Knjižareva smrt

Strana 3 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 11:25 am

First topic message reminder :



Cliff Janeway veliki je ljubitelj knjiga koji u slobodno vrijeme skuplja prva izdanja velikih američkih romana, a zanimanjem je detektiv zadužen za ubojstva u denverskoj policiji.Sanja o tome da napusti policiju i posveti se svom hobiju. Uskoro se nađe osobno upleten u slučaj ubojstva starog knjižara, siguran u to tko je glavni sumnjivac. Odlazi iz policije i otvara svoj antikvarijat, ali ubojstva povezana s knjigama se nastavljaju.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:08 pm





30

UBOJICA JE DOŠAO BAŠ U VRIJEME ZATVARANJA. GOSPOÐICA PRIDE JOŠ nije bila zaključala prednja vrata.
Imao je samo jedan cilj. Novac nije ni taknuo. Sve su knjige bile na broju. Došao je ubiti. U vrijeme kada sam nazvao gospođicu Pride, oko pet i dvadest pet minuta, i ona i Peter već su vjerojatno bili deset minuta mrtvi.
Ušao je na prednja vrata. Stražnja držimo zaključana. Natjerao je gospođicu Pride da zaključa - ključeve je još stezala u ruci - i kasnije pobjegao kroz stražnja vrata. Za razliku od prednjih, koja se moraju zaključati, stražnja vrata dovoljno je zalupiti za sobom, jer imaju patent-bravu.
Pištolj je najvjerojatnije bio kalibra .38. Balističari će točno utvrditi.
Prvo je pucao u gospođicu Pride. Pogodio ju je u prednji dio glave, točno među oči: pala je na leđa, glave neprirodno zakrenute uza zid.
Petera je bilo teže pogoditi. Onako uspaničen, batrgao se naveliko. Jedan ga je metak promašio i probio zid. Drugi ga je pogodio.
Naravno, ubojica je odnio pištolj sa sobom.
Vjerojatno je imao rukavice. Nije bilo nikakvih otisaka na kvaki stražnjih vrata ili na njima samima. Na prednjim vratima je mnogo otisaka, ostavljaju ih svi kupci koji uđu danju. Većina se neće moći identificirati.
Došao je, učinio što je htio i otišao. Sve zajedno vjerojatno nije trajalo dulje od dvije minute.
Bilo što drugo moglo se samo nagađati. Moje je mišljenje kako je Peter znao tko je ubio Bobbyja Westfalla. Došao je u knjižaru želeći mi to reći, ali ubojica je bio brži. Gospođica Pride jednostavno nije imala sreće, bila je u krivo vrijeme na krivom mjestu.
Kao i uvijek, bilo je više pitanja nego odgovora. Ako je postojala veza s Westfallovim slučajem, zašto je Peter čekao mjesecima da mi kaže? Kako je ubojica iznenada shvatio da mu je Peter prijetnja? Zašto se to dogodilo baš sada i što je to tako iznenada izazvalo? Je li se u Ballardovoj knjižnici zaista nalazilo nešto tako vrijedno da bi netko zbog toga ubio, pa isto ponovio još dva puta? Radi li se uopće o Ballardovim knjigama, i ako je tako, kako je to moglo promaknuti Riti? Nešto malo - tako malo da se jedva vidi, a opet je Bobby Westfall trebao uzeti sve te knjige da bi bio siguran kako će do toga doći. Pazi na male stvari, doktore J, čuo sam kako mi govori Rubyjev glas. Baš tu lekciju čak i dobri knjižari najteže nauče. Pazi na male stvari - pamflete, političke spise, dokumente, knjižice koje nemaju natpise na hrptu - i zapamti da neki pohabani komadić papira može donijeti više novca nego cijela u kožu uvezana knjižnica.
Nešto malo. Nešto za što znaš da je tamo, ali ne znaš gdje. Ako si Bobby Westfall, moraš uzeti sve knjige: potrgati ih na komadiće, ako treba, listati stranicu po stranicu, ako treba, razrezati korice i uvez, ako treba, sve raskupusati, odvojiti i provući komadiće kroz rezač za papir, ako treba. Ubiti ili biti ubijen, ako treba. Nešto malo i skriveno, moralo je biti skriveno, jer da nije bilo, bilo bi ga mnogo lakše ukrasti. Rita McKinley mogla je to lako sakriti u haljinu dok je starac išao po kavu; Bobby Westfall mogao je strpati u džep, tako mi Boga, dok je pregledavao sve one knjige i pokušavao se odlučiti.
Sve se svodilo na novac. To je pokretalo Bobbyja i Petera i sve njima slične. Novca nikada nisu imali dovoljno: novac je bio ona sila koja ih tjera naprijed. Bobby je želio postati ugledan knjižar, dosta mu je bilo knjigolova. Za to treba novca. Treba još mnogo toga - znanja, ukusa, oštrog oka, hrabrosti, kockarske krvi i kurvinske mašte - ali sve to ne vrijedi ništa bez novca.
Moja je knjižara postala kao bilo koje od stotina mjesta zločina na kojima sam bio. Policajci. Fotografi. Crtači skica. Mrtvozornik.
Sve je bilo isto, a opet drugačije. Bio sam u onoj drugoj ulozi. Mrtva djevojka pripadala je meni.
Od trenutka kada sam je našao opet sam bio policajac.
Policajac bez značke.


Hennessey i njegov novi partner stigli su prije zore. Spojiti Neala s Lesterom Cameronom bio je vrhunac ironije cijele priče s Jackiejem Newtonom, ali tajanstveni su tokovi misli Boonea Steeda. Cameron i ja nikada se nismo voljeli; za moj je ukus bio prelak na obaraču i suviše nagao, iako sam više puta slušao kako Cameron na djelu podsjeća ljude na mene. Nije mi se to sviđalo, iako sam poštovao način na koji radi. Mislim da je bio dobar policajac, jedino kao čovjek nije mi se sviđao. Imao je glavu na pravom mjestu, ali umjesto srca nosio je komad leda. Odbijao je ljude svojim zapovjedničkim držanjem, ali policijska karijera dobro mu je išla. Bili smo na istoj godini u policijskoj akademiji, nekad davno. Ni tada se nismo baš družili. Veći dio prvog sata Hennessey, Cameron i ja sjedili smo u prednjoj prostoriji i razgovarali. Tri stara rutinera: znao sam što žele čuti i rekao sam im sve što sam mogao. Cameron je sjedio na mojoj stolici poput velikog inkvizitora i ispaljivao neizbježna pitanja, a ja sam odgovarao istom brzinom. Znao sam pitanja prije nego što su bila izrečena. Ispričao sam im o gospođici Pride, odakle je došla, kada i kako. Ispričao sam im o Peteru, njegovu prijateljstvu s Bobbyjem Westfallom, koji je također ubijen. Hennessey se odmakao dok sam o tome govorio. Pogledao je malo mračnu ulicu, a kada bi nam se oči srele, okrenuo bi glavu. Čini mi se da je znao što mislim, da se kod ubojstva nikada ne smije odugovlačiti, a kamoli zaključiti da je žrtva posve nevažna pa se oko toga ne treba mučiti. Nikad ne znaš kada će se ubojica vratiti na bis.
Razgovarali smo o gospođici Pride. Nije imala neprijatelja, rekao sam, osim ako je imala tajni život koji uopće ne mogu zamisliti. Rekao sam im što mislim: da je sve povezano s Westfallom, a da je gospođica Pride nevina žrtva. Rekao sam kako je Peter bio plah posljednjih dana, kako me panično pokušao dobiti kod Rite McKinley. Ispričao sam im sve o Riti, također, sve činjenice, sve glasine. Naknadno sam dodao kako se nedavno u blizini motao i Jackie Newton.
"Ne znam", rekao sam. "Ovo ne miriše na Jackieja."
"Siguran sam kako prije nisi tako mislio", rekao je Hennessey, gledajući kroz prozor.
"To je bilo prije, ovo je sada."
"U čemu je razlika?" upitao je Cameron. "Izljubili ste se i zauvijek pomirili?"
"Nije Jackiejev način. Prvi put je sličilo na ubojstva kakva on čini, možeš i sam provjeriti ako želiš znati o čemu govorim. U svemu što on radi prevladava slučajnost. Ovo nije bilo slučajno. Jackie ne najavljuje što smjera prije nego što ubije. To je moje mišljenje."
"Mišljenja su kao i šupci", rekao je Cameron. "Svi ih imaju."
"Ma baš zgodno, Lester", rekao sam. "To moram zapamtiti."
Do tada se već razdanilo: bilo je sedam i trideset, a vijest 6 tragediji spustila se niz ulicu. Ljudi su se skupljali na pločniku i virili kroz prozore.
"Kako se zove tip s kojim je izlazila?" upitao je Cameron.
"Misliš na Jerryja Harknessa?"
"Ako je s njim izlazila, onda mislim na njega."
"Ja to ne bih nazvao izlaženjem. Odveo ju je na večeru prije par dana."
"Moramo ga vidjeti. I moramo otići gore do te McKinleyjeve. Provjeriti ima li još onu snimku, za početak. Možda stručnjaci mogu razaznati glasove i čuti o čemu su govorili dok su govorili istovremeno. To je prvo što trebamo učiniti. Kako ću stići do nje?"
"Nikako, ako se ne najaviš. Tako to ide s njom."
"Pa, ovako to ide sa mnom. Samo mi daj adresu i sam ću se pobrinuti oko ulaska."
"Manje ćeš se mučiti ako je nazoveš. Ne mislim da je kriva, a ti?"
"Nemam pojma tko je kriv."
"Lester, bila je sa mnom cijelo vrijeme."
"Krivo, dečko. Bila je s tobom kada ti je pustila vrpcu za koju je rekla da je upravo snimljena. Osim toga, ne moraš povući obarač da bi nešto skrivio."
Polako sam kimnuo. "To je sračunat rizik. Ako je snimka još tamo, kad je nazoveš, siguran si da će je sačuvati."
"Ili spaliti."
"Ili presnimiti", upao je Hennessey. "Što je najvjerojatnije. Vratit će kasetu u kasetofon i opet je upotrijebiti. Hm, ako je nazovemo, baš je taj poziv može izbrisati."
"O, dovraga", rekao sam, prisjećajući se. "Mislim da sam to već učinio."
"Učinio što?" zlobno je upitao Cameron.
"Vratio sam se oko ponoći. Nazvala me malo nakon što sam ušao. Malo smo razgovarali, pa sam ja nazvao nju. Prokletstvo, imala je uključenu sekretaricu, a ja sam govorio prilično dugo."
"Koliko dugo?"
"Dovoljno dugo."
"O čemu si pričao?"
"Same gluposti. Blesave, glupe stvari."
"Ljubavne priče?" Cameron je upitao.
"Kako misliš - ljubavne?"
"Mislim da mojem pitanju ne treba objašnjenje. Jesi li u vezi s tom ženom, Janeway?"
"Da", rekao sam trenutak kasnije. "Mislim da jesam."
"Sranje", rekao je Cameron.
"Sljedeći put kada mi se svidi neka žena, Lester, pobrinut ću se da zatražim tvoje dopuštenje prije nego što išta poduzmem."
"Trebali bismo krenuti po tu snimku," rekao je Hennessey, "prije nego što je izbriše."
"Ne možeš tamo ući bez naloga", rekao sam.
"Nikako se ne možeš prestati igrati policajca, zar ne, Janeway?" rekao je Cameron. "Možda je vrijeme da zapamtiš tko je tko."
"Pokušavam ti reći nešto što će ti koristi, samo ako zašutiš i poslušaš. Do njezine se kuće ne dolazi tako da jednostavno zakucaš na vrata. Ima tri metra visok zid i zaključan ulaz. Ako prijeđeš zid bez naloga, sve što je na snimci možeš baciti kroz prozor, čak i ako nađeš ubojičino priznanje u stihovima s priloženim telefonskim brojem."
"To vrijedi samo u slučaju da je umiješana", rekao je Hennessey. "Ne možemo koristiti vrpcu protiv nje, ali vraški će nam dobro doći ako je netko drugi ubojica."
"Zašto se ne osigurati?" upitao sam.
"To je tebi uvijek uspijevalo, zar ne, Janeway?" rekao je Cameron. "Osim jednom."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:08 pm





31

IZNIJELI SU TIJELA U PLASTIČNIM VREĆAMA PRIČVRŠĆENIMA ZA NOSILA. Okupljeni ljudi složno su uzdahnuli i malo se odmaknuli od vrata. Činilo se kako to traje cijelu vječnost, kao da smo uhvaćeni u nekoj zoni sumraka u kojoj se sve događa usporeno. Ljudi iz laboratorija pročešljali su knjižaru, a s tim se poslom ne žuri. Čekao sam vani. Sjedio sam kod vrata i pokušavao ništa ne misliti, a kada mi to više nije uspijevalo, počeo sam smišljati novu ploču za izlog. Napisao sam je na komadu daske debelim flomasterom. Pisalo je ZATVORENO DO DALJNJEG.
Počeo sam prepoznavati neka lica u gomili. Clyde Fix. Nekoliko knjigolovaca koje sam poznavao. Vidio sam Rubyja kako stoji sam, Neff malo dalje od njega, jednako odvojen. Viđao sam to već, kako smrt privlači i odbija, odvajajući čak i najbolje prijatelje, tjerajući ih na razmišljanje o mračnim stvarima i strahovima. Jerry Harkness provirio je unutra i pitao što se dogodilo. Kada sam mu rekao, izgledao je kao da mu je pozlilo. Otišao je niz ulicu bez riječi.
Svaka je nasilna smrt ružna, ali ova je bila gora od toga. Osjećao sam se kao da me se dočepao neki tigar.
A onda, odjednom, svi su otišli. Momci iz labosa skupili su svoje krpice i spakirali opremu, a ljudi pred knjižarom počeli su se osipati. Za petnaest minuta više nije bilo nikoga. Zapljusnuo me val osamljenosti, režući sve do kosti, gotovo neizdrživ. Kako malo znamo o ljudima, pomislio sam. Može li se ikoga stvarno upoznati? Već sam se sjećao Pinky Pride kao jednodimenzionalne osobe. Bila mi je draga, ali znao sam kako ću se za koju godinu teško sjetiti njezina lica. Kako sam zapravo malo vremena proveo s njom. Nema veze, Pinky, provest ću ga sada. Provest ću ga sada.
Išao sam iz prostorije u prostoriju gaseći svjetla. Najgore je bilo u kupaonici. Još je bilo krvi, sve je bilo prepuno prašine za otiske, a osjećao se i miris smrti, iako sve slabije. Ne ide mi baš plakanje: ne volim to govoriti ovih dana kada je macho ružna riječ i svi uživaju u napadima na bezosjećajnu kopilad poput mene, ali prolio sam nekoliko tihih, osobnih suza za Pinky Pride. Zatim sam ubacio novu ploču u izlog, zaključao prednja vrata i krenuo tražiti ubojicu.


32

"NE MOGU VJEROVATI", REKAO JE RUBY. "BOGA MU, TO JADNO DIJETE. To jadno drago dijete."
Neff je izgledao stvarno potresen. Sjedio je na svom uobičajenom mjestu za blagajnom, ali njegove inače uvijek zaposlene ruke su mirovale.
"Što ste vas dvojica radili sinoć?" upitao sam.
"Sjedili gdje i sada, doktore J. Nazvao si me, znaš gdje smo bili."
"Jeste li išta čuli, išta vidjeli, primijetili nešto neobično?"
Gledao sam u Neffa koji je problijedio. Ruke su mu se počele tresti. "Mislim... mislim da sam ga možda vidio", rekao je.
"Sjedimo ovdje čekajući policajce, ali nitko ne dolazi", rekao je Ruby. "Nismo znali što da radimo."
"Morali su hitno na jedno mjesto, ali vratit će se oni", rekao sam. "Što ste to vidjeli, Neff?"
Ali Neff nije mogao govoriti. Pokrio je lice rukama i tresao se.
"Pusti ga malo", rekao je Ruby. "Gadan je to bio šok."
"Za sve nas, Ruby", rekao sam. "Što ste radili između pet i šest sati?"
"Pregledavali knjige."
"Koje knjige?"
"Upravo su nam stigle neke krasne stvari. Ja sam se tu kod vrata nagnuo nad njih. Nisam ništa vidio."
"To ste radili i kada sam nazvao?"
"Da. Em je bio sa mnom, sjedeći baš gdje je i sada. Nije se dobro osjećao..."
"Imam neku želučanu gripu", rekao je Neff. "Proljev cijeli dan. Mislio sam kako će mi izlazak pomoći da se bolje osjećam, pa sam krenuo u kupovinu. Trebao sam otići kući i leći. Ali izišao sam i umjesto toga kupio ove knjige. Baš sam se vratio. Tjeralo me na zahod tako jako, mislio sam da ću puknuti. Znate kako nam je ovdje, zahod je gotovo na ulici. Sjeo sam i počeo s poslom, pa otvorio stražnja vrata da malo prozračim. Tamo je bio neki tip... dolazio je iz smjera vaše knjižare... Gospode, pogledao sam ga ravno u oči."
"Kako je izgledao?"
"Poput nekog koga ne želite sresti u mračnoj ulici noću."
"Malo preciznije, Neff. Veličina, oblik. Koliko mu je moglo biti godina?"
"Ne znam. Četrdeset... ili više. Nisam tada obratio pažnju. Znam da je bijelac i velik."
"Koliko velik? Stokilaš? Metar osamdeset pet? Recite mi, Neff, ne ide mi baš čitanje misli."
"Da... velik. Sto kila... najmanje. Visina... ne znam, ali teško je to bilo odrediti. Bože, vidio me kako ga gledam."
"Što je učinio kada je primijetio da ga gledate?"
"Okrenuo glavu... ovako... i samo prošao."
"Je li vam to bilo sumnjivo?"
"A zašto bi bilo? Nisam znao da je netko ubijen. Navikao sam na svakakve tipove ovdje; zašto bih tada išta pomislio. Isuse, tip je gledao ravno u mene. Što ću sada?"
"Ispričati sve policiji, isto ovako kao meni."
"Pa, gdje su više, dovraga? I što ako se tip vrati prije njih?"
"Neću vam reći kako se ne trebate brinuti: netko je ubio troje ljudi iz knjiškog svijeta i svi bi se trebali zabrinuti. Da sam na vašem mjestu, ne bih danas otvarao knjižaru. Ostanite zajedno. Otiđite u policiju i tamo čekajte Hennesseyja, pa mu sve ispričajte. Možete li opisati tog tipa policijskom crtaču?"
"Možda... nisam siguran. Nisam ga dobro pogledao. Kada je okrenuo glavu, i ja sam."
"Što je imao na sebi?"
"Sve crno. Crne hlače, crnu sportsku jaknu otvorenog vrata, svijetlosivu košulju... bez kravate. Isuse, pištolj mu je možda bio još tamo, pod kaputom. Mogao je pucati u mene."
"A mogao je biti i nekakav propalica iz susjedstva koji ni sa čim nema veze. Pretpostavljam da ga prije niste viđali ovuda."
"Nikada ga prije nisam vidio. Nije mi izgledao kao propalica."
"Jeste li ga uopće pogledali nakon što je prošao?"
"Nisam. Odmah sam se vratio u knjižaru."
Ispustio sam dug uzdah. "Dobro, idemo sada malo provjeriti vrijeme. Rekli ste da ste išli u kupovinu i vratili se ovamo u... četiri i četrdeset pet?"
"Sigurno nije bilo kasnije od toga. Nisam gledao na sat, ali siguran sam da sam se vratio prije pet."
"Baš u vrijeme zatvaranja, doktore J", rekao je Ruby. "Sjećam se kako sam mislio da ću zatvoriti svaki tren, kada se Em vratio."
"Znači bolje je reći pet, nego petnaest do pet", rekao sam.
"Ne znam. Mislio sam kako je bilo malo prije, ali možda ste u pravu."
"Minutu-dvije prije pet", rekao je Ruby.
"Koji ste auto vozili?"
"Moj, uvijek isti. Onaj koji je i sada tu straga."
"I došli ste uz ulicu, pokraj svih knjižara?"
"Da."
"Kada ste prolazili pokraj moje, niste slučajno pogledali unutra?"
"Bacio sam pogled, kao i uvijek. Zanima me kako posao ide susjedima. Pogledam u svaku knjižaru pokraj koje prođem."
"Je li bila otvorena ili zatvorena?"
"Ne sjećam se, nisam pogledao ploču. Ali nije bilo nikoga sprijeda, to znam."
"Jeste li zavirili kod Harknessa i Fixa?"
"Da, naravno. Fix je sjedio na svojoj stolici uz prozor kao i uvijek. Harknessa nije bilo - na vratima mu je bio onaj znak sa satom, znate ono, vraćam se tad i tad. Nisam primijetio kada je napisao da se vraća. Moram popiti malo vode. Ovo me sranje ubija."
Čekao sam da se vrati. Onda sam nastavio: "Znači, provezli ste se pokraj knjižara, parkirali ovdje i istovarili knjige. Koliko je to trajalo?"
"Ne više od minute", rekao je Ruby. "Nije toga bilo puno, količinski. Samo tri kutije. Nije trebala ni sekunda da se unese."
I dalje sam gledao Neffa. "Što ste onda učinili?"
"Kao što sam vam rekao, ravno na zahod. Mislio sam da ću pući prije nego što tamo stignem."
"Koliko dugo ste bili unutra?"
"Ne više od minute. Znate kako je to s proljevima, samo voda."
"Tada ste otvorili stražnja vrata i ugledali tipa?"
Drhteći je udahnuo, kimnuo i izdahnuo.
"Dakle, bili ste tamo straga možda... dvije minute? A sve se događalo nekoliko minuta nakon pet? I niste vidjeli da je tip ušao u neki auto i odvezao se, ni jedan od vas dvojice?"
"Ništa ja nisam vidio", rekao je Ruby.
Neff je izgledao bolesno. Svi smo malo šutjeli.
"Moram vam priznati, gospodine Janeway, ovo mi je potpuno uništilo živce. Neću moći spavati dok ne uhvate gada."
Ohrabrujuće sam mu kimnuo glavom. "Recite mi bilo što čega se još sjećate. Kosa... ožiljci..."
"Nisam primijetio nikakve ožiljke. Imao je gustu crnu kosu, ali je počeo ćelaviti sa strane. Straga je bila duga, a sprijeda mu je čelo zbog nje izgledalo kao slovo M, s tim da je tamo gdje je još bilo kose stvarno gusta. Lice mu je bilo kao... kornjačino... samo ravna crta umjesto usta. Ne mogu ništa reći o očima: okrenuo se prije nego što sam ih pogledao, a ionako ne bih zapamtio."
"I ništa nije rekao?"
"Ma ne. Sve skupa nije trajalo dulje od nekoliko sekundi. Ali i to je bilo previše."
"U redu", rekao sam. "Maknite se odavde danas. Idite na policiju i ispričajte Hennesseyju sve što i meni. Uključite i crtača. Pomozite koliko možete."
"Ma naravno... računajte na mene."
"Još par pitanja, pa moram ići", rekao sam. "Razgovarao sam s gospođicom Pride sredinom dana. Rekao joj da vas nazove i kaže kako će sama zatvarati..." pogledao sam ih ispitivački.
Ruby je odmahnuo glavom. "Mene nije nazvala."
"Ne", rekao je Neff.
Prokleta bila, Pinky, pomislio sam. Sljedeći put učini kako sam ti rekao.
Osjetio sam trnce niz kralježnicu, i nadao se da to nije na mene prešla Neffova gripa.
"U vezi s Peterom?" rekao sam. "Već sam pitao, znate li gdje je živio?"
"Nisam znao tada, kao ni sada", rekao je Ruby.
"Kako se preživao?"
"Hm, čekaj malo... ma, znam, samo se ne mogu sjetiti. Kvragu, Em, pomozi mi, sigurno i ti znaš."
"Ne sjećam se."
"Daj, napisali smo starom prdonji gomilu čekova bez pokrića. Ne mislim ja to što govorim, doktore J... o mrtvima samo najbolje... samo se pokušavam... prisjetiti prokletog prezimena, a nikako mi ne ide. Zar mu ti nikada nisi napisao ček?"
"Uvijek samo gotovina", rekao sam.
"Ma nešto zgodno. Na vrhu mi je jezika, tako sam blizu. On je Peter, hm... hm... Prokletstvo! Peter, hm... ma znam mu prezime kao što znam svoje."
"Misli na nešto drugo neko vrijeme", rekao sam mu. Pogledao sam na tri kutije s knjigama naslonjene na staklenu vitrinu. "Jesu li ovo knjige koje ste nabavili jučer?"
"Da. Opako dobre stvari. Samo naprijed, pogledaj ih."
Zavirio sam preko ruba i ugledao lijep primjerak Ellisonova Nevidljivog čovjeka. Ispod njega bila je Paklena naranča, krasotica. Malo ispod nalazilo se u dva reda još barem petnaest knjiga. U sve tri kutije bilo je četrdeset, možda pedeset knjiga.
"Posao na brzinu", rekao je Ruby. "Žena je odlazila iz grada, nazvala nas je i rekla da joj odmah treba gotovina. Vjeruj mi, gadno smo se namučili dok je nismo skupili. Trebalo je stići do tisuću i pol dolara za samo dva sata. Ali uspjeli smo."
Nisam zagledao što je u kutijama. Prvi put nisu mi se gledale knjige.
Krenuo sam prema izlazu, zaustavio se na vratima i rekao:
"Hej, Ruby! Kako se Peter preziva?"
"Bonnema", odgovorio je. "S dva n i jednim m. Peter Bonnema. Bože, doktore J, kakav dobar trik. Vraški dobar trik."
"Nekad upali, nekad ne", rekao sam i otišao.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:08 pm





33

HARKNESS JE SINOĆ TAKOÐER BIO VANI U VELIKOJ KUPOVINI. CIJELA MU je knjižara mirisala po friškim Stephenima Kingovima. Kingove su knjige bile raštrkane po pultu i složene po podu. Nazvali su ga prije dva dana, pa je jučer ranije zatvorio i otišao pogledati robu. Kupac je bio u Boulderu, trideset milja daleko. Zatvorio je knjižaru oko jedan i trideset. Prošetao je do moje knjižare i tamo razgovarao s gospođicom Pride desetak minuta. Onako uzgred spomenula je kako će sama zatvarati - gospodin Janeway tražio je da mu to kaže, objasnila je namrgođeno - rekao je kako ga neće biti u vrijeme zatvaranja, pa bi trebala nazvati Sealsa & Neffa i to im prenijeti. Zakolutala je očima i rekla: "Muškarci!" i tada ju je vidio posljednji put. Izgledao je kao da će upravo zaplakati.
Pitao sam ga kada se sinoć vratio. "Bilo je skoro osam sati", rekao je. "Kad sam stigao u Boulder, bilo je petnaest do tri. Kupovina nije trajala dugo. S Kingom to brzo ide. Znate koliko što vrijedi, a znaju i oni: pitanje je samo možete li knjige dobiti po pristojnoj cijeni ili će prodavač htjeti veći dio dobiti. Obično su neskromni, ali ovaj nije bio takav. Platio sam samo šezdeset pet posto."
"Čovječe, to mi zvuči previše", rekao sam.
Harknes na to nije reagirao. Nastavio je: "Bilo bi, za sve osim Kinga. Stavit ću te knjige na stranu i za godinu dana cijena koju sam platio postat će niska. Ionako nije važno. Ionako više ništa nije važno."
"Da", rekao sam.
Kingove je imala neka žena. Muž joj je bio kolekcionar, onda je umro i ona je odlučila početi iznova. King se nije uklapao u taj plan, ali mogao joj je donijeti novac koji će joj olakšati prve korake. "Skupo sam to platio," rekao je Harkness, "potrošio sam sve što sam imao u banci, do posljednjeg novčića, ali vidite što sam sve dobio." Sve je bilo tamo, kompletan Kingov opus: pet glavnih romana u prvim izdanjima Doubledaya, Vještice iz Salema u obje varijante ovitka, sve potpisane knjige iz ograničenih naklada. Harkness je izgledao kao da mu nije stalo.
"Završio sam već u četiri sata", rekao je. "Trebao sam se vratiti. Možda bi još bila živa da sam to učinio. Da sam se vratio prije pet i odveo je na večeru, još bi bila među nama."
"Što ste učinili umjesto toga?"
"Otišao na večeru sam. Nekakav hamburger, tamo kod fakulteta. Sjedio sam tamo cijeli sat misleći o tome."
"Misleći o čemu?"
"O njoj."
Pogledao me očima punim tuge, neizmjerno starijim nego kada sam ga posljednji put vidio. Rekao je: "Znam što ste mislili, Janeway, ali niste bili u pravu. Bila je klinka. Znao sam to. Ali u njoj je bilo nečeg što me se duboko dojmilo. Nisam mogao prestati misliti na nju. Znate taj osjećaj?"
Pomislio sam na Ritu McKinley, ali nisam ništa rekao.
"Znam kako nije bilo u redu... čovjek mojih godina, motati se okolo s tako mladom djevojkom. Ali što se tu može? Kada vas uhvati, uhvaćeni ste. Tako sam jeftino večerao i šetao ubijajući vrijeme, misleći o tome. Zatim sam se vratio ovamo. Istovario knjige. Radio do deset. Otišao kući."
"Niste ništa vidjeli?"
"Što se tada još moglo vidjeti?"


Po običaju, od Clydea Fixa nije bilo koristi. Nije vidio Petera mjesecima. Nije ni volio kurvinog sina. Peter nije bio dobrodošao u njegovoj knjižari. Pitao sam Fixa je li vidio ikoga sličnog opisu koji je dao Emery Neff. Nije vidio nikog, a i da jest, ne bi mi rekao. Nisam više policajac: znao je to. Nije mi ni morao odgovarati.


34

VRATIO SAM SE U SVOJU KNJIŽARU I NAZVAO PROMETNU POLICIJU: REKAO sam im da sam detektiv Cameron i da mi trebaju podaci o žrtvi ubojstva. Predstavljati se kao policajac je protuzakonito i, ako ćemo pravo, nepotrebno. Podaci prometne policije su javni, ali policajac brže do njih dolazi. Valjana vozačka dozvola bila je izdana dvojici Petera Bonnema u Denveru. Jedan je živio u naselju Cherry Hills, pomodnom ladanjskom mjestu, a drugi u pansionu na rubu Five Pointsa. Nije bilo teško odlučiti se: deset minuta kasnije parkirao sam pred trošnom starom zgradom od cigle u blizini Dvadeset druge ulice i Araphoea. Iz prtljažnika sam izvadio malenu torbu s alatom, gurnuo je pod jaknu i ušao unutra. Nije to bila neka palača: bez pomoćnog izlaza, s poštanskim sandučićima u predvorju, od kojih su mnogi izgledali kao da nikad nisu ni imali ime na sebi. Peterovo je ime bilo našvrljano na komadiću bijelog papira i zalijepljeno selotejpom na sandučiću koji je pripadao stanu broj 310. U njemu je bilo neko pismo. Uzeo sam torbu, izvadio alat i otvorio sandučić. Nije to ni bila neka brava, samo zaporanj. Uzeo sam tanku omotnicu i zatvorio sandučić. Bila je rukom adresirana, a stigla je iz Portlanda, Oregon. Ime pošiljatelja bilo je "gospođa Petera Bonneme, 12335 SW 123. ulica, Portland." Ne razmišljajući sam je uzeo i stavio u džep jakne pa krenuo uz stepenice.
Brava na Peterovim vratima bila je jednostavna gotovo kao i ona na sandučiću. Pravo je čudo kako još više takvih tipova ne završe ubijeni, pomislio sam dok sam ulazio. Glasno sam izdahnuo. Takozvani stančić Bobbyja Westfalla bio je prava raskoš u usporedbi s ovim. Mirisalo je na vlagu i ukiseljeno mlijeko. Krevet je bio na razvlačenje, prekriven prljavštinom tako starom da se glatko presijavala: ništa nije ukazivalo na upotrebu plahti, ikad. Na podu su bile prazne konzerve, u kutovima mišji izmet, a svuda je, naravno, bilo knjiga. U dvjema malim prostorijama i zahodu bile su natrpane gdje god su mogle stati. Bilo je knjiga na objema prozorskim daskama, bilo ih naslaganih nasred poda. Znao sam kako nemam previše vremena; Cameron i Hennessey bit će tu prije kraja dana. Navukao sam rukavice i krenuo na posao. Pažljivo sam rukovao knjigama, da ne bih uništio otiske na njima, a bilo je sve isto kao i prvi put - stopostotno smeće. Sve je bilo tako slično Westfallovu stanu da se uopće nisam iznenadio kada sam pronašao pola metra dobrih knjiga zaguranih u dnu jednog ormara.
Jako dobrih knjiga.
Količina je otprilike odgovarala onoj nađenoj kod Bobbyja: veliki romani, moderna literatura, prva izdanja, izuzetno očuvano, lijepa kombinacija klasika i žanrovske literature. Ovaj put nisam sastavljao listu - odmah mi je bilo jasno da sve one odlaze iz stana sa mnom. Pogledao sam krimiće i osjetio kako slinim, kao Pavlovljev pas. Rani Rex Stout... Ross Macdonald... Cornell Woolrich pod svojim imenom i oba pseudonima: slatka mala gomila vrijedna barem četiri soma dolara u maloprodaji. Nisam znao kako ih preuzeti, što učiniti s njima, ali tamo ih nisam mogao ostaviti. Štakori jedu knjige, znate.
Ništa drugo nije vrijedilo: obavio sam knjižarski posao i sada sam pogledao mjesto očima policajca. Glavna prostorija bila je tužno prazna, jasan dokaz jadnog života kakav danas nije rijedak. Nije bilo stola gdje bi se mogli spremiti nekakvi dokumenti, ni ormarića, nikakvih ladica nigdje. Bilo je tu nekakvih figurica, indijanskog tirkiza, vjerojatno iz plemena Navaho, koje je Peter pronašao na nekom buvljaku. Maknuo sam ih sa strane i tako ostavio. Ispod kreveta našao sam pregršt pisama koje je pridržavala gumica. Bila su slična onoj kuverti iz sandučića, ista jeftina vrsta. Prolistao sam ih i uočio zajedničke nazivnike. Sva su bila potpisana s Mamica. Svako je počinjalo istom rečenicom: "Velika kutija s tvojim knjigama je stigla danas." Pisma su stizala svakog drugog tjedna posljednja tri mjeseca. Mamica je pisala kratko i jasno: odmah je prelazila na stvar ne zadržavajući se na zalascima sunca. Nije bilo adrese, jer Peter ju je sasvim sigurno znao. Adresa na omotnici bila je tamo za slučaj da se iz nekih razloga pismo vrati. Mamica je bila škrta na riječima, a Peter nije čuvao omotnice. Vjerojatno sam iz sandučića upecao jedinu postojeću omotnicu. Vjerojatno je stigla tek jutros.
Nisam je otvorio dok nisam stigao kući. Bila je poput ostalih. "Velika kutija s tvojim knjigama stigla je danas i stavila sam je uz sve ostale." Ništa od čavrljanja. "Bila sam na očevu grobu jutros... tvoja prijateljica Junie Sykes opet je trudna, što će joj biti šesto dijete od pet očeva. Rekla sam onda, a govorim i sada, dobro je da si se izvukao. Ne možeš se gristi zauvijek... zašto se ne vratiš kući " Iznenada sam vidio Peterov život, slika njegova jadnog i osamljenog puta jasno mi se ukazala u toj polumračnoj sobi. Ne baš rječit mladić zgromljen ljubavlju prema Junie Sykes, koja ga je živog pojela i gurnula prema ovakvom kraju. Preživljavajući od knjiga za pola dolara i užicanih cigareta, živeći u jadnoj nadi kako će pronaći nešto veliko, neku zemljopisnu kartu vrijednu deset milijuna koju će za šest dolara kupiti na štandu Vojske spasa. Zamišljao je kako se Peter Bonnema vraća u Portland zlatnim Cadillacom, da pokupi Junie Sykes. Pojavio bi se kao Gary Cooper, visok, tih i zgodan, spreman na oprost. Život je tako dooobar u tom snu, a sve se to nalazi tako blizu, samo... treba naći nešto prokleto veliko! Samo jedan trenutak u kojem će netko glup ponuditi nešto vrijedno i na konju je. Vratit će se kući pobjednički, kralj knjigolovaca.
Razmaknuo sam zavjese i opet pročitao sva pisma. Nije bilo razlika. Mamica bi javila da su knjige stigle, dodala riječ-dvije o očevu grobu ili o tome što bi on mislio o današnjem svijetu, ubacila nešto otrovno o Junie Sykes. Uvijek je bilo "tvoja prijateljica Junie Sykes" i zvučalo je kao optužba. Mamičina pregača dosezala je do Denvera, osuđujući sina na život koji je vodio, podgrijavajući mu jad.
Mamica vjerojatno još ne zna. Policija je još u ranoj fazi istrage i bez njezinih pisama proteći će dani dok je ne nađu. Digao sam slušalicu, nazvao United Air Lines i rezervirao prvi let za Portland, plaćajući karticom. Nazvao sam Hertz i sredio da me tamo čeka automobil.
Želi li Jackie Newton moj novac, morat će se požuriti. Nastavim li ovako, uskoro neće više mnogo ostati.
Trebalo je ubiti pet sati i to sam dobro obavio.
Nikad nisam odbacio trag U-Haul. Kamionet od dvije tone ne može se samo tako pojaviti u Ulici Madison: netko ga je negdje unajmio, kupio ili sastavio u stražnjem dvorištu. Sjeo sam za telefon uz Žute stranice i birao broj za brojem. Nije trajalo ni približno onako dugo, jer imao sam ime. Peter Bonnema iznajmio je kamionet na benzinskoj crpki u istočnom Colfaxu u noći desetog lipnja: našao sam to mjesto iz šestog ili sedmog pokušaja; rekao sam tipu da sam Cameron iz Denverske policije, da stižem pogledati mu papire. Zatim sam se istuširao i legao. Zaspao sam prvi put u posljednjih trideset šest sati.
Sat i dvadeset minuta kasnije oglasila se budilica. Ustao sam osjećajući se gore nego ikad, obukao se, pokupio dovoljno odjeće za dugi vikend, zaključao i krenuo. Nisam ponio odijelo i kravatu - ne letim za Portland da bih držao govor pred Udrugom osramoćenih bivših policajaca Amerike.
Stigao sam na benzinsku crpku sat prije leta. Tip koji je one noći iznajmio kamionet više nije radio tamo. Ionako se ne bi sjećao, uvjeravao me poslovođa. Rekao sam kako bi vjerojatno bilo previše očekivati da je isti kamionet još uvijek tamo, i bilo je. "Davno je ta beba otišla", rekao je tip. "Odvezla se u jednom smjeru na Floridu još u kolovozu." Taj kamionet bio je iznajmljen ni manje ni više nego osamnaest puta poslije Petera, a prije Floride: bilo kakvi materijalni dokazi, čak i pod najpovoljnijim okolnostima, davno bi nestali, ali ipak sam pitao: "Čuvate li vi možda stvari koje ostanu u vozilima - papire, bilješke, takve gluposti?" Tip je rekao, da, naravno, ako išta izgleda važno ili vrijedno. Pokazao mi je kutiju punu smeća. Ništa tamo nije bilo. Samo smeće: sve sam pregledao i nisam ništa našao. Zatražio sam original ugovora koji je potpisao Peter. Poslali su ga U-Haulovim ljudima, ali benzinska crpka čuva kopije godinu dana. "Vidite, taj je otišao bez svih papira", rekao je tip. "To je i razlog zašto Jerry više ne radi ovdje, lupež nije slušao što mu govorim. Za sve najmove mora se imati pokriće preko kreditnih kartica. Nije mene briga, sve da Isus side s križa, ako želi voziti jednu od ovih beba, mora imati kreditnu karticu. Rekao sam to Jerryju petnaest puta, a što bi on učinio? Iznajmi ga za gotovinu i nama ostane samo broj vozačke dozvole. A što ćemo s tim ako se slupa?"
Pogledao sam ružičastu kopiju ugovora. Peter je upisao izlazak u 16:18 desetog lipnja. Vratio je kamionet u dobrom stanju u 14:56 dan poslije - odnosno, netko ga je vratio: nije se nigdje spominjalo je li isti tip dovezao i odvezao kamionet, ali ako je Jerry bio tu, ne bi to ni primijetio. Ne shvaća baš prebrzo, stari Jerry. Kamionet je bio iznajmljen nešto dulje od dvadeset dva sata. Nekoliko ulica odavde Peter se zaustavio, Bobby Westfall uzeo je volan u ruke, a Peter se izgubio u noći. Te stvari nisu pisale na ugovoru. Bobby je uzeo volan i odvezao se u vječnost. Oko pet bio je kod Buckleyja, sam i pun sebe: u sedam je, opet sam, stigao do Ballardovih. Radio je sam cijelu noć i otišao ujutro. Normalno bi bilo da je zvao Petera da mu pomogne, ali nije to učinio. Bobbyju je bilo lakše sve sam obaviti nego podijeliti tajnu s Peterom.
Još jedna stvar je važna. Na kopiji ugovora označeno je mjesto za upisivanje prijeđenih kilometara. Kamionet je izišao s 63.237 kilometra na brojaču. Vratio se s 63.356. 119 kilometara. Prema tom se podatku može svašta zaključiti, ali ništa sigurno. Bobby je mogao otići do Buckleyja pa ravno do pravog cilja. Ili je cijelo kasno poslijepodne proveo samo se vozikajući, nemiran. Svi se ti kilometri mogu pripisati lutanju okolo i čekanju dogovorenog vremena. Nekako mislim kako nije bilo tako. Bobby nije imao vozačku dozvolu, pa je svaka minuta za volanom bila rizik. Zaustavi li ga policajac iz bilo kojih razloga, sve propada. Dakle, otišao je do Buckleyja ubiti vrijeme, a kada je on zatvorio, sjeo je u obližnji kafić dovršiti čekanje. Ako je moja pretpostavka točna, to znači da je odnio knjige Stanleyja Ballarda na mjesto koje se otprilike može odrediti. Pedeset do pedeset pet kilometara udaljeno, tamo i nazad stotinjak.
Kuća Rite McKinley, na primjer, nalazila se točno pedeset kilometara daleko od mjesta na kojem sam stajao.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:09 pm




35

SLETIO SAM U PORTLAND PETNAEST MINUTA PRIJE OSAM SATI PO pacifičkom vremenu. Spavao sam cijelim putem. Nisam se previše zadržao u Hertzu, pa sam već u osam i trideset bio na međudržavnoj cesti broj 5, vozeći kroz brda Raleigh, Metzger i dalje. Mamicu Bonnema nije bilo lako naći, čak ni uz pomoć adrese. Nekoliko sam se puta morao vraćati kroz raštrkana predgrađa i našao sam je tek oko devet sati. Živjela je u dijelu koji je izgledao poput sela, daleko od susjeda. Poštanski sandučić stajao je na stupiću, a na njemu je izblijedjelim davno napisanim slovima pisalo Bonnema. Jedno se n potpuno izbrisalo, ostao je samo trag.
Parkirao sam u dvorištu. Pripremi se, mamice. Neće mi biti prvi put da donosim takve vijesti.
Sve je bilo zaraslo u korov i neuređeno, a okolna stabla nisu bila podrezana. Na neki tužan način podsjetilo me na posjed obitelji Liberty, mjesto gdje sam proveo prvih šest godina života s ludom majkom. Velike gomile smeća ležale su naokolo, a kuća je bila u prilično jadnom stanju. Ugasio sam svjetla, ugasio motor, duboko udahnuo i krenuo unutra. Blijedožuto svjetlo probijalo se kroz navučeni zastor. Negdje duboko u kući zalajao je pas. Pokucao sam, a pas je poludio. Čuo sam glas, ženu koja viče na psa neka umukne, a on ju je začudo poslušao. Čuli su se koraci, a vrata su se malo otvorila. Provirilo je jedno oko.
"Gospođo Bonnema?"
Samo me gledala: nije rekla ni riječi.
"Zovem se Janeway. Poručnik sam u Denverskoj policiji. Imam za vas loše vijesti."
Vrata su se otvorila šire. Vidio sam malo obraza, ispucalu kosu i malo naboranog obraza. Lice joj je bilo staro i umorno, blijedo kao u duha. Nosila je tamnocrveni ruž. Razmazao joj se po zubima, podsjetila me na Gloriu Swanson u Bulevaru sumraka.
Moja nadanja kako će sve proteći normalno i lako znatno su oslabjela.
"Odakle ste?" Glas je bio napukao poput kose.
"Denver."
"Policajac."
Nisam porekao, a ona nije tražila isprave. Tankim metalnim glasom koji se počeo tresti upitala je: "Radi li se o Petrici?"
"Da, gospođo."
"Je li Petrici loše?"
"Mrtav je, gospođo."
Skoro cijelu minutu stajala je tako, nepokretna i nijema. Zatim je stigao jauk, strašni neljudski krik kojemu je trebalo vremena dok se nije uobličio u nešto slično sireni za zračnu uzbunu. Pas je počeo zavijati. Besprijekorno su se složili u dvoglasnoj harmoniji. Nestala je unutra, a vrata su se otvorila. Mogao sam je vidjeti, srušila se u stolicu. Naricanje nije prestajalo: imala je nevjerojatan kapacitet pluća, a i pas, ma gdje bio, bio je prilično moćan. Moglo je biti smiješno da nije bila smrt u pitanju.
Na kraju je morala zastati. Ono što je tada učinila bilo je jednako očaravajuće: počela je razbijati po sobi. Radila je to ona često i prije, ako je suditi po stanju u kojem je bila kuća. Počela je zavitlavši tešku staklenu pepeljaru kroz prednji prozor. Strgla je zavjese i izgazila ih. Trgala je i kidala i razbijala, a pas je cijelo vrijeme zavijao i povremeno lajao kada bi mamica ostala bez daha i morala predahnuti. Razbila je lampu i dovršila stol koji je tkozna kako preživio prijašnje napade. Napokon se zaustavila. Sjela je na pod, teško dišući, mrmljajući nešto što je zvučalo kao srednjovjekovne psovke.
Ušao sam, ne baš presretan. Nekako nikad nisam naučio cijeniti dobrodošlicu luđaka.
"Sebično malo čudovište", rekla je Mamica. "To nezahvalno, odvratno pokvareno dijete."
Nisam znao trebam li sjesti, pomoći njoj da ustane ili mirno čekati treći čin. Pogledala me i glasom potpuno lišenim osjećaja rekla: "Jeste li poznavali Petricu?"
"Da, gospodo."
"Sebično derište, uvijek je bio takav. Slažete li se sa mnom?"
"Nisam ga poznavao tako dobro."
"Sebično derište. Nije ga bilo briga ni za koga. Znala sam kako će jednom otići i ostaviti me samu. Što bih ja sada trebala? Tko će se brinuti o meni? Vi, mladiću?"
Zaustavila je pogled na meni, a ja sam pomislio, sada bih više volio biti u Peterovu društvu. Uspio sam izdržati njezin pogled pa je konačno okrenula glavu. Zastenjala je i osovila se na noge. Zapalila je dugu crnu cigaretu i ispunila sobu dimom. Vrtjela se okolo, dižući stvari s poda, opet ih ispuštajući, mrmljajući, razgovarajući sama sa sobom. "Nadam se da će gorjeti u paklu zbog svega što mi je učinio", rekla je. "Nadam se da će gorjeti, derište sebično. Sada će morati pred taticu, pa ćemo vidjeti koliko će mu to odgovarati. Tatica zna što treba zločestim dječacima."
Da, donio sam mnoge loše vijesti radeći kao policajac, ali još nikada nije bilo ovako.
Odete gdje treba, kažete što imate, pričekate dok mine udar od šoka, onaj koji slama srce i uz malo sreće, ako preživjeli ne popadaju u nesvijest, možete im čak postaviti pokoje pitanje. Obično ih i oni imaju nekoliko: Je li patio? Je li brzo preminuo? Iznenanada sam shvatio kako čekam na ta pitanja koja tu neću čuti. Mamica Bonnema nije uopće mislila na Petera. Brinula se samo za sebe. Ona je bila središte svijeta, pa je čak i sin bio samo zgodna razbibriga i utjeha. Sve što sam tada htio bilo je udaljiti se što više od gadne stare vještice.
Ali trebalo je nešto obaviti.
"Slao vam je knjige", rekao sam samopouzdano, kao nešto u što sam siguran.
"Knjige!" zaurlala je. "Spalit ću ja sve te knjige!"
"Mislim da to ne biste smjeli."
"Da vidim kako ćete me zaustaviti. Samo pokušajte. Zbog tih sam knjiga ovdje sama. One su ga odvele od mene. Da nije bilo knjiga, Petrica bi još bio ovdje."
"Dopustite mi da vam nešto pokušam objasniti, gospođo Bonnema―"
"Zaposli se, govorila sam mu. Potrudi se naći posao i pobrini se malo oko svoje majke, kao što bi svaki pošteni sin trebao. Ali što je on učinio? Cijeli život samo mu je do knjiga bilo stalo!"
"Gdje su knjige, gospodo Bonnema?"
Zlobno se nasmiješila. "Samo ja znam."
"Ne možete ih uništiti. Ne pripadaju vama."
"Tko to kaže? Zar ih Petrica nije meni poslao?"
"Nisu bile njegove. A sada su dokazi u slučaju umorstva. Ako ih pokušate zadržati ili ih uništite, možete biti kažnjeni."
"Baš me briga", rekla je, ali bilo ju je briga. Mamicu nije bilo teško pročitati: ona je vezana uz kuću.
"Mogli biste završiti u zatvoru, gospođo Bonnema."
"Baš me briga. Ionako više nemam za što živjeti. Svi koje volim su me napustili. Nadam se da će tatica pokazati tom derištu."
Malo sam protegao noge i pogledao je u lice. Ma kvragu sve, pomislio sam.
"Gospođo Bonnema", rekao sam. "Nije mi to drago, ali moram vas uhititi."
"Kako se usuđujete tako razgovarati sa mnom? Nosite sve. Nosite to smeće van iz moje kuće. Ionako ih nikad nisam ni htjela."
"Gdje su knjige?"
"U garaži, gdje bi bile."
Krenuo sam kroz kuću prema stražnjim vratima.
"Samo smeće", vikala je za mnom. "To vam odmah mogu reći, nema tamo ništa osim smeća." Čuo sam joj korake: slijedila me kroz mračnu kuću. "Petrica je uvijek imao lude snove", rekla je. "Uvijek pretražujući, prekapajući tuđe smeće. Slabo mi je kad samo pomislim kako je to utjecalo na mene! Tražio je cijeli život i nikada nije našao ništa osim smeća. Svi su govorili kako je to smeće, ali on, on ne! On je bio najpametniji! Svi su drugi bili u krivu, a on u pravu i bio je siguran u to. Sve što je pronašao vrijedilo je zlata. Baš! Otišao je sve do Denvera i što mi je poslao? Još smeća! Može li išta biti gore, gospodine policajce? Može li biti gore? Slušate li vi mene uopće?"
Probijao sam se kroz kuhinju. Pas je zarežao, jako blizu. Provukao sam se prema vratima. Još sam je čuo kako viče: njezin me glas pratio kroz dvorište i grmlje. Pretvorila se u pravog stručnjaka za knjige. "Knjige moraju biti stare da bi nešto vrijedile, svi to znaju. Moraju biti stare, ali je li on tražio stare knjige? Ne, on nalazi smeće koje svatko može naći i onda mene uvjerava kako su vrijedne. Uvijek iste gluposti, samo ih ponavlja cijeli život..." Napokon se više nije čula: njezino se kričanje izmiješalo sa cvrčcima i povjetarcem, a možda je napokon odustala. Vidio sam garažu: bila je četrdeset metara udaljena od kuće i do nje je vodio mračan puteljak. Gurnuo sam vrata i počeo pipati po zidu tražeći prekidač. Pronašao sam ga i svjetlo je bilo prigušeno, ali dovoljno. Naslagano uz dalji zid bilo je osam kutija s knjigama, većinom neotvorenih, sve poslane poštom iz Denvera. Otvorio sam gornje i pogledao unutra. U svakoj kutiji je bilo dvadeset knjiga, koja više ili manje. Na brzinu sam ih pregledao.
Sto šezdeset četiri naslova. Savršena prva izdanja od 1927. do 1955. godine.
Maloprodajna cijena? Moja se procjena ne bi razlikovala od bilo čije.
Dvadeset tisuća dolara, rekao sam, i počeo vraćati knjige u kutije.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:09 pm






36

NAJRANIJI LET ZA DENVER BIO JE U 6:47. PRIJAVIO SAM SE SAT PRIJE i počeo se boriti sa službenicama na šalteru. Postojao je limit za prtljagu i bio sam iznad njega: čak ni ako platim koliko traže, ne mogu uzeti više od pet kutija bez posebnog dopuštenja. Krčio sam put naviše kroz piramidu birokracije pričom kako sam policajac iz Denvera na tajnom zadatku, koji je razbio lanac kradljivaca knjiga. Nisam imao nikakvih isprava, objašnjavao sam im, zato što se one ne nose na tajne zadatke, ali sve mogu provjeriti kod istražitelja Hennesseyja u Denverskoj policiji. Naravno, prije nego što ga oni dobiju, moj će avion biti u zraku, rekao sam s odgovarajućom dozom bespomoćnosti. Čovjek koji je preuzeo na sebe da donese odluku bio je sumnjičav za pet i trideset ujutro: vrag me odnio ako nije nazvao Denver.
"Potvrdili su kako Hennessey radi kao istražitelj u Denveru", rekao je službenicama na šalteru. Pogledao me surovo. "Kako ste ono rekli da se zovete?"
"Cameron."
Pogledao je moju kartu. "Ovdje piše Janeway."
Zakolutao sam očima. "Na tajnom sam zadatku", ponovio sam onako na rubu strpljenja, kako to već treba.
"Imate li i istražitelja Camerona?" upitao je u slušalicu. Kimnuo je i prekinuo vezu. "Pustite ga", rekao je službenicama na šalteru.
Bog blagoslovio United Air Lines.
Spavao sam cijelim putem kući.
U Stapletonu sam posložio u glavi sve što treba učiniti tog dana. Najvažnije je bilo spremiti knjige na sigurno.
Odvezao sam se do malog skladišta koje sam znao otprije, unajmio neveliku prostoriju, naslagao kutije po dvije na paletu na podu, zaključao i vratio se kući.
Tuširao sam se, obrijao i doručkovao. Lonac najjače kave skoro me vratio u život pa sam sjeo za telefon i skicirao posao za taj dan.
Hennessey. Ballardovi. Rita McKinley.
Zanimalo me što je policija našla kod Rite jučer. Htio sam vidjeti crtež policijskog portretista, ako su ga načinili, po opisu koji je dao Neff. Hennessey je bio najbolji put za sve navedeno. Ali onda sam pogledao na kalendar i shvatio da mi je cijelo poslijepodne zauzeto: za danas je bilo određeno davanje moje izjave u slučaju tužbe Jackieja Newtona. "Kurvin sin", rekao sam. Rekao sam još ponešto, odolio iskušenju da bacim lonac s kavom u zid, pa se smirio i nazvao odvjetnika.
Robert Moses nije me zastupao besplatno, ali kao da jest. Nekad davno, još dok sam nosio uniformu, spasio sam mu dijete od perverznjaka - jednostavno sam imao sreću, kao i djevojčica, da se nađem u blizini kada je glupi govnar pokupio klinku usred bijela dana. Susjedi su sve vidjeli, nazvali policiju, dali opis auta i ja sam ga za dvije minute čuo preko radija. Telefonist je još čitao podatke kada je taj auto projurio pokraj neke rupe od kafića u koju sam povremeno navraćao. Sredio sam tipa i iako sam samo obavio svoj posao, Mose mi je ostao zauvijek dužan. Barem je on tako mislio, a takvi se dugovi jedino i računaju. Ne možete odbiti tog tipa: osjeća veliku obavezu prema meni, pa kada mi je Jackie Newton zasjeo na grbaču, Moses je ponudio besplatnu uslugu. Svađali smo se oko plaćanja i napokon se ovako nagodili: on će učiniti što bude mogao, a ja ću mu platiti koliko i kada budem mogao. Baš me zanima kako mu se sviđa raditi za minimalac.
"Gdje si ti, do vraga?" upitao je. "Pokušavam te pronaći otkako sam vidio jutrošnje novine."
"Bio sam na druženju s prirodom u Oregonu. Kako stvari stoje za popodne?"
"Ne znam, kako bi ti htio? Mogu sve odgoditi, s obzirom na to što je jučer bilo u tvojoj knjižari. Koji vrag se tamo dogodio?"
"Upravo to nastojim saznati. Itekako mi treba ovo poslijepodne. Koliko bi to trajalo?"
"Oni će te pokušati dobro oznojiti. Levin je zločesti mali gad: ako nanjuši kako ti se žuri, bolje ti je ponijeti večeru i četkicu za zube. O tome se tu radi, znaš. Samo želi nabildati sudske troškove."
"Pojma on nema."
"Sve je to samo početak, prijatelju. Mislim kako će te pokušati ponovno pozvati za par tjedana. Levin će kao slučajno zaboraviti upitati nešto vrlo bitno, pa će od suda zatražiti novo saslušanje. Zatim će uslijediti poplava preslušavanja i uz malo sreće mogli bi stići do suda za kojih osam godina. Moj ti je savjet sljedeći: pokaži im zube. Ne daj im da te zezaju. Nacrtaj se tamo danas, točno na vrijeme, ako možeš. Daj mu sve vrijeme koje poželi. Bit ću uz tebe, prijatelju."
"Znam da hoćeš."
"Na nas dolazi red idućeg tjedna. Ne mogu dočekati da mi malo dopadne šaka ta Crowellova. Sasjeći ću ja nju u korijenu. Vidiš, ona nikada nije davala izjavu, ne zna kako se to radi. Ako misli da joj Jackie Newton ulijeva strah, ja ću ono malo što je od nje ostalo potjerati ravno u grob."
Suho sam se nasmijao. "Jadna mala."
"Čuvaj to za nekog drugog. Jadna mala će te zakopati, ako joj dopustim. Što mi ne pada na pamet, kada se sjetim golemog novca koji mi plaćaš."
"Ne mogu ne žaliti je. Nije ona ni za što kriva."
"Kriva je ona za sve. Nemoj ni pomišljati tražiti od mene da budem obziran prema njoj."
"Ne", rekao sam. "Učini što moraš."
"Uvijek je tako, Clifford. Dakle, što želiš za popodne?"
"Ti si vjerojatno sve obaveze prilagodio tom saslušanju."
"Napravio sam neke manje preinake, to stoji. Ali neka te to ne brine; uvijek se mogu pokupiti na ribolov s klincima."
"Ne, učinimo to. Volio bih kada bi do tri bilo gotovo. Dobro bi mi došlo malo slobodnog vremena poslije podne."
"Ne računaj na njega", rekao je Moses.


Nazvao sam mrtvačnicu i dogovorio se u vezi s gospođicom Pride. Nazvao sam groblje i dogovorio se gdje će biti pokopana.
Nazvao sam Hennesseyja u postaju.
"Gdje si do vraga ti bio?" Počelo je to zvučati kao pozdrav, nešto što ljudima prvo padne na pamet kad me vide ili čuju.
Dogovorili smo se za zajednički ručak u restoranu blizu Gradske uprave; od tamo mogu pješice do Levinova ureda. Tako štedim dosta vremena. Već je bilo jedanaest i petnaest, pa sam krenuo odmah. Sve što sam htio bilo je pivo i sirovo jaje; Hennessey je pojeo pola konja s prženim krumpirićima. "Isuse, Neal, samo uz pomoć sreće dočekat ćeš još jedan rođendan živ", rekao sam i kucnuo o drvo. Nadam se da će on živjeti vječno, stari dobri kurvin sin. Hennessey je navukao ozbiljan izraz. "Prijeđimo na posao, prijatelju", rekao je pa iako mu nekako nisam sasvim povjerovao da baš tako hoće, poklonio sam mu punu pozornost.
"Pokušavam te pronaći već dvanaest sati", rekao je.
"Otišao sam pješački po brdima."
"Šta si tamo radio?"
"Hodao. Mislio. Gledao leptire."
"Sinoć je u brdima padao snijeg. Nema tamo leptira."
"Ima onih zgodnih, Neal, koji skijaju i hodaju na dvije noge."
Uslijedila je duga tišina. Hennessey je oduvijek bio moj partner, barem mi se tako činilo; namjerno je više ili manje bio podređeni u našem odnosu, jer tako smo najbolje obavljali posao. Ali poznavao je on mene jako dobro; primijetio bi kada počnem muljati istog trena, jer dovoljno je puta vidio kako to radim. Rekao je: "Slušaj, moj detektor za sranja upravo je podivljao. Kazaljka samo što nije izletjela van."
Nisam se na to obazirao. "Što ste saznali kod McKinleyjeve?"
Nije se na to obazirao. "Cliff, u što si se ti to uvalio?"
Rekao sam: "Zapravo, taj slonovski sendvič koji jedeš uopće ne izgleda loše. Možda naručim i ja jednog."
"Hej, Cliff, dosta je zezanja. Slušaj, pitat ću te izravno: miješaš li se ti to u ovaj slučaj? Ako je tako, Cameron je pripremio jedan krasan paket problema, sve onako s crvenom vrpcom, i jedva čeka da ti ga uruči."
"Kada sam sišao s brda jutros, sjeo sam i sastavio popis svih stvari koje me brinu. Moj me psihijatar naveo na to. Bolje je od liječenja vrištanjem, Neal, ali znaš što? Nigdje na tom popisu nije bilo Cameronova imena."
"Neka sve ide dovraga ako ti nije bolje napisati ga tamo."
"Hoćeš li pojesti taj krastavac?"
"Naravno. Slušaj, hoćeš li ti razgovarati sa mnom ili nećeš?"
"Baš bih i mogao, ako izvadiš taj čep iz guzice i malo prestaneš glumiti policajca."
Duboko je uzdahnuo i zadržao dah. Dok ga je ispuštao, rekao je: "Ne bih te volio vidjeti kako propadaš."
Malo sam slegnuo ramenima. "Jesmo li sada otplesali obavezni dio? Ako jesmo, nešto ću ti reći: prava istina, dvadesetčetiri karatna, inspekcijski potvrđena priča. Možeš s njom u banku, Neal. Spreman? Evo stiže. Taj je tip gotov. Ne znam tko je i gdje se krije, ali bit će moj. Ne može dovoljno daleko uteći i ne može si iskopati dovoljno duboku rupu. 1 ovo je službeno, Iskreno, jebe mi se što Lester misli."
Uzeo sam njegov krastavac i zagrizao ga. "Odgovara li to na tvoje pitanje?"
"Da", tmurno je rekao. "A to je baš ono čega sam se plašio."
Brzo je pojeo ostatak krastavca.
"Trenutno mi je to sav posao", rekao sam. "Želiš li se pretvarati da nije tako, u redu. Koliko vama dečkima traje radni dan? Jeste li ikada do kraja provjerili onaj U-Haul trag? Pa, ja jesam, jer nisam imao ništa pametnije raditi. Zatvorio sam knjižaru dok ovo ne dovršim i tražim tog tipa puno radno vrijeme. Ne mogu čekati vas, Neal, jer na vašem stolu ovog trenutka sigurno leži još deset slučajeva. Znam ja kako to ide. Isto tako znam kako se nešto mora pronaći odmah, jer će dokaza biti sve manje. Već sam pronašao nešto što bi do sada već propalo da sam vas čekao. Bez uvrede."
"Kakve dokaze? Što si do vraga našao?"
"Samo nešto što baca sasvim novo svjetlo na sve. Ne traži pojedinosti ako nisi spreman igrati sa mnom. To je dvosmjerna ulica. Radi se o lijepom ponašanju, a ja znam kako je gospođa Hennessey odgojila samo pristojne male morževe."
"Potpuno si poludio. Cameronu bi otpalo lijevo jajce kada bi samo pomislio da ću ti nešto reći."
"Dat ću ja njemu nešto što će ga zabaviti. Slušaj, moram ići, ne mogu se ovdje preseravati cijeli dan. Moraš se odlučiti."
Sjedio je sasvim mirno, boreći se sa snagama dobra i zla.
"Ne moraš se žuriti što se mene tiče", rekao sam. Pogledao sam na sat. "Imam sastanak sada, moram odvući guzicu na saslušanje za pola sata."
"Ovaj put i nikad više", rekao je Hennessey. "Što želiš znati?"
"Samo prave stvari. Kako je bilo kod McKinleyjeve. Reci mi to svojim riječima, u detalje. Reci mi jesu li joj obrazi bili rumeni ili blijedi kada je Lester provalio i zgrabio je baš kao da se upravo spremala baciti onu snimku u vatru."
"Zreo si za pozornicu." Iščeprkao je iz džepa malu bilježnicu i listao po njoj. "U jedanaest sati i četrdeset osam minuta jučer ujutro Denverska policija u pratnji policajaca iz okruga Jefferson i postupajući po nalogu koji je potpisao okružni sudac Harlan Blakeley preskočila je zid planinskog imanja na kraju Puta broj dvanaest, inače poznatog kao Ulica Crestview..."
"Taj sam film već gledao. Uskoro će početi padati snijeg i ušetat će Bambi. Nemam baš dovoljno vremena za toliko riječi."
Spremio je bilježnicu i pogledao me, dugo i tvrdo. Bio je to policajac koji se drži propisa i srce mu se slamalo kada je radio suprotno.
"Dala nam je vrpcu."
"Bez zezaznja. Je li snimka sačuvana?"
"Izgleda da jest."
"Što s onim dijelom koji sam prebrisao?"
"Potpuno druga vrpca. Sjećaš se da je izvadila kasetu kako bi je ti mogao preslušati kada dođeš. Odmah tada je stavila drugu u sekretaricu. Ona koju smo trebali bila je još u kasetofonu kada smo stigli."
"Jeste li je preslušali? Glupo pitanje. Što je na njoj?"
"Isto što si i ti čuo."
"Što ti se čini od toga?"
"Mislimo da je ubojica onaj koji se pojavio na kraju. Po svemu sudeći, gotovo smo sigurni da je tako. Vrijeme se uklapa i onaj tip Peter, je li tako? - prestravio se u tom trenu."
"Jeste li išta uspjeli izvući iz onog dijela kad govore istovremeno?"
"Sve je bilo prilično izmiješano. Slušao sam više puta jednu presnimku i ništa nisam uhvatio. Dečki u laboratoriju imaju original: možda nešto uspiju s njim. Imaju opremu: mogu čuda s njom, što se odvajanja glasova tiče. Možda će nešto znati kasnije danas."
"Bi li bilo previše tražiti... znaš, u ime starih vremena... da mi javiš što su našli?"
"Već sam mrtav čovjek. Što me briga za još jedan metak u glavu?"
"Kako se McKinleyjeva ponašala za to vrijeme?"
"Surađivala je najbolje što je mogla. Zaputila se ravno prema kasetofonu i dala nam vrpcu, pa smo već za deset minuta bili na vratima. Lesteru se čak svidjela."
Mirno sam sjedio, zadubljen u misli.
"Tvoj red", rekao je Hennessey.
Počeo sam s U-Haul pričom: rekao sam mu kako je Peter iznajmio kamionet i dao mu adresu benzinske crpke. Rekao sam mu sve o Portlandu i dragoj Mamici Bonnema. Rekao sam mu za Peterove knjige: gdje sam ih našao, koliko mislim da vrijede, gdje sam ih spremio. Držao je oči zatvorene, čovjek na mukama, cijelo vrijeme dok sam govorio. Na kraju je rekao: "Ne želim znati kako si sve to saznao, zar ne?"
"Vjerojatno ne želiš."
"I kojeg vraga misliš da ću sad s tim napraviti?"
"Pokušat ću pronaći način da sve službeno doznaš. Za sada recimo kako se krećemo kroz rupe u zakonima."
"Recimo da ti je guzica puna rupa. Daj, Cliff, što bih ja sada trebao učiniti? Kako objasniti dolazak svih tih vražjih knjiga iz Oregona u Denver, da i ne spominjem odakle sam znao gdje su?"
"Mislim kako ćeš morati slijediti tragove, kao što to dobri policajci uvijek rade."
"Što će za tebe biti baš krasno. Poslat ću ti razglednicu u zatvor."
"Da, i ja sam na to pomislio. Možda ću morati malo odsjediti tamo na kraju. Znam samo kako nisam mogao ostaviti te knjige u Portlandu. Do sada bi već bile pepeo u Mamičinu stražnjem dvorištu."
"Ne bi se ti toliko trudio da su dokazi bili pornografija ili droga."
"Možda si u pravu."
"Znaš ti da sam u pravu." Dovršio je pivo. "Lud si, Cliff, stvarno lud." Digao se i obukao jaknu. "Lud si", opet je rekao. "Mili Bože, a bio si dobar policajac. Bio si sasvim dobar policajac."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:09 pm




37

"OVAKO NEĆEMO DALEKO STIĆI", REKAO JE LEVIN. "PRIZNAJETE KAKO mrzite gospodina Newtona. Priznajete kako ste ga uznemiravali i progonili dulje od dvije godine prije ovog slučaja. Priznajete kako ste oteli prijeteći, tukući i bespravno ga uhićujući i stavljajući mu lisice gospodina Newtona, ne ponašajući se u skladu s obvezama koje imate kao policajac, već gonjeni zlobnom mržnjom. Zatim ste odveli gospodina Newtona na malu vožnju, protiv njegove volje. Sve skupa zvuči kao scena iz Nedodirljivih, gospodine Janeway, ali evo što se, barem vi tako tvrdite, dogodilo te noći. Sve navedeno službeno ste priznali, a sada, kada smo stigli na onu malu čistinu kod rijeke, želite nas uvjeriti kako ste skinuli lisice s ruku gospodina Newtona i ne samo što ste mu omogućili poštenu borbu, već ga pustili da on udari prvi?"
Mose se nagnuo preko stola i jako umornim glasom rekao: "Odvjetniče, ako nastavite postavljati takva pitanja, svi ćemo ostariti prije nego što ovo okončamo. Prošlo je zlatno doba govorništva."
"Gospodine Moses, ovo je službeno davanje izjave, a ne suđenje. Mislim kako mi pravila dopuštaju dobivanje odgovora na način koji smatram potrebnim."
"U redu, kad biste mu postavili pitanje na koje može odgovoriti."
Levin je otpuhnuo dim cigare. Bio je to mali čovjek s njujorškim naglaskom, pravi čvrsti židovski odvjetnik, kako bi rekao zaboravio sam već tko. Okrenuo se i pogledao me preko stola. "Dopustite mi ovo pitanje. Vi ozbiljno tvrdite kako ste gospodinu Newtonu nanijeli teške ozljede na licu i tijelu" - otvorio je omot sa slikama i bacio ih na stol - "ove koje se tu lijepo vide, nakon što ste skinuli lisice."
"Bilo je baš tako."
"Pa, gospodin Newton je povelik čovjek, slažete li se sa mnom?"
"Ne."
"Bez obzira na to, veći je od vas, i to prilično."
"Mesnatiji je od mene, ako ste na to mislili."
"Kako biste vi opisali gospodina Newtona, gospodine Janeway? Samo njegov izgled, molim vas."
"Bijelac, nešto viši od metar i devedeset centimetara, težak oko sto pet kilograma, mišićav, smeđokos, smeđook, ponekad pusti brkove."
"A vi? Opišite se na isti način."
"Bijelac, metar i osamdeset, osamdeset pet kila, tamne kose i očiju..."
"Gospodin Newton teži je od vas oko dvadeset kilograma, po vašoj procjeni."
"Tako nekako."
"Ima duže ruke..."
"Aha."
"Čini li vam se kako na gospodinu Newtonu ima dosta sala?"
"Ne baš."
"Koliko ga ima?"
"Ništa što se vidi."
"U stvari, gospodin Newton se bavi bildanjem, zar ne?"
"Tako sam i ja čuo."
"Trenira boks, diže utege... sve u svemu, za svoje godine, krasan primjerak muškarca, slažete li se?"
"Slušajte," rekao sam, "ako me hoćete nešto pitati, pitajte. Ne iznosite tvrdnje s kojima želite da se složim."
"Evo onda pitanja za vas. Očekujete li da ćemo povjerovati da ste se ravnopravno potukli s tim čovjekom - usprkos činjenici što su mu zglobovi izguljeni od lisica koje ste mu stavili - da ste ga oslobodili i pobijedili ga tako nadmoćno u fer borbi?"
"Je li to kraj pitanja?"
"Odgovorite, molim vas."
"Odgovor je da."
"Kako ste to uspjeli, gospodine Janeway? Iskreno, malo mi je teško povjerovati. Kako ste se to borili i tako uspješno pobijedili, po vašem mišljenju?"
"Ubio sam boga u njemu. On je pokušao ubiti boga u meni, ali nije uspio."
"I vi očekujete kako ću u to povjerovati?"
"Ništa posebno ne očekujem od vas, gospodine."
"Oprostite što ponavljam isto, ali jako mi je teško povjerovati―"
"To ste već rekli", rekao je Mose. "Nastavite."
"Pokušavam shvatiti kako mu je to uspjelo", rekao je Levin.
"Nije tu bilo pravila markiza od Queensberryja"\'7b24\'7d, rekao je Mose. "Dva su se tipa mlatila na ledini. Jeste li ikada doživjeli takvu tuču, Levin? Udara jedan, pa drugi. Onaj srčaniji obično pobijedi."
"Ne znam ja ništa o takozvanoj srčanosti, gospodine Moses. Ono što znam vidim u dokazima koje imam ispred sebe. Ovo je malen čovjek, uspoređen s mojim klijentom. Moj je klijent izvrsno spremljen za fizičke obračune, pa ipak je on taj koji je istučen. Pokušavam shvatiti, ako su lisice stvarno bile skinute, kako se to dogodilo."
"Jednostavno", rekao sam.
"Ako je tako jednostavno, objasnite mi, molim vas."
"Dovedite klijenta, maknite namještaj i pokazat ću vam kako se to dogodilo."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:10 pm




38

"MISLIM DA TE TO NEĆE VIŠE PITATI", REKAO JE MOSE. "MOŽDA ĆU TO morati učiniti umjesto njega."
"Zašto bi to napravio?" rekao sam.
"Šališ se? Nisi mogao smisliti savršeniji odgovor na najopasnije pitanje koje ti mogu postaviti na cijelom suđenju."
"Što nas briga ako ga nitko ne postavi?"
"Zato što će ono biti tamo, postavio ga tko ili ne postavio. Gledat će tebe, pa će gledati njega: zatim će pogledati one fotografije i pitanje će se samo pojaviti. Zato ću ga ja izgovoriti. Ti ćeš samo ponavljati isto. Napravite mjesta u sudnici, dovedite ga pa ću vam pokazati kako sam to učinio. Isuse, kako mi se to sviđa. Ti to nećeš olako izgovarati, niti ćeš se praviti važan. Ma što činio, prema sudu se uvijek odnosiš s poštovanjem. Samo to kažeš, kao da nema nikakve sumnje kako bi sve opet jednako završilo. Čak se zanosim idejom da od suda zatražim organizaciju prave borbe između vas dvojice, kako bi se porota mogla uvjeriti. Takvo preseravanje može biti opasno, vuče na stare epizode Perryja Masona.\'7b25\'7d Sud to nikada ne bi dopustio, ali skupi se pokoji bod. Jednom kada je to izgovoreno, a svi vide da stojiš iza toga, porota ne zaboravlja, bez obzira na to što im nakon svega rekao onaj starac s perikom."
Sjedili smo u malom kaficu prekoputa Levinova ureda, secirajući moje davanje iskaza. Levin mi je potrošio poslijepodne: bilo je četiri i trideset, a mnoga su svjetla već bila upaljena. Teško je povjerovati kako sam još jutros bio u Oregonu. Osjećao sam se potišteno, kao da sam izgubio tjedan, a ne poslijepodne.
"Idući put ne budi tako krut", rekao je Mose. "Razvedri se malo. Ponašaj se kao na natjecanju u popularnosti, ionako se često sve svede na to. Znam kako se to ne sviđa čistuncu poput tebe, ali smiješak u pravo vrijeme - ako nije usiljen - nekada se itekako isplati."
Glupavo sam se nacerio.
"Ma bravo", rekao je Mose. "Sada si spreman. Nitko neće osuditi retardiranog." Naručio je još kave. "Dođi k meni na večeru."
Zvučalo je privlačno. Svi su oni bili dobri ljudi, Mose i žena, oboje djece. Kćerki koju sam spasio sada je bilo devetnaest godina. Bila je u šumskoj patroli, dijete prirode, krasna djevojka. Dugo je nisam vidio.
Ali ne večeras. "Moram nešto obaviti", rekao sam. "Moram makar nešto obaviti danas."
"Pravi si A tip, Clifford", rekao je Mose preko šalice. "Nauči se opuštati, prijatelju, ili bi ti se mogle dogoditi neugodne stvari."
Gledao sam kroz prozor kada se točno ispred Levinova ureda zaustavio Lamborghini. Iz njega su izišli Jackie Newton i Barbara Crowell, baš kada je Levin namjeravao zatvoriti. Bilo je hladno u Denveru. Zastali su nakratko ispred vrata, a onda je Levin pokazao na kafić i krenuli su preko ulice. Mose je sigurno primijetio kako sam odjednom postao napet. Pogledao je u smjeru mojeg pogleda, ali nismo progovorili. Oglasilo se zvonce kada su ušli. Kafić je bio prepun: jedini slobodni stolovi bili su uz suprotni zid i morali su proći pokraj nas ako žele stići do njih. Levin me je vidio i zastao. Nešto je rekao Jackieju, pa su nas svi pogledali. Jackie se nasmiješio i nešto rekao: pokazao je jedan stol i krenuli su prema nama. Barbara je prošla pola metra od mjesta na kojem sam sjedio. Nisam je vidio svih tih tjedana; izgledala je umorno, potrošeno, iscijeđeno.
"Bog, Barbara", rekao sam.
Nije me mogla pogledati. Usta su joj zadrhtala, a Jackie ju je uzeo pod ruku i gurnuo pokraj našeg stola. Sjeli su u kut, najdalje što se moglo.
Mose me je gledao preko posude za šećer. "To je Crowellova?"
"Upravo ta dama."
"Izgleda kao kandidatkinja za živčani slom."
"Kada te Jackie jednom upeca, ne ostavlja mnogo iza sebe."
"Trebat će mu nešto više od udice kada je se ja dočepam. Stvarno mislim kako se možeš prestati brinuti, Clifford. U priličnoj su gabuli ako im je to glavni svjedok."
Bila je to dobra vijest, iako nisam potpuno u nju povjerovao. Mose nije znao na što sve strah od Jackieja Newtona može natjerati Barbaru. Ja sam znao da je veći nego strah od kazne za krivokletstvo ili osramoćenja pred javnošću. Mislim kako je tu negdje, rame uz rame, s nagonom za preživljavanjem. Kada je strah dovoljno velik, nikada ne prestaje, nema mu kraja na vidiku i smrt počinje izgledati kao nešto privlačno.
"Ne izgledaš uvjeren", rekao je Mose. "Obećavam ti, Cliff, znam ja s takvima kao što je ona."
"Da, ali što će s njom biti poslije?"
"Nije tvoja briga."
"Tu griješiš. Jedina je njezina krivnja u tome što je previše preplašena da bi mislila."
"Njezin je pravi zločin to što je sebična lažljiva kučka. Uništit će tebe ili bilo koga drugog, samo da sebi olakša. Nema na njoj ništa što bi mi se moglo svidjeti."
Jadna Barbara, pomislio sam, i pogledao je preko stolova.
"Hoćeš još malo kave?" rekao je Mose. "Mislio sam krenuti kući, ali smeta mi što će ona kopilad pomisliti kako su nas oni potjerali. Popijmo još po kavu."
Uzeo sam komad pite od jabuka uz kavu. Još smo malo razgovarali o stvarima koje nisu imale ništa sa slučajem. Mose je počeo s ribolovom u svojim srednjim godinama: trenutno je herojskim naporima pokušavao svladati tehniku zabacivanja štapom. Pristojnosti radi pitao me kako ide posao s knjigama, a ja sam mu rekao da je to slično ribarenju, samo se radi u gradu. Svakog jutra vikendom i ribič i knjigolovac prolaze isto, duhom i tijelom. Obojicu bi zadovoljio ulov od desetak komada. Lov je glavna stvar, već on sam donosi zadovoljstvo.
Pogledao sam prema stolu za kojim su Levin i Newton bili nagnuti nad papirima. Barbara je bila stisnuta među njima, zagledana u dno svoje šalice kave. Svakog trena, bude li se dovoljno duboko i jako zagledala, čudovište iz Loch Nessa iskočit će pred nju. Jackie joj je nešto rekao i ona je kimnula: rekao je još nešto, a ona ga je pogledala, pogledala čudovište u oči. Zatim je pogledala u mene. Preko cijele sam prostorije osjetio njezinu bol. Pokušao sam joj se nasmiješiti i onda - jednostavno sam to morao - namignuo sam.
Ispričala se i krenula prema uskom hodniku u kojem su bili zahodi.
U tom sam trenutku mislio samo na Shakespeareovu misao kako kukavica umire barem dvanaest puta prije stvarne smrti.
Mislio sam na smrt.
I iznenada sam postao nemiran.
Mose je pričao o najboljoj ribičiji tog ljeta. Trebao bih i ja početi s ribolovom, govorio je: to je odličan lijek za nas A tipove. Traženje knjiga možda je izvana slično ribovolu, uz pomoć puno mašte i dobre volje, ali ni približno tako opuštajuće. Meni treba nešto što će me opustiti, rekao je Mose.
Jackie Newton se zabuljio u mene sa svog mjesta. Ja sam učinio isto. Levin je nešto govorio i premještao papire. Mose je brbljao o nekom novom mamcu koji je otkrio: navodno će mu ribe osjetiti miris. Konobarica je donijela Newtonovu narudžbu, spuštajući tanjure pred njih dvojicu i pred ono prazno mjesto gdje je prije nekoliko minuta sjedila Barbara Crowell.
"Njoj se izgleda ne žuri izići", rekao sam.
"Kome?"
"Crowellovoj."
Ustao sam i krenuo prema zahodima. Iza sebe sam čuo kako me Mose zove: "Hej, Cliff, kojeg vraga si sad smislio?" U glasu mu se čula zabrinutost, koja se podudarala s onim što sam i ja u tom trenutku osjećao. Prošao sam pokraj Jackiejeva stola. I Jackie i Levin pogledali su me dok sam ulazio u mračni hodnik.
Zazvao sam Barbaru po imenu.
Vrata na suprotnim stranama hodnika imala su oznake spolova: hlače i suknje. Pokucao sam na suknje i pričekao. Gurnuo sam vrata i zavirio unutra.
"Barbara?"
Blenuo sam u bočni zid reda zahodskih kabina. Opet sam je pozvao i nisam dobio odgovor. "Hej, ulazim", rekao sam i učinio to. Pogledao sam iza ugla, niz red kabina i vidio je, sjedila je na podu. U ruci je imala mali pištolj, a buljila je u njega kao što bi student medicine gledao u skalpel prije prve operacije. Suze su joj tekle niz lice. Podigla je pištolj i pogledala ga, ravno u cijev.
"Hej", rekao sam, šireći ruke. "Ne čini to."
Bio je to mali revolver kalibra .22. Takvi se mogu jeftino nabaviti svuda po Denveru bez dozvole i gnjavaže: mali pištolj, načinjen za žene i klinčariju, ali sasvim dovoljan za ono što je imala na umu.
"Hej, Barb", rekao sam. Pokušao sam se nasmiješiti i pitao se koliko iskreno to izgleda. Bilo je iskreno: nasmiješio sam se od straha. Nježno sam rekao: "Znaš kako se kaže za samoubojstvo, šećeru. Konačno rješenje za privremeni problem. Ništa nećeš time dobiti."
Dobit ću mir, činilo se da govori. Prišao sam malo bliže i pokušao izračunati kakve mogućnosti imam. Ako se zaletim iznenada, bez upozorenja, imao sam otprilike pola-pola šansi zgrabiti je prije nego što napne pištolj i povuče obarač. Vjerojatno nije znala mnogo o pištoljima - bod za mene. Ali bio sam još uvijek više od tri metra daleko - veliki bod za nju.
"Slušaj, imam sjajnu zamisao", rekao sam. "Stavi to natrag u torbicu i pusti me da te izvedem odavde. Idemo na jedno mjesto gdje ćemo o svemu na miru porazgovarati. U redu? U redu, Barb? Razgovarat ćemo i ako ti ne budem mogao dati najmanje deset razloga zbog kojih vrijedi živjeti, ubit ćemo se skupa. Što može biti poštenije od toga? Hajde, Barb. Počastit ću te lijepom večerom i sve ćemo se dogovoriti. Znam kako to ne želiš učiniti."
Ušutio sam. Napela je pištolj, oduzimajući mi jedinu pravu mogućnost. U grudima mi se stezalo, kao od viška kisika.
"Barb, molim te... slušaj me... pogledaj me bar."
Pogledala me. Njezin je jad ispunio cijelu prostoriju.
"Kunem se bogom da postoji izlaz", rekao sam. "Kunem se. Obećavam ti, ali samo ako učiniš najpametniju stvar."
Vidio sam joj u očima: bila je na rubu, sasvim na rubu. Vidio sam tri samoubojstva i na kraju nikad nije bilo nikakve sumnje da će to učiniti. Svi izgledaju isto, potpuno bez nade.
Gubio sam je.
Progovorila je. Glas joj je bio hrapav, riječi isprekidane i nepravilne. "Ostavila sam poruku... Tebi u prilog... potvrđuje sve što si rekao."
"Ne vrijedi mi ništa ako to učiniš. Čuješ li me? Barbara, slušaš li ti što ti govorim?"
"Ne."
"Daj mi samo jednu priliku. Jednu priliku i dokazat ću ti što govorim. Neću ti čak ni uzeti pištolj, tako sam siguran da ćeš promijeniti mišljenje. Moram ti nešto reći. Newton mi ne može ništa, a neću mu dopustiti da išta više učini i tebi. Imam ja načina za sređivanje gada o kojima on još i ne sanja. Samo makni taj pištolj i reći ću ti."
Pištolj je uperila u sljepoočnicu: prst joj je bio na obaraču. Odlučila je učiniti to. Nisam je mogao zaustaviti. Janeway, znaš li kakav dobar tekst, bolje ga izvlači odmah, jer sutra će biti kasno.
"Znam tipa koji Newtona može natjerati da zamrzi dan kada te upoznao. Ne šalim se. Nisam se samo igrao tobom onog dana kada sam to prvi put spomenuo. Samo malo spusti pištolj i slušaj me. Dopusti mi samo par riječi, Barbara. Newton je majstor u okretanju sistema u svoju korist. Sve je na njegovoj strani - novac, gadan odvjetnik - zna on svoja prava, stari Jackie. U sistemu sve klizi za pokvarenjake poput Jackieja Newtona. I zato ćemo mi malo izići iz sistema. Ja to nisam mogao kao policajac, ali sada bogami mogu. Igrat ćemo Jackiejevu igru na Jackiejev način i obećavam ti da mu se neće svidjeti. I nikada više neće staviti ruku na tebe. To je glavna stvar. Kada završimo s Jackiejem, više te nikada neće poželjeti pogledati."
"Ne znaš ti njega. Ne znaš za što je sposoban."
"Znam, itekako. Ali znam i za što nije sposoban."
Otvorila je usta. Riječi nisu izašle. Čuo sam kako neka žena dolazi iza mene, zastavši naglo kod zahodske pregrade.
"Što se ovdje događa?" rekla je žena. Nije se ni pomaknula: mogao sam je osjetiti iza sebe; čuo sam je kako diše.
"Gospođo, bilo bi vam bolje da me poslušate. Okrenite se i iziđite." .
Nestala je, prilično brzo. Čuo sam kako se zatvaraju vrata.
"Sada će doći ljudi", rekla je Barbara.
"Neka te to ne brine. Držat ću ih na odmaku."
"Policija... doći će policija."
"Bit ću i onda uz tebe. Kako sada stvari stoje, neće to biti teško."
Pogledali smo se. Molio sam Boga i vraga da izgledam iskreno. U daljini su se čuli zvukovi: žena je vikala; netko je trčao; odsječni, uzbuđeni glasovi. Iz još veće udaljenosti, negdje vani, čula se sirena.
"Brzi su", rekla je Barbara.
"Uvijek su samo jedan poziv daleko, šećeru. Imaju oni patrolna kola po cijelom gradu."
"Janeway..." Glas joj je pukao.
"Tu sam."
"Ne želim više živjeti."
"Naravno da želiš. Tu odluku ne možeš sada donositi... ne znaš druge mogućnosti... još mi nisi dala priliku."
Glas joj je sada bio ogorčen. "Imao si ti puno prilika. Nisi ništa učinio..."
Sirena se čula glasnije. Znao sam kako će to učiniti ako uđu policajci. Imao sam možda dvije minute da je nagovorim.
Stavila je pištolj u usta i vrijeme mi je isteklo.
Posljednja molba. Očajnički sam zavikao: "Barbara, u ime Boga, ne čini mi to!"
Zatreptala je.
"Nemoj to učiniti", rekao sam. "Molim te."
Gledao sam je... polako... odmaknula se od ruba.
Zateturala je. Pištolj je izvadila iz usta.
Pružio sam ruke. Nije se ni pomakla. Pištolj je i dalje bio napet, ali držala ga je labavo u krilu.
Dodirnuo sam je: raskuštrao joj kosu vanjskim dijelom šake, dodirnuo joj obraze tamo gdje su suze još tekle. Kleknuo sam i pogledao je u oči.
Sirene su se čule sasvim izbliza.
Stavio sam joj ruku preko ramena i pomogao ustati. "Idemo mi zajedno pred njih", rekao sam. "Daj mi pištolj i izvest ću te van."
Zatim su se otvorila vrata. Jackie Newton stao je pred nas, zatvorivši put.
"Makni nam se s puta, Newton", rekao sam.
Samo je stajao i gledao. Lice mu je bilo zgađeno.
"Miči se", rekao sam.
Kratko se nasmijao. "Glupa kučko."
Prije nego što sam je mogao zaustaviti, Barbara je podigla pištolj i pucala u njega.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:10 pm




39

STRPALI SU JE U POLICIJSKI AUTO I ODVOJILI SVJEDOKE, A TO SAM BIO uglavnom ja. Prelazilo je u naviku. Drugi put u dva dana objašnjavao sam policiji što se dogodilo, na kraju su me odvojili sa strane i ostavili da čekam dok iz postaje ne stignu momci u civilu s kravatama. Barbara je sjedila u autu, povukla se u sebe dok se policajac naginjao preko sjedala pokušavajući je nešto pitati. Čita joj njezina prava, pomislio sam: nevjerojatno je kako lako vaša naklonost prijeđe s policajca na optuženog, kada znate nešto o svemu, a niste više dio tog svijeta u kojem je prikupljanje podataka na prvom mjestu. Stigao je policajac u civilu i preuzeo stvari. Bio je to povelik tip po imenu O'Hara: poznavao sam ga godinama, ne baš dobro. Čuo sam ga kako kaže uniformiranim kolegama neka je ništa ne pitaju dok ne počne shvaćati što joj se govori i što sama kaže. Kao da je u šoku, rekao je jedan uniformirani. "Dobro, odvedimo je odmah u postaju i neka je doktor pogleda", rekao je O'Hara.
Sve se to zbilo u nekoliko minuta, dok je hitna pomoć još obrađivala Jackieja Newtona na podu ženskog toaleta.
"Majko Božja", rekao je O'Hara kada me ugledao. "Moraš li upasti u svaku nevolju?"
Otišao je straga u ženski zahod i vratio za nekoliko sekundi.
"Pa, konačno si sredio gada."
"Hej, ja sam tu bio samo u ulozi navijača, O'Hara. Da sam ja imao prste u toj priči, imala bi ona pravi pištolj."
"Sreća za nju što nije."
Metak je pogodio Newtona u grlo i prošao kroz vrat. Izlazna rana bila je u dnu lubanje. Gadno je izgledalo, rekao je O'Hara, ali vjerojatno će preživjeti.
Bilo kako bilo, liječnici su još radili na njemu.
"Mogu ja čuti cijelu priču?"
Ispričao sam mu sve, ne preskačući ni jedan razlog zbog kojeg je Newton dobio što je zaslužio. Čak ni tako nije trajalo dugo: moju će službenu izjavu uzeti kasnije, u policiji, u zadimljenoj sobi i uz stenografa.
"Misliš li da bih je možda mogao vidjeti?" upitao sam.
O'Hara se glasno nasmijao. "Koja faca. Znaš ti dobro kako o tome nema ni govora, Janeway."
"Rekao sam joj kako ću joj pomoći, ako mogu."
"Pa, nisi joj to trebao reći."
"Mislim kako ima pravo na odvjetnika. Tako to ide, zar ne, O'Hara? Ili su se propisi promijenili otkako sam otišao."
"Gdje ti je odvjetnička diploma?"
"Eno stoji tamo s prstom u uhu."
Pozvao sam Mosea k nama.
"Što kažeš na malo priče s Crowellicom?" rekao sam.
Zatreptao je i pogledao me kao da sam odjednom progovorio na arapskom.
"Mislim ozbiljno", rekao sam.
"Nisi pri zdravoj pameti, Clifford. Želiš da ja zastupam tu damu?"
"Želim da odeš porazgovarati s njom i da joj objasniš kako nije sama. Daj, Mose, nitko to ne zna bolje od tebe. Ispričaj joj o posljednjem ribičkom izletu. A usput joj uvali kakav besplatni savjet."
"Cliff, slušaj me dobro. Nema načina na koji to mogu učiniti kako treba. Razumiješ li što govorim? Nadam se kako ti je jasan pojam sukoba interesa."
"Slušaj, ne želim je pustiti samu među te vukove."
O'Hara je zagrmio: "Koja faca!"
Sada su iznosili Newtona. Ležao je na nosilima, glave učvršćene posebnim ovratnikom, s cjevčicama u nosu i na rukama. Oči su mu bile otvorene, krasne plave oči, vlažne i prestravljene. Ugledao me i panika mu se udvostručila.
"Sretan Božić, Jackie", rekao sam.
Smjestili su ga u kola hitne pomoći i zalupili vratima. Upalili su sirenu i odvezli se.
"Ima vražju sreću što ga nije ubila", rekao je O'Hara.
"Baš, kako je samo sretna. Za dva mjeseca sve će se stare muke vratiti, a stići će i pun kamion novih pravnih problema. A kada jednom iziđe iz zatvora, vjerojatno će je pred vratima čekati Jackie Newton."
Ako bude tako, pomislio sam, pridružit ću mu se.


40

NIJE BILO MNOGO KASNIJE OD SEDAM SATI KADA SAM ZAVRŠIO S policijom. Bio sam napet kao da ću puknuti svaki tren i morao sam nešto učiniti. Odvezao sam se do kuće Stana Ballarda, onako više iz nekog hira nego potrebe. Natpis na vratima poručivao je: NA PRODAJU KOD JOHNA BAILEYA I ORTAKA., ispod čega je bio telefonski broj nekog Douglasa Bartona. Na vratima je bio katanac: mjesto je tužno izgledalo, kao da je ostalo bez ikog svog. Bila je to jedna od onih lijepih starih kuća, izvorni stil iz Prvog svjetskog rata, koji i danas dobro izgleda. Tada su se kuće gradile da bi trajale, a ne kao danas, od prešanog kartona iz tvornice. Ne tako davno u Denveru takva kuća ne bi bila na prodaju dulje od jednog dana. Posao s naftom bio je u punom cvatu, onaj s cementom je upravo počinjao i u predjelu Stjenjaka osjećao se gospodarski uzlet kao nikad prije. Ali bačva s naftom se probušila, dobivanje cementa nije ispalo isplativo kako se očekivalo, a veliki igrači uključili su se u posao s nekretninama i oborili cijene kućama. Ballardova kuća postala je jalov posjed. Jednostavno je bilo više kuća nego ljudi.
Popeo sam se na trijem i provirio kroz prozor. Svjetlo je dolazilo iz kuće starog Greenwalda prekoputa, pa sam mogao vidjeti gotovo cijelu prednju prostoriju. Izgledala je drugačije potpuno prazna. Ballardi nisu ostavili išta osim golih zidova i tapeta, a i police su bile tamo. Bila je to kuća napravljena po mjeri za knjigoljupca, velika, čvrsta i već puna polica za knjige. Pitao sam se koliko traže za nju. Obišao sam je i pokušao zaviriti sa stražnje strane, ali slabo se vidjelo: tek toliko da se uvjerim kako su i tamo police netaknute. Prešao sam travnjak i otišao do garaže. Bila je zaključana, ali moglo se vidjeti kako je velika, dovoljna za dva automobila i manju radionicu. Mogao bi se unutra smjestiti auto i još pet tisuća knjiga.
Vidio sam kako se sjena miče u prozoru prekoputa: gospodin Greenwald je gledao što se zbiva. Nije se zbivalo ništa, ali stare navike ne umiru lako. Mahnuo sam mu i ušetao u njegovo dvorište. Upalilo se svjetlo na njegovu trijemu, a on je zastao na tren, gledajući me kroz staklena vrata. Činilo se da me nije prepoznao, ali je ipak otvorio vrata.
"Čudim se kako je još nisu prodali", rekao sam pokazujući na kuću prekoputa.
"Ako je uskoro ne prodaju, počet će se raspadati", rekao je.
"Zar se nitko ne brine o njoj?"
Kiselo se nasmiješio i odmahnuo rukom. "Ne brinu se oni ni o čemu. Ni do čega im nije stalo. Sve što žele je novac. I natezati se."
"Oko čega?"
"Jedno s drugim. Mrze se. Ili se tuku. Nikada niste vidjeli ništa slično. Ponašaju se kao dva psa među koje je netko gurnuo komad mesa. Najgori slučaj ljubomore koji sam ikada vidio. Nije njih briga za kuću: bitno je da onaj posljednji dolar koji će donijeti ne ode onome drugome."
"Znate li koliko traže?"
"Jeste li zainteresirani?"
"Nisam siguran, možda jesam."
"Uđite, prehladno je za razgovor vani."
Kada sam ušao, ponudio me kavom, koju sam rado prihvatio. Sjeli smo u lijepo okruženje - u njegovu kuhinju, prepunu knjiga - i razgovarali.
"Počeli su s osamdeset", rekao je. "To je razumna cijena za taj posjed, čak i u današnje vrijeme, ne mislite li tako?"
Mislio sam tako, pa sam to i rekao.
"Kada se nije prodala, počeli su spuštati cijenu. Čujem da su stigli do šezdeset pet, i još ništa. Ne razumijem to. Kada bih imao novca viška, ja bih je kupio. Ne razumijem se u nekretnine, ali znam da je šezdeset i pet za kuću poput ove ništa. Prije deset godina Stan je odbio ponudu od stotinu deset tisuća dolara. Bila su to dobra vremena."
"Neki ljudi misle kako se opet vraćaju."
"Mogu ti ljudi trošiti novac i na gore stvari. Evo što bih ja učinio, da sam mlad poput vas. Kupio bih tu kuću, a gledao bih na to kao na ulaganje. Ponudio bih im četrdeset osam i pol tisuća."
"Ne bi na to nikad pristali."
"Pristali bi. Žele je se riješiti. Sve su prodali, a kuća im visi oko vrata kao mlinski kamen. Njih dvoje ne žele se više ni pogledati, a ova je kuća posljednja stvar koja ih povezuje. Pristali bi, gospodine Janeway. U stvari, mislim kako bi pristali i na manje."
"Mislio sam kako me niste prepoznali."
"Imam dobre oči i dobro pamtim lica."
"Kada bi pristali na pedeset, kupio bih je istog trena."
"Onda pokušajte. Polomit će vratove pristajući. Provjerite jesam li u pravu. Nikada nisam vidio nešto slično. Takva mržnja... takav čisti otrov. Koliko snage potrošeno, pretvoreno u mržnju."
"Kako je to počelo?"
Pogledali smo se i uvjerio sam se u ono što sam već prije sumnjao: ovaj starac zna tajne koje još nikome nije otkrio.
"Kako je to počelo, gospodine Greenwald?"
"O nekim stvarima ne mogu govoriti... čast je u pitanju."
"Troje je ljudi mrtvo, također. Razumijem se ja u čast, gospodine, ali netko ubija ljude i ja ga pokušavam zaustaviti. Nije lako dok polovicu karata još nisam otkrio."
Zamislio se. Onda me pogledao u oči i rekao: "Oni zapravo nisu brat i sestra." Ustao je, ulio nam još kave i vratio lončić na vatru.
"Kako ste to zaključili?"
"Ništa ja nisam zaključio; Stan mi je rekao. Val Ballard je usvojeno dijete."
"Pa, to ponešto objašnjava."
Kimnuo je glavom. "Stanov brat Charles oženio se slabašnom ženom. Fizički slabašnom, znate, krhkom. Činilo se da ne može roditi, pa su usvojili dječaka. Godinama poslije toga zatrudnjela je s Judith... trudnica u poodmaklim godinama, veliko iznenađenje."
"Mogu misliti."
"Sve to ne bi trebalo biti razlog sukobu. Nekada se takve situacije sasvim lijepo razviju i Stan mi je rekao kako su stvarno sve pokušali. Charles i njegova žena jednako su ih odgajali, nikome nisu davali prednost, ali od početka je postojala ljutnja, odbijanje, jaka ljubomora."
"Moderni Cathy i Heathcliff", rekao sam.
"Osim što je u osnovi te ljubavi bila ljubav, a ovdje samo mržnja."
"Osjetio sam kako nešto nije kako treba dok sam ih ispitivao. U jednom je trenutku Judith nešto rekla - tada mi se to nije činilo važno, pa sam zaboravio. Nešto kao tražite li žive Ballarde, to sam ja."
"Tako je. Iako ne znam kakvu od toga korist možete imati..."
"Dovoljan je to motiv za ubojstvo."
"Da su oni htjeli nekoga ubiti, ubili bi jedno drugo."
"Možda. A možda uživaju mrzeći se."
"Sada govorite u zagonetkama."
"Uvijek morate računati na ljudsku prevrtljivost", rekao sam. "Možda im se sve skupa sviđa. Znate na što mislim. Slatka tuga, mržnja koja je zapravo ljubav, hrpa izmiješanih osjećaja. Možda jedno bez drugog ne bilo znalo što će. O tome je Shakespeare pisao, zar ne? Ubijete li nekoga koga mrzite, gotovo je. Mnogo je bolje nauditi mu na drugi način... potući ga u poslu, oprati ga do gole kože... takve stvari uljepšavaju život."
"Ne vjerujem u to", rekao je, ali činilo mi se kako bi negdje duboko u sebi ipak mogao povjerovati.
"Znate vi još nešto što mi niste rekli", kazao sam.
"Nije to ništa... posebno."
"Mislim kako bih to ja trebao procijeniti."
Odmahnuo je glavom, "To je samo nešto što mi je Stan rekao. Ne može imati veze ni sa čim."
"Mislim kako bi gospodin Ballard, da je ovdje, prema onome što sam o njemu čuo, želio da mi to kažete."
"Možda je tako, ali nije ovdje, a ne mogu ga pitati."
"Neke stvari u vezi s ovim poslom se ne uklapaju. Čovjek je imao deset tisuća knjiga. Znam da ih je kupio preko klubova; pregledao sam sve račune gotovo pedeset godina unatrag. Svi su čisti, na njegovo ime, potpisani njegovom rukom. Na marginama je pisao kada je knjigu primio, a kada pročitao. Knjige su procijenjene i procjenitelj, koji je vraški dobar i poznat, rekao je kako tu ništa nema vrijednost. A ipak, u posljednja dva dana pojavilo se oko dvjesto knjiga. Nisu stigle iz klubova. Sve sama lijepa prva izdanja... jako poželjne stvari, jako vrijedne, možda i dvadeset pet tisuća dolara. Ne znam drugo mjesto odakle su mogle stići osim iz ove kuće."
"Ne mogu vjerovati", rekao je. "Netko će stvarno platiti tako puno, samo ako je prvo izdanje?"
"Ponekad i mnogo više. Želite li mi reći, gospodine Greenwald, da ni vi ni gospodin Ballard niste znali koliko prva izdanja mogu vrijediti?"
"Nikada nismo razgovarali o novcu. Za našu generaciju novac je bio osobna stvar. Osim toga, nije zanimljiva tema. Nije nam bilo stalo do novca."
"Nekomu jest. Jeste li bili tu kada je ona žena pregledavala knjige?"
"Gledao sam svoja posla. Stan mi je ispričao kako je prošlo, kada je sve bilo gotovo."
"Rekao vam je kako je žena procijenila da knjige ne vrijede ništa."
"Da, to mi je rekao."
"Vi tu damu nikada niste sreli?"
"Ne."
"Mogu li vas ikako nagovoriti da mi nešto kažete?"
"Trenutno ne."
Ustao sam kako bih krenuo.
Ustao je i on, gledajući me u oči. Neće me pustiti tek tako, pomislio sam: previše ga sve brine. Ali kada je progovorio, bilo je to o kući. "Mislim kako biste trebali kupiti Stanovu kuću, gospodine Janeway. Stvarno to mislim."
"Razmislit ću o tome."
"Treba biti blesav pa ne iskoristiti priliku i zgrabiti ovakvu kuću za pedeset tisuća. Možete je iznajmiti za više novca nego što će biti rata otplate. Za nekoliko godina... tko zna?"
Pokušao sam srušiti zid između nas. Veliko zagonetno područje prostiralo se među nama.
"Čuo sam kako ima kuća koje znaju pričati priče", rekao je. "Neke odaju tajne. Ova bi mogla biti takva. Nekad osjećam Stanovu prisutnost... nekada mi se čini da je još uvijek tu, sjedi u knjižnici i čita. Čvrsta je to kuća, gospodine Janeway; i više od toga, dobra kuća. Da sam mlađi i bogatiji, ja bih je kupio."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:10 pm




41

ODLUČIO JE ZEMLJOPIS. VAL BALLARD ŽIVIO JE U LITTLETONU, JUŽNO OD Denvera: Judith Ballard u Park Hillu, nekoliko minuta vožnje od Ulice Madison. Krenuo sam k njoj.
Virila je kroz pritvorena vrata i pokušavala povezati moje lice s nekim imenom.
"Istražitelj Janeway", rekao sam. "Sjećate me se?"
"Ah", rekla je i pustila me unutra.
Da je znala išta od onog što mi se u posljednje vrijeme događalo, sigurno to ne bi učinila. Za nju sam prestao postojati kad me posljednji put vidjela, a sada sam opet oživio, čim sam došao pred nju. "Jeste li ikada uhvatili onog tipa?" pitala je, uvodeći me u dnevni boravak. Rekao sam da nismo, da još radim na tome. Pokazala mi je neka sjednem na veliku tapeciranu stolicu i pitala želim li što popiti. Rekao sam da bih, s guštom, pa mi je ulila dvostruku dozu. Gledala je kako jednim gutljajem ispijam gornju trećinu. Nije me prestajala gledati. Znao sam da više ne izgledam poput policajca, a nisam se baš takvim ni osjećao, ali nije postavila ni jedno od očiglednih pitanja gdje mi je kravata, zašto mi cipele nisu ulaštene, kako to da pijem na poslu. Samo me gledala i čekala.
"Prošao sam pokraj vaše kuće prije nekog vremena", rekao sam.
Na trenutak je bila zbunjena. "A, mislite na Stanovu kuću."
"Krasna je. Čudim se da je još niste prodali."
"Prevelika je investicija. Ne možete je ni pokloniti, tako je danas u Denveru."
"Možda ste odabrali pogrešnu agenciju. Mislim da bi se kuća morala prodati."
"Zamijenite riječi novcem, isljednice. Moj biste dio mogli dobiti vraški jeftino. Mislim vraški jeftino."
"Slušam."
"Jeste li zato došli?"
"Ne, ali ipak slušam."
"Dajte vi ponudite nešto."
"Ne razumijem se u nekretnine. Ne bih vas htio uvrijediti onim koliko mogu platiti."
"Uvrijedite me, molim vas. Imam debelu kožu i želim završiti tu priču."
"Ma gotovo mi je neugodno ponuditi... pedeset?"
"Dajte mi dvadeset pet tisuća dolara i izići ćete odavde kao vlasnik polovice kuće."
"Što mislite da će na to reći vaš brat?"
"Možete li ga ne zvati tako? Dođe mi slabo od same te riječi."
"Kako onda želite da ga zovem?"
"Ono što bih ja htjela nije za javnost. Izmijenimo cijeli koncept. Ne zovimo ga nikako. Što je u skladu s njegovom ličnošću."
"Dobro. Što mislite da bi on na to rekao?"
"Treba mu novac više nego meni." Zlobno se nasmiješila. "Alimentacija. Nadam se da će mu oteti sve što ima i što će ikada imati."
"Pa, recimo to ovako", kazao sam. "Po toj cijeni - siguran sam kupac."
"Istražitelju, uljepšali ste mi dan. Dopustite mi da vam dopunim piće."
Stavio sam ruku na otvor čaše. "Radije ne. Još mnogo toga trebam učiniti večeras."
"Idete do njega?"
"Mislim da bih morao, zar ne?"
"Nazovite me kasnije, recite mi kako je prošlo. Znam da će pristati. Kašljat će, nešto će nepovezano brbljati, dimit će mu se iz guzice, ali će na kraju biti jednako oduševljen kao i ja. Možemo prirediti papire preko vikenda i više nikada neću morati pogledati tog idiota." Zapalila je cigaretu. "Onda, zbog čega ste zapravo došli?"
"Mislio sam o onim knjigama. Neke sam čak i našao."
"I onda?"
"Nisu to baš bile knjige kakve su svi mislili da jesu."
"Ne želim biti gruba, ali što je mene briga za to? Nema ih više. Lanjski snijeg. Nemam više ništa s njima."
"Mogli biste lako promijeniti mišljenje."
"Govorite u zagonetkama, istražitelju."
"Mislim da ste se prevarili. Ili se samo jedno od vas dvoje prevarilo."
"Morat ćete mi to bolje objasniti."
Pažljivo sam joj gledao oči. Lažljivci obično skrenu pogled, osim onih najiskusnijih. Ona me gledala ravno u oči.
"Mislim da je netko organizirao prevaru", rekao sam. "Mislim da su knjige vrijedile mnogo više nego što je itko znao."
"Tko je to organizirao? Govorite li o onom malom ubijenom čovjeku?"
"Njega su samo upotrijebili. Netko je drugi vukao konce."
"A vi mislite da je to netko od nas dvoje?"
"Moguće. Pitanje je, tko od vas dvoje?"
"Ja čak ne znam ni što se to navodno dogodilo."
"Mislim da ste ipak nešto pametniji nego što pokazujete, gospođo Davis."
"Gospođica Davis, molim vas. Nema gospodina Davisa, niti ga je ikada bilo, a neće ga ni biti. To mi je majčino djevojačko prezime."
Nisam ništa rekao. Vidio sam po boji njezinih obraza kako počinje shvaćati.
"Taj kurvin sin", rekla je glasom tihim poput šapata.
"Netko sigurno jest kurvin sin", rekao sam.
Ustala je, otišla do prozora i vratila se.
"Razjasnimo to malo. Mislite da je jedno od nas dvoje shvatilo pravu vrijednost knjiga, unajmilo čovjeka da ih kupi i... to se vama mota po glavi? Je li mi to učinio?"
Slegnuo sam ramenima.
"Onda mi možete i to reći, za koliko me kopile prevarilo?"
Nisam bio siguran želim li joj već sve otkriti.
"Za koliko?" bila je uporna.
Dovršio sam piće.
Zapalila je još jednu cigaretu. "Mogu li dobiti pošten odgovor? Isuse, svi ste vi muškarci isti."
"Kada bih znao točan odgovor, rekao bih. Kao što sam rekao, vidio sam tek dvije stotine knjiga."
"Počnimo onda od njih. Koliko bi te dvije stotine vrijedile?"
"Nemam dokaza da su stvarno došle od tamo. Samo nagađam."
"Nagađate koliko? Iskren odgovor, molim vas. Koliko vrijedi tih dvije stotine knjiga?"
"U knjižari, po maloprodajnim cijenama... oko dvadeset somova. Možda čak i trideset."
Nosnice su joj se raširile, ispuštajući dim. Izgledala je poput vulkana pred erupciju.
Koja je odmah uslijedila.
"Trideset tisuća dolara! Trideset tisuća dolara za dvije stotine knjiga!" Skočila je na noge i prolila piće. "Jebeni kurvin sin!" vrištala je. "Imate li ikakvu predodžbu koliko je knjiga bilo u toj prokletoj kući?"
"Knjige su vam čudna stvar", mirno sam rekao. "To što su neke jako vrijedne ne znači da su i ostale takve."
Tresla se dok je stajala preda mnom. "To znači, istražitelju, da stari Stan baš i nije bio naivčina kako su svi mislili. Znači kako je Stan dobro znao što čini. I to znači, gospodine Janeway, kako postoji velika vjerojatnost da su sve one knjige bile vrijedne. Isuse, možda je riječ o milijunu dolara! Cijela kuća je sitnica prema tome!"
Nisam ništa rekao.
"Ubit ću gada svojim rukama", rekla je.
"Ne bih vam to preporučio."
"Gubite mi se s očiju! Ne pokušavajte me zaustaviti."
"Zaustavit ću vas ako samo napravite još jedan korak."
"Ne prijetite mi..."
"Nastojim vas urazumiti. Želite li nešto shvatiti ili izjuriti napola ludi i sve zajebati?"
Sjela je i demonstrativno prekrižila ruke. Nije ni pokušala obrisati proliveno piće, koje je kapalo na tepih pred njezinim nogama.
"Prvo," rekao sam, "još nismo sigurni kako se sve to događalo. Drugo, još ne znam je li on to učinio: možda ste i vi. Treće, ma tko to bio, ubio je troje ljudi. I to ne govorim u prenesenom značenju, gospođice Davis. Jeste li ikada vidjeli nekoga tko je dobio metak u čelo?"
Pogledala je na svoje ruke, koje su se nekontrolirano tresle.
"Jedno je reći kako ćete nekoga ubiti. Taj je tip, ma tko to bio, netko s gadnim iskustvom. Razbio je knjigolovcu lubanju i pucao u dvoje ljudi prije samo dva dana. Jeste li sigurni kao se želite miješati u takve poslove?"
Govorila je stisnutih zuba. "Što želite od mene?"
"Želim da ostanete mirni... jasno? Ne telefonirajte, ne zaliječite se k njemu. Sjedite tu i čekajte me."
"Bože moj!" vrisnula je. "Kako mogu samo sjediti i pustiti prokletog guzonju na miru nakon svega!"
"Neće njega nitko pustiti na miru. Ne može se sakriti osam tisuća knjiga u stražnji džep. Naći ću ih ja, ako mi se ne budete motali pod nogama."
Nije ništa rekla. Kazao sam: "Možete li mi iskreno odgovoriti na nekoliko pitanja?"
"O čemu?"
"O vama i njemu."
"Nema mene i njega. Nikada nije ni bilo. Nema on ništa sa mnom."
"Odgojeni ste zajedno."
"Ne mojom voljom."
"Dajte, gospođice Davis, što se zbilo među vama?"
"Ništa. Samo mržnja na prvi pogled."
"Jeste li bili ljubomorni jedno na drugo?"
"On uvijek." Zapalila je još jednu cigaretu; nije ni primijetila kako jedna stoji neugašena na pepeljari. "Njega su usvojili. Teško je to podnosio. Nije podnosio mene. Nisam imala nikakvih izgleda s njim, od samog početka."
"Je li ikada bio nasilan, kao dijete ili kasnije?"
"Nije imao srca za to. Uvijek se samo prikradao."
"Prikradao gdje?"
"Jednom sam ga uhvatila na svom prozoru... bilo mi je trinaest... takve stvari."
"Mislite li da je sposoban ubiti?"
Činilo se kako se iznenada opustila i u jednom dugom čudnom trenu pomislio sam kako bi mogla zaspati. Jednako brzo se pribrala.
"Ne", rekla je.
"Dugo vam je trebalo za taj odgovor."
"Prokleto točno. Voljela bih da sam mogla odgovoriti potvrdno, ali jednostavno ne mislim kako bi imao snage pucati u čovjeka. Ne, on bi prije nekoga za to unajmio."
Pomislio sam na Neffova čovjeka s licem kornjače.
"Plaćeni ubojica", rekao sam.
"Sigurno. To bi bio u stanju, sto posto. Tu na njega možete ozbiljno računati."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:10 pm




42

VOZIO SAM NA JUG, PREMA NADOLAZEĆOJ OLUJI. RAZMIŠLJAO SAM O kamionetu iz U-Haula i kilometrima koje je prevalio Bobby Westfall. Mislio sam o Greenwaldu i sjebanim Ballardima i čovjeku s licem kornjače. Na rubovima vjetrobrana počela se stvarati ledena korica. Cesta je postajala skliska. Imao sam neki čudan osjećaj, kao da me svuda prati nekakav demon, zla sila spremna na djelovanje svakog trena. Čudo je bilo što se nisam mogao sjetiti lica Vala Ballarda; njegov glas još mi je zvonio u ušima i vidio sam mu ruke kako prebiru po stričevim stvarima; vidio sam crvenilo njegova jezika kojim je lizao naljepnice i lijepio ih po stvarima, ali lica se nisam mogao sjetiti. Bobbyja Westfalla mogao sam se lako prisjetiti, a vidio sam ga samo nekoliko puta. Vidio sam Petera i Pinky: nijeme putnike u vječnost, s demonom sklupčanim između njih. Dajte, ljudi, recite mi nešto. "Govorite", rekao sam glasno. Recite mi nešto što ne znam. Tko je čovjek s licem kornjače, gdje su knjige i kako, i kako je procjena Rite McKinley mogla biti tako potpuno pogrešna?
U stara je vremena Littleton bio grad konjskih trka. Trčale su se tu solidne trke, ne najveće, ali sasvim pristojne. Carol i ja ljeti bismo nekoliko puta navraćali gledati konje i izgubiti koji teško zarađeni dolar kladeći se. Sada dolazeći tu osjećam samo osamljenost i bolnu svijest o tome kako ću i ja jednom umrijeti. Sve se ruši, a jednog će mi se dana nešto prikrasti s leđa i srušiti i mene. Nešto veličine trkališta za konje trebalo bi sadržavati barem djelić besmrtnosti u sebi. Ali oni su srušili sve do temelja. Upravo tu, gdje je bila glavna tribina, sada se diže zgradurina s uredima i stanovima. Kakvo oskvrnuće. Sve što je ostalo iz starih dana je ujednačeni tok rijeke Platte: vijuga niz obronke planine, spušta se kroz luksuzna predgrađa, rascjepkane farme i moderne trgovačke centre koji su zamijenili nekadašnje rančeve. U jednoj od takvih kuća, južno od trkališta, živio je Val Ballard.
Provjerio sam adresu. Kuća je bila malo udaljena od ulice u jednom šumarku. Bilo je vrlo mračno: stabla su potpuno zaklonila svjetlo s ulice. Podigao se vjetar i snijeg je u zapusima stizao s ceste. Krenuo sam ne skrivajući se, s upaljenim svjetlima, i ostao sjediti na trenutak u autu, osvjetljavajući prednji dio kuće. Nema nikoga kod kuće, činilo mi se. Ugasio sam svjetla pa motor. Mrak je nalegao na sve oko mene. Izišao sam i malom svjetiljkom osvijetlio put do prednjih vrata. Pozvonio sam, zatim i zakucao. Ništa. Obišao sam kuću, ravno u ralje oluje, i borio se s njom dok sam išao kroz dvorište prema garaži. Otišao je nekamo i to prilično na brzinu. Vrata garaže bila su podignuta, a na podu su se vidjeli tragovi gume. Još su se vidjeli tragovi kotača u dvorištu, snijeg ih je tek napola prekrio.
Vratio sam se u auto i izvadio alat. Znao sam da nemam šanse ako itko dođe - auto mi je na otvorenom, nema bježanja. Odlučio sam se na samoubilački pristup i prestao misliti na to. Samo sam jedanput pomislio na posljedice. Za ovo se dobiva tri do pet godina. Zatim: sam uzeo svjetiljku u zube i otvorio bravu na ulazu u kuću.
Prvo je trebalo osigurati se za slučaj da se vlasnik iznenada vrati. Stražnja vrata. Prošao sam kroz glavnu sobu i mračni hodnik i našao ih. Provjerio sam mogu li se lako otvoriti. Dobro. Sad, ne baš dobro, ali bolje ne može. Tako je kako je. Došao sam želeći vidjeti Ballarda, reću ću istražiteljima. Sve je bilo u mraku, ali primijetio sam da su vrata garaže otvorena, pa sam otišao provjeriti. Zato ste me vidjeli kako dolazim iz stražnjeg dvorišta. Iskrast ću se kroz stražnja vrata i ležerno hodati oko kuće i tako ću im to objasniti. Zastao sam iza kuće da bih se pomokrio, zgodan detalj, koji bi mogao dodati malo vjerodostojnosti u tu klimavu priču.
S tim iza sebe krenuo sam po kući, tražeći... što? Imao sam neki polovični predosjećaj da bih čak mogao naletjeti na knjige Stana Ballarda. Podrum je bio pravo mjesto za početak potrage. Lako sam ga našao, mračne stube spuštale su se iz kuhinje. Ako se sada vrati, nema mi spasa. Zaboravite stražnja vrata, nema šanse. Duboko sam uzdahnuo i krenuo dolje. Malo svjetlo dovelo me do uređene sobe. Nije tu bilo knjiga: samo vodeni krevet, ladičar, televizor velikog ekrana, video i cijeli zid pornografskih kaseta. Već na prvi pogled vidjelo se kakvu zabavu voli, naslovi poput Ljubav u lancima i Gingerine maštarije isticali su se na polici. To nije značilo ništa. Postojala je još jedna soba, pa sam otvorio i ta vrata. Nije bila namještena, unutra nije bilo ničega. Soba je bila nedovršena, u njoj su bile nekakve kutije, ali jedan pogled bio mi je dovoljan da ih proglasim smećem.
Sve sam ostavio kako sam i našao. Sada je na red došlo potkrovlje. Ballard nije imao stepenice prema gore, ali na stropu sam našao mala vrata. Gurnuo sam ih nagore metlom koju sam pronašao u kuhinji. Uhvatio sam se za okvir i podigao se do ruba otvora. Držeći svjetiljku u zubima, okretao sam glavu lijevo-desno, spustio se, opet se podigao na mišiće i provjerio drugu stranu. Ništa. Činilo se kao da nikad nije ni bio gore: sve je bilo prekriveno dva prsta debelom prašinom koju nitko nikada nije dodirnuo.
Pregledao sam dnevnu sobu. Nije tamo bilo ni tri uvezana lista, a kamoli nekih knjiga. Zapravo, u cijeloj Ballardovoj kući nije bilo ni jedne jedine knjige. Pogledao sam u kuhinjske ormare, sjetivši se kako sam već dva puta među šalicama pronalazio jako lijepe stvari. Ovaj put nisam bio te sreće. Dakle... kvragu i knjige, možda bih mogao pronaći pištolj. Mnogo je slučajeva tako riješeno, zahvaljujući gotovo nevjerojatnoj nesposobnosti i gluposti ubojice. Otišao sam u spavaću sobu i pogledao sva uobičajena mjesta za držanje oružja, : ali nije bilo ničega.
Napokon sam otišao u njegovu radnu sobu. Nije bilo čak ni pravnih knjiga. Nisam još bio u kući nekog odvjetnika u kojoj ne bi bila barem poneka knjiga, pa je ova izgledala nekako prazna. Imao je ormarić za spise i radni stol s pregradama, a sve je bilo otključano. Otvorio sam ormarić i u njemu pronašao njegove stare slučajeve, kopije davno zastarjelih predmeta. Prelistao sam sve dva puta, tražeći neki trag. Nije ga bilo.
Donja ladica bila je prepuna pornografije. Još jedan gubitak vremena.
U stolu su bili brojni pretinci, odjeljci i ladice. Pretinci su bili prazni, odjeljci puni prašine, a ladice pornografije. Nisam se više trudio pregledavati sve te dosadne stvari: sve zajedno nije izgledalo kao da se često bavi svojim poslom.
Našao sam ono što se moglo naći na posljednjem mjestu koje sam pogledao. Na vrhu stola, gurnut u kraj i duboku sjenu ležao je žuti notes. Na prvoj stranici bile su neke črčkarije i bilješke. Na vrhu je bilo ime - Rubicoff - a ispod toga cifra, tisuću dvjesto i trideset pet dolara. Telefonski broj bio je uz nju. Prepoznao sam broj za istočni Denver, ne tako daleko od moje knjižare. Rubicoff. Zvučalo je poznato, ali nisam se mogao sjetiti odakle. Na dnu stranice nešto je množio: osam tisuća petsto puta različiti iznosi, od deset do sto pedeset. Svaki je sljedeći račun bio tamniji, s više oštrih crta, ljući. Nisam znao što to znači, ali imao sam nekoliko ideja. Broj od osam i pol tisuća otprilike odgovara broju knjiga koje je imao Stan Ballard. Množenje je bilo nagađanje - netko je pokušavao dobiti predodžbu koliko bi sve vrijedilo ako je prosječna vrijednost knjige deset, pedeset, sedamdeset pet i tako dalje dolara. Očito se nije razumio u knjige: nitko još nigdje nije našao tako veliku biblioteku u kojoj bi prosječne vrijednosti bile tako visoke. S druge strane, sve knjige koje sam do tada vidio bile su vrednije od sto dolara.
A što s Rubicoffom? Nekako bih se kladio na to da je on čovjek s licem kornjače. Sve sam mu bliže, pomislio sam.
Zapisao sam broj u svoj notes. Sve vratio na isto mjesto. Zatim sam pobjegao iz te kuće.


43

SJEDIO SAM U AUTU I SLUŠAO VJETAR. PUHAO JE NIZ ULICU HLADAN poput straha.
Iz benzinske crpke na kilometar od Ballardove kuće nazvao sam Hennesseyja.
"Dušo, ja sam", rekao sam kada se javio.
"Oh, sretnog li dana."
"Što ste otkrili na McKinleyjinoj snimci?"
"Ne želim o tome preko telefona."
"Što, sada te Lester odlučio prisluškivati?"
"Stavio si mi jaja u gadan procijep, Cliffie."
"Jedan procijep, dva procijepa, u čemu je razlika. Hajde, Neal, reci mi."
Dopustio sam nekoliko trenutaka tišine.
"Što očekuješ da ću ti reći?" upitao je.
"Očekujem da kažeš da, Virginia, ovdje Djed Mraz. Očekujem da zapjevaš, onaj lijepi dio iz Preko rijeke pa u šumu. I nadam se kako bi između toga mogao umetnuti koju riječ o onoj snimci."
Uzdahnuo je. "Zašto ne bi malo navratio do mene?"
"Zato što sam dvije tisuće kilometara daleko, a i nisi mi usput."
"Onda ti ne mogu pomoći. Ne mogu o tome telefonom."
"Odvojili su glasove, zar ne?"
"Ne želim o tome..."
"Odvojili su glasove."
"Rekao sam ti već, čuda rade te moderne sprave. Želiš li razgovarati o tome, nema problema, mogu ja to cijelu noć. Otkad smo ono ručali zajedno, razvio sam se u pravog znanstvenika, elektroničkog genija. Znaš li da mogu snimiti petnaest ljudi koji govore istovremeno, pa uključiti svoje spravice i sve ih razdvojiti? Jesi li to znao, Cliffie? Ima neke veze s bojom glasa i njegovom visinom. A ja sam do sada mislio kako boja služi za bojenje zidova i tih stvari."
"Što je Peter rekao?"
"Mislim da je bilo nešto u vezi s bojom. Možda se nekad u Oregonu bavio bojenjem."
"Ideš mi na živce, Hennessey", rekao sam ono što sam i mislio.
"Ma nemoj? Baš lijepo. Jednom moramo sjesti zajedno, usporediti bilješke i vidjeti tko je kome više išao na živce."
"U vodstvu si, Neal. Postaješ kao i oni."
"Želiš li čuti novost? Uvijek sam takav i bio."
"Onda spusti slušalicu, ako je tako."
Slušali smo se u tišini desetak sekundi. Zatim je glasom ljućim nego što sam ga ikad čuo rekao: "Cliff, iskorištavaš naše prijateljstvo. Dovoljno je sranje što sam guraš glavu u omču, ali sada hoćeš da ti se pridružim, sve zbog nekih starih vremena. Kvragu, izgubit ću značku zbog tebe prije nego što ovo završi."
"Žao mi je ako tako misliš", rekao sam, ali nisam prekidao, znajući kako ga moja šutnja kuha na laganoj vatri.
"Ma kvragu", rekao je. "To nije u redu, Cliff."
Šutio sam.
"Gad nije ništa rekao, u redu? Ni jednu jedinu riječ koja bi ikome mogla koristiti. Želiš znati što je točno rekao? Mislim da ih znam napamet, sjedim ovdje cijelo popodne preslušavajući prokletu stvar. Rekao je odlazi, odlazi. Dva puta. Zatim je rekao Ne možeš mi ništa, svi već znaju."
"Tko sve zna?" rekao sam - glasno, ali sebi.
"Zaboravio sam ga to pitati", rekao je Hennessey.
"Tko sve zna?" ponovio sam.
Opet je zavladala tišina.
"A gospođica Pride? Što je ona rekla?"
"Rekla je Hej, bok, ovdje je sve u redu."
Zatreptao sam. "Što je rekla?"
"Rekla je: Sve je u redu, nazvat ću te kasnije."
Tišina se oduljila.
"Čekaš li još nešto, nećeš dočekati", rekao je Hennessey. "To je sve, tako lijepo i sažeto: naradili smo se ni oko čega. Nadam se da si zadovoljan."
"Da, Neal, zadovoljan sam."
"Sve što želim tvoje je zadovoljstvo, prijatelju. Kada si ti nezadovoljan, i ja sam. Ima li još nešto što mogu učiniti za tebe, dragi?"
"To bi bilo sve."
"Dobro. I neka se to ne ponovi."
"Slušaj, stvarno mi je žao―"
Ali već je prekinuo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:11 pm






44

NAZVAO SAM RITU MCKINLEY, SVJESTAN BESMISLENOSTI TOG ČINA.
Ali, čudo nad čudima, javila se. Digla je slušalicu nakon prvog zvonjenja.
"Rita McKinley", rekla je.
Sviđaju mi se žene koje se tako javljaju na telefon, kratko, jasno i profesionalno. "Gori u paklu, glupane" zvučalo bi mi također prihvatljivo, znajući da sam očekivao onu uobičajenu prokletu poruku sa sekretarice.
"Ne valjda prava McKinleyjeva! Original, glavom i bradom?"
"Janeway!"
"Taj zvuk koji sam čuo, jesi li to pala sa stolice od oduševljenja što mi čuješ glas?"
"Gdje si do vraga bio?"
"Cijeli dan svatko koga nazovem pita me istu stvar. Od tebe sam očekivao makar malo drugačiji pristup."
"Pokušavam te nazvati cijeli dan. Što se dogodilo?"
"Sve je u novinama, draga moja. Znam kako voliš crnu kroniku, pa pretpostavljam da si već pročitala."
"Htjela bih te vidjeti."
"Dakle, to je stvarno korak u pravom smjeru. Nakon što si me ljubazno uputila u liječilište za gubavce u Louisiani, mislio sam kako do tebe mogu stići jedino ako savladam skakanje s motkom."
"Možeš li doći? Znam da gadno sniježi."
"Jednako bi sniježilo tebi kad bi pokušala voziti nizbrdo. Imaš li što za jelo tamo gore?"
"Dva odreska u hladnjaku."
"Gdje je nestala dijeta?"
"Ne pitaj."
"Trebat će mi nešto vremena. Računaj na oko sat i pol."
"Otvorit ću dvorišna vrata."
Osjećaj jeze opet se vratio. "Ne čini to", rekao sam. "Slušaj, sada je devet i trideset, a ja ću stići do tih vrata u jedanaest. Dovezi se do njih autom. Ako me nema, vrati se za pola sata."
"Zašto ih ne mogu ostaviti otvorena? U čemu je problem?"
"Reći ću ti kad stignem."
Krenuo sam na zapad, prema planinama i oluji.


45

BILA JE TO GADNA VOŽNJA. VUKAO SAM SE PUSTOM MAGISTRALOM I klizio prema klancu. Do jedanaest još nisam stigao ni do Evergreena. Stao sam na benzinskoj crpki i nazvao je, ali javila se sekretarica. Ostavio sam veselu poruku i nastavio voziti. Cesta je bila sasvim pusta, navodeći me na neizbježan zaključak kako samo jedna budala vozi večeras. Odsjaj mojih farova me zasljepljivao, pa nisam mogao koristiti duga svjetla. Auto se zanosio, vrludao s jedne strane na drugu jedva vidljive vijugave ceste: to mi je izgledalo kao njihalo hipnotizerova sata. Oblici su se gubili na rubovima vidnog polja. Vidio sam Petera kako hoda uz auto: nervozno, krijući se. Okrenuo se, otvorio vrata i tamo, straga u mraku, bila je moja knjižara. Bila je prazna, samo je gospođica Pride bila unutra. Peter je bio uznemiren. Toliko uznemiren da me je gospođica Pride nazvala kod Rite. Zatim se slika izgubila. Znao sam kako se taj film i dalje vrti negdje vani, ali ja ga nisam više vidio. Kao da je na televiziji nestalo slike. I dalje sam čuo glasove, ali više nisam ništa vidio.
Gospođica Pride: Pusti mene govoriti, Peter. Daj mi tu slušalicu.
Izvuci zaključak, Janeway, shvati to već jednom. Shvati što se dogodilo i možda se svjetlo opet upali.
Netko se pojavio na prozoru kod ulaza. Peter Bonnema pogledao je smrti u oči kroz pola centimetra debelo staklo.
Gospođica Pride: Nema nikoga na vezi.
Peter je zavrištao, doslovno zavrištao: To je jebena automatska sekretarica.
A smrt je ušla unutra.
Gospođica Pride: Netko je upravo ušao, oprostite... javit ću se kasnije.
Toliko sam ja čuo. Hennessey je čuo još nešto.
Peter je odmah znao. Znao je točno što se zbiva.
Odlazi! Odlazi! Ne možeš mi ništa! Svi već znaju!
Koji svi?
Tamo je ležao uzrok hladnog straha koji me obuzimao.
Ako je Peter izgovorio još neko ime prije nego što je umro, ti su ljudi bili u nevolji. Znali oni ili ne, potpisao im je smrtne presude.


Osvijetlio sam njezin prilazni put. Izgledao je poput tunela, sklizak, strm i opasan.
Prebacio sam pogon na sva četiri kotača i krenuo.
Nisam bio siguran koliko treba voziti: tri-četiri kilometra do dvorišnih vrata, zatim još nekoliko stotina metara. Prošao sam pokraj nekog automobila koji je skliznuo s ceste: samo sam produžio. Na takvim se cestama ne zaustavlja: kotači se moraju okretati, moraju zadržati dodir s putem, treba se pokušati vući uzbrdo. Stigao sam do najstrmijeg dijela, gdje se cesta naglo uzdizala, tridesetak metara koji se začas prijeđu - po lijepom danu i sunčanom vremenu, ali sada nije bilo lako. Poskakivao sam izrovanom cestom i nastavljao. Mračni se kanjon nadvijao nada mnom zdesna. Vjetar je bio baš opak.
Prošao sam posljednje odvojke. Nigdje nije bilo svjetla ili se nisu vidjela zbog oluje. Snijeg je bio sve dublji kako sam se uspinjao. Neću uspjeti, pomislio sam: činilo mi se kako sa svakim metrom auto sve više proklizava. Cesta je naglo skrenula, pa mi je usjek sada bio slijeva. Nije se vidjelo ništa osim snijega. Počeo sam gledati gdje bih parkirao i pronašao mjesto nekoliko minuta kasnije: obično proširenje na cesti, na okuci pred novim usponom. Zavezao sam u snijeg i zaustavio se.
Bilo je to opasno. Nisam imao kaput - samo jaknu koju sam obukao za Levinovo saslušanje. Bila je ona dobra za kasno jesenje denversko poslijepodne, ali nikako za osvajanje Sjevernog pola. Na glavu sam mogao staviti samo neku glupu pletenu kapu iz prtljažnika. Tako ljudi ginu u Denveru: krenu na šetnju, a stvari se malo pomalo savim promijene. Okrenuo sam pištolj na pojasu tako da bude sprijeda i zakopčao jaknu. Izvadio sam kapu iz prtljažnika i uzeo još metaka; stavio sam kapu na glavu, metke u džep i krenuo. Snijeg je bio dubok, ali bio sam u dobroj formi i lijepo sam napredovao. Nekoliko sam se puta poskliznuo i pao, ali ništa strašno. Još mi nije bilo hladno - to je druga stvar koja će vas prevariti u predjelu Stjenjaka, vrijeme neprimjetno zahladni. Na obali, kada se tlo smrzne, smrzavate se i vi: ovdje, iziđete na nula stupnjeva u kratkim rukavima i ne pomislite na džemper. Zatim, nakon pola sata, primijetite kako su vam prsti poplavjeli. Ma dobro, nisam više daleko. Cesta se polako prestajala uspinjati: sjećao sam se toga od prošlog puta. Stići ću ja tamo za tren, dječja igra. McKinleyjeva i ja provest ćemo Božić zajedno i nastaviti sretno živjeti zauvijek. Stabla su mi sada bila s obje strane; bilo je jako mračno. Držao sam svoje malo svjetlo u zubima, a glavu pognutu, pokušavajući održati dobro raspoloženje i žustar korak.
Napokon sam ugledao dvorišna vrata, srebrnastu viziju koja je treperila poput odraza u ogledalu. Nje nije bilo i to me zabrinulo. Pogledao sam na sat: bilo je petnaest do ponoći. Sjedi li možda među drvećem s ugašenim svjetlima? Moja je svjetiljka bila tako jadna da je jedva osvjetljavala do vrata, ali u ovoj je tami morala izgledati kao svjetionik na Svjetskoj izložbi u New Yorku 1939. godine. Iznenada je svijet zasvijetlio. Bljesak! Upalila je svjetla na automobilu i izgledalo je kao da je eksplodirala nuklearna bomba: zaledio sam se na mjestu, zapravo čak zakoračio unatrag. Imala je upaljena duga svjetla. Spustila ih je i čuo sam kako pali auto. Sada sam ga vidio, nejasni obris iza zida. Gledao sam je kako izlazi pred auto i petlja oko ključeva. Trenutak kasnije dvorišna su se vrata otvorila.
"Jesi li ti lud?" Glas joj je dolazio niotkud, nošen olujom.
"Dobra večer i tebi. Kako si?"
"Znaš li da se možeš smrznuti po ovakvom vremenu u toj odjeći?"
"Upravo sam na to mislio. Samo me nemoj grditi, imao sam težak dan."
Prošao sam kroz dvorišna vrata i ušao u njezin auto. Grijanje mi je jako godilo.
Bila je sasvim prikladno odjevena; imala je debele hlače i kaput zakopčan do grla. Šešir je navukla preko ovratnika pa se vidio samo mali dio lica: oči, nos i usta. Dovoljno.
Bože, kako sam je tada volio.
Popeli smo se uzbrdo. Kuća je izgledala ugodno i toplo. I bila je takva. Stajao sam u predvorju gledajući je kako skida rukavice i opet sam pomislio: Isusek, volim je. Nikada još to nisam pomislio, ni za koga.
Kakav šok.
"Vjeruješ li u ljubav na prvi pogled?" upitao sam je.
Okrenula se i pogledala ravno u mene. "Kakvo smiješno pitanje."
"Kako glasi smiješni odgovor?"
Trebalo joj je dugo dok nije odgovorila, naravno... dugi trenuci slatkog čekanja.
"Mislim da vjerujem", rekla je. "Da."
Zacrvenjela se.
"Tako sam umorna od samoće", rekla je.
"Prekini s tim onda."
"Proklet bio, Janeway", rekla je. "Proklet, proklet bio, Janeway. Od svih stvari koje mi u životu ne trebaju ti si prva i posljednja."
"Kladim se da si stalno mislila na mene."
"Lupež si ti. Gospode Bože, policajac. Policajac i ja."
"Ja sam profinjeni, prosvijetljeni trgovac rijetkim knjigama."
"Ne bi ti prepoznao rijetku knjigu da ti na glavu padne."
"Ali brzo učim. Upijam znanje onako kako obični smrtnici srču juhu. Duhovit sam i bistar; uz mene je uvijek veselo, ako još nisi primijetila." Zastao sam, iznenada shvativši na svoju žalost kako sam tu predstavu nekome ukrao. Bila je to gotovo ista polušaljiva molba kakvu je izvela gospođica Pride one noći kada je tražila posao.
Rita me pažljivo gledala.
"A ovo je najbolji dio. Nemam ništa protiv toga da mi žena naređuje."
"Kako ljubazno. Kako velikodušno."
"Kako to ne vidiš, a svijetli preko pola neba? Janeway i McKinley. Kombinacija snova, a?"
"Prije šest dana nisam ni znala tko si. Bila sam sedam tisuća kilometara daleko, ležeći na suncu. Sada ne samo da si u mojem filmu, već preuzimaš glavnu ulogu."
"Daj malo šuti", rekao sam, približivši joj se. Skinula je kaput i negdje ga bacila. Činilo se kao da je zrak između nas naelektriziran: one fine dlačice na njezinim rukama i vratu stajale su uspravno. Znao sam kako će nas struja spržiti čim se dodirnemo.
Zagrlila me i snažno poljubila. Cijeli se svijet okrenuo.
"Ovo je ludo", prošaptala je u moj vrat.
Poljubio sam i ja nju. Ruka joj je bila na mojem pištolju. Mogao sam joj osjetiti srce; čuo sam ga, kao udaljeno bubnjanje.
"Nikada tebi nije bilo do knjiga", rekla je. "Samo varka da mi se uvučeš u krevet."
"Od tebe ništa ne mogu skriti."
"Pa", rekla je. "Čini se da ti je uspjelo."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:11 pm







46

SJETIO SAM SE NEČEG ŠTO MI JE JEDNOM REKAO RUBY: NIŠTA TE TAKO NE može začarati. On je mislio na posao s knjigama, uspoređujući ga s vođenjem ljubavi. Pištolj mi je još bio u ruci: više se i ne sjećam kako se sve dogodilo, ali nekako smo sve troje završili u krevetu. Držao sam se pištolja kao da mi o njemu život ovisi. Taj komad hladnog čelika bio je moja posljednja veza sa zdravim razumom. Ugurao sam se u nju, a ona se trzala, vukući me dublje i dublje. Držao sam se pištolja i otišao do dna. Sve je sjelo na svoje mjesto. Zatvorio sam oči i izgubio se. Izgubio cijeli svijet. Bilo tko mogao je ušetati i ubiti nas oboje: ne bih to ni primijetio, niti bi me bilo briga. Mogli su stići s drvenim ovnom za razbijanje vrata i šest konjičkih pukovnija. Možda i jesu. Izvalili su cijela dvorišna vrata iz okvira i sjurili se k nama kao na Little Bighorn,\'7b26\'7d a onaj zadnji podigao je vrata, obojio ih, zatvorio i zaključao da izgledaju kao nova. Otresli su prašinu s uniformi, salutirali, propisno mi se obratili: zatim otišli, prije nego što sam i primijetio da su bili tu.
"Janeway", rekla je.
"Mmmm."
"Reci mi da to nije tvoj pištolj pokraj moje glave."
Uzeo sam pištolj u drugu ruku i uspravio se.
Počela se smijati. "Dakle, ovo treba staviti u roman. Upravo me jebao čovjek s pištoljem a da to nije bilo silovanje."
"To ti misliš", rekao sam. "Nisam imao ni najmanju priliku."


47

BILO JE DVA UJUTRO, A MI SMO SE UPRAVO BAVILI ONIM ODRESCIMA. "Moj dan za dekadenciju", rekla je Rita. "Izgubila sam nevinost. Počela opet jesti meso. Čini se da sam neko prevrtljivo, divlje biće."
"Isusek, i tebi je bilo prvi put?" upitao sam.
Promrsila mi je kosu. To mi se sviđalo. Pokazivalo je da joj je stalo, da nije samo strast u pitanju. Otvorio sam dva piva. Odresci su bili skoro gotovi.
Jeli smo. Hrana je bila sjajna, društvo odlično. Uopće nismo govorili.
Tek mnogo kasnije, uz vatru u kaminu počela se opuštati. "Nazvala sam Paula odmah nakon što smo razgovarali one noći", rekla je. "One noći... kada se dogodilo."
"Paul je... ?"
"Čovjek za kojeg sam se trebala udati."
"Sviđa mi se prošlo vrijeme. Nastavi."
"Tamo je bilo tri ujutro. Izvukla sam ga iz kreveta. Možda sam trebala pričekati, ali nekako mi je izgledalo isuviše važno. Bože, činilo se važnije od zemljotresa. Činilo mi se kako se pomaknula os cijelog svijeta."
Poljubio sam je u sljepoočnicu.
"Nazvala sam ga da bih mu rekla zbogom", rekla je.
Iznenada se prostor među nama ispunio, više nije bilo neizrečenih stvari. "Sreli smo se u Greenpeaceu prije nekoliko godina. Tamo ja provodim ljeta, radeći na terenu. Ove sam godine spasila kita, možeš li to vjerovati? Obukla ronilačko odijelo, ubacila se između njega i ubojica i gnjavila ih dok nisu otišli. Nisam znala da ću imati hrabrosti za to dok nisu stigli: tada više nije bilo u pitanju hoću li ili neću, učinila sam ono zbog čega sam bila tamo. Ove smo godine izgubili jednog dobrovoljca, jesi li to znao? Jedan je mladić ubijen dok je prosvjedovao protiv nuklearnih pokusu. Poznavala sam ga iz viđenja, ali nakon njegove smrti sve je najednom postalo stvarno. Znala sam da i ja mogu poginuti, a to nisam željela. Očekivala sam da me raznesu svakog časa. Jesi li ikada vidio što suvremeni harpuni mogu učiniti? Zastrašujuće je to, a ti si tamo dolje, izazivaš ih i dražiš da pucaju u tebe, znajući kako bi to rado učinili, samo kada bi našli način da sve prikažu kao nezgodu. Prikazana sam na NBC-u te noći. Paul mi je snimio taj prilog na video, ali ga nisam nikad pogledala: to bi umanjilo pravi doživljaj. Na to je Hemingway mislio dok je pisao o lovu i ratu. Sve se pokvari ako se previše priča. Čitala bih to i mislila: kakvo macho smeće, ali k vragu sve, u pravu je. Prikažu dvadeset sekundi snimke u programu, a radilo se o dva sata iskušavanja snage volje. Hemingway je bio u pravu, budala stara. Napraviš nešto što izgleda kao herojsko djelo, ali o tome ne možeš pričati, ne možeš sjesti pred ekran i uživati u snimci. Sve što možeš je nositi uspomenu u srcu. Čak i ako previše govoriš o tome, sjebeš stvar."
Pokazala mi je na sliku na zidu: čovjek u ronilačkom odijelu.
"To je Paul. Maknut ću tu sliku ako hoćeš."
"Ostavi je", rekao sam. Mogao sam si priuštiti velikodušnost. Znao sam kako bi i Paul rado gledao moju sliku, sve dok on sjedi na kauču.
"On je dobra osoba. Ne znam kako se stvari nikada nisu... kako se to kaže?"
"Zapalile."
"Da, to sam tražila. Stvarno je dobar. Ne zaslužuje kučku poput mene. Za razliku od tebe..."
"Mislim da ću preživjeti."
"Sigurna sam da hoćeš. Dakle, Janeway, pitaj me sve što želiš znati."
"Bilo što, što god želiš reći."
"Daj, molim te. Nemoj se sada smekšati. Naganjaš me od prvog trenutka kada sam te ugledala. Još i prije toga, ako uračunamo onu bezobraznu telefonsku poruku."
"Onda mi sve ispričaj."
"Radila sam u knjižari u Dallasu. Imali smo kupca po imenu William J. Malone. Je li ti ime poznato?"
"Ne baš."
"Bilo bi, da si dulje u ovom poslu. William J. Malone bio je skupljač knjiga. Njegovo se ime nije često pojavljivalo u AB-u. Bio je jedan od onih koji nije volio svjetla pozornice. Po tome sličan meni. Povučen. Bez prijatelja. Držao je razmak. Mislim kako je izgledao tajanstveno onima koji ga nisu poznavali. Ali svi takozvani veliki igrači iz svijeta knjiga znali su za njega. Kod svih je imao neograničen kredit. Netko iz tvog pokvarenog svijeta rekao bi kako je bio prepun novca. A najveća strast u životu bile su mu knjige. Moderni roman, to ga je zanimalo. Bio je posljednji izdanak svoje obitelji, i nikada se nije ženio, ali Bože - kakav poznavalac! Malone je znao sve. Imao je cijeli zid stručne literature, ali nije mu trebala. Sve je držao u glavi. Najveće mu je zadovoljstvo bilo otići u neku knjižaru i pronaći lijepe stvari. Nije ga bilo briga za novac, sve je bilo igra. Platio bi koliko bi zatražili i nije htio popust, bez obzira na to plaća li deset ili deset tisuća dolara. Ono što bi želio, to bi i dobio.
Malone je znao više o knjigama nego bilo kojih deset drugih knjižara. U Dallasu, gdje je tada živio, bio je glavna zvijezda po knjižarama, iako se trudio proći neopaženo. Ne znam što ga je privuklo k meni možda to što se nisam klanjala i prenemagala kada bi ušao. Sve što znam je da mi je odjednom ušao u život. Ono što ga je tjeralo da se stalno vraća u tu knjižaru bila sam... možda neskromno zvuči... ja. Nečeg je bilo između nas od samog početka, prije nego što smo uopće počeli razgovarati. Poput nečeg u zraku što samo on i ja možemo osjetiti. Znaš o čemu govorim, Janeway, znam da znaš."
"Sada znam."
"Da. Sasvim točno. A kada se dogodi, nije te briga tko je ta osoba, koliko mu je godina, koliko je bogat. Ljudi koji dopuštaju takvim stvarima da utječu na njih su budale. Vjera, politika, boja kože - ništa nije važno. I tako je jednog dana Malone došao i pitao me želim li raditi kao njegova pomoćnica. Istog sam trena ostavila svoj posao. Radila sam za tipa koji je bio kreten: ionako bih otišla u roku od tjedan dana. Nisam čak ni pitala kakva to pomoćnica trebam biti. Nije me bilo briga. Motala sam se već oko knjiga nekoliko godina knjižnice, knjižare - i pomalo mi je dosadilo. Bila sam zrela za nešto novo. Pa, to sam i dobila.
Sljedećih nekoliko godina putovali smo svuda. Putovali smo po cijelom svijetu tražeći knjige. Sve ono što vrijedi od mojeg znanja o knjigama pokupila sam za to vrijeme. Živjeli smo pola godine u Parizu, odlazili u Englesku svakog ljeta. Jednu od najzanimljivijih zbirki Jacka Londona - dio je još ovdje, u dnevnoj sobi - kupili smo u Tokiju, zamisli to. Znaš o čemu govorim: nemam tu što više dodati. Malone se više uopće nije vraćao u Teksas, pa nisam ni ja. On je kupio ovu kuću. Volio je osamljenost. Sviđalo mu se što je već imala taj veliki zid. Tako veliki zidovi više se ne smiju graditi - previše je novih propisa - neki ti brane srušiti ga, na primjer. Malone je oduvijek volio Colorado, ne u vrijeme ljetne najezde turista, nego usred zime. Volio je biti zameten snijegom. Uvijek je bio drugačiji od svih drugih. Da je živ, još bih bila s njim. Nije to bila divlja ljubav, ništa slično. Ali znam da ga ne bih napustila."
"Ali on je umro."
"Nisi morao pitati. Sigurna sam da si čuo priče. Koju od svih priča si čuo? Jesam li ga ubila zbog novca ili knjiga?"
"Sve su to samo priče."
"Da, dobro. Ipak, ubila sam ga na neki način. Bilo mu je pedeset godina. Pušio je previše i nije mogao prestati, pušio je cijeli život i od toga je počeo umirati. Mislim kako mu u jednom trenutku više ništa nije bilo važno. Jednog mi je dana rekao: Rita, ne želim umrijeti u bolnici. Znala sam već tada što se sprema. Nekoliko je idućih dana posvetio poslu. Pozvao je odvjetnika, dovršio oporuku. Znala sam da će mi sve ostaviti. O tome nismo nikada razgovarali, ali znala sam ga dovoljno dobro, a možda mi nećeš vjerovati... do toga mi nije bilo previše stalo. Bili smo tako poslovni. Tako je i odlučio umrijeti, točno po planu. Priredili su mu smrtonosnu injekciju - znala sam gdje je i čemu će poslužiti, pa sam otišla po nju kada je došlo vrijeme za to i pomogla mu koliko sam mogla. Bože, kakva sam kukavica bila. Nisam mogla prestati plakati i tresti se... nisam nikada prije vidjela nekoga da umire i znala sam kako je želio da ga ispratim bez plača, ali nisam mogla drugačije. Glava mu je bila u mojem krilu dok je ubrizgavao posljednju injekciju. To je trebalo biti to, ali... nije umro. Rekli su mu kako uvijek uspijeva: trebalo je biti bezbolno, smrt dođe dok pucneš prstima, ali nije bilo tako. On... nije... htio... umrijeti. Mislila sam kako nije ubrizgao dovoljno. Oborilo ga je prije... znaš već. A bio je u takvoj agoniji! Stenjao je i previjao se... i dalje živio! Pa sam napunila tu iglu i ubola ga još jedanput, dovoljno za dinosaura... a on je još bio živ. Bila je to prava mora. Tada sam se sjetila njegova pištolja.
Znala sam da je u spavaćoj sobi, ali trebalo mi je vremena dok sam pronašla metke. Ne znam mnogo o pištoljima, ali mislila sam kako ću se snaći. Vratila sam se u sobu i sjela do njega. Disao je teško i s mukom. Držao se, borio, a ja sam uzela pištolj, napela ga i stavila mu ga u ruku. Sjećam se da sam mislila kako ću to učiniti, kako ću smoći snage? Zatim se on samo opustio i znala sam da je gotovo. Samo je... otišao... točno na vrijeme. Još deset sekundi i navukla bih si nevolje na vrat. Nisam čak znala ni kako otpeti glupi pištolj. Povukla sam obarač i probila rupu u zidu. Još je tamo. Mislim da sumnjaju na mene i dandanas. Dok su čitali oporuku, samo sam sjedila i šutjela, ali jasno mi je bilo kakav je to motiv za ubojstvo. Znala sam da je Malone bio bogat, ali zaprepastila sam se kada sam shvatila koliko bogat. Nikad ,mi nije rekao koliko je imao: to su bile njegove stvari i ja se u njih nisam miješala. Mislim da sam imala sreće: ne bi mi bilo lako sve objasniti da Malone nije sve predvidio i ispričao odvjetniku što je namjeravao. Čak i danas mnogi sumnjaju. Neki ljudi koji žive u blizini, neki iz svijeta knjiga, svi oni misle o meni kao ubojici ljubavnika koja se izvukla. Ja ne pričam nikome ništa, ne družim se ni sa kim i to je cijela priča. Tako sam postala slavna i bogata. Zato i trošim nemilice: nikada se nisam navikla da je sve sada moje."


Zora je svanula, hladna, vlažna i jadna, jedan od onih dana u planinama kada je pretopio za snijeg i prehladno za kišu. Spavali smo nekoliko sati, a probudio sam se s njezinom glavom ugniježđenom pod bradom, dok je moja ruka bila na njezinim grudima. Mirno sam ležao, ne želeći je probuditi. Ali trebalo je loviti ubojicu, a danas je bio dan za to, dan koji sigurno neće postajati dulji. Pomislio sam kako sam suzio izbor na jedan ili-ili. Sve se počelo uklapati, osim njezine uloge, koja se i dalje nikako nije mogla objasniti.
Okrenula se i otvorila oči. Dodirnula mi je lice i rekla: "Voli me opet", a ja je nisam mogao odbiti, nisam mogao. Nakon toga, umorni, ležali smo pod pokrivačima, gledali se i dodirivali. U jednom sam trenutku rekao kako moramo ustati. Rekla je: "Ništa više ne moraš, nikada više ništa ne moraš." Ipak je ustala, pa je zastala pokraj kreveta, gola i prekrasna. Otišla je, čuo sam kako teče voda iz tuša. Buljio sam u najmračniji dio kuće i mislio o svemu. Mislio sam: Bože, blagoslovi Ameriku, bolje bi ti bilo da se ovdje nisi zabunio. Srce će mi prepući ako jesi.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:11 pm



48



ILI-ILI: POLA IZGLEDA JE NA JEDNOJ, POLA NA DRUGOJ STRANI. SPUSTILI smo se niz planinu, a ja sam se pokušavao odlučiti. Izbor je pao na Littleton. Ušli smo u Hampden, pa smo skrenuli južno na put prema Santa Feu. Ulice su i dalje bile skliske, ali bio je dan i spustio sam se za manje od četrdeset minuta.
Zaustavio sam se pred Dennyjevom zalogajnicom.
"Ovdje izlaziš."
"Rekla sam ti već, Janeway, ne želim jesti brzu hranu iz više razloga."
"Ovaj ćeš put preživjeti. Popij šalicu kave. Pročitaj novine. I čekaj me ovdje."
"Koliko ću dugo morati čekati?"
"Dok se ne vratim."
Pogledala me onim dugim paćeničkim pogledom. "Nadam se kako se nećeš uvijek tako ponašati prema meni."
Izišla je i prišla s moje strane. Spustio sam prozor, a ona je zastala gledajući me, bakrenasta kosa letjela joj je oko glave. Ovako ću je se sjećati za dvadeset godina, pomislio sam: njezino dragocjeno lice uokvireno prozorom automobila sa šugavim danom u pozadini. "Ostani živ", rekla je tankim glasom. "Ti također", rekao sam. Već se okrenula i hodala prema restoranu. "Odmah se vraćam", povikao sam, ali nije se osvrnula. Čudna djevojka, pomislio sam: čudna žena, još obavijena tajnama.
Tog smo jutra imali kratak i sadržajan razgovor.
"Htio bih da ostaneš uz mene danas", rekao sam.
"Divno zvuči. Što ćemo raditi? Da odletimo do New Yorka?"
"Idem pokupiti tipa koji je ubio ono troje ljudi."
"I ja ti za to trebam?"
"Trebam znati da si na sigurnom", rekao sam. "Mislim kako postoji mogućnost da si ti sljedeća na njegovu popisu."


Nakon nekoliko minuta zaustavio sam se pred kućom Vala Ballarda. Dobro se vidjela tog maglovitog jutra. Ako nastavim cestom, kao što sada radim, uskoro ću ugledati garažu. Zatvorena je: vratio se. Prilazni put ništa mi nije otkrio: bio je prepun lokvi i rastopljenog snijega, nije se dalo mnogo zaključiti. Ali onaj trag preko dvorišta koji je načinio pri odlasku sinoć nestao je, potpuno nestao noću, a nije bilo svježih tragova umjesto njega.
To znači da je kod kuće već neko vrijeme.
Nisam znao što me čeka: nadao sam se da sam za to spreman. Pištolj mi je bio u ruci, preko njega prebacio sam jaknu. Sada me od kuće dijelilo trideset metara otvorenog prostora. Prozori su bili mračni: iza svakog od njih lijepo se mogao smjestiti strijelac. Udahnuo sam i krenuo: zaputio sam se ravno prema vratima kao da ću mu ponuditi nešto na prodaju. Kada sam stigao, naslonio sam uho na vrata i oslušnuo. Kuća je zvučala potpuno isto kao i kada sam bio sinoć, prije devet sati: drugim riječima, ništa se nije čulo. Krenuo sam oko kuće, zastajući kod svakog prozora. Pogledao sam niz hodnik i nisam vidio ništa. Prebacio se na sljedeći prozor. Kuhinja. Ništa. Zraka sunca probila se kroz oblake. Poput reflektora spustila se kroz kuhinjski prozor. Zašao sam iza kuće. Obišao ugao. Sljedeći je prozor pripadao radnoj sobi. Bio je tamo, sjedeći za stolom, leđima okrenut prozoru. Nije se micao. Pomislio sam kako je zaspao: tako je nepomičan bio. Iznenada se pokrenuo: spustio noge, promeškoljio se, zapalio cigaretu. Sjedio je tamo pušeći, a ja sam stajao vani, pola metra od njegove glave, pitajući se što dalje.
Imao sam dvije mogućnosti. Odlučio sam se na izravan pristup. Vratio sam se pred kuću, došao do vrata i pozvonio.
Čuo sam ga kako odmah dolazi.
Naglo je otvorio vrata, zaustivši: "Već je bilo jebeno vrijeme." Većinu je toga izgovorio prije nego što je shvatio da problem uopće nije bio u vremenu.
"Tko ste dovraga vi?"
"Istražitelj Janeway. Razgovarali smo već u kući vašeg strica, sjećate li se?"
"Da, naravno. Što vi ovdje radite? Hej, tek je osam ujutro."
"Pustite me unutra pa ću vam objasniti."
"Slušajte, čekam posjet. Nemam vremena."
"U redu je, neće dugo trajati."
Nevoljko se maknuo s vrata. Ušao sam, s pištoljem još u ruci pod jaknom. Nikad ne znate što su ljudi sposobni učiniti. Ušli smo u dnevni boravak. Nekako mi se učinio poznat, tko zna zašto? Ponudio me kavom. Itekako mi je trebala, ali odbio sam. Jedno od mojih pravila je nikada ne piti ili jesti s nekim tko me možda želi ubiti.
Nekako se nije uklapao u ulogu: bio je dobro odjeven, odjeća mu je bila suha, kosa počešljana i zapravo je izgledao oštrouman i nabrijan, kao odvjetnik na putu prema sudu i velikom suđenju. I on je mene dobro pogledao. "Izgledate kao da ste bili u ratu", rekao je.
"I jesam."
"Kladim se da je ta priča vraški zanimljiva, ali kao što sam rekao, očekujem društvo. Što mogu učiniti za vas?"
"Možete mi reći sve što znate o knjigama svojeg strica."
Bio je loš lažljivac. Pogledao je u stranu i pokušao me otpiliti. "Što se tu ima govoriti? Već smo sve obavili."
"Obavili smo mi nešto, ali ne ono pravo. Slušajte, imate posla, a imam ga i ja. Hoćete li mi sve reći ili ćemo čekati gospodina Rubicoffa pa o tome porazgovarati utroje?"
Bio je to gadan udarac i od njegove je siline zamalo pao sa stolice.
"A da se vi izgubite dovraga ovog časa?"
"Dobro. Ovo je vaša kuća. Ali vratit ću se i nešto vam reći, Ballard. Morat ćete biti puno bolji odvjetnik nego što mislite da biste se izvukli iz ove gužve."
Ustao sam kao da ću krenuti.
"Kakve gužve? O čemu vi pričate?"
"Mislim da dobro znate. Ne gubimo vrijeme na to."
"Samo malo. Nema potrebe za svađom. Možemo se mi složiti. Mislim, možemo li?"
"Ja mogu."
"Sjednite."
Spustio sam se u stolicu.
"Kako ste saznali za Rubicoffa?" upitao je.
"Imam ja načina. Nekada ide sporo i teško, ali na se kraju obično sve sazna. Na primjer, znam za Rubicoffa, ali ne znam sve. Zašto mi vi ne biste rekli?"
"Rekao vam što?"
Skrivali smo karte. Možemo tako do sudnjeg dana. Tražio sam riječi kojima bih pokrenuo stvari.
"Pokušajmo se pretvarati da ne znam ništa; taj mi se pristup sviđa. Recite mi tko je Rubicoff i kako ste se povezali s njim."
"Unajmio sam ga."
"Nastavite. Kakve on veze ima s knjigama?"
"Unajmio sam ga da mi pomogne pronaći vražje knjige."
"Razjasnimo to malo. Najprije se želite riješiti svih knjiga. Zatim unajmljujete tipa da vam ih vrati."
"Tada nisam znao ono što sada znam."
"A to bi bilo?"
"Da vrijede cijelo bogatstvo, eto što. A one su još uvijek moje, prijatelju, da ne bi bilo zabune."
"Prodali ste ih. Potpisali se na to."
"Nema nikakve veze koji sam ja vrag potpisao: posao je bio zasnovan na lažnoj pretpostavci. On je znao nešto što se od mene nije moglo očekivati da znam. Samo neka ja pronađem te stvarčice, pa ćemo uskoro na sudu saznati tko im je vlasnik."
"Kako ste saznali za njih?"
"Prije tri tjedna došao je neki tip i rekao mi."
"Aha. Tip po imenu Peter Bonnema."
"Tada mu nisam znao ime; nisam znao ništa o njemu. Nazvao me iz vedra neba. Rekao mi je da sam poklonio cijelo bogatstvo i da on zna gdje je. Nešto je imao kod sebe, a ako želim sve natrag, trebao sam se naći s njim na istočnom Colfaxu u devet te noći."
"Što se onda dogodilo?"
"Nije se pojavio. Čekao sam do deset. Ne znam što je bilo u cijeloj priči... nešto mi je govorilo da je istinita. Kada se tada nije pojavio, rekao sam, jebiga, zbog neke sam budale izgubio vrijeme. Ali nazvao me idućeg dana. U početku sam mu spuštao slušalicu, ali bilo je tu nečeg... ne znam ja baš ništa kada su knjige u pitanju i nije me briga, ali shvatio sam da tu nečeg ima. Nekada jednostavno imate predosjećaj."
Kimnuo sam.
"I tako evo mene u istom jadnom kafiću u devet navečer, ali ovaj put tip se pojavio i sjeo za moj stol. Bio je propalica, vražja skitnica, za ime Boga. Zamalo sam se digao i otišao. Ali on je izvadio knjigu iz kutije. Meni je izgledala kao bilo koja druga knjiga. Koga je briga za glupe knjige? Ali on je rekao: Pogledajte ovo i izvadio knjižicu, katalog nekog trgovca iz Bostona. Pogledajte ovo, rekao je, i u katalogu mi pokazao koliko se može dobiti za knjigu koju je držao. Šesto zelembaća, prikane! Zamalo sam sve povratio. Jedna glupa knjiga, šest stotina! Zatim je izvadio drugu knjigu i drugi katalog. Tristo pedeset. Trebam li posebno naglasiti kako sam ga počeo pažljivo slušati?"
"Što ste učinili?"
"Pitao ga što želi. Htio je jednu trećinu, svakom po jedna trećina. Očito se dobro pripremio. U svakom slučaju, znao je kako je još netko u igri."
"Vaša sestra."
Prešao je preko te opaske nestrpljivom gestom. "Recimo kako je tip znao kako stvari stoje. Prije nego što mi otkrije što se dogodilo s knjigama, trebao sam pripremiti ugovor, a na njemu bi se potpisala... znate već tko. Zatim bih ga sam potpisao, pa bismo ga ovjerili kod bilježnika. Nije me bilo briga. Cijela ta stvar neće vrijediti papira na kojem je napisana. Lako je pobiti bilo kakav ugovor zasnovan na ucjeni ili prevari. Pa sam rekao, naravno, sve ćemo napisati, lijepo i sve po vražjem zakonu. Došao je na moj teren. Ne pokušavajte prevariti prevaranta, Janeway, a ja nisam ni upola tako loš odvjetnik kako vi mislite. Možete se kladiti kako ću potpisati. Poslije, na sudu, vidjet ćemo koliko to vrijedi."
"Ali u međuvremenu su ga ubili."
"Da. To mi je potvrdilo kako tu nečeg ima."
"Pa ste unajmili privatnog detektiva?"
"Točno i baš sam se usrećio s njim do sada."
"Što je napravio?"
"Ništa bitno, to mi možete vjerovati. Ne zna on gdje mu je guzica, ako želite moje mišljenje."
"Gdje ste bili sinoć, Ballard?" upitao sam iznenada.
"Kako znate da nisam bio kod kuće?"
"Nazvao sam vas nekoliko puta."
"Vozio sam se okolo. Nisam mogao nikako dobiti Rubicoffa. Zvao sam njegov ured, kuću - pokušao sve osim potražiti ga u gradskoj vijećnici, ali nisam stigao dalje od one proklete automatske sekretarice. Plaćam tom tipu više nego što zarađuju odvjetnici, a ne mogu ga dobiti telefonom. A kada sam ga napokon dobio, nije imao vremena za mene. Nisam u to mogao povjerovati. Uhvatio se nekog drugog slučaja i to me naljutilo. Danas će cijeli dan biti izvan grada, možete li to shvatiti? Gubim cijeli dan dok taj privatni šmokljan jurca za nečijom ženom po Santa Feu. Rekao je da je sve što može učiniti za mene odvojiti nekoliko minuta ovog jutra prije nego što ode na aerodrom. Možete li to shvatiti? Dao sam mu osam stotina dolara, tom klaunu, a on me možda može ugurati na pet minuta prije nego što odleti raditi za nekog drugog."
"Pa ste se otišli malo provozati..."
"Da. Nigdje posebno, samo sam se htio ispuhati. U čemu je problem?"
"Možda ga i nema. Htio sam razgovarati s vama o kući vašeg strica."
"Što je s njom?"
"Možda me zanima."
"Šalite se." Odjednom je promijenio ton.
"Mrtav sam ozbiljan, ali nemam baš novca za bacanje."
"Ne treba vam mnogo za moju polovicu."
"To je i gospođica Davis rekla. To je prvi put da ste se u nečemu složili."
"Kolika je vaša ponuda?"
Slegnuo sam ramenima u znak isprike. "Pedeset."
"Priredit ću papire ovog vikenda. Želim završiti s tim."
"Odlično", rekao sam zadovoljno. Pitao sam je li kuća procjenjivana u posljednje vrijeme, ima li termita, mogućih poteškoća s vodovodnim instalacijama. Brbljao sam i pričao bezveze, pokušao sve što mi je palo na pamet ne bih li odugovlačio još malo, a nakon nekoliko minuta napokon se pojavio i Rubicoff. Čuli smo kako se zaustavlja automobil i zvuk zatvaranja vrata. Upravo tada Ballardu je prekipjelo. "Slušajte samo što će sada kurvin sin reći!" povikao je. "Neće imati vremena za razgovor, morat će se žuriti da ne zakasni na avion. Osam stotina dao sam tom kretenu i evo što dobivam!"
Otišao je do vrata i otvorio ih. Čuli su se koraci po stazi. Polako sam krenuo naprijed, pištolj mi je i dalje bio pod jaknom. Vidio sam kako sjena prolazi pod prozorom.
Glasovi su im se pomiješali. Rubicoff je govorio kako mu je žao, vratit će se na slučaj za dan ili dva, ali sada ima samo nekoliko minuta. Ballard ga je ušutkao. "Što se mene tiče, prijatelju, možeš ostati u jebenom Santa Feu! Vrati mi moj novac, prokleta varalice!"
Došlo je do gužve. Ballard je zadao udarac. Očito nije bio jako uspješan, jer je nekoliko sekundi kasnije ležao na podu. Tip ga je sredio onako usput. Prošao sam pokraj Ballarda koji je pokušavao ustati i našao se licem u lice s detektivom poznatim pod imenom Rubicoff.
Lice mu nije izgledalo kao kornjačino. Nije mu se dimilo iz nosnica. Bio je nizak i ćelav. Po njegovu izgledu dalo bi se zaključiti sve samo ne da je privatni detektiv koji je upravo nokautirao svog klijenta.
"Možda želite isto?"
"Ne ja, prijatelju", rekao sam. "Ja sam samo gospođa iz susjedstva koja je došla izraziti dobrodošlicu."
Prošao sam pokraj njega, spustio se do ceste i ušao u auto.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:12 pm






49

RITA JE IZIŠLA IZ RESTORANA NOSEĆI NOVINE I VREĆICU S HRANOM IZ KOJE se još dimilo. "Pa," rekla je, "ne vidim nikakvog ubojicu spakiranog na stražnjem sjedalu."
"Ne gnjavi, McKinley. Ulazi."
Vozio sam prema Denveru, Ulicom Santa Fe, usred najveće gužve. Kupila mi je golemu šalicu kave i roladu prepunu cimeta i šećera. Hranila me dok sam vozio, stavljajući mi u usta komadiće naizmjence s gutljajima kave.
"Ovo će ti doći glave", rekla je. "Pola kolesterol, pola dodaci koji izazivaju rak. Evo ti i moj dio, ako hoćeš."
"Hvala, ali ne bih, hvala. Svako jutro uzimam samo jednu smrtonosnu dozu."
Sama je pojela drugi kolač.
Nalazili smo se usred gužve, na pola puta do Denvera, kada je otvorila novine. "Zanimljiva stvar, ovo jutros. Tvoj se prijatelj Newton sudario s metkom. A ti si bio glavni svjedok, kao i uvijek. Kako to da mi ne pričaš zanimljive stvari s posla?"
"Previše te uzbuđuju. Čitaj mi to malo."
"Dobro." Presavila je novine i pročitala mi.
Nije bilo ničeg novog, osim podatka da Crowellova još nije dala izjavu, a Newtonovo je stanje opisano kao ozbiljno, ali ne i tragično. Jackiejeve nesuglasice s policijom, uključujući probleme koje je imao sa mnom, bile su na kraju u skraćenoj verziji.
Pomislio sam na Barbaru osjetivši grižnju savjesti.
"I to nešto govori. Svakoga se može navesti na ubojstvo."
"Govori i nešto drugo", rekla je Rita. "Murphyjev zakon."\'7b27\'7d
"Koji?"
"Vrijeme rastvara i zacijeljene rane."


Ruby je živio na Capitol Hillu, oko broja 1300 u Ulici Humboldt. Parkirao sam na ulici i rekao Riti da se ne miče iz auta.
Stan je bio na trećem katu. Ruby je izgledao kao da još spava kada je otvorio vrata. "Ma tko bi dovraga mogao biti? Doktore J?" Nalazio se u onom polusvjesnom stanju karakterističnom za noćne ptice, očajnički pokušavajući nagovoriti srce da jače pumpa trećom šalicom kave. Mahnuo je prema stolici da sjednem, gurnuo mi u ruke šalicu, kimnuo prema lončiću koji je bio na štednjaku i nestao u zahodu. Čuo sam kako pljuska voda, a nešto kasnije oglasio se i vodokotlić. Nalio sam kavu, pogledao oko sebe i sjeo u stolicu. Bilo je to uredno mjesto, što me iznenadilo. Vidio sam i spavaću sobu, koja je također bila uredna, ne računajući nenamješten krevet. To je bio jednostavan stan, gotovo prazan, s visokim stropom i staromodnim radijatorima od parnog grijanja. Na zidovima su visjeli uokvireni aktovi, četiri krasna Westona koji su oživljavali cijelu prostoriju. Sviđalo mi se: tu bih i sam mogao živjeti.
Ruby je izišao zakopčavajući košulju. Još je izgledao grogi, nespretan. Sjeo je i počeo piti kavu, polako se prisjećajući da nije sam.
"Što se događa? Što tražiš ovdje u ovo doba dana?"
"Koliko ti treba da se stvarno probudiš?"
"Sat... dva. Teško se pokrenem do polovice dana. Ovaj tjedan moram otvarati knjižaru. Neff bi to trebao raditi, ali još mu nije dobro. Čini se kako želi biti što dalje od tamo, ako mene pitaš. Gadno je uplašen. Hoćeš kave?"
"Već imam."
"Ah."
Nagnuo sam se prema njemu, držeći šalicu objema rukama, grijući ih. "Imam za tebe još nekoliko pitanja."
U tom sam trenu imao samo jedno bitno pitanje. Ali određena mi se zamisao počela stvarati u glavi.
"Pričaj mi opet o onim knjigama, Ruby."
"Kojim knjigama?"
"Onima koje je Neff donio iz Broomfielda kada su Peter i Pinky ubijeni."
"Što bi još htio znati o njima?"
"Bila je to neka žena, zar ne?"
"Da. Gospođa koja je odlazila iz grada."
"Razgovarao si s njom?"
"Telefonom, da."


"Bi li joj mogao prepoznati glas?"
"Zašto? Nikada je nisam sreo."
"Je li ti zvučala kao netko koga bi možda mogao poznavati?"
"Isuse, ne sjećam se. Nisam razmišljao o tome na taj način. Bila je samo glas iz slušalice."
"Koliko ste platili te knjige?"
"Tisuću i pol. I ako misliš kako nije bilo krvavo teško brzo ih skupiti..."
"Kako ste uspjeli?"
"Pa, tu i tamo netko će mi još ponešto posuditi. Nešto smo prodali po veleprodajnim cijenama. Neff je posudio ostatak."
"Koliko je svaki od vas posudio?"
"Ja nisam uspio više od par stotina. Prodali smo knjiga za još tristo. Neff je dodao još soma."
"Kako je došao do njega?"
"Kvragu, ima on prijatelje. On ima svoje, ja svoje."
"Kako ste došli do nje?"
"Nazvala je ona nas. Vidjela broj u imeniku."
"Kada je to bilo?"
"Tog istog jutra."
"Znači, sve ste riješili u sat ili dva."
"Morali smo, jer inače bi prodala drugome. Znaš i sam kako to ide s takvim stvarima. Moraš biti brz."
"Kako ste znali da su knjige dobre?"
"Nekada jednostavno znaš, doktore J. Što smo mogli izgubiti ako odemo tamo? Činilo se da zna o čemu govori. Mislim, znala je o čemu su, kakve su i sve to. Nije se preseravala onim koliko-ćete-mi-dati glupostima. Čitala je naslove i govorila koliko traži i svaki bi nam put ostavila pristojnu marginu. Znala je točno što radi. Kada netko s tobom tako razgovara, nekako si siguran da ima sve o čemu govori. Ako nema, samo vratiš pare kući."
"Dakle, sve ste dovršili u koje vrijeme?"
"Skupili smo novac oko... pa, dva sata."
"Što se onda dogodilo? Nazvali ste je?"
"Nije nam ostavila broj: rekla je da je već isključila telefon, pa mora ona nazvati nas."
"Što je i učinila."
"Da, samo nekoliko minuta nakon što smo skupili lovu. Nazvala je i rekla nam kako će biti u Broomfleldu u tri sata."
"Tada si razgovarao s njom?"
"Da, ali samo na minutu. Javio sam se kada je nazvala. Većinu dogovora obavio je Neff."
"Kada si se javio, tražila je njega?"
"Aha."
"Dogovorili su sastanak... i Neff je odmah krenuo?"
"Upravo tako."
"Krenuo je oko... dva i trideset?"
"Valjda je bilo toliko."
"A vratio se oko pet."
"Aha. Posao mu nije uopće oduzeo vrijeme. Žena je imala sve o čemu je govorila, a sve su knjige bile odlično očuvane, tip-top. Sve što je Neff trebao učiniti bilo je pogledati ih, dati joj lovu i vratiti se."
"Zatim je otišao na zahod i počeli ste razgledavati knjige?"
"Aha. O čemu se radi, doktore J?"
"Žena s kojom si razgovarao. Siguran si da joj nikad nisi čuo glas?"
"Kvragu, teško je to pitanje, doktore J. Razgovarao sam s njom samo nekoliko sekundi."
Uzeo sam njegov telefon i nazvao Ritin broj. Kada je počela snimka, stavio sam slušalicu Rubyju na uho.
"Čini mi se da je to mogla biti ona. Kad bolje razmislim, zvučala je kao netko..." zažmirkao je, slušajući. "Ma tko je to, do vraga - Rita McKinley?"
Nisam ništa rekao.
"Mogla je to biti ona, čini mi se", rekao je Ruby.
"Jesu li se Neff i Rita McKinley ikada sreli prije tog dana?"
"Pa, rekao sam ti kako je dolazila k nama nekoliko puta. Mogao ju je vidjeti. Sjećam se prošle godine, kada je dolazila, Neff nije bio tamo. Uzeo je slobodne dane i otišao na istok, ako se dobro sjećam. U lov na knjige. Sjećam se kako cijelo vrijeme dok je bila u radnji nitko nije ušao, bili smo sami. Čudno sam se osjećao, kao neki klinac koji tek počinje s poslom. Već dugo nisam se pred nekim tako osjećao."
"Ali tada Neffa nije bilo u knjižari?"
Zatresao je glavom. "Na što ciljaš, doktore J?"
"Ne znam, Ruby." Pogledao sam na sat: bilo je osam i četrdeset dva. "Pričaj mi još o knjigama. Vidio sam samo nekoliko naslova kada sam zavirio u kutiju."
Sada je oživio. Odjednom se probudio, jer ga je pokretalo nešto mnogo snažnije od kave.
"Najbolja gomila knjiga koju smo nabavili godinama unatrag. Nekad naletiš na jednu ili dvije takve knjige, nikad na pedeset odjednom. Nikad nemaš tri kutije prepune samih dragulja. Ovako, bilo je tu nekoliko finih Tonyja Hillermana. Rani radovi. Sveti put. Plesna dvorana za mrtve. Muha na zidu. Sve po dvjesto-tristo dolara. Svaka od tih ljepotica kao da je imala u sebi po lijepu zelenu stotku. Samo sjediš i zbrajaš, novac siguran kao u banci. Kvragu, bolje nego u banci, jer njima cijena stalno raste i raste. Hillerman je sada jako popularan, naročito u ovom dijelu zemlje. Bilo je nekoliko Rexa Stouta iz četrdesetih, a njih je tako lako prodati, tako su vraški dobri. Pa prva knjiga Elleryja Queena... znam kako ti to stalno govorim, doktore J, ali to je stvarno bio najljepši primjerak na cijelom svijetu. Nešto ranog Michenera kakvog se više ne da naći. Mostovi Toko Rija, pa njegova prva knjiga, Južni Pacifik. I još je tu bilo knjiga... hm..."
"Paklena naranča", pomogao sam mu. "Nju sam ja vidio."
"Aha, i onaj krasni Eastlake, U ljepotu. Kakva Božja knjiga, doktore J, čisto originalno ludilo. Jesi li to ikad čitao?"
Zatresao sam glavom.
"Ludilo od knjige. Da se prisjetim, bilo je nešto crnih pisaca, Richard Wright, Ralph Ellison, pet-šest knjiga strave i užasa. Super primjerak Mathesonove Paklene kuće... samo dvjesto pedeset za takvu ljepoticu... pa nekoliko Lovecraftova i da, joj, još jedan strašan Matheson, Ja sam legenda. To ti je prava vampirska knjiga, isprepadala me na smrt jedne noći kada nisam imao ništa pametnije nego čitati je. Toliko je bolja od Vještica iz Salema da to i King priznaje, iako je King tako dobar neki tip da uvijek hvali tuđe knjige, a ne svoje. Taj put bio je potpuno u pravu. I slušaj, kad spominjem crne stvari, dobili smo prvu knjigu Toni Morrison, Oko tako plavo... kvragu, čak ni ja nisam nikad prije vidio tu knjigu. Ludilo od primjerka, kladim se da ćemo za nju dići petsto. Što je još tu bilo... veliko Ludilo u Berlinu, za samo par stotina, i nekoliko Van Guliksa s onim kineskim detektivom, za njih se lako dobije dvjesto pedeset, pa veliki Chesterton Eather Brown u omotu od kojeg ti oči ispadnu..."
Pogledao sam na sat. Prestao sam slušati. Znao sam da se zanio, lutajući kroz taj veliki prekrasni svijet koji su upoznali svi pravi knjižari. Ništa te tako ne može začarati, poput vođenja ljubavi s prekrasnom ženom.
"Jesi li ikada pročitao taj roman, doktore J?"
Odmahnuo sam glavom. Nisam znao o kojem romanu govori.
"To ti ja volim, srce. Krv mi se uzburka kada je izvadim iz kutije, a ona me gleda, kao da je tiskana prije sat vremena. O da, sjajno smo prošli s tom kupovinom, čak i ako ponešto budemo morali prodavati po veleprodajnim cijenama da održimo glavu nad vodom. Leglo nam je poput transfuzije, znaš na što mislim? Srce ti opet zaigra, od radosti, svijet opet ne izgleda loše neko vrijeme. Čekaj, ima tamo još..."
"To mi je dosta, Ruby."
"Ma čekaj, nisam ti ni pola ispričao."
"I to je dosta. Dobio sam što sam trebao."
"Ne razumijem te. Što ti u stvari tražiš?"
Pogledao sam na sat. "Kakav je tvoj osjećaj za vrijeme, Ruby?"
"Ne razumijem."
"Što misliš koliko smo vremena ovdje sjedili i razgovarali - od trenutka kada sam te pitao što je u onim kutijama? Što misliš koliko dugo?"
"Ne mnogo dulje od minute. Najviše dvije minute. Nije moglo biti više od toga."
"Što kažeš na sedam minuta i dvadeset sekundi."
Iznenadio se.
A zatim prestravio.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 12:12 pm







50

SLAGAO SAM DJELIĆE U SLIKU VOZEĆI NA SJEVER. OD NJE SAM SE POČEO osjećati šuplje i slabo, i to sve više što sam dulje vozio. Rita je znala da se nešto promijenilo. Imala je odličan njuh za takve stvari.
"U čemu je stvar?"
Zavrtio sam glavom i otresao te misli.
"Što nije u redu s tobom?" navaljivala je.
"Ništa." Pogledao sam je i podigao glas da to naglasim.
Vidio sam kako joj se leđa ukrućuju. Ne može se nju vozati ili na nešto natjerati. Možeš nametati tišinu šutnjom, ali ne smiješ pogriješiti i povjerovati kako to što i ona šuti znači da je sve po tvome.
Vozili smo se barem petnaest kilometara prije nego što je progovorila.
"Kamo idemo? Možeš li mi reći?"
"Idemo do onog tipa."
"Kojeg tipa?"
Opet sam je pogledao. "Jesi li ikad čula za Emeryja Neffa?"
"Ne znam... možda sam čula ime. Vlasnik je jedne od knjižara, nije li tako?"
"Nisi ga nikad srela?"
"Mislim da nisam."
"Nikada mu nisi prodala neke knjige?"
"Odakle bih to znala? Sjećaš li se ti svakoga kome si prodavao knjige? I reći ću ti nešto, ne sviđa mi se tvoje ponašanje."
"Ne ponašam se."
Gledala me na tren, pa se okrenula i upala u istu tupu i glupu šutnju poput moje. Nismo mogli razgovarati, a nismo mogli ni šutjeti: tišina je bila nepodnošljiva, pa sam upalio radio, nešto što nikada ne činim ako nisam sam u autu. Nekoliko je obrazovanih idiota vikalo jedno na drugo na postaji KOA, pokazujući na najgori način što se danas smatra govornim programom. Nisam to mogao slušati. Napokon sam našao KEZW, nostalgični radio. Svirali su Samovu pjesmu, vokalnu izvedbu s Bingom i Garyjem Crosbyjem, nešto što sam čuo četiri tisuće puta uključujući i ovaj. Ali to mi barem nije smetalo.
Na moje jedino pravo pitanje Ruby je odgovorio nacrtavši mi mapu. Samo je jedanput bio tamo, prije skoro godinu dana, ali sjećao se dovoljno dobro da mi točno nacrta. Raširio sam njegov crtež dok smo se vozili natrag autocestom, a planine su nam se bijelile slijeva. Uhvatio sam Ritu kako baca pogled na mapu. Oči su nam se opet srele. Stao sam na crvenom i samo smo se gledali. S radija se čulo Nisam imao nikog osim tebe. Tommy Dorsey. Jack Leonard pjevao je refren.
"Zeleno je", rekla je, pa sam opet krenuo.
Zatim je počela, ne gledajući me. Rastavljala me na proste faktore. Radila je poput kirurga, sigurnim glasom, bez osjećaja.
"Čini se kako sam opet postala osumnjičena. Ne sviđa mi se to, pogotovo ne od tebe."
Nisam ništa rekao.
"Za mene je povjerenje jako važna stvar", rekla je. "Da nisam mislila kako to razumiješ, sigurna sam kako se ono sinoć ne bi ni dogodilo."
"To znam."
"Onda mi reci, kopile jedno."
Čak i te teške riječi izgovorila je ledeno mirno.
"Možda je neka žena umiješana u sve", rekao sam. "Ne znam što je učinila ni zašto."
"Ali misliš da sam to bila ja."
"Ništa ja ne mislim."
"Pogrešan odgovor, Janeway, povelika laž."
Kimnuo sam.
"Ovo postaje gadno", rekla je.
"Oduvijek je bilo gadno."
"Vrlo smiješno, ali mislila sam kako je nešto drugo posrijedi. Gdje je nestala ljubav na prvi pogled."
"Zdrava je i živa. I nema ništa s ovim."
"Onda baš i nije neka."
"Nije tako", rekao sam. "Samo radim ono što policajci uvijek rade. Slijedim svoj nos."
"Jesi li to i sinoć radio? Nešto si slijedio, ali to sigurno nije bio nos. Znaš na što mislim?"
"Strah me je pitati."
"Naravno, kad ti odgovor baš neće osvjetlati obraz."
Približavali smo se Longmontu. Počeo sam tražiti mjesto gdje treba skrenuti.
Znao sam pitanje i prije nego što je stiglo: znao ga i plašio ga se.
"Koliko već dugo misliš o tome?"
Duboko sam udahnuo. "Želiš iskren odogovor?"
"Naravno."
"Oduvijek je bilo tamo. Gurao sam na stranu i pokušavao objasniti, ali nije odlazilo."
"Znači, bilo je u krevetu s nama sinoć."
"Radi se o prokletoj procjeni. Ne mogu je jednostavno odbaciti." Kratko se i suho nasmijala. "Ali dobro ti ide, moram priznati. Znaš reći volim te na način da ti se povjeruje."
"Istina je", rekao sam. "Stvarno, Rita."
"Ah", rekla je tiho.
Mislio sam kako bi to moglo biti sve, ali nastavila je: "Ono što mi nije jasno je zašto misliš da sam to učinila. Ne može biti zbog novca. Želiš li vidjeti moju knjižicu?" Otvorila je čekovnu knjižicu iz Prve federalne banke. Zavrtjelo mi se u glavi dok sam pokušavao pogledati i voziti. Ono od čega mi se stvarno zavrtjelo u glavi bili su brojevi, toliko njih, a nigdje decimalnog zareza na vidiku. Bilo je to poput stajanja nad bezdanom, gledajući ravno dolje.
"Ovo je novac samo za putovanja. Na bankovnom računu imam još četiri puta toliko. Imam još jedan račun za poslove koji nisu vezani za knjige. Pa još jedan za ulaganja: moj me knjigovođa nagovorio na to lani. Čini se da stiže više novca nego što mogu potrošiti; čak ga ni poklanjati ne mogu dovoljno brzo. Dok se izležavam u krevetu, zarađujem novac. Zanima li te koliko sam zaradila sinoć, dok si ti slijedio svoj nos? Mogu ja to izračunati, više-manje približno. Ovog trena zarađujem novac, za ime Boga. Nikada više ne moram ništa raditi. Ono što radim, radim jer nešto moram raditi ili ću poludjeti. Nisam ja stvorena za veliko bogatstvo: isuviše sam nemirna da bih bila besposlena. Ne treba mi još novca, ne treba mi ni ovo što imam. Pa mi, molim te, objasni zašto bih ja lagala, krala i ubijala zbog glupog novca."
Tužno sam slegnuo ramenima. Možda zbog uzbuđenja, pomislio sam: možda zbog ljubavi. Tko može ikada znati što će itko učiniti i zašto?
"Imam još jedan račun", rekla je. "Možeš ga nazvati mojim jebi se računom."
Znao sam na što cilja. Znao sam sve o jebi se novcu, uglavnom zato što ga nikada nisam imao.
Istim tim ravnim glasom je nastavila: "Ti si uzbudljiv muškarac. Dovoljno je da pomislim na tebe, pa uzdrhtim. Čak i one prve noći. Izišla sam iz knjižare i bilo je tako snažno da sam morala zastati i nasloniti se na nešto. Evo mog čovjeka, pomislila sam. Bilo je zastrašujuće, najuzbudljiviji trenutak mog života. Nisam mogla dočekati da te opet vidim. Ali ti mi ne vjeruješ, Janeway. Mislim da neće biti ništa od nas."
"Moram znati. To bi trebala razumjeti."
"Moraš vjerovati. Znam da to baš i nije najpošteniji zahtjev. Pravedni Bog ne bi nas tako iskušavao, prije nego što se uopće upoznamo. Ne osuđujem te, ali ne osuđuj ni ti mene. Takva sam kakva sam. A u ovom trenutku mnogo mi je potrebnije povjerenje od ljubavi. I jedno i drugo dobro bi mi došlo."
"Valjda sam bio policajac isuviše dugo."
Uzdahnula je. "Nema Boga, a život nije pošten."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižareva smrt

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu