Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Četvrti juli

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:05 pm

First topic message reminder :

 Četvrti juli  - Page 2 Cetvrt10

U četvrtom delu popularne serije Ženski klub za rešavanje ubistava poručnica Lindzi Bokser, iz Odeljenja za ubistva policije San Franciska, bori se da spase svoju karijeru pošto je tužena za nesavesno obavljanje dužnosti i protivpravno oduzimanje života. Istovremeno, pokušace da pomogne u rešavanju niza užasnih ubistava koja potresaju gradić Half Mun Bej, u koji se povukla dok čeka svoje suđenje, nadajuci se odmoru.

Lindzi Bokser je na tragu dvoje osumnjičenih za koje ona i njen partner veruju da su odgovorni za nedavna ubistva u neuglednim četvrtima San Franciska. U procesu njihovog hapšenja Bokserova je primorana da upotrebi oružje da bi zašitila sebe i svog partnera od sigurne pogibelji. Epilog uzbudljive jurnjave ulicama San Franciska je da jedna devojka gine, a njen trinaestogodišnji brat ostaje paralizovan. Da li je u pitanju bila opravdana upotreba oružja? Ne u umovima njihovih roditelja i razgnevljenih žitelja San Franciska, kao i medija koji jedva čekaju da dojucerašnjeg uzornog policajca pribiju na stub srama.

Za to vreme u gradiću Half Mun Bej nadomak San Franciska neko ubija bračne parove na jeziv način, koji neodoljivo podseća na jedan slučaj nerešenog ubistva s kojim se poručnica Bokser susrela na samom početku policijske karijere — slučaj koji joj ne da mira već deset dugih godina. Bokserovoj, koja sa strepnjom išcekuje svoje suđenje, naloženo je da se pritaji u tom malom, naizgled mirnom primorskom mestu, ali, kako ubistva uzimaju maha, ona se oseti primoranom da stupi u akciju i biva uvučena u istragu u kojoj će i sama postati meta!

Džejms Paterson se s razlogom svrstava u red najprodavanijih autora današnjice, a nakon čitanja sjajnog trilera kakav je Četvrti juli jasno je i zašto.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:29 pm


 Četvrti juli  - Page 2 01360810




73.

Sedela sam na tremu u sumrak, improvizujući neku melodiju na gitari kada se farovi na kraju puta polako uspeše ulicom i zaustaviše se ispred Ketine kuće.
Već sam krenula ka autu kad šofer izađe i otvori zadnja vrata.
— Jasno mi je — rekoh, dok mi je lice toliko sijalo da je moglo da razbije pomrčinu. — Bio si u prolazu.
— Baš tako — reče Džo, hvatajući me jednom rukom oko struka. — Pa sam mislio da te iznenadim.
Spustih ruku na džep njegove uredno ispeglane bele košulje.
— Kler te je zvala.
— I Sindi. - Džo se nasmeja pomalo pokajnički. -Dozvoli da te izvedem na večeru.
— Hmm. A da ja spremim večeru ovde?
— Dogovoreno.
Džo kucnu po krovu sedana i on ode.
— Dođi 'vamo — reče, pa me zagrli i poljubi, a ja se ponovo zapitah kako je moguće da jedan poljubac može da izazove takav stihijski požar. Dok mi se toplina širila telom, kroz glavu mi prođe još samo jedna razgovetna misao: Evo nas ponovo. Još jedno romantično usputno stajanje u ludoj vožnji mog života.
Džo mi obujmi lice rukama i ponovo me poljubi, i moje srce prestade da pruža svoj nejaki otpor i položi oružje. Uđosmo u kuću i ja nogom zalupih vrata za nama.
Stajala sam na vrhovima prstiju s rukama oko Džoovog vrata i pustila da me vodi unatraške kroz kuću dok se nisam našla na leđima u krevetu gde Džo poče da me svlači. Počeo je od cipela i ljubio svaki deo tela koji je razodenuo na putu do mojih usana.
Dragi bože, istopio je sve osim mog Kokopelija.
Uzdahnuh tiho i pružih ruke ka njemu, ali nije ga bilo.
Otvorih oči i videh kako se skida. Bio je predivan. Zgo dan, pocrneo, tvrd. I sve to za mene.
Nasmejah se iz čiste radosti. Pet minuta ranije radovala sam se omnibusu Reda i zakona. A sada ovo! Raširih ruke i Džo leže preko mene.
— Hej — reče. — Mnogo si mi nedostajala.
— Ućuti — rekoh. Grizla sam njegovu donju usnu, ne prejako, pa počeh da ga ljubim duboko i obujmih ga nogama.
Kada smo izašli iz spavaće sobe sat vremena kasnije, bosonogi raščupani, napolju je bio mrkli mrak. Marta je vrtela repom, što je prosto značilo „Nahrani me", pa sam to i uradila.
Onda sam spremila sočnu salatu od mešanog zeleniša s prelivom od senfa i sitno narendanim parmezanom, i stavila testeninu da se kuva dok je Džo mešao bosiljak, origano i beli luk, praveći sos od paradajza. Vazduh uskoro ispuni božanstven miris.
Jeli smo za kuhinjskim stolom, razmenjujući novosti od protekle nedelje. Džoove su bile dosta nalik onima na CNN-u. Užasni teroristički napadi automobil-bombama, infiltracije po aerodromima i političke razmirice o kojima sam mogla da čujein i bez ovlašćenja za pristup najvećim državnim tajnama. Ispričah Džou najkraću, najbezazleniju verziju mog susreta s Egnjuom.
Lice mu se smrknu dok je slušao.
— Pravi se da ti nisam ništa rekla — rekoh, ljubeći mu nabrano čelo dok sam mu dosipala vino.

— Da se pravim da se ne ljutim što si sebe dovela u takvu opasnost?
Bože, zar su svi zaboravili da sam policajka? I to pametna policajka, kad sam već kod toga. Prva žena poručnik u San Francisku, i tako dalje i tako bliže.
— Šta misliš o Keriju Grantu? - upitah. - A tek Ketrin Hepbern?
Ležali smo zagrljeni na kauču i gledali Čuvanje Bebe* ( Komedija iz 1938. godine, s Kerijem Grantom i Ketrin Hepbem u glavnim ulogama. (Prim. prev.)) jednu od mojih omiljenih starih komedija. Prasnula sam u smeh kao i uvek na scenu kad Keri Grant puzi okolo jureći terijera koji nosi kost dinosaurusa u zubima, i Džo se smejao zajedno sa mnom, držeći me u naručju.
— Ako me ikada uhvatiš kako izvodim tako nešto s Martom, ništa ne pitaj. Nasmejala sam se.
— Mnogo te volim, Lindzi.
— I ja tebe mnogo volim.
Kasnije te večeri, zaspala sam ugnežđena pokraj Džoa, razmišljajući: Tako mi je lepo s njim.
Prosto ne mogu da se zasitim ovog čoveka.



Džo je spremao kajganu sa slaninom okupan zaslepljujućom svetlošću s kuhinjskog prozora. Ja sam sipala kafu u šolje, i Džo je u mom blagom mrštenju pročitao neizrečeno pitanje.
— Ovde sam dok me ne pozovu. Ako želiš, pomoći ću ti oko istrage.
Ušli smo u eksplorer sa Džoom za volanom i Martom u mom krilu. Ispričala sam Džou o Sardučijevima dok smo polako prolazili pored njihove kuće od stakla na obali zaliva.
Onda se zaputismo ka Krešent Hajtsu, i uspesmo se vijugavim prašnjavim putem do vrata male napuštene kuće Doltrijevih.
Ako je neka kuća ikada propala i opustela zbog ubistva, onda je to bila ova. Travnjak ispred kuće beše zarastao u korov, vrata i prozori zatvoreni daskama, a ostaci žute trake lepršali su u žbunju poput malih žutih ptica.
— Sasvim različita društveno-ekonomska klasa od Sardučijevih — reče Džo.
— Da. Mislim da ova ubistva nemaju nikakve veze s novcem.
Pođosmo nazad niz planinu i posle nekoliko minuta uđosmo u Oušn Koloni, naselje oivičeno terenima za golf u kojem su O'Malijevi živeli i umrli. Pokazah mu belu kuću u kolonijalnom stilu s plavim kapcima dok smo joj prilazili. Sada je u dvorištu ispred kuće stajao znak „Na prodaju" a na prilazu je bio parkiran jedan linkoln.
Parkirali smo uz ivičnjak i ugledali jednu plavušu u ružičastoj lili pulicer haljini kako izlazi iz kuće i zaključava ulazna vrata. Kada nas ugleda, njene napadno nakarminisane usne razvukoše se u širok osmeh.
— Zdravo — reče ona — ja sam Emili Heris, iz agencije Pacifik houms nekretnine. Žao mi je, ali obilaske radimo samo nedeljom. Ne mogu da vam pokažem kuću sada jer imam sastanak u gradu...
Moje lice mora da je odavalo razočaranje, i primetih kako nas gospođica Heris merka kao potencijalne kupce.
— Slušajte. Samo vratite ključ u sanduče kada budete izlazili. U redu?
Izađosmo iz kola i ja uhvatih Džoa pod ruku. Delujući u svakom pogledu kao bračni par koji kupuje novu kuću, Džo i ja pođosmo uz prednje stepenice i otključasmo vrata kuće O'Malijevih.



Kuća iznutra beše očišćena, doterana i okrečena — sve što je bilo potrebno da se postigne što veća cena za jednu veoma problematičnu nekretninu. Zadržah se nakratko u glavnom holu, pa pođoh za Džoom uz zavojito stepenište.
Kada sam stigla do glavne spavaće sobe, nađoh ga kako zuri u vrata od plakara.
— Ovde je bila neka rupica, u visini očiju — vidiš, Linds? Zatvorili su je. - On ulubi noktom git masu, koja još beše sveža.
— Špijunka?
— Špijunka na vratima plakara — reče Džo. — To je čudno, zar ne? Osim ako O'Malijevi nisu snimali filmove u svojoj izvedbi.
Mozak mi je grozničavo radio za trenutak dok sam razmišljala o mogućoj vezi između domaćih pornića i onih koje je snimao Rendi Long. Da li je policija pronašla kameru?
Čak i da jeste, pa šta?
Nema ničeg nezakonitog u tome da se odrasli parovi snimaju ako im je volja.
Uđoh u sveže ofarban plakar, gurnuh žičane vešalice u stranu pa ih uhvatih da ne zveckaju. Tada sam primetilajoš jednu popunjenu rupicu koja se nazirala ispod sveže farbe.
Bocnuh je prstom i osetih kako srce počinje da mi tuče. Postojala je još jedna špijunka na zadnjem zidu plakara, i prolazila je kroz ceo zid.
Skidoh jednu vešalicu s prečage i ispravih ga u dugačku žicu, koju zatim ugurah u rupu.
— Džo, možeš li molim te da odeš i vidiš gde ovo izlazi?
Zica kao da je oživela u mojoj ruci dok sam čekala udar koji konačno dođe s druge strane. Džo se vrati nekoliko sekundi kasnije.
— Prolazi kroz zid do druge spavaće sobe. Dođi da vidiš ovo, Lindzi.
Soba pored bila je još uvek delimično nameštena, s krevetom sa četiri stuba i namreškanim baldahinom, stočićem za šminku u istoj boji i visokim ogledalom izrezbarenog rama pričvršćenog za zid. Džo pokaza na rupicu koja beše zamaskirana tako da izgleda kao cvetni detalj na drvenom ramu ogledala.
— Sranje, Džo. Ovo je soba njihove ćerke. Da li je ta kopilad špijunirala Kejtlin? Da li su je snimali?
Zurila sam kroz prozor kola dok nas je Džo vozio nazad Ketinoj kući. Nisam mogla da prestanem da razmišljam o toj drugoj rupici. Kakvi su ljudi bili ti O'Malijevi? Zašto bi uopšte snimali tu devojčicu?
Da li su je njome nadzirali kad je bila beba? Ili je u pitanju nešto mnogo mračnije?
U mozgu mi je igrao ringišpil dok sam pokušavala da proniknem u tajnu te špijunke, isprobavajući sve mogućnosti. Ali sve se opet svodilo na jedno pitanje: Da li u svemu tome postoji neka veza s ubicama?

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:30 pm

 Četvrti juli  - Page 2 01360809


Beše tek podne kada se vratismo Ketinoj kući. Džo i ja udosmo u sobu mojih sestričina da iskoristimo njihovu veliku tablu od plute koja je stajala na zidu da na njoj izložimo sve što smo znali o ubistvima.
Pronašla sam markere i hamer papir i privukla dve male plastične stolice da sednemo.
— Dakle, šta znamo? - upita Džo, pribadajući žuti hamer na tablu.
— Posredni dokazi upućuju na postojanje trojice ubica. Patolog kaže da mu se čini da su korišćeni različiti noževi i kaiševi, što potkrepljuje moju teoriju o postojanju više počinilaca, ali nemamo ništa osim toga. Nijednu vlas, vlakno, otisak, niti tačkicu DNK. Kao da radimo u četrdesetim. Jedinica za mesto zločina neće nam pomoći da rešimo ovaj slučaj.
— Postoji li neka doslednost, nešto što se ponavlja kod svih? Provedi me kroz priču.
— Ne slažu se baš sve kockice - rekoh, pomerajući ruke nad zamišljenom kristalnom kuglom. - Stark mi reče da su sve žrtve bili bračni parovi. A onda kaže „To ništa ne znači. Osamdeset posto ovdašnje populacije je venčano."
Džo ispisa imena žrtava na papirima.
— Nastavi — reče.
— Svi parovi su imali decu osim Vitakerovih. Oni su snimali dečje porniće, a Kejtlin O'Mali je možda bila žrtva. To je čisto nagađanje. Cela stvar s pornografijom me navodi da pomislim da postoji neka veza s lokalnim tipovima koji se bave pornografijom, a preko njih s organizovanim kriminalom — ponovo nagađanje. I konačno, moje NN lice se po svemu sudeći ne uklapa u profil žrtve.
— Možda je prvo ubistvo bilo bez predumišljaja — reče Džo — a ova kasnija s predumišljajem.
— Hmm — rekoh, puštajući da mi pogled odluta ka prozorskoj dasci, gde je sladak krompir rastao u čašama s vodom, puštajući žilice i mlade zelene listiće uz ivicu stakla.
— To ima smisla. Možda je moje NN lice ubijeno u afektu. Ako je tako, ubica ili ubice nisu osetili potrebu za ubijanjem dugo vremena nakon toga. Potpis je isti. Ali gde je veza?
— Ne znam još. Pokušaj da mi izložiš sve u kratkim crtama.
— Imamo osam povezanih ubistava u krugu od šesnaest kilometara. Svim žrtvama su prerezana grla, osim Lorelaj O'Mali, kojoj je bio rasporen stomak. Svih osam plus NN lice bili su izbičevani. Motiv nepoznat. Postoji glavni osumnjičeni, koji je bivši porno-glumac i neuhvatljivi, namazani ljigavac.
— Obaviću nekoliko poziva — reče Džo.



Kada je Džo završio razgovor s FBI-jem, uzeh marker i Džo je sumirao svoje beleške.
— Nijedna žrtva se posebno ne ističe: nema krivičnih dela, promene identiteta, nikakvih veza s Denisom Egnjuom. Što se tiče tipova iz Plejmejt pena — reče Džo - Rikardo Montefjore, poznatiji kao Rik Monte, osuđivan je zbog podvođenja, pokazivanja golotinje u javnosti i fizičkog napada, ali to je sve.
— Roko Benuto, izbacivač iz tvog seksi šopa, sitna je riba. Uhapšen jednom zbog posedovanja droge, drugi put zbog provalne krađe. Opljačkao je dragstor u Nju Džerziju kad mu je bilo devetnaest. Bez oružja.
— Teško da odgovara tipičnom profilu serijskog ubice.
Džo klimnu, pa nastavi. — Sva trojica se vode kao „poznati saradnici" raznih sitnih ili nešto krupnijih mafijaša. Bili su na nekoliko zabava tih pametnjakovića, dobavljali im devojke. Sto se Denisa Egnjua tiče, već znaš za optužbu za ubistvo iz 2000. godine koja je odbačena.
— Ralf Brankuzi je bio advokat koji ga je oslobodio. Džo ponovo klimnu.
— Žrtva je bila porno-glumica iz Urbana u Ilinoisu. Starosti dvadeset i nešto godina, zavisnik od heroina, hapšena nekoliko puta zbog prostitucije. I bila je jedna od Egnjuovih devojaka pre nego što je nestala zauvek.
— Nestala? Šta, nisu pronašli telo?
— Žao mi je, Lindzi. Nema tela.
— Dakle, ne znamo je li joj grlo bilo prerezano.
— Ne.
Spustih glavu u šake. Bilo je frustrirajuće biti tako blizu samom srcu ovog užasa a ipak ne imati nijedan valjan trag.
Ali jedna stvar jestc bila jasna. Ubistva su počinjala sve više da se uklapaju. Moje NN lice bilo je ubijeno pre deset godina, Vitakerovi pre osam godina, Doltrijevi pre mesec i po dana. A sada dva dvostruka ubistva za nedelju dana.
Džo sede na stoličicu pored mene. Uzeo me je za ruku i zajedno smo zurili u beleške prikačene na plutanoj tabli. Kada sam progovorila, moj glas kao da je odzvanjao u maloj dečjoj sobi.
— Oni ubrzavaju svoj plan, Džo. Ovog trenutka, oni planiraju da ponovo ubiju.
— Sigurna si u to? — upita Džo.
— Jesam. Mogu to da osetim.



Probudi me zvrčanje telefona pokraj kreveta. Zgrabih slušalicu kod drugog zvona, primetivši da Džoa nema i da se na stolici na kojoj je stajala njegova odeća sada nalazi cedulja s porukom.
— Džo?
— Juki ovde, Lindzi. Jesam li te probudila?
— Ne, ustala sam — slagah.
Pričale smo pet minuta Jukinom čuvenom brzinom svetlosti, i nakon što sam spustila slušalicu nisam mogla ponovo da zaspim. Pročitala sam Džoovu slatku poruku za rastanak, obukla trenerku, stavila Marti povodac, i otrčala s njom do plaže.
Svež povetarac duvao je s okeana dok smo Marta i ja džogirale ka severu. Nismo daleko odmakle kad čuh kako me neko zove po imenu. Jedna majušna figura trčala je k meni.
— Lindziiii, Lindziii!
— Elison! Zdravo, devojko.
Crnooka devojčica čvrsto me zagrli oko struka, pa kleknu na pesak da zagrli Martu.
— Eli, nisi sama ovde?
— Došli smo na izlet — reče ona, pokazujući na grupu ljudi pored suncobrana dalje uz plažu. Dok smo se približavale, čula sam decu kako pevaju, „J olii-j olii-j olii", uvodnu melodiju TV šoua Survajver, i videla Karoli kako mi prilazi.
Zagrlismo se, pa me Karoli predstavi „svojoj" deci.
— Kakav je to mešanac? — upita me dečak s gustim plavim dredovima od nekih jedanaest ili dvanaest godina.
— Ona nije mešanac. Slatka Marta je border koli.
— Ne liči na Lesi — reče devojčica crvenih uvojaka i s požutelom masnicom na jednom oku.
— Ne. Border koli je druga rasa. Poreklom su iz Engleske i Škotske, i obavljaju veoma odgovoran posao — rekoh. — Oni su goniči stoke i ovaca.
Pridobila sam im pažnju, a Marta me je gledala kao da zna da pričam o njoj.
— Border koliji moraju da nauče komande od svojih vlasnika, naravno, ali oni su veoma pametni psi koji ne samo da vole da rade već osećaju da su životinje u stadu njihove — i da su oni odgovorni za njih.
— Pokaži nam komande! Pokaži nam kako ona to radi, Lindzi — zamoli me Eli. Nasmeših joj se.
— Ko želi da bude ovca? - upitah.
Mnoštvo dece se smejuljilo, ali se četvoro njih, uključujući Eli, prijavilo za zadatak. Rekoh
„ovcama" da se raštrkaju i trče po plaži i onda pustih Martu.
— Marta. Poteraj — doviknuh joj i ona potrča ka grupi od petoro dece. Podvriskivali su i pokušavali da joj pobegnu, ali nisu mogli da nadtrče Martu. Bila je brza i pokretna i, držeći glavu nisko i ne ispuštajući ih iz vida, ona ih potera lajući im za petama, i deca se okupiše i potrčaše napred u prilično zbijenoj formaciji.
— Dođi — povikah, i Marta potera decu u pravcu kazaljke na satu, ka zalivu. — Idi — viknuh i Marta ih okrenu nazad ka litici, dok su se deca veselo kikotala.
— Dosta — viknuh, i moja mala crno-bela kuca potera zajapurenu decu, kružeći neprestano oko njih, nazad ka peškirima.
— Mesto, Marta — rekoh. — Dobar posao. Odlično, dušice.

Marta zalaja kao da čestita sama sebi. Deca su tapšala i zviždala, i Karoli podeli svima sok od pomorandže u plastičnim čašama i nazdravi nam. Kada su deca prestala da obraćaju pažnju na mene i Martu, sedoh bliže Karoli i prepričah joj moj razgovor s Juki.
— Treba mi usluga — rekoh.
— Šta god želiš - reče Karoli Braun. A onda se oseti primoranom da kaže - Lindzi, bićeš sjajna
mama.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:30 pm

 Četvrti juli  - Page 2 01360808





Pošto smo se oprostile od Karoli i dece, Marta i ja se popesmo uz liticu i nastavismo preko polja visoke trave ka Ulici Miramontes. Tek što sam stupila na trotoar kad nekih stotinak metara dalje ugledah čoveka kako drži majušan fotoaparat uperen u mom pravcu.
Bio je dosta udaljen tako da sam videla samo odsjaj njegovog sočiva, narandžastu majicu i kačket s obodom koju mu beše navučen preko očiju. Nije mi dao priliku da mu se približim. Čim je video da sam ga primetila on se okrenu i brzo se udalji.
Možda je tip samo slikao okolni pejzaž, ili su me tabloidi konačno pronašli, ili je ovo lupanje u mojim grudima bila samo paranoja, ali osećala sam nelagodu dok sam se vraćala kući.
Neko me je posmatrao.
Neko ko nije želeo da ga vidim.
Kada sam se vratila Ketinoj kući, promenila sam posteljinu i spakovala stvari. Onda sam nahranila Penelopi i promenila joj vodu.
— Dobre vesti, Peni — rekoh čudesnoj svinji. — Karoli i Elison su obećale da će svratiti kasnije. Javlja mi se da ćeš dobiti jabuka, draga.
Ubacih Džoovu nežnu poruku u tašnu i, pošto detaljno obiđoh kuću, izađoh napolje.
— Idemo kući — rekoh Marti.
Uđosmo u eksplorer i krenusmo nazad za San Francisko.



U sedam sati te večeri uđoh na vrata Indiga, novootvorenog restorana u Makalisterovoj ulici, dva bloka od zgrade suda, što je bilo dovoljno da mi apetit splasne. Prođoh pored drvenog šanka i uđoh u svečanu salu za ručavanje visoke tavanice. Tu me maitre d* (Fr.: Šef sale(Prim. prev.)) precrta sa svog spiska i isprati me do separea presvučenog plavim somotom, gde je Juki prebirala po gomili papira.
Juki ustade da me zagrli, i dok sam joj uzvraćala zagrljaj shvatih da mi je veoma drago što vidim svog advokata.
— Kako si, Lindzi?
— Sjajno, osim kada se setim da mi u ponedeljak počinje suđenje.
— Dobićemo — reče ona. — Tako da možeš prestati da brineš o tome.
— Da, baš sam blesava što brinem — rekoh.
Razvukla sam lice u osmeh, ali bejah uplašenija nego što sam želela da pokažem. Miki Šerman je ubedio nadležne da će za sve biti najbolje ako me predstavlja žena advokat i da je Juki Kasteljano
„sjajna cura za taj posao".
Kamo sreće da sam i ja bila tako samouverena.
Iako sam je uhvatila na kraju dugog radnog dana, Juki je izgledala sveže i živahno. Ali iznad svega, izgledala je mlado. Mahinalno sam stiskala svog Kokopelija dok smo moj dvadesetosmogodišnji advokat i ja naručivale večeru.
— Dakle, šta sam propustila otkako sam otišla iz grada? — upitah Juki. Sklonila sam morskog grgeča s pireom od paškanata spremljenog po receptu čuvenog šefa Larija Pjaskova na kraj tanjira i grickala salatu od komorača s pinjolima i prelivom od šargarepe i estragona.
— Drago mi je što si se bila sklonila, Lindzi, jer su ajkule namirisale krv i podivljale — reče Juki. Primetila sam da me gleda pravo u oči, ali nije prestajala da radi rukama.
— Emisije i reportaže sa šokiranim i besnim roditeljima vrte se na TV-u non-stop... jesi gledala
Saturdej najt lajv?* (Engl.: Saturday Night Live - Popularan humoristički TV šou od skečeva u kojima se parodiraju ličnosti iz javnog života. (Prim. prev.))
— Ne gledam ga.
— E pa, da znaš, uradili su skeč. Tvoj lik su nazvali Prljava Harijeta.
— To mora da je bilo ludo i nezaboravno — rekoh, praveći grimasu. Izgleda da se neko potrudio da mi ulepša dan.* (Engl: Make my day - čuvena sarkastična fraza koju izgovara Klint Istvud kao Prljavi Hari. (Prim. prev.))
— Biće još gore — reče Juki, čupkajući uvojak kose koji joj je padao do ramena. - Sudija Ahakozo odobrila je direktan prenos suđenja. A ja sam upravo dobila listu svedoka od tužilaštva. Sem Kabot će da svedoči.
— Pa, to nam ide na ruku, zar ne? Sem je priznao ona ubistva strujom. To možemo da iskoristimo!
— Bojim se da ne možemo, Lindzi. Njegov advokat je podneo zahtev da se to ne uvaži jer njegovi roditelji nisu bili prisutni kada je izbrbljao priznanje toj sestri u urgentnom.
— Vidi — reče Juki, uzimajući me za ruke, bez sumnje reagujući na to što se moje lice sledilo od šoka. — Mi ne znamo šta će Sem da kaže. Obrušiću se na njega kao furija, na to možeš da računaš. Ali ne možemo da ga pritisnemo njegovim priznanjem. Biće tvoja reč protiv njegove, a on je trinaestogodišnjak, dok si ti pijani policajac.
— Dakle, kažeš mi da ne brinem zato što... ?

— Zato što će lstina izaći na videlo. Porota je sastavljena od ljudskih bića, a većini njih alkohol nije stran. Mislim da će smatrati da imaš pravo, pa čak i da se očekuje da popiješ neku tu i tamo.
— Pokušala si da pomogneš toj deci, Lindzi. A to nije zločin.


81.

Ne zaboravi da ti se sudi praktično od trenutka kada se nađeš u zgradi suda — reče Juki dok smo šetale kroz prohladan sumrak. Ušle smo u garažu Opera plaze iz Avenije Van Nes i spustile se liftom do mesta gde je Juki parkirala svoju smeđesivu akuru s dvoja vrata.
Uskoro smo se vozile na istok ka mom omiljenom kafe baru u Aveniji Golden Gejt, iako sam planirala da se to veče zadržim na kola-koli. Za svaki slučaj.
— Pojavi se u nekim krajnje običnim kolima, ne policijskim ili u novom terencu, ili nečem sličnom.
— Imam eksplorer star četiri godine. S ulubljenim vratima. Odgovara?
— Eto — nasmeja se Juki. — Savršeno. Ono što si nosila na saslušanju bilo je dobro. Tamno odelo, broš s grbom Policije San Franciska, ništa drugo od nakita. Kada te novinari spopadnu, možeš ljubazno da se smešiš, ali nemoj da odgovaraš na pitanja.
— To prepuštam tebi.
— Tačno — reče dok smo se parkirale ispred Suzi.
Kada smo ušle u kafe Kod Suzi, preplavio me je talas topline. Kalipso bend već se postarao za dobro raspoloženje prisutnih, a sama Suzi, u izazovnom sarongu, lzvodila je limbo na sredini plesnog podijuma. Moje dve najbolje drugarice mahale su nam iz „našeg" separea u dnu kafea.
Rekoh:
— Kler Volšbern, ovo je Juki Kasteljano; Juki, ovo je Sindi Tomas — i devojke pružiše ruke jedna drugoj. Njihovi napeti izrazi lica govorili su mi da su i one zabrinute zbog mog sve bližeg suđenja koliko i ja.
Dok se rukovala s Juki, Kler reče:
— Ja sam Lindzina prijateljica i, ne moram da ti napominjem, takođe sam svedok tužilaštva. Sindi, prilično ozbiljnog izraza lica, reče:
— Ja radim za Kronikl i izvikivaću nepristojna pitanja ispred sudnice.
— I rastrgnućeš je na komade, ako tako mora - reče Juki.
— Apsolutno.
— Dobro ću se starati o njoj, devojke - reče Juki. -Čeka nas teška borba, to je sigurno, ali pobedićemo.
Kao da smo unapred znale da ćemo to uraditi, spojismo šake na sredini stola.
— Idemo, devojke, složno — rekoh.
Prijalo mi je da se smejem, i bilo mi je drago kada je Juki skinula sako a Kler nasula margarite svima osim meni.
— Moja prva margarita — reče Juki nesigurno.
— Bilo je i vreme, zastupnice. Ali pij lepo i polako, u redu? A sad — reče Kler — ispričaj nam sve o sebi. Počni ispočetka.
— U redu, znam, u čemu je fora s tim mojim smešnim imenom? — reče Juki, ližući so s gornje usne. — Kao prvo, treba da znate da se Japanci i Italijani razlikuju kao nebo i zemlja. Njihova hrana, na primer: presne lignje i pirinač naspram mornarskih lingvina s puževima. — Juki se nasmeja, a smeh joj beše predivan, nalik pesmi zvončića.
— Kada je moja mala stidljiva mama, Japanka, srela mog kao od brega odvaljenog strastvenog oca, Amerikanca italijanskog porekla, na jednoj žurki organizovanoj u čast studenata na razmeni, 'bila

je to čista ljubav na prvi pogled — istrtlja Juki u svom simpatičnom, mitraljeskom maniru. — Moj otac u najavi joj je rekao: „Hajde da se uzmemo dok smo još zaljubljeni", pa su to i uradili, neke tri nedelje nakon što su se upoznali. Devet meseci kasnije ja sam došla na svet.
Juki je objasnila da je u tadašnjem, još uvek konzervativnom Japanu bilo dosta predrasuda vezanih za „mešance", i da se njena porodica preselila u Kaliforniju kad joj je bilo samo šest godina. Ali dobro je pamtila kako je biti dete koje svi kinje u školi zato što potiče iz mešovitog braka.
— Želela sam da postanem advokat još otkako sam bila dovoljno stara da znam šta Peri Mejson* (Lik domišljatog advokata brojnih filmova i TV serija snimanih 1957—1993. godine. (Prim. prev.)) radi na televiziji — reče ona sa sjajem u očima. — Verujte mi, ne hvalim se, ali čisto da znate, diplomirala sam s desetkom na Boltovom pravnom fakultetu, i radim za advokatsku firmu Dafi i Rodžers otkako sam diplomirala. Smatram da su ljudski motivi najvažniji za uspeh u poslu, pa želim da razumete moje.
— Uvek sam morala nešto sebi da dokazujem: da nije dovoljno biti pametan i superdobar. Da moraš biti najbolji. Što se tiče Lindzi, vaše stare a moje nove prijateljice, iskreno verujem da je nevina.
— A to ću i da dokažem.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:30 pm

 Četvrti juli  - Page 2 01360694





Uprkos svemu što mi je Juki rekla o medijskom ludilu, bila sam šokirana kada sam sledećeg jutra ugledala stravičnu gužvu na plazi Građanskog centra. Kombiji TV ekipa sa satelitskim tanjirima bili su parkirani s obe strane Ulice Polk na raskrsnici s Makalisterovom, i prilično zlonamerna rulja komešala se i širila u svim pravcima, blokirajući saobraćaj ka Gradskoj većnici i zgradi suda u Građanskom centru.
Kola sam ostavila u garaži u Aveniji Van Nes, samo tri bloka od zgrade suda i pošla pešice, s namerom da se stopim s masom. Ali to mi nije pošlo za rukom. Kada su me spazili, TV reporteri su krenuli u stampedo, počevši da mi guraju mikrofone i kamere u lice i da izvikuju pitanja koja nisam mogla ni da razumem, a kamoli da na njih odgovorim.
Od optužbi za „policijsku brutalnost", dobacivanja, gotovo bolne buke koju je stvarala masa spopala me je takva muka da mi se zavrtelo u glavi. Bila sam dobar policajac, do đavola. Kako to da su se ljudi kojima sam se zaklela da služim ovako okrenuli protiv mene?
Karlos Vega s televizije KRON uveliko je izveštavao o „suđenju Prljavoj Harijeti". On beše sićušan čovek s nastupom besnog psa, poznat po tome što je tako učtivo intervjuisao ljude da oni i ne osete da ih pokopava. Ali dobro sam poznavala Karla — intervjuisao me je i ranije — i kada je upitao: „Krivite li Kabotove što su preduzeli ovakav korak protiv vas?", došlo mi je da puknem.
Taman sam se spremala da dam gospodinu Vegi jednu krajnje nesmotrenu i sočnu izjavu za udarne vesti u šest ujutru, kad me neko povuče za lakat i izvuče iz rulje. Otimala sam se — dok nisam videla da je moj spasilac jedan od prijatelja u uniformi.
— Konkline — rekoh. — Hvala bogu.
— Drži se mene, poručnice — reče on, vodeći me kroz masu ka policijskom kordonu koji je napravio uzak prolaz ka zgradi suda. Beše mi toplo oko srca dok su moje kolege policajci, držeći se za ruke da mi obezbede siguran prolaz, klimali glavama i hrabrili me dok sam prolazila.
— Sredite ih, poručnice.
— Ne dajte se, poručnice.
Razabrala sam Juki u gomili na stepeništu zgrade suda, i pošla pravo ka njoj. Ona me preuze od pozornika Konklina, i nas dve zajedničkim snagama upresmo u teška vrata od stakla i čelika koja su vodila unutra. Popesmo se mermernim stepeništem, i koji trenutak kasnije zakoračismo u impresivnu sudnicu zidova obloženi trešnjevim drvetom na drugom spratu.
Kada uđosmo, sve glave se okretoše ka nama. Ispravih sveže ispeglan okovratnik, prođoh rukom kroz kosu i pođoh s Juki preko tepiha prostrtog po podu sudnice do stola odbrane u prednjem delu. U poslednjih nekoliko minuta mi je pošlo za rukom da se priberem i izgledam smireno do izvesne mere, ali iznutra sam i te kako ključala.
Kako je moguće da mi se ovako nešto dešava?



Juki je stajala po strani dok sam ja zamicala iza stola da zauzmem svoje mesto pored srebrnokosog ali zlatoustog Mikija Šermana. On se pridiže i pruži mi ruku.
— Kako si, Lindzi? Sjajno izgledaš. Jesi dobro?
Oboje smo znali da nijedna normalna osoba ne bi mogla da se oseća „dobro" na mom mestu. Cela moja karijera bila je u pitanju, i ako bi se porota opredelila protiv mene, život bi mi bio uništen. Doktor Endrju Kabot i njegova žena tražili su 50 miliona dolara odštete, i iako bi im 49,99 miliona isplatio grad San Francisko, ja bih svakako bila finansijski uništena i verovatno bih ostala poznata kao Prljava Harijeta do kraja života.
Dok je Juki sedala pored mene, šef Trakio pruži ruku preko ograde da mi stegne rame u znak podrške. To nisam očekivala, i bila sam dirnuta. Zamor zatim ispuni salu dok je „tim snova" tužilaštva ulazio u sudnicu i zauzimao svoja mesta preko puta nas.
Trenutak kasnije, doktor i gospođa Kabot uđoše u sudnicu i sedoše pored svojih advokata.
Suvonjavi doktor Kabot i njegova plava i vidno ožalošćena žena odmah upraviše pogled k meni.
Endrju Kabot beše ovaploćenje suzdržanog besa i agonije skrivene ispod zgrčene kamene maske. Lice Eve Kabot beše slika beznađa i žalosti kojoj nikada neće doći kraj. Ona je bila majka koja je nepojmljivo izgubila svoju ćerku zbog mene, a od sina samjoj napravila bogalja. Kada me je pogledala sivim zakrvavljenim očima, sve što sam mogla da vidim beše njen neutaživ bes.
Eva Kabot me je mrzela. Želela je da me vidi mrtvu.
Jukina hladna ruka na mom zapešću natera me da odvojim pogled od očiju gospođe Kabot - ali ne pre nego što su kamere zabeležile naše zaleđene poglede.
— Neka svi ustanu — zagrme sudski izvršitelj.
Začu se zaglušujuće šuškanje dok su svi u sudnici ustajali i sićušna figura s naočarima sudije Ahakozo sela je u sudijsku stolicu.
To je to.
Moje suđenje počinje.



Odabir porote potrajao je skoro tri dana. Posle prvog dana, pošto više nisam mogla da trpim zvonjavu telefona 1 prisustvo sve većeg broja novinara koji su se rojili ispred moje male kuće, Marta i ja se spakovasmo i pređosmo u Jukin dvosobni stan u Krest Rojalu, omanjoj grupi solitera s apartmanima na iznajmljivanje i sjajnim obezbeđenjem.
Mediji su se rojili sve više i postajali sve glasniji iz dana u dan. Stampa je hranila bes javnosti istićući etničko i društveno-ekonomsko poreklo svakog pojedinca koji je bio izabran za porotnika, optužujući nas da biramo na rasnoj osnovi, naravno. I meni samoj je bilo neprijatno da gledam kako obe strane biraju ili odbacuju potencijalne porotnike zasnivajući svoje odluke na njihovim uočljivim ili umišljenim predrasudama prema meni. Kada smo odbili četvoro Afroamerikanaca i Latinoamerikanaca zaredom, skrenula sam pažnju Juki na to tokom sledeće pauze.
— Zar mi nisi pre neki dan govorila kako je grozno biti diskriminisan na rasnoj osnovi?
— Ovde se ne radi o rasi, Lindzi. Svi ljudi koje smo odbili imaju negativne stavove prema policiji. Ponekad ljudi nisu svesni svoje pristrasnosti dok ih ne upitamo. Ponekad, kada je u pitanju veliko javno suđenje poput ovoga, ljudi lažu ne bi li dočekali svojih pet minuta slave.
— Mi vodimo voir dire* (Pravni termin poreklom iz anglo-normanskog; bukvalno znači „reći istinu", a u SAD se koristi da označi proces biranja porote. (Prim. prev.)) proces poštujući sva pravila. Molim te, imaj poverenja u nas. Ako ne budemo striktni i nepopustljivi, gotovi smo u startu.
Kasnije tog istog dana, tužilaštvo je tri puta iskoristilo svoje neopozivo pravo da odbije porotnika, i to dve sredovečne žene bele puti koje su radile u javnim službama — žene koje bi me mogle gledati blagonaklono, kao da sam im ćerka — kao i jednog vatrogasca po imenu Makgoj, koji mi verovatno ne bi zamerio ni da sam popila galon margarite.
Na kraju nijedna strana nije bila zadovoljna, ali obe su prihvatile dvanaest muškaraca i žena i tri zamene. U dva po podne trećeg dana, Mejson Brojls ustade da održi uvodnu reč.
Ni u svojim najgorim snovima nisam mogla da zamislim kako će taj bedni stvor koji sebe naziva ljudskim bićem izložiti slučaj Kabotovih protiv mene.



Mejson Brojls je izgledao kao da je prethodne noći spavao svih osam sati. Koža mu je bila glatka i sveža poput planinske rose, na sebi je imao klasično mornarskoplavo armani odelo. Njegova svetloplava košulja bila je savršeno ispeglana i slagala se s bojom njegovih očiju. On ustade i, bez prethodno pripremljenog govora, obrati se sudu i poroti.
— Časni sudijo. Dame i gospodo porotnici. Da biste razumeli šta se desilo večeri desetog maja, morate se staviti na mesto dvoje dece koja su osetila želju za provodom. Roditelji im nisu bili kod kuće. Pronašli su ključeve od novog mercedesa svog oca, i odlučili da se provozaju.
— To nije bila ispravna odluka, ali oni su bili deca. Sari je bilo petnaest godina. Sem Kabot, učenik osmog razreda, ima samo trinaest godina.
Brojls se okrenu od porote i pogleda u svoje klijente, kao da želi da kaže: Pogledajte ove ljude.
Pogledajte lica skrhana bolom koji je izazvala policijska brutalnost.
Brojls se opet okrenu ka poroti i nastavi svoju uvodnu reč.
— Sara Kabot je bila za volanom te večeri. Deca Kabotovih vozila su se ozloglašenim krajem, područjem koje vrvi od kriminala, poznatim kao Tenderloin. Stvorivši se niotkuda, druga kola su počela da ih jure.
— Sem Kabot će vam i sam reći da su on i njegova sestra bili prestrašeni kada su videli da ih jure policijska kola. Sirena je bila veoma glasna. Reflektori i rotaciona svetla su bleštala, osvetljavajući ulicu tako da je ova ličila na diskoteku iz pakla...
— Da je Sara Kabot sada ovde; ona bi posvedočila da su je toliko uplašila kola koja su ih progonila da se dala u beg, a zatim izgubila kontrolu nad vozilom kojim je upravljala i slupala ga. Rekla bi da je, kadaje konačno shvatila da ih progoni policija, bila nasmrt preplašena jer je bežala od njih, jer je slupala očev auto, jer je vozila bez dozvole. I jer je njen mlađi brat bio povređen u toj nesreći.
— I bila je uplašena jer su policajci imali pištolje.
— Ali Sara Kabot, koja je bila puna dva razreda ispred ostale dece njene dobi, devojka s koeficijentom inteligencije od sto šezdeset, koja je mogla postići skoro bilo šta u životu, ne može nam reći ništa — jer je mrtva. Mrtva je jer je optužena, poručnica Lindzi Bokser, napravila stravičnu grešku u proceni i pucala Sari u srce dva puta.
— Poručnica Bokser je takođe pucala u Sema Kabota, koji tek što je zašao u adolescentsko doba, bistrog dečaka omiljenog u društvu, koji je bio kapiten svog fudbalskog tima, prvak škole u plivanju i izuzetan sportista.
— Sem Kabot nikada više neće plivati niti igrati fudbal. Niti će moći da ustane ili hoda, ili se sam obuče i okupa. Sem nikada više neće moći čak ni da podigne viljušku ili uzme knjigu u ruku.
Prigušeni uzdasi neverice i užasa odzvanjali su sudnicom dok se tragična slika koju je Brojls predstavio slegala u umovima prisutnih. Brojls dugo ostade da stoji u krugu koji je stvorio oko sebe i svojih ožalošćenih klijenata, u nekoj vrsti zamrznutog vremena, stvarnosti i istine koju je usavršio tokom višedecenijskog rada na mestu prvoklasnog parničara.
Stavio je ruke u džepove, otkrivajući tregere mornarsko-plave boje, i oborio pogled ka vrhovima svojih sjajnih crnih cipela, kao da i on sam pokušava da pojmi neizrecivu tragediju koju je upravo opisao.
Izgledao je gotovo kao da se moli, što, sigurna sam, nikada nije radio.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:30 pm


 Četvrti juli  - Page 2 01360692



Sve što sam ja mogla da uradim bilo je da sedim tamo, bez reči, očiju prikovanih za sudijino bezizražajno lice, dok nas Brojls nije oslobodio iz svog hipnotičkog transa pogledavši ka klupi za porotu.
Pošto se dobro zagrejao za završni udarac, on ga i zadade, brzo i snažno.
— Dame i gospodo, čućete svedočenje daje poručnica Bokser bila van dužnosti te večeri kada se ovaj incident desio, i da je pila. Ipak, donela je odluku da sedne u policijski auto i upotrebi vatreno oružje.
— Takođe ćete čuti da su Sara i Sem Kabot imali pištolje. Činjenica je da je poručnica Bokser bila dovoljno iskusna da razoruža dvoje uplašene dece, ali je te večeri prekršila sva pravila. Sva do jednog.
— Iz tog razloga je poručnica Bokser odgovorna za smrt Sare Kabot, mlade žene čiji sii izgledi da postane neko i nešto u životu uništeni u jednom jedinom užasnom trenutku. Poručnica Bokser je takođe odgovorna što će Sem Kabot ostati nepokretan do kraja života.
— Mi tražimo da, pošto saslušate dokaze, uvidite da je poručnica Lindzi Bokser kriva za prekomernu upotrebu sile i zloupotrebu službenogpoložaja, koji su doveli do protivpravnog oduzimanja života Sare Kabot i obogaljenja Sema Kabota.
— Zbog ovog nenadoknadivog gubitka, mi tražimo da se podnosiocima tužbe isplati pedeset miliona dolara na ime doživotnih troškova lečenja Sema Kabota, njegovog bola i patnje, i tuge nanesene njegovoj porodici. Tražimo još sto miliona na ime kaznene odštete, da bi se poslala poruka policiji ovog grada i policiji svih gradova širom naše zemlje da je ovakvo ponašanje nedopustivo.
— Da ne vršite svoju dužnost na našim ulicama kad ste pijani.



Kada sam čula kako Sema Kabota, tog hladnokrvnog malog psihopatu, opisuje kao budućeg sportskog heroja, došlo mije da se ispovraćam. Pomislila sam: prvak škole uplivanju?, kapiten fudbalskog tima?, kakve to, do đavola, veze ima s ubistvima koje je on počinio, ili s tim što je pucao na Vorena Džakobija?
Trudila sam se da ostanem mirna dokje Juki ustajala da da uvodnu reč.
— Veče desetog maja bio je petak uveče i kraj jedne teške radne nedelje za poručnicu Bokser — otpoče Juki svojim slatkim, melodičnim glasom koji odzvanjaše sudnicom. — Dvojica mladića bila su ubijena u Tenderloinu, i poručnica Bokser bila je veoma uznemirena brutalnošću tih ubistava i nedostatkom opipljivih forenzičkih dokaza.
Juki priđe klupi za porotu i pusti da joj ruka klizi preko ograde dok je gledala u oči svakog od članova porote. Pogledom su pratili vitku mladu ženu srcolikog lica i sjajnih smeđih očiju, naginjući se napred da čuju svaku reč.
— Kao načelnik Odeljenja za ubistva policije San Franciska, poručnica Bokser je odgovorna za istragu svakog ubistva u ovom gradu. Ali bila je naročito onespokojena jer su žrtve ovih ubistava bili još tinejdžeri.
— Te večeri — nastavi Juki — poručnica Bokser je bila van dužnosti, sela je da popije piće sa svojim drugaricama pre večere, kad je dobila poziv od Vorena Džakobija, inspektora prve klase. Inspektor Džakobi je bivši partner poručnice Bokser, a na ovom slučaju su radili zajedno jer je bio poseban.
— Inspektor Džakobi će posvedočiti da je nazvao poručnicu Bokser da joj kaže da je njihov jedini trag — mercedes-benc koji je prethodno bio primećen u blizini oba mesta zločina — ponovo primećen južno od Ulice Market.
— Mnogo ljudi bi na mestu poručnice Bokser reklo: „Zaboravi. Nisam na dužnosti. Ne želim da sedim celu noć u policijskim kolima." Ali ovo je bio slučaj poručnice Bokser, i ona je želela da zaustavi onoga ko je ubio to dvoje dece pre nego što ponovo ubije.
— Kada je poručnica Bokser sela u policijski auto s inspektorom Džakobijem, rekla mu je da je pila ali da je sposobna da obavlja svoju dužnost.
— Dame i gospodo, tužioci će mnogo puta upotrebiti reč pijana. Ali oni izvrću realnost.
— Prigovor, časni sudijo. To je podložno raspravi.
— Odbija se. Molim vas sedite, gospodine Brojls.
— Istina - nastavi Juki, stajući direktno ispred klupe za porotu — poručnica je bila popila dva pića. Nije bila intoksikovana, nije posrtala okolo, zaplitala jezikom, pričala besmislice, niti bila nesposobna da obavlja svoju dužnost.
— I poručnica Bokser nije vozila. Pića koja je ona popila nemaju ama baš nikakve veze s događajima od te večeri.
— Ova policajka je optužena da je brutalno ubila jednu devojku svojim službenim oružjem. Ali kao što ćete saznati, poručnica Bokser nije bila jedina osoba na tom mestu s pištoljem u rukama. Takozvane žrtve — Juki rukama pokaza univerzalni znak za navodnike - ne samo da su imale pištolje već su i prve pucale, i to s namerom da ubiju.



Mejson Brojls besno skoči na noge.
— Prigovor, časni sudijo. Advokat odbrane se ruga žrtvama i iznosi neprimerene opaske. Ovde se ne sudi Semu i Sari Kabot. Sudi se poručnici Bokser.
— E pa, ne bi trebalo da joj se sudi — reče Juki, ne želeći da popusti. — Moja klijentkinja nije uradila ništa pogrešno. Ništa. Ona je ovde jer podnosioci tužbe pate i žele da neko plati za njihov gubitak, kriv ili nevin.
— Prigovor! Časni sudijo! To je podložno raspravi.
— Usvaja se. Gospođice Kasteljano, molim vas sačuvajte svoje argumente za kraj.
— Da, časni sudijo. Izvinjavam se. — Juki priđe stolu odbrane i pogleda u svoje beleške, pa se okrete i nastavi kao da je nisu ni prekinuli.
— Date večeri, primerna deca Kabotovih bežala su od policije vozeći brzinom od preko sto dvadeset na sat prometnim ulicama, ne hajući zajavnu bezbednost; to je krivično delo. Bili su naoružani — još jedno krivično delo — i nakon što je Sara Kabot slupala očeva kola, nju i njenog brata su iz kola izvukli dvoje policajaca čije je oružje bilo za pojasom i koji su vršili svoju dužnost: da služe građanima i štite ih i, iznad svega, da im ukažu pomoć.
— Čućete svedočenje stručnog policijskog balističara koji će vam reći da su meci koji su hirurškim putem izvađeni iz tela poručnice Bokser i inspektora Džakobija bili ispaljeni iz pištolja Sare Kabot i Sema Kabota, tim redom. Takođe ćete čuti da su Sara i Sem Kabot pucali na ove policajce a da prethodno ničim nisu bili izazvani.
— Date večeri, dok je poručnica Bokser ležala na zemlji, izgubivši pri tom skoro trećinu krvi, usled čega se našla u životnoj opasnosti, naredila je drugoj strani da baci oružje, što oni nisu učinili. Umesto toga, Sara Kabot je ispalila još tri metka, koji su srećom promašili moju klijentkinju.
— Tek onda je poručnica Lindzi Bokser uzvratila vatrom.
— Da je bilo ko drugi — bankar, pekar, pa čak i knjigovezac — ubio nekoga u samoodbrani, ne bi mu se sudilo. Ali ako jedan policajac upotrebi oružje da bi se odbranio, svi hoće da ga...
— Prigovor!
Ali bilo je kasno za prigovore. Bezizražajno lice doktora Kabota izobličilo se od besa. Skočio je na noge i krenuo ka Juki kao da hoće da je zadavi. Mejson Brojls je uspeo da obuzda svog klijenta, ali čak ni uporno lupanje čekićem sudije Ahakozo nije uspelo da stiša vrevu u sudnici.
— Završila sam, časni šudijo — reče Juki.
— O, ne, niste. Neću dozvoliti da se ovo suđenje pretvori u cirkus. Izvršitelju, ispraznite sudnicu.
Želim da vidim obe strane u mojim odajama — reče sudija.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:31 pm

 Četvrti juli  - Page 2 01360691




Kada se suđenje nastavilo, Jukine oči su se caklile. Meni je delovalo kao da packe dobijene od sudije smatra vrednim poena koje je zaradila svojom uvodnom reči.
Brojls je pozvao svog prvog svedoka: Beti D'Anđelo, medicinsku sestru iz Urgentnog odeljenja, koja se brinula o meni one večeri kada su me upucali. D'Anđelova je nevoljno ponovila ono što je rekla na saslušanju — da je nivo alkohola u mojoj krvi iznosio 0,67 promila, da ni na koji način nije mogla da proceni jesam li bila intoksikovana, ali da se smatra da je osoba sa 0,67 promila u krvi
„pod dejstvom alkohola".
Brojls je kao svog drugog svedoka pozvao moju drugaricu Kler Vošbern.
Predstavio ju je kao glavnog sudskog patologa grada San Franciska, i istakao da je ona izvršila autopsiju Sare Kabot.
— Doktorko Vošbern, da li ste bili u prilici da utvrdite uzrok smrti Sare Kabot?
Pomažući se kartom s crtežom ljudskog tela, Kler je pokazala na kojim mestima su meci ispaljeni iz mog pištolja ušli u telo Sare Kabot.
— Da. Otkrila sam dve rane od metka na grudima. Prvi metak je ušao u telo u gornjem levom delu grudi, ovde. Taj metak je probio grudni koš Sare Kabot između trećeg i četvrtog levog rebra, prošao kroz gornji deo levog plućnog krila, ušao u penkard, pokidao levu srčanu komoru i zaustavio se u kičmenom stubu s leve strane.
— Drugi metak — reče Kler, tapnuvši pokazivačem po karti — probio je sternum, 12,7 centimetara ispod levog ramena. Prošao je pravo kroz srce i zaustavio se u četvrtom grudnom pršljenu.
Članovi porote bili su potreseni dok su slušali šta su moji meci napravili od srca Sare Kabot, ali kada je Brojls završio sa svojim pitanjima, Juki je bila spremna da unakrsno ispita Kler.
— Možete li nam reći pod kojim uglovima su meci ušli u telo, doktorko Vošbern? — upita Juki.
— Projektili su ispaljeni naviše, nekoliko centimetara od tla.
— Doktorko, da li je Sara Kabot preminula na mestu?
— Da.
— Dakle, možemo li da konstatujemo da je Sara Kabot bila previše mrtva da ispali još neki metak nakon što je bila upucana?
— Previše mrtva, gospođice Kasteljano? Koliko ja znam, osoba može biti samo mrtva. Juki pocrvene.
— Dopustite mi da preformulišem pitanje. S obzirom na činjenicu da je poručnica Bokser bila dva puta pogođena iz pištolja Sare Kabot, logično je da je Sara Kabot pucala prva — jer je umrla na mestu nakon što je poručnica Bokser pucala u nju.
— Da. Gospođica Kabot je umrla čim je bila pogođena.
— Još jedno pitanje — reče Juki, tobože kao da se toga naknadno setila. — Da li ste uradili toksikološki test krvi gospođice Kabot?
— Jesam. Nekoliko dana nakon autopsije.
— I šta ste otkrili?
— Sara Kabot je imala metamfetamine u krvotoku.
— Bila je stondirana?
— Mi ne koristimo izraz „stondiran" u medicinskoj terminologiji, ali da, imala je 0,23 miligrama

metamfetamina po litru krvi. I u tom smislu, to jeste mnogo.
— A kakvo je dejstvo metamfetamina? — zapita Juki Kler.
— Metamfetamin je moćan stimulant centralnog nervnog sistema, čije se dejstvo ispoljava na mnogo načina. Izaziva osećaj prijatnog uzbudenja, ali se kod uživalaca koji ga duže koriste javljaju mnogi negativni efekti, uključujući paranoju i suicidne i homicidne misli. — A da li se javlja homicidno ponašanje?
— Apsolutno.
— Hvala vam, doktorko Vošbern. Nemam više pitanja za ovog svedoka, časni sudijo.


89.

Bila sam ushićena kad je Kler napustila pult za svedoke, ali ne zadugo.
Čuh kako Mejson Brojls poziva doktora Roberta Goldmana, i kada je smeđokosi, brkati muškarac u svetloplavom odelu položio zakletvu, počeo je da svedoči o strašnim povredama koje je Sem zadobio od mog pištolja.
Koristeći se dijagramom sličnim onom koji je Kler koristila, doktor Goldman je pokazao da je moj prvi metak prošao kroz Semovu trbušnu duplju i zaustavio se u njegovom osmom kičmenom pršljenu, gde je i sada počivao.
— Taj metak je paralisao Sema od struka nadole — reče doktor, gladeći brkove. — Drugi metak je ušao pri dnu vrata i prošao kroz treći kičmeni pršljen, parališući sve ispod vrata.
— Doktore — upita Brojls. - Da li će Sem Kabot ponovo biti u stanju da hoda?
— Ostaće u invalidskim kolicima do kraja života, zar ne?
— Tako je.
— Svedok je vaš — reče Brojls Juki dok se vraćao na mesto.
— Nemam pitanja za ovog svedoka — reče Juki.
— Tužilaštvo poziva Sema Kabota - reče Brojls.
Pogledala sam u Juki sa strepnjom pre nego što se obe okrenusmo ka zadnjem delu sudnice. Vrata se širom otvoriše i mlada negovateljica uđe gurajući invalidska kolica, sjajan hromirani model dženkinson suprim, kadilak u svojoj vrsti.
Sem Kabot je izgledao krhko i usahlo u svom dečjem sportskom sakou i kravati, ni nalik zlom ludaku koji je ubio dvoje ljudi iz čistog ćefa pre nego što je upucao Džakobija. Da nije bilo njegovog otrovnog pogleda, ne bih ga poznala.
Sem me pogleda tim smeđim očima, i moje srce poče da tuče, dok me je obuzimao osećaj užasa, krivice, pa čak i sažaljenja.
Spustih pogled na aparat za veštačko disanje koji je zujao smeštan tik ispod sedišta Semovih kolica. Beše to velika metalna kutija s dugmićima i brojčanicima i jednom tankom plastičnom cevčicom za vazduh koja je vijugala iz aparata do mesta gde je bila utaknuta tik pored Semovog levog obraza.
Mali elektronski govorni aparat bio je postavljen ispred njegovih usana.
Sem spoji usne oko cevčice za vazduh. Jeziv zvuk usisavanja dopre iz njegovog aparata dok je ovaj upumpavao vazduh u njegova pluća. Taj zvuk se ponavljao na svake tri do četiri sekunde, svaki put kada bi Sem Kabot osetio potrebu da udahne vazduh.
Posmatrala sam kako medicinska negovateljica gura Sema do pulta za svedoke.
— Časni sudijo — reče Mejson Brojls — pošto ne znamo koliko dugo će Sem Kabot ostati da svedoči, molimo za dozvolu da uključimo njegov aparat u utičnicu da se baterija ne bi istrošila.
— Naravno.
Negovateljica uključi dug narandžasti gajtan u utičnicu na zidu, pa sede iza Endrjua i Eve Kabot. Nisam imala gde drugo da gledam osim u Sema.
Vrat mu je bio ukočen, a glava fiksirana za naslon kolica pomoću pomagala nalik stezniku za glavu koji beše zakopčan kaiševima preko njegovog čela. Izgledao je kao da sedi u nekoj srednjovekovnoj spravi za mučenje, a sigurna sam da je Sem upravo takav osećaj i imao.
Sudski izvršitelj, visok mlad muškarac u zelenoj uniformi, priđe Semu.

— Molim podignite desnu ruku.
Sem Kabot široko razrogači oči. Udahnu malo vazduha i progovori u mali zeleni govorni aparat.
Glas koji je dopro iz njega beše jeziv i uznemirujuć mehanički zvuk.
— Ne mogu - reče Sem.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:31 pm


 Četvrti juli  - Page 2 01360169




90.

Semov glas više nije zvučao potpuno ljudski, ali je on zbog svog mladog lica i sitnog, slabašnog tela delovao nežnije i ranjivije od bilo koje druge osobe u sudnici. Ljudi u galeriji zažamoriše saosećajno, a izvršitelj se okrete ka sudiji Ahakozo.
— Sudijo?
— Zakunite ga, izvršitelju.
— Da li se kunete da ćete govoriti istinu, tako vam bog pomogao?
— Kunem se — odgovori Sem Kabot.
Brojls se nasmeši Semu, dajući poroti dovoljno vremena da stvarno čuje, vidi, i upamti žalosno stanje tela Sema Kabota i zamisli u kakav mu se pakao život pretvorio.
— Nemaš razloga za nervozu - reče Brojls Semu. -Samo reci istinu. Reci nam šta se desilo te večeri, Seme.
Brojls je postavio Semu nekoliko pitanja za zagrevanje, čekajući svaki put da dečak uzme vazduh iz cevčice. Njegovi odgovori dolazili su u vidu isprekidanih rečenica, gde je dužina svake fraze zavisila od količme vazduha koju je mogao da zadrži u plućima pre nego što će ponovo udahnuti.
Brojls upita Sema koliko ima godina, gde živi, u koju školu ide, pa pređe na glavni deo svog ispitivanja.
— Seme, da li se sećaš šta se desilo večeri desetog maja?
— Neću to zaboraviti... dokle god sam živ — reče Sem, uzimajući vazduh, izbacujući reči na mahove posredstvom govornog aparata. — Samo o tome razmišljam... i koliko god da se trudim... ne mogu to da izbacim iz glave... Te večeri je ona ubila moju sestru... i upropastila meni život.
— Prigovor, časni sudijo - reče Juki ustajući.
— Mladi čoveče — reče sudija — znam da je ovo teško, ali vas molim da odgovarate konkretno na postavljena pitanja.
— Seme, da se vratimo malo unazad - reče Mejson Brojls ljubazno. — Možeš li da nam prepričaš događaje od te večeri, i molim te idi postepeno.
— Dosta se toga desilo — reč Sem. Uze vazduh i nastavi. — Ali ne sećam se... svega. Znam da smo uzeli tatina kola... i da smo se uplašili... Čuli smo sirene kako dolaze... Sara nije imala dozvolu. Onda se vazdušni jastuk otvorio... Sećam se samo... da sam video tu ženu... kako puca u Saru... ne znam zašto je to uradila.
— To je dovoljno, Seme. Dobro je.
— Video sam blesak — nastavi dečak, očiju prikovanih za mene. — I onda je moja sestra... bila je mrtva.
— Da. Znamo svi. Sad mi reci, Seme. Da li se sećaš kada je poručnica Bokser pucala u tebe?
Onoliko koliko su mu kaiševi oko glavi dozvoljavali, Sem poče da mrda glavom s jedne na drugu stranu. Zatim poče da plače. Njegovi srceparajući jecaji behu isprekidani zvucima udisanja vazduha i pojačani mehaničkom interpretacijom njegovog kukanja koje je dopiralo iz govornog aparata.
Bio je to nezemaljski zvuk, ni nalik bilo čemu što sam ikada u životu čula. Jeza poče da mi se penje uz kičmu kao i, u to bejah sigurna, svima ostalima u sudnici.
Mejson Brojls brzo priđe svom klijentu, izvadi maramicu iz džepa košulje, obrisa Semove oči i pomože mu da izduva nos.
— Hoćeš da napravimo pauzu, Seme?

— Ne... gospodine... dobro sam — zanjaka on.
— Svedok je vaš, zastupnice - reče Mejson Brojls, prostrelivši nas pogledom koji se mogao protumačiti i kao čikanje.


91.

Juki priđe trinaestogodišnjem ubici koji je izgledao još mlađe i žalosnije sada kada mu je lice bilo crveno od plača.
— Da li se osećaš malo bolje, Seme? — upita Juki, spuštajući šake na kolena i malo se pogurivši da bi mogla da ga pogleda pravo u oči.
— Dobro sam, valjda... s obzirom na sve — reče Sem.
— Drago mi je što to čujem — reče Juki, uspravljajući se, pa se odmače nekoliko koraka.
— Trudiću se da moja pitanja budu kratka. Zašto si bio u Tenderloinu desetog maja?
— Ne znam... gospođo... Sara je vozila.
— Vaša kola su bila parkirana ispred hotela Balboa. Zašto?
— Kupovali smo novine... mislim... pošli smo u bioskop.
— Misliš li da se u hotelu Balboa nalazi novinarnica?
— Valjda.
— Seme, ti razumeš razliku između istine i laži?
— Naravno.
— I znaš da si obećao da ćeš govoriti istinu?
— Svakako.
— U redu. Možeš li onda da kažeš svima nama zašto ste Sara i ti imali pištolje te večeri?
— To su bili... tatini pištolji — reče dečak. Zastade da uzme vazduh, a možda i da razmisli. — Uzeo sam jedan pištolj iz pretinca u kolima... jer sam mislio da ti ljudi... hoće da nas ubiju.
— Nisi znao da policija pokušava da vas zaustavi?
— Bio sam uplašen... nisam ja vozio, i... sve se brzo desilo.
— Seme, da li si bio na kreku* (Engl: Crack — sleng; metamfetamin u obliku prozirnih komadića sličnih ledu, koji se koristi za pušenje. (Prim. prev.)) te večeri?
— Gospoja?
— Metamfetamin. Znaš - ajs, kristal, met?
— Nisam se drogirao.
— Dobro. Sećaš li se sudara?
— Ne baš.
— Da li se sećaš da si video kako vam poručnica Bokser i inspektor Džakobi pomažu da izađete iz kola nakon što su se ova slupala?
— Ne, jer mi je krv ušla u oči... nos mi je bio slomljen... i odjednom... video sam pištolje, i odmah zatim... oni su pucali u nas.
— Sećaš li se da si pucao u inspektora Džakobija?
Dečakove oči se razrogačiše. Da li ga je pitanje iznenadilo? Ili se prosto prisećao događaja?
— Mislio sam da hoće da me povredi — zakrešta Sem naposletku.
— Znači, ipak se sećaš da si pucao u njega?
— Zar nije hteo da me uhapsi?
Juki je mirno stajala i čekala da Sem napuni pluća, bez namere da odustane.
— Seme. Zašto si pucao u inspektora Džakobija?
— Ne. Ne sećam se... da sam to uradio.
— Reci mi, da li si trenutno na psihijatrijskoj terapiji?

— Da, jesam... jer mi je teško. Jer sam paralizovan... i jer je ta žena ubila moju sestru.
— Dobro, da te pitam nešto povodom toga. Kažeš da ti je poručnica Bokser ubila sestru. Zar nisi video da je tvoja sestra prva pucala u poručnicu Bokser? Zar nisi video da je poručnica ležala na ulici?
— Ja to ne pamtim tako.
— Seme, nisi zaboravio da si pod zakletvom?
— Govorim istinu — reče, pa opet zaplaka.
— U redu. Da li si ikad bio u hotelu Lorenco?
— Prigovor, časni sudijo. Kuda ovo vodi?
— Gospođice Kasteljano?
— Biće jasno za sekund, časni sudijo. Imam još samo jedno pitanje.
— Nastavite, onda.
— Seme, zar nije istina da si ti u ovom trenutku glavni osumnjičeni u istrazi višestrukih ubistava?
Sem okrete glavu za nekoliko stepeni od Juki i zakuka svojim srceparajućim, mehanički potpomognutim glasom:
— Gospodine Brojls.
Semov glas je postajao sve tiši kako je gubio vazduh.
— Prigovor! Nema osnova, časni sudijo — povika Brojls da bi nadjačao žamor koji je preplavio sudnicu i udarce čekića sudije Ahakozo.
— Tražim da se to pitanje izbriše iz zapisnika — povika Brojls — i molim vas da kažete poroti da zanemari...
Pre nego što je sudija mogla išta da presudi, Sem frenetično zakoluta očima.
— Pozivam se na Peti... — reče klinac, uzimajući vazduh pre nego što će opet progovoriti. — Pozivam se na Peti amandman na osnovu...
Utom se ispod kolica začu strašno vrištanje alarma.
Iz porote i publike dopreše vrisci kada kazaljke na aparatu za veštačko disanje spadoše na nulu. Endrju Kabot skoči sa stolice i gurnu negovateljicu.
— Uradite nešto! Uradite nešto!
Kada je negovateljica klekla i počela da petlja oko dugmadi, resetujući aparat, svima je zastao dah. Alarm napokon utihnu.
Kada je Sem udahnuo spasonosni vazduh, začu se jedno glasno vuuuš.
Kolektivni usklik olakšanja zatim ispuni sudnicu.
— Nemam više pitanja za svedoka — reče Juki, vičući da nadjača grmljavinu koja se valjala s kraja na kraj sudnice.
— Sud se raspušta — reče sudija Ahakozo, lupivši čekićem.
— Nastavićemo sutra u devet.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:31 pm

 Četvrti juli  - Page 2 01360168



Dok se sudnica praznila, Juki se uspravi do svoje pune visine od sto pedeset osam centimetara i okrenu se ka sudiji.
— Časni sudijo! Tražim da se suđenje proglasi nevažećim — reče ona.
Sudija joj mahnu rukom da priđe, i ona i Miki, kao i Brojls i njegov pomoćnik, priđoše sudijskom stolu.
Cuh Juki kako kaže:
— Porota će svakako biti pristrasna zbog tog užasnog alarma.
— Ne optužujete valjda tužioca da je namerno aktivirao taj „užasni alarm"? — upita sudija.
— Ne, naravno da ne, časni sudijo.
— Gospodine Brojls?
— Da prostite na izrazu, sudijo, ali sranja se dešavaju, i ono što je porota videlaje nešto s čim će Sem Kabot morati da se nosi čitavog života. Aparat se ponekad pokvari, i klinac tada može da umre. Porota je to videla. Ne mislim da će to ide u prilog našem slušaju išta više od činjenice da je Sem u tim kolicima i da mu je sestra mrtva.
— Slažem se. Zahtev se odbija, gospođice Kasteljano. Nastavljamo sutra ujutru, po planu.



Ne znam ko je bio više „razbijen", Juki ili ja. Pronađosmo put do sporednog, požarnog stepeništa, zakloparasmo niz betonske stepenice i izadosmo na sporedni izlaz u Ulicu Polk, ostavljajući Mikija da se pozabavi novinarima.
Juki je izgledala potpuno zapanjeno — i poraženo.
— Semovo svedočenje je bilo gore od svake noćne more — reče ona, promuklim glasom. — Kada se taj alarm oglasio, celo moje unakrsno ispitivanje palo je u vodu. Kao da su svi pomislili:
„Šta je, za ime boga, uradila tom detetu?"
Pošle smo najzaobilaznijim i najmanje prometnim putem ka garaži. Morala sam da uhvatimjuki oko struka da bih je sprečila da pređe Aveniju Van Nes na crveno.
— Bože — poče da ponavlja Juki, pružajući ruke k nebu svaki put. - Bože moj, bože. Koji vic.
Kakva sprdnja!
— Ali Juki - rekoh - prenela si poruku. Sve si rekla. Ti klinci su bili parkirani u Tenderloinu. Nisu imali šta da traže tamo. Bili su naoružani. Rekla si da je Sem osumnjičen za ubistva, i Sem će odgovarati pred sudom za ta ubistva.
— Njegovi otisci su pronađeni na ivici kade u kojoj je taj jadni dečak ubijen strujom. Sara i on su
ubili tu decu, Juki. Sem Kabot je monstrum. Porota to sigurno zna.
— Ne znam ja šta oni znaju. Neće mi ponovo progledati kroz prste ako kažem daje osunmjičen, jer još nije optužen. Porota je možda čak pomislila da sam navlačila klinca, da sam pokušavala da izazovem njegov patetični napad besa. Što sam očigledno i uspela.
Prošle smo preko Opera plaze, grupe zgrada različite namene, s restoranima, jednom knjižarom i bioskopima u prizemlju. Izbegavajući poglede prolaznika, spustile smo se liftom u garažu, i pošto smo prešpartale nekoliko redova parkiranih kola, idući napred-nazad nekoliko puta, napokon smo pronašle Jukina kola.
Privezasmo pojaseve, i kada Juki okrete ključ, motor ožive. Već sam razmišljala o sutrašnjem danu.
— Sigurna si da je dobra ideja da ja svedočim? — upitah mog advokata.
— Apsolutno. Miki i ja se u potpunosti slažemo oko toga. Moramo da navedemo porotu da saoseća s tobom, da pridobijemo njihovu naklonost. A da bismo to postigli, ti ljudi će morati da čuju i vide od čega si sazdana.
— I zato moraš da svedočiš.



Pogled iz Jukine kuhinjice sledećeg jutra bio je siv, dok se kiša spremala da line iz masivnih olujnih oblaka koji su se nadvili nad gradom. Začudo, ovo je bio San Francisko koji volim, buran i olujan.
Popila sam kafu i nahranila Martu. Zatim smo otišle u jednu brzu šetnju do Ulice Džons.
— Moramo da požurimo, Bu — rekoh, osećajući kako se magla već skuplja u vazduhu. - Danas je veliki dan. Mamicu će da linčuju.
Dvadeset minuta kasnije, Miki je došao i pokupio nas svojim kolima. Stigli smo u zgradu suda u petnaest do osam, promućurno izbegavši najveći deo scene s ruljom.
Kada smo ušli u sudnicu B, Miki i Juki sedoše jedno pored drugog i počeše da se raspravljaju šapatom, pri čemu su Jukine ruke lepršale kao male izbezumljene ptice. Što se mene tiče, zurila sam kroz prozor sudnice posmatrajući kišu koja se slivala u potocima dok je električni časovnik postavljen na zidu sa strane otkucavao napete minute.
Osetih nečiji dodir na ruci.
— Biću iskren, onaj alarm je bio jedna od najgorih stvari koja mi se ikad desila u sudnici — reče Miki, naginjući se preko Juki da popriča sa mnom. — Mrsko mi je da pomislim da je Brojls iscenirao taj događaj, ali ne bi me čudilo da je petljao oko električnog kabla.
— Ne misliš valjda ozbiljno?
— Ne znam, ali moramo da saniramo štetu. Sad je na nas red da iznesemo naš slučaj, i moramo svima da stavimo do znanja dve stvari. Da je taj klinac monstrum čak i u kolicima, i da si ti sjajan policajac.
— Vidi, nemoj da brineš o svom svedočenju, Lindzi — dodade Juki. — Da si spremnija nego što jesi, ne bi zvučala prirodno. Kada dođe vreme za to, samo ispričaj svoju priču. Nemoj da žuriš i zastani da razmisliš ako nisi sigurna u nešto. I nemoj da izgledaš kao krivac. Samo budi sjajan policajac što i jesi.
— Dobro — rekoh. Onda ponovih to, da se ohrabrim.
Sudnicu uskoro ispuniše ljudi u mokrim kišnim mantilima, od kojih su neki još istresali kišobrane. Zatim i druga strana ispuni svoja mesta i spusti aktovke na sto. Brojls nam uljudno klimnu, jedva skrivajući radost. Čovek je svakako bio u svom elementu. Kort TV* (Engl.: Court TV— kablovska TV mreža u vlasništvu kompanije Time Warner, koja prenosi suđenja. (Prim. prev.) Netvork TV, svi su hteli da pričaju s Mejsonom Brojlsom.
Krajičkom oka videh Brojlsa kako se rukuje s Edrjuom Kabotom i ljubi Evu Kabot u obraz. Čak je pomogao i negovateljici da postavi kolica sa Semom Kabotom kako treba. Sve beše podređeno njegovoj volji, pa zašto ne i alarm od juče?
— Jesi dobro spavao, Seme? Sjajno — reče Brojls dečaku. Što se mene tiče, košmar se nastavljao.
Zvuk Sema kako usisava vazduh kroz cevčicu svog aparata na svakih nekoliko sekundi beše tako bolan i stalan podsetnik na ono što sam učinila da sam i sama teško disala.
Sporedna vrata sudnice iznenada se otvoriše i dvanaest dobrih ljudi* (Aluzija na krimi dramu Twelve Good Men iz 1936. godine. (Prim. prev.)) i tri zamene priđoše klupi za porotu i zauzeše svoja mesta. Noseći kartonsku čašu s kafom u ruci, sudija sede za svoj sto dok je sudski izvršitelj objavljivao da sud zaseda.



Smirena, sabrana i veličanstvena u sivom odelu s biserima, Juki otpoče tako što pozva starijeg dispečera Karlu Rejes da svedoči. Postavila je Karli nekoliko opštih pitanja o njenom poslu, pa ju je zamolila da ispriča kako je protekla njena smena desetog maja.
Zatim je pustila traku s audio-zapisom moje radio-komunikacije od te užasne večeri: četiri i po duga minuta u kojima se čuo moj glas kako javlja naše položaje, kao i radio-pozivi patrolnih kola.
Od isprekidanog radio-zapisa praćenog pucketanjem statičkog šuma adrenalin mi je proradio, i ja se u mislima vratih u onu mračnu noć i videh sebe kako zavijam istim onim ulicama, jureći nepoznate osumnjičene u crnom mercedesu.
Džakobijev glas koji je zatražio medicinsku pomoć za putnike uništenih kola beše prekinut glasnim pucnjima iz vatrenog oružja koji ga isekoše u pola rečenice.
Bukvalno sam poskočila u stolici kada sam začula zvuke pucnjave. Ruke počeše da mi se znoje i osetih kako drhtim.
Trenutak kasnije, čuh sopstveni slabašni glas kako traži pomoć. — Pogođena dva policajca.
Pogođena dva civila.
I zabrinuti glas Karle Rejes.
— Poručnice, jesi li dobro? Lindzi. Odgovori mi.
— Stvarno sam mislila da sam je izgubila — reče Karla Juki s pulta za svedoke. - Lindzi je jedna od naših najboljih ljudi.
Nakon Mejsonovog mlakog unakrsnog ispitivanja, Juki pozva sledećeg svedoka, Majka Harta iz Balističkog odeljenja, koji je potvrdio da projektili izvađeni iz mog tela odgovaraju Sarinom pištolju i da su oni izvađeni iz Džakobijevog tela bili ispaljeni iz pištolja koji je pronađen pored Sema Kabota.
Brojls nije imao pitanja za Majka, pa je Juki pozvala Džakobija da svedoči.
Oči mi ovlažiše dok sam gledala kako moj stari drug i partner korača ka prednjem delu sudnice.
Džakobi se otežano kretao iako beše dosta smršao. S mukom se podiže do pulta za svedoke.
Juki mu dade vremena da naspe sebi punu čašu vode. Onda mu postavi neka rutinska pitanja, koliko dugo radi u policiji, koliko u Ubistvima.
Zatim:
— Inspektore Džakobi, koliko dugo poznajete poručnicu Bokser?
— Skoro sedam godina.
— Da li ste imali prilike da radite zajedno s njom pre pomenute noći?
— Jesam. Bili smo partneri tri godine.
— Da li ste se našli i u drugim situacijama kada je ona morala da upotrebi oružje?
— Da. Nekoliko puta.
— I šta biste rekli, kako ona reaguje kada se nađe pod pritiskom?
— Sjajna je u takvim situacijama. I znate, svaki put kada izađete na ulicu pod pritiskom ste, zato što ništa iznenada može da se pretvori u nešto, bez ikakvog upozorenja.
— Inspektore, kada ste se našli s poručnicom Bokser večeri desetog maja, da li ste osetili alkohol u njenom dahu?
— Ne.
— Da li ste znali da je prethodno pila?

— Jesam. Zato što mi je to napomenula.
— Dobro, a zašto vam je to napomenula?
— Zato što je želela da znam, da bih mogao da je izbacim iz kola ako tako poželim.
— Po vašem mišljenju, s obzirom na to da ste radili s njom tolike godine, da li je u potpunosti vladala sobom?
— Naravno. Bila je pribrana, kao i uvek.
— Da li biste je poveli sa sobom na taj zadatak da na bilo koji način nije bila sposobna da obavlja svoju dužnost?
— Nipošto.
Juki provede Vorena kroz događaje od večeri desetog maja, od trenutka kada me je pokupio Kod Suzi. do poslednjeg događaja kojeg se sećao.
— Bilo mi je drago što smo izvukli tu decu iz kola. Plašio sam se da je benzin procureo iz rezervoara i da bi cela stvar mogla da eksplodira. Bio sam na vezi s dispečerom, ovde prisutnom Karlom Rejes, i govorio joj da se vazdušni jastuk otvorio pravo u lice Semu Kabotu i razbio mu nos i da ta deca možda imaju povrede unutrašnjih organa. Nisam imao pojma.
— Molim, inspektore?
— Nisam imao pojma da će, dok sam ja zvao hitnu pomoć, taj mali seronja pucati u mene.
Mejson Brojls, naravno, utom skoči da uloži prigovor i sudija opomenu Džakobija. Bila sam presrećna što je Džakobi imao petlju da nazove Sema Kabota seronjom. Kada je u sudnici ponovo zavladao red, Juki postavi poslednje pitanje mom starom partneru.
— Inspektore, da li vam je poznato kakvu reputaciju poručnica Bokser uživa u policijskoj zajednici, i ako jeste, kakvaje to reputacija?
— Ukratko? Ona je prokleto dobar pandur.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:32 pm

 Četvrti juli  - Page 2 01360167




96.

Brojls nije izvukao bogzna šta od Džakobija prilikom unakrsnog ispitivanja. Odgovarao je sa
„da" ili „ne" i odbio da zagrize mamac kada je Brojls natuknuo da je, prema pravilima i propisima Policije San Franciska, bio lenj u vršenju svoje dužnosti.
— Uradio sam najviše što sam mogao za to dvoje dece, i zahvalan sam što vaš klijent nije bolji strelac — reče Džakobi. — Inače bih bio mrtav, umesto što pričam ovde s vama.
Kada je sud prekinuo zasedanje zbog pauze za ručak, pronašla sam tiho mesto u ćošku na trećem spratu između aparata za koka-kolu i zida, i popričala sa Džoom, grleći ga u mislima preko tri vremenske zone koliko smo bili udaljeni. Izvinio se bar šest puta što je usred važne istrage koja se ticala pretnji bombaškim napadima od Bostona do Majamija, zbog čega nije mogao da bude sa mnom u San Francisku.
Pojela sam koji zalogaj suvog sendviča sa šunkom i popila malo kafe iz aparata pre nego što sam zauzela svoje mesto pored Juki dok je sudski izvršitelj objavljivao da sud nastavlja s radom.
Došao je trenutak od kojeg sam strepela. Juki me pozva da pristupim pultu za svedoke. Kada sam sela na klupu, ona stade ispred mene i tako mi zakloni pogled na porodicu Kabot, pa mi uputi topao osmeh.
— Poručnice Bokser, da li verujete u poštovanje policijskih procedura?
— Verujem.
— Da li ste bili pijani pomenute večeri?
— Nisam. Večerala sam s prijateljima. Popila sam dva pića pre nego što sam dobila poziv od Džakobija.
— Bili ste van dužnosti?
— Da.
— Nijedno pravilo ne zabranjuje konzumiranje alkohola van dužnosti?
— Ne.
— Kada ste ušli u kola s inspektorom Džakobijem, zvanično ste se vratili na dužnost?
— Jesam. Ipak, bila sam sigurna da vladam sobom u svakom smislu. Ostajem pri toj izjavi i sada.
— Da li biste za sebe rekli da ste policajac koji uvek poštuje pravila?
— Da, ali pravila ne mogu da predvide sve okolnosti. Ponekad morate da se snađete u datoj situaciji i postupite onako kako mislite da je najbolje.
Na Jukin podsticaj, ispričah celu priču sve do trenutka kada smo Džakobi i ja na silu otvorili vrata od kola i oslobodili decu Kabotovih iz olupine.
— Pogrešila sam jer su ta deca bila u žalosnom stanju. Sažalila sam se na njih.
— Zašto ste se sažalili na njih?
— Oboje su plakali. Sem je naročito krvario, povraćao i molio me.
— Možete li da objasnite?
— Rekao je: „Molim vas nemojte da kažete mome ocu. Ubiće me."
— I šta ste uradili?
— Kao što je inspektor Džakobi rekao, morali smo da ih izvučemo iz kola. Postojala je opasnost da će rezervoar s gorivom eksplodirati. Vratila sam pištolj u futrolu da bih mogla valjano da uhvatim vrata od kola, i inspektor Džakobi i ja smo iz zajedno izvukli.
— Nastavite, poručnice.

— Pošto su izašli iz kola, trebalo je da stavim lisice Sari. Umesto toga, tretirala sam je kao žrtvu teške saobraćajne nesreće. Kada sam zatražila da vidim njenu vozačku dozvolu, ona je izvadila pištolj iz jakne i pucala mi u rame, zatim u butinu. Pala sam na zemlju.
— Gde se nalazio inspektor Džakobi kada je Sara pucala na vas?
— Inspektor Džakobi je zvao hitnu pomoć.
— Gde se nalazio njegov pištolj?
— U futroli.
— Sigurni ste u to?
— Jesam. Pričao je preko telefona. Pištolj mu je bio u futroli. Viknula sam „Pištolj" taman pre nego što je Sara pucala u mene. Videla sam Džakobija kako se okreće i gleda me dok padam. Baš tada, Sem Kabot je zapucao u njega — i pogodio ga dvaput.
— Sigurni ste da ste videli sve to, poručnice? Niste izgubili svest?
— Ne. Bila sam svesna sve vreme.
— Da li je inspektor Džakobi izgubio svest?
— Jeste. Mislila sam da je mrtav. Videla sam Sema Kabota kako ga šutira u glavu, i on se nije mrdao niti pokušavao da se zaštiti.
— Videli ste Sema Kabota kako šutira inspektora Džakobija u glavu. Molim vas nastavite.
— Možda su pomislili da sam mrtva, jer se činilo da su potpuno zaboravili na mene.
— Prigovor. Svedok nagađa.
— Prihvata se.
— Samo nam recite šta ste videli i čuli i učinili — reče Juki.
— Dobro vam ide.
— Čula sam Saru kako kaže Semu da treba da odu odatle — rekoh. — Izvadila sam pištolj iz futrole i naložila Sari Kabot da baci pištolj. Nazvala me je kučkom i ispalila još nekoliko hitaca u mom pravcu. Onda sam uzvratila vatrom.
— Šta se desilo nakon toga?
— Sara je pala na zemlju, a Sem je počeo da vrišti na mene da sam mu ubila sestru. Ponovo, zatražila sam od njega da baci pištolj, što je on odbio da uradi. Pucala sam i u njega.
— Recite mi, poručnice, da li ste želeli da naškodite toj deci?
— Ne, naravno da nisam. Želela bih od sveg srca da se ništa od toga nije desilo.
— Po vašem mišljenju, da Sem i Sara Kabot nisu bili naoružani, da li bi došlo do ove tragedije?
— Prigovor - povika Brojls. - Od svedoka se traži da izvede zaključak.
Sudija se zavali u stolici i stade da zuri u plafon kroz svoja debela stakla s crnim ramom. Onda, pošto je donela odluku, ona se naglo uspravi.
— Usvaja se.
— Lindzi. Da li je istina da ste za deset godina koliko ste proveli u Odeljenju za ubistva bili pohvaljeni trideset sedam puta za odlično izvedeno hapšenje, petnaest puta odlikovani od strane vašeg odeljenja i dvadeset puta pohvaljeni za zasluge u vršenju dužnosti?
— Nisam brojala, ali to mi zvuči otprilike tačno.
— Ukratko, poručnice Bokser, Policija San Franciska se slaže s vašim opisom koji je dao inspektor Džakobi. Vi ste „prokleto dobar policajac".
— Prigovor. Advokat odbrane drži govor.
— Hvala vam, Lindzi. Nemam više pitanja, sudijo.



Zaboravila sam na Juki čim se okrenula od mene. Padala sam unazad kroz vreme, dok me je ponovo obuzimao bol od te užasne noći. Suškavi zvuk Semovog disanja beše poput zvuka talasa koji su mi oblivali otvorene rane, a sudnica beše more uskomešanih, stopljenih lica na kojima se ogledalo ono što je morao biti moj sopstveni izraz bola.
Razabrala sam šest članova porodice Kabot jer su nalikovali Sari i Semu, i po besu u njihovim očima. I videla sam policajce svuda, nauškarce i žene koje sam znala i s kojima sam radila godinama. Oči mi se zaustaviše na Džakobiju, i on mi uzvrati pogled. Podigao je palac u znak podrške i ja poželeh da se nasmešim, ali onda videh Mejsona Brojlsa kako mi prilazi.
Nije traćio vreme na ljubaznosti.
— Poručnice Bokser, kada ste pucali u mog klijenta i njegovu sestru, da li ste pucali s namerom da ubijete?
U ušima poče glasno da mi zvoni dok sam pokušavala shvatim šta me pita. Da li sam pucala da ubijem?Jesam. Ali kako mogu da kažem da sam pucala s namerom da ubijem tu decu?
— Izvinjavam se, gospodine Brojls. Možete li da ponovite pitanje?
— Dozvolite da preformulišem pitanje. Ako se ovaj incident desio kako kažete, ako su Sara i Sem Kabot odbili da odlože oružje, zašto ih niste prosto onesposobili? Pucali im u ruke ili noge, na primer.
Oklevala sam, pokušavajući da zamislim scenu. Sara stoji okrenuta ka meni na trotoaru. Meci mi se zarivaju u telo. Padam na kolovoz. Sok. Bol. Sram.
— Poručnice?
— Gospodine Brojls, pucala sam u samoodbrani.
— Neverovatno je kako ste bili precizni. S obzirom na to da ste bili pijani.
— Prigovor. Tužilac se raspravlja sa svedokom.
— Usvaja se. Pazite na izražavanje, gospodine Brojls.
— Da, sudijo. Poručnice, ne razumem vas. Smestili ste dva metka u Sarino srce — što je prilično mala meta, složićete se? Zar niste mogli da pucate u nju tako da ona preživi? Zašto niste pucali Semu Kabotu u ruku da mu izbijete pištolj?
— Časni sudijo! Na to pitanje je već odgovoreno.
— Povlačim pitanje. Jasno je nama šta ste vi uradili, poručnice. — Brojls se isceri. — Jasno nam je tačno šta se desilo.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:32 pm

 Četvrti juli  - Page 2 01357158



Čuh Juki kako kaže: — Želim dodatno da ispitam svedoka o ovom pitanju, časni sudijo. Onda mi je prišla, brzim korakom. Sačekala je da je pogledam u oči.
— Lindzi, kada ste pucali na Saru i Sema Kabota, da li vam je život bio ugrožen?
— Da.
— Kakva se policijska procedura primenjuje u takvim situacijama? Šta je po pravilima?
— Pravila nalažu da treba pucati u središnji deo trupa da se otkloni pretnja, i jednom kad je pretnja otklonjena, treba prestati s paljbom. Pucanje u taj središnji deo često ima fatalan ishod. Ne možete se izlagati riziku tako što ćete pucati u ekstremitete. Mogli biste da promašite. Može se desiti da je pojedinac još uvek u stanju da puca, i vi morate da se postarate da ta osoba ne može da povredi vas niti druge.
— Da li ste imali drugog izbora osim da pucate onako kako ste pucali?
— Ne. Nikakvog izbora. Ne nakon što su Kabotovi upotrebili smrtnosnu silu.
— Hvala vam, poručnice. Sada nam je jasno šta se tačno desilo.
Obuzela me slabost od olakšanja kad sam sišla s mesta za svedoke. Čim sam zauzela svoje mesto, čula sam sudiju kako raspušta sud.
— Nastavljamo sutra u devet — reče ona.
Juki i Miki i nekoliko advokata iz njegove kancelarije formirali su zaštitni krug oko mene dok smo izlazili na sporedni ulaz zgrade suda i ulazili u crni linkoln sa službenim tablicama, koji nas je čekao u Ulici Polk.
Kroz zatamnjene prozore kola videla sam gnevnu, bučnu gomilu kako nosi postere s mojom slikom i sloganima „Opasna po okolinu" i „Prljava Harijeta".
— Bila si sjajna Lindzi — reče Miki, naginjući se s prednjeg sedišta da me potapše po ruci. Ali njegove plave oči nisu se osmehivale, i donja polovina njegovog lica izgledala je ukočeno.
— Nije trebalo da oklevam. Ja... - prosto nisam znala šta da kažem.
— Ništa zato. Idemo sad na večeru. Juki i ja moramo da poradimo na njenoj završnoj reči.
Dobrodošla si da pođeš s nama.
— Ako vam nisam neophodna, mogli biste da me odbacite do Juki. Da vas dvoje radite u miru.
Stezala sam u ruci ključeve od Jukinog stana i posmatrala kako grad koji sam tako dobro poznavala promiče kroz zatamnjene prozore kola. Znala sam da sam uprskala. Nekoliko sekundi oklevanja, i svi u sudnici su mi pročitali misli.
Utisak s kojim se porota danas povukla bio je taj da sam pucala u tu decu s namerom da ubijem. I naravno, bili su u pravu.



Prodorna zvonjava budilnika prekinula je košmar koji me beše uhvatio u svoje snažne ralje. Ležala sam ukočena i nepokretna, pokušavajući da dođem k sebi kada se zvonjava ponovo oglasi, sada malo tiše, malo spokojnije.
Zgrabih mobilni s noćnog stočića i otklopih ga, ali on utom prestade da zvoni.
Budna i džangrizava u šest ujutru, stadoh da prekopavam po gomili Jukine odeće u maloj gostinjskoj spavaćoj sobi dok ne nađoh trenerku i patike. Obukoh se u tišini, stavih ogrlicu i povodac Marti i nas dve se iskrasmo iz Krest Rojala u osvit zore.
Preslišala sam se kuda ću trčati, prilično sigurna da mogu da izvučem tri kilometra po ravnom i manjim uzbrdicama. Marta i ja zatim pođosmo laganim tempom ka Ulici Džons, koja se pružala severno u pravoj liniji, dok me je probadanje u zglobovima podsećalo na to koliko stvarno mrzim trčanje.
Skinula sam Marti povodac da se ne bih upetljala u njega i pala na zadnjicu. Onda sam naterala sebe da ubrzam korak na nizbrdici u Ulici Džons, dok se dosadni bol iz mog ramena i noge nije ravnomernije rasporedio i prešao u opšte žiganje mojih zarđalih mišića.
Koliko god da sam ga mrzela, trčanje je bilo jedini način da pobegnem od svoje opsednutosti suđenjem jer je predstavljalo najbolji način da iz mentalnog bavljenja sobom pređem u fizičko, koje sam lakše podnosila. I mada su mi tetive vrištale u znak protesta, prijalo mi je da osetim bat patika po trotoaru i znoj koji se suši na pohladnom vazduhu dok zora rudi i prelazi u jutro.
Nastavila sam da trčim ulicama Džons ka severu, zatim Valjeho, dok nisam stigla navrh Rašan Hila. Pravo ispred mene pružalo se ostrvo Alkatraz sa svojim sjajnim svetionikom i predivan pogled na ostrvo Ejndžel.
Na tom mestu se moj um konačno oseti slobodnim, a srce zakuca jače od umora, umesto od stresa i straha. Dok sam ulazila u Ulicu Hajd pređoh u sprint i osetih predivan nalet endorfina. S moje desne strane promicale su kuće vijugave Ulice Lombard, beskrajno šarmantne ulice koja se spušta nizbrdo do Ulice Livenvort. Radila sam rukama i džogirala u mestu čekajući da se upali zeleno svetlo, srećna što sam izbegla navalu poslovnog sveta koji će za pola sata potpuno zakrčiti ulice i trotoare.
Upali se zeleno i ja nastavih. Trasa koju sam izabrala vodila me je kroz neke od najlepših krajeva San Franciska s preslatkim starim kućama i krajevima kao s razglednica, čak i s pramičcima magle koji se još behu zadržali po obodu zaliva. Marta i ja taman stigosmo nadomak Kineske četvrti kada čuh meki šum točkova kako me prati u stopu.
Neko povika:
— Gospođice, morate staviti psu povodac.
Iznervirana što neko remeti moje stanje blaženstva, okrenuh se i ugledah crno-beli policijski auto kako ide za mnom. Stadoh i pozvah Martu.
— O, bože. Poručnice. To ste vi.
— Dobro jutro, Nikolo — otpozdravih zadihano mladom policajcu koji je sedeo na mestu suvozača. — Zdravo, Fridmene — rekoh vozaču.
— Svi vam čuvamo leđa, poručnice — reče Fridman. — Mislim, ovaj, ne bukvalno, ovog trenutka — izbrblja. — Hoću reći, stvarno nam nedostajete, čoveče, uh, mislim, poručnice.
— Hvala. - Nasmeših se. - To mi mnogo znači. Naročito danas.
— Zaboravite ovo za psa, u redu?

— Hej, imali ste pravo, Nikolo. Držaću je na povocu.
— Poštujete pravila?
— Da, takva sam vam ja.
— Srećno, važi, poručnice?
— Hvala, momci.
Fridmen ablendova u znak pozdrava dok su prolazili pored mene. Držeći Martin povodac obema rukama tako da mi bude zategnut uz telo, skrenuh u Ulicu Klej i pođoh uzbrdo, nazad ka Ulici Džons.
Dok sam se dovukla do hola Jukine zgrade, svi čvorovi u meni se raskraviše. Koji trenutak kasnije uletela sam pod vruć tuš, koji sam zaslužila, i to beše čudesna nagrada.
Osuših se Jukinim ogromnim paperjastim peškirom, pa obrisah paru s ogledala. Dobro se zagledah u ogledalo.
Koža mi je bila ružičasta. Pogled bistar. Istrčala sam predviđenu razdaljinu za solidno vreme, uključujući pauzu za stavljanje povoca. Bila sam dobro. Dobila ili izgubila, još uvek sam bila ona ista osoba kakva sam uvek bila.
Čak ni Mejson Brojls nije mogao to da mi oduzme.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:32 pm

 Četvrti juli  - Page 2 01357157



100.

Osim zvuka teškog disanja Sema Kabota, sudnicom je vladala potpuna tišina kad je Brojls ustao za svojim stolom, očiju prikovanih za ekran laptopa, čekajući do poslednjeg napetog trenutka da započne svoju završnu reč.
Konačno, priđe klupi za porotu i nakon što ih je pozdravio u svom prevejano ljubaznom maniru, on otpoče svoju završnu reč.
— Siguran sam da smo svi svesni da policija ima težak posao. Pravo da vam kažem, to nije posao koji bih ja voleo da obavljam. Policija se svakodnevno susreće s opasnim ljudima i gadnim situacijama, i često mora da donosi teške odluke u deliću sekunde.
— Sve su to uslovi posla za koji se Lindzi Bokser obavezala da će ga obavljati kada je dobila policijsku značku. Položila je zakletvu da će sprovoditi zakon i štititi naše građane.
— I neosporno da taj posao ne možete obavljati valjano kada ste pijani.
Nečiji napad kašlja iz pozadine prekide njegovo izlaganje. Brojls stajaše strpljivo, s rukama u džepovima, čekajući da kašalj mine.
Kada je sudnica ponovo utihnula, on nastavio gde je stao.
— Svi smo čuli jučerašnje svedočenje poručnice Bokser, i interesantno je da ona poriče ono što ne može da prizna — i priznaje ono što ne može da porekne.
— Poručnica Bokser poriče da nikada nije trebalo da uđe u taj auto. Da nije trebalo da obavlja policijsku dužnost nakon što je previše popila. Ali morala je da prizna da nije ispoštovala valjane procedure. I morala je da prizna da je ubila Saru Kabot i uništila život Sema Kabota.
— Dame i gospodo, policijske procedure postoje upravo zato da ne bi došlo do smrtonosnih vatrenih obračuna poput onog koji se odigrao večeri desetog maja.
— Te procedure nisu izmišljene nakon ovog tragičnog incidenta. Vreme je pokazalo njihovu ispravnost, i one su na snazi već decenijama unazad, i to s razlogom. Svaki živi policajac zna da vozilu osumnjičenog treba prići s oružjem u rukama, da biste osobi kojoj prilazite stavili do znanja da ste ozbiljni.
— Osumnjičenog zatim treba razoružati tako da niko ne bude povređen.
Brojls priđe svom stolu i otpi vodu iz visoke čaše. Htela sam da skočim i glasno se pobunim zbog njegovog izvitoperavanja istine, ali samo sam posmatrala u tišini kako se okreće ka kamerama pre nego što će ponovo prići poroti, koja kao da cela beše hipnotisana njegovim rečima.
— Sem i Sara Kabot bili su mladi, arogantni klinci, i prekršili su zakon na svoju ruku. Pozajmili su očeva kola bez dozvole, i bežali od policijske potere. Nedostajala im je zrelost i nedostajala imje moć valjanog rasuđivanja. Moje viđenje je da im je, uprkos njihovoj inteligenciji, trebalo pružiti više zaštite nego odraslima u sličnoj situaciji.
— A poručnica Bokser nije pružila takvu zaštitu jer nije ispoštovala najosnovniju policijsku proceduru. Donela je odluku da „služi i štiti" kada je bila intoksikovana.
— Kao posledica te odluke, jedna vanredna mlada žena je mrtva, a jedan mladić koji je mogao da postane šta godje želeo sedeće u kolicima do kraja života.
Mejson Brojls sklopi dlanove, zauzimajući molitveni stav i, do đavola, beše dirljivo videti ga.
On udahnu duboko pa izdahnu, kao da tim uzdahom prenosi svoj tužni zaključak poroti.
— Ne možemo vratiti Saru Kabot iz mrtvih - reče on. -I videli ste šta je Semu ostaio od života. Naš pravosudni sistem ne može da sanira štetu nanetu ovoj deci, ali vi imate moć da obeštetite Sema

Kabota i njegove roditelje za pretrpljeni gubitak i duševni bol.
— Dame i gospodo porotnici, ljubazno vas molim da donesete ispravnu odluku i presudite u korist mog klijenta, i dodelite mu sumu od sto pedeset miliona dolara.
— Nemojte to učiniti samo zbog porodice Kabot.
— Učinite to zbog vaše porodice i moje, zbog svake porodice i svakog pojedinca u ovom našem gradu.
— Proglasiti optuženu krivom jedini je način da se postaramo da se tragedija poput ove više nikada ne ponovi.


101.

Juki zatvori beležnicu i kroči na pod sudnice. Okrenu svoje ljupko lice ka poroti i pozdravi ih. Ja čvrsto sklopih ruke, trudeći se da ne mislim o snažnoj završnoj reči Mejsona Brojlsa.
— Ovo je veoma emotivan slučaj — otpoče Juki. — S jedne strane, imamo tragediju koja će porodicu Kabot pratiti do kraja života.
— S druge strane, jedan prokleto dobar policajac nepravedno je optužen da je izazvao ovaj incident.
— Iz razloga što je ovaj slučaj tako emotivan, i iz razloga što su deca Kabotovih bila i jesu mlada, želim ponovo da se osvrnem na činjenice, jer vaš zadatak je da donesete sud o ovom slučaju na osnovu činjenica, ne emocija.
— Činjenica je da, ako policajac želi da popije dve margarite petkom uveče kad nije na dužnosti, u tome nema ničeg pogrešnog. I policajci su ljudi. I iako policija postoji zato da se nađe na usluzi građanima dvadeset četiri časa dnevno, bilo bi sasvim u redu da je poručnica Bokser rekla inspektoru Džakobiju da je zauzeta.
— Ali ovoj policajki je bilo veoma stalo do svog posla, te je učinila i više nego što se od nje očekivalo, dovevši sebe tako u životnu opasnost.
— Čuli ste kako tužilac iznova ponavlja da je poručnica Bokser bila pijana. Istina glasi da nije bila intoksikovana. I mada njeno konzumiranje alkohola može biti jedan od činilaca ovog incidenta, ono nije njegov uzrok.
— Molim vas da ne izgubite iz vida ovu razliku.
— Poručnica Bokser nije načinila nikakvu grešku u proceni večeri desetog maja usled sporog reagovanja ili pogrešnog razmišljanja. Ako je poručnica Bokser igde pogrešila te večeri, učinila je to jer se ponela previše saosećajno prema podnosiocima tužbe.
— Dvoje ljudi koji su prouzrokovali smrt Sare Kabot i invaliditet Sema Kabota bili su sama deca Kabotovih. Činjenica je da dvoje mlade, razmažene, bogate dece te večeri nije imalo ništa pametnije da radi nego da izađu na ulicu i nanese bol i jad drugim ljudima, a na kraju i sebi samima.
— Dame i gospodo, Sem i Sara Kabot izazvali su događaje od desetog maja svojim bezobzirnim ponašanjem i upotrebom smrtonosne sile. Oni su prvi upotrebili smrtonosnu silu u ovom slučaju, ne poručnica Bokser. I to je najbitnija činjenica.
Juki zastade, i na jedan užasan tren pomislih da je možda zaboravila šta je sledeće htela da kaže. Ona podiže bisernu ogrlicu s plave svilene bluze i stade da prelazi prstima preko nje, da bi se zatim okrenula poroti, i ja shvatih da je prosto zastala da sabere misli.
Kada se sudi policajcu, to je obično suđenje poput onog Rodniju Kingu i Abneru Louimi.* (Slučaj iz 1997. godine; haićanski emigrant Abner Louima, nakon što je uhapšen ispred jedne diskoteke u Bruklinu, odveden u policijsku stanicu gde je svirepo pretučen i silovan. (Prim. prev.)) Pandur je prebrzo povukao obarač, ili prebio nekoga na smrt, ili zloupotrebio svoja ovlašćenja.
— Lindzi Bokser je optužena da je uradila upravo suprotno. Vratila je pištolj u futrolu jer su deca Kabotovih delovala bespomoćno i činjenica je da su bili u opasnosti. A tužilac želi da preokrene njenu plemenitost i dobrotu prema ovoj deci u „nepoštovanje policijske procedure".
— Izvinite na izrazu, ali to je glupost.
— Poručnica Bokser je ispoštovala proceduru kada je prišla pomenutom vozilu s oružjem u rukama. Zatim, nakon što je videla daje Sem Kabot povređen, ukazala je pomoć žrtvama saobraćajne

nesreće.
— To je bila ispravna odluka.
— Inspektor Džakobi, još jedan prokleto dobar policajac, s preko dvadeset pet godina policijskog staža, postupio je isto. Vratio je pištolj u futrolu. Nakon što su poručnica Bokser i on oslobodili decu Kabotovih iz njihovog vozila, pokušao je da im obezbedi medicinsku pomoć.
— Zar ovo nije ponašanje kakvo bismo svi želeli od naše policije? Da ste se vi lično našli u nevolji? Da su bila u pitanju vaša deca?
— Ali umesto da zahvale ovim policajcima, deca Kabotovih su potegla oružje na njih i pucala s namerom da ubiju. Sem je šutnuo inspektora Džakobija u glavu nakon što je pucao u njega. Da li je njihova zlobna i potencijalno smrtonosna agresija bila izazvana konzumiranjem droge? Ili su prosto bili rešeni da ubiju?
— Mi to ne znamo.
— Ali znamo da je prvo pucano u poručnicu Bokser, i da je ona uzvratila vatrom u samoodbrani.
To je činjenica. A samoodbrana, dame i gospodo, spada u „valjanu policijsku proceduru".
— Poručnica Bokser vam je rekla da bi dala sve na svetu da je Sara Kabot danas živa i da je ovaj mladić potpuno sposoban da se koristi svojim telom.
—Ali činjenica je da do događaja od desetog maja nije došlo zbog požara koji je izazvala Lindzi Bokser. Ona je taj požar pokušala da ugasi.
Osetih kako me preplavljuje talas zahvalnosti koji samo što se ne pretvori u suze. Bože, da me neko brani s toliko žara i rečitosti. Grizla sam donju usnu i posmatrala Juki kako privodi kraju svoju završnu reč.
— Dame i gospodo porotnici, bili ste veoma strpljivi tokom protekle nedelje slušajući mnoga svedočenja i medijsku halabuku. Znam da jedva čekate da se povučete i posvetite se većanju.
— Tražimo da proglasite poručnicu Lindzi Bokser krivom jer je ljubazan policajac kojim svi treba da se ponosimo: saosećajan, posvećen, nesebičan čuvar zakona.
— I tražimo da je proglasite nevinom za ove nečuvene optužbe koje su protiv nje iznete.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:32 pm


 Četvrti juli  - Page 2 01357156



102.

Šta misliš o tome da danas izađemo na glavni ulaz? — upita Miki, nudeći mi da ga uhvatim pod ruku. — Danas je petak. Slučaj se neće razmatrati tokom vikenda, i zato mi se čini da je ovo pravi trenutak da se „obratimo novinarima".
Ušla sam u hol u pratnji mojih advokata, a zatim se spustila niz mermerno stepenište i izašla u Makalisterovu. Ugao zgrade suda u Makalisterovoj broj 400 isečen je pod takvim uglom da zgrada gleda dijagonalno na široku raskrsnicu i sređeni park preko puta Građanskog centra.
Nakon mraka koji je vladao u zgradi suda, sunce beše zaslepljujuće. I, kao što beše slučaj od samog početka mog suđenja, Makalisterova je bila toliko zakrčena da nisam mogla da vidim dalje od novinara i TV kombija parkiranih uz ivičnjak.
Sve je ličilo na scenu ispred sudnice u slučaju O. Dž. Simpsona. Ista ona vrsta adrenalinskog ludila koja je skrivala istinu, kakva god ona bila. Ovo suđenje nije bilo vredno pažnje celog sveta. Medijska pokrivenost ticala se gledanosti, rejtinga, novca od reklama. Bilo kako bilo, danas sam ja bila „glavna vest".
Poput lovačkih kerova koji se spremaju da poteraju zeca, novinari su me ugledali i saterali u ćošak. Miki je imao spremljenu izjavu, ali nije stigao da je da.
— Koliko će dugo po vašem mišljenu porota da zaseda, gospodine Šerman?
— Ne znam, ali koliko god bude bilo potrebno, siguran sam da će porota proglasiti poručnicu Bokser nevinom po pitanju svih optužbi.
— Poručnice Bokser, ako vas porota proglasi krivom...
— To se neće desiti — odgovori Juki umesto mene.
— Gospođice Kasteljano, ovo je vaš prvi veliki slučaj. Kako biste ocenili svoj nastup?
Petnaestak metara dalje, masa se okupljala i oko Mejsona Brojlsa, njegovih klijenata i pomoćnika. Kamera je snimala dok je medicinska negovateljica spuštala Sema niz drvenu rampu i ubacivala ga u kombi. Reporteri su ih pratili, zasipajući Sema pitanjima dok se njegov otac trudio da zaštiti dečaka što je bolje mogao.
Ugledala sam Sindi u gomili. Probijala se kroz masu tela stisnutih poput sardina u konzervi, pokušavajući da priđe bliže k meni. Iz tog razloga nisam obratila pažnju na Mikija kad se javio na mobilni.
Onda mu se ruka nađe na mom ramenu. Lice mu je potpuno ubledelo.
— Upravo sam primio poziv od sudskog referenta — viknu mi na uvo. — Porota je imala dva pitanja.
Tiskali smo se kroz masu, probijajući se ka ulici i Mikijevim kolima koja su nas čekala. Juki i ja uđosmo na zadnje sedište, a Miki sede napred pored vozača.
— Šta su želeli da znaju? — upita Juki čim se vrata zatvoriše. Kola su se polako kretala kroz gomilu, idući ka Redvudu.
— Hteli su da vide dokaz o procentu alkohola u Lindzinoj krvi — reče Miki, okrećući se ka nama.
— Isuse — reče Juki. — Kako je moguće da se još uvek bave time?
— A čime će drugo? — upitah brzo. — Rekao si da su ih interesovale dve stvari. Videla sam da Miki okleva. Nije želeo da mi kaže, ali morao je.
— Zeleli su da znaju postoji li limit za sumu koju mogu da dodele podnosiocima tužbe - odgovori

on.



Te reči mi se zariše u stomak poput metka, i udar mi se proširi od solarnog pleksusa* (Mreža nervnih vlakana i ganglija iza želuca(Prim. prev.)) po celom telu. Osetih kako mi se želudac prevrće a žuč penje do guše. Zamišljala sam kako gubim na sudu, i kako bi u najboljem slučaju moj zamišljeni život izgledao kao posledica toga: kako ću prodavati robu na uličnim vašarima, čitati knjige na tremu neke kuće na plaži, tra-la-la. Ali nisam uzela u obzir koliko će me zaista emotivno pogoditi realnost poraza.
Pored mene, Juki je cvilela:
— O, bože, za sve sam ja kriva. Nije trebalo da kažem „proglasite je krivom jer je dobar policajac, bla, bla". Bila je to samo fraza. Mislila sam da će to ostaviti povoljan utisak, ali pogrešila sam.
— Bila si sjajna — rekoh, glasom teškim poput olova. — To nema nikakve veze s onim što si rekla.
Obgrlih se rukama i povih glavu. Miki i Juki su pričali uglas. Čula sam Mikija kako je uverava da nije još sve gotovo, ali glas u mojoj glavi zabijao se poput igle u ploču starog gramofona.
Jedno pitanje se uporno ponavljalo.
Kako je ovo moguće? Kako je ovo moguće?



Kada sam se vratila razgovoru koji se odvijao u kolima, Miki je nešto objašnjavao Juki.
— Sudija im je dala dokumentaciju iz bolnice i transkript razgovora s medicinskom sestrom. I rekla im je da ne brinu o visini sume. To je njen posao i ne tiče se njih.
Miki pređe šakom preko lica, gest koji ja protumačih kao očajanje.
— Juki, odradila si sjajan posao, stvarno to mislim. Ne mogu da verujem da je porota nasela na predstavu Mejsona Brojlsa — reče. — Prosto ne mogu da verujem. Ne znam šta smo još mogli da uradimo pa da bude bolje.
Utom zazvoni Jukin mobilni.
— Porota je završila — reče ona. Sklopila je telefon, i čvrsto ga stezala u šaci dok joj zglavci nisu pobeleli. — Doneli su presudu.
Um mi se isprazni. Videla sam reč presuda ispred očiju i pokušala da je raščlanim i analiziram, pokušavajući da nađem nešto između slova i slogova što bi moglo da mi ulije nadu. Znala sam, iz vremena koje sam provela i ranije na sudu, da je reč verdict* (Engl.:Verdict (presuda) — lat.: ver (istina., istinito) + dit (govor, govoriti). (Prim. prev.)) latinskog porekla i da znači „govoriti istinu".
Hoće li će ova presuda značiti istinu? U umovima ljudi San Franciska hoće.
Miki reče vozaču da okrene nazad, što on i učini, i nakon nekoliko minuta govorila sam: „Nemam komentar, nemam komentar, molim vas", i pratila Juki i Mikija kroz masu, uza strme stepenice i nazad u sudnicu.
Sedosmo na naša mesta u sudnici B, a druga strana sede na svoja.
Čuh kako se moje ime razleže prostorijom, kao da dolazi iz nekog drugog vremena i prostora.
Okrenuh se da pogledam iza sebe.
— Džo!
— Samo što sam stigao, Lindzi. Došao sam pravo s aerodroma.
Posegnusmo jedno ka drugom, i zajedan kratak trenutak prsti nam se isprepletoše preko ramena ljudi koji su sedeli iza mene. Onda sam morala da ga pustim i okrenem se.
Poređani uza zidove sudnice, kamermani su nameštali objektive, a zatim, nepunih sat vremena nakon što smo napustili sudnicu, sudija uđe iz svojih odaja i porota zauze mesta na klupi.
Sudski izvršitelj objavi da sud ponovo zaseda.



Članovi porote su dugo u tišini nameštali rubove sukanja, spuštali tašne i nameštali se na svojim mestima. Konačno se primiriše. Primetila sam da su me je samo dvoje od njih pogledalo.
Slušala sam obamrlo kako sudija pita porotu da li su doneli presudu. Utom glavni porotnik, Afroamenkanac od pedeset i nešto godina po imenu Arnold Benoa, ustade, poravna nabore svog sportskog sakoa i progovori.
— Jesmo, časni sudijo.
— Molim vas, dajte presudu izvršitelju.
Preko puta nas, Sem Kabot poče brže da diše, kao i ja, njegovo uzlupano srce održavalo je korak s mojim dokje sudija otvarala presavijeni list papira.
Ona ga brzo iščita pa ga, bez ikakvog izraza na licu, vrati izvršitelju, koji ga vrati predsedniku porote.
— Upozoravam prisutne da ne reaguju na ono što će glavni porotnik reći — objavi sudija. — Dobro, gospodine glavni porotniče. Molim izrecite presudu.
Glavni porotnik izvadi naočare iz džepa svog sakoa, otvori ih i stavi na nos. Napokon, poče da čita.
— Mi, porota, nalazimo da optužena, poručnik Lindzi Bokser, nije kriva po pitanju optužbi iznetih protiv nje.
— U tome ste jednoglasni?
— Jesmo.
Bila sam toliko oduzeta da nisam bila sigurna da sam dobro čula. I kada sam premotala izjavu unazad u glavi, kao da sam napola očekivala da će sudija poništiti odluku koju je glavni porotnik upravo izrekao.
Juki me čvrsto zgrabi za ruku, i tek kada videh da joj osmeh obasjava lice bejah potpuno sigurna da ništa ne umišljam. Porota je presudila u moju korist.
Neki glas povika:
— Ne! Ne! Ne možete to da uradite!
Bio je to Endrju Kabot, koji je stajao, držeći se za naslon stolice ispred sebe u kojoj je sedeo Mejson Brojls, pobeleo i smrknut, i poražen.
Brojls zatraži da se porota pojedinačno izjasni, i sudija uvaži zahtev.
— Kada budete čuli da se proziva broj mesta na kome sedite, molim vas recite sudu kako ste glasali — reče sudija Ahakozo.
Jedan po jedan, porotnici se izjasniše.
— Nije kriva.
— Nije kriva.
— Nije kriva...
Čula sam te reči toliko puta ranije, ali mislim da nisam spoznala njihovo pravo značenje do tog trenutka. Dok su me oba moja advokata grlila, lebdela sam obuzeta osećanjem olakšanja tako sveobuhvatnog da je predstavljalo dimenziju za sebe. Možda je to osećanje rezervisano samo za trenutke iskupljenja, trenutke poput ovog.
Bila sam slobodna, i srce mi zapeva.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:33 pm

 Četvrti juli  - Page 2 01357124




PETI DEO
Dobro da bolje ne može biti


106.

Nebo iznad naših glava beše sivo i natmureno kad smo Marta i ja izašle iz mog stana i krenule iz San Franciska. Upalila sam radio u kolima i uhvatila vremensku prognozu, slušajući s podeljenom pažnjom dok sam manevrisala kroz uobičajenu saobraćajnu gužvu.
Dok sam se kotrljala Ulicom Portrero razmišljala sam o šefu Trakiju. Juče, kada smo se sreli u sedištu policije, ponudio mi je da se vratim na posao, i mene obuze trema kao da me je pitao da izađem s njim.
Trebalo je samo da pružim ruku i pristanem.
Da sam to uradila, ovog jutra bih se vozila do policijske stanice, držala govor mojim policajcima o tome kako idemo dalje, rovarila po gomili papira na mom stolu, nerešenim slučajevima. Ponovo bih preuzela komandu nad odeljenjem.
Ali, iako je šef bio veoma ubedljiv, odbila sam ga.
— Ostalo mi je još nekoliko dana odmora, šefe. Potrebno mije da se opustim.
Rekao je da razume, ali kako bi mogao? Još uvek nisam znala šta želim od života, i imala sam osećaj da neću ni znati dok ne razrešim ubistva u Half Mun Beju.
Ta nerešena ubistva sada su bila deo mene.
Instinkt mi je govorio da ću, budem li radila ono u čemu sam dobra, i ako istrajem, pronaći kučkinog sina koji je ubio moje NN lice i sve ostale.
To beše jedino do čega mi je sada bilo stalo.
Okrenula sam za 280 stepeni ka jugu, i čim sam izašla iz grada, spustila sam prozore na kolima i promenila stanicu.
Bilo je deset ujutru, vetar mije mrsio kosu, a Su Hol je puštala moje omiljene stare pesme na stanici 99.7 FM.
— Ovog jutra ne pada kiša — čuh je kako prede. — Danas je prvi jul, predivan sivi dan u San Francisku, koji prosto lebdi u bisernoj magli. A nije li magla nešto zbog čega volimo San Francisko?
Utom se iz zvučnika začu savršena pesma: „Fly Like an Eagle".
Zapevah iz sveg glasa, melodija me ponese i raspoloženje mi skoči do neba.
Bila sam slobodna.
Užasno suđenje beše poput slike u retrovizoru, a moja budućnost je iznenada bila otvorena kao autoput ispred mene.
Na tridesetak kilometara izvan grada Marta je osetila zov prirode, i ja skrenuh na parking Tako Bela u Pacifiki. Beše to drvena koliba sagrađena šezdesetih godina, dok Komisija za urbanističko planiranje još nije znala ko kosi a ko vodu nosi. I sada je tu stajala jedna od najderutnijih zgrada na svetu, na jednom od najlepših primorskih mesta na svetu.
Za razliku od najvećeg dela autoputa, koji se pružao visoko iznad okeana, ovaj restoran brze hrane bio je u nivou mora.
Plažu je od asfalta delio stenoviti pojas, a iza njega je duboki plavi Pacifik oticao iza ruba horizonta.
Kupila sam neodoljiv čuro* (Engl.: Churro — kolač od testa pržen u vrelom ulju, slično tulumbama. (Prim. prev.)) sa cimetom i čašu crne kafe, i sela na kamenje. Posmatrala sam istetovirane, zgodne surfere kako jašu na talasima i Martu kako trči po sjajnom sivom pesku dok sunce nije gotovo sasvim rasteralo maglu.
Kada je taj čarobni trenutak ostao zauvek utisnut u mom sećanju, pozvah Martu nazad u kola.

Dvadeset minuta kasnije uđosmo u predgrađe Half Mun Beja.



Prešla sam kolima preko vazdušnog zvona na prilazu garaži Čovek na mesecu, i trubila dok Kit nije izašao iz svoje kancelarije. On skide svoj bejzbol kačket, protrese zlatnu kosu, vrati kačket na glavu, nasmeši mi se i priđe.
— Vidi, vidi. Ko je to nama došao. Žena godine — reč Kit, spuštajući ruku na Martinu glavu.
— E, vala baš — rekoh, smejući se. — Prosto mi je drago što se sve završilo.
— Da, potpuno te razumem. Video sam tog Sema Kabota na vestima. Izgledao je vrlo žalosno.
Stvarno sam se brinuo za tebe, Lindzi, ali sve je to sada lanjski sneg. Čestitam.
Tiho sam mu zahvalila na pažnji i zamolila ga da mi napuni rezervoar. U međuvremenu, uzela sam ručni brisač iz kofe i očistila vetrobransko staklo.
— I šta ćeš sad, Lindzi? Zar ne moraš da se vratiš na posao u veliki grad?
— Neću odmah. Znaš, nisam još spremna...
Kako sam to izgovorila, crvena mrlja prelete preko raskrsnice. Vozač je usporio, i pogledao pravo u mene pre nego što će dodati gas i odjuriti niz Glavnu ulicu.
Nisam bila u gradu ni pet minuta a već sam videla Denisa Egnjua.
— Ostavila sam bonevil kod sestrine kuće — rekoh dok sam posmatrala oblak prašine koji je porše ostavio za sobom. — A imam i neka neobavljena posla ovde u gradu.
Kit se okrete i vide da posmatram Egnjuov porše koji je nestajao niz ulicu.
— Nikad to nisam mogao da razumem — reče on, ubacujući pištolj od creva za gorivo u moj rezervoar, vrteći glavom. Zvono se oglašavalo dok je merač odbrojavao galone. — On je stvarno pokvaren tip. Prosto ne razumem zašto žene toliko privlači nevolja.
— Mora da se šališ? - upitah. - Misliš da me zanima taj tip?
— Zar te ne zanima?
— Veoma. Ali ne onako kako ti misliš. Moje interesovanje za Denisa Egnjua strogo je poslovne prirode.



Dok smo išle ka Ketinoj kući Marta je skakala s prednjeg na zadnje sedište, lajući kao blesava. A kada sam parkirala na prilazu, ona iskoči kroz otvoren prozor kola i dotrča do ulaznih vrata, gde ostade da stoji mašući repom, pevajući u visokom tonalitetu.
— Smiri se, Bu — rekoh. — Obuzdaj se malo.
Ubacih ključ u bravu i otvorih vrata; Marta otkaska unutra. Pozvala sam Džoa i ostavila mu poruku:
„Zdravo, Molinari, ja sam kod Ket. Zovi kad budeš mogao." Onda sam ostavila poruku Karoli, rekavši joj da Elison i ona mogu da prepuste meni brigu oko svinje.
Dan sam provela razmišljajući o ubistvima u Half Mun Beju dok sam čistila po kući. Za večeru sam skuvala špagete i malo graška iz konzerve, podsećajući sebe da ujutru odem po namirnice.
Zatim sam ponela laptop u sobu mojih nećaka i postavila ga na njihov radni sto. Primetila sam da su mladice slatkog krompira porasle još nekoliko centimetara, ali beleške koje smo Džo i ja prikačili za plutanu tablu behu netaknute.
Naše male škrabotine koje su opisivale okolnosti i okrutno postupanje s Vitakerovima, Doltrijevima, Sardučijevima i O'Malijevima još uvek nisu vodile nikuda. I, naravno, moje usamljeno NN lice još je stajalo prikačeno na tabli.
Upalila sam laptop i pristupila VICAP bazi podataka FBI-ja. VICAP, ili Program hapšenja nasilnih kriminalaca, bio je nacionalni internet sajt s jednom svrhom: da pomogne organima reda da povežu raštrkane deliće informacija koje se tiču serijskih ubistava. Sajt je imao sjajan pretraživač, a policajci širom zemlje stalno su dostavljali nove informacije.
Ukucala sam ključne reči koje bi mogle da pomognu da se kockice sklope, da se nađu odgovori na neka pitanja.
Isprobala sam sve: bičevanja u trenutku smrti, parovi ubijeni u krevetu i, naravno, prerezana grla, posle čega se na ekranu pojavilo more informacija. Previše.
Sati su prolazili, i počelo je da mi se muti pred očima, pa sani stavila kompjuter na stend-baj i opružila se na mali krevet mojih sestričina da se odmorim nekoliko minuta.
Kada sam se probudila, napolju je bio mrkli mrak. Imala sam osećaj kao da me je nešto probudilo. Neki tih, stran zvuk. Svetleći displej video-rikordera u dečjoj sobi pokazivao je 2:17 posle ponoći, a mene je obuzeo neki predosećaj koji nisam mogla da opišem, kao da me neko posmatra.
Treptala sam u tami i ugledala crveni blesak kako juri preko mog vidnog polja. Beše to mentalna slika crvenog poršea zaostala u mom umu koja je zatim izazvala isprekidana sećanja na uznemirujuće scene koje sam proživela s Egnjuom. Neprijatan susret u Kormoranu i onaj ispred Kitove garaže. Incident na putu.
Još uvek sam bila zaokupljena razmišljanjem o Egnjuu. To je bila jedina stvar koja je mogla da objasni taj osećaj da me neko posmatra.
Taman što sam htela da ustanem i odem u svoju sobu, i tamo prespavam ostatak noći kad se serija glasnih pucnjeva i zvuk rasipanja stakla probiše noćnim vazduhom.
Krhotine slomljenog prozorskog stakla padale su svuda oko mene.
Pištolj! Pištolj! Gde li sam kog đavola ostavila pištolj?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:33 pm

 Četvrti juli  - Page 2 01357123





Martini refleksi behu brži od mojih. Ona polete s kreveta i podvuče se ispod njega. Sledila sam njen primer, skotrljavši se na pod dok sam, onako šokirana, prebirala po mozgu, pokušavajući da se setim gde sam ostavila pištolj.
Onda sam se setila.
Bio je u mojoj tašni u dnevnoj sobi, kao i najbliži telefon. Kako sam mogla da budem tako ranjiva? Hoću li umreti zarobljena u ovoj sobi? Srce mi je lupalo tako jako da me je bolelo.
Podigoh glavu samo nekoliko centimetara od poda i osmotrih sobni inventar spram slabašne zelene svetlosti časovnika na video-rikorderu.
Pomno sam pregledala svaku površinu i predmet u sobi, tražeći nešto, bilo šta, čime bih mogla da se zaštitim.
Soba je bila prepuna velikih plišanih životinja i lutaka, ali nije bilo nijedne palice za bejzbol niti hokejaškog štapa, ničega što bih mogla da iskoristim za borbu. Nisam čak mogla ni da bacim TV na napadača jer je bio pričvršćen za zid.
Otpuzala sam preko parketa odgurujući se podlakticama, posegla naviše i zaključala vrata od sobe.
Baš u tom trenutku oglasi se još jedan rafal — vatra iz automatskog oružja koja je rešetala po prednjem delu kuće, ponovo po dnevnoj i gostinjskoj sobi u dnu hodnika. Tada mi konačno postade jasna prava svrha ovog napada.
Moglo je da se desi — trebalo je — da ja spavam u toj sobi.
Puzeći na stomaku mic po mic, zgrabila sam nogar drvene stolice, uprla u nju, osovila je na zadnje nogare i podmetnula naslon ispod kvake od vrata. Zatim sam dohvatila drugu stolicu i razlupala je o komodu.
S nogarom od stolice u ruci, čučnula sam leđima okrenuta zidu.
Beše to jadna scena. Ne uzimajući u obzir psa koji se krio ispod kreveta, moja jedina odbrana bila je noga od stolice.
Ako iko uleti na vrata s namerom da me ubije, mrtva sam.



Dok sam osluškivala da li se na parketu ispred spavaće sobe čuje zvuk koraka, zamišljala sam kako neko nogom razvaljuje vrata i kako zamahujem štapom na uijeza, moleći boga da bih nekako uspela da mu prospem mozak.
Ali kako je časovnik na displeju video-rikordera otkucavao minute a tišina postajala sve duža, adrenalin mi je splasnuo.
I ja počeh da ludim.
Ustala sam, prislonila uvo na vrata i oslušnula, i pošto spolja nije dopirao nikakav zvuk, otvorila sam ih i pošla polako niz dugačak hodnik, koristeći dovratke i zidove kao zaklon.
Kada sam stigla u dnevnu sobu, zgrabila sam tašnu s mesta gde beše prislonjena uz kauč. Posegnuh unutra i sklopih šaku oko drške pištolja.
Hvala ti, bože.
Dok sam okretala policiju, provirih kroz otvor u žaluzinama. Ulica je izgledala pusto, ali učinilo mi se da vidim nekakav odsjaj na travnjaku ispred kuće. Šta bi to moglo da bude?
Rekoh dispečeru svoje lme, čin i broj značke, i prijavih da je u Aveniji Si Vju br. 256 došlo do pucnjave.
— Da li je neko povređen?
— Ne, dobro sam, ali zovite šefa Starka i obavestite ga o ovome.
— Pucnjava je već prijavljena, poručnice. Pojačanje stiže.



Začuh sirene i videh kako se rotaciona svetla približavaju Aveniji Si Vju. Kada su prva kola pristigla, otvorih ulazna vrata i Marta projuri pored mene. Pritrčala je zmijolikom predmetu koji je ležao na mesečini.
Ona ga onjuši.
— Marta, šta si pronašla? Šta je to, devojčice?
Cučala sam pored nje kada je šef Piter Stark izašao iz svojih kola. On priđe noseći baterijsku lampu i čučnu pored mene.
— Jeste dobro?
— Jesam. Dobro sam.
— Da li je to ono što mislim da jeste? — upita on.
Gledali smo u muški kaiš. Bio je dug oko devedeset centimetara i širok jedan i po centimetar, uzak, načinjen od kože smeđe boje, sa četvrtastom zagasitosrebrnom kopčom. Kaiš beše posve običan; verovatno je polovina ljudi u zemlji imala jedan takav negde u svom ormaru.
Ali na metalnim delovima ovog kaiša mogle su se razaznati nekakve crvenkastosmeđe mrlje.
— Zar ne bi bilo sjajno — rekoh, odbijajući da razmišljam o užasu od pre nekoliko minuta, o tome kako su ti pucnji sigurno bili meni namenjeni — zar ne bi bilo divno — rekoh šefu Starku — kada bi ovaj kaiš bio dokazni materijal?



Tri policijska automobila zaustaviše se uz ivičnjak. Radiji su krčali i pucketali, i celom dužinom Avenije Si Vju u kućama se upališe svetla i ljudi pohrliše napolje u pidžamama i ogrtačima, majicama i šortsevima, razbarušene kose, pospanih lica na kojima se ogledao strah.
Ketino dvorište beše osvetljeno rotacionim svetlima, i kako su izlazili iz patrolnih vozila policajci su odlazili do šefa po naređenja i raštrkavali se u raznim pravcima. Dvojica uniformisanih policajaca počeše da skupljaju čaure od metaka, a dvojica detektiva krenuše da uzimaju izjave od komšija.
Uvedoh Starka u kuću, te zajedno ispitasmo polomljene prozore, oštećeni nameštaj i izrešetanu dasku od kreveta u „mojoj" sobi.
— Imate li ideju ko je ovo mogao da uradi? — upita me Stark.
— Ne — odgovorih. — Kola su mi parkirana na prilazu gde svako može da ih vidi, ali nisam nikome rekla da ću biti u gradu.
— A zašto ste ovde, poručnice?
Razmišljala sam kako bih najbolje odgovorila na ovo kad čuh kako me Elison i Karoli dozivaju.
Mladi policajac sa crvenim, klempavim ušima priđe pragu i prenese Starku da imam posetioce.
— Ne mogu da uđu unutra — reče Stark. — Isuse, da li neko stavlja traku oko kuće? Lice uniformisanog policajca potpuno pocrvene dok je vrteo glavom.
— Zašto ne, kog đavola? Pravilo broj jedan: Uspostaviti kontrolu nad mestom zločina. Bacite se na posao.
Pošla sam za pozornikom do prvog stepenika na prilazu, gde me Karoli i Elison uhvatiše u preko potrebni zagrljaj.
— Jedan od mojih klinaca prati policijsku frekvenciju
— reče Karoli. — Došla sam čim sam čula. Oh, bože, Lindzi. Tvoje nike.
Spustila sam pogled. Srča od slomljenog stakla ostavila je nekoliko posekotina na mojim podlakticama i krv je kapala dole i natapala mi majicu.
Izgledalo je mnogo gore nego što je bilo.
— Dobro sam — rekoh Karoli. — Samo nekoliko ogrebotina. Sigurna sam.
— Ne planiraš valjda da ostaneš ovde, Lindzi? Jer to je suludo — reče Karoli, dok joj se na licu videlo koliko je bila besna i uplašena. — Za tebe imam mesta na pretek kod kuće.
— Dobra ideja — reče Stark, prilazeći mi s leđa. — Pođite s vašom finom prijateljicom. Pozvao sam Jedinicu za uviđaj, i oni će ostatak noći provesti u vađenju metaka iz vaših zidova i pretresanju cele kuće.
— Neće mi smetati. Biće mi dobro ovde — rekoh mu.
— Ovo je kuća moje sestre. Neću da odem.
— Dobro. Ali ne zaboravite da je ovo naš slučaj, poručnice. Ovde još uvek nemate nadležnost.
Nemojte početi da izigravate kauboja, u redu?
— Da izigravam kauboja? Šta vi mislite, s kim pričate?
— Čujte, izvinjavam se, ali neko je upravo pokušao da vas ubije.
— Hvala. To mi je jasno.
Šef stade da namešta kosu iz navike. — Ostaviću jedna patrolna kola na prilazu noćas. Možda i duže.

Dok sam se opraštala od Karoli i Elison, šef ode do svojih kola i vrati se s papirnom kesom.
Vrhom hemijske podiže kaiš i ubaci ga u kesu, a ja prikupih svoje dostojanstvo i zatvorih vrata.
Otišla sam u krevet ali, naravno, nisam mogla da zaspim. Policajci su ulazili i tumarali kroz kuću, lupajući vratima i smejući se, a osim toga, mozak mi je bio u rasulu.
Odsutno sam mazila Martu po glavi dok je ona drhtala pored mene. Neko je izrešetao ovu kuću i ostavio posetnicu. Da li je to bilo upozorenje da se klonim Half Mun Beja? Ili je dotična osoba stvarno pokušala da me ubije?
Šta će se desiti kad se pojavim živa?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:33 pm

 Četvrti juli  - Page 2 01357093





Jedan sunčev zrak provuče se kroz prozor pod neuobičajenim uglom, i natera me da otvorim oči.
Ugledala sam plave tapete, sliku moje majke iznad komode — i sve dođe na svoje mesto.
Ležala sam u Ketinom krevetu — jer su u dva ujutru meci leteli kroz kuću, zarivajući se u dasku od kreveta u gostinjskoj sobi na samo koji centimetar od mog uzglavlja.
Marta me je ćuškala vlažnom njuškom po ruci dok nisam iskočila iz kreveta. Navukla sam nešto od Ketine odeće — izbledele farmerke i narandžastu bluzu sa spuštenim, nabranom dekolteom. Nije moja boja i defmitivno nije moj stil.
Očešljala sam se, oprala zube i izašla u dnevnu sobu.
Forenzičari su još uvek izvlačili zrna iz zidova, pa sam skuvala kafu i ispekla tost za sve, i postavljala pitanja da bih saznala osnovne činjenice.
Ispaljeno je dvanaest metaka kalibra 9 milimetara, ravnomerno raspoređenih po dnevnoj i gostinjskoj spavaćoj sobi, jedan kroz uski visoki prozor na dečjoj sobi. Zrna i čaure bili su spakovani i obeleženi, rupe fotografisane i ekipa forenzičara je dovršavala posao. Kroz jedan sat sve će biti poslato u laboratoriju.
— Jeste li dobro, poručnice? — upita jedan od tehničara, visok momak od tridesetak godina krupnih kestenjastih očiju i zubatog osmeha.
Osvrnuh se po uništenoj prostoriji, prekrivenoj srčom i prašinom sa zidova.
— Ne. Nisam. Muka mi je od ovoga — rekoh. — Moram da počistim sve, zamenim stakla, uradim nešto po pitanju ovog... ovog nereda.
— Ja sam Arti, uzgred — reče tehničar, pružajući ruku.
— Drago mi je — rekoh, rukujući se.
— Moj teča Kris vodi Dizaster master. Hoćete da ga nazovem? Može da vam sredi ovo mesto, ma dok ste rekli keks. Mislim, vas će uslužiti preko reda, poručnice. Vi ste jedna od nas.
Zahvalila sam Artiju i prihvatila ponudu. Onda sam zgrabila tašnu i izvela Martu na zadnji ulaz. Nahranila sam gospođicu Prasicu, napravila krug do patrolnih kola na prilazu i sagla glavu do visine prozora.
— Nunan, beše?
— Da, gospoja.
— Još uvek na dužnosti?
— Da, gospoja. Bićemo ovde neko vreme. Cela jedinica pazi na vas, poručnice. Šef i svi mi. Ovo je stvarno bezveze.
— Zahvalna sam na brizi.
Stvarno jesam bila. Surova svetlost dana činila je pucnjavu samo stvarnijom. Neko se provezao ovom ulicom u predgrađu rešetajući Ketinu kuću iz automatskog oružja.
Bila sam potresena i morala sam da pobegnem odatle dok se ne smirim. Zazveckala sam ključevima od kola i Marta na to opusti uši i gotovo poče da maše repom.
— Trebaju nam namirnice — rekoh joj. — Šta kažeš na to da se malo provozamo bonevilom i potražimo neke stvari?



Marta uskoči na suvozačko sedište „ogromnog zlatnog čamca". Privezah pojas i okrenuh ključ.
Motor se upali iz drugog pokušaja, i ja upravih bonevilov aristokratski nos ka gradu.
Zaputila sam ka bakalnici u Glavnoj ulici, ali dok sam napredovala ispresecanim ulicama Ketinog komšiluka, postepeno sam postala svesna plavog taurus sedana u svom retrovizoru. Činilo se kao da namerno zaostaje za mnom, ali ipak nastavlja da me prati.
Onaj jezivi osećaj da me neko posmatra ponovo poče da mi šalje žmarce uz kičmu. Da li me je neko pratio?
Ili sam bila u takvom stanju da sam konstantno videla sebe kao pokretnu metu na strelištu?
Presekla sam autoput Kabriljo idući Ulicom magnolija i ušla u Glavnu ulicu, gde sam prozujala pored svih malih radnji i lokala: Muzičke kolibe, Mesečevih vesti i Hrane i goriva. Želela sam da ubedim sebe da sam samo usplahirena, ali đavola — ako bih i izgubila taurus iz vida na blok ili dvafon bi se pojavio iza mene na sledećem ćošku.
— Drži se dobro. Idemo da se provozamo — rekoh Marti koja se široko kezila u vetar.
Pred kraj Glavne ulice smotah udesno na put br. 92, koji je bio glavna veza Half Mun Beja s ostatkom Kalifornije.
Automobili su brzo promicah ovom krivudavom saobraćajnicom s dve trake i ja se pridružih reci vozila koja su išla osamdeset u zoni u kojoj je propisana brzina iznosila četrdeset kilometara na sat. Dupla žuta traka pružala se u daljini i punih osam kilometara puta bez preticanja na mestu gde je
„devedeset dvojka" prelazila preko akumulacionog jezera Kristal Springs i spajala se s autoputem.
Nastavila sam putem, tek napola svesna brdovitog predela prekrivenog šipražjem i zakržljalim drvećem s moje leve strane i ponora dubine šest metara koji se otvarao na nekih pola metra s desne strane mojih kola. Tri automobila iza mene, plavi sedan nije me ispuštao iz vida.
Nisam luda. Neko me stvarno prati. Da li je u pitanju taktika zastrašivanja?
Ili je u tim kolima strelac, koji samo čeka priliku za čist pogodak?
Put br. 92 završavao se raskrsnicom s Bulevarom Skajlajn, i u bližem desnom uglu nalazilo se stajalište s pet izletničkih stolova i šljunčanim parkingom.
Nisam dala žmigavac za skretanje, samo sam smotala udesno. Htela sam da siđem s puta, pustim da me taurus prođe da mogu da osmotrim vozača, zapišem broj tablica. Da mu se sklonim s nišana.
Ali umesto da prione na podlogu kao što bi to uradio moj eksplorer, bonevil je proklizao preko šljunka, vraćajući me na put br. 92, preko duple žute trake pravo u reku nadolazećeg saobraćaja.
Taurus mora da me je pretekao, ali ja to nisam videla.
Borila sam se s volanom kola koja su se vrtela u krug, kada lampice na instrument-tabli poludeše.
Upravljač i kočnice su otkazale poslušnost, alternator je crkao, motor je počeo da se pregreva, a ja sam proklizavala nasred puta.
Stisnuh kočnicu i jedan crni pikap naglo skrete u stranu da me ne bi pokupio po boku. Vozač stade besno da trubi i psuje kroz prozor, ali meni beše tako drago što me je izbegao da mi je došlo da ga izljubim.
Kada sam se konačno zaustavila na rubu kolovoza, oko mene se podigao oblak uskovitlane prašine, i nisam mogla da vidim dalje od vetrobrana.
Izašla sam iz bonevila i naslonila se na njega. Noge su mi bile kao od gume, a ruke su mi se

tresle.
Potera je gotova, za sada.
Ali znala sam da još nije kraj.
Neko me je uzeo na nišan, a ja nisam imala pojma ko i zašto.



Nazvala sam garažu Čovek na mesecu preko mobilnog i dobila Kitovu sekretaricu.
— Kite, u maloj sam nevolji. Lindzi ovde. Molim te javi se.
Kada je Kit nazvao, dala sam mu svoje koordinate. Dvadeset minuta mi je izgledalo kao čitav sat pre nego što se on zaustavio u svom truckavom kamionu za vuču. Zakačio je bonevil, spremajući ga za neslavan povratak kući, a ja se popeh u kabinu na mesto suvozača.
— To je luksuzan auto, Lindzi — korio me je Kit. — Nije predviđen da u njemu voziš reli. Star je preko dvadeset godina, zaboga.
— Znam, znam. Duga tišina.
— Lepa ti je bluza.
— Hvala.
— Ne, ozbiljno — reče, nateravši me da se nasmejem. — Treba češće da nosiš takve stvari. Kada se obresmo nazad u garaži, Kit otvori haubu bonevila.
— Ha. Pukao ti je kaiš ventilatora — reče on.
— Ha. Znam to.
— Da li znaš da si ovo mogla časkom da središ uz pomoć najlon hulahopa?
— Znam. Ali, koliko god čudno zvučalo, ne držim čarape u kutiji s alatom i rezervnim delovima.Imam ideju. Zašto ja ne bih otkupio ova kola od tebe? Daću ti sto dolara više nego što si ti meni dala.
— Razmisliću o tome. Ne.
Kit se nasmeja i reće da će me odbaciti kući, i ja moradoh da prihvatim njegovu ponudu. Pošto će ionako saznati, ispričala sam Kitu ono što nisam ispričala mojim drugaricama, ono što još nisam rekla čak ni Džou.
Ispričala sam mu o pucnjavi od prošle noći.
— I sad misliš da te neko prati? Zašto ne odeš kući, Lindzi? Ozbiljno?
— Zato što ne mogu da odustanem i dozvolim da ovaj slučaj nastavi svojim tokom. Ne sada.
Naročito nakon što je neko ispalio tuce metaka na kuću moje sestre.
Kit me sažaljivo pogleda pa namesti obod svog kačketa s grbom Njujorških divova, spretno savladavajući krivine na putu.
— Da li ti je iko ikada rekao da si tvrdoglava?
— Naravno. To se smatra dobrom karakternom crtom kod policajca. Razumela sam na šta cilja. Više nisam znala da li sam hrabra ili glupa. Ali nisam još bila spremna da to saznam.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:33 pm

 Četvrti juli  - Page 2 01353569



Kada smo se Kit i ja zaustavili ispred Ketine kuće, prilaz je bio zakrčen: na njemu su stajali parkirani moj eksplorer, jedna patrolna kola, kamionet staklorezačke radnje s natpisom „Sređujemo prozore" i jedan veliki kombi metalikplave boje sa znakom Dizaster mastera na vratima.
Zahvalila sam Kitu na prevozu i, praćena Martom koja je kaskala iza mene, ušla u kuću, gde sam zatekla krupnog proćelavog čoveka s oreolom crne kose i tankim brčićima kako usisava kauč. On isključi usisivač i „Čika Kris"* (Engl.: Uncle Chris - aluzija na poznatog klovna.(Prim. prev.)) i ja se pozdravismo.
— Banula je gomila radoznalih reportera — reče on. — Rekao sam im da nećete biti tu dok se kuća ne sredi. U redu?
— Savršeno. Sjajno.
— I šef Stark je bio ovde pre nekoliko minuta. Reče da ga nazovete kad stignete.
Ignorisala sam sekretaricu koja je trepćući pokazivala da imam četrdeset sedam poruka, i nazvala policijsku stanicu s telefona u kuhinji. Javio se dežurni.
— Šef daje izjavu za javnost — reče ona. — Može li da vas nazove kasnije?
— Stvarno bih volela da ga čujem.
— Postaraću se za to, poručnice.
Spustila sam slušalicu i pošla hodnikom do sobe mojih sestričina.
Ćebad je još bila na podu. Prozor je bio razbijen, a jedna od vrežica slatkog krompira sušila se na podu. Dobro sam ulubila komodu kada sam o nju razbila stolicu, i čitava soba puna plišanih životinja kao da me je prekorevala.
Šta da su deca bila ovde? Šta bi onda bilo, Lindzi?
Privukla sam slomljenu stolicu do plutane table, sela, i zurila u svoje beleške o ubistvima. Pogled mi odmah zastade na onome što me je najviše mučilo.
Ponekad se činjenice koje najviše govore kriju na otvorenom, sve dok niste spremni da ih vidite. Sada sam videla samo jednu stvar - rupice u ormaru O'Malijevih.
Presvukla sam se i ostavila Martu napolju s Penelopi.
— Vas dve se lepo lgrajte. — Zatim sam eksplorerom pažljivo zaobišla staklorezački kamionet i izašla na ulicu.
Krenula sam nazad ka gradu.



Posmatrač se vozio plavim taurusom ka severu Autoputem br. 280, držeći se puta kroz Hilsborou. Razmišljao je o različitim stvarima, ali ponajviše o Lindzi Bokser.
Pomisao na Lindzi budila je u Posmatraču pomešana osećanja. Na neki čudan način bio je ponosan na nju, zbog toga što je uporno preživljavala, uporno se vraćala iz otpisanih. Zbog toga što je odbijala da se povuče, da odstupi, da se vrati odakle je došla.
Ali bila je nesrećna okolnost što je insistirala na tome da im pravi probleme. Nesrećna okolnost za nju.
Na kraju krajeva, oni nisu želeli da je ubiju. Ubiti policajca, naročito ovog policajca, značilo bi opštu poteru za ubicama. Čitava policija San Franciska pohrlila bi iz grada i radila na rešavanju njenog ubistva. Možda i FBI.
Posmatrač je usporio kod znaka za isključenje ka Trausdejl drajvu, zatim njegov pouzdani mali auto stade da klizi prilaznim putem. Nakon dva i po kilometra, on skrete desno kod velike bolnice Peninsula, zatim opet desno na El Kamino Ril, idući ka jugu.
Pronašao je Eksonovu benzinsku pumpu dva bloka dalje niz put i ušao u minimarket. Tumarao je okolo nekoliko minuta i kupio nekoliko sitnica: flašicu mineralne vode, žitnu štanglicu i novine.
Platio je mladoj kasirki bujnog poprsja 4,20 dolara za namirnice i 20 dolara za benzin. Dok je izlazio iz radnje otvorio je jutarnje izdanje novina i ugledao priču na prvoj strani.
RAFAL ISPALJEN NA KUĆU PORUČNIKA
Iznad teksta bila je Lindzina slika u uniformi, a u desnoj rubrici beše nastavak priče o slučaju Kabot. Sem Kabot optužen za dvostruko ubistvo, „nastavak priče na 2. strani".
Posmatrač uredno presavi novine, spusti ih na suvozačko sedište pa ode da napuni rezervoar. Zatim upali kola i uputi se kući. Kasnije će popričati s Istinom. Možda neće ubiti Lindzi na isti način kao ostale. Možda će se samo postarati da ona nestane.



Ordinacija pokojnog doktora O'Malija nalazila se unutar jedne dvospratnice s fasadom od cigle u Ulici Keli, a sa desne strane vrata stajala je mesingana pločica s njegovim imenom.
Osetila sam kako mi se puls blago ubrzava kad sam pozvonila na interfon. Znala sam da će me šef isprašiti što njuškam bez njegovog znanja, ali morala sam da učinim nešto. Bolje da kasnije molim za oproštaj nego da tražim dozvolu i budem odbijena.
Začu se zujanje, i ja otvorih vrata. Ugledala sam čekaonicu s moje leve strane: mala i četvorougaona, s nameštajem presvučenim sivim mebl-štofom i gomilom poruka s izrazima saučešća iskačenim svugde po zidovima.
Za stolom na recepciji, iza stakla s kružnim otvorom, sedela je sredovečna žena prosede kose uvijene na krajevima, kako se nosilo u šezdesetim.
— Ja sam poručnica Lindzi Bokser, Policija San Franciska - rekoh, pokazujući značku. Rekoh joj da radim na jednom zastarelom slučaju koji je imao neke sličnosti s nesrećnom smrću doktora O'Malija.
— Već smo pričali s policijom — reče ona, merkajući ispitivački moju značku i širok osmeh koji sam namestila samo za nju.
— Sati i sati pitanja.
— Meni će biti dovoljno samo dva minuta.
Ona zatvori svoje prozorče i trenutak kasnije pojavi se na vratima koja su vodila u ordinaciju.
— Ja sam Rebeka Falkone — reče ona. — Uđite.
U susednoj prostoriji iza zajedničkih vrata sačekale su me druge dve sredovečne žene.
— Ovo je Mindi Heler, medicinska sestra — reče ona, pokazujući na šatiranu plavušu u beloj uniformi i s gomilom šminke na licu, koja je bacala kesice i omote od bombona u kantu za smeće. — A ovo je Harijet Švarc, naš poslovođa — reče Rebeka, predstavljajući punačku ženu u crvenoj trenerci koja je sedela za starim računarom. - Sve tri smo radile za doktora Bena još od pamtiveka.
Rukovasmo se i ja se ponovo predstavih i rekoh zašto sam došla.
— Primite moje saučešće - rekoh. Zatim rekoh ženama da mi je potrebna njihova pomoć. — Bilo šta što bi moglo da mi pomogne da rasvetlim slučaj.
— Hoćete istinu? — upita Harijet Svarc. Ona se okrenu od računara, zavali se u stolici, i utonu u sećanja. — Bio je kao Pikasova slika. Gomila linija, i gledajući ih zaključujete o osobi. Između linija, prazan prostor...
Mindi Heler je prekide:
— Bio je solidan lekar, ali cicija, zatvoren, sveznalica. I umeo je da bude loš prema svojim robovima. — Ona prostreli pogledom svoje koleginice. — Ali ne verujem da je ubijen jer je bio drkadžija, a najgore je što jeste bio.
— Aha. Dakle, vi mislite da su O'Malijevi bili slučajne žrtve.
— Baš tako. Izabrani nasumično. Govorim to sve vreme.
Upitala sam ih da li je doktor O'Mali lečio neku od ostalih žrtava, i odmah bila odbijena.
— Znate da smo obavezani da štitimo privatnost pacijenata — reče gospođa Heler — ali sigurna sam da vam šef Stark može reći ono što vas zanima.
U redu, onda.
Zapisala sam svoj broj mobilnog i ostavila ga na stolu Harijete Švarc. Zahvalila sam svima na

vremenu, ali bila sam snuždena. Doktor O'Mali možda jeste bio baš onakav kakvim ga je njegovo osoblje opisivalo, ali činjenica je da sam naletela na još jedan ćorsokak.
Samo što sam otvorila vrata zgrade, kad me neko uhvati za ruku. Bilaje to Rebeka Falkone, a izraz hitnje urezao joj se po sredini lica.
— Moram da popričam s vama — reče ona — nasamo.
— Možemo li da se nađemo negde? — upitah.
— Half Mun Bej kofi kompani. Znate gde je?
— U onom malom tržnom centru na početku Glavne ulice? Ona klimnu glavom. — Izlazim s posla u pola devet.
— Biću tamo.



Kolena su nam se gotovo dodirivala ispod malog stola u zađnjem delu restorana nadomak toaleta. Ispred nas su stajale tanjiri sa salatom i kafa, ali Rebeka nije jela. I još nije bila spremna da progovori.
Igrala se zlatnim krstićem koji joj je visio na lančiću oko vrata, vukući ga napred-nazad po lancu.
Razumela sam njenu nedoumicu. Želela je da ona bude ta koja će reći pravu informaciju, ali istovremeno nije htela da pusti buvu gde bi njeni prijatelji to mogli da čuju.
— Ne znam ništa, razumete? — reče Rebeka napokon.
— I sigurno ne znam ništa o ubistvima. Ali Bena je nešto pritiskalo u poslednje vreme.
— Možete li da budete određeniji, Rebeka?
— Pa, bio je neuobičajeno zlovoljan. Brecnuo se na nekoliko svojih pacijenata, što je, da vam kažem, bila retkost. Kada sam ga pitala šta je posredi, nije hteo da prizna da ga nešto muči.
— Poznavali ste Lorelaj?
— Naravno. Upoznali su se u crkvi i, iskreno govoreći, bila sam iznenađena što se Ben oženio njom. Mislim da je bio usamljen, a ona mu se divila. — Rebeka uzdahnu. — Lorelaj je bila prilično prostodušna. Bila je detinjasta žena koja je volela da ide u kupovinu. Niko je nije mrzeo.
— Interesantno zapažanje — rekoh. I to beše dovoljno ohrabrenja da navede Rebeku da kaže ono što je želela od samog početka.
Izgledala je kao da stoji na rubu odskočne daske, a bazen je daleko, daleko ispod nje. Ona udahnu i skoči.
— Da li znate za prvu gospođu O'Mali? - upita ona. — Znate li da se Sandra O'Mali ubila? Da se obesila u sopstvenoj garaži?

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:34 pm

 Četvrti juli  - Page 2 912_Powell



Obuzeo me je onaj čudan osećaj kao da mi nešto gamiže po kosi koji često prethodi nekom otkriću.
— Da — rekoh — pročitala sam da je Sandra O'Mali izvršila samoubistvo. Šta znate o tome?
— Bilo je tako neočekivano — reče Rebeka. — Niko nije znao... nisam znala da je bila u takvoj depresiji.
— I zašto mislite da je sebi oduzela život?
Rebekaje viljuškom prebirala po svojoj cezar salati i konačno odložila pribor a da nije uzela ni zalogaj.
— Nikad nisam saznala — reče ona. — Ben nije pričao o tome, ali ako bih morala da nagađam, rekla bih da ju je on zlostavljao.
— Zlostavljao na koji način?
— Ponižavao je. Ponašao se prema njoj kao da je niko i ništa. Kad god bih čula kako joj se obraća, skupila bih se, kao da ne primećujem. — Ona pokaza kako, uvlačeći glavu među ramena, spuštajući bradu.
— Da li se ona žalila zbog toga?
— Nije. Sandra to ne bi uradila. Bila je tako poslušna, tako fina. Nije pisnula čak ni kada je počeo da je vara.
Točkovi u mojoj glavi su se sigurno okretali, ali još nisu imali čvrstu podlogu o koju bi se otisnuli. Rebeka napući usne s neodobravanjem.
— Viđao se s tom istom ženom godinama, nastavio je da se viđa s njom i nakon što se oženio Lorelaj, sigurna sam u to. Zvala ga je u ordinaciju sve do dana kada je umro.
— Rebeka — rekoh strpljivo, iako nisam mogla da podnesem tu neizvesnost ni sekund više. — Rebeka. Kako se zove druga žena?
Rebeka se zavali u stolici jer u tom trenutku dvojica muškaraca prođoše tik pored nas idući ka toaletu. Kada se vrata toaleta zatvoriše, ona se naže napred i prošaputa.
— Emili Heris — reče ona.
To ime mi beše poznato. Zamislila sam njene sjajno nakarminisane usne. Njenu ružičastu haljinu sa šarama.
— Žena koja radi za Pacifik houms nekretnine?
— To je ona.



Emili Heris sedela je za svojim stolom kada ja udoh u dugačku usku kancelariju s redom stolova poređanih uza zid s jedne strane. Njene lepe usne automatski se razvukoše u osmeh, koji postade još širi kadje me prepoznala.
— Oh, zdravo - reče ona. — Zar nisam srela vas i vašeg muža pre dve nedelje kod kuće na Oušn Koloni roudu? Imate divnog psa.
— Tako je — rekoh. — Ja sam poručnica Bokser. Radim u Policiji San Franciska. — Zatim joj pokazah značku.
Ženino lice se namah uozbilji.
— Već sam pričala s policijom.
— Sjajno. U tom slučaju sigurna sam da nećete imati ništa protiv da to ponovo učinite. Privukoh stolicu koja je stajala pored njenog stola i sedoh.
— Rekoše mi da ste doktor O'Mali i vi bili bliski prijatelji — rekoh.
— Nije me stid da priznam to što insinuirate. Taj čovek je bio nesrećan kod kuće, ali ja nisam bila pretnja njegovom braku i, da me đavo nosi, nisam imala ništa s njegovim ubistvom.
Dok sam je posmatrala, gospođica Heris stade da namešta sve olovke, papire i ostali kancelarijski pribor po svom stolu. Da posprema. Da dovodi sve u red. Šta li trenutno prolazi kroz glavu ove čistunice? Sta to zna o O'Malijevima?
— I vi ste ovlašćeni prodavac za njihovu kuću?
— To nije razlog da ubijete nekoga, zaboga. Jeste li ludi? Ja sam jedan od najuspešnijih agenata za nekretnine u ovoj oblasti.
— Smirite se, gospođice Heris. Nisam implicirala da ste ikoga ubili. Samo pokušavam da saznam nešto više o žrtvama jer radim na istrazi još jednog nerešenog ubistva.
— U redu. Još uvek sam malo potresena, znate.
— Naravno. Razumem vas. Da li ste prodali kuću?
— Ne još, ali imam jednu ponudu.
— Dobro. Da li biste mogli da mi pokažete kuću, gospođice Heris? Imam nekoliko pitanja, i nadam se da ćete moći da mi odgovorite na njih. Možda možete pomoći u rešavanju ubistva Bena O'Malija.



Reklamni leci Pacifik houms nekretnina bili su rašireni po stolu u predsoblju, i neko je bio promenio cveće u vazama otkako smo Džo i ja samostalno obavili razgledanje ove lepe kuće na Oušn Koloni roudu.
— Nemate ništa protiv da pođete sa mnom na sprat? -upitah agenta za nekretnine.
Gospođica Heris sleže ramenima, baci ključeve na sto pored ljiljana i pođe uza stepenice ispred mene.
Kada smo došli do vrata glavne spavaće sobe, ona zastade.
— Ne volim da ulazim u ovu sobu - reče ona, šarajući pogledom po bledozelenoj sobi s novim zelenim tepihom.
Mogla sam da zamislim scenu ubistva gotovo jednako dobro kao i ona. Pre samo tri nedelje telo Lorelaj O'Mali ležalo je prosutih creva na otprilike tri metra od mesta gde smo stajale.
Emili Heris proguta knedlu, pa mi se nevoljno pridruži ispred plakara. Pokazala sam joj sveže prefarban obris rupice koja se jedva nazirala na vratima plakara i još uvek vidljivi polumesec na mestu gde je Džoov palac ostavio otisak u git masi.
— Šta mislite o ovome? — upitah je.
Emilin glas utihnu i postade hrapav. — To me ubija, eto šta mislim — reče. — Očigledno je, zar ne? Snimao se u krevetu s Lorelaj. Rekao mi je da ne spava više s njom, ali izgleda da je lagao.
Lice joj se onda zgrči, i ona tiho zaplaka zagnjurivši lice u gužvu svetloplavih maramica koje je izvadila iz tašne.
— Oh bože, oh bože — jecala je. Posle nekog vremena ona izduva nos, pročisti grlo, pa reče. — Moja veza s Benom nema nikakve veze s njegovim ubistvom. Možemo li sada da izađemo odavde?
Ne ako se ja pitam. Bez obzira na to šta bih mogla da saznam od Emili Heris, za to nije postojalo bolje vreme nego sada, niti bolje mesto od ovog.
— Gospođice Heris.
— Isuse. Zovite me Emili. Ispričala sam vam sve te lične stvari.
— Emili. Stvarno moram da čujem vašu stranu priče.
— Dobro. Znate za Sandru?
Klimnuh glavom i, kao da sam izvukla čep, iz nje provali bujica reči.
— Zar ne mislite da me je izjedala pomisao da se ona ubila jer se Ben viđao sa mnom? — Brisala je maramicom natečene oči i suze ponovo krenuše.
— Ben je rekao da je Sandra bila ludača i da se zbog toga nije usuđivao da je ostavi. Ali nakon što se ubila, prestala sam da ga viđam na godinu dana.
— Onda se pojavila Lorelaj. Princeza. Ben je mislio da će za Kejtlin biti bolje da se što pre oženi, i šta sam ja mogla da kažem na to? Još sam bila udata, poručnice.
— Onda smo počeli ponovo da se viđamo.
— Kod mene, uglavnom. Ponekad u motelima. Zvučaće čudno, ali mislim da Lorelaj uopšte nije bilo briga za Kejtlin.
— Ali Ben i ja smo izvlačili maksimum iz datih okolnosti. Igrali smo se. On je mene zvao Kamila. Ja sam njega zvala Čarls. Njegovo visočanstvo. Bilo je zabavno. I mnogo mi nedostaje. Znam da me je Ben voleo. Znam da jeste.
Nisam rekla: onoliko koliko jedan podli, prevrtljivi seronja može nekoga da voli, ali jesam

otvorila vrata od plakara i pozvala agenta za nekretnine da uđe unutra.
— Molim vas, Emili.
Pokazala sam joj drugu rupicu na zadnjem zidu.
— Ova rupa prolazi kroz zid... do Kejtlinine sobe. Emili zinu i pokri lice rukama.
— Nikada nisam videla to. Ne znam ništa o tome! Moram da idem — reče ona, okrete se i istrča iz sobe.
Mogla sam da čujem lupu njenih visokih potpetica dok je silazila niza stepenice.
Sustigoh Emili u trenutku kad je grabila ključeve sa stočića u hodniku i otvarala ulazna vrata.
— Emili.
— Nemam više ništa da kažem — reče, dok je, dišući ubrzano, zatvarala i zaključavala vrata za nama. — Ovo je suviše bolno. Zar ne razumete? Volela sam ga!
— To mi je jasno — rekoh, idući ukorak s njom, pa stadoh pored vrata sa suvozačke strane dok je ona palila motor.
— Recite mi još samo jednu stvar — bejah uporna. — Da li je Ben poznavao čoveka po imenu Denis Egnju?
Emili otpusti ručnu i okrenu svoje uplakano lice k meni.
— Molim? Šta to govorite? Zar je prodao naše snimke tom ljigavcu?
Emili ne sačeka odgovor. Cimnu volan i dodade gas.
— To ću shvatiti kao potvrdan odgovor — rekoh linkolnu koji se udaljavao.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:34 pm

 Četvrti juli  - Page 2 885235





Prošla sam pored patrolnih kola stacioniranih na kraju Avenije Si Vju i podigla ruku u znak pozdrava. Onda sam smotala udesno na prilaz ispred Ketine kuće i parkirala eksplorer pored bonevila. Kit je, po svemu sudeći, vratio starog momka dok sam bila odsutna.
Pustila sam Martu u kuću i dala joj biskvit. Zatim sam se posvetila sekretarici koja je treptala.
Pritisla sam dugme „preslušaj" i stala da hvatam beleške u notesu.
Džo, Kler i Sindi su me zvale, zabrinuto moleći da im uzvratim pozive. Četvrta poruka bila je od Karoli Braun, koja me je zvala da navratim do škole na večeru.
Zatim je usledila poruka od šefa Starka, izrečena umornim glasom.
— Bokserova, vratili su nam kaiš iz laboratorije. Nazovi me.
Šef Stark i ja smo se jurili telefonom čitavog dana. Psovala sam dok sam prebirala po notesu tražeći njegov broj. Zatim ga nazvah.
— Sačekajte malo, poručnice — reče dežurni. — Okrenuću ga.
Začuh zvuk policijskog radija kako krči u pozadini. Tapkala sam noktima po kuhinjskom šanku i izbrojala do sedamdeset devet pre nego što se šef javio.
— Bokserova.
— Rezultati iz laboratorije su brzo stigli — rekoh. — Šta imamo?
— Bilo je brzo s razlogom. Nisu našli otiske, što me i ne iznenađuje. Nije bilo ni ičeg drugog, ako ne računaš goveđi DNK. Lindzi, kopilad je nakapala malo goveđe krvi na kopču od kaiša.
— Daj, ne zezaj!
— Znam. Sranje. Vidi, moram da idem. Naš gradonačelnik želi da popriča sa mnom. Šef spusti slušalicu i, boga mi, bilo mi ga je žao.
Izašla sam na trem, sela u plastičnu stolicu i digla noge na ogradu kao što me je Kler i savetovala.
Zurila sam preko svojih sandala i komšijskih dvorišta u plave vode zaliva.
Ponovo sam razmišljala o tom kaišu koji je jutros ležao na travnjaku i mrlji od krvi za koju se ispostavilo da je ćorak.
Jedna stvar beše jasna.
Ubice nisu pokušale da me ubiju.
Kaiš je bio upozorenje koje je trebalo da me otera odavde. Pitala sam se zašto bi se trudili oko toga.
Nisam razrešila ubistvo NN lica, i deset godina kasnije još uvek sam tapkala ovde u mestu.
U međuvremenu, ubice su bile na slobodi, a sve što su dobri momci imali bila je gomila pitanja u stilu „šta ako" i „otkud to", koja su nas mučila i nisu vodila nikuda. Nismo znali zašto.
Nismo znali ko.
I nismo znali gde će udariti sledeći put.
Osim toga, sve je bilo dobro da bolje ne može biti.



Porodice, to prokletstvo modernog doba, mesto na kom se šljam prošlih vremena još održava u životu, neguje i oplemenjuje. Ili je barem Posmatrač tako razmišljao ove večeri.
Otvorio je vrata od predsoblja i ušao u kuću s fasadom od ružičastog dekorativnog maltera koja je stajala visoko na Klif roudu. Farlijevi su izašli u provod, toliko sigurni u svojoj čauri bogatstva i privilegija da se nisu potrudili ni da zaključaju vrata.
Predsoblje je vodilo u kuhinju sa staklenim zidovima, koja je sva sijala obasjana poslednjim zracima zalazećeg sunca.
Ovo je samo izviđanje, podseti Posmatrač samog sebe. Uđi i izađi za manje od pet minuta. Kao i uvek.
Izvadio je fotoaparat iz unutrašnjeg džepa svoje jakne od meke kože i stao da kruži objektivom po sobi, praveći seriju digitalnih fotografija brojnih visokih prozorskih stakala s ramovima dovoljno širokim da kroz njih prođe čovek.
Zzzzk, zzzzk, zzzzk.
Kretao se brzo kroz kuhinju do dnevnog boravka Farlijevih, koji beše isturen tako da se nadnosio nad padinom brda. Svetlost boje ćilibara kupala je obližnju šumu, dajući baršunastoj kori eukaliptusa gotovo ljudska obličja, drveće je poput staraca posmatralo šta on to radi. Kao da su ga razumeli i odobravali mu.
Samo osmatram, reče on sebi opet. Situacija je bila isuviše složena, isuviše vruća sada da bi nastavili po planu.
On se brzo pope zadnjim stepeništem do spavaćih soba, pamteći koji pragovi najglasnije škripe, i da je ograda postojana i jaka. Nastavi dalje niz hodnik na drugom spratu, zalazeći u sve sobe čija vrata behu širom otvorena, fotografišući, pamteći detalje. Trkeljišući po sobama kao da je policajac koji pretresa osumnjičene.
Posmatrač pogleda na sat dok je ulazio u glavnu spavaću sobu. Prošla su skoro tri minuta. On brzo otvori garderober, onjuši mirise vera vanga i ermesa, pa zatvori vrata.
Strčao je niza stepenice do kuhinje, i taman je hteo da ode kad se setio podruma. Imao je dovoljno vremena da baci pogled.
On otvori vrata i odskakuta dole poput miša.
S njegove leve strane nalazio se prostran vinski podrum, a ispred perionica. Ali njegove oči zaustaviše se na vratima s desne strane.
Vrata behu u senci, zaključana katancem sa šifrom. Posmatrač je dobro baratao bravama i katancima. Bio je veoma umešan u manuelnim poslovima. Okretao je brojčanik ulevo dok nije osetio slabašan otpor, zatim udesno pa ponovo ulevo. Katanac škljocnu i Posmatrač otvori vrata.
Razaznao je opremu pri slabom podrumskom svetlu: računar, laserski štampač i mnogo riseva kvalitetnog fotopapira. Digitalni fotoaparati i kamere s opcijom noćnog snimanja.
Debela hrpa odštampanih fotografija stajala je uredno sređena na stolu.
On brzo uđe unutra i zatvori vrata za sobom. Pritisnu prekidač koji upali svetlo.
Samo bezazlena izviđačka misija, to je sve, jedna od mnogih.
Ali ono što je ugledao kada se svetla upališe umalo ga natera da se predomisli.



Miris mornarskog sosa lebdeo je u vazduhu dok sam išla stazom ka Karolinoj školi-internatu u viktorijanskom stilu. Zaklonila sam oči od poslednjih sunčevih zraka koji su se odbijali od prozora s mnoštvom okvira i pokucala mesinganim zvekirom na masivna ulazna vrata.
Tamnoputi dečak od nekih dvanaest godina otvori i reče:
— Pozdrav, gospo policajko.
— Ti si Edi, zar ne?
— Redi* (Engl.: ready-brz, hitar (Prim. prev.)) Edi — reče on, cereći se. — Kako ste znali?
— Imam prilično dobro pamćenje — rekoh mu.
— To je dobro, pošto ste policajac.
Po ulasku u kantinu, veliku otvorenu i prozračnu trpezariju koja je gledala na ulicu, dočekaše me veseli dečji povici.
Karoli me zagrli i reče mi da sednem u čelo stola.
— To je mesto za „počasnog gosta" - reče. S Elison, koja se grabila da sedne s moje leve strane, i Fern, malom crvenokosom devojčicom koja se borila da mi sedne zdesna, osetila sam se dobrodošlom i kao kod kuće u ovoj ogromnoj „porodici".
Činije sa špagetama i salatom s uljem i sirćetom kružile su oko stola, a kriške italijanskog hleba letele preko njega još dok su me deca saletala pitanjima i zagonetkama — koje sam ja odgonetala, a ponekad i grešila.
— Kad porastem — prošaputa Eli — hoću da budem baš kao ti.
— Znaš šta ja želim? Kada porasteš, hoću da budeš baš kao ti.
Karoli zatapša rukama, smejući se veselo.
— Ostavite Lindzi na miru — reče ona. — Pustite jadnu ženu da jede. Ona je naša gošća, ne nešto što vi treba da smažete zajedno s hranom.
Dok je ustajala da donese litarsku flašu kola-kole s kredenca, Karoli mi spusti ruku na rame, nagnu se bliže meni i reče:
— Nadam se da ti ne smetaju? Obožavaju te.
— Obožavam i ja njih.
Kada je suđe bilo sklonjeno a deca otišla gore da uče, Karoli i ja ponesosmo šolje s kafom i izađosmo na zastakljeni trem koji je gledao na igralište. Sele smo u identične stolice za ljuljanje i osluškivale pesmu cvrčaka u sumrak. Bilo je dobro imati prijateljicu u ovom gradu, i te večeri osećala sam posebnu bliskost s Karoli.
— Ima li vesti o onome ko je pucao na Ketinu kuću? — upita Karoli, s prizvukom zabrinutosti u glasu.
— Jok. Ali sećaš se onog tipa s kojim smo imale blizak susret u Konnomnu?
— Denisa Egnjua?
— Da. Uznemirava me već neko vreme, Karoli. A šef ne krije činjenicu da sunmjiči Egnjua za ubistva.
Karoli je izgledala lznenađeno, čak šokirano.
— Stvarno? Teško mi je da poverujem u to. Mislim, on stvarno jeste odbojan tip — reče ona, zastavši. — Ali ne mogu da ga zamislim kao ubicu.
— Upravo to su rekli i za Džefrija Damera.* (Serijski ubica iz SAD koji je u periodu 1978-1991. godine ubio 17

dečaka i muškaraca, uglavnom azijskog i afričkog porekla. Optužen je i osuđen za ubistva, silovanje, mučenje, sakaćenje, nekrofiliju i kanibalizam. (Prim. prev.)) Nasmejah se.
Zatim zadobovah prstima po naslonu za ruke; Karoli prekrsti ruke preko grudi, i pretpostavljam da smo se obe povukle u sebe da razmislimo o ubicama na slobodi.
— Ovde je prilično tiho, zar ne? — progovori Karoli napokon.
— Veoma. Sviđa mi se ovo mesto.
— Požuri i uhvati tog manijaka, u redu?
— Slušaj, ako te nekad bilo šta uznemiri, Karoli, čak i ako pomisliš da je u pitanju samo tvoja mašta, pozovi policiju. Onda pozovi mene.
— Naravno, hvala ti. Hoću. — Nakon što se ućutala za trenutak, Karoli reče: — Oni uvek budu uhvaćeni na kraju, zar ne, Lindzi?
— Skoro uvek — odgovorila sam, iako to baš i nije bila istina. Oni zaista pametni ne samo da ne budu uhvaćeni već prođu i neprimećeno.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:34 pm

 Četvrti juli  - Page 2 653973



Provela sam užasnu noć, ispresecanu košmarima o neprestanoj jurnjavi i pucanju iz kola, izbičevanim leševima i ubicama bez lica i imena. Dočekalo me je tmurno, sivo jutro, onakvo po kakvom vam se radije ne izlazi iz kreveta.
Ali Marti i meni bila je potrebna vežba, pa sam navukla svoju plavu trenerku, namestila pištolj u futrolu na ramenu i stavila mobilni u džep od teksas jakne.
Zatim Slatka Marta i ja krenusmo put plaže.
Olujni oblaci se su skupljali sa zapada, spuštajući nebeski svod tako blizu zaliva da su morske ptice koje su kružile među oblacima ličile na dirižable iz dokumentaraca o Drugom svetskom ratu.
Primetila sam nekoliko istrajnih duša kako džogiraju ili šetkaju daleko iza i ispred nas, pa pustih Martu s povoca. Ona pojuri za malim jatom vivaka, nateravši ih da prhnu u vazduh, a ja krenuh ka jugu umerenim korakom.
Nisam prešla ni četiristo metara kad poče da pada kiša. Nedugo zatim retke kapi se zgusnuše i zadobovaše žustrije po pesku, praveći u njemu malene kratere, čineći podlogu za trčanje tvrđom.
Okrenuh se da osmotrim gde je Marta, trčeći unatraške dovoljno dugo da vidim da se nalazi tik iza čoveka u žutoj kabanici s kapuljačom, na nepunih sto metara iza mene.
Okrenuh se i ubrzah korak, trčeći pravo u kišu koja me je nošena vetrom udarala po licu, kada mi Martin reski lavež privuče pažnju. Kidisala je na pete čoveka iza mene. Terala ga je!
— Marta — viknuh — dosta.
To je bila komanda da se vrati i stane pored mene, ali Marta me je potpuno ignorisala. Umesto toga, ona potera tipa dalje od mene pod pravim uglom, uzbrdo ka travnatom vrhu peščanih dina.
Tada sam shvatila da se Marta ne igra s njim. Ona me je štitila.
Kučkin sin.
Ponovo su me pratili!



Doviknuh: — Hej. Prestani da trčiš i pustiće te — ali ni pas ni čovek nisu obraćali pažnju. Konačno, jurnuh za njima, ali uspinjati se poroznim nagibom visine šest metara bilo je pomalo kao trčati pod vodom.
Sagla sam se nisko, grabeći pesak rukama, i napokon se ispentrala na travnatu zaravan koja je služila kao mesto za kampovanje na Fransis Biču. Sve jača kiša mi je lepila kosu preko lica, i za trenutak sam bila potpuno slepa.
Dok sam sklonila kosu iz očiju, osetila sam da je situacija izmakla kontroli. Divlje sam se osvrtala okolo, ali nisam mogla da vidim čak ni tipa koji me je pratio. Do đavola! Ponovo je nestao.
— Maar-taaaa.
Utom jedan žuti blesak iskoči odnekud iza toaleta i ulete u moje vidno polje — s Martom koja ga je još uvek pratila u stopu. Dok su grabili preko izletišta tip se ritao u trku ne bi li je šutnuo, ali nije uspevao da je se otrese.
Izvadih devetku iz futrole i viknuh:
— Stoj! Policja! Ali čovek u kabanici napravi slalom oko izletničkih stolova i u punom trku se sjuri ka šarenom pikapu koji je stajao na parkingu.
Marta ga nije puštala, režala je, grabila zubima za nogu, sprečavajući ga da uđe u vozilo. Vrisnuh ponovo:
— Policija! — i potrčah s napunjenim pištoljem držeći ga uperenog ispred sebe.
— Na kolena — naredih kada mi se našao u dometu. — Drži ruke tako da ih vidim. Spusti se na stomak, gospodine. Odmah!
Tip u kabanici uradi kako sam mu naložila, i ja brzo priđoh dok je uporna kiša pljuštala po nama.
Svukoh mu kapuljaču, držeći pištolj uperen u njegova leđa.
Odmah sam prepoznala tu plavu kosu, ali odbijala sam da poverujem u ono što sam videla. On podiže glavu i pogleda me očima koje su iskrile besom.
— Kite! Šta to radiš? Šta se dešava?
— Ništa, ništa, ništa. Samo sam pokušavao da te upozorim.
— Ma nemoj? Što me nisi nazvao na mobilni? — dahtala sam. Srce mi je tuklo: ba-bum, ba-bum.
Bože. Držim napunjen pištolj u rukama — ponovo.
Šutnuh Kita u jednu pa u drugu nogu, da ih rastavim, i pretresoh ga, i nađoh bakmaster lovački nož dužine 23 centimetra u kožnoj futroli koja mu je stajala za pojasom. Izvukoh nož i bacih ga u stranu. Ovo je postajalo sve gore i gore.
— Da li si rekao „ništa"?
— Lindzi, pusti me da ti objasnim.
— Prvo ja — rekoh. — Uhapšen si.
— Zašto?
— Zbog nošenja skrivenog oružja.
Stadoh tako da Kit može jasno da vidi i moj pištolj i izraz na mom licu koji je govorio da ću ga upotrebiti.
— Imaš pravo da ćutiš — rekoh. — Sve što kažeš može biti i biće upotrebljeno protiv tebe na

sudu. Ako nemaš advokata, on će ti biti dodeljen. Da li razumeš svoja prava?
— Pogrešno si me shvatila!
— Da li razumeš svoja prava?
— Da. Razumem ih.
Posegnuh u džep odjakne da uzmem mobilni. Kit se uzvrpolji, kao da je nameravao da strugne.
Marta ogoli zube.
— Ostani tu gde si, Kite. Ne bih volela da budem primorana da pucam u tebe.


128.

Nas troje smo bili u „kutiji", maloj sobi za ispitivanje sivih pločica u policijskoj stanici. Šef mi je već rekao da nije baš načisto s mojom odlukom.
Poznavao je Kita dvanaest godina kao automehaničara iz Čoveka na mesecu koji je pošteno zarađivao svoj hleb i majstorski sređivao kola.
Ali šef je poverovao mojim instinktima, bogu hvala, jer sam videla taj pogled u Kitovim očima koji me je iskreno uplašio do ludila. Bio je to isti bezdušni pogled koji sam i ranije viđala na licima sociopata.
Sedela sam preko puta Kita za iskrzanim metalnim stolom, s oboje se cedila kišnica, dok je šef Stark stajao leđima naslonjen na zid u ćošku prostorije. Iza neprozirnog stakla, ostali policajci su posmatrali, nadajući se da sam u pravu, da će uskoro imati još neki trag osim noža i predosećaja.
Od kad je uhapšen, Kit se povratio, i delovao je mnogo mlađe od svojih dvadeset sedam godina.
— Ne treba mi advokat — reče on, obraćajući se meni. — Samo sam te pratio. Devojke uvek znaju kad se sviđaju nekom momku. Ti si svesna toga, samo im kaži, u redu?
— Hoćeš da kažeš da si me uhodio — upitah. — To je tvoje objašnjenje?
— Ne, pratio sam te. To je velika razlika, Lindzi.
— Šta da kažem? Ne razumem. Zašto si me pratio?
— Znaš zašto! Neko je hteo da te povredi.
— Jesi li zato pucao na kuću moje sestre?
— Ja? Nisam ja to uradio. — Kitov glas puče i on poče da trlja čelo. — Sviđaš mi se, od samog početka. I sada ćeš mi to uzeti za zlo.
— Ideš mi na živce, ti mali balavče — promrmlja šef napokon. On priđe bliže i lupi Kita šakom po potiljku. — Budi muškarac. Šta si to uradio?
Kit se skupi, kao da se povlači u sebe. Spusti glavu na sto, vrteći njome s jedne na drugu stranu i zakuka grlenim jaucima koji kao da su dolazili s nekog beskonačno dubokog mesta gde vladaju jad i strah.
Ali ni sva kuknjava ovoga sveta ne bi mu pomogla. Nedavno su me nasamarile krokodilske suze, i to beše strašna greška koju neću ponoviti.
— Kite, plašiš me, drugar — rekoh mirnim glasom. — Trenutno si u velikoj nevolji, i zato nemoj biti glup. Reci nam šta si uradio da bismo tvoju priču preneli javnom tužiocu u što povoljnijem svetlu. Pomoći ću ti, Kite. Ozbiljno ti kažem. Zato mi reci. Hoćemo li pronaći mrlje od krvi na tvom nožu?
— Neeee — stade da zavija. — Nisam učinio ništa loše.
Mišići na licu mi se opustiše. Nasmeših se. Stavih svoju ruku preko njegove.
— Hoćeš li se osećati komotnije ako skinemo ove lisice?
Podigoh pogled ka šefu, koji klimnu. On izvadi ključeve iz džepa od košulje i otključa bravicu. Kit povrati svoju smirenost. Protrese ruke, raskopča rajsferšlus na kabanici, pa je baci preko naslona stolice. Onda skide džemper koji je nosio ispod.
Da sam stajala, kolena bi me izdala i pala bih na pod.
Kit je nosio narandžastu majicu s utisnutim logoom Destilerije, turističkog restorana na Autoputu br. 1 u Mos Biču.
Bila je to identična majica kakvu je NN lice br. 24 nosilo kada je bilo izbičevano i ubijeno pre

deset godina.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:35 pm


 Četvrti juli  - Page 2 41595




129.

Kit vide kako zurim u njegovu majicu.
— Sviđa ti se? — upita on veselo, osmehujući se kao da smo opet u njegovoj garaži. — Ova majica je praktično raritet — reče. — Destilerija. više i ne prodaje majice.
Možda ne, ali njena krvava bliznakinja bila je zaključana u sobi s dokazima u sedištu policije.
— Gde si bio pretprošle noti, Kite? — pritisnula sam ga.
— Da li poseduješ oružje?
— Na šta si hteo da me upozoriš?
— Reci mi nešto u šta mogu da poverujem.
Isprva se inatio, zatim blesavio, pa plakao, a ponekad je samo ćutao. Kako su sati prolazili, Stark nastavi da ispituje Kita, i upita ga da li je poznavao žrtve nedavnih ubistava.
Kit priznade da lh je sve poznavao.
Takođe nam je rekao da zna skoro svaku osobu koja je živela u Half Mun Beju ili prošla kroz njegovu benzinsku pumpu na raskršću.
— Imamo svedoka — reče šef, naslanjajući se obema rukama o sto, fiksirajući Kita pogledom koji je mogao da prosvrdla čelik. — Viđen si, prijatelju moj, kako izlaziš iz kuće Sardučijevih iste večeri kada su ubijeni.
— Ma, daj, Pite. Nemoj me zasmejavati. To je tako trulo.
Tapkali smo u mestu, i svakog trenutka Kit bi mogao da kaže: „Optužite me za nošenje noža i pustite me odavde", i imao bi pravo da plati kauciju i odšeta.
Ustadoh od stola i obratih se šefu saosećajnim glasom, stojeći Kitu nad glavom.
— Znate šta? Nije on to uradio, šefe. Bili ste u pravu. Nema on to u sebi. Pogledajte. Nije previše bistar i nije mu baš svaka daska na broju. Mislim, žao mi je, Kite, prilično si dobar kad treba prčkati oko motora, ali glupo je i pomisliti da imaš petlju da odradiš ta ubistva. A da pri tom ne ostaviš ni traga? Nema šanse.
— Da, samo traćimo vreme — reče šef, sledeći moj primer.
— Ovaj mali propalitet ne bi mogao da ukrade ni sitniš iz sata za parkiranje. Kit okrete glavu ka šefu, pa prema meni, pa opet ka šefu.
— Jasno mi je šta radite — reče on.
Ignorisala sam ga, nastavljajući da se obraćam direktno šefu.
— I mislim da ste bili u pravu po pitanju Egnjua — nastavih.
— E, taj baja ima muda da smrsi nekome konce oči u oči. Da gleda kako se koprcaju. Da gleda kako umiru. A ima i klikere da prođe s tim nekažnjeno.
— Da. Pošto ima jake veze i sve to — reče šef, nameštajući kosu na zatiljku. — To već ima smisla.
— Ne bi trebalo tako da pričate — promrmlja Kit. Okrenuh se k njemu s upitnim izrazom lica.
— Kite, ti znaš Egnjua — rekoh. — Šta ti misliš? Je li on taj koga tražimo?
Beše to kao da je tajmer otkucao do kraja i bomba eksplodirala negde daleko pod zemljom. Prvo se osetilo podrhtavanje, zatim grmljavina, a onda se sve razletelo u paramparčad.
— Denis Egnju — odreza Kit prezrivo. — Taj usrani bivši pornićar s kurcem umesto mozga. Ima

sreće što nisam njega ubio. I verujte mi, razmišljao sam o tome.
Kit sklopi šake i lupi njima jako o sto, na šta olovke, notes i konzerve soka poskočiše.
— Vidi. Pametniji sam ja nego što ti misliš, Lindzi. Ubijanje tih ljudi bilo je nešto najlakše što sam ikada uradio.


130.

Na Kitovom licu ocrtavao se isti onaj izraz hladnog besa koji sam videla kada sam mu prislonila pištolj uz vrat. Ovog Kita nisam poznavala.
Ali morala sam da ga upoznam.
— Skroz ste me pogrešno pročitali, oboje — reče on. — Čak i ako me navlačite, nema veze. Više mi je svega dosta. Nikog nije briga.
Kada je Kit izgovorio „Nikog nije briga", skljokala sam se u stolicu. Deca Kabotovih su farbom u spreju ispisala te iste reči na zidu gde su ubili svoje žrtve. Kao i ubica NN lica br. 24, deset godina ranije.
— Šta ti to znači „Nikog nije briga"?
Kit me fiksirao svojim ledenoplavim očima.
— Ti si ovde pametnica, zar ne? Prokljuvi sama.
— Nemoj da me zavitlavaš, Kite. Mene je briga. I stvarno te slušam.
Dok je video-kamera beležila njegovo priznanje, beše to kao ostvarenje sna svakog policajca. Kit je odao sve: imena, datume, detalje koje je samo ubica mogao da zna.
Pričao je o tome kako je koristio različite noževe, različite kaiševe, opisivao svako ubistvo, uključujući način na koji je prevario Bena O'Malija.
— Da, udario sam ga kamenom pre nego što sam mu prerezao grlo. Bacio sam nož niz padinu pokraj puta.
Kit je iznosio detalje po redu, uredno, kao da otvara pasijans, i oni behu dovoljno ubedljivi da ga višestruko osude. Ali ipak mi je bilo teško da poverujem da je sva ta krvava ubistva počinio samostalno.
— Sam si ubio Džoa i Anamariju Sarduči? Bez borbe? Šta si ti, Spajdermen?
— Počinješ da shvataš, Lindzi. — On se baci napred, stružući stolicom po podu, unoseći mi se u lice.
— Omađijao sam ih i potčinio svojoj volji — reče on. — I bolje bi ti bilo da poveruješ u to.
Radio sam sam. Prenesi to tužiocu. Da, ja sam Spajdermen.
— Ali zašto? Šta su ti ljudi tebi ikada skrivili? Kit zavrte glavom kao da me sažaljeva.
— Ne bi ti to razumela, Lindzi.
— Probaj me.
— Ne — reče on. — Završio sam s pričom.
I to je bilo to. Prođe rukom kroz plavu kosu, sruči ostatak koka-kole i nasmeši se ljubazno, kao da se klanja publici.
Poželela sam da ga udaram po njušci sve dok mu ne izbrišem taj samozadovoljni izraz lica. Svi ti ljudi poklani, bez ikakvog smisla.
Zašto nam ne bi rekao zašto je to uradio?
Ipak, bio je to sjajan dan za dobre momke. Kit Hauard je priveden, uzeti su mu otisci, vraćen je u lisice i odveden u pritvor da čeka premeštaj i suđenje u San Francisku.
Na izlasku sam svratila do kancelarije šefa Starka.
— Šta nije u redu, Bokserova? Gde je šampanjac?

— Nešto me muči, šefe. On štiti druge, sigurna sam u to.
— To je tvoja teorija. Znaš šta? Ja mu verujem. Rekao je da je pametniji nego što mislimo, i ja mu odajem priznanje da je veliki pametnjaković kakav tvrdi da jeste.
Uputih šefu umoran osmeh.
— Jebiga, Bokserova. Priznao je. Budi srećna. Ova ptičica je uhvaćena. Dozvoli da budem prvi koji će da ti čestita, poručnice. Sjajan ulov. Sjajno ispitivanje. Sada je gotovo. Hvala bogu, konačno je gotovo.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:35 pm


 Četvrti juli  - Page 2 38493


Telefon zazvoni, prenuvši me iz tako dubokog sna da sam pomislila da sam u Kanzasu. Pipala sam okolo u mraku tražeći slušalicu.
— Ko je? — zakreštah.
— Ja sam, Lindzi. Izvini što zovem ovako rano.
— Džo. — Privukla sam sat bliže sebi; crvene svetleće brojke pokazivale su 5:15. Obuze me slutnja. — Jesi li dobro? Šta nije u redu?
— Sa mnom je sve u redu — reče on, smirenim, toplim, zavodljivim glasom. — Gomila se skupila ispred tvoje kuće, doduše.
— Hvataš to preko satelita?
— Ne, upravo sam upalio TV.
— Sačekaj malo - rekoh.
Podoh preko sobe i povukoh ivicu zastora na prozoru.
Dvojica izveštača nameštala su se na travnjaku, a tehničko osoblje je razvlačilo kablove do kombija sa satelitskim tanjirima koji su bili parkirani kružno uz ivičnjak poput zaprežnih kola na Divljem zapadu.
— Sad ih vidim — rekoh, vraćajući se u krevet. — Opkolili su me. Sranje.
Navukla sam prekrivač, ušuškala se i, ugnezdivši telefon između lica i jastuka, imala sam osećaj da mi je Džo blizu, kao da smo u istoj vremenskoj zoni.
Pričali smo dobrih dvadeset minuta, pravili planove da se vidimo kad se ja vratim u grad, i slali poljupce jedno drugom kroz slušalicu. Onda sam ustala, obukla se, stavila malo šminke i izašla ispred Ketine kuće.
Reporteri su se skupili i gurnuli mi buket mikrofona u lice. Treptala sam na jutarnjem svetlu, rekavši samo: — Žao mi je što ću vas razočarati, ali ne mogu da komentarišem, znate kako je. Ovo je slučaj šefa Starka, i moraćete da popričate s njim. T-t-to je sve, narode!
Vratih se u kuću, smešeći se samoj sebi, i zatvorih vrata za salvom pitanja i odjecima moga imena. Namakoh rezu na vrata i isključih zvono na telefonu. Skidala sam zabeleške o zločinima s plutane table u dečjoj sobi kad videh da me Sindi i Kler zovu na mobilni putem konferencij skog poziva.
— Gotovo je — rekoh im, ponavljajući šefove reči. — Barem je meni tako rečeno.
— Kako stvari stvarno stoje, Lindzi? - upita moja intuitivna, izuzetno skeptična drugarica Sindi.
— Čoveče, ti si pametna.
— Aha. Dakle, šta se dešava?
— Ovo je nezvanično. Klinac je veoma ponosan na sebe što je dospeo u kuću slavnih za psihopate i ubice. Aja nisam sigurna da je to u potpunosti zaslužio.
— Da li je priznao ubistvo NN lica? — upita Kler.
— Vidi ti nju — rekoh. — Još jedna pametnica.
— Dakle?
— Ne, nije.
— Dobro, a šta ti misliš?
— Ne znam u šta da verujem, Kler. Bila sam ubeđena da je onaj koji je ubio ove ljude ubio i NN lice. Možda sam pogrešila.



Beše to retka situacija za mene: sedela sam na zadnjem sedištu patrolnih kola s Martom. Spustila sam prozor, raskopčala dugmad na blejzeru, i posmatrala rastuće uzbuđenje u Glavnoj ulici.
Paradni orkestar štimovao je instrumente u sporednoj ulici gde su mladi izviđači i vatrogasci ukrašavali kamione s prikolicama, praveći od njih platforme za paradu. Ljudi na merdevinama kačili su ukrase preko ulice, a zastave su vijorile s bandera. Gotovo da sam mogla da osetim miris viršli i kobasica kako se peku na žaru. Bio je Četvrti juli.
Moj novi drugar, pozornik Nunan, ostavio nas je ispred policijske stanice, gde je šef Stark stajao pred gomilom posmatrača i novinara.
Dok sam se probijala kroz gužvu, gradonačelnik Tom Heferon izađe iz stanice u kremastim bermudama, polo majici i s kapom za pecanje koja mu je skrivala ćelavo teme. Rukova se sa mnom i reče:
— Nadam se da ćete svaki odmor provoditi u Half Mun Beju, poručnice. Zatim kucnu mikrofon i gomila utihnu.
— Dragi moji. Hvala što ste došli. Ovo je uistinu Dan nezavisnosti - reče on pomalo drhtavirn glasom. — Slobodni smo, slobodni da nastavimo s našim životima.
Podiže ruku da stiša aplauz.
— Prepuštam reč vašem šefu policije, Piteru Starku.
Šef beše u punoj uniformi, sa sve mesinganom dugmadi, sjajnom značkom, i pištoljem. Dok se rukovao s gradonačelnikom, uglovi usana mu se izviše nagore i, da, on se osmehnu. Onda pročisti grlo i saže se nad mikrofon.
— Imamo osumnjičenog u pritvoru, i on je priznao ubistva koja su držala u strahu žitelje Half Mun Beja. — Poklič oduševljenja podiže se kroz jutarnju maglu i neki ljudi počeše otvoreno da plaču od olakšanja. Jedan dečačić donese upaljenu prskalicu do podijuma i predade je šefu.
— Hvala ti, Rajane. Ovo je moj sin - reče on okupljenima, gotovo zagušen emocijama. — Neka to ostane kod tebe, važi? — Šef uze dečaka i postavi ga kraj sebe, držeći ruku na njegovom ramenu dok je nastavljao s govorom.
Reče da je policija obavila svoj posao, da ostalo zavisi od javnog tužioca i pravosudnog sistema. Onda se zahvali meni „na neizmernoj pomoći koju sam pružila ovdašnjoj policiji" i, uz još brojnije i glasnije klicanje, on predade mesinganu medalju na traci svom sinu. Jedan pozornik je pridržao dečakovu prskalicu dok je Rajan kačio medalju Marti oko vrata. Njeno prvo odlikovanje.
— Dobra kuca — reče šef.
Stark zatim odade priznanje svakom policajcu pod svojom komandom i državnoj policiji za sve što su bili uradili „da zaustave ovaj talas zločina jednog čoveka, koji je odneo živote nevinih građana".
Što se mene tiče, time što sam uhvatila ubicu ponovo sam bila u sopstvenoj milosti. Još uvek sam bila „prokleto dobar policajac".
Ali čak i dok sam uživala u trenutku, borila sam se s jednom mišlju koja mi nije davala mira. Ona beše poput malog dečaka koji je mahao prskalicom i zahtevao da mu se pokloni pažnja.
Beše to jedna takva misao.
Šta ako „talas zločina jednog čoveka" nije okončan?



Te večeri, vatrometi su se neprestano rasprskavali i prštali iznad luke Pilar Point i rascvetavali se na nebu u raznim bojama. Stavila sam jastuk preko glave, ali to gotovo nimalo nije umanjilo buku.
Moj proslavljeni pas podvukao se duboko pod krevet, prislonivši glavu uza zid.
— Nije to ništa, Bu. Ubrzo će biti gotovo. Glavu gore.
Zaspala sam, ali iz sna me je trgao metalni, čegrtavi zvuk okretanja ključa u bravi. Marta ga je takođe čula, i izletela iz sobe ka ulaznim vratima, resko lajući.
Neko je ulazio na vrata.
Sve se odigralo veoma brzo.
Dohvatila sam pištolj, skliznula s kreveta na tepih, dok mi je puls ubrzavao udarajući poput malja, i puzeći se uputila ka prednjem delu kuće.
Dodirivala sam zidove, brojeći dovratke između moje i dnevne sobe, sa srcem u grlu, kad videh nečiju tamnu figuru kako ulazi u kuću.
Uspravih se u čučanj, stežući svoju pucaljku obema rukama lspred sebe, i viknuh:
— Stavi jebene ruke tako da mogu da ih vidim. Odmah.
Začu se piskav vrisak.
Mesečina koja se razlila po sobi iz okvira otvorenih vrata osvetli prestrašeno lice moje sestre.
Malo dete koje je nosila u naručju vrištalo je zajedno s njom.
Gotovo da sam i sama vrisnula.
Ustadoh, sklonih prst s obarača, i pustih da mi ruka s pištoljem klone uz bok.
— Ket, ja sam. Izvini, molim te. Dosta, Marta! Dosta!
— Lindzi? — Ket pođe k meni, nameštajući Meridit u naručju. — Da li je taj pištolj napunjen?
Bridžid, od samo šest godina, išla je za mojom sestrom. Zagnjurila je lice u mlitavu plišanu životinju i prodorno zavijala.
Ruke su mi se tresle, a pritisak mi je bubnjao u ušima.
Oh, bože. Mogla sam da upucam rođenu sestru.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:35 pm

 Četvrti juli  - Page 2 250603




Spustila sam pištolj na sto i zgrabila Ket i Meridit u jak zagrljaj.
— Izvini — rekoh. — Izvini, molim te.
— Zvala sam i zvala — reče Ket meni u rame. Zatim se odmače.
— Nemoj da me uhapsiš, u redu?
Uzeh Bridžid i zagrlih je, ljubeći njen vlažni obraz, držeći njenu slatku glavu svojom rukom. - Marta i ja nismo htele da te uplašimo, dušice.
— Hoćeš ostati s nama, tetka Lindzi?
— Samo ovu noć, dušo.
Ket upali svetlo i osvrnu se uokolo gledajući popunjene rupe od metaka u zidu.
— Nisi se javljala — reče Ket. — A na sekretarici više nije bilo mesta za poruke.
— Napunili su je novinari — rekoh joj dok mi je srce još uvek tuklo. — Oprosti molim te što sam te onako prepala.
Ket pruži slobodnu ruku, okrenu mi glavu k sebi i poljubi me u obraz.
— Ti si prokleto jeziv policajac, znaš?
Podoh s Ket i devojčicama do njihove sobe, gde smo umirile jedna drugu, i decu koja su šmrcala.
Obukosmo im pidžame i ušuškasmo ih u krevete.
— Pratila sam vesti — reče Ket dok je zatvarala vrata dečje sobe za nama. — Je l' istina?
Uhvatila si tipa i ispostavilo se da je to Kit? Ja znam Kita. Sviđao mi se.
— Da, i meni se sviđao.
— I kakva su to kola na prilazu? Izgledaju kao ujka Dagijeva kola.
— Znam. To je poklon za tebe.
— Zezaš me. Ozbiljno?
— To ti je poklon od mene, Ket. Želim da ga uzmeš.
Zagrlih sestru ponovo, veoma snažno. Želela sam da kažem: — Sada je sve u redu. Uhvatili smo kopile. - Ali rekoh samo: — Sutra idemo na probnu vožnju.
Poželeh joj laku noć i, dok je moja sestra punila kadu, povedoh Martu niz hodnik i otvorih vrata od moje sobe. Upalih svetlo i ostadoh skamenjena u dovratku.
Zapravo, opet je malo falilo da vrisnem.



Karolina mala, Elison, sedela je na mom krevetu. To je bilo dovoljno da me uplaši samo po sebi
— ali njen izgled me je uplašio još i više. Eli je bila bosonoga, na sebi je imala tanku spavaćicu s bretelama, i plakala je kao kiša.
Spustih pištolj i pridoh joj, kleknuvši, i uhvatih je za sitna ramena.
— Eli? Eli, šta nije u redu? Šta nije u redu?
Osmogodišnjakinja mi se baci u zagrljaj, čvrsto mi obavivši ruke oko vrata. Jecala je, drhteći celim telom. Zagrlihje i zasuh pitanjima, ne dajući joj čak vremena ni da odgovori.
— Jesi li povređena? Kako si dospela ovde, Eli? Šta, zaboga, nije u redu? Elison reče:
— Vrata su bila otvorena, pa sam ušla.
Utom nove suze potekoše izazvane nekom tajanstvenom mukom koju nisam mogla da pojmim.
— Reci mi šta se desilo, Eli — rekoh, odvojivši je od sebe, zagledajući je, tražeći povrede. Stopala joj behu prljava i izranavljena. Ketina kuća nalazila se na oko kilometar i po od škole i s druge strane autoputa. Elison je dovde došla pešice.
Ponovo sam pokušala da izvučem neke odgovore, ali Eli nije bila u stanju da govori smisleno.
Privila se uz mene, gutajući vazduh, gušeći se u suzama, tako da ništa nisam mogla da je razumem.
Navukla sam farmerke preko plave svilene pidžame i nazula patike za trčanje. Ubacila sam glok u futrolu na ramenu i pokrila ga teksas jaknom.
Umotala sam Eli u moju trenerku s kapuljačom i uzela je u naručje. Ostavljajući Martu u sobi, pošla sam s Eli do ulaznih vrata.
— Dušo — rekoh histeričnom detetu - vodim te kući.



Ketin forester stajao je parkiran iza eksplorera, blokirajući ga. Ključevi od bonevila behu u bravi, i veliki zlatni čamac bio je okrenut ka putu.
Stoga sam posadila Eli na zadnje seđište i privezala joj pojas, sela za volan i okrenula ključ. Motor glatko zabrunda i ožive. Na Autoputu br. i dadoh migavac da skrenem ka severu, ka školi, obasjana svetlošću vatrometa koji je praskao na nebu. Na moje zaprepašćenje, Elison povika:
— NE!
Pogledah u retrovizor i videh njeno bledo lice i širom razrogačene oči. Ona pokaza prstom ka jugu.
— Hoćeš da idem na tu stranu?
— Lindzi, molim teee. Požuri.
Elisonin strah i žurba behu gotovo opipljivi. Mogla sam samo da poverujem devojčici, pa poterah kola južno sve dok Eli ne prošaputa sa zadnjeg sedišta:
— Skreni ovde — na jednoj usamljenoj raskrsnici.
Praštanje praznične pirotehnike koje je dopiralo odozgo pumpalo je adrenalin u moj ionako preopterećeni sistem. U poslednje vreme bilo je previše pucnjave i svaki prasak sam doživljavala kao ispaljeni metak.
Poterah bonevil brže vijugavim prašnjavim putem koji beše Klif roud, proklizavajući gumama pri skretanju kao da vozim traktor po mokroj travi. U glavi mi se javi Kitov glas kako me prekoreva: — Ne možeš ovo da radiš, Lindzi. Toje luksuzan auto.
Vozila sam kroz tunel eukaliptusovog drveća koji je potpuno skrivao nebo i na čijem kraju se konačno ukaza planinski pejzaž. Napred i sleva u odnosu na nas nalazila se kuća s dekorativnom fasadom koja se pribijala uz padinu.
Pogledah ponovo u retrovizor.
— Šta sad, Eli? Koliko još?
Elison pokaza na okrugli toranj kuće. Zatim prekri lice rukama. Glas joj beše jedva čujan.
— Stigli smo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:36 pm

 Četvrti juli  - Page 2 237616





Zaustavih kola pokraj puta i stadoh da zagledam kuću — trospratna kula od staklenih okana i fasade od dekorativnog maltera. Dva tanka zraka svetlosti pomerala su se sporadično na donjem spratu.
Svetlost baterijskih lampi.
Osim toga, kuća beše u mraku.
Očigledno, unutra su bili ljudi kojima tu nije bilo mesto. Potapšah džepove svoje teksas jakne i pripade mi muka čak i pre nego sam shvatila da sam u pravu: ostavila sam mobilni na stočiću kraj kreveta. Mogla sam da ga zamislim kako leži naslonjen uz sat.
To je bila veoma loša vest.
Nisam imala radio u kolima, niti podršku, i nisam nosila pancirni prsluk. Ako je zločin u toku, ući sam u kuću i nije baš dobra ideja.
— Eli — oslovih je. — Moram da odem po pomoć.
— Ne možeš, Lindzi — reče ona šapatom. — Svi će umreti.
Posegnuh iza i dodirnuh joj lice. Eline usne behu obešene, poverenje u njenim očima beše srceparajuće.
— Lezi na zadnje sedište — rekoh devojčici. — Čekaj me i ne mrdaj dok se ne vratim.
Eli leže lica priljubljenog uz sedište. Spustih ruku na njena leđa, i potapšah je nežno. Onda izađoh iz kola i zatvorih vrata za sobom.



Jarka mesečina plavila je brdoviti teren, bacajući duge senke koje su obmanjivale oko navodeći čoveka da pomisli da mu se ispod nogu otvaraju provalije. Koristeći se zaklonom od žbunja pokraj puta, obišla sam čistinu dok se nisam dokopala višeg terena, odakle nisam mogla biti viđena iz kuće.
Skupoceni terenac beše parkiran blizu kuće odmah uz običan drveni dovratak. Kvaka se lako okrenu u mojoj ruci i vrata se otvoriše otkrivajući predsoblje.
Pipala sam u mraku, napredujući do prostrane kuhinje. Odatle sam ušla u dnevni boravak s visokom tavanicom koji je sijao na mesečini.
Držala sam se zida, provlačeći se iza dugačkih kožnih kauča i velikih saksija s palmama i pampas travom. Podigla sam pogled taman na vreme da uočim kako zrak baterijske lampe nestaje na vrhu stepeništa.
Izvadih pištolj i stadoh da se uspinjem stepeništem pokrivenim tepihom, preskačući po dva stepenika odjednom, čučnuvši na vrhu.
Osluškivala sam trudeći se da razaznam zvuke pored sopstvenog disanja i čuh tiho mrmljanje koje je dopiralo iz sobe na kraju hodnika.
Prodoran ženski vrisak utom se prolomi vazduhom. Jurnuh ka vratima, okrenuh kvaku, šutnuh vrata nogom.
Obuhvatih scenu jednim pogledom. U sobi je stajao veliki bračni krevet u kom je sedela neka žena leđima oslonjena na dasku iznad uzglavlja. Figura u crnom držala je nož prislonjen ženi uz grlo.
— Ruke uvis — dreknuh. — Baci nož, odmah!
— Prekasno je — reče neki glas. — Samo se okreni i gubi se odavde. Posegnuh za prekidačem na zidu i upalih svetlo.
Ono što ugledah bilo je užasno, zaprepašćujuće, neverovatno. Uljez sa nožem bila je Karoli Braun.



Karoli se spremala da počini ubistvo. Moj mozak je verglao u mestu dok sam pokušavala da pojmim nepojmljivo. Kada je opet ubacio u brzinu, odreagovah uzvikujući naredbu iz sveg glasa.
— Udalji se od nje, Karoli. Drži ruke tako da ih vidim.
— Lindzi — reče ona smirenim tonom koji me je izluđivao.
— Lepo te molim da odeš. Ona je mrtva žena, bez obzira na sve. Ne možeš me zaustaviti.
— Poslednja šansa — rekoh, zapinjući oroz. — Baci nož ili ću te ubiti.
Žena u krevetu je cvilela dok je Karoli pogledom odmeravala razdaljinu između nas dve i procenjivala koliko će joj vremena trebati da prereže ženi grlo pre nego što joj ja prosviram mozak.
Ja sam procenjivala isto to.
— Praviš ogromnu grešku - reče Karoli sa žalom u glasu. — Ja sam ovde pozitivac, Lindzi. Ova spodoba koju vidiš ovde, ova Melisa Farli, najgore je đubre.
— Baci nož ovamo veoma pažljivo — rekoh, stiskajući glok tako jako da su mi zglavci pobeleli.
Da li bih mogla da pucam u Karoli kad bih morala? Stvarno nisam znala.
— Ti nećeš pucati u mene — reče ona zatim.
— Mislim da zaboravljaš ko sam ja.
Karoli htede ponovo da progovori, ali je rešenost na mom licu zaustavi. Pucala bih u nju, i ona je bila dovoljno pametna da to shvati. Nasmeši se tužno. Onda baci nož na tepih ispod naših nogu.
Sutnuh nož pod kredenac, pa naredih Karoli da se spusti na pod.
— Na kolena! — povikah. — Drži ruke ispred sebe!
Oborih je na pod, rekoh joj da ukrsti ruke iza vrata, stavih joj lisice, i pretresoh je ali ne nađoh ništa osim tankog kožnog kaiša oko njenog pasa.
Zatim skrenuh pogled ka ženi u krevetu.
— Melisa? Jesi li dobro? Zovi policiju. Reci im da je nasilan zločin u toku i da je jednom policajcu potrebna pomoć.
Žena posegnu za telefonom pokraj kreveta još dok je gledala u mene.
— On drži mog muža - reče ona. - Neki čovek je u kupatilu s Edom.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:36 pm

 Četvrti juli  - Page 2 20455





Ispratila sam uplašeni pogled Melise Farli preko senki do vrata s leve strane kreveta.
Vrata se polako otvoriše, i muškarac ukočeno stupi u sobu, očiju razrogačenih iza naočara poprskanih krvlju.
Zapazila sam sve dok mi se čovek primicao: crnu majicu natopljenu krvlju; kaiš, skinut s njegovih pantalona, koji se klatio sa srebrne kopče u levoj ruci; gadan lovački nož koji je stiskao u desnoj.
Pokušala sam da predvidim sled događaja, ne razmišljajući o tome gde je nož sada, već 'gde te biti.
— Baci oružje! — vrisnuh na njega. — Baci ga odmah ili pucam!
Muškarčeva usta se razvukoše u zlokoban kez, dajući mu strašan izgled nekoga ko je spreman da umre. Nastavio je da mi se primiče, podižući krvavi nož.
Vid mi se suzio da bih mogla da se koncentrišem na ono što je bilo važno za moj opstanak. Bilo je previše toga na šta se trebalo koncentrisati, previše toga što bi trebalo staviti pod kontrolu.
Karoli je bila iza mene, nesputana, osim lisica na rukama.
Čovek s nožem je toga takođe bio svestan. Usna mu se izvi u osmeh. On reče:
— U-u-ustaj! Možemo da je savladamo.
Kalkulisala sam šta će se desiti ako budem pucala u njega. Bio mi je na manje od tri metra udaljenosti.
Čak i ako ga pogodim pravo u grudi, čak i ako mu zaustavim srce, bio mi je preblizu. Nastavljao je da ide k meni.
Nanišanila sam, krenula da povlačim obarač i utom je Melisa Farli zabauljala preko kreveta, bacajući se ka kupatilu.
— Ne — viknuh. — Ostani gde si.
— Moram kod svog muža!
Uopšte nisam čula da se vrata otvaraju iza mene. Uopšte nisam čula da još neko ulazi u sobu.
Ali odjednom je bila tu.
— Bobi, nemoj! — vrisnu Elison.
I za jedan dugačak sekund sve se umiri.



Čovek koga je Elison nazvala Bobijem zaledi se u mestu. Ohladio se i videh kako mu lice poprima zbunjen izraz.
— Elison — reče on — trebalo bi da si kod kuće.
— Bobi! — Mucanje me nije navelo da se setim, ali sada sam mu poznala lice. Bio je to Bob Hinton, advokat iz grada koji je naleteo na mene biciklom. Nisam imala vremena da shvatim kako se on tačno uklapa u ovu sliku.
Elison dolebde iz pozadine kao u snu. Priđe Bobu Hintonu i stavi mu ruke oko struka. Htedoh da je sprečim, ali pre nego što sam uspela da prozborim Hinton je obujmi rukama i čvrsto je zagrli.
— Sestrice — prošaputa on — ne treba da budeš ovde. Ne treba da vidiš ovo.
Pritisak mi splasnu, a obarač pištolja postade klizav od znoja. I dalje sam nišanila u Hintona.
Pomerih se da zauzmem bolji ugao, a Hinton okrenu ošamućenu devojčicu k meni. I sam beše vidno ošamućen.
— Bobe — rekoh, trudeći se da zvučim što iskrenije. Želela sam da mi poveruje. - Izbor je tvoj.
Ali razneću ti glavu ako ne baciš taj nož i ne klekneš dole.
Bob se poguri, skrivajući lice iza Elisonine glave, pretvarajući je u živi štit. Znala sam da će joj sada prisloniti nož uz grlo i reći mi da bacim pištolj. Moraću to da učinim.
Nisam očekivala izraz neizrecive tuge koji mu je prešao preko lica kada je prislonio svoj obraz uz Elisonin. — Oh, Eli, Eli, previše si mlada da bi razumela.
Eli odmahnu glavom.
— Znam sve, Bobi. Moraš da se predaš. Moram da kažem sve Lindzi.
Neki crveni blesak privuče mi pažnju sa drame koja se odvijala ispred mene. Melisa Farli izlete iz kupatila i umalo ne pade. Prednji deo njene spavaćice beše crven od krvi.
— Hitnu pomoć — prodahta. — Zovite hitnu pomoć. Molim vas! Ed je još živ.



Desetak minuta kasnije začu se zavijanje sirena i rotaciona svetla patrolnih kola izroniše vijugajući putem uz padinu. Odozgo je dopirao zvuk elise helikoptera hitne pomoći.
Melisa Farli je bila u kupatilu sa svojim mužem.
— Elison — rekoh. — Molim te siđi dole i otvori vrata policiji. - Bob je još uvek čvrsto stiskao Elison u rukama. Ona me pogleda svojim krupnim očima. Usne su joj drhtale dok se suzdržavala da ne zaplače.
— Idi, draga — reče Karoli s mesta gde je ležala na podu. — U redu je.
Na dešet koraka od mene, Bobovo lice se obesi; beše to izraz poraženog čoveka. On stegnu Elison za ramena i nevoljno uzdahnu. Zatim pusti malu.
Čim je Eli izašla iz sobe na sigurno, iz mene provali bes.
— Ko ste vas dvoje? Zašto ste mislili da možete da se izvučete s ovim?
Pridoh Bobu Hintonu, istrgoh mu nož i naredih mu da stavi ruke uza zid. Saopštila sam mu njegova prava i stavila mu lisice.
— Da li razumeš svoja prava?
Smeh mu beše zvonak ali podrugljiv.
— Bolje od većine — reče.
Kod Hintona sam pronašla alat za sečenje stakla i foto-aparat, koji sam oduzela. Onda sam mu naredila da legne na pod, i sela na ivicu bračnog kreveta, držeći pištolj uperen u njega i Karoli.
Nisam ni trepnula dok nisam čula kako težak bat koraka tutnji stepeništem.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:36 pm


 Četvrti juli  - Page 2 0607_usa_golden_gate





Beše nešto posle tri izjutra, i ja sam opet bila u policijskoj stanici. Šef Stark je bio s Bobom Hintonom u sobi za ispitivanje gde je Bob do detalja opisivao mnogobrojna ubistva koja su Karoli, Kit i on počinili u Half Mun Beju.
Sedela sam s Karoli u šefovoj kancelariji, a između nas dve, na neurednom stolu Pitera Starka, stajaše stari soni magnetofon. Jedan detektiv nam donese kafu u kartonskim čašama pa zauze svoje mesto u dovratku dok sam ja ispitivala Karoli.
— Mislim da bih volela da popričam sa svojim advokatom — reče Karoli staloženo.
— Misliš na Boba? Možeš li da sačekaš nekoliko minuta? — brecnuh se. — Upravo te odaje i voleli bismo sve to da zabeležimo.
Karoli mi uputi sanjalački osmeh.
Zabaci pramen kose sa svoje svilene rolke, pa prekrsti izmanikirane šake u krilu. Nisam mogla a da ne zurim u nju.
Karoli mi je bila prijateljica. Poveravale smo se jedna drugoj. Rekla sam joj da me nazove ako joj ikada zatrebam. Obožavala sam njenu ćerku.
Čak i sada, bila je dostojanstvena, razumljiva, naizgled normalna.
— Možda bi želela nekog drugog advokata — rekoh.
— Nema veze — reče ona. — Neće biti važno.
— Dobro onda. Zašto nećeš da pričaš sa mnom?
Uključila sam magnetofon, navela svoje ime, vreme i datum, broj značke i ime ispitanice. Zatim sam premotala traku i pustila je da se uverim da mašina radi. Zadovoljna, zavalila sam se u šefovu rotirajuću stolicu.
— U redu, Karoli. Da čujemo — rekoh.
Ljupka žena u svojoj savršenoj dona karan garderobi sačeka koji trenutak da sabere misli pre nego što će progovoriti.
— Lindzi — reče zamišljeno — moraš da razumeš da su oni sami to tražili. Vitakerovi su snimali dečje pornografske filmove. Doltrijevi su izgladnjivali svoje blizance. Pripadali su nekoj prokletoj sekti koja im je govorila da njihova deca ne treba da jedu čvrstu hranu.
— A tebi nije palo na pamet da pozoveš socijalnu službu?
— Prijavljivala sam ih nekoliko puta. Međutim, Džejk i Elis su bili pametni. Punili su police hranom, ali nikada je nisu davali deci!
— A doktor 0'Mali? Šta je s njim i njegovom ženom?
— Doca je prodavao sopstveno dete putem interneta. U njenoj sobi je bila postavljena kamera. Ta glupača Lorelaj je znala. Kejtlin je znala. Samo se nadam da će joj njeni baka i deka obezbediti pomoć koja joj je potrebna. Volela bih kad bih sama mogla to da uradim.
Što je duže pričala, to je meni bivalo jasnije koliko duboko seže njeno samoljublje. Karoli i njeni pomagači preuzeli su na sebe misiju da iskorene zlostavljanje dece u Half Mun Beju — delajući kao celokupan pravosudni sistem: bili su i sudije, i porota, i dželati. I uz načm na koji je to opisivala, skoro da je imao smisla.
U slučaju da niste znali šta je uradila.
— Karoli. Ubila si osmoro ljudi.

Prekinulo nas je nečije kucanje na vratima. Dežurni detektiv ih odškrinu nekoliko centimetara i ugleda šefa s druge strane. Lice mu beše posivelo od umora. Izađoh na hodnik.
— Zvali su iz bolnice Seton — reče mi. — Hinton je ipak zadao coup de grace* (Fr.: Smrtonosni udarac.(Prim. prev.))
Vratih se u šefovu kancelariju. Sedoh u rotirajuću stolicu.
— Ispravka, sad ih je devetoro, Karoli. Ed Farli je upravo umro.
— I hvala bogu na tome - reče Karoli. - Kada vi ljudi budete otvorili ambar u zadnjem delu dvorišta Farlijevih, moraćete da mi dodelite medalju. Farlijevi su se bavili trgovinom belim robljem. Dovodili su male devojčice iz Meksika i prodavali ih kao kurve širom zemlje. Zovi FBI, Lindzi. Ovo je krupna stvar.
Karolino držanje postade opuštenije još dok sam ja pokušavala da svarim ovu novu zastrašujuću informaciju. Ona se naže k meni, kao da mi se poverava. Otvorenost u njenom glasu beše apsolutno zapanjujuća.
— Htela sam da ti kažem nešto otkako sam te upoznala — reče ona. — A to nije bitno nikome osim tebi. Tvoje NN lice? To govno je imalo ime. Brajan Miler. I ja sam ta koja ga je ubila.


144.

Jedva da sam mogla da shvatim šta mi je Karoli upravo rekla. Ona je ubila moje NN lice.
Dečakova smrt me je mučila punih deset godina.
Karoli je bila prijateljica moje sestre. Sada sam pokušavala da pojmim to da smo ubica NN lica i ja sve vreme išli bliskim putevima, putevima koji su se konačno spojili u ovoj prostoriji.
— Tradicija nalaže da osuđenik dobije poslednju cigaretu, zar ne, Lindzi?
— Do đavola, da — rekoh. — Koliko god želiš.
Posegnuh rukom i dohvatih boks marlbora s vrha radnog ormarića. Otvorih ga i stavih paklicu cigareta i kutiju šibica kraj Karolinog lakta s ležernošću koju sam morala da odglumim.
Očajnički sam želela da čujem priču o dečaku čiju smrt nosim u duši toliko mnogo godina.
— Hvala ti — reče Karoli, učiteljica, majka, spasilac zlostavljane dece.
Ona skide celofan i foliju s gornjeg dela paklice. Šibica planu i u vazduhu se oseti miris sumpora.
— Kitu je bilo tek dvanaest godina kada je došao u moju školu. Bio je iste dobi kao moj sin, Bob
- reče ona. -Divni dečaci, obojica. Mnogo su obećavali.
Slušala sam s napregnutom pažnjom dok je Karoli opisivala dolazak Brajana Milera, starijeg dečaka, skitnice koji je stekao njeno poverenje i vremenom postao savetnik u školi.
— Brajan ih je silovao u više navrata, i Boba i Kita, a mučio ih je i psihički. Imao je nož specijalnih jedinica. Pretio je da će ih pretvoriti u devojčice ako ikada ikome budu rekli šta im je radio.
Suze se pojaviše u Karolinim očima. Ona poče rukama da rasteruje dim kao da ju je to nateralo da pusti suzu. Ruka joj se tresla dok je uzimala gutljaj kafe.
Jedini zvuk u prostoriji beše tiho šuštanje magnetne trake koja se okretala između glava soni
magnetofona.
Kada je Karoli ponovo progovorila, glas joj beše tiši. Nagnuh se ka njoj da ne propustim ni reč.
— Kada je Brajan završio s dečacima, nestao je, odnoseći sa sobom njihovu nevinost, njihovo dostojanstvo, njihov osećaj samopoštovanja.
— Zašto nisi zvala policiju?
— Vidi, prijavila sam ga, ali dosta vremena je bilo prošlo dok mi Bob nije ispričao šta se desilo. A policija nije previše marila za moju školu za beskućnike. Bile su mi potrebne godine da Kitu vratim osmeh na lice — nastavi Karoli. — Bob je bio još osetljiviji. Kada je sebi isekao vene, morala sam nešto da preduzmem.
Karoli se igrala sa svojim satom-narukvicom, otmen, ženstven gest, ali lice joj beše izobličeno od besa, mržnje koja je delovala jednako snažna kao i pre deset godina.
— Nastavi — rekoh. — Slušam te, Karoli.
— Našla sam Brajana u jednom hostelu u Tenderoinu, gde je živeo — reče mi. — Prodavao je svoje telo. Izvela sam ga na dobar ručak uz dosta vina. Dozvolila sam sebi da se setim koliko sam nekada volela Brajana, i on je naseo. Poverovao je da sam mu i dalje prijatelj.
— Lepo sam ga zamolila za objašnjenje. Po njegovim rečima, to što je radio s dečacima bila je
„romantična ljubav". Možeš li da veruješ?
Karoli se nasmeja i otrese pepeo u poklopac kafene čaše.
— Otišla sam s njim do njegove sobe — nastavi Karoli. — Ponela sam njegove stvari sa sobom: jednu majicu, knjigu, još neke sitnice.

— Kada mi je okrenuo leđa, zgrabila sam ga. Prerezala sam mu grlo njegovim sopstvenim nožem. Nije mogao da veruje šta sam uradila. Pokušao je da vrisne, ali bila sam mu presekla glasne žice, znaš. Onda sam ga izbičevala mojim kaišem dok je umirao na podu. Bio je to dobar osećaj, Lindzi. Poslednje lice koje je Brajan video bilo je moje.
— Poslednji glas koji je čuo bio je moj.
U glavi mi je pojavi slika NN lica br. 24, sada u liku žive osobe koju sam zamišljala kao aktera Karoline priče. Čak i ako je bio sve ono što je ona tvrdila, ipak je bio žrtva, osuđen i pogubljen bez suđenja.
Poslednji deo slagalice, koji je stavio tačku na sve, bio je to što je Karoli nažvrljala „Nikog nije briga" na zidu hotelske sobe. Sve novine su pisale o tome. Deset godina kasnije, ti isečci su bili pronađeni u bizarnoj kolekciji istinitih priča o zločinima Sare Kabot. Ona i njen brat iskopirali su poznatu frazu.
Gurnuh notes preko stola do Karoli i pružih joj penkalo. Ruka joj se tresla dok je počinjala da piše. Ona nakrivi svoju lepu glavu. — Napisaću da sam to uradila zbog dece. Da sam sve to uradila zbog njih.
— Dobro, Karoli. To je u redu. To je tvoja priča.
— Ali, da li razumeš, Lindzi? Neko je morao da ih spasi. Ja sam ta.Ja sam dobra majka.
Dim se uvijao oko nas dok me je netremice gledala u oči.
— Mogu da razumem da mrziš ljude koji su uradili užasne stvari nevinoj deci — rekoh. — Ali ubistvo, ne. To nikada neću razumeti. I nikada neću razumeti kako si mogla ovo da uradiš Elison.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:36 pm


 Četvrti juli  - Page 2 0507_goldan_gate_s_frans

145.

Hodala sam sumornom ulicom zvanom Zlatna dok nisam stigla do neonskog znaka u vidu velikih plavih slova — Biks. Prođoh kroz vrata s dovratkom od cigle i zvuci klavirske džez numere me oduševiše.
Visoka tavanica, oblak duvanskog dima koji lebdi iznad dugačkog šanka od mahagonija i enterijer i ukrasi u stilu art dekoa podsetiše me na holivudsku verziju spikizija* (Engl.: Speakcasy — termin koji se za vreme prohibicije u SAD-u (1920—1933) koristio da označi lokale u kojima je bilo zabranjeno točenje alkohola. (Prim. prev.)) iz dvadesetih godina prošlog veka.
Priđoh glavnom konobaru, koji mi reče da sam prva stigla.
On me povede uza stepenice do drugog sprata, gde sedoh u jedan od raskošno tapeciranih separea u obliku potkovice koji je gledao na podijum sa šankom ispod.
Naručila sam dark end stormi — koktel od goslingovog crnog ruma blek sil i đumbirovog piva
— i pijuckala ga kad videh kako mi prilazi moja najbolja drugarica na celom svetu.
— Ja tebe znarn — reče Kler, sedajući u separe, hvatajući me u jak zagrljaj. — Ti si ona cura koja je otišla i rešila gomilu ubistava bez ikakve pomoći svojih drugarica iz kraja.
— I ostala živa — rekoh.
— Jedva, kako čujem.
— Čekaj — reče Sindi, žureći da se smesti u separe s moje druge strane. — Hoću i ja da čujem. Zvanično, ako nemaš ništa protiv, Lindzi. Mislim da je red da odradimo jedan mali ekskluzivni intervju s našim proslavljenim policijskim asom.
Ljubnuh je u obraz.
— To ćeš morati da vidiš s PR službom — rekoh joj.
— Najgora si — reće ona, uzvraćajući mi poljubac.
Kler i Sindi naručiše svaka po jedno od egzotičnih pića po kojima ovaj bar beše poznat, kad stiže i Juki, pravo iz kancelarije. Još je bila u svom elegantnom advokatskom odelu, ali joj se u sjajnoj crnoj kosi šepurio novi, izazovno crveni pramen.
Utom stigoše i rolnice od školjki i rakova, dok je drugi konobar sa strane pripremao svež tatarski biftek. Dok su nam služili hranu i piće, ja ispričah devojkama o obračunu u staklenoj kući na brdu.
— Bilo je tako čudno što sam u njoj videla prijatelja - rekoh za Karoli - a nisam je uopšte poznavala.
— Prosto ti dođe da posumnjaš u svoju intuiciju — reče Sindi.
— Stvarno. Prevanla je i moju sestru.
— Misliš da je samo motrila na tebe jer si istraživala ubistvo tog Brajana Milera? — upita Kler.
— Da. Držala je „prijatelja" blizu sebe, a neprijatelja još bliže.
— Za NN lice broj dvadeset četiri. Njegov slučaj je zaključen — reče Juki, podižući čašu.
— Slučaj je zaključen — ponovismo, kuckajući čašama o njenu.
Naručismo žutu grdobu, ražu sa šparglom, špagete od mejnskog jastoga i njujorški blek engus stek, i nekako, između zalogaja ove senzacionalne hrane i međusobnog uskakanja u reč, svaka uspe da ispriča svoju priču.
Sindi je pisala priču o pljačkašu banke koga su uhvatili jer je pisao svoje ceduljice s „Ovo je pljačka" na poleđini sopstvenih potvrda o uplati.
— Ostavio je uplatnicu i zaždio s lovom — reče Sindi. — Kada se vratio kući policija ga je već

čekala. Ovaj slučaj ide na vrh moje rubrike „Glupi lopovi".
— Imam jedan takav slučaj za tebe! - uskoči Juki. -Moj klijent, neka ostane anoniman, pastorak je jednog od mojih ortaka iz firme i ja sam morala da ga branim — reče ona, vrteći crveni pramen kose u ruci. — Dvojica pandura zakucaju na njegova vrata tražeći osumnjičenog za pljačku. Moj tip im kaže: „Uđite slobodno", jer ne zna ništa o pljački. Onda kaže: „Pogledajte gde god hoćete — samo nemojte ići na tavan."
— Nastavi, nastavi — požurismo je. Juki otpi gutljaj koktela i pogleda oko stola.
— Sudija im izda nalog za pretres, i oni nađu ono što je moj klijent krio na tavanu. Hidroponski uzgojenu marihuanu pod veštačkim svetlom. Izricanje presude će biti sledeće nedelje — reče ona, dok smo mi umirale od smeha.
Dok je tekao razgovor za stolom, osetila sam se srećnom što sam ponovo s ovom ekipom. Toliko smo uživale u uzajamnom društvu i imale smo toliko toga zajedničkog — čak i s našom novom prijateljicom, Juki, koja je bila jednoglasno primljena u našu grupu zbog toga što mi je spasila kožu i život kakav sam poznavala.
Taman smo htele da naručimo desert kad ugledah poznatog osedelog čoveka koji je pomalo šepajući išao ka nama.
— Bokserova — oslovi me Džakobi, čak i ne zarezujući ostale. — Potrebna si mi, odmah. Kola su upaljena i čekaju ispred.
Refleksno pokrih svoju sada već praznu čašu rukom. Puls mi prebaci u petu brzinu i mentalni slajd-šou jurnjave kolima i pucnjave poče da mi promiče pred očima.
— Šta se dešava? — upitah.
On naže glavu bliže meni, ali umesto da šapne on me poljubi u obraz.
— Ništa se ne dešava — odgovori on. — Hteo sam da iskočim iz torte, ali ove tvoje devojke su me odvratile.
— Hvala ti, Džakobi — rekoh, ganuto. Uhvatih ga za ruku.
— Pridruži nam se na desertu.
— Da znaš da bih mogao.
Džakobi se uvuče u separe, i mi se ispomerasmo svaka pomalo da mu napravimo mesta. Konobar donese rashlađeni dom perinjon - hvala, Džakobi — i kada nam čaše behu pune, moji prijatelji, novi i stari, nazdraviše mom povratku.
— U Lindzino ime. Dobrodošla kući!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:37 pm

 Četvrti juli  - Page 2 0207_San_Fransisco_USA




EPILOG

Prva nedelja po povratku na posao proletela je kraj mene poput uragana pete kategorije.
Telefon je zvonio bez prestanka, i policajci su mi iskrsavali na vratima na svakih nekoliko minuta donoseći mi najnovije informacije o više desetina aktivnih slučajeva. Svi smo bili na nogama.
Ali najveći problem bio mi je evidentniji nego ikada ranije. Prosek rešenih slučajeva mog odeljenja bio je negde oko pedeset procenata, što nas je stavljalo veoma blizu samog dna liste odeljenja za ubistva u ovom velikom gradu.
Nije da nismo bili dobri; prosto smo imali premalo ljudi a previše posla, i ekipa je izgarala do krajnosti.
Štaviše, ljudi su cele nedelje prijavljivali da su bolesni.
Kada je Džakobi pokucao na moja staklena vrata te nedelje, rekoh mu da uđe.
— Poručnice, došlo je do pucnjave na Oušn Biču, pogođena su dva muškarca. Jedno vozilo se nalazi na licu mesta, jedno je na putu, a policajci još uvek traže pomoć. Svedoci su se uspaničili i počeli da se razilaze.
— Gde ti je partner?
— Koristi slobodne dane.
Mogla sam da vidim sve zaposlene u odeljenju kroz staklena vrata moje kancelarije. Jedini policajac koji na stolu ispred sebe nije imao gomilu fascikli s aktivnim slučajevima bila sam ja. Zgrabih sako s naslona stolice.
— Izgleda da ja idem s tobom - rekoh svom bivšem partneru. — Reci mi šta znaš.
— Dve bande iz Dejli Sitija i Ouklenda sukobile su se na parkingu pokraj plaže — reče mi Džakobi.
Sjurismo se niza stepenice i, pošto izađosmo na Makalisterovu, Džakobi otključa kola i sede za volan.
— Počelo je s noževima, pa su povadili pištolje. Dvojica su umrla, jedan je ranjen. Dvojica počinilaca su privedena. Jedan počinilac se dokopao vode i zakopao pištolj u pesak.
Već sam zamišljala mesto zločina, razmišljajući unapred o tome kako da pohvatam sve konce.
— Trebaće nam ronioci — rekoh, držeći se grčevito za komandnu tablu kada smotasmo u Ulicu Polk.
Džakobi mi uputi redak osmeh.
— Što se ceriš, Džakobi?
— Izvini, poručnice - podiže malo glas, da nadjača zvuk sirene. — Nešto sam razmišljao.
— Da?
— Još uvek volim da radim s tobom, Bokserova. Dobro je imati te ponovo u sedlu.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Mustra Uto Apr 10, 2018 2:37 pm

BELEŠKA 0 AUTORIMA

Džejms Paterson rođen je 1947. godine. Dobio je nagradu Edgar 1977. godine za najbolje debitantsko delo kriminalističkog žanra za roman The Thomas Berryman Number, koji je najpre odbilo 26 izdavača. Mada kao svog omiljenog pisca često navodi Markesa, Džejms Paterson priznaje da su na njega najdublje uticali filmovi Operacija „Šakal" i Isterivač đavola: „U jednom momentu sam shvatio da u meni ne čuči Ulis, ali da bi mogla čučati Operacija 'Šakal'.
To otkriće polučilo je preko četrdeset napisanih romana, od kojih su mnogi i ekranizovani. Do sada su mu knjige prodate u stotine miliona primeraka, i prevedene na desetine svetskih jezika. Pošto je napisao nekoliko uspešnih trilera, Paterson je ranih devedesetih došao na ideju da stvori afroameričkog heroja u okviru tog žanra. Tako je nastao forenzički psiholog Aleks Kros, koji je postao jedan od najpoznatijih likova u detektivskoj literaturi i inspiracija za dva filma Prikrada se pauk (Laguna, 2002. i 2006) i Poljubi devojke (Laguna, 2004), oba s Morganom Frimenom u ulozi Krosa. Treći roman iz tog serijala je Džek i Džil (Laguna, 2007), a slede Mačka i miš (Laguna, 2007), Pop Goes the Weasel, Roses are Red, Violets are Blue, Four Blind Mice, The Big Bad Wolf, London Bridges, Mary, Mary, Cross, Double Cross i najnoviji Cross Country.
Paterson se oprobao i u drugim žanrovima, pa je 1998. objavio naučno-fantastični roman Kad vetar duva (Narodna knjiga, 2004), a 2001. pojavljuje se sentimentalni roman Suzanin dnevnik za Nikolasa (Laguna, 2001), roman koji po snazi porede s Mostovima okruga Medison, potom Samantina pisma Dženifer (Laguna, 2005) i Sundays at Tiffany's. U serijalu Maximum Ride dosad je objavljeno i njegovih pet romana za decu.
Ženski klub za rešavanje ubistava naziv je serijala knjiga o četiri prijateljice - detektivki, reporterki, sudskom patologu i javnoj tužiteljki — koje zajednički rešavaju ubistva, i po njemu je snimljena TV serija i napravljena kompjuterska igra. Dosada su objavljeni sledeći romani iz tog serijala: Prvi koji umire (Narodna knjiga, 2002), Druga prilika (Narodna knjiga, 2003), Treći stepen (Narodna knjiga, 2005), Četvrti juli (Mladinska knjiga, 2009), The 5th Horseman, The 6th Target, 7th Heaven i najnoviji 8th Confession.
Paterson je napisao i sledeće romane: Dvorska luda (Laguna, 2003), Kuća na plaži (Narodna knjiga, 2004),
Kuća na jezeru (Narodna knjiga, 2005), Ponoćni klub (Laguna, 2006), Spasilac (Evro Giunti, 2007), Sudija i porota (Evro Giunti, 2008), Seks na brzaka (Mladinska knjiga, 2008), Season of the Machete, Hide & Seek, Miracle on the 17th Green, See How They Run, When the Wind Bloivs, Black Friday, Cradle &All, Santa Kid, Honeymoon, Beach Road, You've Been Warned, Sail, Sunmsuit.
Godine 2007, Paterson je započeo nov serijal romana o detektivu Majklu Benetu i njegovo desetoro dece. Do sada su objavljeni romani: Step on a Crack i Run for Your Life.
Paterson poslednjih nekoliko godina knjige često piše u tandemu s drugim piscima — Endruom Grosom, Maksin Pitro, Piterom de Jongom, Hauardom Rafanom, Majklom Ledvidžom i Gabrijelom Sarbone. Džejms Paterson živi u Palm Biču na Floridi, sa ženom i sinom.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Četvrti juli  - Page 2 Empty Re: Četvrti juli

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu