3. stupanj

Strana 3 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:05 am

First topic message reminder :



Kako broj leševa raste, Lindsay zamoli prijateljice, mrtvozornicu Claire Washburn, pomoćnicu okružnog tužitelja Jill Bernhardt i novinarku Cindy Thomas da joj pomognu pronaći počinitelja koji se zakleo da će ubijati svaka tri dana. Još je strašnije što namjerava napasti jednu od njih četiri. Ali koju? Utrka s vremenom koja ubrzava puls.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:20 am








58. Poglavlje

Čim smo ušli u auto, oduševljeno sam dala pet Molinariju, ostavljajući svoj dlan još malo uz njegov. Doministar ili ne, dobro se držao.
»To je bilo dobro, Molinari.« Jedva sam zadržavala osmijeh. »Znaš kako neoprezni policajci mogu biti dok nose krupan i težak dokazni materijal...«
Pogledi su nam se sreli i iznenada sam opet osjetila napetost i privlačnost. Ubacila sam auto u brzinu. »Ne znam kako to ide s tvojim kontaktima, ali mislim da bismo ovo odmah trebali javiti nekomu.«
Molinari je odmah nazvao svoj ured i dao im Hardawayevo ime i aliase. Brzo smo dobili odgovor. Imao je kriminalnu prošlost u Seatleu. Posjedovanje oružja, oružana pljačka, pljačka banke.
Do sutra ujutro znat ćemo sve o njemu.
Iznenada sam shvatila da mi se Jill nije javila. »Moram telefonirati«, rekla sam Molinariju i birala njezin broj telefona.
Začula se poruka glasovne pošte. »Pozdrav, ovdje okružna tužiteljica Jill Bernhardt...«
K vragu, Jill je obično imala uključen mobitel. No sjećala sam se da mi je rekla da je čeka dug dan na sudu.
»Ja sam. Lindsay. Već su dva sata popodne. Gdje si ti?« Htjela sam reći više, no nisam bila sama.
»Nazovi me. Želim znati kako si.«
»Nešto ne valja?« pitao je Molinari kad sam prekinula vezu.
Odmahnula sam glavom. »Prijateljica... Izbacila je supruga iz kuće sinoć. Trebale smo razgovarati. Bojim se jer joj se muž pretvorio u pravog seronju.«
»Onda ima sreće«, rekao je Molinari, »da joj je prijateljica policajka.«
Ta me pomisao zabavljala. Jill sretna što ima prijateljicu policajku. Mislila sam je nazvati u ured, ali ionako će mi se javiti čim uključi mobitel. »Vjeruj mi, ona se zna brinuti za sebe.«
Skrenuli smo prema mostu preko zaljeva. Nisam morala ni uključiti sirenu jer prometa gotovo da i nije bilo. »Kao na krstarenju«, rekla sam. »Ukazala nam se prilika. Napokon.«
»Čuj, Lindsay...« Molinari se okrenuo prema meni, druge boje glasa. »Što misliš o tomu da večeramo zajedno?«
»Večeramo?« Razmislila sam na trenutak. Okrenula sam se prema njemu. »Oboje znamo da to nije baš najbolja ideja.«
Molinari je rezignirao klimnuo glavom, kao da je i sam to shvatio sa zakašnjenjem. »Ipak, oboje moramo jesti...« Izvio je usne u osmijeh.
Osjećala sam kako mi se dlanovi znoje dok sam držala volan. Isuse. Postoje stotine razloga zašto ovo može biti pogrešno. Ali k vragu, i mi smo imali pravo na privatni život.
Pogledala sam Molinarija i nasmiješila se. »Da, moramo jesti.«




59. Poglavlje

Zadnja poruka koju je primila e-poštom izbacila je Cindy iz kolotečine. Prvi je put bila u priči, nije ju samo pisala.
Pomalo je osjećala i strah. Tko bi je mogao kriviti, s obzirom na sve što se događalo? No prvi put u svojoj karijeri imala je dojam da čini nešto dobro. To ju je uzbuđivalo. Duboko je udahnula i okrenula se prema zaslonu računala.
Poruka je glasila Ono u Portlandu nismo bili mi.
Ali zašto bi zanijekali umorstvo? I to samo jednom rečenicom i to je sve?
Kako bi se odvojili od ostalih. Kako bi se njihov križarski pohod razlikovao od ubojice imitatora. To se činilo očitim.
No čvor koji se sve jače stezao u njezinom želucu govorio joj je da bi tu moglo biti i nešto više. Možda je pretjerivala, ali što ako, protivno svim izgledima, razlog te poruke nije bio nijekanje,
nego nešto drugo. Savjest.
Ne, to bi bilo ludo, pomislila je. Ti su ljudi raznijeli kuću Mortona Lightowera dok su u njoj bili njegova žena i dijete. Ulili su grozan otrov u Bengosianovo grlo. No poštedjeli su malu Caitlin.
Bilo je tu još nešto... Sumnjala je da bi osoba s kojom se dopisivala mogla biti žena. Spominjala je »naše sestre u sužanjstvu.« I odabrala je nju da joj piše. U gradu je bilo mnogo drugih novinarki. Zašto nju?
Cindy je pomislila da bi se možda mogla pokušati pozvati na ljudskost u toj osobi ako je od nje što ostalo. Možda se mogla povezati s njom. Otkriti nešto. Ime, mjesto. Možda je poruke pisala dadilja i možda je zbilja još imala srca.
Cindy je prekrižila prste, izravnala ih tako da su zglobovi škljocnuli i nagnula se nad tipkovnicu. Pa što bilo...
Napisala je:
Reci mi, zašto to radiš? Mislim da si žena. Jesi li? Postoje bolji načini da ostvariš svoje ciljeve nego ubijanje ljudi koje ostatak svijeta smatra nedužnim. Možeš me iskoristiti. Mogu prenijeti tvoju poruku svijetu. Molim te... Rekla sam ti da slušam. Tako i jest... Iskoristi me. Molim te... Nemoj više ubrati.
Pročitala je što je napisala. Bio je to očajnički pokušaj. I gore od toga.
Zastavši, osjećala je da će zbilja ući u priču ako pošalje poruku, da će se cijeli njezin život promijeniti.
»Sayonara«, šapnula je svom starom životu, onome u kojem je samo pasivno promatrala i pisala.
Pritisnula je gumb za slanje.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:20 am







60. Poglavlje

Bilo je teško raditi ostatak dana. Imala sam sastanak s Tracchijem koji je trajao oko jedan sat i poslala Jacobija i Cappyja da opet prođu barove u Berkeleyju i oko njega s Hardawayevom fotografijom. Svako malo misli bi mi odlutale i srce bi mi brže zalupalo kad bih pomislila na večeras. No kao što je Joe Molinari rekao, moramo jesti.
Poslije, dok sam se tuširala kod kuće i udisala svjež miris lavande, ispirući sa sebe dnevnu prljavštinu, na licu mi se raširio nestašan osmijeh: Tresem se poput čaše na rubu stola, koža mi se ježi kao djevojci prije prvog spoja.
Požurila sam se. Malo sam pospremila, dovela u red policu s knjigama, provjerila kako se peče pile u pećnici, nahranila Marthu i postavila stol pokraj prozora koji je gledao na zaljev. Iznenada sam shvatila da mi se Jill još nije javila. To je već bilo ludo. Mokre kose i još omotana ručnikom, opet sam je nazvala. »Ovo postaje smiješno. Hajde, javi se. Želim znati kako si...«
Baš sam mislila nazvati Claire i pitati ju je li se čula s Jill kad se začulo zvono na vratima. Zvono na vratima!
Sranje, tek je 19:45. Molinari je uranio.
Stavila sam ručnik na glavu i panično trčala uokolo. Uspjela sam prigušiti svjetla i izvaditi još jednu čašu za vino.
Napokon sam otišla do vrata. »Tko je?«
»Prethodnica Ministarstva domovinske sigurnosti«, doviknuo je Molinari.
»Da? Pa uranili ste, vi iz ministarstva. I zar niste naučili zvoniti na ulazu u zgradu?«
»Obično zaobilazimo takve sitnice.«
»Dobro, pustit ću te da uđeš, ali ne smiješ gledati.« Nisam mogla vjerovati da stojim tamo zamotana u ručnik. »Otvorit ću vrata.«
»Oči su mi zatvorene.«
»Bolje ti je da jesu.« Martha se progurala k meni. »Imam vrlo zaštitnički nastrojenog psa...« Otključala sam vrata i polako ih otvorila.
Ispred vrata je stajao Molinari, s kaputićem prebačenim preko ramena. U ruci mu je bio buket narcisa. Oči su mu bile širom otvorene.
»Obećao si.« Napravila sam korak unatrag, crveneći se.
»Nemoj se sramiti.« Molinari je samo stajao tamo, smiješeći se. »Predivna si.«
»Ovo je Martha«, rekla sam. »Budi pristojna, Martha, ili će te Joe baciti u neku pseću kućicu u Guantanamu. Već sam ga vidjela kako radi.«
»Bok, Martha.« Molinari je čučnuo. Češkao ju je iza ušiju dok nije zatvorila oči. »I ti si divna, Martha.«
Molinari je ustao, a ja sam čvršće primila svoj ručnik. On se malo nacerio.
»Misliš li da bi se Martha uznemirila kad bih rekao da silno želim vidjeti što je ispod tog ručnika?«
Zatresla sam glavom i ručnik koji mi je pokrivao kosu pao je na pod. »Je li ovako dobro?«
»Nisam baš to imao na umu«, rekao je Molinari.

»Dok vas dvoje razgovarate«, rekla sam povlačeći se, »ja ću se odjenuti. U hladnjaku ima vina.
Votka i viski su na stolu. U pećnici je pile, ako si baš jako gladan.«
»Lindsay«, rekao je Molinari. Zastala sam. »Da...«
Napravio je korak prema meni. Srce mi je stalo - osim što je udaralo izvan kontrole.
Stavio mi je ruke na ramena. Osjetila sam kako drhtim, a onda se malo i zaljuljala pod njegovim rukama. Približio je lice mojem. »Za koliko će biti gotovo to pile?«
»Za 40 minuta.« Sve su mi se dlačice na rukama nakostriješile. »Otprilike.«
»Šteta...« nasmiješio se Molinari. »Ali i to će morati biti dovoljno.«
A onda me iznenada poljubio. Usne su mu bile snažne. Čim je njima dodirnuo moje, cijelu me prošla vrelina. Svidio mi se njegov poljubac pa sam mu ga uzvratila. Prešao mi je rukama preko leđa i pritisnuo me k sebi. Sviđao mi se njegov dodir. K vragu, sviđao mi se on.
I drugi moj ručnik pao je na pod.
»Moram te upozoriti«, rekla sam. »Martha je grozna ako vidi da me netko pogrešno shvatio.« Pogledao je prema Marthi. Ležala je sklupčana na podu. »Mislim da sam te dobro shvatio«, rekao
je.




61. Poglavlje

Joe Molinari ležao je okrenut prema meni, a plahte su bile izgužvane svuda oko nas. Primijetila sam da izbliza izgleda još bolje. Oči su mu bile tamnoplave i sjajile su privlačno.
Bilo je teško opisati kako sam se dobro osjećala, kako mi se sve ovo činilo prirodnim, ispravnim. Niz kralježnicu su mi prolazili žmarci. Iznenađujuće, ali ugodno. Prošle su dvije godine otkad sam zadnji put osjetila nešto ovakvo, a to je bilo... Drukčije. Nisam znala ništa o Molinariju.
Kakav je bio kad nije bio na poslu? U kakvim je odnosima bio s obitelji? Iskreno, uopće me nije bilo briga. Jednostavno sam se osjećala dobro. To je bilo dovoljno.
»Ovo je možda neobičan trenutak za ovakvo pitanje«, rekla sam, »ali kakva je tvoja situacija kod kuće, na Istočnoj obali?«
Molinari je udahnuo. »Nije složena... Obično se spetljam s podređenima koje upoznam radeći na slučaju.« Nasmiješio se.
»Ma daj.« Uspravila sam se u krevetu. »To je legitimno pitanje nakon seksa.«
»Rastavljen sam, Lindsay. Ponekad izlazim na spojeve. Kad imam vremena.« Pogladio me po kosi. »Ako me pitaš događa li se ovo često... ?«
»Kako to misliš, ovo?«
»Znaš. Ovo. To što sad radimo. Dok surađujemo na zadatku.«
Molinari se okrenuo prema meni. »Tek toliko, da ne bi bilo zabune, sad sam ovdje jer si me, čim sam te prvi put vidio... Pa očarala si me. Odonda, jedino što je na mene ostavilo veći dojam od toga koliko si dobra u svom poslu jest to kako si dobro izgledala kad sam skinuo ručnik s tebe.«
Duboko sam udahnula i zagledala se u njegove plave oči. »Samo nemoj da se pokaže da si seronja, Joe Molinari.«
Iznenada sam se naglo uspravila u krevetu. »O, Bože. Večera.«
»Zaboravi na pile.« Molinari se nasmiješio i privukao me bliže. »Ne moramo jesti.« Telefon je zazvonio. Što je sad?
Prvi mi je nagon bio da se ne javim. Čekala sam da se uključi automatska sekretarica. Tada sam začula glas. Bila je to Claire. Zvučala je panično.
»Brinem se, Lindsay. Javi se ako si tamo. Linds?«
Zatreptala sam, otkotrljala se do noćnog ormarića i petljajući se javila na telefon. »Claire. Što ne valja?«
»Hvala Bogu što si kod kuće.« Glas joj je bio napet, neuobičajen za Claire. »Riječ je o Jill.
Ispred njezine kuće sam, Lindsay. Nema je ovdje.«
»Danas je imala suđenje. Jesi li je zvala u ured? Vjerojatno je duže ostala na poslu.«
»Naravno da sam je pokušala nazvati u ured«, odmah je odvratila Claire. »Jill danas nije došla na posao.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:20 am








62. Poglavlje

Skočila sam na noge zbunjena, ali i uplašena, to nije imalo smisla. »Rekla je da ima suđenje, Claire. Sigurna sam.«
»Imala je suđenje, Lindsay. No nije došla. Traže je cijeli dan.«
Spustila sam glavu na uzglavlje. Razmislila sam o mogućnosti da Jill izbjegava posao, no nije držala vodu.
»Jill nije takva«, rekla sam.
»Nije«, odvratila je Claire. »Jill nije nimalo takva.«
Iznenada sam se zabrinula. »Claire, znaš li što se događa? Što se dogodilo sa Steveom?«
»Ne znam«, odvratila je Claire. »O čemu govoriš?«
»Ostani gdje si«, rekla sam.
Spustila sam slušalicu i ostala sjediti na trenutak. »Žao mi je, Joe, ali moram ići.«
Nekoliko minuta poslije vozila sam punom brzinom niz 23. ulicu prema Castru. Razmišljala sam o mogućnostima: Jill je bila u depresiji. Trebala je prostora. Otišla je u posjet roditeljima. Svaka od njih mogla je biti istinita. Ali Jill nikada — nikada — ne bi propustila suđenje.
Napokon sam se zaustavila ispred njezine kuće u Buena Vista Parku. Prvo što sam primijetila bio je plavi 535 koji je još bio na prilazu.
Claire me čekala ispred vrata pa smo se zagrlile. »Nikoga nema«, rekla je. »Zvonila sam, udarala po vratima.«
Osvrnula sam se, no nisam vidjela nikoga. »Grozno mi je što radim ovo.« Zatim sam razbila staklo na prednjim vratima i pružila ruku unutra.
Razmišljala sam o tome da je i Steve mogao s lakoćom ući u kuću.
Odmah se uključilo upozorenje za alarm. Znala sam šifru. 63442, Jillin broj državne službenice.
Utipkala sam broj razmišljajući je li to što je alarm uključen još dobar znak.
Upalila sam svjetlo. Dozvala sam je: »Jill?«
Zatim sam čula kako Oris laje. Iz kuhinje je dotrčao smeđi labrador.
»Bok, dečko.« Potapšala sam ga po leđima. Doimao se sretnim što vidi poznato lice. »Gdje je mama?« pitala sam. Jedno sam znala.
Jill ga nikada ne bi ostavila. Stevea možda, ali ne Otisa.
»Jill... Steve?« Dozivala sam po kući. »Ovdje Lindsay. I Claire.«
Jill je preuređivala kuću godinu prije. Nove presvlake za kaučeve, zidovi boje dinje, kožni tabure umjesto stolića za kavu. Kuća je bila mračna i tiha. Provjerile smo poznate sobe. Nije bilo odgovora. Nije bilo Jill.
Claire je glasno ispustila zrak iz pluća i rekla: »Ovo me zbilja počinje plašiti.«
Klimnula sam glavom i stisnula joj rame. »I mene. Dođi «, rekla sam joj. »Idem provjeriti na kat.
Mi idemo provjeriti.«
Dok smo se penjale stepenicama nisam se mogla otresti pomisli da će Steve izjuriti iz neke od pokrajnjih soba, kao u nekom adolescentskom horor filmu. »Jill... Steve?« Opet sam pozvala. Za svaki sam slučaj primila dršku pištolja.
I dalje nije bilo odgovora. Svjetla u spavaćoj sobi bila su ugašena. Veliki je bračni krevet bio

namješten. Jilline toaletne potrepštine i šminka bili su u kupaonici.
Kad smo zadnji put razgovarale, namjeravala je otići u krevet. Namjeravala sam se vratiti u hodnik kad sam je ugledala.
Jillina torba za spise.
Jill nikamo nije išla bez svojeg »putujućeg ureda«. Stalno smo se šalile na račun toga. Svoj je posao nosila i na plažu. Uzela sam neki komad tkanine i oprezno uhvatila torbu za dršku. Srela sam se s Claire u hodniku. Ona je provjerila ostale sobe. »Ništa...«
»Ne sviđa mi se ovo, Claire. Auto joj je na prilazu.« Pogledala sam prema torbi za spise. »Vidi ovo... Spavala je ovdje, Claire. Ali nije otišla na posao.«




63. Poglavlje

Nisam imala pojma kako doći do Stevea.
Bilo je kasno. Tko zna gdje je spavao. A Jill nije bilo tek jedan dan. Mogla bi se pojaviti i biti bijesna zbog strke koju smo podigli. Nisam mogla učiniti ništa osim brinuti se, a u mojem slučaju i kriviti se.
Nazvala sam Cindy i stigla je za 15 minuta. Claire je javila Edmundu da će ostati s nama neko vrijeme. Možda i cijelu noć.
Sjedile smo u Jillinoj sobi, sklupčane na kaučevima. Uvijek je postojala mogućnost da se predomislila i otišla k Steveu, ma gdje on bio.
Oko 23:00 zazvonio mi je mobitel. No bio je to samo Jacobi. Javio mi je da u barovima u Berkeleyju nitko nije priznao da prepoznaje Hardawaya. Nakon toga smo sve tri samo sjedile bez riječi. Ni ne sjećam se kad sam zadrijemala.
Probudila sam se nekoliko puta te večeri, misleći da sam čula nešto. »Jill?« Ali to nije bila ona.
Odmah ujutro otišla sam kući. Joe je namjestio krevet i ostavio stan u urednom stanju. Istuširala sam se i javila u ured da ću kasniti.
Sat poslije bila sam u financijskom središtu, gdje je Steve radio. Auto sam ostavila ispred same zgrade. Kad sam prošla kroz vrata njegova ureda, jedva sam kontrolirala paniku.
Steve je razgovarao s tajnicom za njezinim stolom. Bolje rečeno, plazio je po njoj, pijuckajći kavu, s jednom nogom ležerno podignutom na stolac.
»Gdje je ona?« Pitala sam. Vjerojatno sam ga preplašila jer je prolio kavu posvuda po svojoj ružičastoj Lacoste majici.
»Koji ti je vrag, Lindsay?« Steve je podigao ruke.
»Idemo u tvoj ured«, rekla sam zureći u njega.
»G. Bernhardt ?« rekla je tajnica.
»U redu je, Stacy«, rekao je Steve. »Ona mi je prijateljica.« Da, svakako.
Čim smo se našli u njegovu uredu zalupila sam vrata. »Jesi li poludjela, Lindsay?« rekao je Steve.
Gurnula sam ga u stolac. »Želim odmah znati gdje je, Steve.«
»Jill ?« Okrenuo je dlanove prema gore i zbilja izgledao zbunjeno.
»Dosta sranja, ti gade. Jill je nestala. Nije došla na posao. Želim znati gdje je.«
»Nemam pojma«, odvratio je Steve. »Kako to misliš, nestala?.«
»Jučer je imala suđenje, Steve«, rekla sam gubeći kontrolu, »no nije došla na njega. Zvuči li ti to poput Jill? Sinoć nije došla kući. Auto joj je tamo. I njezina torba sa spisima. Netko je ušao u kuću.«
»Malo ste pobrkale činjenice, inspektorice«, rekao je Steve podrugljivo se smijući. »Jill me neku večer izbacila. Promijenila je brave na tvrđavi Bernhardt.«
»Ne poigravaj se sa mnom, Steve. Želim znati što si učinio. Kad si je zadnji put vidio?«
»Reći ću ti kad. Preksinoć oko 23:00 kroz prozor dnevne sobe dok sam lupao po vratima pokušavajući ući u vlastitu kuću.«
»Rekla mi je da si jučer ujutro trebao doći pokupiti svoje stvari.«
U očima mu je bljesnuo bijes. »Koji je ovo vrag, policijsko ispitivanje?«

»Želim znati gdje si bio u petak navečer«, oštro sam zurila u njega, »i sve što si radio u subotu i ujutro prije nego što si došao na posao.«
»Što se događa? Zar trebam odvjetnika, Lindsay?«
Nisam mu odgovorila na pitanje. Samo sam se okrenula i otišla odande. Iskreno sam se nadala da Steve ne treba odvjetnika.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:21 am






64. Poglavlje

Bijes više nije bio odgovarajuća riječ za ono što me obuzimalo dok sam se vraćala u postaju.
Bilo je to dublje od bijesa.
Svaki put kad sam pogledala u retrovizor i uhvatila odraz vlastitih očiju, pomislila bih: Već sam vidjela takve oči.
Na dužnosti. Na licima roditelja i supružnika kojima je nestao netko od bližnjih. Nijema panika koja nastaje kad se dogodi nešto strašno, no prave posljedice toga još se nisu pokazale. Ostanite mirni, govorimo im. Sve je moguće. Još je rano.
To sam govorila i sebi dok sam se vozila natrag u ured. Ostani mirna, Lindsay. Jill bi se svakog trenutka mogla pojaviti...
No kad bih se vidjela u retrovizoru, nisam se mogla otresti pomisli da sam takve oči već vidjela.
Kad sam stigla u postaju, nazvala sam Ingrid Barros, Jillinu spremačicu, no bila je na roditeljskom sastanku svom djetetu. Poslala sam Lorraine i China da se raspitaju kod Jillinih susjeda u Buena Vista Parku je li itko vidio nešto sumnjivo. Čak sam zatražila ispis poziva za njezin mobilni telefon.
Netko ju je morao nazvati. Netko ju je morao vidjeti. Nije imalo smisla da jednostavno nestane. Jill nije bila od onih koji samo nestaju.
Trudila sam se usredotočiti na djeliće slagalice o Stephenu Hardawayu koji su stizali tijekom dana.
FBI je tražio Hardawaya već nekoliko godina. Iako nije bio na popisu najtraženijih, bio mu je dovoljno blizu da probudi sumnje.
Odrastao je u Lansingu, u Michiganu. Nakon srednje škole došao je na Zapadnu obalu i pohađao sveučilište Reed u Portlandu. Tad se počeo pojavljivati u policijskim dosjeima. U Oregonu je bio uhićen zbog napada na demonstracijama protiv WTO-a na Sveučilištu u Oregonu. Bio je osumnjičen za pljačke banaka u Eugeneu i Seatleu. Tada je 1999. uhićen u Arizoni pokušavajući kupiti detonator za eksploziv od člana bande koji je zapravo bio agent iz Kontrole alkohola, duhana i vatrenog oružja. Nakon toga je Stephen Hardaway nestao. Platio je jamčevinu i pobjegao. Kružile su glasine da je bio umiješan u niz oružanih pljačka u Washingtonu i Oregonu. Znali smo da je naoružan i opasan te da ima sklonost k eksplozivu.
Tijekom zadnje dvije godine nismo čuli ni riječi o njemu.
Oko 17:00 Claire je pokucala na vrata mojeg ureda. »Poludjet ću, Lindsay. Dođi, idemo na kavu.«
»I ja sam izvan sebe«, rekla sam i zgrabila torbicu.
»Da pozovemo i Cindy?«
»Nema potrebe«, rekla je i pokazala niz hodnik.
»Već je tu.«
Sve tri otišle smo u kafić na prvom katu. Isprva smo samo sjedile i žličicama miješale tekućinu u šalicama, tišina se mogla rezati nožem.
Napokon sam duboko udahnula. »Mislim da se sve slažemo da Jill nije otišla nekamo patiti u samoći. Nešto se dogodilo. Čim prije to priznamo, tim ćemo prije otkriti što se zbilja dogodilo.«

»Stalno mislim da mora postojati neko objašnjenje«, rekla je Claire. »Poznajem Stevea. Sve ga znamo. Nije baš moj muškarac iz snova, ali ne mogu vjerovati da je sposoban za ovakvo što.«
»Samo ti vjeruj«, rekla je Cindy mršteći se. »Prošla su dva dana.«
Claire me pogledala. »Sjećaš li se kad je Cindy morala presjedati u Salt Lake Cityju vraćajući se iz Atlante? Čekala je let na aerodromu i gledala snijegom prekrivene planine. Iznenada je rekla:
»Dovraga i sve. Idem!« Propustila je let, unajmila auto i cijeli se dan skijala.«
»Da, sjećam se«, rekla sam, a pomisao mi je izmamila smiješak na lice. »Steve ju je želio odvući na večeru s nekim svojim klijentom, iz ureda su je tražili cijeli dan, a gdje je bila Jill? Na 3000 metara nadmorske visine cijeli se dan spuštala niz obronke na unajmljenim skijama. Uživala je kao nikada u životu.«
Ta je slika prizvala osmijeh na sva lica, ali i suze u oči.
»Zato ja upravo to mislim.« Claire je uzela ubrus i obrisala oči. »Mislim da je otišla skijati.
Moram vjerovati da je otišla skijati, Lindsay.«




65. Poglavlje

Cindy je te večeri ostala dugo na poslu. Još je samo nekolicina novinara bila u redakciji i to oni čiji je zadatak bio čekati eventualne hitne intervencije policije. Istina je bila da nije imala kamo otići?
Situacija s Jill ubijala ju je. Ubijala je sve njih.
Vijest je izašla u javnost. Nestanak pomoćnice okružnog tužitelja nije mala stvar. Cindyn urednik pitao ju je želi li pisati o tome. Znao je da su bile prijateljice. »To još nije vijest«, otresla se. Postala bi vijest kad bi pisala o tome. Postalo bi stvarno.
Ovaj put se to nije dogadalo nekomu drugom.
Zurila je u fotografiju koju je imala na zidu svog odjeljka.
Njih četiri, na njihovom starom mjestu u restoranu Susie's, u separeu u kutu nakon što su riješile slučaj mladenaca. Popile su nekoliko margarita i bile prilično pripite.
Jill se doimala nepobjedivom. Imala je vrhunski posao i vrhunskog supruga. Nijednom nije dala naslutiti...
»Hajde, Jill«, prošaptala je Cindy dok su joj se oči opet počinjale sjajiti. Izvuci se iz ovoga.
Izađi kroz vrata. Pokaži svoj lijepi osmijeh. Molim te, Jill. Vrati se.
Već je prošlo 23:00. Ništa se nije dogadalo. Cindy je svojim bdijenjem samo pokušavala održati nadu na životu. Idi kući, Cindy. Dosta je za večeras. Ne možeš ništa učiniti.
Čistač koji je usisavao blizu nje namignuo joj je.
»Radite dokasna, gđice Thomas?«
»Da«, uzdahnula je. »Netko mora.«
Napokon je ubacila nekoliko stvari u torbicu i još jednom provjerila računalo prije nego što se prijavila. Možda da nazove Lindsay. Tek toliko, da malo razgovaraju.
Na zaslonu se pojavila poruka nove poruke e-pošte.
Cindy je znala tko je pošiljatelj i prije nego što je pogledala poruku. Adresa je bila Toobad@hotmail.com.
Znala je da ne stiže slučajno u ovo vrijeme. Upozorili su ih na novu žrtvu svaka tri dana. Bila je nedjelja. Vrijeme za Augusta Spiesa.
»Upozorili smo vas«, počinjala je poruka, »no bili ste arogantni i niste slušali.« O, Bože. Iz Cindynog je grla pobjegao tihi vapaj.
Pogledom je brzo prošla po zaslonu, čitajući zastrašujuću poruku i jezivi potpis na kraju. August Spies opet je napao.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:21 am






66. Poglavlje

Te sam se večeri vratila kući u 23:00, iscrpljena i praznih ruku. Prošavši kroz vanjska vrata, nekoliko sam trenutaka stajala u dnu stepenica. Ujutro će Jill biti službeno proglašena »nestalom«. Morat ću voditi istragu o nestanku jedne od najbližih prijateljica.
»Mislio sam da će te zanimati«, iznenada sam začula glas iznad sebe. »Dobio sam novosti iz Portlanda.«
Podigla sam pogled i ugledala Molinarija. Sjedio je na vrhu stepenica.
»Pronašli smo tajnicu sa sveučilišta u Portlandu koja je rekla svome dečku gdje će se Propp nalaziti te večeri. Utvrdili su i da je pištolj njegov. Lokalni radikal. No slutim da te to neće razveseliti.«
»Mislila sam da si ti neka važna osoba, Molinari«, rekla sam, previše umorna i otupjela da pokažem koliko mi je drago što ga vidim. »Kako to da uvijek završiš kao moja dadilja?«
Ustao je. »Nisam želio da misliš da moraš biti sama.«
Iznenada se više nisam mogla suzdržavati. Kao da je brana popustila, a on je sišao niz stepenice i zagrlio me. Držao me čvrsto dok su mi se suze slijevale niz lice. Osjećala sam se posramljeno što me vidi takvu, silno sam se željela prikazati snažnom, no suze nisu prestajale.
»Žao mi je«, rekla sam, pokušavajući se pribrati.
»Ne«, rekao je gladeći me po kosi. »Ne moraš se pretvarati sa mnom. Izbaci to iz sebe. Nema mjesta sramu.«
Nešto se dogodilo Jill! Željela sam zavrištati, no bojala sam se podići lice.
»I meni je žao.« I dalje me držao čvrsto. A onda me uzeo za ramena i pogledao u moje podbuhle oči. »Radio sam u Ministarstvu pravosuđa«, rekao je brišući nekoliko suza, »kad su pali tornjevi Blizanci. Poznavao sam neke od poginulih. Nekoliko zapovjednika vatrogasaca, Johna O’Neilla iz osiguranja Trgovačkog centra. Bio sam nadređeni jedne od ekipa za hitno djelovanje, ali kad sam čuo koliko je ljudi s kojima sam radio poginulo, nisam više mogao izdržati. Otišao sam na WC. Znao sam što sve visi o koncu. No sjeo sam u jedan odjeljak WC-a i plakao. Nema mjesta sramu.«
Otključala sam vrata stana pa smo oboje ušli. Molinari mi je skuhao čaj dok sam sjedila sklupčana na kauču, Martha je držala glavu u mom krilu. Nisam znala što bih učinila da sam bila sama. Molinari mi je donio čaj. Smjestila sam se u njegov zagrljaj. Njegove su me ruke grlile dok me čaj grijao. Dugo smo sjedili tako. Imao je pravo. Nema mjesta sramu.
»Hvala ti«, uzdahnula sam naslonjena na njegova prsa.
»Na čemu? Na tomu što znam skuhati čaj?«
»Jednostavno ti hvala. Zato što nisi jedan od seronja.« Sklopila sam oči. Na trenutak je sve loše bilo vani, daleko od moje dnevne sobe.
Telefon je zazvonio. Nisam se željela javiti. Na trenutak sam se osjećala beskrajno daleko, i ma koliko to bilo sebično, sviđalo mi se.
Tada sam pomislila: Što ako zove Jill?
Zgrabila sam telefon i začula Cindyn glas. »Lindsay, hvala Bogu. Nešto loše se dogodilo. Cijelo mi se tijelo zgrčilo. Držala sam se za Molinarija. »Jill?«
»Ne«, odgovorila je. »August Spies.«




67. Poglavlje

Slušala sam kako mi Cindy čita poruku dok je u meni rasla mučnina. »Upozorili smo vas, no bili ste arogantni i niste slušali. Nismo iznenađeni. Ni prije niste slušali. Zato smo opet napali. Lindsay, potpis je August Spies.«
»Dogodilo se još jedno umorstvo«, rekla sam okrenuvši se prema Molinariju. Zatim sam završila razgovor sa Cindy.
U poruci se još spominjalo da ćemo ono što tražimo pronaći u Oaklandu, u Ulici Harrison broj 333, dolje kod dokova. Prošla su točno tri dana otkad je Cindy primila prvu poruku e-pošte.
August Spies ispunio je svoju prijetnju.
Nakon razgovora sa Cindy odmah sam nazvala postrojbu za hitna djelovanja. Željela sam da na mjestu zločina budu naši policajci te da sav promet u luci Oaklanda bude blokiran. Nisam imala pojma o kakvom je incidentu riječ ni koliko ima stradalih pa sam nazvala Claire i rekla joj da i ona dođe.
Molinari je već odjenuo kaputić i razgovarao na mobitel.
Ja sam bila spremna minutu poslije. »Hajde«, rekla sam na vratima. »Najbolje je da idemo mojim autom.«
Jurili smo niz Treću ulicu prema mostu uz uključenu sirenu i rotirajući svjetla. U to doba noći gotovo nije bilo prometa. Lako smo prošli Zaljevski most.
Na radiju su se počele izmjenjivati poruke. Policija Oaklanda primila je hitni poziv. Molinari i ja slušali smo kako bismo saznali s čim imamo posla: požar, eksplozija, višestruke ozljede?
S mosta sam prešla na autocestu 880 i sišla s nje na izlazu za luku. Policijska blokada već je bila postavljena. Dva patrolna automobila s uključenim rotirajućim svjetlima. Zaustavili smo se. Vidjela sam da su zaustavili Cindyn ljubičasti VW. Svađala se s jednim od policajaca.
»Uskači!« Viknula sam joj. Molinari je pokazao značku mladom policajcu koji je trenutačno izbuljio oči. »Ona je s nama.«
Do luke nije bilo daleko. Ulica Harrison bila je uz same dokove. Cindy je objasnila kako je primila poruku. Donijela je ispis pa je Molinari čitao dok smo se vozili.
Dok smo se približavali luci, bljeskajuća zelena i crvena svjetla bila su posvuda. Činilo se kao da je svaki policajac u Oaklandu tamo. »Hajde, ovdje izlazimo.«
Sve troje smo iskočili iz auta i potrčali prema skladištu od cigle označenom brojem 333. Kranovi su se uzdizali u noć. Posvuda je bila roba pripremljena za utovar u kontejnere. Na području San Francisca najviše je tereta dolazilo kroz luku Oaklanda.
Čula sam kako me netko doziva. Bila je to Claire. Iskočila je iz svog terenca i dotrčala do nas.
»Što imamo?«
»Još ne znam«, rekla sam.
Naposljetku sam ugledala kako iz zgrade izlazi zapovjednik postaje u Oaklandu s kojim sam surađivala. »Gene!« Dotrčala sam do njega. S obzirom na sve, nisam ga pitala što radi tu.
»Truplo žrtve je na prvom katu. Jedan metak u potiljak.«
Dio se mene trgnuo, no dio je osjetio olakšanje. Barem je bila samo jedna.
Popeli smo se metalnim stepenicama. Claire i Cindy bile su odmah iza nas. Neki policajac iz

Oaklanda pokušao nas je zaustaviti. Pokazala sam mu značku i progurala se pokraj njega. Truplo je bilo na podu, djelomično zamotano u krvavu ceradu. »Dovraga«, rekla sam. »Prokleti gadovi.« Nad truplo su se naginjali dvojica policajaca i bolničari.
Za ceradu je metalnom štipaljkom bila pričvršćena poruka. Dostavnica.
»Upozorili smo vas«, počela sam čitati naglas. »Zločinačka država nije izuzeta od svojih zločina. Članice G-8, urazumite se. Odbacite kolonijalističku politiku. Imate još tri dana. Možemo napasti bilo gdje i bilo kad. August Spies.«
Na dnu papira bile su tiskane riječi vratiti u palaču pravde.
Tijelo kao da mi je stalo. Obuzeo me val panike. Na trenutak se nisam mogla pomaknuti.
Pogledala sam Claire. Lice joj je bilo zgrčeno od šoka.
Gurnula sam jednog od bolničara u stranu. Spustila sam se na koljena. Najprije sam ugledala žrtvin zglavak. Na njemu je bila plava narukvica koju sam tako dobro poznavala.
»O, ne«, zavapila sam. »Ne, ne, ne...« Maknula sam ceradu u stranu.
Bila je to Jill.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:21 am






DIO ČETVRTI





68. Poglavlje

Sjećam se samo bljeskova onoga što se događalo nakon toga. Stajala sam tamo no nisam mogla shvatiti to što vidim: Jillino divno lice sada je bilo beživotno. Njezine su oči zurile naprijed, jasne, gotovo mirne. »Ne, ne, ne...« Ponavljala sam stalno iznova.
Znam da su mi noge popustile i da me netko pridržao. Čula sam Clairein glas kako puca: »O, Bože, Lindsay.«
Nisam mogla prestati gledati u Jillino lice. Iz ugla usana curio joj je tanak mlaz krvi. Ispružila sam ruku i dodirnula njezinu. Još je imala vjenčani prsten.
Čula sam kako je Cindy počela plakati i vidjela Claire kako je grli. Stalno sam ponavljala: Ovo ne može biti Jill. Kakve ona ima veze s Augustom Spiesom ?
Nakon toga se sve gubi u izmaglici. Stalno sam se podsjećala: Ovo je mjesto zločina, Lindsay, mjesto umorstva. Htjela sam biti snažna zbog Claire i Cindy te zbog svih policajaca uokolo. Pitala sam: »Je li netko vidio kako su je dovezli ovamo?« Osvrnula sam se. »Pretražite cijelo područje. Netko je možda vidio vozilo.«
Molinari me pokušao odvući, ali otresla sam ga. Morala sam pretražiti sve i pronaći nešto.
Uvijek je bilo nešto. Uvijek naprave neku pogrešku. Prokleti gad August Spies... Obično smeče.
Iznenada se Jacobi našao tamo. I Cappy. Čak i Tracchio.
Cijeli moj odjel za umorstva. »Pustite nas da to riješimo«, rekao je Cappy. Naposljetku sam im samo prepustila zapovjedništvo.
Počela sam shvaćati da je ovo stvarno. Rotirajuća svjetla mrtvozomikovih kola nisu bila moja mašta. Jill je bila mrtva.
Bila je ubijena, no nije ju ubio Steve nego August Spies.
Gledala sam kako je odvoze. Moju prijateljicu. Jill... Gledala sam kako Claire pomaže da je unesu u kola te kako kola kreću uz glasan zvuk sirene. Joe Molinari tješio me najbolje što je mogao, ali onda se morao vratiti u postaju.
Kad se na mjestu zločina sve smirilo, Claire, Cindy i ja sjele smo na stepenice susjedne zgrade dok je po nama sipila kiša.
Nismo razmijenile ni riječi. Mozak mi je odzvanjao pitanjima na koja nisam mogla odgovoriti: Zašto? Kako se ovo uklapa? To je sasvim drugi slučaj! Kako Jill može biti povezana s tim ?
Ne znam koliko smo dugo sjedile na stepenicama. Kroz izmaglicu, užurbani su se glasovi miješali s bljeskovima rotirajućih svjetala. Cindy je plakala dok ju je Claire grlila. Ja sam bila previše zapanjena da bih progovorila. Stisnutih šaka u glavi sam uvijek iznova okretala pitanje. Zašto?
U glavu mi se zavukla misao. Da sam samo otišla k Jill te večeri. Ništa od ovoga možda se ne bi...
Iznenada je tišinu razbila zvonjava. Bio je to Cindyn mobitel. Odgovorila je drhtavim glasom.
»Da?« Cindy je udahnula. »Na licu mjesta sam.« Zvali su je iz redakcije.
Nesigurnim je glasom opisivala što se dogodilo. »Da, čini se da to jest nastavak niza zločina. Treća žrtva...« Opisala je lokaciju, poruku e-pošte koju je primila te večeri, vrijeme kada se to

dogodilo.
Zatim je stala. Vidjela sam kako joj se oči pune suzama.
Ugrizla se za usnicu, kao da se boji izustiti riječi. »Da, žrtva je identificirana. Zove se Bernhardt... Jill«
Izgovorila je ime i prezime slovo po slovo.
Pokušala je reći još nešto, ali riječi su joj zapele u grlu. Claire ju je opet zagrlila. Cindy je udahnula i obrisala oči. »Da«, rekla je, klimajući glavom. »Gđica Bernhardt bila je glavna pomoćnica okružnog tužitelja San Francisca...«
A zatim je prošaptala: »I bila je moja prijateljica.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:22 am







69. Poglavlje

Znala sam da te noći neću moći spavati. Nisam željela ići kući.
Stoga sam ostala na mjestu zločina sve dok forenzičari nisu došli i otišli. Zatim sam oko jedan sat vozila po pustim ulicama oko luke tražeći nekoga, noćnog čuvara ili skitnicu, tko je mogao vidjeti kako dovoze Jill.
Vozila sam se uokolo, plašeći se vratiti u postaju. Dok su mi suze tekle niz lice, u glavi mi se stalno ponavljao isti grozni prizor. Kad sam podigla ceradu i ugledala Jill.
Vozila sam uokolo sve dok se nije činilo da auto sam zna kamo ići. Kamo sam drugdje mogla?
Bila su tri sata u noći. Našla sam se u mrtvačnici.
Znala sam da će Claire biti tamo. Bez obzira na doba noći.
Radila je svoj posao jer je to bilo jedino što joj je omogućavalo da ostane pribrana. Bila je u operacijskoj sali, s plavom pregačom na sebi.
Jill je ležala na operacijskom stolu. Pod istim jarkim svjetlima pod kojima sam dosad vidjela tolike žrtva.
Jill... Moja draga prijateljica.
Zurila sam kroz staklo dok su mi suze tekle niz lice. Mislila sam da sam je na neki način iznevjerila.
Naposljetku sam prošla kroz staklena vrata. Claire je bila usred obdukcije. Radila je isto što i ja. Svoj posao.
»Bolje je da ne budeš ovdje, Lindsay«, rekla je kad me ugledala. Navukla je plahtu preko Jilline izložene rane.
»Moram biti, Claire.« Samo sam stajala tamo. Nisam namjeravala otići. Morala sam to vidjeti.
Claire je zurila u moje lice, zamrljano i podbuhlo od suza. Klimnula je glavom uz sitnu naznaku smiješka. »Onda budi korisna i dodaj mi onu sondu.«
Dodala sam Claire njezin instrument i nadlanicom prošla preko Jillinog hladnog, tvrdog obraza.
Kako je moguće da ovo nije san?
»Teške ozljede desnog okcipitalnog režnja«, rekla je Claire u mikrofon koji joj je bio pričvršćen na ovratniku kute. »To odgovara ozljedama nastalim od jednog metka koji je ušao straga. Izlazne rane nema. Zrno se još nalazi u lijevoj bočnoj moždanoj klijetki. Minimalni gubitak krvi u ozljedenom području. Neobično... », promrmljala je.
Jedva sam je slušala. Oči su mi još bile usredotočene na Jill.
»Lakše opekotine na kosi i vratu ukazuju da je pogođena malokalibarskim oružjem iz blizine«, nastavila je Claire.
Pomaknula je truplo. Otvoreni stražnji dio Jilline lubanje prikazao se na monitoru. To nisam mogla gledati. Skrenula sam pogled.
»Vadim zrno malokalibarskog metka iz lijeve moždane klijetke«, nastavila je Claire. »Teška oštećenja tkiva, tipična za ovakvu vrstu traume, ali... Vrlo malo oteklina...« Gledala sam kako Claire vadi spljošteni metak. Ispustila ga je u pliticu.
Osjetila sam navalu bijesa. Izgledalo je poput zrna kalibra 22. Po njemu su bile sitne mrlje Jilline krvi.

»Nešto se ne uklapa«, rekla je Claire zbunjeno. Podigla je pogled. »Ovdje bi trebalo biti tekućine iz kralježnice. Moždano tkivo nije natečeno. Općenito ima vrlo malo krvi.«
Iznenada je Claire opet bila profesionalna. »Otvorit ću prsni koš«, progovorila je u mikrofon.
»Lindsay, skreni pogled.«
»U čemu je problem, Claire? Što se događa?«
»Nešto nije kako treba.« Claire je preokrenula truplo i izvukla skalpel. Zatim je skalpelom povukla ravnu crtu niz Jillina prsa, odozgo prema dolje.
Zbilja sam skrenula pogled. Nisam željela vidjeti Jill takvu.
Radim standardnu stemotomiju«, rekla je Claire, diktirajući u mikrofon. »Otvaram prsni koš. Plućna membrana je mekana, tkivo... oštećeno, kašasto... Dolazim do osrčja...« Čula sam kako je Claire duboko udahnula.
»Sranje.«
Srce mi je počelo udarati. Zurila sam u zaslon.
»Claire, što se dogada? Što vidiš?«
»Ostani tamo.« Podigla je ruku. Vidjela je nešto grozno. Ali što to?
»O, Lindsay«, prošaptala je i naposljetku me pogledala. »Jill nije ubijena tim metkom.«
»Što?!«
»Nema otekline ni mnogo krvi.« Odmahnula je glavom. »U glavu joj je pucano kad je već bila mrtva.«
»Što želiš reći, Claire?«
»Nisam sigurna«, podigla je pogled, »ali da moram nagađati... Rekla bih da je ubijena ricinom.«




70. Poglavlje

Biti oči u oči s Charlesom Dankom uvijek je u nekoj mjeri ulijevalo strah. Čak i na šminkerskom mjestu kao što je hotel Hundngton u San Franciscu. Danko se svuda uklapao. Nosio je kaputić od tvida, košulju na pruge i kravatu.
S njim je bila djevojka. Lijepa, bujne crvene kose. Uvijek je volio izbacivati sugovornika iz ravnoteže. Tko je ona ?
I Malu je rečeno da odjene kaputić odijela pa čak i kravatu, ako je uspije pronaći. Uspio je i bila je prilično smiješna, jarko crvena s malim trubama.
Danko je ustao, prilično formalno, i rukovao se s Malom, još jedna od njegovih zbunjujućih gesti. Rukom je pokazao po blagovaonici. »Ima li sigurnijeg mjesta za naš sastanak? Bože moj pa to je Huntington!«
Pogledao je djevojku i oboje su se nasmijali, no nije ju predstavio.
»Ricin«, rekao je Malcolm. »Fantastičan je. Kakav sjajan dan. Sredili smo Bengosiana! Možemo napraviti mnogo štete. Mogli bismo istrijebiti sve u ovom kapitalističkom brlogu za oko jednu minutu. Otići u hotel Mark Hopkins i pobiti još stotinu bogatih krvopija. Voziti se tramvajem i prskati smrt po svakome pokraj koga prođemo.«
»Da, a posebno zato što sam smislio kako napraviti koncentrat.«
Malcolm je klimnuo glavom, no izgledao je nervozno. »Zar ne radimo ovo zbog G-8?«
Danko je opet pogledao djevojku. Oboje su se nadmoćno nasmiješili. Tko je, dovraga, ona? Što zna ?
»Ne razmišljaš dovoljno široko, Male. Već smo razgovarali o ovome. Najvažnije od svega je zastrašiti ljude. A to ćemo i učiniti, vjeruj mi. Ricin će to učiniti. Prema njemu antraks izgleda kao nešto zbog čega bi se trebale brinuti samo životinje s farme.«
Sad je snažno zurio u Malcolma. »Imaš li način isporuke koji sam tražio? Za ricin?« Malcolm ga je prestao gledati u oči. »Imam.«
»A još tvojih eksploziva?«
»Mogli bismo srušiti ovaj hotel do temelja. I Mark Hopkins, također.« Malcolm si je napokon dopustio suzdržani smiješak. »Dobro, a tko je ona?«
Danko je zabacio glavu i nasmijao se. »Ona je genij, baš kao i ti. Ona je tajno oružje. Neka ostane na tomu. Samo još jedan vojnik«, rekao je, a zatim se zagledao u djevojčine oči. »Uvijek postoji drugi vojnik, Malcolme. To je ono što bi sada trebalo plašiti svakoga.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:22 am








71. Poglavlje

Michelle je čula glasove u drugoj prostoriji. Mal se vratio sa sastanka. Julia je bila izvan sebe od veselja, kao da je dobila na lutriji. No Michelle se osjećala grozno.
Znala je da je učinila mnogo toga groznog. Zadnje joj se ubojstvo nimalo nije svidjelo. Ona lijepa, nedužna pomoćnica okružnog tužitelja. Uspjela je zaboraviti lica Charlotte Lightower i kućne pomoćnice koje su poginule u eksploziji, a tješilo ju je to što su barem djeca bila spašena. Lightower i Bengosian bili su pohlepni gadovi.
Ali tužiteljica. Čime je ona zaslužila da se nađe na popisu? Time što je radila za državu? Kako je ono Mal rekao? Ovo ćemo učiniti iz užitka. Tek toliko da pokažemo da možemo. Ali Michelle to nije vjerovala. Mal je uvijek imao skrivene nakane.
Jadna je tužiteljica znala da će umrijeti od trenutka kad su je ugurali u kamionet. No nije se predala. Ni u jednom trenutku. Michelle ju je smatrala hrabrom. Pravi je zločin bio to što nije saznala ni zašto umire! Nisu joj htjeli dati ni to.
Vrata su se škripeći otvorila i Mal se uvukao u sobu. Od izraza trijumfa na njegovu licu Michelle su prošli žmarci. Legao je pokraj nje, a ona je osjetila zadah duhana i alkohola. »Što se dogodilo mojoj djevojci za zabavu?«
»Ne večeras«, rekla je Michelle. Iz dušnika joj se začulo pištanje.
»Ne večeras?« Mal se nacerio.
Michelle je sjela uspravno. »Jednostavno ne razumijem. Zašto ona? Što je ona ikomu učinila?«
»Hoću reći, što je itko od njih zapravo učinio?« Mal ju je gladio po kosi. »Pogrešan poslodavac, dušo. Predstavljala je veliku zlu državu koja dopušta zločinačku pljačku cijelog svijeta. To je učinila, Michelle. Ona predstavlja tenkove u Iraku. Ona je Grumman i Dow Chemical i WTO sve u jednom. Nemoj da te zavara to što je bila zgodna.«
»Na vijestima su rekli da je spremala ubojice u zatvor. Čak je vodila procese protiv nekih direktora u poslovnim skandalima.«
»A ja sam tebi rekao da ne obraćaš pozornost na vijesti, Michelle. Ponekad ljudi koji čine dobro umru. Pričekaj malo.«
Pogledala ga je užasnuto. Poriv za kašljem u njezinim prsima sve je više jačao. Potražila je svoj novi inhalator po krevetu, ali Mal joj je blokirao ruku. »Što misliš, Michelle? Da ćemo samo ubiti nekoliko debelih milijunaša? Borimo se protiv države. Država je vrlo moćna. Neće se samo prevrnuti i umrijeti.«
Michelle se natjerala da udahne. U tom je trenutku shvatila da je drukčija od Mala. Od svih njih. Nazivao ju je djevojčicom. No varao se. Njezina zlodjela nije počinila mala djevojčica. Opet je pištavo udahnula. »Trebam svoj inhalator, Male. Molim te.«
»A ja moram znati da ti mogu vjerovati, dušice.« Uzeo je inhalator i zavrtio ga u prstima poput igračke.
Disanje joj je postajalo teško, isprekidano. A Mal je samo pogoršavao stvar plašeći je. Nije znala na što je sposoban. »Možeš mi vjerovati, Male. Znaš to«, prošaptala je.
»Znam to, Michelle, no ne brinem se zbog sebe. Hoću reći, radimo za nekoga, zar ne? Charles Danko ne oprašta tako lako poput mene. Danko je dovoljno čvrst da ih pobijedi u njihovoj vlastitoj

igri. On je genij.«
Zgrabila je inhalator iz Malove ruke i dvaput ga pritisnula, blagotvorni joj je sprej štrcao u usta.
»Znaš li što je super kod ricina?« Mal se nasmiješio. »Može ti ući u krvotok na stotinu načina.« Dvaput je zamahnuo kažiprstom, kao da pritišće zamišljeni inhalator. Nasmiješio se. »Štrc, štrc.«
U očima mu je bio sjaj koji još nije vidio. »To bi ti zbilja sredilo pluća, zar ne, dušo? Štrc, Štrc.«




72. Poglavlje

U postaji je to jutro bila ludnica. Otkad sam postala policajka nisam doživjela ništa takvo. Pomoćnica okružnog tužitelja je ubijena. Treća žrtva Augusta Spiesa.
Već u šest ujutro sve je bilo prepuno saveznih agenata: FBI, Ministarstvo pravosuđa, Kontrola alkohola, duhana i oružja. I novinara, naguranih u konferencijsku salu na petom katu da čuju nekakvu izjavu.
Na naslovnici Examinera bio je velik naslov: tko je sljedeći ?
Čitala sam jedno od izvješća s mjesta gdje je pronađena Jill kad su me iznenadili Joe Santos i Phil Martelli kucajući mi na vrata. »Zbilja nam je žao zbog gđice Bernhardt«, rekao je Santos ulazeći.
Bacila sam papire sa strane i klimnula glavom. »Lijepo od vas što ste došli.« Martelli je slegnuo ramenima. »Zapravo, nismo došli zbog toga, Lindsay.«
»Odlučili smo provjeriti ima li u našem arhivu što o tom Hardawayu«, rekao je Santos i sjeo.
Izvukao je veliku žutu omotnicu. »Mislili smo da se netko takav morao pojaviti već prije.«
Santos je izvukao niz cmo-bijelih fotografija iz omotnice. »Ovo je s prosvjednog skupa koji smo nadzirali. Bilo je to 22. listopada. Prije šest mjeseci.«
Fotografije su bile uobičajene nadzorne snimke gomile, objektiv nije bio usmjeren na nekog posebnog. No jedno je lice bilo zaokruženo. Imao je svijelu kosu i usku bradu na kojoj je bilo nekoliko rijetkih dlaka. Nosio je tamnu jaknu, jeans hlače i šal koji mu je visio do koljena.
Krv mi je počela strujati brže. Otišla sam do zidne ploče i usporedila fotografiju s onom koju je FBI snimio u Seatleu pet godina prije.
Stephen Hardaway.
Gad je bio ovdje prije šest mjeseci.
»Tu postaje zanimljivo.« Phil Martelli je namignuo. Izvukao je još nekoliko fotografija. S drugog skupa.
Opet Hardaway. Ovaj put je stajao pokraj nekoga koga sam poznavala. Bio je to Roger Lemouz.
Hardaway ga je grlio jednom rukom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:22 am







73. Poglavlje

Pola sata poslije već sam se parkirala na Aveniji Durant, kod južnog ulaza na sveučilište. Utrčala sam u krilo Dwinelle gdje je Lemouz imao svoj ured.
Profesor je bio unutra, odjeven u kaputić od tvida i bijelu košulju, i zabavljao neku crvenokosu studenticu.
»Zabava je završena«, rekla sam.
»O, gospođo inspektorice.« Nasmiješio se. Taj bahati izgovor, s Etona ili Oxforda ili odakle već dovraga.
»Upravo sam govorio Annette o Foucaultovoj tvrdnji da sile koje upravljaju klasnom borbom utječu i na spolnu diskriminaciju.«
»Predavanje je završeno, crvenokosa.« Prostrijelila sam studenticu pogledom koji je govorio:
»Za 10 sekunda ne želim te više vidjeti ovdje.« Toliko joj je trebalo da uzme knjige i ode. Ipak, imala je hrabrosti pokazati mi srednji prst dok je izlazila kroz vrata. Uzvratila sam joj istom mjerom.
»Oduševljen sam što vas opet vidim.« Lemouzu, činilo se, nije smetalo što sam otjerala djevojku, nego se zavalio dublje u svoj naslonjač. »S obzirom na jutrošnje tužne vijesti, bojim se da ste došli razgovarati o politici, a ne o ženskim pravima.«
»Mislim da sam vas podcijenila, Lemouz.« Ostala sam stajati. »Mislila sam da ste sitni, pompozni agitator, ali vi ste pravi igrač.«
Lemouz je prekrižio noge i prezrivo me pogledao. »Nisam siguran da razumijem na što mislite.« Izvukla sam Santosovu omotnicu s fotografijama.
»Najzabavnije mi je što vas zapravo ja štitim od domovinske sigurnosti. Ako im dam vaše ime i navedem izjave koje ste davali u javnosti, sljedeći put kad se vidimo, bit ćete u ćeliji.«
Lemouz se malo ispravio, ali i dalje s osmijehom na licu. »A zašto me upozoravate, inspektorice?«
»Tko kaže da vas upozoravam?«
Izraz mu se promijenio. Nije imao pojma što znam o njemu. To mi se svidjelo.
»Meni je pak zabavno«, rekao je Lemouz odmahujući glavom, »kako je vaš sveti Ustav slijep na ljude koji žive u ovoj zemlji i nose maramu preko lica ili govore krivim naglaskom, no silno se brine o prijetnji slobodnom društvu kad je riječ o dvojici pohlepnih polovnjaka i zgodnoj tužiteljici«
Pravila sam se da nisam čula što je rekao.
»Želim da nešto vidite, Lemouz.«
Otvorila sam omotnicu i raširila FBI-jeve fotografije Stephena Hardawaya preko stola.
Lemouz je slegnuo ramenima. »Ne znam. Možda sam ga vidio... Ne znam gdje. Studira li ovdje?«
»Niste slušali, Lemouz.« Bacila sam još jednu fotografiju pred njega. I drugu. I treću. One koje su fotografirali Santos i Martelli. Na kojima Hardaway stoji pokraj njega i rukom ga je obgrlio oko ramena.
»Kako da ga nađem, Lemouz? Kako?«
Odmahnuo je glavom. »Ne znam. Ovo su stare fotografije. Mislim da je riječ o profesoru uhićenom nakon 11. rujna. Prošle jeseni. Došao je na nekoliko naših skupova. Odonda ga nisam vidio. Zapravo ga ne poznajem.«

»To nije dovoljno dobro.« Nisam popuštala.
»Ne znam. To je istina, inspektorice. Bio je negdje sa sjevera, koliko se sjećam. Eugene? Seatle?
Neko se vrijeme motao oko nas, no činilo se da mu je sve to dosadno.« To sam vjerovala Lemouzu. »Koje ime je rabio?«
»Nije Hardaway. Malcolm i još nešto. Malcolm Dennis, mislim. Ne znam gdje je sad. Nemam pojma.«
Dio mene uživao je u tome kako je Lemouzova uglađena, nadmoćna vanjština počela pucati.
»Želim znati još nešto. Ovo mora ostati između nas. Dobro?« Lemouz je klimnuo glavom. »Naravno.«
»August Spies. Znate li to ime?«
Lemouz je trepnuo. Lice mu je opet dobilo boju. »Tako se nazivaju?«
Sjela sam i približila mu se. Nikada nismo objavili to ime. A on ga je znao. Vidjela sam mu to na licu.
»Recite, Lemouz. Tko je August Spies?«




74. Poglavlje

Jeste li ikada čuli za masakr na trgu Haymarket?« pitao me, kao da se obraća nekoj od svojih studentica.
»Mislite, u Chicagu?« rekla sam.
»Vrlo dobro, inspektorice.« Lemouz je klimnuo glavom. »I danas se tamo nalazi spomenik. Koji ga obilježava. Prvog svibnja 1886. došlo je do velikih radničkih prosvjeda na Aveniji Michigan. Najveće okupljanje radnika u povijesti SAD-a do tad. Bilo je 80.000 radnika, među njima mnogo žena i djece. Prvi svibnja i danas se obilježava kao službeni Praznik rada diljem svijeta. Naravno, svuda«, rekao je s podsmijehom, »osim u Sjedinjenim Državama.«
»Prijeđite na stvar. Ne zanima me politika.«
»Demonstracije su bile mirne«, nastavio je Lemouz, »a tijekom narednih dana sve je više radnika štrajkalo i okupljalo se. Onda je trećeg dana policija otvorila paljbu na gomilu. Ubijena su dva prosvjednika. Sljedeći je dan organiziran još jedan prosvjed. Na trgu Haymarket. Na križanju ulica Randolph i Des Plaines.
Radnici su ljutitim govorima napadali vladu. Gradonačelnik je naredio policiji da rastjera gomilu. Na trg je ušlo 176 policajaca i u formaciji krenulo prema prosvjednicima, mašući pendrecima. Onda je policija otvorila vatru. Kad se prašina slegla, sedam policajaca i četiri prosvjednika bila su mrtva.
Policija je trebala žrtvenu janjad pa su uhitili osam vođa radnika, od kojih neki nisu ni bili tamo tog dana.«
»Kamo ovo vodi?«
»Jedan od njih bio je učitelj po imenu August Spies. Svima su im sudili i objesili ih. Za vrat. Dok ne umru. Poslije se pokazalo da Spies uopće nije bio na trgu Haymarket. Dok je stajao pod vješalima, rekao je: Ako mislite da možete uništiti radnički pokret time što ćete nas objesiti, onda to i učinite. Ali zemlja vam gori pod nogama. Neka se glas naroda čuje.«
Lemouz je zurio u moje oči. »Taj je trenutak jedva zabilježen u povijesti vaše zemlje, inspektorice, no on će nadahnuti neke ljude. Očito već jest.«


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:22 am






75. Poglavlje

Ovdje će uskoro biti mrtvih. I to prilično mnogo njih.
Charles Danko sjedio je i pravio se da čita Examiner ispred goleme fontane u blještavom staklenom predvorju trgovačkog centra Rincon, kod ulice Market, u središtu grada, blizu Zaljevskog mosta. Iznad njega se veličanstveni mlaz vode rušio s visine od 25 metara u plitak bazen.
Amerikanci vole biti zaprepašteni, mislio je. Vole to u svojim filmovima, svojoj pop-umjetnosti pa čak i u svojim trgovačkim centrima. Stoga ću ih zaprepastiti. Zaprepastit ću ih smrću.
Ovdje će biti velika gužva, znao je Danko. Restorani u centru Rincon pripremali su se za navalu gostiju za ručak. Tisuću ili više privremeno izbjeglih iz pravnih tvrtki, agencija za trgovanje nekretninama i ureda za financijsko savjetovanje iz cijele financijske četvrti.
Šteta što ovo ne može trajati još malo dulje, pomislio je Charles Danko, i uzdahnuo. Žaljenje osobe koja je dugo čekala određeni trenutak. Centar Rincon bilo je jedno od njegovih omiljenih mjesta u San Franciscu.
Danko nije pozdravio dobro odjevenog crnca koji je sjeo pokraj njega, gledajući prema fontani.
Znao je da je riječ o veteranu Zaljevskog rata. A nakon rata je zapao u depresiju iz koje se nije izvukao. Pouzdan, iako vjerojatno previše napet.
»Mal je rekao da vas mogu zvati profesor.« Crnac je govorio kutom usana.
»A ti si Robert?« pitao je Danko.
Čovjek je klimnuo glavom. »Robert sam ja.«
Neka je žena počela svirati na koncertnom klaviru koji se nalazio na sredini predvorja. Svaki dan u 11:50. Melodija iz Fantoma u operi ispunila je golemi prostor.
»Znaš koga trebaš tražiti?« pitao je Danko.
»Znam«, odvratio je čovjek samouvjereno. »Obavit ću svoj posao. Ne brinite se za mene. Vrlo sam dobar vojnik.«
»Moraš biti siguran da je to pravi čovjek«, rekao je Danko. »Vidjet ćeš ga kako ulazi u predvorje oko 12:20. Proći će pokraj pijanistice, možda joj ostaviti nešto sitniša. Onda će ući u kineski restoran.«
»Činite se vrlo sigurni da će doći.«
Danko je napokon pogledao čovjeka i nasmiješio se. »Vidiš li onaj mlaz vode, Roberte? Pada s visine od točno 25 metara. Znam to jer sjedim ovdje već dugo. Izračunao sam točan kut između linije mog pogleda i zamišljene linije koja se pruža iz središta bazena te tvori pravi kut s podom. Iz toga je bilo lako izračunati visinu. Znaš li koliko sam dana sjedio ovdje i gledao ovu fontanu, Roberte? Ne brini se. Doći će.«
Charles Danko je ustao. Ostavio je torbu za spise za sobom. »Hvala ti, Roberte. Radiš nešto vrlo hrabro. Nešto za što će te samo rijetki pohvaliti. Sretno, prijatelju. Ti si danas junak.« I sjajno služiš mojoj svrsi.




76. Poglavlje

Bilo je vlažno poslijepodne u Highland Parku, u Teksasu, dok smo se opraštali od Jill. I prije sam ispraćala na posljednji počinak ljude koje sam voljela, ali nikada se nisam osjećala tako prazno i zatupjelo. I tako prevareno.
Hram je bio suvremena građevina od cigle i stakla, sa svetištem vrlo kosog krova, ispunjen svjetlom. Rabin je bila žena. Jill bi se to svidjelo. Svi su stigli avionom.
Šef policije Tracchio, okružni tužitelj Sinclair. Neki suradnici iz ureda. Claire, Cindy i ja. Nekoliko djevojaka iz srednje škole i s fakulteta s kojima je Jill ostala u kontaktu tijekom godina. I Steve je bio tamo, naravno, no nisam se mogla natjerati da razgovaram s njim.
Sjeli smo, a mjesni je zbor zapjevao ariju iz opere Turandot, koju je Jill najviše voljela.
Bennett Sinclair rekao je nekoliko riječi. Hvalio je Jill kao najpredaniju tužiteljicu u svom uredu.
»Ljudi su govorili da je oštra. I bila je oštra. Ali ne toliko oštra da bi izgubila poštovanje i humanost u svom stavu. Većina nas izgubila je dobru prijateljicu«, nakratko je stisnuo usne, »ali San Francisco je izgubio vrhunsku odvjetnicu.«
Njezina kolegica sa Stanforda pokazala je sliku Jill sa ženskim nogometnim timom koji je igrao državno finale. Svi smo se nasmijali kad je ispričala kako je bilo jasno tko je najsposobniji u ekipi kad se našalila da »udvajanje« zapravo znači imati dva glavna predmeta.
I ja sam ustala i kratko govorila. »Svi su poznavali Jill Meyer Bernhardt kao samouvjerenu i uspješnu, pobjednicu u svemu. Bila je najbolja studentica na svojoj godini. Imala je najviše osuda od svih u uredu tužitelja. Popela sa na Sultanov Vrh kod Moaba, u Utahu, free-climbing stilom«, rekla sam. »I ja sam je poznavala po svemu tome, ali najviše kao prijateljicu čija najveća želja nije bila dobiti osudu u nekom važnom slučaju, nego donijeti dijete na ovaj svijet. To je bila Jill koju sam najviše voljela, prava Jill.«
Claire je svirala violončelo. Polako se penjala na podij, a zatim sjedila neko vrijeme dok nije počela svirati. Uskoro se pridružio i zbor u predivnoj izvedbi »Loving Arms«, jedne od Jillinih omiljenih pjesama. Koliko smo samo puta pjevale tu pjesmu kad bismo se našle nakon posla kod Susie’s, trudeći se održati harmoniju natopljenu margaritama. Gledala sam kako Claire zatvara oči, a drhtavi zvuk violončela i nježni glasovi koji su pjevali u pozadini bili su savršen ispraćaj za Jill.
Kad je počela posljednja kitica, nosači su podigli lijes, a zatim se Jillina obitelj neodlučno podigla i počela ih slijediti. U tom su trenutku neki od nas počeli pljeskati u ritmu.
Najprije polako, dok je procesija prolazila. Zatim su se, jedan po jedan, priključili i svi ostali.
Lijes se bližio stražnjim vratima, nosači su zastali na trenutak kao da žele biti sigurni da Jill čuje kako je ispraćamo.
Gledala sam Claire. Suze su se slijevale niz moje lice tako snažno da sam mislila da nikada neće prestati. Željela sam povikari: Naprijed, Jill... Claire mi je stisnula ruku. Zatim je Cindy stisnula drugu.
Pomislila sam: Pronaći ću gada, Jill. Ti samo počivaj u miru.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:23 am







77. Poglavlje

Već je prošla ponoć kad je Cindy stigla kući.
Oči su joj se sklapale, tijelo joj je bilo utrnulo, a ona se pitala hoće li se ikada oporaviti od toga što je izgubila Jill.
Znala je da neće moći zaspati. Svjetlo na automatskoj sekretarici je bljeskalo. Bila je nedostupna cijeli dan. Morala je provjeriti e-poštu, da barem malo pokuša prestati misliti na Jill.
Otišla je do računala i provjerila prvu stranicu Chroniclea. Priča dana bio je ricin. Saznalo se što je zapravo ubilo Jill. Njezina smrt, u kombinaciji s Bengosianovom, izazvala je paniku u gradu. Koliko je lako doći do ricina? Koji su simptomi? Što ako uđe u dovod vode? Postoji li protuotrov? Koliko bi ljudi moglo umrijeti u San Franciscu?
Namjeravala je provjeriti e-poštu kad joj je iskočila trenutačna poruka. Pošiljatelj je bio Hotwax1199.
Ne tratite vrijeme pokušavajući ući u trag ovome, započela je poruka. Cindy se smrzla.
Ne moraš ni zapisivati korisničko ime. Pripada nekom 12-godišnjaku iz Dubllna, u Ohiju. Čak ne zna ni da mu je ukradeno. Ime mu je Marion Delgado, nastavljala se poruka. Znaš li tko sam?
Da, odgovorila je Cindy. Znam tko si. Ti si gad koji je ubio moju prijateljicu Jill. Zašto mi se javljaš?
Doći će do još jednog udara, pojavio se odgovor.
Sutra. Neće biti kao oni prije. Poginut će mnogi nedužni Jjudi. Potpuno nedužni ljudi. Gdje? Napisala je Cindy. Napeto je čekala. Možeš li mi reći gdje? Molim te!
Ovaj sastanak G-8 mora biti otkazan, odvratila je poruka.
Rekao si da želiš pomoći, onda pomozi, do vraga! Ti ljudi, vlada, moraju platiti za svoje zločine. Ubijaju nedužne, samo zbog nafte. Multinacionalne kompanije otele su se kontroli i izrabljuju siromašne diljem svijeta. Rekla si da želiš prenijeti našu poruku. Evo ti prilike. Natjeraj te lopove i ubojice da odmah prestanu sa svojim zločinima.
Nastala je tišina. Cindy nije bila sigurna je li njezin sugovornik još tamo. Nije znala što bi učinila sljedeće.
Na zaslonu se prikazalo još riječi.
Natjeraj ih da priznaju svoje zločine. To je jedini način da se izbjegnu te žrtve.
Ovo je nešto drugo, mislila je Cindy. Njezin je sugovornik tražio pomoć. Možda tračak krivnje ili razuma koji su zadržavali navalu ludila.
Vidim da i ti želiš zaustaviti ovo ludilo, napisala je Cindy. Molim te, reci mi što će se dogoditi. Nitko ne mora stradati! Ništa. Više nije bilo odgovora.
»Sranje!« Cindy je udarala po tipkovnici. Iskorištavali su je, to je bilo sve. Kako bi prenijeli svoju poruku.
Napisala je:
Zašto je Jill Bernhardt morala umrijeti? Kakav je zločin počinila? Krađa nafte? Globalizacija?
Što je učinila?

Prošlo je punih 30 sekunda. Zatim i minuta. Cindy je bila sigurna da je izgubila kontakt sa sugovornikom. Nije se trebala naljutiti. Ovo je bilo veće od njezinog bijesa ili njezine tuge.
Napokon je naslonila glavu na monitor. Kad je podigla pogled, nije mogla vjerovati. Pojavilo se još riječi.
Jill Bernhardt nije imala nikakve veze s G-8. Ovo umorstvo nije bilo poput ostalih. Ovo je bilo osobno, pisalo je u poruci.




78. Poglavlje

Danas će se dogoditi nešto strašno. Zadnja poruka e-pošte koju je Cindy primila uvjerila nas je u to. Njezin neobični dopisni prijatelj još se nije prevario, nije nas naveo na krivi put niti je lagao.
Osjećala sam nemoć i mučninu dok sam gledala kako nebo rasvjetljuje zora jer sam znala da unatoč svim resursima vlade SAD-a, suvremenim sustavima nadzora i upozorenja, svim policajcima koje možemo poslati na ulicu i svim mojim godinama iskustva u rješavanju umorstava... August Spies udarit će danas.
Nikako nismo mogli zaustaviti ubojice.
Nalazila sam se u jednom od gradskih Zapovjednih središta za hitne slučajeve. Nalazio se na tajnoj lokaciji, u trošnoj ciglenoj zgradi u zabačenom uglu brodogradilišta ratne mornarice na Hunters Pointu. Bila je to velika prostorija prepuna monitora i visokotehnološke komunikacijske opreme.
Svi su bili na rubu živaca. Što će August Spies sad učiniti?
Joe Molinari bio je tamo. Gradonačelnik, Tracchio, zapovjednici vatrogasaca i hitne pomoći, svi smo se nagurali uz stol za »ratno vijećanje«.
I Claire je bila tamo. Zbog zadnjeg upozorenja svi su se prepali da bi mogla biti riječ o masovnom napadu ricinom. Molinari je uzbunio stručnjake za otrove.
Tijekom noći odlučili smo objaviti Hardawayevo ime i opis novinarima. Dosad ga nismo uspjeli locirati, a situacija je postajala sve teža. Više nije bilo važno umorstvo nego javna sigurnost. Bili smo sigurni da je Hardaway na neki način umiješan i da je izuzetno opasan.
Počinjale su jutarnje emisije vijesti. Hardawayevo lice bilo je glavna tema na sve tri mreže. Bilo je to poput odbrojavanja do uništenja svijeta iz nekog filma katastrofe, samo mnogo gore. Pomisao da bi u našem gradu u bilo kojem trenutku mogla eksplodirati bomba ili da bi mogao biti bačen otrov, možda čak i raspršen iz aviona, bila je zastrašujuća.
Oko 7:00 su počele stizati neizbježne dojave o viđenjima Hardawaya. Neki je činovnik bio siguran da ga je vidio prije dva tjedna u Oaklandu, u trgovini koja radi cijelu noć. Drugi su zvali iz Spokanea, Albuquerqueja pa čak i iz New Hampshirea. Tko je mogao znati je li ijedan od njih bio stvaran? No sve je pozive valjalo provjeriti.
Molinari je bio na telefonu s nekim po imenu Ronald Kuli, iz WTO-a.
»Mislim da bismo trebali dati izjavu za medije«, inzistirao je doministar. »Bez ikakvih priznanja, samo reći da će organizacija razmotriti sve što žele reći ako prestanu s nasiljem. Time ćemo kupiti vrijeme. A mogli bismo i spasiti živote. Možda i mnogo života.«
Činilo se da je zaboravio na neki sporazum, a nakon toga je rekao da će napraviti grubu verziju izjave. No to su morali odobriti Washington i WTO.
Koliko birokracije. A vrijeme istječe. Svakog trenutka dogodit će se neka katastrofa. A onda se i dogodila, baš kao što je poruka e-pošte predvidjela.
U 8:42. Nikada neću zaboraviti koliko je sati bilo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:23 am









79. Poglavlje

Djeci koja su pila vodu u osnovnoj školi u Redwood Cityju pozlilo je... Bile su to prve strašne riječi koje smo čuli.
Sva srca u sobi zastala su u istom trenutku. 8:42. Molinari je već za nekoliko sekunda razgovarao s direktorom škole. Odlučili su odmah evakuirati sve iz nje. Claire, sa slušalicama na glavi, pokušavala je stupiti u kontakt s osobljem bolničkih kola koja su prevozila djecu iz škole.
Nikada prije nisam vidjela toliko sposobnih ljudi koji upravljaju gradom u tolikoj panici. Molinari je upozorio direktora: »Nitko se ne smije ni približiti vodi dok ne dođemo tamo. Školu morate odmah isprazniti.«
Naredio je FBI-jevom timu da helikopterom ode u Redwood City. Stručnjak za toksikologiju govorio je putem zvučnika.
»Ako je riječ o ricinu«, rekao je, »odmah će doći do grčeva, snažnog stezanja dišnih putova i izrazitih simptoma nalik gripi.«
Claire se povezala s medicinskom sestrom u školi.
Predstavila se i rekla: »Morate mi vrlo pomno opisati simptome koje su djeca imala.«
»Nisam znala što je to«, odgovorio je izbezumljeni glas.
»Djeca su iznenada klonula, osjećala su snažnu mučninu. Imala su temperaturu gotovo 40 "C. Bolovi u trbuhu, povraćanje.«
Jedan je helikopter već stigao do škole te nam je prenosio snimke iz zraka. Djeca su trčala van kroz izlaze, vođeni učiteljima. Panični roditelji stizali su pred školu.
Iznenada se na svim kanalima začulo novo izvješće.
Na gradilištu u San Leandru srušio se jedan radnik. To je bilo s druge strane zaljeva. Nisu znali je li riječ o srčanom udaru ili je razlog bilo nešto uneseno u organizam.
Počeli smo se baviti time kad su se na jednom od televizora pojavile izvanredne vijesti: »U Redwood Cityju djeca su evakuirana iz mjesne osnovne škole, a neka su hitno odvezena u obližnju bolnicu jer im je pozlilo, što bi moglo biti vezano uz neku otrovnu tvar. Osim toga, danas su objavljena upozorenja zbog moguće terorističke aktivnosti...«
»Ima li novih vijesti o bolesti u školi?« pitao je Molinari putem telefona.
»Još nema«, odgovorio je direktor. Škola je u potpunosti evakuirana. Helikopter je još kružio. Iznenada se javio liječnik iz hitne službe s novim informacijama. »Temperatura im raste čak do 40
°C«, rekao je. »Snažna mučnina i otežano disanje. Ne znam što ga uzrokuje. Nikada se nisam susreo s nečim takvim.«
»Odmah im uzmite bris nosa i grla kako biste utvrdili jesu li bili izloženi«, davao mu je upute stručnjak za toksine. »I napravite snimke pluća. Potražite bilo kakve bilateralne plućne infiltrate.«
Claire se ubacila. »Kakve su pulmonalne funkcije? Disanje? Rad pluća?« Svi su napeto čekali. »Čini se da funkcioniraju«, odvratio je liječnik.
Claire je zgrabila Molinarija za ruku. »Slušajte, ne znam što se događa, ali mislim da to nije ricin«, rekla je.
»Kako možete biti sigurni?«
Claire je preuzela glavnu riječ. »Ricin napada putem nekroze vaskularnih stanica. Vidjela sam

rezultate toga. Pluća bi se već počela raspadati. Osim toga, ricin ima razdoblje inkubacije, zar ne, dr. Taub?« pitala je stručnjaka za toksikologiju koji je bio na vezi.
Stručnjak se nevoljko složio.
»To znači da su morali biti izloženi tijekom noći. Ako nema simptoma u plućima, mislim da njihova bolest nema veze s vodom koju su pili. Ne znam je li to stafilokok ili strihnin, ali mislim da nije ricin.«
Minute su sporo prolazile dok su liječnici u Redwood Cityju obavljali prvi niz dijagnostičkih testiranja.
Istodobno, na gradilište u San Leandru stigla su kola hitne pomoći.
Javili su nam da je radnik imao srčani udar te da mu je stanje stabilno. »Srčani udar«, ponovili
su.
Nekoliko minuta poslije opet su se javili iz Redwood Cityja. Rendgenske snimke djece nisu
pokazivale nikakve znakove oštećenja pluća.
»U krvnim nalazima pronađeni su tragovi stafilokoknog enterotoksina B.« Promatrala sam Clairein izraz lica.
»Kojeg to vraga uopće znači?« želio je znati gradonačelnik Fiske.
»Znači da imaju tešku infekciju stafilokokom«, rekla je Claire, ispuštajući zrak iz pluća.
»Ozbiljno je i zarazno, ali nije ricin.«




80. Poglavlje

Trgovački centar Rincon bio je pun u podne. Stotine ljudi razgovarale su ručajući, čitale sportske stranice ili trčale uokolo s vrećicama iz Gapa ili Office Maxa. Jednostavno su se opuštali dok se iznad njih s blještavog krova rušio dugi mlaz vode.
Pijanist je svirao pjesmu Mariah Carey. »A hero comes along.« No činilo se da nitko ne obraća pozornost ni na glazbu ni na njega. K vragu, bio je grozan.
Robert je sjedio čitajući novine, a srce mu je snažno tuklo. »Nema više razgovora ni prepirki«, stalno je razmišljao. Nema više čekanja promjene. Danas će sam promijeniti nešto. Bog zna da je bio jedan od obespravljenih. Stalno se vukao po bolnicama za veterane.
Ono što je doživio u borbi, izludjelo ga je, a zatim ga je vojska prepustila samome sebi. Zbog toga je postao radikal.
Vrhom cipele udarao je o kožnu torbu za spise, samo da bude siguran da je još tamo. Sjetio se nečega što je vidio na TV-u, bila je to dramatizacija Građanskog rata. Vojska sjevera oslobodila je odbjeglog roba i unovačila ga da se bori za njih. Sudjelovao je u nekima od najkrvavijih bitaka rata. Nakon jedne je uočio svog bivšeg gospodara, među zarobljenim vojnicima Konfederacije.
»Bok, gazda«, rekao je rob kad mu je prišao. »Čini se da je onaj tko je bio dolje, sad gore.«
Upravo je o tome razmišljao Robert dok je gledao odvjetnike i bankare kako proždiru svoj ručak ništa ne sumnjajući. Tko je bio dolje, sad je gore...
S druge strane prepunog predvorja pojavio se prosijedi čovjek kojeg je Robert čekao.
Krv mu je počela brže teći. Ustao je, sklapajući prste oko drške torbe za spise. Oči nije micao s čovjeka koji je bio njegova meta za taj dan.
Ovo je bio trenutak, govorio si je, kad sve riječi, obećanja i zavjeti postaju djela. Ostavio je novine. Prostor oko fontane bio je prepun.
Krenuo je prema klaviru.
Bojiš li se djelovati? Bojiš li se pokrenuti kotač?
Ne, rekao je Robert, spreman sam. Spreman sam već godinama.
Zastao je i pričekao kod klavira. Pijanist je baš započeo novu pjesmu. Bili su to Beatlesi.
»Something.« Još bjelačkog smeća.
Robert se nasmiješio mladom crvenokosom momku za klavirom. Izvukao je novčanicu i stavio je u posudu na klaviru.
Hvala stari, klimnuo je glavom pijanist.
Robert je uzvratio klimanjem, gotovo se nasmijavši lažnoj pristojnosti, i spustio svoju torbu pokraj noge klavira. Provjerio je kako napreduje njegova meta, bila je udaljena deset metara, a zatim je opušteno nogom gurnuo torbu pod klavir. Evo vam, gadovi!
Robert se počeo polako kretati prema sjevernom izlazu.
To je to, stari. To je ono što je čekao. Petljao je po džepu tražeći ukradeni mobitel. Meta je bila udaljena oko pet metara. Robert se okrenuo kod izlaznih vrata i obuhvatio pogledom cijelu scenu.
Prosijedi se čovjek zaustavio kod klavira, baš kao što je profesor rekao da hoće. I on je izvukao novčanicu iz lisnice. Iza njega se 25-metarski mlaz vode rušio sa stropa.
Robert je izašao kroz vrata te je, udaljavajući se od zgrade, pritisnuo dvije prethodno određene

tipke na mobitelu. G-8.
Učinilo se da je cijeli svijet progutao plamen i dim, a Robert je osjetio golemu navalu zadovoljstva, veću nego ikada prije. Ovo je bio rat u kojem se želio boriti.
Nije vidio bljesak, samo zgradu koja se pretvara u ruševinu, dok vrata iskaču iz dovrataka. Započni revoluciju, stari... Robert se nasmiješio sam sebi.
Tko je bio dolje, sad je gore...

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:24 am







81. Poglavlje

U zapovjednom središtu za hitne slučajeve, začuo se glasan povik.
Jedan od ljudi koji je pratio policijske kanale naglo je skinuo slušalice. »U trgovačkom centru Rincon upravo je eksplodirala bomba!«
Okrenula sam se prema Claire i osjetila kao da život istječe iz mene. Trgovački centar Rincon bio je jedno od najspektakularnijih mjesta u gradu, u samom srcu Financijske četvrti u kojoj su urede imale mnoge vladine službe kao i razne tvrtke, a bilo je i dosta stambenih zgrada. U ovo doba dana bio je prepun. Koliko je ljudi upravo poginulo?
Nisam čekala da policija javi kolika je šteta i koliko je stradalih. Istrčala sam iz zapovjednog središta, a Claire je bila korak iza mene. Uskočile smo u njezin kombi mrtvozornika. Trebalo nam je oko petnaest minuta da se sjurimo do centra i probijemo se kroz labirint prometa, vozila i promatrača koji su okružili mjesto napada.
Putem radija su stizala izvješća da je bomba eksplodirala u predvorju, gdje je oko podne bila najveća gužva.
Ostavile smo kombi na uglu ulica Beale i Folsom te počele trčati. Bile smo udaljene još nekoliko ulica, no već smo vidjele kako se dim uzdiže s mjesta na kojem je bio centar Rincon. Morale smo ići kroz ulaz iz ulice Steuart. Protrčale smo pokraj Red Herringa, hotela Harbor Court, podružnice YMCA.
»Lindsay, ovo je grozno, grozno«, jaukala je Claire. Prvo što sam osjetila bio je snažan miris baruta.
Vanjska su vrata bila raznesena. Ljudi su sjedili na pločniku, kašljući izbacivali dim iz pluća i krvarili iz posjekotina od razbijenog stakla. I dalje su posvuda uokolo evakuirali preživjele, to je značilo da je najgore unutra.
Duboko sam udahnula. »Idemo. Budi oprezna, Claire.«
Sve je bilo prekriveno vrelom crnom čađom. Dim me pekao u plućima. Policija je pokušala napraviti malo slobodnog prostora. Vatrogasci su gasili plamenove koji bi iskakali tu i tamo.
Claire je kleknula pokraj žene čije je lice bilo spaljeno i koja je vikala da ne vidi. Prošla sam pokraj njih i nastavila dalje. Nekoliko tijela ležalo je zgrčeno na središtu predvorja, kod fontane koja je i dalje lijevala vodu i plitki bazen ugrađen u pod. Što su to učinili? Zar je to njihova ideja ratovanja?
Iskusni policajci izvikivali su zapovijedi u ručne radiouređaje, no mlađi su samo stajali i suzdržavali suze.
U samom središtu predvorja ugledala sam hrpu razbijenog drvenog materijala i rastaljene žice. Činilo se da je to nekoć bio klavir. Vidjela sam kako pokraj njega čuči Niko Magitakos iz pirotehničkog odjela. Nikad mu neću zaboraviti izraz lica. Svi se mi molimo da se nešto ovako grozno nikada ne dogodi.
Progurala sam se do njega.
»Ovdje je bilo središte eksplozije«, rekao je, bacajući čađavi komad drveta natrag na hrpu koja je ostala od klavira. »Ti gadovi, ti gadovi, Lindsay. Ljudi su upravo ručali.«
Nisam bila pirotehničarka, ali vidjela sam kako se širio krug razaranja. Klupe, stabla, tragovi

vatre, ljudske žrtve koje su bile odbačene iz središta predvorja.
»Dvoje svjedoka kaže da je vidjelo dobro odjevenog crnca. Ostavio je torbu ispod klavira i otišao. Vjerojatno su sve učinili na isti način kao i u marini. Plastični eksploziv detoniran elektroničkim putem. Vjerojatno mobitelom.«
Dotrčala je žena u jakni s oznakom pirotehničara, držeći u ruci dio raznesene kožne torbe.
»Označi to«, rekao je Niko. »Ako pronađemo dršku, možda na njoj čak bude i otisaka.«
»Čekajte«, rekla sam kad je već krenula. To što je pronašla bila je široka kožna traka koja se prebacivala preko vrha torbe i pričvršćivala se za kopču. U traku su bila ugravirana dva zlatna slova. AS.
Osjetila sam kako u meni raste gađenje. Vukli su nas za nos. Izrugivali su nam se. Znala sam što znače ta slova, naravno.
A. S. August Spies.
Zgrabila sam mobitel koji mi je zazvonio. Bila je to Cindy.
»Jesi li tamo, Lindsay?« pitala je. »Jesi li dobro?«
»Tu sam. Što je?«
»Preuzeli su odgovornost za napad«, rekla je. »Netko je nazvao novine. Predstavio se kao August Spies. Rekao je: >Još tri dana, a onda se čuvajte!< Rekao je da je ovo bila samo vježba.«




82. Poglavlje

Krajem poslijepodneva napokon sam shvatila da sam u zadnja tri dana spavala manje od jedan sat.

Također mi se počelo činiti da previđam nešto važno vezano uz slučaj. Bila sam sigurna.
Pozvala sam Cindy i Claire da se nađemo. Previše sam se usredotočila na to da pronađem

Hardawaya pa mi je nešto drugo promaklo.
Claire je provela dan u mrtvačnici, s neveselim zadatkom da pokuša identificirati žrtve eksplozije u centru Rincon.
Dosad je bilo šesnaest mrtvih, a nažalost, bit će ih još.
Pristala je nakratko sastati se s nama, u restoranu Susie's, za našim stolom u kutu.
Čim sam izašla na ulicu i krenula prema restoranu, osjetila sam napetost. Vidjela sam je na licima ljudi. Claire i Cindy čekale su me unutra.
»Poruka o Jill je ključna.« Iznosila sam im svoju zadnju teoriju dok smo pijuckale čaj.
»U poruci se spominjalo to što je radila za državu«, rekla je Claire, izgledajući zbunjeno.
»Ne u toj poruci. U onoj koju je dobila Cindy. U njoj je pisalo: >Ovo umorstvo nije bilo poput ostalih...<«
»Ovo je bilo osobno«, dovršila je Cindy.
»Misliš da je Jill imala osobni kontakt s njim?« Claire je trepnula. »Kakav?«
»Ne znam što mislim. Ali znam da je svaka žrtva bila precizno odabrana. Nijedno od umorstava nije bilo nasumično. Što ih je dovelo do Jill? Pratili su je. Provalili su joj u kuću i oteli je. Lightower, Bengosian... Jill je nekako bila povezana s njima dvojicom.«
»Možda je to vezano uz neki od njezinih slučajeva?« Cindy je slegnula ramenima. Claire nije izgledala uvjereno.
Nastala je stanka u razgovoru. Osvrnule smo se oko sebe.
No naposljetku je tišina dovela naše poglede na isto mjesto. Prazno mjesto za stolom.
»Neobično je biti ovdje«, rekla je Claire, ispuštajući zrak iz pluća. »Raditi ovo bez Jill.
Razgovarati o njoj.«
»Jill će nam pomoći«, prošaptala sam. Pogledala sam ih oboje. Oči su im opet sjajile.
»Dobro«, rekla je Claire, klimajući glavom. »Kako?«
»Pregledat ćemo njezine stare slučajeve«, rekla sam. »Pokušat ću dobiti nekoga od Sindairovih ljudi da se uključi.«
»Što točno tražimo?« Cindy je suzila oči.
»Ono iz poruke koju si primila. Nešto osobno«, rekla sam. »Kao što je ovaj slučaj za nas.
Pogledajte preplašena lica ovdje i na ulici. Netko mora zaustaviti te gadove, te ubojice.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:24 am









83. Poglavlje

Bennett Sinclair povezao me s Wendy Hong, mladom tužiteljicom iz njegova odjela, i s April, Jillinom pomoćnicom. Rekla sam da trebam spise o svim slučajevima na kojima je Jill radila u zadnjih osam godina. Na svima!
Bilo je to pravo brdo papira, dovezeno iz pravnog arhiva u velikim kolicima i poslagano u Jillinom uredu. Visoki stupovi debelih, uvezanih spisa.
I tako smo počeli.
Po danu sam i dalje vodila istragu, pokušavajući pronaći Hardawaya. Ali noću, i u svakom drugom slobodnom trenutku koji sam imala, otišla bih dolje i pregledavala spise. Claire se uključila. Cindy također. Kasno noću, činilo se da je Jillino svjetlo jedino koje gori u cijeloj zgradi.
Ovo je bilo osobno. Ta nam je fraza zvonila u ušima.
No nismo ništa pronašli. Mnogi su ljudi potrošili mnogo vremena.
Ako je postojala veza između Jill i Augusta Spiesa, nije se nalazila u njezinim spisima. Gdje je onda bila? Morala je biti negdje.
Naposljetku smo sve spise vratili u arhiv.
»Idi kući«, rekla mi je Claire, i sama iscrpljena. »Naspavaj se.« Ustala je uz napor i odjenula kišni ogrtač.
Stavila mi je ruku na rame i stisnula ga. »Pronaći ćemo drugi način, Lindsay. Pronaći ćemo ga.«
Claire je imala pravo. Ništa mi nije trebalo više od dobrog sna. Osim možda tuširanja. Silno sam mnogo uložila u ovo.
Još jednom sam telefonirala u postaju, a onda sam, nakon dugo vremena, krenula kući spavati. Ušla sam u svoj Explorer i krenula niz ulicu Brannan prema Potreru. Stala sam na semaforu. Osjećala sam se potpuno prazno.
Na semaforu se promijenilo svjetlo. Ja sam samo sjedila. U sebi sam znala da neću otići kući.
Kad se upalilo zeleno skrenula sam naglo desno, po 16. ulici prema Buena Vista Parku. Nije mi na um pala nikakva briljantna ideja... Jednostavno nisam imala što drugo raditi.
Nešto ih je povezivalo. U to sam bila sigurna. Samo to još nisam pronašla.
Kad sam se zaustavila ispred Jilline kuće, vidjela sam policajca u odori koji ju čuvao. Stepenice su bile blokirane policijskom trakom.
Pokazala sam značku mladom policajcu na vratima kojem je vjerojatno bilo drago što je dobio nekakvu razonodu u to doba noći. Ušla sam u Jillinu kuću.




84. Poglavlje

Obuzeo me jezovit osjećaj da ne bih trebala raditi to što sam radila. Hodati po kući u kojoj sam bila već toliko puta, znajući da je Jill mrtva.
Vidjela sam njezine stvari: Burberryjev kišobran, Otisovu zdjelicu za hranu, hrpu nedavnih novina. Obuzeo me osjećaj samoće. Nedostajala mi je više nego ikada.
Ušla sam u kuhinju. Pregledala sam neke stvari razbacane po starom radnom stolu od borovine. Sve je bilo kako je ostavila. Poruka za Ingrid, njezinu spremačicu. Nekoliko računa. Jillin poznati rukopis. Kao da je još bila tamo.
Otišla sam na kat. Prošla sam niz hodnik do Jilline radne sobe. Tu je radila i provodila mnogo vremena. Bio je to njezin prostor.
Sjela sam za njezin stol. Osjetila sam njezin miris. Jill je imala staru bakrenu lampu. Upalila sam je. Po stolu su bila razbacana pisma.
Jedno je bilo od njezine sestre Beth. Nekoliko fotografija: ona, Steve i Otis u Moabu. Što radiš ovdje, Lindsay? Pitala sam se opet.
Što očekuješ da ćeš pronaći ? Nešto s potpisom August Spies ? Ne budi budala.
Otvorila sam jednu od ladica stola. Spisi. Uglavnom dokumenti vezani uz kuću. Putovi, potvrde o prijeđenim kilometrima avionom.
Ustala sam i otišla do police s knjigama. Narvalovo putovanje, Ispravke, priče Eudore Welty. Jill je uvijek imala ukusa za knjige. Nisam znala kako je imala vremena za čitanje. Ali nekako jest.
Sagnula sam se i otvorila vrata ormara ispod police. Naišla sam na kutije pune starih fotografija.
Putovanja, vjenčanje njezine sestre. Neke su čak bile s promocije na fakultetu.
Vidi ti Jill: bujna frizura, mršava poput štapa, ali snažna. Gledajući njezine fotografije počela sam se smiješiti. Sjedila sam na drvenom podu i pregledavala ih. Bože, kako mi nedostaješ.
Vidjela sam debelu, staru mapu, omotanu elastičnom gumicom. Otvorila sam je. Unutra je bilo mnogo toga. Sadržaj me iznenadio. Pisma, fotografije, isječci iz novina.
Jilline svjedodžbe iz srednje škole. Pozivnica za vjenčanje njezinih roditelja.
A zatim cijeli jedan spis pun isječaka iz novina. Prelistala sam ih. Članci su uglavnom bili o njezinu ocu.
Njezin je otac bio tužitelj, u San Franciscu i u Teksasu. Jill je govorila da ju je zvao svojom malom pomoćnicom tužitelja. Umro je nekoliko mjeseci prije i bilo je očito da je nedostajao Jill. Većina članaka bila je vezana uz slučajeve na kojima je radio ili uz napredovanje na poslu.
Naišla sam na požutjeli članak. Njegov me izvor iznenadio. San Francisco Examiner. Datum 17. rujna 1970.
Naslov je bio određen tužitelj u slučaju podmetanja BOMBE CRNE NACIONALNE ARMIJE.
Crna nacionalna armija bila je radikalna skupina tijekom 1960-ih. Bili su poznati po nasilnim pljačkama i oružanim prepadima.
Prešla sam pogledom po članku. Kad sam vidjela ime tužitelja, prošli su me trnci. Robert Meyer.
Jillin otac.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:26 am








85. Poglavlje

Jedan sat poslije snažno sam pritiskala zvonce ispred Cindynih vrata. Bilo je 2:30 ujutro. Čula sam kako se brava okreće i vidjela kako se vrata polako otvaraju. Cindy je zurila u mene mutnog pogleda, odjevena u dugu sportsku majicu. Vjerojatno sam je probudila iz najdubljeg sna u zadnja tri dana.
»Bolje ti je da je ovo dobro«, rekla je dok je zaključavala vrata za mnom.
»Dobro je, Cindy.« Gurnula sam joj stari broj Examinera pred nos. »Mislim da sam otkrila kako je Jill bila povezana sa slučajem.«
Petnaest minuta poslije poskakivale smo niz mračne, prazne gradske ulice u mojem Exploreru, prema redakciji Chroniclea na uglu Pete ulice i ulice Mission.
»Nisam ni znala da je Jillin otac radio ovdje«, rekla je Cindy pa zijevnula.
»Počeo je ovdje, nakon završenog fakulteta, a zatim se vratio u Teksas. Odmah nakon što je Jill rođena.«
Bilo je tri ujutro kad smo došle do njezinog radnog mjesta. Svjetla u redakciji bila su prigušena.
Unutra su bila dva početnika, dežurna uz telefone. Uhvatili smo ih kako igraju videoigre.
»Kontrola noćne učinkovitosti«, rekla je Cindy, ozbiljnog lica.
»Niste prošli.«
Zatim je sjela za svoj stol i uključila računalo. Upisala je nekoliko riječi u polje za pretraživanje baze podataka Chroniclea: Robert Meyer. Crna nacionalna armija. Zatim je pritisnula tipku ENTER.
Odmah je dobila nekoliko rezultata. Pregledale smo nekoliko nevezanih članaka o proturatnim prosvjedima i aktivnostima CNA. Onda smo pronašli nešto.
ODREĐEN TUŽITELJ U SLUČAJU RACIJE PROSTORIJA CNA.
Niz članaka iz rujna 1970.
Nastavile smo pregledavati rezultate i napokon pronašle ono što smo tražile! FBI i policija napali uporište CNA. ČETVERO POGINULIH U OBRAČUNU.
Bilo je to doba radikala tijekom 1960-ih. Stalni prosvjedi protiv rata, studentski neredi na trgu Sproul u Berkeleyju. Prošle smo nekoliko članaka. Pripadnici CNA opljačkali su nekoliko banaka, a zatim i jedno blindirano vozilo. Tijekom pljačke poginuli su jedan čuvar, jedan talac i dva policajca. Dva pripadnika CNA bila su na FBl-jevom popisu 10 najtraženijih bjegunaca.
Pregledale smo sve što je Chronicle imao o tome. U skrovište CNA upali su noću, 6. prosinca 1969. Savezni agenti okružili su kuću u mirnoj ulici u Berkeleyju, nakon dojave doušnika. Upali su i odmah otvorili vatru.
U kući je ubijeno petero radikala. Među poginulima su bili Fred Whitehouse, vođa skupine, i dvije žene.
Također je ubijen i jedan bijeli student s Berkeleyja. Bio je rođen u višoj srednjoj klasi u Sacramentu. Obitelj i prijatelji tvrdili su da nije znao ni pucati iz pištolja. Bio je samo mladi idealist koji je prosvjedovao protiv nemoralnog rata.
Nitko nije znao što je radio u kući.
Ime mu je bilo William »Billy« Danko.




86. Poglavlje

Radi istrage pucnjave u skrovištu Crnačke nacionalne armije sazvano je suđenje pred porotom.
Na sve su strane letjele teške optužbe.
Slučaj je dodijeljen tužitelju u usponu iz ureda okružnog tužitelja. Robertu Meyeru. Jillinom ocu.
Porota nije pronašla nikakve dokaze o policijskom nemaru.
Policija je tvrdila da su ubijeni bili na FBI-jevom popisu najtraženijih, iako je to bilo daleko od istine što se tiče Billyja Danka. Savezni su pokazali cijeli arsenal zaplijenjen tijekom racije: automati Uzi, ručni raketni bacači, hrpe streljiva. U ruci Freda Whitehousea pronađen je pištolj, no simpatizeri su tvrdili da je bio podmetnut.
»Dobro«, umorno je rekla Cindy i odgurnula se od monitora. »Što ćemo dalje?«
Baza podataka navodila je kao referencu članak iz 1971., godinu poslije, u nedjeljnom izdanju Chroniclea.
»U podrumu imate arhiv, zar ne?«
»Da, imamo. U podrumu. Arhiv.«
Bilo je već blizu četiri ujutro. Upalile smo svjetlo u arhivu. Unutra nije bilo ničega osim redova metalnih polica na kojima su stajale košare od isprepletene žice.
Namrštila sam se, razočarana. »Znaš li kako ovo funkcionira, Cindy?«
»Naravno da znam«, odgovorila je. »Dođeš tijekom radnog vremena i obratiš se čovjeku koji sjedi tu za stolom.«
Razdvojile smo se i počele lutati mračnim, uskim prolazima.
Cindy nije bila sigurna imaju li uopće tako stare spise. To što smo tražile, možda se nalazi samo na mikrofilmovima.
Naposljetku sam začula kako viče: »Pronašla sam nešto!«
Probila sam se kroz mračne redove slijedeći zvuk njezina glasa. Kad sam pronašla Cindy, skidala je velika ukoričena izdanja starih nedjeljnih izdanja u velikim plastičnim kutijama. Bile su označene po godini.
Sjele smo na hladan betonski pod, jedna pokraj druge, i počele čitati pri jedva dovoljnom svjetlu.
No ubrzo smo pronašle članak koji se spominjao u bazi podataka. Naslov je bio: »Što se zapravo dogodilo u ulici Hope broj pet«.
Autor je tvrdio da je policija podmetnula sve dokaze na mjestu zločina kako bi se riješila pobunjenika. Dobili su dojavu od neimenovanog doušnika. Bio je to masakr, a ne uhićenje. Žrtve su navodno bile u krevetima i spavale.
Velik dio članka odnosio se na bijelu žrtvu racije, Billyja Danka. FBI je tvrdio da je bio član Weathermen Undergrounda i povezivao ga s podmetnutom bombom u podružnici Raytheona, proizvođača oružja. Članak u Chronicleu negirao je sve FBI-jeve tvrdnje o Danku, koji se doista činio nedužnom žrtvom.
Bilo je četiri ujutro. Postajala sam frustrirana, ljutita.
Tada smo, činilo se, i Cindy i ja to ugledale u istom trenutku.
Transkripti sa suđenja. Navedeno je da su CNA i Weathermen Undergroud rabili kodna imena kad

su kontaktirali jedni s drugima. Fred Whitehouse bio je Bobby Z, po ubijenom pripadniku Crnih pantera. Leon Mickens bio je Vlad - Vladimir Iljič Lenjin. Joanne Crow bila je Saša, žena koja se raznijela boreći se protiv vojne hunte u Čileu.
»Vidiš li i ti to, Cindy?« Pogledala sam je pod slabim svjetlom. Ime koje je Billy Danko odabrao za sebe bilo je August Spies. Jill nam je pokazala put.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu