Knjižareva smrt

Strana 2 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 11:25 am

First topic message reminder :



Cliff Janeway veliki je ljubitelj knjiga koji u slobodno vrijeme skuplja prva izdanja velikih američkih romana, a zanimanjem je detektiv zadužen za ubojstva u denverskoj policiji.Sanja o tome da napusti policiju i posveti se svom hobiju. Uskoro se nađe osobno upleten u slučaj ubojstva starog knjižara, siguran u to tko je glavni sumnjivac. Odlazi iz policije i otvara svoj antikvarijat, ali ubojstva povezana s knjigama se nastavljaju.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 11:53 am







13

TIJELO BOBBYJA WESTFALLA JOŠ JE BILO U MRTVAČNICI, NITKO NIJE došao po njega: ako je postojala neka crkva u njegovu životu, nije se oglasila. Nitko se nije ponudio priuštiti mu pristojan kršćanski pogreb. Mrtvozornik se potrudio oko Bobbyja više nego bilo tko dok je bio živ: iz njegova su ureda mnoge sate nazivali okolo tražeći bilo kakvog rođaka. Načuli su nešto o sestri u Salt Lake Cityju, ali to nije bila istina. Bobby je pričao kako mu je majka umrla, a oca nikada nije ni upoznao. Spominjao je Pennsylvaniju ponekad, ali i tamo nije bilo nikoga. Kao sedamnaestogodišnjak, pričao je jednom, bio je u vojsci: otpušten zbog spuštenih stopala. Na opće iznenađenje, ni to se nije pokazalo točnim. U vojnim arhivama nije bilo nikakvog Bobbyja Westfalla u to vrijeme i na tom mjestu. Za mrtvozornika taj je trag bio važan, jer ako se dokaže da je bio u vojsci, ona će platiti pogreb u Fort Loganu. Preostalo je još nekoliko tragova: nekada se tijelo drži na ledu tjednima, dok se sve ne istraži. Bez ikoga i ičega - crkve, mise, rodbine - Bobby će završiti u neoznačenom grobu za siromašne na Riversideu, gdje će buldožerom nanijeti zemlju preko njega.
Sljedećeg jutra vratio sam se među knjižare, a Hennessey je počeo ispitivati crkve oko Bobbyjeva stana. Ja sam obišao nekoliko knjižara u kojima nisam bio i ponovno otišao u neke s novim pitanjima. Je li Bobby ikada spominjao kojoj crkvi pripada? Je li ikada spominjao imena svećenika ili bilo koga izvan svijeta knjiga? Ispitao sam Rubyja Sealsa, Emeryja Neff a, Jerryja Harknessa i Seana Buckleyja. Opet sam otišao u Cherry Creek i porazgovarao s Rolandom Goddardom i Julianom Lambertom. Beskorisno jutro. Čak ni dva knjigolovca koja sam zatekao kod Rubyja nisu znali ništa novo o Bobbyju. Jedan ga je vidio nekoliko puta s kolegom Peterom, ali nitko nije znao gdje Peter živi ili kako se preziva. Ponešto sam upisao u notes, ali nekako mi se činilo da od toga neće biti koristi.
U međuvremenu Hennessey je pronašao crkvu prije podneva. Mislili smo kako je vjerojatno da je Bobby odlazio negdje u svom susjedstvu. Nije imao auto, a nedjeljom mu se valjda ne bi opet pješačilo ili vozilo autobusom kao i svih drugih dana. Više smo pažnje obratili crkvama koje okupljaju obraćenike nego na one tradicionalnije. Ruby se sjetio kako je Bobby jednom podcjenjivački govorio o katoličkoj crkvi - nema tamo prave vjere - rekao je - pa mu se onda sigurno nije sviđala ni anglikanska crkva.Vjerojatno nije bio ni luterijanac, a ni nešto manje poznato poput unitarista ne bi bilo njemu slično. Ne, Bobby je vjerojatno pripadao nekoj evangelističkoj frakciji koju je osnovao kakav amater od propovjednika dovoljno slatkorječiv da okupi sljedbu. Nije bilo teško: Hennessey ih je pronašao iz petog pokušaja. Bila je to jedna od onih malih crkava u blizini Sveučilišnog bulevara, Univerzalna Božja crkva, tako su se nazivali. Svećenik je odmah prepoznao Bobbyja na slici. Da, bio je on stalni član; rijetko se koje nedjelje ne bi pojavio, a često je dolazio i na biblijske večeri srijedom. Uvijek je dolazio s prijateljem Jeffersonom ili Johnsonom, dobrim prijateljem. Uvijek su bili zajedno. Hennessey je pitao jesu li bili prošle srijede. Pa da, jesu, odgovorio je svećenik. Iznenada je Jefferson ili Johnson postao posljednji čovjek, izuzevši Juliana Lamberta, koji je vidio živog Bobbyja Westfalla.
Iz arhive crkve svećenik je izvukao ime, Jarvis Jackson, a adresa je bila u blizini, Ulica Gaylord. Svećenik nije bolje poznavao ni Bobbyja ni Jacksona. Držali su se po strani, u crkvi bili mirni i usredotočeni.
Svećenik je prilično nalikovao na tipove koje viđate na televiziji nedjeljom ujutro: bistar i zgodan, odjeven u skupo odijelo. Hennesseyju se nimalo nije svidio.
"Kakva je politika crkve u vezi s ukapanjem članova?" pitao je Hennessey.
"Ovisi", odgovorio je svećenik.
"O čemu?"
"O prethodnom dogovoru."
"Drugim riječima, o tome imaju li love ili nemaju."
"Novac pokreće svijet, gospodine Hennessey."
"Izgleda kako se dobrom Bobbyju sprema sirotinjsko groblje, ako netko ne sredi račun", rekao je Hennessey.
Svećenik je nakrivio glavu pokušavajući pokazati sućut.
Riverside se približio dobrom starom Bobu za još nekoliko koraka.


Našli smo se u Rubyjevoj knjižari i zajedno otišli do Jarvisa Jacksona. Jackson je živio u južnom dijelu trošne kuće s dva stana. Bio je sam, izuzevši pet-šest mačaka. Mačke su ih i spojile, objasnio je, njega i Bobbyja. Stan je jako zaudarao na kiselo mlijeko i mačke. U prednjoj sobi bila je polica s knjigama, pa sam stao uz nju i pogledao naslove dok su Hennessey i Jackson odrađivali uvodna pitanja. Ničeg tamo nije bilo - neka skraćena izdanja i slično smeće. Mačke su pošteno zapišale donju policu, na kojoj su knjige bile gotovo slijepljene. Nekakav lijepi Faulknerov prvotisak na toj polici mogao bi me rasplakati.
Jackson i Bobby sreli su se prije godinu dana u crkvi. Ostali su sjediti nakon mise razgovarajući o mačkama. Nakon tako zanimljiva razgovora Jackson je pozvao Bobbyja kući na limunadu i ručak. Uskoro su se sprijateljili. Jackson se smatrao Bobbyjevim najboljim prijateljem. Bio je petnaest godina stariji, ali kada kemija proradi, godine nisu važne. Voljeli su iste stvari, dijelili ista mišljenja. Voljeli su Boga, knjige, miris mačjeg govanca, i to otprilike tim redom. Uvijek su imali o čemu razgovarati. Dva puta tjedno sastali bi se u kafiću na Istočnoj sedamnaestoj ulici i ručali zajedno. Pričali bi o Bogu i putevima Božjim. Bobby je mislio kako Bog s njim ima plan. Vjerojatno ga je iznenadilo, pomislio sam, kada je shvatio o kakvom je planu bila riječ. Bobby je oduvijek želio biti misionar, ali život mu je nekako protjecao u manje vrijednim aktivnostima. Jackson je za Bobbyjevu smrt saznao tek jutros, kada je pročitao u novinama.
"Kada ste ga posljednji put vidjeli?" upitao sam.
"U srijedu navečer. Uvijek bi navratio. Nešto bismo pojeli pa odšetali do crkve. Obojica smo nevozači. Uvijek bismo hodali zajedno."
"Jeste li razgovarali?"
"O putevima Božjim, u vrijeme večere."
"O nečem drugom, možda?"
"Ne, tada ne."
"Dakle, nekom drugom prilikom?"
"Poslije crkve vratili smo se ovamo i još malo razgovarali. Činilo se kako se Bobu ne ide kući. Ja sam umirovljen... ne smeta mi razgovor do kasno u noć."
"O čemu ste tada razgovarali?"
"Rekao mi je da je obavio jedan veliki posao s knjigama. Ali da ipak nije ispalo kako se nadao."
"Kada je to bilo?"
"Noć prije. Bio je budan cijele noći."
"Je li vam rekao kakav je to bio posao?"
"Ne precizno. Rekao je da je puno novca bilo u igri. Ali nije uspjelo."
"Što je time mislio?"
"Nije ulazio u detalje. Samo je rekao kako baš nikad nema sreće, njemu uvijek nešto mora poći po zlu. Nije mu bilo jasno zašto ga je Bog osudio na stalne neuspjehe. Jedino što mu je padalo na pamet je da se Bog još ljuti zbog stvari koje je učinio kao mladić. Zato je htio razgovarati sa mnom - trebalo ga je opet uvjeriti da je Bog milostiv, a ne osvetoljubiv, da su Njegovi putevi nama često nedokučivi. Ne vodi se on našim željama ili osobnim zaslugama. Postoje viši ciljevi. I toga se uvijek moramo prisjetiti."
"Upravo tako."
"Pa sam ga slušao i razgovarao s njim. Čini se da mu je pomagalo govoriti o tome. Mislim kako se pokušavao odlučiti što će učiniti."
"U vezi s čim?"
"Sa svim tim. Bio je ljut. Mislim da je bio ljut i na Boga, dok o tome nismo porazgovarali. Mislim da sam ga naveo da usmjeri gnjev tamo gdje treba."
"A to bi bilo gdje, gospodine Jackson?"
"Na samog sebe. Na svoje nedostatke i slabosti."
"Možda još nečije?"
Slegnuo je ramenima. "Nisam mu to savjetovao. Nikada ne bih rekao jednom čovjeku da mrzi drugog."
"Je li možda on rekao koga je mrzio?"
"Bio je ljut. Činilo mu se da su mu lagali i prevarili ga. I mislim kako se pokušavao odlučiti što će poduzeti u vezi s tim."
"Ali nije spominjao imena?"
Odmahnuo je glavom.
"Možda neko ime koje ste zaboravili?"
Blijedo me pogledao.
"Je li ičim dao naslutiti odakle je stigao novac za taj posao?"
"Pretpostavljam da mu ga je netko dao. Znam da on nije imao novca."
"Je li spomenuo išta o mjestu gdje je posao obavljen?"
"Ne... ništa."
Pogledao sam Hennesseyja. Zijevnuo je i raširio ruke.
"Žao mi je što ne mogu više pomoći", rekao je Jackson. "A volio bih da mogu. Užasno je to što se dogodilo Bobu. Želim pomoći, ali bio je to njegov posao i ja se nisam miješao u njega. Sve što znam je da mu je trebala cijela noć. Posudio je sako i kravatu od mene... želio je ostaviti dobar dojam... govorio kako će to biti prvi dan u njegovu novom životu. Poslije mu je bilo žao što nije otišao u staroj odjeći. Bilo je puno posla za dobro odjevenog čovjeka. Vratio mi je odijelo u lošem stanju."
"Možemo li ga vidjeti?"
"Eno ga u tom ormaru straga."
Otišao je u stražnju sobu i vratio se trenutak kasnije s odijelom i kravatom. Hlače su mlohavo visjele ispod sakoa. Bio je tamo i prsluk, kao što je Buckley rekao, a sve zajedno izgledalo je iznošeno i jadno na danjem svjetlu.
"Bilo mu je žao što ga je uzeo", opet će Jackson. "Prilično je uništeno, kao što vidite. Ispričavao se i obećavao kako će mi kupiti novo, ako ikada bude imao dovoljno novca. Takav je bio Bob. Nikada nije planirao. Htio se obući i osjetiti kako to izgleda, a nije ni pomislio kakav ga posao čeka."
"Znači da je bilo mnogo knjiga?"
"O, da. Toliko znam. Trebala mu je cijela noć da ih premjesti."
Pretražio sam džepove sakoa i prsluka. U hlačama sam našao dva računa iz trgovine 7-Eleven.\'7b18\'7d
"Jesu li ovo vaši računi?" upitao sam.
Jackson ih je pogledao i odmahnuo glavom. "Morali bi biti njegovi."
Pokazao sam ih Hennesseyju. "Ne vidi se iz koje prodavaonice", rekao je Neal. "A barem ih je stotinu u Denveru."
Iznenada je Jackson rekao: "Bilo je to u Ulici Madison. Sjećam se sada, otišao je tamo kasno te noći. Bio je gladan, ništa nije jeo gotovo dva dana. Radio je prije toga već četiri sata i došlo mu je slabo. Izišao je na trijem pred kuću udahnuti zrak. Vidio je znak 7-Eleven malo dalje niz ulicu. Jedino oni rade u to doba noći. Malo je čudno - obično ne otvaraju prodavaonice u stambenim četvrtima, ali bila je tamo... kao da ju je Bog poslao. Imao je dva dolara u džepu, pa je otišao po sok i kolač."
Zatražio sam telefonski imenik. Bila je samo jedna 7-Eleven prodavaonica u Ulici Madison. Na broju 1200, samo nekoliko ulica od nas.
Lako smo pronašli kuću. Pola bloka sjeverno od 7-Elevena, na suprotnoj strani ulice. Jedina kuća s trijemom u blizini. Vrata su bila otvorena, a unutra su neki ljudi stavljali cijene po stvarima za javnu dražbu. Nekoliko oglasa najavljivalo je prodaju za sljedeći vikend. Unutra su bile police za knjige. Sve su sobe imale police za knjige i sve su bile prazne.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 11:53 am




14

"GDJE SU VAM KNJIGE?" UPITAO SAM KROZ OTVORENA VRATA.
Čovjek me pogledao. "Ne prodajemo prije subote."
"Samo sam se pitao gdje su sve knjige nestale."
"Vratite se u subotu, pa ću vam reći."
Pametnjaković, pomislio sam. Ušao sam unutra, Hennessey za mnom. Pokazao sam mu značku i rekao: "A da mi ipak kažete, odmah?"
Pogledao je značku, nimalo impresioniran. "Dakle, javni službenik. Velika stvar. Sada bih kao trebao izgubiti dah i sasvim se smesti, jer vi nemate ništa pametnije raditi?"
"Slušaj, prijatelju, ne želim se praviti važan. Samo tražim suradnju u istrazi ubojstva."
"Stvarno? A tko je ubijen?"
"Možda bih ipak ja trebao postavljati pitanja."
Znao sam da nije dobro počelo. Često susrećem takve tipove, koji baš mrze policiju, i ne snalazim se s njima najbolje.
"Možete vi pitati što god želite", rekao je. "Ali nigdje ne piše da ja moram odgovarati."
"Sigurni ste u to?"
"Trebao bih biti. Odvjetnik sam."
Krasno. Sve bolje mi ide.
"Nemam prema vama nikakvih prokletih obaveza", rekao je. "A već sam jutros dolazeći ovamo platio kaznu zbog brze vožnje."
Sada nas je pogledala i žena. Srednjih tridesetih godina, pet do deset godina mlađa od njega. Bila bi zgodna, u nekakvoj lijepoj haljini, opuštena pokraj nekog bazena: zgodna na onaj drski način Bette Davis, zlobno inteligentna i zanimljiva baš zbog toga. Sada je bila uprljana i oznojena, baveći se beskrajnim poslom - popisivanjem i procjenjivanjem vrijednosti svake od stotina stvari koje su činile nečiji život.
"Upravo ste se upoznali s Valentinom Fletcherom Ballardom", rekla je. "Šarmantan tip, zar ne?"
Nisam znao kamo ih smjestiti, nije mi bilo jasno zezaju li se ili smo nabasali usred nečeg drugog. Kako ju je pogledao, činilo se da tu nema puno zezanja.
"Čovjek bi pomislio kako će prokleti gradonačelnik ovog prokletog grada smisliti nešto pametnije za svoje proklete drotove nego da uznemiravaju poštene građane postavljajući zamke s radarima za mjerenje brzine", rekao je.
"Nema smisla razgovarati s njim", rekla je žena. "S budalama se ne da razgovarati."
On je nastavio kao da je uopće nije čuo. "Ma jeste li samo vidjeli što su napravili na Bulevaru Montview? Snizili su dopuštenu brzinu, tek tako odjednom snizili na pedeset kilometara na sat. A tamo su četiri traka, za ime Božje, moralo bi biti barem osamdeset. Mislite kako gradonačelniku puca prsluk za sigurnost? Nemojte me nasmijavati. Dovedu tamo deset drotova da tuku prekovremene i mlate pare pišući kazne. Pa kada vam daju dodatak za troškove života, pozorniče, sjetite se iz čijih je to džepova izišlo i kako je naplaćeno."
Mrzim riječ pozornik, ali nije mi se svađalo zbog toga. Ni meni se nije sviđalo kada grad šalje policiju na takve zadatke. Ako tražiš od policajaca da rade prekovremeno, neka to bude na nekom ubojstvu ili neka hvataju silovatelje. Neka malo šeću ulicama s visokom stopom kriminala, tamo gdje njihova prisutnost može pomoći. Ne šalji ih u grmlje s radarskim pištoljem tamo gdje je namjerno snižena dopuštena brzina. Ne pretvaraj policajce u uhode. Čovjek je u pravu, nikome se to ne sviđa i tako se stvara mržnja prema policiji.
"Prokleti gusari", rekao je. "Niste ništa bolji od džepara."
Preostalo je samo pokušati malo popraviti situaciju. "Slušaj, ja sam iz drugog filma", rekao sam. "Tražim ubojicu."
"Pa ću te opet pitati", tip se nije dao. "Tko je ubijen?"
"Onaj kome si prodao knjige."
Zatreptao je. Žena se uspravila i pogledala me.
"Možda ipak možemo porazgovarati?" rekao sam. "Da počnemo iznova. Ja sam istražitelj Janeway. Ovo je istražitelj Hennessey."
Tip je napokon izustio: "Ja sam Val Ballard."
Nije ni pokušao predstaviti ženu: postavio se kao da je uopće nema. Činilo mi se malo čudno da još ništa nisu rekli jedno drugom, ali nisam bio siguran je li baš tako.
Bilo je. Rekla je: "Ja sam Judith Ballard Davis. Klipan s kojim ste razgovarali obično se predstavlja kao moj brat. Ne krivite me zbog toga."
Prilično uspješno ju je ignorirao: uspjela mu je izmamiti samo kratak netrpeljiv pogled. Postajao mi je jasan put kojim su stigli do neprijateljstva. On se na nju nije obazirao: ona ga je stalno vrijeđala, ali uvijek preko posrednika.
Upitao sam, ma tko želio odgovoriti: "Čija je ovo kuća?"
Počeli su istovremeno govoriti. Ni jedno nije željelo popustiti, pa su se riječi preklapale u nerazumljivoj zbrci.
"Pokušajmo iznova", rekao sam. "Eci peci pec." Pa sam upro prstom u nju. Bila je to greška, jer Ballard se odmah oneraspoložio i ponovno uhvatio posla. Morat ću ga raskraviti, ako se to tako može nazvati, opet iznova.
"Kuća pripada... pripadala je... mojem stricu Stanleyju Ballardu."
"A on je umro, zar ne?"
"Umro je", rekla je ona.
"Kada je umro?"
"Prošlog mjeseca. Početkom svibnja."
"Od čega je umro?"
"Starosti... imao je rak... ne znam." Čini se da ju nije ni bilo briga. "Kada ste u tim godinama, sve se odjednom raspadne."
"Kojim godinama?"
"Osamdeset, mislim... nisam sigurna."
"On je bio očev brat?"
"Stariji brat. Skoro je dvadeset godina razlike među njima."
"Gdje vam je otac?"
"Mrtav je. Davno poginuo u prometnoj nesreći."
"A majka?"
"Svi su mrtvi. Tražite li žive Ballarde, to sam ja."
Pogledao sam u njega. "A vi?"
"Rekao sam vam kako se zovem."
Nešto mi je očito promicalo. "Jeste li vas dvoje brat i sestra ili što?"
Nitko nije ponudio odgovor.
"Dajte, ljudi, u čemu je stvar? Nasljeđujete li vi starčevu imovinu?"
"Sve što je iza njega ostalo", rekla je ona.
"Oboje?"
Glasno je uzdahnula. Napokon je progovorila: "Da, odnio ga vrag, oboje."
"Dobro", rekao sam ljubazno. "To i nije bilo teško, zar ne? Nasljeđujete kuću i sve u njoj po pola, je li tako?"
"Kakve to ima veze s bilo čim?" upitao je Ballard. "Šta se koga uopće tiče što ću naslijediti i s tim učiniti?"
"Moram paziti na svaki novčić", rekla je Judith nikome posebno. "Dajte mu priliku i iz očiju će vam ukrasti."
"Ništa ljepše od ljudi koji se tako dobro slažu", rekao sam. "Jeste li vas dvoje uvijek tako ljupki?"
"Mrzim ga iz dna duše", rekla je. "Tu nema tajni, gospodine. Živim za čas kada će sve biti prodano, a novac podijeljen, pa da više nikad ne vidim to glupo lice."
"Ako se odlučite i mene nešto pitati, bit ću u drugoj sobi", rekao je Ballard i izišao.
"Kurvin sin", rekla je Judith još dok je bio u sobi.
Spopala me suluda želja za smijehom. Ona je to vidjela, pa se sama nasmijala.
"Kao pas i mačka. Jeste li na to pomislili?"
"Da. Što je to s vama?"
"Samo zla krv. Oduvijek. Nema veze ni sa čim i uopće mi se o tome ne govori."
"Kako uspijevate obavljati posao kada i ne razgovarate?"
"Jako teško. Što da vam kažem?"
"Što se dogodilo s knjigama?"
"Prodali smo ih. To već znate."
"Podijelili ste novac?"
"I te kako."
"Jeste li poznavali tipa koji ih je kupio?"
"Nikada ga prije nisam vidjela. Baš smo tu nešto radili kada se pojavio. Ušetao isto onako kao i vi. Rekao je kako je čuo za neke knjige i pitao jesmo li raspoloženi za posao."
"Je li rekao gdje je to čuo?"
"Ne, a nisam ni pitala. Nosio je gotovinu i samo me to zanimalo."
"Jeste li pregledali knjige prije nego što ste ih prodali?"
"Što je mene briga za gomilu starih knjiga? Osim toga, rekla sam vam, htjeli smo ih prodati što prije. Nisam htjela biti blizu njega ništa dulje nego što moram."
"Znači, nitko od vas dvoje nije pogledao knjige ili zamolio nekog knjižara da to učini prije nego što ste ih prodali?"
"Slušajte", kratko će ona. "Nije tu bilo nekih drevnih knjiga. Samo uobičajeno smeće. Bilo tko polupismen lako bi to vidio."
Sada se naljutila. Pomisao na propuštenu prigodu zna često naljutiti ljude. Rekla je: "Općepoznato je, vrijedne knjige moraju biti stare. Općepoznato."
Odmahnuo sam glavom.
"Što vi znate o tome?"
"Ne previše. Nešto malo."
"Što bi policajac mogao znati o knjigama? Nemojte mi tu sada pametovati što smo trebali učiniti. Vidite ove police za knjige? Sve su bile pune. I u svakoj sobi tako. Podrum mu je izgledao kao jebena knjižnica. Imate li ikakvu predodžbu koliko je uopće bilo knjiga u ovoj kući? Kao da nemam pametnijeg posla nego pregledavati sve to smeće tražeći neku glupu knjigu koja je možda vrijedna?"
Slegnuo sam ramenima.
"Osim toga," rekla je, "to je Stan učinio."
"Učinio što?"
"Pozvao knjižara da dođe na procjenu. Bilo je to prije tri-četiri godine, kada je dobio rak. Procjena je obavljena i našli smo je među dokumentima poslije njegove smrti."
"Sjećate li se imena čovjeka koji je obavio procjenu?"
"Kao da nemam i druga posla osim pamćenja imena?"
"Trebao bih vidjeti tu procjenu."
Nisam molio, već tražio. "Imate li kopiju?"
"Naravno. Od svega imam kopiju. Pored onakvog kurvinog sina nema druge."
Ballard je to čuo iz druge sobe i dojurio bijesan. "Ako me nešto želite pitati, pitajte", rekao je. "Danas imam puno posla."
Okrenuo sam se prema njemu.
"Jeste li pregledali knjige?"
"Vraga sam gledao. Nije tamo bilo ničega vrijednog truda. Slušajte me dobro, bolje vam je vjerovati da ništa nije bilo vrijedno. Taj blesan ih je želio, pa sam pomislio, neka mu bude, neka nosi sve te vražje stvari. Rekao sam mu da ću mu prodati svoju polovicu."
"Znači, tako ste ih prodali?"
"Prodao sam svoju polovicu", rekao je Ballard.
I dalje je odbijao priznati postojanje svoje sestre u istom svemiru.
"Došao je i pokupio sve knjige", rekla je Judith. "To ste željeli čuti, zar ne, istražitelju? Mali je čovjek došao i pokupio sve vražje knjige, u redu? Dao mi je nešto novca, a ostatak je otišao..."
Pokazala je prstom na brata, koji se ukočio kao da ga je ošamarila.
"Razgovarajmo malo o čovjeku koji je došao i uzeo knjige. Rekli ste da se samo pojavio jedne noći?"
"Bili smo tu baš kao i sada. Digla sam pogled, a on je stajao na vratima. Mislila sam da je neki seronja." Zapalila je cigaretu i otpuhnula dim. "Nosio je jeftino odijelo koje mu nije odgovaralo, a šetkao je okolo poput Rockefellera. Došao je one noći kada smo počeli raditi po kući i rekao da želi kupiti knjige."
"Tko do vraga ovdje govori?" zaderao se Ballard. Dobro je pazio da se obraća meni, a ne njoj. "Boga mu ljubim, razgovarate li vi sa mnom ili što?"
"Uf, više ne znam", rekao sam umorno.
"Rekao sam mu da ću prodati proklete knjige prije ostalog jedino ako ih pokupi sve odjednom. Nisam želio nikakvo vražje pregledavanje ili biranje, razumijete što želim reći? Nosi sve odavde, to sam htio."
"Što je on na to rekao?"
Pokazao je rukom oko sebe. "Nema ih više, zar ne?"
"Ne tražim od vas, gospodine Ballard, da mi potvrđujete očigledno. Želim znati što je čovjek rekao kada ste mu kazali da mora kupiti sve knjige. Je li izgledalo kao da to želi ili ne?"
"Ništa nije izgledalo. Samo je zatražio da kažem cijenu."
"I koju ste cijenu kazali?"
"Računao sam da bih za njih mogao dobiti dolar ili dva po komadu. Za nekoga tko će uzeti sve, rekao sam mu kako ću malo popustiti."
"Možemo li možda doći do konačne cijene?"
"Dao mi je dvije tisuće dolara. Što je učinio s druge dvije tisuće, nije moj posao."
Pogledao sam Judith koja je pušila izgledajući prilično seksi. "Jeste li vi dobili druge dvije tisuće, gospođo Davis?" upitao sam svojim najboljim ispaćenim glasom.
"I te kako."
Ballard me proveo kroz kuću. Judith nas je pratila na odmaku, kao da ne želi ispustiti ga na dulje iz vida. Pokušao sam zamisliti neku prastaru svađu koja ih je tako duboko i trajno razdvojila. Pokušavao sam ih zamisliti kako zakopani ovdje danima prebiru po starčevim stvarima, ne razgovarajući. Slika je bila poražavajuća. Samo pohlepa mogla ih je natjerati na tako nešto, pohlepa, mržnja i najsnažniji sebični nagoni povrh svega.
Podrum je bio priličan i lijepo sam mogao zamisliti kako je izgledao dok je bio pun knjiga. Bio je prepun polica, uz zidove i između njih u sredini prostorije, kao u knjižnici. Malo sam na brzinu računao i zaključio da je na policama u prizemlju i ovdje moglo biti i do devet tisuća knjiga.
"Stari je stvarno volio svoje knjige", zadivljeno sam rekao.
"Neki vole seks", rekla je Judith s vrata. "Stan je volio knjige."
"Dakle, prodali ste knjige za četrdeset, pedeset penija po komadu?"
"Nisam se htio natezati", rekao je Ballard. "Tip se vratio s dva soma, a ja sam ih se želio riješiti."
Izvadio sam sliku Bobbyja Westfalla iz notesa. "Je li to taj tip?"
"To je on", rekao je Ballard. "Je li bio mrtav kada su ga slikali?"
Kimnuo sam i pokazao joj sliku. Potvrdno je kimnula i odvratila pogled.
"Što mislite tko ga je ubio?"
"Vidjet ćemo", odgovorio sam.


Razgovarali smo još malo, a sve se svelo na sljedeće: Dogovorili su posao i Bobby je došao jedne noći prošlog tjedna i iznio iz kuće sve što je makar podsjećalo na knjigu. Opet je obukao ono smiješno odijelo, iako je posao bio težak. Ništa nisu znali o njemu - odakle je došao i kamo je otišao - a jedini trag posla je potvrda koju je ispisao Ballard (i njoj dao kopiju, i te kako) da bi sve bilo čisto i legalno. Bobby se potpisao nečitkim švrakopisom i ostavio svoj primjerak na stolu. Sve što je htio bilo je što prije nestati s knjigama.
Došao je po knjige s velikim kamionetom, iznajmljenim kod U-Haula. To je već bilo nešto. Ruby je rekao da Bobby nije imao vozačku dozvolu: to znači da je netko drugi morao iznajmiti kamionet. Čeznuo sam za nekim novim imenom uvučenim u igru: željno sam iščekivao ispitivanje nekog skrivenog suučesnika. Činilo mi se da nam treba samo jedno ime i da će se sve objasniti, pa sam ga silno želio, i to odmah.
Ali Bobby je sam došao u Ulicu Madison. Ako je netko drugi unajmio kamionet, kako to da ga nije zamolio da mu pomogne s utovarom? Jedini je odgovor to da Bobby nije želio nikome reći što je stvarno kupio u kući Stanleyja Ballarda. Inzistirao je na tome da sam utovari knjige, s čime se dvoje nasljednika rado složilo, jer ionako nisu imali namjeru pomoći. Bobby je donio stotine kartonskih kutija i proveo cijelu noć pakirajući i ukrcavajući knjige. Ballard i njegova sestra bavili su se svojim poslom, pa je noć iscurila za tren oka. Na istoku je svitalo kad je Bobby utovarivao zadnje knjige.


Za sve to vrijeme Hennessey nije progovorio. Takav je Neal policajac: stopi se s okolinom, samo sluša, gleda, zbraja dva i dva, a onda se dobro zagleda u rezultat da bi bio siguran kako je baš tako. Nisam primijetio kada je izišao: našao sam ga na trijemu kako razgovara sa susjedom.
"Cliff, ovo je gospodin Greenwald. Bio je prijatelj gospodinu Ballardu pedeset godina."
Stajali smo na Ballardovu trijemu, a Greenway je bio na svom, ali razgovarali smo bez problema preko živice. Ballard je već bio tu kada se Greenwald doselio 1937. godine. Dijelili su istu strast - knjige. Na jedan drugačiji način podsjetili su me na Bobbyja Westfalla i Jarvisa Jacksona - dva osamljena tipa povezana istinskom strašću i još jednim ili dva zajednička zanimanja. Ballard je bio stari udovac: Greenwaldu je žena umrla 1975. godine, pa su njih dvojica počeli zajedno večerati nekoliko blokova dalje u restoranu koji im se sviđao.
Greenwald je bio smežuran starac, ćelav osim nekoliko čuperaka i sijedog brka. Kroz prozor sam mogao vidjeti njegove knjige. Bili su članovi istog kluba knjige, rekao je Greenwald: svakog bi mjeseca dobili pet-šest naslova, pročitali ih i razgovarali o njima. Nisu bili skupljači u pravom smislu te riječi, iako su obojica prikupila mnogo knjiga u pedeset godina. Utješno je to, rekao je Greenwald, vidjeti primjerak knjige koju voliš na svojoj polici. Nije to moralo biti skupo lijepo izdanje. Tako su obojica mislila: knjige su namijenjene čitanju, a ne skupljanju. Obojica su mnoge knjige poklonila - bolnicama, knjižnicama i u druge dobrotvorne svrhe. "Kakva je korist od knjige koja je prevrijedna da bi je otvorio?" upitao je. "Lijepo je darivati knjige."
Potpuno sam ga razumio, iako već godinama nisam dijelio takvo mišljenje. "Je li gospodin Ballard ikada imao nešto što bi se moglo nazvati dragocjenim?"
Greenwald je pogledao u stranu i slegnuo ramenima. "Teško mi je to i zamisliti. Nismo zato skupljali knjige."
"Ipak, dogodi se da čovjek naleti na nešto, čak i slučajno."
Greenwald je opet slegnuo ramenima.
"Je li gospodin Ballard ikada obilazio rasprodaje ili staretinarnice tražeći knjige? Možda je tako naišao na nešto."
"Nikada, i u to sam sasvim siguran. Nije on lovio knjige, on ih je kupovao. Nikada nije ulazio u prodavaonice rabljenim knjigama. Kupovao ih je dok su nove i čitao ih. Bio je član Kluba knjige mjeseca otkad znam za njega, možda i dulje. Mislim da se učlanio brzo nakon što su se ti klubovi uopće pojavili, u ranim tridesetima. To možete provjeriti - čuvao je svu dokumentaciju o članstvu, još od početka."
"Stvarno?"
"O da. Imao je sve letke i brošure... siguran sam da ćete ih naći u radnoj sobi, u onom velikom ormaru za spise. Običavao je čuvati klupske letke i pisati bilješke na njima po rubovima. Nikada on ne bi šarao po knjizi, naravno, ali je na te letke koji su stizali kao najave za nova izdanja svakog mjeseca zapisivao poruke sam sebi - koje knjige kupiti, koje zadržati, koje pokloniti. I ja činim isto, ali tu sam naviku stekao od njega. Činim to tek oko dvadeset godina. Njegove bilješke su mnogo starije."
"Mogu li doći prijeko, gospodine, i pogledati vaše knjige?"
"Naravno."
Prešli smo preko do Greenwaldove kuće. Bila je poput podružnice knjižnice: red za redom, polica za policom puna knjiga, sve jeftina izdanja velikih djela. Oba starca imala su dobar ukus. To je bilo lako uočljivo.
"Imali smo mnogo tema za ragovor, Stan i ja. Mnogo smo puta obišli cijeli svijet, a nismo se makli odavde, ako znate što mislim."
"Sigurno znam", rekao sam. "Divan je to hobi."
"Baš tako. Iako postaje sve teži. Nema više dobrih knjiga kao nekad. Ljudi više ne čitaju, a i kada to rade, čitaju stvari koje se u stara vremena ne bi ni mogle tiskati. Ne znam: sve što volim ostalo je u prošlosti. Svi koje znam pomrli su, a više nitko ne piše knjige koje bi vrijedilo čitati. Ovaj je svijet sasvim drugačiji od onog iz mojeg djetinjstva. Ja ne mogu čitati ove današnje knjige, a vi?"
"Nađe se ponešto", rekao sam. "Još se to ponekad dogodi, gospodine Greenwald. Ne znam kako i zašto, ali dogodi se. Još ima dobrih knjiga koje ne samo da iziđu, već ih i pročita vraški mnogo ljudi."
"Vi biste se svidjeli Stanu", rekao je Greenwald. "Njemu se sviđao svatko tko čita i cijeni dobre stvari. Bio je gospodin starog kova, mogu vam reći. Ne poput ono dvoje prekoputa, svađaju se oko svojeg malog imanja do posljednjeg novčića. Stan se sigurno okreće u grobu svaki čas. Kod njega novac nikada nije bio na prvom mjestu. Čast, povjerenje, prijateljstvo, u te je osobine on vjerovao. Divan stari čovjek. Nema više takvih."


Vratili smo se u Ballardovu kuću. Rekao sam Judith kako bih trebao pogledati dokumente njezina strica. Oboje su nas pratili do radne sobe i gledali kako pretražujem veliki stari ormar za spise. Sve je bilo kako je Greenwald predvidio - cijela povijest ljubavi Stana Ballarda i Kluba svijeta knjige: potvrde, računi, letci tako gusto ispisani da sam zastenjao pri pomisli na čitanje svega toga. Ballard je bio generacija koju su učili lijepo pisati: iako sitna, njegova su slova bila jasna, precizna i na koncu konca, prekrasna. Izgledalo mi je kao da je starac snažno potpomagao gospodarstveni rast Camp Hilla u Pennsylvaniji sve od ožujka 1931. godine. Tog je mjeseca kupio izbor mjeseca plus još šest naslova. Prosječna je cijena bila dolar, što se ne čini mnogo danas, kada se nove knjige prodaju za dvadeset, ali 1931. godine ljudi su radili puno radno vrijeme za manje novca nego što je Stan Ballard mjesečno trošio na knjige.
"Čime se vaš stric bavio?"
"Bio je burzovni mešetar", rekla je Judith.
"Učlanio se u Klub knjige mjeseca 1931. godine. Ta godina,sigurno nije bila dobra za ljude na burzi,\'7b19\'7d a čini se da je ipak trošio dosta na knjige... čak i u teškim vremenima."
"Naslijedio je novac", rekla je Judith. "Ne znam koliko: znam da nakon njega nije ostalo gotovine. Vjerojatno je sve potrošio na knjige. Ma kakva vremena bila, za njih je uvijek imao novca."
Listao sam papire. "Morao bih ovo uzeti."
To im se nije svidjelo. Sada su bili na oprezu, iznova sumnjičavi. Gotovo sam mogao čuti kako im se kotačići vrte u glavama. Možda je starac negdje sakrio novac. Možda negdje u tom ormaru leži debeli sočni svežanj novčanica od tisuću dolara koje nije stigao potrošiti na knjige.
"Mislim da ne možete tek tako iznijeti sve te papire odavde", rekao je Ballard.
"Mogu dobiti sudski nalog ako baš moram, to dobro znate", rekao sam. "Zašto sve ne obavimo jednostavnije?"
"Kakvi su to papiri? Vrijedi li tu možda nešto?" upitala je Judith.
"To bi me stvarno začudilo. Možete sami pogledati dok pakiramo. Dat ću vam potvrdu i kasnije će sve biti uredno vraćeno."
"Kome će biti vraćeno?" upitao je Ballard.
"Tko god to bude htio uzeti."
Počeli smo pakirati papire. Bilo mi je jasno da će to potrajati, jer su Ballard i Judith htjeli detaljno zagledati svaki komadić koji ćemo uzeti.
"Ovo može trajati cijelu noć", rekao sam. "Da malo ubrzamo. Gdje je kopija one procjene koju je obavio?"
"Izvršitelj oporuke ju je uzeo", rekla je Judith. "Odvjetnik po imenu Walter Dreyfuss. Mislim kako su on i Stan bili u vojsci zajedno."
"Netko bi trebao otići do njega", rekao sam Hennesseyju.
"Ja ću. Uzet ću taksi."
"Odlično. Ako se požuriš, uhvatit ćeš ga prije nego što zatvori ured. Nazvat ću ga i najaviti te."
Smrklo se prije nego što sam završio kod Ballardovih. Spakirali smo sve iz ormara Stanleyja Ballarda u šest velikih kartonskih kutija koje sam ubacio u auto. Ni Ballard ni Judith nisu se ponudili pomoći. Zahvalio sam im i ostavio ih da se bave svojim groznim poslom. Nadam se da nikada nikoga neću mrziti onako kako se njih dvoje mrze, mislio sam vozeći se u centar da pokupim Hennesseyja. Onda sam se sjetio Jackieja Newtona, pa mi je raspoloženje palo.
Hennessey me čekao u Sedamnaestoj ulici. Pod rukom je imao jedan fascikl u kojem su se nalazili oporuka Stanleyja Ballarda i kopija procjene. Nije se ni potrudio pročitati oporuku - ukratko mu je prepričao Walter Dreyfuss - ali je pogledao procjenu.
"I kakva je?"
"Romani Kluba knjige mjeseca, gotovo bez izuzetaka. Bezvrijedno."
"Tko je radio procjenu?"
"Ona gospođa iz Evergreena. Rita McKinley."
Zagunđao sam.
"I dokle smo sada stigli?" upitao je Hennessey.
"Natrag na početak. Radi se o nečemu malom, a Bobby je morao kupiti cijelu vražju knjižnicu da bi se toga dočepao; nešto tako malo da stane u džep, ali tako moćno da se naježiš čim na to pomisliš."
"Kako ćemo mi to naći?"
"Iskopat ću ja to. Ako treba, prekopat ću svaki papirić u cijeloj državi."
Ostavio sam Hennesseyja kod Rubyjeve knjižare gdje mu je bio parkiran auto, pa se zaputio kući u susret još jednoj dugoj noći ispunjenoj poslom.
Ali tada se dogodilo nešto što mi je zauvijek promijenilo život.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 11:54 am






15

BlO SAM PUN NEKE NERVOZNE ENERGIJE: ŽELIO SAM NEŠTO OTKRITI, nešto što će me potpuno zaokupiti i natjerati na rad cijele noći. Imao sam dvije mogućnosti, podjednako dobre. Odnio sam Ballardove papire u stan, ali kada sam ih počeo pregledavati, odlučio sam se ipak prebaciti na trag koji vodi u rent-a-car U-Haul.
U Denveru U-Haul ima barem pedeset podružnica. Mnoge benzinske crpke također se time bave u svojim stražnjim dvorištima. Sjeo sam za telefon sa Žutim stranicama pred sobom i počeo s poslom. Radio sam isto što i onda kada smo tražili crkvu, počevši od mjesta najbližih Bobbyjevu stanu i zatim šireći krug prema Ulici Madison. Takav vam je policijski posao: kažiprst je mnogo češće na telefonskom brojčaniku nego okidaču pištolja. Pjevušio sam Tijelo i dušu između poziva, pokušavajući se približiti verziji koju je na svom saksofonu izvodio Coleman Hawkins. "Da-da di da-da dam." Nije mi uspijevalo. Ništa mi nije uspijevalo. Pitao sam ih za Bobbyja živeći u suludoj nadi da bi netko negdje mogao imati takav kupus u glavi da iznajmi vozilo vrijedno dvadeset pet tisuća dolara tipu bez vozačke dozvole. Ali nikad se ne zna. Kada ne bi pronašli Westfalla u svojim papirima, tražio bih imena svih klijenata u noći desetog lipnja. Čekao sam beskrajno dugo. Na većini tih mjesta sjedi samo jedan čovjek - isti će vam tip uliti gorivo i iznajmiti auto. Kupci su dolazili i odlazili dok sam ja visio na telefonu. Na jednom sam mjestu čekao skoro pola sata, pa saznao da te noći nisu iznajmili niti jedno vozilo.
Rent-a-car uredi bili su još sporiji, ako je to uopće moguće, od benzinskih crpki. Svi oni sada imaju kompjutere. Što bi trebalo osigurati lakše i brže dobivanje podataka, ali u stvarnom životu nije baš tako. Jeste li primijetili koliko dulje treba čekati u bankama i nekim prodavaonicama otkako su uveli kompjutere? Mrzim kompjutere, iako sam svjesan da bi bez njih policijski posao izgledao poput srednjovjekovnih mučilišta. Nakon što sam tri sata slušao kako se kompjuter upravo srušio ili da nisu iznajmljivali te noći ili da će provjeriti i nazvati me, bio sam spreman za malu stanku. Nisam mogao probuditi Carol, ali bio sam tako gladan da mi nimalo neće smetati jesti sam.
Prije nego što sam uspio izići, zazvonio je telefon.
Bila je to Barbara Crowell. Glas joj je zvučao drhtavo i preplašeno.
"Janeway! Mili Bože, ne mogu vjerovati da si se konačno skinuo s tog telefona!"
"Bok, Barbara", rekao sam suho.
"Možeš li doći?"
"Što se dogodilo?"
"Pa... on."
"Ah", rekao sam.
"Znam da je negdje vani."
"Gdje vani?"
"Tu negdje vani. Vidjela sam ga."
"Kada si ga vidjela?"
Samo je disala petnaestak sekundi. Onda je rekla: "Mislim da ću poludjeti. Vidim ga svugdje. Ne znam što bih. Kamo god se okrenem, vidim njegovo lice. Pogledam opet i nema ga više. A onda ga opet vidim. Čujem neki zvuk i prestravim se. Plašim se mraka. Zazvoni telefon, a ja iskočim iz kože. Dignem slušalicu, ali nitko se ne javlja. Znam da je on. Odjednom se plašim prokletog mraka. Prije se ničega nisam plašila, a sada svugdje vidim prijeteće sjene."
"U redu, smiri se. Stižem za par minuta."
Parkirao sam malo dalje od njezina stana i krenuo pješice. Približavao sam se pažljivo, držeći se sjene. Prilično dugo stajao sam preko puta njezine zgrade, vrebajući, ali ništa se nije dogodilo. Njezino je svjetlo postojano bilo upaljeno na vrhu zgrade. Spustio sam se niz ulicu, zaokrenuo iza ugla i prišao sa stražnje strane. Nikoga nije bilo u blizini: bio sam prilično siguran. Opet sam obišao zgradu i ušao na prednja vrata, pa zastao u mračnom hodniku i promatrao ulicu. Sve je bilo tiho: ljudi su se spremali na počinak.
Popeo sam se uz stepenice i zakucao na vrata.
"Tko je to?"
"Ja sam."
Petljala je po bravama i otvorila vrata.
"Isuse, gdje si do sada?"
"Htio sam malo prošetati okolo i vidjeti ima li koga."
"Jesi li ga vidio?"
"Barbara, nema nikoga vani."
Sklopila je oči i srušila se na mene. Pridržao sam je jednom rukom, a drugom zatvorio vrata. Nekako sam je uspio dovući do kauča i posjesti na njega. Pa sam onda sve odradio ponovno, cijelu priču: kava, umirujuće riječi, savjeti. Izgledala je poput djevojčice koja će za tren početi plakati. Žalio sam je i ljutio se na nju istovremeno, iako ni jedno nisam htio.
"Ne treba tebi Jackie da bi se mučila, srce", rekao sam. "Ti to sama tako dobro radiš."
"Sigurna sam da sam ga vidjela jutros. Tako je sve počelo."
"Gdje si ga vidjela?"
"Krenula sam autom na posao. Stala sam na semaforu, a on se dovezao do mene. Osjetila sam kako me gleda."
"Kako to misliš, osjetila si ga? Što bi to trebalo značiti?"
"Nisam ga smjela pogledati."
"Po tome je mogao biti i netko s Mjeseca, tamo u autu do tebe."
"Bio je on. Vidjela sam auto. Sigurno je jedini takav, pa mi ne govori da izmišljam. Kada se upalilo zeleno, izletio je ispred mene i skrenuo. Ne mogu se zabuniti što se tiče tog auta."
Ostavio sam je nakratko. Ugasio sam svjetla i prišao prozoru, pa pogledao niz praznu ulicu.
"Dok ti ovdje umireš od straha, Jackie je vjerojatno kod kuće i gleda televiziju", rekao sam. Ili dresira novog psa, pomislio sam.
"Nije on kod kuće", rekla je. "Negdje je vani."
Nisam ništa rekao. Činilo mi se da se tu nema što reći.
"Nazovi ga, ako misliš da je kod kuće", rekla je.
Pogledao sam je.
"Hajde, nazovi ga i uvjeri se. Ti ga se ne bojiš; nazovi i provjeri je li kod kuće. Ako jest, neću te više gnjaviti."
"Dobro."
Nisam trebao tražiti broj: znao sam ga dulje od godine dana. Nazvao sam i čekao. Nitko se nije javio.
"Čini se da si u pravu", rekao sam. "Čini se da Jackie hoda okolo po grmlju, čekajući da pogledaš u njegovu smjeru."
Počela se tresti i naježila se.
"Mislim kako bi se mogla sakriti u spavaćoj sobi", rekao sam. "Tresti se u mraku do kraja života."
Na to je zaplakala. Plakala je dugo. Nisam je želio povrijediti, ali nisam znao kako je trgnuti. Da stvar bude gora, više nisam bio siguran na što je Jackie sve spreman i što bih zapravo htio da Barbara Crowell učini u vezi s tim.
"Bože, mrzim kad me mrziš", rekla je odjednom.
"Da te mrzim, ne bih bio ovdje. Već sam ti rekao, ovo nije u opisu mog radnog mjesta. Do sada sam već trebao dobro večerati i spremiti se za dugi noćni posao."
Nastavio sam gledati niz ulicu. Tiho sam rekao: "Jackie je vjerojatno zaposlen negdje drugdje. U potrazi za nekim novim koga će kinjiti. Možda je na sudaru. Možda mu se neka cura svidi više od tebe. Možda ti se posreći, pa tvoj problem postane njezin."
"Ti skote!" zavikala je.
"Da, znam. To mi je od društva u kojem se krećem. Pogo je bio u pravu. Treba se oduprijeti neprijatelju u nama samima."
"Pojma nemam o čemu govoriš."
"Nije bitno. Imaš li išta za jelo ovdje?"
"Mogu ti ispržiti jaja sa slaninom."
"Isuse, kako to dobro zvuči."
Jeli smo. Hrana i kava su je zagrijali. Pokušao sam odbaciti onu osuđujuću notu stalno prisutnu u razgovorima s njom i nakon nekog vremena razgovarali smo manje-više normalno, kako to već žene i muškarci rade. Čak sam je i nasmijao. Kada je to prošlo, upitala je: "Kako te ljudi zovu... mislim, prijatelji?"
"Najčešće Cliff."
Malo je razmišljala o tome. "Dobro ime za muškarca. Mogu li te i ja tako zvati?"
"Naravno, ako želiš."
Iznenada je rekla: "Hoćeš li ostati sa mnom večeras?"
Nisam bio na dužnosti. Nisam imao pametnijeg posla. Ubojica nepoznatog knjigolovca može pričekati do sutra.
"Naravno", odgovorio sam.
To ju je iznenadilo. "Stvarno to misliš?"
"Da, ostat ću", rekao sam.
Pogledala je prema spavaćoj sobi, pa u mene. Očito, nije znala što bi mislila o meni.
"Ako želiš, možeš... znaš već... ako me ne mrziš previše."
"Neću ostati večeras da bih ti se uvukao u krevet, Barbara. Nešto ću ti predložiti. Pomoći ću ti da preživiš noć, a onda ćeš ti nešto učiniti za mene."
Preplašeno ljubazni osmijeh nestao je s njezina lica i ostao je samo strah.
"Znam što želiš. Jedino što si oduvijek želio je staviti njega iza rešetaka. I spreman si na sve, zar ne?"
Rječito sam šutio.
"Ne mogu ja to", rekla je.
"Onda odlazim."
Krenuo sam prema vratima.
"Stani!", povikala je.
Zastao sam i okrenuo se.
"Molim te, pričekaj... molim te. Slušaj, pokušat ću, u redu?"
"Morat ćeš i nešto više od toga."
"Pomozi mi, Cliff... molim te, ne napuštaj me."
"Pokušavam ti pomoći. Ne znam pravi način. Na kraju možda budem kriv za tvoju smrt... ne znam. Znam samo da ovako ne možeš dalje. Sutra ujutro idemo skupa na vožnju do ureda okružnog tužitelja u Jeffco. Zaklet ćeš se da si bila oteta, napadnuta i pretučena. Ne znam, mislim kako je već prekasno za optužbu zbog silovanja, ali i to ćemo ispričati i ostaviti da tužitelj odluči. Zatim ćemo se vratiti u Denver i potražiti suca koji će mu izdati zabranu dolaska u tvoju blizinu. Ako ti se kurvin sin približi nakon toga, nazvat ćeš broj koji ću ti dati i mi stižemo da ga isprašimo. Ako ne pristaneš na sve to, ne znam što mogu učiniti."
Nije ništa odgovorila. Rekao sam: "Stalno ponavljamo isto. A ništa se ne mijenja. Ovako ili onako, moraš se s tim suočiti."
"Ne govori mi s čim se moram suočiti. Tebe neće biti tu, ti se nećeš ni sa čim suočavati. Što je tebe briga? Stalo ti je samo do jedne stvari i briga te što će biti sa mnom."
"Nije istina."
"Istina je. Mrziš ga toliko da me želiš iskoristiti ne bi li ga uhvatio. Barem budi dovoljno pošten pa to priznaj. Tko me je izvukao iz njegova stana? Da si me pustio na miru, sada bi vjerojatno sve bilo u redu. On bi dobio što je želio i time bi stvar završila. Ali ti si me morao odvesti. Morao si me ubaciti između vas dvojice, a sada govoriš kako mi ne možeš pomoći. Hajde, gubi se odavde."
Nisam mogao otići nakon toga. Još uvijek ne znam što bih joj mogao odgovoriti.
"Ne razumijem vas dvojicu", rekla je. "Kako se dva muškarca mogu toliko mrziti?"
"Ne znam. U policijskom priručniku na to nema odgovora."
"Ljudska priroda", rekla je. "Pisci priručnika slabo se u nju razumiju."


Evo što je dalje bilo. Smjestio sam Barbaru u krevet, a sebe na kauč. Gledao sam televiziju dok mi mozak nije omekšao, pa je ugasio i mirno ležao zadubljen u misli. U 2.30 čuo sam kako se zatvaraju vrata automobila. Prišao sam prozoru i pogledao van. Jackie je bio na drugoj strani ulice, gledajući u mene. Znao sam da me ne može vidjeti bez svjetla u sobi, pa se nisam micao. Pratio sam ga pogledom. Jadna Barbara, u kakvoj je gužvi, pomislio sam. On je stvarno lud, pomislio sam - pogledaj ga, prelazi ulicu, šulja se po sjenama pod prozorima, penje uz stepenice. Još malo pa ću mu čuti korake. Imao sam otprilike dvadeset sekundi da odlučim što ću. Što god odlučio, neće biti baš pametno. Ništa od svega ovoga nije imalo smisla: nikad nema kad je u pitanju Jackie Newton. Ubit ću ga, pomislio sam: kada uđe, prosut ću mu mozak i snositi posljedice sutra. Bila je to racionalna, hladna odluka: u tih me je dvadeset sekundi napustila savjest. Sve sam vidio kristalno jasno: sva ta pitanja koja će se ponavljati od gradske uprave do murjaka na ulicama. Po cijelom gradu momci u plavom sutra će se pitati isto: Kojeg je vraga Janeway radio tamo u to doba noći? Jesam li namjestio klopku Jackieju? Jesam li ga namamio, pa smaknuo poput mafijaša kada se rješava neprijatelja? Svi znaju da ga mrzim: čak je i Barbara znala, a tek me upoznala. Sve mi je to proletjelo glavom kao nešto što se podrazumijeva, nešto što znaš kao svoje ime, o čemu ne moraš razmišljati ili dvojiti. Dajte mi malo vremena i opisat ću vam svaki dopis i telefonski poziv, sve što će se govoriti sutra, od gradonačelnika do javnog tužitelja, sve do načelnika policije. Dajte mi malo vremena, pomislio sam.
Tada je Jackie stigao do vrata i vrijeme je isteklo.
Povukao sam se u spavaću sobu i probudio Barbaru. "Ni riječi," rekao sam joj, "samo ustani i obuci se. Jackie je ovdje."
Morao sam joj staviti ruku na usta da ne počne vrištati. Na svu sreću, toga sam se na vrijeme sjetio.
Osovio sam je na noge, ali to nije bilo nimalo lako. Ukočila se od straha. Gurnuo sam je u ormar i zatvorio vrata. Onda sam legao u njezin krevet i navukao prekrivač preko glave. Luđi sam od nje, pomislio sam. Lud sam kao Jackie. Je li ovo po propisima? Je li to pravi način za uhićenje? Sve što mogu reći jest da mi je to izgledalo kao dobar potez. Izvukao sam pištolj i držao ga poput termofora, blizu srca. Uživao sam u iznenađenju koje čeka Jackieja: jedva sam suzdržao smijeh.
Od tog trena više ništa nije bilo stvarno.
Čuo sam kako razbija vrata. Nevjerojatno kako se malo buke stvori kada se to izvede jednim brzim udarcem. Neraskidivi lanac proletio je kroz drvo kao kroz karton i on je brzo stizao. Preletio je sobu u četiri golema koraka i ušao u spavaonicu. Strgnuo je pokrivač i ja još uvijek nisam znao hoću li ga ubiti. Uspravio sam se dižući plahtu pištoljem. "Poljubi me, srce", rekao sam i zveknuo ga čelikom po glavi. Pao je kao pokošen i prije nego što se mogao pomaknuti, upalio sam svjetlo i prislonio mu pištolj na glavu.
Okrenuo sam ga licem nadolje na pod uz krevet, pritiskajući ga pištoljem iza uha. Jedan pokret i Barbara bi imala Jackiejev mozak umjesto prostirke pokraj kreveta. I on je toga bio svjestan: udarac ga je ošamutio, ali dolazio je k sebi. Stalno je pokušavao pogledati natrag prema pištolju. Krvario je iz lijeve obrve gdje sam mu napravio ranu duboku do kosti. Držao sam ga dolje, neka ljubi pod još jednu minutu, dok ga ne pretražim. Nije bio naoružan, uobraženi klipan. Polako sam se odmaknuo. "Samo mirno budi gdje jesi, Newton. I ne pomišljaj ustati."
Kada sam se spremio, rekao sam mu da ustane. "Nasloni se na taj zid," rekao sam, "licem prema njemu." Nije još progovorio, samo me strijeljao pogledom. Bio sam prestravljen, znači da mu je to dobro išlo. "Okreni se", opet sam rekao. Gurnuo sam ga prema zidu i povukao mu ruke iza leđa. Zatim sam uzeo lisice i stavio mu ih. Čvrsto sam ih pritegao, ne brinući se hoće li ga stiskati. Pozvao sam Barbaru da iziđe iz ormara, ali nije se pojavila. Pozvao sam je opet, glasnije.
"Ne miči se, propalice", rekao sam. "Ne odvajaj se od tog zida i možda stigneš do postaje u jednom komadu."
Otišao sam do ormara i otvorio ga. Barbara je sjedila s dlanovima preko očiju. Uzeo sam je za ruku, ali izgledala je kao da je bila u šoku. Rekao sam joj da je sve u redu, da sada može van, ali činilo se da mi ne vjeruje.
"Hajde", rekao sam. "Trebaš se obući i doći do policije s nama." Činilo se da je zaboravila jezik kojim govorimo. Nije mogla ni pogledati u Jackieja, koji se malo okrenuo da bi pogledao nju. Jackie je znao sve o zastrašivanju: znao je kako je čvrsto drži u šaci. Šutnuo sam ga u stražnjicu, dovoljno jako da mu pukne kost, pa se polako okrenuo natrag prema zidu. Krvi je bilo posvuda, na zidu, na podu, po njemu.
"Obuci se", rekao sam Barbari.
Nije se pokrenula. Otišao sam do ormara i izvadio bluzu i traperice.
"Odi u kupaonicu i stavi ovo na sebe", rekao sam. Na njezinu sam licu vidio tako potpunu sliku straha i očaja da mi je srce pucalo. "Daj, Barb", rekao sam, onoliko nježno koliko sam uspio. "Obuci se, zlato, imamo posla." Odmahnula je glavom i pustila odjeću da padne na tlo. Podigao sam je i uputio prema kupaonici. Ostavio sam vrata malo otvorena, pa sam svako malo virio unutra i pokušavao je nagovoriti da se obuče. Obuci hlače, Barbara. Baš lijepo. Sada bluzu. Stvarno dobro.
Iznenada joj se vratio glas. "Reci mu da ode", rekla je kroz vrata. "Ne želim ga ovdje."
Kada je izišla iz kupaonice, uzeo sam je pod ruku i dobro je zagrlio. Samo je opet počela plakati. Počela se tresti i cmizdriti i nisam više znao što s njom.
Jackie se počeo smijati.
Znao sam kako to prekinuti. Okrenuo sam ga, otkočio pištolj i gurnuo mu ga u usta. "Nasmij se sada, šupčino", rekao sam. Nije mu se dalo. Držao sam ga tako cijelu minutu, gledajući ga ravno u oči: pustio sam da osjeti kako mi ruka drhti, prsti se stežu oko okidača. "Mogu te ubiti, Newton", rekao sam. "Samo mi daj povod, bilo kakav, i kupit će komadiće tvoje lubanje s tog zida cijeli mjesec. Jasno, prikane?"
Bilo mu je jasno. Okrenuo sam ga prema zidu i pokušao obraditi Barbaru. Ona je opet počela govoriti, neprekidno besmisleno blebećući svoje gluposti. "Mislim daje najbolje pustiti ga", rekla je. "Neka samo obeća da se više neće vratiti ako ga ovaj put pustimo." Ta se misao ponavljala, opet i iznova, samo drugim riječima. Neka ide. Pusti ga. Neka se gubi odavde. Učinim li to u znak zahvalnosti, Jackie će je zauvjek pustiti na miru. Sranje, rekao sam. Nastavila je govoriti kao da nisam ni progovorio. "Sranje, Barbara", pokušao sam glasnije. Nije to dobro izgledalo; bila bi najgori mogući svjedok, čak i da je uspijem odvući do postaje i uvaliti joj potpisivanje papirologije. Ne znam čemu sam se još nadao: očito sam prvi put u karijeri loše planirao, nisam predvidio kako riješiti najočitiju poteškoću. Žrtva će pustiti Jackieja da odšeće: trebao sam to znati, zašto se sada toliko ljutim? Bio sam izvan sebe od bijesa.
"Sranje!" zaderao sam se, dovoljno glasno da probudim cijeli kvart. Barbara je samo buljila u pod, sigurna kako će sve biti dobro, samo ako ga pustim.
A Jackie se opet smijao. U stvarnosti baš i nije, ali ja sam ipak dobro čuo.
Nešto se zastrašujuće zbilo u meni. Događa se to starim policajcima kada tko zna koji po redu lupež olako pušten na slobodu postane kap koja će preliti čašu - poželite izletjeti vani i srediti stvari na brži i lakši način. Nekolicina je to i učinila: možda im se pridružim. Zgrabio sam Barbaru za njezin povijeni vrat i gurnuo je prema ulaznim vratima. S Jackiejem sam bio nešto grublji. Gurao sam ih niz mračne stepenice prema pustoj ulici. Barbara je i dalje mrmljala kako ga treba pustiti. Rekao sam joj da umukne i ušuti, a zatim smo stigli do mog auta.
Otvorio sam prtljažnik i izvadio kolut izolir trake iz kutije za alat. Iščeprkao sam rubac iz Jackiejeva džepa i rekao Barbari da mu njime previje ranu. Nisam htio njegovu prljavu krv po svojim sjedalima. Ali ona ga se nije usudila dodirnuti, pa sam ga omotao ljepljivom trakom, sve preko kose. Zatim sam mu gurnuo glavu nadolje i utrpao ga na prednje sjedalo. Barbara je rekla kako ne razumije zašto ga jednostavno ne pustimo, samo ako obeća da se neće više vraćati. Rekao sam joj da sjedne straga. Sjeo sam za volan i pokrenuo auto. Natjerao sam Newtona da se okrene glavom prema vratima. Zatim sam krenuo Bulevarom Speer i skrenuo na sjever.
Nismo išli prema centru, toliko su shvatili. Jackie nije rekao ništa, ali osjećala se napetost u autu, nešto se moralo dogoditi. Od početka me nije dobro procijenio: vidio sam strah u njegovim očima kada sam mu gurnuo pištolj u usta, pa je sada bio spreman na sve. Od policajca nekako očekujete da će se uvijek držati zakona i propisa. Ali nije uvijek tako. Policajci se prilagođavaju novim uvjetima kao i svi drugi. Oni dobri ostaju u okvirima normalnog i do sada sam bio među njima. Samo, večeras nisam ni pokušao čitati Jackieju njegova prava.
Izišao sam na međudržavnu cestu, pa skrenuo na istok. Oboje su se umirili, čekajući da vide što namjeravam. Nisam ni sam bio siguran. Vodio me dugo potiskivani bijes i tek obris jednog ludog plana. Kao policajac imao sam samo dvije mogućnosti - pustiti Jackieja ili ga odvesti u postaju gdje bih pokušao složiti dobar slučaj iz nedovoljnih dokaza - a ja sam hitao trećim putem, kojim policajac ne bi smio ići. Već sam odbacio propisane postupke i što sam dalje vozio, bilo me sve manje briga. Sve što mogu učiniti, kada bolje razmislim, je tvrditi kako sam privremeno izgubio razum. Ako to uspijeva svakom šupku, zašto ne bi i meni? Zato što bih ja trebao biti bolji od njih. Ja bih trebao znati što zakon traži. Toliko sam znao: postoji crta nakon koje policajac više ne krši propise, već zakon. Uhićenje postaje otmica, a krivnja sasvim lako prelazi na drugu stranu, s njega na mene. Otiđi dovoljno daleko i odjednom moraš ići do kraja.
Izišli smo iz gradskog područja, a ja sam istovremeno u mislima prešao onu crtu.
Pred nama je pet stotina kilometara puste prerije. Sada smo igrali na Jackiejevu terenu, po njegovim pravilima. Što mu se izgleda uopće nije sviđalo. Ne zamjeram mu: ni meni se to ne bi svidjelo, da sam na njegovu mjestu. Odjednom sam shvatio kako je sve to samo sukob nas dvojice: Barbari tu uopće nije bilo mjesto, ona je samo povod koji nas je obojicu gurnuo do kraja. Ne razmišljam baš bistro, pomislio sam trebao sam je ostaviti kod kuće. Samo, već smo bili petnaest milja izvan grada.
Skrenuo sam s ceste. Jutro je još uvijek bilo mračno. Poskakivali smo neasfaltiranim putem dok nismo stigli do rijeke. Tamo sam im rekao da iziđu iz auta.
Jackieju se vratio glas. "Što je tebi, Janeway?" Ni traga velikom šutljivom gadu. Pokušao je zvučati opako, ali nije išlo: zabrinutost mu je stanjila glas. "Kojeg vraga misliš učiniti?" rekao je. Barbara se pridružila: "Što misliš učiniti, Janeway?" kao da nije čula kada me on pitao isto. Nije se više plašila, bila je samo radoznala. Oboje su naslutili obris moje glupe ideje.
"Mislim da ću ga ubiti zbog tebe, Barbara", rekao sam. "Želiš li to?"
Nije rekla ne. Opet sam im rekao da iziđu. Jackie mi je povjerovao: okrenuo se prema meni i vidio sam u svjetlosti upravljačke ploče kako mu se usne miču kao da nešto govori, ali ništa se nije čulo. Izgledalo je to prilično slično Barbari u stanu. Valjda je onaj pravi strah uvijek isti.
Izišli smo. Trak svjetla pojavio se na istoku i više nismo bili samo tamni obrisi, već ljudi s različitim licima. Razbojnik, krhka ljepotica i ja. Što sam ja bio? Kojem tipu pripadam?
Dao sam Barbari ključeve auta. "Evo. Uzmi auto i nestani odavde. Parkiraj iza kuće. Zaključaj. Ja imam drugi par ključeva... pokupit ću ga kasnije."
Oklijevala je, odjednom joj se nije odlazilo. "Što ćeš učiniti?"
"Ne brini se zbog toga."
"Kako ćeš se vratiti?"
"Barbara," rekao sam ljutito, "gubi se odavde, brzo."
Ušla je u auto i odvezla se. Jackie Newton i ja stajali smo u pustoj preriji i gledali se.
Gurnuo sam ga dolje prema rijeci. Opet je pokušavao govoriti "Slušaj, Janeway", rekao je - ali zapovjedio sam mu da šuti i hoda. Stigli smo do skupine stabala. Brzo se razdanjivalo: mogao sam vidjeti kako mu strah raste. Skinuo sam jaknu. Jackie Newton pažljivo je pratio svaki moj pokret. Složio sam jaknu i stavio je na zemlju. "Što radiš?" upitao je, iznenada visokim glasom. Skidao sam pištolj, otkopčavajući futrolu ispod ruke. Prebacio sam je preko niske grane. "Produži tamo dolje", rekao sam, gurajući Newtona niz stazicu uz rijeku. Hodali smo oko trideset metara. Okrenuo se i pogledao pokraj mene, prema pištolju koji je visio sa stabla. Izgledao je kao neko crno, otrovno voće.
Nacerio se kada je shvatio da ga neću ubiti.
Polako mu je svanulo.
Obišao sam ga nekoliko puta. Onda sam mu prišao i otključao lisice.
Samo sam ja bio između Jackieja i pištolja.
"Dakle, seronjo", rekao sam. "Eno pištolja. Zašto ne odeš po njega?"
Duboko je udahnuo. Stara samouvjerenost polako se vraćala. Protegnuo je ruke, trljajući zglobove da povrati u njih krvotok. Bacio je lisice na zemlju i uspravio se.
"To je najveća greška koju si ikada napravio", rekao je.


Vraćao sam se između stabala, sam. Došao sam s pitanjem, vraćao sam se s odgovorom.
Kojem tipu pripadam?
Ti si ubojica, Janeway. O, kakav si ti samo ubojica. Znao sam kako se osjećao Kong nakon velike borbe s tironosaurom, kako se morao uzvišeno osjećati David nakon što je oborio Golijata. Trijumf mi je izbijao iz svake pore. Bila je to šugava borba, ako želite sažet opis. Jackie je napao svime što je imao: kada to nije bilo dovoljno, svemu je stigao kraj. Njegovo se malo plašljivo srce raspalo u tisuću komada. Sagnuo sam se, izbjegao udarac i stjerao mu crijeva dublje unutra. Odmah je propištao hvatajući zrak. Brzo sam nastavio i udarao gdje je trebalo. Zateturao je, opet sam ga udario i pao je. Sjedio je u prašini i znao sam da mu je dosta, ali nije mogao prestati. Dao sam mu vremena da se digne, prišao mu i dopustio da me udari. Počeo sam govoriti. Jebi se, Jackie, mislio sam da imaš muda. Opet sam mu obradio trbuh kao da tučem veliku šniclu, pa prešao malo više, na oči i bradu. Posrnuo je i opet pao. Valjao se po prašini, a ja sam čekao da se digne. Tri puta se još dizao, tek toliko da zadrži malo ponosa i dobije po zubima. Udarao sam ga objema rukama, udarao sam ga glavom i napokon ga oborio.
Amen, braco. Znao sam točno koliko ću platiti to zadovoljstvo, i osjećao se sjajno.
Osvrnuo sam se jedanput. Još je ležao u prašini. Mislim da mu je nos bio slomljen, kao i nekoliko rebara. Koža na šakama bila mi je oguljena, a imao sam i šljivu pod okom. Ništa me nije boljelo.
Ubojica, moj bože. Trebao sam ostati u ringu.
Ja.
Gotovo je s mojom policijskom karijerom. Namjestio sam futrolu s pištoljem i prebacio jaknu preko ramena.
Uskoro sam bio na magistrali, okrenut zapadu. Počela je jutarnja gužva, pa se rijeka automobila slijevala u Denver.
Hodao sam neko vrijeme, želeći biti sam.
Gotovo je s policijom. Ne treba mi vračara da bih to znao. Jedna mi se rečenica motala po glavi, onaj slavni govor Loua Gehriga kada je ostao ne samo bez posla koji je volio nego i bez života. Danas se smatram najsretnijim čovjekom na svijetu.
Prvi put u nekoliko godina, znao sam kamo idem.
Mahnuo sam policijskom automobilu, pokazao mu značku i odvezao se kući.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 11:54 am






16

RUBY SEALS I EMERY NEFF BILI su DO KASNO NA POSLU, PROCJENJUJUĆI knjige iz jednog velikog ulova.
Nisu slušali radio. Do izlaska novina trebalo je još dvanaest sati, ali radio i televizija već su znali.
Želio sam kupiti nešto što ne bih smio sebi priuštiti.
"Koji je roman najbolji u ovoj knjižari?" upitao sam.
Ruby mi je pokazao Lovca u žitu, svježeg, krasnog, u prvorazrednom ovitku. Buljio sam u nedokučiv pogled J. D. Salingera i kupio ga.
Četiri stotine dolara, čista pljačka.
"Što još imaš?"
Ruby je pogledao Neffa, Neff je pogledao Rubyja. Nakašljali su se i vratili poslu.
"Imam nešto Kinga, ali znam da te za to nije puno briga", rekao je Neff.
"Što imaš?"
"Carrie, Tribinu, zbirku priča... da, i Noćnu smjenu."
"Uzet ću ih ako mi daš veleprodajnu cijenu za sve", rekao sam.
"Razmislit ćemo o tome", rekao je Ruby, ponosna lica. "Da, gospodine, mislim da bismo mogli. Ove smo povoljno kupili, zar ne, Em? Mislim da ih možemo dati po veleprodajnoj cijeni i opet zaraditi."
Nasmijao sam se. "Kladim se da možete."
"Oteli smo jednoj slatkoj starici ušteđevinu, šutnuli je u cjevanicu i maznuli joj knjige", rekao je Ruby.
"Mislim da vas ponuda od tristo pedeset za sve tri neće uvrijediti."
"Prihvatit ćemo", rekao je Ruby istog trena.
"Lakše malo", rekao je Neff. "Ruby, nemamo takve knjige baš svaki dan."
"Moram li te opet podsjećati da su Grci pred tvrđavom", Ruby će. "I to nije drveni konj pred ulazom, to je ovan za razbijanje. A moje ime ne izvikuje jebena Helena iz Troje."
Neff se zabuljio u njega.
"Prodano američkom gospodinu", nastavi Ruby. "A sada, doktore J, dok ste u zanosu kupovanja, pogledajte ove." Gurnuo mi je Počivaj u tami, najljepši primjerak jedine Styronove knjige koja vrijedi. Bila je tamo i jedna jednako očuvana Moja Afrika, kao i sjajno izdanje Pinchonova V.
"Do vraga, rasprodaješ najbolje iz cijele ove vražje zbirke", rekao je Neff.
"Bit će još zbirki, ali najprije treba platiti dugove. Ovaj će nam gospodin pomoći da stanemo na noge."
"Nikada mi nećemo dobro stajati", gunđao je Neff.
"Zato što imate previše poroka", rekao sam.
"Da", odgovori Ruby. "Ponekad volimo jesti."
Uzeo sam Styrona, Dinesenicu,\'7b20\'7d Pynchona. Uzeo sam Kingove također i napisao im ček na tisuću dolara.
"Sjajan osjećaj, kupovati dobre knjige, zar ne?"
"Da", odgovorio sam i stvarno je bilo tako.
"Dakle, kada otvaraš svoju knjižaru?" iznenada će Neff.
"Zašto bih ja to kojeg vraga učinio? Možda nabavljam za nekog, tek toliko da se uključim."
"Ako hoćeš za nekog nabavljati, nabavljaj za nas", rekao je Ruby. "Barem koliko mi znamo, nema upućenijih kurvinih sinova od nas dvojice. Osim toga, znam mjesto gdje se dvadeset tisuća vrijednih knjiga može kupiti za mali novac."
"Koliko mali novac?"
"Dvadeset pet soma dolara. Za gotovinu se možda mogu dobiti i po dolar svaka."
Dvadeset tisuća dolara bilo je točno onoliko koliko sam imao ušteđeno. Kakva podudarnost.
"Mogao bi mi reći gdje su te knjige, Ruby. Onako, u ime dobrih starih vremena."
Ruby se nacerio kroz bradu i niječno zanjihao kažiprst. Neff, onako svisoka, dodao je: "Knjige su na vrlo sigurnom mjestu, gospodine Janeway. I bit će tamo dok ne skupimo dovoljno novca da ih kupimo."
"Možda hoće, a možda i neće", rekao sam. "Tko zna kada bi netko mogao naići s dvadeset somova?"
"Nije... baš... moguće." Neff je mjerkao preko naočala oštećeni hrbat koji je lijepio, pa mi se kiselo nasmiješio.
"Ne tamo gdje su ove knjige skrivene", rekao je Ruby. "Ne možeš iščeprkati te ljepotice pa da te dobre vile vode."
"Sigurno su negdje u Arizoni", rekao sam. "Tamo ima vila... u Arizoni?"
"Do vraga, Ruby, ne zezaj se s tim", rekao je Neff. "Čovjek je detektiv, za ime boga."
Ali Ruby je uživao u igri. "Arizona je velika država."
"S jako puno praznog prostora", rekao sam. "Nema previše mjesta gdje se može skriti dvadeset tisuća knjiga, u toj pustoši, dakle, ovdje je riječ o... Phoenixu."
Ruby se smijuljio.
"Tucson", rekao sam, gledajući mu oči. "Tucson, Phoenix... ili Flagstaff."
"Pogodi", rekao je Ruby.
"Tucson."
Neff je zgroženo uzdahnuo.
"Oči su te izadale kada sam spomenuo Tucson", rekao sam. "Malo su se pomakle, ali dovoljno."
"Leže one u skladištu u Tucsonu već dvadeset godina. Nema tamo ništa iznenađujuće, samo svježa krv; stvari koje ljudi iz Denvera nisu uvijek iznova zagledali posljednjih sto godina. Vraški dobra zaliha koju bi procijenio na sedam do deset dolara po komadu. Biografije, povijest, nešto religioznih stvari, malo antropologije. Znam za njih otkada su završile na tom mjestu i nikada nisam imao novca da bilo što poduzmem. Ako možeš pokupiti te knjige, doktore J, svaka ti čast."
"Mislim da ću promijeniti posao i prijeći na nešto lakše, poput hvatanja pedera u parku", rekao je Neff.
"Em, ionako je svejedno. Misliš li da ćemo mi ikada imati dvadeset somova? Zašto netko drugi ne bi imao koristi od tih knjiga i zašto to ne bi bio dobar tip kojeg obojica cijenimo? Ne volim kada dobre knjige nisu u optjecaju. A mislim kako nas doktor J neće prevariti. Kvragu, znam prepoznati poštenog murjaka kad ga vidim."
Neff je već mislima odlutao na to mjesto gdje je Ruby nekad bio. "Pretpostavimo da bi kao nalaznici mogli tražiti ponešto od prve zarade," rekao je, "kao nagradu."
"Što bi vas zanimalo?" upitao sam. "Pod pretpostavkom da sam zainteresiran i da kupim knjige."
"Pa, mislim da bi tisuću dolara bilo dovoljno."
Ruby se naglo oraspoložio. "Imam sjajnu ideju. Ti ćeš otići tamo, doktore J, a ja s tobom. Pusti meni pregovore. Čudna ptičica čuva te knjige i treba znati s njim. Izvući ću ja njih za petnaest, najviše šesnaest tisuća dolara. A ti ćeš mi dati dvije tisuće kao nagradu i dopustiti mi da izvučem pedeset knjiga. Ti prođeš s osamnaest soma troška, a meni život postaje lakši."
"Do sljedeće prilike", uzdahne Neff.
"I što ću ja onda s dvadeset tisuća knjiga", upitao sam, iako sam bio svjestan odgovora kao da ga znam cijeli život.
"Mislim da ti to ne moram govoriti", rekao je Ruby.
"Znali smo što se sprema, gospodine Janeway", rekao je Neff. "Znamo mi prepoznati simptome. Već ste na udici, iako to još ne znate."
"Ako baš želiš istinu, kladili smo se na tebe", rekao je Ruby. "Em je rekao da ćeš se pokrenuti još ove godine. Ja mislim kako ćeš o tome samo sanjati cijeli život. Moraš stvarno biti lud pa ostaviti posao poput tvojeg - dobra lova, ugled, zanimljivi slučajevi, deset godina iskustva. I sve to ostaviti zbog ovog?"
"Ruby se šali, naravno", reče Neff. "Ovo je Božje zanimanje, i svi to znamo. Što bi ti radije bio, Rubes, knjižar ili policajac?"
"Bio bih ja smrdljivi smetlar, ako mi to stavi biftek na stol večeras."
"Svaki dan je lov na blago", rekao je Neff. "Nikad ne znaš što ti može pasti u ruke možda već za pet minuta."
"Najvjerojatnije neko sranje", rekao je Ruby. "Neff ne govori o onoj drugoj strani - kreteni koji ulaze svakog božjeg dana i zagorčavaju ti život."
"Govoriš li to o voljenim kupcima?" upitao je Neff.
"Voljeni moja guzica. Reći ću ti ja što je kupac, prijatelju. Taj ti čovo dolazi ovdje dobro znajući što čini. Zna on kao i ja koliko koja knjiga vrijedi, pa ne bih trebao gubiti vrijeme dok dođem do tih sedam ušljivih dolara koliko za nju tražim. A ako nemaš baš ono što traži, odmah počinje svoju priču: dva prokleta sata stoji pred tobom i melje - njegova mu je baka čitala kada je bio petogodišnjak, i tako dalje i tako dalje dok ti mozak ne utrne. S druge strane, tu su kreteni. Imaš li ti uopće ideju o tome koliko kretena dnevno vidiš prodavajući knjige, doktore J?"
"Što sve čovjek neće učiniti da bi dobio okladu?" rekao je Neff. "Vjeruj mi: ni mrtvog ga ne bi uhvatio da radi nešto drugo."
Vrata su se naglo otvorila i ušao je otrcan čovjek u traperu.
"Hej, Peter", rekao je Ruby.
"Kupujete li knjige?"
"Ima li mačka guzicu? Kada to ja nisam kupovao knjige?"
Knjigolovac je otvorio torbu. Knjižarska pristojnost nalagala je da se odmaknem dok ne obave posao. Glasovi su se stišali do nerazumljivog mrmljanja. Čuo sam Neffa: "Gdje si našao ovu knjigu?" Knjigolovac je nešto rekao, pa su odjednom svi progovorili, njegov glas zaglušen brzom paljbom između Sealsa i Neffa. Nije slutilo na dobro. Ruby je opsovao i okrenuo se. Neff se nastavio cjenkati s tipom, koji je šutio i ostajao pri svom. "Nema veze odakle je stigla", rekao je knjigolovac. "Nisam je ukrao, ali ne moram reći kako sam je dobio." Ruby je došao do mene, zatresao glavom, zakolutao očima, okrenuo se i vratio u bitku. Trajalo je to neko vrijeme. Na kraju su se utišali, ali još sam ih čuo kako dišu.
"Dr. J?"
Prišao sam im iz sjene.
"Želiš li kupiti knjigu?"
"Upravo sam kupio cijelu gomilu knjiga, Ruby."
"Veleprodajna cijena, čovječe. Peter je iznenada izgubio povjerenje u čekove."
"Treba mi gotovina", reče tvrdoglavo Peter.
"Kvragu sve", rekao je Ruby. "Svi ste vi isti. Već mi vas je dosta. Možda će ovaj gospodin platiti tvoju knjigu gotovinom."
Pogledao sam. Na stolu je bilo lijepo prvo američko izdanje Gospodara muha.
Nisam bio siguran koliko bih dao za njega. Ali kada sam podigao pogled, Ruby je bio iza Petera, s dva uzdignuta prsta, pokazujući drugom rukom strop. Činilo se da to znači dvjesto dolara, najviša maloprodajna cijena. U džepu sam imao dvije novčanice, stotku i deseticu. Peter je zahvalno zgrabio stotku.
Kada je otišao, Ruby je rekao: "Dao si mu previše. Ne treba ići preko četrdeset posto kad se tako kupuje. Osamdeset dolara bi bilo dovoljno. Još razmišljaš kao kupac. Moraš biti gadan i zao ako želiš preživjeti u ovom poslu."
Neffu se ruka tresla dok je uzimao knjigu. "S druge strane," rekao je tupim glasom, "ovo je tako lijep primjerak. Mislim da bih je nudio za tristo."
"Dvjesto sedamdeset pet, eto savršene cijene za nju", rekao je Ruby. Pogledao sam je, kao i drugih sedam koje sam kupio. "Čini se kako se iznenada pojavljuje mnogo dobrih knjiga."
"Tako to ide", rekao je Neff. "Krene pa stane. A kada stane, ne možeš naći ni neku Atkinsovu dijetu."\'7b21\'7d
"Millie Farmer našla je nekoliko Kingova", rekao je Ruby. "Bit će ona dobar knjigolovac. Govorio sam ja kako će se onih sedam dolara vratiti."
Gurnuo sam Goldinga. "Ovo je vaše. Vaša knjižara, vaša knjiga. . Uzet ću ček, ako ga napišete na sto dolara."
Ruby se već mašio za čekovnu knjižicu, kada je Neff rekao: "Neće to moći."
"Neće vraga."
Neff je posegnuo preko pulta i zgrabio čekovnu knjižicu. Ruby se nakostriješio i za tren sam pomislio kako će se potući. Trenutak je brzo prošao i Ruby se nasmijao, iako mu se na licu i dalje vidio gnjev.
"Svi su ludi u ovom poslu, gospodine Janeway", rekao je Neff. "Uključujući vjerojatno i mene. Ali još nisam toliko poludio da dopustim partneru izdavanje čeka bez pokrića policajcu. Zadržite knjigu."
"Uništit ću onaj svoj ček od maloprije i napisati novi, na sto dolara manje", ponudio sam.
Neff je uzdahnuo. "Treba nam svaki cent tog novca, gospodine Janeway."
"Upravo sam se nečeg sjetio", reče Ruby. "Jednostavno sam zaboravio u žaru borbe. To je bio Peter knjigolovac... onaj s kojim si htio razgovarati o Bobbyju, sjećaš se? Ako požuriš, možda ga stigneš prije autobusne stanice."
Izišli smo na ulicu, ali Peter je nestao.
Valjda smo svi imali previše stvari na pameti toga dana.
"Kad se vrati, reci mu da nazove Hennesseyja", rekao sam. Pažljivo sam spremio knjige u malu kutiju i opet otvorio vrata.
"Ne radim više na tom slučaju", rekao sam.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 11:54 am






17

NOVINARI SU BILI GADNI. RADIO I TELEVIZIJU MOGLO SE IZBJEĆI, ALI novinski su naslovi bili svugdje.
Odlučio sam se na polagani pristup. Pročitat ću svaki članak jedanput, da znam na čemu sam, a onda ću sve zaboraviti.
Denverski list bio je jednostavno ljubak: POLICAJAC OPTUŽEN ZA BRUTALNOST, pisalo je. Ispod toga, manjim slovima kao podnaslov: ČOVJEK IZ JEFFCA OPTUŽUJE - STAVIO MI JE LISICE I PRETUKAO ME.
Vjesnik Stjenjaka najradije bi me streljao u zoru: TRAŽIMO DA POLICAJAC PODNESE OSTAVKU ZBOG BRUTALNOG NAPADA nudilo se čitateljima uz jutarnju kavu. Sasvim objektivan pristup.
Bio sam na naslovnicama obiju dnevnih novina.
Kao i uvijek, kasnile su deset sati za televizijom. Kako su stvari krenule, znao sam, ne mičem se s naslovnica ni sutra.
Službeno sam pozvan u ured unutarnje kontrole radi davanja iskaza u vezi s optužnicom Johna Randolpha Newtona. Sve sam ispričao dvojici uštogljenih policajaca koje sam jedva poznavao, a oni su to zapisali bez riječi i postavili samo nekoliko pitanja pred kraj.
Dan kasnije sve je izgledalo glupo i nepotrebno. Ispao sam poput nekog lika iz filma snimljenog 1945. godine: policajac s kompleksom Alana Ladda.\'7b22\'7d To u mojoj verziji događaja, u onoj gdje bih trebao ispasti dobar. Jackiejevo viđenje događaja sasvim je druga priča. Prema toj priči, tukao sam ga dok su mu ruke bile u lisicama. Kao dokaz imao je izguljene zglobove, slomljen nos, samljeveno lice. A imao je i svjedoka, izvjesnu Barbaru Crowell, koja je bila spremna poduprijeti ga na sudu.
Uopće nije bilo sumnje da će sve završiti na sudu. Još dok sam davao iskaz unutarnjoj, Jackie i njegov odvjetnik - čvrst momak iz New Yorka po imenu Rudy Levin - bili su u istoj zgradi dižući paklenu dreku.
Boone Steed, šef svih detektiva, nije bio nimalo sretan. Boone je bio čvrst policajac koji je znao kako stvari stoje. Objasnio mi je što me čeka, iako mi je to već bilo poznato. Jackie će tužiti. Tužit će policiju, ali ono što zapravo želi sam ja. Zgazit će me ako bude mogao. Odjel će učiniti koliko može da me zaštiti, ali postupio sam protuzakonito, što našem osiguravatelju daje lijep izlaz. Može mi se dogoditi da sam moram pripremiti obranu i snositi troškove. Prokleti odvjetnici i osiguravajuća društva, rekao je Steed. Tu se skupi dvadeset tisuća sudskih troškova u tren oka. A cijeli je sustav na Newtonovoj strani: uvijek na strani onoga tko ima novca. Newton će me zavlačiti svim zakonskim mogućnostima, kako bi što dulje bio na sudu i potrošio što više novca.


Steed me potkraj dana opet pozvao u svoj ured. Udaljen sam s posla, s plaćom na čekanju ishoda istrage unutarnje kontrole.
Te sam noći opet otišao do Rubyja i opet potrošio tisuću dolara na knjige.
Kupovao sam po veleprodajnim cijenama i kupovao sam dobre stvari.


Kada su drugog dana izišle novine već sam se navikao: POLICAJAC UDALJEN S POSLA, pisale su i jedne i druge. Bila je tamo i Jackiejeva fotografija, izgledao je kao jedini preživjeli iz Nagasakija. I ja sam bio tamo, odmah do njega, čvrst momak opaka izgleda. Iskoristili su neku staru fotografiju, gdje sam bio u svojoj pozi ubojice u ringu. Nikada ne biste pogodili na prvi pogled koji je od te dvojice pravi zlikovac, pomislio sam. Pogledajte i provjerite.
Prijatelji mi nisu pružili neku utjehu. Razgovarao sam s Hennesseyjem, i to je bilo u redu - Neal se nikada ne mijenja: podsjeća me na psa bernardinca, evo ga stiže s čuturicom osvježenja baš kad treba. Ostatak odjela nije bio tako srdačan. Netko je proširio pojedinosti moje duge svađe s Jackiejem, pa su novine sve s uživanjem prenijele. Činilo se kao da već dugo spremam osvetu tom tipu, iako baš i nisam uspio doći do nekih dokaza. Ispitali su svaki moj susret s njim do detalja. Nije ispalo dobro.
Na kraju, Carol. Razgovarali smo nekoliko puta u tih par dana, bez rezultata. Govorila je kako će doći, ali nekako ipak nije. Stvari su se ohladile među nama, udaljili smo se. Mislim da sam znao kako će to završiti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 11:54 am




18

NEGDJE SREDINOM TREĆEG DANA ZAZVONIO MI JE TELEFON. "Dr. Janeway, pretpostavljam." "Dobili ste ga."
"Ovdje Rubio. Lijepo su te istamburali u novinama jutros."
"Trebaš vidjeti onog drugog."
"I jesam, prijatelju. Nos mu se gadno proširio među očima. Ali ne zovem čavrljanja radi. Imam za tebe tri pitanja. Spreman?"
"Kreni."
"Prvo pitanje. Želiš li zaraditi nešto na brzaka s onim Goldingom?"
Baš je ta knjiga bila na stolu preda mnom. Pogledao sam je i zamislio se. Do vraga, ne. Nikada neću opet naletjeti na takav primjerak.
Ruby je osjetio što mislim i rekao: "Ako želiš prodavati knjige, doktore J, ne smiješ se zaljubljivati u njih."
"Naravno", rekao sam, ušavši u igru.
"Drugo pitanje", nastavio je Ruby. "Smijem li se i ja malo ogrebati oko tog posla?"
"To zvuči pošteno."
"Sve samo pravi odgovori do sada. Idemo na ono glavno pitanje. Jesi li spreman na rizik?"
"Mogao bih biti."
"Tako sam i ja pomislio, nakon onog u novinama. Puno mi je toga postalo jasnije."
"O čemu se radi?"
"Reći ću ti kada se vidimo. Dođi u knjižaru za jedan sat i ponesi knjigu."
Kupac je bio čovjek pedesetih godina koji je tražio Goldinga već godinu dana. "Najizbirljivije kopile koje si ikada vidio", rekao je Ruby. "Platit će odličnu cijenu, ali ne smije postojati bolji primjerak na svijetu." Već ih je vidio i odbio pola tuceta, rekao je Ruby, i jedva čeka da vidi ovaj. Ruby je unaprijed digao cijenu na četiri stotine dolara.
Čovjek ih je platio bez riječi. Ispisao je ček na Sealsa & Neffa i otišao zadovoljan.
Osjetio sam se začuđujuće dobro, neobjašnjivo samopouzdan. U tom bih trenutku prodao sve knjige koje imam.
"Gospodine Janeway, možda bi od vas ipak mogao postati trgovac", rekao je Emery Neff. "Sve što vam sada treba je mjesto gdje ćete izložiti što imate i hrabrost da se u to upustite."
"Čime se vraćamo na ono moje treće pitanje", rekao je Ruby. "Ima jedno mjesto na uglu koje je prazno već šest mjeseci. Nekada je to bio grčki restoran, pa ga i sada tako svi zovu. Ali čovječe, kakva bi to sjajna knjižara bila. Prostrano, odličan ugođaj - sam bih je odmah iznajmio kada bih imao love i da nisam ovdje vezan ugovorom na pet milijuna godina."
Prošetao sam do ugla i pogledao kroz prozor.
Bilo je to jedno od onih staromodnih zdanja, s nišama, pokrajnjim sobama i visokim stropom. Zgrada je bila negdje iz 1910. godine, nagađao sam: prvo stambena, prije nego je istočni Colfax udomio kurve. Kada je stigla prostitucija, prostor se komercijalizirao: trijem je ogoljen i zazidan, nadograđen je prednji dio, a prozori su dobili rešetke. Posljednji zakupci nisu bili čistunci: zidovi su bili prljavi, pod prepun pijeska; strop se ulupio, a tepisi, tamo gdje ih je još bilo, pružali su dom svim štakorima i kukcima istočnog Denvera. Ali kada se zamisli što se sve krije iza prljavštine, ništa više nije važno.
Prepisao sam broj s oglasa na prozoru, vratio se k Rubyju i nazvao tipa. Tražio je osamsto dolara mjesečno i ugovor na dvije godine: on bi održavao izvana, ja iznutra. Bilo je tamo oko dvjesto sedamdeset pet metara četvornih, uključujući dvije sobe i podrum. Rekao sam mu da sam zainteresiran, pa smo se dogovorili da se nađemo kasnije tog popodneva i da još malo porazgovaramo.
"Ako se odlučim na to, postajemo konkurencija", rekao sam Rubyju.
"To me nikad nije plašilo."
"Učini to, i za godinu dana čut će se za nas u cijeloj zemlji", rekao je Neff.
"Vjeruj u to, doktore J", rekao je Ruby. "Vjeruj. Pouzdaj se. Dobri momci na kraju pobjeđuju."
"Bio sam policajac isuviše dugo da bih to popušio, Ruby."
"Vjeruj onda ovome", rekao je, uzimajući ček s dva prsta.
"Ček glasi na nas", rekao je Neff. "Ako nam odobriš pedeset za proviziju, napisat ću ti ček na tristo pedeset, pa smo kvit."
"Stvari su se očito popravile", rekao sam veselo. "Opet ispisujete čekove."
"Brzo ga unovči, doktore J", rekao je. Ruby. "Još je samo malo ostalo od tvog jučerašnjeg novca. Sada idem u banku odmah položiti ovaj. Ali ne oklijevaj s unovčavanjem svog čeka."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 11:55 am




19

NAŠAO SAM SE s TIPOM I POTPISAO UGOVOR O NAJMU. ZATIM SAM ODLUČIO dati otkaz.
Nazvao sam Steeda i to mu rekao. Razgovarali smo deset minuta. Većina onog što je rekao može se sažeti u nekoliko kratkih rečenica.
Bio si vraški dobar policajac, Janeway: ne odbacuj sve zbog glupe greške. Odupri se gadu.
Nije mi se više razgovaralo o tome. Otišao sam kući i napisao otkazno pismo.
Vijest se proširila policijskom postajom poput požara. Telefon mi je počeo zvoniti i nije stao tri dana.


20

SVE SAM HTIO SAM NAPRAVITI. HTIO SAM OSJETITI KAKO STVARI RASTU oko mene. Nigdje mi se nije žurilo: ušteđevinu još nisam ni taknuo, a dobio sam nešto otpremnine, naknadu za godišnji i povrat mirovinskih uplata, što će biti sasvim dovoljno za početak. Kupio sam drvo, boju i tepihe. Odmah iza ugla bila je banka, idealna za otvaranje računa za kupovanje knjiga. Knjigolovci mrze čekove, ali ove će moći naplatiti gotovo na licu mjesta. Znao sam da mi treba naziv i nisam htio nešto obično: Clifford L. Janeway, Knjižara. Htio sam nešto fino i književno, ali ne slatkasto. Odlučio sam se za Knjige o kojima se priča, pozvao firmopisca i objasnio mu što hoću.
Znao sam da mi treba najmanje mjesec dana. Prvu sam noć proveo rješavajući se starog tepiha, što je bio gadan posao. Pojavio se Ruby i pomogao, iako to nisam tražio. Nekada je bio tesar, davno prije knjiga, prije pića i droge koji su ga povlačili najgorim životnim stranputicama. Nije više bio brz kao tada, ali znao je posao. Hodao bi okolo, upirao prstom, iznosio prijedloge i obećao kako će povremeno navraćati s alatom i pomagati. Gurnuo sam mu neku kintu. Rekao je kako nije tu radi novca, što sam i znao, ali bio je bez love i nije mogao odbiti. Prvog je tjedna došao dva ili tri puta. Sve su večeri postajale slične. Naručio bih pizzu, pa bismo radili do deset. Razgovarali bismo, smijali se, i osjećao sam kako se polako budi jedno novo prijateljstvo.
Drugog tjedna javio se urednik Denverskog lista. Htio je priču o murjaku koji postaje knjižar. Ideja mi se nije svidjela, jer novine su i dalje likovale nad mojom iznuđenom ostavkom, kako su je nazivali, ali znao sam da mi treba sva pomoć do koje mogu doći. Članak je izišao u nedjeljnom dodatku. Naslov je glasio ZAMIJENIO ZNAČKU ZA KNJIŽARU. Na slici sam izgledao gotovo normalno. "Vidi, vidi", obratio sam se praznoj prostoriji. "Nisam ja tako gadan tip, usprkos svemu." Članak je također bio dobar. Odudaralo je nekoliko primjedbi neimenovanih bivših kolega: kratka priča o dvojici koju sam ubio, nekoliko redaka o Jackieju Newtonu. Mogao sam i bez toga. Ali također su naveli i što je rekao Ruby. Ruby Seals, dugogodišnji trgovac rijetkim knjigama iz Denvera, čija je knjižara samo pola bloka istočno od nove Janewayove. Rekao je, citiram: Janeway je najbolji knjižar kojega sam ikada sreo ne računajući profesionalce; znam da je o ovome razmišljao godinama i mislim da će mu jako dobro ići. Ima on oko za knjige koje će ga dovesti u vrh njegova novog zanimanja. Zatvoren citat. "Uf, kvragu, ma jesi li stvarno to rekao?" pitao sam s nevjericom. Pogledao me svisoka i glasno prdnuo. "Ako se dobro sjećam, rekao sam da za murjaka nisi loš. Ups, to mi je od onog umaka od škampa."


Cijeli taj tjedan nisam vidio Emeryja Neffa. "Neff se ne voli znojiti", nasmijao se Ruby. Ispričao mi je kako se udružio s Neffom prije nekoliko godina nakon što su se povremeno viđali deset godina. "Čovječe, mislili smo kako ćemo zajahati taj posao s knjigama", rekao je Ruby. "Neff zna sve o starijim knjigama. Zna englesko pjesništvo sedamnaestog stoljeća kao što ja znam javne kuće u Saint Louisu. Stručnjak je za čarobnjaštvo i trbuhozborstvo. Nekada je javno nastupao, imao cijelu predstavu, ali je odustao. Previše truda, premalo novca. Imao je jednu od boljih zbirki knjiga o čarobnjaštvu u državi, ali kao i sve drugo, prvo je prodao najbolje, ostalo se samo istopilo. Ja sam dobar s ilustriranim knjigama, američkim romanima i neuobičajenim stvarima. Volim knjige o štrajkovima, ekstremistima, radikalnoj politici. Imam dobar njuh za neke dobre knjige o kojima nikada nitko nije ni čuo. Obojica znamo ponešto o svim drugim područjima. Pripusti nas u knjižaru koju nitko nije pročešljao neko vrijeme, to je ravno grabežu. Mi smo vraški dobri knjižari, doktore J: mislili smo kako nas dvojica pokrivamo cijeli teren. Problem je... ma znaš ti u čemu je problem. Već si rekao. Previše loših navika, posebno kada smo zajedno. Ugledamo knjigu koju moramo imati i preplatimo je. Onda smo je prisiljeni prodati za manje nego što smo dali jer treba platiti najam. Ne može se tako raditi, ali mi ne znamo drugačije. Knjige su kao droga, a Neff i ja nekako preuzimamo najgore navike jedan od drugog. Guramo se dublje i dublje."
"Pa zašto se onda ne razdvojite?"
Slegnuo je ramenima. "Za početak, stvarno nam je lijepo zajedno. Još uvijek imam osjećaj da bismo mogli biti najdinamičniji par još od Batmana i Robina, samo kada bismo smanjili sranja. Osim toga morali bismo proglasiti stečaj da bismo opet počeli iznova svaki za sebe. Prestar sam ja za to. Pa tako guramo dalje, dan za danom, pazeći da ne potonemo preduboko, čekajući neki veliki ulov."
"Veliki ulovi ne dolaze često, Ruby."
"Pričaj mi o tome. Ali nekad dođu. Dođu kada im se najmanje nadaš. Iako, polako počinjem vjerovati ono što Neff oduvijek govori, veliki ulov dolazi onima koji ga uopće ne očekuju."
Još se jedan dan bližio kraju. Pakirao sam alat i pospremao okolo. "Tu je onda još i starost", nastavio je Ruby. "Ne mogu ovo raditi vječno, ne mogu jurcati za knjigama cijeli život. Iskreno, baš me briga ako više nikada ne vidim knjigu od deset dolara. Htio bih se prebaciti na skupe stvari, kao Rita McKinley. Ali gotovo svatko koga poznajem iz tog posla već ima novca. Mi ostali crnčimo i starimo."
"Lijepe li budućnosti."
"Kako istinito. Svatko stari na drugačiji način. Ja sam samo sporiji i sporiji. Neff postaje pustinjak. Ujak mu je umro prošle godine i ostavio mu je neki jadan propali ranč u Longmontu. Tamo je svaki vikend i znaš što?... Nije mi ni broj telefona ostavio. Kao Greta Garbo, želi biti sam. Kaže ako se knjižara zapali, to ionako ne želi čuti, a isto tako ne želi da ga se uznemirava zbog ičeg manje važnog od požara. Ali reći ću ti tajnu, doktore J, ako nikome ne kažeš da si od mene čuo. Mislim kako se uvukao pod suknju onoj Millie Farmer. Uteklo joj je nešto prošlog tjedna o farmi, znam da je bila tamo. Ona misli kako je Neff najsjajnije kopile koje je ikad srela. Što je teško povjerovati, znajući kako je i mene upoznala."


Još sam bio barem dva tjedna do otvaranja, ali knjiga je bilo sve više. Knjigolovci su stizali u svako doba, kuckali po prozorima, nudeći svoju robu. Ljudi su radoznali, i to mi je dobro došlo. Susjedi su zagledali što radim, a neki bi u prolazu i mahnuli.
Znao sam da će mi roba dobro izgledati na otvaranju, ali neće je biti ni približno dovoljno da ispuni prostor. Morao sam nešto odlučiti u vezi s onim knjigama u Arizoni. Ruby je odmahnuo rukom, nezadovoljnim pokretom. "Nešto ću ti reći, doktore J, i to s najboljim namjerama, jer nas dvojica postajemo prijatelji, nadam se. Ne trebaju tebi te knjige. Otkinuo bih ja sebi jajce za onu nagradu, ali na tvom mjestu opremao bih ovu bebu malo pomalo. Tako učiš, tako izbjegavaš knjige koje će ti dugo ležati na policama. Vjeruj mi. Bit će ti knjiga na vrh nosa prije nego što se nadaš. Čim se pročuje da plaćaš pravim novcem, više nećeš ni znati odakle stižu sve te vražje knjige."
Tek smo počeli raditi te noći kada je došla djevojka. Još smo bili usred ljeta, pa su vrata bila otvorena da propuste večernji povjetarac. Digao sam glavu i ugledao je na ulazu, poput djevojke od sedamnaest godina u svijetlozelenoj haljini. Imala je dugu bakrenastu kosu, a kada je progovorila, odmah se uočavao škotski naglasak.
"Je li ovo knjižara? Ona nova o kojoj su pisale novine?"
"Našla si nas", rekao sam. "Malo si uranila, ipak. Nema tu još ni Shakespearea ni Gutenberga, a otvaramo tek za koji tjedan. Što mogu učiniti za tebe?"
"Tražim posao. Poštena sam i ne bojim se raditi. Ugodno je biti sa mnom, a volim knjige."
"Primljena si", javio se Ruby s drugog kraja sobe.
"Ne obraćaj pažnju na tog starog", rekao sam. "Ja sam gazda."
"Znam, vidjela sam sliku. Iako sam pomislila da bi on mogao biti gazda iz sjene kada se onako jako oglasio."
"Uzmi curu, doktore J", rekao je Ruby. "Uz sve priloženo, još i zvuči pametno."
"I jesam pametna. Mozak mi je kao britva. Pitajte me nešto."
"Kako se zoveš?"
"To je prelako. Pitajte me o knjigama."
"Što je fora u Sunce se ponovno rađa?" reče Ruby. "Svaki knjižar to zna."
"Što je fora?"
Nasmijali smo se.
"Ne možete očekivati da znam nešto što nisam naučila. Ali dovoljno mi je jednom čuti da naučim. I da, zaboravila sam napomenuti. Ne tražim mnogo."
"Uzmi je, doktore J, prije nego što se pročuje", rekao je Ruby.
"Ne požurujte ga. Vidim da razmišlja o tome. Zašto u međuvremenu ne biste učinili dobro djelo i rekli mi u čemu je fora."
"Tri p u riječi stopped, na stranici 181", rekao je Ruby. "U tome je fora."
"Drugim riječima, prvo izdanje ima grešku koja je u kasnijima ispravljena. Sada kada to znam, vrijedim još više."
"Koliko ti je godina?"
"Kakve to veze ima?"
"Želim znati pomažem li i štitim odbjeglu malodobnicu."
"Za ime Boga! Dvadeset šest mi je godina."
"Malo sutra."
"Dvadeset šest godina. Šta me tako gledate, ne vjerujete mi? I to mi je vrlina - nikada ne lažem. Imam dobre procjene. Uvijek ću pošteno iznijeti što mislim, a strašno sam točna. Što biste još htjeli za ono malo koliko ćete me plaćati?"
Pogledali smo se.
"Imam sjajan smisao za humor", rekla je.
"Ne izgledaš dan starija od petnaest godina", rekao sam.
"Dvadeset šest mi je godina. Kada opet dođem sutra, donijet ću i dokaze."
"Nismo otvoreni sutra. Nećemo otvoriti još nekoliko tjedana."
"To mi je jasno. Doći ću pomagati oko bojenja i sličnih stvari."
"Slušajte, mlada damo, još nisam ni počeo raditi. Ne znam mogu li si priuštiti pomoć."
Ruby se nakašljao. "Smijem li se umiješati, doktore J?"
"Još nisam naučio kako te spriječiti."
"Malo mudrosti nikad nije naodmet. Ti ne bi trebao trošiti noge za blagajnom. Ne bi trebao biti stalno u knjižari. Moraš biti slobodan za lov."
"Upravo tako", rekla je djevojka.
"Moraš se motati okolo. Među ljudima. Odlaziti gdje te pozovu."
"Jako je važno odlaziti po pozivu", rekla je djevojka.
Pogledali smo se. Imala je smeđe oči, baš lijepe i nevine.
"Ako je tebi dvadeset šest, ja sam Petar Pan."
"Imam devetnaest. Sve drugo što sam do sada rekla je istina, jedino je malo zaobiđem kad baš moram. Gladna sam i umorna, posao mi očajnički treba. Toliko mi treba da sam spremna lagati ili boriti se da ga dobijem. Doći ću sutra prikladnije odjevena ako mi budete dali da radim bilo što - besplatno, samo za hranu. Odlična sam s kistovima. Uštedjet ću vam dosta vremena oko tih polica."
Počeo sam nešto govoriti. Prekinula me: "Samo ne recite ne, molim vas! Molim vas, molim vas, molim vas ne govorite ništa prije nego što barem vidite što mogu! Dajte mi bilo što sutra; za tjedan dana pitat ćete se kako ste ikad išta uspjeli bez mene. Obećavam... obećavam... stvarno obećavam."
Vratila se istim putem kojim je došla i nestala niz ulicu.
"Pa", rekao sam. "Što se tebi čini?"
"Rekao sam ti što mislim", rekao je Ruby. "Prvorazredna slatkica, eto što je ona, ravno s broda iz Glasgowa. Upravo to ovom mjestu treba, malo odmaka. Možda sasvim pristojan odmak."
Vratili smo se poslu. Nakon nekog vremena Ruby je rekao: "Sjećaš li se što ti je Neff govorio o knjižarskom poslu, doktore J? Pčele dolaze na med. Veća istina nikada nije izgovorena, a odnosi se to na različite stvari."
"Nije nam čak ni ime rekla", kazao sam. "Stavljam deset na tvojih pet dolara da se neće vratiti."
* * *

Ali bilo je u njoj neke upornosti, nečeg nepokorivog što mi se sviđalo. Kada sam došao sljedećeg jutra, zatekao sam je kako sjedi na pločniku; obukla je neku staru haljinu koja već dugo nije najbolje izgledala.
"Kasnite", opomenula me. "Ovdje sam od osam. Evo, donijela sam cvijet za izlog."
Dala mi je limenku u kojoj je bila nekakva smiješna biljka.
"To je simbol", rekla je. "Najprije je malen i nikakav, gotovo da ga i nema, baš kao i vaš posao. A zatim oboje rastu."
"A ako biljka uvene, pretpostavljam da trebam i ja zatvoriti."
"Neće uvenuti, gospodine Janeway. Neću dopustiti da uvene."
Otvorio sam vrata i oboje smo ušli. Ranojutarnje sunčane zrake ulazile su kroz prozore i sve je bilo nekako maglovito i svježe. Prostorija je mirisala po drvu, snažno i lijepo.
"Hoćeš li mi reći ime ili je to neka velika tajna?"
"Elspeth Pride." Njezina ruka izgubila se u mojoj. "Prijatelji me zovu Pinky, zbog kose. Vi me možete zvati gospođica Pride."
Nasmijao sam se.
"Vjerujem u profesionalne odnose", rekla je. "A vi?"
"Potpuno."
"Onda krenimo na posao."
Počela je u jednoj od stražnjih prostorija, skidajući boju, a ja sam se bavio policama u glavnoj sobi. Ubrzo se miris razrjeđivača pomiješao s mirisom drva u novu, jaku i ugodnu kombinaciju. Otvorio sam prednja vrata. Zvuk pile širio se ulicom: ljudi bi zastajkivali, virili unutra, a neki i ponešto upitali. Nikada nisam bio dobar u čavrljanju, ali sve su to bili mogući kupci, a ja sam sada prodavač. Posao nije išao kako bi mogao, ali gospođica Pride vrijedno je radila cijelo jutro bez odmora. U podne sam otišao do nje pitati je želi li što pojesti. Već je dovršila dvije trećine prostorije i obavila je to sjajno.
Otišao sam do prvog kioska i donio nam nekoliko sendviča. Jeli smo zajedno u prednjoj prostoriji. Bila je jako gladna, sve je pojela brzo i nije baš govorila. Sva su osobna pitanja bila gurnuta u stranu. Jedino je posao bio važan: posao koji smo obavili i koji nas još čeka. Bila je neumorna. Ako bi progovorila, bilo bi to samo da nešto predloži u vezi s bojama ili uređivanjem zidova. "Hoćete li prodavati i slike uz knjige?" upitala je. Kada sam joj objasnio kako nisam pristalica učenja dva teška posla istovremeno, nastavila je: "Onda vam treba neka slika za zid, ne za prodaju, već za ukras." Posao ju je stvarno osobno zainteresirao i već oko sredine poslijepodneva shvatio sam da je ispunila obećanje: počeo sam se pitati što bih bez nje.
Kada sam u tri sata podigao pogled, Peter je stajao na vratima. "Imam kutiju sportskih knjiga, doktore J." Svi su me počeli tako zvati, nastavljajući što je Ruby počeo. Pregledao sam knjige i kupio oko jedne polovice. Kupovao sam siguran u sebe i pošteno plaćao. Znao sam što mi treba i za drugo me nije bilo briga. Nisam kupovao ništa što bi imalo grešku: nisam htio nikakve mrlje, nikakva podcrtavanja. Postavio sam pravilo kojeg se još držim: ako je jedna stranica u knjizi podcrtana, to je kao da je cijela knjiga takva; ako je kožni omot jedne knjige iz lijepog kompleta oštećen, cijeli komplet nije dobar. Držat ću samo odlične primjerke jako dobrih naslova. Bavit ću se samo knjigama trajne vrijednosti, a ne onim pomodnim sladunjavim smećem koje danas prevladava. Platio sam Peteru gotovinom i podsjetio ga da se javi Hennesseyju u vezi sa smrću Bobbyja Westfalla. "Niš ja ne znam o tom", rekao je i nestao.
Kada sam se okrenuo, gospođica Pride bila je iza mene. "Nisam špijunirala. Zanimalo me kako se te stvari kupuju. Jednom ću i ja kupovati, pa recimo da mi je to bila prva lekcija. Zašto ste kupili baš ove, a ne neke druge? Kako to da niste uzeli knjigu Jane Fonda? Mislila sam kako se ta odlično prodaje."
Sjeo sam do nje na pod i objasnio joj knjigu po knjigu. Nešto od tih stvari naučio me Ruby. Sve su knjige o baseballu krasne, doktore J. One o američkom ragbiju samo su trošenje papira. Iz nekih razloga ljubitelji baseballa vole čitati, a ljubitelji ragbija loču pivo i izazivaju nerede. Košarka ne ide, a hokej tek povremeno. Ali uvijek kupuj knjige o golfu, svaku vražju knjigu koja ti dođe pod ruku moći ćeš prodati. Kupuj sve o konjima i auto trkama. Kupuj bilijar i šah, što starije to bolje, ali nikad ništa o kuglanju. Dodao sam i sam ponešto: dobra biografija Jackieja Robinsona vrijedi kao deset knjiga o Joeu Namathu. Robinsonova priča ima sukob, dramu, rasnu netrpeljivost, baseball da ne spominjem. Bit će zanimljiva i za sto godina.
A što se Priručnika za vježbanje Jane Fonda tiče, fuj! Postoje dvije različite vrste čitatelja, oni koji kupuju uspješnice i oni drugi. Nekada se preklapaju, ali uglavnom bestseleri kao Jane Fonda ili doktor Atkins žive i umiru na listama uspješnica. Baš svatko tko želi tu knjigu, kupi je dok je vruća: nakon šest mjeseci ne možete je ni pokloniti.
Bližila se večer, a mi smo radili. Vidio sam da se umorila, ali meni je nekako tek krenulo. Svako malo stala bi i protegnula se, pa se vratila poslu na još jedan sat. Pitala je hoće li gospodin Seals doći te večeri. Rekao sam da ne znam: dolaske gospodina Sealsa ni on sam ne bi mogao predvidjeti. Te večeri gospodin Seals nije došao. U osam sam joj rekao da može ići kući: ja ću se motati tuda još malo. Rekla je da će ostati i motati se sa mnom. Pojeli smo kasnu večeru koju nam je donio dostavljač, pa sam nastavio do jedanaest sati. Mogao sam ja još barem tri sata, ali nema ništa zabavno u poslu uz hodajućeg mrtvaca. Herojski se trudila za nekoga tko više nije bio među živima.
"Idemo", rekao sam. "Odvest ću te kući."
"Ne morate se truditi."
"Znam da ne moram. Ali ponoć je, naradila si se, a ovo je istočni Colfax. Pokupi stvari i idemo."
"Istini za volju, gospodine Janeway, neugodno mi je. Nemam doma. Nemate me gdje odvesti."
"Pa gdje živiš?"
"Trenutno sam, recimo, u fazi seljenja."
"Što to do vraga znači, da spavaš u parku?"
"Za večeras još nisam sasvim sigurna." Otišla je u stražnju sobu po svoj kovčežić. "Istini za volju, stigla sam u Denver sat prije nego što sam vam došla na prag. Došla sam s pet dolara i pola potrošila na pranje odjeće. Tako sam saznala za vas - tamo gdje sam prala bile su jedne stare nedjeljne novine. Sudbina, gospodine Janeway."
"Pa, gospođice Pride, večeras vas čeka pristojan krevet." Mašio sam se za novčanik.
"Ne, nipošto. Ne želim uzeti novac. Već sam vam rekla―"
"Oprostite na izrazu, gospođice Pride, ali baš kenjate."
"Želim posao, gospodine, a ne nadnice."
"Meni bi nadnica izgledala sasvim dobro kada bih imao samo dva dolara u džepu. Osim toga, za mene nikada, pa ni sada, nitko nije radio besplatno. Dakle, uzmi ovo", gurnuo sam joj šezdeset dolara u ruku, "i idemo ti naći motel."
"U redu, uzet ću, ali samo ako se složite da je to predujam za plaću."
"Ne pretjerujte, gospođice Pride. Danas si bila stvarno dobra; ne tjeraj me na odluku koju bih požalio. Dakle, ako si spremna, idemo odavde."


Bio je to dobar dan. Prešli smo put od neznanaca do prvih postaja puta prema prijateljstvu. Sjedili smo na podu i dijelili kruh, što stvara priličnu bliskost: razgovarali smo o knjigama i smislu svega, razgovarali smo o nadi. Ono što ne znamo jedno o drugom bilo bi dovoljno za cijelu knjigu: ono što smo saznali samo je vrh ledenog brijega. Svidjelo mi se ono što sam saznao. Ona mi se svidjela. Priuštila mi je nešto što nikada prije nisam susreo i neočekivano sam se osjećao kao da sam joj otac. Iznenada sam se osjećao odgovornim za nju.
Pronašli smo motel nekoliko blokova od knjižare: lako će dolaziti i odlaziti pješice. Dao sam joj ključ da me ne mora čekati na pločniku ujutro, pa sam otišao na recepciju i platio tjedan dana unaprijed.
Sljedeći je dan bio isti kao i prethodni: radili smo, jeli, malo razgovarali. Dolazili su knjigolovci i prodavali knjige, a gospođica Pride stajala bi iza mene gledajući mi preko ramena. Navečer nam se pridružio Ruby, pa smo radili do deset. Platio sam oboma, a gospođica Pride se nije bunila. Ruby se nikada nije bunio kada mu se nudio novac.
Slagali smo se dobro i utroje. Knjižara je polako dobivala oblik. "Miriše na knjige, doktore J", rekao je Ruby. Izgledala je dobro, čvrsto: bio je to odličan osjećaj. Razgovarali bismo i smijali se, posebno za jelom, ja bih sve platio i uživao s to dvoje ljudi uz sebe.
Gospođica Pride bila je iz Edinburgha, zvala ga je "Auld Reekie". U običnom razgovoru koristila je škotski dijalekt, ali bilo je to daleko od nerazumljivog: bilo mi je izuzetno drago što je tako dobro naučila engleski. Njezina je priča - barem ono što nam je odlučila reći - mogla biti jedan od onih srcedrapateljnih romana Horatija Algera s konca devetnaestog stoljeća. Bila je siroče, strašno siromašna u vlastitoj zemlji. Oduvijek je sanjala o Americi. Stigla je s jednogodišnjom vizom uz dozvolu za rad i nadala se kako će je uspjeti produljiti. Već je potrošila šest mjeseci, uglavnom u New Yorku, a tri je posljednja tjedna provela na cesti. New York ju je razočarao: njezin je zaštitnik iznenada umro, ostavivši je da se sama bori sa surovim velegradom. Ali Denver joj se čini bolji. Nešto joj je leglo u vezi s Denverom. U Denveru će početi njezin američki san onako kako ga je zamislila.
Ruby se omotao zavjesom i uspravio se upirući kistom u strop. "Pošalji nam umorne, pošalji nam odbačene, pošalji nam knjigolovce", rekao je i morali smo se nasmijati.
Završili smo jedne noći desetak dana kasnije. Sve je bilo kao novo: izgledalo je sjajno. Gospođica Pride krenula je okolo s usisivačem dok je Ruby posljednji put spremao alat. Ja sam samo išao iz prostorije u prostoriju, ne znam kada sam posljednji put bio tako miran i zadovoljan.
Sada dolaze knjige. Ispraznio sam stan i dovukao sve iz skladišta. Ruby je zinuo kada je vidio što sve imam. "Mogu sada reći, doktore J, ovaj odjeljak s romanima najbolji je na cijelom zapadu. Mili Bože, gledaj samo ta Polja graha! Ne mogu vjerovati. Ni John Nichols nema ih toliko." Rekao sam mu kako namjeravam načiniti piramidu od Polja graha u staklenoj vitrini, ali odmahnuo je glavom. Izlaži ti njih jednu po jednu, rekao je: u odjeljku s rijetkim knjigama nikada se ne izlaže više od jednog primjerka, to onda umanjuje osjećaj jedinstvenosti knjige. Moraš uvijek nastojati postići da se kupac žuri, da osjeća kako mora kupiti knjigu sada, jer sutra može biti prekasno. Sve troje sjedili smo cijele noći, određujući cijene. Gospođica Pride procjenjivala je obične knjige služeći se uobičajenom metodom: pogledala bi u katalog, pa ako je naš primjerak u dobrom stanju, prepolovila bi originalnu cijenu. Ruby i ja procjenjivali smo rijetke knjige, svađajući se neprekidno oko visine maloprodajne cijene, jedinstvenosti pojedinih knjiga i uvijek oko stanja u kojem se nalaze. "Ruby, zapamti, ne želim ići s visokim cijenama", ja bih rekao, na što bi me on pogledao istinski zgađen. "Još nisi ništa naučio", rekao bi. "Još ti nije jasno da ćeš dobru knjigu lakše prodati po većoj cijeni. Ljudi vole osjećaj da kupuju nešto vrijedno. Spusti cijenu previše i ispast će kako ni sam ne znaš vrijednost onoga što imaš." Uzeo bi knjigu i držao je pred sobom kao da i ona može progovoriti. Kada bi čuo što mu je imala reći, proglasio bi: "Sedamdeset i pet dolara, doktore J, ne možeš nuditi kurvinu kćer za manje od toga. Želiš li izgledati kao budala?"
Išlo je to tako, sve dok nije dobro svanulo. Noć je prošla za tren oka i odjednom smo bili gotovi. "Uvijek je tako kada gledaš knjige", rekao je Ruby. "Sat prođe za minutu: nije ti jasno gdje je do vraga to vrijeme nestalo. Kao kada vodiš ljubav sa ženom... ništa te tako ne može začarati."
Zatim su otišli. Ruby je otišao kući uhvatiti koji sat sna, a gospođica Pride povukla se u svoju sobu. Hodao sam knjižarom i tek tada sam shvatio - u što sam se ja to upustio, što sam ostavio za sobom, koliko mi se temeljito život promijenio u mjesec dana. Duboko sam udahnuo. Sve je mirisalo na isparavanja od boje i piljevinu. Mirisalo je kao novi automobil, iako sam miris nije bio takav. Bilo je to nešto stvarao, nešto živo i nešto moje. Bilo je lijepo i uzbudljivo. Imao sam osjećaj vlasništva i znao sam kamo idem. Čekao me velik posao i to je bilo dobro.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 11:55 am



21

STVARI SU TAKO IZGLEDALE NE TAKO DAVNO.
Prvi je tjedan bio izvrstan. Već prvog dana otišla su dva potpisana Polja graha i do večeri sam skupio gotovo tisuću dolara. Sva tri Stephena Kinga odlepršala su drugog dana. Do kraja tjedna stigao sam do tri tisuće dolara. Pustio sam bradu, obrijao je, pa je opet pustio i opet obrijao. Ni pod razno nisam stavljao kravatu. Ljudi su me upozoravali da postajem boem.
Jackie Newton tužio me tražeći deset milijuna dolara. Takva se stvar mora vući po sudovima godinama. Imao sam prijatelja odvjetnika, koji mi je rekao da se ne brinem zbog toga, nešto ćemo već smisliti.
Nisam se brinuo. Žalio sam zbog samo nekoliko stvari: povremeno bih sanjao Bobbyja Westfalla i njegova nepoznatog ubojicu, ali uvjeravao sam samog sebe kako takve brige više nisu moj posao.
Danas mi se čini da su godine provedene u policiji pripadale nekom sasvim drugom. U snu ne čujem zvukove sirene, pa čak me i vijest o pucnjavi između policije i prodavača droge ostavlja hladnim. Bio sam na nekoliko pogreba otkako sam napustio policiju, ali kako vrijeme odmiče, sve se češće ponašaju prema meni kao prema onima izvana. Još uvijek trčim. Održavam dobru kondiciju jer mislim daje to pametno. Zadržao sam pištolj, jer mislim da je i to pametno, samo sada imam dozvolu, poput svakog poslušnog građanina.
Viđam se s nekolicinom starih prijatelja nekoliko puta godišnje. Nikad s Carol. Čujem da živi s nekim poručnikom iz zapadnog dijela grada. Hennessey je onaj stari medo. Sjedimo, pijemo pivo, razgovaramo o starim slučajevima i vremenima.
Nekako mi se čini da više ne radi onako žestoko. Nikada nije ni porazgovarao s Peterom. Nikada nije stigao do Rite McKinley. U-Haul trag je presušio i nestao.
Policija neće riješiti slučaj Westfall. Vrijeme će pokazati da ću to morati učiniti ja.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 11:55 am




KNJIGA DVA




22

SVI SU MI DANI POSTALI JEDNAKO LIJEPI. USTAJAO BIH U SEDAM: doručkovao bih u kafiću pokraj stana, pročitao novine, popio kavu i do devet bio spreman za pokret. Prepustio sam otvaranje knjižare gospođici Pride. Ona je sada stanovala u stančiću, također ne previše udaljenom; uredno bi se pojavila u devet i pol, ostavljajući mi slobodne ruke za lov, kako je to Ruby rekao. Od početka me iznenađivalo što se sve može pronaći. U stara vremena obilazio sam staretinarnice i slične prodavaonice samo povremeno, bez imalo uspjeha. Otkada sam postao trgovac knjigama, počela me pratiti sreća. Odjednom su me na policama tih hramova prašine čekale prave knjige, tamo gdje je nekada bilo isključivo smeće. Sada znam dvije stvari više nego tada. Prije sam tražio selektivno, samo ono što me zanimalo. Sada sam kupio medicinsku knjigu o kirurgiji oka, komad knjižurine s ilustracijama u boji iz 1903. godine, nešto što u starim danima ne bih ni pogledao. Platio sam je jedan dolar: uvalio sam je povoljno nekom očnom liječniku sa sela za sto. Kupio sam dvotomnu enciklopediju ratarstva iz ranog devetnaestog stoljeća, izrazito stručnu, za deset dolara; u knjižari će cijena od sto dvadeset pet djelovati sasvim razumno. Druga stvar koju sam shvatio je da kod knjiga ne vrijedi učiti na greškama. Ne lovi se nasumce. Treba ići za knjigama i treba to stalno raditi. Dobra knjiga za mali novac može biti na prodaju tek nekoliko sati, možda minuta - inače naleti neki knjigolovac i nema je više. Pokušavao sam biti brži i bio sam, prilično često. Kružio sam gradom i kupovao knjige kao usisivač.
Često i uspješno kupovao sam stvari koje me zanimaju, prva izdanja i krimiće. Pratim tržište i osjećam trendove koji dolaze. Ukrcao sam se u vlak Sue Grafton, iako mi se njezini romani ne sviđaju previše, i to u pravom trenutku. Njezinu prvu knjigu, A kao alibi, odjednom su svi tražili kao ludi, a cijena se udvostručavala svake godine, da bi danas stigla do tristo ili četiristo dolara za očuvani prvotisak. Graftonica se lijepo i lako čita, zabavna je, ali ne i izazovna. Njezin otac, C. W. Grafton, davno je napisao jedan od pametnijih i najzaraznijih krimića. Ta knjiga, Bez ikakve sumnje, po mnogim je mišljenjima bila prava prekretnica, ali sada se prodavala samo zbog kćerkine slave. Zato sam je stavio sa strane za neka pametnija vremena. Otkrio sam Thomasa Harrisa još dok se Crna nedjelja prodavala za šest i pol dolara. Oduševio me Crvenim zmajem, iako je napravio grešku, čestu u mnogim krimićima, s onom provalom uz pomoć rezača stakla na početku knjige. Ne provaljuje se tako u kuće, to je isto kao razbiti staklo čekićem, ali u knjigama i filmovima se trude da greška živi vječno. Dodaj mi rezač stakla, stari. Pa da lijepo izrežem rupu u ovom staklu i poberem ovaj lijepi dijamant. Uuff. Pokušajte to jednom. Ali nema veze. Crveni zmaj je tako dobra knjiga da mi je Harris uz nju mogao u usta skrenuti nepročišćenu kanalizaciju cijelog Denvera, a ja bih samo stajao kao mali Ollie Twist s košaricom u ruci, moleći za još. Još? Hoćeš JOŠ! Baš je u to vrijeme dotjerivao onaj očaravajuće napeti biser od knjige, Kad jaganjci utihnu, najboji krimić koji sam pročitao u posljednjih pet godina. Stalno sam mislio na starog gospodina Greenwalda dok sam ga čitao i pitao se bi li mu se svidio. To dokazuje, mislio sam, ono što sam mu onda pokušao objasniti, krasne stvari pojavljuju se na čudnim mjestima, čak i na listama najprodavanijih knjiga. Thomas Harris. Prvorazredni talent. Nadam se da će živjeti vječno, ali za slučaj da se to ne dogodi, spremam njegove knjige na sigurno. Skupljači ga polako otkrivaju: u novijim katalozima Crna nedjelja penje se prema stotini dolara, a ja imam šest odličnih primjeraka.
Uveo sam Janewayevo pravilo izbirljivog knjigolovca. Kupuj što voliš, ono što inače čitaš. Vjeruj svojoj procjeni. Općenito, vjeruj. Prave vrijednosti poput Melvilla mogu biti zaboravljene na neko vrijeme, ali uvijek će se vraćati.
Život mi je bio kontemplativan, kako bi rekao Maugham. Noću bih čitao neke od knjiga koje sam pronašao. Čitao sam stvari o kojima nikad nisam ništa čuo ni znao, slušajući uz to dobru glazbu, najviše jazz, te neprekidno listao kataloge ostalih knjižara. Učio sam brzo i knjigu koja bi mi došla u ruke nikada ne bih zaboravio. Tako se igra ta igra: morate biti malo trgovac, malo srećković i malo vidovnjak. Onaj tko ima najbolju kristalnu kuglu zarađuje najviše. Onaj tko se nađe u pravo vrijeme na pravom mjestu. Onaj s najviše volje, najviše osjećaja, s najboljom karmom.
Poznat mi je taj osjećaj: znao sam unaprijed kako će se neke stvari razvijati. Napokon sam stigao kući, poslu za koji sam rođen.
Poslovao sam tako već tri mjeseca kada me iznenada povuklo natrag u stari svijet. Počelo je dva dana prije Noći vještica. Toga dana imao sam dva posebna posjeta: Jackieja Newtona i Ritu McKinley.


23

TOGA SAM DANA KASNO DOŠAO U KNJIŽARU NAKON MUČNOG I NEUSPJEŠNOG traganja za knjigama. Dani su se skraćivali: prešlo se na zimsko vrijeme, pa bi se smračilo već u pet popodne, kada bismo inače zatvarali dućan. Obično bih se trudio stići do četiri - Colfax je opasna ulica i nisam htio da gospođica Pride sama zatvara - ali sam bio u Boulderu i vratio sam se kasnije nego obično. Bilo je skoro pet kada sam parkirao pred knjižarom. Vidio sam gospođicu Pride, samu u prednjoj prostoriji, kako zbraja dnevni utržak. Kada sam ušao, pokazala mi je očima prema stražnjoj sobi, a kada sam joj prišao, držala je kalkulator tako da vidim što je napravila tog dana. Ukupni iznos bio je tisuću četiristo dvadeset pet dolara, najbolji dan ikad. Tiho sam zviznuo. "Nekoliko velikih kupaca", rekla je. "Još su tu, tamo straga."
Pokazala mi je račune. Kupili su Zgode s putovanja po Yucatanu, lijepo prvo izdanje iz 1843. godine s izvornim ovitkom, i skupi Herčev dečko Louise Saunders-Maxfield Parrish, koji sam kupio preko kataloga prošlog mjeseca. Samo te dvije knjige donijele su gotovo tisuću dvjesto dolara.
"Bez njih bi to bio sasvim prosječan dan", rekao sam.
"Čudni neki likovi, bez sumnje, gospodine Janeway", rekla je tihim glasom. "Ali dok troše toliko, koga briga."
"Kako čudni?"
"Pa, ušli su oko tri i trideset. Samo je jedan govorio. Odmah je pitao za vas. Kada sam mu rekla da niste tu, pitao je kada se vraćate. Rekla sam najvjerojatnije prije pet. Želio je vidjeti što najbolje nudimo. Pokazala sam mu Stephensa i Parrishicu. Rekao je da će ih uzeti, tek tako. Platio je novčanicama od sto dolara." Malo je nakrivila ladicu blagajne, da mi pokaže svežanj novčanica. "Zatim nije htio uzeti ostatak. Dao mi je dvanaest novčanica od sto dolara i rekao da zadržim ostatak. Objasnila sam mu da je to protivno našim običajima, da mi ne uzimamo napojnice, ali pravio se da me nije čuo. Mislila sam da će otići, ali nije. Ushodao se po cijeloj knjižari. Kao što sam rekla, sada je u stražnjoj prostoriji."
Slegnuo sam ramenima. "Ima raznih ljudi, gospođice Pride. Uzet ću njegov novac."
"Tako sam i mislila."
Sjeo sam na njezino mjesto i pogledao što je još prodala. "Možete sada otići ako želite."
"Pa, bit ću tu još malo. Za koji tren stiže gospodin Harkness, pa idemo na večeru."
Uspravio sam se na sjedalu. "Jerry Harkness?"
"Nešto nije u redu?"
Nastavio sam pregledavati račune. Nije na meni da joj objašnjavam kako stvari stoje. Ali ipak, do vraga, kad je već pitala, nešto nije bilo u redu. Ona je slatka mlada cura, a Jerry Harkness je gotovo starac. Pčele privlače med, sjećate se toga? Da, uznemirila me malo i ne sviđa mi se to što sam čuo. Sveca mu, pa ja sam prestar za nju, a Harkness ima barem osam godina više. Plesao sam po jajima ne bih li održao sasvim profesionalan odnos s gospođicom Pride, a ona izlazi s Jerryjem Harknessom.
"Gospodine Janeway? Nešto nije u redu?"
"To su vaše stvari, gospođice Pride. Samo mi se čini da je možda malo prestar, samo sam to mislio."
"Čudno kako ga ja nisam tako doživjela, ali u pravu ste, ima on godina skoro kao i vi."
Zabuljio sam se u strop.
"Šala, gospodine Janeway, šala, gdje vam je smisao za šalu? Naravno da je prestar za mene, neću se za njega udavati... jedino..."
"Što?" prasnuo sam. "Jedino što?"
"Mogla bih uzeti u obzir mogućnost da na taj način dođem do dozvole stalnog boravka. Uzela bih u obzir svakog tko je to spreman učiniti za mene. Ali to neće biti gospodin Harkness. Pozvao me na večeru i ja sam pristala: to je cijela priča. Ali ako želite da ovdje nešto napravim..."
Odmahnuo sam glavom. "Samo nemoj ići na mračna mjesta."
"To nikada ne činim, gospodine, osim ako ih sama ne zamračim. Nadam se da će me podučiti na području gdje je stručnjak."
"Siguran sam da hoće", suho sam rekao.
"Želim sve naučiti."
"I hoćeš jednog dana", rekao sam, a tako sam i mislio.
Brzo je učila. Bit će to nacionalna tragedija ako se bude morala vratiti u Škotsku, pomislio sam. Ogromno je područje posla s knjigama većinu naslova na koje svake godine naiđe neki iskusni trgovac vidi prvi put - ali nju ništa nije obeshrabrivalo. Bila je neustrašiva i smiono se nagnula nad tu rupu bez dna. Kada bi se neki genijalac posvetio samo jednom djeliću tog obilja, opet ne bi mogao reći da sve zna. A Pinky Pride sebi je u zadatak stavila sve naučiti.
U tri je mjeseca upila toliko toga da sam je opunomoćio za dizanje novca s onog računa za kupovinu knjiga. Kupovala je od knjigolovaca i plaćala mojim novcem jednako slobodno kao i ja. Ponekad je griješila, baš kao i ja: ali svakog bi tjedna uspjela kupiti nešto senzacionalno. Znao sam kako će otići jednog dana u ne tako dalekoj budućnosti, ako već ne natrag u Škotsku, onda u svoju vlastitu knjižaru. Za sada, dok traje ovo posebno i kratko vrijeme u kojem smo zajedno, učinit ću sve da je usrećim.
"Onako usput, dobila si povišicu."
Razmišljala je neko vrijeme, kao da bi me mogla odbiti, a onda je rekla: "Valjda sam je i zaslužila."
Iz stražnje prostorije začuo se smijeh. Bilo je nešto poznato u njemu, nešto što kao da je stiglo iz zaboravljenog sna. Čulo se kako dvojica tiho razgovaraju, pa se jedan opet nasmijao.
Zatim su došli naprijed.
Bio je to Jackie Newton, s nekim revolverašem koji je izgledao kao da je sad stigao iz starog Chicaga. Jackie je bio nenaoružan, ali snagator je imao nešto veliko. Naučiš se odmah vidjeti te stvari. Moj je pištolj bio za pojasom po sredini leđa. Nije ga lako izvući odatle, ali bude li trebalo, mislim kako ću ga izvući puno brže nego što Jackie očekuje. Revolveraš je bio tjelesni čuvar, razbijač, jeftina roba. Obilazili su knjižaru i pravili se da razgledaju. Borio sam se protiv želje da budem duhovit (dječaci, ovdje ne držimo bojanke baš bi lijepo leglo) i vidim što će dalje biti. Gospođica Pride lagano se primakla pultu i vidio sam kako vadi škare iz kutije u kojoj su se nalazile.
Nije blesava, ta gospođica Pride.
Pogledao sam je u oči i rekao: "Zašto sada ne pođete kući?"
"Pa, stiže Harkness, sjećate se?"
"Pođite kući, gospođice Pride." Nije se ni pomakla. Jackie se okrenuo prema njoj i pogledao je, a ona nije odvratila pogled.
"Hoćeš li se malo provozati u velikom autu?" upitao je. Odmahnula je glavom.
Krenuo je prema njoj, stalno gledajući u mene.
"Kako ide, dupeglavac?" upitao je.
Igrali smo obrnute uloge u odnosu na onaj dan kada sam mu probušio gumu. Ja sam sada šutio, a Jackie je pričao. "Ne bih ja rado imao nešto ovakvo... sve te vrijedne knjige... u ovako lošem dijelu grada. Čujem da ima bandi okolo koje ništa drugo i ne rade nego razbijaju mjesta poput ovog."
Kad se približio na jedan metar, zastao je i rekao: "Uvijek se nađe neki majmun koji te želi natjerati da požališ što si se rodio."
Samo je on govorio.
"Razbije ti izlog... pa netko ulije malo benzina oko ponoći. Buum!" Otvorio je torbu i izvadio dvije knjige koje je kupio. Znao sam što smjera i nisam mogao ništa učiniti. Platio ih je: imao je račune; to su njegove knjige.
Otvorio je Stephensa, istrgao mapu staru sto četrdeset godina i obrisao nos u nju.
Iščupao je dvije stranice iz drugog toma i sve ponovio. Istrgao je stranicu iz one osamsto dolara vrijedne Maxfield Parish, zapalio je i pripalio njome cigaru koju je žvalio revolveraš.
"Ovdje je zabranjeno pušenje", mirno sam rekao.
"O, tako mi je žao, nisam vidio znak", rekao je Jackie Newton. Ispustio je tinjajuću stranicu na pod i zgazio je. Zatim je otvorio Parrishicu i pridržao je da revolveraš može ubaciti svoju smrdljivu cigaru između stranica. Jackie je zatvorio knjigu i dobro je stisnuo, pa mi je dodao preko pulta.
"Imaš kantu za otpatke?"
S dva prsta sam uzeo knjigu i ubacio je u kantu.
Krenuli su prema vratima.
"Dođite opet", rekao sam.
Jackie se smijao dok su izlazili. Gospođica Pride prestala je zadržavati dah. Škare su joj skliznule kroz prste i zaklepetale po podu.
"Prekasno sam ga prepoznala", rekla je. "Nisam znala tko je dok se tek sada nisam sjetila slike iz novina."
"Sve je u redu."
"Prilično skupa vrsta iskazivanja neposluha, ne čini li vam se?"
"Sve ovisi o tome odakle promatraš. On si to može priuštiti."
"Pa ipak, to je užasan način za razbacivanje novcem."
Vidio sam kroz prozor kako stiže Jerry Harkness. Odlazi, pomislio sam, nisam raspoložen.
Naravno da nije otišao. Otvorio je vrata i ušao. Nauljio je kosu, stavio kravatu i obukao nekakav električnoplavi sako. Izgledao je uparađen kao netko iz Greenwich Villagea, Mr. Cool iz 1968. godine.
"Jesi li spremna?"
Gospođica Pride uzela je kaput i omotala vrat šalom. Harkness se premještao s noge na nogu. Pogledi su nam se sreli, a držanje mu više nije bilo tako cool i pocrvenio je. Nije mu bilo ugodno.
"Ti nemaš ništa protiv, Janeway?"
"Pa nisam ja njezin čuvar. Samo pazi što radiš."
Opet smo se pogledali. Nisu tu bile potrebne riječi: sve je bilo nepogrešivo jasno. Davno smo mi napustili pubertet: prošli smo što je trebalo proći i znali smo kako muškarci razmišljaju. Znao sam što bi on htio, a on je znao da ja znam, pa sam mu očima poručio Ništa ne pokušavaj, prijatelju, nemoj ni pomisliti na to i bio sam jasan poput pljuske. Jedino što ju gospođica Pride nije čula.
Čekala me glupa osamljena večer. Sretna ti Noć vještica, Janeway. Lagano je počeo padati snijeg. Sutra, pomislio sam, prošetat ću malo do gospodina Harknessa. Odmah sam odbacio tu ideju. Gledaj svoja posla, pomislio sam: naljuti je i može jednostavno otići raditi k njemu. Noć je bila mračna, ja također. Newton me oneraspoložio, gospođica Pride gurnula još malo dublje, a na vidiku nije bilo neke brze utjehe. Nije mi se čitalo, nije mi se radilo ni išlo kući, a nisam htio ostati gdje sam bio. Jedan od onih depresivnih dana kada ništa ne pomaže.
I baš tada vrata su se otvorila, a u moj je život ušetala Rita McKinley.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 11:56 am




24

ODMAH SAM JE PREPOZNAO. STVORIO SAM NJEZINU SLIKU U GLAVI I ČINILO se da sam pogodio. Prije nekoliko tjedana dobio sam kopije onih članaka iz AB-a, ali samo tekst bez slika; pročitao sam jedanput, pa proslijedio Hennesseyju. Nije to više bio moj posao, ali ipak, u nekim čudnim trenucima, i danju i noću, uhvatio bih se kako mislim na nju. Nekako je bila u središtu svega što se dogodilo Bobbyju Westfallu. Prikupili smo vraški malo činjenica tomu u prilog, ali osjećao sam da je tako. Gotovo je potpuno opravdala moja očekivanja: prokleto je dobro izgledala, tamnokosa s bademastim očima. Toliko su mi već rekli oni koji su je poznavali, ali moja je mašta popunila praznine začuđujuće točno, i ono što sam zamislio sada je stajalo preda mnom. Pogriješio sam jedino u odjeći: zamišljao sam je u krznu i punu dragulja, a ona nije nosila ništa od toga. Ono što se od haljine moglo vidjeti ispod starog i običnog kaputa izgledalo je neupadljivo i staromodno. Nosila je šeširić, malo nakrivljen. Nije izgledao kao dobra zaštita od vjetra. Obrazi su joj bili rumeni od hladnoće. Nosila je platnenu torbu u ruci (očekivao sam kožnu) zatvorenu izlizanim užetom provučenim kroz nju. Bila je točno onakva kakvu sam je zamišljao, i potpuno drugačija.
"Gospodin Janeway?"
Potvrdno sam odgovorio.
"Ja sam Rita McKinley."
Najednom sam se osjetio kao i svi drugi u njezinoj blizini - malen i nevažan u knjižarskom svemiru. Volio bih znati kako to postiže, pomislio sam: kladim se da je to velika prednost u nekim situacijama. A onda sam shvatio. Širila je auru potpune otvorenosti. Dovoljno je bilo pogledati joj lice i vidjeti: nigdje ni traga preseravanju. Došla je do pulta i rekla: "Ostavili ste prilično neuljudnu poruku na mojoj sekretarici prije nekog vremena."
"Postajem neuljudan kada mi ništa drugo ne preostane. Javite li se vi ikada na poruke koje dobivate?"
"Dobra sam u odgovaranju na poruke. Ovaj put došlo je do zabune. Nisam bila u gradu."
"Prilično dugo vas nije bilo."
"Nisam imala kontakata skoro šest mjeseci. Inače mogu preslušavati poruke kada nazovem kući, ali ovaj put nije radilo."
"Gdje ste bili, na putu oko svijeta?"
Nisam očekivao odgovor na to i pogodio sam. Prešla je na stvar: "Što mogu učiniti za vas?"
"Sada ništa."
"Poruka je spominjala nekakvo ubojstvo."
"Mislio sam da niste dobili poruku."
"Automat ju je snimio, samo je ja nisam mogla preslušati kada sam zvala. Dakle, kakvo je ubojstvo posrijedi?"
"Ubojstva više nisu moj posao."
"To vidim."
Pogledala je oko sebe i opet sam se osjetio malen i nevažan. Nešto mi je i smetalo, ali nisam mogao do kraja objasniti razloge tomu.
"Ne obraćajte pažnju na sve oko vas", rekao sam. "Čovjek se mora nečim baviti."
"Lijepo ste ovo uredili."
Pogledao sam je ne bih li ulovio tragove sarkazma, ali nije ih bilo. Malo je razgledala po sobi, bacivši pogled kroz otvorena vrata i u druge prostorije. "Čini se da znate što radite", rekla je.
"Iznenađuje li vas to?"
"Naravno. Nije to nešto što bih očekivala od policajca."
"Ne brinite se, znam ja i kako istući nekog. Ima u meni mnogo više od samog intelekta."
Moj smisao za humor nije ostavio traga na njoj. "Ima tu lijepih stvari", rekla je potpuno ozbiljno.
"Hvala vam", rekao sam.
"Ovo ste morali skupljati prilično dugo."
Nisam ništa odgovorio.
"Imate jako dobar ukus."
"Za policajca", rekao sam. Nacerio sam se da pojačam dojam i okrenuo dlanove na gore.
"Eto još jednog dokaza da dobar knjižar može stići odasvud. Čak i knjižničari imaju priliku."
"Ne volite knjižničare?"
"Radila sam taj posao. Oni su najveći neprijatelji dobrih knjiga na svijetu. To na stranu, dobri su ljudi."
Uzela je jednu knjigu, otvorila je i pročitala nešto iz nje. Ali oči su joj lutale okolo, sve dok se nisu srele s mojima preko ruba knjige. Kakav prodoran pogled. Ne bih rado lagao toj gospi da mi život o tome ovisi, pomislio sam.
"Ako to još niste znali, knjižari i knjižničari vode beskrajan rat", rekla je. "Samo povremeno sklapaju labava primirja."
"Prvi put čujem."
"O da; stvarno mrzimo jedni druge."
"A zašto?"
"Iz očitih razloga. Zanimaju nas iste stvari: ponekad su to jedinstvene vrijednosti. Oni na nas gledaju kao na trgovce koje pokreće pohlepa i želja za što što većom zaradom."
"Ma baš."
"Baš tako. Pokušajte ih uvjeriti u suprotno."
"A kako mi gledamo na njih?"
"Mogu govoriti za sebe, nakon što sam radila među njima. Pokazat ću vam knjižnice koje će vas rasplakati. Dobiju na poklon neprocjenjive, divne knjige, pa ih odlože u neki pljesnivi podrum da propadaju. Starčići umiru i misle kako će učiniti svijetu uslugu ako ostave svoje knjige knjižnicama. Mogli bi ih isto tako politi benzinom i zapaliti. Posebno ako ih poklone javnim knjižnicama. Nemaju oni ni znanja ni ljudi da se bave takvim stvarima. Nakon svega, njihovi članovi imaju pravo dobiti svoje Judith Krantz i Janet Dailey. Pa nakon što knjižnica kupi po pedeset komada tog smeća od naslova, odmah počnu plakati kako više nemaju novca."
"Gdje ste radili?"
"Počela sam u knjižnici u Kansasu, koja je baš dobar primjer. Ta je knjižnica prije trideset godina dobila na dar fantastičnu zbirku. Još je na istom mjestu gdje su je tada odložili, u nekoj podrumskoj sobi. Prije nekoliko godina odlomio se dio stropa, pa su knjige sada zatrpane tonama šute. Dala bih mnogo novca da ih mogu izvući otamo."
"Pa zašto ne pokušate? Većina ljudi nema ništa protiv novca."
"Zaboravite na to. Pokušate li neki takav posao, uvijek se sve zakomplicira. Ponekad se uspije doći do strašnih knjiga. Mnogo češće se ne uspije. Ali to je sasvim druga priča. Što ste me željeli pitati?"
"Mislim kako biste u stvari trebali razgovarati s policajcem koji sada vodi slučaj." Napisao sam joj Hennesseyjevo ime na poleđini papira za označavanje dokle se stiglo s čitanjem.
"O čemu se radi?"
"Mislim kako bi vam to Hennessey trebao objasniti."
"Telefonom ste spomenuli nekog Westfalla?"
Kimnuo sam. Uplovili smo u opasne vode. Znao sam kako ne smijem razgovarati s njom o slučaju, ali već dugo su me neke stvari zanimale.
"Trebam li znati o kome se radi?"
"Želite li reći da ga ne poznajete?"
"Nikada prije nisam čula za njega."
"A za Stanleyja Ballarda?"
"Njega poznajem. Jednom sam kod njega radila procjenu. Ljubazan stari gospodin."
"Pregledali ste njegove knjige?"
"Svaki vražji komad. Potpuno izgubljeno vrijeme."
"Ništa niste tamo našli?"
"Bio je član dvaju klubova ljubitelja knjiga i preko njih je nabavio devedeset devet posto svega. Znate dobro kao i ja koliko te stvari vrijede."
"Povijesne knjige mogu biti dobre."
"Ali gospodin Ballard nije se bavio poviješću, zar ne? Njega su zanimali romani i imao je samo romane iz klubova knjiga."
Smeće, pomislio sam.
"Kada je zvao zbog procjene, objasnila sam mu kako će bacati novac uludo osim ako su knjige vrijedne. Nisam jeftina, gospodine Janeway. Moja se stručnost plaća kao da sam odvjetnik i nije ništa lakše doći do nje. Kada dobijem neki takav poziv, nastojim saznati o čemu se radi prije nego što skočim u auto i sjurim se nizbrdo."
"Što želite saznati?"
"Isto ono što bi i vas zanimalo na mojem mjestu. Za početak, za što će im procjena služiti. Tim pitanjem odmah eliminiram većinu. Jer većina obično odgovori kako bi samo htjela znati koliko vrijedi ono što ima. Ne znaju što bi, pa troše svoje i moje vrijeme. Kada čuju da za procjenu satnica iznosi šezdeset dolara na sat i više, brzo se povuku. Povremeno netko ipak zna što hoće. Nekad je u pitanju osiguranje, pa im treba procjena radi utvrđivanja visine police. Možda je nešto, poplava na primjer, uništila neke knjige, a osiguranje ih ne želi platiti. Takvi poslovi često iskrsnu. Ne volim osiguravajuća društva - uvijek samo nastoje platiti što manje: neki čak tvrde da knjige nisu ni vrijedile onoliko na koliko su bile osigurane. Tu ja stupam na scenu. Neću biti neskromna kada vam kažem da mi nitko nije ravan u učenju pameti gramzivih osiguravajućih društava. Ali mislim kako vi to već znate."
"Ne znam ništa o tome. Nov sam u poslu; još nikada nisam ništa procjenjivao."
"Taj novac kao da pada s neba. Moj vam je savjet da u prvi sljedeći oglas koji platite stavite procjenjivanje, i to što većim slovima. Odete negdje, malo ispitate stvari, napišete izvještaj i pokupite više para nego što automehaničar skupi u tjedan dana. Danas je to popriličan iznos."
"Radite li uglavnom poslove vezane uz osiguranje?"
"Ne, ali ima ih dosta. Jedan sam obavila baš prije nego što sam otišla iz grada. Tipičan primjer. Čovjeku je poplava uništila cijelu biblioteku. Pukla je cijev, on je bio kod prijatelja... znate kako to ide. U tom su podrumu bile knjige koje je skupljao dvadeset godina. Nikada nisu bile procijenjene, smatrao je kako ih pokriva osiguranje kuće od nezgode... zamjenska vrijednost, znate kako se to već ugovara. Da, samo što osiguranje nije htjelo platiti. Tip je tražio dvije ušljive tisuće dolara i nisu mu ih htjeli dati. Najveća greška koju su ikada napravili. On je pozvao mene, pa sam pregledala što je imao. Isuse, tražio je koliko ih je platio, što je samo djelić, vjerujte mi, djelić svote koju bi danas za njih trebalo dati. Bilo je tamo prekrasnih knjiga; srce mi se paralo vidjevši ih onako nikakve i uništene. Ali sve sam pregledala i na kraju stigla do iznosa od trideset pet tisuća dolara u maloprodaji."
"I vaša je riječ bila dovoljna da osiguranje prizna grešku i pljune lovu?"
"Učinili su ono što uvijek rade, poslali nekog šmokljana da ispita moju stručnost. Možete zamisliti što sam mu napravila. Nakon toga činilo se da ćemo na sud. Ako oni tako žele, ja nemam ništa protiv. A onda se iznenada nekome u toj tvrtki uključio mozak. Iznenada su se htjeli nagoditi. Nazvali su me i zatražili dokumentaciju o svakoj pojedinoj knjizi, veleprodajne i maloprodajne cijene, i sve što već ide. I tako ja odjednom osvanem na njihovoj platnoj listi. Ako popijem šalicu kave dok sastavljam tu listu, oni plate pet dolara. Ne želim se praviti pametna, ali mogli su biti pošteni i jeftino proći. Pa kada su se odlučili za natezanje, račun se povećao. Tako sam im dala listu, sve s podacima o izvorima, mogućnostima uspoređivanja i svim drugim objašnjenjima tako da ne pomisle išta osporavati. Skupilo se tu šezdeset stranica i trebalo mi je tri dana, a sve za osamdeset pet po satu. Dogovorili su se s tipom za malo više od trećine procijenjene vrijednosti, i dali mu jedanaest i pol tisuća. Ono što ih je stvarno dotuklo je moj račun povrh svega."
Napamet sam računao. "Morali su vam platiti otprilike onoliko koliko je tip zatražio u onom prvom zahtjevu."
"Dvije tisuće i četrdeset dolara. Pa neka netko kaže da nema pravde."
"Dakle, što je bilo s Ballardom?"
"Sve sam mu lijepo objasnila. Pitala što će mu procjena, je li siguran da želi na to trošiti novac. O tome se radi. Ako imate imalo časti, prvo ćete htjeti to saznati."
"U čemu je razlika, ako napravite procjenu nakon što saznate?"
Trgnula se kao da ju je zmija ugrizla. Oči su joj se gnjevno suzile. "Da se niste usudili ocjenjivati me, gospodine. Ima i te kakve razlike."
"Kakve?"
"Pokušavate li me uloviti u laži ili vas stvarno zanima?"
"Kao što sam vam već rekao, ne bavim se više tim poslom."
"Lijepo. Znači da ovdje gubim vrijeme."
Mislio sam kako će otići, ali nije. Razgledala je knjižaru, malo bolje zagledajući stvari koje su joj prije zapele za oko. Vratio sam se računima i pustio je na miru. Trebalo joj je više od pola sata da sve razgleda.
"Slušajte, nešto ću vam reći prije nego što odem", rekla je. "Nije me briga što mislite o meni i zašto, ali evo cijele priče. Stari mi je rekao kako je već pedeset godina član tih klubova. Sve to vrijeme kupovao je samo romane. Rekla sam mu da će više platiti meni nego što sve to vrijedi. Nije ga briga za novac, odgovorio je, samo želi imati podatke za svoje nasljednike, da im olakša posao nakon njegove smrti. Činilo mi se po onome što govori kako se nasljednici međusobno ne slažu."
"Najblaže rečeno."
"Dakle, tako je to bilo. Nije ga bilo briga za novac, samo im je htio ostaviti jednu svađu manje kada nas napusti. Bogamu, to je dobar način trošenja novca, ako već to želi. Sve dok im je jasno u što se upuštaju, tko sam ja da im govorim što bi trebali raditi? Ipak, i dalje nisam htjela taj posao. To nije moj nivo i u Denveru ima mnogo ljudi koji će ga rado obaviti jednako dobro po nižoj cijeni. Ako baš želite čuti istinu, nije mi nimalo zabavno pregledavati knjige kupljene preko klubova, čak ni kada mi za to plaćaju; novac mi nije nužan i ne radim više ništa što me stvarno ne zanima, ali stari je gospodin htio mene. Želio je papir u koji se neće sumnjati. Možda zvuči pretjerano, gospodine Janeway, ali činilo mi se da mu je to posljednja želja."
"Uopće ne zvuči pretjerano, već je vjerojatno točno. Umro je ovog ljeta."
"Žao mi je zbog toga. Svidio mi se, bio je krasan starac."
"Svi to kažu."
Činilo se kao da se malo opustila. "Bio je... poput mog djeda... samo s boljim ukusom za knjige. Neki su naslovi bili fantastični, ali ta se jeftina izdanja ne mogu prodati. Što više reći?"
"Napravili ste procjenu?"
"Da. Tri tjedna nakon razgovora otišla sam tamo i učinila to. Nije dugo trajalo i nisam previše naplatila - tek toliko da izgleda dovoljno profesionalno."
"Kako ste to izveli?"
"Kako to mislite, kako sam to izvela? Pregledala sam knjige i napisala mišljenje. Ništa nije zasluživalo posebnu pojedinačnu pažnju. Trebalo ih je izbrojiti, pa smo to i učinili: bolje rečeno, on ih je prebrojio prije mog dolaska. Ja sam mu rekla neka to učini. Nema smisla plaćati procjenjivaču za posao koji sami možete obaviti. Sve što sam ja morala učiniti bilo je pregledati ih. Niti jednu jedinu knjigu nije trebalo bolje pogledati. Trebalo mi je oko četiri sata za sve i bila sam stvarno brza."
"Jeste li u toj brzini možda nešto propustili?"
"Kod tako velikog broja knjiga uvijek postoji ta mogućnost. Sve što vam mogu reći je da sam pogledala svaku knjigu na tim policama. Sve je bilo točno kako je i rekao da će biti, romani iz kluba knjige od vrha do dna. Vrijedni manje od papira na kojem su tiskani."
"Što piše u vašoj procjeni."
"Samo to. Bezvrijedno, osim kao stari papir. Možda bi se mogle prodavati na metar, da popunjavaju police u salonima namještaja."
To je imala reći i onda je prestala govoriti. Sve što mi je do sada rekla bilo je bezopasno: važno je ono što će sutra ili nekog drugog dana reći Hennesseyju. Na ovom bi mjestu policajac tek počeo s pravim ispitivanjem. Ja više nisam bio policajac i morao sam paziti što govorim. Ne govore se okolo bilo kome pitanja kakva postavljaju policajci: time se otkrivaju karte, gubi se prednost.
Ali nisam mogao odoljeti. "Bi li vas iznenadila spoznaja da je netko ipak kupio sve te knjige, gospođice McKinley? Misleći da sklapa vraški dobar posao."
Opet sam osjetio ljutnju, ali ovaj put ju je zadržala za sebe. "Ništa mene ne iznenađuje", rekla je. "Netko će uvijek nešto kupiti i netko uvijek plati previše. Shvatit ćete to i sami nakon nekog vremena."
Malo sam slegnuo ramenima. "Taj se čovjek razumio u knjige", rekao sam, a u glavi mi je počelo zvoniti alarmno zvono i to će biti posljednje što ću reći Riti McKinley o Ballardovim knjigama, prije nego što da službenu izjavu Hennesseyju.
Ljutnja je ipak isplivala na površinu. "Možda se nije razumio tako dobro kako mislite. Možda je poblesavio, gospodine Janeway. Možda sam ja bila u dosluhu s nekim. Što biste vi da vam kažem?"
"Ništa."
"Mislite kako sam namjerno nisko procijenila knjige da bi netko jeftino došao do njih? Radi li se o tome cijelo vrijeme?"
"Uopće nije važno što ja mislim. Više ne radim u policiji."
"Moram ići", opet je rekla. "Ali mi najprije pokažite par stvari iz vitrine."
Izvadio sam knjige koje je pažljivo pregledala. "I one tamo, molim vas." Odjednom je bila vrlo poslovna. I ja sam pokušao. Pokazivao sam joj knjige, a na kraju bi mi ih vratila. Ipak se odlučila za dva rijetka romana Saula Bellowa, savršene primjerke koje sam otkupio od Petera prije manje od mjesec dana. Ruby im je odredio cijenu, a ja sam mislio kako je previsoka. Čovjek bez oslonca četiristo dolara; Žrtva dvjesto pedeset.
Nije tražila popust: činilo se da joj novac ne znači mnogo. Dao sam joj uobičajenih dvadeset posto, pa mi je napisala ček na pet stotina i dvadeset dolara.
A ja sam počeo brbljati bezveze. Duga i mračna je noć, iznenada sam shvatio, i nisam joj htio vidjeti leđa.
"Čudim se što ste se odlučili za te knjige. Jedan stari knjižar kojeg poznajem rekao je kako ću vjerojatno umrijeti prije nego što ih prodam. Bellow bi trebao biti u rangu s Mailerom i Rothom i Henryjem Millerom. Ali oni ne privlače skupljače."
"Čini se da vam je prijatelj pogriješio. Barem što se ovih Bellowa tiče."
Krenula je prema vratima. Htio sam je vući za rukav i još joj nešto pokazati. Nema veze što, samo neka se zainteresira i ostane.
Želite li čuti kako to stvarno izgleda kada vas ispituje policajac, gospođice McKinley?
Ono što sam stvarno rekao bilo je: "Hej, nisam ja mislio ništa loše."
Okrenula se kada je stigla do vrata i onako me pogledala. Predao sam se i napokon izdao Denversku policijsku upravu.
"Znam da knjige nisu vrijedile ništa", rekao sam. "Pregledao sam račune iz kluba. Sve ih je čuvao, cijelu dokumentaciju, od samog početka. Mogao sam procijeniti sve te knjige i ne gledajući ih."
"Baš lijepo", suho će ona. "Čini se kako ipak neću završiti na električnoj stolici."
Otvorila je vrata. Sad ili nikad, pomislio sam.
"Što mislite o jednoj zajedničkoj večeri?"
"Ne dolazi u obzir", odgovorila je bez razmišljanja. "Ipak, hvala što ste me pozvali."
Vrata su se zatvorila za njom. Stajao sam u praznoj sobi u praznom svijetu. Jedva primjetan trag njezina mirisa zadržao se još malo. Sjećanje na nju zadržat će se dosta dulje.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 11:56 am



25

SANJAO SAM JE. PLIVALI SMO KROZ MORE KNJIGA, ONA I JA U MOJEM SNU. Bilo je ludo. Ljubav mi nekako ne ide, ako to tako mogu reći, već prilično dugo. A možda se tako počinje izražavati neženja na pragu senilnosti, koji se zapravo boji pokušati iznova. Međutim, Rita McKinley zapalila je stari plamen i toga sam bio svjestan. Planuo sam kao masna krpa natopljena benzinom. Bilo bi to u redu za nekog pubertetliju, ali čovjeku u tridesetima, koji razmišlja o vezi, nikako o ljubavi, osjećaj je bio iznenađujuće snažan. Nikako neugodan, osim što je uz njega išla neugodna spoznaja o vjerojatnom ishodu.
Nazvao sam Hennesseyja odmah ujutro ne bih li ispravio što se može. Policajac u meni još se nije dao. Ispričao sam mu o kasnom posjetu McKinleyjeve, o čemu smo razgovarali i što sam joj sve rekao. Nije ga bilo previše briga. Gradonačelnik se nije baš pretrgao požurujući policiju oko slučaja Bobbyja Westfalla. Porazgovarat će rado s McKinleyjevom, čim se nađu, ali nije se nadao kako bi od toga moglo biti koristi.
Nazvao je dva sata kasnije i rekao mi da McKinleyjeva dolazi oko jedanaest. Nakon toga mogu je loviti.
Ali mogu li je uloviti?
Nazvao sam je oko dva. Dobio sam automatsku sekretaricu, ali javila mi se za manje od jednog sata.
Glas joj je bio hladan i držala se distancirano. "Pa, gospodine Janeway, jeste li sve shvatili?"
"Mislite li na ubojstvo ili na posao s knjigama?"
"Ako ikada shvatite posao s knjigama, objasnite i meni. Što mogu učiniti za vas?"
"Pomozite mi shvatiti."
"Rekla sam vam jučer i ponovila jutros gospodinu Hennesseyju. Ne znam ništa o tome."
"Govorio sam o poslu s knjigama. Volio bih pogledati vaše knjige."
Osjećao sam se kao skinut do gola pred cijelim svijetom. Hrlio sam k još jednoj odbijenici, i brzo je stigla.
"Nema prostora za vašu zaradu među mojim knjigama", rekla je. "Sve što nudim je po visokim maloprodajnim cijenama."
"Kladim se da ću nešto naći."
"Ne bih se složila. Nema tu za vas zarade, a osim toga, trenutno sam vrlo zauzeta. Tek sam stigla kući. Umorna sam, tisuću stvari čeka na mene. Dodajte tome još i činjenicu da nisam gostoljubiva. Sada ne želim društvo."
"Pa, bili ste prilično jasni."
"Žao mi je. Doviđenja."
Četvrta osobna za Janewaya: minuta do kraja, minus deset koševa i prvi navijači već su okrenuli leđa terenu. Ostavio sam knjižaru na brigu gospođici Pride i krenuo u obilazak. Stigao sam u DAV na Bulevaru Montview baš kada su izlagali novu robu. Izgledala je bezveze. Pogledao sam ipak onako kako bi to učinila Rita McKinley i opet mi je izgledalo bezveze: banalne knjige za banalne ljude. Krimići iz kluba knjige. Znanstvena fantastika iz kluba knjige. Hopa-cupa knjige: Cosmov vodič kroz dobar sex, Kako voljeti muškarca, sedam poza za sedam dana, bla bla bla. Nadam se kako nas jednog dana neki budući arheolozi neće prosuđivati po takvim knjigama.
Buljio sam bezveze, misleći na Ritu McKinley, kada sam ugledao naslov JR i ime Gaddis. Zgrabio sam je u posljednji tren. Netko mi je već bio za vratom.
"Hej, doktore J."
Okrenuo sam se. "Hej, Peter. Ide li kako?"
"Moglo bi i bolje. Zamalo ste izgubili tu knjigu. Koliko vrijedi?"
Otvorio sam knjigu, skinuo joj ovitak, pomirisao je. Sasvim zgodno prvo izdanje, ali bila je malo zgužvana i neki se kreten potpisao u nju.
"Pa, ova ovdje možda trideset ili četrdeset dolara."
Gospođica McKinley ne bi je uzela, čak ni za dva dolara. Ali za nekog poput Petera, značila je puno.
"Prokletstvo. Promašio sam je za jednu minutu."
"Možda i nisi", rekao sam i dao mu je.
"Isuse, doktore J..."
"Sretan Božić, dva mjeseca unaprijed."
"Isuse."
Zajedno smo izišli. Zastali smo na parkiralištu i malo porazgovarali. Pitao sam ga nalazi li išta knjiga. Da, odgovorio je, ima mi pokazati neke lijepe stvari. Jedan ili dva prava bisera. Navratit će potkraj tjedna.
Zatim se nekako ukočio. Pogledao sam ga dobro i pomislio kako ga je možda srce izdalo. Zateturao je i pao bi da ga nisam zgrabio za ruku.
"Hej, Pete, jesi li dobro?"
"Da, naravno."
Nije izgledao dobro. Izgledao je kao riba na suhom.
"Moram ići", rekao je.
"Dođi, povest ću te."
"Ne, ne treba. Evo autobusa."
Otrgao se i otrčao na drugu stranu ceste. Naišao je automobil, zanio se i zamalo ga pokupio. Zaokrenuo je i dalje trčeći prema autobusnoj postaji. Primjerak JR-a ispao mu je meni pod noge.
Podigao sam ga i gledao kako autobus odlazi. O čemu se tu do vraga radi?
Strah je imao veliku ulogu. Nešto je Petera tako uplašilo da mu je mozak blokirao. Nešto ga je na smrt preplašilo.
Pogledao sam oko sebe. Prometno, ali bezopasno raskrižje: automobili su jurili u četiri traka, a ljudi se gurali po pločnicima. Dvije prodavaonice prekoputa. Tri ugla niže kafić i meksički birc. Iza njih staretinarnica. Pokušao sam se sjetiti što je Peter radio, gdje je gledao kada ga je strefilo, ali nisam mogao biti siguran. Prešao sam ulicu i ušao u jednu prodavaonicu. Kupio žvaku. Zatim sam slegnuo ramenima i vratio se poslu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:06 pm




26

"ZVALA JE RITA MCKINLEY", REKLA MI JE GOSPOÐICA PRIDE ČIM SAM ušao. "Prije petnaest minuta."
Ostao sam mrtav hladan. Pregledao račune od tog dana. Uvjerio se u ono što sam već znao: bio je to šugav dan. Jedva stotina dolara, tek da se pokriju troškovi.
Odšetao sam do Rubyja. Spremao se za zatvaranje. Neff je već otišao. Knjižara Seals & Neff tog je dana utržila manje od pedeset dolara.
Šugav dan za cijelu Ulicu knjižara.
Nije mi se dalo produžiti do Jerryja Harknessa. Vidio sam svjetlo u njegovu izlogu, znači bio je tamo. Svijetlilo je i kod Clydea Fixa.
Odjednom se spustila prava noć. Osjećao sam se kao zadnji čovjek na svijetu i činilo mi se, ma što mi Rita McKinley imala reći, da taj osjećaj neće nestati.
Ipak jest. Kada sam je nazvao, počela se ispričavati.
"Nisam često neljubazna, gospodine Janeway. Možda je to zbog vremenske razlike."
"Nisam ništa primijetio", lagao sam.
Prekinula je iznenadnu tišinu. "Ako ste još uvijek raspoloženi za dolazak, više ste nego dobrodošli."
"Samo recite kada."
"Sutra poslije podne mi odgovara. Neka to bude kasno poslije podne, dok se potpuno ne oporavim od puta."
Osjećao sam se lagan kao pero i ne previše bistro. Janeway je i dalje u igri, narode: ma kako to bilo nevjerojatno, pogodio je nekoliko trica za redom i izgubljena utakmica sada je opet neizvjesna.
Gospođica Pride zalijevala je svoju biljku, koju smo već dva puta morali presaditi, jer se pretvorila u malo drvo. Nikada još nisam vidio da nešto tako izraste za tri mjeseca.
"Što je to zapravo?"
"Pojma nemam. Nešto što sam sama iskopala."
"Ako se pojave zubi, ubij je."
Počeli smo naš večernji ritual, pripreme za zatvaranje.
"Ništa mi ne govoriš", rekao sam. "Kakav je Harkness?"
"Dobrica. Pravi gospodin."
Uzdahnuo sam.
"Znam da biste vi voljeli nekakav povod da odete do njega i otkinete mu glavu, ali to vam ja ne mogu dati. Bio je pristojan. Besprijekornih manira."
"Pazite kuda plovite, gospođice Pride, po pramcu i krmi, pazite na brzake i grebene. Što kažete, da sada zaključamo i zaključimo jedan loš dan?"
"Da, bilo je prilično dosadno. Ugasit ću svjetlo i uključiti telefonsku sekretaricu."
Nestala je u stražnjoj prostoriji. Zaključao sam prednja vrata i počeo brojiti novac. Osjetio sam kako mi se dižu dlačice na vratu. Okrenuo sam se i kroz izlog ugledao Jackieja Newtona kako sjedi u autu i gleda me. Bio je to neki veliki crni auto, nije bio jedan od njegovih. Za volanom je sjedio onaj njegov revolveraš.
"O-o", rekao sam.
Gospođica Pride upitala je ulazeći: "Jeste li meni nešto rekli?"
"Rekao sam kako smo dobili društvo."
"O Bože."
"Nemoj ih ni pogledati, ne daj se smesti. Samo nastavi kao da ih nema i spremi se."
Okrenuo sam znak navratima, za slučaj da pomisle ući. Gospođica Pride nespretno je prikupljala svoje stvari.
"Spremni?" upitao sam.
"Ja jesam."
"Odlično. Večeras te vozim kući, i to kroz zapadni Denver. Ne pokušavaj mi proturječiti, samo kreni. Proći ćemo kurvinim sinovima pred nosom, ući u moj auto i odvesti se. Sve jasno?"
"Jasno."
Ugasio sam svjetla. Zazvonio je telefon.
Čuo sam kako se uključuje magnetofon i počinje snimati. Ne volim automatske sekretarice, ali gospođica Pride nagovorila me na kupnju jedne, kako ni slučajno ne bismo propustili nekoga tko će nam ponuditi cijelu biblioteku. Kao i uvijek, bila je u pravu: prokleta se sprava već tri puta isplatila.
"Javit ću se", rekao sam. "Ti čekaj ovdje. Ne gledaj u onu dvojicu i ne izgledaj zabrinuto. Odmah se vraćam."
Dok sam stigao do ureda, poruka se prekinula. Vjerojatno Rita McKinley otkazuje sutrašnji dogovor, pomislio sam. Premotao sam vrpcu i poslušao.
Bio je to Peter. Glas mu je bio napet, uzbuđen. "Moram vas vidjeti, odmah", rekao je.
Čekao sam. Znao sam da je još bio na vezi, ali nije ništa govorio. Zvučao je kao da mu se upravo nešto dogodilo - kao onda kada se na smrt preplašio na onom parkiralištu.
"O, sranje", rekao je i prekinuo vezu.
Premotao sam vrpcu još jedanput i poslušao je. Nije tu bilo ništa više smisla od bilo čega što je tog dana učinio. Nisam imao blage veze gdje živi i kako doći do njega. Možda Ruby zna.
Namjestio sam vrpcu opet na početak, ugasio preostala svjetla i uzeo gospođicu Pride pod ruku. "Idemo."
Zaključao sam, pa smo prošli pokraj auta u kojem su čekali Newton i njegov gorila. Revolveraš je pokrenuo motor i auto je kliznuo uz nas. Trpjet ću to još desetak sekundi, pomislio sam: onda ću nekoga morati isprašiti. Otišao sam do Rubyja. Knjižara je bila zatvorena i zaključana. Prošao sam pokraj Harknessa, koji je također bio zatvoren. Samo je Clyde Fix još radio: sjedio je uz prozor i gledao niz ulicu kao lešinar.
Zaokrenuli smo za ugao prema malom parkiralištu gdje su svi iz Ulice knjižara držali automobile. Svjetla revolveraševa auta prešla su preko nas u sporom luku. Otvorio sam vrata gospođici Pride, pa se vratio do revolveraševa auta, koji je čekao upaljenog motora.
Pokucao sam na prozor. Jackie je malo spustio staklo.
"Toliko za večeras, Newton. Ako ti večeras još jedanput vidim njušku, bit će gadno."
"Je 1' baš tako?" rekao je revolveraš.
Nastavio sam gledati Jackieja. "Govori li ovaj tip naš jezik? Ne miči ruke s volana, sroljo; samo dotakni pištolj i gotov si." Uslijedila je duga i uznemirujuća tišina. Revolveraševe šake stiskale su upravljač. "Reći ću ti nešto, Newton, a isto vrijedi i za tebe, Anton. Želite li proslaviti sljedeći rođendan, ne zajebavajte se sa mnom. Treba li to prevesti na mongoloidni, Jackie, da i ovaj gorila to shvati? Ne... zajebavajte... se... sa... mnom."
"Gadan tip, " rekao je revolveraš. "Sredit ću ja tebe, gadni tipu."
"Ne bi ti sredio ni moju mamu. A sada vozite ovaj krš niz ulicu." Jackie se trudio izgledati kao da se dobro zabavlja, ali nije išlo. Zatvorio je prozor, pokazao prstom i auto se pokrenuo. Gledao sam kako odlaze i ponovno pomislio na Vinnieja Marranzina. Gledao sam niz praznu ulicu, dugo nakon što su otišli.
Još jedan dan u Ulici knjižara.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:07 pm




27

SLJEDEĆI JE DAN POČEO KAO I SVI OSTALI. KAKO ĆE ZAVRŠITI, TO JE VEĆ sasvim druga priča.
Obišao sam nekoliko knjižara i nisam našao ništa zanimljivo. Cijeli je dan prolazio u iščekivanju susreta s Ritom McKinley. Bio sam kao na iglama, nervozan, pomalo zabrinut i na neki poseban način uzbuđen. Rano sam ručao s Hennesseyjem, pa smo još malo pretresali slučaj Westfall. Hennesseyju se Rita McKinley svidjela i bio je sklon povjerovati svemu što mu je rekla. Čini se da je trenutni stav policije kako je neki sitni lupež ubio Bobbyja Westfalla, te da su male šanse za njegovo uhićenje, osim ako ga se ne pokupi zbog nečeg drugog, pa sve prizna. "Dobro, Neal", rekao sam, a on me pogledao preko svog kilogramskog sendviča i odlučio više ne govoriti o tome.
Trebalo je nekako ubiti vrijeme, a u knjižaru mi se nije išlo. Nazvao sam gospođicu Pride i rekao joj kako ću otići malo dalje na zapad i da me vjerojatno neće vidjeti do sutra. "To se neće svidjeti Peteru", rekla je. "Bio je ovdje maloprije i tražio vas. Prilično ga je razočaralo kad vas nije našao. Rekla sam mu da navrati u vrijeme zatvaranja, jer ste tada uvijek tu."
"Pa, večeras neće biti tako. Je li rekao što hoće?"
"Ne, ali potrudio se pokazati da je hitno."
"Kada dođe, vidi što želi. Jučer mi je spominjao neke prilično dobre knjige koje želi prodati. Ako mu treba novac, daj mu nešto. Daj mu i par stotina, ako bude potrebno. Napiši mu ček za banku prekoputa i reci mu da ću ja sve dovršiti sutra."
"Dobro, u redu, ali mislim da se radi o nečem drugom. Nije imao nikakve knjige sa sobom, a novac nije ni spominjao."
"Dobro, ako baš dođe do najgoreg, neka me nazove gore kod Rite McKinley. I još nešto. Nazovi svog prijatelja Harknessa i reci mu da ćeš sama zatvarati večeras. Isto reci Rubyju i Neffu."
"Bit će sve u redu, gospodine Janeway."
"Dobro me slušaj: učini kako sam ti rekao. Nema goreg vremena za ženu koja sama radi u dućanu. Samo se pobrini neka svi oko tebe znaju da ćeš sama zatvarati večeras. Tako će pripaziti na tebe."
Uzdahnula je onako ženski nestrpljivo.
"Gospođice Pride? Slušate li vi mene?"
"Da, gospodine Janeway."
"Učinite to."
"Da, gospodine Janeway."


Odlučio sam malo pročešljati zapadni Denver, obraditi Golden i Morrison, pa samo nastaviti prema Riti McKinley kasnije poslije podne. Iz nekih razloga zapadni Denver nije dobro područje za lov na knjige. Ima nekoliko staretinarnica, ali ništa čime bi se mogao pohvaliti, a Golden je čista nula. Morrison je zanimljiv planinski gradić, prepun antikvarijata gdje se u moru smeća zna pronaći kakav dragulj. Na kraju svega nisam se baš proslavio: potrošio sam cijeli dan na desetak knjiga od kojih nijedna nije previše obećavala. Ima takvih dana.
Već se smračilo kada sam se odvezao uzbrdo prema Riti McKinley. Sat u autu pokazivao je 4:53. Bilo je to nešto kasnije nego što sam namjeravao - primijetio sam nešto u Evergreenu, a znate kako to ide kad ste u potrazi za knjigama. Vrata imanja bila su otvorena, pa sam nastavio voziti. Radila je kada sam stigao: u vrtu je gorjela vatra, a oko nje bile su hrpe smeća koje je palila. Bilo je prohladno. Imala je na sebi izblijedjele traperice, crvenu flanelsku košulju i težak kaput. Kuća se smjestila na vrhu brežuljka, veliko kameno zdanje okrenuto je na istok, prema Denveru. Grad se nije mogao vidjeti, ali to nije umanjivalo ljepotu pogleda. Gospođica McKinley mahnula mi je dok sam ulazio u vrt. Parkirao sam pokraj njezina automobila, običnog četiri godine starog Dodgea.
Izdaleka je izgledala jako mlada, privid koji je nestajao kako sam joj se približavao. Bila je jedna od onih žena koje se s godinama proljepšavaju. Obarat će s nogu u četrdesetima, za otprilike šest godina. Izgovorili smo uobičajene pozdrave, a ja sam se ispričao što smetam. Odmahnula je rukom i uvela me u kuću. "Knjige su posvuda", rekla je. "Trebalo bi vam jako puno vremena da ih sve vidite. Možda biste se trebali ograničiti samo na veliku sobu."
U kući se osjećao miris plijesni, baš kao da je bila zatvorena šest mjeseci. Dnevna soba bila je dugačka, imala je kamin i visoki strop. U njoj je bila golema slika kita, baš ona koju je Rockwell Kent naslikao 1930. godine za naslovnicu Moby Dicka. Bilo je tu još različitih kitova - figurica po policama, slika na zidovima, fotografija. Iznad kamina bila je uvećana fotografija čovjeka koji stoji sam na krmi glisera. U pozadini je bio neki veći brod okrenut prema njemu. Shvatio sam o čemu se radi: netko iz Greenpeacea ubacio se između kita koji se na fotografiji ne vidi i modernog kitolovca.
Nije bilo puno knjiga u dnevnoj sobi, a nisu ni bile nešto posebno, "samo ono što čitam". Prave stvari bile su dvije sobe dalje. Cijeli je istočni zid bio u staklu. Teške zavjese bile su razmaknute, vjerojatno ih navlači ujutro, radi zaštite knjiga od sunca. Svi su ostali zidovi bili prekriveni knjigama.
"Prije nego što počnete, zvali su vas telefonom prije deset minuta. Mogla bi biti vaša prodavačica. Zvučala je prilično zbunjeno. Evo, dio je snimljen."
Uključila je mali kasetofon. Prvo što sam čuo bio je Peterov glas. Počinjao je usred rečenice, kao da je počeo govoriti još dok se vrtjela snimljena poruka. Nisam mogao shvatiti što kaže, ali glas je bio na rubu panike. Okrenuo se od telefona i čula se zbrka glasova. Ženski je glas rekao: "Pusti mene da govorim, Peter... Peter, daj mi tu slušalicu... Peter, odmah mi je daj." Čuo se udarac, nešto je kliknulo i gospođica Pride je rekla: "Gospodine Janeway, jeste li tamo? Halo?" Zatim se nešto tiše čulo kako kaže: "Peter, nema nikoga na vezi, jesi li siguran da si okrenuo dobar broj?" Na to je Peter zavrištao, doslovno zavrištao: "To je jebena automatska sekretarica!" Još je nešto vikao, ali nije se dalo razabrati što. Oboje su govorili još desetak sekundi; zatim je gospođica Pride uzela slušalicu i tiho rekla: "Netko je upravo ušao, oprostite... javit ću se kasnije."
Veza se prekinula.
"Svakakve vi ljude poznajete, gospodine Janeway", rekla je gospođica McKinley.
"Nije mi jasno što se tamo zbivalo."
"Mislim da biste ih trebali nazvati."
Izišla je iz sobe da mogu telefonirati. Zvonilo je i zvonilo. Sat na zidu pokazivao je pet i dvadeset pet: knjižara je bila zatvorena već dvadeset pet minuta.
Sjeo sam i zabuljio se u telefon. Gospođica McKinley provirila je unutra.
"Sve u redu?"
"Ne znam. Mogu li još jedanput čuti onu snimku?"
Na vrpci nije bilo ništa više od onoga što sam čuo i prvi put.
Nazvao sam Seals & Neff. Ruby je odmah digao slušalicu.
"Hej, Ruby, Janeway ovdje. Slušaj, možeš li odšetati do moje knjižare i provjeriti kako tamo stoje stvari?"
"Naravno. Što nije u redu?"
"Peter je maloprije bio tamo. Plašim se da ne gnjavi gospođicu Pride."
"Nema problema... daj mi broj na koji ću te nazvati... čujemo se brzo."
Spustio sam slušalicu, sjeo i čekao.
"Jeste li za kavu?" upitala je gospođica McKinley. "A imam i viskija, ako ste za piće."
"Kad bolje razmislim, baš je pravo vrijeme za piće."
"Kako ga želite?"
"Čistog."
Vratila se s pićem baš kada je nazvao Ruby. Pokazala mi je na telefon, da se javim, što sam i učinio. Ruby je rekao: "Meni sve izgleda tip-top, doktore J. Sve zaključano i mirno, samo gore noćna svjetla."
"Provjerio si vrata?"
"I jedna i druga. Otišao sam i straga, drmnuo prozore, otpjevao nekoliko borbenih pjesama kroz ključanicu. Nema tamo nikoga, doktore J. Što god da je spopalo Petera, ona je to sredila i pomela ga van."
"Dobro", rekao sam ne baš uvjeren u to. "Hvala, Ruby."
Pogledao sam gospođicu McKinley. "Stvarno čudno."
"Najvjerojatnije postoji neko jednostavno objašnjenje."
"Da... ali mislio sam kako će se ona opet javiti."
"Možda je zaboravila. Rekla je da je netko ušao. Bilo kako bilo, sada ne možete ništa učiniti. Osim onoga zbog čega ste došli."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:07 pm




28

SVE ŠTO JE JULIAN LAMBERT REKAO O NJEZINIM KNJIGAMA BILA JE istina, ali čak ni to ne može vas pripremiti na sve što vas tamo čeka. Tako mnogo senzacionalnih knjiga ne viđa se na jednom mjestu. Sve su to bili romani, tiskani od sredine devetnaestog stoljeća, svi u savršenom stanju. Morate biti iskusan knjižar da biste znali procijeniti što je to savršen primjerak od prije pedeset godina. Ne izgleda sasvim novo izgleda krasno, poput stare, nikad otvorene knjige. Dobijete osjećaj da držite nešto što ljudska ruka još nije držala. Bilo je u toj sobi knjiga za koje sam znao kako ih nitko u posljednjih pedeset godina nije vidio u tako dobrom stanju. Imala je policu punu Jacka Londona u šuškavim ovicima izdanog prije 1910. godine. Imala je knjižicu pjesama kojom je Ernest Hemingway ušao u književni svijet. Imala je primjerak Kima, koji je pripadao Marku Twainu, potpisan kada je Kipling susreo Clemensa\'7b23\'7d 1907. godine. Bilo je tako mnogo potpisanih knjiga, varijacija, unikata, knjiga s neobičnim dodacima, iz osobnih zbirki pisaca, pisama, rukopisa, stvari pokraj kojih obična prva izdanja izgledaju nezanimljivo i trivijalno. Imala je kao iz tiskare nove primjerke knjige Pogledaj dom svoj, anđele, pa Steinbeckov prvi, užasno napisan, ali rijedak roman Zlatni vrč. Nakon nekog vremena postalo je besmisleno: sve same velike, rijetke, prekrasne stvari. Kada sam naletio na Moby Dicka s Melvilleovom posvetom velikom prijatelju Hawthorneu, koji je knjigu dodatno obogatio vlastoručnim bilješkama, čuo sam kako dugi glasni uzdah ispunjava sobu. Trenutak kasnije shvatio sam da sam ga ja ispustio.
Zazvonio je telefon i pomislio sam na gospođicu Pride. Čuo sam kako se uključuje snimanje, a zatim poruku Rite McKinley koju sam u posljednje vrijeme tako često slušao. Nakon signala muški glas je rekao: "Rita, Paul je... nazovi me kad stigneš." Odmah je opet zazvonilo. Poruka se odvrtjela, a novi glas je rekao: "George Butler Treći iz New Yorka. Odlučio sam kupiti četiri knjige o kojima smo jučer razgovarali. Možete li mi ih, molim vas, poslati s računom što prije." Naravno da sam znao tko je George Butler Treći. Viđao sam stalno njegove hvalisave oglase u AB-u. "Gospodin George Butler Treći objavljuje svijetu kako je postao ponosni vlasnik..." Takve stvari. George Butler bio je jedan od takozvanih velikih igrača u svijetu knjiga. Čitate njegove oglase i jasno vam je da on ni hlače ne oblači poput običnog čovjeka, on se uzdigne i upusti u njih objema nogama odjednom. Pitao sam se bez koje to četiri knjige George Butler više ne može živjeti i koliko će ga to koštati. Deset tisuća? Dvadeset? Tek uobičajeni posao za gospođicu McKinley, koja sasvim sigurno posluje na visokoj nozi iz svoje kule od slonovače na vrhu brda.
Uzdahnuo sam i nazvao gospođicu Pride kući. Nije bila ondje. Pogledao sam još neke knjige. Pregledao sam gotovo cijeli kraći zid, ostali su mi još jedan dugi i još jedan kratki slijeva. Zavrtjelo mi se u glavi, kao pijancu koji je upravo stigao s trotjedne zabave. Prebogata je bila ta njezina gozba od knjiga i odlučio sam odustati. Ustao sam, protegnuo se i krenuo prema vratima. U kući se ništa nije čulo osim starog sata koji je kuckao u predsoblju. Na njemu je bilo osam i trideset. Prošao sam kroz mračni hodnik, privučen svjetlom na njegovu kraju. Kada sam ušao u kuhinju vidio sam da je postavila stol za dvoje.
Nisam je odmah ugledao. Stajala je pokraj staklenih vrata, savršeno mirna, izgubljena u mislima, gledajući u noć. Nakašljao sam se. Okrenula se. U njezinim se očima vidio zamišljen, osamljen, gotovo tužan izraz. Jednostavno ga morate nazvati ogledalom duše. Nestao je u trenu i zamijenila ga je maska. Izgledala je iznenađeno, kao da je zaboravila na mene.
"Pa, gospodine Janeway, već ste gotovi?"
"Dajte mi još jedan tjedan i možda ću tek početi."
Nije rekla ništa.
"Mislio sam kako ću nešto kupiti", rekao sam. "Mislim da sam se htio praviti važan. Ali moram vam priznati, jednostavno ne znam gdje bih počeo."
"Obično tako djeluje na ljude. Previše odjednom."
"Nadam se da imate dobru zaštitu kada vas nema mjesecima."
"Zaključam sva vrata."
"Zar nemate nekakav alarm?"
Odmahnula je glavom. "Mislite li da bih trebala?"
"Naravno, i naoružanog čuvara, reflektore, sirene i opake pse. Ja bih osobno još iskopao kanal oko kuće i napunio ga krokodilima. To sve samo za početak."
"Da, ali nije nimalo zabavno imati nešto što treba tako čuvati... čovjek postane opsjednut."
"Postoji razlika između opsjednutosti i zdravog razuma. Kako bi vam se svidjelo vratiti se jednog dana i ne naći sve te knjige?"
"Ipak su to samo knjige. Nabavila bih nove."
Na to nisam imao odgovor.
"Volim ovaj posao, ali ne bavim se njime zbog novca. Ako ih ja ne dobijem, dobit će ih netko drugi. Sve dok su cijele, nema velike štete."
"Ne vjerujem vam ni riječ. Ja bih u toj sobi mogao provesti cijeli tjedan bez vode, hrane i zraka."
"Govoreći o hrani i vodi, pripremila sam nešto za jelo. Nadam se da nemate ništa protiv voća i povrća. Pokušavam više ne jesti meso."
Bilo je to neko istočnjačko jelo, vrlo ukusno, s orasima i brokulama i mladim lukom zapečenima pod zlatnom hrskavom koricom. Imala je dobro vino i čokoladni kolač za desert.
Razgovarali smo dok smo jeli. Ostavljala se mesa zbog oba uobičajena razloga: zdravstvenog i političkog. Pripadala je Zelenima, ali to sam već pogodio. Nisam vjerovao u mogućnosti pojedinca da nešto učini u vezi s tim. To ju je narogušilo, pa je rekla: "Sve dok tako mislite, za mene ste neprijatelj. Jedino pojedinac može nešto promijeniti." Ne vjerujem u to, ali nisam je htio ljutiti. Bilo mi je stalo do nje, iznenadno, zaista stalo, i draže bi mi bilo uvesti razgovor u manje opasne vode. Rekao sam, a to sam i mislio, kako se slažem s većinom njezinih političkih ideja, ali jednostavno ne vjerujem da se mogu ostvariti na njezin način.
Blijedo me pogledala. "Ne znam gdje bih vas smjestila, Janeway."
"Onda smo isti, jer ni ja ne znam gdje bih s vama."
"Ne znam jeste li pjesnik ili razbojnik."
Na to sam se nasmijao: jednostavno sam morao. Mahala je glavom, nimalo zadovoljna.
"Što radite ljeti?" upitao sam.
"Putujem. A vi?"
"Isto što i inače. Tražim knjige. Tražite li ih i vi ljeti, po dalekim i egzotičnim mjestima?"
"Ljeti uopće ne mislim na knjige. Iz sasvim praktičnih razloga ne radim od svibnja do rujna. Ljeti i ne čitam knjige."
"Recimo, prvog svibnja nazove vas neki tip iz Novog Meksika, pa kaže da ima deset tisuća savršenih knjiga na prodaju po povoljnoj cijeni?"
"Kažem mu neka se javi nekom drugom. Mogu ga uputiti na vas, ako hoćete."
"Ostavljate dojam kako vam nije previše stalo."
"Stalo mi je. Ova je zbirka prikupljena pažljivo i s puno nježnosti i ljubavi, dakle stalo mi je do nje. Ali nije mi najvažnija na svijetu."
"Nego što?"
"Mislim da vam još ne mogu odgovoriti na to pitanje. Za sada, to vas se ne tiče."
Nakratko smo jeli u tišini. Onda je rekla: "Obzirnost mi nije jača strana. Da ste još uvijek policajac, valjda bih vam morala reći, zar ne? Možete saznati, ako baš želite: rekla sam vašem prijatelju Hennesseyju."
"Neću ga pitati."
"Dobro. Osim toga, nije ništa važno. Ja sam samo... povučena. Važnija mi je moja privatnost od bilo čega drugog, osim slobode."
"Hej." Podigao sam obje ruke u znak šaljive predaje.
Opet je zazvonio telefon i uključilo se snimanje. Još jedan trgovac knjigama, iz San Francisca, koji je pitao ima li prvo izdanje Fantoma u operi. Znao sam da ga ima: vidio sam ga dok sam razgledavao onaj kraći zid.
"Spojili ste telefon sa zvučnicima po cijeloj kući?" upitao sam.
Kimnula je. "Na taj način odvajam žito od kukolja. Automatska sekretarica štiti me od svijeta; zvučnici će mi prenijeti ako je to netko kome se želim javiti. Ali nikada ne zove netko kome se poželim javiti odmah."
"Pa čak ni Georgeu Butleru Trećem", kao začuđeno sam upitao.
"George je priličan gnjavator. Ne znam zašto uopće radim s njim."
"Znate li što bih volio imati?" iznenada sam rekao. "Vašeg Steinbecka, onog s nacrtanim penisom."
Nasmijala se, i to po prvi put. "Tom Joad na cesti. To mi je jedna od najdražih knjiga. Izuzetno skup primjerak."
Grlo mi se stisnulo. "Koliko skup?"
"Čim pitate za cijenu znači da si to ne možete priuštiti. Nemojte misliti kako morate nešto kupiti. Ne naplaćujem ulaznicu gostima."
Izvadio sam čekovnu knjižicu i lagano lupkao po stolu.
Oči su joj se suzile, a lice otvrdlo. "Tisuću petsto", rekla je.
Čvor u grlu još je narastao, ali počeo sam pisati ček.
"Neka bude tisuću dvjesto", rekla je. "Obično ne tražim i ne dajem popuste, ali ovaj put hoću. Naslovite ga na Greenpeace."
Zatreptao sam. "Greenpeace?"
"Trebam li vam to slovkati?"
"Greenpeace", tupo sam rekao.
"Greenpeace mi svako jutro daje razlog za ustajanje."
Dao sam joj ček. "Mislim kako vi svakog jutra imate barem tisuću dobrih razloga za ustajanje, gospođice McKinley."
Zacrvenjela se na te riječi. Stvarno zacrvenjela. Osjetio sam kako i moji obrazi bride. Već dugo nisam pokušao udijeliti sličan kompliment.
"Dakle," rekla je, točeći još kave, "upravo ste kupili prvu stvarno lijepu knjigu po maloprodajnoj cijeni. Što ćete učiniti s njom?"
"Prodat ću je."
"Blago vama. Mislite kako se na njoj može zaraditi?"
"Kod takvih stvari uvijek se može zaraditi."
"Znate, gospodine Janeway, ja stvarno mislim da ćete postati dobar knjižar. Već znate ono za što drugima trebaju godine da nauče."
"A to bi bilo..."
"Kupite li nešto jedinstveno, makar platili dvostruko više nego što vrijedi, obavili ste dobar posao. Meni je dugo trebalo dok to nisam shvatila. George Butler još nije shvatio. Sada radim isključivo na taj način."
"Lijepo je to kada imate dovoljno duboke džepove."
"To olakšava stvari. U poslu s knjigama teško se počinje od nule."
"Pričajte mi o tome."
Molim vas, pričajte mi o tome, pomislio sam. Nismo se nimalo žurili, vodeći taj beskrajni idi-mi-dođi-mi razgovor. Trebao sam pukotinu, mjesto gdje bih mogao napasti zid koji je sagradila oko sebe. Imao sam osjećaj da ako odem ne otkrivši to mjesto, novu priliku više nikad neću dobiti. Nešto se zbivalo među nama, nešto dobro, ali ne sasvim dobro. Nikako nisam uspijevo pohvatati konce. Znao sam da je zanimam, ali neće ništa pitati: kada je odbila govoriti o sebi, oduzela si je pravo na to. Vidio sam, ako se išta može pomaknuti, morat ću ja biti taj koji će početi. Polako sam naveo razgovor na svoje djetinjstvo. Slušala je sa zanimanjem i ohrabrivala me da nastavim. Postajalo je vrlo osobno. Najednom sam joj pričao stvari koje nikad nisam nikome ispričao.
Za početak, o svom nesretnom porijeklu. Otac mi je odvjetnik čijim imenom počinje naziv ureda u Sedamnaestoj ulici koji se sastoji od pet prezimena. U dobrim godinama zarađuje pola milijuna dolara, a loših se više i ne sjeća. Nema šanse da išta od toga ja naslijedim - sa starim ne razgovaram već petnaest godina, a ni prije toga nismo bili bliski. Larry Janeway inače nije ljubitelj bliskosti. Ukratko, dostojanstven čovjek. Na sudu je poznat po ponosnom stavu i dostojanstvenom držanju. Jednom, pričaju ljudi, to je dostojanstvo malo poljuljano i ljubakanje s izvjesnom zaista spektakularnom ženom prije trideset sedam godina dovelo je do... mene. Sjedim ja tako slomljena srca. Pogledam na svoje roditelje i na jednoj strani vidim hladnu aroganciju i odbacivanje, na drugoj lakoumnost i ludilo. Svi su Libertyjevi bili ludi, a Jeannie, moja majka, imala je to i napismeno. Mislim kako zbog Jeannie ne vjerujem zgodnim ženama. Uvijek ću prije izabrati mozak, srce ili duhovitost, nego ljepotu. Stvarno je nevjerojatno kako sam preživio sve njihove pokušaje da me slude, kako sam, usprkos svemu, ispao tako zdrav i normalan. Tako prokleto potpuno normalan.
"Pa, prokleto potpuno normalan, na neki način", rekla je bez osmijeha.
"Ma nemoj? A koliko si ti prokleto potpuno normalna?"
"Prilično prokleto normalna."
Iznenada se nasmijala, zakikotala kao šiparica, i to joj je obasjalo lice i pomladilo ga. "Dakle, to je nešto najpametnije što sam izgovorila ovog tjedna", rekla je, pa smo se oboje nasmijali. Pitao sam se je li to prolaz koji sam tražio, ali odgovor je naginjao negativnom. Slušat će ona zainteresirano sve što se odlučim ispričati i opet neće ništa pitati. Nikada mi nisu išli monolozi, ali davao sam sve od sebe. Pričao sam joj o Sjevernoj gimnaziji, o odrastanju u bazenu prepunom morskih pasa. "Ako u meni ima razbojnika, mislim da je tamo nastao." Odakle je stigao pjesnik, ako ga uopće igdje ima, još se ne zna.
"Kasno je", rekla je.
Je li to bio drugi žuti karton? Iz glasa joj se nije dalo ništa odgonetnuti.
Drski napad bilo je posljednje preostalo oružje u Janewayevu arsenalu.
"Hej, opusti se malo. Zašto ne odškrineš ta vrata, barem malo, tek toliko da vidiš što ima na drugoj strani?"
"Znam što je na drugoj strani. Nisam baš provela život u samostanu."
"Daj, skratimo cijelu priču, Rita. Večera u petak, pa obilazak veselog noćnog Denvera?"
"Ne. Nisam u tom filmu, gospodine Janeway."
"Onda ću iznajmiti frak i možemo u hotel Normandy. Mogu ja i to."
"Ne bi išlo."
"A da razmisliš o tomu cijelih trideset sekundi?"
Odmahnula je glavom.
"Znam sjajan restoran u kojem nemaju ništa osim brokula. Odvest ću te na doručak. Palačinke od brokula, najbolje u gradu. Vozit ćemo se autobusom uz rijeku. Utrkivati se brodićima niz brzake. Prošetati niz Sedamnaestu ulicu i plaziti jezik ispred ureda mog starog. Zaboraviti na knjige i zločine i sve drugo barem nekoliko sati. Što kažeš na sve to?"
"Ne", rekla je odlučno.
"Znao sam da ćemo se složiti."
Uputila mi je dugi hladni pogled. "Navaljujete, gospodine Janeway. Ne želim biti nepristojna."
"Samo izvolite, budite nepristojni. Imam ja debelu kožu, preživjet ću. Nisam tip koji će napraviti harakiri. A kad smo već nepristojni, pitat ću vas nešto. Plašite li se da bih krenuo na ribu vilicom za salatu? Ili postoji pravilo da veliki dečki i cure iz svijeta knjiga ne gube vrijeme sa sitnim ribama."
"Nemojte biti zli, gospodine."
"Samo pokušavam razumjeti vas."
"Onda prestanite pokušavati. Vrlo je jednostavno. Ne želim vezu."
"A mislite kako bi vas poznanstvo sa mnom nekako vezalo?"
"Upravo to mislim."
"Kako, za ime Boga?"
"Što mislite? Kako se inače vezuju muškarci i žene?"
Naslonio sam se i pažljivo je pogledao. "Pa, to je prilično jaka izjava."
"To je puno više nego što sam htjela reći."
"Što tu ima loše? Oko toga se svijet okreće. Ako se dogodi, dogodilo se."
"Neće se dogoditi, gospodine Janeway, to vam mogu obećati."
Sjedila je ukočeno do tada: sada se opustila; naslonila se i polako izdahnula. "Nisam uopće željela da dođete. Znate to."
"Pustite tu priču. Vi ste mene nazvali, sjećate se?"
"Ne znam zašto sam to učinila."
"Znate, dobro znate, ali ne želite reći."
"Nema se što reći. Tu ste, zar ne? Prestanite analizirati svaku prokletu sitnicu. Tu ste, znači da sam vas htjela vidjeti. Što ne znači da ću vas pustiti u svoj život. Oprostite na nepristojnosti, gospodine Janeway, ali dobili ste što ste tražili."
Nešto se čudno dogodilo: ruke su joj se počele tresti. Nestalo joj je riječi, pa je posegnula za hrpom novina i uzela ONO staro izdanje. "Nikada ne otkazujem pretplatu dok me nema. Plaćam jednom dječaku da mi svaki dan donosi poštu i novine. Trebala bih otkazati pretplatu, ali to ne činim. Volim znati što se događalo dok me nije bilo. A na ovo sam naletjela jutros."
Tekst je bio nešto drugačiji od onog koji sam ja pročitao. Naslov je glasio POLICAJAC OPTUŽEN ZA BRUTALNOST. Prebacili su moju sliku na prvu stranicu za večernje izdanje. Moje vlastito lice buljilo je u mene sa stola sijevajući pogledom na stari gnjevni svijet oko sebe.
"To mi je šećer na kraju?"
Samo me pogledala.
"Gospođice McKinley, potrošio sam već brdo sjajnih dosjetki na vas. Počinjem misliti kako uopće nemate smisla za šalu."
Opet nije ništa rekla. Njezine su oči pržile moje kao dva mala sunca.
"Želite li možda čuti moje mišljenje o tome? Zanima li vas?"
"Ne znam što želim."
"Ovo je moje mišljenje. Ne vjerujte svemu što pročitate."
"I to je sve?"
"Recite mi što vas zanima i dat ću sve od sebe da vam odgovorim. Mislim, pročitali ste to još jutros, zar ne? Imali ste sasvim dovoljno vremena za otkazivanje poziva, ali niste to učinili, je li tako?"
Nije skidala oči s mojeg lica. Odmahnula je glavom jedva primjetnim pokretom.
"Pa čak i kada sam došao, mogli ste me brzo otpremiti. Ali ni to niste učinili. Ponudili ste me pićem, pustili da razgledam i na kraju počastili večerom. Što bih ja trebao misliti nakon toga?"
Nije ništa ni rekla ni učinila.
"Idem", rekao sam.
Ustao sam i zastao na trenutak, s rukama na naslonu stolice. Gledali smo jedno drugo. Lice joj je bilo poput zida. Nije ništa rekla. Otišao sam do vrata i osvrnuo se. Kakav veličanstven odlazak, pomislio sam: nestajat ću polako poput kakvog blesavog junaka kaubojskog filma. U dvorištu sam opet pogledao iza sebe. Stajala je na vratima, obris sa žutim svjetlom u pozadini. Veselo sam joj mahnuo. Idi dovraga, pomislio sam. Zatim sam pomislio, ne možeš tek tako otići, isuviše je važno; ne čini to. Ono što kažeš i napraviš u ovoj minuti odredit će kamo će ti život krenuti od danas, pomislio sam.
Otvorio sam vrata auta, zakoračio unutra i nagnuo se kroz prozor. Progovorio sam glasno i zvonko, čulo me se na cijelom brijegu. "U novinama je njegova priča. U slučaju da vas zanima, evo moje. Tip je ubojica. Već dvije godine pokušavam to dokazati. Mislim kako mi se sve na kraju zgadilo. Silovao je ženu i ubio boga u njoj, pa se vratio na bis. Ali zatekao je mene. Što se brutalnosti tiče, zaboravite na to dovoljno je snažan da se brine o sebi. Kada kaže kako sam ga tukao dok je bio vezan lisicama, laže. Skinuo sam mu lisice i pošteno smo se tukli. I to je sve, sada idem kući."
Vozio sam se nizbrdo osjećajući se potišteno. Ali negdje ispod krio se neki čudno dobar osjećaj, neka radost, i sve skupa bila je neopisiva mješavina. Ne znam što se zbiva, ali znam da je nešto veliko. O, kako veliko. Zar je moguće da sam proživio trideset šest godina a nikada nisam osjetio nešto takvo? Zaustavio sam se uz rub ceste nekoliko kilometara od njezine kuće i borio se protiv želje za povratkom. Ja sam pobijedio... bod za dobru procjenu.
Nazvat ću je sutra ujutro.
Nazvat će ona mene.
Pronaći ćemo neki način da nadiđemo poteškoće zbog njezina bogatstva i stručnosti i moje prijeke naravi.
Bilo kako bilo, nije gotovo. To je jedino sigurno u ovom nesigurnom svijetu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:07 pm





29

STIGAO SAM DO KNJIŽARE OKO PETNAEST MINUTA NAKON PONOĆI. ULICA je bila pusta, samo se u daljini čula sirena Hitne pomoći: uvod u još jednu dugu noć na Istočnom Colfaxu. Gurnuo sam Steinbecka pod ruku i otključao vrata. Zrak je bio ustajao, neki ružni ponoćni miris. Zaključao sam, stavio knjigu na pult i sjeo za blagajnu gledajući u nju. Otvorio sam je i pogledao crtež koji je Steinbeck nacrtao prije toliko godina, u vrijeme slave i novca, kada je bio na vrhuncu i pisao najbolje. "12. svibnja, 1940. godine: Tom Joad na cesti." Nagrada, da, netko bi rekao i mala pobjeda, ali bez okusa pobjede. Možete je dobiti natrag, gospođice Rita, čujete li me? Uzmite prokletu stvar. Samo trebate zatražiti.
Izrezao sam komadić plastičnog ovoja i njime omotao knjigu. Mekanom olovkom napisao sam novu cijenu, dvije tisuće, i zaključao knjigu u staklenu vitrinu kao savršen glavni izložak.
Zazvonio je telefon.
Nije moguće, pomislio sam. Gledao sam ga dok je zvonio tri puta, pa podigao slušalicu i rekao halo.
"Znala sam da ćeš biti tamo", rekla je.
"S godinama postaješ sve pametnija."
"I meni se nešto slično dogodilo, ne tako davno. Kada nabaviš prvu stvarno vrijednu knjigu, želiš je odmah vidjeti na njezinu pravom mjestu. Čak i u ponoć."
"Samo da se zna, izgleda bajno."
"Smiješ joj se diviti jedan sat. Nakon toga više nije pristojno."
Uslijedila je duga stanka, nešto o čemu sam počeo misliti kao o Ritinu vremenu. Zatim je rekla: "Nazvala sam jer ti nešto želim reći, ali ne znam kako."
"Možemo se igrati pogađanja. Je li to životinja, biljka ili mineral?"
"Životinja", rekla je. Glas joj je bio dubok, puten.
"Tako sam nekako i mislio."
Nova stanka. Nisam smislio ništa pametnije od novog duhovitog pokušaja.
"Hoda li na dvije noge, na četiri ili gmiže?"
"Nije mi lako", rekla je. "Znam da misliš kako se igram tobom, ali nije tako. Samo što ponekad nisam dosljedna."
"Hej, da mi treba dosljednost, nabavio bih robota. Dakle, šalješ različite poruke. Tako to ide u komediji života."
"Ljut si."
"Samo zbunjen, gospođice McKinley. Prvo mi kažeš, da se tako izrazim, dabogda nogu slomio i oslijepio. Zatim me pozoveš k sebi. Poslužiš mi večeru, ali kad te pozovem na izlazak, odbiješ me kao da sam koljač iz Auschwitza. A već si pročitala one novine i saznala kako koljem što stignem iz zabave i je li te to zabrinulo? Ma kakvi! Drago mi je jedino što sam vidio sve one knjige."
Uslijedila je, naravno, prilična stanka: barem deset sekundi. Palo mi je napamet zazviždati Vrijeme je na mojoj strani, ali odustao sam.
"Čudna si ti ptica, Janeway", rekla je.
"Da, čaroban kao sam vrag, to mi moraš priznati."
"Da", rekla je, a meni se grlo opet počelo stezati i nadao sam se kako ću privesti razgovor kraju prije nego što počnem kreketati.
"Imam mračnu tajnu", rekla je. "Ako ti je otkrijem, hoćeš li mi obećati da me više nećeš zvati?"
"Nikada ništa ne obećavam unaprijed. To rade samo budale i loši igrači pokera."
"Mislim da ću ti ionako reći. Ne želim da odeš uvjeren kako sam se poigravala tobom."
"Kakve će to veze imati, kad već odem?"
"Već sam ti rekla, prestani analizirati svaku prokletu sitnicu. Vjeruj mi ponešto na riječ."
"Riječ još nisam ni čuo."
"Sasvim je jednostavno. Mrzim nasilje, a cijelog me života privlače nasilni muškarci."
"Stvarno zanimljivo", uspio sam reći usprkos nekoj kvrgi veličine kruške u svojem grlu.
"Tako da je razlog zbog kojeg nisam htjela da dođeš onaj isti zbog kojeg sam te na kraju pozvala. Iz istog razloga nisam otkazala nakon čitanja novina. Zbog tog razloga ne želim na večeru s tobom. Je li ti sada jasno?"
"Ne, ali nastavi. Volim ti slušati glas."
"Zračiš nasiljem. Uvijek je oko tebe. Nosiš to sa sobom kao što drugi ljudi nose aktovke. Kao da je još netko s tobom. A mene to protiv moje volje odbija."
Slušao sam je kako diše. Ona kruška sada je postala grejpfrut.
"S druge strane pak, padam na tipove koji ostavljaju dojam kako će učiniti bilo što, samo ako je ulog dovoljno visok."
Zlobno sam se nasmijao.
Imam te, pomislio sam.
"Ne želim te više vidjeti", rekla je. "Samo sam ti htjela objasniti zašto."
"Nešto mi govori da ćemo se još viđati."
"Zaručena sam, gospodine Janeway. Udajem se idućeg mjeseca."
"Onda sam naišao baš u pravom trenutku."
"Zbogom", rekla je i spustila slušalicu.
Dovraga i bestraga, pomislio sam.
Huura! pomislio sam. Hip hip hura!
Zanos i očaj su dvije sestre.
Nazvao sam je: javila se sekretarica. Kada sam čuo signal, zamislio sam je kako sjedi u kuhinji slušajući mi glas. Ludilo, treća sestra, preuzela je stvar u svoje ruke. Sasvim sam se približio slušalici i zapjevušio u nju. "O, Riiiii-ta! Zove tajanstveni stranac. Pogodi moje ime i dobit ćeš pun kamion prvih izdanja Judith Krantz. Neee, žao mi je, nisam George Butler Treći! Ali bio je to dobar pokušaj, nagradit ćemo ga krasnom utješnom nagradom spremljenom samo za tebe. Dva kamiona prvih izdanja Judith Krantz! Cijela će ti kuća prosvijetliti od tih lijepo obojenih uspješnica. Prijatelji će samo zinuti od zavisti―" Opet se čuo bip, na svu sreću, jer inače bih ja nastavio do zore. Spustio sam slušalicu i zagledao se u nju. Zazvoni, kurvin sine, mislio sam, ali kopile me nije poslušalo.
Umire od smijeha, siguran sam. Preslaba da podigne slušalicu.
Uživa u mojim duhovitostima u samoći svoga doma.
Vrag je odnio.
Uhvatio sam se posla. U knjižari se uvijek ima što raditi. Imao sam malenu zalihu lošijih prvih izdanja kojima je trebalo odrediti cijenu, pa sam počeo s tim. Zalio sam još jednom biljku gospođice Pride, pa malo listao AB. Čitao sam jedan sat. Oko dva zaspao sam u dubokoj fotelji ispod pulta.
Otvorio sam oči osjećajući se više napušten nego očajan. Nije to bila bolna osamljenost nove ljubavi, bilo je to nešto dublje i stvarnije. Ulica je još bila mračna: svijet vani bio je šupalj i prazan i ništa se nije micalo. Knjižara je bila kao grobnica: mirna, tiha, sablasna.
Možda sam sanjao. Nisam sanjao Jackieja Newtona već mjesecima. Možda se sada vratio, a ja se ne mogu sjetiti.
Tada sam shvatio.
Bio je to onaj ružni miris koji sam osjetio kada sam ušao. Sada je bio jači, sazrio je i uobličio se, nekako slatkast na odvratan način. Kada provedete u odjelu za ubojstva onoliko vremena kao ja, zapamtite ga zauvijek.
Miris smrti.
Ustao sam i pošao straga. Miris se pojačao.
Ajme, pomislio sam.
Otvorio sam vrata ureda. Upalio svjetlo. Sve je izgledalo u redu. Baš kao što je Ruby rekao: tip-top.
Ali miris je bio sve jači.
Jedno mjesto Ruby nije mogao vidjeti - kupaonicu na drugoj strani hodnika. Nije bilo prozora, samo svjetlarnik, pa se izvana ništa ne vidi.
Otvorio sam vrata. Gospođica Pride buljila je u mene staklenim pogledom. Preko nje ležao je Peter, licem prema dolje.
Oboje su dobili po metak u čelo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu