Smrt lorda Edgwarea

15. Sir Montagu Corner
Bilo je otprilike deset sati kada smo stigli do kuće sir Montagu Cornera na rijeci u Chiswicku. Bila je to velika kuća s okućnicom. Bili smo primljeni u krasno aranžiran hodnik. Na našoj desnoj strani, kroz otvorena vrata, vidjeli smo blagovaonicu s dugim uređenim stolom i upaljenim svijećama.
"Hoćete li poći ovuda, molim vas?"
Batler nas je vodio širokim stubištem u veliku sobu na prvome katu koja je gledala na rijeku.
Bila je to soba krasne skladnosti s ustajalim zrakom i pažljivo zasjenjenim svjetiljkama. U jednom uglu sobe stajao je okrugli stol za bridž smješten blizu otvorenog prozora a za njim su sjedile četiri osobe. Kada smo ušli u prostoriju jedan od njih je ustao i pošao prema nama.
"Veliko mi je zadovoljstvo upoznati vas gospodine Poirot."
Gledao sam s određenim zanimanjem sir Montagu Cornera. Imao je izrazito židovski izraz lica, vrlo male inteligentne crne oči te brižljivo uređen tupe. Bio je malen čovjek (najviše oko 165 cm), primijetio sam. Njegovo ponašanje je bilo potpuno izvještačeno.
"Dopustite da Vas upoznam. Gospodin i gospoda Widburn."
"Već smo se ranije sreli", rekla je ozareno gospođa Widburn.
"I gospodin Ross."
Ross je bio mladić od oko 22 godine s ugodnim licem i svijetlom kosom.
"Ja ometam vašu igru. Uistinu se ispričavam", rekao je Poirot.
"Nimalo. Još nismo ni počeli. Upravo smo započeli miješati karte. Jeste li za kavu gospodine Poirot?"
Poirot je odbio ali je prihvatio ponudu staroga stocka. Piće nam je doneseno u velikim čašama za cognac.
Dok smo pili sir Montagu je razgovarao.
Govorio je o japanskim slikama, kineskom lakiranju, perzijskim tapetima, francuskim impresionistima, modernoj glazbi te Einsteinovim teorijama.
Potom je sjeo natrag i osmjehivao nam se blagonaklono. Očito je potpuno uživao u svomu nastupu. U polutami je izgledao poput srednjovjekovnog duha iz svjetiljke. Posvuda uokolo po sobi nalazili su se probrani primjerci umjetnosti i kulture.
"A sada sir Montagu", rekao je Poirot "ne želim narušavati vašu ljubaznost nimalo duže već ću odmah kazati razlog moga dolaska."
Sir Montagu je odmahnuo rukom koja je sličila pandži.
"Nema žurbe. Vrijeme je beskrajno."
"Osoba se uvijek tako osjeća u ovoj kući", uzdahnula je gospoda Widburn.
"Tako divno."
"Ne bih živio u Londonu ni za milijun funta", rekao je sir Montagu. "Ovdje se nalazite u mirnoj atmosferi staroga svijeta koji smo - halis!- ostavili iza sebe u ovim nepriličnim danima."
Pala mi je na um iznenadna luckasta zamisao da kada bi netko zbilja ponudio sir Montagu milijun funta, stari bi svijet mogao otići gdje hoće, ali sam brzo zatomio te heretičke osjećaje.
"Nakon svega, što znači novac?" promrmljala je gospođa Widburn.
"Ah!", zamišljeno je rekao gospodin Widburn te zašuškao novčićima koji su bili u džepu njegovih hlača.
"Charles", s prijekorom je kazala gospođa Widburn.
"Ispričavam se", reče gospodin Widburn te se zaustavio.
"Osjećam da je govoriti o zločinu u ovakvoj atmosferi nepojmljivo", započeo je Poirot ispričavajući se.
"Nije tako." Sir Montagu je mahnuo rukom u znak odobravanja. "Zločin može biti umjetničko djelo. Detektiv može biti umjetnik. Ne mislim, naravno, na policiju. Danas je ovdje bio inspektor. Zanimljiva osoba. On nikada nije čuo za Benvenuta Cellinija, naprimjer."
"Došao je ovdje u svezi s Jane Wilkinson, pretpostavljam", rekla je gospođa Widburn s tračkom znatiželje.
"Sretnaje okolnost za damu da je bila u vašoj kući prošle noći", rekao je Poirot.
"Tako izgleda", kazao je sir Montagu. "Pozvao sam je ovdje znajući kako je ona lijepa i talentirana nadajući se kako ću možda biti sposoban pomoći joj.
Razmišljala je o odlasku u rukovodioce poslova. No ispada da sam bio predodređen pomoći joj na vrlo osoban način."
"Jane ima sreće", rekla je gospođa Widburn. "Ona je umirala za tim da se riješi Edgwarea i ovdje je netko otišao te je izbavio iz poteškoća. Sada će se udati za mladog vojvodu od Mertona. Svi tako govore. Njegova majka je poludjela u svezi toga."
"Bio sam pod dobrim dojmom o njoj", rekao je sir Montagu dobrostivo.
"Izrekla je nekoliko vrlo inteligentnih opaski o grčkoj umjetnosti."
Nasmijao sam se sebi u brk oslikavajući Jane kako govori "da" ili "ne", "stvarno, tako su krasne" njezinim magičnim hrapavim glasom. Sir Montagu je bio čovjek po kojem se inteligencija sastojala od obveze slušanja vlastitih primjedbi s prikladnom pažnjom.
"U svakom slučaju Edgware je bio neobičan čovjek", rekao je Widburn.
"Usudio bih se reći kako on ima nekoliko neprijatelja."
"Je li istina gospodine Poirot", zapitala je gospođa Widburn "da ga je netko probio džepnim nožem u vratni dio glave?"
"Upravo tako, madame. Bilo je to obavljeno jako uredno i efikasno - u stvari, znanstveno."
"Primjećujem vaše umjetničko zadovoljstvo, gospodine Poirot", rekao je sir Montagu.
"A sada", kazao je Poirot "dopustite mi da vam objasnim svrhu mog posjeta.
Kada je bila ovdje na večeri netko je telefonirao lady Edgware. Upravo tražim podatke o tom telefonskom pozivu. Nadam se da ćete mi dopustiti ispitati vaše ukućane o tome pitanju?"
"Naravno. Naravno. Samo pritisnite to zvono, hoćete li Ross."
Batler je odgovorio na poziv. On je bio visoki sredovječni čovjek svećeničkog izgleda.
Sir Montagu je pojasnio što je Poirot tražio. Batler se okrenuo prema Poirotu s ljubaznošću.
"Tko je odgovorio na telefon kada je zazvonio?", otpočeo je Poirot.
"Ja sam odgovorio gospodine. Telefon se nalazi u niši koja vodi izlazu iz hodnika."
"Da li je osoba koja je zvala tražila razgovarati s lady Edgware ili s gospođicom Jane Wilkinson?"
"S lady Edgware gospodine."
"Što su oni točno rekli?"
Batler je promišljao na trenutak.
"Koliko se sjećam gospodine ja sam rekao 'halo'. Glas s druge strane je tada pitao da li je to Chiswick 43434. Odgovorio sam mu kako je. Potom me upitao da ostanem na liniji. Drugi je glas potom pitao da li je to Chiswick 43434 i na moj potvrdan odgovor je rekao 'da li lady Edgware tu večera?' Ja sam rekao kako je gospoda upravo za stolom. Glas je rekao: 'Mogu li s njom razgovarati, molim vas'.
Otišao sam i prenio to gospodi za stolom. Gospoda je ustala te sam joj pokazao gdje je telefon.
"I potom?"
"Gospoda je podigla slušalicu i rekla: 'Halo, tko je na liniji?' Potom je rekla:
'Da, to je točno. Lady Edgware pri telefonu.' Upravo sam htio ostaviti gospodu kada me pozvala i rekla kako je linija prekinuta. Kazala je kako se netko nasmijao i očito poklopio slušalicu. Pitala me da li se osoba koja je zvala predstavila.
Negirao sam. To je bilo sve što se zbilo gospodine."
Poirot se namrštio samome sebi.
"Da li uistinu mislite da taj telefonski poziv može biti u svezi s ubojstvom, gospodine Poirot?", upitala je gospoda Widburn.
"Nemoguće je to reći madame. To je samo zanimljiva okolnost."
"C'est toujours possible madame."
Ponovno je razgovarao s batlerom.
"Da li je to bio muški ili ženski glas na liniji?"
"Mislim da je bio ženski glas gospodine."
"Koja je bila vrsta glasa, visoka ili niska?"
"Niska gospodine. Pažljiv i svakako osebujan glas." Zastao je. "Možda je to moja mašta gospodine ali je on zvučao poput stranoga glasa. Slova R bila su vrlo primjetna."
"Što se toga tiče mogao je biti škotski glas Donalde" rekla je gospoda Widburn smiješeći se Rossu.
Ross se smijao.
"Nisam krivac", dobacio je. "Bio sam za večerom."
Poirot se još jednom obratio batleru.
"Da li vi mislite", pitao je "da bi prepoznali taj glas da ga ponovno čujete u bilo koje doba?"
Batler je oklijevao.
"Ne baš sasvim gospodine. Možda bih i mogao. Smatram da je moguće prepoznati ga."
"Zahvaljujem ti moj prijatelju."
"Hvala Vama gospodine."
Batler se naklonio a zatim povukao.
Sir Montagu je nastavio igrati svoju prijateljsku ulogu starinskoga šarmera.
Nagovorio nas je da ostanemo i zaigramo bridž. Ispričao sam se - ulozi su bili veći nego mi se sviđalo. Mladi je Ross izgledao olakšan zbog mogućnosti da netko preuzme njegovo dijeljenje. On i ja smo sjedili dok su ostala četvorica igrala.
Večer se završila visokim Poirotovim i sir Montaguovim dobicima.
Potom smo se zahvalili našem domaćinu i otišli. Ross je pošao s nama.
"Pomalo čudan čovjek", rekao je Poirot dok smo izlazili u mrak.
Bila je lijepa večer te smo odlučili hodati dok ne uhvatimo taksi umjesto da smo telefonirali.
"Da, pomalo čudan čovjek", ponovio je Poirot.
"Vrlo bogat čovjek", rekao je Ross osjećajno.
"Vjerojatno jest."
"Izgleda da mu se sviđam", dodao je Ross. "Nadam se da će to potrajati.
Mnogo znači takav čovjek iza vas."
"Vi ste glumac gospodine Ross?"
Ross je rekao da je glumac. Izgledao je potišten zbog toga što njegovo ime nije bilo odmah prepoznatljivo. Očito je nedavno dobio izvrsne kritike za neku mračnu ulogu prevedenu s ruskoga.
Kada smo ga Poirot i ja međusobno umirili Poirot je neobvezno upitao:
"Poznavali ste Carlottu Adams, zar ne?"
"Ne. Večeras sam vidio njezinu osmrtnicu oglašenu u novinama. Prekomjerna doza neke droge ili pak nešto slično slabouman je način na koji se sve te djevojke predoziraju."
"Tužan je, da. Ona je bila pametna djevojka."
"Pretpostavljam da jest."
Pokazao je tipičan nedostatak zanimanja za bilo čiju izvedbu osim njegove.
"Jeste li uopće vidjeli njezinu predstavu?", upitao sam.
"Ne. To nije iz moga područja. Za tim trenutno vlada neka groznica ali ne mislim da će to dugo potrajati."
"Ah!", rekao je Poirot. "Evo taksija."
Mahnuo je štapom.
"Radije ću ići pješke", dodao je Ross. "Iz Hammersmitha hvatam vlak ravno kući."
Iznenada se nervozno nasmijao.
"Čudna stvar", dodao je. "Ta sinoćnja večera."
"Da?"
"Bilo nas je trinaest. U posljednji trenutak jedan momak nije došao. To nismo ni primijetili sve do kraja večere."
"I tko je prvi ustao?", upitao sam ga.
Nasmijao se čudnim, pomalo nervoznim hihotastim osmijehom.
"To sam bio ja", rekao je.

16. Glavna rasprava
Kada smo došli kući našli smo Jappa koji nas je čekao.
"Pomislio sam kako ću svratiti do vas i malo popričati prije nego završim dan, gospodine Poirot." Veselo je rekao:
"Eh bien, moj dobri prijatelju, kako Vam ide?"
"Pa, ne ide uopće dobro. I to je činjenica."
Izgledao je nesretno.
"Imate li za mene kakvu pomoć, gospodine Poirot?"
"Imam jednu ili dvije zamisli koje bih Vam želio izložiti", rekao je Poirot.
"Vi i vaše ideje! Na neki način Vi ste kao znak upozorenja. Nije kao da ih ne želim čuti. Želim. Ima dobrih stvari u toj vašoj glavi neobičnog oblika."
Poirot je prihvatio kompliment ponešto hladno.
"Imate li kakvih ideja o problemu duple dame - to želim znati? Eh, gospodine Poirot? Što s tim? Tko je ona?"
"Upravo o tome želim s Vama razgovarati."
Upitao je Jappa da li je ikada čuo za Carlottu Adams.
"Čuo sam ime. Trenutačno se ne mogu sjetiti gdje."
Poirot je pojasnio.
"Ona! Imitira ljude, zar ne? Zbog čega ste se na nju usredotočili? Što imate u vezi s njom?"
Poirot je ispričao koje smo korake poduzeli te koje smo zaključke iz toga izvukli.
"Za ime božje, čini se da ste bili u pravu. Odjeća, šešir, rukavice i tako dalje te plava perika... Da, mora da je tako. Moram kazati - pravi ste, gospodine Poirot.
Vrlo pametno, sve to! Iako mislim da ne postoji ništa što ukazuje da je ona bila uklonjena, to se čini neutemeljeno. Ne slažem se baš s Vama u tom pitanju. Vaša je teorija za mene pomalo fantastična. Imam od Vas više iskustva. Ne vjerujem u taj motiv o nekom zločincu iz pozadine. Carlotta Adams je bila dvojnica, svakako, ali reći ću da je ona bila jedan od ova dva načina. Otišla je onamo iz nekoga svog interesa - možda radi ucjene, natuknula je kako će dobiti određenu sumu novca. Oni su se posvađali. On je postao nasilan, ona je postala nasilna pa ga je dokrajčila. Rekao bih da se slomila kada je došla kući. Nije namjeravala počiniti ubojstvo. Moje je mišljenje da je uzela namjerno prekomjernu dozu kao najlakši izlaz iz te situacije."
"Mislite da se to slaže s ostalim činjenicama?"
"Pa, naravno, postoji mnogo stvari koje još ne znamo. Ovo je dobra radna hipoteza po kojoj možemo nastaviti. Drugo objašnjenje jest da prijevara i umorstvo nemaju ništa zajedničkoga jedan s drugim. U pitanju je samo prokleto čudna slučajnost."
Znao sam da se Poirot s ovim ne slaže. Unatoč tome samo je neobvezno kazao:
"Mais oui, c' est possible."
"Ili kako vam ovo zvuči? Prijevara je zamišljena potpuno nevino. Netko je za nju čuo te pomislio kako će mu dobro poslužiti u njegovu svrhu. To nije tako loša ideja?" Zastao je i nastavio: "Ja profesionalno više volim zamisao broj 1; kakva je veza između lorda i djevojke već ćemo otkriti na neki način."
Poirot mu je rekao o pismu upućenom u Ameriku koje je poslala sluškinja i Japp se složio kako to može biti od velike pomoći.
"Odmah ću se za to pobrinuti", kazao je, zapisujući to u svoju malu knjižicu.
"Draže bi mi bilo da ubojica bude dama jer ne mogu pronaći nikoga drugoga", govorio je dokje sklanjao knjižicu.
"Što se tiče kapetana Marsha, on je sada lord. On ima motiv koji je vidljiv iz daljine. Također i lošu prošlost. U teškoj je poziciji što se tiče novca i nimalo skrupulozan po tom pitanju. K tomu jučer ujutro se posvađao sa svojim stricem.
U stvari sam mi je rekao što ga izvlači iz slučaja. Da, on bi mogao biti vjerojatna mušterija. Ali ima alibi za sinoć. Bio je u operi s Dortheimerovima. Bogati Židovi.
Trg Grosvenor. To sam provjerio i sve je u redu. Večerao je s njima, otišao na operu te poslije toga na večeru kod Sobranisa. To je to."
"A mademoiselle?"
"Mislite na kćerku? Ona je bila izvan kuće također. Večerala je s nekim ljudima koji se zovu Carthew West. Odveli su je na operu te su je poslije toga otpratili kući. Stigla je kući u 23.45. To nju isključuje. Sekretarica izgleda u redu - vrlo efikasna i pristojna žena. Povrh svih tu je i batler. Ne mogu reći da sam mu se mnogo posvetio. Za muškarca nije prirodno da toliko dobro izgleda.
Nešto je sumnjivo u vezi s njim - i pomalo, čudan je način na koji je on ušao u lord Edgwareovu službu. Da, ja ga provjeravam, naravno. Iako ne mogu uvidjeti nikakav motiv za ubojstvo."
"Svježi podaci još nisu došli na svjetlo?"
"Da, jedan ili dva jesu. Teško je reći znače li oni nešto ili ne. Za početak, nedostaje ključ lorda Edgwarea."
"Ključ od prednjih vrata?"
"Da."
"To je doista zanimljivo."
"Kao što sam rekao to može značiti nešto ili ništa. Ovisi. Sljedeće je malo značajnije za mene. Lord Edgware unovčio je jučer ček - ne osobito visoku sumu - stotinu funta da budemo precizniji. Uzeo je novac u francuskim novčanicama - zato je on unovčio ček, zbog njegovoga današnjeg puta u Pariz. Dakle taj novac je nestao."
"Tko vam je to rekao?"
"Gospođica Carroll. Ona je unovčila ček i dobila novac. To mi je spomenula i potom sam otkrio da je novac nestao."
"Gdje je bio prošle večeri?"
"Gospođica Carroll to ne zna. Dala ga je lordu Edgwareu u 15.30. Novac je bio u bankarskoj kuverti. U to vrijeme lord je bio u knjižnici. Uzeo ga je i stavio pored sebe na stol."
"To nam stvarno da je razlog za razmišljanje. To komplicira stvari."
"Ili pojednostavljuje. Usput rečeno - rana."
"Da?"
"Liječnik je kazao kako nije napravljena običnim džepnim nožićem. Bilo je nešto slično ali različitog oblika oštrice. Također je bilo iznenađujuće oštro."
"Možda je bila britva?"
"Ne, ne. Nešto mnogo manje."
Poirot se zamišljeno namrštio.
"Novi lord Edgware čini se naklonjen šalama", primijetio je Japp. Doima se kako on smatra zabavnim biti osumnjičen za ubojstvo. Također je siguran kako smo ga osumnjičili za ubojstvo. To izgleda malo čudno."
"Možda je to samo inteligencija."
"Vjerojatnije nečista savjest. Smrt njegova strica došla mu je veoma prikladno. Usput rečeno, on se preselio u kuću."
"Gdje je ranije živio?"
"U Ulici Martin, St. George cesta. Ne baš najelegantnije susjedstvo."
"Mogli bi to pribilježiti Hastings."
Napravio sam tako iako sam se pomalo čudio. Ako se Ronald preselio u Regent Gate teško je povjerovati kako bi njegova bivša adresa bila ikome potrebna.
"Ja mislim da je ta Adams djevojka počinila zločin", reče Japp ustajući.
"Krasan posao s vaše strane, gospodine Poirot, da naletite na to. Ali, naravno vi idete po kazalištima i zabavljate se. Stvari koje vi uočavate, ja nemam prilike vidjeti. Šteta što nema jasnoga motiva, ali pretpostavljam da će malo kopanja to iznijeti na vidjelo."
"Postoji jedna osoba s motivom na koju niste obratili pažnju", primijetio je Poirot.
"Tko je to, gospodine?"
"Gospodin za kojega se govori da želi oženiti suprugu lorda Edgwarea. Mislim na vojvodu Mertona."
"Da. Pretpostavljam da tu postoji motiv." Japp se nasmijao. "Ali nije vjerojatno da bi gospodin na njegovu položaju počinio umorstvo. U svakom slučaju, on je u Parizu."
"Dakle, ne sumnjate ozbiljno na njega?"
"A vi, gospodine Poirot?"
Smijući se apsurdnosti te ideje Japp nas je ostavio.

17. Batler
Sljedeći dan za nas je bio neaktivan, a za Jappa aktivan. Došao nas je posjetiti u vrijeme ručka.
Bio je sav crven i ljutit.
"Napravio sam veliki propust."
"Nemoguće, moj prijatelju", umirujuće je kazao Poirot.
"Da, jesam. Pustio sam onoga (ovdje je upotrijebio ružne riječi)- od batlera da mi klizne kroz prste."
"Nestao je?"
"Da. Ispario je. Ono zbog čega se duplo grizem je to što na njega nisam posebno sumnjao."
"Smirite se, dajte, smirite se."
"Lako je govoriti. Vi ne biste bili smireni da su Vas u glavnom stožeru zbog toga korili. Oh!, klizav je kao jegulja. Nije ovo prvi put da je nekome pobjegao.
Stara mušterija."
Japp je obrisao čelo; izgledao je otužno. Poirot je pustio zvukove suosjećanja pomalo nalik na kokoš koja leže jaja. Pošto sam bolje poznavao narav Engleza nego on, natočio sam veliki whisky i sodu te ga stavio pred tužnog inspektora. On se malo pribrao.
"Pa, ne zamjerite mi, ali hoću."
Uskoro je počeo veselije govoriti.
"Ja ni sada nisam siguran da je on ubojica! Naravno, izgleda loše što je 'ispario' na ovaj način, ali za to možda postoje i drugi razlozi. Počeo sam istraživati malo o njemu, vidite. Izgleda da je umiješan u par noćnih klubova loše reputacije. Neuobičajene stvari. Nešto puno više recherche i pokvareno. U stvari, on je stvarno neugodan."
"Tout de meme, to ne znači da je on i ubojica."
"Upravo tako! Možda je umiješan u neke čudne poslove ili slično, ali ne znači da je ubojica. Ne, više sam nego uvjeren da je to bila ona Adams djevojka.
Doduše, još uvijek nemam ništa čime bih to dokazao. Danas sam poslao svoje ljude i oni pretresaju njezin stan, ali još nisu našli ništa što bi nam moglo pomoći.
Bila je lukava. Nije čuvala pisma, osim nekoliko poslovnih o nekim novčanim ugovorima. Ona su uredno složena i označena. Nekoliko pisama od njezine sestre iz Washingtona. Sasvim uredna i izvan svake sumnje. Jedan ili dva komada dobroga starinskog nakita - ništa novo ili skupo. Nije vodila dnevnik. Njezina putovnica i čekovna knjižica ne sadrže ništa što bi nam moglo pomoći. Tako mi svega, čini se kao da ta djevojka nije uopće imala privatnog života!"
"Bila je vrlo povučena", kazao je Poirot zamišljeno. "S naše točke gledišta to je zbilja šteta."
"Razgovarao sam sa ženom koja je za nju radila. Tu nema ničega. Otišao sam i popričao s djevojkom iz trgovine šešira koja je, izgleda, bila njezina prijateljica."
"Ah! I što mislite o gospođici Driver?"
"Mene se dojmila kao pametna i vrlo svjesna djevojka. Unatoč tome, nije mi mogla pomoći. No to me ne iznenađuje. Koliko sam nestalih djevojaka morao pronaći, a njihove obitelji i prijatelji uvijek govore istu stvar: bila je vesela i otvorena djevojka, ali nije imala momka... To nikada nije istina. To nije prirodno.
Djevojke moraju imati momke. Ukoliko nemaju onda s njima nešto nije u redu.
Odanost zbrkanih prijatelja i rodbine čini život detektiva tako teškim."
Zastao je da bi udahnuo, a ja sam mu napunio čašu.
"Hvala, kapetane Hastings, ne zamjerite ako se poslužim. Dakle, tu smo.
Morate loviti i loviti. Postoji otprilike desetak mladića s kojima je izlazila na večere i ples, ali ništa ne ukazuje na to da joj je jedan značio više od drugoga.
Medu njima je sadašnji lord Edgware, tu je filmska zvijezda gospodin Bryan Martin, te još nekoliko mladića - ali ništa posebno i određeno. Vaša zamisao o muškarcu iz pozadine potpuno je pogrešna. Mislim da ćete otkriti kako je ovo odigrala sama, gospodine Poirot. Ja sada tražim vezu između nje i ubijenog čovjeka. Ona mora postojati. Mislim da ću morati otići u Pariz. U onoj maloj zlatnoj kutijici bilo je napisano Pariz, a gospođica Carroll mi je kazala da je pokojni lord Edgware išao tamo više puta prošle jeseni prisustvujući prodajama te kupujući zanimljivosti. Da, mislim da ću morati otići u Pariz. Sutra je službena istraga gdje će utvrditi uzrok smrti. Bit će odgođena, naravno. Poslije toga uputit ću se popodnevnim brodom."
"Japp, vi posjedujete žestoku energiju. Zadivljujuće."
"Da, vi postajete lijeni. Sjedite tu i razmišljate! Ono što vi nazivate upošljavanjem malih sivih stanica. Nije to dobro, morate potražiti podatke. Oni neće sami doći k vama."
Mala sluškinja je otvorila vrata.
"Gospodin Bryan Martin, gospodine. Da li ste zauzeti ili ćete ga primiti?"
"Odlazim, gospodine Poirot." Japp se dignuo. "Sve zvijezde kazališnog svijeta izgleda dolaze vama po savjet.
Poirot je skromno slegnuo ramenima a Japp se nasmijao.
"Sigurno ste do sada postali milijunaš, gospodine Poirot. Što činite s novcem?
Štedite ga?"
"Svakako da sam ekonomičan. Kad već govorimo o novcu, kako je lord Edgware rasporedio svoj?"
"Ona imovina koja nije vezana uz titulu ostavljena je kćerki. Pet stotina gospođici Carroll. Nema drugih ostavština. Vrlo jednostavna oporuka."
"Bila je napravljena - kada?"
"Kad ga je napustila žena - prije nešto više od dvije godine. Usput, on je izričito izuzima iz nasljedstva."
"Osvetoljubiv čovjek", promumljao je za sebe Poirot.
Japp je otišao uz veselo: "Vidimo se."
Ušao je Bryan Martin. Bio je besprijekorno odjeven te izgledao izuzetno pristalo. Ipak sam pomislio da je oronuo i ne baš sretan.
"Bojim se da sam odavno trebao doći, gospodine Poirot", ispričavajući se kazivao je. "Na kraju sam kriv što sam uzalud trošio vaše vrijeme."
"En verite?"
"Da. Posjetio sam damu o kojoj smo razgovarali. Svađao sam se s njom, molio je, ali bez uspjeha. Ona ne želi da se uplićete u cijelu stvar. Bojim se da ćete morati sve ostaviti. Vrlo mi je žao - žao što sam Vam smetao."
"Du tout - du tout", blago je kazao Poirot. "To sam i očekivao."
"Eh?", mladić je izgledao iznenađeno.
"Mais oui. Kada ste rekli da morate pitati za dopuštenje svoju prijateljicu - mogao sam predvidjeti da će se sve dogoditi kako se i zbilo."
"Znači Vi imate određenu teoriju?"
"Detektiv, gospodine Martin, uvijek ima teoriju. To se od njega očekuje. Jaje osobno ne nazivam teorija. Samo kažem da imam malu ideju. To je prva faza."
"A druga faza?"
"Ukoliko se mala ideja pokaže točnom - tada znami Vidite, to je vrlo jednostavno."
"Volio bih da mi kažete kakva je to Vaša teorija - mala ideja?"
Poirot je nježno zatresao glavom.
"To je opet jedno drugo pravilo. Detektiv nikada ne govori o tome."
"Možete li barem nešto sugerirati?"
"Ne. Samo ću kazati da sam oblikovao svoju teoriju čim ste Vi spomenuli zlatni zub."
Bryan Martin je buljio u njega.
"Sasvim sam zbunjen", izjavio je. "Ne mogu shvatiti na što ciljate. Kad biste mi barem dali neki znak."
Poirot se nasmijao i zatresao glavom.
"Dajte, promijenimo temu razgovora."
"Ali prvo Vaš honorar, morate mi dozvoliti -"
Poirot je zapovjedno mahnuo rukom.
"Pas un sou!
Ništa nisam uradio čime bi Vam pomogao."
"Izgubili ste na meni svoje vrijeme -"
"Kada me neki slučaj zanima, ne diram novac. Vaš me slučaj izuzetno zanimao."
"Drago mi je", nelagodno je rekao glumac.
Izgledao je jako nesretno.
"Dođite", toplo je kazao Poirot. "Pričajmo o nečemu drugom."
"Da li je ono bio čovjek iz Scotland Yarda što sam ga sreo na stepenicama?"
"Da, inspektor Japp."
"Svjetlo je bilo prigušeno pa nisam bio siguran. Usput, on je došao i pitao me nekoliko pitanja o onoj jadnoj djevojci, Carlotti Adams, koja je umrla od prekomjerne doze veronala."
"Dobro ste je poznavali - gospođicu Adams?"
"Ne baš dobro. Poznavao sam je u Americi još dok je bila dijete ali je nisam često viđao. Bilo mi je jako žao kad sam čuo da je umrla."
"Da li Vam je bila draga?"
"Da. S njom je bilo neobično lako razgovarati."
"Vrlo suosjećajna osoba - da, to i ja mislim."
"Pretpostavljam da kažu kako je riječ o samoubojstvu? Ne znam ništa što bi moglo pomoći inspektoru. Carlotta je uvijek bila vrlo suzdržana o sebi."
"Ja ne mislim da je to bilo samoubojstvo", kazao je Poirot.
"Slažem se, vjerojatno je riječ o nesretnom slučaju."
Nastala je stanka.
Onda je Poirot sa smiješkom kazao:
"Zbivanja oko smrti lorda Edgwarea postaju sve zanimljivija, zar ne?"
"Apsolutno nevjerojatna. Da li znate - imate li kakvu ideju - tko je to učinio - sada kada se više ne sumnja na Jane?"
"Mais oui - imaju vrlo jake sumnje."
Bryan Martin je izgledao uzbuđeno.
"Zbilja? Na koga sumnjaju?"
"Batler je nestao. Shvaćate - bijeg je isto što i priznanje."
"Batler! Zaista me to iznenađuje."
"Izuzetno zgodan čovjek. Il vous ressemble unpeu." Naklonio se uz kompliment.
Naravno! Sada sam shvatio zašto mi se batlerovo lice učinilo pomalo poznato kada sam ga prvi put vidio.
"Laskate mi", kazao je Bryan Martin smijući se.
"Ne, ne, ne. Zar nije istina da sve mlade djevojke, sve služavke, radnice, tajnice, djevojke iz visokoga društva - sve one obožavaju gospodina Brvana Martina. Postoji li netko tko Vam može odoljeti?"
"Puno njih, uvjeren sam", rekao je Bryan Martin. Naglo je ustao.
"Pa hvala vam puno gospodine Poirot. Želio bih se još jednom ispričati što sam vam smetao."
Rukovao se s obojicom. Iznenada sam zamijetio da je izgledao dosta stariji.
Oronuli izgled bio je vidljiv.
Bio sam obuzet znatiželjom pa sam čim su se vrata zatvorila za njim navalio s onim što sam želio saznati.
"Poirot, jeste li doista očekivali da će se on vratiti i odbaciti ideju o istraživanju tih čudnih elemenata koji su mu se dogodili u Americi?"
"Čuli ste me gdje to govorim, Hastings."
"Ali onda", pratio sam logično cijelu stvar.
"Ali onda, sigurno znate tko je misteriozna djevojka koju je on morao upitati za dozvolu?"
On se nasmijao.
"Imam malu ideju, moj prijatelju. Kao što sam Vam rekao sve je počelo kada je spomenuo zlatni zub. Ukoliko je moja mala ideja točna onda znam tko je djevojka i znam zašto ona ne želi dopustiti gospodinu Martinu da se sa mnom savjetuje. Znam istinu o cijeloj stvari. A i Vi ste je mogli znati kada bi samo koristili mozak koji vam je dobri Bog dao. Ponekad sam u iskušenju povjerovati da Vas je Svemogući zaobišao."

18. Drugi čovjek
Ne želim priložiti opis istrage lorda Edgwarea niti onaj Carlotte Adams. U
Carlottinom slučaju presuda je glasila smrt nesretnim slučajem. U slučaju lorda Edgwarea istraga je odgođena nakon što su predstavljeni identifikacijski i liječnički dokazi. Kao rezultat analize stomaka vrijeme smrti je utvrđeno na ne manje od sata nakon završetka večere s mogućim produžetkom na sat poslije. To možemo svrstati kao vrijeme između 22 i 23 sata s većom vjerojatnošću ranijega sata.
Nijedan podatak koji se ticao Carlottina oponašanja Jane Wilkinson nije bio otkriven. Opis traženog batlera tiskanje u novinama te je opći dojam bio kao da je on tražena osoba. Njegova priča o posjetu Jane Wilkinson prihvaćena je kao bestidna laž. Ništa nije rečeno o sekretaričinom potvrđenom svjedočanstvu.
U svim novinama objavljene su kolumne u svezi ubojstva, ali s malo stvarnih podataka.
Znao sam kako je u međuvremenu Japp aktivno radio. Malo me uzrujalo da je Poirot prihvatio tako pasivan stav. Ne prvi put zabljesnula me sumnja kako je s tim povezano približavanje starosti. On mi se opravdavao ne baš odveć uvjerljivo.
"U mojoj životnoj dobi čovjek želi sebi olakšati", objasnio je Poirot.
"Ali Poirot, moj dragi kolega, ne smijete o sebi razmišljati kao o starom čovjeku", protestirao sam.
Osjećao sam kako on treba podršku. Sugestivni tretman - znam kako je to moderna ideja.
"Puni ste snage kao što ste i nekoć bili", ozbiljno sam kazao.
"Vi ste u najboljem životnom dobu Poirot. Na vrhuncu svojih snaga. Možete izaći vani i riješiti veličanstveno ovaj slučaj samo ako to želite."
Poirot je odgovorio kako on više voli riješiti slučaj sjedeći kod kuće.
"Ali to ne možete napraviti Poirot."
"Ne potpuno, istina je."
"Smatram kako mi ništa ne činimo! Japp sve obavlja."
"Što mi krasno odgovara .."
"Meni ni najmanje ne odgovara. Želim da Vi obavljate stvari."
"Pa to i činim."
"Što Vi činite?"
"Čekam."
"Čekate na što?"
"Pour que mon chien de chasse me rapporte le gibief, uzvratio je trepćući Poirot.
"Što vi mislite time reći?"
"Mislim na dobroga Jappa. Zašto držati psa i lajati umjesto njega? Japp nam ovdje donosi rezultate fizičke energije koju toliko mnogo cijenite. On ima različita sredstva na svom raspolaganju koje ja nemam. Ne sumnjam kako će uskoro imati vijesti za nas."
Zahvaljujući upornom istraživanju bilo je točno da Japp polagano slaže gradu.
Ništa nije saznao u Parizu ali je nekoliko dana poslije došao izgledajući zadovoljan samim sobom.
"To je spor posao", rekao je. "No ipak na koncu negdje stižemo."
"Čestitam Vam moj prijatelju. Što se dogodilo?"
"Otkrio sam kako je plavokosa gospoda položila ataše torbicu u garderobi u Eustonu u 9 sati te večeri. Pokazao sam im torbu gospođice Adams koju su pozitivno identificirali. To je američki proizvod, znači samo malo drukčiji."
"Ah! Euston. Najbliža od velikih stanica do Regent Gatea. Bez sumnje je tamo otišla, sredila se u toaletu te potom ostavila torbicu. Kada je torbica ponovno uzeta?"
"U 10.30. Službenik kaže od iste gospođe."
Poirot je kimnuo.
"Došao sam do još nečega. Imam razlog za vjerovanje kako je Carlotta Adams bila u kući Lyons Cornera u Strandu u 11 sati te večeri."
"Ahlc'est tres bien cal Kako ste na to naišli?"
"Pa, više ili manje slučajno. Vidite u novinama su spomenuli malu zlatnu kutijicu s inicijalima od rubina. Jedan reporter je to napisao - pisao je članak o uzimanju droga među mladim glumicama. Romantične stvari iz nedjeljnih novina.
Smrtonosna mala zlatna kutijica s ubojitim sadržajem - patetični lik mlade djevojke sa cijelim svijetom pod njezinim nogama! Samo su uz to spomenuli gdje je dama provela svoju posljednju večer te kako se osjećala i tome slično.
"Pa, eto izgleda da je konobarica u Corner House pročitala ovo i sjetila se kako je gospođica koju je servirala te večeri imala takvu kutijicu u ruci. Sjetila se da su njoj bili inicijali C.A. Onda se uzbudila i počela pričati o tome svojim prijateljima - možda bi joj novine dale nešto za tu priču?
Mladi novinar se uskoro time pozabavio te će u današnjem Večernjem vrisku izaći veliki plačljivi članak. Posljednji sati talentirane glumice. Provela ih je čekajući - na muškarca koji nikada nije došao - te priča o njezinoj suosjećajnoj intuiciji o tome kako nešto nije u redu s njezinom sestrom. Znate kako oni to već pišu, gospodine Poirot?"
"A kako je sve to tako brzo došlo do vaših ušiju?"
"Oh!, pa mi smo u dobrim odnosima s Večernjim vriskom. Došao sam do informacija kada je jedan mladi novinar pokušao od mene saznati neke novosti o drugoj stvari. Onda sam odmah požurio do Corner House -"
Da, ovako je trebalo raditi. Osjetio sara sažaljenje prema Poirotu. Pred nama je sjedio Japp koji je sve te novosti saznavao iz prve ruke - vrlo vjerojatno propuštajući važne detalje, a Poirot je bio zadovoljan i s ustajalim vijestima.
"Razgovarao sam s tom djevojkom - mislim da nema sumnje. Nije mogla prepoznati fotografiju Carlotte Adams, ali je rekla da nije posebno obraćala pažnju na lice dame. Zapamtila je da je ona bila tamna i vitka, vrlo lijepo odjevena. Imala je jedan od onih novih šešira. Zbilja bih volio kada bi žene obraćale više pažnje na lica, a manje na šešire."
"Lice gospođice Adams nije bilo lako zapamtiti", rekao je Poirot. "Posjedovalo je pokretljivost, osjetljivost - kao tekućina."
"Usuđujem se reći da ste u pravu. Ne volim analizirati takve stvari. Djevojka kaže da je dama bila odjevena u crno a sa sobom je nosila ataše torbu. Posebno je to primijetila jer joj se učinilo čudno da tako dobro odjevena dama nosi sa sobom torbu. Naručila je kajganu i kavu ali djevojka smatra da je u stvari samo trošila vrijeme čekajući nekoga. Na ruci je imala sat i stalno na njega pogledavala. Kada je konobarica prišla da joj da račun, primijetila je zlatnu kutijicu. Dama ju je izvukla iz svoje ručne torbice te stavila na stol i promatrala.
Otvorila je poklopac pa ga ponovno zatvorila. Bila je nasmiješena a zamišljena.
Konobarica je posebno zapazila kutijicu jer je bila vrlo lijepa. "I ja bih voljela imati zlatnu kutiju sa svojim inicijalima ispisanim rubinima na njoj!", kazala je.
"Izgleda da je gospođica Adams tamo sjedila još neko vrijeme nakon što je platila račun. Tada je, pogledala na sat još jednom, naizgled odustala, te otišla."
Poirot se mrštio.
"To je bio rendezvous", promumljao je. "Sastanak s nekim tko se nije pojavio.
Da li je Carlotta Adams susrela tu osobu kasnije? Ili se nisu sreli pa je otišla kući i pokušala ga nazvati? Volio bih znati - oh! kako bih volio to znati."
"To je vaša teorija, gospodine Poirot. Misteriozni čovjek iz pozadine. To je mit. Ne kažem da ona nije čekala nekoga- to je moguće. Možda je s nekim na tome mjestu dogovorila sastanak kad sredi posao s lordom na zadovoljavajući način. Pa, svi znamo kako je to završilo. Izgubila je glavu i izbola ga. Ali ona nije od onih koje gube glavu dugo vremena. Promijenila je svoj izgled na željezničkoj postaji, izvadila torbicu, otišla na sastanak a tada ju je uhvatilo ono što nazivamo 'reakcija'. Užas zbog onoga što je učinila. Kada se njezin prijatelj nije pojavio, to ju je dokrajčilo. On je mogao biti netko za koga je znala da te večeri ide u Regent Gate. Osjeća da je igri kraj. Zato vadi svoju malu kutijicu s drogom.
Prekomjerna doza ovoga i sve će biti gotovo. U svakom slučaju neće je objesiti.
Sve je jasno i vidljivo kao nos na licu."
Poirotova ruka je sumnjičavo odlutala do njegovoga nosa a zatim su se prsti spustili do brkova. Nježno ih je pomilovao s ponosnim izrazom na licu.
"Nema dokaza o postojanju misterioznog čovjeka iz pozadine", rekao je Japp, uporno naglašavajući svoju prednost. "Još uvijek nemam dokaza o povezanosti djevojke i lorda, ali imat ću ih uskoro - to je samo pitanje vremena. Moram kazati da sam razočaran putem u Pariz, ali prošlo je devet mjeseci, a to je dugo vremena. Još uvijek tamo imam čovjeka koji se tamo raspituje. Nešto se još može rasvijetliti. Znam kako se Vi s tim ne slažete. Znate, Vi ste tvrdoglavi stari dječak."
"Najprije vrijeđate moj nos, a potom moju glavu!"
"Slikovit izraz, to je sve", rekao je Japp umirujući. "Bez uvrede molim."
"Odgovor na to", rekao sam "nema uvrede."
Poirot je gledao od jednoga do drugoga zbunjeno.
"Ikakve naredbe?", pitao je Japp podrugljivo s vrata.
Poirot mu je s osmijehom oprostio.
"Naredba, ne. Prijedlog - da."
"Dakle, što to? Recite?"
"Prijedlog da Vi okružnicom obavijestite sve taksije. Pronađite jednoga koji je uzeo vožnju - ili vjerojatnije dvije vožnje - iz susjedstva Covent Gardena do Regent Gatea u noći kada se zbilo umorstvo. Što se tiče vremena vjerojatno je bilo dvadeset minuta do jedanaest."
Jappov izgled se promijenio. Sada je sličio na pametnoga psa terijera.
"Dakle to je Vaša zamisao?", rekao je. "Pa, uradit ću to. Ne može škoditi - a Vi ponekad znate o čemu govorite!"
Čim je Japp otišao Poirot je ustao i s velikom energijom počeo četkati svoj šešir.
"Ništa me ne pitajte, prijatelju moj. Umjesto toga donesite mi benzin.
Komadić omleta jutros mi je pao na prsluk."
Donio sam mu.
"Prvi put", kazao sam "mislim da ne moram postavljati pitanja. Čini se očigledno. Ali, da li zaista tako mislite?"
"Mon ami, sada se brinem samo o svom izgledu. Izvinite što ću Vam reći, ali Vaša kravata me ne oduševljava."
"To je sasvim dobra kravata", rekao sam.
"Možda - nekada. Osjeća starost, baš kao što ste Vi rekli da je i ja osjećam.
Promijenite je, molim Vas, a također iščetkajte i desni rukav."
"Zar ćemo posjetiti kralja Georgea?", sarkastično sam zapito.
"Ne. Ali sam jutros pročitao u novinama da se vojvoda od Mertona vratio u Merton House. Kako sam shvatio on je među prvim članovima engleske aristokracije. Želim mu odati dužnu počast."
Poirot sigurno nije bio socijalist.
"Zašto ćemo posjetiti vojvodu od Mertona?"
"Želim ga vidjeti."
To je sve što sam iz njega mogao izvući. Kada je moja odjeća bila dovoljno pristojna da zadovolji Poirotovo kritično oko, krenuli smo.
U Merton Houseu sluga ga je zapitao da li ima ugovoren sastanak. Poirot je odgovorio negativno. Sluga je odnio posjetnicu i brzo se vratio kako bi rekao da je njegovoj ekscelenciji vrlo žao ali je ovoga jutra vrlo zaposlen. Poirot je odmah sjeo na stolac.
"Tres bien", kazao je. "Ja ću čekati. Čekat ću više sati ako treba."
U svakom slučaju to nije bilo potrebno. Kao najkraći put da se riješi dosadnog posjetitelja Poirot je primljen od gospodina koji ga je želio vidjeti.
Vojvoda je imao oko dvadeset i sedam godina. Svakako nije bio neodoljiva izgleda, onako tanak i boležljiv. Kosa mu je bila bezlična i postajala je tanja na sljepoočnicama; imao je mala usta i bljedunjave snene oči. U sobi se nalazilo nekoliko raspela te različita religijska umjetnička djela. Široka polica za knjige sadržavala je na prvi pogled samo teološke radove. Više je sličio na okorjelog mladog trgovca galanterijom nego na vojvodu. Znam da je školovan kod kuće jer je kao dijete bio izuzetno osjetljiv. Ovo je čovjek koji je postao plijen Jane Wilkinson! Ovo je zbilja bilo smiješno. Njegovo ponašanje je bilo izvještačeno, a način na koji nas je primio skoro i nepristojan.
"Možda ste čuli za mene?", započeo je Poirot.
"Nisam imao prilike."
"Ja proučavam psihologiju zločina."
Vojvoda je bio tih. Sjedio je za pisaćim stolom za kojim je bilo i nedovršeno pismo. Nestrpljivo je tapkao perom po stolu.
"Iz kojeg razloga me želite vidjeti?", hladno se raspitivao.
Poirot je sjedio nasuprot njega. Leda su mu bila okrenuta k prozoru. Vojvoda je gledao u istome pravcu.
"Trenutno sam zauzet istraživanjem okolnosti povezanih sa smrću lorda Edgwarea."
Niti jedan mišić se nije pomaknuo sa krhkog ali tvrdog lica.
"Zasigurno? S njim nisam bio upoznat."
"Ali Vi se poznajete s njegovom suprugom - sa gospođicom Jane Wilkinson?"
"To je točno."
"Svjesni ste kako je ona imala jak motiv da bi zaželjela smrt svoga supruga?"
"Uistinu nisam upoznat s takvim nečim."
"Volio bih Vas otvoreno upitati, vaša uzvišenosti. Da li ćete se uskoro oženiti s gospođicom Jane Wilkinson?"
"Kada budem zaručen pred ženidbu taj podatak će biti objavljen u novinama.
Vaše pitanje smatram drskošću." Ustao je. "Do viđenja."
Poirotje također ustao. Izgledao je bespomoćno. Objesio je glavu, promucao.
"Nisam mislio... ja... je uou demande pardon .."
"Do viđenja", ponovio je vojvoda malo glasnije.
Ovoga puta Poirotje odustao. Napravio je karakterističnu uzaludnu kretnju i mi smo otišli. Bio je to nečasan otpust.
Bilo mi je žao Poirota. Njegov uobičajeni bombastični način nije prošao dobro ovaj put. Za vojvodu od Mertona veliki detektiv je očito bio manji od crnog skakavca.
"To nije prošlo dobro", rekao sam suosjećajno. "Taj je čovjek kao divljak ukočenoga vrata. Zašto ste ga doista namjeravali upotrijebiti?"
"Želio sam saznati da li se on i Jane Wilkinson stvarno misle oženiti."
"Ona je tako rekla."
"Ah! Ona je to kazala. Ali Vi shvaćate kako je ona od onih ljudi koji govore onako kako im odgovara. Možda se ona odlučila na udaju i on - siromah - još uopće ništa ne zna o tome."
"Dakle, on Vas je sigurno otjerao s bubom u uhu."
"Odgovorio mi je onako kako bi odgovorio i novinaru - točno." Poirot se nasmijao u sebi. "Ali ja znam! Točno znam kako taj slučaj stoji."
"Kako znate? Po njegovu ponašanju?"
"Ne. Vidjeli ste ga da je pisao pismo?"
"Da."
"Eh bien, u mojoj mladosti za vrijeme službovanja u belgijskoj policiji naučio sam kako je vrlo korisno savladati tehniku izvrnutog čitanja riječi. Mogu li vam reći što je on pisao u tome pismu? "Moja najdraža Jane, moja vodena, moj divni anđele, kako ću ti opisati što mi značiš? Tebi koja si toliko propatila! Tvoja prekrasna narav -"
"Poirot!" Viknuo sam užasnuto, zaustavljajući ga.
"Dotle je došao. Tvoja prekrasna narav koju jedino ja poznajem ..."
Uzrujao sam se. On je bio tako naivno zadovoljan svojom izvedbom.
"Poirot!", zavikao sam. "Ne smijete činiti takve stvari. Čitati tuđe pismo."
"Hastings, vi govorite gluposti. Apsurdno je govoriti ne smijete činiti o stvarima koje sam upravo učinio!"
"To nije - nije igranje po pravilima."
"Ja se ne igram. Vi znate to. Umorstvo nije igra. To je ozbiljna stvar. U svakom slučaju ne biste smjeli koristiti taj izraz - igrati po pravilima. On se više ne koristi. Taj izraz je mrtav. Mladi ljudi se smiju kada ga čuju. Mais oui, mlade djevojke će Vam se smijati ako kažete igram po pravilima."
Utihnuo sam. Nisam mogao prihvatiti ono što je Poirot uradio lakoga srca.
"To je bilo sasvim nepotrebno", kazao sam. "Da ste mu barem rekli kako ste otišli do lorda Edgwarea na zahtjev Jane Wilkinson. Tada bi se prema vama ponašao sasvim drukčije."
"Ah! Ali ja to nisam mogao uraditi. Jane Wilkinson je moj klijent. Ne mogu o njezinim stvarima raspravljati s nekim drugim. Govoriti o tome bilo bi nečasno."
"Nečasno!"
"Upravo tako."
"Ali ona će se udati za njega?"
"To ne znači da ona pred njim nema tajni. Vaše ideje o braku su vrlo zastarjele. Ne, ono što Vi predlažete ja nikako nisam mogao učiniti. Moram misliti na svoju detektivsku čast. Čast, to je vrlo ozbiljna stvar."
"Dobro, pretpostavljam da su potrebne različite vrste časti da bi se načinio svijet."

19. Velika dama
Posjet koji se zbio sljedećega jutra po mome mišljenju je jedna od najiznenađujućih stvari u cijelome slučaju.
Bio sam u svojoj dnevnoj sobi kada se sjajnih očiju pojavio Poirot.
"Mon ami imamo posjet."
"Tko je to?"
"Udovica Vojvotkinja od Mertona."
"Vrlo neobično! Što želi?"
"Ako siđete sa mnom dolje, mon ami, sami ćete saznati."
Brzo sam ga poslušao. Zajedno smo ušli u sobu.
Vojvotkinja je bila malena žena za zavrnutim nosom i autokratskim očima.
Iako je bila malena rastom nitko je ne bi nazvao zdepastom. Odjevena u crno koje nije trenutačno bilo moderno ipak je bila u svakom pogledu grande dame.
Dojmila me se skoro kao nemilosrdna osoba. Tamo gdje je njezin sin bio negativan ona je bila pozitivna. Imala je ogromnu snagu volje. Mogao sam skoro osjetiti kako valovi snage izlaze iz nje. Nema sumnje da je ova žena uvijek dominirala ljudima s kojima se družila!
Promatrala je prvo mene a onda moga prijatelja. Tada se obratila Poirotu.
Njezin glas je bio jasan i zapovjednički, navikao da zapovijeda i bude poslušan.
"Vi ste gospodin Hercules Poirot?"
Moj prijatelj se naklonio.
"Vama na raspolaganju, madame la Duchesse."
Pogledala je u mene.
"To je moj prijatelj, kapetan Hastings. On mi pomaže u mojim slučajevima."
Na trenutak su joj oči bile sumnjičave. Zatim je kimnula glavom u znak prihvaćanja.
Sjela je na stolicu koju joj je Poirot ponudio.
"Došla sam se savjetovati s vama o jednom vrlo osjetljivom problemu.
Gospodine Poirot moram vas zamoliti da sve što vam kažem bude shvaćeno kao potpuno povjerljivo."
"To se podrazumijeva, madame."
"Lady Yardly mi je pričala o Vama. Iz načina na koji je o Vama govorila te zahvalnosti koju ona izražava, osjetila sam da ste Vi jedina osoba koja mi može pomoći."
"Ne morate se brinuti da ću učiniti najbolje što mogu, madame."
Još uvijek je oklijevala. Na koncu, uz određeni napor, prešla je na temu i to tako jednostavno da me na čudan način podsjetila na Jane Wilkinson one nezaboravne večeri u Savovu.
"Gospodine Poirot, želim da vi učinite sve kako se moj sin ne bi oženio glumicom, Jane Wilkinson."
Ukoliko je i bio zapanjen Poirot se uspješno suzdržao.
"Možete li biti malo određeniji, madame, u svezi s tim što točno želite da učinim?"
"To nije lako. Osjećam da bi takav brak za njega bio velika propast. Uništio bi život moga sina."
"Zaista tako mislite, madame?"
"Sigurna sam u to. Moj sin ima visoke ideale. Zna vrlo malo o ovome svijetu.
Nikada mu se nisu sviđale djevojke iz njegove klase. Smatra da su one šupljoglave i rasipne. Što se tiče ove žene - pa, zaista je vrlo lijepa, to moram priznati. Posjeduje moć porobljavanja muškaraca. Ona je začarala moga sina.
Nadala sam se da će opčinjenost s vremenom i sama nestati. Na sreću ona nije bila slobodna. Ali sada kad je njezin muž mrtav -"
Tu je prekinula.
"Namjeravaju se vjenčati za nekoliko mjeseci. Radi se o životnoj sreći moga sina", govorila je odlučnije. "To se mora spriječiti, gospodine Poirot."
Poirot je slegnuo ramenima.
"Ne kažem kako niste u pravu, madame. Slažem se da brak nije prikladan. Ali što možemo uraditi?"
"Na Vama je da nešto učinite."
Poirot je polako zatresao glavom.
"Da, da, morate mi pomoći."
"Sumnjam da bi išta pomoglo, madame. Vaš sin, rekao bih, odbija čuti bilo što protiv te dame! A također, mislim da se protiv nje i nema mnogo toga reći!
Sumnjam da postoje bilo kakvi nečasni događaji u njezinoj prošlosti koji se mogu iskopati. Ona je uvijek - možemo li tako reći - oprezna?"
"Znam", ozbiljno je rekla vojvotkinja.
"Ah! Dakle Vi ste se o tome već raspitivali."
Malo se zacrvenjela pod njegovim oštrim pogledom.
"Ne postoji ništa što neću učiniti, gospodine Poirot, kako bih spasila svoga sina od ovoga braka." Ponovila je naglašeno tu riječ. "Ništa!"
Malo je zastala, a onda nastavila:
"Novac nije važan u ovoj stvari. Recite bilo koju sumu. Ali taj brak mora biti spriječen. Vi ste čovjek koji to može uraditi."
Poirot je polako zatresao glavom.
"Novac nije u pitanju. Ništa ne mogu učiniti iz razloga koji ću Vam sada objasniti. Ali također, moram to kazati, jer ne postoji ništa što se može učiniti.
Ne mogu vam pružiti pomoć, Madame la Duchesse. Da li ćete mi zamjeriti ako Vam pružim savjet?"
"Kakav savjet?"
"Ne svađajte se sa svojim sinom! Dovoljno je star da sam bira. Ako njegov izbor nije i vaš izbor nemojte odmah pretpostaviti da ste Vi u pravu. Ako je izbor nesretan - prihvatite to. Budite tu da mu pomognete kad mu pomoć zatreba. Ali nemojte ga okretati protiv sebe."
"Vi ne razumijete."
Ustala je. Usnice su joj se tresle.
"Ali da, madame la Duchesse, ja to vrlo dobro razumijem. Shvaćam srce jedne majke. Nitko ga ne razumije bolje od mene. Govorim Vam s autoritetom - budite strpljivi. Budite mirni i strpljivi i prikrijte svoje osjećaje. Još uvijek postoji šansa da će se stvar sama raspasti. Suprotstavljanje će samo povećati tvrdoglavost vašega sina."
"Do viđenja, gospodine Poirot", hladno je kazala. "Razočarana sam."
"Vrlo mi je žao, madame, što Vam ne mogu biti od pomoći. U teškom sam položaju. Vidite, lady Edgware mi je već učinila čast i savjetovala se sa mnom."
"Oh!, tako dakle." Njezin glas je rezao kao nož. "Vi ste u suparničkom timu.
Bez sumnje to objašnjava zašto lady Edgware još nije uhapšena zbog umorstva svoga supruga."
"Comment, madame la Duchesse?"
"Mislim da ste čuli što sam rekla. Zašto je još nisu uhapsili? Bila je tamo one večeri. Vidjeli su gdje ulazi u kuću - kako ulazi u njegovu sobu. Nitko mu se drugi nije približio a pronašli su ga mrtvoga? Unatoč tome još nije uhapšena! Naša policija je sigurno korumpirana u potpunosti."
Drhtavim rukama je popravila šal oko svoga vrata te s najmanjim mogućim naklonom izjurila iz sobe.
"Uh!", rekao sam. "Kakva narav! Unatoč tome divim joj se, a vi?"
"Zato što želi urediti cijeli svemir po svojemu mišljenju?"
"Pa, samo želi ono što je najbolje za svoga sina."
Poirot je kimnuo glavom.
"To je istina Hastings, ali da li bi stvarno bilo tako loše za vojvodu da oženi Jane Wilkinson?"
"Zašto, Vi mislite da ona nije stvarno u njega zaljubljena?"
"Vjerojatno nije. Sasvim sigurno nije. Ali ona je zaljubljena u njegov status.
Pažljivo će igrati svoju ulogu. Ona je izuzetno lijepa žena i vrlo ambiciozna. To i nije tako loše. Vojvoda se mogao vrlo lako oženiti mladom djevojkom iz svoje klase koja bi ga prihvatila iz istog razloga - ali o tome nitko ne bi govorio."
"To je istina, ali-"
"Uzmimo naprimjer da se oženio djevojkom koja ga strastveno voli, kakva je prednost toga? Često sam primijetio da je velika nesreća kada se muškarac oženi damom koja ga voli. Ona pravi ljubomorne scene, izvrgava ga ruglu, traži svu njegovu pažnju i vrijeme. Ah! non, nije sve ružičasto."
"Poirot", kazao sam "vi ste neizlječivi stari cinik."
"Mais non+mais non, samo razmišljam. Vidite, ja sam u stvari na strani dobre mamice."
Nisam se mogao suzdržati od smijanja kada sam čuo na koji način on opisuje oholu vojvotkinju.
Poirot je ostao sasvim ozbiljan.
"Ne biste se trebali smijati. Od velike važnosti je sve ovo. Moram razmišljati.
Moram mnogo razmišljati."
"Ne vidim što možete učiniti u svezi ovoga", kazao sam.
Poirot nije obraćao pažnju.
"Da li ste primijetili Hastings, kako je vojvotkinja dobro obaviještena? I kako osvetoljubiva. Ona zna za sve dokaze koji postoje protiv Jane Wilkinson."
"Slučaj za tužioca, ali ne i za obranu", rekao sam smijući se.
"Kako je ona to sve saznala?"
"Jane je kazala vojvodi. Vojvoda je rekao njoj", predložio sam.
"Da, to je moguće. Ipak imam-"
Zazvonio je telefon. Odgovorio sam.
Moja uloga se sastojala od toga da sam u različitim razmacima govorio da.
Konačno sam spustio slušalicu i uzbuđeno se okrenuo prema Poirotu.
"To je bio Japp. Prvo, hvali vas na sva usta. Drugo, došao je telegram iz Amerike. Treće, našao je vozača taksija. Četvrto, volio bi da ga posjetimo i čujemo što će kazati vozač. Peto, opet vas hvali i govori kako je on cijelo vrijeme znao da ste pogodili bit cijele stvari kada ste tvrdili da postoji misteriozni čovjek u pozadini svega ovoga! Propustio sam ga obavijestiti da smo upravo imali posjetioca koji tvrdi da je policija podmićena."
"Dakle, Japp je napokon uvjeren", promumljao je Poirot. "Čudnovato kako je teorija o čovjeku iz pozadine potvrđena baš u trenutku kada sam se naginjao prema drugoj mogućoj teoriji."
"Kakvoj teoriji?"
"Teoriji da motiv za ubojstvo možda nije imao ništa sa samim lordom Edgwareom. Zamislite nekoga tko je mrzio Jane Wilkinson, mrzio je toliko da bi je čak dali objesiti zbog ubojstva. C'est une idee, cal"
Uzdahnuo je a onda ustajući rekao:
"Hajde Hastings, idemo čuti što nam Japp ima reći."

20. Vozač taksija
Pronašli smo Jappa kako ispituje starijeg čovjeka čupavih brkova s naočalama.
Njegov glas je bio promukao i samosažalij evaj ući.
"Ah! Tu ste", rekao je Japp. "Dakle stvari idu svojim tijekom. Ovaj je čovjek - zove se Jobson - pokupio dvoje ljudi u Long Acreu u noći 29. lipnja."
"To je točno", suglasio se Jobson promuklo. "Bila je to noć s mjesečinom i zvijezdama. Mlada dama i gospodin stajali su pored željezničke stanice te su me zaustavili."
"Jesu li bili u večernjim odijelima?"
"Da, gospodin je nosio bijeli prsluk a mlada dama je bila sva u bijelom sa pticama izvezenima na haljini. Pretpostavljam kako su izašli iz Royal Opere."
"U koliko je to bilo sati?"
"Malo prije 23 sata."
"Dakle, što je bilo poslije toga?"
"Rekli su mi da idem u Regent Gate - reći će mi koja kuća kada stignemo na odredište. Također su mi rekli da budem brz. Ljudi to uvijek kažu. Kao da vi želite tumarati uokolo. Što prije dođete do cilja i dobijete novu mušteriju bolje za vas. O tome nikada i ne razmišljate. I u slučaju nezgode vi ćete biti okrivljeni za opasnu vožnju!"
"Prekinite", rekao je Japp nestrpljivo. "Taj put nije bilo nezgode, zar ne?"
"N-ne", kao da je nerado izustio svoju tvrdnju o takvom događaju. "Ne, da budem precizan, nije bilo nesreće. Dakle stigao sam u Regent Gate za manje od sedam minuta; tada je gospodin zakucao po staklu i ja sam stao. To je bilo oko broja 8. Potom su gospodin i dama izašli vani. Gospodin je stajao na mjestu i rekao mi da učinim isto. Dama je prešla cestu te počela hodati unatrag duž kuća na drugoj strani. Gospodin je stajao pored taksija - stajao je na kolniku okrenut leđima k meni pazeći na damu. Imao je ruke u džepovima. Nakon otprilike 5 minuta čuo sam ga kako nešto govori - bio je to uzvik ispod glasa a potom je i on otišao. Gledao sam ga jer nisam želio biti prevaren. Prije mi se to događalo pa sam ga pratio pogledom ovoga puta. On se popeo stepenicama u jednu kuću s druge strane ceste i ušao unutra."
"Da li je gurnuo vrata za ući?"
"Ne, imao je ključ od brave."
"Koji je bio kućni broj?"
"Mislim da je bio 17 ili 19. Doimalo mi se čudnim da mi je naređeno sjediti i čekati. Stoga sam i nastavio gledati. Oko 5 minuta poslije on i mlada dama izašli su zajedno vani. Ušli su natrag u taksi i rekli mi da vozim ponovno u Covent Garden Opera House. Zaustavili su me upravo prije nego sam došao tamo i platili mi vozarinu. Primjereno su mi platili, mogu to reći. Ipak izgleda kako sam upao u poteškoće u svezi toga."
"U pravu ste", rekao je Japp. "Samo bacite oko na ove slike i recite mi da li je mlada dama među njima."
Bilo je tu 5-6 slika prilično sličnih. Pogledao sam sa zanimanjem preko njegovog ramena.
"To je bila ona", rekao je Jobson. Odlučno je uperio prst na jednu od slika Geraldine Marsh u večernjem odijelu.
"Jeste li sigurni?"
"Sasvim siguran. Bila je bljedunjava i tamne kose."
"Sada ćemo potražiti muškarca."
Još jedan snop slika bio mu je uručen.
Pažljivo ih je gledao i potom protresao glavom.
"Pa, ne bih mogao kazati - nisam siguran. Jedna od ove dvije mogla bi biti njegova."
Fotografije su uključivale i one Ronalda Marsha ali ih Jobson nije izabrao.
Umjesto toga je pokazao na dva druga muškarca slična po tipu Marshu."
Potom je Jobson otišao te je Japp bacio slike na stol.
"Dovoljno dobro. Da mi je barem dobiti jasniju identifikaciju njegova lordstva.
Naravno, to je stara fotografija od prije sedam ili osam godina. Jedina koju sam uspio pronaći. Da, volio bih jasniju identifikaciju, iako je slučaj dovoljno jasan.
Pucanj puške i ode nekoliko alibija. Razborito od vas da ste mislili na to gospodine Poirot."
Poirot je izgledao skromno.
"Kada sam saznao da su ona i njezina rodica bile zajedno u operi učinilo mi se mogućim kako su možda bile zajedno za vrijeme jedne od pauza, naravno kako bi društvo s kim su bile pretpostavilo kako nisu napustile operu. Ali stanka od 30 minuta vam daje dovoljno vremena da odete i vratite se iz Regent Gatea. U trenutku kada je novi lord Edgware uložio toliko napora da naglasi svoj alibi bio sam uvjeren kako s time nešto nije u redu."
"Vi ste vrlo sumnjičav čovjek, zar ne?" rekao je Japp odano. "Pa, skoro ste blizu. U ovakvomu svijetu ne možete biti odveć sumnjičavi. Njegovo visočanstvo je naš čovjek, zar ne. Pogledajte ovo."
Izvadio je papir.
"Brzojav iz New Yorka. Povezali su se s gospođicom Lucie Adams. Pismo je jutros bilo u pošti i njoj je dostavljeno. Nije bila voljna dati nam original osim ako nije apsolutno neophodno ali je voljno dopustila policajcu da ga prepiše i pošalje nam ga brzojavom. Sada je pismo tu i takvo je baš kao što smo se i mogli nadati."
Poirot je uzeo brzojav s velikim zanimanjem. Čitao sam ga preko njegova ramena.
Tekst koji slijedi upućen je Lucie Adams a datiranje 29. lipnja, adresa pošiljaoca je Rosedow Mansions 8, London, S. W.3.
Počinje ovako:
Najdraža sestrice, izvinjavam se što sam napisala onako površno pismo prošli tjedan ali imala sam dosta posla i stvari za koje sam se morala pobrinuti. Pa, draga moja, bio je to pravi uspjeh! Odlične kritike, dobra prodaja karata i svi vrlo ljubazni. Imam ovdje neke stvarno dobre prijatelje i sljedeće godine mislim zakupiti kazalište na dva mjeseca. Skeč sa ruskom plesačicomje prošao vrlo dobro, kao i onaj s Amerikankom u Parizu. Mislim da su još uvijek najomiljenije scene iz Hotela za strance. Tako sam uzbuđena da jedva znam što pišem, a vidjet ćeš uskoro i zašto, ali ti prvo moram napisati što su ljudi rekli. Gospodin Hegsheimerje bio izuzetno ljubazan i pozvat će me na ručak kako bih upoznala sir Montagu Cornera, koji mi može mnogo pomoći. Prije neku večer sam upoznala Jane Wilkinson i ona je bila vrlo draga kada je govorila o mom nastupu i mojoj imitaciji nje a to me vraća na ono što sam ti htjela reći. Nije mi baš draga jer sam u posljednje vrijeme čula dosta o njoj od nekoga koga poznajem. Mislim da se ponijela surovo i nepošteno - ali neću sada o tome. Znaš li da je ona u stvari lađu Edgware? Dosta sam u posljednje vrijeme čula i o njemu.
On nije ništa bolji, kažem ti. Prema svom nećaku kapetanu Marshu, već sam ti ga spominjala, ponio se vrlo sramotno - bukvalno ga je izbacio iz kuće i ukinuo njegov dohodak. Sve mi je ispričao i zbilja mi ga je žao. Rekao je da mu se zbilja sviđa moja predstava. "Vjerujem da bi se svidjela čak i lordu Edgwareu. Da li bi učinila nešto za okladu?" Nasmijala sam se i kazala: "Koliko plaćate?" Lucie, draga moja, odgovor mi je uzeo dah. Deset tisuća dolara. Deset tisuća dolara, zamisli - samo da bi nekome pomogla da dobije glupu okladu. "Za tu ću se svotu" odgovorila sam, "našaliti s Kraljem u palači Buckingham i riskirati lese majeste." Tada smo skupa razradili detalje.
Reći ću ti sve o tome sljedeći tjedan da li su me prepoznali ili ne. U bilo kojem slučaju, ako me prepoznaju ili ne, dobit ću deset tisuća dolara. Oh! Draga Lucie, sestrice, što će nam to značiti. Nemam vremena da ti i dalje pišem - upravo idem uraditi svoju "prijevaru". Šaljem ti svoju ljubav, mala moja sestrice.
Tvoja Carlotta
Poirot je pustio pismo. Pogodilo ga je, mogao sam to uočiti.
Japp je, međutim, reagirao potpuno drukčije.
"Imamo ga", rekao je Japp radosno.
"Da", kazao je Poirot.
Glas mu je bio tvrd i hladan.
Japp ga je radoznalo pogledao.
"Sto je bilo, gospodine Poirot?"
"Ništa", kazao je Poirot. "Samo sve nije baš onako kao što sam očekivao. I to je sve."
Izgledao je vrlo nesretno.
"Ipak izgleda da je tako", rekao je sebi u bradu. "Da, mora da je tako."
"Naravno da je tako, pa sami ste cijelo vrijeme to i govorili!"
"Ne, ne. Niste me dobro razumjeli."
"Niste li govorili da u pozadini stoji netko tko je djevojku navukao to naivno učiniti?"
"Da, da."
"Pa, što onda još želite?"
Poirot je uzdahnuo i nije ništa rekao.
"Zbilja ste nešto posebno. Nikada vas ništa ne zadovolji. Ja vam kažem da smo imali sreću što je djevojka napisala ovo pismo."
Poirot se složio energičniji nego se do tada i pokazivao.
"Mais oui, to ubojica nije očekivao. Kada je gospođica Adams prihvatila deset tisuća dolara potpisala je svoju smrtnu presudu. Ubojica je mislio da je poduzeo sve korake predostrožnosti - a u potpunoj naivnosti ona ga je ipak nadmudrila.
Mrtvi govore. Da, ponekad i mrtvi govore."
"Nikada nisam ni mislio da je ona to sama učinila", rekao je Japp a da nije niti pocrvenio.
"Ne, ne", odsutno je kazao Poirot.
"Pa, moram nastaviti."
"Vi ćete uhititi kapetana Marsha - lorda Edgwarea, to jest."
"Zašto ne? Slučaj protiv njega izgleda dokazan bez ikakve sumnje."
"Istina."
"Izgledate vrlo razočarani zbog toga, gospodine Poirot. U suštini, vi volite kada su stvari komplicirane. Ovdje je upravo potvrđena vaša teorija pa vas čak ni to ne čini zadovoljnim. Vidite li koju manu u dokazima koje posjedujemo?"
Poirot je zatresao glavom.
"Da li je gospođica Marsh bila suučesnik ili ne, to ne znam", rekao je Japp.
"Izgleda kao da je morala znati, budući je pošla s njim iz opere. Ako nije, zašto ju je poveo sa sobom? Pa, čut ćemo što oboje imaju reći."
"Smijem li biti prisutan?"
Poirot je govorio gotovo skromno.
"Naravno da smijete. Vama dugujem tu ideju!"
Uzeo je telegram sa stola.
Povukao sam Poirota na stranu.
"Što nije u redu Poirot?"
"Vrlo sam nesretan, Hastings. Ovo naizgled sve teče glatko ali nešto nije u redu. Negdje ovdje postoji činjenica koja nam je pobjegla. Sve se lijepo složilo jedno s drugim, a ipak moj prijatelju, nešto nije u redu."
Nisam znao što bih rekao.

21. Ronaldova priča
Teško mi je bilo shvatiti Poirotov stav. Zasigurno je on sve to vrijeme predviđao?
Cijelim putem u Regent Gateu sjedio je smeten i namršten ne obraćajući pažnju na Jappovu samohvalu.
Na kraju je s uzdahom prekinuo sanjarenje.
"U svakom slučaju" promrmljao je "možemo vidjeti što on ima reći."
"Skoro ništa ukoliko je pametan", rekao je Japp. "Postoji veliki broj ljudi koji su sami sebe osudili na vješanje time što su bili previše žurni u davanju izjava.
Dakle nitko ne može reći kako ih mi ne upozoravamo! Sve je pošteno i jasno. Što su oni krivlji to su uznemireniji pa sviraju laži koje su smislili kako bi se opravdali. Oni ne znaju da laži najprije moraju podastrijeti svom odvjetniku."
Uzdahnuo je i rekao:
"Odvjetnici i mrtvozornici su najgori policijski neprijatelji. Mnogo puta se dogodilo da bi mrtvozornik pobrkao savršeno čist slučaj zavlačeći ga i dopuštajući krivoj strani da se izvuče. Pretpostavljam da odvjetnicima ne možete previše prigovarati. Oni su plaćeni za njihovo nepoštenje i izvrtanje stvari na ovaj ili pak onaj način."
Prilikom dolaska u Regent Gate otkrili smo da je naš svadljivac kod kuće.
Obitelj je još bila za stolom za objed. Japp je ponudio zahtjev da razgovara nasamo s lordom Edgwareom. Otpratili su nas do knjižnice.
Uskoro nam se pridružio mladi lord. Na licu je imao bezbrižan osmijeh koji je ubrzo nestao kada nas je pogledao. Usne su mu se stisle.
"Zdravo inspektore", rekao je. "U svezi čega je sve ovo?"
Japp je rekao što je imao u klasičnom stilu.
"Dakle to je to, zar ne?" rekao je Ronald.
Povukao je stolicu prema sebi i sjeo. Izvadio je i kutiju s cigaretama.
"Mislim inspektore da bih volio dati izjavu."
"Kako god Vi želite gospodine."
"Znači da je to prokleto blesavo s moje strane. Svejedno, mislim da hoću.
"Nemam razloga da se bojim istine", kako heroji u knjigama uvijek kažu.
Japp nije ništa kazao. Njegovo liceje ostalo bezizražajno.
"Tu imamo maleni lijepi stol i stolicu", nastavio je dalje mladić. "Vaš ljubimac može sjesti i stenografski sve zapisati."
Mislim kako Japp nije navikao da netko tako pažljivo prati sve njegove pripreme. Prijedlog lorda Edgwarea bio je prihvaćen.
"Da započnemo", rekao je mladić. "Nisam baš toliko glup pa pretpostavljam da je moj alibi propao. Nestao je u dimu. Napustio je korisne Dortheimerove.
Pretpostavljam da vam je taksist nešto rekao?"
"Poznato nam je vaše kretanje te večeri", rekao je Japp ukočeno.
"Zadivljen sam Scotland Yardom. Svejedno, znate, da sam planirao počiniti zločin ne bih iznajmio taksi i odvezao se na mjesto zločina ostavljajući pritom taksistu da me očekuje. Da li ste promislili o tom? Ah! Vidim da gospodin Poirot jest."
"Promislio sam na to, da", rekao je Poirot.
"To nije način na koji se izvršava promišljeni zločin", kazao je Ronald. "Stavite crvene brkove i naočale s debelim okvirom, odvezite se do sljedeće ulice i onda platite taksistu.
Idite željeznicom - pa, neću ulaziti u sve to. Moj odvjetnik, uz honorare od nekoliko tisuća gineja uradit će to puno bolje od mene. Naravno, vidim kakav je odgovor. Zločin je bio iznenadni impuls. Bio sam tamo, čekajući u taksiju itd., itd.
Onda mi padne napamet "sada, stari moj, idi i učini to".
Pa, sada ću vam reći istinu. Trebao mi je novac. To je najjasnije što mogu reći.
Moglo bi se reći da sam bio očajan. Morao sam ga nabaviti do sljedećega dana ili odustati od svega. Probao sam sa svojim stricem. Znam da me nije nimalo volio, ali sam pomislio da mu je možda stalo do časti njegova imena. Muškarci srednjih godina su ponekad takvi. Moj se stric pokazao takvim u svome cinizmu i nezainteresiranosti.
Izgledalo je kao da ću morati stisnuti zube i podnijeti što slijedi. Imao sam namjeru pokušati posuditi od Dortheimerovih, ali sam znao da nema nade. A nisam se mogao oženiti njegovom kćerkom. Ona je i tako previše mudra da bi se udala za mene. Potom sam slučajno sreo rodicu u operi. Ne srećem je često ali je ona uvijek bila pristojno dijete kada smo živjeli zajedno. Rekao sam joj o čemu se radi. Nešto je prethodno čula od svog oca a potom je i pokazala svoju odvažnost. Predložila je da uzmem njezine bisere. Pripadali su njezinoj majci."
Zastao je. Osjetilo se nešto poput prave emocije u njegovu glasu. Ili je on glumio bolje nego što sam mogao vjerovati.
"Dakle - prihvatio sam blagoslovljenu ponudu djevojke. Mogao sam za njih posuditi novac koji mi je trebao i zakleo sam se da ću joj to vratiti makar značilo da moram početi raditi. No biseri su bili kod kuće u Regent Gateu. Odlučili smo da je najbolje otići tamo i odmah ih uzeti. Uskočili smo u taksi i otišli."
"Zamolili smo vozača da stane s druge strane ceste u slučaju da bilo tko začuje kako se taksi parkira ispred njihovih vrata. Geraldine je izašla i prešla na drugu stranu ceste. Sa sobom je imala ključ. Ona je trebala potiho ući, uzeti bisere i donijeti ih meni. Nije očekivala susresti nikoga osim možda služavke.
Gospođica Carroll, sekretarica moga strica običavala je ići u krevet oko 21.30.
Moj stric bi trebao vjerojatno biti u knjižnici."
"Tako je Dina otišla. Ja sam stajao na kolniku pušeći cigaretu. Svakih nekoliko trenutaka gledao sam prema kući kako bi je opazio da se vraća. A sada dolazim do onoga dijela priče u koji možete vjerovati ili ne, kako želite. Čovjek me zaobišao na kolniku. Okrenuo sam se vidjeti gdje on ide. Na moje iznenađenje krenuo je prema gore i ušao u broj 17. Barem sam pomislio kako je to bio broj 17 ali naravno, bio sam malo udaljen. To me iznenadilo iz dva razloga. Jedan je bio taj da je muškarac ušao unutra pomoću ključa, a drugi je bio da sam u njemu prepoznao poznatoga glumca."
"Bio sam tako iznenađen da sam odlučio bolje pogledati o čemu se radi.
Slučajno sam imao svoj ključ od broja 17 u džepu. Izgubio sam ga ili sam mislio da sam ga izgubio prije 3 godine, slučajno sam ga otkrio prije nekoliko dana i naumio ga vratiti stricu toga jutra. Kako bilo, u jeku naše diskusije to sam zaboravio učiniti. Premjestio sam ga s ostalim stvarima kada sam se presvlačio."
"Rekavši taksistu da pričeka, dugim sam korakom žurno odjurio uzduž kolnika, prešao cestu, otišao uza stepenice broja 17 te otvorio vrata mojim ključem.
Hodnik je bio prazan. Nije bilo znakova niti jednog posjetitelja koji je upravo došao. Zastao sam nakratko gledajući oko sebe. Potom sam otišao prema vratima knjižnice. Možda je onaj čovjek bio unutra s mojim stricem. Da je bilo tako trebao sam čuti mrmorenje glasova. Stajao sam ispred vrata knjižnice ali ništa nisam čuo."
"Iznenada sam se osjetio kao bijednik. Naravno da je čovjek sigurno otišao u drugu kuću - vjerojatno u onu kuću iza. Regent Gate je prilično loše osvijetljen u noći. Samo sam od sebe načinio pravu budalu. Stvarno nisam mogao shvatiti što me to bilo obuzelo pa sam išao pratiti toga čovjeka. Zbog njega sam završio tu, a kakav bih glupan izgledao kada bi moj stric odjednom izašao iz biblioteke i našao me ovdje. Uvalio bih Geraldine u nevolju i sve bih uznemirio. Sve to zato što me nešto u ponašanju onoga čovjeka nagnalo da pomislim kako on upravo radi nešto što nije htio da se sazna. Na sreću nitko me nije tu 'ulovio'. Sigurno sam otišao što sam brže mogao.
Na vrhovima prstiju vratio sam se nazad do ulaznih vrata a u istom trenutku Geraldine je sišla niza stepenice s biserima u svojim rukama.
Ona se stvarno prepala kada me ugledala, naravno. Prvo sam je izvukao iz kuće a onda sve objasnio."
Tu je zastao.
"Požurili smo natrag u operu. Stigli smo upravo kada se dizala zavjesa. Nitko nije posumnjao da smo bili odsutni. Bila je topla noć i nekoliko ljudi je izašlo vani uhvatiti svježega zraka."
Zastao je.
"Znam što ćete reći: zašto vam ovo nisam odmah rekao? Sada ću vam kazati kako je bilo: da li biste vi s motivom za umorstvo koji se vidi iz daljine, mirne duše priznali da ste u suštini bili na mjestu gdje je ubojstvo počinjeno baš te noći?
Iskreno, prepao sam se! Čak da nam se i povjeravalo, bilo bi mnogo briga za mene i za Geraldine. Mi nemamo ništa s umorstvom, ništa nismo vidjeli, ništa nismo čuli. Očigledno, pomislio sam, to je učinila tetka Jane. Pa, zašto umiješati samoga sebe? Rekao sam Vam o svađi i o tome kako mi je nedostajalo novca jer sam znao da ćete to 'iskopati'. Da sam pokušao to prikriti vi biste postali još sumnjičaviji pa bi pobliže ispitali moj alibi. Kako je bilo, mislio sam ako vam dam toliko informacija one će vas na neki način skoro hipnotizirati da mislite kako je sve u redu. Znam da su Dortheimersovi iskreno uvjereni da sam bio cijelo vrijeme u Covent Gardenu. Nije im bilo sumnjivo što sam proveo jednu pauzu sa svojom rođakinjom. Ona je uvijek mogla reći da je bila tamo sa mnom i da nismo napuštali operu."
"Gospođica Marsh se složila s ovim - prikrivanjem?"
"Da. Čim sam primio vijest stupio sam s njom u kontakt i upozorio je da ni slučajno ne govori o našem izletu ovdje prošle noći. Ona je bila sa mnom, a ja s njom za vrijeme posljednje pauze. Malo smo pričali na ulici i to je sve."
Zastao je.
"Znam da izgleda neprimjereno izaći sa svim ovim nakon svega. Ali priča je istinita. Dat ću vam ime i adresu čovjeka koji mi je jutros posudio gotovinu za Geraldinine bisere. A ako pitate nju, potvrdit će svaku moju riječ."
Zavalio se u svoju stolicu i pogledao u Jappa.
Japp je nastavio sjediti bez ikakvog izraza na licu.
"Rekli ste kako ste mislili da je Jane Wilkinson počinila umorstvo?"
"Pa, zar ne biste i Vi to pomislili? Poslije batlerove priče?"
"Što je s vašom okladom s gospođicom Adams?"
"Oklada s gospođicom Adams? Sa Carlottom Adams, mislite? Kakve ona ima veze s ovim?"
"Poričete li da ste joj ponudili sumu od deset tisuća dolara kako bi u kući te večeri odglumila gospođicu Jane Wilkinson?"
Ronald je zurio.
"Ponudio joj deset tisuća dolara? Glupost. Netko se s vama našalio. Da li ona tako kaže? Oh! Zaboga - zaboravio sam, ona je mrtva, zar ne?"
"Da", tiho je rekao Poirot. "Ona je mrtva."
Ronald nas je gledao. Prije je bio debonair. Sada mu je lice problijedilo. Oči su mu izgledale uplašeno.
"Ne razumijem ništa od ovoga", kazao je. "Istina je ovo što sam vam rekao.
Pretpostavljam da mi ne vjerujete - nitko od vas."
A onda, na moje iznenađenje, istupio je Poirot.
"Da", kazao je. "Ja Vam vjerujem."

22. Čudno ponašanje Hercula Poirota
Bili smo u svojim sobama.
"Što zaboga -", počeo sam.
Poirot me zaustavio svojim najekstravagantnijim pokretom od bilo kojega koji sam do sada vidio da čini. Obje ruke vrtjele su se u zraku.
"Molim vas, Hastings! Ne sada. Ne sada."
Izgovarajući to ščepao je svoj šešir, nabio ga na glavu kao da nikada nije čuo za red i metodu, te izjurio bezglavo iz sobe. Još se nije bio vratio kada se, otprilike sat kasnije, pojavio Japp.
"Čovječuljak je negdje izašao?", raspitivao se.
Kimnuo sam.
Japp je utonuo u stolicu. Obrisao je čelo maramicom. Danje bio topao.
"Koji ga je vrag obuzeo?", upitao je. "Kažem vam, kapetane Hastings, mogli ste me srušiti na pod dodirom pera kada je prišao čovjeku i rekao: Ja vam vjerujem.
Tako mi svega, kao da je nastupao u romantičnoj melodrami. Ne razumijem."
Ni ja nisam razumio, a tako sam i rekao.
"A onda je izjurio iz kuće", rekao je Japp.
"Što Vam je kazao o tome?"
"Ništa", odgovorio sam.
"Baš ništa?"
"Apsolutno ništa. Kada sam htio s njim razgovarati, odgurnuo me u stranu.
Pomislio sam da je najbolje ostaviti ga na miru. Kada smo se vratili kući počeo sam ga ispitivati. Mahnuo je rukama, zgrabio je šešir i ponovno izjurio."
Pogledali smo jedan u drugoga.
Japp se značajno potapšao po čelu.
"Mora biti malo ..", rekao je.
Za promjenu, bio sam voljan složiti se s njim. Japp je često prije znao natuknuti da je Poirot bio, kako on kaže pomaknut. Tada on jednostavno nije razumio na što je Poirot ciljao. U ovom slučaju, bio sam prisiljen priznati, ja nisam mogao razumjeti Poirotovo stajalište. Ako nije bio pomaknut, u svakom slučaju je bio vrlo promjenjiv. Upravo je njegova teorija bila trijumfalno potvrđena a on se odmah vratio na posao.
To je bilo dovoljno da obeshrabri i uznemiri njegove najodanije navijače.
Pretresao sam glavom obeshrabreno.
"Oduvijek je bio pomalo čudan", rekao je Japp. "Ima svoj poseban način gledanja na stvari - vrlo čudan način. On je neka vrsta genija, priznajem. Ali uvijek kažu da su geniji vrlo blizu granice te mogu skliznuti bilo kada. Njemu je oduvijek bilo draže da su stvari kompliciranije. Jednostavan slučaj nikada mu nije bio i dovoljno dobar. Ne, to mora biti mučenje. Udaljio se od stvarnog života. Igra svoju igru. Kao stara dama kad igra pasijans. Ukoliko se karte ne poslože, ona vara. S njim je obrnuto. Ukoliko se sve rješava suviše lako onda on vara kako bi otežao stvari! Tako ja gledam na to."
Bilo mi je teško odgovoriti mu. Također sam smatrao Poirotovo ponašanje neuračunljivim. A kako sam bio toliko vezan za moga čudnog malog prijatelja to me brinulo više nego što sam želio izraziti.
Usred sumorne tišine Poirot je ušetao u sobu.
Bio sam sretan što sam ga mogao vidjeti sasvim smirenoga.
Vrlo pažljivo je skinuo šešir, stavio ga svojim štapom na stol i sjeo u svoju uobičajenu stolicu.
"Vi ste ovdje moj dragi Japp. Drago mi je. Bilo mi je na pameti da vas moram što prije vidjeti."
Japp ga je pogledao ne odgovarajući. On je vidio kako je to samo početak.
Čekao je na Poirota da se sam izjasni.
To je moj prijatelj i napravio, govoreći polagano i pažljivo.
"Ecoutez Japp. Nismo u pravu. Svi mi nismo u pravu. Žalim što moram priznati ali smo načinili pogrešku."
"To je u redu", rekao je Japp samouvjereno.
"Ali to nije u redu. To je bijedno. Žalosti me do srca."
"Ne smijete biti žalosni zbog toga mladića. On zaslužuje sve što je dobio."
"Nisam žalostan zbog njega - već zbog vas."
"Zbog mene? Ne trebate se brinuti za mene."
"Ali ja se brinem. Gledajući vas mislim na to tko vas je tako usmjerio? Bio je to Hercule Poirot. Mais oui ja sam vas poslao na taj trag. Usmjerio sam vašu pažnju na Carlottu Adams, spomenuo sam vam slučaj pisma za Ameriku. Svaki korak na putu, ja sam vas usmjerio!"
"Svejedno sam morao do toga doći", hladno je rekao Japp. "Bili ste malo ispred mene, to je sve."
"Ćela ce peut. No to me ne tješi. Ukoliko nastane šteta - ukoliko izgubite ugled zbog toga što slušate moje male ideje - gorko ću sebe kriviti."
Japp je samo izgledao kao da se zabavlja. Mislim da je on pripisivao Poirotu motive koji nisu bili odveć čisti. On je smatrao da mu je Poirot zamjerio slavu koja je proizišla iz uspješnog razjašnjenja cijele stvari.
"Ništa se ne brinite", on je rekao. "Neću zaboraviti obznaniti kako vam nešto dugujem u ovome poslu."
Namignuo mi je.
"Oh!, to uopće nije to." Poirot je 'škljocnuo' nestrpljivo jezikom. "Ne želim nikakvo priznanje. A štoviše govorim vam da neće biti priznanja. Sebi ste pripremili fijasko i ja Hercule Poirot sam uzrok tomu."
Iznenada na Poirotov izraz sjete Japp je uzviknuo smijući se. Poirot je izgledao uvrijeđeno.
"Ispričavam se gospodine Poirot." Obrisao je svoje oči. "Ali vi ste izgledali čitavomu svijetu poput patke koja umire u oluji. Zaboravimo na sve ovo. Spreman sam prebaciti slavu ili krivnju za ovaj posao. To će dignuti veliku buku - u pravu ste što se toga tiče. Iznijet ću sve kako bih osigurao da ga kazne. Može se dogoditi da će pametni odvjetnik izbaviti njegovo lordstvo iz nevolje - nikad se ne zna - s porotom. Ali čak ni tada mi to neće štetiti. Bit će opće poznato da smo uhvatili pravog čovjeka čak i ako ga ne osude. Pa ako nekim slučajem treća služavka dobije napade histerije i prizna da je ona to učinila - progutat ću svoj lijek i neću prigovarati kako ste me vi odveli krivim putem. To je u redu."
Poirot je piljio u njega i blago i tužno.
"Vi imate sigurnost - uvijek samosvijest! Vi nikada ne stanete i sebi kažete - da li je to moguće? Vi nikada ne sumnjate - ili se pitate. Nikada ne pomislite: to je prelagano!"
"Možete se kladiti životom da se ne pitam. Ispričajte me što tako govorim ali baš je to mjesto gdje vi svaki put skrećete s puta. Zašto slučaj ne bi bio jednostavan? Koje je zlo u tome ako je stvar lagana?"
Poirot ga je pogledao, uzdahnuo, napola zabacio svoje ruke i potom protresao glavom.
"C'estfini Ništa više neću reći."
"Izvrsno", rekao je srdačno Japp. "Sada se vratimo na početak. Vi biste voljeli saznati što sam radio?"
"Uvjeravam vas."
"Vidio sam uzoritu Geraldine i njezina se priča točno slagala s pričom njegovoga lordstva. Možda su oni oboje u tome zajedno ali ja smatram da nisu.
Po mome mišljenju on ju je prevario - on joj se i tako puno sviđa. Teško je prihvatila saznanje o njegovome uhićenju."
"Doista? A kako ga je prihvatila tajnica - gospođica Carroll?"
"Pretpostavljam da nije bila previše iznenađena. Dakako, to je samo moje gledište."
"A što je s biserima?", upitao sam. "Da li je taj dio priče bio istinit?"
"Sasvim. Dobio je za njih novac rano sljedećega jutra. Ali mislim da se to ne tiče glavne stvari. Kako ja to vidim, plan se stvorio u njegovoj glavi kada je sreo rođakinju u operi. Pojavio se u bljesku. Bio je očajan - ovdje je bio izlaz.
Pretpostavljam da je o nečemu sličnom prethodno razmišljao - zato je sa sobom i ponio ključ. Ne vjerujem u priču da se toga iznenada sjetio. Dakle, dok je pričao sa svojom rodicom shvatio je da će njezinim uključivanjem dobiti za sebe dodatnu sigurnost. Igra na njezine osjećaje, cilja na bisere, ona prihvaća te odlaze skupa. Čim je ona ušla u kuću, on je prati i odlazi u knjižnicu. Možda je lord drijemao u svojoj stolici. Kako bilo u dvije sekunde on je obavio svoje i ponovno izašao. Smatram kako nije planirao da ga djevojka uhvati u kući. Računao je na to da će ga zateći gdje hoda gore dolje blizu taksija. I mislim kako nije bilo predviđeno da ga vozač taksija vidi da ulazi u kuću. Dojam je trebao biti da je on pušeći hodao gore dolje dok je čekao djevojku. Sjetite se da je taksi bio okrenut u suprotnom pravcu.
Naravno, sljedećega jutra morao je založiti bisere. Još uvijek mora izgledati kao da mu treba novac. Kada je čuo za zločin, preplašio je djevojku kako bi ona prikrila njihov posjet kući. Reći će da su pauzu proveli zajedno u operi."
"Zašto onda tako nisu i učinili?", oštro je upitao Poirot.
Japp je slegnuo ramenima.
"Promijenio je mišljenje ili je prosudio kako ona neće moći to izvesti do kraja.
Djevojka je vrlo nervozna."
"Da", kazao je zamišljeno Poirot "ona je nervozan tip."
Poslije nekoliko minuta je rekao:
"Zar vam se ne čini da bi kapetanu Marshu bilo jednostavnije i lakše samom napustiti operu za vrijeme pauze. Mogao je tiho ući svojim ključem, ubiti strica i vratiti se u operu umjesto da ga vani čeka taksi a svaki trenutak će niza stepenice sići nervozna djevojka koja može izgubiti glavu i odati ga."
Japp se nacerio.
"To bi uradili Vi ili ja. Ali mi smo malčice pametniji nego kapetan Ronald Marsh."
"Nisam baš tako siguran. On izgleda inteligentno."
"Ali ne toliko inteligentno kao gospodin Hercule Poirot! Ma dajte, siguran sam u to!" Japp se nasmijao.
Poirot ga je hladno pogledao.
"Ako on nije kriv zašto je nagovorio gospođicu Adams da se preruši?", nastavio je Japp. "Može postojati samo jedan razlog za to - da zaštiti pravoga zločinca."
"Tu se s Vama sasvim slažem."
"Pa, drago mi je da se u nečemu slažemo."
"Možda je on zbilja razgovarao s gospođicom Adams", razmišljao je Poirot. "A u stvari - ne, to je glupost."
Tada je, iznenada pogledavši Jappa, izbacio brzo pitanje.
"Kakva je vaša teorija o njezinoj smrti?"
Japp je pročistio grlo.
"Sklon sam vjerovati - nesretan slučaj. Priznajem, prikladna nesreća. Ne vidim kako je on s tim mogao išta imati. Njegov je alibi sasvim provjeren poslije opere.
Bio je u Sobranis s Dortheimerovima do jednoga sata iza ponoći. Mnogo prije toga ona je spavala u svomu krevetu. Ne, mislim da je riječ o vražjoj sreći koju zločinci ponekad imaju. U suprotnom, da se ta nesreća nije zbila smatram da je imao plan riješiti je se. Prvo ju je nasmrt preplašio - kazao joj kako bi bila uhapšena zbog ubojstva ako prizna istinu. Onda ju je primirio s novom količinom novca."
"Da li Vam se čini -", Poirot je buljio ispred sebe.
"Da li Vam se čini kako bi gospođica Adams pustila objesiti drugu ženu kada je ona imala dokaze koji bi je mogli osloboditi?"
"Jane Wilkinson ne bi bila obješena. Dokazi sa zabave kod Montagu Cornera su bili prejaki za to."
"Ali ubojica to nije znao. On bi morao računati na to da će Jane Wilkinson biti obješena te da će Carlotta Adams šutjeti."
"Vi volite pričati, zar ne, gospodine Poirot? I vi ste sada sasvim uvjereni da je Ronald Marsh dobar dječak koji ne može učiniti ništa pogrešno. Da li vjerujete u tu njegovu priču kako je vidio čovjeka gdje se potajno šulja u kuću?"
Poirot je slegnuo ramenima.
"Da li Vi znate što on kaže da je mislio tko je bio?"
"Možda mogu pogoditi."
"Kaže da misli kako je to bio filmska zvijezda Bryan Martin. Što mislite o tome? Čovjek koji nikada nije sreo lorda Edgwarea."
"Onda bi svakako bilo čudno kada bi netko vidio takvoga čovjeka gdje ulazi u kuću s ključem."
"Dajte!", rekao Japp, izražavajući tako nezadovoljstvo. "A sada pretpostavljam da će vas iznenaditi kada čujete da Bryan Martin te večeri nije bio u Londonu. Odveo je jednu mladu damu na večeru u Molesev. Nisu se vratili u London sve do ponoći."
"Ah!", blago je kazao Poirot. "Ne, nisam iznenađen. Da li je mlada dama također njegove profesije?"
"Ne. Djevojka koja vodi trgovinu šešira. U stvari, bila je to prijateljica gospođice Adams, gospođica Driver. Mislim da ćete se složiti da je njezino svjedočenje izvan svake sumnje."
"Ne osporavam to, prijatelju moj."
"U stvari, vi ste gotovi i znate to, stari moj", smijući se kazao je Japp. "To je bila izmišljena priča i to je to. Nitko nije ušao u broj 17... i nitko nije ušao u kuće s obiju strana - dakle što nam to govori? Da mladi lord laže."
Poirot je tužno zatresao glavom.
Japp je ustao ponovno dobro raspoložen.
"Znate da smo u pravu."
"Tko je D., Pariš, studeni?"
Japp je slegnuo ramenima.
"Stara priča, pretpostavljam. Zar djevojka ne može imati šest mjeseci star suvenir a da to nije povezano s ovim zločinom? Moramo imati nekakav osjećaj za mjeru."
"Prije šest mjeseci", promumljao je Poirot, pojavila se iznenadna svjetlost u njegovim očima. "Dieu, queje suis b%te!"
"Što on govori?", raspitivao se Japp kod mene.
"Slušajte", Poirot je ustao i potapšao Jappa po prsima.
"Zašto sluškinja gospođice Adams nije prepoznala kutijicu? Zašto gospođica Driver nije prepoznala kutijicu?"
"Što Vi mislite?"
"Zato jer je kutijica bila nova! Bila joj je tek poklonjena. Pariz, studeni - to je sve u redu - nema sumnje kutijica je trebala biti suvenir. Ali njoj je poklonjena tada a ne onda. Tek je bila kupljena! Upravo kupljena! Preklinjem vas dobri moj Japp. To je prilika, sigurno prilika. Kupljena je ne ovdje nego u inozemstvu.
Vjerojatno u Parizu. Da je bila kupljena ovdje neki zlatar bi se bio javio. Bila je slikana i opisana u novinama. Da, da, Pariz. Možda neki drugi strani grad, ali ja mislim Pariz. Otkrijte to, molim vas. Raspitajte se. Želim - tako želim - saznati tko je taj tajanstveni D."
"Neće štetiti", dobrodušno je kazao Japp. "Ne mogu reći da sam vrlo uzbuđen što se toga tiče ali učinit ću što mogu. Što više znamo to bolje."
Radosno nam je kimnuo i otišao.

23. Pismo
"A sada", rekao je Poirot "idemo na ručak."
Provukao je svoju ruku ispod moje. Smiješio mi se.
"Nadam se."
Bilo mi je drago vidjeti ga opet oporavljenog iako nisam bio ništa manje uvjeren u krivnju mladog Ronalda. Smatrao sam kako je i Poirot sam došao do toga zaključka uvjeren Jappovim argumentima. Potraga za kupcem kutijice bila je, možda, posljednji pokušaj da spasi obraz.
U dobrom raspoloženju otišli smo skupa na ručak.
Pomalo me zabavilo kada sam za stolom na drugom kraju prostorije vidio Bryan Martina i Jenny Driver gdje zajedno ručaju. Prisjećajući se onoga što je Japp kazao, posumnjao sam na moguću romancu.
Vidjeli su nas i Jenny nam je mahnula.
Dok smo pijuckali kavu Jenny je ostavila svoga pratioca i došla do našega stola.
Izgledala je dinamičnije i živahnije nego ikada prije.
"Mogu li sjesti i trenutak razgovarati s vama gospodine Poirot?"
"Naravno, gospođice. Oduševljen sam što vas vidim. Zar nam se gospodin Martin neće također pridružiti?"
"Zamolila sam ga da nas pusti na trenutak same. Vidite, željela sam s vama razgovarati o Carlotti."
"Da, gospođice?"
"Htjeli ste pronaći nekoga njezinog muškog prijatelja. Zar nije tako?"
"Da, da."
"Razmišljala sam i razmišljala. Ponekad ne možete odmah shvatiti stvari. Da bi ih raščistili morate misliti unazad - sjetiti se puno malih riječi i izraza na koje možda tada niste obraćali pažnju. Pa, ja sam učinila upravo to. Razmišljala i razmišljala - sjećala se točno onoga što je ona govorila. Tako sam došla do određenog zaključka."
"Da, mademoiselle?"
"Mislim da je muškarac do kojega joj je bilo stalo - ili joj je počelo biti stalo - bio Ronald Marsh - znate, onaj koji je upravo naslijedio titulu."
"Zbog čega mislite da je to bio on, mademoiselle?"
"Pa, na primjer, Carlotta je jednoga dana govorila općenito, o čovjeku koji nema sreće i kako to može utjecati na njegov karakter. Taj čovjek može biti sasvim pristojan a ipak poći 'nizbrdo'. Više su se ogriješili o njega nego što je on griješio - znate kako kažu. Prva stvar s kojom se žena zavarava kada joj se netko počne sviđati. Koliko puta sam to čula! Carlotta je bila vrlo razumna, ipak je tada govorila takve stvari kao nerazumna osoba koja ne zna ništa o životu. "Pazi sad", rekla sam sebi. "Nešto se zbiva." Nije spomenula njegovo ime - govorila je općenito. Ali gotovo odmah nakon toga počela je pričati o Ronaldu Marshu i tome kako misli da se prema njemu loše postupilo. Govorila je bez okolišanja. U to vrijeme nisam spojila te dvije stvari. Ali sada - pitam se. Čini se kako je mislila na Ronalda. Što vi mislite gospodine Poirot?"
Njezino lice puno očekivanja gledalo je u njegovo.
"Ja mislim, mademoiselle, da ste mi možda dali vrlo vrijednu informaciju."
"Dobro." Janny je pljesnula rukama.
Poirot je blago pogledao u nju.
"Možda niste čuli - džentlmen o kojem ste sada govorili, Ronald Marsh - lord Edgware - upravo je uhićen."
"Oh!", usta su joj se iznenadno otvorila. "Onda ovo moje razmišljanje dolazi pomalo kasno."
"Nikad nije kasno", rekao je Poirot. "Ne kod mene, razumijete. Hvala, mademoiselle."
Ostavila nas je da bi se vratila do Brvana Martina.
"Evo, Poirot", kazao sam. "Ovo je sigurno poljuljalo vaše uvjerenje."
"Ne Hastings. Upravo suprotno - učvrstilo ga je."
Unatoč toj čvrstoj izjavi vjerovao sam da je potajno popustio.
Sljedećih nekoliko dana nije nijednom spomenuo slučaj Edgware. Ukoliko sam o tome govorio, on bi odgovorio vrlo kratko i bez zanimanja. Drugim riječima, oprao je ruke od slučaja. Štogod se još vuklo u tom njegovom fantastičnom mozgu, sada je bio prisiljen priznati da se nije ostvarilo. Njegova prva predodžba bila je točna i Ronald Marsh je sasvim pravedno optužen za zločin.
Samo, kako je on bio Poirot, nije mogao otvoreno priznati da je to tako! Zbog toga se pretvarao da je izgubio zanimanje.
Takvo je bilo moje tumačenje njegovoga stava. Činio se pregažen činjenicama.
Postupci policije nisu ga ni najmanje zanimali koji su ionako bili samo formalni.
Kao što sam rekao sebe je opteretio ostalim slučajevima te nije pokazivao zanimanje kada bi se spomenula ta tema.
Bilo je skoro dva tjedna kasnije kada sam zbog događaja spomenutih u mom prethodnom poglavlju shvatio da je moje tumačenje njegovoga stava bilo sasvim pogrešno.
Bilo je vrijeme doručka. Uobičajeni teški snop pisama ležao je pored Poirotova tanjura. Sortirao ih je spretnim prstima. Potom je izbacio brzi uzvik užitka i uzeo pismo s američkom markom.
Otvorio ga je svojim malim nožem za otvaranje pisama. Gledao sam ga sa zanimanjem otkad je on izgledao tako dirnut tim užitkom. Osim pisma tu je bilo i prilično dosta priloženog materijala.
Poirot je pročitao staro pismo dvaput i podigao pogled.
"Da li biste voljeli ovo vidjeti Hastings?"
Uzeo sam ga od njega. Išlo je kako slijedi:
Dragi gospodine Poirot - bila sam tako dirnuta vašim ljubaznim - vašim veoma ljubaznim pismom. Osjećala sam se toliko zbunjena sa svim zbivanjima. Unatoč mom velikom jadu bila sam tako uvrijeđena stvarima koje su izgledale ciljane o Carlotti - najdražoj, najslađoj sestri koju sam ikad imala. Ne, gospodine Poirot ona nije uzela drogu. Sigurna sam u to. Ona se užasavala takvih stvari. Često sam je slušala kako to govori. Ako je ona odigrala ulogu u smrti toga sirotog čovjeka bila je to sasvim nevina uloga - ali naravno njezino pismo za mene to i potvrđuje.
Šaljem vam traženo pismo pošto ste me za to zamolili. Mrzim se odvojiti od posljednjega pisma kojeg je napisala u životu ali znam da ćete vi o njemu brinuti i vratiti mi ga, a ukoliko pomaže u raščišćavanju misterije njezine smrti, kao što vi kažete da će možda i pomoći - tada naravno, pismo mora doći vama.
Pitate se da li je Carlotta spominjala nekog prijatelja, osobito u njezinom pismu. Dakako da je spomenula veliki broj ljudi ali nikoga nije spomenula na način da bi se isticao. Najviše se viđala s Brvanom Martinom kojega smo odavno poznavali, djevojkom zvanom Jenny Driver te kapetanom Ronaldom Marshom.
Voljela bih se dosjetiti nečega kako bih vam pomogla. Vi pišete tako ljubazno i s takvim razumijevanjem te se doimate da shvaćate što smo Carlotta i ja značile jedna drugoj.
Iskreno vaša, Lucie Adams
P.S. Policajac je upravo došao po pismo. Rekla sam mu kako sam vam ga već poslala. To naravno nije bilo točno no osjećala sam na neki način važnost činjenice da ga vi prvi pogledate. Izgleda da ga Scotland Yard treba kao dokaz protiv ubojice. Vi ćete ga njima proslijediti. Ali, oh!, molim vas budite sigurni da će vam ga oni vratiti natrag jednoga dana.
Shvaćate, to su bile Carlottine posljednje riječi upućene meni.
"Dakle i vi ste njoj pisali", zamijetio sam spuštajući pismo. "Zašto ste to rekli Poirot? I zašto ste tražili original pisma Carlotte Adams?"
On se naginjao nad zatvorenim pismima koje sam ranije spomenuo.
"U pravilu ja to ne bih smio reći Hastings - osim da se nisam uzaludno nadao kako je originalno pismo moglo na neki način objasniti neobjašnjivo."
"Ne vidim kako ćete izvući nešto više iz teksta toga pisma. Carlotta Adams ga je dala sluškinji da ga pošalje. Oko toga nije bilo nikakvoga hokusa pokusa. I zvuči kao originalno pravo pismo."
Poirot je uzdahnuo.
"Znam. Znam. To i čini sve tako teškim. Zato Hastings, kako sada izgleda to pismo je nemoguće."
"Gluposti."
"Si, si, to je tako. Vidite kako sam već objasnio određene stvari moraju biti - one slijede jedna drugu poretkom i metodom u razumljivu obliku. No tada dolazi ovo pismo. Ono nije u skladu. Tko je onda u krivu? Hercule Poirot ili pismo?"
"Vi ne mislite kako je moguće da to bude Hercule Poirot?"
Sugerirao sam to najnježnije što sam mogao.
Poirot mi je uzvratio prijekornim pogledom.
"Bilo je slučajeva kada sam bio u zabludi no ovo nije jedan od njih. Stoga je jasno, do sada pismo izgleda nemoguće, ono je nemoguće. Postoji nešto u vezi s pismom što nam izmiče. Želim otkriti tu činjenicu."
Zatim je on nastavio proučavanje spornoga pisma koristeći maleni džepni mikroskop.
Kada je pomno pročitam svaku stranicu, proslijedio mi je pismo. Ja doista nisam mogao pronaći ništa krivog u njemu. Bilo je napisano čvrstim, prilično čitljivim rukopisom i bilo je napisano riječ po riječ isto onako kako su naveli u telegramu.
Poirot je duboko udahnuo.
"Ovdje nema nikakve krivotvorine - ne, sve je napisano istom rukom. A ipak kao što sam rekao, nemoguće je -"
Zastao je. Nestrpljivom gestom zatražio je pisma od mene. Dodao sam mu ih a on ih je još jednom polagano prelistao.
Iznenada je ispustio uzvik.
Ustao sam od stola za doručak i stajao gledajući vani kroz prozor. Na taj zvuk oštro sam se okrenuo.
Poirot se doslovno tresao od uzbuđenja. Oči su mu bile zelene poput mačjih.
Njegov je kažiprst drhtao.
"Vidite li Hastings? Pogledajte ovdje - brzo dođite i pogledajte."
Dotrčao sam do njega. Raširena na stolu ispred njega bila je jedna od srednjih stranica pisma. Nisam mogao vidjeti ništa neobično na njoj.
...
"Zar ne vidite? Sve druge stranice imaju ravan rub - to su pojedinačne stranice. Ali ovaj list - vidite - jedna stranica je nepravilna - bila je iskidana.
Vidite sada što mislim? Ova stranica je bila dvostruka, dakle shvaćate li, jedan list ovoga pisma nedostaje."
Bez sumnje, glupo sam zurio.
"Ali kako to može biti. Cijelo pismo zvuči logično."
"Da, da, ima smisla. Baš tu je izražena, dosjetljivost cijele zamisli. Čitajte pa ćete vidjeti."
Mislim da nisam mogao učiniti ništa bolje nego uzeti u ruke faksimil stranice o kojoj je bilo riječ.
"Vidite li sada?", rekao je Poirot. "Pismo se prekida na mjestu gdje govori o kapetanu Marshu. Ona ga žali, a onda kaže: "Uživao je u mojoj predstavi." Zatim na novoj stranici ona nastavlja: ".. on je rekao... " Ali, mon ami, jedna stranica nedostaje. "On" s nove stranice možda nije "on" na prethodnoj stranici. U stvari činjenica je da to nije on sa stare stranice. Sasvim drugi čovjek je predložio tu prijevaru. Za primijetiti je da se nigdje nakon toga ne spominje ime. Ah! C'est epatant! Na neki način naš je ubojica došao do ovoga pisma. Ono ga odaje. Bez sumnje pomislio je da ga sasvim zaustavi, a onda - ponovno ga je pročitao - vidi drugi način što s njim učiniti. Odstraniti jedan list i pismo se može izvrnuti u optužbu drugoga čovjeka - čovjeka koji ima motiv za ubojstvo lorda Edgwarea.
Ah! pa to je pravi dar! On je iskidao list i vratio pismo na mjesto."
Pogledao sam pomalo s divljenjem u Poirota. Nisam bio potpuno uvjeren u istinitost njegove teorije. Činilo mi se vrlo mogućim da je Carlotta upotrijebila preostali list papira koji je već bio iskidan. Ali Poirot je bio tako radostan da jednostavno nisam imao srca predložiti tu prozaičnu mogućnost. Napokon, on je ipak mogao biti u pravu.
Kako bilo, ipak sam se usudio ukazati na jednu ili dvije teškoće u njegovoj teoriji.
"Ali kako je čovjek, tko god to bio, došao do pisma? Gospođica Adams ga je uzela direktno iz svoje torbice i sama ga dala služavki da ga pošalje. Služavka nam je tako kazala."
"Zbog toga moramo pretpostaviti jednu od dvije stvari. Ili služavka laže, ili je u drugom slučaju, Carlotta Adams te večeri srela ubojicu."
Kimnuo sam.
"Čini mi se da je ova posljednja mogućnost najvjerojatnija. Još uvijek ne znamo gdje je Carlotta Adams bila između vremena kad je napustila stan i devet sati kada je ostavila svoju torbicu na stanici Euston. U tomu vremenu, uvjeren sam u to, susrela se s ubojicom na nekom dogovorenom mjestu - vjerojatno su nešto skupa pojeli. On joj je dao posljednje upute. Što se točno dogodilo s pismom, ne znamo. Možemo samo nagađati. Možda ga je nosila u ruci s namjerom da ga pošalje. Možda ga je stavila na stol u restoranu. On je vidio adresu i nanjušio moguću opasnost. Mogao ga je spretno skupiti, ispričati se od stola, otvoriti ga, iskidati stranicu te ga onda ili vratiti nazad na stol ili ga možda njoj vratiti dok je odlazila govoreći kako ga je ispustila a da to nije ni primijetila. Nije važno kako se to točno zbilo ali dvije stvari izgledaju jasne. Carlotta je srela ubojicu te večeri ili prije umorstva lorda Edgwarea ili poslije (bilo je vremena za kratki razgovor nakon što je napustila Corner House). Imam osjećaj, iako možda nisam u pravu, da joj je ubojica dao zlatnu kutijicu - bila je to možda sentimentalna uspomena na njihov prvi susret. Ukoliko je tako ubojica je D."
"Ne vidim svrhu zlatne kutijice."
"Slušajte, Hastings, Carlotta Adams nije bila ovisnik o veronalu. Lucie Adams tako kaže, a i ja, također, vjerujem da je to istina. Ona je bila bistrooka, zdrava djevojka, bez sklonosti prema takvim stvarima. Nitko od njezinih prijatelja a niti njezina sobarica ne prepoznaju kutijicu. Zašto je onda bila pronađena medu stvarima nakon njezine smrti? kako bi se stvorio dojam da je uzimala veronal i da ga je koristila već duže vremena - to jest barem šest mjeseci. Recimo da je susrela ubojicu poslije umorstva čak možda samo nekoliko minuta poslije.
Zajedno su popili piće, Hastings, kako bi proslavili uspjeh svoga plana. A u djevojčino pismo on je stavio dovoljno veronala kako bi se osigurao da za nju sljedećega jutra ne bude buđenja."
"Užasno", rekao sam uz drhtaj.
"Da, to nije bilo lijepo", suho je kazao Poirot.
"Da li namjeravate sve ovo reći Jappu?", upitao sam ga poslije nekoliko minuta.
"Ne za sada. Što mu imam reći? Ništa. Riječ je o nečemu što se moglo dogoditi. Naš izvanredni Japp bi samo kazao da je to još jedna moja fantazija!
Djevojka je pisala na iskidanom listu papira! C'est tout."
Pokajnički sam gledao u pod.
"Što na to mogu odgovoriti? Ništa. Sve se ovo možda moglo dogoditi. Jedino znam da se nije dogodilo zato što se nije smjelo dogoditi."
Zastao je. Preko lica mu je prošao sneni izraz.
"Zamislite sami, Hastings, da je samo taj čovjek imao red i metodu, onda bi on list odrezao a ne iskidao, a mi ne bismo ništa uočili. Baš ništa!"
"Stoga smo zaključili da je on nemaran", rekao sam smijući se.
"Ne, ne. Možda je bio u žurbi. Pogledajte pomno, vrlo je nemarno iskidano.
Oh!, sasvim sigurno nije imao vremena."
Zastao je a onda kazao:
"Nadam se da primjećujete jednu stvar. Taj čovjek - taj D.- on sigurno ima izuzetno dobar alibi za tu večer."
"Ne vidim kako uopće može imati alibi ako je svoje vrijeme proveo prvo u Regent Gateu ubijajući a potom je bio sa Carlottom Adams."
"Upravo tako", kazao je Poirot. "To sam i mislio. Njemu je neophodan alibi, stoga je bez sumnje jedan pripremio. Još jedna stvar: da li njegovo ime stvarno počinje sa D.? Ili možda na slovo D. počinje njegov nadimak kojim ga ona zove?"
Stao je na tren a onda mekano rekao:
"Muškarac čije ime počinje na D. Moramo ga pronaći, Hastings. Da, moramo ga pronaći."

24. Vijesti iz Pariza
Sljedećega dana smo imali neočekivan posjet.
Geraldine Marsh je bila najavljena.
Bilo mi ju je žao dok se Poirot pozdravljao s njom i namještao joj stolicu.
Njezine velike tamne oči izgledale su šire i tamnije no ikad. Oko njih su bili crni krugovi kao da dugo nije spavala. Lice joj je izgledalo izuzetno oronulo i klonulo za tako mladu ženu - malo stariju od djeteta.
"Došla sam vas vidjeti gospodine Poirot jer ne znam kako ću dalje nastaviti ovako. Tako sam strašno zabrinuta i tužna."
"Da, mademoiselle?"
Njegovo ponašanje bilo je ozbiljno i suosjećajno.
"Ronald mi je rekao što ste Vi njemu kazali toga dana. Mislim na onaj užasan dan kada je on bio uhapšen." Ona je zadrhtala. "Rekao mi je da ste mu iznenada prišli, upravo kada je kazao kao je pretpostavljao da mu nitko neće vjerovati te da ste mu rekli: 'Ja vam vjerujem.' Da li je to istina, gospodine Poirot?"
"To je točno mademoiselle, upravo sam to rekao."
"Znam ali nisam mislila da li je istina to što ste Vi rekli već da li su riječi zbilja bile istinite. Mislim, da li ste vjerovali u njegovu priču?"
Izgledala je užasno nervozno, nagnuta prema naprijed i čvrsto stisnutih ruku.
"Riječi su bile istinite mademoiselle", rekao je Poirot tiho. "Ne vjerujem da je vaš rođak ubio lorda Edgwarea."
"Oh!" Boja se vratila u njezino lice, a oči širom otvorile. "Znači morate vjerovati kako ga je netko drugi ubio!"
"Evidemment, mademoiselle". Nasmijao se.
"Ja sam glupa. Pogrešno se izražavam. Ono što mislim je - da li Vi znate tko je taj netko?"
Žudno se nagnula prema naprijed.
"Naravno da imam svoje male zamisli - moje sumnje ako ih tako možemo nazvati?"
„Hoćete li mi ih kazati? „
Molim Vas - molim Vas."
Poirot je protresao glavom.
"Bilo bi - možda - bilo i nepošteno."
"To znači da imate određenu sumnju u nekoga."
Poirot je jedva neobvezno mrdnuo glavom.
"Da sam makar malo više znala", obratila se djevojka "tada bi mi bilo mnogo lakše. U tomu slučaju bih Vam možda mogla i pomoći. Da, uistinu možda bih Vam mogla pomoći."
Njezino obraćanje je bilo vrlo razoružavajuće, no Poirot je nastavio tresti glavom.
"Vojvotkinja od Mertona je još uvijek uvjerena kako je to bila moja pomajka", rekla je zamišljeno djevojka. Uputila je blag i upitan pogled prema Poirotu.
On nije reagirao.
"Ali ja ne mogu uvidjeti kako je to bilo moguće."
"Kakvo je Vaše mišljenje o njoj? O Vašoj pomajci?"
"Ja je jedva poznajem. Bila sam u školi u Parizu kada se moj otac oženio za nju. Kada sam se vratila kući ona je bila prilično ljubazna. Mislim, ona me uopće nije primjećivala. Gledala sam na nju kao na praznoglavu osobu koju jedino zanima novac."
Poirot je kimnuo.
"Govorili ste o vojvotkinji od Mertona. Mnogo ste se družile?"
"Da. Bila je vrlo ljubazna prema meni. Za vrijeme posljednja dva tjedna provele smo dosta vremena zajedno. Bilo je užasno - sa svim pričama, novinarima, Ronald u zatvoru i ostalo." Ona je zadrhtala. "Osjećam da nemam pravih prijatelja. Ali vojvotkinja je bila divna i on je također bio dobar - mislim na njezinoga sina."
"Sviđa li Vam se on?"
"On je sramežljiv, ukočen i prilično je teško s njim izaći na kraj. Ali njegova majka mnogo govori o njemu pa osjećam kako ga bolje poznajem no što je to uistinu slučaj."
"Shvaćam. Recite mi mademoiselle, da li ste naklonjeni svome rođaku?"
"Ronaldu? Naravno. On - nisam ga mnogo viđala u posljednje dvije godine - je prije živio s nama u kući. Ja - ja sam uvijek smatrala kako je on divan. Uvijek spreman na šalu i ludorije. Oh! u našoj sumornoj kući to je stvaralo razliku."
Poirot je kimnuo suosjećajući s njom ali je nastavio dalje kako bi dao opasku koja me šokirala svojom surovošću.
"Znači ne želite ga vidjeti obješenoga?"
"Ne, ne." Djevojka je jako zadrhtala. "To ne. Oh!, da je samo to bila ona - moja pomajka. Mora da je to bila ona. Vojvotkinja kaže kako to mora biti istina."
"Ah!", rekao je Poirot. "Da je samo kapetan Marsh ostao u taksiju - eh?"
"Da - barem, kako to Vi mislite?" Njena se obrva nabrala. "Ne razumijem."
"Da barem nije pratio toga čovjeka u kuću. Usput, da li ste čuli kako netko ulazi u kuću?"
"Ne, ništa nisam čula."
"Što ste radili kada ste došli kući?"
"Odmah sam potrčala ravno gore uzeti bisere, znate."
"Naravno. Uzelo Vam je poprilično vremena dok ste ih uzeli."
"Da. Nisam uspjela odmah pronaći ključ kutije za nakit."
"To se često događa. Što ste u većoj žurbi to ste sporiji. Prošlo je nekoliko minuta prije nego ste se spustili dolje, a zatim - pronašli ste svoga rođaka u hodniku?"
"Da, izlazeći iz knjižnice." Ona je progutala.
"Razumijem. To Vas je potpuno poremetilo."
"Da, istina je." Izgledala je zahvalna za njegov suosjećajni glas. "To me je preplašilo, shvaćate."
"Potpuno, potpuno."
"Ronnie je samo rekao: 'Zdravo Dina, imaš li ih?' i za mene - što me je natjeralo na skok."
"Da", rekao je Poirot polagano. "Kao što sam ranije rekao, šteta je što on nije ostao vani. Tada bi se taksista mogao zakleti kako nije nikada ulazio u kuću."
Ona je kimnula. Suze su joj počele kliziti nepažljivo padajući na njezina koljena. Ustala je. Poirot ju je uzeo za ruku.
"Želite od mene da Vam ga sačuvam - da li je to točno?"
"Da, da-oh!, molim vas, da. Vi ne znate .."
Stajala je nastojeći se kontrolirati, držeći se grčevito za ruke.
"Život Vas nije mazio mademoiselle", rekao je blago Poirot. "Ja to cijenim. Ne, nije Vam bilo lako. Hastings, hoćete li pozvati taksi za mademoiselle?"
Spustio sam se dolje s djevojkom i uveo je u taksi. Smirila se i lijepo mi zahvalila.
Ugledao sam Poirota kako hoda gore dolje po sobi sa stisnutim obrvama i dalekim mislima. Izgledao je nesretno.
Bilo mi je drago kada ga je telefonsko zvono omelo.
"Tko je to? Oh, to je Japp. Borgour, mon avnl"
"Što on ima kazati?", upitao sam približavajući se telefonu.
Na koncu nakon različitih uzvika Poirot je progovorio.
"Da i tko je za to zvao? Da li oni znaju?"
Koji god je bio odgovor nije to bio onaj kojega je očekivao. Njegovo lice ispalo je smiješno.
"Jeste li sigurni?"
"Ne, to je pomalo uznemirujuće, to je sve."
"Da, ja moram izmijeniti svoje zamisli?"
"Comment?"
"Svejedno, bio sam u pravu u svezi s tim. Da, detalj, kako vi kažete."
"Ne i dalje sam pri istom mišljenju. Molio bih vas da se i dalje raspitujete o restoranima u susjedstvu Regent Gatea i Eustona, u blizini ceste Tottenham Courta te možda Oxfordske ulice ."
"Da, žena i muškarac. Također i u susjedstvu Stranda točno prije ponoći.
Commenf?"
"Ali da, znam da je kapetan Marsh bio s Dortheimerovima. Ali ima još ljudi na svijetu osim kapetana Marsha."
"Kazati kako imam svinjsku glavu nije lijepo. Tout de meme, molim vas da me obvežete u ovomu slučaju."
Ponovno je spustio slušalicu.
"Dakle?", upitao sam nestrpljivo.
"Jeli sve u redu? Bio sam radoznao. Hastings, ta zlatna kutija bila je kupljena u Parizu. Pismeno je naručena i dolazi iz poznate pariške trgovine specijalizirane za takve stvari. Pismo je navodno bilo od lady Ackerlev - a bilo je potpisano od Constance Ackerlev. Naravno da ta osoba ne postoji. Pismo je primljeno dva dana prije ubojstva. Naručeni su bili inicijali (pretpostavljamo) pisca u rubinima i unutrašnji natpis. To je bila hitna narudžba - koju će preuzeti sljedeći dan. To je značilo, dan prije ubojstva."
"I da li je netko zvao za tu narudžbu?"
"Da, netko je zvao i za to platio novčanicama."
"Tko je zvao za tu narudžbu?", upitao sam uzbuđeno. Osjećao sam kako se približavamo istini.
"Bila je to žena, Hastings."
"Žena?", rekao sam iznenađeno.
"Mais oui. Žena - niska, sredovječna s malenim naočalama."
Zbunjeno smo se pogledali.

25. Zabava za ručkom
Mislim da je to bilo dan poslije onoga kada smo išli na ručak kod Widburnovih u Claridge.
Ni Poirot ni ja nismo bili odviše nestrpljivi otići tamo. Bila je to u stvari otprilike šesta pozivnica koju smo primili. Gospoda Widburn je bila uporna osoba i voljela je poznate osobe. Naše odbijanje nije je uznemirilo te je na kraju ponudila takav izbor datuma da je predaja bila neizbježna. Pod tim okolnostima što prije odemo i obavimo posjet, to bolje.
Poirot je bio vrlo nekomunikativan sve od kada je primio vijesti iz Pariza.
Na moje primjedbe o tome uvijek bi isto odgovarao.
"Tu postoji nešto što ne razumijem."
A jednom ili dva puta promumljao je sam sebi.
"Naočale. Naočale. Naočale u torbici Carlotte Adams."
Zbilja mi je bilo drago što smo išli na tu zabavu za ručkom kako bi Poirotu malo odvuklo pažnju.
Mladi Donald Ross je bio tamo te nam je prišao i veselo me pozdravio. Bilo je više muškaraca nego žena i on je za stolom sjedio pored mene.
Jane Wilkinson je sjedila skoro direktno nasuprot nas, a mladi vojvoda od Mertona sjedio je između nje i gospode Widburn. Činilo mi se - naravno možda je to bila samo moja mašta - da je on izgledao pomalo sumorno. Društvo u kojemu se našao bilo je, vjerujem, ne baš po njegovu ukusu. On je bio konzervativan i pomalo reakcionaran mladić - tip čovjeka koji kao da je nekom pogreškom upravo izašao iz srednjega vijeka. Njegova opčinjenost ekstremno moderne Jane Wilkinson bila je jedna od onih prastarih šala koje Priroda voli priređivati.
Gledajući damu i njezinu ljepotu, uživajući u šarmu njezinoga promukloga glasa čak i kada je izgovarala najobičnije rečenice, nisam se čudio njegovom porazu.
Ali čovjek se lako navikne na savršenu ljepotu i očaravajući glas! Palo mi je na pamet da možda upravo sada zraka zdravog razuma raspršuje maglicu začarane ljubavi. Razlog za takvo moje razmišljanje bila je slučajna primjedba - prilično ponižavajući gaffe Jane Wilkinson.
Netko - zaboravio sam tko - izgovorio je frazu razboritost Pariza, na što se odmah začuo prekrasan glas Jane Wilkinson.
"Pariz?", kazala je. "Pariz danas nije ništa. Danas su mjerilo samo London i New York."
Kao što se ponekad i događa riječi su pale u trenutku zatišja. Bio je to neugodan trenutak. S moje desne strane Donald Ross je oštro udahnuo. Gospoda Widburn počela je s interesom pričati o ruskoj operi. Svi su užurbano nešto govorili jedni drugima. Jane je jedina smireno pogledala uzduž stola potpuno nesvjesna da je rekla nešto neprimjereno.
Tada sam primijetio vojvodu. Usne su mu bile čvrsto stisnute, zacrvenio se i činilo se kao da se malo odmaknuo od Jane. Sigurno je upravo okusio kako ženidba čovjeka na njegovom položaju za Jane Wilkinson može dovesti do neugodnih scena.
Kao što se i događa, rekao sam prvu primjedbu koja mi je pala na pamet osobi koja mi je sjedila s lijeve strane, čvrstoj gospodi koja organizira dječje matineje. Sjećam se da je primjedba mome pitanju bila: "Tko je ta žena neobič- nog izgleda na drugom kraju stola?" To je bila, naravno, gospodina sestra! Kako sam promucao svoje isprike, okrenuo sam se i počeo razgovarati s Rossom, koji mi je odgovarao izuzetno kratko.
Nakon što su me odbili na obje strane, primijetio sam Brvana Martina. Sigurno je zakasnio jer ga prije toga nisam primijetio.
Nalazio se malo niže za stolom s moje strane i bio nagnut prema lijepoj plavuši te je s njom živahno pričao.
Prošlo je neko vrijeme od kada sam ga izbliza vidio te sam odmah bio iznenađen poboljšanjem njegova izgleda. Umoran izgled skoro je sasvim nestao.
Izgledao je mlade i u svakom pogledu bolje. Smijao se i razgovarao sa svima i činilo se da je izuzetno dobro raspoložen.
Nisam imao vremena dalje promatrati ga jer mi je u tome trenutku moja krupna susjeda oprostila... te mi ljubazno dopustila poslušati dugi monolog o ljepotama dječjih matineja koje je ona organizirala za dobrotvornu ustanovu.
Poirot je morao otići ranije jer je imao ugovoren sastanak. Istraživao je čudnovati nestanak čizama jednog ambasadora te imao sastanak ugovoren za dva i trideset. Mene je ovlastio prenijeti pozdrave gospodi Widburn. Dok sam čekao to učiniti - nije bilo lako jer je upravo bila okružena prijateljima koji su odlazili i svi velikom brzinom izgovarali "draga", netko me dotakao po ramenu.
Bio je to mladi Ross.
"Zar gospodin Poirot nije ovdje? Želio sam s njim razgovarati."
Objasnio sam da je Poirot upravo otišao.
Izgledao je iznenađeno. Kada sam ga bolje pogledao, vidio sam da izgleda, kao da ga je nešto uznemirilo. Bio je bijel u licu i napet a u očima mu je bio čudan, nesiguran pogled.
"Da li ste ga nešto posebno htjeli vidjeti?", upitao sam.
Polako je odgovorio.
"Ja - ne znam."
Bio je to tako čudan odgovor da sam zurio u njega iznenađeno. Zacrvenio se.
"Zvuči neuobičajeno, znam. U stvari dogodilo se nešto čudno. Nešto što ne mogu razumjeti. Zato jer, vidite, ne znam što da radim - ne želim ga gnjaviti, ali-"
Izgledao je tako zbunjeno i nesretno da sam požurio utješiti ga.
"Poirot je imao ugovoreni sastanak", kazao sam. "Ali znam da se namjerava vratiti do pet sati. Zašto ga onda ne nazovete ili ga dođite vidjeti?"
"Hvala. Znate, mislim da hoću. Pet sati!?"
"Bolje prvo nazovite", rekao sam. "Da budete sigurni prije nego što dođete."
"U redu. Hoću. Hvala Hastings. Vidite, mislim da to može biti - samo možda - može biti vrlo značajno."
Kimnuo sam glavom i okrenuo se prema mjestu gdje je gospođa Widburn dijelila slatke riječi i opušteno se rukovala.
Kada sam obavio svoju dužnost, baš sam se okrenuo kada je ruka kliznula ispod moje.
"Nemojte me zaboraviti", rekao je sretan glas.
Bila je to Jenny Driver - izgledala je usput izuzetno elegantno.
"Zdravo", kazao sam. "Odakle ste Vi došli?"
"Ručala sam za stolom do Vašega."
"Nisam Vas vidio. Kako posao?"
"Cvate, hvala na pitanju."
"Tanjuri se dobro prodaju?"
"Tanjuri, kako ih Vi prosto nazivate, prodaju se vrlo dobro. Kada se svi njima dobro opskrbe, dogodit će se nešto prljavo. Nešto kao plik s prikačenim perom nosit će se oh, na sredini čela."
"Beskrupulozno", rekao sam.
"Uopće ne. Netko mora spasiti nojeve. Svi su nezaposleni."
Nasmijala se i otišla dalje.
"Do viđenja. Uzimam slobodno popodne. Idem se provozati po selu."
"Dobra ideja", rekao sam odobravajući. "Danas je u Londonu zagušljivo."
Ja sam onda lagano šetao kroz park. Došao sam kući oko četiri sata. Poirot još nije bio došao. Vratio se dvadesetak minuta do pet. Bio je razdragan.
"Vidim, Holmes", primijetio sam "da ste pronašli ambasadorske čizme."
"Bio je to slučaj šverca kokaina. Vrlo dosjetljivo. Zadnjih sat vremena bio sam u Salonu za uljepšavanje za dame. Tamo je bila djevojka plamene kose koja bi sigurno odmah otela Vaše povodljivo srce."
Poirot je uvijek bio pod dojmom da sam osobito podložan crvenoj kosi. Nije mi se dalo svađati oko toga.
Zazvonio je telefon.
"To je vjerojatno Donald Ross", kazao sam dok sam išao prema telefonu.
"Donald Ross?"
"Da, mladić kojega smo sreli u Chiswicku. Želi Vas vidjeti u svezi nečega."
Dignuo sam slušalicu.
"Halo. Ovdje kapetan Hastings."
Bio je to Ross.
"Oh! Jeste li to vi Hastings? Da li se vratio gospodin Poirot?"
"Da, on je sada ovdje. Želite li s njim razgovarati ili ćete doći ovdje?"
"Nije ništa značajno. Mogu mu isto tako reći na telefon."
"Dobro. Pričekajte."
Poirot je prišao i uzeo slušalicu. Bio sam tako blizu da sam mogao čuti, slabo, Rossov glas.
"Da li je to gospodin Poirot?", glas je zvučao hitro i uzbuđeno.
"Da, to sam ja."
"Gledajte, ne bih Vam želio smetati, ali postoji nešto što mi se čini pomalo čudno. To je u vezi sa smrću lorda Edgwarea."
Vidio sam kako se Poirot napeo.
"Nastavite, nastavite."
"Može Vam se činiti kao obična glupost -"
"Ne, ne. Recite mi, u svakom slučaju."
"Ponukao me Pariz. Vidite -", vrlo slabo začuo sam zvuk zvona.
"Samo trenutak", kazao je Ross.
Čuo se zvuk spuštanja slušalice na stol.
Čekali smo. Poirot sa slušalicom. Ja sam stajao pored njega.
Rekao sam - čekali smo...
Prošle su dvije minute... tri minute - četiri minute - pet minuta.
Poirot se nervozno premjestio s noge na nogu. Pogledao je na sat.
Onda je prekinuo vezu i razgovarao s centralom. Okrenuo se prema meni.
"Slušalica na drugom kraju je još uvijek dignuta, ali nema odgovora. Ne mogu dobiti odgovor. Brzo Hastings, potražite Rossovu adresu u imeniku. Moramo odmah tamo!"

26. Pariz?
Nekoliko minuta kasnije uskočili smo u taksi.
Poirotovo lice bilo je veoma ozbiljno.
"Strah me Hastings", rekao je. "Plašim se."
"Ne mislite-", rekao sam i zaustavio se.
"Borimo se protiv nekoga tko je već dvaput udario - ta se osoba neće ustručavati udariti ponovno. On se okreće i mijenja smjer poput štakora, boreći se za svoj život. Ross je opasan. Stoga će Ross biti uklonjen."
"Što je on imao reći toliko važno?", upitao sam sumnjičavo. "On to nije smatrao važnim."
"Znači kako nije bio u pravu. Očito je kako je ono što je imao reći od krajnje važnosti."
"Ali kako je itko to mogao znati?"
"Razgovarao je s vama, Vi kažete. Tu u Claridgeu. Uz mnoge ljude uokolo.
Mahnitost - potpuna mahnitost. Ah!, zašto ga niste donijeli natrag s vama - sačuvali ga - ne dopustivši nikome da ga čuje dok ga ja nisam saslušao."
"Nikada nisam mislio - nikada ni sanjao nisam -", promucao sam.
Poirot je napravio brzu kretnju.
"Nemojte sebe kriviti - kako ste mogli znati? Ja - ja bih znao. Vidite Hastings, ubojica je prepreden kao tigar i isto tako nemilosrdan. Ah! hoćemo li ikada stići?"
Naposljetku smo bili tamo. Ross je živio u malenom dvoetažnom stanu na prvome katu kuće na velikome trgu u Kensingtonu. Posjetnica zakačena za mali prorez pored zvona na vratima dala nam je podatak. Vrata hodnika bila su otvorena. Iznutra su bile velike uzlazne stepenice.
"Tako je jednostavno ući unutra. Nitko vas ne vidi", promrmljao je Poirot penjući se prema gore.
Na prvome je katu bila pregrada te uska vrata s Yale bravom. Rossova je kartica bila zakačena na sredini vrata.
TU smo zastali. Svuda uokolo bila je mrtva tišina.
Gurnuo sam vrata - na moje iznenađenje ona su popustila.
Ušli smo unutra.
Tu je bio uski hodnik te vrata otvorena s jedne strane, druga vrata ispred nas otvarala su se vodeći u dnevnu sobu.
Upravo smo i ušli u dnevnu sobu. Bila je podijeljena - polovina velike prednje sobe za crtanje. Bila je jeftino ali udobno namještena i nenastanjena. Na malenom stoliću bio je smješten telefon, a slušalica je bila spuštena pored aparata.
Poirot je žustro zakoračio naprijed, gledajući uokolo, a potom je protresao glavom.
"Ne ovdje. Dođite Hastings."
Istim putem smo se vraćali natrag te smo idući u hodnik prošli kroz druga vrata. Prostorija je bila malena dnevna soba. Na jednoj strani stola padajući postrance sa stolice i izvaljen preko stola ležao je Ross.
Poirot se nagnuo nad njim.
Naglo ga je uspravio - lice mu je bilo blijedo.
"On je mrtav. Probodenje u podnožje lubanje."
Događaji ovoga poslijepodneva ostali su poput noćne more u mojoj svijesti dugo vremena poslije. Nikako se nisam mogao otarasiti velikog osjećaja odgovornosti.
Te večeri, mnogo kasnije kada smo bili zajedno nasamo promucao sam Poirotu svoje gorko osobno poniženje. On je brzo odgovorio:
"Ne, ne, nemojte sebe kriviti. Kako ste u ovo mogli sumnjati? Dobri Svevišnji nije Vam podario sumnjičavu prirodu."
"Vi biste posumnjali?"
"To je drugo. Cijeloga života slijedim ubojice. Poznato mi je kako svakoga puta nagon za ubojstvom postaje jači dok napokon iz prostog razloga... " Zastao je.
Od našeg stravičnog otkrića on je bio vrlo tih. Za vrijeme dolaska policije, ispitivanja drugih ukućana, stotinu i jednog detalja, omražene rutine koja slijedi ubojstvo Poirot je ostao po strani - čudesno tih - s udaljenim i nagadajućim pogledom u njegovim očima. Sada kada je prekinuo rečenicu taj isti udaljeni mozgajući pogled vratio se.
"Mi nemamo vremena za gubljenje u kajanju Hastings", rekao je tiho.
"Nemamo vremena za govoriti 'ako'- siroti mladić koji je mrtav imao nam je nešto reći. A mi sada znamo kako je to nešto bilo od velike važnosti - inače on ne bi bio ubijen. Kako nam to on više ne može kazati - mi moramo pretpostavljati. Mi moramo pretpostavljati sa samo jednim malim znakom koji nas vodi."
"Pariz", rekao sam.
"Da, Pariz." On se ustao i počeo hodati gore dolje.
"U ovom poslu Pariz se nekoliko puta spominjao ali na nesreću u različitim svezama. Riječ Pariz je ugravirana na zlatnoj kutiji. Pariz u prošlome studenom.
Tada je gospođica Adams bila tamo - možda je i Ross bio tamo također. Da li je tamo bio i neki Rossov poznanik koji je viđen s gospođicom Adams pod nekim čudnovatim okolnostima?"
"Nikada to nećemo znati", rekao sam.
"Da, da, mi to možemo saznati. Mi to moramo saznati! Moć ljudskog uma Hastings je skoro neograničena. Koja ostala spominjanja Pariza mi imamo u svezi sa slučajem? Imamo malenu ženu s naočalama koja je zvala zlatarnicu tražeći kutiju. Da li je ona bila poznata Rossu? Vojvoda od Mertona bio je u Parizu kada se dogodio zločin. Pariz, Pariz, Pariz. Lord Edgware je trebao ići u Pariz - ah!, možda tu imamo nešto. Da li je on ubijen kako bi bio spriječen otići u Pariz?"
Ponovno je sjeo skupljenih obrva. Umalo sam mogao osjetiti valove njegove snažne koncentracije.
"Što se dogodilo na toj zabavi za ručkom?", mrmljao je. "Neka slučajna riječ ili fraza morala je ukazati Donaldu Rossu važnost znanja koje je posjedovao ali kojega do tada nije bio svjestan. Je li se možda spomenula Francuska? Pariz?
Mislim prema tvome kraju stola."
"Riječ Pariz je bila navedena ali ne u svezi s tim."
Rekao sam mu o gaffu Jane Wilkinson.
"To vjerojatno objašnjava", kazao je pažljivo. "Riječ Pariz bila bi dovoljna - uzeta zajedno s nečim drugim... Ali što je bilo to nešto drugo? U što je Ross gledao? Ili, o čemu je on govorio kada je ta riječ izrečena?"
"On je govorio o škotskom praznovjerju."
"A oči su mu bile usmjerene?"
"Nisam siguran. Čini mi se da je gledao prema čelu stola gdje je gospoda Widburn sjedila."
"Tko je sjedio do nje?"
"Vojvoda od Mertona, potom Jane Wilkinson zatim jedan mladić kojega nisam poznavao."
"M. le Duc. Moguće je da je gledao u M. le Duca kada je izgovorena riječ Pariz.
Vojvoda je sjećate se bio u Parizu ili je trebao biti u Parizu u vrijeme zločina.
Pretpostavljam kako se Ross iznenada sjetio nečega što je pokazivalo kako Merton nije bio u Parizu."
"Moj dragi Poirot!"
"Da, Vi to smatrate besmislenošću. Isto tako i svi ostali. Da li je M. le Duc imao motiv za zločin? Da i to vrlo jak. Ali pretpostaviti da ga je on i počinio - oh!, apsurd. On je tako bogat i s toliko sigurnom pozicijom uz dobro poznat uzvišeni karakter. Nitko neće previše pažljivo ispitivati njegov alibi. Otići tamo popodnevnim prijevozom - vratiti se - to može biti izvedeno. Recite mi Hastings, da li je Ross nešto rekao kada se spomenula riječ Pariz? Da li je pokazao kakve emocije?"
"Čini mi se da se sjećam kako je on dosta snažno uzdahnuo."
"A njegovo ponašanje kada je poslije s Vama razgovarao. Da li je bio smeten?
Zbunjen?"
"To točno opisuje njegovo ponašanje."
"Precisement. Dobio je ideju. On misli da se to protivi zdravom razumu!
Apsurdno! Ali ipak - oklijeva to glasno izgovoriti. Prvo će razgovarati sa mnom.
Alas! Kada se napokon odlučio, ja sam već bio otišao."
"Da mi je barem malo više kazao", ja sam se požalio.
"Da je barem bilo tako - tko je tada bio u vašoj blizini?"
"Pa, manje ili više, svi. Opraštali su se od gospođe Widburn. Nisam nikoga posebno primijetio."
Poirot je ponovno ustao.
"Zar sam bio potpuno u krivu?", mrmljao je dok je još jednom započeo hodati po sobi. "Cijelo vrijeme, zar sam bio u krivu?"
Suosjećajno sam ga pogledao. Nisam znao koje su mu točno ideje prolazile kroz glavu. "Zatvoren kao ostriga", tako ga je zvao Japp. Riječi detektiva Scotland Yarda doista su ga dobro opisivale. Jedino sam znao da je sad, ovoga trenutka, ratovao sa samim sobom.
"U svakom slučaju", kazao sam "ovo umorstvo ne može se pripisati Ronaldu Marshu."
"Poen u njegovu korist", rekao je odsutno moj prijatelj. "Ali to nas u ovome trenutku ne brine."
Kao i prije, naglo je sjeo.
"Ne mogu biti potpuno u zabludi Hastings, da li se sjećate da sam sebi jednom postavio pet pitanja?"
"Čini mi se da se mutno sjećam nečega takvoga."
"Ona su bila: Zašto se lord Edgware predomislio po pitanju razvoda? Kakvo je objašnjenje pisma koje je kazao da je napisao svojoj ženi a za koje ona tvrdi da ga nikada nije dobila? Zašto je na njegovom licu bio takav izraz bijesa kada smo otišli iz njegove kuće toga dana? Što je par naočala radio u torbici Carlotte Adams? Zašto je netko telefonirao lady Edgware u Chiswick te odmah spustio slušalicu?"
"Da, to su bila pitanja", rekao sam. "Sada se sjećam."
"Hastings, cijelo vrijeme imao sam na pameti jednu određenu malu ideju.
Ideju o tome tko je bio čovjek - čovjek u pozadini. Odgovorio sam na tri pitanja - a odgovori se slažu s mojom malom idejom. Ali na dva pitanja, Hastings, ne mogu odgovoriti.
Vidite što to znači. Ili sam ja u krivu što se tiče osobe i to ne može biti ta osoba. Ili u drugom slučaju, odgovor na dva pitanja je cijelo vrijeme tu. Što od ovoga, Hastings? Što od onoga?"
Ustajući, otišao je do pisaćega stola, otključao ga i izvadio pismo koje je Lucie Adams njemu poslala iz Amerike. Zamolio je Jappa da mu dozvoli zadržati ga dan ili dva i Japp se složio. Poirot ga je stavio na stol ispred sebe i nad njim se duboko zamislio.
Prolazile su minute. Zijevnuo sam i podigao knjigu. Nisam mislio da će Poirot dobiti neki rezultat iz svoga proučavanja. Već smo bili razmotrili pismo. Ukoliko prihvatimo da se nije odnosilo na Ronalda Marsha nije postojalo ništa drugo što bi ukazalo tko to može biti.
Okretao sam stranice svoje knjige...
Možda sam i zadrijemao...
Iznenada je Poirot ispustio duboki krik. Naglo sam sjeo uspravno.
Gledao je u mene s neopisivim izrazom a njegove oči su bile zelene i sjajne.
"Hastings, Hastings."
"Da, što je bilo?"
"Da li se sjećate kako sam Vam kazao da ukoliko je ubojica bio muškarac od reda i metode, onda bi bio izrezao stranicu a ne je iskidao?"
"Da?"
"Nisam bio u pravu. U cijelom ovom zločinu postoji red i metoda. Stranica je morala biti iskidana, ne izrezana. Pogledajte i sami."
Pogledao sam.
"Eh bien, vidite?"
Zatresao sam glavom.
"Mislite da mu se žurilo?"
"Žurba ili ne, bila bi ista stvar. Moj prijatelju, zar ne vidite? Stranica je morala biti iskidana..."
Ponovno sam zatresao glavom.
Dubokim glasom Poirot je kazao:
"Bio sam glup. Bio sam slijep. Ali sada - sada - sada ćemo krenuti!"

27. U svezi sa naočalama
Minutu kasnije njegovo raspoloženje se promijenilo. Skočio je na noge.
Ja sam također skočio - ništa ne razumijevajući, ali spremno.
"Uzeti ćemo taksi. Tek je devet sati. Nije prekasno za posjet."
Požurio sam za njim niza stepenice.
"Koga ćemo posjetiti?"
"Idemo u Regent Gate."
Procijenio sam da je najmudrije ako šutim. Vidio sam kako Poirot nije raspoložen za ispitivanje. To da je bio vrlo uzbuđen bilo je vidljivo. Dok smo sjedili jedan pored drugoga u taksiju njegovi prsti su kuckali po koljenima s nestrpljivošću koja je bila suprotna njegovoj uobičajenoj smirenosti.
Prisjetio sam se svake riječi iz pisma Carlotte Adams njezinoj sestri. Do tada sam ga skoro znao napamet. Ponavljao sam sebi stalno iznova Poirotove riječi o iskidanoj stranici.
Ali bez uspjeha. Što se mene tiče, Poirotove riječi jednostavno nisu imale smisla. Zašto je stranica morala biti iskidana. Ne, nisam mogao znati zašto.
Novi batler nam je otvorio u Regant Gateu. Poirot je upitao da li je gospođica Carroll kod kuće te dok smo išli za batlerom uza stepenice ja sam se po petnaesti put zapitao gdje bi se mogao nalaziti bivši grčki bog. Do sada je policija potpuno propala u pokušajima da ga pronađe. Prožela me iznenadna drhtavica dok sam razmišljao da je možda i on također bio mrtav...
Pogled na gospođicu Carroll, svježu i urednu i nadasve prisebnu, povratio me iz ovih fantastičnih nagađanja. Bila je očigledno vrlo iznenađena što vidi Poirota.
"Drago mi je što ste još ovdje, mademoiselle", reče Poirot dok joj se duboko naklonio. "Bojao sam se da možda više nećete biti u kući."
"Geraldine nije htjela ni čuti o mom odlasku", rekla je gospođica Carroll.
"Molila me da ostanem. I stvarno, u ovakvom trenutku, to jadno dijete treba nekoga. Čak i ako joj ne treba ništa drugo, treba joj zaštita. Mogu Vam garantirati da, kada to treba, ja mogu biti vrlo djelotvorna zaštita, gospodine Poirot."
Usta su joj postala oštra crta. Osjetio sam da bi bila vrlo kratka s novinarima ili lovcima na vijesti.
"Gospođice, meni ste uvijek izgledali kao čista djelotvornost. Tome se veoma divim. Ona je rijetkost. Gospođica Marsh ne, ona nema praktičan um."
"Ona je sanjar", rekla je gospođica Carroll. "Potpuno nepraktična. Oduvijek je bila takva. Na sreću ne mora sama pribavljati za život."
"Da, tako je."
"Ali pretpostavljam da niste došli ovamo kako bi razgovarali o tome tko je praktičan a tko nije. Što mogu za vas učiniti, gospodine Poirot?"
Mislim da Poirot nije baš volio da ga ljudi na ovaj način podsjećaju. Činilo se da je pomalo ovisan o posrednom pristupu. Kako bilo, s gospođicom Carroll to baš nije bilo pametno. Sumnjičavo je žmirnula kroz svoje snažne naočale.
"Postoji nekoliko stvari o kojima trebam jasnu informaciju. Znam da se mogu pouzdati u vaše sjećanje, gospođice Carroll."
"Ne bih bila od mnoge koristi kao tajnica da je drukčije", ozbiljno je kazala gospođica Carroll.
"Da li je lord Edgware bio u Parizu prošloga studenog?"
"Da."
"Možete li mi reći točan datum njegova posjeta?"
"Moram pogledati."
Ustala je, otključala ladicu, izvadila malu uvezanu knjižicu, okrenula stranice i konačno objavila:
"Lord Edgware je otišao u Pariz trećega studenog a vratio se sedmoga.
Također je otišao dvadesetog studenog i vratio se četvrtog prosinca. Još nešto?"
"Da. Koja je bila svrha njegova posjeta?"
"Prvom prilikom otišao je da bi vidio neke kipiće koje je mislio kupiti i koji su kasnije trebali ići na aukciju. Drugom prilikom nije imao određeni razlog, koliko ja znam."
"Da li je mademoiselle Marsh išla sa svojim ocem tom prilikom ?"
"Ona nikada nije pratila svog oca u nikakvoj prilici, gospodine Poirot.
Lord Edgware ne bi nikada ni pomislio na tako nešto. U to vrijeme ona je išla u samostansku školu u Parizu, ali mislim da je njezin otac nije otišao vidjeti ili pak s njom izašao vani - u svakom slučaju iznenadilo bi me da jest."
"Vi niste išli s njim?"
"Ne."
Znatiželjno ga je promatrala, a onda rekla:
"Zašto mi postavljate ova pitanja, gospodine Poirot? Koja je njihova svrha?"
Poirot nije odgovorio na to pitanje. Umjesto toga je rekao:
"Gospođica Marsh je veoma naklonjena svome rođaku, zar ne?"
"Uistinu gospodine Poirot ne vidim kakve to ima veze s vama."
"Ona je došla neki dan kako bi me vidjela! Vi ste to znali?"
"Ne, nisam." Izgledala je iznenađena. "Što je ona rekla?"
"Rekla mi je - iako ne iskrenim riječima - kako je bila veoma naklonjena svome rođaku."
"Dakle onda, zašto me pitate?"
"Jer tražim i Vaše mišljenje."
Ovoga puta gospođica Carrol je odlučila odgovoriti.
"Po mom uvjerenju previše mu je naklonjena. Uvijek je i bila."
"Ne sviđa vam se sadašnji lord Edgware?"
"Ne bih tako rekla. Od njega nemam koristi i to je sve. On je neozbiljan. Ne poričem da je on vrlo prijazan. On vas može zapričati. Ali bih više voljela da se Geraldine zanima za nekog odlučnijeg."
"Kao što je vojvoda od Mertona?"
"Ne poznajem vojvodu. U svakom slučaju on mi se doima kao da ozbiljnije shvaća obveze svoga položaja. Ali on trči za tom ženom - tom dragocjenom Jane Wilkinson."
"Njegova majka-!"
"Oh! Usuđujem se kazati kako bi njegova majka više voljela da on oženi Geraldine. No što majke mogu učiniti? Sinovi se nikada ne žene za djevojke koje im majke namjere."
"Smatrate li da je rođaku gospođice Marsh stalo do nje?"
"To da li on brine ili ne nije važno - bar ne u njegovu položaju."
"Mislite stoga kako će on biti osuđen?"
"Ne, to ne mislim. Ne mislim da je on to uradio."
"Ali on svejedno može biti osuđen?"
Gospođica Carroll nije odgovorila.
"Ne smijem Vas više zadržavati." Poirot je ustao. "Usput rečeno, da li ste poznavali Carlottu Adams?"
"Vidjela sam je gdje glumi. Vrlo domišljato."
"Da, bila je domišljata." On je izgledao izgubljen u razmišljanju. "Ah! Spustio sam rukavice."
Saginjući se prema naprijed da ih dohvati sa stola gdje ih je i ostavio, njegova manšeta je uhvatila lanac naočala gospođice Carroll i trgnula ih. Poirot je podignuo njih i rukavice koje je ispustio, mucajući i ispričavajući se.
"Također se moram još jednom ispričati što smo vam smetali", završio je "ali mislio sam da može postojati neka indicija u svađi koju je lord Edgware imao s nekim prošle godine. Zbog toga sam postavio pitanje o Parizu. Izgubljena nada, bojim se, ali mademoiselle je izgledala uvjerena da njezin rođak nije počinio umorstvo. Pa, laku noć mademoiselle i tisuću isprika što sam vam smetao."
Došli smo do vrata kada nas je gospođica Carroll pozvala nazad.
"Gospodine Poirot ovo nisu moje naočale. Ne vidim kroz njih."
"Comment?"', Poirot je zurio u nju iznenađeno. Tada mu se licem razvio osmijeh.
"Kakva sam ja budala! Moje naočale su mi ispale iz džepa dok sam se saginjao da skupim rukavice pa sam uzeo vaše. Izmiješao sam dva para. Vrlo su slični, vidite."
Izvršena je razmjena, s osmijesima na obim stranama, i mi smo otišli.
"Poirot", rekao sam kada smo izašli vani. "Vi ne nosite naočale."
Pogledao me.
"Kako pronicljivo! Kako brzo Vi shvaćate."
"To su bile naočale koje sam pronašao u torbici Carlotte Adams?"
"Točno."
"Zašto ste Vi mislili da možda pripadaju gospođici Carroll?"
Poirot je slegnuo ramenima.
"Ona je jedina osoba povezana sa slučajem koja nosi naočale."
"Unatoč tome, nisu njezine", zamišljeno sam kazao.
"Tako ona tvrdi."
"Vi sumnjičavi stari vraže."
"Nisam uopće, uopće. Vjerojatno je ona govorila istinu. Mislim da je govorila istinu. Inače ne vjerujem da bi zamijetila zamjenu. Izveo sam je vrlo vješto moj prijatelju."
Šetali smo ulicama, manje-više nasumce. Predložio sam taksi, ali Poirot je zatresao glavom.
"Imam potrebu razmišljati, prijatelju moj. Hodanje mi pomaže."
Ništa više nisam rekao. Večer je bila lijepa i meni se nije žurilo vratiti se kući.
"Da li su vaša pitanja o Parizu bila samo kamuflaža?", znatiželjno sam upitao.
"Ne sasvim."
"Još nismo riješili zagonetku inicijala D.", rekao sam zamišljeno. "Neobično je kako nitko povezan sa slučajem nema inicijal D.- osim drugog imena ili krsnog imena - izuzev - oh! da, to je čudno - osim samoga Donalda Rossa. A on je mrtav."
"Da", reče Poirot otužno. "On je mrtav."
Sjetio sam se kada smo prije neku večer nas trojica noću hodali. Sjetio sam se još nečega, također, te sam duboko udahnuo.
"Tako mi svega, Poirot", kazao sam. "Da li se sjećate?"
"Sjećam čega, prijatelju moj?"
"Što je Ross kazao o trinaest ljudi za stolom. I on je bio prvi koji je ustao."
Poirot nije odgovorio. Osjetio sam se pomalo neugodno kao što se čovjek uvijek osjeća kada se njegovi predosjećaji obistine.
"To je čudno", rekao sam dubokim glasom. "Morate priznati kako je to čudno."
"Eh?"
"Rekao sam kako je to neobično - o Rossu i trinaest ljudi. Poirot, što vi mislite o tome?"
Na moje krajnje iznenađenje i moram priznati pomalo i na moju nelagodu Poirot se iznenada počeo tresti od smijeha. Tresao se i tresao. Nešto je kod njega očito izazvalo snažan smijeh.
"Koga se vraga smijete? Oštro sam rekao.
"Oh! Oh! Oh!, uzdahnuo je Poirot. "To je ništa. Samo sam mislio na zagonetku koju sam neki dan čuo. Ispričat ću vam je. Što je to što ima dvije noge, perje i laje kao pas?"
"Kokoš, naravno", rekao sam umorno. "Znao sam to i kao dijete."
"Vi ste odveć dobro informirani Hastings. Trebali biste reći 'ne znam'. A ja onda 'kokoš', a potom vi kažete: 'Ali kokoš ne laje poput psa' i ja odgovorim:
"Ah! To sam ubacio samo da bude teže.' Pretpostavimo Hastings da tu imamo objašnjenje za slovo D.?"
"Kakva besmislica!"
"Da, za većinu ljudi ali i za određenu vrstu uma. Oh! Da sam barem imao nekoga koga sam mogao upitati .."
Prolazili smo pored velikoga kina. Ljudi su izlazili iz kina raspravljajući o svojim stvarima, o njihovim slugama, prijateljima suprotnoga spola i samo povremeno o filmu koji su upravo gledali.
Sa grupom njih prešli smo Euston cestu.
"Uživala sam", djevojka je uzdisala. "Mislim kako je Bryan Martin divan. Ne propuštam niti jedan njegov film. Način na koji je jahao niz stijenu i tamo stigao na vrijeme s papirima."
Njezin pratilac bio je manje oduševljen.
"Idiotska priča. Da su bar bili dovoljno razumni da odmah pitaju El isa. Što bi netko imalo pametan i napravio!"
Ostatak se izgubio. Kada smo došli do pločnika okrenuo sam se natrag i vidio Poirota kako stoji nasred ceste s autobusima koji su dolazili k njemu s obje strane. Instinktivno sam rukama prekrio oči. Čulo se škripanje kočnica i prost jezik vozača autobusa. Poirot je dostojanstveno odšetao do ruba pločnika.
Izgledao je poput čovjeka koji hoda u snu.
"Poirot", rekao sam "jeste li vi ludi?"
"Ne, mon cimi. Samo mi se nešto ukazalo tamo toga trenutka."
"Prokleto loš trenutak", rekao sam "zamalo i Vaš posljednji."
"Nema veze. Ah, mon ami - bio sam slijep, gluh, bezosjećajan. Sada uviđam odgovore na sva ta pitanja - da, na svih pet. Da - sve ih vidim... Tako su jednostavni, tako djetinjasto jednostavni .."

28. Poirot postavlja nekoliko pitanja
Imali smo neobičnu šetnju kući.
Poirot je očito pratio slijed misli u svojoj glavi. Povremeno bi promrmljao riječ sebi u bradu. Čuo sam jednu ili dvije riječi. Jednom je rekao "svijeće" i drugi put je spomenuo nešto što je zvučalo poput "douzaine". Vjerujem da sam doista bio pametan kako bih uočio crtu vodilju njegovih misli. Bio je to doista tako jasan trag. Kako bilo meni je to zvučalo kao puko brbljanje.
Čim smo stigli kući on se poslužio telefonom. Nazvao je Savoy i zatražio lady Edgware.
"Nemate nikakve nade stari momče", rekao sam mu sa smiješkom.
Poirot je bio kao što sam mu to često govorio jedan od najlošije informiranih ljudi na svijetu.
"Zar ne znate?", nastavio sam "ona ima novu ulogu. Bit će u kazalištu. Sada je samo 10.30."
Poirot nije obraćao pažnju na mene. Razgovarao je s hotelskim službenikom koji mu je očito govorio isto ono što sam mu i ja rekao.
"Ah!, zar je tako? Tada bih volio razgovarati sa služavkom lady Edgware."
Za nekoliko minuta veza je ostvarena.
"Da li je to služavka lady Edgware? Gospodin Poirot pri telefonu. Gospodin Hercule Poirot. Sjećate me se, zar ne?"
"Tres bien. Sada, shvaćate, nešto se važno pojavilo. Volio bih da odmah dođete i porazgovarate sa mnom."
"Ali da, ovo je vrlo bitno. Dat ću vam adresu. Pažljivo slušajte."
Ponovio ju je dvaput, a zatim je zaklopio slušalicu sa zamišljenim izrazom lica.
"O čemu se radi?", upitao sam sa zanimanjem. "Da li uistinu imate neki podatak?"
"Ne Hastings, ona će mi dati taj podatak."
"Koji podatak?"
"Podatak o određenoj osobi."
"Jane Wilkinson?"
"Oh!, što se nje tiče imam sve potrebne informacije o njoj. Znam njezinu pozadinu otprije, kao što ste rekli."
"O kome se onda radi?"
Poirot mi je uputio jedan od njegovih prvorazrednih iritirajućih osmijeha te rekao da čekam i da ću vidjeti.
Potom se požurio kako bi dotjerao sobu.
Poslije deset minuta služavka je stigla. Izgledala je pomalo nesigurno i nervozno. Malena i uredna, odjevena u crno, gledala je oko sebe sumnjičavo.
Poirot se zaletio.
"Ah! došli ste. Vrlo ljubazno. Sjednite ovdje, hoćete li, gospođice Ellis, je li tako?"
"Da, gospodine. Ellis."
Sjela je na stolac koji joj je Poirot primakao.
Sjedila je s rukama naslonjenima na krilu gledajući čas jednoga čas drugoga.
Njezino malo bezizražajno lice bilo je sasvim smireno a usne su joj bile čvrsto stisnute.
"Da započnemo, gospođice Ellis, koliko ste dugo u službi lady Edgware?"
"Tri godine, gospodine."
"Kao što sam i mislio. Dobro poznajete njezine poslove."
Ellis nije odgovorila. Izgledala je kao da ne odobrava.
"Mislim kako Vi onda sigurno imate dobru ideju o tome tko bi mogli biti njezini neprijatelji."
Ellis je još čvršće stisnula usnice.
"Većina žena je pokušala nešto zavidno učiniti. Da, one su sve protiv nje, odvratna ljubomora."
"Njezin vlastiti spol je nije volio?"
"Ne gospodine. Ona prekrasno izgleda. I uvijek dobije ono što želi. U kazališnoj profesiji puno je zločeste ljubomore."
"Što je s muškarcima?"
Kiseli osmijeh je savladao njezinu pribranost; EUis se opustila. "Sa gospodom može raditi što god želi, gospodine, to je činjenica."
"Slažem se s Vama", rekao je Poirot smijući se. "Ipak, čak uzimajući to u obzir, mogu zamisliti kako nastaje situacija." Prekinuo se.
Promijenjenim glasom je onda prozborio:
"Poznajete li gospodina Brvana Martina, filmskoga glumca?"
"Oh! da, gospodine."
"Vrlo dobro?"
"Izuzetno dobro."
"Vjerujem da sam u pravu kada kažem da je prije nešto manje od godine dana gospodin Bryan Martin bio duboko zaljubljen u vašu gazdaricu."
"Preko ušiju, gospodine. A tako je jošb uvijek ako mene pitate."
"On je tada vjerovao da će se ona za njega udati - eh?"
"Da, gospodine."
"Da li je ona ikada ozbiljno razmotrila udaju za njega?"
"Razmišljalaje o tome, gospodine. Da je mogla dobiti slobodu od lorda, vjerujem da bi se za njega udala."
"Tada se, pretpostavljam, na sceni pojavio vojvoda od Mertona?"
"Da, gospodine. Bio je na proputovanju kroz SAD. S njegove strane to je bila ljubav na prvi pogled."
"I tako je bilo zbogom Bryan Martinu?"
Ellis je kimnula.
"Naravno, gospodin Martin zarađuje velike količine novca", objasnila je. "Ali vojvoda od Mertona ima također i položaj u društvu. A njezino gospodstvo izuzetno zanima položaj. Kada bi se udala za vojvodu, bila bijedna od prvih dama u zemlji."
Glas služavke sadržavao je zadovoljnu samodopadnost. To me zabavljalo.
"Dakle gospodin Bryan Martin je bio - kako da kažem - odbijen? Da li je to loše primio?"
"Izuzetno loše, gospodine."
"Ah!"
"Jednom joj je prijetio revolverom. Kakve je scene pravio. Zbilja me to plašilo.
Također je puno pio. Potpuno se slomio."
"Ali na koncu se i smirio?"
"Tako je izgledalo. Ali još se muvao uokolo. A meni se nije sviđao njegov pogled. Upozorila sam lady, ali ona se na to samo nasmijala. Ona je od onih koje uživaju u svojoj moći, ako znate na što mislim."
"Da", zamišljeno je rekao Poirot. "Mislim da znam što mislite."
"U posljednje vrijeme ga ne viđamo tako puno, gospodine. Po momu mišljenju - dobra stvar. Počinje je zaboravljati, nadam se."
"Možda."
Nešto u tome kako je Poirot izgovorio te riječi vrlo je dojmilo. Zabrinuto je upitala:
"Mislite li da je u opasnosti, gospodine?"
"Da", ozbiljno je kazao Poirot. "Mislim da je u velikoj opasnosti. Ali i sama je za to kriva."
Besciljno povlačeći ruku po polici iznad kamina dohvatio je vazu s ružama i ona se izvrnula. Voda se prolila po služavkinu licu i glavi. Rijetko sam vidio Poirota nespretnog te sam iz ovoga mogao zaključiti da je u stanju velike uzbudenosti.
Bio je vrlo uznemiren - brzo je potražio ručnik- nježno pomogao služavki da osuši lice i vrat te se ispričao.
Na koncu je jedna velika novčanica promijenila vlasnika, a Poirot je otpratio služavku prema vratima, zahvaljujući joj na njezinoj dobroti što je navratila.
"Još uvijek je rano", rekao je, gledajući na sat. "Vratit ćete se prije povratka vaše gazdarice."
"Oh!, to je u redu, gospodine. Izašla je na večeru, mislim, ali u svakom slučaju ona od mene nikada ne očekuje da sjedim i čekam je, osim ako mi to posebno ne kaže."
Odjednom je Poirot promijenio temu.
"Gospođice, ispričavam se, ali Vi šepate."
"Nije to ništa, gospodine. Malo me bole noge."
"Kurje oči?" promrmljao je Poirot povjerljivim glasom kao jedan supatnik drugome.
Izgleda da su bile u pitanju kurje oči. Poirot se zatim raspričao o određenom lijeku koji je, po njegovim riječima, činio čuda.
Konačno je Ellis otišla.
Bio sam izuzetno znatiželjan.
"Dakle Poirot?", rekao sam. "Dakle?"
Nasmijao se mojoj revnosti.
"Večeras više ništa, prijatelju moj. Rano sutra ujutro, nazvat ćemo Jappa.
Zamolit ćemo ga da nas posjeti. Također ćemo nazvati Brvana Martina. Mislim da će nam on moći reći nešto zanimljivo. Također, želim platiti ono što mu dugujem."
"Stvarno?"
Postrance sam pogledao Poirota. Na čudan se način sam sebi smješkao.
"U svakom slučaju", rekao sam "ne možete sumnjičiti njega za ubojstvo lorda Edgwarea. Posebno nakon ovoga što smo čuli večeras. Ubiti muža kako bi omogućio dami da se uda za nekoga drugoga je pomalo nezanimljivo za bilo kojega muškarca."
"Kakva duboka prosudba!"
"Nemojte biti sarkastični", rekao sam pomalo iziritiran. "I sa čime se do vraga cijelo vrijeme poigravate?"
Poirot je 'podigao' pitanje u zrak.
"S naočalama dobre Ellis, prijatelju moj. Zaboravila ih je."
"Gluposti! Imala ih je na nosu kada je izašla."
Nježno je protresao glavom.
"Pogrešno! Potpuno pogrešno! Ono što je ona nosila, dragi moj Hastings, bile su naočale koje smo pronašli u torbici Carlotte Adams."
Uzdahnuo sam.

29. Poirot govori
Mene je dopalo da nazovem inspektora Jappa sljedećega jutra.
Glas mu je zvučao pomalo depresivno.
"Oh!, to ste vi, kapetane Hastings. Pa, čime se sada bavite?"
Prenio sam mu Poirotovu poruku.
"Da dođem oko jedanaest? Pa, mislim da mogu. Da nema možda nešto što bi nam pomoglo u vezi smrti mladoga Rossa? Moram priznati da bi nam koristilo bilo što. Ne postoji nikakav trag. Vrlo misteriozno."
"Mislim da ima nešto za Vas", neobvezno sam kazao. "Čini mi se kao da je vrlo zadovoljan sobom kod svih događanja."
"Mogu Vam reći da se ja tako ne osjećam. Dobro, kapetane Hastings, doći ću."
Moj sljedeći zadatak bio je da nazovem Brvana Martina. Njemu sam kazao kao što mi je i rečeno - kako je Poirot otkrio nešto vrlo zanimljivo za što je mislio da bi gospodin Martin volio čuti. Kada sam bio upitan o čemu je riječ, rekao sam da nisam upoznat sa stanjem. Poirot mi se nije povjerio. Nastupila je stanka.
"Dobro", na koncu reče Bryan. "Doći ću."
Spustio je slušalicu.
Zatim je, pomalo na moje iznenađenje, Poirot nazvao Jenny Driver i također je zamolio da bude prisutna.
Bio je tih i vrlo ozbiljan. Ništa ga nisam pitao.
Prvi je stigao Bryan Martin. Izgledao je zdravo i raspoloženo, ali - ili sam možda to umislio - pomalo nemirno. Jenny Driver stigla je skoro odmah iza njega.
Činilo se da je iznenađena što vidi Brvana a on je naizgled dijelio njezino iznenađenje.
Poirot je privukao dvije stolice i zamolio ih da sjednu. Pogledao je na sat.
"Očekujem da će inspektor Japp biti ubrzo ovdje."
"Inspektor Japp?" Bryan je izgledao uznemireno.
"Da, zamolio sam ga da dođe ovdje, neformalno - kao prijatelj."
"Razumijem."
Ponovno je utihnuo. Jenny ga je na brzinu pogledala zatim odvratila pogled.
Jutros je izgledala zbog nečega zabrinuta.
Trenutak kasnije u sobu je ušao Japp.
Pomislio sam kako je bio pomalo iznenađen kada je ugledao Brvana Martina i Jenny Driver u sobi, ali nije to pokazao. Pozdravio je Poirota na uobičajeno šaljiv način.
"Dakle, gospodine Poirot, o čemu se radi? Pretpostavljam da imate nekakvu divnu teoriju."
Poirot je izgledao uzvišeno.
"Ne, ne - ništa posebno. Samo vrlo jednostavna mala priča - tako jednostavna da me i sram što je odmah nisam uočio. Želim, ukoliko mi dopustite, povesti vas kroz slučaj od samoga početka."
Japp je uzdahnuo i pogledao na sat.
"Ukoliko Vam neće trebati više od jednoga sata-", kazao je...
"Budite sigurni", reče Poirot. "Neće trebati toliko dugo. Vidite, vi želite saznati, zar ne, tko je ubio lorda Edgvrarea, tko je ubio gospođicu Adams, tko je ubio Donalda Rossa?"
"Volio bih saznati tko je ubio ovoga posljednjeg", oprezno je kazao Japp.
"Slušajte me i sve ćete saznati. Vidjet ćete, bit ću skroman." (To nije vrlo vjerojatno! Pomislio sam u nevjerici.) "Ja ću vam pokazati svaki korak - otkrit ću vam kako sam bio zaveden, kako sam postupio neoprostivo glupo, kako je bio potreban razgovor s mojim prijateljem Hastingsom i slučajna primjedba potpunoga stranca da me vrati na pravi put."
Zastao je i onda, budući je zakašljao, počeo govoriti glasom koji ja nazivam "predavački".
"Počet ću za večerom u Savovu. Prišla mi je lady Edgvrare i zamolila za privatni razgovor. Željela se riješiti svoga muža. Na kraju našeg intervjua kazala je - pomalo nerazborito, pomislio sam - kako će možda morati uzeti taksi, otići onamo i sama ga ubiti. Te je riječi čuo gospodin Bryan Martin, koji je upravo u tomu trenutku bio ušao."
Okrenuo se.
"Eh? Tako je, zar ne?"
"Svi smo čuli", rekao je glumac. "Widburnovi, Marsh, Carlotta - svi mi."
"Oh! slažem se. Potpuno se slažem. Eh bien, nisam imao prilike zaboraviti te riječi lady Edgware. Gospodin Bryan Martin me posjetio sljedećega jutra s izričitim ciljem da me podsjeti na te riječi."
"Uopće ne", ljutito je zavikao Bryan Martin. "Došao sam-"
Poirot je podigao ruku.
"Došli ste, tobože, da mi kažete izmišljenu priču o tome kako vas prate. Priču za koju je i malo dijete moglo shvatiti da nije istinita. Vjerojatno ste je uzeli iz nekoga davnog filma. Djevojka koju ste morali upitati za privolu - čovjek kojega ste prepoznali po zlatnomu zubu! Mon omi, ni jedan mladi čovjek nema zlatni zub - to se više ne radi - posebno ne u Americi. Zlatni zub je zastarjeli zubarski zahvat u punom smislu riječi. Oh! sve je zvučalo - apsurdno! Svoju izmišljenu priču započeli ste s pravom svrhom svoga posjeta - da zatrujete moj um protiv lady Edgware. Da pojasnimo, pripremali ste teren za trenutak kada će ona ubiti svoga muža."
"Ne znam o čemu govorite", promucao je Bryan Martin. Lice mu je bilo samrtnički blijedo.
"Vi se smijete ideji da će se on složiti s razvodom! Mislite da ću ga ići posjetiti sljedećega dana, ali u stvarnosti se vrijeme sastanka promijenilo.
Otišao sam ga vidjeti toga jutra i on pristaje na razvod. Motiv ubojstva od strane lady Edgware ne postoji. K tome mi govori kako je o tome on njoj već i pisao."
"Ali lady Edgware izjavljuje da nije primila pismo. Ili ona laže, njezin muž ili ga je netko zadržao - ali tko?"
Sada se ja pitam zašto gospodin Bryan Martin ulaže napor i dolazi mi govoriti sve te laži? Kakva ga to unutarnja snaga vodi. Formiram ideju, gospodine, da ste Vi luđački zaljubljeni u tu damu. Lord Edgware kaže da mu je supruga rekla kako se želi udati za glumca. Pa, pretpostavimo da je tako, ali dama se predomisli.
Kada stigne pismo u kojem lord Edgware pristaje na razvod ona se želi udati za nekoga drugoga - ne za Vas! Tada bi to bio razlog da vi zaustavite to pismo."
"Ja, nikada!"
"Uskoro ćete mi moći kazati sve što želite. Sada ćete mene poslušati."
"Kakav bi bio Vaš način razmišljanja - vi, razmaženi idol koji nikada nije upoznao odbacivanje? Kako ja to vidim, to je oblik bijesa, želja da se što je više moguće naškodi samoj lady Edgware. A kako joj možete naškoditi nego da je optuže - možda i objese - zbog ubojstva."
"Dragi Bože!", rekao je Japp.
Poirot se okrenuo prema njemu.
"Ali da, to je bila ideja koja se sastavljala u mojoj glavi. Pojavilo se nekoliko stvari koje su je poduprle. Carlotta Adams je imala dva najbolja muška prijatelja - kapetana Marsha i Brvana Martina. Dakle bilo je moguće da je bogataš Bryan Martin bio taj koji je predložio prijevaru te joj ponudio deset tisuća dolara da je izvede do kraja. Meni je izgledalo nevjerojatnim da je gospođica Adams ikada mogla vjerovati kako će Ronald Marsh imati deset tisuća dolara za nju. Znala je da je on u krajnjoj stisci s novcem. Bryan Martin je bio daleko vjerojatnije rješenje."
"Ja nisam - kažem vam", čuo se promukli glas sa glumčevih usana.
"Kada je sadržaj pisma gospođice Adams bio brzojavljen u Washington - oh! la, lal, bio sam veoma uzrujan. Činilo se da je moje rasuđivanje sasvim pogrešno.
Ali sam kasnije napravio otkriće. I samo pismo mi je bilo stoga poslano te umjesto da je bilo cijelo, nedostajala je stranica pisma. Stoga, "on" se može odnositi na nekoga tko nije bio kapetan Marsh.
"Postojao je još jedan dokaz. Kada je bio uhapšen, kapetan Marsh je izričito izjavio kako misli da je vidio Brvana Martina gdje ulazi u kuću. To je dolazilo od optuženika pa izjava nije imala težinu. Također je gospodin Martin imao alibi. To je i prirodno! a bilo je i očekivano. Ukoliko je gospodin Martin počinio ubojstvo, postojanje alibija bilo je nužno.
"Taj alibi bio je posvjedočen samo od jedne osobe - gospođice Driver."
"Što želite reći?" rekla je oštro djevojka.
"Ništa mademoiselle", kazao je Poirot kroz smijeh "osim da sam Vas zapazio kako istoga dana ručate sa gospodinom Martinom te da ste se malo kasnije potrudili doći do nas i pokušali nas uvjeriti kako je vaša prijateljica gospođica Adams osobito zainteresirana za Ronalda Marsha - a ne kao što sam mislio da je bio slučaj - za Brvana Martina.
"To je sasvim pogrešno", rekla je energično filmska zvijezda.
"Možda toga niste bili svjesni gospodine", rekao je Poirot tiho "ali smatram da je to istina. To objašnjava kao što ništa drugo i nije moglo, njezin osjećaj nesimpatije prema lady Edgware. Ta nesklonost je bila vaša prednost. Rekli ste joj sve o tome kako vas je odbacila, zar ne?"
"Pa-da - osjećao sam kako s nekim moram razgovarati i ona?"
"Je bila suosjećajna. Da, ona je bila suosjećajna koliko sam ja zamijetio. Eh bien, što je bilo sljedeće? Ronald Marsh je uhićen. Vaše se raspoloženje odmah popravlja. Gotovo je i i s bilo kakvom zabrinutošću. Zahvaljujući promjeni mišljenja lady Edgware o odlasku na zabavu u posljednji trenutak Vaš plan je propao. Štoviše netko drugi postaje žrtveno janje i oslobodili ste se zabrinutosti za sebe. A onda - za vrijeme zabave, za ručkom - čuli ste gdje Donald Ross, taj prijazni ali pomalo priglupi mladić, govori nešto Hastingsu što je ukazivalo na to da ipak niste tako sigurni."
"To nije istina", povikao je glumac. Znoj mu se cijedio niz lice, užasavao se.
"Kažem vam da ništa nisam čuo - ništa - ništa nisam učinio."
Tada je uslijedio, mislim, najveći šok toga jutra.
"Istina je", mirno je kazao Poirot. "Nadam se da ste sada dovoljno kažnjeni što ste došli - meni, Herculu Poirotu, s onom izmišljenom pričom."
Svi smo uzdahnuli. Poirot je zamišljeno nastavio.
"Vidite - pokazujem vam sve svoje greške. Postojalo je pet pitanja koje sam sebi postavio. Hastings ih zna. Odgovor na tri pitanja savršeno se uklapao. Tko je zaustavio pismo? Naravno, vrlo dobar odgovor na to pitanje je Bryan Martin.
Drugo pitanje je bilo što je navelo lorda Edgwarea da iznenada promijeni mišljenje i pristane na razvod? Pa, i o tome sam imao jednu zamisao. Ili se htio ponovno oženiti - ali nisam mogao naći nikakve dokaze koji bi na to ukazivali - ili je bio u pitanju neki oblik ucjene. Lord Edgware je bio čovjek osobitih sklonosti.
Moguće je da su činjenice o njemu izašle na vidjelo. One možda nisu davale njegovoj ženi pravo na engleski razvod, ali ih je njegova supruga mogla iskoristiti kao poticaj uz prijetnju publiciteta. Mislim da se i to zbilo. Lord Edgware nije želio otvoreni skandal povezan sa svojim imenom. Popustio je, iako je njegov bijes što je tako morao učiniti bio izražen kroz ubilački izraz na njegovomu licu kada je mislio da ga nitko ne gleda. To također objašnjava sumnjivu brzinu kojom se izrazio 'Ne zbog nečega što je bilo u pismu', prije nego sam uopće sugerirao da je to možda tako.
Preostala su dva pitanja. Pitanje o čudnim naočalama u torbici gospođice Adams koje joj nisu pripadale. I pitanje zašto je netko nazvao lady Edgware dok je bila na večeri u Chiswicku. Nisam mogao uklopiti gospodina Brvana Martina ni ujedno ovo pitanje.
Tako sam bio prisiljen zaključiti da ili sam pogriješio u svezi s gospodinom Martinom ili u svezi pitanja. U očaju sam još jednom pažljivo pročitao ono pismo gospođice Adams. I nešto sam pronašao! Da, nešto sam pronašao!
Pogledajte i sami. Evo ga. Vidite kako je stranica iskidana? Nejednako, kao što se često događa. Pretpostavimo sada da je iza "n" tu na vrhu bilo jedno "a"...
Ah! imate ga! Vidite. Ne on, nego onal Ženaje predložila prijevaru gospođici Adams.
Pa, napravio sam popis svih žena koje su bile na bilo koji način povezane sa slučajem. Osim Jane Wilkinson, bilo ih je još četiri - Geraldine Marsh, gospođica Carroll, gospođica Driver i Vojvotkinja od Mertona.
Od njih četiri, ona koja me je najviše zanimala bila je gospođica Carroll. Nosila je naočale, bila u kući te večeri, i bila netočna u svomu svjedočenju zahvaljujući želji da inkriminira lady Edgware i također, bila je žena velike djelotvornosti i dobrih živaca te je mogla izvesti takav zločin. Motiv je bio nejasan - ali na koncu, radila je s lordom Edgwareom niz godina i nekakav motiv o kojemu mi ništa nismo znali mogao je postojati.
Također sam osjetio da nisam iz ovoga slučaja mogao eliminirati Geraldine Marsh. Mrzila je svoga oca - tako mi je rekla. Bila je neurotičan tip, vrlo napeta.
Pretpostavimo kada je te večeri ušla u kuću da je namjerno izbola svog oca i onda hladnokrvno otišla na kat da uzme bisere. Zamislite njezinu agoniju kada je otkrila da njezin rođak kojega je odano voljela, nije ostao vani pored taksija, nego je ušao u kuću.
Njezino uznemireno ponašanje lako je moglo biti objašnjeno na taj način.
Jednako dobro moglo je biti objašnjeno time da je ona nevina, ali se boji kako je njezin rođak počinio zločin. Postojala je još jedna mala stvar. Zlatna kutija nađena u torbici gospođice Adams imala je inicijal D. na sebi. Čuo sam gdje joj se njezin rođak obraća sa Dina. Također nalazila se u pariškoj školi prošloga studenoga te je možda mogla sresti Carlottu Adams u Parizu.
Možete misliti da je bilo čudnovato dodati listi Vojvotkinju od Mertona. Ali, ona me došla posjetiti i ja sam u njoj prepoznao fanatični tip osobe. Ljubav cijeloga njezina života bila je usredotočena na sina te je ona mogla sebe dovesti u takvo stanje da smisli urotu kako bi uništila ženu koja je upravo trebala uništiti život njezina sina.
Zatim, tu je gospođica Jenny Driver-"
Zastao je, gledajući u Jenny. Uzvratila mu je beskrupuloznim pogledom i s nagnutom glavom upitala:
"A što imate o meni?"
"Ništa, mademoiselle, osim da ste prijateljica Brvana Martina - te da vaše ime počinje sa D."
"To nije puno."
"Još jedna stvar. Vi posjedujete um i nerve potrebne da se počini ovakav zločin. Sumnjam da ih itko drugi ima."
Djevojka je zapalila cigaretu.
"Nastavite", veselo je kazala.
"Da li je alibi gospodina Martina bio istinit ili ne? Morao sam to odlučiti. Ako je i bio, koga je Ronald Marsh vidio gdje ulazi u kuću? Iznenada sam se nečega sjetio. Zgodni batler u Regant Gateu bio je izuzetno nalik gospodinu Martinu.
Njega je kapetan Marsh vidio. Onda sam s tim u skladu oblikovao teoriju. Moja zamisao je da je on otkrio svoga gospodara mrtvoga. Pored njegovoga gospodara bila je kuverta sa francuskim novčanicama u vrijednosti od stotinu funta. Uzeo je novac, nestao iz kuće, ostavio ih na čuvanje kod nekoga svoga nevaljalog prijatelja i vratio se, otvarajući vrata ključem lorda Edgwarea. Pustio je da zločin otkrije služavka sljedećega jutra. Nije mislio da je u opasnosti jer je bio potpuno uvjeren kako je umorstvo počinila lady Edgware. Novac je bio izvan kuće i već promijenjen prije nego je primijećeno kako nedostaje. Kako bilo, kada je lady Edgware potvrdila svoj alibi te je Scotland Yard počeo istraživati njegova prethodna zaposlenja, on se uznemirio i 'zbrisao'."
Japp je potvrdno kimnuo glavom. "Preostalo je pitanje naočala. Ukoliko je gospođica Carroll bila njihov vlasnik, slučaj je izgledao riješen. Ona je mogla zadržati pismo, dok je dogovarala detalje s gospođicom Adams ili kad su se srele one večeri kad je ubojstvo počinjeno, naočale su se mogle nenamjerno naći u torbici gospođice Adams.
Ali, naočale izgleda nisu imale ništa s gospođicom Carroll. Išao sam kući s ovdje prisutnim Hastingsom, pomalo bio deprimiran, pokušavao sam posložiti stvari u svojoj glavi po redoslijedu... a onda se zbilo čudo!
Prvo je Hastings govorio o određenom redu. Spomenuo je kako je Donald Ross bio trinaesti za stolom kod sir Montagu Cornera i kako je on prvi ustao. Pratio sam neki svoj slijed misli i nisam obraćao puno pažnje već mi je prošlo kroz glavu kako to nije bila istina. Možda je ustao prvi na kraju večere, ali lady Edgware je bila ona koja je prva ustala jer su je pozvali na telefon. Razmišljajući o njoj, pala ml je na um određena zagonetka - zagonetka koja se po momu mišljenju dobro slagala s njezinom djetinjastom psihologijom. Rekao sam je Hastingsu. On, kao kraljica Viktorija, nije bio zabavljen. Zatim sam se počeo pitati koga mogu upitati o detaljima glede osjećaja gospodina Martina za Jane Wilkinson. Ona sama mi ne bi rekla, znao sam to. A onda je prolaznik, dok smo prelazili ulicu, izgovorio prozaičnu rečenicu.
Kazao je svojoj prijateljici da je netko 'trebao pitati EUis'. I odmah mi se cijela stvar pojavila u bljesku!"
Pogledao je oko sebe.
"Da, da, naočale, telefonski poziv, žena niskoga rasta koja je predigla zlatnu kutijicu u Parizu. EUis, naravno, sluškinja Jane Wilkinson. Pratio sam sve korak po korak - svijeće - prigušeno svjetlo - gospoda Van Dusen - sve. Znao sam!"

30. Priča
Pogledao nas je.
"Idemo, prijatelji moji", kazao je nježno. "Dopustite mi da vam kažem pravu priču o tome što se zbilo te večeri."
"Carlotta Adams je napustila svoj stan u sedam sati. Odatle uzima taksi i ide u Piccadillv Palače."
"Što?", uzviknuo sam.
"Ide u Piccadillv Palače. Ranije toga dana uzela je sobu pod imenom gospođa Van Dusen. Nosi snažne naočale koje, kao što svi mi znamo, mijenjaju izgled osobe. Kao što sam kazao, rezervirala je sobu, govoreći da ide noćnim brodom do Liverpoola te da je njezina prtljaga već krenula. U osam i trideset dolazi lady Edgware i traži je na recepciji. Odveli su je do njezine sobe. Tamo mijenjaju odjeću. Noseći plavu periku, odjevena u bijelu haljinu od tafta i krzneni ogrtač Carlotta Adams a ne Jane Wilkinson odlazi iz hotela i vozi se u Chisivick. Da, da, to je savršeno moguće. Bio sam do te kuće predvečer. Stol za večeru osvijetljen je samo svijećama, svjetiljke su prigušene, nitko ondje ne poznaje Jane Wilkinson tako dobro. TU je plava kosa, dobro poznati promukli glas i način ponašanja. Oh!, to je vrlo lako. A i da nije uspjelo - da je netko primijetio smicalicu - pa i za to su se pobrinuli. Lady Edgware, noseći crnu periku, Carlottinu odjeću i naočale, plaća svoj račun, odnose joj putnu torbu u taksi i odvozi se u Euston. U toaletu skida crnu periku, Carlottinu odjeću i ostavlja putnu torbu u garderobi. Prije nego što odlazi u Regent Gate naziva Chiswick i traži lady Edgware. Tako su se bile dogovorile. Ukoliko je sve dobro prošlo i Carlottu nisu otkrili, trebala je odgovoriti jednostavno 'tako je'. Ne trebam ni govoriti kako gospođica Adams nije znala pravi razlog telefonskog poziva. Kada je čula dogovorene riječi, lady Edgware nastavlja s planom. Odlazi do Regent Gatea, traži lorda Edgwarea, predstavlja se i odlazi u knjižnicu. Tu vrši prvo ubojstvo. Naravno, nije znala da je odozgo promatra gospođica Carroll. Koliko ona zna, bit će to riječ jednog batlera (a on je nikada nije vidio, sjetite se - također ona nosi šešir koji je zaklanja od njegovog pogleda) protiv riječi dvanaest dobro poznatih i uglednih ljudi.
Odlazi iz kuće, vraća se u Euston, mijenja se od plavokose do tamnokose još jedanput i prediže svoju putnu torbu. Sada mora nekako provesti vrijeme dok se Carlotta Adams vrati iz Chiswicka. Dogovorile su se za okvirno vrijeme. Odlazi do Corner Housa, povremeno gledajući na sat, jer vrijeme sporo prolazi. Tada se priprema za drugo ubojstvo. Stavlja malu zlatnu kutijicu koju je naručila iz Pariza u torbicu Carlotte Adams, koju naravno nosi sa sobom. Možda je tada i našla pismo! Možda je to bilo ranije. Kako bilo, čim je vidjela adresu, 'njuši' opasnost. Otvara ga - njezine sumnje se ostvaruju.
Možda je njezin prvi impuls bio sasvim uništiti pismo. Ali osjeća kako postoji bolji način. Uklanjajući jednu stranicu pisma ono izgleda kao optužba Ronalda Marsha - čovjeka koji ima jak motiv za zločin. Čak i ako Ronald ima alibi, pismo će biti optužba muškarca ukoliko iskida "a" na kraju u "ona". To i čini. Zatim ga stavlja nazad u kuvertu, a kuvertu natrag u torbicu.
Tada, kako vrijeme ističe, kreće u pravcu Savoy hotela. Čim je vidjela gdje je prošlo auto sa (navodnom) njom na sjedalu, ona ubrzava korak, ulazi u tome času i ide odmah uza stepenice. Odjevena je u neprimjetno crno. Nije bilo vjerojatno da će je netko primijetiti.
Na katu ide odmah u svoju sobu. Carlotta Adams se upravo približila. Sluškinji je rečeno da ode u krevet - sasvim uobičajeno ponašanje. Opet zamjenjuju odjeću i tada, zamišljam, lady Edgware predlaže malo piće - da proslave. U tome piću nalazi se veronal. Ona čestita svojoj žrtvi, govori da će joj sutra poslati ček. Carlotta Adams ide kući. Vrlo je pospana - pokušava nazvati prijatelja - možda gospodina Martina ili kapetana Marsha, jer obojica imaju brojeve iz Viktorije - ali odustaje. Previše je umorna. Odlazi u krevet - i više se nikada nije probudila. Drugi zločin je uspješno izvršen.
Sada do trećega zločina. Odvija se za ručkom. Sir Montagu Corner spominje razgovor koji je imao s lady Edgware u noći ubojstva. To je lako. Ali Nemesis joj se prišuljala kasnije. Spominje se 'prosudba Pariza' a ona misli da se govori o jedinom Parizu kojeg ona poznaje - Parizu mode i ukusa!
Nasuprot nje sjedi mladić koji je bio na zabavi u Chiswicku - mladić koji je te večeri čuo gdje lady Edgware raspravlja Homera i grčku civilizaciju općenito. On je gleda. I odjednom shvaća. Ovo nije ista žena. Vrlo je uznemiren. Sjeti se mene. Govori s Hastingsom.
Ali dama je čula njegov razgovor. Ona je dovoljno brza i promućurna kako bi shvatila da se na neki način otkrila. Čuje gdje Hastings govori da se neću vratiti kući do pet. U dvadeset do pet odlazi do Rossovog doma. On otvara vrata, vrlo je iznenađen što je vidi, ali mu ne pada na pamet da bude uplašen. Snažan, zdrav mladić se ne boji žene. Odlazi s njom u blagovaonicu. Ona mu istresa neku priču.
Možda pada na koljena i baca mu ruke oko vrata. A tada, hitro i sigurno, ubada - kao i prije. Možda je prigušeno kriknuo - ništa više. On je također utišan."
Nastala je tišina. Tada je Japp promuklo progovorio.
"Mislite - ona je sve to uradila?"
Poirot je pognuo glavu.
"Ali zašto, ako joj je bio voljan dati razvod?"
"Zato što je vojvoda od Mertona stup anglokatolika. Zato jer on ne bi ni sanjao vjenčati se za ženu čiji je muž živ. On je mladić fanatičnih principa. Kao udovica, bila je skoro sigurna da će se moći za njega udati. Nema sumnje da je ona provizorno predlagala razvod, ali on nije zagrizao mamac."
"Ali zašto vas je onda poslala lordu Edgwareu?"
"Ah! parbleu!" Poirot je odjednom od engleskog pribranog ponašanja ponovno postao prirodan. "Da bi me zavarala! Da me učini svjedokom činjenice kako motiv za umorstvo ne postoji! Da, ona se usudila da učini mene, Herculea Poirota, svojim pijunom. Mafoi, u tome je i uspjela! Oh, taj čudan mozak, nalik djetetu i lukav. Uistinu ona zna glumiti! Kako je dobro odglumila iznenađenje kada joj je rečeno o pismu koje je njezin suprug napisao a za kojega se klela da ga nikada nije primila. Da li je osjetila i najmanje žaljenje za sva tri zločina koja je počinila? Mogu se zakleti da nije."
"Govorio sam vam kakva je", povikao je Bryan Martin. "Rekao sam vam. Znao sam da će ga ubiti. Osjetio sam to. Bojao sam se da će se na neki način izvući.
Ona je pametna - vraški pametna na neki slabouman način. A ja sam htio da ona pati. Želio sam da je za to objese."
Lice mu je bilo ljubičasto. Glas je bio hrapav.
"Hajde smiri se", rekla je Jenny Driver.
Govorila je točno onako kako sam čuo da dadilje govore maloj djeci u parku.
"A zlatna kutijica s inicijalom D., Pariz, studeni u unutrašnjosti?", rekao je Japp.
"Naručila ju je pismom i poslala Ellis, svoju služavku, da je predigne.
Prirodno, Ellis je samo predigla paket za koji je platila. Nije znala što je unutra. Također, lady Edgware je posudila Ellisine naočale kako bi joj pomogle u glumljenju Van Dusen žene. Zaboravila je na njih i ostavila ih u torbici Carlotte Adams - jedna njezina pogreška.
Oh!, svega sam se dosjetio dok sam stajao nasred ceste. Nije bilo pristojno ono što mi je rekao vozač autobusa, ali bilo je svega vrijedno. Ellis! Ellis i naočale. Ellis prediže kutijicu u Parizu. Ellis a stoga Jane Wilkinson. Vrlo vjerojatno je posudila još nešto od Ellis a ne samo naočale."
"Što?"
"Nož za kurje oči .."
Naježio sam se.
Nastala je trenutačna tišina.
Tada je Japp kazao s neobičnom žudnjom za odgovorom.
"Gospodine Poirot. Da li je to istina?"
"Istina je, monami"
Onda je progovorio Bryan Martin, a njegove riječi su bile, pomislio sam, za njega vrlo tipične.
"Ali pazite sada", rekao je tugaljivo. "Što je sa mnom? Zašto ste mene ovdje danas doveli? Zašto ste me skoro na smrt prepali?"
Poirot ga je hladno pogledao.
"Da Vas kaznim, monsieur, što ste bili drski! Kako se usuđujete igrati sa Herculom Poirotom?"
A tada se Jenny Driver nasmijala. Smijala se i smijala.
"Neka ti Bryane", na koncu je kazala.
Okrenula se prema Poirotu.
"Ne mogu biti radosnija što to nije bio Ronnie Marsh", rekla je. "Oduvijek mi se sviđao. Drago mi je, drago mi je, drago što Carlottina smrt neće proći nekažnjeno! A što se tiče Brvana, pa reći ću vam nešto, gospodine Poirot. Ja ću se za njega udati. I ako on misli da se može oženiti i razvesti svake dvije do tri godine u potvrđenoj holivudskoj maniri, pa, onda nikada u životu nije napravio veću pogrešku. On će me oženiti i biti uz mene."
Poirot ju je pogledao - pogledao njezino odlučno lice i njezinu vatrenu kosu.
"Sve je moguće, mademoiselle", kazao je." Da, tako zbilja može biti. Rekao sam da imate dovoljno snage za bilo što. Čak i da se udate za filmsku zvijezdu."

31. Ljudski dokument
Dan ili dva nakon toga iznenada sam bio pozvan nazad u Argentinu. Tako se dogodilo da nikada više nisam vidio Jane Wilkinson nego samo pročitao u novinama o njezinu suđenju i osudi. Neočekivano, barem meni neočekivano, potpuno se slomila kada su je suočili s istinom. Sve dok je mogla biti ponosna na svoju dosjetljivost i igrati svoju ulogu nije pravila pogreške. Kada je jednom napustilo samopouzdanje, zahvaljujući tome što je bila otkrivena, bila je kao malo dijete - nesposobna održati neistinu. Na unakrsnom ispitivanju potpuno se slomila.
Dakle, kao što sam i ranije kazao, zabava za ručkom bila je posljednji susret s Jane Wilkinson. Ali kad god mislim o njoj, uvijek je vidim na isti način- kako stoji u svojoj sobi u Savovu ozbiljnoga lica udubljena u isprobavanje crne odjeće.
Uvjeren sam da to nije bila samo poza. Ona je tada bila potpuno iskrena. Njezin plan je uspio te stoga nije imala više nikakvih slutnja ili pak sumnja. Također ne mislim da je osjetila i najmanje žaljenje za sva tri zločina koja je počinila.
Ovdje navodim dokument za koji je ona odredila da bude poslan Poirotu nakon njezine smrti. On je, smatram, tipičan za tu vrlo lijepu i potpuno beskrupuloznu damu.
DRAGI GOSPODINE POIROT
— razmišljala sam ponovno o svemu i osjećam da bih vam voljela ovo napisati.
Znam da ponekad objavljujete svoje slučajeve. Mislim da nikada niste objavili dokument koji je napisala i sama osoba. Osjećam, također, kako bih voljela da svi saznaju točno kako sam sve to uradila. Još uvijek mislim da je sve bilo vrlo dobro isplanirano. Da nije bilo vas sve bi bilo u redu. Zbog toga sam dosta ogorčena, ali pretpostavljam da niste mogli odoljeti. Sigurna sam da ako vam ovo pošaljem, vi ćete pismu dati dosta prominentnosti (značaja). Hoćete, zar ne? Voljela bih da me se sjećaju. I zaista mislim da sam ja jedinstvena osoba. Svi ovdje tako misle.
Počelo je u Americi kada sam upoznala Mertona. Odmah sam vidjela da bi me on oženio samo kada bih bila udovica. Na nesreću, on ima čudnu predrasudu o razvodu. Pokušala sam je savladati, ali nije bilo koristi, a morala sam biti oprezna, jer je on bio vrlo hirovita osoba.
Uskoro sam shvatila da moj muž jednostavno mora umrijeti ali nisam znala kome to smjestiti. Takve stvari možete mnogo bolje smisliti u Americi.
Razmišljala sam i razmišljala ali nisam mogla vidjeti kako to uraditi. A onda, odjednom, vidjela sam Carlottu Adams kako me imitira i odmah sam počela uviđati način. Uz njezinu pomoć mogla sam pribaviti alibi. Te iste večeri vidjela sam Vas i iznenada mi je palo na pamet da bi bila dobra ideja poslati vas svome mužu da ga pitate za razvod. U isto vrijeme išla bih okolo i govorila o tome kako ću ubiti svoga muža jer sam primijetila da ako govorite istinu na pomalo luckast način, nitko vam ne vjeruje. To sam često činila s ugovorima. Također je dobra stvar kada izgledate gluplji nego jeste. Na drugom sastanku s Carlottom Adams sve sam isplanirala. Kazala sam joj da je to oklada i ona je odmah to prihvatila.
Trebala se pretvarati da sam to ja na nekoj zabavi i ukoliko bi uspjela, trebala je dobiti deset tisuća dolara. Bila je vrlo oduševljena i neke zamisli bile su njezine - o zamjeni odjeće i ostalo. Vidite, nismo to mogli ovdje uraditi zbog EUis i nismo to mogli uraditi kod nje, zbog njezine sluškinje. Ona, naravno, nije primijetila zašto nismo mogli. Bilo je pomalo nezgodno. Samo sam rekla 'ne'.
Mislila je da sam malo glupa zbog toga, ali je popustila i onda smo smislili plan o hotelu. Uzela sam Ellisine naočale.
Naravno ubrzo sam shvatila da će i ona morati biti uklonjena s puta. Bila je to šteta, ali na koncu, te njezine imitacije su bile vrlo bezobrazne. Imala sam nešto veronala kod sebe, iako ga rijetko koristim, pa je to bilo vrlo lako. A onda sam imala pravi moždani bljesak. Vidite, bilo bi puno bolje kada bi izgledalo da je ona imala običaj uzimati ga. Naručila sam kutiju - duplikat one koju su meni poklonili, a dala sam da se na nju stave njezini inicijali i natpis iznutra. Smatrala sam da ako stavim neke čudne inicijale i Pariz, studeni s unutrašnje strane, to otežati stvar. Zatražila sam kutiju iz Ritza gdje sam i ručala jednoga dana. A El i-su sam poslala po kutiju. Ona nije znala što prediže naravno.
Sve je prošlo prilično dobro te večeri. Uzela sam jedan od noževa za povrće (bio je oštar i lijep) dok je ona bila u Parizu. Ona to nikada nije primijetila jer sam ga poslije stavila natrag. U San Franciscu sam upoznala liječnika koji mi je pokazao gdje probosti nožem. Govorio je o leđnim (kičmenim) i cistnim ubodima te naglasio kako moramo biti veoma oprezni inače samo jedan ubod koji prođe kroz cistertia magmi i u medullu oblongatu gdje su svi vitalni živčani centri, može uzrokovati trenutnu smrt. Tražila sam od njega da mi nekoliko puta pokaže točno mjesto. Mislila sam kako će mi možda jednom biti od koristi ta spoznaja.
Rekla sam mu kako želim iskoristiti ovu ideju na filmu.
Bilo je vrlo nečasno od Carlotte Adams pisati svojoj sestri. Obećala mi je da nikome ništa neće reći. Mislila sam kako je najprimjerenije bilo istrgnuti jednu stranicu i ostaviti on umjesto ona. Sama sam to smislila. Čini mi se da sam ponosnija na to nego na ostalo. Svatko uvijek kaže kako nemam mozga - ali mislim kako sam doista morala imati mozga za smisliti ovakvo nešto.
Vrlo sam pažljivo smislila stvari te učinila točno ono što sam planirala kada je čovjek iz Scotland Yarda došao.
Svakako sam uživala u tomu činu. Možda sam mislila kako će me on uistinu lišiti slobode. Osjećala sam se sigurnom jer oni su morali vjerovati svim onim ljudima na večeri te ja nisam mogla uočiti kako će se pronaći istina o mojoj i Carlottinoj razmjeni odjeće.
Nakon toga sam se osjećala sretnom i zadovoljnom. Moja se sreća održala te sam zbilja osjećala kako će sve ići pravim putem. Stara je vojvotkinja bila neprimjerena prema meni ali je Merton bio drag. On me želio oženiti što je prije moguće te u mene nije ni jednoga časa posumnjao.
Mislim kako nikada nisam bila sretnija kao u posljednjih nekoliko tjedana.
Hapšenje muževa nećaka učvrstilo je moju sigurnost. Ponosnija sam na sebe razmišljajući o kidanju stranice pisma Carlotte Adams.
Posao s Donaldom Rossom je bio puka nesreća. Ni sada nisam sasvim sigurna kako me baš on vidio. Nešto u svezi s Parizom koji je bio osoba, a ne mjesto. Čak i sada ne znam tko je bio Pariz - i svejedno mislim kako je to glupo ime za muškarca.
Zanimljivo je sada kada se sreća okrene protiv vas ona se i nastavlja okretati u tomu pravcu. Morala sam brzo nešto poduzeti u svezi s Donaldom Rossom i to je proteklo u redu. Nije moralo tako proći jer nisam imala vremena za umovanje ili razmišljanje o alibiju. Potom sam pomislila kako sam sigurna.
Naravno da mi je Ellis rekla kako ste je tražili i ispitivali ali sam zaključila kako je sve to bilo u svezi s Brvanom Martinom. Nisam mogla dokučiti na što ciljate. Niste je upitali da li je telefonirala Pariz za neki paket. Vjerujem kako ste Vi mislili ako bi mi ona to kasnije ponovila kako bih ja osjetila opasnost. Kao što je i bilo, stiglo je kao potpuno iznenađenje. Nisam mogla vjerovati. Način na koji se doimalo kako sve znate o mojim djelima bio je stvarno tajanstven.
Samo sam osjećala kako nešto nije bilo u redu. Protiv sreće se ne možete boriti. Bila je to nesreća, zar ne? Zanima me da li Vam je ikada žao zbog onoga što ste učinili.
Nakon svega samo sam željela biti sretna na svoj vlastiti način. I da nije bilo u svezi sa mnom Vi nikada ne biste imali ništa s ovim slučajem. Nikada nisam mislila da ste ubiti izuzetno pametni. Tako niste izgledali.
Smiješno ali istinito, ja nisam narušila niti malo svoj izgled unatoč toj teškoj istrazi i groznoj stvari koje mi je taj čovjek s druge strane rekao i načina na koji me lupao s pitanjima.
Izgledala sam mnogo bijede i tanje ali mi je to pristajalo na svoj način. Svi govore kako sam zadivljujuće hrabra. Više vas javno ne vješaju, zar ne? Smatram da je to šteta.
Sigurna sam kako prije mene nije bilo ovakve žene ubojice.
Pretpostavljam kako se moramo pozdraviti sada. To je vrlo neobično. Izgleda kako nimalo ne shvaćam stvari. Sutra ću vidjeti kapelana.
Vaša praštajuća (jer moram oprostiti svojim neprijateljima, zar ne?) Jane Wilkinson
P.S. - Mislite li kako će me staviti u muzej Madame Tussauds?