Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Anđelika 13

Strana 3 od 3 Prethodni  1, 2, 3

Ići dole

Anđelika  13 - Page 3 Empty Anđelika 13

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:17 pm

First topic message reminder :

Anđelika pobjeđuje

Plete se urota protiv njihova prijatelja guvernera Frontenaca. Zato guverner odlazi u Francusku kod kralja. Prati ga i grof de Peyrac. Anđelika saznaje da je demonka vojvotkinja de Maudribourg još živa i da je stigla u Quebec kao žena novog guvernera. Demonka ubrzo biva svladana. Anđelika odlazi živjeti u utvrdu Wapassou dok je grof u Francuskoj. Wapassou biva napadnut od njezinog prijatelja grofa de Lomenie-Chamborda. Ona ga ubija ali su njegovi ljudi spalili veliku utvrdu. Ona je ostala u maloj utvrdi s troje male djece. Odvojena je od svijeta i prijeti joj smrt od gladi. Spašava ih irokeški poglavica koji joj šalje hranu i njihovog neprijatelja, oca Sebastiena d'Orgevala napola mrtva. Ona ga spašava i u toj snježnoj pustinji rađa se međusobno prijateljstvo. Na kraju zime dolaze irokezi i ubijaju oca d'Orgevala. Dolazi i Cantor s Honorinom te Colin Paturel. Sve je riješeno, više nemaju neprijatelja. Ona odlučuje da se s djecom vrati u Francusku gdje je čeka njezina jedina ljubav - grof Joffrey de Peyrac.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Anđelika  13 - Page 3 Empty Re: Anđelika 13

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:41 pm

Anđelika  13 - Page 3 Speak_Speak_1895

60.
LJUBAV I MRŽNJA U IGRI STRASTI
Nakon dvaju dugih i bolnih pripovijesti dugo je šutio.
Je li bio ponižen u svom ponosu i tražio zaborav u tišini? No  ona mu  je  i dalje govorila da bi mu duh ostao budan i bistar, ali pazila je da ne spomene Joffreya de Peyraca. Nagonski je izbjegavala izgovoriti njegovo ime i reći »moj suprug« jer je znala da bi joj tada glas zadrhtao i da bi on osjetio razdraženost i gorčinu.
Ako je već izjavljivao da je ona bila njegov najveći neprijatelj, slutila je da Joffrey u njemu pobuđuje još stastveniju mržnju jer njegova izdaja je izdaja muškarca, a on je sanjao o svijetu u kojem  bi se svi muškarci ujedinili da unize i utišaju grešnu Evu  koja je povukla Adama i sva Božja stvorenja u kaos grijeha.
Progovorio je gotovo izazivački, kao da se ne želi odreći opravdavanja.
Vašom krivnjom izgubio sam dvojicu najboljih prijatelja.
Point-Brianda?
On nestrpljivo odmahnu glavom.
Point-Briand nije bio među onima koje bih mogao uzdignuti tako visoko. On je bio tek izvršitelj. To što mu se dogodilo zbilo se u skladu s logičnim tijekom zbivanja.
Vi ste ga na vješt i makijaveličan način gurnuli u to.
Kako suditi o nekomu ako mu ne damo da bira i tako se razotkrije? Odigrao sam potez tim pješakom znajući da on i nije ništa više od toga, jer sam ga i predobro poznavao, ali saznao sam tko  ste vi i na kakve bi izazove mogao reagirati gospodin  de Peyrac.
Ali pustimo Point-Brianda. On je odigrao svoju ulogu.
Govorim o svom kolegi iz Reda, prečasnom ocu de Vernonu i o vitezu de Lomenie- Chambordu, svom bratu po prirodi još od sveučilišta u Clermondu kad mi se prvi put nasmiješio. Bilo mi je četrnaest godina, a njemu jedanaest.
S njima se nikad nisam sukobio. Bio je to savršeni savez. Poznavali smo se  i  pomagali jedan drugom u dužnostima i poslovima. A bilo je dovoljno da se vi pojavite  i da se sve sruši. Ostao sam bez prijatelja. Kako me boli što sam ih tako izgubio, a   bili su dio mene samoga!
Kako ste saznali da je vitez de Lomenie mrtav?
Mrtav?
Kriknuo je poput čovjeka kojeg je ubojica pogodio nožem u srce.
Anđelika shvati da je govoreći o  gubitku mislio  na njegovu naklonost i da ništa ne  zna o njegovu kraju.
Sjela je na rub postelje i pogledala ga u lice. Nagnuo se naprijed i zurio u nju smušenim pogledom, čitajući na njezinu licu istinu u koju nije htio povjerovati.
Vi ste ga ubili?
Da.
On se nasloni na jastuk, voštana lica.
Jesam li ja bio uzrok tome?
Vi ste bili uzrok svih nesreća u Akadiji. Vi ste crni čovjek iza demonke u viziji. I vi  ste to oduvijek znali.
On! To nije moguće! Gdje? Kada?
Upravo ovdje. Jesenas.
Nisam mu rekao da dođe. Htio sam da ostane daleko od mene jer sam bio u nemilosti. Bojao sam se za njegov život.
Čini se da je on najbolje čuo vaš poziv: »Osvetite me!« Opet ste ga poslali u osvetnički pohod. Uvijek ste računali na njega i nadali se da će nas upravo on pobijediti, da će se izliječiti od svoje zaslijepljenosti i sklonosti nama, da će vam se vratiti i priznati svoj grijeh.
I on je ushtio dovršiti nedovršeni pothvat u Katarunku - napasti utvrdu Wapassou u našoj odsutnosti i spaliti je.
Ali ja sam bila tu.
Nije imao drugog izbora nego da me ubije po osvajanju svih naših posjeda, sve do Gouldsboroa ili da me pošalje u Novu Francusku kao zatvorenicu. Ili da me prepusti Ambroisini. Pakleni krug se zatvorio. To ste oduvijek željeli.
Iz ove utrde, u koju sam se sklonila, vidjela sam ga kako se približava. Bio je siguran da će me pobijediti. Ubila sam ga. Što sam drugo mogla? Predati se? Izdati svog supruga, prijatelje i sve koji su vjerovali u nas?
Lišeni vođe, njegovi ratnici su se povukli, ali prije toga su opljačkali i  spalili  Wapassou.
On zatvori oči, blijed i bez daha. Bol ga je shrvala.
O, Claude! Claude! Brate! Prijatelju! Jeste li ga barem ubili jednim hicem? Je li mu vaša legendarna vještina uskratila dugu agoniju? Recite mi.
On je uhvati za ruku.
Umro je odmah, zar ne?
Ne znam! - uzviknu ona i bijesno se ote iz njegova stiska. Bila je tim bjesnija jer se bojala da joj je ruka zadrhtala kad je pritisnula okidač. - Odnijeli su truplo i otišli.
Kad bih znao da je dugo patio, nikad vam to ne bih oprostio.
A ja? Trebam li ja vama oprostiti? Jeste li se vi brinuli za naše ranjenike, za one koji su možda poginuli u požaru? Ne znam što se dogodilo mojim prijateljima. No tako je bolje. Jer kako bih vam mogla oprostiti smrt žena i djece, mojih drugova i prijatelja, djece koja su se rodila u Wapassouu, a možda su se smrznula ili su zarobljenici smrdljivih divljaka? Vašom krivicom!
Gledali su se bez daha, nalik na dva borca koji iscrpljeno gledaju kako teče njihova krv.
Smrdljivih divljaka? Zašto tako govorite o  Indijancima? Čuo sam kako se radujete što je vaša kći Honorina kod Irokeza, na sigurnom.
Tako je! Bolje je da trpi smrad i nečist dugih irokeških kuća nego da padne u ruke Ambroisini, sljedbenici Sotone, Lucifera, Beliala i osamdeset legija pakla! No istina je da je strašno biti indijanski zarobljenik.
Prekinuli su prepirku, ne zbog pomanjkanja međusobnih  optužaba nego zato što im   je ponestalo snage.
Više puta joj je u svoju obranu ustvrdio da nije doveo gospođu de Maudribourg u Ameriku.
Premda sam je poticao da radi u moju korist, nisam ni pomislio da bi i sama mogla doći ovamo. Ambroisine me je potražila u Parizu kad sam se jednom bio vratio. Nikad mi nije oprostila što sam je napustio. Znala je da mi je njezina strasnost odbojna. Nikad me nije privlačila. Bojao sam je se kao što se bojim svih žena.
Kad sam shvatio da je bogata i utjecajna, poželio sam je pridobiti za svoje planove. Pokušao sam je nagovoriti da organizira ekspediciju sastavljenu od gusara koja bi osvojila teritorij koji sam smatrao francuskim, Gouldsboro, koji je pao u ruke krivovjernika.
U Parizu se čudesno potrudila. Išla je od jednog do drugog ministra. Svi su kao muhe padali u njezine mreže. I najgrublji brodovlasnici jeli su joj iz ruke. Pridobila je Colina Paturela, njegov brod i posadu.
Ponudio sam joj mogućnost da pokaže svu svoju zavodljivost i lukavstvo pa smo  dobro surađivali. Bio sam joj ispovjednik, a ona moja pokornica. Savjetovao sam joj  da zaigra ulogu dobročinitelice koja čini sve za Novu Francusku. Bila je presretna što sudjeluje u poslu koji će uzrokovati drame i poraze. Primjećivao sam kako su joj se žarile oči kad bih spomenuo vašega supruga. Tad još niste bili s njim. Kad sam joj javio  da ste došli, odlučila je i sama poći s ekspedicijom. Imala je vremena saznati  sve o vama.
Ako se ne varam, kad je Jednorog isplovljavao policija joj je bila za  petama. Desgrez je upravo bio uhitio gospođu de Brinvilliers, njezinu  najbolju prijateljicu.  Tako su otkrili jednu od najvećih trovačica, gnjusno čudovište koje se izopačilo još u ranoj mladosti.
Ni Ambroisine nikad nije bila dijete. Bila je plod tame.
Ne bi smjela imati nikakvo ime. Kad god je spomenem, naježim se.
Trebala bi se zvati »legija«...
Otac de Vernon ju je prozro. Razotkrio ju je u pismu  koje je namijenio vama, ali  ona ga je presrela kad je već kovala urotu protiv njega. Dobila sam u ruke to pismo i sjećam se da je glasilo približno ovako: »Da, oče, demonka je u Gouldsborou, ali to nije ona koju ste mi označili, to nije grofica de Peyrac...« Zar je za vas to što ju je  otac de Vernon raskrinkao dovoljan razlog da tugujete i žalite što ste ga izgubili kao prijatelja, i to još mojom krivicom? Ta i dalje vam je bio odan.
Je li i on podlegao vašim čarima?
Vi ste doista opsjednuti! On, otac de Vernon! On, pravi jezuit! I to kakav jezuit! Podsjećao me je na mog brata Raymonda. Bio je hladan kao komad leda. Mogao je  biti i Englez.
Bio je zaljubljen u vas... Držao vas je u naručju.
Da bi me izvukao iz vode! Ali kako sve to znate?
Prvom proljetnom poštom sam od njega dobio pismo koje je poslao iz tvrđave Pentagoet. Pomogavši vam da se vratite u Gouldsboro, neko je vrijeme ostao kod baruna de Saint-Castinea. I on se, kao i pukovnik de  Lomenie-Chambord,  suprotstavio mojim ukazima i kritički ocijenio moje nakane. U toj pošti je bilo i pismo  s njegovim grbom na kojem je bilo nekoliko redaka u kojima me je molio da ga dostavim gospođi de Peyrac ako se njemu nešto dogodi.
Jeste li pročitali to pismo?
Jesam. Bio sam njegov ispovjednik.
Lijep ispovjednik, nema što!
Svi ispovjednici imaju ta prava.
Lijepa prava, nema što!
Bilo je to ljubavno pismo i počinjalo je ovako: »Drago  moje dijete, družice moja mala s Bijele ptice...«
Anđelika iznenada prasnu u smijeh. Smijala se tako glasno da su se djeca probudila i počela se smijati i sama.
Oprostite mi - pribrala se ona - ali život je tako čudesan! Jedna vidovnjakinja  jednom mi je rekla: »Ljubav te štiti.« Ljubav me je uvijek štitila. Otac de Vernon nije me mogao pustiti da se utopim. Skočio je u vodu! O, dragi moj Merwine! Kako sam sretna!
On usmjeri razgovor na Lomenie-Chamborda. Nije podnosio njezinu neosjetljivost. Sablaznila ga je surovost riječi kojima je opisala kobni prizor: »Došao je goloruk i govorio o miru. Ubila sam ga.« To je uvredljivo i bezosjećajno.
Za mene bi bilo još uvredljivije da sam popustila i pošla s njim, prepustila mu Wapassou, svoje sljedbenike, svoju djecu, da sam mu dopustila da nastavi pohod prema Gouldsborou, uz Saint-Castineovu pomoć ili bez nje. Gouldsboro bi se predao, ali ne bez otpora. Bilo bi mrtvih. Slabost često samo odgađa pokolje i čini ih još strašnijim.
Znam, oče, da su vam se moje riječi učinile brutalnima. To je zato što vas nisam  htjela mučiti opisima unutrašnje borbe i silnih muka koje su mi potresle  dušu  i zamalo satrle srce u tih  nekoliko  sekundi dok sam oklijevala prije pucnja. Trebali bi mi sati da vam opišem te teške trenutke. Doviknula sam: »Ne idite dalje! Stanite!«   Ali on je išao dalje. I on je bio donio odluku. Porekao je svoj savez s nama. Oslonio   se na sklonost koju sam osjećala prema njemu i mislio je da ću se predati. Opet je  pao pod vaš utjecaj i zanemario je svoju čast da bi ugodio vama. Ili je pak pokušao pobjeći od izbora, od svih nas koji ga nismo razumjeli? I ubila sam ga.
Sebastien d'Orgeval polako je pogledao profil žene kraj sebe, ozarene uskim pramenom svjetla koje je dolazilo s ognjišta.
Sad shvaćam kako ste pobijedili Ambroisinu. Upravo to vam ne može oprostiti. Svi vas smatraju osjetljivom i ranjivom ženom, a zatim se pokaže da ste lukavi i nesmiljeni.
Ako sam vas dobro razumjela, želite reći da ne igram igru po pravilima? To nije prvi put da mi to predbacuju i zgražaju se nad tim. Bilo bi tako lako kad bih bila pokorna i igrala igru slabosti, skrivanja i podložnosti sili, igru žene koja je od davnina potlačena   i pokorava se muškarcu, ratniku. Ili pak igru osjetljivosti i velikodušnosti koju lomi okrutnost i lukavstvo beskrupuloznih neprijatelja.
Nije teško iskoristiti dobrotu i zanos velikodušnih srca i tako ih gurnuti u propast. Ja sam Strijelac. Uvijek mi je bilo mrsko da moji neprijatelji uživaju u mom porazu. To
je pitanje pravde. Valja uspostaviti ravnotežu između dobra i zla, između božanskih i zemaljskih zakona. A čovjek je u sredini. Ne može birati.
Mi, »nježni«, ne postajemo odjednom kruti i neumoljivi bez razloga. Život je takav, drugi su  nesavjesni i okrutni.  Duhovna ograničenost i izdaja drugih prisiljavaju nas  na to.
Htjeli mi to ili ne, dok sanjamo o skladu, miru i svakodnevnoj sreći, jednom dođe dan kad bivamo prisiljeni na izbor i moramo posegnuti za oružjem. Preživjeti ili sačuvati nevinost. Najviše mrzim upravo tu prisilu, ali shvatila sam da je neizbježna. Malo ih   je koji je izbjegnu i ne dožive to barem jedanput u životu.
Claude de Lomenie je umro jer je odlučio  služiti vama.  Gospodine d'Orgeval, znajte da ste me prisilli na čin zbog kojeg se nikad neću utješiti. Jer, i ja sam ga voljela.
Ta dva prizora potresla su ih i iscrpila.
Kad su se pribrali, zajedrili su u mirne vode i shvatili ništavnost svojih rasprava.  Postali su svjesni dubine nekog osjećaja koji je došao izdaleka i nalikovao na prijateljstvo.
Nad njima su brujale orgulje vjetra, a čuli su se i nježni glasovi anđeoskih zborova.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika  13 - Page 3 Empty Re: Anđelika 13

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:42 pm

Anđelika  13 - Page 3 Sleeping_ca1865





61.
BIJEG DJECE
Uvijek iznova bi pomislili da je sve rečeno, da je među njima opet zavladao mir, a potom bi samo jedna riječ odmah pobudila gorčinu, očaj i žaljenje.
Obuzela ih je gorčina što su morali platiti tako visoku cijenu, bili su očajni zbog onoga što se nije moglo ispraviti, a žalili su što su bili tako strašljivi, nesavršeni i tako podložni strastima koje se, kad se smire, pokažu nevažnima i nerazmjernima s tugom koju su prouzročile i suzama koje su zbog njih potekle.
Među njima je izbio još jedan spor, i to upravo povodom događaja koji je bio obilježen znakom sreće: prvi put su izišli iz utvrdice i »oživljenik« je trebao napraviti prve korake na svjetlosti dana.
Od početka je pazila na to da redovno razgibava noge iako ga je to boljelo. No primijetila je da s lakoćom izvodi pokrete koji su govorili o njegovoj gipkosti i krepkosti, kao kad se uspravio i poljubio joj ruku. Htjela je spriječiti da mu udovi otvrdnu i okore jer su zbog brojnih ožiljaka mogli izgubiti pružnost i gibljivost.
Danas ćete pokušati sjediti - rekla mu je pružajući mu ruke da ustane. Došao je trenutak da se počne kretati.
Napredovao je polako, ali u nekoliko odlučnih stupnjeva koje je svladavao iz sata u sat. Jednog dana se uspravio, mršav kao kostur i nesiguran kao lutak, ali uspio je napraviti nekoliko koraka dok ga je pridržavala, a potom je stavila njegovu ruku oko ramena dok se drugom rukom oslanjao na malenog Charles-Henrija.
Vrijeme je bilo ljepše i poželjela je izići s njim i djecom. Hladnoća je i dalje stezala, ali sunce je sijalo nad svježim snijegom.
Anđelika je lopatom očistila snijeg koji je zameo vrata i otvorila ih. Djeca su dohitala i radoznalo pomolila nos na sunce. Bilo je to vrijeme kad bi se medvjed probudio iz zimskoga sna i izišao iz brloga samo da bi se odmah vratio i opet utonuo u još dublji san. Proteklih zima u Wapassouu ljudi su izlazili, družili se, posjećivali Indijance i šetali se okolicom. Djeca su se sanjkala na obalama jezera, a odrasli su oponašali quebečko društvo i pekli kobasice i kruh na pećima sa žeravicom. Anđelika i Joffrey tad bi se popeli na vrh tornja i promatrali mnoštvo.
Izlazili su da bi se nadisali svježeg zraka i upili sunčevu svjetlost kao zalihu snage prije oluja koje će ih zatvoriti u kuće tijekom dugih tjedana.
Kad je bila našla umirućeg oca d'Orgevala i oslobodila ga poderanih halja, potražila je odjeću Lymona Whitea. Našla je nešto u što ga je mogla odjenuti, a sad se potrudila pronaći odjeću za zimski izlaz. Izvukla je hlače, čarape i cipele nesretnog nijemca - što li se s njim dogodilo u međuvremenu? - a potom i njegov haljetak i krznenu kapu. Kad je ugledala isusovca tako odjevenog od glave do pete, nije se mogla suzdržati da ga ne upita ne osjeća li se malo čudno u odjeći engleskog puritanca iz Massachusettsa kojemu su odrezali jezik zbog bogohuljenja. U njegovu odgovoru osjećalo se ogorčenje.
Kako se usuđujete šaliti sa svojom izdajom? Gnjusna klatež s kojom se družite vi i vaš suprug uzrok je vaše propasti.
Drhtavo je stajao na nogama i ona se suzdržala od odgovora. Ta njezina primjedba bila je neoprezna i njegove grube riječi uvrijedile su je. Pustolovina je loše počela. Bila je tako ogorčena na njega da se gotovo osjetila loše.
Zato ću s vama priskrbiti barem deset godina života.
Ali on nije shvatio. S naporom i bolom je koračao hodnikom.
Kad su se napokon našli gore, na snijegu, izloženi studeni i zasljepljujućoj svjetlosti, Anđelika je tužno promatrala blistavu, bijelu ravnicu umjesto da bude sretna.
Na plavom obzoru nazirala je razvaline Wapassoua nalik na neku barbarsku katedralu. Dotad je uvijek izbjegavala pogledati na tu stranu, a tog dana je upravo zbog riječi koje je izrekao postala svjesna opsega katastrofe. Obuzela ju je silna tuga jer je u vrijeme prijeteće gladi zaboravila na Wapassou. Prizor joj je bio to bolniji što je s njom bio čovjek koji je želio taj poraz i mogao se njemu radovati.
Pogledajte! - kriknula je prema muškoj prilici kraj sebe. - Pogledajte svoje djelo! Radujte se! Žalili ste se da su vas izdali vaši prijatelji. No, pogledajte kako su vas osvetili! Ne žalite se više. Pobijedili ste. Jer, posljednja molba mučenika i sveca je sveta zapovijed. I evo posljedice!
Teške riječi kuljale su joj iz usta. Dugo ih je bila zadržavala, a izgovarala ih je samo kad je bila sama u ledenoj pustinji.
A tako malo je bilo potrebno da se sve riješi!... Samo da je mladi Emmanuel uspio razgovarati sa mnom prije smrti.
Zar je Emmanuel mrtav? Ta rekli ste mi da su ga poštedjeli!
Da, Irokezi jesu! Ali vaši nisu! Mrtav je. Umro je da nitko ne bi saznao istinu o vašem porazu. Došao je u vrt, u Salemu, da bi mi nešto rekao. Nedvojbeno mi je htio povjeriti što je vidio u dolini Pet naroda. Htio mi je viknuti: »Nije istina! Otac d'Orgeval nije umro kao mučenik Irokeza. Optužio je vas, Gospu sa Srebrnog jezera, samo da bi prikrio svoju slabost pred mukama, ali nikoga nije uspio prevariti. Sve su to laži kojima moji gospodari žele prevariti pobožne duše.« Da, to bi mi plačući rekao da je stigao. To objašnjava njegovo bljedilo i smetenost. Nije htio biti dijelom te prijevare.
Isusovac je pokušavao pratiti brzo izgovorene riječi tjeskobno je gledajući.
I... je li progovorio?
Nije imao vremena. Otac de Marville iskrsnuo je pokraj nas. Zapovjedio je mladiću da šuti i da pođe s njim. Nisam ga više vidjela. Sutradan su u vodama luke našli tijelo Emmanuela Laboura. Zar bi se netko usudio tvrditi da je to bilo samoubojstvo? Meni se čini da ga je umorila tuđa ruka.
Anđeliki se učinilo da je u oštrom pogledu koji je počivao na njoj nazrjela bljesak olakšanja te je izgubila glavu u gnjevu.
Dakle, vi smatrate da je dobro to što se desilo, zar ne? I vi biste to učinili. Iskoristili biste svoju moć da navedete jadnog mladića, iscrpljenog od gladi, napora i mučenja, da se sam utopi i ponese tajnu u grob. Kako biste mogli objasniti taj postupak hrabroga kršćanina ako ne uzmete u obzir moć kojom se isusovci bez oklijevanja služe kad god to smatraju nužnim? To ste učinili mnogo puta, oče. Da, žrtvovali biste
tog mladića, kao što je učinio otac de Marville. Valjalo je očuvati čast Reda. pa dobro, pogledajte oko sebe! Čast Reda je očuvana. A naše djelo je uništeno.
Ostala je bez daha. Oblaci pare koji su joj izlazili iz usta isticali su podrugljive riječi koje je željela obznaniti svim četirima stranama svijeta.
Mučenikove posljednje riječi moraju se poštovati kao zapovijed. Marville vas je htio postaviti na pijedestal. Znajući da ne može poreći vaš čin, pretvorio je to olovo u zlato i prikazao vaše ponašanje kao junački pothvat koji će doprinijeti slavi Božjoj i veličini francuskoga kraljevstva. Vi ste najveći. Vi ste simbol. Vaša slava je vječna, vama grade kapelice i vjernici vam se mole. Vaš subrat nije vas samo osvetio. On vas je i kanonizirao. I tko bi se pokajao zbog posljedica te briljantne prijevare!
Studen joj je stegnula grlo. Nije trebala tako govoriti, tako vikati: to ničemu ne služi i neće nikoga osvetiti.
Zakašljala je. Usne su joj bile posve suhe.
»Čemu sav taj gnjev« - pomislila je i požalila svoj izljev, osjetivši hladan znoj na leđima. Čemu služe ti prijekori utvari koja se vratila s drugog svijeta i ne može ni hodati uspravno!
Duboko je uzdahnula zatvorenih očiju, a zatim pogledala prema njemu.
Ugledala je njegovo izduženo, beskrajno začuđeno lice. Tek sad je shvatio spletku koju je otac de Marville satkao oko njegova imena. Kimao je glavom i ponavljao:
Što sam to učinio?... Što sam to učinio?
Koljena su mu se polako svinula. Htjela ga je zadržati, ali ipak je kleknuo, podignuo oči premo nebu, a potom i ruke.
Emmanuele, oprosti mi. I vi, dragi i skromni mučenici, moja kanadska isusovačka braćo, vi koje će svijet zaboraviti, oprostite mi! Oprostite mi što sam prisvojio, premda nisam htio, slavu i blaženstvo koje ste vi zaslužili svojim istinskim žrtvama Bogu, vi koji ste umrli zbog Njegove ljubavi, a ne zbog obožavanja ljudskih bića, da im poslužite kao primjer, a ne da pobudite njihovu idolatriju, oprostite mi!
Oprostite mi grijehe koje sam počinio, prljave prijevare u koje sam uveo i druge. Oprostite mi! Meni, nevrijednom, meni koji sam osramotio naš sveti red, meni, najpodlijem i najstrašljivijem od svih. Darujte mi svoje milosrđe, molite se za moj spas i snagom koju vam daju vaše svete rane, preklinjem vas, pomozite mi u času moje smrti!
Je li svjetlost koja je činila njegovo lice prozračnim bila sunčeva svjetlost ili je isijavala iz unutrašnje preobrazbe njegova bića?
Anđelika se opet našla pred neznancem i pitala se kamo je nestao čovjek kojemu je uputila one teške riječi.

A potom se osvijestila u dubokoj tišini bjeline.
Gdje su djeca? - uzviknula je vrativši se u stvarnost. Kamo su otišla?
Gledala je oko sebe. Djeca su nestala. Zubi su joj zacvokotali od hladnoće i panike. Izgubila je glavu u raspravi i izgubila djecu iz vida.
Gdje su? Gdje su moja nevinašca?
Tamo dolje, kod jezera, kližu se - reče otac d'Orgeval koji je imao orlovske oči. - Umirite se.
Ne mogu otići tako daleko po njih. A kako su oni uspjeli? Ja jedva mogu napraviti nekoliko koraka, a oni su odletjeli kao ptice. Kako da dođem do njih? Udaljuju se! O, Bože moj!
Ne idite. Vratit će se. Sami će se vratiti.
Pred večernja magla prikrala se i pastelnom koprenom prevukla obrise šume te skrila krajolik iza vela nestvarnosti.
Anđelika više nije vidjela djecu i uznemirila se.
Vraćaju li se?
Vraćaju se.
Više ih ne vidim. Gdje su? Nestat će!
Ne. Vraćaju se. Smirite se.
Osjećala je stisak njegove košćate ruke koja ju je zadržavala da se ne uputi prema jezeru jer bi nakon nekoliko koraka pala i ne bi se mogla dignuti.
Djeca su se napokon pojavila kao tri okrugle točkice koje su postajale sve veće. - Idu li ovamo?
Da. Približavaju se.
Dolazili su kao da izviru iz rumenila zimskog popodneva. Charles-Henri je bio u sredini i držao za ruku blizance koji su bezbrižno skakutali uz njega. Svi troje bili su vrlo zadovoljni svojim pohodom.
Nemojte im ništa reći. Nemojte ih koriti. Oni su naš oprost. Oni su naš spas.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika  13 - Page 3 Empty Re: Anđelika 13

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:42 pm


Anđelika  13 - Page 3 Sir_John_Everett_Millais_1829_1896_by_John_Everett_Millais_and



DVANAESTI DIO
ORANDIN DAH
62.
SKORBUT
Mislila je da im losovo meso, koje će trajati do proljeća, osigurava preživljavanje. Ali pojavilo se zlokobno lice drugog okrutnog zimskog neprijatelja: skorbuta.
Posumnjala je da im prijeti kad je primijetila bljedilo i umor malene Gloriandre. Ta dražesna lutkica, uvijek vedra, koja se oduševljeno uključivala u pothvate svoje braće, uglavnom joj nije zadavala brige. Od rođenja je dokazivala da je krepka zdravlja, dok se na njezina brata svaljivao niz bolesti i tjelesnih iskušenja.
Upravo zato Anđelika se nije zabrinula sve dok bolest nije uznapredovala. No ionako je bila nemoćna protiv nje. U njihovoj hrani manjkali su bitni elementi.
Posjela ju je na koljena, poljubila njezino okruglo lice na kojem su oči nestalne plave boje potamnjele. Milovala je njezinu dugu crnu kosu, tako lijepu i nestvarno dugu; činilo se kao da je odjevena u nju, kao da se skriva u njoj dok se pokušavala nasmiješiti svojim natečenim usnama.
O, mala moja princezo, blago moje malo! To nije moguće. Znam tako malo toga o tebi. Još te nisam stigla upoznati. A ti već odlaziš! Molim te, preklinjem te, ne odlazi! Paničan strah bio je njezina prva reakcija na to strašno otkriće. Već je bila povjerovala da su spašeni i da će svi dočekati proljeće živi. No kako da se bori protiv te okrutne bolesti? Naći će neki lijek, ali u prvim trenucima mogla ju je samo zagrliti. Gloriandre de Peyrac! Mala kraljevna! Mala krasotica koju je priroda podarila svim milostima. Kći grofa de Peyraca.
Anđelika pomisli na Joffreya i njegovu žensku rodbinu, njegovu majku, akvitansku regentkinju, ponosnu i vatrenu ženu o kojoj je rekao da je i na svojim mladenačkim putovanjima imao dojam da se nije odvojio od nje. Ta žena obožavala je svog sina, a Anđelika je i predobro razumjela taj osjećaj.
Prenuo ju je isusovčev glas iz postelje. Upitao ju je zašto je zabrinuta.
Mislila sam da je moja djevojčica spašena - prošapta ona. - A sad se bojim da će mi je nebo oduzeti prije kraja zime.
Grizla je usne. Tad je prvi put vidio kako jedva zadržava suze. Otkrio je ranjivost njezina srca i ganutljivu nježnost tog lijepa lica na koju su često zaboravljali oni koje bi zabljesnula njezina ljepota i njezin blistavi pogled.
Ne opet! - šaptala je. - Ne mogu dvaput podnijeti tu tjeskobu.
Ah! Vidite? Sad ste shvatili što to znači. Ne opet! Drugi udarac je onaj koji obara. Više nemamo snage da ga podnesemo. No čega se bojite?
Skorbuta.
S naporom je ustao iz postelje i kratkim se bolesničkim koracima dovukao do djevojčice, nagnuo se nad nju i počeo je pomnjivo pregledavati.
Potom je opet legao i zatvorio oči uz duboki uzdah. Nakon nekoliko trenutaka začula je njegov odlučan glas:
Ne očajavajte!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika  13 - Page 3 Empty Re: Anđelika 13

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:43 pm


Anđelika  13 - Page 3 Serjeant_Ralph_Thomas_1848


63.
BESMISLENI ODLAZAK
Kad se ujutro probudila, vidjela ga je kraj postelje, odjevena u haljetak Lymona Whitea.
On joj reče da je odlučio otići i hodati sve dok ne nađe neku postaju ili misiju iz koje će donijeti potrebne namirnice.
Krenut će na sjever i dospjeti do zaleđenog jezera Megantic. Pronaći će pritoku koja utječe u Megantic između stijena visokih dvije stotine stopa, a to je put prema misiji Saint-Joseph u pokrajini Haute-Chaudiere. Možda je već napuštena, ali ipak će se moći opskrbiti kukuruznim brašnom, a možda i kupusom. Ako ništa drugo, u njihovoj ljekarni zacijelo će naći onu znamenitu koru kojom je huronski poglavica spasio Cartierove ljude koje je desetkovao skorbut tijekom prvog zimovanja na rijeci Saint Charles.
Anđelika ustade. Stajala je pred njim, ne vjerujući da je dobro čula. Njegov plan činio joj se ludim, pretjeranim i osuđenim na propast usprkos tračku nade koji je davao. Ni zdrav i jak muškarac ne bi u to doba pošao na tako dug i težak put kroz zasnježene predjele jer bi mu svi prorekli sigurnu smrt.
Njihov pusti otok izgubljen je u moru oluja i dobro je znala da ga ne mogu napustiti prije topljenja snijega i leda.
Udaljenost je golema. Oluja je mogla izbiti svakog dana, a kad bi nekoga zahvatila, taj bi, kako se govorilo, »zalutao« u snježnim nanosima.
Kćerkica vam je bolesna - reče on i pogleda malu Gloriandre. - Donijet ću onu posebnu koru ili pak sušeno voće, kupus ili nešto drugo što suzbija skorbut.
A što ako vas isusovci prepoznaju? I ako vam ne dopuste da se vratite?
Ondje su samo dvojica: otac de Lambert i njegov privremeni koadjutor, a možda je tu i laički sluga. Ne može ih biti više od trojice. Ljeti je to nenastanjivo mjesto zbog najezde komaraca, ali zimi je postaja nastanjena radi pomoći putujućim Indijancima koji idu prema Levisu ili Quebecu.
Anđelika se nije mogla pomiriti s tom zamišlju. Nikad neće stići tamo! Umrijet će na putu. Potom se prisjetila dolaska Point-Brianda i njegova Indijanca, de Lomeniejeve i d'Arreboustove skupine, pothvata neustrašivih putnika kao što su bili mladi Alexandre i Pacifique Jusserant, pa čak i sam Joffrey koji je progonio Point-Brianda sve do jezera Megantic i ubio ga u dvoboju.
Bile su to lude ledene pustinje. Neki su preživjeli i vratili se, jer ovo i jest zemlja za lude.
No ipak je ustrajala.
Vi ste, slabi, ranjeni, bolesni. Jedva se držite na nogama.
On podignu prst kao da uspostavlja dodir s nekim nevidljivim bićem.
Podupirat će me Orandin dah.
Što je to Oranda?
Najviši duh i sila u srcu svega što jest, pa čak i zraka koji dišemo. Dozvat ću ga. Doći će.
Ona se nagonski baci prema njemu i uhvati ga za ruke kao da mu tako želi predati popudbinu.
Vratit ćete se, zar ne?
Vratit ću se. A vi živite! - reče on i privi je k sebi želeći joj prenijeti dio svoje nade.
Živite, ljubljena ženo, živite da moja žrtva ne bude uzaludna!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika  13 - Page 3 Empty Re: Anđelika 13

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:43 pm

Anđelika  13 - Page 3 Self_Portrait_1883


64.
PRIJATELJ BIJEDE SAMO TIJELO U POKRETU
Nije hodao, poskakivao je! Svladavao je prostor, lomio kristalnu hladnoću, hitao kroz zlatne zrake sunca.
Nije više imao tijela. Nije prepoznavao put. Sam put ga je vodio. Šuma se otvarala pred njim. Znao je gdje valja preskočiti klance i gdje prijeći planine. Ponekad bi pogledao prema nebu.
»Oranda! Oranda!«
Veliki duh ga je uslišao. Bit će muškarac poput drugih, muškarac koji se bori da spasi ženu i djecu.
Morao se suprotstaviti jakim udarima vjetra, ali nebo je bilo vedro.
Posljednjeg dana iznenada se razbjesnila oluja, ali znao je da je blizu cilja i nije klonuo. Kroz zapuhe vjetra koji mu je šibao lice začuo je zvonjavu.
Zvono spasa! Zvono večernjice. Salve Regina. Budi pozdravljena, kraljice neba!
Prije no što je izišao iz šume, prešao dugu ravnicu i popeo se na brežuljak na kojem se uzdizala misija, nebo se razvedrilo, a snježni oblaci raspršili.
Na usnama pocrnjelim od leda i sunca razlio se osmijeh kad je opazio križ kapelice.
Kako te ljubim, simbolu vječne ljubavi. Raspeti Bože, kako te ljubim! Topao miris koji ga je zapahnuo bio je opojan.
Ispekli smo kruh - reče mu misionar koji ga je primio.
Dva isusovca promatrali su ga u tišini. On se uznemiri. Možda im je čudno što se nije predstavio?
Jeste li zalutali, prijatelju? - upita ga brat koadjutor koji je imao rumeno lice zdravoga seljaka.
On odmahnu glavom, a potom shvati da odaje dojam izgladnjela siromaha, napola ludog od šumske samoće i pretrpljena straha. No nije se odmah latio hrane koju su postavili pred njega. Nijemom kretnjom naznačio im je da bi se radije prvo ugrijao i odmorio.
Kad je sjeo pred kamin, osjetio je da mu se odjeća na više mjesta slijepila s kožom jer su mu se rane otvorile na dugom putu. No nije htio mariti za tijelo. Bio se sav pretvorio u uho. Osluškivao je razgovor muškaraca, prvo na francuskom, a potom na algonkinškom, kad se pojavio neki Indijanac. Indijanci su mu čudno izgledali. Dijalekt im je bio gotovo nerazumljiv za Abenakije iz njegovih krajeva. Ustanovio je da je srodan s Narragansettima s juga.
Spustila se noć. Kad su izmolili krunicu u kapelici i zajedno s vjernicima otpjevali zahvalnice, misionari su zatvorili vrata u malenoj ogradi od naoštrenih kolaca.
»Ah, svi ti glasovi misije, svi ti mirisi. Miris tamjana, kruha, ugašenih svijeća, misnih knjiga! Šapat molitava!«
Dva čovjeka u crnim odorama vratila su se u sobu. Poštovali su šutnju čudnoga gosta, a on ih je potajice promatrao ne vjerujući njihovoj tankoćutnosti. Razgovarali su o plemenima koja su taborila u blizini misije, preživjelim pripadnicima velikog saveza Narragansetta. Krvoločni Englezi s juga zauvijek su skršili njihovu pobunu. Potom su raspravljali o događajima u Novoj Francuskoj. Novi guverner odlučio je svladati Irokeze koji su bili na strani Engleza. Pokrenuo je vojni pohod koji je prekinula zima. Govorili su i o Wapassouu: savez koji je Frontenac nepromišljeno sklopio s francuskim plemićem, prijateljem heretika iz Nove Engleske, uništen je. Jesenski pohod gospodina de Lomeniea stao je na kraj tom opasnom susjedu. Gnijezdo bezbožnih gusara spaljeno je. Wapassou više ne postoji i neće se roditi iz vlastita pepela.
Srce mu je lupalo. Mislio je na nju.
Šutio je. Pitao se ne govore li zbog njega, nisu li ga prepoznali... ili naslutili odakle je došao. Potom se umirio i shvatio da se radi o svakodnevnom razgovoru nakon napornog dana. U samoći raspravljaju o novostima, to je sve. Čuo je kako se vesele odlasku guvernera Frontenaca jer je bio neprijateljski raspoložen prema Družbi Isusovoj.
Šutio je. U njihovoj gorljivosti zbog uništenja Wapassoua, kao da se radi o svetom ratu, prepoznao je svoj vlastiti gnjev koji ga je nekad nadahnjivao, a sada ga više ne razumije.
»Ti si tamo daleko« - mislio je, a pred očima mu je lebdio njezin lik i nježnost njezina pogleda, napola popustljivog, napola izazivačkog pogleda koji je upućivala samo njemu - »ti mi pripadaš iako sam bio samo tvoj sudrug u bijedi, sudrug koji te je nadahnuo sućuti, iako pripadaš drugome, onom za kojim vene tvoje tijelo što želi njegovo tijelo, njegovu moć, njegov osmijeh. Ja nisam ništa uz njega, ali ti mi pripadaš ako to hoću« - ponavljao je. Osjećao je zadovoljstvo i utjehu u tom drskom tikanju, znaku duboke bliskosti koji nikad neće izustiti. »Jer ja sam ti pomogao da preživiš i pomoći ću ti da izdržiš zimu i opet potrčiš u susret svojoj ljubavi. Ja nisam ništa, ali ponudit ću ti taj dar koji je više od tvog života: očuvat ću tvoj život za njega, očuvat ću tebe i djecu vaše ljubavi.« Sjedio je u kutu kraj ognjišta, spuštenih očiju, ističući izgled zalutalog putnika, iscrpljenog naporima da se spasi od bijele smrti. Bojao se da će se odati pogledom ili pak odgovorima na njihova pitanja.
Brat stavi kositrene zdjele i čaše na stol.
Hoćeš li podijeliti s nama obrok, prijatelju?
On ih posluša i odluči skinuti svoju crnu kapu i krznene rukavice.
Kad je ispružio ruku da uzme komad kruha, pogledali su ga samilosno i s poštovanjem.
Brate, i tebe su mučili Irokezi, kako se čini? Valjalo je odgovoriti.
Izmislio je priču o svom putovanju Andasteima, a potom i Siouxima, zapadno od Velikih jezera, jer se bojao da će opet pasti u ruke svojih mučitelja. No kad je čuo za de Gorrestatov pohod protiv Irokeza, ohrabrio se i krenuo natrag, ali ga je zima zadržala na putu.
Niste li vi onaj stanovnik Cape de la Madeleine čija ga obitelj traži već tri godine? - upita otac.
No brat koadjutor odmahnu glavom. Činilo se da poznaje sva lica u Novoj Francuskoj.
Ne sjećam te se, prijatelju. Htio je i dalje postavljati pitanja.
Da bi skrenuo njihovu pozornost, počeo se zanimati za njihov rad. Koliko ima vjeroučitelja? Koliko krštenja godišnje?
Rado su govorili o svojoj službi. Te godine algonkinska plemena popela su se prema sjeveru. - Indijanci ne slušaju rado Božju riječ, ali Englezi su im sve uništili, pa im preostaje samo da nađu utočište u sjeni katoličkoga križa i stijega francuskoga kralja
rekao je otac. - Dolaze u sve većem broju. Nije lako nahraniti sve njih, izliječiti ih od bolesti, od čarolija njihovih vračeva i nemorala njihovih žena, a ponajprije od alkohola, što često vodi u zločin. Imamo malenu zalihu alkoholnih pića, samo za bolesnike i ranjenike. Ne pravimo ni pivo, da ih ne bismo dovodili u iskušenje. Čim se vrijeme proljepša, odmah se rasprše pod izgovorom da idu u lov, ali zapravo se odklate do Sorela ili Levisa, gdje se opskrbe zalihama rakije koju dobiju u zamjenu za krzno, a njega pak često kradu iz zamki tamošnjih plemena, što je uzrok stalnih sporova.
Govorili su, a on ih je slušao, odobravao im, ohrabrivao ih kratkim riječima, pun suosjećanja za njih. Znajući iz kojeg svetog izvora crpu hrabrost, divio im se i zavidio im, osjećao se njihovim bratom više no što bi to itko drugi mogao, a istodobno se osjećao zauvijek odvojenim od njih.
Vatra je plamtjela u kaminu i crvenkasti odsjaji treperili su na licima trojice ljudi za stolom, povjerljivo nagnutim jedno prema drugome.
Sebastien d'Orgeval prvi je postao svjestan da je noć odmakla.
Kasno je, braćo moja - promrmljao je. - Nije li vrijeme da se odmorite? Ja bih, ako dozvolite, spavao u ovoj sobi, na ovoj klupi.
Dva duhovnika dignuše se u tišini. Brat koadjutor se prisjeti da mora bdjeti dok ne bude pečen kruh iz druge peke.
Ja ću pripaziti na nj - ljubazno ponudi gost. - Odmorite se, molim vas. Bit ću sretan ako vam se kakvom sitnom uslugom uzmognem zahvaliti na gostoljubivosti.
Otac Lambert i brat kimnuše. Gledali su čovjeka koji je stajao u polusjeni, gosta iz ledene pustinje koji kao da je izronio iz zemlje, rodio se iz oluje, a više se nije ni trudio stvoriti dojam da je neotesani gorštak koji dolazi Indijancima po krzno.
Ustajemo rano da izmolimo jutarnjice - reče otac Lambert. - Danju nemamo vremena za molitve. Zatim ću služiti misu. Hoćete li je slušati?
S radošću. Ako me ne smatrate nedostojnim, ispovjedit ću se i potom vam pomoći u tome.
Ozbiljno su kimnuli glavom i otišli iz sobe. Pred njima je bila kratka noć. Morat će iskoristiti to vrijeme.
Za njega nije moglo biti sna. Kad je ustao, zaboljele su ga rane, a sad se ne bi mogao pobrinuti za njih. Pri prvim pokretima lice mu se iskrivilo od boli. Prisjetio se Anđelikinih ruku koje su tako nježno stavljale obloge na njegove rane, pažljivo ih pregledavajući, kao da razgovara s njima.
Prišao je peći i po mirisu koji se širio ocijenio koliko će još trebati da se kruh ispeče. Potom je ušao u ostavu u kojoj su zimi odlagali saonice, krplje, čizme, krzna i ostale zimske potrepštine. Odabrao je dugačke i čvrste saonice s privezanim uzicama te par krplji. Otvorio je vrata kolibe i ugledao stražnje dvorište zameteno snijegom. Odložio je saonice i krplje na snijeg.
Vratio se unutra i nečujno, laka koraka, uzeo iz smočnice vreću pšeničnog brašna, nešto kukuruza, kutiju suhih šljiva i ušećerenih limunovih kora, zrnje divlje raži, malo melase, malo čokolade, soli, guščje masti, graha, sušenih bundeva i raznog povrća. Potom je otišao i u sakristiju i uzeo neki predmet iz ormarića na zidu. Kretao se nevjerojatno hitro i gipko, gotovo nezemaljski, kao da uopće nije ostavljao tragove na ilovači i podu kolibe. U njemu se utjelovila sva gipkost i spretnost Indijanca.
Tražio je još nešto i naposljetku to našao u nekom kovčegu u velikoj sobi. Prije odlaska zatrpao je vatru pepelom da bi žar očuvao do jutra. Plijen je već bio privezan na saonicama.
Nakraju je otvorio krušnu peć i uzeo hljepčiće koji su se u međuvremenu ispekli. Uzeo ih je sve i odnio ih na saonice. Držao ih je na prsima s osjećajem omamljujuće slatkoće i grijao se na njihovoj toplini misleći kako je miris kruha gladnome primamljiviji od svega.
Na trenutak se uplašio da će blagi miris najplemenitije čovjekove hrane probuditi zaspale duhovnike. Para se dizala uvis u ledeni zrak poput svetoga dara.
Pokrio je hljepčiće i navukao krplje, upregnuo se u jaram i krenuo na put.
Nije više ništa osjećao - ni bol, ni umor. Bio je samo tijelo u kretanju. Spretno je otvorio vrata ograde i spustio se prema ravnici.
Zatim je zastao i osvrnuo se prema brežuljku. Misija, napola zametena nanosima snijega, već mu je počela nestajati iz vida. Mali križ i dalje je srebrnasto blistao na mjesečini.
U podnožju brežuljka smjestili su se wigwami Wapanoga i Wonolanceta, a nad njima je lebdjela dimna kupola. Nije bilo vatre. Usred noći valja štedjeti drva.
Glasovi su bili prigušeni kao i sam život, ne zbog zime nego zbog bijede i straha od poraza, zbog tjeskobnog i beznadnog očekivanja novog dana. Sve to leglo je na ljude kao breme koje više nikad neće zbaciti sa sebe.
Djeca su plakala, psi su lajali, starci su kašljali, ali sve se to jedva čulo. Bilo je neznatno, daleko, kao u snu.
Pogledao je prema jugoistoku i nad planinama osvijetljenima mjesečinom ugledao je crni oblak. Oluja. Krenut će prema njoj.
Snijeg će izbrisati tragove. Nitko ga neće moći slijediti.

Nitko ga nije ni kanio slijediti.
Gdje su nestali hljepčići iz druge peke? - uzviknuo je brat Adrien kad su se vratili s mise, razočarani što njihov gost nije bio na misi.
Zbunjeno se ogledavao, ali nigdje nije bilo ni traga čovjeku koji je sinoć pokucao na njihova vrata i zamolio ih za gostoprimstvo.
Zar smo sanjali? Zar je to bio duh?
Duh ne bi ukrao tri vreće pšeničnog brašna, isto toliko kukuruza i pola naše zalihe suhih šljiva - napomenuo je otac Lambert na brzinu pregledavši smočnicu.
Pogledajmo nije li ukrao još nešto - razočarano mu je odgovorio brat.
A što bi drugo uzeo? Htio je samo hranu.
Uzeo je saonice.
Da odveze plijen.
Otac je prešutio nestanak jedne svoje sutane i jednog molitvenika.
Tijekom noći približila se oluja. U zoru su se nad misijom navukli teški oblaci. Snijeg se počeo vijati u vrtlozima, a to je bio znak da slijedi još jača oluja, i to uskoro. U svježem snijegu još su se nazirali tragovi krplji i saonica. Isusovci su izišli iz ograđenog dvorišta i zagledali se u daljinu, prema opasnom i nenaseljenom jugoistoku kamo je krenuo neznanac. Snijeg će prekriti tragove tata, ako ne i njega samoga i njegov plijen.
Zašto plačete, brate? - upita otac. - No, no! Zar zbog nekoliko funti brašna! Ostavio nam je dovoljno za naše potrebe.
Ne plačem zato - reče brat. - Što me briga za krađu!
Suze su tekle njegovim licem seljaka; nije ih mogao zadržati, ali to su bile suze radosnice.
Plačem jer se sjećam ugodnih sati koje smo jučer proveli u njegovu društvu. Kako nam je bilo lijepo kad je bio s nama, jeo našu večeru i razgovarao s nama. Kakva svjetlost! O, oče, zar to niste primijetili?
Doista - reče otac sanjarski. - Kao da je bio obavijen aurom. Svojom vedrinom prožeo je i nas.
Samo toga se sjećam. Ne sjećam se njegovih riječi, ne sjećam se o čemu smo razgovarali. Sjećam se samo da su mu oči bile plave poput neba i da smo bili prožeti radošću.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika  13 - Page 3 Empty Re: Anđelika 13

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:43 pm

Anđelika  13 - Page 3 Self_Portrait_1847


65. "MRTVI SU!"
Već nekoliko milja nije više hodao nego gotovo trčao gonjen panikom koja mu je stezala utrobu.
»Oranda! Oranda!«
Još prije nekoliko milja morao je izdaleka opaziti trag dima koje oštro i uvježbano oko nikad ne bi moglo zamijeniti s pramenovima magle, trag dima koji bi mu naznačio da se približava Wapassouu.
Uzalud je kroz proreze indijanske kožne maske protiv sunca pokušavao nazrijeti tragove života u pustom kraju.
Obuzeo ga je smrtni strah. Zaustavio se i podignuo ruke prema nebu, a potom je potrčao preko pukotina u zemlji, ne videći ni put pred sobom. Čulo se kako mu krplje udaraju u snijeg i kako sipljivo diše.
Prekasno! Iza ledenog obzora čeka ga kazna!
»Što sam to učinio? Želio sam njezinu smrt, htio sam je uništiti. Time sam htio uništiti Ženu. Bože, zašto si dopustio da me obuzme takva ludost? Htio sam Ti služiti. Nisam mislio da je tako krhka, tako vesela i nježna. Nisam mislio na djecu. Kao da nisam znao da svaka žena ima djecu! O, Gospode, zašto si dao da se rodim među demonima? Zašto si natopio krvlju moje djetinjstvo?«
Čekao ga je okrutan prizor. Oči zaštićene kožnom maskom zaplakale su kad je razaznao utvrdicu Wapassou. Nad krovom se nije vio nijedan pramen dima. Nije bilo ni traga životu.
»Mrtvi su! Svi su mrtvi!«
Dotrčao je do vrata, zamalo slomivši vrat u trku preko neravne ravnice.
Evo, me, djeco! Stižem! Tu sam! Pripremit ću vam krepku kukuruznu kašu! Bacio se na vrata. Bila su tek pritvorena i on uleti u prazninu i tišinu.
Smetale su mu krplje koje nije skinuo te je ostao na pragu, trepćući bolnim očima koje su se privikavale na polumrak. Počeo je raspoznavati tri dječje prilike koje su se usred sobe mirno igrale koščicama.
Gdje vam je majka?
Mama spava! - odgovoriše oni i pokazaše prema sobi.
I dalje su se posve ozbiljno igrali: utrkivali su se koščicama po podu.
Još zadihan od trčanja, pomislio je: »Mrtva je! A djeca misle da duboko spava.« Drhteći je oteturao do sobe s posteljom i ušao u nju.
Sjedila je pred ugaslim ognjištem i doista spavala u pogrbljenom položaju koji je odavao golem umor.
Blijeda svjetlost s prozorčića osvjetljavala joj je blijedo lice i njega opet ošinu misao da je mrtva.
Dotaknuo joj je ruke i lice. Bili su hladni, ali vidio je da polagano diše. Kleknuo je na kamen pred ognjištem i počeo lomiti granje da zapali vatru.
Tu sam, dječico moja - mrmljao je - sad sam tu. Pripremit ću vam toplu kukuruznu kašicu sa sušenim borovnicama. Tu sam...
Pucketanje plamenova probudilo je Anđeliku i trznula se od straha jer je shvatila da je izgubila svijest, da joj se ugasila vatra, da je nije mogla nadzirati.
Bila je tako umorna.
Putnik je klečao pred njom i promatrao je.
Zašto niste upalili vatru? Mislio sam da ću umrijeti od straha i boli kad nisam ugledao dim nad krovom.
Ona mu reče da su joj se protekli dani učinili toplima i da je štedjela drva. Izlazila je s djecom na sunce. A potom...
On joj položi glavu na koljena i u njegovoj gustoj kosi ugledala je tonzuru nalik na bijelu hostiju.
O, Gospode - šaptao je. - O, Gospode, kakva bol! Ipak sam stigao pravodobno. Ona mu prizna, kao da joj je neugodno zbog toga, da je već nekoliko dana trese groznica. Ne zna je li se prehladila ili ju je opet napala malarija.
Sad sam ja ovdje. Donio sam vam zaslađene limunove kore, suhe šljive i drugo sušeno voće, med, melasu...
Odmah je objesio kotlić nad vatru i napunio ga vodom.
Ako imate groznicu, zašto se niste utoplili i legli?
Ona mu objasni da se bojala da bi se tako predala groznici i izgubila svijest, a sjedeći bi ostala budna.
Shvatio je da ne zna prije koliko dana je otišao na put i da je imala samo toliko snage da se pobrine za djecu. Nije se više nadala njegovu povratku. Samo je neprekidno ponavljala: »Nemoj zaspati... Nemoj zaspati...«
Smeteno je gledala oko sebe.
Oprostite mi. Već dugo nisam čistila niti pospremala. Ovo je pravi svinjac. Nježno ju je uzeo u ruke i odnio u krevet.
Ja sam tu. Brinut ću se za vas. Polegnuo ju je i brižno pokrio.
Idem dovesti u red one male nevaljalce koji se igraju koščicama, a zatim ću vam pokazati naše blago i skuhati vam juhu koje se ne bi postidjela ni tetka Nenibush.
Ali ona okrenu glavu i reče da nije gladna.

Usprkos poricanju, uspjela je progutati nekoliko žlica juhe. Utvrda Wapassou sklopila je nov ugovor sa životom.
Andelika se bila prehladila kad je otišla tražiti koru neke smreke za Gloriandre. Našla ju je i spremila napitak za djevojčicu koja se već osjeća bolje.
Nepovjerljiva ženo - reče on - zar vam nisam obećao da ću vas sve održati na životu kako god budem mogao? I vi znate da je nevidljivo ono što je najdragocjenije u nama. Zar prezirete tajnovite moći kojima ste i sami obdareni? To je ženska crta koju je Krist razotkrio kod Marte i Marije. Žene imaju mirnu savjest tek kad dokažu da su učinile sve što su mogle.
Pa dobro - prizna ona. - Nisam bila u pravu što vas nisam čekala prekriženih ruku i gledala kako se gasi svijeća života. To nije u mom temperamentu.
Ali kad se sklupčala pod pokrivačima, morala je priznati da je jedno od najvećih zadovoljstava u životu prepustiti se bolesti i predati sve odgovornosti nekom drugom. Poredao je hljepčiće na zidnim policama. Kad ih uzmanjka, ispeći će ih još. Sad ima dovoljno brašna, kvasca i soli, tih jednostavnih tvari od kojih nastaje najčudesnija ljudska hrana. Kruh i vino. Bilo je vina u misiji, ali sve im je ostavio jer će im trebati za misu. Nema ničeg boljeg od misnog vina.
Nije im uzeo ni svijeće, ali načinit će ih sami. Upalit će ih na blagdane. Uskoro će sveta Honorina.
Ispeći ćemo kolač u počast vašoj starijoj sestri i molit ćemo se za nju.

Čula ga je kako bunca u snu. Otvorila je oči i na zidu opazila hljepčiće iz misije Saint- Joseph, poredane poput dobrohotnih lica koja bdiju nad njom.
Dakle, vratio se? Ali gdje je?
Nije se uopće nadala da će se vratiti.
Njegov odlazak shvatila je kao smrt, a to je jače potreslo njezino zdravlje od oskudice.
Ležao je na tlu uz ognjište, sklupčan pod pokrivačem.
I dalje je bila slaba, ali osjećala se bolje. Kleknula je uz njega. Spavao je, a u grozničavom snu nemirno se vrpoljio i mrmljao nepovezane riječi. Tom putniku koji se vratio iz ledenog pakla mogla je ponuditi samo jadikovke. Izgledao je gore nego kad ga je našla na pragu u onoj kožnoj vreći. Koža pod četkastom bradom bila je mrtvački blijeda, nos mu je bio modar, a odjeća je bila natopljena smrznutim znojem i vrijeđala mu otvorene rane.
Kako je uspio izvesti taj pothvat, kako je mogao podnijeti taj napor? Ona ga blago probudi.
Dođite na toplo, u postelju. Vidim da su vam se rane otvorile, a niste pojeli ni žlicu juhe. Ah, baš smo pravi par: ne zna se tko je gori!
Ali, oslanjajući se jedno na drugo, i dalje će bježati od smrti.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika  13 - Page 3 Empty Re: Anđelika 13

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:43 pm

Anđelika  13 - Page 3 Scotch_Firs_1873


66.
ISPUNJENO PROROČANSTVO
Nakon nekoliko dana obavijestio ju je o smrti žene koju su i dalje zvali Ambroisine de Maudribourg. Slučajno je čuo vijesti o njoj u razgovoru dvojice jezuita u misiji Saint- Joseph.
Tijekom posjeta Montrealu, supruga novoga guvernera postala je žrtvom čudnog napada dok se šetala obalom.
Mrtva je. Rastrgala ju je neka divlja zvijer.
To sam već jednom vidjela.
Ovaj put je bilo stvarno - prošapta on.
O tom napadu u koloniji su postojala različita mišljenja. Neki su govorili da ju je doslovno rastrgala neka zvijer, a drugi pak da su je napali Irokezi.
Znate li potankosti? Ne događa se često da uglednu damu napadne divlja zvijer na gusto naseljenom Montrealskom otoku.
Gospođa de Gorrestat šetala se oko rta Moulin. Sama. Usprkos njezinom ugledu pobožne i kreposne dame, zli jezici su govorili da je išla na ljubavni sastanak.
Opet ista dvostranost kad se govori o njoj. Neki su naivni i žele vjerovati njezinu šarmu, a drugi šute i progovore tek kasnije. Dakle, što je bilo potom?
Ambroisinin drug iz djetinjstva sardonički se nasmiješi.
Ondje ju je čekao arhanđeo. I čudovište.
Tko ih je vidio?
Nitko! Nije bilo nikakvih tragova... osim ogrebotina oštrim kandžama na kori drveta. Upravo zato su mnogi mislili da je riječ o indijanskom napadu. Nešto se moralo reći gospodinu de Gorrestatu i uvjerili su ga da su Irokezi krivi za smrt njegove žene. Premda su njezine rane jasno govorile da je bila žrtva divlje zvijeri, skršeni suprug, koji nije smogao snage da pogleda leš, našao je snage za osvetu. Neki huronski poglavica predložio mu je ratni pohod. Francuska vojska i indijanski saveznici krenuli su na put. Da bi opravdali pohod, pribjegli su lukavstvu. Novi guverner poslao je poruku poglavicama Pet naroda da se želi sastati s njima i prirediti gozbu u njihovu čast. Dok su jeli, napali su ih, svezali i poslali u Quebec i potom na kraljeve galije.
Samo Outtake, koji nije bio ondje, i Tahontaghete izbjegli su podloj zamci.
Vojska je nastavila put prema Dolini pet naroda, ali zima ih je zaustavila na najokrutniji način te su se morali vratiti, ne bez gubitaka. Pobjegli su u tvrđave i trgovačke postaje, a pohod će nastaviti na proljeće.
Zlo i dalje plazi njezinim tragom. Je li doista mrtva?
Mrtva je koliko to može biti netko čija je glava nađena na grani drveta, dok joj je iznakaženo tijelo ležalo nekoliko koraka dalje.
Proročanstvo se ispunilo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika  13 - Page 3 Empty Re: Anđelika 13

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:44 pm

Anđelika  13 - Page 3 Saint_Stephen_1895



TRINAESTI DIO
ISPOVIJED
67.
ROĐENI GLUMAC
Čim se oporavio i uzmogao sam previjati rane na nogama, preselio se u sobu Lymona Whitea. Anđelika se više nije morala brinuti za sve. Noću je održavao vatre. Hodao je nečujno poput sjenke.
Iznova je zapao snijeg te su vrata i prozori opet bili zameteni. No i to obilje snijega bilo je znak skorog otopljenja.
Hladnoća je popuštala.
Odmicali su snijeg s ulaza u svoj zatvoren i samotan svijet pod snježnim plaštem. No Anđelika nije mrzila snijeg. Više je voljela snijeg koji kao da ih je želio obujmiti u svoje naručje nego nepomičnu samoću ledene pustinje i hučanje vjetra. Upravo snijeg ih je spasio prošle jeseni.
Kako je zima bila duga! No svakim danom približavali su se njezinu kraju.
Tog jutra je sjedila kraj kamina i čistila svitke svilače koje je prije oprala i prekuhala u vodi sa šakom pepela. Već ih je mnogo puta upotrijebila i počela se bojati da će ih uskoro ponestati.
Tad se pred njom neočekivano pojavio otac d'Orgeval u crnoj sutani. Zaprepastila se kad ga je vidjela.
Učinio joj se upravo onakvim kakva ga je nekoć zamišljala, dok je još bio njezin nepoznati neprijatelj. Više puta joj se dogodilo da se prestrašila pomislivši da ga je vidjela, ali uvijek bi to bila neka druga crna silueta. Jednom se to dogodilo na rijeci Penobscot; tad je to bio otac de Vernon. Drugi put je to bio sam Joffrey, a treći put otac de Guerande. Svaki put je u strahu pomislila: »To je on; došao je čas obračuna!«
A sad je to doista bio on. Na grudima je držao raspelo s rubinom. Bio je vrlo vitak u toj crnoj sutani čiji pojas je stiskao njegov mršavi struk i njegovoj pojavi davao gotovo ženski obris. Bio je sličan velikom Ignaciju Loyoli.
Prvo je pomislila: »Kako je lijep!«, a potom: »Odakle mu ta sutana? Hoće li otići?« Nije joj dao vremena ni da otvori usta. Odmah ju je zamolio da se ne uzbuđuje i da ga sasluša. Želio je samo govoriti s njom.
Opazio je njezin strah i uvjerio je da se ne radi o njegovu odlasku. Ostat će sve do proljeća i sam ih predati u ruke njihovih prijatelja. Samo želi raščistiti dva ili tri pitanja.
Prvo je govorio o svom najdražem prijatelju, Claudeu de Lomenie-Chambordu. Polako, gotovo pobožno pobudio je sjećanje na njihovo prijateljstvo i ljubav, tankoćutnu, iznimnu i potresnu, ljubav prihvaćena srca i potisnute puti koja je u njima bila simbol ognja koji gori u svim bićima, ognja koji je izišao iz jedinstvenog ognjišta prvobitne ljubavi kojom su mogli strasno i nježno voljeti čovječanstvo. No okrutna Biblija osuđuje njihov oblik ljubavi jer je u prvim, teškim vremenima morala dati prednost razmnažanju.
Zato se radilo o pročišćenoj, oplemenjenoj ljubavi, jer nisu imali drugog izbora, o nepotpunoj ljubavi koju su doživljavali od mladosti, ali su s radošću, a često i s mirom u srcu, slijedili trnovite puteve posvećenosti i požrtvovnosti svog poziva.
Pa ipak, danas se pitam ne bi li za slavu Božju bilo bolje da se nismo razdvojili, jer sam spoznao da ništa nije kreativnije i pobjedonosnije od iskrene ljubavi. Priznajem da me je ta čista i nježna ljubav za moga brata po pozivu sačuvala od bremena samoće i bezosjećajnosti srca i dugo ispunjavala moju osjećajnu prazninu te umirivala moja osjetila koja se nisu miješala u nju. Tijekom novicijata naučili su nas da nadvladamo i oplemenimo te nezadržive želje. Ja sam bio stručnjak za to.
Pozorno ga je slušala, ali je i dalje motala zavoje kao što ju je zamolio. Kretnje su joj bile sporije i poprimile su ritualnu blagost.
Dok je govorio o vatrenim osjećajima koji su ga sjedinjavali s grofom de Lomenie- Chambordom, mislila je na Ruth i Naomi; razveselila se čuvši kako taj svećenik u crnim haljama daje njihovoj zabranjenoj ljubavi svojevrsno posredno odrješenje. A pred njom nije stajao nitko drugi nego otac d'Orgeval.
Proželo ju je ohrabrujuće uvjerenje da će moći jedno drugom reći sve. Bili su sami na svijetu.
Nitko nije mogao čuti njihove riječi, nitko ih nije mogao iskriviti i takve prenijeti dalje te ih pretvoriti u smrtonosno oružje.
Nisu se trebali bojati da ih netko neće razumjeti. Nisu se trebali bojati da će svojim riječima nekoga prevariti, uvrijediti, razočarati niti učiniti ga svojim neprijateljem.
Bili su sami sa Stvoriteljem.
On reče da se mora u mislima vratiti na onaj jesenski dan na jezeru Moxie, dan kad je satrto shvatio da bi ljubav, pa i tjelesna ljubav, mogla biti sveti put. Posljedica tog otkrića bila je rušenje cijelog njegova života, raspad skela koje su ga podupirale.
Tako sam saznao da je ljubav Božji dar i da je moj grijeh što to nisam shvatio. Mrzio sam svoje tijelo što je dio tog otkrića, tih osjećaja zanosa i poleta koje još nikad nisam bio iskusio. Tad sam blagoslivljao Boga. Ali osjećaji su bili prejaki. Onesvijestio sam se. Kad sam se osvijestio, bio sam zbunjen i prestrašen. Pokušao sam se vratiti u poznati mi svijet. Na um mi je pala misao o demonki i jedva sam zadržao pobjednički krik.
Nisam htio prihvatiti svjetlost, istinu. Povrijedila me je i ponizila, srušila sve moje zidove kojima sam se branio od onoga što sam mrzio i što me je ispunjavalo najvećom grozom: ljubav, koju sam miješao s pohotom, ljubav koju nisam shvaćao i koja me je zabljesnula svojim sjajem, otkrila mi svoju tajnu i naučila me da je snaga tog osjećaja takva da samo ona može dati dojam da zaista postojite.
To otkriće bilo je ludo, bezumno... Bio sam tvrdoglav. Možda zato što nisam znao kako da utjelovim to otkriće. Morao bih se odreći svojih najboljih prijatelja, razočarati ih. Upirali bi prstom u mene i govorili da sam poludio. Žena, ljubav, sloboda savjesti. Za mene je bilo prekasno. Moje tijelo bilo je oblikovano, kruto, iskovano da bi vladalo drugima, da bi ratovalo. Sve to napustiti... Radi istine koja se tek nazirala... Bez nade da ću nešto dobiti u zamjenu.
Tad sam u šumi ugledao karavanu i naslutio sam tko je bila moja vizija. I tako je sve opet bilo u redu. Mogao sam nastaviti rat. Da, tražim opravdanja. Ali to ništa ne mijenja. Nemam opravdanja.
To sam shvatio toga dana kad sam izgubio čistu savjest s kojom sam djelovao. Kad sam kao dijete odlazio u pokolje protestanata, obuzimala me je groza, ali bio sam uvjeren da služim Bogu i da će mi Bog oprostiti te zločine.
Rađamo se slijepi, obavijeni maglom, zastrašeni čudovištima. Potrebne su nam godine da shvatimo da su to samo slamnata strašila.
A kad čovjek progleda, počinje grijeh.
Zločinac sam jer sam svemu što sam poduzimao davao privid kreposnih čina iza kojih su se krile ludosti zaljubljenoga.
Tu ljubav zvao sam mržnjom da bih uopće mogao o njoj razmišljati. Govorio sam o vojnim pohodima, o križarskom ratu, samo da bih opravdao svoje opsesivne misli.
Svi planovi koje sam kovao protiv vas bili su posljedica privlačnosti koju nisam htio nazvati pravim imenom. Vjerovao sam da želim ubiti, uništiti, zbrisati s lica zemlje sve ono što ne zaslužuje pobjedu, a zapravo me progonilo samo jedno: približiti vam se.
Mislio sam da to činim zato što želim uništiti Božje neprijatelje, ispuniti svoju misiju...
Kad sam odlazio u napad na Newchewanik kod Brunswick Fallsa, znao sam da ste ondje i poviknuo sam: »Dovedite mi je!« Bio sam siguran da ću postići cilj. Drhtao sam od čudnog nestrpljenja. Što sam očekivao od trenutka kad ste trebali postati mojom zarobljenicom? No to se nije dogodilo. Piksarett je pobjegao s vama! Ne smijte se! Tad sam počeo shvaćati da je taj dvoboj imao veću važnost no što sam mislio i da neću sam odlučiti o njegovu ishodu.
Bio sam posve lud. Želio sam vašu smrt da bih mogao istrgnuti iz sebe sve ono što me je razjedalo, vjerujući da ću tako ponovno pronaći svoju dušu.
Potom je govorio o gnjevu i divljoj ljubomori što ju je osjetio prema muškarcu kojem je pripadala, koji ju je volio, a - što je bila nepodnošljiva nepravda - i ona je voljela njega.
To priznanje bilo mu je teško jer je sve bolje poznavao Anđeliku i znao je da može lako prihvatiti njegovu izjavu da je želio njezinu smrt, ali da je mnogo osjetljivija kad se radi o čovjeku koga voli.
Uvjeravao ju je da nije htio ubiti njezina supruga i ljubavnika; htio ga je samo ukloniti. Htio je da izgubi njezinu naklonost, htio ga je poniziti, izbrisati njegovu snagu i životnost.
Nemojte misliti da mu je život uvijek bio lak - prigovori Anđelika.
Sve je znao i nisam ga mogao trpjeti...
Kako li je sretan taj čovjek u koga je tako bezglavo zaljubljena, muškarac koji nije odbacio ni spolnost ni ljubav, a nije dopustio ni da ga ometaju zakoni. Ateist, slobodoumnik koji se drznuo poniziti sva pravila, rugati se crkvi i njezinim institucijama - nije li biskup Toulousea pokrenuo proces protiv njega?
Vidio sam kako je za te grijehe, koje je počinio tako bezbrižno, bio nagrađen opojnom radošću. Ne samo da je upoznao ljubav, istinsku ljubav koja vodi u božansku ekstazu, nego mu se ona uvijek iznova vraćala. Osvojio je najljepšu ženu i ona ga je voljela. On je bio odabran da je očara, zanese i usreći.
Zar je to zaslužio taj pustolovni plemić, taj grof de Peyrac? Proklinjao sam ga. Zašto on, a ne ja?
Počeo sam mu zavidjeti što nema morala, što ga ništa ne sputava i što nije ničiji podanik. I osjećao sam da je pravednik. Bojao sam se priznati to. On je imao pravo, a ne ja. On je išao putem istine jer je išao putem svoje istine. I s tim sam se morao suočiti.
Strašno je otkriti počinjenu grešku i nebrojene zamke u koje smo upali. Bolje je ostati slijep nego spoznati da nam luč istine nije bila dodijeljena. Bolje je i dalje se smatrati izabranim.
Što sada mislite o tome?
Neka Bog odabere bilo koji put koji uveličava Njegovu veličinu i slavi Njegovu dobrotu. Pomiren sam sa sobom, ali izgubljen sam za svoje sljedbenike. To sam vam htio priznati da među nama ne bi preostala nikakva gorčina. Valjalo je oduzeti događajima njihov varljivi privid. Nisam se borio za Boga, a vi niste bili njegovi neprijatelji.
On zašuti.
Anđelika je prestala motati zavoje i brižno ih odložila na obližnju policu. Primijetio je da je postala napeta i da ništa ne govori. Jer, sve je to neshvatljivo i izrečeno je već previše riječi.
Gledala ga je s rukama na koljenima. Blagi osmijeh igrao joj je u kutu usana. U njoj je vidio beskrajnu ljupkost i zatvorio je oči.
Nakon duge, meditativne tišine, ona reče:
Mogu li vas nešto pitati? On potvrdi.
Odakle vam ta gotovo nova sutana? Onu koju ste imali na sebi razrezala sam na komadiće kad ste došli.
Ovu sam posudio od misionara iz Saint-Josepha.
Zašto ste je danas odjenuli?
Za teška priznanja ponekad je potrebna bojna oprema.
Oče d'Orgeval, pitam se nije li vaša prva pogreška bila ta što se niste, umjesto odlaska u isusovce, pridružili kazalištu gospodina Molierea. Niste li vi glumac po prirodi?
Uvijek sam to bio. U Clermontu sam glumio sve velike uloge antičkih junaka. Vi znate da jezuitska naobrazba pridaje veliku važnost kazalištu. Valja naučiti govoriti i spoznati duh tragedije da bi se propovijedalo. Dakako, život među Indijancima, koji su rođeni glumci, nije mogao zatrti taj moj dar.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika  13 - Page 3 Empty Re: Anđelika 13

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:44 pm

Anđelika  13 - Page 3 Rosalind_in_the_Forest_1870


68.
SNOVI O POVRATKU U EUROPU
Potom je brižljivo odložio »posuđenu« sutanu i vratio raspelo gdje je počivalo i prije, iznad kamina u Anđelikinoj sobi. Ponekad ga je vidjela kako čita iz misala koji je donio iz misije.
Otad su razgovarali, kao što je i navijestio, u ozračju povjerenja i neke nove bliskosti. Mogla je s njim razgovarati o Joffreyu. Željno ju je slušao. Shvatila je da još nikad nije razgovarala o njemu i o svojoj ljubavi, čak ni s Abigael.
Hladnoća je i dalje stezala i donosila teške oblake iz kojih je obilato sniježilo, a ponekad bi donijeli vjetar koji je već poznavao svoj put te imao samo jedan cilj: ogoliti zemlju do kosti.
U međuigrama koje su razdvajale oluje nadali su se da će začuti šum vode koja počinje žuboriti u dubini šume. Uzalud su se osvrtali prema najbližem drveću da bi čuli frulast poj ptice koju zovu »proljetnom pticom« i koja bi bila njihova golubica iz Noine korablje.
Ljudi imaju pravo što grade gradove. Samo oni koji nikad nisu živjeli u bijeloj pustinji mogu se žaliti na njih.
Sebastien d'Orgeval odobravao je nakanu da se vrati u Francusku.
To preseljenje ne bi presjeklo vaše veze s Novim svijetom. Gospodin de Peyrac dobro zna svojim brodovima orati vode Atlantika i neće mu biti teško ostati jednom nogom u Americi, u svim pristaništima od New Yorka do Quebeca.
Po njegovu mišljenju, sudbinu kolonije neće krojiti oni koji u njoj žive. Ne vidi se izlaz iz začaranoga kruga ratova, osvetničkih pohoda i pokolja koje će skriviti i jedna i druga strana, bilo da su žrtve Indijanci ili bijelci, Francuzi ili Englezi.
Zvijezda vodilja je u Francuskoj - rekao je. - Versailles određuje sudbine tih naroda, sve do najzabitijeg kutka i najsamotnije doline. Gospodin de La Salle poći će prema zemlji Illinoisa i ondje zabosti stijeg francuskoga kralja, a tko zna, možda će dospjeti sve do Meksika ako se uspije spustiti rijekom Mississipi, majkom svih voda, do njezina ušća. Španjolci se neće oduprijeti.
I Nova Engleska će biti okružena.
Vidite da se u Versaillesu određuje sudbina zemalja. Da vaš suprug nije pošao s gospodinom de Frontenacom, spletke koje se vode protiv njega bacile bi ga u Bastilju. Morat će mu i omogućiti da se vrati u Kanadu. Jer, novi guverner je lud. A što je još gore, usto je i glup.
Prisjećala se Dvora. On je govorio o Dvoru kao o džungli, ne bez razloga. Ta tko to zna bolje od nje? No Dvor je i svetište ljepote. Luj XIV uspostavio je kult ljepote i to je u Anđelikinim očima razrješavalo kralja svih njegovih grijeha.
Joffrey je vidio kralja i obavio svoju diplomatsku misiju i ona je poželjela biti s njim i ne prepustiti ga tim taštim dvoranima koji su mu neprijatelji. Udvoje bi bilo lakše i veselije. Udvoje bi mogli uživati u čarima Versaillesa.
Probudivši se iz sanjarenja, bilo joj je još teže podnositi tišinu i grubost okoliša. Bojala se da joj podmukla sudbina ne zada posljednji kobni udarac.
Hoće li ikada izići kroz tamna vrata zime?
Možete li zamisliti da se u palači pleše, svira se nebeska glazba, peku se tako divovski kolači da se u njima može sakriti dječak preodjeven u Amora. Dvorani pijani od užitaka na gozbama jedu i birano slasno voće uzgojeno u kraljevim vrtovima.
Da, mogu to zamisliti - reče on. - Bogovima valja zahvaliti za to. Naš dični planet Zemlja barem ponegdje daje toplinu, mir i bogatstvo. Kad bi život svagdje ugasnuo, kad bi svagdje vladala bijeda, to bi zaista bio kraj svijeta. Mi koji patimo u svom paklu dugujemo zahvalnost onima koji plešu, smiju se i žele otkriti sve oblike ljepote koji nam blaže oči i napajaju duh. To znači da plamen i dalje bukti barem u jednom ognjištu na svijetu i da se možemo nadati da ćemo se i mi jednog dana ugrijati na tom plamenu koji oživljuje. Val gnjusa, zločina i laži je moćan, ali sjaj zlata i dragulja, raskošne ljepote, životnog sjaja, blještava lava što se izljeva iz božanskog vulkana, sve to također ima neodoljivu moć. Na tom sjaju valja napajati snove i težnje.
Gotovo da je njegov način mišljenja sličan Joffreyevom. Dok je isusovac govorio, sve joj se više činilo kao da sluša svog muža. Činilo joj se da bi taj akvitanski plemić bez snebivanja izrekao te riječi u nekom od mnogih govora koje je održao o ljubavi. No, languedočki trubadur, koji je zamalo izgubio glas pred crkvom Notre-Dame u Parizu, više se nije trudio glasno izražavati svoje misli. Naučio je šutjeti. No njegovo ponašanje ponekad je govorilo više od riječi. Srce joj je kucalo za Joffreya. Mislila je:
»Razumijem te, ljubavi. Srest ćemo se opet kad sve ovo bude iza nas i mirno ćemo razgovarati.«
Otac d'Orgeval više je puta ponovio da bi želio da se gospodin de Peyrac ne brine za sudbinu svoje obitelji.
Ja sam tu da bdijem nad vama.
Sad je najvažniji kralj. Gospodin de Peyrac više će pridonijeti dobrobiti naroda ostane li kraj njega nego ako pohita natrag i pomogne svojoj obitelji. Ona ga je uvjeravala da se Joffrey uvijek dokraja posvećuje zadatku i ne dopušta da ga išta omete.
A možda i pretjeruje u tome - reče Anđelika prijekorno. Njegova jaka moć koncentracije davala je ljubomornim srcima dojam da ih zanemaruje pa je i ona uvijek bila nemirna kad bi se njegovo zanimanje usredotočilo na neku žensku osobu. A sad je kralj u središtu njegova zanimanja. Sve će se dobro riješiti. Otac d'Orgeval može biti uvjeren u to.
Zabavljalo ju je što je svećenik isticao da gospodin de Peyrac mora brižljivo pripremiti i njezin dolazak u Francusku.
Ne smijete biti izloženi nikakvoj neudobnosti! Morate iskoristiti sve pogodnosti koje vam pruža bogatstvo i koje će vam pružiti glavni grad kraljevstva. Trebat će vam mnogo slugu i sobarica, mnogo kočija. Na zidovima vaših palača morat će visjeti lijepe slike i bogate tapiserije, morat će biti namještene otmjenim pokućstvom, ispunjene vrijednim predmetima, svilom i baršunom, nakitom.
Budite uvjereni, dragi moj ispovjedniče, da će moj suprug sve to pripremiti ako odlučimo da se vratim u Francusku. Neće mi nedostajati ništa što će mi pomoći da uživam u životu i zaboravim na ono što sam izgubila.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika  13 - Page 3 Empty Re: Anđelika 13

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:44 pm


Anđelika  13 - Page 3 Reflection_1873



ČETRNAESTI DIO
KRAJ ZIME
69.
SKRIVENA LICA BOGA
ANĐELI MEĐU CVJETOVIMA SVJETLOSTI
Iznenadila ga je pri pregledavanju oružja. Bilo je dobro održavano, uvijeno u namašćene krpe. Bilo je i streljiva napretek.
Kraj zime znači da će se uskoro vratiti ljudi.
Nije zaboravio što je čuo u misiji Saint-Joseph. Kad se otopi snijeg, gospodin de Gorrestat i njegova vojska nastavit će pohod na Irokeze.
Već su spremni i čekaju samo na zatopljenje. Opkolit će sela i spaliti ih. To bi mogao biti kraj države Irokeza. Ali znam ja njih. Outtake će opet pobjeći. Uzalud će ih slijediti. Nestat će s lica zemlje.
Kako to mislite?
Nestat će. Postat će nevidljivi. No ne želim reći da će umrijeti. Pojavit će se ponovno.
Ne poričem čudesnost mnogih pojava, ali mislim da mi to morate podrobnije objasniti. Nisu li i o vama govorili čak i da možete letjeti... i postati nevidljivi? Pa ipak...
On se blago nasmiješi, utonuo u misli.
Kad se njihovi progonitelji povuku, Irokezi će se pojaviti na površini zemlje...
nedaleko odavde.
Poznavao je sve tajne te goleme zemlje prašuma koju neki zovu Maineom, a drugi Akadijom, zemlju u koju prodiru samo lude spremne preskakati provalije i brzace te poznavati nebrojene drevne staze koje povezuju gorske vrhove.
Bila je ludost ovamo dovesti konje. Bila je to utopija gospodina de Peyraca, koji je smatrao da će se jednog dana konjima putovati od Atlantika do Rijeke svetog Lawrencea.
Pustoš velika kao dvije trećine Francuske. Tu se ne okupljaju ni nomadi. Samo Abenakiji i Kanađani usuđivali su se uputiti u taj labirint, teško prohodan i zimi i ljeti.
Kuda će proći?
Mislim da znam.
Ali nije rekao ništa više.
Ako ste uvjereni da će se pojaviti nedaleko odavde, morate pobjeći.
Zašto?
Da spasite život.
Život mi više nije važan. Od njega mogu očekivati samo lutanje i samoću. Nisam stvoren za samotnjaka. I pustinjaci pripadaju zajednici koju su odabrali, zajednici pustinjaka, onih koji su čuli zov samoće i mističnih tajni. Ja više ne pripadam nikakvoj zajednici.
Mi ćemo biti vaša zajednica. Nećemo vas napustiti. Ima i dobrih ljudi, znate - reče ona pokušavši se nasmiješiti. - Neki od njih našli su utočište na rijeci Saint-Jean, nedaleko od Chignectoua. Čula sam da neki redovnici traže utočište u Marylandu, katoličkoj državi pod engleskom vlašću. No gdje god budete, mi ćemo biti uz vas.

Idućih dana shvatili su da je ledeni obruč zime počeo popuštati; zapazili su znakove koji su govorili o tome da se zemlja preporađa i oživljuje.
Kad dođe proljeće - reče on - imat ćemo pune ruke posla s čišćenjem i popravcima. Kad pomislim na slomljene ograde, probušene krovove, predmete izgubljene u snijegu... i trupla. Obuzima nas želja da sve počnemo iznova, zar ne?
Tko zna koliko ću leševa nabrojati pod ruševinama Wapassoua? Eto, to će meni donijeti proljeće.
Ne. Neće biti mrtvih. Vaši krivovjernici o kojima govorite s toliko blagosti, vaši hugenoti, kvekeri, »lolardi«, siromasi iz Lyona, pa ona sljedba što je gora čak i od Katara, oni valdenzi... Vidjet ćete da nisu mrtvi. Pronaći ćete ih i spasiti.
On se nasmiješi vidjevši da su njegove riječi postigle cilj i da joj je želja da se bori za spas prijatelja natjerala rumenilo u obraze.
Vi sve možete, gospođo. Kralj je pod vašim nogama. Kraljevo žezlo je u vašim rukama. Suveren koji vlada polovicom Starog kontinenta i velikim dijelom Novog svijeta sluša vas i svojim utjecajem možete činiti dobro. No morate svladati umor i ozdraviti. Samo nas nekoliko dana dijeli od proljeća.
Da. No hoćete li mi dopustiti da vas spasim? Jeste li čuli moj savjet da se udaljite pravodobno?
Isusovac skrenu pogled i blago odmahnu glavom.
Outtake mi je rekao da će se vratiti i zaprijetio da će pojesti moje srce.
Glupost! Ne dajte se zbuniti njihovim ludostima. I sami ste rekli da je besmisleno i pokušati razumjeti zastranjenja njihovih misli.
Outtake mi je rekao: »Duguješ mi to, Crna Odoro. Nisi li nam upravo zato došao s druge strane oceana?«
Ona se vatreno suprotstavi.
Ne! Dva puta je dovoljno! Platili ste danak svom pozivu. Bježite! Pobjegnite u Francuski zaljev. Pridružit ćemo vam se. Naći ću vam utočište. Sakrit ću vas na sigurnom mjestu.
Ne mogu vas ostaviti samu s djecom.
Sad se bolje osjećam, vjerujte mi. Ne čekajte više.
Nemojte stalno misliti samo na mene. Doba oluja i snjegova nije prošlo. Ne bojim se za sebe. Morate ozdraviti, a ozdravit ćete brže ako se ne budete brinuli za mene. Ne bojte se. Znat ću kad dođe trenutak da odem u miru.
Anđelika mu više nije prigovarala. Imao je pravo. Valja iskoristiti posljednje dane zime, prestati se brinuti i uživati u njezinoj ljupkosti. Obavivši dnevne poslove, isusovac je sjedio kraj vatre, a Anđelika je ležala u krevetu s djecom. Nisu razgovarali o prošlosti, nego uglavnom o njegovom misionarskom radu i iskustvima s Indijancima.
Preživjet će - rekao je - ali samo ako se ono što je najjače u njima spoji s onim što je najjače u nama. Znam što je Outtake želio reći kad me je upozorio da će mi pojesti srce.
Priroda pobjeđuje i uništava sve one koji se odupiru njezinu tijeku. Oni koji je ne žele razumjeti nestat će, jer je ona glas samog Stvaranja. Stvaranje je polagano rađanje, polagano utjelovljivanje božanske moći. Nijedan narod i nijedna ideologija ne mogu mu se oduprijeti jer je ta moć slijepa i neodoljiva, a ponekad i okrutna.
Evolucija Stvaranja naša je dužnost. Mi to ne znamo i mislimo da smo njegovi gospodari. Pa ipak, ljudske uši moraju se otvoriti prema njemu. Ali te uši ne čuju da se iza prirode krije lice Boga. Kad kažem njegovo ime, ljudi ne razumiju. Vide samo svog idola. Ne vide i ne shvaćaju veličanstvenu pustolovinu svih nas, cijeloga čovječanstva. Obuzeti su svojim sitnim brigama.
Stajao je kraj vatre kao da stoji za oltarom. - Evo ih, sjede na klupama, ali malo su im važne riječi koje svećenik izgovara. On im ne može otvoriti oči. Ne žele znati. Tako je i u Americi, koja je odviše prostrana da bi je se shvatilo. No barem joj je budućnost otvorena. Zato je volim...
Nastavio je malo manje svečano i bez prijekora:
Žene shvaćaju skrivene tajne lakše od muškaraca. Zato ih muškarci tako kinje i sprečavaju njihova djela, a osobito misli.
Da bi kaznili Evu zato što je počinila grijeh spoznaje.
Ne. Nego zato što je bila odvažna i nije se bojala Boga... Prirode.
Smijali su se. Zabavljalo ih je drsko raspravljati o biblijskim osobama kao da su lutke u njihovu malenom kazalištu.
Strogi post oslobađao je duh i lagano ga opijao. Samoća i patnje gotovo su izbrisali krute poglede što ih svako društvo predaje svakom svom članu koji se u njemu slučajno rodio. Njihovi ponekad šaljivi razgovori privlačili su djecu koja su ih gledala raširenih očiju i činilo se da ih i najapstraktnije riječi prenose u zemlju snova i vizija.
Pogledajte kako su lijepi - šaptao je. - Oni su cvjetovi svjetlosti.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika  13 - Page 3 Empty Re: Anđelika 13

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:45 pm

Anđelika  13 - Page 3 Red_Riding_Hood_1865


70.
ZIMA NA IZDISAJU
Noću se opet počelo smrzavati. Zapuhao je jak, hladan vjetar. Stabla je opet prekrio snježni oklop. Anđelika se probudila cvokoćući zubima, uvjerena da ju je opet napala groznica. Kraj nje se odmah pojavio njezin sudrug i donio joj krznene pokrivače. Podjario je vatru, ugrijao kamenje, ovio ga tkaninom i položio oko nje i zaspale djece. Anđeliki je dao vruć napitak u koji je dodao i malo rakije čije su se zalihe obnavljale na tako čudesan način da ju je to podsjetilo na Kristova čuda iz Evanđelja. Rekao joj je da mirne duše mogu trošiti drva jer je to posjednji napad zime.
Još se trza, ali uzalud. Proljeće nije daleko.
Kao da ih želi uvjeriti da je zima na izdisaju, nije im dopustio da propuste svoju kratku svakodnevnu šetnju.
Kad su izišli, ostali su na mjestu kao prikovani. Ni djeci nije bilo do šetnje: stajala su nepomično usred kristalnog krajolika što je svjetlucao tisućama iskara. Oblaci u daljini nisu bili topli proljetni kišonosci. Prevarili su se.
Zima se još drži, ali za tjedan dana će izdahnuti.
Noge odjevene u mokasine uskoro će hodati spužvastim stazama natopljenim otopljenim snijegom. Vijesti će dospjeti i do Gouldsboroa te će se saznati za sudbinu Wapassoua. Karavana će odmah krenuti prema gornjem toku Kennebeca; Colin Paturel će požuriti da što prije sazna što se dogodilo s Anđelikom.
Molim vas, otiđite. Bježite, čas je stigao.
Ponavljala je to ne znajući treba li bježati od civiliziranih bijelaca, koji ne bi više razumjeli njegove riječi ili pak od divljih Indijanaca koji bi ga zgrabili i mučili do smrti.
Obećavam vam da ću otići.
Odveo ju je u sobu i pomogao joj da legne. Vratio se sa šalicom u rukama.
Popijte ovaj biljni čaj. Uskoro ćemo potrošiti sve zalihe bilja, ali ljekovite biljke opet će izrasti i nabrat ćete ih.
Zar u Wapassouu? S tim je gotovo.
Onda ćete ih brati u pariškoj okolici. Cvijeća ima posvuda. Ono je čovjekov najvjerniji prijatelj. Sad spavajte i oporavljajte se. Kad se probudite, govorit ćemo o mojim planovima. Sutra ću otići. Ili prekosutra. Mirno spavajte. Djeca se igraju pred kućom. Ja idem na jezero nabrati trsku od koje ću napraviti vrše kojima ćete loviti ribu dok budete čekali dolazak svoje karavane.
Te pripreme učinile su joj se dobrim znakom, iako mu nije povjerovala sve.
»Čeka da dođu. Nema pravo na to nakon svega što sam učinila da bih ga izliječila.« Mislila je na njega tako nježno kao da je on njezino dijete kojemu prijeti opasnost.
»Ne želim da pretrpi teška iskušenja. Ne želim da bude prezren. Želim da živi, da bude sretan i slobodan! Zaslužuje da živi. Dovoljno je kažnjen!«
Obećajete li mi da ćete sutra otići?
Da. Ako budete mogli sići sa mnom do jezera.
Ako je tako, poslušat ću vas. Moram odspavati i prikupiti snagu. Zaspala je sretna, uvjerena da je na putu ozdravljenja.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika  13 - Page 3 Empty Re: Anđelika 13

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:45 pm


Anđelika  13 - Page 3 Puss_in_Boots_1877



71.
DOLAZAK LJUDI IZ GOULDSBOROA
Prije no što je otvorila oči, upitala se koga to spaljuju. Vonj koji ju je proganjao u snu ispario je kad se probudila u sobi u utvrdi Wapassou. Sunce je zalazilo; spavala je tek nekoliko sati. Osjećala se dobro i napokon odmorno. Pomisila je da bi on sad mogao otputovati. Pogledala je prema kaminu na kojem je bilo raspelo sa sjajnim rubinom. »Hoće li mi ostaviti raspelo kad ode? Ili će ga staviti oko vrata?«
Ona okrenu glavu i kraj postelje opazi mlada čovjeka s bijelim ovratnikom, odjeven u crno.
Dobar dan, gospo Anđeliko.
Martial Berne? Što vi ovdje radite?
Zadužili su me da bdijem nad vašim snom, draga gospo Anđeliko. Tako ste duboko spavali kad smo došli da nismo htjeli ometati vaš ozdravljujući san.
Anđelika se osloni na jastuke i pozorno ga pogleda.
Zar ti nisi otišao u Boston na studije?
On se nasmija vidjevši da ga se bez napora prisjetila.
Imate dobro pamćenje, gospo Anđeliko. Procijenio sam da nije bio trenutak da napustim Gouldsboro kad mu je prijetio napad. Jesen je bila teška. Muškarci i mladići trebali su ostati, tim više što je i zima bila iznimno teška. Snijeg nas je zameo, a drveće je pucalo od studeni. More se zaledilo na ušću Penobscota i Kennebeca.
Opazivši da ga sluša sa zanimanjem, rekao joj je i da na obali nisu ni slutili što se dogodilo u Wapassouu. Nisu dobili nikakvih vijesti. Zimska tišina bila je uobičajena. No kad su iz nejasnih indijanskih glasina nazreli tu vijest, zgrozili su se. Govorilo se da su svi stanovnici odvedeni u Quebec kao zarobljenici, što je bilo bolje od smrti i donekle je utješilo njihove prijatelje.
Potom je pristigao nijemi Englez u pratnji nekog trgovca iz nizozemske postaje u Houssnoku. Lymon White bio je zadržan kao zarobljenik u nekom selu Abenakija. Kad se pleme odlučilo preseliti zbog gladi, iskoristio je priliku i pobjegao. Donio je iznenađujuću vijest da je Anđelika s djecom u maloj utvrdi u Wapassouu, ali da su u opasnosti da umru od gladi... ako već nisu.
Svi su odlučno odbacili tu strašnu mogućnost. Gospodin Paturel odmah je zapovjedio da karavana krene prema Wapassouu. Bilo joj je potrebno gotovo dva mjeseca da stigne, probijajući se kroz zametenu pustoš.
I već nekoliko sati smo tu. Mladić je nastavio sa žarom:
Tko je mogao pretpostaviti da ćete nakon toliko muka biti u tako dobrom zdravlju. Djeca trčkaraju! I tako su lijepa! Narasla su.
Dodao je da je otac Charles-Henrija htio poći s karavanom.
Njegovo trapersko iskustvo bilo im je dragocjeno. No zapravo je strepio za svoga sina. A sin ga je radosno prepoznao.
Teški koraci odjeknuše u hodniku i na vratima se pojavi snažna prilika Colina Paturela.
Njegov tmuran pogled bljesnuo je kad je ugledao Anđeliku oslonjenu na jastuke kako pomno sluša što joj govori Martial Berne. Kad joj je prišao i nagnuo se nad postelju, konačno je shvatila da sve to doista nije privid.
Oh, dragi moji prijatelji! - uskliknula je i obojicu ih zagrlila.
Colin je počeo pripovijedati ono što je već rekao Martial. Opisao je i strah da ih neće zateći žive, kao i radost kad su ugledali živahnu djecu koja su ih pristojno dočekala.
»Pravo čudo! To će zacijelo potakuti nekog hugenota da zapali svijeću nekom papistickom svecu i zahvali mu se.«

Ali, koga spaljuju? - promrmljala je Anđelika nesvjesno kad se probudila. Podsvijest joj je još bila uznemirena vonjem paljevine, prodornim, zagušljivim. Jesu li to logorske vatre? Ili se ona odvikla od ljudskih mirisa?
Colin se pravio da je nije čuo ili da nije razumio što je rekla. Zašto je pitala koga spaljuju, a ne što spaljuju?
On je bio čovjek s atlantskih obala, a ne iz unutrašnjosti, te se nije mogao otresti neugode koju je osjećao u borbi sa svim onim stijenama i šumama u srcu planina.
Govorio joj je kako su svi vjerovali u čudo te su ponijeli namirnice, rublje te žensku i dječju odjeću koju su im poslale dame iz Gouldsboroa.
O, kako ljubazno od njih! Kako je život lijep! Nova snaga potekla je njezinim žilama.
Brzo, želim ustati!
Pogled joj doluta do raspela na kaminu.
A on?
Tko?
Muškarac koji je bio s nama... Jeste li ga vidjeli ili sreli?
Jesmo - prizna Colin, a Martial ga živo pogleda, ali ne reče ništa.
Jesmo - nastavi Colin. - Kad smo došli do jezerske obale, na drugoj strani smo ugledali muškarca koji je postavljao vrše. Izgledao je kao traper i uplašili smo se da ga slijedi vojska sa sjevera pa smo se isprva sakrili. No, vidjevši da je sam, pokazali smo se i pozvali ga. Kad nas je ugledao, odmah je prekinuo rad i pobjegao.
»Napokon! Hvala Bogu! Pobjegao je.«
Zatvorila je oči i naslonila se na jastuke. Odjednom je opet osjetila slabost. I dalje je obojicu držala za ruke poput djeteta koje se boji i ne želi da odu kad zaspi. Sad su ovdje i više ih neće pustiti. Grijali su je njezini pogledi.
Opet će živjeti, vratit će se među ljude i opet će vidjeti Joffreya. No i dalje ju je mučio jedan neugodan osjećaj.
Coline, kakav je to miris vatre i pečenog mesa? Zar pripremate gozbu? Muka mi je od toga. Kao da je indijanski logor.
Irokezi su ovdje - reče Martial.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika  13 - Page 3 Empty Re: Anđelika 13

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:45 pm

Anđelika  13 - Page 3 Princess_Elizabeth_in_Prison_at_St_James_s_1879


72.
OUTTAKEOV OPROST SRCE MUČENIKA
Sreli smo ih u okolici Katarunka i zbog njih smo izgubili nekoliko dragocjenih dana. Naposljetku je poglavica tih nepopustljivih ratnika priznao da mi nismo »Normani«, njegovi neprijatelji.
Outtake?
Da, tako se zove.
Kamo je išao?
U Wapassou, kao i mi. Htio se dočepati oca d'Orgevala. Ne znam je li htio njegov duh, jer, ako me pamćenje ne vara, taj isusovac je mrtav već dvije godine. »Ništa ti ne znaš« - rekao mi je kad sam mu to pokušao objasniti da je taj otac mrtav i da ga je ubio upravo on. Zatim sam ga pokušavao uvjeriti da nam se žuri da stignemo do cilja jer znamo da ste ondje i bojimo se da vas nećemo zateći živu. »Živa je« - odvratio mi je prezirno. No ipak smo bili nestrpljivi da vam priteknemo u pomoć. Ta nestrpljivost ga je razjarila. »Ja sam prijatelj Ticonderoge, Normane. Nemoj misliti da si ti veći od mene i da ti duguje više nego meni. Bolje sam bdio nad njegovom zvijezdom nego ti.« Teško je s njima, nisu to kršteni Abenakiji. Naposljetku su nam dopustili da nastavimo put, a Irokezi su bili ispred i iza nas. I tako smo danas s tobom - dovrši Colin glasom koji se iznenada slomio.
On je uze za ruku da bi prikrio ganuće i zbunjenost; rekao joj je »ti«, a to nikad nije učinio javno.
Odvest ćemo vas i vašu djecu u Gouldsboro. Barun de Saint-Castine i njegovi Indijanci branit će vas od svih neprijatelja sve do dolaska gospodina de Peyraca. Moramo odmah poći. Nažalost, Wapassou je izgubljen. Sreća je što smo uopće uspjeli uvjeriti francuske neprijatelje da nas puste premda smo Francuzi.
Gledao ju je i pitao se kako je mogao pomisliti da je vjerojatno tako slaba da će je morati nositi na leđima, kao što je već jednom učinio na pustinjskim putevima Maroka.
To drago lice nosilo je tragove neizrecivih iskušenja, ali bilo je očito da se nije promijenila i da nije izgubila snagu ni osjećajnost.
A muškarac? - ponovi ona.
Koji muškarac?
Onaj koga ste vidjeli na drugoj obali jezera.
Promatrala ga je svojim svijetlim pogledom čija je zelena boja bivala sve izrazitijom. Dobro je poznavao zanosnu moć toga pogleda. Skrenuo je pogled.
Irokezi su izbili iz šume. Vodio ih je Outtake. Doviknuo mi je: »Onaj koga tražim je ovdje. Vi ste ga pustili da pobjegne!« Oštro sam to porekao, ali nikad još nisam bio tako blizu toga da mi netko razbije glavu. Da se nije svladao u posljednjem trenutku, bio bih mrtav, jer nisam imao vremena ni izvući pištolj. Zaustavio se i upro prstom na vrh brežuljka. Ondje smo ugledali Crnu Odoru, nepomična poput prikaze. Čekali smo da nestane, ali on je počeo silaziti prema nama. Svi smo opčinjeno stajali i pitali se što se krije iza njegove odvažnosti. U jednoj ruci držao je svoj križ, a kad se približio, vidio sam da mu je u središtu crven, blistav kamen. Isusovac je prišao Outtakeu i rekao mu: »Evo me.«
I oni su ga odveli - prošapta Martial.
Anđelika je ostala skamenjena kao da je čula udarac svečanoga gonga: »Oni su ga odveli.«
Coline, što su učinili? Što su učinili s njim? On skrenu pogled,
Odveli su ga u dolinu. Njihov poglavica je otišao u Wapassou i donio pocrnjeli balvan. Zabio ga je u zemlju i privezao isusovca za nj. Skinuli su mu odjeću i počeli ga mučiti.
Anđelika poskoči i u trenu se uspravi.
Vodi me k njima!
Colin ju je pridržao da ne padne, jer je zateturala. Gorljivo joj je rekao u lice sve riječi koje su mu bile u glavi od njihova dolaska. Poznavao ju je i požalio je što nije dulje spavala.
Anđeliko, preklinjem te! Dosta ludosti! Nije li nam nebo već darovalo tvoj spas i spas tvoje djece? Moramo što prije poći. Iskoristimo to što su... zauzeti.
Pusti me! Ti ništa ne znaš. Ne mogu podnijeti da opet padne u njihove ruke. Odvedi me do njih!
Anđeliko, zar želiš da nas pokolju? Znaš kakvi su prema zarobljenicima. Njihovi običaji su sveti. Bijelci se ne smiju miješati u njih. A kad bismo i pokušali... Mogli bi nas sve ubiti. Nismo dovoljno jaki. Ne možemo ništa.
Vi možda i ne možete. Ali ja mogu. Budem li mogla hodati sama, ići ću sama. Pomozi mi. Pomozi mi da hodam.
Anđeliko, za ljubav neba, kad te dovedem na obalu, život će ti biti u opasnosti. Što bih mogao reći tvom suprugu ako ne preživiš? Ta mora me je proganjala. A sad nas šalješ u smrt! Misli i na njega!
Ona zastade i razmisli.
I Joffrey bi to učinio!
Naglo je potrčala, ne obuvši cipele. Osjećala se lakšom bosih stopala. Valja trčati. Trčati!
Čula je Martiala, mladog hugenota, kako očajno viče:
Zašto, gospo Anđeliko? To je isusovac, jedan od naših najljućih neprijatelja!
»Ah, dosta mije tih vaših 'najljućih neprijatelja'!«
Nije imala dovoljno snage da im glasno odgovori. Išla je kraj ljudi ne videći ih, ne pozdravivši ih. Tek poslije se sjetila svoje zaprepaštenosti kad je postala svjesna praznine što ih je okruživala već cijelu vječnost, beskrajne bijele pustoši odjednom ispunjene mnogim ljudima.
Vrtjelo joj se u glavi i spoticala se pod jarkim suncem. Colin ju je dostigao i pridržao da ne padne te joj pomagao da hoda dalje, jer se odrekao nakane da je spriječi.
Bosa je hodala sparušenom travom tek oslobođenom ledenog pokrova. Bila je u staroj suknji koju je nosila cijele zime i nalikovala je na prikazu, ali svi su je odmah prepoznali po pogledu. Činilo im se da je upravo ustala iz groba, ali nije nalikovala na nekoga tko je na samrti.
Colin ju je pridržavao, ali ona ga je vodila prema dolini u kojoj se skupila tamna masa Irokeza i iz koje je dopirao miris dima i udaranje bubnja. Na Colinov znak, većina muškaraca iz Gouldsboroa, među kojima i Siriki, pošli su za njima s mušketama u rukama, dok su se ostali sklonili u utvrdu i na platformu, spremni na sve.
Ti to ne razumiješ, Coline - šaptala je Anđelika. - Ne opet! Ne mogu dopustiti da mu to učine.
Noge joj nisu doticale zemlju. Samo Colinova snaga držala ju je uspravnom i nosila je dalje.
Sve je bolje čula buku bubnjeva. Vonj ognja i spaljena mesa bio je sve jači i mislila je samo na njega. Svijest joj je bila prazna, osim molitve koju je ponavljala: »Bože, ne daj... ne daj da zakasnim! Wampum... nemam više wampum...«

Napokon je stigla.
Odmah ga je ugledala. Pretvorio se u pocrnjeli obris privezan za stup okružen zastrašujućim plesom ratnika koji su mahali užarenim sjekirama - moglo se čuti cvrčanje kad bi ih prislonili uz nesretnikova bedra - i noževima kojima su odsijecali komadiće kože s njegovih grudi.
Prekasno! Stigla je prekasno!
Ali kad je bolje pogledala, vidjela je da drži glavu uspravno i da gleda u nebo. Njegova šutnja nije bila šutnja mrtvaca nego šutnja junaka.
Sve se promijenilo i došlo na svoje mjesto. Može početi iznova, puna snage i nade.
Outtake! Outtakewatha! Daruj mi njegov život! Išla je sama i vikala jakim i jasnim glasom.
Outtake! Outtake! Daruj mi njegov život!
On se okrenu prema njoj, crveni bog, bog-zaštitnik Amerike. Lice mu je bilo oslikano ratnim bojama i gledao ju je vatrenim pogledom. Perjanica mu je stremila prema nebu, a naušnice su mu blago titrale. Približio se nekoliko koraka. Nije bio iznenađen što je vidi, ali lice mu je i dalje bilo prijeteće. Nastala je neugodna i duga tišina.
Dokle ćeš od mene zahtijevati živote? - reče on napokon podrugljivim glasom. - Darovao sam ti tvoj život i živote tvoje djece. Zar to nije dovoljno? Dokad ćeš spašavati one koji te odbacuju ili žele tvoju propast? Zašto je važan ovaj isusovac? Zašto mu želiš spasiti život? Bio ti je neprijatelj. Poslao sam ti ga da ga dokrajčiš. Da ga dokrajčiš noktima kako to žene znaju. Nisi to učinila. Prezirem te. Usprotivila si se zakonima pravde.
Nije mi do pokoravanja tvojim zakonima. Dolazim iz druge zemlje i sudi mi drugi Bog. Ti to dobro znaš, ti koji si preplovio ocean, Outtake, bože oblaka.
Čujete li je? Ja joj činim dobročinstva, a ona mi zapovijeda.
Hodao je amo-tamo, prigušujući bijes, a izraz lica mu je govorio da nikad neće moći shvatiti svu ljudsku glupost, a pogotovo glupost bijelaca, ponajprije žena!
Iznenada se zaustavi, a lice mu poprimi izraz svečane ozbiljnosti. Činilo se kao da mu se oslikano lice pretvorilo u kamen, a nepomične oči zasjale su čudnim sjajem.
Polaganom, vladarskom kretnjom pokazao je Anđeliku. Riječi koje je izgovarao odjekivale su vječnošću.
Pogledajte! Evo lude žene koja služi ludom bogu. Ali i to je vrijedno. Luda je, ali je vjerna svom bogu koji je rekao ove besmislene riječi: »Praštajte svojim neprijateljima.« Evo žene koja je luda kao i njezin bog. Njezino srce je pravedno i ona ide svojim putem bez skretanja. Spasila je bolesnog Engleza, ranjenog Irokeza, poraženog francuskog gusara i umiruću Crnu Odoru. I sad viče: »Daruj mu život! Daruj mu život!«
Držanje mu se promijenilo i izražavalo je svojevrsnu ganutost.
Da, takva si... Ne skrećeš sa svog puta, Kawa, zvijezdo Sjevernjačo, a što mi možemo protiv zvijezde u sredini neba koja pokazuje uvijek u istom smjeru? Možemo je slijediti u noći naših duša... Ah, ti sijaš, ali nas i zavodiš.
Ne zavodim vas.
Prevarila si me. Poslao sam ti ga da ga dokrajčiš.
Nisi! Znao si da ga neću dokrajčiti. Nisi li mu i sam rekao prije nego što si ga poslao meni: »Vratit ću se, potražit ću te i pojest ću tvoje srce.«
Mohikanski poglavica prasnu u smijeh.
Samo sam htio provjeriti jesi li doista zvijezda Sjevernjača.
Dakle, znao si da ću ga izliječiti. A sad prestani mudrovati. Jednom si mi već dao njegov život. Možeš mi ga dati i drugi put.
Poglavica Pet naroda hodao je amo-tamo poput zvijeri u kavezu.
Dobro! Dat ću ti njegov život! Ne želim da patiš zato što si poštovala lude zapovijedi svog ludog boga - objavi on.
Na njegov znak neki mladi ratnik prereza spone koje su vezivale zarobljenika. No on je ostao uspravan i nepomičan.
Je li uopće vidio ljude koji su ga okruživali?
Outtakeova zapovijed i njezino izvršenje izazvali su bijes onih koji su sudjelovali u mučenju. Jedan od njih, Hiyatgou, odmah je istupio. Bilo je teško slijediti njegove blagoglagoljive riječi, ali nije bilo teško shvatiti njegov očiti gnjev. Kao i ostali, ni on se nije mogao pomiriti s time da mu se odrekne plemenita i teška zadaća mučenja i polaganog ubijanja mrskog neprijatelja. On, Hiyatgou, mora osvetiti svoju djecu, ženu i ratnike poginule u ruševinama sela Onondagua i u plamenu spaljenih dugih kuća. Njegova tuga ne može se izbrisati i njezina sjena uvijek će prekrivati njegov život, ali osveta neprijatelju može ublažiti gnjev koji osjeća prema onomu koji je pozivao na rat protiv Irokeza one pse Hurone i izdajice Algonkine. No oni uvijek
plaćaju za sve svoje zločine, pa zašto da ne plati i ovaj koji je prouzročio okrutan, nezaslužen i prerani odlazak njegovih bližnjih na lovišta Velikog Duha. Treba li mu oprostiti život da se vrati i opet ubija?
Njegov vatreni govor pobudio je opće odobravanje Irokeza. Dolinicom se razlijegao gromki žamor, tako dubok da je netko mogao pomisliti da se približava oluja.
Hiyatgou je shvatio da upravlja situacijom i izravno se suprotstavio Outtakeu.
Mi nemamo vrhovnog poglavicu, Outtake. Kad bismo ga i imali, izabrali bismo ga među Onondaguama, a ne među Mohikancima. Ogriješio si se o načela Irokeškog saveza. Nemaš pravo oduzeti nam plijen jer smo sudjelovali u njegovu hvatanju.
Nije to plijen nego moj neprijatelj - odvrati Outtake hladnokrvno. - Samo ja sam u mladosti trpio na velikim kanuima, galijama francuskoga kralja. A kad sam se vratio, uvijek sam vas branio od njegovih zamki. Vijeće mi je povjerilo ono što je ostalo od naših naroda. Ne zaboravite da je opasnost prošla zbog mojih lukavstava.
Žamor se opet razli dolinom, ali Hiyatgou je shvatio da je to ovaj put odobravanje Outtakeovih riječi.
Dobro! Daj joj ga! - viknu on bijesno. - Ali nitko neće reći da ja nisam imao ništa njegovo!
Jednim skokom našao se kraj zarobljenika koji je stajao oslonjen na stup za mučenje. Zgrabio ga je za kosu i potegnuo nožem po čelu od uha do uha i snažno povukao. Krik iz svih grla popratio je njegov iznenadan i okrutan čin.
Hiyatgou se pobjednički udaljio. Bio je ravnodušan prema bijesu koji je izazvao. Ispuštao je krikove kojima se rugao kršćanskim litanijama i škropio je travu krvavim trofejem.
Isusovac je ostao uspravan. Krv mu je curila po licu sa skalpirane lubanje. Kad su ga uzeli za ruke i odvojili od stupa, na njemu su ostali komadići njegove kože.
To krvavo tijelo bacili su pred Anđelikine noge. Kleknula je i zagrlila ga.
Ovaj put se više neće vratiti iz mrtvih.
Život je napustio to okrvavljeno lice. Spušteni kapci skrivali su njegov blistav pogled, zaslijepljen krvlju.
Anđelika mu je nježno pokušavala obrisati krv. Poluglasno ga je zvala:
Oče! Oče d'Orgeval! Prijatelju moj!
Može li ga njezin glas dosegnuti u paklu... ili u raju? Želi li je slušati? On otvori oči. U plavetnilu njegova pogleda opazila je radost. Gledao ju je, ali odlazio je poput lađe koja plovi prema obalama vječne radosti.
Oči su mu zabljesnule podrugljivom iskrom, a zatim poprimiše svečan i zapovjednički izraz. Učinilo joj se da čuje njegovo preklinjanje koje je tako često ponavljao.
»Živite! Živite za svoju pobjedu i budite naša svjetlost. Živite da moja žrtva ne bude uzaludna.« Pogled mu se zamaglio, ali u njemu je i dalje vidjela gorljivu, tužnu i gotovo poniznu molbu čovjeka koji se nije smatrao vrijednim, ali se u svom posljednjem času ponadao da će zaslužiti dostojanstvo, on, koji je došao u Novu Francusku da bi spasio duše Indijanaca koje je toliko volio.
Posljednja misionarova želja.
Preklinjao ju je, nju, koja raspolaže njegovim lešem. Je li ga shvatila? Da, sve je shvatila. Bila mu je tako bliska. Zajedno su slijedili neprohodne staze i istraživali labirint ljubavnih tajni i mnogih pojava iza kojih se skriva njezin plamen.
Da, obećavam vam - reče ona poluglasno. - Predat ću vas njima. Predat ću vas Irokezima. I pojest će vaše srce. Ostat ćete među njima... zauvijek.
Za to vrijeme su se poglavice i dalje prepirale, a potom se upustile u borbu, kružeći jedan oko drugoga s ratnim sjekirama u ruci. Outtake je bio lud od gnjeva jer je njegova nadmoć bila dovedena u pitanje činom njegova suparnika.
Opijeni tugom kojoj nisu vidjeli uzrok, a i rakijom, koju su poglavice pile tek rijetko, prepirku su pretvorili u krvavu borbu.
Odlučili su prirediti irokeški dvoboj sjekirom i tomahawkom.
Bio je to vrlo kratak dvoboj, pun vještih napada i obrana, a okončao se svojevrsnom pobjedom obojice poglavica, jer nijedan nije uspio zadati smrtonosni udarac.
Potom se nastavila rasprava kad se postavilo pitanje treba li isusovčevo srce pojesti sirovo ili pečeno.
Ja sam sin mira. Zakopat ću ratnu sjekiru čim pojedem njegovo srce. Valja ga pojesti dok je još drhtavo jer će nam tako prenijeti svoju nadljudsku i svetu snagu.
Ali ono je otrovano - odvrati Hiyatgou. - Valja ga ispeći da nam sa snagom ne prenese i svoj otrov.
Ne! To više nije istina. U srcu Hatskon-Ontsija više nema otrova. To srce je čisto. To srce je pročišćeno. To je dokazala bijela žena time što ga je tražila, a potom ga predala nama.
Ovaj put je Outtake bio brži. Prvi je otvorio mrtvačeve grudi i iščupao srce oko kojeg su se sporili. Svi su ga gledali, prožeti poštovanjem.
Bilo je to u smiraj dana. Nebo na zapadu se zacrvenilo. Obavijen grimiznom aurom, Outtake se uspravio i pokazao isusovčevo srce orošeno kapljicama krvi.
Evo ga. Nahranit ćemo se tim pročišćenim srcem, primit ćemo savjete ovog srca koje nam je donijelo mržnju i koje nas je voljelo. Moći ćemo stupiti na put potrage za mirom. Naša sela će se obnoviti, jer nas još nisu sve istrijebili. Ovo srce će nas nadahnuti. Dat će nam znanje o tim neshvatljivim Francuzima koji nam mute duh i varaju srca; pokazat će nam čemu se od njih možemo nadati, a to povjerenje nužno je ako želimo zajedno preživjeti.
Dok se mjesec pomaljao na proljetnom nebu, poglavice Pet naroda, obuzeti tugom, ali i golemom nadom, podijelili su i pojeli srce svog neprijatelja Hatskon-Ontsija, isusovca koji je dvaput umro i više puta postao mučenik.

Čim su irokeški poglavice preuzeli truplo oca d'Orgevala, Colin Paturel uzeo ju je u naručje i odnio je u utvrdu, što nije bilo nimalo teško. Bila je tako laka, gotovo nematerijalna.
Progonila ga je žurba da je što prije odvede iz tih ludih krajeva. Valja krenuti već sutra u zoru.
Prije no što se spustila večer, zapuhao je jak vjetar koji je najavljivao hladnu noć. Marljive ruke već su bile zapalile vatru u utvrdi i opet je zavladalo veselo ozračje nalik na ono koje je upoznala prve zime u Wapassouu.
Djeca su se najela slatkiša i zaspala u nekadašnjoj sobi Jonasovih, pod nadzorom budnih očiju koje ih nisu htjele ispuštati iz vida ni na trenutak. Privila su uza se igračke koje su im donijeli iz Gouldsboroa.
Colin je odnio Anđeliku u zadnju sobu i položio je na postelju na kojoj su je i pronašli. Zamolila je da je ostave da plače sama.
No Colin je ipak ostao uz nju, a kad je vidio da se smirila, nježno ju je uzeo za ruku i u nekoliko riječi spomenuo da će se uskoro vratiti u mir Gouldsboroa te da će malo potom prispjeti i grof de Peyrac. Nije ga slušala. Čula je samo drugi glas koji je prekinuo vječnu noć zimskih dana.
Otvorila je bolne oči i vidjela Colina. Lice mu je bilo zabrinuto i puno nježnosti. Došao je po nju nakon zime koju je proživjela uz pomoć nekog duha i mogla bi povjerovati da se ništa nije ni dogodilo kad ne bi bilo raspela koje je počivalo na kaminu.
Coline, nisi li mi rekao da je isusovac nosio raspelo kad se pojavio na obronku?
Tako je. Ali kad su ga Indijanci odvodili, skinuo ga je i predao mi ga. Rekao mi je vrlo uljudno i odlučno: »Gospodine, molim vas da postavite ovaj sveti predmet na kamin u sobi gdje spava gospođa de Peyrac. Bila je teško bolesna, ali sad je izvan
opasnosti. Kad se probudi, želio bih da ugleda ovo raspelo na uobičajenom mjestu.« Dok su ga vodili, izdaleka mi je doviknuo: »Brzo se popnite u utvrdu! Dječica su sama!«
Anđelika prasnu u smijeh pomiješan sa suzama.
Bio je tako autoritativan! I opsjednut pojedinostima kao da je žena. O, zašto sam tako dugo spavala?
I dalje je plakala, ali manje bolno.
Zašto sam spavala? Da sam se probudila kad ste stigli vi i Irokezi, imao bi vremena za bijeg.
Mislim da to on ne bi želio - reče Colin.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika  13 - Page 3 Empty Re: Anđelika 13

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:46 pm

Anđelika  13 - Page 3 Portrait_of_William_E._Gladstone_1809_1898_ca1879



73.
POSLJEDNJI OUTTAKEOV GOVOR VIJESTI O HONORINI
Skinula je odjeću natopljenu mučenikovom krvlju i prožetu mirisom dima, zime, dugih mjeseci provedenih u tami.
Htjela je i dalje plakati, ali kad se presvukla u čisto rublje i odjeću, prepoznala je miris svoje prijateljice Abigael i obuzela ju je radost.
Abigael je mislila na sve. Poslala je i vrećicu s korom kininovca koju je donio Shapleigh.
Mirno je utonula u san. Znala je da će sanjati isusovčevo lice. Mislila je da će joj reći:
»Vani je los! Dignite se.« Ali on reče samo: »A Honorina?« Anđelika se probudi s krikom na usnama.
Tako je! Honorina! Ne smijem otići iz Wapassoua - reče ona Colinu koji je i dalje bdio uz njezino uzglavlje. - Moram ovdje pričekati Honorinu. Ona ne zna da je Wapassou spaljen.
Colin Paturel nije znao ništa o Honorininoj odiseji i mislio je da je dijete još kod redovnica u Montrealu. Kad je vidio kako se Anđelika uznemirila, obećao joj je da će ostati u Wapassouu dok ne dođe Honorina, no odlučio je da će je kad svane dan pokušati nagovoriti da se predomisli. Sad valja spavati.
Zaspala je tako brzo da je pomislio da se onesvijestila. On se nagnuo nad nju i poljubio joj ruku koja je opušteno počivala.
Hvala ti! Hvala, janje moje - šaptao je. - Hvala ti što si preživjela i spasila sreću naših života.

Anđelika se probudila vičući: »Irokezi! Irokezi!« Iskočila je iz postelje, prožeta novom snagom.
Jesu li Irokezi još blizu?
Jesu. I dalje se svađaju u dolini.
Bogu hvala!
Objasnila mu je da mora odmah poći k njima ili nekoga pozvati k sebi, jer mora saznati što je s Honorinom. Ne pokušavajući je odvratiti od toga, Colin je lako udovoljio njezinoj molbi. Ne treba ih pozivati. Već dolaze i sami. Outtake je to najavio.
Izišavši, Anđelika primijeti velik drveni naslonjač koji su postavili pred utvrdom.
Mohikanski glasnik preporučio je da ti pripremimo stolicu jer ćeš tako lakše poslušati govor koji će održati prije odlaska.
Anđelika je sjela u naslonjač i pomislila: »Nikad neću razumjeti te Indijance!«
Pogled joj je bludio okolicom Wapassoua koja joj se učinila još pustijom nego što je bila prije mnogo godina kad su prvi put došli i pridružili se četvorici rudara koji su tu kopali.
Slijeva je nazirala dio Srebrnog jezera koje se zrcalilo na suncu kao da je zaboravilo da je trčala njegovom bijelom ravnicom vukući losovo truplo, a vukovi su je progonili.
U ozelenjeloj dolini iskrilo se mnoštvo Irokeza koji su se pripremali na polazak.
Ako se popnu bez oružja, naši stražari morat će sakriti svoje - preporuči ona Colinu. Zatražila je da dva mlada čovjeka koji bdiju nad blizancima stanu uz nju s djecom u naručju. Objasnila je da će se Irokezi osjećati počašćenima kad vide djecu, jer će to značiti da ih se ne boje i da ih smatraju prijateljima.
Osim malobrojnih trapera, svi su smatrali da se Irokezima ne smije vjerovati jer su često sijali strah u algonkinskim selima na istoku.
Anđelika je ostala mirna. Nije se bojala ničega, osim da ne izgubi strpljenje dok Outtake bude govorio. Čekat će pogodan trenutak da ga upita za svoju kćerkicu.
Neka ručica uhvati je za lakat na naslonu stolice.
I ja sam tu - reče Charles-Henri. Anđelika ga zagrli i privi na srce.
I ti si moj sin, moj hrabri pomoćnik. Stajat ćeš uz mene i pomoći mi da primim poglavicu Pet naroda. Drži se uspravno poput hrabrog ratnika, jer ti to i jesi.
Što će Outtake još htjeti od nje? Od njega se sve može očekivati.
Naši glumci dolaze - reče ona Colinu koji je stajao iza nje. Znala je da je napet i da bi radije napao cijelu gusarsku flotu nego razgovarao s Indijancima.
Za pasom su nosili ratne sjekire, ali puške su ostavili u dolini. Anđelika je dala znak stražarima da se sakriju iza kuće.
Indijanci su koračali bez straha. Bili su blijedi i mršavi poput izgladnjelih vukova. Nije znala da su preživjeli duge dane pod zemljom, u meandrima pećina i podzemnih rijeka.
Outtakeov govor bio je kratak, usprkos suprotnoj najavi. No premda je brižno birao riječi, bilo ga je teško razumjeti. Svaka rečenica povlačila je drugu i tako su se stvarali lanci rečenica i nadnosili se nad planinskim lancima što su se gubili u daljinama.
Počeo je jednostavno, govoreći o borbi s Hiyatgouom.
Jedan od nas morao je umrijeti. To je zakon. A obojica smo živi, pred tobom. Tvoja posljednja borba, Kawa, ista je kao moja borba s Hiyatgouom: nema pobjednika i nema poraženog. Jer nema neprijatelja i nema rata. Postoji samo provalija, a nema mosta. No ta istina mnogima je skrivena; moramo se kloniti onih koji ne vide most i ne shvaćaju zašto smo prešli preko njega.
Ticonderoga me je naveo da učinim neke čudne stvari. Naveo me je da mislim drukčije. To je bolno i opasno, ali vodi preko mosta.
Ti si Ticonderogin lebdeći duh. On je stajao na zemlji jer ga je zadržavala njegova znanost, a ti si letjela pred njim, lagana i nevidljiva, i ščepala me. To sam shvatio u trenutku kad sam vas vidio u Katarunku nakon požara. Dvoje sjedinjenih i jakih. To je rekao i Crna Odora. »Ne može ih se pobijediti dok su ujedinjeni. Valja ih razdvojiti.«
»Kad je to Sebastien d'Orgeval rekao poglavici Pet naroda? Nedvojbeno - nikada. Outtake je to možda čuo u snu...«
Ali Ticonderoga više nije ovdje, a ti ćeš otputovati. Zato sam prisiljen ići izvan svog puta ako ne želim sve izgubiti. Zato je Hiyatgou živ. Zato sam ga poštedio - reče on i izazivački pogleda poglavicu Onondagua.
Moram čuti samo još jednu riječ iz tvojih usta, Kawa. Uvjeri me da onaj koji je jučer umro više nikad neće doći da nas ubija.
Kako možeš sumnjati u to? - reče ona, začuđena što mu na licu razaznaje istinsku zabrinutost. - O tome znaš više nego ja.
Glad i poraz zamaglili su jasnoću mog razmišljanja. Koliko me je Ticonderoga ojačao, toliko me je Hatskon-Ontsi pomeo.
Govoriš o prošlosti. Sam si već dao odgovor. Nema ni poraženih ni pobjednika, jer nema neprijatelja. Ti, koji si pojeo njegovo srce, znaš kakvom ljubavlju vas je volio.
Neće li ga njegova braća Francuzi upotrijebiti protiv nas?
Ne! Francuzi ga trebaju toliko koliko ga trebaju Irokezi. Radi vas je došao. Rekao mi je to, a ja sam to i sama znala. Došao je da bi ostao među vama. Uskoro će vam se zauvijek pridružiti. Znam da ćeš ti osjećati njegovu prisutnost. Pomagat će ti i boriti se na tvojoj strani.
Želiš li reći da je otkrio pravednost naše borbe i strašnu izdaju naših neprijatelja? - upita Mohikanac dok su mu oči sjale radošću i pobjedom.
Anđelika zatvori oči. Amerika joj se činila golemim poljem ruševina, zemljom koja će proždirati samu sebe sve dok ne preostanu samo najotporniji izdanci koji će zavladati njome.
Nije mogla optimistički gledati u budućnost, ali morala mu je odgovoriti i očuvati njegovo povjerenje.
Rekao je da si zaslužio da bude uz tebe, da te podupire i savjetuje do kraja tvog života - odgovori ona čvrsto.
U tom trenutku je imala osjećaj da će se onesvijestiti od umora te je zatvorila oči. Duboko je udahnula, a kad je opet otvorila oči, pred njom je bio poglavica Pet naroda i nudio joj kožnu vrpcu prošivenu bijelim, crnim i svjetloružičastim školjkama.
Darujem ti ovaj wampum - reče on. - Samo to je preostalo od ratnog blaga Mohikanaca koje Francuzi zovu Agniers. Čuvaj to kao znak mog vječnog savezništva i nemoj ga izgubiti.
Ali, nisam izgubila ni wampum Majki Pet naroda koji si mi poslao tijekom naše prve zime - odvrati Anđelika. - Nestao je u požaru u Wapassouu. Ako razgrnemo ruševine, možda ćemo ga naći.
Majke koje su ti ga poslale mrtve su - reče Outtake hrapavim glasom - a wampum koji su istkale vlastitim rukama nestao je u požaru. To su znakovi.
On joj svečano položi dar u naručje i odmaknu se nekoliko koraka.
A sad ti moram prenijeti vijesti o tvojoj kćeri čije ime je neizgovorljivo. Zovemo je Crveni Oblačić - reče on s hinjenom suzdržanošću, ali vragolasti pogled odavao je da se unaprijed veseli što će tim riječima uzbuditi Francuskinju koja se toliko trudi i pokušava poštovati indijanska pravila odmjerenog ponašanja, ali je ipak podložna zahtjevima vruće krvi i lošeg odgoja te smetene bijele rase.
Nije se razočarao.
Anđelika radosno uzviknu i lice joj ozari izraz neskrivene radosti.
Honorina! Moja kći Honorina! Znaš li nešto o njoj? Znaš li gdje je? Ah, vražji Mohikanče, zašto šutiš? Zašto mi nisi odmah rekao?
Zato jer ne bi slušala ono što bih rekao potom. Uopće ne bi slušala vrlo važne riječi koje sam ti morao uputiti prije nego što se možda zauvijek rastanemo, a morao sam to reći nekome tko zna slušati. Ne bi ni primijetila da sam ti darovao svoj jedini wampum od školjaka kao znak vječnog savezništva. O, ženo! Ti si trostruka žena, žena po mjesecu i po zvijezdama. Neke žene se sjećaju da su u nekom prijašnjem ciklusu bile muškarac, ali ti si oduvijek bila previše žena da bi se time bavila...
Govori! - viknu Anđelika i uhvati se za naslon stolice. - Govori! Molim te, reci mi što znaš o njoj i ne muči me, jer ću se inače prisjetiti da sam bila vojnik i da sam znala rukovati dugim nožem bolje nego ti, a to nije bilo u nekom prošlom životu. Rekla sam ti to jedne večeri kraj izvora.
Outtake prasnu u smijeh, a pridružiše mu se i ostali, koji nisu baš sve shvatili, ali svidjela im se živost prizora.
Dobro! Reći ću sve što znam o njoj. Prvo ću ti reći ono u što sam siguran.
Gdje je? Je li živa? Jesi li je sreo? Mohikanac je izgledao uvrijeđeno.
Sreo? Ma što to govoriš? Ta proživjela je sve zimske mjesece u dugoj kući obitelji Ohtara u plemenu Oneiouta. Mnogo puta sam je vidio i razgovarao s njom, sve do dana kad je prokleti novi Onontio iz Quebeca poslao vojsku u našu Dolinu Pet jezera i spalio selo Touansho usprkos njegovim čvrstim zidinama. Zato ne mogu pouzdano odgovoriti na tvoja pitanja gdje je i je li živa. Svi stanovnici tog sela su poginuli, osim nekolicine koju sam uspio spasiti od osvetničkog bijesa Francuza, njihovih prokletih Hurona i onih pasa Abenakija. S pouzdanjem mogu reći samo da nije bila s nama koji smo pobjegli.
Vidjevši Anđelikino očajno lice, on je zadrža umirujućom kretnjom. - Znam da su Francuzi odveli određen broj irokeških žena i djece u misiju Saint-Joseph ili Quinte, ali ne znam pouzdano je li ona bila među njima.
Anđelika nije htjela vjerovati da je njezina kći nestala u plamenu. To je nemoguće. Zacijelo je u francuskim rukama. Njezini sunarodnjaci jamačno su je odveli majci Bourgeoys ili njezinom ujaku i tetki du Loup.
Outtake svečano podignu ruku, kao da priziva nebesko nadahnuće.
A sad ću ti reći što mi je o Crvenom Oblačiću reklo moje unutarnje oko. On zatvori oči i nasmiješi se.
Ona dolazi! - promrmlja on. - Ide prema nama! Ne hitaj odavde, Kawa, jer tvoje dijete ide prema Srebrnom jezeru da bi ti se pridružilo. A prati je... anđeo!
I tad se nasmija kao da je čuo neku dobru šalu.
Gle! Sad me slušaš, a ne spavaš!
Smijao se grohotom, zajedno sa svojim ratnicima koje su zabavljala skeptična lica bijelaca i njihovo nevjerovanje otkrićima snova.
Otišli su tako brzo da je Anđelika prekasno shvatila da ih više nikad neće vidjeti. Kad se povratila od iznenađenja koje ju je potreslo čuvši Outtakeove riječi, više nije bilo ni traga od mohikanskog poglavice i njegovih ratnika.
Za ime Božje, pođite za njima, dostignite ih!
Zar Outtake nije rekao: »Mnogo puta sam je vidio...«? Htjela ga je pitati o svojoj kćeri izgubljenoj u srcu Amerike. Osim toga, nije mu stigla ni zahvaliti na vrećama hrane koje joj je darovao.
Dostignite ih!
Ali nije moguće dostignuti Irokeze koji su otišli po ostatke svojih predaka u želji da ih prenesu u dolihu predaka, a potom će otići u potragu za svojim neprijateljima.
Nestali su u prostranom krajoliku planina, šuma i provalija, otišli su neznanim putevima.
Istinu govoreći, nitko se nije ni potrudio da ih dostigne.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika  13 - Page 3 Empty Re: Anđelika 13

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:46 pm


Anđelika  13 - Page 3 Portrait_of_Mrs_James_Wyatt_Jr_and_her_Daughter_Sarah_ca1850



74.
CANTOROVA I HONORININA ODISEJA
Cantor je izvukao čun na suho u skrovitom kutu niske obale, prevrnuo ga, odnio ga u sjenu stabala i prekrio granjem.
Nećemo više ploviti - reče on. - Sad ćemo pješačiti. Ako budemo brzo hodali, stići ćemo u Wapassou malo nakon podneva.
Indijančica koja ga je pratila kimnula je glavom i protresla svojom crvenom nakostriješenom perjanicom te se uputila za njim. Cantor ju je uzicom privezao za sebe jer je bila napola slijepa te ju je na početku putovanja zamalo izgubio.
Gdje ste našli tog divljačića? - upitao ga je ljekarnik u Fort-Orangeu one noći kad su spavali pod krovom u malenom englesko-flamanskom selu u gornjem toku rijeke Hudson.
Odgovorio mu je da je to irokeško siroče koje je izbjeglo pokolje i zarazne bolesti što su napale dolinu Mohikanaca pa ga je on uzeo k sebi. Bilo bi teško uvjeriti vrlog i milosrdnog Nizozemca, koji je dao mast za oči malenog »Indijanca« da se radi o kćeri grofice de Peyrac. Uspio je pronaći Honorinu u logoru izbjeglica na jezeru Ontario, među irokeškim ženama i djecom okupljenima pod zaštitom sulpicijanaca iz Quintea.
Gospodin de Gorrestat, nesmiljeni i nerazboriti guverner, nije čekao da se snijeg dokraja otopi da bi poslao vojsku u irokeške pokrajine.
Tako je Cantor, koji je i sam ranije krenuo na put iako se izložio opasnosti da ga iznenadi neka zakašnjela oluja, našao među ruševinama spaljenih sela. U strahu se pitao je li mu sestra mrtva i gdje da je potraži.
Govorilo se da su irokezi »nestali s lica zemlje«.
Najhrabriji ratnici i poglavice irokeških naroda, a među njima je bio i neuhvatljivi Outtake, isparili su u trenutku odlučne bitke, a traperi su nagađali da su se sklonili u podzemne labirinte spilja koji su protežu mnogim miljama. Nijedan bijelac nije prodro u njih. Legenda kaže da su tako mračni da se u njima gubi vid.
Cantor je tražio Honorinu među preživjelim ženama i djecom. Nikad neće zaboraviti svoju radost pomiješanu s užasom i sućuti kad ju je napokon jedne večeri ugledao u svjetlosti vatara i uzeo u naručaj tu malenu i masnu divljakušu, mršavu i preplašenu. Bio je užasnut time što je isprva nije prepoznao; odgurnuo ju je. Prožela ga je sućut kad je na njoj vidio biljege velikih boginja čija je epidemija počela desetkovati irokeški narod već tijekom zime.
Govorilo se da se gospodin de Gorrestat dosjetio da pošalje Irokezima pokrivače zaražene velikim boginjama da bi ih tako poubijao.
»Prokleta zima!« - mislio je Cantor dok je brzim korakom slijedio bijele vrhunce planina koji su ukazivali na skriveni put što vodi prema Wapassouu. Prokleta zima koja mu nije dopustila da pravodobno spasi Honorinu! No je li doista tako? Zima bi ih svakako dohvatila, možda daleko od svih skloništa, u bijeloj pustinji.
Kad ju je u Quinteu držao u naručju, mislio je: »Ništa zato! Živa si! Naša majka će te izliječiti.«
Upravo njoj se to moralo dogoditi! Njoj, koja nikad nije bila spretna, a sad se spotiče o svaku prepreku. Morao ju je nositi na leđima, ali napokon se dosjetio i privezao je uzicom te su se uputili prema Wapassouu, izbjegavajući raspukline, blato i vodu nakon otapanja snijega.
Okrenuo se i ugledao je kako sretno hoda iza njega.
Poželio joj je reći da sliči raskuštranom dikobrazu, ali se suzdržao. Tako je ponosna što je odjevena kao irokeški dječak.
Outtake je rekao da sam dostojna da budem ratnik. Bilo je dječaka koji su oblačili žensku odjeću jer im nije bilo do oružja, pa mi nitko nije mogao braniti da se odijevam kao dječak kad već tako dobro gađam lukom i strijelom. A one glupe žene htjele su da skupljam suho granje pod izgovorom da sam djevojčica.
Ona zastade, prestrašena.
Misliš li da je mrtva?
Tko?
Moja majka koja me čeka u Wapassouu.
Rekla je to posesivnim tonom, ali Cantor se nije pobunio. Odlučno je to porekao.
Ne. To je nemoguće. Ona ne može umrijeti. Objasnit ću ti zašto. Protiv nje urotilo se previše zlih sila. A znaš li što se tada događa?
Ne.
Iz toga zgusnutog zla rađa se nepredviđeno dobro. To je zakon o promjeni svojstava koji znamo iz kemije.
Honorina je kimnula glavom. Od ranog djetinjstva slušala je rasprave o kemiji i znanstvenim pojavama.
Sjećala se da je jedne noći u snu vidjela kako joj majka umire. Uzbunila je cijelu kuću i cijelo selo jer su svi došli i raspitivali se o zdravlju Indijanke koja ju je usvojila.
Tek se mutno prisjećala kasnijih događaja, jer je bolest oslabila njezino sjećanje. U groznici je nekoliko puta vidjela Anđeliku, a kad bi se probudila, gledala su je samo tužna indijanska lica. Jedna stara Indijanka shvatila je što valja reći da bi mala bjelkinja ostala živa: »Popij ovu juhu, a kad se probudiš, tvoja majka bit će ovdje.« Probudila se izliječena. Stare Indijanke više nije bilo: umrla je. Honorina je shvatila da joj majka nije došla. Malo potom došli su Francuzi i odveli preživjele žene i djecu.

U blizini jezera Saint-Sacrement Cantor ih je naslutio.
Nemoj vikati! Oni su svuda oko nas!
Sakrio se s njom iza grma koji je već počeo zelenjeti.
Srećom, prvi vojnik kojeg je ugledao bio je sin doktora Ragueneaua, s kojim je pjevao Ponoć je, kršćani u katedrali u Quebecu. Postavili su ga na čelo nadiruće vojske jer je znao bubnjati; bubnjevi su sijali strah u irokeška srca. Francusko- indijanska vojska išla je prema zemlji Mohikanaca i Oneida. Mladi Ragueneau dao mu je stari kožuh koji je nekoć bio uniforma slavne regimente iz Carignoua. Pomiješao se s ostalima, a poveo je i svog slijepog Indijančića. Odmarao se u njihovim logorima, dobro se najeo i napunio svoju vreću dimljenim pastrvama, pemmicanom i krunom. Pobjegao je kad su skrenuli prema jugu u potrazi za preživjelim Irokezima; ne našavši ih, poharali su nesretne stanovnike rubnih područja Nove Engleske i snabdjeli se skalpovima i zarobljenicima kako bi opravdali beskorisnu potragu.
Cantor i Honorina nastavili su put prema istoku kroz pustu zemlju, bez ljudi, bez puteva. Prodrli su u Maine, neprohodnu zemlju u kojoj su se svaki dan morali spuštati u mračne udubine ili pak verati strmim stijenama. Usprkos spretnosti, Cantoru se događalo da se vrti u krug ili da se zbuni pred jedva vidljivim tragovima staza, ne znajući kojom da krene. Bijesan sam na sebe, pomislio je da su ga razmazili uređeni versailleski šumarci. Zbog njih je izgubio osjećaj za pravu šumu.
No riječni tokovi i dalje su bili plovni. Sreli su maleno nomadsko pleme i s njima pošli niz rijeku, a potom od jezera do jezera, prenoseći kanu na glavi. Indijanci su nosili krzna i pitali se kome da ih ponude: Francuzima ili Englezima.
Cantor je otkupio kanu od njih i njih dvoje su veslajući nastavili put prema istoku. Jednoga dana su između dva oblaka ugledali još uvijek zasnježeni vrh planine Kathadin. Wapassou više nije bio daleko. To je kraj puta. Još nekoliko sati hoda. On začu njezine uzdisaje i okrenu se.
Jesi li umorna?
Začudio se, jer se nikad nije žalila na brzinu i duljinu svakodnevnog hoda.
Uzela mi je kutijice s blagom! - zaplaka Honorina.
Isprva nije znao o kome govori. Sve je bilo tako daleko: brod, potraga, demonkin kraj. Kao da se to nikad i nije dogodilo! Čudio se prisjećajući se da je prije toga živio na francuskom dvoru. Opet je postao mladić Novoga svijeta.
Sve mi je uzela, čak i kitov zub i školjku koju si mi ti poklonio.
Što kažeš?
Bolest joj je načela grlo i nije se moglo razumjeti što govori u plaču.
I očev prsten i majčino pismo - jadikujući je nastavila Honorina jer joj se sjećanje budilo kako su se približavali Wapassouu.
Vjerojatno ju je to oslabilo - promrmlja on zamišljeno. Sad je bio red na Honorini da ne razumije sugovornika.
Što kažeš?
Očev prsten i majčino pismo skočili su joj u lice, shvaćaš li? I potom je bila kao oduzeta. Shvaćaš?
Ozbiljno je kimnula glavom. Ta misao utješila ju je. Da, ugrizli su trovačicu! Kako je to dobro!
»Stižemo!«
Otvarala su se vrata kroz koja će ući. Sve je bilo prostrano i svijetlo.
»Jednog dana ću u nekoj opatiji pjevati Tvojoj slavi...«
Trenutak potom opet je postao mladi traper koji vodi poindijančenu sestru. Oštrim okom zbunjeno je nazirao Wapassou, koji mu se s te udaljenosti morao učiniti življim, naseljenijim, a ponajprije izgrađenijim.
U pismima su mu opisali gradnju velike utvrde i mnogobrojnih kuća koje su se gradile i izvan zidina. Opisali su mu prostrane pašnjake po kojima pasu stada domaćih životinja, opisali su mu obrađena polja i isušene močvare namijenjene konjima.
Prepoznao je okolicu, ali vidio je samo pustu ravnicu. Malo zatim, ugledao je pocrnjele ruševine.
Čvrsto je stisnuo Honorininu ruku koju je držao za zapešće.
Što je, Cantore?
Ništa - odgovori on, sretan što dijete ne može vidjeti taj pusti prizor. - Stižemo! Uskoro ćemo ugledati... kuću.
Što se dogodilo? Gdje su svi oni? Otac, majka, blizanci! Jonasovi, Malapradeovi, obrtnici, vojnici! Srce mu je snažno lupalo u grudima. Bili su to tako bolni udarci da je mogao misliti samo na dva pitanja koja su mu odzvanjala glavom.
Što se dogodilo? Gdje su svi oni? Što se dogodilo? Gdje su svi oni?
Išao je dalje. Bio je tako satrven da nije odmah prepoznao staru utvrdicu u kojoj je i on proživio jednu zimu. No napokon je opazio ljudske prilike oko nje.
»Nisu svi nastradali!«
Ženska haljina! Njegova majka! Da! To je ona!
Opet je mogao disati, ali od pretrpljenoga straha oduzele su mu se noge. Honorina istrgnu svoju ruku iz njegove i potrča do ruba stijene.
Nemoj pasti! - kriknu on prestrašeno.
Ali smiješna prilika malenog Irokeza kozičava lica ozarena radošću zagledala se u daljinu i podignula ruke prema suncu.
Cantore! Vidim ga! Vidim ga!
Koga vidiš?
Starca s planine! Vidim ga! Sada ga vidim! Pridružio joj se na rubu stijene i uhvatio je za ruku.
Oboje su nepomično stajali, još uvijek nevidljivi onima koji su dolje pripremali karavanu za polazak prema jugu.
Odozgo su promatrali stijenu na koju su iskosa padale sunčeve zrake i ocrtavale mirno i dostojanstveno lice starca.
Vidiš li ga i ti, Cantore?
Da, vidim ga - odgovori on. - I on nas gleda.
Smiješi nam se. Zdravo, starče s planine. Evo i mene, Honorine. Vratila sam se. A ovaj put sam te vidjela! O, Cantore, kako sam sretna! Život je lijep!... Život je lijep!
I nisi potpuno slijepa! Hura! Hura! Hajdemo sada! Idemo ih iznenaditi! Posjeo ju je na leđa i počeo silaziti u Wapassou.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika  13 - Page 3 Empty Re: Anđelika 13

Počalji od Mustra Uto Mar 20, 2018 5:47 pm

Anđelika  13 - Page 3 Spring_Apple_Blossoms_1859

PETNAESTI DIO
DOLAZAK CANTORA I HONORINE U WAPASSOU
75.
"NAŠLI SMO DJECU! MOŽEMO POĆI!" NOVI PRAG SREĆE
Valja otputovati, draga prijateljice - govorio joj je Colin. Četiri dana, pet dana, šest dana odlaganja! Anđelika ih je uspjela izmoliti. Ali isticao je i posljednji rok.
Honorina se nije pomolila iz šume, ni u pratnji anđela ni sama, kao što je predvidio onaj ludi Outtake. »Kamo bismo došli kad bismo slušali indijanske snove« - govorili su ljudi s obale želeći se što prije udaljiti prije no što pristigne tko zna koja vojska kojoj se ne bi mogli suprotstaviti.
Lymon White, nijemi Englez, i otac Charles-Henrija, iskusan traper, potražili su Anđeliku i Colina Paturela nadahnuti planom koji je mogao riješiti sve. Predložili su da oni ostanu u utvrdi. Ako se Irokezova predviđanja obistine, Honorina neće naći pusto naselje. Njih dvojica odvest će je u Gouldsboro.
Usprkos toj novoj odluci, Anđelika se nije mogla pomiriti s presudom. Otići! Otići i ne osvrtati se.
Ostaviti sve!
Nikad više neće vidjeti Wapassou.
»Wapassou! Zar je zabranjeno spoznati raj na zemlji? Ali ti si ga spoznala! Na što se tužiš?«
Pogledajte djecu! Znaju da se nikad neće vratiti. Proljeće je dolazilo kao plima. Još nikad nije bilo tako lijepo, tako bogato cvijećem i pjesmom ptica.
Još jedan dan! Pričekajmo još jedan dan - molila je Anđelika. Dražila ju je njihova žurba da odu odatle.
Četiri, pet, šest dana odgode - to je malo!
No ti dani imali su moć zaborava i ponovnog rođenja. I isusovac se rasplinjavao, iako ga je željela zadržati.
Prvih večeri proživljavala je trenutak koji je on doživio dok je ona spavala, trenutak kad je opazio ljude na drugoj strani jezera, ostavio vrše i potrčao prema utvrdici. Prošavši kraj djece, dobacio im je: »Budite dobri! Ostanite ovdje. Vratit ću se.« Otišao je u sobu Lymona Whitea i odjenuo crnu odoru. Prokletu i veličanstvenu crnu odoru! A potom je izišao. Možda mu je Charles-Henri doviknuo: »Kamo ideš, mrtvače?«
Otišao je na travnjak, prema ljudima koji su došli da ga ubiju.
Prevrtala se u snu i upućivala prijekore samoj sebi. Možda ga je mogla izliječiti, čak i skalpiranog. Rane na glavi obilno krvare, ali to krvarenje lako je zaustaviti. Morala je... Morala je...
Dopustila je da joj umre u naručju. No on je očekivao smrt.
On se nadao smrti. Morao je umrijeti.
Sjedeći uz njezino uzglavlje, Colin ju je pokušavao urazumiti, govoreći joj umirujuće riječi i pokrivajući je kad bi se probudila u plaču.
Kad joj se zdravlje poboljšalo, nedavne događaje počela je potiskivati zabrinutost za Honorinu, a vizija koja ju je progonila počela se rasplinjavati.
San joj je postao dublji i mirniji.
Promijenila se, ali još nije znala u čemu. To joj se dogodilo više puta u životu, ali nikad s takvim dojmom o prekidu, kao da je odbacila staru kožu.
Ponekad je bila bijesna na ljude oko sebe, na njihove razumne riječi, logična predviđanja i utemeljene planove o skorom odlasku.
Njezin duh, srce i duša borili su se poput ptice u kavezu.
Zbog toga je bila napeta i nestrpljiva, a to je zamjerala samoj sebi.
Oprostite mi - ponavljala je. - Izletjela mi je preoštra riječ...
Ali sve su joj opraštali, a kako nisu bili svjesni njezine unutrašnje borbe, radovali su se što je povratila svoj borbeni duh i suprotstavljala im se kad su je nagovarali da što prije pođu.
Divili su se kako se brzo vratila u život. Kosa joj je na suncu obnovila gipkost i sjaj.
Prozirno bljedilo njezina lica obojilo se crvenilom, bezbojne usne polako su oživljavale, tamne sjene pod očima bile su tek vidljivi kolobari koji kao da su bili ocrtani rukom vješta šminkera. Ozdravljajući, pokazivala je nemirnu ljepotu nalik na ljepotu žena koje se pripremaju za noć plesa.
Nomadski Indijanci počeli su dolaziti u malenim skupinama, ne shvaćajući: Gdje je postaja, gdje je kruh?
Promatrali su preobraženi Wapassou koji su nekad posjećivali. Odbijajući stvarnost, podignuli su svoje tipije i wigwame. Dim ognjišta, lavež pasa i dječja vriska podsjećali su na uobičajenu zvučnu sliku koja je najavljivala ljetne radove.

Protekao je posljednji dan i karavana se pripremala pred utvrdom.
Anđelika je bila tako gnjevna na Colina da nije htjela odgovarati na njegove riječi. Znak za polazak odgođen je u posljednjem trenutku, jer nisu našli troje djece koja su iskoristila pripreme za polazak da bi izbjegla nadzor i upustila se u istraživanje. No nisu mogla otići daleko.
Dok su ih tražili, nosači su odložili bremena koja su već bili natovarili na leđa. Anđelikine oči milovale su obzorje Wapassoua.
Nije više bila tužna. Te planine i te šume povjerile su joj neizbrisivu tajnu. Nikad je neće smjeti zaboraviti, neće smjeti dopustiti da je svlada težina zemlje.
Indijanci koji su izdaleka promatrali odlazak bijelaca počeli su prilaziti i glasno uzvikivati.
Anđelika osjeti da je prožima blaga svjetlost koja preobražava svu bol.
Neko indijansko dijete trčalo je prema njoj raširenih ruku, spotičući se. Ni sama nije znala zašto je i ona raširila ruke i potrčala prema njoj. Preplavio ju je val ljubavi, zanosa i nade.
Honorina!
Podignula je to lagano i krhko biće, misleći da će umrijeti od sreće. Ni odbojan izgled njezina lica i odjeće, ni njezina muška odjeća, ni njezina irokeška perjanica nisu je prevarili. Pod bilo kakvom maskom prepoznala bi sjaj Honorininih malenih očiju.
Znala sam da ćeš doći... O, neukrotiva moja mala, uspjela si ostvariti svoje snove, kao što vidim!
Smijala se i privijala dijete na grudi.
Irokeški ratnik! Dođite i pogledajte čudo... Vratio nam se irokeški ratnik! U žamoru koji je uslijedio začuo se nečiji glas:
Gospode Bože! Pa ona je imala boginje! Drugi glas, nov i nepoznat, dodao je:
Da, ali je živa i naša majka će je izliječiti.

Taj glas i te riječi privukle su Anđelikinu pozornost; stresla se kad je čula strašnu riječ: boginje! Velike boginje!
Cantore! Cantore! Ali... odakle dolaziš?
Iz Versaillesa - reče Cantor glasom mladog svjetovnjaka - ali nakon kraćeg obilaska Quebeca, Montreala i jezera Ontario.
Potražio me je kod Irokeza - reče Honorina ponosno. Anđelika je postavi na zemlju da bi ispružila ruke prema Cantoru, ali on je zagrli.
Osjetila je njegovu odlučnost i snagu. Postao je muškarac. Sve je shvatila. Naslutila je susret koji ga je naveo da preplovi ocean, naslutila je njegovu potragu i borbu u koju se upustio.
U međuvremenu su se vratili ljudi koji su tražili djecu. Vikali su:
Našli smo ih! Možemo poći!
Svi su prasnuli u smijeh. Da, sad se zaista može poći.
Jesi li vidio oca?
Cantor širom otvori oči. Nije znao da je grof de Peyrac otišao u Francusku. Brodovi su im se zacijelo mimoišli na oceanu.

Anđelika je shvatila da je u budućnosti punoj nepoznanica jedno sigurno: imat će što pripovijedati jedno drugom za vrijeme dugih večeri i beskrajnih preplovljavanja oceana.
Njihov život nije uništen i djelo im neće biti izbrisano. Wapassou će i dalje biti čudesna žetva uspomena i sreće.
Ona sad stoji na novom pragu s Honorinom i troje palčića koji su se upravo vratili iz istraživanja ruševina, musavi i prljavi, noseći u rukama prvo proljetno cvijeće.
Slike su slijedile jedna drugu. Nepoznata budućnost već se odvija. Tijekom hoda prema jugu morat će iskoristiti priliku i dosegnuti nedostupne postaje i rudnike te se raspitati o preživjelima.
Gubitak dobara ne znači ništa, ali nikad se neće pomiriti s činjenicom da ima još žrtava, nevinih žrtava Ambroisinine zloće.
Više ne smije biti nikakvih žrtava. Tako je. Ona tako hoće. Više neće biti žrtava. Pronaći će ih žive: Jonasove, Malapradeove i njihovu djecu, Wallonove, engleske
»lolarde«, Švicarce, Španjolce...
Na obali Gouldsboroa radosno će jesti i piti u zdravlje svih, a potom će na nekom lijepom brodu otploviti u Francusku, a putovanje će biti bez oluja. Dočekat će ih prosvijetljeni kralj i vjerni prijatelji, a njezin suprug zagrlit će je i oni će se još jednom zakleti da se više neće rastajati.
A Honorina? Ona uze djevojčicu u naručje i izbliza je pogleda.
Još ima vremena za njezin ugroženi vid. Najprije će morati izliječiti kapke, a potom poboljšati oštrinu vida koju je pogodila strašna bolest. A njezino lice, obilježeno brazgotinama? To će dulje trajati. No možda i neće. Ovisit će o lijekovima koje će primijeniti. Pokušavat će i naposljetku će uspjeti. Sigurna je da će s njezina lica izbrisati tragove nesreće koja ju je pratila od rođenja.
U svijetu ne manjka čudesnih sila: iscjeliteljske ruke, čudotovorci, sveti izvori iz kojih teče božanska sila, posvećena mjesta koja je dotaknula Njegova moć...
»Obići ću svijet bude li potrebno, sve dok ne budeš spašena, dijete moje.« Čvrsto ju je zagrlila, kao da grli svoj novi život.
Više neće biti žrtava! Tako je! Osjećam to! Pronaći ćemo sve svoje izgubljene prijatelje!... A ti ćeš biti lijepa! I bit ćeš sretna!
»Nakon svega!« - pomisli ona odvažno promatrajući svojim zelenim očima svijet obasjan proljetnom svjetlošću. »Nakon svega, nebo mi to duguje!«

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Anđelika  13 - Page 3 Empty Re: Anđelika 13

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 3 Prethodni  1, 2, 3

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu