Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Četvrti juli

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

 Četvrti juli  Empty Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:05 pm

 Četvrti juli  Cetvrt10

U četvrtom delu popularne serije Ženski klub za rešavanje ubistava poručnica Lindzi Bokser, iz Odeljenja za ubistva policije San Franciska, bori se da spase svoju karijeru pošto je tužena za nesavesno obavljanje dužnosti i protivpravno oduzimanje života. Istovremeno, pokušace da pomogne u rešavanju niza užasnih ubistava koja potresaju gradić Half Mun Bej, u koji se povukla dok čeka svoje suđenje, nadajuci se odmoru.

Lindzi Bokser je na tragu dvoje osumnjičenih za koje ona i njen partner veruju da su odgovorni za nedavna ubistva u neuglednim četvrtima San Franciska. U procesu njihovog hapšenja Bokserova je primorana da upotrebi oružje da bi zašitila sebe i svog partnera od sigurne pogibelji. Epilog uzbudljive jurnjave ulicama San Franciska je da jedna devojka gine, a njen trinaestogodišnji brat ostaje paralizovan. Da li je u pitanju bila opravdana upotreba oružja? Ne u umovima njihovih roditelja i razgnevljenih žitelja San Franciska, kao i medija koji jedva čekaju da dojucerašnjeg uzornog policajca pribiju na stub srama.

Za to vreme u gradiću Half Mun Bej nadomak San Franciska neko ubija bračne parove na jeziv način, koji neodoljivo podseća na jedan slučaj nerešenog ubistva s kojim se poručnica Bokser susrela na samom početku policijske karijere — slučaj koji joj ne da mira već deset dugih godina. Bokserovoj, koja sa strepnjom išcekuje svoje suđenje, naloženo je da se pritaji u tom malom, naizgled mirnom primorskom mestu, ali, kako ubistva uzimaju maha, ona se oseti primoranom da stupi u akciju i biva uvučena u istragu u kojoj će i sama postati meta!

Džejms Paterson se s razlogom svrstava u red najprodavanijih autora današnjice, a nakon čitanja sjajnog trilera kakav je Četvrti juli jasno je i zašto.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:17 pm

Najlepše se zahvaljujemo vrhunskom policajcu kapetanu Ričardu Konklinu, iz Policijskog istražnog biroa grada Stamforda u Konektikatu, i sjajnom učitelju i slavnom forenzičkom patologu doktoru Hamfriju Germanijuku, sudskom veštaku okruga Trambel u Ohaju. Posebnu zahvalnost dugujemo Mikiju Šermanu, izvanrednom braniocu u krivičnim postupcima, na njegovom veoma mudrom savetu.
Takođe smo zahvalni Lin Kolomelo, Eli Sartlef Lindi Gajnap Djui i Juki Kito, na izuzetnoj pomoći koju su nam pružile u istraživanjima obavljenim i na terenu i na internetu.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:18 pm


 Četvrti juli  4507450




PRVI DEO
Nikoga nije briga



Bilo je skoro četiri sata ujutru, jednog radnog dana. Mozak mi je grozničavo radio još pre nego što je Džakobi zaustavio naš automobil na trotoaru ispred Lorenca, bednog „turističkog hotela" u kome se sobe iznajmljuju na sat, smeštenog u jednom od blokova Tenderloina, u San Francisku, toliko pretećeg da se čak ni sunce ne usuđuje da pređe ulicu.
Tri crno-bela policijska automobila već su bila parkirana uz ivičnjak, a Konklin, prvi policajac na mestu zločina, trakom je obeležio celo područje. Drugi policajac, Les Aru, pomagao mu je u tome.
— Šta imamo ovde? — upitala sam Konklina i Arua.
— U pitanju je belac, poručnice. Stariji maloletnik, iskolačenih očiju, reš pečen — odgovorio mi je Konklin. — Soba dvadeset jedan. Nema znakova provale. Žrtva je u kadi, baš kao i prethodna.
Samo što smo Džakobi i ja zakoračili u hotel, zapahnu nas smrad mokraće i bljuvotine. Na ovakvom mestu nema momka koji će vam uzeti prtljag. Niti liftova i usluge po sobama. Svet koji živi samo noću utopio se u mračne senke, izuzimajući jednu mladu prostitutku posivele kože koja povuče Džakobija u stranu.
— Daj mi dvadeset dolara — čuh je kako govori. — Imam broj tablica.
Džakobi ispljunu deset u zamenu za to parče papira, a onda se okrenu recepcioneru i postavi mu nekoliko pitanja o žrtvi: da li je imao cimera, kreditnu karticu, kakvu naviku?
Zaobiđoh narkosa na stepeništu i popeh se na drugi sprat. Vrata sobe dvadeset jedan bila su otvorena. Novopečeni pandur stajao je ispred i pazio da mu nešto ne promakne.
— Dobro veče, poručnice Bokser.
— Keresti, jutro je.
— Izvinjavam se, gospoja — reče i uvede me u prostoriju pružajući mi na potpis papir prikačen za plastičnu tablu.
U sobi četiri sa četiri bilo je mračnije nego u hodniku. Osigurač beše pregoreo, a na prozorima osvetljenim uličnim svetiljkama tanke zavese visile su poput utvara. Rešavala sam slagalicu, pokušavajući da nazrem šta od svega ovoga jeste dokaz a šta nije, pokušavajući da ništa ne zgazim. Bilo je tako malo svetla, a prokleto mnogo rasula.
Baterijskom lampom sam brzo prelazila preko zdrobljenih flašica na podu, madraca umrljanog starim flekama krvi, usmrdelih hrpa smeća i odeće kojih beše svuda. U ćošku je bila nekakva sklepana kuhinjica, rešo je još uvek bio topao, narkomanski pribor u sudoperi.
Vazduh u kupatilu bio je težak i gust, skoro vodenast. Svetlom preleteh preko produžnog kabla koji se kao zmija uvijao od utičnice pored sudopere, okrznuh zapušenu klozetsku šolju i obasjah kadu. Stomak mi se zgrčio kad sam snopom svetla obuhvatila mrtvo telo dečaka. Bio je go, mršav i plavokos, bez ijedne dlačice na grudima, očiju koje samo što ne behu iskočile iz duplji i s penom na usnama i nozdrvama. Električni kabl se završavao u zastarelom modelu tostera koji se svetlucao
ispod vodene površine.
— Sranje - rekoh kad Džakobi uđe u kupatilo. - Opet iz početka.
— Bogami, stvarno je tostiran — reče Džakobi.
Kao načelnik Odeljenja za ubistva nisam više bila u obavezi da na licu mesta obavljam detektivski posao. Ali u ovakvim slučajevima jednostavno nisam mogla da se držim po strani.
Još jedan klinac bio je ubijen strujom. Ali zašto? Da li je bio slučajna žrtva nasilja, ili je to bilo lično? U mislima sam videla dečaka kako se bolno batrga dok mu munja prolazi telom i zauvek

zaustavlja srce.
Ustajala voda na napuklim, podnim pločicama polako mi je puzala uz nogavice pantalona. Podigoh nogu i stopalom zalupih vrata kupatila znajući odlično šta ću da ugledam. Sarke na vratima, verovatno nikad podmazane, potmulo zacvileše.
Tri reči bile su sprejom ispisane na unutrašnjoj stram vrata farbom. Po drugi put u roku od dve nedelje zapitala sam se šta one, do đavola, znače.
„NIKOGA NIJE BRIGA"



Sve je izgledalo kao naročito sablasno samoubistvo, osim što limenke spreja nigde unaokolo nije bilo. Čula sam Čarlija Klapera i njegov operativni tim kako dolaze i u susednoj sobi otpakuju forenzičku opremu. Stajala sam po strani dok fotograf nije završio svoj posao, a onda sam iz zida istrgla produžni gajtan.
Čarli promeni osigurač.
— Hvala bogu — reče kad je svetlo preplavilo to mesto strave i užasa.
Preturala sam po žrtvinoj odeći bezuspešno pokušavajući da pronađem bilo kakav trag koji bi me uputio na njen identitet, kad je u sobu ušla Kler Vošbern, moja najbolja prijateljica i glavni sudski patolog San Franciska.
— Veoma je gadno - rekoh Kler dok smo ulazile u kupatilo. Kler je najsrdačnije biće u mom životu, bliža mi je i od rođene sestre. — Osećam potrebu...
— Da uradiš šta? — blago me upita Kler.
Progutah s mukom trudeći se da odagnam osećaj gađenja koji mi se stalno dizao u grlu. Navikla sam se na razne stvari, ali na ubistva dece nikada neću moći da se naviknem.
— Samo bih htela da gurnem ruku i izvučem čep. Žrtva je izgledala još namučenije na jasnom svetlu.
Kler čučnu pored kade uguravši svoje telo veličine četrdeset šest u prostoriju veličine trideset šest.
— Plućni edem — reče videvši ružičastu penu u oralnim i nazalnim šupljinama ubijenog dečaka. Prstima lagano opipa blaga nagnječenja na usnama i oko očiju. — Malo su mu pomerali kosti pre nego što su pustili struju.
Pokazah na uzdužnu otvorenu posekotinu na njegovoj jagodici. — Šta kažeš na to?
— Moja pretpostavka? Mislim da će se pokazati da ova zaseklina potiče od papučice tostera.
Reklo bi se da su ga njime prvo udarali, pa ga tek onda bacili u vodu.
Dečakove ruke počivale su na ivici kade. Kler ih nežno podiže i okrenu.
— Nema ukočenosti. Telo je još uvek toplo, mrtvačke pege su blede. Mrtav je manje od dvanaest sati, verovatno manje i od šest. Nema vidljivih tragova drogiranja.
— Rukama u rukavicama prođe kroz dečakovu zamršenu kosu, a zatim mu prstima podigne nagnječenu gornju usnu. — Nije skoro bio kod zubara. Možda je pobegao od kuće.
— Možda — rekoh. A onda sam se verovatno ućutala na trenutak.
— Dušo, šta ti se vrzma po glavi?
— Da pred sobom imam još jedno NN lice.
Prisećala sam se jednog drugog NN tinejdžera, klinca beskućnika koga su ubili na sličnom mestu kad sam tek počinjala da radim na odeljenju za ubistva. To mi je bio jedan od najgorih slučajeva u životu, i deset godina kasnije ta smrt me još uvek proganjala.
— Znaću više kad se ovaj momak nađe na mom stolu
— govorila je Kler kad se na vratima ponovo pomoli Džakobi.
— Doušnik nam je javio da onaj nepotpuni registarski broj pripada mercedesu — reče. — I to crnom.
Crni mercedes viđen je i na mestu drugog ubistva strujom. Nacerih se osetivši nalet nade. Da, počela sam ovo da shvatam lično. Pronaći ću šljam koji je pobio ovu decu i ukloniću ga pre nego što

to ponovo uradi.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:18 pm


 Četvrti juli  4481521




Od noćne more u hotelu Lorenco prošla je cela nedelja. Policijska laboratorija još uvek je prosejavala obilje krša pronađeno u sobi dvadeset jedan, a doušnikov trocifreni broj registarskih tablica bio je ili delimično pogrešan ili čisto nagađanje. Što se mene tiče, ja sam se svakogjutra budila besna i tužna jer je ovaj ružni slučaj i dalje tapkao u mestu.
Mrtvi klinci su me proganjali i to veče, dok sam se vozila Kod Suzi na okupljanje s prijateljicama. Kod Suzi je obližnji kafe, živopisno i veoma posećeno mesto neravnomerno okrečeno jarkim bojama, gde služe vrlo začinjena ali ukusna karipska jela.
Džil, Kler, Sindi i ja gledale smo na to mesto i kao svoje utočište i kao mesto za provod. Naši iskreni i neuvijeni ženski razgovori, neopterećeni činovima i strukovnim podelama, često su presecali nedelje birokratskih besmislica. Zajedno, prokljuvile smo mnoge slučajeve do detalja baš na tom mestu.
Ugledah Kler i Sindi u „našem" separeu u dnu kafea. Kler se smejala nečemu što je Sindi rekla, a to se često dešavalo, jer je Kler imala zarazan smeh, a Sindi bila zabavna devojka, baš kao i prvorazredni reporter-istraživač u Kroniklu. Džil, naravno, nije bilo.
— Hoću isto to što i vi pijete — rekoh i brzo se uvukoh u separe i smestih pored Kler. Na stolu su se već nalazili bokal margarite i četiri čaše, dve od njih prazne. Sipah sebi piće i pogledah svoje prijateljice osećajući tu skoro magičnu vezu koju smo između sebe stvorile svim onim što smo zajedno prošle.
— Izgleda da ti je potrebna transfuzija — našali se Kler.
— Kunem ti se da jeste. Da počnemo jednom intravenoznom. — Otpih gutljaj ledenog koktela, zgrabih novine što su stajale pored Sindinog lakta i pažljivo ih prelistah dok na sedamnaestoj strani, tačno ispod preklopa, ne ugledah priču u gradskoj hronici. TRAŽE SE INFORMACIJE U VEZI S UBISTVIMA U TENDERLOINU.
— Rekla bih da u mojoj glavi priča ima veći značaj — prokomentarisah.
— Mrtvi beskućnici nisu dovoljno interesantni za prvu stranu — objasni Sindi saosećajno.
— Čudno — rekoh devojkama. — U stvari, imamo previše informacija. Sedam hiljada otisaka. Kosu, vlakna, tonu beskorisnih DNK uzoraka iz tepiha koji nije bio usisan još od Niksonovog detinjstva. — Napravih pauzu u svojoj tiradi koju iskoristih da odvežem konjski rep i raspustim kosu.
— S druge strane, i pored svih mogućih cinkaroša koji se šunjaju Tenderloinom, sve što imamo jeste jedan usrani trag.
— Stvarno gadno, Linds — reče Sindi. — A šef... dahće li ti za vratom?
— Ne — odgovorih, kuckajući kažiprstom po sićušnoj novinskoj vesti o ubistvima u Tenderloinu.
— Baš kao što ubica kaže, nikoga nije briga.
— Dušo, ne budi tako stroga prema sebi — ubaci se Kler. — Umećeš ti da zdrobiš i ovaj orah.
Kao i uvek.
— Ma da, nećemo više o tome. Džil bi me pošteno izribala zbog ovolikog kukumavkanja.
— Ona kaže „Sve je u redu" — izvali Sindi pokazujući na Džilino upražnjeno mesto. Podigosmo čaše i kucnusmo se.
— Za Džil — rekosmo uglas.
Napunismo Džilinu čašu i svaka otpi iz nje u sećanje na Džil Bernard, izvanrednu pomoćnicu javnog tužioca i našu sjajnu prijateljicu koja je ubijena pre svega nekoliko meseci. Mnogo nam je

nedostajala, i to smo i kazale. Nakon izvesnog vremena, naša konobarica Loreta donela nam je novi bokal margarite da zameni prethodni.
— Izgledaš razdragano — rekoh Sindi koja uskoči sa svojim novostima. Upoznala je novog tipa, hokejaša koji je igrao za Ajkule iz San Hozea, i bila je prilično zadovoljna sobom. I dok smo Kler i ja iz nje izvlačile detalje, rege bend poče da podešava instrumente, i uskoro smo svi pevali pesmu Džimija Klifa, zveckajući kašikama po staklariji.
Konačno počeh da se opuštam u svetu margarita kad zazvoni moj nekstel. Bio je to Džakobi.
— Bokserova, sačekaj me napolju. U susednom sam bloku. Imamo mercedes na nišanu.
Trebalo je da kažem: „Idi bez mene. Nisam na dužnosti." Ali to je bio moj slučaj i morala sam da pođem. Spustih na sto nekoliko novčanica, devojkama poslah poljupce i jurnuh prema vratima. Ubica je pogrešio u jednom. Nekoga je bilo briga.



Uđoh sa suvozačke strane u naš neobeleženi sivi kraun vik.
— Kuda idemo? — upitah Džakobija.
— U Tenderloin — odgovori. — Jedan crni mercedes primećen je kako kruži tamošnjim ulicama.
Reklo bi se da se baš i ne uklapa u takav komšiluk.
Inspektor Voren Džakobi nekada je bio moj partner. Prilično dobro je podneo moje unapređenje, kad se sve uzme u obzir; bio je više od deset godina stariji od mene, a imao je i sedam godina staža više nego ja. Još uvek smo bili partneri na posebnim slučajevima, ali iako je on meni podnosio izveštaj, morala sam i ja da dajem objašnjenja.
— Popila sam neku Kod Suzi.
— Neko pivo?
— Neku margaritu.
— Koliko je to „neku"? — Okrenu svoju veliku glavu put mene.
— Jednu i po čašu - odgovorih, ne priznavši mu onu trećinu koju sam ispila u Džilino ime.
— Nije ti problem da zajedno obavimo obilazak?
— Ne, ne, nikako. Sasvim sam dobro.
— Nemoj ni da pomišljaš da ćeš da voziš.
— Jesam li tražila?
— Na zadnjem sedištu imaš termos.
— Kafa?
— Ne, termos je za tebe, da pišaš u njega, ako budeš morala, jer nemamo vremena za piš pauzu.
Nasmejah se i posegnuh za kafom. Džakobi je oduvek imao smisla za neukusne šale. Kad uđosmo u Sestu ulicu, nešto južnije od Ulice Mišn, ugledah, u zoni parkiranja na jedan sat, automobil koji je odgovarao opisu.
— Vorene, pogledaj. Eno je naša ptičica.
— Imaš oko sokolovo, Bokserova.
Osim što je meni skočio krvni pritisak, u Sestoj ulici mje se dešavalo ništa posebno uzbudljivo. Beše to oronuli blok prljavih fasada i napuštenih samačkih hotela čije su ulazi i prozori bili zatvoreni golom šperpločom. Neoprezni pešaci besciljno su teturali ulicom, a beskućnici su hrkali ispod svojih gomila đubreta. Stara skitnica zagledala je sjajni crni automobil.
— Do đavola, nadam se da ga niko neće maznuti — rekoh.
— Strči kao koncertni klavir na smetlištu.
Pošto sam javila gde se nalazimo, ušančismo se pola bloka dalje od mercedesa. Ukucah registraciju u kompjuter, i ovoga puta dobila sam glavnu premiju. Automobil je bio registrovan na doktora Endrua Kabota s Telegraf Hila.
Pozvala sam stanicu i zatražila od dežurnog da proveri ime doktora Kabota u nacionalnoj bazi podataka i da me nazove kad to uradi. A onda se Džakobi i ja udobno sinestismo spremni za još jedno dugo, dugo čekanje. Ko god da je bio Endru Kabot, definitivno je zalutao tu. Prismotre su uglavnom zanosne koliko i hrana od juče, stoga sam i dobovala prstima po komandnoj tabli. Gde je, do đavola, Endru Kabot? Šta je tražio ovde?
Dvadeset minuta kasnije, mašina za čišćenje ulica, jarkožuta gromada veličine automobila, kao i svake noći prešla je na trotoar, poput neke oklopne gusenice s rotaciomm svetlima koja su, s vremena

na vreme, bila potpomognuta sirenama. Beskućnici su ustajali s trotoara da izbegnu četke. Papiri su se kovitlali pod slabim uličnim svetlom.
Nekoliko trenutaka mašina nam je potpuno zaklonila vidik, a kadje prošla, Džakobi i ja istovremeno ugledasmo kako se i vozačka i suvozačka vrata na mercedesu zatvaraju.
Automobil je krenuo.
— Počinje igranka — reče Džakobi.
Dok smo napregnuto čekali da se mercedes malo udalji, jedan smeđi kamri polako se postavljao između nas i naše mete. Uzeh radio da pošaljem izveštaj: — Pratimo crni mercedes, registracije KZV 26C, ide na sever Sestom, prema Ulici Mišn. Obavestite patrole u okolini — oh, sranje!
To je trebalo da bude jedno brzo presretanje, ali bez upozorenja ili vidljivog razloga, vozač mercedesa stisnu gas do daske, ostavljajući Džakobija i mene među vlažnim otpacima.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:18 pm


 Četvrti juli  4256558


Gledala sam u neverici kako se zadnja svetla mercedesa pretvaraju u male crvene tačke koje se sve više i više udaljavaju, dok se kamri unatraške pažljivo uparkirao, potpuno nas zatvorivši.
Zgrabih mikrofbn i zaurlah preko razglasa:
— Oslobodi prolaz! Miči se!
— Jebiga — reče Džakobi.
Pritisnuo je prekidače i upalio reflektore i glavna rotaciona svetla, i čim je sirena počela da zavija, projurismo pored kamrija, otkinuvši mu stop-svetlo.
— Odlično, Vorene.
Pošto preletesmo raskrsnicu Šeste i Hauardove, objavih centrali šifru 33 i da oslobode vezu za poteru.
— Idemo na sever Šestom, južno od Marketa, u poteri smo za crnim mercedesom, pokušavamo da ga presretnemo. Svim patrolama u okolini, krenite u tom pravcu.
— Razlog potere, poručnice?
— Istraga nedavnog ubistva.
Adrenalin mi je strujao venama. Zgrabićemo tu ptičicu, čvrsto sam verovala i molila boga da u lovu ne ubijemo i nekog slučajnog prolaznika. Radio-jedinice deklamovale su svoje položaje kad na crveno presekosmo Mišn, gazeći najmanje sto deset na sat.
Pritiskala sam zamišljenu kočnicu dok je Džakobi tutnjao preko Marketa, najveće i najprometnije ulice u gradu, koja u ovo vreme beše zagušena autobusima, lokalnim vozovima i automobilima odocnelog poslovnog sveta.
— Hvataj desno — viknuh Džakobiju.
Na račvanju, mercedes naglo promeni smer i skrenu u Ulicu Tejlor. Bili smo desetak metara iza njega, nedovoljno blizu da bismo u sve gušćem mraku mogli da naslutimo ko je bio vozač, a ko suvozač.
Pratili smo automobil Ulicom Elis i, uputivši se na zapad, prođosmo pored hotela Koronado, gde se dogodilo prvo ubistvo strujom. Ubica je ovde bio svoj na svome. To kopile je poznavalo ove ulice isto tako dobro kao i ja.
Ostali automobili ukopavali su se uz ivičnjake dok smo uz zaglušujuće urlanje sirene sekli raskrsnice gareći sto pedeset, a onda smo, pod punim gasom, jurnuli usponom i, preletevši ga, nekoliko paničnih sekundi proveli u vazduhu, pre nego što smo se dočekali na krivinu, u podnožju sa suprotne strane - ali uprkos svoj muci, izgubili smo mercedes u Ulici Levenvort, na raskrsnici zakrčenoj autornobilima i pešacima.
Opet zagrmeh u mikrofon i zahvalih bogu kad začuh radio.
— Vidimo ga, poručnice. Crni mercedes ide na zapad Ulicom Turk, vozi sto četrdeset. — U Ulici Hajd, još jedna patrola se priključila poteri.
— Mislim da ide prema Ulici Polk — rekoh Džakobiju.
— Isto mislimo.
Prepustismo glavni put ostalim patrolama, a mi, skrenuvši pored Krimove i Kremove palate finog đubreta na uglu Ulice Turk, uđosmo u Ulicu Polk vozeći prema severu. Jedno desetak jednosmernih uličica izlazilo je na Ulicu Polk... Svaku sam prosvrdlala pogledom kako smo prolazili Ulicu vrba, Ulicu Elis, Ulicu maslina.

— Eno ga, vuče zadnji kraj — povikah Džakobiju. Ljuljajući se na probušenoj zadnjoj desnoj gumi, mercedes skrenu kod pozorišta Mičel Braders i ude u Ulicu Larkin.
Obema rukama sam se držala za komandnu tablu dok ga je Džakobi sledio. Mercedes odjednom izgubi kontrolu pa, udarivši u parkirani kombi, zapliva trotoarom i nabi se na poštansko sanduče. Iskidan metal zacvile kad sanduče udari u šasiju kola, koja se zatim zaustaviše, prednjim delom uzdignuta pod uglom od četrdeset pet stepeni, dok se vozačeva strana naginjala nad slivnik.
Hauba odskoči, a para pokulja iz creva hladnjaka koji je upravo ispustio dušu. Smrad nagorele gume i slatkasti miris antifriza ispuniše vazduh.
Džakobi zaustavi. Držeći pištolje, iskočismo iz kola i potrčasmo ka mercedesu.
— Rnke uvis — povikala sam. — Odmah!
Uočila sam da su oba putnika pritešnjena vazdušnim jastucima. Tek kad su jastuci splasnuli, prvi put sam im videla lica. Klinci bele puti, možda od trinaest i petnaest godina, prestravljeni.
Kad smo Džakobi i ja prišli mercedesu, obema rukama stežući oružje, klinci počeše da plaču.



Srce mi je lupalo da se to moglo čuti, i bila sam užasno besna. Doktor Kabot, osim ako nije vršnjak Dugija Hauzera,* (Maloletni junak iz istoimene američke humorističke TV serije. (Prim. prev.)) nije bio u tim kolima. Ovi klinci su ili idioti, lli lzopačeni ljubitelji brze vožnje, ili kradljivci automobila — ili možda sve zajedno.
Pištoljem sam nišanila u vozačev prozor.
— Ruke uvis. Tako. Dotaknite krov. Obojica.
Suze su se kotrljale niz vozačevo lice, i u šoku shvatih da je to devojčica. Kratko ošišane kose, vrhova ofarbanih u roze, bez šminke, bez pirsinga: pank viđen očima časopisa Seventin, samo ga je loše skinula. Kad je podigla ruke, videh da su joj krhotine stakla popadale po crnoj majici. Ime joj je visilo na lancu oko vrata.
Priznajem, vikala sam na nju. Upravo smo prošli kroz jurnjavu u kojoj smo svi mogli da izginemo.
— Gde ti je, kog đavola, bila pamet, Saro?
— Žao mi je — zajauka. — Samo... imam samo učeničku vozačku dozvolu. Šta ćete mi uraditi? Bila sam nepoverljiva.
— Bežala si od policije zato što nemaš vozačku? Jesi li luda?
— On će nas ubiti — reče drugo dete, štrkljast dečak, izvijajući se preko pojasa koji ga je držao za sedište.
Dečakje imao krupne smeđe oči i plavu kosu koja je padala preko njih. Nos mu je krvario, verovatno slomljen od udara u vazdušni jastuk. Suze su mu se slivale niz obraze.
— Molim vas, nemojte da kažete. Samo recite da je auto bio ukraden, ili nešto tako, i pustite nas kući. Molim vas. Tata će nas stvarno ubiti.
— Zašto bi? - upita Džakobi sarkastično. - Neće mu se dopasti nov ukras na haubi auta od šezdeset hiljada dolara? Držite ruke tako da ih vidimo i izađite, ali polako.
— Ja ne mogu. Zaaa... aglavio sam se - kukao je dečak. Nadlanicom je obrisao nos razmazujući krv po licu. A onda je povratio po konzoli.
Džakobi promrmlja „Oh, sranje", kad je prevladao naš nagon da priskočimo u pomoć. Vratili smo oružje u futrole. Oboje smo morali dobro da povučemo da bismo iščupali razvaljena vozačka vrata. Uvukla sam se i ugasila automobil, a onda smo izvukli decu i malo ih povratili.
— Saro, da vidim tu tvoju privremenu dozvolu - zatražih. Pitala sam se da li je doktor Kabot bio njen otac, i da li ga se deca s razlogom plaše.
— Ovde je — reče Sara. - U mom novčaniku.
Dok je Džakobi zvao hitnu pomoć, devojčica zavuče ruku u unutrašnji džep jakne i izvuče predmet toliko neočekivan i zastrašujući da mi se krv sledila.
Vrisnula sam: „PIŠTOLJ!" delić sekunde pre nego što me je pogodila.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:21 pm


 Četvrti juli  2714377




Vreme kao da se usporilo, osećala sam proticanje svake sekunde, a i bukvalno se sve odigralo za manje od minuta.
Ustuknuh, a onda htedoh da se okrenem na stranu kad osetih silovit pogodak u levo rame. Drugi metak mi se zario u butinu. Dok sam se borila da shvatim, kolena mi zaklecaše i padoh na zemlju. Pružih ruku ka Džakobiju i videh šok na njegovom licu.
Nisam se onesvestila. Videla sam dečaka kako puca u Džakobija — bum-bum-bum. Videla sam ga da prilazi i šutira mog partnera u glavu. Čula sam i devojčicu kako kaže:
— Ajde, Semi. Ajmo odavde.
Nisam osećala bol, samo bes. Razmišljala sam razborito, kao i uvek u životu. Zaboravili su na mene. Napipala sam svoj devetmilimetarski glok koji mi je još bio za pojasom, čvrsto sam ga zgrabila za dršku i sela.
— Baci pištolj — viknuh, uperivši pištolj u Saru.
— Jebi se, kučko — doviknu. Lice joj je bilo ukočeno od straha dok je nišanila dvadesetdvojkom, odmah ispalivši tri metka. Čula sam kako čaure zvekeću po pločniku svuda oko mene.
Opšte je poznato koliko je teško pogoditi metu iz pištolja, ali ja sam učinila ono za šta sam bila obučena. Ciljala sam u centar, u sredinu njenih grudi, i dvaput okinula: bum-bum. Lica zgrčenog od bola, Sara se skljokala na zemlju. Pokušala sam da ustanem, ali samo uspeh da se oslonim na jedno koleno.
Dečak okrvavljenog lica još uvek je držao pištolj. Uperio ga je u mene.
— Baci ga! — vrisnuh.
— Upucala si mi sestru!
Nanišanila sam, opet dvaput povukla obarač: bum-bum. Dečak ispusti pištolj, celo njegovo telo se opustilo. Kriknuo je dok je padao.



Strašna, potmula tišina zavladala je Ulicom Larkin. A onda sam počela da razaznajem zvuke. S radija je dopirao rep. Čula sam dečakovo tiho stenjanje. Čula sam policijske sirene kako se približavaju.
Džakobi se uopšte nije micao. Pozvala sam ga, ali nije odgovarao. Otkačih nekstel s pojasa i, dajući sve od sebe, pozvah stanicu.
— Pogođena dva policajca. Pogođena dva civila. Potrebna medicinska pomoć. Pošaljite dvoja ambulantna kola. Odmah.
Dispečer mi je postavljao pitanja: lokacija, broj značke, ponovo lokacija. — Poručnice, jesi li dobro? Lindzi. Odgovori mi.
Zvuci su iščezavali i vraćali se. Ispustila sam telefon i spuslila glavu na mekani, mekani pločnik.
Pucala sam na decu. Decu! Gledali su me zaprepašćeno dok su padali. Oh, bože, Sta sam uradila?
Osetih vrelinu krvi koja mi se skupljala ispod vrata i oko noge. U mislima sam ponovo vrtela ceo film, ali sam ih ovoga puta postrojila licem ka autu. Stavila im lisice. Pretresla ih. Bila pametna. Bila odgovorna!
Bili smo neoprostivo glupi, i sada ćemo svi umreti. Hvala bogu, prekrivala me tama i zatvorih oči.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:22 pm

 Četvrti juli  2684220


DRUGI DEO
Neplaniran odmor



Čovek je mirno sedeo u neupadljivom, sivom vozilu na Oušn Koloni roudu, u najlepšem delu Half Mun Beja u Kaliforniji. Njegova pojava nije upadala u oči, iako je odudarao od okoline. Iako nije imao zakonsko pravo da nadzire ljude koji su živeli u beloj kolonijalnoj kući ispred koje behu parkirani skupi automobili.
Posmatrač je ispred oka držao fotoaparat ne veći od kutije šibica. Sjajna spravica s memorijom od jednog gigabajta i zumom koji je uveličavao deset puta.
Zumirao je, okinuo i napravio snimak porodice koju je posmatrao kroz kuhinjski prozor kako u svom gnezdašcu ćaska i doručkuje integralne žitarice.
Tačno u 8:06, Kejtlin O'Mali je otvorila ulazna vrata. Nosila je školsku uniformu, ljubičasti ranac i dva sata, po jedan na svakoj ruci. Duga kestenjasta kosa sijala je izrazitim sjajem.
Posmatrač je slikao tinejdžerku dok je sa suvozačke strane ulazila u crni leksus, parkiran na kolovozu ispred kuće, iz koga su uskoro dopirali zvuci neke rok radiostanice.
Spustivši aparat na komandnu tablu, Posmatrač je iz središnjeg pretinca izvadio plavi notes i hemijsku olovku tankog vrha i napravio beleške pedantnim, skoro kaligrafskim rukopisom.
Bilo je važno da se sve zapiše. Bio je to zahtev Istine.
U 8:09 ulazna vrata su se opet otvorila. Doktor Ben O'Mali je nosio tanko, sivo vuneno odelo i crvenu leptir-mašnu koja je stezala kragnu uštirkane bele košulje. Okrenuo se svojoj ženi, Lorelaj, cmoknuo je u usta i produžio stazom.
Niko nije kasnio.
Maleni aparat pravio je snimke. Zzzzk. Zzzzk. Zzzzzk.
Doktor je otišao do ivičnjaka i u plavu kantu za reciklažu ubacio kesu dubreta koju je izneo iz kuće. Omirisao je vazduh, osvrnuo se i levo i desno, nijednog trenutka ne zadržavajući pogled na sivom vozilu i čoveku u njemu. Onda se pridružio svojoj kćerki u leksusu. Nekoliko trenutaka kasnije, vozeći u rikverc, doktor O'Mali je izašao na Oušn Koloni roud i krenuo na sever prema autoputu Kabriljo.
Posmatrač je dopunio svoje beleške, a zatimje notes, olovku i fotoaparat vratio u pretinac.
Sada ih je video: devojčica u sveže ispeglanoj uniformi i čistim belim dokolenicama, mnogo živosti na lepom licu. To je toliko dirnulo Posmatrača da mu se oči ispuniše suzama. Bila je tako stvarna, tako drugačija od svog oca, doktora, slike i prilike bezličnog dosadnog građanina.
Ali jedna stvar mu se dopadala kod doktora Bena O'Malija. Dopadala mu se njegova hirurška preciznost. Posmatrač je računao na to.
Prosto je mrzeo iznenađenja.



Glas u mojoj glavi viknu:
— Hej! Saro!
Trgla sam se i posegla za pištoljem, da bih shvatila da uopšte ne mogu da se pomerim. Tamno lice, otpozadi osvetljeno mutnim, belim svetlom, nadnelo se nada mnom.
— Kraljica slatkiša — promrmljah.
— Oslovljavali su me i pogrdnijim imenima. — Nasmejala se. Bila je to Kler. Bila sam na
njenom stolu, a to je značilo da sigurno umirem.
— Kler? Čuješ li me?
— Jasno i glasno, srce. — Zagrlila me nežno, materinski. — Dobro nam došla.
— Gde sam?
— San Francisko. Opšta. Šok-soba.
Magla se dizala. Setih se tamne hladnoće Ulice Larkin. One dece. Džakobi je bio pogođen!
— Džakobi — rekoh, upitno pogledavši Kler. — Džakobi se nije izvukao.
— On je na intenzivnoj, dušo. Lavovski se bori. — Kler mi se osrnehnu. — Vidi ko je ovde, Lindzi. Samo okreni glavu.
Uz ogroman napor, okrenuh svoju tešku glavu nadesno, i njegovo lepo lice se pojavi. Nije bio obrijan i očni kapci mu behu otečeni od umora i brige, ali od samog pogleda na Džoa Molinarija moje srce zapeva kao veseli kanarinac.
— Džo. Zar nisi u Vašingtonu?
— Ovde sam, draga. Došao sam čim sam čuo.
Kad me poljubio, osetila sam na licu njegove suze. Pokušah da mu kažem da se iznutra osećam potpuno slomljeno.
— Džo, ona je mrtva. Oh, bože, bila je to užasna greška.
— Dušo, kako sam čuo, nisi imala izbora.
Ovlaš mi dodirnu lice svojim ogrubelim obrazom.
— Moj broj pejdžera ti je kod telefona. Lindzi? Čuješ li me? Doći ću ujutru — reče.
— Šta, Džo? Sta si rekao?
— Probaj da spavaš, Lindzi.
— Naravno, Džo. Hoću...



Sestra po imenu Heder Grejs, duša od žene, obezbedila mi je kolica. Sedela sam u kolicima kraj Džakobijevog kreveta dok je kasno popodnevno svetlo ulazilo kroz prozor odeljenja za intenzivnu negu i razlivalo se plavim oidnim linoleumom. Dva metka su mu prošla kroz telo. Jedan je razneo plućno krilo, drugi probušio bubreg, a udarac koji je dobio u glavu slomio mu je nos i obojio lice sjajnom nijansom plavog patlidžana.
Ovo beše moja treća poseta u tri dana, i mada sam se trudila da ga razveselim, Džakobijevo raspoloženje ostajalo je nepokolebljivo loše. Gledala sam ga kako spava kad mu se naduveni kapci iznenada podigoše.
— Ćao, Vorene.
— Ćao, Opasna.
— Kako se osećaš?
— Kao najveća guzica na svetu. — Bolno se zakašlja, a ja se bolno namrštih u znak saosećanja.
— Polako, drugar.
— Gadno je, Bokserova.
— Znam.
— Ne mogu prestati da mislim na to. Sanjam o tome. — Napravi pauzu, dotače previjen nos. — Tog klinca kako puca u mene, dok ja stojim i držim đoku.
— Mmm. Mislim da je to bio tvoj mobilni, Džakobi. Nije se nasmejao. To nije valjalo.
— Nema opravdanja za to.
— Srca su nam bila na pravom mestu.
— Srca? Glupost. Drugi put, manje srca više mozga.
Bio je u pravu, naravno. Sve sam to shvatala, klimala glavom, dodavala neke opaske u sebi. Kao, hoću li se ikad više osećati kako treba s pištoljem u ruci? Hoću li oklevati kad ne treba? Pucati pre nego što razmislim? Sipah Džakobiju vodu. Stavih prugastu slamčicu.
— Zabrljala sam. Trebalo je da stavim lisice tom klincu...
— I ne počinji, Bokserova. Mi smo trebali — a ti si mi verovatno spasila život.
Neko se pomoli na vratima. Kose zalizane unazad, u urednom odelu jednostavnog kroja, šef Entoni Trakio stezao je u rukama kutiju slatkiša. Izgledao je kao tinejdžer koji ide da sačeka svoju prvu devojku. Dobro, ne baš tako.
— Džakobi, Bokserova. Milo mi je da sam vas uhvatio zajedno. Kako ste? dobro? - Trakio nije bio loš čovek, prema meni je čak bio i dobar; ipak, nismo bili u ljubavi. Malo se osvrnuo po sobi hodajući na prstima, a onda priđe Džakobijevom krevetu.
— Imam neke vesti. Pretvorili smo se u uvo.
— Kabotovi klinci su ostavili otiske kod Lorenca. -Svetlo mu je titralo u očima. — A Sem Kabot je priznao.
— Jebote. Je l' istina? — zaškripa Džakobi.
— Majke mi. Klinac je rekao bolničarki da su se on i seka igrali s beguncima. Igru su zvali
„metak ili kupanje".
— Bolničarka će da svedoči? — upitah.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:22 pm

 Četvrti juli  2684216



— Da, stvarno. Zaklela mi se.
— „Metak ili kupanje". Ti mali skotovi — frknu Džakobi. - Igra.
— Da, ali igra je gotova. U njenoj sobi smo čak našli beleške i kolekciju krimića. Bila je opsednuta ubistvima. Idem, vas dvoje ozdravite, važi? I ne brinite ni o čemu, ovo je od odeljenja — reče pružajući mi girardeli čokolade i čestitku „za brzo ozdravljenje" punu potpisa. — Ponosni smo na vas dvoje.
Popričali smo još koji minut i poručili mu da zahvali našim prijateljima iz glavne policijske. Kad je otišao, uhvatih Džakobija za ruku. To što umalo nismo poginuli zajedno stvorilo je medu nama bliskost dublju od prijateljstva.
— Pa, klinci su bili ološ — rekoh.
— Da. Otvori šampanjac.
Nisam mogla da se raspravljam. To što su Kabotova deca bila ubice nije umanjilo strahotu pucnjave. I nije promenilo misao koja me je mučila danima.
— Reći ću ti nešto, Džakobi. Razmišljam da odustanem. Da dam otkaz.
— Ajde. Našla si mene da farbaš.
— Ozbiljno.
— Nećeš dati otkaz, Bokserova.
Ispravih nabor na njegovom ćebetu, a onda pritisnuh dugme da pozovem sestru da me vrati u moju sobu.
— Lepo spavaj, partneru.
— Znam. „Ne brigaj ništa."
Nagoh se i po prvi put poljubih njegov čekinjast obraz. Znam da ga je bolelo, ali Džakobi se ipak osmehnuo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:22 pm

 Četvrti juli  2684213




12.

Beše to dan kao istrgnut sa stranica dečje bojanke. Sjajnožuto sunce. Svuda cvrkut ptica i cvetni miris leta. Čak je tokom ove tri nedelje, koliko nisam bila napolju, i orezano drveće bolničkog parka pustilo kitnjaste, olistale izdanke.
Divan dan, naravno, ali grozno osećanje da nešto nije u redu nije mi dalo da smireno prihvatim te svakodnevne sitnice. Da li je to paranoja — ili imam loš predosećaj?
Ketin zeleni subaru forester prilazio mi je elipsastim bolničkim prilazom i na zadnjem sedištu ugledah moje sestričine kako mašu rukama i poskakuju. Čim sam sela na suvozačko mesto, raspoloženje mi se popravilo. Čak počeh i da pevam „Kakav dan za sanjarenje...".
— Tetka Lindzi, nisam znala da umeš da pevaš — oglasi se šestogodišnja Bridžid sa zadnjeg sedišta.
— Naravno da umem. Svirala sam gitaru i pevala dok sam bila na koledžu, zar ne, Ket?
— Zvali smo je „top četrdeset" - reče moja sestra. -Bila je živi džuboks.
— Šta je džuut boks? — upita Meridit, od dve i po godine. Nasmejasmo se ija objasnih:
— To je kao džinovski CD plejer koji pušta ploče — a onda objasnih i šta su ploče.
Spustila sam prozor i pustila da povetarac nosi moju dugu, plavu kosu dok smo se vozile na istok Dvadeset drugom ulicom prema nizu stepenasto poređanih, lepih, pastelnih dvospratnih i trospratnih viktorijanskih kuća na Potrero Hilu.
Ket me upita šta planiram, i ja slegnuh ramenima. Rekoh joj da me je pucnjava izbacila iz igre usred službene istrage i da kao „ranjena na dužnosti" imam mnogo vremena na raspolaganju. Mogla bih da sredim ormane. Ili da sortiram kutije od cipela pune starih fotografija.
— Imam bolju ideju. Budi kod nas dok ne ojačaš — reče Ket. - Sledeće nedelje idemo u Aspen.
Koristi kuću, molim te! Penelopi će se svideti tvoje društvo.
— Ko je Penelopi?
Devojčice su se kikotale iza mene.
— Koooo je Penelopi?
— Ona je naša drugarica — rekoše uglas.
— Pusti me da razmislim — rekla sam sestri kad smo skrenule levo u Ulicu Misisipi i zaustavile se ispred plave viktorijanske zgrade koju sam zvala domom.
Ket mi je pomagala da izađem iz auta kad se Sindi sjuri niza stepenice sa Slatkom Martom, koja je trčala ispred nje.
Moj oduševljeni pas umalo me nije srušio. Lizao me i tako glasno lajao da nisam bila sigurna da me je Sindi čula kad samjoj se zahvalila što je čuvala moju devojčicu.
Svima mahnuh u znak pozdrava i popeh se uza stepenice maštajući o vrelom tušu i dugom spavanju u sopstvenom krevetu, kad zazvoni zvono na vratima.
— Idem, idem — progunđah. Šta sam mislila? Da stiže cveće.
Uz tešku muku opet siđoh niza stepenice i širom otvorih vrata. Mladi neznanac u oker vojničkim pantalonama i majici Santa Klare stajao je na pragu i držao koverat. Nisam poverovala njegovom širokom osmehu ni za tren.
— Lindzi Bokser?
— Jok. Pogrešna adresa — rekoh živahno. — Mislim da živi preko u Kanzasu.

Mladić se uporno kezio — a mene opet obuze onaj loš predosećaj.



Ubij — rekoh Marti. Gledala me je i mahala repom. Dresirani border koliji reaguju na mnoge komande, ali „Ubij" nije jedna od njih. Uzeh koverat od momka, koji se odmače unazad s podignutim rukama. Stapom zalupih vrata.
Gore u stanu, kovertu, u kojoj je očigledno bio sudski poziv, spustih na sto od metala i stakla na terasi, koja je imala fantastičan pogled na zaliv San Franciska. Polako smestih svoju jadnu zadnjicu u stolicu.
Marta mi položi glavu u krilo i ja počeh da je mazim opčinjeno zureći u talasanje svetlucave vode.
Minuti su prolazili, a kad više nisam mogla da izdržim, otvorila sam koverat i izvadila dokument.
Pravni termini „sudski nalog, pozivi, žalba" igrali su mi pred očima dok sam pokušavala da shvatim šta znače. Nije bilo mnogo teško. Doktor Endru Kabot me je tužio zbog „protivpravnog oduzimanje života, prekomerne upotrebe sile, zloupotrebe položaja". Tražio je da se preliminarno saslušanje održi za nedelju dana kako bi zapečatio moj stan, blokirao račun ili bilo šta vredno što bih mogla da sakrijem pre suđenja.
Kabot mene tuži!
I jeza i vrućina istovremeno su mi prožimale telo dokje osećanje duboke nepravde urlalo u meni. Ponovo sam se prisetila celog događaja. Da, pogrešila sam što sam verovala toj deci, ali prekomerna sila? Zloupotreba položaja? Protivpravno oduzimanje života?
Ti klinci ubice imali su pištolje.
Pucali su u mene i Džakobija dok nam je oružje bilo za pojasom. Naredila sam im da bace pištolje pre nego što sam uzvratila vatrom! Džakobi mi je svedok. To je bila čista samoodbrana. Čista kao suza!
Ali ipak sam i dalje bila uplašena. Ne, u stvari sam bila skamenjena od straha.
Sad sam mogla da vidim novinske naslove. Javnost će dići halabuku: slatku malu dečicu ubio pandur. Štampa će sve preuveličati. Prikucaće me na stub srama.
Za koji minut ću morati da pozovem Trakija, nađem advokata, organizujem se. Ali još nisam mogla ništa da uradim. Sedela sam skamenjena, paralisana mišlju da sam zaboravila nešto važno.
Nešto što je zaista moglo da mi naudi.



Probudila sam se oblivena znojem, u snu potpuno izgužvavši posteljinu od egipatskog pamuka. Popila sam dve tablete tajlenola protiv bolova i jedan svetloplavi valijum koji mi je dao psihijatar, a zatim zurila u senke koje je ulična rasveta bacala po plafonu.
Pažljivo sam se prevrnula na nepovređenu stranu tela i pogledala u sat: 12:15. Odspavala sam samo jedan sat, a imala sam osećaj da me čeka duga noć.
— Marta. Dođi, devojčice.
Moja drugarica skoči na krevet i ugnezdi se u praznini koju je ostavilo moje telo sklupčano u položaj fetusa. Posle jednog minuta ona poče da trza nogama, terajući u snu stado ovaca dok je moj mozak nastavio grozničavo da se bavi novom, uredno sređenom verzijom Trakiovog „Ne brini ni o čemu".
Primiti k znanju:
— Trebaće ti dva advokata, Bokserova. Miki Šerman te te zastupati u ime Policije San Franciska, ali trebaće ti i lični advokat za slučaj da... pa, za slučaj da si učinila nešto što izlazi van okvira tvog posla.
— I šta onda? Prepuštena sam sama sebi?
Ponadala sam se da će lekovi gurnuti moj um preko strme ivice svesti u utešni zagrljaj carstva snova, ali to se nije desilo. Preslišavala sam se u sebi, prisećajući se događaja od prethodnog dana, sastanaka koje sam ugovorila sa Šermanom i mojim advokatom, mladom ženom po imenu gospođica Kasteljano.
Molinari mi ju je toplo preporučio - a nije mala stvar kad vas na sva usta hvali zamenik direktora Državne bezbednosti.
Ponovo sam zaključila da dobro vodim računa o sebi, s obzirom na okolnosti. Ali sledeća nedelja će biti paklena. Bilo mi je potrebno nešto čemu sam mogla da se nadam.
Pomislila sam na Ketinu kuću. Nisam bila tamo još otkako se ona uselila nakon razvoda pre dve godine, ali prizor mesta na kome je živela bio je nezaboravan. Na samo četrdeset minuta vožnje južno od San Franciska, Half Mun Bej je pravi mali raj na zemlji. Zaliv u obliku polumeseca s peščanim plažama, šumama sekvoje i otvorenim pogledom na okean, a u junu je dovoljno toplo da mogu da se izvalim i sunčam na Ketinom tremu i izbrišem ružne slike iz glave.
Prosto nisam mogla da sačekam jutro. Nazvala sam sestru u petnaest do jedan. Glas joj beše promukao od spavanja.
— Lindzi, naravno da sam ozbiljno mislila. Dođi kad god želiš. Znaš gde su ključevi.
U mislima sam se koncentrisala na Half Mun Bej, ali svaki put kad bih zadremala sanjareći o raju, budila sam se naglo i srce bi mi lupalo poput ciklotrona. Činjenica je da sam u potpunosti bila preokupirana nadolazećim ročištem i nisam mogla da razmišljam ni o čemu drugom.



Olujni oblaci nadvili su se nad zgradom suda u Građanskom centru* (Oblast od nekoliko blokova severno od raskrsnice Ulice Market i Avenije Van Nes koja obuhvata innoge od najvećih državnih i kulturnih institucija grada San Franciska. (Prim. prev.)) u Makalisterovoj ulici broj 400, a kiša je lila kao iz kabla. Pošto sam se tog jutra oprostila od štapa, oslanjala sam se na Mikija Šermana, advokata grada San Franciska, dok smo se peli glatkim stepeništem zgrade suda. Oslanjala sam se na njega na više načina.
Prošli smo pored doktora Endrjua Kabota i njegovog advokata, Mejsona Brojlsa, koji su davali izjavu za štampu ispod gomile crnih kišobrana. Jedino sam bila zahvalna što nije bilo bliceva koji bi sevali u mom pravcu.
U prolazu kriomice osmotrih Mejsona Brojlsa. Imao je blago upale oči, talasastu crnu kosu i vučji osmeh. Čuh kako izgovara nešto poput „divljaštvo poručnice Bokser", i znala sam da će me raščerečiti ako mu se samo pruži prilika. Što se doktora Kabota tiče, tuga mu je pretvorila lice u karnenu masku.
Miki otvori jedna od teških vrata od čelika i graviranog stakla i mi uđosmo u hol suda. Miki je bio stari lisac, poznat po svojoj upornosti, snalažljivosti i pozamašnom šarmu. Mrzeo je da gubi, i gotovo nikad nije gubio.
— Lindzi, vidi ovako — reče, sklapajući kišobran. — On nastoji da privuče pažnju pred novinarima jer imamo dobar slučaj. Ne dozvoli da te isprovocira. Imaš dosta prijatelja ovde.
Klimnuh glavom, ali razmišljala sam o tome da sam Sema Kabota smestila doživotno u invalidska kolica, a njegovu sestru u porodičnu grobnicu Kabotovih na večni počinak. Njihov otac nije mario za moj stan niti za moju jadnu ušteđevinu. Zeleo je da me uništi. I angažovao je pravog čoveka za to.
Miki i ja pođosmo sporednim stepeništem i uđosmo u sudnicu C na drugom spratu. Za nekoliko minuta sve će se odigrati ovde, u ovoj maloj, jednoličnoj sobi sivih zidova i s prozorima koji gledaju na jednu od sporednih ulica.
Zakačila sam značku s grbom Policije San Franciska za rever svog mornarskoplavog kompleta, da bih izgledala što zvaničnije ovako bez uniforme. Dok sam sedala pored njega, ponavljala sam u sebi Mikijeve instrukcije:
— Kada te Brojls bude ispitivao, odgovaraj kratko. „Da, gospodine; ne, gospodine." To je sve.
Pokušaće da te isprovocira da bi pokazao da si naprasita i da si zato povukla obarač.
Nikada nisam posmatrala sebe kao gnevnu osobu, ali sada sam bila gnevna. Bila je to opravdana upotreba oružja. Opravdana! Javni tužilac nije podneo tužbu protiv mene! A sađa sam se ponovo osetila kao meta. Dok su posmatrači zauzimali svoja mesta, postala sam svesna žamora koji je rastao iza mene.
To je pandurka koja je ubila onu decu. To je ona.
Iznenada osetih kako mi se jedna ruka spušta na rame u znak ohrabrenja. Osvrnuh se 1 oči mi zasuziše kad ugledah Džoa. Stavih svoju ruku preko njegove, i u tom trenutku susretoh pogled svog drugog advokata, mlade Amerikanke japanskog porekla neočekivanog imena Juki Kasteljano. Pozdravismo se dok je zauzimala svoje mesto pored Mikija.
Žamor u sudnici iznenada utihnu jer je sudski izvršitelj objavio početak:
— Neka svi ustanu.
Stajali smo dok je časni sudija Roza Algijeri seđala u sudijsku stolicu. Sudija Algijeri mogla bi da odbaci tužbu, i ja bih mogla da išetam iz ove sudnice, da odmorim telo i dušu i nastavim sa svojim

životom. Ili bi mogla da prosledi slučaj dalje, i ja bih se našla u sudskom procesu koji bi mogao da me liši svega do čega mi je stalo.
— Jesi li dobro, Lindzi?
— Nikad bolje — odgovorih Mikiju.
Uhvatio je moj sarkazam i dodirnuo me po ruci. Minut kasnije, srce poče jače da mi lupa. Mejson Brojls je ustao da iznese slučaj protiv mene.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:23 pm


 Četvrti juli  2428062


16.

Kabotov advokat je nameštao rukave svog odela i stajao u tišini toliko dugo da je atmosfera u prostoriji postala napeta poput strune na gitari. Neko se nervozno nakašlja u pozadini.
— Tužilac poziva glavnog sudskog patologa, doktorku Kler Vošbern — reče Brojls napokon, i moja najbolja drugarica zauze mesto svedoka.
Zelela sam da joj mahnem, da se nasmešim, namignem - da uradim nešto — ali, naravno, mogla sam samo da posmatram. Brojls je počeo da se zagreva s nekoliko lakih pitanja, ali ubrzo je prešao u napad.
— Da li ste desetog maja uveče izvršili autopsiju tela Sare Kabot?
— Jesam.
— Šta nam možete reći o povredama?
Sve oči behu uprte u Kler dok je ona prelistavala beležnicu u kožnom povezu, pre nego što je ponovo progovorila.
— Pronašla sam dve rane od metka u grudima, jednu pored druge. Prva rana bila je ulazna rana od metka koji je probio lorzo u gornjem levom delu grudi, 15,24 centimetra ispod levog ramena i 6,35 centimetara levo od sternuma.* (Grudna kost. (Prim. prev.))
Klerino svedočenje bilo je od najveće važnosti, ali u mislima sam ipak odlutala iz sudnice, u prošlost. Videla sam sebe kako stojim ispod svetiljke u mračnoj Ulici Larkin. Posmatrala sam Saru kako vadi pištolj iz jakne i puca u mene. Pala sam i otkotrljala se, ostavši licem prema zemlji.
— Baci pištolj!
— Jebi se, kučko.
Opalila sam dvaput, i Sara je pala na samo nekoliko metara od mesta na kome sam ležala. Ubila sam devojčicu i, iako sam po pitanju iznesenih optužbi bila nevina, savest me je pekla, pekla, pekla.
Slušala sam Klermo svedočenje dok je opisivala drugu ranu od metka, koji je prošao kroz Sarin sternum.
— Radi se o onome što mi nazivamo K-5 — reče Kler. — Hitac je prošao kroz perikard* (Dvostruka membrana koja odvaja srce od zida pluća i gTudnog koša. (Prim. prev.)) zatim kroz srce i završio u četvrtom grudnom pršljenu, odakle sam izvukla delimično deformisano zrno boje bakra s poluotvorenom košuljicom, srednje veličine.
— Da li ovi podaci ukazuju da metak pripada devetmilimetarskom pištolju?
— Da.
— Hvala vam, doktorko Vošbern. Nemam više pitanja za svedoka, časni sudijo. Miki se osloni šakama o branjenički sto i ustade.
— Doktorko Vošbern, da li je Sara Kabot preminula na mestu?
— Rekla bih da jeste. Posle jednog ili dva otkucaja srca. Oba zrna su prošla kroz srce.
— Uh, uh. A recite mi, doktorko, da li je preminula pre toga pucala iz vatrenog oružja?
— Da. Primetila sam potamnjenje na koži u korenu njenog kažiprsta, koje se javlja na tom mestu nakon upotrebe vatrenog oružja.* (Nakon opaljenja metka, pod pritiskom barutnih gasova jedan deo barutnih čcstica izleće kroz zadnji deo cevi pištolja i prolazi kroz otvor za izbacivanje čaura, što se manifestuje kao potamnjenje, odnosno oprljenje kože. (Prim. prev.))
— Kako prepoznajete da se radi o tragovima upotrebe vatrenog oružja?
— Znam kao što vi prepoznajete rođenu majku — odgovori Kler, sa sjajem u očima. — Zato što

tako izgleda. — Zastala je na trenutak, čekajući da smeh zamre, a zatim je nastavila.
— Osim toga, fotografisala sam potamnjenje na koži, zavela ga kao dokaz i obavila difenilaminski test* (Test kojim se dokazuje postojanje barutnib čestica na predmetima i koži lica na koje se sumnja da je pucalo iz vatrenog oružja. (Prim. prev.)) koji je prošao laboratorijsku analizu i pokazao se pozitivnim.
— Postoji li mogućnost da je preminula pucala u poručnicu Bokser nakon što je i sama bila pogođena?
— Ne vidim kako bi mrtva devojka mogla da puca u bilo koga, gospodine Šerman.
Miki klimnu glavom. — Da li ste zabeležili i putanju ispaljenih projektila, doktorko Vošbern?
— Jesam. Ispaljeni su naviše, pod uglovima od četrdeset sedam i četrdeset devet stepeni.
— Dakle, doktorko, možemo li da konstatujemo bez ikakve sumnje da je Sara Kabot prva pucala u poručnicu Bokser — i daje poručnica uzvratila vatru, pucavši naviše s mesta gde je ležala na zemlji?
— Po mom mišljenu, da, tako je bilo.
— Da li biste to nazvali „prekomernom upotrebom sile", ili „protivpravnim oduzimanjem života", ili „zloupotrebom policijskog položaja"?
Brojls je na to odmah skočio, 1 sudija je uvažila prigovor. Miki je zahvalio Kler i otpustio je s mesta svedoka. Smešio se dok mi je prilazio. Mišići su mi se opustili i čak sam mu uzvratila osmehom. Ali saslušanje je tek bilo počelo.
Osetila sam kako me prožima strah kada sam ugledala izraz u očima Mejsona Brojlsa. To se moglo opisati samo kao iščekivanje. Jedva je čekao da pozove sledećeg svedoka.


17.

Molim vas recite vaše ime i prezime - obrati se Brojls sićušnoj brineti od nekih tridesetak godina.
— Beti D'Anđelo.
Na tren sam uhvatila pogled njenih tamnih očiju iza krupnih naočara sa crnim, širokim plastičnim ramom, koje se zatim vratiše na Brojlsa. Pogledala sam u Mikija Šermana i slegnula ramenima. Koliko ja znam, nikada ranije nisam videla ovu ženu.
— Čirne se bavite?
— Radim kao medicinska sestra u Opštoj bolnici u San Francisku.
— Da li ste dežurali na Urgentnom odeljenju uveče i tokom noći desetog maja?
— Jesam.
— Da li ste bili u prilici da uzmete uzorak krvi optužene, Lindzi Bokser?
— Da.
— A zašto ste uzeli uzorak krvi?
— Pripremali smo se za operaciju, za vađenje metaka i tako dalje. Morali smo brzo da reagujemo. Obilno je krvarila.
— Da, znam, znam — reče Brojls, odmahujući rukom na njen komentar, kao da tera dosadnu muvu. — Recite nam nešto više o analizi krvi.
— Radi se o standardnoj proceduri uzimanja krvi. Morali smo da joj odredimo krvnu grupu zbog davanja transfuzije.
— Gospođice D'Anđelo, zanima me izveštaj lekara od te večeri. Radi se o veoma iscrpnom izveštaju. Brojls tresnu gomilu papira na sto ispred svedoka i ubode kažiprstom u jednu tačku. — Da li je ovo vaš potpis? — Jeste.
— Pogledajte molim vas u red koji je ovde podvučen. Svedokinja trgnu glavom kao da je osetila nekakav smrad.
Osoblje urgentnog centra često se oseća delom policijske ekipe, i gleda da nas zaštiti. Nije mi bilo jasno šta se dešava, ali bilo je očigledno da ta medicinska sestra želi da izbegne Brojlsova pitanja.
— Možete li mi reći šta je ovo? — upita Brojls svedokinju.
— To? Mislite na ETOH?
— To je skraćenica koja znači procenat etil-alkohola, da li sam u pravu?
— Da. To znači.
— Šta znači 0,67 promila?
— Uh... to znači da je nivo alkohola u krvi iznosio šezdeset sedam miligrama po decilitru.
Brojls se nasmešio i snizio ton, predući kao mačka. — U ovom slučaju, to se odnosi na koncentraciju alkobola u krvi poručnice Bokser, zar ne?
— Pa, da, tako je.
— Gospođice D'Anđelo, 0, 67 promila znači da je osoba pijana, da li sam u pravu?
— Mi kažemo da je osoba „pod dejstvom alkohola", ali...
— Da ili ne?
— Da.
— Nemam više pitanja — reče Brojls.

Osećala sam se kao da me je neko udario maljem po glavi.
Bože, one proklete margarite Kod Suzi.
Osećala sam kako mi krv napušta lice, i umalo se nisam onesvestila.
Miki se okrenu ka meni s izrazom lica koji je govorio: Zašto mi to nisi rekla?
Gledala sam u svog advokata, otvorenih usta, gotovo bolesna od kajanja.
Bilo mi je izuzetno teško dok sam ga posmatrala kako s izrazom neverice, naoružan samo svojom pameću, ustaje i prilazi svedoku.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:23 pm

 Četvrti juli  2380508


18.

U sudnici C u zgradi suda u Građanskom centru u Makalisterovoj broj 400 bilo je svega dvanaest redova sedišta, dok klupe za porotnike nije ni bilo. Manje sudnice od ove prosto nema. Mislim da je svim prisutnima zastao dah dok je Miki prilazio pultu za svedoke.
Pozdravio se s gospođicom D'Andelo, kojoj je po svemu sudeći laknulo što je sišla iz „vruće stolice" u koju ju je smestio Mejson Brojls.
— Imam samo nekoliko pitanja - reče on. — Uobičajena je praksa da se za čišćenje rana koriste gaze i štapići natopljeni etil-alkoholom, zar ne? Postoji li mogućnost da je taj alkohol greškom registrovan kao alkohol u krvi?
Beti D'Anđelo je izgledala kao da će zaplakati svakog trenutka.
— Pa, mi koristimo jod za čišćenje rana. Ne koristimo alkohol.
Miki odmahnu rukom na to i okrenu se ka sudiji. Zatražio je pauzu i dobio je. Fotoreporteri su poleteli ka vratima, i kada smo ostali manje-više sami, najiskrenije sam mu se izvinila.
— Osećam se kao prava budala — reče on, ali bez strogosti u glasu. - Pročitao sam taj izveštaj i prevideo ETOH.
— Ja sam na to potpuno zaboravila, sve do sada — rekoh. — Mora da sam to potisnula.
Ispričala sam Mikiju da nisam bila na dužnosti kad me je Džakobi pozvao dok sam sedela Kod Suzi. Rekoh mu šta i koliko sam popila i da me je nalet adrenalina potpuno otreznio, iako nisam bila baš najtreznija kada sam ušla u kola.
— Imaš li običaj da popiješ neku uz večeru? - upita Miki.
— Da. Nekoliko puta nedeljno.
— Dobro, to je onda to. Prosto si popila piće uz večeru, kao što obično činiš, a 0, 67 promila ionako je na granici dozvoljenog. Zatim si doživela užasan šok. Pucali su u tebe. Bila si u bolovima. Mogla si da umreš. Ubila si nekoga — i to te u stvari muči. Polovina žrtava vatrenih obračuna potpuno izbriše sećanje na događaj. Ti si dobro postupila, s obzirom na to kroz šta si prošla.
Glasno izdahnuh. — I šta ćemo sad?
— Pa, bar znamo šta će upotrebiti protiv nas. Možda će pozvati Sema Kabota da svedoči, a ako mi se pruži prilika da ispitam to malo kopile, na konju smo.
Sudnica se ponovo ispuni, i Miki se dade na posao. Balistički veštak je posvedočio da se meci izvađeni iz mog tela poklapaju s onim ispaljenim iz pištolja Sare Kabot, a Džakobijevo svedočenje izneto je na video-snimku načinjenom u njegovoj bolničkoj sobi. On je bio moj svedok s mesta događaja.
Iako je očigledno trpeo bolove od rane u stomaku, Džakobi je posvedočio o događajima od desetog maja uveče. Prvo je opisao sudar.
— Zvao sam hitnu pomoć kad sam začuo pucnje iz vatrenog oružja — reče on. — Okrenuo sam se i video kako poručnica Bokser pada na zemlju. Sara Kabot ju je upucala dva puta, a Bokserova nije imala oružje u rukama. Zatim je mene dečak upucao revolverom. — Džakobi pažljivo pokaza rukom na svoj torzo obmotan zavojima.
— To je poslednje čega se sećam pre nego što sam izgubio svest.
Džakobi je valjano svedočio, ali to neće biti dovoljno da prevagne nad margaritama.
Sada je mogla da mi pomogne samo jedna osoba. Nosila sam njenu odeću, sedela u njenoj stolici. Bilo mi je muka i osećala sam kako mi rane pulsiraju. Iskreno, nisam mogla da ocenim hoću li spasiti

sebe ili samo pogoršati situaciju.
Moj advokat me pogleda svojim toplim, smeđim očima. Samo polako, Lindzi.
Nesigurno se osovih na noge kada čuh da sudnicom odzvanja moje ime. Miki Šerman me je pozvao da svedočim.



Svedočila sam na desetine puta tokom policijske karijere, ali prvi put sam morala sebe da branim. Svih ovih godina štitila sam javnost, a sada sam bila označena kao meta. Bila sam besna, ali nisam smela to da pokažem.
Ustadoh, zakleh se bogom nad ofucanom Biblijom, i prepustih sudbinu u ruke svog advokata. Miki je odmah prešao na stvar.
— Lindzi, da li si bila pijana desetog maja uveče? Sudija ga prekide:
— Gospodine Šerman, molim vas ne obraćajte se svom klijentu ličnim imenom.
— U redu. Poručnice, da li ste bili pijani te večeri?
— Ne.
— Dobro, hajde da se prisetimo događaja. Da li ste bili na dužnosti te večeri?
— Ne, moja smena završila se u pet po podne.
Miki me je proveo kroz događaje od te večeri do najsitijih detalja, i ja sam sve ispričala. Opisala sam šta sam pila Kod Suzi i ispričala sudu o pozivu koji sam dobila od Džakobija. Napomenula sam i da sam govorila istinu kada sam rekla da sam dovoljno trezna da krenem s njim te večeri.
Kada me je upitao zašto sam odgovorila na poziv iako nisam bila na dužnosti, rekoh: - Ja sam policajac dvadeset četiri sata dnevno. Kada sam potrebna svom partneru, tu sam da mu se nađem.
— Da li ste locirali dotični automobil? — upita me Miki.
— Jesmo.
— I šta se zatim desilo?
— Kola su pojurila velikom brzinom, i mi smo krenuli u poteru. Osam minuta kasnije, vozač je izgubio kontrolu nad vozilom i slupao ga.
— Nakon sudara, kada ste videli da je Sari i Semu Kabotu bila neophodna medicinska pomoć, da li ste osetili da vam je bezbednost bila ugrožena?
— Ne. Bili su deca. Pretpostavila sam da su ukrali vozilo ili doneli neku drugu lošu odluku. To se dešava svakoga dana.
— I šta ste zatim uradili?
— Inspektor Džakobi i ja smo odložili oružje u futrole i pokušali da im pružimo pomoć.
— U kom trenutku ste ponovo potegli oružje?
— Nakon što smo se inspektor Džakobi i ja našli pod vatrom i nakon što sam upozorila osumnjičene da bace oružje.
— Hvala vam, Lindzi. Nemam više pitanja.
U sebi sam ponovila svedočenje i dala sebi prelaznu ocenu. Pogledala sam ka drugom kraju prostorije i videla Džoa kako se smeši i klima glavom čim se Miki okrenuo od mene.
— Svedok je vaš — reče on Mejsonu Brojlsu.



Tišina se odužila između mene i Brojlsa, koji je sedeo i fiksirao me pogledom toliko dugo da mi je došlo da vrisnem. U pitanju je stari trik ispitivača, i on ga je doveo do savršenstva. Zamor se pronosio malom sivom prostorijom sve dok sudija nije udarila čekičem i potakla Brojlsa da otpočne.
Gledala sam ga pravo u oči dok je priiazio.
— Recite nam, poručnice Bokser, kako glasi standardna policijska procedura zaustavljanja i hapšenja osumnjičenih lica?
— Osumnjičenom treba prići s oružjem u rukama, privoleti ga da napusti vozilo, razoružati ga, staviti mu lisice i staviti situaciju pod kontrolu.
— A da li ste vi to učinili, poručnice?
— Jesmo prišli vozilu s oružjem u rukama, ali osumnjičeni nisu bili u stanju da samostalno napuste vozilo. Odložili smo oružje da bismo im pomogli da izađu iz vozila.
— Dakle, prekršili ste policijsku proceduru?
— Bili smo u obavezi da ukažemo pomoć.
— Da, znam. Pokušali ste da budete ljubazni prema „deci". Ali priznajete da niste ispoštovali policijsku proceduru, zar ne?
— Dobro, pogrešila sam — izlete mi. - Ali ta deca su krvarila i povraćala. Postojala je mogućnost da se vozilo zapali...
— Časni sudijo?
— Molim vas odgovarajte konkretno na postavljena pitanja, poručnice Bokser.
Svalih se u stolicu. Imala sam priliku da vidim Brojlsa u akciji u mnogo navrata, i znala sam da je majstor u pronalaženju slabe tačke protivnika.
Upravo je otkrio moju.
Još uvek sam krivila sebe što nisam stavila lisice toj deci, a i Džakobi je, uprkos dvadesetogodišnjem stažu u policiji, takođe ispao naivčina. Ali bože moj, nekad uradiš samo ono što možeš.
— Dozvolite mi da parafraziram pitanje — reče Brojls iznenada, gotovo ležerno. — Da li se uvek trudite da ispoštujete policijske procedure?
— Da.
— Dobro, a kakav je stav policije po pitanju obavljanja dužnosti u alkoholisanom stanju?
— Prigovor— povika Miki, skačući iz stolice. — Postoje dokazi da je svedokinja konzumirala alkohol, ali ne i da je bila intoksikovana.
Brojls se podrugljivo isceri i okrenu mi leđa.
— Nemam više pitanja, časni sudijo.
Osetih kako mi se ispod ruku šire veliki vlažni krugovi znoja. Napustila sam pult za svedoke, zaboravivši na ranu u nozi sve dok me na nju nije podsetio oštar bol. Odšepala sam nazad na svoje mesto, osećajući se gore neko ikada.
Okrenuh se ka Mikiju, koji se smešio u znak podrške, ali znala sam da je osmeh bio lažan. Veđe mu behu namrštene od brige.



Bila sam potresena zbog načina na koji je Mejson Brojls preokrenuo događaje od desetog maja u svoju korist i svalio krivicu na mene. Bio je dobar u svom poslu, ta ljiga od čoveka, i morala sam da uložim i poslednji atom snage da ne pokažem šta osećam i ostanem da sedim mirno dok je on vodio svoju završnu reč.
— Časni sudijo — otpoče on — Sara Kabot je mrtva jer ju je Lindzi Bokser ubila. A Sem Kabot, trinaestogodišnjak, doživotno će ostati u invalidskim kolicima. Optužena priznaje da nije ispoštovala valjane policijske procedure. Istina je da moji klijenti možda nisu postupali po zakonu u svakom trenutku, ali od maloletnika i ne možemo očekivati da uvek valjano rasuđuju. Policajci su, međutim, obučeni da izađu na kraj sa svim kriznim situacijama, a optužena nije bila sposobna da izađe na kraj s jednom takvom situacijom jer je bila pijana.
— Prosto rečeno, da je poručnica Bokser valjano obavila svoj posao, do ove tragedije ne bi došlo, i mi danas ne bismo bili ovde.
Brojlsov govor me je razbesneo, ali moram priznati da je bio ubedljiv i da sam kojim slučajem sedela u publici umesto na optuženičkoj klupi, i ja bih možda posmatrala stvari iz njegovog ugla. Kada je Miki ustao da da svoju završnu reč, glavobolja me već beše toliko pritisla da sam imala osećaj da mi u glavi trešti nekakva rok grupa.
— Časni sudijo, poručnica Lindzi Bokser nije stavila napunjene pištolje u ruke Sare i Semjuela Kabota — otpoče Miki srditim tonom koji je odzvanjao prostorijom. — Sami su se latili oružja. Pucali su na nenaoružane organe reda a da ničim nisu bili izazvani, i moja klijentkinja je uzvratila vatrom u čistoj samoodbrani. Kriva je jedino što se ponela isuviše ljubazno prema građanima koji joj nisu uzvratili ljubaznošću.
— U cilju zadovoljenja pravde, časni sudijo, smatram da ova optužba treba da bude povučena, i da ovoj prvorazrednoj policajki treba da bude omogućeno da se vrati na dužnost, bez ikakve krivnje ili mrlje u besprekornom policijskom dosijeu.
Miki je završio izlaganje pre nego što sam očekivala. Nakon njegovih poslednjih reči nastupi tišina, a mene obuze strah. Dok je sedao pored mene, sudnicu ispuniše tihi mišji zvuci: šuškanje hartije, dobovanje prstiju po tasterima laptopa, telesa koja su se meškoljila na svojim mestima.
Zgrabih Mikija za ruku ispod stola i čak počeh da se molim u sebi. Dragi bože, molim te neka odbaci optužbe.
Sudija popravi naočare, vraćajući ih na vrh nosa, ali ne mogoh ništa da joj pročitam s lica. Kada se obratila prisutnima, to beše kratko, umornim glasom.
— Verujem da je optužena učinila sve što je bilo u njenoj moći da spase situaciju koja je krenula po zlu — reče sudija Algijeri. — Ali alkohol me brine. Jedan život je izgubljen. Sara Kabot je mrtva. Ovde je izneseno dovoljno dokaza da ovaj slučaj mogu opravdano da prosledim poroti.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:24 pm

 Četvrti juli  2227825



Ostala sam skamenjena od šoka kada čuh da se suđenje zakazuje za nekoliko nedelja. Svi poustajaše dok je sudija napuštala sudnicu, a zatim me rulja opkoli sa svih strana. Videla sam plave uniforme po ivici mase, njihove oči kao da su izbegavale moje, a zatim mi je gomila mikrofona bila gurnuta u lice. Nisam puštala Mikijevu ruku.
Trebalo je da tužbe budu odbačene. Trebalo je da dobijemo.
Miki mi pomože da ustanem, i ja pođoh za njim dok se on probijao kroz gomilu. Džoova ruka počivala je na mom struku dok smo nas troje i Juki Kasteljano izlazili iz sudnice, idući ka stepeništu. Zaustavismo se u dnu stepeništa u prizemlju.
— Kada izađeš napolje, hodaj uzdignuta čela — posavetova me Miki. — Kada začuješ povike:
„Zašto si ubila tu devojčicu?", samo pođi mirno ka kolima. Nemoj da se smešiš, praviš grimase, i ne dozvoli da te mediji kinje. Nisi učinila ništa loše. Idi kući i ne javljaj se na telefon. Svratiću do tebe kasnije.
Kada smo izašli iz sudnice tog oblačnog, kasnog popodneva, kiša beše prestala. Mogla sam i da očekujem da će se na stotine ljudi okupiti ispred zgrade suda da vidi policajku koja je ubila tinejdžerku.
Miki i Juki se odvojiše od nas da daju izjave za javnost, i znala sam da Miki sada razmišlja o tome kako će zastupati Policiju San Franciska i grad San Francisko.
Džo i ja pođosmo kroz gomilu koja se tiskala i larmala, ka uličici gde su nas čekala kola. Čula sam kako složno dobacuju,
„Decoubico, decoubico", a pitanja su pljuštala oko mene poput kamenica.
— Zašto ste to učinili, poručnice?
— Kako ste se osećali kada ste pucali u tu decu?
Prepoznala sam lica TV reportera: Karlos Vega, Sandra Dan, Kejt Morli - svi oni su me intervjuisali kada sam svedočila u korist tužilaštva. Sada sam se maksimalno trudila da ih ignorišem i da ne gledam u kamere i transparente na kojima je pisalo „Kriva za policijsku brutalnost".
Gledala sam ravno ispred sebe i u stopu pratila Džoa dok nismo došli do crnog sedana.
Čim se vrata kola zalupiše, vozaš ubaci u rikverc i brzo se izvuče u Ulicu Polk. Zatim okrenu vozilo i nastavi put Portrero Hila.
— Potpuno me je sahranio tamo — rekoh Džou nakon što smo malo odmakli.
— Sudija te je videla, videla je kakva si osoba. Šteta što je osetila da mora da učini to što je učinila.
— Policajci gledaju šta radim, Džo, policajci kojima sam nadređena i koji očekuju da postupam ispravno. Kako će da me poštuju nakon ovoga?
— Lindzi, ljudi koji u ovom gradu ispravno razmišljaju su uz tebe. Ti si dobra osoba, do đavola, dobar policajac.
Džoove reči me ganuše na način na koji otrovne žaoke Mejsona Brajlsa to nisu mogle. Spustih glavu na njegovu lepu plavu košulju i pustih suze koje sam potiskivala dok me je on držao u naručju i tešio.
— Dobro sam — rekoh napokon. Obrisah suze maramicom koju mi je pružio. — To je samo moja alergija na polen. Uvek plačem kad je koncentracija polena u vazduhu velika.

Molinari se nasmeja i čvrsto me zagrli dok su se kola približavala kući. Ostavismo iza sebe Dvadesetu ulicu i ubrzo ugledasmo red pastelnih kuća u viktorijanskom stilu.
— Dala bih otkaz ovog trenutka — rekoh — ali to bi samo stvorilo utisak da priznajem krivicu.
— Ta deca su ubice, Lindzi. Nema te porote koja će presuditi u njibovu korist. Prosto nema šanse.
— Obećavaš?
Džo me ponovo privi uza se, ali ne odgovori ništa. Znala sam da u potpunosti veruje u mene, ali i da nikad ne daje obećanja koja ne može da ispuni.
— Vraćaš li se odmah? — upitah napokon.
— Voleo bih da ne moram. Ali da, moram da idem.
Džoov posao u vladinom sektoru retko mu je dozvoljavao da bude sa mnom.
— Jednog dana ću živeti normalno — reče nežno.
— Da. Ja takođe.
Istina? Ili samo pusta želja? Vratih glavu na Džoovo rame. Držali smo se za ruke i uživali u onome što su verovatno bili poslednji zajednički trenuci koje ćemo imati u sledećih ko zna koliko nedelja, progovorivši tek pošto smo se poljubili i tiho rastali na mojim vratima.
Kada se nađoh na spratu u tišini svoga stana, shvatih koliko sam emotivno ispražnjena. Mišići su me boleli od napora, a odmora nigde na vidiku. Umesto da me oslobodi ovog napada na reputaciju i vrati mi samopouzdanje, saslušanje je bilo samo uvertira za još jedno suđenje.
Osećala sam se kao plivač na izmaku snage koji tek treba da prepliva more uzburkanih talasa. Uvukla sam se u svoj veliki, mekani krevet s Martom, navukla ćebad do brade i pustila da me snovi obaviju poput guste magle.



Zraci ranog jutarnjeg sunca probiše se kroz oblake taman kad sam ubacila poslednji kofer u prtljažnik auta, vezala pojas i izvezla eksplorer u rikverc s prilaza. Želela sam da odem iz grada što pre, kao i Marta koja je, proturivši glavu kroz prozor na suvozačkoj strani, odmah počela žustro da niaše repom, hladeći me po licu.
Upala sam u uobičajenu jutarnju gužvu radnog dana, pa sam skrenula ka jugu 1 iskoristila to vreme da se podsetim poslednjeg kratkog razgovora koji sam vodila sa šefom Trakiom.
— Da sam na tvom mestu, izgubio bih se odavde, Bokserova — reče mi. — Ti si sada na bolovanju, pa računaj kao da si na odmoru. Idi i odmori se.
Razumela sam šta mi poručuje. Dok se moj slučaj ne razreši, predstavljam samo sramotu za svoje odeljenje.
Da se izgubim?
Da, gospodine, šefe. Nema problema, gospodine.
Po glavi su mi se vrzmale uznemirujuće misli o prelimiliarnom saslušanju i strahovima vezanim za nadolazeće suđenje.
Zatim pomislih na svoju sestru, Ket, koja me je pozvala da ostanem kod nje i koliko sam srećna zbog toga.
Dvadeset minuta kasnije, vozila sam na jug Autoputem br. I, otvorenom stradom koja je u pravoj liniji sekla litice visine devet metara. Talasi Pacifika udarali su u nakošeni stenoviti zid s moje desne strane, dok su se sleva uzdizale visoke planine obrasle šumom.
— Hej, Bu — rekoh, tepajući svom psu. — Ovo se zove odmor. Možeš li da izgovoriš odmor?
Marta se okrenu k meni i pogleda me svojim toplim smeđim očima, zatim vrati njušku u vetar i nastavi veselo da posmatra primorski krajolik. Prepustila se odmoru, a ja sam morala da uradim isto.
Ponela sam nekoliko stvari koje će mi pomoći da u tome i uspem: pet-šest knjiga koje sam želela da pročitam, svoju kolekciju crno-belih komedija i staru sigal akustičnu gitaru, koju drndam tu i tamo već dvadeset godina.
Dok sam posmatrala suncem okupan put, osetih kako mi se raspoloženje popravlja. Dan beše predivan i samo moj. Uključila sam radio i stala da okrećem dugme dok nisam naišla na stanicu koja je puštala stari rok.
Didžej mi je bukvalno čitao misli, puštajući hitove iz sedamdesetih i osamdesetih, vraćajući me u detinjstvo i studentske dane, budeći uspomene na stotine večeri u kojima sam sa svojim devojačkim bendom prašila po barovima i kafićima.
Ponovo je bio jun i škola se završila — možda zauvek. Pojačala sam zvuk.
Prepustila sam se muzici i pevala na sav glas rok hitove iz sedamdesetih. Pevušila sam „Hotel California" i „You Make Loving Fun", a kada je Springstin zapevao „Born to Run", dobovala sam po volanu, saživevši se s pesmom dušom i telom dok mi je vetar nosio kosu.
Ćak sam podsticala Martu da mi se pridruži i zavija uz „Running on Empty"* (Engl: Running on Empty, naziv pesme koji takođe znači voziti na rezervi, igra reči. (Prim. prev.)) Džeksona Brauna.
I tada mi je sinulo.
Stvarno sam vozila na rezervi. Mala lampica na instrument tabli frenetično je signalizirala da mije rezervoar gotovo prazan.



Dokotrljah se do benzinske pumpe na samom ulazu u Half Mun Bej. Beše to jedna od malih pumpi koju veliki naftni konglomerati nekim čudom ne behu uzeli pod svoje, rustično mestašce s nadstešnicom od galvanizovanog čelika iznad rezervoara s gorivom i ručno ispisanim nazivom iznad ulaza: Garaža Čovek na mesecu.
Plavokosi momak u kasnim dvadesetim obrisa ruke starom krpom i pođe da me usluži dok sam ja izlazila iz kola i razmrdavala ukočenu nogu.
Proćaskali smo nakratko o benzinu, i zatim se zaputih ka aparatu za sokove ispred radne prostorije. Osvrnuh se po dvorištu, prepunom korova i čička, dotrajalih automobilskih guma naslaganih u naherene gomile i nekoliko starih olupina.
Taman što sam prmela hladnu konzervu dijetalne koka-kole usnama, primetih jedna kola u senci garaže od kojih mi srce blago zaigra.
Beše to pontijak bonevil iz '81. godine, bronzane boje, identičan onom koji je imao moj ujka Dagi kada sam bila u srednjoj školi. Prišla sam i zavirila unutra, zatim i ispod haube. Akumulator je zapekao, miševi su izgrizli kablove svećica, ali ostali delovi su mi delovali očuvano.
Nešto mi pade na pamet.
Dok sam pružala kreditnu karticu momku koji je radio na pumpi, pokazah palcem preko ramena i upitah ga:
— Da li je onaj stari bonevil na prodaju?
— Pravi je lepotan, zar ne? - Nacerio se gledajući me ispod oboda kačketa. Naslonio je kliper na farmerke, provukao moju karticu kroz aparat i dao mi da potpišem račun.
— Moj ujak je kupio jedan takav čim se pojavio u prodaji.
— Ozbiljno? Pravi je klasik, nema šta.
— Da li je ispravan?
— Biće. Upravo radim na njemu. Prenosni sistem je u dobrom stanju. Treba mu novi starter, alternator, malo ovoga i malo onoga.
— U stvari, volela bih da sama petljam oko motora. Neka vrsta projekta, znaš?
Momak se ponovo naceri jer mu se, po svemu sudeći, svidela ta ideja. Rekao mi je da mu dam ponudu, i ja podigoh četiri prsta. On reče:
— Kako da ne. Ta kola vrede bar hiljadu dolara. Otvorih šaku i mahnuh sa svih pet prstiju.
— Petsto dolara je najviše što mogu da dam za mačku u džaku.
Klinac je dugo razmišljao o ponudi, što me je navelo da shvatim koliko želim taj auto. Taman sam htela da podignem ulog, kad on reče:
— U redu, ali dobijaš ga „na viđeno", da znaš. Ništa ne garantujem.
— Imaš li tehničko uputstvo?
— U pretincu je. Daću ti i komplet imbusa i dva šrafcigera.
— Dogovoreno — rekoh.
Bacismo petaka, „kosku", pesnicu o pesnicu i na kraju se rukovasmo.
— Ja sam Kit Hauard, da ne zaboravim.
— A ja sam Lindzi Bokser.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:24 pm

 Četvrti juli  2224411



— Dobro, Lindzi, gde da ti isporučim ovu šklopociju?
Sad je bio red na mene da se nacerim. Caveat emptor* (Lat: Neka se kupac čuva (izraz se koristi da označi da za prodatu robu ne vredi reklamacija). (Prim, prev.) zbilja. Dadoh mu Ketinu adresu i uputih ga kako da stigne do tamo.
— Ideš uzbrdo, skreneš u Ulicu Miramontes, pa u Aveniju Si Vju. Plava kuća s desne strane, druga s kraja ulice.
Kit klimnu glavom. — Došlepaću ga do prekosutra, ako ti to odgovara.
— Odlično - rekoh, vraćajući se u eksplorer. Kit nakrivi glavu i mangupski me pogleda.
— Da li smo se već negde sreli, Lindzi?
— Ne — odgovorih smejući se. — Ali dobar pokušaj. — Momak koji radi na benzinskoj pumpi me startovao! Dovoljno sam stara da mu budem... starija sestra.
Klinac se nasmeja zajedno sa mnom.
— Dobro, kako god, Lindzi. Nazovi me u bilo koje doba ako budeš želela da ti donesem dizalicu za motor ili nešto drugo.
— Važi, hoću — rekoh, misleći upravo suprotno. Ali nisam prestajala da se smešim dok sam trubila u znak pozdrava.



Avenija Si Vju beše jedna od karika u lancu slepih ulica koje je od krivudavih rukavaca zaliva delio travnati pojas širine četiristo metara. Otvorila sam vrata auta i dok je Marta istrčavala napolje, osetih kako me preplavljuje jak miris četinara koji je doneo svež morski povetarac.
Zastadoh na minut da se divim Ketinoj slatkoj kući, njenim prozorima i tremovima i suncokretima koji su rasli uz ogradu u dvorištu ispred kuće, pa uzeh ključeve iz niše iznad dovratka i otvonh vrata koja su vodila u život moje sestre.
Ketin dom ličio je na udobnu zbrku nagomilanog nameštaja, prepunih polica s knjigama i predivnih pogleda na zaliv sa svakog prozora. Osetih kako mi se celo telo opušta, i u meni se ponovo javi pomisao o napuštanju policijske karijere.
Mogla bih da živim na ovakvom mestu.
Mogla bih da se naviknem da se svakog jutra budim s mislima o životu umesto o smrti. Zar ne?
Otvorih klizna staklena vrata koja su vodila na zadnji trem, i ugledah dečju kućicu za igru u dvorištu iza kuće. Bila je obojena u tamnoplavo, kao i sama kuća, okružena ogradom od belih drvenih stubića. Sišla sam niza stepenice, prateći u stopu Martu koja je trčala nisko pognute glave.
Slutila sam da ću upoznati Penelopi.



Penelopi je bila ogromna vijetnamska svinja spuštenog trbuha, potpuno crna i čekinjasta.
Dogegala se do mene, dahćući i grokćući, i ja se nagnuh preko ograde da je pomazim po glavi.
— Zdravo, lepa — rekoh.
Zdravo, Lindzi.
Jedna cedulja beše prikačena na Penelopin bungalov, pa ndoh u ograđeni deo da bolje osmotrim
„Praseća pravila ponašanja", koja je „sastavila" Penelopi.
Draga Lindzi,
Ova poruka tiče se mene.
1) Volela bih da dobijem činiju hrane za svinje i činiju čiste vode svakoga dana.
2) Takođe volim čeri paradajz, slane krekere s puterom od kikirikija i breskve.
3) Molim te dođi da proćaskaš sa mnom svakoga dana. Volim zagonetke i da mi pevaju pesmicu iz crtaća Sunđer Bob Kockalone.
4) Za slučaj nužde, moj veterinar je doktor Mongil u gradu, a moje dadilje su Karoli i Elison Braun. Elison je jedna od mojih najboljih drugarica. Njihovi brojevi su kraj telefona u kuhinji.
5) Nemoj me puštati u kuću, u redu? Upozorili su me da ne zalazim tamo.
6) Ako me budeš češkala ispod brade, možeš da poželiš tri želje. Sve što želiš na ovome svetu.
Poruka je bila potpisana krupnim krstićima i malim šiljatim otiskom papka. Praseća pravila ponašanja, vala baš! Ket, prava si komedijašica.
Podmirila sam Penelopine trenutne potrebe, zatim se presvukla u čiste farmerke i majicu bolje lavande i izašla na trem s Martom, noseći gitaru. Dok sam okidala prve akorde, miris ruža koji se mešao s oporim, slanim mirisom okeana vrati me u vreme kada sam prvi put došla u Half Mun Bej.
Bilo je otprilike ovo doba godine. Vazduh je odisao istim mirisom plaže, a ja sam radila na svom prvom slučaju ubistva. Žrtva je bio mladić koga smo pronašli divljački ubijenog u njegovoj sobi u zadnjem delu jednog otrcanog hostela u Tenderloinu.
Na sebi je imao samo atletsku majicu i jednu belu dokolenicu. Riđa kosa beše mu uredno počešljana, plave oči razrogačene, a grlo razrezano u jezivom, zjapećem luku koji se protezao od uva do uva, koji ga je gotovo obezglavio. Kada smo ga okrenuli, videla sam da mu je koža na zadnjici bila iskidana na trake nekom vrstom biča.
Označili smo ga kao NN lice br. 24, i u to vreme sam čvrsto verovala da ću pronaći njegovog ubicu. Majica koju je neidentifikovani mladić nosio bila je kupljena u Destileriji, turističkom restoranu u Mos Biču, severno od Half Mun Beja.
Ona je bila jedini pravi trag koji smo imali — i uprkos tome što sam pročešljala ovaj gradić i okolna mesta, trag nas nije nikuda odveo.
Ni deset godina kasnije identitet NN lica br. 24 nije utvrđen, niko ga nije tražio, pravosudni sistem nije osvetio njegovu smrt, ali on za mene nikad neće biti zastareli slučaj, broj na papiru. Poput stare povrede koja žiga na promenu vremena.



Taman sam htela da se odvezem do grada na večeru, kad primerak večernjih novina slete na travnjak uz jedno glasno tup.
Podigoh novine, ispravih presavijene stranice i osetih kako ine glavni naslov grabi za gušu: POLICIJA PUSTILA NA SLObODU GLAVNOG OSUMNJIČENOG ZA UBISTVA U KREŠENT HAJTSU.
Pročitala sam ceo članak.
Kada su Džejk i Elis Doltri nađeni preklani u svojoj kući u Krešent Hajtsu 5. maja, šefpolicije Piter Stark izjavio je da je Antonio Ruiz priznao zločin. Prema njegovoj današnjoj izjavi, to priznanje se ne poklapa s činjenicama. „Optužbe protiv gospodina Ruiza su povučene", kaže Stark.
Svedoci govore da tridesetčetvorogodišnji Ruiz, koji je bio zaposlen kao radnik na održavanju postrojenja u Elektrodistribuciji države Kalifornija, nije mogao biti u domu Doltrijevih dana kada su ubistva počinjena jer je radio u elektrani naočigled svojih kolega.
Gospodin i gospođa Doltri pronađeni su prerezanih grla. Policija nije potvrdila da su muž i žena bili mučeni pre ubistva.
U članku je dalje stajalo da Ruiz, koji je vršio neke popravke u domu Doltrijevih, tvrdi da su mu priznanje iznudili.
Usledio je još jedan citat šefa Starka, koji kaže da policija „radi na ispitivanju drugih tragova i osumnjičenih".
Osetih refleksni nalet mučnine. „Radimo na ispitivanju drugih tragova i zločina" u prevodu znači
„nemamo pojma", a pandur u meni hteo je da zna sve: kako, zašto i ko. Već sam znala ono „gde".
Krešent Hajts beše jedno od mesta pokraj Autoputa br. 1. Nalazilo se na obodu Half Mun Beja — samo osam ili devet kilometara od mesta gde sam stajala.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:24 pm

 Četvrti juli  2169012



Uđi i izađi za manje od pet minuta. Nipošto duže od pet.
Izašavši iz sivog kombija parkiranog na Oušn Koloni roudu, Posmatrač je zabeležio tačno vreme. Tog jutra je na sebi imao električarski kombinezon: sivosmede radno odelo s crveno-belim logom firme prišivenim na desnom džepu na grudima. Spustio je obod kačketa. Potapšao se po džepovima, napipavši perorez u jednom i fotoaparat u drugom džepu. Uzeo je kliper i špric sa silikonskim zaptivačem i stavio ih pod pazuh.
Disanje mu se ubrzavalo dok je stupao uskom stazom koja je prolazila pored kuće O'Malijevih. Onda je zastao pored jednog prozorskog okna od podruma, navukao rukavice od lateksa i pomoću sekača za staklo i ručnog vakuumskog hvatača uklonio komad stakla veličine 60 x 50 centimetara.
Stajao je nepomično, čekajući da komšijski pas prestane da skamuče, zatim se uvukao kroz otvor i spustio u podrum.
Ušao je. Bez problema.
Podrumske stepenice odvele su ga do otključanih vrata od kuhinje koja je bila prepuna skupe bele tehnike i svakojakih smešnih kuhinjskih aparata. Posmatrač je primetio da se na cedulji pored telefona nalazi šifra kućnog alarma. Upamtio ju je.
Hvala, doco. Blesane.
Izvadio je svoj mali, odlični fotoaparat i krenuo da škljoca, praveći po tri uzastopna snimka, svuda po prostoriji. Zzzk- -zzzk-zzzk. Zzzk-zzzk-zzzk.
Posmatrač je krenuo uza stepenice koje su vodile na sprat i obreo se ispred otvorenih vrata spavaće sobe. Zastao je u dovratku za trenutak, upijajući pogledom sve stvari u devojačkoj sobi: krevet sa četiri stuba i baldahinom, ružičastu i plavu čipku boje lavande. Postere Krida i ugroženih životinjskih vrsta.
Kejtlin, Kejtlin... kako si ti divna devojcica.
Okrenuo je fotoaparat u pravcu njenog stočića sa šminkom, zzzt-zzzt-zzzt, slikajući karmine i bočice parfema, otvorenu kutiju s tamponima. Mirisao je njene parfeme, prešao palcem preko njene četke za kosu, skinuo nekoliko niti crvenkastozlatne kose sa zubaca i stavio ih u džep.
Izašavši iz devojčicine sobe, Posmatrač je ušao u susednu spavaću sobu, koja je pripadala njenim roditeljima. Bila je sva u jarkim bojama, a u vazduhu se osećao miris aranžmana od sušenih latica.
U dnu kreveta nalazio se ogroman plazma televizor. Posmatrač je otvorio noćni stočić, pregledao njegov sadržaj i pronašao šest gomilica fotografija uvezanih gumicama.
Skinuo je gumicu s jedne od njih i raširio fotografije u ruci poput špila karata. Zatim je vratio svežanj s fotografijama u fioku i zatvorio je. Polako je napravio krug po sobi, neprestano škljocajući fotoaparatom.
Tada je primetio malo stakleno oko, manje od dugmeta na košulji, kako svetluca iz vrata plakara.
Obnzega strah. Da liga kamera snima?
Otvorio je vrata plakara i ugledao video-kameru na polici na zadnjem zidu. Dugme je bilo u poziciji „isključeno".
Mašina nije snimala.
Posmatrač oseti kako ga strah napušta. Sada je bio ushićen. Namestio je panoramsko snimanje na fotoaparatu i uslikao svaku sobu na drugom spratu, svaki otvor i površinu, pre nego što se zaputio ka

svom izlazu u podrumu. Proveo je unutra četiri minuta i nekoliko sekundi.
Našavši se ispred kuće, naneo je silikonski zaptivač po ivicama izvađenog komada prozorskog stakla i vratio ga na mesto. Zaptivač će ga držati na mestu dok on ne bude spreman da ponovo uđe u kuću — da ih muči i ubije.


29.

Otvorih ulazna vrata Ketine kuće, i Marta zateže povodac, izvlačeći me na bleštavu svetlost dana. Plaža je bila na svega nekoliko minuta hoda od kuće, i išli smo ka njoj kad mi jedan crni pas ulete u vidno polje brzinom munje i baci se na Martu — koja mi se istrže i jurnu kao strela.
Vrisak mi zastade u grlu kad me nešto snažno udari otpozadi. Padoh, i nešto, neko, poklopi me odozgo. Šta je kog đavola?
Uspeh nekako da se ispetljam iz klupka ljudskog tela i metala, i ustadoh, spremna da se pobijem.
Do đavola! Neka budala je naletela na mene biciklom. Tip se osovi na noge. Imao je dvadeset i nešto godina, izražene zaliske i naočare s ružičastim ramom koje su mu visile ua jednom uvetu.
— Soofiiii — zaurlao je u pravcu dva psa koja su se, uhvaćena u koštac, kotrljala ka ivici vode.
— Sofi, NE!
Crni pas pusti Martu i pogleda put bicikliste, koji vrati naočare na mesto i okrenu se ka meni, zabrinutog izraza lica.
— Tako mi je ž-ž-žao. Jeste li dobro? — upita. Videla sam da se trudi da potisne mucanje.
— Reći ću vam za koji trenutak — rekoh, peneći od besa. Šepala sam niz ulicu ka Marti, koja je kaskala u mom pravcu, povijenih ušiju, sva raščupana, jadno stvorenje.
Prešla sam rukom preko njenog tela, tražeći rane od ujeda, ne obraćajući pažnju na biciklistu koji je objašnjavao da je Sofi samo štene i da nije mislila zlo.
— Vidite — reče — j-j-ja ću otići po kola i odvesti vas u bolnicu.
— Šta? Ne, dobro sam. - I Marta je bila dobro. Ali još uvek sam bila ljuta. Došlo mi je da raznesem tog tipa, ali ajde, nezgode se dešavaju, zar ne?
— Kako vam je noga?
— Ne brinite o tome.
— Ako ste sigurni da ste dobro...?
Biciklista stavi povodac svom psu i predstavi se.
— Bob Hinton — reče. — Ako vam bude zatrebao dobar advokat, pozovite me, evo moje posetnice. I stvarno mi je žao.
— Lindzi Bokser - predstavih se, uzimajući njegovu posetnicu. — I stvarno će mi trebati dobar advokat. Neki tip sa štenetom rotvajlera upravo me je pregazio biciklom.
Tip se nervozno nasmeja.
— Nisam vas ranije video u ovom kraju.
— Moja sestra, Ketrin, živi ovde. - Uperih prstom u pravcu lepe plave kuće. Onda, pošto smo već išli u istom pravcu, svi zajedno pođosmo peskovitom stazom koja je vijugala kroz more visoke trave.
Ispričala sam Hintonu da ću odsesti u sestrinoj kući nekoliko nedelja, dok se ne vratim na policijsku dužnost.
— Policajka, znači? Došli ste na pravo mesto. Sva ta ubistva koja su se izdešavala ovde.
Osetih kako me istovremeno obuzima osećaj jeze i vreline. Obrazi mi se upališe, ali mi se želudac zaledi. Nisam želela da razmišljam o ovdašnjim ubistvima. Želela sam da se oporavim. Da odmorim dušu i mozak. I sigurno nisam želela da dužim priču s ovim kratkovidim advokatom, iako je delovao kao fin momak.
— Znate šta, moram da idem — rekoh. Pritegoh Marti povodac, da bih je držala blizu sebe, i

produžih brzim korakom. — Zdravo — dobacih preko ramena. — I pazite kuda idete.
Uspentrala sam se preko peskovite litice i spustila na plažu, udaljavajući se od Boba Hintona što sam brže mogla.
Daleko od očiju, daleko od uma.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:25 pm


 Četvrti juli  2109465





Voda beše previše hladna za kupanje, pa sam sela skrštenih nogu blizu vode i posmatrala horizont gde su se plave vode zaliva spajale s velikim talasima Tihog okeana.
Marta je trčala plažom, dižući pesak svojim šapama, a ja sam uživala u toplini sunca koje mi je milovalo lice, kad osetih kako me nešto tvrdo bocnu u vrat otpozadi.
Zaledih se u mestu.
Nisam bila u stanju ni da dišem.
— Ti si ubila onu devojčicu — reče neki glas. — Nije trebalo to da uradiš.
Isprva nisam prepoznala glas. Mozak mije grozničavo radio dok sam pokušavala da se setim imena, razloga, pravih reči. Posegnuh rukom iza sebe u nameri da zgrabim pištolj i ugledah mu lice na delić sekunde.
Videla sam mržnju u njegovim očima. Videla sam njegov strah.
— Ne mrdaj — povika dečak, nabijajući mi cev pištolja dublje u vrat. Znoj je počeo da mi se sliva niz obraze. — Ti si mi ubila sestru. Ubila si je bez razloga!
Kroz glavu mi prolete otupeli izraz lica Sare Kabot koja je ležala na pločniku.
— Žao mi je — rekoh.
— Ne, nije, ali biće ti žao. I pogodi šta? Nikoga nije briga. Ne bi trebalo da čujete metak koji vas ubija, ali to mora da je samo mit. Glasan pucanj koji mije probio kičmu zvučao je poput bombe.
Preturih se ničice, paralisana. Nisam bila u stanju da pustim glasa, niti da zaustavim krv koja mi je liptala iz vrata, otičući u hladne vode zaliva.
Ali kako je uopšte došlo do ovoga? Postojao je razlog koji mi je stalno izmicao. Nešto što je trebalo da učinim. Da im stavim lisice. Trebalo je to da učinim.
To mi beše poslednja misao pre no što sam se trgla iz sna.
Ležala sam postrance, šaka zarivenih u pesak. Marta me je posmatrala s visine, dahćući mi u lice.
Nekoga je bilo briga.
Uspravih se u sedeći položaj i zagrlih je, zarivajući lice u njen vrat.
Mučan osećaj iz sna nije me napuštao. I nije mi trebao doktorat iz psihologije da bih shvatila šta to znači. U glavi sam još bila u vrtlogu nasilja od prošlog meseca. Bila sam u njemu do guše.
— Sve će biti u redu — rekoh Marti. Lagala sam u lice svog malog psa.



Dok je Marta jurila za šljukama po plaži, u mislima se vinuh put oblaka, maštajući kako lebdim kroz vazduh u društvu galebova. Razmišljala sam o nedavnim događajima i o neizvesnoj budućnosti kada sam spustila pogled i ugledala ga.
Srce mi poskoči. Široko se osmehivao, ali mu plave oči behu stisnute spram jarkog sunca.
— Zdravo, lepa — reče.
— Oh, bože, koga je to plima izbacila na obalu. Pomogao mi je da ustanem. Poljubili smo se, i osetih kako me iznutra prožima nalet topline.
— Kako si uspeo da se izvučeš s posla? — upitah naposletku, čvrsto mu stežući ruku.
— Ne razumeš. Jajesam na poslu. Pretražujem obalu u potrazi za teroristima — našali se on. — Luke i priobalje, to je moja oblast delovanja.
— A ja mislila da se tvoj posao sastoji u tome da svakodnevno biraš boju za stepen opasnosti.*
(Nakon terorističkog napada na STC 11. septembra 2001. godine, u SAD je uveden sistem uzbunjivanja javnosti koji se zasniva na bojama, gde zelena boja označava najmanji, žuta srednji, a crvena najviši stepen opasnosti. (Prim. prev.))
— Radim i to — reče on. Mahnu mi kravatom ispred nosa. — Vidiš? Žuto.
Sviđalo mi se što je Džo umeo da se našali u vezi sa svojim poslom, jer bi veza s njim inače bila suviše depresivna. Naša obala beše izuzetno porozna, i Džo je znao gde su rupe.
— Nemoj me zadirkivati — reče on, pa se ponovo poljubismo. — To je težak posao.
Nasmejala sam se. — Samo posao, bez zabave, čini od Džoa dosadnjakovića.* (Aluzija na englesku poslovicu: „All work and no play makes Jack a dull boy". (Prim. prev.))
— Hej, imam nešto za tebe — reče on dok smo šetali pristaništem. Iz džepa je izvadio smotuljak od papirnih maramica i pružio mi ga. — Lično sam ga zapakovao. — Smotuljak je bio zapečaćen lepljivom trakom, i Džo je olovkom naškrabao niz iksova i oksova na mestu gde bi inače stajala mašna. Pocepala sam maramicu na jednom mestu i istresla na dlan svetao srebrni lanac s medaljonom.
— To ti je za sreću — reče Džo.
— Dragi, ovo je Kokopeli.* (Prema verovanju severnoameričkih Indijanaca, Kokopeli je božanstvo plodnosti, predstavljano u liku pogrbljene ljudske figure s frulom. (Prim. prev.))
Kako si znao? Podigoh medaljon do očiju da ga pobliže osmotrim.
— Pretpostavio sam da će ti se svideti jer sam u tvom stanu video grnčariju Hopija.* (Hopi, narod severnoameričkih Indijanaca koji je nekada delio teritoriju s Navaho Indijancima, a danas živi u rezervatu na severoistoku Arizone. (Prim. prev.))
— Mnogo mi se sviđa. Staviše, treba mi — rekoh, okrećući mu leđa da mi zakači dugački srebrni lanac oko vrata.
Džo skloni kosu s moga vrata i poljubi me baš tu. Od dodira njegovih usana i ogrubelog obraza na mom mekom vratu podiđe me slatka jeza. Uzdahnuh strasno, pa mu ponovo padoh u zagrljaj. Volela sam da me drži u naručju.
Poljubih ga nežno, i poljubac postade dublji i strasniji. Naposletku se odvojih od njega.
— Da te oslobodimo te odeće — rekoh.



Ketina gostinjska soba bila je sva čipkasta i boje breskve, s bračnim krevetom uz prozor. Džoov sako odleteo je na stolicu, praćen plavom teksas košuljom i žutom kravatom.
Podigoh ruke, i on nežno svuče moj oskudni top. Uzeh ga za šake i postavih mu dlanove na svoje grudi, a toplina njegovog dodira učini da se osetim gotovo kao da lebdim. Kada su mi se gaćice našle na podu, već sam isprekidano disala.
Iz kreveta sam posmatrala Džoa kako skida i poslednji komad odeće i leže pokraj mene. Bože, on je tako zgodan dečko. Onda mu se bacih u zagrljaj.
— Imamjoš nešto za tebe, Lindzi — reče Džo. To što je imao beše veoma primetno. Nasmejah mu se u vrat.
— Ne samo to — reče Džo. — Mislim na ovo.
Otvorih oči i videh da pokazuje na mala slova na njegovim grudima nevešto ispisana hemijskom olovkom. Napisao je moje ime preko svog srca.
Lindzi.
— Ti si blesav — rekoh uz osmeh.
— Ne, ja sam romantičan — reče Džo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:25 pm

 Četvrti juli  2062907




Nije bio samo seks u pitanju sa Džoom. Bio je isuviše stvaran i dobar da bih o njemu razmišljala samo kao o pastuvu i tipu za provod. Ali platila sam strašnu cenu što sam osetila nešto više prema njemu. U ovakvim trenucima intime, kada su naši poslovi to dozvoljavali, bilo nam je neopisivo lepo. Zatim bi osvanulo jutro, i Džo bi odleteo nazad u Vašington, a ja nisam znala kada ću ga opet videti, niti hoće li nam ikada više biti tako lepo.
Ljudi kažu da ljubav naiđe kada ste za nju spremni.
Da li sam ja bila spremna?
Poslednji čovek kojeg sam toliko volela umro je strašnom smrću. A koja je Džoova životna priča?
Razvod je ostavio traga na njemu. Da li će ponovo moći stvarno da veruje nekome?
Sada, dok sam ležala u njegovom naručju, bila sam rastrzana iznutra - da li da srušim sve zidove, ili da se zaštitim od srceparajućeg bola koji će doneti naš skori rastanak.
— Kuda si odlutala, Linds?
— Ovde. Ovde sam.
Cvrsto zagrlih Džoa, terajući sebe da se prepustim trenutku. Ljubili smo se i dodirivali dok razdvojenost nije postala neizdrživa, i mi se spojismo ponovo, u savršenom činu. Kroz uzdahe rekoh Džou koliko mije lepo, koliko mi prija.
— Volim te, Linds — promrmlja.
Ponavljala sam njegovo ime i kako ga volim, kada me talasi zadovoljstva preplaviše i u tom trenutku zaboravih na sve svoje strahove i mračne misli.
Ostali smo dugo zagrljeni, pokušavajući prosto da povratimo dah, da dođemo k sebi, kada se začu zvono na vratima.
— Sranje — rekoh. — Pretvarajmo se da nismo ništa čuli.
— Moramo da otvorimo — reče Džo nežno. — Možda mene neko traži.



Ispentrah se preko Džoovog tela, navukoh njegovu košulju preko šortsa od teksasa i pođoh da otvorim vrata. Na tremu je stajala privlačna žena od pedesetak godina, s osmehom koji je odavao iščekivanje. Bila je isuviše pomodna u svojoj haljinici za tenis i lili pulicer džemperu da bi pripadala Jehovinim svedocima, i previše vedra i nasmejana da bi bila federalni agent.
Predstavila se kao Karoli Braun.
— Živim uz autoput Kabriljo, otprilike kilometar i po severno odavde. Plava viktorijanska kuča sa žičanom ogradom.
— Naravno. Znam to mesto. U pitanju je neka škola, zar ne?
— Da, to je ta kuća.
Nisam htela da budem neljubazna, ali osećala sam se nelagodno stojeći tu na vratima, zažarenog lica i razbarušene kose.
— Šta mogu da učinim za vas, gospođo Braun?
— Doktorka Braun, zapravo, ali molim vas zovite me Karoli. Vi ste Lindzi? Moja ćerka i ja pomažemo vašoj sestri oko Penelopi. Ovo je za vas. — Dade mi poslužavnik prekriven folijom.
— Oh, Ket mi je pričala o vama. Izvinite. Pozvala bih vas unutra, ali...
— Nemojte se izvinjavati. Nisam svratila u posetu. Samo izigravam „komšinicu s kolačićima".
Dobrodošli u Half Mun Bej.
Zahvalih se Karoli, i razmenismo još nekoliko reči pre nego što se pozdravismo, i ona uđe u kola. Sagoh se da pokupim jutarnje novine, gledajući naslovnu stranu dok sam se vraćala u sobu. Vreme sunčano, akcije na berzi pale za deset poena, istraga ubistava u Krešent Hajtsu još tapka u mestu. Bilo je skoro nemoguće poverovati da se u ovako ljupkom mestu dešavaju ubistva.
Ispričala sam Džou o ubistvima, zatim skinula foliju s poslužavnika.
— Čokoladni kolačići — objavih svečano. — Poklon za dobrodošlicu od „komšinice s kolačićima"
— „Komšinica s kolačićima"? Nešto kao Uskršnji zec?
— Valjda. Tako nešto.
Džo me je zamišljeno posmatrao.
— Odlično ti stoji. Moja košulja.
— Hvala, staro momče.
— Izgledaš još bolje bez nje.
Nacerih se vragolasto i odložih poslužavnik. Zatim počeh polako da otkopčavam Džoovu lepu plavu košulju, i pustih da mi sklizne s ramena.



Imao sam jednu ovakvu svinju — reče Džo dok smo stajali nagnuti nad ogradom prasećeg obora te večeri.
— Ma daj! Ti si iz Kvinsa!
— I u Kvinsu postoje dvorišta, Linds. Naš prasac se zvao Alfonso Pinjol, i hranili smo ga testeninom u sosu od propržene endivije s malo cinzano vermuta. Koju je on obožavao.
— To si sad izmislio!
— Jok.
— I šta je bilo s njim?
— Ispekli smo ga i pojeli na jednom od čuvenih okupljanja Molinarijevih. Sa sosom od jabuka. Džo ugleda izraz neverice na mom licu.
— Dobro, taj deo sam izmislio. Kada sam otišao na koledž, našli smo Alu lep dom u severnom delu države Njujork. Da ti pokažem nešto.
Dohvatio je grabulje koje su bile naslonjene na praseću kućicu, i Penelopi poče da dahće i grokće čim ih ugleda.
Džo joj odgovori dahtanjem i groktanjem.
— Praseći latinski — reče, cereći se preko ramena.
Pružio je grabulje preko ograde i krenuo da češe Penelopi po leđima. Ona se spusti na kolena, pa se, grokćući od zadovoljstva, prevrnu na leđa i diže sve četiri uvis.
— Pa ti si višestruko nadaren — rekoh. — Nego, mislim da imaš pravo na tri želje.



Zalazeće sunce bojilo je nebo grimizom dok smo Džo, Marta i ja večerali na tremu koji je gledao na zaliv. Spremila sam piletinu s roštiljskim sosom po receptu moje mame, a za desert smo smazali po porciju čeri garsije i čanki mankija.* (Engl.: Cherri Garcia — sladoled s ukusom trešnje i dodatkom trešanja; Chunky Monkey - sladoled s ukusom banane i čokoladnim mrvicama. (Prim. prev.))
Sedeli smo zagrljeni satima, slušajući pesmu cvrčaka i muziku s radija, posmatrajući plamen sveće kako pleše na mekom, toplom povetarcu.
Kasnije smo spavali na mahove, budeći se da zagrlimo jedno drugo, da se smejemo zajedno, da vodimo ljubav. Jeli smo čokoladne kolačiće, pričali o snovima, i opet zaspali, isprepletanih udova.
U zoru, Džoov mobilni zazvoni i vrati nas u surovu realnost. Džo reče:
— Da, gospodine. Odmah — i zaklopi mobilni. Kaširi ruke i ja se ponovo ugnezdih pokraj njega. Izvih glavu i poljubih ga u vrat.
— Dakle. Kada dolaze po tebe?
— Za dva minuta.
To nije bila puka procena. Imala sam tačno 120 sekundi da ga posmatram kako se oblači u mračnoj sobi, i samo jedan, usamljeni zrak svetlosti provukao se ispod zastora na prozoru da mi pokaže koliko je tužan što me ostavlja.
— Nemoj da ustaješ — reče Džo kada svukoh čaršav u stranu. On mi ga navuče do brade.
Poljubio me je nekih jedanaest puta: po usnama, obrazima, očima.
— Nego, ispunile su mi se one tri želje.
— A to su?
— Neću da ti kažem, ali jedna od njih se ticala čeri garsije. Prasnuh u smeh. Poljubih ga.
— Volim te, Lindzi.
— Volim i ja tebe, Džo.
— Zvaću te. Nisam pitala kada.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:25 pm


 Četvrti juli  2045826





Trojka se sastala rano tog jutra u kafeteriji Kofi Bin. Smestili su se u baštenske stolice na kamenoj terasi, dok im je zid guste magle zaklanjao pogled na zaliv. Bili su sami tu, vodili žustar razgovor, raspravljali o ubistvu.
Osoba koju su zvali Istina, u crnoj kožnoj jakni i plavim farmerkama, okrenu se ka drugoj dvojici i reče:
— U redu. Da čujemjoš jednom.
Posmatrač je pažljivo čitao iz svog notesa, navodeći vreme, navike, svoje zaključke o O'Malijevima.
Tragača nije bilo potrebno ubeđivati. Dotična porodica bila je njegovo otkriće, i beše mu drago što je Posmatračeva istraga potvrdila njegove slutnje. Poče da zvižduće staru bluz numeru
„Crossroads" — dok ga Istina ne ućutka jednim pogledom.
Istina beše sitne građe ali upečatljive pojave.
— Imate dobre argumente — reče Istina. — Ali niste me ubedili.
Posmatrača uhvati nervoza. Istezao je okovratnik svog ilžempera, prebirao po fotografijama.
Ubadao je prstom u k rupne kadrove, zaokruživao detalje olovkom.
— To je dobar početak — reče Tragač, priskačući Posmai raču u pomoć. Istina nehajno odmahnu rukom.
— Nemojte me zamlaćivati. Donesite mi robu. — Potom: — Ajde da poručimo.
Konobarica po imenu Medi izađe na terasu vrckajući u tesnim pantalonicama i majici bez rukava koja joj je otkrivala ravan stomak.
— To ja nazivam tesnom majičicom — reče Posmatrač gutajuči je očima.
Medi mu se kiselo nasmeši, pa dopuni šolje s kafom. Zatim izvuče notes i uze porudžbinu od Istine: kajgana sa slaninom i sveža zemička s cimetom.
Tragač i Posmatrač takođe naručiše, ali za razliku od Istine, jedva da takoše hranu. Nastaviše razgovor tihim glasom.
Kazrađivali su detalje. Isprobavali.
Istina se zagleda u maglu, slušajući pažljivo dok konačno nisu imali gotov plan.



Dan beše sunčan kao na razglednici. Prava je šteta što Džo nije bio tu da ga podeli sa mnom. Zviznuh Marti da uđe u kola i nas dve pođosmo u grad po namirnice. Dok smo jurile autoputem
Kabriljo, ugledah znak: Škola Bejsajd, Odeljenje za brigu o deci bez roditeljskog staranja, država Kalifornija.
Velika plava viktorijanska kuća uzdizala se s moje desne strane. Iz nekog razloga, smotah kola ka školskom parkingu.
Sedela sam dugo u kolima, posmatrajući kuću, igralište, visoku žičanu ogradu. Onda sam zaključala auto i pošla šljunčanom stazom koja je vodila do teških, hrastovih vrata.
Izuzetno gojazna Afroamerikanka od oko trideset pet godina odgovori na zvono.
— Zdravo — rekoh. - Tražim doktorku Braun.
— Uđite. Onaje u zbornici. Ja sam Maja Abod. Predajem ovde u školi.
— Kakva je ovo škola? — upitah dok sam je sledila kroz mračne, uske hodnike i uz dva niza stepenika.
— Država ovamo šalje lutalice i beskućnike, uglavnom. Ovo su deca koja su bila te sreće.
Prošle smo pored malih učionica, TV sale, susrevši na desetine dece svih uzrasta, od onih koja behu tek prohodala pa do adolescenata. Iako je ovo mesto bilo daleko od sirotišta iz Olivera Tvista, pomisao da sva ta deca nemaju dom ipak beše lužna i uznemirujuća.
Gospođica Abod me ostavi na vratima dobro osvetljene prostorije s mnogo prozora, a unutra beše Karoli Braun. Ustala je i prišla da me pozdravi.
— Lindzi. Drago mi je što vas vidim.
— Bila sam u prolazu i... pa, htela sam da se izvinim što sam juče bila onako osorna.
— Oh, nemojte. Došla sam nenajavljena, a vi ste bili bunovni. Drago mi je što ste došli. Želim da upoznate nekoga.
Rekoh Karoli da sam u žurbi, ali uverila me je da me neće zadržati duže od minuta.
Izašle smo napolje u dvorište, i videh da me vodi ka lepuškastoj, tamnokosoj devojčici od otprilike osam godina koja je sedela za stolom u senci krošnje jednog drveta igrajući se svojim lutkicama „moćnih rendžera".
— Ovo je moja ćerka, Elison — reče Karoli. — Eli, ovo je Bridžidina i Meriditina tetka Lindzi.
Ona je policijski poručnik.
Devojčicine oči razrogačiše se kad me pogledala.
— Znam tačno ko ste vi. Vi se brinete o Penelopi.
— Tako je, Eli, ali samo na nekoliko nedelja.
— Penelopi je baš kul, zar ne? Ona ume da čita misli.
Devojčica nije prestajala da priča o svojoj prasećoj drugarici dok su me ona i njena mama pratile do parkinga.
— Stvarno je kul što ste policajka — reče Elison, hvatajući me za ruku.
— Je li?
— Naravno. To znači da ste dobri u popravljanju stvari.
Razmišljala sam Šta je ta mala devojčica time htela da kaže, kada mi ona uzbuđeno stisnu prste i potrča do mojih kola. Marta je mahala repom i lajala dok je nisam pustila napolje. Onda je zaplesala oko Elison i obasula je vlažnim poljupcima.

Naposletku razdvojismo devojčicu i psa, i Karoli i ja se dogovorismo da se uskoro vidimo. Dok sam mahala kroz otvoren prozor, pomislih, stekla sam novu drugaricu.



Posmatrač je nervozno gladio volan dok je čekao da Lorelaj O'Mali napusti kuću. Bilo je loše što je morao ponovo da ulazi unutra.
Naposletku, žena sa smešnom zadnjicom izađe iz kuće u svojoj du jour* (Fr.:Du jour — Novo, pomodno, u trendu. (Prim. prev.)) odeći za kupovinu, i zaključa vrata za sobom. Sede u svoj mali crveni mercedes i odjuri niz Oušn Koloni roud a da se nije ni osvrnula.
Posmatrač izađe iz kola. Na sebi je imao plavu sportsku jaknu, vrećaste pantalone i tamne naočari za sunce — nešto što bi nosio nadzornik na terenu telefonske kompanije. Brzo je prišao kući.
Kao i ranije, Posmatrač se zaustavi kraj prozora od podruma i navuče rukavice. Zatim, prosecajući silikonsku zaptivnu masu oštricom svog lovačkog noža, ukloni komad stakla i uvuče se u podrum.
Brzo se kretao kroz kuću, uza stepenice, do spavaće sobe O'Malijevih. Kada se obreo u njoj, otvorio je plakar, sklonio n stranu vešalice s haljinama i ispitao video-kameru koja je stajala na polici na zadnjem zidu plakara.
Posmatrač izvadi traku iz kamere i ubaci je u džep. Nasumice uze još jednu s gomile razbacanih traka koje stajahu na istoj polici, odupirući se porivu da uredno složi ostale. Zatim uze svežanj fotografija iz fioke noćnog stočića.
Proveo je u kući tek dva minuta i dvadeset sekundi kada ču kako se ulazna vrata zalupiše.
Usta mu se osušiše. Za sve vreme koje je proveo motreći na ovu kuću, niko se nikada nije vratio pošto je izjutra izašao. Posmatrač se uvuče u plakar i čučnu iza ustalasane zavese od sukanja. Posegnu za kvakom i zatvori vrata.
Tepih je prigušio zvuk koraka i Posmatrač se uplaši kad vide da se kvaka okreće. Nije imao vremena da razmisli. Vrata plakara se otvoriše, garderoba se razdvoji — i otkri Posmatrača, sklupčanog poput lopova.
Lorelaj O'Mali nemo zinu i uhvati se za srce, a onda joj se lice smrači.
— Ja vas znam — reče ona. — Šta vi tražite ovde?
Nož mu već beše u ruci. Lorelaj ga vide i prodorno vrisnu. Posmatrač oseti da nema izbora. Baci se napred i dugo sečivo pootkida dugmad s njene plave svilene haljine kako joj se zarivalo u stomak.
Lorelaj se okrete, pokušavajući da pobegne od noža, ali Posmatrač je čvrsto držao u pozi gotovo nalik ljubavnoj.
— Oh. Bože. Zašto radite ovo? - zastenja, prevrnu očima i glas joj pređe u uzdah.
Pridržavajući Lorelaj jednom rukom više struka, Posmatrač joj raspori trbušnu duplju jednim potezom, presecajući aortu. Krv nije prskala; izlivala se iz ženinog tela kao kad neko prosipa vodu iz kofe, dok joj kolena ne popustiše, i ona pade preko cipela rasutih po dnu plakara.
Posmatrač kleknu i napipa joj puls na vratu. Kapci su joj se blago trzali. Umreće svakog trena.
Imao je taman dovoljno vremena da učini što je moralo biti učinjeno. Zadiže rub njene plave haljine, skide kaiš i poče da bičuje Lorelaj O'Mali po zadnjici sve dok nije izdahnula u svom plakaru s odećom.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:25 pm


 Četvrti juli  2040202


Situacija je mogla samo da se pogorša, a tako i bi. Posmatrač je sedeo u svom kombiju na parkingu u Ulici Keli preko puta dvospratnice koju je doktor koristio kao ordinaciju.
Pogledom je potražio Tragača koji je sedeo pored njega, zbunjenog i ošamućenog izraza lica. Onda je ponovo osmotrio parking. Nervozno je pribeležio svoja zapažanja o prolaznicima i ono malo kola koja su ušla i izašla sa parkinga.
Kada je doktor O'Mali izašao napolje, Posmatrač munu Tragača laktom. Zgledaše se.
— Spremi se.
Posmatrač zatim izađe iz kombija. Potrča ka doktoru i sustiže ga pre nego što će ovaj ući u svoj džip.
— Doktore, doktore, hvala bogu! Treba mi pomoć!
— Šta se desilo, sine? — upita doktor, istovremeno iznerviran i prepadnut.
— U pitanju je moj drug. Nešto se desilo. Ne znam da li je šlog ili infarkt ili šta!
— Gde je on?
— Tamo — reče, pokazujući ka kombiju koji beše parkiran petnaestak metara dalje. — Požurite, u redu? Molim vas?
Posmatrač potrča prvi, osvrćući se da proveri da li ga doktor prati. Kada je došao do kombija, otvori vrata na suvozačkoj strani, sklanjajući se u stranu kako bi doktor mogao da vidi Tragača koji beše opružen preko sedišta.
Doktor zaviri unutra, uđe i zadiže jedan od Tragačevih očnih kapaka. Trgnu se iznenađeno kad oseti kako mu se oštar vrh noža zabada u vrat otpozadi.
— Ulazi — reče Posmatrač.
— Da nisi pisnuo — reče Tragač umilnim, staloženim glasom koji nije trpeo pogovora — inače ćemo ti ubiti celu porodicu.



Posmatrač ču kako se doktorovo vezano telo kotrlja i odskače u zadnjem delu kombija dok su se uspinjali strmom ulicom.
— Mogli bismo ovde? — predloži on Tragaču. Pogleda u retrovizor pa skrete s puta u šumarak.
Zakoči.
Tragač iskoči iz kombija, otvori klizna vrata i postavi doktora u sedeći položaj.
— U redu, doco, vreme je — reče, strgnuvši samolepljivu traku s njegovih usta. — Imate nešto da izjavite za kraj? Ili ćutite zauvek.
— Šta želite da kažem? — Doktor O'Mali je pokušavao da dođe do daha. — Samo mi recite.
Želite li novac? Mogu vam dati novca. Lekovi? Šta god želite.
— To je veoma glupo, doktore — reče Tragač. — Čak i za vas.
— Nemojte to da radite. Pomozite mi — molio je. — Pomozite mi, molim vas.
— Pomozite mi, molirn vas — naruga mu se Posmatrač.
— Šta sam vam ja skrivio? - zarida doktor O'Mali.
Doktor beše grubo izbačen iz kombija i pade ničice u prašinu kraj puta.
— Ne boli kao što mislite — reče Tragač ljubazno, saginjući se da šapne doktoru na uvo. — Samo razmišljajte o nečemu što volite... i recite zbogom.
Doktor nikada nije video kamen koji mu je razmrskao potiljak.
Tragač rasklopi nož i podiže doktorovu glavu zahvativši punu šaku crne kose uvaljane u prašinu.
Prereza čoveku grlo uredno kao da seče lubenicu.
Posmatrač zatim upotrebi svoj kaiš kao bič, udarajući jako, ostavljajući crvenkaste pruge na beloj koži O'Malijeve zadnjice.
— Osećaš to? — reče zadihano, nadnoseći se nad čovekom koji je umirao.
Tragač obrisa svoje otiske prstiju s noža rubom doktorove košulje. Onda zafrljači i nož i kamen daleko niz padinu brda, gde ih progutaše drveće, šipražje i visoka trava.
Dva čoveka zajedničkim snagama podigoše doktorovo telo držeći ga za ruke i noge, i odnesoše ga do ruba litice pokraj puta. Zanjihaše omlitavelo telo i na tri ga baciše preko ivice. Slušali su kako telo krši i lomi nisko rastinje, kotrljajući se nizbrdo do mesta toliko udaljenog da će, kako su se nadali, ostati skriveno dok kojoti ne razvuku bezvrednu lešinu.



Sedela sam na tremu pokušavajući da skinem neku melodiju na gitari kada mi užasno tandrkanje poremeti koncentraciju. Bio je to, ni manje ni više, nego kamion za šlepovanje, koji je zveketao krivinama tihe Avenije Si Vju. Mrko sam ga odmeravala dok nisam primetila da šlepa bonevil iz '81. godine.
Moj bonevil iz '81. godine. Vozač mahnu kada me ugleda.
— Hej, gospoja. Imam specijalnu isporuku za vas. Ah. Čovek na mesecu. Momak sa benzinske pumpe.
Cerila sam se dok je Kit rukovao mašinerijom koja je spuštala kola na zemlju. Kad se kola osloniše na sva četiri točka, on izađe iz kabine i pođe k meni, zanoseći se pomalo kočoperno u hodu.
— Dakle, zašto misliš da ćeš moći da pokreneš ovu kršinu? — upita on, sedajući na stepenik.
— Petljala sam već oko motora — odgovorih. — Patrolnih kola, uglavnom.
— Ti si mehaničar — zviznu on kroz zube. — Bokte mazo. Osetio sam da ima nešto dobro u tebi.
— Nisam baš mehaničar. Ja sam policajac.
— Lažeš.
— Ne lažem — rekoh, smejući se klincu koji se izbečio u čudu.
On ispruži mišićavu ruku i, uz jedno nonšalantno „Mogu li?", uze mi gitaru iz ruku.
Samo izvoli, drugar.
Klinac namesti sigal gitaru u krilo, odsvira nekoliko akorda, pa lelekajući otpeva nekoliko stihova kantri tužbalice u stilu „My baby's left me all alone". Toliko se prenemagao da nisam mogla a da se ne nasmejem njegovom izvođenju.
Kit se posprdno pokloni, pa mi vrati gitaru.
— I, šta je tvoja specijalnost? — upita on.
— Rok. Bluz. Upravo radim na jednoj pesmi. Blesavim se s nekim odlomcima.
— Imam predlog. Što ne bismo popričali o tome uz večeru? Znam dobar riblji restoran u Mos Biču — reče.
— Hvala, Kite. Lep gest, ali već sam zauzeta. — Posegnuh rukom i uhvatih Kokopelija kojeg mi Džo beše poklonio.
— Biću iskren, sad mi slamaš srce.
— Ooo, jadničku. Preživećeš.
— Ne, istina je. Oborila si me s nogu. Prelepa, mehaničar u slobodno vreme. Šta još čovek da poželi?
— Hajde, Kite — rekoh, tapšući ga po ruci. — Pomozi mi oko mojih novih kola.
Siđoh s trema s Kitom za petama. Pređoh rukom preko bonevilovog branika, otvorih vrata s vozačke strane, ugnezdih se u sedište. Kola su odavala utisak prostranosti, komfora, a komandna tabla beše puna brojčanika i dugmića, baš kao što sam pamtila.
— Načinila si dobar izbor, Lindzi — reče Kit, naslanjajući se na krov kola. — Ne bih ti prodao krš. Moj rezervni alat je u prtljažniku, ali pozovi me ako budeš imala problema.
— Važi, hoću.
On se posramljeno osmehnu, skide kačket, protrese svoju kosu boje peska, vrati kačket na glavu, i reče:

— Pa, ldem ja sad, vidimo se.
Mahala sam dok je odlazio. Zatim ubacih ključ u kontakt-bravu moje nove bebice i okrenuh ga.
Motor ostade tih. Nije čak ni kašljao, zujao niti cvileo. Bio je mrtav poput spljeskane žabe na sred puta.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:26 pm

 Četvrti juli  2034324


Sastavila sam listu delova koje treba da kupim i provela ostatak dana vraćajući bonevilu stari sjaj pomoću neke paste koju sam pronašla u Kitovoj kutiji s alatom. Bila sam izuzetno srećna dok sam glačala tamnosmeđu školjku, isterujući joj visok bronzani sjaj.
Još sam se divila svom majstorluku kad večernje novine doleteše kroz vazduh, izbačene kroz prozor kola u prolazu. Brzo potrčah unatraške i uspeh da ih uhvatim u vazduhu, zaradivši jedno
„Dobro hvatanje!" od raznosača novina.
Otvorih tanko izdanje lokalne Gazete i užasnuh se kad videh naslov ispisan crnim masnim slovima:
ŽENA LOKALNOG LEKARA IZBODENA NA SMRT U SVOM DOMU LEKAR SE VODI KAO NESTAO
Stajala sam ukopana na travnjaku i čitala:
Lorelaj OMali, žena doktora Bena O'Malija, nađena je prerezanog grla u svom domu na Oušn Koloni roudu ovog popodneva, po svemu sudeći žrtva provalne krađe koja je krenula po zlu. Pastorka nesrećne žene, petnaestogodišnja Kejtlin, pronašla je telo svoje maćehe u plakaru u spavaćoj sobi po povratku iz škole. Doktor O'Mali, cenjeni lekar opšte prakse i dugogodišnji član ovdašnje zajednice, vodi se kao nestao.
Ovog popodneva, šef policije Piter Stark zamolio je građane okupijene ispred policijske stanice da ostanu mirni ali da budu na oprezu.
„Po svoj prilici, postoje izvesne sličnosti u nedavnim ubistvima", izjavio je Stark. „Ali ne mogu ništa dalje da komentarišem jer bi to ugrozilo istragu. Ono što mogu da uradim jeste da vam obećarn da će policija danonoćno raditi na otkrivanju i hvatanju ubice."
Odgovarajući na pitanja novinara, šef Stark je izjavio i sledeće: „Doktor O'Mali je poslednji put viđen oko podneva. Izašao je na ručak, ali se nije vratio u svoju ordinaciju niti se javio telefonom. On nije osumnjičen u ovom trenutku."
Smotala sam novine i ostala netremice da zurim u lepe pastelne kuće pokrivene šindrom u Aveniji Si Vju. Instinkti su mi proradili. Bila sam policajac bez slučaja, policajac bez posla. Nisam želela da čitam o ubistvima. Želela sam informacije iz prve ruke.
Odložila sam alat kojim sam polirala kola, zatim ušla u kuću i zamolila operatera da mi sredi konferencijski poziv. Odjednom sam shvatila koliko mi nedostaju devojke.



Operater me prvo spojio s Kler, i ja se ozarih kada sam čula njen mio glas.
— Zdravo, lutko. Odmaraš li? Jesi nabacila malo boje na obraze?
— Pokušavam, draga, ali mozak mi juri u krug kao hrčak u točku.
— Nemoj da protraćiš to vreme, Lindzi, molim te. Bože, šta bih ja dala za malo slobodnog vremena.
Sindi se pridruži razgovoru, njen mladalački glas odzvanjao je uobičajenim uzbuđenjem.
— Nije isto bez tebe, Linds. Skrozje bezveze.
— Volela bih da ste ovde, devojke — rekoh svojim drugaricama. — Plavo nebo i žut pesak dokle pogled seže. Hej, čak je i Džo došao da prespava jednu noć.
Sindi nam je poverila izvesne detalje sa svog drugog sastanka s hokejašem, što je izazvalo naše zvižduke, i ja sam nastavila pričom o Kitu, plavokosom momku s benzinske pumpe.
— Ima dvadesetak godina, mislim, liči na Breda Pita. Čak je počeo da me muva. Kler reče:
— Pored vas dve stvarno se osetim kao stara, dosadna udata žena.
— Volela bih da mi bude dosadno kao tebi s Edmundom — reče Sindi. — Budi uverena u to. Smeh i zadirkivanje učiniše da se osetim kao da sedimo za slabo osvetljenim stolom Kod Suzi. I, kao što uvek činimo Kod Suzi, pričale smo i o poslu.
— Dakle, šta je s tim ubistvima o kojima slušam? — upita Kler.
— Uh, bože. Ceo grad je na nogama. Mlad par je ubijen pre nekoliko nedelja — a jedna žena je jutros ubijena na oko kilometar i po odavde.
— Bilo je na TV-u — reče Sindi. — Krvava scena.
— Aha. Počinje da liči na pomahnitalog ubicu, i tako me nervira što ne mogu da učinim ništa povodom toga. Zelim da prečešljam mesto zločina. Mrzim kad moram da se držim po strani.
— Pa, verujem da će te zanimati jedan detalj — reče Kler. — Ovo sam saznala putem elektronske pošte koju mi patolozi redovno dobijamo. Znaš za par koji je ubijen u Krešent Hajtsu pre nekoliko nedelja? E pa, bili su izbičevani.
Mislim da sam se isključila na trenutak jer mi misli odleteše ka NN licu br. 24.
Onje bio zaklan i izbičevan.
— Bili su izbičevani? Kler, da li si sigurna?
— Potpuno sigurna. Po leđima i zadnjici.
U tom trenutku začu se pištanje na vezi, i ime koje se pojavilo na displeju telefona beše poput prošlosti koja kuca na vrata sadašnjosti. Rekoh: - Sačekajte malo, devojke - i pritisnuh svetleće dugme.
— Lindzi, ovde Juki Kasteljano. Imaš li vremena da popričamo?
Bila je srećna okolnost što sam još bila na vezi s Kler i Sindi. Bilo mi je potrebno vreme da se pripremim za razgovor sa svojim advokatom o pucnjavi u Ulici Larkin. Juki reče da će me nazvati izjutra, i ja se vratih razgovoru s devojkama, ali mozak mi je bio u rasulu.
U poslednjih nekoliko dana pobegla sam od svega — osim od najvažnijeg suđenja u svom životu.



Posmatrač je išao stazom kroz visoku travu obasjan svetlošću mladog meseca. Nosio je vunenu kapu i crnu trenerku, u ruci mu beše njegov minijaturni fotoaparat sa zumom koji je uveličavao deset puta.
Posmatrao je njime jedan par koji je razmenjivao nežnosti na obodu plaže, zatim je okrenuo objektiv ka kućama stotinak metara dalje na isturenom delu Avenije Si Vju.
Zumirao je jednu određenu kuću: plavu jednospratnicu s potkrovljem u kolonijalnom Kejp Kod stilu,* (Stil gradnje nazvan po istoimenom rtu Kejp Kod. Javlja se u 17. veku kada su kolonisti iz Engleske počeli da naseljavaju SAD. Karakteriše ga niska gradnja — obično jedan sprat s potkrovljem, krovom na dve vode i isturenim ilimnjakom po sredini. (Prim. prev.)) s dosta prozora i duplim kliznim vratima koja su vodila na zadnji trem. Mogao je da vidi poručnicu Lindzi Bokser kako šeta po dnevnoj sobi.
Kosa joj beše uhvaćena šnalom tako da joj je otkrivala vrat, na sebi je imala tanku belu majicu s kratkim rukavima. Igrala se lančićem oko vrata dok je pričala preko telefona. Mogao je da vidi kako joj se grudi naziru ispod majice.
Jedre i bujne, ali čvrste.
Lepe sise, poručnice.
Posmatrač je tačno znao ko je Lindzi, čime se bavi i šta je navela kao mzlog boravka u Half Mun Beju. Ali želeo je da zna mnogo više.
Zanimalo ga je s kim to priča preko telefona. Možda s crnokosim tipom koji je juče prespavao i odvezao se u crnim kolima s vladinim tablicama iz velikog grada. Zanimao ga je taj tip: ko je on i da li će se vratiti.
Zanimalo ga je i gde Lindzi drži pištolj.
Posmatračje načinio nekoliko fotografija Bokserove, kako se smeje, mršti, raspušta kosu. Spušta slušalicu na rame i pridržava je bradom, podiže ruke da ponovo skupi kosu šnalom, dojke joj se pri tom njišu ispod majice.
Dok je posmatrao, pas pređe preko sobe i leže pokraj staklenih vrata, zureći napolje — gotovo kao da gleda direktno u njega.
Posmatrač se spusti do plaže, prođe pored zaljubljenog para, zatim preseče kroz visoku travu i izađe na parking gde je ostavio auto. Kada se našao unutra, izvadi svoj notes iz pretinca i okrete stranu na čijem vrhu urednim rukopisom beše ispisano Lindzino ime.
Poručnica Lindzi Bokser.
Ulična rasveta davala je taman dovoljno svetla da dopuni svoje beleške. Napisa: Ranjiva. Sama. Naoružana i opasna.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:26 pm

 Četvrti juli  1461010



TREĆI DEO
Ponovo u sedlu



Sunce beše tek mrlja rumenila na ranojutarnjem nebu kada me glasna zvonjava prenu iz sna.
Pipala sam u mraku tražeći telefon, uspevši da podignem slušalicu posle četvrtog zvona.
— Lindzi, Juki ovde. Nadam se da te nisam probudila. U kolima sam, i ovo mi je jedini slobodan trenutak, ali mogu sve brzo da ti ispričam.
Juki je bila pametna i strasno se predavala poslu, i ova njena crta beše mi poznata - uvek je pričala kao navijena.
— U redu. Spremna sam — rekoh, skljokavši se nazad u krevet.
— Sem Kabot je izašao iz bolnice. Juče sam ga izvela da svedoči pod zakletvom — reče Juki ispaljujući rečenice kao iz mitraljeza. — Promenio je iskaz o hotelskim ubistvima, ali to je problem javnog tužilaštva. Što se tiče optužbi protiv tebe, on kaže da si ti prva pucala, promašila ga, i da su Sara i on uzvratili vatrom u samoodbrani. Onda si ih ti upucaia. Gomila gluposti. Mi to znamo, i oni to znaju, ali ovo je Amerika. On može da kaže šta god hoće.
Iz grla mi se ote uzdah više nalik stenjanju. Juki nastavi.
— Naš jedini problem je što on izgleda tako da ti srce prepukne, taj mali patološki lažov. Paralisan, u tim invalidskim kolicima, s kragnom koja mu imobiliše vrat i donjom usnom koja podrhtava. Izgleda kao anđeo na koga je prilikom prelaska ulice naleteo...
— Zli policijski poručnik koji voli da puca na ljude - ubacih se.
— Htela sam da kažem „kamion s prikolicom", ali kako god.
— Nasmejala se. — Hajde da se nađemo i razradimo strategiju. Možemo li da napravimo plan?
Rokovnik mije bio toliko prazan da je maltene bio kao nov. Jukije, s druge strane, imala zakazana svedočenja, sastanke i suđenja gotovo svakog sata u naredne tri nedelje. Ipak, ugovorismo jedan datum nekoliko dana pre suđenja.
— Mediji trenutno dižu frku — nastavi Juki. — Pustili smo buvu da ćeš boraviti kod prijatelja u Njujorku, da te ne bi opsedali. Lindzi? Jesi li tu?
— Aha. Tu sam — rekoh, zureći u ventilator na plafonu dok mi je u uširna zvonilo.
— Predlažem ti da se opustiš ako možeš. Pritaji se. Ostalo prepusti meni. Dabome.
Istuširala sam se, obukla lanene pantalone i ružičastu majicu, nasula šolju kafe i izašla u dvorište iza kuće. Postavila sam zagonetku Penelopi dok sam joj sipala doručak u zdelu. — Koliko klope za prasiće moze da poklopa veliko prase ako veliko prase klopa klopu za prasiće?
Devojka iz grada priča sa svinjom. Ko bi reko?
Razmišljala sam o Jukinom savetu dok je morski povetarac strujao preko trema. Opusti se i pritaji. To je imalo smisla, osim što me beše obuzela neopisiva želja da nešto učinim. Htela sam da osetim akciju, da razbijam glave, ispravljam nepravdu.
To je prosto bilo jače od mene.
Zviznuh Marti i upalih kola. Onda se zaputismo u pravcu jedne kuće u Krešent Hajtsu — mesta gde se odigralo dvostruko ubistvo.



Nevaljala kuca - rekoh Marti. - Tebi đavo baš ne da mira, zar ne? — Marta me pogleda svojim sjajnim smeđim očima, mašući repom, pa nastavi da posmatra stenoviti krajolik pokraj puta.
Dok sam vozila Autoputem br. 1, kipela sam od uzbuđenja. Posle pet kilometara skrenuh ka Krešent Hajtsu, čudnoj skupini kuća koje behu razbacane po brdu na najudaljenijoj tački Half Mun Beja.
Poterah eksplorer uskim šljunkovitim putem, vijugajući njime uzbrdo dok ne izbih pravo na mesto zločina. Zaustavila sam auto i ugasila motor.
Žuta kuća drvene fasade beše prava lepotica, s tri natkriljena krovna prozora, bujnom cvetnom baštom i vetrokazom u obliku drvoseče koji testeriše balvan postavljenim na drvenoj ogradi. Na ručno izrađenom poštanskom sandučetu farbom beše ispisano prezime Doltri, a celo ovo imanje, ostvarenje američkog sna, beše obmotano kilometrom žute plastične trake.
Mesto zločina. Ne ulaziti po naređenju policije.
Pokušala sam da zamislim da je dvoje ljudi bilo brutalno ubijeno u ovoj slatkoj, maloj kolibi ali te dve slike se prosto nisu poklapale. Ubistva ne bi trebalo da se dešavaju na ovako lepim mestima.
Zašto je ubica izabrao baš ovu kuću? Da li je u pitanju naručeno ubistvo — ili se ubica prosto zadesio tu igrom slučaja?
— Mesto, devojčice — rekoh Marti dok sam izlazila iz kola.
Ubistvo se odigralo pre više od pet nedelja, i policija do sada beše napustila mesto zločina. Svako ko je hteo da pronjuška okolo mogao je slobodno to da učini, pod uslovom da ne ulazi u kuću
— a ja sam posvuda videla tragove koje su njuškala ostavila: otiske stopala u lejama sa cvećem, opuške od cigareta na betonu, konzerve od sokova na travnjaku.
Prođoh kroz otvorenu kapiju, provukoh se ispod žute trake i napravih krug oko kuće, polako pretražujući okolinu pogledom.
U žbunju se krila zaboravljena košarkaška lopta, na stepeništu iza kuće stajala je jedna dečja patika, još vlažna od sinoćnje rose. Primetila sam da je jedan od prozora na podrumu bio izvađen iz šarki i prislonjen uza zid kuće: najverovatnije mesto ulaska.
Što sam više vremena provodila na imanju Doltrijevih, to me je jače glavobolja pritiskala. Sunjala sam se po mestu zločina, umesto da tu vodim glavnu reč, i zbog toga se osetih čudno i loše, kao da me se ovaj zločin ne tiče i da ne treba da budem tu. Istovremeno sam osećala da moram nešto da učinim, zbog onoga što mi je Kler sinoć rekla preko telefona.
Doltrijevi s Krešent Hajtsa nisu prve žrtve ubistva koje su bile izbičevane. Ko je još bio unakažen na taj način? Da li su ova ubistva povezana s mojim nerešenim slučajem, NN licem br. 24?
Opusti se i pritaji, to behu Jukine reči. Prasnuh u smeh. Uđoh u eksplorer, potapšah svog vernog dlakavog pratioca po boku, i skotrljah se šljunkovitim puteljkom ka autoputu.
Bićemo ponovo u centru Half Mun Beja za deset minuta. Želela sam da osmotrim kuću O'Malijevih.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:26 pm


 Četvrti juli  1449836



Patrolna kola behu parkirana s obe strane Oušn Koloni rouda. Natpisi na vratima kola rekoše mi da je lokalna policija konačno dobila pomoć koja joj je bila očajnički potrebna. Pozvali su državnu policiju.
U prolazu sam primetila daje jedan uniformisani policajac čuvao ulazna vrata dok je drugi uzimao izjavu od raznosača UPS-a.
Detektivi i forenzičari naizmenično su ulazili i izlazili iz kuće. Na komšijskom travnjaku bio je postavljen šator s medija centrom i jedan lokalni reporter uživo je izveštavao iz Half Mun Beja.
Parkirala sam auto dalje niz ulicu i pošla pešice ka kući, stopivši se s gomilom posmatrača koji su s trotoara preko puta ulice gledali kako policija obrađuje mesto zločina. To mesto beše dovoljno dobro za osmatranje, i dok sam stajala tamo, pokušavala sam da sredim utiske, nadajući se nekom zrnu inspiracije.
Za početak, kuće žrtava razlikovale su se kao nebo i zemlja. Krešent Hajts je bio mesto koje je naseljavala radmčka klasa, s Autoputem br. 1 koji se pružao između skromnih kuća i samog zaliva. Oušn Koloni je gledao na privatne terene za golf. Kuća O'Malijevih i druge u njenoj blizini prosto su sijale od svih najlepših stvari koje se novcem mogu kupiti. Sta su te dve kuće i ljudi koji su u njima živeli imali zajedničko?
Proučavala sam doteranu kolonijalnu kuću O'Malijevih, s kosim krovom i potkresanim šimširovim žbunjem u saksijama pokraj vrata, i vratila se pitanjima s početka. Šta je privuklo ubicu ovamo? Da li se radi o ličnom ili nasumičnom ubistvu?
Upravih pogled ka prozorima s plavim kapcima na drugom spratu, gde je Lorelaj O'Mali bila izbodena na smrt u svojoj spavaćoj sobi.
Da li je i ona bila izbičevana?
Mora da sam se toliko koncentrisala na razmišljanje da sam privukla pažnju na sebe. Mladi uniformisani policajac rumenih obraza i revnosnog držanja zaputio se u mom pravcu.
— Gospođice? Gospođice? Hteo bih da vam postavim nekoliko pitanja.
Do đavola. Ako budem morala da mu pokažem značku, ovaj policajac će me proveriti u bazi podatka. Šalji dalje: Poručnica Lindzi Bokser, iz Policije San Franciska, pojavila se na mestu zločina. Medijima će trebati dvadeset minuta da mi se pojave na vratima i otpočnu s kampovanjem na Ketinom travnjaku.
Složila sam svoju najneviniju facu.
— Samo sam u prolazu, pozorniče. Idem ja sad.
Mahnuh mu, okrenuh se i produžih brzim korakom ka eksploreru.
Do đavola. Videla sam ga.
Taj pandur je zapisao broj mojih tablica dok sam se udaljavala.



Neobičan mali bar beše nazvan po velikoj morskoj ptici, Kormoran, čija je verna kopija raširenih krila visila iznad šanka.
Služili su morske plodove, šest vrsta piva na točenje, muzika beše glasna a mesto prepuno, kao što obično biva petkom uveče. Zverala sam okolo dok nisam spazila Karoli Braun za stolom pokraj šanka. Na sebi je imala ležerne pantalone i tesan ružičasti džemperić; zlatan lančić s krstićem diskretno joj je svetlucao oko vrata.
„Komšinica s kolačićima" spremna za provod.
Karoli me ugleda delić sekunde nakon što sam ja ugledala nju i široko se osmehnu, gestikulirajući da joj se pridružim. Probila sam se kroz gomilu đuskajući usput i zagrlila je ovlaš kad je ustala da me pozdravi.
Naručile smo pits vikid ejl* (Engl.: Pete's Wicked Ale — vrsta tamnog aromatičnog piva. (Prim. prev.)) i lingvine sa školjkama i, kao što to ponekad biva sa ženama, brzo smo se zbližile. Moja sestra Ket već je pričala Karoli o meni, i ona je znala za pucnjavu zbog koje sam bila uhvaćena u mašineriju kalifornijskog pravosudnog sistema.
— Pogrešno sam procenila situaciju jer su u pitanju bila deca — rekoh Karoli. — Nakon što su pucali u mog partnera i mene, morala sam da ih upucam.
— Baš bezveze, Lindzi.
— Zar ne? Ubiti dete. Nisam verovala da bih ikad mogla da učinim tako nešto.
— Oni su te primorali na to.
— Bili su ubice, Karoli. Ubili su dvoje dece, a kada smo ih uhvatili, videli su samo jedan izlaz iz situacije. Ali ko bi pomislio da će deca odrasla uz sve prednosti lagodnog života biti tako udarena.
— Da, znam. Ali iz iskustava koje imam sa stotinama dece koja su prošla kroz moju školu, veruj mi, psihički oštećena deca dolaze iz svih slojeva društva — reče Karoli.
Na tu Karolinu priču o deci s traumama, nešto kao da mi se zari u mozak. Videla sam sebe kao klinku, kako letim preko spavaće sobe i udaram u pisaći sto. — Ne razgovaraj tako sa mnom, gospođice. — Moj pijani otac tetura se u dovratku, gospodar zamka. I sama sam bila psihički oštećeno dete.
Uložih voljni napor da se priberem i vratim u Kormoran.
— I, šta je s tobom, Lindzi? — čuh Karoli kako govori. — Još neudata? Razvedena?
— Razvedena, od tipa koga posmatram kao brata kojeg nikad nisam imala — rekoh, osetivši olakšanje što menjamo temu. — Ali dala bih se nagovoriti da ponovo stanem na ludi kamen.
— Sad se sećam — reče Karoli s osmehom. — Ako ne grešim, imala si društvo onomad kad sam svratila s kolačićima.
Nasmeših se kad se prisetih sebe kako otvaram vrata u Džoovoj košulji. Taman sam krenula da ispričam Karoli o Džou, kad mi pažnju privuče nečije kretanje iza nje.
Još ranije sam primetila trojicu tipova kako sede i piju za šankom. Dvojica odjednom ustaše i odoše. Treći beše veoma naočit: crna talasasta kosa, simetrično lice, naočare bez rama, u elegantnim pantalonama i ralfloren polo majici.
Barmen je krpom brisao šank i čuh ga kako govori: — Može još jedno?
— U stvari, mogao bih da probam malo od te sitne brmete. A prijala bi mi i visoka plavuša.

Iako ta opaska beše propraćena prijatnim osmehom, osetila sam da s tim tipom nešto nije bilo u redu. Izgledao je kao bivši sportista koji radi kao bankar za Dž. P. Morgan* (Engl.: John Pierpont Morgan and Co - jedna od najmoćnijih i najuticajnijih finansijskih gnipa u SAD-u. (Prim. prev.)) ali zvučao je više kao kakav trgovac koji zarađuje na procenat.
Vilica mi se ukoči kad se okrenuo na barskoj stolici i pogledao me.



Automatski sam registrovala njegov lični opis: muškarac bele puti, visine možda 188 centimetara, težine oko 86 kilograma, četrdeset do četrdeset dve godine starosti, bez izrazitih belega osim sveže rane između palca i kažiprsta na desnoj ruci. Kao da se posekao nožem.
Sišao je sa stolice i zaputio se ka nama dvema. Sapnuh Karoli:
— Ja sam kriva. Gledala sam ga. - Pokušala sam da odvratim tipa najbolje što sam mogla, okrenuvši se teatralno ka Karoli, ali on nije odustao.
— Dobro veče, moje dame. Obe ste tako lepe da sam morao da priđem i predstavim se.
— Hvala na komplimentu — reče Karoli. Onda mu okrenu leđa.
— Ja sam Denis Egnju — nastavi on uporno. —
Naravno, vi me ne poznajete, ali slušajte, to možemo lako da promenimo. Što me ne biste ponudile da sednem? Ja častim večeru.
— Hvala u svakom slučaju, Denise — rekoh — ali lepo se provodimo u sopstvenoj režiji. Znaš već. Ne primamo momke u društvo.
Licem mu iznenada pređe senka nezadovoljstva, kao kad svetlo zatreperi pri promeni strujnog napona. Delić sekunde kasnije, kočopernost mu se povrati, kao i prelepi osmeh.
— Nije valjda da se baš toliko dobro provodite. Ma daj. Čak i ako ste od onih koje ne zanimaju momci, sa mnom ste sigurne. Samo hoću da častim večeru.
Denis Egnju beše čudna mešavina ljubaznosti i napasnosti, ali šta god da je naumio, meni beše prekipelo.
— Slušaj, Denise - rekoh, vadeći policijsku značku iz tašne i pokazujući muje. — Ja sam policajac, a ovo je privatan razgovor. U redu?
Videla sam kako mu vena na slepoočnici pulsira dok se trudio da sačuva ponos.
— Stvarno ne bi trebalo da donosite preuranjene zaključke, policajko. Posebno ne o ljudima koje ne poznajete.
Egnju se vrati za šank, plati piće, i pogleda nas pre nego što će otići.
— Pozdravljam vas. Videćemo se još.
Zatim odgurnu vrata koja su vodila na parking i izađe.
— Bravo, Lindzi. - Karoli sklopi šaku u obliku pištolja sa zapetim orozom i oduva zamišljeni dim s kraja kažiprsta.
— Kakav jeziv tip — rekoh. — Jesi li videla kakvu je facu složio? Kao da ne može da veruje da smo ga otkačile. Šta on zamišlja, ko je? Džordž Kluni?
— Vala baš — složi se moja nova drugarica. — Mama i ogledalo su mu celog života govorili da je neodoljiv.
Stvarno smešno! Nasmejasmo se grohotom i nazdravismo. Prijalo mi je Kerolino društvo, imala sam utisak kao da je poznajem već sto godina.
Zbog nje i prestadoh da razmišljam o Denisu Egnjuu, ubicama i leševima, pa čak i o suđenju koje me čeka. Pozvah rukom barmena i naručih novu turu piva.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:27 pm


 Četvrti juli  1448270


Tragač sakri svoj novi nož ispod prednjeg sedišta svog auta pa izađe napolje i otvori vrata samoposluge. Istog trenutka ga osveži klima, umirujući prizor visokih, injem posutih frižidera napunjenih sokovima i pivom.
Beše mu naročito drago što vidi sitnu crnku u skupoj fila trenerci kako stoji u redu ispred kase.
Njeno ime beše Anamarija Sarduči, i Tragač je znao da je upravo završila sa svojim večernjim džogiranjem. Kupiće flašu uvozne prirodne mineralne vode, zatim će otići kući i večerati s porodicom u svom domu koji gleda na zaliv.
Tragač je već znao mnogo toga o Anamariji: daje sujetna po pitanju svoje figure veličine trideset šest i težine od pedeset kilograma, da spava sa svojim ličnim trenerom, da njen sin preprodaje drogu svojim drugovima iz odeljenja, i da je ludo ljubomorna na svoju sestru, Džulijet, koja glumi u jednoj sapunici koja se snima u Los Anđelesu.
Takode je znao da vodi blog na internetu pod pseudonimom Uvrnuta Ruža. On je verovatno bio njen najprilježniji čitalac mesecima unazad. Čak se upisao u njenu „knjigu posetilaca" pod sopstvenim pseudonimom.
„Sviđa mi se tvoj način razmišljanja. TRAGAČ "
Tragač napuni kartonsku čašu jakom crnom kafom iz automata u ćošku radnje, pa stade u red iza gospođe Sarduči. Zakači je ovlaš, dodirnuvši joj dojku tobože slučajno.
— Izvinjavam se. Hej, ćao, Anamarija — reče.
— Aha. Ćao — odgovori ona i otkači ga kratkim klimanjem glave, pogledom mu dajući do znanja da joj dosađuje. Predade novčanicu od pet dolara mladoj bledunjavoj kasirki, uze kusur od kisele vode i izađe bez pozdrava.
Tragač je posmatrao Anamariju kako napušta radnju, vrckajući svojom malom guzom jer je imala običaj to da čini. Za nekih dva sata on će čitati njen dnevnik na internetu, sve perverzne pojedinosti koje želi da sakrije od ljudi u stvarnom životu.
Vidimo se kasnije, Uvrnuta Ružo.



Kada je Karoli nazvala i zamolila me da pričuvam Elison nekoliko sati, došlo mi je da preklinjem:
— Nemoj, molim te, meni ostavljati dete. — Ali Karoli je našla način da me ubedi pre nego što sam stigla to da izgovorim.
— Eli nedostaje ta svinja - reče ona. — Ako je pustiš da bude s Penelopi, ona će se zaigrati i ja ću uspeti da odem kod zubara da mi sredi kutnjak. Tvoj sam dužnik, Lindzi.
Pola sata kasnije, Elison iskoči iz karavana svoje mame i potrča ka ulaznim vratima. Njena crna sjajna kosa beše vezana u dve kikice, po jednu s obe strane, i sve što je nosila na sebi, uključujući patike, beše ružičaste boje.
— Zdravo, Eli.
— Donela sam jabuke — reče ona, provlačeći se pored mene u kuću. — Čekaj samo da vidiš.
— Ohoo — izustih, glumeći entuzijazam.
Čim sam otvorila zadnja vrata, Penelopi se dogega do ograde i poče glasno da grokće, skiči i dahće — a Elison joj uzvrati skičanjem i dabtanjem. Taman kad sam pomislila da će komšije pozvati Policiju za životinje, Elison se naceri u mom pravcu i reče: — Mi to zovemo prasećim jezikom.
— Da, već su mi rekli — rekoh, smešeći se.
— To je pravi jezik — Elison je insistirala. Grabuljama je češkala svinju po leđima i Penelopi se prevrnu, diže sve četiri uvis i zapade u svoje stanje ekstaze.
— Kad je Penelopi bila prase, živela je u velikoj kući pored mora sa svinjama iz svih krajeva sveta - reče mi Eli. - Ostajala bi budna cele noći i pričala na prasećem s drugim svinjama, a tokom dana je radila kao pedikirka, što se kod njih zove prasićirka.
— Ma, je li moguće?
— Svinje su mnogo pametnije nego što ljudi misle — poveri mi Eli. — Penelopi zna svašta. Više nego što su ljudi svesni.
— Prosto nisam imala pojma — rekob.
— Vidi — nastavi Eli. — Ti je hrani jabukama. Ja moram da joj nalakiram nokte.
— Stvarno?
— Ona to želi. — Uz Elison koja me je uverila da je u redu ako pustim svinju na zadnji trem, radila sam što mi je bilo rečeno. Držala sam jabuke greni smit tako da je Penelopi mogla da se sladi njima dok je Elison ćaskala s obema i lakirala svinji papke sedefasto ružičastim lakom za nokte.
— Gotova si, Peni. — Eli se ponosno osmehivala. — Samo ih pusti da se osuše. Dakle - obrati se meni. - Šta Marta ume?
— Pa, ako nisi znala, border koliji takođe imaju svoj jezik. Marta je dresirana da potera ovce kad joj narediš.
— Pokaži mi!
— Vidiš li ovce negde u blizini?
— Baš si blesava.
— Jesam. Ali znaš šta mi se najviše sviđa kod Marte?
To što mi pravi društvo i upozorava me na loše momke, ili čak na stvari koje prave buku tokom noći.
— Ali ti imaš pištolj, zar ne? — upita Eli s gotovo bojažljivim izrazom na lepom licu.

— Nego šta. Imam pištolj.
— Kul. Imaš pištolj i psa. Ti si strava, Lindzi. Ti si najviše kul od svih koje znam.
Konačno zabacih glavu i nasmejah se od srca. Eli je tako slatko i maštovito dete. Šokiralo me je kad sam shvatila koliko mi se dopala za veoma kratko vreme. Došla sam u Half Mun Bej da preispitam svoj dosadašnji život. Sada sam živo maštala o sebi, Džou, domu i maloj devojčici.
Razmišljala sam o toj šokantnoj ideji kada je u dvorište ušla Karoli s osmehom iskrivljenim od anestezije. Nisam mogla da verujem da su već prošla dva sata, i bilo mi je žao što Eli odlazi.
— Dođi mi opet, uskoro — rekoh, grleći je na rastanku. — Eli, dođi kad god želiš.



Stajala sam na ulici mašući dok je Karolin karavan zamicao iza krivine u Aveniju Si Vju. Ali kada mi se izgubio iz vida, misao koja mi je do tada kružila ivicom svesti ugnezdi mi se u mozgu.
Ponesoh laptop u dnevnu sobu, smestih se u udobnu fotelju, i pristupih nacionalnoj bazi podataka o prestupnicima. Ubrzo sam saznala da je doktor Ben O'Mali, starosti četrdeset osam godina, nekoliko puta kažnjavan zbog prekoračenja brzine i uhapšen zbogvožnje u pijanom stanju pre pet godina. Dva puta se ženio i ostajao udovac.
Prva žena zvala se Sandra, majka njihove ćerke Kejtlin. Umrla je u njihovoj garaži 1994. godine, obesivši se. Druga gospođa O'Mali, rođena Lorelaj Brin, ubijena juče u svojoj trideset devetoj godini, uhapšena je zbog sitne krađe 1998. godine. Platila je kaznu i bila puštena na slobodu.
Na isti način sam proverila Elis i Džejka Doltrija, i gomila informacija pojavi mi se na ekranu. Džejk i Elis su bili u braku osam godina i nakon što su zaklani u svojoj žutoj kući u Krešent Hajtsu iza sebe su ostavili dvojicu dečaka, blizance starosti šest godina. U glavi mi se stvorila slika tog slatkog mesta, s uskim pogledom na zaliv, zaboravljenom košarkaškom loptom i dečjom patikom.
Zatim ponovo usmerih pažnju na ekran.
Džejk je bio loš momak pre nego što se oženio Elis. Skrolovala sam mišem pregledajući njegov kriminalni dosije: angažovanje prostitutke i falsifikovanje očevog potpisa na čekovima socijalnog osiguranja, zbog čega je ođležao šest meseci, ali poslednjih osam godina nije bio osuđivan niti krivično gonjen, i bio je stalno zaposlen u jednoj piceriji u gradu.
Žena Elis, starosti trideset dve godine, nije imala kriminalni dosije. Nikada čak nije prošla kroz crveno svetlo niti udarila druga kola na parkingu.
Pa ipak, bila je pokojna. Dakle, kako se sve ovo uklapa?
Nazvala sam Kler i ona podiže slušalicu posle prvog zvona. Odmah pređosmo na stvar.
— Kler, možeš li malo da pronjuškaš za mene? Tražim neku vezu između ubistava O'Malijeve i Elis i Džejka Doltrija.
— Naravno, Lindzi. Raspitaću se kod nekoliko mojih kolega koji rade širom države. Videćemo šta ću uspeti da iskopam.
— I možeš li da mi nađeš nešto o Sandri O'Mali? Umrla 1994. godine, obesila se.
Popričale smo još nekoliko minuta, o Klerinom mužu, Edmundu, i prstenu sa safirom koji joj je poklonio za godišnjicu. Pričale smo i o maloj devojčici po imenu Eli koja ume da priča sa svinjama.
Kada sam spustila slušalicu, osetila sam kao da udišem neki lepši vazduh. Taman sam htela da zatvorim laptop, kada mi nešto privuče pažnju. Kada je Lorelaj O'Mali suđeno zbog krađe minđuša u vrednosti od dvadeset dolara, zastupao ju je lokalni advokat po imenu Robert Hinton.
Znala sam Boba Hintona.
Njegova posetnica mi je još uvek bila u džepu od šortsa koji sam nosila onogjutra kada me je oborio svojim desetobrzincem.
A ako me sećanje nije varalo, taj tip mi je dugovao uslugu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:27 pm

 Četvrti juli  01375300




Kancelarija Boba Hintona beše velika koliko i kutija cipela, ugnežđena između Starbaksa i jedne banke u Glavnoj ulici. Nadajući se da ću ga zateći unutra subotom, otvorih staklena vrata i ugledah Boba Hintona kako sedi za velikim drvenim stolom, ćelave glave nagnute nad izdanjem San Francisko Igzeminera.
On utom podiže glavu i ruka mu polete napred, obarajući šolju s kafom koja se razli po novinama. Ugledala sam sliku na naslovnoj strani taman pre nego što se pretvorila u gnjecavu masu smeđe boje. Bio je to krupan kadar dečaka svetle kose u invalidskim kolicima.
Sem Kabot. Moja mala nocna mora.
— Izvinite, Bobe, nisam htela da vas uplašim.
— N-n-nemate zašto da se izvinjavate — reče Bob. Namestio je svoje naočare s ružičastim ramom i izvukao nekoliko papirnih maramica iz fioke radnog stola da pokupi tečnost.
— Sedite. Molim vas.
— Hvala. Hoću.
Bob me upita kako mi je u Half Mun Beju, i ja mu odgovorih da nekako uspevam da nađem zanimaciju.
— Baš sam čitao o vama, poručnice - reče on, kupeći kafu s naslovne strane novina gužvom maramica.
— Ništa se ne može sakriti u svetu brzih komunikacija — rekoh s osmehom. Onda sam ispričala Bobu da su me zainteresovala ubistva koja su se odigrala na svega nekoliko kilometara od moje kuće, i zamolila ga ako može da mi kaže nešto o njima.
— Poznavao sam Lorelaj O'Mali — reče on. — Zastupao sam je u tom slučaju. Izdejstvovao sam da prođe samo s packom — reče, sležući ramenima pokajnički. — Bena znam samo iz viđenja. Ljudi pričaju da je on sigurno imao nešto s njenom smrću, ali ja ne mogu ni da zamislim da je ubio Kejtlininu maćehu. To dete je bilo toliko istraumirano smrću svoje rođene majke.
— Policija uvek prvo sumnja na supružnika.
— Naravno. Znam. Imam prijatelje u policiji. Odrastao sam u Half Mun Beju — objasni on — i ovde sam započeo praksu čim sam diplomirao na pravima. Volim što sam mala riba u maloj bari.
— Previše ste skromni, Bobe. — Mahnuh rukom, pokazujući ka fotografijama na zidu na kojima se Bob rukovao s guvernerom i drugim važnim ličnostima. Pored njih stajaše i neke lepo uramljene zahvalnice.
— Ah, to — reče Bob, slegnuvši opet ramenima. — Ponekad radim pro bono* (Lat.: Pro bono — besplatno, bez novčane naknade, za dobrobit javnosti. (Prim. prev.)) kao ad litem* ( Lat.:Ad litem (bukvalno: za datu tužbu, svrhu, slično ad hoc) — privremeni zastupnik koji se dodeljuje licima koja iz nekog razloga nisu sposobna da govore u svoje ime. (Prim. prev.))
zastupnik za zlostavljanu ili napuštenu decu. Znate, zastupam ih na sudu, staram se da njihova prava budu zaštićena.
— Veoma pohvalno — rekoh. Počeo je da mi se sviđa taj simpatičan tip, a primetila sam i da je on postao opušteniji u ophođenju sa mnom. Nijednom nije zamucao otkako je prosuo kafu.
Bob se zavali u stolicu i pokaza rukom na fotografiju ceremonije dodele neke nagrade u gradskoj opštini. Bob se rukuje s nekim ko mu predaje zahvalnicu.
— Vidite ovog tipa? — upita on, pokazujući na doteranog tipa koji je sedeo u redu pored ostalih na bini. — Rej Vitaker. On i njegova žena, Moli, živeli su u Los Anđelesu ali su letovali ovde.

Ubijeni su u svojim krevetima pre nekoliko godina. Lindzi, znate li da su svi ovi ljudi bili preklani i bičevani do smrti?
— Čula sam — rekoh. Zamislila sam se za trenutak dok je moj mozak pokušavao da svari činjenicu da su se pre dve godine odigrala još dva ubistva. Šta znači to bičevanje? Koliko dugo taj ubica operiše?
Kad sam se prenula, Bob je još pričao o Vitakerovima.
— ... prijatni, baš fini ljudi. On je bio fotograf, a ona je igrala manje uloge u Holivudu. To prosto nema smisla. Sve su to bili dobri ljudi, i tragično je što su njihova deca završila u starateljskim domovima ili kod rođaka koje su jedva poznavala. Brinem se za tu decu. — On zavrte glavom i uzdahnu.
— Ovakve stvari pokušavam da ostavim na poslu, da zaboravim na njih na kraju radnog dana, ali nikad mi ne polazi za rukom.
— Znam kako vam je - rekoh. - Ako imate nekoliko minuta slobodnog vremena, ispričaću vam priču koju ja donosim kući s posla poslednjih deset godina.



Bob ustade i ode do aparata za kafu koji je stajao na radnom ormariću. Nasuo nam je po šolju kafe.
— Imam sve vreme ovoga sveta — reče on. — Ne sviđaju mi se cene u Starbaksu. — Nasmešio mi se. — Ili čitava ta japijevska žurba.
Ispijajući mlaku, retku kafu s mlekom u prahu, ispričala sam Bobu o mom prvom slučaju ubistva.
— Našli smo ga u jednom štrokavom hostelu u Tenderloinu. Viđala sam leševe i ranije, ali za ovo nisam bila pripremljena, Bobe. Bio je mlad, između sedamnaest i dvadeset jedne, i kada sam ušla u prostonju našla sam ga kako leži na leđima raskrečenih udova i raspada se u zgrušanoj lokvi sopstvene krvi. Muve su ga sveg prekrile. Ustalasani prekrivač od muva.
Grlo mi se steže kada se prisetih te scene; videla sam je jasno kao da sada stojim u toj hotelskoj sobi i pomišljam: Oh, bože, izbavi me odavde. Otpijala sam gutljaje užasne kafe dok nisam smogla snage da nastavim.
— Na sebi je imao samo dva odevna predmeta: običnu hejns dokolenicu, koja se nije razlikovala od stotina hiljada drugih koje su se prodavale širom zemlje te godine, i majicu iz Destilerije. Znaš to mesto?
Bob klimnu.
— Kladim se da je svaki turista koji je prošao kroz Half Mun Bej od 1930. godine jeo na tom mestu.
— Da. Nije neki trag.
— Kako je umro?
— Grlo mu je bilo prerezano nožem. A zadnjica mu je bila sva išarana, kao da je bio izbičevan.
Zvuči poznato?
Bob ponovo klimnu. Pažljivo je slušao i ja nastavih. Rekoh mu da smo pretraživali grad i Half Mun Bej nedeljama.
— Niko nije poznavao žrtvu, Bobe. Nismo imali njegove otiske prstiju, a soba u kojoj je umro bila je toliko prljava da se radilo o klasičnom slučaju unakrsne kontaminacije mesta zločina. Bili smo potpuno u mraku.
— Niko se nikad nije pojavio da preuzme telo. To nije tako neuobičajeno; te godine smo već imali dvadeset tri NN lica čija tela niko nije preuzeo. Ali još uvek se sećam njegovog nevinog, mladog lica. Imao je plave oči - rekoh. -Svetloriđu kosu. I sada, posle svih ovih godina, javlja se još ubistava s istim potpisom.
— Znaš li šta mi je u svemu tome zbilja uvrnuto, Lindzi? Pomisao da ubica može biti neko ko živi u ovom gradu...
Utom zazvoni telefon, prekidajući Boba usred rečenice.
— Robert Hinton — javi se on.
U sledećem trenutku je prebledeo kao krpa. Nastupi tišina koju je prekidalo samo Bobovo: - Da... da. — Zatim reče — Hvala ti što si me zvao — i spusti slušalicu.
— Jedan moj drugar koji radi u Gazeti — objasni on. — Neki klinci koji su pešačili kroz šumu pronašli su telo Bena O'Malija.



Roditelji Džejka Doltrija živeli su jednoj stambenoj četvrti u Palo Altu, na pola sata vožnje ka jugoistoku od Half Mun Beja. Parkirala sam eksplorer na ulici ispred njihove kuće krem fasade, jedne u nizu od dvanaestak istovetnih u Ulici Brajton.
Krupan čovek zapuštenog izgleda i sede tršave kose, u flanelskoj košulji i plavim pantalonama s učkurom, otvori vrata.
— Gospodin Ričard Doltri?
Ne treba nam ništa — reče on i zalupi vrata. Lupali su meni vratima pred nosom i opasniji od tebe, druškane. Izvadih značku i pozvonih ponovo. Ovoga puta vrata otvori ženica sa crvenkastosmeđom farbanom kosom i sedim izrastkom u kućnoj haljini sa zekama.
Šta mogu da učinim za vas?
— Ja sam poručnica Lindzi Bokser iz Policije San Franciska — rekoh, pokazujući joj značku. — Istražujem jedan zastareli slučaj ubistva.
— A kakve to ima veze s nama?
— Mislim da postoje izvesne sličnosti između mog starog slučaja i smrti Džejka i Elis Doltri.
— Ja sam Agnes, Džejkova majka - reče ona, otvarajući vrata. — Molim vas oprostite mome mužu. Pod velikim smo pritiskom. Novinari su prosto užasni.
Pošla sam za starijom ženom u kuću koja je mirisala na limun i kuhinju u kojoj, po svemu sudeći, ništa nije menjano još otkako je Hinkli pucao na Regana. Sele smo za crveni sto presvučen ultraplastom, odakle sam kroz prozor mogla da vidim dvorište iza kuće. Dvojica mališana igrala su se s kamionima u pesku.
— Moji jadni unuci — reče gospođa Doltri. — Zašto se to desilo?
Bol koju je Agnes Doltri osećala beše ispisana na njenom duboko izboranom licu, njenim pogurenim ramenima. Videla sam koliko joj je potreban neko kome može sve da ispriča, neko ko već nije sve čuo.
— Recite mi šta se desilo — ohrabrih je. — Ispričajte mi sve što znate.
— Džejk je bio nestašan dečak — otpoče ona. — Nije bio loš, razumete, nego strašno tvrdoglav. Kad je upoznao Elis, odrastao je preko noći. Mnogo su se voleli i žarko su želeli decu. Kad su se dečaci rodili, Džejk se zarekao da će biti čovek za primer. Voleo je te dečake i, poručnice, ispunio je obećanje. Bio je tako dobar čovek, i Elis i on su imali tako dobar brak... oh.
Uhvati se za srce i tužno zavrte glavom. Nije bila u stanju da nastavi, a još nije ni progovorila o ubistvima.
Agnes obori pogled ka stolu kad njen muž uđe u kuhinju. On me ovlaš pogleda, uze pivo iz frižidera, zalupi vrata i izađe.
— Ričard je još ljut na mene — reče ona.
— Zašto, Agnes?
— Učinila sam nešto loše.
Gotovo očajnički sam poželela da saznam šta. Spustih ruku na njenu golu mišicu i na taj dodir oči joj se napuniše suzama.
— Recite mi — rekoh nežno. Ona uze maramice iz kutije i poče da briše suze.
— Pošla sam da pokupim dečake posle škole — reče ona.
— Usput sam svratila kod Džejka i Elis da vidim treba li im mleka ili soka. Džejk je bio nag,

ležao je mrtav u predsoblju. Elis je bila na stepenicama.
Zurila sam u Agnes, pogledom je podstičući da nastavi.
— Počistila sam krv — reče Agnes s uzdahom. Gledala me je kao da očekuje da će i sama biti izbičevana. — Obukla sam ih. Nisam želela da ih iko vidi takve.
— Uništili ste potencijalne dokaze — rekoh.
— Nisam želela da dečaci vide svu tu krv.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:27 pm

 Četvrti juli  01375116





Ovo ne bih uradila pre mesec dana. Bila bih previše koncentrisana na posao koji treba da obavim. Ustala sam i raširila ruke da zagrlim Agnes Doltri.
Spustila mi je glavu na rame i plakala kao da nikad neće prestati. Sada sam razumela. Agnesin muž nije joj pružao utehu koja joj je trebala. Ramena su joj se toliko tresla da sam mogla da osetim njen bol kao da je poznajem odavno, kao da sam volela njenu porodicu koliko i ona sama.
Agnesina tuga me je toliko dirnula da sam se ponovo osetila usamljenom kao kad sam izgubila moje voljene: moju mamu, Krisa, Džil.
Čula sam udaljeni zvuk zvona na vratima. Još sam grlila Agnes kada se njen muž vratio u kuhinju.
— Neko je došao da vidi vas — reče, dok se iz njegovog pravca bes širio poput kiselog vonja.
— Mene da vidi?
Čovek koji je čekao u dnevnoj sobi bio je sav u smeđim tonovima: sportski sako i pantalone smeđe boje, sa smeđom kravatom na pruge. Imao je smeđu kosu, guste smeđe brkove i prodorne smeđe oči.
Ali lice mu beše crveno. Bio je izvan sebe od besa.
— Poručnice Bokser? Ja sam Piter Stark, šef policije, Half Mun Bej. Pođite sa mnom.



Parkirala sam eksplorer na mestu za „posetioce" ispred policijske stanice sa sivom šindrom koja je podsećala na baraku. Šef Stark izađe iz svog službenog vozila i krupnim koracirna se zaputi preko šljunka ka zgradi a da se nijednom nije okrenuo da proveri da li ga pratim.
Toliko o kolegijalnosti.
Prvo što sam primetila u šefovoj kancelariji beše uramljeni moto: Uradi pravu stvar i ura.dije kako treba. Onda sam primetila nered: gomile papira na sve strane, stara faks i fotokopir mašina, nakrivljene, prašnjave fotografije na zidu na kojima Stark pozira s mrtvim životinjama. Napola pojeden sendvič sa sirom na radnom ormariću.
Šef skide sako, otkrivajući masivne grudi i čudovišno mišićave ruke. Obesi sako na čiviluk iza vrata.
— Sedite, poručnice. Stalno slušam o vama — reče šef, prebirajući po gomili telefonskih poruka. Nije me pogledao u oči još otkako smo napustili kuću Doltrijevih. Sklonih motociklističku kacigu s jedne od stolica, spustih je na pod i sedoh.
— Šta, kog đavola, vi umišljate?
— Molim?
— Šta vam, kog đavola, daje za pravo da upadate na moj teren i njuškate okolo? - reče, streljajući me pogledom. — Vi ste na bolovanju, zar ne, poručnice?
— Uz sve dužno poštovanje, šefe, ne razumem na šta ciljate.
— Nemojte mene da vučete za nos. Dobro mi je poznato da ne umete da se kontrolišete. Možda ste ubili onu decu bez razloga...
— Hej, vidite...
— Možda ste se uplašili, uspaničili, šta god. A to vas čini opasnim policajcem. Da li me sada razumete?
Razumela sam, i te kako. Ovaj tip je imao viši čin od mene, i ako bi poslao izveštaj da sam prekršila neku policijsku proceduru ili da sam se oglušila o direktno naređenje, to bi se odrazilo loše po mene. Ipak, ničim nisam pokazala šta osećam.
— Verujem da su nedavna ubistva povezana s jednim starim ubistvom na kojem sam radila — rekoh. — Ubičin potpis deluje isto. Možda bismo mogli da pomognemo jedno drugom.
— Nemojte mi govoriti u množini, Bokserova. Vi ste skinuti s dužnosti. Nemojte se motati oko mojih mesta zločina. Ostavite na miru moje svedoke. Prošetajte. Pročitajte neku knjigu. Saberite se. Šta god. Samo da vas više ne gledam.
Kada sam ponovo progovorila, glas mi je bio tako krut da bi akrobata na trapezu mogao na njemu da se isprevrće do drugog kraja prostorije.
— Znate, šefe, da sam na vašem mestu, jedino o čemu bih razmišljala jeste taj psihopata koji šeta ulicama. Razmišljala bih: Kako da ga zatvorim jednom za svagda? Možda bih čak raširenih ruku dočekala odlikovanog inspektora Odeljenja za ubistva koji želi da pomogne. Ali valjda nas dvoje različito razmišljamo.
Moj mali govor ostavio je šefa na trenutak bez reči, što sam ja iskoristila da izađem uzdignuta čela.
— Znate gde me možete naći — rekoh, i izmarširah iz policijske stanice.

Gotovo da sam mogla da čujem svog advokata kako mi šapuće na uvo. Opusti se. Pritaji se. Malo sutra, Juki. Što me ne posavetuješ da naučim da sviram harfu?
Upalih motor i odjurih s parkinga.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:27 pm

 Četvrti juli  01360832




59.

Vozila sam Glavnom ulicom, mrmljajući sebi u bradu, prisećajući se nekoliko novih stvari koje sam propustila da skrešem šefu u lice kad sam primetila da mi lampica za benzin praktično vrišti: Lindzi! Nestalo ti je benzina!
Skrenula sam do Čoveka na mesecu, prešla eksplorerom preko vazdušnog zvona i, pošto se Kit nije pojavio, pošla sam pešice preko betonskog prilaza i zašla dublje u njegove prostorije.
Kada sam otvorila vrata radionice, dočekala me je pesma Dorsa „Riders on the Storm".
Na zidu s moje desne strane stajao je kalendar sa slikom mis juna meseca, koja na sebi nije imala ništa osim sjaja u talasastoj kosi. Iznad nje beše sjajan prizor: retki i prelepi ukrasi za haubu za bentli, jaguar, maserati, pričvršćeni na lakirana drvena postolja, poput trofeja. Sklupčana unutar jedne gume, dremala je debela narandžasta mačka.
Divila sam se crvenom poršeu parkiranom iznad kanala i obratila se Kitovim pantalonama i radničkim čizmama koje su virile ispod kola.
— Lepa kolica — rekoh.
Kit se pomoli ispod kola, sa širokim osmehom preko lica umazanog kolomašću.
— Jesu lepa, zar ne? Ispentrao se iz kanala, obrisao ruke krpom, i stišao muziku. — Pa, Lindzi.
Da li ti bonevil zadaje muka?
— Nikako. Zamenila sam alternator i svećice. Motor prede kao ovaj momak ovde.
— Ovo je Herbol* (Eng.: hairboll-krznena lopta.(Prim.prev.) - reče Kit, češkajući mačku ispod brade.
— Moj borbeni mačak. Dovezao se na karburatoru jednog pikapa pre nekoliko godina.
— Jao.
— Čak iz Ensina. Opekao je šape, ali sad je kao nov, zar ne, momče?
Kit upita treba li mi benzina, i ja odgovorih potvrdno. Izađosmo zajedno na prijatno popodnevno sunce.
— Video sam te na TV-u sinoć — reče Kit dok je punio veliki eksplorerov rezervoar.
— Nisi.
— Jesam. Tvoj advokat je bio na vestima, i prikazali su tvoju sliku u uniformi. Stvarno jesi
pandurka.
— Nisi mi poverovao?
Klinac mangupski slegnu ramenima.
— Jesam, otprilike. Ali meni je to bilo u redu, Lindzi, kako god okreneš. Ili si stvarno bila pandurka, ili si imala dobru žvaku.
Glasno sam izdahnula i Kitovo lice se iskrivi od smeha. Ubrzo zatim, ispričala sam mu o slučaju Kabot — samo u glavnim crtama, bez tužnih i krvavih detalja. Kit je pokazao razumevanje i bio neuporedivo zabavniji sagovornik od šefa Starka. Do đavola, čak mi je i prijala pažnja s kojom me je slušao. Pravi Bred Pit, zar ne?
Otvorio je haubu eksplorera, izvadio merač goriva i fiksirao me svojim svetloplavim očima. Zurila sam u njih dovoljno dugo da primetim da su mu dužice oivičene tamnoplavom bojom i posute smeđim tačkicama, kao da su se u njima zadržali sprudovi zlatne prašine.
— Treba da ti dospem ulje - čuh kako kaže. Osetila sam kako crvenim.
— Naravno. Može.
Kit otvori kanticu kastrol motornog ulja i usu ga u motor. Dok je to radio, zavukao je drugu ruku u

zadnji džep od farmerki, zauzimajući ležernu pozu, tobože zadubljen u posao.
— Zadovolji moju radoznalost — reče. — Reci mi nešto o svom dečku.



Trgla sam se iz onoga što se dešavalo između nas dvoje, šta god da je to, do đavola, bilo, i ispričala Kitu o Džou: kako je sjajan tip, kako je duhovit, pažljiv i pametan.
— Radi u Vašingtonu. Državna bezbednost.
— Impresioniran sam — reče Kit.
Videla sam kako klinac guta knedlu pre nego što će upitati: — Voliš li tog tipa? Klimnuh, prizivajući u mislima Džoov lik, razmišljajući koliko mi nedostaje.
— Pravi srećnik, taj Manikoti.
— Molinari — ispravih ga, cereći se.
— Srećnik je, kako god da se zove — reč Kit zatvarajući haubu. Baš u tom trenutku jedan crni sedan s tablicama rentakara zaustavi se ispred garaže.
— Do đavola. Gospodin Porše je stigao, a kola mu još nisu gotova.
Dok sam davala svoj masterkard Kitu „Gospodin Porše" izađe iz svog iznajmljenog auta i nađe se u mom vidnom polju.
— Hej, Kite — doviknu on. — Kako napreduje, čoveče?
Čekaj malo. Njega znam. Izgledao je starije na dnevnoj svetlosti, ali bio je to onaj odvratni tip koji je startovao Karoli i mene u Kormoranu. Denis Egnju.
— Daj mi samo pet minuta — uzvrati Kit.
Pre no što sam stigla išta da ga pitam o ovom jezivom tipu, Kit je već odmicao ka garaži, a Egnju je prilazio pravo k meni. Kada je prišao blizu, on se zaustavi, osloni se svom težinom o haubu mojih kola i prostreli me pogledom koji me pogodi pravo među oči.
Pogled je propratio laganim, sugestivnim osmehom.
— Gluvarite po sirotinjskom kraju, policajko? Ili samo volite mlado meso? — Smišljala sam odgovor kad se Kit pojavi iz pozadine.
— Mene nazivaš mesom? - upita Kit, stajući pored mene. Na Egnjuov sarkastični odgovorio je svojim blistavim osmehom. — Mada, to ne treba da me čudi, s obzirom na to ko mi kaže. Ti, perverzni starče.
Beše to prava borba osmesima, i nijedan ne htede da ustukne. Nastupi duga, napeta pauza. Onda Egnju skloni ruku s haube.
— Ajde, meso. Hoću da vidim svoja kola. Kit mi namignu i vrati mi karticu.
— Javi se nekad, Lindzi. U redu?
— Naravski. Ti isto.
Ušla sam u kola i upalila motor, ali ostala sam da sedim neko vreme, posmatrajući Egnjua kako ide za Kitom u garažu. Taj tip je bio mutan, ali koliko mutan, i na koji način, prosto nisam znala.



Loše sam spavala. Divlji, isprekidani snovi iznova su me budili. Sada sam stajala nad lavaboom i prala zube s blesavom osvetoljubivošću.
Bila sam napeta i bila sam besna, a znala sam i zašto.
Zapretivši mi, šef Stark me je uspešno sprečio da istražim tragove koji bi konačno mogli da razreše ubistvo NN lica br. 24. Ako sam u pravu, njegov ubica još uvek operiše u Half Mun Beju.
Zveckala sam čašama i grnčarijom po kuhinji dok sam hranila Martu, kuvala kafu, jela svoje žitne pahuljice.
Jednim okom sam pratila Tudej šou* (Najpopularniji tok šou u Americi(Prim.prev.) na malom kuhinjskom televizoru kad na ekranu poče da trepće crveni naslov.
UŽIVO. Najnovije vesti.
Ozbiljna mlada žena, lokalna TV reporterka, stajala je ispred jedne kuće s drvenom fasadom ograđene od ulice žutom policijskom trakom.
Trudila se da nadjača gomilu koja se okupila na obodu zatvorene oblasti.
— U sedam i trideset časova ovog jutra, Anamarija i Džozef Sarduči pronađeni su mrtvi u svom domu na Autluk roudu. Njihova unakažena i delimično obnažena tela pronašao je njihov trinaestogodišnji sin, Entoni, koji nije povređen. Pre nekoliko trenutaka popričali smo sa šefom policije Piterom Starkom.
Scenu je prekinuo snimak Starka okruženog reporterima ispred policijske stanice. Masa se tiskala, boreći se za mesto. Na nekim mikrofonima stajali su pozivni brojevi TV i radio stanica. Bila je to opsada.
Pojačala sam zvuk.
— Šefe Stark, da li je istina da su Sardučijevi zaklani kao životinje?
— Šefe! Ovamo! Da li ih je Toni Sarduči našao? Da li je mali pronašao svoje roditelje?
— Hej, Pite. Imate li osumnjičenog?
Posmatrala sam netremice Starka kako izvodi tačku svog života poput žonglera na trapezu. Kaži istinu ili laž i snosi posledice kasnije, ali umiri javnost i nemoj da daš ubici nikakve informacije koje može da iskoristi. Videla sam isti taj izraz na licu šefa Musa dok je snajperista iz Vašingtona* (Poznati slučaj iz oktobra 2002, kada je Džon Alen Muhamed, zajedno sa saučesnikom, Džonom Lijem Malvoom, snajperom tri nedelje terorisao Vašington i okolinu, ranivši troje i usmrtivši desetoro ljudi.) još bio na slobodi.
— Vidite, ne mogu ništa više da vam kažem — reče Stark. — Još dvoje ljudi je umrlo, ali ne mogu da pričam o dokazima. Istražujemo slučaj. I obavestićemo javnost čim budemo imali konkretne informacije.
Zgrabila sam stolicu, privukla je bliže ekranu i svalila se u nju. lako sam videla već mnogo ubijenih ljudi, ovaj slučaj me je pogodio do srži.
Nisam verovala da ću ovako reagovati. Toliko me je razbesnela ubičina drskost da sam počela da se tresem.
Pridružila sam se gomili ispred policijske stanice putem malog ekrana.
Uhvatila sam sebe kako se obraćam soni televizoru dijagonale trideset tri centimetra i umanjenoj prilici šefa Starka.
Ko je odgovoran za ovo, šefe?
Ko, do đavola, ubija sve ove ljude?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:28 pm

 Četvrti juli  01360831





ČETVRTI DEO
Suđenje i nevolje



Baš su iznosili tela iz kuće kad sam stigla. Parkirala sam se između dva crno-bela policijska automobila na travnjaku i osmotrila prelepu modernu kuću od stakla i sekvojinog drveta.
Unezverena gomila razmakla se da propusti medicinare koji su sišli niza stepenice s nosilima, a zatim ubacili dva tela spakovana u vreće u zadnji deo vozila hitne pomoći. Iako nisam poznavala Anamariju i Džozefa Sardučija, obuzela me neizreciva tuga. Probila sam se kroz masu do ulaznih vrata, na kojima je stajao uniformisani policajac u stavu voljno, s rukama iza leđa.
Videla sam da je iskusan jer me je dočekao s toplim osmehom i hladnim pogledom. Rešila sam da okušam sreću i pokazala mu značku.
— Šef je unutra, poručnice. Pozvonila sam.
Začuh uvodne taktove Vivaldijeva „Četiri godišnja doba".
Sef Stark otvori vrata i, kad vide da sam ja, vilica mu se stisla.
— Šta kog mog vi radite ovde? - reče osorno. Odgovorih iskreno, jer to beše istina.
— Želim da pomognem, do đavola. Mogu li da uđem?
Zurili smo netremice jedno u drugo preko praga dok šef Stark napokon ne trepnu.
— Da li vam je neko već rekao da ste neverovatno uporan davež? — reče, sklanjajući se u stranu da me propusti.
— Jeste. I hvala vam.
— Nemojte meni zahvaljivati. Nazvao sam jednog mog drugara iz Policije San Franciska. Čarli Klaper kaže da ste dobar policajac. A on je u pravu u otprilike pola slučajeva. Nemojte da zažalim.
— Da li stvarno mislite da vam može biti žalije nego sada?
Prošla sam pored Straka u predsoblje i produžila u dnevnu sobu čiji su zidovi od stakla gledali na zaliv ispod. Nameštaj je bio u minimalističkom skandinavskom stilu: prave limje, tanki ručno tkani tepisi, apstraktne slike na zidovima i, mada Sardučijevi više nisu bili medu živima, mogla sam da osetim njihovo prisustvo u predmetima koje su ostavili iza sebe.
Čak i dok sam u glavi katalogizirala sve što sam posmatrala, primetila sam šta nedostaje. U prizemlju nije bilo plastičnih kupa, zastavica, niti drugih obeleživača. Gde je onda ubica ušao?
Okrenuh se ka šefu.
— Možete li mi reći šta se dogodilo?
— Kopile je ušlo kroz krovni prozor na spratu — otpoče Stark.



Glavna spavaća soba nije delovala samo hladno, već i prazno, kao da je sama soba pretrpela veliki gubitak.
Prozori su bili otvoreni a žaluzine su čegrtale na povetarcu kao kosti mrtvaca. Zgužvana ledenoplava posteljina bila je poprskana arterijskom krvlju i sam taj prizor činio je sobu još hladnijom.
Šestoro forenzičara pakovalo je svakojake sitne predmete s noćnih stočića u plastične kese, usisavalo tepih, uzimalo otiske prstiju sa svih površina. Osim krvi, soba je delovala netaknuto, što beše čudno.
Pozajmih par hirurških rukavica pa se nagnuh da pobliže osmotrim fotografiju Sardučijevih koja je stajala na radnom stolu. Anamarija beše lepa i sitna. Džo je odavao utisak „nežnog džina"; s ponosom je držao u naručju svoju ženu i sina.
Zašto bi neko želeo da ubije ovaj par?
— Prerezao je grlo Anamariji — reče Stark, prenuvši me iz razmišljanja. — Tako da joj je skoro odsekao glavu.
Rukom pokaza na krvlju natopljeni tepih pokraj kreveta.
— Pala je ovde. Džo nije bio u krevetu u tom trenutku.
Stark je istakao da se Anamarijina krv raspršila u pravoj liniji preko kreveta, i da je mrlja ravnomerna i neisprekidana.
— Nema znakova borbe — reč šef. — Džoa je sredio u kupatilu.
Stark me povede preko plavog tepiha do kupatila od belog mermera. Svetlocrvena krv beše koncentrisana na jednoj strani prostorije, u vidu bočne pruge na mestu gde je mlaz krvi isprskao zid otprilike u visini kolena. Kapala je niza zid i slivala se u lokvu zgrušane krvi na podu. Mogla sam da vidim obris Džoovog tela na mestu gde je pao.
Čučnuh da bolje osmotrim.
— Uljez mora da je pronašao damu samu u krevetu — reče šef, iznoseći mi svoje viđenje zločina.
— Možda joj je šakom zapušio usta i pitao: „Gde ti je muž?" Ili gaje možda čuo kako pušta vodu u kupatilu. Brzo je svršio s Anamarijom. Onda je iznenadio Džoa u klonji. Džo je čuo kako se vrata otvaraju i rekao: „Dušo...?" Onda je podigao pogled. „Čekaj. Ko si ti? Šta hoćeš?"
— Ova krv potiče iz rane na vratu — rekoh, pokazujući na krvavi mlaz pri dnu zida. — Ubica je morao da natera Džoa da se spusti na sve četiri da bi mogao da ga kontroliše. Džo je bio krupniji.
— Da — reče Stark umorno. — Izgleda da ga je bacio na kolena, stao iza njega, povukao ga za kosu i — Šef pređe prstom preko vrata.
Postavljala sam pitanja, a šef je odgovarao. Ništa nije bilo ukradeno. Dečak nije ništa čuo.
Prijatelji i komšije su izjavili da su Sardučijevi živeli srećno i da nisu imali neprijatelja.
— Baš kao i Doltrijevi — reč šef Stark. — Ista priča kao s O'Malijevima. Nema oružja, nema tragova, ničeg sumnjivog u vezi s njihovim finansijama, nema očiglednog motiva. Žrtve se nisu međusobno poznavale. — Šefovo lice se iznenada zgrči samo od sebe. Spustio je gard samo na delić sekunde, ali primetila sam da ga ovo dotiče.
— Svim žrtvama je zajedničko to što su bili bračni parovi — reče on. — Kuda nas to vodi?
Osamdeset posto populacije Half Mun Beja je venčano.
— Ceo prokleti grad je prestravljen. Uključujući mene.

Šef završi svoj govor. Skrete pogled, uvuče zadnji rub košulje u pantalone, namesti kosu. Pribrao se da ne bi izgledao onoliko očajno koliko je sigurno bio. Onda me je pogledao u oči.
— Dakle, šta vi mislite poručnice? Hajde, zadivite me.



Nisam videla tela, a rezultati laboratorijskih analiza u vezi s ovim divljačkim ubistvom neće početi da pristižu još danima. Ipak, ignorisala sam šefov sarkazam i rekla mu ono što mi je moj osećaj već neko vreme govorio.
— Bila su dvojica ubica — rekoh. Stark prasnu u smeh. Bukvalno zareža:
— Gluposti.
— Vidite — rekoh. — Nema znakova borbe, zar ne? Zašto Džo nije pokušao da savlada svog napadača? Bio je krupan. Bio je pravi medved.
— Zamislite ovako — nastavih. — Izveli su Džoa iz sobe pod pretnjom nožem — a on je sarađivao jer je morao. Ubica broj dva ostao je u sobi s Anamarijom.
Šef se osvrnu po sobi, posmatrajući mesto zločina drugim očima, zamišljajući moj scenario.
— Volela bih da vidim dečakovu sobu — rekoh.
Kad sam prešla preko praga, po stvarima u sobi sam mogla da zaključim daje Entoni Sarduči pametan klinac. Imao je dobre knjige, terarijum pun zdravih jezivih gmizavaca i moćan računar na stolu. Ali ono što me je najviše zainteresovalo bila su udubljenja u tepihu na mestu gde je inače stajala stolica za radni sto. Stolica je bila pomerena. Zašto?
Osvrnuh se po sobi i ugledah je kraj dovratka.
Pomislih na policajca koji je čuvao stražu ispred kuće Sardučijevih, i nešto mi kvrcnu u glavi.
Dečak nije ništa čuo. Ali šta bi bilo da jeste? Pokazah stolicu šefu.
— Da li je neko pomerao ovu stolicu? — upitah.
— Niko nije ulazio u ovu sobu.
— Predomislila sam se - rekoh mu. — Ovde nisu bila dva uljeza. Bila su tri. Dvojica su bila zadužena za ubijanje. Jedan je imao zadatak da se postara za dečaka u slučaju da se ovaj probudi. Sedeo je upravo tu u toj stolici.
Šef se naglo okrete, pođe niz hodnik i vrati se s jednom mladom forenzičarkom. Sačekala je ispred vrata sa svojom rolnom trake dok mi nismo izašli iz prostorije. Onda ju je zapečatila.
— Ne želim da verujem u to, poručnice. Bilo je dovoljno loše dok smo imali posla s jednim psihopatom.
Gledala sam ga u oči netremice. Onda, samo na tren, na licu mu zaigra osmeh.
— Nemojte me citirati - reče - ali mislim da sam upravo govorio u množini.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:28 pm

 Četvrti juli  01360830





Bilo je već kasno popodne kad sam napustila kuću Sardučijevih. Vozila sam ka jugoistoku autoputem Kabriljo, a u mozgu mi je vrvelo kao u košnici dok sam razmišljala o detaljima ovog zločina i mom razgovoru sa šefom. Kada mi je potvrdio da su Sardučijevi, poput ostalih žrtava dvostrukih ubistava, bili izbičevani, ispričala sam mu da sam u prošlosti i sama imala posla s ovim ubicama.
Ispričala sam mu o NN licu br. 24.
Još nisam uspela da povežem sve konce između ubistava u Half Mun Beju i mog NN lica, ali bila sam sigurna da sam u pravu. Deset godina rada u Odeljenju za ubistva naučilo me je da iako modus operandi može da se promeni, potpis uvek ostaje isti. Bičevanje u kombinaciji s prerezivanjem grla bio je redak, verovatno jedinstven potpis.
Kad sam došla do raskrsnice na samo nekoliko blokova od Sardučijevih, upalilo se crveno svetlo. Dok sam kočila bacila sam pogled u retrovizor i ugledala crveni sportski auto kako mi se približava velikom brzinom. Očekivala sam da će se kola zaustaviti, ali nisu čak ni usporila.
Nisam mogla da poverujem u ono što sam sledeće videla. Očiju prikovanih za retrovizor posmatrala sam kako kola nastavljaju da jure pravo na mene.
Počeh da trubim iz sve snage, ali kola samo nastaviše da rastu u mom retrovizoru. Šta se kog đavola dešava? Da li vozač priča preko prokletog mobilnog? Da li me uopšte vidi?
Adrenalin mi je proradio i sve se odigralo za tren oka. Stisnuh papučicu za gas i cimnuh volan da izbegnem sudar, sklanjajući se s puta na travnjak ispred jedne kuće, preturivši baštenska kolica pre nego što sam se zaustavila u podnožju jedne duglazije.* (Engl.: Douglas-ftr — vrsta četinara. (Prim. prev.)
Ubacih eksplorer u rikverc, uništavajući travnjak dok sam se vraćala na put. Zatim se dadoh u poteru za manijakom koji je nestajao u daljini i koji umalo nije proleteo kroz moje zadnje sedište. Koji nije zastao ni da pogleda haos koji je napravio. Taj seronja je mogao da me ubije.
Ne ispuštajući iz vida crveni auto, prišla sam mu dovoljno blizu da razaznam njegove elegantne linije. Bio je to porše.
Lice mi se zažari kad se moj strah i bes stopiše u jedno. Dadoh gas do daske, prateći porše koji se provlačio kroz saobraćaj, konstantno vozeći preko duple žute trake.
Kada sam poslednji put videla ova kola, Kit mu je popravljao rezervoar za ulje.
Bila su to kola Denisa Egnjua.
Devetnaest kilometaraje proletelo za tili čas. Još sam pratila porše kad on skrete u brda, ka San Mateu, nastavljajući ka jugu El Kamino Rilom, trošnim putem koji je pratio šine koltrejn linije.* (Engl.: Caltrain — lokalna vozna linija s početnom stanicom u San Francisku koja ide ka jugu, kroz dolinu Santa Klara i završava u industrijskom gradiću Gilroju, jugoistočno od San Hozea. (Prim. prev.) Onda, ne dajući žmigavac, porše naglo smota udesno ka ulazu u jedan mali tržni centar.
Pođoh za njim, škripeći gumama u krivini, i zaustavih se na gotovo pustom parkingu. Ugasih motor i, dok mi je srce iz galopa prelazilo u kas, osvrnuh se naokolo.
Mali tržnjak ne beše ništa drugo do skupina jeftinih radnji: prodavnice auto-delova, radnje tipa
„Sve za dolar", diskonti pića. Na najudaljenijem delu parkinga stajala je zgrada od betonskih blokova s crvenim neonskim znakom u prozoru: Plejmejtpen. XXX devojke uživo.
Ispred fasade izlepljene reklamama behu parkirana kola Denisa Egnjua.
Zaključala sam eksplorer i pešice prešla tih dvadesetak metara do seksi šopa. Otvorih vrata i

uđoh unutra.



Plejmejt pen beše rupčaga osvetljena mutnim plafonjerama i trepćućim neonkama. S moje leve strane stajale su police sa seksi igračkama: dildoi i vibrirajući prstenovi u napadnim bojama i razna pomagala izlivena od gume i silikona. S moje desne strane nalazili su se aparati za sokove i grickalice: osveženje za sve one filmofile zarobljene u malim video-kabinama, izgubljene u svojim fantazijama, ruku čvrsto posađenih na svoje džojstike.
Osetila sam poglede na sebi dok sam hodala uskim prolazima izmedu rafova s video-kasetama. Bila sam jedina žena koja je slobodno tumarala ovim mestom, i pretpostavljam da sam više bola oči ovako u pantalonama i blejzeru nego da sam bila gola golcijata.
Taman sam htela da priđem prodavcu za pultom, kad osetih neko mračno prisustvo iza leđa.
— Lindzi?
Trgoh se — ali Denis Egnju je izgledao oduševljen što me vidi.
— Čemu dugujem ovu čast, poručnice?
Bila sam uhvaćena u lavirintu polica prepunih pornografije, ali poputjunice koja stoji u redu u klanici, bilo mi je jasno da je jedini izlaz pravo ispred mene.
Egnjuova kancelarija bila je mala, dobro osvetljena prostorija bez prozora. On dohvati jednu stolicu koja stajaše za stolom od ultraplasta s drvenom šarom, i pokaza mi gde da sednem — na crni kožni kauč koji je video i bolje dane.
— Neka, stajaću. Neću dugo - rekoh, ali dok sam stajala tu u dovratku, prosto sam morala da osmotrim prostoriju.
Na svakom zidu stajale su uramljene fotograflje koje su lepotice u tangama potpisale s „Rendiju Longu,* (Eng.:Long-dug, dugačak; čest nadimak porno glumaca.(Prim. prev.)) za uspomenu", a prikazivale su vruće scene iz filmova u kojima je Rendi Long glumio sa svojim partnerkama. Videla sam i nekoliko fotografija na kojima Egnju pozira s nasmejanim tipovima u odelima.
Zvona mi se oglasiše u glavi dok sam povezivala njuške mladih „kumova" čije je vreme tek dolazilo s mafijašima koji su kasnije postali. Barem dvojica tipova u odelima sada su bili pokojni.
Trebalo mi je još nekoliko sekundi da shvatim da su Denis Egnju i mlađi, dugokosi Rendi Long s fotografija jedna te ista osoba. Egnju je bio prokleti porno-glumac.



Dakle, poručnice, šta mogu da učinim za vas? -upita Denis Egnju s osmehom, pa stade da sređuje papire na stolu s koga zatim uze gomilu vibrirajučih prstenova, poče da ih prebacuje iz ruke u ruku, poput novčića, i konačno ih ostavi na stolu.
— Ne znam šta pokušavaš da izvedeš — rekoh — ali tamo odakle ja dolazim izbacivanje drugih kola s puta smatra se krivičnim delom.
— Ozbiljno, Lindzi. Ne ljutiš se da te zovem Lindzi? Egnju prekrsti šake i podboči se, pa mi uputi jedan od svojih blistavobelih osmeha. - Ne znam o čemu pričaš.
— Kenjaš. Pre dvadeset minuta si me izgurao s puta. Neko je mogao da pogine. Ja sam mogla da poginem.
— Oh. Ne. To nisam mogao biti ja — reče Egnju, mršteći veđe i vrteći glavom. — Mislim da bih primetio tako nešto. Ne, mislim da si došla ovamo jer želiš da me vidiš.
Izvodio me je iz takta. Egnju nije bio sarno jeziv tip s brzim kolima koga je bolelo uvo za sve, već je imao i podrugljiv koji me je izluđivao.
— Vidiš ove devojke? — reče, upirući palcem preko leđa ka svom „zidu slavnih". — Znaš li zašto snimaju ove filmove? Toliko malo cene sebe da misle da će se, time što se ponižavaju s muškarcima, osećati moćnije. Nije li to smešno? A vidi tebe. Ponižavaš se time što dolaziš ovde. Da li se zbog toga osećaš moćno?
Zapenih, gušeći se od svog tog sranja, i viknuh:
— Ti arogantni seronjo — kad čuh kako neki glas govori: — Čoveče. Molim te reci mi da si došla da konkurišeš za posao.
Čovečuljak u neuglednoj zelenoj jakni zakopčanoj preko pivskog stomaka pojavio se na vratima kancelarije. Naslonio se na ragastov od vrata, na nekih pola metra od mene, merkajući me od glave do pete. Pogled beše takav da mi je skoro skinuo i kožu.
— Rik Monte, ovo je poručnica Lindzi Bokser. S Odeljenja za ubistva iz San Franciska — reče Egnju. — Na odmoru je... ili bar tako tvrdi.
— Uživate li u odmoru, poručnice? — upita Rik, obraćajući se mojim grudima.
— Divno se provodim, ali ovo bih u svakom trenutku mogla da preinačim u zvaničnu posetu. Čim izrekoh te reči, nešto me žignu u grudima.
Šta ja to radim?
Bila sam na bolovanju i izvan reona svoje nadležnosti. Jurila sam jednog građanina u sopstvenim kolima. Nisam imala podršku, i ako bi bilo koji od ove dvojice drkadžija podneo žalbu, makar i preko telefona, protiv mene bi bile pokrenute disciplinske mere.
A to je poslednje što mi je trebalo pre suđenja.
— Da te ne znam, pomislio bih da sam te nečim naljutio — reče Denis svojim dvoličnim, umilnim tonom. — Nisam ti učinio ništa nažao, znaš.
— Kada se sledeći put sretnemo — procedih kroz zube — okreni se i pođi na drugu stranu.
— Oh. Izvinjavam se. Mora da sam pobrkao lončiće. Učinilo mi se da si ti pratila mene, ne obrnuto.
Bila sam u iskušenju da mu uzvratim, ali ovoga puta sam se obuzdala. Ništa mi zapravo nije učinio. Nije me ni vređao.
Izašla sam iz Egnjuove kancelarije, prekorevajući sebe što sam uopšte dolazila u jazbinu tog ljigavca.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:28 pm

 Četvrti juli  01360828


Pošla sam ka izlaznim vratima seksi šopa, rešena da što pre ostavim iza sebe ovu malu užasnu epizodu, kad mi jedan mišićavi tip s „tarzankom" prošaranom svetlim pramenovima i istetoviranim plamenovima na vratu koji su se pomaljali iz okovratnika majice prepreči put.
— Sklanjaj mi se s puta, druškane - rekoh, pokušavajući da se provučem pored njega. Tip ispruži ruke, stojeći nasred radnje ukopan poput stene. Smešio se, čikajući me.
— Hajde, mamice. Dođi kod Rokoa — reče on.
— U redu je, Roko — reče Egnju. — Ova dama je moja gošća. Ispratiću te, Lindzi.
Posegnuh za kvakom, ali Egnju se nasloni na vrata, zagradivši me. Bio mi je tako blizu da nisam videla ništa osim njegovog lica: mogla sam da razaznam svaku poru, svaki kapilar u njegovim zakrvavljenim očima. Tutnuo mi je video-kasetu u ruku.
Na omotu je stajao naslov epskog glumačkog ostvarenja Rendija Longa: Duga, besana noć.
— Pogledaj kad budeš imala vremena. Ostavio sam ti broj telefona na poleđini. Odgurnuh Egnjua i traka pade na pod.
— Sklanjaj se — rekoh.
On se pomače unazad, taman koliko da mi omogući da otvorim vrata. Isprati me s osmehom, držeći se za međunožje.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:29 pm

 Četvrti juli  01360827




68.

Probudih se sledećeg jutra razmišljajući o Denisu Egnjuu, tom ljigavcu. Ponela sam kafu u dvorište i, dok sam čekala da se ohladi, iskaljivala sam bes na bonevilovom motoru iz kojeg je dopiralo nekakvo kašljucanje.
Držala sam alat u ruci i petljala oko ventila kad se jedna kola zaustaviše na prilazu. Vrata se zalupiše.
— Lindzi? Ima li kogaaa?
— Mislim da ju je progutao onaj ogronmi zlatni čamac.
Pomolih se ispod haube, brišući umašćene šake krpom od antilopa, i ispružih ruke ka Sindi i Kler, hvatajući ih obe u veliki zagrljaj. Cičale smo i poskakivale okolo, i Marta, koja je spavala na tremu, nam se pridruži.
— Bile smo u prolazu — reče Kler kad se razdvojismo. — Pa smo ponnslile da svratimo i vidimo u kakvu si se nevolju uvalila. Šta ti je to, Lindzi? Mislila sam da su kola koja toliko troše odavno zabranjena zakonom i zbrisana s lica zemlje.
— Nemoj da diraš moju bebicu — rekoh s osmehom.
— Je li ispravan?
— Ne da je ispravan nego leti po putu!
Devojke mi predadoše poklon-korpicu ukrašenu trakama s kozmetikom kupljenom u Nordstromu, punu sjajnih kupki i drugih preparata za negu tela, i pošto se jednoglasno složismo, potrpasmo se u bonevil da se provozamo.
Spustila sam prozore pritiskom na dugme i, dok su bonevilove široke crno-bele gume ljubile asfalt, zefir koji je duvao iz pravca zaliva mrsio nam je kosu. Napravismo nekoliko krugova po Ketinom komšiluku i zađosmo u planine kad mi Kler pokaza jedan koverat.
— Umalo da zaboravim. Džakobi ti šalje ovo.
Bacila sam pogled na žućkasti koverat dimenzija dvadeset s trideset centimetara u njenoj ruci. Prethodne večeri sam nazvala Džakobija i zamolila ga mi dostavi sve što može da iskopa o Denisu Egnjuu, poznatijem kao Rendi Long.
Ispričala sam Sindi i Kler o mom prvom slučajnom susretu s Egnjuom u Kormoranu, kratkoj ali neprijatnoj epizodi ispred Kitove garaže i incidentu s kolima. Onda sam opisala svoj jezivi obilazak u Plejmejt pen do najsitnijih detalja.
— To ti je rekao? — uzviknu Sindi nakon što sam citirala Egnjuov stav da se „žene ponižavaju s muškarcima da bi se osećale moćno". Obrazi joj se zažariše; toliko se razbesnela da je pocrvenela do ušiju. — E, njega bi trebalo zabraniti zakonom i zbrisati s lica zemlje.
Nasmejah se i rekoh joj:
— Egnju ima nekakav zid s trofejima, kao Toni u svojoj kancelariji u Bada Bingu* (Izmišljeni bar iz Tv serije Porodica Soprano (Prim.prev.)) Sve te fotografije s potpisima porno-diva i mafijaša. Nestvarno. Kler, otvori to, molim te?
Kler izvadi tri lista papira iz koverte. Bili su uheftani, a na njima je stajala prikačena samolepljiva stranica iz blokčeta na kojoj je Džakobi naškrabao poruku.
— Pročitaj naglas, ako nemaš ništa protiv — reče Sindi, izvirujući sa zadnjeg sedišta.
— Navode se neki manji prestupi: vožnja u pijanom stanju, fizički napad, nasilje u porodici, bapšenje zbog posedovanja narkotika i služenje zatvorske kazne u Folsomu. Ali evo ga, Lindzi. Piše

da je optužen za ubistvo s predumišljajem pre pet godina. Optužbe su odbačene.
Posegnuh rukom iza i uzeh papirić s Džakobijevom porukom: „Žrtva je bila Egnjuova devojka.
Zastupao ga je Ralf Brankuzi."
Saznala sam dovoljno. Svi smo znali da je Brankuzi vrhunski branilac. Samo bogati su mogli da ga priušte.
Brankuzi je takođe bio omiljeni advokat mafije.



Po povratku Ketinoj kući, na prilazu nas sačekaše patrolna kola, i šef Stark nam pođe u susret.
Izgledao je mračno kao i uvek, namrštenih veđa, sa zabrinutim izrazom u očima koji beše zarazan.
— Šta nije u redu, šefe? Sta se sad desilo?
— Počeli su da pristižu izveštaji iz patološke laboratorije — reče on, čkiljeći naspram sunca. — Ovo vam je formalan poziv da se pridružite istrazi.
Osetih kako me prožima talas uzbuđenja, koji prikrih iz obzira prema šefu. Predstavih mu Sindi i Kler.
— Doktorka Vošbern je glavni sudski patolog grada San Franciska — rekoh. — Nemate ništa protiv da i ona pođe s nama?
— Naravno, zašto da ne — zabrunda šef. — Prihvatam svu pomoć koju mogu da dobijem. Možda naučim još nešto korisno, zar ne?
Sindi pogleda u troje, i vide da se poziv ne odnosi na nju. Do đavola, ona je bila novinarka.
— Razumem — reče ona dobrodušno. — Ostaću ja ovde, nije mi problem. Imam laptop i rok da predam tekst. Osim toga, po prirodi sam samotnjak.
Kler i ja se vratismo u bonevil i pođosmo za šefovim kolima na autoput.
— Ovo je sjajno — rekoh, sijajući od oduševljenja. — Dozvolio mi je da se uključim u slučaj.
— A šta ja uopšte radim u svemu ovome? — reče Kler, vrteći glavom. — Pomažem ti i podržavam u tvojoj potpuno pogrešnoj odluci da se umešaš u slučaj, iako obe znamo da bi ti bilo pametnije da sediš na onom tremu sa čašom džin-tonika u ruci i planduješ.
Nasmejah se.
— Priznaj — rekoh. - I ti si se navukla. Ni ti ne možeš da odoliš ovom slučaju.
— Ti si blesava — promrmlja. Onda me pogleda. Vide da se osmehujem, pa se i sama naceri.
— Najgora si od sve dece, Lindzi. Stvarno jesi. Ali tvoja guzica je u pitanju, draga. Deset minuta kasnije, isključismo se za Starkovim kolima s autoputa i uđosmo u Mos Bič.



Mrtvačnica se nalazila u podrumu medicinskog centra Seton. Bila je to prostorija s belim pločicama koja je mirisala čisto i sveže kao odeljak sa zamrznutom hranom u supermarketu. Jedan zamrzivač tihoje zujao u pozadini.
Klimnuh u znak pozdrava dvojici tehničara zaduženih za dokaze koji su gundali o nekoj grešci u papirologiji dok su slagali odeću žrtava u smeđe papirne kese.
Prišla sam stolovima za autopsiju na sredini prostorije, gde je mladi asistent patologa sunđerom i crevom prao tela Sardučijevih. Kad vide da prilazim, on zatvori slavinu i pomeri se u stranu.
Džozefi Anamarija ležali su nagi podjarkim svetlom. Njihova mokra tela koja su se presijavala na svetlosti bila su bez ikakvih osobenih znaka, bile su tu samo ružne, zjapeće rane na vratu, a lica im u smrti behu glatka poput dečjih.
Kler me pozva po imenu, prekidajući moje nemo opštenje s mrtvima.
Okrenuh se i ona me predstavi čoveku s plavim rukavicama i plastičnom pregačom, i s mrežicom preko sede kose. Bio je sitan i poguren, iskrivljenog osmeha, kao da je bolovao od Belove paralize ili pretrpeo šlog.
— Lindzi, ovo je doktor Bil Ramos, forenzički patolog.
Bile, ovo je poručnica Lindzi Bokser iz Odeljenja za ubistva, Policija San Franciska. Postoji mogućnost da su ova ubistva povezana s jednim od njenih starih slučajeva.
Rukovala sam se s Ramosom kad nam priđe šef Stark.
— Doktore, recite joj ono što ste meni rekli preko telefona. Ramos reče:
— Zašto vam ne bih pokazao? Obrati se svom asistentu:
— Hej, Samire, želim da pogledam ženu otpozadi, pomozi mi da je prevrnemo na bok.
Samir prebaci levi Anamarijin članak preko desnog, a doktor posegnu i uhvati je za levi ručni zglob. Njih dvojica zatim povukoše leš tako da se on osloni na bok.
Zurila sam u sedam ukrštenih žućkastih pruga na zadnjici mrtve žene, širine nešto manje od dva centimetra, dužine oko sedam ili osam centimetara.
— Mnogo snage je uneseno u te udarce — reče Ramos. — Pa ipak, jedva da se razaznaju.
Samire, daj da okrenemo gospodina Sardučija.
Doktor i njegov asistent prevrnuše muškarca na bok, i njegova glava utom jadno klonu unazad.
— Evo, pogledajte — reče doktor — evo ih ponovo. Višestruke neupadljive abrazije pravougaonog oblika, nanete nekom vrstom tupog predmeta. Nisu crvenosmeđe boje koju biste videli da je taj deo tela trpeo udarce dok je preminuli još bio živ, a nisu u pitanju ni žute abrazije koje biste dobili da su udarci nanošeni postmortem.
Doktor me pogleda da se uveri da sam ga razumela.
— Udarite me u lice, pa mi pucajte dvaput u grudi. Krvni pritisak neće biti dovoljno snažan da zaradim upadljivu modricu na licu, ali videće se nešto ako srce nastavi da mi pumpa još koji trenutak.
Doktor prinese skalpel jednoj štrafti na muškarčevim leđima, pa načini zasek u bledom i modrikastom tkivu.
— Možete da vidite ovu svetlosmeđu boju ispod abrazija — to se zove „usko ograničena

akumulacija krvi".
— Na prostom engleskom — nastavi Ramos — da li se slažete, doktorko Vošbern? Dubok rez preko vratne žile i pneumogastričnih živaca zaustavio je srce gotovo istog trenutka.
Ali ne baš momentalno. Ovom čovekuje bio ostao još jedan otkucaj srca u trenutku bičevanja.
Ovi udarci su naneti cummortem — neposredno pre ili u trenutku smrti. Iz ubičinog ugla posmatranja, žrtva je još bila u stanju da oseti udarce.
— Deluje kao da su ubistva lične prirode — reče Stark.
— O, da. Rekao bih da su ubice mrzele svoje žrtve.
U prostoriji nastupi tišina dok smo razmišljali o ovome što je doktor upravo rekao.
— Pruge na Džou uže su od onih na Anamariji — primeti Kler.
— Da - Ramos se ponovo složi. - Nanete su drugim predmetom.
— Poput kaiša - rekoh. - Da li je moguće da su za bičevanje korišćena dva različita kaiša?
— Ne mogu sa sigurnošću da tvrdim, ali to se poklapa s dokazima van svake sumnje — reče Ramos.
Kler je sad izgledala ne samo zamišljeno već i tužno.
— O čemu razmišljaš? — upitah je.
— Mrsko mi je da ti to kažem, Lindzi, ali ovo me stvarno vraća u prošlost. Ove pruge izgledaju baš kao one koje sam svojevremeno videla na tvom NN licu.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:29 pm

 Četvrti juli  01360811



71.

Ponoć beše prošla kad je Posmatrač krenuo s plaže u pravcu kopna. Uspinjao se peskovitom liticom, da bi zatim pošao uskom stazom koja se usecala kroz drač i gustu visoku travu, pružajući se ka istoku u dužini od otprilike jednog kilometra. Posmatrač je napokon mogao da razazna krivudavi put koji je pratio liniju obale.
Primicao se jednoj kući koja ga je naročito zanimala kad se saplete o panj koji mu se našao na putu. Ispruži ruke da ublaži pad i stropošta se bolno, pravo na stomak, rukama grabeći nabijeni pesak i oštru, suvu travu.
Posmatrač se brzo pridiže na kolena i maši se rukom za gornji džep od jakne — fotoaparat mu je ispao.
— Sranje, sranje, sranje — opsova glasno od besa.
Puzao je četvoronoške, tapkajući rukama po pesku, i mogao je da oseti kako mu se znoj na gornjoj usni suši na hladnom povetarcu.
Kako su minuti proticali obuzimao ga je sve veći očaj. Napokon, nađe svoj dragoceni fotoaparat, tako mali — objektiva zarivenog u pesak.
On dunu u fotoaparat da istera pesak, upravi ga ka kućama, i virnu kroz okular. Video je kroz izmaglicu sitnih ogrebotina koje su se pružale preko plastičnog sočiva.
Ovo nije dobro.
Psujući sebi u bradu, Posmatrač pogleda na sat — 00:14 — i pođe prema kući u kojoj je boravila Lindzi.
Sada kada je njegovo sočivo za uveličavanje bilo beskorisno, moraće da priđe bliže, i to pešice.
Posmatrač preskoči zaštitnu ogradu na kraju polja i zastade na trotoaru pored ulične svetiljke koja ga celog obasja.
Druga po redu s kraja ulice, kuća Ket Bokser beše osvetljena svetlošću lampe.
On uroni u senke i priđe kući izokola, presecajući kroz bočna dvorišta, i napokon čučnu u zaklon žive ograde koja je rasla pokraj dnevne sobe Bokserove.
Uzlupanog srca, on ustade i proviri kroz veliki prozor.
Društvo je bilo na okupu: Lindzi u svojoj policijskoj majici i helankama, Kler, tamnoputi patolog iz grada, u zlatnom kaftanu, i Sindi, plave kose vezane u rep i svilenim ogrtačem koji je pokrivao sve sem nogavica njene ružičaste pidžame i stopala.
Zene su vodile žustar razgovor, ponekad se smejući naglas, posle čega bi se opet uozbiljile. Kada bi samo mogao da čuje o čemu to do đavola pričaju.
Posmatrač se preslišavao u sebi, prisećajući se činjenica, nedavnih događaja, okolnosti. Ona stolica u dečakovoj sobi. Nije povezivala nikoga od njih ni sa čim, ali bila je to greška koju je on napravio.
Da li je bezbedno da nastave dalje?
Bilo je još mnogo toga što je trebalo uraditi.
Posmatrač oseti kako ga sustiže umor, konstantno naprezanje počelo je da uzima danak. Ruke su mu se tresle, a u grudima ga je peklo. Nije mogao duže da se zadržava na ovom mestu, prosto nije moga,o.
Osvrnu se okolo, da se uveri da niko ne šeta psa ili ne iznosi đubre, pa izađe iz svog zaklona i

šmugnu ispod ulične svetiljke. Preskoči zaštitnu ogradu i nastavi mračnom stazom ka plaži.
Morali su da donesu odluku po pitanju Lindzi Bokser. Tešku odluku.
Ta žena je bila policajac.


72.

Probudila sam se rano ujutru s mišlju koja mi se rodila u mozgu poput delfina koji izranja iz talasa.
Pustila sam Martu u dvorište iza kuće, pristavila kafu i upalila laptop.
Palo mi je na pamet da je Bob Hinton rekao da je još dvoje ljudi bilo ubijeno u Half Mun Beju pre dve godine: Rej i Moli Vitaker. Letovali su ovde, kako Hinton reče. Rej je bio fotograf, Moli neka glumičica, pomalo, u Holivudu.
Otvorila sam internet pretraživač, pristupila nacionalnoj bazi podataka i potražila ih. Još sam bila u šoku kad sam otišla do spavaćih soba da probudim devojke.
Pošto su se obukle i sele da doručkuju pogačice uz kafu, rekoh im šta sam saznala o Reju i Moli Vitaker.
— Bavili su se pornografijom, oboje. Rej je bio kamerman, a Moli je glumila u dečjim porno- filmovima. S dečacima, devojčicama, kao da nije birala — rekoh. — Bili su uhapšeni zbog toga i osuđeni. Ko im je bio advokat? Brankuzi, ponovo.
Devojke su me odviše dobro poznavale. Počele su da mi prigovaraju, upozoravajući me da budem oprezna, podsećajući me da sam na kraju krajeva samo civil i da, iako je bilo logično da proverim postoji li između Vitakerovih i Denisa Egnjua neka veza, ovde nisam bila na svom terenu, da mi niko ne čuva leđa i da tražim nevolju.
Mora da sam barem šest puta ponovila „Znam, znam", i dok smo se pozdravljale na prilazu obećah im da ću biti dobra i paziti šta radim.
— Treba da razmisliš o tome da se vratiš kući, Lindzi — reče Kler napokon, obujmivši mi lice rukama.
— Hoću - rekoh. - Defmitivno ću razmisliti o tome.
Obe me zagrliše kao da me više nikada neće videti i, iskreno, to me je pogodilo. Dok su Klerina kola išla prilazom u rikverc, Sindi se promoli kroz prozor.
— Nazvaću te večeras. Razmisli o onome što smo ti rekle. Razmisli, Lindzi.
Poslah im poljupce i uđoh u kuću. Našla sam tašnu okačenu o kvaku jednih vrata, i kopala po njoj dok nisam pronašla mobilni, značku i pištolj.
Minut kasnije upalila sam eksplorer.
Vožnja do grada beše kratka i mozak mi je grozničavo radio sve dok nisam zaustavila kola na parkingu ispred policijske barake.
Pronađoh šefa u njegovoj kancelariji kako pali računar, sa šoljom kafe u ruci i kutijom krofni na stolici pored.
— Te stvari će vam doći glave - rekoh. On pomeri krofne da mi napravi mesta da sednem.
— Ako mene pitate, to je lep način da se umre. Šta vas muči, poručnice?
— Ovo — rekoh. Izvadih dosije Denisa Egnjua i tresnuh ga na neurednu gomilu papira na šefovom stolu. — Rej i Moli Vitaker bili su izbičevani, zar ne?
— Da, oni su bili prvi.
— Da li ste imali osumnjičenog za njihova ubistva? Šef klimnu.
— Nismo mogli tada da dokažemo, ne možemo ni sada, ali motrimo na tog tipa već duže vreme. On podiže Egnjov dosije i vrati mi ga.

— Znamo sve o Denisu Egnjuu. On nam je glavni osumnjičeni.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu