Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Anđelika 07

Strana 3 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Anđelika 07 - Page 4 Empty Anđelika 07

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 9:18 am

First topic message reminder :

Anđelika 07 - Page 4 Anne_i10

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Anđelika 07 - Page 4 Empty Re: Anđelika 07

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 9:45 am

Anđelika 07 - Page 4 Edwin_Harris_-_Mending_The_Nets



72.
ZABRINUTOST OCA MASSERATA
Kao gošća koja poznaje svoje dužnosti, Anđelika je već prvih dana bila ponudila ocu Masseratu jedan kutić u kojemu bi svakodnevno čitao misu.
Jezuita joj je za to bio vrlo zahvalan iako prema pravilima reda svetoga Ignacija - kako joj je objasnio - njegovi svećenici nisu bili dužni da svaki dan vrše sveti obred. Mogli su se ograničiti i na same dvije molitve tjedno, a i to u samoći. Nisu bili dužni da drže ispovijedi ni da služe misu čak na zahtjev vjernika, jedino nisu smjeli odbiti da dadu posljednju pomast svome bližnjemu koji se iznenada našao u smrtnoj opasnosti.
A što se tiče njihovih vlastitih dužnosti prema Bogu, pričest u vrijeme mise morala se zamijeniti pričesti u duhu. Vojnici Kristove avangarde uživali su slobodu onih što krče put i bili su slobodni u svojim činima, a stroga disciplina nije smjela da im sputava slobodu djelovanja. Svejedno je bio vrlo sretan da u Wapasouu može
vršiti sveti obred, izvor utjehe za usamljenog misionara. Imao je uza se putnu kapelicu, priprost drveni kovčežić presvučen crnom kožom, ukucanom čavlićima. U njemu se nalazio kalež, plitica, vrčići za vino i vodu, ciborij, presvlake za oltar, te misal i jedno evanđelje.
Sve je to bio poklon dobrotvorke, vojvotkinje d'Aiguillon.
Nicolas Perrot, Španjolci i Yann le Couennec išli su na misu i bili očito zadovoljni što mogu ispovijedati svoju vjeru.
Ali otac Masserat nije se tome veselio. Ako je u svagdašnjem životu i bio uslužan, nije ga prožimao svjetovnjački župnički duh. U Ameriku je došao radi Indijanaca i bijelci ga nisu zanimali.
Uz to, kao uvaženog teologa i vrlo obrazovanog čovjeka, očaranog veličajnošću Boga kojega je sve više otkrivao u svojim razmišljanjima, razdraživala ga je neuglađena pobožnost priprosta, neuka čovjeka, koji se usuđuje upuštati u razgovor sa svojim Stvoriteljem. Umalo te nije požalio što ga je Bog sam na to ovlastio.
Kao i mnogim njegovim kolegama, draža mu je bila samoća, direktno saobraćanje s božanskim misterijem. Mrštio je obrve kad bi sa svake strane svog improviziranog oltara, u slabom svjetlu dviju voštanica, ugledao jednog od španjolskih vojnika, ili mladog Bretonca, pa čak i Perrota koji bi se onako plećat oslonio na dovratak te skrštenih ruku pobožno stajao, oborivši svoju kuštravu kanadsku glavu.
Ne valja zaboraviti da je sveti Ignacije bio Španjolac!...
Otac Masserat se trudio da bude strpljiv prema zemljacima utemeljiteljima isusovačkog reda i tada bi mu mladi Bretonac pobožno ministrirao. Svim tim ljudima okupljenim u polumraku dijelio je on kruh života, malu bijelu hostiju. A oni su, u jednom kutku kuće, prilazili tim tajnovitim zvucima zore i sjeni koju je svećenik stvarao svojim obrednim pokretima, i cinkanju plitice i kaleža, kao žuboru izvora koji su otkrili u šumi.
Otac Masserat je razmišljao kako na nekoliko koraka odatle ima heretika koji ne mogu bez zaprepaštenja pogledati u križ, i koji se u tom istom trenutku odaju svojim krivim molitvama.
Kuhinjom su se ushodale žene: jedna je cjepkala drva, druga udarala kresivom. Čulo se pucketanje vatre i zveka kotlića, koje su vješale o verige, a zatim šum vode dok su ih punile. Muškarci su se budili i zijevali.
Ponekad bi se razlio sitan dječji glasić, tanak poput zvonca, da odjednom zamukne u svojoj najvišoj noti. Očito su mu dali znak: pst!
A još bliže, u radionici, čuli su se grublji zvukovi: od alata za zanatskim stolom, od šištanja kovačkog mijeha, od žagora dubokih ozbiljnih glasova koji su i tamo održavali svojevrstan ritual, samo sibilinskim izrazima.
Mogao si vidjeti ljudeskaru od crnca, vesela ali zastrašujućeg izgleda, i toliko učenog da si ostajao zbunjen, zatim jednog meleza upornog do fanatizma, pa jednog njemu sličnog Mediteranca upućenog u tajne morskih dubina, te jednog blijedog šutljivka, pa jednog osornog Overnjanina - sve same momke lijepe poput arhanđela...
Čula se buka od drobljenja kamenja i stijena, od zemlje koju su prosijavali. U zraku su se miješali mirisi vatre, željeza i sumpora.
Otac Masserat je govorio da će, kad se vrati u Quebec, imati da podnese vrlo zanimljiv izvještaj.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 07 - Page 4 Empty Re: Anđelika 07

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 9:46 am

Anđelika 07 - Page 4 Edwin_Harris_-_Girl_In_A_Pink_Apron


73.
ANGELICA DEMONSTRIRA VJEŠTINU PUCANJA NEJASNA RAZMATRANJA BARUNA D'ARREBOUSTA
Anđelika uze da čisti oružje, da mu provjerava i osigura ispravnost i da ga trlja do biistavosti. Obavljala je taj posao brižljivo i temeljito, s umješnošću prekaljenog, pomalo nastranog borca, te joj je i najnepovjerljiviji divljičar mirne duše provjeravao svoje osobno oružje. Bila se ustalila navika da joj ga daju na "pregled" kao oružaru od zanata, pa joj je i sam Clovis povjeravao svoju lovačku arbaletu9.
Gospoda d'Arreboust, de Lomenie i de la Salle, kao i otac Masserat, zateknu je jednoga jutra usred čitava jednog arsenala i tako zadubljenu u posao da ih je zaboravila i pozdraviti. Zbunjeno su gledali kako njene nježne ženske ručice hvataju grube kundake ili prstima prelaze preko tvrde cijevi, i kako je zabrinuto nadivila lice nad čančić na puški iz kojega je zaudaralo na barut, smrznuti podmaz, nagorjeli metal, promatrajući ga pažljivo kao majka novorođenče.
Anđelika je žalila što pored nje nije i Honorina, kako je uvijek bivalo kad se ona odavala takvu poslu. No mala je bila bolesna i groznica joj je upravo stala jenjavati. Obično bi sjedila uz majku, a kako je rasla neprestano okružena oružjem, i sama ga je znalački i oprezno dodirivala.
Anđelika je na stolu imala svakojake kukice, šipke, šila, maziva, rafinirana ulja što ih je sama filtrirala, čitav jedan pribor koji je sama izradila i jedina se njime znala služiti. Ta gospoda iz Quebeca gledala su je kako struže, glača, ispituje, mršti obrve i mrmlja. Prosto nisu mogi da shvate. Najzad, ona podigne glavu, opazi ih i rastreseno im se nasmiješi.
Dobro jutro! Jeste li doručkovali? Kako se osjećate? Recite mi, gospodine de Lomenie, jeste li ikad vidjeli ljepšu pušku od ove saske?
Uđe Florimond, pozdravi prisutne i reče:
Moja je majka najbolji strijelac u svim kolonijama u Americi. Hoćete li da vidite? Nakon višednevne oluje, vrijeme je bilo lijepo i vedro, pa se grupa uputila na strelište, nedaleko od obale. Florimond je ponio dvije kremenjače, jednu fitiljaču i dva pištolja. Htio je da majka pokaže sva svoja umijeća, a kako je ona htjela da provjeri oružje, rado je udovoljila njegovoj molbi. Njene su mišice točno osjećale koliko je pojedina puška teška, ona je unaprijed znala koliko će koja pritisnuti rame, koliko trza i da li zadaje modricu.
Žena nešto takva neće moći podići! - reče gospodin d'Arreboust kad je vidio kako uzima sasku pušku.
Ona je ipak podigne bez vidljive teškoće. Zakorači zatim jednom nogom, nagne glavu i nanišani, a onda izjavi da je oružje zaista teško i da će se nasloniti na improvizirani prsobran koji je služio za vježbanje. Ona napola klekne, s izrazom pažnje koja joj prožme čitavi gornji dio tijela. U njenom držanju nije bilo napetosti, već savršenog mira koji joj je omogućavao da u nekoliko sekundi iz najživahnijih pokreta prijeđe u stanje blisko snu, kada srce udara sporije a dah postaje jedva zamjetljiv. U oštrom zimskom svjetlu i bljeskanju okolnog mraza, njeno od hladnoće zarumenjelo lice, na kojemu je jedna upola zatvorena vjeđa bacala sjenu, doimalo se ljupko i neusiljeno. Odjekne hitac.
Iz cijevi se izvi laki bijeli oblačić i stade da se izvija poput reptila. Pero koje je bilo postavljeno na stotinu koračaja, iščezne.
Što kažete? Ha!... - vikne Florimond. Oni izreknu nekoliko mucavih pohvala.
Vi joj zavidite! Shvaćam vas! - komentirao je mladić. Anđelika se tome smijala. Voljela je osjećaj snage kojom je poslušno oružje ispunjalo čitavo njeno biće. Kao da joj je to bilo urođeno, poseban neki dar! Mogla je da ga nikada i ne otkrije, da

9 arbaleta: specijalni luk za odapinjanje strelica (u srednjem vijeku oružje ratnika)
joj okolnosti nisu utisnule u ruke oružje. Za svojih izleta na konju po šumi u Nieulu otkrila je urođenu sraslost s tim strašnim predmetima od čelika i drva. Zaboravljala je da su iskovana za ubijanje i da stvarno ubijaju. Zaboravljala je da se na jednom kraju putanje što je pravi zrno nalazi život, a na drugoj smrt. Pa iako se moglo činiti čudnim, ponekad je mislila kako su njena ljubav prema toj vještini, mirnoća i koncentracija koju ona iziskuje, upornost kojom je nastojala da postane dobar strijelac, mnogo pomogli da se njen mozak, opterećen raznim nesrećama, očuva od opasnosti ludila. Oružje ju je branilo od svega.
U svijetu bez vjere i savjesti slabima je potrebno oružje. Zato ga je ona i voljela. Nastavila je da s njima razgovara o oružju pitajući se što ih je to uzbudilo, a lijepom licu Lomenie-Chamborda dalo gotovo bolan izraz. Najzad ih je ostavila i udaljila se sa sinom, koji je puške nosio u naručju. Putem su živo razgovarali.
Grof de Lomenie i gospodin d'Arreboust se pogledaše.
Otac Masserat odvrati pogled te iz džepa svoje mantije izvuče molitvenik. Cavelier je mjerio svu trojicu trljajući promrzle ruke na koje je bio zaboravio navući rukavice. On reče malo podrugljivo:
E pa, jedno je sigurno! Ta žena gađa kao čarobnica... Možda kao demonka.
On zavuče ruke u džepove svoga kaputa i udalji se s afektiranom i oholom ravnodušnošću.
Gotovo se radovao videći u kolikoj su zabuni ti kreposni ljudi. Mogao je bolje od drugoga naslutiti kakvim ih sve teološkim i mističnim mukama prepušta. Znao je on što znači ispitivanje vlastite savjesti.
Ta i sam je deset godina bio jezuit.
E pa da! - reče gospodin d'Arreboust. - Radi toga smo ovamo i došli. Je li demonka, ili nije? Je li nečastivi ili nije?... To je jedini cilj naše ankete. Moliti grofa de Peyraca da pomogne ekspediciju na Mississipi bio je samo izgovor!... Vaš nam je stav bio dobro poznat, Lomenie, no trebalo ga je potvrditi i tuđim mišljenjima. Odabrali su mene, a također i oca Masserata. Da pravo kažem, ne mogu da vam tajim, dragi Lomenie, bio sam uvjeren da ste se dali zavesti, obmanuti! A što ćemo sada?
Vojvoda d'Arreboust se nakašlja i stade da gleda sad u poput lana plavo nebo varave blagosti, sad u obližnje drvene nastambe što su virile iz snijega, pa onda u strme obale i bijelu izmaglicu nad jezerima.
Kako mu se učinilo da otac Masserat ne sluša, on nastavi obraćajući se samo vitezu Lomenieu.
E! Do ovoga je svakako moralo doći. Stigli smo, vidjeli smo... Vidjeli smo - ponovi on poluglasno kao za sama sebe. - A što o tome misli otac Masserat od Družbe Isusove?... otac Masserat se pravi kao da ne razumije. A znate li zašto, dragi moj viteže?... Jer stvar nadilazi njegove sposobnosti... Da, jer on je već stvorio sud. Dok smo mi mlitavili u varavoj lagodnosti, on je već zaključio svoj račun. Prestao je da sebi postavlja pitanje koje nas danas sve muči i čini nam se ludim: TKO JE ONA?... Tko je ona?... Demonka?... Zavodnica?... Čarobnica?.... Neškodljiva?... Neprijateljica?... On je sa svim miran. Njegovo dijalektičko umijeće pomoglo mu je bar u tome da posve sigurno zaključi kako slučaj nadilazi njegove sposobnosti, i kako nikako ne treba - eh! naročito ne to - da se neoprezno u to miješa. Zato se udubio u svoj brevijar!... Oče Masserat, recite mi da li griješim kad ovako govorim...
D'Arreboustov glas, kojemu je zlovolja malo-po-malo podizala ton, zadrža se još nekoliko sekunda u kristalno čistom zraku, a onda njegovu slabu jeku priguši ironija. Otac Masserat podigne oči, sa čuđenjem pogleda svoja dva prijatelja i ljubazno se nasmiješi.
Ne bi se moglo točno reći je li Arreboust pogodio pravo, ili je, naprotiv, jezuita smatrao njegov napad bezopasnom šalom, ili stvarno nije ništa čuo, jer je bio sanjarske prirode. Tek, on se ponovo zadubio u svoj molitvenik i mičući usnama udaljio se mirnim, odmjerenim korakom.
Gospodin d'Arreboust nemoćno podigne ruke.
Eto, kakvi su jezuiti, - reče - U poređenju s njima, Poncije Pilat je dječak koji pjeva u crkvenom koru!
Ipak će tu stvar morati da raščisti otac Masserat, - reče odlučno Lomenie. Ja sam zaista savjestan, ali nemam titule ni naobrazbu koja se traži od jezuita. A ako je od njih zahtijevaju, to je zato da uz pomoć Duha Svetoga budu sposobni rasuđivati u situacijama kojima običan smrtnik i svjetovnjak nije dorastao. Najzad, radi toga je otac Masserat i došao ovamo!
Ništa on neće reći, to dobro znate – primijeti drugi razočarano. - Već je pronašao valjan razlog koji mu daje pravo da šuti. Pored ostalih, koristit će se i njime.
Nije li to dokaz da se nemamo čega bojati od tih ljudi? Da je otac Masserat prosudio kako su sumnjivi, kako predstavljaju izvjesnu opasnost po duše u koloniji i ugrožavaju sigurnost misionarskih stanica, on bi progovorio, usprotivio bi se sporazumima koje upravo utvrđujemo.
Možda imate pravo. A možda drži da nema snage, da ga nećemo slušati kad smo već potpali pod utjecaj naše gošće? A možda čeka da stignemo u Quebec, pa nam tamo zapapri dok mi ovdje naivno mudrujemo. Da izjavi kako čitava stvar miriše na barut i prokletstvo, pa treba do posljednjega iskorijeniti sve ove kriminalce, ukoliko ne želimo da katoličanstvo u Kanadi ne propadne. U tom ćemo slučaju ispasti smiješni, ako ne i krivi. Jezuiti će postati spasitelji, a otac d'Orgeval sveti Mihajlo arhanđel.
Po čemu se zapravo može utvrditi da je neka osoba demonka ili vještica, a ne ponaša se bezumno?... - opet će Lomenie zabrinuto. - Ona je vrlo lijepa, i njena ljepota zaista se može učiniti sumnjivom zato što nije... obična. A da li je ljepota uopće obična?
Vještice ne plaču - izjavi gospodin dArreboust. - Jeste li je ikada vidjeli kako plače?
Ne - odvrati vitez zatečen i protiv svoje volje uzbuđen izazvanom slikom, - no moguće je da mi je to izbjeglo.
Kažu i to da vještice isplivaju ako ih se baci u vodu. Ali, nama bi bilo teško da to provjerimo na gospođi de Peyrac.
On se nasmiješi i zabrinuto pogleda uokolo.
Nema vode, sve je smrznuto, - promrmlja. Grof de Lomenie gledao ga je sa zaprepaštenjem.
Nikad ga nije vidio da se odaje tako mračnom humoru.
Gospodin d'Arreboust ga zamoli za oproštenje. Ogorčile su ga brige i surova klima. Okoristit će se lijepim vremenom i malo prošetati.
Lomenie reče da će se u samoći pomoliti i od Boga zatražiti savjet. Vojvoda se udalji u pravcu jezera.
Teško je hodao jer je šetnja po dvorištu bila ograničena na niz ledenih hodnika, uskih stazica iskopanih lopatom ili krampom, a krivudale su komplicirano kao hodnici u krtičnjaku i vodili ili do zamrzle česme, ili do Macolletove kolibe, ili do radionice, konjušnice, strelišta, igrališta, ili naprosto nikamo, to jest prema neprohodnoj šumi.
Teturajući, gradonačelnik Quebeca je ipak uspio stići do jezera. Kad je snijeg bio dovoljno tvrd, moglo se hodati duž obala. S vremenom se tuda utabala tvrda, zaleđena staza pa kad je dan bio lijep kao ovaj, ljudi su po suncu išli tom stazom, željni novih vidika, a onda se vraćali kad bi na drugoj strani jezera naišli na visoke snježne nanose. Kad se vojvoda našao na kraju jezera, zamislio se promatrajući mjesto na kojem umalo nije zaglavio. Sjetio se iscrpljenosti i rezignacije koju je osjetio kad se na izmaku snage srušio u snijeg, zatim mraka i hladnoće koja mu je pritiskala grudi poput kamene ploče, a on pri tom mislio: samo da agonija ne potraje dugo! Posljednje čega se još sjeća bilo je nekakvo peckanje na jagodicama kad je osjetio kako mu snijeg stvara na licu smrznutu masku, pod kojom mišići više nikada neće zadrhtati.
Podjednako nije mogao da sebi objasni uzrok smrtne obamrlosti kojoj su podlegli kao ni njihovo spasenje i vraćanje u život. Sve je to bio razlog da ove krajeve drži ukletima. A Peyrac je imao smjelosti da se tu nastani.
Prilazeći Wapassouu, mora da se ulazilo u nepoznatu zonu, u nevidljive, vješto prikrivene zamke. Ništa nije mogao da objasni, a ipak mu je bila dužnost da to uradi, bar da se malo prošeta i vidi. Time su ga zadržali u Quebecu.
Sjetio se koliko mu se učinilo neobično i s karakterom staloženog viteza nespojivo de Lomenieovo oduševljenje za ljude iz Katarunka. Govorio je s ozbiljnim poštovanjem o ovim pustolovima kojima su ga uputili da ih silom pokori, a on bio sretan što se s njima sprijateljio. Veselio se kad je saznao da su ostali na životu, dok su svi držali kako je najbolje da zaglave od irokeške ruke. Pa kako o gospođi de Peyrac nije govorio onako uvredljivo kao poručnik de Pont-Briand, u nekoiiko su navrata osjetili da neće trpjeti ni jednu uvredljivu riječ protiv nje.
Frontenac je viteza često uzimao u zaštitu. Ali Frontenac je bio usijana glava. Volio je paradokse i lijepi spol, mrzio jezuite, a njegovo imenovanje za guvernera Kanade više je bilo znak nemilosti, nego ukazana čast. Luj XIV nije mu opraštao nesmotrenost što se udvarao gospođi de Montespan.
No pokazao se spretnim političarom kad je trebalo upravljati jednom zemljom. Novajliji Peyracu, kojega su mu prikazivali kao neprijatelja Nove Francuske, odmah je ukazao povjerenje jer je kao i on sam nosio gaskonsko ime, ali i zato što se o njemu raspitao.
Grof de Peyrac je bogat.
Palo mu je na pamet da njegovo prijateljstvo za Novu Francusku provjeri opipljivim dokazima, zato mu je uputio Lomeniea i ambicioznog Caveliera.
Gospodin d'Arreboust i otac Masserat bili su im dodijeljeni s posebnim biskupovim preporukama da raščiste nagađanja koja su se plela oko uljeza, a osobito da se izjasne je li ili nije demonka žena o kojoj se i suviše govori, a živi u njihovoj sredini.
I eto! Sad su konačno u toj jazbini Wapassouu, a ništa se nije odvijalo kako su predviđali. Pravi osinjak!
Urok! Urok! šaptao je tihi vjetar i usprkos relativno lijepom vremenu toga dana rezao poput sječiva.
A on, Francois d'Arreboust, koga su kao i oca Masserata stavili uz bok pukovniku Lomenieu da ga, u stvari, nadzire, a i zato da vodi računa kakav će sud stvoriti o grofu i grofici de Peyrac, on, staložen i pobožan čovjek, ćudoredan i skroman, koji se brine za spas svoje duše, za sreću kolonije i svojih bližnjih, nije, eto, ništa vidio, ništa otkrio. Probudio se iz smrtnoga sna i počeo da živi sasvim drukčije, ne mučeći se razmišljanjima, a to mu se, možda, još nikada u životu nije dogodilo.
Jeo je, pio, pušio u ugodnoj toplini sobe; mirno su ćaskali, izmjenjivali uspomene i snove, a onda ga je odjednom zanio bljesak njenih zelenih očiju i svemu dao novi tok - "Ali u onom trenutku, gospodine d'Arreboust, kad je prijetilo da vas Mascoutini skalpiraju, zar niste proživljavali baš nikakav strah, zar niste osjetili težinu beznađa?"
Ne! - govorio je on uspravljajući se. Sve izgleda jednostavno u času kad treba da stupimo pred Gospoda.
Do toga dana nije znao da je junak. Nije pravio razlike između sebe i drugih.
Bio je to skroman čovjek, no ipak mu je godilo kad je otkrio da je hrabar i srčan, te zavređuje divljenje jedne žene.
Zaboravio je, sasvim je bio zaboravio da je žena s kojom tako prijazno i veselo razgovara upravo ONA, žena koju su u Quebecu sumnjičali da je, možda, demonka Acadije.
Tako je bilo sve do jutros... kad je doživio šok zatekavši je s oružjem u ruci. Oružje podsjeća na opasnost, zato, kad je iznenada ugledao s kakvom se spretnošću njime služe njene lijepe ruke, njegovo srce ispuni podsvjesni strah i od žene, zavođenja, čarolija... Sjetio se glasina koje su se o njoj širile, a i mišljenja
oca d'Orgevala. Bio je siguran da je i Lomenie-Chambord doživio isti šok. A možda i otac Masserat, no ovaj nikad ne bi rekao što misli.
Gospodin d'Arreboust se naježi i ogrne lice ovratnikom svoga ogrtača.
Eto, što se dogodilo bez našega znanja, govorio je u sebi. Dogodilo se, osjećam to. Mori me briga, zlo mi je, nisam u stanju ni da se pomolim. Već čitav sat ne mogu a da neprestano ne mislim na nju, na žene, ljubav... NA SVOJU ŽENU!...
Vidio je svoju ženu, i onako čistu, stidljivu, zamišljao je u nepristojnim, bludnim položajima u kakvim se nikada nije našla, čak ni u prvim danima braka kada bi je iz pažnje i po dužnosti onako na brzinu zadovoljavao, pa kasnije sebe prekoravao zbog uživanja u takvu sramotnu činu. Sjetio se i razvratne primjedbe nekog svog pakosnog prijatelja koji mu je, plešući na jednom balu s njegovom ženom, napomenuo kako gospođa d'Arreboust ima dražesne male grudi, te se on ne bi smio dosađivati.
On nikako nije volio takve misli. Ljubav i brak odvraćali su ga od njegove sklonosti ka pobožnosti. Da studij za svećenika jezuita nije bio tako dug i težak, on bi to bio postao. A kad se odrekao vjerskog poziva, oženio se da udovolji roditeljima. No čim su oni umrli, definitivno se odrekao da im dade unuka, baštinika. Čemu taština da se produži vijek jednom imenu?... Radije svoj imetak namijeniti Bogu. Ispostavilo se da je i njegova žena bila istoga mišljenja. I ona se htjela zarediti, zato su se izvrsno slagali. Oboje su željeli da se posvete Bogu, uzvišenom mukotrpnom djelu. Kanada je ispunila njihova očekivanja, ostvarila njihovu zamisao da se žrtvuju...
Gospodin d'Arreboust uzdahne. Najzad, mučni osjećaj krivice stade da se gubi i on u mislima opet ugleda sliku svoje žene, ali ne više kao razbludne kurtizane. Vidio ju je upravo onakvom kakva mu je bila najpoznatija: kako se u polumraku neke kapele moli Bogu nagnuvši malo glavu, upravo onako kao to jutro gospođa de Peyrac nad nišanom svoje puške. Takva kretnja uvijek ga je uzbuđivala jer bi tada i nesvjesno dočarao ženu kako naslanja glavu na rame muškarcu i od toga se raznježio. Gospođa d'Arreboust je bila sasvim sitna i jedva mu sezala do ramena. U prvim danima braka, trudeći se da razvije atmosferu supružanske prisnosti, nazivao ju je "mala"! ali je primijetio da joj je to krivo, jer zaista ni po čemu nije odavala sićušnu, krhku ženu. Bila je smiona, poduzimljiva, zdrava kao dren, i s nekakvom nesmiljenošću koja se s godinama samo pojačavala u njenom biću.
Kakve li štete... i žalosti!
Mogla je da bude dražesna i vesela žena, ali je i suviše bila zaokupljena savršenstvom. Zazirala je od svoga tijela i sva se pretvarala u duh i mističan zanos.
"To me zbog ove žene sa Srebrnog jezera spopada kajanje, čežnja i ova neizvjesnost. Stao sam da patim zbog toga što se jedna žena nasmijala od sreće, podigla prema muškarcu - za nju jedinom na svijetu - svoj pogled, a on se požurio da joj svoju ruku ovije oko pasa - da patim zato što će se večeras za njima zatvoriti vrata... zato što ta žena ovisi o svome mužu i u njega je zaljubljena.
A moja supruga više o meni ne ovisi. Za nju sam ja jedva nešto više od njenog dušobrižnika, oca d' Orgevala. Čak i mnogo manje jer se ja brinem samo za njene račune i poslove. Kad se jednom u godini nađemo zajedno, po dolasku prvih lađa što iz Francuske stižu s poštom, razgovaramo o svom imovinskom stanju i o tome kako da utrošimo prihode od zakupnina. Moja mi žena ne duguje ništa, čak ni malo nježne pažljivosti.
To je svetica. Ona izgrađuje zajednicu i bratstvo Montreala!...
"Ona ima dražesne male grudi"... Još uvijek su lijepe... Oh, Gospode, zašto se moje misli ne mogu od toga odvratiti? Po što sam ja došao u ovo prokleto mjesto?... Što da im kažem kad se vratim u Quebec?... ako se ikad tamo vratimo... Hoće li ovaj podrugljivac dopustiti da odemo jer, najzad, njegovi smo zarobljenici... On bi vrlo lako mogao...
No, tko ono dolazi onamo s jezera?... Reklo bi se… Gospodin d'Arreboust nadnese nad oči ruku.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 07 - Page 4 Empty Re: Anđelika 07

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 9:46 am

Anđelika 07 - Page 4 Edwin_Harris00a


74.
PORUKA OCA D'ORGEVALA GROFU LOMÉNIE-CHAMBORDU
Udvoje, samo udvoje kreću se putnici zimi. Samotnika bi u stopu pratila smrt. Uvijek udvoje: jedan Francuz i jedan Indijanac. Samo Francuzu može pasti na pamet luda misao da se izlaže zamkama što ih razapinju hladnoća, snijeg, oluje, beskrajni prostori u kojima nema ljudskoga bića. A jedino će Indijanac pristati da ga prati jer bijelac, svojom magičnom rječitošću, ima moć da otjera stravične demone snijega što zvižde u golim granama drveća.
Potpuno slični u svojim bundama s kožnatim resama, i koraka jednako otežalog od krpalja, Francuz i Indijanac primicali su se prelazeći preko jezera. Sjene su im bile kratke jer je bio podnevni sat. Kad su se približili, Jean-Francois d'Arreboustu se učini da razabire neko poznato lice, ali prije nego se sjetio čovjeka i njegova imena, prože ga nekakva nelagodnost i cijelo mu se tijelo naježi pred tim nezvanim gostom.
Oklijevao je da mu dovikne. S nepovjerenjem i gotovo neprijateljski, gledao je kako prilazi. Spopadala ga je želja da zaviče: "Što ćete ovdje? Zašto dolazite da unosite nemir u ova mjesta na kojima je čovjek sretan? Gubite se!..."
S utvrđenja su bili opazili došljake i već su k obali silazili Florimond i Yann le Couennec, s puškama u ruci.
Jedan od došljaka visoko je držao glavu, malo zabačenu unazad, poput onih koji nastoje da što više svjetla prodre kroz njihove poluzatvorene vjeđe. Kad se primakao, Arreboust je shvatio. Putnik je bio zaslijepljen od odbijanja svjetlosti na snijegu, a to je jedna od najstrašnijih nevolja za dugih zimskih pješačenja.
Njegovih crvenih i natječinih vjeđa uhvatila se bjeličasta kora, kao u gubavaca. Užasno ga je bilo pogledati. On povika:
Ima li koga tamo? Osjećam da ste tu, ali vas dobro ne vidim...
Do njega je stajao Indijanac s puškom i smrknuto gledao kako su u nj uperili oružje.
Tko ste? Odakle dolazite? - upita Arreboust.
Ja sam Pacifique Jusserand iz Sorela, ali dolazim iz Norridgewooka na Kennebecu. Nosim pismo za pukovnika de Lomenie-Chamborda koje mu šalje otac d'Orgeval...
On nastavi:
Nećete valjda pucati na mene? Nisam uradio nikakvo zlo. Francuz sam kao i vi, govorimo istim jezikom...
Napola slijep, bio je u velikoj neprilici. Mora da je osjećao kako se predaje na milost i nemilost onima kojima prilazi, a ne može ni da pročita na njihovim licima da li ga prihvaćaju ili tjeraju, D'Arreboust najzad prepozna čovjeka koga je često sretao u Quebecu. Bio je to jedan od "dobrovoljaca", već četiri godine u službi oca d'Orgevala. Njemu se najprije smuči, kao da guta nešto neugodno, gorko kao žuč, no samilost nadjača i on će uslužno:
Jadniče! U kakvom ste to stanju? A onda se obrati Florimondu:
Taj je čovjek u službi oca d'Orgevala i njegove misije.
Čini mi se da je taj službenik već dolazio u Katarunk! - upadne mladić mršteći nos.
Ne pucajte na mene - ponovi došljak okrećući neprestano lice u smjeru odakle su dolazili glasovi - nisam neprijatelj. Ja samo nosim poruku za grofa de Lomeniea.
A zašto se bojite da vas ne ustrijele čim vas ugledaju? - upita Florimond. - Da nemate na duši neka nedjela u odnosu na grofa de Peyraca, zapovjednika i vlasnika ovoga utvrđenja?
Očito zbunjen, čovjek ne odgovori. Htio je da učini nekoliko koraka u pravcu sjena što ih je nejasno razabirao, ali se spotakne o jednu izbočinu. D'Arreboust ga uhvati za mišku i povede stazom koja je vodila k utvrđenju.

Grof de Lomenie-Chambord stade okretati omotnicu. To debelo, presavijeno pismo, s pečatom od tamna voska i grbom Sebastijana d'Orgevala, zadat će mu duboke rane. Znao je to. Oklijevao je da ga otvori i počeo da ispituje "dobrovoljca" kojega je gospodin d'Arreboust posjeo na jednu klupu. "Dobrovoljcima" su nazivali pobožne odrasle ljude i mladiće koji su bez plaće ulazili u službu misionara na jednu ili više godina kako bi zadobili "oproste od grijeha". Pacifique Jusserand služio je oca d'Orgevala već četvrtu godinu.
Kako je Otac mogao saznati za moj boravak u Wapassouu?... - upita malteški vitez.
Čovjek okrene k njemu svoje preplašeno i natečeno lice i odgovori s ponosom:
Dobro vam je poznato da Otac zna sve. Dojavili su mu anđeli.
Anđelika mu ispere upaljene i otekle vjeđe i stavi na njih hladne obloge, a zatim ga posluži juhom i rakijom. Dok je jeo onako zavezanih očiju, Pacifique Jusserand držao se uspravno i prezrivo.
U Anđeliki je već od prvog trenutka taj neobični čovjek izazvao nespokojstvo. Na njena pitanja odgovarao je sasvim kratko i odsječno. Živnuo bi samo kad je bila riječ o njegovu gospodaru, ocu d'Orgevalu.
Tek će kasnije uočiti ona tu pojedinost, kako se naime otac d'Orgeval, neobično uglađen i prefinjen čovjek, čini se namjerno okružio prostim ljudima, koji su u neku ruku utjelovljavali onu skrivenu, mračnu i izopačenu stranu njegova bića.
Takvi su, pored ostalih, bili otac le Guirande i otac Louis Paul Maraicher koji su zajedno s njim odigrali presudnu ulogu u borbi što ju je on vodio kako bi Acadiju i veliki teritorij Mainea sačuvao za katoličku crkvu i francuskog kralja. Valja napomenuti da su ta dva svećenika, a s njima i Pacifique Jusserand, umrli kasnije nasilnom smrću, upravo u toj borbi.
Kasnije je možda trebalo postaviti pitanje nije li "on", koji sve zna, "vidio" mnogo prije ostalih što se sprema, kad je Lomenieu de Chambordu pisao neka se pričuva.
"Dragi moj prijatelju, stajalo je u poruci, saznao sam da ste stigli u Wapassou, kamo su se nakon propasti Katarunka sklonili Peyrac i njegova banda. Nadam se da vaša hrabrost neće ostati bez ploda kad ste, uprkos zimi, odlučili da odete do njega. No preklinjem vas ovim pismom da ovaj put ne pokažete nikakvu slabost u svojim odlukama. Bojim se da ne podlegnete kakvoj suptilnoj dijalektici i prividnoj kreposti kojom će vas ti pustolovi obmanuti kako bi se što lakše uvukli među nas i uništili naše djelo. Kad sam vas vidio u Quebecu, uvjeravali ste kako je gospodin de Peyrac čestit i navodili dokaze njegova prijateljstva. Kasnije je ubio Pont- Brianda, jednoga od naših, i primakao se još malo više teritoriju Nove Francuske. Tvrdili ste da u njemu vidite samo vrlo vrijednog čovjeka kojemu je na srcu jedino da unaprijedi jednu divlju zemlju. Ali pitam vas, na dobrobit kojega kralja? U slavu koje vjere?... Uz to, prisutnost jedne žene u ovim krajevima kao da vas uopće nije zabrinjavala, bar ne u onom smislu kako sam ja priželjkivao.
Za vas su oni bili običan bračni par, kao i svaki drugi, i isticali ste kako ste primijetili da ih povezuje čista, neprolazna ljubav.
Pa uzmimo da je tako i govorimo o tom osjećaju. Razmotrimo tu lukavu i moćnu zavodljivost koja sa izvana kiti samo dobrim da bi prikrila zlo. A upravo ste, čini se, vi tome podlegli u svojoj pomalo naivnoj iskrenosti.
Neprestano ste isticali kako se divite želji toga čovjeka da bude slobodan, u pravom smislu slobodan.
A zar nije kazano da je čitav kult Sotone sadržan upravo u tom pitanju o slobodi? Zar, po riječima svetoga Tome, Sotona nije poželio da bude Bog? No Sotona je htio da svoju slavu i sreću duguje jedino sebi. TO JE NJEGOV SIGURNI I UOČLJIVI ZNAMEN. Ne znam da li ste svjesni toga koliko izopačenosti, i zapravo uvrede Bogu, može biti u tom osjećaju ljubavi koji ste zapazili u onih što su otvoreno
raskinuli s Bogom, te dotjerali dotle da pomažu neprijatelje svoje rođene vjere. Ljubav ne može voditi od čovjeka k čovjeku, nego od čovjeka k Bogu. Pokvarena ljubav i nije više ljubav.
I najzad, upravo u tome i leži najozbiljnija i najstrašnija od svih opasnosti koje sam uočio otkako su se ti ljudi iskrcali u neposrednoj blizini naših granica, što kažem, u blizini same naše francuske Acadije.
Jer služeći kao varljivi uzor, oni navode na grijeh bezazlene duše te one teže za srećom koje nema na ovome svijetu, nego jedino u Bogu i u smrti.
I zato me spopada užasno strahovanje. Nije li demonka razapela svoje najprepredenije zamke upravo u obliku ljupkosti i te nježne ljubavi koja i vas uzbuđuje.
Ne pokazuje li zlo svoje zavodničko lice upravo u učenosti toga čovjeka, a ona vas je opčarala? Svi se teolozi slažu da je Bog prepustio Nečastivom moć nad spoznajom, puti, ženom i bogatstvom. Zato se Crkva, u svom oprezu i mudrosti protivi da ženi prizna moć i utjecaj, jer društvo koje bi joj dalo takva prava, prepustilo bi se istoga časa carstvu svega onoga što žena utjelovljuje, to znači puti. A odatle do pada i povratka u mrak poganstva nije daleko.
Put i idolopoklonstvo su opasnosti koje vrebaju dušu zavedenu čarima suprotnoga spola, ma kako te čari imale moralnu ili fizičku privlačnost, podvlačim. Koliko li samo putenosti ima u vašem divljenju za gospođu de Peyrac, u kojemu sam, čini mi se, otkrio i ponešto bolne čežnje. A zar zbog toga nije Pont-Briand izgubio najprije glavu pa onda i život? Zato vas moram upozoriti da prepuštati se ovozemaljskom blaženstvu znači odvraćati se od jednoga cilja kojemu smo posvetili život, od osobnog i općeg spasenja, znači usporavati procvat naše duše koja se mora osloboditi tijelesnosti da bi se pridružila Bogu.
Pročitajte još jednom petu poslanicu svetog Pavla Galatejcima, dat će vam dosta prilike za razmišljanje.
„Braćo moja, povodite se za duhom pa nećete udovoljavati željama puti. Žudnje tijela suprotne su željama duha... A lako je prepoznati ono čime tijelo rađa. To su blud, pokvarenost, bestidnost, pohota, idolopoklonstvo, zatrovanost, neprijateljstva, svađe, zavist, prepirke, zavade, hereze, ljubomore, ubojstva, pijanstvo, razularenost i druga slična zlodjela...
...Sjetite se da su oni koji pripadaju Isusu Kristu zajedno sa svojim tijelom raspeli na križ i svoje poroke i pohotu"...
Što bih još mogao da nadodam riječima velikog apostola?... Završit ću, dakle, ovako: preklinjem vas, dragi prijatelju, da, preklinjem vas da nas oslobodite opasnosti koju de Peyrac predstavlja za nas, za Kanadu i za duše o kojima moramo brinuti.
On, svakako, nije prvi pustolov niti su oni prvi heretici koji se iskrcavaju na ovim obalama, ali me neki predosjećaj upozorava da ću, ukoliko mu smjesta ne onemogućimo da nanosi zlo, dočekati da on i njegovi unište naše djelo u Acadiji, a to će ujedno biti i moja smrt. Ja to vidim i osjećam...
Oh, Bože, što će biti sa mnom? - klikne skoro glasno jadni Lomenie i uhvati se rukama za glavu.
Srce mu se cijepalo. Dilema u koju ga je dovodio otac d'Orgeval stavljala ga je na muke. On položi prste na pismo kao da od svojih očiju želi skiti te riječi od kojih je svaka okrutno pogađala njegovu osjetljivost.
Nije sebi postavljao pitanja ni razmišljao postoji li kakav izlaz, može li se naći neko drugo rješenje u situaciji koja mu čak izmiče iz ruku.
Ali s užasom je gledao kako se između njega i njegova najmilijeg prijatelja počinje otvarati ponor, i panika ga uhvati na pomisao kako u ovom jalovom životu više neće uza nj stajati on, tako snažan, vidovit, uvijek prisutan.
"Ne ostavljaj me, prijatelju! Pokušaj da shvatiš, brate... oče moj! preklinjao je i ponavljao: oče moj! Oče moj!
A onda će predbacujući sebi što se ne obraća Gospodu:
"O, moj Bože, ne odvajaj me od moga prijatelja. Prosvijetli naše duše da bolje razumijemo jedan drugoga i da ne upoznamo golemu bol koju ćemo svakako osjećati ako se budemo gledali kao tuđinci. Bože moj, otkrij nam svoju istinu"...
Ali to nije bilo tako lako. Trebalo je patiti. On podigne oči i ugleda Anđeliku na nekoliko koraka od sebe. Evo dakle žene, reče u sebi, koju bi otac d'Orgeval htio po svaku cijenu oboriti.
Ona je zavirila u jednu šalicu a onda se sagnula nad kotao da zagrabi vode. Zatim se opet uspravila, svratila pogled na grofa de Lomeniea pa videći njegovo lice, uputila s k njemu.
Zar ste tužni, gospodine de Lomenie?...
Od njenog tihog i skladnog glasa on se lecnu. Grudi mu se napnu kao od teška vala i on umalo da ne briznu u plač poput malog djeteta.
Da tužan sam, vrlo tužan.
Stajala je pred njim a on ju je gledao zbunjen, očaran, već svladan njenim dražima, dok mu je dušu šibao nesmiljeni glas:
Još nije došlo vrijeme da se možemo posvetiti ženi i svemu što ona predstavlja, to jest puti...
Put?... da, možda! mislio je. Ali u ženi je i srce... blagost. U srcu žena cvate ljubav. Bez njih bi svijet bio hladan i ispunjen samo bitkama.
U mislima, on opet ugleda prizor kako ga nježno pridiže u krevetu dok je ležao bolestan.
Anđelika je, i više no što je sebi priznavala, bila osjetljiva na šarm grofa de Lomenie-Chamborda. Bio je nježan, ali i neobično hrabar, i vanjština mu se izvrsno slagala s karakterom. Ničeg pretvornog nije bilo u njemu. Njegova kršna pojava oficira, prekaljenog bezbrojnim junaštvima i iskušenjima, njegove sive, ozbiljne oči, otkrivale su viteško srce. Kad si ga bolje upoznao, nisi se mogao razočarati. Izvjesna kolebanja, u određenim situacijama, nikada nisu bila odraz kukavičluka, već pretjerane savjesnosti i nastojanja da prema prijateljima i onima koje je po dužnosti morao služiti i braniti, bude dokraja pošten.
Bio je od onih muškaraca koje bi osjetljive žene rado zaštitile od nasrtljivih žena, ili od nametljivih prijatelja, jer čovjek lako dolazi u iskušenje da zloupotrijebi njihovu tankoćutnost i vjernost.
A upravo je to radio otac d'Orgeval, bila je sigurna. Rado bi, pred tim bijelim listom papira i nadmenim rukopisom, bila rekla: "Ne čitajte to, molim vas. Nemojte ni da ga dirnete."
Ali, u to je pismo već bio utkan čitav jedan život što su ga u prijateljstvu zajednički proživjeli grof i otac d'Orgeval, i u nj Anđelika još nije smjela da stupi.
Nekako satrven, malteški vitez teško ustade i udalji se oborene glave.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 07 - Page 4 Empty Re: Anđelika 07

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 9:46 am

Anđelika 07 - Page 4 Edwin_Harris_-_Arranging_The_Irises_1897



75.
UNUTARNJA MUKA LOMÉNIE-CHAMBORDA
Misao oca d'Orgevala - a mogao je slobodno reći njegova fizička prisutnost - nije ga napuštala čitav dan. Pratila ga je poput sjene i sasvim tiho ali energično preklinjala. No, što se više bližila noć, glas se mijenjao, dobivao tragičan i gotovo djetinji prizvuk, da mu najzad šapne: "Ne ostavljaj me... Nemoj da me iznevjeriš u mojoj borbi"...
Bio je to glas Sebastijana d'Orgevala, još kao momčića u jezuitskom koležu, gdje je i došlo do njihovog prijateljevanja.
Kako je grof de Lomenie-Chambord imao sada četrdeset i dvije godine te mu nije nedostajalo iskustva, nije se mogao sasvim obmanjivati u pogledu pobuda koje su njegova prijatelja uvukle u podjednako prikrivenu i žestoku borbu protiv novih doseljenika.
Neke su uspomene mogle da objasne njegovu nepomirljivost. On, Lomenie, nije bio prisiljen da, kao Sebastijan d'Orgeval, upozna mračnu čamotinju jednog sirotinjskog djetinjstva.
On je imao umiljatu majku, pažljivu usprkos njenom mondenom životu, i ona ga nikad nije zanemarila: ni kao dječaka, dok se školovao kod jezuita, ni kasnije kad je postao malteški vitez. Često mu je pisala, upućivala mu kao djetetu neobične poklone koji su mu ponekad bili i neprilični: kitu prvog proljetnog cvijeća, venecijansku ćordu optočenu dragim kamenjem, medaljon od škojlke s pramenom svoje kose, ušećereno voće, a o njegovu četrnaestom rođendanu kompletnu mušketirsku opremu i jednog čistokrvnog rasnog konja... Oci jezuiti nisu sve to držali baš ozbiljnim. Što ćemo, takve su već majke!
A imao je i dvije sestre od kojih se jedna kasnije povukla u samostan. Bile su vesele, razigrane, neposredne. Kad mu je majka prije deset godina umrla, Lomenie je za njom plakao kao za svojom prijateljicom. I dalje je ostao u vezi sa svojim sestrama i nisu prestali da se iskreno vole.
One iste večeri u Wapassouu, u sobici Talijana Porguanija, on pažljivije pročita pismo i zaspi prožet gorčinom što je izbijala nekako između redaka u pismo, a samo joj je on znao uzrok.
Je li sanjao ili u polusnu dozvao u svijest onu noć što ju je u djetinjstvu bio proživio uz svoga prijatelja?
Sebastijan je bio žrtva one noći, ali je nesvjesno i on sam bio u to upleten. Spokojno je spavao, s kovrčama svoje kose što mu se prosula po čelu, dok se blizu njega u mraku, kao u ljepljivom košmaru kojemu bi on kasnije rado bio porekao istinitost, Sebastijan borio sa ženom.
Dogodilo se te noći da je iznenada doputovao neki biskup sa svojom pratnjom, pa su učenike poslali da spavaju po sporednim zgradama. Njih dvojica ležali su na slami, Orgeval sasvim na kraju suše, jer nije volio da se miješa s drugima. Odjednom, on je u mraku opazio NEKU ŽENU LIJEPU KAO NOĆ. Gledala ga je s dvoličnim smiješkom od kojeg ga je svega podilazila vatra i on je stao drhtati.
„VADE RETRO SATANAS!"10... šaptale su mladićeve knjige, ali osjećao je da ga njegove knjige slabo slušaju; zato pruži ruku da pod odjećom dodirne željezno zvonce s ugraviranom slikom svetog Ignacija, koje je, kad bi se njime malo potreslo, imalo moć da otjera đavolske prikaze. Ali i prikazin smijeh je odzvanjao kao srebrno zvonce. Ona je šapnula:
"Ničega se ne boj, kerubine moj"... Položila je ruku na njegovo tijelo i stala da izvodi kretnje kojima on nije mogao odoljeti, već se prepustio nekoj nepoznatoj i čulnoj sili čija ga je žestina svega preplavila. Prihvatio je bestidna milovanja, prihvatio je sve, uzvratio onim što je od njega očekivala i predao se užasnom mahnitanju... A kad se probudio:
Vidio si, zar ne? Jesi li vidio? - tresao je Orgeval svog susjeda, malog Lomeniea. Ovaj se ničega nije jasno sjećao. Bio je to nevin i zdrav dječak, te spavao spokojno kao anđeo. Ipak se sjetio da je bio primijetio neku ženu, osjetio neke ugodne mirise, čuo prigušenu buku i uzbudljivo komešanje. Jedino je to uznemirilo njegov čisti san. Međutim, stariji je bio tako smućen i očajan da je sve ispričao prijatelju koji nije bogzna što razumio. No jedno ipak, mladi Lomenie neće nikad zaboraviti: plave oči što su sijevale čas očajanjem, čas bijesom, i tijelo silovana mladića koje su oborile i savladale neodoljive sile pohote. A on se svome prijatelju toliko divio! Sve do zore trudio se da ga utješi nemoćnim dječjim riječima: "Ne brini. Ispričat ćemo sve ocu prioru... Nisi ti kriv, kriva je žena."
Ali, ništa nisu rekli... ili točnije, nisu uspjeli objasniti što se zapravo dogodilo... Prekinuli su ih već kod prvih riječi...
Umirite se, djeco. To što ste vidjeli nije bila nikakva utvara, nego jedna naša velika dobrotvorka. Ona pomaže tako skupo izdržavanje siromašnih učenika kao što ste i vi d'Orgeval, zato uživa povlasticu da iznenada posjećuje svoje štićenike

10 Odstupi, sotono!
"privilegium mulieris sapientis".11 To je vrlo stari propis koji su prihvatile i mnoge druge kršćanske i odgojne ustanove, a to dokazuje da ni danju ni noću nemamo što skrivati…
Ali…
Bili su izvan sebe. Jesu li to duhovni oci budale, ili su oni, mladići zaista sanjali... Najzad su zaboravili. Nametnuli su šutnju svojim krhkim dušama koje su se u toku dana primirile.
Postavši kasnije otac d'Orgeval, bivši suučenik grofa de Lomeniea bio je sada na vrhuncu izvanredne karijere. U najboljim godinama i spokojstvu svećeničkog poziva, navikao na samoodricanja, tijela koje je uslijed trapljenja postalo neosjetljivo na hladnoću, glad, mučenja - ne bi li se on danas nasmiješio na one uspomene ili maglovite snove...
Dvaput, triput budio se Lomenie-Chambord iz mučnog sna i brisao svoje lice, okupano hladnim znojem. Oslušnuo bi noć u Wapassouu i onda se primirio. Zatim bi opet utonuo u nemirnu obamrlost i vidio demonku zavodničkog lica, kako ju je prema opisu svoga prijatelja zamišljao, sa crnim zmijama što se uvijaju u njenoj kovrčavoj kosi, i s vatrom koja izbija kada trepne vjeđama. Jahala je na jednorogu konju i pustošila visokim snijegom prekritim krajevima Acadije. Potkraj noći on primijeti kako se ta vizija mijenja: kosa joj se počinje zlatiti, a oči dobivati boju smaragda. Otkako je, nakon petnaestogodišnjeg novicijata, otac d'Orgeval bio poslan u svijet, nikada ga nije izdala vidovitost u pogledu ljudi, događaja, situacija, a izricao je i prava proročanstva i predskazivao, tobože nehotice, stvari koje ništa nije opravdavalo, no uskoro zatim one su se ispunjale iako su izgledale nemoguće.
Sa svake ispovijedi, kad je imao sreću da je obavi pred tim velikim jezuitom, malteški je vitez uvijek odlazio nekako preporođen, upoznavao bolje sama sebe, bio sigurniji u ispravnost svoga puta. Zato je i shvaćao zašto se ljudi bore da dođu do njegove ispovjedaonice, da satima stoje pred njom u redu, u hladnoj kapelici nekadašnje misionarske stanice na rijeci Saint-Charles, gdje je odsjedao kad je dolazio u Quebec.
Ništa nije davalo povoda da u njega posumnja danas.
Lomenie je bio razborit čovjek, s razvijenim darom zapažanja, i znao je da se okoristi iskustvom koje je stekao živeći u doseljeničkim zajednicama. Mnogo se puta uvjerio da neke žene mogu pokazati nevjerojatno strpljenje, upornost i lukavstvo. Nije ih uvijek lako otkriti.
Odlučio je da bude oprezniji, stroži, a nakon savjetovanja s gospodinom d'Arreboustom, da pokuša raskrinkati đavolsku stranu Anđelikina bića ukoliko takva uopće postoji.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 07 - Page 4 Empty Re: Anđelika 07

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 9:46 am

Anđelika 07 - Page 4 Cornish_fisherman


76.
ŽRTVOVANJE KONJA
Opet zavlada noć. Noć koja potraja šest dana. Snijeg i vjetar udružili su se da u svom kovitlacu satru nastambu, a kroz prozore zasute snijegom nije više prodirao ni tračak svjetla. Bilo je dana kad su se morali odreći i toga da otvore vrata. Vjetar je kroz dimnjake vraćao oblake dima od kojega su se gušili, a nije bilo mogućnosti da se prostorije prozrače. Ipak se utvrđenje čvrsto držalo i mali se Wapassou pokazao sigurnim skloništem, usprkos iznenadnim udarima od kojih je krov škripao. Dvije debele četvrtaste grede od crne hrastovine, kao srasle jedna uz drugu pomoću stvrdnutog pijeska, nisu iznevjerile.
Okupljali su se u toplini skloništa, stiskali se jedni uz druge.
Upravo za te duge noći odnijeli su vukovi jednog od konja, crnog pastuha.

11 Povlastica žene koja pomaže nauku.
Joffrey de Peyrac je sebi predbacivao što odlaže da ubije te životinje, nadajući se nekom nemogućem čudu. Dobro je znao da im se zalihe mesa primiču kraju, a da su i mogli odlaziti svaki dan u lov, malo je bilo vjerovatno da bi ubijena divljač dostajala i za najosnovnije potrebe. Gubitak pastuha sada je još više smanjivao njihove izglede da prežive.
Anđelika ne reče ništa.
Hitnost potreba izmijenila je kriterij vrednovanja. Svi su se borili za te konje. Činjenica da su ih uspjeli dovesti duboko u unutrašnjost, imala je u njihovim očima simboličan smisao, a spasiti ih i omogućiti da se tu i održe, činilo se svima najvažnijim zadatkom.
No sada se radilo o tome da se život spasi ljudima. Više nije bilo u pitanju prisustvo konja u Gornjem Kennebecu, nego Peyraca i njegovih.
Svi su šutjeli. U nezasluženom porazu ima goleme gorčine. Podvig nije mogao biti dokraja izvršen. No Andelika je u sebi ponavljala kako se ne može zahtijevati da sve uspije i da se na određeni cilj stigne bez usputnih gubitaka.
Njena tuga iščezne i preplavi je neki val radosti kad je vidjela da svojim bolesnicima i rekonvalescentima može dati masniju, krepkiju juhu, a čitavih nekoliko dana i svježeg mesa izobila. Miris na roštilju pečenog mesa djelotvorno je poticao oslabljene želuce i sve ih je prožela pomalo razdražljiva veselost koja će im omogućiti da ojačaju i budu strpljivi.
Nikad Andelika nije mogla zamisliti da će jednog dana jesti konjsko meso.
U svijesti plemića konj nikako ne može biti u istom redu s ostalim domaćim životinjama, određenim da završe u klaonici: s govedom, ovcom, teletom.
Od njegova najranijeg djetinjstva, plemiću je konj drug: u šetnjama, na putovanjima i u ratovima.
U normalnim prilikama ona bi, jedući konjetinu, osjetila isti užas kao da se odala kanibalizmu.
Moglo se pogoditi različito društveno porijeklo onih koji su tu bili okupljeni upravo po reakciji koju su tom prilikom pokazali.
Kanađani, Englezi seljaci, mornari - čak i mlađarija kao Florimond i Cantor - nisu ni trepnuli. Žalili su što je uloženo toliko truda da se konji ovamo dovuku, a onda ih se moralo ubiti. No kasnije će dovesti druge. Počet će se iznova.
Oni nisu osjećali onu unutrašnju odbojnost kao plemić, za kojeg je konj sastavni dio njegova vlastita bića.
Viteštvo minulih vremena zaista je bilo mrtvo. Rađala se nova društvena klasa. Svega će se toga sjetiti Andelika kasnije. U ovom je trenutku bila suviše umorna a da bi se upuštala u takve digresije. Vidjela je jedino kako su je Honorini opet zarumjenjeli obrazi i kako se svi oporavljaju, pa je stala da shvaća Indijančevo obožavanje hrane. Običaj okupljanja oko vatre i gošćenje među prijateljima potječe zaista iz nekog vjerskog obreda.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 07 - Page 4 Empty Re: Anđelika 07

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 9:47 am

Anđelika 07 - Page 4 Cornish_cottage_garden


77.
ZASTRAŠUJUĆE OTKRIĆE GROFA LOMÉNIEA
Anđelika je promatrala zlatnu šipku u svojoj ruci. Bila je njeno vlasništvo.
Grof de Peyrac joj je uručio kao i svima drugima, kao jednom od "svojih ljudi"... Ona je željela da izvede jedan svoj naum koji joj je odnedavna ležao na srcu.
Budući da je bila obećala svijeće svima svecima ako se sretno izvuku od boginja, htjela je pokloniti svoju šipku zlata Crkvi svete Anne od Beauprea, o kojoj su Kanađani često govorili. Nju su bretonski mornari, preživjevši jedan brodolom, sagradili na obalama Saint-Laurenta, i govorilo se da se u njoj događaju mnogobrojna čudesa.
Ulazeći toga popodneva u zajedničku dvoranu, Anđelika prosudi da je trenutak pogodan jer su gospodin d'Arreboust i pukovnik de Lomenie sjedili za stolom sami i čitali svoje misale.
Anđelika im priđe i uruči zlato obrazloživši im svoju zamisao.
Ona je željela da administratori župe i prošteništa upotrijebe to zlato kako najbolje budu znali: bilo za kupnju misnica i ornata ili podizanje oficija, bilo za izgradnju nekog puta, križa ili glavnog oltara ukrašenog skulpturama i pozlaćenim lišćem. Tražila je jedino da njeno ime bude ugravirano na bijeloj mramornoj ploči koja će na crkvenom zidu, pored tolikih drugih ex-voto, podsjećati i na njenu zahvalnost nebu što ih je sačuvalo od užasne bolesti.
Dva plemića skoče na noge i tako naglo ustuknu da je gospodin d'Arreboust prevrnuo jedan stolac.
Gledali su s užasom na zlato koja je pred njima blistalo na stolu.
Nemoguće! - promuca vojvoda. - Nikada u Quebecu neće prihvatiti to zlato, pogotovo kad doznaju odakle je i tko ga poklanja.
Što time hoćete da kažete?
Monsinjor biskup sigurno bi prije dao spaliti svetište, ili molitvama iz njega tjerati đavla.
Ma što kažete?...
To je zlato prokleto.
Ne shvaćam vas, - reče Anđelika. - Niste se toliko prenemagaii kad ste prihvatili zlato koje vam je moj muž stavio na raspolaganje za put po Mississipiju. Mislim da ste ga došli čak i moliti.
To nije isto.
A zašto?...
Iz vaše ruke!... Možete zamisliti... Kamenovali bi nas...
Ona ih je šutke gledala i mislila: "Ne, nisu ludi. Još gore od toga."
Gospođo - reče Lomenie sav očajan i oborivši glavu. - Neprijatna mi je dužnost što moram da vas upozorim kako se o vama prenosi nezgodno i dosta rašireno mišljenje, a dijele ga i naši sugrađani u Quebecu, pa i u cijeloj Kanadi. Iznenađeni, naime, vašim dolaskom, a i vašim podvizima, neki su se zabrinuli i učinilo im se da vide izvjesnu podudarnost...
Pogled koji je u nj uprla Anđelika nije nimalo olakšavao njegov zadatak.
Upola je već znala što hoće da kaže, ali joj se to činilo toliko nastranim da ga je pustila neka se bespomoćno sam izvlači. No jedno je bilo sigurno: stao ju je hvatati bijes. Dakako, nije očekivala bezgraničnu zahvalnost, ali ipak!...
Ne pretjeruju li malko ti pobožni vojnici.
Ona ih je njegovala, posluživala ih u svako doba dana i noći, bila slomljena od umora. Upravo u tom trenutku boljeli su je mišići na leđima i rukama jer je pijukom razbijala led koji je prokop za prilaz kući bio pretvorio u klizalište. To isto jutro pokliznuo se gospodin Jonas i zadobio nezgodno uganuće. Da se slična nesreća ne bi ponovila, Anđelika je bez prekida radila dva puna sata a zatim posula stazu pepelom i prašinom. I baš su taj trenutak odabrali da joj u lice dobace uvredljive bedastoće, da je optuže zbog njenih đavolskih moći.
Videći da se Lomenie neće izvući, d'Arreboust izlane:
Sumnjiče vas da utjelovljujete demonku Acadije. Jeste li čuli za ono proročanstvo?
Da! čini mi se da se radi o jednoj viziji koju je imala neka vaša opatica. Objavila je da će jedna žena-demon nastojati zavesti duše u Acadiji. Događaju se i takve stvari, - reče Anđelika s neusiljenim osmijehom.
I tako su se, dakle, sabrala u meni sva svojstva potrebna da odigram tu ulogu?
Gospođo, mi se na žalost ne možemo šaliti s ovakvim sticajem okolnosti - uzdahne Lomenie. - Sudbina je htjela da se gospodin de Peyrac nastani u Acadiji u isto vrijeme kad je bilo izrečeno to proročanstvo, a to je uzbudilo duhove. U Kanadi se doznalo da se uza nj nalazi žena čiji se opis izgleda podudarao s onim koji je dala vizionarka, zato je sumnja pala na vas.
Anđelika se ipak zabrinu.
Kad je vidjela kako dva plemića uzmiču, smjesta je shvatila da je stvar ozbiljna. Nije htjela samu sebe zavaravati. Čula je govoriti o toj viziji, a spomenuo ju je onako izdaleka i Nicolas Perrot... Ona je slutila da bi ljudi mogli doći u iskušenje da povežu jedno s drugim, ali nije mislila da će to postati ozbiljno.
Sada je vidjela što se događa. Zvijer se pokrenula… Čula joj je teški korak... INKVIZICIJA!
Čudovište koje ju je dočekalo u Americi nije dakle neukroćena priroda, nego uvijek isti neprijatelj, možda još zagriženiji od onoga u Starom svijetu. Ta nije joj bilo nepoznato da na španjolskim teritorijama inkvizicija podiže najgolemije lomače u historiji. Na njima su izgorjeli milijuni Indijanaca zato što nisu htjeli služiti službenicima Crkve.
Onamo u Francuskoj, progonili su je jer je bila lijepa, voljena i hrabra žena, drukčija od ostalih... Ovdje će joj prišiti nadimak demonke... kao što su nekad bili doviknuli Peyracu: vještac!...
U Americi je sve jasnije. Tu se strasti otvoreno pokazuju i raspaljuju. Morat će naučiti da prkosi mitu, da se od njega brani, da ga pobjeđuje - a to je kao da se već pred njom stvarno nalazi neki zloduh koji joj se uvukao u kuću.
Ali i zlodusima valja gledati u oči.
Razjasnite se, gospodine de Lomenie - reče ona s nemirom u glasu premda se trudila da ne plane. - Nećete valjda tvrditi da u Quebecu ima značajnijih, otmjenih ljudi koji bi imalo povjerovali u tu izmišljotinu, koji zaista vjeruju da bih ja mogla biti... utjelovljenje te demonke koju najavljuje proročanstvo?...
Na žalost, sve govori protiv vas! - poviče Lomenie s gestom očajanja. - Iskrcali ste se upravo na onome mjestu za koje se moglo ustvrditi da proročanstvo baš o njemu govori. Vidjeli su vas jahati na konju onim istim krajevima za koje opatica kaže da će ih ugroziti demonka... A vi ste i lijepi... vrlo lijepi, gospođo. Svi koji su vas vidjeli samo su to potvrditi... Zato je i bila dužnost monsinjora biskupa da traži podrobnija obavještenja...
Ipak, nećete valjda reći da crkvene vlasti prldaju važnost tim naklapanjima... naročito ne njihovu tumačenju? - poviče Anđelika.
A upravo je tako, gospođo. Monsinjor nije mogao olako shvatiti izvještaje oca d'Orgevala i fra Marca sa rijeke Saint-Jeana. Uz to, kapelan redovnica uršulinki u Quebecu, gospodin de Jorras, potvrđuje svetost i uravnoteženost sestre Madeleine, koje je on dugogodišnji ispovjednik. Otac de Maubeuge, jezuitski prior, također je sklon da u vašem dolasku vidi nepobitna znamenja najavljenih nesreća…
Anđelika je od užasa raskolačila oči.
Ali zašto? - poviče. - Zašto su svi ti svećenici protiv mene?
Joffrey de Pejrrac koji je upravo ušao, dolazeći iz radionice, čuo je taj povik. On ga je shvatio kao simboličan uzvik, krik uvrijeđene žene. Uvrijeđene i već stoljećima odbacivane.
Zašto?... Zašto su ti svećenici protiv mene?...
Nije htio da priđe, nego je ostao zaklonjen u mraku. Dužnost joj je da se sama brani.
Nakon dugih stoljeća, otkako Crkva-ženomrzac ispovijeda to odbacivanje žene, bilo je već vrijeme da se prolomi takav krik.
A pravo je bilo i to da to uradi najljepša i najženstvenija žena što ju je ikada zemlja nosila.
Zastao je, nevidljiv. Izdaleka ju je promatrao s ponosom i dubokom ljubavlju, onako lijepu u njenom iznenađenju i negodovanju od kojega su joj se malo- pomalo jagodice na licu stale rumenjeti a zelene oči planule varnicama.
Jedino je vojvoda d'Arreboust opazio de Peyracovu prisutnost. Slutio je da se on smiješi gledajući Anđeliku i oštra ljubomora ujede ga za srce.
"Taj Peyrac posjeduje blago i on to zna" reče u sebi. "On to zna... A moja žena nije nikada pripadala meni..."
Žuč mu se penjala na usta, otrov ispunjao njegovo srce. Podilazila ga je želja da svu svoju odvratnost izbljuje naprasnim, potkazivačkim riječima ne bi li zatro tu pobjedničku ljubav, ali istovremeno, on je uočio da će sve što bi mogao kazati proisteći iz okaljana izvora njegova vlastita nezadovoljnog bića.
Zato je šutio.
Lomenie je hrabro i savjesno nastavio.
On je iz prsluka izvukao list i pokazivao ga s izrazom boli.
Ovdje su, gospođo, točno zabilježeni podaci koji se navode u proročanstvu. Izvjesni opisi pejzaža napadno se slažu. Nedavno je jedan reformirani franjevac, otac Marc, inače kapelan gospodina de Vauvenarta na rijeci Saint-Jean, prepoznao
o tome nema sumnje - mjesto na kojemu ste se pred kratko vrijeme iskrcali vi, gospođo, i gospodin de Peyrac.
Anđelika mu bez okolišenja istrgnu iz ruku papir i stade da čita. Vizionarka je opisivala mjesto na koje je bila prenesena u snu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 07 - Page 4 Empty Re: Anđelika 07

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 9:47 am

Anđelika 07 - Page 4 By_the_fireside


78.
VIZIJA SESTRE MADELEINE ANĐELIKA IZBACI NEPOŽELJNE GOSTE
"... Nalazila sam se na obali mora. Drveće je raslo do uz samu obalu. Pijesak je imao ružičast odsjev... Nalijevo, bila je sagrađena drvena postaja s visokom palisadom i kula na kojoj je lepršala zastava. Posvuda u zalivu mnogobrojni otoci, kao pospane nemani... Na kraju plaže, pod liticom, kuće od svijetla drva. U zaljevu ljuljaju se dva usidrena broda... S druge strane plaže, malo podalje, po prilici nakon milju-dvije hoda, nalazio se drugi zaselak, a oko koliba ruže... Čula sam kako kriče galebovi i kormorani."
Anđeliki je stalo da nemirno udara srce. Kasnije će sebi predbacivati to uzbuđenje, jer čitajući dalje taj dokument, uočila je pojedinosti koje bi joj omogućile da smjesta opovrgne optužbu protiv sebe. Jednog će joj dana taj tekst doći u pamet i ona će sve razumjeti, no tada će biti gotovo prekasno...
Danas, ona je prije svega bila zapanjena time što se pouzdanije navodi Gouldsboro, te je osjetila nemoćan bijes.
" ... Odjednom, jedna žena izvanredne ljepote iskrsla je iz mora i ja sam znala da je to demonka! Ostala je tako lebdeći nad vodom u kojoj se odražavalo njeno tijelo, a njen mi je pogled bio nepodnošljiv jer to je bila žena... i ja sam u njoj vidjela simbol svoga grešnog života... Odjednom, s kraja horizonta stade se hitrim skokom primicati neko biće koje sam u prvi mah držala demonom i ja primijetih da je to jednorogi konj kojemu je u smiraju sunca dugi šiljak blistao kao kristal. Demonka ga je zajašila i vinula se u svemir...
Tada ugledah Acadiju kao golemu ravnicu, koju kao da promatram visoko s neba. Znala sam da je to Acadija. Držeći je za četiri kraja kao pokrivač, demoni su je žestoko tresli. Demonka ju je pretrčala svojim ognjenim kopitima i svu je zapalila... Za sve vrijeme koliko je trajala ta vizija, sjećam se da sam imala osjećaj kako se na kraju okoliša kesi neki crni demon i kao da bdi nad blistavim demonskim stvorom, pa sam se na časove užasno bojala da je to sam Lucifer"... "Stajala sam tamo sva očajna jer sam vidjela da je to propast za dragu zemju koju smo uzeli pod svoju zaštitu - no onda kao da se sve umiri.
Neka druga žena prijeđe nebom. Ne bih znala reći je li to bila Sveta Djevica ili neka svetica zaštitnica naših bratstava, ali njeno prisustvo kao da smiri demonku. Stala je kao prestrašena da uzmiče...
... I vidjela sam kako je iz šumarka izašlo nekakvo dlakavo čudovište, bacilo se na nju i svu je raskomadalo, dok se jedan mladi arhanđel s ognjenim mačem dizao put nebesa"...
Anđelika opet presavije pismo i počeka da se u njoj stiša strah i razdraženost... Sve je to bila tek hrpa besmislica, piskaranje fedovnice u čamotinji samostana, a ipak se našlo i ozbiljnih ljudi da u to povjeruju.
Poznato je, međutim, da su samostani puni takvih vidovnjaka.
No bilo je u tom pričanju nečeg u čemu je sa strahom otkrivala i djelić istine, pa umjesto da se usprotivi, ona zastade i zamisli se.
Ako je istina - reče najzad - da se u opisanom mjestu moglo prepoznati Gouldsboro, moram prihvatiti i to da je dolazak žene i konja na tu obalu naveo svećenika na krivo tumačenje proročanstva... Uzmimo, moj dolazak! No kako da se branim? Simbolika slika krije u sebi tako različite činjenice, vi to znate. Slučajne podudarnosti ne čine mi se uvjerljive. Tako vaša vizionarka ne precizira da li je demonka bila crnka ili plavuša... čudno je to kad se uzme u obzir s koliko je preciznosti opisan pejzaž.
Tako je. Ali sestra Madeleine nam je sama precizirala da se prikaza digla iznad voda nekako u sumraku, pa joj nije mogla razabrati lice.
Lako li je tako. A kako je onda mogla utvrditi da je ta žena lijepa ako joj nije vidjela lice?
Ona je prije svega govorila o ljepoti njena tijela. Upravo je njega isticala. Tijelo te žene učinilo se pobožnoj djevojci tako neobično lijepim da se i sama iznenadila i uzbudila.
Nema razloga da vam ne vjerujem, ali mi sve to izgleda nedovoljno da se mene počasti tom inkarnacijom. Nitko valjda ne može tvrditi da me je vidio golu kako izlazim iz vode.
Ona se naglo prekine i odjednom sva problijedi. Sjeti se malog, plavog jezera u kojemu se na putovanju bila okupala i straha koji ju je u jednom trenutku prožeo kad joj se učinilo da je netko promatra kroz granje.
Bila je dakle istina. Netko ju je onda opazio. Ona se izgubljeno zagleda u Lomeniea i d'Arrebousta i po izrazu njihova lica shvati da misle isto što i ona. Znali su. Netko ju je bio vidio i o tome pričao...
Ona uhvati de Lomenie-Chamborda za zglavak ruke i silovito mu ga stisne.
Tko me je vidio? Tko me je promatrao dok sam se kupala u jezeru? Oči su joj sijevale munjom. Jadni malteški vitez obori pogled.
Ne mogu vam to reći, gospođo! Međutim, istina je da su vas bili opazili i to je samo moglo da pojača strah koji se počeo širiti zbog toga viđenja...
Anđeliku stade hvatati panika. Nije dakle sanjala kad je, usprkos zabačenosti kraja, bila osjetila nelagodnost na obali jezera.
Tko me je vidio? - ponovi stišćući zube.
On odlučno odmahne glavom, pokazujući da ne želi odgovoriti. Nije navaljivala. Uostalom, to i nije važno!... Dugo je vjerovala da joj se od straha tek bilo pričinilo kako je vrebaju Irokezi, možda i sam Outtake, ali to je, eto, bio netko od tih francuskih Kanađana što švrljaju šumom, neki vojnik, oficir ili divljačar. A onda je stala da se širi legenda. Sve se podudaralo. Vidjeli su je kako "gola izlazi iz voda"... Prokletstvo! Opet je obuze bijes i ona udari šakom po stolu.
Neka vas đavo nosi - reče stisnutih zubi - vas, vašega kralja, vaše opatice i popove. Nema, dakle, dovoljno daleke zemlje u kojoj bi se čovjek mogao zaštititi od tih ludovanja. Posvuda morate iskrsnuti vi i sijati razdor, pod izlikom da spašavate duše ili da služite francuskom kralju. Morate se baš svugdje pojaviti i onemogućiti ljudima da žive u miru, da se u miru okupaju! Pedeset tisuća jezera!.. U ovoj zemlji ima pedeset tisuća jezera, a zar se ja, za pasje vrućine, ni u jednom jedinom neću moći osvježiti a da se tu ne zatekne netko od vaših i ne pretvori to kupanje u čudo Apokalipse?…
Zato što i neki prostak drži kako je imao čast da mu se ukažu božanska priviđenja, vi ćete se odmah povesti za njim... Smatrate se sretnim što je upozoren kako prisustvo jedne žene koja se kupa u jezeru ugrožava Novu Francusku... A tko je vodio mene kad mi je palo na pamet da vas tražim u snijegu, u kojemu biste bili našli smrt? Ako je to bio đavo, moj gospodar, treba
vjerovati da vam je on izvrstan prijatelj, jer sam vam ja spasila živote. Njegovali smo vas u bolesti, podijelili s vama svoje posljednje namirnice, bili prisiljeni da ubijemo svoga posljednjeg konja...
I nije vam bilo dosta što ste nam s vašim Huronima naprtili zarazu, prihvatili našu njegu i gostoprimstvo, dijelili s nama posljednje zalihe hrane, dobili obećanje da ćemo potpomoći ekspediciju gospodina de La Sallea - sad nas još pitate nismo li sluge sotone i nisam li ja ta demonka koju su najavili... Dokle ćete ostati tako djetinjasti? - reče ona prezrivo i gotovo sažaljevajući ih.
Zbog gospodara kojima služite, danas ste se pokazali kukavicama, glupanima i nezahvalnicima... Ne želim više da vas gledam. Izlazite!...
Ona ponovi jednoličnim, ali jednako ledenim glasom:
Napolje! Izlazite iz moje kuće.
Dvojica plemića ustanu i oborene glave upute k vratima.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 07 - Page 4 Empty Re: Anđelika 07

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 9:47 am


Anđelika 07 - Page 4 Bearded_Fisherman



79.
LOMÉNIE I D'ARREBOUST RAZMIŠLJAJU O SVOJIM GRIJESIMA PREMA ANĐELIKI
Napolju ih dočeka blijedoljubičast sumrak i poput noža britka hladnoća. Hodali su nasumce i teturajući po zaleđenoj zemlji, a zaustavili se tek na obali jezera. Oči su upirali prema istovremeno mračnom i prozračnom horizontu, s kojega je dopiralo nešto svjetlosti.
Njima, zrelim i prekaljenim ljudima, dogodilo se, eto, da u ovaj večernji sat, dok nisko po zemlji zviždi sjeverac i raznosi snijeg, da se odjednom osjete bespomoćno kao siročad.
Upravo su zaključili kako će im život postati zaista nesnošljiv izgube li naklonost gospođe de Peyrac.
Nismo ovo zaslužili - reče Lomenie turobnim glasom.
Nismo... Ali shvaćam i nju... Razumljiv mi je njezin gnjev. Nikad sebi neću oprostiti što sam baš ja morao prenijeti te blezgarije koje su povrijedile obožavanja dostojnu mladu ženu, koja nam je učinila samo dobra. Ona je u pravu, Chambord! Pokvarenjaci smo mi! A tome su krivi ti jezuiti. Nakljukali su nas svojim glupostima. Više i nismo ljudi.
Časne mi riječi - reče sa zaprepaštenjem Lomenie, - držao sam vas veoma odanim toj gospodi od Družbe Isusove, gotovo jednim od njihovih!... Zar vi i vaša supruga na predstavljate primjer koji...
Jezuiti su mi oteli ženu - reče vojvoda. - Više i nisam znao da je moja. Koristili su se ovime samo da mi je oduzmu. Može se reći da više i ne postojim. Napravili su od mene eunuha u službi Crkve... U divnom li sam položaju! Čak je i kršćanski brak u njihovim očima grešan. I upravo mi je dama sa Srebrnog jezera pomogla da sve to shvatim. Prekrasna je to žena i toliko ženstvena... Volim njezin polet, vatrenost koja iz nje izbija. To je žena koju poželiš uzeti u naručje...
On se nakašlja jer je govorio preglasno, pa ga je ledeni zrak ujedao za pluća.
Shvatite me vi, prijatelju, jer to nitko neće moći u Quebecu, kad odem da bacim kamen u njihovu žabokrečinu. Dama sa Srebrnog jezera pripada samo Peyracu. Ona je stvorena da je muškarac grli... kažem vam. Ona je stvorena da bude u naručju toga čovjeka. I dobro je tako! A i pravo! Eto, što ja mislim.
Vi buncate, prijatelju. Više to niste vi.
Možda! A moguće je da opet pronalazim sebe. Jer i mi smo nekad bili vatreni, razdragani, pomalo razvratni, i vjerovali u Boga i život, ali smo ga ostavili daleko za sobom na nekoj okuci mladosti, u zbrci stega i nametnutih zahtjeva, nespojivih s Istinom. A Peyrac nikad nije iznevjerio sebe, ostao je čvrst poput litice u životu ispunjenom gnusobama. Zavidim Peyracu, ali ne samo zato što je muž toj ženi,
već zato što je na svakoj etapi svoga života - ponovi d'Arreboust tvrdoglavo - čak i pod prijetnjom smrti, ostao vjeran sebi. A najteža je etapa mladost jer se u njoj pada pod jake uplive, od kojih nas ništa ne spašava jer utvaramo da su oni posljedica naše vlastite volje. Sumnjate li još uvijek da je demonka? - upita on - upirući divlje kažiprst u Lomeniea koji je cvokotao od hladnoće.
Ne, nikada je nisam time sumnjičio. Sjetite se da sam se u Quebecu suprotstavljao takvim brbljarijama, i svi su me salijetali i optuživali da sam opčinjen. Vi prvi...
Da, istina je i molim da mi oprostite! Sada shvaćam. Nebesa, ja umirem od hladnoće! Brzo se vratimo i ispričajmo se toj šarmantnoj ženi koju smo tako teško uvrijedili.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 07 - Page 4 Empty Re: Anđelika 07

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 9:48 am

Anđelika 07 - Page 4 APPLE_BLOSSOM

80.
ANĐELIKA OPRAŠTA GRUPE NAPUŠTAJU UTVRĐENJE
IZASLANICI SE VRATILI U QUEBEC
Bojite li se da ću vam odsada uskratiti jelo?... - upita Anđelika kad je vidjela kako pokajnički stoje iza nje.
Bačeni u ponor mraka, gdje se čuje plač i škrgut zubi... - uze da citira grof de Lomenie - a bije hladnoća da kamenje puca - nadoda s kukavnim osmijehom.
Ostavši sama, Anđelika se malo-pomalo bila umirila. Premda u početku povrijeđena i uzrujana, zahvaljujući svom smislu za humor, ona zateče sebe kako se smiješi na pomisao da je njezin dolazak u Ameriku mogao onako neugodno iznenaditi praznovjerne Kanađane, pomiješavši se s njihovim vizijama. A osvećivala ju je ponešto i zbunjenost biskupovih opunomoćenika. Jadni Lomenie bio je na živoj vatri, dok za d'Arrebousta nije mogla ustanoviti od čega je onako bijesan: da li zato što mora da preklapa s tobožnjom Luciferovom službenicom, ili zbog toga što je prisiljen igrati pred njom ulogu inkvizitora. Bila je sklonija da vjeruje u ovo posljednje. U toku ovih posljednjih tjedana svatko je bio naučio da poštuje sebe. Zato, kad ih je za sobom vidjela onako posramljene, bila je sklona da im oprosti.
Malteški vitez joj objasni kako shvaća njenu mučnu uzrujanost i zamoli je da mu oprosti što se pokazao nesmotrenim. Ona se prevarila. Daleko su od toga da je sumnjiče zbog tobožnjih veza s legijama pakla. Htjeli su je samo upoznati sa činjeničnim stanjem, s izvjesnom opasnošću... Njihovi sugrađani očito su u zabludi. Oni će već pronaći način da im to objasne kad se vrate u Quebec.
Ona im pruži ruku na poljubac i oprosti im.
To je vrlo visoka dama, - govorio je vojvoda d'Arreboust. - Zakleo bih se da je bila primana u sve pariške salone, čak i na kraljev dvor, sudeći samo po tome kako pruža ruku.
U toku burnog razgovora što ga je vodila s dvama plemićima, Anđelika nije bila primijetila svoga muža. On se bio nečujno povukao.
Čekao je da sama zapodjene razgovor o incidentu, no ona je šutjela. Kad je o svemu razmislila, došla je do uvjerenja da stvar i nije vrijedna komentara. Bar ne za sada! Možda kasnije, ako se ispostavi da poprima veće razmjere te im može naškoditi. Bojala se de Peyracovih reakcija kad je ona sama bila u pitanju. S druge strane, razjašnjavanja što ih je imala s dvama predstavnicima Kanade osigurala su im pouzdane saveznike. Dvije utjecajne kanadske ličnosti bile su prisiljene da stanu na njezinu stranu.
Otac Masserat nije gajio neprijateljstva. A Cavellier de la Salle je dobio traženi novac. Baš je on mario dolazi li od demona ili providnosti, glavno mu je bilo da ostvari svoje planove. Čovjek se pitao kako je taj neosjetljivi i proračunani mladić, onako hladan i poduzimljiv, sav zaokupljen svojim poslovima, mogao deset godina vjerovati da je predodređen za svećenički poziv.
Dokle god se Anđelika osjećala među svojima, u utvrđenju, nije se bojala. Njen položaj bio je sasvim drukčiji od onoga u kojemu se nalazio Joffrey de Peyrac kad su ga bili optužili da je vještac i kad su se predstavnici kraljeve vlasti i inkvizicije mogli svuda uvući, čak i u njegov dvorac.
Ona je slobodna! Počela je da bolje shvaća smisao tih riječi dok joj je pogled lutao djevičanskim, snijegom prekrivenim i još nepokorenim planinama. Bila je to nezavisna zemlja, bez vladara, i nimalo nije marila za prava francuskog ili engleskog kralja.
I suviše je bila velika za onih nekoliko ljudi koji su pokušavali da je prisvoje. U utvrđenju, Anđelika je još dublje osjećala da je Joffrey de Peyrac jedini gospodar o kojemu ovisi njena sudbina i da on ima i snagu i moć da je od svakoga obrani. Obećao joj je da će na proljeće dovesti u Wapassou dvadesetak-tridesetak plaćenika, pa će tako imati posadu triput jaču od najbolje branjenih francuskih naseobina. Ti će ljudi izgraditi utvrđenje po nacrtima koji već obećavaju da će biti najljepše i najbolje zamišljeno u čitayoj Sjevernoj Americi.
Zajedno sa svojim mužem i sinovima, Anđelika se s veseljem nadnosila nad te planove. Ona se i sama brinula za udobnost ukućana, predviđala gdje će biti stanovi za bračne parove, gdje obiteljska blagovaonica, a uz dućan i posebna dvorana u koju će moći zalaziti Indijanci te po miloj volji pijuckati i podrigivati!... Već je zamišljala i vrt, staje, povrtnjak...

U ožujku, vrijeme se bilo toliko popravilo da je već trebalo misliti na odlazak pojedinih grupa. Budu li s njim otezali, lako bi potkraj zime mogli zapasti u opasni, teško raskvašeni snijeg koji ponekad u to doba pada još obilnije.
Nicolas Perrot kretao je na jug sa zadatkom da do misionarske stanice u Noridgewooku otprati Pacifiquea Jusseranda, kojemu stanje s očima još nije dopuštalo da se sam kreće. Indijanca koji je bio doveo "dobrovoljca" dodijelili su, kao pratnju do Quebeca, gospodi d'Arreboustu, de Lomenieu i ocu Masseratu.
Najzad, grupa koja je imala da prevali najduži put, odlazila je na istok, u pravcu jezera Champlain. U njoj su bili Cavelier de la Salle, Florimond, Yann le Couennec te, iz obližnjeg plemena, jedan mladi Indijanac koji je molio da ga povedu sa sobom. Podjela namirnica predstavljala je težak problem: soljeno meso, sušeno meso, kukuruzno brašno, rakija... Dade li se svima sve što je potrebno za više- dnevno putovanje, stanovnici utvrđenja ostat će gotovo bez ičega. Zato se trebalo nadati da će providnost njihovim stopama natjerati divljač.
Na dan polaska, Anđelika je stala na kućni prag s vrčem rakije u ruci i svatko je ispio čašicu za sretan put. Kako je još uvijek tvrdi i sipki snijeg omogućavao lako kretanje i bez krpalja, njih su prebacili preko ramena.
Hladnoća je i dalje bila oštra, ali je popuštala. Ne odviše. Putnici su upravo željeli nisku temperaturu, jer potraje li pet-šest dana, oni će već biti izvan opasnosti...
Florimond zagrli majku ne pokazujući tugu, ali ni preveliku mladenačku radost koju izaziva groznica putovanja. Bio je miran. On još jednom provjeri s ocem instrumente i karte što ih je nosio sa sobom i izmijeni s njim posljednjih nekoliko riječi. U poređenju s Cavelier de la Salleom, pa čak i Bretoncem, Florimond se činio starijim. To se po nekim sitnim detaljima tek naslućivalo, ali svatko je osjećao kako će se, u evntualnim poteškoćama, ostali navaditi da se oslanjaju na njega. Plemićka krv već se stala nametati.
Kad je Florimond upro u daljinu pogled svojih crnih očiju odmjeravajući prirodu prije no što će se izložiti njenim opasnostima, te polako krenuo u pravcu jezera, Anđeliki se stislo srce, ali više od udivljenja i radosti. A i od zadovoljstva, također. To je u svijet polazio jedan novi Joffrey de Peyrac.
Malo prije tih putovanja, koristeći se prisutnošću oca Masserata, Octave Malaprade i Elvira su se vjenčali. Jezuita je najprije odlučno odbio da potvrdi vezu između jednog katolika i okorjele protestantkinje. Zatim je Malapradeu očitao malu propovijed podsjetivši ga da je brak sakrament koji supružnici podjeljuju jedno drugomu i da nije uopće obavezno posredovanje jednog svećenika, osim zato da u matičnu knjigu unese svoje ime kao svjedok.
Ako je dobro razumio, funkciju činovnika-matičara vrši ovdje gospodin de Peyrac. A što se tiče božanskog blagoslova, ništa ne može priječiti supružnike koji žele i time okruniti svoju zakletvu, da ga prime na isti način kao i ostali članovi nekog skupa vjernika kada prisustvuju službi božjoj.
Malaprade je bio bistre pameti. On reče da je razumio i otiđe bez navaljivanja. Ali sutradan ujutro, gotovo čitavo ljudstvo utvrđenja natisnulo se u sobicu u kojoj je otac Masserat držao misu. Svi su bili u čistoj odjeći i kad se svećenik okrenuo da okupljene blagoslovi znakom križa, nije među njima posebno zapazio dvije stisnute, skromne prilike čije je ruke toga dana ukrasio zlatan prsten.
Tako su Octave Malaprade i Elvira bili vjenčani pred Bogom i ljudima i za njih su na tavanu uredili poseban stan.

Kad su u Quebec stigli izaslanici gospodina de Frontenaca, za koje se držalo da su već odavna zaglavili u snijegu ili da ih je grof de Peyrac pobio, dočekali su ih kao da su se vratili od mrtvih.
Vladao je utisak kao da su se u najmanju ruku vratili iz pakla, pa su ih sretali sa strahom i poštovanjem. Ozbiljni vojvoda d'Arreboust unio je odmah pometnju svojim neuobičajeno veselim držanjem i izjavama koje su, blago rečeno, zaprepaštavale.
Dogodilo se zlo - rekao je. - Ja sam zaljubljen. Zaljubio sam se u damu sa Srebrnog jezera.
A vitez de Lomenie-Chambord nije izmijenio svoje prvotno mišljenje. Usprkos vizionarskim otkrovenjima, usprkos Pont-Briandovoj smrti koja ih je sve potresla, on je u tuđincima iz Wapassoua i dalje vidio prijatelje.
Čitav dan bio se zatvorio s guvernerom u dvorac Saint-Louis a zatim otišao k jezuitima, s namjerom da i njih urazumi.
Kad su mu spomenuli Pont-Briandovu smrt, on izjavi:
Zaslužio ju je!
Raspričao se o svojim doživljajima i boravku među "opasnim hereticima", opisivao svaku pojedinu ličnost tih gotovo legendarnih ljudi, hvalio Peyracovu naobrazbu i veličinu, te rudare koji u svojim uprljanim rukama drže šipke zlata. A kad je stao da govori o NJENOJ ljepoti, bio je prosto neiscrpljiv.
Zaljubljen sam u nju - ponavljao je djetinjom upornošću.
Glas o toj pometnji stigne do Montreala te mu njegova žena, koja je od bijesa sada drukčije reagirala, uputi pismo:
"Dostavili su mi o vama nemile vijesti... A kad se samo sjetim da vas ljubim"... On joj otpisa:
"Ne, vi me ne ljubite, gospođo!... A ni ja vas."
Nikada u to doba godine nisu glasnici, s krpljama na nogama, toliko puta morali prevaljivati onih pedeset milja što dijele ta dva grada. Nikada se u Quebecu ni u Montrealu nije toliko spominjala riječ "ljubav", doprijevši u prolazu i do gradića Trois-Rivieres u kojemu, dakako, o tome ništa nisu znali, i nikada se nije toliko raspravljalo u težnji da se točno utvrdi smisao toga najznačajnijeg osjećanja.
I sam gospodin d'Arreboust je priznavao da se u njemu nešto poremetilo, ali po njegovu mišljenju nikako u negativnom smislu, čime se drugi, naravno, nisu slagali. Prilično se ponosio svojim skandaloznim izjavama i uspijevao nasmijati oduševljenog Frontenaca. Guverner je želio da se pregovori započeti s grofom de Peyracem nastave, te su vojvoda i on, u gornjim odajama dvorca, uz plamen klada u kaminu, veselo raspredali o dražima lijepih žena, o ljubavnim užicima i
nezgodama, jer je Frontenac ostavio u Francuskoj zamamnu, vjetrenjastu i zaboravljivu ženu koju je mnogo ljubio.
Strastvena raspravljanja, vatrene maštarije i grandiozni planovi podržavali su i zagrijavali duhove, a to je pomagalo Kanađanima da živi dočekaju kraj zime. Jer stizalo je vrijeme gladi, zamora od hladnoće, a po gradovima ljudi su već klonuli od nestašice hrane i stalne borbe protiv užasne smrzavice. Bojali su se da neće izdržati do pristajanja prvih lađa iz Francuske. Znali su da pustim prostranstvima već huji smrt kao snježna vijavica. Posade udaljenih utvrđenja sahranjuju svoje drugove umrle od skorbuta. Sada među nesnalažljivim plemenima misionar gricka svoj pojas od sobove kože, dok čitava sela gonjena glađu kreću prema, ni sami ne znaju kakvu utočištu i umiru na bijelim stazama. Drugi dočekuju smrt uz vatru na izdisaju, ogrnuti crveno-plavim pokrivačima kupljenim u zamjenu...

Kad je početkom travnja opet stao da dugo pada težak i smrznut snijeg, vojni guverner, gospodin pukovnik de Castel-Morgeat, koji je bio nepomirljiv neprijatelj žiteljima Wapassoua, posvuda je u Quebecu ponavljao sa ciničnim osmijehom kako više i nema smisla govoriti o tome jesu li zaslužni ili štetni jer su u onoj šumskoj zabiti sad već ionako pomrli i oni, i njihove žene, i djeca, i konji.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 07 - Page 4 Empty Re: Anđelika 07

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 9:48 am

Anđelika 07 - Page 4 Image


81.
ANĐELIKIN UMOR BOLEST OVERNJANINA COVISA
Malo-pomalo, Anđelika je osjećala kako je hvata težak umor. Bivalo je to ujutro. Čim bi otvorila oči, sasvim pri svijesti i željna da se preda dnevnim poslovima, osjetila bi kao da ono što leži u ulegnuću madraca i nije njeno tijelo, već olupina kakva broda nasukanog na pijesku. A opet, nigdje nije osjećala bolove. Zahvaćalo je to njenu nutrinu, premda je sada znala da nije trudna. Nešto se u njoj bilo polomilo, a nikako da smogne snage da to ponovo sastavi. "Umorna sam", sa čuđenjem je ponavljala u sebi. Produžiti s ležanjem ne bi imalo smisla. Naprotiv, od toga bi se osjećala još težom, još apatičnijom, komadom drva u kojemu budna svijest tjera na rad, ali klada kao klada - ostaje nepokretna.
Nedostajao joj je Florimond. Bio je tako veseo, postojane ćudi, već navikao da se ne raznježuje nad samim sobom, kako se znalo događati njegovu ocu. A ako mu se to ponekad i dogodilo, okretao je u šalu, kao onoga dana kad se gotovo srušio od umora i povikao: "A ja? Na mene nitko ni da pogleda!" Čak je i onda nasmijavao druge, izigravajući lakrdijaša. Imao je temperament pravog Francuza, ono dragocjeno svojstvo pučanina koje se može osjetiti u kraljevu predsoblju, jer kada god je situacija škakljiva ili možda bezizlazna, pljušte dosjetke. Za njega se nije bojala. Možda bi, kao i sve majke, bila i osjetila strah da je imala snage o svemu razmisliti. No bila je tako umorna da je prešla preko te brige. Prožimao ju je mnogo prodornija bol, od oskudne hrane koje je svaki dan bilo manje. Bljutava kukuruzna kaša više nikako da prođe kroz grlo. Opet su ostali bez zrna soli, a meso je bilo tako tvrdo da su ga dugo morali žvakati.
Umorna sam - ponavljala je u sebi Anđelika.
Ponekad je to izgovarala glasno, da osjeti neko olakšanje kad već nikome ne smije da se povjeri.
S naporom je ustajala iz kreveta. Svaki je pokret bio mučan, ali kad se nakon temeljitog umivanja jednom obukla, brižljivo namjestila svoju kapicu, dotjerala na sebi brojne suknje i krznenu odjeću, a o boku joj se našao njen omiljeni pištolj, odmah se osjećala bolje i umor bi gotovo nestao. Međutim, dok god ne bi nešto pojela, toliko je bila nervozna da je izbjegavala razgovor s okolinom, iz straha da ne plane pa počne prigovarati i slati ih do đavola. To se već dogodilo dva-tri puta:
jednom kad je Honorina čitav dan plakala, drugi put s Cantorom koji se odonda stalno mrgodi, a jednom umalo da nije skočila u oči Clovisu kao zmija zato što je pljunuo na pod. Dakako, poslije su se pomirili. Najzad, stvari je trebalo uzeti takvima kakve su, priznati da je tijelo ranjivo i da je duh pogrešiv ako ne nalazi podrške u tijelu. Neprestano je osjećala kako se ljuti na samu sebe, kao da je zbog nečeg kriva, nešto propustila da učini. Jedne večeri povjeri se mužu dok je ležala opružena pored njega, s glavom naslonjenom na njegovo rame.
To je jednostavno od gladi, slatka moja gospođo - reče on milujući joj smežuran, bolan trbuh. - Kad opet budete dovoljno jeli, vidjet ćete život u ljepšim bojama.
Ali kako to da se vi nikada ne žalite, uvijek ste jednako raspoloženi...
Ja sam stari panj, otvrdnuo uz vatru.
I on stade da je dugo privija uza se, kao da joj želi podati muževnu snagu svoga neukrotiva tijela. Ona ukrsti svoje noge s njegovima, ogrli ga rukama i zaspi sa čelom na njegovim čvrstim grudima.
Osjećam - reče mu jednoga dana - da je žena stvarno rođena iz muškarčeva rebra, kao što se i dijete rađa iz majčine utrobe.
Često je trpjela od nesnosnih glavobolja. A već sutradan, snijeg je opet počeo da pada u dugim koprenama. Više se nije ni ledio, a padao je u tolikim količinama da se Nicolas Perrot vratio tek krajem ožujka. Usprkos krpljama, često je prijetila opasnost da on i njegov Indijanac ostanu zatrpani pod nekim smetom. U misiji u Noridgewooku zatekao je jedino pomoćnika oca d'Orgevala, oca Guerandea, i predao mu Pacifiquea Jusseranda. Nije se usudio proslijediti do Holanđaninova dućana, nego se radije vratio u Wapassou, bojeći se da će užasno nevrijeme potrajati, a neizvjesno proljeće, kad snijeg počne kopniti, učinit će neupotrebljivima sve putove i rijeke. Predlagao je da se krene u duži lov prema zapadu, do jezera Umbagoga u područje Mopoumtooka, i da s njim pođe jedan dio muškaraca. Jelen se sada pari i njegov siloviti zov već se prolama ledenim šumama. Lako ga je uhvatiti premda ne predstavlja osobit plijen budući da je omršavio od zime i borbe sa svojim rivalima. Mogli bi nabasati i na stada košuta, ubiti medvjeda u njegovoj jazbini koju su jesenas obilježili, a konačno, uvijek će toljagama lako dotući dabrove koji već izlaze iz bara i kanala na kojima led počinje da puca. Indijanska plemena s radošću će dočekati bijele lovce koji dolaze sa zalihama baruta i sačme. Da bi što više živeža ostalo u utvrđenju, Nicolas Perrot je odlučio da se za svakoga ponese mala količina loja, pšeničnog brašna i suhoga mesa stucanog s travama. To će dostajati za dva obroka dnevno, a pripremat će ih na indijanski način tako da u šaci rastope malo te mješavine. Proračunao je koliko im je toga potrebno za šest dana hoda.
A ako vas zadrži oluja ili kopnjenje snijega? - reče Anđelika kojoj su se te putne zalihe učinile očito nedovoljnima.
Lovit ćemo! Ptice već počinju da se motaju po grmlju: bijele jarebice, polarne ugare, ponekad čak i labradorske guske. A ima i zečeva... Ne brinite za nas, gospođo. Tako smo ratovali i u vrijeme gospodina de Tracyja: sto i dvadeset milja, usred zime, do irokeških naselja u dolini Mohawk. Na žalost, u ratnoj groznici podmetali smo vatru pod irokeške tavane ne misleći kako ni sami nemamo hrane za povratak.
I što se dogodilo?
Mnogi su pomrli - reče filozofski Nicolas.
On nabaca na se rog za barut, remen sa fišecima, lovački nož u futroli ukrašenoj perlama i dikobrazovim bodljama, čuturicu s rakijom, sjekiricu i kijaču, kresivo s dugim strukom truda, lulu, kesice s kremenjem i s duhanom, vjetrovku s kožnatim resama, crvenu vunenu kapu, peterostruko upleten šareni pojas - a zatim krene teška koraka, kao pravi šumski lutalac, gacajući na svojim krpljama, na čelu svoje male čete.
Na stolu je zaboravio torbu s namirnicama pa je Anđelika morala potrčati i vikati za njima.
Već su bili daleko, na drugom kraju jezera, pa su dali znak da ne mari. Zbogom!
Zašli su u gustiš, u pahuljasti i čisti svijet snijegom otežala drveća što se oko njih dizalo u bujnim piramidama, ravno poput svijeća, mjestimice kao blijede sablasti, a za sobom su dugo ostavljali prašinastu brazdu od tusuća blistavih čestica.
Pored žena i djece, u nastambi je ostao samo mali broj muškaraca, no i za njih je još uvijek bilo nedovoljno hrane.
Cantor je još jednom bio bijesan na oca jer mu nije dopustio da se pridruži lovcima, kao što mu je već bio zabranio da otputuje s Florimondom. Anđelika se složila s mužem da je mladić nakon bolesti preslab a da bi mogao pješaćiti do jezera Umbagog, a i da stigne onamo, lako mogu zateći plemena desetkovana glađu, ukoliko već nisu odlutala na jug, u varavoj nadi da će tako umaći smrtnoj zimi.
Peyrac utješi svoga mlađeg sina rekavši da netko i od zdravih mora ostati da razapinje zamke za divljač. Svaki jutro mladić je hrabro odlazio na taj posao. Ponekad bi donio zeca, katkada se vraćao prazne torbe, a kako nije bilo lako postavljati mamce, brzo se umarao, usprkos svojoj hrabrosti. Vraćao se toliko gladan da bi sam bio pojeo mršavu lovinu što ju je donosio. On opet oboli i zato prestadoše s postavljanjem stupica.
Indijanci iz malog Logora dabrova u više su navrata dolazili da traže kukuruza i valjalo im ga je davati. U zamjenu su nudili malo dabrova mesa. Jednog su se dana pokupili i nekamo otišli.
Izuzev Joffrey de Peyraca, oni koji su ostali u utvrđenju bili su ili fizički slabi, ili pravi invalidi. Tu su bila dva Španjolca a jedan od njih, Juan Alvarez, još nije ni mogao ustati iz kreveta. Preostajali su šutljivi Englez i zimogrozni Enrico Enzi, te gospodin Jonas i Kuassi-Ba koje su držali odviše starim da bi sudjelovali u lovu. Ova dvojica su stizala posvuda, na sve bacali oko i dobar dio najtežih poslova preuzimali na sebe: cijepali drva, odstranjivali snijeg, razbijali led, popravljali gdje god se nešto pokvarilo.
I Clovis bi bio pošao s lovcima da se dan ranije nije otrovao olovnim solima. Kuassi-Ba je na vrijeme opazio kako je kovaču natekao jezik i kako se tuži da mu sve ima nekako slatkast okus. Otišavši u šupu u kojoj je Overnjanin obično obavljao svoje metalurgijske poslove, crnac je ustanovio da je Clovis zbog hladnoće začepio sve otvore i pukotine i tako spriječio prodor ne samo hladnoći nego i zraku, a da pri tom nije mislio kako će se otrovne pare prilikom otapanja rudače zadržavati u prostoriji. Kuassi-Ba je odmah izvijestio grofa de Peyraca pa su kovaču stali davati umirujuće čajeve kako bi mu ublažili želučane grčeve od kojih se sav previjao. Ali protiv teškog otrovanja ovakve vrsti nedostajao je onaj pravi lijek: mlijeko. Otkako su nogom stupili na američko tlo ni kapi ga nisu vidjeli; zapravo sve od odlaska iz La Rochellea, izuzme li se onih nekoliko zdjelica kozjeg mlijeka što su ga na Gouldsborou ostavljali za djecu. No rudari su znali da u nedostatku mlijeka mogu vrlo korisno poslužiti iznutrice kunića, osobito jetra i srce, kad ih se zgnječi i pojede sirove. Ali gdje da ih nađu? Cantor je odmah otišao da obiđe zamke i vratio se sa dva bijela zeca. Anđelika je bila toliko sretna da je počimala shvaćati zašto u toj zemlji francuski Kanađani vide posvuda čudesa. Čim je progutao smjesu koju mu je pripremio i dao osobno grof de Peyrac, kovaču je odmah bilo bolje i znalo se da je izvan opasnosti. No morao je da odleži dugi niz dana tresući se pod svojim pokrivačima iako su mu u krevet stavljali vrele oblutke da ga ugriju.
Anđelika više nije imala snage da se brine o njemu.
Sreća da se to dogodilo vama, Clovise. Dovoljno ste rđav da se sami branite, jer sam zaista posve iscrpljena.
Ali Clovis je odbijao da ga njeguju gospođa Jonas i Elvira, i plačljivo je stenjao.
Hoću da me njeguje ONA - govorio je. To nije isto. Ima u njenim rukama nečeg što iscjeljuje...
I Anđelika je bila prisiljena da ponekad sjedne uz njegovo uzglavlje i malo s njim porazgovori kako još više ne bi oslabio od sumornih misli.
Što ćete sa zlatom koje ćete zaraditi u službi gospodina de Peyraca? - upita ga jednog dana.
Njegov odgovor je bio tako čudan da je u prvi mah pomislila da bunca.
Kad nakupim dosta zlata, poći ću u jednu dražicu Mont-Deserta - a znam točno gdje se nalazi u zaljevu Gouldsboro - i zakopat ću ga na morskom dnu. Zatim ću otići u Novu Granadu, u srcu Južne Amerike. Kažu da se tamo mogu naći smaragdi krupni kao jaje. Ja ću ih naći. A onda ću krenuti u Istočnu Indiju, u kojoj, vele, ima rubina, safira i dijamanata, pa bude li potrebno, povadit ću ih i iz očiju idola po hramovima. I kad budem sakupio dragog kamenja koliko ja želim, vratit ću se po svoje zlato i iskovat ću haljinu za malu Foyu de Conques. Iskovat ću joj krunu i papuče i optočiti ih draguljima, a bit će ljepše od svega što su joj do sada izradili...
Andelika zbunjeno upita tko je ta Foy de Conques. Da nije neka stara ljubav, izgubljena vjerenica?
Clovis joj dobaci pogled koji je govorio da ga je naljutila i sablaznila.
Kako, gospođo! Vi zaista ne znate za svetu Foyu de Conques? Pa to je najveće svetište na svijetu. Zar nikada niste za nj čuli?...
Andelika prizna kako je njeno neznanje neoprostivo, a bit će da joj je od umora oslabilo pamćenje. Svakako, čula je za svetište Conques-en-Rouerque, u planinama Overnje. Onamo se, u jednoj utvrđenoj crkvi, u relikvijaru od čista zlata, čuva jedan zub i malo kose male rimske mučenice iz II stoljeća, kojoj su se pripisivala brojna čudesa, osobito njeno zalaganje za sužnje i pomoć u njihovu bijegu.
Triput sam joj nosio svoje lance - reče Clovis ponosno. - Najdeblje što su se ikad vidjeli: one iz zatvora u Aurignacu, pa u kuli u Mancoussetu i one u zloglasnim podzemnim uzama biskupije u Riomu.
Znači da ste bježali? - upitaše djeca prilazeći.
Pa da! I na kakav način, zahvaljujući maloj svetici koja mi je priticala u pomoć... Kad bi Anđeliku pozvali drugamo, Honorina je ostajala uz bolesnika i čuvala ga držeći u svojim ručicama njegovu krupnu crnu šapu kako je vidjela da to radi njena majka.
U toku zime Andelika je bila primijetila koliko joj kćerka umije da se nametne i najnepristupačnijim njenim drugovima. Miljenici su joj bili Jacques Vignot i Clovis. Toliko ih je salijetala i prema njima bila pažljiva da su najzad kapitulirali.
A zašto ti se ja toliko sviđam? - upitao je tesar jednog dana djevojčicu.
Jer se uvijek dereš i govoriš rječetine!...
Honorina se nekako izdužila i problijedjela, i dobila bolestan izgled. Kosa joj je sporo rasla i Andelika ju je već vidjela ćelavu za čitav život. Dvadeset puta na dan upirala je u nju svoj zabrinuti pogled. Opazila je kako djevojčica često razvlači usne nad svojim oteklim desnima i sa strahom je predosjećala da će uskoro podleći strašnoj bolesti, skorbutu, koji zimi hara u cijeloj zemlji.
Znala je da se bolest može spriječiti jedino povrćem i raznim voćem, ali sva je zemlja bila još pod snijegom.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 07 - Page 4 Empty Re: Anđelika 07

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 9:48 am


Anđelika 07 - Page 4 Image


82.
NOVO ISKUŠENJE GOLI IROKEŽANI
Peyrac je osjećao duboki umor svoje žene. Nije više bila onako vesela, govorila je malo, borila se za ono najnužnije. Kad je ujutro ustajala, ograničavala se da obavi samo ono što je osiguravalo normalan život i zdravlje njoj i ukućanima za koje se morala starati. Njena briga za kćerku i sina, za bolesnike i one koji uslijed
neotpornosti mogu svaki čas oboljeti, pa i za njega samog, ispunjala je čitavo njeno biće i još ga više iscrpljivala.
Kad bi navečer legao pored nje, njeno opušteno predivno tijelo budilo je u njemu žudnju. Znao je da bi se na njegov poticaj poslušno predala, ali je osjećao i neku hladnoću za koju ona nije bila kriva. Bila je to odsutnost svojstvena ženi koju svaki nesklad muči i svaka prijetnja drži u budnoj napetosti. Jer čak i onda dok je spavala teškim i nemirnim snom, osjećao je da je na oprezu.
Vrebala je na sve što je okružuje, na fijuk oluje i sve ljuću hladnoću. S brigama se i budila: namirnica sve manje, Honorina sve bljeđa, Cantor već tri dana kašlje, gospođa Jonas mršavi i više nije onako vesela, lovci još nikako da se vrate, već kao da su utonuli u pahuljasto carstvo ledom i snijegbm prekritih šuma. A proljeće još nikako da grane!...
Zato je bila sad odsutna i ravnodušna, sad opet prisutna i budna. Uporno, prisutna za sve što je trebalo braniti, odsutna za ono što se nije ticalo održanja gologa života. Kad je o tome razmišljao, nije mogao a da se ne divi čudesnom biću žene koja se instinktivno podvrgava prirodnim i zemaljskim zakonima. U toj ženi koja se blijeda i umorna odmarala pored njega, istovremeno rastresena i zabrinuta, apatična i na oprezu, on je otkrivao nevolje kroz koje sada prolazi njihov kraj i cijela priroda, cijedeći iz nje i posljednje snage u njenom nastojanju da se nekako preturi zima. No te iste nevolje tjerale su je i da sakuplja snage kako bi se izdržao bjesomučni juriš proljeća. Bilo je to vrijeme umiranja prije ponovnog rađanja. Umiralo je drveće, ugibale su životinje iscrpljene od zamorne borbe, umirali su i ljudi kojima je preostalo jedva nekoliko šačica kukuruza, tek toliko da im se još koji dan produži nada. I dok je nepokorni pup već u šumi izbijao iz sablasno gole grane, ljudska bića bila su na izdisaju...
Anđelika se i nesvjesno prilagodila toj posljednjoj borbi. Trebalo je spriječiti svako rasipništvo. U irokeškoj zajednici žene se staraju za zimske zalihe, za seobu ako zemlja postane jalova, za objavu rata ako o njemu ovisi hoće li pleme preživjeti. Muškarci kažu za sebe: "Mi smo stvoreni za sadašnjost i akciju. Vodimo rat, ali ne odlučujemo o njemu... U to se razumiju žene."
Nadnosio se nad nju s nekakvim poštovanjem i milovao joj meku kosu šapćući riječi utjehe. Oboje su proračunavali koliko će vremena trebati da se lovci vrate sa svježom divljači, još jednom u mislima racionirali hranu odlučivši da Clovisu povećaju obroke jer se sporo oporavljao... I bi li dopustili starom Eloiu Macolletu da ode, kako je sam tražio, do bara pa razbija led i pod njim lovi dabrove ili bilo što?... Riskirao je da zaluta, da mu iznenada pozli, jer uprkos snazi; bio je veoma star.
Često je Anđelika uzimala na koljena Honorinu i ostajala pored ognjišta gledajući kako poigrava plamen. Inače bučna djevojčica je sada tražila zaštitu. Šćućurila se u toplom majčinom krilu, dok su je njene ruke privijale uz grudi koje su je othranile. S vremena na vrijeme Anđelika bi joj šaptom kazivala kakvu priču ili pjevušila neku pjesmu. No znale su i da dugo šute i to su, najzad, bili ugodni časovi opuštenosti svih čula pa su u toj intimnosti obadvije uživale. Anđeliku je napustilo osjećanje krivice, nije više sebi upućivala prigovore. Situacija je dopuštala nerad, koji bi joj se u normalnim prilikama činio neprirodnim. Dapače, znak je dobrog duhovnog zdravlja kad se možeš osjetiti sićušnim ili nesretnim kada to okolnosti opravdavaju, a da pri tom ne moraš tražiti isprike ni pokušavati da se zbog njih braniš. Ima gordosti u držanju čovjeka kada odbija priznavanje svoje nemoći. U želucu je osjećala hladnu nezasitnu prazninu, a u glavi joj je stalno zujalo. Osjećajući često mučninu od bljutave hrane, dolazila je u iskušenje da svoj obrok podijeli djeci, no prisiljavala se da ga ipak proguta. Usprkos svojoj želji da svemu odoli, morala je konstatirati kako joj nedostaje silna de Peyracova otpornost. Njega kao da ništa nije moglo oboriti, polet mu nije bio ni hinjen ni usiljen. Borba koju je zbog gladi i hladnoće morao voditi sa svojim tijelom odvijala se, čini se, u njegovoj duši, dok se u drugih očitovala u njihovu ponašanju:
pokazivali su zlovolju, umor, iznemoglost. Slični njemu su Španjolci, a i Englezi su se dobro držali.
Anđelika je shvaćala koliko brige nagrizaju njenu otpornost. No svoju prirodu ne možemo iz temelja izmijeniti. Dok se nekoć nemilice borila, hrabro poput muškaraca, i to u ubitačnoj usamljenosti, noseći teret što često nadilazi snage njena spola, sada je mogla da se u iskušenju opusti i sasvim osloni na muškarca. De Peyrac ih je samom svojom prisutnošću sve održavao na životu.
Ipak je u njemu došlo do neke promjene, koju trenutačno nije opažala, ali će je se kasnije sjećati s uzbuđenjem. Od gospodara pretvorio se u slugu. Neštedimice se žrtvovao za ta slaba i ugrožena bića koja su mu bila povjerena. Svjestan da i previše traži kad zahtijeva da ostanu na životu, nastojao je da ih što više štedi. Tako je gospođi Jonas pomagao da nad ognjište vješa teške lonce, nosio joj je u vedrima vodu, sam previjao ranjenike ili njegovao bolesnike kako ti poslovi ne bi suviše često padali na Anđeliku. Znao je da prijateljskim šalama Cantoru otjera zlovolju, da dobroćudnim tapšanjem po ramenu zaustavi glupe i nehotične svađe među ljudima, da zabavi djecu pokazujući im u kovačnici i radionici, gdje se sada radilo usporeno, male mađioničarske trikove koji su ih oduševljavali. Obično djeca tamo nisu smjela zalaziti, no sada su im dopuštali.
S Lymonom Whiteom i Cantorom odlazio je da razapinje zamke a jednog dana, na povratku, Anđelika ga je vidjela kako sam dere životinji kožu, neusiljeno i spretno. S nekoliko umirujućih riječi znao je da Elviru oslobodi potištenosti zbog koje je stala da sumnja u svoju novu ljubav i da osjeća grižnju savjesti. Zato što se tako brzo utješila nakon smrti prvoga muža, držala je da će joj Gospod oduzeti ovoga drugoga.
Ni na što ne mislite dokle god budete gladni - reče joj Peyrac - i ne miješajte veliku i uzvišenu volju božju s utvarama što ih rađaju grčevi vašega želuca. Glad je loš savjetnik, podgriza samopoštovanje i ponizuje. Ona krči put sebičnosti i tjera u gnusnu samoću. Zato budite hrabri. Muž će vam se vratiti i zajedno ćete se gostiti.
Suzdržljivost u radu davala je snage iznemoglim tijelima. Poslove su obavljali nekako kao automati, polagano ali brižljivo. Kad bi ono najnužnije bilo izvršeno, Peyrac je svima savjetovao da legnu i spavaju.
"Tko spava taj je i večerao", kaže jedna poslovica. Pa i onda si ga mogao vidjeti kako nosi vruće oblutke i stavlja ih pod pokrivače onima koji su zaboravili da ih za sebe pripreme. Ustajao je i noću da nadzire i održava vatre.
Jednoga dana on reče Anđeliki: "Uzmimo djevojčicu k sebi u krevet, tako ćemo joj pomoći da štedi toplinu vlastitog tijela."
Bio je opazio kako Anđelika svaku večer s većom zebnjom ostavlja Honorinu da se u svom malom krevetu sama bori protiv strave mraka i noći. Temperatura se spuštala tako nisko da su se oslabljena tijela teško zagrijavala. U zoru su svi cvokotali pod pokrivačima. Honorina je između oca i majke bila tako sretna da su joj se obrazi opet zarumenjeli. I dok je noću zavijao vjetar, ona je među njima spavala sretno i spokojno. Kad je bilo lijepo vrijeme, stanovnici Wapassoua prisiljavali su se da malo prošetaju napolju, no brzo su se vraćali u toplu nastambu. Dugo je trebalo dok se opet ugriju. Honorini su ruke bile uvijek bijele i hladne. Anđelika joj ih je uranjala u toplu vodu, a na isti su se način zagrijavale ona i njene drugarice. Zavoljele su to obično drvo što neumorno pucketa na ognjištu, ali grof de Peyrac je sve budnije pazio da ne dođe do požara. Kako je zbog iscrpljenosti u svima slabila budnost, on je postao dvostruko oprezniji te svake večeri obilazio sobe a zatim s fenjerom u ruci izlazio napolje da provjeri nije li što palo na dimnjake i začepilo otvore, i neće li varnice ugroziti krov od šindre. Na to je osobito pazio kad se snijeg počeo topiti.

A ojužilo je iznenada. Atmosfera je postala vlažna i zasićena kao u stakleniku. Iscrpljena tijela kupala su se u znoju i svi su stali da sa sebe skidaju debelu odjeću, da rastvaraju prozore i vrata a po ognjištima gase vatre, koje će opet
upaliti tek navečer kad usijano sunce iščezne sa horizonta i opet sve zavije ledena pomrčina.
Danju se snijeg topio i otjecao a zemlja ga je neumorno upijala. Sličio je na pamuk nabubrio od vode, na raskvašenu srčiku trske. Padao je sa drveća u teškim hrpama. Za sama dva dana šuma je postala siva, pa crna, i sva se osula blistavim kapljicama. No trebat će duže vrijeme da se s jedne i druge strane kuće odstrane smetovi i zemlja oslobodi od ledenog sloja, koji je malo-pomalo dosegao visinu šest stopa. Noću je opet postajao tvrd poput mramora. Sa strehe su se otkidale rese od leda i padale sa zvekom razbijenog stakla.
Otopljenje je imalo jednu jedinu neposrednu posljedicu: izazvalo je kvar posljednjih zaliha zaleđenog mesa, spremljenog na tavanima. Kad su se sjetili da ta iznenadna vrućina može ugroziti zalihe, Anđelika se hitro popela ljestvama na tavan na kojemu je visilo nešto divljači i konjetine, te posljednja šunka i jedini komad slanine. Odvratan smrad odmah ju je upozorio na pričinjenu štetu. Čak je i dimljeno meso bilo, izgleda, oštećeno. Uz to, svakojake životinjice, za koje se moglo pretpostaviti da su ili uginule ili su još uvijek nepokretne: miševi, štakori, vjeverice - nagrnuli su sa svih strtna grickajući sve do čega su stigli, te učinili nejestivim i ono što se još moglo koristiti. I suviše utučena a da bi komentirala nesreću, Anđelika je uz pomoć Kuassi-Ba i gospođe Jonas izdvojila iz truleži ono što joj se činilo još upotrebljivim. Ostatak su iznijeli i bacili daleko od kuće. Smrad će sigurno privući šakale i vukove, no oni ne vrijede za jelo i samo predstavljaju opasnost. Spašene komade dugo su iskuhavali. Prelazili su preko sumnjivih mirisa juhe i gutali te posljednje ostatke zimskih zaliha sa smjernošću koja i dolikuje. Za vrijeme gladi hrana je stvar koju svatko najradije uživa u samoći. Često se događalo da se pojedinci povuku sa svojom zdjelicom u kut i tamo u miru i sabrano jedu. Više se nisu okupljali oko velikog stola. Uvijek skromni Španjolci samo su stezali svoje kožnate pojase i nikada se ništa tužili, dok su im pod crnim, kovrčastim bradama crte lica poprimale boju slonovače.
Anđelika nikako da sebi oprosti što je zaboravila meso na tavanu.
Morala sam na to misliti - ponavljala je. - Ono malo što nam je još bilo ostalo, moglo se jednostavno prenijeti u podrum i staviti među komade leda.
I ja sam na to morao misliti - reče Peyrac kako bi umirio potištenu ženu. - Vidite, draga, da oskudica utječe i na mene - reče on smiješeći se Anđeliki, - kad sam, eto, i ja propustio da mislim na štetu koju iznenadno poboljšanje vremena može nanijeti našim namirnicama.
Ali vas nije bilo tu! Koristeći se tvrdoćom snijega, bili ste rano u zoru otišli s Cantorom da razapinjete stupice. Ne, nikako sebi ne mogu oprostiti.
Ona stade rukom prelaziti preko čela.
Tako me boli glava. Znači li to da će opet sniježiti?
Oboje se zagledaše u zlaćanoplavo nebo i lecnuše od straha videći kako prozračnim visinama kruži jato vrana.
Zlokobne ptice nagoviještale su snijeg isto tako pouzdano kao i glavobolja.
I već sutradan stade da pada, a prethodio mu je ponovno let crnih ptica, sumornih i bučnih vjesnica koje kao da za sobom vuku neokaljanu crnu koprenu, a i vjetar se u ledenim zamasima opet okomio na zemlju.

Proljeće je kasnilo. Za snježnim danima nadolazila je bijela magluština, a bilo je i dana kad se sivo nebo nadvijalo nad sam rub šume. Hladna magla vukla se uokolo i zastirala sivo drveće. Snijeg koji je sada padao bio je sitan i tvrd kao staklo, a kad bi ga vjetar naglo sasuo u prozore, pucketao je u njihovim drvenim okvirima i kožicama razapetim umjesto stakala.
U logoru je bilo hrane još samo za dva dana. Ujutro, svatko je dobio svoj obrok, no Anđelika je bila sretna što za njim ne osjeća nikakve potrebe. Svoju zdjelicu odloži na stranu, na vrući pepeo. Tako će Honorina dobiti jedan obrok više. Uzdrhtalih ruku stajala je pred ognjištem i sanjarski se zagledala u plamen. Misli su joj lutale nepovezane, ali svaka je bila jasna. Nije očajavala ni bila zabrinuta.
Neće pomrijeti, nadživjet će, u to je bila sigurna!... Trebalo je čekati i ne popuštati. Nešto će se uskoro morati dogoditi. Primiče se proljeće. Jednog će dana stići, i životinje će se opet ustrčati poput smaragda zelenim šumama i duž rijeka će obale prekriti cvijeće. Rijeke će ponovo poteći i njima će uzvodno i nizvodno ploviti mali crveni čamci Indijanaca i trgovaca. Bit će natovareni svakovrsnom robom i raznosit će život, kao krv u žilama. Trebalo je samo čekati... Dok je tako stajala nepomično, manje je osjećala hladnoću i onu ledenu prazninu u sebi. Nije znala što zapravo čeka, no to je već bilo u pokretu, i mnogo bliže nego se i mislilo. Eto, već je tu, u njihovoj neposrednoj blizini.
Ona se uspravi i osluhne: "NETKO JE NAPOLJU!"
Oko kuće jedino je zavijao vjetar, a ipak, Anđelika je znala, bila je u to sigurna. NETKO JE NAPOLJU!...
Ona se ogrne kabanicom i iskrade se na vrata. Nitko i ne primijeti da je izašla.
Napolju joj snijeg poput ledenih iglica udari u lice. Svaki od dva ledena zida što su se dizala pred kućnim vratima vjetar je opet zaodjeo u snježni baršun. U daljini se jedino vidjela siva masa magle. Anđelika podigne oči. S povišenog mjesta iznad nje naginjali su se neki ljudi i promatrali je. Bili su to Indijanci. Od snijega koji je šibao s vjetrom činili su se nekako mutni, nestvarni, no odmah ih je prepoznala po perjanicama. Bili su Irokezi. No najneobičnije i gotovo stravično bilo je to što, izuzev kratke pregačice oko bedara, ničeg na sebi nisu imali. Bili su goli.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 07 - Page 4 Empty Re: Anđelika 07

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 9:48 am

Anđelika 07 - Page 4 1299366950_harris_edwin_a_quiet_read

83.
PRIJATELJSKA GESTA IROKEZA
Bili su goli. Naginjali su se prema njoj, dok je ljuti sjeverac zanosio u stranu njihovu zadignutu i perjem okićenu kosu, a od njega su im kloparali i resasti rubovi na kratkim pregačicama. Pružali su vratove i nekako radoznalo promatrali bijelu ženu koja se pojavila pred ulazom. Vjetar je oko njih ljutito zviždao, no oni nisu drhtali. Njihove crne oči blistale su mirnoćom. Izašla je i gospoda Jonas. Nije se upuštala u nepotrebna zapitkivanja, nego ih odlučnom kretnjom pozvala da uđu.
- Hajde ulazite, momci! Smrznut ćemo se samo gledajući vas takve. Bi li i vragu palo na pamet da gol šeta po ovakvom vremenu.
Po njenim pokretima shvatili su što kaže. Prasnuvši u smijeh, poskakali su na puteljak iskopan u snijegu, digli ruke s opruženim dlanom u znak pozdrava a onda jedan za drugim ušli u nastambu.
Bilo ih je šestoro a predvodio ih je Tahoutaguete, poglavica Onejuta. Lice mu je bilo grozno unakaženo od preboljenih boginja. Nisu se udostojili ni pogledati ta jadna stvorenja koja su ih raskolačenih očiju promatrali, gotovo utonuli u svoju odjeću i krzna. Njihova mašću premazana, neosjetljiva tijela sjajila su se kao glatki žuti mramor.
Kad je pred njih stupio Peyrac, Tahoutaguete mu objema rukama pruži vampum, ogrlicu sastavljenu od više nizova ljubičastih i bijelih školjki, upletenih životinjskim žilama, a tvorile su simboličku sliku.
Šalje me Outtake, veliki poglavica Pet plemena. Ova ogrlica sadrži njegovu poruku. Ona kazuje da nije zaboravio ni tebe ni blago koje si poklonio dušama velikih poglavica... Ova ogrlica znači da si i dalje njegov prijatelj. Outtake te očekuje...
Peyrac je već dovoljno poznavao irokeški jezik da bi mogao prevoditi i osobno se zahvaliti. Zatim se onaj Irokez s licem nagrđenim od boginja obrati Anđeliki te i njoj uruči wampum ogrlicu. Ona se ustručavala da je primi jer nije znala dopušta li ceremonijal i ženi da učestvuje u svečanostima prilikom utvrđivanja savezništva, no Tahouthaguete je bio uporan i rekao:
Primi, Kawa. Ova ogrlica prenosi ti poruku žena našega plemena. Vijeće majki sastalo se kad je mjesec bio crven i reklo: "Eto! Čovjek-koji-osluškuje-svemir, Gromovnik, umrijet će zajedno ea svojim plemenom jer je sjenima naših poglavica dao posljednju mrvicu svojih zaliha samo da ispere ljagu. Ako on umre, čemu nam njegovo savezništvo i žrtva kojom smo ga platili? Ako umre, odnijet će sa sobom i bogatstvo svoga uma i svoga srca, i tako ćemo izgubiti prijatelja našega naroda. Umru li mu djeca, proklet će nas njegova žena. Umre li mu žena, proklet će nas on, jer će se sjetiti da je ona spasila Outtakeu život, a Outtake je sada pušta da umre. Ne, ni on, ni žena, ni njegova djeca ne smiju umrijeti. To se neće dogoditi.
Dat ćemo svaka po šačicu od naših zaliha i tako spasiti život Kawi, bijeloj ženi, koja je sačuvala život Outtakeu, našem junaku i poglavici bez kojega ne možemo. Da nije bilo njega, danas bismo bili siročad, a i bez nje bismo svi ostali siročad. Istina, djeca će nam zimi nešto češće vikati: "Gladan sam!" Dva ili tri puta više, o tom nema sumnje. Ali ništa zato... Glad je bolest od koje se ozdravi čim dođe proljeće, a gubitak prijatelja je bolest od koje ne možeš ozdraviti. Uzmi je u ruke, ženo. U ovoj je ogrlici poklon naših plemena upućen Kawi, ženi-majci, koja je u svoje naručje uzela i svih Pet plemena kad je onomad prihvatila Outtakea ne bi li mu spasila život, ugrožen izdajstvima neprijateljskih krajeva. Evo, pogledaj! To su na slici žene okupljene u vijeću, ono si ti, a ovo su šačice graha koji ti šalju da možeš utažiti glad sebi i svojoj djeci.
U međuvremenu, na njegov znak, jedan od njegovih pratitelja požuri se da otvori vrata, i šest drugih, isto tako golih Indijanaca koji su čekali napolju, uđu s teškim vrećama od ušivenih koža. Tahouthageuete odveže jednu i stade da sipa na drveni stol njenu sadržinu. Ubrzo se stvori hrpa graha, povrća na koje se Stari svijet počeo privikavati otkako su ga prošlog stoljeća prvi putnici bili donijeli iz Južne Amerike.
Grah je curio iz vreća i gomilao se u uzbudljivo veliku hrpu. Nikad ga nisu vidjeli tako lijepog!...
Zrna su mu dozrela na obalama šest velikih irokeških jezera, na sunčanim brežuljcima u dolini Mohawk. U njihovim ljuskama boje zlata i meda još se zadržalo raskošno rumenilo tih obronaka. A bilo ga je različite vrsti: one koja naročito uspijeva na obalama jezera Kajuga, ružičastocrvenog što ga istočni Mohawki gaje u okolici Orangea, pa nešto duguljastijeg i potpuno ružičastog poput šljunka što ga sobom nosi gorski potok, ali i drugog, otmjeno povijenog i prošaranog neobičnim grimiznim točkicama, te najzad i sasvim bijelog. Iz njihove kao lak blistave košuljice izvijao se svježi miris bašte, kao da su i u zimskom mraku očuvali svježi dah brežuljaka koji ih je prožeo u vrijeme berbe, prije nego je jesen presvukla brijestove rumenilom, a tikvice i bundeve još uvijek ostale blijede pod svojim dlakavim listovima, u vrijeme kad se uspravni kukuruzi ovijaju kričavim zelenilom, a čisti i suhi zrak tako žeže u dolini Mohawk da njom više ne krivuda ni jedna rijeka, te mahune brže dozrijevaju i prskaju kao mogranji.
Djeca se hitro primaknu stolu, urone ruke u zrnje i stadu ga razgrtati uz radostan smijeh, Anđelika je pogledom prelazila s hrpe graha na Wampum ogrlicu, a zatim ga podizala prema smirenim licima tih sirovih stvorova koji su prevalili stotinjak milja kroz ledene pustoši da bi njima dovukli poklon Pet plemena. Nije znala što da kaže. Srce joj je bilo toliko uzbuđeno da su joj u očima zablistale suze, više zbog neočekivane i gotovo nepojmljive pažnje nego od radosti i osjećaja sigurnosti koju su im svojim dolaskom donijeli.
Neka je hvala irokeškom narodu - reče Joffrey de Peyrac s ozbiljnošću i nekako promuklim i slabim glasom, kao da se i sam smije sada opustiti od umora. - Na ovo isto mjesto na koje si ti, Tahoudaguete, položio svoj poklon, položit ću i ja darove koje ćeš ponijeti svojoj braći. No ma kako skupocjeni oni bili, nikada neće postati ravni ovima! Jer ti si u svojim vrećama od kože donio naše živote i svako od ovih zrna pretvorit će se u otkucaje srca koja vam duguju zahvalnost.
Smijemo li pristaviti lonac? - upita gospođa Jonas.
Tako je! Pogostimo se - prihvati upadljivi Tahoutaguete, koji mora da je imao fino uho i razumio nekoliko francuskih riječi.
I opet se svi natisnu oko velikog crnog kotla od livenog gvožđa: goli bakarnocrveni Indijanci i bljedoliki Europljani, do nosa umotani u svoju odjeću.
Anđelika ga je pridržavala dok je gospođa Jonas ulijevala vodu, a Tahoutaguete zatim pomnjivo usuo nekoliko mjerica graha.
Joffrey de Peyrac osobno ubaci posljednju grudu medvjeđe masti a Eloi Macollet predloži da se uspe i malo pepelne potaše kako bi se grah brže skuhao. U nedostatku soli ili sitnih šumskih plodova, oni dodadoše obilato aromatičnog lišća te lonac najzad bude obješen o verige, a pod njegovo čađavo dno djeca nagomilaše suho granje i cjepanice. Svi su pobožna posjedali. Vatra je bila tako jaka da je juha ubrzo stala da bijesno vri. Netko je sjedio na podu prostrtom medvjeđim kožama, netko na kamenom rubu ognjišta, do uz sam pepeo. Djeca su se već nadnosila nad kotao i uživala u mirisavim parama. Indijanci su iz pojasa povadili lule i napunili ih ponuđenim virđinskim duhanom, ali su s prezirom odbili rakiju.
Zar misliš da bismo mogli odoljeti demonu zime, kao što si vidio - reče Tohoutaguete Peyracu - kad bismo pili taj otrov kojim nam bijelci truju duše?...
Kakva vam to sila, koje božanstvo omogućuje da izdržite zimu čak i bez odjeće, dok je nama bijelcima nije nikad dosta? - upita grof.
To je Oranda - reče ozbiljno Indijanac. - On nije bog, ali se nalazi posvuda: u zrnu kukuruza kojim se hraniš, u zraku koji udišeš, i u neizmjernom prostranstvu neba.
Vjerujete li da su ovako goli došli čak iz svoga irokeškog zavičaja - šapne Anđelika odvodeći u stranu Kanađanina Eloju dok joj je pomagao da sakupe zdjele i drvene šalice iz kojih će večerati.
Ni govora! - reče starac sliježući ramenima.- Njihova otpornost i đavolske vradžbine ipak imaju granica. Nego, vražji su vam to komedijaši, i sračunali su kako će postići efekt. Negdje u blizini posakrivali su svoju krznenu odjeću, pokrivače i hranu, zatim obavili naročite vježbe u disanju te banula polugoli kako bi nas zapanjili. Priznat ćete da su to dobro izveli. Osobno sam vidio kako su neki tako proveli napolju dva dana i dvije noći usred zime...
Kad je uronila drvenu kutlaču u juhu smeđu poput kestena, na koji je pomalo i mirisala, samo nešto blaže i neobičhije, Anđeliku prože gotovo mistična radost svećenice. Jednu za drugom napuni ona pružene zdjele, dok su joj u ušima još uvijek odzvanjale riječi što ih je izgovorio Irokez.
"Ova je ogrlica upućena tebi, ženo-majko, koja si u svoje naručje uzela i svih Pet plemena kad si onomad prihvatila Outtakea!"...
Zanose se i praznovjerni su ti Irokezi, ali se ne ustručavaju izreći ono čemu mi bijelci nikada ne bissmo htjeli pogledati u lice... Oni se usuđuju uraditi i ono što mi kršćani ne možemo ni zamisliti...
Toliko se zanijela da više i nije osjećala umor. Ona napuni jedan lončić grahom, odnese ga u svoju sobu i postavi na ognjište, uz ugljevlje. Zatim na jednu klupicu odloži i ogrlicu od školjki koju joj je uputilo Vijeće majki a onda se opet pridružila ostalima. Nije s njima jela. Čekala je dok Honorina ne isprazni svoj tanjur a onda je, onako mlitavu od iznenada obilnog jela, odvela na spavanje. Pošto joj je zagrijala krevet i turila krajeve pokrivača pod strunjaču, nježno ju je gledala kako tone u najzad smiren san.
Potkraj večere, premećući po svojim stvarima, Tahoutaguete iz nekakva ranca izvuče mjericu sitne, duguljaste i tako prozirne riže da si je lako mogao držati zrncima minerala.
Vade je iz vode u kraju nazvanom Divlji Zob, na području Gornjeg jezera - reče Eloi Macollet. - Odlaze da je beru, ali malo ih se time može prehraniti.
No mnogima se njome spašava život - reče Tahoutaguete.
Nazvao je Macolleta neznalicom. To nije hrana, već lijek. Objasnio je grofu de Peyracu kako to zrnje valja raširiti na veliki pladanj, nakvasiti ga vodom i držati
na toplom. Čim izbiju zelene kličice, bijelcu će biti dovoljna kašičica takve riže pa da smjesta ozdravi od bolesti koja ih tako često desetkuje. I Indijanac lupne zamazanim prstom po svojim krupnim i prekrasno bijelim zubima kojih se skorbut nikad nije ni dotakao.
Ako sam dobro shvatio, ta će nas riža zaštititi od skorbuta - primijeti Peyrac. - Pa da, zaboga! Bar je to jasno! Ma kako bilo sitno, to je ipak svježe bilje koje čuva od zimske bolesti. No je li zaista dovoljno da ga se uzme tako malo?... - Ipak je imao povjerenja u Irokeževo iskustvo i odmah pošao da razastre rižu kako mu je ovaj savjetovao.
Zahvalimo Gospođu - zaključi gospođa Jonas odnoseći tanjure, a gospodin Jonas ode da potraži svoj molitvenik.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 07 - Page 4 Empty Re: Anđelika 07

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 9:49 am

Anđelika 07 - Page 4 Image


84.
ANGELICA I NJEZINA WAMPUM OGRLICA
Kad je vidjela da su siti i gotovo svi zaspali, Anđelika se zavuče u svoju sobu. Sad joj se ni vjetar napolju nije činio tako nesmiljen. Sva je odaja mirisala na paprikaš što je krčkao na žeravici. Ona malo podstakne vatru kako bi se bolje vidjelo, a onda sjedne i položi wampum ogrlicu na koljena. Prstima je prelazila preko gusto nanizanih i poput svile sjajnih školjki što su ih vrijedne ruke dugo i strpljivo slagale. Isprva nije shvaćala značenje wampuma. Sa čuđenjem je gledala kako se izmjenjuje tih nekoliko niti kože i nanizanih školjki što imaju moć da navješćuju ratove i uspostavljaju mir, a urođenicima predstavljaju veću vrijednost nego nekad porodici Medici njenih 100 livri zlata. Pleme koje je posjedovalo mnogo školjkinih ogrlica bilo je bogato. Predavalo ih je u slučaju poraza, a onda i osiromašilo.
U tim komadićima vapnenca što ih talasi valjaju i pijesak brusi, a čudesna alkemija prirode daje im neobično prefinjenu boju, u tim misterioznim naplavinama koje zanatlija tajnom svoje vještine tucka i buši, a vješte djevojačke ruke prebiru, da bi ih žene najzad spojile i poglavice pobožno nosile, Anđelika je sada vidjela najviši izraz američke crvene rase. S pomoću njih crvenokošci su prenosili i svoje osjećaje jer nisu znali za pismo. U te vezice upletene od kože i školjki američka rasa upisivala je svoju povijest i tako je čuvala od zaborava. Anđelika je nabrojala pet ženskih figura, posjelih s jedne i druge strane neke hijeratske ličnosti koja je imala predstavljati nju samu. Zrna graha simbolički su bila rasuta svuda pomalo, kao tamnomodre zvijezde na bijelom fondu. Vrpca je bila obrubljena nizom ljubičastih perla, a pod tim nizom bio je još jedan, sa bijelim i nešto rjeđim perlama. Bio je to savršeni umjetnički rad, ta široka i dugačka vrpca s pravilnim kožnatim resama na jednoj i na drugoj strani.
Jednog će joj dana ljudi pozavidjeti na tom izrazu poštovanja koje su joj uputili Irokezi. Dugo ga je još prevrtala u rukama, a kad su joj se oduševljenje i zanos stišali, stala je da misli na konkretnije stvari.
Tada je toplom juhom napunila jednu zdjelu i držeći je pažljivo u krilu, stala da polako jede sklopivši napola oči. Maštala je o dolini Mohawk kamo će jednog dana otići, i u kojoj kraljuju tri božanstva: Kukuruz, Bundeva i Grah.
Prozračna je to dolina, ružičastim svjetlom kupana. U njoj se zadržava miris dima zbog bezbrojnih naselja koja su se tamo okupila. Kao da ih vidi po vrhovima brežuljaka, s njihovim dugim i tako čudnim kućama u kojima, govorio joj je Nicolas Perrot, živi i po deset-petnaest obitelji. U mislima ih je vidjela poredane, s njihovim zaobljenim krovovima načičkanim perjanicama dima što se izvija iz svakog ognjišta, sjajan i blistav kao otjecanje vode u zalazu sunca; dok im pročelja i zidovi plamte zagasitim zlatom od klipova kukuruza koji se na njima suši.
V sve tamo prožima ladanjski miris zbog mnogobrojnih usjeva po obroncima brežuljaka, ograđenih tanjim i svjetlijim drvećem od onoga u šumi na sjeveru. Iako je nikad nije vidjela, ona je slutila da postoji velika razlika između plodne doline Irokeza i njenih ozbiljnih stanovnika žućkaste puti, te neravnih i zapuštenih ravnica, kao zamkama ispresijecanih klancima i usjecima - zemlje u kojoj crvenoputi i podrugljivi Abenakisi ništa ne gaje.
Joffrey de Peyrac uđe i zatekne je kako sklopljenih očiju sjedi sama i u miru jede svoj obrok, a na koljenima joj wampum ogrlica.
Bili ste gladni, ljubavi moja!
Gledao ju je nježno i pri tom mislio, kako ne sliči ni na jednu drugu ženu, i kako svemu što radi daje pečat svog osobnog šarma. Ni njemu ne bi mogla objasniti prirodu svoje radosti, ona joj je prosto zračila iz očiju. Anđelika se opet vraćala u život.
Daleko, onkraj ledenih pustoši, neznana, neprijateljska, neprosvijećena bića priznala su je svojom i odsada ona postoji u njihovim priprostim srcima.
Što znači Kawa, to ime koje su mi dali? - upita ona.
Odličnija žena, izdignuta iznad ostalih! - prošapta on: - Žena... zvijezda stajaćica.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 07 - Page 4 Empty Re: Anđelika 07

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 9:50 am


Anđelika 07 - Page 4 Young_companions-large



PETI DIO

PROLJEĆE
85.
HONORINA NASUPROT CANTORA ABENAKISI I NJIHOVI BRITANSKI ZAROBLJENICI
Majko, prvi cvijet!... - prolomi se Cantorov povik jedne svježe i vedre večeri. Anđelika ga je čula kroz otvoreni prozor sobe u kojoj je s ugašenog ognjišta mela pepeo.
Ona poskoči:
Što kažeš?
Cantor joj se blaženo smiješio.
Otkrio sam prvi cvijet!... Ondje, pod prozorom!... Anđelika pohita dozivajući djecu.
Honorina! Thomas! Barthelemy! Dođite brzo! Gledajte, prvi cvijet!
Bio je to prvi proljetni šafran, čist i žut, i uspravno se dizao iz blatnjave zemlje. Kroz njegove prozračne i uske sljubljene latice nazirao se blistavo-zlaćani tučak.
Oh, Bože! O, kakve li krasote - reče Anđelika klekavši na vlažnu zemlju.
Stajali su tako i s udivljenjem promatrali čudo. Cvijet je iznikao uz sam rub snijega. Od toga dana otkrivali su ih mnogo. Dok su lopatama razgrtali gomile raskvašenog snijega, nailazili su na bljedožute busene stabljika koje tek što nisu procvale. Već sutradan one će na suncu dobiti krepku zelenu boju, dok će čaške cvjetova postepeno prelaziti u blijedoružičastu ili bijelu.
Cvijeće si mogao otkriti i pod samom strehom. Nekoliko ljubičica pomolilo se iz šačice mahovina i savijalo na suncu, uslijed kojega se snijeg topio i neprestano curio.
Travanj se bližio kraju.
Pod vrelim suncem kopnjenje se užurbano nastavljalo. Prije no što će snijega nestati u podnožju drveća, pošli su da zarezuju debla klenova i sakupljaju njihov slatkast i prijatan sok.
Eloi Macollet ga je zatim prekuhavao u jednom kotlu i dobivao nekakav tekući med od kojega su se djeca stalno oblizavala.
U šumi je snijeg bio prljav i sav prekriven crnkastom mahovinom, polomljenim granama i trulim češerima bora što su ih pobacale vjeverice. Ove su skakale s grane na granu, dok je otapanje snijega proizvodilo šum kao od sitnog pljuska.
Mnoga stabla i grmovi nosili su blijede tragove oštrih zuba izgladnjelih životinja, zečeva ili košuta, Bilo ih je naprslih od leda, polomljenih pod težinom snijega, a neka su još bila povijena, s vršikom zakopanom u blokove leda koji, onako skriveni neosunčanom i mračnom stranom brežuljka, nikako da se rastope i išćeznu.
No već je lijeska pružala svoje zelene, gusjeničaste rese, rođene još u jesen. Vjetar ih je povijao i raznosio im pelud od kojega je snijeg pod njima postajao žut. Breza, koja je još sinoć bila sablasne boje, pravi skelet od bjelokosti, prekrila se sada bljedoljubičastim i sivim privjescima, kao zastorom od resa. Brijestovi, rašireni kao raskošne lepeze, navukli su svoju smaragdno-ljubičastu odjeću. A vratili su se i lovci s dimljenim komadima dvaju jelena, polovinom jednoga lesa, te nadjevenim drobom medvjeda - slasnim poklonom Mapountooka koji je obećao svoju skoru posjetu. Još se nisu usuđivali sijati sjeme povrća jer je tek malo zemlje virilo iz snježnog pokrivača od leda i opasnost novih oborina još nije bila sasvim prestala. No proljeće se svakim danom sve jače osjećalo.
Jezero je sve više sličilo na zamagljeno ogledalo, zatim se prekrilo vodom i počelo razdvajati u prozračne otoke.
Anđelika se u proljeće najviše divila šumu probuđenih voda. Počelo je s lakim mrmorenjem koje je narušavalo duboku zimsku tišinu, a poslije su se mogli čuti neskladni jecaji vodopada. Sada je čitava priroda postala bučna i noći su bile ispunjene neprekidnom i snažnom tutnjavom.
Ljeti se ona više neće čuti. Prigušit će je razbujalo raslinstvo. U razuzdanosti oslobađanja, nakon prvoga kopnjenja, priroda se najprije ukazala razbarušena i gola, razdrljena i tužna, napola još uvijek umotana u svoj bijeli pokrov, te divljom i bezobzirnom rikom ispunila čisto nebo nad sobom.
Anđelika je razmišljala. Proljeće je tu!
Svitalo je ranije. Navečer, sunce se duže zadržavalo na vratima kuće pa zato i nisu palili svijeće.
Taj šum voda stvarao je oko nastambe i jezera nekakav magičan krug.
"Kanađani i njihovi urođenici krenuli su na istok" - izvijesti jednog dana rob Panis koji bi, gacajući na svojim krpljama, odlazio ponekad u dugotrajna izviđanja okolice.
Primijetio ih je kad su polazili prema Kennebecu. Posrćući po kaljužama i kašastom ledu, te jarugama punim polomljenog i satrulog granja, goropadni i nepristupačni Kanađani opet su odlazili na jug da tamo iznenada napadaju engleska sela.
Nije se pravo znalo tko su. Utvrđenje su zaobišli. Možda su imali takva naređenja...
Stanovnici Srebrnog jezera žurili su da obnove svoje snage i opet podignu ograde. Mnogo je toga bilo polomljeno i uništeno. Vratima, krovovima... svemu je prijetilo rušenje, pa što se zemlja više otkrivala, sve se više moglo vidjeti pravo opustošenje. Ljudi su prema suncu dizali svoja mršava blijeda lica, žmirkali bolesnim očima i pustili da im svjetlost kupa kožu kao vrelo pomlađivanja. Djeca se ponekad nisu ni micala sa sunca, kao zimogrozni pilići.
Anđelika je znala da u početku mora biti strpljiva.
Postarat će se sutra za svoje zapuštene, ispucane ruke, sutra će isprati svoje lice u prvoj proljetnoj kišnici, sutra će se sa gospođom Jonas prihvatiti velikog pospremanja. No danas, provest će dan sjedeći opušteno s Honorinom u krilu, kao za vrijeme velike gladi i klonulosti; čekat će da joj se vrati snaga i prostruji tijelom kao bujni sok u drveću. Zaslužuje da malo otpočine od dugotrajna napora. I suviše je zahtijevala od svojih slabih snaga. Iskustvo ju je poučilo kako se skupo može platiti tek izvojevana pobjeda.
Jednom u Parizu umalo nije počinila samoubojstvo, upravo kad je bila nadomak cilja... Svjesna svoje krhosti, ona se opustila, sve radila smišljeno i bez žurbe, odlažući za slijedeći dan najhitnije poslove kojih je popis već imala u glavi.
A najprije je valjalo požuriti u planinu, na rijeke i obale jezera, u potragu za cvijećem, biljkama, grmljem, korijenjem kojima će puniti kutije i lončiće svoje kućne apoteke. Neće propustiti ni jednu jedinu vrst. Radi njih će se zavlačiti i u najmanje pukotine hridina, pa ako mnoge od tih biljaka i ne poznaje, ništa zato, već će im ona otkriti ljekovitu moć.
Bila je sebi obećala kako nikad više neće provesti ovako mučnu zimu, kad za liječenje bolesnika vrlo često nije raspolagala drugim sredstvima doli iskuhanom vodom i guščjom ili medvjeđom mašću. Sada će tavani zamirisati a na policama će se naći poredani lonci i kutije s natpisima živih boja. Na dvadeset milja uokolo ljudi će dolaziti u utvrđenje Wapassou da se tu liječe.
Jednoga dana krene, najzad, s Honorinom u potragu za proljećem, cvijećem i ljekarijama.
Na žućkastom pokrivaču od poleglih trava, ljubičice su žmirkale svojim blijedim, zanesenim okom, a jaglac opružio svoju ružičastu perjanicu. Žuti ljutič rastvorio je svoje tako lagane vjenčiće da ih svaki dašak vjetra zlostavlja. Plava sasa, ona što je u Poitouu zovu "kći-prije-majke", jer se rađa prije svojih listova, iz zemlje crne poput čađe, kupala je plavetnilom raslinje u podnožju drveća.
Na obroncima kršnih brežuljaka, sitni podbjel širio je na sve strane svoje zlatne rese, prateći šafrane i visibabe. Sve su to cvjetovi krhki i goli, i dršću na rubu snijega, na još uvijek oštrom vjetru. Anđelika je hitro prelazila brežuljke i doline, sretna što gazi po spužvastom zemljištu i ne osvrćući se na blato i bare. U dane sabiranja bilja vodila je sa sobom i djecu, a tražila je da joj pomogne i Elvira ili
neki mladić iz nastambe, jer je trebalo požuriti. Sabiranje ljekovitog bilja može se obavljati jedino po suhom i sunčanom vremenu, i to usred dana, kako bi se predvečer i u sumrak izbjegla rosa, jer i najmanja vlaga kvari osjetljive latice i lišava ih njihove ljekovitosti. Bilo je izobila podbjela, solidnog i djelotvornog lijeka protiv bolesti grla i usta. Ljubičica je bila rjeđa, visoki gost njihove skromne apoteke, a liječila je kašalj i prehlade. Čaj od ljubica je lijek kraljice, a podbjel je uvarak seljaka.
Honorina je voljela da se brine za ljubice i s velikom brižljivošću razastirala ih je po tavanu da se suše. Majka joj je rekla da će od njih pripremiti mirisav sirup za djecu koja kašlju, a ne vole da ih se podvrgava liječenju. Maslačak je iz svoje visoke rozete posvuda sipao svoje zvjezdice po još žutoj travi. Oboružana nožićima, djeca su ga vadila, čistila mu bijeli korijen i navečer ga jela kao salatu s malo brezinog octa. Nešto kasnije, kad mu je korijen postao crvenkast, Anđelika ga je spremala i stavljala da se suši.
Rezala je nadvoje, i to po dužini, podanke žute benoate, čudnog i plahog cvjetića koji za sobom vuče pod zemljom dug i drvenast crni rep s gorkim sokom, spasonosnim za bolesne želuce, te podanke kozlaća, aromatične trske što ju je nabrala pored bara. Strugala je korijene repinca, trave sa čičcima koje ima i u njenom zavičaju. Nije bila posve sigurna da li je to baš ista trava. Jedva, primjetne razlike prerušavale su cvijeće Novoga svijeta i činile ga novim i nepoznatim. Zamišljeno ga je okretala i prevrtala u rukama.
Jednoga dana Honorina joj donese kiticu nekakva cvijeća sa zvončićima, koje je ličilo na vrijesak, samo, ovo je bilo meko i svježe. Laki paučinasti listovi bili su zelenosivi, a zvončići ružičasti. Anđelika najzad prepozna dimnjaču, zvanu zemljina žuč ili udovička trava, tko zna zašto. Znala je da se iz nje dobiva kozmetička vodica koja čisti kožu, a cvjetovi skuhani u vodi, mlijeku ili surutki, osvježuju u žegi. Isperu li se njome oči, one postaju čiste i blistave. Čaj od toga cvijeća otvara apetit, a govori se da dimnjača liječi i od skorbuta.
Honorina je dobila pohvalu za taj lijepi nalaz a Englez Sam Holton, koji je imao smisla za književnost, uze da citira Shakespearea kad na jednom mjestu kaže za kralja Leara:
"...okrunjen bujnom dimnjačom i korovom"...
Kad je odlazila da traga za biljem, ali ne i da ga bere, Anđelika je sa sobom vodila samo Honorinu.
Kad je zima prošla, Honorina nije više bila samo djevojčica kojoj je, kao i svakom djetetu, jedino do topline, hrane i lakrdijanja, već je majci opet postajala drugarica. Povezivao ih je isti smisao za oružje i cvijeće. Honorina je bila izdržljiva. Odvažno je koračala za majkom, a često prevaljivala i dvostruko veći put zato što je trčkarala i posvuda zavirivala. Kako bi bila sigurna da je u tim divljim šumama neće izgubiti, Anđelika joj je za zglavak na ruci objesila zvonce. Tako je taj veseli zvuk posvuda otkrivao njenu prisutnost.
Zašto da vam djevojčica smeta, gospođo. Prepustite je nama... - znala bi ponekad reći uslužna Elvira.
No Anđelika je odmahivala glavom - Honorina joj ne smeta. Prosto joj se ne mili da sama otkriva prirodu u cvatu. Bogatstvo proljeća treba s nekim dijeliti.
I tako, pred kakvim nepoznatim cvijetom znale su dugo klečati jedna uz drugu i čavrljati. Nad snijegom je strujao još uvijek hladan zrak. Šuma je bila svijetla i plava a krasile su je sive, zlaćane, ružičaste blijedoljubičaste i zelene mace. Ako su se malko popele uzbrdo, majka i kćerka nailazile su, među crnim jelama, na ariše osute zelenim prahom. Anđelika se već srodila s ovom zemljom. Ponekad se osjećala tako sretnom da je znala zagrliti Honorinu, žestoko je ljubiti i s njom plesati, a tada je djevojčičin smijeh dugo odzvanjao divljim krajem.
Stali su se buditi i medvjedi.
Jednoga dana, na dnu neke doline, Honorina je našla jednu smiješnu živu lopticu koja se odmah s njom sprijateljila. Začuvši mumljanje mečke i pucketanje granja što ga je ova u prolazu lomila, Anđelika pojuri i stigne u posljednji čas. Ona obori
zvijer koja se bila uspravila na stražnje šape ne bi li izgledala strašnija. Dobro odmjeren metak u crvene razjapljene ralje zaustavio je zvijer u skoku.
Honorinu je rastužilo to ubojstvo zbog kojega je slatki medo postao siroče.
Branila je svoje mladunče kao što sam i ja morala tebe - reče joj Anđelika. - Ona je imala pandže i snagu, a ja pištolj.
Medu su odnijeli u utvrđenje i stali ga hraniti klenovim sirupom i kukuruznom kašom. Bio je dosta velik i lako se odrekao majčinog mlijeka.
Za Honorinu je to bila najljepša igračka na svijetu. Zavoljela ga je ljubavlju koja je potisnula sve druge. Trebalo ju je urazumljivati da i svojim sudrugovima u svagdašnjim igrama, Barthelemyju i Thomasu, dopusti da mu se približe.

Medo, kojemu su nadjenuli ime Lancelot, po junaku priča što su ih kazivali djeci, izazvao je ozbiljan sukob između Cantora i Honorine.
Već od prvih lijepih dana i Cantor je obilazio brežuljcima, no s jasno određenim ciljem. Tragao je za omrznutom životinjom koja mu je pakosno i podmuklo požderala onih nekoliko zečeva ili kunića što su se zimi bili uhvatili u njegove zamke, dok se on jedva vukao od umora, u nadi da će svojima priuštiti najzad malo svježeg mesa. Vinovnik tih zlodjela, taj po zlu čuveni šumski gusar dobro je poznat svakome - to je nesit. On je nešto sasvim posebno u šumskoj fauni. Krvoločan je kao hermelin i lasica, čijoj vrsti i pripada, ali veličinom nimalo ne zaostaje za dabrom.
Cantor otkrije svoga zakletog neprijatelja, jednu ženku, i ubije ju, ali ponese kući njeno mladunče, malo klupko nakostrušene dlake, veliko kao mače. Već je razvaljivalo laloke i agresivno pokazivalo svoje oštre zube.
Ludo je što si naprtio sebi na vrat tu životinju, sinko! - reče Eloi Macollet nabravši obrve pred novajlijom. Ničeg u njoj nema doli zla i pretvornosti. To ti je najgora od svih šumskih životinja. Indijanci kažu da se u njoj kriju svi đavli i neće više da prođu dolinom za koju kažu da je nesit u njoj uredio sebi jazbinu. Neće više dolaziti ni ovamo.
Pa neka! Imat ćemo samo više mira, - reče Cantor i zadrža životinju. Dao mu je englesko ime: Wolverines. Wolverines odmah iskezi zube na jadnog, prestrašenog Lancelota. Kad ga je jednog dana konačno ugrizao, Honorina se toliko razljutila da je uzbunila cijelu nastambu. Tražila je batinu, nož, sjekiru, bilo što da ubije nesita. Mladić je sklonio svoga ljubimca a onda stao da se ruga djevojčici i njenom bijesu.
Sada znam koga moram skalpirati - reče Honorina. - To je Cantor!...
Cantor još jače prasne u smijeh i ode nazivajući je: "Miss Bever". Prišio joj je takav nadimak jer je tvrdio da ima sitne oči kao dabar.
Naziva me Miss Beverom - rasplaka se Honorina, utučena tom najvišom uvredom.
Anđelika uspije da je utješi uvjeravajući je kako su dabrovi neobično simpatične životinje, te nema razloga da se ljuti, a onda je s Lancelotom odvede da vidi nove goste na jezeru onkraj planine. Bili su to drvosječe koji su i sami dizali paklenu buku obarajući drveće i gradeći užurbano svoje zaobljene kuće.
Dabrovi su lijepi, a lijepa si i ti, kao i oni.
Honorina se divno zabavljala gledajući kako dabrovi živo i okretno rone i skaču u prozirnoj vodi, te se najzad i umirila.
No njen spor s polubratom još nije bio izglađen i ponovo je izbio zbog "Starca na planini". Malo je nedostajalo pa da između šutljivog momka i vrlo osjetljive djevojčice ne dođe do pravog rata. Na zapadu, obale koje su strmo obrubljivale kotlinu Wapassoua završavale su jednim kamenitim, dosta izrezuckanim izduženjem koje je ocrtavalo lik starog Indijanca, ili radije nekakva starca ponešto gusarskog izgleda. Osobito u vrijeme kad bi sunce na smiraju bacalo na hridinu svoj bakarni odsjev, izraz toga lika postajao bi uzbudljiv. Svak mu se tada divio. Ujutro je Starac izgledao namrgođen, a navečer se smijuckao.
Jedino mala Honorina nikako da ga opazi. Bečila je oči, nastojala da gleda točno u pravcu koji su joj pokazivali, no ako bi rekla: "Sad ga vidim", zvučalo je to neuvjerljivo i više zato da spriječi neslane šale. U stvari, nije ga vidjela.
Cantor nije prestajao da je zadirkuje i govorio je kako ona i nije dabar nego radije krtica, a Honorina je turobno buljila u planinu tražeći među drvećem i hridinama zagonetku u koju nikako da pronikne, te je ostajala po strani od onih koji su "vidjeli".
Toga jutra Cantor ju je opet uzeo na nišan, ona je opet poletjela na njega uzdignutih pesnica a pri tom toliko vikala da je smjesta došao sam Joffrey de Peyrac.
Što se dogodilo?
Svatko mi želi smrt - reče Honorina sva zaplakana - a ja nemam ni oružja da se branim.
Grof se razvedri i klekne pred djevojčicu te prelazeći rukom preko njenog suznog lica obeća da će joj, ako se umiri, sam izraditi mali pištolj iz kojega će moći pucati sitnom sačmom, a srebrni držak moći će joj poslužiti kao kijača.
On je uzme za ruku pa se zajedno upute u radionicu.
Anđelika se okrene prema Cantoru koji je smrknuto pratio taj prizor.
Prestani već jednom s tim "Starcem na planini". Što zato ako ga ne vidi. Uživaš u tome da je ponizuješ.
Ona je glupa i lijena.
Nije. Tek su joj četiri godine. Kada ćeš se opametiti, Cantore? Ludo je što zamećeš kavgu s takvim djetetom.
Svi je maze i hvale - reče Cantor tvrdoglavo. On se udalji gunđajući onako za sebe.
Neka drugi slobodno robuju tomu kopiletu. Ja neću!...
Taj udarac pogodi Anđeliku u srce. Jedino je ona čula te riječi, njoj su stvarno bile i upućene. Zastala je kao prikovana i paralizirana iznenadnim bolom a zatim otišla i zatvorila se u svoju sobu. U prvi mah došlo joj je da išamara Cantora, da njime trese kao šljivom i da... jest, bila je u stanju dotući ga udarcima kundaka. Sva je drhtala od bijesa zbog nadutosti i prostaštva toga derana kojega su svi voljeli i pazili, koji je imao oca da ga strpljivo poučava i prijatelje, gotovo ponizne sluge, jer je bio gospodarev sin i znao se time koristiti. A sada se još usuđuje da pred njom izigrava i uvrijeđeno dijete.
Potajno se zbog njega izjedala cijele zime, jer usprkos prijatnim časovima koje je provodila u razgovoru sa svojim sinovima, smijući se i pjevajući s njima - a Cantor bi tada svirao na gitari te postajao veseo i društven - ona je svejedno osjećala kao da nešto prešućuje i skriva ogorčenje. Umjesto da vrijeme izgladi stvari, ono kao da ih je zaoštravalo, jer je Cantor potiskivao i krio osjećaje, te nije znala ne ljuti li se on još uvijek što je tako bila od njih odvojena - a to je djetinjasto - ili se u svojoj dječjoj nepopustljivosti nije mogao pomiriti s time da je, daleko od njegova oca, provodila slobodan život. Bilo je, bez sumnje, svega toga, a Anđelika je uzmicala pred poteškoćom da sinovima objasni kako je petnaestogodišnje "udovištvo" moralo donekle da opravda izvjesne slobode koje je sebi dopuštala, a nametao ih je ponajčešće sam život.
Anđelika je mislila: mladost je nepopustljiva i mora da sazre, želi li da shvati izvjesne stvari. Ona se u životu uvijek hvatala za takve izgovore, samo da opravda svoju šutnju, no više nije mogla pred sobom kriti kako je takvo rješenje odviše komotno. Točno je znala da mladost sve može shvatiti ako joj se objasni.
Dakle, ona sama nije bila dorasla tome zadatku.
Nije imala snage da dira u groznu prošlost, pogotovo ne pred njima. Bojala se njihovih reakcija, ali još više svojih vlastitih. Ta dobro je znala da mladost resi ono najdivnije: instinktivna nepogrešivost u rasuđivanju, vatrenost srca, neizmjeran osjećaj za pravdu. Postupala je s njima kao da su djeca a ne mladići od petnaest, odnosno sedamnaest godina, što se u stvari i bili. Nije imala u njih povjerenja,
zato je Cantor odvraćao sada neprijateljstvom ranjena srca koje nije dobilo zadovoljštinu.
S Florimondom je bilo lakše.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 07 - Page 4 Empty Re: Anđelika 07

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 9:50 am

Anđelika 07 - Page 4 Young_Frederick_Asleep_at_Last_c.1855

On je od prve sve prihvaćao. Bio je prijemljive ćudi, slobodniji od svoga brata. Od službovanja na kraljevu dvoru, pa sve do života na brodovima, svačega se nagledao. Njemu je bilo glavno da uvijek postigne cilj i da se iz igre povuče bez neugodnosti. Bila bi se zaklela da je u ljubavi već imao izvjesno iskustvo.
Njegov mlađi brat, krute i nezgodne naravi, sve je uzimao ozbiljno. Anđelika se pitala da li je pogriješila što ga je ostavljala po strani, ili bi on bio još nepristupačniji da mu se povjeravala.
Takva pitanja postavljala je sebi, ali nije nalazila odgovora. Ushodala se po sobi, u duši ga nazivala nedotupavkom, nezahvalnikom, bešćutnikom, i spopadala ju je želja da mu dovikne neka se gubi... da ga više ne vidi, kad se, eto, ništa ne da izmijeniti, te i nije imalo smisla što im je Bog omogućio da se svi opet nađu zajedno... Zatim se umirila jer se odjednom sjetila da je on još dijete, njeno dijete, i da mu po dužnosti mora prva prići i pokušati razmrsiti to klupko zlopamćenja zbog kojega je s njim tako teško živjeti... No, ne bi li bilo bolje da on stvarno ode? Mrzio je Honorinu. Majci se vratio kad je već bilo kasno. Ima stvari koje se više ne dadu nadoknaditi. Mogao je krenuti s Florimondom, kako je uostalom i tražio, no otac mu je odgovorio: "Ne! Još nisi spreman"...
Anđelika je sebi predbacivala što od muža nije tražila da obrazloži tu svoju odluku jer je o njoj mogla da porazgovori s Cantorom i razbije njegovu mrzovoljnu šutnju u koju se zatvarao.
Istina, ima stvari koje se ne dadu nadoknaditi, no jedno drugom mogu pristupiti... bar treba pokušati... Cantor se sada zatvorio u sebe i ona nije znala kako da mu priđe, toliko je osjećala da će je dočekati kao neprijateljicu.
A ipak se nešto moralo poduzeti. Zbog njegovih će postupaka Honorina postati najzad zločesta. A djevojčici su tek četiri godine. Komu je poznato da ovo američko proljeće po četvrti put podsjeća na njena sramotno rođenje u vračarinoj spilji u druidskoj šumi? Za to je znala jedino Anđelika i nikomu se o tome nije usuđivala govoriti.
Ona sjedne na krevet. Cantorov odlazak činio joj se neizbježan i potreban. Da ga po nekom zadatku pošalju u Gouldsboro? Možda. Volio je putovanja. Tada se odjednom poboja kako Cantor ne bi nikada oprostio to izgnanstvo, za koje bi okrivljivao nju i Honorinu, i kako bi zauvijek izgubila mogućnost da opet pridobije svoga sina.
Zaista nije znala što da poduzme te prosudivši da je u ovom slučaju njeno znanje nemoćno, ona pribjegne kocki.
Iz džepića svoga pojasa izvuče engleski zlatnik koji je čuvala kao talisman. Ispadne li glava, to jest strana s kraljevim likom, razgovarat će sa svojim mužem o Cantorovoj drskosti i potrebi da ga se na neko vrijeme udalji. Pokaže li se pismo, to znači strana s grbom Velike Britanije i uvredljivim natpisom: Kralj Francuske! smjesta će potražiti revoltiranog mladića i sve mu ispričati.
Ona baci zlatnik u zrak. Ispalo je pismo.

Cantor je u kovačnici obrađivao neki predmet od željeza i odmah ustao čim je ugledao majku. Očito mu savjest nije bila čista.
Pođi sa mnom u šumu - reče mu ona.
Izgovorila je to glasom koji nije dopuštao prigovora.
Bio je vedar, ali vrlo svjež, gotovo hladan proljetni dan, jer mu je prethodila obilata kiša. Natopljena vodom, zemlja je imala ljubičastu boju i iz nje je bojažljivo tek nicala trava. I vjetar je bio hladan. Raslinje se pod drvećem plavjelo i zlatilo. Pupovi klena sličili su na još nerastvorene čaške tulipana.
Anđelika je koračala brzo. Poznavala je svaku stazu, svaki trag, pa iako je bila odsutna duhom i hodala bez cilja, ipak nije lutala. Cantor ju je s mukom slijedio i
osjećao se glupo jer se morao gotovo probijati kroz isprepletene grane, koje su se tek počele zelenjeti od prvih listova. Anđelika bi ponekad rekla:
Gle! U onoj jaruzi ima likovca. U jesen će trebati navratiti ovamo jer pod njim rastu gljive... - ili pak:
Uskoro će procvasti bijeli javor... Kakav je ono miris?... Ah, da! valerijane.
Nije se zaustavljala. Sve je pratila budnim okom, lica malo uzdignuta, i nosnicama upijala i najneznatniji miris. Gledajući njen laki hod, kao da su se i same grane pred njom razmicale, Cantor je mislio: "To je vila."
Stigli su na vrh planine i pod nogama osjetili tvrdu zemlju, dok je u boriku vjetar šumio u drveću. Borovi su se osuli zlaćanožutim i zlaćanozelenim pupovima, a jele, kao trešnje crvenima. Na arišima bili su boje jorgovana. Poput balzama ugodan miris širio se kao tamjan.
Anđelika se zaustavila na kraju visoravni i pogledala prema horizontu. Pod njima je vijugala rijeka i odmicala na istok.
Anđelika se obrati Cantoru:
Ti je ne voliš. No dijete, ma tko ono bilo, ma odakle dolazilo, bez obzira tko su mu otac i majka, uvijek je samo dijete, i podlo je udarati po nemoćnima. Kad te već nije tome poučila plemićka krv tvojih predaka, danas te na to podsjećam, eto, ja.
On je dahtao od žurna i zamorna hoda. Riječi su ga se duboko dojmile i nije mogao odgovoriti. U sebi je ponavljao: dijete... podlost!...
Anđelika krene dalje. Spusti se malo niže i zaputi stazom koja je na sredini padine vijugala paralelno s rijekom i postepeno se spuštala u dolinu.
Kad si se ti rodio - nastavi ona - upravo su toga dana na Trgu Greve spaljivali dvojnika tvoga oca. Dakako, je sam mislila da su spalili njega samog i već ga držala mrtvim... Dok sam te onako sitnog nosila u Temple12, a bila je Svijećnica, sjećam se da je čitav Pariz mirisao na uštipke s limunom što ih djeca bez roditelja na taj dan prodaju po ulicama. Bilo mi je tada dvadeset godina. Vidiš, nisam mnogo starija no što si ti danas. Kad sam stigla u samostansko dvorište, začula sam plač jednog dječaka za kojim su trčali derani i nabacivali se na njega kamenjem vičući: "Mali vješče! Mali vješče! Pokaži nam svoje rogove!"
Cantor se naglo zaustavi. Sav je pocrvenio i šake su mu se stiskale od bijesa.
Oh, zašto se nisam tamo zatekao! Da sam bar ja bio ondje!
Pa i bio si - reče Anđelika smijući se - ali samo kao novorođenče od nekoliko dana.
Gledala ga je i dalje sa smiješkom, kao da mu se podruguje.
Danas stišćeš šake, Cantore, no u ono vrijeme nisu ti bile veće od oraha!... Ona se opet nasmije videći u duhu onu pruženu rumenu šačicu.
No smijeh joj je čudno i nekako žalosno odzvanjao šumom, a on ju je zbunjeno promatrao i neka neobjašnjiva bol stade da ga prožima.
Anđelika prestane da se smije i kao da se opet uozbilji.
Sretan si što živiš, zar ne, Cantore?
Da - promuca on.
Ali nije bilo lako sačuvati ti život. O tome ću ti jednoga dana pričati ako te zanima. U stvari, nikad na to nisi ni mislio, zar ne! Nikada se nisi pitao: "Kako to da sam ostao na životu, ja, sin vješca, osuđen na smrt i prije nego sam se rodio?" A eto, tu si, živ i zdrav. Ne moraš sebe pitati što je sve tvoja dvadesetogodišnja majka smjela i morala uraditi da ti očuva to blago, život koji danas udišeš svojim snažnim grudima! - Ona ga gotovo žestoko lupne svojom malom ali čvrstom šakom ondje gdje mu leži srce, a on preplašeno ustukne gledajući je svojim, poput vode bistrim i tako njenima sličnim očima, kao da je sada prvi put vidi.
Anđelika opet krene i stade silaziti puteljkom. Do njih je sada dopirao potmuli huk rijeke, pomiješan sa šumorom ustalasanog drveća. Vjetrić je lagano poigravao u


12 Temple: utvrđeni templarski samostan u koji su primali i nahočad.
krošnjama johe, topola i vrba, i vidjelo se da je na to mjesto proljeće stiglo ranije jer je trava u nizinama bila visoka i gusta.
Anđelika osjeti da se više ne ljuti na svoga sina. Dječak joj je svojim zbunjenim pogledom priznavao kako nikada nije razmišljao o tome o čemu mu je sada govorila. A kako je i mogao... ta bio je još dijete.
Krivo je uradila što nije progovorila ranije, barem o uspomenama koje su se njega ticale. Tada bi lakše praštao i ne bi bio tako netrpeljiv. Djeca vole da im se priča o onome čega se ne sjećaju. Tim kazivanjem potiskujemo iz njihove svijesti nepoznanice pred kojima strepe.
Oni vole da ih se vodi kroz iskonske i često nesuvisle utiske kakav je i svijet njihovih uspomena. U nedostatku takva vođenja, Cantor je bio prisiljen da sudi po nebitnim i slučajnim vanjskim znacima.
Kad je poodrastao, trpio je od ljubomore na nevjernu majku, bačenu s pijedestala na koji ju je u nevinosti svoga djetinjstva bio podigao.
Ono najneugodnije tek je trebalo izvršiti... izreći. I Anđelika opet skrene razgovor na Honorinu koju je valjalo braniti od nepravednih, skrivenih mržnji. Stigli su do livade uza samu rijeku.
Ona se opet okrene k njemu.
Već sam ti rekla da nikada ne valja udarati po nevinima. Sada ti to ponavljam. Mene slobodno mrzi, ali ne nju. Ona nije ni tražila da živi. No i u tome nemaš pravo da me osuđuješ!... Kad ne znaš što se dogodilo, ružno je dopustiti srcu da sipa žuč, a uz to i... glupo.
Promatrala ga je nekako pažljivo i on primijeti kako se majčine zelenkaste oči pune olujom i kako se u njima rađa iskra mržnje i neprijateljstva. Učini mu se da je sve to upućeno njemu, pa se prestraši.
Ti si još dijete - nastavi ona - No uskoro ćeš postati odrastao čovjek... muškarac
ponovi ona sanjarski. - Ratovat ćeš, sine, divlje ćeš se boriti i do kraja... A tako i valja. Muškarac se ne treba bojati ubijanja... S pravom pobjednika provaljivat ćeš u gradove i slaviti pobjedu, opijat ćeš se i silovati žene... A da li ćeš se brinuti što će kasnije biti s tvojim žrtvama?... Ne! Ta rat je, reći ćeš. Hoće li te zanimati da saznaš jesu li umrle od stida, jesu li se bacile u bunar? Ne, jer će se to događati u ratu! Najzad, ne treba da time razbijaš glavu. Tako je kako ti ja kažem. "Čim trupa dojaše sa zastavom na čelu, ode ženi čast"... To je često ponavljala stara Rebeca. Hajde, reci mi, što po tvom mišljenju mora da uradi žena kad u utrobi ponese dijete koje joj je nametnuo rat?... Što ona može da učini? Da ga ubije?... Da ubije sebe?... Ima i takvih žena koje to dijete donesu na svijet pa ga odgajaju i vole, hoće da mu osiguraju sretan život, jer i to je dijete. Shvaćaš li?...
Ona još jednom ponovi posljednje riječi i zagleda mu se u lice.
Pogled joj opet skrene na dolinu koja se ljupko i sva oživjela sterala pred njima.
Gore po njega - mislila je - ako ne razumije, ako mu je srce tvrdo kao kamen! Gore po njega! Neka ode i postane grubijan, surov i bešćutan čovjek. Nek samo ode. Ja sam učinila što sam mogla!...
Ona počeka a zatim ga opet smjelo pogleda. Opazi kako mu usne dršću.
Ako je tako - reče on promuklo - ako je zbilja tako, oh! Onda mi oprosti, majko. Oprosti mi, nisam znao!...
Nije očekivala takvu reakciju, te stade da ga ludo grli privijajući mu glavu na svoje grudi. Milovala ga je po kosi i mehanički ponavljala:
Umiri se! nije to ništa!... umiri se, mali moj.
Tako je radila i kad je bio dijete. Sjetila se kako mu je kosa bila onda meka i podatna, a sada je tako tvrda, gusta i opora.
Umiri se - opet će ona. - Molim te! Prošlost više nema prava da nam nanosi boli. Spašeni smo, Cantore. Svi smo na okupu, mi koji smo bili rođeni jedni za druge, a život nas je bio rastavio. Meni je jedino to važno... Ne plači više.
Malo-pomalo on se umiri. Svojim tihim glasom i milovanjem nježne ali čvrste ruke tjerala je od njega moru prošlosti i sadašnjeg kajanja, ponavljala mu kako je samo život važan i kako je njoj boravak među svojima sada pravi raj. Već sama
radost što je opet našla svoga Cantora, kojega je držala mrtvim i dugo ga oplakivala, obilato nadoknađuje ovih nekoliko teškoća prouzrokovanih njegovom nepovjerljivom ćudi...
On se nato nasmiješi šmrčući i ne usuđujući se još da podigne glavu. A ona ga je privijala na grudi, svjesna da je to njen sin, dio njena tijela, i da će se još mnogo i dugo starati za njega, zahvaljujući misteriju krvnoga srodstva koje ih povezuje i ničim se ne da nadomjestiti. On se od nje odmakne, ali prije nego se uspravio, odjednom ju je ozbiljno pogledao, tako ozbiljno da se sav izmijenio u licu, kao da je odjednom postao nekoliko godina stariji.
Oprosti mi! - ponovio je.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 07 - Page 4 Empty Re: Anđelika 07

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 9:51 am

Anđelika 07 - Page 4 Woman_s_Mission_Companion_of_Manhood_1863


Ona instinktivno osjeti da to iz njega progovara muškarac i moli oprost u ime svih muškaraca. Ona ovije svoje ruke oko njegova lica.
Da, opraštam ti - reče sasvim tiho. - Opraštam ti. A kad se uspravio, ona se nasmije.
Zar nije smiješno?... Viši si od mene za pola glave.
Dok su tako stajali još uvijek potreseni i nastojali da se priberu, Anđeliki se učinilo da čuje kako šumom odzvanja otegnuto Cantorovo jecanje.
Neshvatljiva je bila ta pojava. Ona najprije pomisli da je žrtva vlastite iluzije, izazvane uzbuđenjem, ali malo-pomalo morala je priznati da je to realnost, iako iznenađujuća. Jer jecanje je postajalo sve glasnije umjesto da oslabi i sasvim utihne, a uskoro ga poprate i plačljivi glasovi.
Čuješ li i ti? - upita Anđelika gledajući u sina koji je bio podigao glavu.
On potvrdno kimne te gonjen instinktivnom opreznošću, skloni se s njom u jedan šumarak.
Odakle glasovi i plač na ovako zabačenom mjestu?... Nicolas Perrot bi rekao da to mogu biti samo duše prokletnika ili pak...
Pst! - dade znak Cantor.
Glasovi su se približavali i već se jasno čulo kako travom korača veći broj osoba. Na okuci rijeke pojavi se jedan Indijanac visoka rasta. Lice mu je bilo boje gline i premazano ratničkim šarama: crvenim i bijelim. Nad zatiljkom uzdignuta i uljem namazana kosa bila mu je načičkana životinjskim kožicama, perjem i dikobrazovim bodljama. U ruci je nosio pušku. Njegov preko ramena prebačeni pokrivač kao da je bio mokar i težak jer je to jutro kišilo. Mora da je hodao bez zaustavljanja, čak i po pljusku. Koračao je oborene glave, polako ali odmjereno, i izgledao je umoran. Držao se rijeke.
Već je stigao i do šumarka za kojim su se krili Anđelika i njen sin. Poznajući neobično osjetljivi njuh Indijanaca, bojali su se da se on odjednom ne zaustavi, no tada se na rubu proplanka pomole i druga lica.
Najprije još jedan Indijanac o kojega se oslanjala jedna bijela žena, raščupana i sva u dronjcima, lica uprljana blatom. Poslije nekoliko trenutaka pojavi se opet jedna žena. U naručju je nosila dijete kojemu su mogle biti dvije godine. Njega su i čuli plakati. Majka mu je bila na izmaku snage i hodala kao mjesečar. Zatim se pojave još dva Indijanca. Jedan je nosio dječaka od pet godina, drugi nešto stariju djevojčicu. Ova je spavala, ukoliko već nije bila polumrtva. Za ovima je stigao jedan bijelac podupirući još jednoga. Obojica su bili u dronjcima, poderane košulje, i lica punog ogrebotina. Onda se pojavio dvanaestogodišnji dječak zaprepaštena izgleda. Bio je kao magarac - natovaren zavežljajima i svakojakim predmetima, a na njima odozgo i jedan kositreni vrč. Najzad, kao da pred sobom goni stado, tu čudnu grupu završavao je jedan dostojanstveni Indijanac vitlajući u jednoj ruci sjekirom, a u drugoj tomahavkom.
Ta neobična i sažaljenja vrijedna povorka prođe mimo Anđelike a i Cantora i ne osvrćući se na njihovu prisutnost. Činilo se da su i Indijanci umorni.
Odjednom, ona žena s djetetom sruši se na koljena. Indijanac s puškom vrati se natrag i raspali je kundakom po leđima. Dijete stade da prodorno vrišti. Indijanac se razbjesni, ščepa mališana za nogu, zavitla njime i baci ga u rijeku.
Anđelika krikne.
Cantore! Brzo!
Mladić skoči, hitro pretrči livadu i na zaprepaštenje cijele grupe baci se u vodu. Sada izađe i Anđelika, držeći ruku na pištolju. Znala je da i najmanji incident s Abenakisima i Irokezima može lako izazvati pokolj. No on se može vrlo lako i izgladiti, sve ovisi o slučaju i diplomatskoj vještini.
Primi moj pozdrav! - reče ona obraćajući se njihovom vođi. - Zar ti nisi Scacho, veliki poglavica Etchemina?
Sudeći po njegovoj ogrlici od medvjeđih zuba i po crvenim dikobrazovim bodljama u njegovoj kosi, utvrdila je kojemu bi plemenu mogao pripadati. On odvrati:
Ne! Ja sam mu rođak.
Ovo je, dakle, Quandequina "bogu budi hvala", pomisli Anđelika. Stigla je u pravi čas!...
Cantor je sav mokar upravo izlazio iz vode, držeći dijete koje se gušilo i pljuvalo, ali se još nije bilo onesvijestilo.
Sada je šutjelo, i u njegovim plavim očima čitao se užas. Majka ga divlje pograbi i zagrli. Oboje su cvokotali zubima i tako se tresli da su se jedva držali na nogama. Zanijemili su od užasnog straha.
To su Englezi - reče Cantor skidajući košulju da je izažme. - Mora da ih je ovaj skup Indijanaca zarobio negdje na jugu.
Na ovaj neočekivani upad, Etchemini su hitro opkolili svoje zarobljenike. Onako sumnjičavi, čekali su na riječ svoga poglavice da ustanove treba li susret uzeti za zlo. Činjenica da se žena koja je banula, iz šume služi njihovim jezikom, povoljno ih je dojmila.
Ti dakle, ženo, govoriš našim jezikom? - upita poglavica kao da ne vjeruje svojim ušima.
Pokušavam! Zar žena može govoriti jezikom Pravih Ljudi?...
Bilo je to ime koje su Abenakisi rado sebi nadijevali. Nazivali su se i Djeca zore, ali i Pravi ljudi. Dakako, jedino sebe. Svi ostali, uključivši Algokine i Irokeze, bili su šugavi psi. Poglavici se, izgleda, dopalo što ona uočava tu sitnu razliku i što smatra čašću služiti se takvim jezikom. To kao da rastjera njegov gnjev.
Dok je tišinu narušavao šumor lišća i pjev ptica, oni su cvokotali zubima i pogledavali jedni druge.
U tom trenutku jedan od Engleza, onaj ranjeni kojega je drugi bio položio na zemlju, povuče lagano Anđeliku za rub suknje.
Vi... Francuz?...
Yes - odvrati Cantor - We are French.
Nesretnici smjesta priđu i bace im se pred noge salijetajući ih usrdnim molbama:
Prey! Purchase us! Prey do purchase us!...13 Vješali su se o njih svojim promrzlim rukama.
Lica su im bila blijeda i sva pomodrjela od granja koje ih je bičevalo dok su se provlačili šumom. Muškarci se već nekoliko dana nisu brijali.
Indijanci su ih gledali s prezirom.
Saslušavši s velikim razumijevanjem njihove jadikovke i preklinjanja, Anđelika pokuša nagovoriti poglavicu da s njima krenu u utvrđenje, gdje će tako hrabri ratnici kao što su oni naći odmor, duhana i kukruzne kaše, ali Indijanci odrično odmahnu glavom.
Govorili su da im se žuri da što prije izbiju na rijeku Saint-Laurenta. Kasnije će svoje zarobljenike odvesti u Montreal i prodati ih za dobru cijenu. Uostalom, zar bijelci iz utvrđenja Wapassou nisu Englezima prijatelji? Rekao je to Crna Mantija!...
Postajali su opasni. Andelika se iz opreza oslanjala leđima o jedno drvo, a vidjela je da to isto radi i Cantor. Odostraga začas može doletjeti tomahavk!... Uzmičući s grupom nesretnih Engleza koji su se i dalje o nju vješali, Andelika uz Cantorovu pomoć nastavi s njima razgovor, pola na francuskom, pola na abenakiškom.

13 Oteti smo! Otkupite nas! Molim!
Govorila im je o Piksarettu i starom Massasswi, s kojima je Gromovnik bio u savezu.
Znatiželja ih ponovo dovede u iskušenje.
Je li istina da Gromovnik diže u zrak planine? - upitaju oni. - Je li istina da su Irokezi pred njim pobjegli?...
Andelika se raspriča:
Da, Gromovnik je u stanju da digne u zrak planinu. Ne, Irokezi nisu onomad pobjegli. Irokezi su sa Gromovnikom sklopili savez jer je platio krvarinu veću no što se ikad za nju čulo...
Je li istina, pitali su Abenakisi, da je među poklonima datima Irokezima bilo perla crvenih kao krv, žutih kao zlato i prozirnih kao sok što struji drvećem - perla za koje drugi trgovci i ne znaju da postoje?...
Da, istina je. Nek samo navrate do utvrđenja i vidjet će ih... Po ušću stade da udara, sitna kišica.
Odjednom se javi neki glasić, sličan mijaukanju mačke... Videći na Anđelikinu i Cantorovu licu zbunjenost, Indijanci prasnu u smijeh, zadovoljni što su i oni njih uspjeli začuditi. Jedan od njih izvuče iz nekakve torbe koju je nosio preko ramena sitno, golo i rumeno stvorenje, držeći ga naglavce za noge, i ono se odmah prodera s punim pravom nezadovoljnog novorođenčeta.
Tada jedna od žena stade plačući govoriti. Obraćala se Cantoru jer je vidjela da dobro razumije engleski. Ona reče da je dijete njezino i da se rodilo u šumi, pred šest dana...
Gospode - šapne Andelika. - Treba svakako nagovoriti Indijance da svrate u utvrđenje kako bi se tim jadnim ljudima pružila kakva-takva njega.
Najzad, obećavajući im još više perla, duhana, lijepih pokrivača i puščane municije, oni uspiju pridobiti Indijance.
Dok su tako hodali, Cantor je pridržavao ranjenog Engleza, a onaj zdravi ispričao mu je njihovu odiseju.
Svi oni žive u zaseoku Biddeford, blizu jezera Sebago, u unutrašnjosti zemlje, i graničari su, kako ih nazivaju oni s obale. Unutar malog utvrđenja ograđenog palisadama živi tridesetak obitelji. Međutim, pojedini nezavisniji farmeri, kao što su Williamovi, nastanili su se napolju. On sam, Daugherty, i njegov mladi sin Samuel bili su zaposleni kod te obitelji. Jedno jutro došao je kao i obično na posao sa svojim sinom, no čim su se kućna vrata otvorila, iz gustiša provali jedna grupa Abenakisa, koji mora da su se tamo krili cijelu noć i čekali priliku da provale u kuću.
Za tren oka urođenici su pokupili svakoga koga su tamo zatekli, čak i djecu iz kreveta, a to i objašnjava zašto su jadni mališani bosi i bez ičega na sebi doli košulje, kao i sama Mistress William koja je tek bila ustala. Opljačkali su sve do čega su došli: odjeću, posuđe, namirnice, te u trku odvukli sve sa sobom.
Zatim su se sa svojim plijenom zavukli duboko u šumu. Prepad se odigrao tako brzo i bez buke da se u utvrđenju i u selu ništa nije moglo čuti, a ni vidjeti, jer je to jutro bila tako gusta magla da se ni na deset koraka ništa nije razabiralo.
Tada su za nesretnike počele muke pješačenja.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 07 - Page 4 Empty Re: Anđelika 07

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 9:51 am


Anđelika 07 - Page 4 Will_he_do_it

Nastojeći da se što prije udalje od mjesta svoga podviga, Indijanci su ih požurivali i dodijavali im. Farmer, koji je imao cipelu samo na jednoj nozi - tek je bio navukao čarape kad su ga urođenici pograbili - dao je te čarape svojoj ženi koja je i sama bila bosa. Kad je to vidio jedan od urođenika - a shvatio je da je trudnica pred bliskim porođajem te u samim čarapama neće moći hodati - dobacio joj je par mokasina od losove kože. William je povrijedio onu bosu nogu kad je nagazio na trn...
Slijedeći dan stigli su na obalu rijeke Androscoggin i da bi prešli preko nje, urođenici su napravili splavi... Kad su već bili daleko od engleskih naselja, dozvolili su da se hod nešto uspori. Williamu je noga bila sva natečena i trebalo ga je pridržavati. A onda su Mistress William spopali porođajni bolovi...
Glas jadnoga nadničara, koji se zvao Phileas Daugherty, neprestano se dizao i spuštao dok je nizao svoje jadikovke, toliko mu je olakšanja donosila činjenica što
se najzad našao netko da dobrostivo sasluša njihove patnje i da ih požali. Kiša je padala sve jače pa su se mučno kretali po raskvašenoj ilovači.
Kad su bili nadomak utvrđenja Wapassou i primicali mu se puteljkom koji je vijugao uz sama jezera, iznenadni zamah vjetra savije vrhove breza i zalije ih u prolazu.
Anđelika i njeni indijanski gosti ulete najzad u dobro zagrijanu dvoranu, pa dok je Joffrey de Peyrac, koliko mu je njihov sadašnji položaj to dopuštao, s poštovanjem gostio Indijance, Anđelika se mogla posvetiti njihovim zarobljenicima. Mistress William položili su u dobro zagrijan krevet gospođe Jonas. Kako je sada bila umivena i toplo umotana, jadnoj se ženi malo zarumenjelo lice, inače bijelo poput krede. Ona druga žena, čije su dvogodišnje dijete bili bacili u rijeku, sjedila je na klupi i tresla se od hladnoće. Kad je Anđelika htjela da je odvede u jednu sobu i svuče joj mokru odjeću, poglavica Quandequina se tome usprotivio. Prema običajnom pravu Abenakisa, onaj tko prvi stavi ruku na zarobljenika, postaje njegov gospodar i vlasnik, te mu se ovaj mora pokoravati ukoliko ne želi da se s njim najsurovije postupa. Mlada žena i njen sin pripadali su, dakle, Quandequini koji, izgleda, nije bio sklon da se pokaže osobito blagim gospodarom.
Taj je Quandequina opaka gnjida - povjeri se Anđelika Nicolasu Perrotu, s kojim se povukla u stranu. Pokušajte ga vi kao Kanađanin nagovoriti da mi dopusti postarati se za ovu nesretnicu.
Bila je ozlojeđena ravnodušnošću koju je Perrot pokazivao za sudbinu tih ljudi, osobito žena. Iako čestit čovjek, bio je prije svega Kanađanin, i za njega krivovjerni Englez nije pripadao soju koji bi trebalo štedjeti.
No videći u Anđelikinim očima razočaranje pomiješano sa zgražanjem, htio je da se opravda.
Nemojte misliti, gospođo, da te žene valja toliko sažaljevati. Dakako, Indijanci će ih možda tjerati da im rade kao sluškinje, no za njihovu se čast ne bojte. Indijanci ne siluju svoje zarobljenice14. Drže da silovana žena donosi vigvamu nesreću. Osim toga, mislim da prema bijelim ženama osjećaju neku odvratnost. Pokažu li se te Engleskinje i njihova djeca poslušni, neće biti nesretni. A budu li imali sreće da ih otkupi neka čestita montrealska obitelj, bit će uz to i pokršteni, i duše će im biti spašene. Tako se tim Englezima pruža prilika da se izvuku iz hereze.
On je još podsjeti kako su Kanađani mnogo prepatili od Irokeza koji su također otimali bijelce, ali zato da ih podvrgavaju groznim mučenjima, dok Abenakisi - saveznici Francuza - to nikako ne čine.
Nakon te male uspomene, on ode da potraži Quandequina i nagovori ga neka svojoj zarobljenici omogući da se odmori i nahrani, jer umre li mu na putu, kakvu će korist imati od ovoga pohoda, izuzme li onih nekoliko prnja i lonaca, što ih je vukao nekoliko stotina milja.
Ugodno omamljen virđinskim duhanom Quandequina najzad pristane.
Mlada žena bila je sestra Mistress William. Živjela je u Biddefordu, no kako joj je muž bio otputovao na nekoliko dana u Portland, ona je iskoristila tu priliku i sa svojim sinčićem posjetila sestru. Što će reći njen muž, jadni James Darwin, kad zatekne prazan dom? Neprestano je plakala. Uz pomoć Elvire, Anđelika joj pripremi parnu kupelj, dade joj suho rublje i odjeću, počešlja joj kosu i ona se najzad nasmiješi videći kako joj je mališan zaspao na grudima, pošto se prethodno nasitio i ugrijao.
Strahovala je za njega. Cijelim putem dijete je jako plakalo, a to je Indijance ljutilo, te su dvaput dolazili u iskušenje da ga se otresu. Da nije bilo Cantora, danas bi s njim bilo svršeno. Ljubila je Anđeliki ruku i preklinjala neka ih otkupe a onda je najzad zaspala pored sestre. Gospođa Jonas dođe da pita što će s

14 Ti Indijanski običaji o poštivanju žene, sveopći u XVII stoljeću, iščezli su malo-pomalo zbog primjera bijelaca i pod utjecajem rakije. Pokraj XVII stoljeća, mnogi se Indijanci nisu ustručavali da siluju bijele žene.
natečenom nogom farmera Williama koja se močia u lavoru, u otopini izmirne i gaveza. Sudeći po mlohavoj oteklini, Anđelika je zaključila da je skalpel jedini izlaz ako se želi spriječiti gangrena. Indijanci su je s udivljenjem gledali kako spretno i bez ustručavanja rukuje blistavim nožićem što joj ga je gospodin Jonas iskovao za ovako delikatne zahvate.
Urođenici su bili zadovoljni srdačnim prijemom. Williamov gospodar zahvali Anđeliki što će njenom pomoći zarobljenik opet moći pješačiti.
Na mahove, čuo se sitni plač novorođenčeta, a dopirao je iz lovačke torbe jednog od Indijanaca, u kojoj ga je ovaj držao kao oderanog zečića koji bi mu u potrebi poslužio za večeru. I opet je Anđeliki trebalo mnogo diplomatske vještine da dobije to malo stvorenje. Najzad, ona ga uzme u ruke i odnese na krevet u kojemu je ležala njegova majka. Tamo ga opere i presvuče.
Bogu budi hvala! Žensko je i ostat će na životu... Djevojčice su otpornije od dječaka...
Ona joj suncokretovim uljem namaže nježnu kožu a zatim je povije i stavi na majčine grudi u kojima je, srećom, još bilo malo mlijeka. Jadna žena stade da opisuje strahote što ih je proživjela: bezumnu jurnjavu šumom, hladnoću, glad, strah, izudarane noge. Gospođa Jonas, koja je kao i svaka ugledna trgovkinja u La Rochelleu znala engleski, služila je kao tumač.
Engleskinja je pričala kako je već vidjela svoj smrtni čas kad su je spopali porođajni bolovi. Tom prilikom, međutim, Indijanci su se pokazali čovječni. Podigli su kolibicu i omogućili njenom mužu i sestri da joj pomognu, a ostalu djecu odveli su u stranu. Poslije poroda, koji je protekao bez većih poteškoća, kao da su se i razveselili, te su događaj proslavili plesom i strahovitim urlanjem. Pristali su da se putovanje prekine na jedan dan kako bi se porodilja mogla odmoriti, a za to su vrijeme izradili nosiljku od granja. Tako su je dva dana nosili njen muž i onaj nadničar bijelac, dok se nisu sasvim iscrpili, osobito William kojemu se ozljeda na nozi bila inficirala. Indijanci su odbili da se prihvate nosila jer je to bilo ispod njihova dostojanstva. Kako su se već dogovarali da ženu i dijete dotuku sjekirom i ostave ih u šumi, Mistress William je, usprkos svojoj obamrlosti, našla snage da hoda. Tako se njihov križni put nastavio. Sadašnji položaj bio je za njih raj, no sutra če ponovo nastupiti kalvarija.
Anđelika se zgražala na pomisao da bijele žene mora ostaviti u rukama urođenika. Ona ode da porazgovara sa svojim mužem o mogućnosti da ih se otrgne od njihove žalosne sudbine. Grof de Peyrac je već nudio otkupninu za sve zarobljenike, no Abenakisi su se pokazali nepopustljivima. Spremno su prihvatili poklone zato što su pristali da se zaustave u utvrđenju, a kad su im pridodali nekoliko punih čaša perla, šest noževa i svakome po jedan pokrivač, pristali su da se zadrže još jedan dan kako bi se zarobljenici malo oporavili.
No i suviše su držali do toga kako će, namazani živim bojama, pobjedonosno ući u svoje selo, goneći pred sobom zarobljenike, i unaprijed se veselili oduševljenom klicanju a da bi se s tako opasnog pohoda vratili praznih ruku. Uz to, u Montrealu imadu među Kanađanima prijatelja koji će se neobično radovati što su oni pridonijeli da se tolike duše spase za njihov, francuski raj.
I tko bi tako nešto mogao da plati? Francuzi su uvijek bili široke ruke kad se radilo o tome da za svoju vjeru pridobijaju duše. Bez sumnje, zato što su bili malobrojni, trebala im je pomoć nevidljivih sila. A na tom polju raspolagali su lijepom četom: svecima, anđelima, dušama svojih pokojnika i dušama obraćenika...
Eto zašto će Francuzi u Kanadi izići kao pobjednici nad Irokezima i Englezima, usprkos svojoj malobrojnosti. Quandequina ih ne smije izdati, lišavajući ih tih duša na koje oni toliko računaju. Može li Peyrac jamčiti da će "Yennglije" predati Crnoj Mantiji da ih ovaj pokrsti?... Ne! čemu onda uzaludni razgovori...
Kad je pala noć, Anđelika je počela osjećati razumijevanje, ako ne i praštanje, u pogledu španjolskih osvajača koji su dobar dio crvenokožaca žive spalili na golemim lomačama. Mora da su u izvjesnim trenucima nalazili i nekakvo opravdanje. Anđelika bi se rado bila latila oružja, no usprkos njihovoj zajedničkoj
tuzi što bijelce moraju ostaviti u rukama urođenika, Peyrac zbog šačice radinih Engleza nije smio da riskira rat s Novom Francuskom i abenakiškim plemenima.
S dubokom tugom u srcu Anđelika je morala da uvaži te razloge. Još će mnogo toga imati da nauči o Americi.
Slijedeće jutro provela je uz bolesnu englesku djevojčicu. Usprkos najvećoj njezi, nije bilo izvjesno da li će se ona spasiti. Majka nije imala iluzija u pogledu zdravstvenog stanja svoje starije kćerke koja se zvala Rose-Anna. S tugom u očima pratila je Anđelikino dolaženje i odlaženje.
Mora da je razumjela razgovor između Anđelike i gospođe Jonas dok su raspravljale kako urođenici neće da popuste ni ustupe svoje zarobljenike, te misleći na šumu i na hladne i vlažne noći kojima će mala bolesnica opet biti izložena kada ponovo krenu na put, puritanska farmerica brizne u plač.
My daughter will die!15 - promrmlja ona.
Poslije podne Anđelika ugleda onoga Indijanca koji je bio vlasnik male Rose-Anne. Sjedio je uz ognjište i pušio lulu. Ona priđe i sjedne pored njega.
Jesi li ikada vidio kako planina leti u zrak? - upita ga. - Jesi li ikad vidio kako s neba silazi zelena gusjenica? I kako pada kiša zvijezda?...
Indijanac napne uši. Bolje je reći da su mu kroz poluzatvorene vjeđe malo bljesnule zjenice. Anđelika je bila naučila da tumači te znakove, zato se nije dala zbuniti njegovim, poput drva ravnodušnim licem.
A Irokezi su sve to vidjeli.. I ničice popadali na zemlju.
Urođenik, koji se zvao Squanto, izvuče iz usta dugi kamiš svoje lule i malo se nagne naprijed.
Kako bi bilo da i ti to vidiš, ali samo ti - nastavi Anđelika - pa da kasnije pričaš svojima. Neće ti trebati zarobljenica pa da ti čestitaju i pokažu za tebe veliko zanimanje... Naprotiv! Prizor koji ćeš jedino ti ugledati zaista zavređuje - vjeruj mi
da nam prodaš svoju zarobljenicu. Uostalom, dobro znaš da će uskoro umrijeti! Dakle?...
Te zavodljive i vješto smišljene riječi izazovu između Squanta i njegovih prepirku koja umalo da se ne izrodi u tučnjavu. Ostali su bili ljubomorni na to da Squanto sam prisustvuje tom magijskom prizoru. Osim toga, nisu se htjeli odreći svoga plijena. U pitanju je bila i savjest!...
Joffrey de Peyrac ih izmiri govoreći da ako Squanto sam i vidi, oni će i pored toga moći čuti i potvrditi ono što su čuli. Squanto će im ispričati sve što bude vidio, a ni Kanađanima neće biti na odmet da saznaju što se događa u Wapassouu. U sumrak, povedu Squanta s druge strane planine. Mogao je da vidi kako se strma obala rastvara, cijepa, i uz užasnu buku bljuje svoju utrobu. A kad je pala noć, tri- četiri praskave bombice koje su usprkos vlazi uspjele da polete, dokraja su ga zanijele. Vratio se među svoju subraću s takvim izrazom na licu kakav je morao imati Mojsije kad je silazio sa Sinaja.
Jest, vidio sam kako s neba padaju zvijezde!
Sutradan u zoru, Mistress William zagrli svoju djevojčicu koja je bila u nesvijesti, ali ipak spašena. Bez sumnje, više je nikada neće vidjeti.
Ona dade Anđeliki upute kako se dolazi do naseobine Brunschwick Falls, na rijeci Androscoggin, gdje su djevojčici živjeli djed i baka. Možda joj jednoga dana uspije da je onamo i odvede.
Privijajući na grudi svoje novorođenče, ona se hrabro zaputi za svojim nedruževnim pratiteljima.
Anđelika je gledala kako u sitnoj kiši nestaje mala povorka. Površinu jezera stala je da zastire gusta magla. Teške i zasićene oblake probijali su vrhovi stabala.
Indijanci i njihovi sužnji krenu uz jezero. Djecu su nosili njihovi gospodari, a za njima je išao Samuel Daugherty, pa dvanaestogodišnji dječak, ponovo natovaren kao magarac, te nadničar, pridržavajući Williama koji je šepao.


15 Kćerka će mi umrijeti.
Majke koje su sada bile toplije odjevene i imale na nogama cipele, nosile su svoju malu djecu. Anđelika je ljekarijom omamila cmizdravog Corneliusa ne bi li bio mirniji, a bočicu je predala majci.
Dvije zarobljenice gazile su hrabro i uzdignute glave kako bi održavale korak s hitrim Indijancima i tako izbjegle njihovoj zlovolji.
Gledali su za malom povorkom sve dok nije iščezla u zelenkastoj šumi i kao utonula u neku nejasnu, spužvastu i tekuću tvar.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 07 - Page 4 Empty Re: Anđelika 07

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 9:52 am

Anđelika 07 - Page 4 Waiting_Boats_Hicks

86.
TRIJUMFALNI DOLAZAK PLAĆENIKA
Što se dublje ulazilo u proljeće, sve više su odasvud stizali Indijanci radi trampe. Ulazili su bez okolišanja, bacali krzna na stol, i, kao da su kod svoje kuće, zavaljivali se na krevete, onako u blatnjavim mokasinama i s lulom u ustima. Tražili su da im se dade "vatrene vode" i u sve su dirali. Gospođa Jonas je bila očajna.
Krznena groznica spopadala je i one najravnodušnije. Peyrac je ponavljao da ne želi takvu trgovinu i da će se korist koju iz nje budu izvukli ubrza pokazati fiktivnom. Znao je, naime, da za Francuze iz Nove Francuske postoje dvije svetinje: križ i monopol na dabrove, zato je držao nepotrebnim da na sebe navlači neprijateljstvo vlade u Quebecu zbog trgovine koja mu nije potrebna. Ipak je bilo teško držati se sasvim po strani od takve trgovine. Bila je to ujedno bolest i te zemlje i proljeća, pa je kao prolazna groznica potresala ljude.
Kako da se odoli draži tih raskošnih i toplih krzna, njihovoj nedostižnoj mekoći? Kako odoljeti savršenoj čistoći hermelina, nježnom krznu vidre, ljupkosti sivih, blijedoljubičastih ili plavkastih bizona, a osobito zagasitozlatnim dobrovima, tim savršenim medaljonima - ponekad jedva deset palaca širokim - i najzad krznima crnih medvjeda, vukova, ružičastih lasica i prugastih skunksa...
Navalili su i kanadski divljačari, kova Romain l'Aubignerea, natovareni krznima koja su sakupili u gornjačkim krajevima, na suprotnoj obali Saint-Laurenta. Drznuli su se na taj put bez znanja svojih zemljaka i došli moliti Peyraca da krzna rasproda po engleskim ili holandskim gradovima, što oni sami ne mogu jer bi ih optužili za izdaju. No znali su da će tako zaraditi dvostruko više i da se kod Engleza dobija u zamjenu dvaput jeftinija i bolja željeznarija nego u Kanadi.
Peyrac pristade na to posredništvo, a zauzvrat zatraži da mu pomažu i budu u potrebi prijatelji.
Poslije Aubignereove posjete, stari Eloi Maeollet više nije mogao da odoli. Usred svih onih mirisa dlake i životinja, bilo mu je kao bojnom konju kad začuje zvuk trube i doboša.
On stade da sa breza skida koru, da obruča, šiva, lijepi, začepljuje, a kad je čamac bio gotov, stavi ga na glavu i krene u potragu za kakvom rječicom koja će ga odvesti do rijeke Saint-Frangois, a odande u zemlju Outaouaisa. Anđelika i djeca pratili su ga koliko god su mogli i dugo mu mahali na pozdrav, sve dok nije veselo jurnuo čamcem u virove jedne brzice.

Mlada Engleskinja Rose-Anna već je ozdravila. Bila je to visoka, lomna i blijeda djevojčica, i kao da ju je plašila bučna živahnost Honorinina. Ova ju je zaštitnički nazivala "malom" iako je Rose-Anna bila dvostruko starija od nje. Slagale su se dobro u igri s predivnom lutkom i satima toj princezi spremali bućkuriše koje bi zatim progutao Lancelot.
Anđelika je opazila da Cantor više ne izaziva Honorinu i da je prema njoj ponekad i dobar. Čitav dan vrzao se po planini, ponekad čak i noću, a pratio ga je njegov mrki debeljuškasti nesit. Otac se nije protivio. O tim svojim noćnim šetnjama
kazivao je čudne priče i obećavao Honorini kako će je jedne noći povesti da na mjesečini promatra vuka, vučicu i njihove mlade.
Postao je govorljiviji i otvorenije iznosio svoje misli.
Volim vukove - znao bi reći. - Oni su osjetljivi, inteligentni. Pas je okrutan, a vuk nije. On se brani. Pas računa na čovjeka, vuk ne. On zna da je sam i da nema prijatelja.
Posvuda oko utvrđenja bili su podignuti šatori iz kojih se lijeno izvijao dim, a uokolo se razlijegala vika djece i lavež pasa.
Jednoga dana stigne i oholi Piksarett. Bio je potpuno sam, a došao je stazom koja vodi uz jezero. U njegovoj zakićenoj kosi ponosno su poigravala gavranova pera, pomiješana s nizovima perla.
Smiješkom je ušao u dvorište i drsko se ogledavao. Kao da i ne primjećuje uzbuđenje izazvano njegovim dolaskom, uputio se ravno k onima koji su se, kao Elvira i Anđelika, tamo zatekli. Indijanac srdačno pozdravi dizanjem ruke a zatim prema tesaru Vignotu pruži pregršt nečega što su u prvi mah svi uzeli kao krzna, a više je sličilo na dosta prljave repove štakora.
Hoćete li skalpova "Yeunglija"?... Skalpova Engleza?... Da ne bi povratila, Elvira prinese ruku ustima i pobjegne.
Hoćete li skalpova Yeunglija? - ponovi urođenik. - Čitavi su! Sam sam ih u Jamestooku odrezao sa glava onih prljavih kojota koji su ubili našega gospodina Isusa... Hej! Zar ih nećete objesiti iznad vaših vrata, ako ste dobri kršćani?...
I prasnuvši u smijeh pred zaprepaštenim licima svojih sugovornika, veliki Abenakis zavrti se nekoliko puta oko sebe, a onda se oholo udalji kako je i došao, mašući svojim groznim trofejima.

Početkom lipnja stade kružiti glas kako rijekom Kennebecom plove uzvodno čamci s nekim naoružanim ljudima. Izvjesno vrijeme uživali su i suviše mira. Ponekad bi se nasmijali kad bi se sjetili s kakvim su se nadama spremali da prezime u utvrđenju. Vjerovali su da mjesecima neće nikoga vidjeti. Tko bi se usudio zaći u smrtonosnu pustoš? Ali kanadski se Francuzi usuđuju na sve. U to ih je uvjerila zima, i posjeta im nije nedostajalo!
A sada, kad snaga imaju napretek, te baruta i sačme iz vlastite proizvodnje, e pa neka ih! Sada slobodno mogu dolaziti i nove posjete.
No uskoro, sudeći po nekim detaljima što su ih ispričali Indijanci koji su tu vijest i donijeli, ispostavilo se da se radi o plaćenicima koje je regrutirao Curt Ritz. Njega je Peyrac, kao svoga pouzdanika, bio ostavio u Novoj Engleskoj da obavi upravo taj zadatak.
Uzbuđenje je ostalo, samo mu se izmijenio razlog. Nicolas Perrot krenuo je kao glasnik, a stalo se požurivati i s radovima na izgradnji nastamba za taj novi kontigent.
Nekoliko dana kasnije stigne Panis, sluga Nicolasa Perrota.
Dolaze!... ONI DOLAZE!...
Sve su napustili. Stanovnici Wapassoua i Indijanci trčali su obalama. Kad su stigli na kraj trećeg jezera, već se prvi čovjek pomolio iz vododerine nadsvođene gustom krošnjom. Bio je to plećat Nijemac, čekinjaste kose, a pod gustim obrvama sjale su mu plave oči. Nosio je oklop i pružao savršenu sliku ratnika kakvi se susreću po bojištima Europe, a sada, evo, kroči svojom teškom nogom na tlo Novoga svijeta. Oni ga okruže i pozdrave ne krijući uzbuđenje. On odzdravi na njemačkom.
Stanu pristizati i drugi, u pratnji Nicolasa Perrota. Bilo ih je tridesetak: Engleza, Šveđana, Nijemaca, Francuza i Švicaraca.
Joffrey de Peyrac odmah opazi da među njima nema Curta Ritza, no njegov vjerni prijatelj, poručnik se predstavi. Bio je to plemić, Švicarac iz francuskog kantona, a zvao se Marcel Autine. On pozdravi grofa de Peyraca i uruči mu podebelo pismo u kojemu se, kako reče, nalazi objašnjenje za odsutnost zapovjednika trupe. On sam da je preuzeo tu dužnost i veseli se što su sretno stigli. Kazao je i to da je s
njima doplovila i jedna jedrilica, a da će za njom prispjeti i druge. Posada je sa sobom donijela hranu i municiju. Svatko je ponio i bačvicu rakije ili vina, jer se dolazak mora proslaviti veselicom.
Na Peyracova pitanja nije li Riza bolestan ili možda ranjen, odgovarao je uvijeno i rekao da se u pismu nalaze sva potrebna obavještenja, a ako monsinjor želi, o tome će moći porazgovoriti kasnije.
Grof prizna da ima pravo; Bolje je bilo ne mutiti radost ovih prvih nekoliko sati nakon susreta.
U Wapassouu su pidošlice dočekali dugi stolovi na nogarima i gozba započe pod očima iznenađenih Indijanaca. Anđelika je išla od jednog do drugoga i i posluživala ih ili sjedala da sa svakim izmijeni nekoliko riječi.
Srce joj je skakalo od veselja i pjevalo od radosti.
Pobijedili smo! Pobijedili smo!...
I ona stade da sa starosjediocima Wapassoua izmjenjuje značajne i ozarene poglede i da svakome u prolazu snažno stišće ruku. Najradije bi ih sve bila izgrlila, čak i Clovisa, i plačući im se zahvalila. Sjetila se što joj je muž bio rekao prije no što su se svi zatvorili u utvrđenje da dočekaju zimu, i onoga što je želio da ona shvati kad je u nju upirao vatreni pogled svojih crnih očiju: ishod će ovisiti o hrabrosti svakoga pojedinca.
A zima je, eto, prošla.
I svi su bili tu. Svaki stanovnik Wapassoua znao je da dokaže koliko vrijedi, čak i djeca i žene!...
Bili su vjerni sami sebi i onomu koji im je bio stavio u zalog da ostanu na životu. Sada, najzad, slave trijumf i pobjedu.
Jer trideset ljudi predstavlja zaista snagu u Novom svijetu, u kojemu se najveći dio utvrđenja može pohvaliti prisutnošću tek pet-šest vojnika.
Koji će narod odsada moći da iznese pobjedu nad utvrđenjem na Srebrnom jezeru? Sutra će se najamnici dati na posao, obarat će drveće i podići će neosvojive bedeme. Oni su pobijedili.
Ta Amerika, varljivo pusta u trenutku njihova iskrcavanja, čime im se ona - kad se dobro promisli - može suprotstaviti? Šest tisuća Kanađana na sjeveru, dvjesta tisuća Engleza na jugu, rasutih duž riječnih obala i ušća, na zapadu dvjesta tisuća pro-engleskih Irokeza, a na istoku gotovo isto toliko pro-francuskih Abenakisa, Algonkina i Hurona. Zbilja malo, kad se uzme u obzir da je zemlja golema, a stanovništvo podijeljeno i uvučeno u neprestane i iscrpljujuće svađe.
Borbeni duh svima ovlada i zato šezdeset odlučnih ljudi predstavlja nepobjedivu snagu. Već su to dokazali Kanađani iz Nove Francuske. Trideset puta ih je manje od ostalih, a već im je uspjelo da drže u strahu čitav sjeverni dio Amerike, sve do New Yorka, a uskoro možda i do Kineskog mora.
Današnjim danom Joffrey de Peyrac je stekao svoju slobodu i nezavisnost.
Do kasno u noć jelo se, pilo, pjevalo i plesalo uz gitaru na kojoj je svirao Cantor i uz raspojasanu violinu jednog priđošlice Irca, a iz indijanskog logora dopiralo je udaranje bubnjeva i praporaca od kornjačevine te davalo takt farandolama, overnjskim kolima i tarantelama koje je plesao Enrico Enzi, žonglirajući bodežima. Tri žene Wapassoua nisu se mogle potužiti da im nedostaju kavaliri. Te noći Anđelika i Elvira ogledale su se u plesovima iz svih krajeva Francuske, čak je i gospođa Jonas morala otplesati svoj rigodon.
Obale su neobično odzvanjale smijehom i pjesmom, muzikom i pljeskanjem, dok je mjesec lagano plovio iznad Triju jezera.
Nešto iza ponoći Anđelika se, na poziv svoga muža, vratila u nastambu. Zatekla ga je u njihovoj sobi, pred nekakvim telećakom od izrađene kože, koji je stigao s vojničkim prtljagom. Kad su ga otvorili, ukazala se predivna haljina od svijetloplavog satena, s malim ovratnikom od srebrnog filigrana. Dao ju je donijeti iz Gouldsboroa, a i za sebe jedan kostim od zelenog velura sa svom potrebnom opremom.
Anđelika obuče toaletu gotovo sa strahom.
Kad su prekoračili prag utvrđenja i oboje se pojavili na uzvisini, prolomi se snažan pljesak s livade na kojoj su bili okupljeni posada i Indijanci.
U njihovu klicanju bdio je ponosa, zadovoljstva, radosti zbog uspjeha, ali i ljubavi tolikih srca prema bračnom paru koji im se obraćao sa drugarskim smiješkom, najvrednijom naknadom za sve što su prepatili...
Anđelikina haljina blistala je na mjesečini srebrom, a prosuta kosa blijedim zlatom.
Sto mu gromova! - reče jedan od Francuza koji se bio sprijateljio sa Jacquesom Vignotom. - Prava princeza! Ni sanjao nisam da se i nešto takvo može naći tu među vama...
Nije to princeza, već KRALJICA! - odvrati tesar gledajući ga s prezirom...
Zatim skrene pogled na Anđeliku koja im je prilazila s rukom položenom na zglavak Joffreya de Peyraca.
To je naša kraljica! - prošapta on. - Kraljica Srebrnog jezera.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 07 - Page 4 Empty Re: Anđelika 07

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 9:52 am

Anđelika 07 - Page 4 Three_Young_Cricketers



87.
NAKON LJUBAVNE EKSTAZE, PLANOVI ZA NOVU EKSPEDICIJU
Te noći, u naručju Joffrey de Peyraca, Anđelika se prepustila ljubavi s takvom radosti i lakoćom kakvu nije osjetila, čini joj se, od svoje mladosti.
Po njenom osmijehu on je pogađao da se oslobodila one napetosti koja je predugo sputavala njen spontani zanos. Sada je bila kao preporođena.
Zora je počela rudjeti i u krošnjama su zažagorile ptice. Uz obalu jezera još su tu i tamo plamsale vatre uz koje su muškarci pušili lule. Kroz mali prozor dopirali su do njih glasovi šuma i žubor voda.
Taj priprosti krevet, koji bi toliko toga mogao da ispriča o njihovim zanosima, bio je čamac što ih je prevezao na drugu obalu zime. U njemu je ona spavala pored Joffreya tako blizu da je ponekad osjećala na licu njegov dah. Još i u snu ju je draškao miris njegove kože, a u zoru bilo je dovoljno da razmakne usne pa da im se već dodirnu jezici. A onda bi uslijedili jedva primjetni pokreti, pa milovanja i najzad vatrena pomama. Izliječili su je upravo ti ljubavni snovi.
Danas su opet pronašli Arijadninu nit i nastavili dijalog što ga je prije petnaest godina bila prekinula lomača inkvizicije i ostracizam francuskog kralja.

Sutradan, Joffrey de Peyrac pročita pismo što mu ga je uputio gazda Berne. Rošeljski trgovac javljao mu je novosti iz naseobine Gouldsboro i izvještavao ga o tome kako su proveli zimu. Uglavnom, sve je u redu, no u posljednje vrijeme zadaje im brige neki gusar poznat pod imenom Zlatobradi, koji pljačka po Zalivu Francuza. Progonjen od jednih i drugih, sklonio se na otoke Gouldsboro i upravo je on oteo - đavo bi ga znao zašto - nekog Curta Ritza čim se ovaj sa svojim ljudima iskrcao u luci.
Usprkos tom mučnom incidentu, Manigault i Berne ipak su ohrabrili vojnike, koji su iz Nove Engleske doputovali malim grofovim lađama, da nastave predviđeni put do Gornjeg Kennebeca, jer gospodinu de Peyracu može ustrebati njihova pomoć. Međutim, obojica žele da gospodin de Peyrac dođe kako bi riješili pitanje toga gusara, a i mnoga druga.
U post-scripturnu Berne je javljao da se njegova supruga Abigaela osjeća dobro, ali da u ljeto očekuje dijete i da je taj događaj malo plaši, pa bi željela da uza nju bude gospođa de Peyrac kad taj trenutak dođe. Svi bi se neobično radovali kad bi gospođa de Peyrac mogla pratiti svoga muža kad krene da obiđe Gouldsboro...
Grof je dugo razmišljao.
Što je sada ovo? - govorio je u sebi, misleći na otmicu Nijemca Ritza.
Iako su upadi gusara na obalu obična pojava, nalazio je u toj otmici nečeg neobičnog. On porazgovori s Marcelom Autineom o okolnostima pod kojima je do otmice došlo. Sve je bilo zagonetno. Jedne večeri Curt Ritz je pošao da malo prošeta žalom, a kasnije su došli Indijanci i izvijestili da su vidjeli kako su se sa Zlatobradova broda iskrcali mornari, bacili na Ritza, isprebijali ga i onda odveli svojim čamcem.
Joffrey de Peyrac najavi svoj odlazak u Gouldsboro.
Domaći se život u Wapassouu odjednom poremeti. Peyrac kao da nije ni namjeravao krenuti bez Anđelike, a ona opet nije mogla ni zamisliti da bude odsutna najmanje dva puna mjeseca. Rado bi prisustvovala izgradnji novog utvrđenja, a osim toga, nije li nesmotreno ostavljati za sobom ovakvu četu vojnika?...
A morala je da razvrsta i uskladišti sve zalihe hrane koje su stigle rijekom, pa odatle na leđima prenošene do rudnika. Uz to, trebalo je sakupljati ljekovito bilje i ukuhavati voće.
No i nju je spopadala želja da opet vidi Gouldsboro i svoje prijatelje... da razgovara s Abigaelom, da izljubi Severinu, Laurieta i malog Charles-Henrija, a konačno, da ponovo ugleda more i najede se ostriga i jastoga...
Ne bih mogao krenuti sam, ljubavi moja! Bez vas više ne mogu živjeti...
A što će biti s Wapassouom?...
Joffrey de Peyrac reče da je Wapassou u izvrsnim rukama. Starosjedioci će se pobrinuti da prihvate i smjeste novajlije, i da im nametnu "brodsku" disciplinu. On da se potpuno pouzdaje u djelotvorni utjecaj dvaju bračnih parova, Jonasovih i Malapradeovih, a također u švicarskog plemića Marcela Autinea koji s lakoćom govori i njemački, talijanski, španjolski i engleski. Svoja će ovlaštenja prenijeti na Talijana Porguanija u čije se poštenje, marljivost i odlučnost bezbroj puta uvjerio. Taj neženja lijepih crnih očiju bio je za Anđeliku zagonetka, ali je znala da njen muž ukazuje povjerenje pravom čovjeku.
Sa sobom će povesti sve usijane glave: Vignota, Clovisa, O'Connela, pa i Cantora. No Peyrac stade odvraćati Anđeliku od nauma da uzme i Honorinu. Usprkos prividnoj ravnodušnosti s kojom Berne izvještava o gusaru što sada krstari Francuzovim i Gouldsborovim zalivom, moglo bi tamo doći i do teških trenutaka. Peyrac neće olako prijeći preko otmice čovjeka kojega je uzeo u službu još za svoga prvog putovanja u Ameriku, i koji mu odonda vjerno služi.
Međutim, kako se njemu čini, utvrđenje u zaleđu ne treba se bojati nikakva iznenadnog prepada. Ograda od kolja bit će ubrzo podignuta, pa će s visokih bedema dobro naoružana četa odoljeti bilo kojem Kanađaninu, Irokezu ili Abenakisu koji bi se usudio da zemeće kavgu.
Očito, s tom bagrom nikad ne znaš na čemu si, no čini se da bar za sada nema nikakva razloga za sukob. U Quebecu guverner je zauzet Cavelierovom ekspedicijom, do koje dolazi zahvaljujući Peyracovoj darežljivosti. Irokezi su pružili dokaze o svom prijateljstvu, dok Abenakisi, spopadnuti groznicom trgovine, kreću na jug.
Anđelika je bila malo razočarana, a i bojala se ostaviti svoju kćerku. Dosada se nikada nije od nje odvajala. Srećom, Honorina je mirno primila tu vijest. I suviše je bila zauzeta svojim medom i promjenama što ih je sa sobom donio dolazak najamnika. Istina, s malom Rosa-Annom izgubit će drugaricu u igri, ali joj ostaju Barthelemy i Thomas od kojih se ionako ne odvaja, a dok joj roditelji budu odsutni, za nju će se zdušno brinuti Elvira i Malaprade.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 07 - Page 4 Empty Re: Anđelika 07

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 9:52 am

Anđelika 07 - Page 4 The-_Sinews-_Of-_Old-_England


88.
ANĐELIKINA SREĆA I PEYRACOV STRAH: HRABRO NAPRIJED
Nad Wapassou se spuštala večer, nova zbog mira u razbujaloj prirodi. - Pobjedonosna plima gustog lišća i trave osvajala je zemlju. I vode i nebo kao da su upijali njihov zeleni odsjev.
Joffrey de Peyrac obujmi oko pasa Anđeliku i privijajući je uza se, odvede je u šumu. Najprije prijeđu indijanski logor, zatim se lijevom obalom jezera uspnu do borove šume. Uskladili su svoj korak i hodali hitro i veselo.
Čim su prešli liniju grebena, opet zavlada mir narušen jedino snažnim dahom vjetra u krošnjama. Litica je na tom mjestu bila u razini sa zemljom i prekrivena mahovinom, pa su hodali bez napora, instinktivno slijedeći poznatu im stazu. Ova je vodila do jedne uzvišice s koje je pucao vidik na daleke planine. Boja im se opet bila izmijenila: vrhunci im se ogrnuli plavim krznom kroz čije su se otvore nazirale krpice zelenila, u stvari proplanci ili travom obrasle obale nekog potoka u kakvoj dolini.
Šuma se ukrasila svojim ljetnim, raskošno smaragdnim nakitom. U suhoj i poput čelične prašine sitnoj izmaglici razvlačile su se linije i sav je pejzaž utonuo u neku tešku mlitavost. No posvuda su se sunčevi zraci blistavo odbijali od mnogobrojnih jezera.
Oni se zaustave. Večeras im je to posljednja šetnja do ovoga mjesta.
Sutra će se pridružiti karavani. Pješice će do Kennebeca, a odande čamcima nizvodno, do samog oceana.
Prije no što će se udaljiti, Joffrey de Peyrac i Anđelika su uživali da tako u sumrak promatraju zemlju koju im je sudbina namijenila.
Ovdje sam bila sretna - reče Anđelika. Srce joj je ponavljalo nježnu riječ: SREĆA... Jer opasnosti i zajedničke patnje... također su sreća!
Neki misteriozni kvasac iznenada može da se pomiješa sa grubim tijestom života, i nedokučiva SREĆA je onda tu, više nas ne ostavlja...
Sa slašću je i s punim plućima udisala opojni mirisavi zrak.
Ljubavi moja mala! Drugo moja - ponavljao je u sebi gutajući je očima. - Sa mnom si dijelila život, i nikad te nisam vidio slabu. Nikakve sićušnosti u tebi. Spremno si prihvatila breme dužnosti i ponijela ga na svojim leđima...
Bili su sretni. Iznijeli su pobjedu nad zimom, porušili ograde koje su ih dijelile.
Morat ću izdržati još jednu godinu - reče Peyrac.
A već se moglo utvrditi kako moć njihovih neprijatelja nije više toliko opasna. Preostao je još jedan jedini.
I dok su im misli slijedile isti tok, nikako da otrgnu oči od daleke šume koja je pod navalom pomrčine neprestano mijenjala izgled i boju.
Bojim se toga svećenika - šapne Anđelika. - Sve više mi se nameće uvjerenje kako je zaista vidovit i u duhu svuda prisutan. Iz svoje šumske zabiti on sve pogađa i vidi. Odmah je shvatio da smo mi oličenje svega onoga protiv čega se sam bori.
Tako je! Ja težim za zlatom i bogatstvom, a on za križem i žrtvovanjem. Ja sam na strani bezbožnika, heretika, buntovnika, a on uz pokorne pravednike. I najzad, ono najgore: njemu smeta što strastveno ljubim vas i klanjam se ženi. Uza me je predivna žena. Ona je moja radost, moje tijelo, moj život... A za njega je to upravo ono najgore... Ljubim vas, ženo, i u vama vječnu napast, majku svih zala. Ja sam na strani stvorenja, a on je uz Stvoritelja. Sada jasno vidim da među nama ne može doći do izmirenja. Propast ćemo mi ili on. Ustao je da brani kršćanstvo koje širi među Indijancima, zato će se boriti do posljednjeg daha! A ja ga i shvaćam... Njemu se radi o tome da brani sam smisao i potku svoga života, zato će se boriti do kraja i neće praviti ustupaka. E, pa neka bude! I ja ću se
boriti... Dosta je kukavičluka, Adame... Prihvati svijet koji si zavrijedio! Borit ću se za bezbožnike, heretike, zlato, za sve što je stvoreno... dakle i za ženu koja mi je dana za druga.
Dok je izgovarao te riječi, odjednom mu munjevito sijevne misao i svega ga potrese tako snažno da od nje osjeti gotovo fizičku bol.
A što ako je to - pomisli - onaj bodež kojim će me probosti?... Da mi otme ženu koja mi je dana za druga.
U njegovim ušima stade da odzvanja zadahtani i promukli glas de Pont-Brianda:
Razdvojit će vas, vidjet ćete!... On mrzi ljubav.
U tom trenutku, Joffrey de Peyrac, trezven čovjek i prožet kritičkim kartezijanskim duhom, poboja se nevidljive i podmukle magije koja bi mogla da u Anđelikinu srcu ugasi ljubav. Već je vidio kako ona postepeno otječe iz njena srca, i bi mu kao da iz njegova vlastita tijela, kap po kap, otječu i snaga i život. Ne, on to ne bi nadživio.
Čudno je to - pomisli. - Kad sam jesenas stigao ovamo, nisam se bojao. Nisam mogao znati hoće li mi dani koji su bili pred nama donositi razočaranje, ili će nas sve više zbližavati. Pa ipak, nisam se plašio iskušenja... A danas je sve drukčije... Sada je upoznao i strah. Gledao ju je i pokušavao da zamisli kako bi se jednoga dana osjećao kad bi te plave nježne oči planule ljubavlju za nekog drugog muškarca... Prožme ga tolika bol da Anđelika primijeti kako se trgnuo, i u čudu ga pogleda.
U tom trenutku razlijegne im se za leđima skladno i tiho zavijanje, a dopiralo je sa strme crne litice koja se dizala nad njima. Bio je to isprekidani zov koji je malo- pomalo jačao u iznemoglom tremolu pa se pretvarao u otegnutu, jednoličnu pjesmu, prožetu i zanosom i tugom.
Poslušajte! - reče Anđelika. - To vučići pjevaju u koru.
Pred oči joj iskrsne slika koju je opisivao Cantor - po troje vučića sjedi sa svake strane odrasla vuka. Pružili su svoje okrugle, rumene njuškice i pošteno se trude da oponašaju svog oca, dok ovaj prema mjesečini okreće svoj izduženi, tragični profil.
Reklo bi se da pjeva šuma - šapne Anđelika. - Ne znam da li imam pravo, no sve mi se čini da sam i ja kao Cantor. I meni su vukovi dragi.
On ju je uporno promatrao, uzbuđujući se svakom nijansom njena glasa, svakom riječi koju je izgovarala.
Čudno! - ponavljao je u sebi. - Nekad sam je ludo volio, a ipak sam godinama mogao živjeti daleko od nje, odavati se užicima i osjećati nasladu s drugim ženama... Odsada to više neće moći... Svaki pokušaj da je od mene odvoje, značit će istovremeno i trganje mog živog mesa... Bez nje će mi život postati nesnošljiv... A kako je do toga došlo? ... Ne znam čak ni to...
Na pomisao da netko može pokušati da mu je otme, ne tako da je ubije, nego nekako prepredenije, stiskao je pesnice. Jer kad bi to utjelovljenje ljepote i svjetlosti sišlo sa pijedestala na koji ga je on podigao te se srozalo u pakao izdajstva i nevjere, i on bi u nj propao. Njegove žive snage bile bi pokošene, pa bi opijen gnjevom i osvetom zaboravio na svaku razboritost i plemenito djelovanje, koje daje smisao čovjekovu životu. Strelice odapete na nju, a u stvari namijenjene njemu, sve će biti otrovane.
Nabravši obrve, čvrsto joj je stezao ruku, dok je nju gotovo opčinjavao čeznutljivi zov vukova. A onda Peyrac odvrati od nje pogled i zagleda se u daleki, zamračeni čestar, kao da su inu oči upravo otkrile neprijatelja koji se onamo krio.
A onda se dogodilo slijedeće: na horizontu, prema jugu, odjednom je stala treperiti neka svjetlost. Postajala je sve veća i postepeno se dizala iznad drveća i planina, sve dok nije ocrtala golemi svijetleći oval od nabranih i spiralno naslaganih koprena. Ove su najprije bile ružičaste, zatim zelene, a onda su se stale raskidati prskajući uokolo svjetlucavim iverjeim.
Što je to? - upita uzbuđeno Anđelika.
Polarna svjetlost - reče Peyrac.
On mirnim glasom objasni kako je u tim krajevima vrlo česta u to doba godine ta još neobjašnjiva pojava. Anđelika, koja je stajala kao ukopana, odahne s olakšanjem.
Prepala sam se. Načas sam pomislila da se, eto, i nama ukazuje neko nebesko znamenje... To bi me... neću da tajim, bilo prilično uznemirilo.
Oboje se nasmiju.
Grof se sagne i ogrne je skutovima svoga ogrtača, jer kao da se iz provalije odjednom stala dizati studen. On je brižljivo omota prelazeći joj nekoliko puta rukom preko ramena, a onda dlanovima primi njeno hladno lice i stade da je dugo ljubi u usta. Na mahove ih je obasjavala prolazna svjetlost, dok se kiša ružičastih i zelenih krijesnica gubila u mraku nebeskog svoda.
Stajali su tako nijemi, prožeti neopisivim osjećajem da kroz život koračaju udvoje, da su i suradnici i ljubavnici. Toliko su bili svjesni vrijednosti onoga što su dobili svojom uzajamnom ljubavi, da su i shvaćali što im drugi zavide.
Na trenutke, oboje je podilazio neki potajni strah, a tada je Peyrac još jače privijao Anđeliku k sebi.
Gledajući prema jugu, oboje su mislili na jednog usamljenog čovjeka, opruženog na ležaju od granja radi kratkog odmora. Kad odbije ponoć, on će ustati i, okružen mrmljajućom svjetinom, poći do kolibe s podom od utabane zemlje da se pokloni pred oltarom na kojemu bdi crvena svjetiljka. Desno od oltara je zastava sa po četiri crvena srca i jednim mačem u svakom uglu. U sredini oltara, ispod raspela, nalazi se puška iz križarskog rata.
Raspelo je drveno.
Joffrey de Peyrac je sada bio miran. Pomalo je postajao i radoznao. Kakav će oblik poprimiti pritajena i uporna borba koja se počela voditi između njega i njih, a nikada se još nisu ni susreli?
Peyrac je bio vješt u svim mogućim načinima borbe, no imao je utisak da će ova njihova biti sasvim drukčija.
Ipak je postojala nada. U svakom neprijateljstvu postoji trenutak susreta, mogućnost da se protivnici sastanu...
Vrijednosti koje su uložile i jedna i druga strana bile su dosta velike a da im ta milost ne bi bila udijeljena.
E pa hrabro naprijed! - promrmlja on.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 07 - Page 4 Empty Re: Anđelika 07

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu