Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Romansa sa Mesecom

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Romansa sa Mesecom

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 10:59 am

First topic message reminder :

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Romans10

Hit roman savremene ruske spisateljice koji veliča ljubav u jednoj neobičnoj porodici u postomunističkoj Rusiji...

Ljubav je jedini smisao...
Ovaj roman je pre svega priča o ljubavi - neobičnoj, sveprožimajućoj, pomalo iščašenoj, ali iskrenoj i nesputanoj, o ljubavi prema porodici, prema umetnosti i prema životu u svim njegovim pojavnim oblicima, od ljudi do Meseca, trajnoj i nasušnoj, bez obzira na prepreke koje mora da prevaziđe i žrtve koje zahteva.
Zato se ova knjiga čita s osmehom, jer sve u njoj daje nam šansu da se kroz humor, ponekad karikaturu, čak i grotesku, podsetimo na ljubav i one stvari koje život čine vrednim življenja.
Slikajući neobičnu porodicu u vreme postkomunističke Rusije, Marina Moskvina priča toplu i nežnu priču o ljudskoj potrebi za zajedništvom i razumevanjem.
Romansa sa Mesecom je knjiga profesionalca koji je uspeo da ostane iskren i neposredan kao dete, otvoren za život i zauvek zaljubljen u njega...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Re: Romansa sa Mesecom

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 11:06 am


Romansa   sa   Mesecom - Page 2 BG_01

Ni sama nisam ljubitelj naručenih scenarija. Oni ništa ne daju duši, naprotiv, ubijaju svaku poeziju. U suštini, mene veoma zanima život, zato ja malo radim kao pisac. Moja stvaralačka energija se izliva, lipti, pretače – u ljude, peripetije, ljubav. Toliko je toga preživljenog, prođenog, tako je mnogo gubitaka, oni su me iznutra i stisli, ko u prepunom vagonu. A za stvaralaštvo je neophodno duboko disanje i prostor.
Međutim, sa svojim poslovnim njuhom ja se ipak prihvatih „Kaštanke“.
Odavno Čehova nisam skidala s police – a sada sam nasumice pružila ruku, uzela šesti tom – mi imamo klasična, braon sabrana dela, koja još uvek mirišu na kancelarijski lepak, sa žičanim povezom – na čijim je koricama zlatnim slovima utisnuto A. P. Čehov, otvorila ga, kad ono – „Kaštanka“!
Bože, baš nisam volela tu priču u detinjstvu. Tim pre što je Anton Pavlovič tako izveo, to sam tek sada shvatila, da praktično sama Kaštanka – sa svojom njuškom nalik na lisicu, pripoveda u prvom licu! Tamo bukvalno caruje zamućena pseća svest – nejasnost, neodređenost, neuhvatljivost, sve se dešava u svetu izmaglice, svetu priviđenja! Ni dan danas ne razumem kako mu je pošlo za rukom da uđe u njenu kožu...
Draga moja Kaštanko, kunem ti se da bolje deluju čak i beznadežni jadničak Bašmačkin sa svojim čuvenim šinjelom, i državni službenik osme klase major Kovaljov koji jadikuje za svojim odbeglim nosom, i stradalnik gospodin Goljatkin.
Nisam znala hoćemo li uspeti Voldemar i ja da raskravimo srca zabludelih ljudi Kali-Yugeu{11}, da u njih udahnemo samilost, milosrđe prema malom čoveku, izvedemo ih na put istine. Lično moje srce se cepalo od sažaljenja i nezemaljske ljubavi. Naročito u sceni beskrajno tužne noći kada je umirao učeni gusan. I klovn je tužno uzdišući rekao: „Jadni Ivan Ivanič! A ja sam maštao da te na proleće povezem u vikendicu i da se s tobom šetam po zelenoj travi. Mila životinjo, dobri moj druže, tebe više nema! Kako ću ja bez tebe?“
Da ne govorim o završnoj sceni kada je nesrećni mr Žorž – na manježu, izgubljen, izbezumljen, gledajući za Kaštankom koja zauvek beži od njega, uz zvižduke i ismevanje publike, ponavljao: „Kaštanko! Kaštanko...“ O, kako je meni to dobro poznato: oko tebe se sve ruši i ti nemaš pojma hoće li će se ponovo uspostaviti uobičajeni tok stvari... Ili je u pitanju nepopravljiva katastrofa?
Želela sam da im olakšam sudbinu, da ulijem makar trunčicu nade.
Žurno sam ispisivala scenario i plakala, a ja ipak retko plačem – pred kim da plačem? A i kad se nešto zbiva – nema vremena za prolivanje suza, treba zasukati rukave, pojuriti glavom bez obzira, nešto preduzeti. Tim pre nema smisla ako već ništa ne zavisi od tebe.
Kad Rita zove telefonom:
– Marusja, možeš Fimi i meni da čestitaš. Danas je naš veliki praznik
– Dan starih i... Dan nojeva. Kod nas se on slavi po prvi put, ali svi mole da to odsad bude svake godine.
Pozvala sam ih tim povodom u goste – na makarone sa zelenišem i lignjama, ali oni su me odbili. Serafim je dan pre toga otputovao van grada da se sretne s drugaricom svoje prve žene, koju nije video tačno pedeset godina.
Iako su naše materijalne prilike sad već imale veoma ružičastu perspektivu, Fima je po inerciji nastavljao da štedi, prihvatajući sve odreda pozive koji su mogli da prerastu u gozbu. Pri tom je dovoljno unapred krenuo da se sprema za svoju posetu, postio je i prepuštao se uzvišenim mislima. A ni dužina puta mu nije predstavljala problem – ima besplatnu kartu, mogao bi da se uputi i u drugi grad na svečani ručak.
Fima je prispeo na neku malu zaboravljenu stanicu, izašao je iz voza, obrnuo se oko sebe, ugledao bakicu koja sedi na klupi – bila je jedina na peronu – i veselo se uputio ka njoj, držeći ispred sebe svoju fotografiju staru pola veka, na kojoj je on mladi lepotan s crnom kosom, visoko podignutom iznad glave, kakvog ga je ona i poznavala.
Ona je skočila, poletela da ga grli, pozvala ga kod sebe kući i nakljukala ga faširanom ribom, posle čega je Fima imao velike probleme s varenjem. Izgleda da je i ta žena od uzbuđenja krenula mnogo ranije da se sprema za Fimin dolazak.

Ja sam ponovo utonula u posao. Voldemar je tačno procenio: ljudi na Zemlji moraju da se upoznaju s ovom pričom koja čisti dušu. Jer, teško da će se neko baciti da je čita, ali ležeći na kauču, nemajući pametnija posla, pogledaće crtani film.
Eh, šteta što dečaku u detinjstvu nisam pročitala „Kaštanku“ – nisam htela da ga rastužujem. A sad on nema kad. Promenio je posao. U art-klubu je izbio skandal. Keši i meni je telefonirao njegov direktor:
– Je 1’ vama uopšte jasno ko je on? – pitao me je on. – Reklamni menadžer ili neko drugi? Samo da vam kažem, menadžer je čovek s fasciklom, koji ume da izgovori dve stvari: „dobar dan“ i „hvala“. A vaš je – predsednik zemaljske kugle!
Dečak je dao otkaz i krenuo da čeka odgovarajuću priliku. Stalno je išao do Belog doma da gleda oglase – da nije slučajno potreban guverner Čukotke.
Konačno su ga pozvali da bude šef reklamne službe lanca prehrambenih prodavnica Ždera, čiji je predsednik bio Zera Movsesjan.
– Da, u našoj zemlji nije moguće spojiti duhovni i finansijski rast. Čovek mora da se opredeli. I ja ću to uraditi! – govorio je naš sin, uputivši se u kompaniju na razgovor. – A vi tu pokušavajte da se probudite, pijte kafiću, žvaćite betel-orah, zrna kafe, lupkajte se po obrazima, vucite se za nos... Čime se vi još bavite kad ja odem?
– Maleni moj – odgovorila sam mu ja, slatko se smejući – tebe će od definitivne bezduhovnosti spasti tvoj smisao za humor.
– A tebe – uzdahnuo je on – ništa neće spasti od definitivne besparice!...
Popunjavajući anketu u toku razgovora sa službom bezbednosti, on je u rubrici „posebne želje“ napisao: „Da ne bude problema s hranom“.
– Gladno detinjstvo? – pitali su ga saosećajno.
I svi su se začudili što mu je tata slikar, a mama pisac.
– Zanimljivo kako vi imate kreativne roditelje! – sumnjičavo je izjavio šef službe bezbednosti Edvin Petrovič Haronov. – Mada je to sve jedno isto: reklamdžije, piardžije, pisci, slikari...
– Tako je! – odgovorio je dečak, smeškajući se ljubazno. – A drugo su – oficiri, kileri, milicioneri i tužioci.
Praktično se radilo o vojnoj organizaciji. Sve je u minut, svuda su ugrađene kamere, svaki tvoj korak se fiksira i – u arhiv. Sam Edvin Haronov, šef palih anđela, potpuno je opsednut drevnom nemačkom mitologijom. Kad se upoznaje s nekim, govori:
– Edvin Petrovič.
I obavezno dodaje:
– Edvin znači „neustrašivi“!
Iza njega je sedam ratišta, sedam žarišta. Kao specijalac je imao nadimak Konan.
Očigledno proučavajući našeg dečaka, pokušavajući da prostudira njegov karakter, Edvin Petrovič ga ni na minut nije ostavljao samog. A da to ne bi delovalo sumnjivo, stalno je nešto pričao vezano za svoju herojsku prošlost.
Na primer:
– Uzeli smo helikopter, utovarili sef s municijom, poleteli. Ne sećam se gde je tačno to bilo, neka nedođija. Mislim se, aj malo da se našalim. Palim fitilj i spremam se da ga fijuknem na zemlju, onako štosa radi, kad – on se zaglavio. Ni na kraj pameti mi nije bilo da neću moći da ga izbacim iz salona. Ukratko, u helikopteru koji leti s municijom gori fitilj, i nema šanse da s njim nešto uradiš! Još pamtim pilotove oči!...
Ili:
– Jednom su mi dali četu neposlušnog naroda. Vidim ja, u nekom trenutku su potpuno prestali da mi se potčinjavaju. Uzmem granatu sa suzavcem, ubacim je u baraku gde su moji momci ručali i zatvorim vrata. Posle toga su me bespogovorno slušali. Jer, mogao sam da šibnem i pravu!...
Službi obezbeđenja novog lanca moskovskih radnji koja mu je bila poverena, Edvin Petrovič je davao instukcije:
– Drugi zakon specijalaca glasi: nešto se mrda – pucaj!...
Kod njega je kao kontrolor u sali radila Antonina Nikolajevna Kizjakova. Nju je Edvin veoma cenio.
– Pored Kizjakove muva ne može da proleti – govorio je s divljenjem. – Kao da si sam pao pred njene noge. Trčao si, momentalno sve ispustio, čokolade su poletele i ruke su ti već iza leđa. Ona je radila kao sprovodnik u istražnom zatvoru u Jakutiji.
Edvin je mom dečaku pričao jednu priču za drugom, pijuckajući jak čaj iz brušene čaše u srebrnom držaču.
Imao je prvoklasni sovjetski držač za čaše – sa srpom i čekićem i srebrnom zvezdom.
– I, je l’ im se dopalo kako si sredio radnju? – naivno je pitao Keša.
– Već to što niko nije uleteo u moj kabinet – odgovorio je dečak – nije divlje zaurlao i nije me zbacio sa stolice udarom u vilicu, govori o tome da je manje-više sve u redu.
Zahvaljujući njegovom angažovanju, mračne betonske radnje su bile ukrašene upadljivim šarenim fotografijama namirnica. Okolno stanovništvo je i danju i noću pristizalo s ogromnim torbama. Posebno su penzioneri zavoleli ove radnje, jer je dečak za njih napravio specijalni popust – na tome je i bazirao svoju PR kampanju.
Stalni klijent je dobijao karticu „počasni ždera!“ i mogao je da kupuje hranu s pet posto popusta. Pet godina – pet posto, deset godina – deset, i tako dalje. Ali, ako je kupac u jednom cugu uzeo brdo stvari, onda je kao nagradu dobijao lep polomljeni plejer i plavu plastičnu čašu sa žutim natpisom „ŽdERA“, „Ž“ veliko, „d“ malo, „ERA“ opet veliko. Kad se gleda izdaleka, ispada „ŽERA“!...
Žera Movsesjan, predsednik kompanije, redovno je vodio saradnike van grada na čist vazduh. Tamo su pravili roštilj, igrali fudbal, postavljali šator i Žera je držao ovakve govore:
– Poštovane kolege! Čovek može da bude budan, da spava, radi, ne radi, čita knjige, ne čita, da ide ili ne ide u pozorište, čak i da ne kupuje odeću. Ali, uvek hoće – da jede. Zato će naš biznis cvetati do samog Armagedona – zaključno!...
Kakva „Kaštanka“! Majki Pričinelo i njegov Goli Pi-Ar – to je knjiga koja je sad uvek bila pod rukom našeg dečaka. Koju god stranicu da otvoriš, čitaš: „Tako možete da prodate ne samo pečeni biftek već i njegovo cvrčanje!“
Pare koje je zaradio u Žderi dečak je donosio kući i sakrivao u ostavi iza svoje slike s morem obasjanim Mesecom i crnim stenama.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Re: Romansa sa Mesecom

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 11:07 am

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Beach

Zato je Kešina ljubljena knjiga odnedavno postao bogato ilustrovani vodič Turizam u Arapskim Emiratima.
– Blagoslovena mesta, pravi raj – govorio je on, dok je na fotografijama čežnjivo razgledao toplo more i zelene palme, istočnjačke slatkiše, ali i svetski poznat trgovinski centar, od davnina čuven po svom tržištu zlata i svile, ribljoj pijaci i ponudi začina. – Znaš, Marusja, Arabija je stekla slavu svojim začinima – značajno je saopštio Keša, njuškajući po turističkom vodiču. I tajanstveni mirisi božanstvenih trava, tamjana, cimeta, smirne, šafrana, koji su se rastvarali u atmosferi zagonetnog istočnjačkog grada, stizali su do njegovih drhtavih nozdrva. – U vreme carice Savojske – zadovoljno je izjavio Keša – Arabiju su nazivali Arabija Feliks, što znači – „Srećna“, to treba reći našem Feliksu.
Keši su se već priviđali dvorci, sparne pijace, zagušljive čajdžinice, uzane sunčane uličice u kojima šume i raduju dušu prekrasne fontane, utonule u cveću. Činilo mu se da između drevnih džamija lutaju gomile Al-Rašida najrazličitijih vrsta i brižljivo traže na koga bi uperili svoju razuzdanu velikodušnost.
– Tamo verovatno ne postoji svakidašnjica, nema brojila za struju, nema kirija, nema uznemirenosti, nema smisla, uopšte ničeg nema. I zato mene ovde neće zadržati ni sneg, ni stravični vetar... Da znaš, Marusja – saopštio mi je poverljivo – to je jedna veoma imućna država – trguje naftom! A Dubai je najbogatiji emirat. Moram da zovem Feliksa, nešto se dugo ne javlja. I mi treba da podignemo cenu, da ne bankrotiramo.
– Vi treba da idete u zakrpama, bosi, kao Pirosmani, da oslikavate kafane za činiju krompira. A vi se sve bojite da ne bankrotirate! – iznenada se oglasila Rita.
Ona je uvek imala neočekivane komentare kad god se radilo o ljudskoj sreći i mudrosti.
– Visocki će takođe u svesti naroda ostati u zakrpama – samo u „mercedesu“ – parirao je Keša.
On je sad imao sve razloge da sebe smatra velikim čovekom.
Kad bi se pojavljivao Borja Morduhovič i zabrinuto pitao:
– I gde je taj mudonja u zlatnom pakovanju? – Keša bi mu potpuno spokojno odgovarao, uveren da je to već završena stvar:
– Sedi s mirom. Stići će proleće. Trava će sama od sebe porasti.
Međutim, Morduhovič je sedeo kao na iglama.
– Dobro je kad zvanično možeš da se nerviraš – provokativno je govorio Borja. – Obično sve skrivaš, ali u ovom slučaju razlog je evidentan. Niko ne može da ti kaže: „Što se nerviraš? Imaš razlog?“
On je već sto puta telefonirao Feliksu. A Feliksov glas je zvučao sve beživotnije i beživotnije. Na kraju je Keša okrenuo galeriju, a njemu saopštavaju:
– Danas ne radimo – Valpurgijska noć.
– O – govori Keša – u galeriji Feniks slave Valpurgijsku noć. Verovatno su je sami organizovali.

Ukratko, došao je trenutak, i mi smo saznali da je šeik Muhamed ben Zulfikar Anvar Rašed al Maktum, u čijim je rukama bila sva naša sudbina, poručio po svom agentu Avramu Šofmanu da se razočarao u aktuelnu umetnost.
Keša je primio ovu vest s filozofskim osmehom na licu. Silan duhom u nevoljama, mada sa srcem pretrnulim od straha da ne čuje ono najgore, on je stigao u galeriju Feniks i Feliks mu je sve otvoreno ispričao.
Ispostavilo se da je umetnik Mauricio Katelan, kada je šeik za basnoslovne pare nabavio za svoju kolekciju njegovu skulpturu „Rimski papa koga je prignječio meteorit“, zahtevao da se u staklenom plafonu najvećeg hotelskog kompleksa, koji košta sto milijardi dirhama, probuši prava rupa, kobajagi od palog meteorita.
Šeik se uzjogunio. Ali Mauricio mu nije dao mira – navodno je i maloj bebi jasno: ako je s neba pao meteorit i spljeskao papu, neophodna je rupa na plafonu da bi sve izgledalo ubedljivo.
Zbog sve te halabuke, šeik je izgubio i ono malo razuma što mu je preostalo. U jednom momentu je strasni ljubitelj kamiljih trka i sokolarstva popustio i dao pristanak da se probije plafon, zbog čega su u muzeju kojim se toliko ponosio prestali da rade klima-uređaji. A tamo je vrelo, i bez njih se nikako ne može u Arapskim Emiratima.
Ubrzo se pročulo da je u akvarijumu ajkula počela da truli, da se raspada, da joj se telo izdeformisalo, a on je za nju dao šest i po miliona funti! I maltene se potpuno istopila voštana Kurnjikova. Samo su papa rimski i taj nesrećni meteorit ostali celi-celcijati.
Nije ništa novo da se dobrim ljudima dešavaju i mnogo gore stvari.
Ma, mogao je taj nesrećni poštovalac lepih umetnosti da zapuši rupu na plafonu, popravi sistem za hlađenje, digne glavu, zameni mrtvu ajkulu novom i osveži svoju raspadnutu kolekciju ruskim peščanim satom.
Ali, ništa ni nalik tome.
Pošto je meteorit Katelana dotukao kolekciju aktuelne umetnosti najvećeg hotelskog kompleksa u Dubaiju, u bogatoj Kešinoj uobrazilji šeik Muhamed je prišao svom hrastovom kredencu – vernoj kopiji kredenca iz dvorca kralja Ludovika XIV, koji je kupio po nedemokratskoj ceni od 140.000 dolara, izvadio je kristalnu čašu, antikvitet, „sa carskog stola“, kupljen na aukciji Sotbija za 3.754 funte, nalio je tu viski od čistog slada, napravljen u seocetu izgubljenom u gorama Škotske (1.995 dolara flaša), dodao je soda-vodu, ali nije uzeo da pije, ne zaboravljajući ipak da je on šeik i muhamedanac.
Zatim se raskomotio, prebacio preko ramena svileni kineski kućni mantil (starinski ručni vez), na njegovoj ruci je zablistao prsten od platine s nebrušenim dijamantom, koji je ušao u Ginisovu knjigu rekorda.
Muhamed se spustio u plišanu fotelju (u dalekoj sunčanoj Italiji, u otadžbini Rafaela i Felinija, za ovog glavonju radi fabrika nameštaja, ako ne i dve tri!), zapalio je kubansku cigaru „kohiba“ čuvene berbe duvana 1963. godine. Malo mu je laknulo i pomislio je: „Bože, koliko ja imam para! Ne uspevam čak ni da smislim kako da ih potrošim. Ali, jedno je sigurno: no more art!“
Izvadio je mobilni telefon – simpatičnu tričariju po ceni finog jednososbnog stana na periferiji Moskve – i svom agentu Avramu Šofmanu odgudio signal za povlačenje. Taj je upravo ulazio u galeriju Feniks da Feliksu da 18 hiljada dolara depozita za Kešin peščani sat.
Priča se da je umesto savremene umetnosti šeik Muhamed počeo da sakuplja automobile poznatih ličnosti. „Linkoln“ kojim se vozio Kenedi kad su ga ubili, Onazisov „rols-rojs“ koji je poklonio ženi Džeki, „ford“ Merilin Monro, „horh“ Adolfa Hitlera, „hamer“ Arnolda Švarcenegera, „ferari“ Emilija Ferarija, „čajka“ Brežnjeva i „aston martin vanquish“ Džemsa Bonda iz poslednje serije trilera „Agent 007“ danas ukrašavaju ogromni hol hotelskog kompleksa u Dubaiju.
Malo kome sada može da padne u oko usamljena figura pape s meteoritom, stidljivo smeštena usred automobilskog panoptikuma. Ali, tu je ostao samo zato što je šeik rešio da za svoju kolekciju nabavi papamobil.

Kada je Borja Morduhovič čuo za ovo, uhvatio se za glavu:
– Mamu li mu njegovu!... – povikao je, našavši se u jednom času u situaciji čoveka koji niotkuda ne očekuje nasledstvo i ne zna gde bi našao utočište.
On je sipao najstrašniju bujicu prekora čas na Feliksa, čas na Kešu, čas na taj primamljivi, varljivi svet Istoka, ali i na celu vasionu, ravnodušnu prema potrebama malog Borje Morduhoviča, izgubljenog među hladnim zvezdama.
Bilo kako bilo, sat je morao se da rasklopi na panele, tone peska da se daju čistačima – za posipanje ulica zimi, i u vrtić – deci za igru. Figure smo spakovali u crne kese, umotali kanapom. One su pri tom i dalje delovale tako prirodno, da je kamion kojim su Borja i Keša sve to vozili našoj kući zaustavila milicija. Nanjušila je ona da tu nešto nije u redu – posumnjala je u otmicu.
Što se tiče Keše, on se herojski držao, radovao se sitnicama: u lift je jedva – ali sve ušlo, visina je kod nas u stanu dva i sedamdeset – taman da se ogromni stakleni sud stavi nasred jedine minijaturne sobe – božanstveno! Ponovo je raspakovao naše figure, pažljivo ih namestio jednu preko puta druge, postavio je sto, uključio utikač u struju.
Prostor iza stakla se zaplavio, zazlatio!... Keša je posmatrao sat s nepomućenim mirom kineskog cara. Ali, ja sam videla: njemu je čak vrlo drago što će ova božanstvena kompozicija ostati s njim do sudnjeg dana.
– Super – konačno se oglasio Keša – ovaj stakleni sud može meni i Marusji da se stavi na grob umesto spomenika. Izdržaće napolju sto godina. Materijal je tako otporan da mu ništa neće faliti! Osim ako ga ne sruše vandali.
Ipak je on imao staložen um višeg reda.
A ne kao ja – nervi su mi skroz otišli. Vozim se nedavno liftom i ulazi žena s kučetom. Kudravo psetance, s ušima nagore, a na vrh ušiju četkice. Malo sam ga potapkala po leđima i prijateljski pitam:
– Koje je rase?
Neki tamo laski... – nisam tačno shvatila.
– Tibetski terijer? – preciziram.
– Ne – odgovara mi vlasnica. – Ovo je posebna kineska rasa.
– Kako kineska? – govorim gušeći se od besa. – Lasa je, kol’ko ja znam, oduvek glavni grad Tibeta. Kinezi su ga napali, porušili manastire, spalili drevne tibetske manuskripte. Koliko je samo budističkih monaha pobijeno! Pa naravno, što biste vi saosećali s ugnjetenim Tibetancima, neka ih Kina decenijama lišava političke i religiozne slobode! Pustili su voz iz Pekinga u Lasu, izvoze iz Tibeta rudno bogatstvo, a u gomilama dovoze Kineze, nezainteresovane za sudbinu te vis oko duhovne planinske zemlje. Njegova svetlost Dalaj lama četrnaesti, koji je ostao bez krova nad glavom, prinuđen je da luta po svetu. I vi, moliću lepo, mrtvi hladni izjavljujete da je ovaj Lasanin posebna kineska rasa! Odrasla ste žena, a imate tako nezrele predstave o svetu!
Lift se tada zaustavio i ove dve izdajice Tibeta su iz njega iskočile ne izustivši ni reči. Doduše, vlasnica se posle okrenula i provrtela prstom pored slepoočnice.
Keša mi govori:
– Jednom ćeš dočekati da te neko nalupa zbog takvih tvojih sumanutih govora, potpuno nedostupnih stanovnicima naše spavaonice kojoj je i Bog rekao laku noć.
Želeo je da mi ulije više vedrine i osnaži moje srce.
Govorio je da on i ja ne smemo da osećamo razočaranje i nemir. Marusja, takve misli i osećanja, objašnjavao je, rađaju prepreke veličine velikih planina i širokih reka.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Re: Romansa sa Mesecom

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 11:07 am


Romansa   sa   Mesecom - Page 2 790098


Odsad su sve naše nade bile vezane za „Kaštanku“.
– Hajde, hajde – bodrio me je Keša. – Ako si već naumila da nešto radiš, onda to radi ne kolebajući se. Jer opušteni hodočasnik samo podiže više prašine... Mora da postoji i dubina – objašnjavao mi je on – i lakoća, i humor, i tragedija. Mada, vas pisaca je tušta i tma, a da bi neko postao pisac, mora mnogo toga da razume, ne samo da voli da piše... Oštrije! Smešnije! Grotesknije! Interesantnije! Transparentnije! Lakše, duhovitije, kraće, genijalnije!...
Bog zna šta je on sve od mene zahtevao. Iako se meni u vezi s „Kaštankom“ više niko nije javljao, niko me nije požurivao, niti brinuo kako napredujem.
– Mene ovo podseća na priču s Mocartovim „Rekvijemom“ – govorila je Rita. – Videčeš, u Holivudu su zaboravili na tebe.
– Onda ćemo prodati „Kaštanku“ danskom kraljevstvu!... – Keša se nije predavao.
– Ne – odgovorila sam ja. – To nije u mocartovskom stilu. Čekaću naručioca do svog sudnjeg časa.
I on se neočekivano javio telefonom.
– Hello, Marija, are you ready? Ja sam doleteo. I wait you ispred Udruženja arhitekata. Voldemar Rastavac je – impozantni gentleman u dugačkom crnom kaputu od kašmira i crnom šeširu, a u rukama imam štap and solid bag od crne kože vodenog bivola! Raskopčaću kaput da se vidi moja žuta kravata i odelo s prslukom. Okay?
– Ne treba da se raskopčavate! – vičem radosno. – Prehladićete se. I tako ću vas prepoznati – po štapu.
– Ako je on u svojoj bivoljoj tašni doneo iz Holivuda velike pare – davao mi je instrukcije Keša – izaći ću da te sačekam. Ne idi sama. Ko zna ko to može da vidi i da ti ih otme. Znaš kakvih sve danas ima lovaca na laku zaradu?
I zahtevao je da ja za svaki slučaj obučem njegovu jaknu s velikim unutrašnjim džepom.
Bio je kraj marta, sunce, poledica, sve blešti, ne može da se gleda. Nigde senovitog mesta, svuda prljavština! Neverovatno, nisam ni primetila da je stiglo proleće. Dva i po meseca sam skapavala nad scenarijem, nisam dizala glavu. Zimus je Moskva bila sva pod snegom, baš kao u detinjstvu, kada me je Ulicom Gorkog baka vozila na sankama u Jelisejevsku radnju i plavi smetovi su se uzdizali visoko iznad moje glave.
Mart stiže kao lav, a odlazi kao ovca, govorila je baka. Počelo je veli ko topljenje snega, grad je plivao odražavajući se u vodi, menjajući svoje obrise pod naletima južnih vetrova.
U mladosti sam u ovo vreme uvek sve ostavljala i odlazila na skijanje: bože moj, Gudauri, Dombaj, Čeget, Cejski klanac, nezaboravna Mesečeva poljana u Arhizu!... Gde ste sad, moji vatreni kavkaski udvarači – stanovnici planinskih sela, skijaški instruktori, bivši knez Boris-bi u zaslepljujuće beloj ovčijoj kapi, crnih obrva Džigit Nazimov, Sultan Bekmambetov, s kojim sam se spustila s južnog vrha Elbrusa tako što je on leteo na skijama, a mene nosio nakrkače?
Ove zime nisam stigla čak ni do ski-staze u Krilatskom. Ni u Kolomensko, ni u Caričino{12}!
Keša mi govori:
– Odavno nismo igrali tenis, skijali se. Život leti kao raketa. A ti i ja smo kao Gagarin i Titov.
Zatim me je pažljivo pogledao i uneo malu izmenu:
– I Tereškova.

– O, Marija! – oslovio me je Voldemar. Odmah sam vas prepoznao – očigledno sam kod sebe u Holivudu navikao da komuniciram sa scenaristima. – Ha-ha-ha-ha-ha!... – slatko se nasmejao, obradovao. – Tako sam vas i zamišljao! Litlle woman s velikom pametnom glavom, u muškoj jakni!...
Ulazimo u udruženje arhitekata, treba da sednemo, popijemo kafu, ozbiljno porazgovaramo o našem poslu. Voldemar je skinuo kaput, šešir, zamolio me da sve to pridržim, priseo na stolicu i, zaslepljujući i mene i garderoberku svojom bleštavom žutom kravatom, krenuo da skida kaljače! I to ne one izlivene, stari model, pravljene za valjenke, već inostrane, pretenciozne, sjajne, s kopčanjem na metalni driker.
Podigao ih je s dva prsta, pruža ih garderoberki i pita nonšalantno, s onim svojim naglaskom Donalda Trampa:
– Mogu li, missis, da vam predam kaljače?
– KALJAČE? – ona je zabezeknuta.
– Kaljače... Kaljače! A u čemu je, zapravo, matter? – govori on prekorno. – Šta vam je tu čudno? Na ulici je bljuzgavica, topi se sneg, logično, I put kaljače on. Sada ja hoću take ih off. Inače će mi se in restaurant zapariti noge. Marija, šta nije u redu?
A ova ugledna osoba mu oholo odgovara:
– Kaljače ne primamo!
– Nemate pravo! Kaljače – it’s my odeća! – povikao je Voldemar.
– Ma, ne gurajte mi ih pod nos – podviknula je ona – odbijući njegov napad. – Navalili sa svih strana i tutkaju nam u lice svoje smrdljive... gumenjake!
– Gde vam je šef?
A garderoberka stoji kao stena o koju se u paramparčad razbijaju morski talasi.
Vidim, biće belaja. Izvadim iz Kešine jakne kesu – on ih uvek nosi po džepovima da na povratku kući kupi krompir, ili za slučaj da starina Gerasim ne istrpi do ulice i pokaki se u ulazu – gurnem u nju ozloglašene kaljače i kažem ovoj ponositoj ženi:
– Ipak ih uzmite, molim vas, budite ljubazni, nećemo valjda zbog ovakvih sitnica da zatežemo međunarodne odnose. On je još u Sjedinjenim Američkim Državama obuo kaljače... Bojao se da ne skvasi noge u Rusiji.
Mada namrgođena, kesu je ipak okačila.
Ulazimo u restoran, prigušeno svetlo, živa muzika, pored klavira momak svira violončelo. Volim takvu atmosferu: toplo, kulturno, niko ni na koga ne viče, ničija glava ne pada na sto, a još i violončelo...
Voldemar mi je naručio čaj, mada ja više volim kafu, sebi je prosto uzeo kriglu piva i govori:
– Englezi imaju poslovicu: the proof of the puding is in the eating – „da bi saznao kakav je desert, moraš da ga probaš“.
Ja mirno pijem čaj. Mislim šta on to želi da mi kaže. Verovatno hoće da naruči nešto slatko.
– U tom slučaju – govorim – ja ću baklave.
– Ne radi se o tome, Marija – rekao je Voldemar. – Ko što bi rekli Englezi, prvo business, a onda pleasure.
Onda je on ponovo visokoparnim rečima uzdizao do neba činjenicu da sav božiji svet ustreptalo čeka, kao Mesiju koji ulazi u Jerusalim na belom magarcu, crtani film Kaštanka. A s obzirom da je on odlučio da postane a kind friend of universe i da dela na dobrobit i sreću živih stvorenja na Zemlji, onda dajte, Marija, brže-bolje pokazujte šta ste vi to tamo nažvrljali.
Pružila sam mu scenario, on je stavio naočare, krenuo da čita. Očekuje nas maltene dugometražni film. Takav posao deluje impresivno.
– Good, good, very good!...
A kako je osećajan, sve ga je diralo do suza. Na pola čitanja je skinuo naočare i zaplakao.
U pravu je Keša: napisati scenario je vrlo jednostavno – treba samo opisati film kakav bi ti sam želeo da vidiš. Pažljivo ga posmatraš u sebi na svom unutrašnjem ekranu i detaljno opisuješ ko je šta rekao, šta je ko uradio i kakva je naokolo atmosfera.
– Very nice! – Voldemar je izvadio iz džepa maramicu i obrisao suze.
– To je ono što mi treba! Iz ovih stopa u Holivu-ud! Nemaš ništa protiv, Marija? Kao čovek koji many years radi in showbiz – zaneseno je dodao Peršic – očekujem da će film doneti brdo para!
– A honorar? – pitam, gledajući kako taj plemeniti sin američkog naroda stavlja Kaštanku u svoju bivolju tašnu bez dna.
– Not yet! – izvrdava Voldemar. – Moram demonstrirovajt šefovi. Kako se to kaže na ruskom? Strogo umetničko veće...
– Volođa, Volođa! – čulo se od stola u drugom redu. Ćelavi muškarčić u starom sivom sakou je skočio i uputio se ka mom holivudskom producentu, obarajući stolicu. – Volođa, bog te mazo, jesi li to ti? U tim krpicama te nisam odmah prepoznao.
– Yes, it’s me – izgovorio je Voldemar Rastavac, pogledavši me ispod oka zbunjeno. – To si ti – Pol?
– Jes, jes! Vova, majku ti tvoju, kako si, odakle? ODATLE? Čujem, izneverio si otadžbinu.
– Paša, šta pričaš – nervozno se osvrće oko sebe Voldemar – nikog ja nisam izneverio. – Međutim, shvativši da sam ja jedini svedok njegovog debakla – ostali posetioci su isuviše bili zauzeti sobom: stara stvar, arhitekte – odlučio je da se više ne pravi stranac. Njegov naglasak je u momentu ispario, i on je na čistom ruskom jeziku rekao: „Odavno se nismo videli, Paša. Ti si još uvek tu... U Moskvi... “
– Pa da, ovde sam... A ti – ala si se natovio! Nabio salce od hamburgera. – Paša je s divljenjem prešao pogledom preko Voldemara, sada već Volođe, kako shvatih iz ovog susreta na Elbi.
– Nekad sam ja živeo ovde – čežnjivo se osmehnuo Rastavac. – Izvini, Marija, popričaću sada sa drugom iz mladosti. A ti čekaj. Daću ti faks po kojem ćeš saznati kako stoje stvari. Siguran sam da će sve biti okay!
– I? Kako je tamo u inostranstvu, Vova? Je 1’ med slađi? A sećaš se kako smo mi ovde lumpovali? Kako smo pili? Kako smo žens... – uzbuđeno je govorio Paša.
Ustala sam. On je seo na moje mesto, nalaktio se i uzdahnuo:
– Volođa, naše devojke su sada tetke!
Ili „retke“, nisam dobro čula.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Re: Romansa sa Mesecom

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 11:07 am

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 790094

Ipak je život interesantna pojava. Koliko sam samo ja tražila sebe. Rita je maštala da postanem dramska glumica. Kad se vratila s fronta, sama je pokušala da se upiše na akademiju – u vojničkoj bluzi i čizmama recitovala je poemu Tvardovskog „Vasilije Tjorkin“. Irinu Skobcevu{13} su primili u prvom krugu, a nju ne. Rita je izašla sva pokisla. Gleda – dvorištem ide Kačalov. Ona mu se obraća: „Oh, Vasilije Ivanoviču! Recitovala sam ‘Tjorkina’, a uopšte nisam bila adekvatno raspoložena!...“ – „Kako se prezivate?“, pitao je Kačalov. Rita mu je rekla. Dolazi sutradan, a njeno prezime rukom upisano na dnu spiska. Moguće, rukom velikog Kačalova!
Ali, šta ti je sudbina, ona ima svoje zamisli, nedokučive, nezavisne od bilo kakvih molbi i kontrole... I mi se lako mirimo s onim što nam nije suđeno, rekao je Rerih, koji je za Toljinog dedu u Americi pričuvao honorar, a koji najverovatnije niko i nikada neće moći da dobije, bez obzira na sve neljudske napore čika-Kolje iz Injurkolegije.
Tako za nas realnost ostaje popuna tajna u ovom snoviđenju života, iluzorna i kratkotrajna, u jedva primetnom intervalu između rođenja i smrti.
– Prihvati se nečeg konkretnog, Marusja! – zabrinuto je ponavljao Fima tokom cele moje nepovratne mladosti, osećajući kako izbegavam sve što ima kakve-takve, makar i nejasne obrise.
A napolju proleće, cveta sremza, višnja!
– Dobro – kažem ja odsutno – možda postanem... lutkar.
– Ti to umeš?
– Pa, naučiću.
– Zar to nije veoma komplikovano? – tužno pita Fima.
– Verovatno jeste...
– Isto kao da naučiš da sviraš na harmonici? – mamio je iz mene Fima. On je čitavog života pripitomljavao svoj melodični nemački „herold“ biserne boje herojskim pokušajima da svira po notama. – A šta ako bi ti ponudili sve se više zahuktavao Fima – tebi koja nikad nisi držala instrument u rukama, da nastupiš s orkestrom u konzervatorijum – solo na harmonici?
– Odlično – odgovorila sam ja. – Još bolje s orkestrom, onda on može da preuzme...
Očigledno je meni negde u dubini duše bilo jasno da sam ja samo jedan neizlečivi pripovedač, i niko drugi. I mada svet liči na optičku varku, mi u toj navodnoj igri životnih situacija bivamo izbačeni upravo na one obale koje su jedino nama i namenjene.
Tako i naš dečak traži sebe, a Rita, Fima, Keša i ja mu samo u skladu sa svojim moćima pružamo podršku.
On je bio bolestan kada su njihov treći razred na rođendan Vladimira Iljiča Lenjina primali u pionire na Crvenom trgu. Keša i ja smo kupili trubu, crvenu maramu i doboš. I primili smo ga kod kuće u pionirsku organizaciju.
Ja sam udarala u doboš, Keša je kao Luj Armstrong trubio bluz, Fima je izvadio iz kutije svoju staru harmoniku, bio je to Fimin zvezdani trenutak – a Margarita je – sva u ordenju i medaljama za odbranu Moskve – u neopisivo svečanoj atmosferi svome unuku zavezala oko vrata pionirsku maramu. Zatim smo jeli „boemsku tortu“, pili bozu i taj dan nam je zauvek ostao u sećanju.
Naravno, čim je iskrsao problem s ocem Metodijem, kada se on izglupirao i odreagovao na prolazno kao da je večno, otac Inokentije je, ozaren božanskom svetlošču i kao neko ko je dokučio nedokučivo, organizovao u kućnim uslovima ceremoniju svete tajne krštenja.
– Pa, kad smo se već svi pripremili... – rekao je Keša i zasukao rukave.
I zar mi ovako napredne pristalice ne možemo sinu da materijalizujemo stan?
Tim pre što se Margarita već neko vreme približila pravoslavlju. Počela je da ide u crkvu, da se ispoveda kako je ljubomorna, kada se radi o Serafimu, na sve žene odreda, uključujući tu i estradne pevačice i TV voditeljke.
Njoj se sada činilo da i zemlja i nebo čuju njen glas, da se cela vasiona trudi da joj ugodi. I zato se Rita direktno, bez posrednika, obraćala anđelima i bogovima, da ne govorim o našim bliskima koji su nas napustili.
Na zadušnice nam je sipala vino i, gledajući iznad moje i Fimine glave, upućivala je uvis potpuno šašave govore, svesno pojačavajući zvuk kako bi se nadaleko čulo:
– Dragi naši nebeski stanovnici! Mi vas veoma volimo i jasno pamtimo. Mi vas volimo više i čistije nego onda kada ste bili s nama na zemlji. Jedno vas samo molim: čak i ako tu gde se vi nalazite nema ama baš ničeg, nađite ipak način, kad ja dođem tamo, da me dočekate i da mi date do znanja da i vi mene volite i pamtite.
Zaboravimo na to koliko nam je godina, zaboravimo na svoje obaveze, dostignimo bezgranično i ostanimo u njemu zauvek. Jer mi imamo večiti razlog za radost – to je naše disanje, otkucaji srca, mokrenje!... A ukoliko smo bez krova nad glavom i hleba nasušnog, ne gledajmo na to kao na katastrofu već kao na trenutni zastoj u poslovima i nekakav baksuzluk koji će uskoro proći. To će nas ozariti, okriliti, i mi ćemo uspeti da se ispnemo na vrh života!...
Evo, Keša je već kupio kao protivotrov od hronične besparice mandalu za privlačenje krupne sume i stavio je taj kartončić u svoju štednu knjižicu. U ezoteričkoj radnji su mu rekli da sad slobodno može da sedi skrštenih ruku i čeka kad će pare same pocureti, i to u više mlazeva.
„Što bismo, kog vraga, tugovali“, pomislila sam ja, „ako se i ovako nalazimo u stanju bezbrižnog lutanja?“ I svratih u jeftin restoran u nadi da ću popiti kafu.
Tamo je svirala afrička muzika, u pozadini su se čule himalajske pevajuće činije, svi su žvakali fenomenalne lepinje sa susamom i makom, crveno alžirsko vino se nemilice točilo, na sredini je stajala kaca s blistavim urmama. Ispostavilo se da naš prijatelj, kompozitor Sanja Artamonov, slavi izlazak svog novog diska New age.
Nismo se odavno videli, zagrlili smo se, sela sam za njegov sto, odmah sam mu poverila svoje nade i bolove, a on mi – ugojen, nasmejan, anđeo dobrote, govori:
– Baš glupo što si mu bez ikakve potvrde dala scenario. Teško da ćeš ga sad uhvatiti za muda. Trebalo je da mu kažeš: »Čekajte-čekajte! Da mi ipak potpišemo ugovor! Kako ‘kakav ugovor’? Vi u Holivudu sigurno imate specijalne obrasce?... Overene?... S potpisom direktora?...“
I Sanja je krenuo u priču bez kraja o tome kako on budno prati svoja dela i odakle mu sve „kaplje“. Jer od svakog izvođenja bilo na estradi, bilo na radiju, bilo da slučajno prozvuči motiv u nekoj seriji – kompozitoru sleduje njegov deo!
– Kad je Stravinski pisao Petrušku – Artamonov je odlomio lepinju i krenuo da puni usta urmama – čuje – na ulici verglaš tiho svira neku melodiju. I ona je tako lako, kao leptir, ulepršala u njegov balet. A ispostavilo da je to bio moderni šlager koji ima svog autora. Od tada se SVAKI PUT kad se svira Stravinski potomcima tog davno zaboravljenog kompozitora – plaća! Vile su sebi sagradili!... Ti i Keša obavezno morate da se živo i vatreno interesujete za autorska prava – gudeo je Sanja istu pesmu, pijuckajući koštice.
– Jer, podsetila si me s „Kaštankom“ na ženu direktora uralskog hora. Falio im je repertoar i ona je na muževljevu molbu napisala pesmu „Ой, мороз, мороз!“. Zatim su je umolili da se prave kao da je to narodna pesma. Ona se, luda, složila. Danas joj čak ni ja ne pamtim prezime. A onako bi dobijala za svako izvođenje! Već bi bila milijarder!... Mada – uzdahuo je on – možeš samo da sanjaš da tvoja stvar postane narodna. To ne donosi pare, ali zato kakva je čast!... Marusja – viknuo je za mnom Artamonov – preporuči me u Holivudu, nek me uzmu kao kompozitora za Kaštanku!...

Kući sam se vratila nacvrcana, prejedena urmi i lepinja. Svi su se okupili oko mene i pitaju:
– I, kako je bilo?
– Predala sam, čitače ga u Holivudu. Voldemar je obećao da će faksom poslati ugovor.
– Kojim faksom?! – zgranuo se Keša. – Pa mi nemamo faks.
– Shvataš, Marusjenka – rekao je dečak – da bi dobila faks, faks moraš i da imaš.
O, moj dečak je od detinjstva posedovao sposobnost neverovatnog razumevanja nedokučivih veza. Još mu je nezaboravni nastavnik biologije iz naše dvorišne 1597. škole održao lekciju o uzroku i posledici, demostrirajući na očiglednom primeru kako je pušenje štetno po zdravlje. Uzeo je sa prozora dve saksije s geranijumima, jednu je polio rastvorom duvana, drugu – običnom vodom. Prepušeni geranijum se skvrčio i uvenuo, a onaj koji se nije sreo s nikotinom – procvetao je. Bio je to trijumf ideje!
Ali, zato je Keša, koji je inače uvek spreman da se bespogovorno prepusti reci života, ustao s kauča, obukao se i krenuo:
– Idemo da kupimo faks!...
Mada je njega obično hvatala jeza od same pomisli na tako skupu i razmetljivu kupovinu.
– I šta ćemo? – obratio se dečaku. – Je 1’ objedinjujemo naša intendantska skladišta?
Dečak nam je ćuteći predao pare. A zatim je kroz prozor tužno gledao na Kešu i mene, koji smo jurnuli po faks, kao na pošašavele, slaboumne, otkačenjake i maštaroše, koji se trude da se snagom svojih snova iščupaju iz stega neumoljive stvarnosti.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Re: Romansa sa Mesecom

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 11:08 am


Romansa   sa   Mesecom - Page 2 790092


U radnji Tehnosila Keša je prišao mladom mršavom prodavcu u žutoj bluzi, sa slikom strašnog supermena s pesnicom ko malj uperenom pravo u kupca.
Supermen na njegovim grudima je kompletnim svojim izgledom pokazivao nama, običnim smrtnicima koji su ušli u radnju s tehnikom, kako smo mi jadni pigmejci koji nemaju čak ni tako neophodan aparat za svakodnevan život kao što je pegla „titanik“ s konvektorom pare, indikatorom temperature i prskalicom za vodu koja na metar baca precizni i ravnomerni mlaz, ili televizor „tomson“ s ekranom od pedeset i pet inča, veličine frižidera, ili frižider veličine autobusa, koji za dva minuta zamrzava hranu do stanja granita. U takav frižider može da se smesti ceo mamut i da se očuva ništa gore nego u večitom ledu.
Gigantski bicepsi su pucali na rukama ovog siledžije s majice i on nije skrivao odakle mu snaga. Samo sa šporetom „indesit“ i mašinom za pranje „boš, govorile su njegove oči, možete da postanete ovakvi kao ja, moćni i nezavisni, i pobedite svoju ništavnost.
– Potreban nam je faks! – vikao je Keša, jer zbog užasnog zujanja električnih aparata niko nikog nije čuo. – Gde vam stoje faksovi?
Prodavač nas je odmerio sumnjičavo. Oko mu je bilo istrenirano: momentalno je ukopčao da smo Keša, ja i faks – nespojivi.
– Vama? Faks? Pa izvolite, evo ovamo...
I poveo nas je duž belih frižidera koji su bili poređani kao vojnici, i čak kao da su kidisali na Kešu i mene svojim ispupčenim vratima s hromiranim ručkama.
Faksova je tamo bilo ko pleve, kako je govorila moja baka, ali su bili previše skupi. Prodavač je Keši davao neophodne informacije, o faksovima je znao sve do tančina, i govorio je o njima vrlo krasnorečivo.
– Kakav faks je vama potreban? – pitao je.
– Da može da prima iz Amerike! – odgovorio je Keša.
– Svi mogu da primaju.
– Znate, mi imamo ograničena sredstva – priznao je Keša. – Evo čime raspolažemo...
– Bogami, malo – saosećajno je rekao prodavač. – To vam je samo za zastareli model. Pogledajte ovog dekicu! On je ko stvoren za vas. Više ništa ne šalje. Ali, zato – prima! I pre svega – iz Amerike! Specijalno je napravljen tokom Drugog svetskog rata za vezu između Ruzvelta i Staljina.
Pokazao je na postolje na kojem se ispod stakla uzdizao glomazni aparat s natpisom „PRVI FAKS“, i prošaputao:
– Naš direktor hoće da ga se otrese. Kaže da mu ova starudija izaziva depresiju. Već smo mislili da ga damo u Muzej nauke i tehnike. Kad, evo, diže se oko njega prašina! – Njemu je izraz „dići prašinu“, koji je savršeno odgovarao prilici, bio toliko komičan da on nije izdržao i prasnuo je u smeh. I meni se dopalo to što je iz njegovog smeha izbijao trijumf života, trijumf zdravlja i blagostanja.
Vratili smo se kući kao pobednici, praćeni lavežom i zvucima sirena. Dečak samo što se nije onesvestio kad je video ovu drevnu napravu.
– Niste vi izabrali ovaj faks – rekao je on – ovaj faks je izabrao vas!... Je l’ on ima makar neku garanciju?
– Garancija – minus dve godine – našalila se Tasja.
Nema veze, mi smo ga uključili i on je zazujao, zakrčao, zacvrčao ko cvrčak, baš kao da je živ. Telefon je istog trena zazvonio i na engleskom jeziku su nam rekli:
– Primite faks!
Mi smo radosno pritisnuli dugme, aparat je zavibrirao kao helikopter pre nego što će se odlepiti od zemlje, na njemu su se upalile crvene, žute, ljubičaste lampice, zatim je usledila serija elektrostatičkog pražnjenja, pa smo čak počeli da se pribojavamo da odnekud ne izleti vatrena lopta. List papira se uz strašnu škripu uvukao unutra, a kada se opet pojavio, sa strepnjom smo ga izvukli i pročitali:

Shvatajući koliko vam je značajno da se naša isporuka oružja desi u što kraćem roku, žurim da saopštim da ćemo vam u januaru i februaru ove godine poslati 449 lakih tenkova, 408 srednjih tenkova, 244 lovačkih aviona 24B-25 i 23A-20.
P. S. Bez obzira na teškoće koje trenutno imamo na Dalekom istoku, nadam se da ćemo u najskorije vreme u ovom regionu napraviti dobro uporište i da ćemo po svaku cenu zaustaviti Japance. Međutim, spremni smo i na izvesne neuspehe u daljem...

– Bože – rekao je Keša. – Ko li nam je poslao ovakvo pismo?
Od tog časa je u našem stanu non-stop zvonio telefon. Zvonio je kasno noću, budio nas u cik zore i kada si u pola šest ujutru sanjiv podizao slušalicu, ili ti je pravo u uvo zujao pištavi signal, ili je neki stranac zahtevao da se uključi faks.
Jurili smo do telefona bojeći se da ne propustimo pismo iz Holivuda, ali stizali su nam faksovi od drugih organizacija. Jedino što mi nikako nismo mogli da shvatimo – od kojih?

... primio sam vašu poruku sa mnogo praznog prostora i bez završnih pasusa... Nadam se da ću dobiti kompletan tekst. Mada je prošlo već tri dana. Ne shvatam kako je moguće da je došlo do ovakvog zakašnjenja u prenosu informacije koja se tiče tako važne stvari?

Za 38 dana je završeno osvajanje Sicilije. Broj branilaca na strani država Osovine ukupno je dostigao 405.000: 315.000 Italijana i 90.000 Nemaca. Mi smo krenuli u napad sa 13 američkih i britanskih divizija, naš gubitak je oko 18.000 ubijenih i ranjenih. Vojska država Osovine je imala gubitak od 30.000 ubijenih i ranjenih: 23.000 Nemaca i 7.000 Italijana, koji su pokupljeni i uračunati. Zarobljeno je 130.000 ljudi. Italijanska vojska na Siciliji je uništena, osim jednog malog dela koji se u civilnoj odeći razbežao po selima.

Vašu odluku da nam stavite na raspolaganje drugu milijardu dolara pod istim uslovima kao i prvu primamo s iskrenom zahvalnošću...

Eto tako su bila čudna ta pisma. I nije ih bilo malo. Morali smo da nabavljamo rezervne rolne papira.
– Kešo – vikala sam mu – kupi u radnji četiri rolne toalet-papira i dve rolne za faks.
– E sad je stvarno dosta – rekao je Keša – isključujem ovo pištavo čudovište! Podseća me na kobru u momentu napada, samo bez repa.
– Ni slučajno! Videćeš, samo što nije stigao faks da se naša Kaštanka pročula u Holivudu...
Ali, Keša je bio potpuno demoralisan:
– Priča se da oni sve nabavljaju unapred i slažu u svoju biblioteku fabula. Verovatno za Kaštanku postoji već trideset gotovih scenarija. Možda je još sam Anton Pavlovič napisao scenario za svoju priču. Isto želeći da zaradi koji dinar... – I prešao je pogledom s neumornog faksa na stakleni sud koji je ispunio sav naš stambeni prostor – „Mi gutamo vreme, vreme guta nas“.
Čak ni u Tasjinoj moći nije bilo da se otrese ove stvarčice. Ona je nabacivala Vitji Zimogljadovu da bi bilo dobro da se ona pridruži „Kući užasa“, ali je Vitja, bitanga jedna, ostao mrtav hladan.
– Mnogo je depresivna ta stvar, podseća na to kako je sve prolazno – izjavio je on, bacivši pogled na fotografiju u boji u luksuznom časopisu WAM. – A cilj našeg zabavnog centra je da na sve moguće i nemoguće načine navede čoveka da zaboravi na večnost, da živi samo od onog što ga trenutno interesuje, u jurnjavi za kratkotrajnim zadovoljstvima, da se kovitla u vrtlogu pohlepe i neznanja, da ugađa svakoj svojoj želji, jede, pije i besno se provodi, raskrstivši s dosadom i depresijom.
On se upravo spremao da u zabavnom centru slavi rođendan svog dvanaestogodišnjeg sina.
– Mogu samo da zamislim – sa zavišću je rekao naš dečak – kako će Vitja proslaviti taj praznik: gomile klovnova, bradate žene, dovešće pravi tenk iz susedne jedinice – da se deca malo veru po kabini, da malo pucaju iz topa, biće ogromna torta iz koje će iskočiti Filip Kirkorov i zapevati „Viva la vita“. Šta je još potrebno malom Zimogljadovu?
Keši i meni su, kao autorima užasa u „Kući straha“, jedino dozvolili da uručimo slavljeniku diplomu. Pri tom se ovaj događaj poklopio s Danom pobede nad fašističkom Nemačkom. Naravno, mi smo se pojavili veoma doterani. Ja sam izuzetno nadahnuto izgovorila:
– Dragi prijatelji! Ova počasna diploma uručuje se drugu Zimogljadovu za hrabrost i odvažnost koje je ispoljio u proslavi rođendana!
Posle čega sam dobila neveliki honorar.
U pravu je Serafim:
– Nikad ne znamo šta nas čeka: aplauz ili buđavi paradajz...
A Rita i Fima su se uputili u Park pobede: Moskovska vlada ih je u čast Dana pobede pozvala na otvaranje Aleje vojnih novinara. Rita i Fima su se obukli svečano i klasično. Rita je sva u ordenju, Fima je takođe na rever sakoa zakačio medalju „Za junački rad“. Svečano su prošli alejom uz tutnjavu duvačkog orkestra zajedno s fotoreporterima, dopisnicima i kamermanima koji su četrdesetih godina snimali vojne operacije.
Zatim su ih sve okupili u restoranu, ugostili ručkom, a posle kompota su krenuli da im dele poklone. Veličanstven prizor: veterane su pozivali po azbučnom redu, čestitali im i uručivali ogroman braon vojnički ranac. Svima su pošle suze kada su videli njegov sadržaj. U njemu je bila mala limena porcija, vekna od dva kilograma crnog hleba, ispečenog po onom nekadašnjem receptu, flaša votke, metalna čutura, vojnička šolja, još jedna šolja – porcelanska s natpisom „Veliki otadžbinski rat“ i povrh svega toga – konzerve „sardine u paradajz sosu“.
– Kakvi kreativni ljudi postoje u vladi! – rekla je Rita, jedva odvajajući od poda ogromni čangrljajući ranac.
Nije dala Fimi da se približi „vojničkom kompletu“ – Serafim samo što je izašao iz bolnice, posle operacije ne sme ništa da diže. A i Margariti su lekari strogo zabranili da tegli.
Klateći se od preteškog tereta, veterani su se jedva vukli prema autobuskoj stanici. Dva starčića nikako nisu mogla da podignu jedan ranac, popila su frontovsko sledovanje votke, i to nekoliko puta. Pomažući jedan drugom da nabace na leđa poklone, starci su se zbunili, noge su im se ispreplitale i oni su se sručili pod težinom vekne, sardina, limene porcije i čuture. („Možeš da zamisliš? Opet ista stvar!“, prepričavala mi je posle Rita. „Okrećem se, a oni leže. Doduše, nisam shvatila da li su ponovo pali oni isti ko i prošli put ili neki drugi?...“)
– Nije vam ovo sovjetsko sledovanje, ovo je pravi poklon, sa smislom! – govorila je energična žena srednjih godina u čizmama i vojničkoj kapi, organizatorka ove akcije.
Pomogla je starcima da ustanu, natovarila na njih rance i blago ih gurnula otpozadi, pokazujući im tako put.
I Rita i Fima su izašli iz restorana vukući za sobom poteške vladine darove.
– Šta ćemo sad? – pitala je Rita.
Priseli su na trotoar da se povrate i uzeli da razgledaju sadržaj ranca. Vreme je lepo, višnje su u cvatu, topli vetrić duva u Ritu i Fimu. Bio je to osamdeseti maj u Serafimovom životu. I osamdeset treći Ritin. Fima je bio učenik kada je počeo rat, a Rita – maturant. Velika gnezdnikovska ulica. Dvadeset i prvi jun, praznik „Poslednje školsko zvono“... Skoro sva imena dečaka s kojima je ona plesala na maturskoj večeri sada stoje na mermernoj ploči pored ulaza u njihovu 19. školu.
Rita i Fima sede, razmišljaju. Ne dolazi u obzir da uzmu taksi, to bi značilo narušavanje režima štednje. A do metroa ima i-hi-hi!
– Hajde da sve damo eno onoj prodavačici sladoleda? – predložila je Rita.
Fima je ustao, prišao ovoj mladoj Tatarki i rekao:
– Dete moje! Dozvolite da vam žena i ja u čast Dana pobede predamo ovaj skromni poklon!
I pružio joj je limenu porciju, veknu crnog hleba, dve šolje, metalnu čuturu i „sardine u paradajz sosu“. Sebi su ostavili vojnički ranac i u njemu flašu – za Fiminu kolekciju pića.
Kako se ona obradovala!
– Super – govori ona, – a ja ću ovo kod kuće da pokažem bratu.
Rita i Fima lagano pođoše dalje.
– Odjednom nas sustiže ta devojka – prepričavao je kasnije Fima – i kreće da nam gura u ranac sladoled, maltene teži od one čuture i limene porcije. Ranac nam ništa nije postao lakši, međutim, mi smo se bojali da je ne uvredimo. A ja sam posle mnogo razmišljao: interesantno, šta ona zimi radi? Prodaje piroške s mesom koje peče njen brat? Ili studira? Voleo bih da verujem da naša omladina ne stoji samo iza uličnih tezgi. Zemlji su potrebni mladi specijalisti. Da završe fakultet za tehnologe rashladnih uređaja, vrate se kod sebe u Kazanj ili okolinu, da rade u fabrici sladoleda... Tako smo se Margarita i ja jedva nekako doteturali do metroa – završio je on svoju priču.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Re: Romansa sa Mesecom

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 11:08 am


Romansa   sa   Mesecom - Page 2 790079

A treba reći da je Serafim imao zavidnu kolekciju alkoholnih pića. S obzirom da je dugo bio diplomata i da je međunarodni sindikalni pokret bio osnovni front njegovog rada, Fima je često boravio u slabo razvijenim zemljama s jakim sindikalnim pokretom i mnogo je ređe posećivao razvijene zemlje sa slabo razvijenim sindikatima.
I svaki put je s tih putovanja donosio alkoholnu produkciju konkretne zemlje. Tako je potpuno spontano postao kolekcionar vina i rakija. Desilo se to ne iz strasti za sakupljanjem već prosto zato što Fima, kao čovek koji u principu ne pije, nije mogao da isprazni sve to što su mu kao rukovodiocu sovjetske delegacije poklanjali.
Ruku na srce, većina sindikalnih vođa u slabo razvijenim zemljama je volela da popije. Oni su nesebično čašćavali svoju stariju braću iz socijalističkog bloka i plus su im obavezno davali da ponesu sa sobom. Na primer, iz Meksika se Fima vratio teži za trolitarsku flašu votke od kaktusa. I odlučiti se na otvaranje takve flaše bilo bi isto što i otpočeti vojnu akciju – ne može da se popije čašica, a onda da se to bogatstvo ostavi. Tako ih Fima i nije načinjao, nego je fino punio svoj bife viskijem, konjacima, vinima, rakijama. A kada je bife postao krcat tih trofeja dostojnih slave, Serafim je prvo krenuo da ređa flaše po njemu, da bi ih posle prosto gurao pod pisaći sto. I da to ne bi delovalo čudno, proglasio je sebe za „kolekcionara elitnih alkoholnih pića“.
Ponekad je za velike praznike uzimao iz nekog tamo poslednjeg reda zdepastu flašu s natpisom „Rom Cubana“, tek jedva pokrivenu prašinom:
– Ovu flašu su mi poklonili – govorio je Fima sa zagonetnim osmehom kardinala Mazarinija – moji kubanski drugovi na Sedmoj međunarodnoj sindikalnoj konferenciji u Santjagu...
Keša je nju pred svima otvarao, to je bilo praćeno aplauzima, a Fima je uzdignute glave primao čestitke ukoliko je rum uopšte mogao da se pije i ako je još uvek imao onu istu jačinu kao i u vreme kada se Fidel sa saborcima iskrcavao u Santjago de Kuba, da uništi omraženi režim Batiste.
Obično se prvo nazdravljalo za odvažne radnike koji su pobedili svoje tlačitelje i s tim u vezi odmah su pozivali Fimu i simbolično mu uručivali flašu.
Kolekcija vina profesora Serafima je uvek bila ponos naše porodice. Međutim, ponekad je bila i veliki izazov za publiku, koja nije shvatala kako može da se kolekcionira nešto što treba odmah konzumirati. Kod Rite i Fime su navraćali i takvi članovi sindikata. Oni su ostajali bez daha gledajući Fimine zalihe, i neko bi izokola, a neko direktno tražio od Serafima da načne svoju kolekciju. Serafim je tek posle silnih molbi pristajao, i za one mnogo žedne iznosio je najmanje vredne eksponate. Na primer, votku „stoličnaja“, koju je profesoru poklonio postdiplomac iz Zambije, ili vino „tokaj“ koje su mu doneli delegati iz socijalističke Mađarske.
I tako je jednom prilikom Fima pročitao u novinama Argumenti i fakti da somelijeri – tako se zovu specijalisti za vino – jurcaju po čitavom svetu u potrazi za retkim vinima i nalaze mnogo štošta interesantno. S obzirom da postoje neupućene osobe, koje i ne slute da su vlasnici pravog piratskog blaga. Oni godinama čuvaju flaše koje su im ostale od roditelja, naivno verujući da se radi o bakinoj rakiji. Ponekad takve dragocene boce prelaze s oca na sina, jer važe za neprikosnovene. A samo da se zna, među tim „bakinim rakijama“ može da se naleti i na stare kolekcije vina u vrednosti od nekoliko desetina hiljada dolara.
Jedan ludi biznismen iz Jugoistočne Azije je na međunarodnoj aukciji Sotbija u Londonu dao šest hiljada dolara za pola litra portvejna „livadija“, berbe 1894. godine. A odmah za njim je na licitaciji otišla i flaša „Heresa de la Frontera“ iz 1775. godine, s trulom etiketom – za pedeset hiljada funti!
„Tako je to u inostranstvu, a kako li je kod nas?“, pomislio je Fima.
Vidi on da se i u Moskvi održavaju aukcije: antikvarno-aukcijska kuća Helos predstavlja ličnu kolekciju trgovca prvog ranga Filatova, osnivača Samarkandske vinarije, najstarija flaša je zapečaćena 1884. godine, najmlađa – 1914. A između – francuski portvejn „kokbern“, španska „malaga“, italijanski „muskat d’Asti“, neka „barbera d’Alba“ – koja je vek i po držana da sazri. Od šest lotova četiri su proslavila stogodišnji jubilej... A minimalna cena lota je četiri hiljade dolara!...
Zaokupljen pronalaženjem para, kao i svi mi, Fima je stavio naočare i resio da izvrši reviziju svoje kolekcije.
„Ðavo bi ga znao“ – pomislio je i uzeo da prebira po flašama.
Pored potpuno običnog „Black Jake“, „White horse“ i „Napoleona“, stajali su Pijemont, Toskana, Burgundija, Langedok, Beherovka, Kjanti, Rioha, Pinotaž.
Azohen vej!{14} Teško da ovo može da zainteresuje Helos.
Kad odjednom ugleda mat flašu s izduženim grlićem, zapečaćenu pravim voskom. Na njoj – etiketa požutela od vremena, s natpisom na kineskom jeziku. A u uglu etikete – izbledelim mastilom nešto veoma nečitko napisano.
Kako je mogao da zaboravi na nju! Pa s njom je i započeo svoju kolekciju, s flašom s nejasnim sadržajem koju je dobio iz ruke samog „velikog“ Maoa, da-da, za vreme poslednje posete sovjetske delegacije Kini, još dok je trajalo prijateljstvo s Kinom, njih su primili na najvišem nivou. Mao Cedung se rukovao s Fimom i od srca mu poklonio upravo ovu flašu.
Serafim je uzeo lupu i pažljivo proučio ono što je bilo rukom napisano. Došao je do zaključka da tamo piše Lično od Mao Cedunga, za sreću. To jest, na etiketi je vrlo verovatno potpis samog Maoa.
„Da-a, ova flaša već može da se proda!“ pomislio je Fima.
Sutradan je telefonirao Helosu i saopštio o svom dragocenom otkriću.
– Iz koje godine je vaše vino i koliko imate flaša? – pitali su ga.
– Jednu, ali s autogramom – odgovorio je Fima. – I to samog Maoa!
– Sigurni ste? – Mladić mu je prilično ravodušno postavio novo pitanje.
– Siguran sam – odgovorio je Fima. – Lično sam ga poznavao.
I Serafim je detaljno opisao sliku na etiketi – plava pagoda u čijoj su pozadini smaragdne planine, tirkizno nebo, ispupčeni zlatni kineski hijeroglifi, ljubičasta izmaglica u daljini. I godina kada je zapečaćena – 1954.
– Da pogledam katalog – čuo je Fima. – Da-da. O-o!... Da, ovo vino Mao Cedunga je prava retkost, apsolutno je neponovljivog ukusa, on je imao specijalne vinograde, posebne devojke su mu gnječile grožđe... ekstrakcija se radila po starinskom receptu, koji se od davnina čuvao u tajnosti. Malo kome je on poklanjao ovo vino. – Glas mladića je zvučao mnogo zainteresovanije. – U celom svetu su ostale svega dve-tri takve flaše, baš iz pedeset četvrte, tako da njena početna cena može da bude sedamnaest hiljada.
– Sedamnaest hiljada dolara? – ponovio je Fima.
– Nije sigurno juana – podsmehnuo se mladić. – Donesite flašu, ličnu kartu, sklopićemo ugovor, mi uzimamo dvadeset pet posto od transakcije i pet za organizacione troškove. Dok fotografišemo raritet, dok stavimo sliku u katalog. Postoji jedan čovek koji skuplja takva vina, on čuva schnapps iz Hitlerovog bara i viski koji je otvorio sam Vinston, ali koji zbog smrti velikog Engleza nije dopijen. Mislim da će njega zainteresovati flaša Mao Cedunga. Čak može da krene i borba ako na aukciju dođe Lavrentije Arhutik – znate tog kolekcionara? Ne? Nije važno, on poseduje kolekciju svih vina koje je pio Staljin. Onda cena može da se popne i do trideset, a možda i do četrdeset hiljada. Uglavnom, gospodine, mi planiramo aukciju kroz mesec dana, vi ne odugovlačite, javljajte se, navraćajte, tražite Petrovičeva, to sam ja, mi se nalazimo pored Botkinske bolnice, znate za nju?
Fimi je dobro bila poznata ta bolnica, nekoliko puta je tamo ležao. Sve je zapisao na parčetu papira, gde, kada i koga da pita, i pažljivo je stavio kinesku lepoticu u orman. Ona je sva zasjala, dobila je biserni oreol i kada se našla među ostalim flašama, „danguba Džoni“ se sav skupio, maknuo se u stranu, a „Lidija“ se prosto sakrila iza „Kagora“ koliko joj je postalo neprijatno.
– Stoj tu, sijaj i raduj nas, naš kormilaru Mao, veliki Cedung, uskoro će kucnuti tvoj čas! – pevao je Fima pesmu koju samo što je sastavio.
Strašno zadovoljan, mrmljajući svoju pesmicu sebi u bradu, on je po sto puta na dan zavirivao u orman, proveravao da 1’ je flaša na svom mestu, je 1’ s njom sve u redu, da joj nije možda tesno, da joj ne preti neka opasnost. Bdeo je nad njom i još je pronašao specijalnu suknenu krpu kojom je svakog dana glancao njene baršunaste bokove. Ni kap vlage, taman posla da se razmrlja posveta!
Nama nije rekao ni reč. Bila je to njihova tajna – njegova i Njena. I niko, niko živi, ni ja, ni Rita – do određenog trenutka nismo smeli ništa da znamo o tome. Fima je već zamišljao kako će doći s aukcije i izvaditi iz tašne sav svoj pozamašni ulog, može se reći, jednu trećinu cene stana!
I mudro se nije udaljavao od kuće, išao je jedino po novine. Samo je jedan jedini put otišao da obiđe starog poznanika, bivšeg predsednika Vrhovnog suda Pavla Dmitrijeviča Tarošina. Hteo je od njega da pozajmi pare uz kamatu.
Baš tog dana kod Rite je navratila njena prijateljica Marijanica. Ona je obično od jutra do sutra u Lenjinskoj biblioteci, sedi tamo, iskrivljena, s debelim naočarima, izučava dela dekabrista. Rita je zove „moja malena.“
I tako, dve drugarice su se srele i krenule u priču o dekabristima. Kad odjednom, zvono na vratima.
– Ko je?
– Vodoinstalater.
Rita otvara, a na pragu plavooki lepotan, obrve i trepavice izbledele od sunca, na glavi marama zavezana pozadi, plava, cicana, ispod nje izvirile svetle kovrdže. Riti je zastao dah.
– Domaćice – reče on sa simpatičnim akcentom junaka filma Cigani lete u nebo – ispod vas je poplava. Je l’ od vas?
– Uđite! – odgovara Rita.
– Ali, ovde sam s drugom!
– Pa i ja sam s drugaricom! – radosno izjavljuje Rita.
Za sekund su ove dve brbljivice – a obema je preko osamdeset, ili kako Marijanica govori – „veoma preko četrdeset“, postavile sto, izvadile sardine, kačkavalj, dimljenu kobasicu, napravile sendviče, a Rita je sva ushićena krišom otvorila Serafimov bar, u kojem on još od mladosti čuva kolekciona alkoholna pića i izvadila prvu flašu koja joj je pala pod ruku i to s natpisom koji nije bio na engleskom, već na nekom istočnjačkom jeziku, nepoznatom prisutnima.
Napunili su čaše i Margarita je uzviknula:
– Prosit!!!{15}
Svi su složno ispili i zamezili. Flaša je izdužena, elegantna, kao da je u njoj vino, međutim, piće se ispostavilo vrlo jako. Marijanica i Rita su se u prvom momentu čak iznenadile. A posle su se već privikle – kad su čaše krenule da se ređaju jedna za drugom.
Vodoinstalateri u masnim kombinezonima – Moldavci, jedan se zvao Marčelo, drugi, plavooki – Gregore, što je Ritu dodatno oduševilo – ipak su zavirili u kupatilo: nikakvi tragovi jezera koje se izlilo, Rita je bila potpuno nedužna.
Sipali su novu turu pića nejasnog porekla. Gregore je dostojanstveno preuzeo gozbu u svoje ruke.
– Hajde da popijemo za to da se naše želje – ponosno je podigao čašu – uvek poklapaju s našim mogućnostima!
– Imajte u vidu, Gregore, da se želje ostvaruju! – veselo se nadovezala Rita. – I obično se to ne dešava ni u pravo vreme, ni u velikoj količini. Kako sam samo ja maštala da posle rata moj saborac Kolja Raljnikov dođe kod mene i vidi me u novoj haljini! I rat se završio, ja studiram, imam nova poznanstva, novu ljubav. Jednom se tako vraćam kući, a kod nas u Velikoj gnezdnikovskoj ulici sedi Kolja Raljnikov – zove moju mamu „majka“, pije čaj, već je popravio peglu... Bila sam užasnuta!
Tokom njihovog neočekivanog i slučajno iskrslog praznika Marčelo je ćutke tamanio sendviče, sve dok se „malena“ nije zainteresovala:
– A kakvo vi imate obrazovanje, momci?
I upravo je Marčelo tada ubedljivo odgovorio:
– Visoko vodoinstalatersko. – Do tog trena on ni reč nije prozborio.
Onda je telefonom pozvala druga Ritina prijateljica, Tilda Osipovna.
Kod Rite je obično uključen spikerfon da Fima i ona mogu istovremeno da vode drugarske razgovore sa svima, pa su učesnici vesele pijanke čuli Tildin glas, pun ogromne životne snage i velikih planova za budućnost.
Ona je rekla:
– Margarita Stepanovna! U maju mi je rođendan. Napuniću devedeset godina. S obzirom da su svi moji prijatelji umrli, bojim se da me niko neće pozvati, niko mi neće čestitati, niti dati poklon!
– Tilda?! – uzviknula je Marijana. – Zar je ona još živa? Devedeset?! Ma šta izmišlja? Ona ima preko sto! Živele smo u istoj zgradi, ja sam imala tri, a ona već šesnaest! Njen otac Osip je jako voleo žene. Jedanput je tako pred svima uskočio u fijaker, posadio tamo neku lepoticu i otišao.
– I do dana današnjeg se nije vratio! A mi ga još uvek čekamo! – oglasila se Tilda. – Ko to kod vas priča? – pita ona.
– Tilda! – viče malena. – To sam ja, Marijana!
– Suzana – Marijana?
– Seća se! – pljesnula je rukama malena. – Suzana je moja bliznakinja.
– A gde je ona sada? – pita Tilda.
– Otišla je s drugaricama da poseti svoju prvu učiteljicu...
Marčelo se samo krstio.
– Da poblesaviš – rekao je on, mašajući se za novi sendvič. – Ako ove malene imaju skoro devedeset, koliko onda ima njihova prva učiteljica? Sto dvadeset?
– Za lepe dame! – nazdravlja li nazdravlja Gregore. – Za to što su one još uvek bistre glave i pri zdravoj pameti!
– Gluposti! – uzviknula je Marijana. – Hajde da pijemo za našu večitu lepotu i talente!
– Ja imam puno talenata – skromno je izjavila Rita. – Ali je najvažniji stereoskopski vid. To su mi otkrili za vreme Drugog svetskog rata, kad sam služila u artiljeriji. Golim okom sam videla koji je avion bliže, a koji dalje od topa. U našem bataljonu su bila dva stereoskopista – ja i Zinkina. Za to nam je čak sledovalo mleko!...
Jednom rečju, vraća se Serafim i zatiče neverovatno živopisnu scenu: nasred kuhinje – Margarita užarenih obraza, vatreno gestikulirajući, priča:
– Onda naš komandant izdaje naređenje: „Bataljon, u boj!!!“ On je bio Ukrajinac! Ah, kako je samo on pevao pesmu: „Реве та сто-о-огне Днипр широкий«{16}... A meseršmitovi: „U-u-u!!!“, – zavija Rita. – Mirrrno!
Marčelo i Gregore skaču, stoje uspravno. I Marijanica je htela da ustane, ali nije mogla, pa je ostala da sedi.
– Na mestu voljno! – komandovala je Margarita.
Gastarbajteri su seli.
– Živela naša nepobediva staljinska artiljerija! – viknula je Rita.
– Ura! – čuo se Fimin glas iz predsoblja.
Svi su se trgli i okrenuli.
– Momci, muž se vratio – zbunjeno je rekla Rita. – Upoznaj se, Fimo, ovo su naši majstori – vodoinstalateri.
– Mi smo ih zamolili da nam ukažu čast i ručaju s nama – uglađeno je dodala malena.
– I oni su, naravno, ljubazno pristali! Šta tu reći, njih čovek može da razume. Takve devojke se ne ispuštaju tek tako!... – izgovorio je Seralim, s neopisivim užasom prepoznajući na kuhinjskom stolu svoju kinesku flašu s plavom pagodom i smaragdnim planinama u pozadini, koje nestaju u ljubičastoj izmaglici.
Marčelo i Gregore su užurbano krenuli da se probijaju prema izlaznim vratima.
– Hvala, nama je vreme! Ispod vas je poplava, mi smo samo svratili da pogledamo da nije od vas.
– I ja bežim – rekla je Marijanica. – Sutra moram da predam članak Deljvigu.
Gosti su otišli, a Serafim je, bled kao kreč, tragično podigao iznad svoje glave ispražnjenu flašu sa zagonetnim slovima. Dugo je tako stajao, mračan i veličanstven.
Na kraju je izgovorio:
– Znaš li ti, Margarita, da je ovo piće besmrtnosti, koje može da utoli svaku žeđ, pre četrdeset i dve godine meni lično poklonio Mao Cedung?
– Znači, besplatno si dobio ovu flašu! – konstatovala je Rita malo zaplićući jezikom. – Ma, Fimo – rekla je ona, ne skidajući s njega pogled pun životne mudrosti – nećeš valjda ti, odrastao razuman čovek, čitavog života da čuvaš uspomenu na tog hunvejbina.
Tako je naša složna korporacija ostala bez najmanje sedamnaest hiljada dolara. Ni bivši predsednik Vrhovnog suda Pavel Dmitrijevič Tarošin, do koga je Fima otišao tog nesrećnog dana, napustivši svoje stražarsko mesto, ničim nije kompenzovao ovaj gubitak.
– Serafime – uzviknuo je on – da si mi se juče obratio, imao sam. A jutros sam dao sve što sam godinama štedeo... Znaš, postoji jedna usluga i možeš da predložiš da po tebi daju ime planeti. Ispronalazili su ih onoliko i više ne znaju kako da ih nazovu. I ti to možeš, ali ponavljam – za pare. Već postoji zvezda „Koka-kola“, postoji „Menatep-banka“... A od danas će nad vašim glavama zauvek sijati planeta „Sudija Tarošin“!...
Želeći koliko-toliko da ublaži svoju krivicu, Rita se uputila u Istorijski muzej da preda četiri kilograma Lenjinove autobiografije iz 1923. godine, nadajući se da će bar nešto zaraditi. Međutim, njoj su se toliko zahvaljivali, maltene joj pola sata nisu puštali ruku – jednom rečju, brzo je postalo jasno da su oni to primili kao poklon.
Osim toga, uputili su joj toliko lepih reči da se ona opet spremala da ide tamo i uruči im bez ikakve nadoknade i ličnu prepisku dede Stepana s Klarom Cetkin.
– Ona je antitalenat za biznis – nervirao se Fima, sakrivajući pod kauč sabrana dela Trockog s autogramom.
– Ima ko i da mi kaže – vređala se Rita. – Zapamti, Fimo – govorila je ona – праведник яко финикс процветает, яко кедер, иже в Ливане, умножиться!...{17}
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Re: Romansa sa Mesecom

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 11:09 am


Romansa   sa   Mesecom - Page 2 790075

Ali, niti su palme cvetale, niti se u Libanu množio kedar. Mi smo stvarali u telu moćne tokove životne energije, pronicali smo u Bezgranično, stigli smo do savršenstva, i već se sa sigurnošću kretali ka besmrtnosti. Međutim, ni s našim dobročiniteljima, ni s našim stečenim zaslugama, ni s našim genijalnim sposobnostima, čak ni s onim ovozemaljskim u nama, Keša i ja, sve da se raspadnemo, nismo uspevali da steknemo makar mali kapital. Da ne govorim o tome da nešto ostavljamo sa strane.
– Samo čovek koji nigde ne radi – šegačio se dečak s Kešom – može da bude tako čio u deset do tri noću!
– ... Najsiromašniji se najkasnije bude? – pitao je on, skoknuvši do kuće na ručak, dok me je gledao kako izlazim iz kupatila. – Koji frikovi!... Vidi samo ovaj krš u kuhinji! Ovde kao da je vršljala specijalna policija, tražeći drogu!
– ... Ako ne opereš pod u kuhinji – upozoravao me je on – večeras zovem policiju...
– ... Kakve su ovo bale u hodniku? – iskreno se čudio dečak. – Cigani lete u nebo? I nikako da odlete?...
– To su sve snovi koje su usnuli ljudi sanjali – odazvao se neprevaziđeni Keša, ispunivši sobom čitavu Vasionu. – Posvetimo svoj život Samilosti i Ljubavi, oslobađanju od robovanja željama, od ništavnosti materijalnog postojanja. Inače ćemo propasti i nestaćemo u mraku.
– Ovde i ne bi bilo čudno da te pojede mrak, u ovakvim životnim uslovima! – drsko je izjavio dečak, nalaktivši se na sto i pijuckajući kakao.
Na to smo mu odgovorili rečima Onoga ko potresa stotine svetova:
– Kao što se kap vode ne drži na listu lotosa, neka se tako ni siromah ne vezuje žudno za ove stvari: ni za kuću i postelju, ni za hranu i stolicu, ni za vodu koja mu je pružena da opere prljavštinu s odeće... Jer nijedna stvar na svetu, ni ona koja se kreće ni ona nepokretna, nije večna i osuđena je na umiranje...
– A ko kaže da su stvari večne? – ljutio se dečak. – Zbog čega vi kucate na otvorena vrata – ništa nije večno – borite se s nečim? Ko govori suprotno?...
Onda sam ja prišla s druge strane:
– Samo onoga ko prihvata život u celini, ma šta mu on donosio, čeka istinska nagrada!...
– I kakva vas nagrada očekuje, takva dva besposličara?
– Znaš, sine – odgovorio mu je Keša potišteno – mislim da se u Mokšadharmi govori o tome kako je jedan vernik preklinjao boga Indru: „Hiljadu godina ti se klanjam, toliko te hvalim i tako sam neizdrživo bedan! Pošalji mi za godine služenja kakvu-takvu subvenciju, dokusurilo me je ovo siromaštvo.“ Bogovi su čuli njegove vapaje i rekli su: „Slušaj, Indra! Stvarno bi ovom mučeniku trebalo izaći u susret.“ Dalje stvari teku ovako – nastavlja Keša običnom intonacijom – „Oni su se okupili i poslali su mu, naravno, ne pare već... RAZUMEVANJE.“
– Samo TO??? – zgranuo se dečak.
– Strljenje, strpljenje... Treba se naoružati strpljenjem – sokolio je sebe Keša. – Svetac koji tuguje predstavlja sumoran prizor.
A sam se šećkao po kući u drečavoplavim čarapama!
– Meni se sviđaju plave čarape – ozbiljno je govorio Keša. – Imaš osećaj kao da hodaš po moru – do gležnja si u njemu!
Poštovali smo Dharmu, usrdno se pridržavali učenja o Čistoj Zemlji, pobožno smo izgovarali ime Bude Amitabhi. I čekali li čekali odgovor od Voldemara Rastavca. Iako je ta tišina mogla da se uporedi s večnim ćutanjem beskrajnih morskih dubina, ipak nas nije napuštala nada – ta poslednja stvar u Pandorinoj kutiji.
Mene je toliko mučilo iščekivanje, da sam samo sedela i gledala u faks, mada su nam i dalje stizala misteriozna pisma:

... zaplenili smo ogromnu količinu trofeja: topova, aviona i različitog oružja raštrkanog na sve strane, uključujući tu više od 1.000 aviona zaplenjenih na raznim aerodromima. Uskoro ćemo otpočeti ozbiljan napad na italijanski kontinent...

Vaša isporuka tenkova i aviona je od velikog značaja za našu zajedničku stvar, za naše...

Nisam imala kad ni do radnje da odem! Napisala sam spisak namirnica, dajem ga dečaku, a on mi govori:
– Šta je s tobom? Odvaliće mi se ruke!
Odgovaram mu:
– Neće ti se odvaliti. Lepo sam ih prikačila.

– I? – obraća nam se dečak jednim te istim podsmešljivim pitanjem. – Još uvek je minus četrdeset pet hiljada dolara? Ili je sad već minus sedamdeset? Kako vole da zasednu! – pljesnuo je rukama. – Ljudi su već odavno na poslu – u odelima, s kravatama. Kod nas su u ofisu okačene providne kutije s votkom „kristal“, da onaj ko dođe odmah vidi svu našu moć! A ti se tu, Marusjenka, baviš kontemplacijom i samo bez veze gubiš vreme.
– Našao je ovaj momak šta će mi staviti za primer! – odgovaram nadmeno. – Moć votke zbog koje propada velika ruska nacija. Kada bi se svi po ceo dan bavili kontemplacijom kao ja, u svetu ne bi bilo zla!

Jednom me je Keša probudio noću i govori mi:
– Sanjao sam da nas je napala Kina. Neki učkuni. Rat s Kinom, možeš to da zamisliš? A ja sam pomislio: „Nemoguće! Mora da smo to mi sami nešto zabrljali i sad može da počne razmena nuklearnih bombi!...“
Sutradan kasno popodne, iz faksa je ispao list papira na kojem je pisalo:

Draga Marina! How are you? Žurim da vas obavestim da je pre izvesnog vremena kod nas u Hollywood bilo održano umetničko veće u čijem su sastavu: Vudi Alen, Spilberg, Brus Vilis, Demi Mur, Edi Marfi, Entoni Hopkins, Vupi Goldberg, Džoni Dep, Majkl Daglas, Džek Nikolson i Harvi Kajtel. Razgovarali smo o vašoj „Kaštanki“. Praktično smo svi jednoglasni (izuzev Vupi Goldberg): scenario odgovara visokim holivudskim standardima. Ali, u vezi s tim što se na planeti pojačao ekstremizam, uvećava se proizvodnja oružja za masovno uništenje, u Iranu spremaju atomsku bombu, porasla je cena sirove nafte, hara AIDS, raste ekonomska nestabilnost, još je buknuo i ptičiji grip, umetničko veće je donelo sledeću odluku: samo pre tri godine „Kaštanka“ je mogla da spase svet, ali danas – više ne. Da bi se umanjile patnje čovečanstva, probudilo u njemu osećanje za pravičnost, zaustavilo širenje nasilja i paranoja, potrebno je mnogo jače sredstvo – „Mumu!“...{18} Držite se hrabro, Marija! Zasučite rukave i bacite se na posao. Sve će biti O.K.

Iskreno Vaš, Voldemar Rastavac


Faks smo predavali iz ruke u ruku, čitali ga po slogovima.
– I šta ja sad da radim? – pitam. – Da pišem „Mumu“?
Mada ne podnosim tu priču. Jednom sam sanjala (za razliku od Keše, ja sanjam sociokulturološke snove) kako na obali jezera stoji Turgenjev svezanih ruku, oko vrata mu je okačen kamen i daščica s natpisom: „ZA MUMU!“ Sjatili se seljaci, svi se smeju, samo Polina Viardo plače.
– Ni slučajno! – odlučno je izjavila Margarita. – Tebe su prevarili! Ne-e, Holivud se ne osvaja tako lako!
A Serafim me je zagrlio i dobrodušno dodao:
– Marusjenka je uvek bila devojka pred čijim nosom se prodavao poslednji par firšli!
Hteli smo momentalno da isključimo faks, ali on je opet zazvrjao i odatle je izašao papir. U centru papira se jasno video orao koji drži snop strela, a dalje je išao tekst, ne kompjuterski, već otkucan na mašini. Keša je uzeo faks i isprekidanim glasom pročitao:

Tajna i lična poruka Vrhovnom komandantu Sovjetske armije Generalisimusu gospodinu Jozefu Staljinu od F. T. Ruzvelta:
Don’t worry – Be Happy!...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Re: Romansa sa Mesecom

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 11:09 am

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 790061


– Ne ide mi u glavu! – iščuđavao se Serafim. – Ni jednog ni drugog odavno više nema na svetu, a oni mrtvi hladni nastavljaju prijateljsku prepisku.
– Sećaš se, Fimo, kad je umro Staljin – rekla je Rita – ja sam pravila radio emisiju „Radne rezerve“? Prvo su naredili da je nafilujem Staljinovim citatima, a sutradan su se osvestili i naredili da ih sklonim. Sva sam bila u modricama od gužve ispred Doma Saveza za vreme njegove sahrane!
– A onda se proneo glas da su uhapsili Beriju – govori Fima. – I Margarita i ja smo rešili da odemo u hotel Moskva – tamo je visio njegov portret – i vidimo: ako su skinuli portret, znači – istina je. Ulazimo – nema portreta. Vise sve partijske vođe, a šef obaveštajne službe KGB-a kao da nikad nije ni postojao. Posle smo saznali da je Žukov dobio zadatak da uhapsi Beriju. Lavrentije Pavlovič se vraćao iz vikendice, a Žukov mu je vojnim jedinicama preprečio put.
– I još su u novinama objavili da je on engleski špijun – rekla je Rita.
Onda je aparat opet zazveketao i iz tamnog proreza je izronio drevni pergament, na kojem je bilo nešto napisano na starohebrejskom jeziku – doduše, s prevodom. Keša je uzeo lupu i mi smo s naporom odgonetali slova koja su zamaglili milenijumi:

...и книги разгустя, и Ветхий денми сядет, и судятся человецы, и Ангели предстанут и земля восколеблется, и вся ужаснтся и востренещут...{19}

– Gospode! – prekrstila se Margarita. – Sačuvaj nas od ljudi, zveri i tehničkog progresa!
– Njega treba onesposobiti – odlučio je Keša i izvadio utikač iz struje.
Aparat je tiho zazviždao i zamukao. Sve lampice su se polako pogasile.
Keša ga je sklonio s pijedestala i smestio kraj usisivača „raketa“, u podnožje našeg staklenog suda.
A posle je Margarita tajno od Fime sve te poruke poklonila Istorijskom muzeju.

– Da, društvo – rekao je dečak. – Komercijala vam, vidim, nije jača strana. Na vas su bukvalno bačene čini protiv komercijalnog uspeha. I nema te više sile koja je u stanju da ih skine.
– Vasiona se samo drži svog mističnog puta, nedostižnog ljudskim bićima, čija je sudbina da budu večno zapitani – odgovorio je Keša, koji nije izgubio svoju istinsku mudrost.
Uostalom, naš život su obeležila mnogobrojna čudna i predivna znamenja Ruke koja nas vodi.
Jedne tihe večeri okupili smo se za prazničnim stolom povodom rođendana mog pradede Tevelja, Serafimovog dede, mlinara i hasida iz sela Korevo. On i mlinarica Roza su imali osmoro dece, od kojih je sedmi bio deda Danja, železničar. Kada je Tevelj ostario, Danja ga je uzeo kod sebe u vikendicu u Zagorjanki. Tevelj je tamo uvijao kovrdže na slepoočnicama i stalno se molio – i noću i danju, kao rabin Simeon, od čije Reči se tresla Zemlja i okupljali se anđeli.
Izgledalo je kao da on niti šta jede, niti kad spava. U svakom slučaju, niko ga nikad nije video da spava, već uvek čilog i u neprekidnom razgovoru s nebesima. Umro je pedeset druge, dve godine pre mog rođenja. Bila je prestupna godina i Tevelj je baš 29. februara napustio ovaj svet, kako oko njega posle njegove smrti ne bi bilo velike tarapane. Kao uostalom i za života: Danja je jedino morao da mu iz ministarstva donese fasciklu s natpisom „Materijali XIV kongresa Komunističke partije“ da tamo složi požutele, izgužvane, iskrzane listove molitvi. Jer, šta ga znaš, može neko od gostiju koji dolaze u vikendicu da uzme i saopšti tamo gde treba kako je Danjin otac neperspektivni graditelj komunizma.
– Uzgred budi rečeno, jeste čuli – rekao je Fima – da skupštinski poslanici najozbiljnije raspravljaju o predlogu da se stanovništvo podeli na perspektivne i neperspektivne članove društva? Obnarodovali su da postoji kategorija neperspektivnih ljudi, uključujući tu i starce...
– To je Ciolkovski smislio da se čovečanstvo podeli na perspektivne i neperspektivne – rekao je Keša kao neko ko poznaje stvari. – On je iskreno smatrao da prvima treba obezbediti normalne uslove života, dobro obrazovanje, podsticati ih na sve moguće načine, a ovima drugim – čak zabraniti da se množe, jer će to unazaditi čovečanstvo. Eto to je bio plan Ciolkovskog u vezi s reorganizacijom života na Zemlji.
– Samo da ovako velike pregaoce kao što su Marusja i Keša, pred kojima su otvorene tolike perspektive i koji već više decenija tako mnogo obećavaju, ne uvrste u ovu drugu kategoriju... – prokomentarisao je dečak.
– I ja se već odavno spreman da pitam iste te pregaoce – govori Fima – ali nikako da se rešim: planirate li vi uopšte da dobijate penziju? Nisu tako daleko vaši penzionerski dani... Ranije je piscima i slikarima išao staž u njihovim udruženjima. A danas?
– Marusji i meni ne preti penzija! – ponosno je izgovorio Keša, sav zračeći i kao uvek nepokolebljiv. – Mi moramo da se staramo o svom zdravlju i da stvaramo. Umetnik koji se spremio za penziju – u tome stvarno ima nešto čudno!...
– Stani – uzrujao se Fima. – Starost donosi nemoć i bolest. Bolje da umetnik dobija penziju i... – ... i na kraju sedne da crta sliku o kojoj je maštao čitavog života dok je slikao traktoriste i kolhoznice sa snopovima sena? A čim je otišao u penziju dao se u apstrakciju? Ne-e! Ako si umetnik – uzviknuo je Keša s grozničavim sjajem u očima – budi to od početka do kraja! Inače, kakav si ti umetnik? Pa to su sve heroji! Kustodijev se kretao u invalidskim kolicima, a ipak je slikao!... Mitrohin je imao preko devedeset godina, mesecima je ležao u bolnici – pred očima su mu bile samo flašice s lekovima, i on ih je crtao do poslednjeg časa. Sve je postojalo u njima, u tim flašicama – i život i sudbina! Dega je oslepeo, nije mogao da se bavi slikarstvom. Uzeo je da pravi skulpture. Pikaso s devedeset godina više nije ništa pamtio, potpuno je podetinjio, ali je nastavljao da slika. A Repin – on je imao neku bolest ruku, pa su mu napravili specijalne četkice, vezivali su mu ih za ruke i tako je crtao. Kada bi svi veliki slikari sedeli i razmišljali o svojoj penziji, oni bi uludo trošili svoje dane!
– Ma, to su pojedinci – suprotstavio se Fima. – Postoje inženjeri, a postoji Rezerford, postoje matematičari, a postoji Ajnštajn. Ko su to nego pojedinci? Šta treba da rade hiljade drugih ljudi koji se iz dana u dan profesionalno bave umetnošću, ali njihova slava nije stigla do Ermitaža?
– Ne znam – strogo je odgovorio Keša – ne treba sebe pripremati da ne budeš pojedinac! Tako je, postoje umetnici koji vrte li vrte ovu dinamomašinu, ali ona nikako da zaiskri. Pa ipak, svako od njih može da se nada otkrovenju. Ako si pravi umetnik – ti ćeš ili na konju završiti svoj put, ili u jarku, ili – nećeš dočekati penziju, ili ćeš već do penzije biti sav u zlatu, očišćenom vatrom. Prići će ti tada Onaj koji drži sedam zvezda u desnici Svojoj, koji hoda sred sedam svećnjaka zlatnih i reći će ti: ne boj se ničeg što budeš morao da podneseš, budi veran do smrti i daću ti venac života.
– Nažalost – rekao je dečak – ja ću morati da vas napustim. Idem na sever Moskve u firmu za izradu reklama. Treba da naručim lajtboks za radnju, čije ime namerno izostavljam da ne bih povredio sluh članova našeg sirotinjskog bratstva.
Eto kako nam je on skroman. A baš zahvaljujući njemu su se na svim tim mračnim betonskim radnjama pojavila upadljiva svetleća slova. Ogromno „Ž“, zatim malo „d“ i dalje opet veliko „ERA“ noću su zaslepljujuće blistali na nebeskom svodu iznad svakog dela grada i pomračivali sva poznata sazvežđa, sunčeve sisteme, mlečne puteve, ali i nedavno otkrivenu planetu X-564789, okruženu isključivo sumporvodonikom, nazvanu u čast Fiminog druga – „Sudija Tarošin“, koji je u devetoj deceniji života izabrao da ostane bez groša, ali da zato ovekoveči svoje ime u ogromnom kosmičkom prostranstvu.
Svi su samo pričali o ovim tržnim centrima, već su i novine pisale o njima, čak je i sam gradonačelnik došao na otvaranje sledeće po redu radnje.
– Neka bude sve više ovakvih Ždera – rekao je on.
Oni sada grade megaradnju na kojoj će svako slovo biti petnaest metara visoko, osim trometarskog „d“.
– Hoćeš da mi praviš društvo? – pita dečak Kešu. – Kao umetnik umetniku. Da mi pomogneš da izaberem vrstu slova, smislim kompoziciju. Umesto da hvataš zjale po kući.
– Hoću – Keša je natenane otvorio flašu čileanskog crvenog vina. – Monasi nisu obavezni da se odreknu vina – rekao je on, puneći čašu – ali su dužni da se odreknu žurbe!
Inokentije je izašao na balkon da vidi kakvo je vreme. Bio je maj, sve je cvetalo, ali je severni vetar savijao veoma visoke lipe u našem dvorištu, šuštalo je njihovo veliko i nežno majsko lišće.
– Malo crvenog vina, malo sunčanog maja... – odrecitovao je Keša, pijuckajući čileansko vino, otvorio je orman i krenuo da kopa po gornjoj polici.
A taj orman je tako pretrpan da se čak ni ja ne sećam šta sve držim u njemu. Termo-veš „prijateljstvo“ Kešinog oca, uralskog skijaša Aleksandra Ivanoviča, pletene ćilimčiće, okrugle, Kešine mame, Serafimov bademantil još iz mladosti, na pruge, sivo-zeleni, nalik na zatvorenički, svoju svadbenu haljinu sa zalazećim tamnocrvenim suncima iznad ljubičastog mora, sašivenu od japanske svile koju je donela Fimina tetka iz Amerike – što je u ono vreme bilo prava retkost, ja sam je trideset godina čuvala, maštala sam da usrećim dečakovu izabranicu. Nedavno sam pokušala da je uručim Tasji, a ona je uljudno ali kategorično odbila ovaj poklon. Par flanelskih dečijih pelena, istanjenih od pranja. Kod nas u kupatilu je godinu dana stajala bakina daska za pranje. Keša je noću dečaku prao pelene, a ja sam ujutru peglala, čantrajući:
– Ako nastavim da peglam ove pelene, uskoro ću početi da ličim na dasku za peglanje.
– A ja – na dasku za pranje! – nadovezivao se Keša.
U ormanu se nalazio još i štepani prsluk iz Norveške, second hand, koji je stigao u našu pravoslavnu gimnaziju dobrotvornim autobusom zajedno s ulovom norveške haringe... Haringu više ne čuvam, ali zato je tu ribarska mreža, još uvek miriše na vode severnih mora, koja su uzduž i popreko prokrstarili svojim vikinškim brodovima borbeno nastrojeni Harald Plavozubi i njegov sinak, Sven Vilebradi; vunena košulja ruskog ratnika, sašivena po dečakovoj meri u vreme kada ga je interesovalo slovensko paganstvo; štraftaste pletene čarape, četiri komada, za našu pudlu, otkako je ostarila počele su da joj zebu noge; Deda Mraz od vate, zavrnut u prepotopsku Pravdu; kape, rukavice, šalovi...
Keša je hteo da izvuče jedan elegantni šal koji je Fima kupio još za vreme onog nezaboravnog putovanja u Pariz, povukao ga je za jedan kraj, i sve je poletelo! Mada sam sto puta molila da se pored tog ormana čak i ne pljeska, kao na planinama s povećanom opasnošću od lavina, jer će se otkačiti grudva, povući će za sobom tone snega i potrpaće nesrećne turiste. Upravo tako se i sručila gomila stvari koje sam ja fino nabijala mnogo, mnogo godina.
I na kraju – lagano, lebdeći, poput jesenjeg lista koji je otpao s grane, ali i orla s vrha Kordiljera, spustio se na pod filcani šešir Efraima Preduzimljivog, muža tetka-Lene Prekrasne, mlađe ćerke presvetog Tevelja i lepotice Roze.
Keša ga je pratio pogledom, dopio je vino, skinuo je s čiviluka sako „moililjani“, uigranim potezom prebacio šal preko ramena. Zatim je podigao šešir, popravio tuljac vrativši mu valovitu liniju, oduvao je prašinu vekova s njegovih dlačica, malo ga je protresao, vetreći ga tako još od bakinog naftalina, i aristokratskim pokretom ruke ga stavio na glavu.
– U tvom ponašanju se pojavilo nešto Efino – rekao je Serafim. – Fali ti samo šahovska tabla. Efa je uvek išao sa šahom. I nije podnosio bradu. Svaki božji dan je uključivao luster s osam kugli, mesingani, na ogromni sto ispod lustera je stavljao veliko poluovalno ogledalo i pravio je jezivu – kako se samo nikad nije ošurio? – masažu lica parom. Efa je i tako bio rozikast, a tada je postajao bordo! Zatim je uzimao četke – imao ih je razne – od kozije brade i svinjske dlake. Sapunao se... Otvarao je somotsku kutiju, inostranu, i odatle uzimao strašno opasan brijač, bridak kao sablja: rezao je dlaku u letu! Na ručki komode mu je visio široki kaiš od mekane elastične kože. Na njemu je i oštrio ovaj užasni brijač, koji je bilo najstrože zabranjeno dirati. 1 brijao se. A kada bi završio s ovim pravim verskim ritualom, uzimao je s toaletnog stola kristalnu bočicu s raspršivačem u obliku kruške (kruška je bila gumena, obavijena svilenom pletenom mrežicom) – prepuštao se sećanjima Fima – i prskao je sebe nečim svežim...
Prišao je, pomirisao stari šešir – i kroz poprilično izvetreli miris naftalina do njega je došla tako poznata iz detinjstva – Efraimova svežina.
Keša ga je zagrlio, potapšao po leđima, elegantno preskočio oborene stvari i uputio se za dečakom, kao mudri Odisej za energičnim Telemahom.

Radionica Maks i Moric je iznajmljivala jednospratnu zgradu od cigle nekadašnje fabrike da li frižidera da li mašina za pranje veša, na periferiji Moskve, u nepopravljivoj industrijskoj zoni. Tamo su se već neko vreme bavili varenjem, pravljenjem metalnih garaža, ograda za grobljanske spomenike...
– Ukus mog detinjstva – to je miris sumporvodonika – nostalgično se oglasio dečak.
Ograde, ograde, bodljikava žica, bare, prljavština, gvozdene kapije, ispod kojih su na Kešu i dečaka lajali stražarski kučići mokrih šapa. Ali kad su njih dvojica ušla u dvorište, videla su radnike u plavim radničkim odelima kako uspravljaju ogromno slovo „Ž“ – jedno dva metra visine. Već se smrkavalo kad je „Ž“ neočekivano zasjalo neonskom svetlošću – to bi očigledno i bio taj lajtboks – i sve unaokolo ispunilo čarobnim sjajem. Keša se zaustavio, šokiran, nije mogao da odvoji pogled. Samo je upitao:
– Momci, a gde vam je ovde „M“?
U kancelariji ih je dočekao dizajner Ivan Nikitič, poluslepi čovek u teksas jakni, i nezainteresovano krenuo da popunjava narudžbenicu.
– Pokažite nam kakva sve slova imate? rekao je Keša.
– Imamo samo helvetiku i tajms odgovorio je Ivan Nikitič bezbojnim glasom.
– A garamond ili futuru? – orno je pitao Keša. – Dobro, kad je već tako, dajte da onda napišemo rukom, s kukicama? Ili u stilu novina Izvestija dvadesetih godina? Možete to da nacrtate? Ne? A šta da se svako slovo isplete od kobasica – o, hajde da s neonskim lampama napravimo girlandu od kobasica? I da masnoća u kobasici i početno slovo „Ž“ drhture u ritmu sambe?
Debeljuškasti, bledoliki Ivan Nikitič je zinuo od čuda.
– Ali, mi nismo umetnici – krenuo je on da se opravdava – mi smo slagači, obični štamparski radnici.
– I koliko to može da košta? – umešao se dečak u razgovor. – Kešo, nećemo ako je skupo, nama treba nešto jednostavnije, jeftinije, a ti zapeo ko neki škrofulozni intelektualac. Ima pola budžeta da mi ode na takvu narudžbi nu. Radite helvetikom, prosto i jasno: „ŽdERA“, a u pozadini – fotografija kobasice. U-u, kad penzioneri navale u našu radnju, niko nas neće preskočiti. Ma ne samo penzioneri, ceo kraj – radnja je svima na dohvat ruke!... Idi, Kešo, prošetaj malo, sad ću ja.
Napolju je bilo more furgona. Na jednom je pisalo „Roštilj“, ispod tende su sedeli radnici u radnoj opremi i pušili. Veliko slovo „Ž“ je opet crno, nakostrešeno, kao protivtenkovski „jež“. Dva radnika su sklapala neki lajtboks i stavljala u njega neonke. Pustinjski vetar je raznosio đubre po dvorištu.
„Ovde ne živi poezija, nema ni pomena od stvaralaštva“, pomislio je Keša.
I onda ga je okružio miris jorgovana.
Podigao je glavu i spazio žbun. Jorgovan se maltene nije video, ali ga je miris odavao. I Keša je udahnuo s olakšanjem, kao da je sreo druga.
Momentalno se oraspoložio, priseo je na drveni sanduk ispod žbuna i uzeo sendvič sa šunkom, koji sam ja da on ne vidi ubacila u džep sakoa „modiljani“ pre nego što je izašao. Odmah mu je pritrčao poveći pas, i Keša ga je ugostio sendvičem.
Tako je on sedeo, s pogledom na fabričku radionicu, i čekao dečaka. Kroz prozore se videlo kako radnici zakivaju natpise: „Apoteka“, „Burek“, „Šibice“, sve lajtboks do lajtboksa... Iznenada se s one strane radionice iznad krova pojavio oštri svetleći ćošak – očigledno su ovi mučenici uključili neki lajtboks i pokušavaju da ga proture kroz prozor.
„Verovatno nije mogao da prođe kroz vrata, pa su rešili da probaju kroz prozor...“, pomislio je Keša. „Nisu normalni! A toliko je skup! Sad će im pasti na asfalt i razbiće se!“
Potrčao je ka njima da im kaže:
– Šta to radite, idioti?
... I zanemeo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Re: Romansa sa Mesecom

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 11:09 am


Romansa   sa   Mesecom - Page 2 790058


Lajtboks se peo sve više i više, kliznuo je po slemenu krova, neočekivano se od njega odlepio i zaplivao, zgušnjavajući se, postajući supstanca univerzuma – iznad radionice za izradu reklama Maks i Moric dizao se mladi mesec.
Keša je čak zažmurio od uzbuđenja, radost ga je celog obuhvatila, sad je on spolja ličio na Kihelbekera, a iznutra na – Lomonosova. U glavi mu plamti, vrvi od raznih kombinacija. Obuzet grandioznim idejama, on je video sebe noću na krovu ove radionice – u teča-Efraimovom šeširu i kaputu od gabardena na dva reda kopčanja. A pored sebe lajtboks u obliku meseca. Genijalna instalacija. Čista bela neonska svetlost koja se razliva iz dvorogog predmeta...
Izvadio je iz džepa notes, brzo krenuo da zapisuje svoju ideju, da je skicira, a pas je opet iskrsao iz mraka, učinilo mu se da će on i Keša ponovo jesti sendvič.
Onda je izašao dečak:
– Neka zanimljiva ideja, Kešo? Hajmo, naručio sam.
– Čekaj malo – Keša je jurnuo do radionice, gurnuo vrata, a tamo se već spremaju da zatvore. – Ivane Nikitiču! – razdrao se Keša, uleteo unutra i uputio se ka dizajneru. – Recite, molim vas, možete li da napravite mesec?
– Mi sve možemo – odgovorio je Ivan Nikitič. – Ako vi za to imate para.
– A kol’ko bi to koštalo?
– Zavisi od veličine.
– Jedno dva metra.
– Pa, jedno trista pedeset dolara...
– Shvatate, ja sam pomislio: šta ako se napravi mesec kao prirodna, svetleća skulptura...
– Hoćete lajtboks da napravite? Mi ćemo brzo da ga zavarimo, platiće te u kešu – što je dobro. Dakle, mesec? Samo to? A šta ćemo da napišemo na njemu? Neki slogan ili naziv vašeg kioska?
– To je za pozorište – slagao je Keša. – Za dečije pozorište, dekoracija scene.
– Znači, metalna konstrukcija, ovde držači, s prednje strane pleksiglas, unutra pet neonskih lampi...
Krenuli su da računaju, crtaju.
– Deset hiljada rubalja – rekao je Ivan Nikitič.
– O, može malo jeftinije?
– Može, ali bez lampi.
– Kako bez lampi? Meni treba s lampama!
– Dogovoreno – rekao je Ivan Nikitič.
I napisao račun.

Za vreme naredne praznične večere Inokentije je korporaciji bojažljivo pokazao račun Maksa i Morica.
I što je vrlo važno, moji sede i jedu pihtije. Dečak je bio loše raspoložen, kao da je predosećao da će Keša opet tražiti pare, samo je nešto gunđao:
– Nema ni kupusa, ni kriške hleba nema!...
– Kod nas je malo problem sa svime što je na „k“! – veselo je rekao Keša.
Fima je stavio naočare i krenuo da čita:

Predračun za izradu predmeta „ Mesec“
Tabla pleksiglasa 2000x155 – 2.200 rub.
Tabla lesonita prekrivena parafinom ili šper-ploča 275x170 – 300 rub.
Tabla PVC – 1.800 rub.
4.5 neonskih lampi – po 300 rub. – 1.500 rub.
Električni kabl 30 m – 120 rub.
Plastična folija protiv kiše – 80 rub.
Aluminijumski okov (držači, šarke, šrafovi) – 500 rub.
Transport – 500 rub.
Za materijal sve ukupno – 7.000 rub.
Ruke – 3.000 rub.
Opšta suma – 10.000 rub.

– Shvatate – objašnjavao nam je Keša – samo što sam stavio na glavu teča-Efin šešir, pala mi je na pamet genijalna ideja – da napravim lajtboks u obliku meseca. Hajde da izvrnemo džepove, zavrnemo rukave, istresemo sakoe, a ja ću s ovim mesecom smisliti takvu stvar koju svet još dosad nije video! Ima da nam donese sreću, uverićete se sami!
– Kešu je prosto opasno izvoditi iz kuće – rekao je naš sinčić. – Ovo je neki nekontrolisani vatromet misli!
– A meni se dopala ideja! – govorim. – Kao da je pa nešto tih tristotinjak dolara...
– Posebno za takve supermilijardere kao što je naša Marusja – živnuo je dečak – koji znaju ne samo iz priče koliko za sto dolara moraju da se makljaju po svetu i kakvu pipirevku da igraju!... Prodajte Istorijskom muzeju faks i usisivač i za pare koje dobijete neka Keša sebi kupi mesec.
– Za muzeje su sada nastupila teška vremena – požalila se Rita. – Nema više Muzeja Lenjina, Muzeja Revolucije, Muzeja ruske vojne slave, a Istorijski muzej – makar mu ti doneo mač i štit Svevidećeg Olega{20}! – sve prima samo kao poklon.
– Dobro – rekao je Serafim. – Dajem tri hiljade rubalja. Ko ne reskira, taj i ne dobija. Ja verujem da je pred mojim zetom velika budućnost. A šta je veliko, šta malo i tamno pod plutajućim galaksijama koje deluju kao prašina velikog Sunca – nije na nama da sudimo!
– I ja sam za! – Tasja je skočila, donela iz ostave tašnu s Merilin Monro i izvadila iz novčanika dve hiljade.
– Zašto si ti uvek za njih? – usprotivio se dečak. – Ti si moja verenica, buduća majka moje dece, ti moraš da budeš isključivo na mojoj strani! Ili se ti to spremaš da ovaj skup lenjivaca preuzmeš na izdržavanje? Otkako si se ti pojavila, oni su potpuno prestali da idu u radnju, Marusja je čak zaboravila kako se kuvaju jaja, svi samo sede – gladni – i čekaju kad ćeš doći s posla i doneti voće, sladoled i ispeći rumene palačinke da mogu do kasno u noć da piju cofee glace!...
Tasja ništa nije odgovorila. Samo je ćuteći gledala dečaka zaljubljenim očima – i sva je sijala. Bogami smo i mi ostali krenuli da ga posmatramo s divljenjem – ipak je on ispao jedan super momak.
Onda se Rita uključila u naš neusklađeni hor:
– Dajem za mesec hiljadu i po iz svog pogrebnog fonda! – uzviknula je ona. – Sutra ih skidam s knjižice.
– Margarita Stepanovna, vi se ništa ne brinite – obradovao se Keša – ako se nešto desi, ja vas neću ostaviti na cedilu!
– Kako si ti jedna nesebična tašta! – ushićeno je prokomentarisao Fima.
A dečak je dodao:
– Sad ti ne preostaje ništa drugo nego da živiš večno!
On je imao još nekoliko pokušaja da Keši izbije iz glave ovaj nesrećni finansijski plan. Ma kakvi! Razbarušen, sav ozaren, on je već bio u sedlu. Tišinu je narušavao samo topot kopita po ugaženoj travi i pucketanje žbuna o koji bi se začepio drveni stremen.
Sinak je opet morao da odreši kesu.
– A ja – govorim – nemam ni dinara.
– To te je i spaslo od bankrotstva! – značajno je rekao Keša.
Šta ćete, svako polazi od sebe, a spoljne sile mogu da budu dovoljno jake da ohlade Sunce i usijaju Mesec. Međutim, najubeđeniji sledbenici neće dopustiti da one utiču na njihove poteze.
Zato se Inokentije, koji je imao smelosti da živi kao jesenji list nošen vetrom, malo otkačivši od uzbuđenja, s novom snagom latio da razgoneta tajnu svog života.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Re: Romansa sa Mesecom

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 11:10 am

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 790056

Ja sam pak rešila da neko vreme, dok sve ne dođe na svoje, ne plaćam struju, grejanje, da gde god mogu štrpnem i bar malo finansiram Ritu. Ona se spremila na rođendan kod Tilde Osipovne, a nema ni cvonjka.
– Zašto ti nama daješ pare, zašto? – tragično je izgovorila Rita kad sam svratila kod njih, nastavljajući posle u šetnju po rascvetalom majskom manastirskom dvorištu. – Ti si naša ćerka, ti treba nas da dereš!
Onda je nekud nestala, a zatim se pojavila držeći ispred sebe metlu. Nisam još stigla ni da pomislim da to nije Margarita rešila da me tresne metlom, kad ona izjavljuje:
– Evo, Fima je kupio. Ovo su sve biljke, na njima rastu šišarke. Pokloniću joj to i propratiti rečima: Draga Tilda, ovo je buket za tebe! Plus prekrasni pamučni prekrivač. Fimo, daj ovamo moj kineski pokrivač, koji mi je poklonila ruska država!... Na njemu piše: „Mi imamo veoma dobru repudaciju u Rusiji!“ Šta to ti tamo izbacuješ, nije valjda nas iz svog srca? – pitala je pevušeći dok je prolazila pored Serafima – on je uređivao monografiju u izdanju svog Instituta međunarodnog radničkog pokreta, koji je jednom nogom već bio u grobu – Da li je SSSR mogao da opstane i šta bi u tom slučaju bilo? – Do viđenja, društvo, ne znam da 1’ se ponovo vidimo – rekla je Margarita, verući se na sobni bicikl.
– Do viđenja – odgovorili smo mi i mahnuli joj.

Tilda je živela u Zlatoustinskoj ulici – u velikoj roze zgradi u obliku slova „n“, uvučenoj iza starih topola, na petom spratu. Ritu je dočekala s karipskim turbanom i u haljini od sitnog buklea – bila je to kubanska moda iz vremena rata, koja nam je četrdesetih godina stigla zajedno s američkim filmom Vikend u Havani, s Karmen Mirandom, strašno popularnom brazilskom lepoticom. Svi su tada pokušavali da nabave ženske čarape boje preplanule kubanske kože. Nedostatak čarapa na crnoj berzi kompenzovao je šav koji se crtao običnom olovkom direktno na nozi.
– Što vam je ovo divno! – uskliknula je Rita. Je l’ to rimejk? Ili ste sačuvali još od onda?
– Družila sam se s krojačicom koja je šila Klaudiji Šuljženko – poverljivo je saopštila Tilda. – Haljina i turban su mi pripali kada ih je ona proglasila za demode... Bože, Margarita, kakav fascinantan buket... Staviću ga u vazu. Ha-ha-ha, – zasmejala se Tilda ...„dobra rebudacija u Rusiji“. Hvala, kako ste zlatni,a baš dugo nisam dobijala poklone... Danas sam bila u pošti – pričala je ona sad već za stolom, stavljajući Riti rusku salatu u lepi porcelanski tanjir, primičući joj crveni kavijar i sardine. – A tamo u redu stoji muškarac i govori mi: „Kako vama lepo stoji ovaj turban! Vi uopšte lepo izgledate. Vaša generacija je zaista fenomenalna!“ A sam je veoma doteran, negovan. „Ja imam devedeset godina“ – rekoh. A on: „Ma nije moguće! Vama oči blistaju. Mada, ja ženama nikad ne delim komplimente!“ – „Zašto?“ – upitah. A on odgovara: „Alergičan sam na njih!“ – Ja sam ranije – rekla je ona sipajući kagor u kristalne čaše – imala trojku – raskošnu trojku koja kipi iz grudnjaka. Sad je isto trojka – ali ispumpana.
– Bolje je reći – dvojka koja kipi nego ispumpana trojka – odgovorila joj je Rita.
– Ni korak nazad! – uzviknula je Tilda u oficirskom stilu. – Znate li vi da se meni svojevremeno udvarao čuveni Lemešev?
– Za njega je vezana jedna smešna epizoda iz mog života – rekla je Rita.
– Kad je počeo rat, nas su evakuisali u Kazanj. Tamo sam upisala fakultet. I jedna devojka me pita: „O, ti si iz Moskve?“ Odgovaram: “Da!“ – „Znaš Lemeševa?“ – „Znam.“ Svi su mi zavideli. I tako, šetamo se jednom nas dve po gradu, kad ugledasmo Lemeševa. Ona šapuće: „Lemešev! Lemešev!“ A on nam ide u susret. Šta da radim? Govorim: „Sergeje Jakovljeviču, ’bar dan!“ Lemešev – začuđeno: „Hm...’bar dan!“ – „Vi iz Moskve?“„Da-a.“ „I kako je tamo, u Moskvi?“ – „Hm, onako...“ I ide, ne zaustavlja se. Ja: „Pa, dobro, do viđenja!“ – „Do viđenja!“ – odgovorio mi je.
– Ha-ha-ha! – zasmejala se Tilda. – Znači, uspeli ste da dokažete? Onda je zazvonio telefon. Bila je to Marijanica sa svojim zakasnelim čestitkama. Nije mogla da dođe jer joj se dešavao peh za pehom. Krenula je na ekskurziju u Babajevsku fabriku čokolade i prejela se slatkiša. Pošla je u biblioteku i nazebla je. A juče se uputila u dom zdravlja i usput srela dve nepoznate žene, koje su je ljubazno pitale kuda će.
Marijana im je odgovorila.
– Ne smete tako stari da idete sami u dom zdravlja – rekle su joj one.
– Mi, doktorke iz vašeg doma zdravlja, napravićemo izuzetak i pregledaćemo vas kod vaše kuće.
I mada je ona svuda špartala bez ičije pomoći, ko zna zašto je uzela i dovela ih kući. Ove su izvadile stetoskop, sve po pravilu, i dok je jedna slušala lupanje Marijaninog vatrenog srca, druga je časkom opelješila stan.
– A ja sam od nje htela da pozajmim pare! – kriknula je Rita. – Mi unuku kupujemo stan.
– Pametno! – odgovorila je Tilda Riti, nastavljajući telefonski razgovor. – U Moskvi je danas problem sa stambenim prostorom. Čula sam da oni koji se razvode i dalje žive zajedno, a ako se dva puta razvedu, ostaju čak i u istoj sobi... Baš mi je žao što nisi s nama! – rekla je Tilda u slušalicu.
– A meni su kao bivšem logorašu jeftino dali mnogo kagora. Evo, sedimo Margarita i ja i pijuckamo kagorčić. Uglavnom, ja te ljubim – izgovorila je ona uzvišeno – i ajde, nemoj da pizdiš!...
– Kad sam imala pet godina, a sad imam osamdeset i tri – rekla je Rita – moji roditelji su se razveli. I neko vreme su živeli u istom stanu u Velikoj gnezdnikovskoj ulici. Zapamtila sam to za ceo život. Prvom zgodnom prilikom su se razišli, i to po raznim gradovima. Tata je postavljen za prvog sekretara CK partije u Novočerkasku. Uzeo me je kod sebe na leto. Imao je novu ženu – donsku kozakinju Matildu, ona je super pravila domaće rezance. A ja sam iz inata govorila: „Vi pravite jako ukusne zerance“ – i klatila sam se na stolici. Oni me popravljaju: „Kaže se REzanci!“, „Pa, to ja i kažem: ZEranci!“ Tata je hteo da mi lupi ćušku, a Matilda će: „Nemoj da je diraš, ljubomorna je.“ I ja sam pala zajedno sa stolicom. Na povratku kući sam se razbolela od tifusa. Zarazila sam se od trulog paradajza kojim me je nahranio tata, a da sam toga nije bio svestan. Putovali smo s kozačkog juga i ja sam sve vreme ponavljala: „Ma, jok more! Ma, jok more!“
– A meni je od mog tate ostala samo ruka na fotografiji – rekla je Tilda.
Otvorila je fioku pisaćeg stola, uzela je odatle koverat i pokazala Riti starinsku fotografiju.
– Ovo sam ja – u valjenkama, mornarskoj bluzi, tata stoji pored mene, zagrlio me je, ali neko ga je odrezao. Ostala je samo ruka na mom ramenu. On je bio rudarski inženjer.
Onda je zagrmelo i pljusnula je kiša. Kroz prozor su zašumele visoke stare topole, koje su toliko toga videle u ovom moskovskom dvorištu i dobro zapamtile sve koji su nekada otišli iz zgrade broj sedamnaest u Zlatoustinskoj ulici da se više nikad ne vrate – iz raznoraznih razloga.
A malo dalje je crkvica – tako bela, sređena, kakve su skoro sve u Ulici Zabelina, Starosadskoj ulici, na Marosejki i u Krivokolenoj ulici, koje vode na Crveni trg – sa svojim crnim kupolama.
Kad odjednom, zvono na vratima.
– Čudno – rekla je Tilda. – Ko je?
Neko joj je odgovorio, ali nerazgovetno. Otvorila je. I ulazi starac.
Bio je sav mokar, kiša je curila s njegovog podbratka i kapala na stazicu. A staromodno braon odelo sa prslukom je postalo crno od vode. Iznošene cipele su bile skroz u glini, negde se smucao po ovakvom nevremenu, leđa – bela od kreča. Vidi se da je ovaj čovek odavno ispraznio svoj rog izobilja. Mada nije loše izgledao. Nosio je štap s ukrasnom drškom. A kakve je brkove imao – nisi mogao oči da odvojiš od njih!
– Tata!... – Tilda je kriknula od uzbuđenja.
– Da, srećo moja – odazvao se on – to sam ja.
– A gde je tvoja bujna kosa?...
– Nećemo o tome – s osmehom je odgovorio starac. – Jer, znate – obratio se on Riti – neki ljudi se nisu videli devedeset godina, a onda kreću s pitanjima: Gde ti je ovo, gde ti je ono?... Evo pogledaj, doneo sam ti pokIon. Gurnuo je ruku u džep i izvadio metalnu kutiju – oslikanu, s plavim šarama. – Sećaš se, obećao sam?
– Muzička kutija? – izustila je Tilda Osipovna. – Bože, kako sam maštala o njoj kad sam imala sedam godina!
– Eto vidiš! – rekao je starčić, veoma zadovoljan. – Tata je doneo kutiju na navijanje. Otvori, otvori!
Tilda je otvorila poklopac, začuo se valcer, balerina u svilenoj suknjici se zavrtela, zaplesala na jednoj nozi. Tra-la-la-la-pam-pam! Tra-la-la-lapam-pam!
– Zamisli – krenuo je on da joj prepričava šta mu se desilo, skidajući sako – hteo sam da uđem u ulaz, kad ono zaključano. Dugo sam tako stajao ispod naše nadstrešnice. I neki simpatični ljudi su mi otvorili. „Vi ćete na peti?“ – pitali su me. – „Evo lifta, imamo lift.“ A onda kod nas nije bilo lifta. Ja im odgovaram: „Neka, ja ću pešice...“
– Ti bolje pričaj – Tilda bukvalno nije znala gde bi ga smestila i čime ugostila brže pričaj gde si bio svih ovih godina?
Ne, ti reci odgovorio je on, ne prihvatajući se hrane – kako si živela bez mene? Ja sam se strašno ogrešio o tebe, Tilda!...
Rita je posedela još malo, zatim je ustala i neprimetno izašla, tiho zatvorivši vrata za sobom da ne bi zasmetala njihovoj sreći. Dugo je još čula valcer iz kutije i balerina na navijanje se vrtela pred njenim očima...

Slaviću Te, Gospode, svim srcem svojim, oglašavaću čuda Tvoja – našoj Riti je, kao veteranu, moskovska vlada poklonila auto. Njena drugarica Tanja Pomidorova, koja je pet godina rata odslužila u desantnoj jedinici, doplatila je i dobila „ladu“. A Margariti su prosto dali „oku“, i još su je upozorili da joj ne padne na pamet da nešto špekuliše s njom.
– To je državni auto – strogo su rekli Riti. – Posle sedam godina ste dužni da ga vratite državi. Ali, ako i tada budete želeli da se vozikate, mi ćemo vam dati novi. I menjaćemo ga na svakih sedam godina – dok god je veteran strasni ljubitelj automobila.
Doduše, jedan starčić je priznao Riti da on nema nameru da se vozi tim autom, a i nema ko da ga vozi. Međutim, prihvatiće poklon, s obzirom da su veteranima koji dobiju kola obećali dodatak za benzin uz penziju.
– Staviću ga u svoje dvorište – govorio je on, sanjareći o zlatnim vremenima – izlaziću i sedeću u njemu, piću čaj, čitaču novine, nekog ću pozvati u goste, kao da je u pitanju moja hacijenda.
Auto nije loš. Mali je, svetlosmaragdne boje, napravljen od jeftinih domaćih materijala osrednjeg kvaliteta, ima mehanički menjač, motor 0,8, ali je dovoljno startan.
– Kad se njime voziš – govori dečak, koji je tim povodom upisao autoškolu i položio vožnju – imaš utisak kao da se klackaš na mopedu zaklonivši se novinama, a naokolo jure strašni kamioni.
Keša je odmah tražio da se na krov montira prtljažnik. Ali zato, čim su pozvali iz Maksa i Morica i rekli da je mesec gotov, da mogu da ga preuzmu, dečak i Keša su svečano ušli kolima u ovo ružno fabričko dvorište.
Izneli su im čudesan srp mlečne boje stakla, natovarili ga na krov„oke“ i on je zaplivao po Moskvi, mlad, ništa ne sluteći o svojoj kosmičkoj misiji. Još niko, ama baš niko na ovom belom svetu nije shvatao Kešinu zamisao. Keša i dečak unose mesec u ulaz, a komšije ih pitaju:
– Šta, kupili ste novi nameštaj? Stolicu za ljuljanje?...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Re: Romansa sa Mesecom

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 11:10 am

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 790054


Keša je smestio mesečev srp pored Velikog staklenog suda. Sve se zasvetlelo, zazlatilo, zaplavelo, mesečeve staze su pojurile po parketu. A sam marljivi tvorac, koji je pobedio osećanja i posvetio se uzvišenim mislima, važno je seo na jastuk, maštajući samo o tome da postane čovek bez spoljnih obeležja, bez korena ili početaka, bez utočišta ili mesta stanovanja i, uopšte, da ga svi ostave na miru.
– Marusja, svako ko zaboravi svoje telo – ponavlja mi on već dvadeset godina – raskrsti sa svojom iluzornom formom, odrekne se vida, sluha, mane se ljudskih pravila, stopi se u velikom sjedinjavanju s efirom, apsolutno nezavisnim od svega, oslobodi srce i razum, bude pokojan, kao neživo telo, vratiće se svom korenu...
I baš kad je on za sebe otkrio ove večne istine i bio bukvalno opčinjen njima, dečaku je došao u goste drug iz razreda, Sivolapov, i maznuo mu dvadeset pet rubalja.
Ja govorim Keši:
– Kad bude roditeljski sastanak, ti sedi u istu klupu s ocem Sivolapova i da niko ne vidi izvadi mu dvadeseticu iz džepa.
– Stvarno? A posle, gle, nema mi sata! – protestuje Keša. – I šta ja da radim s tom dvadeseticom?...
Ma nemamo mi ni vlast nad svetom, ni jasnu viziju. Definitivno je došlo je vreme za veliko ćutanje, u kojem nema ni prihvatanja, ni odbacivanja, ni privrženosti, ni gađenja.
Mada nam je nedavno Mark Gumbolt direktno rekao da u našim godinama i muškarci i žene moraju da se bave seksom, hteli to oni ili ne.
– A! – skeptično je odmahnuo rukom Keša. – Gluposti! Od toga ništa ne zavisi!
E, zaista postaje komično. Nedavno sam na sedištu u metrou našla časopis i pročitala da prema statistici muž obično prestaje da obraća pažnju na ženu posle mesec-dva zajedničkog života i počinje ozbiljno da smatra da je njegov brak rutinska stvar.
Dolazim kući i pitam – bojažljivo:
– Kešo, misliš li ti da je naš brak rutina? Pročitala sam da mnogi muškarci smatraju da je njihov seks u braku samo stvar rutine...posle dvadeset i više godina.
A Keša – pun života, vrlo opipljiv, istinski brahmačarjanin{21}, oreol svetosti sija nad njegovom glavom, kraj njegovih nogu je plemenita pudla Gerasim, princ bogatog roda sa zavidnim rodoslovom (njegovu baku Doli, boje kajsije, poklonila je engleska kraljica Elizabeta balerini Ulanovoj) – utihnuo je na raskršću četiri puta, kao pustinjak iz drevnoindijskog epa, čiji junaci tvore čudesa u iščekivanju zvezdanog časa.
I taj čas je uskoro kucnuo.

Negde uveče je dojurio Borja Morduhovič i udario u gong, privlačeći Kešinu pažnju i izvlačeći ga iz dubokog samadhi:
– Kešo, počinje festival aktuelne umetnosti na otvorenom, pod devizom „Pokaži sve svima!“. Treba da se napravi nešto u prirodi. Neka atrakcija. To ti je svojevrsni land-art među brezama na teritoriji odmarališta, nekadašnjeg staračkog doma.
Ispričao je da je starih ljudi ostalo jedno petnaestak, drugi su se rasturili kud koji, a ovi su odbegli u šumu, žive u kolibi, prave kašu na logorskoj vatri, sakupljaju pečurke i šumsko voće. Sve u svemu, ne predaju se. Mada je sve njihove zgrade pokupovao biznismen Kolja Jelkin, lovac na sreću i borac za progres, najnoviji pirat sa Kariba.
Koljin centar za odmor i rekreaciju se rasprostro uz samo Kljazminsko akumulaciono jezero, na peščanoj obali koja postepeno prelazi u pokošene engleske travnjake, pokrivene spomenkom i ljutićem. Od starog mola za čamce Kolja je napravio fino pristanište za jahte, podigao je sklonište za brodove, barove i restorane, svuda su čuvari u crnom. Međutim, ma koliko se oni trudili, nije im polazilo za rukom da ulove ostarele partizane: ovi su manevrisali i vešto menjali stanište.
Koliko puta su prijatelji govorili Kolji:
– Ma, ko ih šiša! Nek se tu muvaju. Kome šta oni mogu da urade!
A Kolja će:
– Ali, shvatite, u centru za odmor i rekreaciju ništa ne sme da podseća na starost. To strašno utiče na nerve. Ljudima nije prijatno da vide sliku propadanja i misle hoće li sami uskoro postati takvi.
Jelkin je kolekcionirao savremenu umetnost. U konjušnici je okačio sliku Dubosa i Vinosa, modernog slikarskog dueta. „Trojka“ je, prema zamisli umetnika, alegorija današnje Rusije. Na njoj su naslikani konji koji jure u galopu s pijanim kočijašem, naokolo vukovi, a gore – đavoli s vilama.
Arhitekta Borodkin je od đubreta nađenog na obali akumulacionog jezera sagradio restoran Kristalno zvono. Skup restoran, kuvar najvišeg ranga, mnogi su čak i ulazili u njega, ali se iz nekog razloga tu nisu usuđivali da jedu.
Kolja je sada prepustio svoje odmaralište na milost i nemilost savremenim umetnicima. Jedan konceptualista je odnekud dovezao dvadeset seljaka i oni su od pruća sklepali seoce. I tamo su otvorili restoran, ali dostupniji. Nudili su rakiju i kuvani krompir s kupusom. Za trista rubalja si mogao da se nacvrcaš do besvesti. Umetnik s nadimkom Frenk Sinatra je sam izigravao živu instalaciju „Pijan ko ćuskija“: tri dana festivala je mrtvosan preležao na poljani u zaslepljujuće belom odelu i kravati „versaće“
Struškin je na grebenu postavio memorijalni obelisk. Sve ko što priliči, kameni stub maltene sa crvenom zvezdom, a na ispoliranoj površini uklesano: „NE OVDE!“
Na visokoj lipi u cvatu Ljoša Bikov je okačio slike s klovnovima. Kad odjednom puče uže, slika polete, upade u vodu i zapliva. Svi su odmah dotrčali, sjatili se oko lipe, smeju se, tapšu. Ljoša se prvo uzrujao, a onda se obradovao što su konačno obratili pažnju na njegovu umetnost. Otkinuo je ostale slike s drveta, pobacao ih na zemlju i zapalio!
Neviđeni uspeh. Svi su prilazili, čestitali umetniku, stezali mu ruku i govorili:
– Ljošo, ti si genije!
Ljoša je stajao sav čađav, radostan, crnih ruku, crne face, sjajnih očiju.
– Znate govorio je on novinarima – sve sam spalio, sve slike koje sam tri godine od jutra do mraka radio – kako se dobro osećam, hvala na pažnji, a šta je drugo potrebno slikaru. Videli su ga, pohvalili i on je srećan...
A onu koju su izvukli iz vode, mokru, odmah je pazario Jelkin. Došao je kod Ljoše, prosto izvadio štos dolara i bez cenkanja kupio od njega poslednju, jedinu sliku s klovnom.
– Okačiću je u sauni – govori on – kod mene se takvi klovnovi pare, tamo joj je idealno mesto. Osim toga, vidi se da je ovo pravo remek-delo – ne tone u vodi...
Na otvaranju izložbe gomila sveta se šetkala, zapanjeno posmatrajući unikatne eksponate. U samom jezeru tik uz obalu bilo je zabodeno sto štapića sa zvončićima – pod nazivom „Šušti, šušti bambusov list...“.
Tu odmah na pesku ležala je šačica pepela, a kraj nje daščica s natpisom „Prepržio se na suncu“. Sva kljazminska obala je bila zasuta umetničkim delima ovih prostodušnih ljudi blage naravi.
Predveče su Keša i dečak na kolima dovezli mesec. Turci sa crnim brcima – oni su na teritoriji odmarališta gradili sto petnaesti restoran – popeli su ga na jedan veoma visoki bor, razvukli kabl i uključili ga u struju.
Zalazilo je sunce i, kao prizrak u mraku, palio se Kešin mesec. Dečak i Keša su se smestili ispod bora i krenuli da čekaju kad će on izazvati senzaciju među okupljenom publikom.
Mesečina se rastvarala u sutonu. Zapirio je vetrić. Prigušeno su šuštale stabljike i trava, jedva se čulo lepršanje krila, zujanje gundelja, neka ptica se oglasila iz močvare – ili bukavac ili pupavac... dečak je odjednom prepoznao kukavicu. Nije mu u detinjstvu Keša zalud kupio gramofonsku ploču s glasovima ptica, i što je glavno – riba!...
Delovalo je kao da je sve unaokolo, od kamena do oblaka, odreagovalo na pojavu meseca u tamnoj krošnji bora nekim čudnim, skoro zvonkim prisustvom. I pravo pred njihovim očima je krenulo da se ostvaruje ono za šta se Margarita večno moli višim silama – plodnost zemlje, mir i spokoj u vazduhu i blagoslov za sva dobra dela i namere naše.
– Kako je lepo sedeti na strmoj obali – Keša je oduševljeno rekao dečaku – i znati da su ispod tebe ostaci drevnih živih bića, životinja i rastinja – gigantske paprati, ihtiosaura, mamuta, tigra sa sabljastim zubima...
I radosno je dodao:
– Kako je u stvari Zemlja predivna. I ti si imao sreće da se na ovoj Zemlji rodiš kao čovek.
Pijani Frenk Sinatra se ispružio u stanju slatke iznemoglosti, u snežnobelom odelu, ispod srebrnkastih oblaka. Nežna tama se zgušnjavala, obavijala obalu. Dečak je zamišljeno gledao u vodu, obgrlivši kolena, oslanjajući se leđima na toplo stablo bora.
– Baš kao na tvojoj slici – umiljato je rekao Keša – na kojoj se Mesec pojavljuje iznad stena i crne vode...
– Sećam se da sam se uvalio u govno kad sam je crtao – odgovorio je dečak.
Tako su oni sedeli ispod Drveta prosvetljenja, a ljudi su se, besposleni i bezbrižni, šetali obalom. Došlo je mnogo blejača iz okolnih naselja. Stotinu dobrih poznanika Kolje Jelkina, pedesetak novinara, a uveče je ceo kej, ispunjen muzikom, cvećem, smehom, bio krcat posetiocima.
Za mesec niko nije pokazivao interesovanje. Publiku su privlačili razni luđaci, devijantne ličnosti, ekscentrici. Pažnju TV reportera je potpuno okupirao Borja Morduhovič sa svojom večitom forom – privezao je lemi licu na gas između nogu i trčao je po plaži go, samo u kapi Deda Mraza, čašćavajući sve prisutne prirodnim žarom svog plamena. Neki su puštali petarde iz pantalona, neki su prosto išli bez pantalona.
Među novinarima je najpopularnija bila instalacija Ponomarjova – zarđali usidreni brod: tamo se točilo i to pošteno. Kad god bi se neko od novinarske bratije popeo na palubu, izlazio je stjuart s poslužavnikom na kojem su se u čašama od muranskog stakla prelivali viski, šampanjac, votka i sokovi. O tom radu su pisale sve novine. Čaše su sutradan ukradene.
A Kešin mesec niko nije ni primetio. Dok je bilo svetlo – nije se video, a uveče, kad se skroz smračilo, on je zasjao ko lud – ali tada su i posetioci i umetnici bili tako pijani da su pomislili da je pravi. Keši nije prišao nijedan novinar s mikrofonom ili video kamerom, makar i s tanušnim notesom. Do njega nije dojurio nijedan biznismen. A bosonoga braća umetnici u slamnatim šeširima s oklembešenim obodima promicala su pored njega ne osvrćući se, čak ni sam Borja Morduhovič – i on se vratio svojim papirosama i razgovorima o egzotičnim zemljama uz flašu vina u kafanici.
Samo je Frenk Sinatra, koji je nedaleko spavao, u jednom momentu otvorio oči i video kako nad njim sijaju dva meseca (drugi je upravo izvirio iza oblaka), i to još u raznim fazama. Frenk se čak prekrstio.
– U jebote! – rekao je on zabezeknuto i ponovo zaspao.
Na obodu šume su gorela žuta svetla, vrata i prozori restorana su bili odškrinuti, odatle se čula muzika, glasovi, dopirale su napolitanske pesme, neko je setno prebirao po žicama.
Travnjaci su opusteli, brezovi šumarci u daljini su utonuli u maglu, u žbunju gloga i žutike se gasio dugi podmoskovski suton. Začuo se slavuj. Mirsalo je večernje cveće, noćna ljubičica, medunak i duvan – da, postoji takav cvet. On se u detinjstvu Keši posebno sviđao u maminoj bašti na Uralu. Postalo je vlažno, sveže, neočekivano se iznad mokre trave zakovitlala magla. I u gustišu su zakreketale gatalinke.
– Gotovo – rekao je Keša dečaku. – Ovo se zove debakl. Oni mene uopšte ne doživljavaju kao umetnika. Ni viskijem da me neko počasti. – I zabacivši glavu, podbočivši bradu, uperio je pogled uvis, u svoj lični i personalni mesec, a on je plamteo u krošnji bora, skoro pa u oblacima, praveći u Kljazminskom jezeru odsjaje boje ćilibara.
Miris dima iz peći seoskog restorana mešao se s ukusom vetra, pljuskanjem talasa. Na obali su ležale prevrnute raznobojne jedrilice „optimisti“. U automobilske gume pričvršćene za pristanište udarali su svojim plavim pramcima Putujući svirač i Snark, klatio se teški jarbol jahte Aralija. Sve su bile tako jasnih linija, kao da se radilo o gravirama.
Pod svetlom našeg meseca ovoj flotili Kolje Jelkina se bešumno približavao brod sablast, elegantnih kontura, dugačak osamdeset stopa, malo spljošten sa strane, kao da je tek iskopan iz humke u jutlandskoj Dolini kraljeva. Visoko izdignuti pramac bio je ukrašen izvijenom glavom zmije i rezbarijama, voda se penila pod udarima stotinu vesala koja su probijala glatku plavu površinu...
Keša me je kasnije uveravao da su daske kojima je brod bio obložen išle jedna preko druge, a da su mu šupljine bile zaptivene kučinom od vune. Još je primetio da su se presijavali izglancani gvozdeni zakivci, ali ostale detalje nije uspeo da razazna.
– Vikinški brod – oglasio se dečak iz mraka. – Izgleda da ima fantastičnu brzinu. Interesantno, kakva li mu je tonaža? Kešo, uzmi svoj mesec, idemo da se ukrcamo, podići ćemo naša purpurna jedra i konačno ćemo se otisnuti u osvajanje država i naroda. U potrazi za plenom i plodnom zemljom svuda ćemo sejati smrt i razaranje. Nateraćemo ti i ja Evropu da drhti i bacićemo na kolena ovaj svet. Tek će se oni kajati što nisu odali dužno priznanje neverovatnom poletu tvoje fantazije. Ognjem i mačem ćemo ih prisiliti da pred tvoje noge polože sva svoja blaga, rimsko zlato i arapsko srebro. Požuri, vidim da se tamo pomaljaju poznate siluete Haralda i Svena.
I stvarno, u sumraku su se na brodu ocrtale figure dva krupna čoveka, očigledno vikinškog roda, čuvenog po svojoj borilačkoj veštini, srebroljublju i nepokolebljivoj odanosti svojoj dužnosti. Šetale su se napred-nazad, kao da su nekog iščekivale.
– O, ne – sumorno je rekao Keša. – S tim nesrećnim osvajanjem sveta je uvek bilo strašno mnogo cimanja. A čak i kad je to nekom polazilo za rukom, ubeđen sam da mu je posle svega ostajao veoma gorak ukus... Hajde bolje da upražnjavamo da nas nema u prirodi – predložio je Keša. – Hop i nema te. Prosto na sekundu pokušaš da ne postojiš. Bez drama, bez ekscesa. Svi misle da ti postojiš, a u stvari – jok!... Ne znam kako da nađem prave reči – teško je uzdahnuo Keša – a da ti shvatiš ko sam ja. Kao što se beli lotos, koji je rođen i porastao u vodi, diže i izvija iznad nje, nenatkriljen njom, tako i ja, rođen i porastao u svetu, želim da prevaziđem ovaj svet.
Dečak je ćutao. Šta reći kad oreol svetosti sija u tami nad Kešinom glavom, nezasenjen nijednim nebeskim svetilom.
– Sine – progovorio je Keša ožalošćeno. – Došao je čas priznanja. Marusja i ja ne možemo da zaradimo tebi za stan. Bog mi je svedok da sam se molio svetim bestelesnim silama, verovao u našu srećnu zvezdu, ali – sve se rasprslo kao mehur od sapunice. Možda se mi zaista bavimo takvim nezemaljskim poslovima koji u principu ne treba da donose nikakvu zaradu na našoj planeti? Nedavno je Marusja otišla u odeljenje za prozu jednog solidnog debelog časopisa i upitala razdragano, s osmehom na licu: „Da vam nisu potrebni novi pisci u književnosti?“, a njoj sasvim ozbiljno odgovaraju: „Šta vam je, mi ni stare nikako da zaboravimo!“ Ili moj mesec... Zar je on ovozemaljska stvar? Lepo piše u Brilijantskoj sutri: glavno pravilo budista – ništa ne uzimati od života. Tako meni ne preostaje ništa drugo nego da navučem teča-Efraimov šešir i kaput, ponesem štap, čanče za milostinju, pokupim svoju bezumnu Marusju i da se otisnemo u beskrajno lutanje, oslobodivši tebi naš mali stan.
– Šta pričaš! – dečak ga je zagrlio i potapšao po ramenu. – I kud biste vi, dva otkačenjaka, pod stare dane?... Opusti se, sam ću skupljati pare. Tri godine, četiri... Ljudi žive i u kolibama od naboja i uz svetlost lojanica.
– Ne, stvarno ne znam zašto sam ja toliki baksuz – krenuo je vatreno Keša, osećajući svoju neizgladivu krivicu pred sinom. – Drugima kretenizmi polaze za rukom, a ja moram da kusam svakojaka govna.
– Ma, pusti – odgovorio je dečak. – Idemo ti i ja nešto da pojedemo. Inače ćemo se skroz usukati.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Re: Romansa sa Mesecom

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 11:10 am


Romansa   sa   Mesecom - Page 2 790050



U restoranu Kristalno zvono spavao je za stolom, spustivši glavu na platnenu salvetu kao Holofern na kolenima podmukle Judite, art-kritičar Andrej Kovaljov, bradat i neočešljan. Nikog više nije bilo u sali.
Dečak je zamolio da mu donesu „grenadir filete“.
– Nikad nisam probao – rekao je on. – A baš me zanima šta je to: meso ili riba?
Keša je naručio crne tigraste škampe iz Indije, krompir i zeleni čaj.
Po stolu je puzao strašno pospan gundelj. Nisi mogao da ga nateraš da poleti. Keša je dlanovima napravio nešto nalik na pećinu, gundelj se tamo ispeo i šćućurio.
– Interesantno, kako lete insekti? mrmljao je Keša, nežno gledajući gundelja. – Ako se sretnu na visini, da li se prepoznaju? Nije lako gundelju ima težek oklop. Međutim, on se napreže, uzleće, dalje se podiže, onda ga pojuri lastavica, a on – hop! i šmugnuo je. Zatim leti još više, pod krilašcima mu inje, hladno mu je... Znaš da postoje gundelji letači? Pravi probni piloti! A mi stalno samo o pticama!...
– A kako vrane lete zimi? – govori dečak. – Ma sve ptice! Po zimskom vetru? Ispod krila im je hladno!
Kad su izašli iz restorana, ostavivši tamo skoro sve što su imali u džepovima, obojica su bila bolje volje.
– Eh, skupa hrana je užitak za želudac – rekao je Keša.
– I katastrofa za novčanik – dodao je dečak.
– Haj’mo da pokupimo mesec – predložio je Keša, trljajući dlanove – i onda idemo kući. Ne smemo ovde da ga ostavimo. Da će ga ukrasti – neće. Ali, šta ako neko u njega baci granu ili kamen?
– I gde ćemo ga?
– Okačićemo ga u sobi na plafonu umesto lustera, neka nam svetli. Ionako nemamo luster...
Zakoračili su na ravnomernu svetlost električnog meseca koja se kao mleko razlivala po travi. Mesec je još jače sijao. U noćnoj magli se oko njega napravio nimbus i skupili su se noćni insekti, leptirovi, gundelji, moljci, komarči i muve.
I što je zanimljivo, nije prošao ni sat, a s instalacije „Šušti, šušti bambusov list...“ su bili pokradeni zvončići, sa zavezanog broda je razvučeno posuđe, probušeni su pojaseve za spasavanje, a selo od pruća razvaljeno. Sve su porušile, slomile, uništile neke neobjašnjive sile. A možda su to iz žbunova žutike iskočili razbojnici ili se uz vrisku iskrcala na obalu družina svirepih ratnika vikinga i tu se borila s džinovima, patuljcima i odvratnim čudovištima. Kako već tamo peva njihova glavna saga? S mača i ostruga slivala se krv, nad glavom su kružili lešinari...
Sačuvala su se samo dela koja su umetnici zamaskirali u prirodne pojave: senke drveća nacrtane na poljani ili plastične jabuke na brezi, koje su bile suviše visoko okačene.
– Dosta mi je ove Kali Yuge – mračno je rekao Keša. – Kako čeznem za zlatnim vekom!... Ne mogu više da se nalazim u ovoj kalpi{22}.
Dobro da makar mesec nisu dirali. Niko se nije drznuo da zavrljači u njega kamen ili iščupa električni kabl.
Pst! dečak je zaustavio Kešu.
Ispod meseca, u podnožju bora, stajala su tri čoveka. Jedan od njih – nevisoki starčić s dugačkom sedom kosom, čije je lice i figuru jasno osvetljavao Kešin mesec, pokazivao je prstom na njega i pobednički govorio svojim sagovornicima:
– I?! Jesam li obećao da ću vam pokazati Mesec u svom njegovom sjaju?!
A ostala dvojica su cupkala u mestu, nekako neugledna, u jaknama od veštačke kože i s pivom u rukama. Bilo je očigledno da u svom rečniku nemaju dovoljno reči da izraze čuđenje što je matori dobio opkladu.
Tutnuli su mu neku novčanicu i pošli, više ošamućeni nego razočarani svojim gubitkom: stvarno je na drvetu visio mesec, isti ko pravi.
– Dozvolite da se predstavim – rekao je starčić dečaku i Keši kad su njih dvojica prišla bliže. – Ivan Andrejevič Poterjajev, nastavnik astronomije i geografije u penziji, stanovnik staračkog doma. – Mahnuo je rukom u pravcu oronule petospratnice, sakrivene među borovima na kraju poljane.
Bio je uredno obučen: topli sako od tvida s kožnim zakrpama na laktovima, pantalone uvučene u gumene čizme. Ništa na njemu nije odavalo utisak siromaštva i napuštenosti. Ali, ispod sakoa je imao dve košulje. Jednu kariranu, braon, drugu plavu na tufne. A to je već govorilo da je Ivan Andrejevič neobičan, ako ne i čudan čovek. Obraze i podvaljak mu je pokrivala kratka seda brada, baš kao i glumcu Žanu Renou – doduše, lice mu je bilo izbrazdano dubokim borama i nosilo je tragove ozbiljnih briga, tako da se svaka sličnost na tome i završavala.
– Znači, vi ste autori ovog čudesnog nebeskog tela! – uzviknuo je on.
– Moram da izrazim svoje divljenje! – Starac je vešto sklonio pare u džep sakoa. – Znate, već nekoliko sati ga posmatram, ja sam ipak astronom, zvezde, Sunce i Mesec su moja strast!
Videvši da se Keša sprema da skine mesec s drveta, astronom Andrejevič se veoma rastužio.
– Eto – rekao je on – samo što sam organizovao biznis, a vi mi sve kvarite. Pošteno govoreći, ja sam već zaradio četrdeset rubalja zahvaljujući vašoj, kako vi to govorite, instalaciji. Noć je oblačna, ni tračka svetlosti, ja prilazim gostima odmarališta i za opkladu predlažem da im pokažem mesec. Svi gledaju u nebo, pristaju i gube. Evo, ovi muškarci su sedeli u baru, a ja sam im onako usput, kao slučajno rekao: „Gospodo, mogu da vam pokažem mesec iako je nebo skroz prekriveno oblacima. Ne verujete, ajde da se kladimo u deset rubalja?“
– Slušajte, Ivane Andrejeviču – rekao je Keša – ako nađete merdevine i pomognete nam da skinemo ovaj mesec s nebesa, mi ćemo vam dali još deset rubalja.
Bivši astronom je nestao u žbunju i za minut dva doneo fine, lake aluminijumske merdevine.
– Šteta, kakva šteta – ponavljao je on, prislanjajući meredvine uz bor.
– A znate li vi da se pravi Mesec sastoji od plavog kamena i vulkanita? – zaneseno je pitao dečaka dok su zajedno pridržavali merdevine, a Keša se peo na bor. – I zašto u stvari on ne svetli, već samo odražava sunčevu svetlost?
Merdevine su dopirale taman do grane na koju su brkati Turci prikačili svetleću kutiju. Samo što je Keša izvadio iz džepa skalpel i spremio se da seče konopac, odozdo se začulo:
– „Eci-peci-pec, izašao beli mesec!...“ – i pojavio se fino obučen čovek s kačketom, u šortsu i majici na kojoj piše „Rich“ Imao je tako preplanulo lice da ga čak ni zelenkasta boja meseca nije činila bleđim.
On je zajedno s dečakom i Andrejevičem prihvatio lajtboks. Pažljivo su ga spustili na travu. Na mesec je odmah skočio skakavac i zapiljio se unutar mlečnog stakla, pravo u lampe.
– Ej, umetniče, je l’ to tvoj mesec? – pitao je ovaj sin plemena Čiroki.
– Moj je.
– Slušaj, da ti kažem – ja sam direktor restorana Kristalno zvono, Gazik. Zovi me prosto Gazik, Rus i tako ne može da izgovori moje celo ime. Imam problem – malo naroda, pazar nikakav. Prodaj mi svoj mesec. Okačiću ga pored ulaza i ima svi ko leptirovi da sleću u moj restoran!
– Mesec nije na prodaju – odgovori ko iz topa Keša. – Kako mesec može da se proda? To je kao da prodaješ rođenu majku.
– Ma, daj, čoveče. Sve može da se proda.
– Ne može sve! – bio je uporan Keša.
Dečak je izvio obrve i širom otvorio oči.
Hajde, ne pitam šta košta! nestrpljivo je rekao Gazik. – Može petsto dolara?
– E, neće moći izjavio je Keša. – Ovo je mesec! Shvataš? Ovakve stvari nemaju cenu.
– A osamsto? – pitao je Gazik.
– Mladiću, ovde je neumesna svaka trgovina! – neočekivano je upao u razgovor Ivan Andrejevič. – Ruskim jezikom vam je rečeno: „Ne prodaje se!“ Odakle vam takvi trgovački maniri? – I ko vladar prekrsti ruke na grudima, želeći time da pokaže da je audijencija završena.
Gazik je ocenjivački pogledao Andrejeviča, a zatim i Kešu – u suštini, to je ona ista kompanija, ali se ovi tako drže složno, tako se kočopere da će morati da popusti.
– Dobro – rekao je on – ajde onda ovako: uveče, kad moji klijenti sede za stolovima na pristaništu, ti isplivaš u čamcu s mesecom eno odaande – pokazao je na vrbe u daljini. – Ideš polako duž obale. Oni padaju u trans. A ti ploviš dalje i nestaješ u trsci. Onda – nazad. I tako tri sata: tamo-amo. Hiljadu rubalja – važi?
– Važi – saglasio se Keša.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Re: Romansa sa Mesecom

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 11:11 am

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 790033


Dvadeset i četiri časa presedeo je nepomično, skrivajući se od tuđih pogleda. A uveče je obukao široki, lagani teča-Efraimov kaput s koštanom dugmadi, nabio na oči šešir s valovitim obodom i, razvukavši kabl celom dužinom, zajedno s Andrejevičem (on se prijavio da bude asistent) utovario mesec u čamac koji mu je je dao Gazik.
Zaškripale su rašlje. Mirni i tihi, Keša i mesec su izronili iz granja žalosnih vrba.
Mesečeva staza se pružila od boka čamca do daščanog pristaništa, gde su na verandi sedeli posetioci restorana Kristalno zvono, koji bliže sebi primakoše cigarete i viski.
Prestala je muzika. Razgovor je zamro. Nezemaljska tišina je obuhvatila svet. Neko je od iznenađenja ispustio viljušku, i taj zvuk je delovao uvredljivo u takvom trenutku.
Neočekivano je zapevao slavuj, kao da je Gazik i njemu obećao honorar.
Ipak je zapanjujuće to kako je on, običan direktor restorana, uspeo da svojim okom sokolovim pronikne u suštinu Kešine umetnosti...
I samoga Gazika je impresionirala ova scena, koja kao da je specijalno zamišljena za neku tamo Veneciju, gde on još uvek nije bio, ali se spremao s porodicom na Indian summer. On je za službenim stolom zapijao pivom sendvič s crvenim kavijarom i jednim okom budno pratio Inokentija, koji je plovio ka nepoznatim daljinama, a drugim posmatrao paralizovane posetioce Kristalnog zvona.
Keša je plovio polako, ne udaljavajući se mnogo od obale, taman toliko daleko da se čuju ljudski glasovi, osećajući se kao čovek koji nema šta da izgubi, kao neko ko je ubeđen u svoju samoću, ko je poražen u sporu s okrutnom sudbinom. Tako se plovi u nerođeno, neprolazno, večno, nepromenjivo, nesavršenima teško dostupno.
Trgnuvši se iz obamrlosti, ljudi su poskakali sa svojih mesta i pohrlili ka čamcu. Tajanstvena jeza se uvukla u kosti svima koji su se gurali na ivici pristaništa. Kuvari i kelneri su pobacali šerpe, tanjire, tiganje, i istrčali iz kuhinje na verandu, jer ništa nije nagoveštavalo zbivanje ovakvih razmera.
Zapanjeni sveprisutnim Bićem, oni su pratili Kešu i mesec koji su lagano plivali, sve dok se čamac nije izgubio u šaši i trsci, utonuvši u mrak.
Onda je narod na verandi, kao da je zaslepljen grupnom halucinacijom, povikao:
– Bravo!
Klijenti su bukvalno kao poludeli krenuli da naručuju još pića, dodatnu zakusku, sladoled za dame. Svetlost Kešinog meseca koja je obasjala noć, istrgnuvši iz tame topole na obali, disanje trave, kretanje oblaka, blagotvorno je uticala na zaradu. Gazik je bio veoma zadovoljan.

Astronom Andrejevič je čekao čamac u trsci. Privukao ga je ka molu i Keša je zakoračio na obalu. Tamo je već gorela logorska vatra, oko nje su se grejali starci sa svojim kosmatim sedim glavama, koje su se belele u tami kao vrhovi Himalaja – nesumnjivi ljubitelji iste čaše, istog štapa i iste odeće. Keša je s uživanjem posmatrao njihova indiferentna lica, oslobođena od vremena.
A evo i našeg druga s mesecom! obradovao se Poterjajev. – Upoznajte se, Inoketije, moja sabraća: Serdjukov, kantautor i pevač, čovek blažene slobode i bezgranične osećajnosti.
– Viktor Borisovič – značajno je izjavio Serdjukov, štimujući gitaru. – Može samo Vitja.
I zapevao je:

Natoči vina, krčmarice,
rumenog kao tvoje lice...

– A ovo je Josa Merc, bivši direktor filmske kuće Sojuzmultfilm.
– Drago mi je – rekao je Keša.
– Čestitam! – Josif Solomonovič mu je stisnuo ruku. – U suštini, ni ja nisam dalek od slikarstva. Doduše, u mojim godinama više ništa nije bitno, ali umetnicima u stvaralačkom naponu je i te kako važno da ih neko povuče za rukav i kaže: čoveče, pa ti si genije!
Na deblu je sedela starica s loknama i zlatnom mašnom i plela beretku, svetlucajući brošem u vidu galeba u letu na grudima. Bakica se zvala Komunara{23}.
Nešto kasnije je pristiglo još publike iz sad već nepostojećeg staračkog doma. Pored vatre je stajao kamp-sto s votkom i salatama, plastičnim tanjirima, čašama za jednokratnu upotrebu. Gazik je dao instrukciju da se u šikari za Kešu organizuje posluženje, a dobri Poterjajev je pozvao ove stare odrpance.
– Neće nam oni sve pojesti, ima ovde dovoljno za sve rekao je on gostoljubivo i podsetio na psa Pifa, koji je primio u svoju kućicu okolne lutalice, a sam je po kiši ostao na ulici.
Svi su složno pili i mezetili. Kad su ugledali Kešu, radosno su ga pozdravili pijanim povicima.
– Banket – za džabaka, ko što sad kažu! – uzviknuo je jedan krupan, stasit starac sa štapom, u kaputu od braon sukna ispod kojeg je virila ishabana majica iz doba Prvog svetskog rata, s istetoviranim sidrom na ruci.
– Što je ovo dobro! – Blaženo je žmirkao, jedući krastavac posle još jedne čašice. – Cugaš, kuliraš!...
– Ovo je naš glavni grebator! – rekao je Poterjajev s divljenjem Nek je samo negde banket – eto ti Tihona Mihajloviča, nepozvanog prvi se nacrta za stolom.
– Šta je, zavidiš? – uzvratio mu je Tihon. Ti, bre, Andrejeviču, nisi bio ni u planu kad sam ja služio na torpednom čamcu i kad se admiral Kolčak, prolazeći pored postrojenih naočitih monara, zaustavio ispred mene i dotakao mi prsa. Nije mogao da veruje da postoje takvi gorostasi – Tihon se zadovoljno osmehnuo. – Misli, daj da proverim da nešto nije gurnuto ispod mornarske jakne. „Svaka čast, mornaru!“ – govori mi. A ja sam mu odgovorio, kao što je i priličilo: „Staram se, vaša ekselencijo!!!“
„Koliko li on ima godina?“ pomislio je Keša.
– Ove godine punim devedeset, mladiću – odgovorio je Tihon. – Znate, ja sam u mladosti imao tako moćna prsa, tako veliki obim pluća, da sam mogao da zagnjurim u veliku dubinu i otpetljam alge na propeleru! Avaj, pre pedeset godina lekari su mi postavili dijagnozu – bronhijalna astma udahnuo je hripavo. – Sad više ne može da se izleči, bolest je zapuštena, ali je veoma važno ne dozvoliti joj da slomije organizam. – Posle tih reči je popio celu flašu votke i, čvrsto stojeći na nogama, otišao u noć.
– I, što je neverovatno – pogledala je za njim Komunara – Tihon pamti kako se rodio. On mi je potpuno ozbiljno pričao da je prvo bila tama, zatim svetlo i onda mu je postalo hladno.
– Tako će biti i kad budemo umirali – prozborio je Serdjukov. – Tama, tama i odjednom ti u susret po vodi Lete pliva čovek s mesecom...
Svi su zaćutali, zamislivši se o neizbežnosti smrti, o neodređenosti njenog časa.
– Kako je divan ovaj vaš mesec – prekinula je ćutanje Komunara. – Kako ste došli do ovakve ideje?
– Sin se ženi – slegnuo je ramenima Keša. – Šta sve nećeš smisliti da makar malo zaradiš!
Kod nas je u studiju setio se Josa Merc – radio čovek koji je stalno od svili pozajmljivao pare. I to bespovratno. Ljudi su prestali da mu daju. A evo šta je on tada smislio. Prilazi i govori: „Daj dvadeseticu, sutra ti vraćam. Ne veruješ? Na, uzmi moje oko.“ I vadi svoje stakleno oko. Čovek ga uzima, uvija u krpu. A ovaj – hop! – stavlja na lice crni piratski povez i pravo u apoteku – da kupi novo. Tada ih je bilo u slobodnoj prodaji, četrdeset kopejaka komad...
– Pare su obično đubre u poređenju s pravom ljubavlju – odazvala se Komunara sa svog debla.
– Dosta ste štrikali, pojedite nešto – pozvao ju je Keša.
– Ona je naša hraniteljka – s nežnošću je prokomentarisao Poterjajev.
– Po ceo dan plete beretke i prodaje ih na pijaci – pedeset rubalja komad.
– Čitavog života sam radila u magacinu – rekla je Komunara – plata mala, a vremena mnogo, i plela sam svima iz našeg zajedničkog stana – četrnaest porodica je bilo! – kome džemper, kome šal, kapu. Sećate se, u sovjetsko vreme je bilo mohera? Za dan sam radila kapu i šal. Moher rastresem, namotam na šerpu... I tako sam zaradila za dva stana – meni i mužu i sinu.
– Samo ti pleti, pleti – hrabrio ju je Serdjukov. – Šta ćemo mi jednog dana bez tebe?
– A ja ću uvek biti s vama – rekla je Komunara. – Imam sedamdeset i devet godina – nikad nikakve tablete nisam pila. Samo beli luk i jutarnja gimnastika. Čim se probudim, krećem nogama da mašem. Kičma mi je razgibana, elastična, kolena savitljiva, ramena, laktovi, ručni zglobovi – sve radi. Evo kakvi su mi prsti – mogla bih klavir da sviram! A na nogama – ni vene, ni gihta! Radi, radi fiskulturu – poučavala je ona Kešu – jedi beli luk i telo će ti biti zahvalno!...
– Ma, mi se sad odlično hranimo – Josif Solomonovič je ubacio u vatru još grančica. – Nek tamo u supermarketu samo jedan dan istekne rok jogurtima, sve nam daju. Mnogo su im visoke norme kvalilela produkcije.
– Josif je zahvaljujući tim jogurtima napravio sebi masne rezerve i mišićnu masu – ponosno je izjavio Poterjajev.
– Sećam se – rekao je Serdjukov – da su posle rata ljudi išli nekud da se odmaraju i kada bi se vratili, pitali bi ih: „Koliko si se ugojio?“ – „Dva kilograma.“ – „Lepo si se odmorio!“ Svi su bili mršavi...
– A ja sam ratni veteran – rekla je Komunara. – I vlada nam deli hranu, odeću. Ja umesto votke dobijam keks sa šumskim jagodama. Kako je dobar! Uzmem kilo i jedem! Uoči zime su mi dali dve kućne haljine! Nije bilo toplih – samo od atlasa. Ja obučem jednu preko druge i tako idem – divota jedna!
– Ukratko – sumirao je Andrejevič – mi nećemo propasti i izgubiti se u tami u ovom prolaznom svetu.
– Vreme mi je – rekao je Keša.
– Hajde, sine, idi. Tako je divno biti živ i slobodan ko ptica. Široko ti je polje i možeš da se vineš kud ti duša zaželi – savetovala ga je Komunara na rastanku.
Keša je ušao u čamac i Poterjajev ga je odgurnuo od mola.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Re: Romansa sa Mesecom

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 11:11 am

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 790019



Uspeh premijere mesečevog spektakla premašio je sva očekivanja.
– Evo ti hiljadarka – Gazik je svečano, kao pravi impresario, pružio novčanicu Keši, svom umetniku.
Keša je dvesta rubalja odmah predao asistentu Andrejeviču, zahvaliviši mu se na pomoći.
Sledeće večeri su ponovili predstavu. Na subotnjem i nedeljnom izvođenju je bilo more sveta. Mnogi su specijalno zbog toga došli, i još su poveli prijatelje, a oni posebno odvažni su uzeli sa sobom i decu, bez obzira na kasne sate.
Sijajući kao pun mesec, Gazik je provirivao iz kuhinje, kontrolišući situaciju, kelneri su donosili dodatne stolice. Narod je samo pristizao.
Od čarolije daleke muzike nad vodom zalivenom mesecom, prostora bez jasnih granica, magičnog tela meseca koji se odražava u crnilu i tišini, čudne figure ili ribara iz romana Hemingveja ili gondolijera s veslom – gledaoci su uranjali u takvu prozračnost kristalne svetlosti da je to postajao podvodni tok, može se reći, čitavog njihovog daljeg života.
Sve sitničavo, beznačajno, napuštalo je ljude koji su sedeli za stolovima, svi su odmah hteli da popiju nešto jače, da zaliju neku pregolemu tugu koja je iznenada krenula da im steže grlo.
Kelner! vikali su muškarci. Daj votku!
Žene su želele vino, konjak, šampanjac. A jedan zagonetni gospodin, sav u crnom, tražio je da mu se donese flaša pirinčane rakije, široko poznate kao sake.
Te nedelje je Keša zaradio pet hiljada rubalja.
– Ovoliko čak ni keramičar ne zarađuje! – rekao je on preko telefona dečaku.
A dečak će – neumoljivo:
– Naravno, keramičar to zaradi za jedan dan.
– Ma nije valjda? – začudio se Keša. – Nemoguće.
– A ti i Marusja pitajte da vam promene pločice u kupatilu, pa ćete saznati!...
– Dobro – odlučno je rekao Keša – onda ću zahtevati od Gazika da mi poveća honorar. Poezija danas skupo košta – dodao je on zaneseno.
– Samo je niko ne kupuje – prokomentarisao je dečak.

Bile su u pravu indijske skitnice kad su pevale:
Onaj koje u stanju
da natera pun mesec da izađe
na nebo
u najcrnjoj noći
ima pravo da traži
slavu u tri sveta –
u raju, na zemlji i
u paklu

Uveče je Keša stigao u restoran i pokrenuo pitanje povišucu. Pozivajući se na keramičara, rekao je vrlo mrko:
– Nije vam ovo obična vožnja čamcem, ovo je visoka poezija zato, izvolite platite... dve hiljade rubalja.
Na njegovo iznenađenje, Gazik se momentalno složio, čak mu je dodao još dvesta za petak i subotu.
Andrejevič je sa svoje strane razvio burnu delatnost – za trista rubalja je prodavao retku priliku da se ljudi provozaju u istom čamcu s „čovekom i mesecom“ Mašinerija je puštena u pogon i biznis je krenuo, polako puneći tanušne novčanike donedavno nikakvih biznismena.
Kešu su čak fotografisali za lokalne malotiražne novine. U članku je pisalo da je „Čovek s mesecom“ – znamenitost i gordost Milišinske opštine.

Konačno sam se rešila da odem i pogledam čime se on tamo bavi.
Mi se sve ovo vreme nismo videli. Keša me nije zvao telefonom, samo mi je slao poruke, takoreći istovetnog sadržaja:
„Plovim čamcem. Mesec jarko sija.“
Moram da priznam, malo sam okasnila. Legla sam da odremam samo pola sata, i odspavala jedno četiri. Da, imam ja budilnik, ali ne umem da ga navijem.
(Kakav način života čovek treba da vodi – uzviknuo je dečak – pa da proživi pola veka i da ne ume da navije budilnik!!!)
Nema veze – ja sam ustala, umila se, uradila gimnastiku lica. Onda me je telefonom pozvala Rita i insistirala da pogledam dokumentarni film u kojem se govori o odnosu Lenjina i Nadežde Konstantinovne Krupske.
Ja joj govorim:
Zašto ti kod mene podgrevaš malograđansko interesovanje za ludu intimu?
Na šta mi Rita hladno odgovara:
– Tebi Lenjin nije tuđinac. Njegov mlađi brat Dmitrije Iljič Uljanov je moj kum. Doduše, mi smo imali oktobrine{24}, a ne krštenje. Tako je, u izvesnom smislu, Lenjin – tvoj rođak.
U vagonu metroa su već delili sutrašnji broj jutarnjih novina, i išao je trgovački putnik s knjigama. Stao je na prolaz, izvadio iz torbe džepnu knjigu drečavih korica i veselo uzviknuo:
– U ovom kriminalno-detektivskom romanu naći ćete sve osim mira: osam ubistava, uključujući tu – davljenje, trovanje, čerečenje, raspinjanje, kamenovanje, nož u leđa, pucanj u srce, kontrolni metak u glavu i dva samoubistva!... Čitajte i nećete se pokajati! – mamio je on svojim entuzijazmom apatičnu publiku, umornu od proteklog dana. – A tek je cena da ne poverujete! Samo dvadeset pet rubalja bez trgovačke marže – direktno od izdavača...
Posao mu je slabo išao. Tim pre što su neki već raširili novine. Pored mene je sedeo jedan mrgud – čitao je novine i odjednom je krenuo besno da ih cepa, iskidao ih je na sitne komade i zadovoljno zaspao, zgužvavši ih u ruci. Kao ružno pismo.
Jednom rečju, dok sam ja stigla do metro stanice „Rečno pristanište“, dok sam sačekala autobus – ide u velikim intervalima – već se smračilo. Put se pojavljivao, protezao, išao mi je u susret, ja sam se zadubila u farove iz suprotnog smera, sa strane su promicale nekakve prašume i močvare, krune topola, a iza njih su se uzdizale senke izumrlih gradova...
Dakle, izađoh iz autobusa, a naokolo nigde žive duše, mrak, idem – ništa me ne navodi na centar za odmor i rekreaciju Kolje Jelkina... Vidim, po brdu se između pelena i raznog korova izvija stazica. Krenuh njom. Tišina. Samo se borovi njišu u magli: škrip-škrip... Kad iza leđa začuh nečije korake.
O, mislim se, majku mu staru! Ali, ne okrećem se. U Putovanju hodočasnika se kaže: ako se čovek osvrće, znači nedostaje mu vera. Tako smo ćutke koračali, sve dok me nije sustigao muškarac s kačketom i u jakni od balon-svile, pravi mitišinski tip, sklon gojaznosti i melanholiji.
Još davno mi je Rita rekla: „Kad me je noću pred ulazom strah od nekog, ja veoma odlučno prilazim tom čoveku i pitam ga: Gde je ovde pekara? Ili: Koliko je sati? On može i da mi ne odgovori, ali mi smo jedno drugom već pogledali u oči i maltene podeli koru hleba! Tako da su čak i nitkovi i hulje uvek fini prema meni.“
Zato sam ga ja povukla za rukav i zapitala:
– Kako da stignem do Kljazminskog jezera?
On se čak trgao od iznenađenja.
– I ja idem u tom pravcu.
Ograde, ograde, garaže, napuštena skladišta. Divljina i nigde nikog. A ispred crna hajdučka šuma i ni pomena od elektrifikacije.
Evo, on hoda blizu mene i povremeno me sumnjičavo pogleduje. Na kraju nije izdržao da me ne pita:
– Vi to idete u provod?
– Da – govorim – u provod.
– Ovako kasno? Tamo vas neko čeka?
– Čeka.
– Ko, ako nije tajna?
– Muž – odgovaram ja praveći se naivna.
On je još neko vreme zamišljeno ćutao. Onda opet nije izdržao:
– A gde je on?
– Moj muž? – pitam. – Eno ga – i s brda pokazujem na crnu vodenu površinu koja se ukazala pred nama, na mesto gde između tri kontinenta svemira, sam na celom svetu, šireći granice ponoći, isplivava iz svog zaklona Keša s belim mesecom, obučen u nebo, zapojasan zorama, zakopčan zvezdama.
Utihnuli su noćni zvuci, vazduh se jedva pomerao. Mesec je sijao tako jako da si sa brda na kojem smo zastali moj pratilac i ja, mogao da vidiš galebovo pero, ronilačku kacigu, prošlogodišnje bobice oskoruše i kamenčiće na belom pesku.
Ma, bre, ipak su to bili fantastični trenuci!
Ja nisam shvatila kakav je utisak ostavila Kešina predstava na prolaznika u jakni od balon-svile. Spolja – nikakav specijalan. Zapalio je papirosu, malo je postajao, provrteo se i uputio kući stazicom.
Iza brda, u nevelikoj zgradi u jednosobnom stanu živela je njegova porodica: žena i dvoje dece. Došao je kući, nije progovorio ni reč, večerao je, odbio je da gleda televizor.
Žena ga je pitala:
– Šta je s tobom? Da nisi bolestan?
On je odgovorio:
– Dao sam otkaz.
I uzeo je svoje stare sveske u kojima je nekada pisao pesme, čitao ih je cele noći, nešto je podvlačio, cepao listove, razvrstavao ih. Pred zoru je napisao nekoliko redova. Sutradan je opet pisao, precrtavao. Zatim je sve pocepao, pobacao i vratio se na posao, na benzinsku pumpu. Tamo su ga strogo pitali:
– Gde si bio tri dana?
– Bio sam bolestan – odgovorio je. – A sad sam prezdravio.
Od tada se on svake večeri vraćao kući tom istom stazom – u nadi da će videti mesec koji plovi čamcem...

Tako se u životu ovog čoveka desilo čudo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Re: Romansa sa Mesecom

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 11:11 am


Romansa   sa   Mesecom - Page 2 790013



Pošto je dobio honorar, Keša je poslušao savet promućurnog Andrejeviča i kupio je agregat. Ali, pre nego što je slava dotakla njegovo čelo i ovenčala ga besmrtnim lovorikama, da mi požurimo, ko što bi rekao nezaboravni Henri, i pređemo na velike stranice Kešine biografije, na onaj neobični događaj kojem je bilo suđeno da ovu neponovljivu sudbinu uzdigne do vrtoglavih visina – u najbukvalnijem smislu te reči.
Jednom prilikom je zagonetni gospodin u crnom, koji je svake večeri uz flašu sakea uživao u atrakciji s mesecom, prišao Keši na pristaništu kada je on zajedno s Andrejevičem sušio vesla, i obojicu ih osmotrio od glave do pete. Još je žvakao dugačku cigaru i žmirio zamišljeno.
– Dakle, drugovi – obratio se stranac ovim vukovima šou-biznisa. – Vi ste ovde kao deca u mračnoj šumi, i bez staratelja i bez producenta. Budite razumni i ne odbijajte. Od sada će vaš posao biti dobro plaćen luk i voda. Sutra idemo za Moskvu.
I mada ni Kešu ni astronoma Poterjajeva niko ne bi mogao da optuži za preterano koristoljublje, njihov novi poznanik im je obećao fantastičan honorar od osamsto dolara za samo jednu noć, tako da je Gazik zajedno sa svojim Kristalnim zvonom istog časa pao u zasenak i neprimetno otišao u drugi plan.
Ponesen čašom „martinija“, aplauzom i jakim svetlom, opijen senzacijom koju je izazvao lajtboks, Keša je izjavio da on ima preča posla od toga da ceo život plovi po reci večnog isceljenja u tihom rukavcu od vrbe do trske i nazad.
Čovek u klasičnom crnom odelu, ljubitelj sakea i cigara, bio je veoma uspešan stomatolog. Zvao se Arsenije.
– Evo šta ja mogu da vam kažem kao muškarac koji je prevalio četrdesetu – govorio je on bez žurbe, odvozeći Kešu, mesec i Andrejeviča u zlatnom „mercedesu“. – Materijalno sam potpuno obezbeđen, imam petosobni stan, imanje u Pahri – da ne pričam o raskošnom parku, sauni, automobilu koji svi gledaju i dive se. Ali, da li mene to čini sretnim? Ne. Moju dušu izjeda tuga. Filmovi? Preturam po diskovima i osećam da ne želim da ih gledam. Knjige? Dolazim u knjižaru – i uopšte ne znam šta bih čitao. Danas postoji mnogo više pisaca, ah nestala je želja za čitanjem. Pacijenti imaju suviše nizak IQ da bi se brinuli o svom zdravlju... – Arsenije je uzdahnuo i raširio ruke – tako mekane bele ruke imaju samo džeparoši, muzičari i stomatolozi.
– Prijatelju, u ovom životu je glavno da se ne ispusti kormilo iz ruku!... – požurio je da ga ohrabri Andrejevič. – Ostalo će doći samo po sebi! A dešava se da se kidaš, maltretiraš bez pravog razloga, nemaš mira, i gle – već si u ćorsokaku i imaš takvo brdo problema da možeš samo da maštaš o nekadašnjim mukama!... Jer, šta je sreća?...
– Posle mnogo razmišljanja došao sam do zaključka da je sreća – odgovorio je Arsenije – kad kroz prozor neočekivano ugledaš božansku svetlost, ili početak proleća, druženje, toplina porodičnog ognjišta... I jubav je jedini smisao – izgovorio je on s pravim bolom.
Keša i Andrejevič su izokola saznali da je mladi, snažni, bogati Arsenije u depresiji zbog svađe sa ženom. Proživeli su u slozi nemalo godina, sin im studira japanski jezik, Arsenije je i sam opčinjen Japanom, svi u njegovoj klinici znaju kako je on romantičan tanan čovek, poznavalac japanskih običaja, filozofije i poezije.
Desilo se da se jednom vratio kući posle žura kod prijatelja, skinuo se, a njemu na zadnjici pečat njihovog računovodstva. Žena je bez reči podnela zahtev za razvod. A on je nije prevario, prosto se napio i s njim su se našegačili.
On je želeo samo ljubav i mir. Međutim, nikako da se sve vrati na staro, nikako da sraste ljubavna pukotina. I on je krenuo da skita noću po restoranima, da svraća u Kristalno zvono, da ispija sake. Kad odjednom isplivava ovaj luđak sa svojim mesecom.
Arseniju je odmah sinulo. On je nekad davno obećao svojoj Galjini, još dok su kao studenti stomatološkog fakulteta sedeli na toplim betonskim cevima, ljubili se i gledali preko improvizovanih ograda sklepanih od metalnih kreveta i zarđalih hauba ukradenih „lada“ kako se nad ledinom diže Mesec, da će joj skinuti Mesec s neba!...
Bogzna čemu se nadajući, on se veoma žurio da izvede što je naumio. Iste večeri je pozvao svog pacijenta, glavu građevinske firme Satori, i zamolio ga da mu dotera auto-dizalizu do zgrade na Ostoženki.
Šta su oni imali u vidu nazivajući firmu Satori? U budističkoj praksi satori označava prestanak rada uma, potpunu opustošenost, odsustvo stvari u samoj osnovi, a nikako ne podizanje novog Vavilona, koji nas vodi ka tekstu Apokalipse.
To je još bože pomozi! Keša i ja smo čitali u novinama da firma Lingam{25} nudi svoje usluge pri zameni i kupovini stanova i razmeni akcija!
– Idemo – rekao je Arsenije, koji je unapred sve platio i ugovorio. – Možda će ovo doneti predah mom uzavrelom mozgu i isceljenje mojoj izmučenoj duši.
Vozač Vasilije Čerjomuhov je doterao dizalicu do zgrade tačno u po noć, kao što je i bilo dogovoreno. Tamo su već čekali Keša, mesec, Potajajev i agregat, koji su pristigli zlatnim merdžom. Arsenije, sav razbarušen, strašno uzbuđen, šetkao se tamo-amo s buketom ruža.
– Idem ja kod Galjine, a vi hajde radite – radite sve onako kako treba, znači, podižete mesec eno do one terase, sedmi sprat, treći prozor zdesna, na terasi je, vidite – ona je zastakljena, zavesa od tila. Podignite i svetlite direktno na nju. A ja ću tada reći: „Sećaš se, Galja?...“ I pokazaću na prozor, a odatle će se odjednom razliti mesečina. No, dobro! Dobro!... – I nestao je u ulazu zgrade.
Gospode, donesi svitanje zalasku sunca, bujanje venjenju, istinsku toplinu duševnoj hladnoći! Keša i Vasilije su privezali mesec za kuku, proverili izdržljivost užadi, dužinu električnog kabla. Andrejevič je stajao pored agregata, sakriven u žbunju.
– Nemoj odmah da uključuješ, daću ti ja znak – tiho je rekao Keša.
– Bože, pomozi, pomozi, Sveti Nikola, a vi, mali božići, podržite! – prekrstio se Andrejevič.
Mesec je polako zaplovio nagore, baš kao da je obična komadeška okruglog crnog hleba, ničim se ne izdvajajući na tamnom noćnom nebu.
– Da palim? – pitao je iz žbunja nevidljivi astronom.
Keša je mahnuo rukom, agregat je zabrujao i na nebu se upalio Mesec. Prolaznik i njegov vučjak su stali kao ukopani, pas je zabacio glavu i krenuo da zavija.
Vozač dizalice je bio majstor svog zanata – njemu nije predstavljalo nikakav problem da za opkladu kukom svoje dizalice zakači i podigne bidon s pivom, da ga prebaci sto metara dalje, a da ne prospe ni kap, a kamoli da drži mesec okačen pored prozora – ništa lakše od toga.
Mesec se zaustavio tačno pored Arsenijeve terase. Prvo se zaljuljao, a zatim ukočio kao da je prikovan, i zablistao je ravnomernom magičnom svetlošću. Keša, Andrejevič i Vasa Čerjomuhov su podigli glave i gledali na terasu, na mesec, na zvezde koje su se zavrtele u kosmičkom plesu oku meseca, prepoznajući u njemu kneza svetlosti Merodaka, gospodara sazvežđa. Kres! Kres! – meteoriti su parali zvezdani svod. Leteli su sateliti izaslanici Zemlje. Mlečni put se pružao od jednog do drugog kraja nebeske sfere. Mir i tišina su obavili grad. Vučjak je prestao da zavija i pojurio je dalje, vukući za sobom svog vlasnika.
– U-u, kakva tišina – izgovorio je Vasilije, paleći cigaretu.
– Šta li se tamo dešava? Da 1’ je uspeo svojoj Galji da kaže ono glavno? – brinuo se Andrejevič.
Keša je ćutao. Iako moj muž odavno i danju i noću sanja da raskrsti sa svim trivijalnim potrebama, u ovom slučaju je bio apsolutno uveren da su usred haosa misli, pobuda i osećanja makar na tren zavladali harmonija i poredak.
Zavesa od tila se zanjihala, pojavila se tanušna ruka i otvorila prozor. Na prozoru je stajala ona zbog koje bi njihov novi drug žrtvovao i otadžbinu i dobro ime, a pored nje je bio on sam, otelotvorenje smele, osećajne duše. Odozdo nije bilo moguće razaznati lica, već samo konture supružnika, ali su i one nosile pečat ponosa, iskrenosti, najplemenitijih pomisli.
– Ovo su Arsenije i njegova Galja – zamišljeno je rekao Andrejevič.
Žena i muškarac su stajali odvojeno, zatim je muškarac stavio ruku ženi na rame i oni su zamrli, gledajući mesec, u mirnom oreolu porodičnog života.
– E pa, divno – rekao je Keša.
Uskoro je prozor zatvoren, zavesa od tila navučena, terasa je ostala prazna. Andrejevič je sačekao još pet minuta i isključio agregat. Vasilije je spustio mesec. Keša ga je prihvatio. Natovarili su ga na dizalicu i krenuli kući.

Keša se vraćao posle dugog odsustva i nije znao da je, dok je on trgovao poezijom, isplovljavajući iz šikare ka vodenoj struji, privlačeći posetioce u restoran Kristalno zvono, Serafimu na temenu izrastao veliki mladež, ili kako ga je Rita zvala – „džomba“.
Naravno, on je i do tada postojao, naš Fima je sav u pegama i mladežima – i telo je obdareno tajnom zvezdanih količina, kako bi o Fimi rekao pesnik. Ali, za poslednje dve nedelje on je dobio povelike razmere – porastao je i u širinu i u visinu. Još malo i mogao bi da se pretvori u pupoljak nekog nepoznatog cvetka.
Fima je otišao u dom zdravlja i vratio se odatle s uputom za hirurško odeljenje onkološke klinike. Navodno nije ništa strašno, tako su mu rekli, ali – da se ne iskomplikuje!
– Mora da se operiše. Sec – i gotovo – Fima je ponavljao reči hirurga.
– Ako mora da se seče, nek se seče – složila se Margarita.
Ali, ovog puta se Fimi mnogo nije išlo u bolnicu. Pod jedan, Riti i Fimi se bližila njihova sopstvena svadba – ne obična već zlatna, i, logično, mi smo mnogo dumali kako da izvedemo da otpraznujrmo ovaj jubilej i s pompom i bez suvišnih troškova.
– Možete da se ne uzbuđujete povodom pedesetogodišnjice Fiminog i mog zajedničkog života – umirivala nas je Margarita – pozvaćemo sve one koji su bili na našoj svadbi...
– ???
– ... kao kumovi!
A pod dva, bukvalno se u jeku priprema za zlatnu svadbu u našu Ritu zaljubio jedan drevni pisac, Georgije Nekipelov.
– Njegova životna priča je neobična – saopštila je Rita zvonkim glasom. – Napisao je izuzetno popularnu pripovetku „Ženska čast“. A posle ga mama nije puštala od sebe. Nje sad više nema, a Georgije je ostao pun neiskazane nežnosti i nema na koga da je izlije. Čak je spreman i da se ženi! Doduše, ja sam pomislila da je on zaljubljen u Marijanu, a ona – da je u mene. Međutim, rekla sam da ja ne mogu, već sam udata.
– Zašto? – oglasio se Fima, stavljajući kavijar na parče hleba. – Neka dođe da vidimo kakav je.
– Ne-ne-ne – zamahala je rukama Rita. – Ne bih podnela nikakve nove muškarce. Jedva i tebe trpim.
Na kraju je Serafim rekao da ukoliko uopšte i ode u bolnicu, biće to isključivo s Margaritom.
U onkološku kliniku su Fimu primili nevoljno, nekako prohladno, kao da je nezvani gost. Pre svega je mu je na prijemnom odeljenju sestra strogo saopštila kako oni ne daju pidžamu, patku, tanjir i kašiku, a peškira n ma, niti ih je ikad bilo.
Zatim ga pitala:
– Koliko imate godina?
Fima je odgovorio:
– Sedamdeset pet.
Nije se usudio da kaže istinu, bojeći se da ne čuje:
-U-u!... I vi se još uvek lečite? Daj bože da svi dožive vaše godine!...
Pošto su mu izmerili pritisak, Fimu su uputili na odeljenje za „glavu i vrat“, u sobu sa sedam kreveta, na kojima su se u raznim pozama prućili operisani i oni koji čekaju na operaciju.
Fimu su skinuli golog, stavili su ga na metalni ležaj na točkiće još iz vremena Prvog svetskog rata, pokrili čaršavom i povezli u operacionu salu. Bolnički hodnici su bili tako dugački da se Finu činilo da ga voze iz Moskve u neki drugi grad, gde u stvari i žive najbolji svetski specijalisti za „glavu i vrat“.
Fima je gledao u plafon i prebrojavao sijalice. Kod sto trideset i šeste je ležaj zaustavljen i iz belih farbanih vrata sa mlečnim staklom izašao je hirurg u zaslepljujuće belom mantilu i s maskom na licu. Crne oči hirurga su pogledale u Fimu koji je ležao pod čaršavom i u njima je blesnulo razočaranje. Ali, kad su Serafima prebacili s ležaja na operacioni sto, doktor u maski se nagnuo nad njim i rekao mu pravo u uvo:
– Znate, mada bolnica nije privatna, već državna, konkretno uklanjanje mladeža s temena – je operacija koja se kod nas plaća.
Za Fimu je to bilo ko grom iz vedra neba.
– I koliko košta? – upitao je Fima uzdrhtalim glasom.
– Dvadeset hiljada rubalja.
A da bi ublažio stvar, dodao je:
– Ali, vi se ne sekirajte, vidim da ste penzioner – vama ćemo dati popust.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Re: Romansa sa Mesecom

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 11:11 am

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 790008

Hirurgu su oči šarale tamo-amo, zato je Fima, ma koliko bio tužan, rekao: „U redu!“ – kako bi se ovaj već jednom fokusirao na mladež.
– Ja sam mu se čak zahvalio za tako human odnos – pričao je kasnije Fima, koga su uvek odlikovali ljubaznost i učitivost. – I zamolio ga da ne smanjuje cenu već da se drži onoga što mu sugeriše Hipokratova zakletva.
Serafim je ležao na operacionom stolu pod jakim hirurškim lampama, injekcija je počela da deluje – svetlo lampi se stopilo sa zujanjem u operacionoj sali, svet je zaplovio, zakovitlao se...
– Fimo – čuo je on Danjin glas – vreme je za školu.
Serafim je otvorio oči i ugledao oca – on je stajao nad njegovim krevetom u vikendici u Zagorjanki, u vatiranom prsluku i valjenkama. Danja je u rukama držao veliku šolju kakaa, iz šolje je išla para, u njoj se gubilo njegovo lice, konture su bile razlivene, nos, uši, osmeh su se rastvarali u oblaku pare.
Iz tog istog oblaka je iznikla Valentina Petrovna Sabanjejeva. Serafim je ponekad ostajao kod nje da spava – škola je u Moskvi, i bilo je naporno svaki dan putovati u Zagorjanku. A ona je imala ćerku Tanju, glumicu, veoma mladu. Tanja je tada snimila film Divlji pas dingo. Svi u dvorištu su bili zaljubljeni u nju. A Tanja je volela Fimu, pisala mu je nežna pisma kada ga je Danja zajedno s maćehom, bratićem i sestricom poslao u evakuaciju u Kazahstan. Fima je više nikad nije video, ona se uskoro razbolela i umrla.
I evo Fime u Džusaliju u Kazahstanu. Fabrika mina, noćna smena – radnici dobijaju bonove za hranu za izdržavana lica, a on ih ima troje! Ujutru pravo od struga ide u školu. Namaže se čađu da izgleda kao junak, a onda spava na časovima, spustivši glavu na klupu.
Četrdeset treća je. Fima je treći razred gimnazije. Danja ga vraća u Moskvu, upisuje u pripremno odeljenje za saobraćajni fakultet – a tamo samo nacrtna geometrija, matematika, fizika, hemija...
Fima je vunderkind, on može sve, ali mu ovo ne leži na srcu.
A dalje, tako jasno, kao na javi – on iznenada saznaje da je u vezi sa skorim krajem rata vlada donela odluku da otvori fakultet međunarodnih odnosa, na kojem će školovati diplomate.
Biti diplomata, govoriti razne jezike, putovati po celom svetu, kao kapetan Nemo! – to je njegovo. Fima je pojurio da sazna koji ispiti treba da se polažu. Tamo su mu rekli da ako kod nekog postoji makar i blagi nagoveštaj „pete tačke“{26} – neće mu ni gledati dokumenta. A Fima se zapalio – tamo i samo tamo. Šta ćete, dobri ljudi su ga posavetovali da promeni ličnu kartu.
Seiafimova mama je odavno umrla, bila je Beloruskinja. I evo on ide da vadi novu ličnu kartu. Morao je da slaže da je izgubio staru. Pitaju ga: Šta si po nacionalnosti?
Fima odgovara:
– Belorus.
– Dobro je što si Belorus, a ne Francuz – našalio se sedi i hromi šef službe, major u rezervi Karaulov.
Onda je došao prijemni. Danja nije mogao da pomogne. Njegova moć se rasprostirala samo na železnicu. Ceo Fimin rođački klan je završio saobraćajni fakultet: tetke, sestre, braća, devete pećke žarilo – svi odreda su železničari. A na fakultetu međunarodnih odnosa su se isključivo upisivala deca članova vlade, diplomata i vojnih načelnika.
Fima je sve sam progurao, savladao je sve prepreke, položio ispite sa odličnim uspehom i upisao se.
Da bi ipak bio u skladu sa svojom novom narodnošću, Fima je pustio brkove ko svaki pravi Belorus. Ali, nije ih dugo nosio, brci su mu se kostrešili i previše su ga izdvajali iz opšte mase studenata, što već nije bilo u njegovom stilu. A i u ono vreme nije baš bilo preporučljivo izdvajati se. Fima se za uspomenu fotografisao s brkovima i oprostio se s nacionalnim identitetom.
Svake godine su s fakulteta ispisivali jedno tridesetoro-četrdesetoro – ili zbog potkazivanja, ili su iskopavali podatke o njihovom poreklu. Na trećoj godini su izbacili Mitu Martirosjana, Jermenina: nađoše da mu se potkrao gregorijanski sveštenik u petnaestom kolenu.
„Kormilar Josif“ je već uveliko pripremao teren za slanje sinova i kćeri Siona u Birobidžan{27} – po svemu sudeći, u znak sećanja na izlazak iz Egipta. Najbolje profesore je oterao s fakulteta. Ne zbog nacionalnosti, ma ne – smišljali su oni raznorazne razloge.
Međunarodnu ekonomiju im je držao Šmulik Ajzenbaum – najpametniji čovek na planeti – pola Jevrejin, pola Jermenin. Šmuliku su dali otkaz objasnivši to time da koreni njegovog genealoškog stabla dosežu do... Ivana Groznog. A Ivan je bio car i despot, neprijatelj radnog naroda.
Svih pet godina Fima je mislio hoće li će se sledeći put naći na spisku ili ne. Svakog proleća se budio sav u znoju, sve čekajući da se otkrije za mlinara Tevelja i njegovu prekrasnu Rozu.
Tek posle odbrane diplome, kada su raspoređivali studente, predsednik komisije, saradnik KGB-a, prodorno ga je pogledao preko naočara i upitao:
– Zašto ste vi prećutali neke podatke u anketi?
Fima je hteo da odgovori: jer me prvo ne biste primili, a posle biste me izbacili...
Ali je rekao:
– Kriv sam, sledeći put ću biti pažljiviji!
... Fimina sudbina se razmotavala kao rolna slikarskog platna, svet je dobijao obrise i opet ih gubio. Serafimu su nailazila u susret neka lica – poznata i ne baš, natrčavale su ulice, obasjane suncem i utonule u suton, njegov pogled je uzletao nad gradovima ove planete, neko vreme je lebdeo nad Parizom, i tada je naravno pevao Iv Montan... A pod njim je već bila Afrika – potpuno drugi svet. Gde to beše? U Senegalu? Fima je prvi put video: ide crnkinja – golih grudi! A korača kao da je to normalno, i još ima korpu s voćem na glavi.
– One imaju haljine – objašnjava Serafim ocu – s portretima lidera svojih zemalja. Francuska im pravi takve tkanine i šalje u Senegal, tamo se one odlično prodaju. Tata, možeš da zamisliš, ide crnkinja, vrti zadnjicom, a na zadnjici joj portret predsednika! Ja sam je neprimetno fotografisao, kad ona pruža ruku – izvoli plati!
Danja sluša, smeška se, tonući u san u fotelji za ljuljanje, on vidi čapajevsku diviziju u kojoj je služio tri godine za vreme Građanskog rata, kod samog komandanta Vasilija Čapajeva. Danja je lično poznavao Peru{28}.
– Tiho, Pero, Čapaj razmišlja! – glasno je rekao Fima i izronio iz narkoze, pri čemu se odmah prisetio svoje monografije. Zaista, pomislio je Fima, da je ostao Sovjetski Savez, da li bi bilo bolje ili gore? I došao je do zaključka da je i jedno i drugo dobro. Važno je samo – da si zdrav.
– I bogat – dodao je dečak, kad mu je Fima pričao čime se sada bavi.
A onom doktoru koji je operisao Fimu treba odati priznanje – uradio je sve ne zato što je morao, već po savesti, pažljivo je proverio mladež, utvrdio da je on dobroćudan, iskreno čestitao Fimi, stezao mu ruku... Serafim je, naravno, doneo obećane pare, a doktor ga je zagrlio i od sveg srca mu se zahvalio.
– Samo nemojte nikad da pominjite naš razgovor u operacionoj sali – zamolio je. Izgovarajući to, vešto je i nepogrešivo spustio pare u svoj zaslepljujuće beli džep.
Razume se, Serafim, blag i prostodušan kao i uvek, obećao je da će to ostati među njima.
– A meni su izvadili zub i ništa mi nisu uzeli – pohvalila se Margarita.
– Mogla si TI od njih da uzmeš – prokomentarisao je dosetljivi Fima. – Da kažeš: imala sam zub, a sad ga nemam. Ovamo petnaest hiljada!

Šta ćete, za naše bratstvo nije tipično da tuguje za onim što ne može da se vrati, da troši vreme na besmislena žaljenja. Gubitak od petnaest hiljada rubalja, koje su otišle na mito lekaru, kompenzovao je Tasjin otac Leonid, kome su roditelj dali to ime u čast slavnog cara Sparte. Ovaj čuveni Leonid je uspeo kod sebe u Anapi da sagradi tri garaže – po svoj prilici jednu za sebe, drugu za Tasju, a treću za mlađu ćerku Kaću. Mada su devojčice ispale super, obe su imale preko tri kilograma kad su se rodile, Leonid je, naravno, maštao o sinu.
– Kome ću ostaviti garaže i alat? – tužno je razmišljao, posmatrajući svoje neopisivo bogatstvo. – Ko će ostvariti moja očekivanja i nade?
On je imao samo jedan auto, „ladu“, i voleo ga je kao najrođenijeg. Sopstvenim rukama mu je olakšao karoseriju, zamenivši čelik aluminijumom, namestio je televizor, mini-bar i druge atribute limuzine. Ugradio je destilacioni motor, koji je u suštini bio razrađen za „lambordžini“, i još mu je dodao sistem nekog neposrednog ubrizgavanja!... I kao rezultat je dobio agregat od pet i nešto litara, koji je sada imao četiristo pedeset konjskih snaga i za pet sekundi je dostizao stotku! Tako da je to samo na prvi pogled bila „lada“, a u stvari – trkački „audi C8“, ako ne i „kadilak“ ili „dodž“.
Sam Leonid je preuzeo štafetu od svog oca, velikog i istinskog automobilskog Majstora.
– Moj tata je kod sebe u garaži mogao ne paleći svetlo, u mraku, da ispruži ruku i pokaže gde koji šrafciger stoji – pričao je Leonid kad smo se prvi put čuli telefonom. – Za opkladu je bio u stanju da žmurećki popravi bilo koji auto. Eh, šteta, Marusja – uzviknuo je on nezadovoljno što ti sad ne možeš da vidiš moju garažu – kako je tamo cakum-pakum sav alat!
Periodično je svoj ljubljeni auto parkirao čas u jednoj, čas u drugoj, čas u trećoj garaži.
– One inače mogu da se naljute – govorio je Leonid. – Garaža ne sme da bude prazna! Garaža mora da služi automobilu!
Doduše, od jedne je napravio radionicu za rezbariju po drvetu: mnogobrojna dleta, bušilice, šestari, čekići i minijaturni strugovi bili su fino razmešteni po policama, svaka stvarčica je imala svoje mesto.
Leonid je subotom dolazio u garažu, otvarao širom vrata kako bi u nju pokuljalo sunce i ispunilo sav prostor i na širokoj bukovoj dasci kretao da dubi sliku reljef „Puškin na reci Kura, recituje stihove talasima“. Taj reljef je Leonid radio čitavo leto, vreme nije postojalo za njega – glavno mu je bilo da uradi lepo i sa svim detaljima.
Prvi njegovi radovi – „Sveti Ðorđe ubija aždaju“ i „Sveti Nikola Čudotvorac čita knjigu“, ispolirani i premazani lanenim uljem, visili su kod kuće na zidu u predsoblju, zapanjujući goste pedantnom izradom i izražajnošću. Ispada da nije samo Keša umetnik, i Leonid, budući dečakov tast, ima sklonost ka umetnosti. Međutim, život je hteo da mu umetnost bude hobi, a da radi kao vozač gradskog autobusa.
Kada je Tasja obnarodovala da ide prikupljanje velike sume, Leonid je teška srca prodao jednu garažu. Pare su bile brižljivo upakovane u kesu i zašivene u pojas za lečenje išijasa. Za isporuku sedam hiljada dolara zadužili su deda-Grišu, oca Tasjine mame, poznate i uvažene isceliteljke u Anapi. Grišu su spremali za prestonicu ko boljševičkog kurira: neupadljivi starčić, niko neće posumnjati da on nosi u Moskvu takav monstruozni iznos.
Cela porodica je sačekala deku, bilo je mnogo veselja, ali više od svih se radovao Grigorije Fjodorovič – dolare je doneo gde treba, nije ih izgubio, nije ih spiskao u vagon-restoranu, nisu ih ukrali Cigani, voz nisu napali Čečeni s pištoljima i na konjima.
Deda Griša je nasledni kozak rodom iz okoline Novočerkaska. Njegov deda se zvao Vartolomej. U njihovoj porodici se s kolena na koleno prenosila Vartolomejeva sablja. A istovremeno i legenda o tome kako je strastveni Vartolomej krenuo u prosidbu sa dvocevkom – i bukvalno šokirao buduću rodbinu time što je, kada je upao u mladinu kuću, povikao: „Sve ću da vas poubijam!“
Međutim, on se odmah dopao svojoj izabranici. Ona je napustila roditeljski dom, ne dvoumeći se pošla za njega i, po rečima samog Vartolomeja, nikad nije zažalila zbog toga.
Treba li reći da je Griša momentalno postao duša naše kompanije?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Re: Romansa sa Mesecom

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 11:12 am

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 790007


Kao čisti zvuk trube. Oči boje različka, jasne, nismo mogli da prestanemo da mu se divimo. A kako je samo izgledao kao slavljenik kad smo ga oslobodili pojasa za išijas nabijenog američkim dolarima! Griša se pod njim skroz bio preznojio. Odmah je krenuo da nas uveseljava, pokazujući nam lekoviti herbarijum, ekološki čist, sakupljen na planinama oko Elbrusa.
– Tu je i rododendron – raspoloženo je nabrajao Griša – i jagorčevina, pa vrbolika, podbel, kantarion, majoran, timijan, žalfija, nana, šipak, žutika, list brusnice, borovnice, šumske jagode, maline, ribizle...
Nije bilo kraja nabrajanju. A kada je u čajnik stavljao sušeno bilje, šireći opore planinske mirise, iz njegove kese je virila i dugačka elastična dlaka boje kestena iz konjske grive.
Griša je još doneo sa sobom vreću zrelog lešnika u ljusci. Odvezao je kanap, sipao lešnike na sto i uz razgovor – kr-rc, kr-rc – sedi i lomi ih zubima. Mi samo što nismo popadali sa stolica. Kad bi neko od nas tako nešto uradio, pa čak i da odjurimo kod prijateljski raspoloženog stomatologa Arsenija, našoj korporaciji bi pretio gubitak od više hiljada dolara!...
– Odmah se vidi – oduševljeno je rekla Rita – da Grišin organizam ima mnogo kalcijuma.
A Fima je dodao:
– Sudeći po Grigoriju Fjodoroviču, u njemu je bogato zastupljena cela tablica Mendeljejeva!
Krenuli smo da razmišljamo kako da zabavimo Grišu, ipak je on čovek prvi put u Moskvi. Rita je izrazila spremnost da ga povede u Muzičko pozorište „Stanislavski“ – tamo su za penzionere besplatno davali balet Bajadera.
– Šta, to je za one koji imaju preko devedeset? – sumnjičavo je pitao Fima.
– A plesače nam oni koji imaju preko sedamdeset – veselo je rekla Rita.
– A pevaće oni – preko sto! – našalio se deda Griša, i svi smo se slatko nasmejali.
Grigorije Fjodorovič, blag i prilagodljiv, radosno je prihvatao sve predloge – i da se ide u pozorište, i da se ide u Istorijski muzej, šteta što je Planetarijum već deset godina pod rekonstrukcijom, naravno, i u Tasjin zabavni centar – u „Kuću straha“... Čak nije imao ništa protiv ni da se provoza na „pomahnitalom kauču“. Keša je smislio da odvede Grišu u Tretjakovsku galeriju.
Doveo ga je tamo i krenuo da ga vodi po salama, pokazujući ikone Rubljova, slike peredvižnika, i to upravo ona platna koje bar jednom u životu mora da vidi svaki Rus: Tri junaka Vasnecova, Dnjepar noću obasjan mesecom Kuindži, Deca pre oluje Vasiljeva, Moskovsko dvorište Poljenova, Jutro u borovoj šumi Ivana Šiškina.
– A kod njega kao da su prilepljeni medvedići? – neočekivano je upitao Griša.
– Neverovatno! – začudio se Keša – I vi ste to primetili? Njih je nacrtao drugi slikar. Ne Šiškin, već Savicki, prijateljski. Sam Šiškin nije ni umeo ni voleo da crta životinje.
Ispred slike Javljanje Hrista narodu priseli su na somotsku klupicu. Griša se zabrinuo da se nisu prehladila deca koja su se kupala u reci. SAM se ogrnuo bundom, a deca stoje gola.
Keša je pogledao na Jovana Krstitelja u ovčijem krznu, koje je simbolizovalo njegovu dalju sudbinu agneca. On je stajao s ispruženim dlanom i pokazivao na Isusa.
– Nisu nazebla – rekao je Keša. – Kod njih je vruće, kao u Anapi, i u Jordanu je voda topla. A slikar Ivanov se posle sunčane Italije prehladio u Rusiji i umro. Doduše, neki smatraju da je on umro od tuge. Dvadeset godina je slikao Javljanje Hrista narodu, jedva je dovukao ovu gromadu iz Rima, predao je na poklon ruskom narodu – a ljudi je gledaju i ne shvataju smisao. Onda je zavrnuše i staviše u ćošak. Danas je ona priznata kao remek-delo svetske umetničke baštine. Ali, slikara ne možeš da vratiš!... Ovo je Vereščagin, koji je bio opsednut bitkama – pričao je Inokentije dedi. – Brda trupova i lobanja, teško ranjeni i kontuzovani...Strašno je voleo da crta bojeve i njihove nepopravljive posledice! Čak je, jadnik, sam poginuo junačkom smrću, sa sve štafelajem, paletom i bojama, na vojnom brodu koji su napali japanski samuraji, kada se uputio da slika bitku kod Cusime.
Oni su više od tri sata šetali po salama Tretjakovke i mada je deda Griša bio spreman da s istim interesovanjem nastavi razgledanje, Inokentije je odlučio da se ne zadržava na detaljnoj analizi stvaralaštva Sudejkina, već je prosto rekao da je Sudejkin utonuo u Finskom zalivu kad se leti kupao u blizini svoje vikendice.
Griša je samo uzdisao i saosećao sa svim slikarima – s Isakom Levitanom, Vrubeljem, strašno ga je dirnula sudbina Kustodijeva. Ali, pravo u srce Grigorija Fjodoroviča je pogodio lakomisleni život Savrasova, koji je, po Kešinoj priči, bio obična ruska pijanica, celog života se borio s alkoholizmom i kolekcionarima je maltene za flašu pića šest puta crtao sliku Doletele su vrane. Njima su, moliću lepo, jedino vrane bile potrebne! Biće da Savrasov više nije mogao da ih vidi.
– Bogami, isto kao naš Tjoma iz priobalne spasilačke službe – odmahivao je glavom Griša – nikako ne može da se izleči od pića. A kakav je to talenat, kakve on ramove rezbari!
Grigorije Fjodorovič je izašao potresen iz muzeja. I oni su se uputili u restoran Apša na ručak. Obojica su popila, pojela, Keša je deku upoznao s arhitektom Sašom Brodskim, koji je tamo ručao sa svojom mnogobrojnom porodicom.
– Sledeći put ćemo poći na Krimski val{29} i krenućemo od Petrova-Vodkina – obećao je Keša.
Grigorije Fjodorovič je prenoćio na kauču u kuhinji u zagrljaju s Gerasimom i sutradan je otputovao, ostavivši Moskovljanima paket s parama, platnenu vreću s lešnikom i miris železničke pruge, koji je brzo izvetrio. Ali, lešnici su dugo stajali u ormanu i podsećali nas na to kako na Crnom moru imamo bliske rođake i kako ćemo se jednog dana spakovati i otputovati kod njih, tamo gde rastu lešnici, gde ćemo se bosi šetati po vreloj plaži, bezbrižno bacati kamenčiće u vodu, izležavati se na pesku i kupati se, zaboravivši sve na svetu. A Leonid će nas velikom brzinom provozati svojom nagizdanom „ladom“, koju je strasno želeo da nam pokaže.
– Otac i ja sad samo pričamo o slikarima, njihovom stvaralaštvu i sudbinama – rekao nam je on preko telefona. – Ko je mlad umro od tuberkuloze, ko se odao piću, ko je bio u zatvoru, a ko je proveo svoje dane u ludnici. Voleo bih i ja vama da pokažem svoje remek-delo! – neočekivano je uzviknuo Leonid. – Otvoriš haubu – a tamo se sve cakli i blista!...

Postoje dva puta, kako su govorili drevni daoisti: put truda i sunčev put. Međutim, Keša je izabrao treći put: mesečev. Nikakvi hipnotizeri, opsenari i proroci, koji su brodili Rimskom imperijom, nisu imali takav kolosalni uspeh kod publike kao „Čovek s mesecom1'. Tim pre što je astronom Poterjajev sve preduzeo da privuče klijente.
Pošto su dali nekoliko besplatnih oglasa u novinama, on i Keša su žrtvovali deo svoje zarade za PR kampanju. Kada se u najboljim luksuznim časopisima, uključujući tu i Kod nas na Rubljovki{30}, ispod efektne reklame striptizera kluba Crvenkapa pojavila fotografija s čudnovatom figurom Inokentija na krmi – sa šeširom i u teča-Efraimovom kaputu od gabardena, kako noću plovi po jezeru s mesecom – o tome je krenula da bruji sva Moskva.
Ispod fotografije je pisalo:

PRIVATNI MESEC
Organizujemo pojavljivanje Meseca u bilo koje doba dana, poželjno uveče i noću.
Izuzetno poetičan, romantičan, prefinjen šou
jednog suludog umetnika! Mesec u vašoj kući, bašti, bazenu,
na travnjaku, na vašem ljubljenom drvetu ispred prozora.
Doplata za slavujev poj.
Zovite...

Da se uključe i slavuji, smislio je dečak, koji je od detinjstva čuvao gramofonsku ploču Glasovi riba i ptica. Keša je na disk prebacio ćurlike kurskog slavuja, Andrejevič je kupio plejer i zvučnike. Struju su uvek imali pored sebe, tako da su slavuji pevali glasno i zvonko, kad god bi neko osim meseca poželeo i njih da čuje.
Onda je krenula ludnica. Zvali su oligarsi, žene oligarha, direktora manjih i većih kompanija, brokeri, trgovci nekretninama...
Naravno, osim krupnih, lovile su se i sitne ribe bez prebijenog groša, koje su naivno verovale da Keša bukvalno leti sa svojim mesecom da im priredi zadovoljstvo samo zato da bi na svetu bilo više poezije i veselja.
– Slušaj, kume, pozvao sam drugare s kojima sam služio u mornarici i bilo bi super da mi sednemo u dvorište, drmnemo po čašicu, a onda se odjednom ti pojaviš iza ćoška s mesecom!... Ajde učini, a? Ima da odlepe...
Kešina duša se odazivala na zov običnog naroda, bio mu je blizak i simpatičan takav motiv. Ali, Ivan Andrejevič je u korenu sasecao slične izazove.
– Samo kod oligarha i na korporativne proslave! – proklamovao je bivši astronom.
Otkako se Keša vratio sa Kljazminskog jezera, Poterjajev je kod nas provodio i dane i noći, spavao je na kauču u kuhinji, šetao Gerasima, išao u radnju, a na našim porodičnim skupovima vodio je s nama astronomske besede.
– Znate li vi – govorio je on, opijajući se vinom i opštom pažnjom – da je Zemlja nekad bila gigantsko jaje! Do tog otkrića je u nastupu genijalnosti došao Rudolf Štajner. Da, da, ranije je Zemlja bila mnogo više živa. Ona je skroz bila ispunjena životom. I živom ju je činio – Mesec!
Svi su bili opčinjeni rečima Poterjajeva, međutim njegovo predavanje su bez prestanka prekidali telefonski pozivi. „Čovek s mesecom“ nije trebalo da diže slušalicu. Narudžbine je primao Ivan Andrejevič. Samo Andrejevič.
Poterjajeva ni meni nije davao da se približim telefonu, jer se jedini on od naše piratske družine izveštio da unapred izvuče pare od klijenata.
– Plaća se unapred – odmah je upozoravao. – Ali, ako vaše srce ne zadrhti i vi ne osetite poeziju trenutka, vraćamo vam vaše pare!... Gde je morao da se nalazi Mesec da bi Zemlju činio živom? – pitao nas je šapatom Andrejevič, zapisujući u tefter adresu klijenta. Unutar Zemlje, dragi moji! Mesec je bio rastvoren u toj koncentrovanoj šupi koju je predstavljala Zemlja, i mada on još nije imao granice, nalazio se unutar Zemlje kao gušća lopta... Alo?!
Otac pop-zvezde Kasiopeje, kralj pilećih bataka, lično je zamolio „Čoveka s mesecom“ da na Kasin rođendan dođe u ponoć na taljigama, upregnutim običnim seoskim konjem. Konja i taljige je on već kupio. Koliko će to koštati? Šeststo dolara? Samo?
– Moramo da podignemo cenu naših usluga – komentarisao je Andrejevič najnormalnijim glasom i nastavljao nadahnuto: – ... Ali, Zemlja je izbacila iz sebe Mesec. To je činjenica. A činjenice su tvrdoglava stvar! I danas po depresiji na Zemlji i po razlomu između kontinenata može da se vidi da je Mesec nekada izleteo odande gde je Tihi okean...
Tada nas je telefonom pozvao grčki magnat, koji je za sinovljevu svadbu potrošio preko tri miliona dolara, i viče u slušalicu:
– Gde je taj „Čovek s mesecom“, mamicu mu njegovu? Bez njega svadba nije svadba!!!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Re: Romansa sa Mesecom

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 11:12 am

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 790006


Zabavljačice, klovnovi, voditelji slavlja... najinventivniji režiserski efekti, sve je delovalo neinteresantno i banalno u poređenju s Kešinim mesecom. Kešu su svuda dočekivali raširenih ruku.
Telefonirali su iz kaluške slovenske paganske zajednice. Hteli su da zakažu mesec za praznik Ivana Kupale u šumi, tražili su popust od deset posto za braću Slovene.
– A je 1’ mesec – vodootporan? – pitali su. – Možete da izvedete tako da čika s mesecom noću izađe iz vode u čaršavu, vukući za sobom uključeni mesec? Investitori slovenskih pagana neće žaliti para!
– Samo sam ja zaboravio – češkao se po temenu Andrejevič – kako se ono beše zove naručilac. Upokoj ili Neupokoj?
– Pa je l ’ NE ili U?... – zanimalo je Kešu.
Trgovac brilijantima, oligarh Vaha Alikberov, poslao je iz Sibira elektronsko pismo:

„Pošto polumesec?“

Rešio je da ukrasi vrh minareta svetlećim zlatnim mesecom.
Najmanje akanja je ispalo s Društvom ljubitelja poezije tenka. Čim im je Keša u bifeu upalio mesec, oni su rekli:
– A ti se, druže, skloni, ne pomaljaj se, treba da bude japanska atmosfera.
Keša je cele noći samo sedeo sa strane i pazio na struju.
Jednom je tako „Čoveka s mesecom“ pozvala na privatni žur poznata književnica, Oksana Robski. Ona je htela ne samo mesec i slavuje, već i da sam umetnik svojim prisustvom počastvuje društvo njenih prijatelja, koji su se okupili u njenoj vili van grada da proslave izlazak njene nove knjige. Inokentije je prvo predao sve pare Andrejeviču, a onda je sam krenuo da se provodi zajedno s Oksaninim gostima. Upoznali su ga s režiserom Žitinkinom, braćom Poluškinima, književnim kritičarem Andrejem Nemzerom i samim Nikasom Safronovom.
– Što nisi uzeo autogram od Nikasa? – rekla je Rita. – Kakav lepotan!
– Ja nisam poštovalac njegovog talenta – značajno je odgovorio Keša, vadeći iz džepa poteški koverat.
Pokisao, umoran, prašnjav, ponekad i pripit, Inokentije se vraćao pred zoru i donosio honorar. Tako je Gilgameš u mesopotamijskom epu lutao po pustinji, sav zarastao, sakrivajući golotinju lavljom kožom, u želji da dokuči tajnu bogova. On ide za Suncem po pustim prostorima i kroz podzemne svetove. Pa ipak se nedirnut vraća s tih svojih pohoda, vrši obred umivanja, zbacuje sa sebe lavlju kožu i odeva čisto ruho. Potom ceo dan spava, a uveče prelistava svesku u kojoj mu Andrejevič iz dan u dan izlaže šta je kome od njega potrebno i gde.
Ja sam jednom prilikom preduzela očajnički pokušaj da probudim muža vatrenim poljupcem, koji preporučuje Kamasutra u sličnim situacijama. Ali, Keša je promrmljao kroz san:
– N-ne sada! Na jedan poljubac muškarac troši šezdeset kalorija.
Eto kako je on morao da štedi svoju snagu!
U nekom momentu astronom Poterjajev je rešio da napravi portfolio s fotografijama mesečevih performansa. Zato se povezao s moskovskim Domom fotografije i bez okolišenja pitao direktorku:
– Olga Lavovna, ko je danas najbolji fotograf u Moskvi?
Ispostavilo se da je to Boris Benediktov, mladi čovek koji veoma liči na Puškina, pri čemu ne toliko spolja, koliko je iz njegove impulsivnosti, energije, osmeha izbijalo nešto zaista puškinsko. On se veoma rado odazvao na predlog da se napravi serija fotoetida koje opevaju prijateljstvo čoveka i Meseca. Taj portfolio je postao događaj u umetničkom životu Moskve.
Andrejevič je odštampao vizitkarte sa slikom meseca i brojem mobilnog telefona. Poslednji model „motorole“ srebrnkaste boje – boje Meseca – on se odlučio da kupi posle seanse u Neskušnom parku na proslavi kompanije Kosmotrejd, koja se bavila investiranjem viška para u kosmičku geologiju.
– Kad više ne bude minerala na Zemlji, dobijaćemo ih na Mesecu! – rekao je generalni direktor, nazdravljajući za procvat i jedinstvo kompanije.
I dodao:
– Mesec je naša svetla budućnost!
Onda se iza drveća pojavio Keša. Na tragačama je vozio svetleći mesec. Svojevrsni rudar, koji je umesto rude ili kamenog uglja pronašao nebesko telo i vozi ga na poklon ljudima cele planete.
Aplauz nije prestajao, glavna knjigovođa je zaplakala, ne ustručavajući se pred generalnim direktorom, sitniji brokeri su poustajali sa stolica, podigli ruke i jednoglasno povikali:
– Kosmotrejd je najbolja kompanija na svetu! Hvala, Vitalije Sergejeviču!
Keša je osam puta išao tamo-amo. Zatim su se svi fotografisali, okupivši se oko tragača s mesecom. Vitalij Sergejevič je pružio ruku Keši, a knjigovođa mu je tutnula koverat u džep.

Magična svetlost meseca, ali i burna aktivnost Andrejeviča, tog estete i diletanta, donosile su svoje plodove. Kutija od keksa koja je služila kao sef, polako se ali sigurno punila. Već smo morali da je vezujemo gumicom. Kešu je mrzelo da savladava sve te prepreke, i on je prosto vadio sav ulov iz džepova i stavljao ga na sto. Pri tom se brecao na mene, kao neki vašarski trgovac:
– Ne stavljaj med na pare! Ti ne koristiš pare i nemaš pojma kako je grozno kad su lepljive!
Morali smo da zamenimo kutiju od čajnih kolutića za kutiju od obuće „karnabi“. Dečak je voleo nove cipele, u detinjstvu ga baš nismo mazili, najčešće smo uzimali nošene cipele i čizme od starije dece naših prijatelja. Zato smo imali razumevanja za njegovu sitnu slabost – maltene svake sezone je kupovao modnu obuću.
S tom strašću našeg sina najviše se posrećilo Fimi – nose isti broj. Cipele koje dečak odbaci obavezno prelaze u dedino vlasništvo.
Zamislite elegantnog profesora u poodmaklim godinama u mokasinama boje peska, od kože pitona s umecima od kože aligatora, koje je proizveo sam Baldinini! To bi i bio naš Fima – slika i prilika svetskog čoveka, pljunuti car Mida, koji je svojim dodirom sve unaokolo pretvarao u zlato. I evo ga, ide na pijacu po paradajz i vuče za sobom kolica s tako škripavim točkićima da čak i avlijaneri beže i skrivaju se ispod klupa. A oni najhrabriji laju do iznemoglosti na Serafima, sve dok on ne nestane u utorbi metroa.
Nikakva ulja nisu pomagala tim škripavim točkićima, i nije bilo sile koja bi naterala Fimu da se rastane od svojih užasnih kolica. On je već zamišljao kako tačno u dan, čas i minut u njima vozi naše milione u SU-23 i đeramskom škripom obaveštava sve u kraju o tome.
Rekla sam „naše“, s obzirom da je u poslednji čas Gospod bio i prema meni milostiv i dao mi narudžbinu, jer je istina bezgranična, a čuda su nepresušna. Krajem avgusta Andrejevič me zove na telefon.
– Marusja? – čujem nečiji hripavi glas. – Ovde drug Volođe Rastavca – Paša, sećaš se, super smo se proveli u Udruženju arhitekata? Imam nešto za tebe. Volođa je pričao da ti pišeš scenarija? Meni su predložili da radim reklamni spot za partiju Trojstvena Rusija. Ja tamo crtam plakate. Naravno, to nije Holivud, radi se samo o animaciji od minut i po, ali može da se zaradi neki dinar. Ti traži koliko hoćeš, ja ću im to preneti, pa ćemo videti.
Hiljadu i po dolara – bubnuh ja.
– Unapred!... – dere se Andrejevič.
– ... i petsto avans! – izvalih.
– Moja škola! – astronom je zadovoljno trljao ruke.
Paša se čuo s naručiocima i oni su se složili.
U velikoj lepoj svetloj zgradi sa zastavom na nadstrešnici dočekao nas je menadžer Ilja i poveo dugim hodnicima u štab kod ideologa, tamo su me dva ugledna istoričara, Vsevolod Petrovič i Svjatoslav Tihonovič, s kravatama, u sakoima, jedno četiri sata bombardovala informacijama. Maltene sam čitav jedan radni dan zapisivala osnovne etape i događaje u istoriji države Rusije, koji su oni smislili da naguraju u minut i po. Trebalo je da na izrazitim istorijskim primerima u tri spota od po trideset sekundi jasno pokažem kako je moć Rusije u ideji neraskidivog trojstva – državnosti, pravoslavlja i narodnosti.
Pavel je sve to vreme sedeo pored mene za dugačkim stolom, u onom istom sivom iznošenom sakou, i veoma značajno klimao glavom. Šta ti je život, mislila sam: bila su dva druga, radila su zajedno u animaciji, zajedno su izlazila, pila, udvarala se lepim devojkama, a onda je jedan uzleteo visoko, od Volođe postao Voldemar, blista po Holivudu u gumenim američkim kaljačama, na ti je s Vupi Goldberg i Džekom Nikolsonom, a drugi – kao što je bio, tako je i ostao Paša, oprostio se od svojih snova, zadovoljava se mrvicama.
– Dakle, ovako izgleda hronometraža – rezimirao je Svjatoslav Tihonovič. – Jurij Dolgoruki podiže Moskvu na sedam bregova – dve sekunde; napad Zlatne horde i dostojni otpor Dmitrija Donskog – šest sekundi; duhovni procvat – pet sekundi; tri na relaksaciju. Veče, pejzaž – dve sekunde, novo jutro. Belokameni Kremalj, slikar Andrej Rubljov – tri sekunde; note uznemirenosti, zalazak sunca, Minjin i Požarski – četiri sekunde, Petar Prvi – dve, Lomonosov ide u Moskvu u opancima – tri sekunde, Nariškin – pola sekunde, izlazi sunce, a zatim proleće, Univerzitet, rat 1812. godine – pet sekundi, izgradnja Novodevičanskog manastira – sekunda, Kutuzov, gde bismo mi bez Kutuzova? Borodinska bitka – dve sekunde. Sunce se ponovo rađa, oblaci brzo plove. Gradnja Trijumfalne kapije – sekunda, Oktobarska revolucija – dve sekunde, Građanski rat – sekunda i po, Otadžbinski rat – tri, parada pobede na Crvenom trgu – jedna, vatromet, zalazi sunce. Lirska pauza od dve sekunde i – radosno – stižemo do novog duhovnog procvata, vezanog za osvajanje kosmosa: istraživanja Ciolkovskog, dostignuća KoroIjova, podvig Gagarina – sedam sekundi.
– A šta ćemo s muzikom? – pitam, ponesena sveobuhvatnošću patriotske zamisli.
– Muzika će biti Sviridova, Napred, vreme!
– A tekst u kadru?
– Tekst mora da bude epohalan – on ne može naprečac da se napiše – izgovorio je Vesevolod Petrovič, strogo skupivši obrve. – Potreban nam je tekst koji će naši potomci uklesati u granit! Mora mnogo da se misli da bi se napisao takav tekst! Biće da smo tome dorasli samo ja i Svjatoslav Tihonovič.
Čvrstim stiskom ruke mi smo potvrdili naš usmeni sporazum i dogovorili se da ću ja preksutra imati gotov scenario prvog spota. Ilja nas je izveo u dvorište i tutnuo mi u ruke knjigu s pompeznim naslovom Moskva, nacrtanim slovenskom ligaturom, koju je bilo skoro nemoguće podići.
– Proučite u slobodno vreme – rekao je on skroz ozbiljno. – A što se tiče avansa: bio bih mirniji ako biste vi prvo doneli svoje skice. Tada bih laka srca izvadio iz džepa petsto dolara. Jer, znate, svega ima – nedavno je tako jedan slikar uzeo sto dolara, a onda ni traga ni glasa od njega. Ja ga jurim, a on će meni: „Sve to što ste vi tamo ispričali mene do te mere nije zainteresovalo da sam spreman ne samo da vratim avans, nego još i da dodam malo, samo da ništa ne radim za vas!“
– A da uzmem ja vama da pričam o svim onim slučajevima – odgovaram ja sva u stanju pripravnosti – kad sam pristajala da radim bez avansa... Ma i s avansom...
– Sle-de-ći put – odlučno je krenuo da nas ispraća Ilja.
– Ilja, ali zašto? – zauzeo se Pavel za mene. – Znaš, Marusja – prošaputao je on s glumačkom izražajnošću – ako tebi sad Ilja ne plati, ja ću odbiti ovaj posao, mada vec imam ideju kako da ga lepo uradim.
Prosto sam se iznenadila kako je super ovaj Paša.
Ilja je teško uzdahnuo i pozvao je nekog – verovatno Svjatoslava ili Vsevoloda. Predajući mi avans, ovaj epski junak se skroz smrkao.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Re: Romansa sa Mesecom

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 11:12 am


Romansa   sa   Mesecom - Page 2 790001


Kod kuće sam stavila da mi bude pred očima svitak velike ruske istorije koju su do sekunde izdelili Svjatoslav i Vsevolod. Tako dinamična koncepcija mi nije ulazila u glavu. Jedino mi je poznavanje neumoljive hronologije Tibetanske knjige mrtvih koliko-toliko pomagalo da prihvatim ovako drastičnu metodu sabijanja velikih i strašnih događaja. Kako sve ovo opisati? Kako staviti na papir?
Toliko sam se koncentrisala na ponuđene sekunde da su oči krenule da mi se lepe i uhvatio me je san. U snu se odmah pojavio Jurij Dolgoruki, moj stari poznanik, u detinjstvu smo se baka i ja šetale ispod njegove ispružene ruke{31}, kada smo živeli u Velikoj gnezdnikovskoj ulici. Na vetru su se vijorile njegove kovrdže, odeća, griva konja. Zatim su se pojavila lica običnih Rusa i ljutitih Tatara, koji su s kopljem na gotovs jahali na stepskim kratkonogim konjima.
Konj! Simbol vremena koje leti! Konj juri u prostoru, a prostor se razotkriva kao svitak.
Uveče je bio gotov scenario – s dijalozima, natpisima i preporukama za umetnike. Na kompjuteru sam ga pažljivo prekucala šesnaesticom da ispadne što više stranica.
„Spomenik Jurija Dolgorukog na konju oživljava u osvit zore. Konjanik stoji na vrhu brda. Sve je prekriveno šumom. Izlazi sunce. Tamo gde pokazuje ruka, niču prve građevine. Čuje se zvuk sekira. Kao na slici Vasnecova Početak građenja Moskve. Na slemenu krova sedi čovek sa sekirom u ruci, briše znoj sa čela. Na prozoru je Žena, koja simbolizuje Rusiju, pored nje dečak – budućnost Rusije, i odmah je tu hram – duhovni procvat.
Lete ždralovi, uznemireno ćurliču. Oblaci zakrivaju sunce. Vidimo s visine kako senka oblaka ide izdaleka po zemlji ka gradu na sedam bregova. Konj Dolgorukog je uznemiren, širi nozdrve. Oseća da to nije obična senka. To Tatari idu s podignutim kopljima. Udarci kopita, zveket oružja. Muzika zvuči zloslutno...“
I tako dalje.
Kada sam Keši čitala scenario, on je čak na jednom mestu pustio suzu, zatim je listao, zahvalio mi se i rekao:
– Ja sam ponosan što sam Rus, a ne Kalmik. Hvala!
Tekst smo poslali elektronskom poštom na ime Fjodora Suhova{32}, mada Svjatoslav Tihonovič ima drugo prezime. Očigledno je predizborni štab Trojstvene Rusije zahtevao konspiraciju, pa je svako ko je radio na promociji „državnosti, pravoslavlja i narodnosti“ imao svoj partijski pseudonim, za slučaj da ne uspe partijski zadatak. A nisu se ni male pare tamo vrtele. Dođe li do pronevere, šta možeš da uzmeš od Fjodora Suhova? On je odavno negde u nekoj zabiti u Jaroslavskoj guberniji sa svojom nezaboravnom Katarinom Matvejevnom{33}.
Odgovor od „f.sukhov“ nije stigao. Ni sutradan. Ja sam se zabrinula da li je moje veliko delo doputovalo, da se nije izgubilo među žicama, da se nije u vidu suvog ostatka zadržalo na nekim tamo serverima?
Telefoniram – slušalicu je podigao Vsevolod.
– Znate šta – promrmljao je on posle pauze – mi smo se predomislili. Onaj umetnik ne radi više s nama. Ispao je kratkih živaca. Zalupio je vratima i otišao. Svjatoslavu Tihonoviču i meni je prvo bilo krivo, a onda smo uzeli i sami umesto njega nacrtali plakate. Sada ćemo svojim snagama napraviti i reklamne spotove. A vaš scenario je suviše dobar za nas. Nama je potreban partijski plakat, sve mora da bude iz ptičije perspektive, a kod vas je tamo mnogo fantaziranja. Ukratko, imamo molbu za vas: vratite pare.
Ja sam osetila kako sam se sva napregla, pred očima mi je iskrsao konj Dmitrija Donskog i sam Dmitrij s mačem. Pogledao me je svojim velikim, ne znam zašto crnim gnevnim očima i rekao:
– Ič ne damo!
– Ne vraćam – izgovorila sam čvrstim glasom. – Ja sam sve pošteno uradila, noćima nisam spavala, ovo je moj honorar.
– Molim?! – povikao je Vsevolod. – Naša partija ne može da trpi tolike gubitke! To je ipak partijska kasa.
– Ja ću sve uraditi za vašu partiju, ma kakvu vašu, sad je to i moja partija, lična i personalna, najrođenija. – Moje reči su tekle kao punovodna reka po ruskim prostorima. – A za utehu, mogu da vam kažem da ću na izborima glasati isključivo za Trojstvenu Rusiju. Moj glas je – vaš!
– Skupo nas je koštao vaš glas uzdahnuo je Vsevolod, ne očekujući takav otpor. Očigledno je shvatio da pare neće dobili natrag. Mogu li onda da vas zamolim – izgovorio je on, definitivno snužden da nam za naših petsto dolara vratite knjigu posvećenu istoriji Moskve?...
Dmitrij Donskoj može da se ponosi mnome, Minjin i Požarski su me uvrstili u svoje redove, Kutuzov me je uzeo sa sobom da tučemo Francuze. Bila je to makar i nevelika, ali pobeda mog gordog malobrojnog plemena književnika – scenarista.
Naravno, da nije višeg cilja da se sakupe pare za stan mog dečaka, nikad se ja ne bih odvažila na ovakav podvig, prosto bih ovoj trojici junaka donela natrag pare i dala ih zajedno s knjigom Moskva. Ali, upravo su ovako obični ruski seljaci i postajali heroji – kada je bilo pitanje biti ili ne biti, hoće li opstati Velika Rusija ili ne, kada je neprijatelj bio pred vratima...

Pojte Bogu našem, pojte, pojte Caru našem, pojte svi narodi, rukama pljeskajte, uskliknite Bogu glasom radosnim: Gospod je prosvetljenje moje i Spasitelj moj, koga ću se bojati, ko je veliki Bog, ako ne naš Bog? Ti jesi Bog – tvori čudesa!...
Početkom septembra imali smo potrebnu sumu.
Keša je saopštio Andrejeviču da uzima odmor i privremeno prekida sa spektaklima.
– O, ne! Samo što sam se dogovorio s Japanskim muzejem savremene umetnosti grada Nejama da ćemo im pokazati mesec – preklinjao je astronom kome je mesec bio veoma prirastao za srce. – Tražili su da im ga prodamo za velike pare! Ali kada sam im ja dočarao naš performans!... Muzeji najvećih gradova Japana staju u red. Pa to je tvoj prvi odlazak u inostranstvo, to su tvoja vrata u veliki svet umetnosti! Zahvaljujući mesecu postaćeš zvezda planetarnog značaja! Već su poslali saglasnost i obećali su da će platiti put.
Keša se načas zamislio, zažmurio, i kao na javi video sebe obrijane glave u šeširu velikom ko kišobran, ispletenom od impregniranih čempresovih strugotina, u ogrtaču od trske, slamnatim sandalama. Iz daljine bi moglo da se pomisli da je to prosjak, budistički hodočasnik ili daoista koji se odrekao ovog sveta. U ruci drži štap i brojanice sa sto osam perlica. Na vratu mu visi torba u kojoj čuva mastionicu, flautu i maleni drveni gong. A na povijenim leđima Keša polako i pažljivo nosi svetleći mesec preko mosta od bambusa.
Ispod šumi rogoz, pevaju cikade, žaba je skočila u mirno noćno jezero. Na obali su se okupili Japanci u klasičnim crnim odelima i Japanke u kimonima, Fascinirano gledaju mesec, svako u ruci drži mali srebrni digitalni foto aparat.
Kad je Inokentij došao do sredine mosta, Andrejevič je dao znak rukom i svi su zaškljocali, a zatim su krenuli da se klanjaju i zahvaljuju umetniku i pesniku iz daleke Rusije za to što im je vratio poeziju koja je nekad obitavala na japanskim ostrvima.
Keša je otvorio oči i rekao:
– Ne nagovaraj me, Andrejeviču, ne idem. Potreban sam ovde, mojima, imamo posla, nije nam sad do poezije. S mesecom ćeš ti poći u Japan. Tebi je ukazana tako visoka čast. Predajem ga u tvoje ruke i znam da ćeš dostojno obaviti tu misiju.
– A kako da pripremim instalaciju? – povikao je užasno uzbuđeni astronom.
– Ja imam u glavi kako bi izložba trebalo da izgleda u idealnoj varijanti – mirno je odgovorio Keša. – U pitanju je prostrana zatamnjena sala, mesec leži na drvenim seoskim saonicama i nigde nikog. Sve je prazno – nema ni neprijatelja, ni prijatelja. Uključiš utikač u struju i to je sav posao. Nemam drugih instrukcija.
Andrejevič se prvo prepao što on ide u Japan s mesecom. Nije ni sanjao da može da se nađe u toj dalekoj zemlji, o kojoj je znao samo to da tamo žive samuraji i kamikaze.
Ponekad mu je Josa Merc pričao o svojim putovanjima u inostranstvo.
– Kada bi ti, Andrejeviču, znao – govorio Josif sa zagonetnim osmehom – koliko divnih mesta ima na Zemlji – još da ima para!...
Da li je astronom Poterjajev, običan stanovnik staračkog doma sa Kljazminskog jezera, mogao da pretpostavi da će mu se u životu ukazati prilika da svojim očima vidi Zemlju izlazećeg sunca, koja se nalazi izvan naših predstava o svetu, iza granice realnosti, boravište snova!
Pa ipak, astronom Poterjajev je izvadio pasoš, kupio odelo i pošao po japansku vizu.
U japanskoj ambasadi ga je začudilo to što su sve informacije isključivo na japanskom jeziku. Krenuo je da se raspituje šta one znače. I mada bi svakog drugog na njegovom mestu Japanci krajnje ljubazno isprašili, prema Andrejeviču su bili vrlo predusretljivi, s obzirom da se u Japanu starost veoma poštuje i svaki starčić koji doživi Andrejevičeve godine postaje nacionalno blago.
Ponudili su ga zelenim čajem, smestili ga u fotelju, poklonili mu lepu brošuru s fotografijama Fudžijame. Tako je Ivan Andrejevi-san ubrzo dobio japansku vizu i mogao je slobodno da putuje poslom u Nejamu.
Japanska strana, koja je s nestrpljenjem čekala mesečev šou, odmah je obezbedila kartu i osiguranje. Doduše, u cilju ekonomije, predložila je nadzemni prevoz i brod.
– Ma meni je svejedno, može i brodom, kad će mi se još pružiti ovakva šansa! – mahnuo je rukom Andrejevič.
Keša je blagoslovio Poterjajeva, objasnio mu kako da se ponaša s kustosima, kakav govor da drži na otvaranju, kakva pitanja da očekuje od novinara i šta da obuče za vernisaž.
Cela porodica mu je pakovala kofer: novo vuneno odelo i leptir-mašnu, belu košulju i lakirane cipele, foto-aparat, ruske suvenire, binokl, kompas, tople čarape i maramice za nos.
Mesec je bio upakovan u nekoliko slojeva valovitog kartona, zamotan polietilenom i zavezan kanapima. Dečak nam je pomogao da sve to dovezemo do železničke stanice. Mesec je ubačen u tovarni vagon, gde se fino šćućurio uz sanduk s urmama i uz kutiju s kompjuterom i uputio s Andrejevičem na istok.
Posle nedelju dana smo dobili telegram iz Vladivostoka da se Poterjajev ukrcao na brod i kreće prema japanskim ostrvima. Zatim smo izgubili vezu s njim. A, pošteno govoreći, ovde nam i nije bilo do njega – punom parom je išlo podizanje para, njihova zamena, prebrojavanje, sortiranje i prevoz keša.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Re: Romansa sa Mesecom

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 11:13 am

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 699060

Kakvo je vreme došlo – piratsko! Ako je pre deset godina ono bilo banditsko, sad je ipak malo lakše – bandite su smenili pirati. Čas ovde čas onde atakuju ovi savremeni gusari. Nedavno su usred bela dana tri momka spremna na sve napala automobil BMW. Izašla su na ulicu sa crnim pletenim kapama natučenim do ušiju, zaustavila kola pripretivši kalašnjikovim i granatom, i uzela pare koje su ljudi prevozili. I to ne malu sumu – pun džak para.
Postavlja se pitanje: Kuda su ti ljudi vozili džak dolara? I kako su napadači saznali za njihov džak? Očigledno pirati imaju svoje kanale ili svuda postavljene male video-kamere. I prate sve koji su uštedeli pare, koji menjaju ili podižu krupnu sumu.
Kešinog brata, entomologa Aleksandra, opljačkali su na izlazu iz menjačnice. On je posle posla svratio u menjačnicu pored svoje zgrade da promeni trista dolara koje su sakupili za renoviranje kuhinje, a kada je izašao – pritrčala su mu dvojica u crnim pletenim kapama i, pokazujući ogromne noževe, povikala: „Novčanik ili život! “
Aleksandar je mudro predao buđelar. Oni su izvadili sve što je on tamo stavio, vratili mu novčanik i, ne zahvalivši se, nestali u sutonu.
Osim direktnih napada, pirati velikog grada pribegavaju i raznim lupeškim metodama izvlačenja para od stanovništva.
Na primer, telefonirali su ratnim veteranima i, kobojagi provodeći akciju „Zdravi veteran“, dolazili im kući i prikupljali pare za dugotrajnu obaveznu zdravstvenu zaštitu.
Malo je falilo da se Rita prevari i da deset hiljada rubalja kad se jedna takva baraba pojavila. U belom mantilu, sa stetoskopom oko vrata, u crnoj pletenoj kapi, on je ostavljao pozitivan utisak i razbacivao se medicinskim izrazima. Pošto je pažljivo saslušao Ritine žalbe, rekao je:
– Vama je potrebno ozbiljnije lečenje, moram da se posavetujem s glavnim doktorom Gradske bolnice.
Okrenuo je telefon, pozvao „Isaka Solomonoviča“, ukratko mu izložio Ritine probleme, a potom je saopštio da će trebati ne deset već petnaest hiljada rubalja, i to odmah. Hvala bogu pa Rita nije imala takve pare kod sebe. Tada joj je lekar ljubazno predložio da zajedno pođu u banku, ona da skine pare s knjižice i preda ih njemu. Rita je krenula da se sprema. Međutim, došao je Fima i pomrsio račune. Doktor je i Serafimu ljubazno predložio da se uključi u projekat „Zdravi veteran“, uloživši samo deset hiljada rubalja, tim pre što je posle operacije na temenu Fima išao s povijenom glavom, ko ranjeni crveni komandant. Ali, Fima se ne rastaje tako lako od stečenog kapitala.
– Razmislićemo – rekao je Serafim – i sutra ćemo vam se javiti u Gradsku bolnicu.
Doduše, telefon koji je dobri doktor ostavio bio je nedelju dana nonstop zauzet. Po svemu sudeći, trezveni i razumni ljudi, od onih koji malo prikoče pre nego što odreše kesu, hteli su nešto više da saznaju o tom humanom programu.
A posle izvesnog vremena, Fima je čuo na radiju da su uhapsili bandu varalica u belim mantilima i crnim kapama, koji su pod maskom inteligentnih lekara izmamljivali pare od bolesnih veterana.
Tako su Rita i Serafim ostali i sa svojim kapitalom i sa žalbama.

Posle ovog slučaja, Fima je počeo podozrivo da se odnosi prema ljudima. A Rita ne. Ona je i dalje otvarala vrata svakom ko zakuca ili zazvoni. Sto puta sam je molila da makar pogleda kroz špijunku pre nego što pusti u stan pridošlice!
– Ko zna u kakve sve opasne situacije možete da upadnete!... – vikala sam ja na njih i lupala nogama o pod.
Tada mi je Rita priznala da ne dopire do špijunke, suviše je visoko postavljena. A pitati kroz zatvorena vrata ko je – nije pristojno i vređa onoga ko želi da uđe, pa makar on bio i pirat u crnoj kapi.
– Mir putniku namerniku! – zvonkim glasom je objavila Rita i to je zazvučalo kao magija kojom se pobeđuje neprijatelj, zli duhovi, vampiri i himere. Posle čega je, bez ikakve pauze, milo predložila našoj družini da kupi mali pištolj ili revolver – Može brauning – rekla je ona kao da se radi o sitnici i uobičajenoj stvari – na primer, kao što je imao moj tata za vreme Građanskog rata.
Od tada se preko telefona nisu izgovarale reči „pare“ i „stan“. Svi su bili ubeđeni da nas prisluškuju misteriozne specslužbe, koje za odgovarajuće pare dostavljaju informaciju o tome ko ima krupnu sumu zašivenu u madracu.
Smišljali smo razne šifrovane reči. Recimo:
– Dođite, seći ćemo kupone (prebrojavaćemo pare).
Ili:
– Svi na okup da grabuljamo seno, vezujemo snopove (slažemo dolare u svežnjeve od po hiljadu).
Jer, bližila se jesen i bilo je vreme da okupimo vojsku, koncentrišemo svoje odvojene kapitale u jednu kasu, da bismo se, kad se oglasi vojnička truba, pokrenuli s tovarom na odredište, gde su nam obećali da će za godinu dana sagraditi ono što se ne izgovara, al’ je svima jasno.
Odlučili smo da Fimin i Ritin stan koristimo kao međustanicu – što bliže građevinskoj firmi. Bio je razrađen pakleni plan, osmišljen svaki korak, tačno su bile raspodeljene sve uloge, sve smo udesili, organizovali, regulisali. Reklo bi se da ovako postavljen algoritam eliminiše svaku mogućnost greške ili slučajnosti. Ovo je ličilo na pravljenje eksplozivne naprave, na situaciju u kojoj pirotehničar može samo jednom da pogreši.
U Instrukciji borcu su bile potanko izložene sve tačke:
„Druže! Moskva je puna prepredenjaka i lupeža! Iza svakog ćoška vreba džeparoš ili bitanga. Ciganka jedva čeka da ti odvrati pažnju, da te hipnotizuje i slobodno pokupi sav sadržaj tvog novčanika. Štaviše! Ona ti šmugne u kuću i ti joj daš sve svoje zlato i brilijante, još joj i kafu skuvaš.
Zato, kada se krećeš po gradu, vršeći dislokaciju ušteđevine, pod jedan: gledaj da ideš u grupi od po dvoje ili troje!
Pod dva: najstrože je zabranjeno da se upuštaš u razgovor, da dozvoljavaš da te diraju, zagledaju ti se u oči, recituju stihove i da ti pevaju pesme.
Pod tri: ponašaj se kao da ti pare nisu u džepu! Velike sume moraju da se nose bezbrižno i veselo kao da ideš u diskoteku ili se vraćaš s vojne obuke.
Uniforma: onaj ko nosi pare mora da bude odeven vrlo skromno, ali uredno.
N. B.: NE spavati u metrou s velikim parama!!! Fima je pročitao u novinama da je savremeni lopov snabdeven specijalnim detektorom koji nezavisno od razdaljine registruje gotovinu u tašni ili torbi...“

I tako se, kao pucanj za start, jednom začulo:
– Okupljamo se da sortiramo letke, iščitavamo i proveravamo rukopise pre nego ih predamo izdavaču. Sutra kupujemo knjigu.
„Knjiga“ je – stan. „U boooj!“ – ko što su uzvikivali vojnici.
Ja sam se prva našla u metrou s parama. Pet „snopova“ je u našoj kući bilo zavijeno u foliju za pečenje pileta, spakovano u ranac, a preko njih smo iz konspirativnih razloga prebacili vunicu i igle za pletenje.
Ušla sam u vagon, sela, uzela igle i krenula da pletem kapu, dočaravajući pastoralnu sliku inteligentne žene prosečnih materijalnih mogućnosti.
Preko puta mene je spavao pijani čovek, jeste klošar – nije klošar, po izgledu će pre biti da je inženjer bez posla. On je iznenada podigao teške kapke, naši pogledi su se sreli, što samo po sebi „instrukcija“ striktno zabranjuje, ja sam istog časa htela da skrenem pogled, ali onda se na njegovom licu pojavio neverovatno bogat spektar emocija, moguć samo kod čoveka potpuno izgubljenog u životu i plus dobro pijanog.
Nekontrolisanim pokretima lica on mi je dao do znanja da je poražen, ushićen, u izvesnom smislu čak pometen mojom lepotom. Oduševljenje mu je dalo snagu. Ustao je teturajući se, napravio par koraka, nadvio se nada mnom i prošaputao:
– Ko si ti, prekrasna neznanko?
Na tren mi je svojim pitanjem oduzeo budnost. Da, čovek je malo popio, ali ipak nije mrtav pijan, kožna jakna jeste stara, ali je dostojanstveno iznošena, miris – samo alkoholna isparenja... Ničeg odbojnog, a i pitanje je postavljeno pismeno i delikatno.
Postao mi je simpatičan a da sama to nisam želela. Međutim, ne zaboravljajući drugu tačku „instrukcije“, odmahnula sam rukom, u stilu – sklanjaj se, ne prilazi. A on će, kao Čaplin u Svetlima velegrada, zaprepašćeno:
– Ti si nema?... Šta ćeš, dobro, nema veze – mumlao je ovaj čovek s neizrecivim bolom. – A jesi i gluva i nema? – povikao mi je pravo u uvo.
Ja mu govorim:
– Držite rastojanje.
Ah, kako se on obradovao što sam ja ko sav ostali svet:
– Bože! – uzviknuo je on. – Ja želim da ti budeš moja! Samo moja i ničija više! Ti pleteš? To je umela jedino moja mama! O, majčice moja! Gde si bila sve ove godine? – uzviknuo je on, podigavši ruke prema plafonu i strasno prošaputao: – Ja tebi ne mogu da dam svoj broj telefona. Nemam ga. Ali, zapamtiću tvoj ili ću ga zapisati na dlanu! – s tim rečima se spustio na kolena i krenuo da obasipa poljupcima moje ruke.
Uglavnom, kada sam se u metrou srela s Inokentijem (on je nosio još dvadeset pet „snopova“ tek podignutih iz banke) i ponosno mu ispričala kakav utisak ostavljam na muškarce, on je prebledeo i strašno zabrinuto rekao:
– Brzo vidi jesu li „snopovi“ na svom mestu!
Srećom, kao što sam i pretpostavljala, tog čoveka sam interesovala ja, a ne moje pare. Tada je Keša izvadio iz džepa vlažne maramice i istrljao me od glave do pete, pri čemu je posebno detaljno trljao moja usta, čak i zube!

Za to vreme Rita se u beretki boje limuna – sama (Fimu su upravo pozvali telefonom i on je razgovarao o fudbalu) uputila u banku da digne sa svog specijalnog računa „Jesen patrijarha“ sto hiljada rubalja, čime je šokirala službenike, s obzirom da je zbog toga gubila ogromnu kamatu.
– Nemojte ništa da dižete – krenula je da je odvraća blagajnica – sredinom decembra će vam leći kamata!... Ne dižite sada!...
Nastavak ove scene nije moguće zamisliti a da te ne prođu žmarci. Rita se zadržala pred šalterom, iza nje se napravio veliki red, i da bi objasnila svoj apsurdni postupak, ona se prekorno obratila ovim nezadovoljnim ljudima:
– Shvatate, ovakve stvari se dešavaju jednom u životu. Izvinite, molim vas, što se ovoliko dugo petljaju sa mnom! Treba da podignem sav ulog – kupujemo unuku stan... – Sve u svemu, ona se ponašala kao inspektor Kluzo pre nego što će mu se desiti peh: bila je odsutna, ulazila je u priču sa svakim koga sretne i osluškivala je cvrkut ptica. A kada je sa sto hiljada rubalja u damskoj tašnici došla do svog ulaza, odatle su izašla dva tipa s crnim kapama. Jedan joj je rekao:
– Zdravo, bakice!
A ona im je ne trepnuvši odgovorila:
– Zdravo, momci!
I ulepršala je sama, bez pratnje, u polumračni ulaz. Ova dvojica su joj galatno pridržala vrata.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Re: Romansa sa Mesecom

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 11:13 am


Romansa   sa   Mesecom - Page 2 695095



Samo je naša Tasja apsolutno ćutke i koncentrisano nosila „snopove“ u „pojatu“ i odlazila za sve novim i novim „snopovima“, koji su se nalazili u raznim prestoničkim bankama. Vadila je pare iz unutrašnjeg džepa crvene perjane jakne, ređala ih na sto i ponovo se otiskivala na tanušnim štiklicama – cak-cak-cak, bez ijedne reči o tome da li joj se neko na putu do banke i natrag zagledao u oči, čitao stihove ili pevao pesme.
Ali, onda je iskrsao novi problem: deset novčanica po sto dolara, od onih koje je iz Anape poslao otac Leonid, povukle su vlagu i uplesnivile se.
– Što se smejete? – uzviknula je Tasja. – Da, on ih je negde čuvao, skrivao mnogo godina po ćoškovima svoje garaže!... Normalno da su pobuđavele!
– Ništa strašno – umirila ju je Rita. – Sad ćemo mi da ih properemo i prosušimo!...
One su raširile memljive novčanice po radijatorima, izvukle fen i peglu, sve pouključivale i latile se posla.
– Idemo da očistimo kasu! – naredio mi je Fima, natukavši na čelo imitaciju kariranog kačketa „barberi“. I nas dvoje smo se uputili po glavni kapital, strogo se pridržavajući bezbednosnih pravila.
Tog dana je u Poštanskoj štedionici bilo strašno mnogo sveta. Ja sam sela za sto i, izigravajući staricu, nastavila da pletem plavu kapu. Serafim je u starom iznošenom sakou, sa trodnevnom sedom bradom i slušnim aparatom u uvu pružio kroz šalter svoju karticu i rekao:
– Zatvaram račun.
Devojka se zapanjila:
– Šta je vama?! Mi nemamo tolike pare! One moraju da se zakažu!
Iza nas se protezao nepregledni red i svi su zainteresovano slušali ovaj razgovor.
– Sačekaću – s hrišćanskim mirom je odgovorio Serafim.
– Pare mogu da stignu tek posle podne. Idite u glavnu zgradu.
– U redu – govori Fima – idemo u centralu. A vi zakažite, jer ako tamo ne bude, ja ću se vratiti kod vas.
Ni glavna štedionica nije mogla Fimi da isplati sve pare koje je on uštedeo. I mi smo se opet našli u našoj pošti.
– Jesu li dovezli?
– Još ne, idu ovamo.
Ja zauzimam red. Kao da je cela Moskva rešila da podigne penziju. U poštu je ušao Keša s punim rancem dolara. On je malo postajao, tako zračeći da bi svaki, čak i najgori Gajgerov brojač mogao na njegovim leđima da detektuje sumanute pare.
– Jesu li dovezli? – pita Keša tako da su ga svi u pošti čuli.
– Ma još nisu! – širi ruke Fima.
– Dobro – miroljubivo govori Keša – ja onda odoh, sačekaću vas kod kuće.
On odlazi, ulazi dečak, a odmah zatim se čuje i Ritin glas, prepoznatljiv i drag svim onim nekadašnjim radio-slušaocima, starim Moskovljanima:
– Ljudi, gde mogu da saznam da li sam ovde ostavila neseser kada sam podizala sto hiljada?...
Nije bilo šaltera na kojem se nisu pojavila naša ozarena lica u stanju krajnjeg afekta. Fima je treći put došao na red, ali – na Zapadu ništa novo, i mi smo propustili veselu bakicu koja se uporno trudila i da skine što više para i da nešto ostavi.
– Za sanduk! – saopštila mi je ona sa zadovoljnim osmehom na licu.
I – izražajno – pokazala očima dole:
– TAMO mi se ne ide! Ali, moram da se spremim!
– Nose! – pobedički je uzviknuo dečak, ugledavši dva krupna inkasatora sa pratnjom, naoružana do zuba i s vrećama para.
Sledećih pola sata Fimi su brojali pare pred mikrofonom. Ceo red je slušao o kakvoj se ušteđevini radi.
Stavljamo pare u torbu, zatvaramo je, izlazimo iz banke. O, Bože, pomozi nam u nevoljama i mukama ovozemaljskim, izbavi nas od svake zle prilike! Sve na Serafimu odaje potpuno i apsolutno lažno spokojstvo – za nama je do samog ulaza trčao neki tip koji i nije baš ulivao poverenje i vikao:
– Gospodine! Gospodine! Zaboravili ste ličnu kartu!...

Svi su bili pomalo van sebe od toga što treba biti izuzetno oprezan i maksimalno koncentrisan. Nakon što je Fima opomenuo Ritu i još jednom joj objasnio kako čovek treba da se ponaša na ulici, u liftu, pošti ili kod kuće kad pri sebi ima pare, ulazi Keša u stan s novom porcijom „snopova“, a vrata nisu zaključana!
Pri tom, pred onim ko ulazi puca sledeći prizor – u sobi na stolu se uzdiže planina Fudži od novčanica različitih apoena, kao da samo što nisu dovezli partiju heroina. A Serafim ko pravi narko-bos stoji u toaletu s otvorenim vratima i pušta mlaz. Da ne govorim o Riti koja na televiziji zaneseno gleda emisiju o Puškinu i niti šta vidi, niti šta čuje.
Ako bi neko sa strane posmatrao našu družinu koja broji pare, mogao bi da pomisli da to Kventin Tarantino snima film s Robertom de Nirom. Serafim, neobrijan, u moher džemperu s kožnim zakrpama na laktovima sedi na kraju stola i tajanstveno se smeška, odgovarajući na pitanja jednosložnim rečima i potpuno neumesno. Ubrzo smo otkrili da je on negde ćušnuo svoj slušni aparat i sva ta zagonetnost je uspešno kompenzovala njegovu gluvoću.
Sve su to bili razlozi zbog čega mi nismo čak ni obratili pažnju na to da je neko pozvonio na vrata. Zato je Rita otišla u predsoblje i brže bolje otvorila. Keša je na brdo para nabacio ćebe i svi su se ukočili, kao da su na spiritualističkoj seansi, gledajući u sto i osluškujući glasove u predsoblju.
– Je l’ treba šećer? Jeftino dajem džak – začuo se promukli bas.
– Ne, ne treba nam šećer – povikao je Keša u strahu da Rita ne kaže: treba, jednog dana ćemo ipak praviti slatko – i pozove prodavca šećera u kuhinju.
Svi smo se ko jedan uputili ka vratima. Prodavač, čovek iz unutrašnjosti, u mornarskoj majici i vindjakni, pogledao je u ovaj stroj ljudi, očigledno neprijateljski raspoloženih prema njemu i njegovom šećeru, i ispario.
Nikom ne otvarati! Zar se nismo dogovarali da se nikom ne otvara?! – besneo je dečak. – Od kuće ste napravili železničku stanicu.
Falilo je još samo da se javi prepodobna Vera iz Jehovinih svedoka, koja je s vremena na vreme zvala Margaritu i telefonom joj davala božanske pouke, mada se uopšte nisu poznavale. Štaviše, ta Vera je krenula da se nudi da svrati u goste kod Margarite. Ali, onda je Fima ispoljio budnost i napravio je ženi skandal. Rita je morala da nastavi da se školuje vanredno.
– Uskoro stižemo do Isusa s gordošću je govorila Rita.
– Tek sada? Za sve ovo vreme? čudio se Fima.
Zatim joj je iz, istih razloga telefonirala Nadežda. Ali je Rita kulturno odbila Nadu, pozivajući se na to da ona već ima Veru.
– Vera je naš čovek – priznala je Nada.
– Ostalo je samo da krene da se javlja još jedna prevarantkinja koja se zove Ljubav – rekao je Keša.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Re: Romansa sa Mesecom

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 11:13 am

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 672031


Sada je prvo trebalo sve pare promeniti u rublje, i tek onda ih dostaviti u građevinsku firmu, gde su nam prosto rekli:
– Sve donesite, ostalo je samo dva dana, vi reskirate, treba ugovor da se potpiše.
Mi smo spakovali dolare i evre u kesu, stavili pare na dno ogromne torbe, a odozgo smo nabacali ne baš najčistije Fimine košulje. Navodno muškarci idu u perionicu i uopšte ne nose gomilu novca u neku tamo levu banku da ih zamene. Ovaj stan, moliću lepo, može da se kupi samo za rublje. A dečaku su preporučili jednog bankara, koji je poznat po tome što menja velike sume uz najmanju proviziju.
Na brzopotezno održanom vojnom veću doneli smo odluku da Serafim uđe u operativnu grupu.
– Njemu će biti interesantno – rekao je dečak.
Fimi je naređeno da obrije bradu, obuče crno vuneno odelo s prslukom koji je dedi poklonio unuk, skinuvši ga sa sebe posle odbrane disertacije, kravatu, moderne cipele i švajcarski sat.
S cipelama je malo zapelo. Fima nije znao koje da izabere.
– Uz crno odelo – učio je unuk Serafima – cipele moraju da budu crne. CRNE! A ne trule višnje! I ne boje kasije!...
Slika koknija bez krova nad glavom, koji spava ispod mosta na obali Temze, udruženim snagama je zamenjena raskošnom pojavom don Korleonea – tako ogroman dijapazon ima naš Fima.
– Ti bi dobro mogao da se prodaješ s tako egzotičnim izgledom – s poštovanjem je izjavio dečak.
Čak smo krenuli da se pribojavamo da se tamo ne zapitaju, kad se Serafim pojavi da da pare za stan, zašto on kupuje samo jednosobni stan na bezveznoj lokaciji, a ne u nekoj od starih moskovskih ulica ili u elitnoj zgradi u centru grada.

Dakle, izlaze iz ulaza tri elegantna džentlmena s kariranom putnom torbom, koja rečitije od kariranog kačketa govori o Fiminoj anglomaniji, ali i o tome da ako on i nije od onih što kupuju londonske fudbalske klubove – bez engleskog ejla sigurno ne može da živi, sedaju u smaragdnu veteransku „oku“, greju motor i kreću. Dečak je za volanom, Fima – pored, pravi se da čita novine, a pozadi je Inokentij – čvrsto stiska na grudi torbu s parama.
Ni vitez templar, pripremivši se za protivnapad na nevernike koji su ga opkolili, nije toliko koncentrisan kao što su ova trojica koja su krenula na sastanak s bankarom. Nervi su im napeti ko strune havajske gitare. Izranjali su im iz sećanja primeri posebno drskih krađa tašni i torbi iz kabina automobila.
Prisetili su se direktorke umetničke galerije iz Taganroga, koja je putovala kombijem da kupi umetnost u prestonici. Interesovale su je slike od maca i suvog cveća, postoje takvi umetnici – Aoristi. Oni celog leta žive u vikendicama, šetaju po livadama, sakupljaju plamenku i kovilje, suše ih, a tokom dugih zimskih večeri sede u svojim stanovima i prave minijaturne i velike panoe, zapanjujući nas svojom bujnom maštom. I što je neverovatno, lepo se prodaju.
Tako je direktorka muzeja putovala s velikom količinom para iz Taganroga u Moskvu, uživala u periferiji prestonice, kad se otpozadi začulo „kvrc“! Šofer je iskočio iz kombija, a njemu pokazuju branik: 0, bože, kakav maler! Iskočila je i direktorka: Oh! Kako je tako nešto moglo da se desi? Vraća se – kad nema tašne. A tamo su osim para bila sva dokumenta, mobilni telefon, članska knjižica sindikata radnika kulture i srebrni dolar – za sreću.
Tašna sa sindikalnom knjižicom i notesom je bila bačena ispred vrata najbliže policijske stanice, da se opljačkani građanin ne bi sekirao – policija će je naći i pozvaće ga. I stvarno su pozvali, ali u Tanganrog, direktorkinu ćerku, i rekli: „Dolazite ovamo, tražite telo, njenu tašnu smo pronašli, a telo još ne!“
Selivši se tog neprijatnog slučaja. Keša je još jače stegao putnu torbu s parama i podozrivo osmatrao susedna kola.
A Serafim je baš potrefio trenutak pročitao je novinsku belešku u kojoj specijalisti državne kovnice novca upozoravaju žitelje prestonice da su, prema podacima kojima oni raspolažu, u Moskvi u opticaju falsifikovane novčanice od po hiljadu rubalja vrlo kvalitetne izrade.
– „... Ova prava umetnička dela mogu da se dobiju čak i u bankama! A u menjačnicama se retko desi da ne podmetnu falsifikovanu novčanicu...“ – izražajno je čitao Fima.

Bankar Dima je zakazao sastanak na uglu ulica Sivcev Vražek i Starokonjušne, pored kontejnera za đubre na kojem piše „Minkult“{34}. Parkirali su auto i krenuli da posmatraju mračnu reku ljudi koja se kretala ulicom.
– Biće u farmerkama i s kesom u ruci – rekao je dečak.
Posle pola sata, kontejneru za đubre se približila stara izubijana „lada“ ekskluzivne boje – „pena šampanjca“. Iz nje je izašao Dima u farmerkama i s kesom u ruci, tačno onakav kakvog ga je dečak i opisao.
Fima se zaklonio novinama, kao čita, ali ih je držao naopačke, demonstrirajući čitavom svojom pojavom da po njegovim predstavama – možda malo i zastarelim – bankari treba drugačije da izgledaju. I Keša se sav zgrčio, ali je torbu ipak pustio iz ruku.
Dečak se osamio s Dmitrijem u „ladi“ i dobro zapakovane štosove novčanica državne banke Sjedinjenih Američkih Država prebacio u Diminu slabašnu plastičnu kesu.
– Ti samo reci koliko ovde ima – nonšalantno ga je zamolio Dima – nemam kad da prebrojavam. – I nestao je zajedno s kesom iza masivnih ulaznih vrata obližnje zgrade. Nikakva priznanica, ništa.
– Oh! – Keša je uhvatio što je mogao više vazduha, izašao je iz kola, prišao ovim svetim vratima i pročitao na maloj tabli: „Udruženje spotrista invalida Podmoskovlja“
Nervozno je povukao za kvaku: vrata su bila zaključana.
Seli su u „oku“ i krenuli da čekaju.
– A šta ako se on ne vrati? – prozborio je Keša jedva čujnim glasom.
– Čak i da uzmemo njegov auto kao kompenzaciju, to nam ne bi nadoknadilo ni deseti deo onog što nam je on oteo.
Fima je nastavljao da čita prevrnute novine.
Dečak je ćutao.
Četrdeset pet minuta je prošlo.
– Akademski čas – prekinuo je čutanje profesor Serafim, napipavajući nitroglicerin u džepu sakoa.
U tom momentu su se otvorila masivna vrata „Udruženja sportista invalida“ i na pragu zgrade se pojavio bankar. Prišao im je ležernim korakom, mašući kesom.
– Držite – rekao je Dima, vadeći poteški zamotuljak od novina – ovde ima sedamdeset tri svežnja – dva miliona šeststo pedeset hiljada trista osam rubalja.
O tome da se prebrojavaju pare nije bilo ni govora. A da pokušaju da skinu gornji sloj metalne trake, kao što su to savetovali specijalisti Kovnice novca, ne bi li se uverili u autentičnost novčanica – nisu imali petlju. Sve je obradovala već sama činjenica da se ovaj njima potpuno nepoznati čovek vratio.
– Ne razumem što ste se usplahirili? – izustio je dečak čim mu se povratila moć govora. – Pričali su mi da je jedan čovek išao ulicom s koferom para – nosio ih je u građevinsku firmu!... Doduše, nije ih doneo... A Dima svuda nosi pare u ofucanoj kesi u metrou, u autobusu, u kolima. Baci kesu na zadnje sedišle i ne razmišlja. I stvarno, ko bi mogao da pomisli da ti u izguljenoj otrcanoj kesi imaš milione? Profesionalac, nema šta – s poštovanjem je dodao dečak.
– A mi se još uvek učimo – skromno je prokomentarisao Keša.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Re: Romansa sa Mesecom

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 11:13 am

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 654009



Već se smrkavalao kada su nastavili dalje. Ni minut nije smeo da se izgubi. I, ko za baksuz, cela Moskva stoji. Na svim ulicama, obilaznicama, tramvajskim šinama – svuda zastoji. Dečak je pokušao da se provuče iza šlep-službe i istog časa se začula policijska pištaljka.
Keša je premio od straha.
Gotovo je rekao je on. Sad će da provere šta to ova trojica prevoze. I, na svoju radost, ima da nađu tri miliona!...
Dečak je sav ko na iglama izašao iz kola i u momentu se setio da je Dan policije.
– Srećan praznik! – rekao je on, pružajući dokumenta.
– Hvala – nepodmitljivo je odgovorio policajac. – Vozimo suprotnom trakom. Da uzimamo dozvolu ili plaćate na licu mesta?
– Izvol’te – dečak je izvadio petsto rubalja.
Ovaj se nasmejao, stisnuo dečaku ruku i ispratio ga do automobila.
– Volim ja praznike. – Inspektor policije je otvorio vrata i prešao pogledom po kolima. – Ali, takve kao što su svadbe, rođendani! Tamo je veselo, opušteno! A Dan policije, to ti je – znate kako mi govorimo? – glava u cveću, a dupe u sapunici!...
Keša, dečak i Serafim su nabacili osmehe pune razumevanja.

Sat i po je ostalo do zatvaranja kada su tri musketara s vrećom prepunom dukata stigli do SU-23, parkirali „oku“ između crvene „mazde“ i crnog „audija , i ušli u ofis. U centru hola ih je dočekala fontana koja ne radi, s gigantskom žabom od malahita u bari, koja pobedonosno steže u zubima strelu Ivana Carevića.
Dečak je uzeo torbu od Keše i zajedno s Fimom otišao na blagajnu. Posmatrajući ih kako se drže kao bogatuni, Keša se ponovo setio pesme Indusa lutalica:

Sunce može da postane hladno Mesec od vreline da se usija,
Ali nad istinskim učenjem nijedan demon nema vlast:
Kada slon važno hoda,
Kako bogomoljka može da ga zaustavi?

U Inokentijevoj glavi misli su bludele, rojile se, mrsile se, i on nikako nije mogao da povrati spokojno i kontemplativno stanje duha, njemu tako svojstveno. Koliko je puta samo u jednom danu gubio punokrvnu vezu s tokom života i kakve su ga mračne misli spopadale, tipične za nosioce grube mentalne svesti. Nije mogao da veruje da u nekoliko navrata, zaslepljen fatamorganama, samo što nije napunio gaće!
Keša je izuo cipele, seo u pozu lotosa, sklopio oči i duboko udahnuo. Logično, ka njemu se uputio čuvar, bespomoćni zarobljenik samsare{35}. Međutim, Inokentije je već izronio iz pojavnog sveta i utonuo neizmernu, jasnu, večnu, božanstvenu prazninu. A kada je čuvar krenuo da ga trese za rame i zahteva da se ili ponaša pristojno ili napusti prostoriju, Keša je sporo izgovorio:
– Jadni čoveče, zašto ti nosiš tu kapu s kokardom?
Onda je spazio dečaka i Serafima. I što je čudno – s onom istom nabijenom torbom s kojom su se bili i udaljili, a na licima im se ogledala potpuna konfuzija.
Ispostavilo se da je, dok smo mi pabirčili za poslednje santimetre, cena kvadratnog metra porasla za tri procenta. Smešna tri procenta ne bi našem budžetu nanela nikakvu štetu da smo pazarili sladoled ili pivo, ali u slučaju kupovine stana ona su delovala kao čitavo bogatstvo. Sutra je poslednji dan, a mi – ni drvce da se na njega oslonimo, ni kamen da se njime podupremo.
Desio se smak sveta, u to nije bilo nikakve sumnje. Panika je obuhvatila složni, ujedinjeni kolektiv, čiji je svaki elan obavljao konkretne zadatke u cilju stizanja do para, ali niko nije očekivao da u najvažnijem trenutku tih para neće bili dovoljno.
– Kakav je ovo način? – uzviknuo je dečak. – Ne dozvoljavam da se ovako postupa sa mnom! Ja sam zaslužna osoba, ja nisam običan čovek – dva puta sam bolovao od šarlaha!
– Ako ja krenem da prodajem freske, ljudi će početi da se rađaju bez glave – rekao je Inokentije s osećajem neminovne propasti.
A Serafim, naš kobojagi milioner, ako samo možete da ga zamislite: u jednoj ruci drži bogzna koliko hiljada dolara, a drugom se bukvalno uhvatio za glavu.
Sve vreme sam piedosećao da ovako nešto mora da se desi – rekao je Fima. U redu, ako se naše predstave o poštenoj igri ne poklapaju – idemo odavde! – I odlučno je natukao kačket.
– Samo to ne! – zastenjao je Keša. – Ja neću da vraćam kući tri miliona. Njih ovog časa treba predati. Kome? Zašto? Za šta? Nije važno! Samo da ih se oslobodimo! Da se svega oslobodimo! – prošaputao je on malodušno. – Isprazniti džepove! I – svuda i u svemu nalaziti tišinu.
– Čekaj, stani – krenuo je da ga urazumljuje Serafim. – Moramo da izvagamo za i protiv. I gde ćemo naći preostalu sumu? Moj Institut međunarodnog radničkog pokreta su zatvorili, prijatelje saborce poslali u penziju bez obzira na godine života. Od sada moje kolege i ja možemo da se smatramo... kako ti ono kažeš, Inokentije, stanovnicima budističkih manastira?
– Da, to je velika zemlja za čoveka koji je spreman da se rastvori u bezgraničnom – odgovorio je Keša. – Nema veze, mi ćemo se uzdati u više sile i one će nam doturiti još malo!
– A šta da rade oni koji ne veruju u Boga? – tužno je pitao Fima.
– Da se uzdaju u one koji veruju – kategorično je rekao Keša.
Vratili su se na blagajnu i ponovo se našli ispred službenice SU-23, Leokadije. Uramljena prozorom blagajne, ona je iz nekog razloga sedela s neprozirnim crnim naočarima. Složićete se da to ipak nije tako česta pojava među kasirkama. To mu dođe isto kao da vaše novčane uloge prima muškarac s gusarskim povezom na oku, a kad se približava sefu ili kartoteci zbog neke informacije, jako cakće drvenom nogom o pod.
Leokadija je izrazila spremnost da primi tu sumu, ni dovoljnu, a ni malu – dva miliona osamsto trideset hiljada rubalja.
– Ovo je stvarno blagajna? – još jednom je upitao dečak, streljajuči pogledom Leokadiju.
– Da – odgovorila je ona uvereno.
– SIGURNO?
– Sigurno.
Leokadija je primila naš kapital. Aparat za brojanje novca je razjapio čeljust, razotkrio zube i krenuo brzo, kao virtuoz na balalajci, da broji. Na tablou su se pojavljivale ogromne cifre i pretvarale u fantastične, skoro nadrealne sume.
Prebrojavši pare, Leokadija je jedan od svežnjeva umetnički raširila kao lepezu ispod sijalice drugog aparata. Bio je to specijalni uređaj – detektor lažnih novčanica. I onda se – na sveopšte zaprepašćenje – blagajnom razlegao užasni pisak.
– Bestraga! – Serafimu su izbile graške znoja na čelu.
Keša se sav skupio, kao jaguar.
Leokadija je odložila taj svežanj i uzela drugi da proverava. Pisak se ponovio. Leokadija je skinula naočare, pažljivo je na svetlu prostudirala novčanicu od hiljadu rubalja i stavila je ispod plave sijalice detektora.
Pisak se samo pojačavao. Već je ličio policijsku sirenu.
– Sad ćemo besplatno dobiti krov nad glavom – za malverzaciju – kazao je dečak.
– Samo malo – rekao je Serafim i, kao mađioničar na cirkuskoj predstavi, izvukao zgužvanu novčanicu od deset rubalja iz gornjeg džepa. – A sad ovu gurnite!
Zbunjena Leokadija je gurnula novčanicu ispod svevidećeg plavog oka detektora.
Opet pisak.
– Desetice se ne falsifikuju! – pobedonosno je uzviknuo Fima. – Zovite montera ili električara, ko je već kod vas zadužen za aparate. Pokvaren je.
Za minut je u blagajnu ušao majstor Goša, mršteći se od jakog sveta. Delovalo je kao da je sedeo ispod stepenica i samo čekao hitan poziv. Goša je isključio aparat iz struje, zatim ga je tresnuo šakom i ponovo uključio. Aparat je zapištao poslednji put, kao da se pravda – eto, ne možeš ni da se našališ! I više nije ispustio ni jedan jedini zvuk dok god je proveravao naše pare.
– Ne, ja stvarno ne znam dokle više – promrmljao je Serafim, brišući znoj sa čela – mi smo već sve obraze podmetnuli, a nemamo ih mi tako mnogo – svako po četiri!
Leokadija je na rastanku saopštila:
– Gospodo, ne bismo da vas dotučemo, ali ako u roku od dvadeset i četiri časa ne donesete sto četrdeset hiljada, naš dogovor se anulira. Pare će vam biti vraćene a stan prodat drugom kupcu! mahnula je rukom u prave u žabe od malahita iza koje se motala razna polupoštena publika – trojica harizmaličnih gorštaka i jedna osoba slična Tartarenu iz Taraskona{36}. – Eno, vidite, ono je Masljuk iz Poltave. Već drugi dan kako sedi ovde, strah ga s parama da se makne od čuvara. A eno i trojice gorštaka – Uća, Guća i Datuća. Čekaju ko ne uspe da preda sav iznos.
– A osim toga, sutra je i svadba Eltona Džona i njegovog druga – ozbiljno je rekao Serafim, šireći novine. – Sada oni kupuju stan!
– Nadam se ne u našoj zgradi? – upitao je dečak.
Drugi neko bi se nasmejao ovoj vrcavoj šaljivoj sceni, ali Leokadija je stavila tamne naočare i time pokazala da je prijem završen. Pri tom je sadržaj karirane torbe iščezao u njenom sefu, a u zamenu za to se u metalnoj činijici koja je ličila na pepeljaru pojavio mali, prilično neubedljiv račun. Takve daju kod nas u bakalnici.
Ošamućeni od novog problema, ne znajući gde i kako da nađu potrebnu sumu, oni su seli u auto i utonuli u razmišljanje. Pored njihovih kola žurno su prolazili ljudi u tamnoj odeći, zaokupljeni svojim mislima, završio se radni dan, grad je pocrneo, zgrade su utonule u mrak, zaiskrila su prozorska okna. Vetar je na šoferšajbnu naneo pregršt jarkocrvenog javorovog lišća.
– Idemo kući, tamo ćemo videti šta ćemo – rekao je dečak i okrenuo ključ od kola.
„Oka“ je zabrundala, štucnula i pojurila kući. Keša i Fima su se opustili. Fima je delovao pospano, prazna torba s njegovim košuljama se valjala po podu, para u njoj nije bilo, što je Kešu iskreno radovalo.
– Gledaj ga samo! – odmahivao je glavom dečak. Gde ovo ima? Raduje se što je ostao bez para!...
Mi smo čekale svoje muškarce ne paleći svetlo. Padao je mrak, kapi kiše su dobovale po strehi. Tasja je stajala pored prozora, posmatrala ulične svetiljke, automobile s upaljenim farovima. Nas dve smo htele da skrenemo misli, upalile smo televizor, ali su takve užase pokazivali na svim kanalima – opet su sve poubijali, sve poklali... Momentalno smo ga isključile da ne pošašavimo.
Posebno se sekirala Margarita.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Re: Romansa sa Mesecom

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 11:14 am


Romansa   sa   Mesecom - Page 2 603099


– Kada su u pitanju strahovi – govorila je ona ponosno – ja sam tako genijalna da bi samo od mojih mogao da se napiše detektivski roman!
Ja sam s vremena na vreme telefonirala Keši i on je odgovarao:
– Nema pozitivne dinamike.
– Frka.
– Platili smo kaznu.
– Naleteli smo na skrivenu minu.
Poslednja informacija koju smo primile tog dana bila je:
– Sve pare dadosmo, al’ nikakve vajde.
Onda je Rita otela slušalicu i povikala:
– Zašto ti takve stvari govoriš preko telefona! Tako vređaš one ljude koji su nas sve vreme prisluškivali!...
Zato, kad su konačno stigli kući, mi smo se bacile na njih i čvrsto ih zagrlile. Ništa ih čak ne bismo ni pitale, što se kaže, nek su se samo vratili živi i zdravi, ali oni su nam sami sve ispričali kad su se napili, najeli i zagrejali „amaretom“.
– ... Eto tako – završio je svoju priču Keša. – Ko brže uplati puni iznos, taj će i dobiti naš stan. Naravno – uzviknuo je on krajnje ozlojeđno Kavkasci dolaze s punim torbama para, zato stanovi i idu ko alva!
– Kešo, među nama je čovek s Kavkaza – prekorio ga je dečak.
– I ko nam još kaže? – rekla sam ja – Onaj koje sam s Urala!
– Očigledno, on smatra da je bolje biti s Urala nego s Kavkaza! – nastavila je Rita.
– Šta da radimo? pitao se Serafim.
Špartao je po stanu, skenirajući police s knjigama, hrpe časopisa i starih novina, sve u nadi da će pronaći tajne koverte – šta ako je neku hiljadarku negde sakrio i zaboravio?
– Tasja samo što ne zaplače – rekao je dečak, do ušiju zaljubljen. On lepo nije mogao da veruje da naša porodica neće savladati sve prepreke samo da obraduje njegovu voljenu. – I gde su sad vaši prijatelji? – uzviknuo je on. – Moćni, smeli, bogati? Telefonirajte Morduhoviču, neka pozajmi tri hiljade dolara?
Svi su zaćutali pokunjili se. I odmah se odozgo začulo mrmljanje komšinice Aide Pantelejmonovne: Vidi li Bog cene na pijacama, opet ti Jevreji ugnjetavaju naše Palestince... domaći živalj nestaje, a vanzemaljci osvajaju Zemlju...
– Ah, kako bi nam sad dobro došao moj mesec! – uzdahnuo je Keša. – Ja bih s njim plovio, išao, leteo, ne žaleći snagu, sve dok ne crkne akumulator, pokazujući koliko je život višeslojan i pomažući da se dokuči međusobna veza svih stvari. Nekoliko tura za noć i mi bismo bili spaseni.
I onda je povikao:
– Imam ideju! Šta ako Poterjajev proda mesec Japancima! A mi akonto toga pozajmimo od Nikasa Safronova?! Da vidimo šta piše astronom?...
Keša je izvadio iz džepa svetlozeleni koverat, na njemu je marka sa slikom planine Fudži koju je nacrtao Hokusaj, i pečatom grada Osake – bila je to prva vest od Poterjajeva otkako je njegov brod isplovio iz Vladivostoka. Pismo je stiglo još jutros, ali nije bilo vremena za čitanje.

„Dragi moji zemljaci! – započeo je Keša, a mi smo seli oko njega i krenuli da slušamo. – „Kako ste vi tamo, na kopnu, u Otadžbini, u Rusiji? Jeste li živi? Da li ste kupili nekretninu?“
Zdravo, Inokentije! Moram da ti se izvinim što nisam s tobom uspostavio vezu čim mi se dogodila neverovatna stvar o kojoj bi mogao da mašta svaki nastavnik astronomije, da ne govorim – geografije. Sve bi bilo u redu da se to desilo sa mnom lično, međutim drži se, Inokentije! – postradao je mesec, naš mili hranitelj, i to me čini beskrajno tužnim i strašno boli.
Ali – da idem redom.
U početku je sve išlo fino. Utovarili smo mesec na brod, sam sam se smestio u kabinu druge klase, s pogledom na okean neopisive lepote! Jedno tri sata smo plovili niz vetar, na nebu nije bilo ni oblačka, a voda – da ne veruješ – idealne azurne boje! I neko vreme su brod pratili delfini!
A kada smo posle tri sata plovidbe izašli na otvoreno more, odjednom se digla bura. Vreme se naglo promenilo! Talasi su bacali brod na razne strane. Svi putnici i članovi posade su navukli prsluke za spasavanje. Ja sam navukao dva. Za svaki slučaj. Bura je, Inokentije, bila tako jaka da je nosila naš brod kao orahovu ljusku.
Iskočio sam na palubu da proverim kako je mesec. Bio sam ga spakovao u specijalni vodootporni sanduk i taj sanduk smo pričvrstili na prednjoj palubi. A šta se tamo dešavalo – kakav je tamo bio užas! Talasi su šibali po njoj, mornari su puzali na laktovima, kutije s tovarom su letele preko ograde u more.
Naredili su nam da se spustimo u čamce, jer se napravila velika rupa na brodu i mogli smo svakog časa da se prevrnemo.
Kad, odjednom, vidim kako se jedan sanduk polomio na komade i iz njega izlete naš mesec. Samo je kliznuo na talase i zaplivao po okeanu. Vikao sam mornarima koji su veslali i upravljali čamcem da moramo da spasemo mesec – eno ga tamo, na talasima.
Međutim, kad su se oni okrenuli i pogledali u pravcu u kojem sam im ja pokazivao, njega tamo već više nije bilo. Potonuo je. Kešo, oprosti mi, nisam sačuvao naš mesec, našeg bledolikog lepotana. Kao što je prokleti Stenka Ražin potopio persijsku kneginju, tako sam i ja potopio našeg kralja. Čak se nijedan mehurić nije pojavio. Nestao je u vodi bez traga i glasa.
Pomislio sam da skočim i ja za njim, ali su me japanski mornari čvrsto uhvatili i vezali za klupu. Kroz dva sata nas je pokupio japanski ribarski brod, tamo su me i osušili, nahranili me njihovim sušijem i dali sto grama sake. Odvezli su me u luku i smestili u dom za brodolomnike.
Pošto je sav moj imetak potonuo, dali su mi odeću, drvene cipele i četkicu za zube. Evo druga nedelja kako sam ovde, izučavam japanski jezik iz stripova manga, već mogu da se sporazumevam s osobljem. A, s obzirom da su sva moja dokumenta nestala, sebe sad mogu da smatram Građaninom Sveta. Zato sam odlučio da zasad ovde ostanem i pustim korene. Živi bili pa videli.
Sumimasen, Inokentije-san, za to što nisam izvršio planetarnu misiju koja mi je pripala u vezi s promocijom tvoje umetnosti u inostranstvu.

Arigato, vaš Ivan Poterjajev

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Re: Romansa sa Mesecom

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 11:14 am


Romansa   sa   Mesecom - Page 2 603019

Sedeli smo u tišini, slomljeni, ne dižući pogled ka Keši. Kada je pročitao završne redove i odložio pismo, svima je postalo jasno da je poslednja šansa bila slična vodenom cvetu i da je potonula zajedno sa svima nama dragim i voljenim mesecom.
– Šta da se radi – rekao je Keša glasom čoveka koji se u jednom času našao izvan prostora nadanja i strepnji – slikaću, i ovako su sve samo hepeninzi i performansi. Vreme je da postanem klasični umetnik – da od maca i suvog cveća pravim pejzaže, kao ono društvo. Oni, verovatno, nemaju problem kako da dođu do para.
– I Keša će pare imati,
Sve će Keša platiti,
On je uvek takav bio!... – otpevušila je Rita.
– Idem da stavim vodu za čaj – rekao je dečak.
– Stavi – kazala je Rita – ali, da znaš, naš čajnik samo svetli. Svetli, a ne greje. Bolje je da se koristi kao sijalica.
– Bože! – uzviknuo je dečak. – Ovo nije trebalo da kažeš! Sve moje nade rušite. Tasja, ja tebi nisam par!
– Gluposti! – Tasja je prišla i zagrlila našeg dečaka. – Ti si moj rododendron, moj neven, moja hajdučka trava...
– A ti, Kešo – moj božur – rekla sam ja mužu i takođe ga zagrlila.
– A ti – moja kalina – rasejano je izgovorio Keša. U očima su mu se pojavile suze.
– A Fima je moj mumijo... – nadovezala se Rita.
– Ne vredi, društvo – oglasio se Fima, propuštajući pored ušiju nežno šuštanje lišća našeg rodoslovnog stabla. Ovo ni milioner ne bi izneo na svojim plećima. Lakše je sagraditi kuću na Mesecu nego ovde kupiti stan – rekao je glasom velikog krivca. A sam leži, prekrstivši ruke na grudima, kao poraženi Napoleon.
– Moraću Fimi da sašijem trouglastu noćnu kapu – našalila se Rita, ali se niko nije nasmejao – sve je obuzela strašna potištenost.
Od momenta kad se naš mali ali ponositi klan angažovao u borbi za mesto pod suncem, Fima je po prvi put bio spreman da digne ruke. Ovo nije bio tek neki tamo nokdaun, onoliko smo ih preživeli prošle godine. Međutim, inspirisani Serafimom, ponovo smo se dizali i, mutnog pogleda, klateći se, išli u boj. Ovde se radilo o čistom nokautu, koji je označio potpuni i definitivni poraz.
I to moj otac, ugledna osoba, nesalomivi Serafim, koji je vešto umeo da zaobiđe sve grebene! Kakvo on ima bogato iskustvo u snalaženju u raznim situacijama! Koliko je kravata čovek iznosio!... Samom Čarliju Čaplinu je stezao ruku! I evo ga, leži na kauču, tragično sklopivši kapke, mnogo mu je godina, i kompletna njegova poza govori o tome da on nije nikakav zlatni rudnik već običan Akakije Akakijevič Bašmačkin, sav u vlasti igre podmuklih sila.
Боже мой, да вознесется рука твоя, не забудь убогих твоих до конца!{37}
Svi su zanemeli, čak se i u stanu iznad ućutala Aida Pantelejmonovna, čuo se samo Serafimov ručni sat, koji je ujednačeno otkucavao rok za predaju para. Hiljade ljudi uzdrhtalih od straha zamrli su na pragu ljubavi kada nas je neočekivano poneo neki novi talas. Svi smo to osetili! Pred nama su zaplovile čudne vizije sfera, krugova, efemernih prostranstava i nebeskih gradova...
Zamislite: samo što se naša porodica spremila da izvede zaključak da je Bog nepravedan, nedosledan, nepojmljiv, kad nestade i svet koji sanjamo u snu i svet koji sanjamo na javi, rastvarajući se u kosmosu.
I onda je, potresajući milijarde galaksija, u grobnoj tišini, u moru ognjene svetlosti, zazvonio telelon.
Serafim je pružio ruku i podigao slušalicu.
– Alo – rekao je.
Bio je to Tolja, geograf. Ne znam zašto, ali se glas iz slušalice gromko čuo u celom stanu, kao da je truba arhanđela.
– Dragi moj Serafime! – izgovorio je Tolja. – Dobio sam nasledstvo iz Amerike, onaj honorar doktora Rjabina za himalajsku ekspediciju!
– Neverovatno!... – prošaputao je Fima i u njegovo bledo lice se opet vratila boja.
Ne verujete? Stvarno! I sve zahvaljujući vašim naporima, pažnji, vašoj vezi sa čika Koljom, pokoj mu duši, na mene se obrušilo čitavo bogatstvo deset hiljada američkih dolara! Ispostavilo se da su stvarno tamo, u Čejz-Menhetn banci, do današnjeg dana čuvali pare Rerihove ekspedicije. I bez ikakvih birokratskih zavrzlama su mi prebacili deo koji je pripadao dedi – s kamatom! Shvatate? Danas posle podne. Jeste li čuli, Serafime Daniloviču? Koja sreća! Sad mogu da kupim paraglajder i da fotografišem zemlju iz ptičije perspektive! Ali, ja samo o sebi! Da vama slučajno nisu potrebne pare? Kako sad stoje stvari kod vas? Je li vam trebaju?
Fima je po navici, po svom običaju, jednom i zauvek utvrđenom pravilu, hteo da odgovori: ne, nisu potrebne, hvala, dragi moj. Ali, bacivši pogled na deprimirano društvo koje se okupilo za njegovim stolom, po prvi put u životu je priznao:
– Tolja, neophodne su nam. I to ovog časa.
– Sutra idemo u banku – odlučno je rekao Tolja – i uzimamo onoliko koliko je potrebno.
– I Fima će pare imati,
Tolja će sve platiti... – zapevala je Rita.
Večna svetlost je obasjala nebo, na prozoru je neočekivano procvetao pupoljak amarilisa. Svet se okrenuo tumbe, zaplovio, glasovi su utihli, pomešavši se s dalekim zujanjem tibetskih čaša, zvonom zvončića, pesmom cimbala. Završio se dan. Pala je noć.
Useljenje smo slavili u uskom porodičnom krugu, nismo hteli koga bilo da zovemo. Odlučili smo da ćemo posle, kad renoviramo stan, postavimo podove i namestimo WC-šolju – pozvati sve svoje prijatelje.
A sada su Tasja i dečak sedeli za stolom u pročelju, srećni, spokojni i uživali u balonima od sapunice, u igri duginih boja na njihovim obodima.
– Mama mi je poslala bočicu – nasmejala se Tasja. – To sam uvek tražila od Deda Mraza.
Mi smo im poklonili ono najdraže što smo imali – sto od hrastovine „anakonda“, kako bi njegova neprolazna moć, stamene noge i bleštava daska (prethodno smo je namazali voskom i izglancali) mogli da posluže ne samo jednoj generaciji posle nas. Keša će se već nekako snaći i s kuhinjskim stolom na rasklapanje, koji je bio skromno smešten u hodniku dok je u kuhinji carovala „anakonda“.
On je u svoje lično ime deci poklonio gramofon „vega“ sa zvučnicima.
– Neka ga mladi koriste, njima je važnije – plemenito je izjavio Inokentije. – Na kraju krajeva, oni sad kreću u svet. A mi se odatle već vraćamo...
– I ne stigavši do njega – dobroćudno se našalio dečak.
Posedali smo oko mnogopoštovanog stola, na Ritine i Fimine starinske stolice. Hrabri deda Stepan ih je dobio na poklon od Oktobarske revolucije: 1917. godine, za vreme juriša na dvorac kneza Konstantina Romanova, radnici i seljaci su konfiskovali ove stolice „od buržoazije“. U prošlom veku su na njima sedeli gosti deda-Stepana – Dmitrije Iljič Uljanov, mlađi Lenjinov brat, večiti voždov sekretar Jelena Stasova, vatrena Inesa Armand, hirurg Spaso-Kukocki...
Zajedno s bakarnim lusterom u vidu izvijenih stabljika ljiljana, riđokosi i večno ozareni Stepan je te stolice poklonio Riti i Fimi kad su se oni preselili u novi stan. Ni tamo na stolicama iz dvorca nisu sedele ništa manje impresivne ličnosti, gosti Serafima i Margarite: poručnik Robert sa ćubom na glavi i ženom modistkinjom Lučijom Ivanovnom, radio-novinar Poplavski, član partije od dvadeset i prve, ljubljena Jesenjina, iako u godinama, simpatična učiteljica Šagane, Rokotov Sergej Apolinarevič, diplomata i ujedno špijun, kako se posle ispostavilo, glumica Ljalja Čorna i njen muž Mojsej Ribak, specijalista za argo, Jurij Vizbor... I ko još nije dolazio kod njih i se deo na ovim stolicama – mnogo divnog sveta, finih i dobrih prijatelja.
Otišli su gosti, otišli su zauvek, stolice su ostale prazne, stoje u iščekivanju pored zida i zato su Fima i Kita odlučili da ih daju mladencima – neka su i stare, ali su još uvek u dobrom stanju. Njihove graciozno izvijene noge čvrsto su držale jahače u svom sedlu, a crveni tapacirung je nedavno promenjen, pre samo petneaest godina.
– Bude li stolica, biće i gostiju – Rita i Fima su krilaticom propratili svoj poklon.
Preostali nameštaj je kupljen u Ikei, nov, od svežeg drveta, napravljen brižljivim rukama Rumuna. Posebno je bila lepa polica na kojoj je stajalo nekoliko knjiga budističke orijentacije. Kao što „či“, zgušnjavajući se, postaje materija, a rastvarajući se duh, tako je i dečak napustio polje široke potrošnje i krenuo da radi u izdavačkoj kući koja je promovisala budizam u našoj zemlji, ogrezloj u samsaiu.
Inokentije je otvorio flašu šampanjca. Tasja je pripremila pastu – makarone s račićima, pečenim paradajzom, belim lukom, zelenišem, a u čast Poterjajeva ih je prelila pravim japanskim sosom.
Ja sam takođe sva srećna napravila pitu – sve plodove koje sam tokom celog života skupljala sa drveta poznanja stavila sam u njen nadev, fino sam iseckala i upržila luk, dobro sam promešala, samo da mi ne zagori!...
– Kako je moja devojčica porasla – ponosno je rekla Rita – ima već pedeset godina!
Oslobođen svih briga, Serafim je sedeo za stolom u firmiranoj somotskoj dukserici.
– A sad, hajde – rekao je on, podižući čašu – živite onako kao što je govorio moj deda Tevelj: „Da bude volja Tvoja, Oče, da rastemo i množimo se ko ribe.“
Još kad su se spremali da odmah po Vaskrsu prave svadbu, dečak i Tasja su se sekirali kako će Fima izgledati na njihovom venčanju posle operacije „džombe“. Fima im je ponudio šarolik izbor: ili da bude s ufalšovanom glavom, kao ranjeni crveni komandant Šćors za vreme Građanskog rata, ili s ogromnim flasterom na temenu, ili da stavi kipu, nasleđenu od dede Tevelja. Ali, u tom slučaju bi pustio pejse.
– Ma idi prosto tako, bez ičega – molio ga je dečak – da nas ne brukaš.
– Ne mogu – odgovorio je Serafim. – Pomisliće da me je zviznuo sabljom neki kozak.
– Kakva glupost!
– A šta ako krene kiša? – brinuo se Fima.
– Za tu priliku je čovečanstvo već smislilo izum. Ne znam jesi li čuo za njega? Zove se kišobran.
Ali, Fima je veoma strepeo za svoju „džombu“, čak nije hteo da ide ni u pozorište s Margaritom.
– Šta ako mi neko kine na ćelu, kako ja posle s njim da se svađam?...
Te čuvene godine Serafim je, pun entuzijazma, ljubavi i duhovne slave, ušao u devetu deceniju.
U pletenoj bluzi, Rita ga je posmatrala s visine svojih godina i pitala:
– Fimo, jesi li srećan što si napunio osamdeset?
– Osamdeset godina – odgovorio je Fima – to je takav jubilej kada postojite samo ti i kosmos – i ništa više...
Podaj im, Gospode, milost i radost, daruj im blagodat svoju. Shvatate i sami, ipak su to godine, čas srce stegne, čas pritisak... Nedavno je Rita otišla kod lekara.
– Primetila sam da kad iznenada skoči pritisak, on može da se obori ako kreneš da ridaš – govori ona. – Evo, izmerite mi pritisak – kakav je sada? Sto devedeset? Mogu li onda kod vas da sednem i ridam?
– Ridajte – rekla je doktorka opšte prakse.
– I ja sam počela da ridam – pričala je kasnije Rita. – Ridala sam tri minuta i oni su mi se učinili kao večnost. Pitam: Je l’ dosta? Prošlo je već tri minuta. Ona mi odgovara: Bogami, nije, ridajte pet.
Ponovo mi je izmerila pritisak – spustio se na sto šezdeset.
– O, bože! – začudila se doktorka. – Pa, ako želite, slobodno ridajte!...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Re: Romansa sa Mesecom

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 11:14 am


Romansa   sa   Mesecom - Page 2 460077

Sedeli smo u nepomičnoj tački sveta koji se okreće. Fima i dečak su gledali televiziju – kup evropskih šampiona: Spartak-Arsenal, i grickali semenke koje je pekla Tasja.
– Tata me je čitavog detinjstva terao da pečem semenke – uzdahnula je ona, mešajući po tiganju drvenom lopaticom. – Stojiš i satima pečeš, ne mrdajući od šporeta.
– Kako kod vas televizor loše hvata! – nervirao se Fima.
Između titrajućih linija i snega na ekranu trčale su crno-bele figure fudbalera. Lopta skoro da se nije videla. Ali, Fimi je i to bilo dovoljno da shvati da Spartak beznadežno gubi.
– Bogo moj! – Serafim samo što nije plakao. – Kakve smo mi ranije imali igrače! Staruhin je igrao glavom! I to kako je igrao glavom! Niko nije tako igrao glavom kao Staruhin. Navijači su specijalno dolazili da gledaju kako Staruhin igra glavom. Neka mu je laka zemlja.
Onda su Englezi zabili Spartaku još jedan gol.
– O-jooj! – zakukao je Serafim. – Bobrove! – uzviknuo je on i oči su mu se zacaklile. – Ustani iz groba i pokaži im kako se igra!
Sijajući od sreće, Keša i ja smo se šetkali od sobe do kuhinje i natrag.
Odličan stan, prostran, iako je jednosoban – govorio je Keša. – Kuhinja – devet metara, a mogla bi da bude i šest. Široki hodnik. Šteta što nema špajz.
Kucnuo je po zidu i naćulio uši:
– Gips-ploče su dobrog kvaliteta. Hoćete li da stavljate tapete ili će te krečiti vodoemulzionom bojom? Ja bih krečio. I to sve zidove u razne boje. Ali, to su već detalji, glavno je da su visoki plafoni i veliki prozori.
– Hajde da popijemo za one koji su nam pomogli da kupimo ovaj komforni stan – predložio je Fima. – Pre svega bih želeo da sačuvamo u lepoj uspomeni Kešin mesec, koji je ponovo uronio u Zemljino jezgro, odakle je nekad izleteo i gde je i stekao svoj sopstveni sjaj.
– Ja ga tako i zamišljam – setno je rekao Keša. – Fino leži na koralnom grebenu, među algama i morskom sasom, naokolo rakovi samci priređuju daču, a meduze pevaju svoje psalme. Šteta što na dubini od hiljadu metara ne može da se uključi – kakav bi to bio prizor!
Nemoj da tuguješ – umirivao ga je Serafim. – Proći će nekoliko godina, njega će naći i podići sa dna okeana, kao što su našli i Egziperijev avion. Srediće ga i smestiti u muzej. U Japanu postoji toliko mnogo muzeja da njima ništa ne predstavlja da otvore još jedan. Japanci će ga nazvati Muzej Potonulog Meseca, a Ivana Andrejeviča će postaviti za direktora. On je dostojan toga.
Svi su ustali i prišli prozoru. Termopan prozori su bili trostruki, od bele plastike poslednje generacije. Ogromni, od poda do plafona, pokazivali su nam svu raskoš nenastanjenih srebrnkastih mesečevih pejzaža, pred nama se prostiralo pravo more Spokojstva, tamno mesečevo more, pokriveno morskim bazaltom, osvetljeno ravnomernom sunčevom svetlošću.
Desno se uzdizala planina kosmonauta Andersena, a tačno ispred prozora se nalazila pukotina koja je presecala dno kratera i nestajala negde u daljini, blizu horizonta.
Tu se prekidao pejzaž i počinjalo je nebo, boje crnog grožđa s mnoštvom svetlećih koštica – zvezda. Nismo mogli da prepoznamo nijedno sazvežđe. Ovaj zvezdani atlas je bio potpuno nepoznat našoj porodici, kao da je neki ludi sejač išao za plugom i haotično bacao zrna. Samo je Mlečni put izgledao kao uvek, i mi smo mu se obradovali kao svom najrođenijem.
Neočekivano se rub neba obojio u plavo. Plavi sjaj je postajao sve jači, intenzivniji, dok nije grunuo, kao cunami rušeći brane, i potopio More Spokojstva, prekrivajući plavetnilom kamenitu mesečevu površinu. A nad horizontom je izronila ogromna planeta i krenula da se diže iznad Meseca, kao džinovsko plavo sunce.
Bila je sva u obrisima kontinenata dobro poznatih od detinjstva, prošaranih koritima reka čije nas vode nose ka drugim obalama, biljnim i životinjskim svetovima, tanano se prelivalo u glomazno, prozračno u mutno. Nad nama su se uzdizali telo Zemlje i prizori Neba, podsećajući nas na onaj predivni period našeg života kada smo svi skupa, rame uz rame, štedeli za novi stan, zaboravljajući da postoji vreme, hleb i voda.
Sunčev vetar je obuhvatio našu Zemlju, plamtele su vatre Svetog Elma, kroz proreze oblaka su se pomaljala ažurna mora i jasno su se čuli razgovori poluzaspalih riba. Zemlja je bila tako živa, pulsirajuća, sa mnoštvom stvorenja – iluzornih formi božanskog. Mic po mic stičući zasluge, obuzeta neverovatnom čežnjom, ona tokom ogromnih eona čekaju dragocenu priliku da se rode kao ljudi.
Pred nama je bio prah, pesak, kamenje i drveće, život, tako božanstven, prozračan i neiscrpan, žeđ za sticanjem, slavom, pohvalom, naši strahovi od rastanaka i gubitaka, podnevna gužva u kojoj smo se kupali u sunčevom sjaju, ali i u blesku mesečine, pomešanih s vetrom, vatrom, vodom i zemljom, koreni mašte, snova, halucinacija, u kojima realno ostaje potpuna tajna, gradovi okovani snegovima, put oslobođenja od niza rađanja, hram Guan-In na Mirisnim brežuljcima, Most poljubaca i drvo Bodhi, koje će poslednje nestati kad dođe kraj sveta i prvo će se pojaviti pri novom rođenju.
– Oh – prekinula je Tasja naše fascinirano ćutanje – sutra ćemo kupiti zavese za prozore.
– I draperije s nekom veselom šarom – dodala je Rita.
– Polako će sve doći na svoje mesto – rekao je moj mudri dečak.
– I, ko će čaj, ko će kafu? – pitala sam ja.
Vratili smo se za sto. Samo je Gerasim ostao da spava na stazici pored radijatora ispod prozora.
Keša je sipao sebi piće i na gramofon „vega“ stavio ploču Džona Lenona koju je čuvao još od studentskih dana. I začula se pesma, ona, čuvena, koju je 1971. godine napisao i izveo na belom klaviru bitls s plavim okruglim naočarima. Sam klavir sa tragovima cigareta na poklopcu je potom prodat za milion i po funti, naočare su predate u muzej, a ploča se sve to vreme prašnjavila kod Keše na polici zajedno s njegovim prvim slikama – sve do ovog prazničnog dana.
– Imagine – zapevao je Džon – there’s no heaven

It’s easy if you try
No hell below us
Above us only sky
Imagine ali the people
Living for today...
Imagine theres no countries
It isn’t hard to do
Nothing to kili or die for
And no religion too
Imagine ali the people
Living life in peace...
Imagine no possesions
I wonder if you can
No need for greed or hunger
In a brotherhood of man
Imagine all the people
Sharing all the world...
You may say I’m a dreamer
But I’m not the only one
I hope some day you’ll join us
And the world will be as one.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Re: Romansa sa Mesecom

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 11:15 am

{1} „Biišovi bataci“ je u postsovjetsko vreme bio rasprostranjeni naziv za pileće batake uvezene iz SAD, a „Sovjetska krila“ je ne samo ime prvog sovjetskog putničkog aviona, već i fudbalskog kluba i drugih institucija; prim. prev.
{2} Piramidalne štedionice, tipa Jugoskandika, Dafinment-banke...; prim. prev.
{3} U Rusiji krajem XIX veka član tajne organzacije Narodna volja, čije su glavne metode bile individualni teror i političke zavere; prim. prev.
{4} Raniji naziv za Moskovsku gradsku skupštinu; prim. prev.
{5} U Rusiji se škole označavaju brojevima; prim. prev.
{6} Ah, vojskovođe nebeskih vojski... zaštitite nas zaklonom krila vaše nepropadljive slave!; prim. prev.
{7} Reč je o delima srednjovekovne ruske književnosti; prim. prev.
{8} Jedna od najelitnijih ulica u centru Moskve; prim. prev.
{9} Inostrani advokatski kolegijum pri Ministarstvu inostranih poslova u sovjetsko vreme, koje se između ostalog bavilo i nasleđem građana SSSR-a od stranih državljana; prim. prev.
{10} Članak – odgovor Maksima Gorkog na pismo američkim dopisnicima, koji je predstavljao kritiku inteligencije; prim. prev.
{11} U hinduizmu se Kali-Yuga smatra poslednjom erom (posle koje dolazi do obnavljanja vremena) i karakteriše je izraziti pad morala; prim. prev.
{12} Krilatsko, Kolomensko, Caričino su nazivi delova grada u Moskvi; prim. prev.
{13} Irina Skobceva je poznata ruska glumica, igrala je između ostalog Elen Bezuhovu u filmu Rat i mir Sergeja Bondarčuka; prim. prev.
{14} U slobodnom prevodu s jidiša – „0, moj bože!“; prim.prev.
{15} „Prosit“ znači „živeli“ na nemačkom jeziku; prim. prev.
{16} „Huči i stenje široki Dnjepar...“, pesma ukrajinskog pesnika T. Ševčenka; prim. prev.
{17} Iz Starog zaveta, Psalm 91: „Pravednik će kao palme procvetati, kao kedar u Livanu umnožiće se!...“; prim.prev.
{18} Radi se o psu Mumu iz istoimene priče I. S. Turgenjeva; prim. prev.
{19} Iz molebnog kanona: „... i knjige će se otvoriti, i sešće Gospod na presto, i sudiće se ljudima, i Anđeli će se pojaviti, i zemlja će zatreperiti, i svi će se užasnuti i uzdrhtati...; prim. prev.
{20} Knez novgorodski i kijevski, IX vek; prim.prev.
{21} Brahmačarja je jedan od četiri nivoa duhovnog razvoja u hinduizmu i označava uzdržanost od seksa, kontrolu nad željama; prim.prev.
{22} Kalpa u budističkoj kosmologiji označava isečak vremena od 4.320 miliona godina, u toku kojeg dolazi do stvaranja i propasti sveta; prim.prev,
{23} Ime je izvedeno od reči komunar – učesnik Pariške komune. U SSSR-u, posebno između dva rata, davala su se slična imena, npr. Era, Idilija, Progres, Avangard, Vladlen (od Vladimir i Lenjin)...; prim.prev.
{24} Prvih godina sovjetske vlasti postojao je običaj da se umesto krštenja praznuju oktobrine – davanje novorođenom detetu imena na velikim skupovima; prim. prev.
{25} Lingam je u hinduizmu sibol Šive i njegove plodnosti, u obliku je kamenog stuba koji predstavlja falus; prim.prev.
{26} U sovjetsko vreme peta tačka je u svim dokumentima predstavljala rubriku za nacionalnost, a u prenosnom smislu je označavala pripadnost nacionalnim manjinama koje su bile diskriminisane; u ovom slučaju se radi o Jevrejima; prim.prev.
{27} Grad u Jevrejskoj autonomnoj oblasti na krajnjem jugoistoku zemlje, kuda je Staljin preseljavao Jevreje; prim. prev.
{28} Petar Kirškercev, saborac i drug V.Čapajeva; prim.prev.
{29} Naziv ulice u kojoj se nalazi novi deo Tretjakovske galerije sa ruskim slikarima XX veka; prim. prev.
{30} Naziv ovog časopisa bi u srpskoj verziji mogao da glasi „Kod nas na Dedinju“; prim.prev.
{31} Misli se na spomenik Juriju Dolgorukom u centru Moskve; prim.prev
{32} Ime junaka kultnog sovjetskog filma Belo sunce pustinje, „isterna“ iz 1970. koji dočarava peripetije vojnika Crvene armije na povratku kući iz Turkmenistana, pred sam kraj Građanskog rata; prim. prev.
{33} Žena glavnog junaka filma Belo sunce pustinje; prim. prev
{34} Minkult je skraćenica za Ministarstvo kulture; prim. prev
{35} Samsara je jedan od osnovnih pojmova u indijskim religijama, označava reinkarnaciju duše ili ličnosti u lancu bezbrojnih novih rađanja u zavisnosti od niihovih dela; u prenosnom smislu – začarani krug; prim. prev.
{36} Junak istoimenog romana - parodije francuskog pisca Alfonsa Dodea; Tartaren je postao sinonim za hvalisavca i tobožnjeg pustolova; prim. prev.
{37} Bože moj, neka se uzdigne ruka Tvoja, nezaboravi uboge Tvoje do kraja!; prim. prev
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Romansa   sa   Mesecom - Page 2 Empty Re: Romansa sa Mesecom

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu