Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Deseta godišnjica

Strana 2 od 3 Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

 Deseta godišnjica  - Page 3 Empty Deseta godišnjica

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 10:34 am

First topic message reminder :

Džejms Paterson, Maksin Pitro

 Deseta godišnjica  - Page 3 Deseta10

Najstrašnija epizoda u Ženskom klubu za rešavanje ubistava do sada!
Dugo očekivano venčanje detektivke Lindzi Bokser postaje samo daleka uspomena kada je pozovu da istraži strašan zločin: izmrcvarena tinejdžerka nađena je mrtva u divljini, a njena novorođena beba netragom je nestala. Lindzi Bokser otkriva da ne samo što zločinci nisu ostavili nikakav trag, već i žrtva možda nešto krije. Istovremeno, pomoćnik javnog tužioca Juki Kasteljano vodi slučaj žene koja je optužena da je ubila svog muža pred očima njihovo dvoje dece. Jukina karijera zavisi od toga da li će Kendas Martin proglasiti krivom, i zato je Lindzi, kada naiđe na dokaze koji bi mogli da spasu optuženu, primorana da bira. Treba li da veruje svojoj najboljoj prijateljici ili da sledi svoj instinkt? Lindzin novi šef, poručnik Džekson Brejdi, pomno prati svaki njen pokret. Kada pritisak da se beba pronađe počne da narušava Lindzin tek sklopljeni brak, ona se pita da li će ikada moći dazasnuje porodicu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


 Deseta godišnjica  - Page 3 Empty Re: Deseta godišnjica

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 11:08 am

 Deseta godišnjica  - Page 3 701741




82.



Sonja i Pol Ričardson su čekali u hodniku ispred svog apartmana s mešavinom nade, očekivanja i zahvalnosti na licu.
Potrčali su ka nama kad smo izašli iz lifta i ja sam se pripremila za predstojeći šok odvajanja od bebe.
Stezala sam malog dečaka dok sam govorila Sonji da po zakonu moramo da ga odvedemo u bolnicu, dok će zakonski sistem diktirati šta će se s njim desiti posle toga.
— Ali znala sam da biste prvo želeli da ga vidite ― rekoh i dadoh dete njegovoj babi. Bio je to predivan trenutak.
Sonjino lepo lice zasijalo je od suza kad ga je uzela. Muž joj je zaštitnički prebacio ruku preko ramena i spustio šaku na unukove grudi. Sonja je pogledala u mene i rekla: ― Mnogo vam hvala što ste ga pronašli.
— Ovo je divan dan — reče Pol. — Sjajan dan.
Nazad u apartmanu, svi smo posedali na ozbiljan razgovor.
— Sonja, Pole — rekoh. — Ejvis mora da se preda. Objavila je oglas na Pratslistu. Imamo kopiju tog oglasa. Na to je niko nije naterao. Oglasila je prodaju bebe i za nju je dobila dvadeset pet hiljada dolara. To je prodaja dece. Imamo kopiju ugovora koji je potpisala.
Konklin reče:
― Ejvis je u Meksiku, a to znači da će je deportovati kad je uhvate. Ako je Riter s njom, kriv je za prebacivanje maloletnika preko međunarodne granice. U tolikoj je nevolji da bi se njegovim slučajem čitav vod advokata mogao baviti godinama.
— Ali budući da je Ejvis maloletnica — rekoh — ako se sama preda policiji, možemo pokušati da je zaštitimo. Sarađivaćemo s javnim tužilaštvom kako bismo izdejstvovali da joj se sudi kao maloletnici. Ali ako je budu deportovali iz Meksika... — rekoh, sležući ramenima.
— Verujte mi, ne želite da joj se sudi kao odrasloj osobi.
Muž i žena su razmenili poglede. Pol Ričardson duboko uzdahnu.
— Ejvis je u spavaćoj sobi — reče. — U stvari, i Džordan je tamo.


83.

Rekla sam Ričardsonovima:
― Molim vas odnesite bebu u kuhinju. Lezite s njim na pod. Idite. Odmah. Ričardsonovi su izgledali prepadnuto, ali su me poslušali.
Izvukoh pištolj, Rič izvuče svoj, pa stadosmo sa obe strane vrata spavaće sobe. Viknuh:
― Ejvis Ričardson, Džordane Riteru, narednica Bokser vam govori. Gotovo je. Izađite s podignutim rukama.
Vladala je tišina, ali pre nego što je Rič stigao da provali vrata nogom, čuli smo Riterov glas.
— Narednice. Nismo naoružani.

Vrata se otvoriše i Riter izađe s podignutim rukama. Nije se brijao i obrazi su mu bili izgoreli od sunca. Čak i takav, izgledao je kao maneken s reklame za skupu mušku garderobu.
Rič okrete Ritera i priljubi ga uza zid. Pretresao ga je i stavljao mu lisice kad je Ejvis izletela iz spavaće sobe.
I Ejvis je držala podignute ruke ali je mrdala jednim prstom da mi skrene pažnju na sjajan zlatan prsten.
— Venčali smo se — povika ona. — Džordan i ja smo se venčali.
— Čestitam ― rekoh, dok sam je bacala uza zid s velikim zadovoljstvom.
Još jednom, u srcu sam poželela da ošamarim ovu devojku. Umesto toga sam joj stavila lisice i rekla:
― Ejvis Ričardson, uhapšena si zbog prodaje deteta, zapostavljanja deteta i ometanja pravde. Imaš pravo da ćutiš...
Iznenada, oko mene je izbio nekakav očajnički haos.
Sonja i Pol Ričardson su okružili svoju ćerku, beba je zaplakala, zatim uvukla vazduh i nastavila da plače.
S moje leve strane, Konklin je hapsio Džordana Ritera zbog kidnapovanja i silovanja maloletnice. Riter se drao:
— Hoću da vidim svog sina — dok mu je Konklin čitao prava. Unela sam se Riteru u lice.
— Umukni, bre ― rekoh.
Onda sam pozvala hitnu pomoć da dođe po bebu.
— Šta će biti s Ejvis? — upita me Pol Ričardson dok sam uzimala bebu iz ruku njegove žene.
— Biće stavljena u pritvor dok ne bude uzeta u postupak — rekoh. — Ako želite moj savet, unajmite najboljeg advokata kojeg možete sebi da priuštite. Možda će on izdejstvovati da joj se sudi kao maloletnom licu. Takođe bih obavila nekoliko poziva i poništila brak između vaše ćerke i ovog ljigavca.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Deseta godišnjica  - Page 3 Empty Re: Deseta godišnjica

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 11:09 am


 Deseta godišnjica  - Page 3 700652



ČETVRTA KNJIGA
Dete koje slama srce




84.

Naglo sam otvorila oči. Zurila sam u informacije koje je Džoov sat projektovao na plafonu.
Bio je 11. oktobar. Temperatura je bila 12°C. Vreme: 6.02 ujutru.
Bila sam u pola misli kad sam se probudila, ali o čemu sam razmišljala? Džo se promeškolji pored mene i reče:
— Linds. Budna si?
— Izvini što sam te probudila, dragi. Sanjala sam. Mislim. Okrenuo se ka meni i zagrlio me.
— Sećaš se sna?
Morala sam da se prisetim, ali san je iščezao. Zašto sam bila zabrinuta? Džo je bio bezbedan. Beba Ričardsonovih je bila u bolnici Sent Frensis, savršeno zdrava. Onda sam se setila. Kendas Martin.
Razmišljala sam o njoj.
Počela sam da pričam Džou zašto mi se Kendas Martin provlačila kroz snove, ali on je već tiho hrkao na mom ramenu. Odvojila sam se od njega i spustila stopala na pod.
Džo promrmlja:
― Šta je?
― Moram na posao - rekoh. — Zvaću te kasnije.
Poljubila sam ga u obraz, razbarušila mu kosu i ututkala mu ćebe pod bradu. Pucnula sam prstima i Marta je skočila na krevet. Napravila je dva kruga, a zatim se spustila na mesto koje sam upraznila.
Manje od sat vremena kasnije, uletela sam u stanicu s dve kafe.
Popela sam se zadnjim stepeništem preskačući po dva stepenika odjednom i laktom otvorila vrata od stepeništa koja su vodila na osmi sprat. Prošla sam kroz lavirint hodnika koji su vodili ka kancelariji javnog tužioca.
Juki je bila za svojim stolom u kancelariji bez prozora. Sjajna crna kosa, s razdeljkom na sredini, padala joj je napred dok je gledala u svoj laptop. Moja senka joj je pala preko stola.
― Hej — reče ona, dižući glavu. - Lindzi. Šta nije u redu?
― Nešto nije. Mogu li da vidim sliku Kendas Martin u kolima s tim plaćenim ubicom Gregorom Guzmanom?
― Zašto?
Ispružila je ruku preko stola i uzela mi jednu čašu s kafom iz ruke.
― Nećeš se ljutiti ako te pitam zašto još uvek njuškaš oko mog slučaja, zar ne?
― Mogu li da je samo još jednom osmotrim Juki? Molim te. Ta slika me muči.
Juki me je besno pogledala, sagla se ka svom laptopu i pritisnula nekoliko tipki. Okrenula je kompjuter kako bih mogla da vidim ekran.
— Jedna kopija toga bi mi koristila.
Juki odmahnu glavom. Ali istovremeno, štampač zakrča i iz njega izađe jedna crno-bela fotografija. Juki mi je dodade.
― Više bih te mučila ― reče ona ― ali sudija želi da me vidi u svojim odajama. Ponovo sam

u kazni. Nemoj mi napraviti probleme, Lindzi. Ozbiljno ti kažem.
Poželela sam joj sreću s Lavanom i otrčala ka izlazu pre nego što je stigla da se predomisli.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Deseta godišnjica  - Page 3 Empty Re: Deseta godišnjica

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 11:09 am

 Deseta godišnjica  - Page 3 700651



85.

Koji minut nakon što sam napustila Jukinu kancelariju, upisala sam se u knjigu za posetioce na ulazu u ženski zatvor na sedmom spratu. U ovom krilu je bilo bučno. Čegrtanje metalnih vrata i besno larmanje zatvorenika dizalo se oko nas dok me je jedan čuvar pratio do male, prazne sobe za posete.
Kendas Martin se ubrzo pojavila u dovratku. Pogledala me je u oči kad joj je čuvar skinuo lisice i sela preko puta mene za izgrebani metalni sto.
— Ovo je neočekivano iznenađenje — reče ona.
Kendas nije imala nikakvu šminku na sebi, godinu dana nije bila kod frizera i na sebi je imala zatvorsko odelo u nijansi narandžaste koja plavušama nije previše dobro stajala.
Ipak, Kendas Martin je imala dostojanstva i profesionalno držanje. Rekla sam:
― Ovde sam nezvanično.
― S dobrim vestima, nadam se.
Izvadila sam odštampanu fotografiju iz džepa i stavila je na sto.
― Molim vas pogledajte ovu sliku i recite mi zašto ste bili u ovim kolima sa ovim čovekom. Ona reče:
— Videla sam tu sliku. To nisam ja.
Plafonjerka iznad naših glava odavala je belu fluorescentnu svetlost jačine trista vati, osvetljavajući svaki deo te male prostorije. Crveno oko sigurnosne kamere posmatralo je iz jednog ugla na plafonu ženu u narandžastom kako privlači fotografiju sebi i uzima je u ruku.
— Ne poznajem nijedno od ovo dvoje ljudi — reče ona. Onda, kao da joj je nešto naknadno palo na pamet, ponovo se dobro zagledala u fotografiju i upitala me: — Šta vidite u ruci ove žene?
Gurnula je zrnastu crno-belu fotokopiju slike nazad preko stola. Glava žene na slici bila je pognuta, plava kosa joj je skrivala pola lica i činilo se da u rukama steže lančić koji joj je visio oko vrata. Videla sam odsjaj priveska koji joj je visio između stisnutih prstiju.
— Možda nekakva amajlija - rekoh.
— Da li je moguće da se radi o krstiću? — upita me Kendas Martin.
— Pretpostavljam da jeste.
― Ja ne nosim tanke zlatne lančiće s amajlijama i krstićima ― reče mi Kendas Martin. — Ali znate Elen Laferti, zar ne? Elen uvek nosi krstić. Moram reći da se pitam šta joj on znači.


86.

Kendas Martin je trebalo da se vrati na sud za sat vremena, i ako je moja vera u njenu nevinost bila opravdana, nisam mogla da „pronjuškam“ oko njenog slučaja dovoljno brzo. Sa svakim danom provedenim na suđenju, Kendas je bila dan bliža tome da bude osuđena za prvostepeno ubistvo.
Koliko god bi bilo teško ubediti sud da sudi pogrešnoj osobi, to ne bi bilo ništa u poređenju s poništavanjem presude za ubistvo.
Otkaskala sam zadnjim stepeništem do hola stanice, otkucala jedan broj na mobilnom i sačekala da mi se privatni detektiv Džozef Podesta javi. Glas mu je bio promukao od spavanja ali rekao je: „U redu“ , na moj zahtev da se vidim s njim za dvadeset minuta.
Prešla sam preko mosta Bej, odvezla se do Lafajeta i pronašla Podestinu žutu jednospratnu kuću u predgrađu u Hamlin roudu, ulici omeđenoj mešavinom drveća i kuća u sličnom stilu. Parkirala sam auto na njegovom prilazu i popela se kamenim stepenicama kroz kamenu baštu i pozvonila na vrata.
Podesta je otvorio vrata bosonog, u trenerci s mrvicama hleba na njenom gornjem delu. Pokazala sam mu značku i on je širom otvorio vrata i odveo me do svoje radne sobe u zadnjem delu kuće.
Osvrtala sam se po sobi, gledajući u čitavo skladište špijunske opreme koju je Podesta poređao po svojim metalnim policama za knjige. Dokotrljao se u stolici do kompjutera, podigao staru tigrastu mačku sa stola i spustio je sebi u krilo.
— Da mi klijent nije mrtav - reče on, stavljajući šaku preko miša — ne bih vam ovo pokazao bez naloga.
— Cenim vašu pomoć — rekoh.
Podesta je kliknuo na fasciklu s digitalnim fotografijama Kendas Martin koje je načinio dok je sedela u kolima s nekim koje bio nepouzdano identifikovan kao Gregor Guzman, plaćeni ubica kojeg je policija tražila u nekoliko država, a i u nekoliko stranih zemalja.
Prva fotografija koju je Podesta otvorio bila je ona koju je Juki predočila kao dokaz.
— Znam da su ove slike loše — reče on. — Ali nisam mogao da koristim blic, znate? Ne mogu da se zakunem da je to Guzman, ali ta žena jeste Kendas Martin. Pratio sam je te noći od njene kuće u Bulevaru Montgomeri pravo do auto-puta 1-280 na severu. Skrenula je u Ulicu Cezara Caveza, zatim desno u Treću, a zatim u Aveniju Dejvidson. Pratio sam je sve vreme.
— To je vrlo opasan kraj. Siguran sam da to znate, narednice. Morao sam da se čuvam. To je otpad. Mogli su da me opljačkaju, a i nju.
— Posmatrao sam je kako izlazi iz linkolna i ulazi u terenac tog tipa. Izašla je deset minuta kasnije.
— Možete li da mi narežete te slike?
— Što da ne, pod datim okolnostima? — reče on. Kompjuter je zujao.
Mačka je prela.
I uskoro sam imala disk sa dosta zrnastih fotografija uslikanih dve nedelje pre ubistva Denisa Martina.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Deseta godišnjica  - Page 3 Empty Re: Deseta godišnjica

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 11:09 am


 Deseta godišnjica  - Page 3 699606


87.


U devet i petnaest ponovo sam bila u Odeljenju za ubistva u južnom odseku u glavnoj policijskoj stanici, mojoj drugoj kući.
Obesila sam sako o naslon stolice, a potom pronašla Konklina u kuhinji. Jeo je krofnu nad sudoperom, sa žutom kravatom prebačenom preko ramena.
— ’De si - reče. ― Sačuvao sam ti jednu.
— Nisam gladna. Ali imam nešto da ti pokažem.
— Strašno si tajanstvena.
— Bolje da ti pokažem nego da ti kažem.
Či je radio za svojim stolom pred kompjuterom koji je zujao, sa šoljom kafe na salveti i oko trideset olovaka poredanih paralelno s gornjom ivicom njegove podloge za miš.
Dala sam Čiju disk koji sam dobila od Džoa Podeste i rekla:
―Ne smeta ti, Pole? Hoću da i ti vidiš ovo.
Nas troje smo se usredsredili na svaki pojedinačni frejm dok se dvanaest digitalnih fotografija plave žene iz profila koju je privatni detektiv Džozef Podesta uslikao kako sedi s potencijalnim plaćenim ubicom u njegovom terencu smenjivalo na ekranu.
Konklin je zamolio Čija da uveliča najbolje od njih i zumira ženinu šaku da bismo videli da li u njoj steže zlatan krstić. Ali što je Či više zumirao sliku, to je ona postajala nejasnija.
— To je najbolje što mogu da postignem — reče Či, zureći u apstraktnu grupaciju sivih tačaka. — Šta mislite?
— Propusti slike kroz program za prepoznavanje lica — Konklin će Čiju.
― Prepoznavanje lica, ide.
Či je pokrenuo program i na njegovom monitoru su se pojavila dva prozorčeta koja su poredila sliku Kendas Martin sa zrnastom fotografijom plavuše u kolima.
Či se okrenu i pogleda u mene i Konklina, a preko lica mu, brzo poput zvezde padalice, prelete iskra uzbuđenja. — To nije ona - reče Či. - Ko god da je žena na ovoj slici - to nije Kendas Martin.
Či je zatim uporedio zrnastu fotografiju plavuše s desetinama hiljada fotografija u bazi podataka koje su se blešteći smenjivale na ekranu.
I taman kad sam počela da gubim nadu, naišli smo na poklapanje.


88.

Konklin i ja smo seli ujedan neobeležen policijski auto i uskoro smo jurili auto-putem Džejms Lik. Dok je Konklin vozio, ja sam na prste nabrajala razloge zbog kojih mislim da je Elen Laferti ubila Denisa Martina.
― Jedan, bila je zaljubljena u njega. Dva, bila je besna na njega. Tri, imala je pristup njegovom pištolju. Znala je gde će biti i gde će Kendas biti te večeri.
— To su četiri i pet. I šest, ako ona nije ubica, mogla je da naruči njegovo ubistvo.
— Sve to - reče Konklin — i dovoljno je pametna da smesti Kendas.
— Mora da je prokleti zli genije ― rekoh.

Petnaest minuta kasnije, Konklin je parkirao kola ispred bledožute stambene zgrade u primorskim stilu. Podignuto dvadesetih godina dvadesetog veka, bilo je to uredno zdanje s ispupčenim prozorima koji su gledali na ulicu Uloa. Nalazilo se na oko kilometar i po od kuće Martinovih.
Pritisla sam zvono i Lafertijevaje doviknula:
― Koje? - I onda je otvorila vrata. Konklin reče:
— Policija San Franciska — pokaza značku i predstavi nas dadilji od dvadeset i nešto godina, koja je oklevala dve sekunde pre nego što nas je pustila u kuću.
Posmatrala sam svedočenje Lafertijeve iz zadnjeg dela sudnice pre nekoliko dana. Izgledala je prilično zrelo u kostimu i štiklama. Danas, u farmerkama i beloj rolki, kose vezane u rep, izgledala je kao tinejdžerka.
Konklin je prihvatio kafu kojom ga je Lafertijeva ponudila, ali ja sam se zadržala u dnevnoj sobi dok je bivša dadilja Martinovih vodila Konklina u kuhinju.
Jednom se osvrnuvši po prostoriji, izbrojala sam pet slika Denisa Martina u toj maloj sobi, od kojih je na nekima bila i Lafertijeva. Martin je bio lep iz svakog ugla.
Podigla sam glavu kad se Elen Laferti vratila u dnevnu sobu s Konklinom. Izgledala je srećnije što me vidi nego što je mogla da bude. Sela je u fotelju i rekla:
— Mislila sam da je istraga završena. Rekla sam:
― Postoje neke nejasnoće koje nikako ne uspevamo da razrešimo. U stvari, jedna nejasnoća.
Izvadila sam fotografiju iz unutrašnjeg džepa i spustila je na kafeni stočić. Elen pruži ruku da je uzme i reče:
— Šta je ovo?
— Taj čovek je možda plaćeni ubica po imenu Gregor Guzman. Žena na slici izgleda kao Kendas Martin ― rekoh. ― Ima istu plavu kosu, istu fruzuru kao Kendas ― ali to zapravo nije ona, zar ne, Elen?
— Teško je reći. Ne znam — reče ona.
— Znate li kako znamo da to nije Kendas? — reče Konklin.
— Zato što je forenzički softver, nakon što smo ubacili tu fotografiju u njega, otkrio da se ona poklapa s vašom slikom iz vozačke dozvole. Žena na toj slici ste vi.
Konklin priđe polici kamina i uze sliku u zlatnom ramu koja je prikazivala Elen i Denisa Martina na jedrenjaku u zalivu.
— Ne — reče ona, ustajući da otme sliku Konklinu iz ruke.
— Ne dirajte to. Rekoh joj:
― Mislim da će nam sudija Lavan dati nalog da vam detaljno pretresemo kuću. U međuvremenu, ovaj razgovor treba da nastavimo u policijskoj stanici.
Izvukla sam telefon i krenula da pozovem patrolna kola, ali Elen reče: — Čekajte. Reći ću vam ono što vas zanima.
Zaklopila sam telefon i poklonila joj svoju punu pažnju.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Deseta godišnjica  - Page 3 Empty Re: Deseta godišnjica

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 11:09 am

 Deseta godišnjica  - Page 3 699605




89.

Ako Elen Laferti nije pokušala da unajmi ubicu, zašto je onda bila u tim kolima s Gregorom Guzmanom? Jedva sam čekala da čujem njeno objašnjenje.
— Nisam učinila ništa pogrešno, a svakako ništa protivzakonito ― reče Lafertijeva. Zavukla je ruku u okovratnik rolke i izvukla zlatni krstić na tankom lancu. Neprestano ga je cimala sjedne na drugu stranu, što je radila iz navike kad je uhvati nervoza — i što ju je odavalo.
— Denis me je poslao da se nađem s tim „Gospodinom G.“ na parkingu Vonsa - reče ona. - Dao mi je koverat s novcem da ga dam tom gospodinu G., ali mi ga je on, kad ga je otvorio, vratio i rekao: „Recite gospodinu Martinu hvala, ali ne hvala".
— Taj gospodin G. vam je vratio novac — reče Rič. Elen klimnu glavom.
— Hoćete da kažete da ste se našli sa čovekom kojeg niste poznavali zato što vam je Denis rekao da tako uradite. Vi ste mu dali novac, koji vam je on vratio, i niste znali zašto ste otišli tamo. To je vaša priča?
— Nisam znala da je ubica sve dok suđenje nije počelo i dok nisam pročitala o njemu na internetu. Bila sam samo glasnik. To je sto posto istina.
— Niste ni u kakvoj nevolji ― reče Konklin. ― Pokušavamo da povežemo neke činjenice.
— Otkud to da ste bili plavokosi? - rekoh.
— Bila je to perika — Elen će odmah. — Pripadala je Kendas dok je išla na hemoterapiju.
Bacila ju je, i ja sam je uzela. Denis je voleo da je ponekad nosim. Želite li da je vidite?
Elen Laferti pođe hodnikom ka spavaćoj sobi.
— Stvarno misliš da je ova devojka unajmila plaćenog ubicu? — upita me Konklin.
— Ne znam. Sad znam manje nego kad sam se jutros probudila.
Uzela sam sunčanu, veoma romantičnu fotografiju Elen i Denisa Martina i ponovo razmislila o svemu.
Da li je Elen unajmila Guzmana da ubije Denisa? Da li je Elen bila uljez, i da li je lično ubila Denisa? Je li Denis ugovorio sastanak između Elen i Guzmana kako bi njegov privatni detektiv mogao da dokumentuje sastanak žene koja liči na Kendas s plaćenim ubicom?
Ako je tako, da li je Kendas ubila svog muža pre nego što je on stigao da ubije nju?
Dok sam ponovo vagala sve mogućnosti, Elen se vratila u sobu držeći crnu satensku vreću.
Rašnirala ju je i istresla iz nje plavu periku.
— Uglavnom sam je nosila kad smo vodili ljubav — reče ona. Nisam mogla da se suzdržim.
— Pomozite mi da vas shvatim, Elen ― rekoh. ― Vaš ljubavnik je voleo da nosite periku njegove žene u krevetu? Zar ne mislite da je to bolesno?
Oči su joj se napunile suzama.
Opsovala sam sebi u bradu. Hoću li ikad naučiti kako da budem „dobar policajac"? Konklin uze vreću i reče Lafertijevoj: ― Želeli bismo da pođete s nama u stanicu, u redu, Elen?
— Ali... ne hapsite me, zar ne? Konklin reče:

― Hteli bismo da ovo što ste upravo rekli od vas dobijemo u vidu potpisane izjave.
Zaostala sam dok je Konklin ispraćao Elen do ulice. Pozvala sam Juki, ali dobila sam njenu govornu poštu.
Sačekala sam signal i rekla: — Juki, treba mi nalog za pretres kuće Elen Laferti. Da, imamo opravdan razlog. Pozovi me što pre. Uh... mislim da ćeš mi biti zahvalna na ovome.
Nadala sam se da sam u pravu.


90.

Juki je sela pored Fila, u kožnu fotelju identičnu njegovoj preko puta kožom presvučenog stola sudije Lavana. Soba je bila ukrašena motivima lova na lisice: starim reprodukcijama slika s ljudima u crvenim kaputima na riđim konjima i masivnim drvenim nameštajem postavljenim uza zidove sa zelenim tapetama.
Sudijine oči iza naočara behu crvene, i najkonciznije što je mogao objasnio je zašto ga nije bilo tri dana.
— Moja majka je bolovala od raka pluća — reče on. — Umrla je. Teškom smrću.
Klimnuo je glavom kad su mu dva advokata izjavila saučešće. Onda je pročistio grlo i nastavio.
— Ne želim više da čujem gluposti kakvih je bilo na ovom suđenju. Gospođice Kasteljano, vi znate kako da postavite pitanje a da ga ne pretvorite u završnu reč. Gospodine Hofman, vi znate kako da zauzdate svoje svedoke, pa zato i radite to, zaboga.
Juki htede da se pobuni, ali sudija nije ostavljao nikakvu sumnju u pogledu svojih namera.
Želeo je da suđenje bude pod kontrolom i da se okonča.
— Evo novih pravila o ulaganju prigovora — reče on, kao da joj čita misli.
— Ako imate prigovor, ustanite. Pametan sam, a i sam sam bio parničar dvadeset godina. Ako ne budem mogao da dokučim zašto ulažete prigovor, neću se obazirati na vas. U tom slučaju — sedite.
— Ako mi bude jasno zašto ulažete prigovor, reći ću drugoj strani da prekine. Očekujem da to neću morati da radim.
— Časni sudijo — rekoše Juki i Hofman u isti glas.
— Bez glupiranja. Bez drame. Bez glupih advokatskih trikova. Deliću kazne. Kazniću jedno od vas ili oboje zbog nepoštovanja suda. Razumete li me?
Ni Fil ni Juki ne odgovoriše ništa.
— Odlično. Vidimo se na sudu - reče Lavan.
— Ovo je sprdnja — reče Hofman Juki kad su izašli iz odaja sudije Lavana i zaputili se hodnikom ka sudnici, — Ne može da nam kaže da ne ulažemo prigovore.
— Danas očigledno može — reče Juki. Hofman joj se osmehnu i reče:
— Imam jedan sastanak. Vidimo se unutra.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Deseta godišnjica  - Page 3 Empty Re: Deseta godišnjica

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 11:10 am


 Deseta godišnjica  - Page 3 662026





91.

Fil Hofman ustade u svojim skupim cipelama, isprsi se i reče:
— Odbrana poziva Kejtlin Martin da svedoči.
Kendas Martin utom skoči na noge i vrisnu mu u lice: — Ne! Da se niste usudili da pozivate moju ćerku kao svedoka! Nemate prava!
Lavan lupi čekićem i reče:
― Izvršitelju, molim vas izvedite optuženu iz sudnice.
― Kendas. Sedite - reče Hofman. ― Časni sudijo, dozvolite mi da popričam sa svojom klijentkinjom, molim vas.
― Gospodine Hofman, kažnjavam vas sa osamsto dolara. Da ste pripremili svoju klijentkinju, mogli smo ovo da izbegnemo. Izvršitelju!
Nakon što su ispratili Kendas Martin iz sudnice, sudija je zatražio mir i kad se buka u sudnici utišala do šapata ispunjenog iščekivanjem, zamolio je porotu da ignoriše taj prekid.
Podsetio je porotnike da je njihova dužnost da donose sud na osnovu dokaza, a ne pometnje, i da ne treba da donose nikakve zaključke iz toga što je odlučio da ukloni optuženu sa suđenja.
Zatim je rekao:
— Gospodine Hofman, izvedite svog svedoka.
Hofmanov izraz lica bio je neutralan kad je jedanaestogodišnja ćerka Kendas Martin i Denisa Martina stala kraj pulta za svedoke, položila zakletvu i sela na stolicu za pultom.
Morala je da se pomuči ne bi li sela, i stopala joj nisu sasvim dodirivala pod.
Sudija se okrenu ka tamnokosoj devojčici u cvetnoj haljini i plavom džemperu na kopčanje, s tašnicom iste boje u krilu. Upita je: — Gospođice Martin, znate li razliku između laži i istine?
— Da, gospodine.
— Ako bih rekao da sam predsednik Sjedinjenih Država, da li bi to bila laž ili istina?
— To bi bila laž, naravno.
— Verujete li u Boga? Kejtlin klimnu glavom.
— Morate da kažete da ili ne. Zapisničar kuca ono što vi govorite.
— Da. Verujem. Verujem u Boga.
— Dobro. Razumete da ste se zakleli božjim imenom da ćete govoriti istinu?
— Da, gospodine, razumem.
— Odlično. Hvala vam. Gospodine Hofman, molim vas nastavite.
— Hvala vam, časni sudijo. Kejtlin... mogu li da te zovem Kejtlin?
— Naravno, gospodine Hofman.
Hofman se nasmeši. Imao je lep osmeh. Nije bilo ničeg lošeg u tome.
— Kejtlin, moram da ti postavim neka pitanja koje se tiču večeri kada je vaš otac ubijen, u redu?
— U redu. Da.
— Jeste li bili u kući kada je vaš otac upucan?
― Da.

— Znate li ko ga je upucao?
― Da.
— Molim vas recite sudiji i poroti šta znate.
— Ja sam to učinila — reče Kejtlin Martin. Oči joj poleteše ka sudiji, a zatim nazad ka advokatu njene majke. — Ja sam ubila svog oca. Nisam imala izbora.


92.

Galerija je eksplodirala od buke.
Porotnici su se nagnuli napred, domunđavajući se, dok su se izveštači dohvatili svojih PDA uređaja. Hofman je stajao na sredini sudnice, zaleđenog izraza lica, kao da je sam upravo opalio iz pištolja.
Juki je poželela da premota poslednjih deset sekundi i pojača ton. Da li je Kejtlin Martin upravo rekla da je ubila svog oca?
To prosto ne može biti istina.
Juki skoči na noge, skupi šake u pesnice i stegnu vilice čvrsto kao da su zavarene. Sudija ju je upozorio da ne ulaže prigovor, ali u glavi je vrištala: Ulažem prigovor na ovog svedoka. Ulažem prigovor na ovu — predstavu. Ulažem prigovor, ulažem prigovor, ulažem prigovor.
— Advokati, priđite. Oboje — brecnu se Lavan.
Kad su mu dva advokata prišla, sudija se okrenuo u stolici za devedeset stepeni kako bi bio okrenut ka izlazu za slučaj opasnosti umesto ka svedokinji i poroti.
Juki i Hofman stadoše sa strane u odnosu na sudijsku stolicu i upraviše pogled ka sudiji. Lavan reče Hofmanu tihim glasom koji je podrhtavao od besa:
— Pretpostavljam da ni vaša klijentkinja ni tužilaštvo nisu znali da ćete pozvati ovo dete da svedoči.
― Dobio sam poziv od Kejtlinine babe s majčine strane koja mi je rekla da ona želi da priča sa mnom ovog jutra. Našao sam se s Kejtlin u holu ove zgrade, časni sudijo, odmah posle našeg sastanka s vama. Do pre petnaest minuta nisam znao da će da svedoči.
— Časni sudijo — reče Juki — odbrana je očigledno izrežirala ovo. Kejtlin su ili nagovorili na ovo, ili je sama došla na tu ideju. U svakom slučaju, pokušava da spase zadnjicu svoje majke. I u svakom slučaju je stvorila osnovanu sumnju u glavama porotnika.
Lavan reče:
― Objaviću pauzu. Hoću da vidim Kejtlin u mojim odajama. Vas dvoje nemojte da mi se izgubite. Pošto popričam s detetom, razgovaraću s porotom.
— A posle toga ćemo prodiskutovati o budućnosti ovog suđenja.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Deseta godišnjica  - Page 3 Empty Re: Deseta godišnjica

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 11:10 am

 Deseta godišnjica  - Page 3 661635



93.

Juki je bila u kancelariji Lena Parizija kad joj je telefon zavibrirao.
— Idemo — reče ona svom šefu. Pročitala je poruku naglas:
― ’Sudija Lavan je spreman da vas primi u svojim odajama.’ Šta mi savetuješ za kraj, Lene?
Parizi podiže svoju telesinu iz fotelje, pa otvori venecijanere na strani zgrade koja je gledala na ulicu Brajant. Spolja je dopirala beličasta svetlost. Juki nije mogla da vidi ništa kroz maglu.
— Treba unakrsno da ispitaš tog svedoka — reče Riđi Pas. - To je najbolje i jedino što možeš da uradiš.
— Šta ako govori istinu?
— Da li govori istinu? Šta zaista misliš?
— Mislim da se žrtvuje. Jedanaest joj je godina. To je junački, kao u filmovima. Ali je laž. Mogu da je uzdrmam za pultom, ali ne znam mogu li da uradim to i da zadržim porotu na našoj strani.
— To će biti kao da hodaš po konopcu a imaš proliv. Ali verujem da možeš to da izvedeš.
Juki je izašla iz Parizijeve kancelarije i zaputila se hodnikom kao da je na automatskom pilotu. Kad je ušla u sudijine odaje, Fil Hofman je stajao, i seo je nakon što se ona spustila u stolicu u kojoj je sedela samo dva sata ranije.
Lavan je bio skinuo svoju odoru i kravatu i zavrnuo rukave košulje, i stajao je iza svog stola. Juki je pomislila da će početi da se šetka, ali umesto toga se sagnuo i dohvatio metalnu kantu za smeće visine šezdeset i prečnika četrdeset centimetara koja mu je stajala kraj stopala. Podigao ju je iznad glave i zafrljačio je ka suprotnom zidu.
Kanta se odbila od ivice kredenca s pićem pre nego što je oborila uramljenu sliku sudije s guvernerom.
Nakon što su eksplozija stakla i odjek buke zamrli, Lavan je naglo otvorio vrata kredenca i rekao:
— Ko je za piće? Ja častim. Hofman reče:
― Ja bih viski.
— Ja neću ništa, ne bi valjalo — reče Juki, ali već ništa nije valjalo. Ništa u njenom iskustvu nije je pripremilo za slučaj koji iskače iz koloseka na svakih dvadeset minuta. Da li dobija ili gubi? Nije imala predstavu.
Sudija je nasuo viski sebi i Hofmanu, i seo nazad za sto.
— File, znate li razliku između laži i istine?
— Da, časni sudijo. Vi niste predsednik Sjedinjenih Država.
— Da li ste na bilo koji način uticali na svedočenje Kejtlin Martin?
— Ne. Kao što sam rekao, pričala je sa mnom u osam i četrdeset pet ovog jutra. Rekla mi je šta se desilo. Pomerio sam jednog svedoka kojeg sam pripremio i koji je odjednom postao nevažan, i odlučio da moram da izvedem Kejtlin da svedoči.
— Želim da je unakrsno ispitam — reče Juki. — Moram da diskreditujem njeno svedočenje.
Sudija reče: ― Sačekajte malo, Juki. Dozvolite da vam kažem šta mi je Kejtlin rekla za tih pola sata koje sam upravo proveo s njom. To ide vama u korist.
— Molim, časni sudijo?
— Kejtlin mi je rekla da ju je otac zlostavljao. Bila je eksplicitna. I to ubedljivo. Znala je gde

je pištolj sakriven. Uvrebala je priliku i ubila ga.
— Verujete joj? — upita Juki.
— Nisam uspeo da je uhvatim u laži — a pokušao sam. Prema Kejtlininim rečima, njena majka je čula pucnje, zatekla je s pištoljem i rekla joj da opere ruke, ode u svoju sobu i da nikom nikad ne kaže šta se desilo. Zatim je, po njenim rečima, njena majka opalila iz pištolja ispred kuće i pozvala policiju.
— Ha. Dobra priča — reče Juki. — A zašto je Kejtlin odlučila da progovori?
— Rekla je da želi da kaže istinu. Hofman se nagnu u svojoj stolici.
— Bajrone. Časni sudijo — reče on — imamo svedočenje koje oslobađa moju klijentkinju krivice - reče on. - Tražim da se ovo suđenje proglasi nevažećim.


94.

Juki je zurila u sudiju, ne videći ga, dok su joj se misli komešale u stanju prilično sličnom panici.
Nije želela da taj postupak bude poništen, ne posle svega kroz šta je prošla u ovom slučaju, ne kad je verovala da je izvela ubicu pred sud. Dođavola. Ako sudija poništi suđenje, šta onda?
Hoće li krivično goniti devojčicu? Da li će zaista probati da goni jedanaestogodišnjakinju koja tvrdi da ju je otac silovao?
Ako hoće, na osnovu čega?
Jedini dokaz protiv Kejtlin bilo je njeno svedočenje. Niko je nije video kako puca iz pištolja. I čak i ako Kendas Martin kaže da je Kejtlin pucala, slučaj je bio toliko prožet osnovanom sumnjom da je porota možda ne bi osudila.
S druge strane, pomisli Juki, ako sudija ne poništi suđenje, Juki bi morala da izvede onaj hod po žici koji je Len pominjao. Da pretvori to zlostavljano dete u lažova. Porota će je mrzeti zbog toga, i ako poveruju u Kejtlininu priču, Kendas bi mogla da bude oslobođena.
— Juki. Želite li da kažete nešto? Juki reče:
― Da, želim, sudijo. Svakako želim. Ne postoji ni trunka dokaza koja bi potkrepila Kejtlinino svedočenje, i ako je njena priča zaista istinita, zašto smo za nju saznali tek sad?
Fil se okrenu ka njoj i reče:
― Sledimo logiku, Juki. Postoji i više nego dovoljno osnovane sumnje. Oboje znamo da postoje odlične šanse da će Kendas, ukoliko se suđenje nastavi, biti oslobođena.
Sudija reče:
— Dozvolite da vam oboma olakšam. Sve se svodi na ovo: pojavio se novi dokaz od presudne važnosti. Odlučio sam da poništim suđenje.
Ako Lavan poništi suđenje, sve je gotovo ― zauvek. Kendas ne bi moglo ponovo da se sudi za isti zločin, jer to nije predviđeno ustavom. Juki je odjednom ugledala izlaz, tračak nade.
— S poštovanjem, predlažem vam da ne poništavate suđenje, časni sudijo, već da ga odložite.

Lavan se okrenu u stolici, čupkajući donju usnu. Tišina je toliko dugo trajala da je Juki pomislila da će vrisnuti.
— Dobro — reče Lavan. — Odložiću suđenje na šezdeset dana. Optužena može provesti taj period na slobodi uz kauciju. Juki, vratite se kod tužioca i prodiskutujte o ovom... haosu. Dobro razmislite o lošim stranama nastavka suđenja. Budete li želeli da unakrsno ispitate Kejtli Martin, izaći ću vam u susret.
— U suprotnom, na osnovu Kejtlininog svedočenja, poništiću suđenje. U redu? To bi trebalo da odgovara svim stranama. Odluka je na vama do desetog decembra.
— U redu, časni sudijo — reče Juki. — Hvala vam.
— Imate dosta materijala za razmišljanje.
— Znam.
Lavan pritisnu dugme interkoma.
— Denise, donesite mi kalendar. I pozovite izvršitelja. Želim ponovo da vidim porotu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Deseta godišnjica  - Page 3 Empty Re: Deseta godišnjica

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 11:11 am

 Deseta godišnjica  - Page 3 661107




95.

Saznala sam gde se Juki nalazi i zatekla je u njenoj kancelariji, na istom mestu gde sam je videla tog jutra, ali sada je delovala manje i bleđe, kao da je neko iscedio sav život iz nje.
― Jesi li dobila moju poruku? - upitah je.
— Tek što sam izašla iz sudijinih odaja — reče ona. — Čekam da se Riđi Pas vrati s ručka.
Kako izgledam?
— Treba ti malo karmina. Ona stade da pretura po tašni.
— Otišla sam da vidim Elen Laferti — rekoh, čekajući eksploziju besa koja je izostala. Juki je pronašla sjaj za usne i ogledalce u tašni. Nastavila sam oprezno.
— Elen Laferti je rekla da je otišla da se vidi s Guzmanom. Ono na slici je ona. Priznala je. A takođe smo pronašli poklapanje između te i slike iz njene vozačke dozvole.
— Izblajhala je kosu? - upita Juki. Šaka joj se tresla dok je stavljala sjaj za usne.
— Kendas Martin je imala periku kad je išla na hemoterapiju. Hej, Juki, jesi li dobro?
— Nastavi — reče ona. Prošla je četkom kroz kosu. Elektricitet je zapucketao.
— Denis je poslao Elen maskiranu u Kendas da se sastane s plaćenim ubicom i udesio taj susret tako da je njegov privatni detektiv uslika. Verovatno je hteo da iskoristi te slike da na tera ženu da se razvede od njega — ili je stvarno hteo da organizuje ubistvo. To možda nikad nećemo saznati. Čuj, znam da si ljuta na mene, pa prosto to i reci, u redu? Mogu to da podnesem ― rekoh.
Juki reče:
— Kejtlin Martin je priznala ubistvo svog oca i sada ćemo ili okušati sreću s ovom porotom, ili će Lavan poništiti suđenje.
— Kejtlin? Kejtlin je rekla da ga je ubila?
Len Parizi dođe hodnikom i proturi svoju veliku glavu u Jukinu kancelariju.
— Zdravo, Lindzi. Juki, imam pet minuta vremena. Odmah.
— Dolazim — reče Juki.

Ustala je i ispravila sako. Kad me je ponovo pogledala, videla sam da se ona ratoborna Juki vratila.
— Kendas Martin je ubila svog muža - reče mi ona. — Ne Elen Laferti. Ne Kejtlin Martin. Znam da ne misliš da je Kendas ubica, ali ja mislim, i nikad mi se neće pružiti prilika da to dokažem. Izvući će se sa ubistvom.
Da li je Juki u pravu?
Da li sam jurila za nečim što ne postoji?
Otvorila sam usta, ali iz njih nije izašlo ništa, i Juki je zatim nestala.


96.

Posle onoga što je neporecivo bio jedan od najgorih dana koje je ikada preživela na mestu advokata tužilaštva, Juki je izašla iz glavne policijske stanice i zaputila se kući. Skoro da se bila dokopala trotoara kad je čula Brejdija kako je doziva.
Bože. Ne Brejdi. Ne sad.
Juki se okrenula i ugledala ga kako silazi stepenicama ka njoj, vezane kose koja leprša za njim.
Vrlo privlačan muškarac.
Juki se setila šta joj je Lindzi rekla, da je Brejdi oženjen i, dođavola, nije želela da prolazi kroz još jednu vezu osuđenu na propast, s još jednim neverovatnim tipom. Želela je stabilnost, porodičan život...
― Juki, drago mi je što sam te uhvatio - reče Brejdi, zaustavljajući se pored nje. — Hoćeš na večeru sa mnom?
— Hoću — reče ona.
Sad su bili u Gradskoj skupštini, u oblasti južno od ulice Market, nekadašnjoj zgradi Marin Elektrika, na jednom od najboljih mesta u gradu gde čovek može na miru da obeduje u boemskoj atmosferi.
Unutrašnjost je bila mračna, sa zidom od golih cigala i daščanim podom, i prigušenim osvetljenjem. Kosa Džeksona Brejdija kao da je privlačila svetlost zvezdanih lustera koji su nekada krasili tavanicu nekog bioskopa u hispanoameričkom delu Harlema.
Juki je pila margaritu, piće koje je volela i koje joj je pomagalo da zaboravi na muke ― i da, u slučaju da popije više od jedne, zaboravi i na sve ostalo. Ako je ikad zaslužila margaritu, to je bilo danas.
— Odlaganje suđenja nije najgore što je moglo da se desi — reče Brejdi. Jeo je predjelo od škampa na kadžunski način i zalivao ga pivom.
— Ne, nije najgore ― složila se Juki — ali je ipak katastrofa. Znaš li koliko sati rada sam uložila u taj slučaj?
— Sedam hiljada?
Juki se nasmeja. — Ne sedam hiljada, ali veoma mnogo, a sad izgleda kao da će se ta kučka izvući.
— Osim ako ne nađeš još dokaza.

— Da. Ako pronađemo još dokaza, možemo joj suditi pred novom porotom, ali znaš, život ide dalje, fascikle s predmetima se gomilaju, policija hvata nova govna od ljudi i mi radimo na novim slučajevima.
— Držaču fasciklu sa slučajem Kendas Martin na svom stolu.
— Hvala ti, Džeksone. Čak i ako nisi ozbiljan.
— Ozbiljan sam.
― Još ćeš da mi kažeš da ne lažeš?
— Lažem ponekad.
Juki ponovo prasnu u smeh.
— Pa, mene nemoj da lažeš.
— Dobro.
— Ozbiljna sam. Čula sam da si oženjen. Kako glasi priča?
— Još uvek sam oženjen.
— Sranje — reče Juki. — Konobar.
Brejdi joj uhvati ruku u vazduhu. — Još uvek sam oženjen. Ali nadam se ne još zadugo. Juki otpi gutljaj margarite, spusti čašu i, kad je konobar došao, reče mu:
— Možete li da odnesete ovo piće? Hvala. — Zatim reče Brejdiju: — Ispričaj mi celu priču.
Slušam.
— Sećaš se incidenta s pucnjavom koji sam ti pominjao? — upita je Brejdi. Juki reče:
— Upucao si tipa s poluautomatskim oružjem koji je iskočio iz zaklona između kreveta i zida.
— Da. Liz i ja smo već bili kretali svako svojim putem, a onda se to desilo — zamalo da poginem, ubio sam tipa, unutrašnja kontrola, mediji na našem travnjaku — sve to nam je uništilo brak. Ono malo među nama što je bilo preostalo.
— Zato što si policajac?
— Da. Zato što sam policajac — reče on. — Ona ne bi bila prva žena koja je rekla: ’Nisam znala da će biti ovako’. I tako smo se posle godinu dana razdvojili i ja sam se preselio u San Francisko. Sam. Treba da se razvedemo. Kada — to zavisi od toga koliko je budem molio.
— Imaš li dece?
― Jok.
— Želiš li decu?
— Možda. Četrdeset mi je godina. Ali još nisam dogurao do te faze. A ti?
— Iskreno, ne znam.
— Ne moramo večeras da odlučimo ― reče Brejdi.
— Dobro - Juki će, smejući se. Ovaj tip je duhovit. Sviđa joj se. Mnogo.
Kelner je doneo piletinu prženu na puteru, prilog od proprženog povrća i pire od slatkog krompira, a Juki je osetila kako se polako vraća u život. Nije jela ceo dan.
Brejdi uze viljušku, zastade s njom u vazduhu i reče:
― Hteo sam da ti kažem za Liz.
— Znam.
— Stvarno jesam. I želim nešto da te pitam.
Juki je imala zalogaj piletine u ustima. Zapadala je u stanje blaženstva. Pogledala je u Brejdija.
— Mmm-hmm?

— Hoćeš da dođeš kod mene večeras? - upita Brejdi.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Deseta godišnjica  - Page 3 Empty Re: Deseta godišnjica

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 11:11 am


 Deseta godišnjica  - Page 3 661070




97.

Prognozirali su kišu, ali ona je pala tek kad je Sindi krenula na posao tog dana. Stajala je na trotoaru ispod crvenog kišobrana a hladna kiša joj je natapala ivice kišnog mantila i kvasila joj nove cipele.
Izvadila je zgužvanu maramicu iz džepa i uhvatila u nju jedno dugo i glasno aaapćihaaa!,
koje joj se upravo otelo iz usta.
Izgledalo je kao da je svaki prokleti taksi u gradu zauzet ili da ne radi. Sindi je pozvala taksi-preduzeće Ol siti, kojim se redovno vozila, i nakon što je odslušala pozadinsku muziku i oglase, rekli su joj: ― Izvinite, molim vas pozovite kasnije.
Sindi je ponovo kinula. Dođavola, ne samo da se bori protiv prehlade, već je i napola izgladnela i sada kasni na večeru kod Suzi. Zamislila je zadnji deo kafea, taj tropski raj - i u glavi joj je iskočilo ime Kvik ekspresa.
Zamislila je taksi-preduzeće koje je posetila ranije te nedelje dok je radila na priči o drogiranju i silovanju. Od tada nije bilo nikakvih vesti o serijskom silovatelju i priča je skliznula s naslovne strane.
To je bilo i dobro i loše.
Dobro, jer je uplašila tog psihopatu time što je skrenula pažnju javnosti na njega svojom pričom u nastavcima s naslovne strane.
Loše, jer je nestao — a to znači da možda nikad neće biti uhvaćen.
U međuvremenu, imala je vezu u tom taksi-preduzeću. Bio je koji minut do šest. Ako bude imala sreće, dispečer kojeg je upoznala, Al Visocki, još će biti na dužnosti. Možda će joj učiniti uslugu.
Sindi pronađe njegov broj u imeniku telefona i pritisnu dugme za pozivanje. Telefon je zazvonio i javio se glas koji je prepoznala: — Taksi i limuzine, Kvik ekspres.
― Al Visocki?
― Al na vezi.
― Ale, ovde Sindi Tomas iz Kronikla. Bila sam kod vas pre nekoliko dana kad sam radila na priči.
— Da, sećam vas se. Plavuša.
— To sam ja, Ale, i imam problem. Možete li da pošaljete jedan taksi do Kronikla? Mokra sam se do gole kože i kasnim na večeru.
— Nema problema, gospođice Sindi. Poslaću nekoga da vas pokupi za pet minuta.


98.

Sindi je bila oduševljena sobom. Opisala je svoj mantil i kišobran Visockom, sklopila telefon, stavila ga u džep i sklonila se nazad u zgradu, odakle je mogla da vidi saobraćaj kroz staklena vrata.
Posle pet minuta, skoro tačno u sekund, jedan žuti kraun vik je došao i vozač je spustio prozor. Istrčala je na ulicu i odmah prepoznala vozačevo ovalno lice.
— Gospoja — on će sa širokim osmehom. — Zvali ste taksi?
— Ale, nisam mislila da treba lično da dođete, ali mnogo vam hvala. Previše ste dobri. Sindi sklopi kišobran, uhvati se za kvaku i otvori zadnja vrata.
— Smena mi se završavala — reče Visocki kad se Sindi smestila na zadnje sedište. ― Drago mi je što mogu da vam pomognem. Hej, ovo moram da ispričam nekome ko neće biti ljubomoran. Kuda idemo?
Sindi dade Alu adresu kafea Kod Suzi, ugao ulica Džekson i Sansoum, i nasloni kišobran na vrata kako bi voda kapala na otirač.
— Da ispričate šta? — upita Sindi, vadeći maramicu iz džepa i duvajući nos.
— Ovo je moj srećan dan — reče joj Al, stajući na semaforu u Drugoj ulici. — Dobio sam na lutriji.
— Molim?
— Da, petsto hiljada dolara.
— Ma daajte. Šalite se!
— Ozbiljno, stalno sam igrao svoje srećne brojeve i — opa! Osvojio sam nagradu. Dajem otkaz sutra ujutru kad vidim šefa. Ovo je poslednja vožnja Ala Visockog. Imam flašu vinjaka — reče on. — Da nazdravite zajedno sa mnom mom novom životu?
— Ne znam kako bi se to slagalo sa sudafedom. {8}
— Hej, samo gutljaj. To je dobro protiv prehlade.
— U redu, onda. Dajte mi ― reče Sindi. ― Mora da ste izvan sebe. Petsto hiljada! Kakvi su vam planovi?
Visocki odvrnu čep sa flaše sa žestokim pićem, nasu Sindi malo pića u malu plastičnu čašu i dade joj ga kroz pregradu.
— Kupiću brod — reče on. Kucuo je flašu o njenu plastičnu čašu.
— Za vaš novi život — reče ona.
— Hvala vam, gospođice Sindi. Da, idem na sajmove brodova nekih jedanaest godina.
Tačno znam koji želim.
Sindi se osmehnu i reče:
― Ka... kav brod?
— Želim jedrenjak. Mali, ručno izrađen, s drvenim trupom ― reče Al, gledajući u Sindi u retrovizoru dok se na semaforu palilo zeleno. On reče: ― Jeste li dobro?
— Ne... — ona će polako, gledajući u Visockijev odraz u retrovizoru. Šta se to dešava s njom? Ne može da se fokusira.
— Ose... ćam...
Visockijeva usta se razvukoše u širok osrneh.
— Treba da se osećate sjajno — reče on. — Tražili ste me, gospođice. I sad ste me pronašli.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Deseta godišnjica  - Page 3 Empty Re: Deseta godišnjica

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 11:12 am

 Deseta godišnjica  - Page 3 660595



99.




Kler i ja smo bili kod Suzi, same samcijate. Prvo nas je Juki otkačila, a sad nije bilo ni Sindi; nije se pojavila, nije zvala, ništa. Nikad ranije se nije desilo da nas obe puste da izvisimo.
Kler reče u vezi s Juki:
— Prestani da brineš. Ta devojka mora ponekad da spava s nekim muškarcem. Znaš to, Lindzi. To je dobro za nju.
— Ne mora da mi se sviđa to što spava s Džeksonom Brejdijem, zar ne? Mislim, stvarno. Od svih muškaraca na ovom svetu, zašto s njim?
Kler se nasmeja.
— Dosta devojaka bi jedva dočekalo da spava s Brejdijem.
— To remeti lanac komandovanja.
— Kad god neko spava s nekim koga poznaješ, tebi to remeti lanac komandovanja. Zgužvala sam salvetu i gađala je njome.
— Umukni — rekoh. Ona mi je vrati.
— Tako si blesava — reče ona, još uvek se smejući. Ispila sam koronu i rekla:
— Hajde da naručimo. Sindi prosto može da naruči kad dođe.
Kler se složila. Sindi je već dokazala da može da krene poslednja, popije pola bokala piva i pojede šniclu i desert i prva završi.
Gestikulirala sam Lorejn da dođe. Rekla nam je šta je specijalitet dana, škampi s kokosovim mlekom i piletina propržena s rumom. Naručili smo hranu i još piva, i čim je Lorejn otišla, Kler reče:
— Nećeš verovati kad ti budem ispričala, Lindzi. Ova priča se graniči s mojih deset najneverovatnijih slučajeva. I počinje s tipom koji leži mrtav nasred puta.
— Gaženje i bekstvo s lica mesta?
— Izgledalo je kao saobraćajna nesreća ― reče ona ― ali nije bilo tragova guma, nikakvih modrica na žrtvi. Na nekoliko metara od tela ležao je crni bejzbol kačket sa znakom X pozadi. I to je sve što smo našli. Nije bilo nikakvih svedoka. Niti snimaka sigurnosne kamere. Ničega osim leša i običnog bejzbol kačketa.
— Infarkt? Kap?
— Da ti kažem, taj tip je bio mlad, imao je dvadeset i nešto. I izgledao je kao leš iznet na bdenje, samo što je bio na razdelnoj liniji, i zaustavljao saobraćaj — reče Kler.
— Znači, uzmem da radim autopsiju i pregledam savršeno telo tog mladog tipa. Uradim rendgen celog tela i pronađem zrno kalibra šest milimetara iza njegovog desnog oka. Rana od metka nije bila vidljiva, Lindzi.
— Ne verujem u nevidljive metke, leptiriću.
— To se desi ovako. Metak uđe u uglu oka — reče Kler — pokazujući mesto gde se jedno njeno oko sastajalo sa korenom nosa. — Očna jabučica se pomeri na suprotnu stranu od metka, a onda ga poklopi tako da ne možeš da vidiš ulaznu ranu.
— Ha. Zanimljivo. Znači, sad kažeš da je u pitanju ubistvo.
— Da. Ovi iz severne divizije su našli telo i tražili da im pomognem.
— Pre nego što smo stigli da pošaljemo metak u laboratoriju, pronašli smo nešto bolje.

Otprilike u isto vreme kad je tip na putu dobio metak u oko, vlasnik jedne prodavnice alkoholnih pića bio je upucan u oružanoj pljački.
— Na snimku sigurnosne kamere u prodavnici pića videli smo da je napadač nosio uske crne farmerke, crnu majicu i bejzbol kačket identičan onom koji smo našli na putu. Crn sa znakom X — reče Kler.
— Lokalna policija je prepoznala pljaškaša prodavnice i identifikovala ga. Na ulici je poznat kao Krenk, i našli su ga kod kuće u krevetu. Panduri su ga digli i odvukli u stanicu pod optužbom za ubistvo u prodavnici pića. Krenk se odjednom slomio i propevao.
— Je l’? I koju je pesmu pevao?
— Nazvao ju je: 'Slučajno sam ubio tog tipa, bate. Nisam hteo, bate.’
— Ma, daj — rekoh, smejući se i navaljujući na piletinu.
— Znam, ali to je istina. Slušaj šta se desilo u delu priče koji nedostaje — reče Kler. — Malo je falilo da dođe do jedne saobraćajne nesreće.
— Krenk je bežao kolima posle pljačke prodavnice i isekao tipa u honda siviku. Izašao je iz kola da se izvini vozaču honde kako ovaj ne bi pozvao policiju, a vozač mu kaže: ’Voziš kao devojčica, a tako i izgledaš’. Pretpostavljam da je to bilo nešto najuvredljivije čega je mogao da se seti.
— Aha.
— Da, kako je znao da će da pogodi Krenka u živac? Krenk zatim izvadi pištolj iz pojasa farmerki i kaže: ’pa, ova devojčica ima utoku’ i upuca tipa.
— O, čoveče.
— Da. Negde u toku te pucnjave, kačket mu je spao s glave, onaj koji je kamera snimila za vreme pljačke. Da nije opljačkao tu prodavnicu, Krenk nikad ne bi bio uhvaćen zbog ubistva vozača honde.
— Nije poznavao svoju žrtvu.
— Tako je. Potpuni stranac ga nazove devojčicom. Beng.
— I eto ti nenamerne pucnjave, bate.
— On krivi žrtvu...
Kler je prestala da se smeje kad je pogledala u jednu tačku iznad mog ramena. Okrenula sam se, očekujući da vidim Sindi. Ali bila je to Lorejn, koja je dolazila da raščisti sto.
— Devojke, da li želite kafu i desert? - upita ona.
— Nego šta - rekoh. - Jedemo za četvoro.
Lorejn se nasmeja i nabroja nam šta ima za desert. Ja sam se odlučila za pitu s čokoladom, a Kler je izabrala tart sa začinjenom jabukom.
Pozvala sam Sindi dok smo Kler i ja pile kafu i ostavila joj sarkastičnu poruku. Ostavila sam joj još jednu kad smo platile račun, a onda mi se baterija mobilnog istrošila.
Ne znam zašto, ali nisam brinula za Sindi.
Trebalo je da brinem. Ali nikad ne bih očekivala da će se to desiti.


100.

Stigla sam kući u osam i nešto te večeri, ostavila mokre cipele na otiraču i ušla u stan.

Marta mi je pošla u susret mašući repom, još uvek vlažnog krzna, a ja sam se sagnula da je zagrlim, i ona me „umila“ jezikom.
Doviknula sam Džou:
— Hej, dragi, hvala ti što si prošetao Martu.
Zatekla sam ga kako priča telefonom u dnevnoj sobi, okružen klimavim gomilama papira naslaganim svud oko sebe.
Čula sam kako naziva sagovornika „Bruno" i kako pominje kontejnere, što je značilo da priča s direktorom obezbeđenja losanđeleske luke. To je bio Džoov posao koji je trebalo da traje mesec dana, ali od kojeg je redovno zarađivao najveći deo godine.
Džo mi je mahnuo, pa sam mu uzvratila i otišla pod tuš: u kabinu sa šest mlaznica i hidromasažnim stubom u kojoj sam se osećala kao kraljica. Uživala sam natenane u onome što sam volela da zovem „servis za pranje kola", nasapunjala kosu šamponom od lavande koji volim i pustila da mi misli odlutaju u oblaku pare.
Obrisala sam se velikim peškirom za kupanje i obukla svoju omiljenu pidžamu — plavu flanelsku s oblacima. Džo je ušao, zagrlio me i poljubio, pa smo se malo mazili. Onda se Džo setio i rekao: — Konklin te zvao.
― Kad?
— Tik pre nego što si ušla.
— Je li rekao zbog čega je zvao?
— Jok. Rekao je samo ’reci Lindzi da me nazove’ i ’možeš li da veruješ kako su Najnersi
glupavo odigrali u poslednjoj četvrtini?’.
Rekoh:
— Bolje da ga pozovem.
Džo me je uhvatio za zadnjicu a ja sam ga sljepila po njegovoj. Izmigoljila sam mu se iz ruku, govoreći:
— Kasnije, drugar.
Pozvala sam Konklina s telefona pored kreveta. Javio se posle prvog zvona. - Sin?
— Lindzi je ― rekoh. — Šta se dešava?
— Ne mogu da je dobijem — reče on. — Ne javlja se, ne odgovara mi na pozive. Nije mi se svidelo kako zvuči. Bio je uplašen, a to je zauzvrat uplašilo mene.
— Nije se pojavila na večeri, Riče. Zvala sam je dva puta, ostavila joj poruke. Možda joj je telefon crkao. Jesi probao da je zoveš na posao?
— Da. Pokušaću ponovo.
— Pozovi me da mi javiš šta je bilo.
Tražila sam meke spa čarape kad me je Konklin ponovo pozvao.
— Dobio sam njenu govornu poštu, Linds. Ovo ne liči na Sindi. Zvao sam Kju Tija. Idem kod njega.
— Šta misliš? — upitah ga.
— Mislim da verovatno paničim bez razloga i da će biti ljuta kao ris. Ali šta da ti kažem?
Volim je.
— Vidimo se tamo — rekoh.
Skinula sam pidžamu i okačila je o kuku na vratima kupatila.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Deseta godišnjica  - Page 3 Empty Re: Deseta godišnjica

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 11:12 am


 Deseta godišnjica  - Page 3 660477





101.

Bila sam u kući i kompjuterizovanoj forenzičkoj laboratoriji Kventina Tacija mnogo puta, uvek kad smo bili u stisci koja je zahtevala primenu njegovog nekonvencionalnog načina razmišljanja.
Njegova zgrada se nalazila u ulici Kep u Mišnu, i nekada je služila kao radionica — oronula, siva dvospratnica s fasadom od cementa i garažnim rolo-vratima u nivou ulice.
U pola deset uveče ulice su bile pune ljudi koji su ulazili u restorane meksičke hrane, galerije, kafiće i barove i izlazili iz njih. Saobraćaj je bio gust i vozilo se nervozno. Neki pijanac je mokrio uz mlado stablo na trotoaru.
Dok sam parkirala kola paralelno s Konklinovim, govorila sam sebi da je Sindi dobro, da se prosto zanela nekom pričom i izgubila osećaj za vreme. Kad smo već kod toga, Sidni se uvaljivala u gadne situacije i uvek se borila sa strahom, što je bila osobina koju smo delile. Ali između nas dve je postojala jedna razlika.
Ja sam bila obučeni policajac sa značkom i pištoljem i celim odeljenjem koje mi čuva leđa.
Sindi je imala novinarsku propusnicu i blekberi.
Stavila sam policijsku karticu na instrument tablu, zatim otišla do vrata i pritisla dugme na interfonu pored Taciovog imena.
Kju Tijev izmenjeni glas dopro je kroz zvučnik i sekund kasnije pustio me je unutra.
Skrenula sam levo na kraju uskog hodnika i zakoračila u ogroman, hladan prostor osvetljen sjajem plazma-ekrana. Monitori su visili na zidovima poredani jedni pored drugih, duž tri zida protezao se radni sto, dok se na sredini betonskog poda nalazilo stepenište koje je vodilo naviše ka prostorijama u kojima je Kju Ti živeo.
Konklin me je doviknuo i ja sam pošla do suprotnog kraja prostorije, gde je stajao iza Kju Tija.
— Napredujemo - reče Konklin.
Kju Ti me je pozdravio širokim osmehom, otkrivajući svoje veliko, sjajno zubalo. Ćelava glava mu se presijavala. Njegovi dugi beli prsti potpuno su prekrivali zakrivljenu tastaturu. Dobro je izgledao, ako bi goli krtičji pacov bio merilo lepote.
— Sindi ima GPS u svom telefonu ― reče mi Kju Ti ― ali on ne šalje signal. Telefon je ili isključen ili je pod vodom. Morao sam da pristupim njenom listingu poziva da bih otkrio na kom mestu je poslednji put koristila telefon.
Pristupio njenom listingu poziva bez naloga, pomislih. Šta god je potrebno da pronađemo Sindi, da znamo da je dobro.
Provirujući preko Kju Tijevog ramena, osmotrila sam ekran njegovog kompjutera, mapu San Franciska prekrivenu zastavicama koje su označavale lokacije predajnika mobilne telefonije.
Najbolji kompjuterski zanesenjak u državi Kalifornija kliknuo je na ikonicu koja je predstavljala predajnik u Tenderloinu. Na ekranu se pojavio jedan kružić. Kliknuo je na još jedan predajnik, a zatim i na treći, i kružići na ekranu su se preklopili dok je pronalazio lokaciju s koje je poslednji signal iz Sindinog telefona bio poslat. Videla sam jednu malu oblast nepravilnog oblika koja je bila zajednička za sva tri predajnika.

Kju Ti reče:
― Mogu da odredim lokaciju s tačnošću od dvesta pedeset metara. Mesto s kog je poslat taj poslednji signal nije daleko odavde. Ovo je ulica Turk - reče Kju Ti, pokazujući kursorom.
— Ugao ulice Turk i koje još? - upita Konklin, potpuno koncentrisan na ekran. - Turk i Džouns?
— Da. Potrefio si, Riče.
— Tu se nalazi ono taksi-preduzeće.
— Koje taksi-preduzeće? — upitah. — O čemu se ovde radi?
— Kvik ekspres taksi — reče Kventin, zumirajući raskrsnicu, prelazeći kursorom preko nje.
— Telefon joj nije pod vodom - reče Konklin. ― Pod zemljom je.
Nisam razumela ništa od toga, ali registrovala sam žurbu na licu mog partnera.
— Idemo — reče mi on.


102.

Sela sam na suvozačko mesto Konklinovih neobeleženih kola i jedva da sam zatvorila vrata kad je on krvnički dodao gas. Kola su poskočila, proklizala u stranu, ostavljajući tragove guma kad smo jurnuli preko glatkog asfalta.
Obilazeći nepropisno parkirana kola i pijane pešake, Rič je vozio šestominutni slalom zagušenim ulicama, idući ka raskrsnici u jednom od najopasnijih blokova u Mišnu.
U toku vožnje Konklin mi je ispričao da je Sindi njuškala po garažama taksi-preduzeća tražeći kombi s reklamom za neki film na zadnjim vratima. Dosad je jedna od tri žrtve nazrela silovatelja, i to je bio slab i jedini trag za otkrivanje njegovog identiteta.
— U ponedeljak je sama sišla u tu podzemnu garažu — reče Konklin. ― Pričala je s dispečerom iz dnevne smene. Tipom po imenu Visocki. Ako se danas vratila tamo, mora da je išla da se vidi s njim. Šta misliš, Lindzi? Da li je Sindi preterala s tim prokletim istraživačkim novinarstvom? Da li grešim?
Videla sam trepćuće neonske natpise ispred nas u ulici Džouns, TAKSI KVIK EKSPRES i PRIMAMO KOPRORATIVNE KLIJENTE. Konklin je parkirao kraj ivičnjaka ispred prljavog izloga pre nego što sam uspela da mu odgovorim.
Dispečerka je sedela u staklenoj kabini odvojenoj rešetkom od ulice.
Pokazala sam joj značku i predstavila se, a ona je rekla da se zove Merilin Berns. Bila je sitna belkinja od oko četrdeset godina, u plavoj kariranoj košulji koja joj je visila preko farmerki. Nosila je burmu i imala je hrapav, pušački glas.
— Smenila sam Ala oko šest - reče nam Bernsova kroz rešetku. — Bio je u žurbi. Hoćete da ga pozovem? Nije mi teško.
— Jeste li videli ovu ženu danas? — upita Konklin, vadeći Sindinu fotografiju iz novčanika.
— Ne, nikad je nisam videla.
— Onda, da, pozovite Ala ― rekoh Bernsovoj.
Konklin i ja je čusmo kako govori: — Pozovi me kad čuješ ovu poruku, Ale. Policija traži nekoga ko je možda dolazio tokom tvoje smene. Devojku s loknastom plavom kosom.
Dispečerka spusti slušalicu i reče:

— Ako mi date vaš broj...
— Možemo da pogledamo okolo? - reče Konklin.
Nije to formulisao kao pitanje, a Bernsova to nije shvatila kao molbu. Pustila nas je u zapušteno prizemlje Kvik ekspresa i rekla:
— Povešću vas.
Bernsova je zviznula jednom taksisti da je smeni, a potom smo nas troje pošli između redova parkiranih taksija i dalje pored rampe dok nismo došli do stepenica duž severne strane zgrade.
Ispitivala sam Bernsovu i zauzvrat odgovorila na nekoliko njenih pitanja dok je Konklin svojom lampom osvetljavao unutrašnjost taksija. Objasnila mi je kako se taksiji kreću unutar garaže.
— Taksiji koji dolaze u garažu koriste svoje magnetne ključ-kartice da uđu preko rampe u ulici Turk — reče ona. — Vozači ostavljaju svoja kola na jednom od tri nivoa, onda se penju uza stepenice, predaju mi svoje dnevnike vožnje i ključeve i uzimaju dnevnice.
— Kada počinju smenu ― nastavi Bernsova ― obrnuto je. Pokupe svoj dnevnik vožnje na ulazu, siđu niza stepenice, spuste se taksijem do rampe u Turkovoj i izađu iz garaže pomoću kartice. Imamo teretni lift koji izlazi na Turkovu, ali on ne radi.
— Mogu li taksiji da uđu i izađu a da ih ne vidite?
— Imamo sigurnosne kamere ― reče ona. ― Nisu dobre kao one koje ima NASA, ali rade.
Taksiji su bili parkirani po obodima i između stubova na sva tri nivoa koja su se svijala oko rampe u sredini. Proverili smo kombije među taksijima i pokazali Sindinu sliku šestorici taksista koje smo usput sreli.
Nijedan od njih nije priznao da je video Sindi. Razmatrala sam različite mogućnosti u glavi.
Da li je Sindi ovde naišla na nekoga ko je imao neku priču za nju? Da li intervjuiše tu osobu u nekom kafiću dok joj je telefon isključen? Ili leži drogirana na zadnjem sedištu nekog taksija, jednog od nekoliko hiljada koji kruže ulicama San Franciska?
Bila sam navikla da se Sindi uvaljuje u nevolje kao i na ideju da ume da se izvuče iz njih. Ali obuzimao me je neki loš predosećaj.
Sindi nije bilo duže od tri sata. Nastavili smo da govorimo:
― Ako je Sindi isključen telefon..
Ali Sindi nikad nije isključivala telefon. Poslednji signal koji je GPS čip iz njenog telefona poslao potekao je iz radijusa od dvesta pedeset metara oko ove zgrade.
Gde je ona dakle?
A ako nije ovde, a telefon joj nije isključen, gde se nalazi? Gde je kog đavola nestala?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Deseta godišnjica  - Page 3 Empty Re: Deseta godišnjica

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 11:12 am

 Deseta godišnjica  - Page 3 660387



103.

Dispečerka Merilin Berns je otvorila vrata na stepeništu koja su vodila do najnižeg

podzemnog nivoa, a Konklin i ja smo je pratili u stopu.
Taj mračni i vlažni prostor bez prozora nalazio se na dubini od sedam i po metara. Svetlost neonki bila je toliko slaba da nije osvetljavala uglove prostorije.
Pomislila sam na sigurnosne kamere očajnog kvaliteta postavljene visoko na zidovima i stubovima - one ne bi snimile ništa osim „snega“ . Stala sam na početak rampe i pokušala da se orijentišem.
Iza rampe se nalazio šenzor za pokrete i vrata garaže koja su se otvarala magnetnim ključ- karticama, i koja su vodila na ulicu Turk. Pored izlaza se nalazio veliki teretni lift sa spuštenim rolo-vratima na kojima je lepljivom trakom bio zalepljen rukom ispisan natpis: „U kvaru“ .
S moje desne strane bila su vrata požarnog izlaza koja su vodila ka stepeništu kojim smo se upravo bili spustili. S moje leve strane stajala su vrata na koja je bio zalepljen još jedan rukom ispisan natpis: „Skladište". Imala su metalnu oplatu i sa devet metara sam mogla da vidim sjajnu novu bravu.
— Šta je u toj prostoriji? — upitah Bernsovu.
― Sad je prazna. Ranije smo tu držali rezervne delove ― reče ona ― ali preselili smo skladište u prizemlje da bismo smanjili broj krađa.
Prešla sam snopom svetlosti iz baterijske lampe preko vrata i ispod okolnih taksija - i onda sam ugledala nešto od čega srce samo što mi nije stalo.
Ispod jednog taksija, na oko četiri i po metra od skladišta, ležao je kišobran na sklapanje.
Bio je crven sa drškom od bambusa. Sindi je imala kišobran identičan tom.
Ruke su mi se tresle dok sam navlačila rukavice, podizala kišobran i davala ga Riču.
— Ovo mora da je ispalo iz nekog taksija — rekoh. — Da li ti izgleda poznato?
Konklin je trepnuo kad je ugledao kišoban, i zatim rekao Merilin Berns: — Imate li ključ tog skladišta?
— Ključevi su kod Ala. Svi ključevi. On održava ovo mesto.
Rasklopila sam telefon. Na ekranu su blesnule reči: „Nema signala". Rekla sam Riču da nemam domet, a on je rekao Bernsovoj:
— Idite gore i pozovite policiju. Recite da je policajcima potrebna podrška. I to brojna podrška. Idite odmah.
Držala sam lampu uprtu u vrata od skladišta, a Konklin je potegao pištolj, naciljao i ispalio tri hica u bravu.
Zvuk ta tri hica se umnožio dok su se odjeci odbijali podzemnom odajom. Ali nas dvoje nismo čekali da grmljavina zamre.
Zauzela sam položaj iza Konklina. Držala sam pištolj ispred sebe kad je Rič otvorio vrata skladišta.


104.

U deliću sekunde pre nego što je snop iz moje baterijske lampe osvetlio prostoriju, slike onoga što sam strahovala da ću zateći proletele su mi kroz glavu: Sindi kako leži mrtva na podu, čoveka koji mi nišani u glavu.
Pronašla sam prekidač na zidu i upalila svetio.

Prostorija bez prozora bila je kvadratnog oblika, otprilike tri i po sa tri i po metra. S kuka na zidovima visili su namotaji kanapa i alati. Jedan radni sto od drveta s tamnim mrljama nalazio se na sredini prostorije. Da li je ovo bila silovateljeva soba za provod?
Da li su te mrlje krv?
Okrenula sam se ka Riču i tada sam čula prigušeno kijanje spolja.
― Jesi li čuo to? - upitah.
Začulo se još jedno, otegnutije kijanje, definitivno ženske osobe, praćeno nezaboravnim čegrtanjem velikih zupčanika i čekrka. Ta kakofonija mašinerije iz sredine dvadesetog veka mogla je da potekne samo od pokvarenog lifta - koji se kretao.
Potrčala sam ka liftu, stisla dugme, ali lift nije stao. Bernsova mi je ranije rekla da se jedini ulaz u teretni lift nalazi baš tu gde smo stajali i da lift izlazi na ulicu Turk, tri nivoa iznad nas.
Konklin je tukao po vratima lifta drškom pištolja, vučući:
— Policija! Zaustavi lift!
Odgovora nije bilo.
Pokušala sam da shvatim šta se dešava.
Niko nije mogao da uđe u taj lift otkako smo Konklin i ja došli u Kvik ekspres pre petnaest minuta. Ko god da je unutra, morao je tu da uđe pre nego što smo mi stigli.
Konklin i ja smo se zgledali na delić sekunde, a zatim istovremeno potrčali, zaputivši se ka vratima stepeništa.
Pratila sam svog partnera u stopu dok smo trčali uza stepenice ka svetlosti.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Deseta godišnjica  - Page 3 Empty Re: Deseta godišnjica

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 11:13 am

 Deseta godišnjica  - Page 3 660239




105.

Ono kijanje mi je ulilo nadu da je Sindi živa.
Ali Konklin i ja nismo očekivali da će lift početi da se kreće. Ako se zaustavi između spratova, ako stignemo na vrh a lift krene da se spušta, ili ako nepoznata osoba u liftu pre nas stigne do izlaza u ulici Turk, imaćemo veoma male šanse da je zaustavimo.
Konklin i ja smo preskakali po dva stepenika istovremeno, odgurujući se od ograde pri svakom skretanju. Konklin je ramenom probio vrata na požarnim stepenicama koja su vodila na ulicu Turk i utom se oglasio prodoran alarm.
Istrčala sam na trotoar za njim, gde sam ugledala ceo asortiman naših vozila kako uleće u raskrsnicu ulica Turk i Džouns: vatrogasna i patrolna kola, detektive u civilu i pripadnike Narkotika u neobeleženim kolima. Svaki predstavnik zakona u Mišnu odgovorio je na naš poziv.
Doviknula sam dvojici uniformisanih policajaca koje sam znala:
— Nunane, Maki, zatvorite ovu garažu! Niko ne sme da uđe ni da izađe!
Konklin je trčao Turkovom ka izlazu iz lifta i ja moradoh da zapnem iz sve snage ne bih li ga sustigla. Taman što je stigao do ulaza, kad su vrata lifta počela da se dižu.
Centimetar po centimetar, vrata su otkrivala žuti taksi na ulazu. Konklin je zauzeo stav za paljbu tačno na sredini prolaza i stezao je svoj devetomilimetarski pištolj obema rukama kad je taksi polako izašao iz lifta.

Bilo je mračno, ali vozač i suvozač su bili osvetljeni farovima i uličnom rasvetom. Prema načinu na koji joj je svetlost obasjavala lokne, znala sam da je Sindi suvozač.
Na taksiju su bila upaljena duga svetla. Nije bilo šanse da vozač ne vidi Konklina. Konklin dreknu:
― Policija! — Pucnjem je probušio prednju levu gumu, ali vozač je dao gas i kola su poskočila napred. Konklin je bio osvetljen farovima ali taksi je i pored toga nastavio da juri pravo na njega.
Konklin viknu:
― Stoj! - i ispali dva metka visoko u vetrobransko staklo. Skočio je u stranu taman na vreme da izbegne auto, ali ovaj je nastavio da se kreće, sada nekontrolisano. Sudario se bočno s jednim patrolnim vozilom na suprotnoj strani ulice Turk, odbio se od njega i udario u hidrant.
Taksi se zaljuljao, potom nagnuo, stojeći na dva točka pre nego što će pasti na sva četiri.
Voda je pokuljala iz hidranta. Ljudi su vrištali.
Konklin je cimao vrata sa suvozačke strane ali nije mogao da ih otvori.
— Neka mi neko pomogne ovde! — povika.
Vatrogasci doleteše s kleštima i otvoriše zadnja vrata na silu.
Sindi je ležala sklupčana na nakrivljenom podu taksija, ugnežđena između zadnjeg sedišta i pregrade. Konklin se uvukao u kola, dozivajući je.
— Riče, je li dobro? - doviknuh mu.
— Živa je — reče Konklin. — Hvala bogu. Živa je.
Prebacio je Sindinu ruku sebi oko vrata i izvukao je na vazduh. Sindi je imala svu odeću na sebi i nigde na njoj nisam videla krv. Konklinov glas je pukao kad joj je rekao: — Sindi, ja sam. Tu sam.
Otvorila je kapke do pola i rekla:
— Heeej.
Konklin ju je toliko čvrsto grlio da sam pomislila da će joj izbiti sav vazduh iz pluća. A onda je zatvorila oči i tiho zahrkala, obraza položenog na njegovo rame.


106.

Merilin Berns je vrištala:
— Bože, o bože, ne mogu da verujem. Šta se desilo?
Provirila je između prstiju i identifikovala mrtvog čoveka s jednom urednom rupom na čelu, i drugom u vratu, kao Alberta Visockog.
Pridružila sam se Konklinu, koji je pomagao bolničarima da privežu Sindi na kolica i utovare je u kola hitne pomoći. Bio je zadihan i bled, i znala sam da želi da ode u bolnicu sa Sindi. Ali ubio je čoveka. Morao je da postupi po protokolu u slučaju pucnjave kojoj je prisustvovalo trideset policajaca. Konklin će morati da sačeka da stigne patolog. Jedinica za mesto zločina, i Brejdi.
Dotakla sam ga po ramenu i pogledi su nam se sreli. Lice mu je bilo bezizrazno, lišeno

emocija.
I ja sam učinila isto. Osetila sam taj isti adrenalinski talas koji je usledio posle besa i straha, i emotivnu ispražnjenost od šoka.
― Je li Visocki mrtav? — upita me moj partner. — Jesam li ga ubio?
― Bilo je ih on ili ti, Riči. Srećan si što si živ.
― Drago mi je što sam sredio tog seronju.
― Heeej... Lindziii ― doviknula je Sindi iz kola hitne pomoći.
― Tu sam, prijateljice moja - uzvratih.
― Otići ćeš sa Sindi do bolnice? - upita me Konklin.
Klimnula sam glavom i popela se u ambulantna kola. Stegla sam Sindi šaku i rekla joj da je volim i da će sve biti u redu.
— Jesam li dobila priču? — upita me ona.
― Nego šta si.
Konklin stade na zadnja vrata. Reče: ― Lindzi?
― Ostaću s njom dok ne dođeš u bolnicu ― rekoh mu. ― Biće dobro.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Deseta godišnjica  - Page 3 Empty Re: Deseta godišnjica

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 11:13 am

 Deseta godišnjica  - Page 3 660238




107.

Ranojutarnja svetlost uvlačila se kroz prozore kad sam pozdravila Martu ušavši na vrata. Skinula sam jaknu, futrolu i cipele, i odšunjala se na vrhovima prstiju do spavaće sobe. Otišla sam u „servis za pranje kola“ , pustila da me voda šiba dok nisam porumenela, a zatim obukla svoju plavu pidžamu s oblacima koja je visila na čiviluku iza vrata gde sam je ostavila, kako mi se činilo, pre godinu dana.
Još jedan deža vi.
Kad sam se uvukla pod ćebad, Džo se probudio i raširio ruke da me primi u zagrljaj, što je bilo dobro, jer sam želela da mu prepričam sve što se izdešavalo otkako sam ga zvala iz bolnice.
— Hej — reče on, ljubeći me. — Kako je Sindi?
— Iskreno? Kao da se ništa nije ni desilo — rekoh mu. — Zaspala je minut nakon što je ušla u taksi i probudila se u bolničkom krevetu pet sati kasnije.
— Je li... dobro?
— Nije stigao da je siluje — rekoh. — Hvala bogu.
Namestila sam se ispod Džoove mišice, privivši se tesno uz njega celim telom, prebacivši levu nogu preko njegove, i levu ruku preko njegovih grudi. — Lekar kaže da će biti dobro kad prođe dejstvo leka.
— Šta ste saznali o silovatelju?
— Bio je nekakav propali čudak, Džo. Bez prijatelja, neoženjen, psihotični usamljenik, pedeset pet godina star. Radio je nekih osamnaest sati dnevno u garaži Kvik ekspresa. Po svemu sudeći u polovini slučajeva je spavao tamo u svojim kolima.
Ispričala sam Džou da je Visocki upravljao tim preduzećem u ime nekog tipa iz Mičigena pa je imao pristup svim prostorijama. Kod njega su bili ključevi. Zavodio je dnevnike vožnje. Pravio raspored rada.

— Niko ga nije proveravao. Zalepio je znak sa natpisom ’U kvaru’ na vrata teretnog lifta i ta kutija je postala njegovo privatno vlasništvo.
— Krupna riba u maloj bari — reče Džo.
— Baš tako ― rekoh. — Pronašli smo rokovnik u džepu njegove jakne. Na koricama je penkalom stvarno ispisao reč 'rokovnik’. U njemu je sastavio listu svojih žrtava, njih šest, i vremena, datume, mesta, šta su nosile od odeće.
— Na njemu je stajalo i Sindino ime — rekoh. — Prosto mi se smučilo kad sam videla njeno ime na tom spisku.
— On je tu knjigu nazivao rokovnikom? — reče Džo. — Možda se ponašao kao da se zapravo sastajao s njima po dogovoru?
— Pretpostavljam da to ima smisla na neki lud način. On poveze devojku, drogira je. Odveze je nazad do svog malog budoara 'u kvaru’. Pretpostavljam da sačeka da mu žrtve postanu polusvesne i onda ih siluje pre nego što dejstvo droge prođe. E, da. Budući da je pravi džentlmen, odveze ih kući ― ili do obližnje uličice. Savršeno veče za Ala Visockog. Ne mora čak ni da šalje cveće sledećeg dana.
— Kako se Konklin drži?
— Sluđen je. Ne može da se sabere. Rekao je Sindi u bolnici: ’Nemoj da si ikada više to uradila’. Odgovorila mu je: ’Šta? Da se ne vozim taksijem?’.
Oboje smo prasnuli u smeh.
Moja neukrotiva prijateljica Sindi.
Džo se okrenu na bok i poljubi me. Krenula sam da se topim.
— Mnogo te volim ― rekoh. ― Mislim da sam te volela čak i pre nego što sam te upoznala. Nasmejao se, ali videla sam mu suze u očima.


108.

Gledajući Džoa u oči, prisetila sam se trenutka kada sam prvi put susrela pogled njegovih bebiplavih očiju. Radili smo zajedno na jednom slučaju. Ja sam bila osoba s najnižim činom tamo, a on je bio najopasniji federalac: zamenik direktora državne bezbednosti.
Svideo mi se njegov izgled - gusta smeđa kosa i jaka građa ― i ne samo da je bio pametan već i samouveren i bilo je lako komunicirati s njim.
Dao mi je svoju vizitkartu i dodirnuo mi prste, i oboje smo se trgli kad je elektricitet sevnuo između nas. Nije nam dugo trebalo da počnemo da se viđamo, ali su osujećeni planovi i neusaglašeni poslovni rasporedi neprekidno kvarili našu novu i vruću vezu.
Džo je živeo u Vašingtonu, ja u „gradu pored zaliva", i oboma nam je srce bilo ranjeno.
On se oporavljao od teškog razvoda, a ja sam još uvek patila zbog gubitka bliske osobe koja je poginula na dužnosti u jednoj pucnjavi.
Nijedno od nas dvoje nije bilo pripremljeno na frustrirajuću jednogodišnju vezu na daljinu punu uspona i padova, koju je kasnije dodatno iskomplikovala luda — i nekonzumirana — simpatija između Konklina i mene.
Džo je prebrodio sve to postojan kao stena, a ja sam opstajala u toj vezi kao da visim na prstima s litice. Znala sam šta je dobro za mene. I volela sam Džoa. Ali nisam mogla da

prihvatim da ćemo zauvek biti zajedno.
Džou je to konačno dojadilo. Napao me je zbog moje ambivalentnosti. Onda je dao otkaz na poslu i preselio se u San Francisko. Nekako, tokom te lude vožnje, pronašli smo se jedno u drugom.
— Mnogo te volim - rekla sam Džou. Poljubila sam mu uglove očiju. Spustio mi je šaku na obraz, a ja sam mu poljubila dlan.
On će: — Volim te skoro i previše, Linds. Ne mogu da podnesem kad nisi ovde i ležim u mraku zamišljajući metke koji lete ka tebi. Užasno je imati takve misli.
— Vrlo sam oprezna — rekoh. — I zato ne razmišljaj o mecima.
Sagla sam se da ga poljubim i moja kosa je načinila zavesu oko naših lica. Poljubac je bio dubok i uzbudio me je. Uzbudio je i Džoa.
Osmeh nam je zaigrao na usnama kad smo se pogledali u oči. Među nama više nije bilo nikakvih zidova.
Rekla sam: ― Stvarno bih želela da napravimo bebu, Džo.
Rekla sam to i ranije. U stvari, govorim to svakog meseca već neko vreme. Ali u ovom trenutku, bila je to i više nego dobra ideja. Bila je to neopisivo snažna želja da izrazim ljubav prema svom mužu na kompletan i trajan način.
― Misliš li da mogu da napravim bebu na zahtev, plavušice? ― reče Džo, otkopčavajući mi gornji deo pidžame. ― Misliš da tip u kasnim četrdesetim može ’prosto da učini to’? Hmmm?
Odvezivao je čvor na donjem delu moje pidžame dok sam mu ja svlačila gaće.
― Jer mislim da me možda uzimaš zdravo za gotovo. Možda me čak i iskorišćavaš.
— Pa — rekoh — pretpostavljam da je tako.
Od dodira Džoovih šaka na mojim grudima koža mi se zažarila a krv proključala. Stresla sam pidžamu sa sebe i spustila se na njega.
— Samo napred ― uzdahnuh. ― Pokušaj da me zaustaviš.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Deseta godišnjica  - Page 3 Empty Re: Deseta godišnjica

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 11:13 am

 Deseta godišnjica  - Page 3 659101




109.

Bio je početak decembra, oko deset sati uveče, jedne prokleto hladne večeri na Pacifik hajtsu. Konklin i ja smo bili u policijskom terencu, u zaštitnim prslucima i spremni za pokret.
Šest neobeleženih vozila bilo je parkirano tu i tamo duž raskrsnice ulica Brodvej i Bjukanan. Civilna vozila pružala su zaklon onima od nas koji su bili na zemlji.
Iznad i oko nas, snajperisti su se skrivali na krovovima zgrada koje su okruživale osmospratnu stambenu zgradu u stilu art deka s belom granitnom fasadom.
Zurila sam u tu zgradu toliko dugo da sam napamet upamtila njena vrata s mesinganim reljefom, ukrasne motive i detalje, i živu ogradu i obrezani šimšir u saksijama između bočnog dela zgrade i ulice. Znala sam svaku boru na licu vratara u livreji, koji je u stvari bio poručnik Majki Hempton iz Odeljenja za teške zločine.
Ispred zgrade je stajao znak za zabranjeno parkiranje i istovar pa smo mogli da vidimo svakog pešaka koji prolazi pored vrata ih ulazi u zgradu.
Ako je pouzdani doušnik Odeljenja za teške zločine govorio istinu, sve naše planiranje i angažovanje žive sile kulminiraće hvatanjem jednog legendarnog kriminalca.

Ako je doušnik pogrešio, ako nas je neko ocinkario i upozorio ga, niko nije mogao da predvidi kada bi nam se, i da li bi nam se ponovo ukazala ovakva prilika.
Protegla sam jednu pa drugu nogu da oteram utrnulost. Konklin je zapucketao zglavcima. Dah mi se maglio ispred lica. Bila sam spremna da se odreknem pola penzije za šolju kafe, a druge polovine za čokoladicu.
U pola jedanaest, taman kad sam pomislila da više nikad neću biti u stanju da hodam, ispred stambene zgrade zaustavila se dugačka kadilak limuzina. Adrenalin mi je prostrujao krvotokom, terajući grčeve i letargiju.
„Vratar" je napustio svoje mesto ispred ulaza i otvorio vrata putnicima. Došli su iz opere i bili su prigodno obučeni.
Nuncio Rinaldi, bos jedne čuvene mafijaške porodice u kojoj je on bio predstavnik treće generacije, izašao je iz limuzine u elegantnom crnom odelu sa srebrnom kravatom. Ponudio je ruku svojoj ženi, Riti, koja je imala platinastoplavu kosu koja se mogla videti i pri nestanku struje. Limuzina je bila uglačana do visokog sjaja, a dragulji Rite Rinaldi caklili su se u noći.
Kad su se Rinaldijevi udaljili od kola i pošli ka raskošnom holu zgrade u kojoj su živeli, iza ugla se pojavio sitan muškarac u smeđem kišnom mantilu s kapuljačom, noseći kesu s namirnicama i vodeći malog džek rasel terijera na povocu.
Videla sam ga samo krajičkom oka - on je bio samo jedan od mnogih pešaka, a između mene i vratara takođe je promicao saobraćaj. Mali pas je odjednom slobodno potrčao a čovek je bacio kesu i izvukao pištolj iz mantila.
To se desilo tako brzo da sam pomislila da me oči varaju. Onda sam ugledala odsjaj ulične rasvete na cevi pištolja.
Pištolj je bio uperen u Rinaldijeve. Udahnula sam i razdrala se:
― PIŠTOLJ! ― u mikrofon, probivši bubne opne policajaca duž celog Brodveja.


110.

Kad sam viknula, poručnik Hempton je skočio na napadača. Spustivši mu ruku, povukao ju je, okrenuo napadača u stranu i pao na njega.
Začuše se tri pucnja. Pešaci vrisnuše, ali skoro i pre nego što su odjeci zamrli, sve je bilo gotovo. Napadač je bio razoružan i oboren na zemlju.
Konklin i ja smo jurnuli preko ulice i našli smo se tamo pre nego što su se lisice sklopile.
Dahtala sam, stojeći iznad napadača s kapuljačom dok se Hempton saginjao i govorio:
― Ukebali smo te, seronjo. Hvala ti što si mi ulepšao dan.
Nekoliko metara dalje, Rita Rinaldi zari lice u šake pune prstenja i zakuka. Mora da je pomislila da su ljudi u crnom došli po njenog muža.
Nuncio Rinaldi zagrli suprugu i reče Konklinu:
— Šta je ovo, dođavola? Ko je taj čovek? Konklin reče:
— Izvinite na uznemiravanju, gospodine Rinaldi, ali morali smo da vam spasemo život.

Nismo imali izbora.
Ali ja sam imala pitanja, a možda ću i dobiti neke odgovore.
Strgla sam napadačevu kapuljaču, zgrabila proređeni čuperak srebrnosmeđe kose i podigla mu glavu s betona.
Pogledao me je, sivih očiju koje su svetlucale od zanimanja, sa osmehom na usnama.
— Kako se zovete? — rekoh, iako sam bila sigurna da već znam. To lice se poklapalo s nejasnom slikom čoveka koji sedi u terencu s dvojnicom Kendas Martin.
On je morao biti Gregor Guzman. Morao je biti on.
Informisala sam se o Guzmanu i saznala da je rođen na Kubi 1950. godine od majke Kubanke i oca Rusa. Pobegao je od kuće u ukradenom ribarskom brodiću krajem šezdesetih i, nakon što se iskrcao u Majamiju, počeo je da radi za preprodavce droge. Kasnije je napravio karijeru kao nezavisni plaćeni ubica na tri kontinenta.
Ona zrnasta slika Guzmana, ili nekoga ko dosta liči na njega, pokrenula je novu potragu za njim. Njegova slika je stajala na punktovima obezbeđenja na aerodromima, u policijskim stanicama, agendama FBI-ja i na mom stolu.
Jesmo li ga uhvatili?
Je li ovo čovek koji se sastao s Elen Laferti nekoliko nedelja pre ubistva Denisa Martina? Da li je Kejtlin Martin zaista ubila svog oca? Ili je ovaj plaćeni ubica umešao svoje prste u smrt Denisa Martina?
— Recite mi vaše ime, i ja ću vam reći svoje — reče Guzman.
— Narednica Bokser — rekoh. — Policija San Franciska.
— Zadovoljstvo mi je upoznati vas, lepa gospojo — reče ubica.
Kako da ne. Reći će mi sve, ovde na ulici. Teško. Pustila sam mu kosu i glava mu je klonula na pločnik.
Stala sam sa strane dok je poručnik Hempton hapsio Guzmana i čitao mu prava.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Deseta godišnjica  - Page 3 Empty Re: Deseta godišnjica

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 11:13 am

 Deseta godišnjica  - Page 3 659100




111.

Gregor Guzman je bio uhapšen pod optužbom za pokušaj ubistva Nuncija Rinaldija, ali čak i ako ga osude, to neće biti dovoljno da zauvek ostane u zatvoru. Zato su predstavnici zakona od ulice Brajant do Rio de Žaneira iskopavali optužbe protiv njega nadajući se da imaju dovoljno materijala da ga osude.
Ali posle dva ujutru, Guzmanu je došao advokat i poručnik Hempton ga je ispitao. Kad je progovorio, jedino što je rekao bilo je:
— Nemate nikakvih dokaza protiv mene — i pored toga što je uhvaćen sa poluautomatskim pištoljem uprtim u Nuncija Rinaldija.
Poručnik Hempton se uopšte nije brinuo u vezi s Guzmanom.
Hempton je dobro obavio svoj posao. Iskoristio je podatke prikupljene o njemu, postavio zamku i fizički uhvatio ubicu. Izgledalo je kao da će tužba protiv njega garantovano biti podignuta. A sad kad smo ga uhvatili, dobili smo njegove otiske prstiju, DNK i mogućnost da ga povežemo s nerazrešenim zločinima od pre trideset godina.
Ali mene je više brinuo zločin koji se desio pre malo više od godinu dana.

Pokucala sam na stakleni prozor sobe za ispitivanje.
Hempton je izašao u hodnik, prošao rukom kroz kratku kosu i rekao:
— Dobro, Lindzi, gotov sam. Ostaću s tobom ako želiš, i biću ti podrška.
Bio je to jedan dug mesec i još duža noć i Hempton je bio spreman da se vrati kući ženi, ali pridržao mi je vrata, ušao za mnom u sobu za ispitivanje i rekao:
— Narednice Bokser, upoznali ste gospodina Guzmana? Rekoh:
— Da, bilo mi je zadovoljstvo.
— Zadovoljstvo pripada meni - Guzman će svojim ulagivačkim glasom.
— Ovo je gospodin Ernesto Santana. Advokat - reče Hempton.
Pozdravila sam se s Guzmanovim advokatom, izvukla stolicu i bacila fasciklu na sto. Otvorila sam je i otkrila mali štos fotografija dimenzija 20x25 cm koje sam ponela iz svog odeljenja.
— S kim ovde čovek treba da se pojebe da bi dobio kafu? — upita Guzman. Niko mu nije odgovorio.
Rekla sam:
― Gospodine Guzman, optužićemo vas za prvostepeno ubistvo Denisa Martina.
— Koga? — reče Guzman. — Ko je sad pa taj?
— Denis Martin - rekoh, pokazujući mu fotografiju s mesta zločina na kojoj je mrtav muškarac ležao u predsoblju svoje višemilionske kuće, okružen tamnom lokvom krvi.
— Nikad u životu nisam video tog tipa — reče Guzman.
Izvadila sam još jednu fotografiju Denisa Martina. Na toj slici, Martin je bio živ i zdrav na jedrenjaku, i vetar mu je sklanjao kosu sa lepog lica. Za ruku ga je držala lepa crvenokosa devojka po imenu Elen Laferti.
— Možda ćete ga prepoznati živog — rekoh.
Učinilo mi se da su Guzmanove oči na delić sekunde sinule od prepoznavanja. Dužice su mu se skupile.
― I dalje ne znam koje on - reče on. - Čujte, Erni, moram li da sedim ovde ili mogu da idem u ćeliju?
Primetila sam blag hispano naglasak, negovane šake, agresiju koju se nije trudio da sakrije. Santana reče:
― Narednice, to nisu dokazi. To nije ništa. O čemu se onda ovde radi? Ne razumem.
— Vidite hoće li vam sad biti jasno — rekoh. Izvadila sam jednu od krišom uslikanih fotografija Džozefa Podeste na kojoj Elen Laferti s plavom perikom sedi s Guzmanom u kolima.
Kubanac začkilji u sliku. Nasmeši se. Reče:
― Prvo kafa. Hempton uzdahnu: - Kakvu pijete?
— Con leche {9} — reče Guzman. — Bez šećera. I da mi je posluži devojka u toplesu, po mogućstvu plava.


112.

Prošlo je deset dugih minuta. Sedela sam zureći u jebenog plaćenog ubicu s druge strane stola, dok je on gledao u mene i smeškao se. Taman kad sam se spremala da mu sama donesem tu prokletu kafu, vrata su se otvorila i jedan policajac je ušao u sobu, stavio kartonsku čašu kafe s mlekom ispred Guzmana, podesio kameru iznad vrata i izašao.
Guzman je otpio gutljaj, i zatim okrenuo fotografiju koju sam donela da bi mogao bolje da je vidi.
― Vrlo loš kvalitet — reče on.
― Nije toliko loš - rekoh. - Naš softver je otkrio da se ta slika poklapa s vašom najnovijom slikom iz stanice.
― Dobro, sedeo sam u kolima s jednom damom. O čemu se ovde radi, koji moj? Hoćete da me optužite što sam heteroseksualac? Izjašnjavam se krivim po optužbi da volim devojke. Erni, možeš li da veruješ u ovo?
― Hajde da ih saslušamo - reče Santana.
― Žena na ovoj slici je doktorka Kendas Martin — rekoh. — I ona vam je, gospodine Guzmane, platila da joj ubijete muža. Mislim da će vas rado indentifikivati i isposlovati bolji dogovor za sebe.
Naravno, lagala sam, ali to je bilo striktno u granicama zakona. Guzman me je demantovao
― kao što sam se i nadala.
― To nije Kendas Martin — reče on.
― To jeste doktorka Martin, Guzmane. Udovica Martin. Oboje znamo koje ona. Guzman iskapi kafu, zgužva kartonsku čašu i reče svom advokatu:
― Nisam ubio Denisa Martina. Zajebavaju me. Reći ću im šta znam o tome ako povuku optužbe u ovom pokušaju nameštaljke.
— Da povučemo optužbe? Jeste vi ludi? — rekoh. ― Imamo svedoka pucnjave. Kao dokaz imamo fotografije koje vas povezuju sa ženom koja vas je unajmila da izvršite ubistvo. I imamo leš. A pošto smo vas uhapsili zbog pokušaja ubistva gospodina Rinaldija, imaćemo vremena da popunimo rupe.
— Treba da se bavite glumom, gospoja. Nemate ništa. Pokupila sam slike, zatvorila fasciklu i rekla:
― Gregore Guzmane, uhapšeni ste zbog ubistva Denisa Martina. Imate pravo da ćutite, kao što će vam vaš advokat reći.
Na Guzmanovom licu se ukazao bes. Izgledao je kao da će skočiti preko stola, sa svojih šezdeset kila. Zamislila sam kako bih ga udarila ako bi mi se ukazala prilika.
— Ne govori ništa više, Gregore — reče advokat, spuštajući šaku svom klijentu na mišicu.
— Ne brini ništa, Erni. Sve ovo je sranje.
— Onda me ispravite - rekoh. Preklopila sam šake iznad fascikle.
— Mogu da vas ispravim, narednice Bokser, ali neću to učiniti da bih slušao sebe kako govorim. Hoću da povučete tu glupu optužbu za ubistvo.
— Razmotrićemo to ako nam kažete ko je ubio Denisa Martina — rekoh — i ako budemo mogli da dokažemo ko je to učinio.
— Čujte. Ja nisam ubio Martina. Nikad me nećete povezati s tim ubistvom, i neću da radim vaš posao umesto vas, gospoja. Voljan sam da razmenimo informacije kako me neprijateljski nastrojena porota ne bi osudila za ubistvo koje nisam počinio. To je sve. To sam voljan da uradim.

— U redu. Dogovoreno — rekoh Guzmanu. — Recite mi šta imate, i ako mi se svidi vaša priča, neću podiću tužbu protiv vas.
Santana reče:
— Narednice, bez uvrede, ako želite da vam gospodin Guzman da informacije koje bi dovele do hapšenja ubice tog čoveka, želimo da taj dogovor dobijemo napismeno. Od javnog tužioca.
— Sad je pola tri ujutru — rekoh.
— Kad vam bude odgovaralo — reče advokat. — Mi možemo da sačekamo. Moj otac je govorio da se gvožđe kuje dok je vruće. Pa, moje je bilo usijano.
― Ja sam ovde i vi ste ovde - rekoh. — Probudiću nekoga iz kancelarije javnog tužioca.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Deseta godišnjica  - Page 3 Empty Re: Deseta godišnjica

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 11:14 am


 Deseta godišnjica  - Page 3 658703




113.

Juki se javila na telefon posle prvog zvona.
― On je spreman i rešetka za roštilj je vruća ― rekoh. ― Želećeš da čuješ ovo.
— Ostavi ga da se malo marinira. Dolazim gladna — reče ona.
Sat vremena kasnije uvela sam pomoćnika javnog tužioca Juki Kasteljano u sobu za ispitivanje na trećem spratu glavne policijske stanice.
Ernesto Santana je ustao i rukovao se s njom, i poručnik Hempton je učinio isto. Guzman mrzovoljno reče Juki:
— Vi stvarno radite za javnog tužioca? Koliko vam je godina? Dvanaest?
— Dovoljno sam stara da budem verzirana da uočavam glupost — reče ona. ― Hajde da počnemo?
Ponovo sam izvadila fotografije iz fascikle, a Guzman reče:
— Ta devojka, ne sećam se kako se zove, ona je pokušala da me angažuje. Ima veze na istoku. Stupila je sa mnom u kontakt putem odgovarajućih kanala. Rekao sam da ću se sastati s njom.
— Nosila je plavu periku — nastavi on. — Znam jer sam video dugu crvenu kosu kako joj viri pozadi ispod te stvari. Ponela je koverat sa sitnim novčanicama, od deset i dvadeset dolara. Negde oko hiljadu dolara. Htela je da smaknem doktorku. Kendas Martin.
— Hoćete da kažete da je htela da naruči ubistvo?
— Da. Ponela je pare i sliku.
Guzman mi je delovao uverljivije od Elen Laferti, koja je insistirala na tome da je obavljala zadatak po nalogu Denisa Martina. Da nije znala ko je Guzman. Da nije znala šta se nalazi u toj koverti.
— Nastavite.
— Rekao sam toj ženskoj: ’Hvala vam, ali niste normalni. Ne znam ko vam je rekao za mene, ali to nije ono čime se bavim’.
— U redu, gospodine Guzmane. Proverićemo vašu priču.
— Da proverite? — reče on. — Šta ćete da proverite? Mislite da će ta kučka priznati da je htela da naruči doktorkino ubistvo? Kendas Martin je živa, je l’ tako? Koji vam još dokaz treba?
— Gospođice Kasteljano ― rekoh. ― Imate li dovoljno informacija da optužite Elen Laferti

za naručivanje prvostepenog ubistva?
— Zaista imam — reče ona. — I baciću se na to ujutru. Gospodine Santana, za sada ću optužbu za ubistvo protiv vašeg klijenta ostaviti po strani. Lepo spavajte, gospodine Guzman.


114.

Juki i ja smo zajedno izašle iz stanice u tišini. Nakratko smo se uhvatile za ruke u liftu, a zatim otišle do Jukine akure parkirane ispred kancelarije gradskog patologa. Ušle smo u kola i sedele zagledane u slabu uličnu rasvetu na parkingu.
Razmišljala sam o tome kako sam gadno preterala. Kako će me Brejdi razapeti na vrata odeljenja ako ovaj moj plan ne upali, a možda čak i ako upali. Radila sam na slučaju Martin iza leđa svog nadređenog i izgovor tipa „Radila sam u svoje slobodno vreme“ zvučao je loše čak i meni samoj.
Juki je bila izgubljena u sopstvenim mislima.
Taman kad sam htela da prekinem tišinu i zatražim od nje da priča sa mnom, vrata nekih kola na drugoj strani parkinga se zalupiše. Pogledala sam preko ramena.
— Dobro, stigla je — rekoh.
Minut kasnije, zadnja vrata su se otvorila i Sindi se uvukla na zadnje sedište.
— Ne mogu da verujem da te je Riči pustio napolje u četiri ujutru — reče Juki.
— Pustio me? Vrlo smešno. Šta imamo?
Ispričala sam Sindi za lažnu optužbu za ubistvo Denisa Martina kojom smo zapretili Guzmanu, i šta nam je on rekao: da je Elen Laferti pokušala da ga angažuje da ubije Kendas Martin i da ju je on odbio.
— Bio je uverljiv?
— Bio je motivisan da bude uverljiv.
— Odlično obavljeno, Linds — reče Sindi. — Ali šta smo time postigli?
— Mislim da možemo da eliminišemo Guzmana kao osumnjičenog u ubistvu Denisa Martina.
— Slažem se. Rekla sam:
― Elen slaže čim zine. Ako je znala da je Kejtlin bila zlostavljana, šta je učinila da to spreči?
— Ozbiljno misliš da je Elen ubila Denisa? - upita Juki.
— Imala je sredstvo, motiv i priliku — rekoh. — I pametna je na neki zloban, neznalački, glup način.
Sindi reče:
― Ona nije imala priliku da ubije Denisa. Ima proveren alibi za vreme ubistva. Rič i ja smo sinoć otišli da je vidimo.
— Elen nam je rekla da je otišla iz kuće Martinovih u šest uveče — isto ono što je pričala još otkako se ubistvo desilo. Dopisivala se sa svojom prijateljicom Veronikom od šest pa sve dok se nije našla s njom u šest i petnaest. Pokazala nam je poruke koje je slala u to vreme.
Sindi nastavi:

— Elenina prijateljica je potvrdila da su se našle u restoranu Dau u šest i petnaest na večeri, i konobar se seća tog vremena jer im sto nije bio slobodan. I seća se njih dve jer su dobro izgledale i flertovale su sa dva tipa koja su sedela do njih za šankom.
— Elen je platila račun koji su napravile za šankom u šest i trideset dva — reče Sindi — i on ima njen potpis na slipu.
— Dobro, dakle ništa od Elen Laferti. Šta je s Kejtlin? ― upitah Juki. — Je li uzela očev pištolj i ubila ga?
— Pričaću s psihijatrom kojeg joj je sud dodelio za, uh, pet sati. Preneću vam šta je rekao. Rekoh Sindi:
— Ne moram da kažem: ’Sačekaj sa ovom pričom dok ti ne damo zeleno svetio’, zar ne?
— Ionako još nemam nikakvu priču.
— Tako je. - Osmehnuh se široko, bacajući joj „petaka“ .
Juki se nagnu napred i upali motor. Sindi i ja se uhvatismo za ručke od vrata. Juki reče:
― Linds. Bila sam tako sigurna da je Kendas ubila Denisa. Da Kejtlin nije priznala da je ubila oca pred celom sudnicom, mislim da bih uspela da osudim doktorku. To me plaši. Šta bi bilo da sam pogrešila?

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Deseta godišnjica  - Page 3 Empty Re: Deseta godišnjica

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 11:14 am


 Deseta godišnjica  - Page 3 658702

115.

Uprkos protivljenju direktora obezbeđenja u bolnici Metropoliten, Konklin i ja smo zauzeli dva slobodna mesta u zadnjem delu amfiteatra iznad operacione sale.
Prostorija je bila krcata internistima i specijalistima. Dva monitora su prikazivala uveličane slike operacionog stola četiri i po metra ispod nas, a kamere su prenosile sliku uživo medicinskim radnicima širom zemlje koji su hteli da vide kako Kendas Martin izvodi operaciju srca Leona Antina, legendarnog sedamdesetpetogodišnjeg violiniste iz Simfonijskog orkestra San Franciska.
Pacijent je bio prekriven plavim čaršavom, grudni koš mu je bio otvoren i srce izloženo jarkim svetlima. Kendas Martin su asistirali drugi lekari i sestre i jedan anesteziolog na aparatu za srce i pluća.
S moje desne strane sedeo je jedan mladi internista, doktor Rajan Pit, sudeći prema identifikacionoj kartici zakačenoj za njegov džep, i trenutno mi je objašnjavao zahvat.
Prema Pitovim rečima, ta operacija je složena u bilo kojim okolnostima, a još više zbog pacijentovih godina.
Pit reče:
― Operacija mu neće mnogo produžiti vek ― on spada u četvrtu klasu ASA-e. {10} To znači visok rizik. Ali pacijent je želeo da se podvrgne operaciji sad kad je doktorka Martin dostupna. Želeo je da ga njegova prijateljica operiše. Samo ona.
Pit je objasnio da su lekari u prethodna tri sata uzeli dve Antinove vene iz butina i usadili tri od četiri transplantata u sistem koronarnih arterija. Doktorka Martin je trenutno uživala poslednji transplantat.

Zurila sam u ekran iznad svoje glave kad sam videla da se medicinsko osoblje odjednom uznemirilo. Na monitorima ispod nas poskakivale su zelene linije, a Kendas Martin je počela da viče na anesteziologa dok je masirala Antinovo srce.
Rekoh internisti:
― Šta je ovo? Šta se dešava?
Pit se izražavao u čistim medicinskim terminima, ali shvatila sam suštinu. Pacijentovo srce je bilo umorno i istrošeno, i prosto više nije htelo da radi. Doktorka Martin je sejala psovke svuda po operacionoj sali, ali nije odustajala.
Lekari su ubrizgali injekcije u cevčice za infuziju. Prodrmali su Antinovo izloženo srce elektrošokovima, a zatim je Kendas Martin ponovo krenula da mu masira srce rukama, moleći svog prijatelja da ostane s njom. Zahtevajući to od njega.
Nakon što je čak i meni postalo jasno da se pacijent neće povratiti, sestra je odvukla Kendas u stranu, a lekar je objavio vreme pacijentove smrti.
Kendas je strgla masku i krenula direktno ka vratima brzim korakom. Video-kamere se pogasiše.
Čula sam kako me neko doziva, okrenula se ka izlazu i videla direktora obezbeđenja kako poziva Konklina i mene da dođemo.
On reče:
— Mogu li ponovo da vidim vaš nalog, molim vas?
Konklin ga izvadi iz unutrašnjeg džepa sakoa. Direktor obezbeđenja ga pročita i reče:
― Doktorka Martin je u garderobi. Pođite za mnom, molim.
Zatekli smo Kendas Martin još uvek u krvavoj bolničkoj uniformi, kako sedi na klupi zagledana u zid ormarića. Zamolila sam je da ustane, a ona me je pogledala kao da me ne prepoznaje. Konklin joj je pokazao nalog i rekao joj da je privodimo zbog ubistva muža.
Činilo se da ju je sva volja za borbom napustila.


116.

Juki i ja smo sedele za malim metalnim stolom preko puta Kendas Martin i Fila Hofmana. Hofman je izgledao kao i uvek: suzdržano, obučen tako da svakog trenutka može da održi konferenciju za štampu. Kendas Martin je izgledala kao da su je vukli kroz pakao držeći je za kosu.
Ja sam bila besna, osećajući zatišje koje prethodi emotivnoj oluji, ljuta na sebe prvi put otkako me je Hofman namagarčio navevši me da se umešam u ovaj slučaj. A ja sam učinila to, poverovala sam lažima Kendas Martin, i ako ne želim da patroliram Mišnom u policijskim kolima sledećih godinu dana, moraću da se postaram da se ovaj haos okonča kako treba.
Juki reče:
— Doktorko Martin, gotovo je. Razgovarali smo s Kejtlininim psihijatrom. Povukla je svoje svedočenje. Rekla je da nije ubila svog oca. Rekla je da je otac jeste napastvovao, da. Ali rekla je da ste vi pucali.
― Narod je spreman da nastavi sa vašim suđenjem, ili možete da nam ispričate šta se zaista desilo.

Hofman reče:
― Moram da se konsultujem sa svojom klijentkinjom. I njoj treba malo vremena da se povrati. Preživela je veliki lični gubitak.
Gotovo sam se usijala od besa, one vrste borbenog ludila koju možete da kontrolišete, ali prosto ne želite. Rekla sam:
— File, lagali ste me, vaša klijentkinja me je lagala, i pokušala je da nas navede da tražimo krivca za ubistvo u jednoj nevinoj osobi.
— Pitajte me koliko marim za njen lični gubitak. Baš nimalo. Ova žena je ubila svog muža.
Gotova je, i ovo je njena jedina šansa da se nagodi. Kendas je vrtela glavom, lica zgrčenog od bola.
— Ne razumete. Nije me ganula. Juki reče:
― File, sudija nam je dao šezdeset dana da odlučimo da li narod želi ili ne želi da se vašoj klijentkinji sudi. Ovo je pedeset sedmi dan. U ponedeljak ćemo ili nastaviti suđenje, ili ćemo sudiji Lavanu reći da optužena priznaje krivicu.
— Deca neće biti na sudu, ali Kejtlinin psihijatar će biti u pripravnosti, i ako makar i nagovestite da je Kejtlin ubila svog oca, doktorka Rozenblat će poroti pustiti snimak na kojem Kejtlin povlači svoje svedočenje.
— Dakle, doktorko Martin ― reče Juki ― birajte, mi ili porota. Iskreno, mislim da su vam šanse bolje ako izaberete nas.
— Kendas — reče Hofman ― ti odlučuješ.
— Umorna sam, File — reče ona. I zaplaka. Fil klimnu glavom i dade joj maramicu.
Kendas obrisa suze, izduva nos i reče:
— File, žao mi je što sam te lagala. Učinila sam to da bih zaštitila decu. Nemaju nikog osim mene.
— Da čujemo - reče Juki.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Deseta godišnjica  - Page 3 Empty Re: Deseta godišnjica

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 11:14 am


 Deseta godišnjica  - Page 3 655259



117.

Kendas Martin reče:
— Hoćete da kažem da sam upucala Denisa? Jesam. Posle višegodišnjeg mučenja, taj seronja me je konačno gurnuo preko ivice.
― Na koji način? - upitah je.
U doktorkinim očima goreo je živi oganj. Prsti su joj se tresli a glas drhtao. Onog smirenog hirurga kojeg sam srela u ovoj prostoriji u oktobru zamenila je žena izgledom i dalje identična njoj, ali emotivno slomljena i spremna da kaže istinu.
— Te večeri sam bila u radnoj sobi — reče ona. — Elen je bila otišla i nešto kasnije čula sam nečiji prigušen povik. To je mogla biti samo Kejtlin. Ustala sam od stola i otrčala niz hodnik na vreme da vidim Denisa kako izlazi iz njene spavaće sobe.

— Izgledao je kao da mu nisu sve koze na broju — reče Kendas. — Trgnuo se kad me je primetio. Onda se razdrao na mene: ’Ne prikradaj mi se tako.’
— Nije mi se čak ni pružila šansa da odgovorim jer je Kejtlin istrčala iz svoje spavaće sobe i bacila mi se u naručje. Bila je gola. Bila je crvena u licu i plakala je, i butine su joj bile vlažne s unutrašnje strane. Zaplakala je: ’Mamice, mamice, mamice’, i bili su to najdivljiji tužni krici koje sam ikad čula.
― Bila je silovana - reče Kendas, na čijem licu se ogledao užas. ― Moj muž je učinio to mojoj maloj devojčici.
Ni Juki ni ja se nismo pomerile niti smo išta rekle, i Kendas je nastavila.
― Grlila sam je i govorila joj da je volim i da ću je uvek voleti. Rekla sam joj da se istušira i obuče i da ću se odmah vratiti.
I onda sam otrčala hodnikom do spavaće sobe koju sam delila s Denisom ― i zatekla sam ga tamo, kako trpa novac u novčanik, i rekao je: ’Ne veruj u ono što ti kaže. Kejtlin laže’.
― Denis je uzeo ključeve od kola i izašao iz spavaće sobe — reče Kendas. ― Varao me je godinama, ali kad god sam pokušala da ga ostavim, govorio je da će mi uzeti decu i dokazati da sam nepodobna majka. Znala sam da bi pokušao to. Iako nikad nije bio kod kuće, iako je bio loš roditelj. Znala sam da bi pronašao način da ih dobije samo da ih ja ne bih dobila.
― Mora da nije čuo kad sam došla kući te večeri. Silovao ju je dok sam bila u kući. Kako je mogao to da učini?
― Mrzela sam sebe što nisam primetila znake. Ali Denisa sam mrzela još više. Nisam mogla da dozvolim da se izvuče s onim što je učinio. Otrčala sam nazad u radnu sobu i zgrabila pištolj.
Kendas je izdao glas, i samo je sedela tamo, podupirući glavu šakama, zureći netremice u sto, nema.
Fil je prišao vratima sobe za ispitivanje i otvorio ih. Čula sam kako moli nekoga da donese vodu.
Dok smo čekali, razmišljala sam o slikama koje je Kendas naslikala u mojoj glavi. Mogla sam sve da vidim kao da sam i sama bila tamo i prisustvovala tom užasu.
I sve mi je zvučalo istinito, ali ipak sam imala pitanja.


118.

Fil je doneo flašice s vodom u sobu i stavio ih na sto. Kendasina ruka se snažno tresla dok je ispijala polovinu jedne flašice. Posle toga, rekla je Filu da je dobro i da želi da ispriča priču do kraja. Nastavila je svoju pripovest o najvećoj izdaji.
— Denis je išao ka ulaznim vratima i ja sam ga sledila u stopu, vrišteći na njega da stane, vređala ga, ali on je samo pognuo glavu i nastavio da hoda.
— Nisam planirala da ga ubijem. Morate da mi verujete. Samo sam htela da ga zaustavim. Bila sam u stanju da razmišljam jedino o tome kako mi je silovao dete, sopstvenu ćerku. I nisam želela da to ikada ponovi.
— Šta se onda desilo, Kendas? - upitah.

Kendas je upala u tunel sećanja. Ponovila sam pitanje i ona se vratila svojoj priči.
— Jurila sam za Denisom, ali kad sam prošla pored Kejtlinine sobe, ona je istrčala i ponovo me uhvatila oko struka.
— Tešila sam je, ali Denis je nastavio da me izaziva. Okrenuo se ka meni u predsoblju i rekao da Kejtlin laže, da glumi histeriju. Znala sam šta je učinio. Dobro sam znala šta je učinio mojoj maloj devojčici.
— Ugledao je pištolj u mojoj ruci, i tad sam se setila da ga držim. Rekla sam: ’Ostani gde si.
Zovem policiju’.
— Nasmejao mi se. Podigla sam cev i naciljala u njega i prvi put otkako sam upoznala Denisa, ugledala sam strah na njegovom licu — ali samo na sekund. Upucala sam ga dva puta, jednom dok je stajao, drugi put kad je pao na pod.
― Kejtlin se držala za mene, vrišteći i plačući, a onda se i Dankan stvorio tu. Video je oca mrtvog na podu. Pomerila sam Kejtlin u stranu i uzela Dankana u naručje, odnela ga do podnožja stepenica i rekla mu da otrči do Sindine sobe i ostane tamo.
Kendas se vratila u sadašnjost i obratila se direktno meni.
― Narednice, sve mi je postalo jasno - morala sam da zaštitim decu. Ako ih ja ne zaštitim, ko će onda?
― Otišla sam do predsoblja i podigla pištolj s poda. Posle toga sam pozvala policiju. Kada su stigli, rekla sam im da je uljez provalio u kuću i ubio mi muža. Testirali su mi šake na prisustvo baruta. Rekla sam im da sam otvorila ulazna vrata i pucala za njim. Doveli su me ovamo. Ostalo znate.
― Žao mi je što je ispalo tako, ali u tom trenutku, reagovala sam čisto instinktivno. Nisam mogla da dopustim da Denis živi u istom svetu s Kejtlin.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Deseta godišnjica  - Page 3 Empty Re: Deseta godišnjica

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 11:14 am


 Deseta godišnjica  - Page 3 654717

119.

Juki i ja smo vratile Kendas na početak njene priče, i ona je popunila mučne praznine. Rekla nam je da je Denis Martin bio poremećeni ženskaroš i progonitelj s razvijenim darom za emotivno zlostavljanje, ali da je imao dobru reputaciju u zajednici i bio vest na rečima. Kendas je rekla da je bila ubeđena da u slučaju brakorazvodne parnice ne bi dobila starateljstvo nad decom.
Doktorka Martin je rekla:
— Da sam pre tog trenutka znala da je zlostavljao Kejtlin, odvela bih nju i Dankana i pozvala policiju. Ne bih dozvolila da ga moja deca vide kako umire.
Nakon što su Kendas odveli u ćeliju a Fil krenuo kući u Ouklend, Juki i ja smo sakupile beleške i uzele video-trake. A onda smo ostale same.
Rekla sam:
— Ovo je bilo strašno.
— Užasno. Da je porota čula ovo, čak i da su mislili da je kriva, mogli su da je oslobode da bi bila s decom.
— Kejtlin je rekla svom psihijatru da ju je Denis silovao neko vreme?
— Da. Nisam mislila da ima razloga da kažem Kendas da je to trajalo dosta dugo.

— Šta ćeš da preporučiš?
— Ako znam, tu me seci — reče Juki.
Požurila je na sprat da se posavetuje s Riđim Psom, a ja sam se spustila niz četiri niza stepenika da se vidim s Džakobijem, mojim bivšim partnerom, dugogodišnjim prijateljem i sadašnjim šefom policije.
Džakobi je otvorio dve konzerve koka-kole i nakon što sam ga izvestila o najnovijim dešavanjima u slučaju Martin, on reče:
— Šta Juki misli?
— Ona i Parizi se upravo dogovaraju. Brejdi ima da me vrati na ulicu ― rekoh. ― Nisam mogla da se okanem ovog slučaja.
— Hoćeš da pričam s njim?
— Da. Hoćeš li?
Džakobi klimnu glavom i poče da kucka po stolu. Nastavio je da kuca sve dok, nakon što sam mu rekla da prosto ispljune to što mu je na pameti, nije rekao:
― Lindzi, jutros mi je prosleđena jedna poruka. Nisu dobre vesti.
— O čemu se radi? Šta nije u redu? - upitah.
— Radi se o tvom ocu.
— Mom ocu?
— Umro je prošlog avgusta. Penziono je upravo saznalo. Žao mi je, Lindzi. Rekla sam:
― Ne... ― i ustala, iznenađena što me je uhvatila slabost, što noge neće da me drže. Uhvatila sam se za naslon stolice radi oslonca. Razmišljala sam kako Marti Bokser teško da mi je bio otac. U stvari, nisam bila sigurna da me je ikad voleo. Jesam li ja volela njega?
U sledećem trenutku, Džakobi je obišao oko stola i zagrlio me, i moje suze su mu natapale sako.
— Hteo sam lično da ti kažem. Nije te ostavio na cedilu na tvom venčanju, prijateljice moja.
Doživeo je infarkt pre toga. Već je bio pokojni.


120.

Klerin dom u Mil veliju je kuća iz snova: s unutrašnjim zidovima obloženim drvenim panelima, tavanicom ispresecanom poprečnim gredama, kamenim podovima duž celog tog otvorenog prostora i dva sprata visokim kaminom. Iz svih soba puca pogled na planinski pejzaž, dok trem gleda na prostrani zeleni pašnjak prošaran drvećem.
Edmund Vošbern, veliki plišani meda od čoveka, raspalio je roštilj, dok su se Džo, Brejdi i Konklin glupirali s fudbalskom loptom na travi.
Juki, Sindi, Kler i ja ležale smo zavaljene u poljskim stolicama od tikovine, prekrivene vunenim ćebadima, a mala Rubi je spavala u svom krevecu na ljuljanje kraj Klerinog lakta.
Sa bose muzičkog stuba dopirala je neka Mocartova simfonija, a Juki je posmatrala momke na livadi, naročito Brejdija, napokon rekavši:
— Propala sam. Čisto da vas obavestim. Ja sam jedna veoma zaljubljena dama. Zacopana

do ušiju u Džeksona Brejdija.
Sve smo se naglas nasmejale — nismo mogle da se suzdržimo. Juki je htela da nađe momka, i izgleda da ga je našla u mom poručniku.
Brejdi je video da ga Juki posmatra, bacio je loptu i potrčao ka nama. Podigao je Juki iz stolice, prebacio je preko ramena i potrčao ka prostoru između dva mlada stabla koja su označavala gol-liniju.
Juki se melodramatično gicala i podvriskivala dok je Brejdi izvodio pobednički ples oko stabala, a zatim spustio Juki na zemlju i poljubio je. Vratili su se na trem zagrljeni, smejući se.
Čoveče. Odvratno su srećni.
Ali nisam nimalo zamerala Juki na tome. Budući da je bio uhvaćen između Džakobija i Juki, od Brejdija sam dobila samo packu zbog toga što sam mu radila iza leđa.
Dođavola. Dobro je imati prijatelje.
Džo me je dozvao. Imao je loptu u rukama, pa sam ustala, potrčala i mahala dok mi je nije dobacio. Sindi je zbacila ćebe i pohitala da uhvati dodavanje, izvodeći neke sitne pokrete kukovima koji nikad ranije nisu bili viđeni u američkom fudbalu.
Bacila sam joj loptu, u iznenađujuće preciznom luku, ako smem sama to da kažem, i ona je zaklicala kad ju je uhvatila. Konklin je došao s bočne linije, pojurio je i oborio, a onda je, iako nisam imala loptu kod sebe, Džo oborio mene. Poklopio me je i otkotrljao se na tlo zajedno sa mnom tako da sam završila povrh njega i ne dodirnuvši zemlju.
Svi smo se ponašali kao gomila dečurlije. I znate šta? To nam je i trebalo. Bilo je divno prosto se smejati. O tome sam razmišljala kad mi je minut kasnije Brejdi prišao kraj roštilja i odveo me u stranu. Nagnuo se ka meni, dovoljno blizu da mi šapne na uvo.
Rekao je:
― Zbog neposlušnosti, Bokserova, radićeš noćnu smenu sledećih šest nedelja. To je bilo bezveze, ali znala sam da je u pravu. Prekršila sam pravila.
Šta sam mogla da kažem?
― Dobro, poručniče, razumem.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Deseta godišnjica  - Page 3 Empty Re: Deseta godišnjica

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 11:15 am

 Deseta godišnjica  - Page 3 654599



121.

Jeli smo kao da ne očekujemo da ćemo ikad više nešto pojesti.
Kad smo do kostiju očistili rebarca u tajnom sosu koje je Džo spremio, sveli salatu na baricu maslinovog ulja u činiji i kad je od pečenog krompira ostala samo gomila folije u kanti za smeće, ušli smo u kuću.
Kler je izvadila tortu, a Edmund je otvorio flašu krug šampanjca. Bio je to jedan od najboljih šampanjaca, od najmanje sto dolara po flaši.
— Predstavljam vam moj domaći čizkejk od bele čokolade i krem sira, s kriškama pomorandže između slojeva ― reče Kler, spuštajući ga na trpezarijski sto. - S gornjom koricom od kisele pavlake i donjom od slatkih krekera natopljenih grnnd marnie likerom. Voila! Nadam
se da će vam se svideti.
Svi su spontano zapljeskali i ustali, gurnuvši me napred da bih stala pored svoje najbolje

prijateljice.
Na kolaču je bilo deset svećica, za desetogodišnjicu mog i Klerinog poznanstva.
Bio je to događaj za pamćenje: meni je to bila prva nedelja u Odeljenju za ubistva, a Kler se nalazila na dnu lestvice u Kancelariji gradskog patologa. Pozvali su nas u muški zatvor. Jedan skinhed je bio ubijen, sto trideset pet kila tetoviranih kukastih krstova i mišića, zaglavljen ispod kreveta, s lisicama na rukama. Nije disao.
Stražar ispred ćelije je bio van sebe od panike. Stavio je lisice zatvoreniku i ubacio ga u ćeliju jer je bio van kontrole, a sada je bio mrtav.
— Nije mogao da nađe ključeve od lisica — reče Kler. — A mi nismo mogle da prevrnemo telo.
Kler je prasnula u smeh dok sam prepričavala kako joj je torba s opremom ostala zaključana van ćelije, i da je zatim ispustila fotoaparat tako da je objektiv naprsao.
— I Kler se onda sagne da uzme aparat, a ja zakoračim unazad, sapletem se o WC solju i padnem — rekoh. — Pružim ruku da se uhvatim za nešto — bilo šta — i zgrabim njegovu konzervu za destilovanje alkohola ispod lavaboa. I cela se isprskam brljom. Znači, cela.
Edmund se nasmeja grohotom:
— Ha-ha-ha.
Sipao je šampanjac u dobre kristalne čaše. Krenula sam da dignem svoju čašu s penušavcem, ali sam je spustila.
Kler se sada tiho kikotala dok je Jukin zvonki smeh odzvanjao prostorijom.
— Vratimo se mi u mrtvačnicu — nastavi Kler — bazdeći na briju.
— Odvratno — rekoh. — Ali barem nismo lupale glavu oko toga šta ga je ubilo.
— Nismo lupale glavu? - reče Kler. - Ti nisi lupala glavu. Ja sam morala da izvršim autopsiju dok si ti otišla kući i presvukla se.
— Predozirao se? — upita Brejdi.
— Nije mnogo popio — reče Kler. — Ako destiluješ briju u limenoj konzervi, a on to jeste uradio — ona se pretvori u metil-alkohol. Devedeset mililitara te ubije dok si reko keks.
— Ta priča nikad ne može da mi dosadi — Sindi će, smejući se.
Iščupala je svećice iz kolača jednu po jednu i olizala im dno, od čega je Konklin zavrteo glavom i nasmejao se.
Juki je donela tanjire i viljuške, a Edmund mi je predao moju uspavanu kumicu, Rubi Rouz Vošbern, dete slatko kao šećer.
Kler me je čvrsto zagrlila, s bebom između nas dve.
— Srećna godišnjica, Lindzi — reče moja najbolja prijateljica. Po glavi mi se motalo dosta misli i slika, sećanja na ubistva i rad do kasno u noć s Kler na njihovom rešavanju. Svaki pojedini slučaj bio je pravo iskušenje.
— I da provedemo još mnogo godina zajedno, prijateljice ― rekoh.
Sat vremena kasnije još smo se smejali, a onda je došlo vreme za polazak. Pošto sam se izgrlila i izljubila s celim društvom za laku noć — da, čak i sa svojim dobrim poručnikom ― Džo i ja smo krenuli nazad u grad.
U kolima je vladao divan mir. Rekla sam Džou:
― Bilo je teško ne reći nikome.
— Znam, ali hajde da zasad sačuvamo to za sebe, plavušice. Moj lepi muž mi se osmehnuo. Potapšao me po butini.

— Znači, šest nedelja u noćnoj smeni? ― reče on.
— Iskazala sam nepoštovanje prema poručniku. Zaslužila sam to. Ipak, učinila sam pravu stvar.
— Imaću ceo krevet za sebe četrdeset dve noći. A evo me, konačno se oženio.
— Možemo da se igramo kad dođem kući u pola devet — rekoh.
Nagnula sam se i poljubila Džoa u obraz dok smo skretali u ulicu Lejk. Centrifugalna sila i gomila ljubavi slepili su nas jedno za drugo.
— Oooopa! — zaskičah. Čoveče, baš sam srećna.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Deseta godišnjica  - Page 3 Empty Re: Deseta godišnjica

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 11:15 am

 Deseta godišnjica  - Page 3 651898


EPILOG
Pobeda za sve




122.

Juki i Riđi Pas Parizi koračali su hodnikom sa zelenim teraco podom ka odajama sudije Lavana. Juki je razmišljala: bilo šta može da pođe po zlu, a kao što je istorija pokazala, to će se verovatno i desiti. Riđi Pasjoj reče:
— Predomislio sam se.
— Molim?
— Nisam ti potreban. Samo uradi ono što inače radiš, Juki. Ovo je tvoja žurka. Pozovi me kad završiš.
— Ne mogu da verujem da se izvlačite. Parizi se nasmeja.
— Da, to sam ja. Velika stara izvlakuša. Sad, idi i sredi ih. Biću u kancelariji posle ručka.
— Kukavice ― dovikna Juki za njim. Parizi prasnu u smeh.
Juki pokuca na sudijina vrata i ču ga kako viče:
— Napred.
— Otvorila je vrata i ušla u odaje sudije Bajrona Lavana. Fil Hofman i Kendas Martin bili su na svojim mestima, a sudija je sedeo za svojim stolom, u odori, kako bi održao formalnost.
Sudski zapisničar, Šeron Šajn, sedela je za sopstvenim malim stolom. Spustila je slušalicu, pozdravila se s Juki i upitala gde je zamenik javnog tužioca.
— Len je morao da ode zbog nekog hitnog sastanka. Posle ću ga obavestiti o ishodu — reče Juki, pokušavajući da govorom tela ostavi utisak da Parizijevo odsustvo nije bitna stvar.
— Časni sudijo, svi su prisutni — reče zapisničarka.
— Uključite svoju mašinu za transkripciju, Šeron. Ovaj postupak zvanično počinje.
Doktorko Martin, znate li zašto ste ovde?
— Da, časni sudijo.
— Rekli ste sudskom službeniku da se sad izjašnjavate krivom. Je li to tačno?
— Da, gospodine.
— Gospodine Hofman, želite li da uložite neki prigovor ovom prilikom?
— Ne, sudijo.
— Gospođice Kasteljano?
— Časni sudijo, spremni smo da preporučimo kaznu na osnovu pune saradnje optužene.
— U redu, doktorko Martin. Vi ste na redu. Kažete da ste krivi po optužbi za drugostepeno ubistvo vašeg muža. Je li to tačno?
Kendas Martin reče:
— Da, časni sudijo. Ubila sam ga bez predumišljaja.
— Ispričajte mi kako se to desilo ― reče Lavan. ― Nemojte izostaviti nijednu reč.
Juki je pomislila da Kendas izgleda kao da je pod sedativima. Kad je progovorila, glas joj je bio tih ali ujednačen, čak i dok je prepričavala onu užasnu scenu koja je prethodila pucnjavi. Kad je završila, zavalila se u fotelju i duboko uzdahnula.
— Gospodine Hofman, jeste li razgovarali s kancelarijom javnog tužioca? Jeste li postigli

neki sporazum?
— Da, gospodine, jesmo.
— Gospođice Kasteljano?
Juki nije bila pripremljena za talas osećanja koja je osetila. Kendas Martin je bila deo njenog života skoro godinu i po dana. Čak i dok je radila na drugim slučajevima, razmišljala je o slučaju Martin, i konstantno je dodavala nove informacije o njemu ujedan folder u svom kompjuteru.
Uvežbavala je, živela, disala i sanjala taj slučaj, i kad je na suđenju nastao haos, ona je istrajala tamo gde bi drugi odustali. A sada se tome bližio kraj.
Juki reče sudiji:
― Časni sudijo, s obzirom na okolnosti, to jest na činjenicu da je ćerka doktorke Martin bila zlostavljana i da je optužena reagovala da bi zaštitila svoju ćerku od dalje nesreće, preporučujemo kaznu od deset godina zatvora.
— Budući da verujemo da je za dobrobit dece neophodno da viđaju majku, preporučujemo da optužena prvih pet godina te kazne odsluži u ženskom zatvoru u San Mateu. Radi se o zatvoru s minimalnim obezbeđenjem koji je udaljen samo trideset kilometara od dečjeg doma, i doktorka Martin bi radila u ambulanti.
― Ako se doktorka Martin za to vreme bude uzorno vladala, saglasni smo da bude puštena iz zatvora posle pet godina i da ostatak kazne odsluži na uslovnoj slobodi.
Lavan se zaljuljao u fotelji dva puta pre nego što je rekao Juki:
— Meni to zvuči dobro. Neka tako i bude. Fil se nagnu ka Juki i ispruži ruku.
Prihvatila je snažan stisak njegove šake i osetila njegovo poštovanje i iskrenost kad je rekao:
— Hvala, Juki. Čestitam.
Tek tada joj je stvarno doprlo do svesti.
Pobedila je.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Deseta godišnjica  - Page 3 Empty Re: Deseta godišnjica

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 11:15 am

 Deseta godišnjica  - Page 3 651378




123.

Podnevna gužva je, iskreno rečeno, bila užasna. Kler je vozila pošto smo kasnile i bila je nepokolebljiva u odluci da ne želi da je vozi jedna „kaubojka“ . Ta kaubojka sam bila ja.
Nije mi smetalo da Kler za promenu manevriše ulicama, tako da sam samo vrtela radio- stanice dok smo išle ka ulici Sansoum.
― Da si mi odgovorila na poruku - vajkala se Kler — mogle smo da krenemo deset minuta ranije. Mrzim da kasnim.
— Zakasnićemo samo dva minuta.
Jedan taksi nas je „isekao“ , a onda naglo izveo polukružno da bi pokupio mušteriju kraj ivičnjaka. Kler je snažno zatrubila. Drugi su joj se pridružili — a onda smo prešle na kaubojsku vožnju. Nasmejala sam se Kler.
— Ðiha ― rekoh.

— Je l’ mi slobodna desna traka?
― Jeste.
Prošle smo najgoru gužvu u ulici Folsom i pronašle jednu slobodnu traku koja nas je iz Treće odvela u ulicu Karni, i njome pravo do jedne korporativne zgrade u srcu poslovnog dela grada.
― Nije loše - rekoh, gledajući na sat. ― Rekla bih da smo stigle na vreme. A nisi čak morala ni da trubiš.
Vetar je duvao kroz kanjon od poslovnih zgrada, praktično nas odguravši do ulaza u šesnaestospratnu granitnu građevinu koja je bacala dugu senku preko raskrsnice ulica Sansoum i Halek.
Advokatska kancelarija se nalazila na jedanaestom spratu, i premda je lift bio brz, trebalo nam je neko vreme da pronađemo prava vrata i da prođemo pored prijemnice. Atraktivna sekretarica u uskoj suknji do kolena i košulji s karnerima boje lavande povela nas je do sale za sastanke i otvorila vrata da nas propusti unutra.
Ejvis Ričardson je sedela u stolici najbližoj vratima. Bila je čista i doterana i iako je izgledala ozbiljno, više je ličila na petnaestogodišnjakinju nego bilo kojom drugom prilikom otkako sam je upoznala.
Pozdravila sam se s njom i Ričardsonovima i predstavila Kler, koja je obilazila oko stola da zagrli Toni Berdžes i Sendi Vilson, Ðavolice koje smo upoznali u Tejlor Kriku u Oregonu.
Ispravka: bivše Ðavolice.
Od kožne odeće nije bilo ni traga. Umesto toga, Toni je bila u haljini, s frizurom mame iz predgrađa, i rekla je da se vraća u učiteljsku školu. Sendi je prosto izgledala slatko.
Još ljudi se međusobno upoznalo: advokati sa obe strane, sudija Marlon Sajks iz Portlanda, koji je došao u grad na konvenciju Američke advokatske komore.
Sedište za bebe Tajlera Ričardsona stajalo je na stolici privučenoj do stola za sastanke od svetlog drveta. Bio je obučen u plavu benkicu sa slikom pačeta s prednje strane. Oči su mu bile otvorene. Bio je vrlo mali, ali sve je upijao.
Osmehnula sam se Tajleru, razmišljajući kako je ovaj dan veoma bitan za tog malog dečaka.


124.

Kler i ja smo sele za sto za sastanke i proces je počeo. Advokati su predali dokumentaciju sudiji Sajksu: izveštaj Službe za zbrinjavanje dece koja daje zeleno svetio ženama iz Tejlor Krika; poništenje braka između Ejvis Ričardson i Džordana Ritera i dokument kojim se Riter odriče roditeljskih prava u zamenu za smanjenje kazne za kidnapovanje i silovanje maloletnice sa dvadeset na osamnaest godina.
Među njima su bili i dokument kojim se Ejvis Ričardson odriče roditeljskih prava i papiri za usvajanje kojima se Toni i Sendi, koje su se široko osmehivale s druge strane stola, dodeljuje roditeljstvo nad Tajlerom.
Ejvis je potpisala papire za usvajanje bez oklevanja. Toni i Sendi su potpisale iste papire

jedva potiskujući radost, i zajedno su ustale i zagrlile Ejvis. Isprva je bila ukočena, ali nos joj se ipak zarumeneo i pustila je suzu.
Taj događaj je ovekovečen slikanjem, i mene i Kler su zamolili da budemo na grupnoj fotografiji. Ljudi su nam prilazili i zahvaljivali nam na udelu u ovako divnom ishodu.
Ejvis je bila jedna od njih. Rekla mi je:
— Žao mi je što sam vas lagala, narednice Bokser. Znam da ste učinili ono što je dobro za Tajlera. Sad je sve po zakonu.
Beba je bila u rukama Sendi Vilson i smejala se od uzbuđenja. Pružila sam mu ruku.
Uhvatio mi je prst malenom pesnicom i dobro me pogledao svojim krupnim smeđim očima.
Srce mi je naraslo.
Radovala sam se što će ovaj mali dečak započeti novi život.
Po povratku u kola, Kler je poslala SMS poruke Sindi i Juki, rekavši im da se Ženski klub za rešavanje ubistava tog dana sastaje na večeri kod Suzi. Dodala je: „Nemojte da kasnite!"
Rekla sam: ― Kad smo kod toga, ja neću piti.
Kler je spustila telefon u krilo i pogledala me, napućila usne i rekla:
― Bilo je krajnje vreme da mi kažeš, prijateljice.
— Pružila je ruku i prodrmala me za mišicu. — Piše ti na licu krupnim slovima. Obe smo prasnule u smeh.
Kler me tako dobro poznaje. Nisam čak ni morala da joj saopštim vest koja je na nepovratan i fantastičan način promenila moj svet.
Džo i ja smo čekali bebu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Deseta godišnjica  - Page 3 Empty Re: Deseta godišnjica

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 11:16 am

ZAHVALNOST

Dugujemo zahvalnost njujorškom advokatu Filipu R. Hofmanu, kapetanu Ričardu J. Konklinu iz Policijskog istražnog biroa grada Stanforda u Konektikatu i doktoru Hamfriju Germanijuku, sudskom veštaku okruga Trambel u Ohaju, zbog toga što su s nama velikodušno podelili svoje vreme i stručnost.
Takođe smo zahvalni našim izvrsnim istraživačima, Ingrid Tajlar, Eli Sartlef, Melisi Pevi i Lin Kolomelo. I Meri Džordan, koja je, kao i uvek, zadužena za kontrolu leta.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Deseta godišnjica  - Page 3 Empty Re: Deseta godišnjica

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 11:16 am

BELEŠKA 0 AUTORIMA

Džejms Paterson rođen je 1947. godine. Dobio je nagradu Edgar 1977. godine za najbolje debitantsko delo kriminalističkog žanra za roman The Thomas Berryman Number, koji je najpre odbilo 26 izdavača. Mada kao svog omiljenog pisca često navodi Markesa, Džejms Paterson priznaje da su na njega najdublje uticali filmovi Operacija „Šakal“ i Isterivač đavola:
„U jednom momentu sam shvatio da u meni ne čuči Ulis, ali da bi mogla čučati Operacija ’Šakal’.“
To otkriće polučilo je više od osamdeset napisanih romana, od kojih su mnogi i ekranizovani. Do sada su mu knjige prodate u 220 miliona primeraka, i prevedene na desetine svetskih jezika. Pošto je napisao nekoliko uspešnih trilera, Paterson je ranih devedesetih došao na ideju da stvori afro-američkog heroja u okviru tog žanra. Tako je nastao forenzički psiholog Aleks Kros, koji je postao jedan od najpoznatijih likova u detektivskoj literaturi i inspiracija za dva filma Prikrada se pauk (Laguna, 2002. i 2006) i Poljubi devojke (Laguna, 2004), oba s Morganom Frimenom u ulozi Krosa. Treći roman iz tog serijala je Džek i Džil (Laguna, 2007), a slede Mačka i miš (Laguna, 2007), Potraga za lasicom (Laguna, 2010), Ruže su crvene (Laguna, 2011), Ljubičice su plave (Laguna, 2011), Four Blind Mice, The Big Bad Wolf, London Bridges, Mary, Mary, Kros (Laguna, 2009), Double Cross, Cross Country, Alex Cross’s Trial, I, Alex Cross, Cross Fire i najnoviji, Kili Alex Cross.
Paterson se oprobao i u drugim žanrovima, pa je 1998. objavio naučnofantastični roman Kad vetar duva (Narodna knjiga, 2004), a 2001. pojavljuje se sentimentalni roman Suzanin dnevnik za Nikolasa (Laguna, 2001), roman koji po snazi porede s Mostovima okruga Medison, potom Samantina pisma Dženifer (Laguna, 2005) i Sundays at Tiffany’s. U serijalu Maximum Riđe dosad je objavljeno i njegovih osam romana za decu.
Ženski klub za rešavanje ubistava naziv je serijala knjiga o četiri prijateljice — detektivki, reporterki, sudskom patologu i javnoj tužiteljki ― koje zajednički rešavaju ubistva, i po njemu je snimljena TV serija i napravljena kompjuterska igra. Dosada su objavljeni sledeći romani iz tog serijala: Prvi koji umire (Narodna knjiga, 2002), Druga prilika (Narodna knjiga, 2003), Treći stepen (Narodna knjiga, 2005), Četvrti juli (Mladinska knjiga,(2009) , Peti jahač (Mladinska knjiga, 2010), Šesta meta (Mladinska knjiga, 2010), Sedmo nebo (Mladinska knjiga, 2011), Osmo priznanje (Mladinska knjiga, 2011), Deveta presuda (Mladinska knjiga, 2012) i najnoviji Deseta godišnjica (Mladinska knjiga, 2012).
Paterson je napisao i sledeće romane: Dvorska luda (Laguna, 2003), Kuća na plaži (Narodna knjiga, 2004), Kuća na jezeru (Narodna knjiga, 2005), Ponoćni klub (Laguna, 2006), Spasilac (Evro-Giunti, 2007. i 2010), Sudija i porota (Evro-Giunti, 2008. i 2010), Seks na brzaka (Mladinska knjiga, 2008), Season of the Machete, Hide & Seek, Miracle on the 17th Green, See How They Run, When the Wind Bloivs, Black Friday, Cradle & Ali, Santa Kid, Honeymoon, Ubistvo na plaži (Evro-Giunti, 2009), You’ve Been Warned, Jedrenje (Laguna, 2009), Bikini (Evro-Giunti, 2009. I 2010), Don't Blink, Od ubica, s ljubavlju (Laguna, 2011), Toys, Now You See Her, Kili Me If

You Can, The Christmas Wedding, Middle School, The Worst Years of My Life, Guilty Wives.
Godine 2007. Paterson je započeo nov serijal romana o detektivu Majklu Benetu i njegovo desetoro dece. Do sada su objavljeni romani: Stani na crtu (Evro-Giunti, 2010), Trči koliko te noge nose (Evro-Giunti, 2011), Worst Case i Tick Tock.
Godine 2008. Paterson je započeo serijal o Danijelu X i natprirodnim moćima. Do sada su objavljeni romani: Dangerous Days of Daniel X, Watch the Skies, Demons and Druids i Game Over.
Godine 2009. Paterson je pokrenuo serijal fantastike za tinejdžere o veštici i vešcu. Do sada su objavljeni romani: Veštica i veštac (Evro-Giunti, 2011), The Gift i The Fire.
Godine 2010. Džejms Paterson je krenuo s novini serijalom o bivšem marincu i agentu CIA- e Džeku Morganu koji je od oca nasledio elitnu detektivsku agenciju. Prvi roman tog serijala je Private, a slede romani Private London i Private Games.
Paterson je 2009. objavio dokumentarnu knjigu Ubistvo kralja Tutankamona (Laguna, 2010).
Poslednjih nekoliko godina Paterson često piše u tandemu s drugim piscima — Endruom Grosom, Maksin Pitro, Piterom de Jongom, Hauardom Rafanom, Majklom Ledvidžom i Gabrijelom Sarbone. Džejms Paterson živi u Palm Biču na Floridi, sa ženom i sinom.
Maksin Pitro je romanopisac i novinarka. Živi u Njujorku s mužem.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Deseta godišnjica  - Page 3 Empty Re: Deseta godišnjica

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 11:16 am

{1} Glavna junakinja istoimenog romana Elenor H. Porter, poznata po vedrini duha i nepresušnom optimizmu. (Prim. prev.)
{2} Lat.: Umesto roditelja. (Prim. prev.)
{3} Deo San Franciska južno od ulice Market. (Prim. prev.)
{4} Engl.: red — crvena. (Prim. prev.)
{5} Aluzija na srednje ime Sent, od Bernard Sent Džon, što u prevodu s engleskog znači sveti. (Prim. prev.)
{6} „Kimo Sabi“ je nadimak koji Tonto, američki Indijanac, daje svom prijatelju Usamljenom Rendžeru u istoimenoj radio i TV seriji (engl.: The Lone Ranger). (Prim. prev.)
{7} Engl.:Don't ask, don't tell, izraz koji se nekad odnosio na kadar vojske SAD, da njegovi pripadnici ne smeju javno iskazivati svoju homoseksualnu orjentaciju.(Prim. prev.)
{8} Preparat protiv prehlade i gripa, slično ferveksu. (Prim. prev.)
{9} Šp.: con leche, sa mlekom. (Prim. prev.)
{10} Američko udruženje anesteziologa; u klasifikovanju fizičkog stanja pacijenata, u četvrtu klasu spadaju „pacijenti s teškom sistemskom bolešću koja predstavlja neprestanu pretnju po život“ . (Prim. prev.)
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Deseta godišnjica  - Page 3 Empty Re: Deseta godišnjica

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 3 Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu