Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Brechtova ljubavnica

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Brechtova ljubavnica - Page 2 Empty Brechtova ljubavnica

Počalji od Mustra Sub Mar 24, 2018 11:49 am

First topic message reminder :

Brechtova ljubavnica - Page 2 Slika510

1948. je godina, u istočnom Berlinu vlast su preuzeli komunisti. Sve je u duhu poslijeratne izgradnje zemlje, kao i obnove kulturnog života. Utemeljuje se Berliner Ensemble, a iz SAD se nakon višegodišnjeg izbjeglištva vraća proslavljeni Bertold Brecht kako bi u Deutsches Theateru postavio "Antigonu". Naslovnu ulogu ponijet će mlada glumica Maria Eich, koju će tajni agent Hans Throw, nepovjerljiv prema velikom umjetniku zbog godina provedenih u neprijateljskoj emigraciji, zadužiti da ga špijinira.Postavši ubrzo Brechtovom ljubavnicom, Maria će i dalje redovito slati izdajnička izvješća agentu Trowu… Na povijesnoj potki ratom opustošene Njemačke autor je oblikovao portrete dviju dojmljivih umjetničkih osobnosti.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Brechtova ljubavnica - Page 2 Empty Re: Brechtova ljubavnica

Počalji od Mustra Sub Mar 24, 2018 11:59 am

Brechtova ljubavnica - Page 2 Crola_Georg-_Heinrich_German_1804-1879






14





Siječanj je izbijelio Berlin. Stara crna službena Škoda nestajala je pod pahuljama snijega. Theo Pilla je navukao rukavice i kroz dalekozor promatrao dva prilično visoka prozora s dorskim stupovima. Usprkos golim granama brijesta, dobro se vidjela Brechtova soba. Nije bilo zavjesa, nije bilo dvostrukih zavjesa; Brechtovo dolaženje i odlaženje... na trenutak, maestro bi se pojavio, blijed, s kapom na glavi i sa cigarom koja se dimila. Možda je promatrao tamu na Berliner Allee i na maloj verandi... Potom, prozor se zaljuljao; očevidno, Brecht je nešto bacio na lišće koje je trunulo podno zgrade.
Ukočen od hladnoće i tri-četvrt sata promatranja, Theo Pilla je mehanički brojio mala četvrtasta okna priječnice. Kao u snu, uslijed dugog zurenja u prozore, oni su se počeli približavati i udaljavati. Theo se prenuo kad su se vrata automobila bučno zalupila i kad se Hans Trow pojavio pokriven snijegom pokraj njega; skinuo je rukavice i šešir.
- Onda?
- Imaš li kakvu deku? Smrzavam se.
- Što se tamo događa?
Theo je ljutito promrmljao:
- Ljubakanje.
Hans je protrljao ruke i uzeo dalekozor.
- Maria je gore?
- U kupaonici... ne žuri se...
Hans je namjestio dalekozor i zaokružio u vidnom polju po crnim obrisima sobe.
- Voliš tu spavaonicu - rekao je Theo trljajući rukom odbojnik.
- Da, volim spavaonice - rekao je Hans.
- I ja, ali ti posebno voliš Marijinu spavaonicu.
- Molim? - pitao je Hans.
- Voliš tu sobu - rekao je Theo. - To je Marijina spavaonica, ti voliš Mariju.
- Da.
- Oduvijek si je volio.
- Da - reče Hans.
- I ja ... Hmmm, šalio sam se - dodao je Theo.
- Ja nisam! - odsjekao je Hans koji je pratio kroz dalekozor Brechtove dolaske i odlaske.
Smiješak ozari Theu lice.
- Zašto ne spavaš s njom?
- Kakve to ima veze?
- Kako ne bi imalo?
- Nikakav spolni odnos s agentima. Nikad. Nikad kad je riječ o poslu, Theo, nikad!
- Ima izražajne usne - šapnuo je Theo.
- Hmmm.
- Previše.
- Što previše ?
- Izražajne, kod nje je sve izražajno.
- Usne glumice; kod glumica je sve izražajno - rekao je Hans. - Sve su one neumorno izražajne...
Pratio je Brechtovo kretanje od jednog prozora do drugog.
Bertolt je žvakao cigaru i vrlo brzo listao zapadne novine.
- Čita Time Life i France-Soir! - primijeti Hans.
- Ima na to pravo.
Hans je pratio obris i sumnjičavo napućio usne.
- Zašto s njom ne spavaš?
- Spavanje nije rješenje.
Hans Trow polagano je otvorio vrata automobila i ispraznio pepeljaru koja se nalazila na upravljačkoj ploči.
- Zašto s njom ne spavaš? Zaljubljen si... Što ti zoveš rješenjem?
- Molim?
- Spavaj s njom!
Hans je položio dalekozor na koljena i pogledao Thea.
- Volim tu ženu. Jedino što mogu za nju napraviti jest da joj pomognem prijeći na Zapad.
- Pa ipak, mora da se čudno osjećaš dok je gledaš kako šeće iz sobe u sobu s onim debeljkom!
- Što su radili?
- Ona je sredila dva ormara, a zatim je on čitao novine i zadimio joj sobu. Potom su radili one stvari u kupaonici, na krevetu, ispod kreveta, nisam vidio.
Nakon trenutka tišine, Theo je ponovio:
- Zašto s njom ne spavaš? Otprati je na Zapad i odspavaj s njom.
- Ne želim to.
- Ne možeš.
- Ne.
- Hoćeš da ti ja kažem?
- Ne.
Hans je dodao:
- Ostavi me na miru.
Uslijedila je duga tišina. Hans se pitao zašto još od mladosti skriva svaki ljubavni osjećaj, zašto ga doživljava kao sramotu. Sjećao se šetnje među travurinom, jednog ljeta, na obali Baltika, poslijepodneva s velikom plimom. Naumio je izjaviti ljubav Ingrid, koja se pripremala za maturu kao i on. Oko njih bilo je beskonačno busenje korova, bila je velika plima, Ingrid je pobacala odjeću i otišla se kupati bez ikakve nelagode, dok je on ostao odjeven, obuzet užasom pri pomisli da joj očituje ljubav, preglavljujući rečenice u mislima i gadeći se pri pomisli na glupe i neprilične prijedloge, ostajući sjediti na zidiću i gledajući djevojku koju voli kako se kupa, žudeći za njom poput bolesnika, svjestan svoje posvemašnje zakočenosti. Osjećao se paraliziran dok se Ingrid umatala u ručnik, a zatim sjela pokraj njega drhtureći, a ramena joj bila pokrivena kapljicama vode. Sjećao se njezine pletenice koja se pomicala na potiljku i postala tako privlačan i čaroban predmet te ju je izdvojio kao mentalnu sliku.
Da, djevojka je skočila na mokri pijesak smijući se, trčala je dok se iza vila spremala oluja.
- Blokiran si - rekao je Theo.
- Da - rekao je Hans.
Hans je zadigao ovratnik ogrtača i osjetio kako ga noge zebu.
- Pogledaj - promrmljao je Theo - eno je.
Neodređena tjeskoba obuzela je Hansa kad je ponovo uzeo dalekozor da bi pratio što radi par. U visokoj se prostoriji promijenila svjetlost i postala je ružičasta, činilo se da je Brecht ugasio stropnu svjetiljku i zadržao prituljeno svjetlo.
Brecht je pružio ruku i htio polako povući Marijin ogrtač, ali ona je hladnim pokretom uklonila Brechtovu ruku s ramena. Hans je odložio dalekozor i osjetio se oslobođen svake tjeskobe.
Pomislio je kako bi u nekom drugom životu rado bio s tom ženom. Potom se ispravio i rekao u sebi da bi u ovom životu želio biti s njom. Bilo je očevidno da Maria ne voli Brechta.
Debeljuškasti obris Thea Pille bio je okružen plavim dimom. Crvena točka cigarete pucketala je.
Hans je rekao:
- Ne bi smio pušiti.
Hans je u oknu vidio odraz vlastitog lica, a padanje snijega stvorilo je mjesečast krajolik koji je kvario taj crni crtež.
Theo je rekao:
- Sve su ti one iste. Dodao je: - Znaš, Hans, obožavam žene, i makar znao da je obična drolja, mogu je poševiti!... Ali, kad sam zaljubljen, čini mi se kao da vidim Blaženu Djevicu. Shvaćaš li što hoću reći?
- Ne.
Hans je zakopčao gornje dugme ogrtača, gurnuo dalekozor u etui govoreći u sebi kako mu je život tek niz nerazumljivih poteza, ali barem zna da voli svoju zemlju, svoj posao, svoj zadatak, i da voli Mariju Eich, ali da sve to zajedno ne ide jedno s drugim. Ponekad mu je čak i govoriti bilo teško.
- Želiš da o tome porazgovaramo jednoga dana? Ozbiljno.
- Ne - rekao je Hans. - Laku noć, Theo.
Uspeo se bez žurbe puteljkom između jela. Duž jezera, klizile su svjetlosne zmije.



Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Brechtova ljubavnica - Page 2 Empty Re: Brechtova ljubavnica

Počalji od Mustra Sub Mar 24, 2018 12:00 pm

Brechtova ljubavnica - Page 2 CRANACH_Lucas_the_Younger_Venus_And_Amor




15





U proljeće, nekoliko je događaja izazvalo je u Mariji nelagodu. Najprije je izbila svađa u dvorani za probe, kad im je jedna od tajnica Berliner Ensemblea došla pokazati fotografije družine koje je trebalo poslati u tisak. Svi su se složili s mišljenjem glumice slavenskog podrijetla da Maria, zabrađena trokutnom maramom, nalikuje na mladu pionirku. Iako se Maria protivila toj fotografiji koja ju je praktički zaklanjala i skrivala njezinu izvanrednu kosu, bila je prisiljena popustiti kad se Brecht umiješao i rekao ironičnim glasom:
- Neobrazovani ljudi često prepoznaju ljepotu kad su suprotnosti naglašene, kad je plava voda plavlja, žuto žito žuće, večernje nebo crvenije a glumci kovrčavi poput pudlica...
Mariji su se više svidjele amaterske fotografije na stolu za šminkanje.
U hodniku, nakon probe, Maria je to ponovo spomenula pred Brechtom, a on ju je, silazeći niza stube, uvjeravao nekako zgađeno:
- Svako uljepšavanje prizemljuje stvari i strano je umjetnosti koja se, sjeti se, oslanja na učinak distanciranja!
- Dobro! - odvrati Maria.
Riječ „dobro” postala je njezin uobičajeni odgovor. A kad bi joj ugođaj preteško pao, kad bi se ćutjela lišena tog „proleterskog zdravog razuma” koji se, poput šumskoga duha, provlačio hodnicima, pobjegla bi u kavanicu na Henriettenplatzu i nazvala svoju kćer Lotte. Zamrzila je revnu Helene Weigel. Prolazila je pokraj izloga i prozora u ulici svoje četvrti i provjeravala koliko je lijepa.
Potom, druga nevolja. Kad su je pozvali da preuzme bonove za namirnice, točkice i dodatni ček za povoljan kredit, zgrozila se kad je pri izlasku iz ureda ugledala djecu izgladnjela izgleda. Pokušavala su zapaliti zapadne cigarete. Poželjela je to ispričati Hansu, ali je on preko telefona bio prilično odbojan. Objasnio joj je da su „sredstva za rad u gradu pravedno raspodijeljena”.
Ponovio je, s nekom vrstom mehaničke užurbanosti, da je njoj dodijeljen zadatak. Na kraju ju je pitao kako teku probe i kako procjenjuje pedagošku korist od Brechtova rada. Je li spominjao Kinu i Maoa?
- Da, žarko da, da čista srca - glasio je Marijin odgovor, kojoj je bilo svejedno, a jedina joj je želja bila popiti kavu s Hansom. Željela se vratiti kući, sakriti se pod plahte i probuditi se s njim.
Ali Hansov glas s druge strane žice naglo je prekinuo Marijine malograđanske sanjarije:
- Ali, kako objašnjavate tu vašu mučninu? Što vas sablažnjuje? To što mi vi pripovijedate obične su bljezgarije...
- Sve to nije smiješno - pobunila se Maria.
- Zašto?...
- Osjećam da neću uspjeti - rekla je. - Sanjala sam da glumim Antigonu s Brechtom kao redateljem. Sanjala sam Grčku u kojoj sve sažiže sunce. Željela sam bogove, more koje se biba, iskri, zasljepljuje, a obrela sam se u kući mrtvaca. Među ljudima koji dijele svijet na malograđanske podlace i sretnu radničku klasu.
- Da - rekao je Hans - zemlja u kojoj se more iskri... Grčka...
Zatim su se vratili Brechtu.
- Čemu vas podučava za vrijeme proba?
- Njegove su intervencije vrlo diskretne. Brecht sjedi u dvorani i nikad ne ometa naš rad, ne ponaša se poput osobe koja zna sve bolje od drugih, i reklo bi se da ne poznaje vlastiti komad. Uvijek se drži poput nekoga „tko ne zna”. Ako ga glumac pita: „Trebam li poći tamo... dok to govorim?” Brecht će često odgovoriti: „Ne znam”, a prijedlozi, premještanja, pokreti, sa svime se slaže. Koji put ga obuzme napad veselosti. Takvog Brechta volim!... Voli se okružiti posve mladim učenicima, a kad mu se neki prijedlog svidi, preuzme ga i prihvati. Otvoren je, opušten, ništa ne radi silom... Mrzi kad se povede razgovor o psihologiji, odmah ga prekida...
Dok je to govorila, Mariji se nejasno činilo da da je previše dobrohotnu sliku Brechta. Željela je pokazati kako je on ne zbunjuje ni na osjećajnom ni na fizičkom planu, da je kadra o njemu objektivno suditi. Više od svega bojala se da Hans Trow ne izgubi svako poštovanje spram nje. Svojim mu je riječima željela potvrditi ljubav prema svom socijalističkom zadatku.
Kad joj je Hans s neočekivanom radošću u glasu rekao:
- Jednoga dana doći ću na vašu probu, ako ništa drugo, da barem nakostriješim perje Picassove golubice! - ona se pitala nije li postigla svoj cilj: uspjela ga je dirnuti?

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Brechtova ljubavnica - Page 2 Empty Re: Brechtova ljubavnica

Počalji od Mustra Sub Mar 24, 2018 12:00 pm


Brechtova ljubavnica - Page 2 CRANACH_Lucas_the_Younger_Portrait_Of_A_Woman






16





Theo Pilla je likovao. U brdu spisa i izvješća razvrstanih pod „povjerljivo”, nalazila se i bilješka stanovitog Richarda A. Nelsona koji je dugo živio u Hollywoodu. Od Brechtova dolaska u Berlin, poslao im je nekoliko podataka koji su popunili njegov dosje. Nije to bilo ništa naročito novo u vezi s dramaturgom kojeg su Amerikanci definirali kao „of communist tendencies”,3 izuzev činjenice da FBI nije dobio odobrenje da postavi prislušne uređaje u Brechtovoj vili u Santa Moniki. Naprotiv, njegova ljubavnica i suradnica Ruth Berlau, lijepa švedska glumica, bila je predmet stalnog nadzora. Motrenje, otvaranje pošte, redovna izvješća. Thea je naročito zabavio broj grešaka koje je zadovoljno otkrio u izvješćima FBI-a. Američka je paranoja otišla tako daleko da su povjerovali kako pravni termini korišteni u ugovoru što ga je Brecht potpisao s Warnerom, čija se preslika čuvala na Sveučilištu u Illinoisu, sadrže kodirane podatke. Bilo je tu i jedno izvješće čiji se autor čudio što se Brecht 1944. godine toliko zanima za fotografske aparate. On, Theo, znao je zašto: Brecht je kratio vrijeme fotografirajući trbuh trudne Ruth Berlau...
O podne, Hans Trow je pošao pojesti sendvič sa safaladom uz obalu Havela, a potom je posjetio mali Pomorski muzej. Ostao je gotovo netaknut od njegove mladosti, kad ga je posjetio s ocem. U vitrinama, makete, teglenice, jedrenjaci, noževi, igle za šivenje jedara, izblijedjele fotografije stare brodske opreme. Hans Trow se pitao vjeruje li Brecht doista da bi kazalište bilo kadro probuditi revolucionarne snage. Je li pripremao bijeg u Kinu ili, kao što je rekla Maria, u Austriju? Ponovo je pročitao Marijina izvješća, otvorio Brechtovu poštu. Zašto se Brecht nastanio u ovoj zemlji u kojoj je čak i kava loša? On koji toliko voli novac, bankovne novčanice, udobnost? Čak su i njegov ideal bile žene poput Šveđanki ili Bečanki, a zacijelo to nisu bile Istočne Berlinčanke u njihovim uniformama? Je li ga možda preobrazio marksistički materijalizam? Njega, starog anarhista? Čemu se nada? Što želi? Slavu? Osvetu za američko poniženje? Osjeća li spram nekoga staru malograđansku, obiteljsku mržnju? Sanja li o novoj Ateni? Želi li se domoći posebnih povlastica zbog ljubomore spram zavidnog statusa Thomasa Manna?... Što hoće?
Čak je i njegov marksizam bio anakron, s kultom Rose Luxembourg i Karla Liebknechta... Trebalo je biti magarac da se posegne za takvim anakronizmima. I onaj žar s kojim kazalištarci postavljaju slogane na pozornicu kao da su svi gledatelji zaostali u razvoju.
Izišao je iz muzeja i prešao preko mosta. Na staroj patricijskoj kući ostao je sačuvan samo trijem, fasada s pocrnjelim prozorskim okvirima. U unutrašnjosti, more kopriva ljulja se na vjetru.
Vratio se u svoj ured, složio spise i rekao sam sebi da će večeras otići na probu Majke Courage, koja je odmijenila Antigonu. Zatim je dugo motrio crnu ploču, uzeo komad krede i zamijenio mali broj dva golemim brojem tri. Napisao je: dva svjetska rata? Ne, treći je počeo, ali nitko na nj ne obraća pozornost...
Dok je oblačio baloner, rekao je sam sebi kako se, vjere mi, bavi dramskim autorom čiji mu je zdravstveni karton, s obzirom na stanje njegova srčanog mišića, pokazao kako su slabi izgledi da bi mogao poživjeti još dulje od deset godina.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Brechtova ljubavnica - Page 2 Empty Re: Brechtova ljubavnica

Počalji od Mustra Sub Mar 24, 2018 12:00 pm

Brechtova ljubavnica - Page 2 CRANACH_Lucas_the_Younger_Christ_And_The_Fallen_Woman





17





Relativni neuspjeh Antigone zamračio je sliku Marije Eich. Brecht je promijenio podjelu uloga u Urfaustu i njoj dodijelio sporednu ulogu. Mnogo je vremena provodio s Käthe Rülicke.
Ta mlada glumica pisala je i za književni podlistak u Neues Deutschlandu, čiji je urednik bio Stephan Hermlin. Imala je mnogo draži.
Dvojica policajca dodijeljena novome gradonačelniku Berlina, potražili su Brechta usred probe.
Maestro se uspeo u starinski plavo-crni Mercedes: bukve, breze, borovi, javorovi, zidari i gradilišta izmjenjivali su se ispred prednjeg stakla automobila.
Zatim su ušli u veliku zgradu; Brecht se uspinjao uza stube, u pratnji žene u smeđem kostimu sa stegnutom punđom. Ušao je u ured gradonačelnika. Gomile brošura. Na oplatama od hrastovine bila je obješena ostakljena fotografija: Ulbricht u Moskvi u društvu sa Staljinom.
Kad je nakon razgovora izišao, Brecht je pripovijedao:
- Gradonačelnik mi nije rekao ni dobar dan, ni do viđenja, nije mi se ni jedan jedini put obratio, razgovor je prepustio dvojici suradnika. Meni je uputio samo sibilinsku primjedbu na račun mojih neizvjesnih projekata koji bi mogli naškoditi postojećem stanju stvari. Naravno, Ackerman i Jendretzky predložili su Kammerspiele4. Bilo je riječi i o gospodarskim mjerama. Istrljali su mi uši zbog mog malograđanskog poteza: „Svakom čovjeku iz naroda posebna kazališna loža.”
Dodao je.
- Osjećao sam se neobično uprljan, gotovo ponižen. Prvi sam put osjetio smradni zadah provincije.
Brecht je bivao sve razdražljiviji. Posve nepravedno obrecnuo bi se na svakoga, što mu nije bilo svojstveno. Da biste se kretali Berlinom, trebalo je sve više papirologije i on je tu činjenicu komentirao s nesmiljenom ironijom, što bi Maria Eich pribilježila u notes čim bi joj on okrenuo leđa. Odnos prema svijetu, ponašanje, igra, uspjeh, večere, pitanja, budućnost: sve je to bivalo mračno.
Čak i čistačice koje su opsluživale Berliner Ensemble govorile su ispod glasa. Zatim je Brecht na tajanstven način obolio i nije mogao sudjelovati na Kongresu pisaca. Poslao je pismo isprike njegovu predsjedniku. Otputovao je u društvu Käthe Rülicke, Klausa Hebaleka i Petera Patzlicha u grad Rostock. Tamo su prisustvovali posljednjim pripremama Don Juana, kojeg je režirao Benno Besson. Käthe je živo sudjelovala u raspravama, uzimala riječ i iznosila stajališta koja su se prisutnima silno svidjela. Brecht u njoj nije našao samo izvanrednu glumicu koja mu se silno divi nego i bistru suradnicu. Telefonski poziv obavijestio je Mariju o novom razvoju događaja.
Zbog uspjeha te adaptacije Moliereova Don Juana, za Mariju je počelo razdoblje nemilosti. Više nije bila drugo do erotska igračka odložena na policu iznad uzglavlja velikog maestra. Bila je igračka svodnika. Ponavljala je u sebi: „Svodnik! Svodnik!”, „Intelektualni svodnik, ali ipak svodnik!” znajući da u nastalom stanju nije riječ samo o uvredi. Riječi, čak i trivijalne, nisu je mogle poštedjeti golema razočaranja koje ju je izjedalo iz dana u dan.
Često bi napustila garderobu i šetala duž Havela; pušila je cigarilose ne bi li si podigla moral. Svoj život u Berlinu zamišljala je u sjajnijim bojama. Procijenila je razmjere podmukle tiskovne kampanje koja je nastojala prikazati Brechta kao formalista, uključila se u nju i povećala broj svojih izvješća. Trudila se slati Hansu Trowu sve preciznije obavijesti. Njezine su bilješke bivale sve nepovoljnije za Brechta. Maria, koja je samo prije nekoliko mjeseci smatrala Berliner Ensemble družinom veselih sladostrasnika, dovoljno naivnih da povjeruju kako su kadri obrazovati ljude, sada je počela ocrnjivati stanje. Značajno je mjesto pridavala sukobima, hvalisanju, oportunizmu ljudi bliskih Brechtu. Otkrivanje tuđih tajni, prljanje ugleda ljudi, ispunilo ju je mračnim zadovoljstvom. Zar će s njom postupati kao da je lutka na koncu? E pa, vidjet ćemo... Njezine bilješke, zajedljive, precizne, svodile su Brechta, njegovo djelo, razgovore, na rabotu malograđanskog sladostrasnika koji se služi dijalektikom kako bi se domogao povlastica. Opisivala ga je kako stoji iza svoje katedre, pitajući se kako se dodvoriti ženama uglednika, kako izigrati direktive Saveza pisaca. Čak je poslala i nekoliko skica pjesama u kojima je Brecht priznavao da mu ponestaje nadahnuća i da mu u glavi pušu tek vjetrovi ništavila...
Hans Trow je s nelagodom čitao te bilješke. Počeo ih je odlagati odvojeno, češće je, u ime provjere, pod jednim ili drugim izgovorom, obilazio hodnike Berliner Ensemblea. Smucao se po vladinim uredima, lutao, osluškivao. Našao se i iza visokih prozora Njemačke akademije lijepih umjetnosti, na Kochplatzu. Stari glumci, koji bi kao slučajno baš u tom trenutku pomolili nos iza ucrvanih ormara, žalili su se na Brechtove metode. Spominjali su njegove ugovore s nekim izdavačem sa Zapada. Pretežiti erotski ugođaj se u očima vrlih boraca za oslobođenje proletarijata namah prometao u sablazan.
Neka mlada glumica pristigla iz Poljske, u mornarskom puloveru, s dugom kosom rasutom niz ramena, ušla je potkraj poslijepodneva u Marijinu garderobu i rekla joj:
- Vi ste bili njegova ljubavnica?
- I sad sam.
- Pripovijeda se da ih je imao mnogo, da ih ima mnogo.
- Da.
- Jeste li ga vi prevarili?
- Nisam... Tada je izjavila: - Ja mogu odspavati s bilo kim, to mi nit miriše nit smrdi. Briga me povali li me starac ili mladić, pod uvjetom da mu je dovoljno stalo do mene da mi da love. U stvari, novac je jedini pokazatelj je li muškarcu bar malo stalo do vas...
- Ružno je to što govorite.
- Vidjet ćemo kako stvari stoje jednom kad se nađete u lijesu prepušteni crvima na milost i nemilost; uostalom, vaš je lijes ovaj stol za šminkanje. Koliko ste imali ljubavnika? Sigurno je bila gužva pred vašim vratima.
I dodala je:
- Imate dijete?
- Da.
- I ja.
- Strašno mi je što moj dječačić raste u društvu koje smatram istrošenim, glupim, umišljenim, s onim kretenskim parolama.
Iste večeri, umjesto da se pridruži Brechtu u klubu Galeb, Maria je hodala duž obala Spree. Teglenice, linije svjetla drugih četvrti, ludosti življenja bez istinskih zagrljaja. Spaljeni osjećaji.
Sanjala je o tome da se kupa na nekom grčkom otoku, da se pridruži ocu i majci koji su postali mirni starci i griju se na suncu u vrtnim ležaljkama. Rekla je sama sebi da njezini koraci više ne ostavljaju traga, da joj se sjena stanjila duž zidova, da je njezin unutarnji svijet preplavila praznina, vjetar. Željela bi valiće koji se ljeskaju unedogled, do gubitka svijesti, željela je postati alga. Stala je u zaklon sklonivši se od pljuska. Osluškivala je kišu kao što ju je slušala na pošumljenim brežuljcima u okolici Beča. Pozornost su joj privukle stare vratnice i podsjetile je na vrt iz mladosti. Na obrazima je osjetila svježinu šume. Stari radijator s mrljama hrđe pravio joj je neko vrijeme društvo. Pitala se ima li Brecht duše, djetinjstva, ona im nije nazirala ni traga...
Zapad i savezne zone objavljivali su prijeteća saopćenja. Propaganda je haračila, nemilosrdna, okrutna. Zapadnonjemačke novine napadale su rukovodioce Pankowa. Katolička crkva, naročito iz Münchena i Rima, dolijevala je ulje na vatru. Snježne oluje više nisu skrivale neprestana uzlijetanja i slijetanja vojnih zrakoplova. Kolumnisti, američki plaćenici, ismijavali su socijalistički moral. U ministarstvima Istočnog Berlina, timovi službenika radili su sa zabrinjavajućim žarom. Nadugo se raspravljalo o tome poštuje li se na njemačkim pozornicama Lenjinova teorija spoznaje. Povećao se broj motrenja, otvarala se pošta, prisluškivali se telefonski razgovori. Maria se ponovo osjetila korisna u tom širokom pokretu političke obnove i revolucionarnog zanosa. „Čista srca i sa sve više žara”, posvetila se svom zadatku i postala majstorica u postelji s Brechtom, predajući mu se, odbijajući ga, nudeći se, grozničavo bilježeći i najmanju njegovu izjavu.
Posao obavještajke činio ju je dobro raspoloženom, budio u njoj neobičnu veselost: jetko se radovala svom doprinosu u zadaći prokazivanja. Kad bi kroz otvoren kuhinjski prozor čula kosove kako pjevaju, osjećala se s njima usuglašena. I oni su se međusobno prokazivali, s jedne grane na drugu. Priroda države, priroda njezina posla, Velika Prvobitna Priroda djelovale su u istom zanosu. Čast... Ponos... Vrlina... kosovi... i njezine bilješke s obavijestima unosile su radost u tu novu Naciju. Povijest, ljudi i ptice pjevajući su se oslobađali staroga, trulog svijeta. A pjevali su o rađanju novog poretka na ruševinama staroga.
Ćutjela se kao kosica među kosovima.
Brecht je pak svoju pažnju dijelio između tri dražesne glumice. Očaran Marijinim tako dobrim raspoloženjem, neprestano ju je obasipao sitnim poklonima. Ustajući rano ujutro, pjevao je dok bi pristavljao čaj. Jednog ju je jutra pozvao da provede cijelo ljeto u njegovoj kući u Buckovu. Maria je zabilježila tu obavijest i prenijela je Hansu Trowu s naznakom datuma. Sve je to bilo proslijeđeno Ministarstvu sigurnosti zemlje.
Posilni je ušao u prostran, svijetao, zaobljen ured generala Orlowa (kodno ime), koji je teško ustao i mrmljajući preuzeo zapisnike. Udarac petama. Nakon što je mrzovoljnom kretnjom otpustio posilnoga, stao je iza zatvorenih vrata kažiprstom otvarati omotnicu, izvlačiti papire i prelijetati preko njih s gađenjem. Zapadna dekadencija, westliche Dekadenz, prožimala je iskaze toga Brechta. Čitao je brzo, zatim je telefonirao Ottu Grotewohlu, Minister praesidentu. Raspolagao je dokazima o pogubnoj igri Bertolta Brechta. Tko je Brecht? Neprijatelj diktature proletarijata. Separatist u zemlji kojoj je više nego ikad potrebno jedinstvo naspram imperijalističke agresije yankeeja. U biti, radije bi porazgovarao s generalom Clayom nego bio prisiljen čitati izvješća o Brechtu i njegovoj družini.


Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Brechtova ljubavnica - Page 2 Empty Re: Brechtova ljubavnica

Počalji od Mustra Sub Mar 24, 2018 12:01 pm

Brechtova ljubavnica - Page 2 Cranach_Lucas_the_Younger_German_1515-1586_4





Buckov 1952.





1





U veljači 1952. Brecht i Helene Weigel posjetili su lijep predio na obali jezera Scharmtuzel, jedan sat udaljen od Berlina. Visoka stara stabla, skromne zasjenjene kuće. Poviše, prostrana kuća, bijela sa smeđim krovom, s velikom ostakljenom verandom na uglu. Dodajte tome popločano unutrašnje dvorište, staklenik. Imanje ih je odmah podsjetilo na kuću u Svobostrandu, u Danskoj, 1933. godine.
Brechtu se svidjela kuća okružena borovima, divljim ružičnjacima, sivim jezerom, starim klupama, staklenikom.
Helene se smjestila u prostranoj kući koja je nadvisivala taj kraj, jednako kao što se udomaćila u Berliner Ensembleu. S namjerom da prima goste, zabavlja ih, razmišlja, donosi odluke, piše, vlada.
On je izabrao smeđu kućicu od opeke blizu vode.
Cijelog ljeta 1952. Helene je zaokupljena slanjem pozivnica. Savršena je u vođenju domaćinstva, mijenjanju plahti, pripremanju jelovnika, izdavanju zapovijedi da se ulašti namještaj, izdavanju uputa u kuhinji. Maria Eich stanuje u kućici. Gleda maestra kako radi dok je jutro još svježe i jezero blista.
Brecht radi rano, sa svježinom. Maria čita Koriolana ispred vrata, podalje od staklenika, ili naslonjena na bor. Brecht je pronašao stol u nekoj gostionici. Zajedno su obojili željezne noge i dva vrtna naslonjača. Brecht produljuje siestu čitajući svezak Horacija i smatra ga odveć dobronamjernim prema lošim pjesnicima, jednako kao što se i on, Brecht, osjeća okružen savjetnicima, dramaturzima i pjesnicima, nesporno lošima, koji prave nezgrapne adaptacije.
- Prilaze ritmu pjesama kao što krava gazi po gumnu - rekao je Mariji.
Pomno čita Taglische Rundschau i Neues Deutschland kako bi saznao tko će sljedeći biti izložen napadu. Akademija lijepih umjetnosti? Njegovi bližnji? On?
Maria rado uzima vesla stare barke odložena u spremištu, udijeva ih u upor i vesla među trstikama. Često u prolazu kvrcne po barometru obješenu u hodniku.
Helene je pita:
- Onda, je li sve u redu?
- Sve je u redu.
- Toplo je...
- Dvadeset i jedan stupanj u hodniku.
- Izgledate kao da vam je vruće.
- Ne, dobro mi je.
- Ali, ako vam je vruće... Sviđa vam se ovdje? Izgledate kao da se dosađujete. Želite li da vam promijenim plahte?
- To je već učinjeno.
Kada zaspi u naslonjaču od pletena šiblja, Brecht sve češće sanja svoje roditelje. Bezizražajan glas oca, blizak glas majke, duboka usredotočenost majke koja mu čita Luthera.
Dok on spava, Maria uzima maestrove naočale i gleda kroz stakla potajno gajeći nadu da će progledati očima genija. Vidi tek pločice, travu, Helenin obris ispred staklenika. Ona se smiješi sa čednim izrazom lica kojim se ponosi. Maria odlaže naočale i napušta to mjesto razmišljajući o tome kako više nema nikoga, nikakva kontakta za slučaj „hitnog poziva”. Je li Hans još u Berlinu? Brecht spava teškim snom, duboko utonuo u nabore svoje srčane premorenosti. Ulice Augsburga pomaljaju se blijede, beskrajne večeri, lastavice lete u visini stabala, navješćuju oluju.
Mali Brecht pita:
- Što je na nebu?
- Raj.
- Siguran si?
- Potpuno, Bertolte.
- Moj brat Walter tvrdi suprotno.
Poslije, kad je sunce jenjalo i staklena se ploha staklenika smračila, Brechtova su leđa malko spuznula u pletenu naslonjaču.
- Uđi! Ulaziš li, Bertolte?!!!
- A brat Walter?
- On nosi kravatu, on je uredan, pere ruke! Sprema svoju sobu! On pazi da mu soba ne postane bordel!
- Ne, neću ući.
Kad se Brecht probudio, plavetnilo neba postalo je crno. Uzdrhtalo nebo, vrt u neumornoj ljepoti ljeta, živoj, preplavljuje. Ništa ne može dohvatiti, osjeća iznenadan užas, malo vremena koje mu je preostalo, svijet je odsutan... Trenutak bez značenja, izvrnut, neizvjestan, izmiče. Vidi jedino Marijin kupaći kostim rasprostrt na ogradi. Trebaju mu svježe ruke, svježe tijelo koje miriše na budućnost. Pliva u tamnoj vodi. Ništavilo promiče punim jedrima oko jezera.
Tama, trljanje, šapat. Vode neba, vode jezera. Staza i velika stabla. Maria i Bertolt svake se večeri zapute prema istoj ogradi. Polja se rastvaraju na blagoj kosini. Valovi trave, guste živice, vrhovi crnih jela. Jezero blista. Oblaci se rasplinjuju sa sporošću koja potvrđuje snagu visinskih struja. Brecht zaklanja rukom oči da bi promotrio taj rub neba.
Jedne večeri, dok Maria i on šeću cestom duž jezera, Maria ugleda sivi Mercedes. Vozi polagano zaklonjen živicom. Podsjeća je na patrolna policijska kola. Maria razabire tri glave u kolima, među kojima i glavu Thea Pille, ali, usprkos iznenađenju, ne prestaje govoriti o podjeli uloga i novim probama Koriolana. Tek jednom letimice pogleda Brechta, njegovu uznemirenost. On hini da je sluša, ona hini da mu govori, a zatim iznenada, on je prekida, okreće se njoj i kaže:
- Uzalud smo trošili vrijeme!
Poslije se uspeo uz male drvene stube koje vode do potkrovlja; tamo je smjestio uzak pisaći stol na kojem debelom plavom olovkom ispisuje zbijene tekstove. Kroz majušni prozor s debelim staklima motri vrt.
Te je večeri napisao:


Stojeći uz stalak za pisanje,

Kroz prozor, u vrtu, vidim bazgu.

Razabirem crveno i crno,

i iznenada se sjećam bazge

iz djetinjstva u Augsburgu.

Na tren ozbiljno pomišljam

da odem potražiti

naočale na stolu,

ne bih li ponovo vidio

crne bobice na crvenim granama.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Brechtova ljubavnica - Page 2 Empty Re: Brechtova ljubavnica

Počalji od Mustra Sub Mar 24, 2018 12:01 pm

Brechtova ljubavnica - Page 2 Cranach_Lucas_the_Younger_German_1515-1586_3









2





Nakon što je prošla ugoda iznenađenja što stanuje u lijepu boravištu okruženu starim stablima, Maria Eich se počela dosađivati. U neobičnom je stanju duha. Osjeća da joj sve više izmiče tlo ispod nogu. Njezina soba, okrenuta sjeveru, vlažna je i gleda na grane pokrivene biljnim ušima. Noću, udiše zrak s okusom plijesni. Tri dana prilično snažnog vjetra donijela su široke, sive, kišne oblake. Vjetar savija krošnje.
Naravno, ona se i dalje smatra miljenicom; naravno, zamijećena je njezina uloga u Kleistovu Razbijenom vrču; naravno, osjetila se bliskom Ruth Berlau koja, u svojim starim puloverima, zadržava svježinu i zanos. Osim toga, Ruth je napravila njezine izvanredne fotografije u ulozi Eve, s bijelom kapicom i seljačkom suknjom.
Često, rano izjutra, između magle i sunca, iskrade se u hodnik s maramom na glavi i s knjigom ispod ruke. Sakriva se u staklenik, među razbijene lončanice i biljke zarasle u korov. Uzima vrtnu ležaljku i postavlja je okomito na vrlo debelu pregradu zguljene boje koja baca vodenastu svjetlost na pločice. Odatle vreba uzvanike koji okružuju Brechta: glumce iz Dresdena, studente, Paula Dessaua... Ostaje tu razmišljajući o toj skupini žena koje obasiplju Brechta pitanjima.
S udvornošću i uglađenim umorom, on prima primjedbe, pitanja. Čak se i ona uz njega naučila toj neumornoj srdačnosti koja ti isprazni srce ali ti, naprotiv, omogućuje da postaneš izvrsna nasmiješena očajnica. U mnogim izvješćima upućenim Hansu Trowu (dva na tjedan), Maria Eich se ne može suzdržati da ne proširi svoje bilješke i na Brechtovu prošlost, koja ponovo iskrsava u večerima kad malo popije.
Više od polovice njezinih izvješća za Hansa Trowa odnose se na anegdote o Hollywoodu, na američkog radnika „iskvarenog lagodnim životom”. Tako se gubi u neobičnim pojedinostima. Prepričava u tri navrata, riječima različitih svjedoka, Brechtov dolazak u Odbor za protuameričku djelatnost u prisutnosti novinara, ljudi s radija i filma. Pripovijeda kako je čitao svoju didaktičku dramu. Nalazi čak i izreske iz američkih novina. Snima ih malim Kodakom s harmonikom. Ne zna da Hans i njegova služba već imaju kopiju koju im je poslala druga glumica.
Piše dugo pismo u kojem pripovijeda kako se, one večeri kad je predsjednik Roosevelt bio ponovo izabran, Brecht šetao u vili prijatelja sa čašom piva u ruci, probijao se među haljinama žena prisutnih na „partyju”. Jedino su se Groucho Marx i Charlie Chaplin okupili oko radio-prijamnika čekajući konačne rezultate izbora. Maria ispisuje i dva ulomka o Charlieju Chaplinu i njegovu ključnom utjecaju na Brechta, primjerice, u vezi s predstavom Puntila i njezin sluga Matti. Ideju da je gazda čovječan kad se napije i naklonjen radnicima te prihvaća njihove zahtjeve, a da ujutro ponovo postaje odvratan, preuzeo je iz Chaplinovih Svjetlosti velegrada.
Hans Trow se pitao ne skriva li žar s kojim Maria prikuplja podatke neku neodređenu ljubav spram Brechta. Obavještajkino „Slušam vas”, može se lako pretvoriti u „Razumijem vas”. Novija su izvješća dopuštala takvo tumačenje. Nadasve što je, sravnjujući Marijina izvješća s bilješkama drugih obavještajaca, ispadalo da Brecht najvjerojatnije radi na tekstovima „top secret” koje nije pokazivao nikome od bližnjih i pisao ih u gluho doba noći. Svima je vješto lagao. Neke su pjesme nestale, nitko ne zna kako. Novac je tekao prema bankama u Zurichu...
Hans Trow zamolio je Mariju da se o tome raspita i da baci pogled i na tavan, iza kade, i da poveća broj svojih iznenadnih susreta. Ali pitanje je ostalo otvoreno: je li Maria Eich postala sastavni dio kruga Brechtovih obožavatelja? Koristeći se postupkom čitanja različitih svjedočanstava i njihovim sravnjivanjem, Hans Trow je zaključio da je Brechtov pokušaj zavođenja možda promašio, ali je, naprotiv, njegovo duhovno zračenje bilo u punoj snazi i utjecalo je na Mariju.
Theo Pilla je pak odbijao shvatiti ozbiljno Marijina izvješća. Ali, jednoga dana pozornost mu je privuklo ono o čemu je pripovijedala: jedne večeri, Brecht je, ispijajući izvanredan francuski konjak i šaleći se s Annom Seghers, dobro raspoložen, kazao da je Berlin - u cijelosti - „vrzino kolo vještica na kojem, uza sve ostalo, nedostaje čak i držaka za metlu”. Izišao je iz ureda i podastro bilješku nadređenome.
- Shvatit ćete važnost ovoga, Hans... Čujete li me? Berlin da je „vrzino kolo vještica!”...
- Jedan od naših izvora tvrdi da je Brecht napisao nekoliko šifriranih pjesama protiv Ulbrichta i Grotewohla.5
- Vjerujete li vi u to?
- Naravno.
Hans je prostro stranice sa snimljenim kontaktima na mramor, „fotografije fotografija”. Oni prikazuju ozarenog Brechta za vrijeme boravka u Finskoj s ljubavnicom Ruth Berlau, koja nikad nije bila tako vesela kao u tom razdoblju. Negativi su je prikazivali u brezovoj šumi, ispred šatora na logorovanju, na obali u kupaćem kostimu, na ulazu u nepoznato selo. U raskopčanoj košulji, u svijetlim hlačicama, s veličanstvenom frizurom, lica ozarena od sreće, izbočene stražnjice, svaka je fotografija zbunjivala, uzbuđivala. Iz njih se širila životinjska sladostrasnost. Koliko lijepo ljeto, koliko lijepa žena! Sve je govorilo o erotskom ludilu.
Maria je čak zabilježila da je na pozadini jedne snimke Brecht napisao nalivperom: „Dajem ud za tvoje kraljevstvo!”
U Buckovu su dani lagodno protjecali. Sivi ili jasni, sunčani ili sumorni. Brechtova je put postala bjelja, otromboljeni podvaljci krupniji, korak teži. Hans je bio bombardiran više ili manje korisnim bilješkama. Ali dobio je potvrdu da je Maria napredovala kad je prepisala Brechtovu pjesmu napisanu u šest sati izjutra uz jezero olovne boje, za niskoga neba. Pjesma, koja se njoj svidjela, bit će jedan od presudnih dokaza u sporu koji će se jednoga dana povesti protiv tog narodnog umjetnika.


O, Njemačko, kako si rastrgana,

Jer nisi sama na svome

U tminama, na zimi

Svaka se zemlja želi druge osloboditi.

Tvoje bi doline bile tako lijepe

I toliki gradovi puni života.

Kad bi se oslonila samo na sebe

Sve bi bilo lako poput dječje igre.



Služba sigurnosti smatrala je to ključnim dokumentom. Ta će pjesma, uz bilješku Hansa Trowa, stići i do prvog sekretara Partije koji će „tajnu” pjesmu pokazati Grotewohlu. On ju je objasnio kao karikaturalni izraz umjetnika koji je predugo živio u izgnanstvu i postao ogorčen.
Bilješka je ostala u jednoj od ladica. Računalo se da će se jednoga dana njome dobro poslužiti. Dostajalo je pričekati da na predstavama Berliner Ensemblea svi berlinski radnici počnu zijevati od dosade da se pjesma pošalje u Moskvu.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Brechtova ljubavnica - Page 2 Empty Re: Brechtova ljubavnica

Počalji od Mustra Sub Mar 24, 2018 12:01 pm


Brechtova ljubavnica - Page 2 Cranach_Lucas_the_Younger_German_1515-1586_2






3





Hans Trow i Theo Pilla sjedili su u sjeni staje. Nadzirali su jezero. Brecht i glazbenik Paul Dessau raspravljali su sjedeći pred partiturom položenom na vrtni stol. Glumci su bili oko njih.
Theo je promrmljao:
- Vidim ga! Vidim ga!
Sjedeći na panju, Hans je stavio krišku salame na crni kruh.
- Vidim ga! Vidim ga!!!
Doista, tamo je bio Brecht, njegova cigara, kapa naherena kao u djedice koji se sprema na sijestu.
- Umoran je, zar ne?
U blistavu fokusu vidio je kukce kako titraju, pozlaćene čestice u masi krošnje. Gubio je Brechta i potom ga nalazio, nesposoban da upravlja lećama golemog dalekozora. Svjetlosni krugovi, bljeskovi, protusvjetlo koje bi odmah sve progutalo, svijetleće sjene; napokon je uspio uskladiti vidno polje.
- Nije baš u dobru stanju.
- Slušaju ga?
- Ne.
- Čak izgleda izmoren.
- Jako?
- Vrlo.
- Što rade?
- Gledaju ga.
- A on?
- On govori; upravo govori, a drugi ga slušaju...
- Daj mi dalekozor.
- Mučno mi je gledati sve te ljude koji vjeruju u ono što im on govori.
- Zagušuje ih svojim bla-bla, svojim teorijama, a njima to ulijeva sigurnost.
- Kome?
- Glumcima.
- Pitam se jesu li to pravi glumci.
- Što želiš time reći?
- Da nitko nije glumac u savršenom smislu riječi.
- Govori ne dižući ruke; jesi li primijetio?
- Govori kao da je u neposrednoj vezi s Bogom. Kao sa sebi ravnim...
- Izvrstan je u pokeru.
- Bole me oči od ovog dalekozora. Draži su mi pomorski durbini.
- Misliš li da mu se svi dive?
- Da - odgovori Hans. - Dodaj mi dalekozor.
Kukci su zujali oko uzvanika. Hans je ugledao prekrasnu ženu, glumicu Käthe Reichel. Zatim je u obruču svjetlosti spazio prelijepo, jasno lice Marije Eich... Na trenutak je ugledao neobrijane Brechtove obraze, ili bolje reći podvaljke. Promotrio je redom lica mladih glumaca. Obuzela ga je nostalgija za zajedništvom mladih ljudi, kad je bio student prava u Leipzigu, za raspravama, bliskošću, mladenačkim naguravanjem.
Theo mu je uzeo dalekozor i počeo ga namještati sukladno svome vidu. Potom se, nakon duge tišine provedene u razmišljanju, oglasio:
- Vidi, vidi!
- Što je?
- Njih dvoje odlaze!
- Daj da vidim!
- Hmmm. Oboje odlaze... Idu se sakriti...
- Daj da vidim.
- Točno, on ne izgleda najbolje. Teško hoda...
Slijedio je Mariju i Brechta koji su upravo nestajali ispod velikih stabala uz potok. Sjene su im se raspršile ispod krošanja.
Par je zastao. Brecht je nešto govorio, zaustavio se i mahao rukama. Obalu je rastočilo sunce.
Theo je dodao dalekozor Hansu.
- Ne vidim ništa.
- Ispod krošanja su, pogledaj im stopala. Božanstveno!... Svinja!... Požurio se promrmljati: - Vidim im samo noge, ali mislim da je sve u redu... savršeno!...
- Kako?
- Veseli su.
- Što vidiš?
- Ništa. Jedino Marijinu crvenu haljinu. Potiljak joj je predivan.
Par se izgubio pod hrastovima.
- Dobro - rekao je Theo - hoćeš li mi, molim te, vratiti dalekozor?
- Dabome da neću.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Brechtova ljubavnica - Page 2 Empty Re: Brechtova ljubavnica

Počalji od Mustra Sub Mar 24, 2018 12:01 pm


Brechtova ljubavnica - Page 2 Cranach_Lucas_the_Younger_German_1515-1586_1





4





Voljela je to sivo vrijeme, s pomalo sumornim obalama jezera, sa smeđecrvenim stijenama, s linijama gustog i tmurnog zelenila, s travama koje su se pod povjetarcem povijale u valovima, lišajeve kiselozelene boje. Oblaci su mirovali i na obzoru postali tako svijetli te se činilo da sami proizvode svoju svjetlost i šire blagost po okolnim brežuljcima; vrtni stolci, platnene papuče koje se suše na rubu prozora, zidić s divljim ružama, mirisi toplog kamena, hrast i njegovo crno podrhtavanje razdavali su nekakav vrtoglav dojam. Zguren u neki kut neba...
Maria je kucnula po barometru da vidi kako mu se kazaljka pomiče.
Jednog ponedjeljka Brechta je posjetio György Lukács.6 Maria ih je vidjela dok su hodali puteljkom uz jezero, prema ružičnjacima. Helene Weigel se svečano odjenula. Bijela košulja sa šiljastim ovratnikom, prsluk na cvjetiće, indigoplava suknja s perzijskim uzorkom, vrlo lijepe platnene špagerice i mali švicarski sat koji joj je Brecht nedavno poklonio. Zaputila se brati jagode prema drvenom paviljonu, u kojem će poslije Lukács s Brechtom popiti čaj. Razgovarali su o nekom mračnom piskaralu koji je prevodio Horacija, a njegov je smisao za ritam bio kao u „krave koja gazi po gumnu”, kao što je Brecht volio reći. Govorili su o Faustu, o Goetheu, o Koriolanu, i počeli raditi na Shakespeareu. Lukács je dovukao stol donesen iz gostionice na sunce, na travu. Dok je govorio, Brecht je gledao toga krupnog čovjeka i njegove debele naočale, smežurane ruke, košulju, i mislio je kako ga je taj papa marksističke kritike neprestano napadao punih dvadeset godina. Ali Helene Weigel ga je pozvala... Brecht je otvorio bilježnicu i zapisao nekoliko ideja za svog Koriolana misleći: „Lukács je toliko opsjednut problemom dekadencije da ne razumije ništa. Za njega je klasna borba tek šuplji problem...”
Potom, oko podne, ispremiješani dimovi nad vrtnim stolom. Brecht govori o ružičnjaku. Helene donosi košaricu s jagodama i počinje ih čistiti i čupati im stapke. Brechtova cigara puši se sama na rubu stola... vrlo visoki oblaci toliko su pristojni da ne zasjenjuju sredinu jezera.
Theo Pilla iz štaglja nadgleda ulaske u kuću i izlaske iz nje. U paviljonu, Maria isprobava krznene kapute Helene Weigel, njezine narukvice, naušnice, ovratnik od lisičjeg krzna. Presavija maramicu ne bi li osjetila miris lavande. Potom odlazi prema šumi, njezinim smolastim mirisima, pa se razodijeva, navlači kupaći kostim i skače u zelenu vodu. Njezin skok ne privlači pozornost Brechta i Lukácsa. Lukács gricka krilce debelih naočala kupljenih u Moskvi. Brecht gleda pepeljaru, očaran. Uska traka dima diže se u tanku mlazu. Spirale, krugovi, raspukline. Koliko pepela! Njegov je prvi sin stradao na ruskoj bojišnici, Margarete Steffin umrla je u bolnici u Moskvi, svi su glumci mrtvi, a oni preživjeli tuberkulozni su, na hodnicima Berlinera... Hitler je preobrazio svoju zemlju u krajolik od sivog pepela. Na pacifizam se loše gleda i na Istoku i na Zapadu. Pepeljara se i dalje dimi. Brecht je dodaje Mariji, koja se vratila s kupanja, i istresa je u koš za smeće, i ne znajući da su lopate pepela stale puniti Brechtu glavu.
Poslije podne vrućina raste. Jezero se ljeska. Dvojica obavještajaca ispituju krajolik dalekozorima.
Hans proučava Brechtovo lice, podvaljke, malo zadebljanje na donjoj usni. Nalikuje na sve sitne starce pomalo zgrbljene i sanjive koji ostaju sjediti na klupi, na kraju sela, prazna pogleda. Hans ne može odoljeti da netremice ne promatra to teško, zdepasto lice, prorijeđenu kosu, čiji kratki pramenovi počešljani prema sljepoočicama podsjećaju na ne zna se kojeg rimskog cara iznurenog užicima. Pomišlja: „Maska”.
Sudeći prema malim znakovima glavom, između Marije i Brechta postoji veća bliskost nego što to Marija želi priznati. U dvostrukom plavkastom krugu dalekozora, čini se čak da čuje kako mu se ona obraća sa ti, da je radosna, dok Brecht ostaje dalek, smiren, ali ne i ravnodušan spram privlačnosti lijepe Bečanke. Dosad ona nije bila naročito pričljiva.
U taj sat, sve se objesilo, vjetar je jenjao. Maria se vratila u kućicu. U kupaonici koja je povezana s Brechtovom sobom, među sivim puloverima obješenim na vješalici, pokušava odgonetnuti šifru bravice na škrinjici, uspijeva, potom iz nje izvlači hrpu papira. Polaže ih na zidani okvir uskog prozorčića i fotografira. Ravnomjeran Brechtov rukopis. Plav i zaobljen...
Iza jela čuju se mladi glasovi Bachova korala, vrlo daleki među stablima. Maria osjeća nečiju prisutnost, nešto poput pomicanja sjena. Staje uza zid. Kako se ništa ne događa, pažljivo odlaže stranice u sivu škrinjicu, jedva pronalazi kombinaciju za zatvaranje bravice, okreće kukicu fotografskog aparata i namata film, potom vraća aparat u njegovo kožno kućište. Skriva Kodak pod marame na dnu njezina platnenog kovčega. Kad je ponovo izišla, vani je sve ljepljivo; Helene Weigel na platnenoj počivaljci crvenom olovkom rješava križaljku. Plamen svijeća titra.
Ona je pita:
- Želite li čaja?
- Ne, hvala.
Helene Weigel zatvara oči. Potom ih otvara i pita:
- Ne čini li vam se da je noć lijepa?
- Vrlo je lijepa. Ona dodaje: - Na vrlo lijepom mjestu.
- Poznajete li Buckov?
- Uopće ne poznajem.
- Zovu ga brandenburškom Švicarskom...
Neko vrijeme šute, a onda je Helene Weigel pita:
- Kako?
- Ništa nisam rekla.
- Mislila sam da ste nešto rekli.
- Ne, nisam ništa rekla.
- Što mislite o Käte Reichel? - pita je Helene Weigel.
- Šarmantna je.
- Da, i ja tako mislim.
Čuju se mladi glasovi koji vježbaju Bachove korale s dirigentom Paulom Dessauom.
- Kakvo prekrasno mjesto - kaže Maria Eich pokrivajući haljinom koljena.
- Da - kaže Helene Weigel.
- Vi kao da ste pospani...
- Nisam, uopće.
Slijedi dulja stanka, glasovi su utihnuli.
- Što radi Brecht? - pita Helene Weigel.
- Čita Horacija - kaže Maria Eich.
- Pretvara se.
- Ne, stvarno čita Horacija.
- Čita američke krimiće.
- Američke? Mislila sam da su mu draži engleski?
- Američke.
Tišina.
- Mislite li da će Käthe Reichel biti dobra u Urfaustu?
- Svakako...
- Bit će dakle dobra...
- Brecht je odlučio da će biti dobra - reče Helene Weigel.
- Onda će i biti.
- Ali, vi, osobno - pita je Helene Weigel - mislite da je dobra?
- Ne mislim.
- Kakva lijepa noć - rekla je Helene Weigel.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Brechtova ljubavnica - Page 2 Empty Re: Brechtova ljubavnica

Počalji od Mustra Sub Mar 24, 2018 12:02 pm


Brechtova ljubavnica - Page 2 Cranach_Lucas_the_Younger_German_1515-1586







5





Zašto već nekoliko noći Hans Trow sanja isti san? Vozi se u vagon-restoranu s blagom svjetlošću u bijelim kuglama. Jelovnik je napisan na ruskome, vlak juri prema Moskvi. Pije kavu, kad neki sovjetski dočasnik, u jakni sumnjiva izgleda, drsko sjeda preko puta njega i kaže mu da mu je otac mrtav.
- Moj je otac umro prije šest godina.
- Ne, umro je jutros.
Ravnomjerno kloparanje vlaka, dojam da se vlak kotrlja po mrtvacima. Dočasnik zapisuje Hansovu reakciju i diže oči prema njemu govoreći mu:
- Vijest da vam je otac mrtav u vama ne budi nikakav osjećaj?
Zatim odlazi, a Hans ne može odoljeti pomisli da je otišao na neku mračnu svečanost, da će uslijediti orgijanje službenih parola. Gradovi Istoka guše se u parolama. Svi su zabrinuti za moral, svak želi istkati novu jarkocrvenu tkaninu ne bi li sakrio crvenilo zastava s kukastim križem. Žurba s kojom je morao krenuti na novu orgiju u Moskvi. Hans razmišlja o tome kako su bogovi u Moskvi usmjerili svoj bijes na Berlin. Pita se neće li Berlin, poput Troje, biti još jednom srušen. Potom se probudio i rekao sebi da ga je ponovno prelistavanje Antigone, ponovo proučavanje Marijinih bilježaka, pregledavanje Brechtove bilježnice, doista zapljusnulo tužaljkama i srdžbom grčke tragedije. Kad je ponovo zaspao, opet je bio u vlaku. Prodire u maglovite pješčane nanose stepa, zatim u tamu. Tuneli, razrovane ledine. Plohe snijega. Napušteni potpornji pod vatastim nebom, siročad lančanih linija. Mostovi u radu: Moskva na vidiku...
Dok je ispijao kavu, ruski se dočasnik vratio, položio kacigu na stol i rekao:
- Pogriješili smo. Vaš je otac doista umro prije šest godina. Oprostite.
Hans je čuo lupu čizama SA-ovaca koji su se uspinjali prema uredu njegova oca.
Iza zavoja željezničke pruge ugledao je veliku sovjetsku željezničku postaju. Gomila ljudi u uniformama pjeva, žene u maramama poklanjaju im naramke cvijeća, „drugu” Hansu Trowu iz Berlina nudi se izvanredan i vrlo bijeli kruh.
Probuđen i ljepljivih usta, sjeća se drugih ženskih zborova. Bilo mu je osamnaest godina, a seljakinje iz njegova sela u Meklemburgu gledale su ga kako se uspinje brežuljkom pokrivenim snijegom, odakle je krenuo svečano baciti svoj saksofon. Odbacio je taj simbol vlastite glazbene nenadarenosti. Cijelo ga je selo gledalo, zajedno s njegovom majkom i bratom. Zabezeknuti.
Hitnuo je saksofon i ispustio krik bacajući ga na gomilu smeća pokrivena snijegom. Krajolik podrhtava od hladnog vjetra. On nikad ne bi postao velik glazbenik.
Zašto Hansa već neko vrijeme progoni rodna kuća, visoka soba, hladni zrak, vlažne plahte, strogi krevet od ulaštena drva, tišina, cjepanice koje pucketaju u kaminu i nabuhle papirnate zidne tapete?
Nakon ponoći, prožet vlagom, kao zatočen mrtvačkim pokrovom, odveć izoštrene svijesti, napregnutih osjetila, promrzao, ponekad bi pokucao na dvostruka vrata majčine spavaonice. Ona je pisala za drvenim stolom, starinska svjetiljka od fajanse ispred nje. Nikad nije navlačila teške zavjese i svjetlosne bi točke bljeskale u daljini, a da se nije znalo odakle dolaze. Hansova majka pisala je i pokrivala zabilješkama gomile papira, a Hans je nastavio tu tradiciju, provodio je život među gomilama papira, u noćnom spremištu, u bdjenju i nesanici, ne bi li se udaljio od bučne banalnosti dana i vratio se jasnoj svjetlosti vlastite svijesti i samoće.
Bio bi rado sve to povjerio Mariji, svoje šetnje pjeskovitim poljima, posve ravan krajolik sveden na nekoliko svjetlucavih linija, nestvarnu lakoću trnovitih polja i prozirnih vrba i vrlo svijetle oblake za koje se čini da ne idu nikamo, skrivajući u svojoj plutajućoj nepomičnosti tajanstvene poruke. Bio bi rado sve to povjerio Mariji.
Zašto otkad ju je upoznao, ponovo kroči tajnom padinom obraslom jablanima, kao da je riječ o obnavljanju starih veza? Zašto se svaki put kad otvori Marijin spis i njezine povjerljive bilješke, iz kojih ne saznaje ništa što već nije znao, ponovo vraća tim mjestima iz djetinjstva?
Narušena vedrina praznih polja pratila je njegove šetnje Berlinom noću, kad bi se vraćao kući. Jednoličnost močvara u Mecklemburgu, spužvasta polja magle koja se smračuju, sve se vraćalo, začudno snažno i precizno, i vezano s Marijom. Čak i jednomjerno otjecanje tankog mlaza vode duž odvodnog kanala: u njegovoj jednoličnosti otvarao se tajni prostor koji mu je šapatom dojavljivao nešto bitno i skriveno; zašto ga opsjeda krhki obris po neke breze kao da je riječ o Marijinu liku?
Brežuljci pjeskovitoga kraja, kanal ravan poput ulice što rastavlja beskonačno ljeto nadvoje; glas njegove majke i brata, sve se vraća, zakriljeno i blisko.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Brechtova ljubavnica - Page 2 Empty Re: Brechtova ljubavnica

Počalji od Mustra Sub Mar 24, 2018 12:02 pm


Brechtova ljubavnica - Page 2 Cornelius_Peter_von_German_practiced_mainly_in_Rome_1783-186





6





Theo Pilla ušao je u berlinski ured, skinuo šešir i baloner te položio na stol novu bilješku i posve novu propusnicu sa žigovima čija se masna tinta još sjajila.
- Evo! Popis novina za koje traži dopuštenje da ih čita još se povećao.
U bilješci je stajalo: „Bertolt Brecht upravo radi u Buckovu, Mark Bergland, Seestrasse 29, kamo treba dostaviti navedeni popis novina i časopisa.” Starom popisu njemačkih glasila pridodani su Time, Newsweek, Life, Le Monde.
Theo Pilla je držao u ruci i smeđu omotnicu koja je stigla iz centrale u Schumannstrasse i iz nje je izvadio niz izvješća koja su stigla iz izvora potpisanog Isot. Osim kratke bilješke čiji se autor prilično živo raspitivao o razlogu zašto Brecht posjeduje telefonski broj Otta Katza, agenta Kominterne, za kojega se sumnjalo da je „trockistički izdajica”, bila su tu i dva izvješća o njegovim elektrokardiogramima iz mjeseca svibnja, koje je dr. Müllerei dostavio iz Regierungskrankenhausa.7 Brechtu je preostalo još svega nekoliko mjeseci života. Nakon toga, Theo je izvukao izvješće na tri stranice o nacrtu njegove oporuke pisane na engleskome.
- Zašto na engleskome? - pitao je Hans.
- Anglosaksonska plutokracija - našalio se Theo. - U svakom slučaju, sve ostavlja Helene Weigel. A pogledaj datum!
- 18. svibnja, dan nakon elektrokardiograma...
Hans je okretao stranice. Kći Barbara naslijedit će kuću u Buckovu. Njegov sin Stefan prihod od komada koji se postavljaju u Sjedinjenim Državama.
- Imat će si čime platiti ručak!
Njegova suradnica Ruth Berlau trebala je dobiti pedeset tisuća danskih kruna pod uvjetom da kupi kuću koja će, nakon njezine smrti, pripasti Helene Weigel...
Kad se Theo vratio sa dvije šalice kave, Hans je dovršio čitanje.
- Maria Eich nije ništa dobila?
- Ne, ništa.
- Njezino se ime i ne spominje?
- Nigdje.
- Maria Eich nema ništa? - ponovio je pitanje Hans.
Brzo kucanje pisaćih strojeva u susjednom uredu, zatim prigušen šapat.
Theo je svukao jaknu i raskopčao gornji gumb košulje.
- A što kaže Brechtov elektrokardiogram?
- Opća ateroskleroza, skleroza srčanih i aortnih zalistaka...
- Ima li izgleda da se izvuče?
- Ako se ne kreće, ne vodi ljubav, ne ljuti se.
- Čudno - primijeti Theo.
- Da?
- ... da ljudi njegovih godina rasipaju posljednje atome snage na pokušaj da vode ljubav, da tiraniziraju druge ljude, da izmišljaju sumanute pripovijesti.
- On to čini u ime umjetnosti - ispravio ga je Hans. - Ti, Theo, ne voliš umjetnost?
- Nemam ja ništa protiv...
- Ali nemaš ništa ni za - ispravio ga je Hans.
- Umjetnici su ljudi koji ne žele odrasti...
- Kad pomislim da njoj neće ništa ostaviti...
Hans je ponovo uzeo u ruku nacrt oporuke, a zatim je zatvorio spis. Gurnuo ga je u Theovu torbu.
- Odnesi ga u uobičajenoj putnoj torbi - rekao je.
Ruka mu je počela drhtati, njih se dvojica pogledaše i Theo upita:
- Jesi li je ponovo vidio?
- Nisam.
- Misliš na nju?
- Da.
Theo je uzeo kožnatu torbu i rekao da se u hodnicima priča, iako bijednog od ovih dana, Ulbricht trebao primiti medalju bivšeg španjolskog borca. Uostalom, neki mladi Brechtov suradnik, imenom Martin Pohl, znao je tako dobro pisati pjesme u Brechovu stilu da su ga istodobno poticali u njegovim krivotvorinama i nadzirali ga. Njegova bi nadarenost jednoga dana, nakon Brechtove smrti, mogla biti od koristi. Odobrena mu je povlastica da šeće Berlinom s pisaćim strojem kupljenim u Hollywoodu. Govorkalo se i o inspekciji Službe sigurnosti na početku rujna, a Moskva je poslala više poruka nego obično.
Hans se osjećao izdvojen, u neproničnoj magli; život mu je dostajao nešto nestvarno. Obećanja sjajne budućnosti bila su sve dalja, prošlost je, naprotiv, dobivala zabrinjavajuće stvarne razmjere. Ponovo je vidio oca i njegov razočarani osmijeh kad su se ljudi uspeli uza stube, uz lupu čizama, kratke povike. Izbezumljene sluškinje i otac koji se smiješi sinu...
- Poznaješ ga?
- Koga?
- Martina Pohla.
Hans se prenuo.
- Hm... ne...
- Smeta te kad ti se obraćam?
- Ne.
- Dobro.
- Njegova fotografija kruži u uredima već prilično dugo i pokušava se saznati što je radio u Leipzigu.
- Tko?
- Pa Pohl, Martin Pohl...
- Aha!
- Je li ti dobro?
- Jest - rekao je Hans.
- Nisi li nervozan?
- Jesam.
- Znaš što bi ti činilo dobro? Sjedni u automobil, uzmi deku i dalekozor i pođi u Buckov. Tek rutinski nadzor kako bi vidio što se događa s tvojom štićenicom. Neće te smetati ako popijem tvoju kavu?
- Neće - rekao je Hans.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Brechtova ljubavnica - Page 2 Empty Re: Brechtova ljubavnica

Počalji od Mustra Sub Mar 24, 2018 12:02 pm

Brechtova ljubavnica - Page 2 Cornelius_Peter_von_German_practiced_mainly_in_Rome_1783-186





7





Crni Mercedes probija se kroz more crnih uniformi, šumu isluženih ruku, tamnocrvene trake na rukavima, zatim slijedi povorka smeđih uniformi. U Münchenu, bilo je to prije njegova bijega, tako davno... Brecht se probudio. Čuo je romor kiše. Pogledao je na sat. Siva svjetlost ispunila je prostor. Prostorija se kupa u svjetlosti kraja poslijepodneva rasplinjujući se u mračnu zamršenu tapiseriju; sjene jasena na njegovu radnom stolu. Spajalica, koš za papir i drvena ravnala. Voli prepustiti poslijepodne da klizi svojim tokom, sa svojim crtežima, satima. Proučavati Marijinu suknju odloženu na naslonjač, pleteni pojas i malu kopču, svijetlosivu košulju, glasove u vrtu, uspomene koje nalikuju na sjajne i pretrpane razglednice, uz kupanje, smijeh, on windows8 u Santa Moniki... zelene i granitne sjene kuhinjskih vrata...
Piše nacrt pisma upravi policije berlinskih graničnih postaja, žali se zbog brojnih provjera na kontrolnim točkama između Berlina i Buckova, primjerice u Hoppergartenu. Gnjavaža, provjera dokumenata, potreba za posebnim dopuštenjem ako želi prenijeti američki pisaći stroj, novine u prtljažniku automobila, fotografske albume suradnice Ruth Berlau. Posebice se žali na osornost, tako svojstvenu njemačkoj policiji. Traži da se s njim uljudnije ophode, da se ukine beskrajno otvaranje prtljažnika, pokazivanje papira, on koji je napisao: „Putovnica je čovjekov najplemenitiji dio”... Ovako završava pismo: „Nemojte me shvatiti pogrešno, ja ne kritiziram korisnost kontrola.” I potpisuje se: „Uz izraze svojih socijalističkih osjećaja”...
Iza razmetljiva hvastanja Ulbrichta i njegovih istomišljenika, jedina i jedinstvena birokratska bijeda, mješavina grozničava očaja i nadzora ljudi, iste povorke, iste trivijalnosti, okrutnost, sumnjičavost, lišenost; opijanje u krčmama isto je od Fausta do Münchenskih pivnica; i danas isto hvalisanje ispred zvučnika, nov način mišljenja puki je otisak bivšega, publika koja je toliko malograđanska da ne razumije dijalektiku, publika koja uvijek traži klasike. Nema revolucionarne pobune, nema erotskoga žara...
Sjene podrhtavaju na stropu. Izranjaju i druga ljeta. Helene prvi put iza stakala okruglih naočala s metalnim okvirom koja joj daju izraz profesionalne vezilje; sasvim mala djeca, Barbara i Stefan, penju se na vrtni stol u Svobostrandu. Sjene tih ljeta preplavljuju mu unutarnju zimu. Dodir hladnih okana u kuhinji, bijelo i zeleno valjanje valova unedogled. Mršavi Stefan, u kupaćim gaćicama, trči po vrtu; trula klupa na kojoj je napisao: „Izbjeglica pod danskim krovom, slamnatim krovom, prijatelji, i dalje sam borac u vašim redovima.” Ali danas su prijatelji nestali. Ostao je on, beskonačno sitan poput puževe kućice položene na komad papira.
Zbunjuje ga miris zemlje koji dopire kroz otvoreni prozor. Tog poslijepodneva netko je prekopao zemlju u lijehama. Čuje suhi Helenin glas bez sjaja dok izdaje zapovijedi. Helene je uvjerena da im se zbog toga što posjeduje partijsku knjižicu i ključeve Berliner Ensemble ništa opasno ne može dogoditi u berlinskom komunističkom svijetu. Ali Brecht zna da izvan kazališnog repertoara nema ničega, ni publike ni oslonca, ništa osim Ulbrichtovih ljudi koji špijuniraju, nadziru, ispisuju i arhiviraju u Moskvi...
Dok se Brecht zatvorio s Hannsom Eislerom radeći na glazbenim partiturama Fausta, Maria Eich zatvara limenku bijele boje nakon što je obojila vrata staklenika. Uzima bicikl Helene Weigel i prelazi tri kilometra po pješčanu putu duž jelove šume. Suh i smolast miris, slojevi toplog zraka. Nekoliko kapi vode na platnu njezina šešira, stražnji kotač i zvuk njegova trenja, zatim zanosan i dug silazak, oblaci u ravnini obzora, vjetar koji joj mrsi kosu, nadimlje suknju, a onda uranjanje u šumu, čistina i mala crna kola s berlinskim tablicama, koja neodređeno podsjećaju na stari Chevrolet. Pri svjetlosti stražnjeg svjetla, Maria prepoznale tamnocrveni kartonski notes koji pripada Hansu Trowu.
Silazi s bicikla, kreće puteljkom i slijedi brazdu obraslu travom. Ispituje na kojem bi se mjestu mogla sakriti dvojica službenika Službe sigurnosti. Potom se prisjeća kako se nipošto ne bi smjela s njima naći licem u lice. Ponovo se penje na bicikl i kreće prema puteljku, još jednom prolazi ispred automobila s dječjom željom da pod brisač stakla gurne komadić papira i poruči im da ih je prepoznala.
Vozi se duž bujnih voćnjaka. Osušeno lišće jabučnjaka, šumno ljeto. Napustiti dramsku umjetnost. Postati profesorica u malom gradu praznih crkava, u jednoj od dolina u kojima mrtvi naraštaji počivaju i čekaju nove. Draži joj je mir, san, nego cinični proračuni. Iznenada shvaća koliko je preminulih. I tada je obuzima želja. Želi NJEGA vidjeti i grozničavo traži u torbi njegov broj telefona. Ili da se vrati do automobila i načrčka mu poruku ispod brisača?
Tada je trava malko zašumila, naslutili se bijeli bljeskovi košulje i pojavio se Hans Trow. Maria je ispitivala njegovo lice i iznenadila se koliko je preplanulo. Pomislila je da djeluje umorno, ali dojam je raspršio osmijeh kao da je za njim duga i okrepljujuća noć.
Hans i Maria ostali su stajati gotovo se i ne pomaknuvši. Maria je ostavila torbu poluotvorenu, bicikl naslonjen uz bok.
- Imam dojam da zavirujem tamo gdje ne treba - rekao je Hans.
- To vam je posao - odvratila je Maria.
- Ako baš hoćete...
Na trenutak su se prepustili čaroliji činjenice da su zajedno. Zatim je Maria prva uzela riječ:
- Otpratit ću vas do automobila.
- Nisam siguran da je to...
- Što?
- Doista potrebno.
- Utoliko bolje - ona će razigrano.
Hodali su po žutilom prevučenoj livadi, kao spaljenoj. Maria je počela šepati.
- Moja sandala - rekla je. Skinula je sandalu s vezicom i pružila je Hansu da je provjeri.
- Jedan vam je čavlić probio u unutrašnjost.
Među njima, prekinuto vrijeme; on je naslonio sandalu na kamen i udarao po njoj jednim od kremenova kakve skupljamo pri lutanju.
- Izvolite...
- To je sve? - pitala je ona.
Pred svjetlošću tog lica bez težine Hansa je obuzeo neobičan osjećaj samoće, mala oštra muka. Činilo se kao da ona uopće nema težine, eto što ga je zapanjilo. Čuo je njezin glas:
- Niste li vi bezosjećajni?
- Zašto? Zato što vas nadzirem?
- Da.
- Istodobno vas i štitim.
- Što ćete raditi za pet godina? - pitala ga je.
- Još ću dublje zaroniti u bijedni labirint birokracije. A vi?
- Ja?
- Da, Brecht će tada već biti mrtav. Nećete se moći za njega udati.
- Nikad mi to nije ni palo na pamet.
Stigli su do automobila. Theo Pilla je već sjedio na stražnjem sjedalu i grickao sendvič u papiru boje sumpora.
- A vi - ponovila je Maria - što ćete vi raditi?
- Sutra? Čitat ću neko izvješće koje će me obavijestiti kako je odjel za izdavanje viza u Moskvi postao sitničav i nervozan, i koliko je tajnih agenata prebjeglo, koliko je automobila prešlo u Američku zonu, koliko je registarskih tablica fotografirano ispred hotela u kojem se, u Britanskoj zoni, nalazi general Schwerin, Adenauerov savjetnik, zadužen za vojna pitanja.
Dodao je:
- Sa pedeset godina još ću biti ovdje.
- Zašto?
Oklijevao je i mislio kako nigdje nema mjesta na kojem bi se mogli naći sada, sutradan, slučajno na nekom primanju, pa čak ni na nekom od bazena u prigradskim četvrtima u smjeru Potsdama. Theo Pilla vidljivo se nagnuo ne bi li kroz spušteno staklo čuo što govore.
- Zašto se ne bismo mogli vidjeti, vi biste naprosto jednog jutra mogli doći na probu?
- Da, mogao bih, ali neću.
Hans je otvorio vrata na strani vozača.
- Živim s jednom ženom, a onda s drugom. To bi bila pogreška.
Ona se približila prozoru, a on je, začudo, zatvorio vrata.
- Vraćate se tamo?
- Da.
Dugo je i uporno odzvanjala jeka automobila koji je brektao ispod stabala i drmusao se putem, a nju je obuzeo osjećaj napuštenosti, moćna i bolna glazba pasje vrućeg poslijepodneva, a tamo dolje čulo se praskanje vode: zacijelo kupači. Zašto je on ispunjen tolikim bolom, čemu taj bijeg, ta samoća, ta praznina? Maria se pitala koja će budilica jednog dana zazvoniti. Ali, dok je gurala bicikl, sve je bilo bijelo od vrućine kako se približavala jezeru. Čula je glasove kupača i tup-tup lopte.
Ušla je u kuću, navukla kupaći kostim i otišla se kupati. Plivajući prema vrbama, promatrala je jele, nizanje brežuljaka, pozelenjele ili smeđe krovove, pastoralnu blagost koja će je s nadolaskom večeri ispuniti i umiriti.
Nakon večere, Brecht je napustio stol i uzvanike.
Ogrnuo je jaknu i pošao prema jezeru. Puteljci puni kukaca, tamne pruge krošnji.
Noćna je samoća bila ispunjena tajanstvenim svjetlucanjem.
Činilo se kao da se jezero oprašta. Isprepletenost svega, blagoslovljena anonimnost svega prožela ga je i ispunila posve novim osjećajem blage tuge.
Sve se stapalo, glazba unutarnjeg i izvanjskog svijeta, stopljena, prolazna.
Brecht je bio otok, otok okružen travama, trstikama, velikim stablima u kojima se krije ključ sna o kojem nikad nije želio misliti. Svijest mu je bila napučena svijetom koji je i sam želio svesti na neproničnost. Nije napustio svoj zemaljski san, ali valovi vlastitog nestajanja zapljuskivali su ga i gušili. Osjećao je kako se sivi planet kotrlja bez nade prema svijetu koji više neće biti njegov. I koji više neće govoriti o njemu. Polagano se okrenuo. Svjetiljke u kući bile su upaljene i vidio je da netko (je li to Helli ili Maria?) pere posuđe u kadici.


Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Brechtova ljubavnica - Page 2 Empty Re: Brechtova ljubavnica

Počalji od Mustra Sub Mar 24, 2018 12:02 pm

Brechtova ljubavnica - Page 2 Cornelius_Peter_von_German_practiced_mainly_in_Rome_1783-186





8





Maria uzima dva lista papira: Brechtov rukopis ispisan plavom tintom, skica njegova dnevnika u kojem Ulbrichta i njegovu družinu naziva „prevrtljivcima”, „površnima” i „taštima”. Pet klikova fotoaparatom. Namota film i povlači se u svoju sobu. Gura aparat u platneni kovčeg i jezikom vlazi jezičac Kodakova filma i lijepi ga na dio obložen ljepilom.
Poslije, izlazi na zrak. Trijem sa dvije betonske kugle. Dug drven stol, prazni platneni stolci koji ponekad zadrže oblik tijela koje je u njima sjedilo. U vodi svjetlost boje metvice, prazne čaše koje podsjećaju na koktel duhova. Uzvanici: Käthe Reichel, Egon Monk, Hanns Eisler. Helene Weigel presavija berlinske novine ispod zelenog krovišta i malih željeznih stupova starinskog paviljona. Primjećuje Mariju koja je sjela na molić i nogom dodiruje vodu. „Dosađuje se”, pomisli; tada ustane i mahne joj:
- Maria? Maria...
Maria se okreće. Izgleda vrlo mlada na jutarnjoj svjetlosti u crnoj haljini na cvjetiće. Maria se uspinje uza stube, stiže do paviljončića i dovlači naslonjač od pletena šiblja.
- Onda? - pita je Helene.
Između dviju žena vlada kratka, bolna, napeta šutnja.
- Izvanredno izgledate - kaže Helene.
- Da - glupo potvrđuje Maria osjećajući se zbunjeno i nelagodno.
- Želite li popiti malo šampanjca?
- Da...
Helene vadi butelju iz kante za hlađenje napunjene svježom vodom. Dvije se čaše pjene.
- Brecht se divi vašoj mladosti.
- Da - kaže Maria - on se općenito divi mladosti.
Maria je mislila kako je trebalo reći da je dan sunčan i da nije prevruće.
Rekla je:
- Kakav sunčani dan, nije prevruće.
- Doista, imate prekrasno tijelo - kaže Helene.
Maria se nasmiješila i ne znajući pravo zašto.
Helene je nastavila:
- Brecht je i meni govorio da imam prekrasno tijelo. Dodala je: - Bilo je to 1929.
Ponovo tišina. Helene reče:
- Brecht mi je govorio: „Imaš prekrasno tijelo koje bi se moglo izložiti u amfiteatralnoj predavaonici anatomije.” Vama Brecht to nije rekao?
- Nije... Nije... Ne vjerujem...
- Ja sam njegov leš. Loša savjest uvijek je neka vrsta leša. Pogledajte mi jabučice, čelo, ja sam njegov koščati duh. Ali, kao mlada, bila sam vrlo lijepa.
Sunce je zasjalo, potamnjelo, nestalo iza oblaka.
- Čestitajte mi - kaže Helene.
- Na čemu?
- Na tome što s njim tako dugo živim.
- Čestitam vam - kaže Maria.
- Više nije 1929. - kaže Helene - napustit ću ga.
- Nemoguće - kaže Maria. - Rastajete se?
- Da. Rastajemo se.
Poslije, tijekom večeri, usred dobrog raspoloženja uzvanika, Helene Weigel je rekla:
- A vi, Maria, zar ne znate nijedan vic?
- Ne znam.
- Svi znaju barem jedan. Zar se u Beču ne pričaju vicevi? Nema viceva o Židovima?
Kako bi pokazala dobru volju, Maria je ponovila vic o Židovima koji joj je ispričao scenski radnik iz Deutsches Theatra, ali zbunila se.
- Čudan je taj vaš vic - kaže Helene. - Nije li antisemitski?
- Ali...
- To je vic protiv Židova, zar ne?
- Pokušavate me ocrniti pred ljudima za stolom...
- Ljudima? Našim uzvanicima! - uskliknula je Helene Weigel. - Ljudima? Vi nas zovete „ljudima”?... Što biste vi bili bez nas? Provincijska glumica...
Maria se skanjivala, zatim je odložila ubrus i napustila stol. Čula se lupa staklenih vrata.
Brecht je rekao:
- Cigaru? Dodao je: - Ona nije antisemitkinja... Helli!... Prestani...
- Otac joj je bio antisemit, ima supruga antisemita... Valjda je smijem malo dražiti?... Ne?...
Noć je smračila sredinu jezera. Iznesene su svjetiljke i upaljeno nekoliko svijeća. Na suprotnoj obali jezera upalila su se noćna svjetla, upalila su se za proslavu upriličenu u prirodi.
Iza hrastova prominulo je tanko jedro brodice tamnoplava trupa. Sićušni odrazi slijevali su se niz trup, poput čestica rijetke kovine.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Brechtova ljubavnica - Page 2 Empty Re: Brechtova ljubavnica

Počalji od Mustra Sub Mar 24, 2018 12:03 pm


Brechtova ljubavnica - Page 2 CARUS_Carl_Gustav_Pilgrim_In_A_Rocky_Valley






9





Na stolu Hansa Trowa ležalo je pismo u kojem se Brecht žali zbog neprekidnih provjera na kontrolnoj točki Hoppergarten, na cesti između Berlina i Buckova. Theo je pak pokušavao odgonetnuti bilješke ispisane na margini Brechtova primjerka Koriolana, dokumenta koji će u sivom ovitku završiti u arhivu na gornjem katu posve novih ureda Službe sigurnosti.
Hans je pružio pismo Theu Pilli, koji se okrenuo na peti i približio prozoru da bolje dešifrira Brechtov rukopis.
Položivši koljeno na radijator koji je jedva grijao, Theo je preletio pogledom preko dvije stranice. S druge strane prozora, udaljeni dimnjaci ravnodušno su ispuštali perjanice dima u blijedu svjetlost jutra.
- Žao mi je - prokomentirao je Theo.
- I meni.
- Uostalom, to je manje ozbiljno nego da mu se pokvario pisaći stroj.
- Nikad se on ne pokvari.
- Oh, da - rekao je Theo - istina je da je naš vojnički način pomalo dosadan...
- Da, ne ophodimo se s ljudima na način bivše pruske uljudnosti.
- Ponekad čovjek to može i požaliti.
- Da, svima nam je žao zbog toga.
- Da, taj način „službe državne sigurnosti” mogao bi nas jednog dana stajati...
- Ne, njega bi mogao stajati...
- Neki mladi vojnici nisu nimalo uljudni.
- Nismo više u Pruskoj za Fridrika II.
- Čak i u Pruskoj za Fridrika II. neka vojna lica nisu bila nimalo sjajna, kad je riječ o uljudnosti...
- Stvarno?
- Napokon, ovakvih pisama ima na vagone na gornjem katu... i u arhivima.
- Taj Brecht, kakvo rasipanje energije! Mogao je napisati lijep kazališni prizor umjesto da gubi vrijeme na pisanje ovog pisma...
- Ne vjerujem vlastitim očima da je potrošio toliko tinte, toliko vremena, toliko truda...
- Kad se malo bolje pogleda, to pismo nimalo ne potvrđuje njegov književni dar...
- Gotovo da se zapitaš je li ga on napisao.
- Što ćemo s njim ?
- Razvrstati ga.
Hans je podigao pogled i pogledao tvorničke dimnjake u daljini; na još sivljem nebu događalo se čudno kovitlanje.
Za četiri mjeseca past će snijeg. Uskoro će u peći gorjeti ugljen, pušit će se čaj, spisi će se seliti na drugi kat, tajni sastanci održavat će se na gornjem katu, pogrebne teglenice i njihov teret ugljena, nova sporenja između Akademije i Berliner Ensemblea, krepost nacije, licemjerje umjetnika, svakodnevna rutina...

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Brechtova ljubavnica - Page 2 Empty Re: Brechtova ljubavnica

Počalji od Mustra Sub Mar 24, 2018 12:03 pm

Brechtova ljubavnica - Page 2 CARUS_Carl_Gustav_Oaks_At_The_Sea_Shore





10





Theo Pilla je ponovo počeo nadzirati. Dobio je nov dalekozor iz Moskve, snažniji. Tako je vidio Brechta kako sjedi na klupi, naslonjen na mali kameni zid, pojedinosti rezbarije na drvenim kapcima, sjajno prolaženje Marije u crvenoj i crnoj haljini u španjolskom stilu, stolnjake i plahte kako se suše, Brechtovo nalivpero koje plavi papir. „Kad mi Moskva sljedeći put pošalje dalekozor”, govorio je u sebi, „moći ću čitati što piše na papiru, budu li stranice okrenute kako treba.”
Više nego ikad, Brecht je udisao zrak inkvizicije i osjećao nervozu u Ulbrechtovu okruženju. Novine su ponavljale kako Adenauer nije samo odlučio da američke trupe dugo ostanu u Njemačkoj nego je i zatražio da se nuklearno oružje razmjesti na tom području. U uredima Hansa Trowa, u vrećicama od natronskog papira, nalazile su se fotografije, doduše prilično mutne, automatskih topova od 280 milimetara raspoređenih u Arizoni.
U zapadnim novinama veliki su naslovi navještavali da je čelnik istočnonjemačke vlade, Walter Ulbricht, značajno osnažio Ministerium für Staatssicherheit (skraćeno Stasi)9 i svakog tjedna upošljava nove doušnike. Svaka zgrada, svaki kutak grada, svako gradilište, svaka vojarna, svaka komisija za kulturu, svaka nova četvrt mora imati svoje dojavljivače. Razgranata je organizacija postala prijetnja svima. Hans je govorio sam sebi da živi u svijetu koji zagovara mir, ali slutio je da bi u svakom trenutku s krovova zgrada moglo nestati sunca, da bi ga mogla prekriti siva magla koja će nadirati u golemu valu, da bi zidovi mogli isijavati toplinu koja će prodirati kroz odijela i lijepiti ih za kožu. Mračno-zasljepljujuća slika nuklearne vatre često je lebdjela u Hansovu duhu. Mogućnost da više ne vidi sunce, spoznaja da bi se Marijino lice moglo svesti na osmijeh mlade žene ucrtan u gips. Sve ga je to progonilo. Kao što ga je opsjedala činjenica da kamioni pokriveni ceradom dovoze skupine ljudi, u prizemlje zgrade. Radnike su odvodili u podrum, gdje bi pod slabim električnim žaruljama ostali sjediti na klupama. U hodniku je šetao vučjak lajući, poslušan ruskom vojniku.
Hans je znao da se telefoni prisluškuju. Pošta se otvarala, susjede s istog odmorišta ispitivali su kako bi saznali tko radi za „ratnohušački imperijalizam”. Moskovski procesi uznemirivali su Brechta, ali i Hansa Trowa, koji je svaki dan, u pošti pristigloj iz Moskve, dobivao upute i otkrivao nove glavne točke optužbe: kozmopolitizam, cionizam, devijacionizam. Dopis na kojem je pisalo „strogo povjerljivo” tražio je da Hans Trow nadzire Helenu Weigel zbog njezina židovskog porijekla. Hansa Trowa obuzela je tjeskoba, odgurnuo je šalicu s kavom i otišao u zahod, gdje je bilješku zgužvao, bacio je i povukao vodu. Pitao se neće li njegova rabota naposljetku dovesti do osude i najmanje zemaljske radosti i njega samog bolno dovesti u pitanje. Kad je pogledao kroz prozorčić, vidio je da ljudi odmotavaju nove kolutove bodljikave žice i obavijaju ih oko vojnog logora i skladišta benzina; koliko će puta uništiti Berlin? Savjest mu je odgovorila: bezbroj puta. Barut, benzin, pepeo, vjetar, sve to može otpuhati, ponovo se slegnuti i sve početi iznova. Tada je ponovo zakopčao odoru. Hrabrost časna čovjeka ostaje njegova tajna. Spasit će Mariji život, makar i sam morao napustiti svoj položaj. Nabavit će joj lažne papire, spasit će barem jednu osobu, neka se spasi, neka povede sa sobom svoju kćer Lotte. Ipak, bilo je više nego paradoksalno da se njezin suprug nacist, sumnjiv umjetnik music-halla, ljepotan u bijelom puloveru s visokim ovratnikom i sa sunčanim naočalama, nalazi u Portugalu, srčući slatko vino na nekoj osunčanoj plaži. Nacistički gadovi uživaju u životu dok živi ljudi ovdje strahuju.
Staljinove diplomatske note koje su preporučivale ponovno ujedinjenje Njemačke državni je tajnik Dulles navodno bacao u koš dobrano ih ismijavši. Sva ta zamisao „kolektivne sigurnosti”, što je bio sovjetski koncept, bila je odbačena.
Berlin su potresali radnički nemiri, nezadovoljstvo radnika na velikim gradilištima za obnovu grada. Atmosfera se kvarila u nekim četvrtima i obavještajci Službe sigurnosti ispisivali su sažeta izvješća predviđajući moguće pobune, a posljedica je bilo učvršćivanje Ulbrichtova položaja. Zatraženo je da Hans Trow posebice prati kretanje „bande pacifista” oko Brechta, koji je, sudeći prema izvješćima Marije Eich, u svom anakronističkom žaru, razmišljao da otputuje u Maovu Kinu. U hodniku koji je vodio u kupaonicu, Brecht je stajao kao skamenjen ispred karte Kine izbodene pribadačama.
Izvješća su se gomilala u vezi sa skretanjem formalista... Bolno se osjećalo pojačanje nadzora nad umjetničkim sredinama. Na početku kolovoza, Brecht se zaprepastio kad je čuo da je komisija Akademije likovnih umjetnosti službeno odstranila Ernsta Buscha, velikog glumca-pjevača, iz njegove vlastite izdavačke kuće.
Theo Pilla vidio je kroz dalekozor Ernsta Buscha kako stoji na suncu u sivoj košulji i crnim hlačama, te stavlja i skida naočale slušajući Brechta i Helene Weigel koji sjede na klupi naslonjenoj na stari ružičnjak. U Buckov su pozivali desne devijacioniste.
Uostalom, Maria je u svojim izvješćima silno naglašavala Brechtovo čitanje „desničarskog” tiska, jer je on svako jutro čitao Newsweek, Quick, Milnchener Illustrierte.
Jedne večeri, Maria je ustanovila da je Brecht zaključao ladicu radnog stola. Protivno savjetu Hansa Trowa koji joj je rekao: „Nikad se ne služite telefonom kad je riječ o nekom delikatnijem pitanju”, ona je telefonirala iz sela Buckova. Rekla je da mora vidjeti Hansa Trowa. Ali Theo joj je ravnodušno odgovorio kako će dostajati da nađe ključ („mora negdje biti”), da ladica o kojoj je riječ zacijelo sadrži neke bankovne izvatke i pisma „dvojbenog sadržaja”, možda neku devijacionističku i ogorčenu pjesmu „tipa kakvu bi mogle sročiti i najveće ulizice poretka”. Postrožio je glas kad joj je rekao da u međuvremenu želi saznati sve što je Ernst Busch rekao Brechtu i Weigelovoj „do u tančine”. Napokon, promrmljao je kako bi bilo poželjno da Maria izbjegava redovito telefoniranje zbog bilo kakve „gluposti”.
Maria je imala ludu zamisao da se vrati u Berlin. Morala je vidjeti Hansa Trowa. On joj nikad ne bi odgovorio s toliko nevoljkosti i prezira. Jedino je on umio prikupiti, raščlaniti, razvrstati, pojasniti, promotriti s distance, vjerovao u krepost i radosti Zadatka. Dosadilo joj je živjeti u prostaštvu, među starim intelektualnim gnjavatorima i licemjernim stipendistima koji razmišljaju samo o tome kako da se domognu povlastica i položaja. Hans Trow se obratio njoj jer je kod nje prepoznao „gorljivo srce” i, u tom ciničkom okruženju, činilo se da je on jedini koji se brine za svoje obavještajce.
Za večerom, Brecht je Mariji napravio scenu zato što se poslužila njegovim žiletom da sebi obrije noge.
- Molim te, Maria, ne diraj mi u žilete! Ne želim to više ponavljati.
Razgovor za vrtnim stolom utihnuo je. Čulo se jedino zujanje ose koja se utopila u vrču s vodom i šumor lipa.
Helene Wiegel je pokušala ponovo pokrenuti razgovor. Upalili su svijeće. Maria se osjećala čudno, rekla je u sebi da je pala u stupicu poput ove ose u vrču. Čula je kako se Helene, Brecht i Ernst Busch smiju. Sjedeći na stubama trijema, čitali su neku brošuru. Odlučila je uzeti nož iz kuhinje i silom otvoriti zaključanu ladicu. Morala je hladnokrvno obaviti zadatak.
Ostatak večeri protekao je turobno. Sjedili su šutke oko stola i gledali Brechta kako igra šah, dok je vrijeme lebdjelo zajedno s mušicama. Kad ju je Helene upitala zašto nema partijsku člansku iskaznicu, Maria je shvatila da je konačno pala u nemilost. Ali tko je kome pao u nemilost? Možda je Maria digla ruke od tih sumnjivih ljudi? Svi su se pravili da ih zanima kako će Brecht pomaknuti konja...
Iznenada, postalo je olujno i svježe. Preko unutarnjeg dvorišta Maria se zaputila prema malim vratima koja su vodila ravno u radnu sobu, osvijetljenu noćnom svjetiljkom sa zaslonom od smeđeg nabranog papira. Silom je pokušala otvoriti ladicu i shvatila kako je dostajalo potresti je i podići provukavši ruku odozdo da se pero bravice pomakne.
Otkrila je skice pisama u kojima se Brecht žalio Ulbrichtu zbog njegovih riječi na službenim sastancima i u vezi s njegovim adaptacijama klasičnih autora. Zatim, bili su tu popisi i nesuvisle tvrdnje skrivene ispod pustene podstave ladice.
Maria je odlijepila omotnicu od kraft-papira. Sadržavala je izvješća FBI-a, posebno jedno od 6. lipnja 1944. (nezaboravan datum). Agent Thompson izvještavao je sa sastanka sa češkim konzulom u Los Angelesu, Edvardom Benešom. Vjerovalo se da se Brecht raspitivao o mogućnosti dobivanja putovnica za sebe i svoju obitelj radi brzog povratka u Europu.
Dana 16. lipnja, druga bilješka FBI-a izvještavala je o sastanku Brechta s ruskim vicekonzulom, Grigorijem Kheifetzom. U debeloj bijeloj omotnici, sa strane prerezanoj jednim zahvatom škarica, bilo je pismo Ruth Berlau od 26. srpnja poslano u Pacific Palissade. Lijepa trudna Šveđanka zaputila se zrakoplovom iz New Yorka kako bi rodila u Kaliforniji, pokraj Brechta. U njemu ona obavještava budućeg oca da stanuje pokraj kuće glumca Petera Lorrea (glavnog lika u Nazovi M. za umorstvo), u vili Motor Hotela. Ton pisma bio je prožet napetošću. Dva izvješća FBI-a toga istog Thompsona potvrđivala su da je „mali crnokosi čovjek s kapom i jaknom od siva platna”, koji je došao u „bungalov Motor Hotela”, marksistički dramski pisac Bertolt Brecht. Napokon, posljednje izvješće FBI-a izvještavalo je da je 3. rujna 1944., u klinici „Libanonski cedrovi”, rođen stanoviti Michael, dijete švedske glumice Ruth Berlau. Olovkom je pridodan podatak načrčkan na margini, da je beba umrla nekoliko dana nakon toga.
Maria je gurnula dokumente u svoju torbu i namjestila komad pusta koji je pokrivao dno ladice. Uzet će sve potrebno vrijeme da snimi te dokumente. Bila je ganuta onim što je saznala.
Od svih zabilježaka, pisama, izvadaka iz novina, pjesama što su joj prošli kroz ruke, jedino ju je ganulo to izvješće o rođenju sina Brechta i Ruth Berlau. Pomislila je: „Nemati više djece... nikad... to mora biti pravo prokletstvo.” Napustiti Istočnu Njemačku sama predstavljalo je dakako poraz. Politički poraz i poraz u privatnom životu. Vidjela je sebe kako sa kćerkicom Lotte u Američkom sektoru seljaka ide iz pansiona u pansion, samotne obroke, brojne parove oko sebe, nalik na nedostižnu sreću. Zamišljala je turobne večeri za stolom, nekoliko razmijenjenih riječi između kćerke jedinice i žene koja počinje venuti daleko od kazališta, daleko od ljudi, od Hansa Trowa. Nije čak mogla ni ponovo posjetiti prijatelje iz djetinjstva. Beč je bio pod sovjetskom vlašću.
Sve je to premetala u glavi kad je čula malu skupinu kako čavrlja ispod glasa, blizu otvorenog prozora, smijeh, kucanje čaša. Maria je uzmaknula i sklonila se sa sunca koje je grijalo parket. Nikad nije mislila da će biti prisiljena lutati sa kćerkom. Jednoga dana Hans Trow završit će u nekoj jami, ustrijelit će ga moskovske kolege... Da, nju je okruživala samoća, krugovi su se širili dalje od Mecklemburga, dalje od Zapadne Njemačke, dodirivali su obale Baltika.
Iznenada, jednoga dana, u krajoliku plitkog, sivog, jednoličnog i hladnog mora, započet će nešto drugo. Što? Drugi život.
Tada je do Marije dopro Brechtov glas iz hodnika:
- Maria!!! Maria!!! Pridružite nam se!...
Maria je zatvorila ladicu. Pribila se uza zid.
Brecht je ušao, crvena lica i oznojena čela, sisao je cigaru Coronu, smiješio se.
- Uvijek ulazite u moju sobu kad ja nisam u njoj; a kad sam u njoj, vi izlazite...
Maria se nije ni pokušala nasmiješiti. Brecht je nastavio:
- Odlazite u šetnju kad kiši, a kad je sunce, zatvarate se u sobu. Kad vas poželim, vi zakopčate košulju i stisnete bedra, a kad izjutra sa svojim uzvanicima ispijam šampanjac, dolazite njuškati po mojim plahtama, provjeravate nisam li sakrio neku sramotnu misao, nisam li gurnuo pod madrac švicarsku putovnicu, nisam li negdje napisao da snujem ubojstvo druga Ulbrichta. Ne znam hoćete li naposljetku naći to što tražite, Maria, ali doista ste napasni. Pitam se što ću uopće s vama.
Ispravio se:
- S tobom...
Nakašljao se i nastavio tiše:
- Ostalo je još pite od borovnica koju je ispekla Helli. Hoćeš li je?
Kroz prozor su uletjela dva leptira, lepršali su i isprepletali se, buka iz vrta, pjev ptica, svjež zrak, sjene u prolazu.
Brecht je izvadio iz džepa košulje kemijsku olovku, pronašao notes u džepu platnenog sakoa obješenog na vratima. Zapisao je nešto. Maria je ostala otvorenih usta i gledala udubinu na Brechtovu krevetu pitajući se zašto nije podnosila ležati između Brechta i zida. Trebalo joj je zraka, uvijek samo zraka. Poželjela je otići u dugu šetnju pješice, u mir šume, svete šume, a da se na dnu puteljka nađe crni automobil i u njemu je čeka Hans Trow.
Brecht je uvukao minu u olovku i pogledao Mariju.
- Sklopimo mir, za danas.
Uhvatio ju je za ramena i povukao je prema sebi, gricnuvši je za resicu uha.
- Dođite!
Šapnuo joj je na uho:
- I budite nasmiješeni, srdačni, ljubazni s našim gostima.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Brechtova ljubavnica - Page 2 Empty Re: Brechtova ljubavnica

Počalji od Mustra Sub Mar 24, 2018 12:04 pm

Brechtova ljubavnica - Page 2 Carl_Gustav_Carus_1789_1869_Cemetaryon_Mount_Oybin_1828_Large








11





Hans je pljunuo u vodu. Osjećao se poput gimnazijalca koji se usred praznika našao u Berlinu. Promatrao je zatvorena vrata Deutsches Theatra. Kako je bivalo sve toplije, svukao je jaknu i prišao plakatima za Puntillu i njegova slugu Mattija, obješenim poput jelovnika u ostakljenoj vitrinici. Pregledao je podjelu uloga i vidio malim slovima ispisano ime Marije Eich u ulozi sobarice. Znači li to da ona više neće dobivati velike uloge? Udaljio se od kazališta i stigao na obalno šetalište rijeke Spree.
Tu je, između dva jablana, starac na vojnom ogrtaču poslagao nekoliko predmeta, mali sat njihalicu, dva muška predratna džepna sata, tri uvezana primjerka Goethea, češljeve i četke za kosu. I Hans se nagonski upitao tko je taj čovjek pravilnih crta lica za kojeg se čini da više ništa ne očekuje.
„Što to znači biti čovjek? Prije si rekao da si vozač. Uhvatio sam te u čistom proturječju...” netko u Puntilli izgovara tu rečenicu, možda sam Puntilla? I Hans je pomislio: „Je li bio ljekarnik? Ravnatelj hotela? Trgovac drvenom građom?” Gledao je tog čovjeka između jablanova i pomislio kako su ga siromaštvo i rat sveli na stanje jablana. U njemu više nema gorčine, ali ni nade, tok raspoloženja i nade posve je presušio.
Hans Trow okretao je sveske Goethea, njuškao ih ne bi li ponovo osjetio miris starog papira koji ga je podsjećao na predratno doba. Mirno razdoblje, nešto iz 19. stoljeća sačuvano u polusjeni, srebrnina, velike stroge obitelji. Kupio je knjige i dodao tri kartice za ugljen. Čovjek se nije nasmiješio, bio je iznenađen i trebalo mu je mnogo vremena da umota knjige u stari mesarski, brižno izravnani papir...
Nakon toga, Hans je sišao niz nekoliko stuba i sjeo. Pustio je da mu noge vise iznad Spree. Čuo je grgoljanje duž dasaka naslaganih preko crne iskopane jame. Uznemirujuća i osunčana tuga Berlina u jeku ljeta...
Opazio je u prolazu obris mlade plave žene, vrlo brz, tamo gore, i ponovo pomislio na Mariju. U što ju je uvukao? Poštovali su je zbog zadatka koji je obavljala, kao što su je zacijelo poštovali i na nastavi vjeronauka... ali, u osnovi, nije imao pojma o njezinim političkim stajalištima. Je li ih imala? Imala je tek „čisto i gorljivo srce” i, u osnovi, bila jedina osoba o kojoj nije želio prosuđivati, manipulirati njome. Protiv volje, zamolio ju je da snima one gorke pjesme, litaniju razočaranja koju je Brecht skrivao u ladicama poput dječarca.
Hans je listao sveske Goethea, razmišljajući o tome kako Mariju izvući iz Berliner Ensemblea. Lagan šum vode privukao mu je pozornost. Jedina živa stvar u ovoj četvrti zakočenoj pod suncem bilo je to grgoljenje, struja koja udara u nekoliko dasaka i sagnjilih trstika.
Tada je priznao sam sebi da voli Mariju Eich, ali taj je osjećaj bio poput životinje zatvorene u kavezu, pretpotopne životinje čuvane u golemoj praznoj tvrđavi. Čim bi pomislio na taj ljubavni osjećaj, vidio bi tek svoju nesposobnost da je preobrazi u čin. I ne znajući zašto, radije se mirio s porazom. Draži su mu bili prolazni ljubavni susreti, flert između dva ureda, prostitutke u prigradskim četvrtima. Bilo je neobično njegovati ljubavni osjećaj poput starca koji promatra sat-njihalicu ispod staklenog zvona i vadi zlatan ključić kako bi ga pomno navio, slušao ga kad odbija sate, kuca, treperi u svom majušnom mehanizmu. U sebi je čuo kucanje Marijina srca. Začudo, želio je sačuvati Mariju ne dodirnuvši je, naprosto da nikad ne bi morao povrijediti ljubav koju ćuti za nju. Ne dodirnuti je.
„Kako tome doskočiti?” pomislio je.
„Udaljiti se od središta potresa...”
Eto što je govorio sebi, jakne prebačene preko ramena, bez ikakve želje da ispituje razloge ove osjećajne blokade. Nije želio nešto oteti Mariji i zatim je ostaviti bez toga, kao što je toliko puta učinio. Jer, žene koje je volio u njegovu životu časnika igrale su tek sporednu ulogu. Trajnost, ravnotežu nalazio je jedino u poslu i u potajnom strahu koji je poticao. Nije se želio domoći Marije i učiniti je žrtvom vlastite pohlepe. Njegov je zadatak nadalje izvući je iz te berlinske zamke, omogućiti joj da se ponovo domogne slobode, drugdje, u onoj drugoj Njemačkoj ili negdje još dalje.
Kad se vratio do plakata na Deutsches Theatru, naposljetku je bio zadovoljan što vidi ime Marije Eich ispisano sitnim slovima. Vratit će se ona u anonimnost.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Brechtova ljubavnica - Page 2 Empty Re: Brechtova ljubavnica

Počalji od Mustra Sub Mar 24, 2018 12:04 pm

Brechtova ljubavnica - Page 2 Camphausen_Wilhelm_The_Cavalry_Retreat






12





Maria je prekoračila ovlasti. Napustila je Brechtov ured i otišla na biciklu u selo pod izgovorom da ide po mlijeko. Došla je u dvorište farme u kojoj je već jednom bila, zatim je, kad je kanta s mlijekom bila napunjena, otišla na poštu. Naslonila se laktovima na drveno postolje u telefonskoj kabini i čekala vezu s Berlinom. Dok je brojila sekunde, mislila je da će joj se srce rasprsnuti. Netko po imenu Karmitz dogovorio je s njom sastanak u staroj napuštenoj vojarni Wehrmachta, pokraj Protzela, nekih dvadeset kilometara od Buckova. Zabilježila je objašnjenja, ispustila pero i smeđu omotnicu na kojoj je pisala.
Kad je odložila slušalicu, dobrih pet minuta nije se ni pomaknula, vrijeme potrebno da se oslobodi pritiska, da se smiri. Oznojila se ispod pazuha, srce joj je tuklo i pomislila je: „Zec koji poskakuje u krletki.” Ujednačila je disanje i gurnula vrata kabine u kojoj je ostao stiješnjen zrak zatrovan njezinim strahom.
Valja hodati polagano. Osjećati se sigurno na vlastitim nogama. Slušala je kukce kako joj zuje u lijevom uhu i pitala se ne razvija li joj se upravo rak na mozgu.
Napokon, kad je shvatila da joj srce neće prepući u tom poštanskom uredu, prisilila se nasmiješiti mladoj službenici rekavši joj da je Buckov najljepši kraj koji je vidjela. Lice službenice, na kojem se ocrtavala nevjerica, zateklo je Mariju. Pitala se ne pobuđuje li sumnju hineći odveć živu radost u tako turobnom uredu.
Lijepi hrastovi, loše popločan put, bijelo okrečene kućice, ptice koje lete prema plavom nebu. I jasni brežuljci dokle god seže pogled.
Slijedila je nespretno zabilježeni plan na poleđini omotnice i našla se ispred nekoliko zgrada okruženih bodljikavom žicom. Prostrano dvorište ispresijecano brazdama kotača. Hangar i, na lijevoj strani, betonski bunker s puškarnicama napol skriven visokom travurinom. Bivša je vojarna djelovala sumorno, napušteno, neobično nasred ledine. Zeleni obzor polja, beskrajan prostor neba, oblaci, po neka ptica koja kljuca po voćkama.
Maria se spustila stubištem i stigla u svijetlo-tamnu prostoriju s brojnim željeznim stupovima. Dugi redovi stolova i poslaganih klupa. Hans Trow čekao ju je ispod golemog sata blagovaonice. Svjetlost je padala kroz prozor i osvjetljavala mu sivo odijelo i bijelu košulju raskopčana ovratnika, besprijekorno izglačanu. Okrenuo se i gledao Mariju kako mu prilazi. Kad se našla ispred njega, podigao je glavu zbunjena izraza.
- Dobar dan, Hans - kazala je i ponovila u sebi.
- Imam malo vremena - rekao je Hans.
„Dajte mi ga, samo meni, preklinjem vas”, pomislila je Maria. Stajala je ispred njega, zbunjena, s malko svečanim osmijehom. Izgleda poput običnog mladog čovjeka, ali postoji li još u ovoj zemlji makar jedan mlad čovjek čista srca... u ovoj nakrivljenoj zemlji...
- Kako ste?
Ona više ne razumije što čuje. Hans se okreće, jedva vidljiv blag smiješak. Govori joj zveckajući nečime u džepu:
- Zašto niste otputovali na Zapad? Sjeo je na ugao stola.
- Da ste mi postavili to pitanje...
- Odgovorio bih vam da možete ići.
Stresla se i malo uzmaknula, a pogled joj je pao na prostački grafit na zidu izjedenu vlagom. Osjećala se pusta. Duh. Rukama je stegnula košulju. Hans Trow je primijetio da drhti. Prišao joj je i položio ruku na rame.
- Kako je?
- Nije naročito. Dodala je:
- To mi se često događa.
Hans ju je pozorno gledao dok su mišići oko Marijinih očiju malko podrhtavali. Hans nije znao što bi joj rekao; lagano je cimnuo remenom Marijine ručne torbice i pomaknuo mali bakreni zatvarač uz sitnu zveku. Maria je pomislila: „Dajte mi otok na kojem bih mogla voljeti ovoga čovjeka, bilo koji otok; samo za mene, za ovoga čovjeka, makar samo tjedan dana u životu...”
Iz dugih redova stolova širio se ocean žalosti. Marijine ruke, tako lijepe, visile su joj niz tijelo. Hans je pregledavao fotografije, naputke, omotnice pokrivene sitnim bilješkama, sićušna slovca koja je ispisala Maria i koja su se u jednakoj mjeri sastojala od osobnih razmišljanja i od rečenica uhvaćenih u letu kad bi Brecht, uvečer, okružen svijećama, nakon tri rakije, postao brbljav.
- Što vam je učinio?
- Ništa posebno.
- I dalje razmišlja o Kini?
- Uvijek.
„Bože”, mislila je, „neka me uzme, neka me zadrži, neka nikad ne ode... nikad... Bože, učinite to...”
- Imam malo vremena, Maria, ali vi morate otići na Zapad.
„Da, Hans, dobro, Hans, ali, shvaćaš li, Hans, da moraš poći sa mnom?”
- Vi ste rijetka osoba, Marijo Eich, ali morate otputovati, vaše zalaganje za stvar komunizma sada postaje sporedno, naročito za osobu poput vas. Vaše su mogućnosti iscrpljene.
Umalo da nije rekla: „Ja sam čista i gorljiva srca.”
Hans je rekao:
- Više ne biste smjeli ovisiti o tim ljudima.
Tražio je riječi obzirne, uljudne, iskrene, kako bi odstranio silnu žalost u pogledu tako blizu njegovu.
- Uspjeli ste u svemu u čemu ste mogli uspjeti, Maria.
Držao ju je za zapešće, otvorena torbica ostala je između njih na stolu, ona se željela tješnje priviti uza nj, ali torbica ju je spriječila. Stisnula je lice uz njegov sako i više se nije micala. „Toplinu raslinja i blagost borova na našem otoku, zajedno, tjedan dana, tražim samo tjedan dana.”
Hans se blago odvojio od nje i pokupio fotografije koje su se rasule po stolu.
- Morate otići... Kad se u rujnu vratite u Berlin, naći ćete svoje dokumente za Zapad, novac, osobno ću se za sve pobrinuti...
Ona je bila kip, očiju neprirodno uvećanih. Donja joj je usna drhtala. On je skupio papire, vratio joj torbicu, unio u svoje pokrete svu moguću uljudnost i osjetljivost, ali Maria je izgledala uspavana, kao u snu.
- Hvala vam - rekla je bezbojnim glasom.
- Nemojte mi zahvaljivati, Marijo.
Izišli su u dvorište. Žarko sunce zaslijepilo ih je.
- Ne budite tužni - rekao je. - Ali više se nećemo vidjeti.
Prolazili su duž neke vrste betonskog bazena sa spojevima od katrana. Tu su čekala crna sovjetska kola, jedan od velikih službenih automobila koji su stalno prolazili Berlinom.
Hans je otvorio vrata i pogledao Mariju.
- Kamo ćete?
- Potražiti bicikl.
„Igra se posljednjim kapima moje krvi i mog života...” Težak rad disanja. „Umrijet ću”, pomislila je Maria očiju zamagljenih od suza.
Prednje staklo okrenulo se uz blijesak svjetlosti i potom je automobil prošao iza ograde. Više nije bilo otoka, nije bilo mirisnih vrtova. Ostao je samo stari zid, prozori s rešetkama. U prostranu krajoliku, Maria se osjećala kao u okruženju. Zelenilo bez odraza. Pritiskala je pedale tiho plačući i u nevjerici promatrala beskrajno nebo.
Dajte mi tjedan dana s njim na otoku, samo jedan dan...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Brechtova ljubavnica - Page 2 Empty Re: Brechtova ljubavnica

Počalji od Mustra Sub Mar 24, 2018 12:04 pm


Brechtova ljubavnica - Page 2 Burkel_Heinrich_The_Horse_Round_Up








13





Mali isprekidani, bjelkasti, isprugani film, s neobičnim smeđim krugovima u nizu na rubu filmske vrpce. Raspoznaje se čamac u jutarnjem zrcaljenju jezera. Crno svjetlucanje na lijevoj strani slike. Maria Eich nosi goleme sunčane naočale, sivi pulover s izrezom do vrata i široke hlače koje ponekad zanese vjetar. Marama joj uokviruje lice.
Brecht polagano vesla u košulji kratkih rukava. Čamac u zamasima klizi jezerom. U stražnjem planu, uredan niz breza. Brecht je ponovo stavio kapu na glavu. Vesla umornim i suzdržanim pokretima dok Maria Eich čita stranice koje nalikuju na papirnate ubruse. Nije posve jasno zašto se nagnula u sjenu čamca s druge strane kamere, ali čuje se, malko nejasno zbog smetnji kukaca, komentar Thea Pille:
- Nakon faze gugutanja, shvatila je da prasac u svojoj kaljuži nije mislio na drugo nego da je radi svoje naslade povali.
U ravnomjernoj dubini posrebrenih sjena, Marijina ruka ne odlaže stranice u čamac, nego na vodu. Netko pita:
- Ama, što to ona radi? - a praćen sićušnim mehaničkim pucketanjem projektora, Hans Trow promrmlja:
- Maria se osvećuje Brechtu bacajući u vodu njegove zabilješke za govor koji je trebao održati na Odsjeku za kazališnu umjetnost, uz popis novih zadataka kazališta što su ih smislili jedino Bog i maestro...
- Imate te bilješke?...
- Imamo ih, fotografirao ih je naš agent neposredno iz maestrova pisaćeg stroja.
- Dobro - umiješa se promukao glas iz sjene, dok se vidi kako Brecht ostavlja vesla i skače, pada mu kapa (ostaje nepomična na vodi) i hvata Mariju Eich za ruke, a ona pokušava sakriti stranice iza leđa. Stranice se osipaju na suncu i udaljuju se od čamca, zahvaćene zrcaljenjem trstike. U dnu dvorane netko mrmlja:
- To ćete izvješće ostaviti na mom stolu. Poslat ćemo ga u Moskvu...
Čamac se zanosi u stranu. Maria je skinula naočale i razmiče kosu s lica. Brecht, na četiri noge, na dnu čamca izravnava stranicu umočenu u vodu. Da. Brecht i dalje pokušava dohvatiti stranice koje plutaju poput cvjetova lopoča. Maria pliva, zabavlja se. Blago zračenje sjena jela. Brecht ponovo hvata vesla a mlada žena u kupaćem kostimu nestaje u sjeni. U svojoj zatečenosti, Brecht ostaje stajati jedan prazni trenutak. Krajolik treperi. Marijina se glava pomalja u svjetlucavoj tami i među lišćem uz pristanište. Marijina glava, nasmijana, ponovo nestaje u prugama slike zasićene suncem. Filmska vrpca puca...
Nakon što je projektor popravljen i ponovo uključen, čini se da je riječ o posve drugom filmu. Stranica je nestalo, ništa se nije dogodilo, jezero je postalo zrcalo na suncu, prazno, u gornjem lijevom kutu ekrana žena pliva. Zatim, u rezu drugog plana, vide se njezine crne, još mokre trepavice, a Hans kaže:
- To je snimljeno kasnije toga dana.
U prostoriji punoj uniformi pali se svjetlo.
Wilhelm Prachko, iz 4. grupe Službe sigurnosti, sluša izvješće Hansa Trowa:
- Maria Eich je u Beču glumila u zabavnim komedijama i nije dorasla napetostima u kojima mi živimo. Ali, redovito nam je slala vrlo pouzdana izvješća. Ona ne podnosi brechtovsku dramaturgiju koja vjeruje u znanstvenu eru primijenjenu na književnost.
Hans Trow dodaje:
- Oduvijek je vjerovala da je kazalište tek niz čarobnih pasaža, umjetnost mađioničara ili fakira... Utoliko, ona je tek izvrsna bečka glumica s kraja Carstva koja očekuje ljubavne prizore, uzvišene pothvate, žarke uzdahe prinčeva na bijelom konju.
Razgovor se nastavio o sporoj i napornoj proceduri u vezi s dodjelom novčane naknade bivšim španjolskim borcima. Uniforme se dižu i napuštaju dvoranu brbljajući.
- Gdje je ona? - upada Wilhelm Prachko.
- U svom stanu u Schumannstrasse - rekao je Hans Trow.
- Pozabavite se njome.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Brechtova ljubavnica - Page 2 Empty Re: Brechtova ljubavnica

Počalji od Mustra Sub Mar 24, 2018 12:04 pm

Brechtova ljubavnica - Page 2 Burkel_Heinrich_Loading_The_Hay_Wagon






14





Dan prije jesenskog povratka u Berlin, Brecht je izišao prije nego što se razdanilo. Sivo i turobno jezero. Magla se razilazi, pomaljaju se borovi. Brecht zalijeva ružičnjak. Odjeven u stari zgužvani baloner, u razgaženim sandalama za plažu, odlaže kantu za polijevanje. Promatra jezero.
Pojavila se Helene, silazi niza stube velike kuće. Nosi rublje.
- Već si ustao?
- Slabo sam spavao...
- I ja.
- Pitam se kako reći neke stvari Mariji...
Ona je donijela dvije šalice kave.
- Ako ne znaš kako da joj kažeš, nemoj joj ni govoriti.
Pili su kavu.
- Ona nema pravo obrazovanje.
- Ima šarma.
- Pih - uzdahnula je Helene Weigel - tko ga nema?
- Ima ljepotu... unutarnju...
Dok je sipala šećer, mala je narukvica zazveckala.
- Nisam to vidjela.
Držeći se ispod ruke, zaputili su se prema paviljonu.
- Napokon je i sama shvatila da nije dorasla situaciji.
- Bilo je i vrijeme.
- Ima u njoj nečega.
Tišina. Brecht sjeda na stube i spušta kapu na nos.
- Ne mogu je se osloboditi laka srca.
- Onda je zadrži! Ugađaj joj. Kao što si, uostalom, ugađao i onoj gaduri Wricclesovoj u Santa Moniki.
- Bila je stvorena za Broadway. Mali blistavi dragulj za malograđansko kazalište.
U devet sati i pet minuta, Maria je izišla u bijeloj košulji s plavim točkicama i u kratkim hlačicama kaki boje, u kojima se divno isticalo njezino tijelo. Udjenula je tratinčicu u kosu.
Sjela je za vrtni stol. Brecht je u američkim novinama čitao tečaj kave i kositra. Mrmljao je ispod glasa. Saznao je da zemlje proizvođači kave imaju svega tri ili četiri svjetska kupca koji otkupljuju kavu po preniskoj cijeni. Unatoč svemu, njegova je jutarnja kava bila odvratna.
Ispričao joj je neobičnu pripovijest o nekom paru želeći joj objasniti značenje riječi „distancijacija”. Neka je žena u svojoj sebičnosti previše iskorištavala radnu snagu svog supruga. Suprug je tada odlučio izmaknuti se njezinu utjecaju. Ali valjalo mu je upotrijebiti svekoliko bračno umijeće kako bi tu odluku lagodno donio. Kako bi ostao smiren, spreman priskočiti u nevolji, pažljiv, srdačan. Što je odluka da se povuče bila prisutnija i neumoljivija, to se muškarac više trudio misliti lijepo o mladoj ženi. A sve je trebalo izvesti na objektivan način, dakle na odstojanju, kao što činimo s osobama koje nam nisu naročito bliske. Umjesto da se ljuti zbog njezinih mušica, suprug ih je nastojao opravdati ili odobriti. Brecht je dodao:
- Ništa nije tako teško kao napustiti nekoga a da ga ne omalovažimo.
- Mislite li na mene?
Usred prijepodneva, Brecht je listao zbirku Shakespeareovih soneta.
Zatim se pridružio Mariji, koja je, zatvorena lica, pozorno motrila jezero što se tamo dolje zrcalilo.
- Jeste li dobro?
- Tako-tako.
Nije ju dalje ispitivao.
O podne, za stolom, svi su govorili o predstavama u Berlinu koje nisu bile naročito dobro primljene u tisku. Nastupila je tišina. Ose su zujale oko zdjele s kompotom.
Poslije podne, Maria je spakirala kovčeg i iskoristila priliku da se poveze s Ernstom Buschom i vrati se u Berlin.


Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Brechtova ljubavnica - Page 2 Empty Re: Brechtova ljubavnica

Počalji od Mustra Sub Mar 24, 2018 12:05 pm

Brechtova ljubavnica - Page 2 Burkel_Heinrich_Das_Kirchlein_Von_Hinterriss_Im_Hintergrund_Das





15





Vikend je bio maglovit. Berlin je uronio u žutu juhu. Sve se ogolilo do kosti, grane, mase, para, dim, prožetost vlagom, lepet krila, smetnje na linijama, ozračje, goleme drhturave mase, neodređene i prožimajuće. Dva poslijepodneva Maria je čula Brechta kako govori o Karlu Valentinu, mršavom komičaru koji ga je kao mladića u Augsburgu naučio mnogo toga o pantomimi, a potom beskonačno ponavljao priču o bapskoj svađi koja je izbila između njih. Brecht je odatle zaključio:
- Prolijevamo suze nad našim klaunovima, previjamo se od smijeha nad glumcima u tragedijama, malograđanski je osjećaj postao mjera svih stvari, ukratko, ništa se nije promijenilo, sve je moguće, na žalost...
Zatim je u utorak maglu odmijenilo plavo nebo. Marijina je telefonska linija bila prekinuta i imala je osjećaj da je netko bio u njezinu stanu; u garderobi je našla prilično stari broj Neues Deutschlanda u kojem je bila riječ o procesu denacifikacije i, začudo, na brižno presavijenoj četvrtoj stranici spominjala su se imena njezina supruga i oca. Tko se ušuljao u njezinu garderobu da joj dostavi te novine?
Izišla je da pošalje telegram i čestita rođendan kćerci koja je napunila šest godina. Vlažne uličice. Mali dućan, s oknima od prozirne plastike umjesto pravih stakala, izgledao je napušten. Na starim uvezima Shakespeareovih komedija izležavao se silno zaprašen veliki bijeli mačak. Bijeli je mačak digao glavu i pogledom pratio papire koji su se kovitlali uličicom. Maria je ušla u dućan da kupi uvezane knjige, ali bile su preskupe, i mislila je kako bi ih željela pokloniti, ne Brechtu nego Hansu Trowu, što nije imalo nikakva smisla. Sjećanje na mačka koji je promatrao kovitlanje papira pratilo ju je nekoliko dana. Znak njezine frivolnosti. Prolazeći pokraj gimnazije, čula je pjevanje domoljubnih pjesama, Sjedinjena domovina Njemačka, Neka sunce sja, bla-bla-bla, zatim je prošla pokraj nekakva utvrđenog betonskog zida iza kojega su se fotografirali sovjetski vojnici.
Navečer, obukla je dugu plavo-ljubičastu haljinu sa šljokicama, nanijela ruž na usne, obojila nokte, nazula lake cipele, izvadila bisernu ogrlicu iz kutije presvučene baršunom i otišla na veliko primanje kod Piecka,10 gdje je službenom glazbeniku Hannsu Eisleru, dodijeljena nagrada.
Dok se uspinjala stubama na trijem i gledala sve one birokrate, Maria je osjetila nelagodu; ponudili su joj čašu šampanjca. Produžila je sa čašom u ruci duž ostakljene verande, i pred njom se ukazao vojni teren. Zgrade obojene prljavožuto, s osvijetljenim visokim stražarnicima s kojih se činilo da se vrtloži stožac kišice.
Govorkalo se da su tu smješteni uredi nove državne Službe sigurnosti, kao i Službe obrazovanja nastavnika za školu Narodne milicije. Osjetila se beznadno utonulom u tko zna koju godinu rata, progutana zimom bez kraja, svijetom uniformi, svijetom širokih ulica pokrivenih ruševinama koje su nalikovale na hrpe pepela, uronjena u svijet u kojem sve što je sačinjavalo civilni život, propisi, zdravice miru i prijateljstvu bratskih naroda, ogranci Službe sigurnosti, potpisi, posebne procjene, nisu više privremeno nužni potezi, nego su postali neumoljivi zakoni svijeta straha, beskonačnih premještanja, gdje sve nalikuje na menzu za izgladnjeli narod. Posvuda, govorila je sebi, gacamo po blatu, ruševinama, prokazivanje na svakom koraku. Gleda kako se ispred nje širi crni svijet tinjca i sleđenih kristala, svijet sagrađen od dasaka, vreća cementa, svijet prožet vikom, rešetkama, napuštenim zgradama u vrijeme koje se ne prestaje vrtložiti i iz kojeg se ljudi više nikad neće prenuti.
Taj je svijet grgoljio u beskonačnoj kiši, u beskonačnom siromaštvu parola. Svijet duhova i automata, beskonačnih sudskih procesa, izvješća, komisija, obveznih potpisa, narodnih skupština, razvijenog pedagoškog rada, naputaka, propisa kriminalističke policije, iznevjerenih očekivanja, propisanih osjećaja, vojnih povorki, okupljanja mladeži, svijet lopata, pijuka, tucanika, prisilnog rada, nadzora i neprestanog dokazivanja odanosti, košulja s plavim prednjicama, djece u redovima, Maria to više nije mogla podnijeti. Željela je otok, tamnozeleno more, da sve preplavi golemi val, velike naplavine ravnodnevice, veliko valjanje oceana da sve zaboravi.
Vojnici u odorama kao da su oko nje pravili sjenu, neodređen žagor. Govorili su o glazbenoj kulturi, o članku br. 6, o pozivu na bojkot od strane Zapada.
Vrbovati, zaključiti, pobijediti. Beskonačna masovna očitovanja, govori na podijima, puštanje golubova, slogani izgovoreni snažnim glasom, bučne izjave u novinama, leci, loš okus u ustima, istrebljenje građanske klase, društva okupljena oko stola u sivim odijelima, ukazivanje na društvene štetočine koje valja ukloniti, cijeli razredi mladih koji pjevaju optimistične pjesme, uokvireni i ostakljeni portreti Staljina ili Wilhelma Piecka. To je bio svijet u kojem je živjela.
Žene u dugim suknjama prolazile su u povorkama noseći šumu transparenata. U strogim košuljama, ponavljale su optimistične parole. Maria se odvojila od sviju koji su na službenim skupovima ispod glasa govorili o onima koji su pristali na sumnjive kompromise s malograđanstvom Zapada, od svih članova Partije koji su prelazili preko dvorišta punog suhog lišća i pokazivali krovove blistave od kiše na Zapadu kao da po njima plaze golemi pauci. Više nije bila suglasna s onima koji su se podredili samo jednoj ideji i iskrivljavali svačije prosudbe. Ostajala je nijema pred članovima Partije, zdepastima i u košuljama kratkih rukava, sa širokim naramenicama, koji su, njišući se u naslonjačima kluba Galeb, po stoti put pjevali pjesme iz svoje komunističke mladosti. Izbjegavala je ljude koji su se javno opredjeljivali za političku stranu na kojoj petnaest godina nisu bili. Sve ju je to zbunjivalo, vrijeđalo. Postavljala je sebi mnoga pitanja, osjećala se sama, razoružana nasuprot Heleni Weigel i Brechtu, koji je svoj podrugljivi talent još jedino koristio da bi uklonio one koji bi ga poželjeli upitati zašto je žrtvovao talent za lažnu službenu vrlinu. Svi ti ljudi koji su željeli poslužiti kao primjer i koji su svoju osjetljivost, umjetnost, profinjenost žrtvovali neumoljivim političkim interesima trenutka. To više nije mogla podnijeti.



Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Brechtova ljubavnica - Page 2 Empty Re: Brechtova ljubavnica

Počalji od Mustra Sub Mar 24, 2018 12:05 pm

Brechtova ljubavnica - Page 2 Burkel_Heinrich_After_The_Hunt




Zapadni Berlin 1952.





U ranu zoru

Jele su bakrene

Vidjeh ih takve,

Prije pola stoljeća

I dvaju svjetskih ratova,

Mladim očima.

Bertolt Brecht





1





Ured satnika Alana Croyda bio je smješten na uglu, na drugom katu jedne od vila u Richterstrasse. S ostakljene verande pucao je izvanredan pogled na prostor bivšeg konjskog trkališta. To je postalo vježbalište mornarice i skladište bačava benzina. Na bivšem stadionu Hebbel, saveznički glavni stožer smjestio je opskrbni centar u barakama s krovovima namazanim katranom pun proizvoda za prve potrebe berlinskog stanovništva, za slučaj dugotrajne blokade.
Susjedna vila od smeđeg betona s istočnjačkim balkonima sadržavala je cjelokupnu elektrooptičku opremu CIA-e.
Bivšu palaču kneževske kuće Hardenberg zauzele su arhivske službe generala Stanleyja Baya. Tu se nalazila sva obavještajna građa što su je sačuvali časnici u polumirovini, koji su čitali jedino sportske stranice New York Timesa, i sav propagandni materijal političara okupljenih oko Pankowa. Iza njih, škriputavo su na plavičastoj svjetlosti curili teleksi s vijestima iz Centrale u Washington D.C.-u. Muškarac u bijeloj kuti redovno je dolazio otrgnuti trake papira koje su se spiralno namatale u beskraj na linoleumu. U prostoriji sivih zidova, na drugoj strani hodnika, sporo su se okretale smeđe magnetofonske vrpce, a u gornjem dijelu te male dvorane nalazile su se metalne ladice u kojima su bili smješteni negativi fotografija snimljenih iz zraka svih zračnih napada koji su, od Hamburga do Dresdena, sveli Njemačku na niz pribrežnih traka koje su nadlijetale divlje guske.
Alan Croyd savjesno je proučavao dosje Marije Eich usred gomile papira i ispod svjetiljke od plava čelika koja je osvjetljavala propusnice za teniski klub glavnog stožera. Stožac svjetlosti padao je s radne svjetiljke na dodatnu bilješku koja je stigla iz britanskih službi u Beču smještenih na Kohlmarktu.
Satnik Alan Croyd toliko se duboko zamislio te se gotovo činilo da spava. Plava zabilješka s tragovima presavijanja i indigo-papira drhtala mu je u lijevoj ruci. Taj čovjek stroga sivkasta lica podigao je pogled prema Mariji. Zadah cigara širio se iz željezne kutije s prikazom starog mornara okruženog glavatim ulješurama, kutije od tamne kovine koju je zacijelo netko izgrebao džepnim nožićem. Bio je tu i priručnik razgovornog englesko-njemačkog objavljen u Zurichu 1933. i crvena iskaznica diplomatske službe.
Croyd je nastavio razgovor dobrohotnim i umornim glasom, kao da je riječ o nečem rutinskom, prije nego što prijeđu na druge stvari.
- O čemu ste razgovarali s Brechtom?
- Ni o čemu ozbiljnom.
- Htjeli ste reći: ni o čemu u vezi s politikom?
- Ne, ni o čemu.
- Ali u vašoj su se prisutnosti vodili ozbiljni razgovori? Razgovori o politici?
- Da, s Helenom Weigel, s pomoćnicima, redateljima.
- Ali ne i s vama?
- Ne, mi smo razgovarali o... o lakomislenim temama.
- Koje vrste?
- O mojoj garderobi, nogama.
- Vi ste bili njegova... priležnica... Zar ne?
- Ne znam... Dugo sam tako mislila... ali ne i posljednjih mjeseci...
- Što je govorio o nama, Amerikancima?
- Hollywood mu je ostao u lošem sjećanju. Rekao je, da... sjećam se, često je govorio kako Amerikanci i Englezi nisu znali „pozemljiti” umjetničko iskustvo. Da su svuda gurali Bibliju... i da novo kazalište treba „demetafizicirati”.
- Znate li da ga je prozvala Komisija za antiameričko djelovanje?
- Da.
- Je li bio član Komunističke partije?
- Ne vjerujem...
- Je li vam govorio o Joeu Forsteru?
- Nije.
Croyd je zapisao nekoliko riječi u plavi blok s grbom američkog orla. Zatim je odložio olovku i nasmiješio se Mariji. Počeo je otvarati ladice.
- Je li vam govorio o mogućoj kupnji kuće u Švicarskoj?
- Nikad.
- Je li imao novca uza se?
- Malo.
- Niste u to sigurni?
- Nisam...
- Je li vam predlagao da zajedno napustite Berliner Ensemble?
- Nije.
- Je li vam predložio da prijeđete u Zapadni Berlin, posebice u Američku zonu?
- Nije.
- Tko vam je to predložio?
- Nitko.
- I što namjeravate raditi?
- Predavat ću njemački u katoličkom institutu u blizini Goetheova parka.
- Jesu li članovi Komisije za kulturu bili zabrinuti zbog „umjetničkih” (zapeo je kod riječi „umjetničkih”) programa Bertolta Brechta?
- Imao je on poseban položaj...
- Svi su sve nadzirali...
- Moguće je... Ne znam...
Jedan uposlenik službe u odori donio je pladanj sa čajnikom od žutog izjedenog metala, kocke šećera na tanjuriću i dvije visoke žućkastobijele šalice bez drške.
- Je li išao u Moskvu?
- Nije. Ne vjerujem.
Pitanja što ih je postavljao satnik Croyd budila su osjećaj da nastoji ne otkriti ništa bitno, kao da su ionako i najmanji Brechtov potez, poslovi u Berliner Ensembleu, bili već dugo poznati te je dostajala po neka pojedinost da se papirologija upotpuni i dobije, ako ne briljantna, a ono prividna točnost.
- Gdje ste odsjeli?
- U malom namještenom pansionu, nedaleko od crkve Sv. Tome. U pansionu Adler.
Nakon toga, slijedio je beskonačan i mučan razgovor o Marijinu mužu i ocu, o njihovu nestanku, uz malo satnikova blefiranja kad je izjavio da im mora poslati poruku da provjeri nije li Maria s njima u vezi. Napokon, Croyd je uzeo par Ray-Ban naočala sa svog stola, pregledao im stakla i rekao:
- Vi ste špijunirali za onog obavještajca... lagali ste za njega, na neki ste se način izložili riziku za njega, tko je bio taj Trow?
Maria je šutjela.
- Hajde, odgovorite!
- Dobar čovjek. Obavljao je isti posao kao i vi.
- Stvarno?
- Da.
- Stvarno!
Suočen s Marijinom šutnjom, Croyd je ustao ili se, bolje reći, presamitio. Namještao je mali magnetofon i izgledalo je da prozirni kolutovi osvjetljuju prozirnu vrpcu. Kolutovi su se zaustavili.
- Sačuvali ste fotografski aparat koji vam je služio da...
- Nisam.
Istini za volju, mislio je Croyd, u ovoj je glumici doista bilo domoljubnog žara, važnijeg od pustog nagona za samoodržanje. Nekoliko puta Croyd je pogledao Mariju dok je odijevala svoj sivo-crni kaput s okruglim ovratnikom, ali nježno je lice ostalo nepronično. Croyd je pomislio kako je zapravo možda najprivlačniji njezin potiljak... Ispratio ju je u hodnik, u mračnu raspoloženju.
Loše vrijeme, golema pustopoljina, gradilišta, vojne barake, zidarski radovi i stara popločana dvorišta. Tog poslijepodneva morao je sastaviti telegrame i vidjeti je li tim vojnih daktilografa upotpunio spise.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Brechtova ljubavnica - Page 2 Empty Re: Brechtova ljubavnica

Počalji od Mustra Sub Mar 24, 2018 12:05 pm

Brechtova ljubavnica - Page 2 BURGKMAIR_Hans_St_John_The_Evangelist_In_Patmos






2





U mjesecima koji su slijedili, Croyd je šest puta pozivao Mariju Eich. Treći put, dodirno joj je ruku. Općenito bi joj postavljao pitanja okrenuvši joj leđa i gledajući mrežu oblaka koji su se, nakon što bi se digla jutarnja magla, širili nad Berlinom u velikom prostranstvu.
Svjetla su se palila oko šest sati poslije podne; činilo se kao da se nekim čudom zaustavljaju na rubu borove šume; tamo je bila Sovjetska zona. Hladan zrak drugog Berlina... CIA će jednoga dana promijeniti tok zračnih struja, promijenit će smjer najviših vjetrova, što će izazvati neku vrstu ledene kiše koja je trebala potopiti gradilišta, barake, djecu s ulice, sovjetske vojnike koji su igrali šah pokraj prozora s razbijenim oknima...
Za trećeg ispitivanja, Croyd je odložio blok i isključio magnetofon. Sunce se probilo kroz otvor između oblaka i osvijetlilo golemost Berlina; od njega se zanjihala ostakljena ploha. Čuo se udaljen žagor četvrti, zatim su u zatvorenu dvorištu odjeknuli glasovi.
Maria je pokušavala objasniti da je njezin suprug bio nacist, da joj je otac bio prijatelj Rudolfa Hessa i da bi se uvijek razveselio kad bi vidio njemačke blindirane jedinice kako kreću u bijelu rusku pustinju, radovao se kad bi vidio tisuće Štuka kako preplavljuju europsko nebo, bio oduševljen velikim sukobom koji će napokon vratiti životni prostor arijevskom narodu koji je sanjao o tako veličanstvenoj budućnosti.
- Čula sam ga kako je zapjevao gurajući bicikl po vrtnom puteljku dok je Hitler govorio na Heldenplatzu.
- I to vas nije smetalo?
- Nikad nisam pročitala nijedne čitave novine. Samo stranice koje su se odnosile na kazalište... i astrološku rubriku...
- A Brecht? Zašto ste ga toliko voljeli?
- Ne, nisam ga voljela. Divila sam mu se.
- Onda, krenimo od početka: preko koga ste dospjeli s njim u vezu?
Govorila je. O osjećaju da su cijeli njezin naraštaj zgazili nacisti i da su svi bili silno indoktrinirani. Rijetko se susreće pravi genij.
- Što time želite reći ?
- Brecht je stvarno genij.
Zanijela se. Obrazi su joj se zarumenjeli. Govorila je o njegovim pjesmama, o poemama, o soboslikaru.
- Kakvom soboslikaru?
- Brecht je od 1930. Hitlera zvao soboslikarom.
- Zašto? Zar je doista bio ličilac?
Ta je primjedba potvrdila neobično nepoznavanje činjenica, ili barem iskustva, vrlo osrednje poznavanje Hitlerova dosjea.
To je Mariju umirilo.
- Poznajete li Pjesmu SA-odreda? - pitala je podrugljivo. - Pjesmu o klasnom neprijatelju? Poznajete li Odu dijalektici? I Baladu u pohvalu svijetu?
Osjećajući da dobiva poene, Maria Eich je nastavila:
- Poznajete li „Ugaslu slavu divovskog grada New Yorka”? - dodala je.
Tada je, pred iznenađenim Croydom, počela vrlo glasno recitirati:
- „Ljudski primjerci koje su zajedno strpali u velike zatvorene prostore, posebno su ih hranili i kupali, silili ih da se ljuljaju na ljuljačkama, kako bi se njihovi neusporedivi pokreti ovjekovječili na filmu za sve buduće naraštaje.”
Nastupio je trenutak nelagode.
- Hvala - rekao je Croyd.
Spustio je vrećicu čaja u šalicu. Činilo mu se pomalo žalosnim što je ta mala glumica s tako lijepim tijelom još oduševljena tim alkemičarom Brechtom, a njega je u isto vrijeme očarala izvanredna draž mlade žene. Dok je pjevušila, naprosto je zablistala. U osnovi, mislio je Croyd, ona se slaže s njihovim postupcima. Posve je uz njih.
Izvadio je vrećicu iz šalice. Visoka i mršava tajnica donijela je pola stranice plavog papira na kojem je pisalo: „Zvala je vaša supruga iz New Yorka.”
Croyd je zamišljeno prelazio prstom preko tankih usana i nije slušao što Maria govori.
- A njegov politički angažman? - pitao je Croyd nakašljavši se.
Na to pitanje, Marijin se um blokirao. Pogledala je Croyda. On je mislio na „prekrasne male kovrčave Bečanke koje jedu štrudl pjevušeći Cost fan tutte dok istresaju metlu kroz prozor.”
Pokušao joj je pomoći, ali nije znao kako. Rekao je u sebi kako je uvijek može ponovo pozvati. I izgovorio uobičajenu rečenicu:
- Nemam vam što zamjeriti. Zahvaljujem vam na iskrenoj suradnji.
Na tom trećem katu, sa širokim pogledom na Berlin, osjećalo se duboko disanje Vremena. Vrijeme je upijalo taj grad sačinjen od progona, bodljikave žice, leta divljih pataka, zvonika, sunčanih bljeskova, zvučnika, gradilišta, hotela, ruševnih fasada, izjedenih rukopisa. Kamena slova. Prasne tiskare. Hangari.
U šest sati poslijepodne, tajnica je donijela još jednu šalicu toplog čaja. On je ljuljao vrećicu iznad šalice. Na isti je način držao u ruci i nit života osoba koje je ispitivao. Na trenutak ozarila ga je morbidna veličajnost grada i moć kojom su ga obdarile beretke nad onima koji dolaze sjediti u njegov ured ispred uvećane fotografije Američke zone.
Vrećica čaja pada u šalicu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Brechtova ljubavnica - Page 2 Empty Re: Brechtova ljubavnica

Počalji od Mustra Sub Mar 24, 2018 12:05 pm


Brechtova ljubavnica - Page 2 BURGKMAIR_Hans_Madonna_With_Grape








3





U lipnju 1953. saznala je iz novina za pobunu u istočnom Berlinu. Sedamnaesti lipnja radnici su prosvjedovali na ulicama zbog odluke Politbiroa da im se smanje plaće. Maria se uspela na krovnu terasu pansiona Adler i gledala kako se u sjevernim četvrtima diže dim. Saznala je da su se sovjetski tenkovi razmjestili na svim većim raskrižjima Istočnog Berlina i da je Lavrentij Berija, moćni šef sovjetske policije, koji je hitno stigao iz Moskve, naredio sovjetskim trupama da se pripreme za intervenciju i da su u Zapadnom sektoru, francuske, engleske i američke okupacijske snage također dale znak za uzbunu, i da su spremne za intervenciju. Brecht, koji je održavao probu Don Juana, govorio je glumcima o tome što se događalo dok su puškaranje i požari zadimili četvrt. Iste večeri, odlučio je napisati pismo podrške Ulbrichtovoj vladi.
Zatim, nekoliko dana poslije, ulice su se pročistile. Tišina. Osunčani pločnici. Vrapci.
Zapadne novine objavile su pismo koje je Brecht naslovio na druga Ulbrichta: „U ovom trenutku osjećam potrebu da vam izrazim svoje slaganje s jedinstvenom Komunističkom partijom Njemačke.” Širile su se glasine da je vlada u Pankowu cenzurirala ostali dio pisma, koji je bio u kritičnijem tonu. U pansionu, ljudi su spominjali Brechtovo pismo ne znajući da je Maria bila njegova ljubavnica.
Ulazeći kroz vrata instituta u kojem je Maria svako jutro držala nastavu, trudila se da je ne svlada vrtoglavica, jer je jasno osjećala da položaj u kojem se našla, naime obveza da Croyda upozna s pojedinostima svoje veze s Brechtom, nalikuje na sav njezin život, na vječitu izdaju, ali čega? Koga? I zašto?
Stigla je i zima. Zamislite večer koja brzo pada i podsjeća na grobove. Let vrana. Sivo, zatim crno jezero. Kaput izvađen iz ormara.
U studenome, pripadnik Military Policea11 u bijeloj kacigi pomolio se u okviru prozirnog stakla predvorja. Donio je nov poziv saveznog glavnog stožera. Lik Harolda Graya ocrtao se u krugu svjetla na vanjskom zidu zgrade. Donio je nešto u tvrdom omotu. Vrativši se u blagovaonicu, Maria se ponovo osjetila ugrožena. Jedan od gostiju pansiona pitao ju je:
- Loše vijesti?
- Oh, ne - rekla je - rutinski poziv.
Te noći usnila je san. Ponovo je vidjela bijelu kacigu Military Policea kako joj prilazi kroz predvorje. Trenutak tišine. Maria je otvorila vrata, ali to nije bio američki vojnik nego srdačan jurišnik SA-odreda, držeći u jednoj ruci bocu piva a u drugoj poziv. I SA je ušao u pansion i gledao Mariju, koja se izbezumila tražeći kaput i rukavice, i rekao joj:
- Nema razloga za uznemirenost, mamice... To je samo poziv da dođeš s nama pojesti gusku! Guska za socijalističku užinu. Vidjet ćeš, i dalje je izvrsna okusa!... Predratnog okusa!
Tada se Maria probudila. Odškrinula je balkonska vrata. Berlin je bio tu, miran, s neodređenim bljeskanjem svjetala. Pomislila je kako dolje, na drugoj strani grada, spava Brecht. On je upoznao Hitlerove početke u Münchenu. Hodao je ulicama na kojima se to događalo. Brecht je znao do kojeg je stupnja bila djelotvorna nacistička dramaturgija, nacistička teatralnost, s povečerjima uz baklje, velikim riječima, golemim povorkama, pjesmama, ratnim zastavama, pogrebnim bdjenjima. Kako su djelotvoran kazališni učinak imale nacističke proslave! Velike riječi, veliki podiji, mozaici ljudi ozarenih lica, oni isti koji su donedavno poput ubogara lutali ulicama bez posla... Brecht je znao u kojoj je mjeri cijela ta scenografija oduševljavala njemački narod. Da. Hitler je bio veći scenograf od njega. Bertolt je doista imao razloga za zabrinutost, on je proveo sve te godine u izgnanstvu pokušavajući razumjeti kako je „emocionalni reket” fašizma uspio biti toliko djelotvoran, toliko se svidjeti, povesti mase.
Kako je to puko kazalište uspjelo tako zavesti svjetinu? Kakvo bi se poznavanje dijalektike, kakvo novo kazalište bilo kadro tome suprotstaviti, suzbiti fašističku, wagnerijansku teatralnost?
Brecht je cijeli život time bio obuzet, a danas je sjedio na službenoj tribini i gledao kako uzorne mlade djevojke prolaze u povorkama u plavim suknjama i bijelim bluzama.
Jedina pod Mjesecom, Maria Eich je mislila na to. Sjaj uličnih svjetiljaka u četvrti, sve je mirno, svi su pošli odspavati nekoliko sati. Pa ipak, odnekud je dopiralo tajanstveno zujanje. „Što ako sutra sve ponovo počne?” mislila je Maria. Hoće li tada Brecht i njegovi prijatelji, hoće li njihova ironija, njihova istančana inteligencija tome biti dorasli?
Upravo je Brecht rekao Mariji: „Čovjek živi zahvaljujući svojoj glavi, ali to nije mnogo. Provjerite sami: zahvaljujući vašoj glavi, u najboljem slučaju može živjeti uš.”
Maria je promatrala velike vile četvrti obasjane mjesečinom, osjećala je da se strah raspršio. Napustio ju je svaki optimizam.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Brechtova ljubavnica - Page 2 Empty Re: Brechtova ljubavnica

Počalji od Mustra Sub Mar 24, 2018 12:06 pm


Brechtova ljubavnica - Page 2 BURGKMAIR_Hans_Holy_Family_With_Child_St_John





4





Među papirima koji su ležali oko stroja za pisanje, Croyd je još jednom izvukao dosje Marije Eich i proučavao ga.
Maria je ponovo uočila golemu razliku između grubo obojenih i sašivenih odora istočnonjemačke policije i besprijekornih košulja američkih vojnika. Na metalnom pisaćem stolu ležale su čak i sunčane naočale. Trljanje rukava košulje o kromirani naslonjač, prsti koji listaju spis... Istančano izmjenjivanje tinta različitih boja podsjetilo ju je na srednjovjekovne iluminacije prije nego na dokument. Ali iznenadila se kad je na toj hrpi papira ugledala žig s napol izbrisanim kukastim križem.
Iznenada, Croyd je sagnuo lice, ponovo pročitao nekoliko redaka stisnuvši oči i izvukao iz ladice požutjelu i iskrzanu fotografiju.
- Prepoznajete ga?
Mlad muškarac u vojničkoj kapi bio je naslonjen na kupolu tenka Tigrea, pušeći cigaretu i smiješeći se mladenački.
- Da, to je moj suprug - rekla je.
- Molim? - pitao je.
- To je moj suprug - rekla je prisilivši se da govori glasnije.
Croyd je uzeo fotografiju i proučavao je.
- On je bio autentični i zagriženi nacist...
Maria je primijetila da se počeo vrtjeti nov tip magnetofona. Shvatila je zašto svaki odgovor mora ponoviti.
- Prepoznajete ga?
- Da - rekla je Maria. - To je moj suprug!
- Bio je.
Croyd joj pruži drugu fotografiju.
- Našli smo ga mrtvog u Portugalu...
- Kako to?
- Vodio je tvornicu ribljih konzervi u Nazareu.
Gurnuo je tri sjajne fotografije pred Mariju. Debeo tip, snimljen uz pomoć fleša, vrata otvorena prema nužniku. Kotlić s komadićem konopca umjesto lančića, nešto što je nalikovalo na policu s kućnim potrepštinama i, nadasve, neobično presavijeno tijelo, medaljon i lice napol zaraslo u bradu.
Croyd je flomasterom precrtao jednu riječ na poleđini fotografije.
- Prepoznajete ga?
- Da - rekla je Maria. - Kako je umro?
- Ne znamo. Je li vas to šokiralo? - pitao je.
- Jest - rekla je Marija.
Croyd je rekao:
- Napravio je priličan broj svinjarija - u Mađarskoj i drugdje, jeste li to znali?
Magnetofonske su se vrpce vrtjele uz lagano trljanje.
Znala je da je radio na popisima ljudi i izdavao zapovijedi za strijeljanje „terorista”.
Pitala se gdje se nalazi Nazare, kako se tamo može umrijeti. Je li to mala lijepa portugalska ribarska luka kakve se viđaju na razglednicama? Ili je, naprotiv, sumorno mjesto, ravne i muljevite obale s bodljikavom žutilovkom i skladištima iz kojih se širi smrad pokvarene ribe?
Činilo se da Croyd čeka, zbunjen. Kao da ima sat u glavi pa nekoliko sekundi može posvetiti Marijinu zaprepaštenju, a onda ga je čekao tenis, bazen, izvješća, telefonski pozivi koje mora obaviti...
- Bit će prebačen u zemlju? - pitala je Maria.
- Pokopan je u Nazareu...
- Aha...
Kiša je počela curiti preko stakala verande. Poplavljivala je grad.
Maria je položila ruku na rub stola u trenutku u kojem je Croyd ustao i ugasio svjetiljku. Razgovor je bio završen. Otpratio ju je do hodnika. Gumeni su potplati škripuckali na podu od linoleuma. Poput udaljene jeke. Ona se naslonila na ogradu.
Croyd je zaustio da joj izrazi sućut, ali prekinuo ga je vojnik donoseći mu teniski reket u navlaci.
Sišla je ne posluživši se dizalom. Potpetice su joj odjekivale na brižno opranim stubama od travertina. Svi su katovi bili slični. Bilo je to veliko poduzeće koje dobro obavlja svoj posao između telefonskih poziva, vrata koja bi se nemarno gurnula nogom, koševi za smeće sa šablonskim natpisima.



Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Brechtova ljubavnica - Page 2 Empty Re: Brechtova ljubavnica

Počalji od Mustra Sub Mar 24, 2018 12:06 pm


Brechtova ljubavnica - Page 2 Burgkmair_Hans_Follower_of_German_1500s



5





Sjedili su na tribinama stadiona Walter-Ulbricht.
Hans Trow promatrao je Thea Pillu koji je pokušavao gurnuti list blistavozelene salate između dviju kriški kruha nadjevenih tvrdo kuhanim jajetom.
- Siguran si da nam više neće trebati ta Maria Eich... sada kad je Brecht umro. Ona bi nam ipak mogla ponešto reći, ne misliš?
- Ne.
- Siguran si?
- Da.
Hans Trow je pojasnio:
- Ona nam više ne treba.
- Nikad nam nije ni trebala.
- Trebala je!
- Šališ se?
- Ne šalim - rekao je Hans.
- Teško ti je palo kad je otišla k Amerima!... Piti coca-colu...
- Da.
- Htio bih nešto razjasniti prije nego otputujem u Moskvu - rekao je Theo. - Htio bih znati jesi li doista bio u nju zaljubljen?
- Jesam.
- Bio sam siguran u to.
Theo je pojeo sendvič od crnog kruha s osjećanjem pomirenosti sa svijetom. Uvijek je bilo tako kad bi se najeo, nestalo bi ponora tuge i zadnjih pitanja pepeljaste boje.
- Reci mi - nastavio je.
- Da?
- Još si u nju zaljubljen?
- Jesam.
- Ali s njom si...
- Nisam.
- Nikad?
- Ne.
Izišli su iz stadiona i stigli na tramvajsku postaju.
Hans je pogledao na sat i podigao ovratnik. Još sedam minuta. Tramvaj će biti krcat radnicima.
U tramvajskom odjeljku, pomalo stisnuti, Hans se nagnuo i šapnuo Theu:
- Ne izvlači više nikakve uspomene i ne govori o tim sladunjavim temama u Moskvi, u redu? Ne želim više da spomeneš ime Marije Eich...
Rastali su se na Alexanderplatzu. Hans je sišao s tramvaja broj 3 i produžio pješice prema drvoredu parka na kojem je posljednji put vidio Mariju a da ona to nije znala. Vladala je tišina, bilo je tu građevnog materijala, ugljena, ograda, baraka. Staza utabana koracima koji su vodili do spremišta benzina. Otišao je do obalnog šetališta uz Spree. Dugo je hodao uz vodu, pokraj divovskih čeličnih vrata nekog kombinata, ušao u bistro, u kavanu „Kod bivola”. Popio je tri piva i rakiju; okrijepljen pićem, hodao je u sjeni obližnjega mosta.



Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Brechtova ljubavnica - Page 2 Empty Re: Brechtova ljubavnica

Počalji od Mustra Sub Mar 24, 2018 12:06 pm

Brechtova ljubavnica - Page 2 Burgkmair_Hans_German_1473-1531_2



6





U ljeto 1954. razmijenjene su note između SR i DR Njemačke i uspostavljena zabranjena zona (Sperzone) od pet kilometara duž granice sa Saveznom Republikom Njemačkom.
Maria se uznemirila. Uspela se u međuzonski vlak u kojem su kontrole bile vrlo česte. Dva kovčega i adresa koju joj je dao neki profesor. Trebala je otići u Pforzheim, u pokrajini Baden-Wiirtemberg, gdje se nalazio katolički institut kojem je trebao profesor njemačkoga.
Ušla je u smeđi, pomalo prljavi odjeljak s djevojčicom koja je brzo zaspala, i prolazila kroz Njemačku miroljubivih brežuljaka, golemih polja, ravnica, tek neodređeno valovitih; pri zalasku sunca prolazili su pokraj šuma, vojnih obrambenih postrojenja, baraka, kazamata. Putovnicu su joj redovito provjeravali muškarci u sivim kišnim ogrtačima i smeđim šeširima. Zatim su slijedili reflektori, drugi kazamati, američke i engleske odore, provjere putovnice, sadržaja kovčega... Maria je bila svjesna da se, nakon bečke, udaljuje i njezina berlinska prošlost. Provalije i brežuljci, mostovi, rijeke, ruševine...
Pod blijedim nebom Düsseldorfa, učinilo joj se da će se napokon osloboditi svake želje za životom. U Berlinu je ostavila svaku želju da je ljudi prepoznaju. Odbacit će svoje staro Ja i stupiti u anonimnost gomile.
Gledala je kako promiče krajolik koji joj je sličio. Paprat dokle god oko seže, tamne šume. Nadalje, njezina tajna i anonimnost bit će joj jedini suputnici. Bavila se kćerkom i samom sobom strpljivo i razborito.
Bila je uronjena u takve misli kad je stigla na kolodvor u Kölnu. Presjela je u drugi vlak, manji, uži, sa škripom drva. Stegnuta srca, zarobljena a ne više gorljiva srca. Stigla je u grad Pforzheim okružen spokojnim dolinama. U tom se šumskom krajoliku osjetila kao da je ponovo oživjela.
Prošli su siječanj, veljača, ožujak, travanj. Vjetrovito vrijeme, vedro vrijeme. Smjestila se u lijepu sivu kuću sagrađenu u tridesetim godinama, s drvenim balkonom koji je nadvisivao četvrt otmjenih zgrada. Osjećaj zahvalnosti. Čula je zvona crkve. Imala je lijep vrt. Lako se naviknula na život nastavnika. Dugi praznici. Lotte je rasla. Maria je kupila polovni Opel. Mnogo se vozila glatkim i vlažnim cestama u Schwarzwaldu, prema Schellbronnu, Badliebenzellu, Calwu, Wildbergu, Nagoldu. Ponekad bi potegnula do Tübingena. Tamo se silno uzbudila ispred tornja u kojem je pjesnik Hölderlin proživio svoje godine ludila, pohvala, počasti. Više se nije osjećala zatočenica ničega. Nije očekivala pljesak publike. Više nije skrivala lice ispod šminke. Nije ju progonila zamisao da stvori nečiji lik; više se nije grčila od treme kad bi silazila niza stube, prolazila među kulisama, kretala se prema pozornici...
Trenutno je izbjegavala osobne razgovore. Govorila je jedino o prognozi vremena, o pljuskovima, snijegu, premještanju oblaka, iznenadnim mrazovima, prvim toplinama, vrtnim platnenim sjedeljkama i večerima provedenim uz svijeće. Ostavljala je dojam pasivne, malko priglupe osobe; njezina je nastava, međutim, dokazivala suprotno. Sa svojim je učenicima bila pažljiva, precizna, duhovita, podrugljiva. Više je govorila o pjesnicima Heineu i Hölderlinu nego o proznim piscima. Uvijek je nosila isti stari crni i bijeli pulover, sivu suknju. Prema mišljenju nekih svojih kolega, pobuđivala je dojam koji se kretao „između čednosti i klornog vonja bazena”.
Rijetko je komentirala događaje, osim 14. kolovoza 1961., kad su Sovjeti počeli postavljati bodljikavu žicu i balvane sa željeznim šiljcima, okupljati zidarske radnike koji su trebali zazidati prozore zgrada. Berlin je bio presječen nadvoje. Užasnuta, komentirala je tu činjenicu. To se „društvo hranilo smrću; na zemlju je pao mrak bez kraja, bez granica, i nikad neće nestati.”
Izgledala je neuhvatljiva i gotovo nijema. Ljeti je odlazila plivati u bazen u Wildbachu. Djeca i žene grijali su se oko bazena. Bili su iznenađeni bjelinom njezinih leđa, pravilnim zamasima ruku, mekom linijom nogu, lokvicama vode što bi ostajale za njezinim stopalima. Njezina bijela, uska leđa zabljesnula bi kad bi se pojavila na jakom podnevnom suncu, pokraj skakaonice, da se obriše. Bila je izvanredna, lijepa, rastresena.
Pošumljena četvrt vila u kojoj je stanovala odgovarala joj je. S masivnim i tihim kućama, dobro održavanim vrtovima, idiličnim brežuljcima, ulicama pod pravim kutom, odisala je nekom vedrinom. Četvrt su uznemirivali jedino preleti američkih Star-fightera. Odsjaj metala na vrhu jela, uz tutnjavu koju bi brzo upili oblaci. Nakon toga ostala bi jedino tišina, živica susjeda, Lottin bicikl naslonjen na vrtna vratašca.
Objavljivanje Brechtovih sabranih djela kod izdavača Suhrkampa silno je zainteresiralo Mariju. Listala je i kupila teške knjige. U mislima se prisjećala svojih glumačkih godina. U bilješkama se njezino ime nije spominjalo; bila je sretna zbog toga.
Sačuvala je tajnu ljubav koja se zvala Hans Trow. Shvatila je to kad je jedne večeri na obali Neckara čitala Zeit. Na osmoj stranici bila je prikazana nekolicina policajaca u odorama, Voposi. U podrumu restorana slavili su otvorenje tunela u Istočnom Berlinu. Tu je bilo i lice muškarca u sivom civilnom odijelu. Maria je prepoznala Hansa Trowa, njegov znatiželjni izraz, neodređen oblik brade, sitan smiješak. Trbuh joj se stegnuo. Osjetila je kako joj se koči potiljak. Ćutjela se kao u vatri, suhih usana. Poslijepodne je bilo crno, mračno, strašno, večer beskonačna i užasna. Hodala je duž kuća u četvrti, zatim se zaputila prema plavkastim brežuljcima, ali ništa nije moglo ublažiti njezinu bol. U hipu je zaboravila na stečene navike, misli, osjećaj samopouzdanja koji je bolno ovdje ponovo zadobila, samotne šetnje, sate plivanja, vožnje automobilom - sve se slomilo.
Na kraju je potražila zaklon u taverni. Pila je. Da ublaži pritisak, bol. Ali u njoj je već tako dugo pritajeno počivala nikad uslišana molitva, zamolba od koje više ništa nije mogla očekivati.
U tjednima koji su slijedili, više je pozornosti obratila radu s djecom. Uvečer bi željno slušala što bi joj govorila Lotte o svojoj maturi.
U kolovozu sljedeće godine, Maria je povela kćer na otok na Baltičkom moru, na Borkum. Odsjela je u malom hotelu s pansionom, Grafwaldersee. Dvjema se ženama pridružio velik plavokosi gimnazijalac, Stefan, koji je također maturirao s odličnim uspjehom. Očijukao je s Lottom. Plavo nebo, slab vjetar i golemi valovi podsjećali su je na druga ljeta, a da nije nastojala odrediti o kojim je godinama riječ. Maria je listala novine, cijele hrpe, njemačkih, austrijskih tiskovina. Berlinski se zid Marije neobično dojmio. Umjesto da odbaci marksizam, zanimala se za nj kao što se zanimamo za filokseru ili gangrenu. Ćutjela je u sebi zapretane snage, neobično psihološko vrenje. Nije mogla zamisliti život drugih ljudi. Provodila je dane pažljivo motreći obitelji, propitujući veze što ih bića isprepleću s drugim bićima. Kako se moglo živjeti u braku? Kako se moglo govoriti, šutjeti, lijegati uz nekoga, govoriti o beznačajnim stvarima, obavljati poslove?
Promatrala je skupine mladih ljudi na terasama kavana, čovjeka koji zviždi svome psu, nekoliko dama u šeširima koje se približavaju nasipom tijesno pripijene jedna uz drugu. Da, bila je zapanjena prizorom života drugih ljudi.
Kad se potkraj kolovoza vratila u Pforzheim, bez kćerke, zatekla je kuću, prazne hodnike, blistav i miran vrt, zelene biljke. Njezina odsutnost, dakle, nije ništa promijenila?
Jedne večeri, kroz otvoreni prozor, dok je razapinjala tanku mrežu radi zaštite od komaraca, čula je neki par u prolazu. Muškarac je govorio posve tiho. Bila je ganuta.
Dani, kao i noći, bili su pravilni, beskonačni, jednolični, tihi. Maria je odložila na tratinu svoju sportsku torbu, navukla kupaći kostim i skočila u bazen u Wildbachu. Kliznula je pod vodu kako ne bi narušila sjene i odraze.
Jedne nedjelje uvečer, pomalo turobna, uzela je plosnat ključ, sjela u Opel i zaputila se u smjeru instituta u kojem je predavala. Otključala je vratnice, nogama prelazila preko suhog lišća koje je pokrilo dvorište. Duž stubišta B bile su postavljene skele. Ušla je u dugo predvorje s nizom bakrenih vješalica. U svome razredu, ugledala je jedino stolove cjevastih nogu. Tu je bio i njezin kišobran, naslonjen na ormar. Sjena prozorskog okna padala je, podijeljena na četiri dijela, na kartu svijeta. Gledala je prazne klupe ravnomjerno raspoređene. Tu su bili samo duhovi, duhovi učenika, mnoštvo duhova.
Na crnoj ploči, netko je nacrtao mala stabla i golemo sunce. Netko je pokušao napisati svoje ime naopačke: samoht... umjesto Thomas, možda. Bila je tu i kutija s kredama, sa prahom na dnu, i škare zaobljena vrha.
Bila je osjetljiva na miris zaborava, promatrala je, ganuta, prašne portrete Goethea i Jean-Jacquesa Rousseaua. Sve je bilo napušteno, sve tu ostavljeno, ljeto se prometalo u jesen.
Prišla je mjestu pokraj radijatora na kojem bi uvijek stajala za vrijeme pismenih testova. S tog mjesta vidjelo se dvorište. Dan se stao mračiti. Ugledala je jasno bljeskanje grada u protusvjetlu, nekoliko poslovnih zdanja, zamućenu svjetlost četvrti, prva upaljena neonska svjetla.
U prostoriji je vladao nevjerojatan mir. Cijela je škola bila nepomična, tamna, prostrana, prazna, čudna, nestvarna. To je Mariju smirilo. Jedan je prozor ostao otvoren, u dvorištu je stala sipiti kiša. U gornjem dijelu izlijevao se oluk. Ali ovdje, u ovom razredu, bila je sklonjena od vanjskog nasilja, propagande, Star-fightera i poruka iz Moskve.
Dugo je promatrala rječnike, enciklopedije, atlase koji su svojim golemim sjenama zasjenili kut pokraj stola. Zatim je otkopčala dva gumba na košulji i dodirnula malo tajno mjesto ispod dojki. Tu je nešto udaralo, potajno i pravilno.
Možda nije uspjela razumjeti Brechta i Berliner Ensemble... Možda je njezina samotna inteligencija bila odveć uskogrudna, ograničena, smušena? Je li bila uobražena?
Slika grma u sjeni divovskog hrasta izmamila joj je osmijeh. Da, ona nije špijunirala „čovjeka koga je voljela”, nego čovjeka „koji ju je očarao”. Berlin, tamo dolje, iskrio se u svijetu koji joj je bio posve stran. Imala je dojam da se polagano vraća sebi, poput rekonvalescenta. Je li bila nesposobna shvatiti veličinu uloga? Okolnosti? Je li bila preosjetljiva? Previše sentimentalna? Ali, sva njezina energija, njezino „gorljivo i čisto srce” doveli su je do tih turobnih večeri. Zaobljen uslijed noći, sablastan i smiren svijet... Hoće li se moći jednoga dana opravdati što je špijunirala Brechta?
Već ju je odavno nesposobnost da shvati svijet, podvojen, isjeckan, dogmatski i hladan, svela na duha. Bila je odsutnost u svijetu. Znala je da se barem ovdje, s učenicima ili bez njih, na kraju ljeta, u toj tako tankoj opni koja se nadvila nad Vrijeme, uspijeva nositi sa svijetom i čak se nasmiješiti. Nasilje izvanjskoga svijeta nije dopiralo do tog dvorišta.
Izišla je, sjela u Opel, nebo se razvedrilo. Ostatak magle zadržao se na okrajku jelika.
Vozila se prema središtu grada. Nije bilo ničega izuzev glatke ceste, ravne trake, bijele, s obje strane. Lutala je drvoredima mirnog, bliskog i nastanjenog svijeta. Cesta, obična traka i ravnomjerne bijele crte koje su klizile unedogled sa strane...
Otvorila je vratnice kuće, vrt je lijepo mirisao.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Brechtova ljubavnica - Page 2 Empty Re: Brechtova ljubavnica

Počalji od Mustra Sub Mar 24, 2018 12:07 pm

1 Christlicher Verein Junger Männer - Savez kršćanskih mladića.
2 Sturm Abteulungen - jurišni odredi nacističke terorističke organizacije, preteče SS-odreda.
3 Engl., sklonog komunizmu.
4 Njem., komorne izvedbe.
5 Walter Ulbricht (1893-1973), istočnonjemački političar, od 1950. do 1971. prvi sekretar KP Njemačke.
Otto Grotewohl (1894-1964), istočnonjemački političar, od 1949. do 1964. predsjednik vlade NJDR.
6 György Lukács (1885-1971), mađarski filozof, kritičar i estetičar. Jedan od najznačajnijih marksističkih filozofa.
7 Njem., državna bolnica.
8 Engl., erker.
9 Služba sigurnosti.
10 Wilhelm Pieck (1876-1960), istočnonjemački političar, 1949. postao predsjednik DR Njemačke.
11 Vojna policija.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Brechtova ljubavnica - Page 2 Empty Re: Brechtova ljubavnica

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu