Knjižareva smrt

Strana 1 od 4 1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 11:25 am



Cliff Janeway veliki je ljubitelj knjiga koji u slobodno vrijeme skuplja prva izdanja velikih američkih romana, a zanimanjem je detektiv zadužen za ubojstva u denverskoj policiji.Sanja o tome da napusti policiju i posveti se svom hobiju. Uskoro se nađe osobno upleten u slučaj ubojstva starog knjižara, siguran u to tko je glavni sumnjivac. Odlazi iz policije i otvara svoj antikvarijat, ali ubojstva povezana s knjigama se nastavljaju.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 11:26 am


Za Warwicka Downinga,

koji me uspio pokrenuti,

i trgovce rijetkim knjigama u Denveru: dobre, loše i ružne



Neke jedinstvene knjige o kojima se u ovom romanu govori (Hawthorneov primjerak Moby Dicka i Menckenov S ove strane raja, između ostalih) izmišljene su priče radi, ali možda stvarno postoje u nekoj javnoj ili privatnoj biblioteci. Antikvare koji će poželjeti sporiti se s autorom ovih korica oko cijena, podsjećam da se priča zbiva u 1986. godini. U međuvremenu su se mnoge cijene znatno izmijenile. Lovac u žitu, na primjer, sada vrijedi 1500 dolara. Intervju s vampirom može se prodati za 6 i više tisuća dolara. I tako dalje.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 11:26 am

KNJIŽAREVA SMRT


KNJIGOLOVAC BOBBY UBIJEN JE U PONOĆ, 13. LIPNJA 1986. GODINE. Ta neobična činjenica nameće pitanje Što je on uopće radio vani tako kasno? Za Bobbyja, ponoć pripada vješticama, a petak trinaesti, dan koji bi trebalo provesti u krevetu. Našli su ga u pokrajnoj ulici ispod željeznog stubišta, jednog od onih što se povlači nadolje i služi kao požarne ljestve, što je još neobičnije. Bobby nikada ne bi prošao ispod ljestava, pa će se tog jutra, vijest da je umro upravo pod ljestvama, nekima koji se u Denveru kreću u istoj branši, učiniti kao gorka ironija sudbine.
Reći ću vam nešto o knjigolovcima i njihovu svijetu. U današnje vrijeme gotovo svi traže neku knjigu. Liječnici i odvjetnici s godišnjim prihodima od više stotina tisuća dolara njuškaju po staretinarnicama i uličnim štandovima, nadajući se vrijednoj kupovini za koji peni. Međutim, onaj pravi knjigolovac, profi, gotovo da se nije promijenio u posljednjih trideset godina. To vam je tip kakav se ne snalazi u pravom svijetu. Posao vodi iz automobilskog prtljažnika, i to samo ako je dovoljno sretan da ima auto, inače se mora zadovoljiti ruksakom ili biciklističkom košarom. On je otpadnik, borac, čovjek koji nije uspio ni u jednom drugom zanimanju. Može biti smjeran i tih, ili napastan i nepodnošljiv. Neki su prevrtljivci, a poneki je, priznajem, i malo udaren. Jedina stvar koju najbolji među njima imaju zajedničku je oko za knjige. Što je pomalo jezivo, rekao je jednom pesimistični trgovac knjigama - vrlo blizu dokazu postojanja boga.
To kako ti tipovi, uglavnom neobrazovani i rijetko načitani, nepogrešivo ulete među knjige i nađu one prave jedna je od velikih tajni ovog svijeta. Pronalaze ih po prašnim kutovima jeftinih antikvarijata, po cijeni između deset centi i jednog dolara. Uz malo sreće, bilo kojeg dana pronaći će knjige vrijedne sto dolara, za koje će od nekog poštenog trgovca dobiti barem trideset ili četrdeset. Kada podmire troškove, zna im ostati tridesetak dolara dnevno. Svi oni žive u nadi da će jednom naći Onu Pravu Knjigu, koja će donijeti dvjesto ili više dolara. Ne događa se to često, ali ipak se događa. A Bobbyju Wcstfallu dogodilo se više puta nego svima drugima zajedno.
Jednom je u samo sedamdeset dva sata, barem se tako priča, Bobby prikupio nevjerojatnu gomilu: Mr. President, knjigu o Trumanovu predsjednikovanju, obično vrijednu oko šest dolara, osim ako ju nije potpisao sam Truman,\'7b1\'7d prethodno napisavši vlastoručno posvetu preko cijele stranice - dakle, barem osamsto dolara; Prepoznavanja, temelj modernog romana (ili nečitljiva knjižurina, ako vam je tako draže) Williama Gaddisa, također potpisana, za koju bi vam u knjižari tražili četiristo dolara; Mag, neobičnu i neodoljivu knjigu Johna Fowlesa, prvo britansko izdanje s besprijekornim ovitkom, tristo dolara; i Terryjevi teksaški rendžeri,\'7b2\'7d malu knjigu od devedeset i nešto stranica koja je za teksašku povijest dokument od velikog značenja, sedamsto pedeset dolara. Ukupna maloprodajna vrijednost knjiga prikupljenih tog vikenda iznosila je između dvije i dvije i pol tisuće dolara; Bobby je sklopio posao od devetsto dolara za sve odjednom, a u Denveru se i danas priča o tom nevjerojatnom nizu uspjeha koji dolazi samo jedanput u životu.
Naravno, svi bi se time bavili kada bi išlo tako lako. Život Bobbyja Westfalla mnogo je češće bio osamljen i jadan. Volio je mačke i nikada ne bi prošao pokraj nekog napuštenog mačića a da ga ne pokuša odvesti kući. Nekad bi zaspao u prljavoj odjeći, a u danima bez dobrih knjiga nije bilo ni hrane. Onih devetsto dolara brzo je otišlo i život se vratio na staro. Izgledao je bijedno i stalno kašljao. Nekada bi ga spopala bolest, oči bi mu se napunile suzama i zgrčila bi ga iznenadna bol koja bi mu sijevnula utrobom poput kometa na ljetnom nebu. S trideset četiri godine, u vrijeme kada pravi život tek počinje, on je izgledao kao starac.
Nije imao vozačku dozvolu. Vucarao je knjige tamo-amo noseći ih na leđima, tražeći one prave, i trgovce koji će ih pošteno platiti. Neke od knjižara koje je obilazio bile su miljama daleko jedne od drugih, pa se Bobbyja često moglo vidjeti kako klipše uz istočnu Aveniju Colfax, a koljena mu klecaju pod teretom. Njegovo područje bile su Goodwillova trgovina na Colfaxu i Havana, staretinarnica na Bulevaru Montview, pa slabo osvijetljeni antikvarijati uz južni Broadway, gdje mnogi misle da se razumiju u knjige. Za knjigolovca Bobbyja raj je bilo mjesto gdje se mogu naći naivčine uvjerene kako znaju više od njega, nekakav trgovčić namještajem ili preprodavač staklarije koji misli kako se kuži u knjige. Na južnom bulevaru, gdje vlada posebno stanje duha, formula glasi: staro + veliko = vrijedno. Antikvar bi platio pedeset dolara za bezvrijedni bonton iz 1880-ih, a prodao sto pedeset devet dolara vrijedan kolekcionarski primjerak poput Plovidbe po zvijezdama Anne Tyler za četvrt dolara. I baš tada bi se pojavio Bobby, s četvrt dolara u ruci, pokeraškom facom i punim srcem. Te bi se večeri dobro jelo.
Kao i svi knjigolovci, i Bobby je znao biti pravi davež. Bio je jedan od onih koji su iznova spoznali vjeru: kad biste ga htjeli slušati, pričao bi vam o Isusu cijeli dan. Šuška se kako je nekada bio narkić, te da je odgulio i nešto zatvora. Kažu da je tamo i otkrio Gospodina, služeći pet do deset godina kazne u Cannon Cityju. Sada ništa od toga više nije bitno. Bio je dio knjiškog svijeta Denvera, svima poznat dio, i bez njega taj je svijet siromašniji.
Zatukli su ga i poslali u knjižarski drugi svijet nekim teškim metalnim predmetom. Ako je vjerovati mrtvozorniku, nije ga boljelo: nije ni shvatio što ga je udarilo. Tijelo su pronašli lica nadolje, u uličici otprilike tri bloka udaljenoj od Denverskog lista. Uz noge mu se sklupčala neka mačka, čekajući da se probudi i odvede je kući.
Ovo je priča o tom čovjeku, o stvarima koje su dovele do njegove smrti, te o tome što se nekima drugima zbog njegove smrti dogodilo.
Bio je on miran i tih, zagonetni osobenjak.
Nije imao rodbine, nikoga komu bi se mogla javiti njegova smrt.
Nije imao bliskih prijatelja, ali ni neprijatelja.
Mačkama će nedostajati.
Nitko nema blagog pojma zašto bi itko ubio Bobbyja. Tko bi ubio tako bezopasno stvorenje?
Reći ću vam tko. Reći ću vam i zašto.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 11:26 am







KNJIGA JEDAN




1

ZAZVONIO JE TELEFON. U 2.30 UJUTRO.
Obično se lako budim, ali te sam noći spavao kao zaklan. Legao sam nakon trinaest sati u smjeni, nakon četiri dana žestokog nabijanja prekovremenih sati, a sve to vrijeme nisam se pošteno naspavao. Tip po imenu Jackie Newton progonio me u snu. Već ga duže vrijeme imam na zubu i mislim da ću ga prije ili kasnije morati ubiti. Kada je zazvonilo, Jackie Newton i ja baš smo bili pred konačnim obračunom. Iz nekih razloga - ne baš pretjerano logičnih, kako to već biva u snovima - Jackie i ja bili smo u hodniku Istočne gimnazije. Zazvonilo je i klinci su nahrupili na odmor; Jackie je zapucao i klinci su popadali na pod, a zvonjenje se nastavljalo kao da nikada neće prestati.
Caroline se promeškoljila u krevetu pokraj mene.
"Oh, Cliff", promrmljala je. "A da se netko javi na taj telefon?"
Posegnuo sam prema noćnom ormariću, napipao telefon i srušio vražju stvar na pod. Iz neke udaljene galaksije dopirao je sićušni glas Neala Hennesseyja, govoreći "Cliff?"... Cliff? ... Hej, Clifford!" Zagrabio sam kroz mrak i pronašao telefon, ali trebalo je vremena dok sam prizvao medvjeđi Hennesseyjev lik pred oči.
"Izgleda da imamo još jednog", rekao je Hennessey bez uvoda.
Nekako sam uspio sjesti, pokušavajući se priviknuti na činjenicu da me Jackie Newton ipak nije ubio.
"Hej, Cliffie... jesi li tu?"
"Naravno, Neal. Prvi put sam pošteno zaspao ovog tjedna."
Nije se ni pokušao ispričati; samo je čekao.
"Gdje si?" upitao sam.
"Pokrajnja uličica Petnaeste avenije, odmah iznad Denverskog lista. Ovaj izgleda užasno sličan ostalima."
"Daj mi pola sata."
"Ne mičemo se."
Sjedio sam još minutu, a onda ustao i zaputio u kupaonicu. Kad sam upalio svjetlo, u ogledalu sam ugledao zastrašujuće lice obasjano hladnim, okrutnim svjetlom novog dana. Stariš, Janeway, pomislio sam. Dobri stari Andrew Wyeth od takvog bi lica stvorio remek-djelo. I nazvao ga Clifford Liberty Janeway u trideset šestoj, sa svim nesavršenostima i bogatstvom karaktera.
Poprskao sam nešto hladne vode po licu: to mu je ispralo dobar dio karaktera. I napokon odgovorio na Hennesseyjevo pitanje - da, gotovo da sam opet tu. Lice Jackieja Newtona ponovno mi je iskrslo pred očima, a ruka je sama od sebe krenula prema bjelkastom ožiljku pod desnim ramenom. Pljačkaš banke prostrijelio me prije pet godina. Znam kako Jackieju Newtonu ništa ne bi bilo draže od dodavanja još jedne rupe na moje tijelo, oko osam centimetara lijevo i tri centimetra niže.
Čovjek sa starom prostrijelnom ranom, netipičan Wyethov rad, sasvim sigurno ne jedna od onih vrtnih slika s Helgom\'7b3\'7d na njima.
Kada sam izišao iz kupaonice, Carol je već bila na nogama. Na noćnom ormariću čekali su me vrč uzavrele vode i šalica instant kave.
"Što je sad?" rekla je.
Dok sam se, još trom od sna, nespretno oblačio, objasnio sam joj kako je izgleda riječ o još jednom ubijenom skitnici. Glasno je uzdahnula i sjela na krevet.
Čak i polusvjesna, izgledala je ljupko. Imala je dugu crvenkasto smeđu kosu i za nuždu bi vjerojatno mogla zamijeniti Helgu. Iako to nitko ne može znati osim Wyetha.
"Da pođem s tobom?"
Otpuhnuo sam paru s kave kratkim smijehom.
"Nazovi to moralnom potporom", rekla je. "Vožnja tamo i natrag. Ne moraju me ni vidjeti. Mogu ostati u autu."
"Naravno da bi te netko vidio i pokrenuo glasine. Cijeli bi odjel do jutra znao."
"Znaš što? Briga me."
"Mene je briga. Što radimo u slobodno vrijeme samo je naša stvar."
Prišao sam ormaru i otvorio ga. Odjeća nam tamo visi jedna do druge - plava uniforma koju je Carol nosila u jučerašnjoj smjeni; moja tamna sportska jakna; naši pištolji, dio odjeće poput hlača, košulja, kravata, znački. Nikamo nisam išao bez pištolja, čak ni u dućan iza ugla. Za tipa u trideset šestoj imao sam dugu karijeru: stvorio sam dosta neprijatelja, a Jackie Newton samo je najsvježiji.
Stavio sam pištolj ispod jakne. Preskočio sam kravatu, nije mi do nje u ovo doba noći. Službeno i nisam na dužnosti, samo što su me oteli iz carstva snova; neću se natjecati za člana Gradskog vijeća, a i mrzim kravate.
"Već dugo pričaš tu priču o slobodnom vremenu", Carol će pospano. "Ali meni se čini kako je pravi razlog to što bi postao ranjiviji kada bi svi znali za mene."
Nije mi se ulazilo u raspravu. Jednostavno je bilo prerano za filozofiranje. Bilo je nečeg u Carolinim riječima, ali ni moje nisu za bacanje. Oduvijek sam mrzio uredska ogovaranja, pogotovo nisam želio da uključe nju i mene.
Jedino što je Carol odnedavno na sve gledala iz drugog kuta. Viđali smo se, da upotrijebim taj blagi izraz, već godinu dana, i ona počinje očekivati čvršću vezu. Iznošenje naše veze u javnost možda bi mi pokazalo kako se nemam čega plašiti. Drugi to stalno rade. I za većinu taj korak nije bio kraj svijeta. Nekima je čak i koristilo.
Barem ona tako misli.
"Idem natrag u krevet", rekla je. "Probudi me kada se vratiš. Možda te iznenadi nešto lijepo."
Legla je i zatvorila oči. Kosa joj je zasjala po jastuku prekrasno poput sunca. Još sam malo sjedio, pijuckajući kavu. Nije bilo razloga za žurbu: dečkima iz laboratorija nekad treba i tri sata na mjestu zločina. Krenut ću za pet minuta i stići za najkasnije pola sata obećanih Hennesseyju. Samo, kad god imam imalo neispunjenog vremena makar i usred noći - odmah počnem razmišljati. Pa mislim o Carol i sebi i onome što nas čeka. Mislim o poslu i svim onim danima za nama koji su izgorjeli i nestali poput šibice. Mislim kako bi trebalo dati otkaz i pitam se što bih onda. Mislim o čvrstoj vezi i o tome kako bi je nekoliko djece još više učvrstilo.
Carol se čini dobrim izborom za tako nešto. Zgodna je i pametna, a ovo što imamo možda je ljubav. Odlično je društvo: svakim danom sve više toga je zanima. Na moju jednu ona pročita tri knjige, a ja puno čitam. Razgovaramo dugo u noć. Još joj nije jasna igra s prvim izdanjima: njoj je Hemingway jednako dobar u jeftinom džepnom izdanju kao i u petsto dolara vrijednom prvotisku. Točno se sjećam kako sam je podučavao prvom prilikom kada je to rekla. Samo će budala čitati prvo izdanje. Posjedovanje takve knjige dovoljno je da uljepša život, a posebno Hemingway više vrijedi nakon što se pojave nova izdanja. Slušao sam što govorim misleći da joj sigurno zvučim poput ispečatirane birokratske guzice. Onda sam joj pokazao svoje Faulknere, i onog potpisanog, a ona je zadrhtala od gotovo putenog užitka kad je dodirnula papir na kojem je bio potpis. Faulkner joj je tada bio bog, a ja sam imao malenu, ali vrijednu zbirku prvih izdanja njegovih knjiga. Trebao bi ga čitati, rekla mi je nakon što je to sama radila mjesec dana. Kako možeš skupljati knjige koje nisi pročitao? Istini za volju, nekad davno čitao sam Faulknera; nikako nisam mogao povezati konce Buke i bijesa, ali već sa šesnaest godina bio sam u stanju shvatiti da greška nije u njemu, već u meni. Nakon toga skupio sam hrabrost za novi pokušaj: počnem li skupljati njegove knjige, dumao sam, kad-tad morat ću pročitati neku. Carol je vrtjela glavom. Gledaj to ovako, rekao sam, Faulknerove knjige sada vrijede dvadeset posto više nego kada sam ih kupio prije tri godine. Taj je dio shvatila.
Moj je stan izgledao kao aneks javne knjižnice Denvera. U svakoj su se sobi knjige rastegle od zida do zida. Carol nikada nije postavila uobičajeno pitanje kojeg se svi sjete kad se nađu na takvom mjestu: Mili bože, nisi valjda sve to pročitao? Ona je bila očarana i samo je razgledavala. Logično slaganje knjiga nije mi jača strana: krimići u spavaćoj, beletristika u dnevnom boravku; knjige o umjetnosti, uglavnom Wyethove, na udaljenom zidu. Nema povlaštenih - sve su to prva izdanja - i kada me netko pokuša pogledati svisoka, uživam ih podsjetiti da moj kao ispod čekića primjerak Dame u jezeru Raymonda Chandler a danas vrijedi finih tisuću dolara, više od kubika knjiga nekih tako hvaljenih, od kritičara prihvaćenih i sada zaboravljenih majstora lijepe riječi. Nema ničeg lošeg u detektivskim romanima pod uvjetom da su dovoljno dobro napisani.
Već dugo skupljam knjige. Jednom sam u istom danu ubio dva čovjeka i nema boljeg mjesta za liječenje takvih stvari od ove sobe.
Promašio sam zanimanje, pomislio sam. Sada je vjerojatno debelo prekasno da počnem misliti o tome.
Vrijeme za pokret.
"Cliff?"
Oči su joj zatvorene, ali još nije sasvim zaspala.
"Idem sada", rekao sam.
"Ideš Jackieju Newtonu?"
"Ako je ovo ono što se čini da je, onda se možeš kladiti u to."
"Neka ti Neal pazi leđa. A obojica budite oprezni."
Nagnuo sam se i poljubio joj čelo. Dvije minute kasnije klizio sam autom kroz hladnu denversku noć.


Poslednji izmenio Mustra dana Sre Apr 11, 2018 1:12 pm, izmenjeno ukupno 1 puta

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 11:49 am





2

PREKORAČIO SAM POLICIJSKU VRPCU I KRENUO NIZ ULIČICU. TIJELO SE nalazilo tridesetak metara dalje od glavne ulice. Reflektori su bili postavljeni zbog snimanja koje je upravo završilo, ali ih nisu gasili jer je crtač još skicirao, tako da je inače mračna uličica sada bila blještavo osvijetljena. Stajao je sa strane, šarajući po papiru na podmetaču, a dva pomagača provjeravala su točne mjere. Mrtvozornik je stigao malo prije mene, ali je njegov pomoćnik bio tamo već sat ili dulje. Stajali su nad tijelom i razgovarali. Nisam ih prekidao: maknuo sam se u stranu i gledao. Hennessey se pojavio odnekud iz mraka s dvije šalice kave. Uzeo sam jednu, a on mi je prenio ono malo što je znao. Policija je krenula na anonimnu dojavu u 1:32 ujutro; spominjao se mrtvac, što se pokazalo točnim. Ophodnja je stigla u 1:37; pozvani su isljednici Odjela za umorstva i tehničari krim-laboratorija. Zatim, zbog izuzetne sličnosti s nizom naizgled nasumičnih ubojstava skitnica, pozvali su Hennesseyja. On je moj partner, pa je pozvao mene. Radili smo na tim slučajevima već dvije godine: ako se ovaj uklopi u tu seriju, dodijelit će ga nama.
Na mjestu zločina nije bilo očevidaca koje bi mogli ispitati. Poziv je uputio, po riječima dežurnog telefonista, vjerojatno bijelac mlađi od 50 godina, i poklopio čim su ga upitali za ime. Poslije ćemo tražiti snimku tog razgovora, ali od nje se ne nadam ničemu. Kako stvari stoje, nikada nećemo naći tog tipa jer, tako stvari stoje, bio je to samo neki slučajni prolaznik koji se ne želi ni u što petljati.
Sve skupa nije izgledalo dobro što se materijalnih dokaza tiče. Uličica je bila uska i popločena. S jedne strane bezvezna trgovina; s druge neki stari hotel. Hotelski zidovi bili su od crvene cigle, glatki od starosti. Trgovina je imala pročelje od lažnog mramora koje se pružalo niz ulicu točno do mjesta gdje je tijelo nađeno. S obje strane trupla posuli su crveni prah i čini se da su pronašli nekakve otiske. Po svemu sudeći, pokazat će se da pripadaju bilo kome, osim gradonačelniku Denvera i tipu kojeg tražimo.
I to je bilo sve. Sve što bi i inače imali. Prvi ubijeni jadnik nađen je u uličici sličnoj ovoj još prije dvije godine i dva mjeseca. U travnju 1984. Glava mu je bila razbijena. Pa još trojica iste godine, i dvojica sljedeće, uvijek na sličan način: gadan udarac u glavu i zbogom živote. Čini se da je gad opsjednut uličarima, pijancima i beskućnicima. Hennessey je mislio kako je možda skinhead, jedan od onih klipana s primitivnim nazorima i nezaustavljivom željom za gaženjem društvenog otpada. Meni se činilo da je stvar jednostavnija. Običan sadist: baš ga briga koga ubija, kada mu dođe, glavno da zadovolji svoju potrebu za nasiljem. Skitnice su najlakša meta, pa zato ubija njih. Ako počnete ubijati žene i djecu, društvo se potrudi pronaći vas, a kada su žrtve jadnici, ubojica se traži onako reda radi. Vrijeme leti, a policajaca nikad dosta: činimo što možemo, a ponekad ubojica pobjegne jer nismo učinili dovoljno.
Na kraju smo u pravu bili i Neal i ja. Za sve smo optužili Jackieja Newtona, bivšeg zatvorenika koji je stigao s obale, pravi biser svake kartoteke. Nije baš bio skinhead, ali kao da jest: mislio je na taj način. Sada već znamo razvojni put njegova sadizma. Mrzio je svakoga tko ne misli, čini ili izgleda točno poput njega. Posebno mrzi ljude čije se osobne, rasne ili umne sposobnosti mogu sažeti u jednu uvredu. Pederi, frikovi, špije, šminkeri, jadnici, narkići - sve ih je mrzio, od jutra do sutra. I, ne zaboravimo policajce. Drotove. Jackie je izišao iz hipi šezdesetih godina kada su drotovi bili najomraženija stvorenja.
Što se mene tiče, osjećaji su obostrani. Znam, u našim priručnicima stoji kako policajci trebaju odvojiti osjećaje od posla. Ako je otkrivanje zločinaca znanost, a vjerujem da jest, onda se njome treba baviti čistog uma, ali tako mi boga, sve što hoću je mrtav ili zauvijek dobro zaključan Jackie Newton. I ne govorite mi kako ne bih trebao tu stvar shvaćati osobno: davno smo mi prošli taj stupanj ophođenja u rukavicama, Jackie i ja. Već dvije godine radim na njemu, i nisam mu ništa bliži nego kad sam prvi put čuo to ime, a bilo je to prije skoro tri godine.
Uletio je u grad 1983. godine, bez penija. Danas je umiješan u poslove dva trgovačka centra vrijedna po trideset milijuna dolara, a posjeduje nekretnine po cijelom gradu. Ima ljudi čija se genijalnost izražava gomilanjem novca i nevoljko moram priznati da je Jackie jedan od njih. Vlasnik je imanja u neizgrađenom Jeffersonu, gdje mu se sviđa živjeti sam, i pričalo se kako je povezan s mafijaškim poslovima u Denveru. To je bilo dovoljno da mu posvetimo pažnju, a onda smo saznali kako mu je hobi ubijanje pijanaca. Zanimljiv slučaj: znali smo ubojicu prije nego što je ubojstvo počinjeno. Kolega iz Santa Monice upozorio nas je kako se ne trebamo čuditi kada se poveća broj mrtvih skitnica. Tako je bilo u Kaliforniji i Newarku, gdje je Jackie živio prije petnaest godina. Za razliku od Kalifornije i Newarka, mi smo unaprijed znali što nas čeka i opet ništa nismo mogli učiniti da bismo to spriječili i opet ništa nismo mogli dokazati kada je počelo. Čak se činilo odviše očigledno, pa smo se neko vrijeme bavili i drugim idejama - skinhead, neki novi sadist - dok se nismo potpuno uvjerili da je Jackie čovjek kojeg tražimo.
Za ubojstvo Harolda Brubakera imali smo svjedoka. Bože, takvo premlaćivanje nikada niste vidjeli, pričao je: ubojica je imao malj u svakoj ruci, ali nogama je bio još žešći... bilo je to potpuno neljudski. Svjedok je bio mladić u kojeg morate imati povjerenja, a sve je gledao iz mračnog ulaza udaljenog samo tri metra: radio je prekovremeno, izišao popušiti cigaretu i vidio sve. Kao da nam se odjednom ukazala Božja milost. Netko je upalio svjetlo i Jackie je bio ravno pod njim. Klinac ga je baš dobro vidio, bez imalo sumnje. Napokon sam imao kurvinog sina tamo gdje sam htio. Priveo sam ga i organizirao grupu za prepoznavanje. Klinac ga je odmah pokazao: od početka do kraja bio je prvorazredan svjedok. Ja sam svoj dio posla obavio čisto i po propisima: zadnja stvar koju sam želio je da se gad izvuče na neko tehničko sranje ili odbačeni dokaz. Zaštitili smo svjedoka koliko smo mogli, jer Jackie svuda ima prijatelje, ali - ne znam što bih vam rekao? Stvari krenu svojim tokom... suđenje se odgađa, njegov odvjetnik u tome je majstor, tjedni postaju mjeseci, a u toliko vremena nešto se mora promijeniti. Našli su načina da priđu klincu i nakon toga nije mu više bilo do svjedočenja protiv bilo koga. Ni prstom ga nisu dotaknuli, ali pokazali su mu kako stvari stoje. Na sudu je mucao, oklijevao, nije bio siguran... i optužba protiv Jackieja Newtona neslavno je propala.
Nakon toga Jackie se primirio: dobro smo ga preplašili Haroldom Brubakerom, pa se povukao. Sada je opet počeo i kladio bih se da će uskoro još netko biti mrtav. Uspjeh vodi uspjehu. Nema ništa gore od lukavog ubojice koji ubija neznance, samo zato da bi osjetio krv.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 11:50 am





3

PRIČEKAO SAM DA MRTVOZORNIK DOVRŠI SVOJ POSAO I PRIŠAO TIJELU baciti pogled. Već su ga okrenuli, pa je ležao na pločniku ruku nježno položenih preko prsa. Izgledao je kao da će ustati i otići. Oči su mu bile zatvorene, a bio je prljav i neobrijan, kao i svi prije njega. Kod ovog nešto je ipak bilo drugačije, lice koje sam već negdje vidio, kao da sam ga nekad davno poznavao.
"Što nam imaš reći, Georgie?" kazao sam.
Mrtvozornik, pedesetogodišnjak s naočalama recitirao je svoje, a njegov je pomoćnik nastavio gledati.
"Prilično slično onima prije, uz nekoliko bitnih razlika. Kao što vidite, žrtva je besprizornik, zapušten muškarac, bijelac, trideset i nešto godina, metar i sedamdeset, oko 75 kilograma. Ubijen je teškim tupim predmetom, velikim francuskim ključem ili nečim sličnim, možda kakvom drugom čeličnom alatkom. Udaren je dva puta po sredini stražnjeg dijela lubanje, prvi put stručno, drugi put za svaki slučaj. Ubojica je dobro znao što čini. Mislim da je prvi udarac bio dovoljan. Ujutro ću znati sigurno. Vrijeme smrti unutar posljednja tri sata."
"Nazvali su nas oko pola dva", rekao je Hennessey.
"Vjerojatno je tada bio mrtav nešto duže od sata", rekao je mrtvozornik.
Opet sam bacio oko na truplo i opet osjetio onaj uznemirujući drhtaj negdje u primozgu.
"Neki dokazi upućuju na to da je ubijen negdje drugdje, pa samo dovučen tu", rekao je mrtvozornik.
"Nešto sasvim novo", rekao je Hennessey.
"Kakvi dokazi?" upitao sam.
"Mislim kako nedostaje prilična količina krvi", rekao je mrtvozornik. "Ponavljam, više ćemo znati ujutro, ali recimo da sam siguran osamdeset posto. Udarac je sasvim otvorio lubanju. Iz takve rane krv bi trebala šikljati kao iz fontane, ali ovdje se to nije dogodilo, odnosno, ako jest, gdje je krv? Ova lokvica je samo ono što je iscurilo, i to nakon što je srce prestalo raditi nešto prije nego što je tijelo doneseno. Mislim da je to slučaj. Netko ga je udario tko zna gdje i donio ovamo."
"Ima li tragova mlaćenja?"
Mrtvozornik me začuđeno pogledao. "Tebi ovo ne izgleda kao mlaćenje?"
"Mislio sam na druge dijelove tijela... dokaze da je bio pretučen prije ubojstva."
"Ništa takvog za sada. Čini se da je bio udaren samo dva puta."
Vrtio sam glavom. "Vidio sam ja tog tipa negdje. Samo ne znam gdje."
Hennessey je upitao mrtvozornika znaju li ime. On je pogledao u notes i rekao: "Pokojnik nije imao vozačku dozvolu. Našli smo djelić zdravstvene iskaznice. Broj je bio izlizan, ali ime se vidjelo. Robert B. Westfall."
To mi je trebalo. "Znam ga", rekao sam. "Knjigolovac."
"Što?"
"Netko tko traži rijetke knjige. Viđao sam ga kako prodaje knjige po okolnim knjižarama."
"Oduvijek se priča kako si ti neki knjiški tip, Janeway", rekao je mrtvozornik.
"Priča se, je li?" suho sam odgovorio.
"Mali je ovo svijet, prijatelju, a i zidovi imaju uši."
"Opet su te uhvatili s nosom u knjizi, Clifford", rekao je Hennessey. "Čini se kako sam ja tip od akcije u našem timu."
Okrenuo sam se tijelu. Mrtvozornik mi je visio za vratom poput vrane. Pokušavao sam se prisjetiti mrtvog tipa, izdumati gdje i kada sam ga posljednji put vidio.
"Po knjižarama ga zovu Bobby knjigolovac", rekao sam. "Bio je prilično dobar, barem sam tako čuo."
"Kako takva skitnica može biti dobra u bilo čemu?" upitao je mrtvozornik.
"Nisu ti oni pravi skitnice. Većina ih se ubija od posla, ne pije i izbjegava nevolje."
"Što je s onima koji ne vole raditi, piju i upadaju u nevolje?" pitao je Hennessey.
"Valjda ima i takvih."
"Ja tu nisam doma", rekao je Hennessey. "Objasni mi, Cliff. Ako netko od tih momaka nešto pronađe, knjigu na primjer, kad već jure za njima, pa još jako vrijednu, bi li zbog nje jedan bio u stanju ubiti drugog? I što u tom slučaju s Jackiejem Newtonom?"
"Samo se vi momci zabavljajte time", rekao je mrtvozornik. "Javite mi se sutra."
"Hvala, George."
Šutjeli smo nakon što je mrtvozornik otišao. Hennesseyjevo pitanje i dalje mi se motalo po glavi. Zabolilo me pri pomisli da bi se Jackie Newton mogao u ovom slučaju nekažnjeno izvući samo zbog toga što to nije učinio.
"Cliff?"
"Da, Neal. Daj mi još minutu."
Gledao sam kako pokrivaju tijelo i odnose ga. Čovjek koji je crtao već je nestao, a laboranti su kupili svoju opremu: tužna priča Bobbyja knjigolovca bližila se kraju. Ostaje samo potraga za ubojicom.
"Ne možemo sasvim isključiti mogućnost da je to ipak bio Jackie", rekao sam.
Hennessey nije rekao ništa.
"A da mi posjetimo kurvinog sina", rekao sam. "Pozvat ću Jeffco.\'7b4\'7d"
Mi smo bili detektivi ovlašteni za ispitivanje i privođenje bilo gdje u državi Colorado. Kada biste trebali prijeći granice svog okruga, uobičajeni postupak je povesti nekog policajca iz tog okruga, za slučaj da nešto krene po zlu. Pola sata kasnije bili smo u uredu šerifa okruga Jefferson, gdje nas je čekao narednik Ben Nasses. Narednik Nasses bio je mlad i skockan, jedan od te nove vrste. Bio je i prilično crn. Jackieju Newtonu to će se jako svidjeti.
Jackie živi u skupoj vili nekoliko milja južno od gradića Morrison. Ne baš u planinama, ali kuća mu se smjestila na vrhu uzvisine s koje se dobro vidi gotovo cijeli Denver i njegova južna predgrađa, do pola puta prema Colorado Springsu. Parkirali smo na prilazni put. Kuća je bila mračna, nikakvog znaka života u njoj. Obuzeo me loš predosjećaj kako ćemo zateći Jackieja Newtona u krevetu, gdje je uredno proveo cijelu noć. Opet mi se činilo, i to ne prvi put, da ga nikada neću uspjeti stjerati uza zid.
Ali nije ga bilo kod kuće. Nasses je pozvonio tri puta, pa pokucao i ništa. "Što sada?" upitao je. Rekao sam mu da ćemo pričekati, ako nema neku pametniju ideju, a on je odgovorio da se slaže. "Volio bih da nas ne vidi kada se vrati", rekao sam, pa je Hennessey otišao premjestiti auto dolje niz cestu. Za to vrijeme Nasses i ja sklonili smo se s ulaznih stepenica na šljunčanu stazu koja je obilazila kuću. Hennessey je bio nervozan. "Mislim da nam nije pametno motati se ovuda, Cliff", rekao je. Već dugo mi je bio partner: znao je kako lako i često zaobilazim propise, a dobro je znao i koliko želim smjestiti Jackieja u buksu. Ne budi glup - to je on htio reći. Samo, ja sam itekako dobro upoznat s pravilima o dokazima. Nikada mi još nisu pobili slučaj na sudu, a Hennessey je i to znao. Nekad se držiš pravila, nekad riskiraš i malo ih zaobiđeš.
"Pogledat ću malo po garaži", rekao sam.
Hennessey je gunđao, ali je ostao uz mene. Krenuo sam oko kuće. "Vi ste poludjeli", uzviknuo je Nasses. On se nije ni pomakao. Hennessey me povukao u mraku. "Cliff, klinac je u pravu. To nema smisla. Čak i ako nešto pronađeš, nećeš imati ništa od toga. Maknimo se odavde."
"Ako nešto pronađem, naći ću i način da to upotrijebim."
"Gad bi se mogao vratiti svaki čas."
"Onda budimo brzi."
Garaža je bila zaključana, ali to mi nije smetalo: otvorio sam je za manje od pola minute. Unutra su bila dva vozila: Cadillac i Jeep s pogonom na sva četiri. I jedno prazno mjesto, za onaj treći auto koji je Jackie sada vozio.
Opipao sam poklopce motora na oba automobila, pa im potom pregledao pretince ispred suvozačkog mjesta. Našao sam samo uobičajeno smeće - prometna knjižica, vlasnički list, papiri od registracije. John Randolph Newton bio je upisan kao vlasnik oba vozila, što sam ionako znao. Znao sam kada i gdje ih je kupio, da je Jeep uzeo na šestomjesečne rate, a za Cadillac se isprsio gotovinom. Poznavao sam i trgovca koji mu ga je prodao. Prava faca, rekao mi je trgovac, bombon od kupca. Za nekog kao što je Jackie novac ne znači puno: zaradio je, izgubio i opet zaradio tri puta više nego što netko vidi u cijelom životu. Možete za njega mirne duše reći kako je lagan na novčaniku. Trgovci ga obožavaju.
Na sjedalu Cadillaca našao sam neplaćenu kaznu za prebrzu vožnju. To ću dobro zapamtiti. Vozio je 90 tamo gdje je dopušteno 45 kilometara na sat, što nosi četiri boda. To je dobra vijest, jer posljednji put kada sam mu pogledao dosje, imao je devet bodova. On voli voziti brzo, i to plaća. Znao sam da nije platio kaznu zbog bodova koje bi donijela: najprije će poslati odvjetnika da se žali i pokuša prepoloviti broj bodova kod prometnika, prije nego što slučaj uopće dođe do suca za prekršaje. Ne bi bilo ludo šapnuti riječ-dvije prometnicima. Uvijek sam spreman odvojiti malo vremena za nešto što bi moglo gnjaviti Jackieja Newtona. Velike stvari moraju krenuti od nečeg malog. Uzmite Jackieju dozvolu i on će opet sjesti za volan. Pa ga mogu loviti zbog toga. Al Capone nikada nije bio optužen za ubojstvo, samo za pronevjeru poreza, ali i to je bilo dovoljno.
Sve sam vratio na mjesto. Hennessey je bio na vratima, čovjek od akcije koji pazi da netko ne dođe. Pregledao sam police u garaži. Bilo je tu kantica s bojom, alata, kutija sa zavrtnjima, sve lijepo na svom mjestu, Jackie Newton bio je uredan tip: uredni opsjednuti ubojica.
"Cliff", rekao je Hennessey, dok mu je glas podrhtavao.
"Dobro", rekao sam. "Tu nema ničega."
Ugasio sam svjetla i zaključao vrata. Krenuli smo preko dvorišta kada mi se učinilo da sam nešto spazio. Učinilo mi se da vidim tijelo koje visi sa stabla. Jedna od onih stvari nakon kojih se upitate jeste li pomalo oslijepjeli. "Pogledaj tamo", rekao sam, ali Hennesey još ništa nije vidio. Izvadio sam malenu svjetiljku i usmjerio je na drugi kraj travnjaka, pa su se stvari polako ukazale. Bio je to pas, doberman, obješen za vrat poput zlikovca u kaubojskom filmu. "To je Bruno", tupo sam rekao. I opet shvatio koliko smo Jackie Newton i ja postali opsjednuti jedan drugim: znao sam sve o tom tipu, čak i kako mu se pas zove. Navodno, Jackie je volio tog psa: jedina stvar za koju je itko ikada rekao da je on voli. Tako bi to završilo kada bi on nešto volio: pa mu vi sad dajte razloga da vas mrzi, kao što sam ja učinio.
"Čini se da je netko uzeo Jackieja na zub", rekao je Hennessey.
"Ne bih rekao, Neal. Mislim da je on to sam učinio."
Šarao sam svjetlom oko roštilja, koji je bio prevrnut i razbacan. Na travi je bio napola pojeden odrezak, barem nekoliko sati star. Izgledao je kao da ga je žvakala neka životinja. Pokraj njega nalazila su se dva prevrnuta tanjura. "Ispričat ću ti što se tu dogodilo", rekao sam, "pa mi reci kako ti zvuči. Jackie nije bio sam - najvjerojatnije s nekom ženom, jer bilo ih je samo dvoje. Nešto ga je odvojilo na koju minutu... možda je zazvonio telefon... ali otišao je u kuću. Kada se vratio, pas je prevrnuo roštilj, pojeo jedan odrezak i načeo drugi. Jackie je poludio. Vidjeli smo ga na djelu, znamo kakav može biti. Zadavio je jadno pseto konopcem za sušenje rublja. I onda učinio ono što uvijek čini kada poludi. Uzeo je najbrži auto, Lamborghini, i izvezao se van. Tako je proveo noć, vozeći dvjesto pedeset na sat."
"Mogao bih u to povjerovati", rekao je Hennessey.
"A reći ću ti što je još učinio. Nije se mogao otresti ludila, bijes ga nije napuštao. Ništa nije bilo kako treba. Nerviralo ga je što je pas mrtav i što ga je on ubio, pa je otišao u grad i sredio knjigolovca. Nekoga koga nije ni poznavao niti ga je bilo briga... samo ventil za ubilački nagon. Zato ga nije pretukao prije nego što ga je ubio, zato sve izgleda drugačije od ostalih. Ovaj put nije to učinio iz gušta, već iz potrebe."
"Nisam siguran za nastavak priče", rekao je Hennessey.
"Što ne valja s njim?" planuo sam.
"Za početak, previše ti je stalo. Želiš sve ugurati da se složi, Cliff. Znam da si s Jackiejem Newtonom stigao to toga da bi ga optužio i za Kennedyjevo ubojstvo, samo kada bi mogao složiti priču."
"Sve se slaže", rekao sam nestrpljivo. "Sve se slaže, Neal."
Hennessey je zašutio, što je vjerojatno bilo najpametnije. Psa nismo ni dodirnuli, osim da se uvjerimo kako je mrtav već dulje vrijeme. Prilično se ukočio. Oči su mu bile otvorene. Ako psi mogu pokazati osjećaje, ovaj je bio iznenađen, tužan i potpuno začuđen. Mahao je šapama po zraku, i tako su se zaustavile, kao zaleđene, u položaju koji je podsjećao na molitvu. Morao sam svladati želju da ga skinem s konopca. Hennessey je bio u pravu: nismo imali nikakav nalog, nikakvu ovlast, niti pravo biti tu. Šlampav policijski posao. Za nas pas nije ni postojao, čak i kada bismo pretpostavili da ima veze sa slučajem, sve dok ne obavimo propisanu papirologiju.
Do sada smo imali sreće i ne bi je valjalo dalje izazivati. Vratili smo se pred kuću, gdje nam je narednik Nasses ponovio svoje mišljenje, bez uvrede molim, da smo potpuno poludjeli. Još sam želio biti tu kada dojuri Jackie: želio sam znati točno kada će to biti, kako će izgledati on, a kako njegov auto. Želio sam saznati što više o tome što je radio i u kakvom je raspoloženju. Ostavio sam Hennesseyja i Nassesa s prednje strane kuće, među onih nekoliko stabala preko puta ulaza, a ja sam obišao ugao da bih pazio ha stražnju stranu. Ovo bi moglo biti jako dugo čekanje. Jackie bi do sada mogao već biti u Wyomingu: Lamborghini je za to i rađen, za jurcanje praznim cestama na kojima ni policiju nije briga kako brzo vozite. Možda ga neće biti cijeli tjedan.
Ali ja ću čekati. Ako se čekanje baš oduži, pustit ću Hennesseyja i Nassesa, i ostati sam. Zbog Jackieja Newtona postajem čudak. Ukazala mi se uznemirujuća slika u kojoj čekam već danima, pa tjednima, i dok se mijenjaju godišnja doba, raste mi brada, iznošena odjeća pretvara se u dronjke, a Hennessey mi donosi hranu i vodu jedanput dnevno. Izgledam poput Freda Dobbsa u Blagu Sierra Madre: kreneš kao normalno i pristojno čeljade, pa te nešto opsjedne i pretvori u luđaka. Pogledao sam na sat: na istoku se već razdanjivalo. Zdrav razum vraćao se sa zorom. Čekat ću do osam sati, devet najdulje, a onda otići i vratiti se kasnije. Hennessey je opet bio u pravu: nisam imao nikakav dokaz protiv Jackieja. Zločin je bio drugačiji, šablona narušena. Barem jednom Jackie Newton nije osoba koju tražim.
Brzo sam odgurnuo tu misao. Jedan od problema koje sam imao uskoro će se riješiti sam od sebe. Za oko dvadeset minuta bit će dan: tada će se sa ceste lijepo vidjeti pas kako visi. Što će sasvim ozakoniti naše otkriće, barem ako Jackie ne skuži da smo bili tamo već prije. Ja mu to sigurno neću reći. Neće ni Hennessey. Nasses ostaje pod upitnikom. Odustao sam od čekanja Jackieja pred kućom. Odlučio sam odsada sasvim slijediti propise. Pridružit ću se momcima prekoputa u grmlju. Kada se Jackie vrati, ući ćemo u kola i dovesti se pred vrata, pa pozvoniti, čisti kao snijeg.
Neka zabava počne, pomislio sam.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 11:50 am






4

ČEKALI SMO SKORO CIJELI SAT PRIJE NEGO ŠTO SE JACKIE VRATIO. PRVO smo ga čuli - cviljenje guma, ljuto turiranje motora. "Baš muči taj auto", rekao je Hennessey. Lamborghini je projurio pokraj nas u oblaku prašine. Naglo je skrenuo oko kuće i uvezao se u garažu. Izišao je Jackie, potpuno isti kao i kad sam ga prvi put vidio, plastični junak s bilderske plaže. Body buildingom se bavio ozbiljno: ruke su mu bile poput nečijih nogu, a prsa kao bačva od dvjesto litara. Pustio je brkove, a kosi mu ne bi škodile škare. Gadno je izgledao, baš kao netko s kim ne želite imati posla. Zastao je, ugledao psa i opet se razbjesnio. "Izlazi iz tog auta!" zaurlao je, a kroz otvorena vrata garaže plašljivo je izvirila neka žena. "Idemo, idemo!" požurivao ju je Jackie. Njoj se baš i nije išlo: vidjelo se to čak i iz grmlja u kojem smo čučali. Jackie ju je zgrabio za vrat i povukao prema kući. Nestali su unutra.
Čekali smo. Ništa se nije događalo.
"Valjda smo sada mi na potezu", rekao je Hennessey.
"Aha. Idemo malo pogledati kurvinoga sina."
Odšetali smo niz cestu do auta; odvezli smo se malo natrag, pa se vratili pred Jackiejevu kuću, kao tri prava, do srži ispravna predstavnika zakona. Izišli smo i zaputili se stazicom. Pas se lijepo vidio, njihao se groteskno na stablu.
"Isuse, vidi ono", rekao je Nasses. "Jeste li ga vidjeli sinoć?"
"Vidjeli što?" upitao sam.
Nasses se suho nasmijao. "Znači, tako ćemo se igrati. Dobro, ako budem mogao, pomoći ću vam."
"Uputi nas u detalje, Nasses."
"Ne tražite da lažem zbog vas. Ništa neću prijaviti ako me se ne pita, ali neću ni lagati."
"Pozvoni na ta vrata", rekao sam.
Značka mi je bila pričvršćena za pojas, baš kao drotovima na televiziji. Proradio mi je adrenalin: uvijek je tako prije susreta s Jackiejem. Čuo sam ga kako dolazi. Vrata su se otvorila, a on je ispunio cijeli otvor.
"Gospodin Newton?" upitao je Nasses.
Jackie me odmah ugledao. Gledao me kao da Nasses uopće ne postoji, ravno u oči. Vjerojatno nije ni primijetio da je Nasses crn.
"Ja sam narednik Nasses, iz ureda šerifa okruga Jefferson. Gospoda sa mnom su policajci iz Denvera. Htjeli bismo vam postaviti nekoliko pitanja."
Pogledao je u moju značku. Nasses se kao slučajno izmaknuo u stranu. Između mene i Jackieja sada nije bilo ništa osim pola metra naelektriziranog prostora.
"Haj, Jackie", rekao sam.
"Koji kurac tražiš ovdje, Janeway?"
"Nešto ti nije u redu s ušima. Upravo su ti rekli kako ti hoću postaviti neka pitanja."
"Privodiš me zbog nečeg?"
"Možda."
"Jebi se. Uhapsi me odmah ili se vrati s nalogom."
"Kako znaš da sada nemam nalog?"
"Da ga imaš, već bi ga upotrijebio. Nestani, oduzimaš mi vrijeme." Počeo je zatvarati vrata. Zakoračio sam pokraj Nassesa i stavio nogu u dovratak. Počeo sam mu čitati prava, nadajući se kako će ga to iznervirati i dati mi malo više vremena. Neka mu se omakne kakva psina i mi smo na konju.
Slušao me, više ne tako siguran.
"Gdje si bio sinoć?" upitao sam.
"Vozio po okolici. Nije me bilo cijele noći i da, imao sam društvo. Imam alibi za svaku božju glupost od sinoć koju mi želiš prišiti."
"Gdje ti je alibi, Newton? Mogu li ga vidjeti?"
"Nju, pozornice, vidjeti nju..."
"Dovedi je."
"Vrati se s nalogom."
Opet je počeo zatvarati vrata. Opet sam ubacio nogu.
"Rekao sam ti već, Newton, imaš pravo ne reći ništa. Što ne znači kako me možeš spriječiti da razgovaram sa svjedokom. Dovedi lijepo curu dolje ili ću te strpati u zatvor zbog ometanja pravde."
Blefirao sam i mislio kako će me Jackie skužiti. Ali nije, ili nije bio siguran. Otišao je po djevojku, koja je zapravo bila žena blizu tridesete.
Ošamario ju je barem tri puta: toliko se masnica raspoznavalo na njezinu licu. Sutra će izgledati kao da je naslonila lice na roštilj.
"Molim vas iziđite, gospođice."
Poslušala je. Bila je plavuša i mogla bi se nazvati zgodnom, na neki proziran način. Ali ne sada.
"Kako se zovete, gospođo?"
"Barbara."
"Možemo li vam kako pomoći?"
Pogledala nas je zbunjeno i uplašeno.
"Možemo vas povesti sa sobom gdje god želite", rekao sam.
"Ona ne želi nikamo s murjacima", rekao je Jackie Newton.
"Gospođo?" Potražio sam njezin pogled, ali nisam je mogao navesti da podigne glavu. "Je li vas ovaj klipan tukao?"
"Zaletjela se u vrata", rekao je Jackie Newton.
"Bilo bi ti pametno popraviti ta vrata, Newton. Čini se kao da se zaletjela tri-četiri puta."
"Zaletjela se u vražja vrata, je li ti jasno? Što hoćeš s tim?"
"Gospođo", rekao sam. "Želite li poći s nama?"
"Ne znam", rekla je nesigurno.
"Zašto ne bismo otišli do našeg auta i na miru porazgovarali. Hajdemo."
"Neće ona nikamo s tobom."
"Ne obazirite se na njega", rekao sam. "Ako želite ići, ići ćemo. Bucko nema ništa s tim."
Znao sam da će ga to dirnuti. Stisnuo je šake i rekao: "Pokazat će tebi bucko, pederu. Skini tu značku i zabit ću ti jebenu glavu u ramena."
Gorko i silom sam se nasmiješio, onako kako biste to učinili da vam se obrati neki crv. Nastavio sam se obraćati njoj, ne skidajući pogled s njega. "Želio bih vas uvjeriti, gospođo. Sve je u vašim rukama. Ako vas je klipan tukao, možete ga optužiti. Mogao bi pristojno odsjediti zbog toga. Pa kad iziđe, bit će manje drzak."
"Sada mi je dosta toga sranja", rekao je Jackie Newton.
"Ne bih se složio, Newton. Imamo nas dvojica još mnogo toga nedovršenog."
"A da to dovršimo sada, Janeway. Da iskušaš sreću sada, a? Reci, drote, samo ti i ja, goloruki, dovršimo to jednom staromodnom tučom."
"Da, opet si čitao stripove, Jackie. Želio bih ti ugoditi, stvarno bih želio. Pa da mi pokažeš kako tučeš žene i vješaš pse. Ili ubijaš skitnice po ulicama."
"O tome se radi? I dalje mi pokušavaš prilijepiti te stvari?"
"Prilijepit ću ih ja tebi, prijatelju. Samo se strpi."
"A da se mi ipak potučemo, Janeway? Izaberi vrijeme i mjesto."
"Ne bih ja imao ništa protiv, samo mi to tako ne rješavamo."
"Tome se nimalo ne čudim. A sada, ako ste gotovi, vraćam se u kuću."
Cijelo sam se vrijeme polako premještao, pokušavajući udaljiti Newtona od žene. Sada sam ispružio ruku i povukao je na stranu.
"Barbara", rekao sam. "Zašto ne pođete s nama?"
"Dobro."
"Ja ne bih na tvom mjestu", rekao je Jackie Newton.
"Nećeš ti ništa učiniti, ako to nije glupo i loše", rekao sam. Ruka mi je bila preko njezina ramena i polako sam je odvodio od kuće. Smjestili smo je u auto, gdje je odmah počela jecati. Treslo joj se cijelo tijelo. Skinuo sam jaknu i pokrio je preko ramena, ali dugo je trebalo dok nije progovorila.
Ostavili smo Nassesa u njegovu uredu i zaputili se Šestom avenijom prema Denveru kada je počela govoriti. Hennessey je vozio, a Barbara se sklupčala na prednjem sjedalu. Ja sam sjedio straga, naginjući se preko sjedala. Oprezno sam je ispitivao. Preziva se Crowel. Živi na Capitol Hillu, na šetnici blizu Jedanaeste i Pearl ulice. Radi u jednoj od tvrtki koje posluju s Jackiejem Newtonom. Jučer ga je vidjela prvi put... u društvu. Godilo joj je kada ju je pozvao van: bogataš kojeg mnogi drže zgodnim. Nitko ju nije upozorio na to što je čeka s njim.
Sve se zbilo više-manje kako sam i mislio. Jackiejeva zamisao izlaska postala joj je jasna čim su došli u njegovu kuću. Imao je vodeni krevet veličine nogometnog igrališta, a uz njega cijelom dužinom kadu i ogledala. To joj nije previše smetalo, jer odlazak u krevet s nekim tko joj se sviđa na prvom sudaru za nju nije bila novost. Ako se muškarac zna ponašati, što u tome ima loše? Ali tada je pas pojeo odrezak i Jackie je poludio. Teško je i povjerovati koliko je snažan. Povukao je tog velikog psa preko grane kao pero. Pokušala ga je zaustaviti: mrzila je nasilje i nije mogla tek tako gledati kako se životinja polako guši. Htjela je presjeći konop kada ju je Jackie udario. Snažan tip, to smo već utvrdili. Onesvijestila se od prvog udarca.
Sljedećih petnaest sati bili su pakao. Osvijestila se u automobilu. Nalazili su se na autocesti vozeći istočno od Denvera. On je vozio na granici ludila, poput svega ostalog što čini. Nagazio je do daske i nije popuštao - teško je i povjerovati kako brzo auto može juriti. Poslije je skrenuo na usku lokalnu cestu. Jednom su se zaustavili usred pustoši. Nije joj se baš pričalo o tome, ali nanjušio sam dobar trag i nema šanse da odustanem od njega.
"Barbara", nježno sam progovorio. "Je li te silovao?"
Zatresla je glavom.
"Jer ako jest, znaš, možemo ga natjerati da se pokaje."
"Nisam se opirala."
"Nije nužno opirati se da bi nešto bilo silovanje."
Duboko je uzdahnula, uzdrhtala. Dodao sam joj maramicu kojom je obrisala oči.
"Barbara", rekao sam.
"Samo želim sve zaboraviti."
"Znam kako ti je, i razumijem. Ali ako ništa ne poduzmeš, on će to opet učiniti."
"Meni neće."
Šutjeli smo dulje od minute. Hennessey je glatko vozio prema gradu, skrenuvši na sjever kod Santa Fea. Odatle možemo i njezinoj kući, i prema gradskoj bolnici.
"Trebali bismo u bolnicu", rekao sam. "Trebaš pregled, morao bi te doktor vidjeti. Kasnije možeš odlučiti što želiš, ali trebalo bi to obaviti."
"Želim zaboraviti. Želim kući."
Umorno sam uzdahnuo. "Još jedna runda za Jackieja."
"Ionako bi je dobio. Na kraju bi ga pustili i što bih ja tada?"
Nisam imao što reći na to. Odveo sam je iz njegove kuće bez naloga i opravdanog razloga, na što bi noćni sudac pošizio. Mogli bismo ustrajati na opravdanosti razloga i nekog suca uvjeriti u to kako je ono što smo vidjeli bilo dovoljno. Ali ima njih i druge vrste, koji će sve učinjeno i rečeno nakon što sam gurnuo nogu u vrata smatrati neupotrebljivim dokazima. Ovisi na koga naletite.
Zaustavili smo se pred njezinom kućom u Ulici Pearl. Nije nas pozvala unutra, ali morao sam postaviti još nekoliko pitanja. Želio sam cijelu priču, sve što su činili od jučer popodne. Nema se tu što pričati, rekla je: on je vozio okolo kao luđak, a ona je ležala sklupčana očekujući smrt svakog trena. Jednom je projurio kroz jato pilića. Kad god bi ugledao nešto na cesti, vjevericu, ježa, bilo kakvo živo biće, naciljao bi ga i zgazio.
Uz sve to, taj automobil je nevjerojatan.
Čisto ludilo. Bila je neprekidno s Jackiejem Newtonom od 3.00 jučer popodne. Prešli su pola Kansasa prije nego što se napokon okrenuo i vratio.
Nije imala pojma o mrtvacu u uličici.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 11:50 am





5

KADA ME KRENE, MOGU RADITI PO TRIDESET SATI U KOMADU. GADNO je to za moje partnere, posebno ako vole knjavati kao Hennessey. On je otišao nadoknaditi propušteni san, a ja sam nastavio juriti okolo. Na fakultetu sam trčao maraton. Još uvijek mogu istrčati pedeset kilometara, ali sve teže i sporije. Ipak, nisam loš za svoje godine i mučim se k'o pas da tako i ostane. Trčim dva do tri puta tjedno, svake godine odradim Bolder Boulder,\'7b5\'7d i to s dosta uspjeha. Više se ne trudim biti najbolji na svijetu: dovoljno je da se dobro držim svog mjesta u njemu. Dok sam bio mlađi, razmišljao sam o boksačkoj karijeri, ali policija mi je uzela srce i dušu, pa je i ostatak slijedio. Treba biti realističan, stalno mi govore. Od Zlatne rukavice\'7b6\'7d do profi boksa dug je put, a vidio sam dovoljno da znam kako mi nije bilo suđeno. Ali sam bio dobar dok sam se time bavio. Neki su me uspoređivali s Marcianom.\'7b7\'7d Bio sam lagan za teškaša, ispod devedeset kilograma, baš kao i Marciano. Bio sam brz i gadan: nitko me nikada nije oborio. Govorilo se da udaram kao mazga i da nema udarca koji neću izdržati. Volio sam slušati takve stvari.
Pričam sve ovo kako biste shvatili da nemam ništa protiv susreta s Jackiejem Newtonom neke mračne noći. On je viši od mene deset centimetara, ruke su mu sigurno barem toliko duže od mojih, a teži je petnaest kilograma koji mu uopće nisu višak. Po tomu sudeći, trebao bi me natamburati. Ali tako su mislili i za Jessa Willarda kada je naletio na još jednog od mojih junaka, Jacka Dempseya.\'7b8\'7d Dempsey je složio tu vreću sala ravno na pod i kada je završio, iz Willardova su kuta vrištali kako su Dempseyjeve rukavice bile pune sveg kamenja ovog svijeta, uključujući Gibraltarsku stijenu. U borbi veličina nije najvažnija, nije li tako? A nekako mi se činilo da, ako maknete sva njegova preseravanja, Jackie Newton baš i nema srce borca.
Prilično je sigurno da nikada neću saznati. Naporno je to, stalno poštivati pravila dok onaj drugi ubija i siluje zaštićen svim građanskim pravima. Protrčao sam Šestom avenijom i prošao pokraj skupih kuća iza parkinga. Nisam znao što, nisam znao gdje, ali nešto se nije slagalo: nisam mogao dokučiti što. Nekad davno ispao sam iz šablone i ne mogu se više uklopiti. Oblikovao me konzervativni otac; odbacio sam i njega i sve za što se zalagao, borio se potkraj rata u Vijetnamu, odakle sam se vratio kao žestoki liberal, pa polako pratio kako u posljednjih desetak godina ta uvjerenja slabe. Danas su moja politička stajališta prava zbrka često suprotnih mišljenja. Vjerujem u ljudska prava: zbog toga mi se svidio Jimmy Carter, iako sam poslije zaključio kako je izdao sam sebe iz političkih razloga. Vjerujem da je obveza policije da se ravna prema odluci suda u slučaju Miranda protiv države Arizone u principu u redu,\'7b9\'7d iako javnost nikada neće znati kako ju je teško provoditi u stvarnom životu. Vjerujem u legalni put, ali sve ima svoje granice: kada se radi o pravim ubojicama, ja sam za brzu i pravednu kaznu. Jednostavno je glupo da tip kao Ted Bundy deset godina čeka smaknuće. Ne vjerujem psiholozima koji govore da smrtna kazna nema smisla - pogledajte samo statistike otmica oko 1930. godine, kada su postale zločin za koji se može visjeti, poslije smrti Lindbergova klinca,\'7b10\'7d pa da vas onda čujem. Mislim da se pravda počela urušavati pod vlastitom težinom onog dana kada su pustili psihijatre u sudnice. Jednostavno govoreći, za neke ubojice uopće me nije briga mogu li zdravo misliti, jesu li ih bičevali kad su bili djeca ako bi se pomokrili u krevet ili im je majka zavijala na mjesec. Gacy, Bundy, Manson, Speck\'7b11\'7d - nikada me nećete uvjeriti kako za njih žive i zdrave na ovom svijetu ima mjesta. Mrzim pobačaj, ali nikada ne bih podržao zakon koji bi ga ženama zabranjivao. Vjerujem u ista prava za sve i ne mogu shvatiti zašto se dvjesto godina nakon što smo ih svima zajamčili ustavom i dalje prepiremo oko njih. Volim crnce, neke od njih prilično. Podupirao sam ih kad je trebalo i opet bih, ali mnogi me prosvjedi ostavljaju hladnim. Ne mogu se jednima neka prava oduzimati da bi se dala drugima, čak i kad je razlog dobar.
Potrošio sam se, a danas to osjećam više nego ikad. Imao sam pristojnu policijsku karijeru, neki kažu briljantnu, ali već dugo mi se čini kako propadam, klizeći u zaborav, kako je to jednom lijepo rekao Fred Allen. Ovo su vremena iskušenja za dušu. Htio bih se potući s Jackiejem Newtonom držeći razbijenu bocu u jednoj i čeličnu šipku u drugoj ruci, ali društvo, pristojnost i zdrav razum govore Ne možeš to učiniti. Ima nešto stvarno privlačno u zakonu jačeg i u vremenima kada su se stvari rješavale brzo i pravedno. Barbarski? Možda. Ali slušajte me dobro: nemoćno promatrati kako netko ubija ljude, ni to baš nije lijepo.


Kao i uvijek, čim dođem kući, osjećam se bolje. Zgulio sam trenirku, upalio svjetlo i sjeo usred svog blaga. Malo sam listao stari knjižarski časopis AB:\'7b12\'7d oduševljenje životom trgovaca rijetkim izdanjima gotovo je jednako mojoj očaranosti knjigama, pa sam bio vjerni pretplatnik skoro pet godina. Pregledao sam stranicu s Wyethovim slikama Helge, zadržavši se na onoj krasnoj sceni u staji. Carol Pfeiffer, naravno, odavno je otišla: nije je bilo ni prije, kada sam se došao presvući za trčanje. Tuširao sam se hladnom vodom i polako se oblačio, planirajući što dalje. Iskaz Barbare Crowell daje sasvim pristojan alibi Jackieju Newtonu, što znači da valja krenuti ispočetka. Uopće mi nije palo na pamet zvati Hennesseyja, ili nazvati postaju i provjeriti je li slučaj dodijeljen nama. Hennessey vjerojatno počinje drugu turu spavanja, a u postaji znaju da smo mi preuzeli stvar. Znali su oni moje radne navike.
Odvezao sam se do Bulevara Colorado, nastavio na sjever do Colfaxa, pa skrenuo na istok prema knjižarama. To je moj teren: jednako sam doma u Ulici knjižara kao i među kurvama i svodnicima koji se okupljaju u blizini. Colfax je čudna ulica. Neko je vrijeme bila poznata kao najduža na svijetu: oni s više mašte od mene u danima prije autocesta govorili su da spaja Kansas City s Velikim slanim jezerom. U stvarnosti je duga trideset kilometara, počevši od ravnica na istoku Denvera do planina na zapadu. A svaki je njezin djelić pretvoren u trgovinu. Prije oko dvadeset godina urbanizacija grada progutala je staru Ulicu Larimer, pa su se kurve i skitnice preselili na južni dio Broadwaya i istok Colfaxa. Prostitucija cvate u istočnoj Aveniji Colfax. Počinje kod zgrade Senata, gdje su se cure izvještile u poslu s nogu, pa se širi kroz pornoshopove između Broadwaya i Bulevara Colorado. Istočno od Colorada, oko tridesetak blokova dalje, ulica postaje pristojna. Na sve su strane porodični dućani u kojima se prodaje sve i svašta. Naći ćete tamo i štandove, garaže, videoteke, vidovnjake, trgovce antikvitetima, non-stop minimarkete, prodavaonice pića i naravno, Ulicu knjižara.
Prije više od deset godina jedan je staromodni trgovac knjigama sa ženom držao dućan veličine rupe u zidu u istočnom Colfaxu. Nema ih više - on je umro, a ona živi u drugoj državi. Dućan su preuzimali različiti mlađi knjižari: oko nje su niknule druge knjižare, pa je danas cijelo područje poznato kao Ulica knjižara. Stvar ide na bazi pčela i meda koji ih privlači: stavite li dvije knjižare jednu do druge, kaže ta teorija, obje će uskoro imati dvostruko više posla. Čini se da je stvarno tako: sve knjižare opstaju lakše nego dok je bila samo jedna. Kao sakupljač, dolazim u Ulicu knjižara barem dva puta mjesečno. Nekoliko me trgovaca znalo dovoljno dobro da me pozovu kući kada dobiju nešto što bi me moglo zanimati; mnogi drugi su znali tko sam, ali im baš nije bilo zgodno nazivati policajca kući. Knjižari su poput svih ostalih: ima ih raznih veličina i oblika i ne razlikuju se od škvadre u postaji ili prosječnog reda za raspoznavanje. Ako očekujete profinjene akademske tipove s debelim naočalama, potpuno ste u krivu. Jednom kada počnu prodavati, ne ostaje im vremena za čitanje. Obično su barem malo pametniji od prosjeka. Još nisam upoznao glupog trgovca knjigama koji nije propao. Ipak, nekolicina je bez ikakve sumnje luda. Ima među njima pokvarenjaka, doušnika, a današnji knjižar može biti bivši hipi, narkoman ili pijanac, bilo kakav uličar poput Rubyja Sealsa.
Ruby mi se sviđao: divio sam se starom tipu zbog njegova stava i iskustva. Izvukao se iz govana na najteži način, sam i bez ikakvih lijekova. Znao je piti cijelu bocu žestice na dan, pa se okanio toga; bio je na kokainu, poslije na heroinu, ostavio se i toga. Jednom je zaglavio zbog posjedovanja, jer je počeo u vrijeme kada se u Coloradu moglo dobiti dvije godine za jednu travku marihuane u automobilu. Odsjedio je godinu, pa još jednu zbog speeda i dvije od sedam za heroin. Tada su se već i propisi izmijenili, inače bi još gulio kaznu u Canon Cityju. Cijelo vrijeme sam ga poznavao preko knjiga, jer kada je bio čist, Ruby je jedan od najboljih knjižara u gradu. Dobar dio svega što znam naučio sam gledajući njega. "Reći ću ti nešto, doktore J", davno mi je rekao. "Nauči o knjigama i nikada nećeš biti gladan. Uđi u bilo koji grad s više od dvije knjižare i za čas si u poslu."
Radiš isto što i knjigolovci, samo na višoj razini. Dok oni traže knjige koje će platiti dva, a prodati za deset dolara, ti tražiš sto dolara vrijedno djelo koje će donijeti još više. Kupuješ od neznalica, prodaješ onima koji znaju. Ako nitko u gradu ne zna, skupiš više toga i prodaš na obali. Koristiš se katalogom AB kada si ga možeš priuštiti; okreneš malo novca i prije nego što to i shvatiš, imaš tri ili četiri tisuće knjiga. Ruby je ponovio cijelu priču više puta nego što se može sjetiti.
Seals & Neff su zadnja knjižara u nizu, ali otišao sam najprije u nju. Baš tamo, prije otprilike mjesec dana, vidio sam Bobbyja Westfalla. Sjećao sam se kao kroz maglu: Babby je ušao nudeći nešto i povela se rasprava o cijeni i načinu na koji će Ruby platiti. Tada nisam obraćao previše pažnje: više me zanimala cijena jednog malog lijepog Steinbecka. Ionako nije ni palo previše riječi, ako se dobro sjećam: Bobby nije želio ček, a Ruby nije imao gotovine, pa od posla nije bilo ništa. Tada sam ga posljednji put vidio i to mi se činilo kao dobar početak.
Ruby i njegov kolega Emery Neff slagali su knjige iz nove pošiljke kada sam ušao: bili su nagnuti nad njih, leđima okrenuti vratima, pa me nisu odmah vidjeli. Knjige su dobro izgledale: dosta prvih izdanja novijih romana, nešto krimića i Faulkner ili dva. Oko mi je odmah zapelo za modri omot Uljeza u prašini. Bližio se Carolin rođendan: možda joj ga kupim, da vidim kako će se osjećati kao vlasnica jedne takve knjige. Novčanica od sto dolara zaplesala mi je pred očima. Knjiga toliko vrijedi, iako treba dosta truda dok se stigne na tu cijenu. Ne volim cjenkanje. Nisam jedan od onih muktaša koji uvijek pokušavaju izvući knjigu u pola cijene, ali ne dam se ni derati. Znao sam kako Seals & Neff rade. Obično nabijaju cijene stvarima koje su tek dobili. To ponekad upali s nekim naivčinom. A kada im stigne stanarina na naplatu ili nazove šerif zbog nekog već dugo neplaćenog poreza, samo se češu i prodaju bilo što po smiješnim cijenama u paničnom strahu da će ih izbaciti ili zatvoriti.
Ruby je bio odjeven u svoju uobičajenu ladanjsku kombinaciju: traperice, pamučnu majicu i sandale. Brada mu je bila velika, crna i prošarana sjedinama. Kolega mu je bio uredniji. Emery Neff bio je plavokos i nosio je brkove. Kad ih vidite zajedno, izgledaju prilično neobično. Ruby je djelovao odvažno, obično, stvarno; Neff oholo, isijavaći prepotenciju i sve dok mu se ne svidite, uvijek je distanciran i hladan. Ruby bi prodao prezervativ časnoj sestri; Neff je izgledao kao da vam uopće ne želi prodati knjigu, čak ni po visokoj cijeni. Neff nije baš kreten, ali nije bio ni daleko: spašavao ga je duboki bunar njegova znanja. Stvarno je bio poseban knjižar i čini mi se da sam ga volio usprkos svemu.
Još me nisu ugledali: bili su do grla zaokupljeni i začarani knjižarskim poslom - razvrstavanjem i određivanjem cijena. Vidio sam taj obred već prije i uvijek mi je bio zanimljiv. Ruby će uzeti knjigu, prelistati je s užitkom, pa će se malo svađati oko cijene, da bi se napokon dogovorili oko cifre koju će Neff tankom olovkom zapisati na prvoj praznoj stranici. Baš su stigli do Faulknera kada sam se nagnuo nad njih.
"Jedan i pol", rekao je Neff.
"Preskupo", rekao je Ruby.
"Primjerak je bez greške, Ruby. Mislim, vidi tu vražju knjigu, kao da je jučer tiskana, za ime Boga."
"Nigdje je nećeš naći skuplju od sto."
"Nigdje nećeš naći takav komad."
"Dobro, ako baš želiš da leži na polici dok je plijesan ne napadne."
"Jedan i četvrt, onda. I ne idem ispod toga."
Neff je zapisao cijenu. Nakašljao sam se ne bi li me primijetili.
"Doktor Janeway, čini mi se", reče Ruby obradovan. "Baš imamo nešto za tebe."
"Vidim. Velemajstori skupoće opet jašu."
Neff me bolećivo pogledao, kao da mu samo spominjanje novca ugrožava ugled.
"Za vas smo uvijek spremni na ustupke, doktore J", reče Ruby, a Neffov bolni pogled okrene se k njemu.
Izbacio sam Faulknera iz glave na trenutak. Nikad nisam mogao misliti na dvije stvari kako treba.
"Nešto bih vas morao pitati, dečki."
"Isuse, gospodine Janeway", Neff će ozbiljno. "To zvuči službeno. Dopustite mi da pogodim. Netko je zviznuo šerifa i vi ste odmah pomislili na nas."
Suho sam se nasmiješio. "Kada ste posljednji put vidjeli Bobbyja Westfalla?"
"Bože, ne znam", rekao je Ruby. "Ne dolazi više često."
"Što je učinio, opljačkao banku?" upita Neff.
"A da se ipak prisjetite, meni za ljubav", rekao sam.
"Pa", reče Ruby, "bio je tu prije možda dva tjedna. Je li tako, Em? Oko dva tjedna."
"Tako nekako", reče Neff. "O čemu se radi?"
"Rekao sam vam, pokušavam ga pronaći", rekao sam. "Je li tada išta nudio na prodaju?"
"Samo par gluposti", rekao je Ruby. "Ništa što bi me zanimalo."
"Bobbyju nije išlo u posljednje vrijeme", rekao je Neff. "Cijeli mjesec nije ništa pronašao."
"I gadno je psovao zbog toga", rekao je Ruby. "Bobby rijetko psuje, ali čini mi se kako mu je novac trebao, a jednom u životu nije mogao pronaći dobru knjigu."
"Imaš li ikakvu ideju za što mu je trebao novac?"
"Kvragu, doktore J, ja samo kupujem knjige od tih klipana, ne idem im u kuću i ne spavam s njima."
"Njima uvijek treba novac", rekao je Neff.
"Kome ne treba?" rekao je Ruby. "Ali knjigolovci... da, Em je u pravu. Ti se momci stvarno trse ne bi li skupili koju kintu. Ali ne govorim ti ništa što već ne znaš."
"Kada mu se posljednji put posrećilo nešto veliko?"
"Bože", reče Ruby, vrteći glavom.
"Što je tebi veliko ?" reče Neff.
"Ne znam, Neff ", rekao sam. "A tebi?"
"Njemu bi i taj Faulkner koji gledaš bio prava sreća. Dali bismo mu za njega trideset, četrdeset dolara. Što mora biti dovoljno nakon što si ga platio četvrt dolara."
"Mislim na nešto veće."
Ruby je razrogačio oči glumeći zaprepaštenost. "Misliš da je možda našao Tamerlana\'7b13\'7d u Goodwillu? Tako nešto, doktore J?"
"Tako nešto."
"Sigurno se šališ."
Više se nisu cerili i željno su očekivali što ću reći. Pustio sam ih da čekaju i Neff je prvi popustio.
"To se već dogodilo. Sjećate se tipa koji je pronašao Tamerlana u knjižari za petnaest dolara prije par godina? Znate li koja je vjerojatnost da se to opet dogodi, bilo gdje u svijetu, dva puta u jednom ljudskom vijeku?"
"Nije riječ o Tamerlanu", rekao sam. "Ali o nečem krupnom poput toga."
Obojica su me pogledala.
"Što se tu događa, doktore J?"
"Netko je sinoć rascopao Bobbyju glavu."
"Gospode Bože", rekao je Ruby.
"Želiš reći da je mrtav", tupo će Neff.
Potvrdno sam kimnuo glavom.
"Kvragu, tko bi to mogao biti?" rekao je Ruby.
"Baš to pokušavam saznati. Zato se vratimo na moje pitanje. Kada je Bobby posljednji put pronašao nešto stvarno vrijedno?"
"Do vraga, ne mogu se sjetiti", rekao je Ruby. "ISUSE, doktore J, pa to je strašno."
"Pitaš nas kada je Bobby našao nešto što ga je moglo koštati života", rekao je Neff.
"Pa, može se to i tako reći."
"Kvragu, nikada", reče Ruby.
Neff je odmah potvrdno kimnuo glavom. "Čak i onaj veliki uspjeh od prije nekoliko godina, kada je za jedan vikend našao četiri jaka naslova... Hoću reći, to je najbolje što je itko od tih momaka ikad uspio, a opet sve skupa nije vrijedilo ni dva soma dolara. Tko bi ubio zbog toga?"
"Možda ima i takvih", rekao sam.
"Nitko koga ja znam", rekao je Ruby. "Tako mi Boga, to je strašno, ne mogu shvatiti."
"Recimo da je imao nešto vrijedno par tisuća dolara", rekao sam. "Za ekipu s ulice to je velika lova."
"To je i meni velika lova", reče Ruby.
"Ali za nekoga tko živi kao oni, to je više novca nego što će ikada vidjeti na gomili."
"Misliš da se tako dogodilo... Bobby je naišao na nešto vrijedno i neki drugi knjigolovac mu je to oduzeo?"
"Ništa ja ne mislim", rekao sam. "Pokušavam shvatiti što se dogodilo s ovo malo podataka koje imam. Ne vjerujem da je Bobby naletio na nešto stvarno vrijedno. Sam si to rekao. Knjige poput Tamerlana ne padaju samo tako s neba. Baš zato i vrijede četvrt milijuna dolara jer se više nigdje ne mogu naći. Lakše je dobiti na irskoj lutriji, zar ne?"
"Možda ipak nije", reče Ruby.
"A ipak, svašta se događa."
"Naročito na filmu."
"Ponekad i u stvarnom životu."
"Meni ne pada na pamet tražiti tako nešto", reče Ruby. "Pričamo o igli u vražjem plastu sijena."
"S druge strane, ako je Bobby našao nešto vrijedno par tisuća, nameću se sasvim drugačija pitanja. Svatko bi ubio za četvrt milijuna, ali tko bi to učinio za tri soma?"
"Tri soma mi ni približno ne bi riješilo dugove", rekao je Ruby. "Kvragu, samo šerifu visim više od toga."
"Ali za knjigolovca to je velika lova", rekao sam.
"Vidim kamo smjeraš."
"Dakle," rekao sam, "s kim se Bobby družio?"
"Pa, tu je Peter. Vidio sam ih kako idu zajedno i to je sve. To ne znači da su neki veliki prijatelji. Inače je stari Bobby uvijek bio sam. Nikada ga nisam vidio s nekim drugim."
"Tko je Peter?"
"Ne znam mu prezime. Sjećaš li se ti, Em?"
Neff odmahne glavom.
"Zovemo ga Peter knjigolovac, kao i Bobbyja. Kvragu, polovica tih tipova nema ime ili ti ga uopće ne žele reći."
"Dolazi li Peter često?"
"Bio je jučer", reče Neff.
"Obično oko tri-četiri puta mjesečno", doda Ruby.
"Kada si vidio Bobbyja i Petera zajedno?"
"Pa, možda prije godinu dana", reče Ruby. "Krenuli su zajedno gore u Boulder, na sajam knjiga. Bobby nije imao auto, pa se prikrpio Peteru."
"Kako to misliš - Bobby nije imao auto?" upita Neff. "Vidio sam ga kako vozi. Zar se ne sjećaš one starudije koju je imao?"
"Davno je to bilo, partneru", reče Ruby. "Prometnici su ga ćopili jer mu je istekla registracija i osiguranje. Ostao je bez auta i više nikada ga nije nabavio. A prokleto sam siguran da nije imao ni vozačku dozvolu."
"Tu se ne bih složio s tobom", reče Neff.
"Nije ju imao uz sebe kada je ubijen", rekao sam.
Neff je slegnuo ramenima. "Onda ste u pravu."
"Znam da sam u pravu", reče Ruby.
"Zašto bi jedan knjigolovac vozio drugog na sajam knjiga?" upitao sam. "Meni to izgleda kao piljenje grane na kojoj sjediš."
"Zato sam i pomislio da su možda prijatelji", reče Ruby. "Barem onoliko koliko je to kod takvih tipova moguće."
Zapisao sam nešto u svoju bilježnicu. "Gdje bih mogao potražiti tog Petera?"
"Viđam ga samo kada dođe ovamo", rekao je Ruby.
"Ako se opet pojavi, reci mu da ga tražim."
"Naravno, doktore J. Računaj na mene."
Pregledao sam bilješke. Mnogo je razloga zbog kojih ljudi ubijaju, ali devedeset i devet posto otpada na četiri velika motiva: ljubav, mržnja, pohlepa, ludilo. Dva sam već obradio.
"Je li Bobby imao kakvu curu?" upitao sam.
"Ne koliko ja znam", rekao je Ruby.
"Je li ikada spominjao cure koje je poznavao ili poznavao još prije?"
Obojica su odmahnula glavom.
"Imate li ikakvu ideju tko bi volio vidjeti Bobbyja mrtvog?"
"Ma ne", rekao je Neff.
"On je bio najpristojniji od svih", rekao je Ruby.
"Kome je najviše prodavao?"
"Nama, ali i svima drugima", reče Neff.
"Ali sve manje u posljednje vrijeme", rekao je Ruby.
"Zašto?"
Neff je slegao ramenima. "Ne ide nam baš najbolje ovih dana, gospodine Janeway. Nekoliko puta smo podbacili."
"Ma nazovimo stvari pravim jebenim imenom", rekao je Ruby. "Uvalili smo mu par čekova bez pokrića. Ništa veliko, svi to rade. Na kraju uvijek platimo. Ali ti knjigolovci ionako ne vole uzimati čekove. Onda moraju otići do banke, a ne mogu uzeti lovu. Dobro znaju tko je kriv. Sasvim ih razumijem kada se naljute."
"Pa zašto to onda radite?"
"Misliš, pišemo čekove bez pokrića? Znaš ti to, doktore J, siguran sam da znaš. Ugledaš knjigu koju želiš i sve ćeš učiniti da je dobiješ. Moje su namjere časne, jedino izvedba malo šepa."
"Gdje je još odlazio prodavati?"
"U barem tuce drugih knjižara. Znaš već kojih, doktore J; kvragu, pa ima najmanje trideset knjižara u Denveru. A barem polovica plaća dovoljno dobro da privuče knjigolovce. Nema ih mnogo koji će za knjigu dati četrdeset posto maloprodajne cijene, ali ih ima. Možeš eliminirati po tom kriteriju, mislim. Počni s ovima gore uz ulicu, vidi znaju li što."
Zamislio sam se na minutu. Onda sam upitao: "Zna li koji od vas možda gdje je Bobby živio?"
"Znam ja", Ruby će. "Nekoliko puta sam ga vozio kući."
"Bi li mi mogao pokazati gdje je to?"
"Naravno. Možemo odmah krenuti."
"Tek za jedan sat. Htio bih prije porazgovarati s drugim knjižarima u ulici."
"Bit ću tu kad god želiš. Ali bilo bi ti bolje odmah kupiti ovog Faulknera. Boljeg primjerka nema na cijelom svijetu i brzo će otići."
"Pošto?"
"Za tebe?... Danas?... Devedeset pet dolara."
Neff je gunđao dok sam vadio čekovnu knjižicu. "Ma, do vraga", rekao je. "Ionako mi je dosadilo prodavati Faulknere."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 11:51 am




6

HODAO SAM UZ ULICU NOSEĆI WILLIAMA FAULKNERA POD RUKOM. Sljedeća je knjižara bila Knjiški raj Jerryja Harknessa.
Denver je grad mladih knjižara. U stara su vremena vrijedila samo dvojica: Fred Rosenstock i Harley Bishop. Kada su oni umrli, posao se raspao na dvadeset ili trideset manjih dijelova. Stigli su novi momci, pa su se i knjige promijenile. U Rosenstockovo su se vrijeme još mogli naći dokumenti s potpisima Abrahama Lincolna ili tvoraca Ustava. Lakše ih je bilo naći nego prodati. Četrdeset godina kasnije takvi su papiri i knjige vrijedni gomilu novca, ali se ne mogu pronaći. Ono čega ima su moderni romani. Živimo u vremenu kada prva izdanja Stephena Kinga idu deset puta bolje od prvotisaka Marka Twaina, čak i kada je cijena ista. Ako je vama jasno zašto, meni sigurno nije. Možda danas ljudi stvarno imaju više novca nego mozga. Ili u tom ludilu oko Kinga ima nešto meni nedokučivo. Nedavno sam pročitao Misery i mislim kako je to grom od knjige. Svrstao bih je uz bok Sakupljača kao primjer dobre strave s temom otmice, a to je kod mene kompliment, jer Fowlesa držim jednim od najboljih živućih pisaca. Onda sam pročitao Christinu i činilo mi se kako je to pisala sasvim druga osoba. Veći lažnjak nikada nije uguran među korice knjige. Ali tko sam ja da sudim? Ne mogu objasniti kako Vještice iz Salema mogu poskupiti s deset na gotovo tisuću dolara u deset godina. Primjera radi, upola manja svota osigurat će vam savršene Plodove gnjeva. Za petsto dolara može se kupiti pet primjeraka Hemingwayeva romana Starac i more ili šest komada O vremenu i rijeci Thomasa Wolfea. Možete kupiti prva izdanja koja su potpisali Rudyard Kipling ili Jack London za manje novca. Dakle, posao s knjigama se neupitno promijenio, kao i ljudi koji se njime bave. Stari dečki su pokojni: živjela nova ekipa. Ali ja se još sjećam starog Harleyja Bishopa, godinu prije nego što je umro, kako tvrdoglavo prodaje prva Kingova izdanja u pola prvotne cijene. U to vrijeme Kingova prodaja još nije podivljala, ali već tada je Isijavanje bilo sto dolara. Bishop mi je prodao primjerak za četiri dolara. Kada sam mu rekao kako bi trebao tražiti više, pogledao me ispod obrva i kazao: "Ja ne vjerujem u Stefana Kinga."
Jerry Harkness je sasvim sigurno vjerovao u Stefana Kinga. Specijalizirao se za njega i one koji su krenuli tim putem - Deana Koontza, Clivea Barkera i sve njima slične. Iza svakog velikog broda plovi nekoliko manjih. Radnje takvih romana uglavnom su besmislene, ali ponavljam, oni odlično stoje tamo gdje je to danas najvažnije, na blagajnama. Nešto je ozbiljno pogrešno s društvom u kojem se najbolje prodaju romani Janet Dailey. Ne tražite od mene da to dokažem: jednostavno znam da je tako. Nemam ja ništa protiv dobre priče strave i užasa s vremena na vrijeme, ali za ime Boga, kakvo se sve smeće tiska! Glupost sadržaja tih romana koji idu i u milijardama primjeraka najužasnija je od svega. Istjerivač đavola je stvarno zastrašujuća knjiga iz jednog jedinog razloga što od vas traži da povjerujete u postojanje Sotone. Nema tamo pasa koji govore ili drevnih prokletstava: nema prenesenih značenja ni metaforičnog preseravanja. Prihvatite početnu tvrdnju (a tko je može potpuno odbaciti?) i pisac vas ima gdje je htio. Nakon toga treba samo malo talenta. Danas je problem (možda stvarno počinjem zvučati poput dvije tisuće godina starog lika iz filma Mela Brooksa kad ovako propovijedam) što industrija zabave rijetko zna prepoznati talent. Dođete do kraja i pitate se o čemu se tu radilo i što bi to značilo? Najčešći je odgovor baš ništa. Jednom kada je stvaralac oslobođen obaveza prema smislu, sve prolazi.
Mislim da ljudi koji kupuju takve romane zapravo uopće ne mare za knjige. Rijetko ćete vidjeti čitatelje Kinga ili Koontza kako gube vrijeme u knjižarama. Gledao sam kako to ide u Rubyjevoj knjižari. Tip otvori vrata. I ne uđe. Noge su mu i dalje na ulici, samo gurne glavu unutra i ispaljuje svoja tri pitanja: Imate što od Kinga? Imate Koontza? Imate Barkera? Odgovorite mu niječno i već ga nema. Ruby ih upućuje gore prema knjižari Jerryja Harknessa, a poslije shvaća da je tip tamo ostavio dva soma dolara. Nevjerojatno! Što drugo reći za to potpuno i nepatvoreno ludilo? "Sve što ti treba za uspjeh u ovom poslu", kaže Ruby, "neograničena je količina Stephena Kinga."
Jerry Harkness počeo se baviti knjigama još kao tinejdžer. Radio je za Harleyja Bishopa, naučio osnovne stvari, ali ih je primjenjivao na svoj način. Upoznao je svoje trižište i kupce. U knjižari drži različite naslove, ali odjelom horora, fantastike i priča mača i magije privlači kupce iz cijele zemlje. Harkness ima jedini primjerak Kingove Potpaljivačice koji sam ikada vidio, potpisano izdanje iz ograničene naklade vrijedno tri tisuće dolara.
Prošlo je već dvadeset godina otkako je Harkness radio za Harleyja Bishopa. Sigurno je tada bio mlad i pun snova o vlastitom biznisu. Pogledao sam kroz izlog i upitao se, ne prvi put, koliko mu ovo danas ostvaruje taj san. Meni bi se sviđalo, da nisam policajac, da nisam rođen kao policajac. Gdje je prava istina, pitao sam se: jesam li stvarno rođen za kopanje po blatu i krvave scene svake subote navečer? Iznenada sam sagledao cijeli svoj život i doživio svojevrsni deja vu, kako to već zovu u fantastičnim romanima. Tu sam se već nalazio. Prolazio sam tim stazama i činio te iste stvari. Promašio sam zanimanje, pomislio sam i drugi put u posljednjih deset sati. Bio sam trgovac knjigama prije, a i sada sam trgovac knjigama, i znam o njima više od devedeset posto ostalih klipana u tom poslu. Oduvijek sam mislio kako bih mogao otvoriti knjižaru jednog dana, možda kad odem u mirovinu. Počeo sam i stavljati neke stvarčice na stranu za taj daleki trenutak. A možda i nije tako dalek, pomislio sam sad prvi put: možda jednostavno presiječem sve ovo sranje i učinim to. Već sam uspio kupiti jednu nevjerojatnu knjigu, nakon tako dobre procjene da ću je teško ikada ponoviti. Prije skoro petnaest godina naletio sam na Rat u poljima graha u Milagru Johna Nicholsa za devedeset devet centi na rasprodaji B. Daltona. Pročitao sam knjigu preko vikenda i svidjela mi se, pa sam pretresao cijeli grad, sve Daltonove rasprodaje, kupujući svaki primjerak do kojeg sam uspio doći. Svi su bili neoznačena prva izdanja. Do kraja tjedna imao sam sedamdeset pet komada. Bile su mi dvadeset dvije godine. Nakon toga povremeno bih se našao u Nicholsovoj blizini, a njemu nikada nije bilo teško potpisati se. Potpisao mi je gotovo polovicu zalihe. Svaki primjerak danas vrijedi sto pedeset dolara, s potpisom možda i dvjesto. Imam dvanaest tisuća dolara vrijedne knjige koje leže u podrumu kao rezultat ulaganja od sedamdeset pet. Možda su sazreli uvjeti da nešto učinim s njima.
Jerry Harkness bio je dug i vitak, još se dobro borio protiv sredovječnosti. Sjedio je na visokoj stolici za blagajnom, te me je gledao cijelim putem uz izlog i kroz ulazna vrata. Čitao je džepno izdanje Clivea Barkera kada sam ušao, pa ga odložio da bi me uobičajeno pozdravio. Krenuo sam ravno prema njemu i izravno upitao:
"Kada ste posljednji put vidjeli Bobbyja Westfalla?"
"Mislite knjigolovca? Ne viđam ga, osim kada ima nešto za mene. Zna on da ne kupujem od knjigolovaca. Traže previše za obične gluposti. Dođe ako mu se posreći King, Burroughs ili neki rani Gene Wolfe. Zna da će od mene dobiti više od bilo koga drugoga za ono što me zanima."
"Dakle, viđate ga recimo... jedanput mjesečno?"
"Ako i toliko. Iako, bio je tu prije dva tjedna. Mislim da je bio u blizini nudeći Rubyju Sealsu neke knjige. Ne znam što, jer se nije potrudio ponuditi ih i meni."
"Je li izgledao imalo drugačije nego inače?"
"Ne znam kako inače izgleda. Te knjigolovce zapravo uopće ne primjećujete nakon što se na njih naviknete. Uopće ne razmišljam o tome kako izgledaju. Ali kad me već pitate, mislim da je izgledao kao i uvijek."
"A to bi bilo?"
"Tih. Poput miša. Samo bi se provukao okolo razgledavajući knjige. Tako uče, znate... gledaju knjige po policama i njihove cijene. Nemaju oni kataloge, preskupo je to za njih, pa se snalaze po knjižarama." Kucnuo je prstom po čelu. "U čemu je problem? Bobby je naletio na nevolje?"
"Bobby je odletio na drugi svijet."
Harkness je otvorio usta i ostao tako neko vrijeme.
"Jeste li ikada razgovarali s njim?" pitao sam.
"Istini za volju, izmijenili smo nekoliko riječi tog dana."
"O čemu?"
"Uobičajene teme. Kako posao ne ide dobro, ni njemu ni meni. Loše doba godine. Navikao sam na to. U rano ljeto, odmah nakon plaćanja poreza, danima ne uđe više od deset ljudi. A onda naleti neki veletrgovac, potroši koju stotku, pa se sve na kraju pokrije. Ali knjigolovcima je teško. Sve je manje knjiga. Čak i Goodwill nabija gadne cijene u posljednje vrijeme. Bože, pitam se tko je ubio Bobbyja."
Pogledao sam ga začuđeno. Odmah je shvatio na što ciljam i slegnuo ramenima. "Vi radite u odjelu za umorstva; zbrojio sam dva i dva i pomislio kako je ubijen."
Kimnuo sam glavom.
"Ne znam što bih vam mogao dodati. Bobby se žalio na one glupane iz Goodwilla. Ljudi su jednostavno pohlepni: ništa ne žele ostaviti drugima, ne daju im ni mrvice. Goodwill pokušava opet raditi kao prava knjižara. Iako su oni zapravo staretinarnica, za Boga miloga, počeli su knjige prodavati po pravim cijenama. Tamo im radi neka glupača koja ne zna gdje joj je guzica, pa određuje po kojim će se cijenama prodavati knjige. Ma baš. Naravno da pogriješi svaki put. Zavede ih težina ili sjaj. Procijenit će neki glupi roman o dvije lezbe koje se otimaju oko kozmetike preminule tete na pet dolara. A Kingov prvotisak prodati za pedeset centi."
"Što je tu loše za knjigolovce?"
"Od takvih glupih knjiga oni žive. A Kinga se ne nalazi svaki dan. Oni su prije mogli zgrabiti pregršt tih šljaštećih naslova po dolar komad pa ih preprodati za dva ili tri nekim većim knjižarama. Sada je s tim gotovo. Goodwill ponavlja istu glupost svake tri ili četiri godine. Nekome u glavnom uredu nešto se zabije u guzicu i počnu cijenama rušiti krov. Nakon nekog vremena shvate da su tako prodali crnog vraga, pa se vrate starim cijenama. A u međuvremenu tipovi poput Bobbyja pate."
"Dakle, ukratko, na to se Bobby žalio?"
"To je ono što je meni rekao."
"Je li možda spominjao da je nešto našao u posljednje vrijeme?"
"Šalite se? Sudeći po onome što je govorio, nije imao ni za autobus nazad."
"Možda je nešto pronašao, ali nije imao priliku prodati?"
"Sumnjam. Mislim da se nije nadao nikakvom novcu u bliskoj budućnosti. Jednostavno je bio previše tmuran, previše ljut na cijeli svijet."
"S kim je još trgovao?"
"Gotovo sa svima. Morat ćete obići sve knjižare u Denveru ako želite slijediti njegov trag."
"Ali svi oni imaju svoje omiljene knjižare, zar ne?"
"Naravno. Svi ih imaju. Nalete na nekog tko im dobro plati, pa ga se drže određeno vrijeme. Onda se nešto dogodi - naljute se ili oni ili knjižar - pa se presele drugome. Ali ništa nigdje nije kako treba i na kraju se vrate. Gadan je to krug. Nekada se knjiga ne može prodati nikome, pa je uvale tikvanu poput onog dvoja vrata od mene."
"Mislite Clydea Fixa?"
"Kakav kreten. Spasio bih se kada bi se to smeće maknulo iz susjedstva."
"Možete li se sjetiti ikoga kome je Bobby stalno prodavao?"
"Mislim da je bio dobar s Rolandom Goddardom. Nemojte ipak Goddardu reći da sam vas ja poslao. Bili smo partneri."
"To nisam znao."
"O, da. Ali ne pričajte o tome. Više se ne slažemo najbolje."
"Zašto?"
"Ne želite znati. Stara stvar."
"Možda ipak želim."
"Kao klinci obojica smo radili za Harleyja Bishopa. Pa smo prešli u Book Emporium, sjećate se one velike knjižare u Petnaestoj, preko puta općine? Kada su je zatvorili, Goddard i ja otkupili smo zalihe i time otvorili zajedno prvu knjižaru. Ali nismo se slagali i to je sve. Imali smo drugačije ciljeve u životu, različite ukuse. Na koncu konca, nismo baš ni voljeli jedan drugog. Nekada tek kada uđete u posao s nekim, shvatite da vam se uopće ne sviđa. Pa smo bacili novčić da odlučimo tko će od koga otkupiti posao. On je dobio. Ili izgubio, ovisno kako na to gledate."
"Njegova je knjižara prilično otmjena."
"Da, pa što? Sve u životu ima i drugu stranu. Dobio je sjajnu knjižaru na odličnom mjestu u Cherry Creeku i vjerojatno okrene dvjesto soma dolara godišnje. Ali režije su mu sigurno astronomske. Ja sam ostao bez posla na nekoliko godina nakon bacanja novčića, ali evo me opet. Imam što sam htio."
"Pada li vam na pamet koga bih još mogao posjetiti?"
"Zapravo, da. Porazgovarajte s Ritom McKinley."
"Tko je Rita McKinley?"
"Ima radnju zatvorenog tipa u Evergreenu. Prima samo dogovorene posjete, takvo je to mjesto. U stvari radi kod kuće."
"Što ona ima s Bobbyjem?"
"Ne znam, ali kada je bio ovdje, ispao mu je komadić papira s njezinim imenom."
"Imate li ga još?"
"Naravno. Čekao sam da opet dođe da mu ga vratim." Posegnuo je u blagajnu i izvukao malen list otrgnut iz bloka. Netko je kemijskom olovkom napisao ime i broj telefona.
Pogledao sam Harknessa. "Jeste li ikada sreli tu gospođu?"
"Bila je ovdje jedanput, prije par godina. Odlično izgleda, mlada, zgodna i bistra kao planinski potok. A i zna o knjigama, čovječe. Zna sve što ja znam, tu mislim na svoje područje. Znate li što je napravila? Kupila dva primjerka Intervjua s vampirom po pedeset dolara. Toliko je to tada vrijedilo. Sada vrijedi tri stotine, a kladim se kako će uskoro biti pet. O, kako bih volio vratiti barem jednu od tih ljepotica; do vraga, platio bih četiri puta više nego što sam dobio od nje. Ne događa se baš često da me netko prevesla na mojem terenu, ali njoj je uspjelo. Prava faca. A dok smo razgovarali stekao sam dojam kako je jednako jaka i na ostalim područjima. Pritom nije davno prešla tridesetu."
"Koliko je dugo tu?"
"Nekoliko godina, mislim. Nikada nisam bio kod nje. Zna stvarno biti odbojna, ako vas baš zanima. Ne možete je tek tako nazvati neke nedjelje jer ste u blizini pa bi malo njuškali po njezinim policama. Barem ja ne mogu."
"Kako prodaje knjige?"
"Dolaze njoj i izvan grada. Naručuju poštom. A bavi se stvarno skupim stvarima."
Zapisao sam to ime.
"Ne čini se baš logično, zar ne?" rekao sam. "Ona i Bobby?"
Harkness je slegnuo ramenima. "To je sve što vam mogu reći."
Povjerovao sam mu, za sada, i izišao.


Još dvojica su me zanimala u ulici knjižara. Jedan je bio specijaliziran za vrijedna džepna izdanja, a imao je čudno radno vrijeme. Sada je bio zatvoren. Na samom kraju bloka bila je staretinarnica A-l knjige Clydea Fixa. S njim nisam nikada imao posla iz dva razloga: nema kod njega knjiga koje bi me zanimale, a svi su znali koliko i kako mrzi murjake. Tu bi se odlično složio s Jackiejem Newtonom, iako im je to jedina sličnost. Dok je Jackie obrtao milijune, Clyde Fix je jedva preživljavao. Jackie je bio mozak, Clyde Fix samo lukava lija. Možete se kladiti da Clyde Fix nije nikada ni čuo za Lamborghini: vucara se gradom u crvenom Fordu iz šezdeset druge koji izgleda kao s otpada. Bio je u četrdesetim godinama, prorijeđene kose i niskog, neuglednog stasa. U posljednjih petnaest godina selio je knjižare po cijelom Denveru, jednu goru od druge. Ruby ga je poznavao godinama. Prije nego knjige, rekao mi je Ruby, Clyde je prodavao mjesta na groblju; još prije toga bavio se cipelama. Knjige su ga privukle jer nije imao stalno radno vrijeme i donosile su manje obaveza. Uvijek postoji potražnja za jeftinim smećem od knjiga, a bavljenje bilo kakvim smećem obično uspijeva.
Znao je dobro glumiti: jedan tren bio bi oličenje šarma, u sljedećem bi se pretvorio u pravu zmiju. Oni koji nisu upoznali njegovu lošu stranu držali su ga za fino čeljade; mi ostali smo znali nešto više. Fix je bio privođen pet-šest puta zbog narušavanja javnog reda, a znao je i prebrzo voziti. Uvijek se svađao s policijom. Sam sebi bio je najgori neprijatelj. Znam za slučaj kada je od običnog prometnog prekršaja stigao do uznemiravanja javnosti i opiranja uhićenju. Kad im staneš na žulj, murjaci imaju odriješene ruke pa ti mogu prišiti dosta toga.
Razgovor s njim bio je kratak. Primio me neprijateljski, kao što sam i očekivao, i nije mi puno toga rekao. Nije znao, a nije ga ni zanimala smrt Bobbyja Westfalla. "Šta je mene briga za tu budalu? Jedan glupan manje na mom terenu."
"Gdje je tvoj teren?"
"Gdje god ja kažem da jest."
Znao sam takve tipove. Zgrabi neku knjigu prije njega i mrzit će te cijeli život. Moraš mu dati sve što imaš vrijedno. Platit će ti jedva deset posto i neće ti dopustiti ni da se požališ. Kad je mogao, Fix je i kinjio i varao. Kupio bi knjigu od soma dolara za par centi, pa cijelu godinu ismijavao budalu koja mu je to omogućila.
Naglo sam shvatio koliko potisnutog bijesa kola među ljudima od knjige u Denveru. Lako bih mogao zamisliti kako Clyde Fix razbija glavu Bobbyju. Jedino što Fix to ne bi planirao: bila bi to trenutna reakcija, usred dana, s barem petnaest svjedoka. Jednom su se sukobili prošle godine: priča se proširila među knjižarima brzinom metka i brzo poprimila osobine urbane legende. Sada sam je se sjetio i pred očima mi se pojavila slika: Bobby i Fix u Goodwiluvoj su knjižari istovremeno ugledali dragulj u hrpi smeća. Onaj koji određuje rimu Jamesa Crumleyja, knjigu tada vrijednu sto dolara, danas tri puta toliko. Istovremeno su posegnuli, pohrvali se, pali na policu sa staklarijom, Fix s knjigom u ruci, oborivši na pod stariju gospođu. Kada je stigla policija, nije tu bilo ni Fixa ni Bobbyja. Ni knjige.
Još sam ga malo gnjavio, vježbe radi. Gdje si bio sinoć, Fix? Je li tko bio s tobom? Možeš li dokazati gdje si bio od deset do ponoći? Nisi baš volio Bobbyja. Jesi li ga ubio?
Takvi mi užici uljepšavaju dosadne dane. Još da sam mogao upotrijebiti i šake...


Klipsao sam natrag uz ulicu. Miran dan u Ulici knjižara. Nekoliko kupaca koji su bili kod Sealsa & Neffa upravo je odlazilo i dan se bližio neizbježno praznom završetku. U knjižari je bila još samo mlada žena s torbom punom knjiga. Knjigolovaca, kao i knjižara, ima svih boja, veličina i spolova. Ova je izgledala bolje od većine koju sam viđao, makar po ljepoti; ali iz onoga što sam čuo bilo je jasno da o knjigama nema pojma.
Neff joj je objašnjavao zašto njezina kao nova Faulknerova knjiga Lupeži nije prvo izdanje. "Ali piše prvo izdanje", bunila se ona. "Evo tu na stranici s podacima o knjizi... pogledajte. Prvo izdanje. Može li biti jasnije od toga? Random House uvijek označi prvo izdanje, zar ne? Sami ste mi to rekli prošli put. To ste mi vi rekli kada sam bila tu prošli put. Sada imam prvo izdanje, a vi mi tvrdite kako to nije prvo izdanje. Ne znam što bih mislila."
"Mislite što hoćete, draga moja", reče Neff. "Ne želim probleme. Ako mislite da vam želim ukrasti knjigu..."
"Nisam to rekla. Ne optužujem vas, samo želim znati."
"To je prvo izdanje Kluba knjige mjeseca", rekao je Neff, ledeno naglašavajući svaku riječ. "Tiskano je istim kalupima kao i prvo izdanje, možda i na istom papiru; zato piše da je prvo izdanje. Ali uvez je drugačiji, nema cijene na ovitku i knjiga ima prazan pečat na stražnjim koricama."
"Što je prazan pečat?"
"Mala udubina, utisnuta ravno u tkaninu. Evo, pokazat ću vam. Vidite tu oznaku? Ona znači kako je to knjiga Kluba knjige mjeseca. Kad god to vidite, knjiga stiže iz tog kluba, pa čak i da na njoj Isusovom krvlju piše ja sam prvotisak. Jasno?"
Uzdahnula je. "Nikada to neću upamtiti. Koliko vrijedi?"
"Ova knjiga? Pet dolara uvrh glave. Osam milijuna istih primjeraka kruži svijetom."
"Ali ja sam platila više od toga. Zar nisam prošli tjedan pitala koliko vrijedi i vi ste mi rekli pedeset dolara? Zato sam je i kupila."
"Govorimo o različitim stvarima. Pitali ste me nešto i ja sam odgovorio. Kako sam mogao znati da ne razlikujete jedno od drugog?"
"Platila sam sedam i pol dolara", tužno će ona.
"Prevarili su vas."
"Prokleto sranje", reče ona.
"Recite joj vi, gospodine Janeway", rekao je Neff. "Gospodo, ovaj je čovjek policajac. Bi li vam on lagao? On je policajac, ali vražje dobro se kuži u knjige. Pokažite je njemu."
Dodala mi je knjigu. Pogledao sam je i kazao kako je Neff u pravu. Knjiga vrijedi pet dolara koje za nju i nije tako lako dobiti.
"Pokažite mi značku", rekla je. "Ne izgledate mi kao policajac."
Pokazao sam joj značku. Pokunjila se, konačno poražena.
"Gadan je to posao, draga moja", rekao je Neff.
"Ne govorite mi to. Vidjela sam ja tko sve vama prodaje knjige. Ne izgledaju mi baš kao Einsteini. Ako mogu oni, mogu i ja. Valjda imam mozga koliko i oni."
"Siguran sam da je tako. Razlika između vas i njih je u tome što su njihove greške već napravljene."
"Sedam i pol dolara otišlo dovraga", reče ona. "Kladim se da mi nećete dati ni dva za tu knjigu."
"Mogu ih kupovati po staretinarnicama za pedeset centi kad god zaželim."
"Ma, daj joj novce", reče Ruby izlazeći iz stražnje sobe. "Pokrit ćemo tu grešku. Samo je nemojte ponoviti i donesite sve dobro što pronađete prvo nama. Daj joj sedam i pol, Em."
"Nikakvo čudo što propadamo", rekao je Neff.
"To će se isplatiti jednog dana, osjećam to u kostima", rekao je Ruby. "Kako se zovete, gospođo?"
"Millie Farmer."
"Evo - izvolite svoj novac natrag. Prihvaćam dva dolara gubitka i to ako ikada prodam tu prokletu knjigu. Donesite neku stvarno dobru drugi put."
"Da znate da hoću", odlučno će ona. "Tako mi Boga, samo me gledajte."
"Stvar je jednostavna", Ruby će. "Poput uzimanja slatkiša od djeteta. Kada vidite brdo knjiga, ne uzimajte one loše i ne ostavljajte one dobre. To je sve što treba učiniti."
Sve sam to samo promatrao. Nakon što je priča završila, morao sam zavrtjeti glavom i upitati je:
"Zašto uopće želite postati knjigolovac?"
"Ja sam učiteljica", rekla je. "Pokušajte živjeti s onim što plaćaju učiteljima u trećem razredu u ovom gradu. Jednostavno mi treba još novca."
"U redu", rekao je Neff. "Ostanite još malo, pokazat ću vam ponešto. Ionako danas ovdje više neće biti posla."
"Ruby, " rekao sam, "spreman sam krenuti u Bobbyjev stan."
Uzeli smo moj auto i spustili se niz Sedamnaestu aveniju prema Capitol Hillu. Ruby je pričao dok sam vozio, naizgled neiscrpan niz priča o Bobbyju Westfallu i njegovim dogodovštinama u poslu s knjigama. Ruby je znao svaku sitnicu. "Ne mogu vjerovati da je jadnik mrtav", rekao je u jednom trenutku. Uvjerio sam ga da može. "Iskreno se nadam da ćeš uhvatiti kurvinog sina koji je to učinio, doktore J", rekao je. Rekao sam mu da hoću, ali nikada ne možeš biti siguran. Sasvim siguran.
Bobby je živio u jednoj od onih starih zgrada u Ulici Ogden. I to u potkrovlju, do kojeg se trebalo penjati preko tri dugačka stubišta. Zastali smo kod pazikuće u prizemlju. Pokazao sam mu značku i upoznao ga s vijestima. Šokirale su ga. Bio je to čovjek od oko pedeset godina: nosio je bluzu od trenerke i izgledao tmurno i nezdravo. Zvao se Marty Zimmers. Rekao sam kako bismo trebali ući u stan i dao nam je rezervni ključ. Na vrhu stubišta objasnio sam im: "Vi dečki unutra ne smijete ništa dirati. U stvari, mislim da ću vas zamoliti da ostanete vani."
Otvorio sam vrata, a iz stana su izletjele mačke.
Ušao sam sam. Bio je to malen stan, jedna soba s kuhinjicom i sićušnom kupaonicom. Knjige su od nje načinile labirint nalik na spilju. Neke su bile naslagane od poda do stropa, neke nagurane oko kreveta na razvlačenje na kojem je spavao, bilo ih je u zahodu i oko sudopera. Na prvi pogled vidio sam kako je većina smeće, stvari koje knjigolovac kupi nadajući se sreći, zato što su jeftine, jer ga je prevario osjećaj ili je jednostavno pogriješio. Millie Farmer trebala bi to vidjeti, pomislio sam, pa bi joj stvari postale jasnije. Bilo je tu kasnijih izdanja, knjiga bez ovitaka i onih s nepopravljivim oštećenjima. Kasnije ću morati pregledati baš svaku knjigu u sobi za slučaj da je Bobby pronašao nešto, i da je to još uvijek tu. Za sada je najvažnije bilo osigurati taj prostor.
"Je li ovo jedini ključ?" povikao sam prema hodniku.
Marty Zimmers provirio je unutra. "Pa, jedan je bio kod Bobbyja."
"Dakle, ovo je jedini rezervni."
"Tako je."
Još sam jedanput na brzinu pogledao po sobi prije nego što sam se spustio da pozovem laboratorij. Sve što se izdvajalo bile su mačke i maleni notes koji mu je služio kao telefonski imenik. Pažljivo sam ga podigao i prelistao. Svi su bili u njemu, svi knjižari Denvera, imenom i adresom. Za Rubyja i Neffa bili su zapisani brojevi kod kuće i u knjižari. Na poleđini notesa našvrljao je Rita McKinley i telefonski broj izvan grada koji sam prepoznao kao Evergreen, gore u brdima. Usporedio sam ga s brojem na papiriću koji je Bobby izgubio u Harknessovoj knjižari. Razlikovali su se. Prepisao sam novi broj u svoj notes, a Bobbyjev sam vratio na klimavi stolić uz krevet.
Obavio sam telefoniranje u pazikućinu uredu. Prvo sam okrenuo novi broj Rite McKinley. Zazvonilo je jedanput, pa se uključila automatska sekretarica. Hladan ženski glas rekao je: "Dobili ste 6702665. Trenutno nema nikoga. Ostavite poruku i javit ću vam se uskoro." Čuo se biip.
Nisam ostavio nikakvu poruku. Pokušo sam s drugim brojem. Prije nego što sam ga okrenuo do kraja, oglasila se snimka iz telefonske centrale govoreći kako se taj broj ne može birati.
Nazvao sam postaju. Hennessey je bio tamo. Rekao sam mu da sam u Bobbyjevu stanu i dao mu adresu. "Trebat ćemo ekipu da obavi očevid i pročešlja stan. Možeš li ih ti nadgledati? Reci im da knjige ostave meni. Ja bih porazgovarao s još nekoliko knjižara."
"U redu. Imao si nekoliko poziva dok te nije bilo. Jedan bi mogao biti važan. Barbara Crowell."
"Kada je nazvala?"
"Na ceduljici stoji jedan i petnaest. Prije samo nekoliko minuta."
"Je li ostavila kakvu poruku?"
"Telefonist je napisao hitno na cedulju i podcrtao crvenim. Kaže da je žena na smrt preplašena. Ali nije željela razgovarati ni s kim drugim."
"S kojeg je broja nazvala?"
Pročitao mi ga je. Spustio sam slušalicu i nazvao. Opet se javila vražja sekretarica.
"Zdravo, Barbara ovdje. Ne mogu se javiti sada, ali..."
Zalupio sam slušalicom. Iznenada mi se ukazao mračan prizor. Jackie Newton hoda po mojem grobu.
"Ruby, molio bih te da ostaneš ovdje s gospodinom Zimmersom. Ostavljam ti ključ, pa ga daj Hennesseyju kada stigne. Ne želim da itko ulazi u taj stan. Je li sve jasno?"
"Mislim da jest, doktore J."
"Vas dvojica jamčite mi da nitko nije dolazio ovamo od trenutka kada odem dok policija ne stigne. U redu?"
"Naravno. Što ćeš ti sada?"
"Moram odmah nekamo otići."
Pet minuta kasnije zaustavio sam se pred kućom Barbare Crowell u ulici Pearl. Ispred nje bio je parkiran Lamborghini.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 11:51 am






7

KUĆA U KOJOJ JE BARBARA STANOVALA IMALA JE PO DVA STANA NA svakom katu. Parkirao sam na mjestu za utovar robe, odmah iza auta Jackieja Newtona, izišao, ušao u zgradu i krenuo uz stepenice. Mjesto je bilo poput grobnice, mirno i mrtvački tiho. Stepenice su škripale dok sam se penjao i to je bio jedini zvuk sve dok na drugom katu nisam čuo radio. Svirao je neki lagani rock, a zvuk je dolazio odozgo. Znao sam da je to njezin radio, jer je drugi stan na tom katu bio prazan. Primio sam se za pištolj i polako nastavio. Sada sam bolje čuo radio, ali ništa drugo. Zastao sam pred njezinim vratima i oslušnuo. Ništa. Bio je to jedan od onih ma kvragu sve trenutaka u životu jednog policajca. Vi biste željeli da pokucam? Ne pada mi na pamet. Ući ću i zateći ga in flagranti, a jedini će mi svjedok biti prestravljena žrtva. Kako vam nije jasno? Ne, časni sude. Nisam ga pozvala unutra. A to bi ona rekla za mene, ne za Jackieja Newtona: znamo mi već iz iskustva što bi rekla za tipa koji joj zaustavi srce svaki put kada podigne glas. Pozvala sam gospodina Newtona da bismo izgladili nesporazum koji nam se dogodio... sasvim sigurno nisam ni očekivala ni željela da detektiv Janeway ušeće u moju spavaću sobu...
Zašto barem ne zavrišti? Ne baci nešto u zid? Iskoristio bih svaku sitnicu, na bilo koji način.
Ali ništa se osim duboke tišine nije čulo uz refren Ljubavnog koncerta s druge strane vrata.
Ma, jebi ga. Stisnuo sam kvaku. Nije bilo zaključano. Samo sam malo gurnuo vrata, tek toliko da provirim u prednju sobu. Zvuk radija malo se pojačao i to je bilo sve. Vidio sam ga kako svira sa stola na drugom kraju sobe. Još sam malo odškrinuo vrata, pa sam mogao vidjeti i dio kuhinje. Još uvijek ništa. Ništa. Nema... tu... nikog... živog. Vrata spavaće sobe prekoputa bila su zatvorena. Idem ja, kud puklo da puklo. Otvorio sam širom ulazna vrata i ušao, s pištoljem ispruženim ispred sebe poput ptičjeg kljuna. Vidio sam da je dovratak razbijen na mjestu gdje se nalazio sigurnosni lanac. Očito ga je usporio za cijelih dvadeset sekundi. Napravio sam četiri duga koraka, stao pred vratima spavaće sobe i oslušnuo. To se jednostavno neće dogoditi, nije li tako? Neće me pozvati na svoju malu zabavu. Nalazio sam se na rubu priličnih problema, a sjajna luckasta rečenica Jamesa Jonesa prošla mi je kroz glavu. Mogu te ubiti, ali ne mogu te pojesti. Imao sam vijesti za gospodina Jonesa, ma gdje se u vječnosti on sada nalazio. Mogu te ubiti, tako je, ali mogu te i pojesti.
Otvorio sam vrata. Nisu bili tamo.
Nigdje ih nije bilo.
Krevet je bio uredno namješten, na ružičasto-bijelom pokrivaču nije bilo nabora.
Pogledao sam u ormar, ali tamo nije bilo ničeg što bi se dalo proglasiti neobičnim. Pogledao sam u kupaonicu. Na kraju sam se vratio u kuhinju i počeo shvaćati što se dogodilo. Jedna su vrata vodila na otvoreni hodnik stražnjeg ulaza, s kojeg su se drvene stube spuštale iza kuće na malo parkiralište. Ta su vrata otvorena takvom snagom da je staklo prsnulo. Vratio sam se u sobu, i dalje s pištoljem u ruci. Događaji su polako poprimali jasan oblik. Zavjese su bile navučene: Lamborghini je bio ravno ispod prozora. Barbara je pogledala kroz prednji prozor i ugledala Jackieja Newtona dolje na ulici. Nazvala me: kada me nije dobila, prekinula je vezu. Snimanje se automatski uključilo, i poruka je stigla do mene. Kada je čula da se on penje uz stepenice, uspaničila se. Pobjegla je jedinim mogućim putem - dolje kroz stražnji ulaz. Brava ga je usporila nekoliko trenutaka, zatim je razlupao vrata i krenuo za njom. Znači da se sada igraju lovice negdje po ulicama.
Opravdani razlog pao mi je u krilo poput zrele kruške. Nikada ja nisam ušao u taj stan - to ću reći Bogu, majci i državi Colorado. Došao sam zbog telefonskog poziva. Došao sam pred vrata i zakucao: kada nitko nije otvorio, otišao sam. Ako mi se dogodi da ih primijetim dok se vozim susjedstvom, ako mi se slučajno učini da Barbaru Crowell netko progoni... pa, stvari odatle mogu ići prirodnim tokom.
Mislio sam kako ću ih lako naći. Barbara je istrčala bez novca, barem je tako izgledalo - torbica joj je ostala na stoliću uz radio. Neće ona uskakati ni u kakve autobuse ili taksije, a nekako mislim da neće zvati ni policiju u pomoć. Previše je preplašena: za mene je to stara stvar, koju sam vidio puno puta. A što se Jackieja Newtona tiče, on uživa kao svinja u blatu. Baš onako kako on voli: igrati se mačke i miša, natjeravati žrtvu skrivajući se po pokrajnjim ulicama i stražnjim dvorištima. Igrati se ljudima, utjerivati im strah.
Sišao sam na ulicu i otvorio prtljažnik. U kutiji za alat našao sam gumeni čekić i klin. Probušio sam jednu gumu na Jackiejevu autu, pa se Lamborghini uz šištanje spustio na felgu.
Počeo sam voziti okolo u sve širim krugovima, vraćajući se u Ulicu Pearl svakih nekoliko minuta da provjerim Lamborghini. Trebalo mi je dvadeset minuta dok ih nisam pronašao. Na Jackieja sam naletio u Osmoj istočnoj aveniji, nekoliko blokova od Guvernerske palače. Stajao je pod stablom poput neke zvijeri, vrebajući. Provezao sam se pokraj njega. Nije me vidio: kao leopard, usredotočio se samo na plijen i na mjesto gdje se plijen krio. Nisam odmah vidio: samo sam znao da ona mora biti u blizini. Odvezao sam se iza ugla, parkirao i izašao. Vratio sam se pješice pa se i sam sakrio iza jednog stabla. Igrali smo se tako pola sata: Barbara u svom nepoznatom skoništu, Jackie vrebajući nju, a ja vrebajući Jackieja.
Baš je bilo zabavno, a onda je počela kiša.
Vratio sam se u auto i premjestio ga na mirno mjesto s dobrim pogledom na Osmu. Jackie se nije micao. Izgledao je poput kipa, svaki mišić bio mu je lijepo izražen. Kiša je padala. Od kišice postala je ljetni pljusak, a vjetar je nosio kapi svuda po ulici. Jackieju to izgleda nije smetalo: vrebao je zastrašujuće usredotočeno, kao da bi tako mogao cijeli tjedan, cijelu godinu, a da se nimalo ne uzbudi. Samo je jedanput u tom satu skrenuo pogled prema meni. Ali ja sam bio u običnom automobilu, sasvim nisko, samo su mi oči virile nad volanom, pa nije vidio ništa.
Pljuskovi u Denveru često su žestoki i brzi. Ovaj se ispucao za četrdeset minuta, pretvarajući se opet u kišicu kako je i počeo. Vidio sam kako Barbara izlazi iz cvjećarnice i nervozno gleda oko sebe. Je li on još tu? Naravno, kada se nekog tako plašite, on je uvijek tu.
Morala je nešto učiniti, makar pogrešno. Krenula je prema uglu, opet pogledala oko sebe i nastavila uz ulicu na sjever.
Pokrenuo se i Jackie. Potrčao je ravno prema meni, pa nastavio prema Istočnoj devetoj aveniji. Namjeravao joj je presjeći put, prići dovoljno blizu da je može zgrabiti za ruku prije nego što ona i shvati da ju je stigao. Upalio sam auto i krenuo uz Osmu ulicu držeći se sasvim desno. Barbara Crowell bila je pola bloka ispred mene, brzo hodajući. Ali neprestano se zaustavljala i osvrtala, ne vjerujući svojim očima da ga nema. Jednom je stajala pola minute, dajući mu više nego dovoljno vremena da stigne gdje je htio u Devetoj ulici. Zaustavio sam se uz zavoj na suprotnoj strani ulice, stotinjak metar iza nje. Kada je ona krenula, i ja sam.
Mogao sam ga vidjeti, sjenu ispod stabla uz ugao Devete ulice. Mislim kako sve do tog trena nisam znao što ću učiniti. Ona je stigla do raskrižja i pogledala lijevo i desno. On je bio manje od deset metara daleko i lako ju je mogao uhvatiti. Ali ne... želio ju je stvarno iznenaditi kada već pomisli da je sigurna. Želio je vidjeti strah, lice pred infarktom. Zastala je u Devetoj ulici da još malo pogleda oko sebe, a ja sam izišao iz auta i mahnuo joj na pozdrav.
Stavio sam prst na usta, uobičajeni znak za tišinu. Došao sam do nje i uhvatio je pod ruku. Drugom sam rukom izvadio pištolj. Poveo sam je na istok Devetom ulicom, u smjeru kojim moramo proći pokraj stabla iza kojeg se skrivao. Počela je govoriti: ušutkao sam je tihim pssst. Stablo se nadvilo nad nas, a kad smo stigli do debla, Jackie je iskočio. Sve se dogodilo u manje od pet sekundi. Jackie je krenuo zgrabiti mi ruku, misleći još uvijek kako će uhvatiti Barbaru. Rekao sam: "Zdravo, srce" i zabio mu pištolj pod rebra. Vidio sam kako se pokušava okrenuti, pa sam trznuo nagore pištoljem, tako da zagrize u metal, i to dobro. To ga je oborilo; obje usne bile su mu rasječene. Zakotrljao se travom i podigao na noge. Izgledao je poput pantere spremne na skok, a ja sam stajao, čekajući.
I onda se ništa nije dogodilo. Nije ništa rekao: sve se dalo pročitati iz očiju. Mrtav si, Janeway, govorile su njegove oči, ti si jedan pokojni murjak. Sav sam protrnuo. Jackiejeve su oči poručivale, ne znam kada, ne znam kako, ali pokopat ću te. Jedva mičući usnama, rekao sam: "Već sam ti prije rekao, Newton, trebaš popraviti ona vrata." Nije mu to bilo smiješno. Usmjerio je zlobni pogled prema Barbari. Ona ga nije mogla izdržati: problijedjela je i naježila se. Zakoračio sam pred nju i ukrstio pogled s Jackiejevim, činilo mi se zauvijek. Prvi se okrenuo i otišao. Išao je uzbrdo, prema njezinu stanu i mjestu gdje je parkirao.
"Hajdemo", rekao sam. "Ali drugim putem."
Opet se počela tresti. Pokrio sam joj ramena svojom jaknom. "Počet ću naplaćivati iznajmljivanje ove jakne", rekao sam. To ju nije oraspoložilo. Presjekli smo preko nekoliko ulica i kroz stražnji ulaz ušli u njezin stan. Smjestio sam je na kauč i stavio vodu za kavu. Dok je to trajalo, prišao sam prozoru i gledao kako Jackie Newton otkriva probušenu gumu. Gledao sam kako baca dizalicu preko pola ulice, pa prijeteći maše vozaču koji se usudio zatrubiti. Gadan kurvin sin, Jackie. Ostalo je još samo vidjeti koliko gadan.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 11:51 am



8

UZEO SAM KAVU IZ KUHINJSKOG ORMARIĆA. NAŠAO SAM GDJE STOJE pića, pa dolio i poštenu dozu brendija. Počela je pijuckati, sjedeći i zureći u ovalni tepih pod nogama. Otišao sam do prozora provjeriti kako Jackie napreduje. I dalje je bio u fazi početne gadljivosti i nije daleko odmakao. Trebao sam probušiti dvije, možda i sve četiri, pomislio sam.
"Kako se osjećaš?" upitao sam, ne skidajući pogled s Jackieja.
Tupo je progovorila: "Zašto se ovo događa?"
"Zato što to dopuštaš."
Okrenuo sam se na vrijeme da joj vidim ljutnju u očima. Ali nije ništa rekla.
"Moraš s njim postupati na njegov način", rekoh. "On je poput nasilnika u školi. Ili mu se suprotstaviš, ili te gazi, malo pomalo, dan za danom."
Glas joj je zadrhtao, od ljutnje, straha, ili i jednog i drugog. "Kakav jebeni otpor ja njemu mogu pružiti?" povikala je.
"Za početak, pokaži mu da misliš ono što govoriš."
Tresla se, stišćući moju jaknu čvrsto oko vrata: "Do prije tjedan dana nisam ni znala da prokleti tip uopće postoji. A sada mi se život vrti oko njega."
"Prekini s tim."
"Stalno ponavljaš isto. Zlo mi je od toga. Lako je tebi tako."
"Nisam ni rekao da će i tebi biti tako. Ali je možda jedino rješenje."
"Reci mi onda, molim te, što točno želiš da učinim?"
"Pokaži malo hrabrosti, Barbara. Možeš poginuti pritom, ali ni ovako ne znaš čeka li te isto."
Natočio sam joj još malo kave. Progutala je prvu šalicu i činilo se da joj godi. Prestala je drhtati i nakon nekoliko minuta moja je jakna labavo visjela s njezinih ramena.
"Za početak," rekao sam, "ako te ikada opet dodirne, zovi policiju. Ne spuštaj slušalicu samo zato što mene nema. Ja sam iz Odsjeka za ubojstva: ne mogu doći dok te ne ubije. Drugi policajci sređuju takve stvari. Dat ću ti nekoliko imena; malo ću ih podmazati, pa će tvoji pozivi uvijek imati prednost. Drugim riječima, učinit ću što mogu."
Niječno je odmahnula glavom.
"Slušaj, jutros si ga imala u šaci i pustila da ode. Silovao te. Trebala si iz onih stopa otići u bolnicu. Prijaviti ga. Pustiti ga da se nekoliko sati hladi u zatvoru. Poslati ga na Okružni sud. Priuštiti mu cijelu predstavu. Dobro, naletiš na nekog od onih uštogljenih sudaca i on ga oslobodi. Ali ipak nauči kako s tobom nema šale."
"Što znači da sljedeći put završavam u mrtvačnici."
"A možda ne bi ni bilo sljedećeg puta. Imam ja teoriju o našem prijatelju Jackieju. Ako mu pokažeš bijelu zastavu, raskomadat će te. On ide do kraja; obožava kinjiti one koji ne uzvraćaju. Ako mu se suprotstaviš, mrko te gleda, ali ne napada."
"Mislim da griješiš. Mislim da on suprotstavljanje shvaća kao uvredu. Mislim da će te ubiti zbog onog što si mu učinio danas."
"Neću se svađati s tobom. Nisam postao policajac da bih glumio psihologa. Pitala si me za mišljenje i ja sam ti ga dao. Zapapri mu ako te samo pogleda. Zatraži zabranu približavanja, pa ga policija može uhititi ako te ne pusti na miru. To je prvi korak."
"I zadnji. Gospode Bože, ne možete me zaštititi."
"Možemo pokušati. Možemo učiniti najbolje što znamo."
"I onda? Ne možete me za ruku voditi na posao. Ne možete spavati sa mnom..."
Pogledali smo se. Rekla je: "Što ako napravite najbolje što znate i to još uvijek ne bude dovoljno? Što bih onda ja trebala, izazvati ga na dvoboj? Ostaviti posao i prijatelje i početi iznova u drugoj državi?"
"Draga, ja ne nudim jamstva. Sve što mogu je reći ovo - ja sam na tvojoj strani, baš kao i cijela policija. Tip šeće okolo misleći kako je neki opaki kauboj. Naš je posao pokazati mu da griješi. To se može učiniti na različite načine, a za neke od njih i ne želiš znati."
Duboko je uzdahnula. "Gadno je to između vas dvojice, zar ne?"
Uzvratio sam joj svojim poznatim kiselim smiješkom.
Rekao sam joj kako se vraćam za minutu. Pogledao sam kroz prozor i vidio da se Jackie Newton prihvatio posla oko zamjene gume. Nisam ga želio pustiti prije nego što se pozdravimo. Sišao sam na ulicu, sjeo na zidić i gledao kako radi.
Jackie je bio u nijemoj fazi. To bi me trebalo živcirati, a mislim i da jest. Znao je da sam tu: osjetio sam to po načinu na koji je disao. Porezao je ruku i krv mu je curila po šaci.
Počeo sam laganu spiku, u nadi da ću ga živcirati.
"Ja bogme ne bih ostavio takav auto na ulici", rekao sam ljubazno. "Nikad ne znaš kada ćeš ga zateći slupanih vrata."
Stenjao je zatežući vijke. Čuo sam kako škripe dok je upirao po ključu.
"Ima tih bandi ovuda, svašta rade. Obožavaju uništavati skupe aute."
Vijci su zaškripali.
"Propalice", rekao sam. "Gdje god se makneš."
Škriiip.
"Došlo je dotle da na svakom koraku vreba netko tko te želi pokrasti."
Škriiip.
"Evo na primjer žena koja tu živi", rekao sam. "Nekakav majmun kojeg znam ne pušta je na miru. Pokušava je sluditi, natjerati da poželi da se nije ni rodila. Što misliš o takvom tipu?"
Škriiip-škriiip.
"Poseban tip, a?"
Škriiip.
"Pritegni te stvarčice prejako i čeka te pakao kad ih pokušaš opet skinuti."
Čuo se oštar zvuk kada je odbacio ključ za zatezanje vijaka niz cestu.
"Nikad ne znaš kada će ti se guma opet probušiti."
Obišao je auto pustivši da se skine s dizalice pod vlastitom težinom. Zatim se uspravio i onako me pogledao. Lice mu je izgledalo užasno: krv je poprskala skupu bijelu košulju, a kosa mu je napokon bila raskuštrana. Ubacio je gumu i dizalicu u auto i spremao se za pokret.
"Kada se onaj tip opet vrati, gadno će ga to koštati", rekao sam. "Stvarno gadno."
Otvorio je vrata i stajao tako jednu minutu. Mislio sam kako će nešto reći, ali nije. Sagnuo je glavu i ušao u auto, a ja sam ustao i ušao u sjenu ulaza u zgradu. Nikad ne znaš tko može imati oružje skriveno u autu, pa ako se tako nešto dogodi, zaklon je zgodna stvar.
Ali on se samo odvezao. Mirno. Kao razuman čovjek. Ni gume nisu zacviljele.
Opaki Jackie. Gadni kurvin sin.


Poznavao sam jednog starca koji se kleo da je vidio kako neki mornar ubija boga u Geneu Tunneyju u kavanskoj tuči. Tunney je tada bio na vrhuncu, svjetski prvak u teškoj kategoriji. Naslovi ne znače tako mnogo baš uvijek i svugdje.
Najopakiji kurvin sin na svijetu može biti najopakiji samo dok je u punoj formi, do koje onaj drugi još nije stigao. Netko izdrži koji mjesec, nekome se broji u minutama.
Znam tipove koji bi mogli natjerati Jackieja Newtona da poželi da mu mama nikada nije ugledala tatu. Odrastao sam s jednim takvim. Vincent Marranzino je enciklopedija opakosti. Odavno nisam vidio Vincea: životi su nam krenuli različitim putevima i obojici nam je to bilo jasno. Ali još mi duguje uslugu - razlog je jedna borba noževima na ledini u sjevernom Denveru kada nam je bilo šesnaest. Stao sam uz njega protiv više gadova i protivno svim prognozama, nas dvojica smo ih dobro isprašili. Momci poput Vincea takvo što nikad ne zaboravljaju: kada su vam vjerni, vjerni su vam zauvijek.
Dovoljan bi bio jedan telefonski poziv. Prije jutra, anatomija Jackieja Newtona bila bi izmijenjena.
Iskušenje, ne mislite li tako?
Dobar džoker, ako sistem zakaže.
Na to sam mislio kada sam rekao Barbari da postoje svari u životu za koje joj je bolje da i ne zna. Duh može izići iz boce nakon samo jednog telefonskog poziva.
Naravno, ja to ne bih učinio. Kao ni Brut, ja ne radim takve stvari.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 11:52 am





9

PROVEO SAM JOŠ JEDAN UZALUDAN SAT S BARBAROM CROWELL. NEKOME tako preplašenom jednostavno se ništa ne može objasniti, pa mi je preostalo samo čekati bravara koji će srediti vrata. Za to sam vrijeme obavio nekoliko poziva vezanih uz slučaj Bobbyja Westfalla. Nazvao sam Bobbyjev stan i porazgovarao s Hennesseyjem. Naši dečki tamo su već cijeli sat i nisu pronašli mnogo. Skinuli su nekoliko otisaka, vjerojatno žrtvinih, i pozvali ekipu za zbrinjavanje mačaka. Vratili su Rubyja Sealsa u knjižaru policijskim autom. Čini se da u stanu nećemo pronaći ništa korisno. Još ostaju gomile knjiga, ali to treba raditi iskusan knjižar - posao za mene i mislim ga se uhvatiti ove noći.
Opet sam nazvao Ritu McKinley: ista snimka, ista poruka.
Sjeo sam s telefonskim imenikom otvorenim na stranici s antikvarnim knjižarama, pa se pokušao prisjetiti svake od njih. Neke su se same eliminirale s moje liste - one koje se bave jeftinom robom, džepnim izdanjima ili stripovima: možda odem jednom i do njih, ako ne iskrsne ništa pametnije. Nazvao sam Rolanda Goddarda u Ulici Cherry Creek i rekao mu da bih ga želio sutra vidjeti u vezi s ubojstvom Bobbyja Westfalla. Prošlo je vrijeme za bilo kakva okolišanja. Svijet knjižara je izuzetno povezan i već sada vijest o Bobbyjevoj smrti juri od usta do usta. Sutra će znati cijeli grad.
Nazvao sam još tri-četiri trgovca za koje sam mislio da su kupovali od Bobbyja. Dobro sam mislio. Rekao sam im kako ih želim vidjeti pa me mogu očekivati sljedećih dana.
Bit će to duga potraga.
Pokušao sam se javiti Carol, reći joj kako ću raditi dokasna. Bila je u ophodnji, a nisam htio ostavljati poruku. Jedina zajednica čvršće povezana od knjižarske je ona policijska.
Bravar je popravio stražnja Barbarina vrata i sada je namiještao sigurnosni lanac na ona ulazna. "Nitko više neće ušetati kroz ta vrata kada namjestim ovu spravicu", rekao je bravar. Nisam mu baš povjerovao, ali odšutio sam.
Vratio sam se u Bobbyjev stan. Svi su otišli, osim Hennesseyja. Sjeli smo i porazgovarali o slučaju i o tome dokle smo stigli. Nismo imali ništa: tražili smo naslijepo. Možda je posrijedi nešto što nema baš nikakve veze s knjigama i ako je tako, slučaj možda nikada nećemo riješiti.
Hennessey je razgovarao s mrtvozornikom i sve pretpostavke od sinoć pokazale su se točnima. Bobby je bio ubijen negdje drugdje, pa donesen u uličicu. Vrijeme smrti bilo je između jedanaest sati i ponoći. To nam neće pomoći, jer tako smo i prije mislili. "Zaboravimo sve do sutra", rekao je Hennessey. "Dođi do mene, čeka nas prilična pečenka." Zastao sam: htio sam početi s pregledavanjem Bobbyjevih stvari, a znao sam da se neću zaustaviti dok temeljito ne pretresem sve do najmanjeg papirića. Kod mene to tako ide. Hennessey će se osjećati krivim, ali što se tu može. "Trebao bih ostati i pomoći ti, Cliff", rekao je. "Ali vjerojatno bih ti samo smetao. Ne znam ti ja ništa o tim stvarima." Složio sam se i rekao mu da ide kući. Vani se smrkavalo. Nisam ništa pojeo više od dvanaest sati, pa sam zamolio Martyja Zimmersa da nazove Domino i naruči mi jednu debelu pizzu i nešto za piće. Onda sam se uhvatio posla.
Bio je to velik, nezahvalan posao. Ne biste vjerovali što sve može skupiti jedan knjigolovac. Knjiga po knjiga prelazila je s jedne na drugu stranu koju sam proglasio smećem. Listao sam svaku pažljivo, stranicu po stranicu, da mi ne promakne nešto vrijedno pedeset somova u koricama knjige od dva dolara. Nije mi imalo što promaknuti. Bilo je tu nekoliko stvarno srcedrapajućih stvari - lijepa mala Faulknerova pjesma, originalno izdanje iz 1932. godine, s papirnatim ovitkom, komad vrijedan dvjesto pedeset dolara koji bih ja odmah kupio od Bobbyja da nekome nije ostalo pola večere na naslovnoj stranici... jedan rani Steinbeck, krasan, osim što je otrgnuta naslovna stranica... prva knjiga Roberta Frosta, s pjesnikovim potpisom, jedinstvena stvar, samo što ju je neki klinac dobro išarao. Tako mnogo knjiga bilo je pljesnivo da sam morao prati ruke nakon listanja. Stigla mi je pizza, pa sam opet oprao ruke. Pregledavao sam i razvrstavao do oko pola deset, kada mi se činilo da sam otprilike na pola puta. Spustio sam se dolje i nazvao Carol, rekao joj kako ću raditi još nekoliko sati i da joj je bolje da me ne čeka.
Strusio sam piće, podrignuo i vratio se poslu.
Do tada nisam našao ništa. Napravio sam pauzu u pola jedanaest, i pogledao na gomilu knjiga. Ako išta vrijedi u tom neredu, ja to ne znam pronaći. Nastavio sam s knjigama u zahodu. Ništa. Bližio sam se kraju. Našao sam neke papire u ormaru i još knjiga u kuhinjici. Nikakvih tajni nije bilo među njima. Ništa zbog čega bi Rusi ubili: ni oni ni bilo tko drugi. Jedini logičan motiv - da je Bobby pronašao nešto vrijedno - nestajao mi je pred očima. Naravno, ubojica je to mogao uzeti sa sobom: živio sam u jadnoj i tankoj nadi da ubojica nije pronašao ono zbog čega je ubio. Sada sam počeo vjerovati u nešto jednostavno ili ludo, kao staru svađu ili iznenadni sukob među suparnicima.
Onda sam našao dobre knjige.
Bile su dvije gomile u kuhinjskom ormaru. Stajale su kao straža, pridržavajući neke začine i paket riže. Odmah sam uočio kvalitetu. Neki su komadi bili stvarno dobri, pravi bomboni. Uzeo sam ih i odnio u dnevni boravak, pa sjeo i počeo listati. Bilo je petnaest naslova i sastavio sam listu, upisujući svoje procjene vrijednosti.


Gardner, Erie Stanley, Slučaj opasne nasljednice, 200 dolara.
Finney, Jack, Opet i iznova, 150 dolara.
Uris, Leon, Borbeni poklič, 150 dolara.
Kennedy, William, Kamion tinte, 200-250 dolara.
McMurtry, Larry, Posljednja kinopredstava, 200 dolara.
Heinlein, Robert A, Put slave, 250 dolara.
Cain, James M, Poštar. Bingo - gotovo tisuću dolara.
Bellow, Saul, Doživljaji Augieja Marcha, 125 dolara.
Jackson, Shirley, Lutrija, 150 dolara.
Bradbury, Ray, Tetovirani čovjek, 200 dolara.
Miller, Henry, Knjige mog života, 100 dolara.
Isherwood, Christopher, Berlinske priče, potpisao CL, 150 dolara.
Irving, John, Brak od sedamdeset pet kilograma, 200 dolara.
Bloch, Robert, Psycho, 200 dolara.
Rawlings, Marjorie. Jednogodišnjak, 150 dolara


Zbrojio sam na brzinu. U maloprodaji bi to bilo oko tri soma dolara, što me potpuno zbunilo. Sve što smo svježe čuli o Bobbyju Westfallu od Jerryja Harknessa, Rubyja Sealsa itd., bilo je da je Bobby bez prebijene pare, očajan i na rubu živaca. Knjiga je bilo sve manje: Harkness je čak mislio da Bobby nema ni za autobus nazad. To je bilo prije dva tjedna, a ja sada otkrivam zalihu naslova koji se učas mogu prodati za tisuću dolara. Nema šanse da se gomila poput ove skupi za dva tjedna, vjerojatno ni u dvije godine. Opet sam sve pregledao. Nema šanse, pomislio sam. Čak ni neki super knjigolovac ne bi uspio. Odakle su stigle te knjige i što to znači? Evo što mi je prvo palo na pamet.
Bobby ih je pronašao sve zajedno, otprilike u posljednjih deset dana, i oteo od neke neznalice za sitnu lovu.
Doslovno ih je ukrao.
Skupljao ih je jako dugo.
Moguće je, nagađao sam, iako ne isuviše, da je skupljao knjige. Ima takvih ljudi, tipova koji spremaju na sigurno stvari iz nekih svojih razloga, a volja im je dovoljno jaka - bez obzira na to kako im bilo teško - da ih ne prodaju. Recimo da je Bobby prikupljao svoju zbirku tri ili četiri godine. Kad god bi našao nešto što mu se zaista sviđalo, stavio bi to na gomilicu označenu s NZP, nije za prodaju. Nekada bi morao prodati ponešto što bi rado dodao zbirci, ali kada knjiga jednom uđe u taj ormar, više nikada iz njega ne izlazi.
Ima smisla, zar ne?
Opet sam pogledao knjige, pojedinačno i kao cjelinu. Moguće je postupno ih sakupiti, ali vjerojatnije je da su ukradene. Bobby je preveslao nekoga; taj netko doznao je koliko knjige vrijede i potražio Bobbyja s francuskim ključem. Možda, možda. Buljio sam u knjige i pustio mašti na volju. Zajednički nazivnici, mislio sam. Najprije, sve je to moderna književnost. Sve se mogu lako prodati - bilo koji knjižar od ugleda platit će odmah za bilo koju ili sve skupa četrdeset posto. Moja procjena kvalitete čak je bila preskromna. Sve su bile savršene. Nigdje ni ogrebotine, čak ni na tri najstarije, Cainu i Gardneru i Rawlingsici, ovitci su bili svježi, sjajni i nimalo izblijedjelih hrbata. Tri tisuće dolara zapravo bi lako mogla biti isuviše niska maloprodajna cijena za dobro očuvane knjige; ne nalaze se takve svakog dana. Dakle, Bobby je uspostavio visoki standard, da se vratim na teoriju skupljanja, pa je i to zajednički nazivnik. Ništa tu nije ulazilo ako nije bilo prokleto blizu savršenom. Čini se da je sto dolara u maloprodaji bila donja granica cijene. Lijepo su se tu izmiješali žanrovi i podžanrovi, ali jedno je sigurno: sve su knjige bile poželjne i vrlo tražene.
Sada sam ih počeo pregledavati stranicu po stranicu. Ugurane na samom kraju Posljednje kinopredstave našao sam papiriće s bilješkama.
Bili su to brojevi, nekakav švrakopis, cijele kolone umnožaka sličnih dječjem domaćem radu. Bilo je mnogo brojeva na četiri odvojena papira. Nisu bili veliki, poput onih u notesima. Na vrhu svakog bilo je otisnuto ime: Rita McKinley. I svaki je bio potpisan njezinim inicijalima. Na jednom je pri dnu nešto pisalo. Evo što:
"Ove su dobre. Nema ih baš previše, bojim se, nakon tolikog kopanja. R. M." Uzeo sam papiriće, pažljivo, i smjestio ih u omotnicu. Zatim sam vratio knjige u ormar, zatvorio vrata i ugasio svjetlo u kuhinji. Osjetio sam gotovo fizičku bol tako ih ostavljajući.
Sreća da sam ja jedan pošten policajac.
Popio sam što je ostalo i time zaključio priču.
Uzeo sam maleni Bobbyjev adresar i stavio ga u džep uz bilješke Rite McKinley. Ugasio sam svjetlo u kupaonici i osjetio u starim kostima prvi val umora.
Tada sam začuo zvuk, škripanje, kao da netko ne želi da ga se čuje.
Čekao sam. Čulo se opet, zatim je sve utihnulo.
Slušao sam.
Štakori, možda?
Štakori na dvije noge.
Izvadio sam pištolj i kliznuo prema vratima. Naslonio sam uho na njih i za minutu opet čuo. Netko se popeo uz stepenice i sada stoji na hodniku.
Podigao sam pištolj i naglo otvorio vrata.
Zavikao je i odskočio natrag prema stubištu.
"Isuse, doktore J! Tako ti Boga, nemoj pucati!"
Uzdahnuo sam i maknuo pištolj. "Ruby, kojeg vraga ti radiš ovdje?"
Podigao je ruku, pa se drugom uhvatio za srce. "Isuse, skratio si mi život za deset godina. Puštaj me unutra da se popišam prije nego što sve poteče hodnikom."
"Ništa od toga. Kojeg vraga tražiš ovdje?"
"Došao sam vidjeti mogu li pomoći."
Pogledao sam ga.
"Kunem se Bogom, doktore J. Bio sam u blizini kod prijatelja, na malo hašiša i starih Dylanovih ploča. Do maloprije. Vozio sam ovuda i vidio upaljeno svjetlo, pa sam pomislio kako si ti gore. Mislio sam da ti mogu pomoći, znaš već kako i koliko, kada su njegove knjige u pitanju."
"Možeš ti bolje od toga. Čuj, cijenim ponudu, ali ne smiješ unutra. Mislim da sam to još popodne objasnio."
"Da, ali policajci su već sve pretražili. Što ti ja znam o policijskim pravilima. Jednostavno sam pomislio da možeš naletjeti na nešto što ti neće biti jasno. Zadnje što želim je smetati. Htio bih da uhvatiš gada koji je to učinio, to je sve što bih htio."
"Dobro, Ruby. Žao mi je što sam te prestrašio."
"Uzeo si mi deset godina života, to je sve."
"Samo ti ne prilazi blizu. Neka ti i ne padne na pamet opet dolaziti. Kada mi zatreba pomoć, ja ću doći tebi."
"To je sve što želim, samo pomoći. Znaš već kako zaguljeno može biti, snalaziti se među knjigama. Znam kako dobro ti to ide, ali pravi knjižar može ubrzati stvari i uštedjeti vrijeme."
"Dobro", rekao sam. "Zvat ću te kada mi zatrebaš."
"Možda bih se ipak mogao popišati? Naglo me žestoko potjeralo, doktore J, ne zezam te."
"Ali te neću pustiti samog."
"Neće to meni smetati."
Otpratio sam ga do kupaonice. Podigao sam poklopac sa školjke i pričekao pred vratima dok nije završio posao. Pogled mu je odlutao na hrpu knjiga u dnu zahoda, normalna knjižarska navika.
"Kakvo smeće", rekao je.
Povukao je zatvarač i vodu. "Hvala, doktore J."
Krenuli smo natrag prema vratima. Naglo sam upitao: "Što znaš o Riti McKinley?"
"Ledenoj dami?"
"Znači, tako je zoveš?"
"Tako je svi zovu. Otprilike jedanput godišnje pomete sve knjižare u Denveru. Potroši brdo para. Kupuje kao luda, i to samo prave bisere. Ima najbolje oko koje sam ikada vidio. A ako je knjiga imalo oštećena, neće je ni dodirnuti, ma kako da se dobro mogla prodati. Dovoljan je najmanji nedostatk da od nečega odustane, ali kada je nešto savršeno, spremna je na svaku cijenu."
"Pa je zbog toga, pretpostavljam, zovu Ledena dama."
"Samo djelomično. Drugi je razlog to što svi misle da je umišljena. Nikada neće zastati i porazgovarati o nečemu bezveze. Uopće nije razgovorljiva."
"Što ti misliš o njoj?"
"Čovječe, volim je. Volio bih kada bi dolazila dva puta tjedno; možda bih se tako izvukao iz bijede. Osim toga, ne izgleda loše. Uljepša onu našu rupu dok je u njoj."
"Kako to da nisam za nju čuo do danas?"
"Pojma nemam. Možda zato što nije u maloprodaji."
"Koliko je dugo tu?"
"U Denveru? Ne znam, možda par godina."
"Odakle je stigla?"
"Odnekud s istoka, mislim. Kvragu, ne znam. Ne pitam je baš te stvari kada navrati."
"Kada je bila posljednji put?"
"Prilično davno... možda prije cijele godine? Nema je dulje nego inače. Sjećam se posljednjeg puta jer smo imali neke strašne stvari po njezinu guštu. Samo kod nas ostavila je šest somova. Čovječe, što bih ja danas sa šest somova."
"Što još znaš o njoj?"
"Prokleto malo, u stvari ništa. Je li ona umiješana u ovo?"
"To pokušavam saznati."
"Meni to nema puno smisla. Mislim, Bobby Westfall i Rita McKinley? Taj film mi ne zvuči uvjerljivo."
Istu stvar rekao sam i sam prije nekoliko sati. Ali u životu se nekad događaju čudnije stvari nego na filmu.
Nastavio sam ga ohrabrujuće gledati.
"Slušaj, doktore J... Sve što čuješ o Riti McKinley su glasine. Nitko je ne poznaje dovoljno dobro da može govoriti o njoj. Što ih ne sprečava da ipak govore. Naravno, i ja sam svašta čuo. Ne možeš to prečuti u ovom poslu, ali ne volim širiti glasine o ljudima kada nisam siguran u njih. Razumiješ što želim reći?"
"Ruby, imam mrtvaca, i ne znam otkud da krenem. Razumiješ što želim reći?"
Uzdahnuo je. "Neki misle da je smotala tipa i tako se oparila."
"Tko to misli?"
"Kako dovraga znati odakle je krenulo? Jednog dana svi pričaju o tome. A nakon nekog vremena počnu i vjerovati u ono što čuju."
Pogledao sam ga.
Promeškoljio se i rekao: "Za početak, nije uvijek bila puna love. Nije oduvijek imala knjige. Sada ima obilje i jednog i drugog. Znam dosta bogatih trgovaca knjigama, ali malo je njih počelo od nule. U ovom se poslu teško penje na vrh bez dobrog početnog kapitala. Jako je malo načina u okvirima zakona na koje se u kratkom roku može doći do toliko knjiga i toliko novca... isključujući Božju providnost."
"Što se priča, odakle joj?"
"Svi znaju odakle joj. Nema tu nikakve tajne - sve je to lijepo opisano u AB-u prije nekoliko godina. Ono što nitko ne zna su okolnosti pod kojima se sve zbilo. Tu leži tajna. Evo čega se ja sjećam. Viđala se s jednim skupljačem knjiga. Preselila se k njemu. Umro je i ispalo je da joj je ostavio sve... knjige, imanje, novac... sve što je imao."
"Je li bio star?"
"Ne bih rekao."
"Znaš li možda kada i kako je umro?"
Odmahnuo je glavom. "Ne sjećam se. Možeš pisati AB-u, siguran sam da će ti poslati članak. A bio je još jedan tekst o Riti McKinley, kada se preselila i ovdje počela s poslom. Sjećam se da sam ga pročitao. Nije bio velik, tek možda jedan stupac u kojem je pisalo kako se preselila i počela raditi... prije tri-četiri godine. Ne mogu se nikako sjetiti kako se tip zvao... morao bih ga znati, sigurno je bio veliki skupljač kada mu je AB posvetio dvije stranice nakon smrti."
"Je li u članku pisalo kako je umro?"
"Naravno. Taj dio je i pokrenuo glasine. Ubio se."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 11:52 am







10

BRINUO ME RUBYJEV POSJET BOBBYJEVU STANU, PA SAM NAKON KRAĆEG razmišljanja odlučio uzeti vrijedne knjige sa sobom. Carol je sjedila uz krevet čitajući Faulknera kada sam ušao. Spustio sam Bobbyjeve knjige na pod i iza njih sakrio njezin rođendanski dar.
"Haj", rekla je. "Što to imaš tamo?"
"Neke stvari koje idu među dokaze. Nisam ih htio ostaviti u onom praznom stanu."
Prišla je i pogledala ih. "Ove vrijede nešto?"
"Da, ali samo te. Sve drugo je potpuno smeće." Pogledao sam na sat: bilo je jedan i petnaest. "Što ti još radiš na nogama?"
"Nisam mogla zaspati. Koje je tvoje opravdanje?"
"Radio sam k'o pas. Teglio k'o konj... sve za ljubav posla."
"I kakav ti je bio dan?"
"Blesav."
"Jesam li ti ikad rekla, Clifforde, da mi se kod tebe najviše sviđa baš rječitost? Jesi li išao k Newtonu?"
"Aha."
Uzdahnula je i zakolutala očima. "A onda?''
"Pozvao sam ga na policijski ples."
"Krasno. Vi cure sjajno ćete izgledati skupa."
"Oprosti, žao mi je. Ali stvarno mi se sada ne priča o tom žoharu. Sada namjeravam pod tuš, a nakon toga slijedi ozbiljan napad svim oružjima na tvoje tijelo."
Kasnije, u krevetu, ugnijezdila mi se pod rukom. Bila je odlična ljubavnica, pravi melem na rane od dvadeset četiri sata neprekidnog rada. Sada bih mogao zaspati, pomislio sam. A onda sam opet počeo misliti o nama, o tome gdje smo sada i koliko sam sposoban za pravu vezu. Nalazio sam se pred velikim odlukama. Pitao sam se što bi mislila o meni kada bih odjednom prestao biti policajac. Njoj je bilo odlično: sve što je oduvijek željela je biti u policiji. Nikada nije spominjala djecu: o tome jednostavno nismo stigli razgovarati. Nekako sam je lako mogao zamisliti kako govori: Moram ti priznati, Cliff, ja ne želim djecu - nisam ja majčinski tip. Mogu je zamisliti kako zuri u nevjerici kada joj kažem da bih više volio biti knjižar nego policajac i da na to ne mislim čekati trideset godina. A možda se uopće neće tako ponašati. Već je dovoljno dugo u policiji - skoro pet godina - da na vlastitom primjeru shvati koliko te taj posao troši. Možda je već spremna čuti o čemu razmišljam, ali još nije vrijeme za razgovor o tome.
"O čemu razmišljaš?" upitala je.
"O tome kako ću vratiti značku i postati knjižar", rekao sam.
Ali rekao sam to na oprezan, neozbiljan način, istim tonom kao kada sam govorio o odlasku na policijski ples s Jackiejem Newtonom. Tako da joj ne preostane ništa drugo nego nasmijati se.
Ali nije se nasmijala. Samo je nastavila ležati mi na ruci. Šutjeli smo prilično dugo.
Zvonjenje telefona razbilo je začaranost.
"Gospode Bože", rekao sam umorno. "Ako je to Hennessey, ubit ću gada."
"Pusti, ja ću", rekla je, posežući preko mene. "Reći ću mu da si umro i da je prekosutra pogreb."
Podigla je slušalicu. Čuo sam je kako govori halo, a zatim je uslijedila duga tišina. Poklopila je ne progovorivši riječi.
"Što je to bilo?"
"Tip mi je pokušao prodati omekšivač za vodu."
"U dva ujutro?"
Ništa nije odgovorila.
"Što se događa?" upitao sam
"Čini se da me se uhvatio jedan od onih dahtača u slušalicu. Zato nisam mogla zaspati. Počelo je još u osam i nakon toga zove svaki sat ili dva."
"Govori li išta?"
"Nešto je prošaptao jednom."
"Što je rekao?"
"Uobičajene stvari. Pizdo, kučko, kurvo. I tako to."
"Je li rekao išta osobno... bilo što čime. bi pokazao da zna tko si?"
"Kako bi znao tko sam? Takvi su pozivi obično nasumični, znaš to."
"Mislim da ovaj nije."
Sjela je i upalila svjetlo.
"Što se točno tebi danas dogodilo?"
Ispričao sam joj dio s Jackiejem. Činilo mi se kako nije uvjerena da je Jackie odlučio osvetiti se telefonskim uznemiravanjem.
"Isključit ću telefon", rekla je. "Ako ne zaspiš, sutra si hodajući mrtvac."
Zazvonio je telefon.
"Pusti neka zvoni", rekla je. "Dosadit će mu pa će odustati."
Ipak sam podigao slušalicu. Nisam ništa rekao, samo sam slušao. Bio je tamo, također slušajući. Išlo je to tako skoro minutu. Onda sam rekao: "Zabavljaš se, Newton?"
Prekinuo je vezu.
"To je Newton", rekao sam. "Prekinuo je kada sam ga pozvao po imenu."
"To ništa ne znači."
"Dobro, recimo onda kako mogu nanjušiti kurvinog sina, u redu?"
"U redu, Cliff. Sigurno se neću svađati oko toga u dva ujutro."
"Slušaj", rekao sam nešto kasnije. "Jackie i ja, od danas je to drugačiji odnos. Ni do sada se baš nismo voljeli, to znaš. Ali sada je to nešto drugo, na puno višoj razini."
Uspravila se oslanjajući se na ruku; silueta ocrtana naspram prozora. "Učinit će sve što može da me sredi. Mislim da ga nije briga što sam policajac, kao i ti. Više ga ništa nije briga. Ostali smo on i ja."
"Montecchi i Capuletti."
"Da, tako je to duboko. Danas sam možda prilično loše savjetovao Barbaru Crowell."
"Cliff, tebi treba odmor."
"Treba mi nešto čime ću srediti tog gada. To je jedini odmor koji trebam. Srediti ga dobro i sigurno."
"Ti si klasični A-tip\'7b14\'7d, onaj koji umire prije četrdesete. Trebao bi otići na plažu, izležavati se i slušati tropski povjetarac kako pjevuši kroz bajne palme."
"I umrijeti od dosade. Ne treba mi to."
"Poći ću s tobom... pa se možda nećeš toliko dosađivati."
Prolazile su duge minute.
"Učinit ću bilo što", rekla je Carol.
"U stvari, nešto bi i mogla učiniti."
"Samo reci."
"Nestani iz ovog stana."
"Ali, Cliff, to neće ničemu koristiti."
"Razmišljam o tome cijeli dan, još otkako sam uvalio Jackieju lizalicu kalibra trideset osam. Newton ne zna tko si. Sve što zna je da se u mom stanu javila žena. Nitko ne zna za nas. Uložili smo prilično truda da zadržimo našu privatnost."
Uzdahnula je duboko i napaćeno.
"Onda? Hoćeš li me poslušati?"
"Naravno da hoću", rekla je. "Ali do vraga, ne pitaj me na taj način."
Potapšao sam joj trticu. "Dobra cura."
"Seksistički gade."
Nasmijali smo se. U tom sam trenu bio bliže nego što ću ikada biti najvećem od svih pitanja.
Još dugo je trebalo dok nismo zaspali. Kada mi je napokon uspjelo, bio je to dubok san bez snova. Ujutro smo pokupili njezine stvari koje sam odnio dolje kroz stražnji ulaz do auta. Proučavao sam ulicu deset minuta prije nego što sam joj dopustio da siđe i odveze se.
Spustila je staklo. "Nije me strah, da znaš."
"Znam", rekao sam. "Ali mene je."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 11:52 am





11

NAZVAO SAM RITU MCKINLEY I OPET DOBIO ISTI ODGOVOR. OVAJ SAM put ostavio poruku, rekao tko sam i što želim - službeno porazgovarati s njom u vezi s istragom oko ubojstva. Ostavio sam oba broja, kućni i na poslu.
Nazvao sam AB u New Jerseyju. Poznat i kao Knjižarski tjednik, AB je časopis ljudi koji se bave rijetkim knjigama. Svakog tjedna tiska liste sa stotinama naslova koji se traže ili nude u cijeloj zemlji. Tako da neki pustinjak može uspješno obavljati posao s knjigama a da nikad nikog ne vidi: kupujući i prodajući preko AB-a. Osim lista s naslovima, koje ispunjavaju većinu prostora, u svakom se broju pojavi i nekoliko članaka o zbivanjima u struci - osmrtnice, prikazi karijera, izvještaji sa sajmova knjiga. Prije nekoliko godina, objasnio sam uredniku, članak ili članci objavljeni su o Riti McKinley. Bio je to bistar čovjek koji je znao svoj posao i odmah se sjetio tko je Rita McKinley i kada su otprilike o njoj pisali. Obećao mi je poslati kopije prvom poštom.
Otišao sam do Rolanda Goddarda u Ulicu Cherry Creek. To je četvrt skupih elitnih dućana istočnog Denvera. Ušuškan u samom središtu svega toga smjestio se Acushnet Emporium, trgovina rijetkim knjigama. Goddard je bio hladan, uštogljen tip, gotovo poput Emeryja Neffa, ali nekako drugačiji. Do Neffa ste mogli doprijeti uz malo strpljenja i tolerancije: do Goddarda nikako. Imao je ledeni, malo nadmoćan pristup knjigama i svojem znanju o njima, kojim je stvarao nelagodu kod kupaca ili knjigolovaca i prije nego što bi progovorio. Ako je i imao prijatelje, nisu iz posla s knjigama; nikad nitko koga poznajem nije rekao kako ga osobno poznaje.
Teško je uopće zamisliti različitije osobe od Goddarda i Harknessa. Kod Rubyja Sealsa i Emeryja Neffa razlike kao da se nadopunju: Harkness i Goddard bili su nespojivi u gotovo svakom pogledu. Ponekad je teško osvrnuti se na nešto od prije dvadeset godina i shvatiti zašto su momci kakvi smo tada bili činili stvari tako drugačije od onoga što sada mislimo i vjerujemo. Goddard je bio izbirljiv: Harkness naginjao neurednosti. Goddard je prezirao sve vidove knjižarstva koji su Harknessu najzanimljiviji. Mislim, prodat će on vama Kinga - što god vi mislili o Rolandu Goddardu, on je bio bogodani knjižar koji zna odakle novac stiže - ali izišli biste iz njegove trgovine osjećajući se ipak malo glupavo.
Njegovo su područje bile uglavnom One Prave Knjige - inkunabule, pjesništvo šesnaestog stoljeća, fini rukopisi, stvarčice uvezane u kožu. Imao je sjajnih komada. Čak mu je i ime knjižare bilo natopljeno tradicijom. Acushnet je ime broda za lov na kitove na kojemu je Melville plovio oko 1840. godine. Sviđala mi se njegova knjižara i stvari koje je imao, iako sam tamo rijetko kupovao. Oženim li se nekom iz obitelji Rockefeller, Goddardova će trgovina imati jedan krasan dan zahvaljujući meni.
Acushnet je bila jedna od samo tri knjižare u Denveru koje su si mogle priuštiti stalno zaposlenog prodavača. Ovdje je to bio čovjek po imenu Juliet Lambert, i sam dobar knjižar. Lambert je kupovao i prodavao kao da je on vlasnik: zapravo, Ruby mi je jednom rekao da se knjigolovci više vole cjenkati s Goddardom, jer bolje prođu. Goddard nije bio u knjižari kada sam ušao, ali zabavio sam se razgledavajući knjige dok se nije pojavio iz stražnjeg dijela. Jutarnja je gužva prošla: on i Lambert sjeli su za pult uz kataloge. Znao sam da nekoliko puta godišnje Goddard izdaje svoje kataloge, iako ih nitko u Denveru nije nikada vidio. Imao je najbolju kartoteku u cijeloj državi, ali više ju je volio zadržati za sebe nego dijeliti s drugima.
Goddard i Lambert iznenadili su se kada sam se predstavio. Prije su me povremeno viđali - izmijenili smo pritom i poneku riječ - ali do sada nisu povezali moje lice s detektivom Janewayom koji je nazvao i dogovorio razgovor. Odmah sam prešao na stvar. Kada su posljednji put vidjeli Bobbyja Westfalla? Ista pitanja, isti odgovori, a govorio je uglavnom Qoddard. Bobby je bio tu prije skoro dva tjedna. Ušao je onog istog dana kada su ga i ostali posljednji put vidjeli u Ulici knjižara. "Imao je nekoliko knjiga koje je htio prodati," rekao je Goddard, "ali nije to bilo ono što mi tražimo." Rekao sam mu kako se priča da je trgovao s Bobbyjem više od drugih. Namrštio se i rekao: "To ste mogli čuti samo od Jerryja Harknessa, koji kao i obično lupa gluposti. Westfall je imao jedan jako sretan ulov lani, a tada sam kupio sve što je nudio. I to je sve što sam s njim imao. Imao je neke knjige, a ja sam ih kupio."
"Koje su to bile knjige?"
"Oz. Westfall je naletio na njih kada je netko praznio garažu. Trideset dvije knjige o zemlji Oz po dolar svaka. Obično su te knjige jako uništene. Ove ne, sve su bile krasni primjerci."
"Jesu li bile prva izdanja?"
"Samo neke. Nijedna Franka Bauma, nekoliko prvih izdanja Ruth Plumley Thompson i jedan Jack Snow. Bitna stvar bila je očuvanost. Pola ih je još imalo ovitke. Stranice s ilustracijama nisu bile požutjele ili oštećene, čak i one na naslovnicama."
"Imate li još neku?"
"Ma kakvi. Otišle su za manje od mjesec dana."
"Prilično sretno za obojicu, dakle. Koliko ste mu platili?"
Izgledao je uvrijeđeno i pokušao izbjeći odgovor.
"Stvarno bih volio znati", navaljivao sam.
"Ne volim iznositi poslovne tajne."
"I potpuno ste u pravu, osim što je čovjek ubijen."
Oklijevao je. "Ne sjećam se baš točno."
"Jeste li mu platili gotovinom?"
"Ne, bilo bi to previše."
"Znači, ispisali ste ček. A to morate imati dokumentirano."
Oči su mu se suzile. "Moram li ja odgovarati na takva pitanja?"
Nisam ništa rekao.
"Stvar je u tome što ne želim da ljudi znaju kako radim. Uglavnom plaćam više za knjige od bilo koga drugog u gradu. Ali ne želim da se točno zna koliko."
"Ovo je istraga ubojstva", rekao sam. "Ono što saznam neću pustiti na razglas."
"Jednostavno ne razumijem kakve veze posao od prije godinu dana može imati s tim ubojstvom. Ali ako mi obećate da nećete nikome reći, otkrit ću vam. Dao sam mu sedam stotina."
"Imate li potvrdu?"
"Kod kuće. Mogu vam je pokazati, ako je baš nužno."
"Obavijestit ću vas. Za koliko su knjige prodane?"
"Nisam baš siguran. Julian?"
"Dvije tisuće dvjesto dolara", rekao je Lambert.
"Znači, platili ste mu oko jedne trećine", rekao sam.
"Što je bilo pošteno u tim okolnostima", rekao je Goddard. "Potrošio je samo trideset dva dolara."
"Što ne bi trebalo imati veze. Te se stvari lako prodaju."
"To je točno."
"U redu", rekao sam uz uzdah. "U pravu ste, sada to vjerojatno nije važno, ali ako postane, podsjetit ću vas na taj ček. Vratimo se na ono od prije par tjedana. Što se tada dogodilo?"
"Kao što sam vam rekao, imao je nekoliko knjiga. Jedna je bila dobra, ali u lošem stanju."
"Pa niste kupili ništa?"
"Tako je."
"I tada ste ga posljednji put vidjeli?"
"Tada sam ga posljednji put vidio."
Nešto je ostalo visjeti u zraku. Trebalo mi je malo vremena dok se ne dosjetim što. Lambert, koji je cijelo vrijeme popunjavao kartice knjiga, podigao je pogled prema gazdi.
"Bilo je tako, zar ne, Julian?"
"Dolazio je još jednom poslije", rekao je Lambert. "Vas nije bilo, a bilo je dosta kupaca, kao jutros. Zadržao se samo nekoliko minuta. Neobično je što nije radio baš ništa. Ništa nije gledao i ništa nije imao za prodaju."
"Kada je to bilo?" upitao je Goddard.
"Nedavno. Prije manje od tjedan dana." Lambert je zatvorio oči i duboko se zamislio. "Mislim da bi mogao biti četvrtak."
"Što se dalje zbilo?"
"Ništa. Ušao je samo da bi vidio Rolanda. Rekao je da ima u vidu neki posao i da želi vidjeti Rolanda."
"Što je točno rekao?"
"Baš to", rekao je Lambert. "Ima u vidu veliki posao i želi znati je li Roland zainteresiran."
Roland je bio više ljut nego zainteresiran. "Zašto mi to nisi rekao?" upitao je.
"Bilo je puno posla to jutro. Nisam imao vremena razgovarati s njim. Pa sam poslije zaboravio. Nisam mislio kako je to nešto od epohalne važnosti. Znate već kakvi su ti tipovi. Sve je bitno. Sve je veliki posao."
"Nije ti slično zaboraviti nešto takvo", rekao je Goddard.
"Što bih trebao, uklesati u kamen kad god netko od tih tipova zine? Imao sam posla, vodio sam knjižaru. Pretpostavio sam da će se vratiti ako je stvarno važno. A onda sam zaboravio."
"Ako nemate ništa protiv, momci," rekao sam, "vratimo se mojim pitanjima. Možete nastaviti svađu kad ja odem." Okrenuo sam stranicu notesa. "Ima li ijedan od vas neku ideju o tome što bi Bobby mogao raditi s Ritom McKinley?"
Goddard se samo zabuljio u mene. Lambert se glasno nasmijao.
"Tko vam je to rekao?" upitao je Goddard.
"Svi."
"Pa, to je prvi put da tako nešto čujem."
Pogledao sam Lamberta. "A vi?"
Smijeh mu se zaustavio negdje po sredini, a lice zacrvenjelo. Uzeo je neku knjigu i pretvarao se da nije s nama, da je zaposlen. S tipovima kao što je Lambert to je siguran znak da znaju nešto više - nešto što im se ne govori.
"Ne žurite se s odgovorom", rekao sam. "Čovjek je samo ubijen, a od mene se očekuje da uložim nešto truda u pronalaženje krivca."
Pogledao je kao da se opravdava. "Dobro, upravo sam se sjetio. Kada je izišao onog dana, bio je ljut. Čekao je Rolanda više od sata, a ja sam na kraju rekao da ne znam koliko bi to još moglo trajati. Tog dana ste otišli registrirati novi auto", rekao je Goddardu. "Nitko ne može unaprijed znati koliko to može trajati."
"Nije me bilo tri sata", rekao je Goddard.
"Znači, to je bio... koji dan?" upitao sam. "Mislili ste da je bio četvrtak."
"Bio je četvrtak", rekao je Goddard.
Dan prije ubojstva.
"I što je onda bilo?"
"Iznenada je Westfall izgubio strpljenje. Krenuo je prema vratima kao da će otići. Ali prije nego što će to učiniti, okrenuo se prema meni i rekao: 'Možda će Ritu McKinley više zanimati ono što nudim.' I onda je izišao."
Goddard je vrtio glavom. "Sve ljepše i ljepše. Kako si mogao tako nešto zaboraviti?"
"Rekao sam vam", reče Lambert. "Bila je ludnica u knjižari tog jutra. Ne mogu kupovati, prodavati i biti tajnik istovremeno."
"Vratimo se onom prije", rekao sam. "Je li Bobby kazao, ili barem dao naslutiti, što bi to mogao prodavati?"
"Ne, a kao što sam vam rekao, nije imao ništa sa sobom."
"Je li rekao išta drugo?"
"Ne", reče Lambert.
Malo smo se gledali.
"Ono što treba imati na umu," reče Lambert, "ono što se ne smije zaboraviti jest to o kome mi pričamo. Koliko puta ti momci dođu s pričom o knjizi od tisuću dolara i od toga ne bude ništa? Nekako mi nije poslovni prioritet baviti se tipovima poput Westfalla. Pogotovo ne dok okrećem sedamsto dolara u manje od sat vremena."
"Dobro, zaboravi na to", rekao je Goddard.
Ali još nije bilo gotovo. "Što biste mi vas dvojica mogli reći o Riti McKinley?" upitao sam.
"Ja baš ništa," rekao je Goddard, "gospođu nikad nisam vidio. Da je sretnem na ulici, ne bih je prepoznao."
"Ali je znate jer je na glasu?"
"Znam da ima neke dobre knjige. Tako sam čuo. Ali ja ne idem u lov kod drugih. Ne radim ja tako."
Pogledao sam Lamberta. Opet se zacrvenio oko ušiju. Na sudu bi bio očajan svjedok ako bi nešto trebalo prikriti.
"Sreća vaša da niste ubili Bobbyja, Lambert", rekao sam. "Sve što bi policajac trebao učiniti je upitati vas."
Pogledao me nesigurno. "Bio sam jednom tamo", rekao je.
Nakon duge tišine obratio se Goddardu: "Nisam vam to spominjao jer sam mislio kako vam ne bi bilo drago."
Goddardu nije bilo drago. U sobi je zahladnjelo za još nekoliko stupnjeva.
"Želio sam vidjeti što ima, to je sve", reče Lambert. "Toliko se o njoj govori, pa sam htio vidjeti što ima."
"Nadam se da se nisi predstavljao kao kupac u ime knjižare", rekao je Goddard.
"Nisam morao. Znala je točno tko sam. Zna ona sve."
"Kada ste bili tamo?" upitao sam.
"Prošle jeseni, prije Dana zahvalnosti."
"Možete li mi objasniti kako se tamo dolazi... nacrtati mi upute?"
"Naravno. Nije teško naći. Ali trebat će više od uputa, znate. Sve je okruženo visokim zidom i nitko ne ulazi ako se nije najavio. Prvo treba nazvati i ostaviti poruku."
"Koliko je brza s odgovaranjem?"
"Mene je brzo nazvala. Nije joj trebalo više od nekoliko sati."
"I kakva je bila?"
"Vrlo poslovna."
"Ali ušli ste bez problema?"
"Zašto ne bih? Zar joj nije posao prodavati knjige?"
"Priča se da baš ne dočekuje goste prostrtim crvenim tepihom."
"Od mene nećete čuti ništa slično. Prava je dama", rekao je Lambert, a lice mu se zacrvenjelo. "Besprijekornog je ponašanja, mogu vam reći. I zna o čemu govori. Bio sam prokleto impresioniran."
"Očito", reče Goddard.
"Što vam se činilo od knjiga?" upitao sam.
"Apsolutno nevjerojatno. Nikad još nisam vidio takve knjige. Ima S ove strane raja s Fitzgeraldovim potpisom, ex librisom H. L. Menckena\'7b15\'7d i Fitzgeraldovom noticom u kojoj moli Menckena za prikaz. Knjiga je u sjajnom, neoštećenom, kao novom omotu. Ima cijeli zid krimića - sve prva izdanja, krasne knjige. Jeste li ikada vidjeli savršene primjerke prva tri romana Rossa MacDonalda, ili prvo američko izdanje Čudne zgode u Stylesu? Ima Prohujalo s vihorom koje su potpisali Margaret Mitchell, Clark Gable i Vivien Leigh. Gable je ispod svog imena dopisao: ’A sada će ih, draga moja, sve biti briga’.\'7b16\'7d Toliko je tamo sjajnih stvari da ne znate gdje biste počeli."
Goddard je gunđao.
"Ima još nešto", nastavio je Lambert. "Sjećate li se stare glasine o tome kako su Hemingway i Wolfe jedan drugome potpisivali knjige?"
Za to nisam nikada čuo, pa sam ga zamolio da mi objasni.
"Negdje tridesetih godina jedna je žena iz Indiane navodno poslala paket knjiga Hemingwaya i Wolfea Maxu Perkinsu, moleći potpise. Te su se knjige vukle po njegovu uredu mjesecima. Jedne noći tamo su se zatekli i Hemingway i Wolfe, a Perkins se sjetio knjiga i dao im da ih potpišu. Ali obojica su bili dobro pod gasom, pa se Hemingwayu učinilo kako bi bilo jako smiješno potpisati pogrešne knjige. Onda je sjeo i napisao dugu pijanu posvetu na Pogledaj svoj dom, anđele i još se potpisao Wolfeovim imenom. Wolfe je uzvratio na Zbogom, oružje. Onda su se natjecali tko će biti luđi. Wolfeova posveta na Zelenim brdima Afrike ispunila je cijelu prvu praznu stranicu, a završava na stražnjoj korici."
"Thomas Wolfe nikada nije napisao kratku rečenicu tamo gdje bi se mogla upotrijebiti duga", kiselo će Goddard.
"Ali stvar je u tome da", nepotrebno je nastavio Lambert, jer do tada sam čak i ja sve shvatio, "McKinley ima sve te knjige, i rukopisi su autentični bez ikakve sumnje. Čini se da traži baš takve stvari, čudne susrete, neuobičajene potpise i savršenu očuvanost. Hej, ima Plodove s pijanom Steinbeckovom posvetom i skicom tipa, koju je sam nacrtao, s penisom od dva metra. Mislim, sama gravitacija prevrnula bi tipa na nos da ima takvu spravu. Ispod toga Steinbeck je napisao: ’Tom Joad\'7b17\'7d na cesti’. Sve što mogu reći je da sam vidio mnogo knjiga, ali takvu zbirku nikad."
Postavio sam još neka uglavnom bezvezna pitanja, na koja su mi uglavnom nepovezano odgovorili. Zatim mi je Lambert nacrtao put do kuće Rite McKinley, pa sam ih ostavio da dovrše započetu svađu. Nazvao sam postaju i razgovarao s Hennesseyjem. Rita McKinley do tada nije nazvala. Dao sam mu imena još nekolicine knjižara da ih provjeri i dvadeset minuta kasnije bio sam u brdima, na putu za Evergreen.
Sve je bilo uglavnom kako je Lambert opisao, čisti gubitak vremena. Živjela je na kraju neasfaltirane ceste koja je vijugala uz brdo. Trebalo je proći kroz Evergreen, raštrkani gradić pola sata vožnje udaljen od Denvera, pa voziti nešto više od osam milja dalje i skrenuti na cestu jasno označenu kao privatni posjed. Nalazilo se tamo još pet-šest kuća, ali McKinley je bila posljednja. Tako da je imala cijeli vrh brežuljka za sebe. Privatnost joj je bila osigurana, baš kao što je Lambert rekao, zaključanim vratima i tri metra visokim zidom. Pitao sam se je li to uopće po propisima: nisam bio siguran smiju li se graditi takvi zidovi, ali jedan je sigurno stajao ispred mene. Pogledao sam kroz spoj vrata i zida, te duž njega i shvatio da se proteže kroz šumu, sve naokolo cijelog vrha brežuljka. Na jednom mjestu stabla nisu bila tako gusto posađena, pa se vidjela kuća, odsjaj stakla dvjesto metara uzbrdo. Zazvao sam kroz otvor između vrata i zida - savio ruke oko usta i vikao njezino ime - ali nitko se nije pojavio.
Razgovarao sam s ljudima iz kuća ispod njezine: zastao pred svakom i raspitivao se o tajanstvenoj ženi na vrhu brda. I dalje mi je ostala zagonetka bez lica. Nitko ju nije poznavao. Nikad nije zastala da bi porazgovarala. Sve što su ikada vidjeli je ženski lik u automobilu. Jedan je susjed priredio božičnu proslavu za sve koji žive na brežuljku. Svi su se pojavili osim nje, poslala je samo ispriku.
U Evergreenu sam opet nazvao njezin broj i opet dobio automatsku sekretaricu. Ostavio sam drsku poruku kako je želim odmah vidjeti. Ali imao sam predosjećaj da mi se neće javiti, kako ću se morati potruditi nekako je spustiti na zemlju. Drugi predosjećaj govorio je da to neće biti lako.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 11:52 am




12

UZ SVU MOJU NAVODNU STRUČNOST, HENNESSEY JE BIO TAJ KOJI JE pokrenuo slučaj s mrtve točke. Dok sam se ja motao po brdima, Neal je kružio gradom i pričao s knjižarima. Stigao je tako do knjižare u Istočnoj šestoj aveniji u koju je Bobby povremeno zalazio. Vlasnik je bio četrdesetogodišnjak po imenu Sean Buckley. Imao je dobro oko za knjige i nije ih skupo prodavao. Dućan mu je bio mračan, pa bi ponetko pomislio kako je i ponuda loša, ali Buckley nije bio Clyde Fix. Znao je točno što čini. Cijene su mu namjerno bile niske, ponekad izuzetno niske. Ljudi se vole hvaliti povoljnom kupovinom, pa je Buckleyjeva knjižara uvijek bila prepuna vrijednih lovaca na blago.
Nije to bilo mjesto za ljubitelje prostranstava: sve je bilo prašno, istrošeno, u neredu; knjige su bile naslagane po podu i ugurane bilo gdje. Buckley je bio ugodan čovjek, opušten, stidljiv, omiljen, vrlo pametan. Prije godinu dana proveo sam kišno poslijepodne razgovarajući s Buckleyjem o politici, policijskom poslu i svemu vezanom uz knjižarstvo. Upravo je prodao drugom knjižaru Gole i mrtve vrijedne dvjesto pedeset dolara za osamdeset pet, potpuno svjesno, jednostavno ne hajući za cijene navedene u službenim katalozima. Drugi će knjižar možda prodati po toj cijeni, ali neće to biti lako. Norman Mailer gubio je na vrijednosti još od 1948. godine. Ljude više za njega nije briga, pa neka se drugi momak muči s njim. Ako uspije, opet dobro. Buckley je knjigu platio osamdeset pet centi na buvljaku, bio je najbolji primjer kojeg sam ikada vidio za školu knjižarstva poznatu pod nazivom glavno je da se kreće.
Na mojoj je listi knjižara koje želim ispitati bio prilično nisko. Knjigolovci nisu često poslovali s njim: ako prodaješ nekome čije su cijene niske, ne možeš očekivati mnogo. Ali Bobby je bio tamo prije otprilike tjedan dana s džepovima punim novca. Pokazao je svežanj veći od cijele šake, i to ne sitnih novčanica. Buckleyju se činilo da su sve bile stotice: bilo je tu najmanje nekoliko tisuća dolara. Nakon duljeg prisjećanja, Hennessey je izvukao od Buckleyja datum. Prošli utorak, tri dana prije ubojstva.
I to nije bilo sve. Bobby je bio tip-top skockan, trodijelno odijelo s kravatom, brada i kosa sređeni, cipele ulaštene. Buckleyju je trebalo vremena dok ga nije prepoznao. Došao je u knjižaru u četvrt do pet, tik prije zatvaranja. Buckley je upravo telefonirao i na početku nije obraćao pažnju. Bobby je ušao u stražnji dio i počeo prebirati po knjigama. Kako je vrijeme prolazilo, Buckley se uzvrtio. Bio je on tip koji se držao sata - otvarao je i zatvarao na vrijeme i rijetko produljivao zbog bilo koga. U pet i petnaest Buckley je počeo gasiti svjetla. Na koncu je otišao u stražnji dio i rekao tihim, ispričavajućim glasom: "Trebao bih sada zatvoriti."
Bobby ga je pogledao i nasmiješio se. Buckley je bio tako iznenađen da se morao odmaknuti par koraka. Nitko nikada nije vidio Bobbyja knjigolovca u odijelu i s kravatom.
"Tako mi svega, Bobby", rekao je Buckley. "Kamo se ti spremaš, na pogreb?"
"Aha", rekao je Bobby. "Večeras ukapam svoj stari način života."
Odmah se vidjelo koliko u svemu uživa, rekao je Buckley. Među ljudima s ulice nekako je bio običaj pretjerivati kada bi se domogli nešto novca - stvarali bi iluziju veličine, znate već kako to ide. "Večeras sklapam najveći posao u životu", objasnio je Bobby.
Neće to baš biti tako veliki posao, pomislio je Buckley, ali bio je dovoljno pristojan da to ne izgovori.
"Neću više biti knjigolovac, Buckley", rekao je Bobby. "Neće više nitko brisati noge o mene."
"Čime ćeš se baviti?" upitao je Buckley.
Bobby se nasmiješio, lukavim ja-znam-a-ti-pogađaj pogledom. "Saznat ćeš uskoro. Sada samo toliko. Nakon posla večeras postajem knjižar, baš kao i vi. Imat ću ono što mi jedino nedostaje, dovoljno knjiga."
Tada je izvadio novac, da pojača dojam.
"Pa", rekao je Buckley, "čini se da ti je krenulo."
"Ovo je samo sitnica. Ubuduće ću ovdje kupovati naveliko, Buckley. Srce mi se para kad vidim kako prodaješ knjige za četvrtinu njihove vrijednosti, a ne mogu ih ja kupiti. Sada će se to promijeniti."
"Pa", rekao je Buckley, "kako bilo da bilo, želim ti puno sreće večeras."
"Ne treba meni sreća; dovoljno će biti pojaviti se tamo u sedam. Govorim o najvećem poslu u Denveru ikada, a nitko pojma nema o njemu."
"Svejedno, puno sreće."
To je u najkraćim crtama bio razgovor Bobbyja i Buckleyja, onako kako je Buckley ispričao Hennesseyju.
* * *

"Dakle," reče Hennessey, "što to onda znači?"
"Upravo to", rekao sam.
"Izgleda kao motiv, u svakom slučaju."
"Misliš, jednostavno pljačka?"
"Naravno. Tip je malo previše pokazivao svežanj novčanica. Puno je onih koji će ubiti za takav smotuljak... pogotovo među uličarima s kojima se družio."
"Imalo bi to smisla da se dogodilo iste noći", rekao sam. "Ali on se zaputio nekamo gdje će taj novac potrošiti. Trebao je biti tamo dva sata kasnije; kod Buckleyja je samo ubijao vrijeme. Zato i nije ništa kupovao, novac mu je trebao za nešto drugo."
"Misliš, onaj veliki smotuljak je bio rezerviran?"
"Do zadnjeg centa. Zapravo je Bobby i dalje bio bez love."
"Što to onda znači?" ponovno je upitao Hennessey.
"Razmislimo malo. Gdje je nabavio odjeću, za početak? Bio sam u njegovu stanu i nisam naišao ni na kakve kravate i odijela od tri dijela."
"Tražio si knjige. Već sam viđao kako si slijep za sve drugo kada se uhvatiš knjiga."
"Možda. Otići ću i opet pogledati, ali ako u tom stanu nađem sako i kravatu, pojest ću tvoje gaće."
"Ili su tamo ili nisu," rekao je Hennessey, "ali ostaje pitanje, što to znači?"
"Znači da je Bobby imao odijelo i kravatu za samo jednu večer. Znači da ih je ili posudio ili iznajmio. Mislim da nije posrijedi iznajmljivanje - nije bila takva vrsta odijela. Buckley nije spominjao frak, zar ne?"
Hennessey se nasmijao. "Odijelo i kravata je sve što je rekao."
"Mislim da bismo trebali pitati Buckleyja koliko dobro mu je to odijelo pristajalo. Mislim da ga je posudio od nekog slične građe."
"To može biti bilo tko", rekao je Hennessey. "Bio je prosječnog stasa."
"Za jednokratnu upotrebu nije moralo savršeno pristajati. Mislim da je dobio odijelo i kravatu od istog tipa koji mu je dao novac. I mislim da je bio dekintiran kao i uvijek dva sata nakon što ga je Buckley vidio. Tri dana kasnije bio je kod Goddarda pokušavajući nešto prodati. Lambert kaže da nije imao ništa uza se, ali moglo je to biti nešto maleno. Činjenica je da tog novca više nije bilo. Dao ga je nekome u utorak navečer i nije zbog toga ubijen. Mislim kako pljačku kao motiv isključuje činjenica da je ubijen tek u petak."
"Ipak je mogla biti pljačka", rekao je Hennessey. "Ali ne zbog novca. Možda je ubojica uzeo ono što je Bobby kupio."
"Onda je to ipak pljačka, samo druge vrste, zar ne? Nema tu klasičnog drumskog razbojnika. Prosječni razbojnik će proći pokraj knjiga vrijednih pedeset tisuća da bi uzeo dvadeset dolara iz blagajne. To bi morao biti netko s prilično istančanim ukusom i znanjem. I prilično jakim motivom za ono što je učinio."
"Pa", rekao je Hennessey, "našlo bi se i takvih."
"Našlo bi se njih dosta."
"Evo kako to meni izgleda. Netko je platio Bobbyju da obavi posao. Recimo kako je trebalo isporučiti neko vrijedno djelo. Za sada ne znamo kako se u to upetljao - ne znamo zašto onaj tko ga je unajmio to nije mogao obaviti sam, već je unajmio knjigolovca. Možda taj dio i nije bitan. Knjigolovac je unajmljen i onda se predomislio i zadržao robu. Nalogodavcu je trebalo tri dana da ga pronađe."
"Možda", rekao sam.
"Koliko mala ta stvar može biti?"
Pogledao sam ga, ne shvaćajući pitanje.
"Bobby je imao nekoliko tisuća dolara one noći kada je bio kod Buckleyja", rekao je Hennessey. "Pretpostavimo da je htio kupiti nešto po veleprodajnoj cijeni."
"Dobro, razumijem."
"Kolika je maloprodajna vrijednost nečeg što si platio pet tisuća dolara?"
"Kvragu, Neal, može biti i deset i dvadeset pet tisuća."
"Može li biti još više?"
"Ako je više od toga prestaje biti maloprodajna cijena i postaje prijevara. Većina poštenih knjižara računa da je poštena cijena između dvadeset pet i četrdeset posto od maloprodajne. Dvadeset posto je donja granica. A za stvarno skupe stvari često treba platiti i više od četrdeset posto. Ako naletiš na nešto od četvrt milijuna, možda za to moraš platiti tri četvrtine te cijene ili čak osamdeset posto. Što još uvijek knjižaru ostavlja dovoljno zarade."
"Ako uspije prodati."
"Na toj se razini stvari uvijek prodaju. Nema ništa lakše na svijetu nego prodati stvarno rijetku knjigu. Puno je teže skupiti novac za to."
Još uvijek nisam shvatio na što cilja. Hennesseyju dugo treba dok nešto ne smisli - zato i jesmo dobar tim. Ja obično brzam i preskačem, ponekad mi pomogne netko temeljit da me usmjeri i pokaže mi stvari koje su mi cijelo vrijeme bile pred nosom.
Ovaj put činilo se da ni on ne zna kamo je krenuo. Mučio se tražeći oslonac.
"Rekao si maloprije", počeo je, "da većina poštenih knjižara računa toliko i toliko. Koliko su ti momci stvarno pošteni?"
"Kao skupina, poput bilo koje druge. Ima tu gospode koja i dalje žive u prošlom stoljeću. Sve manje ovih dana. Ima egomanijaka... sve više ovih dana. Ima lihvara, varalica, luđaka. Ima ih koji će ti i hlače skinuti, ako im dopustiš. Ipak, kao cjelina, prilično su etični. Neki više, neki manje."
Hennessey je kimnuo.
"Neal, još uvijek ne kužim na što ciljaš."
Zatreptao je i vratio se svojoj priči. "Pljačka. Bobby je. nešto kupio i netko mu je razbio glavu da bi to uzeo. Zamisao je dobra, Cliff, ako je riječ o nečemu dovoljno malom što je mogao nositi okolo sa sobom. Znam da će to zvučati glupo, ali je li moguće da nešto tako maleno košta tako puno?"
"I te kako. Zašto ne bi bilo tako?"
"Ne znam, čini mi se da bi za pet soma morao dobiti mnogo više od nekakve knjižice."
Ispričao sam mu priču o Tamerlanu - kako ju je tip platio u nekoj knjižari petnaest dolara i zatim je prodao na dražbi za dvije stotine tisuća dolara.
"Moram priznati kako ne znam što je Tamerlan."
"Prva Poeova knjiga. Knjižica, zapravo, kao što si rekao, ali ima na svijetu tih malih skupih stvari - političkih spisa, pamfleta, dokumenata..."
"Stvari koje stanu u džep."
"Naravno. To je prva stvar koju knjižari i knjigolovci nauče. Obrati pažnju na male stvari."
"Dakle, pretpostavka da je knjigolovac imao nešto zbog čega su ga ubili i nije nemoguća?"
"Ni najmanje. Zamisli da netko pronađe komadić pergamenta s potpisom Isusa Krista. Glup primjer - nemam blagog pojma kako bi se dokazala valjanost - ali čisto rasprave radi, u redu? Što misliš koliko bi ta sitnica vrijedila?"
"Shvatio sam što želiš reći. I mislim kako sam baš to pokušavao povezati... motiv za pljačku. Nešto tako sitno da stane u džep i vrijedno puno para. Poslali su ga da kupi tako nešto, a netko ga je ubio i to mu oduzeo."
"Ako je to istina, opet se vraćamo svijetu knjiga. Nije to bila neka svađa ili stari dug. Odgovor je u novcu. Gdje je novac završio i odakle je stigao? Ako uspijemo slijediti novac, saznat ćemo puno više nego što znamo sada."
"Još bismo nešto mogli provjeriti", rekao je Hennessey. "Ima li sve neke veze s religijom?"
Odjednom sam shvatio što je to Neal prevrtao po glavi cijeli dan.
"Kažu da je naš dečko bio vjernik", rekao je Hennessey. "Koji je pronašao Gospodina u zatvoru prije nekoliko godina. Što znači da je negdje išao u crkvu. Znači da je imao poznanstava i izvan svijeta knjige. Možda sasvim drugačije prijatelje. Nekoga kome se povjeravao. Kada si ga viđao u knjižari, to je bio samo jedan dio njegove ličnosti."
Uspravio sam se u stolici. "Ma kako sam samo mogao to propustiti?"
"Bio si prezaposlen pretražujući knjige", rekao je Hennessey.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 4 1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu