Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Anđelika

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

Anđelika                  - Page 3 Empty Anđelika

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 1:47 pm

First topic message reminder :

Anđelika                  - Page 3 14757410

Po povratku u Francusku, Anđeliku su, pod nadzorom kapetana Montadura, poslali u njen zamak u Plesiju, gde će ostati sve dok ne pristane na pokornost kralju i ne prihvati da mu opet postane naložnica. Premda su uslovi takve nagodbe krajnje ponižavajući, Anđelika odlučuje da pristane zarad dobrobiti svoje dece. Ali, kad pruži pribežište progonjenim protestantima, zamak joj zapale dragoni. Njen sin Šarl-Anri tada je ubijen, a ona napastvovana. Florimon jedva uspeva da se spase. Ozlojeđena i puna mržnje, Anđelika podiže na noge seljake i sve seoske plemiće, i katoličke i protestantske, protiv kraljeve vojske. Vodiće očajničku pobunu, tokom koje će na svet doneti malu Onorinu, skrivaće se kako zna i ume, ali da li će uspeti da pobegne kralju i njegovim vojnicima…
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Anđelika                  - Page 3 Empty Re: Anđelika

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 2:36 pm

Anđelika                  - Page 3 Leighton_Edmund_Blair_The_Hostage_1912_Oil_on_Canvas


42.
GOSPOĐO BUDITE POZDRAVLJENI
Kad je spazila njegovu četvrtastu čeljust, mrk i uporan pogled, čvrsta ramena, kad ga je vidjela utegnuta u ogrtač od smeđeg sukna, opšiven pažljivo zlatom na zapučku, kad ga je vidjela sa vezanom kravatom i cipelama visokih peta i svim onim na njemu što je "odavalo" prijestolnicu, Pariz i njegove kočije i njegove plave noći, bilo je to za nju takvo iznenađenje da nije odmah shvatila šta sve za nju može značiti ova utvara iz njezine prošlosti. Ta će utvara otkriti identitet markize du Plessis-Belliere, identitet buntovnice Poitoua, izazvat će njezino hapšenje u kraljevo ime zbog zločina pobune, značit će zatvor, suđenje, Honorininu propast koja će kao i Florimond zauvijek nestati iz njezina života. Ta utvara će onemogućiti njezin bijeg za američke otoke.
Mozak joj je bio paraliziran, nesposoban da misli. Prepoznala ga je odmah i, u stvari, bila zadovoljna što ga opet vidi. Desgrez! Bio je tako daleko... a opet tako blizu!
On joj se nakloni, kao da ju je jučer napustio.
Gospođo, budite pozdravljeni. Kako ste?
Ona zadrhta, kad je čula njegov glas. koji joj je donosio daleki odjek njihovih prepiraka, mržnje i straha, što ih je proživjela njegovom krivnjom, odjek ljubavnih i brutalnih trenutaka doživljenih u njegovu zagrljaju.
Pratila ga je očima dok je prelazio preko sobe i sjeo za Baumierov pisaći stol. Nije nosio vlasulju, što je davalo nekadašnju prisnost njegovu licu, sjetilo je, usprkos njegovim oštrim crtama, lica siromašnog studenta bekrije, kojega je upoznala prije no što bijaše stupio u policiju. Naprotiv, njegovo otmjeno odijelo i njegove sigurne kretnje, način na koji se smjestio u fotelju, to jest kao čovjek naviknut na teške dužnosti, bili su joj strani.
Njegove crte lica bile su još markantnije, u uglovima očiju još se dublje urezala podrugljiva brazda, dok mu se s obje strane ustiju opažala neka polutužna i polunježna bora, koja se tu zadržala i kad se nije osmjehivao. On joj se odmah prijazno osmjehne svojim zubima deračima.
Onda, draga Markizo anđela, bilo je, dakle, suđeno da se opet vidimo usprkos vašoj žurbi pri našem zadnjem susretu. Kad je to, dakle, bilo...? Vrlo davno...
četiri... ne, pet godina! Već! Kako vrijeme prolazi! Za neke je bilo bogato događajima, za vas, na primjer. To je sastavni dio vašeg genija kojem nije suđeno da miruje. A za mene? Oh! Šta ćete, moj je život sigurno mirniji, kad vi ne upadnete u nj. Bavim se običnim, svakodnevnim poslovima. Nedavno sam uhapsio vašu susjedu... markizu de Brinvilliers. Ne znam da li je se sjećate; stanovala je nekoliko ulica podalje od vaše palače Beautreillis. Ona je otrovala svu svoju obitelj i još nekoliko desetaka osoba. Godinama sam slijedio njezin trag, a vi ste mi pomogli da je uhapsim. Pa da. Vi ste mi dali dragocjene podatke, zapravo ja sam vam ih prijazno iznudio, sjećate se ispitivanja u vezi s provalnom krađom koju su izvršili vaši dobri prijatelji pripadnici Dvora čudesa. Zar se više toga ne sjećate? Ne? Vidi se da su se poslije toga dogodile mnoge stvari. Ah! Draga moja, truje se mnogo danas u Parizu. Radim kao lud. I u Versaiilesu ima mnoga trovača. Ali tamo je istraživanje dosta teško... Pa dobro, vidim da vas sve ove brbljarije nimalo ne zanimaju. Govorimo radije o drugim stvarima. Dobio sam nalog da vas opet pronađem i da vas uhvatim. Mene uvijek zapadnu neprijatni zadaci. Uhvatiti buntovnicu Poitoua! Nimalo ugodan posao! A moja struka nije u tome da se skitam po provinciji kao što je vaša... Jadnoj provinciji, bez života, opustošenoj, a u kojoj su ljudi nalik životinjama i kojih se usta odmah zatvaraju čim se spomene vaše ime... Morao sam dignuti ruke i prepustiti stvar slučaju. Ovo njuškalo Baumier se, međutim, umiješao. Došao je u Pariz da podnese izvještaj o tim vječnim vjerskim problemima i u isto doba da traži obavještenja o nekoj ženi koja... o nekoj ženi što... Zašto sam utuvio sebi u glavu da ste ta žena vi? Ne znam ni sam. Nakon nedavnog razgovora sa ljubaznim namjesnikom La Rochelea, gospodinom de Bardagneom moje zadnje sumnje su otpale. Navrat-nanos sam pojurio da vas opet vidim, predraga moja. I stvarno ste vi. Moj zadatak je izvršen. Znate li da ste se pomladili... ? Pa da, iznenadio sam se čim sam vas vidio. Da li me ova vaša mala, skromna kapa podsjeća na služavku gazde Bourjusa, na vrijeme kad sam dolazio da popijem čašu bijelog vina iz Suresnesa u krčmi "Crvena krinka"? Poslije me je vaše lice kraljeve milosnice, okićeno draguljima, razočaralo. Vjerujte mi, na njemu sam počeo zapažati znakove kojima su obilježena lica mojih trovačica: lakomost, ambicija, strah, želja za osvetom. Sada, svega toga nema na vašem licu. Opet me gledaju nevine oči mlade žene, ali i još nešto uz to: duboko iskustvo. Što vas je tako očistilo, ispralo? Od čega su vam obrazi postali glatki i djevičanski, a oči ogromne i vapijuće za pomoću. Kad sam maloprije ušao u sobu, rekao sam sebi: Bože! kako je mlada! Vrlo ugodno iznenađenje, treba priznati, poslije pet godina što se ne vidimo. Možda su na mene djelovale suze na vašim obrazima...? Zar ih je taj stari štakor, Baumier, izazvao, draga? Zašto? Što ste još učiniili te ste ponovo dospjeli u crne kandže policije...? Kad ćete već jednom naučiti da budete oprezni...? Hoćete li mi napokon odgovoriti? Vaše su oči, doduše, rječite, kao što su uvijek bile, ali to mi nije dovoljno. Htio bih čuti zvuk vašeg glasa.
On se sagne naprijed, vrlo ozbiljan, uprijevši svoje zjenice u njezine. Ona je šutjela. Nije bila u stanju ni riječi progovoriti. Kao da je iz dubine svog očajanja zaklinjala: "Desgrez, prijatelju moj Desgrez, u pomoć!"
Ali nikakav zvuk nije prešao preko njezinih usana.
Desgrez ušuti. Dugo ju je promatrao. Crtu po crtu, pojedinost za pojedinošću. Kao da je ponovo htio upoznati lice i oblik žene koja je bezbroj puta uskomešala njegove snove.
On se nadao svemu, da će je vidjeti propalu, ostarjelu, drsku, žučljivu, ali nikako nije očekivao vedru bol, nijemu i ganutljivu molbu u zelenim joj zjenicama, koje su bile jasnije i bistrije no ikada.
"Vjerovao sam da si lijepa", mislio je, "ali ti si još ljepša...! Kakvim čudom?"
On osjeti iskreno poštovanje prema toj ženi koja je dala takav dokaz o svojoj snazi, zaštitila svoj duhovni integritet usprkos užasnim godinama, ratu, porazu, koja je sačuvala svoj život zvjeri progonjene i u neprestanoj opasnosti. Nagne se i uozbilji.
Gospođo, kako da vam pomognem?
Anđelika se strese kao da se probudila iz hipnotičkog sna.
Da mi pomognete! Vi biste pristali da mi pomognete, Desgrez?
A što sam drugo i radio otkad vas poznam. Da, čak i kad sam pokušao da vas zaustavim u Marselju, radio sam to samo zato da vam pomognem. Što ne bih bio dao da sam vas mogao spriječiti u onom kobnom bijegu koga ste tako skupo platili?
Ali... vi ste dobili naređenje da me uhapsite?
Jasno... i to ne samo jednom već dva put. Međutim, ja vas neću uhapsiti. On odmahne glavom.
Jer ovaj put... to bi bilo užasno za vas. Više se ne biste izvukli. Morao bih vas predati vezanih nogu i ruku, jagnje moje. Ne znam da li biste izvukli živu glavu, ali znam da bi ste slobodu zauvijek izgubili. Nikad više ne bi ste ugledali svjetlo dana.
Vi riskirate svoju karijeru, Desgrez.
Nije pametno s vaše strane da me na to podsjećate baš u času kad vam nudim svoju pomoć. Ne mogu vas zamisliti osuđenu na doživotni zatvor, vas koji ste stvoreni za velike prostore. Zbilja, je li istina da ste htjeli s tridesetak protestanata otploviti na američke otoke?
Nemarno je prelistavao spisak putnika "Svete Marije". Vidjela je kako na papiru plešu prezimena: Manigault, Berne, Carrere, Mercelot... i imena: Martial, Severina, Laurier, Rebeka, Jeremija, Abigaela, Rafael. Načas je oklijevala.
Svaki se policajac služi sa stotinu načina da iznudi priznanje. Da nisu njegov siguran glas, te zajedljive riječi s iznenadnim preljevima nježnosti imali za cilj nepovjerenje ili da se on s njom na neki način sporazumi? Ona bi mogla jednom jedinom riječju izdati svoje prijatelje, one koje je htjela na svaki način zaštititi. Njezine usne zadrhtaše. Odlučila je da igra otvorenim kartama.
Jest, istina je - reče.
Desgrez se opet odbaci natrag i čudno, lagano uzdahne.
Dobro je - reče - što niste posumnjali u mene. Da ste to učinili, bio bih vas možda uhapsio. Čudno je to u našem zanatu, da s godinama postajemo istodobno i tvrdi i osjećajniji, krvoločniji i nježniji. Odričemo se svega, osim nekih malih stvari, koje zlata vrijede. I što vrijeme više prolazi, sve nam dragocjenije izgledaju. Vaše prijateljstvo predstavlja za mene takvu skupocjenu sitnicu. Rijetko se prepuštam povjerljivostima, draga, a ovaj put to činim zato što znam da vas nikad više neću vidjeti ako vas ovaj puta pustim.
Vi ćete me, dakle pustiti?
Pustit ću vas, ali meni se čini da vas time nisam dovoljno zaštitio, jer se ovaj put nalazite u zaista gadnoj kaši. Što već prije niste otputovali za otoke? Bio je to najbolji izlaz. Ne bih vas bio nikad više vidio i bio bih odahnuo. Ovako se samo žderem. Ovaj Baumier vas je pretekao brzinom. Svi će vaši saučesnici biti odmah pohapšeni. Njihov brod je pod nadzorom. S te strane za vas ne mogu ništa poduzeti... Kako vam je palo na pamet, lijepa moja curice, da se uvučete među ove heretike baš u trenutku kad ste imali tisuću valjanih razloga da ne padnete nikome u oko? Danas se previše bave njima, a da bi njihove kuće mogle pružiti sigurno sklonište, a da i ne spominjem kako nisu nimalo zabavni. Hladni ljudi, koji čak ne znaju ni kako se ljubi. Razočarali ste me!
Kažete da će ih pohapsiti? - upita Anđelika, koja je od svega onog što je kazao samo to čula. - Kada?
Sutra ujutro.
Sutra ujutro! - ponovi ona problijedivši.
Nitko nije ni u snu pomišljao na takvu mogućnost. Sutra ujutro će ljudi u crnim odijelima provaliti u dvorište, u kome su procvjetali španjolski jorgovani i šeboji i naći će djecu kako igraju kolo oko palme. Uhvatit će ih za ruke i odvesti ih zauvijek. Zatim će okovati gazdu Bernea, gurat će staru Rebeku i tetku Anu, koja
će se buniti pritišćući Bibliju i matematičke knjige na svojim mršavim prsima. Oni će joj istrgnuti knjige i bacit će ih u kanal.
I u uskim uličicama četvrti pod bedemima prolazit će žene u bijelim kapama na glavi i na brzinu svezanim zamotuljcima u rukama, prolazit će muškarci s okovanim rukama, ustrašena će djeca trčati iza velikih vojnika u čizmama, koji će ih odvući tko zna kamo.
Desgreze, rekli ste da ćete mi pomoći...
A vi ćete to iskoristiti da upozorite one ljude...? E to ne može, čedo moje malo. Dosta je vaših gluposti? Dajem vam taman toliko vremena da pod mojim nadzorom pođete po svoje stvari, a onda ću vas izvući iz ovog opasnog kruga u koji ste se nepromišljeno uvalili. Vi vrlo brzo zaboravljate da i na vas čekaju vješala i da vam baš nikakve koristi ne bi bilo od toga što ste papistkinja, kad bi se netko drugi, umjesto mene, malo bolje pozabavio vašim slučajem i vašom ličnošću.
Desgrez, poslušajte me.
Ne.
Dvadeset i četiri sata... Tražim samo dvadeset i četiri sata odgode. Upotrijebite svoju moć, isposlujte odgodu njihova hapšenja do prekosutra ili u najgorem slučaju do sutra uvečer.
Do vraga, vi ste ludi - uzvikne Desgrez, koji se ozbiljno naljutio. - Vi sve više tražite. Muku mučim kako da spasim vašu glavu ucijenjenu na pet stotina livara, ali vama ni to nije dosta.
Dvadeset i četiri sata, Desgrez... dajte mi samo dvadeset i četiri sata i spasit ću i sebe i njih!
Vi tvrdite da ćete prije sutrašnje večeri uspjeti pedesetak osoba kojima prijeti hapšenje tako daleko odvesti da ih više neće biti moguće uhapsiti?
Jest, uspjet ću.
Desgrez ju je promatrao šutke nekoliko trenutaka.
Kakva vam se to zvijezda upalila u očima? - reče on potaknut nenadnom nježnošću.
Oh! Prepoznao sam je. Nitko vas neće izmijeniti, Markizo anđela. Eh! Neka bude. Dat ću vam odgodu koju ste tražili. Radi onog osmijeha kad ste rekli: "Jest, uspjet ću!"
Ona se htjede dignuti, ali je on zaustavi.
Znajte, samo dvadeset i četiri sata. Ni minuta više. Kad bih i htio, ne bi više mogao postići. Ovdje me uvažavaju, jer sam desna ruka gospodina Le Reyniea, namjesnika kraljevske policije. Ovamo sam došao zbog posebnog zadatka, zbog vas i ne bih se smio miješati u provincijske poslove. Baumieru sigurno neće biti pravo da se miješam u hapšenje "njegovih" protestanata. Međutim, naći ću neku izliku da se hapšenje odgodi do sutra uvečer. Ali duže od toga je nemoguće. On je lija. Zna da će uskoro nizozemska flota uploviti u La Rochelle. Metež koji nastaje u takvim prilikama mogao bi vrlo dobro doći onima na koje već dugo vrebaju. Prije dolaska flote svi moraju biti u zatvoru.
Shvaćam.
Prođite ovuda - reče on, dirnuvši je u lakat. Potom je povede k vratima što su se nalazila iza stola - Ne volim da vas vide kako izlazite. Izbjegnut ću tako radoznala pitanja.
Anđelika se zaustavi.
A djeca? Ne mogu ih ostaviti!
Već odavna sam ih poslao kući - progunđa on - Ona mala riđa đavolica, čini mi se da je vaša kćerka. Razbila nam je bubnjiće svojom dernjavom. Rekao sam starijem dječaku "Pođite k ocu, ne govorite nikome ništa i čekajte povratak gospođe Anđelike" U međuvremenu vas je Baumier preslušavao. Ali ja sam znao da ću i ja poslije doći na red.
Oh! Desgrez! - šapne - Kako ste dobri.
Prošli su uskim i tamnim hodnikom, a onda on otvori neka vrata. Vani je već pao gusti mrak. Sasvim blizu, iz jednog oluka, izlijevali su se čitavi potoci vode. Međutim, kiša je bila prestala, ali vlažan vjetar kao da je pobjesnio, na mahove je žestokim zapusima provaljivao u uličicu. Desgrez se zaustavi na pragu. On uzme Anđeliku u naručje na onaj svoj neusiljen i neodoljiv način kojemu se teško bilo oprijeti
Ljubim vas - reče - Mogu vam to slobodno reći, sad više nije važno.
Svojom čvrstom rukom pridrži njezinu zabačenu glavu. Njoj se učini da gubi svijest, ne zbog stiska, već što ga zbog mraka i vjetra nije više ni vidjela, ni ćula. Postao je nestvaran. U njoj je još živjela samo želja zarobljene ptice da zauvijek pobjegne.
On shvati da u rukama drži samo odsutne tijelo, duh koji je lutao daljinom. Za ovu progonjenu ženu on nije više bio on, živ i stvaran čovjek, već utvara iz njezine prošlosti koja se trudila da je povuče u svoj grob. Ona je jurila u susret svojoj sudbini, u kojoj njemu nije bilo mjesta.
"Stvorena za beskraj", pomisli on, "za slobodu". Nagnut nad njenim usnama, on ih ni ne dotakne:
Zbogom Markizo anđela! - šapne.
Vrlo nježno spusti svoje ruke. Ona se odmakne, učini nekoliko koraka, pa kao da se predomislila, okrene se, ali je on više nije vidio. Začuje njezin glas:
Zbogom Desgrez, prijatelju moj...! Hvala! Hvala!

Anđelika je u noći trčala gradom. Vjetar joj je usne prevukao solju. Mora da je tako trčala Lotova žena u ugroženoj Sodomi, dok su se povrh grada već gomilale smrtonosne čestice, koje će ga uništiti.
Stigla je kući bez daha.
Svi su bili na okupu: djeca, gazda Gabriel, stara Rebeka i tetka Ana, Abigaela, stari pastor sa sinom i njegovim siročetom.
Opkole je, a zatim je uzeše grliti i obasipati pitanjima:
Govorite - navaljivao je trgovac - zaustavili su vas. Zašto? Što se dogodilo?
Ništa opasno.
Čak je i tetka Ana ponavljala drhtavim glasom:
Grdnog smo se straha zbog vas naužili. Bojali smo se da su vas zatvorili.
Nije ništa bilo.
Ona se silom osmjehivala da bi ih umirila. Videći ih tu, na okupu, sada je bila sigurna da će ostvariti svoje planove i da će ih na kraju sve spasiti. Svi su za njom pošli u kuhinju. Morala je sjesti, a Rebeka joj donese vina. Pitala ju je koje najviše voli. Predlagala je da će otvoriti više boca. Ionako svu zalihu vina ne mogu prenijeti na brod.
Brod? - reče gazda Gabriel - zbog broda su vas, zar ne i zaustavili? Da štogod ne slute?
Nije ništa opasno.
Ponavljate da nije opasno, a međutim, blijedi ste kao krpa. Što je dakle? Govorite! Treba li upozoriti Manigaulta?
Njega nije bilo lako prevariti. On stavi, ruku na Anđelikino rame.
Već sam se spremao da potrčim do Palače pravde.
Bili biste učinili tešku pogrešku, gazda Gabriele. Uvjerila sam se da ona gospoda nešto sumnjaju, ali nemaju dokaza, a dok ih skupe, bit ćemo daleko. Pretpostavljam da Martial i Severina nisu ništa govorili.
Srećom nas nisu ništa ni pitali - reče Martial. - Neki nam je gospodin odmah prišao. Uzeo je Honorinu u naručje, da ne bi plakala i rekao nam: "Vratite se kući, gospođa Anđelika će doći poslije za vama." Drugima kao da to nije bilo pravo, ali on nas je sam odveo na ulicu.
Mislim da je došao iz Pariza - primijeti Severina sjajnih očiju. - Drugi su ga gledali s poštovanjem.
Anđelika potvrdi:
Taj je gospodin moj prijatelj i obećao mi je da noćas bez brige možemo spavati.
Zar imate prijatelje u pariškoj policiji, gospođo Anđeliko? - upita osorno gazda Gabriel.
Anđelika rukom pređe preko čela.
Da. Puki slučaj, ali istinit. I kao što vidite može nam biti od koristi. Sutra ću vam sve ispričati. Večeras sam umorna i mislim da bi valjalo djecu u krevet spremiti.
Međutim, kad su se svi povukli, ona reče Abigaeli da ostane.
Treba da s vama govorim.
Počekale su da se sve smiri u velikoj kući i da Honorina usne. Anđelika pođe u sobu do kuhinje, u jednom uglu potraži kovčeg i iz njega izvadi najtopliji ogrtač i vunenu maramu, koju čvrsto sveže pod bradu da joj drži kapu.
Nisam htjela gazdi Berneu govoriti o svom planu - reče Abigaeli, jer bi me on sigurno spriječio da ga izveden. Sad jedino ja mogu nešto poduzeti. Međutim treba da znate o čemu se radi.
Ona joj bez reda sve ispriča. Izdali su ih. Tko? Možda neki od Manigaultovih namještenika. Možda netko od njihovih. To u stvari i nije važno. Važno je da Baumier sve zna. Znao je njihova imena. Njegove uhode i redari nadziru ih, nadziru skladišta i "Svetu Mariju". Njihove su kuće obilježene. Crni anđeo propasti već je položio svoju nevidljivu ruku na pročelja lijepih kuća ili skromnih daščara u četvrti pod zidinama. Sutra će ih sve pohapsiti.
Abigaela je slušala bez riječi. Više nego ikad, bila je nalik nekoj flamanskoj gospi, s onim svojim dugim i nježnim licem, s blijedim obrvama i s bijelom kapom. Ostala je mirna. Ona je imala dovoljno duševne snage da se pomiri s onim što će se dogoditi, ali to joj je lako, mislila je Anđelika, jer Abigaela nije znala za nevolje. Ona nije znala što je zatvor, što znači biti progonjen kao divlja zvijer, što znači nemati ni kamena da se nasloni umorna glava, što znači uzalud zvati u pomoć.
Ostaje nam samo još jedna mogućnost - reče. - Moram pokušati. Baš zbog toga mo ram još večeras izaći.
Abigaela zadrhta.
Večeras? Po ovoj oluji! Slušajte...
Vjetar je drmao prozorske kapke i stakla. Kiša je opet počela padati i buka njezina padanja miješala se s muklim šumom mora.
Krajnji je čas - reče Anđelika. - Moramo do sutra svi biti na brodu, inače smo izgubljeni.
Na brodu? A kako? Sami ste rekli da je luka pod nadzorom. A nijedan brod neće na more po ovakvom vremenu.
Jedan je dovoljan - reče Anđelika uporno. - Treba iskoristiti posljednju mogućnost. Budite spremni, Abigaelo. Htjela bih da u mojoj odsutnosti pripremite prtljagu. Vrlo malo stvari. Ruho za presvući se i nešto rublja.
Kad ćete se vratiti?
Ne znam. Možda u zoru. Ali budite spremni... Nesumnjivo ću vam donijeti vijest da je brod spreman za polazak i da treba požuriti.
Ona pođe k vratima, ali je nova misao zaustavi.
Ako se ne vratim, Abigaelo, ma što se dogodilo, nastojte zaštititi moju kćer Honorinu. Kako sam glupa...! Moram se vratiti. Ne može drugačije biti!
Abigaela joj se primakne i rukom joj obujmi ramena.
Što ćete učiniti, Anđeliko?
Nešto vrlo jednostavno. Idem, potražit ću kapetana jednog broda. Poznam ga i zamolit ću ga da nas sve odvede.
Mlada je djevojka čvrsto privine k sebi i podigne oči. Anđeliku je iznenadio ozaren izraz njezina lica.
Naivna vizija iz njezina djetinjstva pomiješa se s utjehom što ju je osjetila otkrivši ovo prijateljstvo. Dok je bila mala, a oluja zavijala nad močvarama Monteloupa, ona je zamišljala da se nalazi u zagrljaju Djevice Marije i strah bi je odmah prošao. Ona nasloni svoje čelo na Abigaelino rame.
Ova joj poluglasno reče:
Zašto nastojite da nas svih odvedete? To će samo povećati vaše poteškoće. Mogli ste se sami spasiti, Anđeliko, osjećam to...
Ne. Ne bih to mogla - odgovori Anđelika, odmahnuvši glavom. - To bi bilo zaista iznad mojih snaga. Vi ne možete shvatiti, moja dobra Abigaelo, ali znam da nikada ne bih otkupila prolivenu krv, ni zablude svog života kad ne bih pomogla vama i vašoj protestantskoj braći da se spasite...
Na kraju gotovo veselo doda:
Večeras ili nikad! Evo, zato moram uspjeti!
Abigaela je otprati do velikih ulaznih vrata. Iznenadni zapuh ugasi svijeću. Dvije se žene zagrliše u mraku. Anđelika se pripije uza zid, da bi se bolje zaštitila od vjetra i klizne prema bedemima. Nije čula kad su se vrata opet zatvorila.
Dok se ona bude borila, Abigaela će bdjeti poput upaljene svijeće. Anđelika se neće osjećati usamljenom. Gotovo na koljenima se vukla po mokrim stepenicama koje su vodile do stražarnice. Stigavši na vrh zagluši je pobješljelo dahtanje mora. Čula je kako se o nasip razbijaju žestoki udarci razbješnjelih valova. Pjena je prskala uvis, plavila sve i razlijevala se po pločicama glatkim poput ogledala. Bila je već mokra kad je dospjela do stražarnice svjetionika.
Nekoliko je trenutaka stajala u zaklonu nekog stupa da bi došla do daha, a zatim se digne na vrhove prstiju i kroz priječnicu pogleda u stražarnicu. Spazi vojnika Anselma Camisota, koji je snuždeno sjedio blizu mangale, s koje je žerava bacala crvenkaste odsjeve na njegovo okruglo, neobrijano lice.
Srećom, Anđelika je poznavala bojažljivost svog čeznutljivog udvarača: nijedan prizor nije mogao biti neutješljivi od ovog osamljenog vojnika koga je spazila kroz dvije ukrštene šipke, kako sjedi pod svodom srednjevjekovne vježbaonice.
Ona, međutim, nije imala drugog izlaza. Stade udarati po prečki.
Vojnik podigne oči i na licu mu se pojavi silno zaprepaštenje ugledavši utvaru, koju mu je noćas poslao bog oluje. Protrlja više puta oči, skoči kao lud, noge mu se zapletu o koplje, spotakne se o kacigu, položenu na zemlju, od čega je odjeknuo cijeli svjetionik i napokon se dovuče do vrata i otvori ih.
Anđelika se već bijaše ušuljala unutra. Ona zabaci na leđa svoju mokru kukuljicu i odahne s olakšanjem.
Vi? Gospođo Anđeliko! - progovori Anselmo, Camisot zadihano, kao da je trčao. - Vi! Kod mene...!
Ovo "kod mene", što se odnosilo na mračnu i okruglu dvoranu, slamnjaču i skromnu večeru od rakova te crnog stražarskog kruha, zvučalo je vrlo ganutljivo.
Gospođine Camisote, došla sam vas moliti da mi učinite veliku uslugu. Treba da mi otvorite mala vrata na uglu, jer moram izići iz grada.
Vojnik je razmišljao o toj molbi i na licu mu se javi izraz razočaranja i strogosti.
Treba... Moram... Samo to! Ali to je zabranjeno, ljepotice moja.
Baš radi toga se i obraćam na vas. To je jedini prolaz. Znam da vi imate ključeve.
Jadni Camisot je sve više mrštio svoje obrve kao u gorile.
Ako je zato da biste se sastali s nekim ljubavnikom, ne računajte na mene. Ja nisam samo čuvar bedema, već i morala.
Anđelika slegne ramenima.
Mislite li da je ovo prikladno vrijeme za ljubavne sastanke na pustari? Vojnik je slušao kako kiša bije i vjetar zavija i nasrće na svjetionik.
Imate pravo - odgovori Camisot. - čak i ovdje je bolje nego vani. Ali zašto onda hoćete da iziđite iz grada?
Ona brzo smisli odgovor.
Moram odnijeti poruku nekomu tko se krije u zaseoku Saint-Maurice... Nekome kome prijeti smrt... jednom pastoru...
Razumijem - promrmlja Camisot - ali budete li se miješali u ovakve poslove, svršit ćete u zatvoru. A meni ne prijete samo muke, već vješala.
Nitko neće riječ zucnuti... Obećala sam da ću odnijeti poruku i odmah sam pomislila na vas. Nikome nisam govorila o svojoj namjeri, ali ako me vi odbijete, kome bih se mogla obratiti s istim povjerenjem?
Ona nježno položi svoju ruku na njegovu veliku, dlakavu šapu i molećivo ga pogleda. Jadni Anselmo Camisot se sasvim zbuni.
Iako joj je on ponekad, u prolazu, dobacio pokoju ljubaznu riječ, kao što će uraditi svaki vojnik koji nešto do sebe drži, ipak nikad, baš nikad se ne bi usudio čak ni pomisliti da će ga ona jednog dana gledati u lice, i to još na takav način. On prijeđe rukom preko svoje brade misleći pri tom na svoje čekinje i svoju ružnoću koja je oduvijek izazivala smijeh žena.
Bit ću vam vrlo zahvalna, gospodine Camisote - navaljivala je Anđelika - vrlo, vrlo zahvalna.
Vojnikova želja nije išla dalje od jednog poljupca, ali i sama pomisao da bi te usne mogle biti milostive prema njemu, najbjednijem vojniku u garnizonu, bila je dovoljna da mu pomuti pamet. Njegovi su drugovi često govorili o hladnoći lijepe služavke obitelji Berne.
Koliko li će se iznenaditi, ako jednog dana doznaju da je on, Anselmo, ruglo i metoda svačijeg smijeha, postigao ono što su najveći kicoši među njima smatrali nemogućom srećom! Ah! Imao bi i zašto da zapali svijeću u nekoj papističkoj crkvi! Tko zna što se još može dogoditi? Već unaprijed je bio užasnut.
Na kraju promuca muklim glasom:
Eh! Pa dobro! Na kraju krajeva nikome tim ne škodim, hm! Gospodar sam na bedemima i ako se ne izložim malo za takvu ženu kao što ste vi, za koga bih se onda izložio?
On skine s klina svežanj ključeva.
Kad se vratite, hoćete li se malo zadržati... kod mene?
Hoću, zadržat ću se - reče ona, spremna na svaki ustupak.
Ona mu se osmjehne, jer je pomislila kako taj vojnik i nije loš mladić, naime, nije bar zahtijevao, kao toliki drugi, da mu unaprijed plati. Anselmo Camisot je izračunao da će do njezina povratka imati dovoljno vremena da se obrije, pri čemu će mu oklop poslužiti kao ogledalo i da iz tajnog skrovišta svjetionika izvuče neke dragocjenosti za koje je jedino on znao: bocu bijelog vina i nešto pršuta... Upriličit će pravu gozbu!
Anđelika je drhtala od nestrpljenja dok je za njim išla prema uglu bedema, gdje je nekada, u malom podzemnom hodniku, stajala četa strijelaca koja je, u slučaju opsade, imala zadatak da strelicama obasipa napadače. Kroz drvena vrata izlazilo se na usko stubište kojim se stizalo do duna. Anđelika prekorači prag i počne silaziti po klizavim stepenicama, izlažući se opasnosti da slomi vrat.
Stražar joj je odozgo osvjetljavao put, ali mu je vjetar nekoliko puta utrnuo svijeću, pa je mlada žena morala čekati da se svijetlo pojavi priljubivši se uza zid s kojega kao da ju je pobješnjela oluja htjela otrgnuti i baciti u provaliju.
Napokon, osjeti pod nogama mekano i raskvašeno tlo. Bila je izvan grada.
Po buci razularenih valova, koji su se razbijali o žalo, ona nasluti put, koji je vodio strmom morskom obalom i uputi se njime. Nije ga vidjela, već se po pijesku kojim je put vodio ravnala pri hodu. Katkad bi zabasala u travu ili bi udarila u neki grm tamarisa. Tada bi, tapkajući nogom, opet tražila go i čist prolaz staze. Činilo joj se da se nikad prije nije probijala kroz tako gusti mrak.
Nigdje nijedne svijeće, nigdje neke svjetlosti po kojoj bi se mogla ravnati u ovom oceanu mraka. Hladna kiša neprestano je padala. Mokre su joj se trepavice lijepile. Ponekad je hodala zatvorenih očiju. S lijeve strane naslućivala je da se litica okomito ruši u ponor. Dovoljno je da malo posrne, pa da se sruši u nj i da se smrska u podnožju tog vapnenastog zida.
Strah ju je sve više hvatao; malo-pomalo toliko nabuja da se nije usudila hodati dalje. Uze puzati četveronoške, pipajući rukama i koljenima po blatu staze koju je kiša pretvorila u potok. Uskoro nije mogla dalje. Da bi se oslobodila tjeskobe koja ju je mučila, odluči da se spusti do obale i da onda nastavi žalom, jer i žalom je
mogla stići do cilja, ali se bar nije izlagala opasnosti da se negdje surva. Po drvenom križu na rubu staze, koji bijaše zapazila kad je s Honorinom prošla tuda, znala je gdje se nalazi. Nedaleko, između nagomilanih litica, nalazio se prolaz kojim se stizalo do žala.
Ona ga nađe i stane silaziti. Odjednom zemlja popusti i ona se, povučena golemom hrpom kamenja, oderana ali živa i zdrava, našla nešto niže. Mora da su joj ruke krvarile i da joj se haljina na koljenima razderala. Na sreću nije se uganula. Ponovo se digne i nastavi dalje pridržavajući se o liticu.
Sad joj je more prepriječilo put svom svojom žestinom. Anđelikine oči, navikle na mrak, spaziše bijele vrške valova i duge zapjenjene krakove koji su nasrtali na nju. Činilo joj se da je neka blijeda i prijeteća bića napadaju uz paklenu buku. Neki su se valovi razbijali podalje od nje, a drugi, naprotiv, kao da se ne mogu zaustaviti u svom naletu, dopirali su gipkom okrutnošću zmije do njezinih nogu.
U jednom trenutku, val koji je nadolazio pričini joj se tako visok da se Anđelika, prestravljena, pripila uz liticu kao da se htjela zarinuti u nju.
Talas se razbije nekoliko koraka podalje. U njegovu užasnom zapljuskivanju ona osjeti kako joj hladna voda obuhvata gležnjeve, a zatim koljena. Novi val doprijet će joj do pasa!
Povlačeći se, voda je povuče takvom silinom da je pala. Ona se grčevito hvatala svega čega je uzmogla.
Novi će je val odvući daleko u more. "Moram se popeti", pomisli.
Ali kako da se izvuče iz ove zamke. Stane trčati da bi izbjegla toj opasnosti, jurišu razbješnjelih valova. Noge su joj se svijale na oblucima. Na nekim mjestmia žalo se opasno sužavalo.
Samo jedna misao joj je bubnjala u mozgu: popeti se opet do pustoline. Bit će da je plima bila u porastu. Ostane li na žalu, sigurno će se udaviti. Ruke mlade žene zarivale su se u liticu nastojeći da se za nešto uhvate, ali na tom je mjestu litica bila gotovo okomita. Međutim, pužući dalje, otkri dražicu, gdje su katkad pristajali čamci, i na njezinu kraju strmu stazu kojom su se koristili ribari. Ona se popne i tako oslobodi paklenog obruča.
Kad se dohvatila ivice obale, sruši se koliko je duga i široka. Bila je iscrpljena te je dugo ležala s licem priljubljenim uz vlažnu zemlju.
Ovo putovanje na kraju noći mora da je bilo nalik na putovanje duše poslije smrti: sporo i tjeskobno traženje u nepoznatnoj zemlji.
Osman Ferađi, veliki crni vrač, govoraše: "Ne zamjećujemo uvijek smrt. Neki se nađu, a da i ne znaju zašto u nepoznatim tminama i moraju tražiti put služeći se svjetlom što su ga stekli za svog zemaljskog žitka. Ako nisu ništa naučili na zemlji, oni će još jednom zalutati u Svijetlu duhova... Tako govore mudraci s Istoka..."
Osman Ferađi! Vidjela ga je sada ispred sebe, crnog kao i noć. Govorio joj je: "Zašto si pobjegla od onog čovjeka? Tvoja se i njegova sudbina križaju i ponovo će se ukrstiti!"
Anđelika se podigne na ruke. "Budući da se njegova sudbina mora ukrižiti s mojom", promrsi ona kroza zube "onda moram uspjetil"
Samo slučaj nije mogao dovesti Rescatora na ovu obalu. To je nesumnjivo nešto značilo. To je značilo da Anđelika mora stići do njega. Usprkos vjetru, moru, noći ona će doprijeti do njega. Neki mukao, neobično blizak glas, šaptao joj je na uho: "U mojoj kući ćete spavati. U mojoj kući ima ruža." I čarolija s Kandije se ponovila, kao i onaj neobjašnjiv trenutak, kad je stojeći kraj zakrinkanog čovjeka, koji ju je kupio, osjetila želju da zauvijek ostane uza nj.
Anđelika se uspravi.
Opazi da je kiša prestala. Ali vjetar kao da je ojačao. Grabio ju je za ramena, bacao naprijed, zatim se postavljao ispred nje i ona se morala boriti, korak po korak, kao da je suzbija neka ljudska snaga.
Nakon nekoliko koraka se poboja da nije pošla krivim putem. Okrene se oko sebe poput lutke, ali ni sada nije bila u stanju ustanoviti gdje se nalazi. Napokon se
nebo razvedri. Odjednom spazi na istoku crveni plamen svjetionika. S druge strane drugo, manje svjetlo, blistalo je na kraju otoka Re. Anđelika se oslobodi neizvjesnosti.
Napokon je nazrela ravan oko sebe, ravan koju je vjetar brisao. Sad je jasno vidjela te je mogla brže hodati. Kad je stigla blizu uvale gdje je tog poslijepodneva ugledala usidreni brod, uspori korake.
"A ako je isplovio?" pomisli iznenada.
Zatim se smiri. Toliko se dramatičnih događaja zbilo - povratak djece, njihovo hapšenje, Baumierovo saslušanje, pa Desgrezovo - da je ona imala dojam da je u tih par sati proživjela čitave dane. Kad je opazila gusare, oni su šuperili brod. To znači da im je trebalo popraviti ga te nisu mogli otploviti u odmakloj noći i pred nadolazećom olujom.
Uostalom, sad vidi neko jače svjetlo, kao da se neka velika zvijezda nadvila nad njom. Bi joj jasno da je to fenjer na vrhu jarbola Gouldsboroa.
Usprkos svojoj želji da ostanu neprimjećeni, gusari su ipak više voljeli da bar donekle osvijetle uvalu u koju su se sklonili jer je ona bila slabo zaštićena i brod je na sidrištu žestoko navlačio lance. Na palubi su se razaznavali obrisi stražara koji su se nastojali zaštititi što su bolje mogli.
Anđelika je stajala duže vremena u iščekivanju na rubu obale.
Promatrala je, a da sama nije bila viđena, brod, koji se tek pojavio iz mraka, obrise sablasnog broda s njegovim jarbolima na kojima su jedra bila skupljena da ih ne bi vjetar zahvatio i koji se ljuljao na uskipjelom moru kao na dnu vještičinog lonca.
Kad je maloprije napustila La Rochelle, njoj se činilo da ne postoji nešto jednostavnije do da pojuri i trči k ovom mjestu, kao prema luci u kojoj ju je čekala jedina moguća pomoć.
Sad joj je njezina ludost izgledala očita: hotimično pasti u šake ovih ljudi izvan zakona, pojaviti se pred opasnim gusarom koga je uvrijedila i izvrgla ruglu, zatražiti od njega pomoć ništa ne nudeći zauzvrat! Sva su je ta bezumna djela mogla samo survati u propast. Ali propast se nalazila i iza nje. Osim toga, bila je daleko odmakla, natrag se više nije moglo.
Ona spazi kako dolje ispod litice titra vatra zaštićena izbočinom litice. Kraj vatre su mornari bili na straži.
Ona ista ruka, možda ruka Osmana Ferađija, koja ju je maloprije podigla sa zemlje, gurne je naprijed: "Pođi! Pođi! Tamo je tvoja sudbina!"
Nada i užas izmjenjivali su se u njezinu srcu. Ali ona više nije oklijevala. Pronašla je stazu kojom su tog poslijepodneva ribari iz Saint-Mauricea i njihova stoka, sišli do obale, pa se ona uputi njom.
Dovuče se do žala. Noge su joj upadale u sedefasti pijesak stvoren od milijuna smrvljenih školjki, te je jedva napredovala.
Odjednom je odostrag zgrabe nečije ruke oko struka i za mišice tako da se nije mogla maknuti. Lice joj bi osvijetljeno fenjerom. Gusari su oko nje govorili jezikom njoj nepoznatim. Spazila je njihova mrka lica pod svilenim rupcima kao krv crvenim, njihove krvoločne zube i svjetlucanje zlatnih koluta koje su neki nosili na ušima.
Tada ona poviče, izbacivši jedno ime ispred sebe poput štita: "Rescator"!
Hoću da vidim vašeg vođu, monsinjora Rescatora...!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika                  - Page 3 Empty Re: Anđelika

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 2:37 pm

Anđelika                  - Page 3 Leighton_Edmund_Blair_Le_Billet


43.
SASTANAK S RESCATOROM
Čekala je naslonjena o brodsku ogradu, dok se brod žestoko ljuljao.
Stražari koji su stajali na obali ukrcali su je u čamac, koga su valovi valjali kao orahovu ljusku i Anđelika ni sama nije znala odakle je smogla snage da se u mrkloj noći popne po ljestvama od konopa, koje su se ljuljale na boku broda.
Stigla je na cilj. Uveli su je u neku vrst smočnice, u kuharevo kraljevstvo, vjerojatno, jer se u njoj osjećao plesnivi miris masti.
Dva čovjeka su je čuvala. Uto uđe treći maskiran pustenim šeširom s pokislim perjem i ona odmah prepozna njegov zdepasti lik.
Jeste li vi kapetan Jason?
Činilo joj se da ga vidi na mostu galije "La Royale". Kapetan Jason, drugi oficir strašnog Rescatora, izdavao je naredbe vojvodi de Vivonneu, velikom admiralu flote Luja XIV. Danas je možda izgledao manje gord, ali je sačuvao sigurnost onoga, koji radi za gospodara čija je volja na kraju najjača.
Odakle me poznajete? - upita je nakon kraćeg iznenađenja.
Iza krinke, njegov zbunjen pogled promatrao je mokru seljakinju razbarušenu i u krpama.
Vidjela sam vas u Kandiji - odgovori ona.
Na licu mu se pojavi čuđenje. Bilo je očito da je nije prepoznao.
Kažite vašem vođi, monsinjoru Rescatoru da sam ja... ona žena, koju je kupio za trideset i pet tisuća pijastera u Kandiji, ima tome četiri godine... one noći kad je buknuo požar.
Kapetan Jason odskoči doslovce do stropa. Zapanjeno ju je promatrao par trenutaka. Zatim više puta opsuje na engleskom. Napokon, uzrujanošću koja mu nije bila svojstvena, jer je naizgled bio čovjek mirne ćudi, preporuči dvojici mornara na njihovu jeziku da strogo paze zarobljenicu. Potom je ona čula kako trči palubom.
Dva su čovjeka smatrala da moraju držati Anđeliku za mišice. Međutim, kako da sad pobjegne. Bila je u raljama vuka.
Dojam što ga je stvorila njezina izjava, uznemirio ju je. Reklo bi se da je nisu zaboravili. Sad će je suočiti s gospodarom. Uspomene je stanu salijetati. Kandija osvijetljena bljeskom plave rakete, Kandija u plamenu, Hermes gusara d'Escrainvillea se izdvojio, usijan kao spomenik od čistog zlata, njegovi se jarboli ruše u snopu iskara. Rescator trči u oblacima, dima koji obavijaju njegov brod, te onaj stari čarobnjak, Savary, koji pleše na pramcu grčkog čamca i viče: "Grčka vatra! Grčka vatra!"
Anđelika se stisne u svoj mokri ogrtač, koji je poput olova pritiskao njezina umorna leđa. U vatrenoj noći Kandije dvije su se sudbine bile spojile, a zatim su se munjevito udaljile, da bi se na sasvim drugom kraju zemlje opet našle ove noći, protivno svakoj logici i volji samih bogova. Da li je to ono što je Osman Ferađi pročitao u zvijedama na vrhu tornja Mozagreb?
Vani odjekne zvuk nečijih koraka. Anđelika se uspravi pripremivši se da ga vidi. Ali pojavio se ponovo kapetan Jason. Dao je kratak znak i Anđeliku povedoše. Prelazeći preko uskog mostića, zahvati je opet oštar zamah vjetra i čula je blisku riku valova. Morala se popeti uz drvene stepenice.
Iza stakala krmenog kaštela blistala su crvena svjetla. Podsjetiše je na nepomična, đavolska svjetla koja sijaju u retortama alkemičara, tih slugu sotone. Zašto je ta misao sinula u Anđelikinoj glavi dok su je pod zapuhom vjetra gurali u unutrašnjost broda? Možda se sjetila da su gospodara ovog broda nazivali čarobnjakom Sredozemnog mora!
Njezin prvi dojam bio je kao da je položila nogu u gredicu od mahovine i cvijeća, i dok su iza nje zatvarali vrata, ona je osjetila blagotvornu toplinu sobe. Poslije ledenih udara kiše i šibanja sjevernjaka, ona se gotovo nevoljko osjećala u njoj. Morala je napeti svu volju da ostane na nogama i da se ne onesvijesti.
Malo-pomalo počela se oporavljati. Njezine su se oči prilagodile neobičnoj svjetlosti. Ona spazi čovjeka koji je stajao na nogama i kao da je čitav salon ispunio svojom pojavom.
Bio je to čovjek koga je vidjela na pustolini: Rescator. Bio je viši no što je mislila. Glavom je dodirivao niski strop i uopće upadao u oči svojim impozantnim držanjem. Sad joj se činio tvrd. Možda zato što je onda u kretskom batistanu, dok
je prilazio nehajnim i mačjim korakom, okružen orijentalcima, ostavio na nju sasvim drugi dojam.
Činio joj se isklesan iz komada crne litice. Imao je kršna ramena, pas stegnut širokim opasačem od kože i čelika, o kome su visile futrole dvaju ukrašenih pištolja. Dugi i mršavi mišići bedara isticali su se pod kožnatim hlačama. Raskoračenih nogu, da bi tijelo prilagodio ljuljanju broda, s rukama iza leđa, ostavljao je dojam krvnika. Hladan promatrač, nepovjerljiv.
Zauzeo je stav iščekivanja. Mnogo se razlikovao od nekadašnjeg vladara Sredozemlja. Na njemu je prepoznala samo uspravnu glavu, okruženu rupcem od tamnog satena, vezanog na španjolski način, groznu kožnatu krinku s modeliranim nosom, koja mu je dopirala do usana, crnu, kovrčavu bradu, koja je produžavala njegovo mračno lice, a u otvorima krinke dva oka sjajna poput dijamanata čiji neodređen pogled nije mogla izdržati.
Bijaše to zaista on, Rescator, ali sada kao da je bio prožet nekom drugom magijom, oceanskom. I dok je ona dugo maštala o zagonetnoj ličnosti, kao o kakvom junaku iz tisuću i jedne noći, sada je primijetila, da pred sobom ima običnog gusara. Dva venecijanska fenjera, sa staklima crvene i zlatne boje, obasjavali su ga, ali uza sve to njegov izgled nije bio manje zastrašujući.
More zaljulja brod. Anđelika posrne i pri tom se pridrži za vrata. Tada crni kip oživi. Kamena su mu se grčevito tresla, dok je glavu zabacio unazad.
Ona opazi da se Rescator smije nekim posebnim prigušenim smijehom, koji je završavao napadom kašlja.
Francuskinja iz Kandije! - poviče.
Njegov promukao i prigušen glas, s donekle drečavom intonacijom, djelovao je na Anđelikine živce kao i nekada: ganutljivo i bolno. Bilo je u tom glasu nečega što se nije moglo podnijeti, ali je u isto vrijeme u čovjeku izazivao želju da ga opet čuje! Vidje kako joj se primiče odmjerenim korakom. Njegovi su zubi tvorili bijelu crtu u crnoj bradi.
Njegov ju je smijeh više dovodio u zabunu od njegovih uvreda.
Zašto se smijete? - upita ona bezbojnim glasom.
Jer se pitam, kakvo je to čudo pretvorilo najljepšu robinju Sredozemlja, za koju sam platio čitavo bogatstvo, u sadašnju ženu, za koju ne bih dao ni sto pijastera...!
Nije mogao biti uvredljiviji i drskiji. Anđelika baci pogled po sobi i vidje sebe mokru u poderanoj haljini, u tamnoj odjeći žene iz naroda, prljavog lica pod crnim i mokrim rupcem, s čupercima kose zalijepljenim za sljepoočice: prava vještica.
Ali umjesto da je utuku njegove riječi, one je podbodu i dadnu snage da reagira.
Oh! Uistinu - odgovori sarkastično. - Utoliko bolje. Bar nećete više žaliti, ukoliko ste ikad i žalili, što sam vam onako grdno podvalila u Kandiji.
Naslonjena o vrata, spuštena čela i sjajnih očiju, ona je promatrala zakrinkanog čovjeka. Osjeti odjednom da je on više ne ispunjava strahom.
Ona bijaše odlučila da će poduzeti sve da bi ih on spasio, jer su on i njegov brod predstavljali jedinu mogućnost da se spase. Trebalo ga je, dakle, nadmudriti, taknuti ga u dušu. Činio joj se nedokučiv i neprobojan, strahovito dalek i ne sasvim stran, pojava napola san, a napola java. Muk je još više pojačavao taj dojam.
Nadala se da će ponovo progovoriti. Zvuk njegova glasa pomagao joj je da se otme uplivu njegova magnetskog pogleda.
Vi ste poprilično drski, sjećajući me svojih podviga - reče on na kraju. - Kako ste me samo uspjeli pronaći?
Danas poslije podne sam vas vidjela dok sam prelazila preko pustoline. Nalazili ste se na rubu obale i motrili grad.
Opazila je kako se trgnuo, kao da ga je netko taknuo u živac.
Zaista se sudbina poigrava s nama - uzvikne on. - Još jednom ste prošli pored mene, a ja vas nisam vidio.
Odmah sam se sakrila u grmlje.
Pa ipak, morao sam vas vidjeti - reče nekako ljutito. - Vi imate neku nevjerojatnu sposobnost da se pojavite i iščeznete, da mi kliznete između prstiju! Ushoda se potom uzduž i poprijeko. Njoj je to bilo draže od njegove neprijateljske nepomičnosti.
Sigurno neću čestitati svojim ljudima na tako budnom stražarenju - doda. - Jeste li kome govorili da ste nas vidjeli, o tome da smo ovdje.
Ona odmahne glavom.
Bolje po vas... Dakle, opazili ste me i pobjegli od mene, a zatim u ponoć dolazite ovamo da me potražite. Zašto? Zašto ste došli?
Došla sam vas zamoliti da ukrcate na svoj brod neke osobe koje najkasnije sutra ujutro moraju napustiti La Rochelle i otputovati na američke otoke.
Radi li se o putnicima?
Rescator se zaustavi. Kretao se izvanrednom lakoćom, usprkos neprestanom ljuljanju broda. Anđelika se sjeti kako je on vješto poput akrobata sa pramca svog jedrenjaka bacio sidro, koje je spasilo galiju Dauphine. Tu, u tom brodskom salonu, jedan dio njezine duše oživljavao je događaje istrgnute iz prošlosti. To je bilo nalik na podzemno istraživanje, kojemu je meta bio ovaj crni, očaravajući čovjek. Kao i onda, kad joj se prvi put približio u prodajnoj dvorani batistana zaokupio je odmah svu njezinu snagu i pažnju.
Povjerljiva saopćenja Ellise, mlade grčke robinje, zalepršaju joj sad u sjećanju poput čudnih leptira: "Sve žene... ! Sve žene zavada... nijedna ne može umaći njegovoj moći, draga moja prijateljice..." U istom trenutku čula je svoj vlastiti glas kako jasno odgovara:
Jest, putnici su. Dobro će vam platiti.
Kakvog li su soja ti neobični putnici kojima je od velike potrebe gusarski brod. Sigurno žele pobjeći iz La Rochellea...
Pobjeći je prava riječ, monsinjore. Radi se o obiteljima koje pripadaju reformiranoj vjeri. Francuski kralj neće da ima heretika u svom kraljevstvu. Onima koji neće da se obrate, ne ostaje drugo do da napuste zemlju, ukoliko ne žele svršiti u zatvoru. Ali teško je kriomice izići iz luke jer je obala pod nadzorom.
Rekli ste da se radi o obiteljima? Ima li žena među njima?
Ima...
I djece... ?
Jest i djece, njih najviše - reče Anđelika bezbojnim glasom.
Ona ih je vidjela kako igraju kolo oko palme, ružičastih obraza i očiju punih zvijezda. Bilo joj je kao da iza tutnjave oluje, čuje ritmičko udaranje njihovih cipela.
Ona je znala da će njezino priznanje skoro sigurno izazvati njegovo odbijanje. Kapetan teretnog broda vrlo teško uzimlje putnike na brod. Što se tiče žena i djece, to je roba koja može da navuče razne neugodnosti. Oni se samo tuže, umiru, ljudi se na brodu tuku zbog žena.
Anđelika je dosta dugo živjela u La Rochelleu te je vrlo dobro znala kako je besmislen bio njezin zahtjev. Kako da se jednom gusaru govori o odvjetniku Carreneu i o jedanaestero njegove djece? Hrabrost ju je napuštala.
Sve bolje i bolje! - procijedi Rescator. Glas mu je bio podrugljiv.
A koliko ima tih vrlo zanimljivih pjevača psalama, kojima biste htjeli zakrčiti brodska skladišta?
Po prilici... četrdeset osoba. Desetak ih je zatajila.
Kako? Vi sa mnom tjerate šalu, ljepotice. No bilo bi vrijeme da se okanite toga. Ipak me nešto u svemu tome zanima. Kako to da se markiza du Plessis-Belliere, čini mi se da ste se tako zvali kad sam vas kupio, iznenada zanima za sudbinu jedne šake blijedih nevjernika? Da nemate slučajno među njima rođaka? Možda ljubavnika... premda mi se čini da takvo rješenje ne privlači nekadašnju odalisku... ili pak, tko to zna, niste li među tim hereticima, izabrali novog muža, jer bije vas glas da ih uveliko mijenjate...
U njegovu zlobnom ruganju ona osjeti snažan prizvuk radoznalosti.
Ništa od svega toga - odgovori ona.
Pa što vam je onda toliko do njih stalo?
Kako da mu objasni zašto želi spasiti svoje prijatelje protestante? Teško je bilo braniti taj stav pred gusarom, sigurno bezbožnikom, a možda i Španjolcem, kako se pričalo. U tom slučaju on bi svom bezboštvu dometnuo netrpeljivost svoje rase. Nju su donekle uznemirile riječi kojima se on doticao događaja iz njezina života. Sigurno je bio dobro obaviješten o njoj. Po Sredozemlju se šire vijesti vrlo brzo i točne, mada često dosta pretjerane.
On nastavi podrugljivo:
Udali ste se za nekog od ovih heretika, zar ne? Zaista ste vrlo nisko pali. Anđelika odmahne glavom. Podmukle aluzije, pune zlobe, nisu djelovale na nju. Bila je zabrinuta videći da pregovori ne teku onako kako je željela. Što da još kaže kakve razloge da iznese pa da ga uvjeri?
Ima među njima i brodovlasnika, koji su dio svog bogatstva prenijeli na američke otoke. Oni će vam se odužiti, ako im spasite život.
On prezirno odmahne rukom na njezin prijedlog.
Ma što mi oni ponudili ili dali ne bi izbrisali nelagodnost što bih je osjećao dok bi se nalazili na brodu. Osim toga, nema ni dovoljno mjesta na brodu za još četrdeset osoba, a nisam ni siguran da ću napustiti sidrište i proći kroz tjesnac bez neprilika. Lako se može desiti da se sukobimo s prokletom kraljevskom mornaricom, koja bi mi mogla zapriječiti put. Na kraju bih još dodao: američki otoci nisu na mom putu.
Ako ih ne uzmete na brod. sutra će svi biti u zatvoru.
Pa što! To je sudbina mnogih, mislim, u ovom divnom kraljevstvu.
Ne treba o takvim stvarima govoriti olako, gospodine - reče ona sklopivši ruke ponesena svojim očajem. - Kad biste znali, kako je strašno u zatvoru.
A tko vam kaže da ja to ne znam... ?
Ona pomisli da je on sigurno bio osuđen i odbačen od svoje zemlje čim živi na rubu zakona. Tko zna zbog čega?
U ovo naše vrijeme mnogi svršavaju u zatvoru. Bezbroj upropaštenih života! Neki više, neki manje... Jedino na moru još vlada sloboda i u nekim netaknutim predjelima Amerike... Ali vi mi niste još odgovorili na moje pitanje. Zašto se markiza du Plessis-Belliere toliko zanima za te heretike?
Jer neću da svrše u zatvoru.
Dakle radi se o uzvišenim osjećajima. Ne vjerujem da takvih može biti u ženi vašeg morala.
Oh! Vjerujte što hoćete - reče ona na kraju. - Samo jedan vam uzrok mogu iznijeti, a taj je: hoću da ih sve spasim!
Tog je dana izmjerila ponor što dijeli ženino srce od muškarčevog. Poslije Baumiera i Desgreza, Rescator! Ljudi puni svoje moći, kruti, neosjetljivi za plač žena ili za jecaje izmučene djece. Baumier bi uživao u tome. Desgrez je pristao da ih poštedi zbog nje jer ju je još ljubio. Ali pošto više nije bila zamamna u Rescatorovim očima, on joj neće uslišiti molbe!
Odmakao se od nje i sjeo na veliki istočnjački divan. Na licu mu se opažao izraz dosade, ili točnije rečeno izraz obeshrabrenja. On ispruži ispred sebe svoje duge noge uvučene u čizme.
Ženske su ludosti svake fele, ali moram priznati, da vi premašujete svaku mjeru u tome. Da ukratko ponovimo: kad sam vas susreo zadnji put, vi ste me napustili i za uspomenu mi ostavili brod u plamenu i trideset i pet tisuća pijastera duga. Četiri godine kasnije, vi smatrate kao nešto najprirodnije na svijetu da me potražite, ne bojeći se kazne, i da me zamolite da vas ukrcam na brod sa četrdeset vaših prijatelja. Vaš zahtjev prelazi svaku razumnu granicu, priznajte!
Oštrim udarcem prsta on pokrene pješčanu uru koja se nalazila na pomičnom stolu blizu njega. Zahvaljujući teškom, brončanom postolju, koji ju je držao na svom mjestu, ljuljanje broda nije utjecalo na ravnotežu sprave. Pijesak je tekao
poput malog, svijetlog i brzog potoka. Anđelika se netremice zagleda u nj. Satovi su tekli i noć je bila na izmaku.
Zaključimo - reče Rescator. - Vaš posao s prijevozom me nimalo ne zanima. A ni vi sami! A kad ste već bili tako neoprezni da sami uletite u šake gospodaru koji se stoput zarekao da ćete skupo platiti sve one brige što ste mu ih zadali, ja ću vas zadržati na brodu. U Americi su žene na manjoj cijeni nego u Sredozemlju, ali ću ipak nadoknaditi dio gubitka kad vas tamo prodam.
Iako je u sobi bilo toplo, Anđelika osjeti kako joj hladnoća steže srce. Mokra joj se odjeća lijepila za tijelo, ali obuzeta brigom i razgovorom, ona dosad nije na to obraćala pažnju.
Počela se tresti.
Vaš cinizam me ne impresionira - reče ona promuklim glasom - znam da... Napad kašlja je prekine u govoru. To je dokrajčilo njezin poraz. Njenu žalosnom izgledu pridružio se još bolestan izgled žene koja je gubila dah.
Videći da je napušta snaga, on učini pokret, kome se ona nije nadala. Priđe joj, rukom je uhvati za podbradak i prisili je da podigne glavu.
Evo što ste zaradili u olujnoj noći trčeći za gusarom po pustolini - prošapta. Približio je svoje maskirano lice njezinu; to nije bio dodir hladne, tvrde kože, nego neki drugi, čudniji, a sjaj njegovih plamenih očiju ju je paralizirao.
Što biste rekli o šalici dobre kave, gospođo? Anđelika smjesta oživi.
Kave? Prave turske kave?
Jest, turske kave, kakva se pije u Kandiji... Ali oslobodite se najprije ovog spužvastog ogrtača... Smočili ste mi sagove.
Ona sad primijeti jadno stanje mekanog istočnjačkog saga, po kome joj se činilo da hoda kao po mahovini i cvijeću.
Gusar joj svuče ogrtač i baci ga u jedan kut, kao kakvu krpu. S naslona naslonjače uze svoj ogrtač.
Jedan ogrtač mi već dugujete, onaj što ste ga odnijeli na svojim ramenima u noći požara. Ah! Nikad Rescator nije bio izvrgnut takvom ruglu.
Sad je osjećala kao i one noći na Orijentu, dvije tople ruke na svom ramenu, i tople i mirisave nabore raskošnog ogrtača od baršuna. Poveo ju je k divanu držeći je čvrsto uza se. Kad je sjela, on pođe u dno salona i ona začuje kako vani odjekuje cilik zvonceta. Oluja se očito smirila, jer se brod manje ljuljao.
Pijesak u lijepoj spravi za mjerenje vremena dalje je curio, svjetlucajući pri narančastom svjetlu venecijanskih svjetiljki.
Anđelika odjednom umakne iz stvarnosti. Nalazila se u spilji čarobnjaka...
Na njegov poziv ušao je Maur bosih nogu, u kratkom burnusu, u kratkim mornarskim crvenim hlačama. Gipkim kretnjama svojstvenim njegovoj rasi on klekne, gurne niski stolić prema divanu i položi na nj kožnu škrinjicu iz Kordove, ukrašenu srebrom. Dvije spuštene strane škrinjice pretvorile su se u dva pladnja, na kojima je bilo čvrsto pričvršćeno sve potrebno za spremanje i uživanje kave: srebrni samovar, pladanj od masivnog zlata sa dvije kineske šalice i mali kineski vrč pun vode na kojoj je plivao komad leda i tanjurić sa žutim šećerom.
Maurin izađe, pa se ponovo vrati noseći samovar vrele vode. Vrlo pažljivo i ne prolivši ni kapi on skuha istočnjačko piće, čiji miris pobudi u Anđeliki gotovo djetinju radost. Obrazi joj odmah poprime uobičajenu boju, dok je pružala ruku prema srebrnom ibriku koji se nalazio uz kineske šalice.
Sjedeći blizu nje, Rescator je zagonetnim pogledom promatrao kako ona sa dva prsta, prema muslimanskom običaju, uzimlje šalicu, ulijeva u nju par kapi ledene vode da bi se slegao talog a zatim je prinosi ustima.
Vidi se da ste bili gost u haremu Mule Ismaila - reče on. - Kakve li vještine! Čovjek bi pomislio da ste muslimanka. Usprkos svom sadašnjem položaju, vi ste sačuvali neke lijepe navade po kojima vas čovjek prepoznaje.
Maur je bio izišao. Anđelika odloži šalicu u udubljenje na staklu, napravljeno zato da se šalica ne izvrne i gusar se nagne, da bi je ponovo poslužio. Pri tome opazi tragove krvi na ibriku.
Odakle ova krv? Zar ste ranjeni? Anđelika pokaže svoje oguljene dlanove.
Nisam ni osjetila. Maloprije sam pala na hridinama obale. Koješta! Vidjela sam gorih stvari na putovima Rifa.
Govorite li o svom bijegu? Znate li da ste vi jedina robinja, kojoj je uspio takav podvig! Dugo sam bio uvjeren da vam kosti trunu na pustinjskoj stazi.
Raskolačenih očiju Anđelika je ponovo proživljavala mukotrpnu odisejadu.
Je li istina da ste me tražili u Meknesu? - zapita.
Istina je! Uostalom to je bilo lako: ostavili ste čitavu klanicu za sobom.
Umorni kapci mlade žene se zatvore. Na licu joj se pojavi užas. Zakrinkani čovjek je šaptao dvosmisleno se smješkajući:
Kuda prođe Francuskinja zelenih očiju, ostaju samo ruševine i leševi.
Da nisu te riječi postale novom poslovicom na Sredozemlju?
Tako nekako.
Potištena, Anđelika je promatrala krv na svojim rukama. On ponovo upita:
Desetorica su krenula iz Meknesa. Koliko ih je stiglo u Ceutu?
Dvoje.
Tko je bio drugi?
Colin Paturel, kralj zarobljenika.
Ponovo ju je pritisla tjeskoba, neka neodređena opasnost.
Da je suzbije, ona se silila da ponovo susretne pogled svog subjesednika.
Brojne nas uspomene vežu - reče ona vrlo tiho.
On se nenadano nasmije onim svojim promuklim smijehom koji ju je užasavao.
Brojnije no što i mislite. - Odjednom joj pruži svoj rubac. - Obrišite ruke.
Ona nesvjesno posluša. Bol koju dotada nije osjećala oživi, sol joj je pekla rane.
Spustila sam se na žalo da ne bih zalutala.
I ispriča mu kako je mislila da joj je kucnuo zadnji čas, kad je vidjela kako nadolazi plima. Ni sama ne zna kako joj je uspjelo da se popne uz strme morske litice.
Činilo mi se da se koprcam u krilu smrti... Ali na kraju sam ipak stigla do vas.
Pri izgovoru zadnjih riječi njezin glas poprimi neki sanjarski, nježni prizvuk. Ona ih je, uostalom, izgovorila nesvjesno "ipak sam stigla do vas". Pri tajanstvenom svjetlu, ona je vidjela samo crno i nepomično lice. Tu su se završavali svi njezini snovi.
Bilo je časova kad se Anđeliki
inilo da će se baciti na čvrsta gusareva prsa, i sakriti svoje lice u naborima njegova baršunastog kaputa. Taj baršun nije bio crn, kako je ona mislila, već zelene, vrlo zagasite boje, kao mahovina na stablima. Promatrala ga je i mislila: "Kako bi mi bilo ugodno tamo."
Rescator pruži ruku. Ticao ju je po obrazu, ticao po bradi. Neshvatljivo je, kako je on, čije su prodorne oči sve vidjele, imao kretnje nježne poput slijepca koji se trudi da opipom prepozna ono što očima ne vidi. A zatim joj prstom lagano odveže sirotinjsku maramu koju je Anđelika nosila na glavi i ukloni je. Kosa slijepljena i mrka od morske vode, padne po ramenima mlade žene. Sijedi pramenovi u njoj tvorili su svijetle pruge. Anđelika ih je htjela sakriti.
Zašto ste toliko željeli da stignete do mene?
Jer ste vi jedino biće, koje nas može spasiti.
Ah! Vi još mislite na onu čeljad tamo? - uzvikne on zlovoljno.
Kako da ih zaboravim?
Njezine oči ponovo svrnuše na pijesak u pješčanoj uri. Sprava se u određenim vremenskim razmacima izvrtala, a Rescator ju je nesvjesnom kretnjom vraćao u prijašnji položaj.
Honorina je spavala u velikom vandejskom krevetu u kuhinji, ali njezino spokojstvo kojemu se Anđelika toliko puta zanosno divila, bilo je narušeno.
Prevrtala se i plakala u snu. Tog su je dana okruživala prijeteća lica i ona je osjetila strah što je mučio njezinu majku. Abigaela ju je čuvala i sklopljenih se ruku molila za Anđeliku. Laurier je možda bio budan kao i u vrijeme kad je spavao na tavanu. Sad je vjerojatno slušao uznemiren hod svog oca u susjednoj sobi.
Kako da ih zaboravim? Vi ste mi malo prije rekli da iza sebe ostavljam samo ruševine... Pa onda pomozite mi barem da spasim njih, te ostatke.
Ti ljudi, ti hugenoti, a šta oni rade? Hoću reći, kojeg su zanimanja?
Postavljao joj je pitanja naprasito nervoznom rukom češući bradu. Spazivši zbunjenu kretnju tog čovjeka koga je u mnogim prilikama vidjela kako gospodari sobom, ona je shvatila da je dobila partiju.
Lice joj se razvedri.
Nemojte likovati - reče on - iako se čini da sam popustio vašim upornim molbama. Na kraju pobjednik nećete biti vi.
Baš me briga! Ako vi pristanete da ih ukrcate na svoj brod i da ih spasite od tamnice i smrti, sve drugo nije važno. Platit ću sto puta!
To su samo riječi! Vi ne znate cijenu koju ću zatražiti od vas. Vaše povjerenje u mene graniči s naivnošću. Ja sam morski gusar i vi biste morali imati na umu da moj zanat nije u tome da spašavam ljudske živote, već prije u tome da ih uništavam. Žene kao vi, trebalo bi da samo o ljubavi misle.
Pa u ovom se slučaju radi o ljubavi.
Ah! Nemojte filozofirati - uzvikne on - ili ću vas ukrcati na brod samo zato da vas utopim na pučini. Bili ste manje brbljivi u Kandiji i neizrecivo ugodniji! Odgovarajte na moja pitanja. Kakva je to vrst ljudi, za koje me molite da ih ukrcam, ne računajući pobožne žene - one najgore vrste - i djecu što kriče?
Među njima je veliki brodovlasnik iz La Rochellea, gospodin Manigault te nekoliko vještih trgovaca koji se bave prekomorskom trgovinom. Na američkim otocima posjeduju...
Ima li u toj grupi zanatlija?
Ima jedan tesar i njegov naučnik.
E, to je već bolje...
Jedan pekar, dva ribara. To su nekadašnji pomorci, koji su organizirali malu flotu, da bi tržište u La Rochelleu snabdjeli ribom. Oni se nadaju da će se na američkim otocima ponovo baviti trgovinom. Osim toga, tu su još i gospodin Merlot, tvorničar papira i gazda Jonas, urar...
Ti su beskorisni!
Meštar Carrere, odvjetnik.
Sve ljepše i ljepše!
Jedan liječnik...
Ah! Dosta... Budući da ih želite spasiti, sve ćemo ukrcati. Nisam još susreo tako upornu ženu. A sada, draga markizo, imate li neki plan koji bi nam pomogao da se ostvare vaši hirovi? Ne mislim vječno ostati u ovoj bari, u koju sam se tako glupo zavukao. Mislio sam dignuti sidra u zoru. Čekat ću najdalje do slijedeće plime, do kraja jutra.
Sastat ćemo se na obali - reče ona dižući se radosno. - Idem po njih
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika                  - Page 3 Empty Re: Anđelika

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 2:37 pm

Anđelika                  - Page 3 Leighton_Edmund_Blair_A_Study_1895_Oil_on_Panel



44.
BIJEG HUGENOTA RESCATOR SPAŠAVA HONORINU
Vojnik Anselmo Camisot, koji je proveo dio noći grijući se nadom i rajskim priviđenjima u podzemnom hodniku na kraju bedema, trgne se, kad je čuo lagano kucanje na vratima bedema. Njegova se nada gasila, kao i plamen goruće svijeće, jer je noć bila na izmaku i zora je naskoro morala zaruditi. S mukom je pokrenuo svoje veliko tijelo, ukočeno od hladnoće.
Jeste li vi to, gospođo Anđeliko? - šapne on.
Jesam.
On okrene ključ, koji zaškripi i Anđelika se ušulja kroz odškrinuta vrata.
Dugo ste ostali - uzdahne vojnik.
U isti čas čelični stisak ruke stegne mu vrat, dok je od udarca u bedro izgubio ravnotežu. Žestoki udarac točno u zatiljak, poslao ga je u zemlju snova da tamo snatri o svojim idiličnim planovima.
Jadan čovjek - promrmlja Anđelika promatrajući dugo, koščato tijelo Anselma Camisota, kojemu su gusari nabili krpu u usta i vezali ga kao komad salame.
Drukčije se nije mdglo, gospođo - reče mornar koji ju je pratio. Bilo ih je troje. Rescator ih je izabrao među posadom.
Naredio sam im da vas prate u stopu i da vas opet dovedu mrtvu ili živu.
U dvorištu Berneove kuće, gazda Gabriel je fenjerom osvijetlio Anđeliku i njezin ogrtač boje noći, optočen srebrom, te tri mornara razbojničkog izgleda kojima bi savršeno pristajao nož među zubima. Oni polože na pločnik ogroman omot, u kome trgovac prepozna, čvrsto vezanog stražara sa svjetionika.
Evo - reče Anđelika brzo - pronašla sam kapetana jedne lađe koji pristaje da nas sve ukrca. Otplovit će se za par sati. Ovi će me ljudi pratiti, naime ja idem obavijestiti druge. Treba im dati drugu odjeću, da manje upadaju u oči. Radi se o stranoj gusarskoj lađi..
Ona je stidljivo izvrtala pravi identitet gusara, koji nije pripadao nijednom vladaru ni dizao drugu zastavu, osim glasovite crne zastave s mrtvačkom glavom.
Usidren je u dražici blizu zaseoka Saint-Maurice. Na tom se mjestu moramo svi sastati. Svatko neka dođe tamo kako zna i može.
Što se tiče vas i vaše obitelji, gazda Berne, predlažem da izađete iz grada kroz mala vrata na bedemima. Pristup k njima je još čitava tri sata slobodan, jer smjena straže se vrši u sedam sati ujutro. Ako požure, i druge bi se obitelji mogle poslužiti tim prolazom.
Gazda Gabriel je bio dovoljno pametan da ne traži objašnjenja. Abigaela mu je sve ispričala. Budući da je pred njima bila sigurna propast, on je znao da treba brzo zgrabiti svaku priliku koja im se pruži da uzmognu izići iz grada i da se što brže otisnu na more. U još tamnoj noći ispunjenoj maglom, tekli su sati novog dana, koji će vidjeti ili njihovo iseljenje ili njihovu propast u kraljevim tamnicama. On pokaže gusarima podrum kazavši pri tom da u nj zatvore svezanog vojnika, zatim se iza Anđelike stane uspinjati stubištem govoreći da ide probuditi djecu i tetku Anu. Poslije će njega poprilično mučiti misao u vezi s Anđelikinim čudnim tjelesnim stražarima, puti nalik na koru izgorenog kruha, u sumnjivim krznenim kapama te sva ta zbivanja koja su je mogla pretvoriti u njemu nepoznatu ženu čije će naredbe morati da sluša.
Nejasno je osjećao da je trenutak isuviše ozbiljan a da bi Anđelika glumila ulogu važne ličnosti. Zora prožeta tjeskobom utjelovljavala ju je u ono što je u tom času zaista bila. Ona je brinula o njima hladnokrvno i nesebično kao što su velikaši nekad brinuli o svojim podanicima i jedini način da njezina žrtva ne bude uzaludna bio je u tome da joj se brzo pokoravaju u svemu.
Abigaela je pripremila njihovu oskudnu prtljagu, kako joj je ona bila preporučila. Pastor Beaucaire je već bio tu sa svojim unukom. Mali Nathanael je i dalje spavao pokraj Honorine.
Sad ću ih probuditi i obući - reče Abigaela ne postavljajući joj nikakva pitanja. - a u međuvremenu, Anđeliko, ugrijte se u ovom čabru vruće vode koju sam spremila za vas i preobucite se u suhu odjeću.
Vi ste zlatno stvorenje - reče Anđelika i ne gubeći ni časa zatvori vrata koja su vodila u kuhinju. Zatim se uvuče u sobičak u kojemu ju je čekala vruća voda, baci na pod Rescatorov ogrtač i svoje mokre prnje te uđe u vodu ježureći se od zadovoljstva. Bez ove okrepe bila bi se izložila opasnosti da sve upropasti, uza sve to što ju je podržavao velik zanos. Svoj zadatak još ne bijaše izvršila.
Čula je kako je Abigaela nježno probudila djecu pričajući im o čudesnoj zemlji punoj cvijeća i slatkiša, u koju će morem otploviti. Mlada ih je djevojka uspjela probuditi bez potresa, nastojeći da ne prenese na njih tjeskobu trenutka u kome je svaka sekunda bio teška kao olovo.
Divim vam se, Abigaelo - reče joj Anđelika iza svoga paravana. - Vi niste izgubili glavu!
To je najmanje što mogu učiniti za vas - odgovori joj ona tako mirno i brzo kao kad bi na preslici prela vunu. - Ali odakle dolazite? Izgledate kao preobraženi.
Ja?
Odjednom Anđelika spazi svoj goli lik u visokom čeličnom ogledalu, koje je visilo na zidu i u kojem se inače običavala pogledati na brzinu, kad bi uređivala svoju kosu i kapu.
U munjevitom hipu prepozna svoje bijelo tijelo, lik razvijene žene tanahne u pasu, visoke grudi, duga leđa, skladne noge "najljepše noge Versaillesa" crveni ožiljak koji je potjecao od noža kojim joj je Colin Paturel u Rifu odrezao komad mesa da bi je spasio od ujeda zmije.
Zaboravljeno tijelo!
U ušima joj odjekne uvredljiv glas: "Žena za koju danas ne bih dao ni sto pijastera." Ona slegnu ramenima, nehajno i podrugljivo.
"Što bi on htio? Utoliko gore za njega."
Anđelika obuče suhu košulju, koju joj je Abigaela stavila na sjedalicu na dohvat ruke. Izazovno zabaci svoje kose i ponovo one bljesnuše u svom osunčanog sjaju. "Kako da se to objasni? On je moj najgori neprijatelj i moj najbolji prijatelj.
Bio je s njom na mahove zloban, i ciničan. Rugao joj se. Nije uopće ozbiljno shvaćao njezinu neodrživu tjeskobu progonjene žene.
"A sada draga markizo, imate li neki plan, koji bi nam pomogao da se ostvare vaši hirovi?" Kao da njezina želja da spasi više ljudskih života nije drugo do besmisleno maštanje. Ali je ipak pristao da ih ukrca na svoj brod. Rizik koji na se ne bi preuzeo nijedan kapetan dobro snabdjeven i živežom i ostalim zalihama, on, čovjek van zakona, on ga je preuzeo.
Pa što da se onda obazire na njegove cinične riječi. Već je odavna oslabila njezina osjetljivost. Od nesreća joj je kičma postala savitljivija. Za nju su bila važna samo djela.
Njega je to iznenadilo i kad je odlazila s broda on joj je rekao:
Vi imate strašan karakter, draga, to je sigurno, a ipak se niste naljutili što sam bio bezobrazan prema vama.
Oh! Ima mnogo važnijih stvari od toga. Spasite nas, poslije se možete prema meni odnositi kako vam se svidi.
Tako ću i uraditi.
Anđelika se uzdrži od smijeha. Abigaela ne bi od svega toga ništa razumjela. Anđeliku je podržavala pri tom zajednička suradnja protivnika, koji osjećaju da su podjednake snage i odgovorom ne ostaju dužni jedan drugom.
Ona izađe iz sobička, sveže vrpce na svojoj suknji, splete kose i pokrije ih čistom kapom, pa se ogrne ogrtačem.
Spremna sam.
I mi smo svi spremni.
Ona baci pogled na lijepi zidni sat. Ni pola sata nije bilo prošlo od njezina povratka. Vrijeme je poprimilo elastične razmjere.
Odjevena u dvije suknje i umotana u ogrtač s kukuljicom, Honorina je spavala na nogama. Anđelika je uzme na ruke, onako tešku od sna.
Rebeka htjede isprazniti čabar vode, ali je Anđelika zadrži. Vrijeme je jurilo. Nakon toga htjela je pospremiti kuću. Trebalo je još samo utrnuti žeravu na ognjištu: Gazda Gabriel je pogasi gnječeći je petom.
Sišli su tiho osvjetljavajući put voštanicom. Svak je nosio u ruci košaru ili omot.
U dvorištu gazda Gabriel upita što da urade s vezanim vojnikom u podrumu. Ostaviti ga u kući, u koju se nitko ne misli vratiti značilo je možda prepustiti ga okrutnoj sudbini.
Anselmo Camisot im je nedavno pomogao. Stajao je neodlučan. Anđelika odgovori da će naoružani ljudi upasti navečer u kuću da uhapse čitavu obitelj, dakako ukoliko nitko prije večeri ne primijeti njihov bijeg. U tom slučaju će zateći praznu kuću, pretražit će je i oslobodit će bijednog vojnika, ako se u međuvremenu on sam ne oslobodi veza.
U redu. Pa pođimo onda - reče gazda Gabriel.
Noć je blijedila kad su prešli prag i zatvorili teška vrata za sobom.
Po gustoj magli došli su do bedema i naskoro stigoše do malih vrata. Anđelika predade Honorinu Abigaeli.
Ne mogu vas dalje pratiti. Treba da obavijestim druge. Vi sad pođite do zaseoka Saint-Maurice. Kad se tamo svi sakupimo, poći ćemo na mjesto gdje se moramo ukrcati. Ribari iz zaseoka ne smiju ništa znati o vašim namjerama. Kažite im da ste došli ukopati u pustolini nekog svog istovjernika.
Poznaješ li put, Martiale? - zapita gazda Gabriel svoga sina. - Vodi žene do zaseoka. Ja moram ostati sa gospođom Ađelikom.
Ne - usprotivi se ova.
Mislite li da ću vas ostaviti samu s ovim stranim mornarima?
Anđelika je nekako uspjela uvjeriti ga da ostane uz svoju obitelj. Ona se nije ničega bojala. Osjećala je da se sasvim oslobodila straha, htjela je da ih što više iziđe iz grada. To je bio prvi dio njezina plana.
Potreban je čovjek, kao što ste vi, da smiri čeljad, koju ću vam poslati u zaselak. Oni će napustiti svoje kuće a da uopće neće ni razmišljati što čine, te bi ih lako mogao spopasti strah kad stignu na mjesto sastanka.
Kad je napokon grupa koju su sačinjavali Berneovi, dva pastora i Abigaela, koja je nosila Horiorinu, zamakla, Anđelika ponovo preuzme žurno ulogu psa-pastira, koji sakuplja svoje stado.
Kod Mercelotovih se sve odvijalo mirno, njihova kćer Bertilla nije ni tražila objašnjenja. Anđelika im je rekla da treba smjesta otputovati ili će navečer spavati u zatvoru. Oni su se obukli. Gazda Mercelot uzme knjigu na kojoj je već dugi niz godina radio. Knjiga je bila pisana na papiru na kome je bio utisnut vodeni znak kraljevog grba. Knjiga je imala naslov "Ljetopisi o patnjama i žrtvama što su ih podnijeli građani La Rochellea ljeta gospodnjih od 1663. do 1676."
To je bilo njegovo životno djelo...
Bertilla upita što će biti sa stvarima koje su već smjestili na Svetoj Mariji.
Tim ćemo se pitanjem pozabaviti poslije.
Obitelj Mercelot uputi se prema bedemima, a Anđelika pođe da probudi urarovu obitelj. Malo potom pokucala je na vratima Carrereovih. Ovaj odvjetnik bez posla, otac jedanaestoro djece, predstavljao je za Rescatora najnekorisniji dio njegova brodskog tovara. On Anđeliku obaspe s bezbroj pitanja. Otputovati? Sada? A zašto? A zašto će doći da ih uhapse?
Kako je to ona doznala? Zar su joj rekli? Tko to? Ima li dokaza? Anđelika nije odgovarala, nego je išla od sobe do sobe i budila sve ukućane. Na sreću, majka je bila izvrsno odgojila djecu pa nisu pravila nikakvu buku i pomutnju. Stariji su oblačili mlađe, a ovi su sami sredili svoje male osobne stvari. U nekoliko minuta svi su bili spremni, sobe uređene i kreveti pospremljeni. Odvjetnik Carrere je još tražio dokaze budućem hapšenju u košulji i noćnoj kapici, dok su ga djeca čekala u trijemu, odjevena od glave do pete.
Mi želimo otputovati, oče - reče najstariji sin, mladić od šesnaest godina. - Mi ne želimo svršiti u zatvoru. - Urarove su sinove odveli i nikad se više nisu vratili.
Hajde, dođi, Mathieu - reče mu žena. - Budući da smo se odlučili za put, svejedno je da li ćemo krenuti sada ili kasnije.
Ona preda najmlađe dijete Anđeliki, da bi hlače mogla dodati mužu. Pošto ga je obukla kao da je dijete i izgrdila ga uz to, izgura ga napolje bez drugih formalnosti.
Gdje je moja burmutica?
Evo je.
Magla je postala prozirna. Dan koji se rađao ispunjavao ju je svjetlošću. Osjećalo se da se grad budi.
Anđelika i tri mornara njezine pratnje pomogli su odvjetnikovoj obitelji da dopru do malih vrata. - Kad ih je spazila kako zaštićeni maglom hodaju jedan za drugim po stazi na pustolini, Anđelika osjeti neiskazano olakšanje.
Još je morala obavijestiti tri ili četiri obitelji i Manigaultove, koji su stanovali u nešto udaljenijoj četvrti.
U gradu odjekne zvonjava prigušena maglom. Zvona su objavljivala "Zdravomariju" Počela se osjećati buka u gradu. Zanatlije su otvarali prozore na svojim dućančićima. Kad se s pekarovom obitelji uputila prema stepenicama što vode na bedeme, Anđelika stane kao ukopana.
Ugledala je ljude kako trče po bedemima i kako se dozivaju. Zatim se neki vojnik u crvenoj uniformi nagne nad uličicu.
Magla se još nije bila toliko razišla da bi vojnici opazili bjegunce. Oni se tiho povuku i pod susjednim ulaznim vratima stadoše vijećati što da rade.
Smjena je nastupila dužnost na stražarskom mjestu i opazili su da nema stražara - reče Anđelika. - Sigurno ga optužuju da je utekao kroz podzemni hodnik na uglu. Na svaki način ili će zatvoriti vrata ili će tamo postaviti stražara.
Sve se više i više danilo, a tamo gore se pojavilo mnogo vojnika u crvenim uniformama.
Crvene kabanice, draguni - šapne pekar. - Čemu tolika vojska?
Možda zbog dolaska nizozemske flote... Pekarova žena brižne u plač.
Baš smo sretni! Da si se malo više požurio, Antoine, bilo bismo prošli. Kako ćemo sad izići iz građa?
Kroz neka od gradskih vrata - umiri je Anđelika. - Bit će da su ih već otvorili. Ona im objasni da neće privući veću pažnju negoli drugi zanatlije ili trgovci, koji rano idu u La Palice ili na otok Re.
U gradu ne vlada opsadno stanje, a policija je za jedan dan odgodila naše hapšenje. Proći ćete noseći košare s kruhom. Ako vas pitaju, recite im svoja imena.
Ona ih smiri i oni se udaljiše i pomiješaše među ostale prolaznike. Gazda Romain se obilno snabdio zalihom kruha iz svoje peći u kojoj je posljednji put ispekao kruh. Imat će bar nešto za gristi dok budu čekali.
Toga jutra, za one koji su ga vidjeli kako prolazi ulicom, on je bio pekar iz La Rochellea među svojim sugrađanima, a on se, idući prema vratima Svetog Nikole, već smatrao prognanikom.
Nagli odlazak donekle je oslabio njegovu bol. On još nije potpuno u to vjerovao. Anđelika je našla Manigaultove okupljene u raskošnoj blagovaonici, dok im je Siriki lijevao vruću čokoladu u šalice.
Ona je bila zadihana kao i onda kad je došla u ovu kuću da traži gospodina de Bardagnea.
Sunce se bijaše već visoko diglo. Poslije noćne oluje, nastao je divan dan. Magla se sasvim raščinila. U gradu je vrvio život. Noć im više nije pomagala. Sad im je trebalo uhvatiti se u koštac s opasnostima pri danjem svjetlu.
Što je mogla kraće Anđelika ih obavijesti o zadnjim događajima. Njihova zavjera je otkrivena, predstoji im neminovno hapšenje, ostao im je samo jedan izlaz da se spase: smjesta se ukrcati na lađu koja je pristala da ih ukrca i nalazi se usidrena u okolici La Rochellea. Poteškoća je bila u tome, kako da iziđu iz grada, a da ne privuku pažnju. Manigaultovi su bili vrlo poznati i nesumnjivo su već izdane
naredbe u vezi s njima. Morat će izaći u odvojenim grupicama, pod lažnim imenima. Kad budu izvan grada, sastat će se u zaseoku Saint-Maurice.
Gazda Manigault, njegova žena, četiri kćerke, njegov zet i mladi sin bili su tako zaprepašteni da nisu ni uspjeli prinijeti šalicu do usta.
Ali ova djevojka je luda - uzvikne gospođa Manigault. - Kako? Ona hoće da mi ovako otputujemo u Ameriku? Da ostavimo čitavu imovinu?
Kako se zove brod? - upita strogo brodovlasnik.
Gouldsboro.
Ne poznajem ga. Ovi ljudi koji vas prate pripadaju li njegovoj posadi?
Pripadaju.
Ako je suditi po njihovim njuškama, to mora da je brod koji nije za preporuku, čak i gore, koji je vrlo sumnjiv.
Imate potpuno pravo, ali pristaje da ukrca nas, koji smo također sumnjivi. Gore za vas ako umjesto njušaka ovih ovdje više volite njuške Baumierovih stražara koji će vas večeras uhapsiti i baciti u tamnicu.
Iz zatvora se može izaći, ja sam vrlo uplivan.
Ne, gospodine Manigaulte, ovog puta nećete izaći iz njega. Jedan mornar iz pratnje povuče Anđeliku za ruku.
Gospođo - reče on na lošem francuskom jeziku - vođa nam je preporučio da se ne zadržavamo u gradu kad svane.
Anđelika je bijesno gledala kako ova obitelj mirno sjedi oko bogatog stola, jedući slatkiše, kao da se nebo ne sprema svakog časa da im se sruči na glavu.
Ostaviti Manigaulta značilo je lišiti se spretnog trgovca, koji je u svojim rukama držao najveći dio bogatstva male protestantske zajednice. Ona je obećala Rescatoru da će mu prijevoz biti plaćen. Osim toga, tu je bio i ovaj lijepi, plavokosi dječak, mali Jeremija, koji je sličio na Charlesa Henrija.
Utoliko gore po vas i vašeg sina - reče ona. - Žao mi je samo što sam stavila svoj život na kocku da bih vas obavijestila. Da nisam trčala k vama, bila bih već u zaseoku Saint-Maurice. Svaki minut umanjuje našu mogućnost bijega. U stvari, vi ste se odlučili za put, ali tu svoju odluku ne pretvarate u djelo. Očekujete čudo koje bi vam omogućilo da sačuvate sve što imate: položaj, novac, vjeru i svoj grad. Vi čitate Sveto pismo, te biste morali znati da je Gospod Židovima u egipatskom ropstvu preporučio da jedu pashu na nogama, opasani i sa štapom u ruci, spremni za odlazak, tako da mogu bježati čim dobiju znak... prije nego faraon promijeni odluku.
Brodovlasnik Manigault ju je netremice gledao. On najprije jako pocrveni, pa zatim postane skoro blijed.
Prije nego faraon promijeni odluku - mrmljao je. - Ove sam noći sanjao neobičan san. Opasnosti što nas okružuju poprimile su svoj oblik. Vidio sam kako se približuje ogromna zmija da udavi mene i moje. Njezina je glava bila…
On prekine izlaganje, ustane, i još uvijek ukočena pogleda otare polako usta svojim ubrusom, a zatim ga stavi blizu netaknute šalice čokolade.
Dođi Jeremija - reče sinu, uzevši ga za ruku.
Kamo ćete? - poviče gospođa Manigault.
Idemo se ukrcati.
Zar ste povjerovali ludoj priči ove žene?
Vjerujem joj jer znam da je istinita. Već nekoliko dana sumnjam da su nas izdali. - Obrativši se starom crncu, reče: - Donesi moj i Jeremijin ogrtač i šešir.
Ponesite zlata - šapne mu Anđelika - koliko god možete natrpati u džepove. Gospođa Manigault je udarila u kukanje:
Izgubio je glavu! Kćerke moje, što će s nama biti…?
Mlade djevojke gledale su čas oca, čas majku. Tada ustane oficir, brodovlasnikov zet.
Dođi, Jenny - reče, stavivši ruku na rame svoje mlade žene. Gledao ju je ozbiljno i nježno. - Moramo otputovati.
Kako to? Sada? - promuca ona izvan sebe.
Ona se već prije bojala predviđenog putovanja na Svetoj Mariji, jer je očekivala dijete.
Spremila si malu prtljagu za put. Uzmi je. Vrijeme je.
Moram ponijeti jednu vreću - reče Manigault. - Dosta je velika, ali Siriki će je ponijeti.
Bolje da Siriki ne ide s nama - savjetova ga Anđelika tihim glasom. - U gradu svi znaju da je on vaš crnac. Otkrili bi vas veoma brzo, jer ste pod strogom prismotrom.
Da napustim Sirikija! - usprotivi se brodovlasnik. - Ali to je nemoguće. Tko će se brinuti za njega?
Vaš poslovni drug, gospodin Tomas, čovjek koji će voditi vaše poslove nakon vašeg odlaska i koji će s vama održavati vezu, kad budete na američkim otocima.
Moj poslovni drug? A baš on nas je izdao. Sad sam u to siguran. Vjerojatno se želi domoći sve moje imovine.
A zatim će mračna lica:
Zmija koju sam vidio u snu, imala je njegovu glavu.
U trijemu on tužnim pogledom povede po čvrstom i ukrašenom svodovlju. Staklena vrata gledala su na drvorede velikog vrta. Kroz druga se izlazilo u dvorište u kojem je bila zasađena palma. Manigault opet uzme Jeremiju za ruku i popriječi preko dvorišta. Jedan je mornar išao za njim, noseći njegovu vreću.
Kamo ćete? - kriještala je gospođa Manigault. - Ja nisam još potpuno spremna. Moram još spakirati dva ili tri najskupocjenjija pladnja one zbirke...
Spakujte što hoćete, Sarah, i dođite za nama kad budete mogli, ali požurite već jedan put - odgovori mirno brodovlasnik.
Mladi bračni par pođe za njim.
Uto jedna od njegovih kćeri potrči i stigne oca, prije nego je zakoračio na ulicu.
Oče, i ja želim s vama poći.
Dođi, Deborah!
Ona je bila njegova miljenica, kao i Jeremija.
On hrabro prijeđe prag i ulicu, a da se uopće nije osvrnuo za sobom.
Blizu vrata Svetog Nikole grupa koju sačinjavahu brodovlasnik, njegov sin i kćerka, njegov zet sa ženom, te Anđelika i tri mornara s Gouldsboroa, odluči da se odijeli.
Prvi prođe oficir Joseph Garret sa Jenny i Jeremijom, a zatim gospodin Manigault, koji se umiješao među mornare. Na postavljeno pitanje jedan mornar sa gusarske lađe odgovori engleski. Stražar nije znao ni jedne jedine engleske riječi, ali je znao da je jedna engleska lađa stigla uoči toga dana i da se usidrila u luci. Kao da je sve razumio, on pusti strance da slobodno pođu u šetnju izvan grada. Anđeliku i Deborah je smatrao djevojkama koje su s njima u društvu. Čim su dobile odobrenje, one veselo prođu kroz vrata, ne potrudivši se da kažu svoje ime i podatke, a vojnici ih nisu ni pitali. Grupica se udalji praćena pogledima vojnika punim razumijevanja.
Najteže smo svladali - šapne Anđelika Manigaultu. - Nisu vas prepoznali.
Svrstali su se u red, jedan iza drugog, da bi mogli brže hodati. Vjetar je jako puhao. Oblaci su hitro letjeli, blistavi u svojoj bjelini, kao iščihano perje.
Uvala je još bila uzburkana, poslije razularene oluje od prošle noći.
A naša mati? - upita Deborah. - A moje sestre?
One će doći za nama ili pak neće doći.
Pogled im obuhvati ravnicu i već su se nazirale trošne kuće Saint-Mauricea. Dočekani su poklicima.
Napokon ste stigli!
Bjegunci su izlazili iz kuća, gdje su se bili smjestili blizu ognjišta i čekali. Gazda Berne imao je muke da ih smiruje i da im ulijeva povjerenje.
Govorili su im o nekakvom brodu! A gdje je taj brod? Svatko je zaboravio ponijeti nešto vrlo važno, neophodno.
Zaboravili smo Rafaelov šal!
A ja kesu i u njoj pet livara...!
Zahvaljujući strogosti gazde Bernea, red je nekako održan. Najprije su djeci dali mlijeka, a zatim je pastor Beaucaire otpočeo molitvu. Stanovnici sela su im se pridružili, jer su svi bili hugenoti, iako je katolički svetac bio zaštitnik njihova sela. Pri prozivanju svi su se odazvali osim gospođe Manigault i njezine dvije starije kćerke.
Hajdemo bez obzira na njih - odluči mornar s Gouldsboroa, koji je govorio neobičnim francuskim jezikom, a zvao se Nikola Perrot. - Naskoro će plima. Mi ćemo početi s ukrcavanjem putnika. Jedan će moj drug ostati ovdje da čeka; dovest će one koji će još stići.
Skupiše djecu koja su se u međuvremenu potpuno probudila i koja su se, oduševljena ovim nepredviđenim izletom u prirodu, već naveliko zabavljala raznim igrama.
Grupirani po obiteljima htjedoše se uputiti stazom koju im je mornar koji je govorio francuski pokazao, ali ih neki poziv što je dolazio iz pustoline naglo zaustavi.
Nekakav narančasti plamen vrtoglavom je brzinom skakao od grma do grma. Raspoznali su starog crnca Sirikija, koji je trčao poput gazele u svojoj livreji grimizne boje, ukrašene zlatnim trakama.
Moj gospodar? Gdje je moj gospodar?
Ah, sine moj! - uzvikne Manigault privukavši starog roba na svoja prsa.
Siriki je bio izuo cipele visokih peta da bi mogao brže trčati. Glava mu je bila pokrivena bijelom vunenom kapom. Klimao je glavom na sve strane, pa su mu se na ušima tresli zlatni koluti.
Ti nećeš otputovati bez mene, gospodaru moj! Inače ja umrijeti.
Što su ti rekli stražari pustivši te da prođeš? - upita ga Anđelika.
Stražari...? Ništa reći. Ja sam trčao, trčao! - I grohotom se nasmija pokazujući svoje bijele zube.
Požurimo! - preporuči Anđelika gurajući sad ovog sad onog na stazu koju im je mornar pokazivao.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika                  - Page 3 Empty Re: Anđelika

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 2:38 pm


Anđelika                  - Page 3 Leighton_Edmund_Blair_A_Source_of_Administration_1904_Oil_on_Can


Ona je opet uzela Honorinu na ruku. Prve grupe krenuše pustolinom. Do prvih duna prema moru prostirao se dug, ravan i nezaštićeni prostor. Ravan je izgledala ogromna i gola. Još su vrlo jasno mogli vidjeti La Rochelle, njegove kule i bedeme. Anđelika je blia uznemirena. Rob Siriki, trčeći za svojim gospodarom, sigurno je pobudio pažnju.
Dođite - reče ona Manigaultu. - Ne smijemo više ni časa izgubiti.
Ali on je zaostajao. Brodovlasnik je bio vidljivo razdiran između želje da se već jednom oslobodi žene koja mu već dvadeset i pet godina zagorčava život i tuge da je napusti zajedno sa dvije kćerke.
Ona će se izvući - tješio je sebe. - Ona bi čak bila sposobna da drži na uzdi mog nepoštenog poslovnog druga. Ali ako je bace u zatvor, jadna Sarah, ona voli dobru hranu, te će potpuno propasti.
Uto se začuje buka točkova na putu i gospođa Manigault se pojavi znojna i zadihana, upregnuta poput magarca u rukunice kolica, na kojima su bili nabačeni, bez reda, sagovi, brokati, odjeća, škrinjice, i, dakako, glasovito posuđe Bernarda Palissyja koje je cijenila više od svega. Njezine dvije kćeri i jedna služavka gurale su točkove.
Umor je nije slomio, naprotiv, čim je opazila muža stane ga žestoko grditi i prigovarati mu.
Sad je na vama red - reče ona, prepuštajući rukunice svome zetu. - A ti, lijenčino - vikala je Sirikiju - zar me nisi mogao čekati, umjesto što si poletio kao lastavica?
Zar ste prošli kroz vrata Svetog Nikole ovako opremljeni?
Pa što onda?
I nisu vam ništa rekli?
Jesu, rekli su mi, ali sam odmah ušutkala te prostake. Da su mi zapriječili prolaz, bili bi me zapamtili...!
Pošto ste napokon došli, maknite se i požurite! - reče joj Anđelika obuzeta očajem.
Bit će da je debela Manigaultova supruga napravila čitav rusvaj na gradskim vratima Svetog Nikole. I još uz to vukući kolica kao kakva ciganka! U svojoj ljutnji ona je bila kadra da im čak vikne da odlazi da se ukrca, da se nikad više neće vratiti da joj dodijao i La Rochelle i svi njezini stanovnici. To je i bila njezina omiljena tema, jer je bila rodom iz Angoulema i nikad se nije mogla naviknuti da živi u luci.
Noseći Honorinu na rukama, Anđelika je hodala putom koji je vodio uz strmu morsku obalu. S vremena na vrijeme okretala bi se i vikala Manigaultovima da požure. Oni su išli na začelju vukući kolica i prepirući se.
A zatim bi pogledala prema gradu.
La Rochelle, izdužen, sav u blistavoj bjelini iznad niskog i sivog zemljišta bio je nalik više no ikad kruni sa tisuću dragulja. Anđelika se odjednom uznemiri spazivši oblačić prašine u podnožju bedema u blizini vrata Svetog Nikole. Ona požuri i stigne pekarovu obitelj.
Manigaultovi su poveli kolica - reče kivno pekarova žena. - Da sam znala i ja bih natovarila svoja.
Manigaultovi bi sa tim svojim kolicima mogli biti krivi za našu propast - primijeti hladno Anđelika.
Trčećim korakom projuri pored kolone i stigne do gazde Bernea.
Pogledajte, tamo dolje, vidite li nešto? - upita ona zadihano.
Trgovac, koji je žurno hodao vodeći za ruku Lauriera, pogleda u pravcu koji mu je ona označila.
Vidim prašinu, koju je podigla grupa konjanika - odgovori on.
Pošto je još malo gledao, doda: - Konjanici u crvenoj uniformi. Dolaze ravno na nas.
Mornar koji je stupao na čelu kolone također ih je opazio. Svakom rukom zgrabi po jedno dijete i stane trčati požurujući uz to odrasle, da se što prije sklone iza duna. Anđelika se vrati i zaviče Manigaultovima: - Požurite! Ostavite kolica. Draguni nas gone!
Svi su trčali posrćući po pjeskovitom putu. Ženama su suknje zapinjale za bodljikave grmove. Začuje se muklo udaranje konjskih kopita.
Brzo! Brzo! Ostavite kolica, za ljubav Božju!
Manigault istrgne ženi rukunice iz ruku, a ona se borila da ih opet zgrabi.
Anđelika jednom rukom zgrabi Jeremiju, koji je, tjeran strahom, trčao svom snagom svojih malih nogu. Josip je podržavao Jenny. Ona je bila na izmaku snaga.
Ne mogu više - stenjala je ona.
Kad su opazili bjegunce, draguni divljački riknu. Rečeno im je da tamo dolje bježe hugenoti. To je bila samo pretpostavka, ali sad su ih spazili kako raštrkano bježe prema moru, kao izbezumljeni zečevi. Sto mu jada! Neće vala umaći, hugenotska bagra, njima "misionarima u čizmama"! Koliko su ih samo ucmekali u Poitouu u Cevennesu! Povadiše sablje, a poručnik izda naređenje za juriš.
U prolazu je neki konjanik sabljom izvrnuo kolica gospođe Manigault. Tkanine se rasuše po zemlji, dok se lijepo posuđe od porculana, uz sjajan blijesak lomilo pod konjskim kopitima.
Anđelika je čula taj strašan galop.
Ovaj put nam nema spasa - pomisli ona. Ovaj njezin ludi bijeg podsjetio ju je na bježanje sa Colinom Paturelom ispod zidina Ceute. Jeremija posrne, ona ga povuče za ruku i uspije ga uspraviti. Honorina se derala i smijala kao luda, oduševljena metežom.
Anđelika se dovuče do duna i zakloni se iza pjeskovitog uzvišenja.
Jadan je bio taj zaklon! Draguni su bili sasvim blizu. Još par koraka i sručit će se na dva bračna para Manigault, koja bijahu zaostala.
Odjednom kad je već mislila da će se na nju i na djecu spustiti smrtonosni udarci sabalja, začuje prasak iz mušketa. Miris baruta joj podraži nosnice. Opor dim se digne iznad njih.
Začuje se glas Nikole Perrota koji je vikao bjeguncima:
Nemojte ostati tu! Polako se povucite do ruba litice, potom ćemo vam pomoći da siđete na žalo.
Nečija joj ruka dotakne rame. To je bio onaj suncem opaljeni mornar, koji je ostao uz nju kao zaštitnica, nesumnjivo po naredbi mornara koji je govorio francuski. Čudno, sad joj je sinulo kojoj je rasi pripadao taj mornar, iako ju je taj problem mučio još od jučer.
Sad znam. On je s Malte!
Misao besmislena u tom trenutku. On joj je znakovima objašnjavao da i ona treba da se povuče.
Anđelika malo podigne glavu iznad grma. Kroz dim primijeti nekoliko konja, koji su rzali, a na zemlji nekoliko poginulih draguna u crvenim uniformama.
Zaustavljeni u svom jurišu od smrtonosne vatre gusarskih mušketa sakrivenih iza plitkih duna, draguni su uzmakli i sad su se nešto podalje ponovo prestrojavali.
Srce joj se ispuni oduševljenjem. Čak je mislio i na to da bi mogli biti progonjeni! Postavio je svoje gusare iza svakog grma da bi obranili pristup do mjesta ukrcanja.
Ona se počne povlačiti, hrabreći djecu da idu za njom. Kad se okrenula, spazila je brod u dražici s razapetim jedrima. Staza koja je vodila do žala bila je blizu.
Gospođo Anđeliko, da niste ranjeni? - Gazda Gabriel se dovuče do nje. U ruci je imao pištolj. - Zašto ste tako zaostali?
Radi onih tamo - reče ona, pokazujući ljutito na Manigaultove. Oni su jedva izvlačili noge iz sipkog pijeska.
Ranjena sam! Ranjena sam! - kukala je gospođa Manigault.
Možda je to bila istina. Ona je padala naprijed svom svojom težinom, a muž ju je vukao i pridržavao, psujući poput gusara.
Gdje je Laurier? - upita Anđelika.
Mornari su počeli krcati djecu u čamac. Ali ja sam bio u brizi zbog vas. Zato sam se i vratio. Hvala Bogu! Kapetan broda nas je zaštitio oružjem. On je dolje na žalu i upravlja ukrcavanjem.
On je tamo! - ponovi Anđelika. - Oh! To je izvanredan čovjek, zar ne?
O! Zakrinkan čovjek i po onom što sam vidio i vođa gusarske bande...
Odjekne prasak nove paljbe. Draguni, koji se u međuvremenu bijahu ponovo okupili pokušali su novi juriš, ali je njihov nalet i ovaj put potpuno slomljen.
Neki sjahaše s konja i počeše puzati prema dunama da bi se s protivnikom borili prsa o prsa.
Mornari sa Gouldsboroa koji su tvorili izvidnicu na obali pokušavali su se povući i pridružiti se svojima.
Dok su god stajali na obali i zaštićivali ukrcavanje protestantskih bjegunaca draguni su izvlačili kraći kraj, čim su pokušali prići bliže. Ali kad se gusari u zaštitnici povuku prema žalu, postojala je opasnost da ih kraljevi vojnici pobiju s visokih hridina.
Već su neki počeli izvoditi obuhvatni pokret i na prilazima žalu pojavile su se crvene uniforme. Na sreću, draguni su imali tek nekoliko mušketa, jer su najviše bili naoružani pištoljima. Po naredbi poručnika dva najmahnitija draguna skoče na žalo. Ali su pri tom polomili noge i njihovi bolni urlici ohladili su oduševljenje njihovih drugova, pa su odustali od daljnih pokušaja.
Jedini prilaz i dalje je čuvala i zaštićivala posada Gouldsboroa. Dotle su drugi mornari dodavali jedan drugome djecu i žene, trpali ih u čamac, a onda su mornari veslali svom snagom prema usidrenom brodu. Na križevima jarbola stajali su mornari držeći konope, spremni da odriješe jedra i da ih osposobe za plovidbu.
Gazda Gabriel i Anđelika, koja je držala Honorinu, lagano su se povlačili natrag. Maltežanin je vodio brigu o Jeremiji. I mušketiri s gusarske lađe su se puzeći povlačili. Poručnik se derao:
Ne bojte se ništa, draguni! Kad se ovi razbojnici spuste dolje, odavde ćemo ih lako postrijeljati. A vi tamo, pucajte na čamac!
To je vikao vojnicima na desnom krilu, koji su uspjeli da dopru do ivice obale, ali su ovi bili previše udaljeni da bi mogli gađati bjegunce i gusare, dok su god ovi stajali u zaklonu strmih hridina.. Ali kad se čamac udalji od obale i uputi k brodu, on će usprkos daljini postati meta vještim strijelcima.
I zaista tanad je zujila oko čamca, a iz grupe djece i žena prolome se krici užasa. Pastor Beaucaire se uspravi, usprkos opomenama gusara. U toj strašnoj buci, on svojim starim, promuklim glasom zapjeva neku crkvenu pjesmu.
Mornari u čamcu su se trudili da što prije napuste opasnu zonu. Uspjelo im je a da nitko u čamcu nije bio ranjen. Ali trebalo se vratiti po one što su ostali na žalu.
Draguni su imali vremena da isprave svoje gađanje.
Sad su naši! Hrabro! Drugi put ih nećemo promašiti! Spremite se, draguni! - urlao je poručnik.
Čulo se kako škljocaju kokoti na mušketama, zveket šipki, kojima su čistili cijevi i lančići privezani za rogove s barutom. Poneseni nadom u skori uspjeh, nekoliko vojnika jurne naprijed da bi zaustavili bjegunce koji su se još uvijek nalazili na litici.
Pred Anđeliku koja se već počela spuštati strmom stazom odjednom iskrsne brkati dragun s isukanom sabljom. Gazda Gabriel, skoči pred nju, opali, a dragun se složi po tlu. Ali ga je zato posljednjim grčevitim pokretom uspio dohvatiti sabljom. Rasječenog ramena i sljepoočice, trgovac posrne i bio bi se srušio niz hridinu da ga Anđelika nije zadržala u zadnji čas. Ali težina ogromnog i nepokretnog trgovčeva tijela vukla je Anđeliku prema ponoru. Ona stade dozivati pomoć. Neki mornar s Gouldsboroa, pocrnjelog lica od baruta, priskoči joj u pomoć. Pridržavajući ranjenika, spuštali su se kojekako po kozjoj stazi.
Nečiji glas je vikao sa žala na engleskom jeziku. Nesumnjivo, neka naredba o povlačenju; jer su nakon toga gusari još sakriveni u dunama, skočili poput majmuna i šmugnuli prema žalu da se spoje s ostalim drugovima.
Prolaz je slobodan! Naprijed naši - derali su se draguni skupljajući se.
Anđelika stiže najzad na žalo. Za njom se runio šljunak dok je podržavala okrvavljenu glavu gazde Bernea.
Umro je! Umro je! O moj jadni prijatelju!
Dvije ruke je zgrabe oko pasa i prisile da se okrene. Bio je to Rescator.
Napokon ste stigli! Naravno, posljednja! Luda, mahnita ženo!
Bila bi se zaklela da se on pod krinkom smijao. Kao da trenutak nije bio tragičan, kao da se on i njegovi mornari ne nalaze u očajnom položaju na žalu kome se čamac više nije mogao približiti, jer su draguni stajali povrh njihovih glava, kao da iz mnogobrojnih ranjenika nije tekla krv po žalu, kao da im se nije primicao posljednji trenutak...! On se, međutim, smijao i stiskao je k sebi kao da je zaljubljen u nju, robinju kupljenu u Kandiji, zaljubljen nekom divljom ljubavlju koju su uvrede i poteškoće još jače rasplamsale.
Ali Anđeliku trgne strašna misao. Otimala se, okretala glavu na sve strane kao da je poludjela.
Honorina! Gdje je Honorina? Ispustila sam je da bih pomogla gazdi Berneu kad je ranjezin... sigurno je ostala tamo gore...
Htjela je pojuriti nazad. On je silom zadrži.
Kamo ćete? Ostanite ovdje, nesretnice! Sad će topovi grunuti. Pretvorit će vas u kašu!
Sa boka Gouldsboroa skinuti su skriveni otvori i pojave se crna ždrijela desetak topova. Anđelika krikne muklo poput ranjene zvijeri. Opazila je Honoriniriu zelenu kapicu gore na litici. Djevojčica se nalazila na samom rubu hridine, na vrlo opasnom mjestu. Zbog velike buke nisu mogli čuti njezine dozive, ali se vidjelo da
plače strahom obuzeta, onako sitna pod plavim nebom, između draguna koji su joj se primicali i ponora, na čijem dnu je opazila svoju majku.
Kćeri moja! - poviče Anđelika izvan sebe. - Dijete moje! Spasite je! Ubit će je! Srušit će se u ponor!
Nesmiljeni stisak Rescatorove ruke priječio ju je da joj pojuri u pomoć.
Pustite me! Moja kćerka! Moje dijete! Honorina! Honorina!
Ostanite tu! Ne mičite se! Idem po nju.
Ukočena od užasa vidjela je kako je Rescator pojurio i kako se neobičnom lakoćom penje po strmoj stazi. Jedan se dragun približi djetetu. Rescator mu ispali pištolj u glavu, a slobodnom rukom zgrabi dijete kao kakav paket. Pogođeni čovjek zatetura, uz mukli se štropot sruči niz hridinu i smrska se, nekoliko koraka podalje od Anđelike.
U istom trenutku odjekne strašan prasak topova s Gouldsboroa.
Anđelika se bojala da je kiša zemlje i kamenja zauvijek pokopala Rescatora i Honorinu. Odjednom, ona primijeti visok gusarov lik kako se pojavljuje iz oblaka prašine i dima.
Evo vam vaše kćerke! Držite je dobro, sada!
Je li ranjena?
Ne vjerujem, a sada u čamac.

Iskoristivši zabunu što ju je plotun s Gouldsboroa unio među dragune, čamac se vrati k žalu. Mornari s Gouldsboroa prenijeli su nepomično tijelo gazde Bernea i jednog ranjenog mornara u čamac. Anđeliku su bezobzirno gurnuli u čamac i preporučili joj da se ispruži na dnu čamca.
Čamac više neće natrag - poviče Rescator. - Svi se moraju smjestiti u nj.
On se posljednji ukrca. Okrenuvši se prema bijelim hridinama šarantske obale, on teatralno zaokruži rukom i vikne:
Zbogom, negostoljubivi kraju!
Stojeći uspravno na zadnjem dijelu čamca, predstavljao je vrlo povoljan nišan. Srećom, vojnici demoralizirani nedavnim udarcem koji ih je obezglavio i nanio im ozbiljne gubitke, nisu ni pomišljali da dalje pucaju. Njihov poručnik je bio teško ranjen. Njegov pomoćnik je urličući izdavao protuslovne naredbe koje su nošene jekom dopirale do ušiju bjegunaca.
Neka netko u galopu odjuri i zatraži podršku baterije u Port-Luisu.
Obavijestite mornaricu u Saint-Martin de Reu i veliku tvrđavu na rtu Sablonceaux!
Ne smijemo dozvoliti da ovi razbojnici pobjegnu! Uz silan štropot lanaca Gouldsboro je dizao sidro.
Istodobno mornari na koševima jarbola razmotaše jedra, koje je vjetar odmah napuhnuo. Stojeći uspravno na kapetanskom mostu, kapetan Jason mirno je izdavao zapovijedi kao da svečano napušta luku, pod pogledima danguba s obale. Spretni mornari trčali su uzduž križeva i jarbola i stiskali sad ovdje sad ondje neki konop, neku škotu.
Brod je podrhtavao spreman da pojuri.

U međuvremenu je čamac, preopterećen bjeguncima, zaobišao brod. Sad se više nisu morali bojati napada i ukrcaj se mogao obaviti bez smetnje, dok je Gouldsboro polako napuštao uvalu.
Neki mornar uzme Honorinu u naručaj i s njom se popne na brod po ljestvama od konopa. Imao je crnu kožnu prevlaku na oku te je Anđeliku sjetio neljubaznog lica Coriana d'Escrainvilleovog pomoćnika. Svojim je izgledom sasvim očarao Honorinu te ga ona čvrsto stegne oko vrata ne izustivši ni riječi dok su se penjali po ljestvama od konopa.
S ukrcanjem ranjenika bilo je dosta muke.
Napokon su svi bili na palubi. Pomoću vitla čamac je dignut i čvrsto privezan uz brodsku ogradu.
Svi ti pokreti obavljeni su mirno i primjernom brzinom.
Osjetivši pod nogama čvrstu palubu, Anđelika podigne oči. Obala se udaljavala, a crveni draguni, koji su još bili na njoj, prijetili su im šakom.
Neodoljivo gonjen vjetrom Gouldsboro je napuštao svoj zaklon i ulazio u more Pertuis. S lijeve strane pojavio se La Rochelle, pruživši se uz more. Izgledao je nadohvat ruke. Na suncu su bljeskali njegovi razoreni, ali još uvijek veličanstveni bedemi: Sveti Nikola, Lanac, Svjetionik.
Brod je plovio prema gradu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika                  - Page 3 Empty Re: Anđelika

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 2:38 pm


Anđelika                  - Page 3 Leighton-_Lady_Godiva


45.
RESCATOR PRED LA ROCHELLEOM SRETAN BIJEG U OCEAN
Rescator je posljednji stupio na palubu. Jednim pogledom obuhvatio je situaciju. Nikola Perrot koji je stajao blizu njega, klimao je glavom. Vjetar puše sa sjeverozapada! Loše po nas... Oho!
Andelika je odmah primijetila da ih vjetar nosi prema gradu. Na kapetanskom mostu kapetan Jason se usopio naređujući da se neka jedra razviju, a druga spuste, a sve sa ciljem da brod upravi prema kanalu La Pallice.
Jedan mornar se približi Rescatoru i pruži mu dalekozor. Gusar se dotakne svoje maske kao da će je skinuti. Ali se predomisli i baci brzi pogled oko sebe.
Ranjenici i putnici u brodsko spremište! Nitko na palubi, osim posade!
Podigavši svoj dogled, časkom je osmatrao predjel i napore što ih je činio
Gouldsboro da umakne usprkos protivnom vjetru.
Ne, vi ne... - reče Anđeliki ni ne okrenuvši se. Vjerojatno je primijetio da se ona spremala da poslušno krene za ostalima koji su se kroz bokaportu spuštali u unutrašnjost broda.
Rescator spusti dogled i okrene se prema mladoj ženi. Promatrao ju je.
Ona je stajala uspravno, izobličena lica i čvrsto, stiskajući u zagrljaju svoju kćerku. Vjetar je vijorio Honorininom kosom kao plamen purpurnom.
Vaša kćerka - reče on muklim glasom. - Tako... Slična vam je. Koji je od hugenota koje smo ukrcali njezin otac?
Zar je to bio trenutak da se postavlja takvo pitanje?
Anđeliki se činilo da plove prema gradu. Još malo pa će vidjeti znatiželjnike na prozorima i bedemima, kako se skupljaju da gledaju očajnički manevar nepoznatog broda.
Njezin otac... odgovori ona gledajući ga kao da je poludio - pa, dobro... otac joj je bog Neptun... zamislite. Jest, tako su mi rekli. A sad radije pogledajte gdje se nalazimo. Još malo pa ćemo biti nadohvat topova s tvrđave Saint-Louis. Ako je posada obaviještena, nema nam spasa.
Vjere mi, to je vrlo moguće, draga moja...
Brod nije uspio oploviti rt Vrh uvale. Još uvijek je bio nadohvat La Rochellea i tvrđave, na čijim se zidovima opažalo sumnjivo kretanje.
Dođite! Dođite ovamo - odluči naglo Rescator, dajući znak Anđeliki da ga slijedi. Velikim koracima prijeđe palubu, zatim stubište stražnjeg kaštela, a onda stubište krmnice.
Gospođo, sklonite se - reče Nikola Perrot u krznenoj kapi, pokazujući Anđeliki ulaz u Rescatorove odaje pod krmnicom. I doda osmjehujući se.
Naš je zapovjednik uzeo kormilo u ruke. Znači, izvući ćemo se.
Ovo povjerenje u vještinu onog koji je njima upravljao izgleda da je vladalo među svom posadom. Ljudi su bili potpuno mirni; nekoliko se gusara čak ljuljuškalo u visećim ležaljkama, a neki su se naveliko šalili, oponašajući u tome onoga koji ih je naučio da promatraju opasnost mirno se smješkajući.
Ali tvrđava Louis će otvoriti vatru - reče Anđelika bezbojnim glasom.
I to je moguće - odgovori svojim čudnim francuskim naglaskom Perrot, koji je stajao kraj nje, nesumnjivo zadužen da je čuva.
Najednom se kapetan Jason preko zvučnika javi bujicom zapovijedi koje su bile namijenjene mornarima na križevima. Velika živost zavlada odmah u zračnoj šumi konopa, jarbola i jedara gdje su ljudski likovi mijenjali položaj majmunskom hitrošću.
U času kad se dim iz zapaljenih topovskih fitilja podigao povrh tvrđave Saint- Louis, sva jedra Gouldsboroa promijene položaj.
Brod se skoro više nije micao, kao da se ukočio pred tvrđavom, i topovima uperenim u nj.
Spuštajte sidro!
Skoro odmah zatim začuje se buka lanaca i ključanje mora, gdje je palo sidro. Anđelika pogleda svog druga upitnim i uznemirenim pogledom.
Zar Rescator hoće da pregovara? - upita ona sa strahom u očima.
Nije to njegov običaj - promrmlja gusar. - Vjerojatno vam se čini da je u lovu na ulješure u zaljevu Svetog Lorenca.
Sidro je dodirnulo dno. Brod se zaustavio, okrećući se lagano u pravcu vjetra.
Uto s tvrđave odjekne grmljavina topova koji su u istom trenutku grunuli. Ali uslijed žestokog okretanja kormila, brod na koga su gađali, naglo se okrenuo.
Kiša tanadi proleti nekoliko palaca dalje i pljusne u bijelu pjenu točno na mjestu gdje se Gouldsboro nalazio par sekundi prije bokom okrenut prema tvrđavi. Kao vješt borac u dvoboju izmakao je udarcu.
Ali opasnost je bila samo odgođena.
Brod neće izvući sidro, prije nego sa tvrđave ispale na nj drugi plotun. Tek što je Anđelika to pomislila, kroz zvučnik padne nova naredba:
Napustiti sidro!
Kao nekom čarolijom na prednjem se kaštelu stvorio nakovanj i tri žestoka udarca malja raskinuše lanac.
Razviti sva jedra! Kurs sjeveroistok!
Oslobođeni se brod poslušno pokori jedrima. Brzina broda omela je topnike na tvrđavi Louis, koji su ga uzalud pokušavali dobiti na nišan. Tanad ponovo projuri blizu cilja, brod se žestoko strese, more ga poprska, ali je uza sve to nesmanjenom brzinom nastavio svoj put.
Hip, hip, hura! - vikao je Nikola Perrot. Povik je jednoglasno prihvatila sva posada. Perrot je objašnjavao.
Ti bi nam ušljivci bar desetak rupa izbušili da naš zapovjednik nije najvještiji pomorac na svijetu. Bili bismo već na dnu, časna riječ. Jeste li vidjeli onaj zaokret poluge na kormilu? Ali uđite u salon, gospođo. Mi se još nismo izvukli iz ovog osinjaka, malo je falilo.
Ne. Ostat ću ovdje do kraja, sve dok ne ugledam slobodno more pred nama.
Vjere mi! Na volju vam, gospođo. Ima ih koji vole gledati smrti u lice. Na kraju, to i nije tako loše, jer se katkad ona prestraši, pa se povuče.
Anđelika je počela osjećati prijateljstvo prema lovcu iz dalekog Svetog Lorenca. Nije baš sličio na gusara koji ne zna za vjeru i zakon iako je na glavi imao šubaru od životinjske kože, a ruke mu bile pune tetoviranih šara.
Poslije akrobatskog okreta, zahvaljujući kojemu je izmaknuo plotunu s tvrđave Louis, Gouldsboro se uspravio, nalik na bojnog konja koji zna što mu je raditi. Laki zaokret vjetra prema zapadu omogućio mu je da plovi ravno naprijed. Razvio je jedra da iskoristi prolaznu milost svog neprijatelja, sjeverozapadnjaka, i vrlo brzo se udalji od La Rochellea uspjevši oploviti rt Vrh uvale.
Da bi dopro do pučine valjalo mu je još prijeći tjesnace između otoka. Jaki vjetar sa sjevero-zapada, koji je puhao toga dana, branio mu je pristup u tjesnac Antioche na jugu, koji se nalazi između otoka Re, Aix i Oleron. Ali da bi se stiglo do bretonskog tjesnaca, kroz koji se također može isploviti na pučinu, koji je uži i zaklonjeniji i smješten između kopna i sjeverne strane otoka Re, trebalo je još proći kroz uski tjesnac između La Pallicea i rta Sablonceaux.
Izgleda da se Rescator odlučio za ovaj drugi prolaz. Kapetan Jason kroz zvučnik naredi:
Hej! Vi na jedrima! Savijte gornja jedra! Razvežite prednje jedro, brigantin i potporno jedro!
Uz pomoć samo donjih jedara Gouldsboro uđe u prolaz između dva rta.
Anđelika je teško disala. Ona je znala za podmuklu opasnost ovog prolaza punog podvodnih grebena i dosta plitkog o kome su pomorci u La Rochelleu sa strahom razgovarali. Vjetar koji je bok broda zapljuskivao sitnim i silovitim valovima mogao je brod svakog časa potisnuti s uskog prolaza izvan kojega bi se svaki brod veće tonaže neizbježno nasukao.
Jeste li već koji put prošli kroz ovaj kanal? - upita ona gusara.
Ne, ušli smo kroz južni kanal.
Onda vam je potreban pilot. Među mojim prijateljima nalazi se ribar Le Gali. On poznaje sva opasna mjesta u ovom tjesnacu.
Dobra ideja - odgovori čovjek u krznenoj šubari. On je ostavi i pođe o tome obavijestiti oba kapetana.
Malo potom pojavi se Le Gali u pratnji gusara u šubari. Anđelika nije mogla da ne pođe za njima na krmnicu.
Rescator je bio kod kormila, još uvijek maskiran. Bio je vrlo napet, kao da je sve svoje sile upregao da po najmanjem drhtaju broda nasluti kako da prođe kroz opasan prolaz. On izmijeni nekoliko riječi sa rošeljskim pilotom, a zatim mu ustupi kormilo.
Anđelika se naprosto ukipila, a isto tako i Honorina. Mada je djevojčica, čini se shvaćala, da mjesto jednoj ženi i djetetu nije na kapetanskom mostu za vrijeme opasnosti, ona nizašto na svijetu ne bi bila otišla s tog mjesta.
Gouldsboro je sad sigurnije napredovao.
A ako tvrđava na Velikom Sablonceauxu otvori paljbu na nas? - upita Le Gali zagledavši se u krajnju točku otoka Re, na kome se nazirala tvrđava.
Bit će po Božjoj volji! - odgovori Rescator.
Zrak se malko uzmutio. S danjom žegom dizala se zlatasta izmaglica koja je zasnjenjivala obalu.
Iz koša na jarbolu stražar zaviče:
Ratni brod prema pramcu. Dolazi nam u susret! Kapetan Jason opsuje. Čini se da ga je vijest porazila.
Sad smo u mišolovci kao štakori.
Ta tome smo se mogli i nadati - primijeti Rescator kao da je utvrdio najprirodniju stvar na svijetu. - Naredite da brod uspori vožnju.
Zašto?
Da dobijem vremena za razmišljanje.
Ratni brod koji se dotad još nije vidio odjednom se pojavio u visini rta Sablonceaux. Njegova razvijena jedra bila su bijela poput krede ističući se u magličastom nebu.
Budući da mu je vjetar puhao u krmu, brzo je napredovao. Rescator položi ruku na rame Corentina Le Galla.
Kažite mi nešto, gospodine. More počinje da opada. Ako je prolaz opasan za nas, neće li još opasniji biti za neprijatelja veće tonaže koji nam plovi u susret?
Andelikin pogled padne na ruku što je počivala na pomorcevom ramenu: ruku istodobno i snažnu i finu na čijem se prstenjaku kočio krupan prsten od srebra. Osjeti da blijedi. Bila joj je poznata ta ruka, ta čvrsta i nježna šaka. Gdje li ju je samo već vidjela? U Kandiji možda, kad je skinuo rukavice da je odvede do divana. Ali bilo je tu još nešto. Ta je ruka u njoj izazvala dojam neizrecive prisnosti. Pomisli uto da joj nije možda primicanje posljednjeg časa sasvim pomutilo pamet. U ovom dramatičnom trenutku kad se smrt približavala, ona je morala biti svjesna sudbine koju je Osman Ferađi pročitao u zvijezdama.
Ali u isto je vrijeme bila uvjerena da neće umrijeti, jer su bili Rescatoru na brizi. Njegova zagonetna ličnost je bila neranjiva kao klasični heroji. Ona je naivno, ludo
u to vjerovala i dosada još ništa nije opovrglo to njezino nevjerovatno uvjerenje. Pilotovo se lice razvedri.
Jest - usklikne on - vi imate tisuću puta pravo, gospodine! Mora da im je vraški stalo do toga da nas uhvate čim su tako pojurili u ovaj tjesnac i još k tome u ovo vrijeme. Oni sigurno imaju dobrog domaćeg pilota, no uza sve to njihov položaj je vrlo, vrlo škakljiv...
Učinit ćemo ga još škakljivijim. A osim toga, poslužit će nam kao štit ukoliko se i tvrđava umiješa. Prisilit ću ih da se postave između tvrđave i nas. Naprijed svom snagom! Pripremite se za bitku!
I dok su se mornari iz koševa hvatali križeva na jarbolima da bi sišli na palubu, ostali koji su se nalazili u predjelu pramčanog kaštela izbiše hitro iz bokaporte. Razdijeljene su sjekire i sablje, oružje koje su upotrebljavali pri pristajanju uz drugi brod. Skinute su cerade kojima su bili pokriveni topovi na ogradi broda.
Svatko je zauzeo svoje mjesto.
Neki mornari, naoružani mušketama, smjestili su se u koševima jarbola, a vukli su gore i sanduke lumbardi, koje će u slučaju sukoba gađati neprijateljsku palubu.
Treba li palubu posuti pijeskom? - upita kapetanov pomoćnik.
Ne vjerujem da će to biti potrebno - odgovori Rescator gledajući kroz dalekozor. I ponovi podrugljivo se smiješeći pod krinkom: - Palubu posuti pijeskom, hm!
Anđelika se sjeti Sredozemlja i tih krajnjih mjera. Most se unaprijed posipao pijeskom da bosi borci ne bi klizali po prolivenoj krvi.
Nasukat će se prije nego što će ijednu kuku baciti na naš brod - dometne Rescator, slegnuvši ramenima.
Izgledao je tako siguran u sebe da je znatno popustila napetost što je vladala u tim trenucima dok su dva broda neumoljivo jurila jedan prema drugome. Uostalom, lako se moglo opaziti da se ratni brod nalazi u lošem položaju. Brod ionako težak zbog svojih četrdeset topova, napravio je uz to i jednu neopreznost: razvio je sva jedra, pa je bilo vrlo teško održavati pravac. Valovi su ga potiskivali prema obali.
A ako raspali po nama? - upita Le Gali.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika                  - Page 3 Empty Re: Anđelika

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 2:38 pm

Anđelika                  - Page 3 Leighton-_God_Speed

Previše su zbunjeni da bi se postavili u položaj prikladan za pucanje. Osim toga okrenuti smo mu pramcem, meta je, prema tome, vrlo uska.
Gouldsboro je smjelo dalje napredovao. Ratni brod se sve više naprezao da bi održavao pravac. Odjednom, neodoljivo potisnut na hridine, on se nagne i začuje se mukla lomljava.
Nasukao se! - povikaše u jedan glas mornari na krmnici Gouldsboroa. Posada je mahala kapama i klicala od radosti.
Samo da i nas ne zadesi ista sudbina - progunđa Rescator. - More opasno opada.
Poslao je odmah mornare na pramac da mjere dubinu.
Nastavljajući svoju vožnju, gusarski brod je prošao podalje od svog nemoćnog protivnika, s kojega su se razlijegale uvrede i proklinjanja.
A da ih za oproštaj pozdravimo jednim plotunom - upita kapetan Jason. - U dobrom smo položaju.
Ne! Nema smisla da za sobom ostavljamo previše loše uspomene. Osim toga, još se nismo sasvim izvukli iz škripca.
Anđelika je također mislila na to da bi se mogli pojaviti drugi brodovi i prepriječiti im put. Ipak su uspjeli bez zapreka izići iz tjesnaca i ući u bretonski tjesnac. Le Gali se uspravi držeći ruke na kormilu.
Najteže smo savladali, a sada, gospodine, predložio bih da dignemo i ostala jedra i da plovimo uz sjevernu obalu sve do izlaza, do rta Grouin du Gou.
Slažem se.
Sad su mogli lakše manevrirati. Pertus je bio zaštićeniji, vjetar je puhao manjom žestinom i u povoljnijem smjeru, te je bjeguncima bio saveznikom. Laka izmaglica je dopuštala da se razazna svinutost kopna i snježna čipka Slanih močvara. S druge strane se nalazio Saint-Martin de Re i uskoro se jedan za drugim, kao likovi
iz sna, brodovi kraljevske mornarice otcijepe od luke i upute prema njima. Lov je počinjao. Gusari su u napetoj tišini promatrali napredovanje brodova.
Tako blizu cilja - šaptao je Le Gali. - Prošli smo rt Arcay.
Pojačajmo brzinu. Vjetar je lagano zaokrenuo, pomaže nam.
I njima.
Međutim, mi smo u prednosti.
Kratkim rečenicama su govorili o položaju brodova, odmjeravali su svoje mogućnosti, nastojeći da im ni jedna ne promakne. Nakon što je izgledalo da se brodovi približuju uznemirujućom brzinom, brodovi na čelu kraljevske flote zadržali su istu udaljenost. Gouldsboro je još bio izvan dohvata njihovih topova.
Ponovo je Rescator položio ruku na Le Gallovo rame.
Domognimo se mi pučine, prijatelju, a tada časne mi riječi, plovit ćemo niz vjetar i nijedan brod njegova veličanstva neće nas dostići.
Uspjet ćemo u tome, gospodine - odgovori pilot kao da je odjednom oživio.
Očiju uprtih u pravac koji je morao slijediti, osluškivao je najmanji razvoj vjetra, najmanji lahor, da bi brodu kojim je upravljao povećao brzinu. Ah! Kako je dobro poznavao ovaj kraj, u kojem je toliko puta bacao svoje mreže i dizao svoje košare za jastoge, pjevajući i promatrajući s ljubavlju oko sebe vedre i pozlaćene obrise mora, kopna i otoka, koji su sačinjavali prisan krajolik njegova života. Porijeklom je bio iz Bretanje. Tri generacije njegove obitelji živjele su u La Rochelleu, i to je nešto po čemu možemo razumjeti zašto je bio hugenot i što je tako uporno bio vjeran svojoj vjeri, kao što je Bretonac katolik bio odan svojoj.
Razmišljao je kako danas plovi ovim krajem, gdje je nekad provađao sretne dane, a iz kojeg sad eto bježi, razmišljao je kako se u spremištu progonjenog broda nalaze njegova žena i djeca i kako bi bilo užasno da umre tu, u vodama svojih otoka i svog grada, potopljen topovima francuskog kralja.
Više se plašio takve izdajničke mogućnosti nego smrti s kojom se suočio mnogo puta u svom mornarskom životu.
"Oh, Gospode, obazri se na naše patnje, koje trpimo radi tvog imena...! Zašto? Zašto...?"
Anđelika pogleda unazad. Jedra gonitelja su se opet povećavala. Međutim, more se počelo jače talasati, kreste zapjenjenih valova kao da su najavljivale blizinu pučine. Obala je nestajala, smanjivala se. Vjetar je imao neki gorki ukus i postajao oštriji. Zamagljeni horizont kao da se sve više širio.
Pučina! Ali zar nije bilo prekasno.
Ona pogleda Rescatora i opazi da je on fiksira kroz otvore svoje krinke.
Odjednom pomisli da će joj on reći da odlazi, da njezino mjesto nije na krmnici. Otjerat će je onom zajedljivom podrugljivošću kojom se ponekad obraćao njoj.
On, međutim, ništa ne reče. Imala je dojam da je on tako gleda jer stvari idu rđavo i jer je trenutak postao tugaljiv. Nju, koja je dotad sačuvala svoje pouzdanje, spopadne strah.
Zar je kasno? - upita ona.
Uto se Honorina uspravi u njenim rukama i pokaže nekti točku na horizontu.
Tamo - reče veselo - vidim ptice. Ptice... su bile lađe.
Pomaljale su se na obzorju i zakrčile izlaz iz zaljeva. Za par trenutaka bilo ih je bezbroj na vidiku. Ukliješten između dolazećih brodova i kraljevske mornarice Gouldsboro je ličio na divljač, koju su natjerali u stupicu i opkolili i koja neće biti u stanju oduprijeti se svim tim protivnicima koji su se združili da ga unište. Uzvik nevjerice i zaprepaštenja javi se na usnama cijele posade, koja se nalazila u borbenom stanju. Ovo je bilo previše! Mogli su se boriti, ali ne i pobijediti. Nisu imali nikakva izgleda za bijeg. Gotovo odmah, Rescator nešto uzvikne i stane se smijati. Toliko se smijao da nije mogao doći do rijeći, gušio se od kašlja.
"Poludio je", pomisli skamenjena Anđelika. Ali je gusar napokon uspio reći:
Holanđani!
Zaprepaštenje se smjesta pretvori u mahnitu radost.
Podignite englesku trgovačku zastavu na glavni jarbol - zaurla kroz zvučnik kapetan Jason na engleskom.
Istu zapovijed ponovi i na francuskom jeziku. Zastave se podigoše i zalepršaše na vjetru.
Izmučena nedavnom olujom, ogromna trgovačka flota ulazila je dostojanstvenom sporošću u bretonski tjesnac. Dva velika linijska broda plovila su pred njom, svaki sa pet jarbola i sa tri palube, na kojima su bile baterije sa sedamdeset i dva topa. Za njima je plovilo mnoštvo od četiristo trgovačkih brodova svake tonaže, od kojih je najmanji brod imao bar tristo tona. Ovu veliku flotu pratilo je dvadeset ratnih brodova. Gouldsboro se uvuče između njih okretnošću zeca i izgubi se u toj gustoj šumi. Za nekoliko časaka desetak brodova ogromne flote našlo se između njega i kraljevske flote. Sad nije bilo moguće oficirima njegova veličanstva ispaliti ma i jedan topovski metak na gusare, a da pri tom ne pogode poštene trgovce, koji su dolazili da se usidre u francuskim vodama. Morali su odustati od svoje namjere da kazne smjelog gusara, koji ih je tako sjajno nadmudrio.
Po drugačijem talasanju mora, bjegunci zatvoreni u potpalublju, osjetili su da su doprli do pučine. Čitave su sate oni osluškivali svaki šum, škripanje broda u borbi s vjetrom. Onaj manevar kraj tvrđave Saint-Louis pobacao ih je jedne na druge. Kad su čuli mukle eksplozije topova, oni su mislili da im je kucnuo posljednji čas života. A zatim su s najvećom napetošću pratili ono polagano plavljenje kroz kanal, pa zastoje, pripreme za bitku, trčanje bosih nogu povrh svojih glava, očekivanje ishoda... čitave sate su molili, izgovarali pokoju riječ, da rastjeraju zebnju ili da smire uznemirenu djecu.
I kao u Arci "nije bilo prozora i nisu mogli znati što se vani događa"
Zatim se brod stao mirno valjati u pravilnim, velikim njihajima; oni osjetiše da su jedra najzad napeta i napuhana vjetrom, a ne uslijed manevriranja. Poletni zamah slobode prožimao je trup broda, tako da je podrhtavao od radosti poput rasnog konja kome su opustili uzde.
Le Gali se pojavi na bokaporti, iznemogao, s izrazom istodobno i pobjedonosnim i očajnim koji se odražavao u njegovim plavim, keltskim očima.
Pobjegli smo im - uzvikne. - Nalazimo se na pučini. Spašeni smo! Tada su svi osjetili kako im srce razdire strašan bol.
Zbogom, La Rochelle, naš grade! Zbogom, naša zemljo! Zbogom naš kralju! I padoše na koljena, očiju punih suza.

Kopno se još vidi - reče Rescator, približivši se Anđeliki i fiksirajući je oštro kroz otvore svoje krinke. - Zar se nećete okrenuti da bacite zadnji pogled na obale koje zauvijek napuštate, gospođo?
Ne - odgovori ona.
Niste baš previše osjećajni s obzirom na svoj spol. Ne bih želio navući na se vašu mržnju. Zar, dakle, ne ostavljate tamo nikoga za kim žalite, nikakvu uspomenu, nijedno drugo biće?
"Mrtvo dijete", pomisli ona "mali grob na rubu šume Nieula... To je sve."
Nosim sa sobom sve što mi je milo - reče ona, privinuvši Honorinu na svoje srce.
Ona je moje jedino blago.
Svaki put kad bi je on nešto pitao onim svojim radoznalo-podrugljivim tonom ona je imala dojam da ju on vreba i da je ta njegova radoznalost ugrožava.
Neizmjeran umor pritisne joj leđa. Bio je to umor zadnjih sati, umor njezina života u času kad je sudbina zatvarala za njom vrata, koja se više nikad neće otvoriti. Ona osjeti bol u ukočenim rukama, kojima je već beskrajno dugo stiskala Honorinu na svojim grudima.
Umorna sam - reče iznemoglim glasom. - Oh! Tako sam umorna. Htjela bih spavati...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika                  - Page 3 Empty Re: Anđelika

Počalji od Mustra Čet Mar 15, 2018 2:38 pm

Anđelika                  - Page 3 Leighton-_Forest_Tryst



Anđelika nije bila svjesna što se s njom događalo otkad je izgovorila te riječi do časa kad se probudila u grimiznoj svjetlosti sunca na zalazu. Sunce boje rubina
ispunilo joj je oči, izdvajajući se kao ogromna svjetiljka na mutnoj, srebrnoj pozadini mora i neba.
Sunce dodirne obzorje i nestane nevjerojatnom brzinom ostavivši iza sebe još kratko vrijeme ružičastu svjetlost, blistaviju od svjetlosti zore, koja je malo- pomalo počela blijediti.
Anđelika osjeti kretanje broda, ono ritmičko i neprestano ljuljanje, koje ju je vraćalo nekoliko godina unatrag, na Sredozemlje. U ono vrijeme, čak i kad je na Hermesu bila zarobljenica, događalo joj se da bi joj osjećaj neizmjernosti nadimao srce i ništio nezadovoljstvo njezine strastvene duše. Ta su joj sjećanja ostavila iza jednog putovanja za kojega je prepatiia tisuću muka, osjećaj tuge i ushićenja.
Sad se ona ponovo sastala s morem. Kroz šareni prozor krmenog kaštela, promatrala je kratak požar sutona, a zatim svečanu zagonetnost polutame prije noći. Slušala je kako se od brodskog trupa odbija zapljuskivanje valova i s vremena na vrijeme oštro pucketanje jedara i eolski pjev lahora u brodskim užetima.
Ona se uspravi, upola sjedne na istočnjačkom divanu gdje su je ispružili, tijelo podupre rukama, prazne glave, bez misli, ali s jasnim saznanjem sreće u svom srcu. Bila je slobodna!
Honorina je spavala blizu nje, potpuno klonula, ružičasta, nasmijana, dok je sunce na zalazu oživljavalo put njezina bucmastog lica.
Anđelika se nagne nad nju neizmjernom nježnošću.
Odvela sam te, zlato moje - prošaputa. - Ti si tijelo moga tijela, srce mog srca... Nadljudsku je radost gotovo osjećala kao bol. Stari san koji ju je progonio čitav život, sad se oživotvorio. Otisnula se na more.
Prsa joj se napune slanim uzduhom. Oči joj se zamagle, glava joj klone opijena bezimenim zanosom. Tu, sama u svjetlosti umirućeg dana, Anđelika je nudila oceanu, kao ljubavniku s kojim se opet našla, svoje napeto, zaneseno i zaljubljeno lice...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika                  - Page 3 Empty Re: Anđelika

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu