Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Rupa (Vikend u Holou)

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Empty Rupa (Vikend u Holou)

Počalji od Mustra Sre Mar 21, 2018 2:09 pm

First topic message reminder :

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 R_37 Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 R_37_1 Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 R_37_6



God. 1946, Glavni lik: Hercule Poirot

UKRATKO: Herkulu Poarou se nije dopadalo sto mora da pije aperitiv van kuce po ovom vetrovitom jesenjem danu. Jos manje mu se dopadala ova namestena predstava koja ukljucuje mladica koji teatralno lezi na ivici bazena, sredovecnu zenu s revolverom i crvenu boju koja kaplje u vodu bazena. Ovo nije bila bas adekvatna zabava uz rucak u jednoj engleskoj kuci za odmor... i, zapravo, to nije ni bila namestena predstava. Poaro je gledao u coveka koji je umirao, ako vec nije bio mrtav. (izvor: Narodna knjiga - Beograd)

Kad je lady Angkatell organizirala vikend-zabavu na svom seoskom imanju, Supljini, cinilo se kako je mislila na sve; sposoban batler, dovoljan broj kucnih pomocnica – zapravo, jedina stvar koju je, izgleda, previdjela bila je cinjenica kako se vecina njezinih gostiju medjusobno ne podnosi... Jedan od pozvanih na nedjeljni rucak bio je i Hercule Poirot. S veseljem se odazvao, no docek ga je razocarao. Naime, pretpostavio je da su upravo za njega inscenirali ubojstvo.... Ipak, ubojstvo je bilo i vise nego stvarno: dok nesretnik umire na rubu bazena, pistolj dotle lagano tone na dno. Slucaj izgleda prilicno jednostavno, no nista nije onako kao sto se cini; pocev od toga da pistolj koji je pao u bazen nije bio onaj iz kojeg je ispaljen kobni hitac… Policija istrazuje i pojavljuju se brojni tragovi koji ne vode nikuda … Svatko od gostiju ima svoju pricu, ali ni jedna nije u potpunosti istinita … Je li razlog ljubomora ili nesto drugo … Sumnjivi su svi, a u jednom trenutku cak i veliki Hercule Poirot koji je zbunjen slucajem … U medjuvremenu ubojica namjerava opet ubiti … (izvor V.D.T. - Zagreb)
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Empty Re: Rupa (Vikend u Holou)

Počalji od Mustra Sre Mar 21, 2018 2:16 pm

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Alma_Tadema_The_Siesta

14.
Midge se naglo probudila u ponedjeljak ujutro.
Na trenutak je zbunjeno ležala i izgubljeno promatrala vrata, napola očekujući pojavu lady Angkatell. Što je Lucy rekla kad je uletjela ono prvo jutro?
Problematičan vikend? Bila je zabrinuta mislila je kako bi se moglo dogoditi nešto neugodno.
Da, nešto neugodno se i dogodilo - sada je nešto ležalo na Midgeinom srcu i duhu poput tamnog cmog oblaka. Nešto o čemu nije željela razmišljati - nije se željela sjetiti. Nešto što ju je, definitivno, prestravilo. Nešto u vezi Edwarda.
Iznenada se sjetila. Jedne ružne, zastrašujuće riječi - Umorstvo!
"Oh, ne", pomislilaje Midge, "to ne može biti istina. To je san koji sam sanjala.
John Christow, ubijen, ustrijeljen - leži pored bazena. Krv i plava voda - kao na naslovnici krimi-romana. Fantastično, nestvarno. Stvar koja se inače ne događa. Da smo barem sada na Ainswicku. To se ne bi dogodilo na Ainswicku."
Crna masa maknula se s njenog čela. Smjestila se u dnu želuca od čega ju je zahvatila slaba mučnina.
To nije bio san. To su stvarni događaji - News ofthe Word uživo - a ona, Edward, Lucy, Henry i Henrietta bili su u središtu svega.
Nepravedno - definitivno nepravedno - pošto s njima ne bi trebalo imati nikakve veze ako je Gerda ustrijelila supruga.
Midge se s nelagodom promeškoljila.
Šutljiva, glupa, pomalo patetična Gerda - Gerdu niste mogli povezati s melodramom - s nasiljem.
Gerda definitivno nije mogla nikoga ustrijeliti.
Opet se pojavila ona unutarnja nelagoda. Ne, ne, čovjek ne smije tako razmišljati. Jer tko bi drugi mogao ustrijeliti Johna? A Gerda je stajala pored njegovog tijela s revolverom u ruci. Revolverom koji je uzela iz Henryjeve radne sobe.
Gerda je rekla kako je Johna našla mrtvog i uzela revolver. Pa, što bi drugo mogla reći? Morala je reći nešto, sirotica.
A bilo je jako lijepo od Henriette što ju je branila - što je rekla kako je njena priča u potpunosti moguća. Henrietta čak nije ni pomislila na nemoguće alternative.
Henrietta je sinoć bila vrlo čudna.
Ali to je, naravno, bilo od šoka zbog smrti Johna Christowa.
Sirota Henrietta- koja je toliko marila za Johna.
Međutim, s vremenom će ga preboljeti - s vremenom čovjek preboli sve. A onda će se udati za Edwarda i živjeti na Ainswicku- a Edward će napokon biti sretan.
Henriettaje uvijek jako voljela Edwarda. Ispriječila se samo agresivna, dominantna osobnost Johna Christowa. U usporedbi s njim, Edward je izgledao tako - tako blijedo.
Midge je primijetila, kad je tog jutra sišla na doručak, kako se Edwardova osobnost, oslobođena dominacije Johna Christowa, počela oporavljati. Bio je više samouvjereniji, manje je oklijevao i uzmicao.
Ljubaznim je glasom razgovarao s namrgođenim i šutljivim Davidom.
"Moraš češće dolaziti na Ainswick, Davide. Želim da se tamo osjećaš kao kod kuće i znaš sve o njemu."
David je uzeo marmeladu i hladno rekao:
"Ta velika imanja prava su farsa. Trebalo bi ih rascjepkati."
"To se neće dogoditi za mog života, nadam se", rekao je Edward i nasmiješio se. "Moji su stanari zadovoljno daištvo."
"Ne bi trebali biti", rekao je David. "Nitko ne bi trebao biti."
"Da su majmuni bili zadovoljni s repovima-" promrmljala je lady Angkatell s mjesta gdje je stajala i odsutno zurila u tanjur bubrega. "To je pjesmica koju sam naučila u vrtiću, ali se jednostavno ne mogu sjetiti kako ide.
Moram razgovarati s tobom, Davide, i saznati sve nove ideje. Koliko vidim, čovjek mora svakoga mrziti, ali istovremeno im mora dati besplatnu liječničku skrb i puno dodatnog obrazovanja (sirota stvorenja, sva ona bespomoćna jadna dječica koju svaki dan tjeraju u školu) - i djecu tjerati da piju riblje ulje voljeli ga ili ne - tako stravično smrdljiva stvar."
Lucy, pomislila je Midge, ponašala se kao i obično.
A Gudgeon, kad ga je srela na hodniku, također je izgledao kao obično. Činilo se kako se život na Šupljini vratio u normalu. S Gerdinim odlaskom cijeli se vikend činio kao san.
Onda se čula škripa guma na šljunku i sir Henry je izašao iz auta. Noć je proveo u svom klubu i vratio se rano ujutro.
"I, dragi", reklaje Lucy, "je li sve bilo u redu?"
"Da. Tajnica je bila tamo - sposobna djevojka. Ona se pobrinula za stvari.
Postoji sestra, čini se. Tajnicajoj je poslala telegram."
"Znala sam da postoji", rekla je lady Angkatell. "U Tunbridge Wellsu?"
"Bexhillu, mislim", rekao je sir Henry zbunjeno.
"Usuđujem se reći" - Lucyje razmislila o Bexhillu. "Da - prilično vjerojatno."
Gudgeon se pojavio.
"Zvao je inspektor Grange, sir Henry. Saslušanje će biti u srijedu u jedanaest sati."
Sir Henry je kimnuo. Lady Angkatel je rekla:
"Midge, bolje ti je da nazoveš svoju trgovinu."
Midge je polagano otišla do telefona.
Njen je život oduvijek bio normalan i uobičajen pa su joj nedostajale riječi kojima bi poslodavcima objasnila kako se nakon četiri slobodna dana ne može vratiti na posao zahvaljujući činjenici što je umiješana u slučaj umorstva.
Nije zvučalo vjerodostojno. Nije se čak ni osjećala vjerodostojno.
A madame Alfrege nije bila osoba kojoj se nešto u bilo koje vrijeme moglo objasniti.
Midge je odlučno podigla slušalicu.
Bilo je neugodno kako je i zamišljala. Prodorni glas energične male Židovke ljutito je putovao žicama.
"Što si to kazala, Midge Hardcastle? Smrt? Pogreb? Zar ne znaš jako dobro da nemam dosta ljudi? Zar misliš da ću to moći podnijeti? Oh, ipak, usudim se kazati kako se jako dobro provodiš!"
Midge ju prekinula, oštro i razgovijetno.
"Policija? Policija, kažeš?" Bio je to gotovo vrisak. "Bila je i policija?"
Midge je stisnula zube i nastavila objašnjavati. Bilo je neobično kako je zbog riječi žene s druge strane linije cijela stvar zvučala prljavo. Vulgarna policijska istraga. Kakva je to alkemija bilau ljudima!
Edward je otvorio vrata i ušao, onda je vidio Midge na telefonu i okrenuo se prema izlazu. Zaustavila gaje.
"Ostani, Edwarde. Molim te. Želim da ostaneš."
Edwardovo prisustvo u sobi dalo joj je snagu - poništilo je djelovanje otrova.
Skinula je ruku s mikrofona.
"Molim? Da. Žao mi je, madame. Ali nakon svega, to nije moja krivnja-"
Odvratni otrovni glas je bijesno vrisnuo.
"Tko su ti tvoji prijatelji? Kakvi su to ljudi kad dolazi policija i netko je upucan? Razmišljam hoću li te uopće primiti natrag! Moj posao ne smije izgubiti svoj dobar glas."
Midge je izgovorila nekoliko poniznih nerazgovjetnih odgovora. Naposljetku je spustila slušalicu i s olakšanjem uzdahnula. Osjećala je slabost i mučninu.
"To je mjesto gdje radim", objasnila je. "Morala sam ih obavijestiti kako se neću vratiti do četvrtka zbog ispitivanja i - policije."
"Nadam se kako su bili ljubazni u vezi toga? Kakav je taj tvoj butik? Je li njegova vlasnica uljudna i kulturna žena?"
"Jako bih je teško opisala kao takvu! Ona je Židovka iz Whitechapela s obojanom kosom i glasom poput mlinca za kavu."
"Ali draga moja Midge -"
Edwardovo zabrinuto lice gotovo je nagnalo Midge na smijeh. Bioje toliko zabrinut.
"Ali moje drago dijete - ne moraš podnositi takve stvari. Ako moraš raditi, moraš naći posao gdje je atmosfera harmonična i gdje ti se sviđaju ljudi s kojima radiš."
Midge ga je na trenutak šutke gledala.
Kako objasniti, pomislila je, nekome poput Edwarda? Što je Edward znao o burzi rada, o poslovima?
U njoj se iznenada pojavila plima gorčine. Lucy, Henry, Edward - da, čak i Henrietta - svi su bili odvojeni od nje neprelaznim ponorom - ponorom koji je dijelio bogate od rada.
Nisu imali pojma o teškoćama pronalaženja posla i, kad ste ga napokon dobili, njegovog zadržavanja! Čovjek može reći, možda, kako uistinu nema potrebe, u stvari, da ona zarađuje za život. Lucy i Henry drage bi joj volje dali novac. Edward bi također isto postupio.
Ali, Midge se ponekad protivila lagodnosti koju su joj nudili njeni imućni rođaci. U rijetkim je prilikama bilo prekrasno doći i utopiti se u urednom luksuzu Lucynog života. Mogla je uživati u tome. Ali nekakva tvrdoglava neovisnost duha nije joj dala da takav život prihvati kao dar. Isti ju je osjećaj spriječio u osnivanju vlastitog posla s novcem posuđenim od prijatelja i rodbine. Vidjela je i previše toga.
Neće posuditi nikakav novac - neće iskoristiti ničiji utjecaj. Imala je posao koji je sama našla za četiri funte tjedno, i ako je posao zapravo dobila zato što se madame Alfrege nadala kako će Midge dovesti svoje "otmjene" prijatelje u kupovinu, madame Alfrege sada je bila razočarana. Midge je takva razmišljanja svojih prijatelja o kupovini sasjekla u korijenu.
Nije imala nekih osobitih iluzija o radu. Nije joj se sviđao butik, nije joj se sviđala madame Alfrege, nije joj se sviđala stalna uljudnost prema nervoznim i nekulturnim mušterij ama, ali poprilično je sumnjala kako bi mogla pronaći posao koji bi joj se više sviđao jer nije imala potrebnih kvalifikacija.
Edwardova pretpostavka kako ima brojne izbore ovog joj je jutra bila jednostavno nepodnošljiva. Otkud mu pravo da živi u svijetu toliko odvojenom od stvarnosti?
Bili su Angkatelli, svi do jednog. A ona - ona je bila Angkatell samo napola. A ponekad, kao jutros, uopće se nije osjećala kao Angkatell! Bila je kći svog oca.
Pomislila je na oca uz uobičajene osjećaje ljubavi i grižnje savjesti, sjedokosog, sredovječnog muškarca umorna lica. Muškarca koji se godinama trudio voditi mali obiteljski posao koji je bio osuđen, unatoč njegovom trudu i naporima, na polaganu propast. Uzrok tome nije bila njegova nesposobnost - nego napredak.
Neobično, ali Midgeina naklonost nikad nije bila na strani njene briljantne majke iz obitelji Angkatell, nego na strani umornog oca. Svaki put kad se vratila iz posjeta Ainswicku koji su bili prava uživancija, odgovorila bi na jedva vidljiva preklinjuća pitanja na očevom umornom licu zagrljajem i riječima: "Drago mi je što sam kod kuće - drago mi je što sam kod kuće."
Midgeina majka umrla je kad joj je bilo trinaest. Midge je ponekad znala pomisliti koliko je malo znala o majci. Bila je rastresena, šarmantna, vesela. Je li požalila zbog braka, braka koji ju je odveo van klana Angkatellovih? Midge nije imala pojma. Njen je otac još više posijedio i postao manje razgovorljiv nakon suprugine smrti. Njegova borba protiv propasti posla postala je još uzaludnija. Umro je tiho i nečujno kad je Midge napunila osamnaest godina.
Midge je živjela s raznim rođacima iz obitelji Angkatel, dobivala je poklone od Angkatellovih, ali odbila je biti financijski ovisnao njihovoj dobroj volji. I koliko ih god voljela, bilo je trenutaka, poput ovog, kad je iznenada osjetila zvjersku odbojnost prema njima.
Ogorčeno je pomislila: "Oni ne znaju ništal"
Edward, osjetljiv kao i uvijek, gledao ju je zbunjenim pogledom. Tiho je pitao:
"Uznemirio sam te? Zašto?"
Lucy je ušla u sobu. Bila je usred jednog od svojih razgovora.
"- vidiš, čovjek ne zna hoće li joj se više sviđati Bijelo srce ili mi?"
Midge ju je zbunjeno pogledala - a onda Edwarda.
"Nema koristi ako gledaš Edwarda", rekla je lady Angkatell. "Edward jednostavno neće znati; ti si, Midge, uvijek tako praktična."
"Ne znam o čemu pričaš, Lucy."
Lucy je izgledala iznenađeno.
"O ispitivanju, draga. Gerda mora doći zbog ispitivanja. Hoće li odsjesti ovdje? Ili u Bijelom srcu? Sjećanja su ovdje bolna, naravno - ali u Bijelom srcu će biti ljudi koji će čudno zuriti i gomila novinara. Srijeda, znaš, u jedanaest, ili je u jedanaest i trideset?" Smiješak se pojavio na licu lady Angkatell. "Nikad nisam bila na ispitivanju! Mislila sam na sivo - i šešir, naravno, kao za crkvu - ali ne rukavice."
"Znaš", nastavila je lady Angkatell, prešla preko sobe, podigla slušalicu telefona i ozbiljno se zagledala u nju. "Ne vjerujem kako trenutno imam bilo koje druge rukavice osim vrtlarskih! A naravno, većina dugih iz dana u Vladi su spremljene. Rukavice su prilično glupe, slažeš li se?"
"Jedina je korist izbjegavanja ostavljanja otisaka prstiju kod zločina", rekao je Edward uz osmijeh.
"Pa, vrlo je zanimljivo što si to spomenuo, Edwarde - vrlo zanimljivo. Što ja radim s ovim?" Lady Angkatel s blagim je prezirom pogledala slušalicu koju je držala u ruci.
"Nekoga si namjeravala nazvati?"
"Mislim da nisam." Lady Angkatell zbunjeno je zatresla glavom i drhtavom rukom odložila slušalicu.
Pogledala je Edwarda, pa onda Midge.
"Mislim, Edwarde, kako ne bi trebao uznemiravati Midge. Midge iznenadne smrti potresaju više od nas ostalih."
"Moja draga Lucy", izjavio je Edward. "Samo sam se brinuo zbog onog mjesta gdje Midge radi. Ne čini mi se dobro."
"Edward misli kako bih trebala imati šarmantnog sućutnog poslodavca koji bi me cijenio", rekla je Midge suho.
"Dragi Edward", rekla je Lucy uz osmijeh.
Nasmiješila se Midge i izašla.
"Ozbiljno, Midge", rekao je Edward. "Zabrinut sam."
Prekinula gaje:
"Vražja žena plaća mi četiri funte tjedno. To je jedino važno."
Prošla je pored njega i izašla u vrt.
Sir Henry sjedio je na svom uobičajenom mjestu na niskom zidiću, ali Midge je skrenula prema cvjetnjaku.
Djelovao je umirujuće, ali ovog jutra nije imala koristi od njegovog smirujućeg djelovanja.
David Angkatel sjedio je na klupi na kraju puteljka.
Oko Davida nije bilo previše šarma, a Midge je krenula ravno prema njemu, sjela pored njega i sa zlobnim zadovoljstvom primijetila njegovu nelagodu.
Kako je neobično teško, pomislio je David, maknuti se od ljudi.
Otjeran je iz svoje sobe navalom spremačica s krpama i metlama.
Knjižnica (i Enciklopedija Britannica) nisu predstavljale utočište kako je optimistično pomislio. Lady Angkatell ušla je dva puta i ljubazno mu se obratila primjedbama na koje inteligentan odgovor definitivno nije postojao.
Došao je ovamo razmišljati o svom položaju. Sam vikend na koji je nevoljko došao sada se produžio zahvaljujući zbrci vezanoj za iznenadnu i nasilnu smrt.
David, koji je više cijenio mirnoću akademske prošlosti ili žustre diskusije o budućnosti s ljevičarima, nije imao motiva za bavljenje s nasilnom i realističnom stvarnošću. Kao što je rekao lady Angkatell, nije čitao News ofthe Woid. Ali čini se kako su sada News ofthe World došle na Šupljinu.
Umorstvo! David je zadrhtao od gađenja. Što će njegovi prijatelji misliti?
Kako se čovjek, kako bi se reklo, nosi s umorstvom? Kako se ponaša? Dosadno mu je? Osjeća gađenje? Lagano ga zabavlja?
Pokušavajući riješiti problem u mislima, nije bio nimalo zadovoljan što mu Midge smeta. Pogledao ju je s nelagodom dok je sjedala pored njega.
Bio je poprilično iznenađen prkosnim pogledom koji mu je uputila. Odbojna djevojka bez ikakve intelektualne vrijednosti.
Rekla je: "Kako ti se sviđa tvoja rodbina?"
David je slegnuo ramenima. Rekao je:
"Zar čovjek uistinu razmišlja o rodbini?"
Midge je rekla:
"Zar čovjek uistinu razmišlja o ičemu?"
Nesumnjivo, pomislioje David, ona nije. Rekao je gotovo otmjeno:
"Analizirao sam svoje reakcije na umorstvo."
"Definitivno je neobično", reklaje Midge, "biti umiješan »jedno."
David je uzdahnuo i rekao:
"Zamorno." To je definitivno najbolje ponašanje. "Svi klišeji za koje je čovjek mislio kako postoje samo na stranicama krimića!"
"Sigurno ti je žao što si došao", reklaje Midge.
Davidje uzdahnuo.
"Da, mogao sam ostati kod prijatelja u Londonu." Dodao je: "Drži knjižaru ljevičarske literature."
"Pretpostavljam kako je tamo ugodnije", reklaje Midge.
"Mari li čovjek uistinu za ugodnost?" prijekorno je pitao David.
"Ponekad", reklaje Midge, "osjećam kako marim samo zato."
"Navika na lagodan život", reče David. "Da radiš -"
Midge ga je prekinula.
"Ja radim. Zato mi je luksuz tako privlačan. Veliki kreveti, meka posteljina - jutarnji čaj posluženu krevetu - porculanska kada s toplom vodom - mirisne soli za kupanje. Naslonjač u kojeg doslovno potoneš..."
Midge je zastala s nabrajanjem.
"Radnici bi", rekao je David, "trebali imati sve te stvari."
Ali bio je malo sumnjičav prema posluženom jutarnjem čaju, koji je zvučao nemoguće lagodan za uistinu organiziran svijet.
"Definitivno se slažem s tobom", reklaje Midge srdačno.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Empty Re: Rupa (Vikend u Holou)

Počalji od Mustra Sre Mar 21, 2018 2:17 pm

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Alma_Tadema_The_Death_of_Hippolytus


15.
Uživanje Herculea Poirota u podnevnoj šalici čokolade prekinula je zvonjava telefona. Ustao je i podigao slušalicu.
"Halo?"
"Gospodin Poirot?"
"Ladu Angkatell?"
"Jako lijepo od vas što ste mi prepoznali glas! Smetam li vam?"
"Ma ne, nikako. Vi ste se, nadam se, oporavili od jučerašnjeg stresnog događaja?"
"Ne, nimalo. Pod stresom sam, kao što ste rekli, ali čovjek se osjeća, zaključila sam, prilično isključeno. Nazvala sam vas kako bih vas pitala možete li možda navratiti - smetnja, znam, ali uistinu sam pod velikim stresom."
"Ali naravno, lady Angkatell. Mislite odmah?"
"Pa, da, mislim odmah. Što prije možete. To je jako lijepo od vas."
"Ma sitnica. Znači, doći kroz šumu?"
"Oh, naravno - najkraći put. Puno vam hvala, dragi gospodine Poirot."
Poirot je, zastavši samo kako bi obrisao nekoliko zrnaca prašine s revera sakoa i odjenuo lagani kaput, prešao cestu i požurio puteljkom kroz kestenovu šumu. Kod bazena nije bilo nikoga - policija je završila posao i otišla. Izgledao je nevino i mirno na blago maglovitom jesenjem suncu.
Poirot je na brzinu bacio pogled u sjenicu. Platinasti lisičji ogrtač, primijetio je, bio je sklonjen. Ali šest kutija šibica još je uvijek stajalo na stolu pored klupe.
Te su ga šibice zaintrigirale više no ikada.
"To nije mjesto za držanje šibica - ovdje na vlažnom. Jednu kutiju, da bude pri ruci, možda - ali ne šest."
Namrštio se na obojani željezni stol. Pladanj s čašama je maknut. Netko je kemijskom pisao po stolu - gruba skica stabla iz noćne more. Uznemirivalo je Herculea Poirota. Njegov uredni um zgražao se od njega.
Pucnuo je jezikom, odmahnuo glavom i požurio prema kući pitajući se koji je razlog ovog iznenadnog poziva.
Lady Angkatell čekala ga je kod staklenih vrata i uvela ga u praznu radnu sobu.
"Lijepo od vas što ste došli, gospodine Poirot."
Srdačno ga je primila za ruke.
"Madame, na raspolaganju sam vam."
Lady Angkatell nemoćno je raširila ruke. Njene velike, lijepe oči su se otvorile.
"Vidite, sve je to preteško. Onaj inspektor razgovara - ne, ispituje - uzima izjavu - koji izraz oni koriste? - Gudgeona. A naš cijeli život ovdje uistinu ovisi o Gudgeonu, i čovjekjako suosjeća s njim. Ali, naravno, njemuje strašno što ga policija ispituje - čak i inspektor Grange, koji se doima kao ljubazan i najvjerojatnije obiteljski čovjek - sinovi, mislim, i navečer im pomaže s kockicama - i supruga koja sve drži besprijekorno čistim, iako pomalo nagurano.
Hercule Poirot je zatreptao kad je lady Angkatell razvila svoju imaginarnu skicu privatnog života inspektora Grangea.
"Po načinu kako mu brkovi padaju", nastavila je lady Angkatell, "mislim kako tako besprijekorno čist dom ponekad može djelovati depresivno - poput sapuna na licima medicinskih sestara. Kako samo blistal Ali to je više na selu gdje stvari pomalo zaostaju - u londonskim staračkim domovima imaju pudere i uistinu živopisne ruževe. Ali, kao što sam rekla, gospodine Poirot, stvamo morate doći na ručak kako treba kad ovaj apsurdni posao bude gotov."
"Vrlo ste ljubazni."
"Meni osobno policija ne smeta", rekla je lady Angkatell. "Sve mi je to prilično zanimljivo. 'Dopustite mi da vam pomognem koliko god budem mogla', rekla sam inspektoru Grangeu. On mi se čini poput prilično zbunjene osobe, ali metodične."
"Motiv se policiji čini toliko bitan", nastavilaje. "Kad sada već spominjemo medicinske sestre, mislim kako je sestra Johna Christowa - crvene kose i prćastog nosa - prilično atraktivna. Ali naravno, to je bilo davno i policiju to možda neće zanimati. Čovjek uistinu ne zna koliko je toga sirota Gerda morala podnositi. Ona je odani tip, zar ne? Ili možda vjeruje u ono što joj se kaže. Mislim kako je mudro od nekoga tko nije baš jako inteligentan činiti tako."
Lady Angkatell odjednom je otvorila vrata radne sobe, uvela Poirota unutra i veselo viknula: "Stigao je gospodin Poirot." Hitro se okrenula i za sobom zatvorila vrata. Inspektor Grange i Gudgeon sjedili su za stolom. Mladić s bilježnicom stajao je u kutu. Gudgeon je uljudno ustao.
Poirot je požurio s isprikama.
"Smjesta ću izaći. Uvjeravam vas kako nisam imao pojma da je lady Angkatell"
"Ne, ne, ne morate." Grangeov je brk danas izgledao pesimističnije no inače.
"Možda", pomislio je Poirot, fasciniran nedavnim Grangeovim opisom lady Angkatell, "nije bilo previše čišćenja ili je možda kupljen Benares mjedeni stolić pa dobri inspektor uistinu nema mjesta za kretanje."
Ljutito je odbacio ove misli. Čist, ali premali dom inspektora Grangea, njegova supruga, njegovi sinovi i njihova ovisnost o kockicama, sve je to bio proizvod mašte zaposlenog uma lady Angkatell.
Ali živopisnost kojom su se pojavili u konkretnoj stvarnosti uistinu ga je zanimala. Bilo je to poprilično postignuće.
"Sjedite, gospodine Poirot", rekao je Grange. "Želim vas nešto pitati, jer sam ionako uskoro gotov."
Opet se okrenuo prema Gudgeonu koji je pokorno i gotovo protestirajući iznova sjeo i svoje bezizražajno lice okrenuo prema ispitivaču.
"I to je sve čega se možete sjetiti?"
"Da, gospodine. Sveje, gospodine, bilo uglavnom kao i obično. Nije bilo nikakvih neugodnosti."
"A onaj krzneni plašt - u sjenici pored bazena. Kojoj od damapripacla?"
"Govorite li, gospodine, o ogrtaču od platinastih lisica? Primijetio sam gajučer kad sam odnosio čaše iz sjenice. Ali on nije vlasništvo nikoga u ovoj kući."
"Pa čiji je onda?"
"Možda pripada gospođici Cray, gospodine. Gospođici Veronici Cray, glumici.
Nosila je nešto slično."
"Kada?"
"Kad je prekjučer bila ovdje, gospodine."
"Niste spomenuli da je ovdje bila gost?"
"Nije bila gost, gospodine. Gospođica Cray živi u Dovecotesu, uh - ah - kolibi uz cestu, i došla je nakon večere posuditi šibice postoje ostala bez njih."
"Je li uzela šest kutija?" pitao je Poirot.
Gudgeon ga je pogledao.
"Tako je, gospodine. Gospođa je, nakon što je saznala kako imamo dovoljno, inzistirala da gospođica Cray uzme pola tuceta."
"Koje je ostavila u sjenici", rekao je Poirot.
"Da, gospodine, primijetio sam ih jučer ujutro."
"Nema puno toga što taj čovjek ne primijeti", zaključio je Poirot kad je Gudgeon otišao i za sobom tiho i polagano zatvorio vrata.
Inspektor Grange samo je dodao kako su sluge vražje djelo!
"Ipak", rekao je veselo, "uvijek postoji kuharica. Kuharice pričaju - ne kao ovi uštogljeni sluge."
"Poslao sam čovjeka koji će obaviti razgovor u Harlev Streetu", nastavio je.
"A i ja ću tamo otići kasnije. Ondje bi trebali otkriti nešto. Usuđujem se reći, znate, kako je ona Christowova supruga morala puno toga podnositi. Neki od tih otmjenih liječnika i njihove pacijentice - pa, iznenadili biste se! A koliko sam čuo od lady Angkatell, bilo je problema s jednom medicinskom sestrom. Naravno, bila je vrlo neodređena u pogledu toga."
"Da", složio se Poirot. "Zna biti neodređena."
Vješto oslikan karakter... John Christow i ljubavne intrige s medicinskim sestrama... prigode liječničkog života... puno razloga za ljubomoru Gerde Christow koja je naposljetku kulminirala umorstvom.
Da, vješto oslikan karakter, privlačio je pažnju na Harlev Street - dalje od Šupljine - dalje od trenutka kad je Henrietta Savernake prišla, uzela revolver iz ruke Gerde Christow... Dalje od onog trenutka kad je John Christow, umirući, rekao "Henrietta".
Hercule Poirot naglo je otvorio oči koje su bile poluzatvorene i znatiželjno pitao:
"Igraju li se vaši dečki kockicama?"
"Uh, molim?" Inspektor Grange se vratio iz namrštenih misli i zagledao se u Poirota. "Molim, otkud sad to? U stvari, još su premali - ali razmišljao sam Teddvju pokloniti kockice za Božić. Zašto pitate?"
Poirot je odmahnuo glavom.
Lady Angkatell je bila opasna, pomislio je, zbog činjenice su što su njene intuitivne, nasumične pretpostavke često bile točne. Slučajno je (naizgled slučajno) oslikala karakter i ako je jedan njegov dio točan, zar ne biste, unatoč svemu, povjerovali i u drugi dio slike?
Inspektor Grange je govorio.
"Ima nešto što bih vas molio da obavite, gospodine Poirot. Ta gospođica Cray, glumica - došla je ovamo posuditi šibice. Ako je željela posuditi šibice, zašto nije došla kod vas, vi ste udaljeni nekoliko koraka? Zašto hodati gotovo kilometar?"
Hercule Poirot je slegnuo ramenima.
"Sigurno postoje razlozi. Snobovski razlozi, hoćemo li ih nazvati? Moja vikendica, mala je, nevažna. Ja sam samo izletnik, ali sir Henry i lady Angkatell su važni - oni žive ovdje - oni su ono što nazivaju plemstvo. Ta gospođica Veronica Cray, možda ih je željela upoznati - i nakon svega, to je bio način."
Inspektor Grange je ustao.
"Da", rekao je, "to je u potpunosti moguće, naravno, ali čovjek ništa ne želi previdjeti. Ipak, ne sumnjam kako će sve teći glatko. Sir Henry je identificirao pištolj kao jedan iz njegove zbirke. Čini se kako su dan prije vježbali. Sve što je gospođa Christow trebala učiniti bilo je otići u radnu sobu, uzeti ga s mjesta gdje ga je sir Henry ostavio i napuniti. Sve je prilično jednostavno."
"Da", promrmljao je Poirot. "Sve izgleda prilično jednostavno."
Ipak, pomislio je, bi li žena poput Gerde Christow počinila zločin. Bez izgovora ili zbrke - na zločin ju je odjednom nagnala gorčina uskogrudnog, ali odanog karaktera.
A ipak sigurno - sigurno bi imala neki osjećaj samozaštite. Ili je postupila u onom slijepom - onom mračnom trenutku duše - kad je razum ostavljen po strani?
Prizvao je u misli njeno bezizražajno, blijedo lice.
Nije znao - jednostavno nije znao.
Ali je osjećao kako bi trebao saznati.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Empty Re: Rupa (Vikend u Holou)

Počalji od Mustra Sre Mar 21, 2018 2:17 pm


Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Alma_Tadema_Laura_Sunshine


16.
Gerda Christow povukla je crnu haljinu preko glave i pustila je da padne na stolac.
Oči su joj bile pune tuge.
Reklaje: "Ne znam - uistinu ne znam. Čini se kako ništa nije važno."
"Znam, draga, znam." Gospođa Patterson bila je nježna, ali odrješita. Dobro je znala kako se ponašati prema ljudima koji su tugovali. "Elsie je prekrasna u krizi", govorila je njena obitelj za nju.
U ovom je trenutku sjedila u spavaćoj sobi svoje sestre Gerde u Harlev Streetu i bila prekrasna. Elsie Patterson bila je visoka, mršava i energična žena.
Gledala je Gerdu s mješavinom iritantnosti i sućuti.
Sirota draga Gerda- koja tragedija što je izgubila supruga na tako stravičan način. I stvarno, čak i sada, nije izgledalo kako na odgovarajući način prihvaća - pa, implikacije. Naravno, sjetila se gospođa Patterson, Gerda je oduvijek bila užasno spora. A tu je također bio i šok koji je trebalo uzeti u obzir.
Odrješitim je glasom rekla: "Mislim kako ću se odlučiti za onaj crni maroken za dvanaest gvineja."
Netko drugi je uvijek donosio odluke umjesto Gerde.
Gerda je nepomično stajala i namrštila se. Oklijevajući je rekla:
"Stvarno mislim kako se Johnu tugovanje nije sviđalo. Mislim kako je jednom rekao da mu se ne sviđa."
"John", pomislila je. "Daje barem John ovdje kako bi mi rekao što učiniti."
Ali John više nikada neće biti ovdje. Nikada - nikada - nikada... Janjetina se hladi - hladi se na stolu.. tresak vrata ordinacije, John preskače po dvije stube odjednom, uvijek je u žurbi, tako vitalan, tako pun života...
Života.
Leži na leđima pored bazena... krv polagano kapa preko ruba... težina revolvera u njenoj ruci...
Noćna mora, stravičan san, uskoro će se probuditi i ništa neće biti istina.
Prodoran glas njene sestre dopro je kroz njene nesređene misli.
"Moraš odjenuti nešto crno za saslušanje. Bit će osobito neobično ako budeš u svijetloplavom."
Gerda je rekla: "To užasno saslušanje!" i napola zatvorila oči.
"Užasno za tebe, draga", rekla je brzo Elsie Patterson. "Ali kad završi, doći ćeš kod nas i mi ćemo se savršeno pobrinuti za tebe."
Nesređeno razmišljanje Gerde Christow se intenziviralo. Prestravljenim, gotovo paničnim glasom, reklaje:
"Što ću bez Johna?"
Elsie Patterson znala je odgovor na to. "Imaš djecu. Moraš živjeti zbog njih."
Zenaje jecala i plakala: "Moj tata je mrtav!" Bacila se na krevet. Terry, blijed, znatiželjan, nije prolio ni suze.
Nesreća s revolverom, rekla im je - jadni tata je doživio nesreću.
Beryl Collins (jako ljubazno od nje) sakrila je jutarnje novine kako ih djeca ne bi vidjela. Također je upozorila sluge. Stvarno, Beryl je bila izuzetno ljubazna i obazriva.
Terence je došao majci u polumračnu radnu sobu, napućenih usana i lica gotovo zelenog od prigušene svjetlosti.
"Zašto je tata ustrijeljen?"
"Nesretan slučaj, dragi. Ja - ja ne mogu pričati o tome."
"To nije bio nesretan slučaj. Zašto ne kažeš istinu? Tata je ubijen. Bilo je umorstvo. Tako piše u novinama."
"Terry, kako si došao do novina? Rekla sam gospođi Collins -"
Kimnuo je - neobično kimanje glavom poput onog kod vrlo starih ljudi.
"Izašao sam i kupio ih, naravno. Znao sam kako u njima sigurno ima nešto što nam ne govoriš, ili ih inače gospoda Collins ne bi sakrila."
Nikad nije bilo dobro skrivati istinu od Terencea. Ta neobična, tajanstvena, znanstvena znatiželja uvijek je bila zadovoljena.
"Zašto je ubijen, majko?"
U tom se trenutku slomila i počela histerizirati.
"Ne pitaj me to - ne spominji to - ne mogu razgovarati o tome... to je prestrašno."
"Ali otkrit će, zar ne? Mislim, moraju otkriti. To je neophodno."
Tako logičan, tako bešćutan. Gerda je zbog toga poželjela vrištati, smijati se i plakati. Pomislila je: "On ne mari - on ne može mariti - on samo postavlja pitanja. Ah, nije čak ni zaplakao."
Terence je otišao i izbjegao pomoć svoje tetke Elsie, usamljeni dječak skamenjenog, zgrčenog lica. Uvijek se osjećao usamljeno. Ali sve do danas to nije bilo važno.
Danas je, pomislio je, bilo drukčije. Daje barem tu netko tko bi na pitanja odgovorio razgovijetno i inteligentno.
Sutra, u utorak, on i Nicholson radit će nitroglicerin. Uistinu se veselio tome.
Veselje je nestalo. Više nije mario hoće li ikad napraviti nitroglicerin.
Terence je bio gotovo šokiran samim sobom. Više ga nije bilo briga za znanstveni eksperiment.
Ali kad čovjeku ubiju oca... Pomislio je: "Moj otac - ubijen."
I nešto se uzburkalo - ukorijenilo se - naraslo... tihi bijes.
Beryl Collins pokucala je na vrata spavaće sobe i ušla. Bila je blijeda, uštogljena i učinkovita. Rekla je:
"Inspektor Grange je ovdje." Gerda je uzdahnula i prestravljeno je pogledala, a Beryl je hitro nastavila: "Rekao je kako nema potrebe da vas uznemiruje.
Nakratko će popričati s vama prije odlaska, ali to su samo rutinska pitanja o poslu doktora Christowa i ja mu mogu reći sve što želi znati."
"Oh, hvala ti, Collie."
Beryl je hitro izašla i Gerda je uzdahnula:
"Collie je od tolike pomoći. Tako je praktična."
"Da, uistinu", rekla je gospođa Patterson. "Sjajna tajnica, sigurna sam. Vrlo neprivlačna, sirota djevojka, zar ne? Oh, pa, uvijek sam mislila kako je to dobro.
Osobito s privlačnim muškarcima poput Johna."
Gerda je prasnula na nju:
"Kako to misliš, Elsie? John nikada ne bi - nikad nije - govoriš kao da bi John ljubakao ili radio nešto grozno ako bi imao privlačnu tajnicu. John uopće nije bio takav."
"Naravno da nije, draga", rekla je gospođa Patterson. "Ali nakon svega, žene znaju kakvi su muškarci!"
Inspektor Grange je u dnevnoj sobi gledao hladno, ratoborno lice Beryl Collins.
Bilo je ratoborno, zaključio je. Pa, možda je to u potpunosti normalno.
"Obična djevojka", pomislio je. "Ništa između nje i doktora, pretpostavljam.
Ipak, ona je možda bila zaljubljena u njega. Stvari se ponekad tako razviju."
Ali ne ovoga puta, zaključio je, kad se pola sata kasnije naslonio i uzdahnuo.
Odgovori Beryl Collins na njegova pitanja bili su ideali jasnoće. Odgovarala je brzo, i očito je svaki detalj doktorova posla imala u malom prstu. Promijenio je pristup i polagano počeo istraživati odnos između Johna Christowa i njegove supruge.
Oni su se, reklaje Beryl, izvrsno slagali.
"Pretpostavljam kako su se tu i tamo znali posvađati poput većine bračnih parova?" Inspektor je zvučao neusiljeno i samouvjereno.
"Ne sjećam se nikakvih svađa. Gospođa Christow bila je poprilično odana suprugu - u stvari, gotovo poput robinje."
U njenom se glasu mogao čuti lagani prizvuk prezira. Inspektor Grange ga je primijetio.
"Ova djevojka je pomalo feministički nastrojena", pomislio je - Na glas je rekao:
"Je li mu se uopće ikad suprotstavila?"
"Ne. Sve se vrtjelo oko doktora Christowa."
"Tiranin, ha?"
Beryl je razmislila.
"Ne, ne bih to tako nazvala. Ali bio je, rekla bih, vrlo sebičan čovjek. Smatrao je zdravo za gotovo kako će se gospođa Christow uvijek složiti s njegovim idejama."
"Nekakvi problemi s pacijentima - ženama, mislim? Morate biti iski'eni, gospođo Collins. Čovjek zna kako liječnici imaju određenih problema po tom pitanju."
"Oh, te stvari!" Bervlin je glas bio prijekoran. "Doktor Christow bio je poprilično sposoban za nošenje s bilo kakvim problemima u tom pogledu. Imao je izvrstan odnos s pacijentima." Dodalaje: "Bio je uistinu divan liječnik."
U njenom se glasu gotovo mogla čuti zavist pomiješana s divljenjem.
Grange je rekao: "Je li se spetljao s nekom ženom? Pustite sad odanost, gospođo Collins, važno je da kažete istinu."
"Da, to mi je jasno. Koliko ja znam, nije."
Malo preotresito, pomislio je. Ona ne zna, ali možda pretpostavlja.
Oštro je rekao: "Što je s gospođicom Henriettom Savernake?"
Beryl je stisnula usne.
"Ona je bliska obiteljska prijateljica."
"Zbog nje nije bilo - problema između doktora i gospođe Christow?"
"Definitivno nije."
Odgovor je bio naglašen. (Prenaglašen?)
Inspektor je promijenio pristup.
"Što je s gospođicom Veronicom Cray?"
"Veronicom Cray?"
U Bervlinom se glasu čula iskrena zbunjenost.
"Onaje bila prijateljica doktora Christowa, zar ne?"
"Nisam čula za nju. Iako mi se ime čini poznato -"
"Filmska glumica."
Beryl se namrštila.
"Naravno! Pitala sam se zašto mi je ime poznato. Ali nisam imala pojma da ju je doktor Christow poznavao."
Bila je toliko odrješita u vezi toga da je inspektor odmah skrenuo na drugu temu. Nastavio ju je ispitivati o Christowovom ponašanju prošle subote. I ovdje je, po prvi put, sigurnost Bervlinog glasa pri odgovaranju popustila. Polagano je rekla:
"Njegovo ponašanje nije bilo baš uobičajeno."
"U čemu je bila razlika?"
"Činio se dekoncentriran. Imao je prilično dugu pauzu prije no što je pozvonio za zadnju pacijenticu - a inače je u žurbi da obavi sve što prije kad putuje. Pomislila sam - da, definitivno sam pomislila kako ga nešto muči."
Ali nije mogla biti određenija.
Inspektor Grange nije baš bio zadovoljan saslušanjem. Nije došao ni korak bliže određivanju motiva - a motiv se mora odrediti prije no što slučaj ode pred javnog tužitelja.
U sebi je bio poprilično siguran kako je Gerda Christow ustrijelila supruga.
Sumnjao je na ljubomoru kao motiv - ali do sada nije pronašao ništa konkretno.
Narednik Coombes razgovarao je s poslugom, ali svi su ispričali istu priču. Gospođa Christow obožavala je tlo po kojem je njen suprug hodao.
Što god da se dogodilo, pomislio je, sigurno se dogodilo na Šupljini. Sjetivši se Šupljine, osjetio je laganu nelagodu. Tamo su živjeli sve sami čudaci.
Telefon je zazvonio i gospođa Collins se javila.
Rekla je: "Za vas je, inspektore", i dodala mu slušalicu.
"Molim, ovdje Grange. Što?" Beryl je čula promjenu tona u njegovom glasu i znatiželjno ga pogledala. Skamenjeno lice bilo je bezizražajno kao i uvijek. On je gunđao- i slušao.
"Da... da, shvatio sam. To je definitivno sigurno, žarne? Nema mjesta za pogrešku. Da... da... da, doći ću. Ovdje sam skoro gotov. Da."
Spustio je slušalicu i nekoliko trenutaka nepomično sjedio. Beryl ga je znatiželjno pogledala.
Sabrao se i pitao glasom koji je bio prilično drukčiji od glasa kojim je do sada postavljao pitanja:
"Vi nemate nikakvu ideju, recimo, gospođo Collins, o ovoj stvari?"
"Mislite-"
"Nikakvu ideju o tome tko je ubio doktora Christowa?"
Ravnodušno je rekla:
"Nemam ama baš nikakvu ideju, inspektore."
Grange je polagano rekao:
"Kad je pronađeno tijelo, gospođa Christow je stajala pored njega s revolverom u ruci -"
Namjerno nije dovršio rečenicu.
Njena je reakcija stigla istog trenutka. Ne žestoka, već smirena i trezvena.
"Ako mislite kako je gospođa Christow ubila supruga, poprilično sam sigurna da niste u pravu. Gospođa Christow uopće nije nasilna žena.
Vrlo je blaga poslušna, i u potpunosti je bila pod doktorovom kontrolom. Čini mi se apsurdno kako bi netko uopće čak i na trenutak mogao pomisliti kako ga je ona ustrijelila, koliko godjoj stvari ne idu u prilog."
"Pa, ako ona nije, tko jest?" pitao je oštro.
Beryl je polagano rekla: "Nemam pojma."
Inspektor je došao do vrata. Beryl je pitala:
"Želite li razgovarati s gospođom Christow prije odlaska?"
"Ne - da, možda bi bilo dobro."
Beryl se opet zapitala; ovo nije bio isti čovjek koji ju je ispitivao prije telefonskog poziva. Kakve su ga to vijesti toliko promijenile?
Gerda je nervozno došla u sobu. Izgledala je nesretno i zbunjeno. Tihim, drhtavim glasom rekla je:
"Jeste li otkrili nešto novo o tome tko je ubio Johna?"
"Još ne, gospođo Christow."
"To je jednostavno nemoguće - tako apsolutno nemoguće."
"Ali dogodilo se, gospođo Christow."
Kimnula je, spustila pogled i zgužvala rupčić u kuglu.
Tihoje rekao:
"Je li vaš suprug imao neke neprijatelje, gospođo Christow?"
"John? Oh, ne. On je bio divan. Svi su ga obožavali."
"Ne možete se sjetiti nikoga tko bi imao nešto protiv njega" - zastao je - "ili protiv vas?"
"Protiv mene?" Izgledala je zapanjeno. "Oh, ne, inspektore."
Inspektor Grange je uzdahnuo.
"Što je s gospođicom Veronicom Cray?"
"Veronicom Cray? Oh, mislite na onu koja je večer prije došla posuditi šibice?"
"Da, na nju. Poznajete je?"
Gerda je odmahnula glavom.
"Nikad je prije nisam vidjela. John ju je poznavao, nekad davno - barem je ona tako rekla."
"Pretpostavljam kako joj se on mogao zamjeriti, a da vi za to niste znali."
Gerda je dostojanstveno rekla:
"Ne vjerujem kako se John ikome mogao zamjeriti. On je bio najdivnija osoba, najpožrtvovnija - oh, i jedna od najplemenitijih."
"Hm", rekao je inspektor. "Da. Tako je. Pa, doviđenja, gospodo Christow.
Znate za saslušanje? U jedanaest sati u srijedu u Market Depleachu. Bit će vrlo jednostavno - ništa što bi vas uznemirilo - najvjerojatnije će potrajati nekih tjedan dana kako bi mogli porazgovarati sa svima."
"Oh, shvaćam. Hvala vam."
Stajala je i zurila u njega. Pitao seje li, čak i u ovom trenutku, shvatila kako je glavni osumnjičenik.
Zaustavio je taksi - opravdani trošak uzevši u obzir infonnaciju koju je nedavno dobio telefonom. Samo što nije znao kamo ga je ta informacija vodila.
Isprva uopće nije imala smisla - zvučala je ludo. Ipak, na neki nejasan način koji još uvijek nije otkrio, sigurno je imala smisla.
Jedini zaključak koji je iz nje mogao izvući bio je kako slučaj nije baš tako jednostavan kao što je prebrzo zaključio.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Empty Re: Rupa (Vikend u Holou)

Počalji od Mustra Sre Mar 21, 2018 2:18 pm


Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Alma_Tadema_Lady_Laura_Nothing_Venture_Nothing_Have

17.
Sir Henry u čudu je zurio u inspektora Grangea.
Polagano je rekao: "Nisam siguran jesam li vas shvatio, inspektore."
"Nije komplicirano, sir Henry. Tražim da provjerite vašu zbirku omžja.
Pretpostavljam kako je sve popisano."
"Naravno. Ali, već sam identificirao revolver kao dio moje zbirke."
"Nije baš tako jednostavno, sir Henry." Grange je na trenutak zastao. Njegovi su se instinkti uvijek protivili bilo kakvom odavanju informacija, ali u ovom je trenutku bio prisiljen učiniti to. Sir Henry je bio važna osoba. Nesumnjivo će se pobuniti zbog njegovog zahtjeva, ali će također zahtijevati i razlog. Inspektor mu je odlučio pružiti razlog.
Tihoje rekao:
"Doktor Christow nije ustrijeljen revolverom kojeg ste jutros prepoznali."
Sir Henry je podigao obrve.
"Fascinantno!" rekao je.
Grange je osjećao lagano zadovoljstvo. I sam je bio fasciniran. Bio je zahvalan sir Henryju što je to rekao, a također je bio zahvalan što nije rekao ništa više. U ovom su času sve riječi bile suvišne. Stvar je bila fascinantna- i više ništa nije imalo smisla.
Sir Henry je pitao:
"Postoji li kakav razlog zbog kojeg vjerujete da je oružje iz kojeg je ispaljen fatalni hitac dio moje zbirke?"
"Ama baš nikakav. Ali moram se uvjeriti, kako se kaže, da nije."
Sir Henry je kimnuo glavom u znak slaganja.
"Shvaćam što želite reći. Pa, primimo se posla. Neće dugo trajati."
Izvukao je ladicu i iz nje izvadio kožni notes.
Dok ga je otvarao, ponovio je:
"Neće potrajati dugo kako bih provjerio -"
Grangeovu je pažnju privuklo nešto u njegovom glasu. Hitro je podigao pogled.
Ramena sir Henryja lagano su se spustila - odjednom je izgledao starije i umornije.
Inspektor Grange se namrštio.
Pomislio je: "Neka me odnese vrag ako su mi ovi ljudi jasni."
"Ah-"
Grange se okrenuo. Pogledao je na sat, trideset minuta - dvadeset minuta - otkad je sir Henry rekao: "Neće dugo trajati."
Grange je oštro kazao:
"Da, gospodine?"
"Nedostaje Smith and Wesson kalibra .38. Bio je u smeđoj kožnoj torbici i na kraju reda u ovoj ladici."
"Ah!" lnspektorov je glas zvučao smireno, ali je zapravo bio vrlo uzbuđen. "A kada ste, gospodine, posljednji put vidjeli taj pištolj na njegovom mjestu, a da ste u to posve sigurni?"
Sir Henry je razmišljao sekundu ili dvije.
"To nije lako reći, inspektore. Posljednji sam put ovu ladicu otvorio prije tjedan dana i mislim - gotovo sam siguran - kako bih primijetio prazno mjesto da je revolver nedostajao. Ali ne bih prisegnuo da sam ga definitivno vidio tamo."
Inspektor Grange je kimnuo.
"Hvala vam, gospodine, u potpunosti vas razumijem. Pa, moram nastaviti s poslom."
Izašao je iz sobe, zaposleni čovjek s ciljem.
Sir Henryje neko vrijeme nepomično stajao nakon što je inspektor otišao, a onda je polagano izašao na terasu kroz staklena vrata. Njegova supruga bila je zaokupljena košarom i vrtlarskim rukavicama. Škarama je čistila korov oko nekog rijetkog grmlja.
Veselo mu je mahnula.
"Što je inspektor želio? Nadam se kako neće opet zabrinuti poslugu. Znaš, Henry, njima se to ne sviđa. Njima to nije zabavno ili nešto novo kao nama."
"A nama jest?"
Ton njegovog glasa privukao jojjepažnju. Srdačnomu se osmjehnula.
"Izgledaš jako umorno, Henry. Zar te to mora toliko brinuti?"
"Umorstvo i jest zabrinjavajuće, Lucy."
Lady Angkatell na trenutak je razmislila o tome, i slučajno odrezala nekoliko grana, a onda se namrštila.
"Oh, dragi - najužasnija stvar kod škara, tako su fascinantne - čovjek ne može stati i uvijek odreže više no što misli. Što si ono govorio - nešto da je umorstvo zabrinjavajuće? Ali stvarno, Henry, nikad mi nije bilo jasno zašto. Mislim, ako netko već mora umrijeti, to može biti od raka, ili tuberkuloze u jednom od onih odvratnih blistavih sanatorija, ili srčanog udara - stravično, sa zgrčenim licem - ili je čovjek ustrijeljen, uboden, ili možda zadavljen. Ali cijela stvar vodi do istog kraja. Čovjek je, ako se ne varam, mrtav! Nema ga više. I sve su brige prošlost. Sve su teškoće sada na rodbini - prepirke oko novca i nositi crninu ili ne - i tko će dobiti pisaći stol ujne Seline - takve stvari!"
Sir Henry sjeo na kamen. Rekao je:
"Ovo sve će biti puno stresnije no što smo mislili, Lucy."
"Pa, dragi, morat ćemo to otrpjeti. A kad sve bude gotovo, možemo otići nekamo. Nemoj se baviti sadašnjim problemima, nego gledaj naprijed, u budućnost, iasam uistinu sretna zbog nje. Pitala sam se ne bi li bilo lijepo otići do Ainswicka za Božić - ili otići negdje oko Uskrsa. Što ti misliš?"
"Ima puno vremena za planiranje Božića."
"Da, ali ja volim stvari vidjeti u mislima. Uskrs, možda... da." Lucy se sretno nasmijala. "Do tada će se sigurno oporaviti."
"Tko?" Sir Henry je bio zapanjen.
Lady Angkatell je smireno rekla:
"Henrietta. Mislim kako će vjenčanje biti u listopadu - u listopadu iduće godine, mislim, onda možemo otići i ostati za taj Božić. Razmišljala sam, Henry-"
"Volio bih kad to ne bi činila, draga. Previše razmišljaš."
"Sjećaš se staje? Bila bi savršen atelje. A Henrietti će trebati atelje. Ona posjeduje pravi talent, znaš. Edward će, sigurna sam, biti neopisivo ponosan na nju.
Dva sina i kći bili bi savršeni - ili dva sina i dvije kćeri."
"Lucy - Lucy! Koliko se ti žuriš u budućnost."
"Ali, dragi", lady Angkatell širomje otvorila svoje krupne, lijepe oči. "Edward se nikad neće oženiti nekom drugom osim Henriettom. On je vrlo, vrlo uporan. Poput mog oca. Kad nešto utuvi u glavu! I naravno da se Henrietta mora udati za njega - a sada i hoće kad više nema Johna Christowa. On je uistinu bio najveća nesreća koja ju je mogla zadesiti."
"Siroti čovjek!"
"Zašto? Oh, misliš zato što je mrtav? Oh, pa, svatko jednom mora umrijeti.
Nikad se ne brinem za ljude koji umni..."
Znatiželjno ju je pogledao.
"Uvijek sam mislio kako si voljela Christowa, Lucy?"
"Bio mi je zabavan. I posjedovao je šarm. Ali nikad nisam smatrala kako čovjek bilo kome treba pridavati previše važnosti."
I nježno, s osmijehom na licu, lady Angkatel je neumorno nastavila sjeći Viburnum Carlesii.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Empty Re: Rupa (Vikend u Holou)

Počalji od Mustra Sre Mar 21, 2018 2:18 pm

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Alma_Tadema_Lady_Laura_A_Carol

18.
Hercule Poirot pogledao j e kroz prozor i ugledao Henriettu Savernake kako puteljkom prilazi ulaznim vratima. Nosila je istu zelenu haljinu koju je nosila na dan tragedije. Sa sobom je vodila kokera.
Požurio je do ulaznih vrata i otvorio ih. Stajala je i osmjehivala mu se.
"Mogu li ući i pogledati vašu kuću? Volim razgledati kuće. Samo sam izvela psa u šetnju."
"Pa naravno. Kako je engleski izvesti psa u šetnju!"
"Znam", rekla je Henrietta. "Razmišljala sam o tome. Znate li onu lijepu pjesmu: 'Dani polako prolaze, jedan za drugim. Nahranio sam patke, prekorio suprugu, odsvirao Handelov Largo na fruli i izveo psa u šetnju.'"
Opet je razvukla usne u blistav, krhki osmijeh.
Poirot ju je uveo u dnevnu sobu. Pogledala je uokolo i s odobravanjem kimnula na uredan i skladan prostor.
"Lijepo", rekla je, "po dva komada od svega. Kako biste vi mrzili moj atelje."
"Zašto bih ga mrzio?"
"Oh, puno je gline prilijepljene na stvari - i tu i tamo se nalazi samo po jedna stvar koja mi se dopada i koja bi bila upropaštena da je u paru s drugom."
"Ali ja to shvaćam, mademoiselle. Vi ste umjetnica."
"Zar vi također niste umjetnik, gospodine Poirot?"
Poirot je naherio glavu.
"Pa, to je dobro pitanje. Ali u cjelini, odgovor bi bio ne. Susreo sam se sa zločinima koji su bili umjetnički - bili su, znate, vrhunski primjeri mašte. Ali njihovo rješavanje - ne, za to nije potrebna kreativnost. Za to je potrebna želja za istinom."
"Željaza istinom", reklaje Henrietta zamišljeno. "Da, mogu si predočiti koliko zbog toga možete biti opasni. Bi li vas istina zadovoljila?"
Zbunjeno ju je pogledao.
"Kako to mislite, gospođice Savernake?"
"Jasno mi je kako želite znati. Ali, hoće li znanje biti dovoljno? Hoćete li i učiniti korak dalje i prevesti znanje u djelo?"
Bio je zaintrigiran njenim pristupom.
"Hoćete reći da ako bih znao istinu o smrti doktora Christowa- možda bih se zadovoljio to saznanje zadržati za sebe. Znate li vi istinu o njegovoj smrti?"
Henrietta je slegnula ramenima.
"Očitije odgovor Gerda. Kako je cinično što su supruga ili suprug uvijek prvi osumnjičenici."
"Ali vi se ne slažete s time?"
"Uvijek sam otvorena prema drugim opcijama."
Poirot je tiho rekao:
"Zašto ste došli ovamo, gospođice Savernake?"
"Moram priznati kako ne posjedujem vašu žeđ za istinom, gospodine Poirot.
Izvođenje psa u šetnju bio je tako lijep engleski izgovor. Ali naravno, Angkatelli nemaju psa - kao što ste neki dan mogli primijetiti."
"To mi nije promaknulo."
"Zato sam posudila kokera svog vrtlara. Ja nisam, to morate shvatiti, gospodine Poirot, jako iskrena."
Opet se pojavio onaj brzi blistavi osmijeh. Pitao se zašto ga je odjednom počeo smatrati tako očaravajućim. Tiho je rekao:
"Ne, ali ste čestiti."
"Zašto ste, do vraga, to rekli?"
Bila je zbunjena - gotovo, pomislio je, preneražena.
"Jer vjerujem kako je to istina."
"Čestitost", zamišljeno je ponovila Henrietta. "Pitam se što ta riječ uistinu znači."
Sjedilaje gotovo nepomično, zurila u sag, a onda podigla glavu i pogledala ga u oči.
"Zar ne želite znati zašto sam došla?"
"Imate problema, možda, kako to pretočiti u riječi."
"Da, mislim da je tako. Saslušanje je, gospodine Poirot, sutra. Čovjek se mora odlučiti koliko će —"
Zastane. Ustala je i otišla do kamina, pomaknula dva ili tri ukrasa i premjestila vazu divljih astri s njenog mjesta na sredini stola do samog ruba. Odmaknula se, nakrenula glavu i pogledala aranžman.
"Kako vam se sviđa, gospodine Poirot?"
"Nimalo, mademoiselle."
"To sam i očekivala." Nasmijala se i hitro i spretno sve vratila u početni položaj. "Pa, ako čovjek nešto želi reći, onda to treba i učiniti! Vi ste, na neki način, osoba s kojom se može razgovarati. Pa, idemo onda. Je li neophodno, po vašem mišljenju, policiji reći kako sam bila ljubavnica Johna Christowa?"
Njen je glas bio poprilično suh i ispražnjen od emocija. Gledala je, ne njega, nego zid iznad njegove glave. S jednim je prstom pratila oblik vaze u kojoj je stajalo purpurno cvijeće. On nije imao pojma kako je dodir tog prsta njen način izražavanja emocija.
Hercule Poirot je odrješito i bez emocija rekao:
"Shvaćam. Bili ste ljubavnici?"
"Ako vam je draže to tako zvati."
Zbunjeno ju je pogledao.
"Vi to niste tako rekli, mademoiselle."
"Ne."
"Zašto ne?"
Henriettaje slegnula ramenima. Prišla je i sjela pored njega na trosjed.
Polagano je rekla:
"Čovjek voli opisivati stvari što je - što je preciznije moguće."
Njegov interes za Henriettu Savernake je porastao. Rekao je:
"Bili ste ljubavnica doktora Christowa- koliko dugo?"
"Oko šest mjeseci."
"Policija neće, pretpostavljam, imati problema u otkrivanju te činjenice?"
Henriettaje razmislila.
"Pretpostavljam kako neće. To jest, ako će tražiti nešto takvo."
"Oh, tražit će, to vam sa sigurnošću tvrdim."
"Da, pretpostavljala sam nešto takvo." Zastalaje, ispružila prste, položila ruke na koljena, pogledala ih, a onda mu uputila kratak, prijateljski pogled. "Pa, gospodine Poirot, što da čovjek učini? Da ode inspektoru Grangeu i kaže - što čovjek govori brkovima poput njegovih? To je tako kućni, obiteljski brk."
Poirotova je ruka kliznula do njegovih pomno njegovanih brkova.
"A moji, mademoiselle".
"Vaši su brkovi, gospodine Poirot, umjetnički trijumf. Nemaju veze ni s čim, osim sa sobom samima. Oni su, sigurna samjedinstveni."
"Apsolutno."
"1 to je najvjerojatnije razlog što s vama razgovaram ovako kako razgovaram.
Kad već policija mora znati istinu o meni i Johnu, hoće li ona izaći i u javnost?"
"Ovisi", rekao je Poirot.
"Ako policija smatra kako to nema veze sa slučajem, bit će poprilično diskretni. Vi ste - vrlo nervozni zbog toga?"
Henrietta je kimnula. Zurila je u ruke trenutak ili dva, a onda je iznenada podigla glavu i progovorila. Glas joj više nije bio suh i nezainteresiran.
"Zašto bi stvari za sirotu Gerdu bile još gore no što već jesu? Obožavalaje Johna, a on je mrtav. Izgubila gaje. Zašto bi morala podnositi dodatni teret?"
"Vi ste zabrinuti zbog nje?"
"Smatrate to ciničnim? Pretpostavljam kako mislite da sam uopće marila za Gerdu, nikad ne bih postala Johnova ljubavnica. Ali vi ne shvaćate - to nije bilo tako.
Ja mu nisam razorila brak. Ja sam bila samo jedna u - nizu."
"Ah, znači, tako je bilo?"
Mrko ga je pogledala.
"Ne, ne, ne.Nije ono što mislite. Zbog toga sam najviše zabrinuta! Krivo mišljenje koje će ljudi dobiti o Johnu. Zato sam ovdje i razgovaram s vama - zato što posjedujem malu, sićušnu nadu kako ćete shvatiti. Shvatiti, mislim, kakva je John osoba bio. Bez problema mogu zamisliti što će se dogoditi - naslovi u novinama...
Liječnikov ljubavni život - Gerda, ja, Veronica Cray. John nije bio takav - on, zapravo, nije bio čovjek koji je imao osobito dobro mišljenje o ženama. Žene mu nisu bile najznačajnije u životu, bio je to njegov posao. U svom je poslu pronalazio izazove i uzbuđenje - da, i osjećaj pustolovine - u poslu. Da ste Johna iznenada pitali koja mu je žena najvažnija u životu, znate li koji bi odgovor bio? - Gospođa Crabtree."
"Gospođa Crabtree?" Poirot je bio iznenađen. "Tko je onda gospoda Crabtree?"
U Henriettinom je glasu bilo nešto između suza i smijeha kad je nastavila:
"Ona je starica - ružna, prljava, naborana, prilično tvrdoglava. John ju je smatrao sveticom. Onaje pacijentica u St. Christopher'su. Boluje od Ridgewayeve bolesti. To je vrlo rijetka bolest, ali ako je dobijete, osuđeni ste na smrt - lijek ne postoji. Međutim, John je tragao za lijekom - ne mogu objasniti tehnikalije - sve je to vrlo složeno - nešto u vezi izlučivanja hormona. Vršio je eksperimente, a gospođa Crabtree bila je njegova glavna pacijentica - znate, ona ima hrabrosti, ona želi živjeti - i John joj se sviđao.
Oboje su se borili na istoj strani. Ridgewayeva bolest i gospođa Crabtree su ono što je posljednjih mjeseci najviše zaokupljalo Johna - dan i noć - ama baš ništa drugo nije bilo važno. To je liječnik kakav je John bio - ne Harley Street i bogate, debele žene, to je sporedno. Glavni su znanstvena znatiželja i dosezi. Ja - oh, kako bih bila sretna da vam mogu objasniti."
Ruke su joj poletjele u neobičnoj očajničkoj gesti, a Hercule Poirot je pomislio kako su to ljupke i senzibilne ruke.
Rekao je:
"Vi ste, čini se, dobro shvaćali."
"Oh, da, shvaćala sam. John je znao doći i razgovarati, znate? Ne baš sa mnom - djelomično, mislim, sam sa sobom. Tako je razjašnjavao stvari. Ponekad je bio prilično očajan - nije mogao shvatiti kako smanjiti razinu toksina- a onda je dobio ideju s variranjem tretmana. Ne mogu vam objasniti kako je to bilo - bilo je to poput, da, bitke. Ne možete ni pojmiti - furioznost i koncentraciju - i da, ponekad i agoniju. A ponekad jednostavno umor.."
Šutjela je minutu ili dvije, pogled joj je bio zamagljen uspomenama.
Poirot je znatiželjno rekao:
"Sigurno ste i sami imali neko znanje?"
Odmahnulaje glavom.
"Ne baš. Dovoljno kako bih shvatila o čemu John govori. Nabavila sam knjige i pročitala ih."
Opet je zašutjela, lice joj se opustilo, usne su joj bile napola rastvorene. Ona se, pomislio je, prisjećala.
Uzdahnula je i vratila se u sadašnjost. Uputila mu je očajnički pogled.
"Kad bih vam samo mogla objasniti -"
"Ali jeste, mademoiselle."
"Stvarno?"
"Da. Čovjek prepoznaje istinu kad se suoči s njom."
"Hvala vam. Ali to neće biti tako lako objasniti inspektoru Grangeu."
"Najvjerojatnije neće. On će se koncentrirati na osobne aspekte."
Henrietta je žustro rekla:
"A to je tako nevažno - u potpunosti nevažno."
Poirotje lagano podigao obrve. Odgovorila je na njegov neizgovoreni protest.
"Ali jest! Znate - nakon nekog vremena- stala sam između Johna i onog o čemu je razmišljao. Utjecala sam na njega, kao žena. Nije se mogao koncentrirati kako što je želio - zbog mene. Počeo se bojati kako me voli - on nije želio voljeti nikoga.
On - on je sa mnom vodio ljubav jer nije želio previše razmišljati o meni. Želio je da to bude površno, lagano, samo aferica poput ostalih aferica koje je imao."
"A vi -" Poirot ju je prodorno promatrao. "Vi ste bili zadovoljni - time."
Henrietta je ustala. Rekla je, opet onim suhim glasom:
"Ne, nisam bila - zadovoljna. Nakon svega, i ja sam ljudsko biće..."
Poirotje pričekao nekoliko trenutaka, a onda rekao:
"Pa zašto onda, mademoiselle -"
"Zašto?" Munjevito se okrenula prema njemu. "Željela sam da John bude zadovoljan, željela sam da John dobije ono što želi. Željela sam da bude sposoban nastaviti sa stvarima za koje mari - s poslom. Ako nije želio biti povrijeđen - ponovno biti ranjiv - pa, pa, što se mene tiče, to je bilo u redu."
Poirot je protrljao nos.
"Maloprije ste, gospođice Savernake, spomenuli Veronicu Cray. Je li ona također bila prijateljica Johna Christowa?"
"Sve do prošle subote navečer, nije ju vidio petnaest godina."
"Poznavao ju je prije petnaest godina?"
"Bili su zaručeni." Henrietta se vratila i sjela. "Vidim da vam moram pojasniti.
John je očajnički volio Veronicu. Veronica je bila, i još uvijek jest, kučka prvog reda. Ona je prvoklasni egoist. Njeni su uvjeti bili da John ostavi sve za što je mario i postane mali, krotki supružić gospođice Veronice Cray. John je raskinuo cijelu stvar - poprilično opravdano. Ali vraški je patio. Njegova je osnovna ideja bila oženiti se s nekom koja nije ama baš nimalo nalik Veronici. Oženio se Gerdom koju iskreno mogu opisati samo kao prvoklasnu glupaču. Sve je to bilo fino i krasno, ali svatko mu je mogao reći kako će doći dan kad će mu brak s glupačom početi ići na živce. Imao je razne afere - nijedna nije bila važna. Gerda, naravno, nije znala za njih. Ali ja mislim kako u tih petnaest godina nešto nije bilo u redu s Johnom - nešto u vezi Veronice. Nikad je nije prebolio do kraja. A onda ju je, prošle subote, opet sreo."
Nakon duge pauze Poirot je sanjivo rekao:
"Te je noći izašao s njom kako bije otpratio kući i vratio se u Šupljinu u tri sata."
"Kako znate?"
"Spremačica je imala zubobolju."
Henrietta je nehajno rekla: "Lucy definitivno ima previše slugu."
"Ali i vi ste to znali, mademoiselle."
"Da."
"Kako ste znali?"
Opet je nastala jedva primjetna pauza. Onda je Henrietta polagano odgovorila:
"Bila sam na prozoru svoje sobe i vidjela ga kad se vratio u kuću."
"Zubobolja, mademoiselle'V
Nasmiješila mu se.
"Neka u potpunosti druga vrsta boli, gospodine Poirot."
Ustala je i krenula prema vratima, a Poirot je rekao:
"Otpratit ću vas, mademoiselle."
Prešli su cestu i kroz vrata ušli među kestene.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Empty Re: Rupa (Vikend u Holou)

Počalji od Mustra Sre Mar 21, 2018 2:19 pm


Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Alma-_Tadema_Lady_Laura_Teresa_Gathering_Pansies


Henriettaje rekla:
"Ne moramo proći pored bazena. Možemo skrenuti lijevo i proći kroz cvjetnjak."
Puteljak je vodio uz strmo brdo prema šumi. Nakon nekog vremena stigli su do šire staze koja je prolazila vrhom brda i vodila prema šumi. Došli su do klupe i Henriettaje sjela, Poirot pored nje. Šuma se nalazila iza njih, a ispod, u podnožju brijega, nalazili su se gusto posađeni kesteni. Tik uz klupu, krivudava staza vodilaje dolje gdje se mogao nazrijeti samo tračak plave vode.
Poirot je bez riječi gledao Henriettu. Lice joj je bilo opušteno, napetost je iščezla. Izgledalo je rumenije i mlađe. Zamislio je kako je izgledala kao mlada djevojka.
Naposljetku je blagim glasom rekao:
"O čemu razmišljate, mademoiselle'V
"O Ainswicku."
"Što je Ainswick?"
"Ainswick? To je mjesto." Gotovo sanjivo opisala mu je Ainsv/ick. Bijela, veličanstvena kuća, velika magnolija, bezbrojna drvećem obrasla brda.
"To je bio vaš dom?"
"Ne baš. Živjela sam u Irskoj. Tu smo dolazili, svi, na praznike.
Edward, Midge i ja. To je u stvari bio Lucyn dom. Pripadao je njenom ocu.
Nakon njegove smrti naslijedio ga je Edward."
"A ne sir Henry? Ali on ima titulu."
"Oh, to je viteška titula", objasnila je. "Henry je samo dalji rođak."
"A nakon Edwarda Angkatel a, kome ide taj Ainswick?"
"Čudno, nikad nisam o tome razmišljala. Ako se Edward ne oženi-"Napravila je pauzu. Sjena joj je preletjela preko lica. Hercule Poirot se pitao što joj uistinu leti kroz misli.
"Pretpostavljam", rekla je Henrietta polagano, "kako će ići Davidu. Znači, zato-"
"Zato što?"
"Zato ga je Lucy pozvala ovamo... David i Ainswick?" Odmahnula je glavom.
"Nekako ne odgovaraju."
Poirot je pokazao na puteljak ispred njih.
"Ovim ste puteljkom, mademoiselle, jučer došli do bazena?"
Nakratko je zadrhtala.
"Ne, onim bližim kući. Edward je došao ovuda." Naglo se okrenula prema njemu.
"Moramo li i dalje razgovarati o tome? Mrzim bazen. Čak mrzim i Šupljinu."
Poirotje promrmljao:
"Mrzim strašnu šupljinu iza male šumice;
Njene usne iznad na polju istočkane su krvavocrvenom ledinom, S crvenkastih rubova kapa tiha strava krvi.
A Jeka mi tamo, što god da je pitam, odgovara 'Smrt'."
Henrietta ga je zapanjeno pogledala.
"Tennvson", rekao je Hercule Poirot i ponosno kimnuo glavom. "Poezija vašeg lorda Tennvsona."
Henriettaje ponavljala:
"A Jeka mi tamo, što god da je pitam.."
Nastavilaje, gotovo govoreći sama sebi: "Ali naravno - ja shvaćam - kako je to ono što jest - Jeka!"
"Kako to mislite, Jeka?"
"Ovo mjesto - sama Šupljina! Gotovo sam je vidjela prije - u subotu kad smo Edward i ja šetali. Jeku Ainswicka. A to je ono što mi jesmo, mi Angkatelli. Jeke!
Nismo stvarni - ne stvarni kao što je John bio." Pogledala je Poirota. "Voljela bih da ste ga poznavali, gospodine Poirot. Mi smo svi sjene u usporedbi s Johnom. John je uistinu bio živ."
"Znao sam to čak i kad je umirao, mademoiselle."
"Znam. Čovjek to osjeti... I John je mrtav, a mi, jeke, mi smo živi... To je poput, znate, užasno loše šale."
Mladost je opet nestala s njenog lica. Usne su joj bile iskrivljene gorčinom od iznenadne boli.
Kadje Poirot progovorio i postavio pitanje, na trenutak nije shvatila što je govorio.
"Oprostite. Što ste rekli, gospodine Poirot?"
"Pitao sam vas je li vaša tetka, lady Angkatell, voljela doktora Christowa?"
"Lucy? Ona je moja rođakinja, ne tetka. Da, jako ga je voljela."
"A vaš - također rođak? - gospodin Edward Angkatell - je li on volio doktora Christowa?"
Glas joj je bio, pomislio je, pomalo ukočen, dok je odgovarala:
"Ne osobito - ali kad smo već kod toga, jedva ga je poznavao."
"A još jedan vaš rođak? Gospodin David Angkatell?1'
"David nas, mislim, sve mrzi. Vrijeme provodi u knjižnici i čita Enciklopediju Britannicu."
"Ah, ozbiljan temperament."
"Žao mi je Davida. Imao je težak život kod kuće. Majka mu je bolesna- invalid.
Sada mu je jedini način zaštite pokušaj osjećaja superiornosti prema svima. Sve je to u redu dok funkcionira, ali tu i tamo se slomi i ranjivi David proviri."
"Osjećao se superiornijim prema doktoru Christowu?"
"Pokušao je - ali mislim kako mu nije uspjelo. Pretpostavljam kako je John Christow bio čovjek kakav bi David želio biti. Zbog toga je mrzio Johna."
Poirot je zamišljeno kimnuo glavom.
"Da - samouvjerenost, sigurnost, životnost - sve osobine pravog muškarca.
Zanimljivo - vrlo zanimljivo."
Henrietta nije odgovorila.
Kroz kestene, dolje kod bazena, Hercule Poirot je ugledao muškarca kako se saginje i nešto traži; ili je barem tako izgledao.
Promrmljao je: "Pitam se-"
"Molim?"
Poirot je rekao: "Ono je jedan od ljudi inspektora Grangea. Čini se kao da nešto traži."
"Tragove, pretpostavljam. Zar policajci ne traže tragove? Pepeo cigareta, otiske stopala, izgorjele šibice."
Glas joj je bio ispunjen podrugljivom gorčinom. Poirotje ozbiljnim glasom odgovorio.
"Da, traže te stvari - a ponekad ih i pronađu. Ali pravi tragovi, gospođice Savernake, u slučaju poput ovog, obično leže u osobnim odnosima ljudi umiješanih u slučaj."
"Mislim kako vas nisam shvatila."
"Male stvari", rekao je Poirot, zabacio glavu unatrag i napola zatvorio oči. "Ne pepeo cigareta, ili tragovi guma - nego geste, pogledi, neočekivane reakcije..."
Henrietta se naglo okrenula i pogledala ga. Osjetio je njen pogled, ali nije okrenuo glavu. Rekla je:
"Mislite li na - nešto specifično?"
"Mislio sam na to kako ste prišli i uzeli revolver iz ruke gospođe Christow, a onda ga bacili u bazen."
Osjetio je njenu zapanjenost. Ali glas joj je bio prilično normalan i smiren.
"Gerda je, gospodine Poirot, vrlo nespretna osoba. Od šoka je, ako je u revolveru bio još jedan metak, mogla opaliti i - povrijediti nekoga."
"Ali i vi ste bili vrlo nespretni, zar ne, jer vam je ispao u bazen?"
"Pa, ja sam također bila šokirana." Zastala je. "Na što ciljate, gospodine Poirot?"
Poirot se uspravio, okrenuo i progovorio odrješitim, ali blagim glasom.
"Da su na tom revolveru bili otisci prstiju, to jest, otisci prstiju koji su nastali prije no što ga je gospođa Christow uzela, bilo bi zanimljivo znati čiji su - a to nikada nećemo saznati."
Henrietta je tiho, ali odlučno rekla:
"Znači, mislite kako su bili moji. Želite reći kako sam ustrijelila Johna, a onda ostavila pištolj pored njega kako bi Gerda mogla naići, uzeti ga i biti optužena za zločin. To želite reći, zar ne? Ali sigurno bi mi, da sam učinila tako, priznali dovoljno inteligencije da bih najprije obrisala vlastite otiske prstiju!"
"Ali vi ste sigurno dovoljno inteligentni da zaključite kako bi to, mademoiselle, da ste tako učinili i da na revolveru nije bilo otisaka prstiju osim onih gospođe Christow, bilo izuzetno zanimljivo! Jer svi ste pucali iz tog revolvera dan prije.
Gerda Christow nikako ne bi obrisala otiske prstiju s revolvera prije no što bi ga upotrijebila - zašto i bi?"
Henrietta je polagano rekla:
"Znači vi mislite kako sam ja ubila Johna?"
"Dok je umirao, doktor Christow je rekao 'Henrietta'."
"A vi mislite kako je to bila optužba? Nije."
"Što je to onda bilo?"
Henrietta je pružila nogu i vrhom prsta nacrtala uzorak u prašini. Tihim je glasom rekla:
"Zar ste zaboravili - što sam vam nedavno rekla? Mislim - o našem odnosu?"
"Ah, da - on je bio vaš ljubavnik- i zato je, kad je umirao, rekao 'Henrietta\
To je vrlo dirljivo."
Uputila mu je vatreni pogled.
"Morate li se naslađivati?"
"Ne naslađujem se. Ali ne volim kad mi se laže - a to je, mislim, ono što pokušavate učiniti."
Henriettaje tiho rekla:
"Rekla sam vam kako nisam osobito iskrena - ali kad je John rekao i Henrietta nije me optuživao da sam ga ubila. Zar ne možete shvatiti da ljudi poput mene, ljudi koji stvaraju, nisu sposobni nekome oduzeti život? Ja ne ubijam ljude, gospodine Poirot. Ja ne bih mogla ubiti nikoga. To je čista, neokaljana istina. Sumnjate u mene samo zato što je moje ime promrmljao umirući čovjekkoji je jedva znao što govori."
"Doktor Christow savršeno je znao što govori. Njegov je glas bio tako životan i pun svijesti poput kirurga koji odrješitim, razgovijetnim glasom kaže: 'Sestro, forceps, molim vas.'"
"Ali -" Izgledalaje izgubljeno, zbunjeno. Hercule Poirot hitro je nastavio:
"Ali ne sumnjam samo zbog onog što je doktor Christow rekao dok je umirao.
Ni na jedan trenutak nisam povjerovao kako ste sposobni za umorstvo s predumišljajem - to ne. Ali mogli ste ispaliti taj hitac u trenutku iznenadnog žestokog bijesa - i ako je tako - ako jest, mademoiselle, posjedujete kreativnu maštu i sposobnost prikriti svoje tragove."
Ustala je. Stajalaje jedan trenutak, blijeda i potresena, i gledala ga. Uz iznenadni, žalosni osmijeh rekla je:
"A ja sam mislila kako vam se sviđam."
Hercule Poirot je uzdahnuo. Tužno je rekao:
"Zbog toga sam i tako nesretan. Sviđate mi se."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Empty Re: Rupa (Vikend u Holou)

Počalji od Mustra Sre Mar 21, 2018 2:19 pm

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 A_Wee_Bit_Frightened

19.
Kad je Henrietta otišla, Poirot je sjedio sve dok dolje pored bazena nije ugledao inspektora Grangea kako odlučnim, žustrim korakom ide stazom pored sjenice.
Inspektor je hodao brzo.
Poirot je zaključio da se sigurno uputio u Resthaven ili Dovecotes.
Ustao je i vratio se putem kojim je došao. Ako je inspektor Grange krenuo kod njega, zanimalo ga je što mu ima za reći.
Ali kad se vratio u Resthaven, nije bilo ni traga posjetitelju. Poirot je zamišljeno pogledao u smjeru Dovecotesa. Veronica Cray nije se, znao je, vratila u London.
Postao je znatiželjniji u pogledu Veronice Cray. Ono blijedo, blistavo lisičje krzno, kutije šibica, brzi i nespretno smišljeni izgovor za dolazak u subotu navečer, i, naposljetku, otkriće Henriette Savernake o Johnu Christomi i Veronici.
Bio je to, pomislio je, zanimljiv uzorak. Da, tako je to vidio: kao uzorak.
Dizajn pomiješanih emocija i sukob osobnosti. Tajanstveni dizajn s mračnim nitima mržnje i želje upletenim u njega.
Je li Gerda Christow ustrijelila supruga? Ili stvari nisu bile baš tako jednostavne?
Sjetio se razgovora s Henriettom i zaključio kako je sve mnogo zamršenije.
Henrietta je požurila sa zaključkom da je nju osumnjičio za umorstvo, ali, zapravo, nije otišao tako daleko. Barem ne dalje od uvjerenja kako Henrietta nešto zna. Nešto zna ili nešto krije.
Nezadovoljno je odmahnuo glavom.
Prizor pored bazena. Namješten prizor. Namještena scena.
Tko juje namjestio? Za kogaje namještena?
Bio je poprilično siguran da zna odgovor na drugo pitanje - scena je bila namještena za njega, Herculea Poirota. Tako je barem mislio u to vrijeme. Međutim, onda je držao da je to sve drskost - obična šala. 1 dalje je to bila drskost - ali ne i šala. Odmahnuo je glavom. Nije znao. Nije imao ama baš nikakvu ideju.
Ali napola je zatvorio oči i sve ih prizvao u misli - sve ih je jasno vidio u glavi.
Sir Henryja, uštogljenog, odgovornog, odanog podanika Imperija. Lady Angkatell, neobičnu, varljivu, neočekivano i nevjerojatno šarmantnu, s onom smrtonosnom sposobnošću nevažnih nagađanja. Henriettu Savernake, koja je voljela Johna Christowa više nego samu sebe. Nježnog i negativnog Edwarda Angkatella. Mračnu i pozitivnu djevojku po imenu Midge Hardcastle. Zbunjeno i zapanjeno lice Gerde Christow koja u ruci drži revolver. Uvrijeđenu adolescentsku osobnost Davida Angkatella.
Svi su bili tamo, uhvaćeni i zapleteni u mrežu zakona. Zajedno vezani još neko vrijeme u neizbježnom epilogu iznenadne i nasilne smrti. Svatko je od njih imao vlastitu tragediju i značenje, vlastitu priču.
A negdje u toj međuigri osobnosti i emocija ležala je istina.
Za Herculea Poirota postojala je samo jedna stvar fascinantnija od proučavanja ljudskih bića, a to je potraga za istinom.
Namjeravao je saznati istinu o smrti Johna Christowa.
"Ali, naravno, inspektore", rekla je Veronica. "Naravno da vam želim pomoći."
"Hvala vam, gospođice Cray."
Veronica Cray nije bila, na neki način, uopće onakva kakvom ju je inspektor zamislio.
Bio je pripremljen za glamur, za pretvaranje, čak i za junačenje. Uopće se ne bi iznenadio da je pokušala nešto odglumiti.
U stvari, ona je, mudro je zaključio, glumila. Ali to nije bila gluma kakvu je očekivao.
Nije bilo pretjeranog ženskog šarma - glamur nije naglašen.
Umjesto toga imao je osjećaj kako sjedi nasuprot izuzetno lijepe i otmjeno odjevene žene koja je također bila uspješna poslovna žena. Veronica Cray, pomislio je, nije bila glupa.
"Želimo samo jasnu izjavu, gospođice Cray. U subotu navečer ste došli na Šupljinu?"
"Da, ponestalo mi je šibica. Čovjek zaboravi koliko su te stvarčice važne na selu."
"Otišli ste sve do Šupljine? Zašto ne do vašeg prvog susjeda, gospodina Poirota?"
Nasmiješila se - veličanstveni, samouvjereni osmijeh za kameru.
"Nisam znala tko je moj prvi susjed - inače bih to učinila. Jednostavno sam pomislila kako je to neki mali stranac i pomislila, znate, možda mi počne dosađivati jer živimo tako blizu."
"Da", pomislio je Grange, "prilično uvjerljivo." To je unaprijed pripremila.
"Dobili ste šibice", rekao je. "I koliko sam shvatio, prepoznali ste starog prijatelja, doktora Christowa?" kimnula je.
"Siroti John. Da, nisam ga vidjela petnaest godina."
"Stvarno?" U inspektorovom se glasu čula pristojna nevjerica.
"Stvarno." Njen je glas bio odrješit i uvjerljiv.
"Bilo vam je drago što ga vidite?"
"Izuzetno drago. Uvijek je lijepo, žarne, inspektore, kad naletite na starog prijatelja?"
"U nekim prilikama može biti."
Veronica Cray je nastavila bez čekanja na iduće pitanje.
"John me otpratio kući. Želite znati je li rekao nešto što bi imalo veze s tragedijom, i ja sam vrlo pomno razmišljala o našem razgovoru - ali uistinu se ne mogu sjetiti ničeg važnog."
"O čemu ste razgovarali, gospođice Cray?"
"O starim danima. 'Sjećaš se ovog, onog i slično?'" Sjetno se nasmiješila.
"Upoznali smo se na jugu Francuske. John se uistinu vrlo malo promijenio - stariji je, naravno, samouvjereniji. Pretpostavljam kakoje prilično poznat u svojoj profesiji. Uopće nije spominjao svoj privatni život. Dobila sam dojam kako njegov bračni život možda i nije osobito sretan - ali to je bio samo površni dojam.
Pretpostavljam kakoje njegova supruga, sirota žena, jedna od onih tupavih, ljubomornih žena - najvjerojatnije uvijek diže galamu zbog njegovih privlačnijih pacijentica."
"Ne", rekao je Grange. "Čini se kako uopće nije bila takva."
Veronica je hitro rekla:
"Mislite - sveje bilo prikriveno. Da- da, mogu zamisliti kako to može biti puno opasnije."
"Vidim kako mislite da ga je gospođa Christow ustrijelila, gospođice Cray?"
"Nisam to trebala reći. Čovjek ne smije komentirati - je li tako - prije suđenja? Izuzetno mi je žao, inspektore. Ali moja mi je spremačica rekla kako suje našli kako stoji iznad tijela s revolverom u ruci. Znate kako se u ovim udaljenim selima pretjeruje u svim stvarima i sluge prenose vijesti."
"Sluge ponekad mogu biti vrlo korisni, gospođice Cray."
"Da, pretpostavljam kako na taj način dolazite do brojnih informacija?"
Grange je odlučno nastavio:
"Pitanje je, naravno, tko je imao motiv -"
Zastao je. Veronica je uz blagi, sjetni osmijeh rekla:
"A supruga je uvijek prvi osumnjičenik? Kako cinično! Ali tu je obično ona koju zovu 'druga žena'. Držim kako se može reći da je i ona imala motiv."
"Mislite kako je u životu doktora Christowa postojala druga žena?"
"Pa - da, pretpostavljam da je bila. Čovjek jednostavno dobije dojam, znate."
"Dojmovi ponekad mogu biti od pomoći", rekao je Grange.
"Pomislila sam - iz onog što je rekao - kako mu je ona kiparica, pa, vrlo bliska prijateljica. Ali, vi to već znate, zar ne?"
"Moramo provjeriti te stvari, naravno."
Glas inspektora Grangea definitivno nije ništa otkrivao, ali ugledaoje, a da to ona nije primijetila, kratki, zlobni bljesak zadovoljstva u tim velikim plavim očima.
Vrlo službenim glasom postavio je iduće pitanje:
"Rekli ste kako vas je doktor Christow otpratio kući. U koje ste mu vrijeme rekli laku noć?"
"Znate, uistinu se ne mogu sjetiti! Neko smo vrijeme razgovarali, to znam.
Sigurno je bilo dosta kasno."
"Ušao je unutra?"
"Da, ponudila sam ga s pićem."
"Shvaćam. Ja sam pretpostavio kako se vaš razgovor odigrao u - uh - sjenici pored bazena."
Vidio je kako je podigla obrve.
Nastala je jedva primjetna pauza prije no što je rekla:
"Vi ste stvarno detektiv, zar ne? Da, sjedili smo tamo, pušili i neko vrijeme razgovarali. Kako znate?"
Lice joj je imalo izraz veselog, nervoznog iščekivanja djeteta koje treba pokazati neki dobar trik.
"Ostavili ste tamo svoje krzno, gospođice Cray." Dodao je bez naglašavanja. "I šibice."
"Da, naravno."
"Doktor Christow se na Šupljinu vratio u tri sata", rekao je inspektor, opet bez naglašavanja.
"Zar je stvarno bilo tako kasno?" Veronica je zvučala poprilično zapanjeno.
"Da, jest, gospođice Cray."
"Naravno, imali smo toliko toga za ispričati jedno drugome - nismo se vidjeli tolike godine."
"Jeste li sigurni da ga doista niste vidjeli tako dugo?"
"Upravo sam vam rekla kako ga nisam vidjela petnaest godina."
"Niste li pogriješili? Imam dojam kako ste ga viđali poprilično često."
"Zbog čega, za ime Božje, tako mislite?"
"Pa, kao prvo zbog ove poruke." Inspektor Grange iz džepa je izvadio pismo, pogledao ga, pročistio grlo i pročitao:
Molim te, dođi ujutro. Moram te vidjeti. Veronica.
"Da-aa." Nasmiješila se. "Možda i jest pomalo odlučno. Bojim se kako Šupljina čovjeka čini - pa, arogantnim."
"Doktor Christow je iduće jutro došao do vaše kuće kako bi odgovorio na taj poziv. Posvađali ste se. Želite li mi reći, gospođice Cray, zbog čega je izbila ta svađa?"
Inspektor je otkrio karte. Uspio je primijetiti bljesak bijesa, ljutito stiskanje usana. Prasnulaje:
"Nismo se posvađali."
"Oh, da, jeste, gospođice Cray. Vaše su posljednje riječi bile: 'Mislim kako te mrzim više no što sam mislila da mogu nekoga mrziti.'"
Sada je šutjela. Mogao je osjetiti kako razmišlja - razmišlja brzo i mahnito.
Neke se žene mogu zaplesti u vlastitim pričama. Međutim, Veronica Cray bila je prepametna za nešto takvo.
Slegnula je ramenima i mirno rekla:
"Shvaćam. Opet priče slugu. Moja mala spremačica ima prilično bujnu maštu.
Postoje različiti načini izgovaranja stvari, znate. Uvjeravam vas kako nisam bila melodramatična. To nisam ozbiljno mislila. Nisam razmišljala kad sam to rekla."
"Riječi nisu trebale biti shvaćene ozbiljno?"
"Definitivno nisu. I uvjeravam vas, inspektore, kako/e doista prošlo petnaest godina otkad sam posljednji put vidjela Johna Christowa.
Možete slobodno provjeriti."
Opet se uspravila, distancirala, postala sigurna u sebe.
Grange se nije protivio ili nastavio ispitivati. Ustao je.
"To je sve za sada, gospođice Cray", rekao je ljubazno.
Izašao je iz Dovecotesa i krenuo stazom prema Resthavenu.
Hercule Poirot krajnje je iznenađeno zurio u inspektora. Zapanjeno je ponovio:
"Revolver kojeg je Gerda Christow držala i koji je nakon toga bačen u bazen nije revolver iz kojeg je ispaljen kobni hitac? Ali, to je zanimljivo."
"Točno, gospodine Poirot. Iskreno rečeno, to nema smisla."
Poirot je tiho promrmljao:
"Ne, to nema smisla. Ali istovremeno, inspektore, mora imati smisla, ha?"
Inspektor je umorno uzdahnuo: "To je to, gospodine Poirot. Moramo pronaći neki način na koji će imati smisla - ali trenutno ga ne vidim. Istina je kako ne možemo postići mnogo prije nego što pronađemo pištolj koji je bio upotrijebljen. U redu - došao je iz zbirke sir Henryja - to jest. jedan nedostaje - a to znači kako je cijela stvar još uvijek povezana sa Šupljinom."
"Da", promrmljao je Poirot. "Još je uvijek povezana sa Šupljinom."
"To je izgledalo kao jednostavan, lako rješiv slučaj", nastavio je inspektor.
"Pa, više nije lagan i lako rješiv."
"Ne", rekao je Poirot, "nije jednostavan."
"Moramo razmisliti o mogućnosti namještaljke - to jest mogućnosti kako je sve pripremljeno kako bi umiješali Gerdu Christow. Ali ako je tako, zašto pravi revolver nije ostavljen pored tijela kako bi ga ona uzela?"
"Možda ga ne bi uzela."
"Istina, ali i da nije, sve dok ničiji drugi otisci ne bi bili na pištolju - ako pretpostavimo da je obrisan nakon uporabe - najvjerojatnije bi opet bila osumnjičena. A ubojica je to želio, zar ne?"
"Doista?"
Grange je zurio u njega.
"Pa, kad biste počinili umorstvo, željeli biste ga istog trena podmetnuti nekome, zar ne? To bi bila normalna ubojičina reakcija."
"Da-aa", rekao je Poirot. "Ali onda ovdje imamo prilično neobičnu vrstu ubojice. Moguće je kako je to rješenje našeg problema."
"Koje je rješenje?"
Poirot je zamišljeno rekao: "Neobična vrsta ubojice."
Inspektor Grange zbunjeno je zurio u njega. Rekao je:
"Ali onda – koji je bio ubojičin plan? Što su ona ili on namjeravali postići?"
Poirot je uzdahnuo i raširio ruke.
"Stvarno ne znam - nemam ama baš nikakvu ideju. Ali, čini mi se - kroz maglu"
"Da?"
"Kako je ubojica netko tko je želio ubiti Johna Christowa, ali nije želio umiješati Gerdu Christow."
"Huh! U stvari, na nju smo odmah posumnjali."
"Ah, da, ali bilo je samo pitanje vremena prije no što činjenice o revolveru izađu na svjetlost dana, a to je uzrokovalo novim pristupom. U međuvremenu, ubojicaje imao vremena -" Poirot je stao.
"Vremena za što?"
"Ah, mori omi, uhvatili ste me. Opet moram reći ne znam."
Inspektor Grange napravio je krug ili dva po sobi. Onda se zaustavio ispred Poirota.
"Došao sam danas kod vas, gospodine Poirot, iz dva razloga. Prvo, poznato mi je - jako je dobro poznato u policiji - kako ste vi vrlo iskusan čovjek koji je već rješavao komplicirane slučajeve ovakve vrste. To je razlog broj jedan. Ali postoji i broj dva. Bili ste tamo. Bili ste očevidac. Vi ste vidjeli što se dogodilo."
Poirot je kimnuo.
"Da, vidio sam što se dogodilo - ali oči su, inspektore Grange, vrlo nepouzdani svjedoci."
"Kako to mislite, gospodine Poirot?"
"Oči ponekad vide ono što trebaju vidjeti."
"Mislite kako je unaprijed planirano?"
"Sumnjam u to. Bilo je to, znate, poput scene na pozornici. Ono što sam vidio, bilo je očito samo po sebi. Čovjek koji je upravo ustrijeljen i žena koja ga je ustrijelila drži u ruci pištolj kojeg je upravo upotrijebila. To je ono što sam vidio, a već znamo kako je taj prizor u jednom svom dijelu netočan. Taj pištolj nije upotrijebljen za umorstvo Johna Christowa."
"Hm!" Inspektor je odrješito povukao brk. "Hoćete reći kako bi još neki detalji prizora također mogli biti netočni?"
Poirotje kimnuo. Rekao je:
"Još su tri osobe bile tamo - tri osobe koje su navodno tek stigle na poprište.
Ali to također ne mora biti istina. Bazen je okmžen gustim nasadima mladih kestena.
Pet staza vodi od bazena, jedna prema kući, druga prema šumi, treća prema cvjetnjaku, četvrta prema farmi i peta prema ovoj cesti."
"Svi su oni došli drugom stazom; Edward Angkatel iz šume, lady Angkatell s farme i Henrietta Savernake iz cvjetnjaka. To troje stiglo je na poprište gotovo istovremeno, nekoliko minuta nakon Gerde Christow."
"Ali jedno od to troje, inspektore, moglo je biti pored bazena prije no što je Gerda Christov stigla, moglo je ustrijeliti Johna Christowa, moglo je otići jednom stazom i onda se okrenuti, vratiti i stići u isto vrijeme kad i ostali."
Inspektor Grange je rekao:
"Da, to je moguće."
"I još jedna mogućnost, koja mi tada nije pala na pamet. Netko je mogao doći stazom s ceste, mogaoje ustrijeliti Johna Christowa, i mogao se, neviđen, vratiti istom stazom."
Grange je rekao: "I tu ste u pravu. Postoje još dva moguća osumnjičenika osim Gerde Christow. Imamo isti motiv - ljubomoru. To je definitivno crimepassionel. Tu su još dvije žene koje su petljale s Johnom Christowom."
Zastao je i rekao:
"Christow je tog jutra otišao posjetiti Veronicu Cray. Posvađali su se. Rekla mu je kako će požaliti zbog onog što je učinio, i da ga mrzi više no što bi mogla nekoga mrziti."
"Zanimljivo", promrmljao je Poirot.
"Došlaje iz Hollywooda- a po onome što sam pročitao u novinama, tamo ponekad znaju pucati jedni na druge. Mogla je doći po svoje krzno koje je noć prije ostavila u sjenici. Mogli su se sresti - cijelaje stvar postala žestoka- pucalaje na njega - a onda, kad je čula kako netko dolazi, pobjegla je istim putem kojim je i došla."
Na trenutak je zastao i ljutito dodao:
"A sada dolazimo do dijela gdje sve pada u vodu. Vražji pištolj! Osim ako ga", pogled mu se ozario, "nije ustrijelila vlastitim pištoljem i bacila onog kojeg je ukrala iz radne sobe sir Henryja kako bi sumnju prebacila na Šupljinu. Možda je znala kako možemo identificirati pištolj po utorima na zrnu."
"Koliko ljudi to zna, pitam se?"
"Spomenuo sam to sir Henryju. Rekao je kako misli da to znaju mnogi ljudi - zbog svih onih detektivskih romana koji se objavljuju. Naveo je najnovijeg, Trag u fontani, kojeg je John Christow osobno čitao u subotu i u kojemje opisana upravo ta stvar."
"Ali Veronica Cray bi na neki način trebala doći do pištolja iz radne sobe sir Henryja."
"Da, to bi značilo predumišljaj." Inspektor je opet povukao brk, a onda pogledao Poirota. "No i sami ste spomenuli još jednu mogućnost, gospodine Poirot.
Gospođicu Savernake. A tu opet do izražaja dolazi ono što vidjeli, ili, bolje rečeno, čuli. Doktor Christow rekao je: 'Henrietta' kad je umirao. Čuli ste ga - svi su ga čuli, iako gospodin Angkatell nije dobro razumio što je rekao."
"Edward Angkatell nije razumio? To je zanimljivo."
"Ali ostali jesu. I sama gospođica Savernake rekla je kako je pokušavao razgovarati s njom. Lady Angkatell rekla je da je otvorio oči, ugledao gospođicu Savernake i rekao: LHenrietta' Ona, mislim, ne pridaje tome neku važnost."
Poirot se nasmiješio. "Ne - ona tome ne bi pridala nikakvu važnost."
"A sada, gospodine Poirot, što je s vama? Bili ste tamo - vidjeli ste - čuli ste.
Je li vam doktor Christow pokušavao reći kako ga je Henrietta ustrijelila? Ukratko, je li ta riječ predstavljala optužbu.
Poirot je polagano rekao:
"U tom trenutku to nisam mislio."
"A sada, gospodine Poirot? Što sada mislite?"
Poirot je uzdahnuo. Onda je polagano rekao:
"Moglo je biti tako. Ne mogu reći višaod toga. Pitate me o dojmu, a kad trenutak prođe, dolazi do iskušenja da stvarima pridate značaj kojeg u tom času nije bilo."
Grangeje brzo rekao:
"Naravno, ovo je sve neslužbeno. Što gospodin Poirot misli, nije dokaz - to znam. To je samo pokazatelj kojeg pokušavam pronaći."
"Oh, ja vas vrlo dobro shvaćam - i dojam očevica može biti vrlo dragocjena stvar. Ali posramljen sam jer moram reći kako su moji dojmovi bezvrijedni. Bio sam zavaran, na mene su utjecao vizualni dokaz da je gospoda Christow upravo ustrijelila supruga; i zato kad je doktor Christow otvorio oči i rekao 'Henrietta', o tome uopće nisam razmišljao kao o optužbi. Kad pogledam unatrag, sada zvuči primamljivo izvući iz prizora nešto čega nije bilo."
"Znam na što mislite", rekao je Grange. "Ali čini mi se, pošto je 'Henrietta' posljednja riječ koju je Christow izgovorio, kako to može imati samo dva značenja.
To je ili optužba za umorstvo ili - pa, samo izražavanje emocija. Ona je žena u koju je zaljubljen i umire. A sada, uzevši oboje u obzir, kako je to vama zvučalo?"
Poirot je uzdahnuo, promeškoljio se, zatvorio oči, opet ih otvorio i u očaju ispružio ruke. Rekao je:
"U glasu mu se čula žurba - to je sve što mogu reći -žurba. Činio mi se posve užurban, da! A u jednu sam stvar siguran. Bio je potpuno svjestan. Govorio je - da, govorio je poput liječnika - liječnika koji, recimo, pred sobom ima hitan operacijski slučaj pacijenta koji obilno krvari, na primjer." Poirot je slegnuo ramenima. "To je najbolje što mogu učiniti za vas."
"Medicinski, ha?" rekao je inspektor. "Pa, da, to jest treće gledište. Bio je ustrijeljen, pretpostavljao je kako umire, želio je da se nešto hitno učini za njega. I ako je, kao što je lady Angkatel rekla, gospođica Savernake bila prva osoba koju je ugledao kad je otvorio oči, onda bi pozvao nju. Ipak, to ne zvuči zadovoljavajuće."
"Ništa u vezi ovog slučaja nije zadovoljavajuće", rekao je ogorčeno Poirot.
Prizor umorstva, postavljen i namješten kako bi zavarao Herculea Poirota - i koji ga i jest zavarao! Ne, to nije bilo zadovoljavajuće.
Inspektor Grange gledao je kroz prozor.
"Halo", rekao je, "evo Clarka, mog narednika. Čini se kao da nešto ima.
Razgovarao je sa slugama - na prijateljski način. On je zgodan mladić, zna sa ženama."
Narednik Clark ušao je pomalo zadihan. Bio je vidljivo zadovoljan samim sobom, iako je prikrivao činjenicu ispod suzdržanog službenog ponašanja.
"Pomislio sam kako je bolje da dođem i izvijestim vas, gospodine, pošto sam znao kamo ste otišli."
Oklijevao je i bacio sumnjičav pogled prema Poirotu čija egzotična strana pojava nije odgovarala njegovom poimanju službenog ponašanja.
"Pričaj, momče", rekao je Grange. "Ne brini zbog gospodina Poirota. On je o ovoj igri zaboravio više no što ćeš ti ikada naučiti u godinama koje dolaze."
"Da, gospodine. Ovako, gospodine. Saznao sam nešto od kuhinjske pomoćnice —"
Grange ga je prekinuo. Trijumfalno se okrenuo prema Poirotu.
"Što sam vam rekao? Uvijek ima nade ako postoji kuhinjska pomoćnica. Neka nam nebo pomogne kad se posluga smanji i nitko više ne bude imao kuhinjsku pomoćnicu. Kuhinjske pomoćnice pričaju, kuhinjske pomoćnice brbljaju. Kuharice i sluge s višim položajem neprestano ih podsjećaju na njihovo mjesto i ulogu, a u ljudskoj je prirodi pričati ono što znaš nekome tko želi slušati. Nastavi, Clark."
"Djevojka je rekla ovo, gospodine. U nedjelju poslijepodne vidjela je Gudgeona, batlera, kako ide hodnikom s revolverom u ruci."
"Gudgeona?"
"Da, gospodine." Clark je pogledao notes. "Ovo su njene riječi. 'Ne znam što učiniti, ali mislim kako trebam reći što sam tog dana vidjela. Vidjela sam gospodina Gudgeona kako stoji u hodniku s revolverom u ruci. Gospodin Gudgeon uistinu je izgledao vrlo neobično.'"
"Pretpostavljam", rekao je Clark i prekinuo priču, "kako dio o vrlo neobičnom izgledu ništa ne znači. To je najvjerojatnije izmislila. Ali pomislio sam kako bi to smjesta trebali saznati, gospodine."
Inspektor Grange je ustao sa zadovoljstvom čovjeka kojeg očekuje zadatak koji je sposoban obaviti.
"Gudgeon"?" rekao je. "Smjesta ću popričati s gospodinom Gudgeonom."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Empty Re: Rupa (Vikend u Holou)

Počalji od Mustra Sre Mar 21, 2018 2:20 pm


Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 A_three_deck_laying_by_a_hulk


20.
Inspektor Grange opet je sjedio u radnoj sobi sir Henryja i zurio u bezizražajno lice čovjeka nasuprot njega.
Za sada, Gudgeon je bio miran.
"Jako mi je žao, gospodine", ponovio je. "Pretpostavljam kako sam trebao spomenuti događaj, ali sam ga jednostavno smetnuo s uma."
Uputio je pogled isprike inspektoru, pa sir Henryju.
"Bilo je oko sedamnaest i trideset, ako se dobro sjećam, gospodine. Išao sam hodnikom kako bih provjerio ima li kakvih pisama za poslati kad sam primij etio revolver na stoliću u hodniku. Pretpostavio sam kako je iz gazdine zbirke, pa sam ga uzeo i donio ovamo. Na polici iznad kamina nalazilo se prazno mjesto otkud je izvađen, pa sam ga vratio na njegovo mjesto."
"Pokažite mi ga", rekao je Grange.
Gudgeon je ustao i došao do police, inspektor mu je bio za petama.
"Bio je to ovaj, gospodine", Gudgeonov je prst pokazao mali Mauzer na kraju reda. To je bila .25-ica - prilično malo oružje. To definitivno nije oružje iz kojeg je John Christow ubijen. Grange je pogledao Gudgeona i rekao:
"Ovo je automatski pištolj, ne revolver."
Gudgeon se nakašljao.
"Stvarno, gospodine? Bojim se kako se baš dobro ne razumijem u vatreno oružje. Riječ revolver koristio sam onako općenito, gospodine."
"Ali definitivno ste sigurni kako je to pištolj koji ste pronašli u hodniku i donijeli ovamo?"
"Oh, da, gospodine, u to nema nikakve sumnje."
Grange ga je zaustavio kad je primijetio kako pruža ruku.
"Nemojte ga dirati, molim vas. Moramo na njemu potražiti otiske prstiju i provjeriti je li napunjen."
"Mislim kako nije napunjen, gospodine. Nijedan iz zbirke sir Henryja ne stoji napunjen. A što se tiče otisaka prstiju, obrisao sam ga svojim rupčićem prije no što sam ga vratio na mjesto, gospodine, pa će na njemu biti samo moji otisci."
"Zašto ste to učinili?" oštro je pitao Grange.
Ali Gudgeonov osmijeh isprike nije zadrhtao.
"Mislio sam kako je možda prašan, gospodine."
Vrata su se otvorila i ušla je lady Angkatel. Nasmiješila se inspektoru.
"Kako vas je lijepo vidjeti, inspektore Grange! Što je s tim revolverom i Gudgeonom? Ono dijete u kuhinji je u suzama. Gospođa Medway se izvikala na nju - ali naravno, djevojka je bila u potpunosti u pravu što je rekla da vas je vidjela ako je to smatrala ispravnim. Meni su ispravno i neispravno uvijek tako zbunjujući - lagani, znate, ako je ispravno neugodno, a s neispravnim se možete složiti, jer tada čovjek zna gdje je - ali zbunjujuće kad je drukčije - a ja mislim, zar vi ne, inspektore, kako svatko mora činiti ono što smatra ispravnim. Što si ispričao o tom pištolju, Gudgeone?"
Gudgeon je s poštovanjem rekao:
"Pištolj je bio u hodniku, gospođo, na stolu. Nemam pojma kako se tamo našao.
Donio sam ga ovamo i vratio na njegovo mjesto. To sam upravo rekao inspektoru i on me u potpunosti shvaća."
Lady Angkatell odmahnula je glavom. Tiho je rekla:
"Stvarno to nisi trebao reći, Gudgeone. Ja ću osobno razgovarati s inspektorom."
Gudgeon se malo pomaknuo, a lady Angkatell je vrlo šarmantno rekla:
"Cijenim tvoje motive. Gudgeone. Znam kako nas uvijek pokušavaš poštedjeti problema i briga." Blagim je glasom dodala: "To će biti sve za sada."
Gudgeon je oklijevao, uputio je prestrašeni pogled ispod oka sir Henryju i inspektoru, a onda se naklonio i krenuo prema vratima.
Grange je podigao ruku kako bi ga zaustavio, ali se iz nekog razloga nije mogao odlučiti, i spustio je ruku. Gudgeon je izašao i zatvorio vrata.
Lady Angkatell je sjela i nasmiješila se dvojici muškaraca. Veselim je glasom rekla:
"Znate, uistinu mislim kako je to bilo šarmantno od Gudgeona. Prilično feudalno, ako znate na što mislim. Da, feudalno je odgovarajuća riječ."
Grange je mrko rekao:
"Želite reći, lady Angkatell, kako vi znate nešto o tome?"
"Naravno. Gudgeon ga uopće nije našao u hodniku. Našao ga je kad je izvadio jaja."
"Jaja?" Inspektor Grange zurio je u nju.
"Iz košare", rekla je lady Angkatell.
Činilo se kako misli da je sada sve u potpunosti jasno. Sir Henry je nježno rekao:
"Moraš nam reći više, draga moja. Inspektor Grange i ja smo još uvijek izgubljeni."
"Oh." Lady Angkatell odlučila je biti jasna. "Pištolj je, znate, bio u košari, ispod jaja."
"U kojoj košari i ispod kojih jaja, lady Angkatell?"
"U košari koju sam donijela s farme. Pištolj je bio u njoj, a ja sam stavila jaja na pištolj i zaboravila na njega. A kad smo pronašli sirotog Johna Christowa mrtvog pored bazena, to je bio takav šok da sam ispustila košaru, ali ju je Gudgeon uhvatio na vrijeme. Zbog jaja, mislim. Daje pala na zemlju, razbila bi se. I donio ju je natrag u kuću. Kasnije sam mu rekla neka napiše datum na jaja - stvar koju uvijek činim - inače čovjek ponekad pojede svježija jaja prije starih - a on je rekao kako se već pobrinuo za to - i sada kad se sjetim toga, bioje prilično čudan dok mi je to govorio.
A to je ono što mislim s osim feudalno. Pronašao je pištolj i vratio ga ovamo - pretpostavljam uglavnom zato što je policija bila u kući. Po mom saznanju sluge se uvijek zabrinu u prisustvu policije. Vrlo su dobri i odani - ali također i glupi, jer naravno, inspektore, vi želite čuti istinu, zar ne?"
I lady Angkatell je završila i inspektoru uputila dražesni osmijeh.
"Istina je ono što namjeravam saznati", rekao je Grange poprilično mrkim tonom.
Lady Angkatell je uzdahnula.
"Sve je to velika zbrka, zar ne?" rekla je. "Mislim, sve ovo opsjeda ljude.
Pretpostavljam kako onaj koji je ustrijelio Johna Christowa, nije namjeravao to učiniti - ne ozbiljno, mislim. Ako je to bila Gerda, iako sam sigurna da nije. Zapravo, jako sam iznenađena što nije promašila- to je stvar koju bi čovjek očekivao od Gerde. A ona je uistinu vrlo ljubazna, draga osoba. A ako je strpate u zatvor ili objesite, što će se, zaboga, dogoditi s njenom djecom? Ako je ustrijelila Johna, sadajoj je sigurno strašno žao. Djeci je dovoljno što im je otac ubijen - ali bit će im neopisivo gore ako im majka bude obješena zbog toga. Ponekad pomislim kako vi policajci ne razmišljate o ovim stvarima."
"Za sada ne razmišljamo ni o čijem uhićenju, lady Angkatell."
"Pa, to je u svakom slučaju razumljivo. Ali čitavo sam vas vrijeme, inspektore Grange, smatrala vrlo osjećanim čovjekom."
Opet onaj šarmantni, gotovo očaravajući osmijeh.
Inspektor Grange lagano je zažmirio. Nije si mogao pomoći, ali odlučno je nastavio sa saslušanjem.
"Kao što ste maloprije rekli, lady Angkatell, ja želim saznati istinu. Uzeli ste pištolj odavde - usput, koji je to pištolj bio?"
Lady Angkatell kimnula je glavom prema polici iznad kamina. "Drugi s kraja.
Mauzer .25."
Nešto u odrješitom, tehnološkom načinu njenog govora djelovalo je na Grangea. Nije, na neki način, očekivao kako će lady Angkatell, kojuje do sada u mislima smatrao "površnom" i "lagano otkačenom", s takvom tehničkom preciznošću opisati oružje.
"Uzeli ste pištolj odavde i stavili ga u svoju košaru. Zašto?"
"Znala sam kako ćete me to pitati", rekla je lady Angkatell. Njen je glas, neočekivano, bio gotovo trijumfalan. "1 naravno, za to mora postojati neki razlog.
Zar ne, Henry?" Okrenula se prema suprugu. "Zar ti ne misliš kako sam trebala razlog za uzimanje pištolja tog jutra?"
"Definitivno mislim tako, draga moja", rekao je sir Henry ukočeno.
"Čovjek čini stvari", reklaje lady Angkatel i zamišljeno gledala pred sebe, "a onda se čovjek ne može sjetiti zašto ih je učinio. Ali ja mislim, znate, inspektore, da uvijek postoji razlog, samo kad bi ga se čovjek mogao sjetiti. Sigurno sam u glavi imala neku ideju kad sam stavila Mauzera u košaru za jaja." Molećivo ga je gledala.
"Što mislite, koja bi to ideja mogla biti?"
Grange je zurio u nju. Nije joj bilo neugodno - izgledala je poput djeteta koje iščekuje nagradu. To ga je uništavalo. Nikad nije sreo nekoga poput Lucy Angkatell, i na trenutak nije znao što učiniti.
"Moja je supruga", rekao je sir Henry, "ekstremno zaboravljiva, inspektore."
"Izgleda, gospodine", rekao je Grange. Nije to rekao jako ljubazno.
"Što vi mislite zašto sam uzela taj pištolj?" pitala je šaptom lady Angkatel .
"Nemam pojma, lady Angkatell."
"Došla sam ovamo", prisjećala se lady Angkatell. "Razgovarala sam sa Simmonsovom o jastučnicama- i u magli se sjećam kako sam otišla do kamina - i razmišljala sam kako moram nabaviti novi žarač veliki, ne mali -"
Inspektor Grange je zurio. Osjetio je vrtoglavicu.
"I sjećam se kako sam uzela Mauzera - bio je to lijep, mali pištolj, oduvijek mi se sviđao - i ubacila ga u košaru -upravo sam je uzela iz kuhinje. Ali glava mi je bila ispunjena tolikim stvarima - Simmonsova, znate, i korov u cvijeću - a nadala sam se kako će gospoda Medway napraviti stvarno obilnog Crnca u košulji.
"Crnca u košulji?" Inspektor Grange ju je morao prekinuti.
"Čokolada, znate, i jaja - a onda prekriveno šlagom. Slatkiš za ručak kakav bi se sviđao strancu."
Inspektor Grange govorio je ljutito i odrješito, osjećao se poput čovjeka koji uklanja tanku paučinu koja mu zaklanja pogled.
"Jeste li vi napunili pištolj?"
Nadao se kako će je iznenaditi - možda čak i malo prestrašiti, ali lady Angkatell samo je na trenutak razmislila o pitanju s nekom vrstom očajničke zamišljenosti.
"Jesam li? To je tako glupo. Ne mogu se sjetiti. Ali mislim kako sigurno jesam, kakva korist od praznog pištolja? Voljela bih kad bih se uspjela sjetiti što mi je u tom trenutku bilo u glavi."
"Moja draga Lucy", rekao je sir Henry. "Što se događa ili ne događa u tvojoj glavi dovodilo je u očaj svakoga tko te tijekom godina dobro upoznao."
Uputila mu je vrlo dražestan osmijeh.
"Pokušavam se sjetiti, Henry, dušo. Čovjek čini tako neobične stvari. Neki dan sam također podigla telefon, a zatim poprilično zbunjeno zurila u njega. Nisam se mogla sjetiti što sam s njim namjeravala."
"Najvjerojatnije ste nekoga namjeravali nazvati", rekao je inspektor hladno.
"Ne, koliko god to smiješno zvučalo, nisam. Sjetila sam se kasnije - pitala sam se zašto gospođa Mears, vrtlarova supruga, drži dijete na tako neobičan način, i podigla telefon kako bih probala, znate, kako ona drži dijete, i, naravno, shvatila sam da je izgledalo neobično jer je gospođa Mears ljevoruka i djetetovaje glava na drugoj strani."
Trijumfalno je pogledala najprije jednog, a onda i drugog muškarca.
"Pa", pomislio je inspektor, "pretpostavljam kako je moguće da postoje ovakvi ljudi."
Ali nije bio baš jako siguran u to.
Cijela stvar, zaključio je, mogla bi biti isprepletena lažima. Pomoćnica u kuhinji, na primjer, odrješito je naglasila kako je Gudgeon držao revolver. Ipak, niste mogli polagati mnogo nade u to. Djevojka nije znala ništa o oružju. Čula je kako se revolver spominje u vezi sa zločinom, i revolver ili pištolj za nju bi bili jedno te isto.
I Gudgeon i lady Angkatell su naveli isti pištolj - Mauzer - ali nije bilo ničega što bi potvrdilo njihove izjave. Gudgeon je uistinu možda pronašao nestali pištolj i možda ga je vratio, ne u radnu sobu, nego osobno lady Angkatell. Sluge su se činile apsolutno odane vražjoj ženi.
Recimo kako je ona zapravo ustrijelila Johna Christowa? (Ali zašto'? Nije mogao pronaći motiv.) Bi li i tada bili na njenoj strani i lagali za nju? Imaoje neugodan osjećaj kako bi učinili upravo to.
A sada ova njena fantastična priča kako se ne može sjetiti - definitivno je mogla smisliti nešto bolje od toga. I izgledala je u potpunosti prirodno kad je to rekla- nije joj bilo nimalo neugodno. K vragu i sve, odavala je utisak kako govori čistu istinu.
Ustao je.
"Kad se sjetite još nečega, možda ćete mi reći, lady Angkatell", rekao je suho.
Odgovorila je: "Naravno da hoću, inspektore. Čovjek se ponekad sasvim iznenada sjeti."
Grange je izašao iz radne sobe. U hodniku je stao, povukao ovratnik kaputa i duboko udahnuo.
Osjećao se poput muhe zapletene u paukovu mrežu. Sada mu je definitivno tiebala njegova najstarija Ma i najsmrdljiviji duhan, krigla piva, dobar odrezak i krumpir. Nešto jednostavno i stvarno.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Empty Re: Rupa (Vikend u Holou)

Počalji od Mustra Sre Mar 21, 2018 2:20 pm


Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 A_Tangled_Skein

21.
Lady Angkatell je hodala radnom sobom i tu i tamo prstom dodirivala stvari.
Sir Henry je sjedio u svom naslonjaču i gledao je. Naposljetku je rekao:
"Zašto si uzela pištolj, Lucy?"
Lady Angkatell se vratila i graciozno sjela u naslonjač.
"Nisam baš sigurna, Henry. Pretpostavljam kako sam dobila neki nagovještaj nesreće."
"Nesreće?"
"Da. Sve ono korijenje drveća, znaš," rekla je neodređeno lady Angkatell, "strši - tako se lako jednostavno spotaknuti preko jednog. Čovjek može ispucati nekoliko metaka u metu i ostaviti jedan u spremniku - nepažljivo, naravno - ali kad smo već kod toga, ljudi i jesu nepažljivi. Uvijek sam mislila, znaš, kako bi nesreća bila najjednostavniji način za obavljanje takve stvari. Čovjeku bi bilo strahovito žao, naravno, osjećao bi krivnju..."
Glas joj je zamro. Njen je suprug nepomično sjedio i nije skidao pogled s njenog lica. Opet je progovorio istim tihim, opreznim glasom.
"Tko je trebao doživjeti - nesreću?"
Lucy je malo okrenula glavu i iznenađeno ga pogledala.
"John Christow, naravno."
"Dobri Bože, Lucy-"Staoje.
Iskreno je rekla:
"Oh, Henry, bila sam strašno zabrinuta. Zbog Ainswicka."
"Shvaćam. Ainswick. Uvijek si previše marila za Ainswick, Lucy. Ponekad pomislim kako je to jedina stvar za koju mariš."
"Edward i David su posljednji - posljednji Angkatelli. A David neće odgovarati, Henry. Nikad se neće oženiti - zbog svoje majke i svega ostalog. Dobit će imanje kad Edward umre, i neće se oženiti, a ti i ja ćemo odavno biti mrtvi prije no što on čak dospije do zrelosti. On će biti posljednji Angkatell i cijela će stvar umrijeti."
"Zar je to toliko važno, Lucy?"
"Naravno da je važno! Ainswick!"
"Trebala si biti muško, Lucy."
Ali lagano se nasmiješio - jer nije mogao zamisliti Lucy kao ništa drugo osim žene.
"Sve ovisi o Edwardovoj ženidbi - a Edward je tako tvrdoglav - ta njegova tvrda glava, poput one mog oca. Nadala sam se kako će preboljeti Henriettu i oženiti se nekom finom djevojkom - ali sada vidim da je to uzaludna nada. Onda sam pomislila kako će Henriettina afera s Johnom ići svojim uobičajenim tijekom.
Johnove afere nisu nikad, pretpostavljam, bile dugotrajne. Ali neku sam večer vidjela kako je gleda. Uistinu je mario za nju. Da John nije na putu, osjećala sam da bi se Henrietta udala za Edwarda. Ona nije osoba koja njeguje uspomene i živi u prošlosti. Pa, znaš, sve se svodi na to - riješiti se Johna Christowa."
"Lucy. Nisi - Što si učinila, Lucy?"
Lady Angkatell je opet ustala. Izvadila je dva uvenula cvijeta iz vaze.
"Dragi", rekla je. "Nisi ni za jedan trenutak, zar ne, pomislio kako sam ja ubila Johna Christowa? Imala sam tu apsurdnu ideju o nesreći. AH, onda, znaš, sjetila sam se kako smo mi pozvali Johna Christowa ovamo - nije se sam pozvao. Čovjek ne može nekoga pozvati u goste i onda organizirati nesreću. Čak su i Arapi vrlo određeni što se tiče gostoprimstva. Zato nemoj brinuti, Henry, nećeš?"
Stajala je i gledala ga s blistavim osmijehom punim ljubavi. Mrko je rekao:
"Uvijek se brinem za tebe, Lucy."
"Nema potrebe, dragi. Vidiš, sve je u stvari ispalo kako treba. John je likvidiran, a da mi nismo imali nikakve veze s tim. To me podsjetilo", rekla je sanjivo lady Angkatell, "na onog čovjeka u Bombayu koji je bio onako stravično nepristojan prema meni. Tri dana kasnije pregazio ga je tramvaj."
Otvorila je staklena vrata i izašla u vrt.
Sir Henry nepomično je sjedio i gledao njen visoki, vitki lik kako se kreće stazom. Izgledao je staro i umorno, anjegovo lice bilo je lice čovjeka koji živi u strahu.
U kuhinji je uplakana Doris Emmottazbjegavala mrki pogled gospodina Gudgeona. Gospođa Međway i gospođica Simmons sudjelovale su kao neka vrsta porote.
"Izlajala si se i preuranjeno donijela zaključke kako sam neiskusne djevojke čine."
"Tako je", rekla je gospođa Medway.
"Ako me vidiš s pištoljem u ruci, ispravna je stvar da dođeš i pitaš: 'Gospodine Gudgeon, hoćete li, molim vas, biti ljubazni i objasniti mi?'"
"Ili si mogla doći do mene", dobacila je gospođa Medway. "Ta sam uvijek voljna mladoj djevojci koja nije upoznala svijet reći što da misli."
"Nisi trebala", rekao je Gudgeon prijekorno, "izbrbljati se policajcu" i to još naredniku! Nikad se ne petljaj spolicijom više no što trebaš. Dovoljno je bolno što su uopće i bili u kući."
"Nevjerojatno bolno", promrmljala je gospođica Simmons.
"Takva mi se stvar nikada prije nije dogodila."
"Svi znamo", nastavio je Gudgeon, "kakvaje gospođa. Ništa što gospođa učini ne može me iznenaditi - ali policija ne poznaje gospođu poput nas, i nema smisla da se gospođa brine zbog glupih pitanja i sumnji samo zato što hoda uokolo s oružjem u ruci. To je stvar koja joj je svojstvena, ali policijski način razmišljanja vidi samo umorstvo i gadne stvari poput toga. Gospođa je rastresena žena koja ni mrava ne bi zgazila, ali ne može se zanijekati kako stavlja stvari na neobična mjesta. Nikad neću zaboraviti", dodao je Gudgeon osjećajno, "kad je donijela živog raka i ostavila ga na stolu u hodniku. Pomislio sam kako mi se privida."
"To je sigurno bilo prije no što sam ja došla", rekla je znatiželjno Simmonsova.
Gospođa Medway bacila je pogled na zapanjenu Doris kako bi vidjela njenu reakciju na ova otkrića.
"Neki drugi put", reklaje. "Slušaj me, Doris, razgovarali smo s tobom za tvoje dobro. Uobičajeno je kontaktirati s policijom, i to nemoj zaboraviti. Sada možeš nastaviti s povrćem, i budi pažljivija s mahunama nego sinoć."
Doris ješmrcnula.
"Da, gospođo Medway", reklaje i otišla do sudopera.
Gospođa Medway je proročanski rekla:
"Mislim kako ću imati problema s kolačima. To vražje saslušanje sutra. Prođe me je za svaki put kad pomislim na njega. Takva stvar - da se dogodi nama.'"
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Empty Re: Rupa (Vikend u Holou)

Počalji od Mustra Sre Mar 21, 2018 2:21 pm

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 A_Satisfying_meal

22.
Kvaka na vratima je škljocnula i Poirot je pogledao kroz prozor, na vrijeme da vidi posjetitelja koji se stazom približavao ulaznim vratima. Odmah je znao tko je ona. Pitao se što je dovelo Veronicu Cray ovamo.
Sa sobom je u kuću donijela blagi slatkasti miris, miris koji je Poirot prepoznao. Nosila je komplet od tvida i sportske cipele poput Henriette - ali ona je, zaključio je, bila u potpunosti drukčija od Henriette.
"Gospodine Poirot." Glas joj je bio veseo, pomalo uzbuđen. "Upravo sam otkrila tko je moj susjed. A oduvijek sam vas jako željela upoznati."
Prihvatio je njene ispružene ruke i naklonio se.
"Očaran sam, madame."
Prihvatila je naklon uz osmijeh i odbila čaj, kavu ili koktel.
"Ne, samo sam došla razgovarati s vama. Ozbiljno razgovarati. Zabrinuta sam."
"Zabrinuti ste? Žao mi je što to čujem."
Veronica je sjela i uzdahnula.
"Radi se o smrti Johna Christowa. Sutrašnjem ispitivanju. Znate za to?"
"Da, da, znam."
"A cijela je stvar uistinu bila neobična -"
Zastala je.
"Većina ljudi jednostavno ne bi povjerovala. Ali vi biste, mislim, jer znate nešto o ljudskoj prirodi."
"Znam nešto o ljudskoj prirodi", priznao je Poirot.
"Posjetio me inspektor Grange. Utuvio si je u glavu kako smo se John i ja posvađali - što je istina, ali ne na način na koji on misli. Rekla sam mu kako Johna nisam vidjela petnaest godina - a on mi jednostavno nije vjerovao. Ali to je istina, gospodine Poirot."
Poirot je rekao: "Pošto je to istina, lako može biti dokazana, pa čemu briga?"
Uzvratila mu je prijateljskim osmijehom.
"Prava je istina da se nisam usudila reći inspektoru što se uistinu dogodilo u subotu navečer. To je tako apsolutno fantastično da mi definitivno ne bi vjerovao.
Ali osjećam kako nekome moram reći. Zato sam došla kod vas."
Poirot je tiho rekao: "Čast mi je."
Činjenica koju je, primijetio je, uzela zdravo za gotovo. Ona je žena, pomislio je, koja je vrlo sigurna u efekt koji proizvodi. Tako sigurna da bi mogla, povremeno, i pogriješiti.
"John i ja smo prije petnaest godina bili zaručeni. On je uistinu bio zaljubljen u mene - i to toliko da me ponekad plašio. Želio je da ostavim glumu - da nemam nikakav vlastiti život. Bio je strašno posesivan i želio je gospodariti mnome tako da sam osjetila kako ne želim nastaviti s time, raskinula sam zaruke. Bojim se kako je to primio prilično loše."
Poirot je diskretno i suosjećajno pucnuo jezikom.
"Nisam ga vidjela sve do prošle subote navečer. Otpratio me kući. Rekla sam inspektoru kako smo razgovarali o starim vremenima - to je na neki način istina. Ali bilo je puno više od toga."
"Da?"
"John je poludio - stvarno poludio. Želio je napustiti suprugu i djecu, želio je da se rastanem od svog supruga i udam za njega. Rekao mi je kako me nikad nije zaboravio - kako je u trenutku kad me ugledao, vrijeme stalo."
Zatvorila je oči, progutala je knedlu. Lice joj je ispod šminke bilo vrlo blijedo.
Opet je otvorila oči i krotko se osmjehnula Poirotu.
"Možete li vjerovati kako je - osjećaj poput toga moguć?" pitalaje.
"Mislim kako je moguć, da", rekao je Poirot.
"Nikada zaboraviti - čekati - planirati - nadati se. Svim srcem i umom odlučiti dobiti ono što želite. Takvi muškarci postoje, gospodine Poirot."
"Da - i žene."
Mrko ga je pogledala.
"Govorim o muškarcima - o Johnu Christomi. Pa, evo kako je bilo. Isprva sam protestirala, smijala se, nisam ga željela uzeti za ozbiljno. Onda sam mu rekla da je poludio. Bilo je poprilično kasno kad je otišao kući. Svađali smo se i svađali. On je još uvijek bio - odlučan, nepokolebljiv."
Opet je progutala knedlu.
"Zato sam mu idućeg jutra poslala poruku. Nisam mogla stvari ostaviti na tome. Mtfrala sam ga natjerati da shvati kako je ono što želi - nemoguće."
"Bilo je nemoguće?"
"Naravno da je nemoguće! Došao je. Nije želio čuti što imam za reći. Bio je uporan kao i prije. Rekla sam mu kako nema svrhe, da ga ne volim, da ga mrzim..."
Zastala je, bila je zadihana. "Morala sam biti brutalna u vezi toga. Rastali smo se bijesni... A sada - on je mrtav."
Vidio je kako sklapa ruke, isprepliće prste i steže ih. Njene su ruke bile velike, prilično okrutne.
Snažna emocija koju je osjećala rekla mu je sve što je trebao znati. To nije bila tuga, ni žalost- ne, bio je to bijes. Bijes, pomislio je, zapanjenog egoista.
"Pa, gospodine Poirot?" Lice joj je opet bilo pod kontrolom i glatko. "Što da učinim? Ispričam priču, ili je zadržim za sebe? To se dogodilo - ali potrebno je malo vjere."
Poirot ju je pogledao, bio je to dug, prodoran pogled.
Nije mislio kako Veronica Cray govori istinu, a ipak, osjetio je nesumnjivi prizvuk iskrenosti. Dogodilo se, pomislio je, ali nije se dogodilo tako.
I odjednom je shvatio. Bila je to istinita priča, izokrenuta. Ona je bila ta koja nije uspjela zaboraviti Johna Christowa. Ona je bila zapanjena i odbačena.
A sada, nesposobna šutke podnositi furiozni bijes tigrice kojoj je oduzeto nešto što je smatrala svojim zakonitim plijenom, iskrenula je verziju istine koja će zadovoljiti njen ranjeni ponos i nahraniti bolnu glad za muškarcem koji je izbjegao njene pandže.
Nemoguće za priznati kako ona, Veronica Cray, nije dobila ono što je željela!
Zato je sve iskrenula.
Poirot je duboko udahnuo i progovorio.
"Ako sve ovo ima veze sa smrću Johna Christowa, trebali biste reći, ali ako nema - a ja ne vidim zašto bi imalo - onda mislim kako je u potpunosti opravdano da to zadržite za sebe."
Pitao se je li razočarana. Mislio je kako bi u svom sadašnjem raspoloženju ispričala priču novinama. Došla je k njemu - zašto? Kako bi isprobala priču? Kako bi testirala njegove reakcije?
Ili kako bi ga iskoristila - kako bi ga navela da proširi priču?
Ako ju je ovaj blagi odgovor razočarao, nije to pokazala. Ustalaje i ispružilajednu dugu manikiranu ruku.
"Hvala vam, gospodine Poirot. Ono što ste rekli, zvuči savršeno razumno. Drago mi je što sam došla kod vas. Ja - ja osjećam kako sam željela da netko zna."
"Cijenim vaše povjerenje, madame."
Kad je otišla, malo je otvorio prozore. Miris mu je smetao. Nije mu se sviđao njen miris. Bio je skup, ali prezasićen, težak poput njene osobnosti.
Pitao se, dok je rastvarao zavjese, je li Veronica Cray ubila Johna Christowa.
Drage bi ga volje ubila - u to je vjerovao. Uživala bi u pritiskanju okidača - uživala u gledanju kako tetura i pada.
Ali iza tog osvetničkog bijesa nalazilo se nešto hladno i lukavo, nešto što je procjenjivalo prigode, hladna, proračunata inteligencija. Koliko god Veronica Cray željela ubiti Johna Christowa, sumnjao je kako bi ikad odlučila riskirati.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Empty Re: Rupa (Vikend u Holou)

Počalji od Mustra Sre Mar 21, 2018 2:21 pm


Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 A_Pleasant_Corner


23.
Saslušanje je završilo. Bila je to obična formalna procedura, i iako su unaprijed bili obaviješteni, gotovo su svi imali ljutit osjećaj antiklimaksa.
Odgođena je za četrnaest dana na zahtjev policije.
Gerda se dovezla iz Londona u unajmljenom Daimleru s gospođom Patterson.
Nosilaje crnu haljinu i neodgovarajući šešir, i izgledala nervozno i zbunjeno.
Kad se spremala ući u automobil, zastala je kad je lady Angkatell došla do nje.
"Kako si, Gerda, draga? Dobro spavaš, nadam se. Mislim kako je sve prošlo dobro kao što smo se i nadali, a ti? Jako mi je žao što nisi došla kod na Šupljinu, ali u potpunosti shvaćam kako bi djelovalo uznemirujuće."
Gospođa Patterson uputila je sestri prijekoran pogled jer je nije predstavila i veselim glasom rekla:
"To je bila ideja gospođice Collins - odvesti se ovamo i natrag. Skupo, naravno, ali smo smatrale kako se isplati."
"Oh, slažem se s vama."
Gospođa Patterson spustila je glas.
"Vodim Gerdu i djecu u Bcxhill. Sada su joj potrebni mir i tišina. Novinari!
Nemate pojma1 Jednostavno su okupirali Harlev Street."
Mladić je škljcnuo Icamerov i, a Elsie Patterson ugurala je sestru i auto i odvezle su se.
Ostali su na trenutak ugledali Gerdino lice ispod neskladnog oboda šešira.
Bilo je prazno, izgubljeno - na trenutak je izgledala poput djeteta zaostalog u razvoju.
Midge Hardcastle promrmljalaje u bradu: "Sirota žena."
Edwardje ljutito rekao:
"Što su svi vidjeli u Christowu? Jadna žena izgleda u potpunosti očajno."
"Bila je opsjednuta njime", rekla je Midge.
"Ali zašto? Bio je sebičan tip, na neki način dobro društvo, ali -" Zastao je.
Onda je upitao: "Što si ti mislila o njemu, Midge?"
"Ja?" pitalaje Midge. Naposljetku je, iznenađena vlastitim riječima, rekla:
"Poštivala sam ga."
"Poštivala ga? Zašto"
"Pa, znao je svoj posao."
"Ti razmišljaš o njemu kao o liječniku?"
"Da."
Nije bilo vremena za više.
Henrietta je vozila Midge u London svojim automobilom. Edward se vraćao na ručak na Šupljinu i odlazio poslijepodnevnim vlakom s Davidom. Neodredenoje rekao Midge:_"Moraš jedan dan izaći na ručak", a Midge je rekla kako bi to bilo jako lijepo, ali ne može izaći na više od sat vremena. Edward joj je uputio svoj šannantni osmijeh i rekao:
"Oh, to je specijalna prigoda. Siguran sam kako će shvatiti."
Onda je krenuo prema Henrietti. "Nazvat ću te, Henrietta."
"Da, nazovi me, Edwarde. Ali možda ću prilično vremena provoditi vani."
"Vani?"
Uputila mu je kratki, podrugljivi osmijeh.
"Utapat ću tugu. Ne očekuješ valjda da budem kod kuće i cvilim, žarne?"
Polagano je rekao: "Ovih mi dana nisi jasna, Henrietta. Dosta si se promijenila."
Lice joj se smekšalo. Neočekivano je rekla: "Dragi Edwarde," i nakratko mu stisnula ruku.
Onda se okrenula prema Lucy Angkatell. "Mogu opet doći ako poželim, zar ne, Lucy?"
Lady Angkatell je rekla: "Naravno, draga. U svakom slučaju za dva tjedna opet je saslušanje."
Henrietta je otišla do svog parkiranog auta. Njeni i Midgeini kovčezi već su bili unutra.
Ušle su i odvezle se.
Automobil se popeo uz strmo brdo i jurnuo cestom preko vrha. Ispod njih smeđe i zlatno lišće lagano je podrhtavalo na hladnoći tmurnog jesenjeg dana.
Midge je odjednom rekla: "Drago mi je što odlazim -čak i od Lucy. Ona je draga, ali me ponekad od nje prolazi jeza."
Henrietta je napeto gledala u mali retrovizor.
Prilično nehajno je rekla:
"Lucy sve gleda s ljepše strane - čak i umorstvo."
"Znaš, nikad prije nisam razmišljala o umorstvu."
"Zašto i bi? To nije stvar za razmišljanje. To je riječ od osam slova u križaljci, ili ugodna zabava između korica knjige. Ali prava stvar-"
Zastala je. Midge je dovršila:
"Je stvarna. To je ono što zapanji čovjeka."
Henrietta je rekla:
"Tebi ne bi trebala biti zapanjujuća. 77 si van toga. Možda jedina od nas."
Midge je rekla:
"Svi smo sada van toga. Izvukli smo se."
Henrietta je promrmljala: "Jesmo li?"
Opet je gledala u retrovizor. Odjednom je pritisnula papučicu gasa. Automobil je odgovorio. Bacila je pogled na brzinomjer. Išle su preko osamdeset. Pokazivač je uskoro prešao devedeset pet.
Midgeje pogledala Henriettin profil. Neoprezna vožnja nije bila nalik na Henriettu. Voljela je brzinu, ali vijugava cesta jedva je dopuštala brzinu kojom su išle. Henriettine usne iskrivile su se u mrki osmijeh.
Rekla je. "Pogledaj preko ramena, Midge. Vidiš onaj auto tamo iza."
"Da."
"To je Ventnor 10."
"Stvarno?" Midge to baš nije osobito zanimalo.
"To su dobri mali automobili, malo troše, dobro drže cestu, ali nisu brzi."
"Nisu?"
Neobično, pomislilaje Midge, koliko je Henrietta uvijek bila fascinirana autima i njihovim performansama.
"Kao što sam rekla, nisu brzi - ali onaj je auto, Midge, uspio održati razmak iako idemo dobro preko devedeset pet."
Midge se okrenula i zbunjeni je pogledala.
"Hoćeš reći -"
Henrietta je kimnula. "Policija, vjerujem ima posebne motore u vrlo običnim autima."
Midgeje rekla:
"Hoćeš reći kako nas sve još uvijek nadgledaju?"
"To se čini prilično očito."
Midgeje zadrhtala.
"Henrietta, shvaćaš li ti značenje ove priče o drugom pištolju?"
"Ne, to oslobađa Gerdu. Ali, osim toga, čini mi se kako ništa ne znači."
"Ali, ako to nije jedan od Henryjevih pištolja -"
"To ne znamo. Nemoj zaboraviti, još uvijek nije pronađen."
"Nije, to je istina. To bi mogao biti netko izvana. Znaš što ja mislim tko je ubio Johna, Henrietta? Ona žena."
"Veronica Cray?"
"Da"
Henrietta nije ništa rekla. Vozila je pogleda čvrsto prikovanog na cestu ispred sebe.
"Ti ne misliš kako je to moguće?" bila je uporna Midge.
"Moguće, da rekla je polagano Henrietta.
"Znači, ti ne misliš -"
"Nije dobro misliti nešto jer to želiš misliti. To je savršeno rješenje- svi smo slobodni!"
"Svi? Ali-"
"Svi smo u tome - svi. Čak i ti, Midge, draga - iako bi teško našli motiv zbog kojeg bi ti ustrijelila Johna. Naravno, voljela bih da to bude Veronica. Ništa me ne bi zadovoljilo više od promatranja njene dražesne izvedbe, kao što bi Lucy rekla, na vješalima!"
Midge ju je nakratko pogledala.
"Reci mi, Henrietta, zbog svega toga osjećaš želju za osvetom?"
"Hoćeš reći -" Henrietta je na trenutak zastala "-jer sam voljela Johna?"
"Da."
Dok je govorila, Midge je uz lagani šok shvatila kako je gola činjenica po prvi put pretočena u riječi. Svi su prihvatili, Lucy i Henry, Midge, čak i Edward, činjenicu kako je Henrietta voljela Johna Christowa, ali nitko do sada nije čak nijednom riječju to spomenuo.
Nastala je pauza dok je Henrietta naizgled razmišljala. Onda je zamišljenim glasom rekla:
"Ne mogu ti objasniti što osjećam. Možda ni sama ne znam."
Sada su prelazile preko Albert Bridgea.
Henriettaje rekla:
"Bolje da dođeš u atelje, Midge. Popit ćemo čaj, a poslije ću te odvesti do tvog stana."
Ovdje u Londonu, poslijepodnevno je sunce već zalazilo. Dovezle su se do vrata ateljea i Henrietta je gurnula ključ u bravu. Ušla je i upalila svjetlo.
"Hladno je", reklaje. "Upalit ćemo plinsku grijalicu. Oh, k vragu - namjeravala sam usput kupiti šibice."
"Zar upaljač neće funkcionirati?"
"Moj nije dobar, a, uostalom, teško je upaliti plinsku grijalicu upaljačem.
Raskomoti se kao da si kod kuće. Na uglu se obično nalazi slijepi starac. Šibice inače kupujem kod njega. Vraćam se za minutu ili dvije."
Midge je ostala sama u ateljeu i razgledavala Henriettine radove. Osjetila je jezu jer je prazni atelje s tim kreaturama od drveta i bronce djelovao zastrašujuće.
Ugledalaje brončanu glavu izraženih vilica s kositrenom kacigom, možda vojnik Crvene armije, zatim sablasnu strukturu od savinutih traka aluminija koja ju je poprilično zaintrigirala. Pogledala je ogromnu statičnu žabu od ružičastog granita, a u kutu ateljea naišla je na drvenu skulpturu gotovo u prirodnoj veličini.
Zurila je u nju kad se Henriettin ključ okrenuo u bravi i Henriettaje lagano zadihana ušla.
Midge se okrenula.
"Sto je ovo, Henrietta? Prilično je zastrašujuće."
"To? To je Obožavatelj."
Midge je zureći u nju ponovila:
"Zastrašujućaje."
Henriettaje kleknula kako bi upalila vatru i preko ramena rekla:
"Zanimljivo što tako misliš. Zašto ti je zastrašujuća?"
"Mislim - zato što nema nikakvo lice."
"Definitivno si u pravu, Midge."
"Vrlo je dobra, Henrietta."
Henriettaje veselo dobacila:
"To je lijep komad kruškovine."
Ustala je. Bacila je svoju veliku torbu i krzna na trosjed, a na stol je bacila nekoliko kutija šibica.
Midge je bila zatečena izrazom na njenom licu - bilo je ispunjeno iznenadnim neobjašnjivim ushitom.
"A sada čaj", rekla je Henrietta, a glas joj je bio pun onog istog ushita kojeg je Midge već primijetila na licu.
To je djelovalo nekako neskladno - ali Midge je zaboravila na to kad je na stolu ugledala dvije kutije šibica.
"Sjećaš se šibica koje je Veronica Cray odnijela sa sobom?"
"Kad je Lucy inzistirala da joj se da pola tuceta? Da."
"Je li se itko ikada zapitao je li cijelo vrijeme kod kuće imala šibice?"
"Za očekivati je kako se policija zapitala. Vrlo su temeljiti."
Blagi osmijeh trijumfa pojavio se na Henriettinim usnama. Midge je osjećala zbunjenost, a zamalo i gađenje.
Pomislila je. "Je li Henrietta uistinu voljela Johna? Je li? Sigurno nije."
A lagana očajnička jeza prostrujala joj je tijelom kad se sjetila:
"Edward neće morati dugo čekati.."
Podlo od nje što je ta pomisao nije usrećila. Ona želi da Edward bude sretan, zar ne? Edward ne može biti njen. Ža Edwarda će uvijek biti "mala Midge". Nikad išta više od toga. Nikad neće biti voljena žena.
Edward je, na nesreću, bio uporan tip. Uporni tipovi obično na kraju dobiju ono što žele.
Edward i Henrietta na Ainswicku.. to je bio odgovarajući kraj priče. Edward i Henrietta žive sretno do kraja njihovih života.
Sve je to mogla vrlo jasno vidjeti.
"Razvedri se, Midge", rekla je Henrietta. "Ne smiješ dopustiti da te umorstvo oneraspoloži. Idemo kasnije van, pa ćemo zajedno večerati?"
Ali Midge je brzo rekla kako se mora vratiti u svoj stan. Morala je obaviti gomilu stvari - napisati pisma. U stvari, bolje bi bilo da krene čim popije čaj.
"U redu. Odvest ću te."
"Mogu otići taksijem."
"Glupost. Idemo autom pošto je ovdje."
Izašle su na vlažni večernji zrak. Dok su se vozile pored Mewsa, Henrietta je pokazala auto parkiran uz rub ceste.
"Ventnor 10. Naša sjena. Vidjet ćeš. Pratit će nas."
"Kako je sve to zvjerski!"
"Misliš? Mene uopće nije briga."
Henrietta je ostavila Midge ispred njenog stana, vratila se u Mews i parkirala auto u garažu.
Onda je opet otišla u atelje.
Nekoliko je minuta stajala i prstima zamišljeno kuckala po polici iznad kamina.
Onda je uzdahnula i promrmljala u bradu:
"Pa - na posao. Bolje je ne gubiti vrijeme."
Skinula je komplet od tvida i navukla radni kombinezon.
Sat i pol kasnije odmaknula se i pogledala što je napravila. Na obrazuje imala mrlju od gline, kosa joj je bila raščupana, ali s odobravanjem je kimnula prema modelu na postolju.
Grubo je podsjećao na konja. Glina je bila lijepljena u velikim nejednakim grumenima. Bio je to konj zbog kojeg bi pukovnik konjičke regimente dobio kap, nije bio nalik ni jednom do sada postojećem konju od krvi i mesa. Zbog njega bi se Henriettini irski preci okretali u grobu. Ipak, to je bio konj - apstraktni konj.
Henrietta se pitala što bi inspektor Grange mislio o njemu ako ga ikad vidi, i usne su joj se razvukle u lagani osmijeh kad je zamislila izraz na njegovom licu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Empty Re: Rupa (Vikend u Holou)

Počalji od Mustra Sre Mar 21, 2018 2:22 pm

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Allingham_Helen_Polly

24.
Edward Angkatell nervozno je stajao na uglu Avenije Shaftesburv. Sakupljao je hrabrost za ulazak u butik iznad čijih je vrata zlatnim slovima pisalo: "Madame Alfrege".
Neki prikriveni instinkt spriječio ga je da samo nazove i pita Midge hoće li izaći s njim na ručak. Taj dio telefonskog razgovora na Šupljini ga je uznemirio - štoviše, šokirao ga je. U Midgeinom je glasu osjetio podčinjenost, poslušnost zbog koje se žestoko uznemirio.
Da se Midge, slobodna, vesela, razigrana, počne tako ponašati. Da se podčini, kao što se definitivno podčinjavala, nepristojnosti i grubosti s druge strane linije.
To nije bilo u redu - cijela stvar nije bila u redu! A onda, kad je iskazao svoju zabrinutost, ona ga je pogledala u oči i rekla ogavnu istinu kako čovjek mora zadržati posao, kako nije lako pronaći posao, i kako je zadržavanje samog posla u sebi sadržavalo više neugodnosti nego obavljanje traženog zadatka.
Edward je sve do tada, onako u magli, prihvaćao činjenicu da mnoge mlade djevojke ovih dana imaju "poslove". Ako je uopće razmišljao o tome, mislio je kako u principu imaju posao jer vole raditi - to je laskalo njihovom osjećaju samostalnosti i davalo im nekakvu zanimaciju u vlastitom životu.
Činjenica kako je radno vrijeme od devet do osamnaest, sa sat vremena pauze za ručak, sprečavalo djevojku da iskusi većinu zadovoljstava i uživanja besposlene imućne klase jednostavno nije Edwardu pala na pamet. Kako Midge, osim ako nije žrtvovala pauzu za ručak, nije mogla navratiti u galeriju, nije mogla otići na poslijepodnevni koncert, nije se mogla odvesti iz grada i uživati u sunčanom ljetnom danu, nego je sve svoje izlete na selo prebacivala na subote poslijepodne i nedjelje, a ručak u prepunom Lvonsu ili nekom baru. Sve je to bilo novo i nedobrodošlo otkriće za Edwarda. Midge mu je bila izuzetno draga. Mala Midge - tako je razmišljao o njoj. Dolazila je za praznike na Ainswick, sramežljivo i širom otvorenih očiju, ispočetka nije bila razgovorljiva, ali kasnije se otvorila i zavoljela Ainswick i veselila mu se svaki put kad bi dolazila.
Edwardova navika života u prošlosti, i sumnjičavo prihvaćanje sadašnjosti kao nečega što još uvijek nije testirano, odgodilo je prihvaćanje činjenice kako je Midge odrasla zaposlena žena.
One večeri na Šupljini, kad je došao promrzao i drhtav nakon onog neobičnog, uznemirujućeg sukoba s Henriettom, i kad je Midge kleknula kako bi upalila vatru, po prvi je puta bio svjestan Midge koja nije bila očarano dijete nego žena. To je bilo uznemirujuće - na trenutak se osjećao kao da je nešto izgubio - nešto što je bilo dragocjeni dio Ainswicka. I instinktivno je, ponesen tim osjećajem koji se u tom trenu javio, rekao: "Volio bih kad bih te mogao češće viđati, mala Midge..."
Stajao je vani na mjesečini, razgovarao s Henriettom koja više nije bila ona nevjerojatno poznata Henrietta koju je toliko dugo volio - uhvatila ga je iznenadna panika. A onda je ušao u daljnji nemir svakodnevnog uzorka koji je bio njegov život.
Mala Midge također je bila dio Ainswicka- ali ovo više nije bila mala Midge, nego hrabra žena tužnih očiju koju nije poznavao.
Sve od tada nešto ga je mučilo i proganjalo, korio je sam sebe zbog toga što se nikad prije nije sjetio ni zapitati o Midgeinoj sreći ili ugodnosti u životu. Pomisao na njen neugodan posao kod madame Alfrege sve ga je više i više brinula, pa je naposljetku odlučio osobno pogledati kakav je taj njen butik.
Edwardje sumnjičavo pogledao izlog u kojem se nalazila mala crna haljina s uskim zlatnim remenom, nekoliko razvratnih, uskih kombinezona i večernja haljina od prilično šarene čipke.
Edward nije znao ništa o ženskoj modi, osim po instinktu, ali mudro je pomislio kako je sva izložena roba kupljena na metre. Ne, pomislio je, ovo je mjesto ne zavrjeđuje. Netko - lady Angkatell, možda - mora učiniti nešto u vezi toga.
Edwardje s naporom potisnuo sramežljivost, uspravio svoja lagano spuštena ramena i ušao.
Smjesta se ukočio od nelagode. Dvije platinaste plavuše vrištavih glasova pregledavale su haljine s crnokosom prodavačicom. U stražnjem dijelu bulika mala žena velikog nosa, crvene kose i kreštavog glasa prepirala se s krupnom i zapanjenom ženom oko nekih preinaka na večernjoj haljini. Iz obližnje kabine začuo se ženski glas.
"Stravično - definitivno stravično - možeš li mi donijeti nešto pošteno za probati?"
Kao odgovor, začuo je Midgein tihi glas - podčinjeni, uvjeravajući glas.
"Ovaj žuti model istinu je dobar. A ja mislim kako bi vam odgovarao. Kad biste ga samo probali -"
"Neću gubiti vrijeme isprobavanjem stvari za koje vidim kako nisu dobre.
Potrudi se malo. Rekla sam ti kako ne želim crveno. Kad bi slušala što ti se govori —"
Edwarda je oblilo crvenilo. Nadao se kako će Midge baciti haljinu u lice starije žene. Umjesto toga promrmljala je:
"Pogledat ću još jednom. Zeleno bi vam odgovaralo, gospođo? Ili možda ova boja breskve?"
"Strašno - definitivno strašno! Ne, ne želim više ništa gledati. Potpuni gubitak vremena-"
Ali sada je madame Alfrege, nakon što je završila s krupnom ženom, prišla Edwardu i znatiželjno ga pogledala.
Sabrao se.
"Je li - mogu li razgovarati - je li gospođica Hardcastle ovdje?"
Madame Alfrege podigla je obrve, ali primijetila je Edwardovo odijelo iz Savile Rowa, i uputila mu osmijeh čija je srdačnost bila neugodnija od njene loše naravi.
Iz kabine se začuo prodoran glas.
"Pazi malo! Kako si nespretna. Poderala si mi mrežicu za kosu."
I Midge, njen glas je bio nesiguran:
"Jako mi je žao, gospođo."
"Glupačo nespretna." (Glas je bio prigušen.) "Ne, sama ću. Moj remen, molim te."
"Gospođica Hardcastle bit će slobodna za minutu", rekla je madame Alfrege.
Sada se cerila.
Plavokosa, neraspoložena žena izašla je iz kabine noseći nekoliko vrećica i izašla van. Midge, u uštogljenoj crnoj haljini, otvorila joj je vrata. Izgledala je blijedo i nesretno.
"Došao sam te odvesti na ručak", rekao je Edward bez uvoda.
Midge je prestrašeno pogledala na sat.
"Ne mogu izaći do trinaest i petnaest."
Bilo je trinaest i deset.
Madame Alfrege velikodušno je rekla:
"Možete izaći sada ako želite, gospođice Hardcastle, pošto je prijatelj došao po vas."
Midgeje promrmljala: "Oh, hvala vam, madame Alfrege", a Edwardu: "Spremna sam za minutu", i nestala u stražnjoj strani butika.
Edward, koji je zadrhtao na očito naglašavanje riječi "prijatelj" od strane madame Alfrege, bespomoćno je stajao i čekao.
Madame Alfrege upravo se spremala započeti razgovor s njim kad su se otvorila vrata i ušla je krupna žena s pekinezerom. Poslovni instinkti madame Alfrege odveli su je prema novoj mušteriji.
Midge se pojavila u kaputu, Edward ju je uhvatio pod ruku i izveo je iz butika na ulicu.
"Moj Bože", rekao je, "zar moraš podnositi takve stvari? Čuo sam što ti je ona vražja žena govorila iza zavjese. Kako to možeš podnositi, Midge? Zašto joj nisi bacila haljine u glavu?"
"Smjesta bih izgubila posao ako bih napravila takvu stvar."
"Ali zar ne želiš baciti stvari na takvu ženu?"
Midge je duboko udahnula.
"Naravno da želim. A ima trenutaka, osobito na kraju vrućih tjedana tijekom ljetnih rasprodaja, kad se bojim kako ću jedan dan prolupati i reći svima kuda da točno odu - umjesto 'Da, gospođo', 'Ne, gospođo' - 'Pogledat ću imamo li nešto drugo, gospođo.'"
"Midge, draga mala Midge, ne možeš ovo podnositi!"
Midge se pomalo drhtavo nasmijala.
"Nemoj se uzbuđivati, Edwarde. Zašto si, zaboga, došao ovamo? Zašto nisi nazvao?"
"Želio sam vidjeti iz prve ruke. Bio sam zabrinut." Zastao je, a onda nastavio:
"Pa, Lucy ne bi razgovarala s najnižom sluškinjom kao što je ona žena razgovarala s tobom. Nije u redu da podnosiš sve te uvrede i bezobraštine. Dobri Bože, Midge, želio bih te smjesta odvesti na Ainswick. Želim pozvati taksi, ubaciti te u njega i sada te odvesti na Ainswick onim vlakom u četrnaest i petnaest."
Midge je stala. Njena hinjena bezbrižnost se raspala. Imala je dugo naporno jutro s mušterijama, a madame se ponašala poput nekog terorista. Okrenula se prema Edwardu s iznenadnim osjećajem prezira.
"Pa, onda, zašto to i ne učiniš? Taksija ima koliko poželiš!"
Zurio je nju, zapanjen iznenadnim bijesom. Nastavila je, bijes se intenzivirao:
"Zašto si morao doći i reći ove stvari? Ne misliš ih ozbiljno. Zar misliš kako mi je lakše, nakon što sam imala pakleno jutro, kad me podsjetiš što postoje mjesta poput Ainswicka? Misliš li kako sam ti zahvalna što stojiš tu i lupetaš koliko bi me želio odvesti od svega toga? Sve je to vrlo slatko i neiskreno. U stvari, nisi iskren ni u jednoj riječi. Znaš da bih prodala dušu kako bih ulovila onaj u četrnaest i petnaest za Ainswick i pobjegla od svega? Ne mogu podnijeti čak ni pomisao na Ainswick, zar ti to nije jasno'? Namjere su ti dobre, Edwarde, ali si okrutan! Govoriš stvari - samo govoriš stvari.."
Gledali su jedno drugo i ozbiljno smetali gomili koja je žurila na ručak Avenijom Shaftesburv. Ipak, nisu bili svjesni ničega osim jedno drugoga. Edward je zurio u nju poput čovjeka koji se naglo probudio.
Rekao je: "Dobro onda, k vragu. Ideš u Ainswick onim u četrnaest i petnaest!"
Podigao je štap i zaustavio taksi koji je prolazio. Zaustavio se kod ruba pločnika. Edward je otvorio vrata, a Midge je, lagano zbunjena, ušla unutra.
Edward je vozaču rekao: "Postaja Paddington", i ušao za Midge.
Sjedili su u tišini. Midge je stisnula usne. Pogled joj je bio ponosan i vatren.
Edward je zurio ispred sebe.
Dok su stajali na semaforu na Oxford Streetu, Midge je mrko rekla:
"Čini mi se kako sam prozrela tvoj blef."
Taksije uz trzaj opet krenuo.
Tek kad je taksi skrenuo na Edgware Road na Cambridge Terraceu, Edward je odjednom povratio svoj nonnalni odnos prema životu.
Rekao je: "Ne možemo uloviti onog u četrnaest i petnaest", pokucao je po staklu i vozaču rekao: "Idite na Berkelev."
Midge je hladno rekla: "Zašto ne možemo uloviti onog u četrnaest i petnaest?
Sada je tek trinaest i dvadeset pet."
Edwardjoj se nasmiješio.
"Nemaš nikakvu prtljagu, mala Midge. Nemaš spavaćica, četkicu za zube, ili kaljače. Imajedan u šesnaest i petnaest, znaš. Sada ćemo ručati i malo porazgovarati."
Midge je uzdahnula.
"To je tako nalik na tebe, Edwarde. Praktičan si. Nisi baš jako impulzivan, zar ne? Oh, dobro, bio je to lijep san dok je trajao."
Uhvatila ga je za ruku i osmjehnula mu se kao nekada.
"Ispričavam se što sam te na pločniku maltretirala poput neke oštrokondže", rekla je. "Ali znaš, Edwarde, bio si iritantan."
"Da", rekao je. "Definitivno."
Veselo su otišli u Berkelev, jedno pored drugog. Dobili su stol pored prozora i Edward je naručio izvrstan ručak.
Kad su pojeli piletinu, Midge je uzdahnula i rekla: "Trebala bih požuriti natrag u butik. Vrijeme mi je isteklo"
"Danas ćeš pristojno ručati, čak i ako ćeš morati kupiti polovicu odjeće u butiku kad se vratiš!"
"Dragi Edwarde, uistinu si dražestan."
Jeli su Crepes Suzette, a onda je konobar donio kavu. Edwardju je promiješao.
Nježnoje rekao:
"Uistinu voliš Ainswick, zar ne?"
"Moramo li razgovarati o Ainswicku? Preživjela sam što nismo uhvatili vlak u četrnaest i petnaest - i potpuno mi je jasno kako nema teorije za onog u šesnaest i petnaest - ali ne moraš utrljavati sol u ranu."
Edward se nasmijao. "Ne, ne predlažem da ulovimo onog u šesnaest i petnaest.
Ali predlažem da dođeš na Ainswick, Midge. Predlažem da dođeš tamo za stalno - to jest, ako me možeš podnositi."
Zurila je u njega preko aiba šalice za kavu - spustila ju je rukom koju je uspjela zadržati mirnom.
"Što u stvari želiš reći, Edwarde?"
"Predlažem ti da se udaš za mene, Midge. Pretpostavljam kako to nije osobito romantična prosidba. Ja sam dosadan, to znam, i ni u čemu nisam osobito dobar.
Samo čitam knjige i gubim vrijeme. Ali iako nisam baš jako zanimljiva osoba, dugo se poznajemo i mislim kako bi i sam Ainswick - pa, kompenzirao to. Mislim kako bi na Ainswicku bila sretna, Midge. Hoćeš li doći?"
Midge je progutala knedlu ili dvije, a onda je rekla:
"Ali ja sam mislila - Henrietta-" i stala.
Edward je smireno, glasom lišenim svih emocija, rekao:
"Da, tri sam puta zaprosio Henriettu. Odbila je svaki put. Henrietta zna što ne želi."
Nastupila je tišina, a Edward je onda rekao:
"Pa, Midge draga, što kažeš?"
Midge ga je pogledala. Glas joj je podrhtavao. Rekla je:
"Zvuči tako nevjerojatno - ponuđen mi je Raj na tanjuru, u Berkelevu!"
Lice mu se ozarilo. Na trenutak je položio ruku preko njene.
"Raj na tanjuru", rekao je. "Znači tako misliš o Ainswicku. Oh, Midge, drago mi je."
Sretno su sjedili. Edward je platio i ostavio ogromnu napojnicu. Ljudi u restoranu počeli su odlaziti. Midge je s naporom rekla:
"Moramo ići. Pretpostavljam kako se trebam vratiti do madame Alfrege.
Nakon svega, ona računa na mene. Ne mogu samo tako otići."
"Ne, pretpostavljam kako se trebaš vratiti i dati otkaz ili uzeti papire ili kako god to zoveš. Ipak, tamo više nećeš raditi. To neću dopustiti. Ali najprije trebamo otići do jedne od trgovina na Bond Streetu gdje prodaju prstenje."
"Prstenje'?"
"To je uobičajeno, zar ne?"
Midge se nasmijala.
Na prigušenoj svjetlosti draguljarnice Midge i Edward su se nagnuli nad police prepune blistavih zaručničkih prstena, dok ih je diskretni trgovac veselo promatrao.
Edward je odgurnuo baršunom prekriveni stalak i rekao:
"Ne smaragde."
Henrietta u zelenom tvidu - Henrietta u večernjoj haljini boje kineskog zada...
Ne, smaragdi ne.
Midge je zanemarila laganu bol u srcu.
"Izaberi umjesto mene", rekla je Edwardu.
Sagnuo se i pogledao stalak ispred njih. Izabrao je prsten s jednim jedinim dijamantom. Ne velikim kamenom, ali kamenom lijepe boje i sjaja.
"Ovaj mi se sviđa."
Midge je kimnula. Voljela je ovakav prikaz Edwardovog profinjenog i istančanog ukusa. Stavila ga je na prst dok su Edward i trgovac otišli u stranu.
Edward je napisao ček na tristo četrdeset i dvije funte i smiješeći se vratio do Midge.
Rekao je: "Sada idemo biti neljubazni prema madame Alfrege."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Empty Re: Rupa (Vikend u Holou)

Počalji od Mustra Sre Mar 21, 2018 2:22 pm

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Allingham_Helen_Irish_Cottage


25.
"Ali, dragi, ja jesam vesela."
Lady Angkatell ispružila je krhku ruku Edwardu, a drugom je ovlaš dodirnula Midge.
"Postupio si ispravno, Edwarde, jer si je natjerao da napusti onaj stravični butik i smještaje doveo ovamo. Ostat će ovdje, naravno, i udati se ovdje. St.
George's je, znaš, samo pet kilometara cestom, iako samo kilometar i pol kroz šumu, ali čovjek ne bi na vjenčanje trebao ići kroz šumu. Pretpostavljam kako će ga morati voditi vikar- siroti čovjek, ima tako strašne prehlade na početku svake jeseni.
Kapelan, ipak, ima jedan od onih prodornih crkvenih glasova, i cijela bi stvar bila puno impresivnija - i religioznija, također, ako znate na što mislim. Teškoje zadržati um na pobožnim stvarima kad netko govori kroz nos."
Bio je, zaključilaje Midge, doček u Lucynom stilu. Željela se istovremeno i smijati i plakati.
"Željela bih krenuti odavde, Lucy" rekla je.
"Onda je dogovoreno, draga. Bijeli saten, mislim, i Biblija s koricama od slonovače - ne buket. Djeveruše?"
"Ne. Ne želim gužvu. Samo malo tiho vjenčanje."
"Znam što misliš, draga, i mislim kako si možda u pravu. Na jesenjim vjenčanjima uvijek ima krizantema - tako inspirativno cvijeće, oduvijek sam tako mislila. A osim ako žena ne uzme dovoljno vremena kako bi ih pažljivo izabrala, djeveruše međusobno nikad ne odgovaraju kako treba, i uvijek postoji jedna strašno obična koja upropasti cijeli efekt - ali ženaje mora imati jerje to obično mladoženjina sestra. Ali, naravno -" lady Angkatel je blistala, "Edward nema sestara."
"Čini se kako mi ta stvar ide u prilog", rekao je Edward kroz smijeh.
"Ali djeca su uistinu najgora na vjenčanjima", nastavila je lady Angkatell sretno iznositi vlastite misli. "Svi govore: 'Kako dražesno!' ali, draga moja, napori Stanu na šlep, ili plaču za dadiljom, a često su i bolesna. Uvijek se pitam kako djevojka može bezbrižno prilaziti oltaru dok uopće nije sigurna što se događa iza njenih leđa."
"Iza mene ne treba biti ništa", rekla je Midge veselo. "Mogu se udati u sakou i suknji."
"Oh, ne, Midge, to je poput udovice. Ne, bijeli saten, i ne od madame Alfrege."
"Definitivno ne od madame Alfrege", rekao je Edward.
"Odvest ću te do Mireille", rekla je lady Angkatel .
"Moja draga Lucy, teško da si mogu priuštiti Mireille."
"Gluposti, Midge. Henry i ja ćemo ti kupiti opremu. A Henry će te, naravno, predati. Nadam se kako mu hlače neće biti preuske u struku. Prošle su skoro dvije godine od posljednjeg vjenčanja na kojem je bio. A ja ću nositi -"
Lady Angkatell je zastala i zatvorila oči.
"Da, Lucy?"
"Morskoplava", objavila je lady Angkatell vedro. "Pretpostavljam, Edwarde, kako će ti jedan od prijatelja biti kum, inače, naravno, ostaje David. Ne mogu si pomoći i ne pomisliti kako bi to bilo strašno dobro za Davida. Dalo bi mu sigurnost, znaš, osjetio bi da nam se sviđa. To je, sigurna sam, vrlo važno za Davida. Sigurno je obeshrabmjuće, znaš, osjećati kako si pametan i intelektualan, a zbog toga te nitko ne voli više no inače! Ali naravno, to bi bio popriličan rizik.
On bi najvjerojatnije izgubio prsten, ili bi mu u posljednjem trenutku ispao.
Pretpostavljam kako bi to previše brinulo Edwarda. Ali bilo bi lijepo da dođu isti ljudi koji su ovamo došli za umorstvo."
Lady Angkatell rekla je ovih nekoliko posljednjih riječi vrlo povjerljivim glasom.
"Lady Angkatell je danas poslijepodne priredila zabavu s umorstvom", izlanula je Midge jer si nije mogla pomoći.
"Da", rekla je Lucy zamišljeno. "Pretpostavljam kako i jest zvučalo tako.
Zabava s umorstvom. Znaš, kad malo bolje razmisliš o tome, upravo je i bilo tako!"
Midge je lagano zadrhtala i rekla:
"Pa, u svakom slučaju, sada je gotovo."
"Nije baš gotovo - saslušanje je samo odgođeno. A onaj dobri inspektor Grange doveo je gomilu ljudi koji su tumarali kroz kestene i plašili seljake, i iskakali na najneočekivanijim mjestima poput igračaka na oprugama."
"Što su tražili?" pitao je Edward. "Revolver kojim je Christow ustrijeljen?"
"Pretpostavljam da je tako. Došli su čak i u kuću s nalogom za pretres.
Inspektor se ispričavao zbog toga, bio je prilično posramljen, ali naravno, rekla sam mu kako ćemo biti očarani. Bilo je stvarno jako zanimljivo. Zavirili su apsolutno svugdje. Pratila sam ih okolo, znate, i predložila nekoliko mjesta koja su previdjeli.
Ali nisu ništa pronašli. To je bilo veliko razočaranje. Siroti inspektor Grange, smršavio je i neprestano navlači onaj svoj brk. Njegova bi mu supruga trebala davati osobito hranjive obroke zbog svih ovih briga koje ga zaokupljaju - ali imam maglovitu ideju kako je ona sigurno jedna od onih žena koje više mare da im je linoleum dobro poliran, nego da skuhaju ukusan obrok. Sto me podsjetilo, moram ići do gospođe Medway. Smiješno kako posluga ne može podnijeti policiju. Njen sinoćnji nadjevak od sira bio je poprilično nejestiv. Nadjevci i umaci uvijek su pokazatelji u kakvom je osoba stanju. Da ih Gudgeon nije sve držao pod kontrolom, uistinu vjerujem kako bi pola posluge otišlo. Zašto vas dvoje ne odete u šetnju i ne pomognete policiji tražiti revolver?"
Hercule Poirot sjedio je na klupi koja je gledala prema kestenima. Nije se osjećao kao uljez jer ga je lady Angkatel dražesno zamolila neka u bilo koje vrijeme luta kamo god poželi. Hercule Poirot u ovom je trenutku razmišljao o dražesnosti lady Angkatell.
S vremena na vrijeme začuo bi pucketanje grana u šumi iznad njega, ili ugledao siluetu kako se kreće kroz kestene ispod njega.
Henrietta je došla stazom s ceste. Na trenutak je zastala kad je ugledala Poirota, a onda prišla i sjela pored njega.
"Dobro jutro, gospodine Poirot. Upravo sam bila kod vas. Ali niste bili kod kuće. Izgledate vrlo božanski. Zar vi predsjedate lovom? Inspektor mi se čini vrlo aktivan. Što traže, revolver?"
"Da, gospođice Savernake."
"Što mislite, hoće li ga pronaći?"
"Mislim da hoće. Prilično brzo, rekao bih."
Zbunjeno ga je pogledala.
"Znači, imate ideju gdje je?"
"Ne. Ali izmislim kako će uskoro biti pronađen. Vrijeme je da bude pronađen."
"Govorite neobične stvari, gospodine Poirot!"
"Ovdje se događaju neobične stvari. Vrlo ste se brzo vratili iz Londona, mademoiselle "
Lice joj je očvrsnulo. Nasmijala se, gorko i kratko.
"Ubojica se vraća na poprište zločina? To je staro praznovjerje, zar ne?
Znači, vi mislite kako sam ja- ubojica! Ne vjerujete mi kad vam kažem kako ne bih - kako ne bih mogla nekoga ubiti?"
Poirot nije odmah odgovorio. Naposljetku je zamišljeno rekao:
"Od početka mi se činilo kako je zločin vrlo jednostavan - tako jednostavan da je bilo teško povjerovati u njegovu jednostavnost (a jednostavnost, mademoiselle, može biti izuzetno zbunjujuća) - ili je ekstremno kompleksan. To jest, natječemo se s umom koji je sposoban za dovitljive i genijalne stvari, tako da svaki put kad se učini kako idemo prema istini, krećemo se putem koji se udaljava od istine i vodi do nas do točke koja - nigdje ne završava. Ova navodna uzaludnost, ova stalna ništavnost, nije stvarna - umjetna je, planirana. Vrlo složen i genijalan um planirao je protiv nas cijelo ovo vrijeme - i uspijevao."
"Pa?" rekla je Henrietta. "Kakve to veze ima sa mnom?"
"Um koji planira protiv nas je kreativan um, mademoiselle."
"Shvaćam - tu seja uklapam?"
Zašutjela je, s gorčinom je stisnula usne. Iz džepajakne izvadila je kemijsku olovku i sada je zamišljeno počela crtati obrise fantastičnog stabla na u bijelo obojanom drvetu klupe i pri tome se mrštila.
Poirot ju je gledao. Nešto mu se uzburkalo u sjećanju - stajao je u radnoj sobi lady Angkatell, poslijepodne, nakon zločina i gledao gomilu markera za bridž, iduće jutro u sjenici dok je stajao pored željeznog stola, i pitanja koje je postavio Gudgeonu.
Rekao je:
"To ste nacrtali na vašem markeru za bridž - stablo."
"Da." Henrietta je odjednom postala svjesna onog što je radila. "Ygdrasil, gospodine Poirot." Nasmijala se.
"Zašto ga zovete Ygdrasil?"
Objasnila je podrijetlo Ygdrasila.
"I tako, kad 'črčkate' (to je izraz, zar ne?) uvijek nacrtate Ygdrasila?"
"Da. Črčkanje je zabavna stvar, zar ne?"
"Ovdje na klupi - na markeru za bridž u subotu navečer - u sjenici u nedjelju ujutro..."
Ruka kojaje držala olovku ukočila se i zaustavila. Rekla je nehajno veselim glasom:
"U sjenici?"
"Da, na okruglom stolu."
"Oh, to je sigurno bilo - u subotu poslijepodne."
"Nije bilo u subotu poslijepodne. Kad je Gudgeon donio čaše u sjenicu, u nedjelju negdje oko podneva, na stolu nije bilo nikakvog crteža. Pitao sam ga i bio je vrlo specifičan u vezi toga."
"Onda je to sigurno bilo -" oklijevala je samo na trenutak, "naravno, u nedjelju poslijepodne."
Hercule Poirotjoš se uvijek uljudno osmjehivao, ali je odmahnuo glavom.
"Mislim da nije. Grangeovi su ljudi bili kod bazena u nedjelju poslijepodne, fotografirali su tijelo, izvadili revolver iz vode. Nisu otišli sve do sumraka.
Primijetili bi da je netko ušao u sjenicu."
Henrietta je polagano rekla:
"Sada se sjećam. Otišla sam tamo prilično kasno - nakon večere."
Poirot je oštro rekao:
"Ljudi ne 'črčkaju' u tami, gospođice Savemake. Želite mi reći kako ste tu noć otišli u sjenicu, stajali pored stola i nacrtali stablo, a da uopće niste mogli vidjeti što crtate?"
Henrietta je smireno rekla: "Govorim vam istinu. Naravno, vi mi ne vjemjete.
Vi imate vlastite ideje. Usput, kojaje vaša ideja?"
"Ja mislim kako ste u sjenici bili u nedjelju nakon podneva kad je Gudgeon donio Čaše. Stajali ste pored stola i nekoga gledali, ili nekoga čekali, i nesvjesno ste izvadili olovku i tamo nacrtali Ygdrasila bez da ste u potpunosti bili svjesni što činite."
"Nisam bila u sjenici u nedjelju. Neko sam vrijeme sjedila na terasi, a onda sam uzela košaru, otišla do dalija, odsjekla vrhove i povezala cvijeće koje se previše raširilo. Onda sam točno u trinaest sati otišla do bazena. Sve sam to već prošla s inspektorom Grangeom. Nisam se ni približila bazenu do trinaest sati, odmah nakon što je John ustrijeljen."
"To je", rekao je Hercule Poirot, "vaša priča. Ali Ygdrasil, mademoiselle, svjedoči protiv vas."
"Ja sam bila u sjenici i ja sam ustrijelila Johna, to želite reći?"
"Bili ste tamo i ustrijelili ste doktora Christowa, ili ste bili tamo i vidjeli tko je ustrijelio doktora Christowa- ili je tamo bio netko tko zna za Ygdrasila, pa ga je namjerno nacrtao na stolu kako bi sumnju bacio na vas."
Henrietta je ustala. Okrenula se prema njemu i ponosno podigla glavu.
"Još uvijek mislite kako sam ustrijelila Johna Christowa. Mislite kako možete dokazati da sam ga ustrijelila. Pa, mogu vam reći sljedeće. Nikad to nećete dokazati. Nikad!"
"Mislite kako ste pametniji od mene?"
"Nikad to nećete dokazati", rekla je Henrietta, okrenula se i otišla vijugavom stazom koja je vodila prema bazenu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Empty Re: Rupa (Vikend u Holou)

Počalji od Mustra Sre Mar 21, 2018 2:22 pm

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Allingham_Helen_Children_On_A_Path_Outside_A_Thatched_Cottage_We


26.
Grange je došao u Resthaven na čaj kod Herculea Poirota. Čaj je bio upravo onakav kakvog ga je i očekivao - izuzetno slab i k tome još kineski.
"Ti stranci", pomislio je Grange, "ne znaju skuhati čaj. Ne možeš ih čak ni naučiti." Ali nije previše mario. Bio je pesimistično raspoložen kad mu je još jedna stvar koja je bila nezadovoljavajuća pružila nekakvo mračno zadovoljstvo.
Rekao je:
"Odgođeno saslušanje je prekosutra, a mi nemamo ništa? Ama baš ništa. K vragu, taj pištolj mora biti negdje! To je ovaj vražji kraj - kilometri šuma. Trebala bi vojska kako bi ih se pretražilo kako treba. Pričajte mi o igli u stogu sijena. Mogao bi biti svugdje. Činjenica je, a moramo se suočiti s njom - možda nikada ne pronađemo taj pištolj."
"Pronaći ćete ga", rekao je sa sigurnošću Poirot.
"Pa, neće biti zbog nedostatka želje!"
"Pronaći ćete ga, prije ili kasnije. A ja bih rekao prije. Još jednu šalicu čaja?"
"Pa, može, neće mi smetati - ne, ne vruću vodu."
"Prejak je?"
"Oh, ne, nije prejak." Hitro je odgovorio inspektor.
Mrko je pijuckao blijedu, svijetložutu tekućinu.
"Ovaj slučaj od mene radi majmuna, gospodine Poirot - majmuna! Ne mogu shvatiti ove ljude. Čini se kao da žele pomoći - ali sve što vam kažu, vodi vas dalje."
Inspektor je postao još neraspoloženiji.
"Uzmite pištolj. Christow je ustrijeljen - prema medicinskim dokazana - samo minutu ili dvije prije vašeg dolaska. Lady Angkatel imala je onu košaru s jajima, gospođica Savernake košaru punu uvelog cvijeća, a Edward Angkatell je nosio dugi kaput za pucanje s velikim džepovima prepunima metaka. Jedno od njih moglo je sa sobom odnijeti revolver. Nije skriven nigdje u blizini bazena- moji su ljudi pročešljali područje, pa to definitivno otpada."
Poirot je kimnuo. Grange je nastavio:
"Gerdi Christow je smješteno - ali tko joj je smjestio? Tu se čini kako svaki trag koji pratim nestaje u magli."
"Zadovoljni ste njihovim pričama kako su proveli jutro?"
"Priče su u redu. Gospođica Savernake bila je u vrtu. Lady Angkatell sakupljala je jaja. Edward Angkatell i sir Henry su pucali i rastali su se krajem jutra - sir Henry se vratio u kuću, a Edward Angkatell je kroz šumu došao do bazena. Mladić je bio u svojoj sobi i čitao. (Smiješno mjesto za čitanje po onako lijepom danu, ali bio je unutra, knjiški tip.) Gospođica Hardcastle ponijela je knjigu u voćnjak. Sve zvuči vrlo normalno i vjerojatno, i nema načina za provjeru. Gudgeon je u sjenicu oko podneva donio pladanj s čašama. On ne može reći gdje su ukućani bili ili što su radili.
Na neki način, znate, postoji nešto protiv svakog od njih."
"Stvarno?"
"Naravno, najočitija osoba je Veronica Cray. Posvađala se s Christowom, mrzila ga je iz dna duše, najvjerojatnije ga je ona i ustrijelila - ali ne mogu pronaći ni mrvicu dokaza da ga ona i jest ustrijelila. Nema dokaza da je mogla ukrasti pištolj iz zbirke sir Henryja. Nitko je tog dana nije vidio kod bazena. A nestali revolver sada definitivno više nije u njenom posjedu."
"Ah, jeste li se uvjerili u to?"
"Što vi mislite? Dokazi bi opravdali nalog za pretres, ali nije bilo potrebe. Bila je prilično ljubazna u vezi toga. Nije nigdje u onom malom bungalovu. Nakon što je saslušanje odgođeno, navodno smo pustili na miru gospođicu Cray i gospođicu Savernake, ali smo ih pratili kako bismo vidjeli kamo idu i što čine. Imamo čovjeka u filmskom studiju koji prati Veronicu - ni traga da se tamo pokušala riješiti pištolja."
"A Henrietta Savernake?"
"Ni tamo ništa. Otišla je natrag u Chelsea i od tada je pod prismotrom.
Revolver nije u ateljeu ili njenom posjedu. Bila je prilično ugodna zbog pretresa - činilo se kako je zabavlja. Neke od njenih neobičnijih stvari uistinu su prestravile našeg čovjeka. Rekaoje kako mu nije jasno zašto ljudi žele raditi takve stvari - kipove koji su prepuni izbočina i udubljenja, komadi mjedi i aluminija savinuti u fantastične oblike, konji za koje ne bi rekli da su konji."
Poirot se lagano promeškoljio.
"Konji, kažete?"
"Pa, konj. Ako to možete nazvati konjem! Ako ljudi žele modelirati konja, zašto ne odu i pogledaju konja!"
"Konj", ponovio je Poirot.
Grange se okrenuo.
"Što vas to toliko zanima, gospodine Poirot? Nije mi jasno."
"Asocijacija - nešto iz psihologije."
"Asocijacija riječi? Konj i kočija? Konj za ljuljanje? Drveni konj. Ne, nije mi jasno. U svakom slučaju, nakon dan ili dva, gospođica Savernake se spakirala i opet došla ovamo. To znate?"
"Da, razgovarao sam s njom i vidio sam je kako šeće šumom."
"Nemirna je, da. Pa, imala je aferu s doktorom, da, a njegova riječ 'Henrietta' dok je umirao prilično je blizu optužbe. Ali to nije dovoljno, gospodine Poirot."
"Ne", rekao je Poirot zamišljeno, "to nije dovoljno." Grange je s mukom rekao:
"Ima nešto u ovdašnjoj atmosferi - jednostavno vas zbuni! Čini se kao da svi nešto znaju. Recimo, lady Angkatell - nikad nije rekla dobar razlog zašto je tog dana sa sobom uzela pištolj. Ponekad pomislim kako je luda.'"
Poirot je vrlo blago odmahnuo glavom.
"Ne", rekao je, "ona nije luda."
"Onda Edward Angkatell. Pomislio sam kako imam nešto o njemu. Lady Angkatell je rekla - ne, natuknula - kako je godinama bio zaljubljen u gospođicu Savernake. Pa, to mu da je motiv. A sada otkrijem kako je zaručen za drugu djevojku - gospođicu Hardcastle. I bum, ode i slučaj protiv njega."
Poirot je sućutno nešto promrmljao.
"Onda je tu mladić", nastavio je inspektor. "Lady Angkatell je pobjeglo nešto o njemu. Njegova je majka, navodno, umrla u ludnici - manija proganjanja - mislila je kako je svi planiraju ubiti. Pa, možete uvidjeti što to znači. Akoje mladić naslijedio tu ludost, možda je u glavi dobio ideje o doktoru Christowu - možda si je zamislio kako ga doktor Christow planira zatvoriti u ludnicu. Iako Christow nije bio takav liječnik. Živčani utjecaji na prehrambeni trakt i bolesti gornjeg - gornjeg nečeg. To je bila Christowova specijalnost. Ali akoje mladić bio malo lud, mogao je zamisliti kako je Christow tu da bi ga držao na oku. Neobično se ponaša, taj mladić, nervozan je poput mačke."
Grange je trenutak, dva nesretno sjedio.
"Shvaćate što želim reći? Sve slabašne sumnje koje nikamo ne vode."
Poirot se opet promeškoljio. Tiho je promrmljao:
"Dalje - ne prema. Od, ne do. Nigdje umjesto negdje... Da, naravno, to je sigurno to."
Grange je zurio u njega. Rekao je:
"Čudni su ti Angkatellovi. Okladio bih se, ponekad, kako znaju sve o tome."
Poirot je tiho rekao:
"Znaju.'"
"Hoćete reći, znaju, svi, tko je ubojica?" pitao je zapanjeno inspektor.
Poirot jekimnuo.
"Da, znaju. To sam već neko vrijeme mislio. A sada sam prilično siguran."
"Shvaćam." Inspektorovo je lice bilo mrko. "I krili su to među sobom? Pa, ja ću ih ipak pobijediti. Pronaći ću taj pištolj."
Bila je to, zaključio je Poirot, inspektorova poštapalica.
Grange je otrovno nastavio:
"Dao bih sve kako bih im se osvetio."
"Kome?"
"Svima njima! Muljali sume! Predlagali stvari! Savjetovali! Pomagali mojim ljudima - pomagali im! Sve su to bile mućke i laži, ništa opipljivo. Ja samo želim dobru opipljivu činjenicu."
Hercule Poirot nekoliko je trenutaka gledao kroz prozor. Pogled mu je privukao nesklad njegove okoline.
Sada je rekao:
"Želite opipljivu činjenicu? Eh bien, osim ako sam gadno pogriješio, opipljiva činjenica nalazi se u živici kod mojih ulaznih vrata."
Krenuli su stazom prema vrtu. Grange je kleknuo, razmaknuo živicu sve dok nije ugledao stvar bačenu u nju. Duboko je uzdahnuo kad je ugledao nešto crno i metalno.
Rekao je:
"To je definitivno revolver."
Njegov je pogled na trenutak sumnjičavo počivao na Poirotu.
"Ne, ne, moj prijatelju", rekao je Poirot.
"Ja nisam ustrijelio doktora Christowa i nisam stavio revolver u vlastitu živicu."
"Naravno da niste, gospodine Poirot! Ispričavam se! Pa, imamo ga. Izgleda poput onog koji nedostaje iz sir Henryjeve radne sobe. To ćemo potvrditi čim dobijemo broj. Onda ćemo vidjeti je li Christow ustrijeljen iz tog pištolja. To je sada lako."
S nevjerojatnom pažnjom i koristeći svileni rupčić podigao je pištolj iz živice.
"Trebamo otiske prstiju kako bismo krenuli dalje. Imam osjećaj, znate, kako se sreća napokon promijenila."
"Javite mi."
"Naravno da hoću, gospodine Poirot. Nazvat ću vas."
Poirot je primio dva telefonska poziva. Prvi je stigao iste večeri. Inspektor je bio razdragan.
"Vi ste, gospodine Poirot? Pa, evo vijesti. To je definitivno pištolj. Pištolj koji je nestao iz sir Henryjeve zbirke i to je pištolj kojim je John Christow ustrijeljen!
To je definitivno. A na njemu se nalaze i dobri otisci prstiju. Palac, kažiprst i dio srednjaka. Nisam li vam rekao kako se sreća promijenila."
"Identificirali ste otiske prstiju?"
"Još ne. Definitivno ne pripadaju gospođi Christow. Njene smo uzeli. Po veličini više izgledaju kao muški, nego ženski. Sutra idem na Šupljinu kako bih rekao svoje i svima uzeo otiske. A onda, gospodine Poirot, ćemo znati gdje smo."
"Nadam se, siguran sam", rekao je Poirot uljudno.
Drugi telefonski poziv došao je idućeg dana i glas koji se javio više nije bio razdragan. Glasom prepunim bijesa Grange je rekao:
"Želite li čuti najnovije? Oni otisci prstiju ne pripadaju nikome tko je povezan sa slučajem! Ne, gospodine! Nisu od Edwarda Angkatella, ni Davidovi, ni sir Henryjevi! Nisu od Gerde Christow, niti od Savernakeice, niti naše Veronice, ni lady Angkatell, ni male tamne djevojke! Nisu čak ni od kuhinjske pomoćnice- a kamoli od nekog drugog sluge!"
Poirot je ispustio utješne zvukove. Tužni glas inspektora Grangea je nastavio:
"1 sada to izgleda, nakon svega, kao da je to bio posao izvana. Netko, recimo, kome se doktor Christow zamjerio i o kome ništa ne znamo. Netko nevidljiv i nečujan, netko tko je ukrao pištolj iz radne sobe, netko tko je nakon umorstva otišao stazom prema cesti. Netko tko je ostavio pištolj u vašoj živici, a onda nestao u vidu magle!"
"Želite li moje otiske, prijatelju?"
"Ne smeta ako ih dobijem! Ako se ne varam, gospodine Poirot, vi ste bili na poprištu, i ako to uzmem u obzir, vi ste definitivno najsumnjivija osoba u čitavom slučaju!"
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Empty Re: Rupa (Vikend u Holou)

Počalji od Mustra Sre Mar 21, 2018 2:23 pm

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Allingham_Helen_A_Mother_And_Child_Entering_A_Cottage


27.
Mrtvozornik je pročistio grlo nakon što je s iščekivanjem pogledao predsjednika porote.
Predsjednik je pogledao komad papira koji je držao u ruci. Njegova adamova jabučica uzbuđeno je poskakivala gore dolje.
Razgovijetno je pročitao:
"Zaključujemo kako je preminuli ubijen od strane nepoznate osobe ili osoba."
Poirot je tiho kimnuo glavom u kutu pored zida. Nije moglo doći do drukčije odluke.
Angkatellovi su vani zastali kako bi popričali s Gerdom i njenom sestrom.
Gerda je nosila istu crninu. Lice joj je imalo isti zbunjeni, nesretni izraz. Ovog puta nije bilo Daimlera. Vozni red vlakova, objasnilaje Elsie Patterson, bio je uistinu odličan. Brzi vlak do Waterlooa i bez problema su mogle uhvatiti onaj u trinaest i dvadeset za Bexhill.
Lady Angkatell je primila Gerdu za ruku i promrmljala:
"Moraš ostali u kontaktu s nama, draga moja. Mali ručak, recimo, jedan dan u Londonu? Očekujem da povremeno navratiš u kupovinu."
"Ja - ja ne znam", rekla je Gerda.
Elsie Patterson je rekla:
"Moramo požuriti, draga, naš vlak", i Gerda se okrenula s izrazom olakšanja na licu.
Midge je rekla:
"Sirota Gerda. Jedina stvar koju je Johnova smrt učinila za nju je ta što ju je oslobodila tvoje stravične gostoljubivosti, Lucy."
"Kako si bezobrazna, Midge. Nitko ne može reći kako nisam pokušala."
"Puno si gora kad pokušaš, Lucy."
"Pa, vrlo je lijepo pomisliti kako je sve gotovo, zar ne?" rekla je lady Angkatel i osmjehnula im se. "Osim, naravno, za sirotog inspektora Grangea. Žao mi ga je. Što misliš bi li ga razveselilo ako ga pozovemo na ručak? Kao prijatelja, mislim."
"Mislim kako je bolje to ostaviti na mini, Lucy", rekao je sir Henry.
"Možda si u pravu", rekla je lady Angkatell zamišljeno. "Uostalom, danas niti nije prava vrsta ručka. Prepelice au Choux - i onaj ukusni nadjevak iznenađenja kojeg gospođa Medway tako dobro priprema. To uopće nije ručak za inspektora Grangea. Stvarno dobar odrezak, malo slabije pečen, i dobra starinska pita od jabuka - ili možda okruglice od jabuka - to je ono što bih ja naručila za inspektora Grangea."
"Tvoji instinkti o hrani oduvijek su vrlo pouzdani, Lucy. Mislim kako je bolje da pođemo kući na one prepelice. Zvuče izvrsno."
"Pa, pomislila sam kako bismo trebali imati nekakvu proslavu. Predivno je, zar ne, kako sve uvijek ispadne onako kako treba?"
"Da-aa."
"Znam što misliš, Henry, ali ne brini. Ja ću se poslijepodne pobrinuti za to."
"Što si sada naumila, Lucy?"
Lady Angkatell mu se nasmiješila.
"U redu je, dragi. Samo sređujem neke stvarčice."
Sir Henry ju je sumnjičavo pogledao.
Kad su stigli na Šupljinu, Gudgeon je izašao kako bi otvorio vrata auta.
"Sve je prošlo vrlo zadovoljavajuće, Gudgeone", rekla je lady Angkatel .
"Molim te, reci gospodi Medway i ostalima. Znam da vam je sve ovo bilo neugodno, i željela bih vam reći koliko sir Henry i ja cijenimo odanost koju ste iskazali."
"Bili smo iskreno zabrinuti za vas, gospođo", rekao je Gudgeon.
"Vrlo slatko, Gudgeone", rekla je Lucy dok je išla prema radnoj sobi, "ali prilično nepotrebno. Ja sam gotovo u svemu uživala - bilo je tako drukčije, znaš, od onog na što je čovjek navikao. Zar ne osjećaš, Davide, kako ti je ovo iskustvo proširilo vidike? Sigurno je puno drukčije od Cambridgea."
"Ja sam na Oxfordu", rekao je David hladno.
Lady Angkatell neodređeno je rekla: "Draga utrka čamaca. Tako engleski, slažeš li se?" i otišla prema telefonu.
Podigla je slušalicu, i držeći je u ruci nastavila:
"Nadam se, Davide, kako ćeš opet doći k nama. Tako je problematično, zar ne, upoznati ljude kad se dogodi umorstvo? Prilično je nemoguće voditi inteligentan razgovor."
"Hvala ti", rekao je David. "Ali kad se vratim, idem u Atenu - u britansku školu."
Lady Angkatell pogledala je supruga.
"Tko je sada u ambasadi? Oh, naravno. Hope-Remmington. Ne, ja mislim kako se Davidu neće sviđati. One djevojke su previše muškobanjaste. Igraju hokej i kriket i smiješnu igru u kojoj stvari loviš mrežom."
Prekinula je i pogledala slušalicu.
"Ah, što ja radim s ovom stvari?"
"Možda si nekog namjeravala nazvati", rekaoje Edward.
"Mislim da nisam." Spustila ju je. "Voliš li telefone, Davide?"
Bilo je to pitanje, zaključio je David nervozno, uobičajeno za nj u; pitanje na koje ne postoj i inteligentan odgovor. Hladno je odgovorio kako pretpostavlja da su korisni.
"Misliš'1, rekla je lady Angkatell, "poput mašina za mljevenje? Ili lastike? U redu, čovjek ne bi -"
Prekinula je kad se Gudgeon pojavio na vratima kako bi najavio ručak.
"Ali ti voliš prepelice", rekla je veselo lady Angkatell Davidu.
David je priznao kako voli prepelice.
"Ponekad pomislim kako je Lucy uistinu dirnuta", rekla je Midge dok su Edward i ona išli prema šumi.
Prepelice i nadjevak iznenađenja bili su savršeni, saslušanje je bilo gotovo i atmosfera više nije bila teška.
Edward je zamišljeno rekao:
"Oduvijek sam mislio kako Lucy ima briljantan um koji se izražava poput natjecanja u popunjavanju riječi koje nedostaju. Da pomiješam metafore - čekić skače s čavla na čavao i nikad ni jednog ne uspijeva pogoditi točno po vrhu."
"Ipak", rekla je Midge trezveno, "Lucy me ponekad plaši." Dodala je uz lagani drhtaj: "Ovo me mjesto u posljednje vrijeme plašilo."
"Šupljina?"
Edward ju je zapanjeno pogledao.
"Oduvijek me malo podsjećala na Ainswick", rekao je. "To nije, naravno, prava stvar-"
Midge ga je prekinula:
"To je upravo to, Edwarde. Bojim se stvari koje nisu prave. Ne znaš, ne vidiš, što je iza njih. To je - oh, to je poput maske."
"Ne smiješ puštati mašti na volju, mala Midge."
Bio je stari glas, glas koji je upotrebljavao prije puno godina. Tada joj se sviđao, ali sada ju je uznemirivao.
Potrudila se kako bi mu objasnila - kako bi mu pokazala da iza onog što je nazivao maštom postoji neki oblik maglovito shvaćene stvarnosti.
"Pobjegla sam od toga iz Londona, ali sada sam opet ovdje i opet me obuzima.
Osjećam kako svi znaju tko je ubio Johna Christowa. A jedina osoba koja ne zna - samy«."
Edward je ljutito rekao:
"Moramo li misliti i razgovarati o Johnu Christowu? Mrtav je. Mrtav je i više ga nema."
Midge jepromrmljala:
"On je mrtav i više ga nema, gospo, On je mrtav i više ga nema. Iznad njegove glave zelena trava, Iznad njegovih nogu kamen."
Položila je ruku na Edwardovu. "Tko ga je ubio, Edwarde? Mislili smo Gerda - ali nije Gerda. Tko ga je onda ubio? Reci mi što ti misliš? Je li to netko za koga nikad nismo čuli?"
Ljuti to je rekao:
"Sva ova nagađanja zvuče mi besmisleno. Ako policija ne može otkriti, ili ne može pronaći dovoljno dokaza, onda cijelu stvar treba ostaviti na miru - i bit ćemo mirni."
"Da - ali neznanje."
"Zašto bi željeli znati? Kakve je veze John Christow ima s nama?"
S nama, pomislila je, s Edwardom i sa mnom? Nikakve! Utješna pomisao - ona i Edward, povezani, jedna duša. A ipak - a ipak - John Christow, iako je bio položen u grob i izgovorene su riječi posmrtne službe, nije bio zakopan dovoljno duboko. On je mrtav i više ga nema, gospo - ali John Christow nije mrtav i tu je - koliko god to Edward želio. John Christow još je uvijek bio ovdje na Šupljini.
Edward je rekao: "Kamo idemo?"
Iznenadilo ju je nešto u njegovom glasu. Reklaje:
"Idemo do vrha brda. Može?"
"Kako god želiš."
Iz nekog razloga mu se nije išlo. Pitala se zašto. To je inače bila njegova omiljena mta za šetnju. On i Henrietta gotovo su uvijek išli njome - Misao je pukla i raspala se na komadiće. On i Henrietta! Reklaje: "Jesi li ove jeseni već išao ovuda?"
Ukočeno je rekao:
"Henrietta i ja šetali smo ovuda prve večeri." Nastavili su u tišini.
Naposljetku su stigli do vrha i sjeli na srušeno stablo.
Midge je pomislila: "On i Henrietta sjedili su ovdje, možda."
Okretala je prsten na ruci. Dijamant je hladno blistao prema njoj. ("Ne smaragdi", rekao je.)
S malim je naporom rekla:
"Bilo bi lijepo opet vidjeti Ainswick za Božić."
Činilo se kako je nije čuo. Otišao je daleko, daleko.
Pomislilaje: "Razmišlja o Henrietti i Johnu Christowu."
Sjedili su ovdje i nešto je rekao Henrietti, ili je ona nešto rekla njemu.
Henrietta je možda znala što ne želi, ali on je još uvijek pripadao Henrietti. Uvijek će joj pripadati, pomislila je Midge, pripadat će Henrietti...
Obuzela ju je bol. Sretan balon života u kojem je živjela prošlih tjedan dana zadrhtao je i eksplodirao.
Pomislilaje: "Ne mogu tako živjeti - s Henriettom uvijek u njegovim mislima.
Ne mogu to podnijeti. Ne želim to trpjeti."
Vjetar je zazviždao kroz drveće - lišće je sada brzo padalo.
Reklaje: "Edwarde!"
Hitnost u njenom glasu ga je vratila u stvarnost. Okrenuo je glavu.
"Da?"
"Žao mi je, Edwarde." Usne su joj podrhtavale, ali prisilila je glas da bude smiren i kontroliran. "Moram ti reći. Nema svrhe. Ne mogu se udati za tebe. Ne bi uspjelo, Edwarde."
Rekao je: "Ali, Midge - sigurno bi Ainswick -"
Prekinula ga je:
"Ne mogu se udati za tebe samo zbog Ainswicka, Edwarde. Tebi - tebi to mora postati jasno."
Uzdahnuo je, dugi, tihi uzdah. Bio je poput odjeka suhog lišća koje nježno otpada s grana stabala.
"Shvaćam što želiš reći", rekao je. "Da, pretpostavljam kako si u pravu."
"Bilo je lijepo od tebe što si me pitao, lijepo i dražesne Ali to ne bi uspjelo, Edwarde. Ne bi uspjelo"
Gajilaje slabašnu nadu, možda, kako će joj se usprotiviti, kako će je pokušati uvjeriti, ali činio se kako jednostavno osjeća isto što i ona. Ovdje, s Henriettinim duhom u njegovoj blizini, on je također očito shvatio kako ne bi uspjelo.
"Ne", ponovio je njene riječi, "to ne bi uspjelo."
Skinula je prsten s ruke i dala mu ga.
Ona će uvijek voljeti Edwarda, a Edward će uvijek voljeti Henriettu i život je jedan pravi pakao.
Rekla je s boli u glasu:
"To je lijep prsten, Edwarde."
"Zadrži ga, Midge. Želim da ga zadržiš."
Odmahnula je glavom.
"Ne mogu to učiniti."
Nakrivio je usne kao da se želi nasmiješiti i rekao:
"Znaš, neću ga dati nijednoj drugoj."
Sve je bilo prilično prijateljski. Nije znao - nikad neće znati - kako se ona osjećala. Raj na tanjuru - a tanjur je razbijen i Raj je skliznuo između njenih prstiju ili, možda, nikad nije ni bio tamo.
Tog poslijepodneva Poirot je primio svog trećeg posjetitelja.
Posjetile su ga Henrietta Savernake i Veronica Cray. Ovog je puta to bila lady Angkatell. Došla je stazom svojim uobičajenim lepršavim načinom.
Otvorio je vrata, a ona mu se nasmiješila.
"Došla sam vas posjetiti", izjavila je.
Tako bi i vila najavila ispunjenje želje smrtniku.
"Očaran sam, madame."
Odveo ju je u dnevnu sobu. Sjela je na trosjed i opet se nasmiješila.
Hercule Poirot je pomislio: "Stara je - njena je kosa sijeda - lice joj je izborano. Ipak, posjedovala je magiju - uvijek će posjedovati magiju.."
Lady Angkatell je tiho rekla:
"Želim da nešto učinite za mene."
"Da, lady Angkatel ?"
"Za početak, moram s vama razgovarati - o John u Christowu."
"O doktoru Christowu?"
"Da. Čini mi se kako je jedina ispravna stvar završiti cijelu stvar. Shvaćate što želim reći, zar ne?"
"Nisam siguran kako shvaćam što želite reći, lady Angkatell."
Opet mu je uputila ljupki očaravajući osmijeh i položila jednu vitku ruku na njegovu.
"Dragi gospodine Poirot, savršeno shvaćate. Policija mora tražiti vlasnika onih otisaka prstiju, a neće ga pronaći, i na kraju će morati ostaviti cijelu stvar. Ali bojim se, znate, kako vi nećete ostaviti cijelu stvar na miru."
"Ne, jaje neću ostaviti namiru", rekao je Hercule Poirot.
"Tako sam i mislila. A zato sam i došla. Želite istinu, zar ne?"
"Naravno da želim istinu."
"Vidim kako nisam dobro objasnila. Pokušavam otkriti zašto vi nećete ostaviti stvar na miru. To nije zbog vašeg prestiža - ili zato što želite objesiti ubojicu (prilično nezgodan način za umiranje, oduvijek sam to mislila - tako srednjovjekovan). To jejednostavno samo zato što, mislim, želite znati. Shvaćate što želim reći, zar ne? Kad biste saznali istinu - ako bi vam rekli istinu, ja mislim - ja mislim kako bi vas to moglo zadovoljiti? Bi li vas to zadovoljilo, gospodine Poirot?"
"Nudite mi reći istinu, lady Angkatell?"
Kimnulaje.
"Znači, vi znate istinu, žarne?"
Širom je otvorila oči.
"Oh, da, znam je već dugo vremena. Željela bih vam reći, a onda bismo se mogli dogovoriti da - pa, da je sve završeno i gotovo."
Nasmiješila mu se.
"Dogovoreno, gospodine Poirot?"
Hercule Poirot s popriličnim je naporom uspio reći:
"Ne, madame, nije dogovoreno."
Želio je- želio je, više od svega, cijelu stvar ostaviti na miru, jednostavno zato što ga je lady Angkatel zamolila.
Lady Angkatell nekoliko je trenutaka nepomično sjedila. Onda je podigla obrve.
"Pitam se", rekla je. "Pitam se znate li uistinu što činite."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Empty Re: Rupa (Vikend u Holou)

Počalji od Mustra Sre Mar 21, 2018 2:23 pm


Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Allingham_Helen_A_Cottage_With_Sunflowers_At_Peaslake


28.
Midge je ležala suhih očiju i budna u tami, nemirno se okretala po jastucima.
Čula je otvaranje vrata, korake u hodniku kako prolaze pored njenih vrata. To su Edwardova vrata i Edwardov korak. Upalila je lampu pored kreveta i pogledala na sat koji je stajao na stolu pored lampe. Biloje deset minuta do tri.
Edward prolazi pored njezinih vrata i u ovo doba noći silazi dolje. To je bilo čudno.
Svi su rano otišli u krevet, u deset i trideset. Ona nije spavala, ležala je otvorenih očiju i žestoko patila.
Čula je otkucaje sata iz prizemlja - čula je nukanje sove ispred prozora sobe.
Osjetila je kako je depresija dosegnula svoj vrhunac u dva sata.
Pomislila je: "Ne mogu to podnijeti - ne mogu to podnijeti. Dolazi sutra - novi dan. Dan nakon dana kad je sve završilo."
Svojim je vlastitim činom udaljena od Ainswicka - od sve ljepote i ljubavi Ainswicka koji je mogao biti njen.
Ali bolje udaljavanje, bolje samoća, bolje dosadan i nezanimljiv život nego život s Edwardom i Henriettinim duhom. Sve do tog dana u šumi nije poznavala svoj kapacitet za ogorčenu ljubomoru.
Nakon svega, Edward joj nikad nije rekao kako je voli. Privlačnost, ljubaznost, nikad se nije pretvarao kako je nešto više od toga. Prihvatila je ograničenje, a sve dok nije shvatila što bi značilo živjeti pored Edwarda čiji su um i srce imali Henriettu kao stalnog gosta, nije znala kako Edwardova učtivostzanju nije dovoljna.
Edward prolazi pored njenih vrata, silazi stubama. To je bilo čudno - vrlo čudno. Kamo ide?
Obuzela ju je nelagoda. Sve je to bio dio nelagode koju je ovih dana osjećala na Šupljini. Što je Edward radio dolje u gluho doba noći? Je li izašao van?
Neaktivnost je na kraju postala previše za nju. Ustala je, navukla noćnu haljinu, uzela svijeću, otvorila vata svoje sobe i izašla na hodnik.
Bilo je prilično mračno, nijedno svjetlo nije bilo upaljeno. Midge je skrenula lijevo i došla do vrha stuba. Ispod nje je također vladala tama.
Sjurila se niz stube i nakon kratkog oklijevanja upalila svjetlo u hodniku.
Posvuda je vladala tišina. Ulazna su vrata bila zatvorena i zaključana. Pokušala je stražnja vrata, ali i ona su također bila zaključana.
Edward, znači, nije izašao van. Gdje bi mogao biti?
Iznenada je podigla glavu i pomirisala.
Slabašan, jedva osjetan zadah plina.
Vrata kuhinjskog dijela kuće bila su lagano odškrinuta. Prošla je kroz njih - slabašna svjetlost prodirala je kroz otvorena kuhinjska vrata. Zadah plina bio je puno intenzivniji.
Midge je pojurila hodnikom do kuhinje. Edwardje ležao na podu s glavom u plinskoj pećnici koja je radila svom snagom.
Midge je bila brza, praktična djevojka. Najprije je otvorila kapke. Nije mogla otvoriti prozor, pa je oko ruke omotala krpu i razbila ga. Onda se, zadržavajući dah, sagnula, povukla i izvukla Edwarda iz plinske pećnice i zaustavila plin.
Bio je u nesvijesti i teško je disao, ali znalaje kako nije mogao dugo biti onesviješten. Mogao je tek pasti u nesvijest. Vjetar koji je ulazio kroz otvoren prozor brzo je rastjerao plin. Midge je izvukla Edwarda do prozora, na propuh.
Sjela je i uhvatila ga svojim mladim, snažnim rukama.
Izgovorila je njegovo ime, najprije smireno, a onda sa sve većim očajanjem.
"Edwarde, Edwarde, Edwarde..."
Promeškoljio se, progunđao, otvorio oči i pogledao je. Rekao je vrlo tiho:
"Plinska pećnica", i pogled mu je skrenuo prema plinskom štednjaku.
"Znam, dragi, ali zašto - zašto...
Sada je drhtao, ruke su mu bile hladne i beživotne. Rekao je: "Midge?" U glasu mu je čula neku vrstu zbunjenog iznenađenja i zadovoljstva.
Rekla je: "Čula sam te kad si prošao pored moje sobe. Nisam znala... sišla sam dolje."
Uzdahnuo je, bio je to vrlo dug uzdah, činilo joj se kao da dolazi iz velike udaljenosti. "Najlakši izlaz", rekao je.
"Ali, Edwarde, zašto, zašto?"
Pogledao ju je, i praznina i tama u njegovom pogledu ju je prestravila.
"Jer znam kako nikad nisam bio nimalo dobar. Uvijek sam bio neuspješan.
Uvijek sam bio inferioran. Ljudi poput Christowa čine stvari. Oni se pojave i žene ih obožavaju. Ja sam ništa - nisam čak ni živ. Naslijedio sam Ainswick i imam dovoljno za život - inače bih propao. Nemam nikakvu karijeru - nikad nisam bio dobar pisac.
Henrietta me ne želi. Nitko me ne želi. Tog dana - u Berkelevju - pomislio sam - ali bila je to ista priča. Ti također nisi mogla mariti, Midge. Čak me ni zbog Ainswicka ne bi mogla podnositi. Pa sam pomislio kako je najbolje sve završiti."
Njene su riječi došle žurno. "Dragi, dragi, ti ne razumiješ. To je zbog Henriette - jer sam mislila kako još uvijek jako voliš Henriettu."
"Henriettu?" Promrmljao je kroz zube, kao da govori nekome jako udaljenom.
"Da, jako sam je volio."
Čula ga je kako mrmlja iz još veće daljine:
"Jako je hladno."
"Edwarde - dragi moj."
Čvrsto ga je zagrlila. Nasmiješio joj se i promrmljao:
"Tako si topla, Midge - tako si topla."
Da, pomislila je, to je bio očaj. Hladna stvar - stvar neopisivo hladna i usamljena. Sve do sada nije shvatila kako je očaj hladna stvar. Smatrala ga je nečim toplim i strastvenim, nečim divljim, uzavrelim. Ali nije bilo tako. Ovo je bio očaj - ova potpuna tama hladnoće i usamljenosti. I grijeh očaja, o kojem su svećenici pričali, bio je hladni grijeh, grijeh udaljavanja od svih toplih i živih ljudskih kontakata.
Edward je ponovio. "Tako si topla, Midge." 1 odjednom je, s toplinom, i ponosno sigurnošću pomislila: "Ali to je ono što on želi - to je ono što mu mogu dati! Svi su bili hladni, svi Angkatetli. Čak je i Henrietta u svom ponašanju imala nekakvu lepršavu hladnoću Angkatella. Neka Edward voli Henriettu kao neuhvatljiv i nemoguć san. On je u stvari trebao toplinu, postojanost, stabilnost. To je bilo svakodnevno društvo, ljubav i smijeh na Ainswicku.
Pomislila je: "Edward treba nekoga tko će upaliti vatru njegovog srca- a ja sam osoba koja će to učiniti."
Edward je podigao pogled. Ugledao je Midgeino lice iznad sebe, toplo lice, pune usne, prekrasne oči i tamnu kosu koja joj je padala s obje strane čela poput dva krila.
Henriettu je uvijek gledao kao sliku iz prošlosti. Tražio je odraslu ženu, a samo je želio vidjeti sedamnaestogodišnju djevojku koju je zavolio. Ali sada, dok je gledao Midge, obuzeo ga je neki neobičan osjećaj prema Midge. Vidioje školarku s kosom spletenom u dva repa, sada je vidio tamne valove koji su joj uokvirivali lice, i sada je vidio kako će ta krila izgledati kad kosa više ne bude crna nego sijeda.
"Midge je", pomislio je, "stvarna. Jedina stvarna osoba koju sam ikad poznavao..." Osjetio je njenu toplinu i snagu - tamnu, pozitivnu, živu, stvarnu!
"Midgeje", pomislio je, "kamen temeljac na kojem mogu izgraditi svoj život."
Rekao je: "Draga Midge, volim te, nemoj me više nikada napustiti."
Sagnula se prema njemu, osjetio je toplinu njenih usana na svojima, osjetio je njenu ljubav kako ga obavija, štiti ga, i sreća je uplovila u tu hladnu pustinju u kojoj je toliko dugo živio sam.
Midgeje iznenada kroz drhtavi smijeh rekla:
"Gledaj, Edwarde, žohar nas je došao pogledati. Nije li to lijep žohar? Nikad nisam pomislila kako će mi se žohar toliko sviđati?"
Sanjivo je dodala: "Kako je život neobičan. Sjedimo na podu kuhinje koja još uvijek zaudara po plinu među žoharima, i čini nam se kako je to Raj."
Sanjivo je promrmljao: "Mogao bih vječno ostati ovdje."
"Bolje da se odemo naspavati. Četiri su sata. Kako da, za ime Božje, Lucy objasnimo razbijeni prozor?" Na sreću, sjetila se Midge, Lucy je izuzetno naivna osoba što se tiče objašnjenja!
Po uzoru na Lucy, Midgeje ušla u njenu sobu u šest sati. Hrabro je objavila istinu.
"Edward je noćas sišao dolje i gurnuo glavu u plinsku pećnicu", rekla je. "Na sreću sam ga čula i otišla za njim. Razbila sam prozor jer ga nisam uspjela na brzinu otvoriti."
Lucy je, Midgeje morala priznati, bila predivna.
Veselo se nasmijala bez trunke iznenađenja.
"Draga Midge", rekla je, "ti si uvijek tako praktična. Sigurna sam kako ćeš uvijek biti velika utjeha za Edwarda."
Nakon što je Midge otišla, lady Angkatell je ustala i otišla u suprugovu sobu, kojaje jednom ostala otključana.
"Heniy."
"Moja draga Lucy! Još uvijek nije zora."
"Ne, ali slušaj, Henry, ovo je uistinu vrlo važno. Moramo uvesti struju za kuhanje i riješiti se onog plinskog štednjaka."
"Zašto, prilično je dobar, žarne?"
"Oh, da, dragi. Ali to je stvar koja ljudima daje ideje, a ne moraju svi biti praktični poput drage Midge."
Iščezla je u vidu magle. Sir Henry je progunđao i okrenuo se. Naglo se probudio u trenutku kad je počeo tonuti u san. "Jesam li to sanjao", promrmljao je, "ili je Lucy ušla unutra i počela pričati o plinskim štednjacima?"
Vani u hodniku, lady Angkatel otišla je do kupaonice i stavila čajnik na štednjak. Ponekad, znala je, ljudi su voljeli ranojutamju šalicu čaja. Veselo se vratila u krevet i legla, bila je zadovoljna životom i sobom.
Edward i Midge na Ainswicku - saslušanje je gotovo. Opet će otići i porazgovarati s gospodinom Poirotom. Simpatičnim malim čovječuljkom...
Odjednom joj je sinula nova ideja. Sjela je. "Pitam se", reklaje zamišljeno, "je li pomislio na to."
Ustala je iz kreveta i hodnikom otišla do Henriettine sobe, svoj je razgovor započela puno prije no što je i stigla na odredište.
"- i odjednom mi je sinulo, draga, kako si to mogla previdjeti."
Henriettaje sanjivo promrmljala: "Za ime Božje, Lucy, ptice se još uvijek nisu probudile!"
"Oh, znam, draga, priličnome rano, ali čini mi se kako je ovo bila prilično nemirna noć - Edward i plinski štednjak, Midge i kuhinjski prozor- i razmišljanje što ću reći gospodinu Poirotu i sve -"
"Žao mi je, Lucy, ali sve što govoriš zvuči kao trabunjanje. Može li to pričekati?"
"To je samo futrola, draga. Pomislila sam, znaš, kako možda nisi pomislila na futrolu."
"Futrolu?" Henrietta je sjela. Odjednom je bila u potpunosti budna.
"Što s futrolom?"
"Onaj Henryjev revolver bio je u futroli, znaš. A futrola nije pronađena.
Naravno, nitko je se ne mora sjetiti - ali, s druge strane, netko bi mogao-"
Henriettaje iskočila iz kreveta. Rekla je:
"Čovjek uvijek nešto zaboravi - to stalno govore! I istina je!"
Lady Angkatell vratila se u svoju sobu.
Legla je u krevet i uskoro zaspala.
Voda u čajniku na štednjaku je ključala i nastavila ključati.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Empty Re: Rupa (Vikend u Holou)

Počalji od Mustra Sre Mar 21, 2018 2:23 pm


Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Allingham_Helen_A_Berkshire_Cottage

29.
Gerda se prevrnula do ruba kreveta i ustala.
Glava joj je sada bila malo bolje, ali još joj je uvijek bilo drago što s ostalima nije otišla na piknik. Bilo je mirno i gotovo savršeno biti malo sam kod kuće.
Elsie je, naravno, bila izuzetno ljubazna- izuzetno ljubazna - osobito u početku. Kao prvo, Gerda je morala ostati u krevetu i tamo doručkovati, sve su joj donijeli. Svi su joj govorili neka sjedi u najudobnijoj fotelji, neka podigne noge, neka ne radi ništa teško.
Svima je bilo žao zbog Johna. Zahvalno je ostala u zaštiti te magle. Nije željela razmišljati, ili osjećati, ili se sjetiti.
Ali sada, svakoga dana, osjećala je kako se približava - morat će ponovno početi živjeti, odlučiti što učiniti, gdje živjeti. Elsie je već počela pokazivati znakove nestrpljenja zbog njenog ponašanja. "Oh, Gerda, nemoj biti toliko spora!"
Sve je bilo isto kao i prije - davno, prije no što je došao John i odveoje. Svi suje smatrali sporom i glupom. Nije bilo nikoga tko bi, poput Johna, rekao: "Ja ću se brinuti za tebe."
Glava ju je boljela i Gerda je pomislila: "Skuhat ću si čaj."
Sišla je do kuhinje i pristavila vodu. Gotovo je počela ključati kad je čula zvonce na ulaznim vratima.
Posluga je dobila slobodan dan. Gerda je otišla do vrata i otvorila ih. Bila je zapanjena kad je ugledala Henriettin otmjeni auto parkiran na pločniku i Henriettu koja je stajala na pragu.
"Oh, Henrietta!" izjavila je. Ustuknula je korak ili dva. "Uđi. Bojim se kako su moja sestra i djeca vani -"
Henrietta ju je prekinula. "Dobro, drago mi je. Željela sam te vidjeti nasamo.
Slušaj, Gerda, što si učinila s futrolom!"
Gerda je stala. Pogled joj je odjednom postao prazan i izgubljen. Reklaje:
"Futrolom?"
Onda je otvorila vrata na desnoj strani hodnika.
"Bolje uđi ovamo. Bojim se kako je dosta prašnjavo. Znaš, jutros nismo imali puno vremena."
Henrietta ju je opet žustro prekinula.
Reklaje: "Slušaj, Gerda, moraš mi reći. Osim futrole sve je u redu - apsolutno u redu. Ništa te ne može povezati s time. Pronašla sam revolver gdje si ga gurnula u grm pored bazena. Sakrila sam ga na mjesto na koje ga ti nikako nisi mogla odnijeti - a na njemu se nalaze otisci prstiju koje nikad neće identificirati. Znači, ostaje samo futrola. Moram znati što si učinila s njom?"
Zastala je i očajnički se molila kako će Gerda brzo reagirati.
Nije imala pojma zašto je osjećala ovu ključnu potrebu za žurbom, ali bila je tu. Nisu pratili njen auto - pobrinula se za to. Krenula je londonskom cestom, natočila benzin kod garaže i spomenula kako se vraća u London. Onda je, malo kasnije, skrenula na sporednu cestu i vozila njome sve dok nije izbila na glavnu cestu koja je vodila na jug, prema obali.
Gerda je još uvijek zurila u nju. Problem s Gerdom, pomislilaje Henrietta, je taj što je tako spora.
"Ako je još uvijek imaš, Gerda, moraš mi je dati. Nekako ću je se riješiti. To je jedina moguća stvar, znaš, koja te sada može povezati s Johnovom smrću. Imaš li je?"
Nastupilaje pauza i Gerda je polagano kimnula glavom.
"Zar nisi znala koliko je ludo zadržati je?" Henrietta je jedva mogla prikriti nestrpljenje.
"Zaboravila sam na nju. Bila mi je u sobi."
Dodala je. "Kadje policija došla u Harlev Street, izrezala sam je na komadiće i stavila s ostalom kožom u torbu."
Henriettaje rekla: "To je bilo pametno."
Gerda je rekla: "Ja nisam baš toliko glupa koliko svi misle." Podignulaje ruku do grla. Rekla je: "John- Johnl" Glasjoj je zamro u grlu.
Henriettaje rekla: "Znam, draga moja, znam."
Gerda je rekla. "Ali ti ne možeš znati... John nije - on nije -" Stajala je tamo, glupo i na neki neobičan način patetično. Nagloje podigla pogled do Henriettinog lica. "Sve je bila laž - sve! Sve stvari koje sam mislila o njemu. Vidjela sam mu lice kad je onu večer pratio onu ženu. Veronicu Cray. Znala sam kako ju je volio, naravno, godinama prije no što se oženio sa mnom, ali mislila sam kako je to gotovo."
Henriettaje nježno rekla:
"Ali bilo je gotovo."
Gerda je odmahnula glavom.
"Nije. Došla je tamo i pretvarala se kako nije godinama vidjela Johna - ali ja sam vidjela Johnovo lice. Izašao je van s njom. Otišla sam u krevet. Ležala sam i pokušavala čitati - pokušavala sam čitati onaj detektivski roman kojeg je John čitao.
A John se nije vraćao. Kad sam naposljetku izašla van..."
Činilo se kao da joj se oči okreću unutra, kao da promatraju prizor.
"Bila je mjesečina. Išla sam stazom do bazena. U sjenici je bila svjetlost. Bili su tamo - John i ta žena."
Henriettaje tih uzdahnula.
Gerdino se lice promijenilo. Na sebi više nije imalo ništa od uobičajene praznine. Bilo je bešćutno, bezizražajno.
"Vjerovala sam Johnu. Vjerovala sam u njega - kao da je sam Bog. Smatrala sam ga najplemenitijim čovjekom na svijetu. Smatrala sam kako je on oličenje svega što je pošteno i plemenito. Asvejetobila/rti! Ostala sam bez ičega. Ja - ja sam obožavala Johna!"
Henrietta ju je fascinirano promatrala. Jer je ovdje, pred njenim očima, bilo ono što je pretpostavila i oživjela u drvenoj skulpturi. Tu je Obožavatelj. Slijepa odanost koja se iskrenula, prevarena, opasna.
Gerda je rekla: "Nisam to mogla podnijeti! Morala sam ga ubiti! Morala sam - shvaćaš li me, Henrietta?"
Rekla je to smirenim, gotovo prijateljskim glasom.
"A znala sam kako moram biti pažljiva jer je policija jako pametna. Ali onda, ja nisam glupa kao što ljudi misle! Ako si spor i samo zuriš, ljudi misle kako ne shvaćaš stvari - a ponekad im se, u sebi, smiješ! Znala sam kako mogu ubiti Johna i nitko neće znati jer sam u onom detektivskom romanu pročitala kako policija može otkriti iz kojegje pištolja ispaljen metak. Sir Henry mi je tog poslijepodneva pokazao kako napuniti pištolj i kako pucati iz njega. Uzet ću dva revolvera. Johna ću ustrijeliti s jednim, a onda ga sakriti, i dopustiti ljudima neka me pronađu kako držim drugi, isprva će pomisliti kako sam ga ja ustrijelila, a onda će otkriti kako nije mogao biti ubijen s tim revolverom, pa će reći kako to ja ipak nisam učinila!"
Trijumfalno je kimnula glavom.
"Ali zaboravila sam kožnu stvarčicu. Bilaje u ladici u mojoj sobi.
Kako je ono zoveš, futrola? Policija se sada sigurno neće baviti time!"
"Možda bi mogla", rekla je Henrietta. "Bolje je daj meni, ja ću je ponijeti sa sobom. Kad više ne bude kod tebe, bit ćeš definitivno sigurna."
Sjela je. Odjednom je osjetila strašan umor.
Gerda je rekla: "Ne izgledaš dobro. Baš kuham čaj."
Izašla je iz sobe. Ubrzo se vratila s pladnjem. Na njemu se nalazio čajnik, vrč s mlijekom i dvije šalice. Mlijeko se prolilo iz vrča jer je bio pun do vrha. Gerda je spustila pladanj, napunila šalicu čajem i dodala je Henrietti.
"Oh, draga", reklaje obeshrabreno, "ne mogu vjerovati da voda nije proključala."
"U redu je", rekla je Henrietta. "Idi i donesi futrolu, Gerda."
Gerda je oklijevala, a onda izašla iz sobe. Henrietta se nagnula naprijed i položila ruke na stol, i glavu na njih. Bila je tako umorna, tako strašno umorna. Ali uskoro će sve biti gotovo. Gerda će biti sigurna, baš kao što bi John i želio.
Sjela je, pomaknula kosu s čela i prinijela šalicu usnama. Onda je na zvuk otvaranja vrata podigla pogled. Gerda je barem jednom bila prilično brza.
Ali na vratima je stajao Hercule Poirot.
"Ulazna vrata bila su otvorena", rekao je dok je prilazio stolu, "pa sam si uzeo slobodu i ušetao."
"Vi!" reklaje Henrietta. "Kako ste došli ovamo?"
"Kad ste tako hitno napustili Šupljinu, naravno, znao sam kamo ćete otići.
Unajmio sam stvarno brzi auto i došao ravno ovamo."
"Shvaćam." Henrietta je uzdahnula. "Naravno."
"Ne biste trebali piti taj čaj", rekao je Poirot, uzeo joj šalicu iz ruke i vratio je na pladanj. "Čaj koji nije napravljen s proključalom vodom nije dobar za piće."
"Zar je tako mala stvar poput proključale vode uistinu važna?"
Poirot je blagim glasom rekao: "Sve je važno."
Iza njega se nešto čulo i Gerda je ušla u sobu. U rukama je držala torbicu.
Pogled joj je s Poirota preletio do Henriette.
Henrietta je hitro rekla:
"Bojim se, Gerda, kako sam ja prilično sumnjiva osoba. Čini se kako me gospodin Poirot pratio. On misli kako sam ja ubila Johna- ali to ne može dokazati."
Govorila je polako i odlučno. Samo da se Gerda ne izda.
Gerda je zbunjeno rekla: "Žao mi je. Hoćete li malo čaja, gospodine Poirot?"
"Ne, hvala vam, madame?
Gerda je sjela za stol. Počela je govoriti na svoj zbunjeni način.
"Ispričavam se što su svi vani. Moja sestra i djeca otišli su na piknik. Meni nije bilo dobro, pa sam ostala kod kuće."
"Žao mi je, madame."
Gerda je podigla šalicu i otpila.
"Sve je to zabrinjavajuće. Sve je tako zabrinjavajuće. Znate, John je uvijek sve organizirao, a sada Johna više nema..." Glas joj je zamro. "Sada Johna više nema."
Njen pogled, žalostan, zapanjen, letio je s jednog na drugo.
"Ne znam što učiniti bez Johna. John je pazio na mene. John se brinuo za mene. Sada ga više nema, sve je nestalo. A djeca - postavljaju mi pitanja, a ja im ne mogu dobro odgovoriti. Ne znam što reći Terrvju. Neprestano ispituje: 'Zašto je otac ubijen?' Jednog će dana, naravno, otkriti zašto. Terry uvijek mora znati.
Zbunjuje me što uvijek pita zašto, ne tko"
Gerda se naslonila. Usne su joj bile vrlo plave.
Ukočeno je rekla:
"Osjećam se - jako loše - kad bi John - John -"
Poirot je obišao oko stola i dodirnuo je po ramenu. Glava joj se spustila naprijed. Sagnuo se i podigaojoj očni kapak. Onda se uspravio.
"Lagana i prilično bezbolna smrt."
Henrietta je zurila u njega.
"Srce? Ne." Hitro se sjetila. "Nešto u čaju. Nešto što je sama stavila u njega.
Izabrala je taj način?"
Poirot je blago odmahnuo glavom.
"Oh, ne, to je bilo namijenjeno vama. Bilo je u vašoj šalici."
"Za mene!" Henriettin je glas bio preneražen. "Ali ja sam joj pokušavala pomoći."
"To nije bilo važno. Niste nikada vidjeli psa uhvaćenog u zamku - ugrist će bilo koga tko ga dodirne. Znala je samo kako znate njenu tajnu i zato ste i vi također morali umrijeti."
Henrietta je polagano rekla:
"A vi ste mi rekli neka vratim šalicu natrag na pladanj - mislili ste - mislili ste kako će ona "
Poirot ju je tiho prekinuo:
"Ne, ne, mademoiselle. Nisam znao nalazi li se nešto u vašoj šalici. Samo sam znao kako bi moglo biti. A kad je šalica vraćena na pladanj, imala je pedeset posto šanse piti iz te ili one druge - ako to zovete šansom. Ja ovakav kraj smatram milostivim. Za nju - i njeno dvoje nevine djece."
Blago je rekao Henrietti: "Vrlo ste umorni, zar ne?"
Kimnula je. Pitala ga je: "Kad ste saznali?"
"Ne znam točno. Scena je namještena; to sam odmah osjetio. Ali dugo vremena nisam shvatio kako ju je namjestila Garda Christow - kako je njeno ponašanje lažno jer je, u stvari, glumila. Bio sam zbunjen jednostavnošću, i istovremeno kompleksnošću. Prilično sam brzo shvatio kako se borim protiv vaše domišljatosti, i kako vam vaši rođaci pomažu čim su shvatili što želite učiniti!"
Zastao je i dodao: "Zašto ste vi to željeli učiniti?"
"Jer me John zamolio! To je značilo kad je rekao 'Henrietta' Sveje bilo u toj jednoj riječi. Molio me da zaštitim Gerdu. Znate, on je volio Gerdu. Mislim kako je volio Gerdu puno više no što je bio svjestan. Više od Veronice Cray. Više od mene.
Gerda mu je pripadala, a John je volio stvari koje su mu pripadale. Znao je da ako itko može zaštititi Gerdu od posljedica njenog čina, to sam ja. A znao je kako ću učiniti sve što je tražio jer sam ga voljela."
"I počeli ste odmah", rekao je mrko Poirot.
"Da, prva stvar koje sam se sjetila bilo je uzeti joj pištolj i baciti ga u bazen.
To bi skinulo otiske prstiju. Kad sam kasnije otkrila kako je ustrijeljen drugim pištoljem, otišla sam ga tražiti, i naravno odmah sam ga našlajer sam znala na kakvo bi ga mjesto Gerda bacila. Bila sam samo minutu ili dvije brža od ljudi inspektora Grangea."
Zastala je, a zatim nastavila: "Nosila sam ga sa sobom u onoj torbi sve dok ga nisam uspjela odnijeti u London. Onda sam ga sakrila u ateljeu i čekala trenutak dok ga ne budem u mogućnosti vratiti natrag. Stavila sam ga gdje ga policija nije mogla pronaći."
"U glinenog konja", promrmljao je Poirot.
"Kako znate? Da, stavila sam ga u vrećicu, oko njega napravila kalup, a zatim ga prekrila glinom. Nakon svega, policija ne može uništiti umjernikovo remek-djelo, zar ne? Po čemu ste znali gdje je?"
"Zbog toga što ste izabrali konja. Trojanski konj bio je nesvjesna asocijacija u vašem umu. Ali otisci prstiju - kako ste to napravili?"
"Stari slijepac koji na ulici prodaje šibice. Nije znao što je to, a ja sam ga zamolila neka ga na trenutak drži dok ne izvadim novac!"
Poirot ju je na trenutak gledao.
"C'est formidabler promrmljao je. "Vi ste jedan od najboljih protivnika koje sam ikad imao."
"Bilo je strašno zamorno neprestano pokušavati ostati korak ispred vas!"
"Znam. Počeo sam shvaćati istinu čim sam uvidio kako je stvar organizirana ne da uplete samo jednu osobu nego sve - osim Gerde Christow. Svaka je indicija uvijek pokazivala ud nje. Namjerno ste podmetnuli Ygdrasila kako biste me zbunili i sebe doveli pod sumnju. Lady Angkatell, koja je savršeno dobro znala što radite, zabavljala se navodeći jadnog inspektora Grangea u jednom pravcu, pa u drugom.
David, Edward, ona."
"Da, postoji samo jedna stvar koju možete učiniti ako s osobe koja je zapravo kriva želite skinuti sumnju. Morate sumnju prebaciti na nekog drugog, ali je nikad ne smijete usredotočiti na samojeđnu osobu. Zato je svaki trag izgledao obećavajuće, a onda je iščezao u vidu magle."
Henrietta je pogledala patetično zgrčenu osobu u stolcu. Rekla je: "Sirota Gerda."
"To ste cijelo vrijeme osjećali?"
"Mislim da jesam. Gerda je strahovito voljela Jolina zbog onog što je bio.
Izgradila mu je pijedestal i pripisala svaku veličanstvenu, uzvišenu, nesebičnu osobinu. A ako uništite idola, ne ostaje vam ništa" - Zastala je, a zatim nastavila: "Ali John je bio nešto puno više od idola na pijedestalu. On je bio stvarno, vitalno, živo biće. Bio je velikodušan, topao, živ, i bio je izvrstan liječnik - da, izvrstan liječnik. A sada je mrtav, i svijet je izgubio uistinu velikog čovjeka. Ja sam izgubila jedinog čovjeka kojeg ću ikada voljeti."
Poirot joj je nježno položio ruku na rame. Rekao je:
"Ali vi ste jedna od onih koji mogu živjeti s mačem u srcu - koji sa smiješkom mogu nastaviti dalje -"
Henrietta ga je pogledala. Usne su joj se razvukle u ogorčeni osmijeh.
"To je pomalo melodramatično, zar ne?"
"Da, jer sam j a stranac i volim upotrebljavati profinjene riječi."
Henrietta je iznenada rekla:
"Bili ste vrlo ljubazni prema meni."
"To je zato što vam se divim."
"Gospodine Poirot, što ćete učiniti'? U vezi Gerde, mislim."
Poirot je uzeo torbu. Istresao je njen sadržaj, komade smeđe kože i ostalih boja. Unutra je bilo komada sjajne smeđe kože. Poirot ih je sastavio.
"Futrola. To ću uzeti sa sobom. A sirota madame Christow, bilaje shrvana, suprugova smrt bilaje previše za nju. Zaključit će kako si je život oduzela u trenutku ludila -"
Henrietta je polagano rekla:
"I nitko neće znati što se stvarno dogodilo?"
"Mislim kako će jedna osoba znati. Sin doktora Christowa. Mislim kako će mejednog dana posjetiti i zatražiti da mu kažem istinu."
"Ali vi mu nećete reći", vrisnula je Henrietta.
"Da. Reći ću mu."
"Oh, ne!"
"Ne razumijete. Vama je nepojmljivo da netko bude povrijeđen. Ali nekim je umovima jedna druga stvar još nepojmljivija - ne znati. Čuli ste kako je sirota žena nedavno rekla: 'Terry uvijek mora znali.' Znanstvenomje umu istina najvažnija.
Istina, koliko god gorka, može se prihvatiti, i uplesti u dizajn života."
Henrietta je ustala.
"Želite da ostanem ovdje, ili je bolje da odem?"
"Mislim kako je bolje da odete."
Kimnulaje. Onda je, više sebi nego njemu, rekla:
"Kamo da idem? Što ću učiniti - bez Johna?"
"Govorite poput Gerde Christow. Vi ćete znati kamo otići i što činiti."
"Hoću li? Tako sam umorna, gospodine Poirot, tako umorna."
Nježnoje rekao:
"Idite, dijete moje. Vaše je mjesto sa živima. Ja ću ostati ovdje s mrtvima."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Empty Re: Rupa (Vikend u Holou)

Počalji od Mustra Sre Mar 21, 2018 2:24 pm


Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Alken_Henry_T_A_Halted_Coach

30.
Dok se vozila prema Londonu, dvije su fraze odjekivale Henriettinim umom: "Što ću učiniti? Kamo da idem?"
Bila je napeta posljednjih nekoliko tjedana, uzbuđena, nije ni trenutak bila opuštena. Pred sobom je imala zadatak koji je morala obaviti - zadatak koji joj je John zadao. Ali sada je to gotovo - nije uspjela - ili jest? Čovjek na to može gledati s oba stajališta. Ah kako god na to gledao, zadatakje obavljen. Osjećala je strašan umor zbog toga.
U mislima se vratila riječima koje je one noći na terasi rekla Edwardu - noć nakon Johnove smrti - noć kad je otišla do bazena i sjenice, i namjerno, pod svjetlošću šibice nacrtala Ygdrasila na željeznom stolu. Promišljeno, planirano - nije bila sposobna sjesti i tugovati — tugovati za svojim mrtvima. "Željela bih", rekla je Edwardu, "tugovati za Johnom."
Ali tada se nije usudila opustiti - nije mogla dopustiti tuzi da je obuzme.
Međutim, sada je mogla tugovati. Sada je imala vremena napretek.
U bradu je promrmljala: "John... John."
Gorčina i inat su je obuzeli.
Pomislila je: "Da sam barem popila onu šalicu čaja."
Vožnja ju je utješila, na trenutak joj je dala snagu. Ali uskoro će biti u Londonu. Uskoro će parkirati auto u garažu i otići u prazni atelje. Prazan, pošto John više nikada neće sjediti tamo i maltretirati je, ljutiti se na nju, voljeti je više no što ju je želio voljeti, strastveno joj pričati o Ridgewayevoj bolesti - o svojim trijumfima i očajanjima, o gospodi Crabtree i St. Christopher'su.
I odjednom je ona tamna koprena koja joj se nadvila nad misli iščezla i pomislila je:
"Naravno. Tamo ću otići. U St. Christopher's."
Ležeći na uskom bolničkom krevetu, gospođa Crabtree je svojim reumatičnim, blistavim očima pogledala svoju posjetiteljicu.
Bila je upravo onakva kakvom ju je John opisao, i Henrietta je osjetila iznenadnu toplinu, poboljšanje raspoloženja. Ovo je stvarno - ovo će trajati! Ovdje je, nakratko, opet pronašla Johna.
"Siroti doktor. Strašno, zar ne?" Govorila je gospođa Crabtree. U njenom se glasu čulo i oduševljenje i tuga, jer gospođa Crabtree voljela je život; a iznenadne smrti, osobito umorstva ili smrti djece, bili su najbogatiji dio tapiserije života.
"Tako je nastradao! Želudac mi se okrenuo, da, kad sam čula. Sve sam pročitala u novinama. Sestra mi ih je donijela. Stvarno je bila dobra, aha. Bilo je slika i svega.
Onaj bazen i sve drugo. Njegva žena kako odlazi sa saslušanja, jadnica, i ona lady Angkatell čiji je bazen. Puno slika. Cjela stvar je misterija, žarne?"
Henriettu nije odbilo njeno naslađivanje. Voljela juje jer je znala da ju je i John volio. Akoje morao umrijeti, sigurno bi volio da gospođa Crabtree uživa u tome, nego da šmrca i roni suze.
"Samo se nadam kako će uloviti onog tko je to napravio, i objesiti ga", nastavila je vatreno gospoda Crabtree. "Više nemaju javnih vješanja kao prije — stvarno šteta. Oduvijek sam mislila kako bih voljela otići na vješanje. 1 duplo se zabaviti, ako me razumijete, kad bi vidjela onog tko je ubio doktora kako visi! Ta je osoba stvarno bila zla. Ah, doktor je bio jedan na tisuću. Jako pametan, da jako! I bio je jako dobar! Nasmijavao vasje htjeli vi to ili ne. A tek stvari kojeje nekad govorio! Učinila bih sve za doktora, da, sve!"
"Da", rekla je Henrietta, "bio je jako pametan čovjek. Bio je veliki čovjek."
"Cijela ga je bolnica poštivala, da, da! Sve sestre, /njegovi pacijenti! Uvijek ste mislili kako ćete ozdraviti kad je došao do vas."
"Znači, vi ćete ozdraviti", rekla je Henrietta.
Male mudre oči na trenutak su se zamaglile.
"Nisam sigurna u to, mala. Sad imam slatkorječivog malog tipa s naočalama.
Drukčiji je od doktora Christowa. Nikad se ne smije! Doktor Christow je bio jedinstven, da - uvijek se šalio! Ponekad me dobro izmorio, da, sa svojim tretmanima.
'Ne mogu više, doktore', rekla bih mu, a on bi meni rekao: 'Da, možete, gospođo Crabtree. Snažni ste, jeste. Vi to možete. Ući ćemo u medicinsku povijest, i vi i ja.'
I tako bi vam pričao. Sve bih napravila za doktora, da, sve! Očekivao je puno od vas, da, puno, a vi ste osjećali kako ga ne možete iznevjeriti, ako razumijete što hoću reći."
"Znam", rekla je Henrietta.
Male blistave oči su je promatrale.
"Oprostite mi, draga, vi nekim slučajem niste doktorova žena?"
"Nisam", rekla je Henrietta. "Ja sam samo prijateljica."
"Shvaćam", rekla je gospođa Crabtree.
Henrietta je pomislila kako ne shvaća.
"Ako smijem pitati, zašto ste došli?"
"Doktor je običavao često pričati o vama - i o njegovom novom tretmanu.
Željela sam vidjeti kako ste."
"Pogoršava se eto kako sam."
Henrietta je vrisnula:
"Ali ne smije vam se pogoršati! Morate ozdraviti."
Gospođa Crabtree se nacerila.
"Ja ne želim umrijeti, to si nemojte ni pomisliti!"
"Pa, borite se onda! Doktor Christow je rekao kako ste pravi borac."
"Ma stvarno?" Gospođa Crabtree mirno je ležala oko minutu, a onda je polagano rekla:
"Tko god da ga je upucao, neka gori u paklu! Nema puno ljudi poput njega."
Nikad više nećemo susresti nekoga poput njega. Riječi su proletjele Henriettinom glavom. Gospođa Crabtree prodorno ju je promatrala.
"Ne dajte se, draga", rekla je. Dodala je: "Imao je lijep sprovod, nadam se."
"Imao je lijep pogreb", rekla je Henrietta tužno.
"Ah! Da sam bar mogla ići!"
Gospođa Crabtree je uzdahnula.
"Očekujem kako će idući sprovod na koji ću ići, biti moj."
"Ne", vrisnula je Henrietta. "Ne smijete se predati. Nedavno ste rekli kako vam je doktor Christow rekao da ćete oboje ući u medicinsku povijest. Pa, morate sami nastaviti. Tretman je isti. Morate imati hrabrosti za dvoje - morate samo ući u medicinsku povijest- zbog njega."
Gospođa Crabtree gledala ju je trenutak ili dva.
"Zvuči pomalo veličanstveno! Dat ću sve od sebe. Ne mogu obećati više od toga."
Henrietta je ustala i primila je za ruku.
"Doviđenja. Doći ću vas opet posjetiti ako može."
"Da, dođite. Dobro će mi doći malo pričati o doktoru." Oči su joj opet zablistale. "Pravi čovjek, doktor Christow."
"Da", reklaje Henrietta. "Bioje."
Starica je rekla:
"Ne tugujte - što je bilo bilo je. Ne možete ga dobiti natrag."
Gospoda Crabtree i Hercule Poirot, pomislila je Henrietta, izrazili su istu ideju na drukčiji način.
Odvezla se natrag u Chelsea, parkirala auto u garaži i polagano došetala do ateljea.
"Sada je", pomislila je, "došao. Trenutak kojeg sam se užasavala - trenutak kad sam ostala sama."
"Sada to više ne mogu odgađati. Sada je tuga ovdje, sa mnom."
Što je ono rekla Edwardu? "Voljela bih kad bih mogla tugovati za Johnom."
Sjela je na stolac i maknula kosu s lica.
Sama - ispražnjena - očajna. Ova stravična praznina.
Suze su joj se pojavile u očima, i polagano počele teći niz obraze.
Tuga, pomislila je, ruga zbog Johna. Oh, Johne - Johne.
Uspomene, uspomene - njegov glas, oštar od boli:
"Da sam mrtav, prvo što bih učinio, suzama oblivenog lica, počeo bih raditi skulpturu nekakve proklete žalosne žene ili neki kip boli."
Promeškoljila se od nelagode. Zašto joj je ta misao došla u glavu?
Tuga - Tuga... Lik u plastu - njegova figura jedva vidljiva - glava pognuta.
Alabaster.
Mogla je vidjeti obrise - visoka, izdužena, njena je bol prikrivena, otkrivaju je samo duge, tužne linije plašta.
Tuga, izlazi iz čistog, prozirnog alabastera.
"Da sam mrtva .."
Gorčina je odjednom navalila svom snagom!
Pomislila je: "7oye ono što jesam! John je bio u pravu. Ja ne mogu voljeti - ja ne mogu oplakivati - ne cijelim svojim bićem."
"Midge, ljudi poput Midge su sol ove zemlje."
Midge i Edward na Ainswicku.
To je bila stvarnost - snaga - toplina.
"Ali ja", pomislila je, "nisam kompletna osoba. Ne pripadam sebi, nego nečemu van mene. Ne mogu oplakivati svoje mrtve. Umjesto toga moram uzeti svoju tugu i pretočiti je u kip od alabastera .."
Izložak broj 58. "Tuga". Alabaster. Gospođica Henrietta Savernake...
"Johne, oprosti mi, oprosti mi, jer si ne mogu pomoći."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Rupa (Vikend u Holou) - Page 2 Empty Re: Rupa (Vikend u Holou)

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu