Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Anđelika 12

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Anđelika 12 Empty Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:01 pm


ANĐELIKA NA PUTU NADE



Anđelika u Salemu u Novoj Engleskoj. Tu rađa blizance Raimond-Rogera i Gloriandre. Dobivaju obavijest da je otac Sebastien d'Orgeval, koji je autor svih urota protiv njih, umro mučeničkom smrću od irokeške ruke. Honorinu ostavlja u školi sestre Marguerite Bourgeoys u Montrealu. Tu pronalazi svog brata Josselina koji je pobjegao u Ameriku prije tridesetak godina.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:02 pm


Anđelika 12 H0046-_L03995748


PRVI DIO
VJEŠTICE IZ SALEMA
1.
SVJEDOČANSTVO STRAŠNOG MASAKRA
Anđelika je suosjećajno promatrala mladića kojeg je stražar s bradom nalik na čeličnu žicu i s engleskom kacigom na glavi grubo uveo u dvoranu Vijeća, gurajući ga kundakom helebarde. Dobro je shvaćala uzbuđenost mladog graničara kojeg su otrgnuli od njegovog posla i njegovih ovaca te ga bacili pred skup smrknutih doktora u crnim haljama s bijelim ovratnicima, zasjelih oko masivnog stola koji je dominirao dvoranom mračnijom čak i od njihove odjeće. Morao im je govoriti o jezivom pokolju u kojem je izgubio cijelu svoju obitelj.
Zmirkavim očima vidio je samo posve blijeda i stroga lica koja su ga netremice gledala, a zatim je prilijepio pogled na jedino žensko lice, koje je odavalo izraz dobrote.
Primijetio je da ta velika dama prelijepe pojave unatoč naborima svoga teškog kaputa pokazuje znakove uznapredovale trudnoće i grlo mu se stisnulo, gruda gorčine popela mu se u grudi, jer ga je podsjetila na njegovu jadnu majku koja je gotovo svake godine donosila po jedno dijete na svijet. Ali, to sjećanje ohrabrilo ga je da započne svoju pripovijest i da odgovori na pitanja koja mu je počeo postavljati duboki glas, hotimice svečan i polagan, hoteći ga se dojmiti. Mladić je bio spreman sve ispričati.
Kako se zoveš?
Richard Harper.
Odakle si?
Iz Eden's Fallsa, na rijeci Annonnosuc.
Bio je svjestan ozbiljnih pogleda koje su izmijenila gospoda iz Salema. Promatrali su ga od glave do pete: njegovu kosu boje slame, lice opaljeno suncem, bosa stopala izranjena oštrim kamenjem i trnjem, obuvena u papuče koje su mu dali za tu priliku. On se opet uplaši da će zajecati. Blijede oči mladoga Engleza patetično su tražile pogled velike dame, jedine prisutne žene, koja ga je podsjećala na majku, i njegova muka odjednom splasnu. Kao da je zraka svjetlosti zasvijetlila u njezinim očima i imao je dojam da mu je uputila osmijeh. Bio je spreman svjedočiti.
To se događalo ujutro.
Dan prije toga su Anđelika i Joffrey de Peyrac, dovršivši gotovo dvomjesečnu plovidbu duž obala Nove Engleske, koja ih je dovela sve do New Yorka, bacili sidro u malenoj luci Salem.
Došli su posjetiti susjede i obaviti poslove. No, maleni glavni grad engleske kolonije Massachusetts bio je u groznici te ih je na molu dočekala sumorna družina.
Rekoše im da su se obnovili napadi kanadskih Francuza i njihovih indijanskih saveznika na sjeverna naselja Nove Engleske.
Zato državni službenici zahtijevaju od svojih gostiju, čiji dolazak smatraju znakom Božje pomoći, da pomognu izvanrednom Vijeću koje će se sastati da bi procijenilo stanje.
Obratili su se grofu de Peyracu kao svom francuskom susjedu i vlasniku posjeda u državi Maine, koju su smatrali pridruženom Massachusettsu, i zatražili od njega da podsjeti vlasti u Quebecu na obećanja koja su dali; sjećali su se i Anđelikine moći da zaustavi indijanske poglavice, jer je kolala legenda da su je slušali i najdivljiji među njima.
Ako mislite na Piksaretta, poglavicu Patsuiketta, znajte da o njemu ništa ne znam već cijelu godinu dana - branila se ona.
Je li bilo Francuza na čelu hordi koje su napadale engleska sela? - upitao je Joffrey.
Jeste li primijetili isusovca koji ih vodi u bitku?
Trebalo je saslušati svjedoke.
Na početku sjednice u salemskoj Vijećnici saslušali su ljude koji su izbjegli pokoljima i koje su spasili farmeri, ranjene ili na rubu smrti, i doveli ih u okrilje sigurnosti.
Prvi među njima bio je smeteni i mucavi farmer koji se još nije bio oporavio od strašnog udarca koji ga je pogodio. Nije vidio ništa, ni Francuze, ni isusovca, ni divljake, jer je tog dana bio na putu.
Vrativši se, našao je svoje selo i svoj dom spaljene, u pougljenim ruševinama, svoje roditelje probodene strijelama i skalpirane; žena i djeca su mu nestali, nedvojbeno su odvedeni u ropstvo, negdje na daleke i nedostupne obale Rijeke svetog Lawrencea, gdje ih drže Indijanci koje su pokrstili Francuzi, dodavši tako njihovoj poganskoj idolatriji urese papističkih križeva i kapelica. Nikad ih više neće vidjeti.
Suze su tekle preplanulim radnikovim licem, koji kao da je donekle razdražio puritanske predstavnike Salema jer su njegovo ponašanje smatrali znakom podlijeganja kušnjama koje šalje Božanska Providnost. Štoviše, svi su oni bili iz Gornjeg Connecticuta, nasljednici disidenata iz Massachusettsa koji su se suprotstavili prvotnim zakonima kolonije i osnovali svoju vlastitu crkvu na zemlji koja se prostire prema zavodljivim prerijama i velikoj rijeci na zapadu. Ali, otkad su ih ugrožavali Indijanci Narragansetti i Abenakiji koji dolaze sa sjevera, ti slobodnjaci kojima je regentska stega bila preteška okretali su se prema Massachusettsu. Stanovnici Bostona i Salema pokrenuli su kaznene ekspedicije na pleme Pequot koje je ubijalo naseljenike u Connecticutu; poslije su napali i Narragansette.
Richard Harper progovorio je hrapavim glasom, gledajući Anđeliku u oči, jer ga je njezina prisutnost napajala snagom da izdrži do kraja.
Pripovijedao je uobičajenu priču, toliko puta čutu, o svom snu o obitelji, a jednog jutra, koje je bilo mirno poput ostalih, neprijateljska skupina izronila je niotkud, opustošila njegovu udaljenu kolibu, pokrala njegova dobra: oružje, oruđe, živad i zarobila članove kućanstva koji su im dopali šaka; odveli su ih u noćnim košuljama, bose.
Bila su to četiri domoroca i dvojica Francuza - ustvrdi on.
Zarobljenici - on sam, njegovi roditelji, šestero braće i sestara te jedan sluga satima su hodali poput kažnjenika. Najmlađa braća, blizanci stari tek nekoliko mjeseci, othranjena su »na lončiću«, naime na dudi, jer majka nije imala mlijeka za njih.
Kad su prvi put zastali na jednoj čistini, Indijanci su im odsjekli glave, »iz samilosti«, rekoše, »iz milosrđa«, jer ih majka nije mogla dojiti tijekom putovanja kroz šume i planine prema Kanadi. »Iz samilosti«, jedan francuski gospodin pokušao je to na lošem engleskom objasniti majci koja je urlala od boli... Ali ona nije htjela ništa čuti i sve je više urlala. Nakraju joj je jedan Abenaki razbio tomahawkom glavu, jer su njezini krici mogli privući engleske farmere iz Springwaya, koji nisu oklijevali kad su otkrili otmicu.
Nastavili su put vodeći ostalu djecu, skrhanog oca i prestrašenu djevojčicu.
On sam, Richard, najstariji sin, iskoristio je nered i pometnju koju je izazvala ta trostruka smrt i pobjegao u obližnji šumarak.
Gledajući kako povorka nestaje na drugom kraju čistine, a da nisu primijetili njegov nestanak, zadihano je trčao i uspio se udaljiti od otmičara. Nekoliko dana je hodao prije no što je dospio do naseljenih područja. Danas govori da, tjeran strahom, nije mislio ni na što drugo nego da pobjegne što dalje. Predbacuje si što je tako bez kršćanskog pogreba ostavio svoju jadnu majku kao hranu lešinarima, svoju majku koju i dalje vidi u snovima, nepomičnu, raskoljene glave, uz dvoje ubijene djece.
Tad je Anđelika shvatila da više ne može izdržati i da će se onesvijestiti. Lica su se pred njom rasplinula u bijele i crne sjene: bijele sjene bile su lica i ovratnici, a crne - odjeća i namještaj u tmini kroz koju su se jedva probijale zrake raspršene svjetlosti s prozora ostakljenih obojenim staklom u obliku križeva. Izranjajući iz te chiaro-scuro
freske, isticala se brada i dijamant na lijevom uhu sir Thomasa Cranmera, predstavnika guvernera Nove Engleske, čiji je strog ali prijateljski osmijeh vrebao na njezinu nesvjesticu; zatim, profil karipskoga gusara, španjolskog hidalga, velikog akvitanskog plemića, naime, njezinog supruga, grofa de Peyraca, iza kojeg se snažni crni sluga Kouassi-Ba razaznavao samo po bjelini svojih očiju i po perjanici koja je krasila njegov turban; Anđelika je u njemu vidjela nadu da stvari mogu biti čvrste i sigurne. Skupivši svoj bujni plašt, ona se dignu i povuče, u sebi zahvaljujući diskretnim engleskim običajima koji su svakome dopuštali da napusti skup a da to ne mora objasniti; nitko joj neće zamjeriti, jer bi istraživanje razloga njezine odsutnosti moglo isto tako uvrijediti i ispitivača.
Čim je izišla na ulicu, skinula je šešir i kapicu. Kosa bi joj se povremeno slijepila od znoja koji ju je oblio. Što je brže mogla, hodala je prema kući gospođe Cranmer u kojoj su stanovali. Njezina bolest raspršila se. No kad je poželjela ispružiti se na krevetu u velikoj sobi koju su im dali na raspolaganje, zaboljela su je leđa i opet je osjetila kao da se guši. Zato se pridignula i pošla prema prozoru. Razmišljala je o novom materinstvu koje je tako željela.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:02 pm

Anđelika 12 H0046-_L03995745

2.
OSVRT NA PROZORU O ŽELJENOJ TRUDNOĆI
Zašto sam to tako željela? - pitala se Anđelika, lijepa grofica de Peyrac, francuska ljepotica na američkim obalama, stojeći uz otvoren prozor na prvom katu kuće gospođe Ann-Mary Cranmer, u gorljivo puritanskom gradu Salemu u državi Massachusetts u Novoj Engleskoj.
Nije bila doista zabrinuta, nego samo blago potištena.
Njezin pogled lutao je zagasitim obzorom boje bisera na kojem su se nazirali nizovi surih hridi koje je izložila oseka; more je treperilo poput mirijada sićušnih zrcala utkanih u tapiseriju od morske mahovine i školjaka koju su oplakivali valovi.
Bilo je vruće doba dana, blizu podneva, krajem iscrpljujućeg ljeta. Buka koja je dopirala iz luke i iz brodogradilišta na drugoj strani bivala je sve tišom.
Ali, obuzeta iznenadnom slabošću, Anđelika nije zapažala što se događa oko nje, ili nije marila, ona, koja je uvijek voljela promatrati ocean koji daje pomalo uznemirujući dojam beskrajnih prostora.
Uza svu tugu i bol koju joj je zadalo slušanje o onim strašnim događajima, i jedna osobna briga opterećuje stanje mira i sreće u kojem je navikla živjeti već godinu dana. Svjesna da bi određene opasnosti mogle ugroziti ravnotežu te sreće i da je odgovorna za odluku koju je donijela prije nekoliko mjeseci, osjetila je potrebu upitati se što ju je navelo da se upusti u tu avanturu koja je - bojala se da je to napokon shvatila - bila čista ludost!
Zašto sam to tako željela?
Nije li još jednom dopustila da njome ovladaju porivi njezine naravi koja bi uvijek zagrizla u život kao u jabuku, ne pitajući se za budućnost?
Luda Anđelika! - mrmljala je sebi u bradu. Nije li to samo njezin inat? Sve je bilo tako dobro. Sve je bilo savršeno i sigurno, napokon!
Zašto je imala potrebu potvrditi tu sreću bez oblačka, taj uspjeh koji nije trebalo potvrđivati? U dobru zdravlju i bez straha za najbliže, mogla je bezbrižno uživati u svim blagodatima života.
Zar nije, nakon dugotrajne borbe, primila sve što je željela i što su joj dugovali?
Zar nije u svom životu dobila sve što žena uopće može poželjeti? Supruga kojeg obožava i koji je strasno voli, dva lijepa sina u cvijetu mladosti koji krase francuski
dvor, na kojem blista njihov polet i rječitost! Tako kaže posljednje pismo starijeg, Florimonda, koje je donio prvi brod prispio iz Francuske. S njom je u Americi ostalo najmlađe dijete, malena Honorina, miljenica svih. Voljela ju je gledati kako raste, zaboravljajući njihova iskušenja i borbe, bol i samoću na koju je negda i prečesto mislila, a sad se to čini tako dalekim.
Nije li uz svog supruga, Joffreya de Peyraca, doživjela sve što je željela, nije li vidjela kako su se tijekom tri godine ostvarila sva čuda koja je priželjkivala?
Uz ostala, to su napredovanje njihovih posjeda u Sjevernoj Americi, Gouldsboro na obali Atlantika i Wapassou u srcu šuma u Maineu, utemeljeni u teškim patnjama, danas se brzo razvijaju zahvaljujući savezu s Novom Engleskom. U onom unutrašnjem moru koje se naziva Francuskim zaljevom1 vlada mir, ondje bujaju različiti narodi kojima je grof de Peyrac postao vođa, ako ne i neosporni gospodar; njegov djelatni i mirotvorni utjecaj rasprostro se prema unutrašnjosti sve do izvora Kennebeca, krajnjih granica njegovih posjeda.
Ali, što je najčudesnije i najvažnije, nisu li dobili oprost - gotovo predaju, budući da se radi o kralju - od najvećeg monarha koji je ikad postojao, od Luja XIV, francuskog kralja, i to nakon duge borbe u kojoj su svih troje - Joffrey, poraženi vazal, ona, pobunjena podanica, i kralj, neumoljivi suveren - primili teške udarce. Nitko se nije tome nadao. Vijest ih je zatekla u Quebecu kao goste gospodina de Frontenaca, guvernera Nove Francuske, koji je podupirao njihove interese i s njima očekivao kraljevu presudu. Nije ništa skrivao. Francuski kralj, čija se moć prostire po svim kontinentima, priklonio im se, njima, osuđenima, izgnanima, zaboravivši sve uvrede, vratio im je titule i posjede, iznova im je otvorio luke kraljevstva, pristao je na njihov povratak, ostavivši njima da odrede okolnosti i trenutak njihova oslobođenja.
Anđelika - zadovoljna, presretna, gospodarica svoje sudbine, koju će odsad imati u svojim rukama, zaštićena i sigurna, slobodna živjeti sretno i bez muka, gdje hoće i s kime hoće - zašto je imala potrebu zatražiti od neba još jedan dar, još jedno dobročinstvo, još jedno malo čudo? Dijete.
Ona uzdahnu i odmahnu glavom. - Uvijek ćeš ostati ista!
Stavila je ruku na oči. Zrcaljenje morske vode, poput zlatnika bačenih u zaljev, zaslijepilo ju je. Jak miris morske trave uzrokovao joj je blagu mučninu. U daljini su se vidjele bijele koprene oko surih hridi u zlatastoj izmaglici.
Ispred kućnog praga crvenjela se prašnjava zemlja; na to mjesto dolazili su, čak i ovo doba pasje vrućine, mnogi gorljivi stanovnici Salema, uglavnom odjeveni u crno, s visokim crnim šeširima sa srebrnom ili čeličnom kopčom: tu odjeću nosili su engleski puritanci od revolucije 1649. koju je proveo strogi Oliver Cromwell.
Žene, uglavnom odjevene u plavo platno, s kapicama i velikim bijelim ovratnicima, tom uniformom odavale su svoj status »obvezanih«, to jest osoba koje još nisu platile svoj put u Novi svijet godinama službe onima koji su u njih uložili novac. To ih nije sprečavalo da imaju izgled slobodnih i sigurnih žena koje su, barem na početku, pristavši prijeći ocean, odabrale kome će služiti.
Svi ti ljudi brižljivo su se pomicali, kao svi dobri građani Massachusettsa, obuzeti svojim ciljem i zadaćom koju treba obaviti, ali ipak nisu propuštali u prolazu baciti znatiželjan pogled prema kući sir Thomasa Cranmera, jer su znali da su se u njoj smjestili gosti iz Gouldsboroa i željeli su na njezinim prozorima vidjeti ženu koju su na obalama i u graničnim naseljima zvali »lijepom Francuskinjom«.
I u Salemu, kao u svim lukama svijeta u koje vas nanese more, željeli to ili ne, ima ljudi koji se boje za svoju dušu, a ima i onih koji su skloni prodati je, ima svakojakih primjeraka ljudske rase, kadšto zavodljivih, uvijek uznemirujućih, kojima se treba prilagoditi želi li se trgovati s njima.

1 Danas Zaljev Fundy.
Visokorodna francuska dama nije bila nepoznata stanovnicima Salema. Znali su mnogošta o njoj; između ostalog, znali su da je spasila od indijanskog noža skupinu engleskih radnika iz Androscoggina u Maineu.
Znali su i da je udana za pustolovnog plemića koji, premda je Francuz i stoga katolik, održava odlične veze s Massachusettsom, veze koje sežu dotle da je izgradio mnoge svoje brodove u brodogradilištima na obali.
Njihov dolazak zato je pojačao djelatnosti u gradu. Pod izlikom da se radi o poslovima, ljudi su jasno iskazivali zadovoljstvo time što mogu promatrati njihovu opremu, njihovu odjeću i običaje, dakako, odviše neobvezne i sumnjive do razvrata, ali Francuzima se oprašta, upravo zato što su Francuzi.
Dakle, toga dana mnogo je ljudi, bacivši pogled prema lijepoj strankinji koja je stajala na svom prozoru, naglo okrenulo oči i hinilo da grize usne od negodovanja.
Ne pristoji se, mislili su - i ispričali što su vidjeli svojim ženama da bi ih poučili te Vijeću da bi ga upozorili - da se žena čija je trudnoća već vidljiva i, štoviše, žena koja je odjevena u odjeću odveć raskošnu za stanje koje zahtijeva povučenost, pa čak i zbunjenost, tako pokazuje na prozoru naočigled cijeloga grada.
Doista, treba biti bestidan papist koji nije primio nikakvu pouku o pristojnosti i stidu, da bi si netko to dopustio i još se ponašao kao da se time ne izlaže nikakvoj bruci!
Promatrajući poglede uperene u nju, Anđelika je primijetila osudu koju su joj upućivali neki od njih. Znajući da su puritanci vrlo osjetljivi na tjelesnost, ona se uvijek trudila spriječiti njihovu zagrižljivu stidljivost, ali neke malene pojedinosti često bi joj promaknule.
Shvativši da je šokirala prolaznike pokazavši se tako »kao spektakl«, Anđelika se malo povuče u unutrašnjost sobe.
Obuzeta iznenadnom slabošću, gotovo da se gušila, pa je opet prišla prozoru da udahne svježeg zraka. Odmah joj je bilo bolje. Mnogo bolje. Uznemirila se, jer je do tog dana bila dobra zdravlja i nije trpjela neugodnosti svog »stanja«, kao što kažu stidljivi ljudi. A već je u sedmom mjesecu trudnoće.
Počašćena neobičnim pozivom da pomogne salemskom gradskom Vijeću - ta čast činila joj se prilično deplasiranom - nije oklijevala izložiti se neugodnostima i odjenuti teški plašt kako bi prikrila znakove skorog materinstva tim strogim i sramežljivim kalvinistima, koji bi, valjda, trebali služiti Kristu, a on je zapovjedio svojim učenicima: »Plodite i množite se!« Ali, strogi sljedbenici prezbiterijanske vjere smatrali su da to valja činiti u najvećoj mogućoj diskreciji, a bilo bi još bolje kad bi se to moglo obaviti posredovanjem Duha Svetoga. Prisjećajući se kako je Sveti Pavle, iz farizejske poslušnosti, odbacio žensku kosu kao instrument tjelesnog iskušenja i da se puritanci slažu s njim u tom pogledu, Anđelika se pokrila rupcem i šeširom široka oboda koji joj je pritiskao tjeme i uzrokovao joj glavobolju.
Na putovanju nije osjetila nikakav umor. No počela ju je tištiti velika vrućina i vlažnost na kopnu i bila je spremna čuti sve što joj je Vijeće htjelo priopćiti.
Mislila sam da ću se onesvijestiti.
Mislila je na onu jadnu englesku majku, mrtvu, raskoljene glave, pokraj svojih malenih blizanaca koji leže u travi odrubljene glave, poput poderanih lutaka... Trebala je odmah odagnati tu viziju da ne bi osjetila slabost. No ipak, htjela se prepustiti tom jadnom mladiću koji je ušao noseći na glavi okrugli šešir i koji ju je gledao kao da može oživjeti njegove najmilije.
Zlo je bilo u tome što su pokolji koji su grčevito potresali Novi svijet sa svih strana imali snagu neukrotive sile, jer krv priziva krv.
Nije bilo vrijeme za snove.
Anđelika pogleda malenu kutijicu koju je nosila o svom pojasu, protrese je i potom je sićušnim ključem pričvrsti na isto mjesto.
Još nije bilo tako kasno kao što je mislila. Bila je sama u kući, ili je to barem pretpostavljala, jer je vladala potpuna tišina, kao da su lakaji i sluge odjednom nestali. Gdje su? Na tržnici? U uredu?
Obdarenu instinktom, koji je život pun zamki i opasnosti još jače izoštrio, da hitro opaža nezamjetne znakove koje drugi ne vide i dobro skrivene ljudske reakcije, Anđeliku je zanimalo ponašanje njihove domaćice u Salemu, gospođe Mary-Ann Cranmer.
Zapravo, ona sama je svojim namrštenim licem dala razumjeti da ne shvaća zašto se smatra normalnim da upravo ona treba primiti svakog stranca koji dođe u Salem, kao da su ostale kuće odviše čiste da bi prepustile strance preko svog pravovjernog praga. Sumnjive vjere mogle bi prouzročiti ubitačnu kugu grijeha...
Zato je Anđelika cijenila stav dame koja ih je dostojno primila i prkosila zbog njih. Joffrey joj je dao objašnjenje koje joj se činilo savršenim.
Rođena Wexter, kći Samuela, jednog od najpobožnijih i najtvrdokornijih osnivača grada, ona se iz ljubavi udala za poznatog anglikanca, šarmantnog aristokrata sir Thomasa Cranmera. Dakako, potom bi bila morala manje-više zauvijek napustiti područje Salema te zaboraviti svoju rodbinu i stanovnike Massachusettsa, osuđena da ga pamti samo kao uspomenu.
Pokazalo se da je teško provesti to radikalno rješenje.
Ponajprije zato što je rečeni anglikanac bio na visokom položaju u kraljevskoj administraciji. Nadalje, znalo se da je njegov predak bio onaj Thomas Cranmer, canterburyjski nadbiskup, savjetnik Henrika VIII, koji je u početno, teško doba reformacije štitio velikog škotskog propovjednika Johna Knoxa koji je, kao što svi znaju, uspostavio radikalni protestantizam u Engleskoj, a odatle je proistekao i puritanizam; štoviše, pogubljen je pod vladavinom Marije Tudor, katolikinje, nazvane Krvava Mary.
Vladalo je mišljenje da ne valja biti odveć netolerantan prema njegovom prapranećaku. Napokon je prečasni Samuel Wexter morao prihvatiti gubitak svoje jedine i upravo savršene kćeri.
Tako je mladi par prihvaćen u Salemu. Ljudi su se navikli na sir Thomasa Cranmera, na njegove čipke i bisernu naušnicu.
Kako ju je često ostavljao samu, jer je neprestano plovio između Bostona, Jamajke i Londona, kći Samuela Wextera ukrutila je svoje stavove i, da bi joj oprostili ludost koja joj je donijela izopćenje iz društva koje je željela graditi, postala je vrlo rigorozna u provedbi svojih vjerskih djela. Njezina najgorča kazna bila je lakoća s kojom su joj, kad je ugostila moguće Sotonine podanike, rekli: »Vi, vi ih možete primiti!«
Anđelika privuče fotelju s podstavljenim naslonom i sjedne nedaleko od prozora, dovoljno blizu da može udisati morski lahor. Salem, što na hebrejskom znači »mir«, bio je maleni, osebujan i ljubak gradić, pun kuća s drvenim krovovima i oštrim zabatima, ulice su bile posipane sivim tucanikom, ili pak popločane crvenim ciglama, na račun bogatih i uglednih trgovaca.
Zakonodavstvo koje je tu bilo na snazi temeljilo se na strogoj teokraciji te su institucije bile izravno izvedene iz Svetog pisma.
Ali, tu su cvjetali najljepši jorgovani na svijetu. Usred ljeta njihovi bijeli i ljubičasti grozdovi doticali su zagasite rubove kuća, boje orahovače. U vrtovima punim ljekovitih biljaka i povrća, koje se uzgajalo uz svaku kuću po tradiciji koju su uspostavili prvi doseljenici s Mayflowera, blistale su se grimizne i svjetlozelene bundeve, izdašne biljke koje su prodirale čak i na ulice, poput dlakavih zmija, a oko vriježa njihovih strukova s velikim žutim cvjetovima oblijetale su pčele.
Oporavivši se, Anđelika pomisli kako je nerazumna. Sad je uzaludno postavljati sebi to pitanje: »Zašto sam željela dijete?« Zar ikad znamo razloge koji se kriju ili se
otkrivaju u ženskom srcu, zar ćemo ikad upoznati tu životnu potrebu za materinstvom? Ti razlozi su jedinstveni i mnogostruki, svi su očiti, a možda nijedan nije istinit, jer o tome se ne može raspravljati.
Anđelika se prisjeti da je o tome sanjala još u Quebecu, kad je vidjela kako malena Ermeline de Mercouville trči njoj u susret i pruža joj ruke. Ne bi li bilo dobro iskusiti zadovoljstva novog materinstva, jer nije mogla dovoljno cijeniti ona prethodna?
Valja li obnoviti uništeno gnijezdo koje su potresle tolike oluje?
No postupno, kako se sve oko njih obnavljalo, u njoj je prevladala želja da ima dijete s njim, svojom ljubavi, svojim suprugom, ljubavnikom, svojim utočištem i svojim mučiteljem, s njim, jedinstvenim, čovjekom njezina života, Joffreyom de Peyracom, s kojim se vjenčala prije gotovo dvadeset godina.
Pretrpjevši teška iskušenja, prošavši tegobne i nepregledne staze s postojanošću koja se jednačila s tvrdoglavošću i s voljom koja je često bila kriva u očima razuma, jer ju je izlagala opasnostima u koja se ona bezglavo bacala, težeći samo prema svom cilju, ostvarenju svih svojih snova: ljubavi, sreći, miru uz onoga kojeg je toliko revno tražila, vjerovala da je mrtav, jer su ga intrige i nesporazumi odvojili od nje, kao da ljubomorni nisu htjeli da postoji njihova vječna i nesavladiva ljubav. Htjela je dovršiti to tegobno ponovno osvajanje sreće i označiti ga neizbrisivim pečatom.
Sanjala je o djetetu s njim, kao da je on novi ljubavnik s kojim želi učvrstiti vezu koja utjelovljuje njihov izniman odnos.
Ono bi bilo dokaz da je njihova ljubav obnovljena.
Valja priznati da joj takva luda zamisao ne bi pala na pamet na početku njihova ponovnog susreta, od kojeg je prošlo već tri godine.
Sjećanja na nj bila su joj vrlo daleka i nestvarna; prisjećala ih se s bolom. Nisu bili samilosni jedno prema drugom, predbacujući si udarce koje im je život nanio, zaboravljajući da su bili zajedničke žrtve i da ih čak ni sudbina nije mogla spriječiti da se opet ujedine. Valjalo je to naučiti; ona se danas čudi zašto su to morali pretrpjeti. Kao da su bili stranci, spremni na zaziranje, gotovo i na mržnju, a ipak tako bliski i očarani jedno drugim! Čudo o kojem je sanjala! Da nije bilo tog nesavladivog privlačenja njihovih tijela, koje bi ih obuzimalo pri svakom pogledu i vezivalo ih čarima, snovima i neutoljivom glađu, potiskujući sva ostala razmišljanja, bi li uspjeli nadvladati silne prepreke i nepoznanice u svom zajedničkom životu, silne zablude i gorčinu rođenu u tolikoj nesreći?
Blagoslov tajanstva osjetila koje ih je preplavljivalo unatoč svemu bacao ih je u zagrljaje, u utapanje u zaboravu, u slastima, prepuštao ih je bezglavoj rijeci koja briše svijet.
Premda je bacio u bitku sve svoje snage, Sotona nije mogao pobijediti struju strasti koja ih je vitlala u orkanu užitaka i bezimenih iznenađenja.
Jer, Ljubav je najjači neprijatelj Velikog Uništitelja.
Tek nakon boravka u Quebecu, francuskom gradu na sjeveru Amerike, mogli su s francuskim kraljem i svojim zemljacima pregovarati o pomirenju. Ondje su zajedno proveli čudnovatu zimu punu burnih društvenih događaja i ona se osjetila drukčije, zahvatila ju je iznenadna želja: imati još jedno dijete s njim, novo dijete za novi život!
Ona se prisjeti povratka.
Otišli su iz malenoga glavnog grada Nove Francuske koji se napokon oslobodio ledenog omotača. Njihova flota otplovila je nizvodno Rijekom svetog Lawrencea i preplovila istoimeni zaljev. Anđelika je iz kabine admiralskog broda Gouldsboro s Honorinom promatrala jata bijelih pliskavica kako se igraju među valovima: bili su to trenuci slavljenja, trenuci sigurnosti koju nije mutila nijedna sjena, nikakav nemir.
Problemi su bili riješeni, bitke su bile dobijene, ako ne sve bitke, onda barem one među njima. Tijekom te zime u Quebecu shvatili su da ih vežu nevidljivi, suptilni
lanci koje ništa ne može raskinuti. Otkrili su da, koliko god da su oboje surovo nezavisni, ne mogu doista živjeti, disati ni misliti jedno bez drugoga. Dakako, Joffrey je tajanstven čovjek, nepredvidljiv, neotuđiv, poput nje, premda je ona sebe smatrala, kao i većina žena, providnom u svom ponašanju i nakanama. No, ne bi se tako voljeli da su jednostavniji i da su podložniji općim zakonima.
Nakraju, laka srca i svijetla duha, počela je sanjati o novom djetetu kojem se htjela žrtvovati, nerazumno, ali za sreću! Novo dijete za novi život.
Osjetila se mlađom i veselijom no što je ikad bila. Hrabrila ju je zaštita čovjeka koji je voli, brani i oslobađa svih odgovornosti i teških odluka. Dobila je bitku s kraljevim progonstvom i to ju je oslobodilo svih briga koje je imala na početku svog dvorskog života. Shvatila je da je dosad živjela odveć ozbiljno. Jer, izuzevši nekoliko mjeseci proživljenih snova u Toulouseu, koji su poput orguljske glazbe usred njezine burne sudbine, što je bio njezin život tijekom tih dvadeset godina otkad je bačena u srce bijede i samoće?
Život pun borbe, udaranja, grebanja, obrane, opravdavanja - za svoju djecu, svoj kruh, svoju čast.
Dakako, nisu sve uspomene loše. U tim godinama borbe nije manjkalo ni zabave, često prožete humorom, a ona se znala smijati u prilikama kad bi život pokazao svoju šaljivu stranu, kao što se znala radovati pobjedama koje su joj omogućavale da uživa u ugodnim trenucima ukradenim u toj kavalkadi preživljavanja. Bez obzira na sve!
Na tom brodu, njihovom brodu, koji ih je nosio u budućnost koju je napokon zamišljala mirnom i sretnom, učinilo joj se da je došao trenutak da položi oružje i promijeni sve. Da postane druga žena. Onakva kakvom si nije mogla dopustiti da postane.
Da iznova počne sve, kao da joj je dvadeset godina. A što može biti novije od novog djeteta?
Odlučila je: Da, bit će tako.
No, budući da je mogla, zahvaljujući svojim »tajnama« ratnice, upravljati tajnovitim slučajnostima oplodnje, i dalje je čekala.
Nije čekala dugo. Život ju je naučio da raspolaže vremenom, da ublaži naglost svojih poriva. Više se nije radilo o ratničkoj strategiji u kojoj je blistala u doba svoje pobune protiv kralja i koja zahtijeva hitro djelovanje, nego o utemeljenju mira, što je zadaća koju narodi najčešće obavljaju s manje talenta i briga no što ih ulažu u rat.
Željela je učvrstiti se u toj novoj sretnoj eri koju su joj najavili auguri, uvjeriti se da to nije varka, naviknuti se na stanje primirja i na svakodnevni život uz njega, njegovu vječnu ljubav, njezina gospodara i ljubavnika. Još uvijek je željela kušati sigurnost tog ljubavnog saveza koji je osjećala kao žarki plamen što gori među njima, plamen svijetao i vedar, plamen koji ništa neće moći zatitrati.
Čekala je Wapassou.
U naravi Joffreya de Peyraca bilo je da ga zaljubljenost čini još luđim, još pronicljivijim i još rasipnijim, pa je on sam počeo govoriti o novom djetetu znajući da ona o njemu sanja i da bi ono bilo pečat njihove ljubavi.
Je li i on imao dojam da njihova sudbina, koja je dotad bila tako rastrgana, ne kreće prema svom kraju, već prema početku?
Dok je snijeg bijelio Wapassou, u ono zimsko doba, u dubini šuma, usred širokih američkih prostora, gdje se zaboravlja da na zemlji ima i drugih ljudskih bića, oni su začeli dijete ljubavi.
Osjetivši da je zanijela, Anđelika je bila zapanjena, zadivljena, premda je mogla znati da razne ljekovite smjese koje je znala dobro dozirati prema »tajnama« koje je naučila u djetinjstvu od čarobnice Meluzine, moraju dati željene posljedice. Jedva je povjerovala!
U travnju se dijete pokrenulo i ona je opet iskusila čudesno, zanosno iznenađenje. Bilo je tako jednostavno dobiti od neba ono što se želi: dijete. Dijete sreće...
Osjećala se tako sretnom, bila je u stanju tako prirodne euforije da bi ponekad pomislila da i nije trudna da nije bilo onih trzaja kojima je »on« odavao svoje postojanje. Bila je pošteđena svih neugodnosti koje prate početak trudnoće. Dugo je ostala vitka. Nije osjećala nikakav umor, a čak joj se činilo da se osjeća jačom i životnijom nego u uobičajeno vrijeme, pa nije ništa mijenjala u svom vrlo djelatnom životu, kao ni u planovima za putovanja koja su ih u proljeće trebala odvesti u predjele gdje je valjalo obnoviti veze ne samo sa stanovnicima Gouldsboroa nego i s ostatkom svijeta. Brodovi su dovezli glasnike iz Francuske, a u Francuskom zaljevu znalo se da Joffrey de Peyrac rijetko propušta planirati plovidbu. Ljeto je razdoblje jake plovidbene djelatnosti.
Te godine grof se trebao uputiti u New York. To putovanje omogućilo bi mu i da na povratku posjeti najvažnija naselja Nove Engleske, poredana duž obale: od New Yorka, preko Bostona, Salema i Portsmoutha do Portlanda. Tu su imali prijatelje i suradnike koji štite njihove interese.
Anđelika je željela poći s njim. Slijedeći svoje tajno obećanje da više nikad neće pustiti Joffreya da nekamo ode bez nje, potrudila se uvjeriti svog muža da po svaku cijenu mora posjetiti engleskog liječnika Georgea Shapleigha, kojemu mora postaviti mnoga pitanja i od kojeg mora dobiti lijekove, naime, korijen mandragore, potreban za pripravu »uspavljujuće spužve«, čije su zalihe iscrpljene. Tvrdila je da svakako mora vidjeti Shapleigha prije trudova, jer on, u svom skrovištu u Pointe Maquoitu, posjeduje medicinske knjige koje su najstručnije na svijetu, pa ih ona želi pročitati. Kad je Duga, silan brod od više od tristo tona, nedavno porinut u salemskom brodogradilištu, zaplovio prema jugu, usmjerivši pramac ravno prema ušću rijeke Hudson, Shapleighu su poslane poruke koje su mu navijestile sastanak u Salemu početkom rujna. Rođenje je bilo predviđeno za kraj listopada, a Duga i malena Peyracova flota imale su vremena vratiti se u Gouldsboro, gdje je željela roditi.
Nadalje, od godišnjeg doba i pravovremenog ili preranog dolaska zime ovisilo je hoće li novorođenče - mali princ ili malena princeza - moći poduzeti svoje prvo putovanje na ovom svijetu, putovanje prema izvorima Kennebeca, prema udaljenom posjedu Wapassou, kako bi ondje provelo zimu, čemu se Anđelika svim srcem nadala. Usprkos zadovoljstvu koje bi osjećala pri svakom susretu s prijateljima u Gouldsborou, više je voljela njihov povučeni život u unutrašnjosti od onoga na obali. A danas joj više no ikad prije nedostaje čist i okrepljujući zrak Mainea.
Vlažna vrućina obale, to zagušljivija što bi se više udaljila od mora, tištila ju je. Gdjekad bi jedva hvatala dah. Obuzela ju je neugodna bojazan. Pojavilo se iznenada, pomolivši se iz oblaka u trenutku kad su sadašnjost i budućnost blistale u sjajnim bojama, naglo prisjećanje strahova koje je pretrpjela preobrazilo je njezin optimizam poput prevrnuta čamca. Strah se pretvorio u paniku.
Anđelika se u tom trenutku osjetila slabom i obuzetom jakom tjeskobom koju proživljavaju majke, čije je tijelo povezano s tijelom krhkog bića. Njezina odgovornost za to dijete prostirala se i na nesreću koja ga možda očekuje i koju mu je možda već natovarila na nejaka pleća, te si je predbacivala svoju nemoć da je ukloni. Jer, djetetova sreća je ugrožena. Nije li ona bol koju je osjetila duboko u sebi najava opasnosti koja prijeti da će ga još nejakog istrgnuti iz majčine utrobe? Još je prerano za porod. Treba proći još barem mjesec dana...
No, Anđelika je imala još jedan ozbiljan razlog da se boji da bi prerani porod mogao ugroziti život tog tako željenog djeteta, tako sanjanog i unaprijed voljenog, jer je već nekoliko dana gotovo sigurna da ih ima dvoje.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:02 pm


Anđelika 12 H0046-_L03995668


3.
PREDOSJEĆAJ: DA LI SU BLIZANCI?
Kako drukčije protumačiti onaj osjećaj nemira koji joj se počeo činiti pretjeranim? Kako drukčije protumačiti dva izbočenja, jasno zamjetljiva pod rukom, gotovo vidljiva i na koži, koja čine dvije okrugle glavice?
»Nebo te želi preneraziti.« - reče ona samoj sebi, ljuta, napola ne vjerujući, napola zbunjena. Kad se već zamalo počela smijati, uistinu očarana, uozbiljila se i pomislila da se možda nema čemu radovati; nije znala što da zapravo misli.
Zar će tijek njihovog života, čvrsto usmjeren prema razumnim perspektivama, iznenada poprimiti čudnovate razmjere? Blizanci! Odlučila je pričekati prije no što to ikome kaže, pa čak i svom suprugu. Flota Joffreya de Peyraca bacila je sidro u Salemu, koji nije daleko od Gouldsboroa. Neke osobe iz naselja došle su poslom i pozdravile ih. Bio je tu gospodin Manigault, važan brodovlasnik koji posluje sve do Antila, gospodin Mercelot, trgovac papirom iz La Rochellea, zadužen za osnivanje papirnica u engleskim kolonijama, te njegova kći Bertille koja mu zamjenjuje tajnicu. Počeli su izmjenjivati vijesti o obiteljima. Bertille Mercelot, samoživa trgovčeva kći jedinica, promatrala je Anđeliku ironičnim i zadovoljnim osmijehom. Ona ne bi sebi dopustila, činilo se kao da kaže, da se njezino lijepo tijelo izobliči zbog trudnoće.
Potom su pristupili salemski uglednici, smrknuti - poslije je saznala zašto - i pozvali ih na sjednicu svog znamenitog Vijeća idućeg jutra. Anđelika se razočarala što u mnoštvu nije opazila Georgea Shapleigha; neprestano je mislila da je on jedina osoba koju doista želi sresti po svom dolasku. On bi uklonio njezine sumnje o mogućem rođenju blizanaca i ohrabrio bi je. Imala je povjerenja ne samo u njegovo liječničko znanje nego i u njegovo poznavanje drevnih, tajnih magijskih vještina. No nije ga bilo i ona se morala smiješiti svima, nastaniti se kod engleske dame stisnutih usnica, otrpjeti nesanicu zagušljive, tople noći i idućeg jutra otići na sastanak Vijeća. Prikupivši svu svoju snagu da ne bi otkazala dolazak, Anđelika je nije našla dovoljno da bi se i dalje pitala o zagonetki blaga koje nosi u sebi - jedno ili dvoje djece? - a niti da o tome razgovara s Joffreyem, iako se s njim savjetovala o svemu. Nije li on ponekad upućivao potajne poglede pune vatre koji su se u njoj preobražavali u sjenu zabrinutosti?
Anđelika je smatrala pitanjem časti ne uplitati svoje tegobe i slabosti svoga stanja u tijek njihova putovanja i u nužnosti pristajanja u lukama. Po naravi je bila takva da nije patila zbog trudnoće. Štoviše, pripadala je stoljeću u kojem se žene nisu obazirale na trudničke tegobe, jer se smatralo prirodnijim stalno biti u drugom stanju nego uopće ne biti trudna. Svjetske žene, a još manje provincijalke, nisu se žalile zbog takvih okolnosti, a čak i u Versaillesu se često događalo da se kraljeve ljubavnice pojave u dvorskoj odjeći manje od jedan sat pošto bi u kakvoj pokrajnjoj sobici, iza paravana, donijele na svijet maleno kraljevsko kopile.
Zato je Anđelika smatrala da njezina jutarnja nesvjestica nije jasna sama po sebi. Dignula se i pošla prema stolu na kojem je bio njezin putni kovčeg sa češljevima, četkama, ogledalom, nakitom i potrebnim sitnicama, bočicama rumenila i mirisnih masti. Uzela je jednu staklenku i čašu te se uputila prema odmorištu na katu, gdje se nalazila slavina s tekućom vodom i lavaboom od plave i bijele fajanse, ukrašene vjerojatno u Delftu. Natočila je vodu iz kositrene slavine u čašu, pomislivši još jednom da se puritanci, koji kao da preziru životne čari, okružuju lijepim namještajem i vješto načinjenim predmetima koji obilno nadoknađuju strogost običaja i riječi koje ih propisuju. Anđelika, koja je cijenila ozračje svake kuće, ovu je zavoljela, jer su njezine polusjene bile ispunjene sjajem dobro iscizeliranog drveta,
lijepo uštavljene kože te finog porculana i keramike. Pokrivač na krevetu bio je čipkan.
Anđelika proguta lijek. Bila je to mješavina biljaka koju je sama sastavila i čiju je djelotvornost poznavala. Odmah se osjetila bolje i težak miris plime koji je prožimao zrak miješajući se s vonjem rastopljenog katrana koji je dopirao iz brodogradilišta i s mirisom pečenih rakova što se pojačavao kako se bližilo vrijeme ručka, prestao joj je smetati.
Guspo! Guspo!
Izvana ju je dozivao znani joj glas.
Ona se nasmiješi i pođe prema prozoru. Pred kućom je stajao Kouassi-Ba i dizao prema njoj pogled svojih crnih očiju.
Šalje me gospodar. Zabrinut je!
Reci mu da se umiri. Dobro sam.
Kouassi-Ba bio je utjelovljena Jofreveva briga za nju. Pouzdani i vjerni čuvar, više prijatelj nego sluga, svih tih godina koje je proveo uz grofa, pazeći na i najneznatniji znak promjene njegova raspoloženja, uzrokovane poslom, putovanjima, nesrećama, opasnostima, on je za Anđeliku bio inkarnacija brižnosti koja je nikad neće izdati.
Često bi se pojavio pred njom i prenio joj poruku ili se obavijestio o njezinim željama; čekao bi je na kućnom pragu da bi je otpratio ili bi joj pak donio srebrni tanjurić na kojem bi se pušila šalica turske kave upravo u trenutku kad bi za nju dala bogatstvo ili život, jer - i u tome je bilo magije koja povezuje njih troje, nju, Joffreya i Kouassi-Ba - on je uvijek dobro znao kad se valja pojaviti.
I ovaj put su Joffrey i njegov sluga izmijenili samo jedan pogled i veliki je crnac poput sjene pohitao iz Vijećnice.
Njegova prisna prisutnost, dobrohotna i njoj posvećena dušom i tijelom, pomiješana s bezgraničnim divljenjem prema svemu što ona kaže ili učini, utješila je Anđeliku i zato se začudila kad ga je čula:
Treba li gospodar otpustiti regente i doći k tebi? - upita on.
Ne, Kouassi-Ba, pitanja o kojima gospoda moraju raspravljati odviše su ozbiljna. Strpljivo ću čekati. Prenesi im moje isprike. Reci im, što su zacijelo dobro shvatili, da su me te tužne vijesti duboko uznemirile pa sam se povukla da bolje razmislim kako bih im pomogla.
Dobro! Dobro! - reče Kouassi-Ba uz gestu pozdrava i dobrih želja.
Udaljio se na visokim potpeticama svojih cipela s kopčom, korakom nalik na plesni. Ozbiljni Kouassi-Ba, kojeg se smatralo čovjekom u godinama, iskazivao je novu živost otkad je saznao za skori dolazak »malog princa« ili »male princeze«. Kako bi se tek ponašao kad bi znao da će ih možda biti dvoje!... Izljevi radosti ne bi pristajali njegovoj sijedoj kosi.
»Unatoč svim željama Kouassi-Ba« - pomisli ona smjestivši se opet u naslonjaču -
»ne mogu se oteti strahu od te neočekivane mogućnosti«.
Pokušala je zamisliti dva dječačića crnih očiju i guste kose nalik na Florimondovu. No ne bi li bile ljupkije dvije isto tako smeđe djevojčice živa i blistava pogleda? Nije razmišljala o tome da će naslijediti njezinu plavu kosu, jer je sanjala o »Joffreyevom djetetu« i vidjela ga je kao njegovu sliku i priliku.
Ali, dvoje djece!
Njezina zbunjenost pojačala se kad se prisjetila proročanstva vračarice Mauvoisin, koju nikad nije uzimala ozbiljno i koju je gotovo zaboravila tijekom mnogih godina. To se dogodilo u Parizu, u doba kad je bila sama i u opasnoj situaciji, kad se borila za svoj kruh svagdanji i za kruh svojih sinova Florimonda i Cantora. S dvjema prijateljicama, koje su poput nje bile u teškoćama i htjele su saznati hoće li im budućnost biti milostivija od sadašnjosti, otišla je po savjet Catherine Mauvoisin, koju
su zvali i Voisinka, u njezinu jazbinu u Faubororg du Temple, gdje se okupljao cijeli Pariz.
Vračarica je tog dana bila pijana kao zemlja. Odjevena u pelerinu s ušivenim zlatnim pčelicama, teturajući je sišla sa svog prijestolja i krenula prema trima lijepim mladim ženama koje su stajale pred njom. Svakoj je pogledala u dlan i rekla: »Kralj će vas voljeti«. Najskromnijoj i najsiromašnijoj je dodala: »A s vama će se vjenčati!« To je razbjesnilo treću sudionicu, koja je očekivala da će upravo njezina sudbina biti najslavnija.
Anđelika se smijala prisjećajući se te scene. Uznemirilo ju je kad se pijana žena obratila njoj, uperila prst u nju i objavila: »Vi ćete imati šestoro djece.« To proročanstvo, izrečeno nejasnim glasom, tad joj se učinilo krajnje smiješnim i nevjerojatnim te ga je nedugo potom zaboravila.
No nije li se tijekom godina približila ostvarenju proročanstva pripite žene?
Tri prelijepe mlade žene, tri Poitouovke povezane prijateljstvom i podrijetlom, tog su dana krenule u Pariz u posjet čarobnici Mauvoisin: Athenais de Montespan, rođena Rochechouart, Anđelika, grofica de Peyrac, rođena Sance de Monteloup i Francoise Scarron, rođena d'Aubigne.
Danas, dvadesetak godina kasnije, lijepa markiza de Montespan vlada Versaillesom kao najomiljenija ljubavnica kralja Luja XIV, skromna Francoise Scarron, čije su iznošene haljine davna prošlost, dobila je od kralja titulu markize de Maintenon, a Anđelika, koja je odbila kralja, neće li upravo donijeti na svijet dvoje djece koja će povećati broj njezine djece na šest.
Šestoro! I to možda uskoro? Ne - pomisli ona, opet uznemirena tom mišlju. - Nikako ne! To bi bilo razorno za njihove male živote! Kako god bilo, nikako se ne smije poroditi u Salemu. Mora otići u Gouldsboro.
Nizašto na svijetu ne želi donijeti na svijet svoje dijete - ili djecu - u novoengleskoj koloniji, jer salemski jorgovani i lijepi brijestovi ne ublažuju kruto ozračje koje vlada u gradu tih strašno čednih ljudi, u gradu u kojem trudna žena ne smije udahnuti svjež zrak na prozoru a da ne upru prstom u nju.
Gledala je prema obzorju i sanjala da stavi krila i otklizi prema Portlandu u kojem se možda nalazi Shapleigh, prema Gouldsborou, gdje je njezina prijateljica Abigael okružena pažnjom. Ondje bi bila »kod kuće«.
Iznenadna sjena rasprostre se preko sunca i poput mračnog vala prodre u sobu, obavivši tamom namještaj i zastore.
Zrakom prasnu koncert oštrih krikova. Bilo je to jato ptica koje se prostiralo nad cijelim gradom, dospjevši na obale ovog, još gotovo netaknutog kontinenta. Bilo je jasno da ljudska bića tu još nisu tako važna u usporedbi s obiljem životinja i da ovi gradovi i sela još neće zavladati premoćnim šumskim prostorima.
Anđelika je htjela zaviknuti. Odjek glasa punog mržnje šumio joj je u ušima:
»Naučila sam mrziti more zato što ga vi volite, a i ptice, zato što vi smatrate da su lijepe i čudesna njihova jata dok u mirijadama prekrivaju oblake i zatamnjuju nebo!...« Demonka! Samo bi demonsko biće moglo izgovoriti te riječi koje tako dobro pamti.
Anđelika se katkad uzalud branila, ali obuzimao ju je mračan predosjećaj da demonka - premda je mrtva i pokopana - još nije rekla svoju zadnju riječ. Kad se mrzi tolikom snagom, kaže se da je moguće i iz onostranosti provoditi svoje osvetničke nakane? A ona je bila tako vješta, ta žena koju je isusovac poslao da ih uništi.
Svjetlo se naglo vratilo. Ptice su sletjele poput snježnih nanosa i prekrile obalno stijenje. Njihovi krici utihnuli su i čuli su se odjeci tuljana pokraj kojih su ptice prošle. Nadolazila je plima.
Anđelika požali što je rekla Kouassi-Bau da je sve u redu i da će biti strpljiva.
Ne našavši domaćicu gospođe Cranmer, ona se zapita gdje su otišli njihovi... I gdje li je mlada Severine Berne, koju je vodila sa sobom da joj pokaže kako izgleda svijet koji je manje sirov i bliži europskoj civilizaciji no što je to njihovo pionirsko naselje u Gouldsborou. Nježna šesnaestogodišnja Severine jako je željela prošetati se velikim i živahnim gradom kao što je New York, željela je vidjeti Boston i Salem nakon trogodišnjeg odvažnog rada na divljoj zemlji u kojoj je, kad se ona s obitelji iskrcala došavši iz La Rochellea, postojala samo jedna drvena utvrda i nekoliko ruševina. Tijekom dugog putovanja obalama Nove Engleske, Severine je Anđeliki bila ugodna i zabavna suputnica. Osvježile su poznanstvo, obnovile gotovo obiteljske veze koje su ih ujedinjavale kad je Anđelika živjela kod Berneovih u La Rochelleu.
Na brodu i u lukama mnogo je vremena posvećivala Honorini. Oklijevala je povesti svoju malu djevojčicu pitajući se ne bi li za nju bilo bolje da ostane na kopnu, okružena pažnjom u Wapassouu ili u Gouldsborou, kao što je već nekoliko puta učinila tijekom nekih kraćih ljetnih putovanja.
Ali ovaj put Honorina je pokazala nekakav nemir shvativši da će se Anđelika udaljiti
»zajedno« s budućim malim bratom ili sestricom. Tako je barem Joffrey de Peyrac protumačio njezine riječi koje je više puta nejasno izgovorila. Honorina bi ponekad izrekla sve svoje misli o nečemu, ali ovaj put nije rekla sve. Valjalo je biti oprezan.
Prihvatila je Severinino prijateljstvo i radovala se putovanju. Tog jutra otišle su se zajedno prošetati jer je u luci i gradu bilo tisuću stvari koje je valjalo vidjeti; u skladištima i trgovinama bujalo je obilje robe.
Anđelika začu njihove glasove, nagnu se kroz prozor i ugleda djevojku kako zalazi za ugao ulice držeći dijete za ruku. Bile su u pratnji visoka mladića odjevenog u crno, poput pravovjernog puritanca, ali bio je obučen u posuvraćene čizme a na glavi je nosio šešir široka oboda urešen perom kojem nije manjkalo elegancije. Severine je živo čavrljala s njim, i to, kako se Anđeliki činilo, na francuskom. A to se u Salemu doista ne događa često.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:03 pm

Anđelika 12 H0046-_L03995634

4.
NATANAEL DE RAMBOURG RUČAK NA DUGI
IZVJEŠĆE JOHN KNOX MATTHERA "KOCKA JE BAČENA"
Donja vrata škljocnuše i Severine poviknu:
Gospo Anđeliko! Upozorili su me da se kanite vratiti gospođi Cranmer. Dovodim vam Francuza koji kaže da je iz vaše pokrajine i da vas poznaje.
Začuđena, Anđelika ode na odmorište. Predvorje je bilo mračno i ona nije mogla dobro uočiti crte pridošlog mladića. Skinuo je šešir i prema njoj okrenuo svoje dugačko i blijedo lice kojem nije mogla pridružiti nikakvo ime, ali ju je ipak nejasno podsjećalo na nekoga. Kad ju je ugledao, uskliknuo je:
Oh! Gospođo du Plessis Beliere, to ste doista vi! Nisam se usudio u to povjerovati unatoč svim obavijestima koje sam prikupio i svim provjerama koje su mi potvrdile da ste došli u Ameriku.
U dva koraka se uspeo stubama, kleknuo pred njom i gorljivo joj poljubio ruku. Anđelika je ostala zbunjena. Tko bi mogao biti taj mladić koji je pozdravlja imenom koje je nosila u Versaillesu dok se družila s velikim dvorskim damama?
On se uspravi. Visok, mršav i klimav, nadvisivao ju je za glavu.
Zar me ne prepoznajete? Ja sam Nathanael de Rambourg. Ona je i dalje oklijevala.
Naši posjedi graniče s posjedima Plessis u Poitouu. U djetinjstvu sam se igrao s vašim sinom Florimondom, zajedno smo počinili tisuće nestašluka, kao i ludost da dođemo u Ameriku.
Oh! Sjećam se! - uzviknu ona. - Kakvo iznenađenje, jadno moje dijete!
Imena i riječi izranjali su u svjetlu davnih slika i prizivali odjek dvostrukoga galopa koji jezdi preko opalog lišća parka Plessis, galopa koji je čula jedne užasne noći.
Zamalo je posrnula, ali odmah se pribrala.
Nathanael! Dakako! Prepoznala sam te! Dođi i sjedni.
Odmah je preuzela tikanje kojim se negda obraćala blijedom mladiću, već tada
»dugom poput gladne godine«, zvanom Brada, kojeg je uvijek viđala uz svoja dva nestaška, Florimonda i Cantora, dok su živjeli u Plessisu. Stalno ih je pratio, a oni su ponekad glumili da im je dodijao, lovili su ga, odbacivali ga, tjerali ga da podnosi tisuće poniženja, da bi ga poslije opet počastili svojom milošću kad je trebalo poći na vojne pohode ili smisliti urote protiv »važnih osoba«.
Posjed Rambourgovih graničio je sa zemljom Plessis. Pripadali su lozi vrlo starog plemstva koje je pristalo uz reformaciju još za prvih Calvinovih propovijedi. Već tri naraštaja hugenoti, siromašni, plodni - Nathanael je bio najstariji od osmoro ili desetoro djece - gorljivi vjernici, imali su sve što privlači nesreću, progone i tragediju.
Onog posljednjeg ljeta koje su proveli u Plessisu Florimond i Nathanael često su se sretali i kovali urote više no ikad.
Florimond je bio tako brbljav - reče mladić smijući se - tako domišljat i tako uvjeren da ću ga slijediti!
Anđelika je sjela na naslonjač s visokim naslonom. Trebao joj je trenutak odmora da prihvati novost.
Draga moja - reče ona obrativši se Severini koja se uznemirila što je vidi takvu - bi li mi pripremila jednu šalicu vrućeg čaja od pasiflore? Evo, uzmi vrećicu iz mog kovčežića s lijekovima.
Posjetitelj je sjedio na »kocki« obloženoj tapiserijom, nekoj vrsti stolice bez naslona koja se često nalazila u salemskim kućama. Anđelika nije ni sanjala da će ga tu vidjeti. To je duh! Štoviše, to je preživjeli.
Florimond nije nikad govorio o njemu, a Anđelika bi ponekad pomislila na njega i obećala sebi da će jednom pitati svog sina za njegovog sudruga na putovanju. Poslije je zaboravila na to, nejasno zaključivši da su se mladi pustolovi razdvojili i prije no što su se ukrcali.
Dakle, on je u Americi.
Što mu se dogodilo tijekom tih posljednjih godina, osim što je prekomjerno narastao?
Promotrivši ga, Anđelika pomisli da je još ljepši od svog oca, sirotog Isaaca de Rambourga, koji je također bio mršav i visok, ali obdaren izvanrednim duhom, a umro je očajnički pušući u rog na vrhu svoje kule, uzaludno dozivajući pomoć, on, napušteni hugenot u srcu svoje pokrajine, ostavljen na milost i nemilost kraljevim dragunima, »misionarima u čizmama«.
Uvijek bi čula tužne dozive lovačkog roga koji su se nadnosili nad šumu, sve dok prvi plamenovi koji su zapalili Rambourg nisu prokuhali kroz prozore dvorca.
Ona uzbuđeno primijeti da mladić zacijelo nije čuo što se dogodilo njegovim najmilijima. O njima je govorio u sadašnjem vremenu.
Anđelika shvati da nije kadra tako naglo mu objaviti da je izgubio cijelu obitelj u pokolju koji se odvio na Starom kontinentu, pogotovo ne nakon priče koju je tog jutra čula na sastanku prezbiterijanskih svećenika.
A tada, kao da je njima potaknuta, lecnula ju je teška i raspršena bol za koju je vjerovala da potječe od bubrega ili križa. Njezine misli se usmjeriše prema salemskim obalama šibanim jakim vjetrom, morskom pjenom, obalama koje odjekuju ptičjim kricima, tako daleko od zbijenih i gustih šumaraka u Poitouu, odvojenih ravnicama iskrižanim stazama; ondje, u Francuskoj, i dalje se odvijaju skrivene tragedije progonstva. Cijeli ocean ih razdvaja.
Istina je da smo se Florimond i ja tog ljeta jako dosađivali u Plessisu - reče Nathanael de Rambourg. - Prisjetite se, gospođo. Svugdje su bili vojnici, čak i kod vas, koji niste bili pristalica reformacije. A onaj... kako li se zvao, Montadour, koji im je zapovijedao i dopuštao sebi da zapovijeda svima u pokrajini, katolicima i protestantima, plemićima i seljacima, odurne li osobe! Groznog li vremena!
Severine se vrati noseći na srebrnom pladnju šalicu koja se pušila. Bacila je sumnjičavi pogled na uljeza; njegova nazočnost postala joj je neugodna, jer se čini da je zamorio Anđeliku, čije lice je promijenilo izraz.
Bila je očarana što je on prati ulicama Salema. Francuz plemenita roda i hugenot poput nje - to se rijetko sreće. No kad je vidjela Anđelikino umorno lice, njezina profinjena osjetljivost upozorila ju je da ta posjeta nije blagotvorna i mislila je samo na to da posjetitelja dovede do vrata.
Popijte ovo, gospođo - reče ona odlučnim glasom. - Ovaj napitak činit će vam dobro na ovoj vrućini. Uvijek ste govorili da vrući napitak utažuje žeđ više od hladnoga. Sad morate malo prileći i odmoriti se.
Mislim da imaš pravo, Severine. Dragi Nathanael, uskoro će vrijeme objeda. Napustite nas bez ceremonije i vratite nam se popodne. Tad ćemo duže razgovarati.
Ne znam - reče on oklijevajući - ne znam kamo da odem objedovati.
Otrčite u luku i kupite jednu funtu pečenih rakova - odvuče ga Severine prema vratima - ili, još bolje, otiđite u tavernu Plavo sidro, nju vodi jedan Francuz.
Bez formalnog opraštanja, mladi Rambourg uze svoj šešir, poljubi ruku Anđeliki i gotovo radosno se povuče izrekavši riječi koje je pogodiše poput udarca mačem:
Prenijet ćete mi vijesti o mojoj obitelji. Zacijelo ste saznali nešto o njima tijekom svih ovih godina? Ja sam im poslao jednu ili dvije poruke, ali nisam dobio nikakav odgovor.
Jamačno je čuo kako razgovaram s Honorinom na francuskom - objasni Severine - i, pošto nas je dugo slijedio, predstavio nam se i postavio nam svakojaka pitanja, kao što već činimo mi Francuzi, pitanja koja se svakom postavljaju: »Odakle ste? - Iz La Rochellea. - Ja sam iz okolice Mellea, u Poitouu. - Kada ste došli u Ameriku?« itd. Gospo Anđeliko, što se događa? Vidim da ne izgledate dobro.
Anđelika prizna da je vrućina iscrpljuje. No mirno je pila čaj i brzo se osjetila bolje.
Severine, učini mi uslugu. Dovoljno dugo sam čekala u ovoj pustoj kući, nemoćna ikoga išta pitati. Svi su otrčali u luku zbog dolaska tko zna kojeg broda. Potraži vijesti! Obavijesti se je li Vijeće kojem prisustvuje gospodin de Peyrac okončalo rad. Isto tako, saznaj govori li se o starom liječniku po imenu George Shapleigh. Njegova odsutnost je neobjašnjiva, a ja sam nestrpljiva i zabrinuta.
Severine se spusti stubama i iziđe, odlučna okupiti sve stanovnike kuće de Peyrac i dozvati sve ukočene Engleze koji bi joj mogli dati obavijesti o tom Shapleighu, spremna zaviriti u sve gostionice u gradu. Ali prije toga će potražiti grofa de Peyraca u Vijećnici, ne mareći što će time prekinuti tako svečani skup, i to s onim svojim prezirom prema ozbiljnim muškim problemima koji joj njezin otac, majstor Gabriel Berne tako često predbacuje; ona smatra da ženski problemi nisu manje ozbiljni. Na ulici se nije ustručavala obratiti se članovima domaćinstva gospođe Cranmer i
podsjetiti ih na njihove dužnosti, jer je smatrala da svi ti ljudi odjeveni u plavo i crno, službenici i sluge, koji neprekidno govore o svetosti svoje zadaće veličanja slave Božje i otplate svog prelaska preko oceana koji duguju svojim gospodarima, provode vrijeme u dangubljenju.
Anđelika ju je s prozora promatrala kako hita i smiješila se. Uz mladu Severinu koja je obožava ne mora se ničega bojati.
Osvrnuvši se, ona u sjeni zida opazi crvenilo nalik na odsjaj plamena i shvati da je to Honorina, koja je također morala skinuti kapicu tijekom šetnje, pa joj je vjetar s mora zamrsio lijepu rusu kosu.
Honorina je bila poput tintilinića. Anđelika ju je tek razaznala, a ona je već opet nestala. Začula je buku na stubištu i krenula prema njoj, misleći: »Ne, još nisam spremna roditi, jer bih se inače osjećala živahnijom i hitrijom.« Nije li poznato da žene, kad se bliži vrijeme za porođaj, obuzme nova snaga koja ih tjera da dovedu kuću u red i tako se oslobode svih kućnih poslova. Naprotiv, Anđelika je osjećala veliki umor.
Našla je Honorinu kako stoji na kovčežiću koji je postavila ispod zidne slavine i pokušava napuniti vodom kositreni peharčić.
Anđelika je pristigla u trenutku kad su malene ruke pokušavale zaustaviti mlaz vode i istodobno držati posudicu uspravno. Ona pridrži peharčić i zatvori slavinu.
Žedna si, zlato moje? Trebala si me pozvati.
To je za tebe - reče Honorina i objema rukama joj pruži peharčić. - Ti trebaš piti vode kako bi se anđeli spustili na tebe. To je rekao Mopountook!
Mopountook?
Mopountook, poglavica Metallaka. Znaš! On te je naučio piti na onoj šetnji na koju me nisi povela.
Bila je to davna i već mutna uspomena iz prvih dana u Wapassouu, ali Honorina, koja je tada bila gotovo još dojenče, sve je vidjela i ništa nije zaboravila. Za nju vrijeme ne postoji... Može se odjednom prenijeti u situaciju koja je potaknula njezinu maštu, poništavajući protekle mjesece i godine, kao da se sve to dogodilo istog jutra.
Rekao je da je voda teška i da pomaže anđelima da se spuste k nama.
Je li to doista rekao? Anđelika je prizivala uspomene. Mopountook bi prije govorio o duhovima no o anđelima. Njega quebečki misionari nisu pokrstili.
Honorina je ustrajala.
Voda pomaže anđelima da se spuste k nama, a vatra nama pomaže da se popnemo k njima. On je to rekao. Zato oni spaljuju ljude da bi se popeli na nebo.
Kako je samo prihvatila indijanski govor!
Vjerujem ti - reče Anđelika smiješeći se.
Honorina je mnogo više znala o Wapassouu nego ona i nije bilo čudno što je njezina dječja intuicija proniknula u indijanski govor jasnije no odrasli, opterećeni svojim vjerovanjima i nakanama.
Jednog dana ću to probati - ustvrdi Honorina odlučno.
Što to?
Vatru, da se popnem!
Prinijevši peherčić usnama, Anđelika se zaustavila usred kretnje.
Ne, molim te! Vatra je opasnija od vode.
Onda pij!
Anđelika je pila i ispod vjeđa pomno promatrala svoju kćerkicu. Prisjećala se pobožnosti koju je Mopountook iskazivao prema izvorima. Pripisivao im je veliku važnost i naveo ju je da cijeli dan pješaći i više puta pije s izvora razasutih na raznim mjestima, ponavljajući da moraju prizvati duhove da je štite u Wapassouu.
Voda! Snaga čiste vode! Nikad nije razmišljala o drevnom porivu koji je vodio seljake iz njezina rodnog Poitoua do određenih izvora u šumi.
Ali voda iz slavine gospođe Cranmer zacijelo nije imala istu kakvoću i snagu; u svakom slučaju, bila je odurna. Sluge nisu često čistili unutrašnjost spremnika. Anđelika zgrči lice, što nije promaklo Honorininu sumnjičavom pogledu.
Idem ti potražiti izvorske vode - odluči ona i brzo se skotrlja s kovčega.
Anđelika ju je uspjela zaustaviti tek na stubama. Već ju je vidjela nagnutu nad zdenac kako pokušava podignuti vjedro svježe vode. Obasula ju je prosvjedima i uvjeravanjima da joj ništa ne treba i da može odustati od svoje nakane.
Vidjela si da sam pila. I sad osjećam da će anđeli sići i zaštititi me. Raznježeno je dlanovima obuhvatila kuštravu djetinju glavu.
Drago moje malo - mrmljala je. - Kako si mi dobra i kako te volim.
Netko uđe; lupa čizama odjekivala je popločanim predvorjem. Ovaj put Honorina joj pobježe. Prepoznala je svog oca, grofa de Peyraca. Zagrlila ga je i šaptala mu na uho.
Mama mi je tužna, a ne mogu je utješiti.
Ja ću to srediti - obeća joj Joffrey de Peyrac jednakim, urotničkim glasom.
Nikad nisam proživjela tako dugačko jutro - uzdahnu Anđelika pridruživši mu se.
Ni ja. Razumijem vas i čestitam vam što ste se povukli. Bilo je to doista iscrpljujuće zasjedanje. U iskušenju sam ustvrditi da ljudski mužjak, tako siguran i pun samopouzdanja, uopće ne sumnja u izvrsnost svojih čina. Kako se ne diviti pravedničkom osjećaju s kojim su najbolji predstavnici one nadmoćne rase kojoj, zahvaljujući milosti Stvoriteljevoj, imam čast i sam pripadati, odlučili pozvati na svoje Vijeće ženu čije poglede cijene; kako su samo znali odabrati predmet o kojem će raspravljati s njom!
Po svom običaju, kad god bi je htio zabaviti i riješiti je briga, nasmijavao bi je. Njegova prisutnost već ju je rasteretila i raspršila njezinu napetost.
Ne budite odviše strogi prema tim patrijarsima i puritanskim doktorima - reče ona.
Nisu krili razloge zbog kojih su željeli da budem na njihovom sastanku. Nisam to željela, ali im opraštam. Voljela bih da ih uvjerite kako sam primila na znanje da je došlo do obnove rata s Indijancima na granici njihovih kolonija. Razmišljala sam o tome što bismo mogli postići kod Piksaretta.
Ah, ostavimo ratove i pokolje - reče on blagim glasom. - To je igra koja, nažalost, neće uskoro završiti, a razum nam zapovijeda da se, imajući to na umu, brinemo za svoj vlastiti mir. Zato, pričajmo o onome što vas zaokuplja, najdraža moja. Vidim vaše umorno lice i sjenu koja vas čini još dirljivijom i ljepšom, ali...
Shapleigh nije došao - požali se ona.
Poslao sam glasnike u svim smjerovima. Pronaći će ga. Naći ćemo ga u Portlandu ako ne uzmogne doći ovamo prije našeg odlaska.
On je privi uza se i položi svoje meke prste na njezine kapke.
Nešto vas plaši, ljubavi moja. Recite mi. Povjerite mi se. Ovdje sam, odsad ću uvijek biti uz vas i braniti vas, otklanjati od vas svaku opasnost.
Avaj! Nije u našoj moći da uklonimo ovo iskušenje, jer ga je nametnula sama priroda.
Možda je to samo lažna uzbuna, nastavila je, ali njezina jutarnja slabost navela ju je da se uplaši neće li dijete prerano doći na svijet. Istina je da se sad osjeća sasvim dobro i uvjerena je da do poroda, koji joj se jučer još činio tako dalekim, neće doći baš odmah. No ne bi se začudila da se porodi prije no što je predviđala.
Joffrey je mudro napomenuo da nema nikakva očitog razloga za to, jer je njezino zdravlje sve dosad bilo savršeno. Ali, odsada valja računati i na to da će, u slučaju da novorođenče dođe na svijet na obali Atlantika, vrućina koja vlada biti saveznik koji će pomoći nejakom djetešcu da preživi tri ili četiri tjedna koje je trebalo provesti u maternici.
Ona ga je slušala i cijenila njegovu dirljivu dobrotu s kojom je, brižljivo kao i uvijek, tražio jasne argumente na tom području koje poznaju žene i koje bi trebalo biti strano pustolovu kojeg neki smatraju i gusarem, ili barem surovim ratnikom bez slabosti. Ali kad valja nju utješiti ili ohrabriti, on je nježan i delikatan.
Ona se udalji od njega da bi mu se nasmiješila. No njezine velike zelene oči ostale su raširene i usredotočene.
Ima još nešto - promrmlja ona kao da osjeća krivicu.
I ona mu oda što je udvostručavalo njezinu uznemirenost. Udvostručavati je doista bila prava riječ. Dvoje djece moglo bi značiti dvostruku sreću, ali to bi moglo i ugroziti njihov život, jer ona neće moći donijeti tako željeno »dijete« na vrijeme.
Vidio je da je doista uplašena, tjeskobna i puna strepnje.
Svojom preplašenošću i krhkošću kojom je zračila, Anđelika ga podsjeti na dijete-vilu iz poitouovskih šuma, osebujnu prikazu koja je iskrsnula pred njim u sunčevu svjetlu na putu za Toulouse i koja ga je navela da položi svoj život pred njezine noge, on, veliki slobodni gospodar koji je mislio da je upoznao sve životne užitke, sve vrtloge, rascjepe i neizrecive zanose istinske ljubavi.
A ona je uvijek bila tu, uvijek je bila u njemu, znala je očuvati tajanstvene izvore svojih čari, koje mnogim ženama tako brzo uništi osrednjost svakodnevice. Istodobno je doživio otkrovenje i zanosnu, divnu i pomalo neobičnu slutnju da će mu darovati dvoje djece te se ne bez bojazni zapitao neće li upoznati najveću radost svog muškog života. Suze su mu navrle u oči. Da bi ih skrio, on je zagrli.
Držeći je u naručju, mrseći njezinu kosu, milujući joj tijelo, počeo joj je govoriti posve tiho, govoriti joj da će sve biti dobro, da se ničega ne treba bojati, da je on najsretniji muškarac, da će se djeca, koju najavljuju predznaci sreće, roditi lijepa i snažna, jer život nikad ne čini onoliko zla koliko bi mogao, pogotovo onima koji ga vole i to dokazuju bez škrtarenja; ponavljao joj je da nije sama, da je on uz nju, da su bogovi s njima te da ne treba zaboraviti da postoji posljednje utočište od svih iskušenja: nebo.
Nasmiješio se smješkom koji kao da se istodobno šali s tim nevjerojatnim i bezdušnim svijetom i prkosi mu. Dodao je da bi bilo dobro kad bi mogao poslati glasnike da zatraže pomoć i od Svemogućeg.
Želeći joj pomoći da se oporavi, uvidjevši da više pati od umora nego od potištenosti, grof de Peyrac nadošao je na sretnu pomisao da joj predloži popodnevni odmor na Dugi, njihovu usidrenom brodu.
Brodsku palubu osvježava lagani morski povjetarac, a usto se na brodu lakše diše nego na kopnu.
Severine i Honorina su u pratnji Kouassi-Ba otišle ručati u gostionicu koja je bila na dobru glasu.
Htio je da budu sami i da se ona odmori, daleko od gradskog meteža. Da bi se razmišljalo o budućnosti i njezinim nepoznanicama, najbolje je malo se udaljiti.
Ta promjena će osnažiti i ohrabriti Anđeliku.

Na palubi Duge, velikom tendom zaštićeni od sunca koje je blistalo poput čelika užarenog do bjelila, poslužio ih je gospodin Tissot, njihov majordom koji se pošto su pristali bavio uglavnom nabavljanjem svježih namirnica i robe koja se mogla priskrbiti u luci: vina, ruma, kave, čaja i sušenog bakalara, kojeg je u Salemu bilo u golemim količinama. Kakvoća proizvoda najstarije sušionice na obali, koju su utemeljili prvi doseljenici, bila je znamenita. No, majordom se ustručavao ponuditi ga gospođi de Peyrac, znajući da danas neće cijeniti to mjesno jelo koje u tim krajevima zovu »zeleno zlato«. Ali moglo bi joj se svidjeti ako ga pripremi služeći se svojim delikatnim kulinarskim umijećem.
Unatoč njihovoj neočekivanoj posjeti, nisu ga zatekli nespremna. Ponudio ih je svježim povrćem, salatama i mesom na žaru.
Bdijući nad svim, on je uvijek u pripremi imao obilje svježih pića ohlađenih u ledu, a i slatkih voćnih sokova.
Anđelika shvati da je tog jutra otišla na tu nesretnu sjednicu Vijeća nakon odveć laganog obroka: zdjelica zobene kaše, takozvanog porridgea, nije joj bila privlačna, premda su je ohrabrili da joj doda vrhnja i melase.
Ali čim je bila progutala prve zalogaje, oživjela je. Prije no što su izašli, Joffrey de Peyrac podsjetio ju je da ponese lepezu. Uistinu bi bila vrlo lakoumna i izgledalo bi da je zaboravila običaje francuskoga dvora da se nije sjetila toga skromnog i šarmantnog predmeta koji pomaže velikim damama da podnesu pritisak u salonima ili kraljevim predsobljima, te vrućinu koja je vladala ispod šume svijeća koje su svjetlucale u kristalnim lusterima.
Osvježena, blago se hladila lepezom, radujući se tom trenutku odmora uz svoga supruga, uz čašu svježe vode nadohvat ruke.
Njihovom pogledu nudio se grad čiji su obrisi bili zamućeni omaglicom vrućine što se prostirala do zaobljenih vrhova Apalačkog gorja nalik na čipku protkanu cvjetnim uzorcima: nizovi oštrih kosih krovova, zvanih grambell-roof ili lintroof - ta imena označavala su nejednake krovne površine - s jedne strane spuštali su se gotovo do zemlje. Sve je bilo načičkano visokim dimnjacima od cigle, u elizabetinskom stilu koji je označavao pionirski grad osebujne elegancije koji kao da je pristigao iz Starog svijeta.
Promatrajući ga iz daljine, tako mirnog i dirljivog u njegovoj vrlini i odvažnosti postojanja, Anđelika osjeti začetke kajanja.
Vi me razumijete, zar ne? - reče ona Joffreyu. - Kad sam rekla da ne želim da se naša djeca rode u Novoj Engleskoj, to nije značilo da osjećam neprijateljstvo prema našim engleskim susjedima s kojima ste već godinama povezani interesima i zajedničkim pothvatima; dijelim vaše poštovanje za njih. Ali, pomislila sam da ne bi bilo dobro da naše dijete ugleda svijet među ljudima koji tako strogo shvaćaju vrline, u zemlji u kojoj se može osuditi čovjeka na dva sata na stupu sramote zato što je na dan sabata javno zagrlio svoju ženu nakon tromjesečne odsutnosti. Sjećam se da se to dogodilo kapetanu Kembleu. Istina, to je bilo u Bostonu. Ali čini mi se da se ta dva grada, Boston i Salem, natječu u neumoljivoj primjeni božanskog zakona s istom gorljivošću i žestinom s kojom se natječu u savršenstvu gradnje brodova i lovu na bakalar.
Joffrey se smijao i nije osporavao ispravnost njezinih primjedbi.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:03 pm

Anđelika 12 H0046-_L03682107


Priznao je da rad sa stanovnicima Nove Engleske, kad je riječ o gradnji novog broda, kad se zlatnim ili srebrnim novcem kupuje sporne teritorije ili utemeljuje poslovne saveze koji sežu sve do Kine i Indije, pokazuje samo svoje dobre i ugodne strane. Jer, u tom području bolje je imati posla s ljudima koji poštuju svoju riječ i koji rad i uspjeh smatraju dužnošću, a to jamči njihovu ustrajnost i dobro vođenje poslova koje su poduzeli, uz poštivanje rokova.
Ali više no jedanput osjetio se blaženim što ne mora živjeti pod njihovom vladavinom, jer motivi koji su njih doveli u Novi svijet nisu imali ništa zajedničkog s njegovima.
Na to su svi pristali još u početku njihovih poslovnih odnosa, jer inače nikakav odnos ne bi bio moguć među ljudima koji su krstarili obalama Atlantika ili su se na njima nastanili.
Anđelika primijeti da ona nije tako ravnodušna prema osobama koje je sudbina navela na njihov put i da osjeća potrebu razgovarati s njima i razumjeti ih.
Nisu li u tim malenim, a ponekad i uzavrelim, živahnim gradićima u kojima se govori mnoštvo jezika, kao što je New York ili Rhode Island, naišli i na način života i
mišljenja koji se u dobroj mjeri slagao s njihovim vlastitim i koji nije upućivao na vjerske skrajnosti njihovih susjeda u Bostonu i Salemu niti na one koje je zapazila kod prvih utemeljitelja, Pilgrim Fathers, upoznavši starca po imenu Joshua, pisara kod nizozemskog trgovca na rijeci Kennebec.
Stoga Salem nije nasljednik, objasni joj Joffrey, onih očeva hodočasnika s Mayflowera koje nitko nije smatrao ljubaznima ni prosvijetljenima i koje su optužili da su se greškom iskrcali na Cape Codu, već one zbijene skupine puritanskih kongregacionalista koji su devet godina kasnije pristigli na isto mjesto. Vodio ih je neki Endicott koji se nije igrao kompasom i koji je u svojim kovčezima nosio zemljovid Sheffielda i ovlastio ih da osnuju naselje na rtu Nord Massachusettskog zaljeva.
Odabrao je Naumbeag, mjesto koje je ocijenio, kao što kažu njegovi spisi, »ugodnim i plodnim«, te utemeljio Salem, namijenivši mu ulogu sjedišta »Društva iz Massachusettskog zaljeva« koje je autoritativno osnovao.
U nj je bez oklijevanja učlanio i stare zemljovlasnike, od kojih su neki zauzimali visok položaj pod njegovim žezlom. No posljednji doseljenici bili su kalvinisti koji su u Engleskoj zahtijevali »pročišćenje« engleskoga vjerskoga života, zapalog u papistička zastranjenja.
Tako je jačanje njihove vjerske stege postalo zadaćom civilnih vlasti, a pravo glasa bilo je, dakako, ograničeno na članove Crkve. Izgradnja zakonodavstva koje je utemeljilo kreposno društvo nije se mogla povjeriti neodgovornima, neznalicama ni siromasima kao što su »zaduženi«, koji duguju cijenu svog prelaska preko oceana. Građani koji su napustili lagodan život u Engleskoj da ne bi morali odustati od čistoće svoje vjerske doktrine nisu bili spremni tolerirati nikakvo olakšavanje običajne stege. Anđelika ga je slušala i opet se čudila kako dobro poznaje stvari i kako zna razlikovati nijanse tih skupina koje su se naselile duž tog puta koji joj se na početku nije činio tako zanimljivim i raznolikim. Otići će Englezima, bila je mislila, i to je sve. Ali radi se o nečemu posve drukčijem.
I tako je otkrila ne samo burnu povijest pustolova Novoga svijeta, nego i razinu Joffreyeva života o kojoj nije ništa znala i zbog koje je još više cijenila čovjeka kojeg je ljubila: tog čovjeka s tisuću lica, obdarenog poznavanjem ljudi koje se u njemu stapa s mnogim drugim talentima i znanjima, koje privlači prijatelje i saveznike; uvijek je znao razgovarati s njima, slušati ih i ispitivati.
Joffrey joj predloži da ostane na palubi i malo odspava, ali ona odbi ponudu. Trebalo je pripremiti brod za isplovljavanje, zbog čega je posada radila još od zore; s druge strane, nije htjela odbijanjem gostoprimstva uvrijediti domaćine koji su im otvorili vrata svoje kuće.
Sunce više nije grijalo tako žarko; bilo je oko četiri sata popodne kad su stupili na kopno u pratnji uobičajenog voda španjolskih vojnika koji su tvorili osobnu grofovu gardu što je intrigirala i obuzdavala sve ljude koje su sretali. Njihov status plaćenika u službi velikoga francuskoga gospodina već na prvi pogled govorio je o njegovoj nezavisnosti i o tome da svoje bogatstvo duguje samo svojoj nadarenosti i da se nije zavjetovao nijednom vladaru na svijetu. To se sviđalo Novoenglezima, koji su u nekim kolonijama koje su im pripadale učinili sve da budu slobodni od metropole, osobito pošto je kralj Charles II objavio Novi zakon o navigaciji, takozvani Staple Act.
»Kakva nepravda!« - rogoborili su i puritanci iz Massachusettsa i katolici iz Marylanda.
Bilo je lijepo.
Osjećala je da cijelog dana nije micao pogled s nje. Da nije toliko uživala u pažnji koji joj posvećuje, zamjerila bi samoj sebi što je s njim podijelila svoju bezrazložnu uznemirenost.
Usprkos svemu, radovala se što je posljedica njezine slabosti njihova odluka da što prije napuste obale Nove Engleske i otplove u Gouldsboro bez međupristajanja.
Još dok je o tome govorio, bila je sigurna da je odaslao pravi pohod glasnika da bi pronašao Shapleigha i da se obavijestio o medicinskim činjenicama, za svaki slučaj. Ali Anđelika nije imala povjerenja u liječnike, zato što su, iako vješti, vrlo prljavi. Tvrdi ljudi Nove Engleske morali su se suočiti s bolešću kao s vragom. Oči u oči.

Čim stupiše na tlo, slučajno ili proračunatom nakanom sretoše prečasnog Johna Knoxa Matthera koji im je pristupio pokušavši svom strogom licu dati što blaži izraz. Na Vijeću su primijetili da je hitno stigao iz Bostona da bi pomogao. Anđelika ga je dobro poznavala, jer ga je prije dvije godine primila u Gouldsborou, na dojmljivoj gozbi na pješčanoj obali, na kojoj su nazdravljali, okupljeni oko dugačkog stola ispod bijelog platna razapetog na drvenim nogarima, obuzeti onom tako francuskom blaženošću koju su dugovali najboljim vinima iz te zemlje, svi, žilavi izaslanici iz Massachusettsa, skromni franjevci u sivim haljama, francuski hugenoti i bretonski župnici, karipski gusari, časnici britanske kraljevske mornarice, kao i gospoda i naseljenici iz Akadije, Škoti, pa čak i Indijanci.
Ta radosna uspomena zacijelo se krije iza hladnokrvnog lica prečasnog Matthera, jer je odgovorio na osmijeh prepoznavanja koji mu je uputila Anđelika. Njegova gesta gotovo da je nalikovala na namigivanje, a to je značilo da nije zaboravio one iznimne trenutke. Ali, on se sad nalazi na svom propovjedničkom i pastoralnom području te si ne može dopustiti prisjećanje tih izljeva koji mogu biti prihvatljivi samo ako su se zbili pod francuskom egidom, na neutralnom teritoriju koji izmiče svakoj kontroli, koji je takoreći izvan vremena, poput sna.
Predstavio im je svog unuka koji ga je pratio, petnaestogodišnjeg dječaka, krutog i hladnog, ali njegove oči blistale su tajanstvenom vatrom, kao što se i pristoji nasljedniku porodice čiji su članovi uvijek sjedili u Vijeću drevnih svoje zajednice te čiji je djed nosio ime škotskog reformatora Johna Knoxa, Calvinovog prijatelja, koji je uobličio prezbiterijanizam, srodnika puritanizma i kongregacionalizma.
Tko god bi vidio tog mladića, nije mogao dvojiti da on s lakoćom govori i čita grčki, latinski i ponešto hebrejski, kao što je i nužno za sve studente Sveučilišta u Cambridgeu (Massachusetts) koje su već počeli od milja zvati Harvard, prema imenu mecene koji je posvetio dio svog bogatstva da bi podigao, još prije trideset godina, hram duha u toj pustoj zemlji šibanoj oceanskim vjetrovima i strašnim pokoljima, u kojoj drvene kuće oštrih krovova ipak niču kao gljive poslije kiše.
John Knox Matther podsjeti ih da je na jutrošnjem Vijeću povoljno ocijenio nazočnost gospodina de Peyraca.
Samo Francuz može vladati drugim Francuzima - rekao je. - Podmuklost urota koje Nova Francuska kuje protiv nas nadilazi naše poimanje.
On od svog unuka zatraži da mu doda vrećicu u kojoj su se nalazili mnogi spisi, od kojih su neki bili u svicima, zapečaćeni voskom.
Mogu samo s vama govoriti - reče on osvrnuvši se oko sebe i izvadi list koji je držao kao da bi se mogao rasprsnuti, poput barutnog naboja. - Vi ste prvi govorili o isusovcima. Ja nisam htio ustrajati na toj temi da ne bih pojačao uzbuđenost duhova, ali ovdje imam tajni spis koji potvrđuje vaše sumnje. Prije nekoliko godina složio sam sve njegove dijelove. Duhovnik o kojem govorimo, otac... - on pogleda na papir da bi bio siguran u ime koje je izgovorio s nemogućim naglaskom - ...Orgeval, isusovac, hrabro je i nečuveno drsko slao svoje glasnike u naša naselja, špijune pod krinkom vjere. Tako je brže komunicirao s Europom, Francuskom i sjedištem svoga reda, papističkim feudom naših ljutih neprijatelja. Uspjeli smo zarobiti neke od njih i presresti neke poruke. Naježili smo se od njihovog sadržaja. To je apel onih koji izravno izražavaju mišljenje vašega kralja i njegovih ministara da se povede rat
protiv nas i istrijebi nas, čak i onda, a to je podvučeno, »kad su naše zemlje u miru«. Evo, gledajte, ovdje i ovdje!
On im predoči listove koji su zacijelo bili od fine brezine kore, osnovnog papira kojim su se služili izolirani francuski misionari, listove na kojima se moglo pročitati, napisano nemirnim perom, rečenice poput ovih:
Naši Abenakiji opčinjeni su saznanjem da njihov spas ovisi o broju skalpova koje oderu s nevjerničkih glava. To se bolje slaže s njihovim običajima od odricanja. Smatraju da će im duše dospjeti u nebo budu li oslabili neprijatelja čija mržnja na Boga i našega kralja nikad neće ugasnuti...
U drugom svitku, koji je stigao iz Francuske s potpisom ministra Colberta, naslovljenom na isusovačkog predstojnika u Parizu, navodile su se rečenice kojima se otac d'Orgeval i njegova djela u Novoj Francuskoj ovako preporučuju kralju: Svećenik velike vrijednosti, savršeno podoban za potpaljivanje rata protiv Engleza s kojima smo potpisali mir koji sprečava otvoreniju akciju, ali on će naći izlike... Njegova odanost Božjem djelu i kralju učvršćuje nas u našim nakanama. Ako ovako nastavi, Njegovo Veličanstvo će cijeniti njegove pothvate i obilno će poduprijeti misije koje on održava. On (otac d'Orgeval) treba spriječiti svako popuštanje prema Englezima.
Anđelika zapazi da Joffrey krajičkom oka nadzire njezine reakcije. Neprimjetnim znakom ona mu dade do znanja neka se ne brine.
Suprotno onome što je iskusila tog jutra, otkrića zamjenika guvernera Massachusettsa bila su daleko od toga da bi je mogla impresionirati: gotovo da je dobila želju da se nasmije. Jer, on je bio toliko iznad makijavelizma i njegovo ponašanje činilo joj se tako nerazumljivim da ju je nadahnjivao sažaljenjem. Za njih to nije bilo ništa novo: oni su to »morali« znati. Isusovac im je pokazao svoju ratnu zastavu čim su stupili u Novi svijet.
Govoreći, John Knox Matther pomalo ih je odveo drugim smjerom. Savio je svoje svitke i vratio ih u vreću rekavši da o tim pitanjima valja raspravljati drugdje, a ne na tom molu, na danjem svjetlu. On se ispriča Anđeliki i reče da žali što ih je tako zadržao, ali da ga je mučila nestišljiva jeza i najzloslutnija briga kad je shvatio, pročitavši te dokumente, da se predstavnik odurne rimske vjere krije u šumama među crvenokožim poganima, obuzet samo jednom mišlju: uništiti miroljubive doseljenike pristigle u Ameriku s jedinom nakanom i jedinim ciljem da žive, rade i mole se u miru. Ti muškarci i žene morali su napustiti svoju vlastitu domovinu i pobjeći na divlji kontinent kako bi izbjegli progone različitih engleskih vlada, kraljevske i republikanske; prvi su vražji sluge, a drugi su preslabi da bi održavali čistu i nepobjedivu vjeru.
Avaj! Koliko god pokušavao pobjeći, ispravan čovjek nailazi na iskušenja koja ga tjeraju da obnavlja svoju posvećenost. U Americi, to iskušenje bio je isusovac.
Turobnim glasom čitao je: »Strasniji od vuka, od divljeg Indijanca, od okrutne šume, neprijatelj ljudskoga roda kojeg ništa ne može spriječiti: divlji Indijanac kojeg je poučio isusovac!«
Kako bi promijenio smjer razgovora i odmamio ga od njegovih gorkih razmišljanja, Joffrey de Peyrac upita za studij njegovog unuka. Glas Johna Knoxa Matthera, kao i svih djedova, poprimio je svjetlije tonove govoreći kako ga mladi Cotton ispunja potpunim zadovoljstvom, jer je već na harvardskom sveučilištu postigao stupanj magistra i ravan je onima koji mogu prevoditi s latinskoga originalni tekst Staroga i Novoga zavjeta; usto je postao magistar koji može predavati o logici, filozofiji, aritmetici, geometriji i astronomiji.
Prisjetivši se da su Florimond i Cantor dvije godine studirali na Harvardu pod puritanskom stegom, Anđelika osjeti naknadno stvarno divljenje prema svojim sinovima.
Prečasni John Knox Matther i dalje ih je neprimjetno vodio prema gostionici Kod plavog sidra, koju je vodio jedan Francuz.
Odjednom shvativši da ih vodi prema mjestu na lošem glasu, on im objasni da želi poučiti svog unuka kako se dobro držati na takvim mjestima i kako se ponašati prema pijancima koje ondje sretne.
Srećom su ondje sreli Severinu i Honorinu u pratnji njihovih tjelohranitelja Kouassi- Ba i Yanna Le Couenneca. Oni su bili u središtu prijateljskog društva koje se uglavnom sastojalo od Francuza; bio je tu i mladi Nathanael de Rambourg.
Pred srdačnim dočekom koji im je priređen, isprika Johna Knoxa Matthera bila je posve neumjesna. Valjalo je odgoditi lekciju protiv pijanstva. Tu su svi sretno pili đumbirovo pivo u odmjerenim količinama, sve dok se nisu rastali.
Vrativši se u kuću gospođe Cranmer, Anđeliki se činilo da je prokrstarila cijeli grad, pozdravila sve stanovnike i naučila pedeset godina povijesti pionira, pa joj je dan bio ispunjen u potpunosti.
Mnogo je ljudi u tom stanju zamora, rekoše joj u gostionici. Zahvaljujući nesnosnoj vrućini ili pak punom mjesecu, tom otvorenom oku usred noći koje ometa ljudske snove.
Sunce se spuštalo tamnozelenim nebom iza Gallows Hills, lijući narančastu boju oko obzorja. Osvježavajući morski lahor počeo je raspršivati tešku vrućinu. More je bilo modro i šumjelo je.
Indijanci su se neprimjetno vukli po ulicama, poput nepoželjnih stranaca, a ne kao cijenjeni gosti, kao što su u Quebecu i Montrealu. Ljudi ih nisu vidjeli, a to je i bilo bolje za njih u to vrijeme kad su izbjeglice iz Gornjeg Connecticuta pristizale u gomilama, krvavih stopala i s još krvavijim prizorima u svježem pamćenju.
Na rubu trga jedna je skupina ljudi gledala prema moru i živo raspravljala.
Kad su Anđelika i Joffrey došli do njih, objasnili su im da ih je uzbudilo glasanje tuljana koje je dopiralo iz daljine: golemo stado tih znatiželjnih životinja, koje Francuzi zovu morski vukovi, a Englezi seal, sea-calf ili sea-bear, približavalo se obalom, što se već dugo nije vidjelo ni čulo.
Ovaj put je kuća gospođe Cranmer bila krcata, valjda da bi ona zaboravila jutrošnju pustoš. Cijela obitelj i posluga bili su na okupu i svi su govorom potvrđivali da su tu. Za njih je bio spremljen stol na kojem su bili tanjuri od finog porculana, kristalne čaše, posude s bombonima i srebrne zdjele za kompote.
Jamačno je prisutnosti uglađenog lorda Thomasa Cranmera, čovjeka mirne naravi, koji svojim čipkanim ovratnicima izaziva anglikance, trebalo zahvaliti tu vrevu u čast papističkih stranaca. Njegova supruga, lady Cranmer, slala mu je smetene poglede i bilo je jasno da je spremna podnijeti i gore jer je u toj prilici uz svog lijepog plavoriđeg supruga sa šiljastom bradicom, kojeg rijetko viđa, nedvojbeno zato što ga ne privlači ni ona ni njihova kuća u Salemu, gdje ga vlastita djeca zovu »sir« ili
»časni oče« i gledaju ga sa skrušenošću pomiješanom sa strahom.
Gospođa Cranmer imala je lijepo i skladno lice koje bi bilo zavodničko da nije držala usne čvrsto stisnutima. Na njezinu licu, već obilježenom finim borama, očitavala se stalna napetost uzrokovana skrupulama i brigama oko upravljanja gospodarstvom.
Vrpca od čipkanog muslina ovijala je njezinu kestenjastu kosu, ali - nedvojbeno, nakon mnogo oklijevanja - oblikovala ju je tako da se vidi sjaj lijepih naušnica koje joj je darovao suprug i na koje je bila ponosna. Tu crtu koketerije i taštine nadoknađivala je ružnoćom svoje haljine nalik na okove, čiji je steznik davao dojam kao da hoda u zvonu.
Njezin otac, Samuel Wexter, također je bio tu, visoki starac u crnom ogrtaču, s crnom kapicom na sijedoj kosi koja se u ravnini krutog ovratnika stapala s dugom sijedom bradom.
Anđelika je prihvatila nekoliko pralina i šalicu napitka od onih čajnih listova koji se tu pije u tako velikim količinama.
Čudila se što se ne pale svijeće, jer je u blagovaonici postajalo vrlo tamno. Je li to zbog štednje? Noć još nije bila pala. Posljednje zrake sunca iznenada prodriješe kroz prozore raspršujući zlatne odsjaje, plamteći i projicirajući se na zidove, slike i zrcala, otkrivajući dobro navoštene oplate namještaja, ogledajući se u mramornim zidovima predvorja.
Anđelika se povuče što je diskretnije mogla i popnu se u sobu. Kao i tog jutra, ondje osjeti potrebu za stajanjem kraj otvorena prozora. A kad je poželjela prepustiti se apoteozi sna, pojavila se bol, ali ovaj put nije bila oštra i žestoka, već tupa i nejasna, neprijateljska bol koju je svim snagama htjela potisnuti.
Ali bijes ne služi ničemu.
Ostala je nepomična, dopuštajući da se taj odurni predznak razvije, da bi poslije ugasnuo. Znala je da se s tom boli može suočiti samo tako da joj se pokori, da joj se preda radi onoga što dolazi i mora se obaviti, da je tako učini svojom saveznicom.
Anđelika je bila nepomična. Nije se ni pomaknula.
Zeleno nebo ulazilo je u njezine oči, nebo zelenije od prorokovog barjaka, a u njima nije ispisivalo sliku polumjeseca, već sliku mliječnog mjeseca, okruglog poput srebrnjaka.
Zatim je sklopila kapke.
Kocka je bačena! - reče ona. Oh! Bože dragi! Kocka je bačena.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:03 pm


Anđelika 12 H0046-_L03682068



5.
DVA ANĐELA ZA ANĐELIKU
Došli su na svijet noću. Srčanim krikom pozdravili su taj svijet koji su došli osvojiti i koji kao da se začudio začuvši tako slabašna stvorenja koja jedva da su bila veća od dlana muške ruke.
Anđelika je za njih učinila sve što je mogla i sve što je ovisilo o njoj. Donijela ih je na svjetlo dana s najvećom vještinom i brzinom, ne izlažući njihovu slabost pretjeranom naporu. Zatajila je svoju tjeskobu i uznemirenost, hoteći što bolje ispuniti svoju žensku zadaću. No tjeskoba i uznemirenost opet su se pojavile, jer sad njihovo preživljavanje ovisi samo o njihovim vlastitim snagama.
Irska primalja - papistica koju su uspjeli pronaći i uvjeriti je da dođe i pomogne - pregledala ju je i nije joj prešutjela da je očito da se radi o dvostrukoj trudnoći. Vedro je prihvatila posljedice te presude. Borba je bila teška. No valjalo je posvetiti joj se bez krzmanja, kao i svakoj borbi, valjalo je baciti u borbu ono najbolje u sebi. Kroz omaglicu začula je njihov prvi plač. Iscrpljena, pomalo izgubljena. Otklonila je užase trenutka prizvavši Joffreya kojeg je razaznavala kraj uzglavlja i koji je prolazio prstima kroz svoju bujnu, zagasitu kosu Akvitanca, razaznavala je njegovu bijelu košulju od finog platna koju je odjenuo za tu priliku. Raširio ju je svojim nježnim rukama, a ona je u njih blago položila dva mala drhtava tijela. On ih je s beskrajnim oprezom omotao platnom ugrijanim na temperaturu tijela i privio ih uza se, čvrsto ih držeći uz svoje tamno i snažno tijelo, kao što je to učinio prije dvadesetak godina sa svojim prvim sinom, Florimondom.
To je bio stari akvitanski običaj koji je Anđelika već zaboravila: očeva košulja.
Kad dijete napušta sigurnost maternice, tu je očeva košulja, simbol njegove topline, prihvaćanja i zaštite.
To je bilo posljednje što je vidjela dok je bila pri svijesti.
Dugo se nije oporavila od nesvjestice uzrokovane porođajnim bolovima koji su iscrpili svu snagu koju je uložila. Živjela je u svojevrsnoj snovitosti, čula je neke riječi, neke rečenice, zapažala je neke osobe, a druge su se razlijevale i nestajale.
Gdje je Joffrey? Nije ga više vidjela, tražila ga je pogledom, prisjećajući se njega kao utočišta koje je nestalo. Pomislila bi da ga vidi, a on bi opet nestao. Glava joj je bila prazna i nije mogla povezati dvije misli, ali dobro je znala što se događa.
Slabašan plač koji je zaparao tišinu sobe pobudio je golemu tjeskobu u srcu njezina bića. Pogled joj se zaustavi na nejasnim obrisima zipke.
Gospođa Cranmer, nesretna domaćica, spustila se iz tavana s visećom zipkom, svojevrsnom pletenom košaricom podstavljenom jastukom, koja je prešla ocean na Mayfloweru i koja je porodično blago.
Stavila ju je na stol i u nju položila dvoje novorođenčadi koji su u njoj prestali plakati.
Već dva dana oko to dvoje nejakih bića vrti se cijela kuća gospođe Cranmer, a s njima su i misli cijeloga grada i luke.
Rođenje blizanaca nosi mnogostruke predznake... koje su tumačili s oklijevanjem. Povrh toga, radi se o blizancima tih čudnih osobnosti, katolika i Francuza.
Zaspali u kolijevci koja je prihvatila prve puritanske naraštaje u Sjevernoj Americi, novorođenčad je bila u središtu svijeta koji nije bio njihov. Njihova iznimna nejakost ih je odvajala i izbacivala ih iz njega. Nitko se nije usudio govoriti o njima, a u toj tišini Anđelika je shvatila svoju nevoljkost da prihvati proročanstvo o konačnom broju svoje djece.
Zar se mogla zavaravati o mogućnostima preživljavanja tako slabe djece rođene mnogo prije vremena? Tražeći i najmanji povoljan znak, govorila je sebi da bi zagušljiva vrućina koja vlada nad Zaljevom mogla biti njihov spas.
Premda je znala da je ta prvotna snaga prerano rođene novorođenčadi varljiva i prolazna, ipak je u početku bila puna nade dok ih je gledala kako krepko sišu. No potom je njihova snaga počela venuti.
Tišina koja je dopirala iz kolijevke ispunjavala joj je srce tjeskobom bolnijom od njihova plača.
Spuštenih očiju donijeli su ih joj da ih podoji. Znala je da san koji ih je utišao nakon dojenja nije bio san sitosti, nego slabosti. Tonuli su u san i napuštali je, napuštali svijet, udaljavali se...
Govorilo se o tome da im se pribavi dojilja. Ali tko bi htio dojiti katoličku djecu u ovom gradu? Osim toga, nije se radilo o tome: njihova majka imala je mlijeka. Mnogo mlijeka: više no što je potrebno njihovim slabim snagama. Govorilo se o tome da ih se hrani »na bočicu« magaričinim mlijekom, ali nije ga bilo u to doba godine.
Zadovoljili su se ovčjim mlijekom, ali oni su povratili sve što su popili i potom su ga odbijali i puštali da im teče niz vrat.
Anđelika nije znala kojeg su spola njih dvoje i nije uopće mislila na to. Dobro je čula da se oko nje sretno i zadovoljno usklikuje: »Kraljevski izbor! Kraljevski izbor!«, što je značilo da je rodila dječaka i djevojčicu. Dakle, znala je, ali to joj nije odmah došlo do svijesti, a i malo joj je značilo. Za nju su to bila samo dva sićušna tijela, dva malena bića koja su jednom nogom u grobu. Držali su ih u rukama poput vode na dlanu. Htjela je da im odvežu pelene i ustrajala da se to učini. Željela ih je uzeti i priviti uza sebe, gole, kao da su još u njoj.
Ujedinjavala ih je svojevrsna struja koja ih je prožimala poput magičnog svjetla. Ali, sjaj je gasnuo; Anđelika je osjećala kako blijedi iznad nje i crpi njezinu snagu. Na kraju drugog dana pomislila je da će dječačić umrijeti.
Bila je večer. Počeli su paliti svijeće na lijepim svijećnjacima crvenima kao krv, a vani se sa spuštanjem noći rascvjetao raznobojni sjaj. Sumrak se polagano prostirao poput tamnog zlata dok purpurna noć nije zavladala morem.
Anđelika je sjedila na postelji koja to nije bila; bila je izvan prostora i vremena. Držala je golo djetešce u krilu, u naborima plahte; gledala je kako život nestaje s mekanih crta njegova lica koje je grubjelo i poprimalo voštanu boju. Glavica mu je bila okrugla, bez kose, poput slonovače.
Tama je prodirala kroz prozor, koji je bio otvoren da bi se moglo bolje disati; zrak je donosio i bučni ritam valova i dozive morskih vukova.
Kad je izišao mjesec, lavež tuljana se udvostručio, slaveći njegovu pojavu. A kad iz mora izroni dnevna zvijezda i razlije obzorjem sjaj blistavog metala, dječak će biti mrtav.
Još nije dobio ni ime. Možda je bolje da umre bez njega?
Gdje je Joffrey? Pokušavala se prisjetiti. Njegovo ime odjekivalo je njome poput urlika, ali njezin očaj nadjačao je sve, utopivši njezin doziv u uzburkanim valovima. Riječi jednog biblijskog verseta koji je davno čula u pjesmi hugenota na ravnicama Vendeje ili Gatina, u noćima mračnim poput ove, odjekivale su joj u sljepoočicama poput mrtvačkog zvona.
Čovjek rođen od žene, kratkih dana...
Ponavljala je poput žalobnice: kratkih dana... kratkih dana...
Koliko malo dana će živjeti taj mali čovjek kojeg je ona rodila, dragocjeniji od sveg blaga.
Tako sićušan, već je uspio zahvatiti život sve do nestajanja, brisanja, uništenja, jer on je uništavao nju time što joj je uskraćivao svoj novi život.
Nemoj umrijeti! Nemoj umrijeti, mala moja ljubavi!
Pokušala je dozvati pomoć, ali soba je bila prazna, svijet je bio pust.
Bili su sami, majka i dijete, plutajući u jari zlokobne noći, nadomak neobičnog čamca, u krilu polutmine pune svjetlucanja, zrcala i drvenih stupica, baldahinske svile i nabora brokatnih zastora.
Nemoj umrijeti, mala moja ljubavi! Preklinjem te! Nemoj umrijeti! Ako ti umreš, i ja ću umrijeti!
Dječačić odjednom zabaci glavicu, poput ptice slomljena vrata. Ruke mu se opustiše i skliznuše.
Anđelika podignu oči u posljednjoj i ludoj molbi nebu i opazi dva anđela. Jasno ih je razabirala na pragu sobe.
Bili su nejednake visine, ali jednake nestvarne ljepote, blijedih svijetlih lica, osmijeha punog blagosti, koji je zračio njihovom vječnom mladošću. Njihova duga kosa, svjetloplava kod jednoga, a zlatna kod drugoga, u uvojcima im je padala na ramena. No bili su odjeveni u crno.
I ona shvati. Nije se začudila kad je na njihovim grudima umjesto srca ugledala crvenu mrlju, mrlju krvi, krvi iz majčina srca prepuklog od boli.
Bili su to anđeli smrti. Došli su potražiti dijete.
Ona ga privi na grudi, pridržavajući malenu, tešku glavicu. Zastao joj je dah. Gledala je kako anđeli napreduju, a blagost njihovih osmijeha i vedrina njihove pojave spriječila je da krik koji je navirao iz nje ne prijeđe preko njezinih usnica.
Bez opiranja je dopustila da joj uzmu predrago dijete.
Poražena, iscrpljena, promatrala je kako ga polažu pred njom na pokrivač koji su razastrli. To je jamačno njegov pokrov... Mlađi anđeo položi obje ruke na nepomično tijelo, pomiluje ga i obuhvati ga dlanovima. Drugi se također nagnu, a iz njegovih prozirnih, plavih očiju zračila je svjetlost moći. Njihova bujna kosa nalikovala je na zlatne zastore oko djeteta u agoniji.
Ono naglo zadrhta i potom se opusti, zacijelo u smrtnom grču, mašući svojim malenim udovima u svim smjerovima. Njegovo uspavano lice se nabora, kao da želi postati jedna velika usta iz kojih se ote prodoran krik. Istodobno, iz njegovog
sićušnog uda štrcnu mlaz čiste vode, izvora života, nevin, veličanstven u svojoj čistoći.
He is saved!2 - uzviknu jedan od anđela. A drugi se okrenu prema Anđeliki:
Gladan je. Sestro, imaš li mlijeka za njega? O, dakako, ima ga.
Snažno sisanje sićušnih dječačićevih usta blažilo je bol njezinih punih dojki, patnju koja je samo pojačavala bol njezinog izmučenog tijela tijekom dugih sati duševne agonije u kojoj je izgubila svijest o stvarnosti.
Soba se iznenada ispuni obrisima ljudi, pokretnim obrisima, ponajviše ženskim, licima prekrivenim golemim rupčićima, licima koja su jecala - ili se smijala, nije mogla razlučiti - ledenim muškim licima obilježenim svojevrsnim bolom i naporom, pa opet haljinama žena koje su dolazile i odlazile.
I napokon, u toj gužvi, ona ga ugleda. Njega! Visokog, ozbiljnog; nije se mogla sjetiti njegova imena, ali bio je tu, vratio se i sve je bilo dobro. Ohrabrena, ona poželi zaspati, ali naglo poskoči, uplašivši se da je sanjala.
Gdje su anđeli?
Odmaknite se - reče njegov zapovjedni glas.
Jedna ruka ju je pridržavala. I ona ih opet ugleda, nagnute nad kolijevku; promatrala ih je, činilo joj se, beskonačno dugo, sve dok se gomila haljina, čije joj je pravilno kretanje nalik na balet izazivalo mučninu a da nije znala zašto, nije razdvojila svečano i neumoljivo, poput Crvenog mora koje se otvorilo da bi propustilo Hebreje. U međuprostoru ostali su samo anđeli i kolijevka. Anđelika shrvati da poštovanje - ili strah - koji je sledio ta lica pokazuje da nije samo ona ugledala te nebeske izaslanike.
Vedri i blagi, odjeveni u halje boje žalosti, s mrljom krvi umjesto srca, pošli su prema Anđelikinoj postelji. Veći je s velikom nježnošću i oprezom nosio nešto što nije uopće zauzimalo prostor, nije se doimalo ni glomaznim ni teškim.
Uvijek se zaboravlja na djevojčice - reče mlađi anđeo smijući se. - Ali i nju ćemo izliječiti.
Djevojčica se probudila i ispuštala je kratke žalosne krike. Kako je bila krepkija od svoga brata, malo se odupirala, premda ne bi oklijevala slijediti ga u grob.
Duge i prozračne ruke anđela milovale su je i ona se razvedri poput cvijeta koji se otvara, raširi svoje velike tamnoplave, izmučene oči, kao da se smiješi i dražesno zahvaljuje. Nježno je prihvatila dojku i sisala odlučno, strpljivo, umjereno, ustrajna u želji da živi. Njezin brat, još u rukama anđela, spavao je vedrim snom. Obnovljeno rumenilo njegova lica nije bilo tek odraz svijeća na crvenom lusteru.
They live! They suck!3 - čulo se mrmljanje. Bilo je to poput radosnog Zagora, izraz veselja, zapanjenosti i užasa koji je titrao oko postelje.
»Jesam li što popila?« - upita se Anđelika.
Ona osjeti neutoljivu žeđ. Lica su joj se mutila, zvukovi su nestajali i vraćali se s oštrinom praska. Bila je pijana, da, pijana od novopronađene sreće, iznenada osvojene, pijana od pobjede života nad smrću.
Zahvaćala ju je groznica. Ona se prisjeti posljedica one groznice koja bi je ponekad spopadala nakon njezinih mediteranskih avantura. Uvijek bi se razdoblja vrućice smjenjivala s ledenim žmarcima. No, ta vrtoglavica, pomiješana s neizmjernom radošću, uopće nije bila neugodna.
Vidjela je kako se dva anđela naginju nad nju i zapazila da crvena mrlja na grudima nije crvena od krvi: to je tkanina nezgrapno izrezana u obliku slova A i tek na nekoliko mjesta prišivena na crnu tkaninu njihovih halja.
»Od najobičnijeg serža« - procijeni ona i upita ih:

2 Spasen je!
3 Živi su! Sišu!
Jesam li što popila?
No prelijepa lica serafinskih bića ostala su zbunjena. Čula je glas koji kao da je dolazio iz tame, muški glas, njegov glas kako prevodi njezino pitanje na engleski. Dvije svjetlokose glave odlučno su zanijekale. Ne, ništa joj nisu dali da popije.
Ali i tebe je trebalo izliječiti, draga, jadna sestro - reče stariji anđeo s tako nježnim suosjećanjem da je Anđelika opet osjetila slabost.
On joj pod ramena postavi jastuk ispunjen perjem i omotan svježom navlakom od fine tkanine. Ona se osloni na nj, dopuštajući da je preplavi ocean mira i blaženstva. Htjela je otići i napokon sresti glasnike svog djetinjstva koji su joj nekoć obećali
»najljepši život na svijetu«.
No u posljednjem trenutku postala je svjesna onoga što predstavlja na ovom svijetu, što znači bićima koja je vole i poželjela je obećati svima onima, znanima i neznanima koji su je poznavali:
Vratit ću se...
Ljudi u sobi pomisliše da je mrtva i usplahiriše se, ali se potom razvedriše osjetivši njezin isprekidani dah koji je ipak bio znak života, koji je nadimao njezine grudi, kao i užarene mrlje na njezinim jabučicama. Izašli su jedan po jedan, kao da žale.
U dubini noći, mjesec se nadnosio nad Massachusettski zaljev i obasjavao obzorje srebrnastom crtom koja je razdvajala nebo od zemlje, a Dijana, zvijezda večernjica, božica starih svjetova koja daje plodnost i rodnost, sijala je pregršti titravih krijesnica na valove koji su oplakivali obalu.
Tuljani su došli i bacakali se u vodi - cijelo krdo morskih vukova okupanih u brončanoj mjesečini igralo se između oštrih hridi, ne plašeći se ljudi ni one crne ljuljajuće mreže jarbolja koje je strmilo uvis s brodova usidrenih u luci.
Njihovo hrapavo tuljenje pojačalo se kad su iznenada zajedno podignuli svoje okrugle njuške i glatke glave, bez ušiju, te zaurlali na crne oblake koji su plovili nebom i zastirali mjesečinu.
Salemljani su slušali.
Mnogi od njih mislili su, ali se nisu usuđivali izreći, da su morski vukovi, koji su već nekoliko desetljeća plašljivi i bježe od ljudi, izišli na obalu te noći samo zato da bi slavili otajstveni događaj koji se i taj put dogodio u kući gospođe Cranmer - ona se stalno bavi tim stvarima! - događaj čije nedokučive i možda razorne kozmičke rezonance imaju veliku važnost; bilo je posve prirodno, iako neugodno, što se boje onoga što predstavlja rođenje papističkih, francuskih blizanaca u njihovu novoengleskom gradu izabranom od Gospoda.
»O, Bože! Zaštiti nečiste duhove onih čije je rođenje obilježeno krvlju janjeta!«
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:05 pm


Anđelika 12 H0046-_L03682024


6.
DELIRIJ IZMEĐU ŽIVOTA I SMRTI KVEKERKE RUTH I NAOMI
Svjetlost se pojačavala.
Rumenilo zore, poput daha prvih sunčevih zraka, privlačilo ju je svojom sve sjajnijom i bjeljom svjetlošću, sve prostranijom, nalik na put bez kraja. I ona se rastapala, isparavala poput rumenila zore, osjećala je bit i kvintesenciju, nalik na miris koji nestaje i drhti, istodobno vidljiv i nevidjiv. Uzbuđena, htjela je poći. Onamo gdje nema ni bola ni straha.
Ali, vrati je ujed obećanja i prekinu vječni put, upitavši je:
Hoće li on poći sa mnom?
Ona ostade nepomična, ispružena, razdirana neizmjernom nostalgijom koja ju je mučila gore od svih zemaljskih muka.
Ne. Još ne! Valja ostati na ovom svijetu. Njezina savjest borila se protiv njezine želje.
Neću... Ne mogu! Ne mogu... ostaviti ga samog.
Svjetlost ugasnu. Obuze je tromost i pritisnu je do gušenja, a vrela krv utjera joj u vene vatru razbuktale groznice od koje je počela drhtati i cvokotati zubima.
Malteški vitez u crvenoj ratnoj tunici umirao je pod kišom bačenoga kamenja. Jedan kamen pogodio ga je u grudi i oborio ga na zemlju i doskora je iz gomile kamenja virila samo njegova ruka zgrčenih prstiju.
Zašto joj je doviknuo u trenutku kad je bio izručen bijesu muslimanske rulje:
»Darovao sam vam vaš prvi poljubac!«?
Bilo je to ludilo, smućenost. Njome je vladala okrutna zabluda. Tad je bila u Alžiru i u njoj je živio samo san da pronađe onoga koga je tražila, svoju izgubljenu ljubav: Joffreya!
Uzalud je bila prešla pustinje i mora. Opet je bila zarobljenica. Zarobljenica Osmana Ferađija, čija je crna ruka držala njezinu dok je groznica u njoj plamtjela poput ognja. Čula je svoj vlastiti dah, isprekidan i sipljiv, kako šišti između njezinih sasušenih usana. Bila je blizu smrti. »Ne. Ne. Boriti se i pobijediti. Moram mu to učiniti. Jer, čak i ako ga nisam našla, ne mogu... ne mogu ga ostaviti samog! Potrebna sam mu. On traži da preživim. On, najjači i najslobodniji muškarac. Vidio me je i ja sam usađena u njegovo srce. Rekao mi je to. Ne mogu mu nanijeti taj udarac. Drugi su mu ih zadali i previše. I zato ne želim otići onamo gdje su sve groznice utihnule. Ne valja umrijeti. Valja izbjeći harem...«
»Colin će doći. On će ukloniti Osmana Ferađija. To se već dogodilo. Odvest će me na putove slobode, u Ceutu, gdje će me u kraljevo ime dočekati gospodin de Breteuil. Coline, Coline, oprosti mi.«
»Dakle, on se ne računa. Jer bi to iznosilo sedam, a ne šest. A Voisinka, čarobnica, rekla je: šest. On se ne računa u mojoj sudbini. Nimalo! Dašak! Šuti, to je tajna. Jer«, reče stroga žena nadnoseći se nad uzglavlje, »svi ti uvojci koji strše ispod njezina šeširića... draga moja damo, vjerujte mi, ne treba ni za čim žaliti... Djeca samo kompliciraju život. Ako ih ne volite, smetaju vam. Ako ih volite, čine vas slabim...«
»Coline, Coline, oprosti mi! Povedi me. Pohitajmo! Željela bih se oviti koprenom, da povjeruju da sam pobjegla odavde.«
»Gdje je on?«
Unatoč njezinu pozivu, nije došao. Čudnovate spodobe nagnute nad njom pokušavale su ovladati njome, paralizirati je. Borila se da im pobjegne i otrči.
Oštar dječji krik zario joj se u čelo usred iscrpljujućeg meteža fantoma oko nje, glas malene uplašene djevojčice koja zove majku, glas koji je prepoznala: Honorina. Honorina koju je zaboravila, koju je napustila, Honorina koju su kraljevi zmajevi htjeli baciti u vatru i nabosti na koplja.
Vidjela je kako je bacaju, vidjela je njezinu kosu crvenu poput kose grozovitog Montadoura, crvenu poput njihovih zlokobnih crvenih kapica kraljevih draguna, čiji su se repići poput isplaženih jezika vitlali oko odurnih gubica obuzetih okrutnim užitkom klanja jednog djeteta bačenog kroz prozor dvorca u plamenu.
Ispustila je strašan krik, krik agonije.
Iznenada nastupi tišina i ona se nađe u sobi, u kući gospođe Cranmer.
Ona je u Salemu, malenom američkom gradu čije ime znači »mir«, a čiji stanovnici mira nikada ne nalaze.
Vrlo je dobro prepoznavala sobu i čudila se što je vidi iz neobičnog i doista zabavnog kuta. Jer, vidjela je sve, kao da poznaje sastav balkona na gornjem katu.
Ležaj u kutu, škrinja, komoda, stolić, naslonjač, zrcalo, tapiserija, vreva ljudi koji ulaze, nasrću jedni na druge, uvijaju jedni drugima ruke, dozivaju se i viču. No taj nezgrapni balet u ugodnoj tišini nije joj smetao jer je otkrivala smisao u njemu, sve dok nije primijetila da se čini da se ustrojava u spiralu koja se vrti oko dviju točaka: ležaja na kojem se nazirala ispružena žena i središnjeg stola na kojem je bila svojevrsna zdjela iz koje su virile dvije glavice.
Dvije ruže u vazi.
Osjetila je kako je osjećaj odgovornosti spaja s tim sićušnim izdancima, tim crvenim krhkim glavicama, tako slatkim, usamljenim i dalekim.
»Siroti mališani«, pomisli ona, »ne mogu vas ostaviti«.
Pokrenuvši se da bi im se približila, ona prekinu tišinu i nađe se u kakofoniji glasnih i praskavih zvukova, munja i gromova koji su probijali tamu ispunjenu zastorima kiše koja je padala poput sjekira.
Srce joj je drhtalo od radosti. Ugledala ga je kako velikim koracima kroči kroz koprenu kiše koja je natapala njegov ogrtač. Dakle, nije sanjala! Dobro je znala da će ga opet pronaći i da će zajedno otputovati u Wapassou, šibani kišnim vodopadima. Dozivala ga je u oluji.
»Ovdje sam! Ovdje sam!«
On je i dalje koračao; činilo se da je ne čuje. Vidjela je njegovo ispaćeno lice kojemu kao da je kiša podarila suze. Bila je to halucinantna scena, jer kao da je u svjetlu zublji koje su zbog kiše davale više dima nego svjetlosti razaznavala cijeli predio: Indijance u sjeni s tobolcima za strijele, Joffreyeve Španjolce ljeskavih oklopa, a spodoba sa šiljastim šeširom i s kremenjačom na leđima bio je Shapleigh kojeg je toliko očekivala. Ali tko je taj Shapleigh? »Zacijelo sam bolesna, ili pak sanjam.« Bilo joj je neugodno. Tako duboka tama nije bila prirodna. No to nije bio san, jer je sve dobro čula. Čula je kišu koja je udarala po krovu. Kišu, šumove, brujanje... Bijela debela noga tustog bedra s okruglom izbočinom koljena i jakom potkoljenicom koja je završavala malenim zdepastim stopalom postavi se pred nju poput groznog blijedog crva...
»Ovaj put sam u paklu«, pomisli ona. Grčevite kretnje nejasnih stvorenja koja su se borila u tmini nalikovale su joj na kopulacije demona i prokletih koje joj je majka Saint-Hubert u samostanu u Poitiersu pokazala u velikoj knjizi pod naslovom Božanska komedija pjesnika Dantea Alighierija, čije su gravure, koje su prikazivale
»krugove pakla«, stvarale noćne more »velikim ljudima« koje je htjela »opomenuti«. No u ovom paklu demoni i anđeli govore engleski. Jer, kad su se umirili drhtaji te bijele noge, začuo je glas koji reče na engleskom:
Izgubljena sam! A i vi, Harry Boyd.
Tako se činilo da pakao obuhvaća samo taj preplašeni par, a ostali oblici koje je nazirala mogli su biti tek krave što se odmaraju u štali ili ovce u toru. Izmorena ludostima, Anđelika pomisli da, ako želi okončati tu zlokobnu apsurdnost koja ju je preplavljivala tolikim čudnim prikazama, mora otvoriti oči, svladati kapke koji su se dizali s bolom, pa posveti svu snagu toj teškoj vježbi, jer su joj kapci bili olovni, zalijepljeni, zauvijek zatvoreni. No napokon procuri malo svjetlosti. Ona polagano otvori oči, prepozna pokrov iznad kreveta, ptice od prošivene svile koje su pohodile njezine patnje i njezin delirij.
Krevet osvijetli svjetlo blago poput meda u obojenoj staklenci. Glazbene note... To je bila kiša koja je zvučno odzvanjala.
Ona beskrajnim naporom okrenu glavu da ne mora gledati ptice koje je već počinjala vidjeti kako mašu krilima i spremaju se za uzlet, te uz uzglavlje ugleda anđele, ovaj put same, kako bdiju nad njom. Nije se začudila. Poslije pakla - raj. Ali raj nije nebo, javi se njezin omagljeni um koji nikad nije bio trom i uvijek je zahtijevao svoja prava.
Raj je uvijek zemaljski. Kao i pakao, uostalom. Raj je sreća na zemlji koja se postiže tajnim prijenosom beskrajne sreće. Gledajući ta dva lijepa stvorenja kako se drže jedno za drugo i stapaju svoju plavu kosu u grču prijanjanja koji je približavao njihove umorne glavice, ona shvati da je primila poruku, beskrajno malen djelić onoga što je vjerovala da je nazrijela uspinjući se prema beskrajnom svjetlu.
U tom trenutku nebeski izaslanici se pogledaše. Jasnoća koja je zračila iz njihovih svijetlih očiju stapala se u uzbuđen izraz zanesenog priznanja i ona je po njihovim licima osvijetljenima zlatilom svjetiljke, tako blizu jedno drugom, znala da njihove usne ne priznaju prokletstvo tijela i često se sjedinjuju.
Slovo »A« na njihovim grudima, zračilo je jarkim grimizom i poprimilo je goleme razmjere; crvenim fosforom ispisa se riječ LJUBAV.
»Tako, dakle«, pomisli ona. »To je ta nova zapovijed. Nisam bila razumjela: ljubav.« Ispisana blještavim slovima, uzdizala se blistava i zanosna istina koju su dosad poricali, izopačavali, krivo shvaćali.
Iznad tijela
Ali tijelom samim Božji osmijeh.
Probudila se!
Osvijestila se.
Anđeli su šaputali, i dalje na engleskom.
Voljena sestro, prepoznaješ li nas?
Začudila se tom tikanju kojim su joj se obratili, jer se na engleskom govori samo Bogu.
Nagnuli su se nad nju i njezina ruka dotaknu njihovu dugu kosu. Dakle, doista postoje. I učinili su je skrovištem velike tajne.
One izmijeniše poglede pune pobjedničke radosti.
Oživjela je!
Valja pozvati crnog čovjeka.
Opet - crni čovjek! Hoće li se vratiti u ponore mračnih ludosti? Bilo joj je dosta delirija i prelazaka iz jednog transa u drugi.
Ona se izmaknu i utonu u san kao u majčino krilo.
Ovaj put je znala da je to zdrav san, pravi, ljudski san, dubok i okrepljujući. Buka kola probijala joj je glavu.
Valjalo je zaustaviti prolaske tih konja koji udaraju teškim kopitima. Spavala je tako dobro i tako dugo.
Treba je probuditi.
Ljubavi moja, treba se probuditi...
Probudi se, malena! Pustinja je daleko. Mi smo u Salemu.
Glasovi se stopiše i ponavljahu: »Salem, Salem, Salem. Mi smo u Salemu, u Novoj Engleskoj. Probudite se!«
Nije im htjela proturječiti niti razočarati ih. Otvorila je oči i zadrhtala, jer je njezin pogled, naviknut na blistavilo jarkoga sunca, pao na crnca u turbanu i na bradato lice diva: Colin Paturel, kralj robova u Miquenezu u kraljevini Maroko.
Colin! Colin Paturel!
Gledala ga je s toliko straha, obamrla od pomisli da je opet postala žrtvom halucinacija, da je Joffrey de Peyrac blago rekao:
Najdraža, zar se ne sjećate da nam se Colin pridružio u Americi i da je sad guverner Gouldsboroa?
Bio je na drugoj strani postelje; ona prepozna njegovo drago lice i napokon se umiri. Potom bez razmišljanja podignu ruku i uredi mu loše svezanu čipku na košulji.
On se nasmiješi.
Nakraju joj je bilo drago što je u Salemu. Mir na zemlji ljudima dobre volje. A soba ih je puna. Na jarkom sunčevu svjetlu - tog dana bilo je vrlo lijepo vrijeme - razaznavala je crnčića, dva puritanska šiljata šešira, Indijanca dugih perčina, prelijepu malu Indijanku, francuskog vojnika u plavom redengotu, Adhemara, pa mnogo žena u plavim, crnim i smeđim suknjama s bijelim ovratnicima i kapicama. Među njima bile su tri ili četiri mlade djevojke koje su sjedile pred prozorom s naborima tkanina i šile, šile, kao da njihovo sudjelovanje na balu princa na bijelome konju ovisi o njihovoj marljivosti.
A... Honorina? Honorina!
Ovdje sam - poviknu oštri i tanki glasić. Honorinina glava pomoli se u podnožju kreveta, poput vražićka, raščupane kose, izišavši iz sobe u kojoj je morala provesti mnogo sati.
- A...
Njezino premoreno srce zadrhta od tjeskobnog prisjećanja... dviju ruža u vazi.
A... A blizanci?
Dobro su.
Majčinske brige probudiše se i obuzeše njezinu svijest. Nahraniti ih? Ima li mlijeka? Od groznice je moglo presahnuti ili postati loše za njih.
Naslutivši njezinu tjeskobu, svi joj počeše objašnjavati, objašnjavati joj i uvjeravati je, a tad svi odjednom zašutješe, ne hoteći je zaglušiti bukom svojih združenih glasova.
Nakraju su svi došli do riječi i oprezno je obavijestili o stanju. Da, mlijeko joj je presahnulo, a i dobro je što je tako, jer je groznica mlijekom mogla prijeći na one koji su ga sisali... O, sveta Djevice!
Ne, djeca nisu zbog toga patila. Našli su im dobre dojilje. Jedna od njih je Adhemarova žena, krepka Yolande koja ima dojenče od šest mjeseci. Druga je Shapleighova snaha.
Shapleighova snaha?
Polako su joj sve objasnili. Nisu je htjeli umarati; htjeli su da se samo odmara i prikuplja snage. Događaji su se postavljali na svoja mjesta. Željela je znati kako je Shapleigh... I odakle crnčić?
No bila je odviše umorna.
Htjela bih vidjeti sunce - reče ona.
Dvije snažne ruke - Joffreyeva s jedne strane, a Colinova s druge - pomogle su joj da se uspravi i osloni na jastuke. Svi se odmaknuše da bi mogla vidjeti sunčevu svjetlost koja je tekla kroz veliki otvoren prozor. A ono zlatno zrcaljenje u daljini - to je more.
Čuvala je uspomenu na uzvišeno iskušenje koje je pretrpjela na putu prema beskrajnoj svjetlosti. Uspomena na taj doživljaj gasnula je... Bila je u dubini duše poput zrna nostalgije.
Zauzvrat je dobila život među bićima koja voli i koja se okupljaju oko nje, obasipaju je svojom toplom privrženošću, svojom ljubavlju i nježnošću, svojom radošću što je vide živu i nasmiješenu. Znala je da je najsretnija žena na svijetu.
Teška vrućina ustupila je mjesto zaglušujućoj buri. One noći kad je Anđelika zamalo umrla, vjetrovi, munje, gromovi i kiša koja je šibala vladali su nebom i zemljom. Kad je došla k sebi, postojala je samo kiša što je šarala vodu u sidrištu, preplavljivala otoke, pretvarala ulice u crvene bujice, tekla preko kosih krovova.
V kad se nevrijeme smirilo, taj koncert tisuća kaskada još je dugo trajao, ispunjavajući tišinu okolice zajedno s ptičjim pjevom sve dok se nije pretvorio u sinkopirani ritam padajućih kapljica koji je polako bivao sve tiši. I pomolio se grad, svjež, gizdav, blistav, pun sunčevih odsjaja kojima je blistalo voće na stablima, stakleni prozori i keramički ukrasi na pročeljima kuća.
To je trajalo tri dana. Pravi potop za koji se vjerovalo da je bio predodređen da prati pogreb lijepe strankinje i njezine dječice, koji su oživjeli, kako se napominjalo, u trenutku kad je sunce obnovilo svoju vladavinu nad danom. Vrućina se odmah vratila, ali lakše se disalo.
Anđelika je teško uspijevala izbjeći nesvjesticu i slabost u koju je utonula na početku one močvarne groznice čijim klicama se zarazila na Sredozemlju i koje su oživjele, potaknute porođajnim tegobama.
I dalje je plutala na valovima, tonula u san nalik na smrt, budila se u uvjerenju da je proteklo beskrajno mnogo vremena i da nikad, nikad neće otići iz Salema niti stići u Wapassou.
Joffrey de Peyrac ohrabrivao ju je, govorio joj da još nije ni kraj ljeta te da će biti na nogama za manje od deset dana; u svakom slučaju, bit će spremna za putovanje na Dugi, gdje će se moći dokraja oporaviti. Uvjeravao ju je da će mnogo prije dolaska zime stići u Wapassou sa svojim malim princem i princezom, a da zbog toga neće morati preskočiti boravak u Gouldsborou.
Ali Anđelika je izgubila pojam o vremenu. Za nju su minute bile sati, sati su bili dani, a dani tjedni.
Elie Kempton za nju je vodio jedan od svojih almanaha koje je prodavao uzduž rijeka i obala, da bi joj dokazao da su prošla tek dva dana otkad joj se vratila svijest. Ali ona se odmah zbunila plesom listova čija su joj se slova i slike mutile pred očima i stvarale joj vrtoglavicu.
Što radi pokućarac iz Connecticuta? Dakako, ovdje je! A zašto ne bi bio? Još davno je predvidio da će se naći u Salemu u isto vrijeme kao i flota gospodina de Peyraca. A crnčić kojeg je opazila u magli nije nitko drugi no njegov mali pomoćnik Timothy. A mister Willoaghby? Of course, mister Willoaghby također je u Salemu. U dobrom zdravlju i raspoloženju. Ali, dovesti ga u kuću lady Cranmer bilo bi preveliko iskušenje za ljubaznu domaćicu.
U prvim trenucima svijesti shvatila je da pridaje pretjeranu važnost i najmanjim potankostima odjeće onih koji su se naginjali nad nju. Prepoznavala ih je, ali njezina misao nije mogla nadići površne dojmove koje bi stvarala odvezana vrpca, bijeli ovratnik, sjajne orukvice ili pak tekstura i boja neke tkanine. Kao kod djece, njezin pogled je gledao izravno, pokušavajući razumjeti, pokušavajući duhom zamijeniti nered mnogostrukosti i raznolikosti materijalnih stvari.
Kao što ju je privukla crvena mrlja na odjeći anđela i kao što ju je ono slovo »A« potaknulo da u deliriju zapjeva »ljubav, ljubav«, tako joj se i najmanji predmet, rubac ili vrpca, činio prožetim vlastitim životom i osjećala je potrebu da ga dotakne i postavi na njegovo mjesto, kao da ga umiruje i povlađuje njegovom tromom značaju.
Zato je, kad se Joffrey de Peyrac nagnuo nad nju, nesvjesno pružila svoje prozračne ruke i popravila čvor čipke na košulji, izravnala ovratnik redengota, što je bila gesta nježne supruge koja se brine za izgled svoga supruga, ali to ne bi nikad učinila da je bila svjesna. On bi uvijek zadovoljio mjerila svoje okoline i poput svakog vojskovođe koji pazi da se na zapovjedničkom mjestu pojavi savršena držanja i pojave, on se uz pomoć sobara odijevao bez greške, a od svojih ljudi tražio je isto.
No ipak nije bilo čudno što se tijekom ove bitke prepustio stanovitoj neurednosti; Anđelikina gesta izmamila mu je osmijeh, jer premda ga nije mogla urediti, bila je čarobna i nježna i značila je da se vraća iz mrtvih.
Osjećajući naboranost čipke pod prstima, pomaknula je ruku i pomilovala njegovo rame: bilo joj je kao da je dotaknula zemlju i spustila se iz etera napučenog prikazama.
Taj osmijeh bio je njegov osmijeh. Tijekom cijelog tog »putovanja« bojala se da više nikad neće vidjeti taj osmijeh i ta zabrinutost bila je sićušni crni zametak u grudima
rajske svjetlosti; žal za tim osmijehom i osjetljivim, pomalo maurskim usnama naveo ju je da se upita hoće li poći s njom. Podlegla je snazi njegova šarma koji ju je vratio, zbog kojeg je napustila put svjetlosti i pridružila se osobama iz svoga života. A sada, kad je stupila u zemaljski svijet, valja joj pronaći »svjetionik«, kao i moreplovcima.
Zakoračila je u stvarnost. Učinila je to vrlo brzo, ali na način koji joj se činio smušenim i polaganim.
Bila je zabrinuta i neprestano se bojala da će »pretraživati polje«. Morala je povezati događaje i vizije koje je doživjela u maglama i nesvjesticama groznice kad je njezin duh bio iscrpljen blizinom smrti; morala je postaviti ljude i stvari na njihova mjesta. To nije bilo lako, jer cijeli svijet zapravo je bio okrenut naopako zbog žalobnih dana, kao da je potres pogodio grad. Osjećala je turobno raspoloženje; kao da su se svi u tim dramatičnim trenucima okrenuli sami sebi i oporavljali se daleko od tuđih pogleda, ne želeći izaći na svjetlo dana.
Je li ona tome kriva? Što je govorila u deliriju?
Dvije uspravne žene sa strogim bijelim kapicama, koje je vidjela kako ulaze i izlaze, ali nije dobro razlikovala jednu od druge - jedna je nosila nekakav štap - bile su joj izvor smućenosti.
Netko joj je ispričao kako su čim su ušle u sobu objavile da kolijevka nije na dobru mjestu, a ni postelja bolesnice, jer na tim mjestima na njih djeluju štetni valovi koje emitiraju podzemne žile.
Pazite na mačka!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:05 pm


Anđelika 12 H0046-_L03026705

Čim su pomaknuli kolijevku, mačak je sjeo na isto mjesto gdje je dotad bila kolijevka, što je bio dokaz onoga što su najavile, jer se govorilo da mačke, nasuprot ljudima, upravo traže nevidljive pukotine zemaljske kore da bi se napajale telurskim silama.
A kuća?
Ni sama kuća nije na dobru mjestu. Spalite je! - rekoše one. Gospodin Mačak je potom sjedio na različitim mjestima, a oni su žurno pomicali namještaj, prvo krevete, potom stolove, pa ormare; odatle i buka koju je Anđelika čula u svom drijemežu i koja joj je bubnjala u glavi.
Ni sama kuća nije na dobru mjestu - kategorično je ponavljala jedna od žena u bijelim kapicama, slijedeći onu koja je držala čarobnjački štap; nju je pak slijedio mačak.
Spalite je, spalite je!
To su kvekerske čarobnice - prošapta gospođa Cranmer nagnuvši se nad Anđeliku.
Samo nam zadaju brige.
Anđelika je gledala ravno u nju, začuđena njezinim izgledom. Teško ju je prepoznavala, a ponekad je uopće nije prepoznavala, pa se pitala tko je ta žena koja krivi lice, nemirnih usana, siva lica, razrogačenih očiju, raširenih zjenica, žena koja se neuredne kose naginjala nad nju.
Ne razumijem - reče ona - zašto ih konzistorij nije još prognao iz grada! Ali zašto me tako gledate?
Gospođo, je li u Londonu u modi da dame nose samo jednu naušnicu? Gospođa Cranmer naglo podignu ruku prema usnoj resici.
Oh! Bože! Zaboravila sam staviti drugu. Ne znam više gdje mi je glava. Smetaju me stoput na dan, čak i kad sam u toaletu. Kako ne bih bila smušena!
I ona ode, uzdišući.
Anđelika ju je htjela zbuniti. Predbacivala si je što je ne zanimaju riječi koje joj upućuju kao da je nekakav odjevni predmet. No to joj je pomoglo da sudjeluje u životu, iako je gotovo odmah zaboravljala sve što su joj govorili. Imala je pitanja koja se nije usuđivala postaviti, bojala se da će je opet svladati groznica. Pitala se
kamo su nestali anđeli duge plave kose: njihova odsutnost rastuživala ju je. O tome nije ni sanjala! Ipak, jedno je sigurno: oni su došli i djeca su ostala živa.
Prepoznala je crveno slovo »A« ušiveno u njihovu odjeću upravo kad su se dvije žene u bijelim kapicama, kojih se gospođa Cranmer tako bojala, nagnule nad nju sa svojim serafinskim osmijesima, želeći je izliječiti i premjestiti njezinu postelju.
Ali gdje vam je kosa? - uzviknu ona.
Ispod kapice - odgovoriše one smijući se. - Bilo je vremena. Gospođa Cranmer napravila je cijelu dramu, ali mi smo već bile u postelji kad je došao po nas da spasimo dijete. Imale smo tek toliko vremena da se odjenemo i pođemo s njom, raspuštene kose. Dva dana nismo se mogle odvojiti od vašega uzglavlja i vaše djece.
Tko je došao po vas?
Crni čovjek.
Anđelikin duh opet zadrhta. Crni čovjek! Isusovac! Opet ta mitska slika propovjednika! Ona se prisjeti da su u Novoj Engleskoj; premda u Novoj Francuskoj preobraćeni Indijanci često nazivaju duhovnike Družbe Isusove »crnim odorama«, malo je vjerojatno da ih ima u okolici Salema, gdje ih smatraju zlim poput Sotone. Osim toga, puritanci katkad samog Sotonu nazivaju Crni Čovjek. Shapleigh je to nagovijestio kad ga je prvi put srela s njegovom kremenjačom u šumi. Moglo se pitati nije li to vjerovanje, koje je čvrsto ukorijenjeno u duhovima i koje teolozi podupiru mnogim navodima, rođeno u strahu koji je u prvim naseljenicima, bačenim na neprijateljsku i nepoznatu obalu, izazivala golema, beskrajna prašuma napučena divljim zvijerima i poganima. I moglo ih se razumjeti.
Jer, i više nego zlokobno more koje su uspješno prebrodili, šuma je bila njihov neprijatelj, šuma se suprotstavljala njihovu pionirskom napretku, njihovoj želji da pripitome zemlju hraniteljicu; zid stabala uzdizao se nad ono malo obradive zemlje koju su s mukom iskrčili. Ona se širila na račun šume, nedvojbeno, ali šuma, puna demona, bila je beskrajna. I tako se utvrdilo da Crni Čovjek nastava prašumu, okupljajući pod svojim žezlom poganska stvorenja koja su mu podređena. Ako bi ga ikada sreo usamljen putnik pristigao iz Staroga svijeta, ta crna prikaza bi mu pružila debelu i tešku knjigu sa zahrđalom bravom i metalnim vrškom iz kojega je virilo pero.
Napiši svoje ime - rekao bi Sotona.
Kojom tintom?
Svojom krvlju.
A ako odbijem?
Đavao bi urlikao, udarao sugovornika u prsa i utisnuo mu magični crveni znak. Potom bi naredio:
Odmah potpiši! Jer, već si obilježen paklom.
Tako su stotine i tisuće zakašnjelih putnika, posvećenih vjerskom jačanju svoje zajednice, bili obilježeni Sotoninim znakom, pogotovo u prvo vrijeme, jer se sada iskusni vjernici ponašaju mnogo opreznije. Da bi stalno imali na umu zdrav strah od Sotone, jer Sotona uvijek vreba na nedisciplinu ili tvrdoglavost, kreposni puritanci uobičajili su da krivci nose sjajna slova u slučaju osobito odurnih skandala koji ipak ne zahtijevaju smrtnu kaznu; ona se izvršavala samo nad ubojicama i počiniteljima zločina na području čarobnjaštva.
I što kažete, tko je došao potražiti vas da spasite dijete? - upita ona još jednom nakon duge, zamišljene stanke koju su dvije kvekerice spretno iskoristile da bi joj skinule košulju, okupale je od glave do pete u mirisnoj vodi, obrisale je, odjenule je u svježe rublje, promijenile plahte na postelji i jastučnice.
Dok ih je tako izbliza gledala, uočavala je glatkoću i svježinu njihove kože, ljepotu njihovih mladih lica, shvatila je zašto ih nije prepoznala kao one dvije žene kojih se
bojala gospođa Cranmer i koje je ona vidjela kao anđele. Bile su tako mlade: prva, visoka i vitka, imala je dvadeset pet godina, a druga jedva da je bila odrasla.
Na njezino pitanje one izmijeniše nestašne poglede zločestih djevojčica, a potom starija progovori:
Oprostite nam, sestro, što smo se usudile nazvati ga Crnim Čovjekom. Znamo da on u sebi nema ništa đavoljega. No tako smo ga nazvale prvih godina kad je dolazio u Salem. Nosio je tamnu odjeću, a imao je crne oči i kosu, pa smo ga se pomalo bojale. No poslije smo ga upoznale, pa kad nas je potražio, pošle smo za njim.
Ali tko je to? - ustrajala je Anđelika, uznemirena pomišlju da još ne shvaća dobro, da joj je duh još smeten ili da je izgubila pamćenje.
Pa on, francuski gusar iz Gouldsboroa. Zar govore o Joffreyu?
Zar je Joffrey i dalje francuski gusar u očima stanovnika Massachusettsa? I zar je on otišao potražiti... anđele?
Zaspala je tako naglo i tako duboko da, probudivši se, nije mogla vjerovati da je još isti dan i da nije spavala ni pun sat.
Gospođa Cranmer opet je bila tu, našavši svoju drugu naušnicu, a Anđelika ne samo da ju je prepoznala nego se i obradovala što je vidi, jer su joj u međuvremenu postali jasni događaji koji su se odvili tijekom dana njezine nesvijesti, a to može zahvaliti gospođi Cranmer. Pojavljivala se i nestajala, ali Anđelika je imala dojam da je neprestano uz njezino uzglavlje ili u prostoru između zida i kreveta, a donekle je tako i bilo, jer je sirota gospođa Cranmer, uznemirena onim što se događalo u njezinoj kući, svjesna da ne može ništa učiniti i da je se ne sluša, tražila utočište kod Anđelike, osjećajući da je ona sluša, usprkos svojoj slabosti. Engleskinja se nadala da će se grofica de Peyrac založiti za nju kad se upozna s nekim stvarima. Uz njezinu pomoć Anđeliki je postalo jasnije tko su žene koje je i dalje zvala anđelima. Tri puta su razgovarale o njima, ali njihova priča bila je tako dugačka i tako čudna da se Anđeliki činilo da ju je slušala danima i noćima, poput beskrajne orijentalne skaske. Gospođa Cranmer vratila se daleko u prošlost i govorila joj o malenoj skupini
»kvekera« koji su prije deset godina došli tražiti utočište u Salemu jer je većina njih u Bostonu pretrpjela osude na tamnicu i bičevanje.
Prihvatili su ih da bi se suprotstavili bostonskom guverneru Wintropu, a ne zbog tolerancije prema članovima jedne nepoznate sekte koju teolozi iz Massachusettsa smatraju opasnom. No bili su malobrojni i obećavali su da će se držati postrani i kloniti se svakog propovijedanja svojih nepristojnih doktrina. Među njima nalazila se i vrlo mlada udovica po imenu Ruth Summers. Ona je odmah zatražila da je prime među salemske puritance, žaleći se da su je njezini kvekerski učitelji poučavali ne znajući putove istine. Istina je jedna i jedinstvena i dokazano je da je opet čista, obnovljena reformacijom, vjerskim pokretom koji je začeo nadahnuti njemački svećenik Martin Luther, a ozakonio francuski prelat Jean Calvin; nakon popravljanja početnih zabluda, kao što je bio anglikanizam, zahvaljujući borbi velikoga škotskog filozofa Johna Knoxa, začetnika puritanizma, taj pokret našao je svoj savršeni izraz među proganjanim »nekonformistima«. Poslije stotinjak godina, otklonivši se od oklijevajućeg prezbiterijanizma, u obliku »kongregacionalizma« dostignuta je purissima religio, sveta vjera bez mrlje, koju su naviještali izraelski proroci, Jakovljeva poslanica i cijeli Novi zavjet. Kongregacionalizam je bio temelj povelje Massachusettsa koja je bila zakon u Salemu.
Ruth Summers morala je položiti teške ispite. Valjalo je priznati da je znala s kim ima posla i da je temeljito proučila pitanja; nije uvrijedila stroge čuvare državnog zakona time što bi ih izjednačila s mnogim mlakim ili zabludjelim vjernicima koje se zbog čiste komocije naziva općim imenom »puritanci«.
Bila je inteligentna i pokazala se razboritom, pa su je prihvatili. Njezina integracija bila je pospješena vjenčanjem s Brianom Newlinom, stanovnikom Salema koji ju je zapazio na procesu i poželio oženiti se njome.
Dobili su koncesiju na jednu farmu u okolici. Bili su više no uzoran par u glavnom gradu Massachusettsa sve do dana kad...
Došavši dotle, gospođa Cranmer prekinu svoju priču, pogleda okolo i još više se približi Anđeliki. Glas joj prijeđe u šapat.
...sve do dana kad je Ruth Summers, udana Newlin, supruga časnog Briana Nevvlina - glas gospođe Cranmer utiša se do jedva čujnog šapata, a oči su joj se širom otvorile - ...ugledala Naomi Shiperhall na jezeru...
Izrekavši tu tajanstvenu rečenicu, gospođa Cranmer se uspravi, a potom ušuti kao da je satrvena tim otkrićem.
Što je Naomi Shiperhall radila na jezeru? - upita Anđelika nakon kraće šutnje. Gospođa napući usne i izboči bradu. Dugo je tako ostala, kao da nije sigurna, ali nastavila je glasom koji je dokazivao da se dobro sjeća svega.
U svakom slučaju - reče ona odmahujući glavom - roditelji Naomi Shiperhall nisu zaslužili takvu kćer.
No tad ju je prekinuo dolazak sluškinje i tu je morala stati.
Kad je gospođa Cranmer nastavila priču - je li to bilo sat vremena potom ili tek idućeg dana? - Anđelika je bila zaboravila pola priče i pitala se zašto se gospođa Cranmer trudi da bi joj je ispričala. Sva ta engleska imena miješala su joj se u glavi...
Tad je već saznala imena svoje vlastite djece: djevojčica se zove Gloriandre, a dječak Raimond-Roger. Zašto upravo ta imena? Tko im ih je nadjenuo? Kad je već riječ o tome, jesu li kršteni? Mučila ju je misao na krštenje na koje je zaboravila dok je dijete bilo u smrtnoj opasnosti. Zar je doista postala nevjernica?
Možda i jest, ali nije se odvojila od Boga, pomislila je odmah. »Izbavio sam te i uzveličao«, govorio je glas kao odjek Psalma punog nježnosti i utjehe.
Činilo se da je gospođa Cranmer nestrpljiva da nastavi svoju priču.
Od rođenja Naomi Shiperhall znalo se da je ona vještica. Ali u to više nije bilo nikakve dvojbe kad se umiješala u život Ruth Summers, udane Newlin. Jer, vidjevši je na jezeru, ona je smjesta sišla sa svoje dvokolice, uhvatila je za ruke, poljubila je u usta i odvela je u kolibu u dubini šume koju je imala prije udaje. Od toga dana nisu se razdvajale. To je bio dokaz da je Naomi Shiperhall vještica, ali također i dokaz da je Ruth Summers-Newlin, za koju su posve zaboravili da je rođena kao kvekerka, jer je strogo pohađala propovijedi i dugo nije imala veze sa svojim starim suvjernicima, da je i preobraćena Ruth pod svojom krinkom strogosti, više nego sumnjiva preobraćenica. Jer, zar je normalno da uz farmu, štale, štagljeve i ovčje torove, a da se i ne govori o skladištima i barci u luci, ona u tajnosti čuva kolibu u kojoj se često osamljuje pod izlikom da ide prodavati svinjetinu ili sir? Što može raditi u toj kolibi, osim sretati se s Đavlom?
Otad su živjele ondje, prezrene od svih, dodavši bruci svog sramotnog čina i novu bruku time što su posvojile jedno cigansko dijete, djevojčicu koju je pod grmom rujevine ostavilo cigansko pleme koje je neki brod greškom iskrcao na kopno. Te divlje i mračne individue mislile su da su stigle u Rio de Janeiro u Brazilu; valjalo je potjerati prema jugu njih i njihove majmune, konje i čerge, u nadi da će ih gradovi u desetak engleskih kolonija propustiti da otputuju u španjolsku Floridu.
Zato se nije trebalo čuditi što je grof de Peyrac okupio jaku pratnju da bi se uputio prema njihovoj kolibi i doveo ih odatle. Čak je dao da stražari uperenim helebardama čuvaju vrata kuće Cranmerovih da bi održavali udaljenost od gomile koja se okupila i promatrala ih ne mogavši suspregnuti gunđanje kad ih je ugledala, tako drske, kose
raspuštene na ramenima. Dobro su se pretvarale da nisu imale vremena povezati kosu.
Ali... O kome vi zapravo govorite? - upita Anđelika.
Pa o besramnim stvorenjima koja kaljaju moju kuću! - uzviknu gospođa Cranmer, razočarana što Anđelika ne pokazuje više indignacije nakon ovako mračne i skandalozne priče. - Ah! Evo ih!
Ona se sa strahom povuče iza zastora.
»Besramna stvorenja« uđoše u sobu, nasmiješena; svaka je nosila jedno dojenče, a slijedila ih je Romkinja, djevojčica od petnaest godina, bosa, očiju crnih poput ugljena, s cvjetnom krunom u kosi, noseći zdjelu svježeg voća - krušaka, jabuka i šljiva - koju je stavila na'stol, te košaru punu latica koje je počela posipati po podu da bi osvježila i namirisala sobu. Starija položi djecu u kolijevku i reče da je, budući da je vedro i da je vjetar prestao, odnijela dojenčad u vrt i prvi put ih pronijela pod Božjim nebom.
Anđelika da znak gospođi Cranmer da se približi i poluglasno joj reče:
Mnogo ste govorili. Sad se izjasnite. Tko su one?
Ali, upravo sam vam rekla!
Vi buncate. Ove žene ne mogu biti osobe o kojima ste mi govorili. One su premlade!
Engleskinja se nasmiješi s razumijevanjem i pobjednički.
Ah! Vidite! I vi!
Što - i ja!
I vi ste zapazili učinke njihove magije. Ona prošapta:
Govori se da... im je Sotona odao tajnu vječne mladosti!
Nebeskom milošću, netko je tada pozvao gospođu Cranmer i Anđelika je odahnula s olakšanjem kad je izišla. Bila je iscrpljena.
Kad je opet otvorila oči, dvije žene sa serafinskim osmijesima naginjale su se nad nju s bijelim rubljem i lavorom vruće vode.
Zacijelo je njezin pogled izražavao zbunjenost.
Sestro draga, umiri se - reče starija od njih dvije i više puta prođe svojom nježnom rukom ispred Anđelikinih očiju kao da odagnava snomoricu.
Kako se zovete? - upita ona.
Naomi Shiperhall - odgovori mlađa.
Ruth Summers - reče starija.
Imena Naomi i Ruth izgovorile su na hebrejski način. Valja povjerovati!
»One poznaju tajnu vječne mladosti« - rekla je gospođa Cranmer. Anđelika je promatrala lica »svojih« anđela i bilo joj je drago što iza ozbiljnog i zrelog izraza usana vidi mogućnost da su doista proživjele mnoge davne događaje i da iza privida dvadesetgodišnjeg proljeća kriju trideset ili tridesetpet godina života.
Osobito Ruth, udova Summers, vrla gospodarica... Ta priča nije održiva.
Što je Naomi Shiperhall radila na jezeru? - upita Anđelika. Pripremajući se da je podignu i izmijene plahte, one izmijeniše blage osmijehe.
Ah! Ispričala vam je to - reče Ruth.
Ona obavi ruke oko ramena svoje prijateljice i one se gledahu u tišini, očiju punih svjetlosti.
Nije to bila njezina krivnja - odgovori ona blago. - Rođena je takva. Vidjela je boju duša raznih bića oko njihove glave i mogla je liječiti polaganjem ruke. Bojala se svojih čudesnih moći. To je bila nesreća njezina života, osobito zato što je postala vrlo lijepa. Mladići su joj udvarali, ali nisu se usuđivali zaprositi je i bježali su od nje, govoreći da donosi nesreću. Bila je utjelovljena Ljepota i Dobrota.
I dalje su se gledale. A potom, kao da nevoljko silaze s nebeskih sfera, one se marljivo posvetiše Anđeliki i, njegujući je na uobičajeni način, počeše joj pričati svoj život.
Priča o Ruth Summers
Po moralnim nemirima koje je proživjela u djetinjstvu, po progonima kojima su bili izloženi njezini roditelji kvekeri, životna priča Ruth, rođene MacMahl, udove Summers, preudane Newlin, začudno je nalikovala životu Guillemette de Montsarrat, gospodarice s Orleanskog otoka kraj Quebeca u Novoj Francuskoj, čije je djetinjstvo obilježeno time što su je u dobi od sedam godina prisilili da prisustvuje mučeništvu svoje majke koju su spalili kao vješticu na nekom trgu u Lorrainei.
Kao što je Guillemette prolazila kroz život s ožiljkom u duši zbog pretrpljene neobjašnjive i neshvatljive nepravde - »Gledaj, mala vještice! Gledaj kako tvoja majka gori!« - i s vrelom mržnjom prema svim crkvenjacima te je našla mir tek kad se udaljila, ako ne baš od svih živih, onda barem od onog pitomog ljudskog stada, zadovoljnog zakonima i institucijama, koje tvori društvo »običnih ljudi«, tako se i Ruth, koja je trebala biti vesela štrkljava djevojčica, u ranoj dobi pobunila protiv progona čija je žrtva bila njezina nježna i blaga majka. Njezino svijetlo lice koje se uvijek smiješilo nije se mračilo kad bi čula uvrede, a na udarce i pljuvanja uzvraćala bi nepojmljivom uljudnošću. Kad je kao dvanaestogodišnja djevojčica stigla u Ameriku, bila je svjesna da je na zemlji u kojoj se stari običaji kmetstva i plemstva neće održati, pa nije shvaćala zašto ih mrze ljudi koji su poput nje došli iz Engleske, koji su također teško radili i bogatili se svojim trudom, koji su vjerovali u istoga Boga i štovali istoga Krista. Njezini roditelji, nadareni i marljivi, brzo su napredovali u svemu čega bi se prihvatili, ali teško bi patili kad bi počele padati teške riječi i kad bi im predbacili svako njihovo izraženo mišljenje, pa čak i svaki izlazak u selo.
Ruth je zavidjela malenim puritancima koji su, sigurni u svoja prava na tlu Massachusettsa, u skupinama prilazili njezinoj kući, pokazivali joj rogove i dovikivali joj: »Drhti, vještice!« Željela je pomiješati se s njima i također pokazivati rogove nekom katoliku, kvekeru, evangelistu ili baptistu. Pa ipak, zar se uopće moglo zamisliti ugodnije i vedrije ozračje od onog koje je vladalo u obiteljima koje su pripadale njihovoj sekti, pod slamnatim krovom usred nekog seoceta ili zaseoka, koji bi često trebalo napuštati još nedovršenog kad bi ga rulja puna mržnje došla spaliti kao da u njemu vrebaju strahote kuge?
Isključivanje iz društva bilo je za mladu Ruth još teže podnošljivo od opasnosti koje su im prijetile.
Na njezinu nesreću, uopće nije bila obdarena unutarnjim svjetlom koje je nastavalo većinu njezinih drugova u vjeri i koje im je pomagalo da izdrže tolika poniženja. Njezin napor da pred njima pokaže hladnokrvnost i čvrstoću duha iscrpljivao ju je. Zapravo ih je smatrala glupima što se ponose svojim nadimkom kvekeri, drhtači, kojim su se okitili zato što je jedan mistični čizmar iz Leicestershirea, George Fox, jednog dana ustao sa svoje klupice i počeo propovijedati kako pred Bogom valja drhtati - to quake i baviti se samo Svetim Duhom.
Taj čizmar nije bio u krivu što je propovijedao o dobroti i milosrđu u opustošenoj Engleskoj, u kojoj su se katolici i protestanti, puritanci i anglikanci već desetljećima sukobljavali u ime Boga ljubavi.
No, Ruth bi više voljela da je George Fox ostao sjediti na svojoj postolarskoj klupici, jer su se privrženici Društva prijatelja u tisućama okupili oko njega da bi ga slijedili, a posljedica toga bilo je samo stvaranje novih žrtava za vješala i novih bjegunaca preko oceana.
Kad je navršila šesnaest godina, Ruth, malena kvekerka putnica, udala se za Johna Summersa, tek nešto starijeg od nje, ali visokog i lijepog, glatkog i čistog poput anđela, snažnog mladića koji je prštao od života, ustrajnog radnika, pobožnog,
hrabrog i uvijek nasmiješenog. Volio ju je, sav sretan, nesvjestan naprasitosti i gorčine koja se začinjala u njoj. Obogaćena novom snagom, odlučila je oduprijeti se zadirkivanju njihovih zemljaka i zatražiti za kvekere ono što su došli tražiti tako daleko: slobodu i pravo da se mole na svoj način.
I tako je osveta zadesila njezinog supruga; osudili su ga na stup sramote, a njegov grijeh bio je taj što je »drhtao« pred svojom ženom i nije je znao ušutkati. Jesu li ga namjerno osudili na sramotni stup u noći jakog mraza? Umro je.
Zapomaganje Ruth Summers stvorilo je veliki skandal, ali - zar je u njoj bilo nešto čega su se suci plašili i što nisu mogli zanemariti? - kaznili su je tako što su uhitili njezine roditelje. Okrutno išibana na trgu, majka joj je preminula nakon nekoliko dana. Na njezinim izranjenim leđima stvorili su se gnojni čirevi i groznica ju je svladala.
Njezinog oca osudili su na kaznu odsijecanja uha, što je bila uobičajena zakonska kazna za prvi prekršaj. Za drugi prekršaj odsjekli bi drugo uho. Nije došlo do izvršenja. Tog jutra obavijestili su Ruth da je njezin otac u zatvoru razbio glavu i tako osujetio nakane svojih mučitelja.
Valjalo je otići. Iznenadna snaga prožela je Ruth Summers.
Uvjerila je većinu članova Društva prijatelja da krenu na sjever i sama je spalila kuće koje su napustili. U Salemu se znalo da se odvojila od svoje zajednice, sve do hladnog zimskog dana kad je... »ugledala Naomi Shiperhall«.
Evo i priče o Naomi Shiperhall
Kad sam je prvi put vidjela, bila je do vrata uronjena u jezero i blijedo joj se lice pomaljalo iza velikog lopočeva cvijeta - pripovijedala je. - »Oni« su čekali pred šumom i pjevali psalme kako bi vrag izišao iz njezinih usta. Da, usta su joj bila napola otvorena jer je morala disati. Jadna mala... Što sam mogla drugo nego skočiti sa svojih kola i trkom je oteti iz njezina crnoga groba? Led se već bio skrutio oko njezina vrata i čim sam je izvukla na obalu zaledila se košulja koju je imala na sebi, a njezina duga kosa bila je nalik na staklo. Poljubila sam je u usta - kazivala je Ruth Summers - poljubila sam njezine pomodrjele, ledene usne. Tako sam joj željela prenijeti svoj dah, toplinu svog života!
Kako je i sama bila ukočena od studeni, nije imala vremena odriješiti čvorove debelog užeta koje je visjelo s jedne grane na koloturu i koje je bilo privezano pod pazuha mlade djevojke, omogućavajući tako da je povremeno izvuku iz vode i ustanove je li zlo izišlo iz nje i mogu li je smatrati definitivno izliječenom.
Otrčavši prema svojoj dvokolici kako bi donijela nož, mlada gospodarica prerezala je uže i ponijela Naomi Shiperhall na leđima. Odvezla ju je u svoju kolibu.
A kakva je to bila koliba! - nasmije se ona, odmahujući glavom. - Prije svega, nije bila u šumi, kako se stalno ponavlja, nego na šumskom proplanku... Moj suprug, kojeg su glasine upozorile na skandal, pojavio se ondje. Zabranila sam mu da prijeđe prag toga svetog utočišta, otada samo mojega. Shvatio je i povukao se. I tako sam oko kuće povukla krug od kamenja koji nitko nije smio prekoračiti. To ih je sve zastrašilo, ne znam zašto. Kao da nitko ne shvaća da se svatko mora štititi i obraniti od neizdrživih okolnosti, ovisno o duhu vremena.
Osjećala sam da mi služba Božja zapovijeda da volim Naomi Shiperhall, da je branim od zlih, da joj pomognem da razvije svoje talente za opće dobro: njezin dar liječenja; svojevrsna odvratnost prema sreći, odvratnost što je ljudima dana kako bi lakše preživjeli i koja čini ljude turobnima i pakosnima, čini ljude željnima da ga unište zajedno s njom, a ako to ne uspiju, onda ga žele barem uništiti u njoj.
Dakle, posjedovala je moć dobrotvorstva u svojim iscjeliteljskim rukama. Oni koji su je znali počeli su joj dolaziti potajice. Kleknuli bi na rubu kamenoga kruga i preklinjali nas. Zato sam malo podalje izgradila nekakav štagalj i počele smo liječiti one koji su nam dolazili.
Sve je to ispričala u predasima, brinući se za Anđelikin dobar san ili za djecu. Anđelika je požudno slušala, kao da je ona hrani kruhom nakon iscrpljujućeg putovanja ili kao da joj daje svježu vodu nakon što je prešla pustinju. Da, njezin glas bio je poput hrane, a njezine riječi bile su okrepljujuće i pune živih mirisa koje imaju samo istinite pripovijesti. Dva života puna istinske boli i istinskih radosti, istinskih pobjeda i poraza!
Onaj epski poljubac odveo je ta ponizna stvorenja daleko od običnosti bijelih kapica, ili pak crnih kvekerskih, i bacio ih u osjećajni život ozloglašenog para, zatočenog u malenoj kućici na šumskom proplanku. Anđelika ih je shvatila i osjećala im se bliskom, doživjevši poznanstvo s njima kao novo samopouzdanje.
Daleko od toga da je zamaraju, te priče su je oživljavale. Brzo se oporavljala, potaknuta osvježavajućom promjenom, jer je u tim dvjema ženama našla bića koja govore njezinim jezikom.
Iscrpljena i zaokupljena sadašnjošću, nije se tako zanimala zapletima neke pripovijesti niti je bila tako nestrpljiva da čuje nastavak još od davnog vremena kad je načuljenih ušiju slušala priče dojilje Fantine u starom dvorcu Monteloup.
Jedan od darova djetinjstva jest voljeti sve što je na početku. Taj osjećaj započinjanja, koji je poslije oslabio, Anđelika je opet pronašla slušajući »kvekerske čarobnice« iz Salema; bio je duboko u njoj, jedar, iskren, pohlepan.
Pomalo se čudila što tako dobro razumije njihov engleski, jer su ipak brzo izgovarale komplicirane riječi i tamošnje izraze koje nije znala. Govorile su dotjeranim jezikom: obje su se bavile raznolikim proučavanjima. Naobrazba djevojaka uvijek se smatrala važnom u okružju reformacijskih vjerskih sekti; vrijedilo je načelo da žene isto kao i muškarci mogu propovijedati novu vjeru i dati svoj prilog jačanju kulta.
To načelo bilo je teško neprekidno braniti.
Sveti Pavao i njegovi apostoli koji su pokazivali svoje biblijsko ženomrzaštvo - zar on prije svog preobraćenja nije bio pripadnik sekte farizeja? - uzrokovali su mnogo patnje među prezbiterijancima i kongregacionalistima koji su proizišli iz kalvinizma.
I danas je jedna od najtežih optužbi protiv kvekera upravo to što kod njih i žene mogu obavljati svetu službu preobrazbe kruha i vina.
Anđelika je dakle imala posla s dvjema inteligentnim i naobraženim ženama, osobitog načina govora, spretnima i odlučnima, ugodnima, veselima i milostivima, ali i spremnima na brzu obranu. Njihov zanos - ili ono što je u njima smatrala zanosom na početku njihova poznanstva - bio je njihova zaštita.
Kako bi mogle živjeti ondje gdje žive, kao predmet zgražanja, ali sigurne u svoje pravo na život, morale su ga učvrstiti ili barem često podsjećati na nj u svakoj prilici, pogotovo onda kad narod, koji je u jednom času ukroćen, umiren i kao zaveden njihovim »čudima«, biva pogođen nekom novom krizom i poželi ih skrenuti s njihova puta; no ne želi ih dovesti na put zajedničke vrline, jer je za to prekasno, nego ih želi baciti u sramnu kloaku čarobnjaštva i razvrata kako bi ih osudio i kaznio.
I tako su se oblikovale povorke. Suci i regenti su se okupljali kako bi razastrli nacrte i skrojili sudačke kape za proces, a tada bi povorka krenula prema kući u šumi. Neki bi se razjarili i pripremili uže, drugi bi nosili snopove granja i baklje, obećavajući da će oni prvi zapaliti tu đavolsku kolibu. I svi bi naglo zastali pred kamenim krugom kad bi ih vidjeli kako stoje na pragu, tako lijepe, i mole ih da se vrate kućama. A još bi se više uplašili kad se one ne bi pojavile, jer bi pretpostavili da su nestale na magičan način kako bi izbjegle kaznu.
Uspjeli su nas osuditi da na grudima nosimo slovo A koje predstavlja riječ adultery4.



4 Na engleskom: preljub, blud, op. prev.
Od crvenih sramotnih Sotoninih znakova u Massachusettsu su se propisivala slova A za preljubnice, dok se slova B za one koji su osuđeni zbog blasfemije i slova T za lopove (thief) nisu više propisivala.
Prihvatila sam tu osudu - reče Ruth - ali to nije bilo pošteno prema Naomi, koja nije prevarila nijednog muškarca, jer nije bila udana.
Brian Newlin, prevareni suprug, nije se žalio. Tražili su da izjavi da mu je njegova supruga, preobraćenica iz zloglasne sekte koja se bila podmuklo pritajila u njedrima dobro čuvane zajednice, »svezala uzicu« i obasula ga svakojakim nesrećama.
Ali on se dobro držao pa su ga napokon ostavili na miru. Nastavio je živjeti kao da ništa nije bilo, obrađivao je polja, muzao krave, pravio maslac, posjećivao meeting- house, jedva nešto tmurniji i šutljiviji no prije.
Ne bojim se za Briana Newlina - ponekad bi govorila Ruth i promatrala zelene brežuljke iza kojih se nalazilo gospodarstvo kojim je bila upravljala. Ljudi su polagani i nisu skloni otkrivati druga svjetla osim onih koja su pasivno primili i nemarno čuvali, ali nisu zato manje spremni tražiti ih i prihvaćati.
Ona je naslućivala preobraženje čovjeka koji ju je tijekom njihova zajedničkog života iznenadio time što je potajice čitao malenu knjigu od koje se nikad nije odvajao i za koju je vjerovala da je knjiga molitava, soneta i pisama engleskog pjesnika Gabriela Harveya, princa rime i inovatora heksametra u engleskoj renesansnoj poeziji, kojeg su smatrali, kao i svakoga tko se usudio razarati prihvaćene teorije i zamijeniti ih novima, sumnjivim za pobunu protiv ustanovljenog poretka!
Kakvih li uzaludnih sukoba! - uzviknu Anđelika - ne shvaćam to! Sjećam se da sam na šetnji u zaljevu Casco, kad smo pristali na otok Longue, prvi put srela kvekere. Nisu mi se činili opasnima, naprotiv. Noć je bila hladna i jedna žena mi je ponudila svoj ogrtač.
Što možemo protiv straha? - požali se Ruth. - Dobro uzrokuje strah. Dobro se uvijek čini neshvatljivijim od zla. A ljudi se još više boje onoga što remeti uobičajene navike. Uvjerena sam da su Georgea Foxa osudili ne toliko zbog toga što je ukinuo sve sakramente koliko zbog toga što je propovijedao da su svi ljudi jednaki i da ne trebaju skidati šešir pred kraljem. Ja sam sa svoje strane manje sablaznila ljude time što sam se zauzela za jednu vješticu nego time što sam otišla i ne mareći ostavila robu koju sam trebala prodati u gradu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:05 pm

Anđelika 12 H0046-_L03026703

7.
POVRATAK U ŽIVOT
Od prvih trenutaka njezina povratka u život, dvije mlade žene koje su njegovale Anđeliku svim snagama su se trudile dati joj trenutke mira, osim kad bi se pojavio njezin suprug, otac blizanaca, francuski gusar iz Gouldsboroa, kojeg su duboko štovale. Zahvaljujući njima, povorka posjetitelja je presahnula i Anđelika se mogla prepustiti trenucima obiteljske intimnosti kojih su kraljice rodilje inače lišene; samo Joffrey de Peyrac bio je uz nju.
Taj trenutak bio je nezaboravan poput onoga kad su se prvi put zagrlili, opijeni srećom, misleći na novorođene blizance. Te žene, za koje ona tada nije znala da se zovu Ruth i Naomi, donijele su ih na velikom čipkanom jastuku. Položile su jastuk u Anđelikino krilo, uvjerivši se da je to neće odviše zamoriti - bili su tako lagani! - a potom su se povukle i stražarile pred vratima, jer je njihov vještičji ugled jače zastrašivao radoznalce i nestrpljive posjetitelje no španjolski stražari u podnožju stuba.
Dakle, odlučili ste ostati s nama, maleni prinčevi? - rekao je on blago. - Koje su vaše nakane?
Dva sićušna bića su ga s jastuka promatrala svojim plavičastim pogledom u kojem se nazirala dubina beskrajnih prostora.
Predivni su - rekao je Peyrac.
U njegovu glasu bilo je ponosa i užitka. Anđelika je bila zadivljena i gotovo da još nije vjerovala, ali tad se uvjerila da su živi. To je dovelo do trenutne promjene. Četiri osobe našle su se na početku zajedničkoga života koji je obećavao da će biti dug, nježan i blistav, nakon što je započeo u oluji, i to s mukom.
Joffreyevi prsti čvrsto su stisnuli njezina ramena.
Kako sam se uplašio - rekao je prigušenim glasom. - Kakav strah ste mi zadali! Nikad nije čula da je izgovorio riječ strah, nikad nije čula njegov drhtav glas, čak ni prije brodoloma, niti u najvećim opasnostima.
Pogledala ga je u oči. Na njegovu voljenom licu vidjela je odsjaje istih muka i tjeskoba, kao u ružnom snu ispresijecanom munjama i gromovima, ali tako stvarnih da je poželjela položiti svoje usne na njegov izbrazdani obraz natopljen kišom. Bio je brži od oluje... Bio je tu i Shapleigh, poput duha. - Što mu se dogodilo? - upitala je ona.
Zamislite, nije bio daleko, samo dvije milje odavde. Uhitili su ga i zatvorili čim se približio Salemu. Ljudi koje sam poslao da ga traže oslobodili su ga jednim dobro izvedenim udarom, ali doveli su se u opasnost jer ih je bilo malo. Pošao sam im u susret.
Ah! Zato su ga okruživali naoružani ljudi s bakljama... I zato ste tako brzo kročili kroz nevrijeme.
Joffrey de Peyrac gledao ju je sa zagonetnim osmijehom, ali nije komentirao tu čudnovatu opasku.
Da, stigao sam navrijeme. Opet se radilo o presudnoj utrci o kojoj je ovisio naš život. Ostavio sam vas na samrti, ali mlade žene su vas oživjele.
Je li, dakle, on bio prikaza koju je spazila u noći i htjela je dotaknuti i poljubiti? Dvoje novorođenčadi zatvorilo je oči. Bila su to dva ljupka bića koja su odisala vedrinom i srećom što su živa.
Sagnula je glavu i položila usne na Joffreyevu ruku. Toplina te tamne ruke koja ju je držala i snažni prsti koji su je obuhvaćali s toliko gorljive utjehe pojačavali su njezinu želju da se nasloni na njegovo rame.
Nije se više osjećala krivom zbog svoje slabosti. Sad može biti slaba jer je on tu. Sjeo je na njezinu postelju i zagrlio ju je silinom koja joj se još nikad nije činila tako postojanom, životnošću koju su iskovala iskušenja, rane i napori života punog bitaka. Obnovio je svoju snagu i ona se više ne mora boriti.
Bio je to čaroban trenutak, trenutak kojim je ponovno započinjalo ono što nije ni smjelo biti izbrisano, poput onoga trenutka kad su zajedno promatrali svoje prvorođeno dijete u malenom dvorcu Bearn u podnožju Pireneja, u dalekoj Francuskoj.
Tada nije znala što će se postaviti između njih i kakvi će ih putovi sudbine razdvojiti. A tu sudbinu najavio je Osman Ferađi sa strahopoštovanjem i divljenjem: »Ponovno ćete se sastati... U zvijezdama sam pročitao najneobičniju pripovijest na svijetu o tom čovjeku i tebi... o čovjeku budućnosti.«
Neki glas rekao je i ovo: »Ne, još ne, valja ostati na zemlji...«
»Ne znamo ništa« - pomisli ona. »Samo mislimo da smo gospodari. Mislimo da uređujemo sve. Svaki udarac gonga sudbine ima tajanstveno značenje.«
Sad znam da sam zamalo umrla - rekla mu je za njegova idućeg posjeta. - Jer, pred očima mi je prošao cijeli život, a kaže se da se to događa u trenutku smrti.
Našla sam se u Alžiru. A najstrašnije mi je bilo shvatiti da sam zarobljenica Mula Ismaela i da vas još nisam našla. Osjetila sam strašno razočaranje.
On ju je pomilovao i prešao prstom po rubu njezina lica. Odsjaj ironije bljesnuo je s njegovih očnih kapaka.
Sad shvaćam zašto ste u deliriju govorili na arapskom. I neprekidno ste zvali Colina Paturela, kralja robova.
Ali on me je trebao osloboditi iz harema kako bih mogla potražiti vas!
Zahtijevali ste da ga dovedem u Salem.
Iz Gouldsboroa? Kako je uspio stići tako brzo? - upitala je ona, uznemirena svojim gubitkom osjećaja za vrijeme.
On se nasmijao, a ona je shvatila da je zadirkuje. To je putovanje zapravo bilo unaprijed predviđeno: Colin im se trebao pridružiti u Salemu, gdje se održavao sastanak trgovaca iz Gouldsboroa, Mercelota i Manigaulta, s njihovim poslovnim suradnicima u Novoj Engleskoj. Tu su se našli i Adhemar i Yolande sa svojim dojenčetom od pet mjeseci.
Anđeliki je glava još bila odviše prazna da bi tražila druga objašnjenja za spoj tih sretnih okolnosti.
Da, umalo je umrla. I to barem dva puta, ili čak tri, bez pretjerivanja. Svi su se složili da je tako. Raspravljali su samo o tome koji je trenutak bio najdramatičniji i kad su povjerovali da je »gotovo«.
Neki su govorili da je to bilo onda kad se uspravila uz strašan urlik koji je čula i malena Honorina u susjednoj sobi, a zatim se bacila na leđa, zabacila glavu unazad i ukočila se. Za druge je to bilo u oluji, u najcrnjoj noći, kad ju je žarila groznica, disanje joj je bilo tako isprekidano da je bilo gotovo nezamjetno, a srce joj je bilo na pragu potpunog zaustavljanja, ne mogavši održati prejaki ritam koji je nametala groznica. No najteža kriza, kad im je zamalo »procurila između prstiju«, bila je ona prva, kad su na njezinim usnama ugledali rajski osmijeh. Vjerovali su da je zaspala. Zato se pozornost prebacila na malo »čudo«. Njezin suprug i »čarobnice« nagnuli su se nad nju i šutjeli nekoliko strašnih minuta dok su se sudarale nečujne zapovijedi i borile nedohvatljive sile.
Dah joj se vratio tek kad joj je s lica nestao taj osmijeh s drugoga svijeta koji ju je činio tako lijepom... za vječnost.
Vidjeli su kako je groznica davala njezinom voštano blijedom licu odsjaj jarkoga žara, ali i to je bilo bolje od onoga osmijeha. Sljedeći dan prošao je bez poboljšanja. A navečer, kad se nevrijeme utišalo, nastupile su dvije nove krize i svi su povjerovali da je izgubljena.
Severine joj je ispričala da se te noći Honorina, koju su držali postrani, iznenada bacila s licem prema zemlji i zaurlala kao opsjednuta, grizući ruke golim zubima. Ne bi došla k sebi da jedna od dugokosih žena nije napokon došla i smirila je.
Ta vijest utješila je Severinu, koju je mučio nemir. Iscjeliteljica joj je rekla da su djeca spašena, ali da je njihova majka, koja se žrtvovala za njihov život, na rubu života. Neće izdahuti samo ako je njihove ujedinjene snage, uz ljubav njezina supruga, uspiju dovesti među žive i zadržati je ondje. Nitko nije mogao ništa predvidjeti, jer je ona bila žrtva močvarne groznice koju su Rimljani pripisivali lošem močvarnom zraku - mala aria - a znalo se da za nju nema lijeka. Sve je ovisilo o otporu koji bolesnik pruži napadu groznice. Mlada žena, kojoj se Severine osjećala bliskom usprkos njezinu čudnom izgledu, potvrdila joj je da ona i njezina sestra čine sve što mogu kako bi joj pomogle u toj borbi; umor je već obilježio njihova lica. Hoće li imati dovoljno snage da održe umiruću s ove strane groba?
Severine je ostala sama i ljuljala Honorinu u rukama: »Molila sam, gospo, osluškujući nejasne zvukove iz sobe, koji se nisu mogli razabrati u praskanju gromova.«
Napokon, izronivši iz mrkle noći, poput tritona koji izranja iz podmorske spilje, stari medecine man Shapleigh pojavio se na pragu; odveli su ga do postelje gospođe de Peyrac i on joj je dao lijek - napitak od kora i korijenja - koji je jedini mogao svladati neizlječivu močvarnu groznicu drevnog i zlokobnog ugleda.
Anđelika je slušala i prikupljala vlastite uspomene na događaje u svom deliriju.
»Oni« su mi otvorili mozak kako bi saznali moju tajnu! - podsmjehivao se George Shapleigh. - Ali oni satiru sve groznice. Nemam lijekova za njih.
Ovaj put je malo nedostajalo da prokletnik iz američkih šuma bude obješen. Zlostavljali su njegovo maleno pleme Maktara, Indijance Pequot s kojima živi već četrdeset godina, njegova indijanskog tragača kojeg je posinio te tragačevu ženu Wapanoag.
A najviše ga je ozlovoljilo što će morati propustiti dogovoreni sastanak s gospođom de Peyrac.
Ipak je krenuo u pogodno vrijeme, napustivši svoje skrovište na rtu Maquoit u okolici Sheepscotta u pratnji svoje indijanske supruge, svog posinka i njegove žene koja je na leđima nosila, umotanu u platno i raznobojne vrpce obrubljene perlama, malenu mješanku staru nekoliko mjeseci.
Usprkos svim lukavštinama i okolišnim putevima, prepoznali su ga i zaustavili u okolici Naumbeaga, kod prvih skladišta sušenog bakalara koja su pripadala Društvu Massachusettskog zaljeva. Ondje nisu bili sretni što ga vide zato što živi s Indijankom i što je dva puta potvrdio svoj ugovor s vragom. Njegov spor s Massachusettsom bio je još ozbiljniji. Nasljednici njegova negdašnjeg gospodara, salemskog apotekara povremeno bi potraživali, uračunavajući i promjene tečaja funte sterlinga, cijenu njegovog prelaska preko oceana, jer ga je preplovio kao osamnaestogodišnjak, a cijenu nije nikad platio.
Svoje tajne odat ću samo vama milady. Vama i mladim »druidicama«.
Tako je nazivao svoje kolegice u magiji, Ruth i Naomi, koje su zajedno s njim pokušavale, za dobrobit živih, održati na ovom svijetu Anđeliku, groficu de Peyrac, i njezine čudesne blizance: Raimond-Rogera i Gloriandre.
Ali zašto upravo ta imena? - upitala je napokon.
Koliko se mogla prisjetiti, još nikad nisu bili raspravljali o izboru imena za buduće dojenče. Rođenje im se činilo još vrlo dalekim. Anđelika je predmnijevala da Joffrey želi djevojčicu i spominjalo se ime Eleonore. Ali ništa nisu predložili za dječaka.
Njezin suprug dao joj je kratak pregled razmišljanja koja su prethodila njihovu imenovanju u prvim trenucima njihova dolaska na svijet.
Gloria je bilo ime irske katoličke primalje koja je pomogla koliko je najviše mogla, jadna žena. Smatrala je da su blizanci osuđeni na skoru smrt i odlučila je krstiti ih odmah. Znajući da su papisti poput nje, krstila je djevojčicu imenom Gloria i prepustila gospodinu de Peyracu da imenuje dječaka po svojoj želji.
I tako, zlatni odsjaj na glavi sirotog malca podsjetio me je na Raimon-Rogera iz Castillona, velikog protivnika sjevernih barbara u vrijeme istrebljenja Albigenza. Činilo mi se da taj ratnik kojeg su zvali »rusi grof« može prizvati moćne junake iz moje zemlje da zaštite to krhko stvorenje, pa sam odlučio nazvati ga Raimon-Roger. Ime Gloriandre također je preobraženo na akvitanski način, a on će joj jednog dana, kad bude spremnija na duge priče, ispripovijedati pripovijest koja prati to ime. Irska primalja, Gloria Hillery, udana u New Yorku, uglavnom je obavljala svoju praksu kod Nizozemaca; prihvatila je njihove običaje u vezi s rođenjem, koji su bili mnogobrojni i dražesni, jer su potjecali od ljudi koji vole djecu do te mjere da ih često razmaze i učine ih nesamostalnima. Kako nisu mogli popiti običajnu »juhu« začinjenu dugim svežnjem cimeta, ona je poslala svoje kćeri u svim smjerovima da objave rođenje susjedima i rodbini, pa su hrabre Irkinje-Nizozemke potrčale u luku upozoriti posade francuskih brodova.
Potom ih je majka poslala da lijepo napišu pločice koje je valjalo izvjesiti na kućnim vratima, načinjene od daske prekrivene crvenom svilom obrubljenom čipkom. Središte ploče za djevojčicu bilo je prekriveno pravokutnikom od bijela satena. Kad su vidjeli da se smrt primiče, vrijedne ruke su požurile načiniti pločicu od crne svile koja je trebala zamijeniti ostale. A kad je oluja bila na vrhuncu, postavile su pločicu od najjednostavnijeg platna koja je zaštitila od kiše svilu i saten.
Kad je opasnost minula i sunce se vratilo, primaljine kćeri šile su raskošne haljinice za krštenje i za javno predstavljanje blizanaca.
I tako je Anđelika promatrala mlade djevojke, vezilje koje su cijele dane provodile nagnute nad svojim tkaninama i šivale kraj prozora. Ruth i Naomi ponekad bi ih otjerale kao da tjeraju jato kokoši; ispraznile bi Anđelikinu sobu i ostavile sve da čekaju pred vratima.
Soba je i dalje bila poprište tisuća životnih odsječaka koje su proživljavali svi koji su imali pristup u nju. Trenuci zanosa, osjećajnosti, lirskih dasaka, strahopoštovanja i mirnoće pomiješane s vatrenošću, trenuci koji su se mogli doživjeti samo ondje i stoga su privlačili pola grada i mnogobrojne delegacije s brodova usidrenih u gradskoj luci. Primjerice, valjalo je primiti mornare s Duge, Mont Deserta i Rochelaisa, od kojih su neki pratili grofa de Peyraca kad je išao tražiti kuću u kojoj žive kvekerice kako bi ih zamolio da pomognu njegovom umirućem sinčiću. Ti grubi i neotesani mornari bili su dirnuti tako neobičnom odisejom i poželjeli su vidjeti
»oživljenoga« i diviti se malenom stvorenju: Raimon-Roger de Peyrac de Morrens d'Irristru. Bilo je i onih koje je nužda dovodila, ponajprije dvije nezamjenjive dojilje, Shapleighova snaha za Gloriandre i Akadijka Yolande za Raimon-Rogera, obje u pratnji, prvu je pratio njezin suprug Indijanac, a drugu njezino krepko djetešce Melanie; zatim služinčad, potrebna zbog neprekidnog održavanja kuće, pa Agar koja je plela ili bacala svoje mirisne latice, potom malena Honorina koju se nije moglo udaljiti, pa Severine, njezin anđeo-čuvar, te napokon gospođa Cranmer. Svim tim posjetama valjalo je pribrojiti i dolaske i odlaske rođaka koji su procijenili da i oni imaju neopozivo pravo prisustvovanja, bilo zbog dugogodišnjeg prijateljstva, bilo zbog važnosti službe koju su bili navikli obavljati za gospođu de Peyrac i koju su odlučili održati usprkos svim tim događajima. Bio je tu i Kouassi-Ba, koji je vrhom turbana gotovo doticao strop. Našao bi se kraj njezine postelje s kavom i s malenim porculanskim šalicama na drvenom pladnju urešenom srebrom. Pomagao mu je Timothy i još jedan dječak crnih živahnih očiju. U kutu bi se zadesio i Elie Kempton, pokušavajući prodati muškatne oraščiće irskoj primalji; tvrdio joj je da to nisu pupoljci koje neki njegovi kolege iz Connecticuta prijevarom prodaju kao muškatne oraščiće. Adhemar se osjećao pobjednički pošto je u uniformi francuskog vojnika prošao kroz grad kako bi u gostionici Plavo sidro naručio tripice na kanski način, pa Shapleigh sa svojom kremenjačom i knjigama, a i drugi...
Severine je revno grdila sluge, donosila je jastuke umotane u svježe jastučnice, pa se Anđelika osjećala kao kraljica koju posjećuju podanici. Kao prava hugenotkinja iz La Rochellea, Severine je voljela lijepu posteljinu i neprekidno je prekapala po ormarima gospođe Cranmer, koja je već odustala od prosvjeda. Da bi izliječila tajne uvrede koje su svakodnevno ozlovoljavale njezinu domaćicu, Anđelika je često razgovarala s njom i umirivala je.
Vidjela ju je kako plače kad su najavili njezinu smrt i zbog sjećanja na to bila je vrlo blaga prema sirotoj gospi.
Svi su je voljeli, svi, bila je sretna što ih vidi, ali u prvim danima bila je posebno zahvalna svojim dvama »anđelima«, premda nije nikoga htjela razočarati.
Anđeliki nikad nije bilo dosta gledanja sićušnih lica, lica tako predivnih da su je bacala u zanos. »Tko ste vi, mali prinčevi?« Oni će dati novi smjer njezinu životu.
Gledajući njihova malena ponosita lica bilo joj je jasno da će povijest govoriti o njima, a nju će spominjati samo kao majku čudesnih blizanaca de Peyrac.
No, nije li to bilo preuranjeno pripisivanje njihovih životnih nakana? Možda je ta gordost koja zrači iz njih tek posljedica tegoba koje su pretrpjele njihove malene nejake glave?
Smiješila se: »Zlata moja malena!« Dječačić okrugle glave obrasle blijedom kosicom bio joj je bliskiji zato što je bila mislila da će umrijeti i da će ona svisnuti od bola.
Bila je u zanosu kad je Joffrey sjeo kraj nje.
Strašno je biti majka - mrmljala je, a velike jasne oči zbunjeno se raširiše. - Oprostite mi, dragi moj gospodaru: mislim da sam vas zaboravila u onim jezivim satima kad je umirao u mom naručju.
A ja se pitam nije li još strašnije biti otac - Odvratio je on opuštenim glasom koji je prikrivao nedavno pretrpljen šok. - Tad je zaborav pohodio vas, a mene nije. Neke patnje poništavaju sva sjećanja, sav razum. Vi ste bili žrtva takvih patnji. A ja sam iskusio patnju svog netaknutog, ali nemoćnog tijela, nesposobnog pred vašom prijetećom slabošću. Dakako, i za mene je svijet postao pust i mračan, ali nisam mogao zaboraviti da ste vi i dalje u njemu, a samo to je bilo važno. Valjalo je spasiti vaš život i život ovih dvaju malenih bića koja su bila vezana uz vas, a i Honorinin život, jer ona ne bi preživjela vašu smrt. Nisam imao pravo prihvatiti takav poraz, pa čak ni razmišljati o njemu. Bio sam odgovoran za vaše zdravlje i... bio sam bespomoćan.
Pa nas je došao potražiti - rekoše Ruth i Naomi.
Tko?
Crni Čovjek! Francuski gusar iz Gouldsboroa.
I one prasnuše u smijeh. Bila je to samo šala. Nije on ni gusar ni Crni Čovjek. »Mi ga volimo.«
Saznavši njihovu životnu priču, mogla je zamisliti kako Joffrey de Peyrac hita prema zloglasnoj kolibi na šumskom proplanku, a u sjeni golemih salemskih brijestova slijedi ga njegova malena četa. Dolazi do kamenoga kruga i zaustavlja se.
I tada poklekne jednim koljenom - on, koji je odbio pokleknuti i pred samim kraljem
pruža ruke prema kući čarobnica i uzvikuje:
Dođite! Dođite! Prizivam vas, sestre moje voljene! Dođite i spasite moga sina na samrti!
Anđelika se nasmiješi i pogleda Raimon-Rogera. To tjelešce, tek porođeno, koje nije imalo ni imena, to je već za njega bio: moj sin na samrti.
Kako ste znali da postoje? Jeste li čuli da se govori o njihovim moćima? Zar ste ih poznavali?
Ah! Pomalo poznajem sve tajne Amerike - reče on uz osmijeh. - To mi je posao! Želim li izdržati i spasiti svoje najdraže u ovoj divljoj zemlji, moram upoznati njezine tajne... Njezine istinske tajne.
No premda nisu razmijenili sve svoje tajne, postali su bliskiji jer ih je zajednički proživljena drama navela da jedno drugom odaju neke svoje tajne misli.
Osjećali su se povezanima iznenadnim uzbuđenjem koje pročišćuje duh i oslobađa grč srca poput opojnog pića koje je u njihovim očima promijenilo sve životne boje.
Ne rekavši ništa, Anđelika se uznemirila.
Uznemirila se saznavši što je sve govorila dok je bila u nesvijesti, a još se više uznemirila kad je shvatila smisao onoga što je pretrpjela.
Kad nekom pred očima prolazi cijeli život, mislila je ona, znači da on umire ili da treba shvatiti da život nema toliku važnost kolika mu se pridaje. Mjehurić na površini oceana. Opet je proživjela Alžir, dvorac u plamenu i ženu kraj njezina uzglavlja, koja kaže: »Vjerujte mi, moja mala damo«, a smetala joj je samo Joffreyeva odsutnost i strah da će ga zauvijek izgubiti. Sve ostalo bilo je izbrisano.
Jer, briše se ono što nas više ne muči. Treba li shvatiti da je slijedila beskorisne tragove?
Poznajem takva »putovanja« - rekao je on. - I meni su se dogodila u bolesti, kad sam bio preplavljen bolima na mučiteljskim spravama i kad me poučavao neki posvećenik na Orijentu, što je bilo ponešto zanimljivije.
Nije htjela govoriti o svojim vizijama fantoma, pa čak ni njemu. No, često ih je ponovno proživljavala, a to iskustvo nije blijedilo. Često joj se događalo da gleda u kut na stropu i čudi se što ondje vidi samo potpornu gredu, a ne galeriju s koje je bila vidjela cijelu sobu, pokućstvo, usplahirene ljude, dojenčad u kolijevci i ženu u postelji. I ona pomisli da je ta nepokretna žena zapravo bila ona.
Jedna od sluškinjica u kući bila je i punašna djevojka, prilično nespretna, ali prije svega drska i neugodna. Nedvojbeno zato da bi ugodila svojoj gospodarici, gospođi Cranmer, nije prestajala rogoboriti protiv papista i stranaca; glumila je da s odvratnošću ulazi u sobu koja je zagađena prisutnošću tolikih nečistih osoba čiji je miris grijeha bilo teže podnijeti od mirisa njihovih tijela, a zna se kako pokvareni Francuzi provode noć. Bogu se ne bi svidjelo kad bi ona ikada i pomislila oponašati njihov razvrat!
Vi ipak imate bijela, obla i gipka bedra - rekla joj je jednom Anđelika oporavljajući se.
Srećom po nesretnu djevojku, bile su prisutne samo Severine i dvije kvekerice. Zato je Anđelika nastavila: - I ne lišavate se toga da za olujnih noći njima usrećite Harryja Boyda.
Djevojka se prestravila, zamalo je sjela, raširila je oči, ispustila zdjelu koju je držala i počela mucati.
Tko? Tko vam je rekao?
Nitko! Vidjela sam vas!
Djevojka je otvorila usta poput ribe na suhom. Uspjela je izustiti samo smeteno poricanje.
To nije moguće! Niste nas mogli vidjeti...
A zašto ne bih mogla?
To se dogodilo samo jedanput! A tad ste vi, milady, bili u postelji i jednom nogom u grobu!
Počela se histerično smijati i govoriti da se ta prokleta stvar dogodila upravo zato što su se svi usplahirili, govoreći da francuska grofica umire. Harry Boyd, zaposlen kod obližnjeg trgovca, pripadao je krugu gospođe Cranmer; žudio je za njom i to joj davao do znanja na tisuću načina, a ona je zbog toga okretala glavu od njega kad bi ga vidjela, shvativši sve prednosti koje bi mogao izvući iz tako neprilične veze. Susjedi su budno nadgledali ljubavi sa slugama, ali njihov oprez je popustio, pa je on tijekom oluje preskočio ogradu i u štaglju naletio na nju. I tako su...
Umirite je - zamolila je Anđelika - umara me.
Ali ona je sve jače plakala. Znala je što je čeka: stup sramote, bičevanje, zatvor, prokletstvo, ljaga i podvostručavanje cijene otkupa prelaska oceana.
Severine se počela smijati onako kako to samo Francuzi znaju, pa bili oni i hugenoti. Razbijena zdjela poslužila je kao izgovor za buku. Nije došlo do daljeg zapleta. Anđelika nije držala do glasina o tome da leti zrakom na metli.
Ali, zašto baš metla? Zbog čega su ljudi zamišljali da vještice jašu na metli? Dosta je zabave! Tome se ne valja smijati. Iako su Englezi posebno opsjednuti vragom, jer nemaju svece u raju da ih brane, Anđelika nije mogla zaboraviti da je u Francuskoj bila žrtvom gotovo jednakog fanatizma. Njoj i Joffreyu bilo je potrebno mnogo vještine i čvrstih prijateljstava da bi uspjeli poništiti optužbe isusovca d'Orgevala koji je želio omesti pothvate grofa de Peyraca u Maineu, pa ju je optužio da posjeduje zle sile.
A ona nije ništa znala o njima.
Gotovo da se nadala da ne postoje. A kad su, došavši u Quebec, saznali da je otac d'Orgeval prognan u irokeške misije, znala je da su pobijedili u prvoj bitki. A konačna pobjeda? Onog jutra na Vijeću opet je posumnjala da ljuta mržnja na koju se zakleo nije izblijedjela. Osim toga, često ju je obuzimala bojazan da ni Ambroisine, demonska isusovčeva suučesnica, nije izrekla svoju posljednju riječ.
Ne brinite se, srce moje malo - reče Joffrey gledajući je kako se budi - naš brod navrijeme se sklonio od oluje. Vjetar puše u naša jedra.
Htjela je znati ima li još izbjeglica iz Gornjeg Connecticuta, a on je otklanjao pitanja o onome što ih se nije izravno ticalo.
Salem je pojačavao svoje opkope. Farmeri iz okolice okupili su se na nedjeljnoj misi. Okupili su se i redarstvenici kako bi poduzeli pohod u svrhu pojačanja obrane naseljenika na granicama, iako je država Maine bila zaštićena mirovnim ugovorom koji je Joffrey de Peyrac potpisao s barunom de Saint-Castineom.
Ona brzo ustade i siđe u vrt, gdje bi Ruth i Naomi odnijele kolijevku kad bi imala odviše posjetitelja.
Od toga trenutka snaga joj se sve brže vraćala i uskoro su mogli zajedriti u Gouldsboro.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:08 pm


Anđelika 12 H0046-_L00486276



8.
ČITANJE TAROTA VELEČASNI WEITER
Ruth i Naomi stajale su kraj tužne Agar, okrunjene lišćem divlje loze i zauzimale se za sirotu Ciganku.
Milady, odvedite je u Gouldsboro. Znamo da ondje žive najrazličitije osobe bez sukoba i da su mnoge žene našle zaštitu, pa čak i miraz i muževe. Čini se da se čak i jedna Maurkinja udala za francuskog časnika. Preklinjemo vas, povedite ovo jadno dijete jer se ovdje bojimo za nju. Neki na nju bacaju kamenje, drugi je optužuju da ih dovodi u takvu napast da pomišljaju na to da je siluju, a možda bi je potom i ubili, izgovarajući se da je Sotona odgovoran za njihovu pohotu. A ondje bi mogla voditi sretniji život...
Anđelika im odmah reče da Maurkinja koju su spomenule, koju su odgojile dame iz Saint-Maura i koju je bogato podarila tajanstvena zaštitinica, više nije u Gouldsborou, nego u Quebecu, i još nije našla muža. U tom slučaju radilo se o tome da je djevojčura imala prevelike zahtjeve o kvalitetama svog budućeg supruga, a ne o diskriminaciji koju bi mladi Kanađani provodili zbog boje njezine kože.
Rekavši to, morala je priznati da bi se vesela i nevina djevojka poput Agar, čija je senzualnost zračila poput ljetnog sunca, bolje snašla i bila u manjoj opasnosti u Gouldsborou no u krutom i licemjernom Salemu. Jer, u naselju koje je utemeljio pustolovni plemić kakav je grof de Peyrac mogla se naći mješavina ljudi kojoj pripisuju više nego slobodnjaštvo. Nitko se ondje nije sablažnjavao nad drugim i svi su se pokoravali guverneru Colinu Paturelu i čvrstim institucijama koje su ustanovili kako bi održavali red, pristojnost i disciplinu nužne za francusku luku u kojoj svatko može obavljati svoje poslove bez ometanja.
Stanovnici Gouldsboroa naučili su poštovati intimnu slobodu drugoga. Hugenotska zajednica iz La Rochellea, skupina preobraćenih gusara, Kraljeve djevojke koje je poslao ministar Colbert da napuče Kanadu i mladi Francuzi akadijskog podrijetla morali su prigušiti vjerske i nacionalne zahtjeve. Bilo je tu i Engleza s granice koji su pobjegli francusko-indijanskim pokoljima, Škota koje je ostavila ekspedicija Sir
Alexandera, Akadijaca iz Francuskog zaljeva i drugih. Dakako, Agar ne bi prošla nezamijećena, ali u Gouldsborou se ne bi izlagala onim osjećajima odvratnosti, straha i proklinjanja koje je njezina pojava budila u Novoj Engleskoj i koja bi nakraju mogla navesti neke fanatike da joj naude.
Ali romska djevojka, shvativši o čemu govore, ispusti glasan krik. Nije htjela ostaviti svoje dvije pomajke, ni Salem, niti bilo što od onoga što je činilo njezin svijet. Tko je čuo taj krik, povjerovao je da je u društvu čarobnica, pod slamnatim krovom drvene kolibe upoznala samo očaranja, a da su je lica gomile puna mržnje prije zabavljala nego plašila.
Tko je razumio njezin jezik? S kim bi moglo razgovarati to dijete bez korijena, dijete druge rase, napušteno u grmu rujevine, dijete kojemu je nebo dovelo jedina dva bića koja su bila spremna prihvatiti je i voljeti, jer su rođena pod istom zvijezdom, zvijezdom prokazanih5.
Svjesna da joj uskraćuju svoju svjetlost, da je bacaju u svijet koji je tamniji i hladniji od oceanskih dubina, ona se baci na koljena pred Ruth i Naomi preklinjući ih da je ne napuste.
Vi je morate čuvati - procijeni Anđelika kad su iscrpile sve argumente kako bi je uvjerili. - Vjerujte da bismo je rado primili, ali jasno je da ne može živjeti bez vas. Uvenula bi i umrla.
U tom trenutku iza zastora se pojavi gospođa Cranmer.
Dakle, ako je čuvate, trebale biste joj čavlom pribiti uho na vrata - reče ona glasom koji nije dopuštao proturječenje. - To je običaj. Ako sluga ili otplaćenik odbije slobodu koju je zaslužio, treba ga prikovati usnom školjkom za vrata njegova gospodara kako bi svi vidjeli da otada pripada gospodaru i mora ga služiti do kraja života. Ne možete si uskratiti tu ceremoniju. Nadam se da ćete ovaj put poštovati zakon - ustrajala je ona obraćajući se Ruth, koja nije obraćala pozornost na njezin upad i bavila se kolijevkom s blizancima.
Gospođa Cranmer ispruži se u naslonjaču za goste koji je bio postavljen kod postelje; glava joj je bila povijena prema dolje, kao da je unaprijed malodušna zbog toga što se nitko neće udostojiti da joj odgovori. Anđelika odmah začu lagano hrkanje i shvati da je utonula u dubok san.
Naomi, što si to učinila? - upita Ruth ne okrenuvši se.
Uspavala sam je. Stvarno me je počela živcirati tim svojim glupostima. Ruth se vrati noseći u naručju djevojčicu koja se probudila.
Naomi, tvoja će nas zločestoća skupo koštati! Naomi se smijala.
Ah! Vrlo važno! Mi smo sretne.
Ona skoči na noge i poče radosno plesati s Agar koja je u svojoj crvenoj haljini s vjenčićima bila poput leptira. Ruth Summers nasmiješeno je i suosjećajno promatrala uspavanu damu.
Govore da smo lude, ali što je to u usporedbi s njezinom ludošću? Nema li ludila u tim pravilima kojih se valja pridržavati da bi se susjedima dokazalo da je netko dobar kršćanin? Prikovati je za uho! Oh! Kakva mahnitost! Zar Krist nije došao ukinuti barbarstvo u srcima? Ali oni su to zaboravili.
Hodala je po sobi, ljuljala djetešce u naručju i govorila.
Mi liječimo bolesti, mi se volimo, plaćamo desetinu zajednici, a oni neprekidno ponavljaju da smo se »odrekle Boga«.
Odmahivala je glavom.

5 Peta knjiga Mojsijeva, pogl. 15. stih 16-17, prim prev.
Odrekle Boga? Ne, nismo, mi ga potvrđujemo! Ali mi smo se odrekle ludila koje se uspostavilo u sjeni Njegova Imena, da, to jesmo učinile! Neka je milost Njegova! »On nas je uzeo k sebi i obilno nagradio.«
Naomi je prestala plesati. Ščepala je okrugli stolić i postavila ga usred sobe. - Izvadi karte, Ruth, prijateljice moja! Moramo raditi i razastrti tarot pred Junakinjom kako bi saznala koji je smisao njezina života.
Agar je bacala jastuke na pod. Ruth je predstavi Anđeliki.
Nije li predivna? Zaoblila se, a oči su joj postale boje neba.
Ona je posjednu na postelju; malena je pozorno gledala oko sebe.
A sad se uspravite - tiho reče Ruth Anđeliki - i sjednite u veliki naslonjač. Tajne se moraju protumačiti pri punoj svijesti.
Uz njihovu pomoć, Anđelika to učini pitajući se što imaju na umu.
Pošto je postavila stolić pred nju, Naomi donese veliku velurnu vreću s obrubom. Ruth sjede pred Anđeliku, otvori je i izvuče snop onih velikih šarenih karata koje se u igri tarot nazivaju arkanama.
Ona objasni da su te karte počivale dva dana i da ih nitko nije dotaknuo. Unaprijed se pobrinula da budu okrenute licem, a ne naličjem, jer bi to davalo osrednje ili negativno tumačenje života, umjesto pozitivnog usmjerenja koje bi stvorilo nadu i bodrost.
Anđeliku su u djetinjstvu naučili da su karte okužene jakim mirisom sumpora, ali potom ju je boravak na Dvoru čuda približio vještini starih Egipćana čija ih je uznemirujuća nauka stavljala u red najplemenitijih naroda.
Otkad je čula za talente Ruth Summers, kanila je zamoliti je da ih pokaže. No pribojavala se da će još biti odviše slaba za tu ceremoniju.
Ruth je skinula svoju bijelu kapicu i rekla da nema posebno dobrih ni posebno loših trenutaka za savjetovanje s tarotom. Dovoljno je da Junak ili Junakinja, to jest pitalac, osjeti potrebu za njim.
Napomenula je da se služi snopom od dvadeset i dvije ploče - dvadeset jedna plus jedna koja se odlaže - koji su izdali »Naibi«, nevinim kartama koje se koriste od XIV. stoljeća. Na njima su dvadeset i dva lika koja se u igrama za razonodu nazivaju adutima, a u igrama proricanja smatraju se arkanama.
Karte koje je položila na stol darovao joj je mornar rodom iz Venecije koji je došao na gusarskom brodu iz Kariba što je pristao u luci.
Nakon jednog napornog dana na tržnici Ruth je u pratnji svog supruga Briana Newlina sjela u tavernu Bijeli kit kako bi ugasila žeđ pivom. Mornar odjeven u prsluk
»po indijansku«, sa zlatnim naušnicama i s crnim povezom preko oka, iznenada je ustao, uperio prst u nju i jakim glasom na poluengleskom-polutalijanskom izjavio da mu ne trebaju oba oka da bi vidio: ako na svijetu postoji osoba koja posjeduje dar proricanja, onda je to ona, ta žena tu. I on je spreman naučiti je da čita iz tarot- karata kako bi okončao rasipanje njezinog talenta uzalud. Nakon toga čudnoga govora, Ruth Summers, rođena kao kvekerka, kongregacionalistica po bračnoj poslušnosti, zaneseno je ustala i sjela za stol jednookoga gusara. Seansa inicijacije trajala je dva ili tri sata u magli dima iz lula, dok je Brian Newlin strpljivo čekao pred svojim kolima. Bio je to prvi incident koji je ostao u pamćenju sve do afere s Naomi Shiperhall.
Odlazeći iz Salema, karipski znalac karata ostavio joj je snop oslikanih ploča - rumeno za put, plavo za dušu ili duh - od kojeg se nikada nije odvajala i koji je sad predstavila Anđeliki. Zamolila ju je da ga podijeli na tri dijela, a zatim da iz jednog od njih uzme jednu kartu, koju je stavila nastranu. Potom je sve karte opet promiješala, raširila ih i od pitalice zatražila da odabere sedam karata.
Tu prvu sedmorku poslagala je u obliku Davidove zvijezde - dva ukrštena trokuta - pri čemu je sedmu kartu stavila u sredinu. Čitanje je izvodila tako što je okretala likove naopako, prvo onaj koji bi bio najviše, potom onaj koji bi mu bio suprotan; tako bi postupila sa svakim krakom zvijezde, sve do sedmog u sredini, najvažnijeg, jer je utjecao na opći zaključak koji su ostali parovi već najavili.
Prva igra pokazala se jednom od najdojmljivijih.
Prva arkana bila je sunce nasuprot carici: njoj, Anđeliki.
Sunce te kupa i prosvjetljuje. Ono ti najavljuje uspjeh i sjaj, procvat na svim poljima: sreću i dobitak. Ono te je uvijek pratilo. Znalo je uzeti oblik jednog muškarca.
Slijedili su zaljubljeni i car, potvrđujući da je ljubav ispunja i štiti. »Ljubav te štiti putem moćnih muškaraca... Barem ih je dvojica, a tu je i množenje, mnogo muškaraca. Znak da te je ljubav uvijek štitila i čak spašavala...«
Potom, mjesec i kotač.
Majka: obnavljanje je u blizini. Novo dijete. Ali to znamo. Braća i sestre mogu se ponovno pojaviti...
Anđelika je iznenađeno pogledala svoju proročicu s bijelom kapicom. Ruth Summers nije mogla znati da su vidjeli Molinesa u New Yorku i da je on pronašao tragove Josselina de Sancea, njezina starijeg brata. Stari Wallon sa Staten Islanda primio ga je kad je došao u Ameriku. To je bilo davno, ali Molines je slijedio trag.
Sedma arkana u sredini glasila je: sud. Ta karta ovdje je značila: neočekivano. Ruth nije mogla reći odnosi li se to na bračni život ili na odnose s drugima.
Neočekivano - reče ona i spretno složi sve ostale karte oko te arkane - to je začin tvoga života.
Druga sedmorka koju je također složila po Davidovoj zvijezdi, počela je konjunkcijom
pape i obješenog.
Vidovnjakinja postade ozbiljna i zamisli se.
Ovo je čovjek Dobra - reče ona s gotovo nježnom blagošću - čovjek koji je optužen da je prenosio ezoterične istine, religiozan čovjek, a obješeni je suprotnost mudracu, velikom mudracu.
Potom je otkrila idući par suprotnih karata: smrt i pustinjaka. Oklijevala je i činilo se da odbija išta reći. Napokon je tužno izustila:
Ozbiljan sukob opsjeo je dušu tog sjajnog čovjeka. Potom je izvukla đavla i smrt; zadrhtala je.
Magija, sotonska magija je ovladala njime!
Naglo, kao da traži nadnaravni spas od katastrofe koju sluti, ona okrenu posljednju kartu, onu u sredini.
Svećenica! - uzviknu ona i uperi prst u kobnu sliku žene koja sjedi a na glavi joj je pontifikalna tijara.
To je žena koja je uzrokovala pad i uništenje čovjeka Dobra - reče ona i pogleda u Anđeliku. A tad izjavi ledenim glasom:
Oboje su opsjednuti i žele ti propast.
U tišini koja je uslijedila Anđelika je pokušavala sakriti svoje osjećaje. Svećenica? Sjajni čovjek?
Jamačno se radi o demonki Ambroisini i njezinu pomoćniku i gospodaru istodobno, isusovcu Sebastienu d'Orgevalu, čije ime nije htjela izgovoriti na Vijeću.
Naivna kvekerska čarobnica nedvojbeno bi se užasnula kad bi mogla vidjeti osobe koje su njezine riječi izvukle iz limba prošlosti, jer za nju, rođenu u sekti proizišloj iz reformacije, katolički svećenik, osobito isusovac, zauvijek će ostati inkarnacija Zla.
Ali Anđelika joj htjede napomenuti da je zla žena, svećenica, mrtva i pokopana.
A on, sjajni čovjek, također je danas bez moći, jer je nestao negdje u zemlji Irokeza. No začula je Naomi kako mrmlja:
I on je također u grobu.
Ne govori dok slažem dvostruki Davidov pečat - naloži joj Ruth.
Anđelika je ipak čula Naominu misao koja je slijedila njezinu vlastitu i svu njezinu zbunjenost. Znala je i da joj tim izgovorenim riječima nije dala odgovor, nego samo naznaku: »I on je također u grobu.«
Treća sedmorka, treća zvijezda, potvrđuje već dobivene podatke. Ona ponekad može odrediti »tonalitet« cijelog života, dati njegov opširan aspekt i viziju onoga što će se dogoditi u mnogim godinama koje dolaze. Rekle su joj da će treća igra biti najzanimljivija zbog značenja preostalih sedam arkana: Slobodni sudac, Kočije, Pravda, Sila, Umjerenost, Zvijezde, Svijet.
Kojim redom će se pojaviti?
Na koji način će se povezati parovi?
Jedna od tih simboličnih arkana bila je uklonjena jer su je na početku izvadili iz snopa. Stoga je valja zamijeniti Ludom, Slobodnjakom, u dnu talona, najzagonetnijim od svih znakova, koji mijenja smisao svih kombinacija.
I tako je prva karta koju je Ruth izvukla bila kočije, a na suprotnoj strani izišao je
luda, odjeven u plavo urešeno zlatnim nitima, bosih peta koje grize crni pas. Naomi ispusti kratak, prigušen krik.
Što to znači? - upita Anđelika, a srce joj je lupalo.
Bijeg! Uzmak! Ili barem neželjeno putovanje na koje ćete morati poći, natjerani ugrizima psa koji može predstavljati pritisak nepomirljivog neprijatelja ili pak Božju volju da vas silom usmjeri na put.
I to tamo gdje ne želim ići, valjda! - uzviknu Anđelika. - Stanite, Ruth - reče ona odlučno - ne želim više ništa čuti. Ni o kolima, ni o putovanju, ni o bijegu ni o uzmaku. Želim živjeti i biti sretna.
Ali ja mislim da ovaj složaj ohrabruje. Vrlo je dobar - ustvrdi Ruth.
Ne! Ne želim ništa znati. Želim sanjati, sanjati da nemam neprijatelja. Kad iskušenje dođe, imat ću vremena suočiti se s njim.
Ti si Strijelac - prizna Ruth, kao da to objašnjava pobunu njezine Junakinje, koja je odbila odveć jasnu sliku budućnosti; nju ne brine budućnost i više voli otkrivati životne slučajnosti. Strijelci su duboko usidreni u sadašnjosti, a njihov bujno maštovit znak nestrpljivo podiže strijelu prema nebu, pa je Anđeliku demoralizirala naznaka budućnosti na koju nije željela pristati.
Napokon je počela živjeti svoj san: miran život pun svakodnevne sreće unutar zidina Wapassoua. Dosta je bilo bjegova i uzmaka. Ruth je vidjela da se uznemirila i nježno ju je uhvatila za ruku.
Ne muči samu sebe, sestro moja. Treća sedmorka daje nam samo smisao tvoje sudbine i ja u njoj ne vidim nikakvu strašnu nesreću. Naprotiv, ti pobjeđuješ i uvijek ćeš pobjeđivati, mogu to potvrditi.
Nije poricala vrlo jak demonski utjecaj, ali tog dana, kad su karte izvučene prvi put, taj utjecaj je bio obuzdan. A što god da se dogodi, stoji joj pobjeda, nadmoćna, vedra i konačna.
Možda. Ali više ne želim ni čuti o toj kočiji.
Blago hrkanje prekinulo je njihovu raspravu i podsjetilo ih na prisutnost gospođe Cranmer.
Probudi je, Naomi.
Ne. Dok ona spava kuća je mirna.
Promatrale su svoju domaćicu koja je spavala poput dojenčeta. Povremeno bi lagano hrkanje odavalo dubinu njezina sna.
To je odmara - reče Ruth Summers. - Ta žena nije zla, ali puna je proturječja. Progone je mnogi neutemeljeni strahovi koje svladava tako što ih priteže tako jako
da ni sama više ne može disati. To ludilo muči stanovnike ovog domaćinstva, osim nekih nestašnih služavki; to bolje po njih, a i...
Ona zastade i zamisli se.
Možda stari gospodin? Muškarci su drukčiji od žena kad se primiču starosti. Dok se u ženama pod prijetnjom gubljenja svojih draži rađa želja da se osvete zbog života provedenog u služenju i podređenosti te zato često postaju autoritativne, osorne, čangrizave i zle, muškarci, protivno tome, odlažu oružje i oklope, ne osjećaju više tešku odgovornost bitaka i obrane života onih koji su slabiji od njih te se posvećuju razumijevanju i mudrosti, blagosti života koji prije nisu mogli doživjeti niti osjetiti njegove ugodnosti. Vraćaju se poslovičnim mudrostima. Vjerujem da je i on takav, on, patrijarh koji je bio krući zakonodavac i od Wintropa, osnivača, kojeg je protjerao iz grada, kako se priča.
Dok je govorila, onaj o kojem je bila riječ pojavio se na pragu; njegova visoka i dostojanstvena prilika ispunila je gotovo cijela vrata. Zastavši nepomično na pragu, sličio je svom vlastitom portretu. Njegove blijede zjenice ispitivale su prisutne osobe udaljenim, zagonetnim i blagonaklonim pogledom koji slikar upućuje svom modelu tražeći da ostane u željenom položaju: malo smješka, malo strogosti.
Kako su u sobi bile četiri žene - Anđelika, okružena aurom svoje zlatne kose, sjedeći u visokom naslonjaču, Ruth i Naomi nagnute nad tarot-kartama, pri čemu je Naomi oslonila glavu na rame svoje prijateljice, potom Agar koja je stajala sa svojim cvijećem - bilo ih je pet ako se ubroji Honorinu, čija je crvena kosa blistala u kutu, pa čak i šest, ako se prihvati da malena Gloriandre, čije je ime bilo duže od nje same, također predstavlja načelo vječne ženskosti - prečasni Samuel Wexter, muškarac, i sam se osjetio kao meta zagonetnih i pozornih pogleda, pri čemu mu se pogled dojenčeta nije učinio najmanje nedokučivim.
Svi ti ženski pogledi okrenuti prema njemu, muškarcu gospodaru, čuvaru, sucu...
»A to je tako malo«, pomisli ona osjećajući koliko je slab usred toliko konvergentnih sila. Njegov smiješak se proširi.
Približio se kolijevci i promatrao Raimon-Rogera jer je on za njega predstavljao muški princip; muškarčić je spavao, nesvjestan te svoje privilegije, a prečasni Samuel Wexter je deklamirao:
Čovjek rođen od žene
kratka je vijeka i pun nemira. Kao cvijet niče i odsijeca se,
i bježi kao sjen, i ne ostaje.
I na takvoga otvaraš oči svoje, i mene vodiš na sud sa sobom?
Knjiga o Jobu, poglavlje XIV. - potvrdiše Ruth i Naomi jednim glasom vraćajući istodobno karte u vrećicu.
Anđelika je bila začuđena time što je čula da starac ponavlja riječi koje su proganjale njezin duh dok je novorođenče bilo na rubu smrti.
Zamolila je svećenika da joj oprosti što ga je primila tako razodjevena, u »salonu«, kako se govorilo u Parizu.
Naomi mu privuče naslonjač i on sjede; kao da nije bio začuđen što u drugom naslonjaču vidi svoju kćer, gospođu Cranmer, kako spava. Visoka dob dopuštala mu je da prodre u intimnost ženskih odaja, a njegova nesklonost tračevima i propovijedanju oslobađala ga je dužnosti osuđivanja neobičnih osoba koje je posjetio, jer je znao da žene imaju svoj način provođenja vremena i uređivanja svoje intimnosti.
Govorio je o dobroti Isusa Krista koji je tijekom svojih posljednjih dana na zemlji otkupio ljudske grijehe te im darovao milost i sreću.
Anđelika nije bila navikla slušati kako te bradate, stroge, netolerantne osobe, uglavnom zlovoljne i namrgođene, govore o Isusu Kristu kao o osobnom prijatelju, o Isusu, kojeg Evanđelja prikazuju kao ljubaznoga mladića punog oprosta za grijehe svijeta, punog blagosti i nježnosti prema ženama i djeci. Taj gospodar komentirao je njegove riječi kao da je satima s njim prijateljski raspravljao u jeruzalemskom hramu, ili pak u prostorijama Vijeća; no Anđelika se mogla okladiti da on nikad u životu nije pretrpio Njegove patnje i da nikad nije vidio stup srama, osim kad bi došao njegov red da uzme bič. Ona se osmjeli i reče mu to.
Samuel Wexter se nasmiješi i ne poreče ništa. Rekao je da ga osoba Isusa Krista zapravo ne zanima u svojem utjelovljenju u kojem je, nedvojbeno namjerno, bio stvoren od tako obične i beznačajne tvari da su povijesni tragovi Sina Čovječjeg nejasni i malobrojni, a njegova ljudska osobnost tako neodređena da se sviđa svakojakim ljudima, pa i ženama i djeci.
Ali on se s obožavanjem klanja pojavi utjelovljenja, otajstvu koje je dovelo među ljude samu misao svemogućeg Boga.
Njega ne brine, ponovio je, kakvo je bilo ruho tog utjelovljenja. Udivljenje sljedbenika i čuda koja je izveo taj tesarov sin samo su potvrđivala božanski utjecaj na jedno obično biće.
Ali - odvrati Anđelika - nije li želja da se svidi ženama i djeci dokazala da je Bog u svom utjelovljenju odlučio okrenuti svoje nove objave prema osjećajnosti, to jest prema Ljubavi?
Ne miješajmo osjećajnost i Ljubav - pobuni se prečasni Wexter.
Zašto ne? - uzvrati Anđelika. - U čemu je razlika? Osim u tome što je osjećajnost tek sićušni djelić, tek korjenčić onog transcendentnog osjećaja koji predstavlja Ljubav u svojoj biti i koji oživljava sve, jer Bog je Ljubav. Ja mislim da Isus nije bio ni tako slab ni tako običan kao što vi kažete, nego da je bio osoba puna šarma i zavodljivosti. Bio je takav ne samo zato da bi nas podsjetio da je Bog ljubav nego i da bi nas podsjetio da je Bog ljubazan i da bi učinio pristupačnim to tajanstvo osjećaja ljubavi kojemu su ljudi njegova doba posvećivali tako malo pozornosti. A danas, prečasni, smatrate li da je nova zapovijed dobro prihvaćena? Kao osjećaj, a ne samo kao zakon?
Prečasni Samuel Wexter nabra svoje sijede obrve i zamisli se.
Žao mi je što ste žena - promrmlja on - i drago mi je što ste papistica.
A zašto?
Zato što se tako ne moram brinuti što vidim vaš ženski duh na putovima koje svećenici, pa i oni vaše vjere, koji su uronili u močvare mračnjaštva, smatraju opasnima i nepodobnima za osobu vašega spola.
Ona potvrdi.
U tome ste u pravu, sir. Kad se radi o slabosti ženskoga duha u odnosu na muški, jedinstveni su svi svećenici svih kultova i sekti. To je blisko gledište koje bi valjalo njegovati na Vijećima koja crkveni muževi, zaokupljeni pomirbom među kršćanima, ponekad održe bez većih rezultata. Ali ipak, zašto žalite što sam žena?
Muškarci, kao što ste rekli, nakon studija na sveučilištima gdje samo muškarci imaju pristup, postaju vrijedni sugovornici u teološkim raspravama.
Tako smo opet na početku naše rasprave. Zašto se samo muškarcima dodjeljuje pravo spoznaje Boga? Tjelesna slabost žena koja je u primitivnim vremenima dala moć muškom spolu ne bi se trebala uzimati u obzir kad se radi o duhovnim pitanjima. Napokon, Adam i Eva bili su goli, rođeni iz Božjeg daha u rajskom vrtu u punoj jednakosti.
Adam je bio stvoren prvi - usprotivi se prečasni Wexter i uperi prst u zrak.
Trebamo li onda priznati nadmoć biljkama i pticama zato što su stvorene prije ljudi? Patrijarh je ostao bez riječi. Nakon duge šutnje, osmijeh uresi njegovu gustu bradu.
Mogao bih vam odgovoriti da je Eva stvorena od Adamova rebra, što bi ukazivalo na određenu žensku ovisnost, ali vi biste mogli tvrditi da ju je Stvoritelj htio oblikovati od tvari koja je manje prosta od gline.
To je doista dobra dosjetka!
Usto, poučivši me ovim čudesnim blizancima izišlim iz vašega krila i sjemena vašega supruga, potvrdili ste mi njihovu vrijednost kao ljudskih bića koja su jedinstvena i ovise o sebi samima i o Božjoj volji, a nisu manje vrijedna zbog toga što su proizišla iz drugog bića.
Vi mi prišteđujete napor iznalaženja argumenata.
Koje biste zacijelo pronašli i sami. Ali... zapravo, činim to i zato što u vašim očima vidim da ste samo slaba žena - pridoda on zlobno, ali nježno - a previše ste razgovarali i raspravljali za nekoga koga smo jedva zadržali na ovom svijetu. Odmorite se.
On se uspravi i ustade kao da je blagoslivlje svojom dugom i kao prozračnom rukom.
Još vam samo želim reći, milady, da smatram kako je moja kuća počašćena vašom prisutnošću i veličajnim događajima koji su se ovdje odvili. Sa sobom ste donijeli dražest i ono misaono vrenje koje daje čar Starom svijetu. Kad sam bio dijete u Leydeu, u Nizozemskoj, uživao sam u dahu prošlosti koji bi zapuhnuo svakoga tko bi hodao ulicom. Nama ovdje nedostaju korijeni. Mi smo poput kolca zabijenog u zemlju. Htio bih vas obavijestiti i o onome što sam rekao gospodinu de Peyracu. Ako se poremeti osjetljiva ravnoteža koju održavate u Francuskom zaljevu i koja dopušta ljudima na ovom području da rade u miru i ako pobjesnjeli Francuzi, vaši prijatelji i sunarodnjaci kojima je gospodin de Peyrac pružio ruku, opet pokažu da su pod njegovim utjecajem, znajte da će guverner Massachusettsa, a posebno članovi konzistorija iz Salema, uvijek rado i velikodušno primiti vas i sve vaše prijatelje i rođake. Vaši sinovi naobraženi su na našem sveučilištu Harvard. Naša povelja čini nas neovisnima u izboru naših prijateljstava i saveza. Ni francuski ni engleski kralj ne mogu nam zapovijedati kako da se ponašamo i mi se smatramo slobodnom državom pod Božjim pogledom.
Služinčad se već nekoliko puta zaustavila pred vratima ne usuđujući se prekinuti strašnoga starca. Bilo je vrijeme za večeru.
Anđelika mu zahvali i potvrdi mu da je utješno znati da imaju prijatelje u Novoj Engleskoj usprkos svojim francuskim imenima i katoličkoj vjeri, što dokazuje da ljudi dobre volje uvijek mogu biti u dobrim odnosima.
On ode.
Ne dajte da vas Boston zavede - rekao je na kraju.
Kad je otišao, Ruth i Naomi pomogle su Anđeliki da se vrati u postelju. Bila je umorna i one su je udobno namjestile na jastuke. Istog trenutka je sklopila oči.
Razgovor s patrijarhom naveo ju je da zaboravi na kola i ludu te nije mislila na neugodan osjećaj koji ju je mučio dok je Ruth čitala karte.
Naprotiv, s pouzdanjem se prisjećala da joj je treća sedmorka dala ohrabrujuće znakove, da će zlokobne sile biti »nadvladane«, a njezina pobjeda »nadmoćna, vedra i konačna«.
To je pojačalo osjećaj dubokog mira koji ju je prožimao od ozdravljenja njezinih blizanaca. Dogodilo se nešto što joj je donijelo pobjedu. Ruth, kojom su prolazile struje proroštva i vidovitosti, približila se istini više no što se Anđelika pribojavala. Govoreći o svećenici i o sjajnom čovjeku, rekla je:
Oni žele vašu propast!
A to je istina! Premda je to sad samo prošlost.
Svećenica i sjajni čovjek doista su bili teško breme novog života koji su Anđelika i Joffrey de Peyrac poduzeli u Novom svijetu nakon dugotrajne borbe koju su vodili da bi se opet sastali.
Zle sile i podmukle zavjere ispreplele su se poput otrovnih lijana oko stabla njihovog tako nestalnog života. To je dokazivalo da se duševne borbe vode stalno i svugdje te da ponekad postavljaju gotovo nesavladive izazove preživljavanja u divljoj zemlji napučenoj različitim rasama.
Naomi je promrmljala: »On je u grobu...«
Izgnanstvo njihova neprijatelja, Sebastiena d'Orgevala, i tišina koja vlada oko njega mogu se smatrati moralnim grobom koji ga sprečava da djeluje i iskazuje se. Oduvijek su ga obožavali i on je uživao u svojoj legendi, u svojoj zavodljivosti kojom je privlačio slabija bića, u svojoj slavi, ljepoti, svjetovnim uspjesima, svom urešenom ratnom barjaku, u suosjećanju koje su nadahnjivali njegovi prsti osakaćeni mučenjem, u svojim očima koje su blistale kao safir...
U svojoj službi imao je doušnike, fanatične sljedbenike koji su nosili njegova pisma kralju. A sad je sve drukčije. Strasti su se utišale. Njegovo ime pada u zaborav.
Zlokobna napetost udaljila se poput olujnih oblaka koji odmiču prema obzorju. I dalje je valjalo biti oprezan, ali ona je osjećala da nebo štiti sve koje ona voli.
To je opojna sigurnost. Veliko bijelo krilo nadvilo se nad njih poput šatora u pustinji. Ne znajući do koje mjere je njezin predosjećaj potvrđen, Anđelika pomisli da se dogodilo nešto što je otupilo opasnost. A to se moralo dogoditi prije ili u trenutku rođenja blizanaca i zato je njihova sudbina obilježena takvim predznakom.
Gospođa Cranmer zbunjeno otvori oči. Osjećala se žrtvom zlobe; okrenula se prema prozoru i sumnjičavo promatrala svjelost sunčeva zalaza.
Duboko je uzdahnula.
Za nekoliko dana ovo bučno društvo poništilo je njezino gospodstvo nad njezinim domom do te mjere da je izgubila dostojanstvo i počela lijevati suze; s dolazećom zimom opet će se naći među pravim vjernicima. Molitve i djela vrline opet će ispunjavati dane. Sjećanje na iskušenja ljeta ublažit će se.
Jadna gospođa Cranmer, koja je iz poniznosti dala da je zovu mistress, a ne milady, nije znala da će, prije no što povrati mir savjesti i mir u svom domu, morati pretrpjeti posljednje iskušenje, teže od svih i posve nepojmljivo.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:08 pm


Anđelika 12 H0046-_L00484574


DRUGI DIO
CRNA ODORA U NOVOJ ENGLESKOJ
9.
ISUSOVAC U SALEMU VIJESTI O OCU D'ORGEVALU
Buka se pojačavala. Nije to bila ni buka oluje ni šum mora. Nebo koje se vidjelo kroz okvir prozora i dalje je bilo vedro. More je bilo mirno i činilo se da se duboka tutnjava koja se valjala iz daljine iznenada približila; jata ptica koja su prekrivala nanose algi uzletjela su uz glasan lepet krila i prodorno kreštanje.
To kreštanje odjekivalo je i miješalo se s povicima i pogrdama koje su tvorile buku koju je Anđelika čula. Bijesna rulja pojavila se iza ugla ulice. Jesu li oštri i dugi povici žena bili krici boli ili histerije? Jesu li muškarci vikali od bijesa ili straha?
Ruth i Naomi doskočiše do prozora.
Oh, Bože! - poviknu Ruth povlačeći se od prozora s rukom preko usta, kao da želi potisnuti druge, uplašenije uzvike. - Sanjam! Mislim da sam vidjela jednog od onih strašnih crnih papističkih svećenika koje nazivate isusovcima. Ali, ovdje... u Salemu! Anđelika se nije mogla suzdržati. Bilo je to prvi put da je pokušala sama se dignuti, ali snaga radoznalosti držala ju je i ona se pridruži Ruth i Naomi na jednom prozoru, dok su se Severine, Ciganka i Honorina naginjale kroz drugi. Zbijena i gnjevna gomila išla je prema njihovoj kući. Poput stada predvođenog ljudima u crnim šeširima išli su mornari, žene u bijelim kapicama i radnici. U sredini, ljuljajući se poput orahove ljuske na moru, jer su ih gurali sa svih strana, nalazila se najmanje drska skupina; ona prepozna irokešku perjanicu u obliku lepeze. Ta perjanica nadnosila se nad ostale glave i mogla je pripadati samo divovskom domorocu. Iz perjanice su mu se uzdizala pera i nadvisivala čak i helebarde trojice stražara Vijeća koji su nastojali oblikovati krug kako bi zadržali najgnjevnije.
Muškarac jaka stasa, odjeven u putnički ogrtač od bivolje kože, bez rukava, šakama i vikom pokušavao se probiti kroz gomilu.
Ona potom ugleda isusovca. Gomila se pomaknula i otkrila ga u sredini, među vojnicima, kad se skupina približila na nekoliko koraka od ulaznih vrata. To je doista bio isusovac, odjeven u crno, crne brade, s raspelom na grudima i bijelim španjolskim ovratnikom. Budući da je ta sutana bila u dronjcima, da mu je lice bilo ispijeno, a brada čupava i prašnjava, njegov gospodstven i blistav pogled bio je dovoljan da ga oda. U tom pogledu otkrivala se sva magična moć - a ponekad i demonska - koju članovi tog vjerskog reda, koji veliča samo ime Isusovo i stavlja se u bezuvjetnu i potpunu službu rimskom papi, postižu vježbom okultne prakse kako bi bespovratno zarobili neznalačke duše ili one koje su preslabe da bi im se oduprle.
I tako se pod sjajnim pogledom tog isusovca koji se iznenada pojavio usred Salema većina napadača počela osjećati »omamljenim« kao u vrtlogu; potisnuli su svoje prijeteće pokrete dok su drugi, koji su se manje dali dojmiti ili koji su bili primitivniji, mahali šakama i tražili da ih puste da ga prebiju. Vojnici kojima je zapovjednik naredio da ga otprate do kuće gospođe Cranmer, dali su se dojmiti vikom gomile i bili su kao oduzeti, nisu znali što bi, pa su predvodnici gomile, lučki radnici, vidjevši njihovu neodlučnost, odlučili prijeći u napad.
Plavokosi mladić koji je stajao uz svećenika, nedvojbeno njegov »podređeni«, bacio se pred njega kako bi ga obranio, pa su napadači, koji se još nisu usudili taknuti isusovca, kišom udaraca obasuli svog mladog francuskog neprijatelja - muškarci su udarali šakama, a žene su greble noktima - sve dok nije posrnuo, a glava mu je nestala u mreži ruku nalik na crna krila bijesnih gavrana.
Linčovat će ga! - uzviknu Anđelika. - Brzo! Otvorite donja vrata i pustite ga da uđe.
Na te riječi isusovac, i dalje miran usred meteža, podignu oči prema prozorima kroz koje su se naginjale žene.
Brzo, otvorite ta vrata! Severine, iziđi kroz zadnja vrata i pozovi naše ljude. Zar nema nijednog sobara da otvori vrata?
Kako se nitko nije pomaknuo, ni u sobi ni u cijeloj kući, jer su svi bili poput kipova od soli, ona se sama spusti, pridržavajući se za ogradu stubišta. Nije još bila dovoljno snažna za to, ali razbila je tromost služinčadi koja je bila u predsoblju, ukočena pred vratima na koja su izvana lupali šakama. Oni podignuše zasune i otključaše brave.
Čovjek u kožnom ogrtaču srnu unutra, obilno psujući i pridržavajući mladića, a za njim je uletio visoki domorodac s perjanicom. Sluge su htjele zatvoriti vrata pred njim, ali Indijanac se izvio poput zmije, odgurnuo ih, a za njim uđoše i vojnici pognutih glava, ne želeći se suočiti sa svojim sugrađanima koji su se vjerojatno osjećali prevarenima vidjevši kako im je izmaknuo već svladani plijen.
Vrata su srećom bila čvrsta, a zasuni brojni. Bijes gomile se utišao.
Jak pritisak nagurao je one koji su bili najbliže kući pa je veliki prozor u prizemlju prsnuo u komadiće koji su se rasuli po popločanom podu uz kristalnu buku.
Ali to je bila sva počinjena šteta.
Shvativši da su nagrdili jednu od najljepših kuća koja pripada jednoj od najbogatijih, najpobožnijih i najvažnijih obitelji u gradu, huškači se zbuniše; to je smirilo gomilu brže no što bi to uspjeli udarci helebardama i vojničke zapovijedi.
Nakon posljednjeg krika zaprepaštenja zavlada tišina. Kad je pristigao lord Cranmer u pratnji grofa de Peyraca i njegove garde te grofa d'Urvillea na čelu povorke mornara, ljudi su bili mirni iako se nisu razišli. Okupili su se u skupine i gledali prema kući.
U doba kad je Massachusetts bio razdražen nedavnim napadima Indijanaca iz Nove Francuske, dolazak jednog od francuskih svećenika koje su smatrali čudovištima i blagosloviteljima svojih ubojica morao je uzbuditi pučanstvo. A pobudio je i radoznalost, jer malo je bilo ljudi koji su ikada vidjeli isusovca.
»Je li to on?« - upitala se Anđelika nagnuvši se kroz prozor. Još jedno čudo u Salemu! Bila je spremna na to.
Ali pojava pridošlice nije odgovarala tako često ponavljanom opisu: plave oči, kestenjava kosa, raspelo ukrašeno rubinom...
Predsoblje je bilo krcato kad su pristigli lord Cranmer i Joffrey de Peyrac.
Ljudi su došli iz svih kutaka kuće. Stari Samuel Wexter pojavio se bez ogrtača, a bijela mu je brada bila brižljivo položena na uštirkani rubac. Čovjek u putnom ogrtaču obrati mu se na svojem jeziku, za koji se pokazalo da je nizozemski, a potom na engleskom, i reče mu da nije spreman služiti bližnjima ako to pretpostavlja da se mora baviti razjarenim krdima. Zar gospoda iz salemskoga konzistorija nemaju nikakav autoritet nad svojim stadom? On, Van Laan, rodom iz Orangea na rijeci Hudson, nedaleko od doline Irokeza koja pripada narodu Mohikanaca, ljudima po prirodi ratobornima.
Jednoga dana, započe on svoju pripovijest, kad je išao na rijeku podignuti mreže za losose, vidio je kako se pred njim pojavljuje skupina »tetoviranih«, prividno nezainteresiranih i neprijaznih susjeda. No ipak su mu se više sviđali od Abenakija koji su ga smatrali Englezom i stoga su mu bili još opasniji. A ovi su se zadovoljili time što su ga odveli do svog naselja dugih kuća i tamo mu dali do znanja da će izbjeći strašnoj počasti koju su Irokezi iskazivali svojim zarobljenicima, »žeravici«, samo ako se obveže da će otpratiti dva bijela zarobljenika - francuskog isusovačkog misionara i njegova pratioca, mladog kanadskog Francuza - i predati ih Ticonderogi. On je po čuvenju znao za Ticonderogu, Gromovnika; bio je to nadimak koji je nosio francuski plemić koji je vladao utvrdama i koji je otvorio mnoge male rudnike srebra u ničijoj zemlji Maine. Ljeti se Gromovnik nije nalazio u svojoj utvrdi Wapassou.
Znalo se da je otputovao u područje New Yorka. On, bijelac, morao je posredovati kod Yennglija. Jedan od »glavešina« Pet naroda morao ga je pratiti da bi posvjedočio o ostvarenju njegove misije. Dali su mu ime Tahontaghete. Krenuli su na put u pratnji dvojice mladih ratnika za koje je to putovanje značilo inicijaciju u svijet bijelaca. Dugo putovanje! Na putu su saznali da se Ticonderoga nalazi u okolici Bostona ili Salema.
Valjalo je skrenuti prema planinama. Govorilo se o kanadskim odredima koji su napadali farme na granici; zato Van Laan, odgovoran za francuskog isusovca, nije htio pasti u njihove ruke.
Anđelika je sjela na stube. Naomi i Ruth učiniše kao i ona. Sluga privuče stolac gospođi Cranmer, koja je drhtala.
Zašto kod mene? Zašto u moju kuću? - mrmljala je. Predsoblje je bilo puno ljudi koji gledaju u isusovca.
To nije on - u sebi je ponavljala Anđelika i dalje misleći na oca d'Orgevala.
Njegovo raspelo od kože i crnog drveta nije imalo nikakav umetak od dragog kamena. Ali kanadski »podređeni« nije joj bio nepoznat, a ni irokeški ratnik. Bio je visok, jak i mišićav, a velika mu je glava bila obilježena dubokim ožiljcima malih boginja.
Nije se znalo tko privlači više pozornosti i kosih pogleda - isusovac ili pak visoki domorodac s perjanicom koji je odisao oštrim mirisom, teško podnošljivim u zatvorenu prostoru predsoblja.
Joffrey de Peyrac prvo se obrati Irokezu na njegovom jeziku.
Pozdravljam te, Tahontaghete, poglavico Cayuga, Swanisitov prijatelju, koji si mi donio mnoge dobre vijesti od njega prije no što je otišao u zemlju vječnih lovišta.
On iz džepa izvuče predmet i preda ga sugovorniku.
Evo štapa koji sam ti darovao da nam služi kao vječni znak prepoznavanja, a ti si mi dao da ga nosim kako bih saznao za tvoj dolazak i tvoju prisutnost u našem kraju. Zašto me nisi pričekao iza potoka na sjevernom brežuljku? Htio sam doći pred tebe da bih te otpratio u grad Yennglija.
Irokez započe govor ukrašen izražajnim gestama koje su u više navrata pokazivale na isusovca, pa je čak i onima koji nisu razumjeli njegov barbarski dijalekt bilo jasno kako ga optužuje da ga je prisilio da ne čekaju nego da odmah uđu u grad. Obojica su glumili dobro poznatu drsku francusku ravnodušnost pred ratnicima, pa su Yenngliji koje su sretali na putu u njima odmah prepoznali neprijatelje koje dvostruko mrze.
I kako sam ga mogao zadržati - zaključi on svoj govor uz Nizozemčeva odobravanja
osim da sam mu razbijem glavu, a to bi okončalo moju misiju i morao bih pretrpjeti Outtakeovo nezadovoljstvo. Ovaj Corlar6 i ja morali smo ga slijediti, a dvojica naših pratilaca, Onondage, mudriji od nas, produžili su u sjeni šume.
Isusovac je bio srednje visine, gotovo nizak, suh i mršav, ali držao se uspravno, kao da je u središtu neprijateljskih pogleda. Usprkos svojoj odrpanoj sutani, bradi i čupavoj, prljavoj kosi, što mu je davalo izgled divljaka, usprkos bosim nogama u prevelikim iznošenim mokasinama, iz njega je zračilo visokorodno dostojanstvo koje se polako nametnulo i okamenilo prisutne.
Njegov bijeli ovratnik bio je čist, što je otkrivalo koliko se borio protiv tjelesnog propadanja, usprkos iscrpljenosti i udarcima koje Irokezi nisu štedjeli, ne propuštajući svaki dan oprati ovratnik u struji nekog potoka.
Zašto ste tako tvrdoglavo ušli u ovaj engleski grad? - upita ga živo grof i okrene se prema njemu. - Mogli ste posumnjati da su duhovi pobunjeni protiv Francuza, a



6 Tako su tamošnji Indijanci nazivali Nizozemce iz Orangea.
također i protiv katoličke vjere, jer su nedavne pokolje nad graničarima New Hampshirea i Gornjeg Connecticutta počinili vaši kršteni Algonkini i Huroni!
Isusovac je u tišini razmišljao o tome, poluzatvorenih očiju, a potom je istaknuo izraz oholosti, glumio začuđenost i upitao svisoka:
Tko ste vi, gospodine, koji tako dobro znate naš jezik?
Joffrey de Peyrac nije se mogao suzdržati da kratkim pokretom ne poprati proračunatu drskost isusovca.
Vi to dobro znate - odvrati on. - Ja sam onaj kojemu su vas trebali dovesti.
Ah! Vidim... Ticonderoga, Gromovnik, prijatelj Engleza i Irokeza, ukratko, gospodin de Peyrac, francuski plemić. Dobro, gospodine, kad je tako, dopustite mi da izrazim zapanjenost vašim stajalištem i da iskažem žaljenje što niste bili toliko uljudni da mi se odmah predstavite, kao što se pristoji kod sunarodnjaka i plemića. No vi ste više voljeli prvo se obratiti, i to s kakvim štovanjem, ovom bijednom poganinu za kojega znate da je jedan od naših najnepomirljivijih neprijatelja. Time ste htjeli iskazati prezir prema francuskoj braći pred ovim poganinom i ovim hereticima, prezir prema Francuzima i svećeniku vaše vjere. Da nisam osjetio tu nakanu u vašem ponašanju, ne bih to ni napomenuo, jer ja sam samo ponizan misionar u najponiznijoj službi Spasitelja koji je rođen kao tesar i koji je poginuo na sramnom stratištu, ali znajte da moja porodica nije ništa manje visokorodna od vaše.
On se pokloni na dvorski način.
Prečasni otac Jean de Marvile, iz Družbe Isusove - predstavi se on. - A ovo je Emmanuel Labour, mladi sjemeništarac iz Quebeca.
Grof uzvrati pozdrav nimalo se ne zbunivši.
Oče, žao mi je ako sam vas uvrijedio na bilo koji način. Ali što se tiče vašeg ukora glede štovanja koje iskazujem svojim posjetiteljima, čudim se što vi, koji odavno posjećujete indijanske narode, a posebno Irokeze, predbacujete meni što sam se prvo obratio velikom poglavici Onondaga koji vas prati. Osim što ga poznajem već dugo, on je također vrlo visoka roda, pa mu dugujem štovanje, a i vi znate da su indijanski narodi osjetljivi na to kako se prema njima ponašamo i da je tu oprez pitanje temeljne životne mudrosti. Nakraju, ne moram vam istaknuti da sam bio daleko od svake pomisli da vas zanemarim; vodio sam računa o tome da je on vođa vašega pohoda i da je vaš život i život ovog mladića bio u njegovim rukama. Vi znate i da se on u svakom trenutku mogao razbjesniti i razbiti vam glavu kad god je htio, a da ni ja ni gospoda iz Salema ne bismo mogli ništa učiniti da osujetimo njegovu nakanu.
Vrlo važno! Časno je umrijeti od ruke Kristovih neprijatelja i u njihovoj zemlji. Krv mučenika oplođuje jalovu zemlju.
Kao da potvrđuje Joffreyevo objašnjenje, divovski Tahontaghete zaključio je da je isusovac u svom govoru bio drzak prema njemu i postavio se u središte prizora.
Započeo je harangu na irokeškom koju je mogao pratiti samo malen broj osoba: Peyrac, Nizozemac, dvojica Francuza, a u osnovnim crtama i Anđelika, koja je slušajući Irokeza i dalje imala dojam da sanja, dok se njegova upadljiva perjanica, urešena vraninim perjem i jazavčevim repovima, tresla i gotovo doticala kristalne svijećnjake koji su visjeli sa stropa u predvorju.
Oh, onesvijestit ću se od tog zadaha - potiho je uzdisala gospođa Cranmer hladeći se lepezom.
Jak vonj medvjeđe masti kojom su se domoroci mazali da bi se zaštitili od uboda komaraca i stjenica ubrzo je nadjačao miris pčelinjeg voska, pomiješan s tamjanom, koji je prožimao pokućstvo i stubište.
Čim je čula njegovo ime, Anđelika je prepoznala mladog kanadskog »podređenog«, Emmanuela Laboura, kojeg je srela u Quebecu. Bio je to nježan mladić od petnaest ili šesnaest godina koji je htio postati svećenikom i brinuo se za djecu u sjemeništu.
Bio je došao u kuću Ville d'Avraya, tražeći mladog Marcellina de l'Aubignieresa ili Nealsa Abbiala koji su cijelo vrijeme bježali, a ona ga je pozvala na kolače jer joj je bilo zadovoljstvo ćaskati s njim.
Inače ga ne bi prepoznala. Ponajprije, znatno je narastao, što se i očekuje u njegovoj dobi. Ali postao je ispijen, blijed i kao da je bio na izmaku snaga; nije vidjela ni traga njegovu radosnom izrazu na licu obilježenom očajem.
Sveudilj govoreći, Tahontaghete otvori svojevrsnu torbu koju je nosio preko ramena i, kao da se i sam pita što će iz nje izvaditi, on izvuče dvije kožne uzice na koje su bile privezane plave i bijele perle, te još veću i dužu vrpcu sa sličnim nizovima perli koje su tvorile crtež. On ih pruži starom Samuelu Wexteru, pokušavajući mimikom pokazati da je to sitnica, ali da predstavnici Pet naroda moraju dati Yennglijima barem dvije »grane« porculana, kako su ih zvali, kako bi obznanili svoje nakane.
Peyrac prevede:
Vama, Yennglijima iz Salema, veliki poglavica Mohikanaca Outtekawatha šalje ove dvije »grane« porculana. Prva sadrži njegovu riječ da ćemo i dalje biti u miru s
»poglavicama« Salema.
Tahontaghete pruži preostalu vrpcu Peyracu. Te ogrlice ili »grane« wampuma i za pojedince i za plemena bile su pravo blago, ratno blago, jer su imale vrijednost ugovora ili jamca sporazuma. No često su bile i obične poruke koje onima koji ih znaju čitati objavljuju događaje, tajne i upozorenja.
Tahontaghete reče da će prevesti sadržaj »ogrlice« za Ticonderogu tek kad Crna Odora, kojeg je sve dotad vodio, preda Ticonderogi svoju poruku, cilj njihova teškog i opasnog putovanja, što će dovršiti misiju za koju je zadužen. Gorak osmijeh tad je iskrivio suhe svećenikove usne.
Dakle - reče grof i okrenu se prema svećeniku - kakva je ta poruka, oče?
Ne radi se o poruci, već o priopćenju... o ozbiljnom priopćenju.
Slušam vas.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:09 pm

Anđelika 12 H0027-_L19519645

Otac de Marville uspravi se u cjelokupnoj svojoj visini, zatvori oči, kao da oklijeva pred ozbiljnošću ili težinom zadaće koju mora obaviti, a potom pogleda sugovornika u oči i drhtavim, dubokim glasom objavi:
Dakle, vama prvome, gospodine de Peyrac, moram najaviti strašnu vijest. Naš brat u Isusu Kristu, prečasni otac Sebastien d'Orgeval, isusovac, umro je mučeničkom smrću kod Irokeza.
Prisutni počeše ponavljati i šaptom prevoditi vijest; oni koji nisu ništa razumjeli bili su glasniji od ostalih.
Da, mrtav je - ponovi on grozničavo - vidio sam ga kako izdiše nakon dugog mučeništva kojem sam morao biti nemoćan svjedok, kao i ovaj mladić; ta tortura bila je još strašnija za nas, koji nismo mogli podijeliti patnje s njim.
On poče potanko opisivati muke koje su krvnici nanosili ocu d'Orgevalu brinući se da ne umre prebrzo: užarenim iglama boli su mu otvorene živce, krstili su ga vrelim pijeskom po skalpiranoj glavi, gorući ugljen gurnuli su mu u očne duplje iz kojih su prije iskopali oči...
Katolička apostolska rimska crkva ima novoga mučenika, još jednog sveca koji će pridonijeti njezinoj pobjedi i koji će svojim relikvijama širiti vijest o čudima Božje dobrote prema svojim vjernicima. Uspio sam skupiti neke ostatke...
Svi su odskočili unazad kad je otvorio kožnu torbicu koju je nosio oko vrata.
Začu se mukli udar: usred iznenada proširenog kruga, mladi Kanađanin onesvijestio se i pao pred noge isusovcu.
Shvativši da će se svi sukobi američkih naroda upravo osloboditi u njezinu predsoblju, gospođa Cranmer uznemireno potraži lady Wexter, svoju majku, jaku ženu, punu poleta, koju buka nije uznemirila jer je bila poprilično gluha.
Ona je pristigla iznenada, smiješeći se što vidi tako mnogobrojan skup.
Sluge su dotle prenijele onesviještenog Emmanuela u kuhinju i polili ga vjedrom vode. Prečasni otac de Marville hladnim je pogledom gledao na onesviještenog mladića. Njemu je trebalo više da bi se uzbudio. Potom je svečano, u govoru koji je u njemu dugo sazrijevao, objavio svoju nakanu da šiba neprijatelje Boga i Crkve.
Da, možete se radovati, vi krivovjernici i otpadnici koji ste se naselili u djevičanskoj zemlji u kojoj ste, avaj, počeli širiti klice zabluda i laži. On je mrtav, on koji se suprotstavljao vašim zlokobnim učenjima svojom naobrazbom i pravom istinom. Mrtav je, on, koji je branio jadne divljake na svojim zemljama, koje ste vi htjeli istrijebiti, ohrabrivao ih da brane zemlju koju ste im vi ukrali!
Stari Samuel Wexter iskorači i jednim zapovjedničkim pokretom, kao da reže mrežu, prekinu propovjednikovu prodiku. Izgledao je moćno u crnom ogrtaču na kojem se isticala bijela brada koja je drhtala od gnjeva; ocijenio je da je trenutak da započne borbu.
Govorio je na francuskom s jakim naglaskom, ali glasom koji se nije libio dignuti se na visinu glasa svog protivnika, odsječno izgovarajući riječi; izražavao se gorljivo, ali s hvalevrijednom umjerenošću.
Dovoljno razumijem vaš jezik, oče, da bih shvatio da biste uskoro pod mojim krovom izjavili protiv nas, Engleza, koji smo vas primili da vam nije pala dlaka s glave, besramne klevete koje moram poreći. Zavelo vas je neznanje o razlozima koji su nas naveli da se naselimo na američkoj zemlji. Na ovu djevičansku zemlju došli smo kako bismo se mogli moliti u miru, a ne iz krvoločnih ni trgovačkih razloga. Znajte da nas u doba kad sam se ovdje iskrcao kao dijete ništa nije razlikovalo od stanovnika ovih zemalja, koji su nam se činili prirodno ljubaznima i blagima. Daleko od toga da ih izbjegavamo, uspostavili smo najiskrenije odnose i vrlo korisno prijateljstvo s Indijancem Squantoom koji nas je naučio saditi kukuruz i stavio se u zaštitu našega oružja, što mu je omogućilo da lakše ulovi divljač za svoje pleme. To prijateljstvo bilo je zapečaćeno veličanstvenom gozbom od divljih purana i bundeva, koja se proslavljala svake godine kao dan blagoslovljen od Gospoda.
A pleme Peksuasack, koje nazivate Pequot i koje ste istrijebili u jednom danu, a preživjele prodali u roblje na tržnici u Bostonu? A pobuna Narragansetta koju ste ugušili u krvi?
Ti su Indijanci bez ikakva povoda s naše strane masakrirali mnoge naše naseljenike i ugrozili opstanak naših naselja...
Bez ikakva povoda s vaše strane? - podrugnu se isusovac. - Možete li objasniti takvo ponašanje naroda za koji ste rekli da je blag i ljubazan?
Vi, Francuzi i babilonski idolopoklonici okrenuli ste ih protiv nas - nestrpljivo odvrati starac - jer smo Englezi i sinovi reformirane vjere. Od početka ste ih podjarivali protiv nas, prodavali im oružje i rakiju, obećavali spasenje svojim krštenim Indijancima ako nas pokolju i odbace nas u more. Navest ću samo jednog odgovornog za obnovu indijanskoga rata, onoga čije ste nam preminuće objavili, onoga koji se usudio postaviti na čelo crvenih ratnika u pohodu na naša sela, onoga koji se pokazao kao zloglasni zločinac, jer takvi čini nadilaze zadaću svećenika.
U tome se slažem s vama - prihvati isusovac glasom koji je naznačio da je spreman na ustupke - ali poričem da je otac d'Orgeval ikada sudjelovao u indijanskim pohodima i vodio divljake u napad na vaša sela, kao što ste mu pripisali.
Poričete! - uzviknu Samuel Wexter pocrvenjevši od gnjeva - iako imamo uvjerljive dokaze o njegovim ratnim djelima.
Rado bih vidio te dokaze!
Pa... svjedočenja preživjelih.
Pih! Preplašene budale koje bježe čim vide prvo indijansko pero. Vama, duhovnim pastirima, lako je uvjeriti ih da su vidjeli i obris nekog isusovca, vojnika Rima, onog
Rima kojeg ste se odrekli i koji želite uništiti kako biste mogli širiti svijetom svoje sramne doktrine.
Imamo i druge neoborive dokaze, oče - izusti starac dršćući od indignacije - poruke nađene kod špijuna koje je taj d'Orgeval imao drskosti slati k nama, ne samo zato da bi brže otpremio svoje otrovne riječi u Francusku još dok je Sveti Lawrence okovan ledom, nego i zato da promatraju i bilježe sve što bi moglo pomoći vašim vojnicima da nas što sigurnije napadnu i što lakše poraze: stanje naše vojne obrane, broj muškaraca sposobnih da nose oružje, koja se plemena mogu pridobiti darovima te ima li među nama izdajica, jer i u Božjem stadu ima crnih ovaca.
Zar poričete da je otac d'Orgeval slao špijune u našu državu, u ove kolonije koje pripadaju engleskoj kruni, a ona, koliko znam, trenutno nije u ratu s Francuskom? Zar poričete te nečasne postupke koje je više puta ponovio?
Dakako da poričem.
Posjedujem mnogo tih spisa koje smo našli kod zarobljenih doušnika koje smo potom dobrohotno pustili jer su Francuzi.
To su laži!
Ženski glas ga prekinu.
Ne, oče! Nisu to laži.
Bila je to Anđelika. Bila je obećala samoj sebi da će šutjeti, ali nije se mogla suzdržati kad je vidjela kako na starca djeluju isusovčeve provokacije.
Nisu to laži - potvrdi ona. - Barem jednom bila sam svjedokom toga o čemu govori sir Samuel. Putovala sam barkom čiji je zapovjednik bio jedan od špijuna koje je otac d'Orgeval poslao u Novu Englesku. Bilo je to u okolici Pophama.
Njezin glas čisto je odjekivao u tišini i isusovac se polako okrenu prema njoj. Anđelika se zamalo zbunila jer je zbog svog bolesničkog stanja bila u »negližeu« i sjedila je na stubama. No njezina spavaćica od svile i čipke nije ništa otkrivala te su je u Americi smatrali raskošnom haljinom. Sjedila je na stubištu na pola puta do kata i zauzimala je povišeni položaj, poput kraljice na prijestolju. Osjećala je da je spremna ukrstiti mačeve bez oklijevanja.
Joffrey de Peyrac iskorači i obrati se svećeniku, tako osjetljivom na pravila pristojnosti.
Grofica de Peyrac, moja supruga - predstavi je on. Isusovac kao da ga nije čuo: pogled koji je položio na visokorodnu damu istodobno je nalikovao na led i vatru; samo je ona mogla pravilno protumačiti njegov izraz. Vidjevši da nije rekao ni riječi, ona nastavi mirno i sigurno:
Neću vam tajiti ime tog špijuna, jer ni on sam, vrativši se na obale Nove Francuske, nije krio svoju ulogu ni upute koje je dobio od svoga nadređenoga, oca d'Orgevala, da pod lažnim imenom dođe u Novu Englesku7. Bio je to član vašega reda, prečasni otac Louis-Paul Maraicher de Vernon, a budući da sam uvjerena da vam nije nepoznat, spremna sam predati obavijesti od vašega brata po vjeri koje će vas uvjeriti u istinitost mojih riječi. Na putovanju koje je trajalo nekoliko dana imala sam prilike dobro ga upoznati.
Dvojim u to! - primijeti on uz uvredljiv osmijeh.
Kao da se više ne zanima za nju, on se okrenu prema starom Wexteru koji je upravo potiho davao upute sluzi neka u njegovu radnom kabinetu potraži kutiju sa sramnim dokumentima papističkih doušnika.
Ne, gospodine, to je beskorisno! - doviknu mu on. - Poznajem vaše krivovjerne podvale. Ne bi bilo prvi put da se reformacijska gospoda upuštaju u krivotvorenje kako bi osramotili i uništili katoličku vjeru, apostolsku i rimsku, jedinu istinsku.
God's blood! - prasnu starac.


7 Vidi: Anđelika u iskušenju
On u bijesu učini pokret kao da će se baciti na drznika. Ali Joffrey de Peyrac i lord Cranmer ga zadržaše.
Otac de Marville tako je uzvratio svojim neprijateljima onim što po njegovu mišljenju zaslužuju. Ali to još nije bila njegova posljednja riječ.
On se okrenu prema Anđeliki, uperi prst u tu ženu čije je ime bilo u njegovoj duši opterećeno prokletstvom i koja je povjerovala da mu može govoriti nekažnjeno i čista srca.
A vi... vi ste Dama sa Srebrnog jezera - uzviknu on snažnim glasom. - Nećete me prevariti. Jer, znajte da vas je prije smrti krikom optužio: »To je ona! Ona! Zbog nje umirem.«
Pričekao je da se utiša odjek njegovih riječi, a potom nastavio ozbiljnim glasom:
Ali bit ćete kažnjeni za svoje grijehe. A i vi također - doda on okrenuvši se prema grofu de Peyracu - vi koji ste rob jedne Mesaline i koji, ne mareći za dobrobit ljudi, donosite najozbiljnije odluke vođeni trenutnim, taštim hirovima jedne besavjesne žene!
Ovaj put u predsoblju gospođe Cranmer zavlada panika i neodlučnost. Englezi nisu razumjeli anateme koje je bacio taj gnjevnik čija je dijabolična poslušnost tada ispunila njihove raširene oči strahom.
Iznenađen izrazom lica svog saveznika kojega je zvao Gromovnikom, Irokez Tahontaghete zaključi da je njegov saveznik uvrijeđen, položi ruku na svoj tomahawk i poče pogledom proučavati zapanjene bijelce, tražeći znak koji bi mu dopustio da razbije nekoliko glava.
Zavladala je tišina puna mržnje i straha.
Prekinu je zvuk trube koji je zaparao zrak, zvuk istodobno nalik na škotski rog i skvičanje praščića. Sukobljeni protivnici prekinuše svoju svađu pokušavajući odrediti odakle dolazi zvuk; glave su se okretale poput jedara broda koji traži povoljan vjetar dok se nisu sve okrenule u istom smjeru i shvatile da taj gromki koncert dolazi od dvoje uplakane dojenčadi.
Nakon trenutka nesigurnosti, žene se osjetiše pozvanima na svoju dužnost i popeše se na kat.
U velikoj opustjeloj sobi, stojeći pokraj stolića koji je dovukla sve do kolijevke, Honorina je zagonetna izraza lica promatrala vriskavu pobunu Raimon-Rogera i Gloriandre. Kojim tajnovitim nagonom su postali svjesni da više nisu predmet općeg zanimanja?
Stisnutih šačica, bijesno su vrištali tako da se nije moglo odrediti je li glasniji dječak ili djevojčica. Ruth i Naomi, nagnute nad crvena vrištava lišća pokušavale su umiriti dječaka i djevojčicu. Potom su ih uzele u naručje i šetale s njima pokušavajući ih tako umiriti.
Kako god bilo, taj incident bio je dokaz da je Raimon-Roger nadoknadio zaostatak u rastu i snazi.
Severine skoči prema Honorini, kojoj je htjela održati lekciju o poslušnosti. Ali mlada osoba joj se suprotstavi neumoljivom šutnjom, pomažući pobunu blizanaca s očitim zadovoljstvom.
Shvativši da neće ništa postići, mlada djevojka odvede je na šetnju; Honorina je time bila posve zadovoljna.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:09 pm


Anđelika 12 H0027-_L13624034


10.
"VAŠ SAM ROB, ANĐELIKA"
Ruth je molila Anđeliku da se vrati u postelju. S užitkom je opet osjetila mekoću svile i ispružila se pod pokrivačima.
Udobnost kuće u kojoj je živjela nadomještavala je krutost pravila koja je Anđelika morala poštovati u Salemu, a upad isusovca i Irokeza iz šumske divljine prekinuo je njezin oporavak u kojem su cvijeće, voće i srdačni posjeti igrali važnu ulogu.
To zapravo i nije bilo iznenađenje! I čemu pokazati toliko osjećaja? Zato što su tarot- karte Ruth Summers najavile oca de Marvillea.
Vidjevši prijateljice vesele i uzbuđene kraj svog uzglavlja, Anđelika im pripomenu:
Ne biste li mogle poslužiti se svojim moćima i potisnuti uvrede tog bjesomučnika prije no što zavadi cijeli svijet?
Tako prozvane, krhke čarobnice priznaše da su tijekom sukoba bile samo dvije radoznale žene. Štoviše, usprkos jazu koji postoji između suprotstavljenih sekti kvekerizma i puritanizma, one su ipak bile kćeri reformacije, koja već gotovo cijelo stoljeće paklenom aurom okružuje pontifikalnu tijaru i sve papine sluge.
Isusovci su im bili nepoznati i stoga još više zastrašujući.
Što je objavio?
Sjajni čovjek je pao - reče ona. I zatvori oči.
Dvoje dojenčadi je iscrpljeno spavalo pošto su se nahranili na grudima svojih dojilja, koje u bijesu nisu htjeli odmah prihvatiti.
Pčele su zujale.
Ruth navuče indijanski zastor na prozor kako bi prigušila iskričavo svjetlo Zaljeva. Zavlada blaga tišina, blaga poput mirne vode koja je upila odjeke prokletstava.
Anđelika požali što ne može posve zaboraviti prethodnu scenu. Izgovorene riječi odjekivale su joj u glavi. Bila je donekle okrutno vezana sa svojim francuskim prijateljima, svojim prijateljima »odozgo« i gledala je na sjever gdje su se nalazila tri uzavrela gradića - Quebec, Trois-Rivieres i Montreal, na obali divovske Rijeke svetog Lawrencea, gledala je s istom bojazni kao i engleski puritanci koji su na svojoj atlantskoj obali nalikovali na ptice čija jaja ugrožava uporna paklenska grabljivica.
Njezin francuski rod nije je poštedio toga.
Uglavnom se je dobro slagala s crkvenjacima. Jedan od njezine starije braće, Raymond de Sance, također je bio isusovac, a nema ničeg boljeg od obiteljskih veza da bi se ublažilo poštovanje i obveze koje se duguju nositeljima sutane te nevoljkost s kojom pak oni prihvaćaju ono svakodnevno. Napokon, nakon nekoliko trzavica, biskup Nove Francuske, monsinjor de Montmorency-Laval sa zadovoljstvom je razgovarao s njom. Prečasni otac de Maubeuge, nadstojnik isusovaca, pristao je biti njezinim ispovjednikom. Otac Masserat, kojem je spasila život, uvjerio ju je u svoje prijateljstvo još dok je grad bio podijeljen na njihove protivnike i saveznike.
Preostali su pristaše oca d'Orgevala. Isusovac Guerande, koji je u predsoblju doma Majke quebečke izronio iz sjene i promrmljao:
Umrijet će vašom krivnjom!
A sad joj je drugi otac, otac de Marville, zaparao uši:
Zbog vas je umro!
Možda će sutra biti kadra razmišljati o promjenama koje je donio taj događaj, o nestanku njihova najopasnijeg neprijatelja na američkom tlu; nedvojbeno bi si mogli čestitati, ako već ne i radovati se. To zasad ne može.
Jedva je shvatila tu vijest, smrt toga svećenika koji se iz sjene neprekidno borio protiv njih, ne razotkrivši se. Već dugo se nije pokazao, izgnan na obale Slatkih mora, ali znalo se da je živ i da spremno čeka svoj trenutak. Pomislila je da je sila
njegove mržnje privukla tako dijaboličnu prijetnju životu njezinih blizanaca i njezinom vlastitom da su svi troje zamalo umrli.
Ali, on je umirao u najgroznijim mukama, daleko odavde, dok nije izdahnuo. I oni su bili spašeni.
No kad je razmislila, shvatila je da to ipak nije bilo u isto vrijeme i da suprotne sile koje ih povezuju dopuštaju samo okrutan izbor: pobjeda ili poraz, život ili smrt.
Pa ipak, imala je dojam da sve neće tako završiti.
Bilo joj je žao što je nestao a da se nisu pogledali oči u oči: »On se skrivao do kraja...«
Ona osjeti ledene žmarce, a njezine dvije prijateljice to primijetiše i donesoše joj keramički vrč s vrelom vodom, umotan u platno; u njemu je bio spravljen Shapleighov lijek vrlo gorka okusa.
Nedugo potom dođe njezin suprug i povrati joj osmijeh na lice.
Od sada ću znati kakvu komediju moram igrati dok vas nema, dragi moj gospodaru. Ali, ništa se ne bojte. Danas nije bila riječ o močvarnoj groznici.
On joj dodirnu čelo, a potom joj poljubi ruku.
Primanje koje ćete prirediti povodom svog ulaska u crkvu nakon porođaja bit će opravdanje za barem još jednu malu groznicu.
On sjede, skinu rukavice i uputi joj osmijeh iz dubine svojih tamnih očiju. I sve se odmah učinilo lakšim.
Rekao joj je da mu je bilo neugodno što ju je ostavio samu u gužvi ne obavijestivši se o njezinu zdravlju ni o zdravlju blizanaca koji su tako prikladno prekinuli onaj dražesni skup naroda.
Englezi, posve smeteni, nisu znali bi li trebalo baciti isusovca u tamnicu, kazniti ga ili osloboditi, još jednom oprostiti, jer tu je i on, Francuz iz Gouldsboroa koji želi umanjiti napetosti i pronaći mjesto odmora za neželjene putnike.
Francuski svećenik i njegov pratilac odvedeni su u kuću od cigala u kojoj su Salemljani najradije smještali strance. Susjedi su im bili engleski katolici iz Marylanda koji se nisu mogli ljutiti zbog toga što će živjeti u blizini jednog isusovca. Peyrac je predložio Tahontagheteu i njegovim ratnicima da se smjeste u lučkom skladištu na koje je on imao koncesiju. Visoki domorodac odbio je ponudu. Irokezi nisu bili pravi prijatelji Engleza. Prezirali su ih i nisu im vjerovali.
»Koliko na snijegu ima vatre, toliko ima i istine kod Yennglija«, govorili su rugajući se.
Prema njima su bili neutralni, kao neprijatelji njihovih neprijatelja, te su neizravno pomagali Englezima u proganjanju i uništavanju takozvanih neprijatelja, Francuza i njihovih indijanskih saveznika: Hurona, Abenakija i Algonkina.
No htjeli su biti svoji vlastiti gospodari i voditi vlastite osvetničke pohode.
Englezi su brižno pazili da ne povrijede osjetljivu neutralnost Irokeza. Služili su se posredništvom mohikanskih tumača: Mohikanci su bili irokeško pleme koje je Sjeverni savez smatrao izrodima, pa su oni bili jedini Indijanci koji su se borili uz Engleze i pokazali su se njihovim najpouzdanijim saveznicima.
Grof iz džepa izvuče »ogrlicu« wampum koju mu je dao Tahontaghete; ona nije imala vrijednost ugovora ni veličajnost one koju je poglavica Outtake dao Anđeliki u zimi velike gladi.
Bila je to tek jednostavna vrpca duga deset palaca a široka dva palca. Na tamnoplavoj pozadini, uokviren četirima crtama, ocrtavao se obris ležećeg čovjeka odsječenih udova, što je značilo nasilnu smrt. Ispod njega bila su četiri kolca. Tom slikom Outtake je objavljivao da je njihov neprijatelj mrtav i više im ne može nauditi. A da ne bi došlo do zabune o identitetu mrtvaca, wampum je bio prošiven onako kako je zahtijevala tradicija za najvažnije dokumente: na mjestu srca bio je ušiven komadić crvenoga kamena: rubin njegova raspela.
To je doista on.
Anđelika bi ponekad pomislila da on uopće ne postoji. Okružavao se naprasitim osobama koje je zaduživao da prenose njegove nepopustljive odluke, čuvajući sebi zadovoljstvo da se ne mora baviti slabim i sentimentalnim dušama.
Prisjetite se kako se Guerande ponašao prema nama kad je došao u naš logor kod Kennebeca. A jučer, taj Marville! - reče ona.
Nejasno se prisjećajući scene, Anđelika shvati da se ne može reći da glasnogovornik oca d'Orgevala nije bio hrabar.
Nije bilo lako napasti Joffreya de Peyraca; u rijetkim prilikama kad je bila svjedokom takvih scena, to bi bio čin pojedinaca koji su »izgubili glavu«.
Ponekad bi se upitala nisu li patnje koje je otac de Marville zacijelo pretrpio kod Irokeza pomalo i pomutile njegov um. To bi objasnilo njegov pravednički bijes prema njoj.
Njezinu pozornost privlačilo je nešto u njegovoj aroganciji, ali nije znala što. Iza njegova govora krila se laž, ali kakva? U kojim trenucima je posumnjala u nju? Kad je opazila pukotinu koja je prijetila da će ga uništiti?
U pozadini klevetničkih objeda krila se istinska bol, a iza isusovčevih uvreda krila se nit osjećajnosti.
Kao da slijedi tijek njezinih misli, Joffrey de Peyrac promrmlja:
To ništa ne mijenja na stvari, ali se ipak pitam što se strašno dogodilo tako očeličenoj osobi kao što je taj Marville da se tako uzbudio?
Dogodila se d'Orgevalova smrt, Joffrey. Vjerujte mi, tog čovjeka su doista voljeli. To je nedvojbeno bilo proračunato zavođenje kojim je širio svoju moć; to sam shvatila u Quebecu. Voljeli su ga čak i oni koji su mu okrenuli leđa i stali na našu stranu. To ga možda čini opasnijim sad kad je mrtav nego kad je bio živ.
Priznajem da nije lako postupati s tom gospodom iz Družbe Isusove. Oni su prošli strogu pouku kako vladati ljudskom savješću, godinama su učili intelektualna i ezoterička znanja. Tajnovitost, moć, pravila koja upravljaju vježbanjem iznimnih kvaliteta i razvijanjem stanovitih okultnih sklonosti, sve to čini besprijekoran oklop. Oni su vojska, a njihov nadstojnik je general. Vojska koju vodi papa, a ona ga štiti i zauzvrat dobiva izvanredne privilegije: ako netko »napadne red, bit će kažnjen ekskomunikacijom«. Čak i biskup...
Jučer, kad vam se otac de Marville onako drsko obratio, imala sam snažan dojam da otac d'Orgeval govori kroz njegova usta. Nije li se njegov duh možda preselio u njega?
Joffrey se nasmiješi i odgovori da se predomislio kad je već bio odlučio ne ostati dužan i vratiti sve duhovnikove uvrede. Otac de Marville bio je poznat po svojim verbalnim napadima i fanatizmu. Otac de Maubeuge namjerno ga je držao daleko od Quebeca, u blizini irokeških misija, gdje je uvijek bilo opasno i gdje je njegova zlovolja pridobivala više domorodaca no dobrota njegovih prethodnika.
Kršteni i pogani nakraju bi odbili njegova zaklinjanja kao i njegove prijetnje paklom i smatrali ga opsjednutim duhom proždrljivca8, životinje koje su se klonili zbog njezine dijaboličnosti, njezinih suptilnih i upornih osveta.
Bit ću zadovoljan budem li ga zaštitio i našao mu mjesto na brodu za Francusku.
Sa sobom nosi poruke koje nas kleveću i koje bi nas mogle uništiti.
Vrlo važno! Ne može se zadržati sve lišće smrti koje nosi đavolji vjetar. Njegove objede možda će uništiti njega samoga! No ako želim biti pravedan, draga moja, moram priznati da je njegova posljednja optužba protiv mene istinita, a iako su njegove riječi dale netočnu i pogrdnu sliku o onoj za koju me optužuje da je



8 Na engleskom Wolverine
obožavam, moram odati priznanje njegovoj vidovitosti. Jer, gospo, istina je da ste vi za mene sve, da slijedim vaše naredbe, da sam vaš rob.
Ne govorite to tako glasno - predbaci mu ona - jer će vas još nakraju spaliti kao čarobnjaka.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:09 pm


Anđelika 12 An_eastern_guard-large

11.
EMANUEL LABOUR I "ĐAVOLJI VJETAR"
Burna posjeta kući Cranmerovih koristila je Anđeliki utoliko što se podigla iz postelje: preskočivši najteži dio oporavka tako što je spontano ustala i spustila se stubama, bila je svjesna da ozdravlja. Sutradan je ponovila taj pothvat, osjetila se snažnom i izišla u vrt. Ondje su je posjeli u naslonjač. Uživala je u suncu koje je još uvijek zračilo ljetnom toplinom.
Ugodan, svjež miris šumskih jagoda milovao joj je nosnice, miješajući se s mirisom zrelog voća i onim još prodornijim mirisom koji je dopirao od gredice s ljekovitim i aromatičnim biljem koju je svaka engleska domaćica održavala u nekom kutu svog vrta. Miris šumskih jagoda bio je prolazan poput sna. Donio bi ga neprimjetan dašak povjetarca koji bi osjetila na obrazu. No ona se otrgnu tom slasnom utonuću; željela je hodati alejama. Ustala je iz naslonjača u sjeni lipinog stabla i još uvijek oprezno pošla tražiti jagode. Našla ih je skrivene osušenim biljem koje se žutjelo u dnu aleje. Bilo joj je kao u mašti. Ponovo je otkrila okus života, njegov diskretan i delikatan miris.
Još nije bilo došlo vrijeme kad bi se svi naseljenici u Novom svijetu, Francuzi i Englezi, muškarci, žene i djeca uputili u potragu za bobicama svih vrsta, plavim, crnim, ljubičastim, crvenim, ružičastim, žutim, za trnjinama, kupinama, borovnicama, malinama, crnim ribizom, a ponajprije za onim što Francuzi zovu različkom, malenim šumskim plodovima punim slada i sunca, koji su, osušeni, čuvali naseljenike, koji su tijekom dugih zimskih mjeseci lišeni svježeg voća, od pošasti koja je mučila pionire i mornare - skorbuta.
»Valja se pripremiti za berbu u Wapassouu. Možda ćemo stići na vrijeme da uberemo posljednje crvene borovnice«, pomisli ona.
Vrtna ograda zaškripi: netko je ušao i približavao se malenom stazom obrubljenom bujnim biljem.
Gospođo de Peyrac!
Glas mu je bio tužan i prigušen.
Ona se okrenu i iza sebe ugleda kanadskog »podređenog«. Na svjetlu koje se odražavalo od lišća jasno se vidjela bljedoća njegove gotovo prozirne kože. Bio je poput prikaze.
Jučer vas nisam dospio posjetiti, gospođo de Peyrac.
Emmanuel! Vi ste Emmanuel Labour, zar ne? Prepoznala sam vas. U Quebecu smo bili dobri prijatelji. Vi ste se bavili djecom u sjemeništu i često ste dolazili k meni po našeg štićenika Nealsa Abbiala i po Marcellina, nećaka gospodina de L'Aubignierea, koji su se cijelo vrijeme skrivali. Znam i da ste htjeli dvije godine svog života posvetiti isusovačkoj službi na Velikim jezerima.
On sumorno potvrdi.
Za irokeškog pohoda na Quebec zavjetovao sam se da ću služiti kao »podređeni« uspijem li spasiti djecu iz Cap Tourmentea...
Molba vam je bila uslišana i održali ste obećanje.
Nažalost - promrmlja on.
Bila je začuđena njegovom potištenošću. Ma kako bila strašna iskušenja kroz koja je prošao, ona ne bi trebala tako utjecati na dječaka kojeg je poznavala kao veselog i punog zanosa, sina zemlje, izdržljivog po naravi, jer je tu izdržljivost iskovao u ranom djetinjstvu kad je tri godine proveo u irokeškom zarobljeništvu nakon što je vidio kako su skalpirali cijelu njegovu obitelj. U Quebecu se čudila što je našla toliko blagosti, vjere i profinjenosti u mladiću kojeg su odgojili divljaci. A sada ga više ne prepoznaje. Nije više isti, nešto je u njemu izbrisano. Vjerovala je da će otkriti kako je došao k njoj poput ranjene životinje koja je položila posljednju nadu u jedino biće za koje je znao da će u njemu naći nešto drugo osim sveopće ravnodušnosti i okrutnosti. Je li ga smrt oca d'Orgevala tako kosnula? Pognuo je glavu; htio je nešto reći, gledao je u svoje ruke i ona primijeti da mu je jedan palac skraćen i nagrizen loše zaraslom, ružnom opeklinom. Iz njega je stršila pougljena kost.
Jadno moje dijete! Zar ste i vi bili bačeni na muke?
Ah, to nije ništa! - reče on. - Gurnuli su mi palac u lulu. Ali nije to ništa. Rado sam trpio za slavu Kristovu i bio bih patio još deset puta toliko da se ono dalo izbjeći...
Što to? On ušuti.
Razumijem vas - reče ona. - Prisustvovali ste smrti čovjeka kojemu ste služili i to vjerojatno predbacujete sebi...
On odskoči kao da ga je obuzela nepodnošljivija bol od one koju je njegovo tijelo hrabro podnijelo.
Ne! Ne!
Odmahivao je glavom u očaju.
Ah, gospođo - izusti napokon - kad biste vi znali! Ne, ništa sebi ne predbacujem. Umrijeti kao mučenik sudbina je onih koji prenose jadnim barbarima riječ Evanđelja. Ne bih žalio zbog toga. Ali drugo me tišti. Ah, ne mogu više! Ta tajna me guši.
Nju preplavi val tuge.
Povjerite mi se - reče ona, puna dobrote. - Mi smo vaši sunarodnjaci, vi to znate, i spremni smo podržati vas i pomoći vam ako se osjećate usamljeni u ovoj stranoj, vama neprijateljskoj zemlji.
On ju je netremice gledao, a usne su mu drhtale.
Ali... ne bih želio izdati...
Možda mislite da bi to bilo u našem interesu? - upita ga ona zaokupljena iznenadnom mišlju. - Shvaćam! Zar ste saznali za zavjeru koja bi nas trebala uništiti?
Ne, ne radi se o tome... Prisegnuo sam. Pa ipak, da! Kakva nepravda! Vidim otvoren bezdan sramote i laži. Sve što je činilo moj život srušilo se.
Dajte mi ruku - reče ona. - Slabi ste, a i ja sam također, jer sam nedavno bila teško bolesna. Sjest ćemo pod ovo drvo i vi ćete pokušati srediti svoje misli.
Oni učiniše nekoliko koraka; mladić se pokazao slabijim od nje i ona ga je morala pridržavati.
Izgledamo kao dvoje starčića - reče ona i primijeti da ga je uspjela nasmijati. Oni se opet zaustaviše.
Gospođo, nije li Bog dao da budete u ovom gradu? Sjećam se kad ste nam došli u pomoć nakon irokeškog pohoda. S tolikom dobrotom ste me umirili i utješili u mojoj boli što vidim moje dobre učitelje mrtve i skalpirane.
I on ušuti.
A jata ptica vraćala su se na Cap Tourmente...
Ah! Hoću li ikad opet vidjeti velika bijela jata s Cap Tourmentea?
Ali čega se bojite? Čim povratite snagu!
On je pogleda, osjećajući se bodrijim. Uz nju mu se Quebec činio blizu.
Nisam poznavao majku. Irokezi su skalpirali sve moje još kad sam bio posve malen. Ne sjećam je se. Vidjevši vas, pomislio sam na nju i došao sam k vama. O
njoj sam mislio samo kad sam molio Boga da joj da vječni počinak, a sad mi se učinilo kao da mi šapće u uho: »Idi, idi, Emmanuele, sine moj. Sad ti je potrebna majka...« I našao sam dovoljno snage da vas potražim.
Dobro ste učinili. Majčina uloga nikad ne prestaje, čak ni kad dijete postane čovjek, a nje više nema na ovom svijetu. Ako mi je dano da zamijenim vašu majku, rado ću to učiniti.
Ona uhvati za ruku visokoga mladića koji nikad nije upoznao nježnost i on se nasmiješi.
Povjerite mi se. Zato ste došli, zar ne? Opet je oklijevao, mučen dvojbama.
To je strašna tajna. I nisam siguran da neću otići u pakao ako je otkrijem.
Vrlo važno za vaše dvojbe! Govorite! Poslije ćemo vidjeti. Niste u stanju da sami odlučujete. Tko zna? Možda služba Božja od vas zahtijeva napor svladavanja vlastitih strahova.
Govorila je bez osobitog promišljaja, poznavajući jezik na kakav je naviknuo mladi sjemeništarac. Kad je zadrhtao, shvatila je da je pronašla prave riječi i razbila ogradu iza koje je njegova savjest danima izgarala u smutnji.
Da, imate pravo - reče on, iznenada razvedren. - Sad jasno vidim. Moja zadaća u službi Božjoj je da vama otkrijem istinu... kako god mi to bilo bolno. Govorit ću.
On naglo zašuti, kao munjom pogođen, a sva krv se povuče iz njegovih obraza, već otprije blijedih i prozirnih. I ona odmah osjeti nečiju nazočnost, ne mogavši suspregnuti trzaj kad je ugledala isusovca jedva korak iza njih: gotovo ih je mogao dotaknuti. I on je kod Indijanaca naučio bešumno hodati. Reklo bi se da je izronio iz zemlje. Blago se naklonio, ali usprkos tom prividu ljubaznosti iz njegova iscrpljenog lica zračio je hladan bijes. Pogled koji je uputio mladiću bio je tako jasan i krut da je i Anđelika u njemu jednostavno pročitala zapovijed da šuti.
Što ti radiš ovdje?
Posjetio je mene - umiješa se Anđelika - kao što je često posjećivao naše domjenke u Quebecu. Francuzi koji su usamljeni u stranoj zemlji vole se družiti. Štoviše, sretna sam što se sjetio obratiti se meni kao sunarodnjakinji i ženi i zatražiti pomoć. Vidim da je u lošem stanju. Rane njegova mučeništva loše su zarasle i muči ga groznica.
Govorila je tečno kako mu ne bi dala vremena da se umiješa.
Zato vas molim, oče, da ga ostavite kod mene dok se ne izliječi i povrati snagu. Jer, ponavljam da mu je potrebna njega, a vi ne uzimate u obzir njegovu mladost i iscrpljenost, što bi se moglo pokazati kobnim ako se ne oporavi uz obazrivost i pogodnu ishranu.
Ovaj put ju je isusovčev pogled uvjerio u jalovost njezinih riječi. Bio je bezizražajan. Nije ju gledao, nije htio znati ništa osim krute slike koju je imao o njoj.
No ipak ju je čuo, jer je promrmljao:
Svakako, ne dvojim da ste kadri oživjeti i utješiti mladiće.
Zapitavši se je li dobro čula, Anđelika odluči zanemariti otrovni žalac. Odjednom je postala svjesna da valja spašavati od sigurne opasnosti sirotog Emmanuela koji je drhturio, kojeg perfidna aluzija nije pogodila, pa je odlučila boriti se da ostane kod nje kao što se borila protiv zmije, spremna gristi, a zmijski hladan i okrutan pogled ne treba uzimati u obzir ako želi sačuvati dostojanstvo potrebno da izdrži do kraja.
Vaša primjedba, oče, bila bi neuljudna i prosta kad ne bi bila smiješna. Smiješna, jer se odnosi na osobu koja se i sama oporavlja od bolesti i koja se jedva kreće.
Niste mi se činili tako slabašnom, gospođo, jučer kad ste se suprotstavili mojim tvrdnjama, i to pred neprijateljima svoje zemlje i svoje vjere, hoteći me utjerati u laž i obeščastiti odoru koju nosim.
Zato što vaše tvrdnje i jesu bile lažne, a vi to dobro znate. Vašom tvrdoglavošću bi čast vašeg reda bila još više okaljana. Ne nastavljajmo tu svađu.
Naprotiv! Ulog je prevelik. Radi se o ugledu jednog sveca.
Ako je tako, recite sve!
Ona se iznenadi vidjevši da se zbunio i zastao kao da mu je zadala udarac u grudi nakon kojeg je ostao bez daha.
Što želite reći?
Ono što sam rekla. Dokaza je mnogo i poricati ih značilo bi ohrabrivati Engleze da ih razglase, premda je izbjegavanje sukoba između Engleske i Francuske hvalevrijedan cilj vaših neumjesnih prosvjeda.
Dakle, opraštate mi, gospođo, što sam ih izgovorio? Smiješio se čudno, kao da joj nešto podmeće.
Opraštam li? Još jedna smiješna riječ koju ste mi uputili. No ja doista mogu naći izlike za zlu vjeru koju ste jučer pokazali pred strancima.
Izlike? Kakve? - upita on ironično.
Žmarci ogorčenosti prostrujaše njezinom kralješnicom.
Umor i gorčina što vas je brat po vjeri bacio izvan sebe. Ali dodajem da ne bih dopustila da poričete, kako biste na nas prebacili odgovornost za smrt oca d'Orgevala, da on nikad nije izazivao - on sam nedvojbeno bi se ponosio tim dokazima. Ne samo da je slao doušnike u Novu Englesku, nego je i sam poveo Francuze i Indijance na ratnu stazu protiv krivovjernika, u koje je računao i nas. Jednog dana sam u šumi čula njegov glas kako ohrabruje i odrješuje one koji su sutradan trebali ići ginuti i ubijati krivovjernike u slavu Krista. Drugom prilikom sam ga vidjela vlastitim očima, Crnu Odoru koja vodi napad na englesko selo Brunswick Falls, predvodeći vojsku krštenih Abenakija i Hurona koji su poklali sve stanovnike.
Prepoznali ste ga?
Ne, ta i sami znate da se nikad nije pojavio među nama, ali prepoznala sam njegov stijeg. Bijel, u kutovima prošiven srcima probodenim bodežima. Indijanac pokraj njega nosio je njegovu mušketu, onu mušketu koju sam vidjela na oltaru kapelice u njegovoj misiji u Norridgewoeku, u Kennebecu.
Je li otac de Marville slušao? Činilo se da sanjari; nejasan osmijeh titrao mu je na usnama.
Upozoravam vas bez okolišanja - zaključi ona. - Neću oklijevati reći istinu kad god to bude potrebno. Ne moram ni napomenuti da vašu obranu njegova ugleda smatram nespretnom; ona bi mogla samo iskriviti njegovo pravo lice.
Isusovac se sabra kao da ga je netko uštipnuo i uzviknu:
Vaša neizreciva drskost vas odaje, gospođo. Kako se usuđujete tim tonom obraćati svećeniku svoje crkve?
Nema tu nikakve drskosti, oče. Raspravljamo o ratu, a rekla bih i o politici.
Zaboravljate tko ste i s kim govorite. Politika i rat nisu ženski poslovi, a još manje su to opasne discipline mišljenja i razuma. Tvrdim da ste onakvi kakvim ste se i pokazali, opasni i perfidni, daleko od najosnovnije poslušnosti prema katoličkoj crkvi u kojoj ste rođeni i kršteni. A crkva je Božje oko. Onaj tko se izmiče njezinu nadzoru i koji prezire i vrijeđa njezine svećenike počinja najveći zločin, a vi ste ga počinili sedamdeset puta sedam puta!
A ja tvrdim da je vaš nadređeni fanatik uspio na vas prenijeti svoju neobjašnjivu mržnju prema meni. Nije me nikad vidio, što u njemu otkriva onaj bijes koji se toliko puta okrenuo prema meni, a njegov najblaži oblik bile su klevete koje su se počele širiti čim sam kročila na američko tlo.
Njegov dar proricanja je velik i odmah je prepoznao opasnost koju predstavlja vaša pojava, gospođo. Znao je, shvatite, i poduzeo je sve kako bi se suprotstavio tom zlu; čemu se čuditi? Zar je njegov predosjećaj bio pogrešan? Danas je mrtav, poražen, a to je i najavio i prokleo vas čim ste stupili na naše obale. Zar nije tako bilo? Lišena svog »pastira«, velika područja Akadije postala su utočište krivovjernika. Zašavši
tamo, jedan od naših kolega našao je smrt. Jesu li ikad razjašnjeni uzroci nestanka oca de Vernona, kojeg ste se usudili prizvati kao svjedoka? Zapravo je ubijen. Ubio ga je netko od vaših iz Gouldsboroa, vašeg feuda, čije se bezbožno stanovništvo može otjerati samo silom oružja, kao što je i predvidio naš brat d'Orgeval, danas mučenik.
Uzalud ga pokušavši prekinuti, Anđelika je dopustila da dovrši svoju harangu. Mirno ga je promatrala, opazivši unutrašnje drhtanje za koje je vjerovao da ga je prikrio, drhtanje nalik na neprekidno brujanje.
Iako se držao kruto i vrlo uspravno, poput stabla u drvoredu, njoj se činilo da u njemu bjesni suludi vrtlog kojim on više ne vlada.
Bio je to onaj vrtlog koji je jučer osjetio Joffrey, bila je to slika koju je često osjećala kao opipljivu stvarnost: đavolji vjetar. Vrtlog nevidljiv poput pijavice koja izluđuje onoga koji je ima.
Ona ne smije dopustiti da Emmanuel napusti vrt. Zagrlila je drhturavog mladića oko ramena i privukla ga sebi zaštitničkom i obrambenom kretnjom.
Čuvajte se, oče - reče ona kad je napokon završio. - Čuvajte se te riječi koju ste izgovorili: nasilje. Đavolji vjetar je snažan i moćnog je daha i u Novom svijetu, pa mu se moramo oduprijeti, ne izgubiti glavu u ogorčenim strastima i u neumjerenim strahovima. Časni starac koji vam je jučer uputio prijekore svjestan je toga. Nije na svećenicima, koji propovijedaju Božju riječ, da se upuštaju u nasilje koje vlada divljim zemljama, ali čini se da mu nitko nije umaknuo, pa ni vi, svećenici, koji kažete da ste najbolje naoružani za borbu protiv Sotone. To iskušenje je suptilno jer se obraća vašoj žeđi za osvajanjem kako biste spašavali neznabožačke duše. Ali ishod biva isti. Aludirali ste na nestanak oca de Vernona i naveli da je ubijen. Znajte da je otac de Vernon, ma kako bio osobit, postao - a da toga vjerojatno nije ni bio svjestan - nasilan drzovit čovjek, a i poginuo je od tog nasilja. Do smrti se potukao s engleskim protestantskim svećenikom koji je bio lud od mržnje prema onom kojeg je nazivao »rimskim podložnikom«! Dva Božja čovjeka! Shvaćate li vi to? Dohvatili su se i ubili su jedan drugoga!
Prisjećajući se prizora dvaju tijela, jednog pokraj drugog na obali Gouldsboroa, ona reče:
Pokopali smo ih u isti grob.
Lice oca de Marvillea, koji ju je pozorno slušao, problijedi, a oči mu se iskolačiše. Ustuknuo je, nijem od užasa.
To ste učinili? - napokon je zaprepašteno uzviknuo. - Heretika ste sahranili pokraj Kristova vojnika! Bijednici! Usudili ste se počiniti takvo beščašće! Svetogrđe!
Oči mu se ispuniše strašnom vatrom koja je blistala poput sumpornog plamena, uništavajući sve što se nalazi u dometu njezina zračenja.
No skrenuo je pogled s blijeda lica žene koja mu se oduprla i prenio ga na mladoga Kanađanina. Istim muklim glasom koji je odjekivao kao da dolazi iz duboke spilje, on mu reče samo jednu riječ:
Dođi!
Anđelika osjeti kako mršavo mladićevo rame izmiče iz njezinih ruku. U njezinim prstima nije bilo dovoljno snage da ga zadrži. A kad se izmaknuo, njezina ruka je pala kao da je olovna i oduzeta.
Gledala je dva obrisa pred sobom, jedan crn i nepomičan, a drugi blijed i drhtav, a potom se oba zamutiše i razliše u čudnoj svjetlosti. Ruth i Naomi su je pronašle onesviještenu na sljezovu grmu, među ubranim divljim jagodama.
Nejasno im je pokušavala objasniti što se dogodilo.
Ruth Summers se uzbudi i ozlovolji, ali njezin bijes pošao je smjerom koji Anđelika nije očekivala.
Niste smjeli popustiti, milady. Koliko god bili slabi, vaša snaga nadmašuje njegovu. Vi papisti doista se odviše dajete zastrašiti od svojih svećenika!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:10 pm

Anđelika 12 Image

12.
NEOBJAŠNJIVA SMRT
On ga je ubio! Isusovac ga je ubio!
Severine Berne je poput lude upala u sobu, napola raspletene kose, i bacila se prema postelji na kojoj je Anđelika, oslonjena na jastuke, sa srebrnim pladnjem na koljenima, kušala omiljeno jelo Bostonaca i ostalih puritanaca iz Massachusettsa na sabatni dan: pečene kriške crnoga kruha u javorovoj mliječi i vrhnju.
Mlada djevojka iz La Rochellea tako se naglo bacila njoj u naručje i zaplakala da je srušila pladanj sa srebrnim zdjelicama.
On ga je ubio! On ga je ubio!
Tko? Što se dogodilo? Podigni taj pladanj.
Severine posluša, i dalje plačući i tresući se od jecaja. Potom opet sjede uz Anđeliku poput djevojčice zgrčene od boli.
On ga je ubio! Oh! To je strašno! On ga je umorio.
Tko? Ta govori! - nestrpljivo će Anđelika. Pomislila je da se radi o Nathanaelu de Rambourgu, mladom hugenotu iz Poitoua. Znala je da ga je Severine više puta srela i sumnjala je da se zaljubila u njega.
Onaj isusovac! Onaj Sotonin svećenik! Svi su vidjeli! Ubio ga je! Oh! Jadni mladić!
Ali tko? Govori!
Anđelika je protrese i pokušaje izvući iz grča u koji je pobjegla poput djeteta koje se želi vratiti u majčino krilo.
Djevojka napokon podigne svoje crveno lice puno suza i Anđelika joj pruži rupčić. Sirota Severine povrati dah i napokon izusti promuklim glasom.
Mladi Francuz iz Kanade! Sluga onoga prokletnika!
Emmanuel Labour?
Severine se useknu i ispriča da su u zoru iz luke izvadili tijelo mladog »podređenog«.
Isusovac ga je ubio! Vidjeli su ga. Oh! Gospo Anđeliko, vratit ću se u La Rochelle. To je bio moj grad. To su isusovci, čudovišta koja su nas proganjala. Ne želim ostati u ovoj divljoj zemlji. I ja dolje imam očevinu, kuću svojih predaka. A na otoku Re je naša lijepa bijela kuća. Dali su je našoj tetki Demuris jer se ona preobratila i postala papistica, a to je nepravedno. Da smo ostali ondje, da smo svi ondje ostali, svi mi francuski hugenoti, ne bi nas mogli porobiti ti papski podložnici, lopovi i ubojice. Na kraju bismo ih otjerali iz našega kraja...
Severine, prestani okolišati. Objasni što se dogodilo? Koga su vidjeli?
Kći majstora Bernea napokon jasno izreče vijest. Izvukli su mladoga Kanađanina iz luke. Beživotnog. To je sve.
Je li nepažnjom pao, je li se onesvijestio od slabosti? - upitala se Anđelika uzbuđeno. Je li se svojevoljno bacio u vodu, što joj se činilo najvjerojatnijim s obzirom na očaj koji ga je jučer tištio kad ga je posljednji put vidjela u vrtu?
Zašto optužuješ isusovca?
Zato što svi vjeruju da ga je ohrabrio da se ubije.
Jesu li ga vidjeli da ga je udario? Ili gurnuo?
Ne. Ali svi znaju da njihova okultna snaga slabi volju onih čiju propast žele. Napetost je rasla u malenoj sobi u kojoj su se iznova uznemirile ženske kape i haljine. Visoka Akadijka Yolande, koja je glavom doticala poprečne grede, išla je
tamo-amo držeći po jedno dijete u svakoj ruci, a svoje vlastito ostavila je u kolijevci na mjestu gdje je spavao Raimon-Roger. Nije se mogla suzdržati:
Ta krivovjerka nema što govoriti o našim svećenicima! Dakako, mi Akadijci iz Francuskog zaljeva više volimo franjevce, rekolete ili kapucine, ali isusovci su dobri, sveti i pobožni, vrijedni misionari. Mnoge moje sestre i braću krstio je otac Jeanrousse, koji često posjećuje naše krajeve i drži nam lijepe propovijedi, pune pouka o našoj lijepoj vjeri.
Prevario vas je njihov himbeni govor, jadna ludo! - uskliknu Severine. - Vi ste za njih samo pijuni koje čuvaju za svoje igre. Jednim pogledom vas mogu umiriti i uspavati. Jasno je da vas ne žele uništiti i izbrisati s lica zemlje, kao što to žele nama, sljedbenicima reformirane vjere. Da bi to postigli, služe se svim sredstvima, pa je i magija njihovo oružje. Svi znaju da su umorili kralja Henrika IV koji je bio sklon hugenotima, tako što su izdaleka vodili Ravaillacovu ruku... da, draga moja izdaleka!
Severine, ušuti i prestani brbljati gluposti. I svi vi, sa svojim glupim i pogrešnim zamislima o ovome ili onome!
Zašto bi ga ubio? - razljutila se kći Lijepe Marcelline. - Svog »podređenog«? Mladog i pobožnog sjemeništarca iz Nove Francuske? Vi ste ludi, kumo moja.
Manje nego vi što mu vjerujete! Kako prezreti onoga koji vam se stalno mota po glavi zato što u njoj traži vraga? A to nije ni najveći zločin tih rimskih čarobnjaka!
Tišina! Ne želim više čuti ni riječi! Pobrinite se za Honorinu da ne bi opet počela gristi nokte - odsječe Anđelika vidjevši svoju kćer kako stoji, kose već posve raščupane u crveni grmić.
Draga moja Severine, ne plači. Gledaj me! Ja ću ga ubiti - reče Honorina. Zadovoljno time što je Shapleighova snaha ostala mirna u svom kutu, dok joj je vrpca s perlama krasila mladoliko čelo, dvoje dojenčadi neometano je sisalo.
Vrijeme koje je Anđelika mogla provesti u oporavku i kušati užitke Salema bilo je vrlo kratko. Uzalud se nadala da će se vratiti u stanje milosti ili ponovnog rođenja u kojem otkriva okuse svijeta - sunce, mirnoća, sigurnost u sreću, okus voća, vrhnja i svježeg morskog povjetarca, miris zlatnog čaja koji isparava tajnovitosti Kine - i nježnost i prijateljstvo oko sebe, koji joj se velikodušno daju.
Stigle su vijesti i proširile se cijelim gradom, posijavši strah.
Ljudi su krenuli prema kući Cranmerovih tražeći savjet i utjehu od velikog i moćnog Samuela Wextera. Bio je poznat po svojoj velikoj mudrosti koju može izražavati neopterećen zahtjevima političke i teološke moći.
No starac je bio pogođen onim što se dogodilo prethodnog dana i pao je u postelju; njegovo voštano bljedilo izazivalo je strah za njegov život. U kući za strance, gdje se smjestio isusovac, od njega su bježali čak i katolici iz Marylanda. Smatrali su ga bićem koje je opsjednuto zlom.
Naizgled nesvjestan meteža i uzrujanosti, otac de Marville, koji nije objedovao, izišao je van. Našao se usred gomile, okružen, pritisnut ljudima koji su podigli galamu čim su ga vidjeli. Procijenivši situaciju, hitro se vratio i zaključao vrata.
Kao i prethodnih dana, vijećnici su se okretali prema grofu de Peyracu, koji je u njihovim očima bio jedini kadar upravljati situacijom koju nije bilo moguće dugo trpjeti, a nisu je mogli razriješiti.
Gledali su ga kako ide prema kući od crvene cigle koju je sunce izblijedilo preljevima svjetlocrvene i zagasito ružičaste, kao što su Izraeliti iz Biblije negda puni strahopoštovanja gledali Velikog svećenika koji je jedini bio kadar razgovarati s Vječnim i ući u svetište nad svetištima. Malo-pomalo dali bi mu i čavao, kao Velikom svećeniku, tu vezu koja je onima koji čekaju vani dopuštala da ga povuku iz svetišta ako bi ga omamile onostrane sile.
Porazgovaravši s ocem de Marvilleom, Joffrey je s njim izišao iz kuće i iz grada; otpratio ga je do udaljenog zatona gdje je zlatom kupio usluge nekog bezbožnog gusara s Jamajke, koji nije bio ni za Boga, ni za vraga, ni za koga, a koji se obvezao da će svog skupocjenog i neželjenog putnika odvesti na otok Martinique, a možda, zašto ne, i u Honfleur u Francuskoj. Budući da se još nije moglo isploviti na pučinu, pričekao je plimu skriven iza otočića u zatonu; moglo se smatrati da je isusovac na palubi izvan dohvata.
To nije bilo lako urediti i zahtijevalo je vremena za pregovore.
Kad se Joffrey de Peyrac vratio u kuću Cranmerovih i popeo u Anđelikinu sobu, ona je već bila na rubu strpljenja.
Dakle? Što je? Je li ga isusovac ubio?
On je zamišljeno pogleda i prasnu u zvonak smijeh. Potom se nagnu nad nju i obuhvati rukama njezinu bradu.
Ne pravite takvo lice, mala praznovjerna poitouovko.
No njeni su živci bili blizu sloma i ona bez osmijeha skloni njegovu ruku, blago ali odlučno.
O čemu mislite, Joffrey? Želim to znati.
Promatrao ju je: kose poput mjesečine, tanahna i pomalo nestvarna vila, a u očima joj blista tako rijetka boja smaragda ili pak ledenjačkog plavetnila, taj ozbiljni i tragični izraz koji ga je pogodio u srce na putu za Toulouse.
Nije se promijenila.
Iza krhke pojavnosti, njezino istinsko biće, čvrsto i iskričavo poput dijamanta, ostalo je isto. Dugovao joj je istinu.
Shvatite me - ustrajala je. - Već satima okružena sam ženama svih vjera, svih narodnosti, koje uporno ponavljaju da je nesretnog mladića ubio njegov duhovni gospodar. Što je doista bilo? Recite mi istinu. Od vas ću je smireno prihvatiti, ali nemojte mi ništa prešutjeti.
Kao i obično, Ruth i Naomi stvorile su prazan prostor oko njih. Bili su sami. On se još jače sagnu i hitro poljubi lijepe poluotvorene usne.
Da, istina je, ubio ga je!
Magijom?
A što reći? Kakva stvarnost se skriva iza riječi? Magijom? Recimo... hipnotičkom snagom.
On sjede na rub kreveta.
Dječak je bio vrlo slab, na izmaku snaga, a srce mu je bilo slomljeno. Nije se mogao obraniti od jake volje koja mu je zapovjedila da uništi sebe. Mornari s Duge vidjeli su ga kako prelazi preko mola kao da je automat i čuli su pljusak njegova pada u more. U tom trenutku opazili su oca de Marvillea, nepomičnog, u sjeni nekog skladišta. Ne samo da se nije umiješao, nego ga je poslije odbio blagosloviti, rekavši da je mladić počinio samoubojstvo, što je najveći grijeh. Rekli su mi sve. To su Maltežani. Ti dobri mediteranski katolici shvatili su što se dogodilo. A sad se umirite, anđelu moj. Vi niste ni za što krivi.
Ona se spusti na jastuke, blijeda i očajna.
Jadni dječak! To je sve zbog moje pogreške.
On je zagrli i privi uza se ponavljajući joj da njezino veliko srce ne može spasiti svijet, iskorijeniti njegove stare mržnje, očistiti ga od uvriježenih ludosti koje su ponekad i potrebne.
On, Joffrey, nije se uznemiravao, iako bi se ona zaprepastila vidjevši ga kako se smije u tragičnim okolnostima, znajući da je to smijeh onoga koji s vrha planine gleda smrtnu kloaku kojoj je umaknuo, a u kojoj se dave toliki pravednici.
Toliko puta vidio je smrt i ubijanje, a i sam je sijao smrt! Znao je da je to jednostavno onome tko se brani, ne samo svoj život nego i svoja načela, a ponekad i
misli koje su važnije od života. On, muškarac, znao je i da je to neodoljiv čin za one koji se nađu u tjesnacu i nemaju drugog izbora, pa ga je manje nego nju uznemirila sumnja da je otac de Marville, koji je ratnik, počinio ubojstvo.
Ne uzbuđuje me toliko to što ga je isusovac ubio koliko me zanima zašto ga je ubio.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:10 pm


Anđelika 12 Image


TREĆI DIO
POVRATAK NA DUGI
13.
POSLJEDNJI DOGAĐAJ U SALEMU
Salem i obale Massachusettsa udaljavale su se. Duga je s vjetrom u krmu jedrila prema pučini. Domalo su veliki brod i brodovi u njegovoj pratnji bili sami između neba i mora.
No pustoš na obzorju bila je samo privremena. Skrenuli su prema sjeveroistoku i velika krivulja koju su ocrtavale obale Nove Engleske tvoreći Francuski zaljev preobrazila se u nazubljene obrise planinskih lanaca poluotoka Akadije ili Nove Škotske.
Nailazili su na usamljene otoke i malene arhipelage.
Ali nekoliko dana bili bi sami, izvan svijeta i njegovih zahtjeva, odvojeni od svih.
Kad su podignuli sidro, Anđelika je osjetila da je Joffrey naslutio njezinu želju da produlji dokolicu na blagim valovima.
Uvjerio ju je da će njihovu putovanju koristiti ako mu pridaju obilježja obalne plovidbe, što će im omogućiti da dobro podnesu vrijeme između uzbuđenja u Salemu i ponovnih susreta u Gouldsborou te da posjete razna mjesta na obali gdje ih očekuju prijatelji i poslovni susreti.
Pristali su u Cascou, Pophamu i Pemaquidu a potom su zajedrili istočno, prema Francuskom zaljevu i ondje bacili sidro nekoliko puta u vodama otoka čiji su stanovnici čekali njihov prolazak kako bi u Gouldsboro poslali proizvode svog obrta ili kulture.
Afera s isusovcem požurila je njihov odlazak. Omrznuta osoba nestala je iza obzorja, ali velika razdraženost i dalje je vladala gradom. Anđelika je odustala od posjete Salemu i kupovine u njegovim trgovinama kao što je prije namjeravala.
Žalila je i što nije mogla posjetiti kuću čarobnica na rubu šumskog proplanka. No uspjela je nagovoriti dvije »iscjeliteljice« da dođu u Gouldsboro sa svojom pomoćnicom, obećavši im da će ih vratiti brodom prije zime. Blizanci su bili još tako krhki... Strepjela je zbog njih i nije bila mirna bez njihovih »zaštitnica«. Još nije povratila svu svoju tjelesnu i duhovnu snagu.
Procijenila je trenutak kad bi mogla čvrsto stajati na nogama i odmah se osjetila spremnom napustiti kuću gospođe Cranmer. Odlazak u luku bila je njezina prva šetnja izvan kućnih zidova.
Do posljednjeg trenutka vjerovalo se da će nešto prasnuti, Božji gnjev na Sodomu i Gomoru, kao kazna za toliko skandala i čudnovatosti.
Zadrhtala je na pragu vidjevši gomilu koja se okupila. Muškarci i djeca pristizali su na trg sa svih strana. Primijetila je čvrsti špalir koji je tvorilo nekoliko vodova mornara s njihovih brodova; svi su bili u plavo-bijelim odorama, naoružani.
Oklijevala je pri prvom koraku i zato je sa zadovoljstvom opazila da se pokraj nje pojavio lord Cranmer i ponudio potporu svoje ruke. Joffrey de Peyrac je sa svojom španjolskom gardom stao na čelo povorke.
Izvukao je mač iz korica i držao ga ispruženim rukama, uperivši ga prema suncu.
Ta gesta, koju su njegovi časnici ponovili, bila je svojevrstan pozdrav pun štovanja, uljudan oproštaj od stanovništva, a usto je značila i spremnost francuske gospode da se suoče sa svakom neočekivanom prijetnjom jer su znali da su ipak papisti i stranci na puritanskoj zemlji.
Ojačana potporom svoga kavalira, Anđelika se s njim uputila prema luci, pitajući se nije li proplamsaje neprijateljstva kojima je zračila gomila zapravo izazvao sam njezin pratilac, lord Cranmer, anglikanac, sljedbenik zabludjeloga kralja, pokvarenog Stuarta, Charlesa II, engleskoga suverena čijeg su se jarma salemski pravednici
oslobodili; s naušnicom i crvenom bradom, lord Cranmer je bio slika i prilika svoga gospodara.
Ili je to možda zbog toga što iza njih hodaju »čarobnice« iz šume i nose blizance u naručju? Ruth i Naomi su za tu priliku odjenule teške crne ogrtače koji su na staronjemački način završavali visokim šiljastim pokrivalom za glavu što se produžavalo uvis i unazad. Jesu li bile prisiljene tako se odjenuti u gradu kako bi upozorile na svoju nečistu nazočnost, kao što su negda morali činiti gubavci?
Anđelika nije bila svjedokom pobune koja je izbila one noći kad ih je grof de Peyrac doveo u kuću Cranmerovih kako bi je spasile od smrti.
Slutila je da su strah i odbojnost pomiješani u toj čvrstoj tišini za koju se činilo da će iz nje svaki čas prasnuti glasni krici. No i dalje je bilo tiho. Suprotnost između nevinosti bijelih čipkanih zamotuljaka i žalobno crne i uznemirujuće odjeće pokornica zbunjivala je gomilu i suzbijala njezinu spremnost da počini nešto nerazborito.
Ta povorka na neki je način podsjećala Anđeliku na njihov dolazak u Quebec. Premda je nije dočekao zov trube ni bubnja i premda paževi nisu nosili njezin veo, našla se pod istim pogledom nijemoga grada, odbojnog, zbunjenog, ali grada koji se ne želi lišiti spektakla.
Da smo gospodin de Peyrac i ja zamišljali - rekao je lord Cranmer - da će vaš odlazak privući više pozornosti nego dolazak guvernera Nove Engleske ili engleskoga poslanika, ustupio bih vam kočije, milady, iako nas ova kratka udaljenost neće iscrpsti.
Ne, dobro je ovako. Barem ću imati zadovoljstvo prošetati Salemom. Žele li mi njegovi stanovnici spočitnuti sve poremećaje i neugode koje im je uzrokovalo naše pristajanje kod njih?
Ne mislim da je tako - odvratio je lord Cranmer bacivši nekoliko opreznih pogleda. - Naučio sam čitati ta drvena lica i mogu tvrditi da će vam stanovnici Salema priznati kako ste im omogućili da se zabave bolje nego da su gledali komedije u kazalištu, što ne smiju, i to bez prijekora svojih pastira i svoje savjesti.
Kad je došlo vrijeme da se ukrcaju na brod, dražest blizanaca koji su izgledali poput dvostruke slike u čipki razblažila je i najtvrđa srca. Na licima su se rascvjetali osmijesi, a kad su se približili molu, začulo se »hura!« Blizanci, koji su ulazili u treći tjedan života i nisu još bili dosegnuli vrijeme kad su se trebali roditi, položeni su u pletene košare koje su dva mornara na glavama prenijela na brod na kojem će započeti svoje prvo putovanje na valovima.
S ograde susjednoga broda, koji se upravo bio usidrio, mornari s okruglim naušnicama i pistolama za pasom promatrali su nemirnu i šarenu povorku i slijegali ramenima. U lukama svijeta vidjeli su već svašta, ali objava da se radi o novorođenim blizancima, djeci princa-gusara visoka ugleda pobudila je simpatiju i radoznalost. A kad su im pokazali ženu koja je imala čast da im bude majka, koja im se, praćena helebardama i barjacima, činila poput prelijepe prikaze, oni je pozdraviše ovacijama.
Nastala je gužva. Svi su se stiskali oko Anđelike. Svatko joj je htio čestitati i dotaknuti je. Neki su vjerovali da bi to bio njihov spas. Vidjela je i neke stanovnike Gouldsboroa, brodovlasnika Manigaulta i trgovca papirom Mercelota kojeg je pratila njegova kći Bertille koja mu je pomagala na poslovnom putu. Ta dvojica ljubazno su se rukovala s njom zbunjeno objašnjavajući zašto je nisu posjetili tijekom njezina oporavka: bili su u Bostonu, pa u Providenceu, na poslovnim sastancima s trgovcima. Hugenoti su se pokazali vrlo marljivima i Anđeliki je bilo drago što rade kao u La Rochelleu, odakle ih je grubo otjerao francuski kralj. Nekoć su pripadali uglednom građanstvu, a nakon kraljeva pohoda protiv hugenota postali su siromašniji od ljudi koji su prije radili za njih. No nije prošlo dugo, a oni su u Novom svijetu pokazali da se snalaze u poslovnim pothvatima - Mercelot je osnovao radionicu papira u
Massachusettsu, a Manigault je gradio trgovačke brodove koji su povezivali francuske otoke u Karipskom moru s La Rochelleom. Shvatila je da im je bilo važnije dovršiti poslove prije no što se vrati loše vrijeme nego da posvete dragocjene ljetne dane posjetu jednoj bolesnici. Njihovo prijateljstvo bilo je dugotrajno i postojano i ona im nije zamjerila, a ionako joj je bilo dovoljno posjeta i društva.
No ipak nisu mogli napustiti Salem bez velikog meteža koji ih je podsjećao na onaj vjetar koji ondje često puše, »đavolov vjetar«.
Dogodio se nepredviđeni incident.
Među svjedocima toga trijumfalnog odlaska bila je i kći trgovca papirom Mercelota koja je teško podnosila sve što se zbivalo. Ta mlada djevojka iz La Rochellea, prilično razmažena, jer je bila lijepa izgleda i stasa, kao da nikad nije prestala žaliti što nije rođena kao francuska kraljica. Usto ju je pogodilo to što više nije središte zadivljenih pogleda na salemskom molu, jer su svi - ona je bila u to uvjerena - zamijetili drugu lijepu ženu i ona se smjesta osjetila zaboravljenom, izbrisanom uspjehom žene koju je smatrala suparnicom i kojoj su bili upućeni uzdasi puni divljenja: »The nice French woman! The nice French woman of Gouldsboro.«9 Osjetila je gorčinu i usprotivila se tolikom glupom oduševljenju koje nije smatrala opravdanim. Pokušala je pomutiti osjećaj zadovoljstva koji je zacijelo oćutjela ta nepodnošljiva grofica de Peyrac vidjevši koliko je obožavaju, koliko joj se dive i vole je. Progurala se do Anđelike i uspjela privući njezinu pozornost bacivši joj se oko vrata i četiri puta je poljubivši. A potom joj je poluglasno rekla: - Više niste tako lijepi, gospo Anđeliko, s tim novorođenim blizancima i pramenovima sijede kose! Nije li smiješno i neprikladno? U vašim godinama! Ja ne bih dopustila da mi stas propadne zbog materinstva!
Anđelika je u buci čula samo nekoliko riječi toga govora koji je na francuskom izgovorila mlada žena koju nije prepoznala i koju je smatrala Engleskinjom te se iznenadila što ju je četiri puta poljubila u oba obraza - što je francuski provincijski običaj koji je deplasiran u Novoj Engleskoj, gdje se izbjegava čak i pozdravljati dodirom prstiju. Ništa nije shvatila, ni aluziju, ni nakanu, sve dok Severine Berne, koja je čula svaku riječ omrznute Bertille, nije prasnula:
Kako možete biti tako zlobni, Bertille Mercelot! - uzviknula je ona gnjevno. - Iz vašega srca curi zavist kao što ulje curi iz napukle bačve! Sve što se drugima sviđa izaziva vašu zlobu!
Što to blebećete, spletkarice? Zar mršavi crni mrav poput vas smije ocjenjivati ljepotu pravih žena? Vi ste tek cura dobra samo za to da bude sobaricom.
Rođena sam u istoj ulici u La Rochelleu kao i vi. Samo ste tri godine stariji od mene. U mojoj dobi dražili ste sve koji su nosili hlače, a zbog vašeg glupog ponašanja objesili su crnca s Gouldsboroa. Ja se ne bih hvalila da sam prava žena kad bih imala toliko grijeha na savjesti.
Bertille se povuče s ironičnim i prezirnim osmijehom, glumeći ravnodušnost.
Slušajte me dakle, vi koja ste doista spletkarica! - uzviknula je Severine i uhvatila je za čipkani ovratnik - vi nikad nećete naći muža, pa čak i da ste lijepi kao što mislite!
Ali vi zaboravljate... vi zaboravljate - prosvjedovala je Bertille dok ju je Severine držala kao vreću - vi, glupačo, zaboravljate da već imam... jednog muža.
Pravo mu bilo, jadnom nesretniku! Ne ćuška vas dovoljno. Ispričajte se zbog svojih zlobnih riječi. Osim toga, gospa Anđelika nema sijedu kosu. Ona je poput zlata i svi joj zavide na njoj. A vaša kosa, kad je ne biste prali kamilicom... Gledajte, to je kao obična pirika!
Zahvatila je pramen Bertilline kose, a ona je urliknula od boli i bijesa i također povukla dugu crnu Severininu kosu koja joj se rasula po ramenima.


9 Lijepa Francuskinja! Lijepa Francuskinja iz Gouldsboroa. - Prim prev.
Salemske dangube povukle su se nekoliko koraka mudro se pobrinuvši da izbjegnu udarce, oblikovali su krug i slušali tu izmjenu rečenica, govoreći kako je taj francuski jezik baš lijep; nisu osjećali vulgarnost izgovorenoga. Smatrali su da ti pjevni i skladni tonaliteti prenose kazališni lirizam u spektakl koji su im priredile dvije lijepe
»papistice« uhvativši se za kosu i boreći se poput piljarica na tržnici njihova grada. Odlučno prekinut jakim rukama rochellskih hugenota Mercelota i Manigaulta, taj incident mogao se smatrati posljednjim događajem koji je popratio boravak
»stranaca« u Massachusettsu te godine.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:10 pm

Anđelika 12 Image


14.
PUTOVANJE MOREM
Ta Bertille ima kameno srce - plakala je Severine kad su se popele na palubu, a Anđelika joj je dala da ogrebotine opere u vodi s javanskim tamjanom. Zračila je tugom i nesrećom. - Zbog nje je crnac gospodina de Peyraca obješen na veliki jarbol kad smo prelazili preko Atlantika. Sjećate li se, gospo Anđeliko, budila sam se noću i razmišljala. Bilo mi je žao toga crnca, ali i gospodina de Peyraca koji je morao objesiti svoga slugu zbog te odurne male glupače. Srećom, Kouassi-Ba nije bio na tom putovanju. Inače bi gospodin de Peyrac morao njega objesiti, a to bi bilo još strašnije.
Kouassi-Ba ne bi se dao zavesti od nje.
Pih! Kod Bertille Mercelot sve je moguće! »Oni su izazvali ljudsku zloću i više nisu mogli obuzdati njihove konje« - citirala je Severine.
Prestani se brinuti o Bertille Mercelot! Ona nije na našoj palubi i mora nastaviti svoje putovanje s ocem u Novoj Engleskoj.
Pravo budi Englezima! Kad pomislim da se usudila nazvati me crnim mršavim mravom. I to pred... pred...
Anđelika je znala da ona misli na mladoga i visokog Nathanaela de Rambourga čije lice je Severine vjerovala da je vidjela u gomili glava i šešira u trenutku polaska.
Reci mi, Severine - upitala je Anđelika - jesi li prije našeg odlaska vidjela onog mladog Poitouovca, Florimondova prijatelja koji mi se u onako nezgodan čas predstavio onoga dana kad sam osjetila nadolaženje trudova?
Doista! - priznala je Severine s vragolastim osmijehom. - Dva ili tri puta. Ali on je jako stidljiv i nisam ga pozvala u vaš stan koji je uvijek bio krcat posjetiteljima.
Kako nezgodno! Htjela sam mu prenijeti vijesti o njegovoj obitelji.
Vrlo zadovoljna sobom, Severine je priznala Anđeliki da je ohrabrila mladića da se pridruži skupini francuskih hugenota koje je gospodin Manigault okupio u Salemu i kanio s njima poći u Gouldsboro. Među njima nalazio se i onaj milosrdni Charentais, tapetar kod kojeg je Nathanael stanovao prije no što je stigao u glavni grad Massachusettsa ne znajući što da čini sa svojim velikim, nespretnim tijelom. Sad se nalazi na palubi Marijina srca, jednog od brodova koji prate Dugu.
Anđelika joj je čestitala na tome što je pokazala takvu inicijativu. Obveza koju je morala ispuniti prema tom mladiću bila je bolna: objaviti mu pogibiju cijele njegove obitelji koja se dogodila prije šest godina, a o kojoj on još ništa nije znao. No sad je saznala da je s njima, pa te tužne vijesti mogu pričekati. Jednog dana pozvat će ga na Dugu i s njim obzirno razgovarati.
Isplovljavali su iz luke i Anđelika je htjela popeti se na krmnicu da baci posljednji pogled.
Vjetar je bio povoljan i brzo su se udaljavali. Gradić na obali pretvorio se u nazubljeni lanac kosih krovova i dimnjaka od rumene cigle, a sunce na zalasku caklilo se na
prozorima kuća i na izbrušenim kamenim portalima, odavajući dojam raspršene dijamantne prašine.
Postao je modrikast dragulj u sedefnoj auri zalazećeg sunca. U kućama su zasvjetlucale točkaste svijeće, ali su ugasnule, skrivene sjenom otoka kraj kojih su brodovi prolazili. Nije se mogla ni zamisliti blaža večer, večer posvećenija molitvama i marljivim poslovima u službi Gospoda...

Već prve večeri život se uredio na palubi Duge. U sobi za kartanje, koju su nazivali i vijećnicom, a koja je služila i kao salon i časnička soba za objedovanje, priredili su ugodnu večeru uz svijeće.
Bilo je vrlo vruće unatoč svježem zraku pučine pa su prozori prema galeriji iznad krme bili otvoreni.
Na gornjoj palubi bile su odaje grofa de Peyraca i njegove obitelji; njihov balkon nadnosio se nad balkon časničke galerije. Veliki orijentalni divani pozivali su na noćni san i na dnevni odmor kad bi jak vjetar učinio boravak na mostu neugodnim.
Anđelika se oprostila od gospođe Cranmer tražeći prikladne riječi kako bi ublažila njezinu odbojnost i gorčinu zbog tolikih neugodnosti koje je podnijela pod svojim krovom te kako bi izrazila zahvalnost zbog velikodušne njege koja joj je pružena.
Draga domaćice, bili ste naša providnost i nikada vas neću zaboraviti.
Ali kći Samuela Wextera tim je izjavama suprotstavila krutu masku gorčine i ispratila je bez riječi, uz hladno dostojanstvo koje su oponašala i njezina djeca, okupljena oko nje.
Upoznavši tu hladnoću, Anđelika je bolje razumjela lorda Cranmera, koji ih je pratio na putu, kad je za njihovim stolom radosno dizao pehar francuskoga vina u njihovo zdravije, izvan domašaja svoje supruge, svojih dušobrižnika i Biblije.

Sirota gospođa Cranmer! Anđelika je ostala sama pokraj Joffreya na balkonu iznad krme i blagoslovila nebo koje je sa spuštanjem noći obavilo njihovu ljubav.
Prožela ih je tišina i odvojenost od svih. Izmjenjivali su kratke rečenice, a ona je poluglasno rekla, prisjećajući se strašnih trenutaka u Salemu:
Bojala sam se da će me Bog kazniti...
Kazniti vas! Zar ste zgriješili, gospo?
Ona se nasmijala i položila čelo na njegovo rame prepustivši se toplini njegova tijela dok su je njegove ruke grlile, a morski vjetar milovao im je lica svježim dahom mora. Brod je blago škripao ukazujući na naprezanje trupa; titranje užadi odgovaralo je na napetost prečaka, a sinkopirani mrmor vjetra davao je snagu znalački raspoređenim bijelim jedrima koja su šumjela i treperila slijedeći hirove eolskog orkestra. Sav taj drhtavi život broda Anđelika je upijala kao eliksir koji joj vraća snagu za koju se bojala da ju je izgubila.
Čini mi se da više ne znam čitati ni pisati...
Koješta! Gouldsboro će nam iz Francuske dovesti kovčege pune biranih knjiga za naše zimske večeri u Wapassouu. Dakle, sutra počnite čitati Kemptonove zbornike. Ondje ćete naći tisuću stvari koje će vam se svidjeti i neće vas zamarati.
U šumu mora, u zapljuskivanju valova o oplatu, u svoj buci koja dopire iz dubine broda, u pjesmama i povicima sa snasti, razaznavao se i krhki pisak plača dojenčadi. Odgovarao mu je ženski glas koji ih je uspavljivao:
My Bonnie is over the ocean, My Bonnie is over the sea, My Bonnie is over the ocean,
O, bring back my Bonnie to me...
Ovdje čak i uspavanke govore o oceanu i ljubavi - reče Peyrac.
Maleni mnogo plaču otkad smo na moru - primijeti Anđelika. - Možda im se ne sviđa plovidba?
Joffrey se šalio s njezinom majčinskom zabrinutošću. Ta dva malena života preobrazila su tu plovidbu i dala joj novi okus: ovaj put, to je pustolovina koja počinje.
Gledali su se sjajnim očima punim radosti i gordosti.
Bring back, bring back
Bring back my Bonnie to me, to me... Bring back, bring back
Bring back my Bonnie to me.
Što smo učinili da zaslužimo toliku sreću? Joffrey, vjerujete li da će se borba okončati sad kad više nema našega glavnog neprijatelja na ovom kontinentu?
Oklijevao je odgovoriti. A potom je uzdignuo glavu i nasmiješio joj se, pun ohrabrenja i nježnosti.
Znam samo jedno, ljubavi moja, iako se to suzdržavam oholo objaviti. Premda je sve učinio da bi vas razdvojio od mene, danas nas više ne može uništiti, a ja vas držim u rukama i privijam vas uza se i u vašim očima vidim ljubav koja tvori moj život i koju se on zakleo otuđiti od mene. Svaki strateg bi priznao da su to znaci naše potpune pobjede i njegovog poraza. Bilo bi beskorisno razmišljati je li to samo jedna bitka ili kraj rata. Nikad nisam potcjenjivao moći našeg tajanstvenog i nevidljivog protivnika koji nas je vrebao iza stabala. Priredio je zamke koje su nas čekale na našem putu. Ne znam znači li njegova smrt konac bitke, ali usudio bih se reći: da, ljubavi moja, bitka je zasad završena i mi smo pobijedili.
Na zapovjedničkom mostu postavio joj je veliku pamučnu viseću mrežu pričvršćenu na sva četiri kraja, s jastucima na koje je mogla položiti svoju djecu ili jednog ili dva posjetitelja. Oko nje bilo je i sklopivih i podstavljenih stolaca za posjetitelje; kad bi njezina svita postala brojna, okupivši se na zakuskama s medovinom i uživajući u sjeni, zaklonila bi vjetar i čak bi se osjetila vrućina, pogotovo kad bi brod bio na sidrištu.
No tako lijepo vrijeme ipak je bilo bolje od oluja. Putovanje je bilo upravo onakvo kakvo je željela: međuigra u kojoj će se pripremiti za iskrcaj na drugu zemlju i za druge zadaće. U Gouldsborou će pripreme za zimu ispuniti jesenske dane grozničavom djelatnošću.
Ali još je bilo ljeto, doba pothvata i projekata, kad se sije sjeme koje će preobraziti zemlju i darovati obilan rod.
To ljeto nije bilo ni uzaludno ni zlokobno. Moglo ga se ocijeniti plodnim i punim obećanja.
Dvije kolijevke u obliku broda bile su prizor koji je zračio ohrabrenjem. Još se nije naviknula na pojavu tih dvaju sićušnih bića čija su lica koja su virila iz čipke privlačila poglede časnika, ali i najprostijih mornara.
Odnijeli su ih u odaje kad je vjetar postao prejak, a sunce prevruće.
Mislim da mnogo plaču otkad smo zaplovili - ustrajala je Anđelika. - Možda im se ne sviđa što smo otišli iz Salema?
Dernjava novorođenih donekle je pokvarila prvi dan putovanja. Ni šećerni štapići irske primalje, ni uspavanke njezinih kćeri ni Naomini napori nisu urodili plodom. - Mogla sam uspavati pijance, životinje i luđake - uznemirila se Naomi - a ovi mi se opiru!
Promatrajući uplakane blizance zajedno s njihovim očajnim njegovateljicama i dojiljama, Anđelika i kvekerice su te večeri naslutile istinu.
Možda žale za kolijevkom Cranmerovih? - rekla je Anđelika. Bilo je to prosvjetljenje.
Užurbane pripreme za putovanje bacile su u pozadinu potankosti koje su se činile nevažnima; pripremala se prtljaga, kovčezi i vreće pune stvari koje su se morale ukrcati na brodove.
Nisu zaboravili ponijeti kožne grijalice koje su se mogle naći samo u Novoj Engleskoj i koje je Anđelika željela imati u Wapassouu, mnogo vreća bostonskoga graha, pokrivače od obojenog limburškog platna, ali blizance su zanemarili u kaosu i užurbanosti. To nije bilo prvi put, ali je bilo osobito nepravedno i uzrokovano nerazboritošću odraslih bića koja gube razum kad se okreću prema drugim zemljama i teže snabdjeti se svim dobrima svijeta u svom izgnanstvu.
Bez razmišljanja su izvukli blizance iz košarice malenih puritanskih pionira s
Mayflowera te ih položili u odvojene kolijevke.
Ruth! Naomi! - uzviknula je Anđelika - osjećam da žele biti bliski jedno drugome kao što su bili u meni. Valja ih staviti zajedno...
Raspravljale su i o savjetu da se odvežu povoji koji su im sputavali ruke, noge i glavu.
Složile su se o srednjem rješenju. Bilo bi dobro da su im po danu ručice slobodne, ali noću bi čvrsti povoji morali osiguravati njihova krhka tjelešca i pripremiti ih za spavanje.
Činilo se da blizancima odgovaraju odluke donijete u njihovo ime.
Mornari koji su prolazili umiješali su se u raspravu. Ti ljudi, koji nikad nisu mogli promatrati kako rastu njihova vlastita djeca, ako bi ih i imali, pokazivali su da im je dugotrajna osamljenost omogućila da razmišljaju o djetinjstvu.
Dječak voli vjetar - grubim glasom i duhanskim dahom progovorio je jedan od njih.
A malena voli buku i metež oko sebe. Vidjet ćete, uživat će kad bude oluja. Anđeliki se sviđalo to mjesto usred broda pod velikom platnenom nadstrešnicom, odakle je mogla vidjeti sve što se događa. Divila se spretnosti mornara pri upravljanju velikim i malim jedrima. Bili bi sposobni to činiti i na olujnom moru, kad bi valovi bili veliki poput kuća, ali more je bilo mirno, pa su pjevali i smijali se penjući se po užadi i prečkama.
Na svojoj ležaljci Anđelika je primala posjete kao u salonu. Posjetitelji koji su je željeli vidjeti dolazili su odasvud.
Adhemar joj je svečano donio jela koja je potajno spremao za nju. Gospodin Tissot i brodski kuhar pripustili su vojnika dezertera u svoje područje zato što je pokazivao neporeciv kulinarski talent, a i zato što je bilo teško riješiti ga se. A budući da se radilo o jelu za gospođu de Peyrac, taj bojažljivi vojnik kojeg je regrutirao beskrupulozni unovačitelj, taj nevoljni vojnik koji je izbjegao indijansko skalpiranje samo da bi ga Francuzi osudili na mučenje a Englezi na vješanje, nije znao za strah kad bi se našao u kuhinji, hoteći prirediti remek-djelo za Anđeliku. Poslužio se dvama receptima koje je najviše volio: jastogom u vrhnju i ribom s »jugoistoka«, već tradicionalnim jelima među Francuzima i Škotima s otoka i s obale Mainea i Francuskog zaljeva, te usoljenim bakalarom s malo slanine, krastavcima i dvjema vrstama povrća koje se može naći samo na nekim otocima: graškom, koji je gospođa Mac Gregor uzgajala na otoku Monegan kao spomen na svoju majku koja je na svom prvom putovanju donijela njegovo sjeme iz Francuske, i jednim plodom koji su gusari Južne Amerike nalazili na rijetkim mjestima - rajčicom. Obje vrste su se posluživale francuskom kralju jer su se još smatrale rijetkima.
Anđeliki je pomalo postala jasna prisutnost Adhemara i Yolande s njihovim dojenčetom u Salemu. Ni njihov ukrcaj na Marijino srce nije bio slučajan. Već dvije godine željeli su nastaniti se u Novoj Engleskoj.
Kad su Bostonci zatvorili francuskog vojnika Adhemara i Engleza Phipsa, bostonski sud nije znao što bi s njima, pa ih je prebacio u Salem i na njih skrenuo pozornost francuskog vlasnika krčme Plavo sidro. Adhemar je pristao vratiti se Englezima, ovaj
put ne kao ratni zarobljenik nego s obećanjem službe u skladu s njegovim prirodnim sklonostima, službe probitačnije od one francuskog vojnika u službi kralja. U međuvremenu se oženio krepkom Akadijkom Yolande, kćerju Lijepe Marcelline.
Ali vi ste zbog nas promijenili nakane i poništili svoje obveze - reče Anđelika napokon čuvši tu pripovijest. Vlasnik Plavog sidra treba pristati na to! Gospodin de Peyrac bi se sporazumio s njim jer ga odavno poznaje...
Vidjet ćemo poslije - uvjeravao ju je Adhemar koji se uvijek najsigurnije osjećao pod zaštitom gospođe de Peyrac. Što se tiče Yolande, ona nije bila tako sigurna da bi bila sretna kod Engleza, jer su njihovi odnosi s Akadijcima uvijek bili vrlo napeti i vladao je običaj: kad bi stanovnici nekog francuskog naselja ugledali englesko jedro, najbolje su učinili kad su pobjegli u šumu kod Indijanaca Mic-Maca ili Etchemina i čekali da Bostonci dovrše pljačku njihovih jadnih baraka. Bili bi sretni kad ih ne bi spalili.
Danas mir vlada na gordim obalama burnog Francuskog zaljeva gdje su najviše plime na svijetu. No neka sjećanja zauvijek ostaju u krvi i Akadijka Yolande nije bila previše razočarana što ide prema svojoj rodnoj zemlji.
Anđelika će u Gouldsborou morati donijeti odluke koje se tiču dviju dojilja o kojima je ovisilo zdravlje krhkih blizanaca. Yolande je bila luda za svojim dojenčetom Raimon- Rogerom, a njezin dječačić, krepak poput nje, a s naivnim pogledom svoga oca, nije bio ljubomoran na malenu ljudsku čahuricu koja je s njim dijelila mlijeko s darežljivih grudi njegove majke.
No kani li akadijski par pratiti karavanu sve do Wapassoua i ondje prezimiti? To još nije bilo odlučeno.
Što se tiče male Indijanke koja je dojila Gloriandre i obitelji starog liječnika Shapleigha, i za njih je vrijedilo isto pitanje.
No svi su se slagali u tome da je putovanje ugodan predah, jer kad ne bi bilo tih mirnih dana na moru, lišenih obveza koje se nameću na kopnu, kad ne bi bilo tih trenutaka prepuštanja osjećaju slobode i neodgovornosti, ne bi bilo sigurno da bi uopće došli.
Mnogi su htjeli naučiti recept za jastoga u vrhnju. Prvih dana govorilo se da će im Nova Engleska ostati u mislima samo u svojim najljepšim vidovima: svojim brojnim jelima, ugodnosti domova ispunjenih lijepim predmetima, bogatoj trgovini najboljim proizvodima svijeta koju im omogućava Staple Act.
Slobodni od teokratskog jarma, »stranci« su se sjećali samo njezinih čari, mnogih sitnih užitaka koje njihovi domaćini nisu htjeli prokazati kao takve i bili bi uvrijeđeni da su čuli kako o njima govore njihovi francuski gosti.
No ipak, najveći užitak bio je baciti sidro u uvali kakva otoka i prirediti izlet na pješčanu plažu. Tad bi se pomiješale skupine s različitih brodova. Na prvom izletu Severine je potražila francuske protestante i sljedbenike Jeana Valdoa koji su bili putnici na Marijinu srcu. Vratila se u pratnji Nathanaela de Rambourga i njegovih prijatelja. Svi su razgovarali očekujući jela, a oni koji su svirali na nekom glazbalu bili su toplo pozdravljeni.
Poslije gozbe, prstiju masnih od maslaca koji se jeo prstima, pjevali su i plesali. Nitko se nije želio vratiti na brod; svi su željeli spavati na pješčanoj obali, pod nebom obasjanim mjesečinom.
Anđelika je ispričala Ruth i Naomi kako joj je na jednom od tih otoka neka kvekerica dala svoj ogrtač. Bilo je to one godine kad su Abenakiji opustošili obalu pa su otoci bili puni izbjeglica.
No mir se vratio. Spaljena sela ponovno su izgrađena. Gledajući prema obali, vidjeli su treptanje svjetala uljanica koje je dopiralo iz obalnih naselja. Luke su se otkrivale po vatrama drvenoga ugljena u željeznim žeravnicima koje su upozoravale na opasne hridi.
Elie Kempton, pokućarac iz Connecticuta, također je otišao na put. U Salemu ga nisu voljeli, kao ni njegova medvjeda. Gospodin Willoaghby zasmetao je njegovim starijim stanovnicima kad su se prisjetili da se jedan vrlo dostojanstven i poštovan svećenik iz prvih godina kolonije zvao Willoaghby te su se uvrijedili što njegovo ime nosi medvjed, pa bio on i najinteligentniji medvjed na svijetu.
Usto, Kempton je na sjeveru trebao predati mnogo cipela po mjeri, i to ne samo u Gouldsborou i raznim akadijskim naseljima nego i u glavnom gradu Nove Francuske, Quebecu, gdje su ga očekivale sve tamošnje dame. Kao Englez, nije mogao sam tamo otići jer nije imao zaštitu grofa de Peyraca kao prvi put, pa je morao pronaći ljude koji bi dostavili njegovu robu, bilo kopnom, bilo Rijekom svetog Lawrencea.
Vrijednom trgovačkom putniku bilo je teško podnositi prepreke koje mu je nametnula ljudska glupost, iako svi narodi posve jednako postupaju kad se radi o zadovoljstvu kupovanja. I papistička Francuskinja i kalvinistička Engleskinja jednako su sretne kad mogu kupiti elegantne kožne cipelice.
Vjerojatno zanesen idejom da u Francuzima pobudi želju za trgovačkom slogom između neprijateljskih naroda, a i zbog ponosa što je trgovina nakon nekoliko desetljeća tako procvjetala u engleskim kolonijama, on je zadovoljno i svečano pročitao popis robe koju je pronašao u Salemu i Bostonu. Taj popis obuhvaćao je više od stotinu vrsta različite robe, uključujući pokrivače od mančesterskog platna, flandrijsku čipku, svilu, batist, bisere, slonovaču, koralje, kože, obojeno staklo, boje za tkanine, pariške čarape i rublje, duhan iz Brazila, St. Cristophea, Virdžinije i Barbadosa, začine, škotske, kineske, perzijske i venecijanske sagove, francuske stolno posuđe, limunov sok u boci, papir, sapun, masline, razne alate i štošta drugo.
Mi smo sve to imali u La Rochelleu - rekla je mlada Severine veselo. - Nemate se zašto šepuriti.
Činilo se da su posljednji događaji u Salemu utjecali na njezin karakter, a to je možda dijelom bilo i zbog toga što je bila nezadovoljna »anđelima čuvarima« za Honorinu koje su joj postavili zato jer se više nisu mogli toliko baviti njome zbog sve te užurbanosti oko blizanaca, a to bi na brodu moglo biti opasno za Honorinu. Već je jednom pala u more na početku puta.
Joffrey je predstavio Anđeliki tri osobe koje je odabrao. Bio je tu brodski mali, jedan sijedi mornar koji je zbog povrede noge morao nekoliko dana mirovati, što ga nije sprečavalo da hoda šepajući, i lijepi Maltežanin s kojim se Honorina sprijateljila i koji joj je već više puta ispričao, osim drugih priča, i pripovijest o Ruth i Naomi koju je čuo kad je bio u pratnji grofa de Peyraca.
Oči su mu bile pune obećanja čuda dok je s orijentalnim zanosom opisivao kolibu. Rekao je da ga je ta koliba na rubu proplanka, iza kruga bijelih kamenova, obrasla cvijećem sve do slamnatoga krova, zrcaleći se prozorima od raznobojnog stakla urešena izbrušenim drvenim okvirima, na neki način podsjetila na hobotnicu, fantastičnu životinju, kako čuva ulaz u svoje stanište razmjestivši oko njega kamenje, školjke, koralje i sve sjajno što je uspjela prikupiti.
Honorina ga je satima slušala, ali njezino nježno srce bilo je uz maloga jer je znala da brodski mali vode težak život na brodovima, a nije htjela ni da sijedi ranjenik pomisli da ga zanemaruje zato što je ranjen; znao je vrlo vješto nožićem izrađivati svakojake drvene figurice.
Odlučili su je nadzirati »na smjene« pa Honorini nije bilo dosadno s njezina tri prijatelja te joj je zbog toga ostajalo manje vremena za razmišljanje koje bi moglo dovesti do nepredviđenih i neočekivanih nakana.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:11 pm


Anđelika 12 11057738_1_x


15.
DUHOVITOST LORDA CRANMERA
Kad ga je vidjela na mostu kako kroči svojim odmjerenim i sigurnim korakom - Rescatorovim korakom - dok mu pogled istražuje svaku točku na obzorju, što ga nije sprečavalo da sluša i lorda Cranmera koji ga je pratio, Anđelika je osjetila kako joj je srce zadrhtalo od radosti i ispunilo se toplim i nježnim divljenjem i osjećajem punoće. Prepustila se intimnom zadovoljstvu što joj ne može pobjeći iz tog malog prostora na brodu: ako nestane iza neke galerije, ubrzo će se pojaviti iza druge.
I to su također bile pogodnosti putovanja za zaljubljenu ženu. Bio je samo njezin.
Svaki put kad bi im bili darovani trenuci mira ona bi u njemu pronašla neku novu crtu koja bi joj postala bliska, neku misao, neku riječ, neko stajalište koje bi se iskazalo kao novi preljev njegova bogatog karaktera koji se nikad neće razotkriti u potpunosti. Na tom ljetnom putovanju otkrila je da je još daleko od toga da poznaje čovjeka kojeg ljubi. Sve dotad ga je naivno procjenjivala. Možda zbog straha, možda zbog žara borbe, bijesna pred preprekama koje su razdvajale njihova srca, nije vidjela ništa od sama njegova prisuća: »On! On, koji me ljubi! Neću ga izgubiti, neću izgubiti njegovu ljubav!«
Putovanje na Dugi omogućilo joj je da odmjeri simboličku udaljenost i prostor koji su prešli.
Postala je svjesna omiljenosti Joffreya de Peyraca u tim stranim zemljama; nestrpljivo su ga očekivali svuda.
Imao je veze u mnogim lukama i u svim smjerovima razvio je raznolike djelatnosti. Vjerni prijatelji, suradnici, brodograditelji i trgovci, gusari i utemeljitelji gradova: vidjela je kako mu svi oni dolaze zbog nekih poslovnih interesa ili pak duhovnih veza; sa svima je imao čvrste i plodne odnose.
Kao Rescator na Sredozemlju imao je posla s malteškim vitezovima, sitnim trgovcima, gusarima, velikim vezirom turskoga sultana, s alžirskim pašama, sa sultanom Maroka, sa švercerima sa španjolskih otoka ili s provansalske obale; dijelio ih je na prijatelje i neprijatelje: s prvima je surađivao, a druge je poštovao. I na Atlantskom oceanu, koji je postao novo svjetsko more, osigurao je sebi ključno mjesto.
Veselila se što u svakom pristaništu vidi dostojanstvene ili poletne skupine ljudi kako mu priređuju doček.
Bila je uvjerena da se i u srcu Kariba, gdje je obnovio svoje bogatstvo vadeći s malteškim roniocima zlato s potopljenih španjolskih galija, njegovo ime izgovara s poštovanjem. Ne bi se začudila da sazna kako je prokrstario sve španjolske i portugalske posjede, da je dopro sve do Perua, preko opasnih puteva panamske prevlake, odakle je doveo karavane mula koje su nosile zlato iz tajnih rudnika Inka na planinama tako visokim da su im vrhunci doticali nebo.
Držeći u rukama plodove trgovine s dalekim zemljama, znala je cijeniti organizacijski duh svoga supruga, njegovu oštroumnost, okretnost i ingenioznu diplomaciju, njegovu učenost i naobraženost, odvažnost i gospodstvo, njegovu maštu i sposobnost predviđanja i proračunavanja, vjeru u ljude i odmjeren prkos.
Joffreyeva moć bila je u biranju privrženih prijatelja. Svi koji su se okupljali pod njegovim vodstvom ili koji su ga predstavljali na raznim stranama svijeta imali su zajedničku osobinu: služili su mu, a time su ujedno ostvarivali i nezavisnost vlastita života. Bili su dovoljno zainteresirani za njegove poslove jer su znali da njihov rad u njegovoj službi neće biti uzaludan i da ih neće iskoristiti, a dovoljno slobodni da bi
neometano vodili svoje poslove znajući da ne mogu ni poželjeti bolju sudbinu od one koju im je ponudio grof de Peyrac.
Porgani u Wapassouu, Colin u Gouldsborou, Urville, Barrsempuy i Erikson na brodovima i drugi: sve njih smatrao je pustolovnim plemićima i nije im obećavao ništa osim sudbine koja prati one koji su prigrlili život kakav pustolovni plemići i vode: pun pothvata, opasnosti, posla i trgovine, koji su mogli završiti sa zavidnim bogatstvom ili pak smrću koja ih svakodnevno vreba na putovanjima na kojima putuju pod njegovim barjakom.
Na brodovima flote grofa de Peyraca uvijek su i vođu palube i navigatora pozivali za časnički stol. Smatrao je da važnost njihova posla, o kojemu ovisi uspjeh putovanja, zaslužuje tu čast, koja bi im prema starom mornarskom zakonu bila uskraćena na svim drugim brodovima.
Joffreyeva nezavisnost u Wapassouu omogućila mu je da uvede svoje vlastite zakone, kao što je činio i na Sredozemlju i na Karibima, kao i u svojoj Akvitaniji dok je bio podanik mladog omraženog francuskog kralja koji mu se osvetio.
Lord Cranmer i Joffrey de Peyrac hodali su amo-tamo po mostu. Njihov naizgled kurtoazan razgovor imao je posebnu važnost jer mu je lordova engleska nacionalnost davala vid službenih pregovora. Na brodu je bio zaštićeniji nego na kopnu, pod okom špijuna.
Što se tiče špijuna - reče lord Cranmer, a Anđelika osjeti kako je podilaze žmarci - vi ne znate sve. Posjedujem dokument vašeg isusovca koji bi mogao obnoviti rat između naših dvaju naroda. No mi smo u miru već gotovo deset godina, što se rijetko događa kad se radi o našim zemljama. Obavijestimo gospođu de Peyrac. Nakon anatema koje su bačene na nju, ne smijemo joj uskraćivati poznavanje diplomatskih tajni.
Ti isusovci zadali su nam muka.
I više no što mislite. Samuel Wexter, iscrpljen sukobom koji je imao s ocem de Marvilleom, nije mogao ozbiljnije razgovarati s vama: jedno pismo koje je otac d'Orgeval poslao francuskom plemiću koji se nalazi u okolici jezera Illinois palo je u ruke Mohikanaca.
Kada i odakle je poslano to pismo? - upita Anđelika.
Ne znam točno. Prije više mjeseci. Danas je jasno da se vodila podla i nesmiljena borba i da naša obrana nije bila plod naše loše vjere niti naše mašte. Poruku je prenosio jedan pripadnik Narragansetta, pobunjenog plemena. Znao je daje u vezi s Francuzima sa sjevera. Poruke je nosio ispisane na malenim zapečaćenim listovima, ponekad sve do New Yorka i Virdžinije. U slučaju opasnosti progutao bi je. Mohikanci su je pronašli u njegovoj utrobi. Odnijeli su je u Boston, a poslije u Salem. Glasila je:
Kralj Luj XIV zadužio me je da održavam ratno stanje s Engleskom pomoću indijanskih napada...
Sebastien d'Orgeval
Samuel Wexter nije imao snage čitati tako strašan dokument.
Obnova francusko-indijanskih napada pobudila je uznemirenost i strah od beskonačnog rata koji razara trgovinu. Više no ikad polagali su nade u diplomaciju francuskog plemića i u njegov utjecaj na Quebečane jer nikakva napetost između francuskog i engleskog kraljevstva ne može opravdati te krvave čine koji će gurnuti suverene dvaju naroda u teške sukobe.
Srećom su dva kralja, Charles II i Luj XIV bratići: sestra Luja XIII udala se za Charlesa I, kralja kojem su odrubili glavu. Odnosi između dvaju dvorova bili su dobri, gotovo rođački prisni.
Colin Paturel ponekad bi sudjelovao u njihovim razgovorima.
Lord Cranmer duhovito je govorio o vjerskim pitanjima za koja se u tim vremenima prolijevalo mnogo krvi, a prolit će se još više; zbog njih je guverner engleskih kolonija u Americi morao imati sjedište na Jamajci jer upravitelji kontinentalnih zemalja nisu mogli trpjeti - svatko je imao svoje razloge: puritanizam, luteranstvo, katolicizam i koješta drugo - predstavnike anglikanske crkve, službene vjere u Engleskoj, njihovoj domovini.
Moj praujak, nadbiskup iz Canterburyja, čije ime nosim, može se smatrati prvim anglikanskim biskupom jer je u prvim godinama reformacije utemeljio za svog vladara Henrika VIII »katoličku crkvu bez pape« koju je kralj zahtijevao. No kalvinističko i puritansko protivljenje natjeralo ga je da se odrekne Njemice kojom se oženio. Potom, za vladavine Marije Tudor, katolkinje, utamničili su ga i odrubili mu glavu.
Suprug gospođe Cranmer priznavao je da su engleski koloni, iako su ga odbijali kad se pojavio kod njih, najvredniji podanici Njegova Veličanstva, ali im zbog njihove vjerske poslušnosti nedostaje određena prirodna spremnost da se prilagode Novom svijetu. U usporedbi sa škotskim, irskim, nizozemskim, a ponajprije s francuskim naseljenicima, engleski i puritanski naseljenici nisu se znali prilagoditi domorocima. Prezirali su ih i progonili. Bio je to duboki poriv; strah od ljenčarenja, neznanja, senzualnosti, nekulture i poganstva podizao je nepremostivi zid između njih i
»crvenih zmija« koje potiho plaze po svojim besputnim šumama. Nisu se slagali s njima, nikad se neće ni slagati i to će bivati sve gore.
Na nekoliko otaca hodočasnika, punih blagosti i iluzija, koji su s Indijancima sudjelovali u svečanostima zahvalnosti, na Johna Eliota, anglikanca koji je pokrstio Indijance Wapanoag, na velikodušnog Rogera Williamsa, stanovnika Salema kojeg su njegova netoleratna braća po vjeri protjerala zbog »novih i opasnih misli« pa je morao poći u snježnu oluju i potražiti utočište kod nekog Indijanca kod kojeg je prezimio, a potom je krenuo na jug i u Rhode Islandu u zaljevu Narragansett utemeljio naselje Providence u kojemu su bila dopuštena sva religijska vjerovanja, na one ljude koji su željeli doista primijeniti milosrdna načela kršćanske vjere i živjeti slobodne savjesti koju su došli potražiti u Novom svijetu, na svakog od tih ljudi čiste duše dolazilo je na tisuće slijepih vjernika kojima su se Indijanci gadili i koji na njih nisu obraćali pozornost, osim kad se radilo o krvavim obračunima. Jer, ti Englezi bili su pravi pacifisti. Došli su bez namjere da ubijaju Indijance i da ih pljačkaju. Tražili su samo da nikad ne vide te pogane koji tumaraju zemljom koju je Gospod dao njima i da se mogu u miru moliti prema svojim zakonima.
Joffrey de Peyrac bio je Francuz. Ta razlika tvorila je njegovu snagu i postavljala ga kao suca između dvaju svjetova s oprečnim shvaćanjima i vjerovanjima.
Englezima se kod njega sviđala doseljenička pustolovnost koja je nalikovala njihovoj. Većina onih koji su osnovali engleske države, od Virdžinije do Maine, nisu bili ni siromasi ni državni službenici kao u Novoj Francuskoj. Bili su to građani, imućni ljudi, plemići. Došli su sa svojim obiteljima, slugama, a često i s kraljevskom poveljom koja im je jamčila gotovo suverensku nezavisnost.
Francuski plemić koji je razvijao prijeporna, slabo naseljena područja osigurao je savezništvo i s jednima i s drugima kako bi održao mir, ponašajući se poput njihova brata i zalažući se za stanje koje su ti različiti naseljenici, pionirskoga duha gotovo nevoljko održavali s obzirom na London: nezavisnost.
Anđelika je po svojoj ženskoj intuiciji jasno osjećala neku pozadinsku struju. Rađala se nada. Pitala se u kakvom će svijetu živjeti sa svojim blizancima. Zasad je njihova budućnost sličila na brod izvan luke na kojem se nalaze pripadnici izmučenih naroda koji su bacili sidro na obalama Novoga svijeta. A s njima je i uzbuđeno mnoštvo indijanskih plemena.
Dok su muškarci hodali po mostu, ona se prisjećala luka u kojima su pristali.
Pokraj Bostona su samo prošli, promatrajući grad koji je izgledao poput velikoga gljivišta, a u daljini se uzdizao vrh Massaposset kojem je cijela država dugovala svoje iskrivljeno ime, Massachusetts. Boston, sin Salema, prožet težnjom da bude još tvrdokorniji od njega, još vredniji i još voljeniji od Gospoda...
Joffrey de Peyrac odložio je posjet njemu za drugo putovanje. I ondje je poznavao odviše ljudi pa bi se osjećao obveznim posjetiti ih.
Pristali su u malenoj državici Rhode Island and Providence Plantations, također proizišloj iz Salema, ali u posve drukčijem duhu, uzme li se u obzir da je Roger Williams, mladi pastor pun ideala koji je želio poštovati slobodu savjesti, morao pobjeći i u sjeni uvala zaljeva Narragansett utemeljiti velikodušan grad, otvoren svim vjerama: Providence.
Na ušću rijeke Hudson brodići Yatcho i VlieBooten plesali su živahan ples prevozeći naseljenike s riječne obale sve do Orangea na sjeveru, do ulaza u Dolinu Irokeza, ili pak prema otocima u oceanu odakle su se mogli uputiti i na Stari kontinent. Nosivosti od šezdeset do stotinu tona, ti su brodići bili načinjeni za plitke vode nizozemskih zaljeva i kanala.
Nizozemska je i dalje dominirala živošću New Yorka, malenoga živahnog i slobodnoga grada, manje važnog od Bostona, ali vrlo kozmopolitskog, grada koji nije zaboravio da je prije no što je dobio novo ime po bratu engleskog kralja, vojvodi od Yorka i Albanyja, nosio nizozemsko ime Nieuwe Amsterdam.
Vidjeli su kako se krovovi od delftskog crijepa blistaju crvenilom pod plavim nebom. U New Yorku i na obalama Hudsona sve do Orange-Albanyja, govorilo se dvanaestak jezika: nizozemski, flamanski, valonski, danski, norveški, švedski, engleski, irski, škotski, njemački, pa čak i španjolski i portugalski, koji su govorile židovske zajednice koje su pobjegle iz Brazila pred lomačama španjolske inkvizicije.
Ti Židovi raselili su se po Connecticutu i Rhode Islandu te sa sobom donijeli draguljarstvo, zlatarstvo i novčarstvo.
Dok su na drugoj strani riječnog ušća stanovnici New Jerseya u zdepastim kućama od smeđega kamena, koje su sagradili drevni švedski naseljenici, ispovijedali tako strog puritanizam da je šesnaestogodišnji mladić koji bi opsovao pred svojim roditeljima mogao biti osuđen na smrt, ovdje, na ulicama New Yorka, ponekad su se vidjeli parovi kako se slobodno grle.
Molines je tu izgradio kuću od cigle koja je nalikovala na onu u kojoj je živio u Poitouu kad je upravljao dobrima Plessis-Bellieres, u susjedstvu zemalja Sance de Monteloup i Rambourg.
Doveo je i svoju kćer i zeta te svoje unuke koji su već navikli živjeti na ulicama, na kojima su prema nizozemskim običajima bili slobodni poput ptica i tako nisu narušavali mir kuće s lijepim navoštenim parketima. Intendant Molines našao je dom u New Yorku. Govorio je da je njegov djed bio drug Petera Minuita, Valonca koji je za nizozemski račun za šezdeset florina kupio od Indijanaca Manhatta poluotok istog imena, Man-Hat-Ta, što znači »nebeska zemlja«. Tako je našao srodnike i suradnike. Spisi koje je donio, zapečaćeni pečatom francuskoga kralja, osiguravali su mu punomoć u svim okolnostima i omogućili mu da dovede iz Francuske mnoge svoje ugrožene prijatelje hugenote.
Bio je savršena zdravlja i aktivniji no ikad.
Nagovarao ih je da se nastane u New Yorku. Govorio je da je njihovo mjesto tu i da bi uspjeli pobuditi Francuze koji uglavnom životare.
Ali zašto? - pitala se Anđelika. Putovanja su joj dopuštala, usprkos iskušenjima blažeg i sigurnijeg života od onoga koji su odabrali, duh nezavisnosti, potrebu za održavanjem njihova izvanjskog položaja koji su smatrali nužnošću. Svijet, ljudi, ljudsko društvo, nepravedni zakoni, preživjela načela, sve ljudske zamisli odvajale su ih od društva. Prema njemu se držala prkosno, a ponekad i uplašeno, kad bi ljudski
metež i spletke ugrozili njezinu jedva spašenu ljubav, čudesno povraćenu, iznova rođenu, za koju je drhtala, svjesna da je možda jedina žena koja posjeduje takvo blago.
Usprkos svim čarima, zima provedena u Quebecu, u zavodljivoj groznici francuske mondenosti bila joj je dobra lekcija.
Također, svaki put kad bi, obuzeta čarima putovanja, posjetima, susretima, zadovoljila svoju društvenu narav koja voli slaviti, smijati se, plesati - tu spontanost kralj je visoko cijenio - željela je povući se u usamljenost »s njim«, na more ili u šume, kao u utočište gdje može obnoviti snagu i suočiti se s opasnošću koja vreba iza osmijeha i uslužnosti, a koju često nije uspjela uočiti na vrijeme. Taj drugi vid njezine naravi savjetovao joj je da se povuče, kao što ju je u djetinjstvu tjerao da pobjegne u neprohodne šume, da pobjegne od ljudskoga glasa i pogleda te potraži društvo čarobnice Meluzine koja joj je otkrivala tajne »drugih«.
Obale Mainea i Francuskog zaljeva, a pogotovo ničija zemlja u unutrašnjosti koja će tek postati ulog u borbi Engleske i Francuske, ta zemlja planina i jezera u čijem središtu je Wapassou bila je njihovo utočište gdje su se odvojili od svih, barem tijekom jednoga godišnjeg doba: zime.
Zaštićeni čvrstom ogradom i oružjem, skladišta punih namirnica i drva za ogrjev, u Wapassouu su za zimskih mjeseci bili izvan svijeta i njegovih sukoba, a to je ih je blažilo i jačalo njihovu ljubav.
Joffrey je u dugim razgovorima koje je vodio s njom priznao da ima iste težnje i želje, da želi biti »s njom«, da želi pobjeći ljudskim pritiscima, iako je s više hladnokrvnosti umirivao ljudsko uplitanje u njihovu sudbinu. Njegova unutrašnja čvrstoća bila je kao od bronce. Gotovo da mu je zavidjela na njoj i bojala se da će joj postati nedostupan i izmaknuti joj. A on se šalio da je ona njegova jedina slabost koja može slomiti čvrstoću bronce, a to dokazuje da je ona mnogo jača od njega jer dodirom prsta može porušiti stupove njegova unutrašnjeg hrama. Ona bi odgovarala da uopće ne vjeruje u to i da je on dokazao da se može oduprijeti svemu.
Ne, ne svemu - mrmljao bi on grleći je svojim snažnim rukama ljubomorno i strasno, prekrivajući je požudnim poljupcima, grozničavo je privijajući, a ona bi u njemu osjećala odjek vlastite tjeskobe: bojao se da će je izgubiti, bila mu je potrebna i bilo je divno vidjeti da je ona uz njega.
Ovila je ruke oko čvrstog i toplog vrata koji je bez savijanja podnio mnoge napade i urote, a tolikim ljudima je osigurao život i opstanak.
Razmišljajući o svemu što je znala o Joffreyevu životu, Anđelika se zamislila. Često bi bila zapanjena onim što bi otkrila o njemu i pomislila bi: »Uopće ga ne poznajem! Prevelik je, preširok! Skrio mi je velik dio sebe.«
Ah, kakva težnja za potpunim poznavanjem nekog bića! To nije moguće. Uvijek nešto ostaje nespoznato. Njegova nježnost i divljenje prerastaju u tajanstvo. A i njegova bojazan.
Bio je to isti čovjek koji joj je šaptao lude riječi ljubavi, koji ju je noću uzimao kao da je najskupocjenije blago na svijetu, jedino blago za koje se boji da će ga izgubiti.
Jednog dana u Quebecu gospođa de Castel-Morgeat napomenula joj je s mješavinom zavisti i nostalgije: »On vas neprekidno gleda.« Taj čovjek, odgovoran za cijelo carstvo, jednog dana rekao je njoj, ženi: »Kamo budete išli i ja ću ići; gdje budete živjeli i ja ću živjeti«, stavljajući joj pred noge to carstvo, spreman napustiti ga kad bi se to njoj prohtjelo, jer ga je ionako stvorio samo za nju.
To ga nije sprečavalo da u nj ulaže sav svoj talent, strast i osjećaj za uspjeh. Brinuo se za svaki pothvat i svaku svoju ulogu igrao je kao vrli muž. Kao zapovjednik broda nije pretjerivao sa strogom stegom koja omogućava da posada izdrži iskušenja plovidbe. Ponekad ju je uznemiravao, plašio. Osjećala se nemoćnom pred tim bićem od čelika. No to je onaj isti čovjek, posjednik iz Akvitanije, koji je mijenjao modu u
Quebecu, koji je brižljivo birao poklone za quebečke dame, koji je rekao Honorini:
»Ja sam vaš otac«, ali također i onaj koji je slijedio Pont-Brianda preko ledene pustinje da bi ga ubio u dvoboju, a to mu još nije oprostila, ne zbog Pont-Brianda, nego zbog straha koji ju je mnogo dana razdirao na pomisao da ga više neće vidjeti. Bio je to isti čovjek koji je spalio svoju utvrdu Katarunk kao cijenu krvi za umorene irokeške poglavice i koji u Salemu nije oklijevao krenuti prema kući kvekerskih čarobnica i preklinjati ih da spase »njegovu ženu i voljenu djecu«.
Čudan čovjek, čudan zbog svojih mnogih lica koja će joj zauvijek ostati nepredvidljiva.
Ali, ona možda više nije za njega? Možda?
Jednoga dana kad se odmarala na balkonu prve krmene palube, jer je bilo vjetrovito, čula je glasove iz salona. U zbrci grlenih onomatopeja prepoznala je glas Joffreya de Peyraca i Colina Paturela, koji su ispitivali afričke crnce koje je grof kupio na dobro opskrbljenoj tržnici u Rhode Islandu.
Anđelika se začudila što je njezin suprug otišao na trgove u Newportu, luci te državice čiji se glavni grad zvao Providence, i ispitivao »pošiljke« robova.
Radoznalo je virila kroz poluotvorena vrata i promatrala tužnu djecu Afrike koja su sjedila uz noge Joffreya de Peyraca i Colina Paturela.
Bio je tu čovječuljak koji je zacijelo bio domorodac iz djevičanskih šuma jer je bio zdepast s vrlo istaknutim crtama lica. Kraj njega je bila trudna žena koja mu je mogla biti supruga: vrlo visoka crnkinja, vrlo lijepa, a uz nju je bio sin star desetak godina. Napokon, bio je tu i muškarac lijepa stasa koji je, sudeći po naglasku njegova francuskog, dolazio s Malih Antila, kamo su prije nekoliko desetljeća počeli dovoditi crne robove kao zamjenu za istrijebljene indijanske robove.
Colin je razgovarao s visokom ženom čiji je dijalekt izgleda razumio i prevodio Joffreyu, koji je bio suzdržan.
U igri sjena koju je stvaralo ljuljanje broda promatrala je lica dvojice tako različitih muškaraca: grub Joffreyev profil s lukom obrva koji je nadsvodio njegov pozoran i prodoran pogled koji je prozirao misli sugovornika koje su se skrivale iza mimike, pokreta i riječi, a pokraj njega plava Colinova griva, čupava brada i masivna ramena. Kad je bio na moru, nestalo je one težine koju je imao na kopnu u ulozi guvernera; od vremena kad je još bio brodski mali, nije prestao krstariti morima, kao i mnogi drugi Normani.
Promatrala je svoga muža koji nije znao da ga gleda; bila je neizmjerno radoznala i zadivljena. Voljela je njegov oštri profil, kretnje njegovih usana kad je govorio i kretnje njegovih ruku.
U njegovu razgovoru s jadnim crncima sa dna svijeta zapazila je težnju da njihov uništen život usmjeri u prihvatljivom smjeru.
Da, i ona njega želi neprekidno gledati.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:11 pm


Anđelika 12 Image


16.
ISTINA NATANAELA RAMBOURGA
Vjerujete li da će se Kouassi-Ba vjenčati s onom visokom crnkinjom Peuhl? - upita Severine jednog vrućeg dana dok su u sjeni nadstrešnice kušale medovinu s voćem koja se čudom stvorila u kuhinji gospodina Tissota.
Anđelika zastade, proguta zalogaj, a potom razmisli i odgovori:
Nisu li s tom nakanom otišli na tržnicu u Newportu?
Čini mi se tako. A vama?
Anđelika prozračnom kretnjom odloži žlicu na tanjurić, od kineskog porculana kakav se mogao naći samo u Novoj Engleskoj.
Joffrey mi nikada ništa ne govori! Nikad mi ništa ne objašnjava! Misli da sam se toliko iscrpila u bolesti da sam postala preglupom za razmrsivanje čvorova njegovih trgovačkih i ostalih transakcija!
Mlada gospođica Berne nasmija se kao da nikad nije čula ništa smješnije od toga Anđelikog izljeva.
Ponajprije, niste bili bolesni onog dana kad ih je kupio. Bili ste samo trudni i to se jedva vidjelo, a još nismo bili stigli u New York. Osim toga, i sami kažete da su niti i potke nakana gospodina de Peyraca tako složene, makijavelične i vješto spletene da više volite ne znati ih u potpunosti. Napokon, draga gospo Anđeliko, zar vi tako lako odajete sve misli koje vam padnu na pamet? Čula sam i gospodina de Peyraca kako se žali istim riječima kao vi.
Predajem se - prizna Anđelika. - Ti si sušta mudrost, mala moja Severino. Umjesto da se čudim njegovim činima, bolje bi bilo da o njima razmislim i shvatim njegove nakane ili pak da zatražim objašnjenje ako mi se pruži prilika.
Doista je bila uznemirena, ako ne i šokirana, slijedeći izdaleka Joffreyeve dolaske i odlaske u pratnji Kouassi-Baa i dvojice naoružanih Španjolaca; na molu krcatom crnom »robom« dočekao ih je nizozemski kapetan broda za prijevoz roblja te dvije osobe iz Providencea.
S grofom d'Urvilleom i nekim prijateljima čekala je da im posluže jelo na terasi pod znakom golema visećeg ananasa čiji je opojni miris navodio na misli o bijelim pješčanim plažama pod čistim plavim nebom, s kokosovim palmama koje se njišu na vjetru, a leptiri poput prozračnoga dragog kamenja lepršaju oko crvenih cvjetova hibiskusa.
Ne bez nelagode, Anđelika je pogledom slijedila Joffreyev hod; on se zaustavljao, ispitivao i podizao pokojeg roba da bi ga pregledao. Osjećala je kako je žmarci podilaze jer ju je to podsjećalo na batistan Candie u Alžiru. U Sredozemlju su za galije tražili Turke, Čerkeze, Ruse i sve vrste kršćana. Ali bilo je poznato da ni najjači crnci ne izdrže više od dva tjedna u veslarnici. Zbog toga se na istočnim tržnicama kupovalo samo crnkinje za hareme ili pak djecu koju bi učinili eunusima ili bi ih predvidjeli za užitak paša ili prinčeva.
No bilo je jasno da se sve više crnih robova prevozi na karipske otoke. Ta rabota počela je prije pola stoljeća da bi se zamijenilo nestale indijanske robove na berbi šećerne trske; ona je već vidjela njezine tragove u La Rochelleu.
Ali ovdje, u luci najmanje engleske kolonije u Sjevernoj Americi, u gradu Newportu izgrađenom na rtu otoka Aquidneck, koji je njegov otkrivač Verrazano godine 1523. krstio imenom otoka Rodosa u počast vitezovima svetog Ivana Jeruzalemskog koji su te iste godine, poraženi od Turaka na Sredozemlju, morali napustiti svoje feude na Rodosu i pobjeći na Maltu, na ovom otoku koji poput čepa zatvara prostrani zaljev Narragansett pun otoka i poluotoka, na čijem se dnu smjestio Providence, Anđelika se nemalo začudila što na tom jedinstvenom komadiću zemlje na kojem je Roger Williams uveo običaj slobode misli i izraza, koji je postao zakon, cvjeta trgovina robljem.
No u toj činjenici nije bilo nelogičnosti.
Duhovni genij Providencea i Rhode Islanda uspostavio je slobodu misli.
A njegov trgovački duh shvatio je da na pola puta između siromašnih zemalja na sjeveru i bogatih južnih zemalja, gdje se i najmanji krajičak zemlje preobražava u polje duhana i gdje nedostaje radne snage, najunosnija trgovina postaje upravo trgovina radnom snagom.
Stanovnici Massachusettsa zavidjeli su im što su došli na tako genijalnu zamisao, ali Rhode Island bio je bolje smješten za takav promet. Svojim brodovima izgrađenim u
vlastitim brodogradilištima išli su u Afriku tražiti robove ili su pak s karipskih otoka prevozili već izučene robove u Virdžiniju. Robove su prodavali ili su u zamjenu dobivali melasu, šećer, duhan i rum, a te proizvode prevozili su u Massachusetts. Dovozili su i francuska vina i sitnice iz Pariza, a sušeni bakalar prodavali su u Portugalu prije nego što bi se opet uputili prema afričkim obalama.
Newport je po važnosti nadmašio Boston i New York.
Grad je bio tako bogat da su nametnuli porez od tri talera koji je bio namijenjen popločavanju ulica.
Jelo se ananas i plodove s otoka te obilje školjaka koje su kušali na sve načine: sirove, kuhane, kao ragu, kao pitu između dviju lepinja, što su Francuzi zvali »torta«. Ti domjenci nisu joj bili dovoljni da bi se pomirila s tim i nije mogla shvatiti razlog toga; nije željela upoznati Providence, grad u kojemu se moglo bez opasnosti raspravljati o svim teologijama i koji se gotovo smatralo svetim gradom Novoga kontinenta.

Razgovor sa Severinom podsjetio ju je da mora primiti i sirotog Nathanaela de Rambourga, jer je slučaj na njihov put naveo tog dvadesetogodišnjeg mladića kojeg je poznavala kad je bio sasvim mlad, gotovo dijete koje se igralo u dvorcu s Florimondom i Cantorom.
U jednom pristaništu Severine ga je pozvala na palubu Duge. Nespretno se popeo ljestvicama od užadi; korak mu nije bio mornarski.
Primijetila je da je promijenio odjeću i navukao redengot boje duhana sa zlatno prošivenim džepovima i bijelim ovratnikom obrubljenim čipkom; obukao je kožne cipele sa čeličnim kopčama. Zacijelo je pozajmio novac od svojih prijatelja na otoku James.
Je li se prisjetio svog ranijeg života sitnog francuskog plemića koji istražuje mogućnosti elegancije?
Ili da bi se svidio mojim lijepim očima? - rekla je Severine uz hvalisavi smijeh. - Malo je bedast, ali lijep je mladić. Ne, nije lijep, ali mi se sviđa.
Željna uživati u životu, gledala je kako prelazi preko dobro uglačana parketa na mostu, klanja se na francuski način, ljubi ruku Anđeliki i uljudno i jasno odgovara na Anđelikina pitanja o njegovu zdravlju i stanju. Ukratko, dobro je. Nije uzvratio pitanjima o njezinu zdravlju i ona pomisli da je on jedina osoba koja nije čula da je rodila blizance i da je zamalo umrla, te se ne brine za njihov krhki život. Mladi hugenot ostao je stajati usprkos prijedlozima da sjedne. Nedvojbeno je unaprijed pripremio što želi reći gospođi de Peyrac kad je vidi, jer je nakon nekoliko trenutaka počeo svoj govor ne čekajući priliku.
Nathanael je doista bio mlad, a njegov visoki stas davao je varljiv dojam o njegovoj zrelosti. Činilo se da ni ne sumnja u nestanak svoje obitelji. Mislio je samo na ono što se dogodilo između njega i Florimonda i što ga očito nije prestalo mučiti kao da i dalje ima četrnaest godina. Nathanael de Rambourg i dalje je vjerovao da su tegobe pustolovnog života koje su ga izmorile uzrokovane onim što je zvao
»beskrupuloznom Florimondovom nemoralnošću«.
Taj Florimond bio je malo lud - izjavio je - a to sam utvrdio tijekom našega putovanja. Pobožan i zadrt kao i svi katolici, dakako! A opet, kakva neobveznost i nemoralnost u ljubavnim pitanjima!
Anđelika je bila donekle iznenađena čuvši od mladoga Rambourga takve prijekore usmjerene njegovu prijatelju iz djetinjstva i suučesniku u bijegu, Florimondu de Peyracu.
Istinu govoreći, za njegova prvog posjeta nejasno je osjetila sjenu hladnoće, ali onog jutra kad se siroti Nathanael pojavio kao preživjeli iz Poitoua, iz prošlosti koju je željela zaboraviti, imala je drugih briga i nije bila sklona razmišljati o neslozi dvojice
nedoraslih mladića koji su se uputili u tu ludu pustolovinu čije su posljedice mogle ugroziti njihovu mladost i ispuniti ih razočaranjem i gorčinom.
Dakako, Florimond koji je s trinaest godina prošao mnoge opasnosti i služio kao paž u Versaillesu postigao je gipkost karaktera i živost prilagodbe koju njegov drug nije posjedovao. Pa ipak, Anđelika je teško mogla zamisliti kako se netko tko je bio Florimondov prijatelj i tko je barem jednom popustio njegovu šarmu mogao odvojiti od njega zbog ma kojeg razloga i prekinuti divno prijateljstvo za koje su se zavjetovali da će biti vječno.
Slušajući govor mladog poitouovskog plemića, njezin Florimond izranjao je iz života koji joj se činio posve stranim. Zar je doista s njim proživjela one dane pune straha? Taj mladi Florimond bio je hrabar! Usprkos opasnostima koje su im prijetile, njegov crni pogled ostao je živahan i činilo se da mu je odbojna svaka tuga. A jednog jutra joj je rekao: »Majko, valja poći! Želim se pridružiti ocu.«
Ne mogavši spasiti nju, pobjegao je s tim istim Nathanaelom koji je sad pred njom i ogovara ga.
Taj mladić kojega sam smatrao svojim prijateljem obuzet je strašnim cinizmom - objašnjavao je Nathanael de Rambourg zabacujući svoju dugu kosu koja je davala dražest njegovu koštunjavom licu. - Tvrdio je da je na Dvoru upoznao izopačenost života kao među razbojnicima, da je kod svećenika spoznao tamu duha i duše kao kod najprostijih mornara. I usudio se tvrditi da ste vi, gospođo, da ste ga vi svojim životom poučili kako održati vrlinu i junaštvo, da neće nikada zaboraviti tu lekciju i da je sretan što je primjenjuje, jer to je lekcija koju nijedan profesor na sveučilištima ne može održati, jer nijedna pisana teološka ni filozofska knjiga nije dostojna knjige života koju je proučio i iz nje naučio mnogo o ljudima. Po njemu, sve knjige, a pogotovo vjerske, napisane su da bi navele ljude u strašnu zamku u kojoj se gubi duša i tjelesni život jer se duh truje i uspavljuje otrovom lažnih doktrina i deset zapovijedi »došlih od Boga«. Kako ne bih zadrhtao iznoseći te riječi? On još kaže da ta učenja vode tijelo ravno u sakaćenja, istrebljenja i smrt, bilo nožem, mačem, vatrom ili uzetom. Zemlje se razaraju, a ljudi zaboravljaju. Po filozofiji vašeg sina Florimonda primjena deset zapovijedi i poštovanje vrline kojoj nas predaja poučava nužno donosi ratove, zločine, prokletstva, zlobu i mržnju! Ah, što sve nije govorio! - jadikovao je siroti Nathanael kao da sve te godine nije prestajao misliti o Florimondovim riječima. - Tvrdio je da je moja nevinost moj strogi čuvar od svih grijehova koje bismo mogli počiniti u susretu s opasnostima ovoga svijeta koje bude uspavana zločinca u svakome od nas. Govorio je da ga je iskustvo i predosjećanje naučilo otkrivati dobro u čovjeku i da nije toliko važno izbjegavati zlo koliko je važno birati.
Birati?
Da. Tvrdio je da iza pojave zla nema zlih nakana ni otvorene zloće. Uistinu je uvijek znao snaći se i izvući nas iz neprilika. Štitio me je i branio. Zabranjivao mi je da se miješam u bilo što, govoreći da bih udvostručio teškoće čim bih otvorio usta i preporučujući mi da ih prepustim njemu i »ostanem miran u kutu«. To su bile njegove riječi. Ne znam je li se s ljudima slagao riječima ili djelima, ali moram priznati da smo uglavnom putovali s valjanim osobama koje su se zadovoljavale time da kao plaću za svoje usluge prime samo naše društvo. Valja priznati da je od mene otklonio boli i nezadovoljstvo.
I na što se onda žalite? - upita Anđelika diveći se samoj sebi što ga može slušati s toliko strpljenja.
Pa... na njegove uvredljive riječi i na njegove preslobodne čine! - uzviknu Nathanael sa zgražanjem propovjednika na misi. - Beskrupulozni slobodnjak i ateist, eto što je taj mladić kojega sam smatrao svojim prijateljem koji ima ista shvaćanja o poštenim ljudima iako ne pripada reformiranoj vjeri kao ja. Neprekidno je ugrožavao
moju vjeru i pritom se čak smijao! Bilo je to strašno! Shvaćate li, gospođo, što sam morao propatiti? Bio sam vezan za njega i nisam mogao pobjeći, a moja vjera podrhtavala je pod udarcima njegove prividno istinite logike; moja duša bila je na rubu odricanja od spasenja i pada u oganj pakleni! Ah, često sam požalio što sam pošao za njim! Bez njega...
Bez njega biste završili prerezana grla one iste noći kad ste otišli! I izgorjeli biste u plamenu mnogo stvarnijem od hipotetičnog paklenoga ognja - prekinu ga Anđelika i gotovo odmah požali svoju nepromišljenost.
Nathanael ju je gledao otvorenih usta; sav zanos ispario je iz njega.
Što želite reći? - promucao je napokon.
Anđelika je željela imati više obzira prema njemu. No sad je valjalo ići do kraja.
Želim reći... Avaj! Jadni moj dječače, oprostite mi. Imam za vas okrutne vijesti... Iste noći kad ste pobjegli iz obiteljskog dvorca, nekoliko sati nakon vašeg odlaska, kraljevi draguni krenuli su na Rambourg i Plessis. Napali su vaš dvorac i spalili ga... pošto su poubijali sve vaše... Vidite da vas je vodio dobar instinkt i da ste dobro učinili što ste slijedili Florimonda, jer ste zato još živi.
Severine tiho napusti svoje mjesto i odvede mladića prema stolici. Potom mu donese čašu vode koju on nesvjesno popi. Na licu mu je bio ukočen izraz kao da ne može shvatiti smisao riječi koje je čuo. Vladala je tišina, a potom on duboko uzdahnu; činilo se da je došao k sebi.
Kažete da je Rambourg izgorio?
Djelomice.
A zemlja?
Zemlja nije, očito! Da ste sreli gospodina Molinesa u New Yorku, mogao vam je ispričati potankosti, jer je nakon otimačine protestantskih dobara počinjene u Poitouu bio zadužen brinuti se o posjedima izbjeglih protestanata.
I dalje je šutio, zamišljen ili omamljen.
Ali onda - reče kao da je napokon shvatio - moram se vratiti i preuzeti u posjed svoje nasljedstvo!

Ne znam od kakve su tvari načinjeni ti hugenoti - primijetila je Anđelika kad se zabrinuto, ali ne pokazujući odviše osjećaja, vratio na palubu Marijina srca. - Francuski kralj možda ima pravo kad smatra da je Reformacija promijenila drevni karakter Francuza, koji su senzibilni i spontani, i da ona znači opasnost stvaranja države u državi.
Ali Severine je neočekivano prihvatila stajalište svog druga u vjeri. Manje je slušala što je Nathanael zamjerao Florimondu, kojeg je slabo poznavala, a više o mukama o kojima je govorio sa svetačkim i vatrenim gnjevom.
Cijenila je tragediju i propovijedi koje izrastaju iz lamentacija, žalovanja i revindikacija.
Treba ga razumjeti. Već godinama živi bez svoje obitelji. Možda je ponekad pomislio: »Vidjet ću ih jednoga dana... Ali kada?« Pa su mu prestali nedostajati. Ako je danas shvatio da ih više nikad neće vidjeti, to nije promijenilo njegovu sadašnju situaciju.
Imaš pravo. Napokon, istina je da mladost ima grubo srce. Mladi rijetko pate zbog prekinutih veza ako to ujedno nije i gubitak bogatstva. I ja sam također u dobi od desetak ili dvanaestak godina pošla u Ameriku ne misleći ni na brata ni na majku, koji su bili jako dobri i nježno su nas voljeli. Ne znam zašto, ali već neko vrijeme javlja mi se sjećanje koje me toliko ne navodi na čuđenje zbog udaljenosti između duha i srca djeteta i odraslog koliko me nadahnjuje strahom od promjena, čak bih rekla od izopačenja koja nam život nameće. Kamo je otišla? - često se pitam. Kamo
je otišla, kamo je nestala ta djevojčica Anđelika koja nije imala srca, ali koja je patila zbog toliko toga nepoznatog i neizrazivog, o čemu nitko oko nje nije imao pojma?
Zar mislite da on nema srca i da nije volio svoju obitelj? - upita Severine podignutih obrva, čuvši suprotno od onoga u što je vjerovala prije pet sekundi.
Ona ustade da bi promatrala kako se udaljuje šalupa s mladim posjetiteljem, a potom se vrati i sjede pokraj Anđelike.
Što tražite, gospo Anđeliko? - upita je vidjevši da pregledava velurnu torbicu koju je uvijek nosila na most.
Jedno pismo. Slušaj, Severino, to je pismo koje čuvam zato što ga volim uvijek iznova čitati. Ono govori s mnogo mudrosti o ljubavnom osjećaju, a u njegovoj istini uvijek nalazim nove nijanse i novi smisao. Tolika je zbrka u našim ljudskim vezama, prisilnim i spontanim, toliko obveza kojima se moramo podrediti protiv težnji našega srca, a ovo pismo nam pomaže da donekle uredimo svoje poslove i da bolje shvatimo značenje riječi ljubav, koju upotrebljavamo pomalo iskrivljeno. Slušajte.
Čitala je ravan i pravilan rukopis koji je prekrivao list izblijedio od česte upotrebe.
»...Morala sam priznati da su naši životi, naizgled tako različiti i tako suprotnih ciljeva, prožeti istim plamenom koji sve pojačava, koji bukti u svakom biću i u svetom Božjem veličanstvu: Ljubavlju.
Ima više vrsta ljubavi na svijetu: ljubav za strance, ljubav za prolaznike, ljubav za siromašne, ljubav za suradnike, ljubav prijatelja, ljubav prema roditeljima... i ljubav ljubavnika. Dirnuti smo suosjećanjem za strance kad saznamo da se njihova zemlja tlači i pustoši. Volimo prolaznike kad nam donesu neku korist, volimo siromašne jer im možemo darovati svoj višak, volimo suradnike zato što bi njihov gubitak pogodio i nas, volimo prijatelje zato što uživamo u razgovoru s njima, volimo roditelje zato što nam daju mnogo dobra i zato što se bojimo njihove kazne... Ali samo ljubav ljubavnika prodire u Božje srce i njoj ništa nije nedostupno. Uistinu, takva ljubav rijetko se nalazi. Ali samo to je istinska ljubav. Jer ona ne zna za interese pa čak ni za potrebe. Nisu joj važni bolest i zdravlje, napredak i propast, utjeha ni osornost: njoj je svejedno. I ona rado daje život za onoga koga voli.10«

Severine je slušala, ne bez odbojnosti. Naslućivala je da je to pismo neke predane
»papistice«, neke redovnice.
Ja nisam tako hladna prema osobama koje me okružuju. Ja ih volim - izjavi ona odlučno. - A ta žena živi samo za jedan plamen... - Za ljubav ljubavnika?
Da. I nedvojbeno je vrlo sretna, jer to nije dano svima. Honorina nasloni glavicu na majčino rame.
Što to čitaš? Je li to smrt supruga princeze od Clevesa?
Ne. To je pismo koje mi je poslala gospođica Bourgeoys iz Montreala. Ona je redovnica - potvrdi ona Severini, - papistička opatica kao što si naslutila. Osnovala je Ville-Marie s podmlatkom gospodina de Maisonneuvea i ondje otvorila školu za djecu naseljenika i obrtnika.
Sjećam se nje - reče Honorina - srele smo je u Tadoussacu. Na rukama joj je bilo maleno bolesno dijete koje je spasila da ga mornari ne bace u more.
Anđelika se opet zadivi iznenađujuće dobrom pamćenju svoje malene kćeri.
10 Autentični izvod iz prepiske blažene Marguerite Bourgeoys.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:12 pm

Anđelika 12 Image

17.
EMOCIJE SEVERINE BERNE
Nathanaelova razmišljanja o očevini odgovarala su i Severininim preokupacijama te je malo poslije nastavila tu raspravu.
Oh, gospo Anđeliko, uistinu se želim vratiti u La Rochelle. Zašto smo otišli? I ja ondje imam očevinu. Imala sam kuću i lijepo pokućstvo. Imali smo i polja što su se prostirala iza dvorišnih zidova i još jednu veliku zgradu na otoku Re, koju su
»papisti« dali našoj tetki Demuris zato što se preobratila. To je nepravedno i nepošteno i nismo trebali napustiti svoja dobra.
Severine, zar nismo zajedno na lijepom putovanju?
Da, ali dosta mi je svih tih Engleza.
Ta oni pripadaju reformiranoj vjeri kao i ti.
Nije to isto. Mi smo ipak Francuzi. Ljudi u Salemu smatrali su me »papisticom« zbog mojih običaja. Pravo im budi! Više volim svoje običaje nego njihove. Kruti su poput kolaca. U La Rochelleu mogla sam pronaći društvo koje mi odgovara, ali ovdje mogu birati samo između odurnih katolika i stranaca. Mladi ljudi u Gouldsborou nemaju ni vjere ni kulture, a usto ih ima tako malo.
Honorina je zagrli svojim ručicama.
Ne plači, mila moja Severino, ja te jako volim! Što bih ja bez tebe kod Engleza? Severine je proživljavala krizu i Anđelika je željela da se umiri kad u Gouldsborou nađe svoju obitelj, svog oca Gabriela Bernea, braću, Martiala i Lauriera, svoju maćehu, lijepu Abigael i svoje dvije polusestre rođene na američkom tlu.
Pitamo se zašto su francuski hugenoti propali u svojim pothvatima u Americi? To je zbog njihove vezanosti za kralja i zemlju. Zapravo, da bi se uspjelo, valja slijediti put Champlaina, hugenota koji se preobratio. Otkad je postao katolik, znao je samo za uspjeh i slavu. Sve je jasno: preobrati se ili nestani. To je naša sudbina. Bili ovdje ili ondje, guše nas. Ne možemo preživjeti izvan svoje zemlje, odsječeni od svoga kraljevstva. Odavno sam shvatila da smo trebali ostati na našem tlu i oružjem braniti La Rochelle.
Ali, jadno moje dijete, tvoji djedovi su to htjeli prije tebe. Zar nikad nisi čula za opsadu La Rochellea u doba Luja XIII i kardinala Richelieua, njegova ministra? Prisjeti se kako ti je stara Rebecca, jedina preživjela iz toga vremena, pripovijedala kako je kao mlada žena morala nositi troje djece koja su umirala od gladi kroz grad u kojem više nije bilo ni kože koja bi se mogla skuhati. Suprug joj je već bio umro od gladi u ruševinama. Kad su protestanti iz La Rochellea kapitulirali, rijetki preživjeli bili su poput kostura. Bilo je to prije pedeset godina - ne tako davno...
Ali za Severinu to jest bilo davno i činilo se da ne može zamisliti staru Rebeccu, mršavu i smežuranu, kao mladu ženu s djecom. Nje se prošlost ne tiče. Muči je sadašnjost.
Dobro smo živjeli u La Rochelleu. Imali smo dovoljno snage, novca i strpljivosti da odbijemo njihove napade. Na kraju bismo pobijedili. Zašto ste nas prisilili da pobjegnemo? Ja nisam mogla ponijeti, ne znam, ni rupčić, ni nakit koji mi je majka ostavila. Ništa. Moj otac dao se nagovoriti. Vidio je samo vas.
Bila je uzbuđena; preuzela je dječje izraze odbojnosti iz vremena kad ju je Anđelika upoznala u dobi od trinaest godina. Taj susret nije uvijek bio bez sukoba jer je Severine izazivala odrasle, skrivajući iza svojih optužaba nemir i želju da shvati nesreće u kojima se našla na pragu svoga mladog života.
Anđelika ju je dobro poznavala i znala je da Severine ima očajničku potrebu za sigurnošću i želi da je netko uvjeri kako će se svijet na koncu smiriti. No ona joj to ne može obećati. Može se samo nadati, ali ljudska glupost je nepredvidiva i
neizmjerna, a osjetljiva ravnoteža koju svatko postiže svojim snagama uvijek je na rubu pada. Promatrala je Honorinu koja se igrala s Maltežaninom, bacajući loptu koju joj je načinio od napuhanog mjehura obavijenog kožom. Honorina je prštala od veselog smijeha.
Honorina je bila dojenče u njezinim rukama u doba kad ju je tražila sva kraljevska policija. A danas, gledajući malene prinčeve, dar neba, sanja samo o tome da im pruži čudesno djetinjstvo iz kojeg će ponijeti samo lijepe uspomene iz cvjetnjaka u Wapassouu i s plaža u Gouldsborou, s dugih putovanja riječnim obalama i lijepim brodovima. Nije sebi opraštala prošlost; nisu je njezine patnje ispunjavale gorčinom, nego to što ju je ljudska zloća prisilila da ih nanese tako malenom djetetu, Honorini.
Nezahvalna si, Severino, i govoriš lakomisleno. Lako je žaliti se kad si okružena roditeljima i prijateljima koji su te spremni braniti od nepravednih i opasnih pritisaka, i to svim sredstvima, i oružjem ako ustreba, kad znaš da se uvijek možeš vratiti svojima, koji su svi na životu i svi te čekaju nestrpljivo i s ljubavlju, nudeći ti juhu od ostriga ili lonac kupusa - ti nikad nećeš biti gladna - krov nad glavom, kako god siromašan bio, koji će te zaštititi od nevremena, vatru koja će te ugrijati kad bude hladno, pa bila ona u bijednom ognjištu od kamena u tom izgubljenom kutku Amerike. Da, možeš se žaliti što su te orobili i što si morala ostaviti stvari za koje si bila vezana a nisi ih mogla ponijeti. Da, možeš prezreti sva blaga koja ovdje posjeduješ, od kojih je najvrednije to što si na sigurnom, među članovima zajednice koja će te gorljivo braniti.
Ti ne znaš što znači biti napušten od svih, odbačen od svih. Brzo si zaboravila ili nisi nikad ni shvatila što ti je prijetilo kad smo pobjegli dok je to još bilo moguće, kao što su Izraelci pobjegli u noći Pashe da se faraon ne bi predomislio.
Vjeruj mi. Ni izgnanstvo ni tegobe prelaska preko oceana ni poteškoće koje su nas ovdje čekale nisu ništa u usporedbi s užasom i nesrećom koja bi se nekoliko sati poslije obrušila na tebe i zauvijek te odvojila od najmilijih. Tvoj otac i Martial bili bi poslani na galije. Laurier bi bio vraćen isusovcima koje toliko mrziš. A ti bi bila izvrgnuta poniženjima, ti koja si tako ponosna i gorda, a najmanje od njih bilo bi to što bi te jednog dana naveli da se preobratiš...
Nikada!
Pusti me da govorim! Pristala bi na preobraćenje da bi se spasila najgorega. Ne može se znati do kojih bi krajnosti išli ludi suci ili soldateska koja ima dozvolu, ma što to govorim, koja ima zapovijed da zlostavlja svoje bližnje koji su bez obrane. Posljednjih tjedana u La Rochelleu progonila me misao da će se to dogoditi. A danas, kad si spašena i sigurna, ti žališ za svojim dobrima, svojim kućama i »dobrim društvom« iz La Rochellea!
Severine ju je slušala pognute glave. Napokon je gorko rekla:
Oprostite mi, gospo Anđeliko. Imate pravo. Zločesta sam. Ali pojava onog isusovca izbrisala je svu moju sreću i radost ovoga putovanja. Oni će nas progoniti do kraja svijeta i ja bih se željela vratiti u La Rochelle, u sjenu naših zidina. Oprostite mi. Nisam nezahvalna. Ali on je probudio moj strah. Tako bih željela zaboraviti da oni postoje.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:12 pm

Anđelika 12 Image


18.
PRIZNANJE COLINA PATURELA
Kako bi utješila Severine Berne, malu izgnanu hugenotkinju, Anđelika joj je posvetila još nekoliko trenutaka i uvjeravala je u prednosti njezine situacije, dokazujući joj da ih, zahvaljujući Joffreyu, već nekoliko godina nitko ne može istjerati. Podsjetila ju je
da nakon Quebeca francuski kralj više nije neprijateljski raspoložen prema njima, da ih Englezi smatraju suradnicima, a ne neprijateljima te da imaju prijatelja među indijanskim poglavicama. A što se tiče isusovaca, ne treba preuveličavati njihov utjecaj na tlu Novoga svijeta; željeti da »više ne postoje« jalov je nagon koji ne vodi ničemu. Živjeti znači prihvatiti sudbinu koju nam je slučaj odredio u ovom svijetu, sudbinu koja je tek jedna od mnogih, različitih i suprotnih. Valja se radovati što je svijet raznolik. To životno vrenje potiče stvaralaštvo i promjene u ljudima.
Ali ne valja se mijenjati kad živimo u istini - pobunila se Severine, koja nije odobravala tako labav moral.
No ipak je razmišljanje o jakoj floti koju posjeduje grof de Peyrac i njegovi suradnici,
o napretku njihovih naselja, o zidinama koje brane Gouldsboro umirilo njezinu tjeskobu i uspjelo je razvedriti. Isusovci se ipak mogu urazumiti.
Ako to budu željeli.
Najopasniji od njih više se ne pojavljuje. A, tko zna, možda ne bude sve prema očekivanjima, možda se čak i stiša ta buka oko opoziva Edikta iz Nantesa.
Pošto je to rekla i nježno zagrlila Severinu kako bi joj prenijela svoje samopouzdanje, Anđelika se osjeti iscrpljenom zbog toga što je morala govoriti o Crnim Odorama. Nije poželjela da ne postoje, ali željela ih je zaboraviti barem na trenutak.
Da, htjela je samoj sebi reći, dok su se udaljavali od feuda puritanskih vrlina koje se strogo i kruto opiru silama srca - tjelesni strah od iskušenja i grijeha, strah od vječne kazne, strah od onih koji su drukčiji - promatrajući te krajolike tako pune dostojanstva i blagosti, napučene mladenačkom ljupkošću prirode, jatima ptica čiji let podsjeća na balet, nevinim nestašlucima morskih vukova i dupina koji radoznalo plivaju oko njihovih brodova, tako je željela reći da je svijet kristalna kocka vedrine. Smrt mladoga Emmanuela tištila joj je srce. Pokušala je sakriti od Joffreya osjećaj krivnje koji je nosila u sebi.
»Mogla sam spasiti to siroto dijete, znam da jesam. Došao je da bi se stavio pod moju zaštitu. Ali nisam bila spremna. Vjerovala sam da mogu normalno raspravljati s čovjekom njegova kova koji je proživio toliko izopačenih iskustava. Krivo sam procijenila njegovu snagu... i svoju slabost. To je neoprostivo!«
Da se ne bi vrtjela u krugu tih tužnih misli, prestala je govoriti. Ljudi uvijek previše govore. Mogla se ugristi za jezik prije nego što je odala ocu de Marvilleu da je otac de Vernon, isusovac, sahranjen u istom grobu kao i njegov neprijatelj, prečasni Patridge, kongregacionalistički pastor, što znači da je bio ultra-puritanac, disident, krivovjerac najgore vrste.
Usprkos biblijskom pečatu takva suda, dostojna kralja Salomona, bila je sigurna da ni druga strana, protestanska, ne bi bila manje indignirana kad bi čula da je uvaženi kalvinistički svećenik, duhovnik purissima religio sahranjen za vječnost uz tog strašnog podložnika Sotone i Rima, uz jednog isusovca.
U stoljeću u kojem žive te se stvari ne razglašavaju. Ona se pitala bi li sektaški duhovi izvukli pouku kad bi bili obaviješteni.
Kao da nikad nije shvatila da je takozvani normalni svijet koji ih okružuje mnogo jače zaražen ludilom od onih u koje upire prstom i kaže da su ludi!
Zamjerila je sebi i što je nerazborito odala ime svoga brata isusovca onom osvetoljubivom svećeniku koji je na putu za Francusku.
Zadala mu je već dovoljno muka. Ponajprije za vrijeme procesa njezinom suprugu optuženom za čarobnjaštvo, a potom kad se pobunila protiv kralja. Ne računajući nevolje koje mu je stvorio njihov brat Gontran, slikar koji je naveo radnike u Versailesu da se pobune i koji je obješen.
Njezin jadni brat isusovac! Morao ih je sve prokleti. Da je pronašla njihova najstarijeg brata Josselina, pokušala bi ga spriječiti u tome.
U okolici Cascoa sipila je kišica. Približavali su se divljim krajevima.
Navukavši na ramena ogrtač od tuljanove kože koji ju je štitio od vlage, Anđelika je hodala mostom i promatrala magličasto obzorje na kojem su se nazirale sjene obale. Hodom je željela obnoviti snage i tako prekinuti sa životom odaliske koji se sastojao od ležanja na ležaljci, primanja posjetitelja i grickanja slatkiša.
Premda nije željela misliti na isusovce, bilo je teško ne prisjetiti se ludog ispada koji je doživjela prije dvije godine.
Bilo je to kod rta Maquoit, gdje je Shapleigh imao kolibu koju je Colin Paturel izdao Božjem špijunu, isusovcu Louis-Paulu de Vernonu koji je pod krinkom engleskog mornara po imenu Jack Merwin upravljao barkom Bijela ptica i htio ju je zarobiti po d'Orgevalovoj zapovijedi.
Po glavi joj se motala misao da je taj isusovački špijun primio od svog nadređenog i
»neizrečenu« zapovijed da ubije gospođu de Peyrac u slučaju da se njezino dovođenje u Novu Francusku pokaže preteškim.
Kako inače protumačiti njegovo ponašanje u Moneganu kad se utapala u divovskim valovima, a on, Jack Merwin, stajao je na stijeni, nepomičan, hladnokrvan, prekriženih ruku i gledao je kako se bori s podivljalim morem.
No nakraju je skočio, kao da ga nešto tjera. Zamalo prekasno. Mogli su se oboje utopiti.
To se moglo smatrati njegovom slabošću prema njoj, opasnoj ženi, kao gesta suosjećanja, kao neposlušnost prema svom duhovnom zapovjedniku i kao neprihvaćanje Božjeg suda.
Prije no što joj je pomogao da siđe u barku Bijela ptica, Colin joj je promrmljao:
»Čuvaj se, janje moje... žele ti zlo.«
Joffrey je priznavao da isusovci posjeduju okultne sile i da primjenjuju sva sredstva da bi postigli svoje ciljeve.
Otac de Vernon napisao je ocu d'Orgevalu, kao da se opravdava, ono pismo koje Anđelika još ima kod sebe i koje počinje riječima: »Da, oče, imali ste pravo. Demonka je u Gouldsborou, ali to nije ona žena koju ste mi naznačili...«
Ako muškarci, čvrsti i staloženi, ograničeni svojom naravi i nužnošću da gledaju stvarnosti u oči, odbijaju iluzije i sve ono što se krije u nevidljivom između raja i pakla, ona neće sebi zamjerati što je jedina koja ih može vidjeti, kao krhka i maštovita žena.
Nije ni sanjala sve što se dogodilo tog ljeta kao posljedica zloće njihova skrivenog neprijatelja, njegove vještine i potajnih lukavština.
Naselja na obalama Nove Engleske gorjela su, krv je tekla, gusari su pljačkali, brodovi su se nasukavali na hridi, a mornari su batinama ubijali preživjele... dok je demonka koju je najavila vidovnjakinja iz Quebeca koračala svojim nožicama u finim kožnim cipelicama po pijesku Gouldsboroa.
Ta mjesta, ta obzorja, te dražice iz kojih dopire miris pržene ribe i katrana kojim se popravljaju brodski trupovi, ti krici morskih lastavica podsjećali su je na to koliko je njihova ljubav bila ugrožena te godine.
Kako su se Joffrey de Peyrac i ona vrijeđali, kako su bili na rubu mržnje, u vrtlogu uzajamnih sumnja, kako su prokrvarile stare rane odvojenosti, kako je vladalo uzajamno nerazumijevanje i strah te su povjerovali da su postali stranci zauvijek: neprijatelji. »Još smo slabi. Nismo bili spremni podnijeti takav napad.«
Iskušenje ih je pogodilo poput udarca biča, poput bure u kojoj je njihova barka gotovo potonula.
Ali iskušenja su takva! Njihova svrha je upoznavanje vlastite snage, nadmašivanje sama sebe, težnja da se ide dalje, uvijek dalje, sve do mirnog mora sreće na kojem danas plove.
Pitala se kako je taj duhovnik, čiji ponos nije mogao podnijeti da bude skinut s pijedestala, mogao predosjetiti da ih može pogoditi samo tako da napadne njihovu ljubav. I kojom vidovnjačkom mišlju je uspijevao biti sveprisutan i prenositi svoje zapovijedi preko prostranih zemalja?
Poruke su uvijek stizale na vrijeme.
Anđeliki su rekli da je otkrio tko se krije iza krinke gusara Zlatobradog i da ga je kupio kako bi ga poslao da opkoli Gouldsboro. Nije to mogao znati, to je nemoguće! Ili je ipak sve moguće?
Nije oklijevao ni pred čime kako bi postigao što želi njegova prokleta duša, njegova pomoćnica, njegova nesvjesna pokora, izopačenost koju je stekao u djetinjstvu družeći se s dobrotvorkom Ambroisine de Maudribourg.
Kad bi ga pitali, mogao se praviti da ništa ne zna ili pak da sve zna i djeluje za spas duša.
Kojem sudu izložiti te činjenice? Od kojih sudaca tražiti odštetu? Nijedno uho ne bi moglo čuti tu priču niti prihvatiti tumačenje, a oni koji su bili prisiljeni umiješati se radije bi sve zaboravili i pravili se da ništa ne razumiju.
»Zaboravimo!«, rekao je mali markiz de Ville d'Avray. »Inače ćemo se naći na inkvizicijskim mučilima.«
Bila je to tajnovita afera. Vrlo malo ljudi je moglo razumjeti što se zbilo. Čim bi netko otvorio usta, izložio bi se opasnosti da je rekao previše.
»Umirite se, srce moje«, govorio joj je Joffrey.
Bio je manje osjetljiv na izdaju nego ona. Objasnio joj je: »Isusovačka snaga, a to je i jedna crta njihove politike, sastoji se u tome da pristaju i na dobro i na zlo pripadnika Družbe - onih odvratnih, poput tog Marvillea, kojeg su se uplašili i Irokezi, i samog osnivača, onoga Ignacija. Ima ih svakakvih.«
V sad se pojavio kraj nje i obuhvatio je oko struka. Svjestan njezine uzrujanosti i tamne boje njezinih razmišljanja, rekao joj je: »Umirite se, srce moje.«
Tih dviju godina obale su cvjetale, a godišnja doba povratila su žive boje.
Samo gusari su i dalje pustošili. Gusari su često krstarilli tim vodama bogatim ribom koje su posjećivali ribari i lovci na kitove.
Svi moreplovci morali su biti oprezni. Gusari sa crnim zastavama, flibustijeri s otoka vrebali su na brodove koji dolaze iz Europe s tovarima robe iz Francuske, Engleske, Nizozemske, Venecije ili Đenove. Bilo ih je i iz istočne Indije ili Afrike, koji su plovili za Plymouth, Boston, Salem, Newport ili New Haven s tovarima svile, čaja, začina ili robova.
Oni su bili privlačan plijen, nimalo lagan, ali bogat, pa su grof i njegov kapetan d'Urville više puta dnevno, u pratnji lorda Cranmera i guvernera Colina Paturela dalekozorom pomno promatrali obzorja.
Čim bi opazili i prepoznali zastavu kojeg broda, brodovi i brodići iz pratnje obavili bi manevar kojim bi oblikovali obrambeni krug oko Duge, spremni na borbu ako sumnjivi brod odbije predstaviti se, a potom bi ispalili upozoravajući hitac ako bi se i dalje približavao. No tih nekoliko dana koliko je trajala plovidba nije bilo potrebe za tim.

Toga dana bacili su sidro kraj arhipelaga Mountjoy kako bi ukrcali bale vune od znamenitih ovaca koje su se tu uzgajale.
Anđelika je sa svog uobičajenog mjesta promatrala maleni i rustikalni brod Colina Paturela, Marijino srce, karaku portugalskog stila, vrlo arhaična izgleda, ali brzu i okretnu, koja je bordižala oko njihova velikog broda kao dobar pas čuvar. Prisjetila se da je i Colin bio jedan od tih beskrupuloznih gusara koji su sijali strah Francuskim zaljevom i pljačkali obalna engleska, nizozemska, škotska i francuska naselja.
Na Marijinu srcu napao je Gouldsboro i bio odbijen.
Uspravan, jak, stajao je na pramcu svoga broda, plave kose i brade, on, strašni Zlatobradi, a u hladnoj čeličnoplavoj vodi oceana zrcalile su se žive boje velike slike oslikane na oplati pramca. Ta slika prikazivala je Djevicu Mariju lijepa lica, okruženu anđelima, bezbožno plave kose i pogleda boje oceana, nalik na ženu koju je Colin volio u zarobljeništvu u Maroku, s kojom je pobjegao i čiju je sliku čuvao u svom lutajućem životu na morima. Nije ni sanjao da će je jednoga dana pronaći na obalama Amerike i da će ga zarobiti njezin suprug.
Colin, gusar, pao je u ruke gospodara Gouldsboroa i suočio se s vješalima, ali Joffrey ga je načinio guvernerom Gouldsboroa.
Što mu je mogao obećati da bi ga pridobio? Jer, on mu se priklonio, njemu, svom suparniku koji ga je zarobio i koji je imao ženu koju on voli... Ah, što mogu kad me Colin ne može zaboraviti? - uzdahnu ona.
Anđelika je vidjela tu dvojicu s prozora tvrđave; Colin je bio u lancima, a Joffrey je kružio oko njega poput vuka, a na stolu su blistali smaragdi iz Caracasa koje je gusar s Marijina srca opljačkao prije svog poraza. Taj sukob zbio se davno i pripadao je prošlosti koju je svatko od njih proživio na svojoj strani Sredozemlja, ne znajući gdje je drugi, prošlosti koja se završila igrom slučaja koji ih je sve troje spojio na obalama Amerike nakon mnogo godina.
Borba srdaca prožetih strašću, gnjevom, ljubomorom, odvijala se poput ratnih bubnjeva; teški udarci Colinova srca kucali su ljubavlju prema njoj, i negda i tada, uvijek. Potom je buka borbe oslabila, utišala se kao nakon iscrpljujuće oluje, a na mirnom moru, uz ostatke potopljenih brodova i njihovih opustošenih života, oblikovali su se temelji novoga saveza, novoga prijateljstva.
»Što mu je mogao obećati da bi osigurao njegovu podložnost i njegov pristanak... njegovu odanost?«
Zatvorila je oči i pustila da joj toplo sunce i vjetrić miluju lice. Osmijeh joj je ozario lice.
»Colin će mi jednoga dana morati reći što mu je Joffrey obećao.«
Omamljena, gotovo je zaspala, a u njoj je počivao osjećaj sklada i mira, poput akorda nebeskih orgulja koji odjekuju otočnim hridima. Trenutak čiste sreće, stanje milosti... Pod kapcima su joj se prelijevale jarke boje nalik na kineski porculan iz kojeg je kod gospođe Cranmer pila onaj zlatni kineski čaj koji je tako osvježavao. Sjene su igrale.
Napola je otvorila oči i zadrhtala ugledavši visoki obris Colina Paturela koji ju je promatrao. Kako ga se maloprije prisjećala kao Zlatobradog, trenutak je bila neodlučna, a potom se nasmiješila.
Sjednite kraj mene, gospodine guverneru. Vi ste valjda jedini kojega još nisam primila.
On privuče drveni stolac, rekavši da će ta sjedalica najbolje izdržati njegovu težinu nego elegantni podstavljeni stolci. Odložio je svoju jurišnu sablju koju je nosio kad je bio na moru.
O čemu ste sanjarili, gospođo, kad vam se lice rascvjetalo u tako slatkom osmijehu? O kome, ah, o kome ste sanjali?
Ona mu otkri svoju vragoliju.
Ako vam odgovorim: o vama, gospodine guverneru, hoćete li me optužiti da sam koketna ili pak licemjerna? Pa ipak, to nije istina. Coline, mislila sam o Zlatobradom, koji me je zarobio nedaleko odavde na svom brodu Marijino srce i koji me predao jednom izaslaniku oca d'Orgevala, zaduženom da me kao zarobljenicu odvede u Quebec.
Prečasnom ocu de Vernonu? Dakako, sjećam se - odgovori Colin.
Niste bili prisutni kod lorda Cranmera kad nam je otac de Marville objavio smrt oca Sebastiena d'Orgevala, ali ta vijest vam je poznata. Dakle, gotovo je s njegovim
progonima i urotama. Hoćete li mi zamjeriti ako vam priznam da mi je drago zbog toga?
Ne, gospođo. To je posve normalan osjećaj, tek zdrava procjena situacije. Srdžba zbog toga što vas je nepravedno kinjio i izlagao opasnostima kojima ste umaknuli daje vam pravo da se radujete što ćete odsad biti slobodni od njegovih urota.
Pa ipak, ne - reče Anđelika odmahujući glavom. - Zapravo se ne radujem. Uvjeravam vas da moj strah nije nestao, on je samo promijenio smjer. Znala sam tko je neprijatelj i odakle dolaze udarci. Nadala sam se da ću ga jednoga dana sresti i u njemu pobuditi ljudskost koju je posjedovao i tako razoružati njegovo neprijateljstvo. A sad je prekasno. Iza sebe je ostavio one koje je odgojio, indoktrinirao i oblikovao tako da ga brane, a oni će možda nastaviti djelovati protiv nas podvrgavajući se posljednjoj volji sveca.
Colin je pozorno slušao.
Odmahnuo je glavom i rekao da s gospodinom de Peyracom dijeli osjećaj da ništa ne daje naslutiti promjene koje će uslijediti tom događaju za koji se još nije saznalo u Novoj Francuskoj, a možda ni neće prije zime, jer je Outtake poslao glasnike na jug, u Novu Englesku.
Nakon boravka gospodina i gospođe de Peyrac u Quebecu i kraljevog priznavanja, taj povoljni vjetar promijenio je smjer.
Od tih događaja protekle su dvije godine; iako su tad bili ludo hrabri i zamalo su izgubili glavu, to je sada prošlost. Ništa ih nije podsjećalo na onoga koji je bio izgnan među Irokeze, kojeg su već više puta smatrali mrtvim, a napokon su o tome dobili i siguran glas.
Događaji su blijedjeli. Ljudi su zaboravljali; valjalo je baviti se drugim poslovima. Pohodi mornaričke policije povremeno su pročišćavali Francuski zaljev te se trgovina razvijala u mirnom ozračju dobre volje. Gouldsboro je bubrio od poduzetništva.
Postavila mu je još nekoliko pitanja. Jedva je držala oči otvorenima, ali nije joj bilo neugodno pred Colinom. Ako ponekad poželi onu ljubavnu čežnju, mora biti strpljiva, jer ne smije zaboraviti da je u Salemu bila teško bolesna, da je uzbunila cijeli grad te da s obzirom na sve to može sebi priuštiti još nekoliko dana počinka.
Slušajući ga, promatrala ga je između poluotvorenih kapaka.
Nije više imao čupavo i gnjevno lice koje je iza pojave Zlatobradog skrivalo njegov očaj, ali nije više sličio ni na Colina iz Maroka, mišićavoga kralja robova, mladolikog diva kojem su pripisivali četrdesetak godina.
Bio je teži, premda kao da je opet izgubio sve suvišno salo, još krupniji i udaljeniji. Usamljeni div. Razmišljala je o njegovu životu u Gouldsborou, životu guvernera odgovornog za stanovništvo i luku. Uvijek je sam. No na brodu je drukčije. Uvijek ima pristaništa. Ali kakav može biti njegov privatni život u Gouldsborou, pod pogledom protestantske zajednice? O njemu nije izbio nikakav skandal. Colin je oduvijek bio krepostan. Razmetao se da je bludnik, ali to nije istina. No posjedovao je veliku ljubavnu čežnju i golemu, ah, kako golemu snagu zagrljaja!
Anđelika zatvori oči i pokuša misliti o nečemu drugom. Uvijek je odlučno otklanjala sjećanje na Colinove zagrljaje.
Bila je svjesna da je poslije Joffreya on muškarac koji u njoj pobuđuje najviše žudnje.
Joffrey je to znao i tim je bila veća njegova ludost kad je svom suparniku predložio - umjesto da ga pogubi zbog gusarstva, što je taj i zaslužio i što je bilo njegovo ratno pravo kao pobjednika - da bude u njegovoj službi, da mu postane suradnik, i to najbliži i najupućeniji u pothvate grofa i grofice de Peyrac, vlasnika i gospodara Gouldsboroa, prihvativši naslov i službu guvernera.
Colin, okovani Norman, pognut poput zarobljena lava, više je volio smrt na vješalima nego da se podvrgne argumentima i prijetnjama koje mu je upućivao Gaskonjac
vatrenih očiju, Rescator koji je vladao Sredozemljem, a sad vlada arhipelagom koji je Zlatobradi želio pokoriti, grof de Peyrac koji je osvojio srce princeze iz legende koju je zavolio on, jadni mornar.
Colin napokon ustade i pokloni se.
Reci mi, Coline - prošapta Anđelika - što ti je taj vrag mogao obećati da nakraju pristaneš na njegove zahtjeve i preuzmeš Gouldsboro u svoju odgovornost? Reci mi. Paturel je promotri plavim pogledom i uputi joj osmijeh koji nije odavao ništa. Poznavala je Colinovu tvrdoglavost i znala je da bi bilo uzaludno nadati se i najmanjem priznanju.
Dobro - reče ona i udobnije se namjesti na svojim jastucima. - Neću više ništa pitati.
I ona mu uputi zagonetan izraz lica, veseo i bez ljutnje.
Dobro su se poznavali. Pred njim su popuštali svi njezini obrambeni zidovi. Nije se bojala da će izgubiti njegovu ljubav, za razliku od Joffreyeve, jer Joffrey u njoj pobuđuje toliko osjećaja i toliko je važan za njezin život da još uvijek nije nestao strah da će ga izgubiti, da će ga biti lišena.
A s Colinom bi ponekad iskusila blagotvoran osjećaj bratske povjerljivosti. Njemu je mogla sve reći. On joj je sve opraštao. Nikad je ne bi prestajao obožavati. Pred njim je mogla biti posve opuštena.
Kapci joj se opet sklopiše. Brod se blago ljuljao u sidrištu. Most je u taj sat bio pust jer je mnogo ljudi bilo na kopnu zbog poslova s vunom, vinom i sirevima koji su se također tu proizvodili.
Njegovateljice i dojilje odnijele su dječicu u sobe na krmi kako bi bili zaštićeni od vrućine. Anđelika bi na trenutak otvorila oči i neprimjetno bacila sanjalački pogled prema Colinu.
Misli su joj lutale u tišini. Rođenje blizanaca u Salemu podsjetilo ju je na zaboravljeno sjećanje: jednom je u sebi nosila Colinovo dijete. A on to nije znao.
Vrativši se iz Maroka u Francusku, u sebi je imala taj nezamjetni dar pustinje. Potom je izgubila taj plod greškom one nakaze, markiza de Breteuila, kojeg je kralj zadužio da mu pod strogom stražom dovede buntovnicu. U strahu da mu ne pobjegne, vozio ju je paklenim stazama i kola su se nakraju prevrnula u neki jarak. Nakon te nesreće pobacila je. »Vjerujte mi, draga gospođo, ne treba žaliti«, rekla joj je gospodarica onog dvorca u kojoj su je prenijeli u krvi, »djeca samo kompliciraju život. A ako vas mori tuga, uvijek možete imati još jedno dijete!«
Ona otvori oči i pogleda Colina. On ništa nije saznao. Bojala se da je nešto odala u deliriju, a potom se umirila. Kao i uvijek, usne su joj čuvale tajnu, koja bi pobudila dublje osjećaje no što zaslužuje. Bila je to mala nezgoda u ženskom životu. Ona sama morala je to pretrpjeti. »Uvijek sam imala sreće...« Jer, stara gospođa otkrila joj je da se radi o »čistom jajetu«, naime o ničemu, o praznoj ovojnici. To je umirilo njezinu bol i izbrisalo slike koje je poput svih žena počela tkati oko pomisli o Colinovoj ljubavi koju je nosio u sebi i čiji žar je i dalje osjećala kad bi joj se približio. Ne, ta sjećanja nisu je brinula. On je prijatelj, brat. No uz njega je ubrzo osjetila nemir. »Pitanje kože«, rekla je Poljakinja, poznavateljica tajni ljubavnih privlačenja i odbijanja. »Koža je sve. Ona nas mami, a ne znamo zašto.« Važno je znati to i priznati tu slabost.
Nije li ona egoistična zbog toga što smatra posve normalnim Colinovu usamljenost i to što se zadovoljava kavalirskom ljubavlju prema udaljenoj dami koja ga je zaboravila? Ne bi li ga trebala ohrabriti da se oženi? Jedna »Kraljeva djevojka«, Delphine du Rosoy, zaljubila se u njega. Kad je to saznala, Anđelika je tu zamisao smatrala čudnovatom i bila je zadovoljna kad je Delphine u Quebecu našla pogodnog supruga, mladog i ljubaznog časnika. Razmišljajući o tome, nije mogla zamisliti da se oženi Colin Paturel, njezin Colin.
Koji je uzrok vašeg drugog radosnog osmijeha koji vam je ozario lice kad ste zadrijemali? - začu se Colinov glas.
Opet vaša osoba, gospodine guverneru. Razmišljala sam o vašim odgovornostima i pitala se nisu li ponekad preteške i nezahvalne za jednu samu osobu?
Nikada nisam sam - reče on.
Spontanom kretnjom ona mu nježno pomiluje kosu.
U vašoj kosi sjaje bijeli preljevi koje još nisam vidjela.
Ti odsjaji pojavili su se iznenada. Možete li zamisliti, gospođo, da je bol koju sam osjetio uz vaše uzglavlje u Salemu učinila ono što nije moglo učiniti deset godina ratovanja u službi Velikog Mongola. Posijedio sam za nekoliko dana. Doista čudno.
Coline, kakva ludost!
Njegove riječi su je ganule i pričinile joj neskriveno zadovoljstvo.
Tad sam vidjela samu sebe - reče mu ona - u tom trenutku vlastite smrti. Ne znam točno gdje sam bila, ali bila sam svjesna. Vidjela sam beživotnu ženu na krevetu. Pomalo sam shvaćala da sam ja ta žena i - Coline, ovo se usuđujem otkriti samo tebi
smatrala sam da sam lijepa.
On prasnu u smijeh koji je otkrio njegove čvrste zube.
Ne šalim se, Coline. Bila sam posve drukčija od slike koju vidim u zrcalu. Sviđam se samoj sebi, dakako, ne uznemirujem se zbog nesavršenstava koja sve žene prenaglašavaju, nezahvalne zbog draži koje im je priroda podarila, u kojima bi trebale uživati. Uvijek sam zahvaljivala nebu što me je obdarilo tom milošću koju nazivaju ljepotom i nikad nisam ni pomišljala da sam lišena nje. Ali te večeri radilo se o nečemu drugom. Vidjela sam sebe, kako da ti kažem, kao strankinju, kao nekoga nepoznatog, ali i kao čudesnu osobu, urešenu čarima koja pobuđuju želju za ljubavlju. Gotovo sam zaboravila na to, ali otkad sam se prisjetila, tako sam uzbuđena da se želim uzdignuti sve do samog sunca.
Nagnut nad nju, Colin ju je slušao s ganutim osmijehom. Njezino priznanje dirnulo ga je. U njegovim očima čitala je bezgraničnu odanost.
Vidjela si sebe kakvu te mi vidimo, mi koji te volimo - reče on - mi čija si srca zarobila. U tom si trenutku zacijelo naučila ne samo kakvu vrijednost imaš u Božjim očima, nego si saznala i kakvo blago si za nas i kakvom očaranošću prožimaš naš život. Nikada to ne zaboravi, malena. Ne zaboravi tu istinu. Samo ti je nisi znala. Nisi je bila dovoljno svjesna. To je grijeh. Ne sumnjaj u to što nam donosiš na zemlju, u to što zrači iz tebe i u ono neiskazivo što nam udjeljuješ. Oni koji te mrze žele da u to posumnjaš, da se smutiš i da potoneš u poniženje obične ljudske svakodnevice. Oni te se boje, ti crni anđeli uništenja i groba. Oni znaju da prosvijetliti ljudsko srce znači isto što i zapaliti vatru u mračnoj i ledenoj kući. I znaju kakvim porazom im prijetiš. Jer sva radost na ovom svijetu služi spasu svijeta.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:12 pm

Anđelika 12 Image


19.
PONOVNI SUSRET S FRANCUZIMA
Približili su se cilju i iznad Wiscasetta flota se usmjeri prema istoku.
Lord Cranmer procijenio je da je ispunio misiju za koju ga je ovlastio guverner Nove Engleske kod grofa de Peyraca.
Naviknut na klimu Jamajke, trljao je ruke jednu uz drugu i govorio da je hladno. Sumnjičavo je promatrao područja koja su se smatrala nenastanjivima, opasnima, a ponajprije prokletima; ta reputacija bila je pojačana indijanskim legendama o divu Gludskapu koji se kupa u dnu zaljeva, što objašnjava jake plime. No i bez njega bilo
je tu sukoba, gusarstva, ratova koji su svaki kutak, svaku obalu i svako ušće učinili poprištem krvave priče.
Sva naselja na istoku Wellsa smatrala su se ničijom zemljom na koju se nije prenosila vlast države Massachusetts.
Govorilo se da je tragedija tih krajeva od početka bila u tome što je pravo jednih ograničavalo interese drugih. Za Engleze bilo je od životne važnosti da se održe, jer tu je njihov rog izobilja, zlatni rudnik u kojem je počivalo spasenje; sinovi zemlje često su svečano objavljivali: »Biblija i bakalar spasili su Novu Englesku.«
Bila je to zemlja bogata svim: najveća jata bakalara lovila su se na jugu poluotoka Nove Škotske koju su Francuzi nazivali Akadijom, a Maine su zvali kontinentalnom Akadijom iako su priznavali da je to engleski posjed.
Na tim sjevernim i južnim obalama Francuskog zaljeva nalazile su se i najbolje krznarije. Dok su Englezi još davno procijenili da je krznarstvo nevažno za trgovinu, požuda Nove Francuske za krznom, na kojem je počivalo gotovo cijelo njezino gospodarstvo, poticala je Francuze da brane ta područja od engleskih upada, što je pak ometalo englesku trgovinu ribom.
Za njihova krstarenja oko Nove Škotske jedan susret dobro je oslikao činjenice i situaciju koju je izložio izaslanik engleskoga kralja i predstavnik engleskih kolonija u Sjevernoj Americi, lord Cranmer.
Ugledali su jedra malena brza brodića od sto pedeset tona i jednog još skromnijeg sloopa; prije no što su razaznali francusku zastavu, prepoznali su Neustrašivog dunkerqueškog gusara Vanereickea koji je prema već ustanovljenom običaju svakog ljeta posjećivao svog starog prijatelja s Kariba, grofa de Peyraca.
Spustili su jedra i pozvali goste na most Duge.
Među osobama koje su se popele na palubu nalazio se i gospodin de la Roche-Posay, guverner francuske akadijske naseobine Port-Royal, s kojom su ljudi iz Gouldsboroa imali najbolje dobrosusjedske odnose.
Proteklog dana Vanereicke je pristao otpratiti sloop gospodina de la Roche-Posaya koji je bio u opasnosti od engleskih gusara. Potom bi francuski plemić otišao u susret brodu koji je njegovo trgovačko društvo poslalo iz Honfleura. Svake druge godine brod iz Honfleura, pun prijeko potrebnog alata i robe, ne bi došao jer bi ga presreli flibustijeri s Jamajke. Gospodin de la Roche-Posay osjetio se primoranim opskrbiti se u Bostonu prije zime, što bi uvijek izazvalo sumnje francuske administracije u Quebecu.
Razveselio se kad je na brodu ugledao gospodina Paturela jer je prije povratka kanio navratiti u Gouldsboro i zamoliti ga da svojim djelovanjem okonča nepodnošljivo stanje: ne samo da tri stotine engleskih ribarskih brodova krstari Francuskim zaljevom, nego su se te godine Bostonci bez ikakva srama usudili osnovati sušionicu bakalara na akadijskim obalama koje običajno pripadaju ribarima iz Saint-Maloa, a to je stvorilo incidente koji nisu prolazili bez nasilja.
Čuvši riječi ohrabrenja i obećanja, s Duge je na svoj brod prenio potrepštine te više nije morao ići u Boston; bilo je tu i darova za njegovu dražesnu ženu i brojnu djecu koju je u velikoj drvenoj utvrdi u Port-Royalu odgajala guvernanta, gospođica Radegonde de Ferjac11.
Lord Cranmer mogao je ustvrditi da poteškoće i neimaština u kojima se nalaze stanovnici rijetkih francuskih naselja u tom području ne ugrožavaju ribarstvo Nove Engleske.
No skeptično je odmahnuo glavom.
Francuzi su bijesni, i Akadijci i Kanađani.



11 Vidi: Anđelika i demonka.
Sukob se ipak mogao riješiti bez bitke. Njegovo putovanje približavalo se kraju. Brod engleske kraljevske mornarice na kojem se nalazio admiral Sherrylman pojavio se je iza otoka iza kojega se skrivao već dva dana očekujući Dugu. Bio je pun nade u budućnost zbog Peyracova dolaska kojemu je dao punomoć: »Samo Francuzi mogu vladati Francuzima«, priznao je u smijehu, opraštajući se od svojih domaćina.
Uputivši Anđeliki izraze štovanja i zahvalnosti, nagnuo se nad dvije kolijevke i nasmiješio se.
U tom trenutku počela je blijedjeti oštra slika Salema i njegovih čuda.
Ruth i Naomi još su bile tu, ali one su na obali ostavile svoje njemačke ogrtače sa šiljastim kapama koje su morale nositi u Salemu te su, odjevene u haljine francuskog kroja i dražesne šeširiće koji su dopuštali da im plava kosa poput aure krasi lijepa lica, gotovo postale žene poput ostalih.
Kao i drugi stranci koji su navraćali k njima i uživali u ljepoti mora i slobodi koja tu vlada, mogle su biti engleski putnici koji se vraćaju u skriveno seoce u kojem živi malena otočna zajednica zaokupljena tkanjem i obradom zemlje.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:13 pm

Anđelika 12 Image


20.
DOLAZAK U MAINE
Idućeg dana ugledali su obale Mainea. Ime toj francuskoj pokrajini nadjenuli su Englezi u počast svoje kraljice, supruge Charlesa I Stuarta i kćeri Henrika IV Francuskog, vojvotkinje toga anžuvinskog feuda.
Koji istraživač ne bi bio očaran divljom ljepotom toga kraja, njegovim razvedenim obalama, bogatstvom ušća rijeka Piscatoga, Saco, Kennebec, Sheepscot, Damariscota, Penobscot, Saint-Croix i Saint-Jean, koja su prošarana mnogim šumovitim otočićima i mirnim dražicama u tom idiličnom labirintu u kojem su se izmjenjivale visoke crvene stijene, plave udubine opasnih fjordova i duge pješčane obale. U daljini su se uzdizale planine i oblikovale visoravan izdubenu tisućama jezera od kojih su neka i petnaest liga dugačka12, a druga su tek ažurno ili smaragdnozeleno oko u šumskoj tami.
Čim su ugledali planinu Camden iza Pentagouela, brod je oživio. Svi su nagrnuli na pramac. Ali pramenovi magle se ovise oko broda, kao da su ih čekali. Bilo je to uobičajeno u Francuskom zaljevu, poznatom po magluštinama kao i po plimama.
Bilo je i uzvika razočaranja. Neki putnici otišli su po ogrtače, rupce i pokrivače. Umotali su dojenčad koju su muškarci trebali nositi u tom dirljivom trenutku njihova dolaska u novu zemlju. No nitko nije htio spustiti se i skloniti od magle koja je postala tako gusta da se nisu vidjeli ni vrhovi jarbola te je brod plovio naslijepo. Svjetlo se borilo s mutnim vlažnim zrakom koji je razlagao preljeve spektra te su se vidjele vrpce plave, zelene, narančaste i zlatne boje: duga.
Ulazili su u zemlju duga u koju je Florimond bio želio poći u potrazi za svojim ocem. A tad zapuha vjetar i razli se opći uzvik oduševljenja. Anđelika se nasmiješi vidjevši kako Severine i Honorina skaču od radosti i zanosno kliču. Iz magle se pomoliše dva uzvišenja otoka Mont-Desert. Njihova pojava u purpurnoj auri sunčevih zraka raspršenih u vlažnom zraku, koje su sijale srebro po njihovim obroncima, najavila je približavanje Gouldsborou. Za nekoliko sati otvorit će se prolaz koji je plovan samo za visoke plime i oni će ugledati kuće na obali i stanovnike koji ih očekuju.
Severine i Honorina plesale su smijući se, a mornari su bacali kape u zrak.


12 Otprilike 64 kilometra.
Anđelika poželi uzeti jedno dojenče u ruke. Obično ih nije nosila dok su još maleni i krhki. Uvijek bi imala dojam da je drže za ruke i da ih ne valja odvajati iz krila njihovih bijelih ponjava.
Kako su maleni dok tako spavaju! Životni dah koji ih oživljava gotovo je nezamjetan. Vedri su i treperavi. Spavaju.
Oko nje su ljudi razgovarali. Pokazivali su dvije oble planine koje su se nadnosile nad more poput rođaka i prijatelja koji ih radosno i nestrpljivo čekaju.
Očita Severinina radost pojačala je Anđelikino zadovoljstvo. Za malu izgnanicu taj divlji kutak Amerike postao je »domovina«, dom, drago mjesto na kojem je sigurna da je među prijateljima i sa svojom obitelji, kod kuće.
I već mnogo znači - mislila je Anđelika - stvoriti za izgnanike osuđene na smrt ili tamnicu mjesto na kojem mogu uživati u slastima života i trenucima sreće i ljubavi pod Božjim suncem, trenucima danim samo slobodnim bićima.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:13 pm

Anđelika 12 Image



ČETVRTI DIO
BORAVAK U GOULDSBOROU
21.
DAME IZ GOULDSBOROA U SOBI DEMONKE
Vrijeme je bilo lijepo kad je Duga bacila sidro pred Gouldsboroom.
Pričekavši da se obave radnje koje su se sastojale u premještaju prtljage po mostu, spuštanju šalupe u more, ukrcavanju putnika u šalupe - i to kakvih putnika u osobi Raimon-Rogera i Gloriandre de Peyrac! - prvi izaslanici iz Gouldsboroa pojaviše se na brodu popevši se ljestvicama od užadi.
Među njima bio je i poduzetni Martial Berne, stariji Severinin brat sa skupinom mladih mornara iz zaljeva, u pratnji vjernog Škota Georgea Crowleya koji se ponosio što je bio prvi naseljenik na tim prostorima i starog poglavice Massasswe s njegovom flotilom Indijanaca koji se uopće nisu pojavljivali u drugo doba godine ali su kao nekim čudom iskrsnuli čim se stijeg grofa de Peyraca pomolio na obzorju.
Svi su se odmah okupili oko malenih bijelih zamotuljaka koje su nosile njihove brižne dojilje.
Napokon su uspjeli raspršiti okupljeno društvo i Anđelika je doznala neke vijesti i dobila odgovore na neka pitanja.
Svi su se slagali: jesen će biti dugačka. Sunce indijanskog ljeta13, uvijek posebno sjajno i nepromjenljivo, obećavalo je da će sijati barem do posljednjih dana listopada, ako ne i do sredine studenog. To bi omogućilo da provedu barem jedan ili dva tjedna na obali ne izložući se opasnosti da ih prvi mrazovi zateknu na putovanju u Wapassou.
No ispriječila se nezgoda. Brod Gouldsboro koji je u lipnju otplovio prema Starom kontinentu, kao i svake godine, još se nije vratio, kao ni manji brod Le Rochelais koji je trebao obaviti tajnu misiju u Sredozemlju. To zakašnjenje još se nije moralo smatrati uznemirujućim, ali Gouldsboro i njegov zapovjednik Erikson naviknuli su ih na tako pouzdano prelaženje oceana da su ponekad zaboravljali da, poput ostalih, i oni mogu naići na oluje, bezvjetrice i gusare. Nitko nije ni pomišljao na mogućnost da je brod potonuo i svi su bili ohrabreni porukom koju je donio neki nizozemski gusar, prijatelj koji je plovio tim morima i vidio Rochelais u jednom fjordu otoka Ile Royale.
Moglo se samo željeti da pristignu prije polaska prema Gornjem Kennebecu, jer su oba broda dovozila mnogo alata i zalihe za zimu, bez kojih ne bi valjalo poći u Wapassou.
Martial Berne trebao je otići na studije u Harvard. Njegov otac nije želio da mu sin postane gusar u Francuskom zaljevu. Potom bi otišao u Newport i New York radi trgovine.
- Sve sam to vidjela prije tebe - cvrkutala je Severine i upirala prstom u njega. - Ništa ti neću pričati!
Prava Francuskinja iz La Rochellea, bezbrižna i uvijek puna peckavih primjedbi koje je ne napuštaju! Anđelika će je morati pripremiti za susret s Gouldsboroom i njegovim damama.
Veze koje su ujedinjavale Anđeliku s najvećim dijelom stanovništva, francuskim hugenotima iz La Rochellea, bile su duboke i neraskidive, ali višeznačne. Zamjerali su joj što ih je navela da se ukrcaju na brod Joffreya de Peyraca koji je u njihovim očima bio gusar. Na koljenima je molila njihovu milost kad su se pobunili protiv njega tijekom prelaska oceana, čime su zapravo zaslužili vješala.

13 Naš uobičajeni izraz: bablje ljeto. Prim. prev.
U okolnostima u kojima bi se svaka poštena žena morala čuvati objeda, jer su je optužili da je počinila preljub sa Zlatobradim, ona je hodala uzdignute glave i neusiljeno, gotovo nehajno.
Znala je da će u njihovim očima biti prijestupnica ma što činila.
Kad je Duga bacila sidro, Anđelika ih je ugledala u zbijenoj skupini, prepoznatljive po tamnoj odjeći i svijetlim kapama: dame iz La Rochellea postale su dame iz Gouldsboroa.
Anđelika ih je voljela zbog svega što su zajedno proživjele i željela je svidjeti im se i zadobiti njihovo poštovanje, ali bila je svjesna da svakim svojim činom u njima pobuđuje osudu. To što im se u La Rochelleu predstavila kao skromna služavka, a poslije se otkrilo da je visokorodna dama, ne mijenja ništa, gorljivo je objašnjavala gospođa Manigault. Jer i kad je bila služavka Gabriela Bernea i kad je postala žena gusara kojem duguju svoj spas, uvijek ih je držala u rukama istim osobnim autoritetom i vladala njima gotovo nehajno, kao da nije bila svjesna da su oni ozbiljni ljudi i gospodari njezine sudbine.
Znala je i da su nakon nekoliko dana, kad su raspravili o njoj, zaključili da je se ne može promijeniti niti popraviti. Po tko zna koji put priznali su da je njezin mentalitet posve drukčiji i da je ne razumiju, da je ona ćudljiva, ako ne i lakomislena, u svakom slučaju vrlo nezavisna, pa su napokon odlučili da je vole, nju, gospu Anđeliku iz La Rochellea i iz Gouldsboroa, takvu kakva jest i da ne žele da bude drukčija. Ali ponovni susreti bili su neugodni. Ona se uvijek trudila da ugodi svima i da nikoga ne povrijedi, a ubrzo je osjetila da je njezin dolazak poremetio ravnotežu njihova uređenog života. Shvatila je da bi se to dogodilo bez obzira na to što ona učini.
»Što sam ja nebu skrivila«, pitala se Anđelika ponekad, »da moja privlačnost izaziva toliko neugoda i opasnosti? Muškarci se bore radi mene, a žene su uvrijeđene ako im ne posvetim svu svoju pozornost.«
Osim čestite i nježne Abigael, na ostale nije mogla računati; usne su im bile stisnute u neizraženom prijekoru, a nije se moglo odrediti zbog čega; a bila je sigurna da im je ovaj put dala mnoge razloge za nezadovoljstvo.
Njezina predviđanja pokazaše se točnima.
Dame su od početka omrznule Ruth i Naomi, ne zato što su Engleskinje, nego zbog toga što su zauzele povlašteno mjesto u Anđelikinu srcu. Stoga su se upoznale s irskom babicom i njezinim kćerima, a mlade žene su sustavno držale na udaljenosti. U metežu iskrcaja Anđelika se ponajprije bavila određivanjem mjesta gdje će stanovati dvoje junaka dana koji su na glavama dvojice mornara bili preneseni na mol u gotovo pobožnoj tišini, a potom su prasnuli radosni usklici dok su ih njihovi nosači ponosno nosili prema plaži.
Otkad su zajedno došli na taj dio obale Mainea, Anđelika i Joffrey nikad nisu imali prilike tu dugo boraviti. Uglavnom su živjeli u svojoj utvrdi u šumi, drvenoj, ali čvrstoj, koja se uzdizala sa stjenovitog vrha i zatvarala dražicu u kojoj su poslije izgradili luku. Podignuta na ruševinama starih utvrda prvih istraživača, možda Champlaina ili engleskih ribara koje je iznenadila zima, okružena ogradom od kolaca, ta je utvrda dugo bila jedino nastanjivo zdanje dostojno toga imena. Joffrey de Peyrac, došavši s Kariba, gdje je zgrnuo bogatstvo izronivši blaga potonulih španjolskih galija, utaborio se tu sa svojom pratnjom i plaćenicima; odatle je krenuo u dvije ekspedicije u unutrašnjost pošto su mu vlasti u Massachusettsu priznale pravo na nastanjivanje i istraživanje rudnika srebra.
U prizemlju utvrde bila je velika zajednička dvorana koja je služila i kao ured za sve poslove, kao skladište namirnica i oružja. Na katu je bila jedna prostrana soba i dvije manje pa se Anđelika tu smjestila sa svojim kovčezima. Pokućstvo se sastojalo od velikog kreveta, stola i naslonjača te jedne klupice; tapiserije na zidovima štitile su
od hladnoće i vlage. Bio je tu i ormar, što je rijetko u tim krajevima. U njemu su se nalazile higijenske potrepštine, nakit i razne sitnice.
Bilo je posve prirodno da se nosači kolijevki Raimon-Rogera i Gloriandre upute prema utvrdi. Ali, kad su se trebali popeti u veliku sobu, Anđelika se prisjetila da je tu stanovala gospođa de Maudribourg, demonska prijateljica oca d'Orgevala. I uhvatila ju je panika.
Htjela je odagnati zle utjecaje od svojih dragih nevinašaca koje je dovela iz Salema. U toj sobi je jedne noći, probudivši se, u kutu razaznala neko zlokobno biće. Oko tog kreveta su sirote Kraljeve djevojke opčarano promatrale uspeće demonske žene. Na tome mjestu začele su se laži i smrtonosne zapovijedi, sjeme zločina. Zaustavila je pratnju u prizemnoj dvorani, što im je omogućilo da se dive dječici u kolijevkama koje su položili na drveni stol; blizanci su bili mirni i još nisu bili shvatili da su ih opet razdvojili. Davši znak Ruth i Naomi da je slijede, ona se popela s njima.
Ukratko im je prepričala što se tu dogodilo i zamolila ih da istraže loše utjecaje i da ih izbrišu ako mogu.
Agar je već bila izvadila rašlje i mrmljala formule. Potom je sjela na dovratak i svojim velikim očima prestrašeno i radoznalo promatrala sobu. Anđelika je također ostala na pragu i promatrala kako mlade žene iz Salema oprezno hodaju po sobi: Ruth je držala rašlje, a Naomi ju je slijedila uz kretnje ruku koje kao da su hvatale tko zna kakve nevidljive sile; njezin drhtavi maleni obris skakako je oko Ruth. Ponekad bi izraz boli prostrujao njezinim licem i zastala bi. Potom su obje zakoračale svečanim hodom i tihim glasom izmijenile nekoliko riječi.
Sunce je zašlo i vladala je polutama; danje svijetlo stapalo se s odsjajem nebeske svjetlosti na moru. U toj blagoj i prozračnoj svjetlosti dvije čarobnice bile su poput prikaza naviklih da ih ljudsko oko ne opaža.
Potom su se vratile Anđeliki; Ruth je odmjerenim kretnjama vratila rašlje u vreću koju joj je pružila Cigančica.
Dakle? - upita Anđelika.
Dakle, ništa! - reče Ruth i odmahnu glavom.
Ništa! - ponovi Anđelika. - Pa ipak, ona je ovdje živjela. Kako to objašnjavate? Ruth se okrenu prema Naomi.
Mačak je sve odnio - objavi Naomi i raširi ruke u kretnji koja je značila: to je tako.
Mačak?
Zar tu nije bio neki mačak?
Zapravo jest...
Upravo tog dana bio se pojavio Gospodin Mačak, koji se danas šeta putovima Gouldsboroa, dostojanstven i bogata krzna. A tad je bio samo običan brodski mačak, ne veći od ruke brodskog malog koji ga je bacio na obalu. Anđelika ga je iznenada vidjela uz Ambroisinino uzglavlje, tako slaba da nije imao snage ni mijaukati. Gledao ju je raširenih očima, pun nade i povjerenja.
Gospodin Mačak! Mali duh Dobra. Poslan da bi otklonio Zlo...
Zašto nas tako gledaš? - upita Ruth. - Tako malo znamo o tajanstvima koja prate ljude. Mnoga bića u koja ti ne vjeruješ žive i čuvaju svoje tajne koje bi valjalo saznati. Ima toliko sila i toliko blaga koje nismo smjeli izgubiti u svojim danima. Ali Sotonin cilj je oduzeti čovjeku te mistične darove i udaljiti ga od božanske pomoći.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:13 pm


Anđelika 12 Image


22.
HUGENOTI I BERTILLE MERCELOT
Čim je pomislila na mladog Lauriera Bernea, drugog Severininog brata kojeg je u La Rochelleu smatrala svojim usvojenim djetetom, vidjela ga je kako pristiže.
Mačak je prvo došao k nama! - uzviknu on. - Gospo Anđeliko, dođite brzo, čekamo vas na užini.
Kod Berneovih je osim diplomatskog uzvanika, Gospodina Mačka, našla Abigael, Berneovu suprugu i njihove dražesne kćerkice: Elisabeth je imala dvije godina, a Appoline šest mjeseci. Vidjevši još jednu plavokosu glavicu, Anđelika upita za ime malenog susjeda.
To je mali Charles-Henri, vi to dobro znate... U odsutnosti njegove pomajke Bertille koja prati svog oca, gospodina Mercelota u Novoj Engleskoj i piše za njega, mi smo ga uzeli k sebi.
Ah, da, Charles-Henri! - reče ona rastuženo. - Njegov djed i baka Manigaultovi ne mogu se njime baviti, kao ni njihove kćeri Sarah i Deborah koje su mu tetke, pa su ga dali vama, Abigael, koja ste im tek susjeda!
Abigael je milovala glavu dječaka koji je bio lijep i dobro razvijen za svoje tri godine, ali često su mu oči bile raširene kao da želi da mu netko objasni neke čudne stvari koje ne razumije. Ona blago odgovori:
Znate što taj mali sirotan njima znači. Valja im oprostiti.
Sjena tuge prošla je licima okupljenih oko stola. Majstor Gabriel Berne natočio je vino u peharčiće koje je donijela Severine, hoteći odagnati brigu koja mori zajednicu u Gouldsborou od nestanka prave majke Charles-Henrija. Nije bilo drugih nevolja: nije bilo gusara, ni neprijateljskih stranih ribara, ni Engleza u težnji za osvetom, ni irokeških pohoda, ni svetog rata Abenakija protiv heretika. Mir vlada Francuskim zaljevom.
Tako je - potvrdi Severine hitro i vatreno; vrativši se kući, željela je pričati mnoge priče.
Jednom rukom je zagrlila oca, a drugom majku i nastavila:
Tako je! Tvrdim da je klima u Gouldsborou jedna od najugodnijih pa se lako rađa i prijateljstvo među susjedima.
Ali, po njezinu mišljenju, te godine ozračje je bilo opušteno i puno dobrote ne samo zbog plodnog ljeta - dobre žetve, dobrih vijesti iz Europe, dobrog ribolova, uspješne trgovine i sretnog rođenja blizanaca de Peyrac koje je sve to okrunilo, nego i zbog toga što su se riješili Bertille Mercelot.
Ne usuđujući se to glasno reći zbog straha od stroge gospođe Manigault, svi su ustvrdili da se u Gouldsborou bolje osjećaju bez Bertille Mercelot. Severine je ispričala kako je u Salemu bila drska prema gospođi de Peyrac.
Govorilo se da je gotovo od rođenja Bertille Mercelot jabuka razdora. Stanovnici La Rochellea koji su je gledali kako raste tvrdili su da je kao posve malena sijala neslogu u četvrti Remparts gdje je učila čitati Bibliju kod dviju vrlih gospođica koje su naposljetku odustale od poučavanja. Kako je bila lijepa, čak zanosna, jedina kći i nasljednica dojmljiva bogatstva stečenog proizvodnjom i trgovinom papira, Bertille Mercelot je uvijek zamišljala da je neodoljiva.
Budući da je bila inteligentna i učila brže od drugih, bilo je teško poreći tu nadmoćnost koju je potvrđivala samom svojom neusporedivom prisutnošću pa su njezini prijatelji iz djetinjstva priznavali da je Bertille Mercelot rođena da bi bila na prvom mjestu i drugima davala tek ostatke, a kad je došlo vrijeme prvih muških pogleda, ona se našla pred teškim izborom a nije sustajala u težnji da ih osvoji što više, a da ne ostavi ni druge.
Bilo je teško na prvi pogled otkriti strasti skrivene ispod krinke vode stajaćice. Navlačila bi je kad bi trebalo otkloniti od sebe odgovornost u nekoj svađi, jer, kad bi se usudili upotrijebiti papistički jezik, »dali su joj dar dobrog Boga bez vjere«. I stoga su bili strpljivi s njom, uglavnom zbog njezinih roditelja, najvrlijih ljudi na svijetu, koji nikad nisu vidjeli da je njihova obožavana kći obična djevojčura.
Ali sad, kad je njezin otac došao na dobru zamisao da je povede sa sobom na obilazak tvornica papira u Novoj Engleskoj, osjećalo se olakšanje u cijeloj zajednici. S Bertille su se uvijek pitali koji dom će poremetiti sljedeći put. Kako je tu bilo i pokajanih gusara, nepristojno Bertillino nametanje nije im bilo ništa strano. Zapravo, bila je smjerna samo pred guvernerom Colinom i Abigael Berne, pa ipak se ne bi moglo reći da se i oni nisu dali smotati njezinim igrama, istodobno slatkim i gorkim. Gabriel Berne velikodušno je točio bijelo vina iz Garonne i Anđelika je nakon Salema osjećala olakšanje što može mirno piti s prijateljima i raspravljati o pitanjima susjedstva, istodobno tako važnim i nevažnim. Laurier je donio pliticu s rakovima i svježim ostrigama. Stigle su i tetka Anna i stara Rebecca. Napravili su mjesta za njih i počeli nadugo i naširoko govoriti o Bertille Mercelot dok je Gabriel Berne svečano otvarao ostrige.
Tetka Anna, koja je bila malo rastresena, izrekla je mišljenje da bi trebalo udati tu raspusnu Bertille. Nastala je graja.
Ali ona je već udana, vi to dobro znate!
Za onu budalu Josepha Garreta koji krstari šumama umjesto da nadzire svoju ženu!
E, da Indijanci nisu oteli Jenny Manigault!
Nemojte o tome govoriti pred djetetom!
Tako je! Mogao bi shvatiti.
Ne, još je premalen.
Zbunili su jadnoga Charles-Henrija i zato su opet počeli govoriti o Bertille Mercelot kako bi našli neko rješenje.
Već je postalo uobičajeno predložiti da joj valja naći dobra supruga, kao što je to upravo učinila tetka Anna; tad bi svi napomenuli da ga već ima jer se prije dvije godine udala za Josepha Garreta, zeta Manigaultovih. Uvijek je sanjala da postane dijelom obitelji Manigault, velike brodovlasničke obitelji, jedne od najvažnijih u La Rochelleu. Kako su ti bogati građani dobili sinčića Jeremiea tek nakon četiri kćeri koje su već bile Bertilline dobi, bila je ljubomorna na najstariju, Jenny, vidjevši da se udala za spomenutog Garreta, lijepa mladića dobra roda, časnika u regimenti Saintonge.
A danas je Bertille supruga rečenoga Garreta. Kakvim je zavijucima i tragičnim slučajnostima došlo do toga?
Zar je ljupka Jenny Manigault mogla u svojoj sretnoj mladosti u La Rochelleu predvidjeti da će je jednog dana izgnati sa cijelom njezinom obitelji i da će joj to donijeti dvije dramatične počasti: da rodi prvo dijete u Gouldsborou, koje je došlo na svijet u prvim danima njihova iskrcaja i koje su nazvali Charles-Henri, te da bude prva žrtva okrutnoj Americi: nekoliko dana nakon krštenja, dok se sa svojima odmarala u taboru Champlain, oteli su je neki lutajući Indijanci, Irokezi ili Algonkini, nije se moglo znati, te je nestala zauvijek.
Morali su ponuditi žrtve divljim bogovima Sjeverne Amerike da bi preživjeli i započeli novi život.
Iako su Manigaultovi dugo bili gnjevni i tužni, njihove duboke rane počele su zarastati. I ostale njihove kćeri bile su lijepe i dobre. Jeremie je rastao; kanili su ga odgojiti kao brodovlasnika u Novom svijetu pa su ga za početak poslali na studije na Harvard, u Novoj Engleskoj. Sve se preobratilo. Više nisu govorili o Jenny; smatrali su je mrtvom i ožalili je. Bertille je prve zime zavela mladog udovca, pokazavši pritom više žurbe no pameti. To je uopće nije približilo Manigaultovima, a mogla je
razmišljati i o tome da biti rod Manigaultovima u La Rochelleu nije isto što i biti rod tim poluutopljenicima koji žive pod slamnatim krovom, poput ostalih američkih pionira, novih bogataša i siromaha. Stoga novi Garretov brak od početka nije bio dobar. Bertille nije voljela malenog Charles-Henrija. Ostavljala ga je kod svoje susjede Abigael jer se djed i baka Manigaultovi također nisu zanimali za tog dječačića koji ih je podsjećao na okrutan gubitak i zapravo ga nisu mogli ni vidjeti. Bertille je uglavnom živjela kod roditelja i svi su je i dalje zvali Bertille Mercelot. No ponekad bi se vratila i uzela maloga uz velike izljeve nježnosti kako bi se govorilo da je ona savršena, osjećajna i odana. Bilo je vidljivo da se njezini posjeti zbivaju istodobno s dolascima brodova iz Europe i najavama zanimljivih gostiju iz Francuskog zaljeva, a kadšto i s povratkom Josepha, njezina supruga koji se za račun nekog englesko- nizozemskog društva pridružio traperima koje su nazivali bosslopers ili bushrangers, a koji su kupovali krzna od Indijanaca.
Ukratko, svi u Gouldsborou odahnuli su što Bertille nije s njima. U budućim kronikama će se ozračje koje je vladalo u srcima tog ljeta opisivati kao idilično i često će se o njemu govoriti. A ponajprije o tom povratku na Dugi koji je na sidrištu bio pozdravljen kao kraljevski brod, brod grofa i grofice de Peyrac, tih dviju osoba koje nisu poput drugih, za koje su ponekad mislili da ih mrze i odbacuju, ali oni bi ih uvijek osvojili svojim ozračjem svečanosti i radosti života; a ovaj put su došli s dvoje čudesne dječice, odjevene u velur, lijepe poput same ljubavi. Život u Gouldsborou bio je odviše težak da bi dopustili da im loše djevojke poput Bertille pokvare trenutke zadovoljstva. Usto su se vratili Gouldsboro i Rochelais s korisnim tovarima te se stanovništvo okupilo u gradu, trgujući, posjećujući se i sklapajući saveze.
No od svega toga je bila bolja odsutnost te Bertille Mercelot. Svi su shvatili da se nisu prevarili kad su je smatrali istinskim otrovom.
Abigael, uvijek brižna, također je bila zadovoljna.
Ali, što će biti s dječakom kad ima tako lošu pomajku?
Anđelika se nadala da je riječ samo o nezrelim ispadima i da će se mlada žena popraviti. Premda je bila metom zlih Bertillinih riječi, smatrala ju je samo zločestim djetetom.
Ponajprije valja urediti da joj se muž vrati iz šuma. Zar ne bi bio korisniji ovdje kao kraljev časnik koji bi mogao ustrojiti odred redarstvenika nego da i dalje slijedi engleske bushrangers i trguje krznima?
Naprotiv - reče Anđelika - ako jednog dana taj krivovjernik koji se druži s našim suparnicima Englezima padne u ruke kanadskim Francuzima, koji smatraju da su sva krzna Sjeverne Amerike njihovo vlasništvo, njegov skalp neće vrijediti ni groša.
Abigael se trgnu i uzdahnu: »Jadni mladić!« a potom i: »Jadni mali!« gledajući Charles-Henrija kojeg je smatrala lišenim očinske i materinske brige. Gabriel Berne odobravao je Anđelikino stajalište. Prihvativši nepovoljna predviđanja, sve troje odlučiše da će se, prije no što pokušaju uvjeriti Manigaultove da se pozabave svojim unukom, okomiti na Garreta kad se vrati i podsjetiti ga na obveze i odgovornosti koje bi ga trebale navesti da se nastani u Gouldsborou sa svojom mladom ženom i sinom. Otišli su na razgovor s guvernerom Paturelom.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:14 pm


Anđelika 12 Image

23.
AKADIJSKI ODNOSI
Gouldsboro je postao tako napučen da se ljudi više nisu poznavali pa je velik dio stanovništva pod jurisdikcijom Colina Paturela bio Anđeliki stran. Nije se mogla svima
predstaviti pa je tijekom tog kratkog boravka posjetila prijatelje i poznanike koji su došli u Gouldsboro da bi je sreli.
Gospođo de Peyrac! Gospođo de Peyrac!
Anđelika je prelazila trg i odlučila je oglušiti se na takve pozive koji su joj se upućivali dvadeset puta dnevno kad god bi izišla.
Po glasovima koji su dopirali s kanua i šalupa koji su dovozili na obalu putnike s brodova moglo se odrediti s kojeg dijela obale ili s kojih otoka dolaze, engleskih ili francuskih, ili pak srdačno pomiješanih kao na udaljenom otoku Monegan ili u naseljima kod ušća Kennebeca, gdje se viju mnoge zastave, pa i ona nizozemskog trgovca Petera Boggena.
Ovo su bili Akadijci iz Port-Royala. Anđelika je opet kasnila Berneovima i pokušala je neprimjetno proći pokraj društva. Htjela je i pogledati blizance jer je predbacivala samoj sebi da ih zanemaruje, možda i zbog mnogih osoba koje se brinu za njih. Jedan stari mornar, porijeklom Čerkez, upozorio ju je na zlokobnu poslovicu prožetu mudrošću i narodnim iskustvom:
»Mnogo dojilja - kilavo dijete!«
Zato je koračala brzo i pravila se da ne čuje mladoliki glas koji ju je dozivao:
»Gospođo de Peyrac! Gospođo de Peyrac!«
Pogledavši ustranu vidjela je da se radi o mladoj ženi, očito trudnoj, koja brza po pijesku da bi je dostigla.
Oh! Gospođo de Peyrac, sretna sam što vas vidim - reče mlada žena zadihano. - Htjela bih da mi kažete vijesti o mojoj sestri.
Dotrčala je do Anđelike i spontano joj se bacila u naručje, pa ju je ona morala zagrliti.
Tko ste vi, drago dijete?
Zar me se ne sjećate?
Imala je pomalo grub naglasak, gotovo engleski. Anđelika pomisli na mladu Esther Holby koja je putovala s njom u barci Jacquesa Merwina pošto je pobjegla pokolju Abenakija u kojem je izgubila cijelu obitelj te ju je primio njezin ujak na otoku Martinicus. No Esther je viša i razvijenija od ove slatke i živahne djevojke koja bi bez okrugla trbuha izgledala kao da ima dvanaest godina. Nosila je lijep šeširić od čipke i prsluk od bijela platna.
Stvarno me ne prepoznajete? Ja vas nikad ne bih zaboravila, izvukli ste me iz vode i nosili poput dojenčeta onoga dana kad se zbio brodolom. A sad se čini da i sami imate dvoje dojenčadi. A i ja ću uskoro imati jedno! Nije li sve to lijepo?
Njezina rječitost nije u sebi imala ništa britanskoga, a riječ brodolom dala je Anđeliki ključ.
Niste li vi jedna od Kraljevih djevojaka čiji se brod razbio na stijenama ispred Gouldsboroa prije dvije godine?
Ma jesam! To sam ja, mala Germaine, zar se ne sjećate? Germaine Maillotin. Istina je da sam bila tako malena da me nikad nisu zvali po imenu; zvali su me mala, što nije ništa čudno. Imate li vijesti o mojoj sestri i gospođi de Maudribourg, našoj dobročiniteljki?
Anđelika osjeti kako joj srsi prolaze kralješnicom. Od tih događaja protekle su dvije godine, ali i dalje joj je neugodno govoriti o njima. Ona uhvati mladu ženu za ruku.
Dođite, drago dijete, otpratite me do utvrde. Vjerujem da ste u Port-Royalu napustili svoje društvo i dobrotvorku gospođu de Maudribourg te da otad nemate vijesti?
Da, sakrila sam se kad ih je onaj Englez prenio kao zarobljenice na svoj brod14. Bojala sam se, bilo mi je dosta svega toga, a poslije sam u Gouldsborou upoznala

14 Vidi: Anđelika i demonka.
mornara koji mi se svidio i za kojeg sam se htjela udati, kao što nam je predložio gospodin guverner Paturel.
Govorila je u hodu i u svojoj uzbuđenosti počela je otkrivati drugi naglasak, neizbrisivi naglasak pariških siromaha.
Odgojena sam u bijedi. Kad sam imala četiri godine dali su me mojoj starijoj sestri jer je moja majka pristupila kćerima pokajnicama. Bila sam dobro odgojena, gospođo, jer inače nas gospodin Colbert ne bi odabrao za naseljavanje Kanade. Ali ja sam bila suvišna. Gospođa de Maudribourg htjela je samo moju stariju sestru, ali ja sam morala poći za njom jer je ona bila sve što sam imala i nije me htjela ostaviti. Sad sam tako sretna da sam zaboravila svu bijedu... ali ipak bih htjela čuti vijesti o svojoj jadnoj sestri.
Stigle su do tvrđave. Prije no što joj je pokazala djecu, Anđelika ju je posjela u dvoranu u prizemlju da joj posluže osvježavajuće piće. Sirota brodolomnica! Doživjela je brodolom Jednoroga i životni brodolom. Akadija ju je spasila.
Imala je sitno lukavo i dražesno lice ali je u povorci mladih naseljenika nitko ne bi mogao razlikovati od ostalih u skupini oko gospođe de Maudribourg pod strogom palicom Petronille Damourt. Bilo je barem tucet takvih Kraljevih djevojaka u vojvotkinjinoj pratnji, pokornih i prestrašenih, koje se nisu izdvajale iz anonimnosti. Anđelika se jedva uspjela približiti nekima od njih i zadobiti njihovo povjerenje. Delphine du Rosoy, Marie-la-Douce, koja je ubijena zato što je govorila s njom, Jullienne, djevojčura koja se pridružila Aristideu Beaumarchandu, gusaru koji je zaslužio vješala i koji ju je možda jedini uspio ukrotiti.
Dakle, ne znate da je gospođa de Maudribourg mrtva? - upita Anđelika.
Sitna djevojka koja je pobjegla od toliko nesretnih godina trznu se i odskoči. Ali - od radosti.
Mrtva! Mislit ćete da nisam nimalo samilosna, gospođo, ali radujem se i... nadala sam se tome. Nedavno je netko tko je s istočne obale došao prodavati ugljen u Port- Royal govorio o tome, ali nisam se usudila povjerovati. A sad kad ste mi vi to rekli, gospođo, mogu biti sigurna u to i mirno spavati. Iako to nije dobar osjećaj - ona se prekriži - ali bolje je što tako zla žena nije više na zemlji. Mene, koja nisam bila »ni za što«, kako je ona govorila, stalno je kinjila, a ponekad bi me na brodu pekla užarenim ugljenom.
Jadna djeca! - reče Anđelika stisnuta srca, kao i svaki put kad bi se prisjećala tih sirotih mladih djevojaka i mladih žena prepuštenih tako demonskom biću uz blagoslov svih onih duhovnika, vjerskih poglavara i dobrotvora koji su dali da ih prevare lijepe oči i pobožnost izaslanice oca d'Orgevala.
Suze joj navriješe u oči i ona pomisli da ju je trudnoća učinila preosjetljivom. Mala Germaine bila je dirnuta njezinom ganutošću.
Oh, gospođo, kako ste dobri! Za nas ste uvijek bili anđeo. Unatoč strahu od utapljanja, kako je bilo lijepo dospjeti u Gouldsboro i vidjeti vas na plaži kako trčite prema nama i bacate se u vodu kako biste me spasili.
S ozbiljnošću prerano sazrelog siročeta, ona doda:
Dobrota jedne žene nadoknadila je zloću druge.
Anđelika se sjećala da se u tom brodolomu namučila ponajprije s golemom Petronille Damourt. A ova mala se sjeća da ju je ona spasila.
Čovjek s istočne obale rekao je da ste vi i gospodin de Peyrac odveli moje družbenice u Quebec, koji je bio cilj našega putovanja. Zato sam mislila da bi moja sestra mogla pokušati prenijeti mi vijesti i saznati što sam postala. Bojeći se da ću sresti našu dobrotvorku, došla sam danas. To je prvi put da sam se usudila napustiti naš dragi Port-Royal.
Kako se zove vaša sestra?
Henriette.
Radujte se, mogu vam prenijeti dobre vijesti o njoj.
Je li se udala?
Ne, još nije. Ali uskoro hoće jer ima mnogo udvarača. No želi birati. Čekajući, smjestila se kao sobarica kod gospođe de Baumont koja je zadovoljna njezinom službom i njezinom veselom i spontanom naravi.
Germaine ju je začuđeno gledala.
Želite li reći da je vesela, sretna, živahna?
Naravno! Ima mnogo uspjeha, pomaže damama u poslovima i cijeli joj Quebec zavidi na vrlinama.
Ah, kako sam zadovoljna! Toliko je bila vezana za gospođu de Maudribourg da sam se, čuvši za njezinu smrt, uplašila da će to biti i kraj moje sestre, koja kao da je postala njezin rob. Služila joj je kao sjena. Bila je to istinska bolest pa se pri kraju činilo da me više i ne vidi. Uzalud sam je preklinjala: Ostani sa mnom u Port-Royalu! Bila je spremna slijediti je i u pakao.
Ah! Znate da se život obnavlja kad prestanu loši utjecaji - reče Anđelika. Odjednom je zazebe u srcu. Vizija lude Ambroisine prošla joj je kroz misli i ona zadrhta i problijedi.
Riječi male Parižanke potvrdile su ono što su zaključili o Ambroisininoj osobi. Ponekad se bojala da su pomalo pretjerali ili da su nešto izmislili. No ta žena doista je bila poput vampirice - iscrpljivala je svoje žrtve i proždirala njihovu dušu. Kad bi se udaljile od nje, opet bi postale normalne. Ova mlada žena prostodušna je i jednostavna. Govori spontano i njezin sud je potvrda da nisu nimalo pretjerali u onome što su pripisali vojvotkinji de Maudribourg. Da bi promijenila temu, Anđelika napomenu da se čini kako se Germaine ne bi udala za svog mornara iz Gouldsboroa da je ostala u Port-Royalu. Mlada žena se nasmija i reče da zapravo nije bilo prilike vratiti se na drugu obalu zaljeva, pa se udala za Škota, potomka vojnika Sir Alexandera, a odatle i njezin grub naglasak.
Mlada Akadijka divila se dojenčadi koja su spavala u svojoj sobi na prvom katu. Dobro su ih čuvale kćeri irske babice koje su plele i vezle uz njihovu kolijevku.
Kako su dražesni! - divila se mala Germaine Maillotin. - Djevojčica je posve okrugla, a dječak je izdužen. I ja bih željela dobiti blizance. Djeca donose živost u kuću. Ne bojim se trudova. Naučila sam tkati platno za košulje. Kad se rodi naše dijete, otići ćemo s još nekoliko mladih parova i nastaniti se u onom naselju kod Grandprea.
Naselje o kojem je bila riječ bilo je utemeljeno prije tri ili četiri godine. Doseljenik iz Port-Royala došao je onamo osušiti bare, kao što su često činili. Akadijci su poput Nizozemaca preobražavali močvare u plodno tlo.
Gospodin de Peyrac pružio im je svoju pomoć, ponajprije tako što je opskrbio pionire potrebnim alatom i proizvodima iz Starog svijeta, jer Francuzima je toga nedostajalo; hrabrosti, upornosti i ljubavi prema zemlji imali su dovoljno.

Dođite nas posjetiti u Port-Royal - ustrajala je gospođa de La Roche-Posay prije no stoje otplovila sa svojom pratnjom.
Bila je doputovala s djecom i njihovom guvernantom, gospođicom Radegonde de Ferjac. Gospodin de La Roche-Posay ostao je jer se bojao upada engleskih brodova i valjalo je održavati garnizon spremnim.
Kaštelan Port-Royala bio je zahvalan na darovima koje su mu poslali uz prijeko potrebne proizvode: vino, ulje, olovo, željeznariju i tkaninu koji su im nedostajali jer brodovi društva nisu pristigli. Nitko ne zna kolike su teškoće guvernera američkih pokrajima pri održavanju svog ugleda i statusa. No srećom su se nedaleko od Port- Royala naselili simpatični i poduzetni susjedi te se promijenio život sirotih francuskih
plemića. Kćerima su donijeli lutke iz Salema koje su neobično razveselile te malene plemkinje u stranoj zemlji.
Ali njihova majka govorila je da bi starije valjalo poslati u kakav samostan u Francuskoj kako bi se usavršila njihova naobrazba, jer unatoč brižnosti Radegonde de Ferjac i vjeroučitelja koji ih je poučavao latinskom i pristojnom ponašanju, ta je mladež bila pod utjecajem divlje okoline, sanjala je samo o trčanju šumom ili plovidbi, lovu pastrva i bakalara, krznarenju, posjećivanju velikih indijanskih svečanosti nakon lova; djevojke tu ne mogu naći dobre muževe.
Zašto ne pošaljete kćeri uršulinkama u Quebecu ili u školu Marguerite Bourgeoys u Montreal? - upita Anđelika.
Gospođa de La Roche-Posay se naduri.
Mi Akadijci nismo u dobrim odnosima s »onima gore« - reče ona i pokaza rukom prema sjeveru gdje bi se trebao nalaziti Quebec, glavni grad Nove Francuske. Kraljevi službenici sjete nas se samo kad valja platiti poreze i sumnjaju da zgrćemo bogatstvo na nepošten način u trgovini s Englezima, iako nas ti bestidni neprijatelji povremeno napadaju, a sunarodnjaci nas napuštaju. Velike kanadske obitelji gledaju nas svisoka jer su tobože prije nas utemeljile naselja u Sjevernoj Americi, što je posve pogrešno jer su Samuel Champlain i gospodin de Monts utemeljili Port-Royal mnogo prije osnivanja Quebeca. Uvjeravam vas da bih voljela vidjeti da se moje kćeri odgajaju rafinirano, uz visokorodne princeze na Dvoru.
Preporučljivije je poslati kćeri u kakav glasoviti pariški samostan no u neki u našim jadnim kolonijama koje tako prezire umišljeno društvo koje crpi svoju vrijednost samo iz toga što oblijeće oko kralja. Ali što učiniti? To se ne može promijeniti i zato to valja obaviti ako se želi ući u Versailles. Zar vaši sinovi i mladi Castel-Morgeat nisu po dolasku iz Nove Francuske poveli svoje dvorske bitke? Imate li vijesti od njih?
Imala ih je, a i Gouldsboro će zacijelo donijeti nove.
Posjetite nas, draga gospođo de Peyrac - molila je gospođa de La Roche-Posay. - Svi se rado sjećamo vašeg boravka onog ljeta kad ste došli s onom velikom damom dobrotvorkom koja je bila pomalo čudna, ali vrlo lijepa i mudra, gospođom de Maudribourg, zar ne? Bez ustezanja mi je prepustila svoje Kraljeve djevojke. Nemojmo se žaliti! Dobili smo tri udavače za svoje neženje, poput one mlade Germaine koja vas je pitala za vijesti o svojoj sestri. Bile su to vrle mlade žene. Zašto nisu otišle u Quebec s ostalima? Bilo je to nezavisno od moje volje. Sakrile su se da ne bi otišle. A danas su sretne kod nas i mi ih volimo. Nadam se da nećemo imati teškoća s administracijom, s »onima gore«. Sve je tako zamršeno, a glasnici su tako spori. Poteškoće vam se popnu na glavu kad ste već zaboravili što ih je uzrokovalo. - Ona uzdahnu, a potom prizna da ipak više voli Novi svijet, da voli taj grad i da je sretna sa suprugom u toj drvenoj utvrdi koja dominira nad vodenim prostranstvima koja u zoru poprimaju blijedoljubičastu boju sljezova cvijeta... ako nisu zastrta maglom.
Obećajte mi da ćete se jednoga dana vratiti u naše krajeve - ustrajala je ona - sa svojom djecom, pratnjom i oružnicima. I sa svojim suprugom ako bude mogao. Vidimo ga samo kad nam pomaže da se dogovorimo s Englezima, nizozenskim gusarima i drugima, uvijek povodom rata, nikad u miru. Ali ne očajavam. Obećajte mi da ćete doći.
Anđelika je svečano obećavala, pitajući se hoće li se pojaviti prilika za preplovljavanje zaljeva zbog čistog zadovoljstva.
No bila je iskrena uvjeravajući je da bi voljela opet vidjeti Port-Royal, dražesno mjesto s drvenim kućama slamnatih ili daščanih krovova, s dvjema crkvama, vodenicom i prostranim poljima na kojima je odjekivalo mukanje stada.
Nikad ne bi nevinom akadijskom gradiću poželjela strahove koje je proživjela.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:14 pm


Anđelika 12 Image

24.
NADE ROBA SIRIKIJA OVCE MEĐU VUKOVIMA
Colin Paturel poslao joj je poruku preko svog pisara Martiala Bernea.
Mladić mu je služio kao tajnik kad nije lutao morem. Guverner je od njega tražio savjet o sudbini novih pridošlica. Stari gusar sjedio je iza golema pisaćeg stola prekrivena listovima papira, u visokom naslonjaču nalik na biskupov, koji je trebao impresionirati žalitelje koje je primao u određene sate, i brižljivo proučavao neki popis imena.
Pozvavši je da sjedne, on je zamoli da mu oprosti što ju je uznemirio. S obzirom na odsutnost gospodina de Peyraca koji je posjetio brodogradilišta, pomislio je da će mu njezino žensko mišljenje pomoći donijeti pravednu odluku o osobama čiji mentalitet i postupci nisu uvijek jednostavni i nije ih lako predvidjeti.
Radilo se o skupini Valonaca i valdenga kojima je pripadao i Nathanael de Rambourg, a koji su od hugenota iz La Rochellea koje su sreli u Salemu zatražili da im dopuste nastaniti se među svojim sunarodnjacima, Francuzima.
No stigavši u Gouldsboro rasrdili su se kad su ondje našli katolike, njihove crkve i križeve; održavali su mise, sretali su njihove duhovnike, od franjevaca do isusovaca. Gabriel Berne, koji ih je primio u odsutnosti Manigaulta i Mercelota, zaboravivši da je i sam bio jedan od onih koji su se pobunili protiv toga, primio ih je svisoka.
U Gouldsborou je tako! Mi ostali hugenoti iz La Rochellea, koji vas cijenimo zbog toga što štujete vjeru, prilagodili smo se. Učinite kao i mi ili se vratite odakle ste došli!
I tako su se požalili guverneru. Zar će zaista morati slušati njihova zvona i gledati njihove procesije?
Plave oči Colina Paturela zbunjeno su ih gledale. Bili su čudna smjesa. On, koji je čuo za sve vrste Kristove djece, nije znao kamo da ih svrsta.
Možda će Anđelika znati odakle dolaze i što žele? Anđelika mu je rekla da, osim Nathanaela koji je bio prijatelj njezina starijeg sina i koji pripada službenoj reformiranoj vjeri, dakle onoj nastaloj nakon Edikta iz Nantesa, ni ona ne zna mnogo više od njega.
Kao što je bio objasnio lord Cranmer, Valonci su potomci prvih reformiranih kalvinista sa sjevera Francuske i iz Lillea, Roubaixa, Arrasa, koji su pobjegli od španjolske inkvizicije kad se ta učvrstila u Flandriji nakon odvajanja od španjolske krune. Stoga su pobjegli u valonsku pokrajinu u Nizozemskoj, potom u Ujedinjene pokrajine, u Leyde među ostalima, u Delft i Amsterdam, te se pomiješali s engleskim disidentima poput onih s Mayflowera. Valonac Peter Minuit kupio je za Nizozemsku tlo na kojem je podignut Novi Amsterdam, danas New York.
Što se tiče valdenga, potomaka »siromaha iz Lyona«, kršćanske sekte koju je u XII. stoljeću utemeljio neki Jean Valdo, buntovnik protiv crkve kojoj je zamjerao bogatstvo, njih je tada prvi put vidjela. Bilo je to čak i prije katara iz Languedoca. Dugo se smatralo da su istrijebljeni jer ih se nesmiljeno progonilo sve do XVI. stoljeća. Zapravo, kad se pojavila reformacija, oni su joj se pridružili i napustili svoja alpska pribježišta u kojima su se skrivali posljednji preživjeli. Otada su dijelili kob francuskih kalvinista, trpjeli njihove muke, progone i izgnanstvo.
Njihova značajka bila je ta da su više nego ostali bili zatvoreni sami u sebe, svoju tradiciju i svoj francuski jezik, jer su bili navikli živjeti među strancima.
Razmislivši, Anđelika predloži da ih se nastani u taboru Champlain, u kojem se nalazila cijela engleska kolonija, među kojima je bilo i izbjeglica iz Nove Engleske.
Kako su bili navikli da se oko njih govori engleski, bit će im lakše u početku, a bit će daleko od »papističkih« zvona.
Colin se nasmiješi. Upravo to je i očekivao od nje. Da za pridošlice pronađe modus vivendi koji će im pomoći da očuvaju strpljivost u tegobama svojih lutanja.
Kad je ušla u dvoranu, Anđelika je zamijetila novu pojedinost.
Soba koja je služila kao vijećnica grofa de Peyraca, a ponekad i kao dvorana za bankete u doba njegova dolaska u te krajeve, ta ista soba u kojoj su se suočila ta dva čovjeka postala je istodobno dom i gradski ured, sudnica i guvernerov ured. A kad je ugledala kako je Colin Paturel umočio pero u tintarnicu i bacio pogled na popis imena koji je prepisivao, shvatila je što joj je bilo neobično od samog dolaska, a nije joj bilo došlo do svijesti.
Oh! Coline... Ti znaš čitati?... I pisati?...
Naučio sam - reče on podignuvši oči sa svog posla, a u njegovu pogledu bilo je naivnog ponosa time što ju je tako iznenadio. - Bilo bi loše da guverner ne može pročitati i sam prosuditi sve papire, brodske dnevnike, molbe, ugovore koji mu dolaze pred oči i koje mora potpisati. Pastor Beaucaire imao je strpljivosti poučavati me i pokazalo se da mi glava nije pretvrda da bi to naučila. Na brodovima kojima sam gospodario uvijek se neki svećenik ili liječnik bavio spisima. A ovdje moram ja. Kada sam imao priliku to naučiti, ja, koji sam u dobi od četrnaest godina napustio Le Havre-de-Grace: zar u ropstvu kod Mula Ismaela? Krstareći Kineskim morem i svim meridijanima? U početku mi je pomagao mladi Martial Berne, ali njegova zaduženja su se povećala i sad mi služi kao tajnik i razvrstava dokumente. Otići će u škole i morat ću pronaći drugog mladića kadrog da ga zamijeni.
Anđelika pomisli na Nathanaela de Rambourga. Ta uloga odgovarala bi mu. Ona objasni Colinu da »ima nešto« između tog mladog izgnanog plemića i male Severine Berne. Ona ga je ohrabrila da ostane i to im je omogućilo da se bolje upoznaju.
Visok i vitak obris pojavio se na pragu i ušao. Nije to bio Nathanael nego stari crnac Siriki, sluga Manigaultovih.
Na grudima je čvrsto držao zamotuljak. Činilo se da je to komad grimiznocrvene tkanine, boje krasuljka, koji mu je Anđelika dala na putovanju kako bi mogao dati iskrojiti novu livreju. Ona koju je imao na sebi otkad su pobjegli iz La Rochellea i koju je svakodnevno odijevao kad je posluživao svoje gospodare za stolom već se gotovo počela derati.
Uz dar bila je prišivena i zlatna vrpca za ošivke na ovratniku i orukvicama te lenta od batista obrubljena čipkom na krajevima. Anđelika mu je savjetovala da zatraži pomoć od kćeri irske primalje, koje su bile stručne u krojačkim poslovima.
Bilo je jasno da nije došao gospodinu Paturelu samo da bi izrazio svoje poštovanje. Sjeo je na rub stolca držeći zamotuljak na koljenima. Pogled mu je tjeskobno prelazio od jedne do druge osobe, ali držao se uspravno i s mnogo dostojanstva.
Govorite, dragi moj Siriki - ohrabri ga Anđelika. - Vi znate da ćemo vas vrlo rado saslušati.
Siriki odmahnu glavom. Nije sumnjao u njihovu dobrotu, ali morao je nekoliko puta progutati slinu i popraviti svoj čipkani ovratnik prije no što je odlučio govoriti.
Anđelika je znala da će početi izdaleka, s događajima koji se baš i ne tiču onoga što mu leži na srcu.
I tako je sprva govorio o svom mladom gospodaru, Jeremieu Manigaultu, kojemu je uskoro jedanaest godina i njegovi roditelji kane ga poslati na studije u Novu Englesku, u koledž Harvard. Potom je podsjetio na tužnu činjenicu, koja i njemu zadaje beskrajnu bol, da je iz kuće Manigaultovih udaljen trogodišnji Charles-Henri kojeg on, Siriki, smatra usvojenim unukom, jer je odgojio njegovu majku, malu Jenny, kao i ostalu djecu Manigaultovih.
Takav razvoj događaja u njemu je nadahnuo želju - on zatvori kapke kako bi prikupio hrabrost i izrekao takvo priznanje - da priskrbi sebi potomstvo, sebi, jadnom robu, a taj san ga muči otkad je među putnicima koji su se iskrcali s Duge zapazio visoku crnkinju koju je gospodin de Peyrac kupio u Rhode Islandu.
Nešto teško i strašno u njemu je kriknulo: »Ona je tvoje rase. Ona je iz tvoje rodne zemlje.«
Otvorio je oči i pogledao Colina Paturela:
Primijetio sam da si razgovarao s njom i da znaš dijalekt njezina plemena.
Doista. To je jezik velike sultanije Leile, prve žene Mula Ismaela, sultana marokanskog carstva, a iz te zemlje bio je i veliki eunuh Osman Ferađi. Oboje su potjecali iz područja Sahela, Sudana, Somalije, iz srca Afrike, s granice južnih šuma i sjeverne pustinje. Tamošnji narodi su nomadi, uzgajaju divlja goveda i vrlo su visoka stasa.
Tako je. Nisam bio siguran - mrmljao je Siriki. - Načuo sam vaše riječi, ali one u meni nisu pobudile nikakva sjećanja. Bio sam posve mlad kad su me zarobili arapski trgovci pristigli s Nila. S tržnice na tržnicu, dospio sam u La Rochelle i ondje me je kupio gospodin Manigault. Bio sam namijenjen za put u istočnu Indiju, ali smatrali su da sam premršav i previsok za svoju dob te da nisam ni za što. Bio sam bolestan. Amos Manigault se sažalio nada mnom. Bog ga blagoslovio!
Anđelika se nije začudila čuvši kako »stari« Siriki govori o sebi kao o mladom robu kojeg je kupio trgovac koji s pedeset godina izgleda mlađi od njega. No već je primijetila da crnci kad prođu pubertet brzo postaju nalik tridesetogodišnjacima i posijede prije četrdesete.
Kao i Kouassi-Ba, kojeg već odavno smatraju »starim«, Siriki zacijelo nije premašio tu dob.
Raspitao sam se - nastavi Siriki. - Mlada »odbjegla« crnkinja koju ste također kupili uskoro će na svijet donijeti dijete čiji otac je afrički »bantu« iz šume koji je prati. Ona je rođena na Martiniqueu. Ne znam njezinu životnu priču jer šuti, a onaj bantu crnac iz šume poznaje samo jezik velikih majmuna.
Colin Paturel ga prekinu.
Varaš se, Siriki. On govori svahili, jedan od posredničkih jezika u Africi, od Atlantskog do Indijaskog oceana.
Oprostite mi, nisam htio uvrijediti brata po nesreći. Što mi vrijede afrički jezici kad ih ne razumijem. No razumio sam da će se njihovo dijete roditi u Gouldsborou. I tako je moj san postao bliži ostvarenju. Iskazao sam vam svoju tugu što odlazi moj gospodar Jeremie. Kuća bez djece stvara sumornost. Sirota Sarah neće joj odoljeti, poznajem je.
Uvijek bi sa zaštitničkom popustljivošću govorio o Sarah Manigault, majci koju su smatrali autoritativnom ženom, a koju je samo on mogao umiriti kad bi se razbjesnila na svoje susjede i utješiti kad bi pala u melankoličnu krizu misleći na svoju lijepu kuću u La Rochelleu koju je jednog jutra morala naglo napustiti, na svoju porculansku vazu Bernarda Palissyja koju su konji kraljevih draguna razbili tražeći njih.
Sve te obiteljske brige koje je preuzeo uvjeravale su ga u ostvarenje njegova sna.
Shvatio sam - objasni on - da u Gouldsborou ništa ne sprečava da plažom zajedno trče naša bijela djeca, boje bijelog mjeseca, naša indijanska djeca boje zlata i naša crna djeca boje noći, kakva bi mogla biti i moja.
Iskazavši svoj veliki san, on zašuti.
Potom, ponovivši svoju molbu, skromno je od Colina Paturela zatražio da kaže koju lijepu riječ za njega »plemenitoj dami iz Sahela« ako je slobodna odlučivati o svojoj sudbini. Jer, on ne zna s kojom je nakanom gospodin de Peyrac obavio kupovinu. S puno nade pogledao je prema Anđeliki. Ali ni ona to nije znala. Ono što je Severine
rekla u vezi s Kouassi-Baom bila je samo pretpostavka, a ako Colin zna nešto više, nije joj dao ništa naslutiti.
Siriki je shvatio da je njegov san u prijateljskim rukama i radosno se povukao.
Kad je otišao, Colin prizna da niju upućen u tu kupnju robova. Ni Anđelika zbog raznih razloga nije imala vremena ispitati svog supruga.

Anđelika je obećala odnijeti pismo Gabrielu Berneu u njegov dom. To će joj dati priliku da se pridruži mirnoj sjedeljci s prijateljima.
Obilan ulov ribe izlio se na police lučkih ribarnica; valjalo je pripremiti zalihe za zimu kad oluje i led onemoguće izlazak brodova na more.
Abigael i Severine stavljale su nareske bakalara i haringa u vrčeve s vodom i octom te dodavale i začine, kojih u Gouldsborou nije nedostajalo kao u ostalim francuskim naseljima. Pošto bi ih lagano kuhali nekoliko minuta, dodali bi malo soli i konzervirali ih na hladnom, u pećinama gdje su čuvali i gomolje i korijenje kao što je mrkva, krumpir i repa.
Ispričavši im o valoncima, valdenzima i Nathanaelu de Rambourgu, što je bacilo Severinu u sanjarenje, Anđelika se oprostila od njih jer je htjela posjetiti još neke znance.
Idem upozoriti Martiala da su pronašli nasljednika za njegovu službu pisara gospodina Paturela - reče Abigael otprativši je do praga.
Malo prebrzo je završila rečenicu, kao da joj je pogled koji je bacila prema osunčanim vratima otkrio nešto ili nekoga.
Pogledavši i sama u tom smjeru, Anđelika opazi dvije crne siluete, Ruth i Naomi, a pratila ih je Agar; uspinjale su se prema kući Berneovih. Ona se zapita zašto su odjenule svoje njemačke ogrtače.
Ostala je na pragu i pričekala ih. Oneraspoložila se, iako se i nije iznenadila, osjetivši kako se Abigael šutke povukla kad ih je ugledala.
Pa ipak je u njezinim očima postojala sestrinska sličnost između Abigael i dviju kvekerskih čarobnica iz Salema: skromno dostojanstvo i čestitost, isti dražestan i odmjeren način neprimjetnog povlačenja, uspravno držanje, skromno ali ne bez dostojanstva, onakvo kakvo kalvinistička vjera propisuje svojim sljedbenicama, ali pojačano dražima njihove plave kose koja im je davala nešto djevičansko.
Poput Abigael, Francuskinje iz La Rochellea, i Ruth i Naomi, Engleskinje iz Massachusettsa, posjedovale su osmijeh pun skromnosti i susretljive dobrote.
No Anđeliki nije promaknulo nepovjerenje na koje su nailazile i, gledajući ih kako dolaze, ona se pitala zašto je tako, ne nalazeći objašnjenje tog odbijanja, čak i od najboljih, u njima dvjema, nego u onom kobnom porivu propadanja koji u ljepoti, u prosvjetljenju srca i u odviše savršenoj slici vedrine i sreće vidi odraz izgubljenog raja i poriče je to više što joj više zavidi.
A to stvara misaonu tromost i strah od protjerivanja iz stada, pa se mržnja usmjerava prema onima koji se svojim riječima ili ponašanjem razlikuju od općega zakona u sjeni kojega žive svi ostali.
Što bi im se drugo moglo zamjeriti, njima, koje raširenih ruku i čista pogleda dijele samo milost?
Iza sebe začu korake Severine koja se spremala izići iz kuće kroz stražnja vrata. Ni ona ih nije voljela.
Ali Abigael, uvijek čestita, ipak je ostala uz nju i s uobičajenom ljupkošću odgovorila na njihov pozdrav. Zamolila ih je da uđu i sjednu, ponudila im pića na stolu, ali mlade žene su odbile. I Anđelika je ostala stajati, kao i Abigael.
Agar je sjela na prag i zagledala se prema obzorju, a potom i prema unutrašnjosti kuće, želeći uhvatiti pogled mačke koja je sjedila u kutu kraj ormara i škiljila prema
njoj. Bez riječi, Ruth Summers preda Anđeliki svitak pergamenta čiji je voštani pečat bio slomljen.
Engleske riječi te poruke učinile su joj se nerazumljivima pa je morala nekoliko puta tražiti da joj objasne jer se radilo o pismu salemskog suda u kojemu je vrvjelo od juridičkih izraza u službenom dokumentu; bio je to poziv na Visoki sud koji se okupio da bi odlučio o sudbini osoba koje su često jedva znale čitati, ako ne i jedva govoriti... Ali to nije slučaj s Ruth i Naomi. Shvatile su da te zbrkane riječi znače prijetnju: ako se u roku od osam dana ne vrate i ne pojave pred gradskim sudom u glavnom gradu Massachusettsa, njihova »kuća i dobra« bit će spaljena, a desetak njihovih sugrađana za koje se zna da su im prijatelji ili kvekerska braća po vjeri, bit će pozvano na sud i osudit će ih da umjesto njih budu izgnani... ili obješeni.
Ali što ih je spopalo? - uzviknu Anđelika. - Za što vas mogu optužiti, za koji prekršaj vas mogu osuditi?
Ruth bezizražajno odmahnu glavom.
Znam što se iza toga krije. Mornar s ribarskoga broda koji mi je donio taj svitak povjerio mi je da je starom gospodinu Samuelu Wexteru vrlo loše. Gospođa Cranmer uspjela je ishoditi od sudaca ovaj dokument kako bismo se što prije vratile i spasile ga.
Tako dolaze i prolaze ljudski osjećaji. U nesreći, suočen sa strahom od smrti, Salem priziva svoje kvekerske čarobnice. Ne može bez njih.
Anđeliku je spopala tjeskoba, ne samo na pomisao da će ta dva čudesna bića nestati iz njezina vidokruga, nego i na pomisao o sudbini kojoj će se uskoro izložiti. Dolje, u Salemu, u toj Novoj Engleskoj čija je duša ledena poput njezinih obala, čije je srce pusto kao i zemlja, u zemlji paraliziranoj strahom od pakla i svemogućeg i nesmiljenog Boga, u zemlji izgrađenoj na temelju kršćanstva, mučeništva, kongregacionalizma, vjere rođene u Kristu, ali vjere koja je svakoga dana sve više zaboravljala poruku ljubavi prvotne kršćanske doktrine i proganjala sljedbenike vizijama plamenova i tajanstvima Riječi, čiji mudraci i pastori koji rade na pročišćenju Crkve imaju neograničene ovlasti i bdiju nad božanskim interesima s istom sitničavom savješću kao i nad novčanim interesima - u toj zemlji i među tim
»neumoljivo poštenim ljudima« one su izgubljene.
Ako im je već izblijedjelo sjećanje na puritansku nesnošljivost, danas su se podsjetile na nju, kao što ju je ona snažno osjećala kad su joj pripovijedale svoje životne priče. U Salemu ne bi mogle izići iz kolibe u srcu šume a da se ne izlože najgorim pogrdama i zlostavljanju, uvredama, pljuvanju, utamničenju ili privezivanju za stup srama. Nagomilane optužbe jednog će ih dana dovesti do ruba vješala ili će ih pak uranjati u vodu do smrti kako bi dokazale da nisu ni krive ni opsjednute.
Optužit će ih da provaljuju u kuće i pretvaraju meso u slaninu, sir u surutku, da suše bundeve u vrtu, zacrnjuju platna, potamnjuju zrcala...
A ako ih ne vide po danu, to će biti zato što su se prišuljale noću na metli.
Te prijetnje nedvojbeno su bile stvarne. Nije se radilo o šalama. U Salemu su svakoga dana preživljavale samo čudom.
Lude »opsjednute vragom u njima« svakog su se dana mogle baciti na njih i silovati ih, ljubomorne žene su ih u ime morala mogle kamenovati na trgu i razderati im lice noktima ili ga unakaziti vrelim octom.
Bilo je i razdoblja mira, kad bi drugi događaji odvratili duhove od manijakalnog nadziranja, ali jedno takvo razdoblje upravo je završilo, a dolazila je zima, kad nema poljskih radova ni trgovine na moru, pa se ljudi okreću sebi i svojim svecima, razmišljanjima koja usmjeravaju svakodnevne propovijedi, hujanje oluja nad Atlantikom i zapusi snijega te se u ljudima budi sveti strah.
Ruth - reče ona povišenim glasom - preklinjem vas, ne vraćajte se u Salem. To pismo je zamka. U trenutku kad ste se popele na palubu Duge vidjela sam izraze lica
u gomili koja nas je okruživala i prestrašila sam se. Nije mi promaknula mimika visokih službenika koji su bili došli u luku i naredili oružnicima u pratnji da vas uhite. Srećom, vojnici se nisu usudili djelovati jer bi time izazvali sukob s plaćenicima u našoj pratnji. To što smo stranci koje su iz više razloga cijenili spriječilo ih je da vas silom zadrže na kopnu. Usto su vas okruživale helebarde naših Španjolaca.
Ako se vratite, nikad više nećete moći pobjeći odatle, a progoni nikad neće prestati. Iscjeljenja koja izvedete neće biti dovoljna da ih savjest zapeče duže od jednog dana. Neće vas ostaviti na miru. Vaše dobrotvorne moći dosad su vas štitile, ali one se mogu okrenuti protiv vas ako proglase da dolaze od Lucifera. Dobro koje činite omogućava im da budu strpljivi, jer dok ste u Salemu, ne možete izbjeći kazni. Zato žele da se vratite. Nepodnošljivo im je što vas ruka njihove pravde ne može dohvatiti, što im njihova savjest predbacuje da su dopustili da »đavolja stvorenja« pobjegnu ne plativši za svoje grijehe. Bilo bi ludo povjerovati da ta savjest prihvaća razumske razloge, jer ona vjeruje da je razum duboko ukorijenjen samo u njoj.
Stari Samuel Wexter danas se može dičiti filozofskom mudrošću, ali on je u godinama svoje vladavine nad gradom poslao na vješala mnoge koji su počinili
»grijehe« koji nemaju veze sa zločinima općeg prava: krađama, ubojstvima ili drugim vrstama nasilja prema društvu. Bili su to prekršaji kao što je neispunjavanje dužnosti, izražavanje mišljenja i bezbožnih stajališta, ili pak onih koji su se protivili njegovoj moći: to je bilo dovoljno da se izrekne smrtna kazna.
Zašto bi Roger William, koji je utemeljio Rhode Island, pobjegao usred zime u šume ako mu život nije bio ugrožen? A bio je jedan od najpobožnijih pastora u Salemu, na čijim su se propovijedima okupljale mase? Ali tražio je više slobode savjesti, manje stroge vjerske zakone, više kršćanskog milosrđa za siromahe i zato je trebao nastradati. Recite mi ako se varam! Nije li John Wintrop napustio Salem i osnovao Boston samo da bi proglasio još nesnošljivije i još kraće zakone? Recite mi: jesam li krivo procijenila duh Nove Engleske, osobito Bostona i Salema? Varam li se?
One odmahnuše glavom.
Vjerujte mi, uvijek će u vašem ponašanju biti nečega što će nekoga navesti da u strahu pomisli kako se zapovijedi ne poštuju dovoljno strogo te će se, u mržnji koja u slabim dušama nastaje kad pomisle da zakoni dopuštaju da im se pusti na volju, kao tijekom našeg boravka u Salemu, razbjesniti i pozvati da se učini što zahtijeva Božja volja, tvrdeći da su sve nevolje koje zadese pravednike, kao što su pokolji nevinih na granicama, posljedica prezira vrijednog nemara i da valja umilostiviti Gospodina time da se žrtvuju one od kojih nečist dolazi. Uvijek će se naći netko tko želi biti pravovjerniji od ostalih. Tako ih dobro poznajem! Istina je da posjeduju dragocjene vrline inteligencije, vjere i odvažnosti. Iskazujući im štovanje zbog toga, uspijevala sam uspavati njihovo nepovjerenje, premda sam žena. Ali, bude se i tim je veći njihov gnjev prema vama. Preklinjem vas, ne odlazite.
Ona zadihano zastade i pomisli da takav govor, omiljen kod puritanskih Engleza i pristalica reformacije općenito, ima utjecaja na njih.
Ruth i Naomi slušale su nepomično poput vjernica na propovijedi. Svi, čak i kćerkica u kolijevci, slušali su je s pozornošću koju izaziva tako uvjerljiv i zanosan glas. Ali na usnama svojih dviju sugovornica vidjela je zbunjeni osmijeh i izraz dvojbe te ih je opet poželjela ohrabriti da ostanu i spase život.
Preklinjem vas, ne odlazite. Bojim se za vas. Ostanite ovdje, u Gouldsborou. Mislite i na malenu Agar, za koju ste smatrale da će ovdje biti sigurnija. I imale ste pravo. Osobe različite po nacionalnosti i vjeri ovdje su razumno uredile svoj život. Ništa nije savršeno, ali pod vladavinom gospodina Paturela svi stanovnici su zaštićeni. Nitko vam ne može prijetiti smrću ni zlostavljanjem, a još manje svojevoljnim uhićenjem, a kad se loši ljudi, nasilnici, kradljivci i sjecikese kazne ili protjeraju, to uvijek biva pravedno i u svrhu mirnog života stanovništva. Tu ima vaših sunarodnjaka i braće u
vjeri, uglavnom onih koji su pobjegli od indijanskih napada a nisu se mogli vratiti u svoja sela. Okupili su se u mirnom mjestu koje zovemo tabor Champlain. Ondje je i škola i dom za molitve. Naći ćete i stan, a moći ćete bdjeti nad sudbinom male Agar, neopterećene opasnostima.
Govorila je puna nade da će ih uvjeriti, ali primijetila je isti strpljivi smiješak na njihovim usnama i shvatila da odbijaju. Ruth ju je nježno gledala.
Kako da vam zahvalimo, sestro draga. Zahvaljujući vama i vašoj velikodušnosti koja nema granica nekoliko smo tjedana živjele zaboravivši svoje prokletstvo, vjerujući da smo slobodne i voljene među svojima, među ljudskim bićima koja su nam braća. Ali, koliko god da je vaše srce veliko, koliko god da je velikodušna zaštita vašega supruga, koliko god velika bila vaša moć da umirite zvijeri samom svojom pojavom, da jednim pogledom utišate njihove ratničke strasti i osvetničke sektaške težnje, istina je što ste rekli: jednog dana će se probuditi, a vi nas nećete moći uvijek ovdje držati.
Anđelika zausti da kaže: »Pa dođite onda sa mnom u Wapassou!«, ali Ruth je preduhitri i reče: - Ne, to ne bi ništa promijenilo i vi to znate.
Nakon trenutka tišine, ona doda:
Vi ste jedinstvena žena... i to je vaša slabost. Jer, još nisu došla vremena kad će na zemlji biti još žena poput vas. Sami ste. Poput zvijezde. I zato svi gledaju u vas. Ali oni se mogu i uplašiti smjera koji im zvijezda pokazuje. No Ljubav vas štiti. Ostati ovdje, kažete, u ovom naselju koje ste utemeljili vi i vaš suprug? Uklopiti se u neku od zajednica koje nastoje živjeti u savezu? Agar bi to doista mogla. Gospodin Paturel znao bi kome je valja povjeriti. Ne sumnjam da u Gouldsborou nema obitelji ili osoba velika srca i kršćanskog duha koje bi je bile spremne prihvatiti, pa makar ona bila i sirota »Egipćanka«. Ali mi ne možemo ostati.
Dakle, osjetile su da oko njih raste neprijateljstvo.
Ruth, barem iskoristite priliku što ste na moru i potražite pribježište u dragim kolonijama, gdje su vlade liberalnije. Ako se vratite u Salem, neće vam se više pružiti takva prilika i moći ćete pobjeći samo u šumu i pokušati dospjeti do Providencea u Rhode Islandu ili do New Havena u Connecticutu, gradova koji su osnovani kao pobuna protiv strogosti u Massachusettsu.
Koja vlada bi nas primila bez vašeg magičnog utjecaja? - upita Ruth Summers s nježnim ironičnim osmijehom.
Ruth i Naomi, slušajte me. Ima još nade ako budete strpljive. Tijekom našega putovanja sreli smo, u Providenceu, čini mi se, ili pak u New Yorku, mladoga kvekera na visokom položaju, sina admirala Penna. Čini se da admiral koji je za englesku krunu osvojio Jamajku smatra tragičnim što mu je sin počinio ludost i postao kveker. Ali sinu mu ne manjka odvažnosti i on želi utemeljiti koloniju kao pribježište za kvekere. Otac podržava njegove nakane, a kralj je, prisjećajući se službe njegova oca, odobrio Williamu Pennu povelju na temelju koje mu daje teritorij na kojemu svi kvekeri mogu biti na miru i ne izlagati se opasnostima. Pokušajte se pridružiti toj skupini.
I oni bi nas proganjali. Zato što se volimo i što se liječimo moćima za koje se može posumnjati da dolaze od Sotone. Recite mi, koja vlada bi danas mogla oprostiti takve grijehe? A radi se samo o Ljubavi i Milosrđu.
Ruth zagrli Naomi oko ramena.
Ponekad, kad pomislim na to drago stvorenje koje nam je povjereno, kad pomislim na sudbinu naše Agar, na to siroto napušteno dijete prirode koju štite samo dvije ozloglašene žene koje su i same u stalnoj opasnosti, spopadne me strah od opasnosti koje joj prijete. Nemojte pomisliti, sestro moja, da sam neosjetljiva na vaše pozive na oprez i da poričem utemeljenost vaših uvjeravanja. Svakog dana, svake noći progone me iste bojazni i dobijam strašnu želju da nas zaštitim, da postanemo »kao
drugi«, da ponovno odjenemo zajedničke halje, da stavimo vrat u okove zakona koji
»oni« nameću, ne bi li to umirilo njihov strašni pravednički gnjev i glupi strah stada koja su indoktrinirali i koja su na jedan mig svojih pastira spremna jurnuti na nas i sve tri nas rastrgati. To je uvijek bilo moje najgore iskušenje i moj jedini istinski grijeh, koji bih trebala ispaštati. Iz dana u dan odbijam suđeni put. Bojim ga se.
Njezin pogled spusti se na mladu ženu pokraj nje.
Naomi je uvijek bez gunđanja podnosila sudbinu koju joj je Nebo dosudilo. Njezinim rukama je dalo dar iscjeljivanja i ona ga je dijelila. U dobi od sedam godina bila je izbičevana na javnom mjestu. Ponižavali su je, udarali, zatvarali, ismijavali i podvrgavali svakojakim mukama. Ali ona nije vidjela zla ni u tome što ona čini ni u tome što čine oni. A ja sam bila bijesna. Strah od izgnanstva iz stada je životinjski, primitivni strah koji je u svima nama od drevnih vremena.
Ruth Summers sklopi oči i nastavi glasom punim boli.
Mogla sam izliječiti svoju majku, znam da jesam. Osjećala sam snagu u sebi. Mogla sam spasiti svoju majku kad su je donijeli u krvi nakon bičevanja. Mogla sam joj pomoći u borbi protiv groznice, pomoći da njezina vlastita narav pobijedi trulež koja je napadala njezine rane. Ali bojala sam se da ne bih svojoj nesreći što sam kvekerka dodala i nesreću da me proglase vješticom. Strah me je paralizirao. Dopustila sam da umre. Tim grijehom poništila sam sve što sam naučila. S uživanjem sam odjenula zajedničke halje i uvjeravala samu sebe da ću postati poput drugih, da će se unutarnja vatra mog života u dodiru s njima malo-pomalo pretvoriti u pepeo. Sve dok me jednog dana nije obuzelo na još strašniji način. Obuzela me je Ljubav. Koprena se rastrgala, nasip je popustio. I tako sam otrčala izvući Naomi iz ledenog jezerca i prihvatila sam Put. Kako je slatko odreći se svega i biti bačen preko ograde pravednih u takvu svjetlost!.
Vjerujete li da je sveti Pavao, kojeg je na putu u Damask pogodilo otkriće Božje ljubavi, potražio staroga Amaniju da bi od njega zahtijevao samo da mu pokaže put? Ne. On, farizej, čuvar zakona, potražio ga je ponajprije da bi ga čuo kako govori o tom nepoznatom osjećaju ljubavi koji mu je prožeo srce u toj viziji.
Prihvatila sam Naomi i voljela je. Nikad nisam požalila tu ljubav koju riječi ne mogu prikazati. Ona je postojala i kod onih koje su u Bibliji nosile naša imena15. Kako god gorki ponekad bili njezini plodovi, znamo da nam je Nebo otvoreno. Ne znam kamo nas Put vodi, ali tvrdim samo jedno: onamo gdje je zabranjeno zaboraviti ekstazu. On nas vodi i naše je svjetlo u mraku. Draga gospo, moramo se vratiti u Salem. Stari gospodin je bolestan i nije mu tijelo bolesno nego njegovo srce poniženo, a gospođa Cranmer, njegova kći, lomi ruke kraj njegova uzglavlja; oni nas čekaju. To su naša djeca, naša jadna djeca koja nas trebaju.
Ali oni će vas ubiti. Kamenovat će vas. Objesit će vas.
Možda, jednog dana - odgovori Ruth smiješeći se. - No kao što ste i sami napomenuli, dok znaju da smo blizu njih i sigurni su da nas uvijek mogu kazniti, mogu sebi dopustiti da budu strpljivi. I tako nam dan za danom dopuštaju da živimo, daju nam neprocjenjivi dar. Jer svaki sat sreće koju čovjek proživi gradi nebeski Jeruzalem.

Valjalo je obaviti pripreme. Gospodin de Peyrac i gospodin Paturel razgovarali su s kapetanom broda koji je odlazio s dolaskom plime; primio ih je na svom brodu. Kao što je bilo predviđeno, vratile su se s prtljagom i popele se na palubu; došlo je vrijeme za oproštaj.
Dopustila je da se udalje. Zamalo ih je zamolila da skinu svoje visoke kape kako bi opet vidjela njihovu dugu kosu na ramenima i uvjerila se da su to doista bili anđeli;

15 Vidi starozavjetnu knjigu o Ruti. Prim prev.
valja ih pamtiti da se ne bi jednog dana zapitala nije li sanjala. No nije se usudila zbog prisutnosti Abigael, za koju nije znala što misli o njima.
Gledala ih je kao silaze putem, nalik na dvije krhke prikaze u crnom. Krivovjerke među krivovjercima, možda lude, razoružane...
Iscrpljena, Anđelika se svali na klupu pokraj stola.
Oh, Abigael, molim vas, recite mi što mislite o njima?
Kao odgovor začu jecaj. Podignu oči i ugleda svoju prijateljicu kako je prekrila lice rukama i plače. Mladoj kalvinistici iz La Rochellea dugo je trebalo da potisne suze.
Napokon je podignula glavu.
Neka mi Bog oprosti. Neka mi Bog oprosti što sam ih osudila. Mislim... Vjerujem da je za njih pisano: »Odvest ću vas kao ovce među vukove.«
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:15 pm

Anđelika 12 Image

25.
ODLAZAK ZA SALEM OTKRIVENJE SEVERINE BERNE
Brod koji ih je odvozio bio je engleski jedrenjak koji se vraćao u London pa se Anđelika htjela uvjeriti da će pristati u Massachusettsu.
Dakako, milady - uvjerio ju je kapetan - prelazak preko Atlantika uvijek počinje pristankom u Bostonu da bismo ukrcali jabuke. Bostonske jabuke su najljepše, najveće i najotpornije na trulež. Ali i salemske su dobre i ukrcat ćemo ih pošto dovezemo dame žive i zdrave u luku.
Čamac koji ih je prevozio do usidrenog broda udaljio se, plešući na kliještama valova. Tri žene skromno su sjedile među časnicima u crvenim kaputima.
Premda toliko različite od njih, upravo među grubim mornarima su se sirote puritanke osjećale najsigurnijima. Nikad se nije čulo da bi gusari i flibustijeri zlostavljali kreposne žene iz prvih religijskih naselja na obalama Sjeverne Amerike kad bi se iskrcali na kopno radi obnove zaliha svježe vode i namirnica. »Bili smo najjadniji od jadnih«, kazala joj je gospođa William, Rose-Annina baka, »a ti okrutni morski razbojnici, svi tetovirani, gledali bi nas izdaleka, naše bijele ovratnike i taninu odjeću. Ali nikad nisu ni pomislili da nam učine neko zlo te su nam čak nudili sitan nakit jer su se sažalili nad našom oskudicom.«
Vremena su se promijenila, ali i dalje je postojao ugovor časti o flibustijerskoj zaštiti pobožnih isposnika u tim krajevima; to se odnosilo i na putnike koje bi zapovjednik primio na svoj brod: morao ih je čuvati s nesmiljenom strogošću.
Čamac se smanjivao dok nije nestao iza rta.
Doveli su dječicu na obalu da se pozdrave, ali odmah su ih odnijeli natrag jer je zapuhao jak vjetar.
A odrasli su u skupinama polaganim korakom krenuli kućama smještenim oko trga. Anđelika je mislila na Samuela Wextera. Ruth je imala pravo prosudivši da mu je duša bolesnija od tijela. Svađa s isusovcem iscrpila ga je i pao je u krevet već idućeg dana.
Anđelika ga je bila posjetila prije odlaska i našla ga kako u groznici ponavlja optužbe svog naprasitog sugovornika koje mu je bacio u lice, a i one kojima mu je mogao uzvratiti da je bio hladnokrvniji.
Mi ipak imamo jedan zajednički jezik kojim vladamo bolje no jezikom onoga drugog: latinski jezik. Kako nisam pomislio na to!
Nemojte se zavaravati, sir Samuel. S latinskim ili bez njega, vidjela sam da rasprave između reformacijskih i katoličkih teologa uvijek završavaju loše, vrlo loše. Ustupci nisu mogući.
Starca je najviše pogodilo to što je u gnjevu izrekao svetogrđe. Nekom jadniku odsjekli su jezik za manji grijeh od toga. - Ti isusovci vješti su kad nas žele pomesti i razbjesniti. Guverner Orangea dobro nam se osvetio poslavši ga među naše zidove. Upozorit ću Androsa. Nizozemci ne propuštaju priliku da nam pričine neugodnosti.
Englezi su im oduzeli New Amsterdam i teritorije Nove Nizozemske.
Nisu ostvarili razvoj koji smo im mi donijeli. No rasprava ga je ipak donekle umirila.
Čekali su da brod nestane s obzorja i tek potom su otišli s obale. Anđelika je mislila o vrlo važnim riječima koje joj je Ruth kazala i o kojima valja razmisliti. Ali ne sada: poslije, kad bude u Wapassouu.
Ruth joj je rekla: »Ti si jedinstvena žena.« Govorila je o moćima, o skrivenim snagama koje Anđelika posjeduje i koje je čarobnica Meluzina u njoj prepoznala u njezinu djetinjstvu. Ali djetinjstvo je puno blaga. Život nas prisiljava da ih zanemarimo, napustimo, zaboravimo. »Moj put bio je drukčiji...« Možda je bol s kojom je Ruth izrekla »mogla sam spasiti svoju jadnu majku« zatitrala i njezino grizodušje s kojim se prisjećala mladog Emmanuela: »Mogla sam ga spasiti... morala sam suprotstaviti svoju snagu snazi onoga koji se pojavio preda mnom... događa se previše toga za što još nismo spremni, koje ne želimo jasno vidjeti, jer se koprena još nije razderala. Radije vjerujemo onome što je ustanovljeno.«
Odlazila je s obale u gomili koja se razilazila, a skupine su se dakako usmjerile prema krčmi pod utvrdom koju su držali gospođa Carrere i njezina djeca.
Jato ptica ih nadleti, tražeći u visokoj plimi hridi na koje bi se mogle spustiti. Često su dolazile poput oluje, zamračivši sunce, a potom bi odletjele daleko. Anđeliki se činilo kao da ističu važne događaje u Gouldsborou: dolaske, odlaske, rođenja, bitke. Ali to je bila samo njezina pomisao. Drugi tu nisu vidjeli nikakvu povezanost. Bili su naviknuli na te oblake ptica, kao i na čudesni ulov ribe, na krzna koja donose Indijanci, na oluje...
Anđelika je promatrala ptice i mislila na Ambroisininu kletvu: »Naučila sam mrziti more i ptice u letu zato što ih vi volite.« Može li se jače izraziti zavist, ljubomora i mržnja prema nekom biću?
Misli joj se vratiše dvjema dobročiniteljicama koje su otišle sa svojom tajnom ljubavi i nježnosti. One su koračale po ovom istom pijesku. More se povlačilo, ostavljajući pustinju prošaranu smeđim algama, a potom bi se vratilo uz drhtavo hučanje nalik na galop. I to se nastavljalo poput polagana plesa, kao što će tim pijeskom i dalje koračati i trčati ljudi koji se vole i oni koji se mrze.
»Kao ovce među vukove!...« Što će im dogoditi u Salemu?
Ah, ne bih mogla živjeti u Novoj Engleskoj - uzdahnu ona.
O, i te kako biste mogli - veselo reče Joffreyev glas sa strane. - Postoji li mjesto čije draži ne biste otkrili za nekoliko sati? Nije li tako, gospodine Paturel?
Dakako - odgovori istim tonom ljubazne pošalice visoki Norman koji se također pojavio iz sjene. - Dakako, za nekoliko sati zaboravili ste neugodnosti puritanske stege i vidjeli ste samo ljepotu cvijeća i vrtova...
... I divili se profinjenosti kineskog čaja.
Zaboravili ste i zlu volju gospođe Cranmer i zanimali se za njezine ljubavne muke s lordom Cranmerom.
Ne bi li se gospođa de Peyrac snašla i u samom paklu nakon prvog šoka i uredila stvari tako da ih učini manje... vrućima? - nastavi Peyrac. - Pokušala bi se sprijateljiti s vražićkom koji bi bio malo manje zločest od ostalih, što bi ona razaznala već na
prvi pogled. Dala bi mu naslutiti oprost od patnje, jer se on tu nalazi samo zabunom svetog Petra...
Svi ste vi protiv mene! - reče ona smijući se.
Pričaj! Pričaj što ćeš raditi kad budeš u paklu - tražio je Honorinin glasić.
Joffrey je zagrli oko struka. Osjećala je kako se iza pošalica krije njegova vatrena ljubav prema njoj. Zadirkuje je, ali zapravo voli njezinu životnu radost, njezinu sklonost svim stvorenjima, njezin ukus za stvari, za lijepu i neprolaznu prirodu.
Engleski brod bio je tek obris na obzorju.
Proveli su neko vrijeme u krčmi. Carrereova djeca upalila su stropne svijećnjake i lanterne. Dani su bivali sve kraći. Cvrčanje skakavaca i cvrčaka utišavalo se. Dolazak Gouldsboroa predviđao se za prekosutra i pripreme za karavanu bile su dovršene.
I dalje mi je potreban pisar - napomenu guverner Paturel.
Što želite time reći? - upita Anđelika.
Tad je saznala da je Nathanael de Rambourg otplovio na engleskom brodu. Odlučio je otići u New York kako bi mogao razgovarati s intendantom Molinesom o mogućnostima da preuzme u posjed svoje nasljedstvo, zemlje i dobra u pokrajini Poitou u Francuskoj.
Upoznao je guvernera i gospodina de Peyraca sa svojim nakanama i zamolio ih da mu posude određeni iznos novca i potpišu neke mjenice koje bi mu omogućile da dostojno živi u New Yorku i da plati put brodom ili poštanskim kočijama koje su redovno prometale između Bostona i obala rijeke Hudson.
Anđelika je nazrijela jednu ili dvije puritanske kapice na čamcu, ali pomislila je da se radi o Valoncima ili valdenzima koji putuju u »čistija« mjesta.
Trebao je oprostiti se sa mnom! Kakav je neotesanac taj Nathanael!

Berneovi su lutali gradom i tražili Severine. Saznavši za odlazak mladog Rambourga, uznemirili su se što je nema. Možda se sakrila da ne bi pokazala svoju tugu.
A možda je otišla s njim?
Išli su od kuće do kuće i ispitivali susjede i prolaznike, isprva bezbrižnim glasom, ali postajali su sve uzbuđeniji čuvši mnoge niječne odgovore.
Gabriel Berne iznenada je bijesnom kretnjom zamalo razbio svjetiljku. Jedva se suzdržao da je ne tresne o pod.
Ustao je i objavio da će otići u luku, pronaći kakvu barku koja plovi na jugozapad, ondje provesti zimu ako bude potrebno i slijediti tu malu nevaljalicu sve do Virdžinije, Brazila ili Ognjene Zemlje. Uvijek je bila tvrdoglava i neposlušna. Htjela je biti dječak. Govorio joj je da žena mora biti suzdržana i znati gdje joj je mjesto. Ali imala je loše uzore.
Anđelika je otpratila kući Abigael koja je drhtala.
Osupnuta sam. Bojim se za Severinu. Gabriel je sušta dobrota, ali u njemu drijema nasilje i ne poznaje svoju snagu. Moglo bi biti strašno ako dopusti da mu se gnjev razmaše.
I ja znam nešto o tome. Ne bojte se. Razgovarat ću s njim i nećemo dopustiti da ode u bijesu. Netko će ga pratiti bude li nužno.
Kroz otvorena vrata osvijetljene kuće začu se Severinin glas kako pjeva 129. psalm
Saepe expugnaverunt me koji je uglazbio Claude Goudimel:
U mladosti zadaše mi tisuću udaraca
Njezin čist glas predvodio je zbor na nedjeljnoj misi. U mladosti zadaše mi tisuću udaraca
Ali ne uspješe me pobijediti ni uništiti.
Salon je bio osvijetljen. Severine je hranila malenu Elisabeth i strpljivo joj nudila krišku kruha. Laurier je postavljao pribor za večeru na stol.
Pjevajući, Severine je i dalje pripremala večeru, baratajući kutlačom kao dirigentskom palicom, ulijevajući juhu i poslužujući odreske bakalara i sleđa u vrčevima s octom.
Gdje si bila?
- Tu...
Posvuda smo te tražili.
Zašto?
Poslali su Lauriera da obavijesti gospodina Bernea. Anđelika je otišla, umirena.
Namjeravala je presresti Gabriela Bernea na povratku i zamoliti ga da ne bude rimski pater familias prema svojoj kćeri. Jer, pod utjecajem bijesa i straha koji je iskusio bio bi kadar istući je iako joj nema što predbaciti. Umirila ga je i upitala ga što je htio reći govoreći o »lošim uzorima za svoju kćer«. Odnosi li se ta aluzija na nju, Anđeliku, koja je povela mladu djevojku na put da bi je razvedrila?
Nečiji lagan korak pridruži im se na putu. Severine je uhvati za ruku i pogleda je u lice. Tanki polumjesec i nebesko zvjezdano polje sijali su blagu svjetlost koja se odražavala u crnim očima mlade djevojke.
Ona gorljivo reče:
Hvala.
Na čemu, draga moja?
Na onom pismu o ljubavi koje ste mi pročitali. Razmislila sam o njemu, a posebno o odlomku o ljubavi ljubavnika. Istinskoj ljubavi. To mi je pomoglo da ocijenim vrijednost svojih osjećaja... Da ne pomiješam interes, zabavu i osjećaje. Da se ne smutim i da ne dopustim da me uplaše strašila.
Ona joj poljubi ruku.
Hvala... Tako je dobro što postojite!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 4:15 pm

Anđelika 12 Image



26.
CRNE JASLICE RAZLOZI JOFFREYA DE PEYRACA
Božić je još bio daleko i premda su magle obavijale zemlju i preobražavale ljude i prikaze, premda je priroda postajala sve sivlja i bezbojnija, nitko nije zaboravio da je još jesen. Mnogi su još bili na putu, ali počeli su osjećati zov da se okupe u svojim domovima, poput prisjećanja Rođenja i Sveta tri kralja oko kolijevke.
Ali mali Isus bio je crn. Neprimjetno, poput tog rođenja u noći u kući od balvana gdje su živjeli robovi kupljeni u Rhode Islandu, vijest je potekla u zoru i stigla u tabor Champlain; pastor Baucaire je zvoneći zvonima svoje kapelice upozoravao svoje župljane. Unatoč magli, obitelji krenuše na put, pješke, na konju ili u kolima.
Većina stanovnika Gouldsboroa bili su ljudi s mora, mornari, trgovci ili lučani; oni nisu pridavali važnost boji kože. U Francuskoj je bilo mnogo crnaca u domaćinstvima velike gospode, pa čak i u Versaillesu. Dolazak crnaca prošao je gotovo nezamijećeno.
No rođenje crnog djeteta, prvoga u Gouldsborou, pobudilo je njihov zanos.
Vatrene ćudi, uvijek su bili spremni skočiti i na najmanji povod za neko događanje i uživanje.
Djeca su treperila od radoznalosti da vide kako izgleda crno novorođenče, jer su smatrala da su odrasli crnci koje su imali prilike vidjeti bili obojeni tom bojom tek naknadno.
Bili su malo razočarani time što je novorođenče koje su im pokazali bilo prilično tamnocrvenkasto.
Iste je boje kao palmini orasi od kojih prave crveno ulje u šumi - napomenuo je stari flibustijer koji je bio na nekoliko ekspedicija u srcu Afrike, vjerojatno u službi nekog trgovca robljem.
Prisutni Indijanci smatrali su da ima njihovu boju, što im je istodobno laskalo i uznemirivalo ih. No većina je primijetila da je spolovilo novorođenčeta vrlo tamne, zagasitoljubičaste boje, što znači da će mali gospodin uskoro poprimiti boju antracita, poput svoje majke i oca koji su bili posve crni, bez traga miješane krvi.
Mlada crnkinja odmarala se ležeći na ležaju od lagana platna i smiješila se onim osmijehom zadovoljstva i opuštenosti koji imaju samo žene za koje je porođaj možda i jedina prilika u cijelom životu da se opuste i odmore te da prime javne čestitke i komplimente.
Svjesna svoje važnosti i uloge, rado je prihvaćala radoznalce koji su se stiskali pred vratima.
Otac se držao u pozadini; sjedio je naslonjen na zid, a rukama je obavio koljena. Njegovo lice neke je podsjetilo na majmunsko i začulo se mrmljanje. Putnik iz Afrike počeo je pripovijedati priče o ljudima iz šuma koji su zapravo veliki crni majmuni, vrlo opasni, koji skaču između grana i teško ih je ubiti, a još teže uhvatiti. On ih je vidio, ali ne izbliza. Visoka žena iz Sudana i njezin desetogodišnji sin nadahnjivali su nepovjerenje iz drugih razloga. Sjedeći uz porodiljino uzglavlje, svojim gordim držanjem dala je naslutiti da ako je i pomogla svojoj sestri u nesreći, to nije bilo bez neugode, jer ona pripada drugoj rasi, plemenitijoj od bantu-crnaca iz šuma.
Činilo se da je samo mlada porodilja opuštena i bez straha. Držala je maloga u naručju i rado ga pokazivala svakom posjetitelju da bi mu se divio, jer tog dana on je bio kralj.
Ne bi li trebala pokriti dijete? - pitale su domaćice. Odgovorili su im da majka zacijelo ima razloga što ga je izložila gologa. Ne valja se miješati u običaje, a to im je barem omogućilo da se bez neugode izravno uvjere u spol djeteta.
Osim toga, nije bilo hladno, unatoč maglama. Vrijeme je bilo toplo i vlažno. Dijete nije bilo u opasnosti da se razboli.

Mrmor oko kuće bio je glasan kad je Anđelika stigla u društvu Honorine i nekolicine pratiteljica. Joffrey de Peyrac i Colin Paturel pristigli su u istom trenutku i izrazili štovanje novom stanovniku Gouldsboroa; slijedio ih je Siriki u svojoj grimiznoj livreji, noseći kovčežić, uzbuđeno kolutajući očima, vidno uzbuđen mogućnošću da se pod izlikom da predaje poklon u ime Manigaultovih približi dami svojih misli, lijepoj Akashi.
Trojica posjetitelja bili su visoka stasa i doticali su strop.
Gospođa Manigault poslala je Sirikija s nekoliko sitnica. Smatrala je smiješnim osobno dolaziti zbog rođenja nekog crnčića - ta njezin je suprug upravljao trgovinom
»ebanovinom« u La Rochelleu - ali kako su svi došli i donijeli neki dar, zaključila je da i ona mora nešto učiniti. Naušnice, narukvice i sličan nakit trebao bi razveseliti mladu ženu barem kao maleni smaragd iz Caracasa koji joj je darovao Colin Paturel i preporučio joj da ga dijete stalno nosi uza se da bi odagnalo zlu kob.
Siriki je prišao Anđeliki da bi od nje zatražio savjet. Smatra li ona da je s njegove strane primjereno da daruje lijepoj Akashi svoj vlastiti poklon? I on joj pokaza malenu masku od bjelokosti na svom dlanu, fetiš koji nosi sa sobom od rođenja.
Colin joj dade znak da još nije pregovarao s njom. Pogledavši oko sebe, nisu vidjeli visoku crnkinju ni njezina sina; izgubili su se tako hitro kao da su prošli kroz zidove.
Hoćete li mi sada napokon objasniti zašto ste kupili te robove? - upita Anđelika poslije, kad je s rukom pod ruku sa svojim mužem išla prema utvrdi.
Magla je tad postala tako gusta da se nije vidio, kako se uobičajilo govoriti, »ni prst pred nosom«16
Već na nekoliko koraka od kolibe buka se prigušila. Kao da su bili u pustinji ili u nekakvom snu.
Samo ribarska dozivanja kroz maglu - da bi se izbjegli sudari - prekidala su tišinu. Joffrey iznenađeno podignu obrvu.
Zašto »napokon«?
Zato što mi još niste rekli zašto ste ih kupili kad smo bili u Rhode Islandu prije no što smo posjetili New York. A to je bilo prije tri mjeseca, ako ne i prije.
Iako je vrlo pažljiv suprug, mnogi njegovi poslovi joj izmiču. Ne bi li bilo prirodno da bude upoznata s njegovim brigama i nakanama? Zar misli da ne bi mogla shvatiti njegove ciljeve i nacrte za bližu ili dalju budućnost? Smatra li da joj je svejedno što on poduzima?
Ona se privi uz njega i pusti da joj se glava osloni na njegovo rame u kretnji mazne skrušenosti.
Oh, dragi moj gospodaru, kako sam luckasta! Kad pomislim na tisuće zadataka koje rješavate i na tisuće planova o kojima razmišljate, uhvati me vrtoglavica. Ja uopće ne bih željela o tome razmišljati jer bih se odmah izgubila. Meni je samo stalo do toga da me maze i miluju. Vi mi donosite sreću na zlatnim i srebrnim pladnjevima i ja se ne moram brinuti ni za što!
Joffrey se smiješio.
Ljudi sporo postižu stvarnu sreću - reče on. - A žene još sporije. Bore se da bi ostvarili san, a kad ostvare taj cilj, i dalje su oprezni umjesto da uživaju. Sjećate li se kako nam je bilo kad smo došli ovamo? Oko nas su bile samo ruševine i ništa nismo imali. Sve je trebalo izgraditi. Zlato i oružje nisu bili dovoljni za pobjedu. Ponajprije je trebalo hrabrosti da bi se pretrpjele tegobe preživljavanja. Rekao sam vam:
»Trebat će nam godina dana...« Vidio sam kako nosite naramke na ramenima, kako trpite glad, suočavate se s irokeškim bijesom bez krzmanja, njegujete bolesne. Vidio sam kako se izlažete opasnostima, izbjegavate zamke, trpite rane i umor bez žaljenja, održavate dobro raspoloženje i vjeru u naš uspjeh. Izdržali smo tu godinu i pobijedili smo. I zato danas ostvarujem svoj san koji se sastojao u tome da vam ugodim, da vam ponudim ugodan i slobodan život u kojem tako dobro znate uživati jer imate dara za sreću. Ništa ne krijem od vas. Preostaje nam samo da budemo sretni. A što se tiče te kupnje robova u Newportu, ako vas je moj postupak začudio, zašto me odmah niste pitali?
Vjere mi, bila sam uznemirena, gotovo razočarana vidjevši vas kako se s lakoćom krećete među trgovcima i kupcima na toj vrsti tržnice. Uplašila sam se...
Čega?
Da ću shvatiti...
Što shvatiti, srce moje?
Zar znam? Da mi je jedan dio vas bio nepoznat i da ćete se što se toga tiče pokazati jednaki ostalima. A to bi stvorilo jaz između nas. Ako ste uposlili robove, ako ste kupili lijepu Somalijku... možda... za sebe?
Joffrey de Peyrac okrenuo je glavu i počeo se smijati tako da je izgubio dah.
Što je tu tako smiješno? - upita Anđelika praveći se da je uvrijeđena. - Nije to ništa novo... Na Sredozemlju ste posjedovali robove. Nije li Rescator išao u batistan Candie po odaliske?
I ondje se upropastio kupivši najljepšu ženu na svijetu, zelenooku ljepoticu koja mu je pobjegla!
I dalje se smijao. Odjeci njegove veselosti razlijegali su se kroz maglu.


16 U izvorniku stoji: »ni vrhovi cipela«. Prim prev.
Na Sredozemlju? Ne smatrate li da je to bilo tako davno, gospo draga? - reče on uviđavnim glasom. - Tako davno da se čudim što sam proživio mnoge događaje sam, bez vas. Oh, drago moje zlato, mnoga naša skrivena i različita lica tvore povijest naše ljubavi. Išli smo svojim putem od onoga dana kad je munja udarila u moje srce, u mene, languedočkog trubadura koji je smatrao da zna sve o umjetnosti ljubavi... Jesmo li i dalje na dobrom putu?
Nadam se - reče ona živahno.
Ma ne, mislim na put po kojem hodamo. Oboje prasnuše u smijeh.
Slijedimo stazu, ali ne želim da što prije stignemo do utvrde.
On je upita je li joj hladno i prekri joj ramena naborom svoga ogrtača.
Ona napomenu da joj još nije rekao zašto je kupio one ljude u Rhode Islandu.
A ako vam odgovorim, najdraža, da... da ne znam? Filozof Descartes htio je učiniti Francuze svjesnima razloga svojih čina. Bojim se da nije uspio jer nisam siguran da se ta metoda mišljenja i suda može primijeniti na sve naše zanose, žudnje, naše skrivene i nedokučive strahove. »Zašto« i »zato« mute naše nagone koji su dragocjena sila u nama, ali sila koja nije razumska. Zašto sam otišao na tržnicu u Newportu? Zašto mi je bilo nepodnošljivo vidjeti visoku Peuhl koja je sličila na sultaniju Leilu, a bila je tako ponižena i bespomoćna, zauvijek osuđena na ropstvo, daleko od svoga kraljevstva, lišena svog naroda?
Jeste li tražili suprugu za Kouassi-Baa?
I to mi je palo na pamet... Ali više ne. Kouassi-Ba je sudjelovao ne samo u svim mojim iskušenjima nego i u svim mojim poslovima. On je stručnjak za rudnike i povjerio sam mu upravljanje vađenjem i preradom minerala prema mojim kemijskim procedurama. On je dobar poznavatelj... Istina je da lijepa Akashi potječe iz zemlje ispirača zlata u rijeci Niger.
Što rade od tog zlata?
Nakit i žrtve bogovima... A ako me pitate »zašto«, odat ću vam da sam je kupio zato što je nizozemski kapetan rekao da je se ne može prodati. Dva zemljoposjednika koji su je kupili, jedan s otoka Saint-Eustache, a drugi sa Saint- Dominguea, umrli su u roku od nekoliko dana. Kapetanu je zadavala samo strah i užas, ona i njezin sin čarobnjak.
Dječak?
Dobro ga pogledajte kad ga idući put vidite i shvatit ćete... Ukratko, vjerujem da ste dobro učinili što me niste ništa pitali toga dana. Jer ne bih vam mogao dati pravi razlog zašto sam išao tražiti nekoga na toj tržnici, zapravo, neku ženu, ali ne takvu. No mogu pokušati zadovoljiti vaše nemirne oči i dati vam objašnjenje koje bi se svidjelo i gospodinu Descartesu: uplašio sam se za dijete koje smo očekivali. Htio sam osigurati dojilju za njega, jer smo u Americi, a ne u Francuskoj, gdje se dojilje mogu lako naći. Zapazio sam tu mladu odbjeglu crnkinju iz Saint-Dominguea i činilo mi se da zadovoljava sve uvjete. Život bijelaca joj je blizak i već je dojila dijete svoje gospodarice. Ali prodali su njezino vlastito dijete pa je pobjegla u planine s nekim afričkim robom. Uhvatili su ih nakon tri mjeseca i prodali ih kao i ujaka ili brata mlade žene koji im je dao utočište. Tako ih je slučaj doveo u Rhode Island, a potom i u naš dom. »Opasna roba«, kako mi je rekao Nizozemac koji nije znao što bi s njima. Htio sam s njima sklopiti ugovor koji bi zadovoljio obje strane. No ustanovili smo da se sudbina opet poigrala s našim planovima. Slušate li me? - upita on vidjevši da šuti.
Cijelom svojom dušom.
Obožavam vas, govorile su oči koje su ga gledale, za mene samo vi postojite. Obožavam vas. Imam samo jednu želju.
Oni prekinuše svoju polaganu šetnju. Magla je njihovim usnama dala okus soli.
Ah! - reče on napokon. - Vi me izluđujete! Zašto, zašto poljubac ne može trajati vječno?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika 12 Empty Re: Anđelika 12

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu