3. stupanj

Strana 1 od 4 1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:05 am



Kako broj leševa raste, Lindsay zamoli prijateljice, mrtvozornicu Claire Washburn, pomoćnicu okružnog tužitelja Jill Bernhardt i novinarku Cindy Thomas da joj pomognu pronaći počinitelja koji se zakleo da će ubijati svaka tri dana. Još je strašnije što namjerava napasti jednu od njih četiri. Ali koju? Utrka s vremenom koja ubrzava puls.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:08 am





Posvećeno Chucku Zionu, vrlo posebnoj osobi, koji je poginuo u napadu na Svjetski trgovački centar u New Yorku 11. rujna 2001.


DIO PRVI



1. Poglavlje

Bilo je vedro, mirno, lijeno travanjsko jutro onog dana kada je započeo najgori tjedan u mom životu.
Džogirala sam uz obalu zaljeva sa svojom ljubimicom Marthom, kujicom graničarskog škotskog ovčara, to obično radim nedjeljom ujutro. Ustanem rano i ubacim svoju životnu partnericu na suvozačko sjedalo svog Explorera. Uvijek pokušavam pretrčati pet kilometara. Od Fort Masona do mosta i natrag. Dovoljno da se uvjerim da se s 36 godina održavam na rubu onoga što se zove u formi.
To je jutro došla i moja prijateljica Jill. Kako bi se njezin mali, labrador Otis, mogao istrčati. Barem je tako tvrdila. No vjerojatno se samo pripremala za uspon biciklom na Mount Tamalpais ili što je već Jill radila za pravu vježbu tijekom dana.
Bilo je teško povjerovati da je prije samo pet mjeseci morala prekinuti trudnoću. No eto je, tijelo joj je opet vitko i mišićavo.
»Kako je prošlo sinoć?« pitala je, gurajući se bliže meni. »Priča se da je Lindsay imala spoj.«
»Moglo bi se to tako nazvati«, rekla sam, držeći pogled na uzvisini Fort Masona, koja se nije dovoljno brzo približavala za moj ukus. »Mogla bi i Bagdad nazvati turističkim odredištem.«
Trgnula se. »Oprosti što sam to spomenula.«
Dok sam trčala, nisam mogla iz glave izbaciti odbojno sjećanje na Franklina Fratellija, »mogula za remarketing sredstava« (što je samo bio ljepši način da kaže kako šalje nasilnike vlasnicima propalih internetskih tvrtki koji više nisu mogli otplaćivati rate kredita za skupe aute ili ručne satove). Fratelli se tijekom dva mjeseca pojavljivao u mom uredu svaki put kad je bio u uredu sve dok me nije izmorio pa sam ga pozvala na subotnju večeru (rebarca u umaku od crnog vina koja sam morala spremiti u hladnjak kad je odustao u zadnjem trenutku).
»Dao mi je košaricu«, rekla sam u trku. »Ne pitaj, ne želim govoriti o pojedinostima.«
Zaustavile smo se na kraju marine Green. Ja sam dugo hvatala zrak, no moja prijateljica olimpijka poskakivala je na prstima kao da je spremna za još jedan krug.
»Ne znam kako uspijevaš«, rekla sam držeći ruke na bokovima i pokušavajući doći do zraka.
»Naslijedila sam to od bake«, rekla je, sliježući ramenima i stežući nogu. »Počela je hodati osam kilometara dnevno kad je napunila 60 godina. Sad joj je 90 i nemamo pojma gdje je.«
Obje smo se počele smijati. Bilo je lijepo na trenutak vidjeti staru Jill. Bilo je lijepo opet čuti smijeh u njezinu glasu.
»Jesi li za mocaccino?« pitala sam. »Martha časti.«
»Ne mogu. Steve stiže avionom iz Chicaga. Želi da biciklima odemo do Palače Legije časti i pogledamo izložbu Deana Friedlicha čim stigne i presvuče se. Znaš kakvi su psići kad ih ne izvedeš u šetnju.«
Namrštila sam se. »Teško mi je zamisliti Stevea kao psića.« Jill je klimnula glavom, podigla ruke i skinula majicu.
»Jill«, poviknula sam. »Koji je to vrag?«
Ispod naramenica njezinog sportskog grudnjaka vidjelo se nekoliko malih, tamnih modrica. Poput

otisaka prstiju.
Prebacila je majicu preko ramena, na trenutak zbunjena. »Udarila sam se izlazeći ispod tuša«, rekla je. »Trebaš vidjeti kako izgleda tuš.« Namignula je.
Klimnula sam glavom, ali ta mi se modrica nikako nije svidjela. »Sigurno ne želiš na kavu?« pitala sam.
»Žao mi je... Znaš kakav je El Exigente. Ako zakasnim pet minuta, već je izvan sebe.« Zviždukom je dozvala Otisa i počela trčati natrag prema svom autu. Mahnula mi je. »Vidimo se na poslu.«
»A što je s tobom?« Kleknula sam pokraj Marthe. »Izgledaš kao da bi ti godio mocaccino.« Stavila sam joj uzicu i krenula prema Starbucksu na ulici Chestnut.
Oduvijek sam voljela četvrt pokraj marine. Zavojite ulice pune šarolikih obnovljenih kuća.
Obiteljski domovi, krici galebova, morski zrak koji vjetar donosi od zaljeva.
Prešla sam Ulicu Alhambra, a oči su mi odlutale k predivnoj trokatnici kojoj sam se uvijek divila u prolazu. Drvene, rukom rezbarene drvene grilje i krov s crijepovima od terakote, poput kuća uz kanal Grande u Veneciji. Zadržala sam Marthu dok je auto prolazio.
Te se pojedinosti sjećam iz tog trenutka. Četvrt se upravo budila. Crvenokosi dječak u sportskoj majici vježbao je vratolomije na romobilu. Žena u kombinezonu žurno je zalazila za ugao, ruku punih odjeće.
»Hajde, Martha.« Povukla sam je za uzicu. »Već osjećam okus tog mocaccina.«
U tom je trenutku eksplodirala trokatnica s crijepovima od terakote. San Francisco kao da je iznenada postao Bejrut.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:08 am







2. Poglavlje

O Bože!« povikala sam kad me udarni val vreline i krhotina gotovo srušio na tlo.
Okrenula sam se i čučnula kako bih zaštitila Marthu dok je zrak vruć kao iz pećnice prolazio preko nas. Nekoliko sekunda poslije, okrenula sam se i ustala. Majko Božja... Nisam mogla vjerovati svojim očima. Od kuće kojoj sam se prije nekoliko trenutaka divila ostala je samo ruševina. Cijeli prvi kat bio je u plamenu.
U tom sam trenutku shvatila da bi unutra moglo biti ljudi.
Vezala sam Marthu uz uličnu svjetiljku. Samo 15 metara dalje plamtjela je vatra. Pretrčala sam preko ulice do goruće kuće. Prvog kata više nije bilo. Tko god je bio gore, nije imao izgleda.
Prekopala sam po torbici i pronašla mobitel. Panično sam birala broj hitne službe. »Ovdje inspektorica Lindsay Boxer iz policije San Francisca, broj značke 2721. Došlo je do eksplozije na križanju ulica Alhambra i Pierce. Stambena kuća. Vjerojatno ima žrtava. Trebamo hitnu pomoć i vatrogasce. Neka krenu odmah!«
Prekinula sam vezu. Prema standardnom postupku trebala sam čekati, no ako je netko bio u kući, nisam imala vremena za to. Razderala sam majicu i omotala je oko lica. »Isuse, Lindsay«, rekla sam i zadržala dah.
Nakon toga sam se uputila prema gorućoj kući.
»Ima li koga unutra?« povikala sam, a sivi, oštri dim odmah me počeo gušiti. Snažna vrelina grizla me za oči i lice. Boljelo bi me čim bih provirila ispod slabe zaštite od tkanine. Iznad mene je gorio zid od gipsa.
»Policija!« Povikala sam opet. »Ima li koga unutra?«
Dim mi je rezao pluća, oštar poput britvi. Nisam čula ništa osim rike plamena. Iznenada sam shvatila zašto su ljudi zarobljeni u gorućim neboderima radije skakali u smrt nego da izgore.
Zaštitila sam oči i probijala se dalje kroz gusti dim. »Ima li ovdje nekoga živog?« povikala sam posljednji put.
Nisam mogla dalje. Obrve su mi bile oprljene. Shvatila sam da bih mogla poginuti u toj kući. Okrenula sam se i uputila se prema svjetlu i svježini za koje sam znala da me čekaju vani.
Iznenada sam ugledala dva obrisa na podu. Bila su to tijela muškarca i žene. Očito su bili mrtvi, odjeća im je gorjela.
Zastala sam, osjećajući kako mi se želudac okreće. Nisam im više nikako mogla pomoći.
Zatim sam začula prigušen zvuk. Nisam znala je li stvaran. Ostala sam mirna, pokušavajući čuti nešto osim tutnjave vatre. Jedva sam podnosila bol koji je na mom licu stvarala vrelina.
Opet sam začula zvuk. Bio je stvaran. Netko je plakao.




3. Poglavlje

Duboko sam udahnula i krenula dublje u razrušenu kuću. »Gdje si?« povikala sam. Spotaknula sam se o goruće ruševine. Sad sam se bojala. Ne samo za onog tko je plakao, nego i za sebe.
Opet sam ga čula. Tiho jecanje iz stražnjeg dijela kuće. Krenula sam u tom smjeru. »Dolazim!« Povikala sam. S moje lijeve strane srušila se drvena greda. Što sam dalje išla, to sam bila u većoj opasnosti. Ugledala sam hodnik iz kojeg mi se činilo da dopiru zvukovi. Tamo gdje je bio prvi kat ljuljali su se ostaci stropa.
»Policija!« Povikala sam. »Gdje si?« Ništa.
Zatim sam opet začula plač. Ovaj je put bio bliže. Teturala sam niz hodnik, rukama štiteći lice.
Hajde, Lindsay... Još samo metar, dva.
Prošla sam ispod dovratka iz kojeg se dizao dim. Isuse, pa to je dječja soba. Ili barem ono što je ostalo od nje.
Krevet je bio izvrnut na stranu i naslonjen na zid. Bio je obavijen gustim oblakom prašine.
Povikala sam, a zatim opet začula nešto. Bio je to prigušen zvuk kašlja.
Okvir kreveta bio je vruć na dodir, no uspjela sam ga malo odmaknuti od zida. O, Bože... Vidjela sam obris dječjeg lica.
Bio je to malen dječak. Imao je desetak godina.
Kašljao je i plakao. Jedva je govorio. Soba je bila prekrivena krhotinama. Nisam više smjela čekati. Još malo i dim bi nas ubio.
»Izvući ću te odavde«, obećala sam. Zatim sam se zavukla između kreveta i zida, uprla svom snagom i uspjela odgurnuti krevet. Uhvatila sam dječaka za ramena i podigla ga, nadajući se da ga neću ozlijediti.
Posrtala sam kroz plamen noseći dječaka. Dim je bio posvuda, vreo i ubojit. Vidjela sam svjetlo iz smjera iz kojeg mi se činilo da sam došla, no nisam bila sigurna.
Kašljala sam, a dječak se držao za mene stiskom čvrstim poput kamena. »Mama, mama«, plakao je. Uzvratila sam mu stisak i kako bih mu dala do znanja da ga neću ostaviti da umre.
Povikala sam, nadajući se da će netko odgovoriti.
»Molim vas, ima li koga unutra?«
»Tu sam!«, začuo se glas iz tame.
Opet sam se spotaknula na krhotine, izbjegavajući mjesta gdje su se podizali plamenovi. Ugledala sam ulaz. Sirene, glasovi. Nečiji obris. Bio je to vatrogasac. Nježno je uzeo dječaka iz mojih ruku.
Drugi me vatrogasac obujmio oko ramena. Krenuli smo van.
Najednom više nismo bili u gorućoj kući. Pala sam na koljena i duboko udisala dragocjeni zrak. Jedan je bolničar prebacio deku preko mene. Svi su bili dobri, profesionalni. Pala sam na koljena, na pločnik pokraj vatrogasnog kamiona. Zamalo sam povratila, a zatim sam doista izabacila sve iz sebe.
Netko mi je stavio masku za kisik na usta i nekoliko sam puta duboko udahnula. Vatrogasac se nagnuo nad mene. »Jeste li bili unutra kad je došlo do eksplozije?«
»Nisam«, rekla sam i odmahnula glavom. »Ušla sam pomoći.« Jedva sam govorila pa i razmišljala. Otvorila sam torbicu i pokazala mu značku. »Inspektorica Boxer«, rekla sam kašljući.

»Odjel za umorstva.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:08 am








4. Poglavlje

Dobro sam«, rekla sam, odmičući se od bolničara. Prišla sam dječaku koji je već bio na nosilima. Upravo su ga unosili u bolnička kola. Jedini pokret na njegovu licu bilo je svjetlucanje očiju. Ali bio je živ. Bože moj, spasila sam mu život.
Na ulici se okupilo mnogo promatrača, a policija ih je držala podalje. Vidjela sam crvenokosog dječaka s romobilom. Posvuda je bilo još užasnutih lica.
Iznenada sam postala svjesna lajanja. Isuse, bila je to Martha, još vezana za stup. Otrčala sam do nje i čvrsto je zagrlila dok mi je lizala lice.
Prišao mi je vatrogasac s oznakom vođe jedinice na kacigi. »Ja sam vatrogasni časnik Ed Noroski. Jeste li dobro?«
»Mislim da jesam«, rekla sam, nesigurno.
»Zar vama iz Vijećnice nije dovoljno da budete junaci tijekom radnog vremena, inspektorice?« rekao je časnik Noroski.
»Trčala sam ovuda. Vidjela sam eksploziju. Izgledala je kao da je uzrokovana plinom. Učinila sam što sam smatrala ispravnim.«
»Dobro ste učinili, inspektorice.« Časnik se osvrnuo uokolo, po ruševinama. »Ali to nije bila eksplozija plina.«
»Vidjela sam dva trupla unutra.«
»Tako je«, odvratio je Noroski, klimajući glavom. »Muškarac i žena. U stražnjoj sobi u prizemlju pronašli smo truplo još jedne odrasle osobe. Mali je imao sreće što ste ga izvukli.«
»Da«, rekla sam. Osjećala sam kako mi u grudima raste zebnja. »Ako ovo nije bila eksplozija plina...«
Tada sam uočila Warrena Jacobija, mog najboljeg detektiva, kako ide prema meni držeći pred sobom policijsku značku kako bi se probio kroz gužvu. Warren je odrađivao »prvo poluvrijeme«. Tako smo zvali jutarnju smjenu u nedjelju kada vrijeme postane toplo.
Jacobi je imao podbuhlo, crveno lice koje se nikada nije smiješilo, čak ni kad se šalio, i duboke, crne oči koje nije moglo rasvijetliti ni iznenađenje. No kad je ugledao rupu u Ulici Alhambra br. 210, na mjestu gdje je nekoć stajala kuća, a zatim mene, prljavu i čađavu, dok pokušavam doći do daha sjedeći na asfaltu, Jacobi je zastao na trenutak.
»Inspektorice? Jeste li dobro?«
»Mislim da jesam.« Pokušala sam se pridići.
Pogledao je prema kući, a zatim opet prema meni. »Izgleda mi prilično ruševno. Morat ćete mnogo renovirati, inspektorice. Sigurno ćete učiniti čuda s njom.« Suzdržao se da se ne naceri.
»U gradu je palestinska delegacija za koju nismo znali?«
Rekla sam mu što sam vidjela. Nije bilo ni dima ni vatre. Drugi kat je iznenada eksplodirao.
»Mojih 27 godina staža govori mi da ovdje nije riječ o eksploziji plinske peći«, rekao je Jacobi.
»Znate li ikoga tko živi u ovakvoj kući i ima plinsku peć na katu?«
»Ne znam nikoga tko živi u ovakvoj kući. Sigurno ne želite ići u bolnicu?« Jacobi se nagnuo nad mene.
Otkad sam ustrijeljena u slučaju Coombs, Jacobi se počeo ponašati zaštitnički poput ujaka. Čak je

prorijedio i svoje glupe seksističke šale.
»No, Warrene, dobro sam.«
Ne znam ni zašto sam je primijetila. Bila je na pločniku, naslonjena na parkirani auto. Pomislila sam: »Sranje, Lindsay. To ne bi trebalo biti tamo.«
Ne nakon svega što se dogodilo.
Crvena školska torba. Milijuni učenika imaju takve. No ova je bila ostavljena na pločniku.
Opet me obuzela panika.
Čula sam za sekundarne eksplozije na Bliskom istoku. Ako je u kući eksplodirala bomba, tko zna?
Razrogačila sam oči zureći u crvenu školsku torbu.
Zgrabila sam Jacobija. »Warrene, želim da se svi odmah maknu odavde. Makni ih sve, odmah!«




5. Poglavlje

S dna ormara u podrumu Claire Washburn izvukla je stari, poznati kovčeg koji nije vidjela već godinama. »O, Bože...«
Probudila se rano tog jutra, popila kavu na terasi i prvi put te godine začula pjev ševa. Zatim je odjenula hlače i košulju od jeansa i bacila se na strašni zadatak čišćenja podrumskog ormara.
Najprije je izbacila cijelu hrpu starih igara na ploči koje nisu igrali već godinama. Zatim stare rukavice i štitnike još iz vremena dok su djeca trenirala američki nogomet. Presavijeni prekrivač koji je samo skupljao prašinu.
Zatim je naišla na stari aluminijski kovčeg ispod pljesnivog prekrivača. O, Bože.
Njezino staro violončelo. Claire se nasmiješila dok se prisjećala. Bože, prošlo je deset godina otkad ga je držala u rukama.
Izvukla je kovčeg iz ormara. Čim ga je ugledala navrla su joj sjećanja: sati i sati učenja ljestvica i vježbanja. »Kuća bez glazbe«, govorila je njezina majka, »kuća je bez života.« Zadnji je put svirala za četrdeseti rođendan svog supruga Edmunda, i silno se mučila s prvim stavkom Haydnova koncerta u D-duru.
Claire je otvorila kovčeg i zurila u godove na drvetu instrumenta. Violončelo je još izgledalo lijepo. Dobila ga je kao poklon u sklopu školarine glazbenog odjela sveučilišta Hampton. Bilo joj je to najvrjednije što je imala prije nego što je shvatila da nikada neće biti virtuoz te upisala medicinski fakultet.
U glavi je začula melodiju. Onaj teški dio s kojim je uvijek imala problema. Prvi stavak Haydnova koncerta u D-duru. Claire se osvrnula, kao da se srami.
K vragu sve. Edmund je još spavao. Nitko je neće čuti.
Claire je izvukla violončelo iz kovčega podstavljenog pustenom tkaninom. Uzela je gudalo.
Sjajan osjećaj.
Nakon duge minute ugađanja, sve su se žice rastegnule i skliznule u svoje uobičajene tonove.
Jednom je povukla gudalo preko žica i odmah joj se vratilo bezbroj poznatih osjećaja.
Naježila se. Odsvirala je prvih nekoliko taktova koncerta.
Nije zvučalo savršeno, ali osjećaj joj se vraćao. »Još nisam za staro željezo«, rekla je uz smijeh.
Zatim je zatvorila oči i svirala.
Nakon nekog vremena primijetila je Edmunda kako stoji u dnu stepenica, još u pidžami, i gleda je. »Znam da sam ustao«, reče Edmund češkajući se po glavi. »Sjećam se da sam stavio naočale, čak i da sam oprao zube. Ali ništa od toga nije moguće jer sigurno sanjam.«
Edmund je pjevušio taktove koje je Claire upravo odsvirala. »Misliš li da možeš završiti sljedeći odlomak? To je teški dio.«
»Je li to izazov, maestro Washburne?«
Edmund se vragolasto nasmiješio, a odmah zatim zazvonio je telefon. Edmund je podigao slušalicu. »Spasilo te zvono«, progunđao je. »Zovu te s posla. Nedjelja je, Claire. Zar ti ne mogu dati malo mira?«
Claire je uzela slušalicu. Zvao je Freddie Rodriguez, njezin kolega iz ureda za sudsku medicinu.
Claire je neko vrijeme slušala, a zatim prekinula vezu.

»O, Bože, Edmunde. Došlo je do eksplozije u gradu! Lindsay je ozlijeđena.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:11 am








6. Poglavlje

Ne znam što me obuzelo. Možda je to bila pomisao na tri trupla u kući ili na sve te policajce i vatrogasce koji su trčali po cijelom mjestu zločina. Zurila sam u tu školsku torbu, a moj je mozak urlao da s njom nešto ne valja - grozno ne valja. »Svi natrag!« povikala sam opet.«
Krenula sam prema torbi. Nisam još znala što ću učiniti, no morala sam maknuti ljude odande.
»Ni slučajno, inspektorice.« Jacobi me uhvatio za ruku. »To nije tvoj posao, Lindsay.« Odgurnula sam se od njega. »Makni sve odavde, Warrene.«
»Možda nemam viši čin od tebe«, rekao je Jacobi, ovaj put gorljivije, »ali imam četrnaest godina iskustva više. Kažem ti da se ne približavaš toj torbi.«
Vatrogasni časnik dotrčao je, vičući u svoj ručni radio: »Moguća eksplozivna naprava! Maknite sve ljude dalje. Pozovite Magitakosa iz pirotehnike.«
Manje od minute poslije, Niko Magitakos, vođa gradskog pirotehničkog odjela, i dvojica njegovih ljudi odjevenih u tešku zaštitnu opremu progurali su se pokraj mene i krenuli prema crvenoj torbi. Niko je izvadio neki instrument u obliku kutije. Bio je to rendgenski skener. Mjestu na kojemu se nalazila torba zlokobno se približavao oklopljeni kombi, nalik golemom hladnjaku.
Tehničar s rendgenskim skenerom provjerio je torbu s oko jednog metra udaljenosti. Bila sam uvjerena da je u torbi bomba ili barem da ju je ostavio onaj tko je podmetnuo bombu u kući. Bože, nemoj da eksplodira, molila sam se.
»Približite kombi«, rekao je Niko mršteći se. »Čini se da je unutra bomba.«
U sljedećih nekoliko minuta iz kombija su izvadili čelične pregrade i postavili zaštitnu barijeru. Jedan je tehničar uzeo dugu šipku s pokretnom kukom na vrhu i polako se približio crvenoj torbi. Ako je unutra bila bomba, mogla je eksplodirati u bilo kojem trenutku.
Našla sam se na ničijoj zemlji i nisam se željela ni pomaknuti. Niz čelo mi je curila kap znoja. Tehničar je kukom podigao torbu s tla kako bi je prenio u kombi.
Ništa se nije dogodilo.
»Ne očitavam ništa«, rekao je tehničar s elektrosenzorom. »Otvorit ćemo je ručno.«
Podigli su torbu u oklopljeni kombi, a Niko je kleknuo ispred nje. Uvježbanim rukama otvorio je zatvarač.
»Naboj je slab«, rekao je Niko. »To je samo baterijski radio.«
Začuo se zajednički uzdah olakšanja. Izvukla sam se iz gomile i potrčala prema torbi. Za torbu je bila pričvršćena plastificirana kartica za upisivanje osobnih podataka vlasnika. Uzela sam je u ruku i pročitala.
BUM! SERONJE.
Imala sam pravo. Zbilja ju je ostavio onaj tko je podmetnuo bombu u kuću. U torbi, pokraj standardnog radija-sata, nalazila se fotografija u okviru. Fotografija s digitalnog fotoaparata, ispisana na papiru. Lice čovjeka lijepog izgleda, od četrdesetak godina.
Jedno od pougljenjenih tijela unutra, bila sam prilično sigurna.
MORTON LIGHTOWER, pisalo je ispod fotografije, NEPRIJATELJ NARODA.
»NEKA SE GLAS NARODA ČUJE.«
Ispod toga je pisalo još nešto, AUGUST SPIES. Isuse, pa to je bilo smaknuće!

Želudac mi se okrenuo.




7. Poglavlje

Brzo smo utvrdili komu je pripadala kuća. Vlasnik je zaista bio onaj čovjek s fotografije, Morton Lightower, i živio je tu s obitelj. Ime je zazvučalo poznato Jacobiju. »Nije li on bio vlasnik X/L Systemsa?«
»Nemam pojma«, odmahnula sam glavom.
»Ma sigurno si čula za njega. Internetski bogataš. Izvukao se sa 600 milijuna dok je tvrtka tonula poput kamena. Dionice su se prodavale po 60 dolara, a sad su oko 60 centa.«
Iznenada sam se sjetila da sam čula o tome na vijestima. »Zvali su ga kraljem pohlepe.« Kupovao je sportske momčadi i skupe kuće, postavio vrata vrijedna 50 000 dolara na dvorište svoje kuće u Aspenu, a istodobno je davao svoje dionice u bescjenje i otpuštao koga je stigao.
»Čuo sam za bijesne investitore«, rekao je Jacobi vrteći glavom, »ali ovo je ipak previše.«
Iza sebe sam čula ženu kako viče da je gomila propusti. Inspektor Paul Chin propustio ju je naprijed, kroz mrežu kombija televizijskih kuća i njihovih ekipa s kamerama. Zaustavila se ispred razorene kuće.
»O, Bože«, zavapila je, s rukama preko usta.
Chin ju je poveo prema meni. »Lightowerova sestra«, rekao je.
Imala je kosu zategnutu unatrag, vuneni džemper i jeans hlače, a na nogama dizajnerske cipele Manola Blahnika koje sam jednom gledala desetak minuta u izlogu kod Neimana.
»Molim vas«, rekla sam, vodeći ženu na nesigurnim nogama do najbližeg policijskog automobila.
»Ja sam inspektorica Boxer iz odjela za umorstva.«
»Dianne Aronoff«, odsutno je promrmljala. »Čula sam na vijestima. Mort? Charlotte? Djeca... Je li itko preživio?«
»Izvukli smo jednog dječaka. Ima oko jedanaest godina.«
»Eric«, rekla je. »Je li dobro?«
»Odvezen je u bolnicu Cal Pacific zbog opeklina. Mislim da će biti dobro.«
»Hvala Bogu!« povikala je. Zatim je opet prekrila lice. »Kako je ovo moguće?«
Kleknula sam ispred Dianne Aronoff i uzela je za ruku. Blago sam je stisnula. »Gđo Aronoff, moram vas nešto pitati. Ovo nije bila nesreća. Znate li tko bi želio nauditi vašem bratu?«
»Nije bila nesreća«, ponovila je. »Mortie je govorio da ga mediji tretiraju poput Bin Ladena. Da ga nitko ne razumije. Da je njegov posao zarađivati novac.«
Jacobi je ubacio u brzinu. »Gđo Aronoff, čini se da je do eksplozije došlo na katu. Tko je još imao pristup kući?«
»Imali su kućnu pomoćnicu«, rekla je brišući oči. »Violu.«
Jacobi je ispustio zrak iz pluća. »Nažalost, treće truplo koje smo pronašli vjerojatno je njezino.
Bilo je zatrpano ruševinama.«
»Jao...« Dianne Aronoff prigušila je jecaj.
Stisnula sam joj ruku. »Slušajte, gđo Aronoff, vidjela sam eksploziju. Bomba je bila postavljena unutra. Postavio ju je netko koga su pustili u kuću ili je imao pristup. Morate razmisliti.«
»Imali su dadilju«, promrmljala je. »Mislim da je ponekad prespavala.«
»Imala je sreće.« Jacobi je okrenuo očima. »Da je bila unutra s vašim nećakom...«

»Nije bila Ericova dadilja«, odmahnula je glavom Dianne Aronoff. »Bila je dadilja od Caitlin.« Jacobi i ja smo se pogledali. » Čija ?«
»Od Caitlin, inspektorice. Moje nećakinje.«
Kad je vidjela prazne izraze našeg lica, skamenila se.
»Kad ste rekli da ste spasili samo Erica, pretpostavila sam da...« Nastavili smo zuriti jedno u drugo. U kući nije pronađen nitko drugi.
»O, Bože, detektivi, ona ima samo šest mjeseci.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:11 am






8. Poglavlje

Ovo nije bilo gotovo.
Otrčala sam do časnika Noroskog, zapovjednika vatrogasaca, koji je izdavao zapovijedi svojim ljudima dok su pretraživali kuću. »Lightowerova sestra kaže da je unutra šestomjesečna beba.«
»Unutra nema nikoga, inspektorice. Moji ljudi upravo završavaju na katu. Možete ući i pogledati sami, ako želite.«
U tom sam trenutku postala svjesna rasporeda prostorija u gorućoj zgradi. Vidjela sam ga u mislima. Na kraju hodnika u kojem sam pronašla dječaka. Srce mi je poskočilo. »Ne na katu, satniče. U prizemlju.« Tamo je mogla biti još jedna dječja soba.
Noroski je radijem pozvao vatrogasca koji je još bio unutra. Usmjerio ga je prema hodniku u prizemlju.
Stajali smo ispred ruševine iz koje se dizao dim dok mi je u želucu rasla mučnina. Sama pomisao da je djetešce još bilo unutra. I da sam ga mogla spasiti. Čekali smo dok su ljudi časnika Noroskog pretraživali ruševine.
Naposljetku se iz ruševina u prizemlju pojavio vatrogasac. »Ništa«, doviknuo je. »Pronašli smo dječju sobu. Kolijevka je bila zatrpana ruševinama. Ali nije bilo djetešca.«
Dianne Aronoff uskliknula je od sreće. Njezina nećakinja nije bila unutra. No sreću je ubrzo zamijenila panika, a lice joj je odražavalo sasvim novi užas. Ako Caitlin nije u kući, gdje je?




9. Poglavlje

Charles Danko stajao je na rubu gomile i gledao. Bio je odjeven poput profesionalnog biciklista i jednom je rukom pridržavao stariji trkaći bicikl pokraj sebe. Prednost je bila to što su mu biciklistička kaciga i naočale prekrivali lice za slučaj da policija snima promatrače, što su ponekad radili.
Ovo nije moglo proći bolje, razmišljao je Danko promatrajući scenu zločina. Lightowerovi su bili mrtvi, razneseni u komadiće. Nadao se da su silno patili dok su gorjeli, čak i djeca. To je bio njegov san, a možda i noćna mora, no sad je postala stvarnost i to stvarnost koja će prestraviti dobre građane San Francisca. Za ovaj vatreni spektakl trebalo je hrabrosti, no napokon je učinio nešto. Gledao je vatrogasce, bolničare, policiju. Svi su bili tu, u čast njegova djela, ili bolje rečeno, njegovih skromnih početaka.
Među policajcima netko mu je zapeo za oko. Bila je to plavuša, očito vrlo iskusna policajka. Činilo se i da je prilično hrabra. Promatrao ju je razmišljajući hoće li mu ona postati glavna protivnica te hoće li biti dostojna?
Pitao je jednog od pozornika na barikadama o njoj. »Žena koja je ušla u kuću je inspektorica Murphy, zar ne? Mislim da je poznajem.«
Policajac se nije udostojao ni pogledati ga. Uobičajena policijska bahatost. »Ne«, rekao je. »To je inspektorica Boxer. Iz Odjela za umorstva. Čuo sam da je prava gadura.«




10. Poglavlje

Vreva u skučenom uredu Odjela za umorstva na drugom katu nije bila nalik nijednoj nedjelji koje se sjećam.
Nakon pregleda u bolnici, na kojem su utvrdili da nisam ozlijeđena, došla sam u ured i otkrila da je cijeli moj tim već tamo. Imali smo nekoliko tragova koje je valjalo istražiti čak i prije nego što stignu fbrenzički rezultati s mjesta eksplozije. Podmetanje eksploziva obično ne obuhvaća otmicu. Pronađi to dijete, govorila sam sama sebi, i pronaći ćeš krivca za taj grozan zločin.
U prostoriji je bio uključen televizor. Na programu je bilo obraćanje gradonačelnika Fiskea i načelnika policije Tracchia uživo s mjesta zločina. »Ova grozna tragedija plod je osvete«, govorio je gradonačelnik koji je zbog ovoga morao prekinuti partiju golfa. »Morton i Charlotte Lightower bili su među najdarežljivijim i najaktivnijim našim sugrađanima. Također su bili moji prijatelji.«
»Ne zaboravi da su i donatori«, rekao je Cappy Thomas, Jacobijev partner.
»Želim da svi znaju kako naša policija već istražuje konkretne tragove«, nastavio je gradonačelnik. »Uvjeravam naše sugrađane da je riječ o izoliranom događaju.«
»X/L...« Warren Jacobi počešao se po glavi. »Mislim da u svom usranom mirovinskom fondu imam nekoliko njihovih dionica.«
»I ja u svom«, rekao je Cappy. »U kojem si ti fondu?«
»Mislim da se zove Dugoročni rast, ali onaj tko je to smislio ima uvrnuti smisao za humor. Prije dvije godine imao sam...«
»Ako vas dvojica mešetara imate trenutak«, rekla sam. »Nedjelja je i burze ne rade. Imamo troje mrtvih, nestalo djetešce i kuću uništenu vjerojatno bombom.«
»Sigurno uništenu bombom«, uključio se Steve Fiori, naša osoba za odnose s tiskanim medijima. I zaista, sam samcat uspješno je održavao vezu s najmanje stotinu redakcija vijesti i novinskih agencija.
»Šef je dobio potvrdu od pirotehničkog odreda. Na mjestu nesreće pronašli su ostatke tempiranog detonatora i plastičnog eksploziva.«
Vijesti nas nisu pretjerano iznenadile. No shvaćanje da je u našem gradu eksplodirala bomba, da su na slobodi ubojice plastičnim eksplozivom ta da je šestomjesečno djetešce nestalo, izazvalo je muklu tišinu u cijeloj sobi.
»Sranje«, uzdahnuo je Jacobi teatralno. »Ništa od slobodnog poslijepodneva.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:11 am








11. Poglavlje

Inspektorice«, dozivao me netko s druge strane prostorije. »Zove vas načelnik Tracchio.«
»Rekao sam ti«, cerio se Cappy.
Podigla sam slušalicu očekujući da će me izgrditi što sam prerano otišla s mjesta zločina. Tracchio je bio najobičniji činovnik. Nije bio ovako blizu scene zločina još otkad je čitao o njima na akademiji prije 25 godina.
»Lindsay, ovdje Cindy.« Očekivala sam načelnika pa me njezin glas iznenadio.
»Nemoj se ljutiti. Samo sam te tako mogla dobiti.«
»Ovo nije baš najbolji trenutak«, rekla sam. »Mislila sam da si onaj seronja Tracchio i da ćeš me zakucati o zid.«
»Većina ljudi misli da sam ja seronja i da ih stalno pokušavam zakucati o zid.«
»Ovaj seronja potpisuje isplatu moje plaće«, rekla sam napola se opuštajući prvi put tog dana. Cindy Thomas bila je među mojim najbližim prijateljicama, uz Claire i Jill. Također je radila za
Chronicle i bila jedna od najvažnijih izvjestitelja o zločinima u gradu.
»Isuse, Linds, upravo sam čula. U cjelodnevnoj sam klinici za jogu. Telefon mi je zazvonio usred vježbe. Šmugnem na nekoliko sati, a ti baš tada odlučiš biti junakinja? Jesi li dobro?«
»Osim što imam dojam da mi pluća gore... Dobro sam«, kažem. »Trenutačno ti ne mogu reći mnogo.«
»Ne zovem zbog zločina, Lindsay. Zovem zbog tebe.«
»Dobro sam«, rekla sam opet. Nisam znala govorim li istinu. Primijetila sam da mi ruke još drhte.
U ustima sam još osjećala gorak dim nakon eksplozije.
»Želiš li da dodem do tebe?«
»Ne bi mi se mogla ni približiti. Tracchio je zabranio pristup novinarima dok ne otkrijemo što se događa.«
»Je li to izazov?« cerila se Cindy.
I ja sam se nasmijala. Kad sam je upoznala, Cindy se ušuljala u apartman na najvišem katu hotela Grand Hyatt, najbolje čuvanog poprišta umorstva koje pamtim. Cijela njezina karijera temeljila se na tom uspjehu.
»Ne, nije izazov, Cindy. Ali dobro sam. Kunem se.«
»Znači, moja briga je uzaludna. Onda mi reci nešto o zločinu. Jer to jest bio zločin, zar ne, Lindsay?«
»Misliš, je li to samo bila prejaka vatra na roštilju iza kuće u devet ujutro u nedjelju? Možeš napisati da sam to rekla. Mislila sam da si danas šmugnula kako bi bila daleko od svega, Cindy.« Uvijek me zapanjivalo koliko brzo može uhvatiti korak s događajima.
»Sad sam opet u toku«, rekla je. »Kad smo već kod toga, priča se da si spasila neko dijete.
Trebala bi otići kući. Učinila si dovoljno za danas.«
»Ne mogu. Imamo nekoliko tragova. Voljela bih da smijem razgovarati s tobom o njima, ali ne smijem.«
»Čula sam da je iz kuće nestalo djetešce. Je li to nekakva poremećena otmica?«
»Ako jest«, rekla sam sliježući ramenima, »onda se vrlo neobično odnose prema onima koji bi

trebali platiti otkupninu.«
Cappy Thomas provirio je unutra. »Inspektorice, ovi iz forenzičke medicine žele vas vidjeti. U mrtvačnici. Odmah.«




12. Poglavlje

Mogla sam očekivati da će Claire, glavna mrtvozornica u San Franciscu i moja dugogodišnja najbolja prijateljica, reći ono što će me u svom tom ludilu napokon rasplakati. »Charlotte Lightower bila je trudna.«
Claire je izgledala povučeno i bespomoćno u svojim narančastim kirurškim rukavicama. »Dva mjeseca. Jadnica vjerojatno nije ni znala.«
Nisam znala zašto mi se to čini tužnim, ali tako je bilo. Možda su mi se Lightowerovi zbog toga činili više poput obitelji. To ih je humaniziralo.
»Nadala sam se da ćemo se vidjeti danas.«
Claire mi se malodušno nasmiješila. »Samo nisam zamišljala da će to biti u ovakvim okolnostima.«
»Da.« Nasmiješila sam se i obrisala suzu iz kuta oka.
»Čula sam što si učinila«, rekla je Claire. Prišla je i zagrlila me. »Za to je bila potrebna velika hrabrost, dušo. A i pomalo si blesava, znaš li to?«
»U jednom mi se trenutku učinilo da se neću izvući, Claire. Bilo je mnogo dima. Bilo ga je posvuda. U mojim očima i mojim plućima. Nisam ništa vidjela. Samo sam zgrabila tog dječaka i molila se.«
»Vidjela si svjetlo. Ono te izvelo van?« Claire se nasmiješila.
»Ne. Izvukla sam se jer sam znala da ćete svi misliti kako sam bila silno glupa što sam završila pečena u toj kući.«
»To bi nam malo pokvarilo večeri uz margarite«, rekla je klimajući glavom.
»Jesam li ti ikada rekla«, podigla sam glavu smiješeći se, »da znaš sve smjestiti u perspektivu?«
Ostaci bračnog para Lightower bili su jedno pokraj drugog, na dvama bolničkim kolicima. Čak i na Božić mrtvačnica je usamljeno mjesto, ali tog subotnjeg poslijepodneva, nakon što su svi tehničari otišli kući, eksplicitne fotografije obdukcija i medicinska upozorenja pričvršćena na antiseptičke zidove i jezivi miris u zraku, stvarali su sumorniji dojam nego ikad.
Prišla sam truplima.
»Pozvala si me ovamo«, rekla sam. »Što si željela da vidim?«
»Pozvala sam te ovamo«, rekla je, »jer mi je palo na pamet da ti treba dobar zagrljaj.«
»Treba mi«, rekla sam, »no ne bi škodilo ni veliko fbrenzičko otkriće.«
Claire je otišla do stola i počela skidati kirurške rukavice. »Veliko forenzičko otkriće?« Okrenula je očima. »Što bih uopće mogla otkriti, Lindsay? Ovo troje ljudi razneseno je u eksploziji.«


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:12 am







13. Poglavlje

Sat poslije Tracchio i ja održali smo vrlo napetu i vrlo emotivnu konferenciju za novinare. I Cindy je bila tamo, zajedno s još pola gradskih novinara.
Jacobi je u uredu pokušao identificirati čovjeka s fotografije, Augusta Spiesa, putem policijske baze podataka i FBI-a. Nije pronašao ništa. Nikakve veze s drugim imenom ili skupinom. Cappy je davao sve od sebe da pronađe izgubljenu dadilju. Lightowerova sestra ju je opisala, no nije imala pojma kako doći do nje. Čak joj nije znala ni prezime.
Skinula sam debeli telefonski imenik s police i bacila ga na Cappyjev stol uz glasan tresak. »Evo, počni s D kao dadilje.«
Bilo je već gotovo šest popodne u nedjelju. Poslali smo dvojicu policajaca u urede X/L-a, ali uspjeli su dobiti samo nekog iz njihova ureda za odnose s javnošću koji je dogovorio sastanak za sutra ujutro u osam. Nedjelja je bila loš dan za rješavanje zločina.
Jacobi i Cappy pokucali su mi na vrata. »Zašto ne odete kući?« rekao je Cappy. »Mi možemo preuzeti.«
»Baš sam mislila nazvati Charlieja Clappera.« Njegovi su forenzičari još pretraživali mjesto zločina.
»Ozbiljan sam, Lindsay. Mi ćemo te pokrivati. Ionako izgledaš grozno«, rekao je Jacobi.
Iznenada sam shvatila koliko sam iscrpljena. Prošlo je devet sati od eksplozije kuće. Još sam bila u majici, hlačicama i tenisicama. Bila sam prekrivena prašinom i čađom iz ruševine.
»Hej, inspektorice«, okrenuo se Cappy. »Još samo nešto. Kako je prošlo sinoć s Franklinom Fratellijem? Vaš veliki spoj?«
Stajali su tamo cereći se, poput dvojice prevelikih adolescenata. »Nije ga ni bilo«, rekla sam.
»Bi li to pitao svog prokletog nadređenog časnika da je slučajno muškarac?«
»Itekako bih pitao«, rekao je Cappy. »Dodao bih da, za mog prokletog nadređenog časnika«, krupni je detektiv zabacio svoju izbrijanu glavu unatrag, »izgledate prilično dobro u tim hlačicama. Taj Fratelli mora da je prilična budala.«
»Primila na znanje.« Nasmiješila sam se. Trebalo mi je dugo da se počnem osjećati kao nadređena toj dvojici. Obojica su bila dvostruko dulje u policiji od mene. Znala sam da im nije bilo lako pomiriti se s tim da prvi put žena zapovijeda Odjelom za umorstva.
»Želiš li još nešto dodati, Warrene?« upitala sam.
»Ne.« Ljuljao se na petama. »Samo me zanima moram li i sutra doći u odijelu ili se mogu odjenuti kao za tenis?«
Progurala sam se pokraj njega, odmahujući glavom. Zatim sam čula kako me opet poziva.
»Inspektorice?«
Okrenula sam se, probuđenog zanimanja. »Warrene?«
»Bila si dobra danas.« Klimnuo je. »Oni koji su važni to znaju.«




14. Poglavlje

Nakon samo deset minuta vožnje stigla sam do Potrera, gdje sam živjela u prizemnici. Čim sam prošla kroz vrata, Martha je dotrčala do mene mašući repom. Jedan od policajaca s mjesta zločina doveo ju je kući.
Vidjela sam kako bljeska svjetlo koje označava dolaznu poruku. Bila je to Jill: »Lindsay, pokušala sam te nazvati u ured. Upravo sam čula...« Fratelli: »Čuj, Lindsay, ako si slobodna danas...« Izbrisala sam poruku ni ne poslušavši što pokušava reći.
Otišla sam u sobu i napokon sa sebe svukla sportsku majicu i hlačice. Večeras nisam željela ni s kim razgovarati. Pustila sam CD. Velečasni Al Green. Otišla sam pod tuš i popila gutljaj piva koje sam ponijela sa sobom. Nagnula sam se unatrag pod topli mlaz i pustila da voda skida prljavštinu, čađu i miris pepela s mog tijela, zavrti ih oko mojih stopala i slije niz odvod. Zbog nečega sam poželjela zaplakati.
Osjećala sam se usamljeno. Mogla sam poginuti danas.
Željela sam da me obujme nečije ruke.
Claire je imala Edmunda da je utješi na ovakvu večer, nakon što je morala sastaviti dijelove triju pougljenjenih tijela. Jill je imala Stevea, ili koga već... Čak je i Martha imala nekoga — mene!
Misli su mi počele lutati prema Chrisu, što se već dugo nije dogodilo. Bilo bi lijepo da je on tu večeras. Od njegove je smrti prošla godina i pol. Bila sam spremna ostaviti to iza sebe, otvoriti se nekome, ako se netko pojavi. Bez fanfara. Bez velikih najava. Samo tihi glas u mom srcu, moj glas, koji mi je govorio da je vrijeme.
Zatim su mi se misli vratile na scenu u marini. Vidjela sam se na ulici, kako držim Marthu. Lijepo, mirno jutro. Privlačna gradska kuća. Crvenokosi klinac na romobilu. Bljesak narančastog svjetla.
Stalno sam vrtjela film ispočetka i uvijek je završavao na istom mjestu. Nešto ti je promaknulo. Nešto sam previdjela.
Žena koja skreće za ugao trenutak prije bljeska. Na trenutak sam je vidjela s leđa. Svijetle kose vezane u rep. Nešto je nosila u rukama. No nije mi zbog toga bila sumnjiva.
Nego zbog toga što se nije vratila.
Prvi put mi je to palo na pamet. Nakon eksplozije... Klinac s romobilom bio je tamo. Bilo je i mnogo drugih. No svjetlokosa žena nije bila među njima. Nitko iz policije nije razgovarao s njom. Nije se vratila... Zašto?
Zato jer je gadura bježala.
Trenutak se stalno ponavljao u mojim mislima. Nešto je nosila u rukama. Bježala je. Bila je to dadilja.
A to što je nosila u rukama?
Bilo je to djetešce Lightowerovih!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:12 am








15. Poglavlje

Krupni svijetli pramenovi njezine kose padali su na pod kupaonice. Još jednom je zarezala škarama. Sve je morala započeti iznova. Wendy je nestala zauvijek. U ogledalu se počelo pojavljivati novo lice. Rekla je zbogom dadilji koja je bila zadnjih pet mjeseci.
Rezala je i odbacivala svoju prošlost. Wendy je bilo ime za Petra Pana, ne za stvarni svijet. U spavaćoj sobi glasno je plakalo djetešce. »Tiho, Caitlin. Molim te, dušo.«
Morala je smisliti što će s njom. Znala je samo da ne može dopustiti da djetešce umre. Cijelo je poslijepodne gledala vijesti. Cijeli ju je svijet tražio. Nazivali su je hladnokrvnom ubojicom. Čudovištem. No nije mogla baš biti potpuno čudovište, zar ne? Ipak je spasila djetešce.
»Ti ne misliš da sam čudovište, zar ne, Caitlin?« doviknula je vrištećem djetetu.
Michelle je spustila glavu u lavabo i istresla na nju cijelu bočicu L’Orealove crvene boje za kosu, utrljavajući je u podrezane vlasi.
Dadilja Wendy je nestala.
Malcolm će uskoro doći. Dogovorili su se da će doći tek kad bude sigurno da je nitko nije slijedio. No bio joj je potreban. Sad kad je dokazala koliko je snažna.
Čula je kako netko pokušava otvoriti prednja vrata. Michellino je srce poskočilo.
Što ako nije bila dovoljno oprezna? Što ako ju je netko vidio kako dolazi s djetetom? Što ako upravo sada provale kroz vrata?
No tada je u sobu ušao Malcolm. »Očekivala si policiju, zar ne? Rekao sam ti da su glupi!« podviknuo je.
Michelle je otrčala k njemu i skočila mu u naručje.
»O, Mal, uspjeli smo. Uspjeli smo!« Izljubila mu je obraze stotinjak puta. »Napravila sam sve kako treba, zar ne?« pitala je Michelle. »Na TV-u kažu da počinitelj mora biti pravo čudovište.«
»Rekao sam ti da moraš biti jaka, Michelle.« Mal ju je gladio po kosi. »Ljude na televiziji su kupili, kao i sve ostale. Ali vidi tebe... Izgledaš tako drukčije.«
Iznenada se iz sobe začuo plač. Mal je izvukao pištolj. »Koji je to vrag bio?« Otrčao je u spavaću sobu, a ona ga je slijedila. Užasnut je zurio u Caitlin.
»Mal, možemo je zadržati, samo malo. Ja ću se brinuti za nju. Ona nije nikomu naudila.«
»Glupačo jedna«, rekao je, gurajući je na krevet.
»Svaki murjak u gradu tražit će ovu klinku.«
Počela je gubiti dah. To se događalo uvijek kad bi Malov glas postao grub. Kopala je po torbici tražeći inhalator. Uvijek je bio tamo. Nikamo nije išla bez njega. Sinoć ga je imala. Gdje je sada, dovraga?
»Brinula sam se za nju, Malcolme«, opet je rekla Michelle. »Mislila sam da ćeš razumjeti...«
Malcolm ju je zgrabio i gurnuo joj lice prema djetešcu. »Da? Pokušaj ti razumjeti ovo... To dijete mora nestati do sutra. Pobrini se da prestane plakati. Gurni mu cicu u usta i stavi jastuk na glavu. Ujutro ga više neće biti.«




16. Poglavlje

Charles Danko nije vjerovao u nepotrebno riskiranje, no također je bio uvjeren da su svi vojnici potrošni, pa čak i on sam. Njegova je krilatica bila: uvijek postoji drugi vojnik.
Stoga je poziv uputio iz javne govornice u okrugu Mission. Ako poziv bude prekinut ili mu uđu u trag, neka bude tako.
Telefon je zazvonio nekoliko puta prije nego što se netko u stanu javio. Prepoznao je glas Michelle, dadilje divno hladnog srca. Izvela je sjajnu predstavu.
»Ponosan sam na tebe, Michelle. Nemoj ništa govoriti. Samo mi daj Malcolma. No znaj da si prava junakinja.«
Michelle je spustila telefon, a Danko je morao suspregnuti smijeh zbog njihove nevjerojatne poslušnosti.
Bilo je to neprocjenjivo i silno je mnogo govorilo o ljudskom stanju. Možda je čak moglo objasniti Hitlerov uspon na vlast. Bili su to vrlo pametni ljudi, većina njih završila je fakultet, no rijetko su dovodili u pitanje njegove zapovijedi.
»Da, ja sam.«
Čuo je Malcolmov blazirani glas. Momak je bio sjajan, no bio je istinski ubojica, vjerojatno psihopat. Ponekad je plašio čak i Danka.
»Slušaj me. Ne želim predugo razgovarati. Samo sam te htio obavijestiti da sve ide sjajno. Ne može biti bolje.«
Danko je zastao na nekoliko sekunda. »Učini to opet«, rekao je naposljetku.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:12 am







17. Poglavlje

Na grebenu koji se uzdizao iznad zaljeva nalazila se poslovna zgrada prekrivena staklom, a na njezinom vrhu bio je golemi logotip u obliku prekriženih slova X i L. Dotjerana djevojka s recepcije uvela je Jacobija i mene u konferencijsku salu. Na zidovima prekrivenim drvenim panelima nalazili su se uokvireni članci i naslovnice časopisa i pružali se cijelom duljinom prostorije, a na svakom je bilo rumeno lice Mortona Lightowera. Na jednoj naslovnici Forbesa pisalo je: »Može li itko u Silicijskoj dolini zaustaviti ovog čovjeka?«
»Čime se uopće bavi ova tvrtka?« pitala sam Jacobija.
»Računalne sklopke visoke brzine. Za prijenos podataka putem intemeta. Bilo je to prije nego što su svi shvatili da nemaju podataka za prijenos putem Interneta.«
Vrata konferencijske sale otvorila su se i ušla su dva muškarca. Jedan je imao prosijedu kosu i bio vrlo crven u licu. Odijelo mu je bilo vrlo dobro krojeno. Odvjetnik. Drugi je bio krupan i proćelav. Nosio je raskopčanu kariranu košulju. Tehničar.
»Chuck Zinn«, predstavio se onaj u odijelu i dao posjetnicu Jacobiju. »Ja sam DPO u X/L-u. Vi ste inspektor Boxer?«
»Ja sam inspektorica Boxer.« Pogledala sam posjetnicu i frknula nosom.
»Što je DPO?«
»Direktor pravnog odjela.« Blago se naklonio, ispričavajući se. »Ovo je Gerry Cates, bio je suosnivač tvrtke s Mortom.«
»Ne moram ni reći da smo ovdje svi zgroženi.« Obojica su sjela, a zatim i mi, s druge strane konferencijskog stola. »Većina nas je poznavala Morta od početka. Gerry je išao na Berkeley s njim. Odmah na početku želim vam obećati potpunu suradnju naše tvrtke.«
»Imate li kakvih tragova?« pitao je Cates. »Čuli smo da je Caitlin nestala.«
»Dajemo sve od sebe da pronađemo djetešce. Čuli smo da je obitelj imala dadilju koja je također nestala. Možete li nam vi nekako pomoći da je pronađemo?«
»Možda vam Helene može pomoći. Bila je Mortova tajnica.« Cates je pogledao odvjetnika.
»Mislim da je to izvedivo.« Zinn je nešto na brzinu zapisao.
Započeli smo s uobičajenim pitanjima: Je li Lightoweru netko prijetio? Jesu li znali da mu netko želi zlo?
»Ne.« Gerry Cates odmahnuo je glavom i pogledao odvjetnika. »Naravno, Mortovi financijski poslovi povlačili su se posvuda u medijima«, nastavio je. »Uvijek bi ga netko napao na sastancima dioničara. Financijski psi čuvari. Ako renoviraš kuhinju, oni plaču da ćeš upropastiti tvrtku.«
Jacobi je fiknuo. »Mislite li da bi imali prava naljutiti se ako u bescjenje proda dionice vrijedne 600 milijuna dolara?«
»Ne možemo kontrolirati cijenu naših dionica, inspektorice«, odvratio je Cates kojem je pitanje očito zasmetalo.
U prostoriji je zavladala napeta tišina.
»Dat ćete nam popis svih svojih klijenata«, rekla sam.
»Izvedivo.« Odvjetnik je opet nešto kratko zapisao.

»Trebat ćemo pristup njegovim privatnim računalima, e-pošti i prepisci.« Bacila sam bombu u krilo DPO-u.
Odvjetnikova olovka nije ni dotakla notes. »To su privatne datoteke, inspektorice. Moram provjeriti pravno zaleđe prije nego što pristanem.«
»Mislio sam da ste vi pravno zaleđe«, rekao je Jacobi cereći se.
»Vaš je šef ubijen, g. Zinn. Bojim se da sad mi imamo ovlasti. Na poprištu zločina pronašli smo poruku«, rekla sam. Gurnula sam kopiju fotografije preko stola. »U njoj se Morton Lightower navodi kao neprijatelj naroda. Pri dnu je napisano ime. August Spies. Znači li to nešto ijednom od vas?«
Zinn je zatreptao. Cates je duboko udahnuo, iznenada praznog pogleda.
»Ne moram vas podsjećati da je ovo istraga umorstva«, rekla sam. »Ako je netko nešto prešućivao, sada je trenutak...«
»Nitko nije ništa prešutio«, ukočeno je rekao Gerry Cates.
»Sada vjerojatno želite razgovarati s Helene.« Pravnik je spustio blok, kao da je sastanak završio.
»Ono što sada želim je da zapečatite pristup Lightowerovom uredu. I želim pristup njegovoj prepisci. I računalnim datotekama. I e-pošti.«
»Nisam siguran je li to izvedivo, inspektorice.« Chuck Zinn nagnuo se unatrag na svom stolcu.
»Reći ću vam što je izvedivo, g. Zinn.« Gledala sam u njegov lažni, susretljivi osmijeh.
»Izvedivo je to da se za dva sata vratimo sa sudskim nalogom, a sve od tih datoteka izbrisano u zadnja 24 sata proglasimo ometanjem istrage umorstva. Izvedivo je i to da sve što pronađemo proslijedimo revnim pravnicima u tužiteljevu uredu, naročito ono što nije baš pogodno za X /L. Zvuči li vama nešto od toga izvedivo, g. Zinn?«
Gerry Cates nagnuo se prema svom odvjetniku. »Chuck, možda bismo mogli smisliti nešto.«
»Naravno da možemo smisliti nešto«, klimnuo je glavom Zinn.
»No bojim se da danas nemamo više vremena za to. I vi ste sigurno silno zauzeti. Zato, ako je to sve«, ustao je i nasmiješio se, »siguran sam da želite razgovarati s Helene.«




18. Poglavlje

Samo nekoliko sekunda nakon što sam izjurila kroz glavna vrata X/L-a nazvala sam Jill. Opisala sam joj frustrirajući sastanak na kojem sam upravo bila.
»Treba ti sudski nalog«, prekinula me Jill, »za pregled Lightowerovih datoteka?«
»Da, Jill, i to brzo, prije nego što pošalju dečke Arthura Andersena da malo počiste u uredu.«
»Imaš li dokaza da se u Lightowerovom računalu nalazi nešto takvo?«
»Nazovi me sumnjičavom, Jill, ali kada se netko tijekom razgovora s policijom počne trzati poput ribe na uzici, antene iza mojih ušiju odmah počinju ići bip-bip.«
»Kako počinju ići, Lindsay?« nasmijala se Jill.
»Bip-bip«, rekla sam oštrije. »Ma daj, Jill. Ne šalim se.«
»Imaš li još neki dokaz da nešto kriju osim mimike?«
U prsima mi se uzburkala krv. »Nećeš to učiniti za mene, zar ne?«
»Ne mogu to učiniti za tebe, Lindsay. Čak i kad bih, ništa od toga ne bi prošlo ni čitanje optužnice. Mogla bih se pokušati nagoditi s njima.«
»Jill. Vodim istragu višestrukog umorstva.«
»Na tvojem bih mjestu pokušala primijeniti drugu vrstu pritiska osim pravnog.«
»Možeš li mi to malo pojasniti?«
Jill je frknula. »Koliko se sjećam, još imaš neke prijatelje u medijima... .«
»Želiš reći da bi mogli postati susretljiviji ako im tvrtku malo ocrne na naslovnici Chroniclea?«
»O, da, Linds...« Čula sam kako Jill hihoće.
Iznenada sam začula zvuk koji je dojavljivao da mi je stigla SMS poruka.
Bio je to Cappy Thomas iz postaje. »Inspektorice, vratite se odmah u bazu. Pronašli smo dadiljin trag.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:13 am








19. Poglavlje

Kad sam se vratila, u sobi za ispitivanje br. 1 bile su dvije žene. Vodile su agenciju za dadilje, rekao mi je Cappy, zvanu »Dadilja je ljubav!«
»Javile smo se kada smo čule što se dogodilo«, objasnila mi je Linda Cliborne, ona u ružičastom puloveru.
»Mi smo dogovorile taj posao za Wendy Raymore.«
»Doimala se savršenom za njega«, ubacila se njezina partnerica, Judith Hertan. Judith je izvukla žutu mapu za spise i gurnula je preko stola. U mapi je bila ispunjena prijavnica za agenciju Dadilja je ljubav!, nekoliko pisama preporuke i iskaznica studentice kalifornijskog sveučilišta Berkeley na kojoj je bila fotografija.
»Lightowerovi su je obožavali«, rekla je Linda.
Zurila sam u malu plastificiranu fotografiju lica Wendy Raymore. Bila je svjetlokosa, visoko smještenih kostiju lica i širokog osmijeha koji je blistao. Prisjetila sam se slike netom prije eksplozije koju sam nosila u glavi: djevojka u kombinezonu kako odlazi. To bi mogla biti ona.
»Pomno provjeravamo sve naše djevojke. Wendy se doimala pravim draguljem. Bila je vesela i zgodna, vrlo simpatična djevojka.«
»Lightowerovi su rekli da ju je njihovo djetešce odmah zavoljelo«, dodala je njezina partnerica.
»Uvijek provjeravamo.«
»Ove preporuke... I njih ste provjerili?«
Judith Hertan je oklijevala. »Možda nismo baš sve. Ja sam provjerila na fakultetu i uvjerila se da je bila na dobru glasu. Imale smo i njezinu sveučilišnu iskaznicu.«
Pogledala sam adresu: Prilaz pelikana br. 17. S druge strane zaljeva, u Berkeleyju.
»Mislim da je rekla da ne živi u studentskom domu«, nastavila je Linda Cliborne. »Potvrdu da je dobila posao poslali smo joj u poštanski pretinac.«
Izvela sam Cappyja i Jacobija iz prostorije. »Obavijestit ću policiju u Berkeleyju. I Tracchija.«
»Kako želite da to riješimo?« pogledao me Cappy.
Zapravo je pitao Koliku silu smijemo primijeniti da je privedemo?
Zurila sam u fotografiju.
»Učinite sve što morate«, rekla sam.




20. Poglavlje

Četrdeset minuta poslije bili smo jednu ulicu udaljeni od Prilaza pelikana br. 17 u Berkeleyju. Kuća je bila viktorijanskog stila, stara i oronula, a i ostale u ulici blizu fakulteta bile su joj slične. Dva policijska automobila blokirala su cestu. Ispred kuće se zaustavio kombi specijalne policije. Nisam znala što očekivati, no nisam željela riskirati.
Svi smo imali pancirne košulje ispod policijskih jakni. Bilo je 11:45. Policija Berkeleyja cijelo je jutro nadzirala kuću. Rekli su da iz kuće nije izašao nitko, ali je prije pola sata u nju ušla mlada crnkinja s torbom na kojoj je bio logotip sveučilišta.
»Pronađimo djetešce koje je nestalo«, rekla sam momcima.
Jacobi, Cappy i ja došuljali smo se iza parkiranih automobila do ulaza u kuću. Nije bilo nikakvih znakova aktivnosti unutra. Znali smo da bi moglo biti postavljenog eksploziva.
Dva su inspektora prišla ulaznim vratima, jedan sa svake strane. Jedan od specijalaca nosio je ručni ovan, za slučaj da moramo probiti vrata. Scena je bila jezivo tiha.
Klimnula sam glavom. Ulazimo.
»Otvorite! Policija San Francisca!« Cappy je snažno pokucao na vrata.
Ja sam zurila u prozore, tražeći bilo kakav znak aktivnosti. Već su postavili i detonirali bombu. Bila sam uvjerena da bi bez oklijevanja mogli zapucati iz vatrenog oružja. No nije se dogodilo ništa.
Iznenada sam začula korake kako se iznutra približavaju vratima i zvuk brave koja se okreće.
Vrata su se otvorila, a mi smo svi uperili oružje na onoga tko će se pojaviti iza njih.
Bila je to mlada crnkinja u majici s logotipom fakulteta. Nju su lokalni policajci vidjeli kako ulazi. Čim je ugledala specijalce iznenađeno je zavrištala.
»Wendy Raymore?« povikao je Cappy, izvlačeći je kroz vrata.
Šokirana djevojka jedva je govorila. Cappy ju je gurnuo u naručje specijalca koji je čekao.
Drhteći, pokazala je prema stepenicama. »Mislim da je na katu.«
Nas troje progurali smo se unutra. Dvije sobe na katu bile su otvorene i prazne. U njima nije bilo nikoga. Dalje niz hodnik nalazila se još jedna soba čija su vrata bila zatvorena.
Cappy je pokucao na vrata. »Wendy Raymore? Policija San Francisca!« Nije bilo odgovora.
Osjećala sam kako mi žilama struji adrenalin. Cappy me pogledao i provjerio svoj pištolj. Jacobi se pripremio. Klimnula sam glavom.
Cappy je otvorio vrata udarivši ih nogom. Ušli smo, pokrivajući uperenim pištoljima sve kutove prostorije.
Djevojka u majici kratkih rukava naglo se uspravila u krevetu. Doimala se zbunjeno, trepćući je tjerala san od očiju. Počela je vrištati: »O, Bože, što se događa?«
»Wendy Raymore?« Cappy je i dalje držao pištolju uperen u nju. Djevojčino je lice bilo blijedo od užasa. Očima je strijeljala lijevo-desno.
»Gdje je beba?« povikao je Cappy.
Ovo je krivo! Sve je krivo, pomislila sam.
Djevojka je imala dugu tamnu kosu i prilično tamnu put.
Nije bila nimalo nalik opisu Dianne Aronoff. Niti fotografiji sa studentske iskaznice Wendy

Raymore. Kao ni djevojci koju sam vidjela kako odlazi s mjesta zločina. Shvatila sam što se dogodilo. Djevojka je vjerojatno izgubila svoju iskaznicu, ili ju je netko ukrao. No tko je to bio?
Spustila sam pištolj. Pred nama je bila neka druga djevojka. »Ovo nije dadilja«, rekla sam.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:13 am







21. Poglavlje

Lucille Cleamons imala je još točno 17 minuta od svoje pauze za ručak da obriše mrlju od kečapa s Marcusova lica, odvede blizance natrag u vrtić i vrati se na posao autobusom broj 27 prije nego što joj šef počne smanjivati satnicu od 7,85 dolara po satu (ili 13 centi po minuti).
»Ma daj, Marcuse«, uzdahnula je pogledavši svog petogodišnjaka koji je ponosno pokazivao svoje lice puno kečapa. »Nemam vremena za ovo danas.« Trljala je njegovu bijelu košulju, koja je više sličila nekom od njegovih crteža, no nije mogla skinuti mrlje.
Cherisse se javila iz svog stolca. »Mogu li dobiti sladoled, mama?«
»Ne, dijete, ne možeš. Mama nema vremena.« Pogledala je na sat i osjetila kako ju je nešto probolo u grudima. O, Bože....
»Hajde, dijete.« Lucille je nagurala njihove posudice Happy Meala na poslužavnik. »Moram vas brzo dovesti u red.«
»Molim te, mama. To je McSundae«, povikala je Cherisse.
»Možeš kupiti svoj McSundae, ili što god želiš, kad ga platiš novcem koji si sama zaradila. Sada dolazite da vas očistim. Mama mora ići.«
»Ali ja sam čista«, pobunila se Cherisse.
Oboje ih je odvukla od stola i počela ih gurati prema WC-u. »Da, ali tvoj brat izgleda kao da je bio u ratu.«
Lucille je vukla djecu po stražnjem hodniku koji je vodio do WC-a. Otvorila je vrata na kojima je stajao znak za žene. Bio je to McDonald’s. Nikomu neće smetati. Podigla je Marcusa na rub umivaonika, namočila papirnati ubrus i počela trljati mrlje na ovratniku njegove košulje.
Dječak se vrpoljio.
»K vragu, dečko. Ako se želiš zaprljati, morao bi se sam očistiti. Cherisse, trebaš li piškiti?«
»Da, mama«, odgovorila je djevojčica.
Ona je bila mnogo urednija. Oboje su bili petogodišnjaci, ali Marcus je jedva znao otkopčati hlače. Uspjela je skinuti dio kečapa.
»Cherisse«, podviknula je Lucille. »Hoćeš li sjesti na tu školjku ili nećeš?«
»Ne mogu, mama«, odvratila je djevojčica.
»Ne možeš? Tko ima vremena za ovo, mlada damo? Samo skini gaćice i piški. «
»Ne mogu, mama. Moraš doći vidjeti.«
Lucille je uzdahnula. Tko god je rekao da je vrijeme na njegovoj strani, sigurno nije imao blizance. Brzo se pogledala u ogledalo, i opet uzdahnula. Nema ni trenutka za sebe. Spustila je Marcusa na pod i pošla otvoriti kabinu u kojoj je bila Cherisse.
»Zbog čega sva ta strka, dijete?« nestrpljivo je rekla. Djevojčica je zurila u zahodsku školjku.
»O, Bože.« Lucille je duboko uzdahnula.
Na poklopcu školjke nalazila se košara, a u njoj, zamotano u pokrivač, bilo je djetešce.




22. Poglavlje

Ponekad se u ovom poslu sve poklopi u vašu korist. Jedan od tih trenutaka dogodio se kad smo pronašli djetešce Lightowerovih u McDonald’su. Svi u središnjoj postaji kao da su zajednički odahnuli.
Nazvala sam Cindy i zamolila je uslugu. Rekla je da će sa zadovoljstvom izvršiti malo pritiska na X/L.
Čim sam završila razgovor sa Cindy, Charlie Clapper pokucao mi je na vrata. »Zgodan ulov, Boxerice.«
»To je pomalo nisko, čak i od tebe«, rekla sam smiješeći se.
Clapper se nasmijao. Njegovi su forenzičari proveli veći dio zadnjih 36 sati pretražujući mjesto eksplozije. Charlie je izgledao iscrpljeno.
»Idemo, dušo«, rekao je, pokazujući mi glavom da ga slijedim. »Za tvoje oči prvo. Mnogo su ljepše od Tracchijevih.«
»Znala sam da sam zbog nečeg postala inspektorica.«
Charlie me odveo u svoj ured niz hodnik. Tamo je bio i Niko, iz pirotehničkog odjela, zavaljen u stari Charliejev stolac. Jeo je nešto dostavljeno iz kineskog restorana.
»Uspjeli smo zaključiti o kakvoj je eksplozivnoj napravi bila riječ.« Charlie mi je nogom gurnuo stolac. Na zidnoj ploči nalazio se tlocrt kuće Lightowerovih. »Posvuda smo pronašli tragove plastičnog eksploziva C-4. Samo 250 grama dovoljno je za rušenje zrakoplova. Sudeći po veličini eksplozije, u našem ga je slučaju bilo više od kilograma. Tko god je postavio eksploziv, stavio ga je u nešto ovakvo« - pokazao mi je crnu sportsku torbu - »i ostavio to u nekoj od prostorija.«
»Kako to znamo?« pitala sam.
»Lako«, nacerio se Clapper. Izvukao je komadić crne sintetičke tkanine na kojoj je bio znak Nike.
»Pronašli smo ovo na jednom od zidova.«
»Jeste li imali sreće i pronašli neki otisak prsta na ostacima torbe ?« pitala sam.
»Žao mi je, dušo«, zahihotao je Clapper, »ovo je sve što smo pronašli od torbe.«
»Detonator je bio prilično sofisticiran«, objašnjavao je Niko. »Eksploziv je aktiviran daljinski.
Detonator je bio povezan s mobilnim telefonom.«
»Plastični eksploziv često se rabi, Lindsay. Mogli bismo istražiti krađe s gradilišta ili vojnih skladišta«, rekao je Charlie Clapper.
»Kakav si s bebama, Charlie?«
»Dobar, ako su starije od 18 godina«, rekao je forenzičar cereći se. »Zašto? Napokon te zasvrbjelo?«
Da je Clapper 30 cm viši, 25 kilograma lakši i nije u braku već 30 godina možda bih jednom i popustila njegovom nabacivanju. »Žao mi je, ali ova je malo mlada.«
»Misliš na bebu Lightowerovih?« Charlie se namrštio.
Klimnula sam glavom. »Želim da uzmeš otiske s nje, Charlie. S djetešca, s prekrivača, s košare, sa svega što možeš pronaći.«
»Prošlo je 30 godina otkad sam mijenjao pelene.« Clapper je uzdahnuo, sa slabašnim izrazom gađenja. »Hej, gotovo sam zaboravio...« Ispod hrpe papira na svom radnom stolu izvukao je vrećicu

s oznakom dokaza. »Pokraj dječje sobe nalazila se još jedna. Netko je tamo proveo noć. No još ne znamo tko.«
Dadilja, pomislila sam.
»Ne veseli se prerano«, rekao je Charlie, sliježući ramenima. »Sve je izgorjelo. No pronašli smo ovo pokraj kreveta.«
Dobacio mi je plastičnu vrećicu. U njoj je bila mala iskrivljena posudica duga oko osam centimetara.
Podigla sam je prema svjetlu. Nisam imala pojma o čemu je riječ.
»Potpuno je rastopljeno.« Clapper je slegnuo ramenima. Malo je petljao po džepovima svoje jakne koju je prebacio preko naslona stolca, a zatim izvukao nešto slično onomu u vrećici.
»To je inhalator, Lindsay.« Skinuo je poklopac s njega i stavio ga na predmet u vrećici za dokaze. Savršeno je pristajao. Dvaput je pritisnuo inhalator koji je držao u ruci. Iz njega su izletjela dva kratka zračna mlaza.
»Tko god je spavao u tom krevetu, imao je astmu.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:13 am







23. Poglavlje

Jill Bernhardt sjedila je u zamračenom uredu dugo nakon što su svi ostali otišli.
Ispred nje su bili pravni papiri. Iznenada je shvatila da već 10 minuta zuri u istu stranicu. Počela je ostajati u uredu kada Steve nije putovao ili nije sam ostajao u uredu do kasna. Radila je sve što je mogla kako bi ga izbjegla. Čak i kad se nije pripremala za suđenje.
Jill Meyer Bernhardt. Superodvjetnica. Neustrašiva u očima svih. Bojala se otići kući.
Sporo je masirala modricu na svojoj kralježnici. Bila je to najsvježija. Kako je to moguće?
Navikla se zastupati žene koje su se osjećale ovako, no sama je krila mračnu tajnu.
Niz lice joj se skotrljala suza. Kad sam morala pobaciti, pomislila je. Tada je sve počelo.
No znala je da su nevolje sa Steveom počele mnogo prije. Kad je ona završila postdiplomski, a on dovršavao magisterij iz ekonomije. Počelo je s njezinom odjećom. S haljinama koje mu nisu bile po ukusu ili u kojima su se vidjeli njezini ožiljci.
S večernjim zabavama na kojima su se njegovi stavovi - o politici, njezinom poslu, bilo čemu - činili toliko jačim, toliko važnijim od njezinih. Pretvarao se da svojom zaradom otplaćuje hipoteku za kuću i kredit za BMW.
Ne možeš ti to, JilL Slušala je to otkad ga je srela. Isuse dragi, protrljala je oči dlanovima.
Bila je glavna pomoćnica okružnog tužitelja. Što je još morala dokazati?
Telefon je zazvonio. Poskočila je od iznenadnog zvuka. Je li to bio Steve ? Pozlilo bi joj od samog zvuka njegovoga glasa. Taj jezivi, tobože zabrinuti glas: »Hej, dušo, što radiš? Dođi kući. Idemo na trčanje.«
Na njezino olakšanje, na zaslonu telefona prikazao se broj i ime pomoćnika okružnog tužitelja iz Sacramenta. Zvao je zbog svjedoka kojeg je trebalo izvući iz državnog zatvora. Pustila je da ostavi poruku na govornoj pošti.
Zatvorila je težak spis. Bilo je to posljednji put, zaklela se. Najprije će sve reći Lindsay. Boljelo ju je što joj laže. Lindsay je ionako mislila da je Steve seronja.
Nije bila glupača.
Dok je spremala spise u torbu, telefon je opet zazvonio. Bilo je to posebno zvono od kojeg je protrnula do srži.
Ne javljaj se, Jill Već je bila na pola puta do vrata. No zbog nečega je pogledala prema malom zaslonu. Na njemu se pojavio poznati broj. Jill je osjetila kako su joj se usta osušila. Polako je podigla slušalicu. »Bernhardt«, prošaptala je, zatvarajući oči.
»Opet dugo radiš, dušo?« Od njegovog se glasa sledila.
»Da te ne poznajem dobro«, rekao je, gotovo povrijeđeno, »pomislio bih da se bojiš doći kući.«




24. Poglavlje

Te se večeri Georgeu Bengosianu posrećilo.
Bio je nizak i proćelav, velikog plosnatog nosa. Već na početku karijere shvatio je da nije baš za urologiju i svoj je pravi poziv pronašao u spajanju propalih regionalnih osiguravatelja u goleme organizacije zdravstvenog osiguranja. Također je shvaćao da neće osvojiti lijepe žene pričama o očekivanoj zaradi i glupim šalama iz ureda - naročito ne ovu seksi analitičarku na konferenciji o zdravstvenoj zaštiti koju je organizirala Bank of America.
Činilo mu se da živi u nečijem tuđem snu. Mimi je bila opčinjena i upravo su išli prema njegovom hotelskom apartmanu. »Na najvišem je katu. Samo čekaj da vidiš pogled«, zadirkivao ju je.
George je hihoćući se prešao prstom preko rubova grudnjaka koji joj se nazirao ispod bluze, dok je otvarao vrata svojeg apartmana u hotelu Clift. Zamišljao je njezine čvrste grudi kako se njišu pred njim i njezine velike oči zagledane u njegove. Zbog ovog vrijedi imati sliku u godišnjem izvješću.
»Daj mi samo trenutak«, rekla je Mimi, štipkajući ga za ruku i krećući prema toaletu.
»Nemoj predugo«, rekao je George, tobože se dureći.
Žureći se, nespretno je strgnuo omot s boce Roederera koja je došla uz apartman i natočio dvije čaše. Njegov pedesetčetverogodišnji pimpek skakutao mu je u gaćama poput ribe na udici. Ujutro mora avionom na sastanak sa senatskim odborom za zdravstvenu zaštitu u Illinoisu, za koji je već znao da će pristati zažmiriti na jedno oko dok on izbacuje najsiromašnije i najrizičnije osiguranike sa svog popisa. To je 140.000 obitelji, od kojih će mu svaka donijeti prihod!
Mimi se vratila iz toaleta ljepša nego ikada. George joj je dodao čašu.
»U tvoje zdravlje«, rekao je. »Zapravo, pijmo za nas oboje. Za ovu večer.«
»Za Hopewell.« Mimi se nasmiješila i kucnula o njegovu čašu.
»Želiš li kušati nešto?« Stavila mu je ruku na zglavak. »Od ovog ćeš sigurno biti čvrst poput kamena. Posvuda.« Iz torbice je izvukla malu bočicu. »Samo isplazi jezik.«
George je učinio kako mu je rečeno, a ona je kapnula dvije kapi. Bile su gorke. Okus je bio toliko oštar da je gotovo poskočio.
»Zašto to ne rade s okusom višnje?«
»Još samo jedna.« Njezin je osmijeh zasljepljivao. »Da budem sigurna da si spreman za mene. Za nas.«
George je opet isplazio jezik. Srce mu je udaralo kao ludo.
Mimi je kapnula još jednu kap. Zatim se njezin osmijeh promijenio. Postao je hladniji. Stisnula mu je obraze i ispraznila cijelu bočicu.
Georgeova su se usta ispunila tekućinom. Pokušao ju je ispljunuti, ali ona mu je nagnula glavu unatrag pa je progutao. Razrogačio je oči. »Koji vrag?«
»To je otrov«, rekla je Mimi i ubacila praznu bočicu natrag u torbicu. »Vrlo poseban otrov za vrlo posebnog momka. Prva bi te kap ubila nakon nekoliko sati. Ali ti si progutao dovoljno da ubije cijeli San Francisco.«
George je ispustio čašu pjenušca koja se razbila na podu. Pokušao je ispljunuti tekućinu koju je popio. Ova gadura mora da je luda. Sigurno želi napraviti budalu od njega. No tada je osjetio snažnu bol u želucu.

»Ovo je od svih ljudi koje ste gazili cijeli život, g. Bengosian. Niste ih nikada upoznali. Bile su to obitelji koje nisu imale izbora nego su morale vjerovati u vas. U Hopewell. Felicia Brown? Umrla je od izlječivog melanoma. Thomas Ortiz? Je li vam to ime poznato? Bilo bi poznato vašim činovnicima za procjenu rizika. Ustrijelio se pokušavajući otplatiti liječenje moždanog tumora svog sina. Zovemo to pražnjenjem kovčega. Tako vi to kažete, zar ne gospodine B?«
Iznenada mu se želudac počeo okretati. Na usta mu je izbila gusta pjena. Ispljunuo ju je, posvuda po svojoj košulji, no činilo mu se da mu oštri prsti grebu po utrobi. Znao je što se dogada. Plućni edem.
Trenutačno zatajenje organa. Zovi u pomoć, rekao si je. Otiđi do vrata. No noge su mu otkazale i popustile pod njim.
Mimi je stajala tamo, gledajući ga s podrugljivim smiješkom. Pružio je ruku prema njoj. Želio ju je udariti, zadaviti, zdrobiti život u njoj. No nije se mogao pomaknuti.
»Molim te...« Ovo nije bila šala.
Kleknula je iznad njega. »Kako vam se sviđa kad vama isprazne kovčege, g. Bengosian? Sad budite dušica i još jednom otvorite usta. Otvori ih širom!«
George je svom snagom pokušao uvući zrak u pluća, ali nije mogao udahnuti ništa. Donja mu je čeljust pala. Jezik mu je narastao do golemih razmjera. Mimi je držala komad plavog papira ispred njegova lica. Barem mu se činilo da je plav, no oči su mu bile mutne i suzne pa nije dobro razaznavao boje. Uspio je nazrijeti logotip tvrtke Hopewell.
Smotala je papir u loptu i nagurala mu ga u usta. »Hvala vam što ste se sjetili Hopewella, ali kako u obrascu piše, naše vas osiguranje ne pokriva!«


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:14 am





25. Poglavlje

Zazvonio mi je mobitel.
Bilo je gluho doba noći. Naglo sam se uspravila i pogledala na sat. Sranje, četiri ujutro.
Pospano sam tražila mobitel, pokušavajući pročitati broj na zaslonu kad sam ga podigla. Bio je to broj Paula China. »Bok, Paule. Što se događa?« promrmljala sam.
»Oprostite što sam vas probudio, inspektorice. Zovem iz hotela Clift. Mislim da biste trebali doći.«
»Pronašli ste nešto?« Pitanje za četiri ujutro. Pozivi u to doba značili su samo jedno.
»Da. Mislim da se umorstvo Lightowerovih upravo dodatno zakompliciralo.«
Osam minuta poslije, u jeans hlačama i majici te frizure jedva dovedene u red, već sam bila u svom autu i jurila niz ulicu Vermont prema Sedmoj ulici, usamljeno svjetlo u tišini noći.
Ispred blještavog ulaza u hotel nagurala su se tri policijska automobila i mrtvozornikov kombi. Clift je bio jedan od starih gradskih hotela, no nedavno je bio raskošno renoviran. Pokazala sam značku policajcima na ulazu i prošla pokraj njih, bacajući poglede prema raskošnim naslonjačima presvučenim nojevom kožom i bivoljim rogovima na zidovima predvorja. Nekoliko šokiranih zaposlenika hotela stajalo je uokolo, pitajući se što da učine. Otišla sam dizalom do najvišeg kata gdje me čekao Chin.
»Žrtva je George Bengosian. Glavešina u nekoj organizaciji zdravstvenog osiguranja«, objašnjavao mi je Paul Chin, uvodeći me u apartman.
»Pripremite se. Ne šalim se.«
Pogledala sam truplo, uspravljeno uz nogu konferencijskog stolića u raskošno uređenoj sobi.
Bengosianova je koža bila žutozelena i doimala se poput želea. Oči su mu bile širom otvorene i nalikovale su golemim kugličnim ležajevima. Sluz, ili nekakva gusta narančasta tekućina, slila mu se iz nosa i groteskno se sasušila na njegovoj bradi.
»Kog je vraga radio?« promrmljala sam medicinskom tehničaru nagnutom nad truplo. »Natjecao se s nekim izvanzemaljcem tko će komu prije isisati život?«
Tehničar je izgledao potpuno zbunjen. »Nemam pojma«, odvratio je.
»Jesi li siguran da je ovo umorstvo?« Okrenula sam se Chinu.
»Netko je nazvao postaju u 2:45«, rekao je sliježući ramenima. »Iz govornice ispred hotela.
Rekao je da treba pokupiti smeće iz apartmana na najvišem katu.«
»Meni odgovara.« Šmrcnula sam.
»To i ovo,« rekao je Chin i pokazao mi zgužvani list papira držeći ga gumenom rukavicom koju je imao na ruci. »Pronašli smo to u njegovim ustima.«
Izgledalo je poput izgužvanog poslovnog obrasca.
Na papiru se vidio bijeli logotip u reljefu: Zdravstveno osiguranje Hopewell.
Bila je to izjava o pogodnostima. U nju je bio upisan neki tekst. Počela sam čitati i ubrzo osjetila kako mi se krv ledi u žilama.
Objavljujemo rat agentima pohlepe i korupcije u našemu društvu. Ne možemo više tolerirati klasu na vlasti čije je jedino nasljedno pravo arogancija kojom se bogate na ugnjetavanima, slabima i siromašnima. Doba ekonomskog apartheida je završeno. Pronaći ćemo vas, bez obzira na to koliko

velika bila vaša kuća ili koliko moćni bili vaši odvjetnici. Mi smo u vašim domovima i na vašim radnim mjestima. Objavljujemo vam ovo da znate kako vaš rat nije drugdje, nego ovdje. Protiv nas.
O, sranje. Pogledala sam China. Ovo nije bilo umorstvo. Bilo je to smaknuće. Objava rata. Imao je pravo. Umorstvo Lightowerovih upravo je postalo mnogo kompliciranije.
U potpisu ispod poruka stajalo je August Spies.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:14 am






DIO DRUGI



26. Poglavlje

Najprije sam nazvala Claire.
Imali smo jedan sat. To je bilo sve prije nego što ovo groteskno, naoko nasumično umorstvo postane glavna vijest diljem svijeta kao drugi u nizu opakih terorističkih napada. Morala sam saznati kako je Bengosian umro, i to brzo.
Nakon toga sam nazvala Tracchija. Još nije bilo ni pet ujutro. Dežurni časnik me spojio.
»Ovdje Lindsay Boxer«, rekla sam. »Rekli ste da vam javim čim se nešto novo dogodi.«
»Da«, čula sam ga kako gunđa, petljajući rukom po telefonskoj slušalici.
»Nalazim se u hotelu Clift. Mislim da smo upravo pronašli motiv za eksploziju kod Lightowerovih.«
Mogla sam ga zamisliti kako se naglo uspravlja u pidžami, a naočale mu padaju na pod. »Jedan od partnera u X/L napokon je progovorio? Učinili su to zbog novca, zar ne?«
»Ne«, rekla sam odmahujući glavom, »zbog rata.«
Nakon razgovora sa šefom pogledala sam po Bengosianovoj hotelskoj sobi. Nije bilo krvi ni tragova borbe. Na konferencijskom stoliću bila je dopola puna čaša pjenušca. Kod Bengosianovih nogu bila je još jedna, razbijena. Gornji dio njegova odijela bio je prebačen preko kauča. Bila je tu i otvorena boca Roederera.
»Saznaj opis osobe koju je doveo ovamo«, rekla sam Lorraine Stafford, jednoj od mojih inspektorica iz Odjela za umorstva. »Ako imamo sreće, u predvorju su postavljene nadzorne kamere. I pokušaj saznati kako je Bengosian proveo raniji dio ove noći.«
Objavljujemo rat, pisalo je u poruci, agentima pohlepe i korupcije... Opet je hladni drhtaj prošao kroz mene. Dogodit će se opet. Znala sam da u sljedećih nekoliko sati moram saznati sve što mogu o Bengosianu i zdravstvenom osiguranju Hopewell. Nisam imala pojma što je mogao učiniti da ga ovako ubiju.
Podigla sam izgužvanu poruku.
Pronaći ćemo vas, bez obzira na to koliko velika bila vaša kuća ili koliko moćni bili vaši odvjetnici. Mi smo u vašim domovima i na vašim radnim mjestima... Vaš rat njje drugdje, nego ovdje. Protiv nas.
Tko si ti, Auguste Spiesu?




27. Poglavlje

Do vremena kad je većina ljudi gledala jutarnje vijesti, već smo imali opis »zgodne brinete u poslovnom odijelu«, kako nam je rekao noćni vratar, koja je izgledala potpuno opčinjena Bengosianom, kako je rekao njihov konobar u restoranu Masa, i koja je došla s njim u njegov apartman te večeri.
Ona je bila ubojica ili ona koja je pustila ubojicu unutra. Nije to bila ista djevojka koju smo tražili kao dadilju.
Podigla sam pogled s papira na svom stolu i ugledala Claire.
»Imaš li trenutak, Lindsay?«
Claire se uvijek trudila doimati veselo, čak i na najmučnijim slučajevima, no vidjela sam joj na licu da joj se nije svidjelo ono što je otkrila. »Dugujem ti nekoliko sati sna«, rekla sam.
Njezine zabrinute oči govorile su, Ne duguješ.
»Radim ovaj posao već deset godina.« Claire se spustila u stolac s druge strane mog stola i zatresla glavom. »Još nikada nisam vidjela da unutrašnjost tijela tako izgleda.«
»Slušam«, rekla sam naginjući se naprijed.
»Ne znam ni kako bih to nazvala«, rekla je. »Sve unutra bilo je poput želea. Potpuni vaskularni i pulmonalni kolaps. Krvarenje u cijelom gastrointestinalnom traktu. Snažna nekroza slezene i bubrega... Propadanje, Lindsay«, rekla je, vidjevši da mi se oči cakle.
Slegnula sam ramenima. »Je li to nekakav otrov, Claire ?«
»Jest, ali takvu razinu toksičnosti još nisam vidjela. Potražila sam malo u časopisima. Jednom sam liječila dijete od sličnog vaskularnog kolapsa i edema. Povezali smo to s rijetkom alergijom na ricinusovo ulje.
Stoga sam pomislila na ricinusove sjemenke. Ali nije o tome riječ, nego o ritinu, Lindsay!
Prilično ga je lako proizvesti u velikim količinama. Riječ je o proteinu koji se dobiva iz biljke ricinusa.«
»Očito je otrovan, je li tako?«
»Vrlo je toksičan. Nekoliko tisuća puta snažniji od cijanida«, rekla je Claire, klimajući glavom.
»Lako se izlučuje. Količina prenesena jednim ubodom mogla biti zaustaviti rad srca. Također ga je moguće ispustiti u zrak, Lindsay. No ricin ne bi izazvao takve posljedice u tijelu osim ako je u njega unesen...«
»Osim ako je unesen kako?«
»Osim ako je unesen u tako golemoj količini da je djelovanje bilo ubrzano deset puta... Ili pedeset puta. Lindsay, taj Bengosian bio je mrtav prije nego što je čaša s pjenušcem pala na pod. Ricin ubija satima, ponekad i cijeli dan. Uzrokuje snažne simptome nalik gripi, bolove u probavnom traktu, pluća se pune vodom. Naša je žrtva stigla u apartman oko 23:30. U 3:00 policijski je radio već javljao o umorstvu. U tri ujutro.«
»Pronašli smo čašu pjenušca razbijenu na podu. Poslali smo je u laboratorij. Mogu testirati ima li takvog otrova, zar ne?«
»Ne brine me testiranje otrova, Lindsay. Zašto su ga ubili ovako kad bi i deset puta manja količina otrova imala jednake posljedice?«

Shvatila sam što Claire želi reći. Tko god bio ubojica proučio je obje žrtve. Oba su umorstva bila pomno planirana. A ubojica je imao oružje za teror masivnih razmjera.
Mi smo u vašim domovima i na vašim radnim mjestima.... Žele nam reći da imaju mnogo tog otrova. Mogu upotrijebiti goleme količine ricina ako požele. »Isuse, to je bilo upozorenje, Claire. Objavili su nam rat.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 4 1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu