3. stupanj

Strana 4 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4

Ići dole

3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:05 am

First topic message reminder :



Kako broj leševa raste, Lindsay zamoli prijateljice, mrtvozornicu Claire Washburn, pomoćnicu okružnog tužitelja Jill Bernhardt i novinarku Cindy Thomas da joj pomognu pronaći počinitelja koji se zakleo da će ubijati svaka tri dana. Još je strašnije što namjerava napasti jednu od njih četiri. Ali koju? Utrka s vremenom koja ubrzava puls.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:26 am





87. Poglavlje

Svjetla su bliještala u Molinarijevom uredu, jedina svjetla u postaji u šest ujutro.
Kad sam ušla, razgovarao je na telefon. Lice mu se razvedrilo u neku vestu umornog osmijeha.
Bilo mu je drago što me vidi, no bio je iscrpljen. Ovih dana nije mnogo spavao.
»Upravo sam pokušavao uvjeriti načelnika stožera«, rekao je spuštajući slušalicu i smiješeći se,
»da sigurnosna situacija ovdje nije poput one u Čečeniji, samo s većim mostovima. Reci mi da ti imaš nešto, bilo što.«
Gurnula sam mu preko stola požutjelu mapu koju sam pronašla u Jillinoj radnoj sobi.
Molinari je uočio članak određen tužitelj u slučaju podmetanja bombe Crne nacionalne armije.
Na brzinu ga je pročitao.
»Kako si ih ono nazvao, Joe? Radikale iz 1960-ih koji su još tamo vani i dalje pritajeni?«
»Bijeli zečevi?« rekao je.
»Što ako razlog nije politički? Što ako ih motivira nešto drugo? Možda dijelom i jest politički, ali postoji još nešto?«
»Za što bi ih motiviralo, Lindsay?«
Gurnula sam mu posljednji članak koji smo pronašle, nedjeljni dodatak Chroniclea, otvoren na stranici gdje je kodno ime Billyja Danka bilo zaokruženo crvenim: August Spies.
»Da se vrati u igru. Da počini ta umorstva. Možda da se nekako osveti. Ne znam još sve. Ali tu ima nečega.«
U sljedećih nekoliko minuta prenijela sam Molinariju sve što sam saznala, sve do tužitelja Roberta Meyera, Jillinog oca.
Molinari je zatreptao mutnim očima. Gledao me kao da sam luda. I zbilja jest zvučalo ludo. Sve što sam pronašla, bilo je u suprotnosti s onim što je otkrila istraga, s izjavama počinitelja, s iskustvom svih agencija za provođenje zakona u zemlji.
»Što želiš učiniti s ovim, Lindsay?« Napokon je upitao Molinari.
»Moramo saznati što više o ljudima iz te kuće. Počela bih s Billyjem Dankom. Njegova je obitelj iz Sacramenta. FBI ima spise o tome slučaju, zar ne? Ili Ministarstvo pravosuđa, tko već. Moram znati sve što zna i FBI.«
Molinari je polako zatresao glavom naprijed-natrag. Shvatila sam da mnogo tražim. Na trenutak je zatvorio oči i zavalio se u stolac. Kad ih je otvorio, u njima sam vidjela slabašnu naznaku osmijeha. »Znao sam da postoji razlog zašto si mi nedostajala, Lindsay.«
Shvatila sam to kao »da«.
»No nisam znao«, gurnuo je stolac unatrag, »da je to zato što ćemo vjerojatno imati mnogo slobodnog vremena kad oboje dobijemo otkaz.«
»I ti si meni nedostajao«, rekla sam.




88. Poglavlje

San Francisco bio je u stanju panike kakvo još nikada nisam vidjela. Vijesti na televiziji nisu ni prestajale. A gdje smo mi bili za to vrijeme? Ne dovoljno blizu ubojicama, bojala sam se.
Moja je cijela teorija ovisila o tome da pronađemo neki način kako da se ostale žrtve uklope u trenutačna umorstva. Bila sam sigurna da postoji veza.
Bengosian je bio iz Chicaga. To neće biti lako povezati. No sjetila sam se da je Lightower pohađao Berkeley. Njegov nam je pravnik to rekao kad smo bili kod njih u tvrtki nakon što je ubijen.
Nazvala sam Dianne Aronoff, sestru Morta Lightowera, i uhvatila je kod kuće. Razgovarajući s njom, otkrila sam da je njezin brat nekoć bio član radikalne studentske organizacije. Tijekom 1969., svoje prve godine na Berkeleyju, uzeo je slobodni semestar.
To je bila godina racije u ulici Hope. Je li to išta značilo? Moglo bi značiti.
Oko jedan sat, Jacobi mi je pokucao na prozor. »Mislim da smo pronašli oca tog Danka.«
On i Cappy počeli su od telefonskog imenika, a zatim dobili adresu od lokalne srednje škole. Dankov je otac još živio u Sacramentu. Na istoj adresi kao i 1969. Kad je Cappy nazvao, javio se muškarac.
Spustio je slušalicu čim su inspektori spomenuli Billyja Danka. »FBI ima ured tamo.« Jacobi je slegnuo s ramenima. »Ili?« »Evo ti!« Poskočila sam i dobacila mu ključeve Explorera. »Ti voziš.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:26 am







89. Poglavlje

Sacramento je udaljen dva sata vožnje autocestom 80. Krenuli smo preko Zaljevskog mosta i nastavili dalje brzinom od 120 km/h. Sat i pedeset minuta poslije zaustavili smo se ispred pomalo zapuštenog imanja iz 1950-ih. Morali smo uspjeti ovdje, zbilja smo morali.
Kuća je bila velika i oronula. Ispred nje je bio izblijedjeli travnjak, a straga ograđeno dvorište. Dankov je otac bio liječnik, sjetila sam se. Prije trideset godina to je možda bila jedna od najljepših kuća u okolici.
Skinula sam sunčane naočale i pokucala na prednja vrata. Trebalo je neko vrijeme da netko odgovori, a ja sam bila, blago rečeno, nestrpljiva.
Naposljetku je vrata otvorio starac i zagledao se u nas. Vidjela sam mu nos i oštru, zašiljenu bradu - sličnost s fotografijom Billyja Danka u časopisu Chronicle.
»Vi ste idioti koji su zvali telefonom?« Stajao je tamo i oprezno nas odmjeravao. »Naravno da jeste.«
»Ja sam inspektorica Lindsay Boxer«, rekla sam. »Ovo je detektiv Odjela za umorstva Warren Jacobi. Hoće li vam smetati ako uđemo?«
»Smetat će mi«, rekao je, ali je ipak širom otvorio vrata.
»Policiji nemam što reći glede svog sina, osim prihvatiti njihovu duboku ispriku zbog njegova umorstva.«
Poveo nas je kroz vlažan hodnik, s čijih se zidova ljuštila boja, do male sobe. Činilo se da nitko ne živi s njim.
»Nadali smo se da bismo vam mogli postaviti nekoliko pitanja o vašem sinu«, rekao je Jacobi.
»Samo naprijed.« Danko se spustio na kauč preko kojeg je bio prebačen pokrivač ručne izrade.
»Pitanja ste trebali postavljati prije trideset godina. William je bio dobar dečko. Sjajan dečko. Odgojili smo ga da misli svojom glavom, a to je i činio. Donosio je odluke prema savjesti. Ispravne odluke, pokazalo se poslije. S njim sam izgubio sve što sam imao. Svoju suprugu...« Klimnuo je prema crno-bijelom portretu sredovječne žene. »Sve.«
»Žao nam je što se to dogodilo.« Sjela sam na rub vrlo zamrljanog naslonjača. »Ne želimo vas dodatno uznemiravati. No sigurno ste čuli što se u zadnje vrijeme dogada u San Franciscu. Mnogo je ljudi umrlo tamo.«
Danko je odmahnuo glavom. »Ni nakon trideset godina ne želite ga pustiti da počiva u miru.«
Pogledala sam Jacobija. Ovo će biti tvrd orah. Počela sam govoriti o Jill, kako smo pronašli vezu između njezinog oca i racije u ulici Hope. A zatim i kako je još jedna od žrtava također bila povezana s Berkeleyjem i studentskim prosvjedima.
»Ne želim vas učiti vašemu poslu, inspektori,« nasmiješio se Carl Danko, »ali to zvuči poput ludih pretpostavki.«
»Vaš je sin imao kodno ime«, rekla sam. »August Spies. To ime rabe i oni koji stoje iza nedavnih ubojstava.«
Carl Danko prezirno je frknuo i pružio ruku prema luli. Činilo se da ga sve to zabavlja.
»Znate li tko bi još mogao biti umiješan?« Nisam popuštala. »Netko od Billyjevih prijatelja?
Možda vam se netko nedavno javio?«

»Tko god to radio, Bog ga blagoslovio.« Carl Danko očistio je svoju lulu. »Uludo ste potrošili vrijeme dolazeći ovamo. Ne mogu vam pomoći. A da i mogu... Valjda razumijete zašto ne bih bio pretjerano voljan pomagati policiji San Francisca. A sad odlazite iz moje kuće.«
Jacobi i ja smo ustali. Napravila sam korak prema vratima, nadajući se nekakvoj Božjoj intervenciji prije nego što stignem do njih. Zastala sam pokraj fotografije Dankove supruge. Zatim sam primijetila fotografiju pokraj njezine.
Bila je to obiteljska fotografija. Zbog nečega sam se zagledala u lica. Na fotografiji je bio još jedan sin.
Mlađi od Williama. Imao je možda 16 godina. Bio je vrlo sličan majci. Svi četvero bili su nasmijani i bezbrižni, nekog sunčanog dana u dalekoj prošlosti.
»Imate još jednog sina«, rekla sam i okrenula se prema Danku. »Charles...« Slegnuo je ramenima. Uzela sam fotografiju u ruke. »Trebali bismo razgovarati s njim. Možda on nešto zna.«
»Sumnjam.« Danko je zurio u mene. »I on je mrtav.«




90. Poglavlje

Kad smo opet bili u Explorera, nazvala sam Cappyja. »Provjeri mi Charlesa Danka. Rođen u Sacramentu, oko 1953. Možda je mrtav. To je sve što znam. I vrati se u prošlost koliko god je potrebno. Ako je mrtav, želim vidjeti osmrtnicu.«
»Provjerit ću«, rekao je Cappy. »Dotad, imam nešto za vas. George Bengosian, inspektorice. Imali ste pravo, diplomirao je medicinu na Sveučilištu u Chicagu. No to je bilo nakon što se prebacio s Berkeleyja. Bengosian je bio tamo 1969.«
»Hvala, Cappy. Sjajno obavljeno. Samo nastavi tako.«
Sad smo imali troje — Jill, Lightowera i Bengosiana - koji su bili povezani sa smrtonosnom policijskom racijom u ulici Hope. A kodno ime August Spies bilo je povezano s Billyjem Dankom.
Nisam još znala što bih s tim. Kao što je Danko rekao, bila je to sve hrpa pretpostavki.
Dok je Jacobi vozio natrag prema gradu, napokon sam malo zadrijemala. Bio mi je to prvi čvrst san u tri dana. U postaju smo se vratili oko šest. »Ako nisi znala«, rekao je Jacobi, »hrčeš.«
»Predem«, ispravila sam ga. »Ja predem.«
Prije povratka u ured htjela sam se javiti Molinariju. Otrčala sam gore i uvukla se u njegov ured.
Tamo je trajao sastanak. Nisam imala pojma što je to?
Načelnik Tracchio sjedio je za svojim stolom. Kao i Tom Roach iz FBI-a. I Strickland, koji je bio zadužen za osiguravanje sastanka G-8.
»Lightower je bio tamo«, objavila sam, jedva obuzdavajući uzbuđenje. »Na Berkeleyju, u vrijeme racije na skrovište CNA. George Bengosian također. Svi su bili tamo.«
»Znam«, rekao je Molinari.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:26 am









91. Poglavlje

Trebala mi je sekunda da povežem sve. »Pronašli ste spis FBI-a o raciji na skrovište CNA?«
»Još bolje«, rekao je Molinari. »Pronašli smo jednog od agenata koji su vodili raciju u ulici Hope.
»William Danko bio je član skupine Weathermen Underground. To je sigurno. Viđen je blizu podružnice tvrtke Grumman u kojoj je u rujnu 1969. podmetnuta bomba. Njegovo kodno ime August Spies zabilježeno je i tijekom nadzora telefonskih linija skupine Weathermen. Mali nije bio nedužan, Lindsay. Bio je umiješan u umorstvo.«
Molinari mi je pokazao papir ispunjen njegovim rukopisom. »FBI ga je počeo slijediti tri mjeseca prije racije. Bilo ih je umiješano još nekoliko iz Berkeleyjske ćelije. FBI je uspio pridobiti jednoga od njih i rabiti ga kao doušnika. Nevjerojatno je kako prijetnja zatvorskom kaznom od 25 godina može ugroziti obećavajući medicinsku karijeru.«
»Bengosian!« Povikala sam. Krv mi je potekla brže. Dobila sam potvrdu svojih sumnja.
Molinari je kimnuo. »Pridobili su Bengosiana, Lindsay. Tako su došli do kuće u ulici Hope te večeri. Bengosian je izdao svoje prijatelje. Imala si pravo. A to nije sve.«
»Lightower«, rekla sam, puna iščekivanja.
»Bio je Dankov cimer«, odgovorio je Molinari. »Fakultet je pritisnuo radikalne studente. Možda je Lightower odlučio da je vrijeme za semestar u inozemstvu.«
»Jedan od agenata FBI-a koji su ušli u kuću tog jutra dobio je promaknuće. Nakon dvadeset godina u FBl-ju, otišao je u mirovinu i doselio se u San Francisco. Ime mu je bilo Frank T. Seymour. Je li ti poznato?«
Da, bilo mi je poznato, no nije me oduševilo. Samo mi je izazvalo blagu mučninu.
Frank T. Seymour bio je jedan od ljudi ubijenih u eksploziji u trgovačkom centru Rincon.




92. Poglavlje

Bila je noć, a Michelle je voljela noć. Mogla je gledati Simpsone, reprize Prijatelja. Malo se smijati, kao što je to činila prije nego što je sve ovo počelo, dok je još bila dijete u Eau Claireu.
Morali su otići iz stana u Oaklandu gdje su živjeli zadnjih šest mjeseci. Preselili su se u Julijinu kuću u Berkeleyju.
Nisu više smjeli izlaziti mnogo. Situacija je bila previše napeta. Ponekad je na televiziji vidjela Malovu fotografiju, no na vijestima su ga nazivali Stephenom Hardawayem. I Robert se doselio k njima. Sad ih je bilo četvero. Možda se i Charles Danko pojavi uskoro. Navodno je imao planove za završnicu, koja će, tvrdio je Mal, zaprepastiti sve. Bilo je to nešto golemo.
Michelle je isključila TV i sišla u prizemlje. Mal je bio pogrbljen nad žicama, sklapajući novi uređaj, najnoviju bombu. Imao je plan kako će je unijeti na lokaciju. Već i to što je bila u istoj kući s tom stvari, izluđivalo ju je.
Prišuljala mu se s leđa. »Male, jesi li gladan? Mogu ti spremiti nešto.«
»Vidiš da radim, Michelle.« Više se otresao na nju nego joj odgovorio. Lemio je crvenu žicu u drvenoj nozi stola u kojoj je, znala je to, već bio detonator.
Stavila mu je ruku na rame. »Moram razgovarati s tobom, Male. Mislim da želim otići.« Mal se ukočeno uspravio. Skinuo je povećalo s čela i obrisao znojno lice.
»Otići?« rekao je Mal, klimajući glavom tik ispred njezinog lica, kao da ga zabavlja to što je rekla. »Kamo ćeš otići? Skočit ćeš na autobus i otići kući? Natrag u svoj Seljoskonsin? Upisat ćeš višu školu u Seljoskonsinu i zaboraviti da si u gradu digla u zrak dvoje djece?«
U Michellinim očima nakupile su se suze. Bili su to znakovi slabosti, znala je. Omražene sentimentalnosti.
»Prestani, Male.«
»Ti si tražena ubojica, dušo. Slatka mala dadilja koja je digla u zrak djecu koju je čuvala. To si zaboravila?«
Iznenada joj je bilo jasno. Mnogo toga. Čak i ako obave taj posljednji posao, Mal nikada neće otići s njom. Kad bi noću zatvorila oči, vidjela je djecu Lightowerovih. Kako sjede za doručkom. Oblače se za školu. Znala je da je učinila mnogo toga groznog. Ma koliko ona željela da nije tako, Mal je imao pravo. Nije imala kamo otići. Bila je dadilja ubojica. Zauvijek će to ostati.
»Hajde sad«, rekao je Mal, iznenada nježnije. »Kad si već tu, možeš mi pomoći, dušo. Trebam taj tvoj lijepi prstić. Stavi ga tu, na žicu. Znaš da se ne moraš brinuti.«
Podigao je mobitel u ruci. »Nema soka, pa ni ne puca. Bit ćemo junaci, Michelle. Spasit ćemo svijet od zlikovaca. Nikada nas neće zaboraviti.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:27 am







93. Poglavlje

Bilo je jedan u noći, ali tko je mogao spavati?
Molinari je ušao u zajedničku prostoriju. Paul Chin i ja pratili smo poruke na policijskim kanalima. Pogledao me i uzdahnuo. »Charles Danko.«
Bacio je zelenu mapu na stol ispred mene. Na njoj pisalo POVJERLJIVI podaci, FBI. »Morali su zaći duboko u stare neriješene slučajeve da ga pronađu.«
Osjetila sam kako mi se krv uzburkala. Koža mi se nakostriješila. Znači li to da smo blizu tome da ga pronađemo?
»Pohađao je Sveučilište u Michiganu«, rekao je Molinari. »Dvaput je uhićen zbog remećenja javnog reda i poticanja nereda. Pritvoren u New Yorku 1973. zbog nedopuštenog posjedovanja oružja. Kuća u kojoj je živio samo je eksplodirala jedno poslijepodne. Nestala je s lica zemlje u sekundi.«
»Zvuči poput našeg momka.«
»Tražili su ga vezano uz bombu postavljenu u Pentagonu 1972. Stručnjak je za eksplozive. Nakon što je kuća u New York eksplodirala, nestao je. Nitko nije znao je li ovdje ili u inozemstvu. Charles Danko jednostavno je nestao prije trideset godina. Nitko ga čak ni ne traži.«
»Bijeli zec«, rekla sam.
Izvukao je stari policijske dosje iz 1974. i crno-bijeli plakat traženog zločinca koji je faksirao FBI. Na fotografiji je bila starija verzija dječačkog lica koje sam vidjela na obiteljskoj fotografiji u kući Dankovih.
»To je naš čovjek«, rekao je Molinari. »Kako da ga pronađemo?«




94. Poglavlje

Inspektortce!« Čula sam kako netko glasno kuca na staklena vrata mojeg ureda.
Poskočila sam. Na mom je satu bilo 6:30. Valjda sam zadrijemala čekajući da Molinari javi još novosti o Danku.
Na vratima je bio Paul Chin. »Inspektorice, javite se na liniju tri. Odmah...«
»Danko?« Probudila sam se trepćući očima.
»Još bolje. Nazvala je neka žena iz Wisconsina koja misli da joj je kći povezana sa Stephenom Hardawayem. Mislim da zna gdje je ona.«
Dok sam se ja razbuđivala nekoliko sekunda, Chin je otišao do svog stola i uključio snimanje razgovora. Javila sam se na telefon.
Pročistila sam grlo i rekla: »Inspektorica Lindsay Boxer.«
Žena je počela govoriti kao da nastavlja usred rečenice koju je prekinula razgovarajući s Chinom.
Glas joj je bio uzrujan, možda i ne pretjerano obrazovan.
Naglasak sa Srednjeg zapada.
»Uvijek sam joj govorila da s tim pametnjakovićem nešto nije u redu. Ona je govorila da je genijalan. Moš mislit da je genijalan... Uvijek je željela činiti dobro, moja Michelle. Uvijek su je lako iskorištavali. Rekla sam joj: Idi na državno sveučilište. Možeš biti što god poželiš.«
»Ime vaše kćeri je Michelle?« Uzela sam penkalu u ruke. »Gospođo...«
»Fontieul. Tako je, Michelle Fontieul.« Zapisala sam ime. »Recite mi što znate?«
»Vidjela sam ga, znate«, prisjećala se žena. »Onoga na televiziji. Onoga kojeg svi traže. Smotao je moju Michelle.«
»Naravno, tada se nije zvao Stephen«, nastavila je. »Kako ga je ono zvala kad bi razgovarali telefonom? Malcolm? Mal. Prošli su ovuda kad su išli na zapad. Mislim da je on bio iz Portlanda ili iz Washingtona. On ju je uvukao u te prosvjede. Pola toga nisam ni razumjela. Pokušala sam je upozoriti.«
»Sigurni ste da je to bio čovjek kojeg ste vidjeli na TV-u?« Inzistirala sam.
»Sigurna sam. Naravno, sad mu je kosa drukčija. I onda nije imao bradu. Znala sam...« Prekinula sam je. »Kad ste zadnji put razgovarali sa svojom kćeri, gđo Fontieul?«
»Ne znam, možda prije tri mjeseca. Uvijek bi ona zvala. Nikada nije ostavljala svoj broj. Zadnji je put zvučala pomalo čudno. Rekla je da će napokon zbilja učiniti nešto dobro. Rekla mi je da sam je dobro odgojila. Da me voli. Mislila sam da je jednostavno ostala trudna.«
Sve se poklapalo. Ono što smo znali o Hardawayu i opis koji smo dobili od vlasnika KGB Bara.
»Znate li kako bismo mogli stupiti u kontakt s vašom kćeri? Imate li njezinu adresu?«
»Imala sam neku adresu, no mislim da pripada nekoj njezinoj prijateljici. Imam i broj poštanskog pretinca. Michelle je rekla da uvijek mogu tamo poslati nešto, ako bude potrebno. Pretinac broj 3338. Poštanski ured, Broad Street, Oakland, Kalifornija.«
Pogledala sam China. Oboje smo istodobno zapisivali.
To se neće otvoriti još nekoliko sati. Morat ćemo poslati agente FBI-ja k njoj u Wisconsinu. Da uzmu fotografiju njezine kćeri. Istodobno sam je ja zamolila da je opiše.

»Svjetlokosa. Plavih očiju.« Žena je oklijevala. »Michelle je oduvijek bila lijepa, to se mora priznati. Ne znam postupam li ispravno. Ona je samo dijete, inspektorice.«
Zahvalila sam joj što nam se javila. Rekla sam joj da ću se pobrinuti da s njezinom kćeri postupaju pravedno, ako je umiješana u sve to, a nisam ni sumnjala da jest.
»Spojit ću vas s drugim policajcem«, rekla sam joj, »ali prije toga vas moram još nešto pitati.« Sjetila sam se nečega još od prvog dana.
»Ima li vaša kći poteškoća s disanjem?«
»Da, svakako«, rekla je i zastala, »oduvijek je imala astmu, inspektorice. Od desete godine nosi inhalator sa sobom.«
Pogledala sam China kroz staklo. »Mislim da smo upravo pronašli Wendy Raymore.«


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:27 am






95. Poglavlje

Cindy Thomas krenula je na posao autobusom do ulice Market, kao i svakog jutra, ali ovaj put s predosjećajem da se bliži prijelomni trenutak. Na ovaj ili onaj način. August Spies to je obećao.
Autobus je bio pun to jutro, mnogo je ljudi stajalo. Tek nakon dvije postaje uspjela je sjesti. Izvukla je Chronicle, kao i svako jutro, i pregledala naslovnicu. Bila je tu fotografija gradonačelnika Fiskea, pokraj kojeg su stajali doministar Molinari i šef policije Tracchio. Sastanak G-8 i dalje je trebao ići prema planu. Njezina priča, o mogućoj vezi s Billyjem Dankom, bila je u gornjem desnom kutu.
Prišla joj je djevojka kratke kose obojane u crveno, odjevena u hlače s naramenicama i rukom pleteni džemper. Cindy je podigla pogled. Nešto na njoj bilo joj je poznato. Djevojka je imala tri naušnice u lijevom uhu i ukosnicu sa znakom mira iz 1960-ih. Bila je lijepa, iako je izgledala poput siročeta.
Cindy je jednim okom pratila kad treba sići s autobusa. Dovoljno joj je bilo vidjeti izloge na ulici Market. Čovjek pokraj nje ustao je na ulici Van Ness.
Djevojka kratke kose progurala se na mjesto pokraj nje. Cindy joj se nasmiješila i okrenula stranicu. Još članaka o susretu G-8. Činilo se da kratkokosa djevojka čita preko njezinog ramena.
Zatim je pogledala Cindy u oči. »Neće prestati, znate.«
Cindy se bezvoljno nasmiješila. Razgovor joj nije bio potreban prije 8:00. No ovaj put ju je djevojka nastavila gledati ravno u oči.
»Neće prestati, gđice Thomas. Pokidala sam. Učinila sam kako ste rekli. Pokušala sam.« Cindy se smrzla. Činilo se da je sve u njoj stalo.
Pogledala je djevojčino lice. Bila je starija nego što je izgledala. Možda u srednjim dvadesetima.
Cindy ju je mislila pitati kako joj zna ime, ali u sljedećem trenutku sve joj je postalo jasno.
To je bila osoba s kojom je komunicirala putem interneta.
Ovo je djevojka bila umiješana u Jillino umorstvo. Možda je čak bila i dadilja koju su tražili.
»Slušajte me. Išuljala sam se. Ne znaju da sam ovdje. Dogodit će se nešto grozno«, rekla je djevojka. »Na sastanku G-8. Još jedna bomba. Ili gore. Ne znam točno gdje, ali bit će veliko. Najveće do sad. Mnogo će ljudi umrijeti. Sad vi to pokušajte zaustaviti.«
Svaki se mišić u Cindynom tijelu napeo. Nije znala što bi trebala učiniti. Zgrabiti je, povikati, zaustaviti autobus? Svaki čuvar zakona u gradu tražio je ovu djevojku. No nešto je zaustavilo Cindy.
»Zašto mi govoriš ovo?« pitala je.
»Žao mi je, gđice Thomas.« Djevojka je dodirnula Cindynu ruku.
»Žao mi je zbog svih njih. Erica, Caitlin. One pravnice, vaše prijateljice. Znam da smo učinili mnogo toga groznog... Voljela bih da mogu vratiti vrijeme. Ali ne mogu.«
»Moraš se predati policiji«, rekla je Cindy zureći u nju. Osvrnula se, skamenjena od straha da će je netko od putnika čuti. »Gotovo je. Znaju tko si.«
»Imam nešto za vas.« Djevojka ju je ignorirala.
Gurnula je savijeni komadić papira u Cindynu ruku. »Ne znam kako bih to zaustavila. Osim ovako. Najbolje je da ostanem s njima. Za slučaj da se planovi promjene.«
Autobus se zaustavio kod centra Metro Civic. Cindy je rastvorila papir koji joj je djevojka dala.

Pročitala je: Sedma ulica, br. 722, Berkeley.
»O, Bože«, zavapila je Cindy. Djevojka joj je otkrila gdje se kriju. Iznenada je djevojka bila na nogama i kretala je prema izlazu.
Stražnja su se vrata otvorila.
»Ne možeš se vratiti tamo!« Povikala je Cindy. Djevojka se okrenula, ali je nastavila hodati.
»Čekaj!« povikala je. »Ne vraćaj se tamo!«
Djevojka je izgledala iznenađeno i izgubljeno. Na trenutak je oklijevala. »Žao mi je«, oblikovala je riječi usnama. »Moram to učiniti na ovaj način.« Zatim je požurila s autobusa.
Cindy je skočila na noge kad su se vrata zatvorila, povukla polugu za hitne slučajeve i povikala vozaču da opet otvori vrata. Ovo je bio hitan slučaj. Dok je ona izašla na ulicu, Michelle Fontieul već je nestala u ranojutarnjoj gužvi.
Cindy je nazvala Lindsay mobitelom. »Znam gdje su! Imam adresu.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:27 am




DIO PETI


96. Poglavlje

Oko oronule bijele kuće u Sedmoj ulici br. 722 u Berkeleyju okupljale su se najveće interventne snage u povijesti grada. Specijalci iz San Francisca, obična policija iz Berkeleyja i Oaklanda, savezni agenti iz FBI-ja i Ministarstva domovinske sigurnosti.
Promet je bio blokiran u cijeloj okolici. Susjedne su kuće potiho praznili jednu po jednu.
Pirotehnički je odred bio spreman. Stigao je i kombi hitne pomoći.
Dvadeset minuta prije ispred kuće se zaustavio sivi Chevroletov kombi. Netko je bio kod kuće. Uspjela sam zauzeti položaj blizu Molinarija, koji je telefonom razgovarao s Washingtonom.
Specijalcima je zapovijedao linijski inspektor Joe Szerbiak.
»Ovako ćemo«, rekao je Molinari, klečeći iza crnog policijskog automobila koji je služio kao barikada 30 metara od kuće. »Nazvat ćemo ih. Dat ćemo im priliku da se predaju. Ako to ne učine«, klimnuo je prema Szerbiaku, »vi nastupate.«
Plan je bio ubaciti suzavac u kuću i tako istjerati van one koji se nalaze u njoj. Ako se prije toga predaju, zapovjedit ćemo im da legnu na pod i uhititi ih.
»Ako istrče s oružjem?« Pitao je Joe Szerbiak, stavljajući na sebe neprobojni prsluk. Molinari je slegnuo ramenima. »Ako istrče pucajuči, moramo ih ustrijeliti.«
Nepoznanica cijele situacije bili su eksplozivi. Znah smo da imaju bombe. Svima je bilo na umu ono što se dogodilo dva dana prije u trgovačkom centru Rincon.
Specijalci su se pripremili. Nekoliko snajperista zauzelo je položaje. Specijalci su ušli u oklopljeni kombi kojim će provaliti u kuću ako zatreba. Cindy Thomas bila je s nama. Činilo se da joj djevojka koja je unutra vjeruje. Michelle. Ona bi mogla biti Wendy Raymore, dadilja.
Bila sam napeta i uzrujana. Željela sam da ovo završi. Bez dodatnog krvoprolića, samo da završi.
»Misliš da znaju da smo ovdje?« Tracchio je promatrao kuću zaklonjen iza prednjeg dijela policijskog automobila.
»Ako ne znaju«, rekao je Molinari, »upravo će saznati.« Pogledao je Szerbiaka. »Inspektore«, rekao je klimnuvši glavom. »Možete ih nazvati.«


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:28 am






97. Poglavlje

U kući u Sedmoj ulici broj 722, sve i svi kao da su poludili. Veteran Robert zgrabio je automatsku pušku i čučnuo ispod jednog od prednjih prozora, promatrajući scenu vani. »Vani je cijela vojska! Policija je posvuda!«
Julia je vrištala i ponašala se poput luđakinje. »Rekla sam vam da odete iz moje kuće! Rekla sam vam da odete!« Gledala je prema Malu. »Što ćemo sad? Što ćemo sad učinitii«
Mal se doimao smirenim. Otišao je do prozora i provirio kroz zavjese. Zatim je otišao u drugu sobu i vratio se vukući crni kovčeg. »Vjerojatno ćemo umrijeti«, odgovorio je.
Činilo se da Michellino srce udara tisuću puta u sekundi. U bilo kojem trenutku naoružani ljudi u odorama mogu provaliti u kuću. Dio nje bio je prestravljen, a dio se sramio. Znala je da je iznevjerila prijatelje. Zaustavila je ono za što su se borili. No pomagala je u ubojstvima žena i djece. Možda bi sad mogla zaustaviti ubijanje.
Iznenada je zazvonio telefon. Na trenutak svi su se okrenuli i ostali tako, zagledani u telefon.
Zvonjava je zvučala poput alarma.
»Javi se«, rekao je Robert Malu. »Želiš biti vođa. Javi se.«
Mal je otišao do telefona. Četiri, pet zvona. Naposljetku je dignuo slušalicu.
Slušao je na trenutak. Na licu mu se nije vidio strah niti iznenađenje. Čak im je rekao i svoje ime.
»Stephen Hardaway«, izgovorio je ponosno.
Zatim je dugo slušao. »Čuo sam vas«, odgovorio je. Spustio je slušalicu, progutao slinu i ogledao se. »Kažu da imamo jednu priliku. Tko želi otići. Neka ide sad.«
U sobi je vladala smrtna tišina. Robert je bio na prozoru. Julia je bila leđima naslonjena na zid.
Mal se napokon činio u šoku i bez odgovora. Michelle je željela zavikati da je ona kriva za ovo.
»Mene neće dobiti u ruke«, rekao je Robert. Podigao je automatsku pušku, leđa naslonjenih na kuhinjska vrata, gledajući kombi parkiran na prilazu.
Namignuo je, bilo je to poput nijemog pozdrava. Zatim je naglo otvorio vrata i istrčao iz kuće.
Malo više od metra prije kombija podigao je pušku i ispalio dug rafal u smjeru policije. Začula su se dva glasna pucnja. Samo dva. Robert je stao na mjestu. Zatim se zavrtio, iznenađenog izraza lica, dok su mu se na prsima širile dvije crvene mrlje.
»Roberte!« zavrištala je Julia. Razbila je prozor pomoću cijevi svog pištolja i počela divljački pucati. Zatim je pala unatrag i više se nije pomaknula.
Iznenada je kroz prozor uletio crni predmet u obliku valjka dugog desetak centimetara. Plin je počeo izlaziti iz njega. Zatim još jedan crni spremnik. Sobu je počeo obavijati gusti oblak koji je grizao i pekao Michellina pluća.
»O, Male«, povikala je. Gledala je prema njemu. On je stajao tamo, opet bez straha na licu. U ruci je držao mobitel.
»Ne izlazim tamo«, rekao je.
»Ni ja.« Odmahnula je glavom.
»Zbilja si hrabra djevojčica.« Mal se nasmiješio.
Gledala je kako bira četveroznamenkasti broj. Sekundu zatim začula je zvono. Dopiralo je iz kovčega.

Zatim drugo zvono. Treće...
»Ne zaboravi«, rekao je Mal i udahnuo, »nema soka, pa ni ne puca. Je li tako, Michelle?«




98. Poglavlje

Kad je kuća eksplodirala, čučali smo iza policijskog vozila, udaljeni jedva trideset metara.
Ugledali smo jarki narančasti bljesak, a prozori su prsnuli. Zatim se činilo kao da se kuća podigla s temelja, a plameni se oblak probio kroz krov.
»Dolje !« Povikao je Molinari. »Svi dolje!«
Udar nas je bacio unatrag. Povukla sam na tlo Cindy, koja je stajala pokraj mene, štiteći je od snage udara i krhotina koje su uslijedile.
Ležale smo tako dok je iznad nas protutnjao vreli zračni val. Neki su povikali od prepasti ili se dozivali da provjere jesu li svi dobro.
Polako smo opet ustali. »O, Bože...«, stenjala je Cindy.
Tamo gdje je trenutak prije stajala bijela kuća, sad je bio samo dim, vatra i srušeni zidovi.
»Michelle«, promrmljala je Cindy. »Hajde, Michelle.«
Gledale smo kako se vatra diže, a vjetar je rasplamsava. Nitko nije izašao. Takvu eksploziju nitko nije mogao preživjeti.
Začule su se sirene. Zrak su ispunile panične poruke preko radija. Čula sam kako policajci viču u svoje walkie-talkieje. »Velika eksplozija u Sedmoj ulici broj 722...«
»Možda nije bila unutra«, rekla je Cindy odmahujući glavom i dalje zureći u razorenu kuću. Zagrlila sam je jednom rukom. »Oni su ubili Jill, Cindy.«
Poslije, nakon što su vatrogasci ugasili plamenove, a forenzičari hodali uokolo označavajući pougljenjene ostatke, i sama sam počela pretraživati nastali krš.
Je li bilo gotovo? Je li prijetnja nestala? Koliko ih je bilo unutra? Nisam znala. Činilo se da ih je četiri ili pet. Hardaway je vjerojatno bio mrtav. Je li i Charles Danko bio unutra? August Spies.
Stigla je i Claire. Klečala je iznad prekrivenih tijela, no dijelovi su bili spaljeni do neprepoznatljivosti.
»Tražim bijelca, muškarca«, rekla sam joj. »Ima oko 50 godina.«
»Za sad ti mogu samo reći da ih ima četvero«, rekla je. »Crnac koji je ustrijeljen ispred kuće.
Unutra ih je bilo još troje. Od toga dvije žene, Lindsay.«
Joe Molinari došao je do mene. Javio je u Washington što se upravo dogodilo. »Dobro si?« pitao je.
»Još nije gotovo«, rekla sam pokazujući glavom prema označenim ostacima.
»Danko?« Slegnuo je ramenima. »To će nam reći forenzičari. U svakom slučaju, njegova je mreža uništena. Nema više svoju ćeliju. Ni svoj uređaj. Što sad može učiniti?«
Među krhotinama ugledala sam nešto. Ukosnicu. Bilo je to gotovo smiješno. Sagnula sam se i podigla je.
»Neka se glas naroda čuje«, rekla sam Molinariju, podižući ukosnicu. Na njoj je bio simbol mira.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:28 am








99. Poglavlje

Charles Danko besciljno je lutao ulicama San Francisca, razmišljajući o onome što se dogodilo u Berkeleyju, gdje su njegovi prijatelji umrli boreći se za ispravnu stvar, umrli su kao mučenici, baš kao i William prije mnogo godina.
Mogao bih odmah ubiti mnogo ljudi. Upravo ovdje.
Znao je da bi mogao krenuti na ubilački pohod te da ga ne bi uhvatili nekoliko sati, možda i dulje ako bi razmišljao hladne glave, ako bi dobro promislio o svemu, ako bi bio oprezan ubojica.
Mrtav si, poslovni ljigavče u skupom crnom odijelu. I ti si mrtva, plavokosa ovisnice o modi.
Ti. I ti. Ti! Ti! Sva četvorica vas pedera!
Bože, bilo bi tako lako dati oduška svom bijesu. Policija i FBI bili su grozni u »štićenju« ljudi.
Sve su radili pogrešno.
Nije im bilo jasno da bi motiv mogla biti i pravda i osveta. Ta su dva koncepta bila u potpunosti kompatibilna. Slijedio je korake svoga brata Williama, odavao je počast snovima svog palog brata, a istodobno je i osvećivao Williama. Dva su cilja bila bolja od jednog. Dvostruka motivacija, dvostruki bijes.
Lica pokraj kojih je prolazio, skupa odjeća, apsurdne trgovine, sve mu se mutilo pred očima - svi su oni krivi. Cijela je zemlja bila kriva.
Ali to nisu shvaćali. Još nisu.
Rat je stigao na njihove ulice popločane zlatom i neće otići odavde. Nitko ga više nije mogao zaustaviti.
Uvijek će biti još vojnika.
Nakon svega, to je bio i on. Samo vojnik.
Zaustavio se pokraj javne govornice i uputio dva poziva. Prvi je bio upućen drugom vojniku.
Drugi je bio upućen njegovu mentoru, čovjeku koji je smislio sve ovo, uključujući i to kako ga iskoristiti.
Charles Danko donio je odluku: teror će sutra ipak započeti. Ništa se nije promijenilo.




100. Poglavlje

Sljedećeg je dana sastanak G-8 trebao započeti prema planu. Tvrdolinijaši iz Washingtona tako su željeli. Pa neka im bude.
Te se večeri održavao prijem u galeriji Rodin u Palači Legije časti s pogledom na most Golden Gate.
Domaćin će biti Eldridge Neal, jedan od najcjenjenijih Afroamerikanaca u zemlji, trenutačni potpredsjednik države. Svi su policajci bili raspoređeni kao osiguranje na lokaciji i putovima do nje. Svaku je iskaznicu trebalo provjeriti tri puta, svaku kantu za smeće i svaki ventilacijski otvor provjeriti uz pomoć pasa uvježbanih za pronalaženje eksploziva.
No Danko je još bio tamo vani.
A Carl Danko još je bio jedina veza koju sam imala s njegovim sinom.
Opet sam se odvezla u Sacramento dok se ostatak odjela pripremao za G-8 paradu. Carl Danko doimao se iznenađenim što me opet vidi. »Mislio sam da ćete danas primati nekakvu Medalju časti. Čini se da vam je ubijanje mladeži prešlo u naviku. Zašto ste ovdje?«
»Zbog vašeg sina«, rekla sam mu.
»Moj je sin mrtav.«
No Danko je uzdahnuo i pustio me da uđem. Slijedila sam ga natrag do njegove sobice. U kaminu je gorjela vatra. Kleknuo je i raspirio plamenove, a zatim sjeo u naslonjač.
»Kao što sam vam već rekao, o Williamu je trebalo razgovarati prije trideset godina.«
»Ne o Billyju«, rekla sam. »O Charlesu.«
Činilo se da Danko oklijeva. »Rekao sam saveznim agentima...«
»Znamo«, prekinula sam ga usred rečenice. »Znamo što je nekoć radio, g. Danko. Znamo i da nije mrtav.«
Starac je zarežao: »Vi stvarno ne znate prestati? Najprije William, a sada Charlie. Idite preuzeti svoja odlikovanja, inspektorice. Uhvatili ste svoje ubojice. Tko vam daje pravo da dolazite ovamo i govorite mi da je Charlie živ?«
»George Bengosian«, odgovorila sam.
»Tko?«
»George Bengosian. Druga žrtva. Poznavao je Billyja na Berkeleyju. I više od toga, g. Danko. On je bio taj koji je prijavio vašega sina.«
Danko se pomaknuo na naslonjaču. »Što bi to trebalo značiti?«
»A Frank Seymour? Ubijen je u eksploziji u centru Rincon neki dan. Seymour je bio savezni agent i zapovjednik racije u ulici Hope u kojoj je ubijen vaš sin. Charles je tamo vani. Ubija nedužne ljude,
g. Danko. Mislim da je poludio. Mislim da se slažete sa mnom.«
Starac je duboko udahnuo. Neko je vrijeme zurio u vatru, a zatim ustao i otišao do radnog stola.
Izvadio je snop pisama iz najdonje ladice. Bacio je ih je pred mene na stolić za kavu.
»Nisam lagao. Moj sin za mene jest mrtav. U zadnjih trideset godina vidio sam ga jednom i to na pet minuta na uglu ulice u Seatleu. Prije nekoliko godina počela su stizati ova pisma. Jednom godišnje, blizu mojeg rođendana.«
Isuse, imala sam pravo sve vrijeme. Charles Danko bio je živ...

Uzela sam pisma i počela ih pregledavati.
Stari je slegnuo ramenima. »Vjerojatno predaje na fakultetu ili tako nešto.«
Pregledala sam omotnice. Nije bilo povratne adrese. No zadnje četiri stigle su sa sjevera. Iz Portlanda, u Oregonu. Jedna čak prije samo četiri mjeseca, 7. siječnja.
Portland.
Kroz glavu mi je prošla misao. To nije mogla biti slučajnost. Stephen Hardaway pohađao je fakultet u Portlandu. Sveučilište Reed. Pogledala sam starca. »Rekli ste da predaje. Gdje to?«
Odmahnuo je glavom. »Ne znam.«
Ali ja znam. Iznenada mi je to bilo kristalno jasno.
Danko je predavao na Reedu. Sve ovo vrijeme bio je gore, kao sveučilišni profesor. Tako su se on i Stephen Hardaway upoznali.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:28 am







101. Poglavlje

Spojili su me s Molinarijem u Palači Legije časti. Potpredsjednikov prijem počinjao je za manje od dva sata. Sastanak G-8 je započeo.
»Mislim da znam gdje je Danko«, povikala sam u slušalicu. »Na Sveučilištu Reed. U Portlandu.
Predaje tamo. Joe, Stephen Hardaway studirao je na sveučilištu Reed. Sve se poklapa.«
Molinari mi je rekao da će poslati agente na sveučilište dok se ja vraćam u grad. Cijelim sam putem imala uključena rotirajuća svjetla i sirenu. Kad sam bila južno od Valleja, nisam više mogla čekati Saznala sam broj centrale Sveučilišta Reed.
Predstavila sam se operatorici na centrali koja me proslijedila Michaelu Picotteu, dekanu za akademske studije. Portlandski agenti FBI-a stizali su dok se on javljao na telefon.
»Moramo što prije pronaći jednog od vaših profesora. Ovo je izuzetno hitan slučaj«, rekla sam mu. »Nemam ime ili opis. Pravo ime mu je Charles Danko. Ima oko pedeset godina.«
»D-Danko?« zamucao je Picotte. »Na sveučilištu nema nikoga s tim prezimenom. Imamo mnogo profesora u pedesetim godinama. I ja sam jedan od njih.«
Postajala sam sve očajnija i nestrpljivija. »Imate li telefaks?« pitala sam. »Broj telefaksa koji mi možete dati?«
Putem radija javila sam se u postaju i dobila Lorraine na liniju. Rekla sam joj da pronađe FBI- jev plakat tražene osobe za Charlesa Danka iz 1970-ih. Sličnost možda još postoji.
Dekan Picotte stavio me na čekanje dok je primao telefaks.
Približavala sam se Zaljevskom mostu. Međunarodna luka San Francisca bila je udaljena samo dvadeset minuta. Razmišljala sam da bih mogla i sama otići u Portland. Možda bih trebala odmah sjesti u avion i otići na sveučilište Reed.
»Dobro, primio sam ga«, rekao je dekan, opet se javljajući. »Ovo je plakat tražene osobe...«
»Dobro ga pogledajte«, rekla sam. »Molim vas... Prepoznajete li lice?«
»O, Bože...«, činilo se da se dekan guši.
»Tko je on? Trebam ime!« Povikala sam u telefon. Osjećala sam da Picotte oklijeva. Možda sam tražila da oda kolegu, ili čak prijatelja.
Sišla sam s mosta, ušla u grad i skrenula u Ulicu Harrison. »Dekane Picotte, molim vas... Morate mi reći ime! Životi su u pitanju.«
»Stanzer«, rekao je dekan naposljetku. »Izgleda poput Jeffreyja Stanzera. Gotovo sam siguran.« Izvukla sam olovku i na brzinu napisala ime. Jeffrey Stanzer. Stanzer je bio Danko!
Danko je bio August Spies. I još je bio na slobodi.
»Gdje ga možemo pronaći?« pitala sam. »Na sveučilištu su agenti FBI-a. Odmah trebamo Stanzerovu adresu.«
Picotte je opet oklijevao. »Profesor Stanzer ugledan je zaposlenik ovog fakulteta.«
Zaustavila sam se uz rub ulice. »Morate nam dati točnu lokaciju gdje možemo pronaći Jeffreyja Stanzera. Ovo je istraga umorstva! Stanzer je ubojica. Ubit će opet.«
Dekan je duoko udahnuo. »Rekli ste da zovete iz San Francisca?«
»Da.«
Nastala je stanka. »On je dolje kod vas... Jeffrey Stanzer održat će predavanje na sastanku G-8.

Mislim da je predavanje večeras.«
O, Bože, Danko će pobiti sve tamo.




102. Poglavlje

Charles Danko stajao je pod jarkim svjetlima ispred Palače Legije časti dok su mu cijelo tijelo prolazili trnci od napetosti i iščekivanja. Ovo je bila njegova noć. Bit će slavan, a i njegov brat William također.
Svi koji su ga poznavali bili bi iznenađeni što večeras drži govor u San Franciscu. Jeffrey Stanzer proveo je godine u povučenom akademskom životu, pomno izbjegavajući oči javnosti. Skrivajući se od policije.
No večeras će učiniti nešto mnogo odvažnije od držanja nekog dosadnog govora. Sve teorije i analize nisu sad značile ništa. Večeras će iznova napisati povijest.
Svaki policajac u San Franciscu tražio je njega, Augusta Spiesa. A najsmješnije od svega bilo je to što su ga propuštali da uđe i to na glavna vrata!
Stresao se od vala hladnoće koji ga je prošao. Čvršće je pritisnuo svoju torbu uz izgužvani smoking. U torbi je bio njegov govor. Analiza učinaka ulaganja stranog kapitala na tržišta rada zemalja u razvoju. Njegovo životno djelo, rekli bi neki. Ali što je itko zapravo znao o njemu? Ništa. Čak ni njegovo ime.
Ispred njega su agenti odjeveni u smokinge i večernje haljine pregledavali džepove i torbice ekonomista i žena veleposlanika, umišljenih funkcionara koji su hrlili na ovakva događanja.
Mogao bih ih sve pobiti, mislio je. A zašto i ne bih? Došli su podijeliti svijet, ostaviti svoj ekonomski trag na onima koji im ne mogu konkurirati ili se čak ni braniti.
Krvopije, pomislio je. Odvratna ljudska bića vrijedna prezira. Svi ovdje zaslužuju smrt. Baš poput Lightowera i Bengosiana.
Red ljudi prolazio je pokraj odljeva Rodinovog Mislioca.
Još jednom su mu udovima prostrujali trnci. No naposljetku je i na Danka došao red da preda svoju posebnu VIP pozivnicu privlačnoj ženi odjevenoj u crnu večernju haljinu. Vjerojatno FBI. Vjerojatno joj je ispod haljine bio Glock. Cure s mudima, pomislio je Danko.
»Dobra večer, gospodine«, rekla je i provjerila je li njegovo ime na popisu. »Ispričavam se zbog neugodnosti, profesore Stanzer, no smijem li vas zamoliti da nam predate torbicu za spise na pregled?«
»Svakako. Ali to je ionako samo moj govor«, rekao je Danko, dodajući joj torbu poput svakog smetenog profesora. Ispružio je ruke dok ga je zaštitar pregledavao detektorom metala.
Zatim je napipao nešto u njegovu kaputiću. »Što je ovo?« pitao je. Danko je izvukao mali plastični spremnik. Na njemu je bila naljepnica iz ljekarne i recept izdan na njegovo ime. Spremnik je bio još jedno remek-djelo Stephena Hardawaya. Jadni mrtvi Stephen. Jadni Julia, Robert i Michelle. Vojnici. Baš kao i on.
»Za moju astmu«, rekao je Danko. Malo se nakašljao i pokazao prema svojim prsima. »Proventil.
Uvijek ga trebam prije govora. Imam čak i rezervni.«
Zaštitar ga je na trenutak gledao. Ovo je zapravo bilo zabavno. On i Stephen usavršili su spremnik. Kome treba oružje i bombe kad je sav užas ovog svijeta mogao stati na njegov dlan?
William bi bio ponosan!
»Smijete ući, gospodine.« Zaštitar je napokon mahnuo Charlesu Danku da prođe. »Uživajte večeras.«
»To i namjeravam.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:29 am








103. Poglavlje

Pritisnula sam gas do daske i projurila Explorerom kroz crveno svjetlo, jureći ulicom Ness prema ulici Geary. Palača Legije časti bila je na samom kraju poluotoka, blizu mosta Golden Gate. Čak i ako promet nije bio gust, trebalo mi je deset minuta do tamo.
Birala sam Molinarijev broj. Njegov mobitel nije prihvaćao pozive.
Pokušala sam dobiti šefa policije. Javio se jedan od njegovih pomoćnika i rekao da je šef među uzvanicima. »Potpredsjednik upravo ulazi u prostoriju«, rekao je. »Eno ga.«
»Slušaj me!« Urlala sam dok sam krivudala kroz promet uz zavijajuću pratnju sirene. »Pronađi Tracchija ili Molinarija, koji god ti je bliže. Daj im ovaj telefon. Ovo je pitanje nacionalne sigurnosti. Nije me briga s kime razgovaraju! Kreni! Odmah!«
Nakratko sam pogledala na sat na ploči s instrumentima. Bomba bi mogla eksplodirati u bilo kojem trenutku. Imali smo samo fotografiju staru 30 godina da bismo identificirali Charlesa Danka. Nisam bila sigurna bih li ga i sama prepoznala.
Minuta je prošla vrlo sporo. Tada sam čula glas u slušalici mobitela. Molinari. Napokon.
»Joe«, rekla sam u slušalicu, »samo me slušaj, molim te. Charles Danko je tamo! Upravo sada!
Predstavlja se kao Jeffrey Stanzer.
Održat će predavanje na konferenciji. Ja stižem za tri minute. Sredi ga, Joe!«
Brzo smo raspravili o prednostima i manama evakuiranja Palače ili nekakve objave sa Stanzerovim imenom. Molinari se tomu protivio. Na prvi znak uzbune mogao bi odlučiti izvesti ono što je planirao.
Napokon sam izašla na 3. ulicu, a zatim uzbrdo prema Palači. Park je bio prepun demonstranata.
Prolaz su priječile barikade.
Policajci su provjeravali osobne dokumente. Spustila sam prozor i pokazala značku, pritišćući trubu što sam jače mogla.
Napokon sam mogla manevrirati kroz uski prolaz između limuzina i policijskih automobila koji se pružao do same palače. Ostavila sam Explorer ispred samog ulaza sa stupova i lukovima. Počela sam trčati. Stalno sam se zalijetala u savezne agente koji su nešto govorili u svoje prijenosne radiouređaje i pokazivala im značku. »Propustite me!«
Napokon sam se progurala u glavnu zgradu. Hodnici su bili prepuni. Državnici, počasni gosti. Ugledala sam Molinarija kako izvikuje zapovijedi u svoj ručni radio. Dotrčala sam do njega.
»Ovdje je«, rekao je. »Ime mu je prekriženo na popisu gostiju. Već je ušao.«




104. Poglavlje

Posvuda su bili veleposlanici, članovi kabineta, poslovni ljudi. Razgovarali su u skupinama i pijuckali pjenušac. U bilo kojem trenutku bomba bi mogla eksplodirati. Potpredsjednika su odvodili na sigurno. No Charles Danko mogao je biti bilo gdje. Sam je Bog znao što namjerava. Čak nismo znali ni kako gad sad izgleda!
Molinari mi je dodao walkie-talkie namješten na njegovu frekvenciju. »Imam plakat s njegovom fotografijom. Idem lijevo. Ostani u kontaktu sa mnom, Lindsay. Večeras nema junačenja.« Počela sam se provlačiti kroz gužvu. U glavi sam se prisjećala slike Charlesa Danka od prije trideset godina i uspoređivala je sa svakim licem koje sam vidjela. Da sam barem tražila dekana Sveučilišta Reed da mi da trenutačni Dankov opis. Sve se događalo prebrzo. Još sam išla prebrzo.
Gdje si, Danko, ti gade?
»Pretražujem glavnu prostoriju«, rekla sam u walkie-talkie. »Ne vidim ga.«
»Ja sam u pokrajnjoj prostoriji«, odvratio je Molinari. »Još ništa. Ali sigurno je tu.«
Zurila sam u svako lice. Naša je jedina prednost bila to što nije znao da mi znamo. Nekoliko agenata je potajno pratilo ljude prema izlazima. Nismo smjeli izazvati paniku i tako se odati.
Ali nisam ga vidjela nigdje. Gdje je bio Danko? Što je planirao za večeras? Sigurno je bilo veliko kad je došao osobno.
»Idem prema prostoriji s Rodinovim skulpturama«, rekla sam Molinariju. Oko mene su bili veliki, prepoznatljivi brončani kipovi na mramornim postoljima i ljudi koji su pijuckali pjenušac. Došla sam do nekoliko ljudi koji su se okupili pokraj jednog kipa.
»Što se događa ovdje?« Pitala sam ženu u crnoj haljini.
»Potpredsjednik«, rekla je. »Sad bi trebao proći ovuda.« Potpredsjednika su odveli, no to nikomu nije rečeno. Ljudi su se okupljali kako bi se upoznali s njime. Hoće li i Danko biti tu?
Proučavala sam jedno lice za drugim.
Vidjela sam visokog, mršavog muškarca koji je ćelavio na tjemenu. Imao je visoko čelo. Blisko smještene, uske oči. Ruku je držao u džepu kaputića. Osjetila sam iznenadnu hladnoću u prsima.
Uočila sam sličnost s fotografijom starom trideset godina. Uokolo su se kretali ljudi blokirajući mi pogled. No nije bio nikakve sumnje. Charles Danko bio je slika i prilika svog oca.
Okrenula sam glavu i progovorila u svoj walkie-talkie. »Pronalšla sam ga! Joe, ovdje je.«
Danko je stajao u redu za upoznavanje s potpredsjednikom. Srce mi je bijesno udaralo. Lijeva mu je ruka još bila u džepu kaputića. Je li držao nekakav detonator? Kako ga je uspio unijeti?
»U prostoriji sam s Rodinovim skulpturama. Joe, gledam ravno u njega.«
»Ostani tamo«, rekao je Molinari. »Dolazim. Nemoj riskirati.«
Iznenada se Dankov pogled našao na meni. Ne znam je li me vidio na TV-u kao dio istrage ili mi je na licu pisalo da sam policajka. Nekako je znao. Pogledi su nam se ukrstili.
Vidjela sam da izlazi iz reda u kojem je stajao. Nije skidao pogleda s mene.
Napravila sam korak prema njemu. Otkopčala sam kaputić kako bih izvukla pištolj. Najmanje desetak ljudi priječilo mi je put. Morala sam se probiti. Izgubila sam Danka iz vida samo na trenutak. Ne više.
Kad su se ljudi opet razmaknuli, Danko više nije bio tamo. Bijeli je zec opet nestao.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:29 am







105. Poglavlje

Progurala sam se do mjesta gdje je stajao nekoliko sekunda prije. Nestao je! Pogledom sam pretražila sobu. »Izgubila sam ga«, procijedila sam u walkie-talkie. »Vjerojatno se zavukao u gužvu. Prokleti gad!« Bila sam bijesna na sebe bez pravog razloga.
Nigdje nisam vidjela Charlesa Danka. Svi su muškarci imali smokinge i izgledali jednako. A svi su oni bili izloženi opasnosti, možda i smrtnoj.
Prošla sam barikade pokazujući značku i otrčala niz dugi hodnik koji je vodio u zatvoreni dio muzeja. Danku još nije bilo ni traga. Otrčala sam natrag u glavnu prostoriju i naletjela na Molinarija.
»Ovdje je. Znam da je tu, Joe. Ovo je njegov veliki trenutak.«
Molinari je klimnuo glavom i javio svima da nitko, ni u kojem slučaju, ne smije napustiti zgradu. Pomislila sam da će, ako nešto eksplodira u Palači, pokraj ovoliko ljudi, to biti potpuna katastrofe. I ja bih poginula. Molinari također. Bilo bi to gore od trgovačkog centra Rincon.
Gdje si, Danko?
Zatim sam ga opet ugledala na trenutak. Ili sam barem tako mislila. Pokazala sam prema visokom proćelavom čovjeku. Udaljavao se od nas ulazeći sve dublje u gužvu. »To je on!«
»Danko!« Povikala sam izvlačeći Glock iz futrole. »Danko! Stani!«
Gomila se dovoljno raširila da ga vidim kako izvlači ruku iz džepa. Opet je vidio da ga gledam, a zatim mi se nasmiješio. Kog je to vraga imao?
»Policija!« povikao je Molinari. »Svi dolje!«
Prsti Charlesa Danka bili su omotani oko nečega. Nisam znala je li to pištolj ili možda detonator.
Tada sam vidjela što ima u ruci. Mali plastični spremnik. Koji je to vrag bio? Podigao je ruku, a ja sam pojurila prema njemu. Nisam imala drugog izbora.
Nekoliko sekunda poslije zaletjela sam se u Charlesa Danka, grabeći ga za ruku i nadajući se da će mu spremnik ispasti. Uhvatila sam ga za ruku, očajnički mu pokušavajući istrgnuti spremnik iz nje. Nisam mogla.
Čula sam kako stenje od boli i okreće spremnik prema meni. Izravno prema mojem licu.
Molinari je bio s Dankove druge strane i pokušavao ga srušiti. »Makni se od njega!« Čula sam kako viče na mene. Spremnik se opet okrenuo, ovaj put prema Molinariju. Sve se događalo brzo, u nekoliko sekunda.
Vukla sam Dankovu ruku. Osjećala sam da popušta. Pokušavala sam je slomiti.
Okrenuo se prema meni. Oči su nam se susrele. Nikada nisam vidjela takvu mržnju, takvu hladnoću. »Gade!« Povikala sam mu u lice. »Ovo je za Jill!«
U tom sam trenutku pritisnula spremnik.
Sprej ga je poprskao po licu. Iz velike blizine. Danko je zakašljao i počeo hvatati zrak. Lice mu se iskrivilo u užasnutu masku. Drugi su ga agenti držali. Odvukli su ga od mene.
Danko je teško disao. Još je kašljao, kao da pokušava izbaciti otrov iz pluća.
»Gotovo je«, rekla sam duboko udahnuvši. »Ti si gotov. Gotov si. Izgubio si, gade.«
Oči su mu se prazno smiješile. Privukao me bliže. »Nikada neće biti gotovo, glupačo. Uvijek postoji drugi vojnik.«
Tada sam začula pucnjeve i shvatila da zaista jesam glupača.




106. Poglavlje

Istrčali smo u dvorište Palače iz kojeg su se čuli pucnjevi. Joe Molinari i ja progurali smo se kroz gomilu. Ljudi su bili užasnuti, neki su već plakali.
Isprva nisam vidjela što se događalo, a onda jesam. I voljela bih da nisam.
Eldridge Neal ležao je na leđima, dok mu se na prsima širila crvena mrlja. Netko je ustrijelio potpredsjednika SAD-a. O, Bože. Ne još jedna američka tragedija.
Agenti tajne službe držali su neku ženu. Nije mogla imati više od osamnaest ili devetnaest godina. Bujna crvena kosa. Urlala je na potpredsjednika, nešto o novorođenčadi koja se u Sudanu prodaju u ropstvo, o AIDS-u koji ubija milijune u Africi, o korporacijskim ratnim zločinima u Iraku i Siriji. Vjerojatno je dočekala Neala dok su ga izvodili iz glavne prostorije.
Iznenada sam prepoznala djevojku. Već sam je vidjela, u uredu Rogera Lemouza. Djevojka koja mi je pokazala prst na odlasku. K vragu, bila je još djevojčica.
Joe Molinari pustio je moju ruku i išao pomoći potpredsjedniku. Djevojku koja je psovala i vrištala su odvukli. Istodobno su u dvorište ušla kola hitne pomoći. Bolničari su iskočili i počeli pomagati potpredsjedniku Nealu.
Je li Charles Danko planirao ovo? Je li znao da smo mu na tragu?
Je li ovo bila namještaljka? Znao je da će doći do kaosa ako ga sustignemo? Što je ono rekao?
Uvijek postoji drugi vojnik.
To je bilo najstrašnije od svega. Znala sam da Danko ima pravo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:29 am








107. Poglavlje

Trebala sam ići u bolnicu da me pregledaju, no nisam željela. Još ne. Joe Molinari i ja otišli smo s crvenokosom djevojkom natrag u postaju. Ispitivali smo Annette Breiling nekoliko sati, a onda se ta revolucionarka i teroristica, osoba koja je hladnokrvno ustrijelila potpredsjednika, jednostavno slomila.
Annette Breiling rekla nam je sve što smo željeli znati, i više od toga, o zavjeri kod Palače Legije časti.
Bilo je četiri ujutro kad smo stigli u bogatu četvrt u Kensingtonu, gradiću blizu Berkeleyja. Tamo je već bilo pet-šest policijskih automobila, a svi su policajci bili dobro naoružani. Ulica je bila u brdima i gledala je na umjetno jezero San Pablo. Bilo je vrlo lijepo i iznenađujuće otmjeno. Izgledalo je kao da se tu nikada ne bi moglo dogoditi nešto loše.
»Dobro živi«, rekao je Molinari, ali neobavezni razgovor tu je završio. »Ti i ja imamo čast.«
Ulazna je vrata otvorio profesor romanskih jezika Roger Lemouz. Na sebi je imao kućni ogrtač, a crna kovrčava kosa bila mu je razbarušena. Oči su mu bile mutne i crvene. Pitala sam se je li pio te večeri. Je li Lemouz slavio?
»Gospođo inspektorice«, rekao je promuklim šaptom, »počinjete me pomalo gnjaviti. Sad je četiri ujutro. Ovo je moj dom.«
Nisam se trudila odgovoriti nekom jednako neumjesnom primjedbom, a nije ni Molinari.
»Uhićeni ste zbog zavjere za umorstvo«, rekao je, a zatim se progurao unutra.
Lemouzova žena i dvoje djece pojavili su se iza njega, ušavši u dnevnu sobu, što nije bilo baš najsretnije. Dječak je imao najviše dvanaest godina, a djevojčica je bila još i mlađa. Molinari i ja spremili smo pištolje.
»Charles Danko je mrtav«, rekla sam Lemouzu. »Mlada žena koju znate pod imenom Annette Breiling povezala vas je s umorstvom Jill Bernhardt. Sa svim umorstvima, Lemouz. Rekla nam je da ste vi organizirali ćeliju Stephena Hardawaya. Unovačili ste Juliju Marr i Roberta Greena. Kontrolirali ste Charlesa Danka, znali ste kako treba s njim. Bijes u njemu kiptio je trideset godina, no uspjeli ste ga navesti da ga pretvori u djelo. Bio je vaša marioneta.«
Lemouz mi se nasmijao u lice. »Ne poznajem nijednu od tih osoba. Gđica Breiling je bila moja studentica. Ali prestala je studirati. Silno ste pogriješili i odmah ću nazvati odvjetnika ako ne odete.«
»Uhićeni ste«, rekao je Joe Molinari, kako bi ono očito postalo službeno. »Želite li čuti svoja prava, profesore? Želim vam ih pročitati.«
Lemouz se nasmiješio. Bilo je to neobično i jezivo. »Još ne razumijete, zar ne? Nijedno od vas. Zbog toga ste osuđeni na propast. Jednog će se dana vaša zemlja raspasti. To se već počelo događati.«
»Objasnite nam to što nam izmiče.« Istresla sam mu riječi u lice.
Klimnuo je glavom i okrenuo se prema svojoj obitelji. »Izmiče vam ovo.« Njegov maloljetni sin držao je pištolj u ruci i bilo je očito da ga zna upotrijebiti. Oči su mu bile hladne kao i očeve.
»Oboje ću vas ubiti«, rekao je. »Bit će mi to zadovoljstvo.«
»Vojska koja se diže protiv vas golema je, njihov je cilj pravedan. Žene, djeca, toliko mnogo vojnika, gospođo inspektorice. Razmislite o tome. Treći svjetski rat je počeo.«

Lemouz je mirno otišao do svoje obitelji uzeo pištolj iz ruke svojeg sina. Stalno ga je držao okrenutog prema nama. Zatim je poljubio ženu, kćer i sina. Poljupci su bili nježni i iskreni.
U očima njegove žene bile su suze. Lemouz je šapnuo nešto svakome od njih.
Izašao je iz dnevne sobe hodajući unatrag, a zatim smo začuli korake u trku. Negdje u kući zalupila su se vrata. Kako se mogao nadati da će se izvući?
U unutrašnjosti kuće glasno je odjeknuo pucanj. Molinari i ja potrčali smo u tom smjeru.
Pronašli smo ga u spavaćoj sobi. Ustrijelio se metkom u desnu sljepoočnicu. U drugoj su sobi naricali njegova žena i djeca.
Toliko vojnika, pomislila sam. Ovo neće prestati, zar ne? Ovaj Treći svjetski rat.




108. Poglavlje

Charles Danko nije me poprskao ricinom. To su mi govorili liječnici dok su me cijelo jutro pregledavali na toksikološkom odjelu medicinskog centra Moffit.
A potpredsjednik je preživio pokušaj atentata. Pričalo se da je dva kata ispod mene, da je čak već razgovarao sa svojim šefom u Washingtonu.
Nekoliko sam sati provela ležeći dok je iz mene virio pravi labirint žica i cjevčica, a monitori su mi očitavali puls i disanje. Utvrđeno je da je u Dankovom spremniku bio ricin. Dovoljno ricina da ubije stotine ljudi, ako se neprimjetno proširi. Danko je imao ricina u plućima i bio je na samrti. Nije mi bilo žao što sam to čula.
Oko podne me nazvao predsjednik. Da, predsjednik države. Stavili su mi slušalicu telefona pokraj uha i kroz izmaglicu se sjećam da sam oko šest puta čula riječ junakinja. Predsjednik je čak rekao da se nada kako će imati priliku upoznati me uživo. Našalila sam se da bismo trebali pričekati da prestanem ispuštati toksično zračenje.
Kad sam otvorila oči nakon drijemanja, Joe Molinari sjedio je na rubu mog kreveta, kod nogu. Nasmiješio se. »Hej, Zar nisam rekao bez junačenja?«
Zatreptala sam i također se nasmiješila, još pospana više nego ponosna i posramljena zbog cjevčica i monitora.
»Dobre su vijesti«, rekao je namignuvši, »to da liječnici kažu da si dobro. Samo će te još nekoliko sati zadržati na promatranju. Vani te čeka cijela vojska novinara.«
»Koje su loše vijesti?« rekla sam promuklo.
»Netko će te morati naučiti kako se odjenuti za fotografiranje.«
»Trebam novi modni stil«, uspjela sam iscijediti osmijeh.
Primijetila sam da mu je preko ruke prebačen kišni ogrtač te da nosi tamnoplavo odijelo u kojem sam ga vidjela prvi put. Bilo je to vrlo lijepo odijelo i dobro mu je pristajalo.
»Potpredsjednik se oporavlja. Večeras se vraćam u Washington.« Mogla sam samo klimnuti glavom. »Dobro...«
»Ne«, odmahnuo je glavom približavajući mi se. »Nije dobro. Jer to nije ono što želim.«
»Oboje smo znali da će se to dogoditi«, rekla sam, pokušavajući biti snažna. »Imaš posao. Druge žene kojima si nadređen...«
Molinari se namrštio. »Dovoljno si hrabra da napadneš čovjeka sa spremnikom smrtonosnog otrova u ruci, no odbijaš se izboriti za ono što želiš.«
Osjetila sam kako mi se iz kuta jednog oka šuljala suza. »Trenutačno ne znam što želim.«
Molinari je spustio ogrtač i prišao mi bliže, stavljajući mi ruku na obraz i brišući suzu s njega.
»Mislim da trebaš vremena. Moraš odlučiti, kad se sve smiri, jesi li spremna pustiti nekoga blizu k sebi. Imati pravu vezu, Lindsay.«
Uzeo je moju ruku u svoju. »Ime mi je Joe, Lindsay. A ne Molinari, ili gospodin doministar. Govorim o nas dvoje. Ne želim sve okrenuti na šalu jer si već bila povrijeđena. Ili zato što si izgubila vrlo blisku prijateljicu. Znam da će te to razočarati, Lindsay, ali imaš pravo biti sretna. Znaš na što mislim. Zovi me staromodnim ako hoćeš.« Nasmiješio se.
»Staromodni«, rekla sam, čineći upravo ono za što me optuživao, šaleći se kad bih trebala biti ozbiljna.
Nešto je zapelo u meni, kao što se to uvijek događalo kad bih željela govoriti iz srca. »Koliko često si u ovim krajevima?«
»Dolazim održati govore, na konferencije o sigurnosti... Ako još uzmemo u obzir pokoju krizu nacionalne sigurnosti...«
Nasmijala sam se. »Ne možemo si pomoći. Moramo se šaliti. Oboje.«
Molinari je uzdahnuo. »Ovo si već i ti morala shvatiti: Nisam jedan od kretena, Lindsay. Naša veza može uspjeti. Sljedeći je korak tvoj. Moraš se pomaknuti s mjesta i pokušati.«
Ustao je i pogladio me po kosi. »Liječnici su me uvjerili da je ovo u potpunosti sigurno.« Nasmiješio se, a zatim se nagnuo i poljubio mi usne. Njegove su usne bile meke, a moje suhe i ispucale od noći pa su se zalijepile za njegove. Pokušavala sam mu pokazati kako se osjećam, znajući da bih bila luda da mu ne kažem i pustim ga da ode.
Joe Molinari ustao je i opet prebacio ogrtač preko ruke. »Bio mi je užitak i čast upoznati vas, inspektorice Boxer.«
»Joe«, rekla sam, pomalo se bojeći pustiti ga da ode.
»Znaš gdje me možeš pronaći«
Gledala sam ga kako ide prema vratima. »Nikad ne znaš kad će se djevojka naći u krizi nacionalne sigurnosti...«
»Da«, okrenuo se i nasmiješio. »Ja sam momak za krize nacionalne sigurnosti.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:30 am








109. Poglavlje

To poslijepodne k meni je došao liječnik i rekao mi da je s mojim tijelom sve u redu, a dvije-tri čaše dobrog vina mogu to samo poboljšati.
»Tu su čak i neki koji vas žele odvesti kući«, rekao je.
Vidjela sam Claire i Cindy kako stoje ispred moje sobe i vire unutra.
Odvezle su me kući samo da se istuširam, presvučem i zagrlim Marthu što već predugo nisam. Nakon toga sam morala otići u postaju. Svi su iznenada htjeli razgovarati sa mnom. Dogovorila sam se s djevojkama za poslije u Susie’s. Bilo je važno da se držimo skupa.
Intervjue za vijesti dala sam na stepenicama ispred zajedničke zgrade gradske vijećnice, okružnog tužilaštva i središnje policijske postaje. Tom Brokaw intervjuirao me putem videoveze. Dok sam prepričavala kako sam pronašla Danka i Hardawaya, tijelom su mi prolazili drhtaji i osjećala sam se daleko od svega iako sam još govorila. Jill je bila mrtva, Molinari je otišao. Nisam se baš osjećala poput junakinje. Telefon će zazvoniti, prijavit će neko novo umorstvo i život će se nastaviti kakav je i bio dosad. Ali ovaj put sam znala da ništa više nikada neće biti isto.
Cure su došle po mene oko četiri i trideset. Pisala sam izvješća. Iako su se Jacobi i Cappy hvalili da imaju najbolju inspektoricu u policiji, bila sam u depresiji. Sama i prazna. Barem dok cure nisu došle.
» Hej «, rekla je Cindy, mašući mi ispred lica malom meksičkom zastavicom iz koktela.
»Margarite nas čekaju.«
Odvele su me u Susie's, posljednje mjesto na kojem smo bile s Jill. Zapravo, tu smo je prije dvije godine i uvele u našu tek nastalu skupinu. Sjele smo u svoj uobičajeni separe i naručile margarite. Opisala sam im zastrašujuću jurnjavu u Palači noć prije, predsjednikov poziv, pa danas Brokaw i večernje vijesti.
No bilo je tužno što smo samo tri. Pokraj Claire je zjapilo prazno mjesto. Tada smo dobile piće. »Kuća časti, naravno«, rekla je konobarica Joanie.
Podigle smo čaše, pokušavajući se nasmiješiti, no sve smo se borile sa suzama. »Za našu Jill«, rekla je Claire. »Možda sad počne počivati u miru.«
»Nikada neće počivati u miru«, rekla je Cindy, smijući se kroz suze. »To nije u skladu s njezinim karakterom.«
»Sigurno je tamo gore«, rekla sam, »sagledava poredak svih stvari i baca pogled dolje na nas.
Cure, sve sam shvatila... «
»Onda se sigurno smiješi«, rekla je Claire.
»Za Jill«, rekle smo sve tri. Čaše su zazveckale. Bilo je teško shvatiti da će odsad biti tako. Silno mi je nedostajala, a nikada kao u ovom trenutku kad smo sjedile za našim stolom bez nje.
»Pa«, rekla je Claire, pročistivši grlo i spuštajući pogled na mene. »Što će se sada biti?«
»Naručit ćemo rebarca, a ja ću popiti još jedan koktel«, rekla sam. »Možda i više od jednog.«
»Mislim da te zapravo pita što je s tobom i zgodnim doministrom«, namignula je Cindy.
»Vraća se u Washington«, rekla sam. »Večeras.«
»Za stalno?« pitala je Claire, iznenađena.
»Tamo se nalaze prislušni uređaji i crni helikopteri.« Promiješala sam piće. »Mislim da su to

helikopteri Bell.«
»Aha«, klimnula je glavom Claire. Pogledala je prema Cindy. »On ti se sviđa, zar ne, Lindsay?«
»Sviđa mi se«, rekla sam. Mahnula sam Joanie i naručila još jednu rundu pića.
»Nisam mislila sviđa li ti se, dušo. Nego sviđa li ti se zbilja.«
»Što želiš da ti kažem, Claire ? Da počnem pjevati neku plačljivu pjesmu?«
»No«, rekla je Claire, pogledavši Cindy, a zatim opet mene. »Želimo da staviš sa strane sve što te sprječava da učiniš ono ispravno i ne dopustiš mu da uđe u taj avion.«
Ispravila sam leđa i progutala slinu zbog nelagode.
»Riječ je o Jill...«
»Jill?«
Udahnula sam a na oči su mi na trenutak navrle suze. »Nisam bila uz nju kad me je trebala. One večeri kad je izbacila Stevea.«
»O čemu govoriš?« rekla je Claire. »Bila si u Portlandu.«
»Bila sam s Molinarijem«, rekla sam. »Vratila sam se iza jedan u noći. Jill je zvučala nesigurno. Rekla sam da ću doći k njoj, ali nisam inzistirala. Znate zašto? Jer sam bila zagledana u Joea. A ona je upravo izbacila Stevea.«
»Rekla je da je dobro«, odvratila je Cindy. »Sama si nam to ispričala.«
»Jill je bila takva. Nikada nije tražila pomoć. Kako bilo, nisam bila uz nju kad je trebalo. I bilo to ispravno ili pogrešno, ne mogu pogledati Joea da ne vidim nju. I čujem kako me treba i mislim da bi možda bila tu da sam otišla k njoj.«
Nijedna od njih dvije nije rekla ništa. Ni riječi. Sjedila sam tamo, stisnutih zuba, boreći se sa suzama.
»Znaš što?« rekla je Claire i pružila ruku preko stola te primila moju. »Mislim da si previše pametna da bi se zavaravala kako su tvoji rijetki trenuci sreće ikako utjecali na ono što se dogodilo Jill. Znaš da bi ona prva željela da budeš sretna.«
»Znam, Claire«, klimnula sam glavom. »Ali ne mogu prestati misliti o tome...«
»Bolje ti je da prestaneš«, rekla je Claire i stisnula mi ruku, »jer se samo pokušavaš povrijediti.
Svi imaju pravo biti sretni, Lindsay. Čak i ti.«
Obrisala sam suzu ubrusom od koktela. »Već sam to čula jednom danas«, rekla sam i nisam mogla suzdržati osmijeh.
»Pijmo u ime Lindsay Boxer«, objavila je Claire i podigla čašu. »Nadajmo se da će jednom u životu čuti to jasno i glasno.«
Prekinuli su nas povici s bara. Svi su pokazivali prema TV-u. Umjesto nekakve glupe utakmice, na ekranu je bilo moje lice. Tom Brokaw postavljao mi je pitanja. U restoranu su se začuli zvižduci i povici odobravanja.
Bila sam na večernjim vijestima.




110. Poglavlje

Joe Molinari popio je gutljaj votke koji mu je donijela stjuardesa, a zatim se spustio u sjedalo na vladinom mlažnjaku. Uz malo sreće spavat će cijelim putem do Washingtona. Nadao se da hoće. Ne, sigurno će spavati. I to duboko.
Prvi put u više dana.
Ujutro će morati biti svjež da podnese izvješće ministru domovinske sigurnosti. Mogao je sa sigurnošću reći da su svi problemi otklonjeni. Eldridge Neal će se oporaviti. Morat će napisati mnogo izvješća. Možda će morati izaći pred kongresni pododbor. Očito je oko njih rastao bijes koji će morati držati na oku. Ovaj put terorizam nije došao izvana.
Molinari se opustio u mekanom sjedalu. Pred očima je vidio cijelu sliku zapanjujućeg niza nedavnih događaja. Od trenutka kad su mu u nedjelju javili za bombu postavljenu u San Franciscu do trenutka kad su on i Lindsay Boxer sredili Charlesa Danka na sinoćnjem prijemu povodom sastanka G-8. Znao je što će napisati: imena i pojedinosti, slijed događaja, ishod. Znao je kako sve objasniti, pomislio je.
Sve osim jednog.
Nje. Molinari je zatvorio oči osjećajući nevjerojatnu melankoliju.
Kako objasniti iskre koje bi skočile svaki put kad bi se dodirnuli? Ili osjećaj koji bi ga obuzeo svaki put kad bi pogledao u njezine zelene oči. Lindsay je bila snažna i čvrsta, ali istodobno nježna i ranjiva. Baš poput njega. Bila je i zabavna, kad je željela, a to je bilo često.
Volio bi da može napraviti neku veliku romantičnu gestu, kao u filmovima. Povesti je nekamo avionom. Javiti u ured: Sastanak s pododborom morat će pričekati, gospodine. Molinari je osjetio kako mu se osmijeh širi licem.
»Trebali bismo poletjeti za pet minuta, gospodine«, obavijestila ga je stjuardesa.
»Hvala«, rekao je klimajući glavom. Pokušaj se opustiti. Spavaj. Tjerao se da razmišlja o domu. Zadnja je dva tjedna živio u hotelu. Možda nije želio ovakav kraj, no bit će lijepo doći kući. Još je jednom zatvorio oči.
»Gospodine«, opet mu se obratila stjuardesa. U avion je ušao policajac u odori. Stjuardesa ga je dovela do njega.
»Oprostite, gospodine«, rekao je policajac. »Dogodilo se nešto hitno. Rečeno mi je da zadržim avion i dovedem vas natrag unutra. Policija mi je dala ovaj broj da ga nazovete.«
Molinarija je podbola zabrinutost. Koji se sad vrag mogao dogoditi? Uzeo je papir od policajca i zgrabio svoju torbu za spise i mobitel. Birao je broj, rekao pilotu da čeka i slijedio policajca koji ga je poveo van iz aviona. Prislonio je mobitel uz uho.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:30 am





111. Poglavlje

Mobitel mi je zazvonio baš kad se Molinari pojavio na izlazu zgrade. Stajala sam tamo i gledala ga. Kad me ugledao, s mobitelom uz uho, počeo je shvaćati. Na licu mu se pojavio osmijeh. Veliki osmijeh.
Još nikada nisam bila tako nervozna. Onda smo zastali, udaljeni možda tri metra. On je prestao hodati.
»Ja sam hitan slučaj«, rekla sam u mobitel. »Trebam tvoju pomoć.«
Molinari se najprije nasmiješio, a onda je shvatio i namjestio pretjerano namršteni izraz lica, prikladan doministru. »Imaš sreće. Ja sam momak za hitne slučajeve.«
»Nemam život«, rekla sam. »Imam vrlo lijepog psa. I prijateljice. I ovaj posao. I dobra sam u njemu. Ali nemam život.«
»A što žehš?« pitao je Molinari, i prišao bliže.
Oči su mu bile sjajne i blage. Odražavale su neko veselje koje je bilo veće od slučaja koji nas je spojio i cijelog kontinenta koji nas je razdvajao.
»Tebe«, rekla sam. »Želim tebe. I mlažnjak.« Nasmijao se pa stao ispred mene.
»Ne«, odmahnula sam glavom. »Želim samo tebe. Nisam te mogla pustiti da odeš tim avionom prije nego što ti to kažem. Ova veza s jedne obale na drugu, možemo pokušati ako želiš. Kažeš da dolaziš na konferencije, a ponekad i zbog nacionalne krize... I ja ponekad idem tamo. Nedavno sam dobila poziv u Bijelu kuću. Ti si bio u Bijeloj kući, Joe. Možemo...«
»Pssssst!« Stavio mi je prst na usta. Zatim se sagnuo i poljubio me nasred zračne luke. Toliko me obuzelo što sam napokon pokušavala biti otvorena da sam progutala vlastite riječi. Tijelo mi se ukočilo i, Bože, bilo je tako prirodno biti u njegovu zagrljaju. Obujmila sam ga prstima oko ruku i stisnula što sam jače mogla.
Nakon poljupca Molinari se nasmiješio. »Znači, dobila si poziv u Bijelu kuću? Uvijek sam se pitao kako bi to bilo spavati u Lincolnovoj sobi.«
»Samo ti sanjaj.« Nasmijala sam se dok me on gledao plavim očima. Zatim sam ga čvrsto uzela pod ruku i opet s njim krenula prema terminalu. »No stol u vašem uredu u Washingtonu, g. doministre. To zvuči malo zanimljivije...«


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Mustra taj Uto Apr 10, 2018 10:30 am

Zahvala

Kao i uvijek, zahvaljujemo se inspektorici Odjela za umorstva Holly Pera i njezinom partneru Joeu Toomeyju, iz policije San Francisca, što se svaki dan bave onime o čemu mi samo pišemo. I što su nas upoznali s Dinom Zografosom, iz Posebne skupine za oružja i taktiku, koji nam je pomogao dočarati užas koji izaziva tempirana bomba. I naredniku Joeu Sanchezu te umirovljenom inspektoru Steveu Engiera iz policije Berkeleyja koji su radili tijekom ludih 1960-ih te su na nekoliko sati oživjeli Narodnu Republiku Berkeley u svoj njezinoj razornosti i njezinim snovima.




_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: 3. stupanj

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 4 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu