Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Tajanstveno plavetnilo

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

Tajanstveno plavetnilo - Page 2 Empty Tajanstveno plavetnilo

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 11:18 am

First topic message reminder :

Tajanstveno plavetnilo - Page 2 Tajans10

Gradom vlada opšta pometnja: dvojica istaknutih građana počinili su brutalna ubistva, a u oba slučaja povod je bila umetnička slika na kojoj je, u Rembrantovom stilu, predstavljena jedna obična porodica. Jedini čudan detalj na platnu jeste intenzivno plavetnilo koje njime dominira. Kada ova slika smrti na misteriozan način nestane, mladi slikar Kornelis Sajtof poželeće da slučaj ispita do kraja i da tako osveti najboljeg prijatelja koji je zbog nje ubijen. Kornelis će postati Rembrantov učenik i zbližiti se sa njegovom kćerkom...
Dok stvara upečatljive portrete, Kornelis će otkriti da je čitav Amsterdam u strahu od nečeg nedodirljivog, nečeg što obuzima i grad i njegove stanovnike i zbunjuje njihova čula.
Naposletku, plava je demonska boja.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Tajanstveno plavetnilo - Page 2 Empty Re: Tajanstveno plavetnilo

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 1:32 pm


Tajanstveno plavetnilo - Page 2 Xyz52373



Glava dvadeset i osma

Otac i sin

Dva sata kasnije, Katun, Rembrant i ja odvezli smo se do Rozengrahta. Duvao je jak vetar niz amsterdamske ulice i drmao kočiju. Nesumnjivo je jesen najavljivala svoj dolazak.
Katun je odustao od namere da privede Rembranta, a ja sam bio veoma srećan zbog toga. Sigurno da stari slikar nije bio potpuno nevin u svemu ovome. Bio je svestan toga da njegove slike drugim ljudima donose smrt. Ali koliki deo krivice za to su snosile starost, bol, zbunjenost i svest oštećena plavom đavoljom bojom? S obzirom na dug vremenski period tokom kojeg je Rembrant dolazio u dodir sa plavom bojom žerarista, čudilo me je što je uopšte imao imalo zdravog razuma. Da li ga je Fredrik de Gal zaista izabrao samo zato što mu se Bog javio?
Po ko zna koji put sam ponovo razmišljao da li to zlo potiče samo od plave boje, ili je možda na tom udaljenom pustom ostrvu nešto ipak bilo nastanjeno – ja sam to nešto u sebi nazvao demonom – što je uz pomoć đavolje boje ispružilo svoje kandže ka ljudima koje je moglo da zahvati.
Rebeka Vilems je očigledno primetila da ispred kuće staje kočija. Otvorila je ulazna vrata još i pre nego što smo stigli do njih. Kada je ugledala svog dugogodišnjeg gazdu, kod kojeg se već osećala kao član porodice, nasmešila se, ali se preko njenog izboranog lica odmah navukla senka.
„Kako to izgledate, gospodaru?“ pitala je. „Šta su vam uradili?“
„Mnogo toga je doživeo i sada mu je najpotrebniji mir“, objasnio sam joj u hodniku, gde smo bili zaklonjeni od hladnog vetra. „Ali nam pre svega recite da li znate gde je Kornelija?“
„Kornelija? Zar ona nije sa vama?“
„Da li bih vas onda pitao za nju?“
„Ne razumem“, rekla je starica tiho i odmahnula glavom. „Kada sam vas malopre videla da iz kočije izlazite sa majstorom Rembrantom, pomislila sam da je Kornelija sa vama. Doktor Van Zelden je rekao da je pronašao nestalog gospodina i hteo je da Korneliju odvede do njega. Kada se Kornelija nije vratila do kasno uveče, počela sam da brinem.“
„S razlogom“, rekao je Katun. „Da li je Van Zelden još nešto rekao? Možda je dao neki nagoveštaj gde vodi Korneliju?“
„Ništa u tom smislu“, odgovorila je Rebeka. „Veoma se žurio i navaljivao je na Korneliju da ogrne nešto na brzinu i da krene sa njim.“
Želeo sam da znam šta li je Kornelija pomislila dok je Van Zelden stajao pred vratima. Verovatno je bila na oprezu jer je znala za konzerviranog Titusa, ali briga za oca je verovatno bila jača od opreza.
Obratio sam se Katunu. „Možda pronađemo trag u Van Zeldenovoj kući. Osim toga, možete tom prilikom lično da se uverite šta je Van Zelden uradio sa Titusom van Rajnom.“
„Dobra zamisao“, odgovorio je okružni inspektor.
Istog trena se u Rembrantu, koji je do sada samo ćutke stajao pored nas, vratio život. „Vi pričate o Titusu? Gde je on? Da li je kod doktora Van Zeldena?“
„Titus je mrtav“, ubeđivao sam ga po ko zna koji put. „Samo se njegov leš čuva u kući doktora Van Zeldena, konzerviran u jednom velikom staklenom sudu.“
„Onda me povodite sa vama!“ navaljivao je drhtavim glasom i sa suzama u očima. „Hoću da vidim svog sina!“
Da li je zaista razumeo da je Titus mrtav? To nisam znao, ali zamolio sam okružnog inspektora da starcu ispunimo želju. Možda će napokon pronaći mir kada sopstvenim očima bude video da Titus više nije među živima.
Katun se složio i ušli smo ponovo u kočiju, ispraćeni Rebekinim zabrinutim pogledom. Na putu do Klovenirsburgvala, vetar je postajao sve jači i oduvao je nekoliko krovova sa štandova koji su se nalazili kraj ulice. Nad Amsterdamom će se uskoro razbesneti prava oluja.
Kada smo pred doktorovom kućom izašli iz kočije, morali smo u pravom smislu te reči da se borimo protiv vetra kako bismo mogli da nastavimo peške. Jedan čovek, koji je čvrsto stezao svoj mantil oko sebe, došao nam je u susret.
„Da li se nešto dešavalo, Kampene?“ pitao je Katun.
„Ne mnogo“, odgovorio je stražar. „Jedna služavka je pre nekih sat vremena otišla u nabavku i malopre se vratila. U međuvremenu je jedna starija žena, verovatno kuvarica, odbila dva pacijenta na vratima.“
„A doktor Van Zelden?“
„Nije se više ovde pojavljivao otkako je sinoć napustio kuću.“
To bi i bilo glupo sa njegove strane, pomislio sam. Verovatno je bio upozoren nakon napada na zavereničko gnezdo.
Nakon što smo zazvonili na vrata, otvorila nam je služavka koju sam već poznavao. Na njenom crvenom licu nije se moglo primetiti da li me prepoznaje. „Doktor nije tu.“
„Ipak želimo da uđemo“, rekao je Katun i predstavio se. ,Ja sam ovlašćen od strane okružnog sudije.“
Oklevajući, pustila nas je da uđemo, a i Kampen nam se pridružio. U kući smo naišli i na kuvaricu o kojoj je Kampen pričao. Bila je to seda starica sa okruglim licem, srednjih pedesetih godina. Katun se raspitao o Van Zeldenu.
„Mi ne znamo gde je on“, odgovorila je žena i meni je zvučala iskreno. „Sinoć je napustio kuću i od tada nemamo nikakve vesti o njemu.“
„Da li je to neobično?“ nastavio je Katun sa ispitivanjem.
„Ah, pa često se dešavalo da noću ne dođe kući, na kraju krajeva, on nije oženjen, tako da se to dešava, ako me razumete.“ Kuvarica je zaverenički namignula. „Ali još se nikada nije desilo da propusti termin za preglede a da nas pre toga ne obavesti. Sada se već pomalo brinem za njega.“
„Da li možda ima neku rodbinu ili neku damu gde bi se sad mogao nalaziti?“
„To mi nije poznato“, rekla je kuvarica i pogledala služavku: „A tebi?“ Devojka je odmahnula glavom.
„Onda ćemo malo da razgledamo po kući“, objavio je okružni inspektor. „A naročito stražnje prostorije.“
„To ne možete“, odgovorila je brzo kuvarica. „Zaključane su.“
„Gde je ključ?“
„Gospodin ga uvek nosi sa sobom.“
„Da li postoji i drugi ključ?“
„Ne. A i doktoru Van Zeldenu se neće dopasti da neko u njegovom odsustvu tamo razgleda. Veoma je čudan kada se radi o tim prostorijama.“
„Baš zbog toga i želimo da ih pogledamo“, rekao je Katun, izvukao nož na rasklapanje i obratio se meni: „Evo vam, Sojthofe, vi obožavate da razvaljujete tuđe brave, čak i na crkvama. Pokažite nam svoje sposobnosti.“
Pod zabrinutim pogledima kuvarice i služavke, počeo sam da obrađujem ulazna vrata prema, kako je devojka rekla, doktorovom svetilištu. Ovoga puta mi sreća nije bila naklonjena i Kampen je pokušao umesto mene. Bilo mu je potrebno samo minut-dva i brava je škljocnula.
Katun, Kampen, Rembrant i ja ušli smo u Van Zeldenove prostorije, dok su njegove dve služavke bojažljivo ostale da stoje pred otvorenim vratima. Verovatno su grčevito razmišljale kako da svom gazdi objasne, kada se bude vratio, šta se ovde dogodilo. Ja sam sumnjao da će se Van Zelden ikada vratiti u svoju kuću.
Poslednja soba je bila, kao i pri mojoj prvoj poseti, posebno zaključana. Katun je već vadio nož, ali ja sam se vratio u prvu sobu i pronašao ključ na onom istom mestu.
Pre nego što sam otključao vrata, obratio sam se Rembrantu: „Dobro razmislite da li zaista želite da ga vidite! Verujte mi, to nije prijatan prizor.“
Pogledao me skoro molećivo. „Ako je to moj sin Titus, onda želim da ga vidim!“
„Dobro“, uzdahnuo sam i otvorio vrata.
Strašna misao mi je prošla kroz glavu: da li je Titusov leš nestao kao što su nestale slike koje sam želeo da pokažem u kabareu? Ali nije ogromno staklo nalazilo se na svom mestu, a u plavoj tečnosti je plutalo beživotno telo Rembrantovog sina.
Ali nije samo Rembrant piljio u taj neverovatni prizor, već i Katun i Kampen.
„Taj Van Zelden mora da je sam đavo kada može tako nešto da uradi“, rekao je Kampen.
„Ili je opsednut đavolom“, rekao sam.
Rembrant je polako prišao lešu svoga sina, kao da je zaboravio na dvojicu službenika i mene. Pred velikim staklom je pao na kolena, savio glavu unazad i posmatrao golo telo u plavoj tečnosti. Nas trojica se nismo pomerali. Strahopoštovanje prema onom koji upravlja i živima i mrtvima ispunilo je prostoriju. Činilo se kao da starac čitavu večnost gleda u mrtvog sina.
„Šta su ti uradili?“ Rembrantov glas je bio toliko tih da smo jedva razumeli šta govori.
Nakon izvesnog vremena je ustao i okrenuo se prema nama. Suze su mu sijale u očima. Oči su mu delovale strašno umorne, a istovremeno sam u njima video nešto što im je odavno nedostajalo: razum i shvatanje.
„Šta sam to uradio?“ zapitao je isprekidanim glasom, a da pritom nije pogledao nijednog od nas. „Šta sam to uradio ljudima?“
„Umalo ste ih upropastili“, rekao sam bez prekora i trudio sam se da mi glas zvuči blago. „Ali ako pronađemo Fredrika de Gala i Antona van Zeldena, možda ćemo uspeti da sprečimo ono najgore.“
Pritom sam mislio na plavu materiju koja je i dalje bila u posedu žerarista.
„Ne znam o čemu sam razmišljao“, nastavio je Rembrant. „Toliko sam želeo da mi se Titus vrati da sam zaista poverovao da je još uvek živ.“
Katun, koji je u međuvremenu malo razgledao po prostoriji, izvadio je nešto iz jednog ormara i to podigao. „Ovo ste videli, gospodine Van Rajne.“
Bilo je to nešto nalik krpi, kao parče kože. Kada je Katun to razvukao obema rukama, pojavio se oblik razvučenog lica bez očiju. „Šta je to?“ pitao je Rembrant.
Okružni inspektor mu je dao to parče „Otisak lica vašeg sina. Time vas je Van Zelden obmanuo. Zato ste vašeg sina viđali samo u mraku, da ne biste mogli da primetite prevaru. Uz promukao i tih glas bolesnika i malo glume, sve je bilo savršeno. Za to je Van Zeldenu bio potreban leš vašeg sina i zbog toga je okačio njegov portret u svom salonu, kako me je Sojthof obavestio.“
„Ali zašto je konzervirao ceo leš?“, pitao sam se naglas. „Bila mu je dovoljna i maska sa lica.“
„Ko zna, možda je planirao još neki sraman čin, kakav samo jedan bolestan um može da osmisli. Možda je mislio da mrtvo telo jednog dana zaista prohoda među živima, iako bez duše. Kada pogledam oko sebe, imam utisak da je Van Zelden genije, iako je svoju genijalnost koristio u službi Sotone.“
Rembrant je s gađenjem ispustio masku iz ruke i obratio mi se. „Sojthofe, moram da vas zamolim za oproštaj, za mnogo toga. Da li ćete mi, uprkos tome, učiniti uslugu?“
„Ako mogu, hoću.“
„Pobrinite se za to da Titus napokon nađe svoj večni mir. Sahranite ga kako dolikuje.“ Počeo je jako da drhti i s mukom se držao na nogama. „I nađite Korneliju!“
Katun i ja smo taman uspeli da ga uhvatimo pre nego što se strovalio na pod. Odneli smo ga do jedne fotelje, a Kampen je otišao da pozove pomoć.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Tajanstveno plavetnilo - Page 2 Empty Re: Tajanstveno plavetnilo

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 1:32 pm

Tajanstveno plavetnilo - Page 2 Xyz52372


Glava dvadeset i deveta

Oluja nad Amsterdamom

Dok se jedan lekar iz komšiluka brinuo o Rembrantu, Katun, Kampen i ja smo prevrnuli naglavačke Van Zeldenovu kuću. Tražili smo nagoveštaj nekog drugog skrovišta žerarista, trag do mesta gde bi mogli čuvati đavolju boju, a najverovatnije i Korneliju. Ali ništa nismo pronašli.
„Zašto su zaverenici poveli Rembrantovu ćerku sa sobom?“ zapitao se Kampen nakon što smo pretražili i poslednji ormar sa papirima.
„Pre svega, da bi imali čime Rembranta da drže i dalje poslušnim“, rekao je Katun. „Nisu mogli da znaju do kada će verovati u tu priču o Titusu. Kada smo napali njihovo skrovište, morali su brzo da reaguju. Taman smo uspeli da ih sprečimo u tome da i Rembranta odvedu sa sobom, a sa Kornelijom su to verovatno uspeli. Samo što im sada nedostaje otac.“
„Onda, u stvari, mogu da puste devojku na slobodu“, rekao je Kampen.
„Teško da će tako nešto uraditi“, odgovorio je Katun. „Kornelija bi mogla da oda njihovo novo skrovište. Možda računaju i sa tim da će ponovo uspeti da pridobiju Rembranta. Osim toga...“
„Šta?“ pitao je Kampen kada me je Katun pogledao.
Okružni inspektor se nakašljao. „Devojku bi mogli da zloupotrebe i kao taoca kad ih pronađemo.“
Nakon što je lekar pomogao Rembrantu da ponovo stane na noge, vratili smo ga kući. Kampen je pošao sa nama. Katun je takođe pretpostavljao da se Van Zelden neće vraćati u Klovenirsburgval, čime je prismotra kuće postala suvišna. Kampen je dobio zadatak da posmatra Rembrantovu kuću, u slučaju da žeraristi pokušaju ponovo da stupe u kontakt sa njim.
„Šta ćemo sad da radimo?“, pitao sam nakon što smo Rembranta odveli u njegovu spavaću sobu, gde je Rebeka Vilems preuzela brigu o njemu. „Kako možemo da saznamo gde su se sakrili?“
„Prilikom napada na njihovo podzemno utvrđenje, tako to možemo bez preterivanja nazvati, uhapsili smo skoro tridesetoro. Upravo ih Dekert i još nekoliko ljudi ispituju. Moguće je da ćemo uskoro izvući neko važno obaveštenje.“
„Ja u to ne bih bio siguran“, rekao sam. „Žeraristi su zakleta zajednica. Niko od njih neće lako postati izdajica. Da li ste dali nalog da se nadgleda i kuća Fredrika de Gala?“
„To je bilo prvo što sam naredio nakon što sam od vas saznao da je on jedan od vođa zaverenika, možda čak i glavni vođa. I pre nego što me pitate, naravno da su pod prismotrom i svi trgovački brodovi De Galovih, koji su trenutno usidreni u luci.“
„To je dobro“, rekao sam. O tome, iskreno, nisam razmišljao. „Brodom bi žeraristi mogli da napuste Amsterdam, a i đavolju boju bi mogli da odnesu na neko drugo mesto.“
„Baš zato.“
Nevoljno sam se naježio. „Ne odgovara mi da samo sedim i čekam da odnekud stigne neki trag, koji možda nikada nećemo dobiti. Zar ne gubimo dragoceno vreme?“
„Šta predlažete?“
Setio sam se nečega: „Ohterveltovi! Da li ste i njih uhapsili?“
„Da li pričate o trgovcu knjiga i slika na Damraku?“
„Da, njegova radnja je blizu Van der Melenove radnje.“
„Koju smo, u meduvremenu, već pretražili, ali, nažalost, bezuspešno.“
„Emanuel Ohtervelt je štampao dnevnik putovanja Fredrika de Gala. Ali tek kada sam Ohtervelta i njegovu ćerku video nakon mise u podzemnoj crkvi, shvatio sam šta ih povezuje.“
„Ako žeraristi neće da pričaju, kao što vi, Sojthofe, pretpostavljate, nećemo ni od Ohtervelta ništa saznati. S druge strane, trebalo bi sve pokušati. Hajdemo onda, idemo do Damraka!“

* * *


Oluja nad Amsterdamom je postajala sve jača. Na mostovima oko pojasa kanala, kočija nam se toliko tresla da sam se uplašio za kočijaša koji je sedeo gore na klupi.
„Dakle, prođe leto“, rekao je Katun gledajući kroz bočni prozor prema sivom nebu. „Sada za Amsterdam počinje vreme oluja.“
„Ako ne pronađemo tu plavi materiju, Amsterdam i svi ostali holandski gradovi moraće da se pripreme za mnogo veću oluju. Vi lično ste mi objasnili kako će zaverenici posejati neslogu među našim građanima, a Fredrik de Gal je vaše reči potvrdio. Ukoliko kralj Ludvig uđe u zemlju sa francuskom regimentom, naši građani će da čeznu za jesenjim olujama.“
Katun je duboko uzdahnuo. „Voleo bih da znam šta se sve krije iza te plave boje. Ipak mi De Galova priča o tom nepoznatom ostrvu deluje čudno.“
„Ja mu verujem. Nije imao razloga da me slaže što se tiče porekla boje. Osim toga, priča se poklapa sa poznatim činjenicama o poslednjem putovanju Novog Amsterdama. Pitam se samo da li đavolju boju za svoje planove koriste isključivo žeraristi, ili su zaverenici možda samo nečije oružje.“
„Čije oružje?“
„Oružje neke zle sile koja ih je zaposela kako bi posejala nesreću među ljude.“
„Sojthofe!“
„Šta je? Gledate me kao da sumnjate u moj zdravi razum.“
„Pa nemojte da vas to čudi nakon takve izjave. Da li ste možda predugo bili izloženi dejstvu te davolje boje?“
„Moguće, ali to nema nikakve veze sa mojim razmišljanjem. Nešto što je De Gal rekao navelo me je na razmišljanje. Nekoliko puta je pomenuo da mu se Bog obratio, najpre na ostrvu, a zatim u Amsterdamu, kada mu je, navodno, Bog rekao da slike smrti može da naslika samo Rembrant i niko drugi. Možda je zaista čuo glas neke moći, ali glas neke zle, demonske sile. Tada bi pad Holandije bio samo početak i odavde bi se zlo raširilo dalje.“
„Vi umetnici patite od neograničene mašte“, promumlao je Katun. „Meni je sasvim dovoljno što moram da se borim sa bandom zaverenika kao što su žeraristi. Zaista mi nisu potrebni još i demoni na njihovoj strani.“
„To je samo razmišljanje. Ali kada sam ležao u ćeliji i posmatrao plavu sliku, zaista sam imao utisak da je nešto strano ovladalo nada mnom. Neko stvorenje koje se radovalo mojim mukama.“ Tiho sam dodao: „I onome što sam učinio Korneliji.“
„Ako zaista postoji takvo demonsko stvorenje, onda je zaista smislilo đavolski plan“, rekao je Katun nakon kratkog razmišljanja. „To stvorenje se pretvara da žeraristima služi u njihove svrhe, dok je, u stvari, ono gospodar, a zaverenike je pretvorilo u svoje pomoćnike koji ništa ne slute.“
Složio sam se sa njim tako što sam klimnuo glavom, ali misli su mi u međuvremenu već odlutale na neko drugo mesto – do Kornelije. Briga za nju mi je skoro oduzimala dah i zamišljao sam šta joj se sve dosad moglo desiti. Da li je već bila mrtva? Možda joj je leš već bio bačen negde u luci? Ili žeraristi Korneliju možda nisu ni poveli sa sobom? Da li je ležala vezana u jednom delu podzemnog lavirinta, koji Katunovi ljudi nisu pronašli, i u ovom trenutku umire od nedostatka vazduha ili žedi? U očaju sam udario pesnicom o vrata kočije, a okružni inspektor me samo posmatrao sa sažaljenjem.
Nakon što smo nakratko zastali kod gradske većnice, gde je Katun svratio da bi još nešto obavio, stigli smo do Ohterveltove radnje. Na inače živahnom Damraku nigde nije bilo žive duše. Svako ko je imao imalo pameti pobegao je u kuću kako bi se sakrio od strašne oluje. Vetar je duvao i fijukao oko nas i tako jako udarao o vrata kočije kao da nije hteo da nas pusti da stignemo do Ohtervelta. Kada smo napokon uspeli da izađemo, rashuktali vetar podigao je Katunov šešir, bacio ga u vazduh i odneo ga preko krovova kuća.
Požurili smo da uđemo u radnju, u kojoj se, sem Ohtervelta i njegove ćerke, više niko nije nalazio. Njih dvoje su se mučili da veliku sliku sa teškim okvirom odnesu u zadnji deo radnje. Emanuel Ohtervelt je stajao leđima okrenut prema nama, ali Jola je mogla da nas vidi. Zastala je, spustili sliku na pod i zapiljila se u mene kao da je ugledala duha. Po njenom izrazu lica, mogao sam da shvatim da još nisu čuli šta se jutros desilo u skloništu žerarista.
„Šta ti je, kćeri?“, mrzovoljno je izgovorio starac. „Što si stala!“
„Imamo goste, oče“, odgovorila je Jola ne skidajući pritom pogled sa nas.
„Pa šta. Hajde da prvo odnesemo sliku pozadi, pa ćemo onda da se posvetimo kupcima.“
„Oče... to je Kornelis Sojthof...“
Sada je i Emanuel Ohtervelt spustio sliku. Okrenuo se prema nama i pogledao nas začuđeno kao i njegova ćerka. „Sojthofe! Otkud vi.... mislim...“
„Zašto ste tako iznenađeni?“, pitao sam dok sam im prilazio bliže. „Nije prošlo ni dva dana otkad ste mi rekli da se nadate da ćemo se češće viđati. Time, izgleda, niste mislili da se viđamo ovde, nego u podzemnoj crkvi vaše đavolske sekte.“
Ohtervelt je gledao oko sebe kao preplašeni zec kojeg vreba lisica. Ali odavde nije mogao da pobegne.
Jola je stala kraj njega i uhvatila ga za ruku. „Smiri se, oče. Gospodin Sojthof se prema nama uvek ponašao ljubazno. Neće dozvoliti da nam se nešto loše desi.“
„Kao što su se žeraristi ljubazno poneli prema meni“, odgovorio sam grubo.
Jola me iznenađeno pogledala. „O čemu vi pričate?“
„O mučenju đavolovom bojom, kojem ste me podvrgli u podzemnom lavirintu. O ludilu do kojeg me dovela vaša demonska plava boja i zbog čega umalo nisam ubio Rembrantovu ćerku.“
Jola je prebledela. „O tome ništa ne znam. A ti, oče?“
Emanuel Ohtervelt je samo nemo odmahnuo glavom.
„To ne umanjuje štetu koja je učinjena“, rekao sam. „Ako želite da vas poštedimo muka, morate nam pomoći da sprečimo još veću nesreću!“
Katun je preuzeo reč i upitao ih gde se nalazi skladište u kojem se čuva đavolja boja, kao i za mesto gde bi zaverenici možda mogli da drže Korneliju.
Jola je ponovila da o svemu tome ništa ne zna i ponovo se obratila meni: „Verujte mi, gospodine Sojthof, ja bih vam pomogla kada bih mogla! Ja to nisam želela.“
Katun se obratio njenom ocu. „A kako vi stojite, gospodine Ohtervelt? Imate li vi nešto da nam kažete?“
Ohtervelt je teško progutao pre nego što je počeo: „Znam da mnoge stvari, koje smo mi radili u ime prave vere, vama liče na zločine. Ali, za sve to ćemo odgovarati pred onim višim sudom, i samo pred njim. Vaš sud nam ne može suditi. Međutim, najiskrenije vas molim, budite milostivi prema mojoj ćerki. Ona je još mlada, a ja sam je lično doveo među žerariste. Ona je sa mnom išla na mise, ali nema nikakvu predstavu o našim tajnim planovima.“
„Najbolji način da pomognete svojoj ćerki i sebi jeste da pomognete nama“, rekao je Katun. „Dakle, šta znate o skladištu te plave boje i o Kornelijinom zatočeništvu?“
Ohtervelt je najpre pogledao u nas, a zatim u Jolu, a onda ponovo nas – bio je razapet između odanosti prema žeraristima i ljubavi prema ćerki. Na kraju se nakanio da progovori: „Znam samo da je za naše potrebe De Gal koristio nekoliko skladišta dole u luci. Ipak, da li je tamo čuvao plavu boju, ili oružje, ili pripremljene letke za bunu, to ne znam.“
„Naravno da već znamo za ta skladišta i već smo ih pretražili, toliko smo i sami upućeni“, rekao je Katun obraćajući se više meni nego Ohterveltu. „Ali do sada nismo ništa pronašli, osim nekoliko kutija pamfleta i molitvenika, kao i nekoliko buradi baruta.“
Zveket vrata naterao me je da se okrenem. Pomislio sam da je jaka oluja otvorila vrata Ohterveltove radnje, ali bila su to četiri mladića koji su ušli u radnju i sa kojima se Katun pozdravio. Verovatno je zatražio pojačanje kada smo nakratko svratili u gradsku većnicu.
Obratio sam se Ohterveltu. „Da li zaista ne možete da mi date neki trag gde bi se Kornelija možda mogla nalaziti? Zar nemate nikakvu predstavu?“
„Ne.“ Ohterveltov nesrećan izraz na licu ukazivao je na to da govori istinu. „Priznajem da sam član žerarista. Ali nikada nisam bio vodeći član naše zajednice i nisam upućen u sve tajne. Žao mi je, gospodine Sojthof.“
Katun je podelio svoje ljude. „Dvojica će ovo dvoje da odvedu na dalje ispitivanje u gradsku većnicu. Dekert je o svemu obavešten. Ostala dvojica pretražiće radnju i kuću radi obezbeđivanja dokaza koji bi nam mogli pomoći.“
Dvojica mladića ispratili su Ohterveltove napolje. Dok je Jola prolazila pored mene, pogledala me svojim očima, čiji pogled je molio za oproštaj. Ohrabrujući je, klimnuo sam joj bradom, ali situacija nije bila obećavajuća.
„A mi?“ pitao sam. „Šta mi možemo da učinimo?“
„Možda možemo da pomognemo u pretrazi Ohterveltovih prostorija“, rekao je Katun. „Ili imate neku bolju ideju?“
„Moguće“, rekao sam nakon kratkog razmišljanja. „Da li je ideja bolja, to ne znam, ali bila bi to još jedna mogućnost.“
„Zaista? Hajde da čujem, Sojthofe!“


Jedan usamljeni pešak i naša kočija probijali su se kroz vetrovitu Veliku ulicu Svetog Antonija. Inače, vetar je sasvim očistio ulicu. Ispred Srećnog Hansa nije bilo nikoga. Bilo je po podne, a u to vreme je kabare još bio zatvoren.
Kada smo izašli iz kočije, kočijaš je povikao: „Nevreme izluđuje konja. Ne mogu više da ga obuzdavam.“
„Onda idite“, odgovorio je Katun dok mu je vetar mrsio kosu. „Mi ćemo se vratiti peške.“
Kočijaš je zahvalno klimnuo glavom i krenuo prema gradskoj većnici, a mi smo otišli do ulaza u kabare. Katun je nekoliko puta pesnicom udario o vrata, dok, napokon, gostioničar, koga smo već poznavali, nije otvorio.
„Ovde je još zatvoreno“, promumlao je i pošao ponovo da ih zatvori.
„Ne za nas“, odgovorio je Katun. „Ili nas više ne prepoznajete?“
„Aha, vi ste. Da li želite opet kod Kat?“
„Pogodili ste.“
„Pa, onda uđite“, rekao je i pustio nas da uđemo. Bore na njegovom čelu odavale su da nimalo nije srećan zbog naše posete.“
Otpratio nas je na prvi sprat, gde sam pogledom opet radoznalo potražio portrete. Na zidovima su bile okačene iste slike kao prilikom naše prošle posete i pitao sam se hoćemo li ovoga puta imati više uspeha kod Kat Laurens.
Gostioničar je viknuo njeno ime i ona se odazvala iz jedne sobe. Kada smo ušli u sobu, iznenadio sam se što je bila opremljena srebrnim lampama i sa dva ulja na platnu. Ko je želeo da poseti Katine devojke, morao je imati nekoliko guldena u džepu. Kurva, koja je ovog puta nosila jednostavnu haljinu, bila je u društvu neke mlade devojke i pomagala joj da namesti krevet.
„Pošaljite devojku napolje, moramo nasamo da razgovaramo sa vama!“ naredio je Katun i istim glasom obavestio gostioničara da njegove usluge u tom trenutku nisu potrebne.
Kat Laurens nas je posmatrala, ali ne tako mirno kako je mislila da izgleda. Nije mi promaklo da je nekoliko puta progutala knedlu i pritom bacila pogled prema vratima, kao da razmišlja da li vredi bežati.
„Verovatno znate zbog čega smo došli“, započeo je Katun razgovor.
„Uopšte ne znam, ali sigurna sam da ću odmah saznati.“
„Vaš prijatelj Van der Melen je mrtav“, rekao je okružni inspektor.
„Van der Melen! Šta se desilo? Da li ga je ubila oluja?“
„Ne, ispao je kroz prozor na kraju Jordanske četvrti, gde je ranije bila njegova radnja umetničkim delima. Sigurno ste znali da on još zalazi u onaj kraj i da mu je tamo, takoreći, druga kuća.“
„Ništa od toga nisam znala“, odgovorila je kurva malo prebrzo za moj ukus. „I uopšte, skoro ništa ne razumem od svega što mi govorite.“
Umešao sam se u razgovor: „U to sumnjam. Vi nas odlično razumete.“
„Ah, opet vi. Slikar, zar ne? Šta vas ovaj put dovodi ovamo? Da li su vas ponovo oteli?“
Katun je odgovorio umesto mene. „Jeste, oteli su ga i ovoga puta niko ne sumnja u njegove reči. Isto tako sam čvrsto uveren da vi, gospođo Laurens, radite zajedno sa žeraristima. Da li ste zaista njihov član, ili samo obavljate usluge za njih, to ću vrlo brzo saznati. Kako će vama sud presuditi, na to možete samo lično da utičete tako što ćete sa nama sarađivati. Recite nam sve što znate o žeraristima i tada će postojati mogućnost da vaše ime ostane nepomenuto u tom slučaju.“
Kat Laurens kao da je nekoliko sekundi gledala kroz nas i razmišljala.
„Ja još nikada nisam čula za te ljude o kojima vi pričate. Očigledno imate samo neosnovane optužbe protiv mene, ali ne i dokaze. To vam pred sudom neće mnogo pomoći. Dakle, ostavite me na miru!“
Morali smo da odustanemo i da neobavljenog posla napustimo kabare. Napolju sam, pomoću glasne psovke, izbacio sav svoj bes iz mene.
„Smirite se, Sojthofe, vaš plan nije bio loš. Ali ta Kat Laurens je veoma lukava. Sigurno zna više nego što nam je rekla, ali moje mogućnosti su u ovom slučaju ograničene zbog službenog zvanja i zakonskih propisa.“
Ovo mi je skrenulo pažnju. „Kako to mislite?“
„Ah, samo sam pomislio da se sa Kat Laurens treba tek malo grublje postupiti ako želite da progovori. Ali ja to ne mogu, ne bez čvrstih dokaza. Drugačije bi to bilo sa nekim drugim, ko ne radi u službi amsterdamskog okružnog sudije.“
Shvatio sam dati znak, ali sam dodao i svoje sumnje: „U takvom siučaju, Kat Laurens bi mogla da se pozove na zaštitu zakona.“
Katun je pogledao niz ulicu, gde je vetar pred sobom nosio sve što nije bilo pričvršćeno. „Ova današnja oluja je strašna. Stražari će imati pune ruke posla da otklone štetu. Ne verujem da će oko zakona večeras pasti baš na kabare Kod srećnog Hansa.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Tajanstveno plavetnilo - Page 2 Empty Re: Tajanstveno plavetnilo

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 1:32 pm

Tajanstveno plavetnilo - Page 2 Xyz52371



Glava trideseta

Lice demona

Oluja nije popustila ni naveče. Mnogobrojni čamci su se isprevrtali u kanalima, a nekoliko kuća je ostalo bez krovova. Svugde po ulicama moglo se videti kako ljudi učvršćuju prozore zakucavajući preprečene daske, u pokušaju da smanje štetu od oluje. Kao da je neka vanzemaljska moć odlučila da Amsterdam sravni sa zemljom.
Kada sam sa svojim pratiocima pošao prema Velikoj ulici Svetog Antonija, bilo je mnogo mračnije nego inače – bilo je kao da je ponoć. Ogromni, teški oblaci nadvili su se nad gradom. Kad god bih pogledao prema nebu, pomislio bih da vidim nekog demona, koji je kroz vetar izbacivao sav svoj bes na Amsterdam jer su mu planovi poremećeni. Zar nisu odozgo na mene gledale ljutite oči i zar se iznad njih nisu uzdizali rogovi, kao u đavola? Jednom sam od straha zastao i Robert Kors je natrčao na mene.
„Šta vam je, Sojthofe?“ pitao je. „Nećete oterati oblake tako što stalno piljite u nebo.“
„Zar ne vidite to lice?“
„Lice? Gde? U oblacima?“
„U redu je“, rekao sam trudeći se da se saberem pre nego što Kors pomisli da sam načisto poludeo i predomisli se da mi pomogne.
Verovatno je bio u pravu da sam ja to samo umislio. Očigledno da dejstvo đavolje boje još nije popustilo i morao sam da pazim da ne zaronim opet u neki svet koji postoji samo u mojoj mašti.
Išli smo dalje i ubrzo se ispred nas pojavio Srećni Hans. Kroz prozore kabarea videlo se svetlo, ali napolju su jedva dopirali glasovi. Pomahnitala oluja je sve progutala. Stražar se pribio uz vrata ispod krova prolaza. Kao zaštitu od kiše, nosio je široki šešir koji je navukao na lice.
Petorica Korsovih učenika pošli su sa nama. Nisu znali o čemu se radi, ali su iz poštovanja prema svom učitelju izjavili da su spremni da pomognu. Čak ni Kors nije bio upućen u sve pojedinosti, ali je znao da želim da zadamo težak udarac ljudima koji nose Osela Jekena na savesti.
„Sigurni ste da nema stražara u blizini?“, proveravao je već po ko zna koji put. „Ne pitam zbog sebe, ali ne bi mi se dopalo da mojim učenicima držim časove u Rendari.“
„Možete slobodno da se opustite, majstore Kors.“
„Dobro. Onda ću ja da se pobrinem za onog jadnika tamo.“
Tim rečima je izašao iz senke i, praveći se da je gost, pošao prema Srećnom Hansu. Stražar je napravio jedan korak prema njemu kako bi ga pogledao. Zatim je sve išlo brzo. Jedan Korsov okret, jedna ispružena noga, dobar zahvat oko tela stražara i ovaj je već potrbuške ležao na ulici. Kors je kleknuo iznad njega i pobrinuo se za to da ovaj više ne ustane. Dva rvača su otrčala do njega i za dva-tri minuta stražar je već bio vezan. Odneli smo ga u mračnu usku uličicu i tamo ga ostavili.
„Odlično“, rekao je Kors i nasmešio se. „Po ovakvom nevremenu, mislim da niko neće naići na njega.“
Ušli smo u gostionicu gde je Kat Laurens pevala neku pesmu, i to preglasno i ne mnogo lepo. Njene velike grudi su se u taktu dizale i spuštale, kao da pri svakom udisaju žele da raznesu tesno vezanu haljinu. Malobrojni gosti, koji su se usudili da po ovom nevremenu napuste svoje kuće, pomno su je slušali. Njihovim ušima je, izgleda, sve bilo bolje od zvuka pomahnitalog vetra. Jedan mršavi muzičar se za klavirom svom snagom trudio da zada odgovarajuću pratnju, ali Kat Laurens je pevala tako oduševljena svojim sopstvenim glasom da je melodija sa klavira uvek malo kasnila za njom. Prvi nas je primetio gostioničar jer nije imao mnogo posla. Odmerio nas je oklevajući. Naravno da me je odmah prepoznao, a šestorica muškaraca iza mene bili su jasno upozorenje.
Nisam dalje obraćao pažnju na njega. Prošao sam pored šanka i podigao sekiru sa dugačkom drškom, koju sam poneo sa sobom. Tri-četiri brza udarca i od instrumenta je ostala samo gomila sitnih cepki. Mršavi muzičar skočio je sa svoje drvene klupe i sakrio se iza širokih leđa pevačice. Ponovo sam zamahnuo sekirom i iseckao u komadiće i njegovu klupu.
Robert Kors i njegovi rvači nisu učestvovali u ovoj orgiji razaranja. Nisam želeo da ih dovedem u suviše velike neprilike u slučaju da, iako to nije bilo očekivano, bude problema sa zakonom. Oni su trebali samo da se pobrinu da me niko ne sputava u tome da obavim ono zbog čega sam došao.
„Kako se usuđujete?“, frktala je ljutita Kat Laurens. „Prekinite sa tim!“
Dok je ona vikala, prišao sam jednom praznom stolu i pretvorio ga u sitne komadiće. Nakon toga sam prešao na stolice.
Kurva je htela da skoči na mene kako bi me zadržala, ali Kors ju je čvrsto uhvatio. Nastavio sam sa svojim radom – sto za stolom, stolica za stolicom, i uskoro je pod bio prekriven gomilom drva za potpalu.
„Pomozite mi, prijatelji!“, tražila je preklinjućim glasom Kat Laurens od svojih gostiju. „Izbacite ih napolje i večeras imate sve besplatno, čak i devojke.“
To gostima kabarea nije moralo dva puta da se ponovi. Brzo se napravio front od osam muškaraca, kojima se pridružio i gostioničar sa nožem u ruci. A i u rukama ostalih gostiju sevnula su oštra sečiva. Ispred njih su stajala šestorica nenaoružanih rvača. Kors je kurvu tako jako odgurnuo od sebe da je ova pala pravo na gomilu rascepljenog drveta. I tako je ona ležala zadignute haljine, pri čemu joj je leva dojka, velika, bela i obnažena, izvirila iz izreza; uplašeno je gledala u sekiru koju sam nad njom podigao.
Gostioničar je poveo napad tako što je skočio na majstora rvanja i pokušao da ga ubode bodežom u grudi. Kors se brzo okrenuo, pustio gostioničara da protrči pored njega, uhvatio zbunjenog muškarca s leđa i bacio ga takvom snagom na pod da je ovaj tu i ostao da leži stenjući. Bodež je odleteo pod jedan još neoštećen sto.
Korsovi učenici ni u kom smislu nisu osramotili svog majstora. Jedan za drugim, gosti kabarea padali su na pod, a rvači nisu bili ozbiljno povređeni, osim jedne ili dve bezazlene posekotine. Do malopre hrabri, gosti su počeli da beže i, osim mojih pomagača, ostali su samo kurva, gostioničar i ja. Muzičar je već odavno tiho i neprimetno nestao.
Okrenuo sam se ka šanku i počeo da ga seckam na komade, deo po deo. Zatim sam prešao na zidni ormar sa vrčevima pića. Dok sam ih razbijao, čulo se kako zveče i ubrzo se zidni ormar tako jako osećao na rakiju da sam pomislio da je dovoljna jedna jedina varnica pa da se sve zapali.
„Prestanite već jednom i kažite šta hoćete od mene!“ molila je kurva čiji se izvor novca raspadao u parčiće pred njenim očima. I dalje sklupčana, sa golom dojkom, ležala je na podu.
„Vi znate šta ja hoću“, rekao sam i nastavio da cepam zidni ormar ne obraćajući više pažnju na nju.
Mislio sam samo na Korneliju i na opasnost u kojoj se nalazila žena koju volim. Ukoliko je uopšte još bila živa.
Rvači su se smeškali. Njima se predstava očigledno dopadala. Izgleda da nisu često imali prilike da van škole pokažu svoja rvačka umeća.
„Ali ja i hoću sa vama da razgovaram!“, vikala je Kat Laurens drhtavim glasom. „Ali ne ovde, može u četiri oka.“
Spustio sam sekiru. „Što se mene tiče, možemo da odemo u vašu radnu sobu.“
Kurva se podigla i, gegajući se, pošla ispred mene. Kors i ostali rvači su i dalje čuvali gostioničara.
Nakon što sam zatvorio za sobom vrata radne sobe, obratio sam se ženi koja je prebledela od straha: „Nemojte se nadati da će naići straža. Za njih večeras ne postoji Ulica Svetog Antonija.“
Još bleđa u licu, spustila se iscrpljeno u fotelju. Znoj joj je curio u malim potočićima sa čela i kapala na grudi, ali ona to, izgleda, nije primećivala.
Nemo sam je posmatrao i igrao se sa svojom sekirom. „Šta želite da znate?“ pitala je Kat Laurens.
„Van der Melenovi zaverenici su se negde sakrili. Negde mora da postoji neko tajno skladište. I oteli su jednu ženu, koju ja tražim, ćerku slikara Rembranta. Šta vi znate o tome?“
„Ništa, zaista ništa. Ja ne pripadam njihovoj zajednici.“ Kada sam preteći podigao sekiru, brzo je nastavila: „Ja samo obavljala određene poslove sa Van der Melenom i on je bio moj tajni suvlasnik, ali po papirima je Srećni Hans u mom vlasništvu. Van der Melen mi je objasnio da vlasti ne moraju znati da i on ima udela u mom poslu. Ali zaista ne znam ništa o otetoj ženi, niti o nekom skladištu. Ponekad je Van der Melen ovde privremeno čuvao neke kutije i burad, ali nikada mi nije rekao odakle su, ili gde ih dalje nosi.“
„Šta znate o Van der Melenovim kompanjonima, naročito o Antonu van Zeldenu i Fredriku de Galu?“
„Van der Melen je s vremena na vreme dolazio sa Van Zeldenom. Sklanjala sam mu se s puta, koliko god je to bilo moguće, jer mi je delovao nastran. Kada bi proveo noć sa nekom od mojih devojaka, ta bi sutradan ujutru bila sva unakažena. Jednom sam morala čak i doktora da pozovem.“
Njeno gađenje prema Van Zeldenu je delovalo iskreno.
„A De Gal?“
„Taj je bio samo jednom ovde, kada je Van der Melen smestio ceo jedan tovar dole u podrum. Valjda je želeo da vidi sadržaj sanduka.“
„Šta je bilo u njima?“
„Ne znam, to me nije zanimalo. Takav je bio dogovor sa Van der Melenom.“
„Vi kao nešto znate, a onda, opet, ništa ne znate“, rekao sam i bučno udario sekirom o pod. „Nisam siguran da li da vam verujem“
„Čekajte, ima još nešto. Pošto ste me pitali za skladište, kada je De Gal bio ovde, slučajno sam čula deo razgovora između njega i Van der Melena. Njih dvojica to nisu primetili. Stajali su u jednom od skladišta, a nisu znali da se na spratu, kroz šaht za provetravanje, sve čuje šta se dole priča.“
Sumnjao sam da je sasvim slučajno Kat Laurens čula razgovor, kao što je ona to tvrdila, ali to je sada bilo nebitno. „Šta ste čuli?“
„Radilo se o sanducima. Trebalo je da ih utovare na jedan brod. Van der Melen je pitao da to ne bi možda bio prevelik dokaz protiv De Gala. Ali ovaj se samo nasmejao i rekao da se taj brod u papirima ne vodi na njega, nego na nekog drugog.“
„Da li znate ime tog broda?“
„Mislim da je bilo nešto sa nekom pticom.“ Razmišljala je toliko dugo da sam postao skoro očajan. „Da, sada sam se setila. Brod se zove Lastavica.“
Lastavica. To nije bilo neuobičajen naziv za brodove i u Amsterdamu je verovatno nekoliko brodova zavedeno pod tim imenom. Ali i to je neki početak.
„Kako se zove taj navodni vlasnik?“ pitao sam.
„To nisu pominjali. Barem se ja ne sećam da su ga pomenuli.“
Postavio sam još nekoliko pitanja, ali ništa više nisam uspeo da saznam. Nezadovoljan ishodom ovog neobičnog saslušanja, odustao sam od dalje upotrebe moje sekire. Ovoga puta, imao sam takav utisak, rekla je istinu, barem većim delom. Verovatno namerno nije mnogo zalazila u planove zaverenika kako sebe ne bi opteretila u slučaju da sve ovo dođe do suda. To nisam mogao da joj zamerim.
U gostionici su me čekali rvači, zajedno sa gostioničarem, koji je u međuvremenu seo na jednu preživelu stolicu i držao se za glavu, koja ga je, očigledno, veoma bolela. Krv je neprekidno tekla iz rane i ofarbala mu košulju u tamnocrvenu boju.
Robert Kors me je upitno pogledao. „Da li ste od te žene saznali ono što ste hteli?“
„Nisam siguran“, odgovorio sam iskreno. „U svakom slučaju, zahvalan sam vam na pomoći. Verovatno ću vas još jednom zamoliti za to.“
„U svako doba“, obećao je Kors i njegovi učenici su sa osmehom gledali na ostatke nameštaja. „Kao što vidite, mi smo u ovome uživali.“


Spuštenih glava, probijali smo se kroz Veliku ulicu Svetog Antonija boreći se protiv vetra, i prekasno sam video kako nešto čudno juri prema meni. Bio je to vrtlog vetra koji je svetleo prozirnom plavom bojom. Uhvatio me i s takvom lakoćom podiglo sa zemlje, kao da sam leptir a ne krupan muškarac. Od straha sam ispustio sekiru.
Vrtlog me je okrenuo i umalo me otrgnuo od mojih pratilaca. Ali ovi su me uhvatili i nekoliko čvrstih ruku me je zadržalo. Imao sam osećaj kao da će me vetar rastrgnuti. Najgore od svega bila je pomisao na to da sam prepušten oluji na milost i nemilost.
Razbesneli vetar je nepopustljivo trzao po meni, ali i rvači su se trudili i iznenada, za tren, vetar me je pustio i ja sam tresnuo na zemlju. Pad je bio bolan i osećao sam da sam se sav odrao. Odeća mi je zaista bila iscepana. Izgledao sam kao da je čopor vukova prešao preko mene.
„Kako ste, Sojthofe?“ pitao je Kors koji je prvi stigao do mene.
Pomogao mi je da se pridignem, sve dok nisam klekao ispred njega. „Malo sam zbunjen. Sve se tako brzo desilo.“
Kors je odmahivao glavom. „Tako nešto još nikada nisam video. Kao da je oluja želela da vas rastrgne. Mi, ljudi, mislimo da je sve u našoj vlasti, ali nekada priroda ide svojim sopstvenim putem.“
„Tu ste verovatno u pravu“, rekao sam samo to da ne bih izgovorio ono što me zabrinjavalo i da ne bih ispao smešan. U toj maloj večnosti, dok sam visio između neba i zemlje, osim vrtloga vetra, video sam i nešto drugo: plavu prikazu, neverovatno ružnu i pogleda punog mržnje i besa. Ako zaista postoji zla moć, demon, koji se igrao sa nesrećom čovečanstva, onda sam ga ja upravo pogledao u lice.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Tajanstveno plavetnilo - Page 2 Empty Re: Tajanstveno plavetnilo

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 1:33 pm

Tajanstveno plavetnilo - Page 2 Xyz52370



Glava trideset i prva

Brod u magli

ZOJDERSKO MORE, 1. OKTOBAR 1669. GODINE

Bilo je veče i, na svu sreću, nemirni talasi su malo popustili. Ipak, većina muškaraca na brodu Talas nisu bili moreplovci i bili su nagnuti nad ogradom dajući svoj doprinos moru. Gledao sam u dva broda sa jednim jarbolom, koja su na određenom odstojanju pratila naš brod sa dva jarbola, i video da i na njima ljudi rade to isto. Ja lično, iako sam prvi put bio na brodu, nisam osetio nikakvu mučninu. Verovatno zbog toga jer sam bio previše uzbuđen.
Po stoti put sam pogledao unapred, gde su se nejasno oslikavali obrisi ostrva Teksel, i pitao se da li ću uskoro držati Korneliju u mom zagrljaju. Niko nije znao da li se ona nalazi na Lastavici. Zaverenici su mogli da je odvedu i u neko drugo skrovište bilo gde u Amsterdamu. Ili su mogli da pobegnu kopnom i odvedu Korneliju sa sobom. Sve je bilo moguće, ali mi smo imali samo trag ka brodu zvanom Lastavica, koji nam je Kat Laurens dala.
Nakon večernje posete Srećnom Hansu i mog susreta sa vrtlogom oluje, potražio sam Jeremijasa Katuna, kao što smo se pre toga i dogovorili, i o svemu ga obavestio. Okružni inspektor je istog trena poslao svoje već spremne ljude u potragu, da što pre i što više saznaju o Lastavici. A ono što su saznali bilo je zaista neobično. Tada su pred Amsterdamom bila usidrena četiri broda sa tim imenom, ali samo jedan od njih je bio dovoljno velik da žeraristima posluži kao sklonište.
Kao vlasnik bio je upisan neki Isbrant Vinkelhak, trgovac maramama, sa suviše malom radnjom da bi održavao toliko veliki brod kao što je Lastavica. Posetili smo Vinkelhakov posed kod Singela, nedaleko od kuće Antona van Zeldena u Klovenirsburgvalu, ali domaćin je oko podneva iznenada otputovao, i to tako neočekivano da ni njegova supruga nije mogla da da nikakvo obaveštenje o njegovom odredištu. Kao da to već nije bilo dovoljno neobično, istog dana je dao nalog da se Lastavica, ukotvljena na sidrištu pred Tekselom, pripremi za isplovljavanje. Hitno je okupljena posada i iz Amsterdama su za Teksel otplovili čamci kako bi trgovački brod snabdeli hranom i vodom za višemesečno putovanje. Sve to nije ništa dokazivalo, ali je bilo veoma sumnjivo, tako da smo se za to uhvatili.
Jeremijas Katun je to ovako opisao: „Fredrik de Gal je đavolsku boju već jednom brodom doneo u Amsterdam. Bilo bi logično da sada pokuša da je brodom i odnese odavde. Možda je boja već dugo na tom brodu. Poslednji put je Lastavica isplovila pre četiri godine. Zaista je čudno kako jedan mali trgovac, kao što je Vinkelhak, uspeva da održava toliki brod, a da nema nikakvu zaradu od trgovačkih tura. Verovatno taj brod služi žeraristima kao plutajuće skladište.“
Prošle noći je okružni inspektor malo odspavao, isto kao i ja. Nas dvojica smo za ovaj poduhvat zajedno sakupili ljude. On je odabrao najbolje musketare iz amsterdamske straže, a ja sam podsetio Roberta Korsa na njegovo obećanje da će mi u svako doba pomoći. Na kraju sam i Henka Roversa i Jana Pola izbacio iz kreveta, kako bih sastavio posadu što pouzdanijih boraca i iskusnih moreplovaca. Sa ovako šareno sastavljenom trupom, naše tri krstarice su pre zore isplovile iz Amsterdama za Teksel, gde su se nalazili svi veliki brodovi budući da su vode pred Amsterdamom za njih bile suviše plitke.
Oluja se još tokom noći smirila i sada je sa kopna duvao samo slab vetar, ali i on je bio sasvim dovoljan da uzburka more. Tako je naša mala flota u početku lepo napredovala niz vetar; a tek poslednjih sati je vetar popustio, kao da mu je neka viša sila naredila da nas drži što dalje od Teksela.
Nejasni obrisi ispred nas jednostavno nisu hteli da se razbistre. Obratio sam se Henku Roversu, koji je sedeo pored mene i smejao se sa Janom Polom kopnenim pacovima, jer je većina njih bila nagnuta preko ograde, umesto da se malo opuste. „Henk, zašto ne možemo bolje da vidimo ostrvo?“
Stari moreplovac je suzio oči, a bore oko njegovih očiju su se umnožile dok je gledao u pravcu ostrva. „Mislim da je to zbog magle. Magla se spustila nad celim Tekselom. Sam đavo zna otkud se tako brzo pojavila.“
„Izgleda da to zaista samo đavo zna“, promumlao sam.
„Gluposti“, rekao je Jan Pol i razvukao svoje crno lice u osmeh. „Ne slušajte Henkove bapske priče, gospodine Sojthof, sada se vreme menja iz leta u jesen. Nije to ništa neobično da se u ovo doba godine magla spusti na Zojdersko more. Bolje se pobrinite za ove jadne kopnene pacove. Upovraćaće celo more!“
„Kako to mislite?“
„Želite da iznenadite ljude na Lastavici, zar ne? Treba da poveruju da im dovodimo iskusne moreplovce. Kada budu videli ovu gomilu povraćke, znaće odmah da nešto nije u redu.“
Zahvalio sam se na savetu i prosledio ga Jeremijasu Katunu, koji je pak razgovarao sa kapetanom Hendriksom, vlasnikom našeg broda sa dva jarbola. Hendriks je naredio da se da signal zastavom, čije značenje su dva brodska radnika objasnila ljudima koji su stajali oko njih; naime, Katun je izdao naredbu da se prestane sa povraćanjem kada stignu blizu Lastavici. Mogao sam samo da se nadam da će većina uspeti da posluša ovo naređenje.
„Tamo“, rekao sam Roversu i Polu. „Gledajte, velika senka. Da li je to Lastavica7.“
„Možda“, odgovorio je Pol. „A možda i ne.“
Stao sam kraj Hendriksa, koji je upravljao kormilom, i rekao mu šta sam ugledao.
„Video sam već“, rekao je kapetan broda ravnodušno. „Uskoro ćemo kroz maglu nazirati mnoge brodove u sidrištu.“
„Znači, ovo nije Lastavica?“, upitao sam pomalo razočaran.
Hendriks je bacio kratak pogled na svetlo ofarbanu burad, koja su služila kao markeri između Amsterdama i Teksela. „Ne, gospodine, trebaće nam još dobrih pola sata ako se vetar ne okrene. Šta mislite, koliko brodova je usidreno ovde pred Tekselom?“
Nisam imao predstavu, a nisam ni želeo da znam. Pun nemira, vratio sam se na svoje mesto pored Roversa i Pola i gledao u veliki crni trup trgovačkog broda kraj kojeg smo prošli. Iz magle su se brodovi stalno pojavljivali i ponovo nestajali u njoj, kao što je Hendriks i najavio. Kapetan broda je i dalje držao svoj pravac, kao da ima moć da vidi kroz žutosivu maglu.
Uprkos mojoj napetosti, polako sam utonuo u staloženost. Znao sam da ne mogu ništa da učinim dok se nalazim na ovom brodu. Magla je postajala sve gušća, a sve češći obrisi brodova jedva da su bili vidljivi. Osetio sam dašak usamljenosti i praznine, koju moreplovci, ljudi kao što su Henk Rovers i Jan Pol, verovatno uvek osećaju na njihovim dugim putovanjima.
„Brod ispred nas!“ začuo sam poluglasnog mornara, koji je po Hendriksovom naređenju stajao na pramcu i pazio da se Talas ne sudari sa drugim brodom.
Ovoga puta se naš kapetan nije sklonio, nego se kretao pravo prema obrisu tog broda. Jeremijas Katun je prišao svojim ljudima i porazgovarao sa njima. Oni koji su još bili nagnuti nad ogradom sada su se sklanjali, a oni kojima je i dalje bilo loše trudili su se da sakriju svoju mučninu. Musketari su izvukli nabijače i pripremili oružje. Isto se dešavalo i na ostala dva broda, koja su u magli ostali blizu iza nas. Katun mi je prišao i rekao: „Svakog trenutka ćemo stići do Lastavice. Radimo sve onako kako smo se i dogovorili. Moreplovci i ljudi Roberta Korsa ukrcaće se prvi na brod, jer ako neprijatelji prvo ugledaju musketare, biće upozoreni. Ova prva grupa ima zadatak da zadrži neprijatelja dok se svi musketari ne okupe. Posle toga ćemo morati da se oslonimo na sreću. Makar je vreme na našoj strani. Po ovoj magli, ljudi na Lastavici neće moći odmah da prepoznaju sa kim imaju posla.“
Brod ispred nas je postajao sve veći i veći, i prerastao je u ogroman brod. Naši brodovi su delovali mali i neprimetni u odnosu na njega. Ali mi nismo ni hteli da se brodovima borimo protiv Lastavice, koja bi naše nenaoružane lađe bez problema potopila topovima. Naravno da je Jeremijas Katun pomislio i na to da pozovemo i ratne brodove u pomoć, kako bi, u slučaju otpora, Lastavicu napali i rasturili u komadiće. Ali tada bi i nevini stradali, obični mornari i mogući taoci – kao što je Kornelija. Osim toga, nismo ni bili sigurni da li su naše sumnje u vezi sa trgovačkim brodom osnovane. Nismo mogli tek tako da uništimo Lastavicu koja je, možda, ipak bila samo bezopasan trgovački brod. Znači, moralo se u borbu prsa u prsa, ali nije bilo poznato čija je strana brojnija.
Bilo nas je oko devedeset: šezdeset musketara, a ostatak mornari i rvači. Moraćemo da naše borbene snage otkrivamo deo po deo, jer najpre treba da se ukrcamo na trgovački brod. Zbog toga je bilo potrebno da poveruju da im pristiže još mornara koje su tražili.
Ni približno nismo znali koliko je ljudi na Lastavici. Mornara je očito bilo malo, samo osnovna posada koja je bila zadužena za tekuće radove dok se brod nalazio u sidrištu. Bilo je nepoznato i da li su se na brod povukli samo pojedini žeraristi ili većina njih.
Ugledao sam ogroman pramac broda. Pomerao se gore-dole, kao telo nekog velikog stvorenja koje diše u ritmu talasa, i rasprskavao vodu na sve strane.
Talas je polako klizio prema desnom boku Lastavice.
„Trup mu je duboko u vodi“, ustanovio je Henk Rovers. „Mora da je natovaren do vrha.“
Nehotice sam odmah pomislio na đavolsku boju. Ali šta ako smo u zabludi i šta ako za iznenadno isplovljavanje Lastavice postoji jednostavno objašnjenje? Možda neki unosan posao koji je Isbrant Vinkelhak želeo da sakrije od konkurencije?
Ne, rekao sam sebi, to je nemoguće. Lastavica nam je bila poslednja nada da pokvarimo planove žeraristima. A i za mene je ona bila poslednja nada...


Kapetan Hendriks je razmenio nekoliko glasnih reči sa stražom Lastavice i odmah su sa broda spustili merdevine od konopa. Skeptično sam posmatrao kako se one ljuljaju tamo-amo, jer mi je njihovo hvatanje, s obzirom na njihanje Talasa, delovalo kao virtuoznost. Čak ni veliki trgovački brod nije bio miran, već je silovito trzao lance sidra.
,Ja ću prvi“, odlučio je Tan Pol i sigurnim zahvatom se uhvatio za kraj merdevina. „Kada oni gore vide moje lice, trebaće im izvesno vreme da se oporave od šoka.“
„Onda ću morati i ja da se popnem“, uzdahnuo je Henk Rovers, kao da se predaje zlohudoj sudbini što ide za mornarem ogaravljenog lica.
Već odavno sam primetio da su njih dvojica dobri prijatelji. Grubosti, kojima su se ophodili jedan prema drugom, odgovarale su njihovoj naravi i njihovom krugu, kao što je finoća bila primerena u višim krugovima.
Samo nakratko sam sa strahom posmatrao kako se njih dvojica penju uz desni bok Lastavice, zatim sam i ja hteo da se uhvatim za merdevine, ali me je Robert Kors preduhitrio.
„Moja prava su starija kada se radi o osveti za Osela“, rekao je i popeo se uz merdevine od kanapa, i to ništa manje spretno od dvojice mornara. Snaga i spretnost uvežbanog rvača mu je i ovde dobro poslužila.
Navukao sam vunenu kapu duboko preko čela, prerušivši se tako u moreplovca za slučaju da gore na brodu stoji neko ko me poznaje. Još jednom sam duboko uzdahnuo, viseći između ta dva broda kao riba okačena da se suši.
„Samo ne gledajte dole“, savetovao mi je Henk Rovers. Toga sam se i pridržavao dok sam se penjao uz merdevine, korak po korak. Kada bih zbog ljuljanja udario o zid broda, osetio bih pištolj i veliki nož, koji su bili zadenuti za pojas pantalona i sakriveni ispod prsluka. Oružje mi uopšte nije olakšavalo penjanje, ali me je ipak umirivalo što ga nosim sa sobom.
Daleko iznad mene, Jan Pol je skočio na palubu Lastavice i čuo sam ga kako se naglas šali sa ljudima na brodu: verovatno se radilo o njegovom crnom licu. I Henk Rovers je nestao sa one strane ograde, zatim i Robert Kors, a onda sam i ja ugledao ljude koji su nas dočekivali. Na njihovim licima nisam video ni mržnju ni sumnju, pa sam sa olakšanjem skočio na palubu.
Jedan vrlo visok muškarac, sa vatreno crvenom kosom, koji je za čitavu glavu bio viši i od Roberta Korsa, bolno me udario po ramenu.
„Izgledaš namučeno, prijatelju. Izgleda da nije prijatno da se na tako malom brodu plovi po Zojderskom moru.“
Samo sam mu klimnuo glavom jer mi se nije činilo prikladnim da sa iskusnim moreplovcem raspravljam o nautičkim temama. Iza mene je pristizalo sve više i više naše prethodnice, delom mornari, a delom rvači. Kada sam primetio koliko se gega onaj koji se poslednji popeo na brod, znao sam da nećemo moći još dugo da igramo našu igru. Moreplovcima je taj hod raširenih nogu bio stran, isto kao i meni.
„Hej, kakvi ste vi to čudni likovi?“, čudio se onaj crvenokosi div. „Da li ste vi ikada bili na brodu?“
Brzo sam pogledao prema Korsu, Roversu i Polu. Na njihovim licima pročitao sam istu misao: vreme je da se nešto preduzme. Trebalo je da Jeremijas Katun izda naređenje za napad, ali on se još ne beše popeo.
„Sad!“, viknuo sam i izvukao pištolj sa dve cevi, koji sam dobio tog jutra pre nego što smo se ukrcali.
Istovremeno su i ostali potegli oružje i uperili ga prema posadi Lastavice.
Nišanio sam u crvenokosog i rekao: „Ostani mirno da stojiš i samo odgovaraj na naša pitanja. Ako si nevin, ništa ti se neće desiti.“
„Nevin?“ povikao je više ljutito nego uplašeno. „U čemu?“
„U svemu što žeraristi nose na savesti – ako se kod njih još može pričati o savesti.“
Kad sam pomenuo žerariste, video sam kako je njegovim širokim licem preletela senka i da je postao vidno uplašen. Nije bilo sumnje da je on pripadao zaverenicima. Pošto su u redovima žerarista bili zastupljeni svi, od trgovaca pa sve do nadničara, dakle, i posada Lastavice mogla je da se sastoji od pripadnika tog tajnog društva.
Ne obazirući se na moj pištolj, crvenokosi je povikao: „Uzbuna! Svi na palubu! Nas...“
Njegove poslednje reči nestale su sa zvukom mog pištolja. Uhvatio se za grudi, gde mu je moj metak, ispaljen iz neposredne blizine, napravio rupu veličine tanjira, pogledao me razrogačenih očiju i pao preda mnom kao posečeno drvo.
Oko mene je nastala nemilosrdna borba prsa u prsa.
Robert Kors i njegovi ljudi uglavnom su odbili da ponesu bilo kakvo oružje i napali su protivnike golim rukama. Kors je uhvatio jednog mornara, koji je imao nož sa nazubljenim sečivom, i bacio ga takvom snagom kroz vazduh da je ovaj pao pet-šest koraka dalje, udario o nadgradnju na palubi i odskočio. Istog trena je majstor rvanja stao iznad njega, udario ga dvatri puta pesnicom, sve dok ovaj nije izgubio svest. Zatim je uzeo i polomio njegov nož.
Janu Polu i Henku Roversu nije krenulo dobro. Dozvolili su da ih potisnu do zadnjeg dela broda i branili su se od četiri napadača istovremeno.
Rovers je krvario, imao je povredu na čelu i rvao se sa jednim protivnikom, koji je bio duplo teži od njega i delovao je kao da će zdrobiti Roversa. Snažniji Pol se bavio ostalom trojicom. Držao je konopac u ruci, koji je koristio kao bič, i tako svu trojicu terao od sebe.
Samo nakratko sam razmišljao o tome da pomognem Roversu tako što ću ispaliti i drugi metak iz mog pištolja. Ali nisam bio iskusan strelac, iako je Dekert uzdizao moje sposobnosti u nebesa, a na brodu koji se ljulja, i sa ove daljine, nije bilo preporučljivo pucati. Rovers i njegov protivnik bili su tako blizu jedan drugom da sam mogao pogoditi i svog prijatelja.
Na palubi Lastavice su se sve više pojavljivali članovi posade i uključivali se u borbu. Tog trenutka nisam obraćao mnogo pažnje na njih. Morao sam da pohitam ako želim da pomognem mojim prijateljima koji su se nalazili u nevolji.
Požurio sam prema zadnjem delu broda, gde je Rovers pao pod udarcem protivnika. Ovaj je čučnuo iznad njega i izvukao drveni malj, kojim je, valjda, Roversu hteo da razbije glavu.
Skočio sam prema njima i udario ga mojim teškim pištoljem o potiljak. Možda to nije bilo toliko delotvorno kao udarac maljem, ali bilo je dovoljno da bucmasti mornar izgubi svest. Rovers se brzo pribrao, podigao nož, koji je pre toga ispustio, i presekao svom protivniku vrat. Reka krvi se izlila na palubu i obojila je u crveno.
„Ne gledajte me tako zaprepašćeno, Sojthofe“, rekao je Rovers sav zadihan i nožem pokazao na čoveka koga je usmrtio. „Ili oni ili mi, nema trećeg!“
Klimnuo sam glavom i okrenuo se prema Janu Polu. Međutim, njemu moja pomoć nije bila potrebna. Već je oborio dva svoja protivnika, a trećem je obavio konop oko vrata. Zategao je i popustio tek kada je njegov protivnik, sav modar i izbuljenih očiju, pao mrtav.
„Hvala vam na pomoći“, doviknuo mi je Pol. „Ne bih bio dovoljno brz da priteknem Henku u pomoć. Prestar je on za ovakve igranke.“
Rovers je odgovorio prezrivim brektanjem. Sve više i više musketara je pristizalo na brod i počeli su da pucaju iz svog vatrenog oružja. Protivnici su padali od njihovih plotuna, a oni koji su se i dalje držali, oterani su pod palubu.
Gusti oblaci dima obuhvatili su Lastavicu, kao da ionako već nije bilo dovoljno magle. Pojedini musketari su punili svoje oružje, drugi su pak izvukli svoje mačeve i oštrim sečivima krenuli prema članovima posade. Medu musketarima je stajao i Jeremijas Katun i usmeravao svoje ljude.
Iznenada sam ugledao kako dvojica naših protivnika na zadnjem delu broda izvlače mali ručni top. Oni su ga brzo napunili i usmerili ga tačno tamo gde je stajao Katun. Nanišanio sam pištoljem i opalio. Moj metak je promašio obojicu i pogodio ogradu broda. Ali dovoljno su se uplašili da i oni promaše svoj cilj. Kugla iz ručnog topa promašila je za jedan lakat Katunovu glavu i udarila u veliki jarbol.
To je okružnom inspektoru bilo dovoljno upozorenje i nekoliko njegovih musketara pripucali su u pravcu zadnjeg dela broda. Onaj što je ispalio ručni top podigao je ruke u vazduh, udario o ogradu i pao u vodu. Njegov prijatelj se brzo sakrio ispod palube.
Obratio sam se Roversu i Polu. „Ovde gore za nas više nema posla, treba da siđemo dole!“
Rovers je klimnuo glavom. „Neka nam Neptun pomogne da pronađemo vašu ljubljenu!“
Spustili smo se niz merdevine do potpalublja, gde su bila poređana burad i kutije. Zbunio me čudan zvuk, nešto nalik promuklom smehu. Ali tu su se, u jednom velikom kavezu, nalazile samo kokoške, koje su posade nosile na putovanjima zbog svežih jaja.
„Kuda?“ pitao je Jan Pol i gledao oko sebe.
„Prema donjoj palubi“, odlučio sam se jer se tamo nalaze kabine. Tamo ćemo pre pronaći one koji imaju komandu nad Lastavicom. „Vas dvojica možete ostati ovde da sačekate musketare. Ne tražim od vas da zalazite u opasne...“
„Gluposti!“ prekinuo je Pol moj govor. „Sa kim si, takav si – zar ne? Hajde da više ne gubimo vreme!“
Zahvalno sam mu klimnuo glavom. Čim sam ponovo napunio pištolj, stao sam na čelo naše male grupe. Gore su se čuli pucnji iz musketa i krici povređenih i umirućih ljudi, ali nadao sam se da će nam uskoro stići pojačanje.
Progurali smo se kraj zaliha, koje još nisu bile uredno poređane, i ušli smo u veliku kabinu gde su se hranili oficiri i ugledni putnici. Dugački sto i stolice presvučene plišem stajali su prazni na sredini prostorije.
Na jednom zidu je bio ormar za muskete. Bile su očišćene i uredno poređane, kako bi se iznenadni napad ili pobuna na brodu brzo ugasila. Zadovoljno sam došao do saznanja da naši protivnici nisu uspeli da podele muskete. Očigledno smo u potpunosti iznenadili posadu Lastavice.
Prolazeći pored nekoliko manjih kabina, koje su takođe bile napuštene, žurili smo prema zadnjem delu broda gde se nalazilo kapetanovo carstvo. Samo što sam prošao kroz uzani prolaz, stao sam kao okamenjen. Ispred velikih prozora, koji su bili postavljeni ispod palube, stajao je visoki muškarac u kapetanskoj uniformi i nišanio pištoljem na nas. Kleknuo sam na kolena. Istovremeno sam ispalio oba metka iz mojih cevi. Iza mene sam začuo krik, a ja sam gledao kako moji meci pogađaju kapetana pravo u grudi. Pao je unazad i udario o jedan od prozora. Od pada se razbilo staklo i drveni okvir prozora, te je kapetan Lastavice pao u more.
Okrenuo sam se prema svojim pratiocima. Jan Pol je klečao na podu i držao Henka Roversa u rukama. U njegovim očima videle su se suze.
„Da li je...“, pitao sam, ali knedla mi je zastala u grlu i nisam mogao da dovršim rečenicu. Kao opčinjen, gledao sam u veliku rupu na stomaku staroga Henka.
„Da“, rekao je Pol. „Na svu sreću. Umirati od metka u stomaku je nešto najgore što čovek može da zamisli.“
„Žao mi je“, rekao sam isprekidanim glasom. „Zelite li da ostanete sa Henkom?“
„Zbog čega? Njemu više ne mogu pomoći, ali vama mogu!“
„Zahvaljujem vam se“, rekao sam i užurbano napunio svoj pištoij. „Trebalo bi da okušamo sreću u prostorijama za tovar, Jane. Bolje se snalazite na brodovima nego ja. Hoćete li me odvesti tamo?“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Tajanstveno plavetnilo - Page 2 Empty Re: Tajanstveno plavetnilo

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 1:33 pm

Tajanstveno plavetnilo - Page 2 Xyz52369



Napustili smo sprat sa kabinama i kroz nekoliko prolaza sišli dublje u trup trgovačkog broda. Na kraju smo pošli prema zadnjem delu trupa, gde su se na svetlosti zore nazirale kutije i kace. Voda je tako snažno udarala o brod da se ovde dole nije mogla čuti čak ni buka borbe koja se vodila na palubi. Pol je našao neku motiku i otvorio nekoliko kutija i kaca. U njima se nalazilo još zaliha: sušeno meso, mornarski dvopek, rum i voda. Beznadežno je gledao u mene.
„Idemo prema prednjem delu broda!“ rekao sam. „Možda ćemo tamo imati više sreće.“
Zatim sam se u sebi pomolio da tako i bude. Potrčali smo u suprotnom pravcu i ušli u prednji deo trupa sa prostorijama za tovar. Ovde je bilo još mračnije nego tamo odakle smo došli, tako da sam u početku primećivao samo senke koje su se pomerale na prigušenom svetlu. Iznenada su se bacili na nas, a ja sam brzo skočio u stranu. Nakon tupog udarca, usledio je poluglasan uzdah i teško telo Jana Pola srušilo se pored mene.
Jedan fenjer je zasvetleo i video sam svog pratioca kako sklupčan nepomično leži na podu. Ali nisam imao vremena da ustanovim da li je nakon Henka Roversa još jedan prijatelj žrtvovao svoj život zbog mene; nisam mogao da se brinem o Janu Polu. Opkolilo me je nekoliko neprijatelja koji su držali noževe i batine u rukama. Izmicao sam unazad, sve dok nisam udario o nekoliko kutija. Jedino ih je pištolj u mojoj desnoj ruci sprečavao u tome da mi učine isto ono što su uradili Polu.
„Polako spustite pištolj!“, začuo sam promukao ali ipak prodoran glas, koji sam odmah prepoznao. „Ako to ne učinite, onda će vaša najdraža biti samo beživotno truplo, kao i njen brat.“
Pod prigušenom svetlošću, uspeo sam da razaznam siluete tri osobe i zastao mi je dah. Anton van Zelden i Fredrik de Gal gurali su Korneliju ispred sebe, a ona je bila u jadnom stanju. Ruke su joj bile vezane na leđima, haljine pocepane, a sjajna kosa i lice prljavi. Njene oči su odavale iscrpljenost i beznađe.
Ali kada me je ugledala, lice joj je sinulo. „Kornelise!“ s teškoćom je ovlažila grlo i upitala: „Kako je otac?“
„Brine se za tebe, ali mu je bolje od kada više nije u kandžama ovih ludaka. Video je Titusov leš i sada zna da mu je sin mrtav i da je Van Zelden igrao sa njim đavolsku igru.“
„Još jednom, Sojthofe, spusti pištolj!“ zakreštao je lekar i u njegovoj desnoj ruci zablistalo je oštro sečivo, koje je postavio Korneliji pod vrat. „Umem da koristim ovakva sečiva, čega ste verovatno svesni. Za devojku ovo ne bi bilo prijatno!“
Brzo sam spustio pištolj na jednu od kutija.
„Sad je već bolje“, rekao je Van Zelden, ali nije sklonio sečivo sa Kornelijinog vrata. „U stvari, ne znam što vas dvoje ne bismo odmah ubili.“
„Ali ja znam“, odgovorio sam. „Potrebni su vam taoci kako biste se izvukli iz klopke u koju ste sami upali. Mislim da je svima jasno da ćemo mi dobiti borbu na Lastavici.“
„Šta to znači da smo sami upali u klopku?“, upitao je Fredrik de Gal.
„Koliko ja znam, dobrovoljno ste došli na brod. Brod bi mogao biti dobro skrovište, kao i dobro sredstvo da se pobegne od zakona. Ali morate da priznate da odavde nemate gde da pobegnete. Pretpostavljam da je Kornelija ovde i iz jednog drugog razloga.
„Da li to opet izigravate pametnjakovića?“
„Ne. Samo pretpostavljam.“
„A šta pretpostavljate?“
U nadi da vreme radi za nas, odlučio sam da mu dam opširan odgovor. U neko doba borba na brodu mora biti odlučena, i to u našu korist, u to sam čvrsto verovao. Kad se Katun pojavi sa svojim musketarima, naša situacija se neće mnogo popraviti, ali sa nekoliko napunjenih musketa na našoj strani, osećao bih se mnogo sigurnije.
Zatim sam rekao: „Najpre sam pomislio da držite Korneliju da bi pokorili njenog oca. To je verovatno bio jedan od razloga da je otmete, a verovatno i onaj najbitniji. Ali mislim da postoji i drugi razlog. Pokazalo se da Rembrantov um dobro odoleva razornim moćima đavolje boje. S obzirom na dug period koji je proveo radeći sa demonskom plavom bojom, bilo je pravo čudo da nije potpuno poludeo. Verovatno želite da saznate da li i Kornelija ima tu snagu otpora i odakle ta sposobnost da se tako snažno odupire vašem demonu.“
De Gal je klimnuo glavom. „Zaista šteta što ste stali protiv nas. Ali zašto stalno pričate o nekakvom demonu, Sojthofe?“
„Mnogo sam razmišljao o vama i o nepoznatoj istočnoindijskoj biljci sa materijom koja daje boju. Došao sam do zaključka da vi tu plavu boju ne koristite u vaše svrhe, nego da je strašna sila vas i vaše zaverenike pretvorila u svoje podanike. Ovde se ne radi samo o cilju žerarista i o tome da li će katolička ili kalvinistička vera imati prevlast u Holandiji. Vi vašim radnjama ne širite navodnu pravu veru u Boga, nego u moć Sotone!“
Primetio sam mnogobrojne zaprepašćene poglede. Mornari, koji su napali Pola i mene, nesigurno su pogledali prema Van Zeldenu i De Galu. Čak je i lekar delovao zbunjeno. Samo De Gal nije bio pogođen; izraz prezira video mu se na licu.
„Vi niste uspeli kao Rembrant da se oduprete tom ludilu, inače ne biste pričali tolike gluposti. Ne, ne samo gluposti, nego i više. To je bogohuljenje da božju moć pripisujete Sotoni!“
Odmahnuo sam glavom. „Vi sami ne vidite vašu sopstvenu zabludu jer je zlo preuzelo moć nad vama. Ne stoji Bog iza vaših bogojavljenja, nego Sotona!“
De Galov prezir pretvorio se u bes. „Dosta sa tim vašim glupostima! Sad ćete saznati čiju moć prezirete.“
Po njegovom naređenju, jedan moreplovac je otvorio jednu od kutija. De Gal je zahvatio rukom u nju i prišao mi ispružene ruke. Na njegovom dlanu ugledao sam kako svetluca plavi prah, boja đavola. De Gal je skupio usne i dunuo mi prah u lice.
Zaustavio sam dah, ali bilo je prekasno. Uhvatila me je vrtoglavica i moj vid je sve pojave pretvorio u talasaste, kao da je more progutalo brod. Lica su se pretvorila u ružne grimase, a Kornelijino lice, do malopre onako plašljivo, poprimilo je izraz pun prebacivanja. Nije mi se dopalo kako me gleda.
„Da li imate nešto protiv ove žene, Sojthofe?“ pitao me je umiljati glas De Gala. „Nemojte oklevati, kaznite je za sve što vam je učinila!“
Maglovito sam se sećao da sam već jednom pokušao da kaznim Korneliju zbog njene izdaje što je nekom drugom muškarcu poklonila više pažnje nego meni. Tada mi je umakla. Ovaj put joj to neće uspeti. Polako sam pošao prema njoj i ispružio ruke prema njenom vratu.
„Nemoj, Kornelise!“ jecala je. „Ne slušaj šta ti drugi govore! Slušaj samo sebe!“
Bila je isprepadana, što je kod mene izazvalo kolebanje.
Jedan deo u meni uživao je u njenom strahu, deo koji kao da nije mogao da se dovoljno nagleda njenog straha. Koji bi joj najradije naneo što više bola i patnje, koliko god je moguće.
Ali tu se nalazio još jedan deo u meni, kojem je Kornelijin strah probadalo srce i koji je najviše želeo da joj oduzme sve strahove i sve brige.
Drugi deo se veoma stideo onog prvog, ali ga se istovremeno i plašio – prepoznao je da ga je nadvladala moć nekog zla.
Ovoga puta neće moći!
Stalno sam to sebi ponavljao. Pobedio sam to nešto nepoznato, što je zamaglilo moja čula i razum. Na trenutak sam pomislio da gledam u plavo lice, koje me posmatralo, delom razočarano, delom puno besa. Ali ostao sam jak. Moje ruke se nisu sklopile oko Kornelijinog vrata, nego oko vrata Fredrika de Gala, čvrsto i neumoljivo. Sa grlatim krikom pao je na kolena.
„Odmah da ste ga pustili, Sojthofe!“
To je rekao Anton van Zelden, koji očigledno nije poverovao u ono što sam rekao o demonskoj moći đavolje boje. Korneliia je zabacila glavu unazad kako bi izbegla njegovo oštro sečivo. Nije mi ništa drugo preostalo nego da pustim De Gala i da napravim korak unazad. Istog trenutka je iza mene nastala gužva.
Tan Pol je bio pri svesti i verovatno je samo čekao pravi trenutak. Skočio je sa poda i odmah oborio trojicu protivnika, sa kojima se u tom metežu porvao po podu. Uprkos tome što je neprijatelj bio brojniji, držao se hrabro. Kao da je smrt Henka Roversa, njegovog prijatelja, Polu dala duplu snagu.
Ja sam brzo skočio na Van Zeldena, što je, s obzirom na oštro sečivo na Kornelijinom vratu, bilo veoma smelo. Ali Van Zeldenu je pažnju skrenula gužva koju je Pol izazvao sa članovima posade Lastavice, i u to sam se uzdao. Sečivo je Kornelijin vrat secnulo samo površno, a onda se Van Zelden zateturao unazad i sudario se sa čovekom koji je držao fenjer. Taj je pao na pod i fenjer je počeo da se kotrlja kroz prostoriju, dok nije udario o jednu kutiju i razbio se.
Dok sam se rvao sa Van Zeldenom, video sam da je vatra počela da se širi sa uljem koje se razlilo iz fenjera. Zahvatila je daske i tovarne kutije, i u roku od nekoliko sekundi već je gorela na nekoliko mesta.
„Brod u plamenu!“ uspaničeno je povikao onaj što je ispustio fenjer.
Nije više obraćao pažnju na nas, već je potrčao prema prolazu kojim smo Pol i ja došli. Ali tamo je naišao na Roberta Korsa, koji ga je uhvatio za kragnu i bacio u stranu. Iza majstora rvanja su se pojavila još dva njegova učenika.
„Izgleda da smo stigli taman na vreme“, rekao je Kors i uhvatio jednog od trojice sa kojima se Pol borio.
Uspeo sam da Van Zeldena sateram u ćošak sa kutijama i da mu oduzmem nož. Gledao je u mene svojim duboko usađenim očima, punim mržnje i prezira. Na treperavom odsjaju, koji je postajao sve jači kako se vatra širila, njegova mrtvačka lobanja izgledala je kao glava nekog demona iz pakla. Iz usta mu se začuo neljudski krik i on me je uhvatio s obe ruke istovremeno kako bi me odvukao u pravcu vatre. Bio je spreman da žrtvuje sopstveni život kako bi i mene bacio u vatru.
Ubo sam ga u grudi njegovim nožem koji nisam ispuštao iz ruke. Jedanput, dvaput, treći put. Krv mi je prsnula u lice.
Uz grleni krik bola, Van Zelden me je pustio. Pre toga me je tako jako povukao da je usled tog zaleta sam uleteo u plamen, a on ga je brzo zahvatio. Plamenovi su se dizali oko njega i mogao sam da se zakunem da su poprimali plavičastu nijansu. Jedna od kutija, koja je stajala u plamenu i u kojoj je bio plavi prah, prevrnula se i pala preko Van Zeldena.
Gledao sam oko sebe tražeći ostale. Kors, njegovi učenici i Pol očigledno su vladali situacijom i ubrzo će pobediti protivnike. Drhteći, Kornelija je stajala usred borbe dok je i iz njene rane na vratu kapala krv. Potrčao sam prema njoj i Van Zeldenovim krvavim nožem presekao užad oko njenih ruku. Trljala je bolne ručne zglobove i gledala me zahvalno. Tek tada sam shvatio da je Fredrik de Gal nestao i pitao sam Korneliju za njega.
„Nestao je među kutijama, onamo“, rekla je Kornelija i pokazala prema prednjem delu broda.
Verovatno je tamo postojao izlaz, tako da sam otrčao u pravcu koji mi je Kornelija pokazala. Vatra je skladište pretvorila u crveno talasasto svetlo. Na tom svetlu sam uspeo da ugledam merdevine i jednog muškarca koji se hitro penjao uz njih – Fredrika de Gala.
Stajao je na gornjoj prečagi i mučio se da otvori poklopac iznad glave. Kada me je ugledao, pojačao je napor. Ali ja sam bio brži, popeo se uz merdevine i uhvatio ga za noge. Zatim sam se opet spustio i jednostavno povukao De Gala svom svojom težinom sa sobom.
Dok sam ja uspeo da na zemlju doskočim sa obe noge, trgovac je pao svom dužinom na bok. Pridigao se taman toliko da nasloni leđa na lestve.
Stajao sam pred njim. Ponovo sam pronašao Van Zeldenov nož, koji mi je ispao iz ruke dok sam se penjao uz lestvice. Preteći mu oružjem, rekao sam mu bez daha: „Ovde se stvar završava, De Gale! Zbog svih vaših nedela, odgovaraćete pred sudom i tu će se za sva vremena završiti legenda o časnom amsterdamskom trgovcu Fredriku de Galu.“
Odmahnuo je glavom neobično mirno. „Varate se, Sojthofe, kao što to često činite. Nikada neću odgovarati pred sudom. A na kraju krajeva, stvar još nije gotova, barem ne za vas. Naša braća su mnogobrojna i vi u Amsterdamu, niti bilo gde u Holandiji, nećete biti sigurni!“
U njegovim tamnim očima zasvetlelo je nešto kao poslednji trijumf. Uspravio se, uhvatio obema rukama moj desni ručni zglob, čvrsto ga stegao i bacio se na Van Zeldenov nož. Nož se zario u njegovo srce. Brzo sam ga odgurnuo od sebe. Njegovo telo je palo unazad i lestve su ga zadržale. Njegov ukočeni pogled već je bio pogled mrtvaca.


„Kornelise!“
To je bila Kornelija. Njen otegnuti i očajnički glas dao mi je do znanja da se nalazim u opasnosti. Vatra, koja je već zahvatila veći deo prostorije, pretila je da mi odseče put do Kornelije i ostalih. Naravno, bile su tu još i merdevine ispred mene i poklopac koji je De Gal očajnički pokušavao da otvori. Šta bi bilo ako zaista ne uspem da ga otvorim?
Odlučio sam se da uopšte i ne pokušavam. Umesto toga, potrčao sam prema Korneliji i ostalima, pri čemu sam osetio kako me plamenovi bolno ujedaju za telo. Nehotice sam se setio one noći kada sam uzaludno pokušavao da spasem Luizu iz požara i u mene se uvukao strah da će mi se to ponovo desiti i sa Kornelijom.
Čim sam dopro do nje, čvrsto sam je uhvatio za ruku i povukao prema izlazu. Pol i rvači su takođe brzo napuštali prostoriju, kao i svi ostali članovi posade Lastavice, koji su u tom trenutku pre bili begunci od požara nego zarobljenici.
Prišao sam Robertu Korsu i pokazao prema neprijateljskim mornarima, koji su bez svesti ili ranjeni ležali na podu. „Šta će se sa njima desiti? Vatra će ubrzo stići do njih.“
„Baš iz tog razloga se ne možemo brinuti za njih. Ovaj brod gori kao suva slama. Moramo da mislimo na nas.“
Pogled ka plamenovima, koji kao da su nas pratili, rekao mi je da je Kors u pravu. Bežali smo iz prostorije za skladištenje i penjali se što smo brže mogli uz lestvice. Držao sam se blizu Kornelije, i dalje u strahu da ću je izgubiti u požaru.
Na pola puta nagore, naišli smo na Katuna i njegovu trupu musketara.
„Odakle vi dolazite, Sojthofe?“ povikao je okružni inspektor kada me je ugledao. Moja odeća, pocepana u borbi, izgorela od vatre i natopljena krvlju, očigledno ga je uplašila.
„Upravo od Van Zeldena i De Gala“, zadihano sam odgovorio.
„Gde su njih dvojica?“
„Tamo“, rekao sam i pokazao nadole. „Mrtvi su. A ako ne požurimo, i mi ćemo biti mrtvi. Dole gori paklena vatra.“
„Ali šta je sa plavom materijom?“
„I ona je dole“, odgovorio sam. „Usred vatre.“
Katun je bacio pogled nadole i već je mogao da vidi prve plamenove koji su se penjali uz drvene lestve.
„Možda je tako najbolje“, promumlao je i naredio svojim musketarima da se brzo popnu gore.
Pustili su nas ispred, a za to sam im zbog Kornelije bio posebno zahvalan. Vatra mi se činila kao živo biće koje je sebi dalo zadatak da nas stigne i da nas proguta.
Kada smo napokon izašli na palubu i udahnuli svež vazduh, bilo mi je malo bolje. Sada je trebalo samo da još svi na vreme pređemo na naše brodove. U početku je pri napuštanju trgovačkog broda vladao potpuni haos. Ljudi su više ometali jedan drugog, umesto da jedan drugom pomognu. Ali Katun je ubrzo zaveo red. Trenutak kasnije, visilo je nekoliko lestvica od kanapa sa desnog boka Lastavice, tako da su se naši ljudi, zajedno sa zarobljenicima, brzo raspodelili na tri broda. Nekoliko povređenih morali smo da spustimo konopcem, ali Katun se pobrinuo da, po mogućnosti, niko ne ostane na trgovačkom brodu.
Kornelija je imala poteškoća da se drži za lestve od kanapa. Ruke su joj bile tako čvrsto vezane da joj je krvotok zastao, pa nije mogla dobro da stisne šake. Ali Jan Pol i ja ostali smo uz nju i pomogli joj da bezbedno stigne na Talas, gde smo ponovo sreli Korsa i Katuna.
Napokon je kapetan Hendriks izdao naredbu da se digne sidro. Naš brod sa dva jedra lagano je krenuo, a pratila su ga dva ostala broda. Taman smo pošli na vreme. Samo što smo krenuli, Lastavica se pretvorila u plamen i nekoliko jakih eksplozija uzdrmalo je brod u plamenu.
„Prostorija sa barutom“, rekao je Pol i pritom rukom dodirnuo polovinu svog tamnog lica. „Toga sam se sve vreme plašio. Zaista smo imali sreće – ali ne i Henk.“
I ja sam razmišljao o pokojnom prijatelju dok su oko nas zapaljeni predmeti padali u vodu. Izgleda da je taj demon ponovo poželeo da nam donese propast.
Ali brodovi su se brzo udaljili od Lastavice. Magla se spustila između nas i broda u plamenu. Ubrzo smo mogli da vidimo samo njegove obrise koji su se zbog visokih plamena stalno menjali.
Mešavina magle i dima je s vremenom poprimila plavu boju, što sam pripisao plavoj materiji koja je gorela. Ili je tu bilo još nečeg? Činilo mi se kao da se u plavoj magli ocrtavaju linije jednog velikog lica, ispunjenog mržnjom i besom. Ono je još dugo gledalo za nama.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Tajanstveno plavetnilo - Page 2 Empty Re: Tajanstveno plavetnilo

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 1:33 pm

Tajanstveno plavetnilo - Page 2 Xyz52368



Glava trideset i druga

Iza maske

Tokom duge vožnje od Teksela do Amsterdama, moje povređeno, umorno i neispavano telo zahtevalo je svoje pravo na odmor. Iako i sama na kraju snage, Kornelija se pobrinula da mi bude udobno, koliko god je to bilo moguće u tom skučenom prostoru. Glavu sam spustio u njeno krilo, pa sam na tvrdoj klupi na Talasu spavao kao u mekom krevetu.
Probudila me neka čudna galama i jako dobovanje. Takođe sam ustanovio da naš brod nemirno igra na talasima.
Nebo iznad mene je nestalo. Preko Talasa je bilo prebačeno platno kako bi nas zaštitilo od nevremena.
Pogledao sam u Kornelijino lice i ona mi se smireno osmehnula. „Kako si, Kornelise?“
„Veoma dobro“, rekao sam još pomalo ošamućen. „Izgleda da sam čvrsto spavao.“
„čvrsto i dugo.“
„Koliko dugo?“
„Celu noć, a još malo pa će podne. Mislim da je to bio dobar san.“ Nastavljalo se neumorno dobovanje o platno i zid broda. U mojim ušima je to zvučalo kao da se vojska kovača takmiči u kovanju. „Šta se desilo?“ pitao sam.
„U ranim jutarnjim satima postalo je hladnije i naišla je oluja. Upravo prolazimo kroz nevreme sa gradom. Ali tvoj prijatelj Jan Pol kaže da do Amsterdama nema još mnogo.“
Okrenuo sam glavu i pogledao u tamno lice koje mi se cerilo. „Dobro jutro, gospodine Sojthof. Već sam pomislio da ćete prespavati i oluju.“
Uprkos nevremenu, kapetan je i dalje držao pravac, a ona dva broda sa po jednim jarbolom pratila su nas na istom odstojanju. Zaista je bilo hladno i video sam koliko Kornelija drhti. A ja sam ležao ušuškan u ćebe koje je, doduše, pomalo vonjalo, ali je ipak grejalo. Uspravio sam se i ogrnuo ćebe oko nas dvoje. Kornelija se privila uz mene, grejući me bolje nego ćebe.
Po podne smo stigli u Amsterdam. Naš pristanak u luku izazvao je veliku pažnju. Jeremijas Katun je naručio nekoliko kola kraj pristaništa da bi povređene preneo u vojnu bolnicu. Korneliji i meni je takođe ponudio da nas odveze u bolnicu, ali Kornelija je želela da što pre vidi oca. Katun je onda sredio da nas jedna kola odvezu do Rozengrahta. Jaka ledena kiša prolila se nad Amsterdamom i oterala ljude sa ulica. Kada smo stigli u Rozengraht, gledali smo da što pre utrčimo u kuću.
Dočekala nas je uzbuđena Rebeka Vilems, kojoj su drhtali i glas i ruke, ali to uzbuđenje nije bilo zbog našeg povratka. „Neki nepoznati gospodin je gore“, rekla je, „i zapisuje sve što želi da ponese.“
„Šta zapisuje?“ pitala je Kornelija, dok je u hodniku istresala kosu da bi sa nje sklonila ledene kristale.
„Sve moguće iz naše zbirke. Rekao je da mnoge stvari odavde može da koristi.“
„A šta kaže moj otac na to?“
„Izgleda da je tvom ocu sve svejedno. Dozvolio je strancu da radi šta hoće. Majstor Rembrant samo sedi u svom ateljeu i gleda u svoje slike, kao što je to i juče radio.“
Previše sam do sada preživeo, a da ne osetim nesreću na pomolu. Da li je stranac bio izaslanik žerarista ili je imao nalog da ukloni sve moguće dokaze – i svedoke?
„Ostanite obe ovde dole i čuvajte se!“, rekao sam Korneliji i Rebeki. „Ako se bilo šta sumnjivo desi, odmah pozovite stražu! Idem gore da vidim ko je taj stranac.“
Kada sam stavio nogu na prvi stepenik, osetio sam Kornelijinu ruku na mojoj podlaktici i molećiv pogled u njenim plavim očima me pogodio. „Čuvaj se, Kornelise, molim te!“
Obećao sam i požurio uza stepenice. Samo što sam stigao gore, začuo sam jak prasak iz sobe koju sam bio uredio da služi za spavanje i kao atelje. Tek tada sam shvatio da kod sebe nemam pištolj. Uprkos tome, požurio sam prema sobi gde sam zatekao zanimljiv prizor.
Preparirani medved, moj verni prijatelj, ležao je na podu kao i onog dana kada je Rembrant u ovde doživeo napad besa. Njegov pad mora da je prouzrokovao tu buku. Jedan mršavi muškarac, sa divljim loknama na glavi, trudio se da ga ponovo uspravi brišući dlanom znoj sa čela. Tek tada me je primetio i njegove uske oči me nisu pogledale samo iznenađeno, nego i uplašeno.
Nakon borbe na Lastavici nisam imao priliku da se operem. Sa svom tom prljavštinom i krvlju na iscepanoj odeći, verovatno sam izgledao kao ulični lopov koji se krišom ušunjao u ovu kuću. Ali ja sam se pitao ko je ovde pravi lopov.
„Ko ste vi?“, začuo sam nesiguran glas stranca.
„Čovek koji živi u ovoj sobi. A ko ste vi ako smem da pitam?“
„Oh, izvinite“, poklonio se. „Zovem se Piter van Brederode. Skupljam antikvitete i kuriozitete, a toga u ovoj kući ima više nego što sam mogao da sanjam. Zamislite, našao sam ovde šlem koji je, najverovatnije, nosio slavni vitez Gerard van Velsen!“
„Aha“, rekao sam samo. Po svemu sudeći, posetilac nije bio žerarista, nego sam obožavalac viteza Gerarda, koji je, koliko sam ja znao, živeo otprilike četiri stotine godina pre nas. Ipak nisam hteo odmah da ga svrstam u potpuno bezopasne ljude. Izgledao mi je kao poslovan čovek koji je bio spreman da zloupotrebi Rembrantovu ravnodušnost. Očigledno smo Kornelija i ja došli u pravi čas.
Van Brederode je držao jednu kožnu knjigu. „Ovde sam zapisao sve što bih želeo da uzmem. Majstor Rembrant van Rajn samo treba da potpiše, a ja ću dati nalog da se narednih dana preuzmu stvari.“
„A da platite za to, o tome niste razmišljali?“
„Naravno da ću platiti. Majstor Rembrant mi je prepustio da sam predložim cenu.“
To uopšte nije ličilo na Rembranta, koji je, inače, gunđao zbog svake potrošene pare. Možda zbunjeni slikar uopšte nije shvatio šta ovaj čovek zaista želi od njega. Ipak, njemu je uvek bilo veoma stalo do njegove zbirke sa kuriozitetima.
Uzeo sam Van Brederodu knjigu iz ruke i gurnuo sam mu je u džep njegove jakne. „Sad me dobro slušajte, gospodine. Rembrant van Rajn vam ništa ne može obećati, a naročito ne može da vam bilo šta potpiše. On ovde nema nikakva prava što se tiče poslovanja. Ta prava su preneta na njegovu decu.“
„Ali njegov sin je umro, a kada sam došao, njegova ćerka nije bila kod kuće.“
„Sada je tu.“
„Onda ću sa njom da pregovaram i da joj ponudim dobru...“
„Možete sam da joj poželite prijatan dan i ništa više“, prekinuo sam ga, uhvatio ga za kragnu i jednostavno izgurao iz sobe.
Ne obraćajući pažnju na njegovu viku, gurao sam ga niza stepenice i, prošavši pored Kornelije i Rebeka, izbacio ga napolje na ulicu. Tamo se okliznuo na zaleđenom pločniku i prostro se celom dužinom. Dobacio mi je ljutit pogled, ali ja sam za njim odmah zatvorio ulazna vrata.
„Ko je to bio?“ pitala je Kornelija.
„Možda samo bezopasna budala“, odgovorio sam. „A možda i prevarant koji je želeo da na brzinu prevari tvoga oca. Trenutno nisam raspoložen da sa njim razbijam glavu.“
Rebeka je zinula da nešto kaže, ali začuo sam čudno pucketanje koje mi je već bilo dobro poznato.
„Da li i vi to čujete?“ pitao sam kada sam osetio slab, ali dovoljno jasan miris paljevine.
Na trenutak sam se ponovo osećao kao na Lastavici i video sebe kako stojim u skladištu koje se brzinom vetra pretvaralo u pakao vatre i smrti.
„To dolazi odozgo!“ vikala je Kornelija i potrčala uza stepenice.
„Iz očevog ateljea!“
Rebeka Vilems i ja smo potrčali za njom. Kornelija je prva stigla do ateljea i otvorila vrata. Dočekala nas je nesnosna jara, a ja sam na sredini sobe ugledao kako se plamen rasplamsava. Plamenovi su proždirali prevrnute štafelaje i naslikana platna.
Kada sam stao pored Kornelije, video sam kako Rembrantovo lice nestaje u plamenu. Autoportreti, na kojima je mesecima požrtvovano radio, vatra je progutala za nekoliko sekundi. Rembrant je stajao ispred vatre, koju je, očigledno, sam zapalio, i ravnodušno posmatrao nestajanje svojih dela. Kornelija mu je prišla, ali on kao da je nije ni primetio.
Požurio sam u svoju sobu i vratio se sa ćebetom koje sam bacio preko vatre. Rebeka je imala istu ideju i tako smo ugušili plamenove. Uprkos ledenoj oluji, otvorili smo širom prozore kako bismo isterali zagušljivi dim, zbog kojeg smo kašljali i koji nam je terao suze na oči. Od Rembrantovih autoportreta nije ostalo ništa osim gomile pepela.
Tada se ukočen pogled starca odvojio od ostataka njegovog rada, a kada je pogledao u Korneliju, oči su mu zasvetlele.
Zagrlio je ćerku plačući i jecajući kao malo dete.
„Žao mi je“, rekao je nakon nekoliko dugih minuta. „Toliko zla sam ti naneo, ćeri moja, čak sam te doveo i u životnu opasnost. Ubijao sam ljude, ne svojom rukom, ali mojim slikama. Sve to nisam hteo. U ovom starom telu je bio neko drugi, kao da sam bio opsednut nekim demonom.“
„Oče, znam sve to“, rekla je Kornelija i nežno mu prelazila rukom preko sede kose. „Ali zašto si uništio svoje slike?“
„Zato što su pokazivale onog drugog koji je bio u meni, onog zlog čoveka kakav sam bio. Osmeh na tim slikama nije bio dobar osmeh. Nisam želeo da me takvog pamte, ne sada kada sam već stigao do kraja.“
„Tako nešto ne smeš da kažeš, oče! Iscrpljen si, ali ćeš se brzo oporaviti.“
„Uskoro ću biti sa Titusom“, odgovorio je.
Njegov izraz lica je ukazivao na to da je čvrsto verovao u svoje reči.
To nije bio ludi zanos zbunjene duše koja nije mogla da prihvati smrt voljenog sina. Iza maske zlog i obmanutog starca, koji je želeo da se osveti celom svetu zbog doživljenog nepoštovanja i lične nesreće, pojavio se pravi Rembrant van Rajn: mudar stari čovek, koji nakon izvesnog vremena ponovo jasno razmišlja i koji vidi sopstveni kraj.
„Hladno mi je i umoran sam“, rekao je isprekidanim glasom. „Hoću u krevet.“
Kornelija je odvela oca dole i spremila mu krevet, dok smo se Rebeka i ja trudili da pospremimo makar onaj najveći krš u ateljeu. Na jednom zidu je bilo još nekoliko slika na kojima je Rembrant poslednjih nedelja radio, a jedna od njih je bila nedovršena slika Simeona u hramu. Po mojoj proceni, ta slika će i ostati nedovršena. Ali koliko god da sam tražio neki od Rembrantovih autoportreta, izgledalo je da nijedan nije ostao nakon požara.
Kornelija je brinula o ocu, tako da sam ja otišao po lekara. Ali lekar nije dao nikakvu nadu.
„Vaš otac smatra da je njegovo vreme došlo“, rekao je. „Plašim se da je u pravu. Dao sam mu nešto kako bi proveo mirnu noć.“
Sredstvo je delovalo, a sledećeg jutra me je Rembrant pozvao kod sebe. Sedeo je u svom krevetu i poslušno jeo riblju čorbu koju je Rebeka pripremila samo za njega. Činilo se kao da mu je bilo bolje u odnosu na prethodni dan.
„Priđite bliže, Sojthofe“, rekao je i spustio tanjir na mali sto kraj kreveta. „Kornelija mi je sve ispričala o onome što ste učinili za nju. Želim da vam se za to zahvalim. Za to i za sve ostalo.“
„Nisam to uradio da biste mi se vi zahvalili, nego zbog Kornelije.“
Pogledao je prema prozoru. Napolju se oluja malo smirila, ali je vetar duvao dovoljno jako da skida lišće sa drveća.
„Uskoro će jesenja oluja odneti i mene“, rekao je Rembrant tiho, „i tako i treba da bude. Kao slikar, više nemam nikakvog ugleda, a ni ljudima više nisam potreban.“
„To su gluposti“, izletelo mi je. „Korneliji ste potrebni.“
Osmeh se iskrao na starim ispucalim usnama. Ne onaj nadmen i prezriv osmeh, koji je izgoreo gore u ateljeu, nego dobronameran.
„Moja ćerka je rano postala žena, i to uglavnom zato što joj je otac prerano postao dete. Dete koje je, umesto da skuplja igračke, skupljalo starudiju, i koje je, kako bi sebe izdržavalo, uzimalo od ćerkine ušteđevine da namiri svoje dugove. Sada kada ponovo sve jasno vidim, strašno se kajem zbog toga. Trebalo je da se posvetim ljudima, a ne starudiji. Ah da, da li je taj Van Brederode uzeo šta je hteo?“
„Oh“, promumlao sam. „Plašim se da sam u tome bio malo ishitren. Mislio sam da je taj čovek neki prevarant i izbacio sam ga na vrata, i to nimalo nežno.“
„Nemojte zbog toga da brinete, Sojthofe. Doći će on ponovo ako mu je stalo do tih stvari.“ Nagnuo se prema meni i uhvatio me sa obe ruke za desnicu. „U stvari, nisam ni želeo da sa vama o tome razgovaram, nego o Korneliji. Kao što sam već rekao, ona je žena, a ne dete. A mladoj ženi nije potreban otac. Njoj treba mlad i jak muškarac. Dakle, morate da mi se zakunete u sve što vam je sveto da ćete uvek dobro čuvati moje dete!“
„To ne mogu“, rekao sam tiho.
„Zašto?“
Ispričao sam mu o mom ludilu, u kojem sam umalo ubio Korneliju, i o tome da sam na Lastavici ponovo pao pod uticaj đavolske boje. „Možda u meni i dalje postoje tragovi tog zla koje u svako doba može ponovo da izbije na površinu. Šta ako u tom stanju Korneliji opet uradim nešto strašno? Ne, ja to mogu izbeći samo tako što ću što pre napustiti i Amsterdam i Korneliju.“
Rembrant nije ispuštao moju ruku i odgovorio je: „Možda sam ranije o vama izrekao teške reči, Sojthofe, ali vas nikada nisam nazvao kukavicom jer vas takvim nikada nisam smatrao. Da li sam se ja baš u tome prevario?“
„Samo želim da zaštitim Korneliju od nesreće.“
„U to ste vi sami sebe ubedili. U stvari, vi bežite od odgovornosti, iz straha da ne izneverite voljenu osobu koja vam je dala poverenje. Verujte mi, ja vrlo dobro znam o čemu govorim. Ja sam ljude, koje sam voleo i koji su mi verovali, lagao, iskorišćavao i na kraju razočarao, i to ne samo jedanput. Niko ne može da vam obeća da se to vama nikada neće desiti. Duša čoveka je vrlo složena, srce i razum sluša samo donekle. Ali posmatrajući loš primer, trebalo bi da uspete da bolje brinete o Korneliji nego što sam ja činio. Ili je možda ne volite?“
„Naravno da je volim!“
„Onda stanite iza toga! Ako od toga pobegnete, bićete ceo život nesrećni. I vi i Kornelija.“
Nakon što me tim rečima otpustio, pozvao je Korneliju. Dugo su razgovarali. Kada je izašla iz njegove sobe, u njenim očima sam mogao da pročitam da joj je Rembrant prepričao naš razgovor.
Zastala je blizu mene i rekla: „Znam da nisi bio gospodar svoje volje kada si me napao. Ne krivim ni tebe ni mog oca za to, iako je on naslikao tu đavolsku sliku koja te je zavela. Kornelis Sojthof koga ja poznajem i volim, nikada mi ništa loše ne bi učinio.“
Zagrlio sam je rukom i čvrsto privio uz sebe. Grlili smo se i ljubili čitavu malu večnost, u kojoj sam osećao da mi je sve oprostila. Srce mi je bilo rasterećeno kako odavno već nije bilo, i u sebi sam Rembrantu obećao ono što me je maločas zamolio.


Rembrant van Rajn je preminuo sledećeg dana, četvrtog oktobra, a osmog oktobra je sahranjen u Zapadnoj crkvi, nedaleko od Titusovog grobnog mesta, gde je dva dana ranije i Titusovo telo napokon položeno. Jeremijas Katun se pobrinuo za to da se bez velike gužve Rembrantov sin sahrani u iznajmljenoj grobnici, gde su ionako svi mislili da leži.
Isto tako je sahranjen i sam Rembrant, bez velike pažnje javnosti. Ništa nije ostalo od njegove slave koju je stekao prethodnih godina, a javnost Amsterdama kao da nije ni primila k znanju slikarevu smrt. Samo nekolicina je pratila jednostavni sanduk od Rozengrahta do Zapadne crkve, a među njima su bili i Jan Pol i Robert Kors.
Kada su grobari spustili sanduk u raku, Kors mi se obratio: „Šta kažete, gospodine Sojthof? Da li je Osel Jeken pronašao svoj mir?“
„Nadam se. Uradili smo sve što je u našoj moći. Iako ga javnost smatra ubicom, mi, njegovi prijatelji, znamo kakav je stvarno bio.“
Iza jednog stuba pojavio se neki čovek i rekao: „Ono što se zaista desilo javnost nikada ne sme da sazna. Zavladao bi isuviše veliki strah zbog toga koliko je blizu naša mlada nacija stajala pred provalijom.“
Bio je to Jeremijas Katun u pratnji njegovog pomoćnika Dekerta koji je još uvek hramao.
„Navodne ubice, koje su bile oružje zla, u stvari su bili žrtve, kao i oni što su ubijeni. Nažalost, ostaće obeleženi“, ustanovio sam sa gorčinom.
Katun je klimnuo glavom. „To se ne da promeniti. Samo tako možemo da izbegnemo da žeraristi dostignu svoj cilj i da uzdrmaju poverenje Holanđana u svoju državu.“
„Kako stoji stvar sa žeraristima?“, pitao sam. „Da li su vas ispitivanja odvela dalje?“
„Sporo napredujemo. Većina uhapšenih uglavnom ćuti, poneki su počeli da pričaju i da pominju imena koja dovode do novih hapšenja. Trebaće vremena dok većinu zaverenika ne uhapsimo. Ali sigurno ih nećemo pohvatati sve do poslednjeg čoveka. Ipak, uspeli smo da uhvatimo čoveka koji je onomad ukrao sliku iz Jekenovog stana i koji je podmitio Beku Molenberg. To je trgovac umetničkim delima iz Lajdsegrahta, koji je često sarađivao sa Van der Melenom. A uhapsili smo i Isbranta Vinkelharta.“
„Vlasnika Lastavice?“
„Da. Budala je čak pokušala da od osiguranja naplati štetu za uništen brod. To nas je, naravno, odvelo pravo do njega.“
„Šta se desilo sa olupinom Lastavice?“
„Sve što nije izgorelo ili odletelo u vazduh, potonulo je na dno mora.“
„Znači, celokupni tovar je tako ostao neupotrebljiv“, rekao sam zadovoljno.
„Možemo smatrati da je tako“, potvrdio je okružni inspektor Katun. „Sreća naša što se tako desilo.“
Hteo sam već da se pozdravim sa njim, kada mi je palo na pamet još jedno pitanje. „Kakva je sudbina Ohterveltovih? Da li ih očekuje visoka kazna?“
„Emanuela Ohtervelta da. Sama činjenica što vas je izdao daje do znanja da je bio duboko upleten u radnje zaverenika. Verovatno će ostatak života provesti u Rendari. Njegove ćerka će, najverovatnije, proći nekažnjeno. Nije mnogo upućena, a nije ni zabranjeno tajno prisustvovati katoličkoj misi. Naprotiv, naš zakon dozvoljava katolicima da praktikuju svoju veru.“
„Da li će se Jola snaći bez oca?“
Katun je pogledao prema Korneliji, koja je stajala kraj groba svoga oca i opraštala se od njega. „Izgleda da imate slabo srce prema mladim ženama, Sojthofe. Ohterveltova ćerka je pomenula neku tetku u Audevateru. Ja ću se pobrinuti za to da je isprate do nje.“
Kornelija nam je prišla i uhvatila ma za ruku. „Da’li to gospoda opet vode važne razgovore?“
„Ne“, branio se Katun i skinuo šešir da bi je pozdravio. „Samo smo razgovarali o mladim damama i rekao sam Kornelijusu Sojthofu da, što se toga tiče, zaista ima prefinjen ukus.“
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Tajanstveno plavetnilo - Page 2 Empty Re: Tajanstveno plavetnilo

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 1:34 pm

Tajanstveno plavetnilo - Page 2 Xyz52367



Glava trideset i treća

Nikad više bezbedan

AMSTERDAM, 9. JANUAR 1670. GODINE

Nekoliko nedelja nakon Rembrantove smrti za Korneliju nisu bile jednostavne. Magdalena van Lo, Titusova udovica, čvrsto je rešila da njoj i njenoj ćerki Titiji ne promakne ni jedna jedina para od nasledstva. Nakon svega što je Kornelija doživela, sada je morala da se nosi i sa pomalo bezosećajnom Magdalenom. Magdelena je pred sudom naveliko koristila činjenicu da je Kornelija vanbračno dete. Na svu sreću pa su sva sporna pitanja rešavali Kornelijin staratelj, slikar Kristijan Dusart, i Titijin staratelj, juvelir Frans van Bajlert. Ali užasna 1699. godine još nije prošla kad je Magdalena otišla za Titusom. Rana smrt u Amsterdamu nije bila neuobičajena, čak ni onda kada nije bilo zaverenika sa mračnim namerama.
Kornelijin staratelj je smatrao da je najbolje da se domaćinstvo u Rozengrahtu ugasi, naročito zato što je veći deo imovine, zbog isplate nasledstva, morao da se rasproda na javnoj licitaciji. Zato je nakon Rembrantove smrti nekoliko prostorija odmah zapečaćeno, a među njima i soba u kojoj sam ja boravio. Zbirka koju je Rembrant tu čuvao bila je namenjena za licitaciju. Morao sam da se pozdravio sa mojim nemim ali odanim prijateljem medvedom.
Pozdravio sam se i od Rozengrahta. Uz posredovanje Roberta Korsa, pronašao sam mali stan u potkrovlju u Botermarktu, gde sam naišao na izvanredne uslove za slikanje, zanimanje koje sam u poslednje vreme zanemario. Glava mi je još uvek bila puna svih događaja, ali možda su mi baš zbog toga uspele neke slike, koje su trgovci umetničkim delima izuzetno pohvalili, dajući mi mnogo više novca nego što sam očekivao.
Korneliju sam za to vreme viđao veoma retko. Dusart se zauzeo za nju i želeo je da detaljno reguliše imovinske odnose pre nego što dozvoli da se venčamo. Kada ga je Kornelija jednog dana izvršila pritisak na njega povodom venčanja, i to u mom prisustvu, predložio nam je da sačekamo proleće, jer je, kako se on izrazio, to pravo vreme za venčanja. Mislim da samo nije bio siguran u mene i želeo je našu ljubav da stavi na probu.
Kornelija i ja smo se uglavnom viđali nedeljom nakon crkvene službe i ubrzo je Dusart imao dovoljno poverenja u nas da više ne izigrava čuvara. Druge nedelje u novoj godini, dok je Amsterdam bio prekriven debelim slojem snega i dok su se reke i kanali caklili na blagom svetlu zimskog sunca, otišli smo pred kapije grada na klizanje, gde nije bilo toliko gužve i gde smo na reci mogli mirno da se zabavljamo.
Iako je i ovde bilo ljudi željnih provoda, koji su se valjali po ledu, mi smo sami sebi bili dovoljni. Pravili smo svoje krugove i udaljili se od ostalih, i to ne slučajno. Bila je tu još jedna obala uz reku, gde su nudili vruće kestenje i kuvano vino, a tamo su se zabavljala neka deca tako što su se podelili u dve grupe i dugim štapovima pokušavali da suparnicima oduzmu nekakav pljosnati kamen. Zatim smo i njih, klizajući preko leda ruku pod ruku, ostavili iza nas.
Ja se nisam dobro snalazio na ledu, što je Korneliju često dovodilo do smeha. A to mi je bilo draže nego da budem i najbolji klizač na svetu.
Kada su senke postale duže i mi osetili određeni umor, spustili smo se na jedan čamac koji je bio opkoljen žbunjem punim snega i počeli razgovor o našoj budućnosti. O tome u kojem delu Amsterdama ćemo živeti, kako ćemo urediti kuću i koja imena ćemo dati našoj deci. Bila su to vesela maštanja koja su odagnala svako ozbiljno razmišljanje. Ali ozbiljna strana naše budućnosti brzo nam je postala jasna.
Najpre nisam obraćao pažnju na senku na ledu iza rečnog zavoja. Postalo je mračno i ja sam prvo mislio da je neko drvo bacilo senku na obalu. Tek kada smo se vratili na zaleđenu reku, prepoznao sam ljudsku priliku. Stajao je kao ukopan i izgledao kao da nas čeka. Imao je široka ramena i veliki ožiljak na desnom obrazu.
Uplašen, povukao sam Korneliju za ruku tako iznenada da je ona izgubila ravnotežu i uhvatila se za mene. Ni ja više nisam mogao uspravno da stojim. Oboje smo pali na led, ali ovoga puta se nismo smejali.
Čovek sa ožiljkom se spretno i brzo kretao na svojim klizaljkama. Pre nego što smo uspeli da se pridignemo, on je već stajao iznad nas i sada sam bez sumnje prepoznao ko je on. Već nekoliko puta su se moji putevi ukrštali sa njim, a ovoga puta mu se na licu mogla pročitati jasna odluka da će ovo biti naš poslednji susret.
Izvukao je pištolj ispod svog crnog ogrtača i uperio ga prema meni. „Dobro veče, slikarčiću. Izgledaš iznenađeno što me vidiš. Mislio si da sam se udavio zajedno sa Lastavicom, zar ne?“
„Vi niste bili na brodu?“ pitao sam dok sam grčevito razmišljao šta mogu da učinim.
„Naravno da sam bio na brodu. Ali uspeo sam da na vreme skočim u vodu i otplivam do ostrva Teksel. Neki od nas morali su da prežive kako bismo ispunili obećanje.“
„Obećanje?“
„Zar ti Fredrik de Gal nije obećao da nikada nećeš moći da pobegneš od nas?“
Jeste, a ja sam zapamtio svaku njegovu reč: A na kraju, stvar još nije gotova, barem ne za vas. Naša braća su mnogobrojna i vi nećete biti sigurni u Amsterdamu, niti bilo gde u Holandiji!
„Ono u šta se jedan od nas zakune, obaveza je za sve ostale. Mi već odavno pratimo tebe i tvoju voljenu, Sojthofe, samo smo čekali pravo vreme i pravo mesto kako bismo vam dodelili zasluženu kaznu. Ovde nam niko neće smetati. I radujem se što ću ja biti taj koji će vas pogubiti. To sam dužan Trusu i Rulofu.“
„Trusu i Rulofu?“
„Da li si već zaboravio moja dva prijatelja? Nisu imali sreće da se izvuku živi.“
Naravno da sam se sećao ćelavog i čoveka crvenog nosa. Napali su me više puta, a ne samo jednom.
„Nešto si zanemeo, slikarčiću“, nastavio je čovek sa ožiljkom. „Da li se plašiš zbog sebe ili zbog svoje lepe devojke? Ne brini, ti ćeš prvi da stradaš. Sa tvojom voljenom ću se još malo zabavljati pre nego što je pošaljem tebi!“
Polako, skoro promišljeno, povukao je oroz velikog pištolja.
Odgurnuo sam Korneliju od sebe prevrćući se preko leda u pravcu muškarca sa ožiljkom na licu, jer nisam imao vremena da ustanem. Začuo se hitac i osetio sam vatreni bol u levom ramenu, a dim baruta nas je opkolio. Tek sekundu kasnije, udario sam u noge mog neprijatelja, koji je zbog mog zaleta izgubio ravnotežu i pao.
Bol se iz ramena proširio na celo telo i na trenutak sam se osećao kao oduzet. Led se od moje krvi bojio u crveno.
Dahćući, muškarac sa ožiljkom je ponovo stao na noge i bacio pištolj na mene. Otresao sam oduzetost sa sebe i sagnuo sam glavu. Pištolj je udario iza mene o led i otklizao u sumrak.
Muškarac je škripao svojim lošim zubima. „Ti si žilavo kuče, slikarčiću, ali to ti neće pomoći. Kad već ne želiš brzu smrt od metka, zadaviću te golim rukama!“
Nisam sumnjao da mu to neće uspeti. Moja levica je beskorisno visila, a teško da sam mogao da se jednom rukom odbranim od ovako snažnog muškarca. Kornelija, koja je ležala sklupčana iza njega i sa strahom gledala prema nama, ostaće mu na milost i nemilost.
Naš samoproglašeni dželat se podigao, ali je u istom trenutku počeo da se ljulja. Začuo sam zvuk lomljave: pucao je led. Pod njegovim klizaljkama video sam pukotine, koje su verovatno nastale usled naših silovitih padova.
„Kornelija, brzo prema obali!“ viknuo sam.
Najpre je oklevala, ali zatim je ustala i spretno otklizala prema obali.
Barem su me još služile noge. Gegajući sam se pridigao i trčao; ne, bolje je reći da sam se saplitao za njom.
Ovaj sa ožiljkom hteo je da krene za mnom, ali ne zbog osvete, nego zbog straha za sopstveni život. Međutim, pukotine ispod njega su se povećavale i njegovo teško telo upade u reku.
Umesto da ide pravo prema obali, Kornelija je promenila smer i pošla prema meni. Pomogla mi je da savladam još to malo leda što je ostalo do obale. Za sobom sam ostavljao krvav trag, ali to mi je tad bila najmanja briga.
Kada smo napokon stigli do obale, iz vode je virila samo glava, ruke i gornji deo tela našeg poznanika sa ožiljkom. Očajno je pokušavao da se uhvati za led koji je pucao i da se dovuče do obale. Dva puta je izgledalo kao da će u tome uspeti, ali uvek bi ponovo skliznuo nazad u hladnu vodu.
„Pomozite mi!“ vikao je. „Spasite me! Vi ste hrišćani!“
Ali mi smo samo sedeli ćutke na obali, i dalje uplašeni, i posmatrali kako se čovek, koji je hteo da nas ubije, davi.
Tek kada više nismo mogli da ga vidimo, Kornelija je prva progovorila: „Da li je... Da li je mrtav?“
„Mora da je mrtav. Barem se nadam da je mrtav! Ali to nije razlog da sad mirno odahnemo.“
„Zašto ne?“
„Zar nisu čula njegove reči? Ima i drugih koji na nas čekaju. Nikada nećemo biti sigurni, ne ovde u Amsterdamu, niti bilo gde u ovoj zemlji.“
„Ali šta da radimo, Kornelise?“
„Da li si nekada razmišljala o dalekim zemljama, ka kojima naši brodovi isplovljavaju iz Teksela? Da li si se ikada zapitala kako je tamo, kakvim jezikom ljudi tu govore, koja je boja neba i kako miriše njihovo cveće? Ja bih voleo da to čujem, vidim i omirišem.“
Kornelija je bez reči pokušavala da sa nekoliko vunenih košulja, koje je obukla protiv hladnoće, poveže moju ranu. Metak se zaglavio u ramenu. Kornelija je to radila pažljivo koliko god je to bilo moguće, ali tu i tamo nisam mogao a da ne ispustim jecaj.
„Saberi se malo, Kornelise Sojthofe“, rekla je napokon imitirajući strogi glas. „Ili ti misliš da imam poverenja da putujem u daleke zemlje sa nekim plačljivcem?“

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Tajanstveno plavetnilo - Page 2 Empty Re: Tajanstveno plavetnilo

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 1:34 pm

Tajanstveno plavetnilo - Page 2 Xyz52366


Epilog

Novi život

BATAVIJA, 6. DECEMBAR 1673. GODINE

Kornelija i ja smo se venčali na proleće 1670. godine i ubrzo nakon toga smo isplovili brodom Tulpenburg. Naš cilj je bio istočnoindijska Batavija na ostrvu Java, veliki trgovački grad pored reke Tjilivong, o kojoj se govorilo da je čudesna. Ovde je čovek mogao brzo da stekne bogatstvo i ugled, bez obzira što je u svojoj domovini potekao iz skromne porodice.
U međuvremenu sam postao još srećniji što smo se odlučili da odemo, jer je Holandija od prošle godine bila u ratu. Mojoj zemlji predstoji težak ispit jer ih Englezi tuku sa mora, a Francuzi sa kopna. Francuske trupe Ludviga XIV upale su u Holandiju i ostavile pustoš za sobom. Koliko su žeraristi podržali, ili čak pripremili teren za ulazak francuske vojske, u to nisam bio upućen. Iskreno rečeno, i ne želim da znam.
U Bataviji je rat bio daleko od nas. Ukoliko mi vreme dozvoljava, sedim u luci i gledam u beskrajno plavetnilo mora koje se na horizontu spaja sa nebom. More i nebo opkolili su naš mali svet i čuvali ga. S obzirom na jasnu svetloplavu boju, počeo sam da se pitam kako je ona mogla da se meni i ostalima učini tako opasnom.
Ovaj izveštaj sam počeo da pišem još u Amsterdamu, kako bih za buduća pokolenja od zaborava sačuvao neobične događaje iz 1669. godine. Tokom dugog i dosadnog putovanja morem, imao sam dovoljno slobodnog vremena da nastavim sa zapisima, ali prvih meseci u Bataviji jedva da sam stigao da ponešto dodam. Ipak se ne dolazi tako jednostavno do bogatstva i ugleda i primoran sam da teško radim kako bih izdržavao našu malu kuću pred kapijama Roterdama.
Nažalost, uvideo sam da mlad i nepoznat slikar nije ništa traženiji u Bataviji nego u Amsterdamu. Zato sam se prijavio da radim kao čuvar u zatvoru, koji se nalazio u kući zanatlija, a na osnovu mog radnog iskustva, odmah su me primili. Prećutao sam da sam iz Rendare bio otpušten i činjenicu da sam i sam boravio u zatvoru.
Posao u zatvoru i novčani prihodi od mojih slika bili su dovoljni da obezbedim bezbrižan život Korneliji, meni i našem malom sinu, koji je juče kršten u Crkvi Svetog krsta imenom Rembrant.
Sada sam nastavio svoje zapise, pošto je jedan mali Rembrant sa nama, i skoro da sam završio sa izveštajem o starom Rembrantu, njegovom dedi.
Kornelija je dojila našeg sina. Sada stiska sitog i zadovoljnog dečaka uz sebe i gleda prema meni. „Pokvarićeš vid tim pisanjem, Kornelise!“
„Ne brini, upravo sam završio.“
Njeno lepo lice se smračilo. „Da li si sve zapisao, mislim, o mom ocu?“
„Morao sam. Možda će to biti veoma važno za buduće generacije.“
„Ali otac je uništio sve svoje autoportrete kako ništa ne bi podsećalo na njegovo ludilo.“
„Nije to bilo samo njegovo ludilo. Svi smo mi bili pod uticajem tog ludila. Dugo sam verovao da nisu žeraristi ti koji su želeli da nam nanesu zlo, već neki demon koji je njima vladao.“
„Sada u to više ne veruješ?“
Teško sam uzdahnuo. „Tada su se neprekidno dešavale čudne stvari, kao u nekoj groznici. Kada imaš groznicu, često vidiš stvari koje pri zdravom razumu nemaju nikakav značaj. Zašto verovati u demone kada čovek ionako ima dovoljno zla u sebi da sebe i druge unesreći? Zar taj demon nije zlo u nama?“
Kornelija je razmišljala i napokon klimnula glavom. „Možda si u pravu. Sve je to tako davno prošlo da više ni sama ne znam šta sam doživela, a šta sam samo umislila. Srećna sam što smo ovde i što smo započeli novi život. Ali ne želim da mali Rembrant jednoga dana čita kako mu je deda bio ludak, ili čak ubica. Naravno da je moj otac činio zla. Ali ti znaš da je njegov duh bio poremećen. Još pre nego što se ta đavolska boja pojavila, otac je zbog Titusove smrti već bio izgubio razum. Samo tako mogu da poverujem da je to bio razlog zašto se spetljao sa žeraristima. Molim te, Kornelise, nemoj da blatiš njegovo ime!“
„U redu.“
Obećao sam joj.
Po želji moje žene, ovaj izveštaj ne sme biti objavljen za vreme života naših potomaka, ne u ovom veku, niti u ovom milenijumu. Tako ja, Kornelis Bartolomeus Sojthof, to zvanično potpisujem na dan Svetog Nikole, godine 1673, na Javi, poslednjim potezom pera.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Tajanstveno plavetnilo - Page 2 Empty Re: Tajanstveno plavetnilo

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 1:34 pm

Hronologija


1581.
Sedam severnih provincija španske Holandije proglasile su svoju nezavisnost od Španije kao Republika Ujedinjenih Holandskih Provincija.


1584.
Dana 10. jula, princ Vilem Oranjski, namesnik Ujedinjenih Holandskih Provincija, ubijen je u Delftu.


1595.
U Amsterdamu je otvoren zatvor na Svetom putu, takozvana Rendara. U Holandiji je opremljena mala trgovačka flota, sastavljena od četiri broda, za put u Istočnu Indiju.


1602.
Radi bolje prekomorske trgovine, osnovana je Ujedinjena istočnoindijska kompanija.


1606.
Dana 15. jula, u Lajdenu je rođen Rembrant Harmenson van Rajn.


1619.
Istočnoindijska kompanija osniva sedište u Bataviji (nekada, a i danas Džakarta) na ostrvu Java.


1631/32.
Rembrant se seli u Amsterdam.


1637.
Takozvana Lalomanija izaziva krah berze u Holandiji.


1646.
U Amsterdamu je rođen Kornelis Bartolomeus Sojthof.


1648.
Vestfalskim ugovorom, zvanično je završen Tridesetogodišnji rat. U tom dokumentu, Španija se odrekla svih prava na Holandiju, koja je na osnovu njega, po državnom zakonu, priznata kao samostalna država kalvinističke vere.


1654.
U Amsterdamu je rođena Rembrantova ćerka Kornelija, a 30. oktobra krštena je u Staroj crkvi.


1658.
Nakon prodaje raskošne kuće u Velikoj jevrejskoj uiici, Rembrant se useljava u skromno domaćinstvo u Rozengrahtu.


1660.
Rembrant sklapa sa svojim sinom Titusom i svojom saputnicom Hendrikje Stofels,
Kornelijinom majkom, ugovor po kojem je on samo zaposleni u njenom preduzeću.


1663.
Umire Hendrikje Stofels.


1668.
Rembrantov sin Titus se 10. februara oženio Magdalenom van Lo. Titus umire 7. septembra i sahranjuju ga u Zapadnoj crkvi.


1669.
Rembrantova unuka Titija, ćerka Titusa i Magdalene, krštena je 22. marta. Dana 2. Oktobra, kolekcionar antikviteta, Piter van Brederode, dolazi u Rozengraht da vidi Rembrantovu zbirku antikviteta i retkih predmeta. Rembrant umire 4. oktobra, a sahranjuju ga 8. oktobra u Zapadnoj crkvi.


1670.
Početkom maja, u Amsterdamu su se venčali Kornelis Sojthof i Kornelija van Rajn.


1672.
Uz pomoć svojih saveznika, a među njima i Engleske, Francuska počinje rat protiv Holandije i ulazi na njenu teritoriju.


1673.
Na Bataviji, Kornelisu Sojthofu i Korneliji rađa se sin, koji je 5. decembra kršten imenom Rembrant.


1674.
Sporazumom u Vestminsteru, Engleska sklapa separatni mir sa Holandijom. U Amsterdamu izlazi knjiga Klare Onderrichtinge der Voortreffelijcke Vorstel Konst („Precizno podučavanje o savršenoj veštini rvanja“), koju je napisao osnivač škole rvanja, Nikolas Peter. Zapravo je izdavač bio Robert Kors, učenik i naslednik pokojnog Petera.


1678.
Kornelisu Sojthofu i Korneliji rada se drugi sin, koji je kršten 14. jula imenom Hendrik (po nekim izvorima, umesto drugog sina pominje se ćerka Hendrikje) Sporazumom iz Najmegena, 10. avgusta se završava rat između Holandije i Francuske.


Nakon 1689.
Ne postoje više nikakve beleške o Kornelisu Sojthofu i Korneliji. Zato nije poznato kada su tačno preminuli.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Tajanstveno plavetnilo - Page 2 Empty Re: Tajanstveno plavetnilo

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 1:34 pm

Pogovor autora

Rembrant Harmenson van Rajn vodio je život ispunjen nemirima i sudbonosnim porazima. Neka mi njegovi obožavaoci ne zamere što sam ga doveo do još veće propasti. Ali roman o Amsterdamu u vreme Rembranta u kojem se on ne pominje bio bi besmislen, a ako je Rembrant već nezaobilazan, kako onda drugačije!
Obožavaocima ovog slikara želeo bih da kažem da mi nije bila namera da umanjim njegov ugled. Preuzeo sam samo ono što je već zabeleženo, na primer Rembrantovu veoma izraženu sklonost da u starosti slika autoportrete, i to sam malo pomešao sa fikcijom.
Niko ne može ni približno da opiše karakter čoveka koji je umro još pre tri stotine godina. Takav poduhvat je uvek osuđen da ostane samo na pokušaju, a u romanu mašta sme da zatraži svoja prava. Ipak, ko god da se malo pozabavi Rembrantovim životom, ubrzo će doći do saznanja da je on imao i svoje tamne strane. Svetlost i senka, svetlo i tamno – verovatno su bili izraženi i u njegovom karakteru, kao što su bili i u njegovim delima. Uzeo sam sebi tu slobodu da njegovoj mračnoj strani dodam neke nijanse.
Svet slikara, njegovu okolinu i Amsterdam u takozvanom zlatnom dobu Holandije – aktivnosti Istočnoindijske kompanije širom sveta, učitelja rvanja Roberta Korsa, jednog od prvih pobornika samoodbrane bez oružja, pa sve do Rendare, koja u ovoj priči ima veoma važnu ulogu, mnogo sam više prilagodio istoriji. Mučenje u Vodenoj kući nije samo plod moje mašte, već se pominje u mnogim izveštajima sa putovanja iz sedamnaestog veka. Istoričar Simon Šama, čija obimna i jasna dela o zlatnom dobu Amsterdama (Bogatstvo i lepi sjaj – Uberfluft und schdner Schein) i o Rembrantu (Rembrantove oči – Rembrandts Augen) želim da preporučim svakom ko se zanima za Rembranta i njegovo vreme. U njima on tako impresivno objašnjava teorije drugih istoričara, po kojima je Vodena kuća samo mit velikoga grada, da se svaki pisac koji u svojim delima putuje u Amsterdam mora smatrati obaveznim da to iskoristi kao građu. Bila to istina ili ne, to je odlična priča za roman.
Odlična priča – tako će možda neki oceniti ceo roman i zapitati se da li boja zaista može da dovede čoveka do ludila? Neću da tvrdim da je radnja koju sam ja opisao moguća i u stvarnosti, ali želim da napomenem da je Ives Klajn svoj kratki život (1928-1962) posvetio radu na monohromatskim slikama i pritom se isključivo koncentrisao na plavu boju; tvrdio je da boja International Klein Blue (IKB, koju je on lično kreirao) ima moć da deluje na promenu svesti. Navodno je čak i Rembrant upozoravao da se njegovim slikama ne prilazi previše blizu – s obrazloženjem da bi to moglo biti štetno.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Tajanstveno plavetnilo - Page 2 Empty Re: Tajanstveno plavetnilo

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 1:35 pm

O autoru

Jerg Kastner studirao je prava u Bilefeldu. Tokom studija, počeo je da piše novinske članke i kratke priče. Nakon završenog fakulteta, odlučio je da se u potpunosti posveti pisanju. Danas živi u Hanoveru i autor je nekoliko bestseler romana.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Tajanstveno plavetnilo - Page 2 Empty Re: Tajanstveno plavetnilo

Počalji od Mustra Pet Mar 23, 2018 1:35 pm

1 Orig. Rasphuis, odnosno Rendara, u stvari je zatvor u Amsterdamu u kojem su zatvorenici prevaspitavani popravnim radom, odnosno prerađivali su brazilsko drvo tako što su ga rendali i usitnjavali u prah, koji je dalje služio kao sirovina za proizvodnju boje.

2 Orig. Heiligeweg, ulica u Amsterdamu koja je vodila do Kapele Svetog mesta, gde se 15. marta 1345. dogodilo sveto čudo.

3 Orig. Jodenbreestraat, ulica u samom centru Amsterdama. Ime je dobila po jevrejskim doseljenicima.

4 Jost van den Vondel, holandski pesnik i dramski pisac iz XVII veka.

5 Konstantin Hojgens, holandski pesnik i kompozitor iz XVII veka.

6 Piter Kornelison Hoft, holandski istoričar, pesnik i dramski pisac iz XVII veka.

7 Vilem Ajsbrantson Bonteku van Horn, kapetan u Istočnoindijskoj kompaniji, objavio je 1646. godine Dnevnik sa svog jedinog putovanja, koji je postao izuzetno popularan.

8 Gerit de Ver je bio učesnik treće ekspedicije Vilema Barenca u potrazi za najkraćim morskim putem kroz Arktik u Aziju.

9 Holandska kolonija Istočna Indija je današnja Indonezija, tako daje i Istočnoindijska kompanija udruženje koje je uglavnom delovalo u oblasti Indonezije.

10 Levant je opšti naziv za zemlje na istoku, a u to vreme je regija Levant otprilike zahvatala teritoriju današnjeg Bliskog istoka.

11 Misli se na današnji Kejptaun u Južnoj Africi. Hol. Kaapstad, kao i engl. Capetown, dobili su ime po Rtu dobre nade (hol. Kaap de Goede Hoop, engl. Cape of Good Hope), a često su i rt i grad skraćeno nazivani samo Rt.

12 Makasar i Mataram se nalaze u Indoneziji.

13 Novi Amsterdam je, u stvari, Njujork, koji je u početku bio holandska kolonija.

14 Kvart je danas mera za zapreminu tečnosti i iznosi četvrtinu galona, odnosno malo više od jednog litra. Međutim, pošto je sam galon u XVII veku bio vrlo neujednačena i promenljiva mera, tako je i kvart uglavnom zavisio od slobodne procene krčmara ili trgovca.

15 Orig. Zuiderzee, odnosno Južno more, nekada je bilo produžetak Severnog mora uvučen u kopno. Međutim, početkom XX veka, veći deo Zojderskog mora zatvoren je unutar kopna i odvojen od otvorenog mora, pa je kod nas danas poznatije kao Zojdersko jezero, iako ga Holanđani i dalje nazivaju morem.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Tajanstveno plavetnilo - Page 2 Empty Re: Tajanstveno plavetnilo

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu