Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Vjera za treći milenij

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:25 pm

First topic message reminder :

Vjera za treći milenij - Page 2 M_100012


Nakon velikog uspjeha prvih triju romana australske spisateljice Colleen McCullough "Ptice umiru pjevajući", "Drugo ime za ljubav" i "Tim", evo i njenog četvrtog romana."Vjera za treći milenij" znatno se razlikuje od autoričinih predhodnih djela, jer se događa u 21. stoljeću, ali će ga njena zahvalna publika širom svijeta zacijelo isto tako oduševljeno prigrliti.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:31 pm


Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49280




4
Majka i braća doktora Christiana bili su odlučno na strani njegove veze s doktoricom Carriol, njegove nevjeste i njegova sestra isto tako odlučno protiv nje.
Prepirka oko toga počela je čim su Joshua i dr Carriol onako naglo otputovali, a zaoštrila se i dosegla vrhunac iduće nedjelje kad se porodica rano ujutro okupila u prizemlju broja 1047 da započne svoju redovitu njegu biljaka.
Naoružane sredstvima za prehranu bilja, košarama i vrtnim škarama, žene su prskale po Iišću. rezale osušene grančice i skidale uvele cvjetove, a muškarci su odmotavali polietilenske cijevi različite dužine za dovod vode da njome zaliju biljke i donosili ljestve i uporišta za noge različitih visina. Svaka pojedina biljka dobila je točno onoliko vode koliko joj je bilo potrebno, što znači da je najprije pritiskom dlana o zemlju na vrhu lonca u kojem je bila biljka trebalo ustanoviti koliko je zemlja suha. odnosno vlažna. Posao im je svima išao lako od ruke. jer su već bili upoznali svaku biljku prisno kao bliskog rođaka. Znali su koliko vode popije, kakva je gamad najradije napada, koliko i dokle se smije obrezivati. Obično je do sitne prepirke dolazilo jedino zbog sjaja na lišću protiv čega je energično bio dr Christian. ali za čim je njegova majka uvijek čeznula.
I savršeno može biti još savršenije — govorila bi. našto bi on mirno odgovarao: — Ne. Mama. Ako tim sredstvom poprskaš lišće, biljke neće moći disati.
Te nedjelje, međutim, kad joj se zbog njegove odsutnosti pružila prilika da nalašti lišće i pokaže mu kako i savršeno može biti još savršenije, bila je suviše zauzeta obranom svoga najmilijeg djeteta da bi mislila na sjaj lišća.
Kažem vam, to je početak kraja — rekla je Mary zlokobnim glasom. — On neće misliti na nas. nikad i nije mislio.
Glupost! — uzvratila je Mama, oprezno čupnuvši polumrtav list filodendrona da vidi neće li možda sam otpasti kako ga ne bi morala silom otrgnuti.
Nikad više neće raditi ovdje, jer će zajedno s tom gujom otvoriti veliku kliniku u Washingtonu. Mi ćemo biti degradirani na neku vrstu podružnice — tvrdila je Mary.
Pfffift, pfffft, čulo se štrcanje iz prskalice po lišću lepezaste palme.
Ne vjerujem ti, Mary — rekao je James penjući se po visokim ljestvama da zalije paprat što je u košari visila sa stropa. — Što je Joshua ikad učinio da stekneš tako loše mišljenje o njemu? Je li nas ikad ostavio na cjedilu?
Nikad se nije obazirao na nas — promrmljala je Mary prkosno.
To je podjednako nepravedno koliko i okrutno. Nije učinio ništa drugo nego na nekoliko dana otputovao u Washington da se
sastane s nekim analitičarom podataka iz Ministarstva čovjekove sredine — rekao je James s vrha ljestava na kojima je stajao.
Analitičarom podataka, ma nemoj — prezirno je dobacila Miriam. — Sve je to samo izgovor te Carriol da bi mogla odvući Josha od nas i obraditi ga. Stvarno. Joshua je ponekad tako tupog lav. A i ti, Jimmy!
Andrew, koji je bio izašao da donese plastikom presvučene kukice i svrdlo na baterijski pogon, vratio se na vrijeme da čuje tu njezinu izjavu.
Jimmy, pomozi mi, molim te, kod ove penjačice. Treba je malo učvrstiti — rekao je premjestivši ljestve. Ako mene pitate, vi ste sve jednostavno ljubomorne na sirotu Joshuinu prijateljicu. On je sve te godine naporno radio i nikad nijednu nije ni pogledao. Sad je napokon našao sebi djevojku. Ja mislim da je to divno!
Neće ti biti tako divno kad ona preuzme komandu
rekla je Martha potišteno. Bila je na koljenima tražeći iznikle biljčice rušeljke što su se zasijale u plitkoj posudi s kaktusima.
Preuzme komandu? —zgranuto je protisnula Mama i spustila ruke. Bila je suviše pogođena da nastavi s poslom. — Što god!
Jarkocrvena odjeća u njezinim godinama — podrugnula se Miriam kojoj su se ruke tako tresle da je prosula isto toliko zemlje koliko je uspjela dodati jednoj gladnoj begoniji.
Ona je Ijudožderka — rekla je Mary. — Upropastit će ga. vidjet ćete.
Mama je sišla s niskog podnožja i premjestila ga do lonca s gospinom kosom.
Joshui je potrebna žena. a odgovara mu samo takva koja može sudjelovati u njegovu poslu. Judith Carriol je u svakom pogledu savršena.
Ali dovoljno stara da mu bude majka! — zacvilila je Martha. Bila je toliko ogorčena da je nadvladala plahost.
Tako vam Boga. žene, prestanite! — povikao je Andrew koji to više nije mogao podnijeti. — Josh je više nego dovoljno star da sam odlučuje o sebi. da pravi vlastite planove, pa i vlastite pogreške, ako je potrebno.
Pa kakvo mu zlo uopće može nanijeti dr Carriol?
upitao je James nastojeći da smiri duhove. — Znate i sami da
je krajnje vrijeme da se Josh opusti i razonodi. Nikad nije našao vremena za sebe. a to je činjenica nad kojom biste se vi posesivne žene morale mnogo više zabrinuti nego nad tim što je otišao s doktoricom Carriol.
Zašto se Joshua nije nikad upustio u neku ljubavnu vezu? upitala je Martha. duboko zakopavši glavu u skupinu visokog grmlja, zgranuta vlastitom hrabrošću da upita ono što joj je dugo ležalo na srcu. Ali znala je da joj se danas, zahvaljujući neuobičajenoj porodičnoj prepirci. pruža možda jedina prilika da postavi to pitanje a da se pri tome pozornost cijele porodice ne ustremi na nju.
Čuj. Mišice, nije to zbog toga što i on nije čovjek od krvi i mesa polako je rekao James. A nije ni stidljiv kao što si svakako i sama primijetila. Ali strašno je povučen, osim toga o toj temi ne voli ni razgovarati. Zato... ja mogu samo isto tako nagađati kao i ti.
Volim ga, reče Mišica, ali u sebi. Zaista ga volim, volim, mnogo ga volim... Udala sam se za njegova brata, a onda otkrila da sam zaljubljena u njega.
Ja bih htjela da se oženi doktoricom Carriol —rekla je Mama.
Samo preko moga mrtvog tijela! — uzviknula je Miriam.
Oh, Mama, čudim li se — podrugnula se Mary. — Znam. doduše, da li skočiš prije nego što kažeš hop, ali... zar zaista želiš samoj sebi iskopati grob? Ako se Joshua oženi ženom poput Judith Carriol. ti ćeš postati posve suvišna.
Nije važno hrabro je uzvratila Mama. -Najvažnije je da Joshua bude sretan.
Da, to je najvažnije potvrdila je Mary.
Umuknite! odjednom je poviknuo Andrew. Neću da čujem više ni riječ o Joshui i njegovom privatnom životu.
Ostatak posla oko nedjeljne njege biljaka obavljen je u tišini.
Kao šio je dr Carriol bila predvidjela, dr Chasen i dr Christian doista su se brzo zbližili.
Njihov prvi susret bio je potaknuo u doktoru Christianu neku neobjašnjivu sumnju, strepnju ili bolje reći možda čak pomalo i strah. Ni sam nije znao što ga je to uznemirilo. Dr Carriol bila ga je odvela u Odjel četiri Ministarstva čovjekove sredine i zatim ga kroz još nekoliko hodnika povela do velike radne sobe doktora Moshea Chasena prepune kompjutorskih traka.
Moshe, Moshe! — zovnula ga je, nenajavljeno banuvši k njemu.
Dovela sam nekoga da se upoznate. Susreli smo se u Hartfordu gdje sam u nekoliko minuta čula od njega više pametnih ideja o preseljenju nego što sam ih u posljednjih nekoliko godina čula u cijelom našem ministarstvu. Zato sam ga nagovorila da dođe u Washington i razgovara o tome s nama. Ovo je dr Joshua Christian. Joshua. ovo je dr Moshe Chasen koji upravo počinje raditi na gargantuovskom zadatku da obnovi i modernizira relokacijski program Ministarstva čovjekove sredine.
Ali dr Christian bio bi se mogao zakleti da ga je dr Chasen. čim ga je pogledao, na neki čudan način prepoznao. Nije to bila ona uobičajena reakcija kao da ga je negdje već vidio, nalik reakciji doktorice Carriol u motelskoj blagovaonici u Hartfordu. nego nešto mnogo dublje. Dr Christian je tu reakciju mogao u sebi približno usporediti jedino s reakcijom čovjeka kojemu je slučajno predstavljen muškarac za kojega zna da je ljubavnik njegove žene. No ta se Chasenova reakcija tako brzo izgubila da dr Christian nije više bio siguran da je uopće postojala. Još prije nego što je dr Carriol dovršila svoj kratki govor, dr Chasen bio je na nogama, ljubazno se osmjehnuo i s iskrenom srdačnošću kolege pružio mu ruku.
Dr Chasen doista se vrlo brzo pribrao od iznenađenja. Znao je da mu na kocki stoji ne samo posao nego i cijela karijera. Tipično za doktoricu Carriol. da veselo umaršira vukući za sobom sudbinu nekog čovjeka, nimalo ne računajući na ljudsku slabost. I bez imalo obzirnosti. da je bar toliko ne poštuje, jer kod njega je to poštovanje naginjalo ljubavi. No s druge strane možda bi taj njezin nenajavljeni dolazak mogao protumačiti i kao kompliment vlastitoj sposobnosti da se pretvara.
Otkako ga je uklonila iz Operacije »potraga« nije se mogao utješiti, jer njezine ga slatke riječi i njezina obećanja nisu mogli zavarati. Ah, Moshe dragi, predobri ste da tratite svoje sposobnosti na fazu dva, trebam vas da sredite i modernizirate cijeli relokacijski program! Kao da tako velika i temeljita reforma ne bi mogla pričekati još koji tjedan. Nijedan iole značajniji znanstvenik ne voli da ga se izgura iz nedovršenog projekta na kojem je radio, ma kako primamljiv bio novi projekt koji su mu dobacili kao udicu ili utješnu nagradu. Premda je dr Carriol bila rođena administratorka i najbolje
se snalazila na tom poslu, ipak mora da je u njoj ostalo još dovoljno od znanstvene radnice da shvati što mu je učinila. Prošlo je odonda pet tjedana, ali ni za sve to vrijeme nije uspio skupiti toliko entuzijazma, svježine i objektivnosti koliko tako golema i sadržajna stvar kao što je preseljenje zaslužuje. Samo je sjedio za pisaćim stolom i nastojao se dovesti u pravo raspoloženje dok su mu vizije o onom što se događa u fazi dva Operacije »potraga« bijesno lupale na svim ulazima u mozak. 1 dok se tako borio protiv samog sebe, istodobno se iz petnih žila trsio da dokuči enigmu Judith Carriol.
A onda je zamalo sve pokvario. Zamalo je dopustio da mu se na licu pročita što za njega znači to da je dr Joshua Christian ušao u njegovu sobu — ne dosje, ne jedna od trideset i tri tisuće jedinki, nego čovjek od krvi i mesa. Znao je da je ovladao licem, ali nije bio siguran za oči. Povremeno je zapazio da ga dr Christian gleda na način koji je govorio da je taj vrlo osjetljiv i oštrouman promatrač bio nešto primijetio, ali na svu sreću nije razumio što, jer nije smatrao sebe toliko važnim.
To je bilo u četvrtak. Pun zahvalnosti, dr Chasen je u međuvremenu shvatio kako je veliku i rafiniranu nagradu primio za svoj rad na fazi jedan Operacije »potraga«. Ne samo da će smjeti prisustvovati razvoju faze dva, nego i više od toga. Na taj mu je način njegova šefica dala do znanja da je on izvukao zeca iz šešira, da Operacija »potraga« ipak nije bila samo vježba, da se zapravo sastoji oci tri laže i da će mu biti dopušteno da bude u toku... u toku čega, za Boga miloga?
I tako je između četvrtka i nedjelje tog tjedna dr Chasen obavio više korisnog posla na problemu preseljenja nego za svih proteklih pet tjedana otkako je počeo raditi na tome. U prvom redu sada je znao da dr Carriol bezrezervno stoji iza njega, a u drugom imao je uz sebe vrlo pažljivog, stručnog, ali i vrlo kritičkog sugovornika — doktora Joshuu Christiana. Pobjednika i novog šampiona. Ali šampiona u čemu?
Oba su se muškarca doista dobro slagala, pa su i dani između četvrtka i nedjelje protekli u zanimljivoj i korisnoj suradnji koja je svakom od njih donijela toliko novosti i svježine da su uživali u međusobnoj prisutnosti. Ali dok je dr Joshua Christian jednostavno zavolio doktora Moshea Chasena. osjećaji doktora Moshea Chasena
prema njemu bili su mnogo dublji.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:31 pm

Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49273

Ne znam zašto rekao je doktorici Judith Carriol za jedne od rijetkih prilika da razgovaraju bez trećeg člana tog trija.
Glupost!—rekla je odrešito. — Obično izmotavanje. Moshe. Kako ne biste znali? Budite ljubazni pa to objasnite.
Nagnuo se preko njezinog pisaćeg stola.
Judith. jeste li ikad bili zaljubljeni? — upitao je. Izraz lica nimalo joj se nije promijenio.
Naravno da jesam.
Ne biste to valjda samo tako rekli, zar ne? Jer mislim da mi ne govorite istinu.
Lažem samo kad je potrebno. Moshe — rekla je bez imalo zbunjenosti zbog tog priznanja — a sada ne vidim potrebe da vam lažem. Ne moram se braniti od vas. jer mi ne možete ničim nauditi. Ne moram skrivati od vas svoje motive, jer ne biste mogli utjecati na njih čak da ih i otkrijete. Izmotavate se. prijatelju, ali mene nećete prevariti. Budite ljubazni i objasnite.
On uzdahne, više od ogorčenja nego od malodušnosti.
To upravo pokušavam. Vidite, htjeli ste posve određenog čovjeka. Pravog čovjeka. Čovjeka koji bi bez posebnog nastojanja mogao privući mase, ali čovjeka koji ne bi predstavljao opasnost za našu naciju ni za naš način života. Htjeli ste karizmu, točno? On je ima. Rekao sam vam to još prije pet tjedana! Pa kako onda da objasnim zašto ga volim? On vas jednostavno prisili da ga volite! Zar ga vi ne volite?
I lice i oči ostadoše joj mirni.
Ne.
Ma dajte, Judith. To je laž!
Ne, nije laž. Ja Volim ... mogućnosti koje on nosi u sebi. Ne njega u njemu.
Isuse Kriste, kako ste vi bešćutna žena!
Još se izmotavate, Moshe. Zašto ga volite?
Ima bezbroj razloga. Dao je, na primjer, najveći poticaj mojoj karijeri. Kako vam se to čini za početak? Nemojte ni pokušati da me prevarite: znam da ste ga odabrali. Ne znam u koju svrhu, ali znam da ste se odlučili za njega. Kako da ne volim čovjeka koji mi je pribavio to zadovoljstvo, omogućio taj uspjeh, pogotovo što
pretpostavljam da ste ga odabrali upravo zbog toga što može natjerati ljude da ga vole? Kako da ne volim čovjeka koji tako jasno sagledava stvari? Kako da ne volim čovjeka koji je tako dobar? Ne mislim dobar u svom poslu, niti dobar kao čovjek. Mislim jednostavno skroz dobar! Dosad još nisam upoznao nikoga tko bi bio tako dobar. Uvijek sam mislio da ću umrijeti od dosade ako ikad upoznam takvog, ili da ću ga zamrziti iz dna duše. Ali kako da mrzite istinski dobrog čovjeka?
Mogli biste ga mrziti da ste sami zli.
Pa sad, on me često navodi na to da se osjećam prilično zao
reče dr Chasen. — Počnem, na primjer, govoriti o određenim tendencijama koje sam zapazio u ovoj ili onoj grupi statistike, a on samo mirno sjedi, smješka se, vrti glavom i kaže: »Oh. Moshe. Moshe. pa to su živi ljudi o čemu vi govorite!« A ja se onda osjetim ... ne, zao možda nije dobar izraz. Osjetim se... posramljen. Da, to je ono. Posramljen.
Dr Carriol se namršti. Odjednom je izgubila strpljenje s njim a da se nije upitala zašto.
Mmmmm! — promrmlja i skine doktora Chasena s vrata što je brže mogla. Onda sjedne za svoj stol i utone u misli.
U ponedjeljak ujutro dr Carriol predloži svom gostu da se iz Georgetowna do njezinog radnog mjesta ne odvezu autobusom, nego da se umjesto toga prošetaju do Ministarstva kroz parkove i vrtove Potomaca. Dan je lijep, rekla je, a to je doista i bio, topao, nebo bez ijednog oblaka, a zrak mirisan i tih.
Nadam se da ne mislite da sam vam ukrala dragocjeno vrijeme time što sam vas dovela da se upoznate s Mosheom — rekla je dok su tumarali parkom.
On odvrati bez oklijevanja.
Ni govora. Jasno mi je zašto ste htjeli da se nas dvojica upoznamo i cijenim razloge zbog kojih ste me nagovorili da dođem. Moshe je doista izvanredan znanstvenik.' Briljantan i originalan. Ali poput svih iz njegove struke više ga zanimaju podaci nego ljudi. Kao čovjek nije ni približno tako briljantan i originalan.
Jeste li uspjeli promijeniti način njegova razmišljanja?
Malo. Ali čim se budem vratio u Hoiloman, izblijedjet će sjećanje na mene i on će se vratiti na stari kolosijek.
Nisam mislila da ste defetist.
Nisam defetist, nego realist, a to je velika razlika. Ne radi se o tome, Judith, da promijenimo Moshea Chasena. Treba promijeniti ljude na koje se njegovi podaci odnose.
Kako biste vi to učinili, Joshua?
Kako bih ja to učinio?
Zaustavio se na travnatom obronku što se iskosio iznad i ispod njega, strm u svojem nagibu. Primijetila je da ne stoji nezgrapno, premda bi mnogi u nastojanju da održe ravnotežu stajali upravo tako: Možda zato što djeluje nezgrapno kad se odmara, same su ga ruke i noge. Ali daj tim rukama i nogama da učine nešto teško, učinit će to vrlo skladno.
— Da, kako biste vi to učinili? — ponovi ona.
Dr Christian se naglo spusti u splet dugačkih kostiju koje je morao srediti prije nego što se udobno smjestio na travi i rukama obgrlio koljena.
Ja bih ... ja bih im rekao da je najgore prošlo. Da je doba samozataje iza nas. Rekao bih im da izvuku svoj ponos iz blata, a svoje.osjećaje iz zamrzivača. Rekao bih im da se pomire sa sv&jom sudbinom i da žive s njom. Zimi nam je hladno, i bit će nam možda još hladnije. Kao i sve druge zemlje, bar one u sjevernoj hemisferi, moramo se suočiti s masovnom seobom naroda na jug. Tišti nas što smijemo imati samo jedno dijete u jednoj obitelji. Ipak se moramo prestati stalno vraćati na dobra stara vremena, moramo prestati oplakivati svoju sudbinu i pasivno se prepuštati neminovnom. Moramo prestati čeznuti za onim što je bilo jučer, jer jučer je prošlo i ne može se nikad više vratiti.
Rekao bih im neka počnu od sutra, Judith! Rekao bih im da se jedino sami mogu otresti neuroze milenija budu li mislili pozitivno i živjeli pozitivno. Moraju shvatiti da danas patimo zato što je sa starim milenijem otišlo više od samog milenija. Danas moramo patiti i zato što je shvatljiva naša nostalgija za jučer, ali ona nam je svima neprijatelj. Rekao bih im da sutrašnjica unučadi naše djece može biti ljepša i vrednija življenja nego što je ikad bilo od postanka Čovjeka... ako svijet oko sebe počnemo još danas pripremati za to. Rekao bih im da nikako ne smiju svoje jedino dijete maziti i navikavati na udobnost kao što su nekoć radili roditelji. Naša djeca, djeca naše
djece i sve generacije poslije njih moraju biti jaka. Moramo ih odgajati tako da svoj ponos crpu iz vlastitih dostignuća i vlastitog teškog rada; ne smijemo ih odgajati da počivaju na lovorikama svojih roditelja. I rekao bih svakom Amerikancu i svakoj Amerikanki sviju generacija, uključiv i svoju, neka suviše olako ne dijele svijetu ono što su teškim radom stekli, jer za to im nitko, čak ni vlastita djeca, neće reći hvala niti će time steći prijatelje kao što zamišljaju da bi moralo biti.
Lijepo i dobro. Vi se zalažete za rad, za oslanjanje na vlastite snage i pozitivan stav prema budućnosti — reče ona zamišljeno. — Dosad i nije osobito originalno.
Razumije se da nije! — prasne on ljutito. — Zdrav razum nikad nije originalan! Uostalom, zašto bi originalnost bila tako poželjna? Ljudi ponekad zaboravljaju stare mudre izreke samo zato što svi koji bi trebalo da vode narod očajnički nastoje da budu originalni. Zdrav razum je zdrav razum je zdrav razum, ljudi ga imaju otkako je svijeta i vijeka.
Slažem se. Imajte strpljenja sa mnom, Joshua, ne izigravam đavolovog advokata iz užitka. Nastavite, što biste im još rekli?
Glas mu se stišao do toplog brujanja.
Rekao bih im da su voljeni. U tome i jest dobar dio problema. Suvremeni upravni organi su sposobni, brižni, požrtvovni. Ali o ljubavi ne govore. Ponašaju se kao nesiguran i slab muškarac koji svojoj ženi ili ljubavnici nikad ne kaže da je voli, jer to bi ona, branio bi se, morala znati i da joj ne kaže. Ali, Judith, svima nam je potrebno da nam netko kaže da nas voli. Dan je odmah ljepši kad vam netko kaže da vas voli. Zato bih im rekao da su voljeni. Rekao bih im da nisu zli, da nisu ogrezli u grijehu, da nisu odvratni i da nisu jednostavno suvišni. Rekao bih im da već imaju sve mogućnosti da se spasu i ostvare bolji svijet.
Da se okrenu ovom svijetu, znači, a ne onom drugom?
Da. Nastojao bih da shvate kako ih je Bog postavio na ovaj svijet s namjerom da učine nešto od njega, a ne da svoje misli usmjeravaju prema nekom drugom svijetu u koji mogu ući tek pošto ostave ovaj, odnosno kad umru. Previše je ljudi toliko zaokupljeno nastojanjem da zasluže spasenje u drugom životu da na kraju posve uprskaju ovaj.
Sada zastranjujete reče ona uglavnom zato da ga bočne. Zanimalo ju je kako on izlazi na kraj s oštrim i sitničavim skepticizmom.
Tragam, tragam, tragam — procijedi on kroza zube. udarivši stisnutom šakom tri puta po koljenu u ritmu svojih riječi. Onda duboko uvuče dah što ga je, čini se, smirilo. Kad je ponovno progovorio, glas mu je bio čvrst.
Judith, kad mi se ljudi obraćaju, u očima im je usrdna molba da im fvamognem, a onda je lako. Ali vi gledate u mene kao u neki uzorak pod mikroskopom, i uopće ne znam za kog vraga sjedim ovdje i podnosim to! Vas ne zanimaju moji nazori o Bogu ili Čovjeku, vas zanima samo... uostalom, za što se vi zapravo zanimate? Kakve vas stvari zanimaju? Zašto vas ja zanimam, jer očigledno je da vas zanimam? Čini se da znate prokleto mnogo o meni, a ja ne znam ništa o vama. Vi ste neka... neka zagonetka.
Ja se zanimam za to da svijet dovedem u red odvrati ona hladno. — Možda ne baš cijeli svijet. Samo ovaj naš dio. Ameriku.
To vam vjerujem, ali to ništa ne objašnjava.
Bit će vremena da brinete o meni. U ovom trenutku važni ste samo vi.
Zašto?
Reći ću vam odmah, ako mi još nešto kažete o sebi. kakvi ste zapravo i kakve su vam misli.
On podrugljivo cmokne, glasno i posprdno.
Pa ako mi baš želite objesiti neku etiketu o vrat. nazovite me melioristom.
Teško je bilo priznati da je upotrijebio riječ koja joj nije bila poznata, ali bila je suviše znatiželjna da bi spasavajući dostojanstvo dopustila da sad prijeđe preko nje i poslije je potraži u rječniku.
Melioristom? — upita.
Meliorist je čovjek koji vjeruje da svijet može postati bolji, i to ne zaslugom Boga nego naporima Čovjeka.
I vi vjerujete u to?
Dakako.
Ipak vjerujete i u Boga?
O da, uvjeren sam da postoji Bog — odvrati on vrlo ozbiljno.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:32 pm


Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49272


Primjećujem da ispred riječi »Bog« nikad ne upotrebljavate
neodređeni član. Nikad ne kažete »neki« bog. nego jednostavno Bog.
Bog nije neodređen, Judith. Bog je Bog.
-- Oh, do vraga sve skupa, više ništa ne razumijem! —reče ona bijesno i skoči na noge tako da mu je sad odozgo gledala u lice.
On digne pogled u nju i veselo se nasmije.
Sjajno! Napokon sam našao pukotinu u vašem oklopu.
Niste! — Bila je bijesna. Ne nosim nikakav oklop! Hoćete li čuti jednu zagonetku?
Kakvu zagonetku?
Ako je možete odgonetnuti. Joshua Christiane. znat ćete sve što treba znati o Judith Carriol.
To svakako moram čuti. Pucajte!

»Zvonak je zwvk riječi. Kad ih prawi čowjek suwara. Krasno zwvče pjesme.
Kad ih pjewač pjewa.
Ipak i pjesme i riječi Na krilima sv notene... Kad je pjewač weć mruaw I stvaralac pokopan.«

Bijelo ju je gledao, bez riječi.
Zbunjeni?
želite mi se osvetiti zato što sam upotrijebio riječ koju niste znali reče on napola u šali.
Ni govora. Možete li riješiti tu zagonetku?
Nisam Edip. Lijepa je. ali nerazumljiva.
Onda dobro, bit ću otvorenija. Ali ne o sebi. O vama. Zašto se toliko zanimam za vas.
Smjesta je postao pažljiv i ozbiljan.
To moram čuti. Raspalite!
Puni ste ideja, Joshua Christiane. Važnih i usuđujem se reći neuništivih ideja. Ja nisam takva. O da, imam i ja ideja, ali one se uglavnom odnose na to kako da ostvarim, provedem u djelo tuđe ideje. Htjela bih da napišete knjigu.
To ga iznenadi. Ustao je i stao pokraj nje, ali s obzirom na nizbrdicu ,bio je nešto niži, tako da su se gledali okom u oko. V
Ne mogu, Judith.
Postoje osobe — reče ona, okrene se i pođe oprezno nizbrdo
koje su plaćene za to da pišu za druge.
Čudno zanimanje.
Joshua, vi imate vrlo mnogo reći ljudima i ne biste ono što imate reći smjeli ograničiti samo na nekoliko pacijenata u svojoj klinici. Zato, budući da mislite da sami ne možete pisati, zašto ne bi netko drugi zapisao vaše misli?
Znam da imam mnogo reći ljudima. Ali samo u neposrednom kontaktu.
Glupost! Razmotrite to na ovaj način. U ovom trenutku možete pomoći samo nekolicini u Hollomanu. Slažem se da ste imali potpuno pravo što niste proširili svoju kliniku i preuzeli toliko pacijenata da se osobno nikad ne biste uspjeli baviti svima njima. Vaš sistem liječenja toliko se intenzivno temelji na vašem osobnom kontaktu s pacijentima da nijedan terapeut kojega biste osposobili ne bi imao toliko uspjeha. To se ne odnosi na vašu porodicu, jer oni su poseban slučaj, vaši pravi izdanci. Ali knjiga... ne neki udžbenik za stručnjake, nego jednostavno knjiga za ljude koji imaju očajničku potrebu da čuju poruku koju im vi želite prenijeti... takva bi knjiga bila za njih dar s neba. Na taj način mogli biste se obratiti ljudima kao ni na jedan drugi osim osobnog, a već smo zaključili koliko je on ograničen. Knjiga može doprijeti doslovno do milijuna ljudi.
Pomoću nje mogli biste se boriti protiv neuroze milenija diljem cijele zemlje. A možda i cijelog svijeta, kad on bude spreman za to. Rekli ste da ljudi očajnički žele čuti da su voljeni i da im to nitko ne kaže. Pa lijepo, recite im vi! U svojoj knjizi! Joshua. knjiga je jedino iješenje!
Lijepa ideja, priznajem, ali neizvodiva. Ne bih znao ni kako da počnem.
Ja vam mogu reći kako da počnete — odvrati ona odlučno. — A mogu vam reći čak i kako da završite. Oh, ne znači da bih ja htjela pisati tu knjigu za vas. Ali mogu vam naći izdavača, a izdavač će naći pravu osobu koja će surađivati s vama na knjizi.
On se ugrize za usnu, razdiran između želje i straha. Napokon mu
se pruža prilika! 1 to kakva prilika! Kolikim bi se ljudima mogao obratiti pomoću knjige? Ali ako ne uspije, neće li time samo sve još više pogoršati? Nije li bolje da nastavi pomagati malom broju ljudi u Hollomanu nego da se upliće u živote i sreću mnogo tisuća onih kojima nikad neće znati ni imena? Knjigom se može obratiti ljudima, da, pod uvjetom da u njoj bude upravo ono što je htio reći. Ipak nije to isto kao kad na klinici razgovara s pacijentima.
Mislim da ne želim preuzeti toliku odgovornost — reče trijezno.
želite, znate i sami. Vi volite odgovornost, uživate u njoj. Budite iskreni prema samom sebi, Joshua. Oklijevate još jedino zbog toga što niste sigurni da će to biti uistinu vaša knjiga zato što vam je potrebna tehnička pomoć pri pisanju. To je razumljivo, jer ste navikli da svoje misli sami prenosite dalje. Ali čujte, Joshua, ja želim tu knjigu od vas zato što su vaše ideje dragocjene. Osim toga, vi imate hrabrosti i odlučnosti da prenesete duhovnu poruku. A to je u današnje doba velika rijetkost. Slažem se s vama da je duhovna pomoć danas potrebnija ljudima nego bilo koja druga. Ne zamjeram vam što se bojite — reče. Oči koje je podigla prema njemu tražeći odgovor na njegovu licu bile su ozbiljne. — Ali vi morate napisati tu knjigu, Joshua! To je početak puta da doprete do ljudi.
Svijet je tako lijep! Zurio je oko sebe nastojeći da svu tu ljepotu gleda novim, nevinim očima. To je svijet koji je nastojao i uvijek će nastojati svim silama sačuvali, tako da možda jednoga dana u dalekoj budućnosti opet postane raj ljepote i udobnosti kakav bi trebalo da bude i kakav je vjerojatno i bio prije nego što ga je Čovjek uništio! Čovjek može naučiti! Čovjek mora naučiti! Ispod svog straha i svoje sumnje znao je da on. Joshua Christian. mora dati", svoj stvaran i vrlo značajan doprinos. Oduvijek je to znao. Kad su pisali o ljudima poput Napoleona ili Cezara, uvijek su spominjali kako su oni imali »osjećaj vlastite sudbinske predodredenosti«. I on ima taj osjećaj. Ali on ne želi biti nikakav Napoleon ili Cezar! Ne želi da se osjeća izabranim, izuzetnim i privilegiranim. Ne želi se toliko zavarati da vlastitu sposobnost smatra većom od sposobnosti drugih ljudi. Katastrofalno bi bilo početi zahvaćati u tude živote u uvjerenju da vas je vlastita izabrana uloga osposobila za to... štoviše, zatražila to od vas! Pa ipak. ipak. ipak ... što onda ako je prilika koja mu se

sada pruža ona prava, jedinstvena? Prilika koja mu se nikad više neće pružiti ako je sada propusti? Što ako odbije ovu priliku i njegova se zemlja zbog toga pretvori u prah i pepeo? A mogao bi možda samo inatila značajno pripomoći njezinu spasenju?
Smije li na taj način zamišljati svoju budućnost? Ali nije li već razmišljao o takvoj misiji, često u snovima, a odnedavno i najavi? O da. razmišljao je. ali samo. reče u sebi izbezumljeno tražeći neku izliku, kao što dijete sanjari o tvornicama čokolade, o vječnim ferijama i o štenetu koje bi samo o sebi vodilo brigu. Sve je to tako nestvarno! I nije proisteklo ni iz kakvog osjećaja vlastite ekskluzivnosti. osim one kakvu duboko u sebi zacijelo osjeća svaki muškarac i svaka žena na tom svijetu zamišljajući sebe kao nešto jedinstveno i dragocjeno.
Što ako odbaci tu mogućnost i njegova zemlja doista propadne zato što je njezin narod suviše dugo lutao sam i bez vodstva? Kad bi je možda samo možda upravo on mogao spasiti? A možda mu je namijenjeno da posluži kao preteča nekom drugom čovjeku, jačem i boljem od sebe, ali kojem on mora utrti put... Napokon, pomisli grizući usnu i zureći u pse i ptice što su skakutali u suncem obasjanom parku, može li išta što bi on učinio nanijeti veću štetu svijetu od one koja mu je već nanesena? Može li išta što bi on bio u stanju učiniti dovesti do neke bitnije promjene? 1 nije li već takvo razmišljanje samo po sebi još jedan oblik ekskluzivnosti? Oh. od svih tih ako. možda, što bi bilo i slično zavrtjelo mu se u glavi.
Je li ona poslana da to zatraži od njega? Tko ju je poslao? Bog? Ne, Bog ne posreduje osobno, čak ni preko opunomoćenika. Da je nije poslao Đavao? Ali on. Joshua, nije toliko siguran da postoji Đavao kao što je siguran da postoji Bog. Činilo mu se da je Čovjeku za njegovu psihu bilo potrebnije da izmisli Đavola nego Boga. Bog je bio. Bog jest. Bog će uvijek biti. Ali Đavao je krivac za sve. na njemu se koplja lome. Postoji Zlo. dakako, ali kao nešto posve nematerijalno. Zlo nema obličja, nema potkova, nema rogova ni ljudskog razuma. Da. ali to vrijedi i za Boga. Ni Bog nema obličja, nema ruku. nogu, genitalija ni ljudskog razuma. Ipak. Božji duh je mudar, stvaralački, organiziran. Za razliku od Zla koje je obična mračna sila.
Je li dr Carriol nešto drugo, a ne ono za što se izdaje, visoka
državna službenica u jednom važnom ministarstvu Sjedinjenih Američkih Država? Je li dobronamjerna? Zlonamjerna? Sve sami upitnici. U tome je problem. Cijeli je život jedan jedini nepredvidiv. neshvatljiv upitnik. Posegnete li za njegovim vrhom, skliznete dolje: posegnete li pri dnu. ne možete se više popeti.
Pa dobro, pokušat ću reče. sav napet, stisnutih šaka i dršćući.
Nije napravila pogrešku da pokaže pretjerano veselje, samo je kratko kimnula i rekla:
Dobro! — Nato ubrza korak, ali ne u pravcu Ministarstva, nego natrag prema Georgetownu.
Dođite, prijatelju — reče — ako požurimo, stići ćemq još na popodnevni vlak za New York.
Za New York? — upita on omamljeno, jer se još nije oporavio od šoka zbog vlastite odluke.
Naravno za New York! Tamo je Atticus Press — odvrati ona.
Ma da, ali...
Nikakav ali! Hoću da to smjesta počne. Ovaj tjedan mogu još odvojiti nešto vremena od svog posla, ali za idući ne znam. %
Okrenula se prema njemu i tako mu se čarobno osmjehnula da joj nije mogao uzvratiti istim osmijehom. No osjetio se bolje čim je uzde prepustio njoj koja tako mnogo zna o svemu o čemu on ne zna, kao na primjer o knjigama i izdavačima. Ona je osoba koja zna povlačiti konce, za razliku od njega koju tu majstoriju nikad nije uspio svladati niti će to ikad uspjeti. Zasad je dovoljno što je donio odluku. Neka ga ona vodi dok ponovno ne dođe do daha. Nije mu, međutim, palo ni na kraj pameti da je njoj najmanje stalo do toga da on dođe do daha.
Moramo otići ravno do Elliotta MacKenzieja — reče ona i još više ubrza korak.
Tko je to?
Vlasnik Atticus Pressa. Slučajno je to moj vrlo stari i dragi prijatelj. Njegova žena i ja bile smo zajedno u Princetonu.
Izdavačko poduzeće Atticus Press nalazilo se u zgradi od sedamdeset katova, isključivom vlasništvu Elliotta MacKenzieja, u kojoj je zauzimalo samo najdonjih dvadeset katova. U taj dio zgrade vodio je poseban ulaz. Kad su idućeg jutra dr Christian i dr Carriol ušli u to privatno predsoblje, dočekani su kao kraljevske ličnosti. U susret im je izašla elegantno odjevena žena koja se predstavila kao
Lucy Greco i odmah ih odvela do nakladnikovog privatnog dizala koje je vozilo samo do dvadesetog kata. Pokrenula ga je posebnim ključem koji im je omogućio direktnu vožnju do sedamnaestog kata.
Elliott MacKenzie ih je dočekao pred dizalom, srdačno stisnuo ruku doktoru Christianu i poljubio u obraz doktoricu Carriol. Potom ih je odveo u svoju sobu. u kojoj su svi zidovi bili obloženi knjigama, i ponudio kavom. Oboje, i on i Lucy Greco. doimali su se vrlo uglađeno, on visok, vitak, elegantan i naočit, njegova suradnica privlačna ženica srednjih godina, ustreptale energije.
Moram priznati da sam bio vrlo uzbuđen kad mi je Judith govorila o vašoj knjizi otegnuto izgovori Elliott MacKenzie pomalo nazalnim tonom čovjeka čiji su porijeklo i socijalni status besprijekorni.
Kad mu je govorila... vrlo uzbuđen ... dr Christian je bio potpuno omamljen, želudac mu je teturao i posrtao kao dijete kad prvi put stane na koturaljke.
Lucy će vam pomagati pri pisanju knjige nastavi Elliott MacKenzie. Ona je lektorica i ima golemo iskustvo s ljudima koji nisu vični pisanju a imaju reći nešto što ne možemo dopustiti sebi da ne pročitamo. Njezin će zadatak biti da vašu knjigu stavi na papir, a u tom poslu nema bolje od nje.
Doktoru Christianu je očito pao težak kamen sa srca.
— Hvala Bogu na tome — reče. — Suautorica.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:32 pm


Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49271

Ali MacKenzie se namršti s dostojanstvenim nezadovoljstvom čovjeka svjesnog da ne samo što sjedi na stolcu glavnog urednika nego mu pripada i cijelo poduzeće.
Ni govora! — objasni. — Vi ste jedini autor, doktore Christian. U knjizi će biti vaše ideje i vaše riječi. Lucy će biti samo vaš Boswell.
Dr. Christian posta tvrdoglav.
Boswell je reče — bio biograf. Dr Johnson je svoje knjige pisao sam, i nitko mu u tome nije bio ravan.
Bit će onda, recimo, vaš pisar — mirno odvrati Elliott MacKenzie, ničim ne odavši da mu se ne sviđa što je uhvaćen u toj omaški.
Ali to nije pošteno — reče dr Christian. Sad se umiješa i gospođa Greco.
Naravno da je pošteno, doktore Christian. Morate gledati na mene kao na primalju. Moja je zadaća da vam što brže i što bezbolnije pomognem da donesete na svijet zdravo književno djetešce. Primaljino se ime ne spominje u rodnom listu registriranom u Uredu za prvo dijete. Uvjeravam vas da mi ništa od onoga što ću učiniti za vas ne da je pravo na to da istaknem svoje ime kao suautora.
Ali onda vam je svejedno kakav će uspjeh knjiga postići — reče dr Christian, odjednom vrlo potišten.
Osjetio je da ga tjerajo, da sve ide suviše brzo za njega i u toj svojoj zbunjenosti nije ni primijetio da svi ti ljudi znaju mnogo više o njegovu strahu od pisanja nego što je o tome bio rekao doktorici Carriol ili doktoru Chasenu. Sjetit će se toga tek kasnije, ali onda dr Carriol neće biti u blizini da je pozove na red. Osim toga, stvari će krenuti takvom stravičnom, ubitačnom brzinom da se ta sporedna činjenica neće više uzdignuti na površinu njegova uma, suviše zaokupljenog vlastitom smrtnošću da bi se bavio bilo čim drugim.
Elliott MacKenzie bio je vrlo osjetljiv na prizvuke, a i razumio se u svoj posao.
Doktore Christian — reče odlučno, ali prijateljski — vi niste rođeni pisac. U tome se svi slažemo i, vjerovali ili ne, do takvih situacija dolazi prilično često u svakoj izdavačkoj kući, pogotovo kad se radi o stručnim stvarima. Ponekad neki muškarac ili neka žena imaju nešto važno reći i njihove ideje moraju biti objavljene, ali taj muškarac ili ta žena možda nemaju vremena ili nemaju dara za pisanje. U tom slučaju knjiga nije ništa drugo nego vozilo za prijevoz ideja, ali vozilo za koje ste isključivo vi dali nacrt. Da ste rođeni pisac, ne biste sad sjedili ovdje bez dovršenog rukopisa, jer dosad niste još ništa objavili. Da bi se dovršio rukopis treba mnogo vremena. Treba imati i poseban dar za to. Nema baš nikakva smisla raspravljati o relativnoj vrijednosti knjige koju ste sami napisali u odnosu na knjigu koju je netko drugi napisao za vas. Prema onom što mi je dr Carriol bila rekla, vi morate nešto priopćiti svijetu, i to mora biti učinjeno što prije. Naš jedini zadatak jest da se pobrinemo da se to ostvari. A to je uzbudljiv postupak i za nas, vjerujte mi! Na kraju će nastati knjiga, dobru knjiga! A knjiga je najvažnija od svega.
Ne znam! — žalosno uzvikne dr Christian.
Ali ja znam — reče Elliott MacKenzie vrlo odlučno i pogleda ispod oka svoju lektoricu.
Lucy Greco smjesta ustane.
Kako bi bilo da pođete sa mnom dolje u moju sobu, doktore Christian? Ubuduće ćemo raditi samo nas dvoje, pa bi bilo dobro da se odmah dogovorimo o nekim stvarima.
On se bez riječi digne i pođe za njom.
Jeste li sigurni da znate što radite? — upita Elliott MacKenzie doktoricu Judith Carriol kad su ostali sami.
Jesam.
Pa sad, moram priznati da ne vidim što vas je toliko oduševilo. I ne bih rekao da je njemu uopće stalo do toga da napiše knjigu. Dopuštam da ostavlja impresivan dojam, pomalo linkolnski, ali ne zrači baš prevelikom osobnošću.
Uvlači se u svoj oklop kao kornjača. Osjeća se ugroženim i manipuliranim... s pravom! Voljela bih da imam mnogo više vremena za njega, da ga priviknem na tu ideju i dopustim da se njegov prirodni entuzijazam ponovno javi sam od sebe, ali imam vrlo jake i prešne razloge zbog kojih taj rukopis mora biti dovršen za šest tjedana.
To je krupan nalog, i vrlo skup. Da se o skanjivanju te vaše kornjače da izađe iz svog oklopa i ne govori.
Prepustite to meni i Lucy Greco. A što se tiče knjige... za nju se također ne morate brinuti s obzirom na to da Ministarstvo čovjekove sredine preuzima sve primjerke! Ne događa vam se svaki dan, dragi moj Elliotte, da sklopite posao pri kojem ne možete izgubiti.
Dobro, dobro! — On pogleda na svoj sat. — Imam neki sastanak gore — reče. — Vaš štićenik će se vjerojatno dugo zadržati s Lucy s obzirom na to da je tako hitno. želite li možda za to vrijeme nešto obaviti?
Ne. sada imam posla jedino s njim odvrati ona jednostavno. — Ne. brinite za mene. Ostat ću ovdje i prebirati malo po vašim predivnim knjigama.
Ali prilično je potrajalo dok se nije dignula i pošla prema policama prepunih knjiga. Usput je zastala i zagledala se kroz golemi prozor, sastavljen od tri sloja debelog stakla, a između svakog od njih
ostavljen je. radi što bolje izolacije, prostor od dva centimetra. Bili su pokušali obiti prozore i' na njujorškim neboderima, ali to se pokazalo neizvodivim. Broj samoubojstava naglo je rastao, isto kao i broj akutnih depresija. Na kraju su odlučili da uklone sve prozore, a onda su neke tako nastale otvore zazidali, a u druge ugradili prozore poput ovih u uredu Elliotta MacKenzieja.
Glasanje američkog svisca bilo je navijestilo da će proljeće ove godine rano nastupiti, a to se u New Yorku doista već osjećalo. Drveće je. doduše, bilo još golo. a takvo će i ostati bar do sredine svibnja bez obzira na to kakvo će vrijeme prevladati, ali zrak je bio prilično topao, sunce je sjalo i od njegova su sjaja blistala kristalna pročelja zgrada. Jedan je oblak prolebdio nebom, ali nije ga mogla vidjeti. Vidjela je samo njegov odraz visoko gore u zlatnom ogledalu nebodera na suprotnoj strani.
— Raduj se, Joshua Christiane! tiho reče neumnoj panorami, — sve će doći na svoje mjesto i bit će divno! Znam da sam te gurnula tamo gdje ni sam nisi bio siguran da želiš ići. ali sve u najboljoj i najplemenitijoj namjeri, namjeri koje se ni ti ne bi stidio kad bi znao za nju. Ono na što te tjeram neće ti nauditi, svidjet će ti se kad se budeš naviknuo, to ti obećavam. Možeš učiniti toliko dobra, ali ne bi ni prstom maknuo dok te netko ne pogurne. Zato sam ja ovdje! Na kraju ćeš mi biti zahvalan. Ne znači da tražim zahvalnost. Ja samo radim svoj posao, i to bolje nego što bi ga itko drugi radio. Milenijima muškarci govore da se žene ne mogu mjeriti s njima jer one dopuštaju da im se emocije upliću u posao. Nije istina. Ja sam ovdje da to dokažem. I dokazat ću. Možda nitko neće ni primijetiti da sam dokazala. Ali ja ću znati, a to je najvažnije.
Preostaje još sedam tjedana. Može biti učinjeno. Mora biti učinjeno! Jer prvi svibnja mora imati nepobitan dokaz da je dr Christian čovjek kojeg su tražili. Do onda knjiga mora biti dovršena. Osim nje, mora prikupiti svu silu izvještaja potkrijepljenih tonskim i video-vrpcama o aktivnostima tog čovjeka. Kad bude išla k Predsjedniku, slučaj mora biti zaključen, a dokazni materijal mora govoriti u prilog doktoru Joshui Christianu. Predsjednik nije čovjek kojega se može žedna prevesti preko vode. A Harold Magnus borit će se do zadnjega za senatora Hilliera.
Primakne stolicu bliže radnom stolu Elliotta MacKenzieja i digne
slušalicu telefona vezanog na njegovu privatnu liniju.
Broj koji je nazvala imao je trideset i tri znamenke, ali nije morala pogledati ni u podsjetnik ni u tipke na aparatu dok ih je birala, otipkavši ih mnogo brže nego što bi većina ljudi otipkala mnogo kraći broj.
Ovdje dr Carriol. Gdje je gospodin Wayne? Telefon odgovori da trenutačno nije u sobi.
Pronađite ga — hladno reče Judith Carriol.
Dok je strpljivo čekala, ocakljenih očiju, ponovi u sebi dokaze koje joj mora pribaviti njezin tajnik.
— Halo, Johne? Ovaj telefon nema uređaj za automatsko šifriranje telefonskih razgovora, ali linija ne ide preko Atticusove telefonske centrale. Provjerite na kompjutoru, molim vas, da možda ipak nije prisluškivan. Broj je 555-6273. Nije, doduše, vjerojatno da bi zanimao vladu, ali moglo, bi se raditi o nekoj vrsti industrijske špijunaže čak i u tako staromodnom poslu kao što je izdavaštvo. Nazovite me čim provjerite.
Pet minuta poslije zazvoni telefon.
Sve čisto — reče John Wayne.
Dobro. Slušajte sad. Potrebno je da se nekoliko video kamera i mnoštvo mikrofona smjesta instalira u kuće broj 1047 i 1045 Hrastove ulice u Hollomanu. Connecticut. U kliniku i stan doktora Joshue Christiana. Posvuda. želim da svaki kvadratni centimetar u obje ove zgrade bude nadziran, i to dvadeset i četiri sata na dan. Aparati moraju biti postavljeni još danas i uklonjeni do iduće subote uvečer, jer nedjeljom se Christianovi penju posvuda po ljestvama da zaliju cvijeće, pa bi mogli primijetiti kamere. Okej? Osim toga trebam kompletan popis pacijenata doktora Christiana. bivših i sadašnjih. Sa svima treba razgovarati i snimati te razgovore, ali. jasno, tako da to ne primijete. Isto vrijedi za njegovu porodicu i za njegove prijatelje. Za neprijatelje također. Za razgovore stoji vam više vremena na raspolaganju nego za snimanje video-kamerama kuće i klinike, ali sav snimljeni materijal mora biti pripremljen na vrijeme tako da ga prvi svibnja mogu predočiti. Jasno?
Jasno, doktorice Carriol.
Osjetila je njegovo uzbuđenje. Odvažio se na jedno neprofesionalno pitanje koje se nije usudio postaviti za nedavna
boravka doktora Christiana u Washingtonu.
Je li on pravi?
On je. Johne. Ali bit će borbe i ne namjeravam izgubiti u toj borbi. Ne mogu dopustiti sebi da izgubim. Jer on jest pravi!
O da, on. Odluka koju je bila donijela one večeri u Hartfordu činila se iz dana u dan sve opravdanijom. Od svih devet kandidata jedino on ne samo da posjeduje potrebnu karizmu, nego nema nikakvih političkih ambicija ni osobnih interesa, a ni javnost nije još stekla nikakvu predodžbu o njemu. Samo on može obaviti taj posao, i na njoj je sada da mu pripremi teren.
Operacija »potraga« njezino je djelo. Ona ju je zamislila i samo ona savršeno točno zna što se njome traži. Otkako je upoznala doktora Christiana to se saznanje proširilo, a istovremeno i konkretiziralo. što je pouzdan znak da je on pravi čovjek za taj posao. Još prije pet godina mogli su jednostavno odabrati senatora Hilliera i početi ga odmah pripremati. Ali što se nje tiče, ona ga ne bi uvrstila ni u onih sto tisuća imena koliko su ih prvobitno ispitali njezini suradnici i njihovi kompjutori. Tibor Reece je onda bio stao na stranu Harolda Magnusa. ali ona je čuvala snagu punih pet godina odbijajući i samu pomisao da bi Harold Magnus mogao pobijediti u drugoj rundi. Prije pet godina došlo je do sitnog okršaja u kojem je mogla dopustiti sebi da Harold Magnus pobijedi, ali dobro je pazila da to ne poprimi razmjere odlučujuće bitke. Možda je onda bio pomislio da ona za takvu bitku nije ni sposobna. Ako je tako. uskoro će se uvjeriti u protivno.
Oduvijek je znala da negdje postoji neki muškarac (čudno da ona. takva feministkinja u duši. nikad nije pomislila da bi to mogla biti žena) kome je namijenjen taj zadatak, čija je to neizbježna sudbina. Ali prošla su vremena kad je čovjek mogao izaći iz pustinje ili divljine i izgraditi nov način života. Sad je treći milenij i tako je krcat ljudima da najbolji od najboljih možda ostaju pokopani pod njima bez vlastite krivnje ili zbog pomanjkanja vlastitih napora, dok je onih nekoliko što su se uzdigli nad mase toliko ovisno o društvenim zbivanjima da svakoga dana mogu biti uklonjeni ili još više uzdignuti. Možda je treći milenij na svoj način isto tako šeprtljav kao što su bila i prethodna dva. ali usavršio se u vještini da drži u šahu svoje bezlične mase i da žig svog cinizma sigurno i duboko utisne u činjenice,
brojke, trendove i eksponencijale. Etiku je zamijenio sintetikom. filozofiju psihologijom, a zlato papirom. Samo što ona. Judith. na primjer, ne vjeruje da su divovske rijeke sablasno tihog leda što se spuštaju s Polarnog kruga bič Božji koji će zatrti čovječju rasu. Ma koliko se njezini nazori razlikovali od Joshuinih. u jednom se ipak slažu, naime oboje vjeruju da čovječanstvo ima snage da svlada sve prepreke koje mu stoje na putu.
Ali nije li uznemirujuće da je na kraju krajeva samo upornost i inteligencija jednog jedinog čovjeka, koji je skrenuo sa zacrtanog pravca, izvukla na svjetlo dana doktora Joshuu Christiana? Da se njegovo ime slučajno našlo među imenima koja su dopala doktoru Abrahamu ili doktorici Hemingway, vjerojatno bi negdje u užem izboru otpalo. Ali dopalo je Mosheu Chasenu. Uvijek toliko mnogo ovisi o tako sitnoj slučajnosti, ma kako sama metoda bila brižno zamišljena i ma kako se činila otporna na promašaje. Na kraju ipak sve zavisi od ljudi. Od njihovih hirova, njihovih karakternih osobina, njihove genetske individualnosti. To je jedan od Joshuinih »uzoraka sudbine« o kojima on tako rado govori.
Judith podboči bradu rukama, nagne se naprijed i upita se koliko se još bezimenih Joshua Christiana nije pojavilo na vrhu fascikla doktora Abrahama i doktorice Hemingway. Je li Joshua doista najbolji za taj posao? Ili možda netko bolji još leži skriven pod svodovima Federalne banke podataka o stanovništvu? To je nešto što bi mogli saznati jedino ako svih šezdeset i šest tisuća imena propuste kroz program Moshea Chasena. Ukoliko je i onih prvobitnih sto tisuća imena uopće dobro odabrano u svjetlu Mosheova pristupa. Ali sad je prekasno razbijati sebi glavu o tome. Operacija »potraga« izbacila je Joshuu Christiana. I zato je Joshua Christian silom prilika pravi čovjek.
Pošto je puna tri sata proveo s gospođom Lucy Greco. dr Christian bijaše mnogo smireniji u pogledu svoje knjige. Profesionalac u njemu odao je puno priznanje načinu na koji je radila s njim i počeo je, na vlastito iznenađenje, s mnogo više povjerenja gledati na cijeli projekt. Njegova se omamljenost rasplinula u nekoliko minuta, a već poslije pola sata provedenih u njezinoj sobi govorio je slobodno, brzo, ponekad i strastveno. Mnogo mu je pomogla. Jedino što mu je nedostajalo bila je sposobnost da svoje
misli sredi i logički ih poveže. I sam je bio svjestan toga, osobito otkako se upoznao s tako nemilosrdnim kritičarima kao što su Judith i Moshe. Ali zato je Lucy Greco u punoj mjeri posjedovala ne samo sposobnost logičkog razmišljanja, nego se pokazala i kao savršena slušateljiea. Izvrsno su se slagali od samog početka. Sjedila je otvorenih usta kao gladna ptičica i upijala svaku njegovu riječ, a ipak su njezina povremena pitanja bila tako precizno postavljena da je naprosto bio prisiljen svoje ideje jednu za drugom sustavno izložiti.
Trebali ste se posvetiti psihologiji — rekao joj je dok su se vraćali u sobu Elliotta MacKenzieja.
I jesam — odvratila je.
Trebalo je da znam — nasmijao se.
Doktore Christian — rekla je ozbiljno i usporila korak dok nije napokon stala, a s njom, dakako, i on — to je najvažnija knjiga na kojoj sam ikada imala sreću raditi. Vjerujte mi, molim vas. Mislim to ozbiljno. Nikad nisam mislila ozbiljnije u cijelom svom životu.
Ali ja ne znam odgovore — rekao je klonulo.
O da, znate, znate! Ima sretnika koji mogu živjeti bez moralne podrške, a i takvih koji su tako osamljeni da nemaju ni jedno jedino živo biće koje bi im je moglo pružiti. Ali većini ljudi potrebna je prijateljska podrška. U posljednjih nekoliko sati dovoljno sam čula od vas da znam u kojem pravcu moram krenuti. Mislim da ste bili samo uplašeni.
Da. Vrlo često.
Nemojte se bojati — rekla je pošavši dalje.
Ja sam samo čovjek — rekao je — a jadan li je čovjek koji ne osjeća strah. Strah ne mora biti samo znak nesposobnosti, on može isto tako biti znak razuma i senzitivnosti. Čovjek koji ne može osjetiti strah je stroj.
Ili Nietscheov natčovjek. Nasmiješio se.
Uvjeravam vas da nemate posla s natčovjekom! Uto su ušli u MacKenziejevu sobu.
On se odavno bio vratio i udobno sjedio s doktoricom Carriol. Znatiželjno je dignuo pogled da vidi kako je Lucy primila novo zaduženje.
Obrazi su joj bili zarumenjeni, oči su sjale i izgledala je kao da se

upravo vraća iz ljubavnikova zagrljaja. A dr Joshua Christian je oživjeo. Oh, bravo, Judith Carriol!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:32 pm


Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49270

Vjerojatno će knjiga ipak mnogo bolje proći nego što izmislio. Lucy Greco je dobri duh ove izdavačke kuće. rođena spisateljica, ali koja nema baš ništa svoga reći. Međutim, čim dobije nekoga tko ima nešto reći. stvara najljepšu prozu. Bit će KNJIGA.
Još danas odlazim s Joshuom u Hoiloman — rekla je. suviše uzbuđena da sjedne.
Lijepo! — rekla je dr Carriol. ustala i pružila ruku Elliottu MacKenzieju— Hvala, prijatelju.
Pred zgradom Atticusa oprostili su se od Lucy Greco koja je otišla kući da se spremi za put. Prethodno su se bili dogovorili da se u tri sata nadu na Centralnom kolodvoru.
Dr Carriol i dr Christian napokon ostadoše sami.
Dođite. Mogli bismo se odmah odjaviti u hotelu i otići na kolodvor. Tamo možemo sjediti u kavani dok ne dođe Lucy — rekla je dr Carriol.
Uzdahnuo je od olakšanja.
Hvala budi Bogu! Ne znani zašto, ali bojao sam se da se nećete vratiti sa mnom u Hoiloman.
Njezine se obrve naglo podignuše.
S pravom ste se bojali, i neću. Čim vas smjestim u vlak za Hoiloman. odlazim na kolodvor Penn i natrag u Washington. Ne. nemojte biti razočarani. Joshua! Ja imam svog posla, a vi sad imate Lucy. pa vam nisam potrebna. Ona je stručnjak.
Hladni srsi prođoše mu niz dugačka leđa.
Volio bih da mogu povjerovati u to. Ideja je vaša. Ja ne znam želim li uopće pisati tu knjigu, makar mi i Lucy pomagala.
Nije se zaustavila u hodu čak ni nakon što je to rekao.
Čujte. Joshua. reći ću vam nešto ravno u brk. okej? Vi ste čovjek koji ima svoju misiju u životu. I svjesniji ste toga nego ja ili bilo tko drugi. Sve to vaše vrdanje samo je glazura. Shvaćam to. Niste imali vremena da sve to sredite u sebi. i priznajem da sam vas nemilosrdno gurala. Sve se to odigralo u jedva nešto više od tjedan dana otkako sam vas upoznala, a odigralo se upravo zato što sam vas gurala. Iskreno govoreći, vama je i potrebno da vas netko gurne! Da ste religiozni, godinama biste se pripremali za taj trenutak, a da
ste evanđelist, već biste skočili u vodu, zajedno sa čizmama. Budućnost je za sve nas zagonetka, pogotovo za vas. znam. Tako je mutna i nedokučiva da ne možete raspoznati obrise ni sutrašnjeg dana. kamoli idućeg tjedna ili iduće godine. Ali stići ćete na cilj, makar vas i ne budem držala za ruku.
Religiozan? Evanđelist?
Bože, Judith — uzviknuo je — ne mislite valjda reći da se radi o religioznoj misiji?
Mislim, da. Ali ne u starom smislu. Teške sjene. Sivilo.
Judith, ja sam samo čovjek. Nisam opremljen za to.
Zašto je, zaboga, morao potegnuti to pitanje upravo na njujorškoj ulici gdje ulična atmosfera i već to što hodaju posve onemogućuje svaku delikatnost i obzirnost? 1 kako da nađe pravu riječ kad se događaji odvijaju tako brzo, prebrzo čak i za nju. Bila je zamišljala da će se stvari razvijati (bar u Joshuinoj glavi) nalik kretanju ledenjaka, a ne ovakve lavine. Ili je možda, a da ni sama nije bila svjesna toga. pretpostavljala da će raditi s čovjekom poput senatora Hilliera, s otvorenim i jednostavnim pragmatikom s kojim čovjek može praviti planove, koji vidi kamo ga guraju i koji će se rado i sam pogurnuti. A rad s tako neobičnim čovjekom kakav je Joshua Christian više je nalik hodanju po užetu iznad Doline smrti nego normalnom radu.
Zaboravite što sam rekla. Ni sama ne znam zašto sam to rekla. Izdajte samo tu svoju knjigu, Joshua. Ništa drugo nije važno.
Bila je u pravu, dakako. Ili je bar on tako zaključio negdje u visini Bridgeporta u vlaku koji se svaki čas zaustavljao, a kad nije stajao, onda je puzio. Lucy je bila dovoljno pametna da mirno sjedi i ne nameće mu svoju prisutnost osjećajući da se u ona tri sata koliko je bila odsutna dogodilo nešto što ga je uznemirilo.
Nije bio budala. Niti je bio toliko povučen u sebe da ne bi primjećivao kako se ostali ponašaju. Nekoliko sitnih zapažanja, poput pogleda Moshea Chasena prilikom njihova upoznavanja, zatim neobična upućenost Elliotta MacKenzieja i Lucy Greco u njegove poteškoće s pisanjem i napokon zagonetne primjedbe Judith Carriol o njegovom »religioznom pozivu«, bilo je dovoljno da se te sitriice pretvore u masu veliku kao brdo. Samo što on taj planinski masiv nije mogao jasno razabrati jer se nalazio negdje u magli
njegove sutrašnjice. Ipak, ništa od onoga što je naslućivao nije mu se činilo opasnim. Budi iskren prema sebi, Joshua Christiane! Sve što naslućuješ nimalo se ne kosi s tvojim vlastitim željama, a to je da pomogneš ljudima.
Nije vjerovao Judith Carriol. Nije bio čak ni uvjeren da je podnosi. A ipak je od samog početka bila katalizator koji mu je bio tako očajnički potreban da ga potakne. Ona strašna sila u njemu poslušno joj se odazvala kao što se snažna životinja odaziva svom goniču. I bespomoćno joj se prepustio, jednako njezina žrtva kao i žrtva doktorice Carriol.
Učini ono šio moraš. I neka se sutra samo pobrine za sebe. Ionako
ne možeš znati što ono donosi.
Knjiga, knjiga. Jedinstvena prilika. Toliko toga ima reći! Što je najvažnije? Kako da uopće sve to strpa između korica jedne male knjige? Mora načiniti izbor. Mora se izraziti jednostavno, ali ne primitivno. Važno je da svojim čitateljima objasni zašto se osjećaju tako kako se osjećaju, beskorisno, turobno, staro i jalovo. Pomisli da mu polako sviće zašto je Judith Carriol upotrijebila riječ »religiozan« i »evanđelist«. Zato što je ono što će njegova knjiga ponuditi ljudima pomalo mistično. Da, na to je mislila! Mnogo vike ni za što s čime on ne bi mogao izaći na kraj.
Čim ljudi osjete u sebi duševnu snagu, imat će temelj na kojem mogu izgraditi pozitivniji život, premda samo u okviru postojećih životnih uvjeta. Bez ikakvih aluzija na pobunu, rušenje konvencionalnih vrednota, nostalgiju, teror, razaranje. Takvi im podstreci nisu potrebni s obzirom na budućnost koja ih čeka — nestašica vode. stravična hladnoća, sve manje poljoprivrednog zemljišta, antiameričko raspoloženje ostalog svijeta. On ih mora dovesti do toga da spoznaju i povjeruju u budućnost koju sami neće dočekati. Mora im uliti nadu. Vratiti im vjeru i. prije svega, ljubav.
Da! Uz pomoć inteligentne i sposobne Lucy Greco. koja će ono što on želi reći ljudima oblikovati u zanimljiv i čitljiv tekst, može to učiniti. Može! Ništa drugo nije važno. Je li on važan? Nije. Je li Judith Carriol važna? Nije. I napokon shvati da kod Judith Carriol cijeni upravo to. njezinu sposobnost da sebe zataji. Sposobnost posve jednaku njegovoj.
Kad je dr Christian ušao u njezinu kuhinju, opet s jednom
elegantnom damom. Mama se smjesta ukipila i otvorenih usta stajala kod štednjaka dok joj je sa žlice koju je držala u ruci kapkao umak po podu.
Joshua se prignuo i poljubio je u obraz.
Mama, ovo je gospođa Lucy Greco. Ostat će kod nas nekoliko tjedana, pa budi tako dobra i makni kuglice naftalina iz slobodne sobe na katu i pronađi još jedan termofor.
Ostat će?
Tako je. Ona je moja lektorica. Dogovorio sam se da za Atticus Press napišem jednu knjigu koju moram dovršiti u određenom roku, znaš. Ne boj se. i Lucy je naše struke i neće joj biti t^ško razumjeti naše šašavo domaćinstvo. Gdje su ostali?
Još se nisu vratili s klinike. Kad su čuli da dolaziš, odlučili su da pričekaju s večerom.
Uto se Mama sjeti gošće koja je još stajala i osmjehivala se, uljudno i nesputano.
Oh. gospođo Greco, oprostite. Joshua, prigledaj lonce! Odvest ću gospođu Greco u njezinu sobu. I ne bojte se, to s kuglicama naftalina tipičan je primjer Joshuina smisla za humor. U ovoj kući nema moljaca i nikad nisam trebala nikakve kuglice da održim svježi zrak u sobi.
Joshua je poslušao majku i pazio na lonce. Možda je bilo malo bezobzirno od njega što nije obavijestio porodicu o dolasku gospođe Greco, pogotovo zato što je bio nazvao i najavio da se vraća kući. Ali treba ih povremeno malo iznenaditi, a ovo je bilo baš pravo iznenađenje, pogotovo za Mamu. Kad je dojurila natrag u kuhinju, i to taka brzo da se očito nije dospjela dovoljno pobrinuti za gošću, samo se nacerio.
Mama! Kladim se da gospođi Greco nisi pokazala ni gdje je kupaonica.
Odavno je punoljetna i sama će je naći. Onda, što se zapravo događa, Joshua? Godinama nisi pokazivao nikakvo zanimanje za žene, a sad odjednom u tjedan dana dovodiš kući dvije!
Judith je kolegica za koju sam upravo dovršio jedan posao, a gospođa Greco je točno ono što sam rekao, moja lektorica.
Ne zafrkavaš me valjda?
Ne, Mama.
Hmmm... — Izrekla je to vrlo značajno.
Možda će ti se zavrtjeti malo u glavi. Mama, ali znaš li što još? — upita on odmaknuvši se od štednjaka da uzme neku krpu i smijuckajući joj se pri tome.
Ne znam, što? — upita ona uzvrativši mu osmijeh.
Ti si zbilja krasna osoba.
I on se sagne da obriše umak prije nego što se njegova brzonoga Mama oklizne na njemu.
Ona smjesta iskoristi njegovo raspoloženje.
Jesi li siguran da nisi baš nimalo zainteresiran za doktoricu Carriol? Savršeno bi ti odgovarala, Joshua.
Oh, Mama! Jedanput zauvijek, ne! Zar ne želiš ništa čuti o mojoj knjizi?
Naravno da želim. Ali tek poslije večere, inače ćeš morati sve ponoviti. Osim toga, moram prije nego oni dođu ja tebi ispričati nešto što je njima poznato.
Što to?
Ona otvori pećnicu, zaviri u nju, zatvori je i uspravi se.
Danas poslije podne oko dva sata imali smo uzbunu. Zabuljio se u nju.
Uzbunu?
Da. Evakuirali su cijeli Zapadni Holloman. Doduše, nije bilo baš tako gadno, s obzirom na to da su kuće sada u ožujku uglavnom prazne.ali ipak prilično neugodno zbog toga što su ulice još pod debelom naslagom
smrznutog snijega. Bilo bi svakako gadnije da nije bilo te jugo vine...
On se jako namršti i prekine je.
Mama, opiši tu uzbunu, ali izostavi ono što nije važno!
Ohhh! — Ona zaškripi zubima od razočaranja, ali ipak nastavi užurbano s pričom.
Kao što sam rekla, evakuirali su cijeli Zapadni Hoiloman. Jednostavno su zalupali na našim vratima i istjerali nas iz kuća u autobuse i odvezli do kolodvora... znaš, u onaj stari napušteni dio u kojem nema ničeg do skitnica i nitko ne zna što da radi s njima. Nahranili su nas juhom i prikazali nam jedan premijerni film, a onda nas oko pet pustili kući. Zato. nisam imala ništa protiv odgađanja večere. Ti si nazvao minutu pošto smo se vratili.
Čudno!
Očito su smatrali da su u okolici stare tvornice oružja zakopani neki radioaktivni otpaci. Znaš, tamo gdje su namjeravali započeti sa saniranjem grada. Uglavnom, Geigerov brojač nekog radnika zatulio je kao sirena i odmah su se stvorili Narodna garda i Armija... pukovnici u punoj uniformi ustrčali su se ni zbog čega! Zapravo je bilo zabavno. Vidjela sam ljude s kojima se godinama nisam susrela.
Joshuina bojazan da je njegova porodica izvučena iz kuće s nekom sumnjivom, zločinačkom namjerom nestala je.
Pa sad, oduvijek smo se pitali što se zapravo zbiva u toj tvornici i zašto su im potrebni laboratorij s metar debelim zidovima i danonoćna patrola. Sad valjda znamo, hm?
Rekli su nam da su tu stvar odnijeli na neko drugo, sigurno mjesto i da se možemo mirno vratiti kući.
Nadajmo se samo da tu istu stvar nećemo dogodine dobiti natrag u ribama koje budemo jeli — odvrati on suho.
Više to ne rade, dragi — umiri ga ona. — Sad to odnose na nevidljivu'stranu Mjeseca.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:33 pm

Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49269

— Tako nam bar govore, hoćeš reći.
U svakom slučaju, neki zgodan pukovnik mi je rekao da će nas još jedanput evakuirati jer moraju prorešetati cijeli taj dio da se uvjere da je čist, a za to će im po svoj prilici trebati nekoliko dana.
Otvoriše se vrata i u kuhinju nahrupi ostatak porodice, svi sretni i presretni zbog povratka izgubljenog sina.
Ali on nije sam — Mama će tajanstveno. — Došao je sa svojom prijateljicom.
Mary, Miriam i Martha potrudiše se da svom licu dadu oduševljen izraz, ali muškarci su bili iskreno oduševljeni.
Koliko dugo ostaje dr Carriol? — mrzovoljno upita Mary.
Oh, nije to dr Carriol — zaprede Mama. — Ovo nije doktorica, to je neka fina gospođa, a zove se Lucy Greco. Nije li to zgodno? A i ona je zgodna.
Njegova se porodica bijelo zagleda u njega. Dr Christian prasne u smijeh.
Da sam znao kako vas zabavlja to što dovodim u kuću nepoznate žene — reče brišući oči — počeo bih već prije mnogo
godina. Baš ste šašavi!
A sad van iz kuhinje, iš! — vikne Mama. — Točno za pet minuta servirat ću večeru, pa bi bilo lijepo od vas da prostrete stol.
Tko je ona? — upita Miriam stavljajući viljuške.
Poslije večere — reče dr Christian odbivši da kaže išta drugo. Čim je Lucy Greco ušla, on je redom predstavi svima, a njoj reče: O svemu ostalom kasnije.
Kasnije je bilo u dnevnoj sobi, za kavom i konjakom. Rekao je svojima za knjigu. Reagirali su točno prema očekivanju, svi su bili znatiželjni, radosni i spremni da mu pruže svaku moguću pomoć.
Mislim da je to sjajna ideja, Josh — toplo reče James, govoreći i u ime svih ostalih.
Za ideju moram zahvaliti doktorici Carriol. To je ona predložila.
Pošto je na taj način otkrio pravog autora te zamisli, tri mlade žene opet se malo zabrinuše, ali kad su dobro razmislile, zaključiše da je to ipak sjajna ideja.
Uvijek sam smatrala da bi morao napisati knjigu — reče Mary — ali nisam vjerovala da ćeš ikad prevladati svoje inhibicije kad ih se nisi uspio osloboditi ni nakon što smo ti prošlog Božića poklonili novi IBM-ov glasopisač.
Ni ja nisam to vjerovao, ozbiljno. Čini se da za mene postoji samo jedna mogućnost, naime da netko drugi piše umjesto mene — reče on sa smiješkom.
Tako je to, dakle. Vi ste znači lektorica? — okrene se Andrew gospođi Greco. Bio je šarmantan i fantastično je lijepo izgledao, što je ona smjesta zapazila.
Točno — odvrati gospođa Greco. — Ali posebna vrsta lektorice. Ja ne dotjerujem samo gotove rukopise, za razliku od većine ostalih lektora, nego aktivno sudjelujem kod pisanja. Kod romanopisca, na primjer, lektori uglavnom djeluju kao kritičari. Oni ne mogu reći romanopiscu što da radi ni kako da radi, samo zapažaju slabosti i nedosljednosti u zapletu, karakterima i tako dalje. Ja se sad uopće ne bavim romanima. Surađujem pri pisanju knjiga s ljudima koji imaju nešto značajno reći, ali nemaju dara da ono što žele reći stave na papir.
To zvuči kao da romanopisci nemaju ništa značajno reći —
pobuni se James koji je obožavao romane.
Gospođa Greco slegne ramenima.
Ovisi o tome kako gledate na to — reče. — Tu se mišljenja uvelike razilaze. Upitajte lektora koji se bavi romanima i reći će vam da jedine knjige od trajne vrijednosti jesu romani. Ja osobno ne obožavam romane. Toliko o tome.
Ima mjesta i za jedne i za druge — reče dr Christian.
Razgovor se nastavi, živahan i zanimljiv, a za to vrijeme s desetak povoljnih točki uokrug sobe video-kamere tiho su snimale svaku izgovorenu riječ i svako lice koje ju je izgovorilo. Kada u nedjelju budu opet njegovali cvijeće, Christianovi im više neće naći ni traga, jer će ljudi koji su ih bili postavili za vrijeme tobožnje uzbune, u subotu uvečer inscenirati opet jednu takvu uzbunu.
Da soba nije bila tako krcata biljkama, možda bi se osjetio slab miris svježe boje, ali lišće je tako efikasno upijalo mirise kao što je upijalo i višak ugljičnog dioksida. Ove nove video-vrpce svaki su djelić sekunde onoga što su čule i vidjele prenosile u tako sićušni segment vrpce, zahvaljujući brojnim kanalima poprijeko na njezinu širinu, da se ne bi istrošile ni puna dva tjedna, mnogo duže nego što je trenutačna situacija zahtijevala. Čak su i kamere bile napajane strujom izvan Christianovih kuća, kako ni na električnom brojilu ne bi ostalo nikakvog traga toga četverodnevnog nadziranja.
Kad je dr Christian onako naglo otišao iz Washingtona, dr Moshe Chasen je ustanovio da se opet jednako teško koncentrira na program preseljenja kao i prije njegova dolaska. Iako je znao da njegov novi kolega neće zauvijek ostati u Ministarstvu čovjekove sredine, ipak je došavši u ponedjeljak u svoj ured bio očekivao da će vidjeti to dugačko mršavo tijelo s tamnim, upalim licem nadvitim nad radnim stolom i unaprijed se radovao tome. Ali doktora Christiana nije bilo. Na kraju je telefonirao Johnu Wayneu i rekao da želi razgovarati s doktoricom Carriol. Dobio je odgovor da je nenadano otputovala.
Nemojte, molim, nastojati da uspostavite kontakt s doktorom Christianom — rekao je John Wayne glasom u kojem se jasno razabiralo da te upute ne potječu od njega, nego od njegove šefice.
Ali ja ga trebam — povikao je dr Chasen.
žao mi je, gospodine. Zaista vam ne mogu pomoći. Time je bilo svršeno, sve dok u srijedu poslije podne dr

Judith Carriol nije ušla u njegov ured.
Do vraga, Judith, mogli ste mi bar pružiti mogućnost da se oprostim s tim čovjekom — zagrmio je.
Podignula je obrve.
žao mije, Moshe, nisam mislila na to — odgovori. Drek! Vi nikad ne prestajete misliti.
Nedostaje vam, Moshe? Da.
Bojim se da ćete se morati snaći bez njega.
Skinuo je naočale za čitanje i netremice se zagledao u nju. Judith, što je zapravo Operacija »potraga«? — upita. Potraga za pravim čovjekom.
U koju svrhu?
Vrijeme će vam reći. Ja ne mogu. žao mi je.
— Ne možete ili nećete? Pomalo jedno i drugo.
Judith, pustite ga na miru. — Bio je to vapaj iz srca. Kog' vraga hoćete time reći?
Vi ste vrlo opasna osoba. Služite se drugima da biste postigli ono što želite.
Nije to ništa posebno, svi to radimo.
Ne kao vi — rekao je mirno. — Vi ste od posebnog soja. Možda vas je današnje vrijeme učinilo takvom, ne znam. A možda su takvi kao vi oduvijek bili među nama, ali sadašnja vam je situacija pružila neograničene mogućnosti da se uzdignete dovoljno visoko da nanesete ozbiljnu štetu.
— Glupost! — rekla je s prezirom i izašla iz njegove sobe. tiho je zatvorila vrata za sobom davši mu time do znanja da je govorio u vjetar i da je nije nimalo uzrujao.
Dr Chasen osta sjediti neko vrijeme grickajući ručku svojih naočala, onda se dignuo i uzeo snop kompjutorskih izvještaja. Ali nije ih mogao pročitati jer nije stavio naočale na nos. Nije ih mogao staviti. Oči su mu bile pune suza.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:33 pm

Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49268



5
Punih šest tjedana dr Judith Carriol nije imala nikakvu vezu s doktorom Joshuom Christianom, ali od tog je vremena tri ijedna gledala video-vrpce na kojima je gotovo do najsitnijih pojedinosti bilo zabilježeno ponašanje tog čovjeka iz sata u sat. A kad nije gledala njega, njegovu porodicu ili oboje, slušala je s magnetofonske vrpce razgovore s njegovim sadašnjim i bivšim pacijentima i rođacima tih sadašnjih i bivših pacijenata, s njegovim prijateljima, čak s njegovim neprijateljima. Smatrala je vrlo značajnim da ništa od onoga što je otkrila nije umanjilo njezino oduševljenje za doktora Christiana.
Čak ni pošto ju je dr Chasen onako izravno optužio, nije joj palo na um da služeći vlastitoj svrsi ne služi i Joshuinoj. Svoje i njegove ciljeve smatrala je identičnima, a u načinu na koji ga je uhodila nije vidjela ništa nedopustiva, nego samo dokaz svoje najčišće, najnesebičnije odanosti. da je Joshua Christian znao što ona radi i da je on bio taj koji ju je optužio, a ne Moshe Chasen, ipak bi mu se zagledala duboko u oči i bez imalo stida uvjerila ga da ono što radi radi samo za njegovo dobro. Nije bila svjesna da čini išta loše. Da je bila istinski zla, dr Christian bi to smjesta osjetio. A nije bila ni posve bez srca. Možda najgore što se moglo reći za nju bilo bi da joj je nedostajalo etike, da nije postupala časno. Ali u njezinu životu nije ni bilo uvjeta da se u nje razvije neka etika ili osjećaj časti.
Djetinjstvo joj je bilo granični slučaj zapuštenosti, bijede i emocionalnog siromaštva. da je situacija u kojoj se nalazila bila samo neznatno gora, država bi je premjestila u blažu sredinu, a da je bila samo neznatno bolja, možda bi uspjela sačuvati bar malo blagosti s kojom se bez sumnje rodi svako dijete. Bila je deset godina starija od doktora Joshue Christiana i sazrela je u mnogo okrutnijim bkolnostima nego on. Bila je jedanaesto dijete od trinaestero rođenih u jednoj obitelji iz Pittsburgha. Rodila se upravo u vrijeme kad je industrija čelika u tom gradu dospjela u potpunu i trajnu krizu. Tada se nije preživala Carriol, nego Carroll. Osvrćući se s visine sadašnje karijere na svoje djetinjstvo, došla je do zaključka da je obilje djece koju su njezini roditelji bili okotili (nije se mogla dosjetiti prikladnijem glagolu da opiše ono što se događalo u obitelji Carroll)

bilo više rezultat lijenosti i alkoholizma nego pokoravanje katoličkoj vjeri koju su ispovijedali. Atmosfera u obitelji svakako je više odisala jeftinim viskijem nego pobožnošću. Ipak je Judith jedina od sve trinaestero djece uspjela preživjeti, premda zapravo nijedno od njih nije doista umrlo. Bar ne još onda. A preživjela je samo zato što se nije obazirala ni na čije probleme osim vlastite. Počela je raditi, sa skraćenim radnim vremenom, već sa dvanaest godina i nastavila s radom sve do svršetka srednje škole. Pazila je na to da uvijek bude čista, kreposna i zdrava, a budući da je mogla potaknuti svoje tijelo da radi isto tako naporno kao što joj je radio i mozak, održala se na svakom poslu koji je našla toliko dugo koliko je sama htjela. Na molbe svoje porodice da im pomogne posve se oglušila, i oni su ubrzo shvatili da je nikakvim tjelesnim kaznama ne mogu natjerati da oda tajno mjesto na kojem skriva novac. Na kraju su je prepustili da se sama snalazi kako zna i umije. Prezirali su je, mučili je, ali i bojali je se. Kad je na provjeri urođenih sklonosti za znanstveni rad postigla gotovo stopostotni uspjeh, ponuđena joj je puna stipendija za Harvarđ, Chubb, Princeton — i još pola tuceta najuglednijih sveučilišta u zemlji. Obitelji je rekla da se odlučila za Harvarđ, ali otišla je na Princeton. A onda je kao prvo promijenila prezime i istog dana stvorila čvrst zaključak da se nikad neće upitati što se dogodilo s obitelji koju je ostavila u Pittsburghu.
Delhijski ugovor potpisan je prije nego što je diplomirala summa cum laude, ali ne toliko prije da bi njegove posljedice bile stvar prošlosti. Na sveučilištu bila je uzela dva glavna predmeta, psihologiju i sociologiju i usprkos golemoj konkurenciji uspjela dobiti mjesto u novoosnovanom Ministarstvu čovjekove sredine, mjesto koje joj je omogućilo i da doktorira. Neumorno se zalagala za nove programe koje je Augustus Rome stavio pred naciju. Nitko se nije toliko bojao i toliko prezirao obitelj kao dr Judith Carriol. Dok je predsjednik Rome bez prestanka objašnjavao svom narodu da je prijeko potrebno da stanu uz bok ostalom svijetu te da i oni uvedu sistem jedna obitelj jedno dijete, ona je proučavala mogućnosti da se to provede u djelo. Otputovala je u Kinu, koja je još 1978. godine uvela taj sistem, pa u Indiju, koja je do istog cilja došla na drukčiji i krvaviji način, zatim u Maleziju, Japan, Sovjetski Savez, Zajednicu arapskih naroda i Zajednicu evropskih naroda, kao i u mnoge druge

zemlje. Bila je otišla čak u Australiju i Novi Zeland koji su također potpisali Delhijski ugovor, ali (poput Kanade i Sjedinjenih Država) pod uvjetom da smjesta prestane svako legalno i ilegalno useljavanje u njihovu zemlju. Pratila je u desetak zemalja razne kineske ekipe koje su putovale svijetom i promatrala ih kako podučavaju, demonstriraju i savjetuju.
Od samog početka radila je u Odjelu trusta mozgova u Ministarstvu čovjekove sredine i stajala u prvim redovima bezbrojnih kampanja koje je to ministarstvo poduzimalo da suzbije aktivni i pasivni otpor naroda sistemu jedna obitelj jedno dijete. Bili su se, dakako, odlučili za kineski sistem koji je apelirao na zdrav razum, patriotizam i džep. Indijski sistem prisilne sterilizacije nije dolazio u obzir. Nema sumnje da su prihvaćanju tog programa pridonijeli drugi snažni udarci koji su uzdrmali zemlju i od kojih ona još posrće, kao i osobno zalaganje predsjednika Romea koji je srećom bio jedino dijete svojih roditelja. Ali ono što je konačno i trajno učvrstilo taj sistem bila je nepobitna činjenica da se naglo približavalo ledeno doba i da se ništa nije smjelo odgađati za bolje dane.
Izvanredno uspjela karijera doktorice Carriol nije joj pomogla da prevlada emocionalnu pustoš u kojoj je lutala njezina duša, samo ju je učvrstila u uvjerenju da je daleko inteligentnija i hrabrija od svih svojih kolega i kolegica. Zato nikada nije ni pomislila da bi njezine ideje ili njezini postupci mogli imati neke ozbiljne nedostatke. A na takve trice kao što su nemir u srcu, potištenost koja obuzima dušu ili grižnja savjesti nije se bila u stanju ni osvrnuti. Oslanjala se isključivo na racionalno razmišljanje. Razum je bio njezin bog i sve što bi moglo ugroziti taj razum bilo joj je strahovito mrsko.
Zato se nasuprot osobi koja reagira tako instinktivno, nelogično i mistično kao dr Joshua Christian našla u prilično delikatnoj situaciji. Nije, međutim, bila svjesna toga, osim u onom kutku svog uma u kojem ga je bila navikla kuditi zbog onoga što je smatrala njegovom pukom zadrtošću. Kako li sam ne uviđa da je upravo stvoren za njezinu svrhu? Ali kad bude to uvidio, jer to napokon mora, hoće li moći da joj ne zahvali, da je čak i ne zavoli?
Tako je ta oblikovateljica muškaraca, ta siva eminencija, sat za satom, dan za danom sjedila u zamračenoj sobi i promatrala doktora
Joshuu Christiana u najintimnijim trenucima njegova privatnog života i nije osjećala grižnju savjesti niti se pitala ima li pravo to raditi. Znala je da on kopka po nosu, znala je da ne masturbira, znala je da pjevucka, hihoće i pravi smiješne grimase kad ujutro sjedi na zahodskoj školjci (znala je čak i to da ne pati od zatvora), znala je da razgovara sam sa sobom (ponekad sa začudnom strašću), znala je da teško usne i da se nimalo teško ujutro ne diže iz kreveta, znala je da nadasve iskreno voli svoju majku, svoju braću, svoju sestru i svoje nevjeste, znala je čak, jao, da je njegova nevjesta, koju zovu Mišica, strasno i beznadno zaljubljena u njega i da ga njegova sestra mrzi. A njezino znanje nije se ograničilo samo na njega; proteglo se na cijelu njegovu porodicu, na posve isti intiman i mučan način.
Na kraju tih šest tjedana, dok joj je John Wayne kao uvijek stajao pri ruci, dr Judith Carriol dovršavala je sređivanje svoga dokaznog materijala, među kojim je bila i prva kopija rukopisa knjige pod naslovom Božja kletva: Nov pristup neurozi milenija, od doktora filozofije Joshue Christiana.
Pozvala je u svoju sobu zasebno Samuela Abrahama i doktoricu Millicent Hemingway i primila od njih izvještaj o kandidatima koje su oni do kraja ispitali. Onda im se najljepše zahvalila i zadužila ih da obrade neke posebne aspekte preseljenja koje je dr Moshe Chasen u međuvremenu bio izdvojio iz cijelog kompleksa. U tom trenutku ni doktoru Abrahamu ni doktorici Hemingway nije palo na um da Operacija »potraga« ima neku određenu i konačnu svrhu.
Napokon je dr Carriol obavijestila Harolda Magnusa da je spremna, a Harold Magnus je obavijestio predsjednika Tibora Reecea.
Sve troje sastalo se u Bijeloj kući, jer je Predsjednikova služba sigurnosti smatrala da će dva člana Ministarstva čovjekove sredine, makar jedno od njih bilo i sam ministar, privući na putu manju pozornost kakvog ludog ekstremista nego predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Doktorici Carriol nije to mjesto sastanka bilo po volji, jer se više pouzdavala u službenike sigurnosti vlastitog ministarstva koje je poznavala nego u muškarce i žene koje nije poznavala i prema tome nije mogla imati povjerenja u njih. Slutila je da Harold Magnus razmišlja na isti način. Tko zna koliko su
mikrofona, kamera i »špijunki« postavili, odnosno izbušili u dvoranama za sastanke Bijele kuće i s kojom namjerom... i tko ih je zapravo postavio? Iako su njezini vlastiti potezi u vezi s doktorom Joshuom Christianom bili poduzimani iz najbesprijekornijih razloga, ni u kom slučaju nije bila sigurna da se to može reći i za neka prisluškivala što se kreću hodnicima ministarstava unutrašnjih poslova, pravde i obrane.
Međutim, gledajući izvana, bio je to samo još jedan prilično dosadan sastanak između Predsjednika i dvoje visokih rukovodilaca jednoga od njegovih ministarstava koji bi Predsjednik bez sumnje radije prebacio na nekog drugog da ne mora povremeno održavati i osobne kontakte. Zato je postojala nada da psi čuvari iz Ministarstva unutrašnjih poslova, psi tragači iz Ministarstva pravde i mastifi iz Ministarstva obrane mirno spavaju kraj vlastitih kamina i ne osjećaju zadah onoga što se odvija u najnovijoj meti općeg ogorčenja, Ministarstvu čovjekove sredine.
Judith nije strahovala. Nije bila čak ni nervozna. Odgovaralo joj je da osobno podnese izvještaj o rezultatima svog rada budući da je dobro poznavala svoju publiku. Možda će Harold Magnus nastojati da stvori dojam da je Operacija »potraga« njegova ideja, ali ona dobro zna da je njezina i nipošto ne namjerava kontrolu nad njom prepustiti bilo kome drugome, ponajmanje svojim šefovima. Ministar i Predsjednik još i ne slute da odluku neće donijeti oni. Njezina kola do vrha su napunjena jabukama; ma koju od njih izabrali da je pregledaju naći će na njoj ime doktora Joshue Christiana. Sva prednost na njezinoj je strani, dakako. Za razliku od njih, mogla je razraditi plan napada.
Oni posve prirodno očekuju da će za taj posao biti izabran jedini ozbiljni kandidat, senator David Sims Hillier VII. Magnus je apsolutno za Hilliera, ali za Reecea nije bila tako sigurna. Što se njega tiče, dr Carriol imala je u rukama dva aduta. Jedan je bio u činjenici da taj posao neminovno povlači za sobom fantastičnu moć i, bude li dopao jednom senatoru Sjedinjenih Država s velikim ambicijama, mogao bi se na kraju pretvoriti u izravnu opasnost po sadašnjeg stanara Bijele kuće. Drugi je adut bio u zanimljivoj okolnosti da između Tibora Reecea i Joshue Christiana slučajno postoji velika fizička sličnost. Obojica su vrlo visoki, vrlo mršavi, vrlo tamnoputi i
mrtvački blijeda lica. Obojica potječu dakako od, genetski gledano, ne suviše različite loze. Dr Christian ima u sebi ruske, armenske i keltske krvi, a predsjednik Reece mađarske, ruske, židovske i keltske.
Harold Magnus je, dakako, znao za jake ograde Tibora Reecea prema senatoru Hillieru i nema sumnje da je razmislio o tome kako da ih ukloni. Tibor Reece je pak znao da Magnus zna za njih, i jasno da je i on isplanirao potez koji će povući. Bude li uspjela svojim izvještajem postići pun pogodak kod Tibora Reecea, znala je da će on doktora Christiana pretpostaviti senatoru Hillieru. No mora nastojati da Predsjednik uvidi kako odlučivši se za doktora Christiana nije svoje interese pretpostavio interesima zemlje, jer on to nikada ne bi učinio. Stari Gus Rome, koji je bio vrlo dobar poznavalac ljudi, pogotovo političara, tako je čvrsto vjerovao u Tibora Reecea da ga je smatrao svojim nasljednikom i da ga je za svoga posljednjeg mandata imenovao potpredsjednikom. Zato nije bilo nimalo sumnje u politički i moralni integritet Tibora Reecea.
Predsjednik je vrlo toplo pozdravio ministra Magnusa i doktoricu Judith Carriol i odmah ih obavijestio da nije ograničio vrijeme ovog sastanka, čime im je dao do znanja koliku važnost pridaje ishodu Operacije »potraga«. Dr Carriol morala je zato strpljivo čekati, premećući jezikom u zubima i gmižući dugačkim prstima po stolu, dok su Tibor Reece i Harold Magnus izgovarali uobičajene litanije o svojim ženama, djeci, prijateljima, neprijateljima i raznoraznim problemima. Harold Magnus oženio se u vrijeme kad je bračnim parovima još bilo prepušteno na volju koliko će djece imati i zato je sad bio otac dvojice sinova i dviju kćeri. Ali Tibor Reece, koji se bližio pedesetoj, bio se oženio tek u trideset petoj godini i imao je zato samo jedno dijete, duševno zaostalu djevojčicu. Njegova se žena iz petnih sila trsila da ishodi odobrenje za još jedno dijete, i tako je često, javno i žestoko, bombardirala Ured za drugo dijete da je postala prava napast. Nikad nije dobila tu dozvolu, ali sreća nije imala nikakve veze s tim. Njezin je suprug, naime, bio u diskreciji razgovarao s Haroldom Magnusom i pobrinuo se za to da ona ni u kom slučaju ne uspije. Julia Reece bila je na taj način jedini slučaj u povijesti tog ureda kad su veze doista odigrale neku ulogu. Julia Reece bila je žrtvovana na oltar domovine. Jer da je kojim slučajem
izvukla crvenu, dobitničku kuglicu, nitko živ ne bi povjerovao da se ne radi o protekciji. Tibor Reece je znao da ne smije preuzeti taj rizik. Ali gorko je to ispaštao. Julia, doduše, nije poludjela u doslovnom smislu riječi, ali poludjela je za muškarcima, što je Predsjednika još bolnije pogađalo od njezinog neprekidnog kukanja pred vratima Ureda za drugo dijete.
Litanije su, dakako, brižno izbjegavale osjetljive teme i ritualno se odmotale do svog svršetka. Predsjednik je pozvonio, i poslužavnik s kavom smještaje uklonjen. Dr Carriol mogla je napokon prijeći na posao.
Sjedili su u Ovalnoj sobi Bijele kuće koju je Predsjednik obožavao. Dr Carriol bila je zatražila i dobila video-uređaj s daljinskim upravljačem, tako da može bez pomoći tehničara vizualno predstaviti svog kandidata. Na jednom pokrajnom stolu ležao je magnetofon, ali nadala se da ga neće morati upotrijebiti, jer sam zvuk riječi poslije gledanja lica ne bi mogao odlučnije potkrijepiti njezin izbor. Ali dobro da je za svaki slučaj i on pri ruci.
Najprije je ukratko iznijela najznačajnije činjenice o sedmero od devetero konačnih kandidata, pri čemu je kod svakog imena dodavala Predsjedniku fotografiju dotične osobe ne zastajući da provjeri da li ju je on predao dalje Haroldu Magnusu. Gospodin Magnus je savršeno sposoban da se sam pobrine za sebe.
A sad — rekla je dr Carriol — dolazimo do neočekivanog pobjednika. Dr Moshe Chasen imao je u svom uzorku i senatora Hilliera. Usprkos tome senator Hillier nije bio njegov prvi izabranik. Jedan drugi kandidat u svakoj važnoj kategoriji nadvisio je senatora Hilliera. S obzirom na tako neočekivan rezultat, preuzela sam na sebe da osobno provjerim Chasenova tri kandidata i došla do zaključka da je pravi, neočekivani izabranik doktora Chasena bez imalo dvojbe u svakom pogledu ispred senatora Hilliera.
Kvrcnula je daljinskim upravljačem koji je držala u ruci i veliki ekran na zidu sučelice Predsjednikovom radnom stolu oživi.
Ovo je dr Joshua Christian, psiholog koji vodi vlastitu malu kliniku u Hollomanu, Connecticut.
Na ekranu se vidjelo kako visok, simpatično nezgrapan muškarac dugačkim koracima hoda gore-dolje po lijepoj, mirnoj sobi usred džungle od raznoraznog bilja. Iz stereo-zvučnika video-uređaja čulo
se neko nerazgovijetno mrmljanje, a onda dubok, jasan i snažan glas doktora Christiana ispuni Ovalnu sobu.
Mama, ti i ne znaš kako si sretna. Danas sam dobio jak dokaz da zaista moram napisati tu knjigu. Neki me čovjek došao zamoliti za pomoć. Ali ja mu doista nisam mogao pomoći... bar ne kao psiholog... jer za ono od čega on boluje nema lijeka. Prošli tjedan umrlo mu je dijete. Da. Njegovo jedino dijete! Naravno da bi od Ureda za drugo dijete mogli dobiti dozvolu da nadomjeste tog dječaka, ali njegova se žena bila podvrgla histerektomiji i sad taj udarac sudbine ne mogu nikako i ničim ublažiti. On je bar još sposoban da zatraži pomoć, ali njegova žena nema više ni za to snage.
Dr Christian se prekinuo i okrenuo lice u drugom pravcu. Onda uslijedi jedan očito diletantski rez na video-vrpci, i sad ga je snimala druga kamera.
Ti se sretna, Mama. Imaš četvero djece. Da, znam da je gubitak djeteta nešto od čega se nijedan roditelj nikad ne može sasvim oporaviti, ali jedino što mu može bar donekle ublažiti bol jest prisutnost druge djece. Taj se čovjek upravo nalazi u klasičnoj stravičnoj situaciji obitelji s jednim djetetom. Uzrokovanoj smrću tog djeteta. Stajao je preda mnom, suze su mu tekle niz obraze i molio me da mu pomognem... tražio je pomoć ne toliko za sebe koliko za svoju ženu. Netko mu je valjda bio rekao da mu ja mogu pomoći. Ali njemu nitko ne može pomoći. No nisam ga mogao samo tako otpraviti. Rekao sam mu da mora naći Boga. Ne da mu pomogne, nego samo da ga shvati. Odgovorio mi je da ne vjeruje u Boga. Da ne može postojati Bog koji dopušta da umre dijete. Pogotovo, rekao je, njegovo dijete. Jer sve se svodi upravo na to, Mama. Bog je osoban, Bog stoji u odnosu prema svakom pojedincu.
Na ekranu se nakratko pojavi lijepo lice i oči pune suza još mladolike žene ranih srednjih godina.
Njegova majka — tiho reče dr Carriol, a onda se slika opet vrati na doktora Christiana.
Upitao sam ga je li ikad imao neko vjersko uvjerenje i odgovorio je da nije, da se njegova porodica odrekla vjere još kad je prije tri generacije počelo gomilanje nuklearnog oružja. Ali nešto je ipak pročitao. Mogao bi mi navesti bezbrojne ratove koji su vođeni u
ime Boga, a predvodili su ih Njegovi biskupi... spomenuo mi je čak Alahove i Jehovine ratove! Bacio mi je u lice i mitove o Izabranom narodu, izredao mi je i različite još postojeće religije koje poučavaju da samo njihovi sljedbenici mogu biti spašeni. Spašeni od čega, upitao je. Mrzi Boga, rekao je... zanimljiva kontradikcija s obzirom da ne vjeruje u Njega, zar ne? Onda mi je rekao da ja nisam prva luka pristajanja u njegovoj očajničkoj plovidbi u potrazi za pomoći. Najprije se bio obratio svećeniku vjere koju ispovijeda njegova žena, pred kojim nikad nije krio svoju mržnju prema Bogu. A taj mu je svećenik s velikim užitkom rekao da mu je dijete oduzeto za kaznu! Pitam ja tebe, kako itko može svom bližnjem koji mu se u takvoj boli obraća za pomoć uzvratiti takvim odgovorom? Stari osvetoljubivi Bog još živi i boravi među nama. Dokle smo dospjeli? Pitam ja sebe. Takav bi odgovor čovjek mogao očekivati prije tri tisuće godina kad se to još moglo objasniti ljudskom neukošću. Bilo bi normalno da su ljudi u današnje vrijeme bliži razumijevanju Boga nego što pokazuje odgovor toga takozvanog »Božjeg čovjeka«, nije li tako? Da netko može danas, kad smo toliko odmakli od svojih majmunskih predaka, iskazati takvu podlu, sitničavu i zlobnu osvetoljubivost... to me, kažem ti, dovodi do očaja. Ne zbog Boga, nego zbog Čovjeka!
Onda opet naglo nesta toga bolno napetog lica i pojavi se blago i nježno lice nalik na majčino, ali muško.
Njegov brat Andrew — tiho objasni dr Carriol.
Ne misli na to, Josh — govorio je Andrew. — Što si učinio da mu pomogneš?
Slika se vrati na doktora Christiana.
Sjeo sam s tim jadnikom i govorio sam mu. Govorio, govorio i govorio. Nastojao sam mu pomoći da nađe istinu. Da nađe Boga u kojeg bi mogao vjerovati.
Slika se opet promijeni i pojavi se jedno drugo, drukčije muško lice, slično Andrewovom, ali ne tako lijepo.
Njegov brat James — tiho će dr Carriol. Jesi li uspio? — upitao je James.
Opet dr Christian.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:33 pm

Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49267


Nešto malo. Mogao sam ga poslati kući jedino sa sjećanjem na moje riječi, a sjećanje je varljivo. Sutra ću posjetiti njegovu ženu, ali ne mogu ostati s njom dvadeset i četiri sata. Uostalom, nijednom od njih
nisu u stvari potrebne moje profesionalne usluge. Potrebno im je samo da tih prvih i najtežih dana neprestano imaju uza se neku snažnu dušu punu razumijevanja. U takvoj situaciji moja bi knjiga bila od veće pomoći nego ja osobno, jer moja ih knjiga ne bi ostavila. Bila bi uz njih i usred noći kad je bol najteža a osamljenost najnepodnošljivija. Ne kažem da će moja knjiga imati rješenje za sve, ali bit će bar napisana za ljude koji moraju preživjeti takve dane. Usmjerena je upravo na takve situacije i znam da može pomoći, jer znam kolikima sam već uspio pomoći u takvim nevoljama.
Nasmijao se nekim slomljenim, gotovo plačnim smijehom.
Knjiga je, znaš, pomalo nalik na one biblijske hljebove i ribe... možeš njome nahraniti milijune.
Dr Carriol zaustavi video-vrpcu i pruži Predsjedniku jednu kopiju rukopisa doktora Christiana, a onda se digne i drugu kopiju pruži Haroldu Magnusu.
Knjiga će se ujesen — reče — pojaviti u izdanju Atticus Pressa, a u planu je i puna propagandna turneja samog autora... radio, televizija, novine, časopisi i predavanja. Još je prerano da bismo imali mišljenje čitatelja o knjizi. Ovaj je rukopis još nedotjeran i možda nije pošteno prema autoru, ali ga ipak vrijedi pročitati.
Harold Magnus se s nevjericom nagne naprijed, bijesan što je shvatio da će umjesto podrške koju je očekivao od nje naići na protivljenje — nije li joj dok su se vozili ovamo dao dovoljno jasno do znanja što želi?
Doktorice Carriol, želite li možda reći da ste tog čovjeka... tog doktora Joshuu Christiana... izabrali za taj posao?
O da — odgovori ona mirno i nasmiješeno. Ali to je smiješno! Pa on je posve nepoznat.
Nepoznati su bili i Isus Krist i Muhamed — odgovori ona zamišljeno. — Potrajalo je, doduše, nekoliko stoljeća dok se kršćanstvo i muhamedanstvo nisu proširili po svijetu. Ali nama danas na raspolaganju stoji više mogućnosti da od nepoznatog čovjeka napravimo poznatog nego ikad u povijesti čovječanstva. Ako pobjednik Operacije »potraga« nije još slavan, možemo ga preko noći učiniti slavnim. To i sami dobro znate.
Predsjednik je bio posve utihnuo i zakrilio svoje velike tamne oči. Doktorice Carriol — reče sada — prije pet godina povjerio
sam vama i vašim ljudima zadatak da mi pronađete jednu osobu... muškarca ili ženu, svejedno... jednu jedinu osobu sposobnu da bolesnu naciju poduči kako da ozdravi. Osobu sposobnu da opipa bilo običnih ljudi, sposobnu da zapali njihovu maštu, jer čini se da više nijedan vjerski vođa nije to u stanju. A sada vi sami govorite o religiji.
Da, gospodine Predsjedniče.
Što se, do vraga, događa? — zagrmi Harold Magnus. — Nitko nije ništa rekao o religiji!
Dr Carriol se naglo okrene prema njemu.
Oh, dajte, gospodine! Mora da ste dosad već shvatili da je jedini način da se izliječe boljke ove zemlje da ljudima damo ne moralne, nego duševne poticaje! Čovjek kojeg tražimo mora posjedovati jedinstvenu sposobnost da utječe na raspoloženje naroda, a kad govorimo o toj vrsti utjecaja, mislimo na spiritualnost, vjeru, Boga ili slično. Moramo tom pitanju pristupiti na američki, suvremen način. Potreban nam je kodeks za život koji je za narod Sjedinjenih Američkih Država sastavio čovjek koga taj narod može nazvati svojim. Čovjek koji razumije ljude i koji se obraća svima njima, a ne samo Ircima, židovima ili bilo kojoj drugoj skupini onih koji su došli ovamo makar ne znam kako davno. Da nam nije tako prigustilo, ne bismo sad bili ovdje i raspravljali o rezultatima jednoga od najopsežnijih i najskupljih istraživanja koja su ikad poduzeta. Ali prigustilo nam je!
Tibor Reece ih je promatrao. Iako se u mislima nije udaljio od glavne teme, ipak ga je zanimalo kakvi su ljudi zapravo Judith Carriol i Harold Magnus. Čovjek može godinama živjeti s drugim čovjekom a da ga dovoljno ne upozna. Tek kada dođe do kakve bezobzirne svađe, otkriva se pravi karakter. Damica zna lijepo ugristi; Harold Magnus uglavnom samo laje.
— Pogledajte ovo — zatraži dr Carriol odrekavši se prepirke upravo kad je postajala zanimljiva. Kvrcne daljinskim upravljačem i na ekranu se pojavi lik doktora Christiana koji je ovaj put sjedio za svojim pisaćim stolom. Lice mu je bilo upalo i napeto, a u očima se ogledala patnja.
Ne znam zašto se tako osjećam, Lucy, i znam da to ne bih smio reći, ali neprestano me prati osjećaj da bih morao učiniti nešto

više nego sjediti ovdje i baviti se svojim jadnim pacijentima. Borim se protiv tog osjećaja, znajte! Suviše je to duboko u meni, suviše egoistično da bi vodilo dobru. Tako bar nastojim uvjeriti samog sebe. Ipak znam da imam neku misiju! Nešto što moram izvršiti, Lucy! Nešto moram učiniti za milijune ljudi koji i ne znaju da postojim. Htio bih ih sve zagrliti i voljeti. Pokazati im da je bar,nekome stalo do njih. Nekome ... bilo kome... makar meni.
Dr Carriol isključi sliku i ekran posve potamni.
Taj je čovjek — reče Harold Magnus uperivši prst prema ugaslom ekranu — ili revolucionar ili manijak.
Nijedno ni drugo, gospodine ministre — usprotivi se dr Carriol. — Ma kako rastegnuli tu definiciju, ni u kom slučaju nije revolucionar. U srcu je vrlo miroljubiv i pokoran, a duh mu je konstruktivan, a ne destruktivan. On ne mrzi. On voli. On ne bjesni. On pati. A nije ni manijak. Njegovo razmišljanje odaje logiku i metodu i čvrsto se drži stvarnosti. Priznajem da možda naginje malo depresiji, ali ako mu povjerimo zadatak za koji se očito smatra pozvanim, procvast će.
Na slici se doima vrlo snažnim — zamišljeno reče Predsjednik.
On posjeduje pravu karizmu, gospodine Predsjedniče. I upravo su ga zbog te karizme dr Chasen i njegova ekipa pretpostavili senatoru Hillieru. A ja sam poslije svojih osobnih kontakata s doktorom Christianom također došla do čvrstog uvjerenja da je on jedini pravi čovjek za taj posao. Mogla bih vam još satima prikazivati inserte s njegovim razmišljanjima, ali neću to učiniti. Ova dva inserta koja sam vam već prikazala vrlo su značajna za Operaciju »potraga« i u potpunosti opravdavaju izbor doktora Christiana. A najbolji dokaz za to je njegova knjiga. Morate je pročitati.
Koliko razabirem, vi nimalo ne sumnjate u sposobnosti doktora Christiana? — upita Predsjednik oštro je gledajući.
Nimalo, gospodine. On je jedini kandidat koji posjeduje osobine potrebne da taj posao obavi kako treba.
Hillier, Hillier! — gunđao je Harold Magnus.
Što je sa senatorom? — upita Tibor Reece, ali ne svog ministra, nego doktoricu Judith Carriol.
Dr Carriol odloži daljinski upravljač na stol za kojim je sjedila i
nagne se naprijed rukama obuhvativši koljena. U toj pozi, ali toliko uzdignute glave da je gledala ravno u oči Tibora Reecea, reče:
Gospodine Predsjedniče, gospodine ministre, bit ću posve iskrena prema vama. Ne mogu vam pružiti nikakav stvarni dokaz za svoje mišljenje, jer ono se uglavnom temelji na izvjesnim uzorcima semiotskog ponašanja koje može protumačiti samo netko tko posjeduje isto stručno obrazovanje kao ja i ima moje dugogodišnje iskustvo. A po mom čvrstom uvjerenju senator Hillier nikako ne dolazi u obzir za taj posao iz jednog jedinog razloga, posve neovisno o tome ima li on ili nema karizmu. Nedavno sam provela s njim jedno vrlo ugodno i vrlo zabavno poslijepodne. Pri tome sam stekla čvrsto uvjerenje da je dobri senator zaljubljen u moć kao takvu. A jednom tako slavoljubivom političaru ne smijemo povjeriti taj zadatak. Eto toliko.
Zanimljivo — reče Predsjednik čije lice nije ničim odavalo što zapravo misli.
Senator osim toga, za razliku od doktora Christiana, nema ono nešto što govori da se osjeća pozvanim da izvrši neko djelo. A to je bitno. I sami ste čuli doktora Christiana. Slažemo se, doduše, da ne smijemo miješati religiju u to, jer kao prvo mogli bismo time izazvati otpor onih koji ne dijele isto vjersko uvjerenje, a kao drugo, postojeće religije gotovo su posve izgubile utjecaj na ljude. Ali pravi čovjek za naš zadatak ipak mora imati neku vjersku aureolu. U stara vremena, kad još nije bilo automobila, aviona, kompjutora, općeg obrazovanja, toaleta u kući i svih drugih tekovina današnjice, i kad su još vladale razne pošasti, samo bi redovnik mogao obaviti taj posao. Nisam mjerodavna niti imam namjeru da raspravljam o vjerskom pitanju u današnje doba, gospodo. Znam da ste obojica vjernici i da ima još ljudi koji redovno odlaze u crkvu. Ali svake ih je godine za nekoliko milijuna manje! Neznatan porast posjetitelja crkve u posljednjem kvartalu prošlog stoljeća očito treba pripisati militarističkoj politici mahanja nuklearnim oružjem što su je provodili ljudi koji su onda bili na vlasti, ali čim je ta prijetnja nestala, naglo je opalo i zanimanje za vjeru. I otada sve.više opada. Prema najnovijim statistikama samo jedna osoba od tisuću njih priznaje da ima neko vjersko uvjerenje, a samo jedna od pedeset tisuća redovno odlazi u crkvu. Ne kažem da onaj koji, ma tko to bio, bude preuzeo taj zadatak mora vratiti ljude
Bogu, ali mislim da mora imati nešto od toga u sebi. Dr Joshua Christian posjeduje tu osobinu, blagu žicu uvjerenja da je izabran, karizmu, ali i vrlo mnogo realističnog zdravog razuma. Ne živi u oblacima, u što ćete se lako uvjeriti čim pročitate njegovu knjigu. Puna je praktičnih savjeta kao i metafizike: kako da uljepšamo daskama obijenu kuću, kako da se borimo protiv hladnoće; kako da preseljenje preko zime na jug učinimo što zanimljivijim i korisnijim, kako da se snalazimo s raznim odborima, uredima, komitetima, vijećima i slično, čime da ispunimo dugačka razdoblja dokolice, kako da s ljubavlju odgojimo, a ipak ne razmazimo, svoje jedino dijete...! Iz knjige ćete također razabrati koliko ljubavi ima u doktora Christiana za sve ljude svijeta, ali osobito za ljude vlastite mu domovine. On je skroz naskroz Amerikanac.
To je vrlo važno — reče Harold Magnus koji je još razmišljao o onome što je bila rekla za senatora Hilliera. Pametna, pametna žena, ta Carriol! Rekla je upravo pravu stvar da jednog predsjednika na vlasti upozori na bitnu karakternu crtu potencijalnog suparnika.
Prije pet godina složili smo se da za svoj narod moramo učiniti nešto više nego . što činimo, ali da moramo pronaći način kako da to učinimo a da ne utrošimo na to bezbrojne milijune koje jednostavno nemamo. Već onda smo bili suviše angažirani u znanstveno-istraživaćkom projektu Phoebus da bismo se razbacivali novcem. Zato smo zaključili da ćemo ljudima ponuditi nekoga kome budu mogli vjerovati, ne kao Bogu, ne kao nekom političkom fanatiku, nego jednostavno kao dobrom, ljubaznom, mudrom čovjeku. Čovjeku koji ih voli! Izgubili su suviše mnogo onoga što su nekoć voljeli, od mnoštva djece, udobnih, stalnih domova do dugih ljeta i kratkih zima. Sve je to otišlo u nepovrat! Ipak nije to nikakva kazna slična onoj koja je zadesila Sodomu i Gomoru zbog grijeha otaca, u što bi neki svećenici htjeli uvjeriti ljude. Takva objašnjenja više ne pale. Većina ljudi nije uvjerena da su pokvareni i ne žele da ih itko uvjerava u to. žive uglavnom pristojnim životom i očekuju da im se to prizna. Ne žele preuzeti na sebe grijehe otaca samo zato što su se slučajno zatekli na početku novog milenija. Ne žele vjerovati u Boga za koga im je rečeno da je poslao ledeno doba da ih kazni! Crkve su ovozemaljske institucije, a najbolji dokaz za to je činjenica da svaka od njih tvrdi da je jedina prava crkva, jedina koju vodi sam
Bog. Ali ljudi zbog kojih postoje te crkve postali su danas sumnjičavi, pa ako uopće prihvate neku crkvu, onda žele da to bude više pod njihovim uvjetima nego njezinima.
Ako sam dobro shvatio, doktorice Carriol suho reče Predsjednik vi ne odlazite u crkvu.
Ona se smjesta prekine. Srce joj je ubrzano kucalo dok je na brzinu razmislila je li rekla previše, premalo ili jednostavno pogrešno. Onda duboko uzdahne.
Točno, gospodine Predsjedniče, ja ne odlazim u crkvu — odgovori.
Pošteno — bilo je sve što je rekao Predsjednik. Shvatila je to kao signal da promijeni kurs.
želim time samo reći da danas više nitko ne govori ljudima da su voljeni, čak ni crkve. Vlada se, doduše, može brinuti za njih, ali ne može ih voljeti — reče. — Dajmo im zato, gospodine Predsjedniče, čovjeka koji ne traži osobnu moć, slavu ni materijalnu korist. — Ona odmakne ruke s koljena i uspravi se. — To bi, mislim, bilo sve.
Tibor Reece uzdahne.
Hvala, doktorice Carriol. Provjerit ću sada svih sedam kandidata čija ste mi imena dali i molim vas da mi u svega nekoliko riječi iznesete svoje mišljenje o svakom pojedinom od njih. Sad mi je Operacija »potraga« mnogo jasnija nego što mi je bila, i drago mi je da to mogu priznati. No, smijem li vas nešto upitati?
Ona mu se zahvalio nasmiješi.
Dakako, gospodine.
Je li vama svrha Operacije »potraga« bila uvijek tako jasna?
Judith promozga o odgovoru prije nego što je progovorila.
Bila je, gospodine Predsjedniče. Ali otkako poznajem doktora Christiana, možda imam bolji pregled o svemu.
Hm, da. — Zagleda se u nju. Onda stavi naočale za čitanje i uzme sedam fascikla.
Maestro Benjamin Steinfeld?
Suviše je dugo ljubimac glazbenog svijeta da bi to bilo dobro za njegov ego, gospodine.
Doktorica Schneider?
Mislim da je suviše vezana uz NASA-u da bi se mogla
prebaciti na drugi posao.
Dr Hastings?
Bojim se da bi ljudi u njemu uvijek gledali ragbijašku zvijezdu, gospodine, što je zapravo šteta, jer taj je čovjek sam po sebi mnogo vredniji od ragbija.
Profesor Chamowski?
U nekim je stvarima vrlo liberalan, ali mislim da je suviše odan starom obliku rimokatolicizma da bi mogao iskazati potrebnu snošljivost.
Dr Christian?
Što se mene tiče, gospodine Predsjedniče, on je jedini pravi. Senator Hillier?
Obuzet željom za moći. A gradonačelnik d’Este?
Dobar čovjek, vrlo nesebičan. Ali djeluje odviše malograđanski.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:34 pm

Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49259


Hvala, doktorice Carriol. — Predsjednik se okrene svom ministru. — Harolde, imate li vi kakvu primjedbu osim što favorizirate senatora .Hilliera?
Samo to, gospodine Predsjedniče, da mi se ne sviđa što se previše govori o religiji. To je tako škakljivo pitanje da ne može biti škakljivije. Možda se upuštamo u nešto s čime nećemo moći izaći na kraj.
Hvala vam — reče Predsjednik i kimne im glavom što je bio znak da je sastanak završen. — Javit ću vam se otprilike za tjedan dana i obavijestiti vas što sam odlučio.
Tek kad su izašli iz Bijele kuće, doktorici Carriol bi jasno koliko je ministar bijesan. Harold Magnus je, doduše, dobro znao da nije osobito sklona senatoru Hillieru, ali nije očekivao da će tako bez dlake na jeziku razgovarati s Predsjednikom i, dakako, nije ni slutio da će mu nekakav dr Joshua Christian pomrsiti račune. Iz Ministarstva čovjekove sredine do Bijele kuće bio se udobno vozio u velikom »cadillacu« zajedno s doktoricom Carriol i sve vrijeme toga kratkog puta brižno je upućivao što i kako da govori.
Ali sad je dao maha srdžbi. Popeo se u automobil i dao znak šoferu da doktorici Carriol zalupi vratima pred nosom. Stajala je na pločniku i gledala za kolima što su tiho klizila niz Aveniju
Pennsylvania, skrenula zatim prema istoku i nestala s vida. Pa što? Kako došlo tako prošlo. Mora se, znači, vratiti pješke u Ministarstvo.
Predsjednik je donio odluku već poslije četiri dana. Ministar Ministarstva čovjekove sredine i dr Judith Carriol pozvani su da se točno u dva sata poslije podne pojave kod predsjednika Reecea.
Dr Carriol morala je ovaj put i do Bijele kuće ići pješke, jer je ministar nije pozvao u svoj automobil, a ona opet nije bila od onih koja bi ga smjerno zamolila za to. Dan je srećom bio topao i sunčan. Divno što je proljeće stiglo tako rano, a ipak žalosno što se čovjek čak u ovom dijelu zemlje veseli ako stigne tek u svibnju. Trešnje su upravo procvale, ali svibe neće procvasti bar još dva tjedna. Travnjaci su, međutim, bili osuti obiljem sunovrata, a i dovoljno je grmlja procvalo, tako da je šetnja bila užitak.
Do Bijele kuće stigla je istovremeno kad i njezin šef, pa su ušli zajedno ne progovorivši ni riječi. Bila mu se prijateljski osmjehnula - kad je izašao iz automobila, ali on se samo bijesno namrštio. Zanimljivo. Očito smatra da je izgubio bitku. Harold Magnus, dakako, mnogo bolje poznaje Tibora Reecea nego što ga poznaje ona. Do prošlog tjedna bila je samo jedanput razgovarala s Predsjednikom, i to onoga značajnog dana početkom veljače 2027. godine kad je bio na položaju tri godine očekujući da 2028. bude ponovno izabran. Otada je prošlo pet godina!
Njegov prethodnik Augustus Rome nije pogriješio kad je sav svoj golemi osobni ugled stavio na stranu Tibora Reecea kao svog nasljednika u Bijeloj kući. S obzirom na teška vremena pokazalo se da je to bila razborita odluka. Tibor Reece bio je savjestan, brižan i karakteran čovjek. Ali ipak nije bio Augustus Rome. Bio je suviše uzdržan i ozbiljan da bi u svom narodu pobuđivao ljubav. Novinari, koji su se vrlo pozitivno odnosili prema njemu, uspoređivali su ga s Abrahamom Lincolnom. Njemu se ta usporedba očito sviđala, premda zapravo nije bilo mnogo sličnosti među njima ni u političkom ni u osobnom pogledu. Nije ni čudo. Amerike, kojima je svaki od njih stajao na čelu, nisu bile udaljene jedna od druge kao od pola do pola, nego kao od Zemlje do Mjeseca. Jer u razdoblju između Lincolna i Reecea posve se srozao moral naroda, nestalo je ideala, sna o američkom načinu života i nade u bolje sutra.
Kad su Harold Magnus i dr Carriol ušli, Predsjednik je upravo
telefonirao. Dignuo je pogled i mahnuo rukom prema naslonjačima, ali nije prekinuo razgovor. Judith je bila polaskana tom povjerljivošću. Predsjednik je razgovarao o Sovjetskom Savezu. Ništa što bi potreslo svijet. Poslije Delhijskog ugovora ionako gotovo ništa nije potresalo svijet koji je bio suviše zaokupljen unutrašnjim problemima svojih zemalja da bi imao vremena, energije (doslovno i metaforički) ili novca za vođenje skupih, besmislenih ratova.
Predsjednik je razgovarao o žitu. Samo su još tri zemlje na svijetu izvozile spomena vrijedne količine žitarica: Sjedinjene Američke Države, Argentina i Australija. Ljudi na srednjem zapadu odlazili su i dolazili, ali pšenično zrno je ostajalo. Kanadska sezona za uzgoj žitarica postala je suviše kratka, ali Sjedinjene su Države još uvijek uspijevale proizvoditi nešto viška, a farmeri su neumorno radili na tome da uzgoje hibride sposobne da prežive sve hladnija proljeća i ljeta. Najvažnije je, dakako, bilo koliko dugo zemlja ostaje smrznuta, sili u budućnosti najveći će problem po svoj prilici biti sve manje padalina. Zasad je još bilo dovoljno kiše, ali već više od dvadeset godina nije premašena prosječna količina godišnjih padalina iz prošlog stoljeća; uglavnom je bila ispod prosječne i postajala sve niža. Klimatski uvjeti u Australiji i Argentini bili su nešto povoljniji, ali nitko se nije usuđivao prognozirati koliko će dugo to još potrajati.
Predsjednik je završio telefonski razgovor i posvetio se predstavnicima Ministarstva čovjekove sredine.
Znate li, Harolde, da je vaše ministarstvo najvažnije u zemlji
reče Tibor Reece. — Ne želim time reći da imate na grbači baš sve probleme Sjedinjenih Država, ali u svakom slučaju najveće i najosjetljivije. Preseljenje, planiranje porodice i očuvanje naših prirodnih bogatstava koja se sve više smanjuju. Vi raspolažete polovicom federalnog budžeta. Usprkos tome ne zadajete mi previše briga, vjerojatno zato što nemate veze s militarizmom.
Predsjednik se nasmiješi.
U svakom slučaju — nastavi — nemam zbog Ministarstva čovjekove sredine mnogo neprospavanih noći. Smatram da svi vrlo savjesno obavljate svoj posao. Imate bez iznimke najbolje stručnjake za kompjutore na svijetu, a predložili ste mi i neke sjajne ideje. Mnogo sam razmišljao o Operaciji »potraga«. Najviše o tome je li doista potrebno da njezine rezultate provedemo u djelo.
Dr Carriol protrne; Harold Magnus se obveseli. Nijedno od njih ne izusti ni riječ, samo su nijemo zurili u Predsjednika.
Jedan od najvećih problema političara jest u tome što zbog brojnih obaveza na svojoj dužnosti gube kontakt s narodom. To je kao da od onoga koji je rođen i odgojen na Manhattanu očekujemo da shvati životni ciklus i mentalitet farmera. Ili kao da od onoga tko je od rođenja bogat očekujemo da shvati što je zapravo siromaštvo. Razum je fantastična stvar, ali ponekad poželim da pokažemo više divljenja a manje sprdnje prema osjećajima. Postoji li uopće ijedan razlog zbog kojeg više od ostalih još i danas volim i poštujem Augustusa Romea, onda je to taj što on nikad nije gubio iz vida malog čovjeka. Nije bio demagog, nije mu to bilo ni potrebno. Bio je jednostavno jedan od njih.
Harold Magnus snažno zakima glavom na te posljednje riječi. Dr Carriol zatomi smiješak znajući i te kako dobro što on zapravo misli o starom Gusu Romeu. Napuhnuta stara ulizica!
Međutim, posljednja četiri dana nalazio sam se u položaju besramnog prisluškivala. Upadao sam pod raznoraznim izlikama u kuhinje, ulazio u sobe koje su upravo čistili, ćaskao sam s vrtlarima, sekretaricama i kućnim pomoćnicama. Na kraju mi je ipak najviše pomogla da donesem odluku moja vlastita žena.
Predsjednik navuče usnu preko zubiju i pusti da mu dah prosikta između njih, izraz bola možda, ali ne prezira.
Ne kanim sad raspravljati — nastavi — o odnosu sa svojom suprugom. Ali... ona je nesretna žena upravo zbog uvjeta koji danas vladaju u društvu. Razgovarao sam s njom o tome o čemu misli kad je sama, kako se, s obzirom na njezino stanje, ophodi s našom kćerkom kad ja nisam prisutan, kakav bi život željela kad se budemo morali iseliti odavde...
On zastane, nastojeći da mu se na licu ne primijeti što osjeća. Bio je to bolan razgovor za oboje, to više što su inače rijetko imali priliku da razgovaraju jedno s drugim. Iako je njezino ponašanje bilo skandalozno, nikad joj nije ništa predbacio. Nastojao je samo da se njezini postupci ne nađu na novinskim stupcima i pobrinuo se za njezinu sigurnost. Kako bi joj i mogao išta predbaciti kad se osobno zauzeo za to da ona nikad ne dobije dozvolu za drugo dijete? Do njihovih rijetkih svađa dolazilo je uglavnom samo zbog njezine
ravnodušnosti prema kćeri. Djevojka je ulazila u tinejdžerske godine a da nije shvaćala da je u svemu upravo suprotno od onoga što bi Predsjednikova kći morala biti. Tibor Reece ju je mnogo volio, ali vrijeme koje joj je mogao posvetiti bilo je minimalno u usporedbi s vremenom koje joj je bilo potrebno, a majka se uopće nije brinula za nju.
No, neću vas duže držati u neizvjesnosti — reče doktorici Carriol i Haroldu Magnusu. — Zaključio sam da moramo Operaciju
»potraga« provesti do kraja i da su zaključci doktorice Carriol o čovjeku koji bi trebao preuzeti taj posao ispravni. Time Operacija
»potraga« ulazi u fazu tri, i moram se ponovno složiti s doktoricom Carriol da postoji jedan jedini kandidat koji obećava uspjeh... dr Joshua Christian.
Harold Magnus nije, dakako, mogao protestirati, ali usne mu se posve stanjiše i skupiše, što je njegovu okruglom licu s nekoliko podbradaka pridalo drukčiji izgled, okrutan i egocentričan, ali ujedno nesretan i razočaran. Dr Carriol, međutim, zadržala je spokojan izraz lica.
Način na koji ćete to provesti — nastavi Tibor Reece — spada, dakako, u kompetenciju Ministarstva čovjekove sredjne, i ja se neću miješati u to. Ali želim da me redovito obavještavate i nadam se da ću uskoro vidjeti i neke rezultate. Još nisam odobrio sredstva za fazu tri, ali možete računati na to da ćete dobiti sav novac koji vam bude potreban. Htio bih vas samo još nešto upitati.
Predsjednik pogleda doktoricu Carriol.
Doktorice Carriol, što ćete reći doktoru Christianu? Mislim, hoćete li ga upoznati s Operacijom »potraga«? Jeste li već razmišljali o tome?
Dr Carriol kimne.
Jesam, gospodine Predsjedniče, razmišljala sam. Da ste se odlučili, na primjer, za senatora Hilliera, rekla bih da ga moramo upoznati sa svime. Ali apsolutno sam protiv toga da doktoru Christianu damo makar naslutiti da je u to umiješana vlada. On je rođen za taj posao i zato mu nije potreban nikakav poticaj s naše strane. Nije potrebno da apeliramo na njegov osjećaj dužnosti niti na njegov patriotizam. Štoviše, pošto sam dobro promislila, došla sam do zaključka da bismo smjesta izgubili i doktora Christiana i svaku
korist od njegova rada kad bi doznao za Operaciju »potraga«.
Tibor Reece se nasmiješi.
Slažem se s vama — reče
Gospodine Predsjedniče, ja mislim da poklanjamo prokleto mnogo vjere.., slijepe vjere... u čovjeka kojega možda nećemo moći držati na uzdi!
Harold Magnus izustio je te riječi na način da im da što veću težinu, premda to nije bilo potrebno jer se jasno vidjelo koliko je uzbuđen i bijesan. Sav se tresao od zgražanja.
To što smo upravo čuli — reče — jest razlog zbog kojeg me muče teške sumnje u pogledu doktora Joshue Christiana. Nikad mi nije palo na um da bismo mogli izabrati čovjeka kojem ne možemo reći što, zašto... i kako. Mislim da tom čovjeku nikako ne smijemo slijepo vjerovati.
Nemamo drugog izbora — odvrati Predsjednik.
Gospodine Magnus, naše povjerenje u tog čovjeka neće biti slijepo — mirno će dr Carriol. — Dr Christian bit će neprestano nadziran. Osobno sam uspostavila prisnu vezu s njim i namjeravam ostati u samom centru njegova života. A to znači da morate imati povjerenja u mene, a ja vas uvjeravam da ću, bude li dr Christian u bilo koje doba ugrozio naš projekt, obračunati s njim prije negoli nanese neku štetu. Imate moju riječ.
To je bilo nešto novo za obojicu. Tibor Reece se nasmiješi, Harold Magnus opusti. Oba su muškarca, dakako, shvatila da je stupila u seksualni odnos s doktorom Christianom. Neka samo vjeruju u to, ako ih to umiruje.
Mogao sam to pretpostaviti — reče ministar.
Ima li još nešto što biste trebali od mene osobno, doktorice Carriol? — upita Predsjednik.
Ona se namršti razmišljajući.
Mislim da bar zasad faza tri neće biti skupa. Radi se o svega nekoliko tisuća dolara.
To je ugodno čuti — zasmijulji se Predsjednik. Dr Carriol se kratko osmjehne i produži.
Pri izboru doktora Christiana najzgodnije je to da će se on uglavnom sam financirati. Elliott MacKenzie iz Atticus Pressa kaže da će se knjiga doktora Christiana prodavati na milijune, a Elliott se

rijetko vara. Time otpada i obaveza Ministarstva čovjekove sredine da će mu biti nadoknađeni svi gubici koje bi mogao imati zbog knjige doktora Christiana. K tome će i sam dr Christian postati vrlo bogat. Ali zamolit ću vas, gospodine Predsjedniče, za drukčiju vrstu pomoći. Bit će mi potrebna odobrenja za putovanje, prioritet pri hotelskom smještaju, automobili, avioni, helikopteri i slično.
Dr Carriol dobaci umiljat pogled Haroldu Magnusu.
Osini toga — nastavi — trebat ću novčana sredstva za sebe, jer namjeravam pratiti doktora Christiana na cijeloj njegovoj propagandnoj turneji.
Dobit ćete sve što želite — obeća Tibor Reece.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:34 pm


Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49256


Ne mogu se složiti s vašim izborom, gospodine Predsjedniče
reče Harold Magnus — ali priznajem da sam mnogo mirniji otkako znam da će dr Carriol biti s njim.
Oho, hvala vam lijepa, gospodine — reče dr Carriol.
Pošto je pretpostavio da zna u kakvoj je ona vezi s doktorom Christianom, Tibor Reece se sada zainteresirao za doktoricu Carriol kao ženu.
Doktorice Carriol, nećete mi zamjeriti ako vam postavim jedno prilično osobno pitanje?
Nipošto, gospodine.
Znači li vam nešto dr Joshua Christian! Kao muškarac? Kao čovjek?Dakako.
Što biste učinili tla morate birati između muškarca i projekta
na kojem je angažiran? Što biste osjećali?
Bila bih vrlo nesretna. Ali učinila bih sve da zaštitim projekt bez obzira na to što osjećam za muškarca.
To zvuči prilično bezosjećajno.
Možda. Ali pet godina svog života utrošila sam radeći samo na tom projektu. A njegov cilj nije nipošto beznačajan. Niti sam ja osoba koja bi za volju bilo kakvih osobnih osjećaja bacila svoj rad kroz prozor. žao mi je ako to zvuči bezosjećajno, ali tako je.
Ne biste li ipak bili sretniji kad biste svoj rad mogli baciti kroz prozor?
Nisam nesretna, gospodine — odvrati ona odlučno.
Shvaćam — reče Predsjednik i stavi svoju veliku, lijepo
oblikovanu ruku na golemu hrpu video-kazeta, fascikala i rukopisa što je ležala na njegovu pisaćem stolu. — Operacija »potraga« je passe. Moramo pronaći drugo ime za svoj projekt.
Imam ga, gospodine Predsjedniče — reče dr Carriol tako brzo da ga očito nije skovala na licu mjesta.
Aha! Pretekli ste nas! No dobro, da čujemo. Ona duboko uvuče dah, razdragana.
Operacija »Mesija« — reče.
Prilično pretenciozno — reče Tibor Reece, ne odviše oduševljen.
Nikad nije ni bilo drukčije — odvrati ona.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:35 pm

Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49255

6
Doktoru Joshui Christianu nije mnogo nedostajala dr Judith Carriol, nije gotovo uopće ni pomislio na nju. Bio je suviše zaokupljen pisanjem knjige i istodobno održavanjem redovitih seansi sa svojim pacijentima. Knjiga ga je nadahnjivala, oduševljavala. Bila je čudesna. Predivna bujica savršeno prikladnih riječi slijevala se u savršeno prikladne rečenice koje su njegove misli izražavale s istom uvjerljivošću kao što ih je izražavao i njegov glas. Čudesno!
Mama, James, Andrew, Mary, Miriam i Martha pružali su mu svesrdnu i nesebičnu podršku. Pomagali su mu gdje god su mogli. Ništa nisu zapitkivali i imali su puno razumijevanje za njegove nagle nastupe odsutnosti duha. Cijeli pogon u klinici prilagodili su njemu i njegovoj neumornoj lektorici. Kuhali su i prali za njega i oslobodili ga rada na njezi biljaka, čak su i pacijente uključili u opću zavjeru. (»Piše knjigu, znate, pomislit^ samo što će to značiti za sve one koji trebaju njegovu pomoć a za koje on nema vremena!«) Nikad se nisu potužili, nisu ga kritizirali, nisu čak ni očekivali da on primijeti koliko se trse oko njega kamoli da im zbog toga bude zahvalan. Ali kad bi to ipak primijetio i izrazio zahvalnost, zažarili bi se od ljubavi i ponosa. Jedina iznimka bila je Mary koja je isto tako naporno radila za njega kao i svi ostali i bila također nagrađena zahvalnošću, ali koja bi radije da joj nije bio zahvalan.
Joshua je dobro znao da su mnogi od onih sati koje je proveo u razgovoru s Lucy Greco bili potraćeni; sati kad su mu misli bile nesređene ili kad je govorio jedino o samom sebi. Ali ti potraćeni sati nadoknađeni su satima kad je uspijevao svoj entuzijazam i svoje teorije uobličiti tako da ih je Lucy Greco mogla slijediti. A kad bi poslije otišao k svojim pacijentima ili da u miru razmišlja o nekom osobito zamršenom pojmu, Lucy bi sjela u prostoriju, koju su joj bili u klinici preuredili u radnu sobu, da stvara ona vfrbalna čudesa kojima se on toliko divio dok ih je čitao. Služila se velikim IBM-ovim glasopisačem (koji on nikada nije bio upotrijebio), i to da stavi na papir, po njezinu mišljenju, najvažniji tekst na kojem je ikad radila.
Kad je jedanput bio ušao u tu sobu, dr Christian znatiželjno je pogledao ime proizvođača, otisnuto na stražnjoj strani tog aparata, i uzdahnuo.
Što je? — upitala je Lucy u nedoumici.
Made in Scarlatti, Južna Carolina — rekao je žalosno. — A znate li da je nekoć Hoiloman proizvodio sve moguće strojeve za pisanje... od običnih, starinskih pisaćih strojeva do... pa sad, ne bđš ovakvih tipova zapisivača glasa, ali različitih drugih. Tvornica je još ovdje. Ponekad prošetam kroz nju. Lako je ući, odustali su od bilo kakvih sigurnosnih mjera, pa čak i od pazikuće. Čemu? Tko bi ukrao matrice, kalupe i preše koji se ne mogu preudesiti ni za koju drugu svrhu? 1 tako je sad cijela tvornica puna praznine i zarđalih strojeva, po podu je smeće, a s krovnih greda visi led.
Možda biste morali posjetiti Scarlatti — rekla je Lucy, još u nedoumici. — Tamo je smješteno bar pola tuceta velikih kompanija koje proizvode ovakve strojeve za pisanje. Uvjerena sam da su tvorničke hale modernije i svjetlije, da su radni uvjeti bolji i da su radnici vrlo zadovoljni.
U to nimalo ne sumnjam! — odvratio je uvrijeđeno.
Josh, dušo — uzdahnula je Lucy — ponekad mi zbilja otežavate život. Ovdje sam da vam pomognem napisati knjigu o pozitivnom stavu prema životu, a što dobivam? — upitala je sklopivši oči da sabere misli i da ne mora gledati njegovo tužno lice.
Dobar dio onoga što mi govorite obojeno je negativnom čežnjom za prošlošću, a svojim čitateljima neprestano ponavljate da je taj svijet nestao i da se nikad više ne može vratiti. Pomislite samo koliko smo vremena potratili na te negativne misli! I kakva je to bijedna aktivnost! Kad budete na propagandnoj turneji sa svojom knjigom, ne smijete sebi dopustiti nikakvu nostalgiju, znate. Preuzeli ste na sebe zadaću da objasnite ljudima kako ne mogu dopustiti sebi da budu nostalgični. A ako to oni ne mogu dopustiti sebi, još manje to možete vi, Josh. To je činjenica s kojom se morate suočiti. Morate ljudima poslužiti za uzor, inače će sve propasti.
Potučen. Povrijeđen. Učinjen smiješnim. Nemoćno se svalio na stolac kao slomljena lutka.
Oh, Bože! U pravu ste! — po vikao je. Onda se nasmijao, skočio sa stolca, poskakivao po sobi, provlačio prste kroz svoju krutu crnu kosu dok nije izgledala kao da su mu orkanski vjetrovi njegova duha provalili kroz lubanju. — U pravu ste! I te kako u pravu! Oh, ženo, kako li sam trebao vas i kako li sam trebao Judith Carriol!
Trebao sam vaše svježe mozgove i svježe duše da me slušaju kako brbljam umjesto svih ovih slatkih, pokorno odanih članova svoje porodice. Kako da sredim misli kad oni sjede i slušaju me s izrazom lica koji govori Joshua je uvijek u pravu, Joshua ne može pogriješiti. Nisu sposobni ni za kakvu konstruktivnu kritiku. Hvala vam, hvala, hvala!
Prekinuo se i ostao stajati stišćući ruke preko spolovila na koje nikad nije pomišljao.
Hoću samo reći... kako li su lijepe te snažne emocije ako čovjek može naučiti da im se posve ne prepusti, kako li je žalost prirodna, kako dobar prijatelj može biti vrijeme i kako se nikad ništa... nikad ništa! ne događa bez nekog razloga. Hoću reći da se novo može nasukati na starom i da hrabrost i snaga mogu biti dirljivi kao i slabost.
Ušutio je i zagledao se u nju.
Zašto ne mogu sve to napisati? — upitao je ogorčeno. — Mogu govoriti pred svakom publikom...svakom! kao da mi je jezik od srebra, glas od zlata i kao da mi duša ima krila. Ali čim sjednem pred prazan list papira, magnetofon ili koji od ovih fantastičnih glasopisača, riječi pobjegnu od mene, sakriju se negdje i, ma koliko se trudio, ne mogu ih više dozvati natrag.
Pa da, to je psihološka ili fiziološka zapreka — rekla je više da ga umiri nego što bi je to zanimalo.
I jedno i drugo — smjesta je uzvratio. — Postoji negdje u mom mozgu mali relej na kojem je došlo do kratkog spoja... tromboza, možda, neka pločica ili sićušni ožiljak... a taj je relej smješten točno na rubu gnojne kaljuže moje podsvijesti.
Lucy se morala nasmijati.
Oh, Josh, vi ste tako drag i dobar čovjek da ne vjerujem da bi vam i podsvijest mogla biti drukčija.
Čak i u najbolje održavanom i vođenom brodu skuplja se na dnu kaljuža, a i besprijekorno čista kuća mora imati kanalizacijski odvod. Zašto se onda ljudski umovi ne bi morali pokoravati istom zakonu?
Mislim da to graniči sa sofizmom — rekla je.
Ne, ne — nacerio se. — Mišica me podvrgnula svim mogućim testovima i ustanovila da doista patim od urođene
disgrafije, ako vas to može umiriti.
Možete vi biti i prilično prepredeni — rekla je.
Elliott MacKenzie je pročitao jedini primjerak ncdotjeranog rukopisa prije nego što ga je poslao doktorici Judith Carriol. Bio joj je obećao da ni jednu jedinu riječ tog rukopisa neće zadržati unutar svoje izdavačke kuće. Ali nije mu bilo drago da mora dati od sebe takvo blago od rukopisa i da ne može zadržati bar jednu kopiju. Lucy, doduše, ima original u Hollomanu, ali ni taj mu nije dostupan. Što ako ta dragocjena knjiga bude izgubljena? Što ako Ministarstvo čovjekove sredine zaključi da u njoj ima nešto protudržavno i zabrani njezino objavljivanje? Judith Carriol bila se pobrinula da Odjel četiri
u interesu doktora Christiana — preuzme na sebe autorsko pravo. Lucy Greco našla je povremeno vremena da mu se javi, i bilo je jasno da je prožeta takvim entuzijazmom kakav nikad prije nije zapazio u nje. Ponašala se kao mlada redovnica u trenutku božanske opsjednutosti. Očito se smatrala povlaštenom posudom ispunjenom nadahnućem Joshue Christiana i zapadala je u istinsku ekstazu dok je te njegove nadahnute misli kazivala u glasopisač koji je onda
izbacivao stranicu za stranicom prekucanog teksta.
Elliott MacKenzie zamočio je za pokus nožni palac u more njezina mišljenja, upitavši je smatra li da je dr Christian u stanju svoje misli oblikovati u riječi pred kamerama i mikrofonima s obzirom na to da je zakočen čak i pred takvim aparatom koji reagira na glas.
Naravno da je u stanju — odgovorila je Lucy odlučno. — Dokle god bude imao pred sobom bar jedno lice ili par nečijih očiju, bit će fantastičan.
Da, ali što onda ako Ministarstvo čovjekove sredine odustane od Christianove knjige?
Dva tjedna pošto joj je po kuriru poslao rukopis, nazva ga dr Carriol.
Krećemo, Elliotte — rekla je. — Nema više nikakvih zapreka. Što prije knjiga izađe to bolje. Kad Lucy može pripremiti konačan tekst?
Za mjesec dana, kaže. Problem je u tome što on proizvodi sve više materijala, a njoj teško pada da ga izbaci usprkos tome što postoji određena granica zasićenja za čitatelje takvih knjiga. Zato se moramo ograničiti na najviše dvjesta pedeset i šest tiskanih stranica.
Mogli bismo, dakako, materijal podijeliti i drugu knjigu izdati sljedeće godine, ali to bi značilo još mrtogo posla oko izbora što da uđe u prvu knjigu, a što može pričekati do druge, pa prema tome i mnogo vremena.
Koliko vremena?
Knjiga bi mogla biti u knjižarama najkasnije do konca rujna.
Više bi nam odgovaralo da to bude koncem listopada, pod uvjetom da knjiga smjesta postigne uspjeh.
To kod ove knjige neće biti problem — rekao je čvrsto uvjeren
u to.
Milijun primjeraka u tvrdom uvezu i najmanje pet milijuna u
mekom?
To je bilo previše čak za Elliotta MacKenzieja.
Hej, hej, stan'te malo! Kod takve hit knjige meki uvez dolazi u obzir tek godinu dana poslije izdanja u tvrdom uvezu, Judith. Ne mogu pristati ni na dan ranije.
Tvrdi i meki uvez istodobno -rekla je. Ne. žao mi je, ali ne.
I meni je žao, Elliotte, ali da. Vi time ništa ne gubite.
Draga moja, morao bih dobiti pismeni nalog od samog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država da promijenim mišljenje, ali čak i onda bih se opirao.
Imat ćete Predsjednikov pismeni nalog najkasnije do sutra, ako vam je do toga. Ali ja se na vašem mjestu ne bih opirala, Elliotte. Nemate nikakvih izgleda.
MacKenzie je stavio obje ruke na oči. Jednostavno joj nije htio vjerovati. No s druge strane, Judith nije bila od onih koji blefiraju. Ali koji se to vrag zbiva oko tog Joshue Christiana?
Čujte, Elliotte, radi se o najznačajnijoj knjizi u povijesti izdavaštva, točno? Pa kako onda možete izgubiti? Zašto ste tako pohlepni, ha? Ja sam vam donijela tu knjigu i mogu vam je isto tako lako i oduzeti. Joshua Christian nije vezan ugovorom s vama, nego s Ministarstvom čovjekove sredine.
U Judithinu se glasu osjećalo da uživa, ali usprkos tome nije bilo sumnje da svaku izgovorenu riječ misli krajnje ozbiljno.
MacKenzie je morao popustiti.
Dobro — reče, i zatim: — Vrag vas odnio!
Bravo, momče! Možete smjesta početi širiti »povjerljive« informacije o knjizi, ali prije nego što vam dam zeleno svjetlo ne smije ni jedan jedini dio rukopisa izaći iz vaše kuće. Ako vam je potrebno dodatno osiguranje, mogu vam poslati nekoliko svojih ljudi... gratis. Jer ponavljam, Elliotte, ništa iz same knjige ne smije biti objavljeno. Nikakvi prijevremeni otisci na crnoj burzi, nikakve špalte ili foto- kopije! Makar, što se mene tiče, morali zaprijetiti svojim ljudima da ćete ih smjesta postrijeljati... glavno je da sadržaj knjige ostane u tajnosti dok vam ne budem dala znak.
Okej.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:35 pm


Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49253


Dobro. Sad još želim samo to da se održi licitacija za pravo na meki uvez i da štampa pravovremeno sazna , za tu licitaciju.
Gdje je samo naučila sve to? MacKenzie duboko uzdahne.
Nagodit ćemo se, Judith. Zajamčit ću vam publicitet o kakvom niste sanjali ni u svojim najsmjelijim snovima. Ali nema licitacije. Do vraga, ja sam izdavač! A instinkt mi kaže da će ova knjiga biti vječni bestseler. Zato želim pravo na meki uvez zadržati u svom poduzeću. Bez licitacije! To pravo ide Scrollu, našoj vlastitoj nakladi džepnih izdanja.
Inzistiram na licitaciji — rekla je.
Čujte, Judith, koliko sam shvatio, vi ne želite da se makar nasluti da Ministarstvo čovjekove sredine ima svoje prste u tome? E pa, dopustite mi onda da vam nešto kažem. Dođe li do licitacije, cijela izdavačka branša nanjušit će da nešto nije u redu, a dakako i sve njujorške novine. Jer ja sam poznat po svojoj profesionalnoj okretnosti, a ono Sto vi tražite je nerazumno.
Telefon je ostao nijem. Onda:
Dobro. Pobijedili ste. Možete zadržati pravo na meki uvez, ali pod uvjetom da broširano izdanje izađe istodobno s izdanjem u tvrdom uvezu.
Dogovoreno.
Dobro. A sad želim da mi vaš propagandni odjel što prije dostavi protokol. Ne ono što namjeravaju
poduzeti u vezi s plasmanom Christianove knjige, nego ono što u svojim najsmjelijim predodžbama priželjkuju u propagiranju jedne takve knjige kao što je Christianova. Neka navedu emisije iz kulture na TV u kojima bi radije vidjeli svog autora nego ne znam što na
svijetu, zatim emisije na radiju, osvrte u časopisima, nedjeljnim literarnim prilozima i slično. Uostalom, što mislite o naslovu? Je li dobar ili bi možda vaši propagandisti radije neki komercijalniji?
Ne. Naslov je dipbar. Sviđa mi se. Pobuđuje radoznalost... u ovom svijetu koji još uvijek čezne za Bogom, ali ne može to priznati.
Gospodina Reecea zanima otkuda potječe naslov. Je li ga izmislila Lucy ili sam dr Christian? Je li originalan?
Ne, nije originalan. Pronašli su ga on i Lucy kad su u potrazi za naslovom po običaju prelistavali Bartlettov izbor citata. Stihove je napisala Elizabeth Barrett Browning. »Daj nam rada... jer Božja je kletva ljepši dar od svih ljudskih blagoslova«. Time je, mislim, sve rečeno. Niste li spomenuli gospodina Reecea? Tibora Reecea, Predsjednika?
Upravo njega. Gospodin Reece se veoma zanima za doktora Christiana i njegovu knjigu, ali to je... nadam se da ne moram posebno naglasiti... samo za vaše uši.
Jedan šok za drugim.
Je li Predsjednik pročitao knjigu? Pročitao ju je. I vrlo je impresioniran. Judith, o čemu se zapravo radi?
Malo altruizma za promjenu. Vjerovali ili ne, vlada ove zemlje brine se za svoj narod. A mi, gospodin Reece, gospodin Magnus i ja, smatramo da dr Christian osobno, njegove ideje i njegova knjiga mogu imati pozitivniji utjecaj na moral naroda od svih drugih inicijativa poduzetih unatrag pedeset godina.
Glas joj se odjednom promijenio.
Pročitali ste rukopis. Ne slažete se? Slažem se, od sveg srca.
Kad se MacKenzie vratio kući, sve je ispričao svojoj ženi. Toliko je bio uvjeren u njezinu diskreciju da ni na trenutak nije pomislio da joj išta zataji. Sally ne trača, ne voli čak ni slušati tračeve. Nije se volio ni prisjećati koliko već godina ona dijeli sve njegove interese i izvrsno se snalazi u njegovu svijetu, premda u njemu sudjeluje samo kao njegova supruga. Njihov sin, njihovo jedino dijete, studira u koledžu u Dartmouthu i pokazuje istu ljubav za knjige kao i njegovi roditelji. K tome ima u sebi i očev izrazit smisao za posao, što obećava da će Atticus Press i nadalje ostati porodično poduzeće. Na čelu Atticusa
bio je uvijek jedan MacKenzie sve otkako je Elliottov prapradjed osnovao tu izdavačku kuću. Odonda je poduzeće sve više jačalo, sve više njegovih vrlo dobrih izdanja punilo je police američkih kućanstava i omogućilo MacKenziejevima da žive mnogo bolje nego što su živjeli u svojoj domovini, škotskom Highlandsu. Ali sad je sistem jedna obitelj jedno dijete sve to ugrozio. Ah, kad bi bar smjeli imati više od jednog djeteta! Da se nešto dogodi Alastairu... Ali ne! O tome neće ni misliti. Umjesto toga pomisli što bi se dogodilo kad bi njegov sin imao dijete koje ne bi bilo sposobno nastaviti porodičnu tradiciju? Ipak, tješio se — jer bio je razuman čovjek — bilo je i dinastija s tucetom djece a da među svom tom djecom nije bilo ni jednog jedinog dostojnog nasljednika. Sve je to pitanje genetske slučajnosti. Otišao je, dakle, kući i sve ispričao svojoj ženi.
Jedva čekam da to pročitam — povikala je Sally. — Gdje je rukopis? Počet ću smjesta.
Nemam nijedne kopije — priznao je.
Zaboga, Elliotte! Baš čudno. Je li tebi posve jasno što se događa? Mislim, s obzirom na to da se sam predsjednik Sjedinjenih Država zanima za tu knjigu.
Jedino što mi je posve jasno — rekao je — jest poslovna strana svega toga. Uvjeravam te da se Atticus dokopao najznačajnije knjige u povijesti izdavaštva.
Uključiv i Bibliju? — upitala je hladno.
Razmislio je malo, nasmijao se, slegnuo ramenima i hrabro joj odgovorio:
Tko zna?
Stvari se doista odvijaju izvanredno dobro, zadovoljno je pomislila dr Judith Carriol kad je sišla iz malog helikoptera koji ju je za manje od jedan sat prebacio iz Washingtona u Hoiloman, brzajući praznim zračnim prostorom kao da ga gone sve Furije. Ah, to je život! Na stajanci neupotrebljavanog aerodroma, okruženoj dračem i hrpama kojekakvog smeća što ga je bio nanio vjetar, čekao ju je jedini službeni automobil u Hollomanu. Od glave do pete uniformirani šofer stajao je kod stražnjih vrata automobila i pomogao joj da se smjesti. Uza sve to nije stvarala sebi nikakve iluzije o vlastitoj važnosti. Čim Operacija »potraga« bude dovršena, morat će se opet vratiti pješačenju i autobusima. Ali to ne znači da ne treba uživati u

sadašnjim povlasticama koje su inače rezervirane samo za političare najvišeg ranga. Ipak se svakog slobodnog trenutka u tim pretrpanim danima opominjala da se ne smije naviknuti na luksuz, kako joj povratak na uobičajeni način života ne bi postao nepodnošljiv. Savjet ravno iz knjige Joshue Christiana. Uživaj u onom što ti se nudi, ali kad je gotovo, ne osvrći se. Gledaj samo naprijed u novo sutra.
Čudno. Nije ga vidjela već dva mjeseca, ali u posljednji trenutak, kad je već stajala na pločniku točno između brojeva 1047 i 1045 Hrastove ulice, nije se mogla odlučiti da uđe u kliniku, iako je znala da on u taj sat zacijelo radi tamo, nego je umjesto toga zvoncem dala znak da želi u kuću u kojoj je stanovao.
Mamin je zagrljaj bio neusiljen i topao, kao da pozdravlja rođenu kćer.
Oh, Judith, dugo vas nije bilo.
Mama je malo odmakne od sebe i zagleda se u nju, a u blagim dubinama njezinih očiju ogledala se iskrena ljubav.
Automobil! Vidjela sam kad vas je dovezao. Bila sam u dvorištu da objesim rublje... nije li divno da ga možemo opet sušiti na suncu umjesto u podrumu?
Bol. O ne, neću da osjetim bol! Ne smijem osjetiti bol! Nitko me ne može smatrati odgovornom za ono što te čeka. Mama, Mama, kako ćeš primiti to što će se uskoro ostvariti svi tvoji snovi i sve nade u njega? Koliko li je velika duša unutar tvoje prelijepe ljušture? Zašto me dočekuješ kao njegovu buduću suprugu? Kao snahu po svom izboru? A ja ga namjeravam poslati tamo gdje neće biti vremena ni snage za suprugu, a tamo kamo šaljem samu sebe nema mjesta ni za kakvog supruga.
Nisam bila sigurna da ga neću omesti u poslu ako uđem u kliniku, zato pomislih da će biti bolje ako prije uđem ovamo.
Dr Carriol pođe za Mamom u kuhinju.
Kako je on? — upita i sjedne dok je Mama počela pripremati
kavu.
Dobro je, Judith. Ali mislim da je sretan što je Lucy otišla.
Ova ga je knjiga previše opteretila. Nevolja je u tome što je pored pisanja knjige cijelo vrijeme normalno radio svoj posao na klinici. Lucy je bila izvrsna, doista, iskreno vam kažem. Vrlo zgodna. Vrlo dobra. Ali vi ste mu bili vrlo potrebni. Neprestano sam se nadala da
ćete doći. Krajnje je vrijeme da više ne bude sam.
Mama, to je smiješno! Samo ste me jedanput vidjeli, ništa ne znate o meni. Zato ne smijete postupati sa mnom kao da sam središte Joshuina emocionalnog života! Ja nisam Joshuina zaručnica! On nije zaljubljen u mene niti sam ja zaljubljena u njega. I nemojte, molim vas, očekivati da ćemo se vjenčati, to se nikad neće dogoditi.
Budalasta djevojčice — s ljubavlju će Mama. Stavila je šalice na stol, svoj najbolji Lenox servis, i prignula se da natoči kavu Judith.
Smirite se i opustite malo. I nemojte biti tako negativni! Popijte sa mnom kavu, a onda možete prijeći u dnevnu sobu i tamo ga pričekati. Nazvat ću ga i reći mu da dođe čim bude slobodan.
Zanimljivo, ali i zamorno. Uskoro neće više biti takvih Mama. Ona je sa svojih četrdeset i osam, ili možda čak četrdeset i sedam godina, najmlađa od njih. To je soj koji izumire, jer današnje žene smiju imati samo jedno dijete. Prije su se mogle iživljavati u materinstvu, jer su imale punu kuću djece na koju su uspijevale utrošiti golemu količinu energije kojom ih je Priroda obdarila u tu svrhu. Judith nije imala s tim problema jer je, zahvaljujući svom karakteru, svom obrazovanju i svom poslu, našla zadovoljavajući nadomjestak. Ali mnoge žene nisu mogle naći rješenje kako da utroše tu energiju. Nisu mogle ili nisu htjele. Eto, JoshUa Christiane, ti ćeš sigurno moći pomoći onima koje to nisu mogle. Ali što je s onima koje nisu htjele? Mislim da njima nitko ne može pomoći.
Usred rascvjetalih biljaka u dnevnoj sobi čudesno su se pojavili prozori, sjajne pravokutne staklene ploče bez okvira, koji su dopuštali suncu da šalje u sobu široke zrake svjetlosti što su treperile od milijuna zlaćenih čestica prašine. Biljke su pozdravile tu svjetlost eksplozijom cvjetova, ružičastih, krem, žutih, plavih, ljubičastih, i obiljem novih mladica. Bilo je mnogo zelenila, ali vrlo malo bijeloga. Kako mudro od Christianovih što su izbjegavali bijele cvjetove u bijeloj sobi. Mora da ih ovaj vilinski svijet oduševi svaki put kad se sjete da ga pogledaju, uistinu pogledaju. Samo kako se to često dešava?
Dobri su to ljudi. Samo dobri ljudi mogu stvoriti takvu ljepotu oko sebe kad je neizmjerno lakše pomiriti se sa sivilom.
Kad mu je majka javila da ga dr Carriol čeka u dnevnoj sobi, dr Christian se malo iznenadio. Toliko se toga dogodilo otkako ju je
posljednji put vidio da je gotovo posve smetnuo s uma činjenicu da je zapravo ona pokrenula cijelu stvar. O da... Judith Carriol. Judith Carriol? Mutno sjećanje na ljubičasto i skrletno, na nekoga s kime je zanimljivo razgovarao, na bezvremenog prijatelja i vječnog neprijatelja...
Između onda i sada bio je uzorao, zasijao, požnjeo i pobrao golemo polje misli. U ovom je trenutku gledao strnište i pitao se, pitao što da sada. zasije. U glavi mu je šumjelo od izgleda za budućnost koji nisu bili ni u kakvoj vezi ni s Judith Carriol ni s bilo kojim drugim čovjekom. Razmišljao je o čudnovatim slutnjama što su ga mučile cijelu zimu i navodile ga na snove o tome da mu je sudbina možda ipak šira i bogatija od ove klinike u Hollomanu.
Zašto sam tako žalostan, pitao se skrećući na kraju prolaza koji je spajao obje kuće, ne prema stražnjim stubama i Maminoj kuhinji, nego prema prednjim stubama u dnevnu sobu. Između nas nije bilo ništa. Baš ništa osim intelektualnog poticaja i izvjesne privlačnosti. Znao sam samo da ona ima neko značenje za mene i bojao sam je se, to je istina. Ali ništa drugo. I ne može biti ništa drugo kad se zna što je ona i što sam ja. Jalovo gubiti vrijeme u naručju ljubavnice ili ljubavnika, ma koliko ih voljeli, egoistična je mogućnost koju smo oboje odavno odbacili. Ona sad ipak ne upada u moju sadašnjost povlačeći za sobom dronjke svoje prošlosti poput mladenkina vela. Zašto se onda toliko bojim da joj vidim lice? Zašto je se ne želim sjetiti?
Ipak nije bilo tako strašno susresti se s njezinim očima i iznova se naviknuti na njezino lice. Osmijeh joj je bio vrlo topao i radostan, da, a ipak nije izražavao nikakvo pravo na njega, nego ga samo obgrlio kao dragog starog prijatelja.
Mogu ostati samo jedan sat otprilike — rekla je, čvrsto se oslonivši leđima o naslon stolice. — Htjela sam samo vidjeti kako ste, što mislite o knjizi... pročitala sam je, uostalom, i smatram da je fantastična. Osim toga, zanima me kakvi su vam planovi kad knjiga izađe, ako ste već razmišljali o tome.
Doimao se zbunjeno.
Planovi? Kad knjiga izađe?
Idemo redom. Knjiga. Jeste li vi zadovoljni njome?
O da. Da, naravno da jesam. I veoma sam vam zahvalan što
ste me doveli u Atticus, Judith. žena koju su mi dodijelili za pomoć bila je... bila je... —
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:35 pm

Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49251

Bespomoćno slegne ramenima. — Uistinu ne znam kako da to objasnim. Ali radila je sa mnom kao da je dio mene. Onaj dio koji mi je nedostajao. Zajedno smo napisali upravo onakvu knjigu kakvu sam uvijek želio napisati. — Nasmijao se, pomalo žalosno. — To jest, da sam se ikad pozabavio tom idejom. Ali nisam. Ili možda jesam? Odavno je to bilo i teško se sada prisjetiti. Toliko se toga u međuvremenu dogodilo. — Tjeskobno se namrštio i pomaknuo na stolcu. — Bio sam se na viknuo raditi s nekim ciljem,Uudith, ali ova je knjiga došla više kao neki dar. Kao da je moja podsvijest izrazila želju, a onda se niotkuda pojavila dobra vila Judith i ispunila je.
Kakva li je mješavina taj čovjek! Ponekad opasno pronicav, a onda opet toliko jednostavan i bezazlen da to graniči s naivnošću. Zapanjuje činjenica da je, kad se ugasi unutrašnje svjetlo, slika i prilika rastresenog i smušenog profesora kojemu pričvršćuju za odijelo ceduljicu s njegovim imenom, adresom i telefonskim brojem za slučaj da se negdje na putu izgubi. Ali kad se svjetlo opet upali, pojavi se polubog čelična duha koji podrhtava od snage i oduševljava. Dragi moj Joshua, ti to doduše ne znaš, i molim se Bogu da nikad i ne saznaš, ali ja ću paliti reflektore tvoje duše.
Jesu li vas već obavijestili što očekuju od vas kad se knjiga pojavi na tržištu? — upita ona.
Opet se doimao zbunjeno.
Kad se pojavi na tržištu? Čini mi se da je Lucy bila nešto spomenula, ali doista ne znam što bi mogli očekivati od mene. Ja sam svoje već obavio.
Oh, ja mislim da oni očekuju mnogo više od vas nego sam rukopis — reče ona odrješito. — To je vrlo važna knjiga, zato ćete i vi postati vrlo važna ličnost. Zamolit će vas da odete na propagandnu turneju, da se osobno pojavljujete na televiziji, na radiju, na ručkovima s uglednim ljudima, da držite predavanja i slično. Bojim se također da će sva sila novina i časopisa tražiti intervjue od vas.
Zainteresirao se.
Pa to je divno. Premda zapravo već sama knjiga predstavlja mene, i nemate pojma kako sam sretan što to mogu reći... ipak mi se više sviđa da govorim o svojini idejama.
Sjajno, Joshua. Jer slažem se s vama da ćete, ako se pojavite osobno, biti još uvjerljiviji. Zato bih htjela da ovu propagandnu turneju, za koju će vas svakako zamoliti, smatrate idealnom prilikom da pomognete mnogo većem broju ljudi nego što biste ikad mogli u svojoj klinici.
Tu se prekinula oklijevavši trenutak. Dr Christian bi tu značajno sadržajnu stanku kod pacijenta smjesta prepoznao kao uvod u mrežu laži koje bi trebalo da zvuče krajnje iskreno. Ipak ono što je zatim rekla nije se slagalo s tom stankom.
Oduvijek sam na knjigu gledala kao na sredstvo na putu do cilja — izjavila je jednostavno — kao na povod da se osobno pojavite u sredstvima javnog informiranja.
Ozbiljno? A ja sam mislio da vam je knjiga važnija od svega ostaloga.
Nije. Knjiga je samo nadomjestak za vas. Ostavio je tu tvrdnju bez primjedbe.
Da, uvjeren sam da je Lucy doista spomenula propagandnu turneju, ali ne sjećam se ni kada ni gdje. Oprostite, Judith. Mora da sam umoran. Nisam posve pribran. Bilo je naporno posljednjih nekoliko tjedana. Morao sam raditi ne samo s Lucy, nego i sa svim svojim pacijentima. Premalo sam spavao.
Imate pred sobom cijelo ljeto da se odmorite — reče ona vedro. — Atticus će izdati knjigu u jesen, neposredno prije nego što počne masovni odlazak stanovništva na jug i kad nastupi isto tako masovna depresija. To je logički najpovoljniji trenutak da se knjiga pojavi u knjižarama. Ljudi će biti spremni za nju. Zreli.
Da... Mhmm... Hvala za te informacije, Judith, volim biti obaviješten.
Očito je bio rastrzan između želje da govori velikom broju slušatelja i straha od sredstava kojima će to postići, a najviše od nepredvidljivog ponašanja svoje posrednice, Judith Carriol. Oh, Bože, neće biti lako s njim! Izgubio je gotovo svaki kontakt s vanjskim svijetom. Ne gleda televiziju, ne sluša radio, a čita samo New York Times, Washington Post, klasične romane i stručne knjige. A ipak zna više o patnjama ljudi nego što bi mogao saznati od svih mogućih sredstava javnog informiranja zajedno.
Pažljivo ga je promatrala ispod spuštenih vjeđa. Činilo joj se da je
primijetila nešto novo i neobično kod njega, i to je nagrizalo korijenje njezine sigurnosti. Neku krhkost? Posustalost? Možda gubitak samosvijesti? Glupost! Obično umišljanje. Logična kombinacija njezi- ne vlastite nesigurnosti i njegova umora poslije naporna rada na knjizi i u klinici. Nije on nipošto slab, nego samo osjetljiv. Ne nedostaje njemu snage, nego egocentrične prodornosti. I, kao najvažnije, sposoban je da se uzdigne na visinu zadatka koji mu je povjeren. Kad osjeti da je potreban, može dati sve od sebe, čak i nešto više.
Na kraju je ipak ostala na večeri i primijetila (pomalo razveseljena time) da je mlađe žene kućanstva Joshue Christiana više ne gledaju tako sumnjičavo kao onoga dana kad je prvi put stupila u tu kuću. Ma što da su Mary, Martha i Miriam naslućivale o njoj i njezinu odnosu prema svom ljubljenom Joshui, očito to više nisu smatrale prijetnjom. A što su zapravo naslućivale? Je li itko mogao naslućivati nešto čega nisu bili svjesni ni ona ni Joshua? Čudno, s obzirom na to da je njihov međusobni odnos bio lišen svih osobnih komplikacija. Nije riješila tu zagonetku ni kad je opet sjedila u helikopteru vraćajući se u Washington.
I tako me Judith izvijestila o svemu što će se zbivati pošto knjiga izađe — rekao je dr Christian svojoj porodici iste večeri u dnevnoj sobi.
Pretpostavljam da će zatražiti od tebe da odeš na neku vrstu propagandne turneje? — upitao je Andrew koji je, otkako je saznao da mu brat piše knjigu, stavio sebi u zadatak da se što bolje upozna s metodom rada u izdavaštvu. Počeo je osim toga u svojoj sobi na klinici, kad nije imao pacijenata ni nekog posla na koji se morao jako koncentrirati, gledati neke televizijske emisije i slušati radio.
Da. S jedne se strane veselim tome, ali s druge se bojim da će to izazvati nove probleme. Ovog sam proljeća natovario na sve vas mnogo dodatnog posla, a kako se čini ujesen ću opet njorati biti odsutan.
Nisu to nikakvi problemi — rekao je Andrew i nasmiješio se.
Mama je bila vrlo sretna. Najdraži Joshua opet se nakon dvomjesečne duhovne odsutnosti našao u krilu svoje porodice. Kako li je ugodno vidjeti ga gdje sjedi i smireno pijucka svoj konjak i svoju kavu umjesto da skače od stola još s punim ustima neprogutane
hrane. Nije osjećala čak ni potrebu da ga podbode na tiradu.
Možda bi volio da ja pođem s tobom? — upitala je Mary. Silno je to željela. živjeti tolike godine u tom malom umirućem gradu Hollomanu, kad izvan njega postoji toliko toga što treba vidjeti! Iza njezine vanjske pasivnosti i bolnog saznanja da nije ni tako pametna kao Joshua, ni tako lijepa kao Mama, ni tako korisna kao što su James, Andrew, Miriam i Martha krio se nemiran, ogorčen i frustriran duh. Jedino je ona od cijele porodice osjećala potrebu da putuje, da vidi nove krajeve, doživi nova iskustva. Ali kako je po prirodi bila pasivna, nije se mogla osloboditi i reći što želi. Jednostavno je nastavljala živjeti svojim sterilnim životom čekajući da netko od njezine porodice to uvidi a da ona ne mora ništa reći. Nije joj, međutim, bilo jasno da je upravo zbog svoje skromnosti i pasivnosti nevidljiva u očima ostalih, da svoje čežnje toliko dobro skriva da nitko i ne sluti da one postoje.
Dr Christian joj se osmjehnuo i odlučno odmahnuo glavom. Ne, nipošto ne! Snaći ću se dobro i sam.
Mary nije ništa više rekla niti pokazala što osjeća.
Hoćeš li dugo biti odsutan? — upitala je Martha gledajući u svoja stopala.
Prema njoj, tako sitnoj, dragoj i bezbojnoj, uvijek je iskazivao nježnost. I ovaj put joj se osmjehnuo svojim osobitim čarobnim osmijehom rekavši:
Mislim da neću, Mišice moja. Vjerojatno će biti dosta tjedan ili
dva.
Podignula je oči da upije njegov pogled, sjetne oči, blistave od suza.
Andrew je smjesta ustao i zijevnuo.
Umoran sam! S vašim dopuštenjem, mislim da ću otići u
krevet.
James i Miriam digikiše se također, sretni da je netko drugi predložio odlazak u krevet. Jedva su čekali da zajedno legnu, jer su u okrilju svetog sakramenta svog braka neočekivano otkrili radost i slast tjelesne ljubavi. A ljeto je bilo njihovo doba, kad su mogli satima uživati u dodiru kože uz kožu, tijela uz tijelo, nesputani debelim rubljem i posteljinom. Možda je Miriam više cijenila Joshuin intelekt, ali u svakom drugom pogledu mnogo je više držala do Jamesa.
Lijenčine! — rekao je Joshua i ustao. — Ja idem na šetnju. Je li još nekome do šetnje?
Mama je smjesta skočila i pohrlila da nađe udobne cipele, ali Martha je svojim stidljivim glasom rekla da bi morala poći za Andrewom.
Koješta! — rekao je Joshua. — Pođi radije s nama. A ti, Mary? Ne, hvala. Ja ću počistiti kuhinju.
Martha je još nekoliko trenutaka oklijevala lutajući pogledom s Joshue na Mary, malodušna, zabrinuta.
Ne mogu ići, Joshua — rekla je napokon. — Pomoći ću Mary, a onda leći.
Mary dobaci Marthi pomalo žalostan pogled, onda ispruži ruku i naglo povuče najmlađeg člana porodice Christian s njezinog stolca. Nije to bilo nimalo nježno, ali kad su se Maryni čvrsti prsti ovili oko njezinih, Martha je kao i uvijek osjetila kako je ta ruka izvlači iz mora sumnji i odvodi u sigurnost.
Hvala ti — rekla je kad su se našle u sigurnoj luci kuhinje. — Nikad ne znam kako da se izvučem iz neugodnih situacija. A uvjerena sam da Mama želi Joshuu samo za sebe.
Imaš prokleto pravo — odvratila je Mary. Opet je podignula ruku, ovaj put da sa zabrinutog lica svoje zaove ukloni zalutali pramen svilenkaste sivosmeđe kose, toliko nalik mišjoj dlaci, i zatakne joj ga iza uha. — Jadna mala Mišice — rekla je. — Ali ne tuguj. Nisi jedina koja je uhvaćena u zamku.
Mama i Joshua jednoličnim su korakom šetali kroz tihu i mirnu noć. Zbog razlike u njihovoj visini Joshua nije majku primio ispod ruke, nego joj je prebacio ruku preko ramena.
Drago mi je da je Lucy otišla i da si tu knjigu skinuo s vrata
povukla je Mama prvi potez.
Tako mi Boga, i meni! — uzvratio je. Jesi li sretan, Joshua?
Da ga je netko drugi to tako izravno upitao, smjesta bi zauzeo obrambeni stav, ali Mama i on već blizu trideset godina zajednički stoje na čelu porodice i, što se njega tiče, ta je veza posve sazrela.
I jesam i nisam — rekao je. — Drago mi je što vidim kako se preda mnom otvaraju tolike mogućnosti. Zbog toga sam sretan. Ali vidim i probleme. Mislim da se pomalo bojim. Zbog toga sam
nesretan.
Sve će biti dobro. Svakako.
To si oduvijek priželjkivao. Mislim, ne to da pišeš knjigu, nego to da ti se pruži mogućnost da pomogneš što većem broju ljudi. Judith je izvanredna žena, znaš. Ja ne bih nikad došla na ideju da napišeš knjigu, pogotovo kad znam kakve poteškoće imaš pri pisanju.
Ni ja se ne bih tome dosjetio.
Dr Christian poveo je svoju majku preko Ceste 78 ravno u gradski park. Golemi noćni leptiri oblijetali su oko rijetkih svjetiljki, lišće na drveću uzdisalo je na blagom povjetarcu, a miomiris nekog nepoznatog cvijeta lebdio im je oko nosnica. Posvuda su šetali stanovnici Hollomana uživajući u kratkoj noći kratkoga ljeta.
Znaš, Mama — nastavio je dr Christian — mislim da me najviše od svega uznemiruje Judith. Danas poslije podne zatekao sam se kako mislim na nju kao na svoga osobnog duha iz Aladinove svjetiljke. Čim nešto poželim, ona se smjesta pojavi i ispuni mi želju.
Ne! Kako bi to bilo moguće? Sve je to čisti slučaj, Joshua. Da nisi otišao u Hartford na Marcusovo suđenje, vas dvoje se nikad ne biste sreli. Ali otišao si u Hartford i sreli ste se. Ona je vrlo važna ličnost, zar ne?
O da.
Eto vidiš! Ona jednostavno vidi i saznaje mnogo više nego mi ovdje u Hollomanu. A mora da poznaje i sve prave ljude.
To je točno.
Pa zar nije time sve objašnjeno?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:35 pm

Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49250


Trebalo bi da bude. Ali nije. Nešto se tu krije. Mama! Ja izrazim želju, i ona je smjesta ispuni.
Pa lijepo, mogao bi je onda, kad je sljedeći put budeš vidio, ukoliko je ja ne vidim prije, zamoliti da i meni ispuni jednu želju.
Zaustavio se ispred jedne svjetiljke u parku i pogledao je. Tebi? Zar bi ti mogla poželjeti nešto što već nemaš?
Podignula je prema njemu svoje lijepo lice, još ljepše jer je bilo nasmijano.
Htjela bih da se ti i Judith vjenčate.
Ništa od toga. Mama — uzvratio je i ponovno se pokrenuo.
Poštujem je. Ponekad je čak i volim. Ali nisam zaljubljen u nju. Njoj ljubav nije ni potrebna, znaš.
Nikako se ne slažem s tobom — odlučno je izjavila Mama. — Neki ljudi vrlo uspješno kriju svoje osjećaje. Ona pripada među njih. Ne znam zašto. Znam samo to da je ona prava žena za tebe.
Oh, čuj, Mama! Koncert na jezeru! — Ubrzao je korak niz brežuljak prema umjetnom jezeru gdje su četiri glazbenika na usidrenom pontonu , svirali Mozarta.
Mama se predala. S Mozartom se nije mogla natjecati.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:36 pm

Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49249



7
Ljeto je nabujalo od vlastitog toplog zraka, sočno, tromo i, ah, tako senzualno i sada još efemernije, jer su ljudi neprestano bili svjesni njegove kratkotrajnosti i smrtnosti, ali zato ništa manje toplo, toplo, toplo. Kako je moguće da jedno, zimi tako arktički hladno mjesto bude tako tropski vruće i vlažno ljeti? Ali to je pitanje koje, neovisno o novom ledenom dobu, postavljaju sebi stanovnici svih američkih sjevernih država još od 17. stoljeća. Jedina stvarna razlika između ljeta drugog i ljeta trećeg milenija bila je u njegovu trajanju. Ljeto je sada trajalo otprilike četiri tjedna manje.
U evakuiranim gradovima na sjeveru i srednjem zapadu ljudi nisu imali mnogo vremena da uživaju u ljetu, jer su se oni što su se početkom travnja vratili s juga morali pošteno prihvatiti posla da nadoknade vrijeme koje su izgubili za svoje prisilne zimske dokolice. Kao svakog proljeća, već unatrag nekoliko godina, tako se i u proljeće ove 2032. godine na sjever vratilo manje ljudi no ikad, dok ih se više no ikad za stalno preselilo u gradove Grupe A ili Grupe B južno od Mason-Dixonove linije ili zapadno i južno od rijeke Arkansas.
Kad je prije više od dvadeset godina počelo preseljavanje, nitko od onih koji su još imali radno mjesto na sjeveru nije bio zainteresiran za stalno preseljenje. Ali to se u međuvremenu stubokom promijenilo. Lista onih koji su tražili stalno preseljenje bivala je sve duža, a vlada na koju su vršili pritisak imala je sve manje mogućnosti da ih trajno smjesti u gradove na jugu. Bilo je, dakako, mnogo onih koji su s prezirom odbili da se presele uz pomoć vlade i jednostavno su prodali ono što su mogli na sjeveru i kupili nešto na jugu. Ali budući da je vrijednost nekretnina na sjeveru i srednjem zapadu pala gotovo na nulu, jedva da je bilo još onih koji su se mogli trajno preseliti bez državne pomoći. Vjerojatno je pri svemu tome stvoreno isto toliko novih bogatstava koliko je starih izgubljeno. Građevinski poduzetnici, posrednici i špekulanti sa zemljom postajali su sve bogatiji, poslovni ljudi, radnici i namještenici sa sjevera sve siromašniji. Najtoplije južne države, Florida, Louisiana i Texas, vodile su očajničku borbu da zaustave širenje kampirališta za stambene prikolice i naselja straćara,
neprestano se žaleći na to vladi u Washingtonu kojoj su se s druge strane isto tako na svoje nevolje žalili skeletni ostaci najsjevernijih država. Svi će ti problemi moći biti riješeni tek kad se zahvaljujući sistemu jedna porodica jedno dijete broj stanovništva drastično smanji. Začudo, sve se više ljudi jače opiralo povratku na sjever nego što su se opirali kontroli porođaja.
Osim u predjele, u kojima su nekoć stanovali crnci i Portorikanci, u Hollomanu se poslije prvoga travnja opet vratio život. Još je uvijek bilo daleko više nenastanjenih nego nastanjenih kuća, ali u svakom uličnom bloku bile su bar jedna ili dvije na kojima su skinute daske sa prozora kroz koje su sada vijorili zastori, ponosno kao zastave. Na ulicama bilo je više pješaka, u predgrađima je otvoreno nekoliko trgovačkih centara, povećan je broj autobusa uz sve gušći vozni red, u nekoliko industrijskih postrojenja, koja još nisu definitivno preseljena, počela je proizvodnja i radilo se sedam dana u tjednu. Naslaga zimske prljavštine je ostrugana, sve je oprano i propadanje je na neko vrijeme zaustavljeno. Opet su počela raditi kina, otvoreno je nekoliko restorana, barova i štandova za prodaju sladoleda. Na kolnicima su se odjednom pojavila mala vozila opskrbljena akumulatorima koji su se napajali sunčevom energijom. Puzila su tiho kao grob i polako kao puž. Oni, kojima se žurilo ili koji su odlazili na posao, u školu ili kući, vozili su se autobusima ili trolejbusima. Mnogi su, međutim, najradije išli pješke. Iako možda potišteni i apatični, ljudi nikad nisu bili u boljoj tjelesnoj kondiciji.
Ali potkraj rujna i ono malo euforije što je zatreperilo u ljetnom zraku nad Hollomanom polako se gubilo. Dva mjeseca prije nego što će preseljenje biti dovršeno sunce nije više isijavalo nikakvu toplinu. Dva mjeseca za kojih ljudi pakiraju i spremaju stvari koje im neće biti potrebne na jugu, zaključuju poslove, pripremaju kuću za zimu i počinju telefonirati da doznaju kako i kad će početi zimski eksodus i da se prijave na listu čekanja zbog transporta. Dok je prekrasno bablje ljeto, koje je sad nastupalo već u rujnu, a ne kao prije u listopadu, svojim toplim danima i hladnim noćima kao čarobnim štapićem išaralo stabla crvenim, žutim, narančastim, bakrenim, jantamim i grimiznim lišćem, stanovnici Hollomana mislili su samo na to kako su noći postale hladne i počeli su daskama obijati prozore i vrata lišavajući se tako krasota jeseni. Neka tupa, bezvoljna,
stravično uporna tuga spustila se na ljude s prvom maglom i počeli su govoriti kako jedva čekaju da napuste to mjesto, najradije zauvijek. Tko želi ili kome je potreban takav cirkuski život, to vječno pakiranje i seljakanje? Kome je uopće do života? Broj samoubojstava počeo je, kao i svake godine u to doba, svoj vrtoglavi uspon, odjeli za akutne psihijatrijske slučajeve u Bolnici Chubb-Holloman i u Katoličkoj bolnici u Hollomanu bili su prepuni, a Christianova klinika bila je prisiljena odbijati pacijente.
Iz Washingtona je stigla jedna jedina radosna vijest, naime da će od 2033. godine sezonski program preseljenja biti prilagođeniji realnim klimatskim uvjetima. Ljudi će boraviti na sjeveru samo šest mjeseci, od početka svibnja do konca listopada, i šest na jugu umjesto dosadašnja četiri. Vrijeme je, dakako, približno određeno, jer ne mogu svi istog dana krenuti na put. Takav masovni pokret može, zbog nestašice benzina, ugljena i drva, potrajati nekoliko tjedana usprkos tome što je sve organizirano tako savršeno i nebirokratski kako to mogu samo Sjedinjene Američke Države.
Ali za ljude poput gradonačelnika Detroita Dominica d’Estea to je bilo daleko od radosne vijesti. S pravom je zaključio da to znači početak kraja zimskog preseljenja, a time i propast gradova na sjeveru i srednjem zapadu. Mjesta n& Zapadnoj obali, kao Vancouver, Seattle i Portland, izdržat će duže, jer imaju blažu klimu, ali na kraju će i ona nestati. One koji budu htjeli ostati u gradovima osuđenima na propast, prkoseći okrutnoj zimi, i nakon što preseljenje preko zime postepeno bude posve ukinuto (računa se da će to biti za deset godina) nitko neće silom preseljavati, kao što ni žene koje ne prihvaćaju sistem jedna obitelj jedno dijete nitko ne prisiljava na pobačaj niti ih podvrgava prisilnoj sterilizaciji. Njima će država jednostavno uskratiti sve povlastice, porezne olakšice i svaku socijalnu skrb.
Ja ne želim ići na jug! — povikala je Mama kad se porodica okupila u dnevnoj sobi da porazgovori o tom vošingtonskom gromu iz vedra neba.
Ni ja ne želim — trijezno je rekao dr Christian i uzdahnuo. — Ali drugo nam neće preostati, Mama. To je neizbježno. I Chubb se definitivno odlučio za preseljenje. Prvi će se odjeli preseliti već sljedeće godine, a posljednji najkasnije do 2040. Danas me nazvala
Margaret Kelly da mi to kaže. Usput, u drugom je stanju.
Andrew slegne ramenima.
Hm, ode li Chubb, s Hollomanom je gotovo. A kamo se kane preseliti?
Dr Christian se tiho nasmije.
Bez brige, sigurno ne u neku zabit. Kupili su prilično povoljno komad zemlje u blizini Charlesfona.
Uostalom, imamo još dosta vremena da razmislimo kamo ćemo — rekao je James. — Oh, Josh! Čovjek se na kraju navikne na sve, a čim se navikne odmah se osjeti bolje. Možeš do iznemoglosti uvjeravati sebe da je to lažan osjećaj, ali to ipak neće ublažiti šok kad dođe do nove promjene. Nije li tako?
Tako je.
Zašto je Washington uopće donio tu odluku? — upitala je Miriam.
Pretpostavljam zato što natalitet i broj stanovništva opadaju brže nego što je itko očekivao — rekao je dr Christian. — Ili... tko zna? Možda su moj prijatelj dr Chasen i njegov kompjutor izračunali da više nema nikakvog smisla ni koristi ustrajati na tome. U cijelom tom fenomenu preseljenja, ako mi dopuštate da to nazovem fenomenom, uvijek je moralo biti mnogo improvizacije. Nikad nije bilo ništa takvoga izuzmemo li seobe naroda iz srednje Azije. Ali i posljednja takva seoba bila je prije više od tisuću godina. Jedno je sigurno. Odluka nipošto nije donijeta neodgovorno. Zato smatram da moramo ići.
Naša lijepa klinika! — uzdahnula je Miriam. Mama je plakala.
Ja ne želim ići, ne želim ići! Oh, Joshua, molim te, zar ne možemo ostati? Nismo siromašni, možemo preživjeti i bez državne pomoći.
Joshua izvuče rupčić iz džepa, doda ga Jamesu, a James ga doda Andrewu koji se prigne, uze majčino lice u jednu ruku a drugom ga osuši od suza.
Mama — reče dr Christian strpljivo — ostali smo u Hollomanu zato što smo smatrali da ćemo ovdje biti potrebni onima koji ne odlaze na jug uopće ili koji odlaze samo preko zime. Ali sada moramo ići na jug, jer pretpostavljam da će tamo prvih nekoliko

godina te nove faze u programu preseljenja biti velikih duševnih opterećenja. Naša klinika mora biti tamo gdje je potrebna. To je glavna svrha njezina postojanja.
Mama se skupi i uzdrhta.
Bit će to neki bijedni grad od baraka u Texasu, zar ne?
Ne znam još. Možda ću odgovor dobiti na toj propagandnoj turneji u studenom, budu li me dovoljno vodili okolo. U svakom slučaju, bit će to dobra prilika da nešto potražim.
Andrew poljubi Mamu u oba oka i nasmiješi joj se u lice njezinim vlastitim osmijehom.
Hajde, Mama, dosta suza i digni glavu!
Oh! — zastenje Martha, tako iznenada da su se svi okrenuli od Mame i pogledali nju.
Oh? — upita dr Christian i s ljubavlju joj se osmjehne.
Ali Martha je znala kakva je to ljubav: ljubav oca prema najmlađem djetetu, brata prema maloj sestri. Zato se primakne bliže k Mary koja je sjedila do nje na kauču, očajnički posegne za njezinom rukom i čvrsto je zgrabi.
Mislila sam na gospođu Kelly — protisne nekako. — Nije li lijepo što će dobiti dijete?
Da, vrlo lijepo — reče dr Christian i ustane. Pogleda majku.
Ne tuguj za mrtvima, Mama, Mišica ima pravo. Raduj se živima.
On otvoriprednja vrata, koja još nisu bila obijena daskama, i izađe na trijem. Tako je brzo zatvorio za sobom ta vrata da je svima bilo jasno da želi biti sam.
Vani je bilo vrlo tiho i vrlo hladno, ali suho. Suviše se toga promijenilo. Oslonio se rukama o ledeno drvo na ogradi trijema i promatrao kako mu iz usta izlazi dah nalik »oblačićima« s tekstom u nekom šaljivom stripu. U posljednje vrijeme nije često mislio na svoju porodicu. Ali večeras se odjednom podsjetio da ima veliku odgovornost ne samo prema društvu u cjelini, nego i prema svojim milima i dragima koji sjede unutra. Udaljujem se od njih, pomisli. Ostavljam ih za sobom istom brzinom kojom se približujem bezličnim masama. Zašto ne možemo uvijek ostati isti? Zašto ta promjena? Oni se boje i žalosni su. Imaju i razloga za strah i za žalost. Ali ja ipak više ne osjećam prema njima onoliko privrženosti kao prije, suviše sam izmožden da bih bio strpljiv i ljubazan s njima kao

što bih morao biti!
Ona zvijer, ta stvar u njemu, razularila se i nemilosrdno ga poteže za sobom. Maknuo je ruke s ograde, uvukao ih pod džemper, razdrljio košulju i posegnuo za mršavim prsima pod njom kao da bi htio iščupati iz njih tu stvar koja ga toliko muči i razdire. Pomisli da bi mu suze mogle olakšati bol. Ali suza nije bilo.
Prvi primjerci knjige Božja kletva. Nov pristup neurozi milenija ugledali su svjetlo dana potkraj rujna i već sutradan otposlana je iz velike Atticusove tiskare na periferiji Atlante, Georgia, na adresu doktora Joshue Christiana kartonska kutija s besplatnim autorskim primjercima. Atticus je posjedovao još jednu tiskaru u Južnoj Kalifomiji koja je opskrbljivala zapadni dio zemlje.
Bio je neobičan osjećaj uzeti u ruke čvrsto uvezanu i lijepo opremljenu knjigu i vidjeti svoje ime na njoj. Dr Christian nije nikad u svom životu osjetio nešto tako nestvarno. Radost, koju je očekivao da će osjetiti, jednostavno je izostala, a tek radost zbog vlastitog uspjeha značila bi stvarnost. Ovako, ništa u vezi s tom knjigom nije bilo stvarno.
Imat će, dakako, još dosta vremena da se, prije nego što bude morao poći na tu propagandnu turneju, privikne da knjiga doista postoji, jer njezino predstavljanje javnosti predviđeno je tek za potkraj listopada. U međuvremenu Atticusovi agenti (koji već šest tjedana rade s uvezanim korekturnim otiscima knjige) obilazit će knjižare širom zemlje, a tek potom bit će otposlane knjige u naručenim količinama. U međuvremenu će također biti dostavljeni besplatni primjerci raznim ljudima čija je dužnost da pročitaju knjigu i napišu osvrt na nju za televiziju, radio, novine i časopise.
Čim je knjiga stigla u Hrastovu ulicu u Hollomanu, i sam je život za doktora Christiana počeo bivati nestvaran. Nije mu dopušten ni trenutak predaha, jer dan pošto je primio svoje primjerke zazujao je telefon u njegovoj sobi.
Joshua, ne znam da ii imam na aparatu nekog luđaka ili je poziv stvaran — rekla je Mary nekim čudnim glasom. — Bilo bi možda dobro da preuzmeš liniju i riješiš to, okej? Čovjek kaže da je predsjednik Sjedinjenih Država, ali ne zvuči kao da je lud!
Dr Christian podigne telefonsku slušalicu, pomalo bojažljivo.
Joshua Christian ovdje. Izvolite?
Oh, dobro — reče dubok, dobro poznati glas. — Zovem se Tibor Reece. Ne nalazim se često u situaciji da se moram sam predstavljati, ali ima vrlo mnogo opravdanih razloga zašto vas nazivam osobno, doktore Christian.
Da, gospodine Predsjedniče? — Što je drugo mogao reći?
Doktore Christian, pročitao sam vašu knjigu i duboko me se dojmila. Ali ne nazivam vas osobno samo zato da vam to kažem! Moram vas zamoliti za jednu uslugu.
Naravno, gospodine Predsjedniče.
Da li biste mogli na nekoliko dana doći u Washington?
Svakako, gospodine Predsjedniče.
Hvala, doktore Christian. Oprostite što vas ometam u poslu i žao mi je da vam zbog povjerljivosti te stvari ne mogu organizirati prijevoz, niti vas pozvati k sebi kao gosta. Ali ako ste voljni doći u Washington vlastitim snagama, pobrinut ću se da vam na vaše ime rezerviraju sobu u Hay-Adams hotelu, koji je vrlo udoban i nalazi se u blizini Bijele kuće. Nadam se da mi nećete zamjeriti na tim neugodnostima?
Naravno da ne, gospodine Predsjedniče. U slušalici se začu dubok uzdah olakšanja.
Nazvat ću vas u Hay-Adams recimo... u subotu? Odgovara li vam to?
Svakako, gospodine Predsjedniče.
Mora li se uvijek govoriti »gospodine Predsjedniče« ili se možda može povremeno reći i samo »gospodine«? Dr Christian zaključi da će se, kad se bude našao s Predsjednikom, povremeno odvažiti na
»gospodine«, inače se neće moći ponašati drukčije nego ukočeno.
Mnogo vam hvala, doktore Christian. Još jedna molba, ako mi dopuštate?
Svakako, gospodine — hrabro će dr Christian.
Bio bih vam veoma zahvalan da tu stvar zadržite za sebe. Dakle, u subotu.
Da, gospodine Predsjedniče. — Nema smisla da pretjeruje s
»gospodine«.
Još jednom hvala i do viđenja.
Dr Christian osta ošamućen gledati u slušalicu koju je još držao u ruci, onda slegne ramenima i spusti je.
Mary se javi na interfon.
Je li sve u redu? — upita.
U redu je, hvala.
Tko je to bio?
Jesi li sama, Mary?
Jesam.
Doista je bio Predsjednik. želi da dođem u Washington, ali ne želi da se to razglasi. — Dr Christian uzdahne. — Sad je četvrtak poslije podne, a on bi htio da budem tamo u subotu, pretpostavljam još prije podne. Ali budući da je stvar povjerljiva, ovaj put nema za mene nikakvih prioriteta. Možeš li se pobrinuti da dobijem jedno mjesto u sutrašnjem vlaku?
Mogu. Hoćeš li da idem s tobom?
Zaboga, ne, snaći ću se i sam! Samo mislim da ostalima ne bih smio ništa reći o tome, ali ne pada mi na pamet nikakav izgovor za tako nenadan odlazak u Washington.
To je bar lako — reče Mary suho. — Reci im da moraš posjetiti doktoricu Carriol.
Kako se i sam nisam sjetio toga? Pametna si ti mala mačkica.
Ne, nisam ja pametna. Nego si ti, Joshua Christiane, ponekad prilično glup! — reče njegova sestra i tako naglo prekine vezu da je interfon bijesno zaskvičao i zamalo mu probio uši.
Hm, nešto sam svakako učinio, da mi je samo znati što — promrmlja dr Christian.
Iako zbog povjerljivosti te stvari Predsjednik nije mogao pozvati doktora Christiana da odsjedne u Bijeloj kući, organizacija njegova smještaja u Washingtonu bila je vrlo dobra. Kad je u hotelu htio predati svoju kreditnu karticu, recepcionar je samo odmahnuo rukom. Bio je, služeći se planom grada, dopješačio od kolodvora Union i našao se u svojoj hotelskoj sobi u subotu oko podne čekajući da ga nazove Tibor Reece.
Poziv je stigao oko dva sata i po nečemu u Predsjednikovu glasu dr Christian zaključi da Predsjednik sad ne naziva prvi put. Oh, Bože! Međutim, nije bilo nikakvog otvorenog ni prikrivenog predbacivanja. Predsjednik je očito bio presretan da je dr Christian napokon stigao.
Poslat ću u četiri sata po vas — rekao je Tibor Reece i tako
brzo spustio slušalicu da dr Christian nije dospio reći kako ne bi imao ništa protiv ni da se prošeta.
A ni u Bijeloj kući nije se dospio ogledati oko sebe, jer ga je jedan poslužitelj prebrzo vodio kroz različite hodnike do, po svemu sudeći, Predsjednikove privatne dnevne sobe. Kad se poslije osvrnuo na to, shvati da je uglavnom bio razočaran. Bijela kuća se ni po ljepoti, ni po eleganciji ne može mjeriti ni sa jednom palačom ili makar vlastelinskom kućom koje je u školi bio upoznao preko video-vrpci. Zapravo, učinila mu se prilično1 pustom i turobnom. Možda zbog toga što su se njezini stanari tako brzo mijenjali, kao i zbog kontradiktornih ideja njezinih prvih dama o unutrašnjem uređenje, kuća nije stekla ni ljepotu ni eleganciju. Također se nikako nije mogla, bar po skromnom mišljenju doktora Christiana, mjeriti s prizemljem kuće broj 1047 u Hrastovoj ulici.
Predsjednik Tibor Reece i dr Joshua Christian doista su bili vrlo slični. To su obojica primijetili čim su se sastali. Oči su im bile u istoj visini, što je za obojicu bila rijetka i dobrodošla promjena. I ruke su im se prilikom rukovanja ugodno ispreplele, obje širokih dlanova i dugačkih prstiju. Bile su to radničke ruke, iako im je koža bila meka.
Kao da smo braća — rekao je Tibor Reece mahnuvši rukom prema fotelji nasuprot onoj s koje se bio dignuo da pozdravi gosta.
Sjednite, molim vas, doktore.
Dr Christian -sjedne zaključivši da Predsjednik ne očekuje nikakav komentar na svoju primjedbu. Odbio je piće, ali prihvatio kavu. Dok nisu donijeli kavu i nalili je u šalice, nije prozborio ni riječi. Ali nije se osjećao nimalo nelagodno, što je njegov domaćin sa zadovoljstvom primijetio. Predsjednik je i prečesto morao svoju dragocjenu energiju utrošiti na to da umiri gosta i pomogne mu da se opusti.
Vi ne pijete, doktore Christian?
Samo dobar konjak poslije jela, gospodine Predsjedniče. Ali ne bih to okvalificirao kao alkoholizam. Navikli smo se na to kod kuće da se ugrijemo prije spavanja.
Predsjednik se nasmiješi.
Ne morate se ispričavati, doktore. To je vrlo civilizirana navika.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:36 pm

Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49248


I tako su začas uspostavili miran i obostrano pun poštovanja
kontakt, više zahvaljujući svojim čestim šutnjama nego konvencionalnim čavrljanjem. Predsjednik napokon uzdahne i odloži svoju šalicu.
Da prijeđemo na stvar, doktore Christian?
Da, gospodine, bilo bi dobro.
Ali Tibor Reece je još nekoliko trenutaka šutio. Sjedio je sklopljenih ruku i namršteno zurio u njih. Onda lagano slegne ramenima i naglo digne glavu.
Doktore Christian, imam prilično težak osobni problem. Pročitao sam vašu knjigu i uvjeren sam da mi možete pomoći da ga riješim.
Dr Christian ne reče ništa, samo kimne glavom.
— Moja supruga je vrlo uznemirena. Pošto sam pročitao vašu knjigu, rekao bih da se radi o klasičnom slučaju neuroze milenija. Sve njezine poteškoće proistječu iz društvenih problema s kojima živimo.
Ako je vrlo uznemirena, gospodine, možda se radi o još nečem, a ne samo o neurozi. Kažem to samo zato što ne mogu dopustiti da se nadate čudu. Ja sam samo čovjek.
Jasno.
Nato Predsjednik započe svoju priču a da se nijedanput nije prekinup da podsjeti doktora Christiana kako sve to mora ostati među njima, premda ono što je otkrivao nije bilo samo potresno, nego čak ponižavajuće, vrlo opasno po Predsjednika, ako je svog sugovornika pogrešno ocijenio. Doduše, Predsjednik se u tom pogledu nije oslanjao isključivo na vlastiti sud. Dr Carriol je temeljito provjerila tog čovjeka, i ništa nije ukazivalo na tendenciju da bi izdao liječničku tajnu ili iznevjerio svoje principe.
Tibor Reece bijaše vrlo očajan čovjek. Njegova domaća sreća nije postojala, bračni odnosi nisu postojali. Njegova žena nije pokazivala ljubav ni skrb za njihovu zajedničku kćer i iz dana u dan postajala je sve egoističnija. Predsjednik je već dugo živio pod pritiskom rizika da izbije skandal koji će odjeknuti u cijeloj zemlji, ali zbog toga nije ni izdaleka patio toliko koliko zbog posve osobnih problema. Bilo mu je, dakako, više stalo do toga da svoju ženu vidi izliječenu nego da je vidi uplašenu.
Što zapravo očekujete od mene? — upita dr Christian kad je Predsjednik dovršio svoju priču.

Ne znam, uistinu ne znam. Za danas, ostanite na večeri, hm? Julia je subotom i nedjeljom uvečer uvijek kod kuće. — Gorko se osmjehne. — Ovaj grad živi od ponedjeljka do petka, preko vikenda svi se razbježe, čak i Julijini prijatelji.
Bit će mi drago da ostanem na večeri — reče dr Christian.
Smjesta će se baciti na vas, doktore. Baca se na svako novo muško lice. Osim toga vi mi čak i sličite — reče Predsjednik i nasmije se smijehom čovjeka koji se ne smije često. — To bi, dakako, moglo značiti i da vas na prvi pogled zamrzi! Premda sumnjam u to. Ne bi joj bilo slično. Pobrinut ću se da me pozovu poslije glavnog jela tako da vam omogućim da ostanete nasamo s njom. Zadržat ću se otprilike pola sata.
Predsjednik pogleda na svoj sat.
— Bože! — uzvikne. — Odavno je prošlo pet! Moja kći i ja svakoga se dana sastajemo ovdje u pet i trideset.
Još nije pravo to ni izgovorio kad u sobu uđe djevojka praćena ženom u odjeći nalik uniformi britanskih guvernanti. žena nije ostala, samo se vrlo dostojanstveno naklonila Predsjedniku i izašla čvrsto zatvorivši vrata za sobom. Djevojka je bila previsoka, premršava i previše slična ocu s njegovim orlovskim nosom i upalim obrazima da bi je itko mogao nazvati privlačnom. Ali uz malo gimnastike i koji dobar tečaj iz baleta držanje bi joj se moglo osjetno popraviti. I ona se zvala Julia, ali otac ju je zvao Julie. Moglo joj je biti dvanaest ili trinaest godina, očito je bila još u pubertetu, ali visoka već blizu metar osamdeset. Jadnica.
Njezino ponašanje odavalo je tupu nezrelost, a njezino bi kreveljenje više pristajalo dvogodišnjem djetetu. Otac ju je uzeo za ruku, poveo je do svoje fotelje i posjeo sebi u krilo, gdje se igrala njegovom kravatom i neskladno pjevuckala za sebe. Čini se da nije primijetila doktora Christiana koji je sjedio i promatrao je, jer se ponašala kao da ga uopće nema. Ništa nije govorila. Međutim, od vremena do vremena dobacila bi mu brz kradomičan i proračunat pogled očima koje su bez sumnje bile inteligentne. Kad je prvi put uhvatio taj pogled, dr Christian je jedva povjerovao tome što vidi, ali smjesta se namjestio tako da može promatrati ispod spuštenih vjeđa a da ona to ne primijeti, jer čim se njezin pogled bio susreo s njegovim, odmah je isključila inteligenciju. Pošto su se nekoliko
minuta tako igrali, dr Christian počeo se pitati nije li ona možda granični slučaj autizma. Bez sumnje je više psihotična nego duševno zaostala. Još prije mnogo godina bio je došao do zaključka da bogati, slavni i društveno ugledni često dobivaju slabiju medicinsku pomoć nego oni koji žive u daleko nepovoljnijim materijalnim prilikama. Zato se upitao je li ta djevojka ikad stručno pregledana i testirana. Najradije bi joj na nekoliko dana poslao Marthu. Nitko na svijetu nije u testiranju bolji od nje.
Gospodine Predsjedniče — reče dr Christian pošto je desetak minuta promatrao oca i kćer — da li bih smio razgledati malo vašu kuću? Dolazeći ovamo nisam, na žalost, mnogo vidio, a ovo mi je vjerojatno jedina prilika. Pitam se da li bi me možda mogao netko povesti okolo?
Činilo se da mu je Tibor Reece vrlo zahvalan na tom prijedlogu. Podignuo je slušalicu s telefona koji mu je bio pri ruci i već poslije dvije minute sve je bilo sređeno, premda u subotu navečer nijedan profesionalni vodič nije bio na dužnosti.
Nemojmo se žuriti, molim vas — rekao je dr Christian svom pratiocu. — Htio bih vidjeti što više.
Bilo je već blizu sedam sati kad se vratio u dnevnu sobu pošto je svog vodiča, dok su prelazili iz jedne prostorije u drugu, svojom radoznalošću, svojim divljenjem i beskonačnim pitanjima doveo na rub očaja.
U međuvremenu Julie je otišla, a Julia došla.
Prva dama ponašala se prema obrascu koji je dr Christian smjesta prepoznao, jer je već često imao posla sa ženama poput nje. Čim se on smjestio na jednom kraju sofe, kamo ga je sama bila uputila, ona se smjestila na drugom i tako iskrenula tijelo da je bila okrenuta prema njemu podvukavši pri tome jednu nogu pod sebe. Cijela ta poza bila je zamišljena ne toliko da njemu otkrije svoje tjelesne čari koliko da razljuti supruga koji s mjesta na kojem je sjedio nije mogao točno vidjeti što ili koliko je izložila pogledu gosta. Kad je god dr Christian nešto rekao, odgovarala je zadovoljnim mrmorom, a kada je god njegova sumorna konverzacija to dopustila, iskazala je svoje oduševljenje nagnuvši se preko jastučića koji je ležao između njih i lagano ga dodirnuvši po nadlaktici, obrazu ili nadlanici. Prije, kada su ljudi još pušili, izvela bi veliku predstavu dok bi joj pripaljivao
cigaretu i upotrijebila bi ruku kojom ju je držala da mu pokaže koliko uživa u njemu. Otkad je pušenje nestalo iz spektra ljudskih zanimanja, razveseljeno pomisli dr Christian, nestao je i dobar dio vrlo izražajnog govora tijela.
Vrlo lijepa žena, Julia Reece. Gotovo posve svijetloplava, s prilično istaknutim svijetloplavim očima, glatke, meke puti i s prekrasnim bijelim grudima koje je velikodušno izložila, ali ne do granice neukusa za Predsjednikovu ženu. I ona je bila pretjerano visoka (što znači da dijete genetski nije imalo nikakve šanse), ali građena kao Venera. Uzak struk dijelio je bujne grudi od zaobljenih bokova i dugačkih lijepih nogu. Odijevala se dobro, a i vrlo skupo. I bila je otprilike petnaest godina mlađa od svog supruga.
Ako je Predsjednik očekivao da će njegov gost za večerom voditi blistave razgovore, morao je biti razočaran. Dr Christian je, doduše, uspijevao održavati konverzaciju, ali nije rekao ništa što bi i najpristraniji auditorij ocijenio briljantnim, duhovitim, dubokoumnim ili originalnim. Prisutnost jedne tako bezosjećajne i neugodne žene kao što je bila Julia Reece nije ga toliko sputavala koliko iscrpljivala. Posjedovala je katastrofalnu naviku da uvijek kaže ono što je onemogućavalo svaki pametan razgovor. Jadni Tibor Reece! Ili je u premladoj dobi pao kao žrtva zanesenosti starijeg muškarca mladim djevojkama ili je jednostavno ulovljen na udicu kao bezazlena riba. Dr Christian pomisli da se vjerojatno radi o onom drugom; Julia se očito znala ponašati i mnogo drukčije.
Najprije je poslužena krepka juha od mesa, onda salata, potom glavno jelo, pečena piletina. Najavljeni »hitan poziv« serviran je neposredno prije nego što su sa stola uklonjeni ostaci piletine. Tibor Reece se digne, ispriča i reče doktoru Christianu da će se vratiti na vrijeme da zajedno popiju kavu i konjak.
Dr Christian i Julia Reece ostadoše sami za stolom. On uzdahne za sebe, veoma utučen.
želite li doista desert, Joshua? — upita ona. Zvala ga je Joshua od prvog trenutka, za razliku od svog supruga koji ga je oslovljavao prezimenom i nikad nije izostavio titulu. Ne zbog pomanjkanja topline, nego iz uljudnosti koju je dr Christian veoma cijenio.
Ne, hvala — odvrati dr Christian.
Da odemo onda u dnevnu sobu? Ne vjerujem da će se Tibor vratiti, rijetko se vraća, ali forme radi pričekat ćemo ga jedan sat. — Izrekla je to konspirativnim tonom.
Oh, jasno, samo forme radi — reče dr Christian.
Dok je prolazila pokraj njega, dobacila mu je brz pogled, odjednom ne više toliko sigurna u sebe ili u njega. Ipak je podignula bradu i veličanstvenim korakom prošla kroz golema dvokrilna vrata, dovoljno ispred njega da mu omogući pogled na zaobljenu stražnjicu koja se sa svakim njezinim korakom micala s jedne strane na drugu.
Pozvonit ću da donesu kavu — reče ona smjestivši se na jednom kraju sofe. Rukom mu dade znak da i on sjedne tamo.
Umjesto toga dr Christian izabra jedan naslonjač i iz pristojnosti okrene ga tako da ga ona bez poteškoća može gledati u lice. Onda sjedne i s lakoćom mršava čovjeka prebaci jednu nogu preko druge. Skupio je vrškove prstiju poput nekog pompoznog klerika i preko njih mračno zurio u nju.
— Bože, kakva ste vi santa leda! — reče ona.
Kao i vi.
Zinula je od iznenađenja i pokazala donje zube.
Ovo je zbilja bilo direktno — reče.
Da, tako sam i htio.
Nagnula je glavu u stranu i pogledala ga ispod spuštenih vjeđa.
Što zapravo mislite o meni, Joshua? — upita.
Gospođo Reece, nisam dovoljno sprijateljen s vama da vam to kažem.
To je zbuni i morala je malo razmisliti. Nakon toga promijeni taktiku. Lice joj se nabra kao u namrgođenog djeteta, a oči ispuniše pravim suzama.
Joshua, očajnički trebam prijatelja — reče. — Zar mi ner biste mogli biti prijatelj?
Dr Christian se srdačno nasmije.
Ne bih.
Sad se već jasno vidjelo da je uvrijeđena, ali ona pokuša još jedanput.
Zašto ne?
Ne sviđate mi se, gospođo Reece — odvrati on. Na trenutak je pomislio da će ga pljusnuti i dozvati u
pomoć, trgajući haljinu s tijela, ali nešto je u njegovu licu spriječi u tome. Umjesto toga, naglo se okrenula i plačući istrčala iz sobe.
Kad se dvadesetak minuta poslije vratio Tibor Reece, našao je doktora Christiana kako sjedi sam.
Gdje je Julia?
Otišla je.
Predsjednik se klonulo spusti u fotelju.
Niste joj se svidjeli, hm? Prokletstvo — reče i ogleda se oko sebe uzalud tražeći stolić za serviranje s kavom. — Zar vam nisu donijeli kavu i piće?
Pričekao sam radije na vas, gospodine.
Kad bi se Tibor Reece osmjehnuo, lice bi mu zasjalo i doimao se deset godina mlađim i vrlo privlačnim.
Hvala vam, doktore Christian. Vi ste doista vrlo civiliziran čovjek.
Nato se Predsjednik digne, ode do vrata i dozva jednog slugu po imenu.
Konjak je bio Hennessy, doduše ne Paradis (što je dr Christian bio očekivao, s obzirom na to da je njegov domaćin ipak predsjednik Sjedinjenih Američkih Država), ali ipak vrlo dobar i poslužen u propisno ugrijanim okruglim čašama, a kava je bila odlična.
Ne možete mi pomoći u vezi s njom, zar ne? — tužno upita Predsjednik svog gosta.
Dr Christian se zagleda u tekućinu jantame boje u svojoj čaši.
Trenutak ne reče ništa, a onda uzdahnu.
Gospodine Predsjedniče, u ovoj situaciji možete samo sami sebi pomoći.
Tako je loše s njom?
Tako je dobro s njom. Gospodine, vaša supruga nije ništa od onoga u što sumnjate... nije ni nimfomanka niti osobito neurotična. Samo razmažena princeza kojoj je još u djetinjstvu trebalo pokazati da nije centar svijeta. Sada je, dakako, prekasno. I doista ne znam što biste vi nakon tako dugog braka mogli još učiniti da promijenite njezinu narav, jer izgubila je svako poštovanje prema vama. A to je
nastavi dr Christian, izloživši se opasnosti da poruši sve mostove za sobom — isključivo vaša krivnja. Vaša supruga čezne za pažnjom, uporno traži da bude centar svakog svijeta u kojem živi i nema
osjećaja dužnosti ni odgovornosti. Zato uživa u nastojanju da vas onemogući u vršenju vaše dužnosti koju sad smatra svojim neprijateljem. Jedino što vam mogu reći, i što će vas možda malo umiriti, jest da veoma sumnjam da će je ikada itko moći optužiti zbog promiskuiteta. Sve je to kod nje samo predstava, gospodine, ništa više.
Nitko ne voli da mu netko, i to uglavnom stranac, kaže da je vlastitim rukama prostro sebi postelju od čavala, ali Tibor Reece bio je džentlmen i vrlo pravedan, zato je to mirno otrpio. Teško, doduše, ali otrpio je.
Razumijem. Ne vjerujete, znači, da kad bi pročitala vašu knjigu...?
Dr Christian se nasmije.
Ako joj date tu knjigu u ruke, ozbiljno mislim da će vam je baciti u glavu. A mogu vam baš reći i to da je za vaše odsutnosti došlo između nas do svađe. Rekao sam joj... ne u toliko riječi možda, ali ipak dovoljno jasno ... što mislim o njoj, a to joj se nimalo nije dopalo.
Predsjednik uzdahne.
To je, dakle, gotovo. Ne postoji jednostavan izlaz, zar ne?
Ne — blago odvrati dr Christian.
Sve svoje nade polagao sam u vas.
— Da, na žalost. Uistinu mi je veoma žao, gospodine. — Nije to vaša krivnja, doktore Christian. I sam dobro vidim da je moja... ali uvijek sam se osjećao krivim i bilo mi ju je strašno žao. No ne vrijedi više razmišljati o tome. život teče dalje, kao što kažu. Uzmite još jedan konjak. Nije loš, zar ne?
Izvrstan je, hvala.
Odjednom se Predsjednik zavjerenički ogleda oko sebe, a na licu mu se pojavi izraz nedopuštenog zadovoljstva.
U ovom mom poslu ima vrlo malo privatnih privilegija, doktore Christian, ali jedna od njih je da sam ipak manje od ostalih građana izložen opasnosti da zapadnem u nevolju ako u kući popušim cigaru. Ne kanim vas upitati imate li nešto protiv, jer baš me briga ako i imate. Ali... hoćete li mi se pridružiti?
Gospodine — reče dr Christian — umjesto odgovora citirat ću vam jednu Kiplingovu izreku koju slučajno znam napamet...
»žena je samo žena, ali dobra cigara je Cigara«.
Tibor Reece prasne u smijeh.
Bože, kako li je to baš u ovoj situaciji prikladna izreka — reče i posegne za cigarama.
Kod trećeg Hennessyja bili su već prilično opušteni. Zavaljeni u svoje fotelje s neprikrivenim su užitkom odbijali pogubne oblake dima u strop.
Tek sada dr Christian skupi hrabrost da kaže jedino štđ je još ostalo neizrečeno.
Gospodine Predsjedniče, nešto o vašoj kćeri. Tibor Reece posta odjednom vrlo oprezan.
Što je s njom?
Mislim da ona nije klasičan slučaj duševne zaostalosti.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:37 pm

Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49247


Mislite?
Da. Imam dojam da je čak natprosječno inteligentna. Samo, ili je strahovito traumatizirana ili možda biokemijski psihotična. Teško je reći na osnovu tako kratkog promatranja.
Što je sad to? — upita Predsjednik, a u glasu mu se osjeti bol. — Jednom rukom uzimate, a drugom dajete, ili što? Bože, Bože, mogu podnijeti istinu o Juliji, ali nemojte mi dirati u kćer.
Ne bojte se, gospodine. Samo ne mogu a da ne pomognem Julie. Tko ju je, na primjer, dosad pregledao? Kakav stvaran dokaz imate da je zaostala? Je li porod bio rizičan? Je li vaša supruga u trudnoći uzimala neke medikamente? Ima li u vašoj porodici sličnih slučajeva?
Predsjednikovo lice odavalo je zbunjenost.
I trudnoća i porod protekli su u redu. I sumnjam da je u porodici moje žene bilo takvih slučajeva. U mojoj ih posve sigurno nije bilo. Mislim da sam jednostavno sve to prepustio u Julijine ruke. Ona je, koliko znam, vodila dijete liječnicima. Ali od samog je početka tvrdila da Julie nije kako treba i zato je uvrtjela sebi u glavu da pošto-poto mora imati drugo dijete.
Gospodine, možete li mi oprostiti što sam vas razočarao u pogledu vaše supruge i ukazati mi vrlo veliko povjerenje?
O čemu se radi?
Dopustite mi da dam testirati Julie.
Predsjednik je opet pokazao svoju nepristranost i poštenje.
Zaboga, pa naravno da vam dopuštam. Hajd' kažite što mogu izgubiti? — Duboko uzdahne. — Što očekujete od tih testova?
Nažalost, ništa osobito utješno, gospodine. Mislim da bi vaša kći mogla biti autističko dijete. Ako se to dokaže, vama neće biti nimalo lakše, bar ne odmah. Niti će zbog takve dijagnoze vaša supruga pokazati veće zanimanje za svoje dijete. Ali ta dijagnoza znači da mozak nije oštećen, što nije slučaj kod duševne zaostalosti, a danas su izgledi na ozdravljenje i kod autizma i kod drugih vrsta psihoza vrlo dobri. No prije svega htio bih da se obavi propisno testiranje. Možda se varam, možda je doista zaostala. Testovi će to svakako pokazati.
Poslat ću je u vašu kliniku kada god želite. Dr Christian energično odmahne glavom.
Ne, gospodine! Mnogo bih radije, ako nemate ništa protiv, poslao ovamo na nekoliko dana ženu svog brata Marthu. Na taj način testiranje se može obaviti diskretno, i nitko neće znati da sam ja umiješan u to. Ne želim izvlačiti nikakvu korist iz bolesti Predsjednikova djeteta. Ni sada, ni ubuduće. Ako rezultati testiranja pokažu da Julie može imati koristi od nekoga određenog liječenja, dat ću vam imena nekoliko vrlo stručnih osoba.
Ne biste je sami liječili?
Ne bih, gospodine. Ja sam klinički psiholog, što ove godine Gospodnje 2032. znači da imam, doduše, mnogo zajedničkoga sa psihijatrima, ali ja sam se specijalizirao za neuroze, a vaša kći posve sigurno nije neurotična.
Predsjednik je osobno ispratio doktora Christiana do automobila i na rastanku mu toplo stisnuo ruku.
Hvala vam što ste došli.
žao mi je što vam nisam mogao više pomoći.
Zapravo ste mi mnogo pomogli, doktore Christian, a pri tome ne mislim samo na svoju kćer. Društvo ugodnog i razumnog čovjeka, koji ne gleda samo svoju korist, dovoljno je velika rijetkost u mom životu da mi ova večer ostane u ugodnom sjećanju. želim vam svako dobro s vašom knjigom. Ja smatram da je sjajna.
Predsjednik je stajao na stubama i tako dugo gledao za automobilom dok se njegova blistava crvena stražnja svjetla nisu izgubila iza zavoja na prilaznom putu. To je, dakle, taj nadomjestak
Mesije kojeg je stvorila dr Judith Carriol da bi izliječio izgubljen narod trećeg milenija. Ne bi, istini za volju, mogao reći da je taj čovjek izazvao u njemu neko silno oduševljenje, pa čak ni da je zapazio kod njega tu toliko hvaljenu karizmu. Ipak ima nešto. Neka toplina, ljubaznost, iskreno i brižno zanimanje za svoje bližnje. Dobar čovjek. Hrabar. Veoma hrabar, doista. Predsjednik pokuša predočiti sebi do kakve je konfrontacije došlo između njegove žene i toga beskompromisnog čovjeka i naceri se. Ali brzo nesta njegove veselosti.
Što da radi s Julijom? Preostala su samo još dva mjeseca do izbora, znači zasad ništa. Bilo je, doduše, već rastavljenih Predsjednika — potkraj dvadesetog stoljeća. Jedan se čak rastao dok je bio u Bijeloj kući, ali je usprkos tome ponovno izabran. Stari Gus Rome nije, dakako, napravio nikakvu pogrešku na bračnom planu. Šezdeset godina bračne sreće. Predsjednik se opet kratko naceri. Stari lisac! Kažu da mu je bilo jedva nešto više od dvadeset godina i da je u Washingtonu bio tako nov da je još zaudarao na tešku provinciju kad je već počeo bacati oko na vošingtonske supruge. Na kraju je izabrao suprugu senatora Blacka, Olive, zbog njezine ljepote, njezine pameti, njezinog organizacijskog genija i zbog smisla za javni život, i onda je jednostavno, premda je bila trinaest godina starija od njega, preoteo od senatora. Olive je bila najveća Prva dama koju je ova zemlja ikad imala. Ali iza kulisa... oh, čovječe, kakav dragun! Stari Gus se, doduše, nikad nije potužio. Lav u javnosti bio je savršeno sretan da u kući bude miš. Gus, daj ovo, Gus, nemoj to — a kad je umrla, bio je tako izgubljen da je odmah poslije pogreba napustio Washington i vratio se u svoju rodnu lowu, gdje je poslije nepuna dva mjeseca i umro.
No da, Julia nije Olive Rome. Možda je on sam ostao predugo neoženjen. Uostalom, neće još dugo biti Predsjednik. Što se njega tiče, bio bi mu dovoljan samo taj drugi mandat, jer najradije bi se vratio u svoju lijepu kuću na varljivim stijenama Big Sura, kuću u kojoj suviše rijetko boravi, i ostao tamo da mirno živi sa svojom kćerkom, daleko od pobješnjele gomile. Da pomalo ribari. Da šeta puteljcima osutima lišćem i obraslima mahovinom. Da zamišlja nimfe iza stijena i sve vrste drijada u drveću. Da puši cigare sve dok mu pluća ne pocrne od katrana kao auto-put. I da nikada više ne vidi Juliju.
— Sranje, sranje, sranje! — siktala je dr Judith Carriol banuvši u pretrpani ured doktora Moshea Chasena.
Dr Chasen bio je, blago rečeno, zaprepašten. Za sve te godine koliko poznaje svoju šeficu nije je vidio da tako kipti od bijesa. Bila je bijesna kao ris. Oči su bile dva velika oblutka, ubojita pogleda kao u baziliska, a cijelo joj je tijelo vidljivo podrhtavalo.
Dr Chasen smjesta pomisli na doktora Joshuu Christiana i Operaciju »Mesija«, jer sigurno ništa drugo ne bi moglo tu ženu toliko razbjesniti.
Što se dogodilo?
Ta prokleta budala. — Bila je toliko uzrujana da nije našla snažniji pridjev. — Znate li što je učinio?
Ne znam — odvrati dr Chasen, pretpostavivši normalno da ona misli na Harolda Magnusa.
Prihvatio je poziv Tibora Reecea da vidi onu njl|ovu budalastu drolju od žene! Kako se usudio? Kako se usudio?
Judith, tko kako se usudio, za Boga miloga?
Što on misli da je, otići tako na ljubakanje u Bijelu kuću a da prije toga nije ni nazvao? Što je učinio? Reći ću vam što je učinio. Sve je zaprskao.
Doktoru Chasenu je napokon sinulo.
— Joshua? A ja sam mislio na Kublaj-kana.
Naravno Joshua! Tko bi još mogao biti tako naivan?
Bože! — Dr Chasen je opet u mašti pogrešno povezao konce i ispreo sliku prema kojoj je dr Christian pao žrtvom čari Prve dame. Cijeli Washington, dakako, zna da je ona lakomislena, ali ne mari mnogo za to. Napokon, svatko u javnom životu ima svoju Ahilovu petu. — Za Boga miloga, Judith, recite već jednom što se dogodilo! Da nije možda sam Tibor Reece našao našeg Joshuu bez gaća u spavaćoj sobi Prve dame?
Dr Carriol, koja se polako opet pribrala, zadovolji se time da svog kolegu ošine prezirnim pogledom.
Oh, Moshe, kako možete biti tako glupi! Ne radi se o tome! Tibor Reece ga je zamolio da dođe u Washington i čudesno izliječi njegovu raspojasanu Juliju. I taj idiot je stvarno otišao! A da meni ništa ne kaže! I time je, naravno, sve uprskao. Otišao je tamo bez ikakvih uputa, pojma nije imao u što se upušta. No nekog

rukopolaganja sigurno nije bilo, uvjeravam vas! Umjesto da se zagrije za njega, ta se glupača ponijela upravo obratno. Valjda je previše sličan Tiboru Reeceu, što ja znam? Znam jedino to da je po svoj prilici posve preokrenula Predsjednikovo mišljenje o Joshui i njegovoj knjizi i da ga sad pošto-poto ždi uništiti.
Oh, zbilja sranje — reče dr Chasen kojemu je mozak opet počeo normalno funkcionirati. — Kako ste to saznali? upita.
Prije dva tjedna bila sam se dogovorila za sastanak s Garyjem Manneringom, jer sam znala da je on jedan od najvjernijih Julijinih obožavatelja. Zašto bih inače izašla s tim tipom? Običan bezveznjak! Jedini način da se viriTu visoko društvo jest da ga netko ugura tamo. On, kao i ostali njezini udvarači, ispod svoje macho vanjštine nema baš ništa, a kvocijent inteligencije mu je jedva nešto viši od kvocijenta kakve biljke, ali pedigre je besprijekoran i pliva u novcu.
Dr Chasen bijaše fasciniran. Još nikad nije primijetio tu neobičnu ženstvenu crtu kod doktorice Carriol. To ga se, ni sam nije znao zašto, nekako neugodno dojmilo. Možda jedino zato što je muškarcu lakše, ako već ima ženskog šefa, da se ta žena u svako doba ponaša službeno. Sadašnje Judithino raspoloženje bilo je suviše blizu onom što bi on nazvao ženskim brbljanjem.
Zašto ste izabrali baš Garyja Manneringa? Zašto ne nekog Predsjednikovog savjetnika ili visokog funkcionara? Pretpostavljam da želite saznati nešto o Predsjedniku a ne o Juliji.
Savjetnik ili visoki funkcionar nanjušili bi nešto čim bih počela zapitkivati o Predsjedniku. Osim toga, Joshua nije takva zvjerka da bi Predsjednik razgovarao o njemu za uredovnih sati. Vjerojatnije je da razgovara o Joshui za večerom. Nije tajna da je naš čovjek napisao knjigu, a znam također da Predsjednik ne namjerava tajiti ni da ju je pročitao. Prema tome, najbolji način da saznam što Predsjednik zapravo misli o Joshui bio je da se upoznam s jednim od obožavatelja njegove žene. Jasno, Moshe?
Bože, Judith, kakva ste vi lukavica! Da čujem što je bilo dalje. Prije pet minuta nazvao me Gary Mannering i obavijestio me o
Joshuinom posjetu Bijeloj kući... i o dojmu koji je ostavio na Juliju. Morala sam otići negdje da se ispušem ili bi cijeli ovaj dio zgrade eksplodirao. Tamo u Magnusovom hodniku ima previše ljudi.
Možda je izvještaj pretjeran? Suviše jednostran?
Judithin je bijes u međuvremenu gotovo posve splasnuo.
Možda, pretpostavljam — prizna preko volje. — Nadajmo se da je tako. Ali kako se usudio, Moshe? Kako je mogao dopustiti sebi toliko slobode da ne zatraži moj savjet?
Dr Chasen se lukavo osmjehne.
Ne otkrivam li upravo slučaj teško ranjene taštine, Judith?
Kakva ranjena taština, do vraga! Radi se o njemu. To je kao da imaš posla s nauljenom svinjom, ne možeš je čvrsto zgrabiti. Oh, Bože, što da radim, Moshe? Koliko treba Predsjedniku da prekine Operaciju »Mesija« prije negoli uopće počne? Hm, čekajte malo.
Judith posegne za telefonom da nazove Johna Waynea.
Johne? Je li me možda tražio gospodin Reece, ili gospodin Magnus? Nije! Dobro, ako mezatrebate ili ako me bilo koji od te dvojice nazove, nalazim se u uredu doktora Chasena. Okej? — reče i spusti slušalicu. — Zasad još ništa od velikih bosova.
Kad se to dogodilo?
U subotu.
Sad je ponedjeljak poslije podne. Predsjednik je imao dosta vremena da nazove Harold a Magnusa i ubije našega ljubljenog Mesiju da je htio.
Ne on! On je suviše promišljen, razmotrit će to sa svih strana. Ne, Moshe, znojit ćemo se još nekoliko dana.
Doktoru Chasenu padne na um jedna druga ideja.
A kako bi bilo da cijelu priču izvučete iz prve ruke od Joshue? Doktora Chasena pogodi još jedan ubojit pogled.
Kako da to učinim, Moshe? Kako da to učinim a da ne otkrijem previše? U nekima od svojih inkarnacija on je draga, zlatna, n'aivna i nesposobna budala, ali u drugima najoštroumniji i najopasniji lukavac kojeg sam ikad upoznala. I ne znam hoću li ga ikad dovoljno upoznati da pogodim kad će se iz jednog stanja prebaciti u drugo. Oh, k vragu! K vragu, k vragu, k vragu!
Mosheu Chasenu se učini da mu je napokon sve jasno.
Bože! Nisam shvatio!
Što niste shvatili?
Da ste zaljubljeni u Joshuu.
Judith se uspravi te naglo i prijeteće poput kobre ustremi na doktora Chasena, tako da se doslovno odmaknuo na svom stolcu.
Nisam zaljubljena u doktora Christiana — reče iskesivši zube.
Zaljubljena sam u Operaciju »Mesija«. Nato se okrene na peti i izađe iz sobe.
Dr Chasen digne slušalicu i nazove Johna Waynea.
— lohne? Ako ste pametni, pronađite neku rupu i sakrijte se u nju. Šefica dolazi gore i nije nimalo dobre volje.
Nakon tog razgovora dr Chasen nije više uživao u čitanjima svoga kompjutora. Odmaknuo je malo svoj stolac i dugo sjedio i gledao kroz prozor. Prokletstvo! Nema sumnje da je mnogo lakše baratati ljudima koji su svedeni na lijepe anonimne brojke nego onima od krvi i mesa. Veliko je pitanje hoće li Judith izaći s takvima na kraj.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:37 pm

Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49246


8
Knjiga Božja kletva: Nov pristup neurozi milenija od dra Joshue Christiana izašla je u petak 29. listopada 2032. godine, istodobno u tvrdom i mekom uvezu. Obje u izdanju Atticus Pressa, premda je meko izdanje nosilo Scrollov impresum.
Šaputanje u samom izdavačkom poduzeću doseglo je vrhunac koncem lipnja, koncem srpnja već se proširilo iz New Yorka do Londona, Pariza, Milana i Frankfurta i napokon je sredinom kolovoza, pošto su Atticusovi agenti raspačali izabranim knjižarama prelomljene i uvezane korekturne otiske, bila prekinuta neuobičajena tajnovitost koja je dotad obavijala tu knjigu. To izdanje korekturnih otisaka bilo je ograničeno na dvije tisuće primjeraka i nije, dakako, bilo predviđeno za prodaju, ali budući da je svatko u potaji očekivao da će jednoga dana postati vrlo zanimljivo za kolekcionare, oni sretnici koji su ga se domogli nosili su ga svuda sa sobom, čak i na zahod.
U cijeloj izdavačkoj industriji spominjalo se ime doktora Joshue Christiana, novine su počele donositi kratke osvrte o knjizi, i samo strah od putovanja spriječio je horde novinara da poduzmu preuranjene pohode na Zapadni Hoiloman. Osim, dakako, nekolicine neustrašivih koji su željeli da im se ime pojavi u naslovu članka, ali tima se trud nije osobito isplatio jer su se morali zadovoljiti samo Mamom koja je bila više nego dorasla svakom novinaru, a k tome je još izgledala premladom za majku jednoga uglednog doktora psihologije. Istini za volju, uživala je u tim prvim nagovještajima buduće slave kao i u komplimentima kojima su je novinari obasipali.
Poslije jedne oštre debate u Atticusu napokon je odlučeno da se javnost potanje upozna s doktorom Joshuom Christianom tek u toku poznate NBC-ove emisije »Večeras s Bobom Smithom« koja je na pro- gramu u petak navečer 29. listopada. Atticusova šefica propagande još je lebdjela u oblacima od sreće. Gotovo da nije mogla povjerovati da je napokon uspjela, i to prvi put u povijesti američke televizije, jednoga nepoznatog autora dovesti u najgledaniji talk show u zemlji, k tome još kao najuvaženijeg gosta koji je na redu odmah poslije voditeljevog uvodnog monologa. Ali činjenica je da je od trenutka kad je dignula slušalicu svog telefona i počela s uobičajenim halo-
stari-moj-kako-ste-imam-gala-gosta za-vas, sve išlo s nekom magičnom lakoćom kakva se obično može naći samo na stranicama dječjih priča. Jedan program za drugim pristajao je da doktora Christiana pozove kao glavnog gosta još prije nego što je ošamućena šefica propagande dospjela doći u pun zamah. Naravno, naravno, neka samo kaže dan koji joj odgovara, naravno, naravno, samo nas obavijestite. Čak su i emisije poput »Večeras s Bobom Smithom«, koje nikada nisu pozivale neiskusnog gosta bez opširnih prethodnih razgovora, zbog doktora Christiana prekršile to desetljećima staro pravilo. Ni jedan jedini televizijski urednik nije pokušao od šefice propagande iznuditi »ekskluzivnost«. Nevjerojatno! Fantastično! Pa što se to, zaboga, događa?
Knjiga je, dakako, stekla veliku popularnost još mnogo prije nego što se pojavila na tržištu, a onda je smjesta zauzela prvo mjesto Time sove liste bestselera, za izdanja u tvrdom i za izdanja u mekom uvezu. Kritike su bez izuzetka bile odlične, mnoge od njih čak oduševljene. Publishers Weekly, Kirkus Reviews i Times Book Revieu donijeli su dugačke članke o knjizi i njezinom autoru. Ali Atticusove agente, koji su obilazili knjižare u cijeloj zemlji pod nemogućim uvjetima putovanja i smještaja, najviše se dojmila reakcija knjižara nakon što su pročitali Božju kletvu. Nisu je pretjerano hvalili ni uzdizali u nebesa, govorili su o toj knjizi s velikim poštovanjem i nisu se htjeli rastati od primjeraka koje su im agenti bili poslali prije nekoliko tjedana makar se nije radilo o onim razgrabljenim i toliko traženim uvezanim korekturnim otiscima.
Nitko u cijelom NBC-u, međutim, nije mogao natjerati Boba Smitha da pročita Christianovu knjigu. Bob Smith nije iz principa nikad pristao da pročita knjigu bilo kojeg autora koji se imao pojaviti kao gost u njegovoj emisiji. Bio je uvjeren da je razgovor slobodniji i plodniji ako onaj tko postavlja pitanja ne zna unaprijed što će mu gost odgovoriti. Ta se tehnika tijekom godina pokazala vrlo uspješnom.
Sve veće radio-stanice i televizijski centri imali su svoje studije u Atlanti u Georgiji. Bili su se preselili tamo iz New Yorka osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, a iz Los Angelesa odmah na početku trećeg milenija. Iz jednog i iz drugog grada istjerali su ih visoke najamnine, sindikati, troškovi grijanja i još bezbroj drugih
problema. Kamo će otići iz Atlante kad ona bude smatrala da joj medijska industrija nije potrebna, to nitko nije znao, ali odgovorni su se pouzdali u to da će ih uvijek negdje dočekati raskriljenih ruku, a vjerojatno su bili u pravu.
Prije nego što je otputovao u Atlantu da se pojavi u emisiji
»Večeras s Bobom Smithom« dr Joshua Christian morao je preturiti preko glave još jednu važnu konferenciju — samo za novine. Za časopise, magazine, nedjeljne priloge i slično, kao i za radio-stanice, bit će određeni termini za njegova boravka u Atlanti. Na toj konferenciji za novine dr Christian držao se iznenađujuće dobro, neustrašen blicevima što su bljeskali sa svih strana i pitanjima kojima su ga obasipali novinari čija je lica jedva vidio. Ipak to nije bila situacija koja bi potpalila Christianov govornički vatromet, što je bilo veoma drago Atticusovoj šefici propagande s obzirom na to da je željela ono najbolje sačuvati za Boba Smitha. U međuvremenu ga je, međutim, dovoljno upoznala da ne napravi pogrešku i kaže mu to.
Mnogo štošta u vezi s doktorom Christianom nije mogla sebi objasniti. Na primjer, kako mu je Atticus uspio pribaviti helikopter kojim je odlazio na ugovorene sastanke. Čak ni Toshio Yokinori, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, k tome još vodeći filmski glumac, nije mogao računati na takav luksuz. Šefica propagande ipak se, nimalo obeshrabrena, odvezla automobilom zajedno s doktoricom Carriol iz poslovnih prostorija Atticusa na Aveniji Park do starog heliporta na East Riveru. Za vrijeme vožnje bila je nervozna kao kvočka s jednim jedinim piletom, kvocala je i čupkala nevidljiva zrnca prašine s njegova kaputa i jadala se zbog njegove brade koja mu je bacala plavkaste sjene na lice. A taj dragi čovjek sjedio je posve mirno i nimalo impresioniran.
Elegantan mali helikopter poletio je iz New Yorka prema Atlanti. Dr Christian nije, dakako, znao da helikopter pripada Predsjednikovoj floti i da je za taj izvanredni zadatak prebojen. Mali je helikopter letio gotovo brzinom zvuka, a unutrašnjost mu je bila vrlo udobna. Iako nije bio nimalo naivan kad se radilo o nevoljama koje su pritisle njegove bližnje, dr Christian je ipak bio dovoljno naivan da povjeruje kako je taj način prijevoza uobičajen za sve Atticusove autore (šefica propagande šutjela je o tome kao zalivena), a pogotovo nije imao pojma da sve prijevozne troškove, od
helikoptera do automobila koji će ga voziti do hotela, podmiruje vlada Sjedinjenih Američkih Država.
Brzi mali helikopter samo je jedanput prekinuo let spustivši se u Washingtonu da preuzme doktoricu Judith Carriol.
Dr Christian bijaše presretan kad ju je vidio. Mama je, dakako, htjela poći s njim, a i James se hrabro bio ponudio da ga prati, ali kad je dr Christian na svoje preneraženje doznao da će turneja trajati punih deset dana, morao se odreći njihove pratnje jer klinika nije tako dugo mogla ostati bez njih. I Mary je na svoj smrknuti način bila ponudila svoje usluge, ali i nju je odbio iz istog razloga. Bio se nadao da će možda Lucy Greco ići s njim u Atlantu ili, ne bude li ona mogla, bar Elliott MacKenzie ili šefica propagande, i zato se pomalo nelagodno osjećao kad se morao sam popeti u helikopter.
Dr Christian nije dotada još nikad letio. Kad je dovoljno odrastao da to poželi, svi su avioni bili praktično već prizemljeni, osim nekoliko njih rezerviranih za visoke vladine funkcionare i za one koji su zbog važnosti svog posla imali prioritet. Ostali su putovali krcatim vlakovima ili autobusima od mjesta do mjesta, od države do države, od jedne granice do druge.
Oh, Judith, pa to je divno! — rekao je dr Christian kad je sjela na drugu polovicu stražnjeg sjedala. Čvrsto joj je stisnuo ruku koju mu je pružila.
1 mislila sam da ćc vam biti drago vidjeti prijateljsko lice. Imam još nešto dopusta, a Elliott mi je ljubazno ponudio da pođem s vama kao službena pratnja i neslužbena prijateljica. Nadam se da nemate ništa protiv.
Oduševljen sam.
Bob Smith večeras, hm?
Da.
Jeste li vidjeli koju njegovu emisiju?
Nisam, nikad. Sinoć sam pomislio da ne bi bilo loše da je pogledam, ali Andrew me odgovorio od toga. On gleda sve emisije s Atticusove liste u kojima bih ja trebao nastupiti, bar one koje može primiti u Hollomanu. I rekao je da će biti bolje ako jednostavno odem tamo i nastupim nepripremljen i neopterećen.
Uvijek poslušate ono što vam on kaže?
Kad Andrew nešto savjetuje, a to se ne događa često, onda je
pametno poslušati.
— Jeste li nervozni?
Nisam. Zar bih morao biti?
Ne. Sve je to vrlo jednostavno, Joshua.
Meni je jedino stalo do toga da se mogu obratiti ljudima. Nadam se da je Bob Smith pročitao knjigu.
A ja se nadam da nije — odvrati dr Carriol, posve sigurna da je nije pročitao. — Vi morate Bobu Smithu pričati o neurozi milenija. Ništa nije dosadnije nego kad čovjek mora slušati dvoje ljudi od kojih jedan postavlja pitanja a drugi odg&vara iako oboje znaju gotovo napamet ono o čemu razgovaraju. Previše se razmeću umjesto da publici kratko i jasno objasne o čemu se radi.
Imate pravo. Na to nisam ni pomislio.
Okej! — Ona provuče svoje prste kroz njegove, skupi njihove dlanove i okrenu mu se s osmijehom na licu. — Oh, Joshua, tako mi je drago što vas vidim!
Nije odgovorio, samo je naslonio glavu na jastučić sjedala, sklopio oči i dopustio sebi da uživa u tom izvanrednom osjećaju da leti zrakom poput projektila.
Ozbiljni »okrugli stolovi« bili su stvar prošlosti. Kao, uostalom, i svi dobri televizijski filmovi ukoliko nisu bili mjuzikli, klasične drame ili bar oni povijesni komadi koji nisu predstavljali opasnost. U velikoj su modi bili Shakespeare i Moliere. Čak i veoma hvaljene emisije Benjamina Steinfelda i Dominica d'Estea bile su ozbiljne jedino po tome što su se bavile suvremenim problemima, ali iznesenima na način da kod gledalaca ne izazovu ni žalost ni bijes. Sva javna obavještajna sredstva bila su prilagođena tome da na najmanju mjeru svedu traume i da kod ljudi priguše svijest o nevoljama koje ih okružuju. Pogotovo se televizija trsila da šalama, plesom, smijehom i pjesmom navede ljude na vedrije misli.
Emisija »Večeras s Bobom Smithom« počinjala je u devet navečer i trajala dva sata. I poslije petnaest godina još je privlačila veliku većinu gledalaca u zemlji. Od trenutka kad bi se na ekranu pojavilo svježe, sretno i pjegavo lice Boba Smitha, nacereno od uha do uha ispod raskuštrane čupe svijetlocrvene kose, u brzom su se slijedu izmjenjivali gegovi, šaljivi skečevi, živahni i duhoviti gosti, pjesma i ples.
Koncept emisije napravljen je mnogo prije nego što se Bob Smith rodio. Emisija počinje tako da se najprije pojavi Bob, spontano duhovit i privlačan voditelj, praćen neumornim, pomalo trpeljivim pomoćnikom, slijedi uvodni monolog, zatim gost broj jedan, pjesma ili pjesma i ples, gost broj dva, šaljivi skeč, gost broj tri, ples ili pjesma i ples, gost broj četiri, i tako dalje i tako dalje.
U emisiji je obično sudjelovalo četiri do osam gostiju, što je ovisilo jedino o ocjeni Boba Smitha koliko je pojedini gost zanimljiv njemu osobno ili publici. Bio je pravi majstor u tome da naprečac prekine razgovor ako je smatrao da je gost dosadan. Isto je tako suvereno izostavljao one koji su u salonu za glumce iza pozornice još čekali da dođu na red, ali za koje nije više bilo vremena jer je neki prethodni gost bio mnogo zanimljiviji nego što se pri sastavljanju emisije očekivalo.
Pravo ime Boba Smitha bilo je Guy Pisano, a svoje zgodno deransko lice dugovao je nekom Vizigotu iz 19. stoljeća koji je promarširao preko Brennera i produžio na jug prema Calabriji. Televizijski trust mozgova izabrao mu je taj pseudonim zato što je Bob vrlo popularno muško ime, a Smith najčešće prezime u Americi. Ono ne nosi u sebi nikakve rasne ni vjerske konotacije i neodoljivo nameće predodžbu o gospodinu Prosječnom. Njegov pomoćnik Manning Croft (pravim imenom Otis Green) bio je zgodan, tamnoput, elegantan i bistar. Dobro je znao svoje mjesto u emisiji Boba Smitha »Večeras« i nikad to nije smetnuo s uma, premda je maštao da jednoga dana dobije vlastiti šou.
Andrew je mudro savjetovao doktoru Christianu da ne gleda emisiju Boba Smitha, jer da ju je vidio, lako se moglo dogoditi da otkaže cijelu propagandnu turneju i mirno se vrati svojoj praksi u Hollomanu pouzdajući se u to da će njegove i Lucyne napisane riječi i bez te turneje doprijeti do masa kojima je toliko želio pomoći. Doduše, gledajući s druge strane, u svjetlu onoga što je uslijedilo, možda Andrewov savjet i nije bio tako mudar. No kako bilo da bilo, dr Christian se sada, u blaženom neznanju što mu sprema sudbina, u velikoj crnoj limuzini s doktoricom Judith Carriol pokraj sebe dovezao s helikopterskog uzletišta u Atlanti do grandioznog trga na kojem su se osim NBC-ovog studija, visoke zgrade od ružičastog svjetlucavog stakla, nalazile i zgrade CBS-a, ABC-a, Metromedia i
PBS-a.
Emisija »Večeras s Bobom Smithom« zauzimala je puna dva kata, a njezin se studio uzdizao u visini oba kata na sjevernoj strani NBC- ove zgrade. Doktora Christiana je već u prizemlju s puno poštovanja pozdravila ležerno odjevena mlada dama koja se predstavila kao jedna od petnaest asistentica režije. Potom se zajedno s doktorom Christianom i doktoricom Carriol popela dizalom do trinaestog kata gdje ih je povela kroz zamršeni splet mračnih hodnika. Pri tome je neprestano nešto čavrljala pred sebe i tek je poneka njezina riječ doprla do njezinih štićenika koji su je poslušno slijedili.
Nešto više od jedan sat prije početka emisije dr Carriol i dr Christian sjedili su napokon u salonu za glumce. Dr Christian će se još mjesecima poslije, pošto bude tokom svoje turneje upoznao još mnoge takve salone za odmor glumaca, odnosno svih onih koji sudjeluju u programu, sjećati ovog NBC-ovog salona kao najudobnijeg i najukusnije opremljenog od svih ostalih. Naslonjači, proizvedeni u Widdicombu, bili su prostrani i vrlo udobni, a na stolićima za kavu, porazmještenima svuda po prostoriji, stajale su vaze sa svježim cvijećem. Na zidovima je bilo ništa manje nego šest gigantskih video-monitora postavljenih tako da se sa svakog mjesta pružao neometan pogled na njih. Jedan je zid krasila ogledalima obložena mini-kafeterija u kojoj je posluživala zgodna mlada djevojka u posebnoj uniformi. Odbivši sve osim kave, dr Christian se svali u prvi naslonjač do kojeg je došao i poče se ogledavati oko sebe iskusnim okom čovjeka koji se zanima za dekor i unutrašnje uređenje.
Zašto mi se čini da moram šaptati? — upita doktoricu Carriol, smiješeći se od užitka koji nije mogao prikriti.
Zato što je ovo televizijsko svetište — odvrati ona također sa smiješkom.
Da, naravno. — On se opet ogleda oko sebe, ali sada zamišljeno. — Ovdje nema nikoga osim nas.
Vi ste gost broj jedan. Goste uvijek upozore da dođu bar sat prije emisije. Pričekajte malo, ubrzo će svi biti ovdje.
I bili su. Za doktora Christiana bilo je to značajno iskustvo u kojem je doista uživao promatrajući goste koji su pristizali jedan za drugim. Nijedan nije došao sam, a neki su poveli čak cijelu svitu sa

sobom. Dolazak neke osobito značajne ličnosti prepoznao je po tome što su oni koji su već pristigli naglo oživjeli kao potaknuti elek- tričnom strujom. Svi prisutni bili su dobri poznavaoci slavnih medijskih ličnosti i divili su se jedni drugima više nego što su im se divili obični smrtnici koji ih kod kuće gledaju na ekranu. Pojedina društvanca ogradila su se jedna od drugih i nije bilo međusobnog čavrljanja. Ali kradomični pogledi kružili su naokolo, uši su se napele, ruke se podigle i razmahale, a prsti bubnjali i trzali se kao da bi htjeli nešto korisno uraditi. Činilo se da svi pomalo pate od grižnje savjesti zbog svoje glasovitosti i svojih privilegija, a negdje u pozadini krilo se ponešto golog, grčevitog straha. To sastajalište, zaključio je dr Christian na kraju svog promatranja, strahovito je važno svim tih ljudima.
Pola sata prije početka emisije ušla je još jedna mlada asistentica režije da odvede doktora Christiana »dolje do šminke«, kako se bila izrazila. Poslušno je pošao za njom, ostavivši doktoricu Carriol koja se doimala tako prirodno i neusiljeno da su se svi u salonu za glumce pored nje osjećali pomalo nesigurno.
Dok je u šminkarnici sjedio na zubarskom stolcu, dr Christian se osjećao kao neka predimenzionirana bradavica ili neka izraslina. Mrzovoljni postariji majstor maske mrmljao je nešto o tamnim bazama i dubokim porama i nastavljao uljepšavati taj nezahvalni objekt.
Medenjak — odjednom reče dr Christian.
Ruke se zaustaviše. Majstor ga pogleda u ogledalu kao da svoj objekt prvi put vidi kao ljudsko biće.
Medenjak? — ponovi dr Christian.
Zamislio sam sebe kao kolač od čokolade — objasni dr Christian — ali to je očito smiješno. Nikad neću biti kolač od čokolade, preteško radim. Ali možda bih mogao proći kao medenjak.
Majstor slegne ramenima. Izgubio je interes za čovjeka i opet se posvetio licu, brzo dovršivši uljepšavanje toga nepodesnog gosta.
To bi bilo sve, Doc! — uzvikne majstor i gestom mađioničara strgne zaštitni ogrtač sa svoje žrtve.
Dr Christian se s ironičnim osmijehom promotri u ogledalu. Bio je deset godina mlađi, koža mu je bila mnogo glatkija, nestalo je tamnih sjena ispod zagonetno uvećanih očiju.
Trideset umjesto četrdeset! Hvala, gospodine — reče i polako se beskrajnim hodnicima u pratnji treće asistentice režije uputi natrag u salon za glumce.
Godinama se nisam tako zabavljao — reče po povratku doktorici Carriol svalivši se u svoj naslonjač. — To je, znate, pravo otkrivenje za mene.
Promatrala ga je s odobravanjem.
Sada bar ne izgledate stariji od svojih godina. Vrlo dobro.
To je bio kraj njihova razgovora. Na monitorima se vidjelo da su za njegove odsutnosti posjetioci zauzeli sva mjesta u studiju i da ih Manning Croft već uvelike zabavlja. Publika se sve češće i sve slobodnije smijala.
Dr Christian nije vidio Boba Smitha, jer upravo kad su fanfare najavile da počinje televizijski prijenos, došla je opet jedna nova asistentica režije i odvela ga iza pozornice. Tu su ga usred užurbanog došaptavanja postavili uz neki zastor svijetlosmeđe boje od tako teške svile da je padao ravno, dremovno i dostojanstveno.
Pričekajte ovdje dok vam ne damo znak, onda izađite na pozornicu, stanite, okrenite se i nasmiješite publici... veliki osmijeh, molim... zatim produžite i popnite se na podij. Bob će ustati i porukovati se s vama, a vi ćete sjesti na stolac njemu zdesna. Čim bude najavljen drugi gost, vi se dižete i sjedate na najbliži kraj dugačke sofe. Svaki put kad dođe novi gost, pomičete se za jedno mjesto dalje. Jasno?
Jasno — odvrati dr Christian veselo, preglasno.
Pssst!
Oprostite.
Završilo je uvodno zadirkivanje između Boba Smitha i Manninga Crofta popraćeno hihotanjem publike. Onda je Bob Smith stupio sam u sredinu velike uglancane plohe između svilenog zastora, za kojim je stajao dr Christian, i praznog jarko osvijetljenog podija, iza kojeg se uzdizala kulisa s prikazom zalaza sunca nad Atlantom.
Dr Christian nije čuo što je voditelj govorio publici jer ga je netko naglo zgrabio za ruku i predstavio se kao režiser programa.
Zadovoljstvo je i čast imati vas u svom programu, doktore Christian — promrmljao je. — Uh... jeste li ikad snimali nešto na televiziji?
Dr Christian odvrati da nije, našto ga režiser utješi kako je sve to vrlo jednostavno samo se mora koncentrirati na Boba i zaboraviti na kamere.
Bobov monolog bližio se kraju i publika je bila u zanosu. Režiser čvršće stegne ruku doktora Christiana.
Budite veseli, zabavni, duhoviti... i pobrinite se da Bob što bolje ispadne — reče režiser i gurne doktora Christiana u jarka svjetla reflektora na pozornici.
Dr Christian se sjeti da nakon prvog koraka mora stati i nasmiješiti se publici. Tek tada prijeđe preko dugačkog praznog prostora između zastora i podija.
Bob Smith, koji se u međuvremenu smjestio iza svog stola, ustane, nagne se preko njega da se porukuje s doktorom Christianom i sa širokim mu osmijehom poželi dobrodošlicu u svoj šou. Dr Christian sjedne i iskrivi se da bi mogao gledati ravno u veselo lice lijevo od sebe pitajući se zašto uopće mora sjediti tako iskrivljeno umjesto da se normalno gledaju u oči. Vrlo je neugodno sjediti u tako neprirodnom položaju.
Onda Bob Smith podigne primjerak Božje kletve da ga pokaže publici. Atticusov odjel za likovnu obradu bio je izabrao vrlo lijep zaštitni ovitak, bijeli sa skrletnim slovima, na kojem ispupčena srebrna munja presijeca naslov knjige i autorovo ime od gornjeg desnog do donjeg lijevog kuta. Ubrzo se cijeli ekran na monitoru dramatski i efektno popuni tim omotom.
Glavna zvijezda emisije nije bio sretan čovjek, premda nije dopustio da to itko primijeti, čak ni njegov gost. izvor svih nevolja. Ozbiljna tema, ozbiljan gost s doktorskom titulom i vrlo ozbiljna, premda skrivena pozadina svega toga... k tome još odmah na početku njegove emisije. Nikada prije nije se dogodilo da bi urednici programa odbacili ijedan od njegovih savršeno opravdanih prigovora, ali ovaj put im je uzalud objašnjavao da se dr Christian ne uklapa u karakter njegove emisije, da će cijela zemlja već pet minuta nakon pojave gosta broj jedan promijeniti kanal, da će zbog toga
»Večeras s Bobom Smithom« doživjeti najveći neuspjeh kod publike otkako postoji. Njegov režiser i šefovi njegovog režisera samo su kimali glavama dok je iznosio svoje prigovore, a onda mu jednostavno rekli da dr Christian u svakom slučaju ostaje, a on neka
izađe s njim na kraj kako najbolje zna i umije.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:37 pm

Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49245


I tako je na kraju svoga uvodnog monologa bio objavio da će kao prvo predstaviti jednu knjigu i njezinog autora i da i knjiga i autor malo odskaču od uobičajenog tona ove emisije, ali on smatra da su oboje toliko važni da mora cijelu zemlju upoznati s njima. Dovršio je, vrlo ozbiljno pogledavši u kameru i zamolivši svoju publiku da pažljivo sluša, pri čemu je izražajem lica i držanjem stvorio atmosferu uzbuđenja i napetog iščekivanja.
Ovaj put bez svoga zaraznog cerenja Bob Smith je pričekao da dr Christian smjesti svoje dugačke kosti u ne posve udobnu stolicu za goste. Nakon toga podignuo je knjigu prema kameri, okrenuo se doktoru Christianu i rekao:
Doktore Christian, što je zapravo neuroza milenija? — Osjećao se pri‘tome kao potpuna budala.
Dr Christian se uza sve to nije čak ni ponašao kao običan gost. Nije se osmjehivao, ničim nije olakšavao situaciju svom domaćinu i nije svu pozornost obratio na njega. Umjesto toga, čini se da je uperio pogled u neku točku visoko gore u raznu mehanizaciju što je visila iznad pozornice. Podignuo je bradu, a ruke labavo spojio nad prekriženim koljenima.
Rođen sam u samu zoru trećeg milenija — rekao je oštro i isprekidano — samo nekoliko dana do svršetka 2000. godine. Moji roditelji imali su četvero djece. Ja sam najstariji, ali sve nas međusobno ne dijeli više od godine dana. Kad je moj najmlađi brat Andrew bio još novorođenče, naš otac se na putu do jednoga svog pacijenta smrznuo u svom automobilu na otvorenoj cesti u sje- vernom dijelu države New York. Bio je psihijatar. Ponešto neortodoksan, ali usprkos tome sve više cijenjen. Umro je u siječnju 2004, ali tijelo mu je pronađeno tek u travnju. Bio je jedan od nekoliko tisuća onih što su poginuli u istoj snježnoj oluji, na istoj dionici puta. Bila je to dotad najoštrija zima u povijesti Sjedinjenih Država, K tome je ponestalo i nafte. Luke su se smrznule, a nismo imali dovoljno ledolomaca da ih očistimo od leda i osposobimo za pristajanje brodova. Nismo mogli čistiti ni ceste i tračnice, a od siječnja do travnja neprestano su se izmjenjivale snježne oluje tako da nije moglo uzlijetati ni dovoljno aviona, pa su posvuda u Sjevernoj Americi iznad četrdesete paralele ljudi svakodnevno umirali. Zima
2004. godine bila je prvi od teških udaraca koji su nas doveli do današnjih nevolja.
Dr Christian spusti glavu i pogleda ravno u kameru na kojoj je gorjelo malo crveno svjetlo. Učinio je to tako prirodno i profesionalno da su se svi u kontrolnoj sobi naježili od iznenađenja i uzbuđenja. Iz mnogobrojnih ekrana, od kojih su svi prikazivali lice doktora Christiana, kao da je izbijala neka neobična snaga.
Treći milenij nije donio propast svijeta — nastavio je dr Christian. — Nije se obistinilo ništa od onoga što su za 20. stoljeće najavljivali zloguki proroci. Nije došlo do rata koji bi dokrajčio sve ratove. Nismo nestali u ognju. Umjesto toga pokrenuli su se ledenjaci, a onda i ljudi. Posvuda sa sjeverne Hemisfere mase su se počele kretati prema jugu. Tamo gdje je sjalo sunce. Gdje je još bilo toplo. Gdje zime nisu bile tako nesnošljive. Velika seoba naroda, veća nego što ju je ovaj planet ikada vidio.
Donijete su neke stroge odredbe. Da se muškarci i žene nigdje na svijetu ne smiju neograničeno razmnožavati. Da fosilno gorivo mora biti strogo racionalizirano. Da svaka dalja ekspanzija bilo koje vrste mora prestati. Alternativa je bila nuklearni pokolj kako bi se stanovništvo svijeta smanjilo, međusobno ubijanje da bi se uspostavila ravnoteža i omogućio život u sredini koja se sve više hladila. Ukoliko bi se ono što bi ostalo poslije nuklearnog pokolja još uopće moglo nazvati čovjekovom sredinom.
Bili smo dovoljno mudri da uzmemo k srcu tu Božju poruku milenija, da, ali zato su ljudi, u neznanju i strahu, prognani iz Obećane zemlje u pustoš. Bilo je previše problema a nedovoljno dobre volje i razumijevanja da se ti problemi riješe bez prisile, na dobrovoljnoj bazi. Prečesto je najprije dolazio zakon, a tek onda objašnjenje. Prečesto su ta objašnjenja dana jezikom koji mnogi nisu razumjeli. Prečesto je takozvana žuta štampa neodgovorno i pretjerano dramatizirala te poteškoće i time ih samo pojačavala. I prečesto su nas naše emocije i naši nagoni tjerali tamo kamo su nas zdrav razum i pronicavost iz sveg glasa upozoravali da ne idemo. To je tragedija trećeg milenija.
Publika u studiju bila je vrlo tiha. Nitko nije ni zakašljao. Ništa od onoga što je dr Christian bio dosad rekao nije bilo novo za njih, ali govorio je tako iskreno i tako uvjerljivo da su ga slušali kao što su
keltska plemena slušala svoga vrhovnog barda. Posjedovao je ča- robnu moć keltskog narodnog pjevača koja se sastojala dijelom u riječi, dijelom u ritmu, dijelom u modulaciji i boji glasa, a nadasve u neobjašnjivoj sposobnosti da privlačnošću vlastite osobe opčini svoje slušatelje.
— To s djecom najteže nas pogađa, zbog djece najviše patimo. Premda nismo sami u tome. Narodi svih zemalja podnose istu sudbinu, narodi svih zemalja osjećaju istu žalost. Čovjek želi sina, ali umjesto sina dobije kćer. Taj čovjek posljednji je potomak loze koja od pamtivijeka njeguje tradiciju sina. Ili bračni par dobije sina, a želi kćer. Neka žena opet ima preobilje majčinskih osjećaja i jednostavno želi mnogo, mnogo djece. Čak i oni kod kojih pretežu sklonosti prema istom spolu osjećaju snažnu potrebu za reprodukcijom. Još relativno nedavno vladao je jedan od najosnovnijih ljudskih principa... množiti se ili nestati. Još relativno nedavno neke su vjerske institucije smatrale da se svaki pokušaj planiranja obitelji protivi Božjem nauku i da sigurno vodi u vječno prokletstvo.
Dr Christian nije više mogao mirno sjediti na tom smiješnom stolcu, tako naopako okrenutom. Ustao je i u nekoliko velikih koraka našao se usred pozornice. Snažno svjetlo reflektora ostalo mu je za leđima i napokon je mogao vidjeti svoju publiku. Bob Smith, u koga sad nije bila uperena kamera, bjesomučno je davao rukama znakove svom zablenutom inspicijentu da donese neki stolac. Kad je stolac pronađen, Bob ga je osobno donio do sredine prolaza i sjeo na nj. Budući da je emisija snimana na magnetoskop između šest i osam po istočnom vremenu proći će puna tri sata prije nego što cijela zemlja bude mogla vidjeti rutiniranog i na šalu uvijek spremnog Boba Smitha kako sam nosi stolac na koji će sjesti, kako zatim kao neki brucoš sjedi i upija svaku riječ svoga prvog istinski briljantnog predavača. Manning Cross odlučio se za još neformalnije ponašanje.
Jednostavno je podvijenih nogu sjeo na zamazani pod ispred prvog reda u gledalištu.
U srcima većine nas postoji snažna potreba za obitelji, domom i djecom — govorio je dr Christian blagim glasom — a to troje ide zajedno. Obitelj je izvor topline, dom je utočište i zaštitnik obitelji, a djeca prirodan razlog njezina postojanja. Čovjek je u biti konzervativno biće i ne voli da ga se miče s mjesta, bar ne dotle dok
to mjesto ne postane posve neprikladno za život ili dok mu neko drugo mjesto ne postane jednako primamljivo. Ovu su zemlju podigli doseljenici koji su došli u nju u potrazi za slobodom vjere, za mjestom u kojem će moći živjeti na nov način i sa željom da stvore bolje životne uvjete i oslobode se okova starih navika. Ali čim su se smjestili u ovoj zemlji, vratila se ljubav prema obitelji i domu. Uzmite moj slučaj. Moji su preci došli iz lsle of Mana i Cumberlanda u Britaniji, iz norveških fjordova, s armenskih planina i jugozapadnih nizina Rusije. U Sjedinjenim Američkim Državama moja je porodica imala uspjeha. Amerika je postala naša domovina, jer gdje bi se drugdje moglo naći i ispremiješati potomstvo tako različitih predaka, i što bi to potomstvo moglo imati zajedničko osim te nove domovine?
Dr Christian se prekine, prijeđe pogledom po publici kao da želi otkriti koliko različitih lica ima u njoj. Onda kimne i odjednom se — prvi put — osmjehne. Ne bilo kakvim osmijehom, nego osmijehom utjehe, razumijevanja i ljubavi.
Ja još živim u Hollomanu u Connecticutu, u kući u kojoj sam odrastao, u blizini škola koje sam polazio i velikog sveučilišta na kojem sam diplomirao. Kad je hladnoća doprla do Connecticuta, odvagnuo sam alternative i zaključio da ću se radije zimi smrzavati nego napustiti Hoiloman. Jer izuzmemo li hladnoću, nestašicu goriva, racioniranu potrošnju električne energije i plina, moj mi je dom pružao više udobnosti i tople obiteljske prisnosti nego što bi mi ih mogao pružiti ijedan relokacijski smještaj na jugu. Ali ja, zahvaljujući marljivosti svojih predaka, imam nešto novaca, a osobne su mi potrebe neznatne. Mogu, na primjer, priuštiti sebi da platim sve savezne, državne i gradske poreze, premda su oni danas dosegli rekordnu visinu, a zbog svoje odluke da ostanem u Hollomanu nemam nikakvih olakšica. Podvrgnuvši se sterilizaciji, odrekao sam se prava i na to jedno dijete. Sada, međutim, poslije punih petnaest godina kako smo se odlučili da preko cijele godine ostanemo u Hollomanu, suočeni smo s činjenicom da ga ipak moramo napustiti. Usprkos tome za mene se zaista može reći da sam sretan.
I u salonu za glumce vladala je tišina. Dr Carriol je ispod oka promatrala ostale goste da vidi je li netko od njih nemiran i ne pokazuje li da je krajnje vrijeme da dr Christian nestane s pozornice,
ali nitko se i ne pomaknu. Nitko nije čak ni primijetio da se snimanje nastavlja a da se ni režiser ni itko drugi nije sjetio da ga prekine zbog obaveznih reklama.
— Većina ljudi u ovo naše doba nije sretna — nastavio je dr Christian — a ta duboka, teška duševna bijeda u kojoj se danas nalaze jest ono što nazivam neurozom milenija. Znate li uopće što je neuroza? Po meni, neuroza je reverzibilno negativno duševno stanje ili negativan stav. Njezin uzrok može biti nevažan, ili čak posve imaginaran, a u tom se slučaju kaže da se temelji na pomanjkanju čovjekove osobnosti ili na njegovoj nesigurnosti. No, s druge strane, uzrok neuroze može biti i te kako stvaran. Nepobitan. Neizbježan. Kao na primjer neki tjelesni nedostatak, bolest ili bilo koja druga okolnost dovoljno bolna da izobliči i ošteti psihu. Uzroci neuroze milenija nisu imaginarni, njezini uzroci leže u stvarnosti. Ona je sama po sebi stvarnost. I sam Bog zna kako nepobitna. Neprestano ponavljamo sebi da smo odrasli, zreli i odgovorni ljudi, ali negdje duboko u svakom pojedinom od nas živi malo dijete. To dijete plače, jer ne shvaća zašto ne može imati ono što želi. To dijete ima moć da odraslog u kojem živi dotjera do ludila. Što se često i događa. To dijete može čak posve zavladati odraslim a da on toga uopće ne bude svjestan.
Glas doktora Christiana se promijenio, izgubio je svoj čvrst, jasan zvuk i postao glasniji, ali još nježniji i blaži. Vrlo neobična i zanimljiva pretvorba nalik razlici između dijamanta i raskošnog crvenog zlata. A kao što mu se promijenio glas. promijenio se i on sam u sebi.
— Zašto plačete tako? — upitao je. — Ja. koji nikada nisam imao razloga da plačem zbog sebe, reći ću to vama koji ste jedini uzrok suzama koje prolijevam. Plačete zbog djece koju ne možete imati. Plačete zbog svojih domova koje morate mijenjati. Plačete zbog izgubljene slobode da radite što hoćete i živite kako hoćete. Čeznete za blažom, toplijom zemljom. Ceznete za Bogom kojeg ste izgubili jer više ne možete prihvatiti uvriježene pojmove o njemu, pojmove koje ne razumijete i zato ne možete crpsti utjehu iz njih.
Dotad su tu emisiju, osim u samom televizijskom centru, mogli gledati samo još u Bijeloj kući. i to preko posebnog kabelskog priključka trajno instaliranog između Atlante i Washingtona koji je
bio sigurniji i manje podložan smetnjama od satelita. Predsjednik Tibor Reece i ministar čovjekove sredine sjedili su u udobnim naslonjačima u Ovalnoj sobi i gledali snimanje u živo emisije
»Večeras s Bobom Smithom«. Gledali su vrlo pažljivo. pretjerano osjetljivi na svaku nijansu u riječima i glasu doktora Christiana i samo čekali neće li se na ovaj ili onaj način pokazati da pobjednik Operacije »potraga« jednostavno nije dorastao zadatku ili da je možda čak prevratnik. Međutim, dosad je sve išlo vrlo dobro.
Prirodna žalost uvijek je posljedica nekog gubitka — produžio je dr Christian — gubitka nekoga ili nečega što se više ne može vratiti. Gubitka drage osobe, nevinosti. zdravlja, mladosti, plodnosti, spontanosti. Psiha ima mehanizme pomoću kojih u normalnim životnim uvjetima izlazi na kraj s prirodnom žalošću. A ne zaboravite da je žalost doista prirodna. Vrijeme je najbolji prijatelj, vrijeme liječi rane. a ako ste neprestano zaposleni ono brzo prolazi. Ali u današnjoj situaciji, kad vlada neuroza milenija, sa svih strana djeluju uvjeti koji našu žalost neprestano i nemilosrdno pojačavaju. Vrijeme jednostavno nema priliku da iskaže svoju ljekovitu moć. Mnogi od nas mojih godina i stariji imaju mnogo braće i sestara i poznate su im radosti brojne obitelji. Mi imamo mnoštvo bratučadi, imamo tetke, ujake i stričeve. Naša djeca nemaju ni braće ni sestara, a njihova djeca neće imati tetaka, ujaka, stričeva ni bratučadi. Mnogi od nas još se seljakaju između starih i novih domova ili su trajno napustili stare domove i nastanili se u novima koji su slabije građeni, manji i nekomforniji... ili su možda iz sirotinjskih stanova na sjeveru došli u još bjednije na jugu. Mnogi od nas izgubili su svoj posao i ne nalaze više utjehu u korisnom radu. Ipak nitko od nas ne samo da ne umire od gladi nego se čak posve pristojno hrani. Nikome od nas ne ide tako loše kao što ide stanovnicima sjeverne Evrope ili centralne Azije. A ne možemo se potužiti ni da imamo ravnodušnu vladu. Zakoni ove zemlje nemilosrdno su pravedni, okrutno nepristrani, i nijedan građanin ne može izbjeći sudbinu svih ostalih građana. I zato ništa od onoga što trpimo ne podjaruje naše emocije. Sve što podnosimo služi samo tome da ih uguši. I otuda... neuroza milenija.
Dr Christian se prekine, ne zato što je bio iscrpljen ili što nije znao kako da nastavi. Prekinuo se jer je bio rođeni govornik i instinkt mu je rekao da je sad pravo vrijeme da napravi stanku. Nitko se nije ni
pomaknuo.
Ja sam optimist — nastavi dr Christian. — Ja vjerujem u budućnost Čovjeka. Vjerujem da sve što se dogodilo, što se događa i što će se dogoditi pripada Božjem planu i prijeko je potreban sastavni dio Čovjekove evolucije. I vjerujem da je sumnja u budućnost Čovjeka nepodnošljiva uvreda Bogu.
Dr Christian duboko uvuče dah i sljedeće mu riječi potekoše iz grla s takvom grmljavinom da su se kazaljke na mjeračima zvuka u kontrolnoj sobi mahnito podigle.
Bog postoji! To treba najprije prihvatiti, a tek onda se upitati tko je On. Govori se da čovjek kako stari i kako se sve više primiče grobu počinje vjerovati u Boga jer se boji smrti. Ne slažem se s time! Vjera nadomješta skepticizam, jer čovjek tijekom svog života postepeno spoznaje da u njegovu bitku postoji neka osnovna za- konitost, neki božanski plan. Ne zakonitost koja obuhvaća cijelo čovječanstvo, nego posve osobna zakonitost u okviru granica njegova vlastitog skromnog života. Prilike i slučajnosti, zapanjujući odnosi i kombinacije. Mladost ne može vidjeti tu zakonitost, jer mladost je premlada. Premalo godina, premalo podataka.
Bog postoji! U to sam duboko uvjeren. Ne osuđujem nijednu religiju i nijedan ritual, ali osobno ne mogu vjerovati ni u jedan određen oblik pobožnosti. Moram vam reći nešto, jer ne želim da steknete pogrešan dojam o meni. Jedini razlog što sad stojim ovdje jest taj što sam uvjeren da mogu pomoći svima koji pate od neuroze milenija. Pomogao sam već mnogima koji žive u mom gradu Hollomanu. Ali ja sam samo jedan čovjek i da bih dopro do svih vas morao sam napisati knjigu, knjigu koja. govori istim riječima kojima govorim i ja. Zato imate pravo doznati kakav sam ja čovjek. I u što vjerujem. Nisam religiozan, ako pod tim razumijevate pridržavanje određenih zakona neke priznate vjere. Ali vjerujem u Boga! Svog Boga. Ne bilo čijeg Boga. Bog je srž mog života, moje terapije i moje knjige. Zato... — Opet duboko uvuče dah — ... stojim sad ovdje i u ovom bizarnom ambijentu... — Drhtavom rukom zaokruži oko sebe
... govorim o Bogu. Govorim ljudima koje ne mogu vidjeti i koje nikad neću upoznati.
Glava mu klone naprijed, a njegov kameleonski glas opet se promijeni, od lavlje rike do tihe žalosti dugotrajne patnje.

— Svakome od nas potreban je neki bedem protiv osamljenosti života. Jer život jest osamljen! Ponekad čak nepodnošljivo osamljen. U svakom od nas živi duša koja je posve individualna i savršeno oblikovana, ma kako nesavršeni bili mozak i tijelo u kojem prebiva. Za mene je ta duša jedini dio muškarca ili žene koji je Bog stvorio na Svoju sliku i priliku, jer Bog nije ni muškarac ni žena,
Bog nije ljudsko biće, On vjerojatno uopće i ne živi u našem beskrajno malom djeliću neba. Ja ne vjerujem da On želi našu ljubav niti mu je ona potrebna. Ne vjerujem također da On traži naše žrtve niti da želi da Ga na bilo koji način personificiramo. Vremena su se promijenila. Ljudska narav možda se jest, a možda i nije promijenila, iako vjerujem da se promijenila, i to na bolje. Više tako olako ne nanosimo bol jedni drugima, više nismo tako ravnodušni jedni prema drugima. Ali mnogi su napustili Boga jer su mislili da se Bog nije promijenio, da Bog nije pošao ukorak s vremenom, da nije shvatio da smo se mi promijenili. To je posve pogrešno. Ono što se nije promijenilo to je naša ljudska predodžba o Bogu. Bog se ne mora promijeniti, jer Bog nije biće koje podliježe ljudskim kategorijama kao što je ona koju nazivamo »promjena«. Treći milenij ukazao je osobito nama Amerikancima na opasnost od naivnosti i na probitačnost skepticizma. Ali nikada, nikada ne smijete biti skeptični prema Bogu. Budite skeptični prema muškarcima i ženama koji su se drznuli da opišu i definiraju Boga. Oni su samo ljudi i ne mogu nam pružiti nikakav dokaz da su kvalificiraniji od nas ostalih da opišu i definiraju Boga. To što je toliko mnogo ljudi u posljednjih sto pedeset godina napustilo Boga nema s Bogom nikakve veze. Razlog leži samo u ljudima. Ljudi u mom gradu iznijeli su mi sve moguće razloge zbog kojih su napustili Boga, i u svakom pojedinom slučaju pokazalo se da se razlog uopće ne odnosi na Boga, nego na rituale, propise, dogme i slično koje su donijeli ljudi.
— Ne napuštajte Boga! Okrenite se Bogu! To je vaš bedem protiv osamljenosti. To razumijevanje njegova plana. Ta spoznaja da je vaše vlastito individualno postojanje bitan dio tog plana. Spoznaja da naš put nije slučajan, da nas ne vodi u kaos, nego u novu fazu povijesti ljudskog roda, da se naše neumorno traganje za istinom i dobrotom nastavlja. Ne našom istinom, ne našom dobrotom, nego Božjom!
Dr Christian se pokrenuo, što je izazvalo paniku među
snimateljima, režijom i u kontrolnoj sobi, jer nije bilo lako slijediti njegovo kretanje. On sam nije od svega toga ništa primijetio.
Mi nismo Božja djeca, osim u posve biološkom smislu, jer mi pripadamo sebi. Naše je pravo kao ljudskih bića da pripadamo sebi. Bog nam je dao ne samo svoje zakone, nego i sposobnost da stvaramo vlastite. I ako Bog uopće išta očekuje od nas, onda očekuje da sa strpljenjem, izdržljivošću i snagom svladamo svaku prepreku koju nam na put ne stavlja On, nego je stavljamo sami sebi. Ovo nije Božji svijet. Ovo je naš svijet! On ga je poklonio nama, i mi smo od njega učinili ono što jest. Ja ne mogu vjerovati u nekog posesivnog Boga. Njega isto tako ne smijemo kuditi kao što ga ne smijemo ni hvaliti. Rado zamišljam da se poslije smrti najbolji dio nas vraća Bogu, ne kao biće koje zovemo svojim ja, nego kao dio Boga koji je već u nama, ta naša osamljena duša. Ali to je samo moje osobno zamišljanje. Ja jednostavno vjerujem da je u meni mali djelić Boga koji me potiče i podržava. A posve sigurno znam da je upravo ovdje gdje sam ja sada, ovdje u ovom svijetu koji smo stvorili ja, moji bližnji i svi naši preci. Ovo je svijet u čijem sam stvaranju sudjelovao. Zato sam jednako odgovoran za njega kao i svi ostali ljudi.
A knjiga? — povikao je Bob Smith sa svog stolca, očaran, ali ipak dovoljno priseban da shvati kako taj gost krade njegov šou.
Dr Christian se naglo zaustavi i okrene da sa svoje visine baci pogled na Boba Smitha. Nozdrve mu se raširiše, šminka na licu pretvorila mu se u masku iz koje su njegove oči plamtjele kao neke čudnovate vatre.
Voditeljevo ga je pitanje podsjetilo gdje se nalazi, zašto je tu i što se očekuje od njega.
Knjiga — reče, a to zazvuči kao »Koja knjiga?«. Zastane, da se prisjeti. — Knjiga. Da, knjiga! Nazvao sam je Božja kletva prema jednom stihu Elizabeth Browning iz jedne njezine poeme koja mi se vrlo sviđa. Naslov je biblijski utoliko što se odnosi na raskid odnosa između Boga i Čovjeka, na izgon Čovjeka iz edenskog vrta dok mu Božja kletva još odzvanja u ušima. Bog je kaznio Čovjeka izborom između dobra i zla, mukama u kojima će djecu svoju rađati... i odgajati... trudom kojim će se u znoju lica svojega od zemlje hraniti i ciklusom života i smrti. Sama poema napisana je kao himna radu. Dajte im da rade... jer Božja je kletva ljepši dar nego svi ljudski
blagoslovi.
Uvjeren sam — nastavio je dr Christian bez imalo isprike u glasu — da su svi mitovi, legende i drevna teologija, uključiv i Knjigu Postanka, samo alegorije i da su njihovi autori prvobitno i predvidjeli da budu tumačeni alegorijski. Što se mene tiče, Bog nam je svojom kletvom zapravo omogućio da budemo sami svoji. Poklonio nam je isključivu odgovornost za našu individualnu kao i kolektivnu sudbinu. Kao svaki dobar roditelj, On nas je izbacio iz Svog gnijezda da sami sebi utiremo put u vlastitom beskrajno sićušnom djeliću neba.
Postanak ljudskog roda i Čovjekova sposobnost da misli leže daleko unatrag, toliko unatrag od pretpovijesnog vremena koliko je potrebno da nastane i prestane nekoliko ledenih doba. Mnogi su mileniji prošli u beskrajnoj progresiji, ali mi imamo točnu predodžbu samo o posljednja pet. Sada stojimo na početku jednoga novog milenija. Suočeni s istim starim problemima, kojima su se priključili još i neki novi. Još postoji dobro i zlo, to se ne može promijeniti. Ali rad, koji je prije bio sudbina svakog čovjeka, sada naglo postaje aristokratska povlastica. Ljudi su danas sve češće plaćeni da ne rade. A najveća muka koju nam naša djeca mogu zadati jest to da ih je sve manje, da moramo sve svoje težnje za besmrtnošću vezati uz krhko biće jednog jedinog djeteta u obitelji, izuzmemo li ono nekoliko sretnika u lutriji Ureda za drugo dijete, ali i oni nose svoj križ, jadnici.
Nekoliko se slušatelja pomaklo na svojim sjedalima kad su to čuli. Dr Christian iskazao je očitu sućut prema roditeljima dvoje djece. Bob Smith, koji ima dvoje djece, ali koji bi radije ostao na jednom jedinom djetetu da je slutio kakvu će zavist i uzbunu izazvati to drugo dijete, odjednom je osjetio simpatiju prema tom osebujnom i zastrašujućem čovjeku. Oprostio mu je čak i to što mu je ukrao šou.
Neuroza milenija je gubitak nade u budućnost i vjere u sadašnjost. To je postojan osjećaj beskorisnosti i besmislenosti. To je mračna i krajnje neproduktivna srdžba okrenuta prema samoj sebi. To je depresija koja često dovodi do samoubojstva. To je mrtvilo, stanje kad ne vjerujemo ni u što, ni u Boga ni u domovinu, pogotovo ne u same sebe. K tome se još većina nas... a prosječna starost svih Amerikanaca danas je nešto više od četrdeset godina... dobro sjeća
ljepših dana kad smo se bunili protiv ograničenja svojih sloboda, tako sitnih u usporedbi sa sadašnjima da bismo rado dali jednu ruku, pa i dvije, za mogućnost da se vratimo u te dane. Stoga neuroza nije samo gubitak nade u budućnost i vjere u sadašnjost, nego i ljubav prema prošlosti. Jer... tko bi još od srca rado mogao željeti da živi u sadašnjosti poput ove naše?
Ali budući da nam ne preostaje drugo nego da živimo u toj sadašnjosti, Doc, možete li nam reći što da radimo? — povikao je Manning Croft.
Dr Christian pogleda tamnoputog čovjeka ozbiljno i zahvalno. Bilo mu je drago da ga je netko podsjetio gdje se nalazi i s kojom svrhom. Odgovorio je tiho, glasom punim nježne snage.
Prije svega, okrenite se Bogu. Shvatite da što smo čvršći usprkos zloj kobi, to će nam život biti bogatiji a mi sretniji, to će veća biti Božja iskra koja živi u nama i to lakše ćemo se pomiriti sa smrću. Morate zaposliti svoje ruke i svoj duh, jer žalost je onda manje nepodnošljiva. I naučite uživati u ljepoti svijeta oko sebe, ljepoti u knjigama koje čitate, u slikama koje gledate, u kući u kojoj stanujete, u ulici u kojoj vam se kuća nalazi, u gradu u kojem je ta ulica. Uzgajajte povrće i cvijeće, ne zato da biste nadomjestili djecu koja su vam uskraćena, nego zato da mozak, oči i put neprestano izlažete pu- stolovinama rasta i života. I prihvatite svijet takav kakav jest, ali istodobno poduzimajte sve što je u vašoj moći da ga uljepšate. Ne bojte se hladnoće! Ljudi su jači od hladnoće. Ljudi će biti ovdje kad sunce opet bude grijalo.
Doktore Christian, smatrate li da je ono što nam je sada nametnuto doista potrebno? — upita Bob Smith.
Oba muškarca u Bijeloj kući naglo se uspraviše u svojim naslonjačima, a u salonu za glumce dr Carriol napravi »figu«, sklopi oči i poželje da se bar može pomoliti nekom bogu. Ali kako da se čovjek pomoli bogu Joshue Christiana?
O da, potrebno je — odgovori dr Christian. — Jer što je gore, imati jedno zdravo i čitavo dijete ili se izložiti riziku da izrodimo leglo genetski iznakažene nazovidjece, zato što je jedini način koji nam je preostao da sačuvamo tu vrstu slobode nuklearni rat. Sto je gore, ostati bez benzina u snježnoj oluji na sjeveru države New York u veličanstvenoj osamljenosti vlastitog automobila ili putovati u
Buffalo stješnjen poput sardina u sigurnom i toplom vlaku? Što je gore, množiti se i dalje kao što smo se množili dosada i dopustiti da nam gradovi oduzmu toliko obradive zemlje da se više ništa ne može na njoj proizvoditi ili ograničiti svoju reprodukciju, a time i našu industriju i naše urbano širenje, kako bismo sačuvali zemlju koja će nam omogućiti da se svi prehranimo u ledeno doba koje dolazi?
Dr Christian se polako ogleda oko sebe, odjednom vidljivo klonuo. I publika se doimala klonulo, ali nipošto umorna od njega kao što ni on nije bio umoran od nje.
Ne zaboravite da naša generacija mora podnijeti najteže patnje, jer mi se sjećamo i drukčijih vremena. Ali ono što je za nas novo i strano, našoj će djeci biti normalno. Ono što nikad nismo upoznali ne može nam nedostajati; to je čista utopija. A najveća medvjeđa usluga koju možemo učiniti svojoj jadnoj osamljenoj djeci jest da im ucijepimo čežnju za svijetom koji se neće i ne može vratiti. Neuroza milenija jest upravo to. Fenomen naše generacije, milenijske generacije. Ona se neće održati budemo li imali snage dopustiti joj da umre zajedno s nama. Jer kad mi nestanemo, mora nestati i ona.
Doktore Christian, želite li time reći da je jedini pouzdan lijek za neurozu milenija odlazak naše generacije?
To je došlo odnekle iz stražnjih redova u gledalištu. Režiser je odozgo dao znak da se kamera okrene prema gledateljici koja je postavila to pitanje, jer dr Christian se bez oklijevanja dao na odgovor.
Ne. Ne želim reći da će s odlaskom naše generacije nestati neuroze milenija. želim samo reći da dugujemo svojoj djeci da dopustimo da neuroza milenija umre zajedno s nama! Što se tiče mogućnosti da se obranimo od nje, već sam ih iznio na pitanje gospodina Crofta i neću ih sada ponavljati. Osim toga, sve se to nalazi u mojoj knjizi, i to bolje sročeno, jer je sročeno logičnije.
Dr Christian uputi rijedak osmijeh u onaj dio gledališta u kojem je sjedila ta gotovo nevidljiva žena.
Bio sam se zanio, znate, a to znači da sam zaboravio da budem logičan. Ja sam samo čovjek, k tome, na žalost, i ne posve savršen. Trsio sam se da vam iznesem nesavršene misli jednoga nesavršenog čovjeka o onom što nas muči, o Bogu, o sebi samima. A to sam učinio samo zato što sam se uvjerio da su te moje misli
pomogle ljudima koji su mi se obratili za pomoć.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:38 pm

Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49237


Hej, Doc —javio se neki muški glas iz gledališta  —  rekli  ste da ne smijemo biti bez posla. Ali danas treba imati novaca da čovjek bude zaposlen.
Ne slažem se s time — odvrati dr Christian. — Ima mnogo načina da se čovjek zaposli a da pri tome ne potroši mnogo novaca. Može uzgajati cvijeće ili povrće, a to nije skupo, stoji samo nešto vremena i truda. Ima hobija koji mogu donijeti čak mali prihod ako  ih dobro radimo. Lokalne i federalne vlasti dotiraju takve projekte. Usuđujem se reći da u cijeloj zemlji nema grada koji nije dobro opskrbljen knjigama... mislim knjigama u posudbenim bibliotekama pomoću kojih se možete besplatno usavršavati. Znam da propovijedam, ali biti stalno zaposlenje navika! I poput svih navika, i za nju je potrebno mnogo vježbe prije nego što se ucijepi u nas. U mojoj se porodici uvijek zna kad je moja majka zabrinuta ili uzrujana, jer onda na rukama i koljenima riba kuhinjski pod. I to je dobar način da se čovjek uposli. Mogu vam reći da za akutna stanja nemira i straha teško da ima bolje terapije od ove. Sportske aktivnosti su također vrlo dobre za one koji se vole baviti sportom, a danas više nema mjesta u kojem ne postoje sportska igrališta i sportske dvorane. Morate biti stalno zaposleni!
— I morate učiti svoju djecu da budu zaposlena! Nema ništa štetnije za duševno stanje ljudi od izležavanja i razmišljanja, ukoliko to razmišljanje nije produktivno. U protivnom, neprestano bavljenje vlastitom osobom neminovno dovodi do samouništenja.
Dr Christian se prekine na trenutak, a onda upita:
—    Uostalom, kakav ste to posao imali na umu kad ste rekli da    za nj treba mnogo novaca?
— Volim ga brojiti, Doc! Bio sam bankovni blagajnik  prije nego što su banke uvele automate koji su izgurali blagajnike.
Lice doktora Christiana nabra se od smijeha.
Onda vam predlažem da igrate »monopoly« — reče.
Nato se naglo uozbilji, zausti da progovori o problemu nezaposlenosti, ali mu se suprotstavi odlučni Bob Smith.
Kako bi bilo da se vratimo na svoja mjesta i sjednemo, doktore Christian? — upita voditelj stavivši, koliko mu je  to dopuštala Christianova visina, ruku preko pognutih ramena u
neuglednom sakou od tvida i povede svog gosta prema praznom podiju. — Pretpostavljam da ima još mnogo pitanja koja bismo vam rado postavili gledaoci i ja. Zato bi bilo dobro da se udobno  smjestimo i počnemo s pitanjima i odgovorima, ha?
Sjeli su, dakle, na mjesta s kojih su i počeli emisiju. Manning Croft je sjeo na bliži kraj dugačke sofe. Dr Christian je bio gotovo na rubu snage, oznojio se i sav drhtao od golemog napora što ga je uložio  u  taj dugački strastveni govor.
Namjeravate li možda utemeljiti novu religiju? — ozbiljno upita Bob Smith.
Dr Christian žestoko odmahne glavom.
Ne! Oh ne! Samo nastojim razočaranom i obeshrabrenom narodu ponuditi zreliju i prihvatljiviju predodžbu o Bogu. Kao što sam već naglasio, to je isključivo moja osobna predodžba o Bogu i ne mogu prosuditi koliko je dobra ili loša za druge. Ja nisam teolog, ni po zvanju ni po sklonosti. Mene prvenstveno zanimaju ljudi, a ne Bog. Ljudi su važni. Stalo mi je do toga da oni opet počnu razmišljati o Bogu i vjerovati u njega, jer Čovjek bez Boga beskoristan je trunak protoplazme koji dolazi niotkuda i odlazi u nikamo. Takav je čovjek bez ikakve odgovornosti prema sebi i prema svijetu. Bez Boga on je tek slučaj, bradavica na obrazu svemira, jedno obično ništa. Stoga smatram da onaj tko ne može vjerovati ni u jednu  predodžbu  o  Bogu, koju mu nude različite religije ovoga svijeta, mora naći svog Boga i biti zahvalan na tom Bogu samo sebi i nikom drugom.
Bez crkve ne može biti Boga — poviče nečiji snažan bas iz gledališta.
Dr Christian podigne glavu.
Zašto ne? — upita. — Što je važno, Bog ili crkva? Nitko ne bi smio misliti da mora pripadati nekoj crkvi želi li vjerovati u Boga! Jer riječ crkva ima dva značenja. To može biti mjesto na kojemu se vrše vjerski obredi. Ali također i vjerska institucija koja je odredila po kojoj će se metodi vršiti vjerski obredi, a u tom slučaju ona posjedite zemlju, ima mnogo investiranog novca i namještenike koji se za sve to brinu. Ja ne marim osobito ni za jednu od tih dviju crkava. Bila bi kardinalna pogreška da posve isključim Boga iz svoje glave i svog  srca zato što ne mogu pripadati nijednoj crkvi. Zar ne vidite kako je žalosno što ljudi automatski izjednačuju odbijanje da se prihvati
neka ortodoksna religija s nevjerovanjem u Boga ili s urođenom pokvarenošću? Ali ja pitam, što je važnije, Bog ili crkva?
želite li time reći da bismo morali napustiti svoje crkve? — upita Manning Croft.
— Oh ne! Ne! Ako netko u svojoj crkvi može naći Boga, onda je to divno. Ne kažem to zato da ublažim udarac zbog priznanja svog nekomformizma, niti da se dodvorim revnim posjetiteljima crkve. Iskreno kažem da im zavidim na njihovoj vjeri. Ali ne mogu se složiti s time da je moje nevjerovanje u crkvu dokaz osobne grešnosti i da me Bog neće obdariti istom milošću kao i svakog posjetitelja crkve. Kad bih se suglasio s onim u što ne mogu vjerovati, bio bih najpodliji tip ljudskog bića poznat Čovjeku ili Bogu... licemjer. Niti sam ovdje zato da obratim bilo koga, čak ni ateista! Ovdje sam jedino zato da vam kažem da biste se morali vratiti Bogu, jer Bog postoji i Bog mora ostati dio čovječanstva sve do kraja ljudskog roda. Užasnut sam time što toliko mnogo ljudi vjeruje da Boga moramo napustiti, jer da inače nikad nećemo steći zrelost. Ja ne mogu napustiti Boga! Niti ću dopustiti da ga moji pacijenti napuste! Jer vidio sam planove... u svijetu... u drugim ljudima... i u sebi samom.
U salonu za glumce dr Judith Carriol zavalila se u naslonjač s dubokim uzdahom čistog zadovoljstva. Njezin je čovjek iz te kušnje izašao kao pobjednik, a to znači da ga sada ništa više ne može zaustaviti. Počinje odbrojavanje prije lansiranja. On će uspjeti! On će svakom muškarcu, svakoj ženi i svakom djetetu u ovoj zemlji dati nešto za što će se moći uhvatiti. Neko utočište izvan vlastite osobe. Oh, kakvog li blaženstva! Oh, kakvog li olakšanja! Ne znači  da  je  ikad ozbiljno posumnjala u njega. Ali njezina je dužnost da sumnja u sve, uključiv i Boga. Oprosti, Joshua! Da! Odbrojavanje može početi, može doći do velikog praska. Hmmmm... praska. Zanimljive li riječi! Kakvog praska zapravo? Nešto za budućnost. Nešto apsolutno gigantsko, astronomski kozmičko, u pojmu i ostvarenju. »Večeras s Bobom Smithom« nije još nikakav prasak. Čak ni lansiranje, nego tek provjera pogonskog uređaja. Prasak je još negdje u budućnosti. Prasak koji će dokrajčiti sve praskove. Milenijski prasak! Ona će se već pobrinuti za to da se početno napredovanje doktora Joshue Christiana ne uspori u nekom antiklimaktičkom nizu ponavljanja večerašnjeg vatrometa u »Šouu Dana Connorsa«, »Satu Marlene
Feldman«, »Gradu na sjeveru« i ostalima. Mora se, jasno, pojaviti u svim tim emisijama, ali ovu senzacionalnu premijeru morat će okruniti na neki drugi način, a ne pukim ponavljanjem svojih nastupa.
Hm da, nemji sumnje da ste izabrali pravog čovjeka za taj posao, gospodine Predsjedniče — ljubazno je rekao Harold Magnus.
Ja sam ga izabrao? Oh, Harolde, odajte priznanje onom koga ide, možete to sebi dopustiti — povikao je Predsjednik. — Doktorici Judith Carriol. Vi ste me upozorili na nju i na njezinu Operaciju
»potraga«, vi ste joj dali novaca, ljude i opremu da stigne do Operacije »Mesija«, pa dobar dio zasluge pripada i vama. Ali ideja je bez sumnje njezina, samo njezina.
Da. — Ministar čovjekove sredine bio je velikodušno raspoložen. — To joj moram priznati, nije budala, ta Judith Carriol. Ali, Bože, kako me plaši!
Predsjednik se okrene prema njemu.
Ozbiljno?
Na smrt. Najhladnokrvnija žena na svijetu.
Zanimljivo. A ja je smatram ne samo vrlo privlačnom, nego i vrlo šarmantnom i brižnom. — Predsjednik isključi televizor daljinskim upravljačem i digne se. — Sam sam za večerom. Možete li mi se pridružiti?
Pod vladavinom Tibora i Julije Reece hrana u Bijeloj kući jedva da je bila išta bolja od osrednje, zato bi gurman Harold Magnus radije večerao u najnovijem i najboljem francuskom restoranu u Washingtonu »Chez Roger«. Ali ambiciozan političar Harold  Magnus rado se odrekao jastoga i pečene patke da bi jeo školjke i goveđe pečenje sa svojim šefom.
Julia nam se neće pridružiti?
Predsjednik se za promjenu ovaj put pri spomenu svoje žene nije trgnuo. Samo je odmahnuo glavom i polako produžio hodnikom.
Neće. Mislim da će večerati u »Chez Roger«.
K vragu! Blago, blago Juliji!, pomisli ministar. — A kako je mala Julie? — upita.
Izvrsno — odvrati Predsjednik zadovoljno. — Postavljena je nova dijagnoza. Julie je sad u specijalnoj školi. Nedostaje mi, ali prilikom svakog posjeta opažam znatno poboljšanje.
Večerali su u privatnoj radnoj sobi Tibora Reecea, za malim  stolom za dvoje, i to, jasno, školjke i goveđe pečenje. Školjke su bile žilave, a govedina prepečena, ali Harold Magnus se pretvarao da je oboje izvrsno. Kad je serviran neizbježan desert od prhke pite s jagodama, skupio je hrabrost da pojede i tu neprobavljivu smjesu i da Tiboru Reeceu postavi jedno pitanje.
Niste li zabrinuti, gospodine Predsjedniče, zbog snažnog naglaska koji dr Christian očito stavlja na Boga?
Tibor Reece obriše usta ubrusom, odloži ga, nasloni se na stolcu i malo se zamisli prije nego što će odgovoriti.
Hm da, to je prilično revolucionarno, a on posve sigurno nije iskusan teolog, ali slažem se s doktoricom Carriol. Ako taj  čovjek može pobuditi kod ljudi nadu da postoji neki Božji plan, a da ih pri tome ne navodi ni na kakvo formalno vjersko uvjerenje, što oni očito ne žele, ne vidim u tome nikakvo zlo. Ja sam zapravo bogobojazan čovjek. Pripadam Episkopalnoj crkvi i sretan sam što mogu priznati da mi moja vjera i moja crk' a još uvijek pružaju veliku utjehu. Bog  me suviše često spasio da ne siđem s uma a da bih Ga olako shvatio. Zato mislim da su dr Christian i Božja kletva dobra stvar za ovu zemlju.
Volio bih da sam i ja tako siguran u to, gospodine. Pomislite samo na antagonizam koji će taj čovjek izazvati među organiziranim crkvama.
Točno. Samo koliko su one moćne danas, Harolde? Do vraga, pa one ne mogu sastaviti ni jedan pošteni »lobby« u Washingtonu.
Sad govori političar — naceri se Harold Magnus.
U svakom slučaju, postoji bar jedna utjeha. — Malo se nakašlje da potjera niz jednjak pitu s jabukama. — Taj je čovjek patriot.
Što se toga tiče možemo biti bez brige, slažem se.
Predsjednikovo tamno, sjetno lice ozari se osmijehom.
Ah, Harolde, zar vam to ništa ne govori? A trebalo bi! Bog je nesumnjivo Amerikanac!
Te večeri emisija »Večeras s Bobom Smithom« išla je možda šest minuta kad je u stanu doktorice Millie Hemingway zazvonio telefon. Zvonio je sve dok nije gunđajući izašla iz kupaonice navlačeći  u  hodu odjeću na sebe.

Millie — rekao je glas doktora Samuela Abrahama
otvorite televizor na NBC. Morate vidjeti Boba Smitha. — Nato brzo spusti slušalicu.
Dr Hemingway ga posluša. Na ekranu se smjesta pojavi ozbiljno, uzneseno lice doktora Joshue Christiana
Bože! — uzvikne ona i klonulo se spusti u najbliži naslonjač.
Da čovjek ne povjeruje! — reče minutu poslije pročitavši bijelu traku ispod slike na kojoj je pisalo da se večerašnja emisija iznimno neće prekidati zbog reklama.
Tajnost u vezi s doktorom Joshuom Christianom tako je strogo čuvana da čak ni ljudi poput doktorice Hemingway i doktora Abrahama, koji su osim toga bili suviše zaokupljeni vlastitim poslovima da bi čitali novine ili gledali televiziju, nisu čuli ništa o njemu sve do veljače.
A sad se čovjek, kojeg je Operacija »potraga« izvukla iz posvemašnje anonimnosti, odjednom pojavljuje na televiziji. A ono je navodno bila samo vježba!
Dr Millie Hemingway gledala je do kraja, očarana i preneražena.
Kad je ugasila televizor, ponovno zazvoni telefon.
Millie?
Da, Same, ja sam.
Što se to događa?

Ona slegne ramenima, iako je njezin sugovornik nije mogao vidjeti.
Ne znam, Same — uzvrati.
Pa ono je bila samo vježba!
Da.
Čini se da je ipak bilo nešto drugo.
Ne stvarajte prenagle zaključke, Same. Samo zato što se jedan od devet konačnih kandidata iznenada pojavio na televiziji ne znači da ono nije bila vježba. Možda bismo isto tako mogli pretpostaviti da je naša vježba bila uspješnija nego što smo mogli sanjati. Tražili smo ljude koji bi mogli utjecati na narod. I Moshe je našao tog momka. Svi smo se smijali jer nam se činio tako beznačajnim. Ali Moshe je očito imao pravo, a mi krivo. Ništa drugo.
Ne znam, Millie... Pokušao sam nazvati Moshea, ali nitko se ne javlja. Cijelu večer nitko se ne javlja.

Oh, Same, idite u krevet i prestanite razbijati sebi glavu — reče dr Millie Hemingway i spusti slušalicu.
Sve je to samo slučaj, podudarnost. Još jedan dokaz da je Moshe Chasen briljantan znanstvenik. Ništa drugo. Bože, kako je taj dr Christian nevjerojatno jaka ličnost! Djelovao je trodimenzionalno na ekranu. Moshe je imao pravo. Dr Christian posjeduje karizmu. A i ono što je rekao ima mnogo smisla. životni planovi. Nije, dakako, mogao znati da je sam savršen primjer vlastitih tvrdnja.
Dr Moshe Chasen gledao je »Večeras« u svom uredu, s isključenim telefonom.
— Bravo, sinko! — rekao je samo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:39 pm


Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49236


9
U petak uvečer 29. listopada 2032. godine dr Joshua Christian postao je slavan. Prvo izdanje knjige pod naslovom Božja kletva. Nov prilaz neurozi milenija rasprodana je u golemoj nakladi u svega mjesec dana. I nadalje se od drugog izdanja prodavalo po sto tisuća primjeraka na dan. Posvuda su se svi nastojali domoći bijelog primjerka sa skrletnim slovima i srebrnom strijelom preko ovitka i, što je najvažnije, svi su ga i čitali.
Na opći zahtjev morao je NBC tjedan dana poslije ponoviti šou Boba Smitha u kojem se bio pojavio dr Christian. Velika propagandna kampanja dovela je do toga da ga je gledala cijela zemlja. Ovaj put reklame su emitirane u tri navrata, prvi put na početku emisije, drugi put poslije monologa doktora Christiana i treći put na kraju emisije. Iako »Večeras« nije ni prilikom prve emisije izgubio prihod od svojih sponzora, Ministarstvo čovjekove sredine ipak je podmirilo račun.
I ubrzo se mršavo upalo lice s prodornim tamnim očima moglo vidjeti na naslovnim stranicama svih časopisa i ilustracija. Otisnuto je i na majicama, a prvo izdanje plakata s njegovim licem i riječju VJERUJ ispod njega rasprodano je u jednom jedinom danu.
Dr Moshe Chasen uspio je izbjeći svoje kolege onu večer kad je dr Christian gostovao u emisiji Boba
Smitha, ali bilo mu je jasno da je time samo odgodio neizbježno suočenje. I točno, kad je idućeg ponedjeljka došao na posao, našao je na stolu svoje tajnice dvije ceduljice. Uzdahnuo je, počeškao se po glavi i pozvao doktora Abrahama i doktoricu Hemingway k sebi na kavu.
Jeste li prošlog petka gledali »Večeras«, Moshe? — upitao je dr Abraham prije nego što mu se stražnjica našla na stolcu.
Jesam — odvratio je dr Chasen. — Judith mi je poručila da će biti zanimljivo.
Oho! — uzviknula je dr Hemingway. — Judith je znala, znači?
Dr Chasen se s velikim užitkom zavali u svom stolcu i, oponašajući doktoricu Carriol, visoko podigne obrve i na njezin
gordi način otegne:
Draga moja Millie, jeste li ikad našu poštovanu šeficu zatekli na spavanju?
Na to oboje ostadoše bez odgovora.
Zapravo je tako — nastavi dr Chasen, a u glasu mu se osjeti da ih pomalo žali — da se ona vrlo dobro poznaje s vlasnikom Atticusa, s kojim je dr Christian sklopio ugovor. Mislim čak da je Atticus zamolio Judith da pročita Christianovu knjigu dok je još bila u rukopisu.
Nastup doktora Christiana u »Večeras« nije, znači, bilo nikakvo iznenađenje za vas, hm? — upita dr Abraham, još uvijek sumnjičavo.
Nipošto.
Zašto onda niste upozorili i nas? — upita dr Hemingway. Dr Chasen se naceri.
Nisam mogao odoljeti iskušenju da vas ne upozorim. Mene samo iznenađuje kako to da ga niste vidjeli kad je početkom godine bio ovdje u Ministarstvu čovjekove sredine.
Oboje se uspraviše na stolcima.
Ovdje? — preseneti se dr Abraham.
Da. Pošto je pročitala njegovu knjigu, pozvala ga je ovamo da porazgovori sa mnom o problemima preseljenja.
To ih je posve dotuklo. Zurili su u doktora Chasena kao dvoje djece koje je prekasno otkrilo da je propustilo kolače.
Nikad ne bih pomislio da možete biti tako zatvoreni — slabašnim će glasom dr Abraham.
Pa eto, Same, takav sam, reče dr Chasen u sebi. A ne bih vam spomenuo ni taj njegov posjet Ministarstvu da ne postoji mogućnost da ga je netko ipak vidio ovdje. Ali sad imate objašnjenje koje hoćeš- nećeš morate prihvatiti.
Sve je to ipak bila vježba, zar ne? — upita dr Hemingway.
Da, Millie, bila je vježba — blago odvrati dr Chasen. Dr Abraham zakima glavom.
Ne znam — reče. — Meni je sve to prilično sumnjivo.
Dr Joshua Christian ostao je u Atlanti tjedan dana i za to je vrijeme uglavnom letio amo-tamo između zgrada s ružičastim, plavim, sivim, zlatnim i crnim fasadama što su tvorile polukrug na Trgu
medija. Razgovarao je na televiziji s Danom Connorsom i Marlene Feldman, onda opet s Bobom Smithom, pa s Dominicom d’Esteom i Benjaminom Steinfeldom, a na radiju s Wolfom Manom Jackom VI, Reginaldom Parkerom i Mishom Bronskim. Dao je dugačke intervjue svim velikim novinama i časopisima i u nekoliko je navrata u velikim knjižarama u Atlanti potpisivao svoju knjigu. Atlanta je i prije Christianova dolaska slovila kao najznačajniji literarni grad u Americi i bila na najboljem putu da zasjeni New York kao kulturni centar Sjedinjenih Američkih Država. To djelomično zahvaljuje činjenici da je broj stanovnika prešao cifru od pet milijuna i da osim toga leži u centru mnogobrojnih preseljeničkih naselja Grupe A i Grupe B.
Utjecaj doktora Christiana na ljude bivao je iz dana u dan sve jači. Čak je i doktorica Carriol bila iznenađena beznačajnim otporom na koji su naišle njegove ideje. Logički bi se to moglo objasniti time što nije nijekao Boga, pa ga nitko, osim možda poneko od onih koji su smatrali da je samo njihovo vjersko učenje jedino koje Bog priznaje, nije mogao odbaciti kao zlog, pokvarenog čovjeka. Ona je ipak vjerovala da je glavni razlog njegovog direktnog, pozitivnog djelovanja na ljude neobična snaga koju on posjeduje. Ta je snaga izbijala podjednako s ekrana kao i iz radio-aparata, a njezino je djelovanje prodiralo duboko pod kožu. On jednostavno prisiljava ljude da vjeruju njegovim riječima utječući na njih preko njihovih emocija i njihovih instinkata, njihove boli i njihovog osjećaja osamljenosti. Pojam univerzalne istine oduvijek je fascinirao, ali istodobno i zbunjivao Judith. On ga je znao pobuditi u svojih slušatelja, premda ona nije uspjela proniknuti u njegovu prirodu.
Atlanta je, međutim, bila samo početak propagandne turneje doktora Christiana. Trust mozgova Ministarstva čovjekove sredine u osobi doktorice Carriol kao i Atticus Press u osobi Elliotta MacKenzieja smatrali su da doktora Christiana mora vidjeti što više ljudi, po mogućnosti u živo. Zato je, za razliku od većine drugih autora koje je Atticus predstavljao uglavnom preko masovih medija, u turneju doktora Christiana promišljeno uključen velik broj javnih nastupa u velegradovima, većim preseljeničkim gradovima i u svakom mjestu koje su smatrali ili ugroženim ili važnim. Poslije dva pomalo neugodna doživljaja u Atlanti, kad je prilikom potpisivanja
knjige u dotičnim robnim kućama zbog golemog broja čitatelja došlo do kaosa, pa su doktora Christiana morali navrat-nanos izvući kroz sporedni izlaz, javni nastupi te vrste su ukinuti. Umjesto toga, Atticus je organizirao javne nastupe koji su najavljivani kao predavanja i na koje se moglo doći samo s ulaznicama. Ulaznice su bile besplatne, ali trebalo se pravodobno pobrinuti za njih.
Nitko, ponajmanje dr Carriol, nije mogao unaprijed znati hoće li dr Christian uopće moći izdržati cijelu propagandnu turneju, neće li draž novosti brzo oslabiti i umjesto nje nastupiti iscrpljenost. Da se pripremi na eventualne teškoće, dr Carriol bila je prije turneje raz- govarala s nekoliko poznatih pisaca, s nekoliko filmskih glumaca i s predstavnicima tri najveća oglasna zavoda. Od svih njih doznala je uglavnom isto, naime da propagandna turneja prije ili kasnije izmori slavnu ličnost, da ta ličnost na kraju zamalo poludi od bezbrojnih kontakata s toliko Jjudi, od kojih svi postavljaju ista pitanja, i da se ponekad jednostavno spakira i bez ikakva objašnjenja ili isprike odmagli kući.
Ali dr Joshua Christian nije pokazivao znakove dosade, umora ili razočaranja. I nadalje je rado razgovarao sa svakim živim stvorom koji mu se obratio, štoviše, srdačno je pozdravljao ljude koji su ga prepoznali i pristupili mu, radosno je potpisivao svoje knjige kada god bi mu ih netko turio pod nos, s ponekim povremenim gnjavatorom ili pravdašem postupao je s profesionalnim taktom i ljubaznošću, a njegovo ophođenje s novinarima svih vrsta bilo je upravo besprimjerno.
Najgore je bilo to što se propagandna turneja neprestano proširivala. Budući da je sve više ljudi čitalo njegovu knjigu i da se njegovo ime spominjalo u svim domaćinstvima, Atticus je primao sve više zahtjeva da dr Christian posjeti ovaj ili onaj grad. Elliott MacKenzie, kojemu su bili dobro poznati napori nemilosrdnog izlaganja javnosti, odbijao je sve takve zahtjeve sve dok mu iz Washingtona nije diskretno stavljeno do znanja da bi dr Christian morao posjetiti sva mjesta koja to zatraže. Najmanje dvaput tjedno dr Carriol dobivala je od Atticusa obavijest da treba dodati još dva ili tri grada njihovoj listi.
Od tjedan dana postala su dva tjedna, od dva tri, a od tri četiri, ali ni poslije mjesec dana kako su bili na putu dr Christian ne samo da
nije malaksao, nego ječak4 ojačao. Očito bi bio u stanju, mišljaše dr Carriol umorno i užasnuto, da nastavi tako dovijeka. Od onoga dana kad su napustili Atlantu helikopter ih je svaku večer prebacivao u drugi grad. Ponekad su u jednom danu morali obići čak i dva manja mjesta. Spavali su svake noći, i to prekratko, u drugom hotelskom krevetu, a sutradan najkasnije u osam ujutro započinjali bi novu rundu obaveza, prelazeći bez prekida s jednog termina na drugi dok napokon ne bi uvečer helikopter došao po njih.
Izvan velikih gradova dr Christian je uglavnom držao samo predavanja, i u tom direktnom kontaktu s publikom uživao je najviše. U pravilu govorio bi petnaest minuta uzastopce, i to nikada o istom, a onda najmanje jedan sat odgovarao na pitanja. Njegova glad za ljudima ispunjavala je strahopoštovanjem doktoricu Carriol kojoj je ta njegova strana bila isto tako malo poznata kao vjerojatno i svima drugima. Ne samo da se za vrijeme diskusije nije klonio od publike, nego je čak zabranio da ga bilo tko štiti od svjetine koje je hrlila da ga čuje. Jednom je nezaboravnom zgodom čak oštro izgrdio zabrinutog gradonačelnika koji je naredio da se svjetina udalji kako bi mu omogućio kratak predah. Nimalo zabrinut za vlastitu osobu, i ne mareći na kakav će prijem naići, došao bi na mjesto gdje je-trebalo da održi predavanje i smjesta uronio u mnoštvo koje ga je čekalo te počeo govoriti i diskutirati zabavljajući se pri tome kao na najsjajnijoj zabavi. Samo, kako se čovjek može pri svemu tome tako zabavljati?
Dr Carriol, kojoj je bilo već uvrh glave da bude ljubazna prema tolikim nepoznatim ljudima i da neprestano vodi beznačajne razgovore, čeznula je za mirom, tišinom i za malo slobodnog vremena za sebe. Nije joj bilo jasno otkuda njezin štićenik crpi snagu da danima i tjednima održava dobro raspoloženje koje je bilo veoma nalik pravoj euforiji. Prije ili kasnije mora svakom čovjeku dojaditi tolika rulja! Ali što se tiče ljudi, dr Joshua Christian bio je vreća bez dna.
Nisu, dakako, svi njegovi nastupi prošli dobro, pa čak ni mirno. Dr Christian nije pristajao da unaprijed pripremi svoja predavanja tvrdeći da će izgubiti djelovanje na publiku ne bude li ih spontano improvizirao. To je, dakako, vodilo do izvjesne neujednačenosti, pogoršane činjenicom da nije bio dosljedno logičan niti uvijek sposoban da se odupre snažnim emocijama koje su pokazivale
tendenciju da iz dubine njegove duše provale s divljom rikom. Na svu sreću, prilikom nastupa na televiziji i radiju bio je nešto umjereniji, bar se držao predmeta i nastojao na sva pitanja propisno odgovoriti. Budi zahvalna, rekla je dr Carriol samoj sebi, makar i na tome. Nadala se samo da će imati snage da se i nadalje vuče za petama tog fcovjeka po beskrajnim daljinama te zemlje.
Dok je dr Christian nastavljao svoju sve trijumfalniju i sve dužu turneju po Sjedinjenim Državama, njegov je izdavač razmišljao o tome kada bi dr Christian mogao biti slobodan da poduzme turneju u Južnu Ameriku i Zajednicu evropskih država. Na oba ova kontinenta Božja kletva prodavala se izvanredno dobro usprkos ideološkim razlikama, a i tome što je neizbježno izgubila nešto u prijevodu. Rusi su isprva malo brundali, a onda mudro zašutjeli raspravljajući o tome što će sve u Božjoj kletvi biti potrebno preraditi prije nego što knjiga bude mogla biti puštena u promet u mnogobrojnim sovjetskim državama. Toj najvećoj i najsjevernijoj zemlji od svih velesila na svijetu prijetilo je najteže zaleđenje, pa predodžba o Bogu kojemu bi bilo dopušteno da opstane ruku pod ruku s marksističkom filozofijom nije bila za odbacivanje.
Porodica Christian, dakako, pratila je pobjednički pohod svog Joshue s grozničavim zanimanjem. Njegova su braća isprva muški nastojala da zadrže neku uzdržanost, ali poslije tjedan dana podlegla su oduševljenju i ponosu što su izbijali iz svake pore ženskih članova porodice.
Divan je! — povikala je Martha pošto je vidjela »Večeras s Bobom Smithom«.
Naravno da je divan — odvratila je Mama samodopadno.
— Divan je! — opet je povikala Martha pošto je vidjela Steinfeldov
»Nedjeljni forum«, i, — To sam oduvijek znala — opet je uzvratila Mama samodopadno.
Jedino se Mary ponašala suzdržljivo. Bol koju je osjećala u grudima nije se mogla opisati jednostavno kao ljubomora. Sama je smatrala da pati zato što joj je Joshua nekako uvijek stajao na putu da bude sretna. Ali kap koja je prelila čašu bili su plakat i majica koje je našla kad je otvorila paket što ga je poslao Atticus. To je zbilja prevršilo mjeru! Zatajila je svoje osjećaje, plakat i majicu sve do poslije večere kad ih je bez riječi bacila na stolić za kavu i dršćući
sjela da promatra.
Istini za volju mora se priznati da nitko od porodice nije bio oduševljen, čak ni Mama. Na Andrewu se jasno zapažalo gnušanje, a na Jamesu zabrinutost.
Pretpostavljam da je to bilo neizbježno — rekao je Andrew poslije duže šutnje, slegnuvši ramenima. — Zanima me što Joshua misli o tome.
Koliko ja poznajem Joshuu — odvratila je Miriam — rekla bih da nije ni primijetio. Ne bi to primijetio ni da svi oko njega nose te majice. Nikad nije primjećivao ništa što se njega ticalo. On nosi vrlo selektivne naočnjake, znate, koji mu ne dopuštaju da vidi išta što se odnosi na njega osobno.
Imaš pravo — rekao je James. — Siroti Joshua!
Ja ipak mislim da je to kompliment za njega — klonulo je rekla Mama.
Ali ono što je do kraja razbjesnilo Mary bilo je Marthino lice. Jadna Mišica izgarala je od želje da uzme plakat za sebe, ali nije imala dovoljno hrabrosti za to.
Pa to je naprosto odvratno! — prosiktala je Mary skočivši na noge. — Oh, vi budale, idioti! Oni ga iskorišćuju! Baš ih briga za njega, stalo im je jedino do toga da ga izmuzu. Imaš pravo, Miriam, slijep je! On je magarac koji će tegliti njihova kola sve dok mu budu mahali mrkvom pred nosom. Zar ne vidite kako ga iskorišćuju? A kad im više ne bude potreban — bijesno otare suze s lica — jednostavno će ga odbaciti. Odvratno!
Nato se okrenula Marthi koja se prestrašeno trgnula.
Odrasti već jednom, prokleta bila! Odrasti! Misliš da te voli? Da voli ikoga od nas osim možda Mamu? Ne, ne voli! Zašto ne pokloniš ljubav nekome tko će ti je uzvratiti! Zašto ne, do vraga?
Posegnula je za plakatom, ali Martha je bila brža. Zgrabila ga je, smotala i predala Mami.
Idi u krevet, Mary — rekao je Andrew umorno.
Stajala je još trenutak, prezirno ih gledajući, onda se okrenula i otišla, a ne trčeći. To im zadovoljstvo nije htjela priuštiti.
Oh, zašto je tako teška? — upitala je Mama, nesretna, ali bespomoćna, jer nije imala pojma o čemu se zapravo radi.
Ljubomorna je na Joshuu — rekao je James. — Uvijek je bila
ljubomorna na njega, sirota Mary.
Hm da — rekla je Mama, uzela majicu i ugurala je u smotani plakat — mislim da će biti najbolje da sve to spalimo.
Martha je ustala.
Ja ću to odnijeti dolje u peć za spaljivanje — rekla je tobože ravnodušno.
Ali Andrew je posegnuo za svitkom i uzeo ga od Mame.
Ne, ja ću ga odnijeti — rekao je. — A ti, Mišice moja, pripremi mi radije vruću čokoladu. Uvjeren sam — dodao je podignuvši obrve i podrugljivo se osmjehnuvši Jamesu i Miriam — da biljkama neće škoditi ako ih Joshua malo ugrije.
Bila je to možda najžalosnija reakcija porodice Christian na Joshuinu iznenadnu slavu. Ali ubrzo potom uslijedila je i najradosnija. Izazvao ju je dolazak Elliotta MacKenzieja u kuću broj 1047 Hrastove ulice. Elliott je došao s jednim prijedlogom. Ali iznio ga je tek poslije izvrsne večere kojom ga je poslužila Mama. U međuvremenu je proučavao različita lica porodice Christian ne shvaćajući kako ta njihova svijetla, vedra ljepota može biti u vezi s Joshuinom tamnom uznemirenošću.
Joshua će još mjesecima putovati Sjedinjenim Državama — rekao je Elliott za kavom — a ja imam golemo tržište u inozemstvu, osobito u Evropi i Južnoj Americi. Engleska, Francuska, Njemačka i Nizozemska, kao i sve države južno od Paname, neprestano šalju zahtjeve da ih posjeti Joshua.
Sjedili su i pozorno slušali, ponosni ali pomalo i zbunjeni.
To me navelo na ideju s kojom bih vas rado upoznao — nastavio je. — No ne morate mi odmah dati odgovor. Znam da ste usko surađivali s Joshuom na klinici. Vi ste čvrsto povezana porodica i pretpostavljam da Joshuu, njegov rad i njegove ideje poznajete bolje od ikoga drugoga.
Zastao je malo i okrenuo se Jamesu.
James, da li biste vi i Miriam, u Joshuino ime, pošli na jednu propagandnu turneju u Evropu? Znam da Miriam... za razliku od Joshue... dobro govori nekoliko jezika, i u tome je vaša velika prednost. Jasno da ne biste mogli posve zamijeniti Joshuu ali, da budem iskren, mislim da to nije ni važno.
Onda se okrenuo Andrewu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:39 pm


Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49232


Imam posao i za vas, ako ste zainteresirani. Južna Amerika. Biste li vi i Martha učinili to za Joshuu? Znam da tečno govorite španjolski, a prije odlaska podvrgnuli bismo vas intenzivnom kursu portugalskog koji se govori u Brazilu.
Otkuda znate koje sve jezike govorimo? — upitala je Mary, prodorno zureći u Elliotta koji se nelagodno pomaknuo na svom naslonjaču posve svijetle ružičaste boje.
Rekao mi je Joshua kad je bio na večeri kod mene. Strašno se ponosi svima vama, znate. Mislim da bi bio oduševljen da čuje da ste njegovo djelo prenijeli u druge zemlje.
Vrlo je teško donijeti takvu odluku — polako reče James. — Obično je Joshua donosio takve odluke. Zar se ne bismo mogli staviti u vezu s njim ... telefonom ako ne ide drukčije... da čujemo što on misli o tome?
Pa znate, ne bih htio podrivati Joshuin autoritet, ali on u ovom trenutku ima toliko toga na grbači da mislim kako bi bilo bolje da ga ne uznemirujete — odvrati Elliott MacKenzie obzirno.
Ja idem — odjednom će Mary.
Oba njezina brata začuđeno se okrenuše prema njoj.
Ti? — upita James.
Da. Zašto ne ja?
Kao prvo, Drew i ja smo oženjeni i mogu nam pomoći naše žene, a.kao drugo, mi govorimo potrebne strane jezike.
Pustite me da idem, molim! — prošapta Mary. Andrew se nasmije.
Pa nismo još ni odlučili hoće li uopće netko ići, Mary. Ali Jimmy ima pravo. Bude li uopće itko od nas išao, onda će to biti bračni parovi. Ti i Mama morate ostati ovdje da pripazite na kuću i kliniku.
Andrew zaustavi svoj zamišljeni pogled na Marthi koja je sjedila sklopljenih očiju i bezizražajna lica.
Zapravo sam u velikom iskušenju, Elliotte — reče i nasmiješi se izdavaču osmijehom u kojem je bilo mnogo od šarma njegova najstarijeg brata. — Nekoliko mjeseci u Južnoj Americi moglo bi dobro činiti mojoj ženi.
A onda se jednoga dana Mama pridružila svom sinu u Mobileu, Alabama. Svoj nenadani i nenajavljeni dolazak objasnila je time da
više nije imalo smisla da ostane u Hollomanu, jer je u klinici zbog meteorske slave njezina šefa morao biti prekinut sav rad.
Oh, ne možeš ni zamisliti kako je bilo — čavrljala je veselo. — Posvuda ljudi! Ali nisu došli na liječenje, nego samo da vide naše kuće, da popiju šalicu kave i da porazgovaraju s nama zato što smo tvoja porodica. Na kraju smo se jedva micali, kao da je pod bio pokriven milijunom tek izleglih pilića. Na klinici se više nije moglo raditi. Ali ne brini, najdraži — rekla je vrlo ozbiljno, jer je Joshua stajao tako mirno i nijemo — svi smo našli drugi posao. Gospodin MacKenzie šalje Jamesa i Miriam u Evropu zato što je knjiga i tamo izašla, pa bi svi htjeli da se pojaviš i kod njih. Ali ti ne možeš ići, jer imaš ovdje obaveza, a ne znaš ni strane jezike. A zato što Andrew tako lijepo govori španjolski, gospodin MacKenzie šalje njega i Marthu u Južnu Ameriku. I tamo je izašla tvoja knjiga. U Hollomanu više nije bilo posla za mene. James, Miriam, Andrew i Martha već su otputovali u New York radi nekih priprema, tečaja ili tako nešto i više se neće vraćati u Hoiloman. I tako... rekla sam Mary da moia pripaziti na kuće i biljke, jer ja ću se brinuti za tebe na turneji.
Joshua se odjednom poče snažno nekontrolirano trzati i tresti.
Ali... moj posao! — protisne zaprepašteno.
Pa on se nastavlja, dakako, najdraži moj Joshua — brbljala je Mama nervozno — samo što se jednostavno više ne može obavljati na klinici. Sada obavljaš svoj posao po cijeloj zemlji. A možeš biti siguran da će James i Andrew vrlo naporno raditi za tebe i u inozemstvu. Vidiš, kad se gospodin MacKenzie vratio u New York, održali smo obiteljsko savjetovanje i svi smo se složili da ti u sadašnjim okolnostima najviše možemo pomoći ako pridonesemo propagiranju tvoje knjige.
Što sam učinio? — upita on, nikoga ponaosob.
Dr Carriol, kojoj Mama nije dala priliku da je prekine, samo je nemoćno i kipteći od bijesa slušala to nepromišljeno odavanje podataka koje je namjerno bila zatajila pred doktorom Christianom. Pustila ju je da se ispuca, a onda se pokuša ubaciti u razgovor da popravi štetu.
Joshua — reče umirujuće — sad radite ono što ste oduvijek željeli raditi. Aktivno pomažete milijunima ljudi da izađu iz teške depresije od koje pate posljednje desetljeće. U zemlji je zavladalo
novo raspoloženje, i to zahvaljujući isključivo vama.
On tužno, očajnički okrene svoje jadno upalo lice prema njoj.
Ozbiljno, Judith? Ozbiljno?
Ona uhvati obje njegove, ruke i čvrsto ih stisne.
Joshua, dragi, nikad vas ne bih pokušala zavarati u nečem tako važnom. Vi činite čudo.
Ja nisam čudotvorac! Samo čovjek koji radi onoliko koliko može.
Da, da, znam. Mislila sam to metaforički.
Zašto je moralo biti tako?
Ona ispusti kratak uzdah, napola od ogorčenja, napola od razočaranja.
Čujte, Joshua, ii: samo mjesec dana prešli ste put od potpune anonimnosti do apsolutne slave. Niste mogli znati kako će sve to izgledati. Nitko to nije mogao znati. Ni ja to nisam mogla znati. Nije mi palo ni na kraj pameti da bi moglo toliko ljudi dohrliti u Hoiloman da će vaša braća biti prisiljena zatvoriti kliniku. Ali vi usprkos tome napredujete divovskim korakom.
Znači li to da je ova turneja moje životno djelo, Judith? Ali sve je tako nestvarno! To neće potrajati, ne može potrajati! Nije bilo ni predviđeno da potraje! A naša klinika...
Toliko je bio potresen da nije mogao dovršiti.
Joshua, kad ovo bude gotovo, možete ponovno otvoriti svoju kliniku. To je bar lako. A ni to hodočašće u Hoiloman neće potrajati. James i Andrew će se vratiti, opet ćete biti svi zajedno, otvorit ćete svoju kliniku i život će vam opet ući u normalnu kolotečinu. Uvijek ćete, dakako, ostati autor Božje kletve, ali mislim da vam to neće biti krivo. Moći ćete nastaviti svoj rad u Hollomanu. To što vam je Mama sad ispričala doima se tako katastrofalno samo zato što ste trenutačno na putu i što mislite da klinika ne bi bila zatvorena da ste bili tamo. Smirite se i promislite o svemu! Vaš je život sada doista prilično nestvaran... neprestano ste na putu, neprestano se susrećete s novim ljudima, neprestano dajete sve više od sebe... ali nikad niste ni mislili da će biti lako, Joshua. Kako bi bilo da svemu pustite malo vremena? Prepustite se poslu kroz ovo prijelazno razdoblje, a zatim se reorganizirajte. Zar u svojoj knjizi ne kažete da svaka promjena znači reorganizaciju? I da za reorganizaciju treba vremena i
strpljenja? Rada?
Pokušao se nasmijati, ali lice mu je bilo tako bolno skvrčeno da mu je iz usta izašao samo neki suhi šuštaj. i — Zlo je u tome — reče
što sam ja slab primjer za vlastiti nauk. Slušam svoje riječi samo dok su mi u glavi. A s mojom glavom u posljednje vrijeme nije baš najbolje.
Kasno je, Joshua — reče dr Carriol, a glas joj se od nesvjesne brižnosti spusti za pola oktave. — Moramo se dignuti u šest ujutro, jer ovo je Mobile, a emisija ide već u vrijeme doručka. Idite i ležite.
Poslušao ju je, ali njegove je euforije nestalo. Prvi put otkako su na putu, dr Carriol je opazila da je utučen. Vrag odnio Mamu! Zašto su neke žene tako uvjerene u svoj materinski poziv da ne mogu bar ponekad misliti mozgom umjesto vlastitom maternicom? Dok se Judith tako očajnički trsila da popravi ono što je Mama pokvarila, Mama je sjedila i izgledala zadivljujuće zbunjeno i nedužno. Prelazila je pogledom s Joshue na Judith i obratno kao da ne shvaća pravo što se događa. No kako je samo mogla da ne shvati?
Ali očito nije shvatila, jer kad je Joshua krenuo da izađe iz sobe, ona je ustala i pošla za njim da kvoca i dalje ga uznemiruje.
Dr Carriol ispruži ruku i prilično je grubo zaustavi.
Vi ostajete ovdje! želim vam kazati nekoliko riječi — reče zlovoljno i pogura Mamu iz salona u suprotnom pravcu od Joshuine sobe, prema vlastitoj sobi. Je li se Mama uopće pobrinula za svoj smještaj? Ili je možda mislila da će dijeliti sobu s dragom Judith? 1 kako je uopće došla do Mobilea? Sigurno ne uz pomoć Atticusa. O da, Mama je dobro znala da radi ono što ne bi smjela. Ali to je ipak nije spriječilo da dođe, pomisli dr Carriol i ošine je bijesnim pogledom.
Što je, Judith? — zacvrkuta Mama. — Što je? Što sam učinila?
Posljednja stvar na svijetu koju je trebalo reći vašem sinu je sva ta gomila gluposti kako je klinika zatvorena i kako su mu braća otišla u inozemstvo.
Ali to je istina. Zašto ne bi znao? Mislila sam da će mu biti drago — cvilila je Mama.
Bilo bi dovoljno vremena da mu se to kaže kad ova turneja bude iza njega i kad se vrati u Hoiloman. Što mislite zašto mu ja nisam rekla? U ovom je trenutku pod nevjerojatnim pritiskom,
Mama. Putuje bez predaha, ne spava dovoljno i izvlači iz sebe posljednje rezerve snage da bi non-stop govorio ljudima, potpisivao stotine knjiga dopuštajući da mu stežu istu tu ruku kojom potpisuje... Uostalom, zašto ste zapravo došli, Mama? Zar ne shvaćate da je vaša prisutnost dodatni teret koji će morati podignuti i nositi?
Mama je teško disala, a veličanstvena su joj se prsa dizala i spuštala.
Ja sam njegova majka! — soptala je. — Ja... ja... ja sam isključivo odgovorna za njega od njegove četvrte godine. Znam pod kakvim je pritiskom, zato sam i došla. Vjerujte mi, doktorice Carriol, neću mu biti na teret, pomoći ću mu.
Oh, za Boga miloga, Mama, nemojte meni prodavati rog za svijeću — umorno odvrati dr Carriol. — Znam što govorim, a znate i
vi. Budite bar iskreni! Sjedili ste tamo u Hollomanu, klinika nije radila, sinovi su vam otišli na uzbudljive dužnosti u uzbudljiva mjesta, i odjednom vam je palo na um da ste izostavljeni iz svega. Da vas je doista morila briga za Joshuu, poslali biste Mary ovamo a sami ostali u Hollomanu da branite tvrđavu. Sirota Mary, tu dragu, dobru djevojku uvijek ostavljate po strani. Budite iskreni! Osjećali ste se prikraćeni i umirali ste od znatiželje. Vaš prvorođeni, zjenica oka vašega, otišao je i proslavio se, a vi znate da je sve to vaše djelo, pa zaključiste da i vas ide nešto od svega tog uzbuđenja. Vi ste vrlo lijepa žena, još mlada, i ljudi će vas gledati. Divit će vam se. Čestitati vam što ste rodili Joshuu. Zapast će vas vaš dio slave.
Judith!
Čujte, Mama, kod mene ne pali taj vaš izraz ranjene mučenice, zato se nemojte ni truditi. Jedino se ja moram brinuti za njega dok tako ludo putuje po toj golemoj zemlji. Vi mu niste nimalo potrebni. Samo će sebi neprestano stvarati brigu zbog vas... da možda ne potkopavate njegovo djelo neprestano govoreći kako je divno imati četvero djece dok on nastoji uvjeriti ljude da je idealno imati jedno dijete, da možda niste isto toliko umorni koliko i on, da li ste dovoljno pojeli, jer on nije, nije li vam bilo dosadno ako smo bez vas otišli u neku radio-stanicu ili novinsku redakciju... To je prava istina, Mama!
Mami nije preostalo drugo nego da zaplače. I doista spusti nekoliko suza. Pravih suza, jer istina je da se nije bila upitala zašto se
zapravo želi pridružiti svom sinu. Zato je sada, kad je dr Judith Carriol, kojoj se toliko divila i vjerovala joj, s takvom nesmiljenom otvorenošću razotkrila njezine motive, bila ne samo slomljena, nego i posramljena. Posramljena i zbog svoga bezobzirnog postupka prema Mary, sirotoj ogorčenoj usidjelici na koju nikad nitko nije obraćao pažnju i nikad joj ništa priuštio.
Sutra se vraćam kući i poslat ću Mary ovamo — jecaše.
Ne, prekasno je za to. Sad ste ovdje i ovdje ćete ostati — reče dr Carriol umorno i rezignirano. — Ali upozoravam vas, Mama! Držite se po strani. Ne otvarajte usta... ali nemojte ih držati ni zatvorena kao neka mučenica. Zadovoljite se time da izgledate kao zanosni pali anđeo i ne činite ništa čime biste povećali njegove strepnje.
Neću, Judith, obećavam da neću! — reče Mama koja je iz sekunde u sekundu postajala sve veselija. — 1 bit ću od koristi, vjerujte mi! Prat ću sve njegovo rublje... i vaše...
Dr Carriol nije znala da se još može nasmijati tako kako se sada nasmijala.
Oh, Mama! Tko ima vremena ili mogućnosti da pere rublje? Prekratko se zadržavamo u hotelima za njihove praonice, a u sobama je prehladno da se rublje oprano u umivaoniku posuši. Zato naš pilot, dok čeka na nas, svakodnevno odlazi u trgovinu i kupuje za sebe i za nas novo rublje. A sada, kad ste se već priključili našem letećem kućanstvu, dajte što brže Billyju svoj broj gaćica i grudnjaka, jer inače ćete nositi zamazane.
Mama je pocrvenjela. Doslovno pocrvenjela. Dr Carriol se preda.
Evo, uzmite moju sobu — reče i uzme svoj jedini kovčeg s mjesta na kojem je ležao još neotvoren. — Ja idem na recepciju da se pobrinem za drugu. Gdje vam je prtljaga?
Dolje — prošapta Mama jadno.
Poslat ću vam je gore. Laku noć.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:39 pm

Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49229

Mama pričeka dok nisu donijeli njezinu putnu torbu, a onda legne i zaspi u suzama.
I dr Christian je ležao u postelji, ali njemu ni suze ni san nisu donijeli olakšanje. Kamo je tako naglo, tako iznenada, nestalo svega njegovog zadovoljstva? Oh, kako li je bio zadovoljan cijeli protekli
mjesec dana! Uživao je što se može slobodno kretati među tolikim bolju obilježenim ljudima, što može gledati njihova lica dok im govori i znati da ga njegov unutrašnji glas nije prevario, da je doista sposoban da im pomogne. Dani su protjecati u radosnoj aktivnosti, nije morao štedjeti snagu, jer ona je protjecala njime poput vatrene bujice koju nitko nije mogao ugasiti. Bio je predivan osjećaj šibati zrakom od grada do grada u helikopteru kojim je pilotirao šutljiv, pametan i uslužan Billy. Bilo je toliko pitanja, toliko su toga ljudi željeli znati, a on je, zahvaljujući dobroj vili Judith, bio tu da im pomogne. Sve je bilo tako lako! Osjećao se kao tuljan koji je nakon duga putovanja došao do vode. Napokon se našao u svom elementu, tako sretan, tako zadovoljan. Ljudi su ga prihvatili, ljudi ga nisu odbacili.
Ali cijelo mu je vrijeme u podsvijesti ležao Hoiloman, njegova draga, ljubljena klinika, posao kojemu će se za relativno kratko vrijeme vratiti, makar samo zato da počne planirati preseljenje u neko drugo mjesto na jugu zemlje kojemu je takva klinika prijeko potrebna.
A sada ništa od toga. Klinika više ne postoji. On sklopi svoje bolne oči. Razmisli, Joshua Christiane! Razmisli! Pa sam govoriš o promjeni i o tome kako treba živjeti za budućnost, kako je sadašnjost nesigurna, a prošlost mrtva. Ne pripada li onda i njegov problem obrascu budućnosti? Nije li mu time ukazan put kojim se mora uputiti? Sam je sebe poveo za ruku i svjesno promijenio uvjete svog života. A kad ih je već promijenio, ne smije se čuditi ako se pojavi nešto potpuno novo.
Budi optimist, Joshua Christiane. Zar nije lijepo i dobro što James i Miriam, Andrew i Martha pripadaju pozitivnoj strani svega toga novoga? Uvijek su stajali čvrsto uz njega... zašto ne bi i sada, u tim novim, promijenjenim uvjetima? Budi pozitivan, Joshua Christiane! To je u najboljoj namjeri. Tako mora biti. Sve je to dio nekog plana koji se tako neprimjetno i tajnovito oblikuje da zasad još ne možeš ni nazrijeti njegov konačan oblik. Ali nazrijet ćeš ga. Jednom ćeš shvatiti kamo sve to vodi.
Pokuša se usredotočiti na san. O snu, sklopi mi oči! O snu, ublaži mi bol! O snu, pokaži mi da sam smrtno biće! Ali sanje bio daleko, obavio je mozgove onih kojima je Joshua Christian pomogao.
Iz Mobilea uvećano putujuće kućanstvo doktora Christiana krenulo je u St. Louis. Mama se ponašala uzorno. Smjesta se sprijateljila s pilotom Billyjem, kojemu je omilila kad mu je suzdržljivo u zatvorenoj omotnici predala svoje tjelesne mjere.
Koja boja vam se sviđa? — prošaptao je Billy.
Bijela, hvala — anđeoski mu se osmjehnula.
U St. Louisu je barem naoko sve išlo vrlo dobro. U njemu se čak rodila najšarmantnija od svih malih alegorija kojima je dr Christian začinjavao svoje govore. Na svu sreću sačuvana je na video-vrpci za buduće generacije. Bilo je to prilikom jutarnjeg šoua u jednom od lokalnih televizijskih studija.
Voditeljica je bila prilično nevažna i zastrašujuće neobuzdana osoba, ali vrlo lijepa, vrlo plavokosa i vrlo mlada. Dr Christian bio je najvažniji gost kojeg se dotad dokopala, pa se od silne nervoze malo previše svisoka odnosila prema njemu. A budući da mu nije bila inte- lektualno dorasla, usredotočila se na njegovu muškost i na činjenicu da još nema svog djeteta.
Doktore, recite mi kako to da branite žene koje su imale sreću da dobiju dozvolu za drugo dijete? — povukla je prvi potez: — Ali vama je strašno lako da budete velikodušni, zar ne? Mislim, niste oženjeni... nemate djece i... hm... ovaj... nikad ne možete biti majka, ne? Jeste li zaista uvjereni da ste u situaciji da zamjerate onim sirotim ženama koje nisu imale sreću u lutriji Ureda za drugo dijete zato što su ljubomorne i zavidne onim malobrojnim sretnicama koje imaju dva djeteta?
Dr Christian se nasmiješio, uzdahnuo i naslonio se na trenutak sklopljenih očiju. Onda ih je otvorio i zagledao se ravno u njezinu dušu koja nije bila jako duboko.
Najgore u lutriji Ureda za drugo dijete jest test o imovinskom stanju kojem se moraju podvrgnuti sve žene koje traže dozvolu za drugo dijete. Tko je taj koji može reći kojem društvenom sloju moraju pripadati muž i žena da bi bili najbolji roditelji dvoje djece? Izvjesno materijalno blagostanje, pretpostavljam, ne može škoditi, osobito otkako je obrazovanje poslije srednje škole postalo tako pretjerano skupo. Ali ovoj zemlji nisu potrebni samo fakultetski obrazovani kadrovi, pogotovo kad je prosječna dob fizičkih radnika danas u ovoj zemlji mnogo viša od prosječne dobi nastavnika ili kompjutorskih
stručnjaka. Potrebni su nam limari, električari i tesari jednako kao i sociolozi i kirurzi.
Taj test o imovinskom stanju samo je nepotrebno pridonio ogorčenju spram Ureda za drugo dijete. Slabije situirani građani mogu se uvijek nabacivati optužbama, ma koliko bile neosnovane, da se radio raznim makinacijama, mitu, vezama, što god hoćete. Jer unaprijed su isključeni oni koji nisu toliko bogati ni toliko ugledni da bi bili i utjecajni.
Voditeljica se već pokajala što je postavila to pitanje. Vidjelo se to po njezinim suviše svijetlim očima i nelagodnom držanju. Dr Christian je neznatno povisio glas i jasno pokazao negodovanje, zbog čega se osjećala još nelagodnije.
Ali zapravo me niste to pitali, zar ne? Pitali ste me kakve kvalifikacije imam da prekoravam žene koje su ljubomorne na one sretnice što su izvukle crvenu kuglicu. Iz toga zaključujem da sami nemate ništa protiv testa o imovinskom stanju, a očito ni protiv takvog odvratno zlobnog i osvetničkog stava žena koje nisu imale sreću u toj lutriji.
Nagnuo se naprijed na stolcu, spustio glavu, laktovima se oslonio na koljena i zagledao se u svoje ruke što su mu bile labavo sklopljene između nogu. Zato mu je glas bio tih, ali posve razumljiv.
Kakve kvalifikacije imam? — upita. — Da, točno, nikada ne mogu biti majka. Ali imam dvije mačke, maksimalan broj koji mi dopušta zakon. Obje su kastrirane još kao mačići, jer nisam imao namjeru da steknem diplomu uzgajatelja životinja. Da, roditelj sam jednom mačku po imenu Hanibal i jednoj mački po imenu Dido. Veoma me vole. Ali znate li što gotovo cijelo vrijeme rade? Ne peru se. Ne love miševe i štakore i ne drijemaju. Moje mačke su knjigovođe. Knjigovođa i knjigovotkinja. Svaka od njih vodi svoju glavnu knjigu. I piskaraju, piskaraju, piskaraju. Tipična dnevna stavka u Hanibalovoj knjizi glasi otprilike ovako: »Tata je jutros najprije napunio njezin tanjur. Nju je navečer triput potapšao, a mene samo dvaput. Ona je ležala na njegovom krevetu, a ja sam se morao zadovoljiti običnim stolcem«. Didina pak stavka za isti dan glasila bi ovako: »Jutros je tata na njegov tanjur stavio više hrane. Prije nego što je poslije ručka otišao na kliniku, njega je potapšao šest puta, a mene nijedanput. Poslije večere njega je držao na koljenima pola sata.
A prije spavanja njega je stavio na poseban stolac, a ja sam se morala zadovoljiti krevetom«. Da, moje mačke svakoga dana vode točnu evidenciju. Trate svoj život na to da me promatraju i registriraju koliko je koja od njih dobila moje pažnje. Nastoje moju ljubav izvagati do posljednjeg grama. 1 unose u svoje knjige svaku gestu omalovažavanja, stvarnu ili umišljenu. Piskaraju, piskaraju, piskaraju.
Podignuo je glavu i pogledao ravno u kameru.
No dobro. Takvu ružnu sitničavost mogu otrpjeti od svojih mačaka. Zato što su mačke. Pripadaju nižoj životnoj vrsti od one kojoj pripadam ja. Njihovo ponašanje i njihova etika temelje se na instinktu i nagonu za samoodržanjem. U mačjem mozgu nema mnogo mjesta za ikoga osim za njih same. A kad se radi o ljubavi, mačji ih instinkt tjera da vode saldakonto.
Glas mu se promijenio, a njegova je nesretna voditeljica protrnula do dna duše.
Ali mi nismo mačke! — zagrmio je. — Mi smo mnogo viša bića od mačaka. Mi možemo vladati svojim osjećajima, ili možemo bar naučiti kako da vladamo njima. Možemo pomoću razuma kontrolirati svoje niže emocije i odbaciti ih. Naši su mozgovi dovoljno veliki da u njih smjestimo mnogo više od sebe samih. I reći ću vam nešto. Ako smo toliko bijedni da moramo ljubav vagati vodeći saldakonto, onda nismo ništa bolji od mačaka. Svaki odnos koji se zasniva na ljubavi i skrbi, bilo to između muža i žene, roditelja i djeteta, prijatelja i prijatelja, susjeda i susjeda, zemljaka i zemljaka, čovjeka i čovjeka... svaki takav odnos u kojem se ono što dajemo uspoređuje s onim što primamo za uzvrat osuđen je na propast. To je životinjsko razmišljanje. I... — tako se brzo okrenuo prema voditeljici da je prestrašeno uzmaknula — ... po mom skromnom, posve nekvalificiranom mišljenju, to je ispod našeg dostojanstva kao muškaraca i kao žena. Suprotstavljati vlastitu žalost tuđoj radosti i onda tu drugu osobu kazniti zbog njezine radosti nasuprot našoj vlastitoj žalosti... to je anatema! Čujete li me, ženo? Anatema! Kažem to svima, ne samo vama, manite se toga!
Kompanija ABC otkupila je taj isječak od ove male lokalne stanice i emitirala ga istog dana u svojim večernjim vijestima. To je smjesta dovelo do dviju posljedica. Kao prvo. Kongres i Predsjednik izdali su

zajedničku direktivu da Ured za drugo dijete mora odmah ukinuti svoje testove o imovinskom stanju. A kao drugo, dr Christian je obasut pismima ogorčenih ljubitelja mačaka koji su tvrdili da su mačke mnogo milije, mnogo privrženije i mnogo vrednije, od bilo kojeg ljudskog bića, uključiv i doktora Christiana. Bile su još dvije posljedice, ali te su mnogo sporije došle do izražaja. Društvo općenito nije više bilo toliko sklono da kinji žene koje su imale sreću u lutriji Ureda za drugo dijete, a mala alegorija o mačkama ušla je u mit o doktoru Christianu dok su mnoge druge važnije stvari koje je bio rekao pale u zaborav.
Nisam imala pojma da imate mačke, Joshua! — povikala je dr Carriol te večeri u helikopteru dok su iz St. Louisa letjeli u Kansas City.
I nemam ih — odvratio je cereći se. Judith je trenutak šutjela, a onda rekla:
Nije čudo da se Mama u prvi mah doimala zbunjeno. Mama!
povikala je Judith i nagnula se prema prednjem sjedalu. — Strašna ste glumica, obješenjakinjo jedna! Pričati tako poslije emisije toj sirotoj dotučenoj djevojci svašta o Hanibalu i Dido! Jedna je riđa, druga prugasta, o ljudi, da svisneš!
Pa sad, mislila sam da napravim od njih sijamske mačke — povikala je Mama okrenuvši se prema natrag i osmjehnuvši se svom sinu. — Ali onda sam zaključila da kad bi Joshua već uzeo neke mačke, onda to nikako ne bi bile rasne, nego izgladnjele ulične lutalice.
Sigurno će vas još mnogo zapitkivati o Hanibalu i Dido, Joshua. Što ćete reći?
Oh, prebacit ću pitanja na Mamu. Ustanovio sam da je pravi stručnjak za Hanibala i Dido.
Mačke koje vode saldakonto! Gdje ste to, zaboga, pobrali?
— Kod prijatelja — rekao je mirno uskrativši svako daljnje objašnjenje.
U Mobileu i St. Louisu razvilo se ono što je dr Carriol poslije opisala kao Joshuinu Ličnost broj tri. Ličnost broj jedan bio je prvobitni dr Christian iz starih holoumenskih dana. Ličnost broj dva bio je sretan, zadovoljan, nepodnošljivo energičan i gladan ljudi dr Christian iz prvog mjeseca po izlasku Božje kletve. Nova ličnost bila
je smetena i pomalo omamljena, ali još sposobna za povremene bljeskove koji su podsjećali na Ličnost broj dva. Ličnost broj tri bila je k tome zatvorenija, tvrdoglavija, mesijanskija. Ali nijedna od ovih triju ličnosti doktora Christiana nije doktoricu Carriol pripremila na Ličnost broj četiri koja je u salonu za glumce čekala da se negdje u hladnoj nedokučivoj budućnosti pojavi na pozornici.
Dr Christian nije nijedanput spomenuo kako se zapravo osjeća nakon što je saznao da je klinika u Hollomanu zatvorena i da su mu se braća i njihove žene u službi njegove stvari raspršili po svijetu. Jedino na što se doktorica Carriol prije i poslije morala osloniti u prosuđivanju je li to bio presudan uzrok da se pojavi Ličnost broj tri bila je njegova početna reakcija kad mu je Mama donijela tu vijest. Bio je šokiran, to je sigurno. I potišten. Slomljena srca? To nije znala. Bila je, naravno, dovoljno pametna da zaključi kako poput većine ljudi koji su naglo postali slavni nije ni pomislio kakve to sve posljedice može imati, kako po njega osobno tako po one oko njega. Vjerojatno je mislio da će se, kad prođe sva ta vreva i graja, mirno vratiti tamo gdje je bio prije nego što je sve to započelo. Po prirodi je bio skroman i posjedovao je neku zdravu sumnjičavost, pa je moguće da je pretpostavljao kako će, usprkos njegovim težnjama, uspjeh biti skroman, ili u najboljem slučaju oluja u čaši vode, kako došlo tako prošlo. Ali za to da će se preko noći pretvoriti ne samo u slavnu ličnost, nego u nekog super-gurua kojem se klanjaju i zahvaljuju mu
ah, za to se trebalo posve drukčije pripremiti.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:40 pm

Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49228


Bilo je, dakle, više nego dovoljno razloga da se pojavi Ličnost broj tri koju je dr Carriol nazvala super-guru. A. osvrnuvši se unatrag, također više nego dovoljno i za pojavu Ličnosti broj četiri.
Dr Christian bio se odavno odrekao svake samoanalize. Uvjeti u kojima je sad živio kao da su ga pretvorili u neku spužvu kojoj je suđeno da do zadnje kapi upije u sebe sve moguće snažne i prodorne emocije s kojima se susretao na svakom koraku.
Prvih nekoliko tjedana osjećao se najbolje. Neprestana naporna putovanja, nova lica i nova mjesta, nastupi na televiziji i radiju toliko su ga zaokupili i omamili da je bio djelomično anesteziran. Izašao je iz sebe i uživao u sebi s izvjesne udaljenosti od otrcanog, ružnog, premršavog, pretamnog ptičjeg strašila od čovjeka koji je, čini se, uvijek bio okružen ljudima. A ispod svega tog fantastičnog,
nevjerojatnog uspjeha, ispod užitka u spoznaji da su sve njegove težnje ostvarene vrebalo je mračno more žalosti. Njemu, koji je bio tako jedinstveno ružan, rečeno je da je najljepši muškarac kojega je ova ili ona žena ikad vidjela; njemu, koji je bio posve nesvjestan neke svoje karizme, govorili su kako je privlačan, kako djeluje hipnotički, uzbudljivo i snažno i, i, i... Atributi i metafore kojima su ga obasipali slijevali su se jedni preko drugih u vijuge njegova mozga poput blistavih perlica niz kosinu u tvornici šljokica.
Njegove misli i njegovi osjećaji, njegovo bivstvovanje i njegovi putovi upravljani su snagama na koje njegova volja nije imala nikakva utjecaja. Plima na moru idolatrije u kojem se našao kako pliva, jadni tuljan opet izvan svoga prirodnog elementa, nosila ga je amo-tamo, prejaka da joj se odupre. Jedino što je mogao učiniti bilo je da se održi na površini.
Drugi i treći termin toga dana u Kansas Cityju bili su vremenski vrlo blizu jedan do drugoga, a radio-stanice na kojima je dr Christian trebao govoriti bile su jedna od druge udaljene četiri ulična bloka. Njegov automobil sa šoferom čekao ga je već pred vratima kad je izašao iz prve od njih — WKCM-a. Kamo god je išao takav mu je automobil uvijek stajao na raspolaganju. Nije to bila prava limuzina, jer je vrijeme limuzina odavno bilo prošlo, ali ipak velik i udoban automobil s kojeg su skinute sve, službene oznake.
Mama je bila navikla da napusti zgradu dvije do tri minute prije sina kako bi već sjedila u automobilu kad on izađe. Dr Carriol bila se pak izvježbala da brzim korakom i vrlo odlučno provede doktora Christiana kroz svjetinu koja se uvijek brzo skupljala. Zahvaljujući toj energičnoj pratnji, dr Christian bi se obično dospio samo osmjehnuti ljudima, domahnuti im i doviknuti poneki pozdrav prije nego što bi ga dr Carriol ugurala u automobil koji bi smjesta odjurio dalje.
Ali tog jutra u Kansas Cityju dr Christian se usprotivio. Skup ljudi na pločniku ispred WKCM-a bio je dovoljno velik da ga se moglo nazvati gomilom, i to zahvaljujući mjesnim jutarnjim novinama koje su na prvoj stranici donijele članak o posjetu doktora Christiana Kansas Cityju i popratile ga podrobnim opisom njegova dnevnog reda. Pola tuceta policajaca prokrčilo je dovoljno širok prostor kroz sredinu gomile od tri do četiri stotine ljudi, koji su čekali usprkos strahovitoj hladnoći i jakom vjetru, kako bi dr Christian mogao
neometano proći od ulaza u radio-stanicu do vrata automobila koji je čekao na kolniku.
Dr Carriol pogledala je kroz staklena vrata predvorja radio-stanice i čvrsto uhvatila doktora Christiana za nadlakticu.
Dođite, moramo biti brzi — rekla je, naglo otvorila vrata i povukla ga na ulicu.
Čim se pojavio, iz svjetine se oteo uzdah. Neki su počeli zazivati njegovo ime i posezati za njim. Ali dr Christian nije bio filmska zvijezda, i ljudi su to znali. Nitko nije jurnuo prema njemu, nitko se nije gurao, nitko nije započeo pokret u kojem bi on zacijelo završio kao žrtva.
Negdje na polovici pločnika dr Christian se ljutito istrgnuo iz zahvata doktorice Carriol.
Moram govoriti tim ljudima — rekao je i okrenuo se nalijevo gdje je masa bila najgušća.
Dr Carriol ponovno je stavila ruku na njegovu nadlakticu, ali on se ponovno istrgnuo.
Govorit ću im — rekao je.
Joshua, ne možete! — povikala je ne mareći hoće li je netko čuti. — Za pet minuta morate biti u WKCK-u.
Nasmijao se, prišao jednom policajcu i gotovo nježno dotakrluo njegovu tamnoplavu debelo podstavljenu vjetrovku.
Gospodine, imate li nešto protiv da govorim tim dobrim ljudima, hm? — upitao je i u istom dahu doviknuo svjetini: — Gdje je WKCK?
Odgovorilo mu je tucet glasova, i policajac se maknuo u stranu. Dr Christian se nasmijao i raskrilio ruke.
Dođite, otpratite me do WKCK-a! — viknuo je.
Svjetina se skupila oko njega, s poštovanjem i oduševljenjem, ali pazeći da mu ostave dovoljno prostora. Policajci, koji nisu bili sigurni kako će se to dalje razvijati, stalno su im bili za petama kad su polako krenuli ulicom.
Dr Carriol ostala je sama stajati na pločniku.
Mama je spustila prozor na automobilu i proturila glavu.
Judith, Judith, što se to događa?
Dr Carriol se naglo okrenula i prišla automobilu, odmahnuvši glavom šoferu koji se spremao da izađe i pomogne joj.
Vozite u WKCK, molim — rekla je kratko. Onda se okrenula Mami: — Vjerovali ili ne, odlučio je da ide pješke! želi govoriti ljudima. I zakasnit će, naravno. K vragu!
Zakasnio je, pola sata. Ali ugled mu je bio tolik da je radio-stanica rado pomaknula svoje programe da bi ubacila njega, a novine, koje je prema planu trebao posjetiti poslije, odrekle su se ugovorenog intervjua i umjesto toga poslale reportera među sve brojniju svjetinu, koja je pratila doktora Christiana od druge radio-stanice do gradske vijećnice gdje je trebalo da održi govor za ručkom. WKCK je, naime, s ushićenjem javljao o neortodoksnom ponašanju doktora Christiana, našto su ljudi stali pristizati sa svih strana.
Kipteći od bijesa, ali nemoćna da bilo što poduzme, dr Carriol sjedila je straga u automobilu. Mogla se istresti samo na Mamu, ali budući da to ne bi imalo nikakvog smisla, radije je šutjela. Mama je osjećala njezinu gromovitu šutnju i tresla se — ne samo od hladnoće.
Tek kad su se smjestili u svom novom hotelu u Little Rocku, pružila se doktorici Carriol prilika da bez nepoželjnih svjedoka glasno izrazi svoje negodovanje. S obzirom na to da su propagandnoj turneji doktora Christiana neprestano dodavani novi gradovi, napredovali su dosad kao vjetrom nošeni. Danas na sjever, sutra na jug, prekosutra opet na sjever, jedan dan istočno od Mississippija, drugi dan zapadno od njega. Zato je dr Carriol nakanila da, pošto se bude izgalamila na doktora Christiana, nazove Harolda Magnusa pa da i njemu kaže svoje. Premda se čini da dr Christian bez gunđanja prihvaća dodatno opterećenje, ipak bi se nekoliko ljudi iz Odjela četiri moralo prihvatiti posla i smjesta izraditi logičan plan puta. Gradovi kao što su Kansas City i St. Louis leže suviše daleko na sjeveru. Od Little Rocka turneja mora skrenuti prema jugu i zapadu kako bi izbjegli zimu koja obećava da će ove godine biti vrlo oštra.
Ali po redu. A njezina prva meta je dr Christian.
Za doktora Christiana bio je u hotelu rezerviran apartman s dvije dodatne sobe za žene, dok se Billy osamostalio, mudro izabravši sobu na katu niže.
Čim su se za Mamom i nosačem zatvorila vrata salona, Judith se pripremila za kreševo.
— Što ste zapravo mislili da radite danas, Joshua? — upitala je.
Dr Christian, koji se bio uputio u svoju spavaću sobu, naglo se
zaustavi i okrene, iskreno zbunjen.
Što sam radio?
To hodanje! Tako se ugurati u gomilu, za Boga miloga! Mogli su vas ubiti.
Lice mu se razvedri.
— Ah to! Pitam se samo kako se prije nisam sjetio toga, Judith.
Čega?
Da hodam među ljudima. To je tako očito da bih najradije sam sebe ispljuskao! Najbolje radim s ljudima od krvi i mesa. O da, radio i televizija su svakako korisni, ali njih sam na najbolji način iskoristio već u Atlanti. Ove lokalne stanice nisu ni približno tako važne kao lpkalni ljudi. Danas sam učinio više dobra hodajući i razgovarajući s ljudima koji su došli da me vide nego što bih mogao učiniti govoreći na stotinu lokalnih radioili televizijskih stanica.
Bila je tako zapanjena da je ostala bez riječi. Samo je stajala i zurila u njega.
Nasmijao se izrazu njezina lica, prišao joj i uzeo njezinu krutu, ratobornu bradu u ruku.
Judith, nemojte sad, molim vas, napraviti neku scenu i sve pokvariti! Znam, znam, vi ste pretjerano pedantni. Volite sve unaprijed isplanirati i mrzite netočnost. Ali ako želite da nastavim s tom turnejom, njezin se sistem mora promijeniti. Shvatio sam to onog trenutka kad sam izašao iz WKCM-a i vidio one ljude kako me čekaju na cičoj zimi. Nisam pošao na ovu turneju zato da bih masovnim medijima podizao ugled, nego da pomognem ljudima. Pa zašto se onda odvajam od njih? Zašto tratim vrijeme gledajući u male staklene leće ili govoreći u male žičane mrežice? Zašto se vozim u automobilu? Oh, Judith, zar ne shvaćate? Došli su i čekali me na cičoj zimi? Nadali su se da ću učiniti upravo ono što sam učinio, pokazati im da znam da su ovdje nekako drukčije, a ne samo kraljevskim osmijehom i domahivanjem. Kad sam ušao među njih, procvali su kao šafrani poslije jugovine. Danas... danas sam zaista osjetio da sam učinio nešto dobro. Nije me mučila grižnja savjesti što ulazim u automobil koji oni nemaju... hodao sam među njima, bio sam jedan od njih. Judith, uživao sam!
Njezin se bijes posve istopio. Kakvog smisla ima pjeniti se kad za to ne postoji razlog? Podigla je glavu i pogledala u njegovo lice. Kako
li je smireno! Ne lijepo, ne seksi, ne sintetsko.
Da — rekla je žalosnim glasom. — Shvaćam, Joshua, i uvjerena sam da imate pravo.
Ovako laka pobjeda posve ga je zbunila. Bio se pripremio za krvavi obračun, pa sad nije znao što da kaže. I umjesto da bilo što kaže, dignuo ju je u zrak i zaplesao s njome po sobi, bučno se smijući dok je ona vrištala i opirala se.
Uto je Mama ušla u sobu i, videći to, zamalo zaplakala od veselja.
Opet je sve u redu. Judith se više ne ljuti na njih.
Čim je ugledao majku, Joshua se otrijeznio. Smještaje spustio doktoricu Carriol i u neprilici počeo trljati dlan o dlan.
Upravo sam pobijedio — objasni neuvjerljivo. — Mama, odsada ću hodati u svakom gradu koji budemo posjetili.
Oh, Bože! — zakuka Mama i svali se na najbliži stolac.
Ne boj se, Mama, ne očekujem da ti i Judith također hodate
umiri je on. — Vi ćete se i dalje voziti u automobilu.
Dr Carriol skupi svoje poljuljano dostojanstvo i pokuša akciju zalaznice.
Sve je to lijepo i dobro, Joshua — reče — ali morate biti razumni. Morat ćete se ipak pojavljivati malo na radiju i na televiziji, a najgore je to što su veliki televizijski centri posvuda daleko izvan grada. Zato morate napraviti kompromis: kad udaljenost bude veća od kilometar ili dva, vozit ćete se automobilom.
Ne, hodat ću. Za mene automobil više ne postoji.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:40 pm

Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49227


Joshua, urazumite se. Već smo pet tjedana na putu, a predstoji nam bar još deset tjedana. Turneja je svakim danom sve duža, svakog dana šefovi zaključuju da bi bilo dobro da posjetimo još ovaj ili onaj prokleti grad... Joshua, ovo treba što prije završiti inače ćemo oboje poginuti od iznemoglosti! Ja već gubim rat s Washingtonom...
Naglo se prekinula, zapanjena vlastitom indiskrecijom. Ali Joshua nije ništa primijetio.
Ovo nije propagandna turneja, Judith. Ovo je moj životni zadatak. Zbog njega sam se i rodio. Izvučen sam iz Hollomana i tamošnjeg života da učinim ovo! Mislim da ste rekli da shvaćate.
Naravno da shvaćam — odvratila je, ali ipak joj je promaknula promjena u njegovim izgledima za budućnost poslije
Mobilea i Mamine obavijesti o zatvaranju klinike. — Imate pravo, Joshua. Imate... pravo! Okej! — Obim se rukama uhvatila za glavu.
Sad više ni riječi! Pustite me da razmislim! Moram razmisliti.
Pošla je do naslonjača da sjedne, da se sabere, da misli.
Okej! Sad smo u Little Rocku i ne možemo ići opet na sjever. Tamo je zima i vlada strahovita hladnoća. Zato ćemo krenuti na jug. Moramo posjetiti nekoliko preseljeničkih gradova u Arkansasu, zatim krećemo u Texas, a onda u New Mexico, Arizonu i Kaliforniju. Recimo, najviše još dvanaest tjedana. Ali umjesto da u pojedinom gradu ostajemo po jedan dan, ostat ćemo dva dana, tako da možete hodati a da se ne iscrpite. Sjever ćemo otpisati.
Ne! — uzviknuo je užasnuto. — Ne može to tako, Judith. Moramo ići na sjever, u zimu. Ljudi koji su ostali u svojim kućama trebaju me više od onih na jugu, bez obzira na to jesu li preseljeni ili već generacijama žive tamo. Gradovi na sjeveru nisu još mrtvi, Judith. Ali pošto je Washington odlučio da sezonu preseljenja produži sa četiri mjeseca na šest, očito je da im je kraj blizu. A to samo znači da su ljudi tamo u onoj zimi na sjeveru sada u naročito očajnom stanju jer se moraju suočiti s onim što su dosad godinama odbijali. Uplašeni su, potišteni, osjećaju da im tlo izmiče pod nogama. Nema ni govora o tome da idemo na jug. Sjever ili ništa. Božić u Chicagu. Nova godina u... ne znam... Minneapolisu ili Omahi.
— Joshua Christiane, sasvim ste poludjeli. Zimi tamo ne možete
hodati. Smrznut ćete se.
Sad se umiješala i Mama. Plakala je i preklinjala dok ga je dr Carriol nastojala uvjeriti logičnim dokazima.
Ali Joshua je na sve to ostao gluh. Čvrsto se držao svoje odluke. Ići će na sjever ili nikuda. I hodat će.
I tako su iz Little Rocka krenuli na sjever, zalazeći sve dublje u najgoru zimu koju je svijet dotad upoznao. Čak i na obali koju oplakuje Golfska struja bilo je već snijega. Gradovi na sjeveru bili su pod debelim snježnim pokrivačem i svakog su tjedna morali izdržati po jednu snježnu oluju. Ali dr Christian je hodao. Cincinnati, Indianapolis, Fort Wayne. I imao je pravo. Ljudi su izašli da ga pozdrave, i ljudi su hodali s njim.
Isprva je i dr Carriol junački pokušala hodati. Mama također. Ali
ni ona ni Mama nisu imale njegove rezerve goriva, jer njima nije bilo do toga da sasvim sagore. Zato su se, dok je on hodao, njih dvije po mogućnosti vozile ili, ako to nije bilo moguće, ostale u hotelu. Plele su, čavrljale, čitale. I čekale.
Prema novom planu ostajali su sada u svakom gradu po tri dana, a ne samo jedan dan kao do sada, i nakon izvjesnog vremena dr Carriol i Mama morale su priznati da je njima, premda ne i Joshui, ovako mnogo ugodnije. Mogle su duže spavati, nisu tako često mijenjale krevete, a s doktorice Carriol spao je teret da neprestano pazi i strahuje za vrijeme nastupa doktora Christiana na radiju ili televiziji, jer njih je dr Christian gotovo posve izbacio iz svoga dnevnog rasporeda. I pilot Billy bio je zadovoljan, jer sad je imao više vremena između pojedinih letova. Sam je održavao svoj stroj i znao je da će sada s njegovim helikopterom biti sve u redu.
I polako, nevjerojatno, dr Christian uspio je doći do južnog kraja Michiganskog jezera. Njegov vanjski izgled prilično se promijenio. I dalje se svaki dan brijao i redovito šišao, ali umjesto štrkljavog stvora u neuglednom sakou od tvida iz emisije »Večeras« sad je izgledao kao polarni istraživač. Hodao je vrlo brzo. Osam kilometara na sat kad su vremenski uvjeti pogodovali hodanju. Ali s obzirom na tako brzi hod moglo ga je pratiti najviše dvadesetak ljudi istodobno; hodali bi uz njega možda dvjesto do tristo metara, onda odustali, a umjesto njih pridružili bi mu se drugi koji su čekali duž dobro pripremljene rute kojoj je dan veliki publicitet.
Lokalne vlasti u svim gradovima trudile su se da pročiste put kojim je išao dr Christian, a kako su istovremeno jenjale i vijavice koje su početkom zime slijedile jedna za drugom, možda je on stekao pogrešan dojam o općim uvjetima koji vladaju na sjeveru. Jer u Decaturu je odjednom objavio da se odriče i helikoptera.
Hodat ću od jednoga grada do drugoga — rekao je.
Isuse Kriste, Joshua, ne možete! — doslovno je vrisnula dr Carriol. — Od Decatura do Garyja o Božiću? Smrznut ćete se. A ako se i ne smrznete, putovat ćete tjednima. Što onda ako vas zahvati snježna oluja? Dobro znate da neprestano moramo voditi računa o tim olujama, od letenja do hodanja. Zašto, do vraga, mislite da odjednom imamo toliko vremena? Oh, Joshua, molim vas, budite razumni!
Hodat ću — rekao je.
O ne, nećete!
Povišeni glas doktorice Carriol prodro je kroza zid Mamine sobe. Ušla je bojažljivo, u strahu od onoga što će čuti, ali uvjerena da će joj neizvjesnost, bude li ostala u svojoj sobi, biti još gora.
Dr Carriol smjesta se okrenula prema njoj.
Znate li što taj... taj idiot hoće? Hoće hodati od Decatura do Garyja. A ako ga uhvati snježna oluja? Zar da cijelo vrijeme kružimo nad njim i uvučemo ga u helikopter kad zatreba? Mama, ima li taj vaš sin imalo soli u glavi? Govorite vi s njim! Ja odustajem!
Ali Mama nije mogla govoriti. Pred očima joj je iskrsnula slika smrznutog, savršeno očuvanog tijela njezinog supruga kao da su je tek jučer pozvali da dođe u Buffalo i među bezbrojnim leševima potraži Joea. Samo što sad u njezinoj mašti smrznuto tijelo nije bio Joe; bio je Joshua.
Sjećanja nagmuše, navališe, smlaviše je, sjećanja na tisuće drugih što su poput nje teška koraka išli od jednoga krutog ledenog predmeta do drugog, sjećanja na prigušeno jecanje, na iznenadan žalobni vapaj pri prepoznavanju, na strašnu nadu da možda — možda — voljeni ipak nije tamo, nego zatrpan snijegom u nekoj osamljenoj farmerskoj šupi. Sve do onog trenutka. To lice!
Mama je zapala u histeriju, vrištala je, urlala, kukala, zaleta vala se u zidove i namještaj poput velikog zlatnog noćnog leptira. Ni njezin sin ni dr Carriol nisu joj se mogli približiti. Morali su bespomoćno stajati i gledati kako se udara sve dok se nije donekle smirila u silnom i grčevitom plaču.
To ga je otrijeznilo. Odnekud iz velike, vrlo maglovite daljine iskrsne neko sjećanje. Sjećanje na vlastitog oca koji — koji je našao smrt u snježnoj oluji?
— Između gradova vozit ćemo se i nadalje helikopterom — naglo je rekao doktorici Carriol i otišao u svoju sobu.
Hvala, pomisli dr Carriol koja je ostala da se pobrine za Mamu.
Baš tipično za muškarca, čak i za takvog kakav je Joshua Christian!
Taj histerični napad bio je tako silovit da je Mama bila još gotovo u nesvijesti kad su je njezin sin i dr Carriol smjestili u helikopter. Po takvom vremenu nije bilo lako doći do liječničke pomoći u stranom gradu, a možda je za Mamu i bilo bolje da se sama pridigne. U

svakom slučaju, kad joj je Billy pomogao da se u Garyju iskrca, bila se već toliko oporavila da je mogla govoriti bez jecaja.
Najdraži Joshua — rekla mu je dok ju je preko zaleđene piste vodio do zaklona — ne smiješ zaboraviti da si samo čovjek. Čovjek od mesa, krvi i kostiju. Radi onoliko koliko možeš, makar to bilo mnogo manje od onoga što bi želio raditi.
Ali izostavljam farmere! — jadao se.
Ne sve. Pravo čudo kolikima uspijeva da dođu u gradove koje posjećuješ. Osim toga, ne zaboravi da i farmeri imaju tvoju knjigu. Knjiga će doprijeti u sva mjesta koja ti ne bi mogao obići ni da živiš dvjesta godina i da cijelo to vrijeme hodaš.
Billy je čvrsto uhvatio doktoricu Carriol za lakat da joj pomogne prijeći preko leda, držeći se na diskretnoj udaljenosti iza majke i sina.
Billy je pripadao njima i nije im pripadao. Još dok je bio u aktivnoj službi u oružanim snagama, sa činom višeg narednika, prekomandiran je prije tri godine u Predsjednikovu helikoptersku flotu, a kad je doktoru Christianu odobren državni prijevoz, dodijeljen je doktorici Carriol zato što je bio ne samo dobar pilot ' nego i dobar mehaničar. Odavno je prošlo vrijeme kad su gotovo u svakom mjestu postojali servisna služba i rezervni dijelovi za tako komplicirane letjelice kao što su helikopteri.
I na vlastito iznenađenje Billy je ustanovio da uživa raditi za to budalasto društvance. Umjesto da spokojno zuji nad Washingtonom ili da kojekakve visoke funkcionare vozi nekamo na jug, on sada stvarno leti. Osim toga, uživa i u tome da obavlja razne sitne poslove za njih, da kupuje gornje i donje rublje, da se brine o svom motoru — zanimljiv život, nema što. Kad se Mama bila pridružila društvu, dr Christian se premjestio na prednje sjedalo kraj Billyja prepustivši stražnja sjedala ženama, i oba su se muškarca sprijateljila usprkos velikoj razlici u porijeklu i pogledima na život.
Kad nisu bili u zraku, Billy se uglavnom držao za sebe. Nije jeo zajedno s njima i nije, ako je ikako mogao to izbjeći, ni stanovao u istom hotelu s njima. Sve vrijeme provodio je sa svojom lijepom letjelicom. Te je večeri, dakako, naslutio da nešto nije u redu, ali nije mu bilo lako pitati o čemu se radi. Moćna dr Carriol, međutim, bila je tako reći vojno lice i zato se sada, dok ju je pratio do zaklona, osmjelio da upita.

— Što se dogodilo, gospođo?
Dr Carriol nije ni pokušala izbjeći odgovor.
Imamo malo problema s doktorom Christianom — rekla je. Umjerenog li prikaza situacije! — želi hodati od Decatura do Garyja.
Šalite se.
Na žalost, ne. Vjerojatno znate iz novinskih članaka da je otac doktora Christiana poginuo u snježnoj oluji, i zato se njegova majka, kad joj je rekao da ubuduće namjerava hodati od grada do grada, posve slomila. I drago mi je da se slomila. To ga je otrijeznilo. Bar se nadam.
Hvala, gospođo — rekao je Billy i kimnuo. Stigli su do male zgrade uz sam rub piste, i Billy se osvrne po njezinoj negostoljubivoj unutrašnjosti.
Tu smo, dakle! — rekao je, ali za sebe. — Gary, Indiana, na Badnjak. Čovječe, mora da sam i ja pošašavio!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:40 pm


Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49218


10
Dok je dr Joshua Christian u siječnju 2033. godine pri temperaturi od minus četrdeset stupnjeva uporno hodao kroz Wisconsin i Minnesotu, dr Carriol se odvažila da ga ostavi i odleti u Washington. Bilo je krajnje vrijeme da se na licu mjesta uvjeri što u centru političke moći drže o doktoru Christianu. Osim toga, znala je da joj je taj odmor prijeko potreban ako neće da se posve slomi. Billy ju je dovezao do Chicaga gdje je dobila mjesto za jedan od rijetkih prioritetnih letova od Chicaga do Washingtona. Hvala Bogu na Aljaski! I na Kanađanima! Jer zahvaljujući njihovom velikom iskustvu i potrebnoj opremi mogli su letjeti po svakom vremenu, osim za najgorih snježnih oluja... i tako održavati bar ograničeni avionski promet.
Na aerodromu u Washingtonu dočekao ju je Moshe Chasen. I tu je sniježilo, ali u usporedbi s onim odakle je došla tih petnaestak centimetara snijega i pet stupnjeva ispod nule nije bilo spomena vrijedno, pravi toplinski val. A pogled na široko, izbrazdano lice dragog starog Moshea ganuo ju je gotovo do suza. Moj Bože, što je to sa mnom? Jesam li toliko umorna? Jesam li pri kraju snaga?
Otkako ga je dr Carriol bila obavijestila o Operaciji »Mesija«, dr Chasen je suspregnuta daha pratio kometski uspon doktora Christiana. Ponosio se njime kao da mu je rođeni sin (rođeni mu je sin bio oceanograf i živio je na Haitiju). Uživao je u uspjehu svog kandidata smatrajući njegov uspjeh ujedno i svojim. Kakav čovjek! Ima li on, dakle, karizmu ili je nema?
Međutim, kad se prvi mjesec Christianova puta protegnuo u drugi, i kad je dr Chasen shvatio da će turneja biti duga i da skreće na sjever u onu stravičnu zimu, počela ga je nagrizati sumnja. Poslije je nadošla i briga. Što je to s Joshuom? Pokušava li nešto što je iznad ljudskih snaga? Ipak tjeflfa dalje. I što je s Judith da mu je to dopustila?
Šalom, šalom — povikao je, poljubio doktoricu Carriol u oba obraza i podvukao njezinu ruku pod svoju.
Nisam očekivala da će me netko dočekati — rekla je trepćući.
Što, da ne budem ovdje i pozdravim svoju Judith? Mešuge! Je li vam led ušao u glavu?
Imate pravo, ušao je.
Dr Chasen bio se dovezao automobilom, siguran dokaz da joj je ugled porastao. To je bar neka utjeha.
Nisu prozborili više nijednu riječ sve dok se nisu dovezli do njezine kuće u Georgetownu. Dr Chasen bio se zadovoljio time da mirno sjedi i povremeno joj stisne ruku. Osjećao je kako je malodušna i bespomoćna, i to ga prenerazi. Judith Carriol malodušna? Nije to smatrao mogućim.
Kakav raj, ući u vlastitu dragu kuću, zavaliti se u jedan od vlastitih dragih naslonjača, gledati vlastite drage slike na vlastitim dragim zidovima.
Dakle, Judith, da čujem što je? — zatraži dr Chasen pošto je dr Carriol pripremila za oboje vruć punč.
— Kako da vam kažem kad sam i sama odustala od toga da postavljam sebi to pitanje?
Čija je ideja bila to hodanje kroz snijeg?
Njegova, naravno. Ja sam prilično bezobzirna, Moshe, ali čak ni ja ne bih mogla natjerati nijedno ljudsko stvorenje na takvu samotorturu — odvrati ona trpko.
Oprostite, žao mi je. Nisam zapravo ni pomislio da ste sposobni za to, ali s druge strane, ne bih to očekivao ni od njega. Mislio sam da je razumniji.
Ona se neveselo nasmije.
Razumniji? Moshe, on uopće ne zna što ta riječ znači. O da, nekoć je znao, ali to je bilo jako davno. P. K.
— P. K.?
Prije knjige.
Uto zazvoni telefon. Bio je Harold Magnus, nestrpljiv i razdražljiv.
Predsjednik nas oboje želi vidjeti večeras — reče.
Shvaćam. — Trenutak je oklijevala, ali onda ipak upita: — Je li nezadovoljan, gospodine Magnus?
Do vraga, ne! Zašto? Ima li razloga da bude nezadovoljan?
Nema, nikakvog. U ovom sam trenutku malo smušena. Tjednima na putu, to ostavlja neki trag na čovjeku, znate. Pogotovo kad je neprestano samo u sjeni nečije veličine.
Wisconsin i Minnesota u siječnju, to zaista nije ugodno. Da
vam dodamo nekoliko kubičnih metara zemnog plina da se malo ugrijete, Judith?
Prva brižna gesta koju je taj čovjek ikad pokazao prema njoj! I prvi put da ju je nazvao imenom. Dovoljan dokaz da je Predsjednik sve prije nego nezadovoljan.
Vjerovali ili ne, priviknula sam se na hladnoću — reče i nasmije se, i ovaj put neveselo. — Ipak, hvala na ponudi. Možda ću vas podsjetiti na nju negdje idućeg lipnja.
Opet se nasmijala, ali to je više nalikovalo suhom kašlj ucanju.
Dotle ću se valjda toliko otopiti da budem mogla osjetiti toplinu.
Dođite po mene u Ministarstvo u pet i trideset — zapovjedi Harold Magnus.
Ona spusti slušalicu i okrene se doktoru Chasenu.
Službeni poziv u Bijelu kuću. U šest sati, pretpostavljam. Dr Chasen odloži svoju praznu čašu i ustane.
Onda bolje da vam se skinem s vrata. Sigurno se želite okupati i presvući.
Vidjet ćemo se sutra, Moshe. Onda ćemo moći bolje razgovarati. Uzmite kola i neka vas šofer odveze kući. Kad se bude vratio, bit ću gotova.
Jeste li sigurni da mogu vaša kola upotrijebiti za sebe, Judith?
Posve sigurna. Hajde, krenite već jednom!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:41 pm


Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49214


Tibor Reece se cerio od uha do uha.
Dakle, draga moja doktorice Carriol, vaša Operacija »Mesija« nesumnjivo povoljno utječe na moral ovog naroda. Oduševljen sam.
Ja također, gospodine Predsjedniče.
Tko je došao na tu ideju da hoda? Sjajno!
Sam se dosjetio tome. Ja se, doduše, rado žrtvujem za svaku dobru stvar, ali to što on radi... Meni ni u snu ne bi palo na pamet da pješačim po toj zimi.
Harold Magnus naškubi svoje debele usne i puhne kroz njih tako da su vidljivo zatitrale. Bila je to navika koja je iritirala ljude, ali to mu se nije usudio reći nitko osim vlastite žene, ali nju već odavno nije primjećivao, kamoli da povjeruje bilo čemu što ona kaže.
Pitam seje li vama posve jasno što ste upravo rekli, doktorice
Carriol? — upita ministar. — Smatrate to hodanje ludošću? Mislite da možda neće izdržati, hm?
Tibor Reece imao je jednu veliku slabost, naime, uvijek je tuđe postupke i reakcije ocjenjivao prema sebi. A kako nije bio altruist, a posjedovao je nadmoćnu političku pronicavost, ta mu je slabost rijetko pravila probleme, ali ipak je bila tu i samo čekala pravi trenutak da ga zaskoči.
Glupost! — poviče sad žestoko, prije nego što je dr Carriol uspjela odgovoriti ministru. — To je upravo ono što je trebao učiniti. U sličnoj situaciju, i ja bih tako postupio.
Predsjednik stavi naočale na nos i posegne za papirima što su ležali na njegovu pisaćem stolu.
— Neću vas duže zadržavati, htio sam vam se samo osobno zahvaliti na Operaciji »Mesija«. Mislim da se odvija fantastično i čestitam vam obojema.
Te večeri nije se postavilo pitanje hoće li se dr Carriol vratiti pješke ili automobilom u Ministarstvo čovjekove sredine. Sad je imala vlastiti automobil i vlastitog šofera koji je čekao odmah iza ministrovog automobila.
— Dođite odmah k meni u ured — reče Harold Magnus kad se na pločniku rastajala od njega.
— Da, i ja bih htjela razgovarati s vama, gospodine.
Gospođa Helena Tavemer bila je, dakako, na svom radnom mjestu kad je dr Carriol ušla u ministrove prostorije. Judith joj se osmjehne i značajno pogleda na svoj ručni sat.
Zar vi nikad ne idete kući?
Helena Tavemer se nasmije i porumeni.
Pa znate, doktorice Carriol, problem je u tome što on ima tako neredovito radno vrijeme, a ja stanujem prilično daleko. Ako nisam ovdje, on mi sve isprevrti kad nešto traži. Zato radije ostajem. Imam u svojoj sobi za odmor kauč, pa ponekad prilegnem.
Ukoliko i to ne zaboravite — reče dr Carriol preko ramena. Harold Magnus sjedio je već za svojim stolom i čekao je
Točni kao uvijek. A sad mi, molim, sve otvoreno ispričajte, doktorice Carriol.
Naravno, gospodine ministre.
—Niste nimalo zadovoljni situacijom, zar ne?
Točno.
Zašto? Ima li osim tog hodanja još nekih znakova koji vas uznemiruju?
Na to je teško odgovoriti. Napokon, sama sam tu operaciju nazvala »Mesija«, zašto bih se onda zabrinjavala ako on doista pokazuje znakove mesijanstva?
Je li u tome problem?
Ona uzdahne, nasloni se na stolcu, podigne glavu i razmisli malo. Harold Magnus ju je pozorno promatrao, iznenađen izvjesnom promjenom u njoj. Više nije imala ono nešto zmijsko u sebi kao prije niti je djelovala fizički toliko uznemirujuće. Ma što da se dogodilo tamo na putu po srednjem zapadu, nesumnjivo ju je smekšalo.
Ja sam diplomirala psihologiju i sociologiju — reče. — Osim toga i informatiku. Ali nisam psihijatar, niti sam ikad proučavala duševno stanje pojedinaca. Ja se isključivo bavim grupnim problemima i, kad se radi o predskazanju grupnog ponašanja u gotovo svim datim situacijama, sumnjam:da u cijeloj vladi, a vjerojatno i izvan nje, ima boljeg stručnjaka. Ali kad se radi o pojedinom slučaju, onda sam zbunjena. Zato se bojim da možda ne ocjenjujem ispravno misaone procese doktora Christiana, morate to razumjeti. S druge pak strane, uvjerena sam da shvaćate zašto ne želim dovesti nekog psihijatra da mi pomogne objasniti što se zapravo događa s doktorom Christianom.
O da, shvaćam — reče Harold Magnus suosjećajno.
Mogu vam samo iznijeti svoje osobne dojmove. A imam dojam da taj čovjek više nije posve stabilan. Ipak... konkretni dokazi za to su minimalni. Manija veličine? Aaaah... Ako i jest, nije uočljivo. Paranoja? Haaa... Rekla bih, nikako. Gubitak veze sa stvarnošću? Hmmm... I opet bih rekla, ne. A ipak ... ipak ... postoji neka promjena. S obzirom na dramatične događaje posljednjih nekoliko mjeseci, ta bi promjena mogla biti logična. Njegovo sadašnje ponašanje možda je bizarno, ali njegovi instinkti za publiku su nepogrešivi, a on se u najvećoj mjeri ravna po njima. I eto nas opet na početku. Je li skrenuo pameću? Mogu vam reći samo to da sam ga nastojala što bolje upoznati. I nemam više nipošto dobar osjećaj.
Njezin mu odgovor natjera strah u kosti.
Zaboga, Judith, hoćemo li se zbog njega naći u govnima?
Opet ju je nazvao imenom! Vidi, vidi!
Nećemo — uvjerljivo će ona. — Nikad neću dopustiti da dođe do toga. Ipak mislim da se mi... vi i ja... moramo pripremiti za svaku eventualnost. Tako da u slučaju potrebe budemo spremni na akciju. m — Slažem se potpuno. Što predlažete? Imate li neku predodžbu u kojem će pravcu krenuti ako doista izgubi kontrolu nad sobom?
Nemam.
Onda?
Htjela bih pola tuceta... ne znam kako drukčije da nazovem te snagatore nego kako ih zovu u filmovima... »gorila«. Dakle, pola tuceta »gorila« da mi budu pri ruci kako bi u roku od najviše pet minuta mogli djelovati na moj nalog. Bez obzira na to kakvog će karaktera biti taj nalog.
Sranje! Valjda ga ne namjeravate ubiti?
Dakako da ne. Sve drugo prije nego to. Bilo bi katastrofalno da napravimo mučenika od njega. Ne. želim samo da u svako doba budem u mogućnosti da u najkraćem roku otpremim doktora Christiana u odgovarajuću instituciju, ništa drugo. A to znači da ljudi koje ćete mi pronaći moraju biti bolničari sa psihijatrijskih odjela izvježbani da izađu na kraj s krajnjom silovitošću i iracionalnošću. Osim toga, moraju zadovoljiti zahtjeve sigurnosti i ne smiju biti sljedbenici Christianova kulta. Ni u kom slučaju ne želimo javni spektakl. Stoga ti ljudi moraju u svakom pogledu biti na visini, spremni da čim pucnem prstom izvuku doktora Christiana iz svake situacije u kojoj bi se našao prije nego što ljudi oko njega shvate što se događa i mnogo prije nego što sam dr Christian dospije dići galamu.
Imat ćete te ljude u avionu za Chicago, ali dalje bit će bolje da imaju vlastiti helikopter. Bilo bi također dobro da ih još ovdje u Washingtonu osobno i temeljito uputite u sve. Ali ne brinite. Naći ću vam prave ljude za taj posao.
Dobro. Vrlo dobro.
To je za prvu ruku. A dalje?
Sumnjam da je potrebno planirati dalje, jer u jedno sam posve sigurna. Dr Christian nikako neće izdržati tako dugačku maršrutu kakvu je zamislio. Ova turneja postaje sve duža zahvaljujući, usput
rečeno, našem dobrom gospodinu Reeceu. Pitam se pri tome što bi se dogodilo s Operacijom »Mesija« da je u studenom slučajno izgubio na izborima? Ja sam bila toliko zauzeta da se nisam ni sjetila glasati. U svakom slučaju, Washington neprestano dodaje nove gradove njegovoj turneji, a otkako smo napustili Chicago počeo je i sam dr Christian gledati u mape, pa sad i on dodaje gradove.
Sranje!
Da, gospodine ministre, i to veliko. S obzirom na brzinu kojom napredujemo i s obzirom na to da će nas odsada pa sve do ožujka pratiti još i snježne vijavice, dr Christian neće bar još godinu dana završiti svoju turneju.
Sranje!
Da, ali vi udobno sjedite u Washingtonu s nešto malo lijepog mokrog snijega. A ja moram ostati s doktorom Christianom. I, iskreno govoreći, ne vjerujem da ću izdržati još tu godinu dana na putu. Na svu sreću, mislim da to neće biti ni potrebno. Zato što ni on neće izdržati, gospodine. Osjećam to. Raspast će se na milijun komadića. Nadam se samo da će se to dogoditi kad bude u Casperu, Wyoming, a ne usred Madison Square Gardena...
Naglo se prekinula, jer joj je upravo pao na um zametak jedne ideje, fantastične ideje, ideje od koje joj je zastao dah.
Pa što da radimo?
Zapravo mislim da mu se raspoloženje poslije Božića popravilo, usprkos tome što neprestano pronalazi sve više novih gradova. Kad smo napustili Decatur, na putu za Gary, izjavio je da nije red da se vozi helikopterom i da će ubuduće od grada do grada pješačiti.
Zimi?
Da. No spriječila sam to, bolje reći, njegova majka je spriječila. Te je večeri zaradila svoj kruh i ne žalim troškove koje imamo zbog toga što je vučemo sa sobom. Sjećate se da je njegov otac poginuo u snježnoj oluji.
Dakle, kad je Mama čula da njezin sin namjerava hodati od Decatura do Garyja, izvela je pravi šou. Kao da je sišla s uma. Ali upravo mu je takav šok bio potreban da dođe k pameti. Otada je nesumnjivo mnogo razumniji. Bogu hvala!
Harold Magnus podigne ruku da je ušutka i pritisne tipku
interfona.
— Helena? Donesite nam, molim, sendviče i kavu. I ponesite svoj notes. Htio bih da nađete neke ljude za mene.
Odmor im je dobro došao, jelo također. Ako je već morao jesti sendviče, Harold Magnus se pobrinuo da jede najbolje. Zato je Helena Taverner imala pokraj svoje sobe za odmor dobro opskrbljenu čajnu kuhinju.
Međutim, ni odmor ni sendviči ni kava nisu bili razlog što se dr Carriol osjetila beskrajno ugodno, mirno i sretno, nego Washington i prisna atmosfera vlastite sredine. Odjednom se našla tamo kamo pripada, mozak joj funkcionira kako je naviknut da funkcionira i nije više bila tako emocionalno i tjelesno iscrpljena. Ukratko, osjećala je da je opet ona stara i tek je sada shvatila kako podmuklo, kako opasno dr Christian djeluje na ego i osobu doktorice Judith Carriol. Svi ti tjedni koje je proboravila u njegovoj blizini nisu ostali bez posljedica. Njezino se biće promijenilo pod njegovim utjecajem kao što se svjetlost zvijezda na nebeskom svodu mijenja pod utjecajem jakog gravitacijskog polja. Sada je shvatila i to koliko mrzi taj utjecaj na svoje jasno, logično razmišljanje i kako se nelagodno i bijedno osjeća uvučena u sferu njegova djelovanja. Ovo je njezin život, ovo je njezin prirodni ambijent. Washington! Ministarstvo čovjekove sredine! 1 upita se ne mrzi li zapravo Joshuu Christiana i ne pojačava li se ta mržnja svakim danom koji mora provesti u njegovu društvu. On je crna rupa na njezinom nebu.
Harold Magnus objasni gospođi Taverner kakvi su ljudi potrebni doktorici Carriol i u kojim redovima vojske da ih potraži. A onda se opet vrati razgovoru sa šeficom Odjela četiri.
Rekli ste da po vašem mišljenju nema izgleda da on dovrši tu turneju — reče ministar zavalivši se na stolcu i motreći doktoricu Carriol preko ruba svojih naočala. Svoj improvizirani obrok bio je zalio dobrim starim viskijem.
Tako je. Doduše, dobro će se držati dok je na sjeveru. Brinem se samo što će biti kad opet skrenemo na jug. Sudeći po tempu kojim sada napredujemo, stići ćemo na trideset i petu paralelu negdje oko prvi svibnja. A na jugu u svibnju svuda gdje će se pojaviti skupit će se golemo mnoštvo ljudi.:Ne znam kako će on reagirati na tu masovnu histeriju oko sebe, ali pretpostavljam da će se njegov

mesijanski žar još jače rasplamsati. da je cinik ili da mu je stalo do novca ili do moći, ne bi bilo problema. Ali, gospodine ministre, on je savršeno iskren! Uvjerenje da pomaže ljudima. Pa sad, naravno da pomaže. Mnogima. Ali možete li zamisliti kako će to izgledati kad dođe u Los Angeles? Inzistirat će da hoda, a milijuni ljudi izaći će na ulicu da hodaju s njim...
Tu se opet prekine, vidljivo suspregnuvši dah.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:41 pm

Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49213

Moj Bože! Moj Bože! — uzvikne.
Što je? Što je? — upita ministar.
Pala mi je na um jedna ideja. Bolje reći zametak jedne ideje. Pričekajmo malo dok ne sazri. Vratimo se turneji. Dakle, svibanj. Svibanj je krajnji rok. U svibnju moramo prekinuti javne nastupe doktora Christiana. Možda će se poslije prvorazrednog medicinskog tretmana opet dovoljno oporaviti da nastavi s turnejom.
Ali kako da ga u svibnju zaustavimo? Da ga jednostavno povučemo iz prometa i objavimo da se razbolio?
Da, tako sam i ja to zamišljala. Ali sad imam bolju ideju. Kako bi bilo, gospodine Magnus, da završimo s praskom umjesto sa cmizdrenjem? Bavim se tom mišlju još od njegovog prvog nastupa u emisiji Boba Smitha. Lansiranje s praskom! Ne beskrajna propagandna turneja, već dugo odbrojavanje do svemirskog lansiranja. Zamislite to, gospodine ministre! Jedan super-super-super posljednji javni nastup! Silan prasak!
Ministrovo se lice rastegne od zadovoljnog cereka.
Draga moja Judith, prava šteta za vas što djelujete samo iz pozadine. Mislim da ste rođeni za poduzetnika. Imate pravo. Mora nestati s praskom. Svemirski javni nastup!
U Washingtonu — reče ona.
Ne! U New Yorku!
Ne! Ne! Marš, gospodine ministre! Marš! Onakav za kakvim čezne još od Decatura. Od jednoga grada do drugoga, sav prokleti put pješke! Od New Yorka do Washingtona, i to u svibnju. Bit će potrebne opsežne pripreme, dakako, ali neka mu bude to što želi. Neka hoda! Od New Yorka do Washingtona, u proljeće kad stabla zalistaju i kad oni koji su se morali vratiti s juga opet upadaju u staru kolotečinu ... Čovječe božji, kakva šetnja! I pustit ćemo ga iznimno da radi što hoće. Neka vodi ljude sve od Batteryja na Manhattanu do

obale Potomaca. Marš milenija!
Judith se odjednom ukruti, ukočena pogleda, kao zmija spremna na skok.
Da! Da! Tako ćemo to nazvati, dakako. Marš milenija! Na kraju neka se obrati svjetini recimo sa stuba Lincolnovog Memorijala. Ili s nekog drugog mjesta u blizini spomenika gdje ima dovoljno prostora za sve koji ga budu htjeli čuti. A kad sve bude gotovo... smjestit ćemo ga privremeno u neki lijep, miran sanatorij da se oporavi.
Bože, Bože! — uzdahne ministar, zadivljen i pomalo uplašen.
Tako veliki marš, Judith? Moglo bi doći do pobune.
Ama ne! Ne, ako sve dobro organiziramo. Moramo imati skloništa duž puta, stanice prve pomoći, kantine, prijenosne zahode i slično. I, dakako, veliku pomoć policije da održi red. Naši ljudi vole parade, gospodine Magnus, pogotovo kad i sami mogu sudjelovati u njima. Dr Christian može ih povesti od mjesta, na kojem su prije više od stotinu godina mnogi njihovi preci kao emigranti prvi put stupili na tlo
Amerike, do mjesta gdje su smjestili svoju vladu. 1 zašto bi se pobunili? Atmosfera će biti vedra, sličnija karnevalu nego općem štrajku. Jeste li ikad gledali neki maraton, neko natjecanje u brzom hodanju ili biciklističku trku za sunčanog vikenda u New Yorku? Uvijek su prisutne tisuće i tisuće ljudi i nikad ni traga nekom nemiru. Sretni su, slobodni, na svježem su zraku, a brige i probleme ostavili su kod kuće, zajedno sa svojim novčarkama. Stručnjaci već godinama tvrde da se glavni razlog što je New York tako bezbolno primio zaleđenje, ograničenje potomstva, zabranu privatnog prijevoza i ostalo sastoji u tome što je njujorška gradska uprava ponudila ljudima zamjenu za to. Jasno? Marš milenija bit će jednostavno još jedan takav masovni kros predvođen čovjekom koji za sve njih predstavlja nadu. Čovjekom koji ih je izveo iz pustinje bola i beznađa. Kojiim je dao vjeru prilagođenu i njima i vremenu u kojem žive. Neka ih, dakle, povede on glavom! A dok on bude hodao od New Yorka do Washingtona, možemo organizirati još desetak drugih velikih marševa u ostalim dijelovima zemlje. Od Dallasa do Fort Wortha, na primjer. Od Garyja do Chicaga. Od Lauderdalea do Miamija. Gospodine Magnus, to je ono! Marš milenija!
Uspjela je nemoguće; oduševila je Harolda Magnusa za taj nevjerojatan san. Ali urođena opreznost ipak ga nije posve napustila.
Samo hoće li on pristati na to? — upita.
Pokušajte ga zaustaviti!
Mislim da bi bilo dobro da vaši ljudi... trust mozgova Odjela četiri smjesta počnu s pripremama. Ja ću otići do Predsjednika i osobno ga obavijestiti o tome. Ako on kaže da, krećemo. Premda ne vidim kako bi mogao reći ne. Čini se da mu je ovaj treći izbor ulio novu životnu snagu. Okusio je uspjeh i već vidi kako ga povijesne knjige nazivaju velikim Predsjednikom, većim i od Gusa Romea. Možda mu je pomoglo i to što se rastao od Julije. Nisam mislio da će to ikad učiniti. Ali, eto, učinio je. Marš milenija... cijela zemlja na nogama, doslovno i u prenesenom značenju. Jedan narod poručuje ostatku svijeta da je svršeno s depresijom, da će svi preživjeti i biti sretni. Oh, krasno, prekrasno!
Namjeravala sam zapravo ostati nekoliko dana u Washingtonu — reče dr Carriol i ustane — ali mislim da se moram smjesta vratiti k njemu. On je, napokon, centar cijelog tog projekta, pa je red da pripazim da se prije vremena ne raspadne. Međutim, nastojat ću da svakog vikenda doletim u Washington, ako nemate ništa protiv.
Dobra ideja. Odjel četiri bolje radi kad ste ovdje, premda moram reći da vas John Wayne u administrativnom pogledu dobro zamjenjuje. Da još ima vašu pamet i vaše stručno znanje, daleko bi dogurao.
Onda mi je drago da nema moju pamet.
Harold Magnus napravi zbunjeno lice, a onda se zasmijulji.
Da, svakako. Nadam se da će Helena još večeras pronaći vaše
»gorile«.
— Otputovat ću čim te ljude uputim što se očekuje od njih.
Judith?
Da, gospodine Magnus.
A što ako on ne izdrži do svibnja?
Marš milenija će se svejedno održati. Zašto da ne? Ne bude li mogao osobno sudjelovati u njemu, proglasit ćemo taj marš izglasavanjem povjerenja doktoru Christianu. Neka vrsta gigantske karte sa željama za brzi oporavak, znate.
A cvjećari i poštari neka se grizu — zacereka se Harold Magnus. A onda se, tako tipično za njega, osjeti moralno obavezan da pokaže bar simbolično zgražanje.
Znate, Judith, vi ste najhladnokrvnija beštija koju sam ikad upoznao.
Iz-vr-sno, Judith Carriol! Upravo si osigurala karijeru za cijeli život u Ministarstvu čovjekove sredine. Sada te više nitko neće moći zbaciti s tog pijedestala. Ove ćeš se godine na službenoj ljestvici popeti bar za dva stupnja.
Prvi put u više od osam godina taj te debeli, samodopadni, nemilosrdni stari proždrljivac Magnus nazvao Judith. Na konju si! Uspjela si! Došlo je dotle da se sad mora više oslanjati na tebe nego na sebe samoga. Napokon ćeš ipak dobiti priznanje koje je tvoj muški prethodnik u Odjelu četiri dobio automatski. Doista zapanjuje kako muškarci još dandanas pronalaze kojekakve razloge da ženi onemoguće napredovanje. Ali to ne vrijedi za ovu ženu. Bar ne zauvijek. Ova je žena vrednija od cijele proklete muške vHide ovoga grada, a to će i dokazati. Dogodine u ovo doba, Judith, vlastitim ćeš se automobilom voziti na posao i imat ćeš sve moguće privilegije, moći ćeš povremeno odlaziti na licitacije kod Sothebyja i...
Odjednom je zastala kao ukopana na pločniku pred ulazom u Ministarstvo čovjekove sredine. Gdje je automobil kojim se dovezla iz Bijele kuće? Gdje je šofer koji je dobio upute da je pričeka i odveze kući? Bilo je već blizu devet sati i deset stupnjeva ispod nule. Upravo je počelo puhati i sniježiti. Bila je odjevena za vožnju automobilom, a ne za čekanje na autobus. A ta prokleta stara svinja Magnus otpravio je šofera zajedno s automobilom. Namjerno? Naravno da je namjerno. Oh, vratit ću ti to, Harolde Magnuse!
Na pola puta do autobusa pomisli na smiješnu stranu toga i prasne u smijeh.
Kad ga je dr Carriol sustigla, dr Christian bio je već u Sioux Cityju u lowi. Bila se u Washingtonu zadržala duže nego što je nakanila jer nisu mogli odmah pronaći iskusne i snažne psihijatrijske bolničare, a nije mogla otputovati prije nego što im da detaljne upute. Onda se opet zadržala u Chicagu koji je zahvatila snježna oluja, neuobičajeno jaka čak i za to ledeno »čistilište na Michiganu«. Njezinih šest
snagatora — dobri ljudi, hvala Bogu — uspjeli su na svu sreću u posljednji trenutak pred oluju u svom helikopteru odletjeti iz Chicaga. Ali ona je morala čekati Billyja i zato je odletjela tek poslije trideset i šest sati.
Dr Christian je u međuvremenu završio svoj program posjete Sioux Cityju, pa su se on i dr Carriol dogovorili da se sastanu na aerodromu gdje će se on i njegova majka pridružiti njoj i Billyju i produžiti helikopterom u Sioux Falls u Južnoj Dakoti.
Cijelim putem od Chicaga do Sioux Cityja dr Carriol borila se protiv zlih slutnji i odvratnosti koju je osjećala prema tom zadatku i načinu života koji joj je bio nametnuo dr Christian. Kako li je lijepo bilo u Washingtonu, kako je udobna i prisna njezina kućica, kako su John Wayne, Moshe Chasen a i svi ostali bili sretni da je vide. Između
»Večeras s Bobom Smithom« u Atlanti i upravo završenog suviše kratkog posjeta Washingtonu prošlo je deset tjedana. Deset nevjerojatnih, uzbudljivih, mučnih tjedana. Deset tjedana previše s Joshuom Christianom.
Zašto onda jedva čeka da ga opet vidi? Zašto se zabrinjuje što će on reći kad se sastanu?
Kad su se dr Carriol i Billy spustili, dr Christian i njegova majka još nisu bili stigli, zato ona reče Billyju neka skloni helikopter u neki hangar i uđe zajedno s njom u zgradu da pričekaju na malo toplijem. S obzirom na Joshuinu netočnost, možda će ga još satima čekati. Lagano je sniježilo kad su ušli u malu negostoljubivu zgradu kakve su jedino još preostale na aerodromima gradova kao što je Sioux City. U Sioux Cityju već odavno nisu slijetali nikakvi avioni. Sletno- poletna staza održavana je jedino još kao dio mreže ratne avijacije za slučaj narodne obrane.
Dr Christian ušao je u zgradu otprilike pola sata kasnije, odjeven u svoju odjeću polarnog istraživača. Zajedno s njim ušao je ne samo zapuh hladnog snijega, nego je ušlo i pedesetak, šezdesetak ljudi koji su ga očito usprkos lošem vremenu pješke dopratili. No, nije to bilo ništa novo. Gdje god je išao, ljudi su izlazili iz kuća. i hodali s njim po svakom vremenu, osim za najžešćih vijavica.
Premda je dr Carriol ustala i mahnula mu, dr Christian nije primijetio ni nju ni Billyja. Suviše je bio zaokupljen svojim sljedbenicima koji su se okupili oko njega. Stajao je usred gomile za
pola glave nadvisivši svakoga od njih. Ali iako su se gusto natisnuli oko njega, a neka mu žena počela čak skidati snijeg s ramena, dr Carriol je primijetila (kao već mnogo puta prije toga) da se svjetina drži na dovoljnom odstojanju da mu omogući slobodno kretanje, što je bio znak poštovanja koje su osjećali prema njemu. Nitko ga nije potezao za odjeću, nitko se nije pokušao domoći nekog suvenira kao što to rade s glumcima ili pop-pjevačima. Bilo im je dovoljno da budu u njegovoj blizini. Bilo bi previše da ga još i dodiruju.
Dr Christian trzajem zbaci kapuljaču s glave, skine šal kojim je bio zaštitio lice, svuče debele dugačke rukavice i utakne ih u najbliži džep svog kaputa. I tako je zabačene glave stajao među njima, kao car.
Uto jedna žena padne na koljena pred njim, a na uzdignutom joj se licu ogledalo razmetljivo, ali iskreno obožavanje. Dr Carriol je kao začarana gledala kako je ispružio svoju dugu, senzitivnu ruku i položio je lagano, nježno na ženinu glavu, kako je prešao zatim prstima preko njezinih zažarenih obraza i napokon zaustavio ruku u zraku pred njezinim licem kao da je blagoslivlje. Iz njega je naglo buknula neka snažna, šokantna ljubav i obavila sve njegove pratioce. Njegove ljude. Njegove sljedbenike.
— Idite sada — rekao je — ali upamtite da sam uvijek s vama.
Uvijek, djeco moja.
I otišli su, kao janjad, natrag u snježni kovitlac.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:41 pm


Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49212


Za kratkog leta od Sioux Cityja do Sioux Fallsa dr Carriol skupila se na svom sjedalu, nemilosrdno odvrativši lice od Mame. Mama je na aerodromu bila ushićeno pošla prema njoj da je pozdravi, ali je ustuknula prestrašivši se nečega što je vidjela na njezinu licu.
Neuobičajena tišina vladala je u helikopteru kad se, slijedeći svojim mokrim crnim radarskim nosom radio-signale s aerodroma, vinuo u gusti snijeg a zatim popeo iznad njega.
Billy nije bio raspoložen za razgovor jer, premda su uvjeti za let bili relativno dobri, u posljednje vrijeme nije volio letjeti noću. Kako su se kretali prema zapadu tako su brda sve češće prijeteći izranjala pred njima. Njegovi su instrumenti, doduše, bili savršeni, na velikom fosforescentnom ekranu tik iznad svoga desnog koljena mogao je vidjeti obrise i visinu svake uzvisine, a budući da su visinomjer i sve ostale sprave bili točm kalibrirani, znao je da su sigurni kao i na
zemlji. Ipak nije bio raspoložen za razgovor.
Dr Christian pak bio je sretan i nije mu bilo do razgovora. Kako K su ljudi bili oduševljeni što ga vide! Danas kao i svakoga dana. Uzorak na razboju vremena koji je odredio njegovu sudbinu poprimao je oblik i rastao, rastao. Opća slika bila je još nejasna, ali neke su se pojedinosti već jasno razabirale. Dugo su čekali na njega. I on je dugo čekao, premda je njegovo čekanje u usporedbi s njihovim bilo beskrajno kraće.
Ni Mama nije bila raspoložena za razgovor. Što je to s Judith? Zašto se tako drži? Oh, bit će nevolje! S koje će strane doći, kako da joj se ukloni? Mora da su ona i Joshua nešto strašno zgriješili za njezine odsutnosti, pa ih je Judithin hladan blistavi um osudio i bez suđenja.
Taj hladni blistavi um pogotovo nije u doktorice Carriol potaknuo želju za razgovorom. Uostalom, nije bio ni hladan ni blistav. Strašna uvreda i silovit bijes zažarili su njegovu hladnoću do usijanja, a njegovu blistavost posve zamaglili. Misliti! Mora misliti! Ali nije bila sposobna ni za kakvo korisno, produktivno razmišljanje. Zato je odvratila lice, a i srce, od ostalih putnika u maloj kabini.
Kad su ušli u jedini motel u Sioux Fallsu koji je u ovo doba godine pružao utočište rijetkim posjetiteljima, dr Carriol pogurala je Mamu prema njezinoj sobi kao neku kućnu životinju koju želi zatvoriti preko noći, a onda se mrko i odlučno okrenula prema doktoru Christianu.
— Joshua, dođite, molim, u moju sobu — rekla je kratko. — Moram govoriti s vama.
Njegovi umorni polagani koraci slijedili su oštro lupkanje njezinih potpetica na kratkoj udaljenosti od predvorja do njezine sobe. Kad je zatvorila vrata i kad su ostali sami, on uzdahne i osmjehne joj se svojim najslađim, posebnim osmijehom samo za nju.
Tako mi je drago da vas vidim. Mnogo ste mi nedostajali, Judith.
Jedva ga je čula.
Što je zapravo ijnala značiti ona mala ekshibicija večeras na aerodromu u Sioux Cityju? — promrsila je između stisnutih zubi.
Ekshibicija? — Zurio je u nju kao da odmiče od njega brzinom svjetlosti. — Kakva ekshibicija?
To dopuštanje da ljudi kleče pred vama! Da vam se klanjaju! Kako ste mogli staviti ruku na onu idiotkinju kao da imate pravo... i moć... da je blagoslovite? Za koga vi sebe zapravo smatrate? Za Isusa Krista?
Ruke su joj se grčile, a prsti uzalud ovili jedan oko drugoga da spriječe podrhtavanje. Kad se uhvatila za jedan stolić da se pridrži, stolić je zaštropotao.
U cijelom svom životu nisam vidjela tako odvratnu scenu veličanja samog sebe. Kako se usuđujete? Kako se samo usuđujete?
Lice doktora Christiana osu se sivilom, a od hladnoće razjedene usne čvrsto se stisnuše i uvukoše.
Ona... ona nije! Nije mislila...! Samo je kleknula da zamoli za pomoć! Nešto ... nešto je htjela od mene i, tako mi Bog pomogao, nisam znao što. Dodirnuo sam je zato što nisam znao kako drukčije da je utješim.
Drek! Prokleta govnarija! Vi niste samo na nekom putu u svoje ime, Joshua Isuse Christiane Kriste! Ponašate se kao da vas je sam Bog poslao na ovaj put. A to mora prestati! To mora smjesta prestati! Čujete li me? Da se niste usudili dopustiti da netko kleči pred vama! I da se niste usudili dopustiti da vam se ljudi klanjaju! Vi se nimalo ne razlikujete od bilo kojeg drugog čovjeka, i to dobro utuvite sebi u glavu! Postoji li ijedan razlog na ovom svijetu zbog kojeg ste ovdje gdje jeste i da ste ono što danas jeste, onda sam to ja! Ja sam vas postavila ovdje, ja sam vas stvorila. Ali nisam vas postavila zato da izigravate »drugi dolazak«, da iskorištavate slučajnu sličnost svog imena s Kristovim potičući ljude da vas spominju ne kao jednoga između sebe, nego kao neko božansko biće. Neku reinkarnaciju Isusa Krista trećeg milenija u osobi Joshue Christiana. Kakva podla, jeftina, odvratna smicalica kojom zavaravate te nesretne ljude! Iskorištavate njihovu nevolju i njihovu lakovjernost. To mora prestati! Čujete li me? To mora smjesta prestati!
Zapjenila se, doslovno zapjenila. Osjetila je kako su joj se
mjehurići pjene pripili oko kutova usana i usiše ih s dugačkim psikom.
A on je stajao poput kipa i gledao je kao da je pronašla i izvukla čarobni čep na njegovoj brončanoj peti, otvorivši prolaz kroz koji je
poput lavine istekla sva ona divovska energija koja ga je tjerala od grada do grada a da nije osjetio ni hladnoću, ni umor ni očaj.
Zaista to mislite? — prošaptao je.
Da! — odvratila je ne mogavši se suzdržati. Polako je vrtio glavom s jedne strane na drugu.
Nije istina! — rekao je dršćući. — Nije istina! Nije... istina! Naglo se okrenula od njega i pogledala u zid.
Suviše sam ljutita da nastavim ovaj razgovor. Idite, molim vas, u krevet. Idite u krevet, Joshua! Ležite i spavajte kao... svaki... drugi... običan... čovjek!
Takva tirada obično pomaže, pogotovo kad čovjek može iskaliti bijes na onom tko ga je izazvao. Ali večeras nije pomogla. Ne u Sioux Fallsu i ne kad je u pitanju Joshua Christian. Kad je napokon odteturao iz njezine sobe, osjećala se još gore, još ljuće. Preplavljena osjećajima za koje nije ni slutila da ih posjeduje. Nije mogla otići u krevet. Nije mogla ni sjesti, kamoli leći. Stajala je pritisnuvši užareno čelo o hladan zid svoje motelske sobe i poželjevši da je mrtva.
U sobi doktora Christiana bilo je prilično toplo. Ti dobri ljudi pobrinuli su se da mu nekako priskrbe ono što su smatrali da mu je najpotrebnije. Toplinu. Ali on je mislio da se nikad više neće ugrijati. Je li istina to što mi je rekla? Može li biti istina? Zašto sam se ikad rodio da moram to slušati? Nije istina. Ne može biti istina!
Njegove noge što su se poput klipova iz dana u dan dizale i spuštale, podnoseći abnormalne napore, odjednom su mu otkazale poslušnost i više ga nisu mogle držati. Skljokao se na' pod i ostao ležati na njemu lišen svih drugih osjeta osim stravičnog saznanja da je tako žalosno zakazao.
Njima ne treba nikakav Bog. Treba im Čovjek. Čim Čovjek postane Bog, prestane biti čovjekom. Bez obzira na to što kažu svete knjige, on, Joshua Christian, zna da Bog ne može patiti, Bog ne može osjetiti bol, Bog ne može biti jedno s ljudima čiji je bog. Samo čovjek može pomoći Čovjeku.
Kroza zid od guste magle on nemoćno posegne za sjećanjem, pokuša dozvati sliku žene na koljenima pred sobom i učini mu se sad da Judith Carriol ima pravo i da je žena doista s obožavanjem klečala pred njim. Učini mu se također da je doista uzvratio na to kao neki bog. Kao da ima pravo na to. Čovjek bi takvo obožavanje odbacio s
užasom i prijekorom. Ne, ne! On tada nije tu gestu tako protumačio. Vidio je samo ženu koju je bol tako slomila da više nije mogla ostati na nogama... bol ju je bacila na koljena, ne ljubav! Pomozite mi, povikala je bez glasa, pomozite mi, vi ste moj bližnji! I on je ispružio ruku, uvjeren da njegove ruke imaju moć da liječe i da joj može pomoći.
Ali ako je doista kleknula da mu se pomoli kao Bogu, onda je sve što je dosad uradio bilo uzalud. Ništa drugo nego svetogrđe. Ako nije jedan od njih, ako nije čovjek kao što su oni ljudi, onda sve ono što je učinio i što bi još mogao učiniti nema nikakva smisla. Ako nije jedan od njih, i stoga jedan s njima, onda je sve bilo samo prah. 1 ako nije jedan od njih, nego jedan iznad njih, onda su ga iskoristili da ukradu neku srž koju sami nikad ne bi mogli pronaći. Onda nisu ništa bolji od vampira, a on im je bio podatna žrtva.
Tijelo mu se trzalo, grčilo, podrhtavalo. Neutješno je plakao. Bio je slomljen. Slomljen čovjek ili slomljen idol? Je li to uopće važno? Slomljen je. I nigdje nikoga da pokupi krhotine, nikoga da ih ponovno slijepi. Jer Judith Carriol ga je napustila.
Ujutro je izgledao vrlo bolesno. Zgranuta i posramljena zbog svoga sinoćnjeg ispada, dr Carriol odjednom shvati da je on, doduše, često izgledao nasmrt umorno, ali još nikad bolesno. Kad joj se negdje usred noći bijes napokon bio stišao, znala je da se kobno poigrala sa snagama koje niti razumije niti poštuje. Da ih poštuje, nikad se ne bi mogla tako razgnjeviti. Shvatila je da je ono što ju je raspalilo gotovo do ludila bilo saznanje da je taj marionetski kralj, taj lik koji je sama stvorila, prisvojio sebi pravo koje mu ona nije dala niti mu namjeravala dati.
Kad joj je hladnoća sobe tako duboko prožela tijelo da joj se bijes uvukao u se i rasplinuo, spoznala je pogrešku koju je učinila. Nije je toliko zabrinjavalo to što je on sebi prisvojio moć koju mu ona nije odobrila, nego to što je bila počela umišljati sebi da jedino ona posjeduje stvarnu moć, a onda joj je Joshua jasno pokazao da on nosi u sebi nešto što ona nikada ne bi mogla stvoriti. Kad onaj tko je stvorio kralja dođe u sukob s kraljem, onda padaju kule, tvrđave se ruše. Sve u duhu. Njegovu duhu.
Kako da popravi učinjenu štetu? Nije znala, jer nije mogla čak ni pretpostaviti u čemu se ta šteta sastoji. Niti je mogla to na miran i

razuman način raspraviti s njim; njemu je za to nedostajalo i razuma i logike. Isprika također nije dolazila u obzir. Joshua uopće ne bi shvatio zašto se ona ispričava.
Prvi put u životu dr Carriol morala je priznati da se ono što je bila rekla ili učinila ne može ispraviti, bar ne na njezinu inicijativu.
Mama se postrance došuljala na doručak kao oprezni rak, bacila kratak pogled na lice doktorice Carriol. prestrašeno se trgnula, a onda se okrenula prema sinu i počela drhtati i jadati se. Dr Carriol to dokrajči jednim jedinim pogledom. Mama se umiri i obori pogled.
Joshua, jutros ne izgledate dobro — reče dr Carriol vrlo odrešito i mirno. — Možda bi bilo bolje da danas ne hodate, nego da uzmete kola.
— Hodat ću — odvrati on bolno. — Hodat ću. Moram hodati.
V hodao je. Toliko je loše izgledao da se Mama zgurila u automobilu i pustila da joj se suze slobodno slijevaju niz obraze. Joshua je govorio, slušao, davao savjete, tješio, onda opet hodao. U gradskoj vijećnici govorio je snažno i osjećajno, ali ne o Bogu. Pitanja o Bogu nastojao je po mogućnosti izbjeći ili je odgovarao na njih što je kraće mogao, objasnivši to novom dilemom u sebi koju mora raščistiti. Kad je to čula, dr Carriol se trgnula. Poželje od sveg srca, iz sve duše da kazaljke sata vrati natrag. Prokle svoju glupost, pomanjkanje kontrole, svoje emocionalne slabosti za koje dotad nije ni znala da postoje. Doduše, stanovnici Sioux Fallsa nisu ništa primijetili. Razlika između njegove još dojučer blistave spontanosti i današnje suzdržljivosti nije nikome pala u oči. S jedne strane zato što je i tako bolestan i slomljen posjedovao snažnu karizmu, a s druge zato što ga nijedan od žalosno bijednih ostataka stanovništva Sioux Fallsa koji su ostali u svojim domovima preko zime 2032/33. godine nije nikad vidio u živo.
Turneja se nastavila: Sjeverna Dakota, Nebraska, Colorado, Wyoming, Montana, Idaho, Utah. Dalje, dalje i dalje, po stravičnoj hladnoći, uvijek na nogama, hodajući kao da mu život ovisi o tome. Ali ona duševna vatra koja ga je grijala iznutra i davala mu snagu istekla je iz njega kad je dr Judith Carriol bila izvukla čep. Sad mu je duša bila hladna i prazna, i tijelo mu se počelo raspadati. Boljelo gaje. Svrbjelo. Krvarilo. Koža mu se raspucala i osula krastama. Svakog tjedna iskrsnuo bi poneki novi znak unutrašnjeg raspadanja. Rane.
Čirevi. Osip. Modrice. Raspucane usne. Mjehuri. Nikome nije govorio o tome, nikome ništa pokazao i nije zatražio liječničku pomoć. Za večerom bi pojeo isto tako malo kao što je jeo i preko dana, a onda bi se kao kamen svalio na krevet, sklopio oči i pokušao zaspati.
U Cheyenneu se onesvijestio i potrajalo je nekoliko minuta dok nije došao posve k sebi. Ne, ne, nije to ništa ozbiljno, trenutačna slabost, ništa drugo.
Ah da, i ta žalost. Strašna žalost.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 12:42 pm

Vjera za treći milenij - Page 2 Xyz49211


Ni Billy ni dr Carriol ni Mama nisu ga mogli urazumiti. Jednostavno se bio duhom udaljio od njih i od svih vanjskih dokaza tko je ili što je on sam. Koliko je dr Carriol mogla ustanoviti, nije mu doprlo do svijesti ni to da predstoji Marš milenija, jer kada bi mu ga god netko spomenuo, izraz lica mu se nimalo nije promijenio. Nije pokazao nikakvo zanimanje. Bio je automat koji hoda, automat koji govori.
Sada je neprestano govorio o svojoj smrtnosti. Sve češće je naglašavao kako je on samo čovjek, vrlo bijedan i nesavršen čovjek, isto tako osuđen da umre kao i svi ostali ljudi.
— Ja sam čovjek! — viknuo bi svojim slušateljima, a zatim se grozničavo zagledao u njihove oči ne bi li u njima našao potvrdu da mu vjeruju. A kad je umislio da u njemu gledaju Boga, održao bi im čudne propovijedi u kojima su se riječi obrtale u sve užim krugovima a sve u tom smislu kako je on isto tako čovjek kao i oni. Ali njegovi ga slušatelji, dakako, nisu ni slušali; bilo im je dovoljno da ga vide.
I nadalje je hodao, i ljudi su hodali zajedno s njim a da nisu primjećivali njegovu bol. Nisu primjećivali koliko mrzi taj teret odgovornosti koji stavljaju na njega. Ah, kako da im utuvi u te njihove tvrde glave da je on samo čovjek, da ne može činiti čuda, da ne može izliječiti rak i da ne može uskrsnuti mrtve, da ne može, ne može, ne može, ne može. Da ništa ne može!
Zato hodaj dalje, hodaj, Joshua Christiane! Ne daj suzama na oči! Ne dopusti da itko primijeti koliko patiš! Ni kako se osjećaš! Je li to prava žalost? Jesam li dosegao dno žalosti ili moram još dublje pasti? Hodaj, hodaj! Oni nešto trebaju. A ti, jadni čovječe, ti si jedino što su uspjeli naći. Strašno. Oh, zašto ih ne mogu natjerati da shvate da je
ono što su našli samo običan čovjek. Čovjek kao što su i oni. Njihov bližnji. Čovjek nesavršen. Čovjek umoran. Čovjek bezvrijedan. Smiješno. Kakav još čovjek? Oh, svakakav.
Hodao je, jer to je značilo nešto raditi. Mehanizirao je svoju bol, tjerao je s jednoga dijela svog tijela na drugi, a to je bilo mnogo bolje, oh beskrajno bolje nego trpjeti tu bol samo na jednom jedinom mračnom, nepomičnom mjestu. Mračnom, nepomičnom mjestu njegove duše.
A najveća od svih tragedija Joshue Christiana bila je u tome što nitko nije primijetio kako je njegova ljudskost silno porasla zasjenivši čak i njegov teški duševni poremećaj. Postao je više čovjek, ne više od čovjeka.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Vjera za treći milenij - Page 2 Empty Re: Vjera za treći milenij

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu