Knjižarevo obećanje

First topic message reminder :



Nakon što je na dražbi cijenjene i renomirane bostonske kuće kupio potpisano prvo izdanje djela Hodočašće u Meku i Medinu majstora pera i pustolovine, jezikoslovca Richarda Francisa Burtona, Cliff Janeway nemalo će se iznenaditi kada se u njegovoj knjižari rijetkim knjigama pojavi devedesetogodišnja Josephine Gallant i izjavi da je prava vlasnica njegova blaga – ona.Njezin djed, vjerni Burtonov pratitelj, bio je u posjedu cjelovite Burtonove zbirke, no ubrzo nakon njegove smrti zbirka je misteriozno nestala. Pronašavši u Janewayu saveznika, gospođa Gallant zamolit će ga da joj vrati nestalo obiteljsko blago, no kratko nakon toga i njoj se gubi svaki trag. Janewaya će potraga odvesti do otrcane male baltimorske knjižare, pisca mutne prošlosti i bande razbojnika koji su očito u potrazi za istim književnim draguljem, ali kada tijekom istrage strada i njegov prijatelj, postat će očito da je netko spreman na sve kako bi tajne prošlosti ostale zauvijek skrivene.Knjižarevo obećanje treća je knjiga u seriji o Cliffu Janewayu nagrađivanog Johna Dunninga, američkog spisatelja neobično talentiranog i jedinstvenog kao i knjige koje tako iskreno voli i prodaje u svojoj knjižari i antikvarijatu Old Algonquin u Denveru.

KNJIGA DRUGA - BALTIMORE
14
Istočna avenija imala je boju konfederacijske uniforme i bila jednako prazna u blijedom svjetlu koje prethodi zori. Zgrada Treadwellovih stršala je poput tvrđave od cigle. Nekada je možda izgledala dobro, s pločicama na trijemu i olovnim staklom na prednjim vratima. Sada su pločice ispucale i izlizale se, a komadići stakla zamijenjeni su običnim koje se loše ili nikako nije uklapalo. Bilo je napisano KNJIGE, a na trijemu je na vratima bio pričvršćen drugi natpis, s kojeg se gulila izblijedjela boja. OD 10 DO 18, SVAKI DAN U TJEDNU. Trebao sam ubiti više od četiri sata.
Naslonio sam glavu zaklanjajući oči na jedan čisti prozor, ali unutra se nije vidjelo ništa više od nejasnog obrisa pulta, nakrivljene police na kojoj je pisalo da se nude knjige na rasprodaju po samo jedan dolar, i postera s unutarnje strane vrata koji je oglašavao sajam knjiga u Wilmingtonu idućeg tjedna, u Washingtonu idućeg mjeseca i u Baltimoreu kasnije tog ljeta. Dublje unutra u tami su se nazirale sjene većih polica za knjige.
Odšetao sam natrag na južni Broadway i spustio se prema luci. Tražio sam kafić koji je otvoren u tako rano jutro i našao tmurno mjesto preko puta tržnice, koja se polako budila. Naručio sam nešto masno i pio kavu ne uzimajući Baltimore Sun koji je bio na praznoj stolici do moje. Osjećao sam umor u kostima; dani nespavanja dolazili su na naplatu, pojačani nemirnim letom iz Denvera i gubitkom dva sata zbog prelaska s planinske na istočnu vremensku zonu. Bila je ponoć kada sam stigao u hotel u blizini knjižare. Događaji prethodnoga dana još su mi se motali glavom, ali spavao sam gotovo četiri sata, probudivši se tik prije zore.
Poput pokvarene ploče mogao sam čuti glas Willieja Paxlona: ugušena jastukom... ugušena jastukom... ugušena jastukom... Osjetio sam Ralstonov očaj, zajedno sa svojim.
U takvim trenucima nikad ne znam što treba učiniti. Znao sam kako bih vjerojatno našao Ralstona da sam otišao u Vegas. Čovjek poput njega se ističe. Pusti ga da se smjesti i već ga je lako naći.
Denise je bila druga stvar. Ako Whiteside ne pronađe njezina ubojicu, a mislim da neće, morat ću ja pokušati. Hrabre namjere bivšeg policajca koji je upravo prekinuo sve veze s nekadašnjim kolegama. Hrabre namjere jer je po svemu sudeći moja prva procjena bila točna, da je to bio neki bezvezni provalnik koji ju je ubio kada je ušla i zatekla ga na djelu. Sitni lopov u prolazu, stranac u svakom slučaju. Takve je pakleno teško naći, čak i uz pomoć cijele gradske policije. Čak i kada se nađu otisci, nemaju se s čime usporediti. Tip uskoči u vlak i sutra je u Pittsburgu.
Ili se primiri, tebi pod nosom, a opet ga ne možeš naći.
Znao sam da od policije ne mogu očekivati nikakvu pomoć. Policajci se drže jedan drugog, a ja ću biti prognanik nakon što se priča o mojem sukobu s Whitesideom pročuje po odjelu.
Ali dva dana nakon Deniseine smrti, šetao sam po susjedstvu Ralstonovih, kucao na svaka vrata i razgovarao sa svima koje sam vidio. U svojoj policijskoj praksi ta se dvodnevna odgoda često pokazala korisnom. Daje vremena da priča sazre u susjedstvu; natjera svjedoka koji oklijeva da progovori i iznese neke nove činjenice na svjetlo dana. Znam za mišljenja kako se za to vrijeme trag može ohladiti i često je stvarno tako. Ali više puta iščeprkao sam nešto četrdeset osam sati poslije, jednostavno obilazeći ista mjesta i pitajući iste ljude. U trećoj kući prekoputa Ralstonove našao sam klinca, dvanaestogodišnjaka, koji je vidio kako netko izlazi iz kuće neposredno prije mraka. Nije mnogo zapamtio, ali bio je siguran u dvije stvari: čovjek se žurio i bio je bijelac.
U subotu navečer, nakon dva dana nećkanja, nazvao sam Whitesidea i ostavio dječakovo ime i adresu na njegovoj automatskoj sekretarici.

Tako je prošao vikend. U ponedjeljak je trebalo letjeti u Baltimore, jer je sve bilo plaćeno, pa sam to i učinio.
Malo sam prošetao, našao nevelik park i sjeo na klupu, gdje sam ukrao još jedan sat sna. U deset sam krenuo natrag do Treadwellovih, računajući tako da stignem nakon što otvore, u nadi da ću biti manje sumnjiv. Ali na vratima je i dalje bio natpis ZATVORENO. I sve je bilo u mraku. Prokleo sam radne navike Treadwellovih i čekao još malo.
Napokon, kroz prozor kafića iza ugla ugledao sam mladu ženu kako žuri niz ulicu. Bila je slika i prilika onog glasa koji sam upoznao preko telefona, izblajhana plavuša u kasnim dvadesetima, uskim kožnim hlačama i skandalozno uskoj majici koja je grimiznim slovima hvalila lokalni bejzbolski klub. Grudi nesputane grudnjakom rastegnule su slova do pucanja i slobodno skakutale dok je prolazila.
Popio sam još kave, dajući joj vremena da otvori i dovede sve u red, ma kakav on bio; onda sam se polako odvukao niz ulicu i ušao u knjižaru.
"Bok, dragi", rekla je. "Mogu li pomoći?"
Pogledao sam joj grudi i othrvao se nagonu da odgovorim: sada možeš. Odmahnuo sam glavom i rekao: "Hvala. Samo ću malo razgledati", a ona je istog trena nastavila s onim što je već radila i zaboravila da postojim. Krenuo sam unutra. Bilo je prašno, ofucano, beskrajno, baš kao što sam zamislio kada sam prvi put čuo za tu knjižaru preko telefona. U prednjoj sobi prizemlja netko je davno pokušao posložiti knjige, s odjelima razvrstanima po područjima. Ma tko to bio, vjerojatno je preminuo prije dvije generacije, ukopan na groblju Treadwellovih sa svim ostalim starim knjižarima. Najednom je mjestu pisalo prva izdanja, ali ako se to odnosilo na književnost, taj je odjel davno umro ili se preselio. Našao sam prva izdanja Mozart ove biografije Marcie Davenport i Grka Zorbe tiskanog u New Yorku, pomiješane s gomilom znanstvenih i tehničkih knjiga iz tridesetih godina, ali bili su u stanju totalne štete, kada su ovici samo daleko sjećanje.
Popeo sam se na kat, pa još jedan, kao nasumce razgledavajući, zapravo samo pamteći raspored. U svakom redu tu i tamo bila je neka žarulja, ali svjetlo je uglavnom dolazilo kroz goleme prozore s obje strane zgrade na svakom katu. Podovi su škripali dok sam prolazio. Cijela knjižara imala je ustajali, prašni miris, od poda do stropa.
Polako sam se vratio dolje do sobe u kojoj je carevala Blondie. Smjestio sam se iza polica, gledajući kroz njih što to ona radi. Bavila se Sizifovim poslom, stavljajući oznake na knjige koje idu na rasprodaju, odvajajući neke da ih gazda pogleda kada i ako se udostoji pojaviti. Nije bilo drugog posla: ni kupaca, ni telefonskih poziva, ni ljudi koji čekaju u redu da bi prodali svoje dragocjenosti. Ali bio je utorak ujutro i takav dan može imati bilo koja knjižara u bilo kojem gradu. Hodao sam niz police, tek toliko da se mičem i natjeram srce da kuca. Pokušavao sam izbjegavati škripave daske; ako me ona već zaboravila, to mi je odgovaralo.
Napokon je ušlo nekoliko kupaca. Dvije kupljene, jedna prodana knjiga. Uvijek više ulazi nego izlazi, ali opet, tako je to kod trgovine, stvari tako stoje.
Dean je došao nešto prije podne.
Krupan tip, s koje ga god strane pogledaš, poput medvjeda s gustom crvenom bradom, teško odrediv na prvi pogled. Netko tko može biti ugodan, neljubazan ili bilo što između. U opisima koje sam dobio preko telefona nešto je nedostajalo, a toga nije bilo ni u njegovu glasu. Na drugi pogled pomislio sam: Dean je glumac, netko tko se stalno mijenja, nikad ne pokazujući pravo lice.
Nije ni pozdravio plavušu, pa je ona nastavila zabavljati se knjigama iza pulta kao da ga nema. Pregledavao je vlastite police, kritički gledajući prašne redove knjiga koji su se protezali cijelom sobom. Iznenada je rekao: "Padne li ti ikad na pamet dovesti ovo malo u red, Paula? Možda bismo i prodali koju knjigu kada bi bilo urednije."

"A gdje bi trebala počet?"
"Pobacati sve ovo sranje na ulicu bio bi lijep početak."
Došao je iza pulta i pogledao onaj jedini račun, pa knjige koje je kupila. "Umjetni penisi za izviđačice", pročitao je. "Je li to neka vražja šala?"
"Mislila sam da bi vam se mogla svidit", rekla je uz blistavi osmijeh.
Prelistao je knjigu, zastajući na nečemu što je izgledalo kao tri puta presavijena ilustracija. "Koliko si prokletog novca ispalila za ovo?"
"Dolar i po. Ja ću je zadržati ako vas ne zanima."
Ali on je uzeo knjigu i otišao, nestajući u prostoriji koja je izgledala kao ured, duboko u pozadini knjižare.
Carl je stigao četrdeset minuta poslije i plavušino se ponašanje istog trena promijenilo. Vidio sam kako se ukočila, izvijajući vrat kad je on zastao pred vratima. Sa svog sam mjesta mogao vidjeti da je stao s nekim tko je došao s njim. Nešto su se dogovarali vani, kao da taj razgovor moraju dovršiti tamo gdje ga nitko ne čuje.
Carl je bio onakav kakvog sam i očekivao: lija. Tip s njim izgledao je grubo poput razbojnika i uglavnom je on govorio. Moj je radar osjetio pištolj ispod kaputa i znao sam da je tip pravi zločinac. Ne netko tko to samo želi biti, kojemu se lako može blefirati. Odmah mi je to bilo jasno, na osnovi starog policijskog iskustva. Plavuša je s pravom bila oprezna.
Završili su s razgovorom i ušli. Carl je otišao ravno u ured, a Capone je prišao pultu, gdje se bolje vide plavušine cice. Pogledala ga je i pokušala se nasmiješiti. "Mogu li pomoći, dragi?"
Nagnuo se preko pulta i kaput mu se rastvorio. "Ne znam, draga", rekao je. "Kakvu pomoć nudiš?"
Vidjela je pljucu i ohladila se.
"Čini mi se da sam te nešto pitao", rekao je razbojnik.
Ona je problijedjela, tako da sam to mogao vidjeti s drugog kraja sobe. "Znate već", rekla je. "Oko knjiga i tih stvari."
"Knjige i te stvari", rekao je on. "Izgledam li ja kao netko kome trebaju knjige i te stvari?" "Ne, gospodine."
"Zašto ne? Misliš da ne znam čitati?"
"Ne, gospodine. Mislim, da, gospodine. Sigurno znate čitati." "Nemaš ti pojma o čemu govoriš, zar ne?"
"Tako je, gospodine."
Onda je pogledala preko njegova ramena. To ga je zbunilo pa se okrenuo od pulta kao da mu je mačka za vratom. Oči su nam se susrele kroz policu. Pogledao sam na drugu stranu, prekasno. Čuo sam kako mi prilazi. Duboko sam udahnuo.
"Hej, ti."
Okrenuo sam se i pogledao ga niz prolaz medu knjigama. "Da, ti. Kojeg vraga ti gledaš?"
"Ništa."
"Tako dakle. Ja sam ništa?" "Nisam vas gledao."
Zakoračio je u prolaz. Osjetio sam kako mi se trbuh stišće. Opet počinje.
"Onda ja lažem, je li?"
"Gledao sam knjige. Slučajno sam podigao pogled."
"Meni to nije tako izgledalo", rekao je rugajući se. "Pa", rekao sam. "Žao mi je ako sam vas

uvrijedio."
"I treba ti biti žao. I drži te svoje jebene oči dalje od mene ako se ne želiš provesti kao bos po trnju. Jasno?"
"Jasno."
Približio mi se još jedan korak, kao da mu se ne sviđa boja mojeg glasa. "Mislim da ti uopće nije jasno."
"Jasno mi je." Malo sam se kao nasmijao, nadajući se da će to zvučati kao da mi je neugodno. "Potpuno mi je jasno."
Gledali smo jedan drugog. Moglo se svašta dogoditi u tih nekoliko sekundi, ali tada je Carl izišao iz stražnje prostorije. "Dante?"
Malo je okrenuo glavu. "Evo, dolazim."
Priprijetio mi je prstom i onda su njih dvojica napustila knjižaru.
Izišao sam iz prolaza. Plavuša je potonula u stolici, a zglobovi su joj pobijeljeli od stiskanja naslona, kao da se bojala da će pasti na pod. Pogledala me i drhtavim glasom rekla: "Mislim da ću ostaviti ovaj prokleti posao."
"Jeste li dobro?"
"Dovraga, nisam, nisam dobro. Jeste li vidjeli tog tipa? Jeste li vidjeli prokleti pištolj?" Zatreptala je. "Isuse Kriste, što nije u redu s njim?"
"Jednostavno voli plašiti ljude. Sviđa mu se kad se skupe, to ga rajca. Njegov je trik da se uvrijedi bez obzira na to što mu netko rekao."
"Ne govorim ja o njemu. Mislim na Carla, što nije u redu s njim pa dovodi takve tipove?"
"To ćete morati pitati Carla", rekao sam. Kimnuo sam u znak pozdrava i izišao prije nego što Dean izviri i nađe me tamo. Zastao sam na ulici i pribrao se. Hodao sam do ugla mračno raspoložen, ušao u isti kafić kao i prije i sjeo do istog prozora kako bih mogao imati knjižaru na oku. Naručio sam lagani ručak i o svemu još jedanput razmislio. Posljednji put kada sam ustuknuo pred nasilnikom još sam bio u gimnaziji, neposredno prije nego što sam naučio jednu od najvažnijih lekcija svog života: nikad ne udari prvi, ali nikad nikome ne dopusti da te vrijeđa. Ali nisam prešao cijeli put od Denvera kako bih se smrtno zakrvio s nekim prvi dan u Treadwellovoj knjižari.
Smrtno je bila riječ na mjestu. Ne svađajte se s onakvim tipom ako ne mislite ozbiljno. A kada se jednom u to upustite, morate biti spremni na sve.
Dante.
Još ćemo se mi sresti, Dante.
Nadam se da nećemo. Ali imao sam predosjećaj.
Pojeo sam svoj sendvič pa otišao do telefona i pokušao nazvati Koko Bujak. Nitko se nije javljao. Vratio sam se za stol i naručio pravu kavu, jaku i crnu, nije mi trebalo nikakvo dekafeinizirano sranje nakon onakve noći. Pijuckao sam svoje tri šalice, još se jedanput zbrojio i zaključio da sam skroz dobro.
Posao kod Treadwellovih popravio se u rano poslijepodne, ljudi i knjige su stalno ulazili i izlazili. Knjigolovac s velikim ruksakom izišao je s jednako teškim teretom. Svugdje ista priča.
Dean se pojavio oko dva. Zastao je na ulici i češkao jajca; zatim nastavio niz ulicu, prošao pokraj mog prozora i krenuo prema Broadwayu. Ostavio sam na stolu tri dolara i krenuo za njim.
Išao je nekoliko blokova prema sjeveru, zatim na zapad Ulicom Gough, pa zašao u živahnu četvrt talijanskih restorana i kafića. Ušao je u jedan kafić. Čekao sam vani, ali brzo mi je dosadilo, pa sam ušao i zastao na mračnom mjestu odmah do ulaza. Prostorija je bila ispunjena poslijepodnevnim alkićima, ali nigdje nije bilo Deana. Krenuo sam dublje unutra, ali naglo sam stao i

pribio se uza zid. Ugledao sam nekoga za stolom samo metar daleko, nekoga tko nije mogao biti tu, ali je ipak bio, i tko bi me prepoznao. Povukao sam se i još jedanput pogledao.
Bio je to Hal Archer.

15
Morao sam se maknuti od vrata. Ljudi su neprekidno ulazili, PA sam se provukao iza Archera do kraja šanka, gdje sam se nadao utopiti se u poslijepodnevnoj gužvi. Upravo sam zauzeo zadnji slobodni stolac kada je Dean izišao iz zahoda, krenuo prema Archerovu stolu i sjeo za njega. Nešto su se dugo došaptavali, sve do Happy houra, a za to je vrijeme Dean popio šest piva, dok je Archer pijuckao dva koktela. Sjedio sam, gledao ih i bavio se svojim pivom, misleći kako je malen svijet u kojem su se našla dva tako čudno različita tipa. Malen svijet, kako da ne. Nakon što sam ih vidio zajedno, sve je postalo mutnije, ali ni najmanje nisam vjerovao u slučajnost tog susreta. Archer je prvi otišao. Ustao je, nešto rekao Deanu i nakon nekoliko minuta izišao iz kafića. Dean je naručio još jedno pivo i činilo se kako tamo namjerava provesti noć. Zaključio sam da bi možda bilo korisnije pratiti Archera nego gledati kako se Dean napija, pa sam izišao na ulicu. Sada sam morao biti oprezan; jedna greška i otkrit će me. Ali, kad bolje razmislim, je li to uopće važno? Nisam tu imao mnogo vremena; morat ću se jednom suočiti sa svima njima.
Nekako sam očekivao da će Archer uskočiti u taksi i ostaviti me na suhom, ali barem jednom pratila me sreća. Nastavio je hodati ne osvrćući se. Nakon pet minuta ušao je u hotel. Slijedio sam ga u predvorje i taman stigao vidjeti kako ulazi u dizalo i kreće na deseti kat.
Što sada?
Pričekat ću, makar neko vrijeme. Sjest ću u predvorje uz neke novine, i ako me sreća ne napusti, nitko me ništa neće pitati dok se Archer opet ne pojavi. Nije me napustila. Recepcionar je baš bio počeo sumnjičavo me gledati nakon jednog sata, kada se spustilo dizalo iz kojeg je izišao Archer.
Presvukao se i sada je bio u tamnom večernjem sakou i svijetloj dolčeviti. Gledao sam ga preko ruba novina kako odlazi u hotelski restoran. Jedna varijanta starog Murphijeva zakona prošla mi je glavom. Kada nešto zapinje, pokušaj silom. Ako se slomi, ionako nije valjalo. U mislima mi se stvorio cijeli zamršeni plan. Udari ga tamo gdje su mu misli – u knjigu koju piše. Nemoj propustiti priliku. Samo naprijed.
Slijedio sam ga. Hotel je nudio hladna predjela kao dodatak uobičajenom jelovniku i Archer se odlučio za njih. Stao sam u red, nekoliko ljudi iza njega.
Bio sam dovoljno blizu da čujem kako blagajniku govori broj svoje sobe. Sjeo je za stol u udaljenom kutu prostorije, kao osamljeni lik čiju slavu nitko ne primjećuje. Pulitzerova nagrada ima svojih prednosti, ali nije baš dobra za svakoga.
Platio sam novčanicom od dvadeset dolara i krenuo preko blagovaonice prema njemu. "Ma zamisli, to je Hal Archer."
Pogledao me. "Mi se poznajemo?"
Naravno da me je prepoznao, vidjelo mu se to na licu. Ali rekao sam: "Cliff Janeway. Upoznali smo se kod Leeja Huxleyja."
Rekao sam to srdačno, kao da smo se ne znam kako sprijateljili te večeri. Drsko sam spustio svoj poslužavnik na stol i sjeo. "Je li slobodno?"
"Zapravo nekoga očekujem."
"Oh, dobro, maknut ću se istog trena kada se ona pojavi. Samo vam moram reći nešto što mi se mota glavom još od one večere kod Mirande. Nisam vam se smio onako ulagivati, znam kako je sigurno dosadno kada navaljuju nepoznati ljudi. Kladim se da je to vraški zamorno, stalno slušati o

svojoj veličini po cijeli dan."
"Imate pravo", hladno je odgovorio.
"Kako velikodušno od vas što ste to rekli. Ali bio sam kreten i to treba reći."
"Pa, to ste vi rekli." Lice mu se nije promijenilo, ostalo je nezainteresirano i daleko, a onda je napokon pokazalo netrpeljivost.
"A sada zbogom."
Ali ja sam već počeo jesti. "Kada sam rekao da mi se sviđa što pišete, to sam stvarno mislio.
Vaš sam obožavatelj, mnogo prije nego što ste dobili ikakvu nagradu."
"Slušajte", rekao je. "Ako sam napisao nešto što vam se svidjelo, sretan sam za obojicu. Ali sada—"
"Zapravo, vaš sam veliki dužnik."
Pogledao me tužno, kao netko tko se ne usuđuje pitati. "Zbog vas sam zavolio Richada Burtona."
Ništa nije rekao, ali iz očiju mu se vidjelo kako se pita kamo dovraga ovo vodi. "Ja sam knjižar, znate."
"Sjećam se toga."
"Zbog vas mi je Burton postao jedna od onih velikih strasti koje se u životu knjižara pojavljuju samo nekoliko puta."
Hladno me pogledao.
"Nakon one večeri prilično sam proučio njegov život i djelo, kao i vrijeme u kojem je živio i kladim se da znam ponešto što bi i vas zanimalo. Znam da ga proučavate godinama i da pišete knjigu o njemu, ali naišao sam na neke stvari za koje nitko drugi ne zna."
To je bio plan; privukao sam njegovu pozornost. Jedan je trenutak buljio u mene, a zatim upitao: "Tko vam je to rekao?"
"Što, da pišete knjigu? Ma dajte, bilo je tako očito one večeri da bi i slijepac vidio. Ali vaša je tajna kod mene na sigurnom. Znam kakvi su pisci. Neka se samo pročuje kako Hal Archer piše o Richardu Burtonu, i pet-šest piskarala željnih slave požurit će tiskati nekakve podgrijane poznate stvari. Onda bi to smanjilo vašu prodaju, čak i kada te knjige ništa ne bi vrijedile. A ne bi vrijedile, zar ne?"
"Slušaj... Janeway..."
"Ma u redu je", srdačno sam rekao. "Neću nikome reći ni riječi."
"Ja sam samo rekao kako je Burton bio veliki čovjek. Nisam govorio da pišem knjigu o njemu." "Potpuno razumijem. Moja su usta nijema."
"Ništa vi ne razumijete. Nema se što tajiti. Shvaćate? Ništa."
"Jasno." Namjestio sam blesavo-prijateljski izraz najbolje što sam mogao, dajući mu do znanja kako mi je jasno da se preserava. Samo što mu nisam namignuo. Onda sam dosegao vrhunac vlastitog preseravanja rekavši: "Dobro. Mislim da sam vam oduzeo dovoljno vremena."
Počeo sam ustajati. Ali on je rekao, kao što sam znao da će reći: "Onako čisto iz radoznalosti... o čemu vi to dovraga pričate?"
"Mislite u vezi s Burtonom?"
Pogledao me kao što bi znanstvenik promatrao niže oblike života. Ne, o seksualnom životu kraljice, ti brbljava prokleta neznalice! Nagnuo sam se bliže njemu, kao da su špijuni posvuda. "Otkrio sam velik izvor nepoznatih podataka o Burtonu. Nekoga tko je izravno povezan s njegovim boravkom u Americi."
"Tko bi to mogao biti?"

"Gospođa Josephine Gallant. Podsjeća li vas to na nešto?" "Ni najmanje", rekao je.
"Pa, kad se već ne bavite ozbiljno Burtonom, to ionako nije bitno."
Tišina se oduljila. Grickao sam kukuruzni kruh, a onda onako prostodušno zlobno dodao: "Čini se da vaša prijateljica kasni. Vjerojatno je zapela u prometu."
Opet sam počeo ustajati. On je rekao: "Dakle, tko je ta žena?" "Josephine? Umrla je prošlog tjedna u Denveru."
"Onda ništa."
"Hmmm, ja ne bih to rekao. Ostavila je dosta toga zanimljivoga." "Kao na primjer?"
"Mnogo više nego što se može ispričati sada i ovdje. Ali znate što, ako ikada budete pisali tu knjigu koju ne pišete, bilo bi vam pametno naći se sa mnom prije nego što je objavite."
Uputio mi je neki kiseli polusmiješak. "A vi biste zauzvrat tražili... što? Pod pretpostavkom da to o čemu govorite ima nekog smisla, iako ga očito nema."
"Oh, Hal, sama pomisao da to radim zbog novca me vrijeđa. Ja sam knjižar! Sve što želim je vidjeti kako se rađa veliko djelo. Ja ga ne mogu napisati, ali netko bi sigurno trebao. Ako to stvarno nećete biti vi, možda bih trebao razgovarati s nekim drugim."
"Kao na primjer...?"
"Oh, pa barem pisaca ne nedostaje. Znam ih ja na tone. Neki su stvarno dobri. To je nešto što ide uz knjižaru, upoznajete pisce." Vidio sam kako mu se lice lagano trza i samo je taj prizor vrijedio koliko i moja avionska karta za Baltimore.
"Moram ići", naglo sam rekao.
Svojoj je aroganciji ozbiljno naškodio kada je bio primoren reći: "Niste dovršili jelo."
"Aha, ali idem za drugi stol." Pokazao sam jednu savršeno zgodnu smeđokosu djevojku koja je upravo ušla sama. "Mislim da je vaše društvo stiglo."
"Nije to osoba koju čekam."
"Pa, baš šteta! Isuse, kakav komad. Nije važno, siguran sam da će onaj kojega čekate doći svaki tren, a oduzeo sam vam mnogo više vremena nego što sam namjeravao."
Prije nego što je stigao reći Stani, čekaj malo ili Makneš li se s te stolice, ubit ću te, ja sam već nestao. Prešao sam blagovaonicu i otišao do stola uz prozor, ne toliko daleko da ne vidimo jedan drugog.
Jeo sam s apetitom, dok je Archer prebirao po svojoj hrani, a kada bi nam se pogledi povremeno sreli, ljubazno bih kimnuo. Naletio je konobar i pitao želim li kave, pa sam odgovorio: da, hvala, iako sam već trostruko premašio svoju dopuštenu dnevnu dozu kofeina. Otišao sam po desert, još nešto što mi nije trebalo, ali barem nisam zgrabio kolač sa sirom. Kompot od jabuka bio je sjajan.
Činilo se da Archer ne jede mnogo. Nakon nekon vremena odgurnuo je stolicu i digao se od stola. Stigao je trenutak istine. Dolazio je prema meni.
Sjeo je za moj stol.
"Morate probati ove jabuke", rekao sam. "Hoćete komadić?"
Kada je opet progovorio, medu nama više nije bilo preseravanja. "Ti si stvarno bezobrazno kopile, Janeway. Imaš li ti uopće ideju koliko si bezobrazan?"
"Da, imam. To je jedino što mi dobro ide, pa se trudim biti što bolji." Kipio je dok sam dovršavao jabuke.
"Dakle, Hal... gdje smo sada? Uistinu želiš razgovarati?"

"Dođi u moju sobu. Broj 1015." "Znam koji je broj."
"Moram obaviti jedan telefonski razgovor. Daj mi petnaest minuta."
"Dobro. Ali pažljivo slušaj što ću sada reći. Ne pokušavaj se zezati sa mnom, Hal. Ako se pojavi Deanov brat s onim razbojnikom od tjelohranitelja, obećavam – slušaš li me, Hal – obećavam da ćeš prvo ti stradati."
Petnaest minuta poslije stupio sam na deseti kat. Archer mi je otvorio vrata osrednje hotelske sobe, slične bilo kojoj drugoj iz lanca Holiday Inn ili hotela Ramada, bilo gdje u svijetu. Pogledao sam u kupaonicu i ormar, otvorio balkonska vrata i zaključao ih; jedva sam odolio ne pogledati pod krevet. Provjerio sam bravu na vratima, namjestio sigurnosni lanac i sjeo na krevet. Archeru je to smetalo, ali na licu mu je bio i trag opreza. "Što je tebi? Ponašaš se kao da bježiš od nečega."
"Recimo samo kako sam preživio sve ove godine griješeći samo unutar granica opreza. Imao sam čast upoznati Dantea danas popodne."
"Tko je Dante?"
"Nije baš da se trudiš pomoći, Hal. Nadam se da neću morati otkrivati toplu vodu stalno iznova."
"Nemam pojma o čemu govoriš."
"Onda ću barem jedanput nacrtati kako stvari stoje. Veliki, ružni lupež koji hoda okolo s Carlom Treadwellom. Pravi kostolomac. Atila Hunski za njega je malo dijete."
"Ne znam ništa o Carlovim prijateljima." Sumnjičavo sam ga gledao. "Misli što hoćeš, ali s Carlom nemam ništa."
"A s Deanom?"
Otišao je do ormarića, uzeo politru škotskog viskija i natočio si kratko piće. Spremao je bocu kada sam rekao: "Meni bez ičega, hvala", a on me je opet pogledao kiselo i zabrinuto se smješkajući.
Ali natočio mi je piće.
Popio sam gutljaj. "Čini mi se da smo razgovarali o Deanu."
"Pokušaj me podsjetiti zašto uopće razgovaram s tobom." Uzdahnuo sam. "Ovo će sve do kraja biti kopanje kanala od razgovora, zar ne? Natjerat ćeš me da se oznojim za svaku riječ." Napokon je rekao: "Dean Treadwell pomaže mi naći knjige koje su mi potrebne za posao."
"Živiš li još u Charlestoneu?" "Kakve to ima veze s bilo čim?"
"Čini mi se popriličan put, samo zbog razgovora s nekim knjižarom." "To su moje vražje stvari."
Pijuckao sam viski.
"Pokušaj ti naći knjige u Charlestoneu", rekao je. "Pa ćeš vidjeti koliko će ti trebati dok ne nađeš nešto stvarno rijetko."
"Kažeš dakle da si naletio na Deana, čak ovdje u Baltimoreu, i on radi za tebe. Našao je knjige koje si želio i to je sve."
"Ako sam išta rekao, to bi bilo otprilike to." "Koga si maloprije nazvao?"
"To se tebe ne tiče."
"Možda me se tiče. Možda odjednom počinjem shvaćati cijelu stvar i to me čini vraški nervoznim."
"Kakvu stvar? Ne znam o čemu."
"Od kada zapravo znaš za gospođu Gallant i njene knjige?"

"Večeras sam prvi put u životu čuo to ime."
"Vidiš, Hal, to je laž. Ako već moraš lagati, barem se potrudi raditi to sa stilom. Ljudi cijene kada netko pošteno mulja poput mene ili Deana, ali nitko ne voli obične lažljivce poput tebe, Archer. Nitko."
"Kako se usuđuješ", zakuhao je.
"Da, baš. Možda u nekom pristojnom društvu možeš prodati tu uvrijeđenost, ali meni izgledaš kao bilo koji drugi preplašeni ulični nitkov."
"Kako se usuđuješ!" Sada je vikao.
"Joj, Hal, čini se da sam te nečim uvrijedio i to baš sada kada sam ti se počeo sviđati. Da nisam nešto pogrešno rekao?"
"Gubim vrijeme s tobom. Mislim da ti ne znaš ništa."
"O čemu? Jesi li me zato pozvao gore, da bi saznao što znam? Imam za tebe velike vijesti, Hal. Došao sam da saznam što ti znaš." Progutao je svoje piće, dobivajući time nekoliko trenutaka za razmišljanje. Mirnijim glasom je rekao: "Razjasnimo neke stvari. Briga mene za tvoju malu staricu ili njene..." Zatreptao je, kao da je upravo izbjegao glupu grešku.
Nasmiješio sam mu se. "Ili njene što?"
"Ili njene knjige. Zar nismo o tome razgovarali?"
"Lijep pokušaj, ali čini mi se da si htio reći nešto drugo."
"Ne možeš me optuživati na osnovi nekih glupih pretpostavki."
"Hal, molim te. Jasno mi je da si ti ovdje viši oblik života, ali zar izgledam toliko glupo?" Pročistio sam grlo. "Očito izgledam. Nevjerojatno, glup kakav sam, kako sam odmah našao rupu u tvojoj priči."
"Kakvu rupu? Govoriš u zagonetkama."
"Zar stvarno još tvrdiš kako si htio reći da te nije briga za moju malu staricu ili njene knjige?
Zar me nisi zapravo doveo ovamo zbog Josephine i njenih knjiga?" Gledali smo jedan drugog. "Opa", rekao sam.
Nastavio je, i dalje blijedo buljeći u mene. "Nemam pojma o čemu govoriš."
"A da nisi slučajno htio reći malu staricu i njenog djeda? Ili moju malu staricu i njenu majku,
koju su pokvareni knjižari prevarili za ono što je trebalo pripasti njenoj kćerki i pijanom mužu?"
"Ti bi trebao pisati romane, Janeway. Moje je zanimanje čisto akademsko. Ako postoji nešto Burtonovo što nitko nije do sada vidio i ako ti možeš doći do toga, što na temelju ovog razgovora izgleda prokleto malo vjerojatno, onda bi to mene zanimalo."
"Iako se ne baviš Burtonom."
"Da! Isuse Kriste, moramo li stvarno stalno plesati po jajima?
Naravno da me zanima. Kojeg povjesničara ne bi zanimalo nešto takvo?" "Onda se možda možemo dogovoriti."
"Ja čak i ne znam što ti imaš. Zašto bih se išta dogovarao, kada je očito da samo gubim vrijeme s tobom?"
"Možeš prijetiti koliko hoćeš, Hal, ali moja pitanja neće nestati.
Što radiš s Treadwellovima? Je li ti jasno koliko je to sumnjivo, kada se uzme u obzir njihova reputacija i prijevara s knjigama gospođe Gallant? Ne shvaćaš koliko je malo vjerojatno da si samo tražio knjižara koji ima neke knjige i slučajno nabasao na Deana Treadwella, šesto milja udaljenog, točno u ovom trenutku?"
"Kakva prijevara? Kakva slučajnost?"
"Pokušavaš li ti to meni reći kako zapravo ne znaš ništa o Treadwellovima? Ne znaš kako su

oteli Josephinine knjige prije osamdeset godina?"
Pokušao se usiljeno nasmijati, ali postigao je samo neki zvuk nalik na lajanje hijene. "Prije osamdeset godina! Isuse, ti si stvarno poludio!"
"Stvarno misliš da će ti netko povjerovati? Nisam ja provalio u ovu sobu, ti si me pozvao. Ako želiš govoriti, govori, ali ne preseravaj mi se više o tome kako Treadwellovi za tebe traže neke rijetke knjige. Izgledam li poput nekog tko je sada izišao iz knjižare u Zabiti Donjoj? Kakve rijetke knjige? Kakve ti to knjige tražiš, pa ih samo Dean Treadwell može pronaći? Stari Dean sigurno je strašan knjižar. Vidio sam ga na djelu jutros i mislim kako ne zna naći ni svoj kurac, ali opet, možda griješim. Reci mi naslove nekih knjiga koje ti on traži. Spreman sam se onesvijestiti od oduševljenja, samo naprijed, reci mi najbolje što imaš."
"Ne moram ja tebi ništa reći."
"Reci mi samo dva naslova koja tražiš i koja samo Dean može pronaći." "Kojeg vraga ti sebi umišljaš?"
"Samo jedan naslov, Hal. Jedan bijedni naslov i povjerovat ću u sve što kažeš." "Ovaj je razgovor gotov."
"Mi smo razgovarali? Meni se ne čini tako."
"Gubi se odavde! Izlazi odmah ili ću pozvati hotelsko osiguranje."
"Moram malo pripaziti na ponašanje, ovih me dana svi izbacuju." Pokušao sam izgledati skrušeno. "Smijem li prvo dovršiti piće?" Soba je naglo utihnula i tek tada i tamo shvatio sam kako opet potpuno razmišljam i djelujem poput policajca. Počelo je prošlog tjedna s Whitesideom, s Denise, i nije se tu radilo samo o prirodi pitanja i ispitivačkom nastupu, dolazilo je to sasvim prirodno. Dobar policajac uvijek i na svakog sumnja.
U minuti mi je cijeli slučaj prošao kroz glavu i sve sam ih vidio: Josephine, Ralstona, Treadwellove i Denise, kako je na nosilima iznose iz njene sobe. Misao koja mi se pojavila bila je jako nategnuta, poput nestvarnog predosjećaja koji riječi ne mogu opisati, ali ipak sam je istog trena prepoznao. Mislio sam na klinca koji je vidio bijelca kako izlazi iz Ralstonove kuće. Archer je bio bijelac. Kao i Treadwellovi. I Dante. A Denise je cijelu noć imala kod sebe Josephinina Burtona; samo jednu noć, ali tko je za to mogao znati? Što ako su ovi kurvini sinovi pratili Josephinu? Što ako su znali da je umrla kod Ralstonovih? Što ako su oni ubili Denise?
Denver je tri sata daleko. Uskočiš u avion i to je to!
Nagnuo sam se naprijed na krevetu i ispitivački gledao Archera. "Gdje si bio na današnji dan prošlog tjedna?"
"To te se također ne tiče, ali bio sam u Južnoj Karolini, radio sam." "Može li to netko potvrditi?"
"Kakvo je to pitanje?"
"Jako, jako jednostavno pitanje, Hal. U prijevodu znači – je li te itko tamo vidio?" "Znam što ono znači. Ali zašto to pitaš? Zašto bih ja nešto trebao dokazivati?" "Očito ti ne znaš... još. Pa ipak bih volio čuti odgovor."
"Odgovor je ne. Kada radim, ne viđam se ni sa kim i ne dižem slušalicu. Je li ti to dovoljno?" "Naravno. Sviđa mi se kako se trudiš, zato si tako dobar. Ali nekako mi se čini da si možda bio
u Denveru prošle srijede navečer." "Zašto ti se to čini?"
"Ne znam, došlo mi je odnekud. Siguran si da nisi bio tamo?"
"Jasno da sam siguran. Misliš kako ne bih primijetio da sam prešao preko pola vražje zemlje?" "Primijetio bi, naravno."

"Zašto bih to tajio? Je li netko opljačkao banku prošle srijede?" "Da, upravo tako, Hal, pokušavam te optužiti za pljačku banke."
Otišao je do prozora i pogledao van u noć. "Mislim da bi sada trebao otići", tiho je rekao. "Nije baš bilo koristi od ovog sastanka."
"I meni je to palo na pamet."
Ustao sam i otišao do vrata, siguran da će nešto reći. "Što ćeš sada?" upitao je.
Pogledao sam natrag u sobu. "Pa, ne znam. Nastaviti ti zagorčavati život koliko god budem mogao, valjda. Imam prijateljicu u Publishers Weeklyju† kojoj će biti drago saznati da se baviš Burtonom. Nazvat će te radi provjere. Naravno da ćeš lagati, ali ja ću je upozoriti na to.
† Tjedni časopis za nakladnike.
Nije to neka velika priča, samo mali trač. Piše ili ne piše? Dovoljno da svi saznaju." "Prokletstvo, Janeway, hoćeš li me, molim te, saslušati? Ja ne pišem o Richardu Burtonu." "Onda nije ni važno što ću ja pričati, zar ne?" Posegnuo sam davno natrag u prošlost i izvukao
ime, pjegavu klinku s kikama koju sam ludo volio u trećem razredu. "Zove se Janie Morrison, ta moja prijateljica. Ako čitaš Publishers Weekly, vjerojatno si naišao na njene članke. Svidjet ćeš joj se, Hal, tako užasno loše lažeš. Janie je pekla zanat u New York Postu, zna ona prepoznati kada netko loše laže."
Izvukao sam sigurnosni lanac iz ležišta i kroz špijunku pogledao prazni hodnik. Osjećao sam njegov pogled na leđima i kada sam se napokon okrenuo, on više nije stajao uz prozor. Gledao me zabrinutim pogledom istučenog psa. "Stvarno mi je žao, Hal", rekao sam.
"Žao mi je što si takav monumentalno jebeni seronja, jer stvarno mi se sviđaju tvoje knjige. Imaš najveći od svih talenata, i to na tone. Kada bi izvukao glavu iz guzice, možda bi bio sretniji."
"Što ti znaš o sreći? Jesi li ti sretan?"
"Hej, radim ono što mi se sviđa, zašto ne bih bio sretan? Pa što ako nije sve savršeno, ionako ne vjerujem u savršenstvo. Sreća je ono što te dopadne."
Šutio je.
"Hajde, srce, sve mi reci. Još nije prekasno, još mi možemo biti prijatelji." Podigao je glavu i pogledi su nam se sreli. "Na to ne računaj."
"Nikada to ne radim. Ali ako se predomisliš, ja sam u prenoćištu Bozeman."
Gledao sam kako se pale i gase žaruljice s brojevima katova dok sam se spuštao dizalom.
Zaustavio se na trećem pa sam se povukao uza zid očekujući... što?
Ušlo je dvoje starijih ljudi i sumnjičavo me pogledalo.
Nisam bio samo uzrujan, iznenada sam bio jako uzrujan. Ono što se činilo kao dobra zamisao, Archerova uporna šutnja pretvorila je u nešto teško i napeto, puno opasnosti. Imao sam tu iznenadnu slutnju i jednom kada se pojavila, nisam je mogao otjerati.
Pusti da se slegne. Vidi je li se primilo.
Koliko sam ubojstava riješio na taj način? Imao bih neku zamisao, nešto što bi mi palo na pamet potpuno nelogično i nezasnovano na činjenicama, i počeo bih graditi cijeli slučaj na tome. Koliko sam puta krenuo za ubojicom naoružan samo dalekom slutnjom, a onda bi mi odjednom brdo dokaza palo u krilo?
Još davno sam naučio kako nema logike kod ubojstva. Nekad ima, ali to su laki slučajevi: muž ubije ženu, klinac nožem raskomada oca, kurva puca na svodnika. Teški slučajevi uvijek prkose zdravom razumu.
Izišao sam na hladni noćni zrak. Svijet je izgledao mirno i spokojno; ništa se nije micalo. Krenuo sam na zapad, pa na jug, oko unutarnje luke prema Federal Hillu. Napokon sam se smjestio na

klupi s koje se vidjela luka.
Misao se vratila: što ako su ovi kurvini sinovi ubili Denise? Kako su mogli saznati za nju? Knjiga je jedini mogući motiv, a nitko nije znao da je kod Denise. Samo Denise, Ralston i njegov liječnik, Erin i ja.
Stigao je još jedan predosjećaj, mračan i prepun nevolja. Plašio sam se za Koko. Koko je znala stvari koje nitko drugi nije.
Uzburkali su se moji policijski nagoni. Što ako Denise nije ubio neki bezvezni denverski lupež u potrazi za šakom dolara? Ako je Burton bio razlog, ubojica je mnogo veći lupež. Što ako je sve počelo ovdje, a ne u Denveru? Gotovo sigurno je onda Archer u središtu svega. Kao i Treadwellovi. Dante im služi za prljave poslove, a ja sam upravo ponudio dobar dio sebe kao mamac.
Ali što je s Koko?
Već je bilo prilično kasno, ali u tim okolnostima nije me bilo briga za pristojnost. Stao sam pokraj prve govornice i okrenuo njen broj.
"Daj, Koko, javi se."
Pustio sam da zvoni dvadeset puta prije nego što sam odustao, proklinjući u noć.

16
Četrdeset minuta poslije vozač taksija okrenuo se i pogledao me preko ramena: "U koji dio Ellicotta želite?"
"Ne znam. Koliko je to mjesto?"
"Ne preveliko – nekoliko tisuća ljudi, jedna glavna trgovina, gomila malih vijugavih ulica. Ali dobro je znati kamo ideš. Zna biti mračno."
Podigao sam papir i pročitao na svjetlu naselja kojem smo se približavali ono što sam sam napisao. "Gdje je Ulica Hill?"
"Odvest ću vas."
"Može li se tamo pješice iz centra?"
"Ako volite pješačiti. Uzbrdo je s obje strane, kako voli reći moj klinac."
Prešli smo rijeku i iznenada se našli u okrugu Howard. Truckali smo se preko željezničkih tračnica, provezli pokraj velike kamene kuće i počeli se penjati. "Žena mi je iz ovog kraja", rekao je taksist. "Njen je otac imao crpku."
Da sam očekivao još jedno veliko predgrađe, prevario bih se. Sve je izgledalo usko, puno krivina, isklesano iz kamena starog barem jedno stoljeće. Ulica Frederick postala je Glavna ulica, s kamenim zgradama na objema stranama. Koliko se po mraku vidjelo, podsjećalo me na Colorado. Gradić je sličio Central Cityju.
Ulica je skrenula i trenutak kasnije taksist je rekao: "Ovo je centar, drugog nema. Ulica Hill je ravno naprijed, tamo lijevo, možda četvrt milje daleko. Mogu vas odvesti za tren oka."
"Hvala." Razmislio sam malo pa rekao: "Izići ću ovdje i nastaviti sam."
Stajao sam u sjeni Glavne ulice dok je taksi nestajao nizbrdo. Bilo je već barem jedanaest sati: prilično kasno za istraživanje nepoznatog terena. Još sam bio nervozan i nisam se mogao otresti dojma kako me netko prati. Šetao sam niz ulicu punu kafića i taverni i raznih dućana koji su se zatvorili satima prije. Noćna rasvjeta probijala se kroz zatamnjena stakla i iza ulice mogao sam vidjeti tek pokoje upaljeno svjetlo na padinama brda. Sve me još više podsjećalo na Central City dok sam prolazio ulicom nazvanom Church road i nastavljao uzbrdo.
Prošao sam pokraj vatrogasne postaje i kafića. Zastao na trenutak i pogledao iza sebe. Nekoliko je automobila bilo na ulici iza mene, nekoliko ljudi na pločniku. Činilo se kako nikoga nije briga za

mene, nitko me nije gledao, nitko me nije slijedio.
Blizu vrha bila je jedna stara crkva. Ulica Hill vodila je lijevo, nalik na litografiju, pravi sokak na mjesečini.
Nastavio sam se penjati, a vodio me samo mjesec. Povremeno bih ugledao svjetlo iz neke kuće, ali većina ih je bila u mraku, ljudi u njima pozaspali. Nisam imao baterijsku lampu, ali sjećao sam se što mi je Koko rekla: peta kuća zdesna, s njenim imenom na sandučiću.
Tada sam je ugledao, nisku prizemnicu na povelikoj parceli, okruženu drvećem. Neočekivano, svjetlo je bilo upaljeno. Blijedi odsjaj mogao je dolaziti od fenjera ili plinske svjetiljke. Krenuo sam putićem prema kući i popeo se na trijem. Zakucao sam na vrata. Začuo se tresak. Zatim je kuća utihnula, činilo mi se prilično dugo.
Sjena je prešla preko prozora sa strane. Vidio sam ruku, zatim siluetu lica.
Upalila su se svjetla na trijemu. Vidio sam kako me kroz mali prozor gleda tamni lik. Obris je bio ženski, ali nisam još mogao biti siguran.
"Koko? Ja sam Janeway, iz Denvera."
Sjena se odmakla od prozora i odmah nakon toga vrata su se odškrinula. Nisam vidio ništa od lica, osim ruba naočala koje su reflektirale svjetlo s trijema. Ali kada je progovorila, prepoznao sam glas.
"Gospodin Janeway?"
"Znam da je kasno. Žao mi je. Nazivao sam ranije." "Meditirala sam. Ne čujem telefon kada sam u toj sobi." "Vratit ću se sutra."
Nadao sam se da će mi proturječiti, ali nije rekla ništa.
Sekunde su prolazile. Odlučio sam pokušati. "Slušajte, Koko, zapravo bih jako želio razgovarati s vama noćas. Dogodile su se neke stvari otkako smo posljednji put razgovarali telefonski." Čuo sam je kako uzdiše. "Ne može biti ništa dobro, ako vas dovodi ovamo u ponoć."
"Prijateljica mi je ubijena."
Nagnula se bliže vratima i rekla: "Moja sućut." Vidio sam kako se sjena njezina lica miče preko odškrinutih vrata dok me nije pogledala desnim okom. "Kako je ubijena?"
"Policija misli da je to bio neki provalnik iz susjedstva." "Čini se da vi mislite drukčije."
"Ne znam što bih mislio. Nije meni slično svuda vidjeti urotu, ali svašta mi pada na pamet otkako sam stigao u Baltimore."
"A to svašta ima veze s Josephinom."
Prije nego što sam se stigao složiti, rekla je: "Užasno sam nepristojna. Uđite."
Ušao sam u mračan hodnik. Cijela je kuća bila u tami, izuzev narančaste lampe u sobi meni zdesna, a Koko je i dalje bila samo sjena. Povela me prema prostoriji koja je očito bila dnevni boravak, a meni se učinilo da vidim vitku djevojku sa šalom preko ramena, okruženu knjigama. Šal je bio taman, vidjelo se na svjetlu lampe iz sobe; djevojka, prema opisu koji je sama dala telefonom, trebala bi biti žena starija od mene, ali je djelovala mladoliko i dok je iz hodnika ulazila pod svjetlo sobe.
U zraku se osjećao tračak tamjana, a rasvjeta je bila magličasta poput scene iz umjetničkog filma. Okrenula se i pokazala mi gdje mogu sjesti. Stvarno je bila vitka. Lice joj je djelovalo mlado, bez bora, godine su se tek dale naslutiti zbog naočala i kose, koja je pod narančastim svjetlom izgledala crna, prošarana sijedim i bijelim vlasima. Čak i s tom kosom nije izgledala starije od trideset pet. Lice joj je također bilo usko, ali toplo pod mutnim svjetlom. Vidio sam na njezinu čelu

trag znoja, iako je u kući bilo hladno. "Sjednite, molim vas", rekla je i sjela na stolicu nasuprot mojoj.
Pogledao sam je u oči, koje su izgledale plave. "Mlađi ste nego što sam mislio."
Nasmiješila se. "Nažalost, to je samo velika varka. Izgledam mladoliko jer činim samo prave stvari već trideset godina. Nema tu neke tajne – treba samo raditi ono što svi govore."
"Tko to?"
"Travari, liječnici, poneki vrač. Rastežem se, šetam, ponekad odjednom počnem divlje, žestoko vježbati. Baš malo prije nego što ste stigli, na primjer. Pravilno se hranim. Ne pušim. To je najgora stvar koju možete sebi učiniti."
Imala je ljubazan osmijeh, koji je počinjao u očima i širio se cijelim licem. Nasmiješila se i rekla: "Navršit ću šezdeset dvije idućeg mjeseca."
"Nemojte reći!"
"I vi ste u dobroj formi." "Zato što sam mlad u srcu."
"Izgledate kao tridesetpetogodišnjak, i zborite kao mudrijaš."
"Trideset sedma mi je. Lud sam za trčanjem, povremeno pijem, uzimam previše kofeina i izbacujem više verbalnog smeća nego što bi izišlo iz dvanaest drugih usta za cijeli mjesec, makar u njemu bile same nedjelje. Toliko o mom mudrijaštvu. Ali ne pušim."
"Pametno. Mogu li vas nečim ponuditi? Upravo sam htjela popiti čaj." "U ponoć?"
"U mirovini sam, gospodine Janeway. Neće mi ujutro zvoniti sat, pa spavam kada hoću, ostajem budna cijelu noć kada to želim i pijem čaj kad god mi se pije."
"Godilo bi mi malo ponoćnog čaja." "Dobro. Odmah se vraćam."
Dok je nije bilo, ustao sam i malo pogledao po sobi. Svuda su bile police s knjigama, o filozofiji Istoka, Indiji i Egiptu, sufizmu i hipnozi; nešto poezije, nešto beletristike, nekoliko iznimnih ličnosti. Djela Rabindranatha Tagorea, Gandhijev životopis i sve knjige Richarda Burtona i one o njemu. Pričvrstila je mali uokvireni citat Tagorea na rub police: Moderna društva skupila su bogatstva, a izgubila zadovoljstvo. Pogledao sam u mračni hodnik i ugledao još knjiga s obiju strana.
"Puno čitam." Stajala je iza mene s poslužavnikom, šalicama i čajnikom iz kojeg se pušilo. "A krećete se kao mačka."
"Ovo je dobra kuća. Nigdje ne škripi. A nikada ne nosim obuću kad sam unutra." Pogledao sam prema policama. "Zanimljiva zbirka."
"Govori li vam nešto o njezinoj vlasnici?"
"Naravno. Nema boljeg pokazatelja ličnosti nego što su nečije knjige." "A što gledate kada se nađete u kući bez knjiga?"
"Ne znam. U ono što vidim, mislim. Ali uvijek mi je nekako... nedostaje mi riječ..." "Žao je ta riječ."
"To je prejaka riječ, prava osuda." Onda sam malo razmislio i rekao: "Aha."
"Ne bih mogla živjeti bez knjiga. Iznenađuje me koliko ljudi može tako živjeti. Poznajem pisce
koji uopće nemaju knjiga, vjerovali vi to ili ne."
Ne samo da sam vjerovao nego sam poznavao i ja takve pisce.
Lovci na slavu koji žele zaraditi pišući knjige, ali nikada ni jednu ne bi kupili. "Popijte čaj prije nego što se ohladi."

Popio sam gutljaj i rekao: "Što je ovo? Čaj nije." "Mješavina trava. Sviđa li vam se?"
"Da, mislim da mi se sviđa."
"Od toga će vam narasti dlake na prsima."
Nasmijao sam se. "S tim nikada nisam imao poteškoća." Pitao sam je kakvo je to ime Koko Bujak.
"Moj je otac bio takozvani Bjelorus. Majka mi je iz Baltimorea." Gledali smo se. "Dakle, kako vam mogu pomoći?"
Dugovao sam joj istinu i sve sam ispričao: činjenice, svoje sumnje, baš sve.
Nije rekla ni riječ dok sam govorio. Gotovo se nije ni pomakla u stolici. Oči su joj bile prikovane za moje, osobit pogled koji me itekako podsjetio na to da se ona bavi hipnozom. U tih je pola sata morala zatreptati, ali ja je nijedanput nisam ulovio. Nakon nekog vremena njene su oči bile poput koncentrirane energije i sve je ostalo bilo izvan fokusa. Nisam ja bio taj koji priča, ona je izvlačila priču iz mene, ali sve je bilo u redu, pristajao sam na to; ni u jednom trenutku nije mi se činilo da me podčinjava ili mi oduzima kontrolu. Mogao sam bilo kada ustati, usred rečenice, izići i odletjeti natrag u Denver. Bilo bi gotovo ugodno, samo da nije bilo Deniseina umorstva i moje slutnje da bi ubojica mogao biti u Baltimoreu, a ne u Denveru.
"I tako sam stigao ovamo u ponoć", rekao sam, dok mi se njeno lice vraćalo u fokus. Nisam znao što bi ona mogla učiniti. Nisam ni očekivao da će se razgovor ovako nastaviti. "Dakle, mislite da bih mogla biti na nečijem popisu, ako sam dobro razumjela?"
"Ne znam, Koko. Zvuči prilično šašavo, zar ne?"
"Možda prije tjedan dana. Sada više ne." Duboko je udahnula i pustila zrak kroz nos. "Cijeli prošli tjedan imam osjećaj da me netko promatra."
"Jeste li ikoga vidjeli?"
"Netko se ovuda šuljao sinoć. Ali osjećala sam d a je netko tamo mnogo prije." "Kako znate da se šuljao? Čuli ste zvukove?"
"Samo jedan. Zapravo sam nekoga vidjela u dvorištu iza kuće." "Koliko ste ga dobro vidjeli?"
"Ne previše. Bio je tamo straga među drvećem, samo na tren." "Kada je to bilo?"
"Usred noći. Kao sada." "Kako to da ste ga vidjeli?"
"Osjetila sam kao da mi mačka prelazi preko puta. Pogledala sam kroz stražnja vrata i ugledala ga, tamo u dvorištu."
"Je li on vidio vas?"
"O da. Prelazio je preko dvorišta gledajući u kuću kada sam došla do vrata. Nije mogao vidjeti više od obrisa, od tamo gdje je bio, ali vidjeli smo jedno drugo. Zaustavio se, zatim se vratio među drveće i otrčao onuda."
"Jeste li zvali policiju?"
"Što bih time dobila? Nestao je prije nego što sam mogla stići do telefona. Osim toga, policija bi samo optužila crnce."
"Zašto njih?"
"Ima jedno crnačko naselje, gore na putu za planinu Ida. Privuklo je mnoge siromašne crne porodice i mnogo kriminala. Policija je stalno gore zbog nečeg."
"Ta osoba koju ste vidjeli, jeste li ga vidjeli dovoljno dobro."

"Bio je bijelac. Nije mi ni palo na pamet da bi mogao biti netko od ovdašnjih. Možda ga nisam vidjela dovoljno dobro da bih ga prepoznala, ali bilo je mjesečine, kao i večeras. Znam što sam vidjela."
"Još nešto?"
"Mislite neki sličan događaj? Ne, ništa tako očito." "Bilo što."
"Kao što sam vam rekla, nemirna sam već tjedan dana. Zapravo, bit će sada i mjesec da je počelo, ali posljednjih sedam dana otkad sam razgovarala s vama, postalo je... izraženije. Ne spavam dobro, a to nije nešto što mi se događa. Budim se nakon nekoliko sati sna s osjećajem da mi je netko ušao u život. To vjerojatno nema nikakva smisla, sve što vam mogu reći je da to za mene ima smisla koliko i pojava onog čovjeka u dvorištu. Ustanem, recimo u dva ujutro, i zaputim se ravno prema stražnjim vratima, kao da je netko pokucao na njih."
"Ali tamo nikad nema nikoga."
"Osim taj jedini put, ne. Ali u utorak..." Naglo je zadrhtala. "Nešto nije u redu?"
"Ne. Upravo sam to osjetila. Vjerojatno mi samo spominjanje toga izaziva jezu." Ustala je i otišla do prozora. "Vidite? Nema tamo nikoga."
Vratila se do stolice i sjela, ali vidjelo se da je još napeta. "Počeli ste mi govoriti o onome što se dogodilo u utorak."
Umorno se nasmiješila. "Prilično ozbiljno shvaćate ta svoja pitanja. Kao da ste pravi policajac."
"I bio sam, ali davno."
Malo sam joj pričao o tome, nadajući se da ću steći njeno povjerenje. Onda sam opet pitao za utorak.
"Otišla sam u nabavu, u trgovinu gore na autocesti. Nije me bilo možda jedan sat. Kada sam se vratila, nešto sam osjetila još prije nego što sam izišla iz auta. Kao, netko je tu, ali bilo je to jače od samog osjećaja. Nekoliko sam minuta bila potpuno uvjerena da je netko u kući. Dugo sam sjedila u autu, skupljajući hrabrost da uđem u kuću. Kada sam napokon ušla, nije bilo nikoga... ali osjećaj ipak nije nestajao." Pogledala je na prozor. "Očito je da nije nestao. Još je tu."
"Jeste li pregledali stvari po kući da vidite nedostaje li što ili nije na svom mjestu?"
"Sve sam pregledala. Ako je bio provalnik, bio je jako dobar. Ništa nije nedostajalo. A prvo što sam učinila, bilo je pogledati papire o Burtonu."
"Zašto baš njih?"
"Predosjećaj. Ako vam to do sada još nije svanulo, slijedim svoje osjećaje."
"Dakle, cijelo ste vrijeme imali osjećaj kako sve ima veze s Burtonom i Josephinom. To želite reći?"
"Ima tu još toga. Je li vam Jo pričala o Treadwellovima?"
"Rekla je da je jedan od starih Treadwella prije osamdeset godina ukrao Burtonove knjige od
nje."
"Uvijek je u to vjerovala. Jedno od prvih imena koje je spomenula na našim seansama bilo je
Treadwellovo. Iznenadilo me kada sam saznala za knjižaru, da još radi, a Jo je to opsjedalo. Mislim da to nije prejaka riječ – bila je opsjednuta idejom da je nešto učinjeno tako davno imalo tolik negativan utjecaj na njezin život. To je postalo takva prepreka da smo se morale suočiti s njom, pa sam jednom predložila da odemo u grad i pogledamo knjižaru, malo se prošećemo po njoj. Prijedlog ju je oduševio. Nije mi palo na pamet da bi moglo biti ikakve opasnosti."

"I što se dogodilo?"
"Otišle smo jednog poslijepodneva i u početku je sve bilo kako sam zamislila – samo smo razgledale. Natjerala me da nosim njenu torbu, koja je bila teška. Tada nisam znala što je unutra. Neka je žena bila u knjižari. Jo je pitala jesu li Treadwellovi još vlasnici i žena je rekla da jesu. Jo je pitala može li razgovarati s njima i minutu kasnije čovjek je izišao iz ureda."
"Kako je izgledao?" "Mali... hladan." "Carl."
"Poznajete ga?"
"Vidio sam ga – razgovarao s njim, na neki način."
"Pa, tada nisam znala što će se dogoditi, što će ona učiniti. Pokaži mu moju knjigu, rekla je, i ja sam pogledala u torbu, a tamo je bila iznimna stara knjiga – ispostavilo se da je to ona o Africi. Bila sam iznenađena, kao i Treadwell; nisam imala pojma da ona ima nešto takvo. Koliko ćete mi platiti za ovo? upitala je, a Treadwell je postao napet i oprezan. Mislim, stvarno, vidjelo se to na njemu. 'Odakle vam ta knjiga?' rekao je, i to je zvučalo gotovo kao optužba. Koliko ćete mi dati za nju? opet je upitala Jo. Tvrdo ju je pogledao, kao da je pokušava procijeniti. Onda je rekao: 'Dvije tisuće.' Jo se nasmiješila. Bio je to gorak osmijeh, nimalo smiješan, i onda je rekla: I mislila sam. Ovo je još uvijek lopovsko gnijezdo."
"Joj!"
"Da, joj. Ali ono što se onda dogodilo još mi izaziva jezu. Ispružio je ruku, stavio dlan na knjigu i rekao: Nešto vam moram reći: ova knjiga meni izgleda kao ukradena roba. Morat ću je zadržati dok ne utvrdim odakle potječe."
"Joj. Što je onda bilo?"
"Odmakla sam knjigu dalje od njega. Rekla sam mu: Da niste ni pomislili uzeti knjigu od ove gospode. Bit ću u policiji tako brzo da će vam se zavrtjeti u glavi."
"Što je on odgovorio?"
"Ništa. Vratila sam knjigu u torbu i mi smo izišle. Ali on je vidio kako ulazimo u moj auto, imao je dobar pogled."
"I možda zapamtio broj tablice. Dakle, tada je..."
"Tada je počelo, onaj sablasni osjećaj. Neko sam vrijeme mislila kako sam samo napeta, ali to mi se obično ne događa."
"Dakle, onog dana kada ste otišli u kupovinu imali ste dobre razloge da budete zabrinuti za materijale o Burtonu. I nitko ih nije dirao?"
"Dobro sam ih sakrila."
"Ali ipak negdje u kući, zar ne?"
Malo je oklijevala s odgovorom. Napokon je rekla: "Da je netko rastavio kuću na sastavne dijelove, našao bi. Tko god da je bio ovdje, odlučio je – barem tada – da to ne pokuša. Želio je da mislim kako nitko nije bio tu. Ne znam ni kako je ušao a da nije ništa slomio, ali netko je bio ovdje. To je moje mišljenje, kad već pitate. Mislim da je netko bio ovdje. I pregledavao moje knjige o Burtonu, one na polici. Pregledao je i moje stvari, pa ih zatim pažljivo vratio. Zatim je otišao, samo nekoliko minuta prije nego što sam se vratila. Ali njegova aura – njegova toplina – je ostala. Ja tako mislim."
Oštro me pogledala. "Što vi mislite? Bez ulagivanja, molim."
"Ne, mislim da je sve to vrlo moguće. Ljudi mogu ući u kuće – čak i ja znam obiti bravu. I zato mislim da trebate pokupiti te papire, ma gdje bili, i maknuti ih vraški daleko odavde. Napraviti

kopije. Staviti ih u sef. Sljedeći put ćete možda imati manje sreće." Kimnula je. "Shvatila sam što želite reći."
"Dobro. A što ste napravili nakon što se onaj šuljao oko kuće?" "Kupila pištolj."
Osjetio sam kako me stišće u križima. "Kakav pištolj?"
"Malu trideset osmicu. Bio mi je u ruci kada ste pokucali na vrata." "Gdje je sada? Mogu li ga vidjeti?"
"Zašto?"
"Tek tako. Ako vam je to pitanje neugodno, zaboravite ga."
"Ne, s vama je sve u redu." Odmotala je šal i izvukla pištolj kratke cijevi i opaka izgleda, pa mi ga stavila u ruku. "Napunjen je."
"To vidim. Nemojte se uvrijediti, ali znate li se njime služiti?"
"Čovjek koji mi ga je prodao rekao mi je ponešto. O osiguraču ili kako se to već zove. Osim toga, što tu treba znati? Napnete ga, naciljate i nekome postane jako žao što vam je ušao u kuću."
Vratio sam joj ga. "U osnovi, to je to. Sve dok ne upucate mene ili raznosača novina, poštara ili nekog Jehovinog svjedoka koji vam je samo htio spasiti dušu."
Naškubila je usnice. "Čujem prilično glasno neodobravanje u vašem glasu."
"Hej, samo bi mi bilo draže da nemate pištolj. Volio bih i kada bi svijet bio bolji." "Ali vam se ne sviđa."
"Ne sviđa mi se što vam je neki lakrdijaš prodao stvarčicu o kojoj znate manje nego ja o transcendentalnoj meditaciji. Trebate vidjeti što ta igračka napravi kada udari u meso." Stisnuo sam šaku tako da izgleda poput ljudskog srca.
Po njenom se izgledu vidjelo kako je to uspjela zamisliti. "Pa, ne brinite se, neću nikoga ubiti njime. Samo se nadam da ću nekoga uplašiti."
"Isuse, Koko, to je još gore. Ako vam ga oduzmu, naoružali ste neprijatelja." Malo smo šutjeli. Koko je spustila pištolj na stol.
"Nikada se ne poteže pištolj ako se ne misli upotrijebiti, to je sve što želim reći."
Izgledala je frustrirano. "Znam da ste u pravu. Neugodno se osjećam otkako je to u kući. Ali što drugo mogu? Jehovini svjedoci ne dolaze u dva noću."
"Ne možete biti sigurni. Oni nikada ne odustaju."
Pištolj je sa stola buljio u nas. Htjela je nešto reći, ali oči su joj opet nervozno odlutale prema prozoru.
"Bio sam prilično oprezan kada sam dolazio", rekao sam. "Zašto? Mislite li da su vas pratili? Je li vam crna mačka prešla preko puta?"
"Bio sam oprezan, Koko. Znate zašto."
"Možda je tako, ali ja mislim da su vas ipak pratili." Ustala je i hitro otišla do prozora da proviri kroz zavjese. "Vidite? Tamo je. Tamo je vani, sada."
Ustao sam i stao do nje, dovoljno blizu da se dodirujemo. "Ništa ne vidim."
"Vidjela sam nekog s druge strane ulice. Povukao se među stabla." "Isti tip?"
"Ne znam. Mislim da jest. Nisam sigurna." "Idem pogledati."
"Ne. Ne činite to." "Neće mi ništa biti."

"Ne možete biti sigurni. Pozvat ću policiju."
"Što god želite. Ali nije isto vidjeti nekog u stražnjem dvorištu i tamo vani na ulici." "Policija će mi se smijati, to mi želite reći?"
"Neće vas baš shvatiti previše ozbiljno." "A vi? Mislite li i vi da izmišljam?"
"Mislim da ste nekog vidjeli. Tko je to bio, možda nikada nećemo saznati." "Što ako je on?"
"Morao bi biti jako dobar ako me pratio dovde." "Ali ako je jako dobar, moguće je?"
"Svakoga se može pratiti."
"Bez obzira na to kako oprezni bili. A bilo bi mnogo lakše ako je unaprijed znao gdje ste se zaputili. Ili mislio da zna."
"Naravno. Onda me ne bi ni trebao slijediti, zar ne?" "Dovoljno je čekati. Ali što bi to dokazalo?"
"Da smo se nas dvoje našli. Morat će pretpostaviti da sada znate što i ja. I da sam vas upozorio na oprez."
"Dakle, sljedeći put kada krene..." "Neće više hodati na prstima."
Odmakla se od prozora i sjela gledajući u pištolj.
"Ništa od svega toga ne mora se dogoditi", rekao sam. "Ali morate igrati na sigurno. Pomoći ću vam, ako želite."
Pogledala me je. "Mi smo na istoj strani, to želite reći?" "Jesmo, ako tako želite."
"Nisam sigurna što to znači. Ali sada ću sa zahvalnošću prihvatiti pomoć." "Onda računajte na nju, bez obaveza, onoliko dugo ili kratko koliko hoćete." Zahvalno me pogledala. Onda je nemirno pogledala po sobi.
"Ne možemo ništa do ujutro. Ali napali su mi kuću. Mislim da ću poludjeti čekajući ovdje." "Pa, možemo i otići iz nje. Gdje vam je auto?"
"U garaži iza kuće."
"Pokupite sve što vam treba, ako tako hoćete. Dajte mi ključeve; ja ću dovesti auto pred kuću.
Onda ćemo ubaciti stvari i nestati odavde." "Kamo ćemo?"
"Dolje u Baltimore, na svjetlo i među ljude. Možemo samo voziti okolo do zore. U devet ujutro idemo do vaše banke i tamo ćete unajmiti pretinac u sefu. Tamo biste trebali kopirati i svoje bilješke. Poslije će također trebati napraviti i duplikate kaseta." Slegnuo sam ramenima. "Nije ovo najbolji plan otkako je Poe izmislio kriminalističke priče, ali najbolje je što mi pada na pamet. Osim ako se niste predomislili i želite ovdje čekati zoru."
"Ne, to mi se čini... ne znam kako bih to objasnila."
Dala mi je ključeve i izišla. Čuo sam njezine korake na podrumskim stepenicama i zatim kako se kreće negdje ispod mene, pa sam otišao do prozora, tražeći znakove nevolje u dvorištu. Izgledalo je mirno na mjesečini, s barakom garaže na sredini i stablima i grmljem koji su okruživali parcelu. Nisam mogao vidjeti ni traga od neke susjedne kuće.
Izišao sam kroz kuhinju, preko malenog trijema u stražnje dvorište. Ničeg tamo nije bilo; ni pokreta ni zvuka, nikakve se sjene nisu micale među drvećem. Lako bi bilo optužiti Koko za bujnu maštu, ali i ja sam imao loš predosjećaj. Naslonio sam se na trijem i upitao činimo li pravu stvar. Ali

samo sam joj rekao da možemo otići, i ona je sama odlučila, pa sam se napokon nevoljko uputio od kuće prema garaži. Ukočio sam se na pola puta. Nešto se pomaknulo, straga u drveću. Možda pas, možda čovjek; vjerojatno se samo moja mašta nastavljala na Kokinu. Digao se povjetarac, njišući lišće, i možda je to bilo sve.
Polako sam nastavio. Idemo, dječače, vučeš se kao začarani princ.
Stigao sam do ruba garaže i pogledao uokolo. Vidio sam vrata metar ispred sebe; ona velika za auto i ulaz sa strane. Bio je tu i mali prozor, a unutra je bilo tamno kao u rogu. Šuljao sam se uza zid.
Loš predosjećaj poprimio je monstruozne razmjere pa sam zažalio što nisam uzeo baterijsku lampu ili Kokin pištolj.
Vrata su glasno škripala dok sam ih otvarao i ulazio unutra. Bilo je mračno, ali mogao sam djelomično vidjeti automobil na mjesečini koja je ulazila kroz prozor. Svjetlucalo je na jednom odbojniku i padalo na prazni zid.
Brzo sam se maknuo od vrata i naslonio na suprotni zid, osluškujući. Ovo je prokleto glupo, pomislio sam. Koko će se pitati gdje sam nestao. Ali nisam se micao.
Netko je bio unutra. Osjetio sam kako diše; znao sam da je tu.
Ništa se nije micalo, niti se išta čulo bilo gdje u garaži, ali moj je unutarnji alarm vrištao. A onda se nešto pomaklo. Čuo se lagani udar, tako tih da bi mogao biti samo štakor.
Sjena je prešla preko vrata s vanjske strane. Tu nije moglo biti zabune. Nagnuo sam se naprijed i provirio van dok je nešto nestajalo među drvećem. Još jedan oblik pomaknuo se kod prozora. Bilo ih je troje, najmanje troje. Šuljao sam se uza zid, pipkajući iza sebe u potrazi za nečim što može poslužiti kao oružje – poluga za skidanje guma, veći ključ, čekić – ali sve što sam našao bio je sloj prašine.
Nisam mogao ništa drugo nego krenuti dalje. Odmaknuo sam se od zida u dva brza koraka, dodirnuo tvrdu hladnu kvaku na vratima auta i otvorio ih. Bio sam spreman na ono što slijedi; on nije. Svjetlost se upalila u unutrašnjosti auta pa sam ga vidio kako čuči metar daleko. Zavikao je i krenuo na mene. Zamahnuo sam s kuka, pristojno ga zahvatio ljevicom odmah iznad pojasa pa se srušio kao klada. Promrmljao je očajnički dvije riječi: "Isuse... Kriste", a druga dvojica nahrupila su u garažu. Zatvorio sam vrata auta – bolje da smo svi u mraku – i okrenuo se dok je neka sjena plesala oko mene. Zamahnuo sam i udario u ništa.
Iznenada mi je jaka svjetiljka bljesnula pred licem. Nanjušio sam jutenu vreću i prije nego što su mi je nabacili preko glave i povukli naniže. "Sada, kurvin sine", začuo se šapat. "Sada ćemo vidjeti od čega si."
Gadno su me udarili po bubrezima. Netko, me zamotao u još jednu vreću, ruke su mi stegnuli nekakvim konopcem ili remenom, netko mi je podmetnuo nogu pa sam pao na pod, kao juteni sendvič ispunjen krvlju. Osjetio sam razdiruću bol i vidio crvene pruge iza zatvorenih očiju. Jedan od njih stavio je nogu na moj zatiljak. Znao sam da sam ozlijeđen; nakon dosta godina uplašio sam se za život i borio se poput divljaka ne bih li se uspravio i izvukao iz te luđačke košulje.
Nisam uspio. Nastavili su udarati nogama, ne gledajući gdje ni koliko jako. Primio sam pet-šest u trbuh, jedan gadan u prepone, a zatim opet u glavu. Napokon sam se onesvijestio.
Prvo što sam čuo bio je Kokin glas. Osjetio sam kako njene ruke skidaju vreću i prevrću me. Još je bio mrak. Digao sam glavu i ugledao njen obris iza svjetla male svjetiljke.
"Jeste li dobro?"
"Ne znam." Pokušao sam ustati. "Možda su neke kosti slomljene." "Pozvat ću liječnika."
"Provjerimo najprije koliko sam živ."

"Samo mirno ležite. Usna vam je rasječena i jedan je zub slomljen."
Dodirnuo sam zub jezikom i osjetio hrapavi rub. Usna mi je bila razvaljena sve do rupice na bradi.
Opet sam pokušao i uspio sjesti. Ali boljeli su me i zglobovi za koje nisam ni znao da ih imam. "Pretpostavljam da su uzeli vaše bilješke", rekao sam. "Nemojte se sada brinuti o tome."
"Jesu li vas ozlijedili?"
"Ništa što neću preboljeti. Vi ste mnogo gore prošli." "Što su vam napravili?"
"Jedan me pljuskao, tek toliko da obratim pozornost, kako je rekao. Stavio mi je pištolj na glavu i rekao kako će me upozoriti samo jedanput."
Uzeo sam svjetiljku i osvijetlio joj lice. Imat će modricu ujutro. "Upozoriti na što?" "Da ne idem na policiju. Ako odem, vratit će se i mrtva sam."
Digao sam se s poda i napravio nekoliko koraka.
Pitala me: "Čini li vam se da je nešto trajno ozlijeđeno?"
"Samo moj ponos, Koko." Ali kada sam se htio nasloniti na zid, on je samo nekamo skliznuo. Kada sam je opet pogledao, bile su dvije Koko, osvijetljene njenom svjetiljkom. "Nikada me još nisu pretukli.
Bilo je mnogo prilika, ali tek sam sada upoznao to zadovoljstvo."
"Barem vam je smisao za morbidni humor neoštećen. Sjednite tu, zvat ću liječnika." "Ne još."
"Ne želim se svađati s vama. Stvarno vam treba pomoć."
"Brzo ozdravim kada moram. A sada nemam vremena za liječnika."
Zaključio sam kako su me dobro istukli, ali s tim se da živjeti. Stisnuo sam joj ruku. "Ako mi stvarno želite pomoći, idite u kuću i skuhajte mi lončić najcrnje kave koju uspijete. Kada žlica u njoj bude stajala uspravno, zovite me."
"Nema nikakve kave. Žao mi je, ali ne upotrebljavam je." Glas joj je bio potresen, kao da me iznevjerila kada mi je najviše trebala. Dodala je tiše: "Želite li čaja?"
"Bože moj, ne." Pokrio sam lice rukama i nasmijao se, a taj je smijeh bio brat rođeni plakanju. "Vaš je čaj krasan, Koko, ali molim vas, Bože moj, bez čaja. Hvala na ponudi."
Vrpoljila se na svjetlu koje je ulazilo kroz otvorena vrata i gledala me kao brižna koka. "Žao mi je zbog vas."
"Nije prvi put. Prema prijašnjim iskustvima, preživjet ću." Sjedili smo jedno uz drugo i disali, sretni što to još možemo. "Što je bilo s vašim pištoljem?" pitao sam nakon nekog vremena. "Eno ga još tamo na stolu."
"Nisu ga vidjeli. To je dobro, trebat će mi." "Zašto? Što namjeravate?"
"Vratiti što su vam uzeli, nadam se."
Nije mi vjerovala. Nasmiješio sam se i odmaknuo od zida. Stavila mi je ruku oko struka pa sam odšepao preko dvorišta do kuće.

17
S druge strane ulice mogao sam vidjeti blijedo svjetlo duboko u Treadwellovoj knjižari. Kao što sam i mislio; otišli su tamo kako bi prokljuvili čega su se domogli. Nije mi trebao mozak atomskog fizičara da se toga sjetim. Jedan i jedan su dva; dva štakora uz još jednog čine tri štakora. Tamo su:

Carl, Dante i još jedan štakor. "Što ako niste u pravu?" upitala je Koko. "Što ako to nisu bili oni?" "Što ako na vrbi rodi grožđe?"
Zora je još bila daleko; gluhi dio ranog jutra, kada se svaki prolaznik na ulici primijeti sa sto metara. Parkirao sam dalje na Broadwayu pa smo prošetali smjelo uz Istočnu aveniju, uvukavši se u prolaz između zgrada prekoputa Treadwellovih. Tiskali smo se sada tamo, dijeleći tjelesnu toplinu zaštićeni od noćnog vjetra. Prebacio sam onu krvavu vreću preko ramena, pa me kao pončo štitila od vjetra. Ali u meni su rasli snažni osvetnički nagoni, pa sam se nadao da će vreća još nečemu poslužiti prije zore.
Morao sam Koko odati priznanje; ni jednom nije pokušala sakriti kako je užasava ono što namjeravam, ali nije ni pokušala uvjeravati me u suprotno. Jedino je ustrajala u tome da i ona ide, to je sama odlučila. Oteli su njeno vlasništvo i pljuskali je; i time je zaslužila sudjelovanje, sve dok joj je bilo jasno koliko je u opasnosti.
Sat nakon što su me Dante i njegovi momci ostavili pretučenog i krvavog na podu, uspješno sam se oporavio. I dalje sam vidio dvostruko, ali nestalo je vrtoglavice. Boljele su me kosti, kao i mišići, ali ništa nije bilo slomljeno. Stare će kosti izdržati kada bude trebalo.
Bol će se izgubiti, kao i ukočenost, ali poslije ću to gadno platiti. "Vrijeme je."
"Što ćemo ako niste u pravu?" opet je upitala.
"Reći ću ti zašto sam u pravu, Koko. Oni su sada tamo, tako bahati da se i ne pokušavaju sakriti od nas. Tako su sigurni da su ti utjerali strah u kosti, a onaj njihov Dante zna da me prestrašio kada smo se prvi put sreli. Ti momci igraju grubo i ako ga ne sredim ili ne ubijem, bit će opasni za nas oboje dok smo živi. On je zlopamtilo koje ne zaboravlja."
Zagrlio sam je i onda smo se razdvojili. Otišla je natrag prema autu; ja sam prešao ulicu i krenuo prema ulazu u knjižaru. Skupio sam se pod onom vrećom, ušao u predvorje i zavirio kroz prozor. Svjetlo je dolazilo iz iste one stražnje sobe iz koje je Carl izišao kada sam ga jučer prvi put vidio. Vrata su bila zaključana, ali imala su starinski gornji dio nalik na prozor, lijepo osvijetljen i otvoren. Vidio sam kako im se sjene miču po stropu. Tri različite štakorske sjene. Odšetao sam do ugla i ušao u stražnju uličicu; bauljao sam po mraku dok nisam spazio svjetlo iz Carlova ureda. Tamo su bila parkirana dva automobila, stari model Chevroleta i novi Ford. Ti su momci kupovali samo američko; pravi domoljubi, rođeni na Dan nezavisnosti, kurvini sinovi.
Okrenuo sam kuglu na vratima. Kad već spominjemo bahatost, nisu se ni potrudili zaključati vrata.
Morao sam ih iznenaditi. Izgubim li tu prednost, mogu odmah lijepo dati svoj pištolj Danteu da me ubije. Morao sam udariti prvi, brzo i jako.
Ušao sam i začuo njihove glasove. Prepoznao sam Danteov, zatim Carlov, s druge strane prozora. Treći tip sigurno je neki Danteov pomoćnik, neki dodatni snagator. Ako se njega brzo riješim, položaj će mi se popraviti. Takve se stvari ne mogu planirati, ali u tom trenu, gotovo sablasno, čuo sam korake. Povukao sam se između dviju polica baš kada su se vrata otvorila i treći čovjek izišao. Prošao je pokraj mene, otvorio stražnja vrata i izišao. Nije bilo nikakve mogućnosti da ga sustignem, a malo kasnije čuo sam kako se pali motor. Izvukao se iz stražnje ulice i odvezao. Zdrav razum govorio mi je da nije važan, samo neki glupan koji radi što mu se kaže. Treba mi Edgar Bergen, a ne Charlie McCarthy†. Ali ljutilo me je što je itko umakao i trebala mi je minuta dok me ta ludost nije prošla.
† Edgar Bergen bio je poznati zabavljač i trbuhozborac sredinom 20. stoljeća, koji je u nastupima koristio lutka Charlieja McCarthyja.

Ostavio je vrata otvorena i sada sam mogao vidjeti unutrašnjost ureda. Dante i Carl sjedili su za stolom, a između njih bio je kasetofon. Mogao sam čuti Josephinin glas kako mrmori po sobi. Carl je napeto slušao, dok je Dante izgledao nestrpljivo, kao da baš nije siguran što da radi s tim glasom iz groba, s tom staricom koju ne može preplašiti ili natjerati da brže govori.
Dante je sjedio s druge strane stola, gledajući u vrata. To će otežati bilo kakav iznenadni napad na njega. Možda mogu stići do vrata prije nego što me začuje, ali sumnjam, tipovi poput Dantea kao da imaju nekakav radar u svojem obrambenom sustavu. Čak i ako stignem do vrata, treba vremena da obiđem stol i zgrabim ga; više nego dovoljno vremena da potegne pištolj. Mogao bih ušetati sa svojim pištoljem u ruci, ali Dante bi mogao potegnuti usprkos tome, a revolveraški obračun nije bio ono što sam želio. Ili jest? Prešao sam jezikom preko raspukle usne i pomislio: Ubij gada sada i jedna briga manje. Ali čekao sam. Bogzna zašto.
Josephinin glas bio je jedino što se čulo u sobi. Onda se niotkuda začuo Danteov glas: "Čovječe, to je sranje. Kojeg vraga mi radimo s tim? Gubimo vrijeme."
Nisam mogao vidjeti Carlovo lice, nisam mogao znati slaže li se ili ne. Trenutak kasnije rekao je: "Već smo joj pregledali stvari. Nema tamo ništa drugo. Što god da ima, mora biti na ovim kasetama. Zbog čega bi inače onako žarko željeli iznijeti tu kutiju iz one kuće?"
"Sve je to sranje, samo nekakvo bezvezno lupetanje od prije sto godina."
"Tu je mnogo kaseta", rekao je Carl. "Treba vremena da se sve presluša i sazna što je na njima." "Da ih ti preslušaš. Ja imam pametnijeg posla."
"U redu, odnijet ću ih kući i provesti dan uz njih." "Kako ne shvaćaš? To je sve, nema se tu što čuti."
"Možda, ali treba pokušati. Ionako odjednom imam osjećaj kako nije pametno sjediti ovdje predugo. Gdje je dovraga Harlow otišao po tu kavu?"
Dante se nasmijao. "Što, plašiš se da bi nam mogli poslati policiju? Ono dvoje nikoga neće zvati, prijatelju. Pobrinuo sam se ja za to."
"Ipak, ne treba izazivati sreću."
Carl je počeo spremati stvari: kasetofon u njegovu kutiju, bilješke i kasete u kartonsku kutiju. Dante je ustao i obišao stol. Imao sam manje od dvadeset sekundi da krenem naprijed. Ako predugo čekate da se nešto bolje namjesti, obično neće, ali ponekad ipak hoće. Kliznuo sam iza police. Danteov radar, ako ga je imao, te večeri nije radio. Okrenuo se prema daljem zidu gledajući u sat koji sam i ja vidio; bilo je petnaest do pet. Morala je već pucati zora, pomislio sam nepotrebno. Svuda po gradu ljudi se bude, tuširaju, oblače, vode ljubav. Time se bave svi obični ljudi. U te sam dvije sekunde ugledao sve žene svog života: Ritu McKinley... Trish Aandahl... Erin. One koje sam imao i one koje nisam.
Morao sam mu oduzeti pištolj; najvažnija stvar. Nosio ga je s unutarnje strane kaputa, prilično straga na lijevoj strani. Tako sam upamtio i nadao sam se da sam u pravu.
Carl je prošao kroz vrata i pokraj mene. Nisam vidio, ali znao sam da nosi Kokinu kutiju, koju sam također morao zgrabiti prije nego što on ugrabi priliku i pobjegne s njom. Pištolj i kutija, i nimalo vremena između za bečki valcer s Danteom.
Danteu su trebali sati dok nije izišao. U stvarnom vremenu bio je samo dva koraka iza Carla, a ja sam mu bio zdesna, i u tih pola sekunde mislim da me je vidio. Ako jest, nije reagirao zbog mraka ili nevjerice. Nastavio je istim korakom kada sam ga udario. Upotrijebio sam najjače što imam, udarac koji lomi čeljust. Još je bio na nogama kada sam posegnuo za njegovim pištoljem. Pokušao je baciti se naprijed i podići ruke, a ja sam ga dohvatio s druge strane dobrom ljevicom. Izvukao sam mu pištolj, ali je skliznuo i zaklepetao po podu, prema kojem je i on krenuo. Pridržao sam mu lice

koljenom dok je padao, okrenuo se i šutnuo pištolj daleko, pa zgrabio kutiju iz Carlovih ruku. "Bok, šupak", zavodljivo sam rekao. "Dobro došao u pakao."
Carl je proizveo neki jadni cvileći zvuk. "Č-čekaj malo", protisnuo je.
"T-ti č-čekaj. Evo nešto što će te zabaviti dok čekaš." Udario sam ga u zube pa se pridružio Danteu na podu.
Stresao sam se. Bilo je prelako.
Onda sam čuo kako se zatvaraju automobilska vrata. To je Dante mlađi, onaj po imenu Harlow, koji se vraća od tamo gdje je već bio, baš kada su odlučili odustati od čekanja na njega. Osjetio sam divlje uzbuđenje dok sam mu kretao u susret.
Otvorio je vrata. Vidio sam na mjesečini kako nosi tri velike plastične šalice kave na kartonskom poslužavniku.
"Hej, Harlow, meni crnu", rekao sam i zviznuo ga.
Kava se razletjela posvuda. Najprije je stigla do Harlowova lica, ali on to nije osjetio. Stajao sam tresući se. "Kurvini sinovi."
Dante je zastenjao. Upalio sam svjetlo i vidio kako se pokušava dići na noge. Nabacio sam mu vreću na glavu i podmetnuo mu nogu, a on je pao udarivši glavom o pod.
Mudrost mi je govorila da se izgubim pakleno brzo. Imao sam ono po što sam došao, ali zanos je nestao. Nije bilo dovoljno zadovoljštine u onih nekoliko ljupkih udaraca koje sam im udijelio, ne nakon onoga što su oni meni učinili. Osim toga, sada sam imao smrtnog neprijatelja i moram ga barem malo pokušati zadiviti.
Nagnuo sam se nad njega. "Mislim da se nisam imao zadovoljstvo predstaviti. Cliff Janeway iz Denvera. Nitko nas nije upoznao, ali ja sam onaj jadni usrani glupan kojeg si jučer ovdje gotovo na smrt prepao. A ti si valjda opaki opasni gospodin Dante."
Pokušao se opet okrenuti, pa sam ga udario dovoljno snažno da mu slomim kuk. "Ne čini to, Dante. Ako ne želiš puno gadniju bol od one koju su tvoji klipani zadali meni."
Nagnuo sam se i govorio mu kroz jutu. "Kladim se da sada misliš kako će biti zabavno kada me budeš ubijao. Gadno griješiš, i to zbog dvije stvari koje će ti se dogoditi ako to pokušaš. Prvo, ja ću ubiti tebe ako te ikada opet ugledam. Ubit ću te onog trena kada te ugledam, u mračnoj uličici ili usred Pizza Huta u centru Rockefeller."
Napeo sam pištolj i prislonio mu ga uz glavu. "Kako ti se ovo sviđa? Sviđa li ti se taj osjećaj?"
Udario sam ga u sljepoočnicu, dovoljno jako da osjeti. "A u slučaju da me uspiješ ubiti, evo još jedne stvari koju možeš očekivati. Jedan moj prijatelj – netko koga neću imenovati, ali puno je gadniji od mene – već ti je za vratom. Ako mi se bilo što dogodi – bilo što, Dante, prdnuo si u rosu. Ako dobijem zanokticu, pa me zgazi kamion dok je pokušavam odgristi, možeš odmah zauzeti fetalni položaj i poljubiti svoju guzicu za zbogom. Bit ćeš mrtav za dvadeset četiri sata."
Malo sam disao u njega. "Moli Boga da poživim mirno i dugo, Njofra."
Zataknuo sam pištolj za pojas, zgrabio jutenu vreću u šaku i podigao ga na noge. "Sve vrijedi i za Koko."
Iznenada me opet spopao gnjev, pa sam strgnuo vreću s njega i grubo ga udario otvorenim dlanom tako da sam ga zakucao u zid. "Ovo je bilo za Koko. Dodirni je još jedanput i iščupat ću ti srce." Stajali smo pola metra jedan od drugog, isijavajući iskonsku mržnju. Polako sam se povukao prema vratima. "Zapamti, upozoren si samo jedanput, i to bi bilo to."
Podigao sam kutiju, kliznuo iz knjižare i požurio niz ulicu gdje me Koko čekala s upaljenim motorom.

18
Sve sam joj odmah ispričao, a ona je moj izvještaj pratila širom otvorenih očiju. Dodirnula je moje izubijano lice i izgovorila moje ime. "Cliff. Bože moj, Cliff, kakva noć." Gotovo cijelu minutu poslije pitala je: "Mogu li te zvati Cliff?"
Bolno sam se nasmijao. "Vi ste stvarno nešto posebno, gospođo Bujak."
Sjedili smo u nekom neuglednom lokalu, daleko od centra, koji je služio doručak. Borila se žestoko tražeći nešto što bi mogla pojesti, a ja sam smazao sve što je stizalo iz musave kuhinje. Zabavljao sam se trećom šalicom prave kave.
"Mislila sam da si ti knjižar. Mislila sam da si knjiški tip. A onda si se pojavio ovdje i pretvorio se u pravog srednjovjekovnog viteza." Nasmijao sam se, a ona je rekla: "To sam mislila u pozitivnom smislu."
"Znam što si mislila."
"Je li ti to neugodno, biti heroj?"
"Ma ne. Moja je omiljena pjesma Nemogući san. Ali treba je pjevati dubokim baritonom, ne nekakvim zavijajućim tenorom. Jednom sam slušao kako je pokušava pjevati tenor. Užasno. Smiješno, zapravo." Popio sam malo kave. "Mogao bi i dobar bas to izvesti kako treba."
Nasmiješila se gotovo s ljubavlju, pomislio sam, i rekla: "Činiš li to često?" "Što to?"
"Izvodiš gluposti čim netko želi reći nešto lijepo o tebi."
Slegnuo sam ramenima. "A nisam ti još ni pokazao svoje stare rane od metaka." "Eto, baš o tome govorim."
Bilo je zabavno postati njen junak, ali ne zadugo. Još nije shvaćala što se dogodilo. Za nju je priča bila gotova. Mi smo pobijedili.
Objasnio sam joj. "Nisam se htio praviti važan, Koko. Moraš znati koga imamo protiv sebe. Sve što sam napravio Danteu bilo je usmjereno samo na jedno."
"Zvuči kao da nisi siguran da je uspjelo."
Nisam imao brz i lagan odgovor na to. Pijuckao sam kavu. "Kao da se bojiš da si me izložio nekakvoj pogibelji."
"Već si u njoj bila. Samo se nadam da nisam pogoršao stvari." "Jesmo li imali izbora?"
"Pritajiti se u noći i ostaviti sve njima." Zacrvenjela se i odmahnula glavom. "Nema šanse."
Sviđala mi se njena odlučnost, ali groblja su puna odlučnih heroja. Velika nova pitanja zijevala su pred nama.
"Mogu nas pokušati ubiti. Možeš li se zbog toga predomisliti?" Odmahnula je glavom, ovaj put pomalo neodlučno. Ali ne je ne, pomislio sam. Rekao sam: "Mislim da ne bi smjela kući. Ne dok malo ne razmislim o svemu."
To je ozbiljno primila. Sada me pažljivo slušala.
"Kamo ćemo?" Gotovo u istom dahu nastavila je: "Mogu otići u Charleston. Moram tamo prije ili poslije, rekla sam ti već. Možda je sada pravo vrijeme."
Osjetio sam olakšanje. "Možda jest. Možda čak odem s tobom." Ozarila se. "Dođi", rekla je. "Molim te, dođi."
"Zašto ne? Čini se da sam gotov s Baltimoreom. Sada svi znaju tko sam." "Ako nađem ono što se nadam da ću tamo naći, koristit će i tebi."

"Želiš mi nagovijestiti kako?"
"Možeš poslušati u avionu. Charlie bolje govori od mene." Platio sam račun i otišli smo do auta.
"Mogu li makar pokupiti nešto odjeće iz kuće?" "Ja ne bih. Još ne."
"Koliko dugo ću se morati ovako skrivati?"
"Ne zauvijek. Ako se nešto uskoro ne dogodi, prisilit ću ih na pokret."
Na brzinu smo otišli do mog hotela, pokupili moje stvari i zaputili se na aerodrom. "Je li kasetofon još u kutiji?"
"Aha. Čak ima i slušalice."
Nismo više razgovarali dok se nismo našli okuženi aerodromskim pistama i tornjevima. Krenula je prema parkiralištu na kojem se auti ostavljaju na dulje vrijeme, odakle nas je minibus prevezao do terminala.
"Što stvarno misliš da će učiniti s nama?"
"Ne znam. Dante je životinja. Sredio sam ga najbolje što sam mogao." "Dakle, što misliš?"
Na kraju krajeva, opet ne znam. "Šanse su pola-pola. Kada bih se kladio... ne znam. Ali drago mi je što se mičeš odavde."
Bili smo na čekanju za let u Atlantu. Od tamo bismo uhvatili let Soapboxa za obalu. "Složio si stvarno svjetski blef, rekla je u jednom trenutku.
Moja je šutnja govorila drugo. "Nisi blefirao."
"Ne blefiraš s tipovima poput Dantea." "Stvarno bi ga ubio."
"Sretan je što je živ, nadam se da je toga svjestan." "Što je s onim drugim obećanjem?"
"Bilo bi mu bolje da i u njega povjeruje." Tužno sam je pogledao, jer mi se nije sviđalo kako moje junaštvo brzo tamni. "Ne pitaj ako ne želiš čuti odgovor, Koko."
"Odakle poznaješ takve ljude? Ljude koje je dovoljno samo nazvati pa da netko bude ubijen?" "Molim te", nestrpljivo sam rekao. "Ubojice nisu moji prijatelji. Govorimo o jednom prijatelju
iz djetinjstva. On je krenuo svojim putem, ja svojim, ali on i dalje misli da mi je nešto dužan. Nešto se dogodilo jako davno, kada smo bili klinci. Možda mu sada dopustim da skine tu brigu s vrata."
Nakon nekog vremena rekao sam: "Neću ja naručiti Danteovo ubojstvo. S njim će sve biti u redu dok je isto tako s nama. Ako mu se išta dogodi, sam će biti kriv."
Ali još uvijek nisam nazvao Vinnieja. Nešto duboko u meni nije mi to dalo.
Umjesto toga nazvao sam Erin i dobio njenu automatsku sekretaricu. "Hej", rekao sam. "Nisam u gradu. Ne znam kada ću se vratiti, ali trebamo razgovarati. Ostavi mi poruku."
Bez šala ovaj put.
Sat kasnije Koko i ja gledali smo na Istočnu obalu s visine od deset tisuća metara. Izvadila je kasetofon i dala mi slušalice, tražeći između pet-šest debelih fascikala i dvadesetak kaseta dok nije našla ono pravo. "Ova je najbolja. Ovo je Charlie. Sve što ćemo od njega ikada dobiti."
Kaseta se zavrtjela – čuo se glas starog čovjeka koji se prisjeća svog života. Glas starog čovjeka, ali što je više govorio, zvučao mi je poznatije.
"Je li to... Josephine?"
"Samo slušaj. Pokušava nam reći ono što je čula od njega – i što je pročitala u njegovim

dnevnicima prije mnogo godina." Pogledao sam je.
"Nema ništa nadnaravno u tome. Jo je toga dana bila u dubokom transu. A sve ovo je čula od njega. Baš tako, od riječi do riječi. Bilo je to pohranjeno u njezinu pamćenju cijelih osamdeset godina. Čak pokušava govoriti njegovim glasom."
"Što je rekla kada si joj pustila tu kasetu?" "Ništa. Samo je plakala."
Pritisnula je tipku za premotavanje natrag i vratila kasetu na početak.
"Čut ćeš i mene, kako nešto pitam. Sve drugo je Charlie. Samo zaboravi sve i slušaj. Samo sjedi, slušaj i budi spreman na sve." Čuo se šum u slušalicama, a zatim Kokin glas.
"Tko si ti? Kako se zoveš?"
Uslijedila je stanka, nakon koje se začuo tanki dječji glas. "Josephine."
"Josephine i još?"
"Josephine Crane. Prijatelji me zovu Jo. Jo, kao u Malim ženama. "
"To je jako dobro ime. Smijem li te zvati Jo?" "Da, naravno."
"Koliko ti je godina, Jo?" "Danas mi je rođendan. Deveti." "Koji je datum danas?"
"Treći rujna tisuću devetsto četvrte godine." "Zvučiš jako ozbiljno za svoje godine." "Hvala."
Još jedna stanka. Onda je Koko rekla: "Želiš li mi pričati o svom djedu?" "Što želite znati?"
"Kako se zove? Možemo s time početi." "Charles. Charles Edward Warren." "Pričaj mi malo o njegovu životu."
Uslijedila je duga stanka. Vrpca je samo šumila barem dvije ili tri minute. Tada se začulo nešto poput klika, uz još nekoliko tupih zvukova, i nakon toga Kokin šapćući glas.
"Maknula sam mikrofon ispred Josephine da dodam bilješku i opis svega što se događalo. Čini se kako ona razmišlja o nečemu.
Lice joj je opušteno, mnogo više nego kada sam je prije pitala ista pitanja. Danas ću tražiti da mi više govori o životu svog djeda, ali ona ne može izići iz svoje ličnosti osim ako ne priča o nečem što je osobno čula ili pročitala. Očekujem da bude ograničena svojim znanjima o njemu u toj dobi, ali ponekad ona ode daleko od godina koje je navela. Zna stvari i riječi koje se ne bi očekivale od devetogodišnjeg djeteta. Mislim da mi sada govori stvari koje je od njega čula da govori sam o sebi, upotpunjene onim što je čitala iz djedova dnevnika nakon njegove smrti."
Izdaleka se čuo dječji glas. Zatim još komešanja dok je Koko približavala mikrofon. "Oprosti... to nisam čula."
"Pitala sam kamo ste otišli", rekla je Jo.
"Nikamo. Samo sam nešto trebala pomaknuti. Možeš li mi sada pričati o Charlieju?" Opet stanka. Čulo se kako diše.
"Sada je u mirovini. Bio je tehnički crtač kada je bio mlađi. Na izradi zemljopisnih karti, znate. Kaže kako je to onda bio dobar posao, istraživalo se svuda. Radio je na izradi karata u Baltimoreu i

oko njega cijeli život."
"Neko je vrijeme proveo radeći za vladu u Washingtonu, zar ne?"
"Da." Još jedna duga pauza. "Bio je u Ministarstvu rata u vrijeme predsjednika Jamesa Buchanana."
"Na čemu je radio?"
"Kao mladić... jako davno... volio je operu, povijest, filozofiju i prirodu. Obožavao je ptice. Na kraju je postao pravi ornitolog – dovoljno dobar da napiše knjigu i nekoliko znanstvenih radova. Volio se kartati. Poker s džeparcem i vist za zabavu."
"Na slici izgleda poput profesora s koledža."
"Mnogi mu to govore. To ponekad kaže i moja majka." "Što mi još možeš reći o njemu?"
"Hmmm... skuplja knjige."
"Je li tako otkrio Richarda Burtona?"
"Da. Znao je za njega mnogo prije nego što su se upoznali. Čak tada imao je primjerke Burtonovih ranih radova. Neke su doživjele mnoga izdanja i različite promjene, ali djed je uvijek želio prva britanska izdanja. Kada bi se pojavila novija izdanja s izmijenjenim tekstom, kupio bi i njih. Imamo sve te knjige, s vlastoručnim Burtonovim bilješkama. Djed je također sačuvao pisma koja su razmjenjivali trideset godina. Pisma su se odnosila na knjige, na Burtonove poteškoće s izdavačima, na radosti i frustracije koje mu je pisanje donosilo. Od 1861. godine djed je imao otvorenu narudžbu, uz zahtjev da osobno gospodin Burton pošalje dva primjerka svake nove knjige čim iziđe iz tiska ili što je moguće brže nakon toga. Tako je to išlo više od dvadeset pet godina."
"Možeš li mi reći kako je upoznao gospodina Burtona i što su činili u svibnju 1860. godine?" Opet duboki uzdah. "Otišli su u Charleston."
"Da, ali možeš li nam ispričati što se dogodilo na tom putu?"
Još jedna duga tišina. Opet nekoliko tupih zvukova; još klikova. Opet Kokin šapat.
"Sada očekujem, na osnovi prijašnjih seansi, da će priča o putovanju biti izrečena snažnijim glasom, s manje oklijevanja od ovoga što smo do sada slušali. Napominjem kako smo isti pokus napravili već nekoliko puta i uvijek je bilo isto, od riječi do riječi. Za uspoređivanje mogu se koristiti kasete sedam, dvanaest i trinaest.
U svim tim seansama Jo je pokazala znanje odrasle osobe koje bi u očima skeptika moglo ugroziti vjerodostojnost priče. Čini se kako joj je Charlie pričao o stvarima – poput putene Burtonove avanture s djevojkom iz krčme po imenu Marion – koje bi djed iz tog doba teško povjerio devetogodišnjoj unuci. U jednom trenutku Burton psuje, a Charlie to prenosi, još jedno mjesto koje bi sigurno promijenio da se obraća djetetu. Kada sam je pitala za to – vidi kasetu deset – priznala je kako je te dijelove pročitala u djedovu dnevniku s putovanja. Dakle, vjerojatno slušamo mješavinu onoga što joj je rekao i onoga što je napisao. Njegov je dnevnik nažalost izgubljen kada im je knjižnica opelješena nakon Charliejeve smrti."
Još tupih udaraca. Još klikova.
"Evo me opet", rekla je Koko normalnim glasom. "Je li ti udobno?" "Da. Hvala na vodi."
"Možeš li nam sada pričati o Charlieju?"
"Mislite ono što mi je pričao? Ili ono iz njegova dnevnika?" "Što god ti se čini bolje. Možeš li mi to reći njegovim riječima? Onako kako si pročitala? Kako ti je on govorio?"
"Možda."

Kada se opet začuo glas, skoro minutu kasnije, bio je to glas starog čovjeka.
"Počelo je to vrućeg svibanjskog dana 1860. godine. Bile su mi trideset tri godine. Svijet je tada bio svjetlije, uzbudljivije mjesto za život. Bio sam mlad i toliko je toga trebalo učiniti..." Zatvorio sam oči, a Koko me pustila na miru.
"Bile su mi trideset tri godine", rekao je glas. "Bio sam šest godina mlađi od Burtona kada smo se sreli. Evo što je bilo..."

BURTON I CHARLIE

19
Burton je došao u Washington da bi se susreo s Johnom B. Floydom, ministrom rata predsjednika Buchanana. To znamo. Što se odgodilo u toj sobi, nitko nikada neće znati.
Izdaleka sam se divio Burtonu, a Floydu nisam nikada vjerovao.
Da, radio sam za njega, ali uvijek sam ga držao nitkovom. U svakodnevnom poslu to mi mišljenje nije smetalo, jer vrijedno sam radio i malo ga viđao. Moj posao nije zahtijevao susrete s ministrom, radio sam dobro i bio prilično zadovoljan. Ali nimalo me nije iznenadilo kada je povijest pokazala da je Floyd bio izdajnik – čovjek koji je iskoristio svoj položaj za prebacivanje tona oružja i materijala Južnjacima, pa je pobjegao i pridružio se Konfederaciji kada je rat napokon počeo. U uredu sam se držao dalje od njega.
Ali ipak, nisam mogao ostati po strani kada sam tog jutra saznao za Burtonov sastanak s Floydom. Sigurno se na meni sve vidjelo, bio sam nervozni mladić na hodniku sa šeširom u krilu. Tada su se vrata otvorila i Burton je izišao, a moje je nelagode nestalo. Smjelo sam mu prišao i pozdravio ga. Rekao sam kako pratim njegove doživljaje, naručujem njegove knjige i sve ih čitam. To ga je jako razveselilo.
Kako sam poslije saznao, bio je posebno slab na obožavatelje nakon bolnog razočaranja sa Spekeom i pomračenja slave u Engleskoj. Među mnogim čudnim i neočekivanim događanjima, moja mu je pojava laskala i uljepšala mu dan.
Za mene je Richard bio jedan od onih pravih. Odmah smo se svidjeli jedan drugome.
Stavio mi je ruku na rame. Kao da se odavno znamo, privukao me k sebi, pa sam uspravno stajao uz njega, i sam se osjećajući važnim.
"Reci mi, Charles..."
"Dajte, molim vas! Svi me prijatelji zovu Charlie. Bit će mi čast ako me i vi budete tako zvali." "Ja sam onaj koji je počašćen. Ima li u blizini kakvo mjesto gdje možemo popiti grog? Na moj
račun."
"Ima jedna dobra pivnica u ovoj ulici, a uz pivo ide i besplatan ručak. Ali dopustite meni da platim – vi ste gost u ovoj zemlji."
"Dogovorit ćemo se za šankom."
Povijesne knjige govore da je Burton želio odmah napustiti Washington. Ali on je tog proljeća 1860. godine nestao. Trebala su proći tri mjeseca da se opet pojavi, u St. Joeu, Missouri, odakle će krenuti na dugi put kočijom na jug. Za te je izgubljene tjedne Burton samo rekao kako je prošao kroz sve države.
Ali cijeli je tjedan ostao u Washingtonu. Živio u mojoj kući. Cijeli smo taj tjedan jeli skupa i bili stalno zajedno. Razgovarali smo o politici, povijesti, velikom problemu ropstva u Americi, želji Juga za odcjepljenjem, i o ratu.
Burton je oduvijek mrzio ropstvo, ali nije bio pretjerano oduševljen crncima†. Ja sam bio neka vrsta apologeta. Među nama je bilo bitnih i velikih razlika u mišljenju, pa ipak smo se odmah

sprijateljili.
† Iako je Burton bio besprijekoran u svom znanstvenom proučavanju, poznati su njegovi uvrlo omalovažavajući stavovi naspram crnaca i američkih Indijanaca te Židova, zbog čega je najvjerojatnije bio prisiljen napustiti Englesku.
Znao sam da se događa nešto posebno. Osjećao sam veliku pustolovinu, koja je bila na dohvat ruke, samo je trebalo hrabrosti da bi se ugrabila. Trećeg je dana jednostavno rekao: "Mogao bi malo putovati sa mnom. Promijenit ćeš mišljenje o nekim stvarima."
"Možda vi promijenite svoje", rekao sam, a on se nasmijao.
Divio sam mu se, i on je to znao. Ali ničega se nisam plašio i to me je uvijek spašavalo. Znao sam da me cijeni. Da sam se uvijek slagao s njim, ili mu se ulagivao, nikada me ne bi pozvao. Burtonu bi ulizice brzo dosadile.
Četvrtog smo se dana gadno zakvačili. Završilo je zajapurenim licima i smijehom. "Moram skoro krenuti", rekao je Richard petog dana. "Dođi sa mnom."
Koliko se ljudi ikada nađe pred takvom dvojbom? Koliko se njih preplaši hrabre odluke kada dođe vrijeme za nju? Stotine će propustiti priliku prije nego što je jedan ugrabi.
Ja sam je morao ugrabiti. Povući se značilo bi izdati sve u što sam vjerovao.
Cijeli sam život bio oprezan. Uštedio nešto novca. Imao sam dobar zanat; deseci privatnih tvrtki u Washingtonu, Baltimoreu ili New Yorku odmah bi me zaposlili. Bilo mi je dosta Ministarstva rata i njegove ispolitiziranosti, birokrata koji o svemu odlučuju. Ako na neko vrijeme nestanem s Richardom, što mogu izgubiti?
Na brzinu sam dao otkaz i pozdravio se sa ženom i kćerkom.
Napustio sam Washington s Burtonom u ponedjeljak, tjedan dana nakon što smo se upoznali.
U vlaku za Richmond pitao sam Burtona kamo ćemo, a on je bez oklijevanja odgovorio: "U Charleston."
Moje je pitanje bilo retoričko. Nije mi bilo važno kamo ćemo; mučile su me slatke brige osjećaja potpune slobode i uzbuđenja kakvo nisam osjetio još otkada sam diplomirao, mnogo prije nego što sam se oženio i zaposlio. Da je Burton rekao Afrika, kunem se da bih krenuo onamo, iako sam i dalje razmišljao kao turist. Pretpostavio sam da ćemo putovati parobrodom samo zato što je tako bilo lakše. Pruge još nisu bile povezane te 1860. godine i mnoge se linije nisu spajale. Prijeći kontinent značilo je putovati kočijama, po cestama koje obična kiša može zatvoriti. Brodom se većina tih poteškoća izbjegne. Mogli smo se ukrcati, ploviti parobrodom niz Potomac, uhvatiti vlak u Acquia Creeku, pa opet parobrod u Wilmingtonu, i relativno lako dovršiti put. Ali Richard je želio upoznati zemlju. Nije ga zanimalo samo lagano putovanje, ili ono turističko – na koncu, kakve bi poteškoće putovanje Amerikom moglo uzrokovati nekome tko je upravo preživio dvogodišnje lutanje nepoznatim stazama Afrike? Tako smo krenuli vlakom do Petersburga, u Sjevernu Karolinu, i iz Wilmingtona nastavili neuobičajenim putem kroz unutrašnjost prema Južnoj Karolini.
Sve to vrijeme Burton je bio savršen suputnik. Vodili smo mnoge razgovore od zajedničkog interesa, ali isto tako i puštali jedan drugog da na miru razmišlja o svojim stvarima. Na svakoj stanici dugog putovanja željeznicom, Burton je kupovao lokalne novine i detaljno ih čitao prije nego što bi ih proslijedio meni. Bilo je tu sićušnih gradova u kojima bismo stali zbog vode i uglja, i običnih sela pokraj kojih bismo projurili za tren oka. Svuda su se skupljali ljudi samo da nas vide; budale koje su stajale tako blizu tračnicama da su dovodile život u pitanje, smijući se i ne želeći se maknuti makar malo natrag, usprkos žestokoj ljutnji strojovođe. U najmanjim mjestima djeca i starci skupili bi se i gledali nas kako jurimo pokraj njih poput metka. Povremeno bih zapazio neko lice ili naznaku ličnosti, ili ih samo umislio; ispunili bi moj prozor na pola sekunde i nestali zauvijek. Počeo sam

stvarati opći dojam o njima kao o jadnim, bijednim, priprostim ljudima i u godinama nakon putovanja često sam mislio o tim ljudima i kako sam bio nepravedan prema njima. Podcjenjivali smo ih. Oni su bili srce i kralježnica Juga, a moja jenkijevska šablona, tako česta svuda na Sjeveru, zamalo je izazvala razjedinjenje američkih država.
Kad god bismo stajali dovoljno dugo, izišli bismo iz vlaka i družili se s domorocima, koji su bili bučni i jedva čekali da s nekim podijele svoj gnjev prema državnoj upravi. Često su nas politički provocirali, ali Burton je plivao među njima kao riba, prilagođavajući se za tren, uvijek dobivajući više nego što je davao, a ja sam bio dovoljno pametan da ne izlijećem sa svojim stavovima o njihovim posebnim običajima i apsurdnim glasinama o odvajanju i ratu. Nikada nisam bio južnije od Fredericksburga i uskoro sam shvatio da su novine pune huškačkih gluposti. Ali kako smo dublje zalazili u unutrašnjost, polako sam počeo razumijevati što oni cijene i zašto. Priroda je bila jedinstveno lijepa. Vidio sam voćnjake s breskvama i farme pamuka kako se protežu u beskraj, a tu i tamo stigli bismo do ruba neke plantaže s dugim prašnim cestama i golemim hrastovima, kao i robovima koji rade u poljima. Uglavnom smo putovali kroz pravu divljinu, kroz prostrane borove šume i povremene močvare.
Kuda god da smo prolazili, Burton je svaki slobodan trenutak koristio za zapisivanje onoga što je vidio.
U Wilmingtonu smo kupili kartu samo do sela Marion, kojeg sam se sjećao kao točke na karti oko pedeset kilometara unutar Južne Karoline. Uskoro smo se našli u tmurnom močvarnom predjelu donje Sjeverne Karoline. Nisam se mogao odviknuti od gledanja predjela očima kartografa, a ubrzo sam shvatio da je i Burton proučio karte i dobro ih upamtio. Do tada nisam ništa govorio: krenuo sam na put samo kao suputnik, zadovoljan smjerom koji on odabere. Ali zaustavljanje u tako malenom selu bilo mi je čudno, pa sam to i rekao. "Što je u Marionu?" upitao sam. "I zašto toliko obilazimo?" To je bilo prvi put da sam se osjetio malo suvišan, dovoljno da zamalo šaljivo dodam: I kad smo već kod toga, zašto sam ja ovdje?, ali to bi bilo preočito, čak i kao šala; bit će vremena kasnije, ako se taj osjećaj ne izgubi. Sjećam se da smo bili u močvari, nekoliko kilometara od pobunjeničke države, kada mi je prvi put palo na pamet da me pozvao zbog još nečeg, ne samo kao društvo za put.
Na moje je pitanje Burton samo djelomično odgovorio.
"Čini mi se da je u Marionu prenoćište i dobra krčma, gdje se možemo malo zadržati i biti među ljudima, pojesti nešto pristojno i lijepo se napiti zajedno. Ujutro, ili dan poslije, možemo nastaviti u Florence."
Vjerojatno mi je na licu i dalje bio zbunjen izraz, pa je dodao: "Postaješ li nestrpljiv, Charlie? Gura li te znatiželja da vidiš kolijevku pobune koja će donijeti toliko bola tvojoj zemlji?" Zapravo, bio sam znatiželjan i godinu poslije kada mi je Burton poslao dva toma Jezerskih područja središnje Afrike neposredno prije početka rata, naišao sam na zabavnu rukom napisanu bilješku na margini za koju vjerujem da se neizravno odnosi na Spekea: Podsjetio si me, ali samo nakratko, na još jednog mog suputnika, koji je uvijek želio nekamo stići, ma gdje to bilo, i zbog toga propuštao sve ono što se stalno događalo oko njega.
Nije se imalo što vidjeti u Marionu. Sjećam se blatne ulice i nedovršenih kuća uz nju, ali Burtonu je to bilo dovoljno. Kao što je i predvidio, našli smo prenoćište, uzeli dvije sobe na katu s prozorima prema ulici, i te smo večeri iznenađujuće dobro jeli. Burton se odmah upoznao s ostalim putnicima i lokalcima; bio je izuzetno društven, ali sam primijetio kako ništa ne govori o sebi i postaje oprezan kada se dotaknu škakljiva pitanja ropstva i osamostaljenja Juga. Počeo je također govoriti amerikaniziranim engleskim. Njegov je britanski naglasak potpuno nestao i kada sam to poslije spomenuo, rekao je: "Tako je to sa mnom. Ma gdje bio, pokušavam naučiti jezik." Nasmijali

smo se, ali onda je dodao: "Ne čudi se ako se još više promijenim putem. Volim se igrati riječima, a ovi južnjaci stvarno imaju poseban jezik."
U tom sam trenutku prvi put pomislio na nešto što će promijeniti naš odnos. Iznenada sam se upitao pretvara li se on namjerno u nešto što nije. Nakon nekog vremena te su me misli još više uznemirile, jer i ja sam, htio-ne htio, bio dio te priče. Mnogo kasnije, u njegovim biografijama koje su pisali supruga Isabel, nećakinja Georgiana Stisted i Thomas Wright bilo je naznaka o njegovim špijunskim djelatnostima u Indiji. U svojim ranim knjigama i on sam na to ukazuje; kako bi se uvukao među ljude kao jedan od njih, nakon što bi naučio tečno govoriti njihov jezik u nekoliko tjedana ili samo dana, zatamnio ten, malo se prerušio i obavio svoj špijunski posao.
U tisku je već bio opis njegova glasovitog puta, kada se savršeno prerušio u Arapa, od Meke do Medine. Richard je mogao postati bilo tko i ta je činjenica izazvala nove uznemirujuće misli. Možda on sada špijunira moju zemlju – je li cijelo ovo putovanje počelo zbog toga? Jesu li ga poslali da procijeni koliko je vjerojatan građanski rat, kada bi mogao početi i kako ga Engleska može iskoristiti? Takve su mi misli izazivale hladne trnce. Izvana, odnosi između Engleske i Sjedinjenih Država bili su prilično dobri od posljednjeg rata koji je završio 1814. godine, ali bilo je općepoznato kako su mnogi članovi britanske vlade još prepuni gnjeva na nas i ne žele nam dobro. Lord Palmerston, na primjer, nikad nam nije oprostio posljednji poraz, kada je on bio ministar rata. Sada je bio premijer. Je li moguće da spletkari, nakon svih tih godina, ne bi li se osvetio, a Burton je izloženi čovjek koji mu pomaže u tome?
Osjetio sam kako me od tih misli preplavljuje velik gnjev i odlučio sam istjerati stvari načistac s Richardom glede toga. Bio sam spreman odreći se našeg kratkog prijateljstva ako je stvarno aktivan u takvoj prijevari i uhvatiti prvi parobrod za sjever iz Wilmingtona. Ali kada je trenutak došao, odustao sam. Dok smo sjedili za večerom, pokušao sam i nisam uspio smisliti pitanje koje bi moglo završiti smrtnom uvredom i okončati naše prijateljstvo, iako bi zapravo bilo nevino.
Burton nije rekao ni učinio ništa posebno čime bi opravdao moje sumnje; samo ono što je uvijek činio, što je i sam priznao. Do kraja večeri odlučio sam ništa ne govoriti. Ali i dalje sam bio uznemiren i nekoliko sam ga puta ulovio kako me promatra, kao da mi je čitao misli i odjednom znao u što sumnjam.
Te se večeri u krčmi dogodilo nešto što vrijedi zabilježiti. Čini se gotovo nevažno, ali mnogo kasnije pokazalo se koliko je bilo važno.
Sjedili smo s manjom grupom novih poznanika uz šank kada je veliki, bučan tip po imenu Jedro Fink došao među nas. On je očito mrzio sjevernjake, bio je već dobro naliven pivom i što je više pio, to mu je više smetalo sve što sam ja govorio. Moj naglasak je bio kriv; nitko nikada ne bi pomislio da sam bilo što drugo osim sjevernjaka. Jednom je u općoj galami isplivala fraza pseto jenkijevsko, a kada sam podigao pogled, njegove su mutne oči fiksirale moje.
Richard je također popio mnogo piva, ali njegove su oči bile bistre. Pogledao sam ga ispričavajući se i počeo tražiti način da se izvučem. Prilikom prve stanke u razgovoru rekao sam: "Gospodo, mislim da ću vas napustiti", ali naš je mrzitelj Jenkija odgovorio: "Što nije u redu, druškane, zar mi nismo dovoljno dobri da bi jedan Jenki pio s nama?"
Osjetio sam snažno dvije stvari: ljutnju i strah. Nikada se nisam tukao i ono što me najviše plašilo nije bila mogućnost ozljede, nego prizor u kojem me pobjeđuju pred drugim ljudima. Ipak, to nisam mogao otrpjeti. Rekao sam: "To što ste rekli je uvredljivo, gospodine" i pripremio se za ono što bi moglo uslijediti. Ali istog je trena Richard rekao: "Mislim da ću ti se pridružiti, Charlie. Već je kasno."
Tip prekoputa žmirkao je dok smo se dizali.

Richard se nagnuo naprijed. "Imaš još nešto reći, druškane?" Tip se podrugljivo zacerekao, a Burton je rekao: "Pripazite se, gospodine."
Fink se usiljeno nasmijao. "Možda biste se vi trebali pripaziti. Ako ne znate, mi ovdje brzo rješavamo stvari kada počne vrijeđanje."
Burton se umorno nasmiješio svojim duboko izbrazdanim obrazima. "Nije bilo uvreda... još ne.
Možemo svi otići na spavanje i nastaviti put ujutro."
"Sasvim točno." Fink se odgurnuo unatrag, malo ali prijeteći se odmaknuvši od stola. "Osim ako mi ne odlučimo drukčije."
Osmijeh je nestao s Burtonova lica. "To ne bi bilo lijepo, ali odluka bi bila vaša. A vjerujem da po vašim običajima ja imam pravo izabrati oružje bude li bilo kakvih nesuglasica koje se ne mogu drukčije riješiti. I kad smo već kod toga, ja bih izabrao mačeve."
Fink se povukao. "Dovraga, tko nosi mačeve sa sobom?" "Ja."
Gledali su jedan drugog. "Pa, ja nemam mač", rekao je Fink. "Ja ću osigurati par. Ako bude trebalo. Iako ne treba. Još."
Iznenada se tip nasmijao, ne podrugljivo kao prije, nego kavanskim smijehom, nevoljko prijateljski. Burton je ostao miran, čekajući.
"Nemam ja ništa protiv tebe, druškane. Dobro je kad svi znamo kako daleko možemo ići, zar

ne?"


Praćeni tom nervoznom opaskom, popeli smo se u naše sobe.
U hodniku sam rekao: "Tukao bih se s njim da je do toga došlo." "To znam. Nikada nisam ni sumnjao."
"Nije potrebno da paziš na mene, Richarde. Važno mi je da i to znaš." "Znam. I ispričavam se ako je tako ispalo."
"Naravno da je tako ispalo. Kako drukčije? A nemaš ni nikakve mačeve sa sobom." "Nemam. Ali on to ne zna."
"Bože dragi, što da te ipak izazvao?"
"Onda bi sve postalo mnogo ozbiljnije, a izbor oružja prepustio bih njemu."
Ležao sam budan u svojoj sobi buljeći u crni strop. Sve su se moje poslijepodnevne misli

vratile poput poplave, a ljutnja se obnovila uz velike otvorene sumnje u prirodu našeg putovanja. Vidio sam Richarda na stropu i stalno je pisao bilješke. Pretpostavljao sam kako mu to treba za novu knjigu, ali sada sam se pitao što stvarno piše u onoj bilježnici. Osjećao sam da je naše prijateljstvo ozbiljno dovedeno u pitanje – možda isključivo zbog moje bujne mašte – i tada sam znao da ću to ipak morati raspraviti s njim. Plašio sam se njegove reakcije, jer ga zapravo nisam poznavao dovoljno dobro da počnem tako ozbiljan razgovor. Nikad nisam imao ništa protiv Engleske, prihvaćao sam Richarda oduševljeno i punim srcem kao prijatelja, ali vrijeme provedeno u Ministarstvu rata omogućilo mi je pristup nekim podacima i glasinama o kojima se malo ili nikako nije pisalo u tisku. Sada je u mojoj tamnoj sobi cijeli taj svijet spletki oživio na platnu stropa. Sunce nikada ne zalazi u kraljevstvu, mislio sam, prisjećajući se starog citata; sunce nikada ne zalazi u Engleskoj.
Jedini razlog što i danas nismo kraljičini podanici su oni davno umrli momci iz Bunker Hilla, Saratoge i New Orleansa. Jesmo li stvarno u miru? Trvenja među našim državama nikada nisu prestala od 1815. godine i Palmerston, taj stari vrag, uvijek je nekako bio u korijenu svega. U svojoj četrdesetodišnjoj političkoj karijeri nikada nije prestao rovariti. Mogao sam gotovo osjetiti kako njegova gorčina ispunjava moju sobu i ometa mi san. Prisjećao sam se događaja o kojima sam čitao u

izvještajima koji su kružili vladinim hodnicima. Znao sam kako je prije nekoliko godina Engleska jednostrano zaplijenila naše brodove i prisilila naše momke da služe u njihovoj mornarici. Čuo sam kako pomažu i podupiru američke Indijance, nagovarajući ih da napadaju naša granična područja. Svi znaju kako su se trudili da Teksas ne uđe u Uniju, a stalno su se čule glasine da novčano pomažu rat Meksika protiv nas. Sigurno nije tajna da Engleska ima velike planove s Južnom Amerikom nakon naše revolucije, a oduvijek su odbacivali i pokušavali omalovažavati Monroeovu doktrinu. Zašto bi se primirili baš sada kada mlada država ima tako ozbiljne teškoće i juri prema ozbiljnim nevoljama?
Osjetio sam malo stida zbog svojih sumnji i već je stiglo rano jutro, neposredno prije zore, kad sam napokon uspio zaspati.
Nisam bio dobre volje ujutro. Manjak sna udružio se s rastućim sumnjama i doveo me do ruba. Bit će mnogo bolje, mislio sam, kada se maknemo iz Mariona, te blatne rupčage. Vlak za Florence bio je odgođen, ali Richard je sredio prijevoz kočijom, koja će nas tamo odvesti kasnije poslijepodne. Dok smo izlazili iz krčme, zbio se još jedan neugodan događaj. Na dnu stepenica okrenuo sam se da nešto kažem Richardu pa sam se sudario s nekim tko je dolazio sa strane koju nisam mogao vidjeti. Odmah sam se ispričao i onda vidio da je to Fink, moj sinoćnji protivnik. Odjednom, kao da me neki vrag zgrabio, rekao sam: "Gospodine Fink, žao mi je što sam vas gurnuo, ali istovremeno vam moram reći kako ste se prošle noći ponašali neoprostivo drsko. Mogu dopustiti da se od mene cijele večeri pravi budala, ali vaše ponovljene uvrede mojoj zemlji ne mogu otrpjeti."
Pogledao je u Richarda koji je bio iza mene.
"Molim vas, obraćajte se meni, gospodine. Gospodin Burton nema ništa s tim."
Za trenutak je ustuknuo. Bio sam siguran da će doći do sukoba, ali nasmijao se i rekao: "To je govorilo pivo iz mene, druškane. Takav sam kada previše popijem."
Shvatio sam to kao ispriku. Krenuli smo u Florence sat kasnije.
Još jedna blatna rupčaga. Što je Burton vidio u tim mjestima, ili što je saznavao u njima, ostalo mi je tajna dok smo ulazili u još jedno prenoćište. Ali ono je bilo ugodno iznenađenje, povelika zgrada stara barem šezdeset godina, čija se starost vidjela samo izvana, dok je iznutra bilo toplo i uredno. Zvala se Wheelerovo križanje.
Dobili smo sjajnu večeru, jednostavno jelo od puževa i riže s raznim dodacima, ali pripremljeno tako pažljivo da je bilo izvanredno.
Lako moguće da je to bilo najbolje što sam pojeo bilo gdje vani, koliko se mogu sjetiti, bolje i od otmjenih washingtonskih restorana. "Čudesna hrana", rekao je Burton i pozvao vlasnika da pohvali kuhara. Čovjeku je bilo drago, ali rekao je kako pohvale možemo i sami izreći. Pozvali su kuharicu i čim je prošla kroz vrata, osjetio sam kako se Burton uspravlja u stolici do moje. Bila je prava ljepotica. "Ovo je moja kći Marion", rekao je vlasnik. Burton i ja smo ustali, a ona je lagano pokleknula, dok se Richard odmicao od stola. Po svim propisima, posegnuo je za njenom rukom. "Gospodine Wheeler," rekao je ne skidajući oči s njezina lica, "vaša je kći narodno blago. Gradić kroz koji smo prošli sigurno je nazvan po njoj."
"Po Francisu Marionu, ipak", nestašno je rekla. "Junaku naše revolucije. Moje je ime s majčine strane."
"S koje god da je strane," rekao je Burton, "ni najbolji se restorani u Londonu ne mogu mjeriti s vama."
Primila je to ljubazno, ali kao da joj nije prvi put. Richard je pitao gdje je naučila tako kuhati, a ona je rekla: "Od gospođe Simmons i gospođe Randolph – od naše sluškinje Queenie i od bake." Gospođe Simmons i Randolph, ispostavilo se, napisale su poznate kuharice koje je Marion držala na polici u kuhinji. "Kupujemo joj što god možemo", rekao je otac. "A moja joj je majka ostavila mnoge

dobre recepte u staroj bilježnici. Sve ona koristi. Mjesto poput ovog onoliko je dobro koliko je dobra hrana koju poslužuje." Burton je, uvijek šarmantan, rekao: "A vaša je stvarno dobra", i Marion se opet naklonila i povukla u stražnje prostorije.
"To je jedan od razloga zašto se zaustavljam u ovim malim mjestima", rekao je Richard dok smo sjedali. "Nikad ne znaš na što možeš naići."
Meni uopće nije sinulo na što smo to naišli, pogotovo ne u onom smislu koji je Richard očito imao na umu. Bio sam sretno oženjen; nikada ne bih prevario ženu trčeći za suknjama, čak ni ako su tako zgodne kao Marion. Ali nisam bio ni pretjerano stidljiv i u svojem sam odnedavnom nezadovoljstvu pokušavao ne biti neugodan. Richard je, u trideset devetoj godini i dalje bio slobodan, a bio je utjelovljenje čiste muškosti. Zapravo, iako je on već bio u čvrstoj vezi s Isabel Arundell u Engleskoj, kojom će se oženiti prije kraja godine, ja o tome nisam znao ništa, niti sam uopće čuo njeno ime. Sjedili smo u Richardovoj sobi uživajući u malom brendiju, a on je isijavao čistim zadovoljstvom. "Kakvo čudesno malo prenoćište", rekao je. "Čak imaju i kupaonicu iza kuće, a to nije luksuz koji se lako odbacuje. Čini mi se da bismo mogli ovdje ostati koji dan. Slažeš li se?"
I ja sam se bio zagrijao za to mjesto. "Potpuno", rekao sam. "Ne brini se ti za mene; ja ću se već nečim zabaviti."
Otišao sam u svoju sobu, ali opet nisam dobro spavao. U ponoć sam se probudio i treći put, goreći od žeđi koja uvijek stigne nakon previše alkohola. Ustao sam i tumarao mračnim hodnikom, nadajući se da bih u prizemlju mogao naći nekoga tko će mi dati čašu vode.
Stigao sam do vrha stuba kada sam im začuo glasove; meki Richardov smijeh, odmah nakon toga i njezin. Krenuo sam im se pridružiti, onda zastao na prvoj stepenici. Od tamo sam ih mogao vidjeti; bili su sami, za stolom nad šalicama vrućeg groga, Burton se raširio u svojoj stolici, a Marion je bila do njega u položaju koji se stalno mijenjao, konobarica, družica i ljubavnica u jednoj osobi. Desnom je rukom on držao piće; lijevom je pokrio njenu tako intimno da me zapanjila brzina kojom su do nje stigli. Upoznali smo je prije samo šest sati, pa ipak se među njima događalo nešto što se ne može pogrešno protumačiti. Već su zajedno izgledali poput starih ljubavnika. Počeo sam se šuljati natrag prema hodniku praćen kratkim odlomkom njihova razgovora. Marion je spomenula moje ime.
"Kako bi se samo zapanjio tvoj prijatelj Charlie da nas sada vidi."
Burton se nasmijao. "Ne brinem se zbog Charlieja. Za razliku od tvog oca."

"On je već satima u krevetu. Jednom kada dodirne jastuk, ne može ga probuditi ni zemljotres, a osim toga i ustaje kasno. Ne sjećam se kada je spavao manje od deset sati."
"Pa, ako bi se Charlie zapanjio, brzo bi se navikao."
"Ako ti tako kažeš. Meni on ipak izgleda prilično konzervativno."
"Griješiš", rekao je Richard. "On je sjajan tip, jedan od najboljih koje poznajem. Ima lavlje srce, iako nije baš uvijek siguran što bi s njim. I izuzetan osjećaj časti."
"Vjerovat ću ako ti tako kažeš. Ionako nije on taj koji me zanima." "Na moju sreću, nadam se."
"I moju."
"Marion." Richard joj je poljubio ruku. "Krasnog li imena, a pristaje ti kao saliveno. Poput iznenada opet rođene djeve Marion Robina Hooda."
"Oh, viteže Richard, vi ste takav besramni lažac."
"Ne viteže Richard... molim te, nemoj. Ne ide nikako ta titula uz moje ime. Čak i kad bi kraljica dijelila taj željeni naslov tako olako, previše je onih koji bi joj prišapnuli zašto ga ne smije dati meni."
"Prilično je jasno zašto. Zato što ste takav nevaljalac."

"Tako kažu."
Kad me već Richard smatrao tako časnim čovjekom, nisam mogao dalje prisluškivati, pa sam otišao. Ležao sam u mraku, ispunjen ponosom zbog njegovih riječi. Uobraženost i bujna mašta držali su me budnim drugu noć zaredom.
U zoru sam začuo neku buku vani kroz poluotvoren prozor. Moja je soba gledala na dvorište, a kupaonica koju je Richard spomenuo bila je ravno ispod. Bio je to grubi drveni kavez, okrugla oblika s platnom omotanim uokolo, čeličnim spremnikom za vodu pričvršćenim iznad, te konopom kojim se puštala voda na onoga tko je unutra, i pomoćnim stepenicama uz koje se penjao sluga koji je punio spremnik. Sada je uslijedilo pravo iznenađenje! Richard se pojavio u dvorištu potpuno nag, kao blijeda mrlja na prvom svjetlu prije izlaska sunca. Razdvojio je platno i ušao u kupaonicu, a trenutak kasnije izišla je Marion, još u onoj sinoćnjoj haljini, ali mnogo neurednijoj, noseći vrč kipuće vode. Popela se stepenicama i ulila vodu, a ja sam čuo kako se spremnik otvara dok je Burton povlačio konopac. Duboko je uzdahnuo, a ona se nasmijala njegovu užitku. Kada je izišao, čekala ga je s pokrivačem, omotavajući mu ga oko ramena i nježno ga trljajući, senzualno i s ljubavlju.
Ostali smo još jedan dan u Florenceu, pa još jedan, pa još jedan. Trećeg dana zajedno smo odšetali do malog groblja, Richard, Marion i ja, i tamo vidjeli mjesto na kojem počiva njena majka. Jennie Marion Wheeler, jednostavno je pisalo: voljena supruga i majka, 1812. – 1843. "Umrla je pri mojem porodu", rekla je Marion i nešto na njezinu licu, prožetom dubokom boli za ženom koju nikada nije upoznala, gotovo me dovelo do suza. "Kakva prokleta sramota!" rekao sam dršćućim glasom. "Previše je žena kojima se to događa. Mi smo navodno tako napredni, a medicina ipak nije naučila pomagati ženama ništa više nego u doba starih Rimljana."
Pogledala me i nježno se osmjehnula, pa me uzela za ruku i zahvalno je stisnula. Toga se najbolje sjećam u vezi s njom; osim veze s Richardom, te njene topline, dodira njene ruke i osmijeha koji me pratio desetljećima poslije.
Te smo večeri sjedili na stražnjem trijemu i slušali kako crnci pjevaju. Wheelerovi su imali šest crnaca koji su radili u prenoćištu, kao robovi ili slobodnjaci, nisam bio siguran, iako mi otac nije izgledao poput robovlasnika. Posebno je Burton bio očaran njihovim melodijama: "Neke su jako slične plemenskim napjevima koje sam slušao u Africi", rekao je. "Jedina je razlika u onome što su dodali bijelci, umetnuvši kršćansku duhovnost." Brzo je zapisivao na mjesečini, pokušavajući uloviti riječi i usporediti ih s onim čega se sjećao od afričkih korijena. Svake je noći zapisivao riječi i u neočekivanim trenucima poslije na putu čuo bih ga kako ih tiho pjevuši, uspoređujući ih s drugim melodijama koje je pokupio po južnim državama.
Otišli smo rano sljedećeg tjedna. Okrenuo sam se i vidio kako Marion i njezin otac gledaju naš odlazak, ali Richard ih nije ni pogledao niti im mahnuo. Činilo mi se to prilično hladnim, znajući kakvu su vrstu odnosa sigurno imali i siguran da se više nikada neće vidjeti. "Ja sam se pozdravio prije", rekao mi je. "Nema smisla pretjerivati s time."
Charleston je sada izgledao na dohvat ruke. Ali trebalo je izdržati još jednu noć, a ta je bila gadna, na cesti. Bilo bi previše očekivati još jednu sjajnu krčmu u toj zabiti pa smo prenoćili na mjestu koje su samo najgori anđeli pakla mogli smisliti. Cesta od Florencea do Charlestona duga je oko sto sedamdeset kilometara i vodi kroz gotovo potpunu divljinu. Nikada još nisam vidio takvu cestu; njena je zagušljiva gustoća bila beskrajna, izuzev povremenih naselja s otrcanim ljudima i sličnim kolibama u kojima su živjeli. Neka su stabla bila cijela prekrivena mahovinom, bilo je mnogo močvara, a sve je okruživala golema borova šuma; prostrana, uznemirujuća, izrazito neugodna. Zaboravio sam ime mjesta u kojem smo prenoćili prije dolaska u Charleston. Burton je izgledao zadovoljan, pa sam i ja morao biti, jer mrak je brzo padao, a čak ni on nije želio ostati na cesti u

takvom mraku gdje bi nas stabla potpuno progutala.
Krčmu je vodila jedna starica s dvojicom golemih jadnika koji su joj očito bili sinovi. Imala je lice vještice, upalo i prepuno rupa tamo gdje su nekad vjerojatno bili zubi; momci su se sporazumijevali mumljanjem i bili na dobrom putu da i oni ostanu bez zuba. Jedino ime koje sam uspio čuti bilo je Cloyd, ime jednog od momaka. Žena je pokušavala biti ljubazna, ali to je kod mene izazivalo samo jezu.
Poslužili su nam mršavi gulaš, od nekog tajanstvenog žilavog mesa koje sam jedva okusio, a Burton nije ni dodirnuo. Bio je još tada sumnjičav, pa smo se povukli brzo nakon dolaska.
"Ne vjerujem ovim ljudima", rekao je Richard. "Mislim da bismo trebali ostati zajedno noćas, a netko mora biti uvijek budan." Zvučalo je opasno, a ono što je uslijedilo još i više. "Kladim se da ima nekoliko rupa, svaka dovoljna da u nju stane čovjek, tamo u onoj močvari."
"Što to govoriš?" glupo sam upitao. "Misliš da će nas ubiti?"
"Ne bi to bio prvi krčmar koji je sredio svog gosta kako bi mu se domogao kese."
Ponudio se držati stražu redoslijedom koji meni najviše odgovara, ali bilo mi je svejedno. Bio sam umoran nakon neprospavanih noći, ali nakon svega, ipak nisam mogao zaspati. Odlučio sam stražariti prvi, napustivši svoju sobu i smjestivši se na stolcu u Richardovoj. "Ako se umoriš, probudi me", rekao je. "Bez obzira na sat. Za šest minuta ili šest sati, meni je potpuno isto." Na svjetlu lampe na ugljen izvukao je pištolj iz jedne od svojih torbi. Gurnuo mi ga je u ruku i legao u krevet dok sam ja sjeo uz vrata i ugasio lampu. Bit će to duga, duga noć; ozbiljno sam shvatio svoj zadatak. Ne smijem, ne smijem zaspati!
Richard je zaspao za tren. Sjedio sam u nevjerojatno mračnoj pustoši slušajući ga kako diše. Malo je zahrkao dok se vrijeme sporo vuklo. Nisam imao pojma koliko je sati, a nakon nekog vremena vrijeme je stalo.
U jednom trenutku mnogo kasnije čuo sam zvuk iz hodnika; samo jedan korak i tiha škripa poda. Stajao sam s pištoljem u ruci. S druge se strane začuo udarac, pa sam samo malo otvorio vrata – tek toliko da pogledam u hodnik. U početku nisam vidio ništa, a zatim dvije velike sjene i jednu manju uz njih. Čuo sam kako šapću, ali ono što su govorili bilo je pretiho da bih razumio. Otvorio sam vrata još malo i napeo pištolj. Taj je zvuk bio glasan i nepogrešivo jasan u potpunoj tišini i odjednom smo svi stali kao zaleđeni ne mičući se, osim Richarda, koji je jednako iznenadno ustao iz kreveta i bio uz mene. Čekali smo, ali ništa se nije dogodilo. Povukli su se i nestali.
Opet unutra, iza zatvorenih vrata, Richard je upalio lampu. "Pa, to smo sredili. Moramo ostati na oprezu." Pitao sam ga kako je spavao, a on je odgovorio: "Kao beba." Bio sam jako ponosan na naše prijateljstvo i njegovo povjerenje. Pitao sam ga ima li pojma o tome koliko bi moglo biti sati – moj je sat stao još u osam i trideset. "Osjećaj mi govori da je skoro ponoć", rekao je. "Ti si na redu za spavanje." Pobunio sam se – uopće nisam bio umoran – ali pošteno je pošteno, ustrajao je na tome da legnem u krevet. Tako sam legao u udubinu još toplu od njegova tijela, zatvorio oči i čvrsto zaspao na nekoliko sati. Kada je svanulo, još sam osjećao onu međusobnu povezanost za koju sam glupo vjerovao kako se održala zahvaljujući toplini njegova tijela koju je za sobom ostavio u krevetu.
Gazdaricu i njene sinove nigdje se nije moglo vidjeti dok smo odlazili. "Oni su zapravo plašljivi", rekao je Richard. "Znaju da smo ih otkrili i vratit će se kao neka gamad tek kada mi odemo i padne mrak. Podsjetili su me na Burkea i Harea, poznate ubojice iz Škotske. Jedan je držao dok je drugi davio, ali mislim da je to troje nama namijenilo bržu i suroviju smrt."
I tako, opet smo bili na cesti. Već sam bio proučio karte; znao sam da je Charleston smješten na kraju dugog zakrivljenog poluotoka, s velikim rijekama na objema stranama koje završavaju u spektakularnoj luci. Jednom kartografu bilo je to lako zamisliti iz ptičje perspektive, poput dugog

labudova vrata. Nije me iznenadilo kada sam saznao da se gornji dio poluotoka zapravo zove Vrat. Spustili smo se istočno od rijeke, putem koji će nas provesti kroz selo Mount Pleasant, nekoliko kilometara od utvrde Moultrie. Cesta je naizmjenično bila od nabijene zemlje i položenih dasaka pa mislim da smo putovali prilično brzo s obzirom na način putovanja koji je Richard odabrao. Vlakom bismo sve to izbjegli i stigli dan prije, ali to je bilo tako očito da nisam ni spominjao. Kada putuješ s Burtonom, ponašaš se tako.
Nebo je prijetilo kišom, koja bi samo povećala naš jad, jer je cesta još bila loša i skliska od kiše prije dva dana. Charleston se već vidio na obzoru; Richard je to nekoliko puta spomenuo, ali zapravo smo ulazili u najdublju šumu na našem putu, a ja na obzoru uglavnom nisam vidio ništa novo. Trebalo je prijeći rijeku da stignemo do predjela koji je nagovještavao blizinu mora. Richard se iskreno i lijepo narazgovarao s vlasnikom trajekta, a ja sam mogao samo nagađati o čemu. "To je bio istočni krak rijeke Cooper", rekao je kada je naša kočija opet krenula. "Uskoro ćemo stići."
To mi je bilo lako povjerovati, jer sam čeznuo za izlaskom iz zastrašujuće mračne šume. "Sreća nam se okrenula", rekao sam. "Na kraju ni kiša nije pala." Richard se nasmiješio, nezainteresirano, kao da je njemu svejedno. Trebalo je opet prijeći rijeku Wando i njene brojne rukavce s močvarama, ali sada sam nepogrešio vidio znakove mora: rukavce i potoke prepune morskog hrasta, a u zraku se osjećao okus soli. Ali bližila se noć i bojao sam se da ipak nećemo stići tog dana; užasna pomisao. Zalazak sunca bio je veličanstven. Osvjetljavao je oblake na obzoru dok smo ulazili u Mount Pleasant.
Uspjeli smo uhvatiti trajekt za grad. Stajao sam na palubi i gledao kako se svjetla približavaju, dok je Burton izgledao nemirno, kružeći, gledajući u more, bilježeći nešto na svjetlu na kojem se gotovo ništa nije vidjelo. Stalno je bio na palubi prema luci, gledajući tamnu, praznu siluetu tvrđave Sumter, ili na krmi, odakle se vidjela tvrđava Moultrie i svjetla osamljenog odreda Federacije koji je tamo smješten.
Stigli smo u osam sati. "Gotovo je sa zabačenim krčmama, Charlie", rekao je Richard veselo. "Od sada samo prvorazredne stvari."
Naložio je vozaču da nas odvede u najbolji hotel i uskoro smo bili u Ulici Meeting pred velikom trokatnicom s čudesnom fasadom osvijetljenom plinskim svjetlom. Bavio sam se malo na fakultetu grčkom arhitekturom, pa sam odmah zavolio taj hotel i njegovu veličanstvenu kolonadu. Četrnaest velikih korintskih stupova dizalo se od balkona na drugom katu do krova. Hotel Charleston. Te sam noći spavao kao mrtav.
Cijeli sljedeći dan proveli smo poput turista, hodajući ulicama, razgovarajući s ljudima, gurajući se po vrevi tržnice u blizini našeg hotela, šećući niz Battery. Battery je bila šetnica ograđena zidovima koja je vodila kružno oko vrha grada, sa zelenilom u pozadini i nekima od najljepših gradskih kuća. Pogled na luku bio je veličanstven. Jedan je stariji gospodin izvolio svečano napomenuti kako se tu rijeke Cooper i Ashley susreću i stvaraju Atlantski ocean. Trebali smo se svi od srca nasmijati, ali starčić je izgledao sasvim uvjeren i mogao se uvrijediti. Richard je ljubazno slušao, ali znao sam da ga zemljopis zanima mnogo više od bilo kakvih lokalnih ludosti koje hvale grad, ionako tako lijep, kao središte zapadne civilizacije. S bilo kojeg mjesta na Batteryju mogla se vidjeti tvrđava Sumter, zdanje od cigle smješteno na umjetnoj plićini na ulazu u luku. Na obje se strane prolaz sužavao, s tvrđavom Moultrie na otoku Sullivan slijeva i tvrđavom Johnson na otoku James zdesna, tako da je Sumter izgledao kao čep na boci. "Upravo tako", rekao je Burton kada sam to izgovorio. "Pravi čep na boci."
"Kada je dovrše, grad će biti gotovo neosvojiv", rekao sam.
"Ako je dovrše. I ako postave topove na nju i ako ostale tri tvrđave drži ista strana."

"Mnogo je tih ako."
"Upravo tako. A ako je preuzme kriva strana, gledajući s njihove točke gledišta, topovi se lako mogu okrenuti prema gradu radi čije su zaštite postavljeni."
Tvrđava je izgledala sitno poput točke pa sam se pitao mogu li i najsnažniji topovi dobaciti tako daleko. Ali Richard me prijeko pogledao i rekao: "Ne znaš ti mnogo o modernom ratovanju, prijatelju", a ja sam morao priznati da je u pravu.
Hodali smo u krug do istog mjesta. Sunce je bilo toplo a nebo čisto, blažena promjena nakon mučnog puta, i opet sam bio oduševljen što sam krenuo na to putovanje. Bio sam u društvu izuzetnog čovjeka kojemu se sviđam i što bi drugo trebalo biti važno? Ali onda, dok sam stajao gledajući tvrđavu na vodi, Richard je nestao i kada sam pogledao gdje je, bio je udaljen i pisao u onu prokletu bilježnicu. Sve su moje sumnje navalile natrag. Što to radi? Ako je želio špijunirati, zašto je mene poveo? Taj dio nije imao smisla. Ali moje su se sumnje udvostručile, i još povećale, pa sam naglo otišao do njega, dovoljno brzo da vidim kako ne piše, već crta nekakvu skicu.
"Što to radiš?" upitao sam, pokušavajući da to zvuči samo kao obična radoznalost. "Samo nešto crtam." Zatvorio je bilježnicu. "Da ne zaboravim ovaj dan."
I opet je zvučalo toliko vjerojatno da je moralo biti istina. Ili možda nije.
Hodali smo uz istočnu obalu, ušli u Ulicu Chalmers i naletjeli na dražbu robova. Zgrada je imala podest na prvom katu gdje su robovi bili izloženi i prodavani. Richard, koji je sigurno vidio dosta sličnih događaja na svojim putovanjima, ipak je stajao zapanjen cijeli sat i promatrao razdvajanje jedne crnačke obitelji čiji su članovi morali poći različitim gospodarima. Bol na licu majke slamao nam je srca.
Bio sam ljut i ozlojeđen. "O ovome moraš pisati", rekao sam, ali Richard je samo gledao i držao svoje misli za sebe. "Ti su ljudi životinje", rekao sam ne previše tiho, a Richard me ošinuo pogledom i rekao: "Potrudi se upamtiti, Charlie, sada si na njihovu tlu." Krenuli smo dalje. Na istočnoj obali kod Ulice Queen vidjeli smo fotografski studio – BARNEY STUYVESSANT, pisalo je – a ja sam pitao možemo li se fotografirati. "Nešto što će sačuvati ovaj dan." Burton je naginjao odbijanju mog luckastog prijedloga, ali prije nego što se stigao ozbiljnije usprotiviti, ja sam već ušao i sve dogovorio. Nisam htio namještenu studijsku fotografiju; nešto s ulice bit će mnogo bolje, neka fotografija koja će uhvatiti gradski prizor i pokoju zgradu. Burton se tada pobunio – nije htio sudjelovati – ali fotograf je bio tako mlad i željan posla da je cijela oprema već bila složena na pločniku, a ja sam tako jako to želio da je napokon ipak stao mirno. Fotograf je nešto petljao oko svjetla; bilo je podne i sunce je bilo jako, ali Burton je bio toliko neodlučan model da mu je bilo jasno kako nas ne može dugo zadržavati. Pokušao je otjerati dva crnčića, ali Burton je zahtijevao da ih se pusti na miru i dao je svakome po novčić. Konačno nas je fotograf smjestio uz jednu palmu, sa zgradom burze dramatično izdignutom iza nas. Richard se nasmiješio i obgrlio me rukom oko ramena, i tako smo snimljeni.
Slika koju smo dobili tog davnog dana bila je savršena i postala mi je jedna od najdražih stvari koje imam.
Ručali smo u hotelu pa sam napokon načeo temu koje sam se bojao. "Sigurno dobro poznaješ lorda Palmerstona", nevino sam napomenuo, barem sam tako mislio, ali Richard mi se tvrdo zagledao u oči; njega se nije moglo prevariti. Neodređeno je odgovorio: "Sreli smo se nekoliko puta među ljudima."
Forsirao sam temu. "Što misliš o njemu?"
"Živopisan čovjek. Nije netko s kim bih se želio zakvačiti ili mu biti neprijatelj. Nekako onakav kakav je bio Calhoun, mislim, netko poput onih vaših žestokih južnjaka, kada im se netko suprotstavi."

Uslijedila je duga stanka prije nego što me dobro pogledao i upitao: "Zašto pitaš?"
Još jedna duga stanka i vidio sam kako tu ne smije više biti ni laganja ni izbjegavanja. "Richard", rekao sam, gledajući ga u oči. Čekao je.
"Nekoliko me stvari uznemirava." "Toliko sam primijetio."
Osjetio sam kako iznutra podrhtavam; moj Bože, ne želim ga izgubiti! U tih je nekoliko sekundi mojom glavom proletjelo desetak misli. Pomislio sam da će se ozbiljno uvrijediti, da ću ga pogoditi ravno u srce. Vidio sam kako ustaje od stola, odlazi bez riječi, odjavljuje se iz hotela i nestaje u sunčani dan. Vidio sam sebe kako trčim za njim, moleći: Nisam te htio uvrijediti, krivo si me shvatio! Ali zapravo, ako ga uvrijedim, to će značiti da me je dobro shvatio.
Pribrao sam se i rekao onoliko mirno koliko sam mogao: "Više bih volio odsjeći jezik nego ovo izgovoriti."
Na moje veliko iznenađenje, on je to izgovorio umjesto mene. "Brineš se špijuniram li protiv tvoje zemlje."
"Ne", brzo sam slagao. "Ne, ništa slično." "Charlie... molim te."
"Dobro, tako je. Ne mogu si pomoći, misao mi je pala na pamet i nikako ne odlazi. Samo ja to ne bih tako otvoreno rekao."
"Otvorenost je nekada najbolji način. Jedini način."
"Nije mi to nijednom palo na pamet prije, dok nismo zašli u one šume, a ti si odjednom bio zauzet svim i svačim."
"Rekao sam ti, tako se ponašam svuda. Takav sam."
"Naravno da je tako, i ja to znam. Znam kao i svatko drugi kako si skupljao gradu i pisao knjige.
Znam sve to, pa ipak..."
"Ne", rekao je. "Možeš misliti da znaš, ali ne možeš shvatiti količinu stvari koje mi prolaze glavom dok stvaram knjigu. U Indiji, samo jedan primjer, morao sam pisati bilješke u uvjetima koje može izdržati samo jedan pisac od tisuću. Nemogući uvjeti za rad, ali ipak sam radio, sjedeći za stolom po neprekidnoj kiši, dok je zrak bio toliko vruć da se jedva moglo disati, a papir se kidao i raspadao dok sam na njemu pisao."
"U pravu si, to ne razumijem. U čemu je smisao?"
"Disciplina, Charlie, disciplina. A uvijek je služilo svrsi. Jednom zapisano ostajalo je u sjećanju, čak i kada bilješke ne bi preživjele." Pa, barem sam u to mogao povjerovati. Umorno sam se nasmiješio i rekao: "U redu", pa smo neko vrijeme jeli u tišini. Mislio sam kako je taj razgovor završen; ako sam u pravu, nije me nimalo zadovoljio, jer Richard opet nije odgovorio na najteže pitanje jednostavnim odgovorom. Odlučio sam ne govoriti više o tome, zaboraviti sve, ali i prije sam donosio slične odluke i što sam time dobio? Jednom kada se crne misli pojave, ostaju zauvijek.
Onda je Richard rekao: "Suosjećam s tvojom zabrinutošću. Ovo su teška vremena za mladu zemlju, još i teža nego što sam mislio dok sam bio s druge strane oceana. Bilo što moglo bi pokrenuti rat." Engleska, na primjer, pomislio sam. Britanija, koja nas nije mogla pobijediti u dva ozbiljna navrata kada smo bili ujedinjeni, ali mogla bi imati mnogo lakši posao ako se glupo podijelimo. Ali rekao sam:
"Nema ništa od toga. Ovi su ljudi bučni hvalisavci, ali oni neće moći uništiti Uniju." "Naivan si ako tako misliš."
Odmahnuo sam glavom. "Zapravo, ne mislim tako."
"Ne. Ovo je bačva baruta. Potreban je samo jedan događaj, a ovi ga ljudi ovdje željno očekuju.

Neizbježno je."
Zadrhtao sam na te riječi, znajući koliko je u pravu. Richard je naručio kavu, a ja sam mu se pridružio dok smo sjedili u tišini. Napokon je rekao: "Odgovorit ću ti, ali to smiju čuti samo tvoje uši." Osjetio sam kako opet crvenim. "Richarde, znaš da na to ne mogu pristati."
"Pokušajmo onda na drugi način. Nikada ne smiješ iznijeti na vidjelo ono što ću ti reći osim ako to ne ugrožava tvoj osobni osjećaj odanosti prema domovini."
"A u tom slučaju?"
"Možeš slobodno učiniti ili reći sve što želiš."
Još sam se nećkao. Nasmiješio se i rekao: "Na taj način o mnogo čemu ti odlučuješ, Charlie. Ne mogu biti pošteniji niti ti ukazati veće povjerenje od toga. A ako malo razmisliš, to mnogo govori o mojoj vjeri u tvoju čast."
Dirnule su me njegove riječi, ali znao sam što zapravo želi reći. Moja će čast ostati netaknuta, kako bilo da bilo, ali znam da bi naše prijateljstvo bilo izgubljeno.
Burton je pijuckao kavu i rekao: "Ne špijuniram vas, prijatelju.
Samo, neke su osobe umiješane. Neke stvari u Engleskoj nedorečene. Ima stvari za koje još nisam odlučio kako se postaviti prema njima – osobnih stvari koje su utjecale na moj dolazak ovamo. Ne želim da se o mojim poslovima govori bilo kome. Nije li to razumno?"
"Naravno da jest", rekao sam, ali znao sam da ne zvučim uvjerljivo.
Nestrpljivo je trznuo rukom i pripalio cigaretu. "Prokletstvo, ti si počeo, i sada to treba dovršiti. Ako to ne učinimo, neće biti dobro ni jednome od nas. Morali bismo se razići ne vjerujući jedan drugome."
"To ne mogu prihvatiti. Ne želim to." "Dakle, što kažeš?"
Umorno sam kimnuo.
Neko sam vrijeme još mislio kako mi neće reći. Čak i kada je počeo govoriti, okolišao je i nikako nije prelazio na stvar.
"Sigurno si čuo da sam se vratio iz Afrike poput nekog otpadnika.
Ako te loše vijesti još nisu stigle do Amerike, uskoro hoće. A sve će biti još gore kada Speke objavi svoje mišljenje. U svojoj sljedećoj knjizi samo sam kratko spomenuo naše nesuglasice. Ali Speke i ja u nemogućem smo položaju; on sebi prisvaja otkriće velikog jezera, ustrajavajući u tome da je ono jedini izvor velikog Nila. Nije bitno što nema nikakve znanstvene dokaze. Nije vidio ništa više od velike vodene površine, čak nije svojim očima vidio rijeku kako istječe iz jezera, na sjever ili bilo gdje drugdje. Sve je to ostalo nedokazano, ne može se zapravo dokazati bez još jedne ekspedicije. Ništa od toga nije bilo važno dok se slavilo otkriće. Ljudima je trebao junak, a Speke je pojurio kući prvi i ponudio im se. I to na moj račun, kad smo već kod toga."
Podrugljivo je šmrcnuo, ali na licu mu se bez imalo sumnje čitala uvrijeđenost. "Dogovorili smo se; prije bilo kakve knjige ili govora moramo se usuglasiti. Ali dok sam ja gorio u groznici, Speke je odjurio kući. Njegova knjiga, ako je napiše, što mi je teško zamisliti – Bože moj, pa on je gotovo nepismen – ali samo čekaj, izvući će je nakladnici iz njega i ta će knjiga imati samo jedan cilj, iznad svih drugih: učiniti Jacka Spekea slavnim. Javnost već u to vjeruje, od a do i, pa što nakladniku više treba? Vrag odnio istinu."
Pogled mu je odlutao u daljinu. "Nil", rekao je gotovo čeznutljivo. "Znaš li uopće koliko stoljeća se ljudi pitaju gdje izvire? Ali nitko se nije uspio probiti u tu divljinu prije mene i Spekea."
Pijuckao je kavu. "Imam mnogo neprijatelja u Londonu, Charlie.
Čovjek se mora odlučiti komu će vjerovati, a većina je izabrala Spekeovu priču. I onih koji mu

povlađuju."
"Vjerujem ti", rekao sam. "Mislim kako ti tvoja narav priječi da napišeš makar jednu neistinitu riječ."
Zahvalno se nasmiješio. "Ispričat ću ti jednu od najistinitijih i najružnijih priča o ljudskoj prirodi. Kada netko izda prijatelja, čak samo malo, nakon toga mora ga se potpuno odreći i uništiti ga. Sada to Speke mora učiniti meni. Samo ja znam što se dogodilo. Ja sam mu najveća prijetnja i nema drugog načina da se opravda. I usput se oslobodi ono malo grižnje savjesti."
Pogledao je u šalicu. "Zakleo sam se da više nikada nikome neću vjerovati nakon Spekea i evo me sad, vjerujem tebi."
Protekla je još jedna duga tišina, kao da baš on od svih ljudi ne može pronaći prave riječi. "Slušaj, Charlie. Ovo ne smije zvučati kao da žalim samoga sebe."
Odmah sam rekao: "Nikada ne bih pomislio da si za to sposoban. Nikada, Richarde." Malo je nagnuo glavu. "Odlučio sam se oženiti i znam kime."
Od srca sam mu čestitao i rekao mu kako mislim da će stvarno uživati u braku. Ali on nije djelovao uvjeren u to. Rekao je: "Njena je obitelj žestoko protiv. Njezina je majka nemoguća." Moj je pogled pokazivao koliko mi je žao zbog toga.
Rekao je: "Ovako stvari stoje. Da sam se vratio kao junak, mnogo bi toga bilo drugačije. Ali vratimo se mi premijeru."
"Da."
"Lord Palmerston bio je dobar prema meni, za razliku od mnogih. Pozvao me u svoju kuću.
Nekoliko smo puta povjerljivo razgovarali. U stvari, on mi je predložio da dođem ovamo."
Odjednom sam bio uzbuđen; opasno smo se približili točki na kojoj Richard odluku prepušta meni. Ali nastavio je: "Nije tu bilo nikakve urote. Palmerston je samo rekao kako bi on na mojem mjestu, pod tim okolnostima, krenuo na novo putovanje, na neko potpuno neočekivano mjesto. U Sjedinjene Američke Države, na primjer."
Opet je zapalio cigaretu. "Tada sam prvi put razmislio o tome.
Ali odmah mi se svidjelo. Odjednom je izgledalo sasvim ispravno. Nisam više mogao podnositi London."
"I to je bilo sve?"
"Gotovo sve. Premijer me opet pozvao k sebi, neposredno prije nego što sam krenuo, da mi kaže kako ga jako zanimaju moji dojmovi s puta u Ameriku kada se vratim."
"Ali bez ikakvih posebnih očekivanja – bez zadataka, da se tako izrazim?"
Tiho se nasmijao. "Bez zadataka, Charlie. Imam popis ljudi koje bi on želio da posjetim. I da prenesem njegove pozdrave."
"Ljudi s Juga. Ljudi iz Charlestona."
"I drugih. Idem do granice. Vaš ministar rata mnogo mi je pomogao što se toga tiče. Dao mi je i pismo za zapovjednika tvrđave Moultrie."
Odšutio sam. Nije bilo svrhe govoriti Burtonu kako se meni osobno gospodin Floyd ne sviđa.
Kakve bi veze moglo imati ono Sto ja mislim ili u što sumnjam?
"Ali glavni cilj ovog puta je da dođem k sebi", rekao je Richard. "Nešto što mi stvarno treba. I dobro mi ide, kad smo već kod toga."
Znakovito je rekao: "Nadam se da je to zadovoljavajući odgovor." "Naravno."
Prokleto dobar, pomislio sam.
Na tome je ostalo. Ali pitanje nikada nije stvarno nestalo. Richard.

Oči su mu bile prepune tajni, pojava tako moćna, ali na nenapadan način. Nimalo nije sličio mojoj prijašnjoj predodžbi o njemu. Sa mnom je uvijek bio blag i pun poštovanja i nije mi bilo lako zamisliti ga kao neugodnu osobu koje su se mnogi bojali. Slika koju su o njemu stvarali njegovi životopisci, koristeći se napisima iz novina prije i poslije njegove smrti, pa još i više ono što je pisala njegova udovica trideset godina nakon događaja koje opisujem uglavnom ne pokazuju Burtona kakvog sam upoznao. Ne mogu im proturječiti; tko sam ja da proturječim bilo kome? Sto sam ja u usporedbi s Isabel ili s nekim tko je godinama proučavao njegov život? U najboljem slučaju, slučajni svjedok. Zajedno smo proveli malo vremena i sve o čemu mogu govoriti stane u tih nekoliko tjedana. Danas mi je jasno kako je sve bilo slučajno; kako se lako moglo dogoditi da se uopće ne upoznamo i nikad ne saznamo ono što smo jedan drugome ispričali. Ali upoznali smo se i znam da sam imao barem neznatan utjecaj na Richardov život, a bilo bi nemoguće ne primijetiti velik utjecaj koji je on imao na moj. Nije bilo dana u ovih četrdeset godina da nisam pomislio na njega, pisao mu ili iznova čitao najdraže stranice njegovih knjiga.
Sasvim slučajno sam prvi put naletio na njega, razgledavajući prašni antikvarijat s knjigama u New Yorku. U košari s naslovima na rasprodaji ugledao sam malu knjigu u crvenom platnenom uvezu, njegovo djelo iz 1853. godine o vježbanju s bajunetom. Danas je to rijetka knjiga, ali tada je izgledala samo kao još jedno izdanje za uski krug ljudi, koje se može prodati samo na sniženju. Što je to bilo u toj knjižici što me privuklo i napokon dovelo do ovog čudesnog putovanja? Je li se tu umiješala i ruka sudbine? Sjećam se kako sam je prelistao, nezainteresiran, čekajući na svoju družicu da obavi božičnu kupovinu birajući knjige s kožnatim uvezom iza pulta. Listao sam stranice, a kako o toj temi nisam znao ništa, bacio sam je natrag u košaru. Krenuo sam dalje razgledavati police, ali onda me neka privlačna sila – kako bih to drukčije nazvao? – odvukla natrag do košare. S naslovnice sam saznao kako je pisac tada bio poručnik u Bombayu, koji je pisao o svojim putovanjima u Sind, Gou i Plave planine. Ništa me od toga tada nije zanimalo, ali Burton je također napisao knjigu o sokolarstvu, a ja sam bio ljubitelj ptica, pa mi je to bilo blisko. Kupio sam knjigu o bajunetama impulsivno i dok smo izlazili iz knjižare, moja buduća žena pogledala ju je i rekla: "Zaboga, što će ti ta užasna knjiga?" Pridružio sam se njezinu smijehu na Burtonov račun, rekavši: "Nije neki gubitak, stajala me je samo pet penija." Ono što joj nikako nisam mogao objasniti je kako sam se brzo i temeljito zainteresirao za Burtona. Čak i kada je znala kako i zašto, godinama poslije, nije imala pravu predodžbu o tome. Neke stvari, poput slike Burtona koji zapisuje u nemogućim uvjetima Indije, jednostavno se ne mogu podijeliti. Prijatelju se može ispričati, kao što je on ispričao meni, o stolu i kiši i papiru koji se raspada dok se po njemu piše, ali nitko nikada ne može istinski doživjeti tuđe iskustvo. U početku ga nisam uzimao ozbiljno, ali sam vrlo brzo potražio, našao i pročitao knjigu o sokolarstvu, pa knjige o putu u Gou i Sind. Nešto veće od života nalazilo se u njegovim riječima, neki tajanstveni osjećaj za stvari, neki pristup koji me gurao od jedne knjige k drugoj. Pisao sam njegovu nakladniku, Johnu Van Voorstu u Englesku, i dokopao se vlastitih primjeraka knjige o sokolarstvu. Ali tek veličanstvenost onoga što je postigao putujući u Meku i Medinu potpuno me zaokupila i potaknula maštu. Tada sam ozbiljno počeo skupljati Burtonova djela.
Ruka sudbine dovela me do njega, a zatim njega do mene. Nazovite me sebičnim i sentimentalnim, nazovite me budalom, ali ja u to vjerujem.
Ostali smo jedan tjedan u Charlestonu. Trećeg je dana Richard nestao i nije ga bilo gotovo trideset šest sati.
Žalio se na glavobolju nakon previše alkohola jedne večeri, pa sam otišao prošetati sam po Batteryju. Zapravo, otišao sam daleko iza Batteryja, obišao cijeli grad i nastavio stazom uz rijeku Ashley.

Satima sam hodao, gledajući ljude, razgovarajući s neznancima, uživajući u suncu. Izgubio sam osjećaj za vrijeme uz grupu lovaca na riječne rakove, očaran njihovim čudnim jezikom i oduševljen onim što su ulovili. Sunce je bilo nisko nad rijekom kada sam se napokon okrenuo prema gradu; iznenada sam shvatio da sam šetao cijeli dan.
U hotelu me dočekala poruka: Tražio sam te i čekao dok sam mogao. Otišao sam se naći s nekim ljudima. Nadao sam se da ćeš se vratiti na vrijeme da nam se pridružiš. Prilika je naglo iskrsnula i možda se neće ponoviti. Vidimo se sutra. Richard.
Bio sam razočaran, ali mogao sam kriviti samo sebe. Nema veze, uživat ću u jednoj večeri bez njega. Grad je bio egzotičan; istraživat ću njegove okuse, zvukove i prizore na svoj načn. Lijepo sam se odjenuo i odlučio da ću se dobro provesti. Pitao sam recepcionara kakva mi se zabava nudi, a on mi je predložio mjuzikl ili neku melodramu, i jedno i drugo sasvim blizu. Mogao sam stići na oboje, čak sam imao dovoljno vremena za večeru prije nego što se zastor podigne.
Preporučio mi je nekoliko restorana; kada sam već kretao, rekao je: "Imali ste jutros poruku od gospodina Burtona. Jeste li je dobili?" Rekao sam da jesam i zahvalio mu. "Šteta", rekao je. "Zapravo ste se mimoišli."
Već sam bio na ulici kada sam shvatio ono što mi je rekao. Vratio sam se i zatražio da mi objasni. Rekao je: "Samo sam mislio reći kako je on otišao odmah nakon vas", a moje su lađe potonule. Slomio me taj dokaz Richardove laži. Nije me uopće tražio; čekao je da iziđem. Ako ima imalo istine u njegovoj poruci, znači da je otišao naći se s nekim. Da, gorko sam pomislio. Naći se s ljudima s kojima ne želi da ga ja vidim, niti da znam da ih je sreo.
Već sam se bio odlučio za melodramu, ali sada sam bio u tako lošem raspoloženju da mi ne bi godila. Nisam bio ni gladan – obično sam jeo tri obroka dnevno, a danas nisam ništa stavio u usta od doručka, ali u tom trenu misao na jelo bila mi je u najmanju ruku neprivlačna. Šetao sam ulicama i mislio kako mogu učiniti samo jedno. Moram prekinuti ovo putovanje. Dosta je zatvaranja očiju; uklonit ću i najmanju mogućnost novih laži tako što ću napustiti Richardovu igru, ma kakva ona bila. Jednostavno ću reći kako mi nešto u južnjačkom podneblju škodi zdravlju i da zbog toga moram uhvatiti prvi parobrod za sjever – sutra, ako to bude moguće. Mogu ja lagati kada treba, djetinjasto sam pomislio. Richard će znati razloge, naravno; bio je isuviše pametan da bi ga takvo lažno opravdanje zavaralo, ali boljeg se nisam mogao sjetiti. Druga mogućnost – da nastavim kao da se ništa nije dogodilo – nije dolazila u obzir.
Moje je razočaranje bilo gorko, ali kada sam jednom donio odluku, iznenada sam se osjetio bolje. Nisam želio otići – daleko od toga. Sve bih dao samo da se Richard tog trena pojavi s razumnim objašnjenjem svoje prijevare, ali nisam mogao zamisliti kakvo bi ono moglo biti. Ono što sam sada želio bilo je spasiti, koliko mogu, poštovanje koje sam prema njemu osjećao i otići dok još nisam potpuno uvjeren u suprotno.
Ali onda mi je na ulici nešto novo palo na pamet. Nekoga bi trebalo obavijestiti. Nekome treba reći kako Engleska već rovari protiv nas.
Nekome u vladi, to se mora reći nekome dovoljno utjecajnom. Jedino je sigurno da to neće biti izdajnički tajnik Floyd.
Ujutro sam otišao do ureda parobrodske tvrtke i uzeo plovidbeni red.
Mogao sam uhvatiti brod za Wilmington za jedan sat. Ali Richard se još nije vratio; nisam mogao otići bez pozdrava, pa sam se vrtio oko hotela i nakon što je parobrod otplovio za Wilmington. Bio sam prilično gladan; nisam ništa jeo od jučer, pa sam obilno ručao u hotelu i nastavio čekati uz čašu piva u baru prekoputa. Pa, očito ću ostati još jedan dan. Ta je činjenica izazvala čudnu mješavinu suprotnih osjećaja – ljutnju, malodušnost, nemir, sve to uz olakšanje i ludu nadu koja je

povremeno bila jača od svega drugog. Želio sam završiti sa svime i otići, ali pomisao na neizbježno ispunjavala me očajem. Iznad svega očajnički sam trebao neku riječ ili djelo koji bi nas poštedjeli ružnog rastanka, naizgled neizbježnog.
Naručio sam još jedno pivo, a nešto kasnije, dok sam pio treće, shvatio sam da mi je to dovoljno i prešao na tonik. Ljutnja mi se opet razbuktala i opet sam sjedio čeznući za nekim nevinim opravdanjem Kichardovih postupaka. Ali nije ga moglo biti; lagao je, u to nije bilo sumnje, i za to nije moglo biti opravdanja, trebao sam odmah otići i samo mu ostaviti poruku. Ali bilo bi to kukavički, ni jedan od nas to nije zaslužio. Zato sam čekao.
Vidio sam ga kako dolazi u tri sata. Prešao sam ulicu i ušao u hotel nakon njega, ali opet sam oklijevao. Kako to izvesti? Što reći?
Stajao sam u predvorju i gledao kako veselo grabi uz stepenice i tek kada je nestao, krenuo sam gore, ali mnogo sporije. Tiho sam prošao pokraj njegove sobe i ušao u svoju. Ležao sam na krevetu, vrlo uznemiren, a nakon nekog vremena sam zaspao.
Otvorio sam oči kada mi je zakucao na vrata. Nisam se pomaknuo.
Opet je pokucao. Nije ništa rekao, ali znao sam da je to on. Čuo sam kako odlazi, niz hodnik, niz stepenice. Nisam ga mogao ostaviti da čeka još dugo.
Napokon sam sišao i vidio ga kako sjedi sam u udaljenom kutu predvorja. Čitao je novine, Charleston Mercury, Rhettov list za mase, prepun izdajničkih aluzija i huškanja. Pogledao me preko ruba novina dok sam prilazio. "Charlie, tražio sam te."
Odmah sam počeo lagati. "Nisam se osjećao dobro", rekao sam, ali glas me izdao i znao sam da neću moći nastaviti. Kako mogu optužiti Richarda zbog laganja, ako ja činim isto? Prije nego što sam uspio nastaviti, on je rekao: "Sjedni i sve mi ispričaj" i ja sam sjeo u fotelju nasuprot njegovoj. Pogledao me u oči. "Nešto ti moram reći."
Zamalo sam to nestrpljivo odbio. Molim te, pomislio sam, dosta je laganja. Osjetio sam kako mi se ruke tresu dok sam otvarao usta.
Ali on je progovorio prvi, nenadano priznajući. "Nisam napisao istinu u onoj poruci koju sam ti ostavio." Kimnuo sam glavom.
"Shvatio si to?" Opet sam kimnuo.
Dugo me promatrao. "Nije mi lako nikome lagati. A lagati bliskom prijatelju gotovo je nemoguće."
Molim te, Richarde, pomislio sam, koliko smo mi to bliski? Jedva smo se poznavali. Htio sam to reći, ali nisam.
"Zapravo, morao sam se maknuti od tebe na jedan dan. Zato sam čekao da iziđeš iz hotela. Onda sam izišao i obišao neke ljude."
"Smijem li pitati zašto?"
"Jer ti se ne bi svidjelo ono što sam učinio. A meni je bilo nužno odigrati tu ulogu."
Podigao sam glavu, pogledao ga u oči, a glas mi se iznenada vratio, i mene iznenadivši svojom snagom. "Sigurno znaš kako to meni izgleda. Sigurno znaš da to ne mogu mirno trpjeti. Mislim da u tim okolnostima..."
"Barem me saslušaj. Onda učini što moraš."
Nije se trebao pripremati. Znao je što ima reći, a njegove su riječi otapale moj gnjev. Sumnjičavost je ostala, trebat će godine da se ta gorka pilula potpuno rastopi. Ali ono što sam tada čuo u njegovu glasu, bila je istina.
"Bio sam gore na plantaži gospodina Rhetta. Tamo sam otišao po želji lorda Palmerstona, koji je pripremio teren tajnim dogovorom."

Pogledao je ravno u mene. "Bilo je tamo mnogo zagriženih secesionista i nekoliko državnih službenika. Izgovorilo se mnogo uspaljenih besmislica. Charlie, te budale zabavljaju se bolje nego ikad u životu. Šepire se poput pijetlova u dvorištu. Tako mnogo samoveličanja, sebičnosti, bezobzirnosti prema tragediji u koju će gurnuti svoju zemlju. Pojma nemaju o tome kako brzo se cijeli svijet okreće protiv robovlasničkih država i da će uskoro biti teško uopće opstati s takvim bremenom. Ne mogu ni zamisliti koliko će njihove djece poginuti zbog tog glupog ponosa."
Duboko je uzdahnuo. "Tvoja bi prisutnost tamo bila nemoguća."
Tiho sam rekao: "A što su oni mislili dok je Richard Burton bio među njima?"
"Nisam tamo bio kao Richard Burton. Za njih sam bio prijatelj prijatelja premijera čije će ime brzo zaboraviti."
"Richarde..."
"Moja je jedina laž bila način na koji sam jučer pobjegao. Namjeravao sam to odmah raščistiti s tobom, bez obzira na to hoćeš li shvatiti ili ne."
"Nije samo to u pitanju. Pitao sam te doslovno jesi li na špijunskom zadatku." "I rekao sam ti da nisam."
"Pitao sam te doslovno slijediš li Palmerstonove upute."
"Lord Palmerston zamolio me da obavim taj posjet samo kao znak pažnje, a to sam i učinio. Kada se vratim u Englesku, željet će čuti što mislim o svemu i ja ću mu to reći. Teško bi se to moglo nazvati nekom zavjerom."
Nestrpljivo je odmahnuo. "Ne mogu ti reći što će Engleska učiniti kada vaš rat počne. Nisam ja premijer. Sve što mogu je reći mu što mislim."
"A to je?"
"Da nam ne bi bilo pametno umiješati se u taj sukob na bilo koji način. Da američki duh neće biti pobijeđen. Da čak i ako Jug nekako prevlada – iako neće – čak i tada ostalo bi onih koji bi radili na ponovnom uspostavljanju Unije, a dolazak ili uplitanje bilo koje strane sile, pogotovo neke udaljene tisućama kilometara, bio bi sulud. Da bi takva strana sila mogla očekivati gerilski rat, možda i godinama, s mnogo žrtava. Dolazi dan kada nijedna zemlja, pa čak ni Engleska, više neće moći izdržati takav rat. Ako nas Palmerston uvuče u njega, bit će to masakr, a povijest će njegovo ime pamtiti po tome iznad svega. To ću mu reći."
Pročistio je grlo. "Ispričavam se zbog sitne prijevare." "Richarde..."
Mislim da je znao što ga moram pitati, ali strpljivo je čekao.
"Zašto si mene uvukao u sve to?" rekao sam. "Zašto si me uključio u nešto što može samo loše završiti za obojicu?"
Sjetno se nasmiješio. "Charlie, pa zar ti nije jasno?" Zatreptao sam i nervozno se trznuo: "Što mi nije jasno?"
"Došao sam u Ameriku nadajući se da ću doći k sebi. A ti si mi pomogao. Vratio si mi vjeru u život, onog prvog dana kada smo se sreli."
Nisam to mogao ni zamisliti. Odrvenio sam od iznenađenja i navale – o Bože, je li to ljubav koja se rađa u mom srcu? Odmah sam povukao takve misli.
"Bio sam povrijeđen kada sam napustio Englesku. Elan mi nikada nije bio manji, a na kraju prvog dana s tobom opet sam bio onaj stari. Bio si stranac, čudan inteligentan mladić iz zemlje daleko od moje, koji je skupljao i čitao moje knjige, pa se čak i potrudio odvojiti vrijeme i doći me pozdraviti."
"Ali to izgleda..." Tražio sam riječi. "Bože, to izgleda tako...

nebitno."

"Najveći darovi često izgledaju nebitni onima koji ih daju." Prolazile su minute. Onda je rekao: "Nikada neću zaboraviti tjedan koji smo zajedno proveli u tvojem domu. Imaš rijetku sposobnost da se prema nekome ponašaš kao prema junaku a da pritom ne laskaš."
"Kako je moguće da sam sve to uspio?"
"Jednostavno si bio ono što jesi. Imaš zdrav razum i ne popuštaš nikome. Tako sam naučio cijeniti tvoje mišljenje. I tvoje društvo."
"Pa, Richarde", tupo sam rekao. "Nisam ja nikada oduševljeno obožavao junake. Za mene si ti, naravno, bio junak, i još si. Ali treba nešto više od toga da bi se rodilo prijateljstvo. Moram i ja dati nešto svoje."
"Zar ja ne govorim upravo to? Susrećem dovoljno priglupih idiota da znam primijetiti razliku."
Okrenuo je dlanove nagore, univerzalni znak za to bi dakle bilo to, i rekao: "Dakle, zašto sam te poveo? Možeš biti siguram da nikada nešto takvo ne bih ni pomislio da sam ovdje u nekakvoj špijunskoj misiji. Poveo sam te jer sam te želio uz sebe. I mislio sam da se mogu iskrasti na jedan dan a da se ti ne uvrijediš."
Ustao je i stisnuo mi ramena. "Razmisli o tome, Charlie."
Te smo večeri izišli zajedno kao da se ništa nije dogodilo. Obišli Nino barove oko tržnice, od Ulice Meeting do obale, a ja sam popio više piva nego u bilo kojem tjednu svog života, više nego ikad prije. Richard, mnogo iskusniji, dobro je podnosio piće, a ja sam se počeo ponašati prilično glupo još na početku te večeri. Kako se približavala ponoć, i Richard je bio sve pijaniji, pa smo pjevali nepristojne mornarske pjesme s ostalim veseljacima koje smo usput pokupili. Sve nam je bilo smiješno; svaka pijana upadica ili zapletaj jezika izazivao je gromoglasan smijeh svih oko nas, a na nekim se mjestima u toj družini našlo više žena nego muškaraca. Richard ih je toliko šarmirao da su sve izgledale spremne ne primjećivati moj tako uočljiv sjevernjački naglasak. Isteturali smo iz posljednjeg otvorenog bara u neko neljudsko jutarnje doba i krenuli na mučni put natrag prema hotelu. Kada smo se rastali te večeri, Richard je rekao: "Sutra možemo još malo u razgledanje, ako želiš. A prije nego što odemo, želio bih posjetiti tvrđavu Moultrie i njen garnizon."
Pitao sam se kroz alkoholne pare hoću li biti dobrodošao u tom slučaju, ali Richard je dodao: "Zar ne želiš vidjeti, Charlie – vidjeti kako to izgleda očima tih vražjih jadnika koji će morati umrijeti braneći je?"
Rekao sam da želim i na tome je ostalo.
Zapovjednik tvrđave Moultrie bio je pukovnik John Gardner. Prije toga dana nisam mnogo znao o njemu; zapravo, Richard je znao mnogo više. "On je starac", rekao je dok je naš parobrod vijugao prema zapadnoj strani planine Plasaant. "Borio se u ratu iz 1812. godine, i u Meksiku."
Prema onom prvom sudeći, morao bi imati najmanje šezdeset, ne previše za zapovjednika, ali na to Richard nije rekao ništa. Pristali smo i krenuli na nezgodan put prema otoku Sullivanu. Ljeti je to lakše; direktno iz grada plovio bi trajekt kojim su bogate otočne obitelji bježale od najgorih charlestonskih mjeseci prepunih žute groznice. Ali sada u kasno proljeće bio je to ozbiljan put, preko močvara popločenih daskama, zatim malim unajmljenim čamcem do najbližeg otočnog rta.
Plaža je bila krasna na toplom proljetnom zraku. Sjetio sam se kako je taj otok opisao Poe, koji je tu boravio prije otprilike trideset godina. Smjestio je svoju priču o zlatnim bubama među te nanose pijeska. Od tada se malo što promijenilo. Tvrđava je i danas barem jednako oguljena i trošna, a dok smo joj se približavali, mogao sam vidjeti kakav je neizvediv zadatak bio povjeren tom garnizonu. Velike pješčane dine nagomilale su se uz zidove, onemogućavajući obranu. Mogao sam se popeti uz njih bez ikakvog napora i prijeći zid.

Nije se vidjela nikakva straža dok smo prilazili i tako smo prošli, zalazeći u unutrašnjost otoka na putu prema ulaznim vratima. Tamo je Richard pokazao naše papire i pitao možemo li posjetiti pukovnika Gardnera. Uveli su nas u tvrđavu, gdje smo upoznali kapetana Abnera Doubledaya, koji nas je nakratko primio.
"Pukovnik Gardner smješten je nedaleko, izvan tvrđave", rekao je Doubleday. "Ako biste bili ljubazni malo pričekati, poslat ću nekoga da ga pita može li vas vidjeti."
Kada smo opet ostali sami, Richard je zakolutao očima izražavajući prezir. "Živi izvan tvrđave.
Sto ti to govori?"
"Ništa dobro", rekao sam. "Pitam se je li i on Jenki odmetnik poput našeg gospodina Floyda." "On je iz Massachusettsa", rekao je Richard, još jedanput me iznenadivši svojim znanjem.
Doubleday se vratio nakon petnaest minuta i rekao kako će nas Gardner primiti nakon ručka, koji je na našu nesreću upravo trajao. "Naravno, dobrodošli ste u našu kantinu", rekao je, a mi smo zahvalili i prihvatili ponudu.
Burton nije ni pokušao prikriti tko je, ali ako je njegovo ime išta značilo Doubledayu, on to nije jasno pokazivao. Doubleday se upravo vratio u vojsku nakon dugog izbivanja, i tek je nekoliko dana bio na svojem novom odredištu. Pitao sam se što misli o tom mjestu u to vrijeme. Nije pokazivao radoznalost na savršeno propisan vojnički način, ali kada je Burton pitao tko rukovodi dnevnim poslovima tvrđave, odgovorio je uz malo zlobne ironije: "Dežurni časnik.
A danas sam to ja."
Jeli smo skromni obrok i razgovarali o koječemu – vremenu, mogućim opasnostima na predstojećem Burtonovu putu preko kontinenta, Indijancima sa zapada i izgledima za još jednu žutu groznicu ovog ljeta u Charlestonu.
"Dođite, pokazat ću vam utvrdu", rekao je Doubleday kada smo završili.
Obišli smo zidove, svi pažljivo izbjegavajući ono što je bilo bolno jasno čak i meni. Tvrđava se nije mogla obraniti. Burton je napokon to nekako uvijeno izrekao: "Ove su dine prilična poteškoća, zar ne?"
"Da, gospodine, prilična."
"Zar se ne mogu ukloniti?" pitao sam.
"Postoji bojazan kako bi se ovdašnji svijet mogao naljutiti zbog toga", rekao je Doubleday. "Njih je i inače lako naljutiti."
"Čak i kada bi se dine uklonile, obrana ne bi bila laka", rekao je Burton. "Ne bi. Mi smo u probušenom čamcu, okruženi morskim psima."
Sada je bio malo opušteniji, s nama dvojicom očito na svojoj strani, makar duhom.
Napravili smo puni krug. Doubleday je pogledao prema moru, pa u Richarda. "Što biste vi napravili ovdje, kapetane Burton?" Burton se nasmiješio, bilo mu je drago da mu znaju i priznaju čin koji je odnedavno nosio. Pogledao je na more i rekao: "Mislim da bi to uvjetovale ovlasti koje imam i način na koji ih tumačim." Tada je do nas došao vojnik i rekao nam da nas pukovnik može primiti.
Doubleday nas je otpratio do vanjskih vrata i rukovao se s nama. "Navratite kada budete odlazili, ako vam ostane vremena. Ima jedna krčma dolje na plaži koja bi vam se mogla svidjeti."
Proveli smo jedan sat uz pukovnika Gardnera, koji je u svakom pogledu bio starac. Razgovor je uskoro skrenuo u politiku, a Gardnerova naklonost nije bila na onoj strani na kojoj je odgojen, jer on se za moj ukus previše slagao s južnjačkim stajalištima. "Morate razumjeti njihov gnjev", rekao je. "Prema njima se loše ponaša što se tiče zemlje. Ako Lincoln nekako bude izabran i ropstvo postane nezakonito na novim područjima, njihov će način života takvo zakonodavstvo ubrzo ugušiti."
Burton je bio ljubazan kao i uvijek, izražavajući razumijevanje za južnjački pogled na stvari, ne

iznoseći svoj. Ali kada smo otišli i krenuli prema tvrđavi, rekao je: "Nisu godine ono zbog čega nije pogodan za zapovjednika, nego pristup. Pogledaj samo u kakav je položaj doveo svoje ljude. Nije dovoljno loše biti okružen neprijateljima, sa zidovima koje je prekrio pijesak tako da ih i dijete može preskočiti; sada im je još zapovjednik starac koji živi među neprijateljima i podupire njihove stavove." Stao je nasred puta i promatrao tužnu utvrdu. Glasno, ne pokušavajući sakriti bijes, rekao je: "Pa, Charlie, kako bi ti se svidjelo biti ovdje, kada bi i tvoj život bio na vagi?" Onda, ispod glasa, dodao je: "Prokleta takva vlast! Proklet takav bezobrazluk! Prokleti političari i politika!"
Činilo se da je kapetan Doubleday sretan što nas ponovo vidi, kao da smo mu mi bili nekakav tračak normalnosti u svijetu koji je brzo ludio. Nas trojica prošetali smo do plaže, ugodno čavrljajući na toplom svibanjskom suncu. Treba mu netko izvana, pomislio sam, iako se ne smije povjeriti ni povjerovati strancima. On je vojnik; on ne smije govoriti protiv političara koji su ga tamo poslali ili protiv buntovnog starca kojemu su povjereni njihovi životi. Sve što može je nadati se kako će časno poginuti kada za to dođe vrijeme. Stajali smo neko vrijeme gledajući more, gledajući brodove koji su prolazili pokraj tvrđave Sumter i oko rta s gradom. Onda je Doubleday rekao: "Dođite, častim pićem."
Krčma je bila samo malo iza dina; prohladni, mračni zaklon u kojem su dvije mrke i mirne cure bile konobarice. Bile su tako slične da su morale biti sestre, a Doubleday ih je predstavio kao Florence i Frances. Pomislio sam na Marion, djevojku iz malenog grada u gornjem dijelu države koji se sada činio tako daleko iza nas. Gradić Florence, sjetio sam se, zadrhtavši. Pogledao sam preko stola i pitao se jesu li slične misli o nadnaravnim pojavama i Burtonu pale na pamet.
Doubleday je nama naručio pivo, a sebi čaj. Ponudio sam zdravicu: "Za Uniju."
Doubleday je nagonski podigao šalicu. Richard je kasnio samo nekoliko otkucaja srca.
Razgovarali smo dugo u poslijepodne. Doubleday i Burton raspravljali su vojne strategije, kao kapetan s kapetanom. Sve se svelo na jednu misao i nije trebalo dodavati ništa novo: kako braniti neobranjivo.
Prošla su tri sata kada je Doubleday rekao: "Moram se vratiti na položaj, a vama uskoro ide brod."
Na samom je kraju rekao Burtonu: "Mislio sam o onom pitanju koje je jutros ostalo neodgovoreno. Rekli ste kako bi sve ovisilo o vašim ovlastima i tome kako ih tumačite. Nisam siguran što to znači."
"Znači da bih na mjestu vašeg pukovnika, u nedostatku suprotnih zapovijedi, pod zaštitom noći prebacio svoje ljude u onu novu utvrdu od cigle tamo ispred luke."
Ako je Doubleday očekivao neki teoretski, zaobilazni odgovor, ovaj ga je iznenadio. Ukrutio se, očito šokiran onim što je čuo. "Ne mislite ozbiljno."
"Ne bih se šalio s nečim tako ozbiljnim, kapetane."
"Ali ljudi koji ovdje žive to bi jamačno shvatili kao objavu rata." "Takvo gledište nije logično. Tvrđava je vlasništvo Unije, nije njihova." "Kapetane, vi govorite o logici u zemlji gdje ta riječ nije poznata."
"Onda će problem neizbježno postati kritičan, bez obzira na to što vi poduzeli da to spriječite.
Ne možete objasniti logiku luđaku, ni spriječiti rat ako je samo jedna strana to voljna učiniti."
Ništa nije izgovoreno dok Burton nije nastavio: "Dakle, u takvoj bi situaciji moja prvenstvena briga bili moji ljudi. Pod pretpostavkom, kako sam rekao, da nema suprotnih zapovijedi."
"I vi biste ih prebacili", rekao je Doubleday, još ne vjerujući. "Prebacio bih ih sada – noćas, da se mene pita."

"Zanimljiva misao", rekao je Doubleday. "Uznemirujuća, ali zanimljiva."
Šetali smo plažom i otišli po mutnom poslijepodnevnom svjetlu. Pred tvrđavom smo zaželjeli kapetanu Doubledayu i njegovim ljudima sreću. Kada smo se malo udaljili, Burton je rekao: "Tim će ljudima vraški trebati nešto više od sreće" i ta nas je istina pratila kroz močvaru do parobroda i natrag u gradsku luku.
Za mene je to bio vrhunac našeg putovanja. Poslije, sve one godine sjećao sam se Burtonova mračnog izraza na svjetlosti svijeća; osjećao Doubledayevo iznenađenje, opipljivo poput pljuske u onom mračnom, treperavom kutu i kladio bih se u svoj život da nikada prije nije ozbiljno razmišljao o nekom tako drskom potezu. Čin koji je pokrenuo naš Građanski rat može izgledati jasan, sada kada pripada povijesti. Ali ono što je povjesničarima jasno, možda nije bilo toliko očito ljudima koji su to proživljavali. Da, ti su južnjaci poludjeli, krv im je uskuhala, a razum se izgubio u odlučnosti da počnu rat. Da nije bilo tvrđave Sumter, našli bi neko drugo mjesto i vrijeme da ga počnu. Ali činjenica da je počeo u Sumteru, izazvan nečim što je rekao Richard Burton jednog tihog poslijepodneva godinu dana prije nego što je pucnjava počela, ima znatnu povijesnu vrijednost.
Došlo je vrijeme za rastanak. Nismo o tome govorili, ali već sam ostao mnogo dulje nego što sam obećao ženi. Richard je namjeravao otići u New Orleans, pa tamo riječnim brodom krenuti na sjever do nekog mjesta s kojeg će se zaputiti na zapad. Za vrijeme večere srčano se trudio nagovoriti me da mu se pridružim.
"Dođi barem do New Orleansa."
"Richarde, ne mogu. Ja sam obiteljski čovjek koji je već predugo bio sebičan."
Pažljivo smo izbjegavali temu njegova nestanka, ali sada ju je ipak spomenuo. "Nadam se da je među nama sve u redu."
"Naravno da jest. Ne bih propustio ovaj put nizašto na svijetu." "Drago mi je što to čujem."
Zapalio je cigaretu. Nenadano je posegnuo kroz dim i uhvatio me za ruku: "Ja nisam sentimentalan, Charlie. Ali kako stvari stoje, nikada se više nećemo sresti i ovo moram reći. Imao sam prokleto malo prijatelja koje cijenim koliko tebe."
"Obostrano je tako, Richarde", izgovorio sam stisnuta grla.
"Onda dođi sa mnom do St. Joea. Neću zahtijevati ništa više od loga, dajem svoju časnu riječ.
Ne želim tvoj skalp na svojoj savjesti ako na zapadu naletim na Indijance."
Ja sam se opirao, on je navaljivao i konačno smo se našli na tome da odem do New Orleansa. Sljedećeg sam dana poslao brzojav u Baltimore, kradući još dva tjedna od svoje žene i kćerke, a istog smo poslijepodneva napustili Charleston. Putovali smo niz obalu do Savanne, pa nastavili grbavim putem kroz rastuće gradove Columbus, Montgomery i Mobile. Proveli smo pet dana pijući i veseleći se u New Orleansu. Moja su dva tjedna postala tri i kako se bližio neizbježni rastanak, počeo sam bolno osjećati tugu kakvu nisam prije upoznao. Kada mi je supruga preminula osamdeset treće, bol me zgromila; ovo je bilo drugačije, ali na svoj način gotovo jednako nepodnošljivo.
Gubitak Richarda osjećao sam kao oštar zarez nožem. Posljednje smo se noći napili do daske. Richard je popio više nego što sam ikada igdje vidio, pa smo doteturali do naših soba u stanju kojeg se jedva sjećam. Idućega jutra obojica smo osjetili posljedice; Richard je bio doslovno bolestan od posljedica i trebalo mu je cijelo jutro, gotovo do polaska njegova parobroda, da počne dolaziti k sebi. Otpratio sam ga na dok i obećali smo da ćemo pisati. Zamolio sam ga da mi pošalje bilo kakvu knjigu koju napiše, u dva primjerka, molim te, jedan s potpisom za mene, i onoliko dugo koliko ih ti budeš pisao, toliko dugo ću ih ja čitati.
Gledao sam ga, osamljeni lik na palubi broda, sve dok mi nije nestao iz vidokruga. U tom sam

trenu bio spreman na bilo što, samo da ga vratim. Grad je te večeri bio pun turista, ali za mene je bio bolno prazan i znao sam da će dugo putovanje kući biti ozbiljno i tmurno.
Dok sam se odjavljivao iz hotela sljedećeg jutra, recepcionar me pitao jesam li bio zadovoljan boravkom. "I hoćete li se opet naći sa svojim prijateljem, gospodine?"
"Nadam se. Ali on živi u Londonu..."
"Pitam samo zato, gospodine, jer je spremačica nešto pronašla u njegovoj sobi." Donio je to iz stražnje sobe.
Bila je to Richardova bilježnica.
Naravno da sam mu napisao kako je bilježnica kod mene i da je na sigurnom sve dok je ne zatraži. Želi li da je povjerim pošti? Putovanje preko oceana zna biti opasno, ali neće mi biti teško poslati je, ako on to želi. Ili ću je čuvati dok se opet ne susretnemo.
Njegov je odgovor stigao mjesecima poslije, zagonetan i kratak.
Bit će mu drago ako spremim dnevnik na sigurno, tako da ga nitko ne vidi, prije nego što on dođe po njega. "Sigurno sam se obeznanio te noći", opravdavao se. "Mislio sam da sam ga spakirao, ali napio sam se kao zemlja."
Nisam baš previše očekivao od njegova obećanja da će mi pisati.
Burton je svjetski putnik prepun obaveza i kako se budem postupno hladio od svega nakon povratka kući, morat ću se pomiriti s činjenicama. Ja sam samo sporedan lik u njegovu bogatom životu, obožavatelj kojega je slučajno sreo. Ali jednog je dana stiglo pismo.
Sve čemu sam se mogao nadati bilo je u njemu - opširno, prepuno novosti s njegova susreta s Brighamom Youngom†, prelaska preko cijele Amerike i dolaska u Kaliforniju, te povratka kući parobrodom. Uskoro će dovršiti knjigu, Grad svetaca, u kojoj će opisati doživljaje među mormonima i na putovanju kočijom preko američke pustinje prema Kaliforniji, a trebaju izići i Jezerska područja središnje Afrike.
† Brigham Young (1801.-1877.) drugi prorok ili "Moderni Mojsije" i voda mormona.
"Držim te za riječ što se tiče dva primjerka svakog naslova, ali neka te ne bude sram odustati ako toga bude previše." Nije spominjao svoj dnevnik, koji je poput opakog iskušenja ležao na mojoj polici, neotvoren; nikada nisam ni zavirio unutra, potpuno opravdavajući njegovo povjerenje.
Odmah sam mu odgovorio, napisavši kako ne samo da želim njegove nove knjige nego i bilo koju staru koja iziđe u novom izdanju, pogotovo ako ima novog ili proširenog teksta. Javio sam mu vijesti iz Amerike. Mala četa u tvrđavi Moultrie živjela je praćena pogledom cijele zemlje prije Lincolnova izbora, rat je moglo izazvati bilo što, i ako se dogodi da njegove knjige ne stignu zbog teškoća s poštom, molio bih ga da ih čuva za mene dok se stanje ne smiri.
Pratio sam zbivanja u Moultrieju i vodio dnevnik o njima, glupo namjeravajući sve jednom poslati Burtonu, ne bih li ga naveo da napiše knjigu o tom dijelu puta. "Stari Gardner zamijenjen je mnogo mlađim zapovjednikom, bojnikom Robertom Andersonom", pisao sam u prosincu. "Kapetan Doubleday njegova je desna ruka."
Kasnije tog mjeseca opet sam pisao, kada se garnizon iz Moultrieja jedne noći prebacio u Fort Sumter, baš kao što je Burton predložio skoro godinu prije. "Čini se da te onaj kapetan mnogo ozbiljnije shvatio nego što nam se onda činilo", napisao sam. "Naravno, čovjek promijeni mišljenje kada nema izbora."
"Bože, pomozi nam", napisao sam u siječnju. "Još najviše dva tjedna i rat je neminovan." Ali pregovori su se razvukli sve do travnja, kada nas je jedna vatra poslala u godine pakla.
Cijelu su tu godinu pristizale sumorne vijesti. Sve nade u brzi kraj nestale su u slijedu krvavih bitaka koje su samo podizale razinu mržnje. Studeni je donio najveće iskušenje za moje odnose s

Burtonom, kada je saveznički ratni brod zaustavio britanski poštanski parobrod Trent i uhitio dva konfederacijska časnika. U Londonu je lord Palmerston grmio i galamio. Bio je to povod kakav je čekao. Drhtao sam od bijesa dok su se tisuće britanskih vojnika skupljale na kanadskoj granici, kao prethodnica sigurne invazije. Tih sam tjedana bio tako slomljen sumnjama da sam odlučio zapaliti Richardove knjige i potpuno ga otpisati. Pošaljem li mu kutiju s njihovim pepelom, s ljutitom porukom na vrhu o tome što mislim o njegovoj časti i danoj riječi, možda malo umirim savjest. Ali nisam mogao zapaliti šibicu, nisam se čak mogao ni natjerati da potražim istinu u njegovu dnevniku. Napokon sam ga odnio iz sobe, maknuo od očiju, i nadao se da više neću ni misliti na njega. Čekao sam do siječnja, kada je Seward napokon objavio da su pobunjenici oslobođeni, a sukob s Engleskom završen.
Jednog sam dana dobio zagonetnu poruku. Bila je mjesecima stara, napisana oko Božića, u vrijeme najgorih dana afere Trent. Bila su samo dva nepotpisana retka, ali nije moglo biti sumnje čiji je to rukopis. Učinio sam što sam mogao, pisalo je. Sada ćemo vidjeti što će se dogoditi. Možeš biti siguran da ja mislim isto kao i ti, da će hladne glave prevladati. Još sam se jedanput osjetio posramljeno. Nije Richard bio nedostojan našeg prijateljstva, već ja, a moj nedostatak povjerenja zamalo ga je uništio. Odlučio sam da ću mu biti prijatelj dok sam živ. Bez obzira na to što se dogodilo, više nikada neću sumnjati. A da zapečatim tu odluku, donio sam njegov dnevnik i stavio ga na otvorenu policu, gdje od tada stoji nedirnut.
Nisam više ništa dobio od njega dok se naš rat nije završio, ali obilje koje je uslijedilo bilo je jedno od mojih najvećih zadovoljstava 1866. godine. Opsežna zbirka stigla je u dvije goleme kutije: Jezerska područja središnje Afrike, u dva dijela, potpisana s posvetom koja mi uvijek razgali srce. Charlesu Warrenu – mojem dragom prijatelju Charlieju – često mislim na tebe i s ljubavlju čuvam dane koje smo proveli zajedno putujući nemirnim jugom tvoje Amerike. Pročitao sam Grad svetaca s velikim zanimanjem, pitajući se zašto niti jednom riječju nije spomenuo putovanje po jugu. Znao sam da mrzi ropstvo; zašto je propustio priliku da se pozabavi zlom koje ono donosi? Tračak stare sumnje opet se pojavio: jer je bio špijun i Engleska će nas napasti čim dobije priliku, a ja ću zbog svoje šutnje biti suučesnik. Ali odgurnuo sam te tmurne misli; vjera u Richarda uvijek mi se vraćala.
Bilo je još toga u kutijama: Putnik prerijom, knjiga sa savjetima nevoljnicima koji moraju prijeći široki američki kontinent. Planine Abeokute i Camaroonsa na naslovnici je imala sjajan Burtonov portret, šarmantan, usprkos svojoj formalnoj prirodi i namještenoj pozi. Lutanja po zapadnoj Africi, od Liverpoola do Fernando Poa i Zadatak za Gelelea, kralja Dahomea nastavljali su njegovu opčinjenost istraživanjima Crnog kontinenta. Dolina Nila bila je mala knjiga koju sam s radošću primio kao sakupljač, ali kao prijatelju nije mi se svidjelo produžavanje sukoba sa Spekeom, koji je tada već bio počinio samoubojstvo. Poslije sam saznao kako je prijem te knjige u Engleskoj bio u skladu s mojim mišljenjem: ne možeš ništa dokazati mrtvom čovjeku i Burton to nikada nije smio tiskati. Ali Mudrost i duhovitost zapadne Afrike bila je zgodna zbirka narodnih vjerovanja, dok je Vodič: hodočašće u Meku i Medinu u slikama (uz neke od najzapaženijih doživljaja iz života Muhameda, arapskog zakonodavca) sažimao njegovo najpoznatije putovanje. Na dnu druge kutije bila je najčudnija knjiga koju je ikada napisao — duga poema u obliku dijaloga nazvana Govor kamena, tobože napisana rukom nekog Franka Bakera, ali prepuna nepobitnog Burtonova stila. Bio je to žestoki napad na religiju, koji je na sirov, ali pametan način prihvaćao Darwina i prozivao njegovu domovinu zbog dvoličnosti i zločina diljem svijeta. Dopisao je skrivenu posvetu i potpisao se kao Frank. Pročuje li se da sam ovo napisao ja, protjerat će me iz Engleske i zauvijek osuditi na boravak među mormonima.
Taj se važan opus sastojao od gotovo tri tisuće stranica napisanih u tri godine. Burton je postao

pravi stroj za pisanje. Odmah sam mu napisao pismo puno hvale i u šali ga zamolio da mi se javi, ako ikada nađe vremena za pisanje.
Tako je i bilo. Povremeno sam dobivao poruke iz dalekih luka, a jedanput godišnje, više ili manje, stizala su duga pisma koja su nadoknađivala sve propušteno. Na njihovu je kraju uvijek bilo podsjećanje na to kako je uživao u tjednima koje smo proveli zajedno i nada da bi nam se putevi opet mogli susresti.
Godine su prolazile, ali njegove su knjige održavale naše prijateljstvo.

Živio sam u njegovim riječima, putujući u mislima s njim po Brazilu, Zanzibaru, Islandu, u zemlju gorila u Kongu, a kada je prestao biti veliki istraživač, divio sam se njegovim filozofskim djelima i prijevodima. Uvijek mi je bilo čudno što nikada ništa nije napisao o danima kada smo putovali jugom. Ni jedan redak ili riječ, ali šutio sam o tome u skladu s odlukom da više nikada u njega neću posumnjati. Radoznalost će trajati još dugo, dugo nakon njegove smrti, a tu je i sada kada sam i sam ostario.
Imao sam samo jednu priliku da ga navedem na nekakvo objašnjenje, 1877. godine. Kapetan Doubleday, koji je tada promaknut u general-bojnika, upravo je objavio svoja sjećanja na dane u tvrđavi Sumter, a ja sam tu knjižicu poslao Richardu. U popratnoj poruci upozorio sam ga na 58. stranicu. Pogledaj kako si dubok utjecaj imao na našu povijest, napisao sam. Građanski rat sigurno je bio neizbježan, ali način na koji je počeo si ti odabrao.
Ako je vjerovati Doubledayu, on je s ostalima učestalo požurivao premještanje garnizona u tvrđavu Sumter kada se stanje zaoštrilo.
Ali Anderson je uvijek odgovarao kako je on raspoređen u tvrđavu Moultrie i ne može je napustiti ako mu se to ne naredi.
U jednom se trenutku predomislio. Ili je bilo tako ili je krio prave namjere, čak i od svojih časnika, dajući im samo dvadeset minuta vremena one noći kada su prešli zaljev veslajući u čamcima.
Je li Doubleday utjecao na njega da promijeni mišljenje, koje je izgledalo tako sigurno suprotno?
Je li se Anderson dvoumio oko pitanja nadležnosti i napokon sve okrenuo naglavce, kao što je Burton onda učinio koristeći izraz "ako nema suprotnih zapovijedi"?
Je li Burton bio uzrok čina koji je pokrenuo rat?
Richard to nikada nije priznao. Nikada nije ni spomenuo Doubledayevu knjigu.
Richardov rukopis nikada nije bilo lako čitati, a u posljednjim godinama njegova života to je postalo gotovo nemoguće. Uspijevao sam ga dešifrirati uz kćerinu pomoć. Nas dvoje nagnuli bismo se nad povećalo, mučeći se nekad satima sa samo jednom stranicom.
"Ne osjećam se dobro", pisao je 1890. godine. "Bilo bi divno vidjeti te opet i smijati se onim danima kada smo bili mladi, a svijet čekao da ga otkrijemo."
Neodlučno sam rekao: "Trebao bih ga posjetiti", a moja se kći odmah složila. "Moraš otići, tata!
Cijeli ćeš život žaliti ako to ne učiniš."
"Bilo bi to previše", rekao sam. "Davno je sve to bilo."
Ali u tom sam trenutku odlučio da ću otići u Englesku. Te sam večeri napisao dugo pismo Richardu, pitajući mogu li ga posjetiti, za koji mjesec, recimo u proljeće. Poslao sam ga početkom listopada i čekao odgovor.
Za manje od tri tjedna zaprepastio me naslov u novinama: SIR RICHARD BURTON, POZNATI BRITANSKI ISTRAŽIVAČ, UMRO U ŠEZDESET DEVETOJ GODINI.
Bio sam neutješan. Nisam ga vidio skoro trideset godina, ali njegova je iznenadna smrt bila još bolnija od gubitka mlađeg brata prije isto toliko vremena kod Gettysburga. Zaplakao sam nad

novinama, iznenadivši kćer koja mi ih je donijela. Ne odobravam izljeve osjećaja i ona nikada nije vidjela suzu u mojem oku, osim uz grob njene majke. Ali u tom sam času osjećao kako sam izgubio najvažnijeg prijatelja u životu i zaplakao sam. Obgrlila mi je glavu i također zaplakala, pogođena mojim očitim bolom.
Kako objašnjavam takvo ponašanje? Burton sigurno nije bio moj najbolji prijatelj; kako je i mogao to postati u ono malo vremena?
Ipak, vrijeme nije jedino mjerilo. Možete nekoga poznavati godinama i ne znati ništa o njemu, a netko nakon kratkog poznanstva postane bliži od brata.
Stalno sam mislio na njega nakon što je umro. Mladi Burton koji je ovamo došao potišten i oporavio se na putovanjima uzduž i poprijeko ovog velikog kontinenta. Bio sam dio toga. Znam što smo učinili i to mi nitko ne može oduzeti. Čak i danas u noćima čujem njegov glas, kako očaran snagom i vječnošću glazbe pjevuši crnačke duhovne pjesme koje su spojile dva kontinenta.
U proljeće je stigla poruka od njegove udovice. Naišla je na moje pismo u kojem predlažem dolazak u Englesku i htjela znati o čemu se radi. Pažnju joj je privukla prisnost mojih riječi, vjerojatno zato što nije imala pojma tko sam.
"Sada imaš razlog da sve napišeš, tata", rekla je moja kćerka.
Idućeg tjedna napisao sam dug odgovor lady Burton. Potanko sam joj opisao kako sam upoznao Richarda i većinu stvari koje smo zajedno proživjeli. Ali kada sam to ponovo pročitao, činilo mi se samohvalisavo, kao da sam neki prevarant koji se pokušava predstaviti važnijim nego što jest preko nekog boljeg od sebe i umjesto toga sam joj poslao kratku obavijest.
Nisam nikada spominjao njegov dnevnik, niti zavirio u njega. Tada to više nije bilo važno, nakon njegove smrti, ali među nama je postojala neka veza, nešto u njegovu i mojem duhu što me je i dalje sprečavalo.
Dugo nakon što je i Isabel preminula, njeno pitanje i dalje mi zvoni u ušima.
Tko ste vi?
Richard joj nikada nije rekao. Tko sam ja?
Pa, jedan od njegovih najvećih obožavatelja; to se ne može poreći. Ali imao je on mnogo obožavatelja.
Tko ste vi?
Poznavao sam ga neko vrijeme i jako me rastužila snjegova smrt. Mnoge je ona rastužila.
Jednom smo putovali zajedno, duboko u izgubljeno kraljevstvo pamuka. Ondje, jednog sunčanog svibanjskog poslijepodneva, Burton je po svoj prilici utjecao na početak našeg velikog Građanskog rata.
Po svoj prilici, vjerojatno, možda. Nije ni bitno. Što je stvarno bilo? U što sam siguran?
Slegnuo sam ramenima. Nikada se nisam prestao pitati, jer nikada nije upotrijebio ništa od toga što je zapisivao u onu bilježnicu. Jednom, pod stare dane, čak sam fantazirao o tome kako ju je namjerno zaboravio, ostavio meni, kao zapis onoga što je mislio i radio tih burnih tjedana. Ali zašto?
Gledam je kako leži na mojoj polici, gotovo nestvarna.
Sto je stvarno bilo?
Jedino je pitanje gospođe Burton stvarno. I još je tu, u mojim sedamdesetim godinama.
Tko te vi?
Gledam uvenulog starca u ogledalu i nalazim samo jedan odgovor. Ja sam... nitko.

KNJIGA TREĆA - CHARLESTON
20
Stigli smo u Charleston po mraku, zemaljska posada privukla je stube i spustili smo se u drugi svijet. Bilo je to više od običnog dojma i više od vrućine. Zrak je drukčije mirisao – osjetio sam okus soli – a vlaga nas je udarila poput malja. Dok smo hodali pistom prema zgradi aerodroma, rekao sam: "Nismo više u Kanzasu, Koko"†, a ona je zakolutala očima i odmahnula rukom.
† Aluzija na knjigu "Čarobnjak iz Oza" Franka L. Bauma i riječi koje je djevojčica Dorothy uputila svom psiću po imenu Toto.
Unajmio sam automobil dok je Koko kupovala plan grada, vodič i slikovnu povijest. Nekoliko minuta kasnije uputila me je na Autocestu 26, na zapad prema gradu. "Trebali bismo odsjesti u Srcu Charlestona", rekla je, prelistavajući stranice. "To je motel koji su u šezdesetima sagradili na mjestu hotela Charleston, u kojem su bili Burton i Charlie. Neće li to biti zgodno? Možda se njihovi duhovi još motaju onuda."
Nije mi zvučalo vjerojatno, ali ako već ne dijelim njene poglede na zagrobni život, mogu se barem suglasiti kako bi bilo zgodno odsjesti tamo.
Magistrala je vijugala niz Vrat, a Koko je stalno objašnjavala kuda prolazimo. U Građanskom ratu poluotok je bio presječen lancem topova kako bi se spriječio napad sa sjevera. Granica grada tada je bila mnogo dalje na jugu, a ovi su predjeli bili nenaseljeni. Kao i svi gradovi, Charleston se širio sve dalje od svoje jezgre i to je još trajalo. Prošli smo kroz tmurnu industrijsku zonu i nekoliko minuta kasnije ugledao sam luku, okupanu svjetlom, s moje lijeve strane, i veličanstven par mostova preko rijeke. Spustio sam se na Ulicu Meeting i za deset minuta stigli smo do motela. Dobili smo dvije sobe na udaljenim krajevima zgrade, a i to je bila sreća. U gradu su se održavala tri kongresa i teško je bilo naći bilo kakvu sobu.
Već je bilo prošlo deset sati. Bili smo umorni, morali smo biti nakon prethodne noći – ali još smo bili neprirodno živahni, kao kada nakon iscrpljujućeg maratona nešto slatko odmah vrati snagu. Našli smo se u Ulici Meeting pet minuta nakon što smo se prijavili u hotel i otišli u obližnji kafić. Koko me iznenadila naručivši pivo. "Od toga će ti narasti brada", rekao sam, a ona se nasmijala. "Što drugo mogu naručiti na ovakvom mjestu? Jedna me neće ubiti."
Popila je prvi oprezni gutljajčić. "Dakle, što kažeš na kasetu?"
"Zvuči autentično. Ako nas je stara dama varala, bila je vrlo vješta. Moramo pretpostaviti da je sve točno, dok ne dokažemo suprotno."
"Čekaj dok ne čuješ ostale. Tek onda ćeš povjerovati kako je sve točno." "Koliko toga još ima?"
"Sati i sati."
"Možeš li mi ukratko reći što je na njima?"
"Ne trebaš slušati ostale seanse na kojima se vraćala u mladost.
Sve se ponavlja, samo da bih se uvjerila da se podaci slažu. Jo uvijek sve ispriča bez greške." "Povjerovat ću ti i preskočiti ponavljanja. Što je s ostalima?"
"Još ih je mnogo."
"Nisam letio dovde da bih sjedio u motelu i slušao kasete, Koko. Gdje počinjemo?"
Slegnula je ramenima. "Imamo različite ciljeve. Ja želim dokazati da je Jo govorila istinu, ti hoćeš pronaći knjige."
"Te se stvari međusobno ne isključuju, znaš. Imaju zajedničke korijene."

Koko je popila velik gutljaj svog piva. Ja sam pijuckao svoje i rekao: "Ne znam zašto, ali čini mi se kako je moj trag odjednom topliji."
"Što to znači?"
"Samo neki predosjećaj iznutra. Nema nikakvog smisla. Ne bi bilo logično da su knjige ovdje." "Ne znam zašto ne bi."
"Za početak, zbog vlage. Vlažnost poput ove čini užasne stvari knjigama. Da su ovdje neko dulje vrijeme, to bi se vidjelo po stanju stranica. Za sto godina papir bi gadno požutio, osim ako nije bio u vakuumiziranom spremniku sve vrijeme. U najgorim slučajevima, knjiga potpuno propadne. One koje sam kupio na dražbi nisu imale ni traga žutila."
Još sam malo mislio o tome i rekao: "Toliko o predosjećaj ima." "Ne gubi nadu. Molim te, nismo još ni počeli."
"Nisam nikada ni imao previše nade za gubljenje. Ne zaboravi, došao sam samo da bih ti pomogao. Nikada nije bilo nekog povoda za pomisao da bi knjige mogle biti ovdje, osim što mogu biti bilo gdje. Ako su u Baltimoreu, nitko od onih nitkova ne zna gdje su."
"Eto vidiš."
"Što vidim? Čini se kako su podijeljeni u dva tabora: Carl i razbojnici, Archer i Dean. I jedni i drugi traže iz sve snage. Što mora značiti da nitko od njih ne zna mnogo više od nas. Iz nekih razloga oni misle kako su u Baltimoreu, ali to je možda samo zbog knjige koju je Joe odnijela k Treadwellu onaj dan."
"Ne bi li bilo veselo da su ovdje cijelo vrijeme? Archeru pod nosom?"
Zlobno sam se nasmiješio. "To bi stvarno bilo veselo, Koko. Hej, čaša ti je prazna. Hoćeš još jedno pivo?"

21
U ponoć smo još bili budni, zabavljajući se kasetama u njenoj sobi.
Stavila je jednu u kasetofon i rekla: "Ovo je snimljeno odmah nakon one seanse koju si slušao u avionu."
Iznenada sam čuo kako svojim prirodnim glasom Josephine govori: "Koko? Gdje si nestala?" "Tu sam, draga. Pokraj tebe."
"Opet sam ga vidjela." "Svog djeda?"
"Ne, odnosno da, njega uvijek sanjam. Ali onaj je neznanac bio s njim." Nakon dulje stanke, Koko je rekla: "Jo? Jesi li dobro?"
"Naravno da jesam. Zašto ne bih bila?" "Nešto si mi blijeda. Kako se osjećaš?"
"Kakve to veze ima? Blagi Bože, skoro mi je sto godina, kako misliš da se osjećam?" I trenutak kasnije: "Oprosti. Nisam često loše raspoložena."
"Neka ti to ne smeta", rekla je Koko. "Trebaš li što?" "Ne, jedino ako mi možeš nekako vratiti vid."
Koko je namjestila mikrofon. "Pokušaj sada. Zašto mi ne ispričaš sve čega se sjećaš, a ja ću gledati za tebe."
"To nikada ne uspijeva." "Pokušajmo. Osim ako baš ne želiš."
Opet stanka; barem četrdeset sekundi, ako ne i minuta. Onda:
"Vidjela sam trojicu. Stajali su u nekakvoj magli i razgovarali. Lica im se nisu vidjela u tom

sivilu. Ali na trenutke bi se razbistrilo. Samo nakratko povjetarac bi podigao maglu dovoljno da im se jasno vide lica. Ali nikada dovoljno jasno."
"Ipak si prepoznala Charlieja."
"Više po glasu nego bilo čemu drugom. Tada je bio mnogo mlađi nego što sam ga ikada vidjela u životu. Kada sam bila dijete, znaš, on je bio gotovo starac."
"Jesi li uspjela vidjeti išta od njega u toj magli?"
"Samo na nekoliko sekundi... još i manje. Ali dovoljno da ga prepoznam, mislim." "Što je radio?"
"Nasmiješio mi se i kimnuo."
"Onda si ga prilično dobro vidjela, barem taj djelić sekunde." "Ne, osjetila sam da se nasmiješio."
"Nije li to isto?"
"Jest", rekla je Josephine, očito zadovoljna. "Bilo mu je tako drago vidjeti me opet." "Mogu misliti. A onda?"
"Nešto je rekao Burtonu."
"Ah. Dakle jedan od njih bio je..."
"Richard. Charlie ga je uvijek zvao Richard, ali naravno da je to bio Burton. Nakratko sam ga i ja mogla vidjeti. Čovjek opakog izgleda s brkovima i onim užasnim ožiljcima."
"Što su govorili?"
"Ne znam. Nisam mogla čuti."
Ali gotovo odmah je nastavila: "Raspravljali su što učiniti s trećim čovjekom. Zvučalo je prilično oštro. Onda su se svi povukli u maglu i to je sve što sam vidjela."
"I nikada nisi vidjela trećeg čovjeka?" "Ne."
"Ne znaš ništa o njemu?" "Nisam to rekla. Znam mu ime." "Kako si ga saznala?"
"Richard ga je gurnuo i nazvao ga po imenu."
Opet se činilo kao da je snimka tu završila. Nakon najmanje dvije minute, Koko je rekla: "Kako mu je bilo ime, Jo? Kako ga je Richard nazvao?"
"Archer", rekla je odmah Josephine.
Čuo sam kako duboko isprekidano uzdiše. "Zvao se Archer."

22
Spavao sam više od devet sati, sve dok mi Koko nije počela lupati na vrata petnaest minuta prije deset. Izvukao sam se iz kreveta i svaka me kost boljela, ali dobro sam se odmorio. Vid mi se izoštrio i bio sam živ. Progutao sam šaku aspirina i stao pod tuš, pa sam već u deset i trideset bio spreman.
"Trebat će ti neke sunčane naočale", rekla je Koko za doručkom.
"Oko ti je sve plavlje, gotovo kao moje. Izgledamo kao Bonnie i Clyde."
Prvi joj je zadatak bio pronaći trgovinu u kojoj će kupiti odjeću. "Kerrison's ne izgleda loše.
Danas poslije podne idem u knjižnicu." "Znaš li uopće što tražiš?"
"Bilo kakav dokument koji će potvrditi da je Charlie bio ovdje i da su radili nešto od onoga iz priče. Ova je knjižnica jako stara, bila je stara čak i onda. Imaju novine iz osamnaestog stoljeća. U privatnom je vlasništvu, ali se smiješ njome koristiti uz sitnu novčanu pristojbu."

"Nije mi jasno što misliš da ćeš tamo pronaći. Novine sigurno nisu pisale o njihovu dolasku i odlasku."
"Nikad ne znaš. Nekada se u novinama pojavi vijest o posjetu osoba iz inozemstva. Nekoliko riječi u nekom članku."
"Ne bih računao na to."
"Pokušat ću provjeriti i druge stvari. Je li postojao fotograf Barney Stuyvessant u Ulici East Bay u svibnju 1860. godine. Fotografija na kojoj su Burton i Charlie sada je izgubljena, ali bit će dovoljno ako uspijem točno saznati je li taj fotograf postojao."
Ono što ću ja raditi počelo je postajati jasno kasno sinoć, dok smo slušali kasete. Poput loše sreće, Archer se pojavljivao uvijek iznova.
"Tada sam se pitala tko je on", rekla je Koko. "Jo nije imala pojma."
"Tako je rekla. Bez uvrede, Koko, ali ti si tu njenu priču primila zdravo za gotovo."
Ipak se uvrijedila. "Zašto joj ne bih vjerovala? Tada još nisam čula za ikakvog Archera."
"Pa, sada jesi. Ne čini li ti se Josephine tu malo sumnjiva? Znam kako to ne želiš čuti, ali ta je slatka stara dama možda znala mnogo više o svim tim ljudima nego što je priznala. Nije li ti ikada palo na pamet da nas ona čak iz groba vodi tamo gdje želi?"
Planula je. "Ma, nosi se! Bože, kakav si ti cinik!"
"Ta pitanja netko mora postaviti, Koko. Odakle misliš da je došla do Archerova imena? Stvorilo se samo od sebe? Našla ga je u telefonskom imeniku, sasvim slučajno?" Nagnuo sam se prema njoj i pogledao je u oči. "A možda joj se ukazalo u nadnaravnom transu."
"Ne, nije joj se ukazalo, a već sam rekla kako tu nema ništa nadnaravno. Slušaj, zajedalo, jer ovo ću reći samo jedanput. Ne vjerujem u nadnaravne stvari. Nimalo. Moram li to još koji put reći ili si ovaj put zapamtio?"
"Zajedalo?"
Bijesno je odvratila. "Savršeno ti pristaje."
Odgovorio sam mrtvom tišinom. Povremeno bi nam se pogledi sreli preko stola pa bih složio facu psa kojeg su dobro istukli, što ju je napokon nagnalo na smijeh.
"Mnogo bolje", rekao sam umirujući je. "Zar nije tako mnogo bolje?"
"Slušaj što govorim, Cliff, i pripremi se da povučeš sve što si rekao. Shvatit ćeš kako postoji logičan odgovor na sve. Jo je negdje čula to ime – čula, pročitala – kako i gdje sada nije bitno. Ali ostavilo je dojam i poslije ga je sanjala. Opisivala je san, budalo, a znaš kako se u snovima sve izmiješa. Nije to tako teško shvatiti ili si toliko zadrt stari drot da uvijek o svakome moraš misliti samo najgore?"
"Nema boljeg mjesta za prekid ovog razgovora, Koko. Ti budi optimist čistog srca, ja ću biti zadrti stari drot."
"Zadrto staro cinično zajedalo od drota", rekla je s kiselim smiješkom. Nakon toga smo se razdvojili.
Ako ništa drugo, imao sam odakle početi, nešto čime ću ispuniti dan dok ona kopa po prašnim arhivima. Pripremio sam se za bitku s mrzovoljnim službenicima kojima nitko nije rekao da javne službe trebaju služiti javnosti, ali ovaj je put bilo lako. Kada znaš što tražiš i kako to pitati, ide brzo pa sam do kasnog poslijepodneva imao brdo podataka o Archeru.
Bože, kako je ova zemlja postala opsjednuta brojevima. Ako imaš nečiji broj, možeš saznati gotovo sve o njemu. Od prometne policije dobio sam adresu i telefonski broj na otoku Sullivanu. Broj zdravstvenog osiguranja dobio sam preko broja tablica. Sada sam znao da vozi Pontiac u dvije nijanse plave boje, a kupio je novi one godine kada je dobio Pulitzera. Ali njegov je tekući račun bio

prilično iznenađujući. Kasnio je s plaćanjem za automobil i zamalo su mu ga oduzeli 1985. i godinu poslije. Ako mu je Pulitzer otvorio sva vrata, očito nisu dugo ostala otvorena. Trebala mu je nova knjiga, velika knjiga, i to uskoro.
Obilazio sam urede ulizujući se i glumeći dobroćudnog tipa i svi su mi izlazili u susret. Kada bi neki službenik spomenuo moje izubijano lice, uključivao sam šarm i nešto muljao lažući tako silno da su se smijali. Na sudu sam saznao da je Archer nekoliko puta bio tužen zbog neplaćanja računa. Ništa od toga nije dovelo do parnice, uvijek bi platio zaostatke kada bi dužnici postali ozbiljni. Bio je jedan od onih neugodnih tvrdoglavaca koji ne plaćaju baš ništa dok ih se jednostavno ne prisili i trenutno za njega nisu bili baš voljni raditi njegov vodoinstalater, mehaničar i čovjek koji mu je obojio kuću nakon velike oluje prije nekoliko godina. Imao je nekoliko ružnih navika i poduži popis ljudi koje je predugo ostavljao da čekaju. Neki nikad nisu ni dobili što im pripada i više nitko nije želio slavnom Halu Archeru posuđivati novac. Uredno je plaćao kuću na obali, ali tada sam već stekao dojam da bi to uvijek bilo u posljednji čas.
Kupio ju je 1983. godine pa sam se čudio zašto se preselio ovamo iz Virginije, gdje je proveo cijeli život.
Zaustavio sam se kod javne knjižnice odmah do Trga Marion. Kao Sto sam i mislio, Archer je bio u posljednjem izdanju Tko je tko. Sin Roberta Russella Archera i Anne Howard Archer iz Alexandrije u Virginiji, oženio se i razveo još davno, ženom po imenu Dorothea Hoskins, koja je bila s njim tek toliko dugo da mu rodi sina 1957. godine. Iz kronološkog slijeda novinskih isječaka koje je knjižnica čuvala o poznatima koji žive u blizini, saznao sam da nije bio povezan sa sinom, koji je danas odrastao, i živi s obitelji u Kaliforniji. Archer je dobio već troje unučadi, ali nijedno još nije ni vidio. Izvor svega toga bio je tabloid, sigurno ne najpouzdaniji, ali u Archerovu je slučaju tu moglo biti istine. Iznenada je gorka priča prešla u tragičnu — potrošen život, u kojem je velika nagrada postala samo Pirova pobjeda. Nisam mogao zamisliti bilo koga tko ima dijete a nije spreman umrijeti ako treba da bi bio uz njega.
Nije bilo spomena drugih brakova, poslovnih pothvata ili članstava bilo gdje, a čini se kako nije bio ni religiozan. Nedavno je navršio pedeset četiri godine. Nikada nije bio u vojsci, iako je Koreja još bila problematična kada mu je bilo devetnaest godina. Mjesto boravka bilo mu je prijavljeno i kao ured; ista adresa na otoku Sullivanu koju sam dobio u prometnoj. Tamo je bio i popis njegovih knjiga, ali to mi nije pomoglo, ionako sam ih sve znao.
Njegov otac, Robert Russell Archer, bio je moćni političar u Virginiji, dovoljno poznat da osigura mjesto u Tko je tko. Rođen u Alexandriji, Virginia, 1905. godine, bio je akademsko čudo od djeteta, završivši srednju školu sa šesnaest i diplomiravši sa svim počastima na Rutgersu 1925. godine. Oženio se Annom Howard iz Baltimorea 1926. godine. Dvoje djece, prvo po imenu Robert Russell, po ocu, a nekoliko godina poslije naš dječak Hal, William Harold Archer. Postao je član odvjetničke komore Virginije 1928. godine. Studirao je pravo i stažirao kod istaknutog suca Saveznog okružnog suda. Bio je javni službenik dok nije osnovao svoju tvrtku; pomoćnik područnog tužitelja sredinom tridesetih; državni odvjetnik neposredno prije Drugog svjetskog rata. Premlad da bi poginuo u ratu starije generacije, prestar da bi sudjelovao u sljedećem. Nikad se nije kandidirao dok je bio na vrhuncu, ali uvijek je povlačio konce iz sjene: radio zdušno za Deweya protiv Roosevelta, još zdušnije za istog jadnog gubitnika protiv Trumana. Predsjedao je strankom republikanaca svoje države u godinama nakon rata; predsjednički elektor za Virginiju 1948. godine. Prvorođeni sin, koji je nosio njegovo ime, umro je 1945. u četrnaestoj godini. Zapisao sam to i namjeravao saznati kako.
Uz njegovo su ime bile vezane mnoge počasti. Dok sam ih polako iščitavao, počela mi se stvarati slika moćnog oca obitelji, poput onog čudaka Burla Ivesiana iz drame Tennesseeja

Williamsa. Izišao je iz zaklona da bi se kandidirao za Senat u ranim šezdesetima, ali odradio je samo pet godina, povlačeći se zbog bolesti. Umro je 1966., u šezdeset prvoj godini.
Sve sam opet pročitao i pitao se što je pogrešno u cijeloj toj priči.
Archeri su bili poput Huxleyja – novac, položaj, moć – ali Hal Archer bio je čista suprotnost svemu tome. Nije li ga Lee Huxley opisao kao golog siromaha kada su bili klinci? Možda je to bilo zbog ekonomske krize tih godina. Mnogi su ljudi tada izgubili mnogo novca.
Istražio sam pažljivije i pronašao još starijeg Roberta Russella Archera, također odvjetnika, koji je bio vodeća ličnost republikanaca svoje države u vrijeme Prvog svjetskog rata i prohibicije, sve do smrti 1939. godine. Djedica, preminuo u pedeset trećoj godini. Archeri su imali neki gadan mali gen koji ih je mlade slao u grob. S pedeset četiri, Hal mora da više nije mirno spavao.
Rođen na selu u Virginiji 1886. godine, Djedica je bio pravi primjer čovjeka koji se uzdigao iznad svojih korijena i probio kroz život vlastitim snagama. Školovao se sam na državnom sveučilištu, pa na Pravnom fakultetu. A 1907. godine oženio se (i to, stvarno) ženom po imenu Betsy Ross†. Dovraga, to mi se sviđa – i gotovo da čujem Zvijezde i pruge zauvijek†. Imali su samo jednog potomka, već spomenutog Roberta Russella Archera. Očito jekako se u toj obitelji nije rabilo mlađi, ili treći, pa se djeca barem nisu morala boriti s tim cijeli život. Poput sina, izbjegao je klaonicu svoje generacije, od 1914. do 1918. godine, ali nekako se podrazumijevalo da bi se za tren oka on našao u tom ratu da je bio samo malo mlađi. Bio je do kosti domoljub; neumoran u agitiranju za državne zajmove i takve stvari. Sudjelovao je u svemu što se u blizini događalo. Nikada nije propustio zauzeti se za opće dobro; sudionik je nebrojeno mnogo predizbornih kampanja, a poslije, u vrijeme punog uzleta odvjetničke karijere, uključio se u razne zaklade, društva i debatne klubove. Bio je u odborima barem šest vodećih tvrtki dvadesetih godina. A uz sve te stvari, stari je momak nalazio vremena i za hobi. Polako i duboko sam udahnuo kada sam to pročitao.
† Betsy Ross se također zvala žena koja je 1776. godine prema uputama Georga Washingtona sašila prvu američku zastavu sa zvijezdama i prugama. Washington je bio zapovjednik kopnene vojske, koja je do tada, poput različitih dijelova zemlje i vojnih formacija, imala različite zastave.
† Stars and Stripes Forever – službena koračnica SAD-a, koju je na Božić 1896. godine napisao John Philip Sousa.
Prvi Robert Russell Archer – Djedica – bio je poznati sakupljač knjiga.
Bližio se sumrak. Koko me sigurno već čekala u motelu, ali imao sam žarku želju vidjeti gdje to Archer živi. Provezao sam se novim dijelom mosta na rijeci Cooper, preko Mount Pleasanta, pa praćen nevjerojatnim zalaskom sunca nastavio na istok preko velikog močvarnog područja. Prešao sam pokretni most i dospio na dugi uski otok, okupan žutim svjetlom dana na odlasku. Cesta se pretvorila u slijepu ulicu, jer dalje su se nastavljale samo dine. Znao sam iz karte kako je tvrđava Moultrie kilometar i pol s desne strane, plaža je bila ravno ispred, a Archerova kuća tri kilometra sjevernije. Skrenuo sam lijevo i krenuo oko otoka.
Otok nije bio kompliciran – ne više od šest ulica odvajalo se na sjever i jug, uz mrežu manjih poprečnih, nazvanih brojevima od jedan do trideset dva. Archerova kuća bila je blizu udaljenijeg dijela, nedaleko od rukavca koji odvaja slične otoke Sullivan i Palms. Trebalo mi je manje od deset minuta da je nađem. Bila je sagrađena na stupovima dva metra izdignutima iznad plaže, s velikim trijemom uokolo, ispod kojeg se moglo šetati ili parkirati, sa stepenicama prema ulici i plaži. Dok sam prolazio, unutra sam ugledao svjetlo i automobil ispod trijema. Nisam mogao vidjeti je li bio Archerov, ali sve skupa izgledalo je kao da je netko kod kuće. Ostavio sam svoj auto malo dalje, zaključao ga i krenuo stazom pokraj dina.
U tih se nekoliko minuta plaža promijenila iz žute u grimiznu.

More je bilo nemirno, na velikim valovima prelamale su se bijele kreste kad su stizale na obalu. Zanio me jak udar vjetra kad sam dospio na dio otvoren prema moru. Spustio sam se do mora nastojeći izgledati poput nekog turista u šetnji.
Razmišljao sam o onome što sam toga poslijepodneva saznao i što bi to moglo značiti. Urednici u Tko je tko nastoje uvijek biti što sažetiji pa se nikada ni jedna riječ ne troši na nebitne stvari. Kada napišu da je Djedica bio poznati sakupljač knjiga, znači da se tu ne radi o nekim "Modrim lastama" ili biblioteci Vjeverica. Djedica je bio ozbiljan sakupljač skupih prvih izdanja, čija je zbirka vrijedna spomena međunarodnom čitateljstvu. Ne stavlja li to Josephinin san, ako o njemu govorimo, pod novo svjetlo? Ako se njeno spominjanje Archera odnosilo na Djedicu, a ne Hala, to možda smješta njen hipnotički izazvan san pedeset godina unatrag.
Hodao sam dugo tvrdim, mokrim pijeskom. Archerova je kuća bila ispred mene. Mogao sam vidjeti dovoljno od automobila da budem siguran kako to nije njegov plavi Pontiac, a svjetlo je dolazilo iz sobe okrenute moru, uz ono koje sam vidio s ceste. Dok sam dalje šetao plažom, netko je prošao pokraj prozora. Prišao sam bliže, obilazeći kuću koja me privlačila, priželjkujući da je mračnije, ali opet ne želeći čekati na to. Ušao sam u Archerovo dvorište i brzo se maknuo na mračno mjesto ispod trijema. S tog sam mjesta mogao čuti kako zvoni telefon i netko se kreće po kući. Koraci su stali. Čuo sam ženski glas, ali isuviše tih da bih čuo išta više od toga. Imao sam predosjećaj kako je sve što se u toj sobi događa povezano, dovoljno važno da se isplati riskirati, pa sam se prebacio pod blijedo svjetlo na dnu stepenica i počeo se penjati.
Stajala je odmah iznad mene, samo malo lijevo; prozor je bio otvoren i čula se tiha glazba u pozadini. Zbog nje se nije čulo što govori, iako se razabiralo što bi to moglo biti, pa sam se primaknuo bliže. Polako sam se penjao stepenicama, ne stvarajući nikakav šum, a na vrhu sam prešao širinu trijema i pribio se uz kuću. Što god da se događalo, sada je govorio samo onaj s druge strane. Čuo sam uh-uh i oh-oh, pa opet tišinu. Stajao sam s druge strane zida, odmah do prozora, toliko blizu da bi se u nekoj drugoj prilici to moglo nazvati šlatanjem. Rekla je u redu, a ta jedna jedina jasna riječ potpuno me dotukla. Poznavao sam taj glas, dobro sam ga poznavao.
"On će uskoro doći", rekla je. "Javit ću ti čim budem imala što." O, Erin, pomislio sam.

23
Povukao sam se prema stepenicama, napipao put dolje i zastao ispod kuće slušajući. Mogao sam je čuti kako gore korača. Bila je nervozna. Što god da ju je ovamo dovelo, imalo je neizvjestan ishod. A ja sam imao samo dvije mogućnosti: otkriti se ili se pritajiti i pratiti. Odluči se dok još možeš, pomislio sam, i malo promislivši, odlučio se za prismotru. Ali pripremi teren, Janeway. Osiguraj
automobil, za slučaj da ti zatreba.
Već se bilo prilično smračilo. Zaklon mi je bio onoliko dobar koliko je to bilo moguće pa sam se udaljio od kuće, sve do plaže i jedne uvalice, a onda se između dina popeo do ceste gdje sam ostavio auto.
Minutu poslije dovezao sam se u Archerovu ulicu i parkirao mu se pred kućom. Nije bilo važno gdje ću stati; bilo je još vozila parkiranih duž ulice i moj se lijepo uklopio među njih. Archer neće imati nikakva razloga za pomisao da nisam tisuću kilometara daleko.
Ništa se nije događalo s ove strane kuće. Erin se zadržavala u sobi koja je gledala na plažu, a ja sam se zadržao na dosadno sigurnoj udaljenosti.
Prošao je jedan sat. Gledao sam na sat, zamišljajući Koko kako čupa kosu. Od svih policijskih poslova oduvijek sam najviše mrzio uhođenje.

Dovoljno je loše i kad imate partnera s kojim se može porazgovarati, a kada to radiš sam, užasno je. Ali čekao sam, zguren u svojem sjedalu, samo su mi oči šetale od kuće do ulice i natrag.
Napokon je stigao u deset i trideset. Vidio sam mu svjetla daleko dolje niz ulicu i spustio se niže u sjedalu. Postupno su njegova svjetla prešla preko mojeg automobila i nestala kada je skrenuo pred kućom. Podigao sam se i pogledao kroz prozor. Zaustavio se ispod kuće, a stražnja su svjetla još bila upaljena. Čuo sam kako se vrata zatvaraju i vidio njegovu sjenu koja kreće prema stepenicama s plaže.
Kada je ušao u kuću, izišao sam iz auta i približio se. Zastao sam pokraj njegova automobila i otvorio vrata, tek toliko da u kratkom bljesku upaljenog svjetla potvrdim kako to jest Pontiac iz '83. u dvije nijanse plave. Književni se velikan vratio u svoje gnijezdo. Sada je dolazio opasni dio; prići dovoljno blizu da bi se nešto čulo, dovoljno daleko da me ne primijete.
Opet sam se popeo stepenicama i prešao trijem. Stajao sam priljubljen uza zid, pola metra od otvorenog prozora, ali za sada se ništa nije događalo; potpuna tišina, čak ni nagovještaj razgovora iz neke udaljenije sobe.
Iznenada su se otvorila vrata i izišla je Erin. Prestao sam disati.
Ako se malo odmakne od kuće ili samo zakorači prema rubu trijema, morat će me vidjeti kada krene natrag. Ali zvuk ju je vratio u sobu. Čuo sam kako Archer govori: "Proklete zračne tvrtke, počinjem mrziti letenje. Kako si ti prošla s njima?"
"Dobro. Doveli su me dovde."
"A ja sam valjda imao sreću što je moj let kasnio samo dva sata. Jesi li lako našla ključ?" "Bio je tamo gdje si rekao."
Čuo sam ga kako hoda, približavajući se prozoru. Zatim se čuo zvuk boce koja je dodirnula čašu. "Jesi li za piće?"
"Samo malo, stvarno malo, molim." "Izaberi otrov."
"Džin-tonik."
Čulo se kako se čaša puni i zvecka led. Netko je sjeo, vjerojatno Archer, u naslonjač s lijeve strane prozora. "Daj, Erin", rekao je. "Opusti se."
Zamislio sam ih kako se mjerkaju preko ruba čaša, ukrštajući poglede. "Živjela", rekao je Archer. Prošlo je nekoliko sekundi.
"Želiš li da se odmah uhvatimo posla?" rekla je Erin.
Počelo je prilično vedro, ali iznenada je naišao oblak tamnijeg raspoloženja. Archer je rekao:
"Ja ću odlučiti kada ćemo početi.
I kako ćemo to učiniti." Bilo je jasno što želi: pokazati joj gdje joj je mjesto, i tko je gazda.
"Što nije u redu?" rekao je. "Doletiš čak iz Denvera, a onda se ponašaš kao da želiš otići što prije. Zar ti stvarno toliko smetam?" Trebalo joj je neko vrijeme da odgovori. "Ne bih te vodila naokolo da je tako, zar ne?"
"Zapravo, nisam siguran. One večeri kada smo bili kod Leeja, na primjer, kako to da si me baš ti pokupila?"
"Nešto ti je tu čudno?"
"S obzirom na to kako smo se rastali nakon što smo promovirali moju knjigu prije nekoliko godina."
Nije ništa odgovorila.
"Trebao bih se ispričati zbog nepristojnog ponašanja tada", rekao je. "Nema potrebe za tim."

"Što ako ja osjećam potrebu?" "Nemoj, molim te. Nije nužno."
"Sigurno ti se sviđa ucjenjivati me time. Osjećaš li se jača jer si me vidjela u lošem svjetlu?
Misliš li da ćeš tako bolje sklopiti posao?" "Zadržimo se mi na poslu, Hal."
"Ja govorim o poslu, ali ti me opet počinješ ljutiti. Misliš li kako je nekome poput mene lako ispričati se? Bilo kako?"
"Slušaj, Hal... već sam ti rekla, sve je u redu među nama."
"Ali ti lažeš, krasotice. Osim toga, možda s tvoje strane nije sve u redu." "Žao mi je, ako je u tome stvar."
"Tebi je žao, to je točno. Zato što sada ja imam nešto što ti želiš."
"Što još nisam vidjela. Ne znam je li to napisao Richard Burton ili netko s drugog planeta." Uslijedila je još jedna neugodna tišina. Zatim je Archer rekao: "Ništa ti ja neću pokazati.
Zgodna si, krasotice, ali ne toliko", a glas mu je opet drukčije zvučao.
"Znaš što?" rekla je Erin. "Upravo sam zaključila kako nisam raspoložena za ovo." "Dakle, evo Erin kakvu poznajem. Bez okolišanja. Ravno u glavu."
"Želiš li razgovarati ili ne?" "Ne znam što nudiš." "Ponuda ti je poznata."
"To nije dovoljno."
"Da čujemo onda što još tražiš."
"Za početak, sve udvostruči. I morat ćeš biti mnogo ljubaznija nego do sada. Mnogo, mnogo ljubaznija."
"Ništa od toga, Hal." "Ništa od čega?"
"Ni jednog ni drugog. Dvostruko bi bilo pet puta više nego što bi itko drugi platio. A ja ću biti pristojna i poslovna, i to je sve što ćeš ikad dobiti od mene. Nadam se da je barem to jasno."
"Nemoj se precjenjivati, dušice. Sasvim je moguće kako ne želim ništa od tebe." "Znači da napredujemo. Složili smo se u jednoj stvari."
"Stvarno si proračunata i hladna kuja."
"Još jedna slična riječ i ja sam na putu za Denver." "Nitko te ne drži."
Čuo sam kako ona ustaje. Prešla je sobu i došla pred vrata. Nevjerojatno, ali on je rekao: "Ti bi stvarno samo tako otišla?
Uz ovoliki ulog..."
"Ti si uložio mnogo više od mene. A odgovor je da. Budi pristojan ili me nema." Nasmijao se neveselo. "Dakle, ti si stvarno posebna."
Čekala je.
"Dobro, porazgovarajmo", rekao je.
Sjela je. "Počnimo s ponudom koju si dobio. Prilično je velikodušna, sigurna sam da to znaš." "To ti misliš. Koliko vrijedi cijeli život? I ne spominjimo više kako hi dvostruko bilo pet puta
više od bilo čega. Nitko ne može znati za koliko bi se nešto takvo prodalo na dobro oglašenoj dražbi."
"Pogledala sam kakve su bile cijene na novijim dražbama." "Nema ničega s čim bi se ovo moglo usporediti, i ti to znaš."

Tišina. Napokon je progovorio: "To je nešto jedinstveno, dragocjeno." "Možda je toliko jedinstveno da i ne postoji. Ništa mi još nisi pokazao." Archer se nasmijao. "Tko sada gubi vrijeme?"
"Onda mi pokaži. Ionako moram vidjeti, prije nego što se išta ostvari." "Najprije trebamo riješiti cijenu. Ako krenem na dražbu, cijena leti u nebo." "Ali može ostati i mnogo niža nego što se nadaš."
"Onda provjerimo." Opet tišina.
"Nisam ni mislio", rekao je Archer.
"Ne želim tući mrtvu kravu, ali postoje razlozi zbog kojih ne želimo s ovim u javnost." "I zato ćeš mi platiti, zar ne, krasotice?"
"Mogu dati nešto više. Ne mnogo. Sigurno ne dvostruko." "Baš šteta. Jer ja s dvostrukim tek počinjem."
"Gubiš vrijeme. I ne zovi me više krasotice."
Kao da sam ga vidio kako trese glavom smijući se: "Kladim se da si ti tvrd orah na sudu, oraščiću."
"Bolje ti je to ne saznati."
"Zvuči kao prijetnja. Prijetiš li mi, Erin?"
"Samo sam se složila s onim što si rekao." Iznenada je uzdahnula i rekla: "Ovo nikamo ne vodi."
Naglo je ustala. Čuo sam je kako korača preko sobe. "Hvala na piću. Čini se da od posla nema ništa, ali uvijek mi je takvo zadovoljstvo vidjeti te."
"Meni ne možeš blefirati."
Glas joj je sada bio tvrd. "Ovo nije blef, krasotane. Pregovarat ću unutar razumnih granica, ali do sada nisam čula ništa razumno od tebe. Onako usput, ponuda vrijedi samo do subote u podne. Ako se budem morala vratiti u Denver neobavljenog posla, sve je gotovo."
"Koljena mi se tresu."
"Bolje pretresi u glavi jer možeš ostati bez pravog malog bogatstva, Hal." Krenula je preko sobe. "Ako stvari krenu loše, možeš sve izgubiti. Ovako dobivaš novac i ništa se ne mijenja."
"Erin, Bože moj, ti kao da govoriš o neoporezivom novcu na ruke." "Da sam tvoj odvjetnik, ne bih ti savjetovala nešto takvo."
"Ali porezna uprava o tome od tebe neće ništa čuti?" "Neće."
Primakla se vratima. "Razmisli do sutra i ne zaboravi gdje sam odsjela. Kada odem, nema me više."
"Želim razgovarati s Leejem."
"Ne mislim da je to moguće, Hal. Taj si most nedavno srušio na prilično ružan način." "Poznajem ga bolje od tebe. On će htjeti razgovarati."
"Ne pokušavaj se kladiti ni na jedno od toga dvoga. I ja dobro poznajem Leeja. Ljut je i povrijeđen. Mislio je da si mu prijatelj. On je tebi bio prijatelj cijeli život, a što je dobio kao nagradu?"
Osjetio sam koliko je taj trenutak bio napet. Erin je rekla: "Samo ti govorim. Ako misliš da se s nama možeš poigravati zato što sam došla čak ovamo, pogriješio si."
"To ćemo još vidjeti", rekao je Archer. "Možda ću te nazvati. A možda i neću."
"Pazi na vrijeme. Neću propustiti svoj let zbog neke sitnice. Morat ćeš mi nešto pokazati ili

cijeli posao otpada." "Nekako sumnjam u to."
Stigla je do vrata. Čuo sam kako je rekao: "Erin", dajući mi dovoljno vremena da se spustim s trijema.
Čuo sam je kako odgovara, s dna stepenica: "Što sada?" "Jebi se", rekao je.
Tek što sam stigao do dvorišta, ona je izišla i krenula niz stepenice.
Bacio sam se u pijesak iza kuće i legao na njega. Ušla je u auto i izvezla se na ulicu. Što sada, stvarno? U ovakvim se trenucima čovjek poželi podijeliti na dva dijela.
Ostavio sam Archera i požurio za njom. Još se vidjela na kraju duge, ravne ulice, pa ju nije bilo teško pratiti natrag u grad.

24
Skrenula je južno od mosta u Ulicu Meeting. Nekoliko trenutaka činilo mi se mogućim da smo u istom hotelu. Išla je tim smjerom, a ja sam je izbliza slijedio. Stigli smo u Ulicu Calhoun s tek nekoliko vozila između nas, a u Ulici Wentworth stao sam iza nje kad je na semaforu bilo crveno.
Svjetlo se promijenilo. Prošla je kroz centar grada i presjekla Ulicu Queen prema Mills Houseu, otmjenom staromodnom hotelu u kojem je, prema podacima iz Kokina vodiča, Robert E. Lee† stajao na balkonu i gledao kako grad gori.
† General južnjačke vojske u Američkom građanskom ratu.
Ostavila je ključeve službeniku hotela i požurila se u zgradu. Stajala je okružena mramorom samo metar unutra, gledajući neku brošuru na stolu. S ulice se nije vidio nikakav trag recepcije; samo mala soba meni zdesna i nagovještaj predvorja lijevo iza ugla. Što sada? Znao sam da je, ako je sada izgubim, možda neću vidjeti dok se ne vratim u Denver, ali kako joj prići? Odlučio sam sljedeće, sve u nekoliko sekundi: govorit ću s njom sada; praviti se kako sam je nevjerojatnom slučajnošću upravo ugledao. Znat će ona da nije tako, ali nema veze; trenutno sam samo htio probiti led i nešto početi.
Nije to bio dobar plan, ali za koji trenutak ona će nestati uz stepenice zajedno s prilikom. Otvorio sam vrata i pratio je do pulta. Službenik me odmah primijetio; netko s ulice, ne pripada ovamo. Podigao je glavu tražeći pogledom nekog drugog od osoblja.
"Kako vam mogu pomoći, gospodine?"
"Ja sam samo duh Roberta E. Leeja. Jeste li mi vidjeli konja?" Njegov je oprez prešao u paniku. Ne samo da ne pripadam mjestu nego sam i lud. Ali i Erin se okrenula na zvuk moga glasa. Na licu joj se nakratko vidjelo iznenađenje koje je odmah izbrisala. Rekla je mrtva hladna: "Vidjela sam konja vani. Kako se zove?"
"Putnik. Veliki neodgojeni ružni ždrijebac."
"Onda vam ne mogu pomoći. Ja sam vidjela slatku ždrebicu po imenu Vrhnje."
"Prezirem takve konje! Njegov je vlasnik Dale Evans – možete je jahati samo sjedeći postrance.
Možete li zamisliti što bi se dogodilo da sam jahao postrance sve do Gettysburga?" "Sjever bi pobijedio za jedan dan umjesto za tri."
Bila je brza na jeziku, ali to sam već znao. Bila je i nervozna. Nije se to vidjelo, ali osjetio sam.
Nagnula je glavu i tihim, jedva čujnim glasom rekla: "I tisuće bi života bilo spašeno."
Recepcionarov glas začuo se preko sobe: "Poznajete li ovog gospodina, gospođice d'Angelo?" upitao je, a ona se prezirno nasmijala: "Nažalost, da. Nemojte ga odmah izbaciti, čujmo prvo što ima reći u svoju obranu." Krenula je prema meni, ali se zaustavila nakon nekoliko koraka. "Što ti radiš ovdje, Janeway? Što ti se dogodilo s licem?"

"Nastrada svako malo. Gdje možemo na miru porazgovarati?"
"Predvorje vam može poslužiti." Činilo se kako mu je isti tren bilo žao što je to predložio, ali ona mu je zahvalila, pa smo se smjestili tamo. Igra opet počinje. "Dakle, što ti ovdje radiš?"
"Prva sam pitala."
"Nakon što si me ostavila i slagala za onaj odlazak u divljinu, morao sam i ja negdje otići.
Gađao sam prstom zemljopisnu kartu i vidiš što je ispalo."
"Nisam te ostavila i nisam ti lagala. Nešto drugo je iskrsnulo."
"Bolja ponuda", zafrktao sam. "Dakle, otišla si u planine gdje nema ni kante u koju bi se čovjek popisao, namjeravala ostati najmanje cijeli tjedan, pa ipak te netko pronašao i uvalio ti novi posao."
"Tako je to nekako bilo."
Odmahnuo sam glavom. "Stvarno bi trebala ostaviti taj posao."
"Neću s tobom raspravljati o tome. Ali nema šanse da bi me Waterford, Brownwell ili Bog otac namamili dolje nakon one patnje u Rock Springsu. Radim za prijatelja."
"Nekog koga poznajem?"
"Ne mogu o tome. Prijatelj mi je stranka."
"A ti ne govoriš o poslovima svojih stranaka."
"Posebno ne potpunim neznancima koji banu s ulice. Osim što je to moralno upitno, nije ni praktično."
"Naravno, razumijem. I ja sam ovdje jer radim za nekog, pa također ne mogu o tome govoriti." "Radiš za nekog?"
"Naravno. Nisi ti jedina koja zna ispuniti putni nalog."
"Pa, kvragu", rekla je. "Onda baš i nemamo o čemu razgovarati."
Drugim riječima, ja sam bio na potezu. Rekao sam: "Možda bismo ipak mogli pronaći nešto što nas oboje zanima. Nešto užasno povjerljivo, ali da nitko ne zna odakle je stiglo. Poput Richarda Burtona i njegova putovanja baš ovim krajevima prije Građanskog rata."
"Jesi li zato ovdje?"
"Možda." Nagnuo sam se preko stola, sada ozbiljan. "Zapravo, jako sam dobar u čuvanju tajni, Erin. Kada sam bio policajac, bilo je situacija kada su život i smrt ovisili o tome hoću li držati usta zatvorena."
"Što bi to trebalo značiti? Samo zato što nisi svjetski prvak u brbljanju kao što izgledaš, ja bih trebala odbaciti etička načela o čuvanju privatnosti svoje stranke?"
"Pa, kvragu, onda ništa. Godi li ti piće?" "Džin-tonik je poput čavrljanja. Svuda isti." "Kada se vraćaš kući?"
"U subotu popodne. A ti?"
Slegnuo sam ramenima. "Ne mogu točno znati. Može potrajati tjednima. Možda nikad ne uspijemo izići zajedno." Popio sam gutljaj i bacio jaku kartu. "Potraga za ubojicom zna potrajati."
"Što bi to trebalo značiti?" "Razmisli malo."
Namrštila se i rekla: "Hmmm" i uspjela biti prilično smiješna. "Dobro promisli tko je ubijen u posljednje vrijeme. Doći će ti to."
"Pojma nemam o čemu govoriš." "Znaš li kako se piše Denise?"
To ju je pogodilo. "Ne misliš valjda na gospodu Ralston?"
"Pokojnu gospođu Ralston." Gledao sam je u oči koje nisu nimalo vrludale. "Bilo je u

denverskim novinama."
"Otišla sam u planinu, nisam li ti to upravo rekla? Nisam vidjela denverske novine još prije nego što sam otišla u Rock Springs. Što se dogodilo?"
"Netko joj je provalio u sobu i ugušio je."
"Isuse! Ta krasna žena. Ralston je sigurno..."
Okrenula je dlanove prema gore i ja sam rekao: "Da, upravo tako." "Oh, Cliff. Zašto bi itko naudio tako divnoj osobi?"
"Policija misli da je Ralston to učinio."
Odmahnula je glavom, sada ljuta. "Policija misli, ma daj! Imaju li kakve dokaze protiv njega?" "Osim činjenice da je ubojica najčešće muž, nemaju ništa. Nadali Nil se da će mu na brzinu
izvući priznanje. Ako uskoro nešto ne nađu, morat će se prikloniti teoriji o nepoznatom ubojici." "Kojeg nikada neće naći."
"Na to bi se isplatilo kladiti. Osim, ako uz malo Božje pomoći, meni nešto ne uspije." Uputio sam joj svoj čuda-se-ipak-događaju pogled i nastala je tišina.
"Što ćeš učiniti? Odakle ćeš početi?"
"Pomislio sam kako bi to moglo imati neke veze s knjigom koju sam tamo ostavio one noći." Razmislila je o tome i rekla: "I zbog toga policija sumnja na Ralstona?"
"Tako misli jedan drot. Nažalost, baš on vodi istragu." "Možeš li razgovarati s njim?"
Kiselo sam se nasmijao. "Već jesam."
"Dakle, jedan od onih. Možda bi mu bilo lakše sa mnom. Ima li gospodin Ralston odvjetnika?" "Gospodin Ralston je nestao."
"Sve ljepše i ljepše, zar ne?" Popila je malen gutljaj. "A što se dogodilo s knjigom, je li ju ubojica uzeo?"
"Ja sam je uzeo."
"Zašto onda misliš da je knjiga uzrok?"
"Samo predosjećaj. Ali nešto me muči u vezi s tim. Samo nas je petero znalo da je bila tamo: Ralstonovi, liječnik, ja i..."
"I ja."
Ako je ikada postojao trenutak iščekivanja, ovaj je bio takav. Rekao sam: "Ja nisam rekao nikome."
"Pa, nisam ni ja. Otišla sam u planinu rano sljedećeg jutra. Kao što sam ti rekla."
"Moguće je da je Ralston rekao nekome iz susjedstva. Možda je i sama Denise to učinila. Da je Whiteside imalo dobar drot, već bi to istražio."
"Randy Whiteside?" Kimnuo sam.
"O Bože", rekla je zakolutavši očima. "O Bože. Bože, Bože, jadna žena."
Razmišljala je malo, pa rekla: "Ako Ralstona uhite, ili ti se javi, moram razgovarati s njim.
Odmah, prije nego što kaže išta što bi policija mogla iskoristiti protiv njega."
Znao sam da mojem prijatelju Mosesu ne bi bilo ništa draže nego riješiti se tog slučaja. "Ako se uhvatiš toga, morat će biti na dobrovoljnoj osnovi."
Oštro me pogledala: "Jesam li možda spominjala nekakav novac?"
Popili smo još po jedno piće na brzinu. Vrijeme zatvaranja šanka u hotelskom predvorju brzo se približavalo.
"Uskoro će nas izbaciti. Imaš posljednju priliku da mi odaš sve tajne."
Pogledala me kao da bi to stvarno mogla učiniti. "Razgovarat ću sa svojom strankom večeras",

rekla je. "Moguće je da ćemo biti zainteresirani za razmjenu određenih podataka."
"Dobro", ležerno sam rekao. "Može biti od pomoći ako ti kažem nešto što već znam, tek toliko da se ne ponavljamo. Na primjer, znam da si ovdje da bi se susrela s Archerom."
Nije ni trepnula na to, pa sam nastavio, nadajući se da sam u pravu. "Znam da zastupaš suca Huxleyja pri kupnji knjige za koju Archer tvrdi da je ima."
Ovaj put je zatreptala. Ohrabren, nastavio sam: "Znam da je Archer opet bio pravi šarmer, znam da više nije u dobrim odnosima s Leejem, a znam i još ponešto. Ovo ti sve govorim da bi znala kako razmjena počinje s novim podacima. Nećemo otkrivati toplu vodu."
"Pitam se odakle ti sve to. Pod pretpostavkom da je sve tako." "Bio sam jako dobar istražitelj, Erin."
Blijedo se nasmiješila. "Snimanje i prisluškivanje bez dopuštenja nije zakonito, Janeway." "Hvala vam, odvjetnice, jer ste to tako lijepo objasnili da je shvatio čak i jedan stari glupi bivši
drot, koji nije ni odvjetnik. Tek toliko da znate, nisam već najmanje tjedan dana snimao ništa nezakonito." Gledala me pa sam mogao osjetiti kako joj se kotačići okreću u glavi.
"Što ćemo onda?" rekao sam. "Hoće li tvoji nazvati moje, kako to već ide među odvjetnicima?" "Nađimo se mi na doručku, pametnjakoviću. Nacrtaj se ovdje u osam pa ćemo vidjeti. I
počešljaj se prije toga."

25
Poruka od Koko bila mi je gurnuta pod vrata. Izgledala je kao sažetak dana koji je provela u knjižnici. Bilo je tu i nekoliko fotokopiranih stranica za koje sam pretpostavio da pojašnjavaju njene nalaze. Još se uvijek nisam nadao ničemu od nje; pratila je jako star trag, pa nisam odmah pročitao što sam našao, samo sam sve bacio na stol i sjeo na krevet nekoliko minuta, misleći na Erin.
Sutra, nadao sam se, znat ću mnogo više. Želio sam da sve što je rekla bude istinito i za sada sam vjerovao u ono u što sam želio vjerovati. Uistinu se iznenadila zbog Denise, pomislio sam. Njena su objašnjenja zvučala iskreno. Lee Huxley bio joj je poput oca. On sigurno ima broj njenog mobitela pa kada se pojavila prilika za kupnju Burtonova dnevnika, bilo je normalno da mu ona bude produžena ruka. Nije mogao osobno doći u Charleston; imao je gust raspored i sigurno je usred nekog suđenja. Što sam još saznao? Da se Leejev odnos s Archerom počeo rasplitati. Da se to nedavno dogodilo. A koji god da se dio zbirke Charlie Warren – Burton nalazio kod Archera, i odakle god da je stigao, sasvim je sigurno da nema sve. Ali bio je spreman prodati ono što ima. Trebao mu je novac i nije se sramio pokušati dobiti bezobrazno visoku cijenu od starog prijatelja. Ta je knjiga bila jedinstvena – ne samo rijetka, jer to je riječ koja se previše rabi među knjižarima i ne opisuje je dovoljno dobro. Sam je Archer tako rekao, a koliko god mi se nije sviđao, znao sam da savršeno vlada engleskim jezikom. On nije jedan od onih idiota koji će se razbacivati izrazom jako jedinstven za bilo kakvu glupost. Jedinstven za njega znači što i za mene – jedno i jedino. Mislio sam o Burtonovu dnevniku. Što bi drugo moglo biti?
I kako je do njega došao?
Bilježnica Richarda Burtona. Burtonova verzija priče Charlieja Warrena; konačni iskaz vlastoručno napisan, nepobitan dokaz o tome jesu li Josephinina sjećanja na djeda lažna ili istinita. Zujalo mi je u ušima pri samoj pomisli na to, a Koko... Bože, ona će se onesvijestiti od uzbuđenja i nade.
A tu je bilo i ovo: Erin je nagovijestila da bi se Archer mogao suočiti s pravnim poteškoćama. Što bi to moglo značiti? Meni je to značilo da je Archer došao do toga što ima na upitan način i da to Erin i Lee znaju. Bio je ranjiv u vezi s tim. Kako, mogao sam samo pogađati. Nisam mogao zamisliti

Leeja da kupuje takvu stvar, nije se uklapalo u sliku čovjeka kojeg sam poznavao. Ali nisam mogao ni zamisliti da je sebi dopustio tako grozničavu potragu za nekom knjigom, čak ni samo do ovog stupnja, kada je prodaje prevarant poput Archera. Mislio sam na to i nije se nikako činilo stvarno kada bih pomislio na Leeja. Znao sam, naravno, ponešto o tome. Knjižarsko ludilo može zadesiti svakoga od nas, pa i časnog suca. Neki će zadržati miran izraz, poput vrhunskih igrača pokera čije maske kriju grozničavu strast, ali Leeja Huxleyja poznavao sam petnaest godina i jednostavno u to nisam mogao povjerovati. Bio je sakupljač knjiga, ali sasvim normalan. Stavio bih svoju knjižaru na kocku da je tako.
Dakle, na čemu sam? Uhvatio sam se za slamku i došao do nategnute priče. Lee je kupovao knjigu da bi je vratio nekome tko ju je izgubio, možda prije nekoliko godina ili desetljeća. Ispravljao je stare nepravde. On je... što? Kojeg je vraga radio?
Već je bilo kasno. Otišao sam do stola i pogledao Kokine papire.
Mislio sam ih pročitati ujutro, ali su prve riječi bile tako pune uzbuđenja da su me privukle. Već je pronašla dokaze za nešto. Jedna od krčmi u kojima su Burton i Charlie odsjedali još postoji. Bila je to zloglasna priča: starica i njena dva sina vodili su stvarno ubojit hotel, ubijajući i pljačkajući putnike namjernike samo Bog zna kako dugo prije nego što su ih uhvatili i objesili 1861. godine. Krčma je bila otprilike tamo gdje je Charlie i rekao – usred ničega – i podaci koje je pročitala potpuno su potvrđivali sve čega se Charlie sjećao. Ženino je ime bilo Opal Richardson, a sinovima Cloyd i Godie. Jedino ime koje je Charlie čuo te noći, tamo u mraku s Burtonom, bilo je Cloyd, ali koliko Cloydova ima na svijetu? Za Koko je to bio dokaz da su bili tamo.
Uskoro je moje početno uzbuđenje počela zamjenjivati sumnja. Činjenica da je to bilo tako lako pronaći počela je govoriti protiv sebe. To da je Koko, čak i sa svojim knjižarskim iskustvom, zajedno poslijepodne uspjela naći nešto takvo nije bio dobar znak. To je značilo da bi svatko tko se odluči na prijevaru isto tako lako našao te podatke. Sama pomisao na Josephine kako dolazi u Charleston da bi pronašla pozadinu za tako čudnu priču, graničila je s apsurdom. Ali što ako je davno bila tu, tada pronašla priču o staroj krčmi i sačuvala je za poslije? Čak je i sama mogla u sve povjerovati. Događa se to. Kada se ulog podigne dovoljno visoko, ljudi su spremni povjerovati vlastitim lažima. Vidio sam Josephinu u njenim četrdesetima, kako grozničavo traga po starim papirima i novinama, sklapajući priču u svojoj glavi, priču koju će uzalud tražiti ostatak života. Ali kako bi time objasnio knjige? Do sada smo imali samo dvije, moje Hodočašće i Joine Prve korake. Meni je to bio snažan dokaz, ali da bi Koko mogla išta ozbiljno objaviti, trebalo je mnogo više.
Pogledao sam fotokopije koje mi je Koko ostavila. Kao što sam i mislio, mnogi su se trudili opisati Opal Richardson i njene priglupe sinove u posljednjih stotinu godina. Postali su dio folklora Karoline, a novine su priču ponavljale svakih nekoliko godina za nove čitatelje.
Na dnu zadnje stranice Koko je napisala: Gdje si ti? Nazovi me kada se vratiš. Nije me briga koliko će kasno biti, neću spavati dok ne nazoveš.
Zato sam nazvao, ali nitko se nije javio. Onaj osjećaj nelagode se vratio. Izišao sam i otišao na drugi kraj motela do njene sobe. Zakucao sam na vrata. Nelagoda je prešla u tjeskobu i postala zabrinutost.
Otišao sam na recepciju. Tamo sam čuo da je ulazila i izlazila cijelu večer, tražeći me. Ali nisu je vidjeli barem dva sata. Nazvao sam njenu sobu iz predvorja i pustio da zvoni deset puta.
Do tada sam već bio u strahu. Kamo je mogla otići poslije ponoći? Možda mi je vraćala milo za drago: Ako želiš znati gdje sam, zajedalo, reci mi gdje si ti.
Malo je situacija u kojima ste tako bespomoćni. U nepoznatom gradu. Iznenada nekoga izgubite. Ima razloga za brigu; postoje stvarno uznemirujuće mogućnosti, iako nije vjerojatno da je neprijatelj

tako brzo otkrio gdje ste. Ne možete na policiju kada nekoga nema samo nekoliko sati. Ali sigurni ste da nešto nije kako treba biti. Mogao sam samo čekati.
Izišao sam u prohladnu južnjačku noć i stajao na uglu gledajući niz Ulicu Meeting. Napokon sam se povukao u svoju sobu gdje sam pokušao gledati televiziju.
Buljio sam u ekran.
U dva i trideset zazvonio je telefon. Sa strahom sam podigao slušalicu i oduševio se kada sam začuo njen glas. Rekla je "Hej", ali zvučala je tupo. Osjetio sam kako drhti dok je hvatala zrak.
"Što se događa?" Nije ništa rekla. "Hej, Koko, gdje si?" "U svojoj sobi." "Gdje si bila?"
"Šetala okolo." Šmrcnula je. "Slušaj, morala bih kući." Nevoljko sam rekao: "Dobro."
Ali nije bilo dobro. Nešto nije bilo u redu s njom. "Idem s tobom", rekao sam. "Cliff..." "Dolazim do tebe."
"Morala bih kući", rekla je opet.
Onda je uzdahnula, jako duboko, i rekla: "Spalili su mi kuću."

26
Razgovarali smo cijeli sta, Koko da ublaži tugu, a ja žestoki bijes koji je kuhao u meni. Sve što je imala bilo je u toj kući. Namještaj naslijeđen od majke, očeve knjige, kao i one koje je sama godinama skupljala. Fotografije, dokumenti, ljubavna pisma njenih roditelja — sve što je ukazivalo na to tko je i odakle je stigla. Nisam joj proturječio; slušao sam kako govori što će učiniti, znajući kako je ni u kojem slučaju ne mogu pustiti da se vrati u Baltimore. Bilo bi bolje kada bi to sama shvatila, ali zaustavit ću je bude li trebalo.
Nazvala je prijateljicu, neku ženu koju je poznavala u Ellicottu.
Tako je saznala za kuću. "Htjela sam je zamoliti da mi zalije cvijeće. Sada nema nikakvog cvijeća."
"Koko..." Pogledala me.
"Malo je kasno, ali moram pitati", rekao sam. "Misliš li sada da bi bilo bolje da nikada nisi čula za Charlieja i Josephinu ili Burtona? Ili mene?"
"Ma kakvi."
To mi je dalo nadu, ali nisam nastavio. Pustio sam je da sama shvati što to znači i kako se neke stvari ne mogu promijeniti.
"Ne", ponovila je, kada joj je postalo jasno. Zatim se nasmiješila i rekla: "Jedino mi ti ponekad uopće ne nedostaješ."
Stisnuo sam joj ruku. "Jasno ti je što to znači." "Ne mogu se vratiti kući."
"Za sada ne. Tako nešto ne smijemo ni pokušati." "A policija? Mogla bih tražiti da ih uhite."
"Ako su ostavili ikakav dokaz. Ja mislim da su nekoga unajmili da to obavi. Profesionalca koji ne ostavlja ništa iza sebe. A svi će oni imati alibi za vrijeme kada se to dogodilo." Buljila je u pod.
"Nije lako biti policajac", rekao sam. "Malo ljudi to zna. Mi se moramo držati propisa, a nitkovi poput Dantea rade što hoće. Osim ako ne pogriješe."

"Hoće li me policija barem zaštititi?"
"Siguran sam da će pokušati. Ali ne mogu te vječno čuvati po cijeli dan. U jednom ćeš trenutku biti ranjiva."
Malo kasnije rekla je: "Ti si onaj kojeg stvarno žele."
Kimnuo sam. "Tebe će upotrijebiti da bi došli do mene. Ali ne mogu stati samo na tome." "Što ja onda uopće mogu?"
"Rješavajmo stvari jednu po jednu. Kako stojiš s osiguranjem?" "Kuća je osigurana. Ali sve je drugo izgubljeno."
"Imaš li odvjetnika? Nekoga komu možeš vjerovati?"
Kimnula je glavom. "Moj mi je odvjetnik sastavio oporuku. Naši su se očevi poznavali." "Ima li on tvoju punomoć?"
"Nikad mu je nisam dala. Nije bilo potrebe."
"To uvijek možeš lako srediti. Onda se on može pobrinuti za kuću. Dogovoriti se s osiguravajućim društvom i takve stvari."
"Hoću li se ikada moći vratiti kući?" "Mislim da hoćeš."
Trebalo joj je neko vrijeme da prihvati što sam rekao. Oči su joj se širom otvorile i rekla je: "Ubit ćeš ga."
"Ne bi trebala o tome razmišljati."
"Daj, molim te. Ne ponašaj se prema meni kao prema nekoj budali koja ni sa čim nema veze." "Rekao sam mu što ga čeka. Odlučio je ne poslušati. Sada je ili on ili mi."
Zatresla je glavom, užasnuta.
"Čuvaj suze", rekao sam. "On je surov tip. Ubio bi nas ne trepnuvši." Ali nije to mogla prihvatiti. "Što ako nije bio on?"
"U ovim okolnostima to baš i nije vjerojatno."
"Ali što ako nije bio on? Ja zapravo i ne znam kako je kuća izgorjela." "Itekako znaš."
"Cliff... što ako nisi u pravu?" "Što ako na vrbi rodi grožđe."
"Ne Šali se s tim, molim te. Prestrašno je za šalu." "On ili ja, Koko. Razmisli o tome."
"A ostali?"
"Nisu važni. Svi će se razletjeti kao kula od karata kada njega ne bude." Iznenada su joj se oči širom otvorile. "O moj Bože."
"Što je sad?"
"Upravo sam se sjetila. Napravila sam glupost večeras." Zatvorila je oči i mrmljala nešto poput kletve. "Rekla sam prijateljici gdje sam."
"Jesi li joj rekla da to nikome ne kaže?"
"Nisam mislila na to." Prekrila je rukama lice. "Nisam mislila!"
Prošla je skoro cijela minuta. "O, kako sam glupa!"
"U redu je, Koko", nježno sam rekao. "Preživjet ćemo."

27
Telefon je zazvonio u sedam i petnaest. Okrenuo sam se na krevetu, zahvalio recepcionaru na

buđenju, sjeo, nagnuo se preko koljena bi buljio u telefon. Prva misao dana – nazovi Denver. Bilo bi to popust poziva istrebljivačima zbog problema sa štakorima. Nazovi Denver iz Charlestona i štakor je večeras mrtav u Baltimoreu.
U početku me iznenadila hladnoća koju sam osjećao u vezi s tim, a zatim njeno postupno povlačenje. Kao da sam tek sada počeo sagledavati posljedice, ne za Dantea, već za sebe. Otići tako daleko, sjediti ovdje gledajući u telefon, očito sam proživio pola života naivno uopće ne razmišljajući što takve stvari naprave ljudima koji ih čine. Cijeli sam život bio na pravoj strani zakona. Razmišljam li ja to ovdje stvarno o hladnokrvnom ubojstvu? Zanemarimo sada razloge ili opravdanost toga. Zanemarimo to što će okidač povući netko drugi, tamo daleko, ili to što sam već ubijao uz mnogo bolja opravdanja. Jedan telefonski poziv i prijeći ću cijeli put do tamne strane. Postat ću životinja, baš kao i on. A znao sam da je Dante, jedan od pravih zlikovaca, osjetio tu moju slabost one noći kod Treadwellovih. Ma kako surovo da sam prijetio, zaključio je da to neću nikada ostvariti, i na kraju ćemo ostati samo on i ja.
Obrijao sam se, istuširao i pristojno obukao. Erin za ljubav sam se i počešljao.
Baš krasan dan, pomislio sam dok sam izlazio. Nije bilo prevruće, nije bilo ni uobičajene charlestonske vlage. Ostavio sam poruku za Koko i pustio je da spava. To joj je trebalo, a njena bi prisutnost ionako usporila razgovor s Erin, ma kamo on krenuo.
Zaustavio me semafor u Ulici Market, pa sam pomislio na Dantea. Upalilo se zeleno i krenuo sam niz Ulicu Meeting prema Mills Houseu.
Erin je bila za stolom u kutu, čitajući News and Courier. Presavila je novine i odložila ih sa strane kada me vidjela. Sjeo sam joj prekoputa, čekajući da ona počne. Konobarica mi još nije ni kavu donijela, kada je rekla: "Lee bi htio razgovarati s tobom."
"Dobro. Znaš li o čemu?"
"Razmišlja o otvaranju knjižare na istočnom Colfaxu i želi savjet od tebe." Ljubazno sam se nasmijao. "Pitaj gluposti, odgovorit će ti glupostima."
"Zvat ćemo ga malo poslije." Pogledala je na sat. "Nije još ni sedam tamo. U međuvremenu možeš doručkovati i razgovarati sa mnom."
"Nemam ništa protiv. Hoćemo li razgovarati poslovno ili iz zadovoljstva?" "Samo poslovno, bojim se."
Pucnuo sam prstima. "Tako dakle."
Gledala me kao da je to zabavlja, a onda rekla: "Kao što si pretpostavio, pregovaramo s Archerom oko knjige koju Lee želi. Stvar je osjetljiva i bojimo se da bi tvoja iznenadna pojava mogla sve zamrsiti i onemogućiti nas."
"Pa, Archer još nema pojma da sam tu." "Bilo bi nam drago da tako i ostane."
"Nadam se da mi nećeš nuditi novac da se izgubim."
Odmahnula je glavom, ali činilo mi se kako to ne znači ne. "Jako bi me razočarala, Erin." Promijenila je nastup sasvim primjetno. "Naravno da te ne želimo uvrijediti", rekla je. "Drago mi je što to čujem. Lee mi je drag i vrlo ga poštujem. A što se tebe tiče..." Podigla je jednu obrvu.
"I ti si mi draga." "Lijepo je to znati."
"Aha. Ali zbog toga mi nije lakše." "Ne vidim zašto."
Nasmiješio sam se. "Mislim da vidiš."

Rekla je: "Slušaj, bi li nam odgovaralo da nisi tu? Da, odgovaralo bi nam. Leeju si drag više nego što misliš, ali neće mu biti drago ako se umiješaš u ovo i nešto zabrljaš. Kao ni meni."
"I zato bih ja trebao prekinuti sve i vratiti se u Denver?"
Nije izgledala sretno, a ovaj se put nisam nasmiješio. Rekao sam:
"Ne ide ti dobro za sada, Erin. Siguran sam da si ti bolja pregovaračica nego što izgleda. Znam da si u stanju srediti svakog protivnika, osim ako nije takav kreten poput Archera, koji se uvrijedi čim ga pogledaš. A trenutno sam ti ja protivnik. Ako želiš da ti budem prijatelj, bit će mi drago. Ali moja je prijateljica mrtva i iskreno govoreći, imajući to u vidu, nije me previše briga hoće li Lee dobiti još jednu knjigu ili neće. Želiš li mir medu nama, bilo bi najbolje da mi se vas dvoje povjerite."
Nagnula se unatrag i naslonila na stolicu. "Bože, kako smo osjetljivi jutros. Loše si spavao?" "Može se tako reći. Morao sam riješti neke svoje moralne dvojbe."
Konobarica je donijela kavu. Naručio sam brdo kalorija, a ona je sve zapisala i otišla. Erin je rekla: "Posljednje što želimo je smetati u traženju ubojice gospođe Ralston."
"Sada se bolje razumijemo." "Ali ne vidim zašto smetamo."
"Zato sam tu. Reći ću ti, ako ti kažeš meni."
Naglo je rekla: "Dobro, povjerit ćemo ti se. Ionako mi je rečeno da to napravim." "Kada ti je rečeno?"
"Sinoć, nakon što si otišao, nazvala sam Leeja iz sobe. Rekla mu kako se raspituješ o knjizi.
Upute su bile jednostavne. Reci mu istinu, rekao je. To je sve." "Tako nešto bih i očekivao od Leeja. A zašto to nisi napravila?"
"Moja osobna procjena. Odvjetnik nikada ne voli nekom trećem govoriti o poslovima svoje stranke, čak ni kada ona to želi."
"Vidiš? Pravda na kraju pobijedi prijevare i lukavštine. Još ćemo se bolje razumjeti ako mi sada kažeš o kakvoj to knjizi govorimo."
"Rukom pisani dnevnik koji je vodio Richard Burton dok je bio ovdje." "Opa, pa to zvuči kao jedna od knjiga Charlieja Warrena."
"Trenutno ne znamo čija je nekada bila." Sumnjičavo sam je pogledao.
"Gledaj", rekla je mrzovoljno. "Archer ima knjigu. Želi je prodati.
Tvrdi kako je u njegovoj porodici generacijama. Kaže da ima dokaze o porijeklu čvršće od stijene."
"A ni jedanput nisi pomislila na knjige gospođe Gallant?"
"Naravno da sam pomislila, zar misliš da sam glupa? To je bilo prvo što smo Lee i ja učinili kada se o tome poveo razgovor. Lijepo sam mu na miru objasnila korak po korak sve što se dogodilo staroj dami i što će se dogoditi ako se pokaže da je ta knjiga bila ukradena."
"I do kakvog ste zaključka došli?"
"Da bi se Lee našao u nezgodnoj situaciji ako je tako." Slegnula je ramenima. "Ali on je spreman riskirati."
"I predati, knjigu ako bude trebalo?"
"Da, naravno. Moraš se s tim pomiriti ako ulaziš u ovu igru. Kako stvari stoje, do toga neće nikada doći. Svi su mrtvi."
"Koliko ti znaš." Tišina se rastegnula.
Napokon sam rekao: "Bila bi to prilično dobra knjiga, zar ne?

Mogla bi čak baciti novo svjetlo na povijest. Ne mislim da govorimo o promjeni reda veličine kao da je Jug pobijedio, ali možeš se kladiti da bi povjesničari bili jednako zainteresirani."
"Da", rekla je.
"Knjiga bi privukla veliku pozornost." "Da, privukla bi. Ako bi to vlasnik htio."
"Vidim priču poput takve na naslovnicama mnogih novina. Što bi joj moglo podići cijenu više nego ijednoj vrijednoj knjizi."
"To je Archerov stav tijekom cijelih pregovora, a mi se slažemo s njim. Ne slažemo se kada treba točnije odrediti tu vrijednost."
"Koliko nudite?" Gledala me je.
"Sklon sam postavljanju nepristojnih pitanja", rekao sam. "Čini se da sam to opet učinio." "Jesi. Ali budući da Lee želi da ti sve kažem, nudimo dvjesto pedeset tisuća dolara." "Opa."
"Dakle? Ti si knjižar. Je li to pošteno?"
"Želiš da ja budem sudac? Nekako mi se čini da Archer na to neće pristati." "Ne službeno, samo za moju osobnu informaciju. Radoznala sam."
"Četvrt milijuna je vraška cijena za bilo koju knjigu. Za manje se može dobiti Tamerlan, kada bi je netko prodavao."
"Dakle, slažeš se da je cijena poštena?"
"Nisam vidio knjigu. I ne zaboravi, nisam stručnjak." Izgledala je ljutito.
Rekao sam: "Hej, žao mi je, ali sve je u sadržaju. Morao bih je pročitati da bih dao makar i nestručno mišljenje."
"Dobro, zaboravi da sam pitala. Ni mi je još nismo vidjeli." Konobarica je donijela moj doručak, lijepo ga poslužila i otišla. "Archer želi pola milijuna", rekla je Erin.
Nasmijao sam se: "Takav je naš dečko."
"Baš takav. Trebalo bi nam biti drago što ne traži cijeli milijun, ili dva, ili deset. Nije važno. Ono što traži i dalje ne dolazi u obzir. Lee nije siromah, sigurna sam da to znaš, ali nema on toliko novca da bi ga mogao baciti na nešto tako nesigurno."
Naglo sam rekao: "Čuo sam da si bila prilično oštra s Archerom sinoć." Podrugljivo je rekla: "Čuo si, baš."
"Čuo sam kako si mu čak prijetila, na zaobilazan način, podizanjem tužbe."
"Bolje bi ti bilo provjeriti sluh. Što god da sam rekla, nije bilo ništa više od pregovaranja." "Taktika."
"Baš to."
"Pa ipak, morala bi imati dobar razlog za takvu prijetnju."
"Uopće mu nisam prijetila. Ako on misli da jesam..." Slegnula je ramenima. "Što se više bavim ovim poslom, sve manje mi se sviđa. Poželim da Lee jednostavno kaže Archeru da se goni i sve prekine. Ali on misli kako je knjiga toliko važna za povijest da je mora kupiti."
"To dobro razumijem. Ima takvih knjiga, koje moraš kupiti. Misli li Lee kako je Archer možda ukrao tu knjigu? Kako je to mogao učiniti?"
"To je pravo pitanje, zar ne? Jednostavno ne znamo." "Ali oni su se zbog nečeg posvađali."
"Zbog Archerove pohlepe. Lee je mislio da su se dogovorili, a onda je Archer postao pohlepan.

Prema Leejevu mišljenju, tako ne postupaš s prijateljem. Znaš, kao klinci bili su poput braće. Ali luda je Archer bio drukčiji. Bio je sjajan tip. Znam kako je to teško zamisliti, ali ako Lee tako kaže, ja mu vjerujem. Hal Archer bio je drag, velikodušan, krasan prijatelj u to vrijeme."
"I što ga je sjebalo?"
"Sve, počevši od djeda. Nikada nije bio dovoljno dobar, ni djedu ni ocu. Njegov je stariji brat nazvan po djedu i ocu. On je trebao biti gazda u kući, poput onih glupih kraljevskih porodica, a tako bi i bilo da nije poginuo u automobilskoj nesreći. Prva je Halova greška bila što se rodio kao drugi, a druga što nije želio postati odvjetnik."
"Dakle, Archerovi su voljeli knjige, ali nisu željeli da ih piše njihov sin."
"To i nije tako čudno. Bi li ti želio da ti sin bude pisac? Ili da ti se kći uda za pisca?" "Ako ih to čini sretnima, zašto ne?"
"Zato što dobar dio vremena neće biti sretni. Većina pisaca koje poznajem živi teško, odvaja od usta. Prije svega, velika je vjerojatnost da se knjiga neće prodati. Velika nakladnička kuća u New Yorku može dobiti dvadeset tisuća rukopisa godišnje, a objavit će ih dvjesto. Većina odbijenih knjiga je užasna, što znači kako se unaprijed očekuje da će rukopis biti loš, što može štetiti onima pristojno napisanima. Oni koji prvi čitaju ne nadaju se da će nešto naći, pa onda i ne nađu."
"A ti se zbog toga želiš odreći prava?"
"To je vjerojatno upravo ono što je rekao Archerov otac, samo mnogo jačim riječima." Slegnula je ramenima. "Ako ništa drugo, imam novca u banci. Neću gladovati, a uvijek se mogu vratiti pravu, ali i dalje sam dobar primjer. Pretpostavljam kako kao i svatko tko želi postati pisac imam povelik ego. Vjerujem da će moj talent i upornost pobijediti vjerojatnost, čak i kada znam kako je malena. Nalazim se pred dugom, teškom bitkom, ali barem to znam. Zato mogu govoriti o Archerovu životu s razumijevanjem, iako ga baš ne volim kao osobu."
"Dakle, Archera je prilično rano odbacila obitelj."
"Blago rečeno. Poslali su ga na Sveučilište Virginia, gdje mu jo i otac studirao, u nadi da će ga tamo promijeniti. Ali znao je što se od njega očekuje i nisu mu davali novac nizašto. Odustao je nakon godine dana, a obitelj ga se odrekla. Zapravo od tada se sam brinuo za sebe. Otišao je u New York, živio u nekoj rupi i počeo pisati priče."
"Koje je s mukom prodavao."
"O, da. Miranda je u pravu; Archer je pravi gad, ali i veliki talent.
To je trebalo biti vidljivo od početka, nakladnici su se trebali otimati za njegove knjige. Umjesto toga, sudario se sa zidom odbijanja koji mu je slomio duh i dovršio ono što je počela obitelj. Možeš li zamisliti kako je to godinama pisati bez uspjeha? Znati duboko u sebi da si poseban, a gledati kako ti knjige odbijaju jednu za drugom, uvijek iznova, sve dok se papir na kojem su otipkane ne raspadne. Reći ću ti što se događa takvim piscima. Jednog se dana probude stari. Sve su nade nestale preko noći i sve čime se mogu pohvaliti je izgubljen život. Dogodi se to brže nego što su mislili da je moguće. Archer je bio u četrdesetima kada mu je tiskana prva knjiga. Nudio ju je svima, a napokon ju je kupio David McKay. McKay je bio mali nakladnik i knjiga je propala kao olovo u snijeg. Pa su mu odbili sljedeću knjigu i tako je opet bio na početku, u potrazi za nakladnikom. Od knjige je zaradio manje od tri tisuće dolara, a i to je stizalo godinama. Pokušaj bilo gdje živjeti od toga. Pokušaj to u New Yorku."
Popila je još kave. "Sljedeći njegov nakladnik bio je St. Martin's Press, pravi svaštari. Oni bi uložili novac u nešto veliko, ali većina je njihovih izdanja jeftina roba, a više od pola ionako male naklade prodaju knjižnicama. Archer tamo nije ništa zaradio; nije im htio poslati sljedeću knjigu, pa su se razišli obostrano ljuti. Opet je Archer morao iz početka, a nitko ga nije htio. Otpustio je agenta,

njegov je agent otpustio njega, ili su istovremeno jedan drugome dali otkaz. Do tada su se vjerojatno i glasine proširile. Ne znam. Čini mi se mogućim da nakladnici razgovaraju i zašto bi onda netko tiskao knjigu tipu koji se loše ponaša, a ionako se ne prodaje? Zbog takvih razloga cijela se gomila pravih talenata izgubi, čak i uz obrazovane urednike. Pa se Archer povukao i počeo izbjegavati svakoga. Napokon je iz čistog očaja dao knjigu Walkeru. Ti znaš za Walkera."
"Aha, kruži prastari vic o Walkeru i St. Martin'su. Njihove su naklade nekada tako male da njihovi pisci odmah postaju rariteti.
Knjige stare samo nekoliko godina onda se prodaju za stotine dolara." "Gdje je tu vic?"
"Kako postati milijunaš baveći se rijetkim knjigama? Samo kupuj po pet komada svega što St.
Martin's i Walker tiskaju. A kako se propada baveći se rijetkim knjigama? Isti odgovor."
Nasmijala se. "Kao što možeš misliti, ništa se nije promijenilo s Walkerom. Archer je postao još ogorčeniji i postalo je još teže podnositi ga. Sada je to jasno, ali i onda je njega zapravo trebao uzeti Random House ili Doubleday, dati mu šesterocifreni predujam i povesti ga na predstavljanje knjige po svim državama, sve kako treba. A sve što je tada iz tih kuća izlazilo bili su besmisleni krimići i još gluplje stvari."
"I ti zvučiš ogorčeno, Erin, a još nisi ni počela. Kao da se nikada ništa dobro ne tiska. Ne misliš ti baš tako."
"Sada govorim o Archeru. Pitao si što ga je sjebalo i pričam ti o tome."
"Pa se okanio beletristike i onda ga je našao Viking Press", rekao sam. "Ali čini se kako mu Pulitzer nije donio mnogo dobroga."
"Nije mu baš promijenio stav, zar ne? Ako je išta promijenio, još ga je više naljutio. Umjesto da je oduševljen što je napokon uspio, bio je bijesan jer je potrošio cijeli književnički vijek da bi dotle stigao. Pulitzer je potvrdio njegovu veličinu i glupost koju je vidio svuda oko sebe."
"Hej, još nije umro. Što je s njegovom novom knjigom? U Vikingu nisu škrti, sigurno su mu dali dobar predujam."
"Ne želim govoriti o tome. To je rekao Leeju u povjerenju. Nitko drugi ne zna, čak ni Miranda.
To ćeš morati pitati Leeja."
Jeo sam svoj doručak i gledao je kako razmišlja. Uz kavu sam je upitao što će učiniti ako Archer ne popusti. Zatresla je glavom: "Ne mogu o planovima. I to ćeš morati pitati Leeja."
"Pa nazovimo ga onda."
Nazvala je od stola. "Hej, ja sam. Upravo završavamo doručak i nekoliko je stvari zapelo. Pitao je znam li što je s Archerovom novom knjigom. O tome još ne želim govoriti, iz jasnih razloga."
Gledala me je ravno u oči dok je govorila. "Znam što si rekao, Lee, samo mi se to ne sviđa.
Također želi znati što ćemo učiniti ako Archer i dalje bude nerazuman." Nakon kratke stanke, rekla je: "Moram ponoviti, ne bih ti to savjetovala." Rekla je: "Ako da riječ, da, mislim kako mu možemo vjerovati."
Kimnuo sam glavom stvarno ozbiljno. "Nije u tome stvar", rekla je. Lee je nešto rekao, a ona je odmahnula glavom. "Ja sam protiv."
Namrštila se: "Ti si gazda, ali ne mislim da ikome trebamo govoriti, uključujući gospodina Janewaya, što nećemo učiniti. To nema nikakve veze s njegovim poslom, a jednostavno nije mudro."
Zatresla je glavom. "Pa, znam što si rekao. Ali i dalje mi se ne sviđa." Dodala mi je telefon.
"Haj, Lee", rekao sam.
"Cliff." Lee je zvučao umorno. "Žao mi je što si se našao usred te gužve. Ali čini se da ti Erin

ide na ruku."
"Ona je sjajna. Brine se zbog nekih stvari, ali vjerojatno s razlogom."
"Ponaša se kao odvjetnik, čuva mi leđa. Znaš već kako to ide. Ali sada će ti reći sve."
Na trenutak sam slušao šum u slušalici, bili smo zaista daleko. "Erin je rekla da želiš i sa mnom razgovarati", rekao sam. "Samo sam htio biti siguran kako dobivaš sve što ti treba, i da ti kažem da se ne brineš. Što god morao učiniti, shvaćam te. Tvoja je stvar važnija od moje."
"Hvala na tome."
"Vidjet ćemo se kad se vratiš. I želim ti sreću." Prekinuo sam vezu.
"Odgovorit ću ti sada," rekla je Erin, "ali moraš poštovati naše povjerenje. Ovo ne smije ići dalje."
"Neću reći nikome."
"Pitao si za Archerovu novu knjigu. Kada je bio u Denveru, napio se, plakao na Leejevu ramenu i rekao mu neke stvari koje bi sada volio da nije. Ispalo je kako naš velikan boluje od monumentalne blokade. Godinama već nije napisao redak vrijedan objavljivanja, još od Pulitzera. Ako i jest, na drugu bi loptu pao u depresiju i sve uništio. Ako mu je nagrada nešto dala, to je osjećaj kako se ništa što napiše neće moći mjeriti s njegovom vlastitom... ma znaš."
"Legendom", kiselo sam rekao, prezirući tu najgluplju od svih modernih poštapalica.
Pogledala me tužno, kao da je iznenada Archerov položaj i nju pogodio. "Rekla sam ti kako su pisci sjebani. Archer je uzeo velik novac od nakladnika na račun dvije stranice prijedloga za remek- djelo koje će napisati za određeno vrijeme. To je vrijeme prošlo. Viking je bio više nego obziran, čak su mu dali još novca. Pulitzer je velik ulog i oni ga stvarno žele objaviti. Ali njihovo strpljenje ima kraja i sada, nakon šest godina, Archer im nema što pokazati."
Sve što sam znao o piscima i njihovim blokadama bilo je ono što bih katkad negdje pročitao. Ipak mi se činilo čudno zapeti na dokumentarnoj knjizi, jer većini pisaca to se dogodi zbog pomanjkanja vjere u svoju kreativnost. "Pitam se je li im obećao više nego što može", rekao sam. "A možda to radi i sada, ali ovaj put Leeju, a ne Viking Pressu."
"Nemoj misliti da mi to nije palo na pamet. Lee se zbog toga ne brine dovoljno, ali taj dnevnik će trebati temeljito pregledati prije nego što mu dopustim da Archeru da i jedan novčić."
"A ni tada ti se to neće sviđati."
Odmahnula je glavom. "Mislim da Lee riskira mnogo novca. Što bi mu ti savjetovao kao prijatelj?"
"Provjeri porijeklo, šest puta ako treba."

28
Nagnula se preko stala i rekla: "Ti si na redu, Janeway, reci mi sve", i morao sam joj ispričati za Koko i Baltimore. Zatim, namjerno umanjujući, ispričao sam joj za Dantea i razloge zbog kojih smo u Charlestonu. Kako mi je prisluškivanje, ali ne elektroničko, omogućilo da čujem nju i Archera. Tresla je glavom i pokušavala izgledati zgroženo, ali odao ju je malen smiješak. Smiješak je izblijedio kada sam rekao da je Dante spalio Kokinu kuću.
"S gadnim si se tipom uhvatio", rekla je. "I meni se tako čini."
"Mogu li pomoći? Kao odvjetnica, možda mu mogu malo naštetiti." "I ne pomišljaj na to. Ne želim te vidjeti blizu tog stvora."
"Mislim kako nigdje ne piše da samo ti o tome odlučuješ."

"Dovraga, ne. Ne želim ni da čuje tvoje ime."
Izgledala je ljutito, ali prekinuo sam to još većom ljutnjom. "Prokletstvo, slušaj, zbog tebe bih bio više, a ne manje ranjiv. Već smo Koko i ja dovoljna briga."
Uplela je prste u malen luk i držala ih pred licem poput žene koja moli. Žestoko sam je gledao i rekao: "Nemoj da požalim što sam ti ispričao."
"Dobar pokušaj, ali kod mene ne prolazi." "Bilo bi prokleto dobro da prođe."
Potpuno se uspravila na stolici. "A što bi mi se moglo dogoditi? Mogli bi mi uzeti lutkice?"
Ono što sam rekao bilo je glupo i lažno. "Erin, zahvalan sam ti na brizi..."
Zgužvala je ubrus i bacila mi ga u glavu. "Poštedi me tog velemuškog preseravanja. Ako me ne želiš u blizini, barem budi dovoljno otvoren pa to jednostavno reci. Je li to ono što želiš? Da ili ne?"
"Bože, ne."
"Onda se zbroji. Ponašaj se normalno. Ne govori mi svisoka. Ne pokušavaj me štititi."
Razmišljao sam što bih rekao i odlučio se za ovo: "U tvojem svijetu svaki sukob ima pravni odgovor. Misliš da je dovoljno podnijeti tužbu u Denveru, pa će ga prisiliti da se ponaša kao čovjek, ali stvari ne idu tako. Nemoj ovo shvatiti osobno, ali s tim si dečkom na nepoznatom terenu."
"A ti nisi?" "Nisam siguran."
Zatresla je glavom. "Ne mogu se samo odmaknuti i ne činiti ništa." "Pa, morat ćeš."
"A ako te ubije i ne ostavi dokaze, što bih onda trebala učiniti?" "Ništa. Sto bi uopće mogla, osim natjerati ga da ubije i tebe?" "S tim se ne mogu pomiriti."
"A što možeš učiniti?"
"Pridržati ga dok mu ne prekrojiš onu stvar."
Bio je to jedan od onih ludih neočekivanih obrata i odjednom smo se previjali od smijeha. Protrljala je oči i rekla: "Prekini, nije smiješno" pa smo se nastavili još jače smijati. Rekao sam: "Slušaj, pusti mene da uzmem stvar u ruke." Smijali smo se poput idiota.
"Tvoje uplitanje dodatno će napuhati stvar", rekao sam, pa smo se smijali.
Nakašljao sam se: "Oprosti, je li to bilo previše velemuškog preseravanja?" s "Da, bilo je, ali brižni ton je ublažio stvar." Nasmiješila mi se nekako više nego samim licem. "Što misliš, koliko će mu trebati da te pronađe?"
"Ni to ne znam. Za sada nema razloga da pretpostavi kamo smo otišli." "Nadaš se."
Nervozno sam okretao soljenku. "Bojiš li ga se?"
"Pa... oprezan sam. Imao sam neprijatelja i prije, neki su stvarno bili opaki. Samo mi se čini kako ovaj tip ne poznaje granice. Najviše se plašim da neću ni znati kada me snađe."
Sada je bila ozbiljna, trenutak smijeha je prošao i bio zaboravljen. "Naše male nesuglasice sasvim blijede pred tim, zar ne?" Trenutak kasnije rekla je: "Želim reći Leeju."
"Što ćemo time dobiti?"
"Ne znam, možda ništa." Pogledala je u stranu pa opet u mene." "Troje zna više od dvoje."
"Onda mu reci. Ako ima zdravog razuma koliko mislim da ima, reći će ti da se ne miješaš u to."

"Lee me ne posjeduje, baš kao ni ti. Stvarno si naporan kada nešto ne ide kako bi htio." "Zato me neki žele ubiti."
Dala je znak konobarici i izvadila kreditnu karticu. "Bilo bi mi drago da razmisliš o nečemu dok si još živ. O mogućnosti da je tvoja stara dama bila spretna varalica."
"Oduvijek sam toga bio svjestan. Zašto ti je to sada palo na pamet?"
"Ne znam, samo neki osjećaj. Nešto tu nije u redu. Jesi li ikada dao provjeriti rukopis posvete iz tvoje knjige?"
"Ne osobno. Aukcijska kuća je na dobrom glasu, a i ja znam kako izgleda Burtonov rukopis." "Ali ti nisi stručnjak."
Zatresao sam glavom, naglo svjestan koliko sam toga napravio iz povjerenja.
"To bi se isplatilo napraviti", rekla je. "Nešto nije kako treba, njušim to. Ne čini li se i tebi čudno?"
"Nakon nekog vremena među knjigama sve postaje čudno."
"Ali bio si naveden da povjeruješ. Gledaj, znam kako je slatka stara cura bila i ne želim misliti loše o njoj. Ali nije to nešto što možemo odbaciti."
"Bila je u svojim devedesetima. To je malo previše za izvođenje prijevare. A tko se bavi prijevarama pred smrt? Ljudi koji su lagali cijeli život skloni su reći istinu na samrtnoj postelji. Sve što je ona htjela je da se knjige njenog djeda stave u knjižnicu nazvanu po njemu."
"Možda je bila luda, jesi li ikada pomislio na to? Možda je davno čula tu priču i sama se ubacila u nju. Možda je Charlie samo u njenoj mašti postao djed."
"Imala je knjigu."
"Imala je jednu knjigu. Ne znaš odakle joj, kako i kada ju je Nivarno dobila. Možda je sve počelo kada je dobila knjigu. Možda joj je Burton bio na pameti već dugo."
"Koko je već mnogo toga provjerila."
"To je sve lijepo i krasno, ali ja o Koko ne znam ništa. Ona možda ima neke svoje namjere, da se tako izrazim. Nemoj samo poricati, razmisli o tome."
Obuzdao sam svoje velemuško preseravanje i pustio da plati račun.
"Pretpostavljam da te neću vidjeti prije nego što odeš", rekao sam. "Što radiš večeras?" "Mislila sam da nikada nećeš pitati. Čeka me bijedna osamljena hotelska soba."
"Jesi li raspoložena za provjeru restorana u Charlestonu?" I tako smo dogovorili naš prvi izlazak.
Kada sam se vratio u motel, Koko je već bila otišla. Našao sam je u knjižnici, bila je usred potrage među starim zapisima za dokazima o postojanju onog fotografa. Od otkrića onih ubojitih krčmara prethodnog dana nije našla ništa novo i bila je loše volje. "Počinjem misliti kako samo gubim vrijeme."
Ostao sam uz nju, radeći prema njenim uputama, čitajući svoj dio starih novina i papira. Povremeno bi nešto mrmljala s nekom od knjižničarki, koja bi zatim donijela novi svezak ili brdo novina iz podruma, pa bismo počeli ispočetka. U podne je nazvala svog odvjetnika u Baltimore i pokrenula stvari oko kuće. Nastavili smo raditi nakon brzog ručka, ali bio je to frustrirajući posao i do četiri i trideset nismo imali ništa. "Gubimo vrijeme", rekla je. "Tebi su razbili glavu, meni spalili kuću, a zašto? I nikada se nećemo moći vratiti doma."
U motelu mi je pokazala plan cijelog dijela grada oko mjesta gdje su se navodno Charlie i Burton fotografirali. Svaka je zgrada imala uredno napisano ime na svojoj pločici. "To je to", rekla je. "Našla sam sve stanare toga dijela East Baya iz svibnja 1860. godine i među njima nema nijednog fotografa."

Bili su tamo kafić i pivnica, trgovina staklom, kovač, ljekarnik.
Neki su upotrebljavali samo osobna imena: Phillips, Jones, Kelleher, Wilcox. "Phillips je prodavao tapete", rekla je. "Jones je bio mesar. Kelleher zubar, a Wilcox je držao trgovinu. Ako su se Burton i Charlie slikali, gdje je fotograf?"
Vijesti o Erin primila je mrtva hladna, ali u sljedećih sat vremena raspoloženje joj se pokvarilo. "Sutra idem u tvrđavu Sumter", rekla je. "Godit će mi promjena nakon ove dosade, a ti se možeš zabavljati sa svojom prijateljicom." Odmah se ispričala zbog zlobne upadice i pokušala se izvući: "Ne osvrći se na mene. Ako je odvjetnica, možda će znati kako da se izvučemo iz ove gužve."
"Meni se čini da bi ona najradije sredila Dantea golim rukama." "To si već ti napravio i kamo nas je to dovelo?"
Pokušala je vratiti razgovor na tvrđavu Sumter. "Jedna od knjižničarki mi je rekla kako jedan rendžer tamo zna nešto o Burtonu. Možda nam on popravi dan." Nisam ništa rekao, ali sumnjao sam u to. Pitao sam je za večeras. "Sve je u redu", rekla je. Našla je prodavaonicu zdrave hrane i namjeravala se zaključati, jesti u sobi, meditirati, vježbati, ne micati se nikamo, ne odgovarati na telefon. "Ne smetaj mi zbog ničeg manjeg od zemljotresa."
U šest sati uzeo sam auto i odvezao se trj bloka do Mills Housea.
Erin je stigla i izgledala je krasno, što sam joj i rekao. Ponašao sam se onoliko dobro koliko znam, između ulagivanja i obzirnosti, skockan u tamnoj jakni s kravatom. Pridržao sam joj vrata, pružio ruku dok je ulazila u auto i na trenutak se nismo nadmetali u duhovitostima.
Pronašao sam riblji restoran uz potok Shem ispod planine Pleasant. Stigli smo dovoljno rano da bismo sjeli za odličan stol uz prozor koji je gledao na golemu slanu močvaru. Hrana je bila dobra, ispod nas su prolazili ribarski brodovi, a zalazeće je sunce pretvorilo potok u plamenu vrpcu.
Bila mi je to najugodnija večer u tkozna koliko vremena, u kojoj sam na neko vrijeme zaboravio na Dantea i njegovo društvance. Kada smo izišli, rekla je: "Znaš što bih sada voljela? Skinuti cipele i šetati po nekoj plaži, negdje gdje nema Archera u blizini." Provjerio sam na svojoj karti i nekoliko minuta poslije vozili smo se prema gradu, preko rijeke Ashley na obalu. Bila je to lijepa vožnja, kilometrima kroz močvare istočkane malim otocima drveća. Mogao sam zamisliti kako je to bilo prije razvoja, pokore našeg doba, koji je većinu tog područja pretvorio u dugačko neprekidno predgrađe.
Folly Beach je gradić s nekoliko treptavih neonskih blokova, streljanom, igraonicom, paviljonima i toboganima. Karnevalski ugođaj nestajao je čim bi se skrenulo južno, u noć. Našao sam mjesto za parkiranje, pa smo skinuli cipele i bosi krenuli po mjesečini rubom obale. Vjetar je bio jak, pomalo hladan za to doba godine. Erin je ugurala ruku pod moju i približila mi se. Omotao sam nas svojom jaknom, ona se pripila uz mene i tako smo stajali zakukuljeni, pa sam joj u jednom trenutku podigao bradu i poljubio je. Još se više stisnula uz mene. Zakopao sam lice u njenu kosu. Moje je staro srce kucalo sto na sat.
"Vidi što si sada napravio", rekla je. "Više nikada ne možemo biti prijatelji i protivnici." "Zapravo, čini mi se da sam pojačao prijateljski dio."
"Da, ali kako ćemo sada dalje?"
"Teško pitanje. Odgovor može biti bilo što od ništa..." "...do sve."
"Mogućnosti pomućuju razum." "Ali kako odlučiti? Da glasamo?"
"Besmisleno, ako ne smislimo kako izbjeći neriješeni rezultat." "Nikada mi se nije sviđao neobavezni seks", nehajno je dobacila. "Isto tako, ni ja nisam sve mlađi."

"Imaš li poteškoća sa svojim... hm..."
"Ne, od danas sam sasvim dobro. Ali muško tijelo nije predviđeno za beskrajna razdoblja celibata. Moguća je duboka, neočekivana mlohavost."
"Možda moram govoriti brže." Na to sam se morao nasmijati.
Rekla je: "Kada odbacimo neobavezni seks, što nam ostaje?" "To zvuči kao da bismo trebali biti ozbiljni."
"Ako ispadne da je baš tako, što ćeš reći na to?" "Što želiš da kažem, volim te?"
"Ne, osim ako nije istina."
"I ja tako mislim. Ako to kažem..." "Da?"
"Kako ćeš znati da to nije samo ljigava muška klopka da te navedem na ono što hoću?" "Dobro osjećam vibre."
"To se dobiva samo iskustvom."
"Oprosti, molim te! Nisam se baš dala svakom tipu kojeg sam upoznala." "Pa ipak, moraš na neki način..."
"Četrdeset dana i četrdeset noći."
Pokušao sam to dešifrirati, pa rekao: "Kladim se da iza toga stoji neki smisao."
"Kada stignemo do određene točke, uzimamo četrdeset dana i četrdeset noći da bismo upoznali jedno drugo. Ali vratimo se na ono prvo pitanje. Ako kažeš da me voliš, kako ćeš ti znati? Jesi li ikada bio zaljubljen?"
"Naravno. Jedanput." "Kakva je bila?"
"Prilično slična tebi, zapravo. Ne tako luda, ali jako brza. Bistra kao potok." "Što se dogodilo?"
"Kod mene je nešto nedostajalo."
"Pa, s obzirom na to da smo već utvrdili kako tvoja muškost nije ugrožena, mislim da si vjerojatno bio uobičajeno dosadan i stalno naređivao."
"Dobro."
"Na to ne možeš odgovoriti s dobro, Janeway. Ili si bio ili nisi." "Nisam joj vjerovao."
"Krupna stvar. O, jako krupna. Ne želiš da ti se to opet dogodi."
"Pokušat ću", rekao sam, ali nisam mogao ne pomisliti kako se povijest uvijek ponavlja.
Priljubila se uz mene više nego što sam mislio da je moguće. Osjećao sam kroz košulju njene nokte.
"Morat ćeš odustati od navike da odlučuješ o svemu", rekla je. "S tim se obično ne slažem."
"Mogu raditi na tome." "Hoćeš li stvarno?" "Sve je moguće."
"Vidjet ćemo. Sada ću ti reći nešto što će te staviti na veliku kušnju. Jesi li spreman?"
Nisam bio, ali ipak mi je rekla. "Otkazala sam avionsku kartu danas poslije podne. Ne vraćam se u Denver, ostajem s tobom. I Bog pomogao gospodinu Danteu ako nam bude smetao." Odvojila se od mene, okrenula i stajala drhteći na vjetru. "Dakle, Janeway, što kažeš? Jednom si izgubio zbog

svojeg ponašanja – hoćeš li opet uprskati?"
Pogledala je na sat. "Hej, čini mi se kako je naših četrdeset dana i četrdeset noći upravo počelo."

29
Sjećao sam se pet-šest trenutaka u svojem životu koji su bili prekretnice, koji bi potpuno promijenili sve da sam odabrao drukčije. Mogao sam ih nabrojiti bez nekog posebnog redoslijeda. Kada sam postao policajac. Kada sam prestao biti policajac. Kada sam otkrio Hemingwaya i Fowlesa i one tri divne Maughamove knjige, sve istom mjesecu. Kada sam otvorio knjižaru. Kada sam našao, imao i izgubio jednu nezaboravnu ženu. I ovo sada. Moj je svijet iznenada potresen. Sve je drukčije.
Opet smo se susreli u zoru. Bila je tama kada mi je zazvonio telefon, a kada sam digao slušalicu, rekla je: "Zvučiš budno, nadam se."
"Budan sam", rekao sam. "Jesi li uopće spavao?" pitala je ona. Ne previše, priznao sam; nije vrijedno spomena. Pitala je koliko je, sati; pogledao sam na sat i rekao joj kako je četiri i dvadeset sedam. I na njenom je toliko, kao da se satovima odjednom ne može vjerovati. "Čekaj me na Batteryju", rekla je. Rekao sam joj, da ću je pokupiti, ionako sam morao proći pokraj njezina hotela, ali ona je željela susret u zoru na vrhu stepenica gdje se spajaju rijeke, a zid je viši. "Tako će biti dramatičnije."
Vjetar od prošle noći donio je tamne oblake nad grad. Izgledalo je kako će dan biti kišan. Prošetao sam do tamo, stigavši s prvom svjetlošću nakon petnaest minuta. Stajala je gledajući prema moru poput ženske francuskog poručnika†. Čula je kako dolazim. Nije se okrenula, ali je zatitrala prstima šaljući mi dražestan pozdrav. Popeo sam se stepenicama na visoki zid i obujmio je rukama. Naslonila se na mene pa sam je poljubio u vrat. "Kako ide?" pitao sam.
† Aluzija na roman "Ženska francuskog poručnika" Johna Fowlesa.
"Do sada je dobro. Hvala što si bio pristojan sinoć."
Mislio sam kako porota još odlučuje o tom pitanju. Onda je rekla: "Stari moj, život nam se promijenio" i čuo sam kako porota sjeda na mjesto.
"Čini se da nas je sada dvoje", rekla je. "Trebat će vremena za privikavanje." "Da, trebat će."
"Oduvijek sam bila sama."
"Nigdje nikoga komu treba položiti račune. Nigdje nikoga da ti makne pravo s uma." "Previše sam mislila na posao. Možda bih sada trebala biti više... kako se ono kaže?" "Kaže se razumna", suho sam rekao. Ponovio sam tu riječ, naglašavajući svako slovo. "Pa ti si pravi hodajući rječnik. A što to znači?"
"Jaka si na riječima i dižeš mnogo buke. Odlučiš se za nešto i gotovo." Stisnuo sam joj ruku. "Ali imaš ti i dobrih strana."
"Govorim li ja tebi što ćeš raditi?" "Riječima ne."
"Nego kako? Očekujem od tebe da odlučuješ za sebe. A kada si s tim gotov, ja ću odlučiti za sebe."
Mogao sam reći to je ista stvar, ali nisam. Još sam imao osjećaj da je na pola puta između lude zaljubljenosti u mene i pakleno brzog nestanka iz mog života.
"Zato ja zapravo vjerujem u četrdeset dana i četrdeset noći", rekla je. "To se čini kao jako dugo u ova divlja neobuzdana vremena."

"I meni se tako čini. Ali to je dobar, pošten ispit. Odvaja žito od kukolja." "Onda je dobar. Ne bi mi se svidjelo da me proglase kukoljem."
"Ne boj se. Malo sam samosvjesna kad to kažem, ali sada se osjećam... božanstveno." "To je dobro", rekao sam. "To je dobro."
"To jest dobro i ne izgledaj tako zabrinuto."
"Znaš zašto? Zbog svega oko Dantea. Možemo li malo o tome?" "Naravno. Vidiš kako sam razumna?"
"Htio bih da odeš. I to brzo, prije nego što itko sazna ad si ovdje." "A sada, vidiš, govori despot. Kako bih ja trebala na to odgovoriti?"
"Pokušajmo iznova, malo ljepše. Bi li se ti, molim te, vratila u Denver?" "Naravno. Hoću li rezervirati dvije karte ili Koko leti s nama?"
Stajao sam uz ogradu i očajnički buljio u more. Negdje u tom sivilu utvrda Sumter pokazuje svoje ruševine novom danu. Upravo je ovdje Charlie Warren prišao Richardu Burtonu i pitao ga što to zapisuje u svoju bilježnicu. Erin mi je stavila ruku na rame i raskuštrala mi kosu na teškoj glavi. "Razvedri se. Pred nama su zanimljivi dani."
"To se i tako može nazvati."
"Odustajem od prava", rekla je trenutak kasnije. "Namjeravam ostati u tijeku i preuzeti neki slučaj ako mi odgovara, ali moji dani u velikoj odvjetničkoj tvrtki su gotovi. Dala sam otkaz u ponedjeljak."
"I što ćeš raditi? Osim pisanja; mislim u stvarnom životu." "Mislila sam da smo to riješili. Kupit ću polovicu tvoje knjižare."
Povukla me za rukav. "Imam osjećaj da postoji cijeli svijet knjiga na sasvim novoj razini, u odnosu na ono kada si bio sam."
"Pet-šest razina, a za svaku treba mnogo novca."
"Imam ja nešto novca. Ako preživimo ove rupe na putu, život može opet biti lijep. Hoćeš li me podučiti poslu s knjigama?"
"Od početka. Takoreći."
Nad lukom se probilo sunce i pojavila se utvrda, crna mala točka u psihodeličnoj magli. "Koko danas ide u tvrđavu Sumter."
"Jesi li joj rekao za mene?" "Da, jesam."
"To je prilično tmurno da. Dakle, nije bila oduševljena." "Ona je čudna. Katkad joj treba vremena da shvati što misli." "Pričaj mi o njoj."
Ispričao sam joj pa je rekla: "Bože, pa ona me već mrzi." "Kako bi te mogla mrziti? Čak te i ne poznaje." "Vjerojatno je već čula kako sam nerazumna."
Odgurnuo sam joj ruku pa je opet privukao.
"Mislim da bi trebao otići u utvrdu s njom", rekla je. "Ja ću ostati ovdje." "I što ćemo time postići?"
"Archer se može javiti, a ti mi možeš otvoriti vrata kod Koko. Sviđa li ti se ona?" "Da, sviđa. Zna biti teška, poput još nekoga koga poznajem. Ali ima stav." "Mislim da se i ti njoj sviđaš. Ako znaš na što mislim."
"Erin, starija je od mene dvadeset pet godina."
"Samo predosjećaj." Mudro se nasmiješila. "Bilo kako bilo, učini što možeš. Nas troje neko

ćemo vrijeme biti zajedno pa nije naodmet da se dobro podnosimo."

30
Kiša više nije prijetila i do podneva je već bilo sunčano. Uhvatili smo brod u dva i trideset, sjedajući na gornju palubu po topolom morskom povjetarcu. Vožnja traje pola sata, pokraj najljepših gradskih kuća na obali i preko luke do tvrđave Sumter. Koko je nazvala odvjetnika i osiguravajuću tvrtku. Stvar je krenula oko njene kuće; nije se tu moglo ništa drugo nego samo nastaviti. Naš je kapetan mljeo preko razglasa o poznatim mjestima pokraj kojih smo prolazili u gradu i pokazivao na zapad gdje su se događale bitke u Građanskom ratu, ali nisam ga baš slušao. Mislio sam o danu pred sobom i kamo bi nas trag mogao odvesti ako išta pronađemo.
Koko je htjela na sjever, u Florence. Nadala se kako će naći neki podatak o Wheelerovjma, tamo gdje su Burton i Charlie proveli nekoliko dana prije sto dvadeset sedam godina. Charleston ju je razočarao. "Nisam mislila da će biti tako teško", rekla je. "Ljudi ovdje toliko toga trpaju u povijest, sve čuvaju, pa sam zato mislila da ću naći neke dokaze za onog fotografa. Sada više ne izgleda obećavajuće, zar ne?"
Rekao sam joj da se oraspoloži, život ide dalje. Ali taj me je izraz odmah podsjetio na svoju suprotnost, pa sam u golemim bijelim oblacima ugledao smrt s kosom u ruci. Što god da se dogodi između mene i Dantea, ne može se izbjeći, stiže poput neke rijeke koja gura sve pred sobom. Ako on ne nađe mene, naći ću ja njega.
Danas je luka izgledala varljivo mirno. Teško je bilo i zamisliti brodove s topovima koji rigaju vatru ovog tihog dana nakon sto dvadeset godina; još je teže shvatiti ludilo koje je zahvatilo cijelu državu i dovelo do toga. Na trenutak sam pomislio što bi učinili ti pobunjenici, kočoperni poput pijetlova, da su znali kakvu nesreću nose sebi i svojim sinovima, ali to mi je bilo jasno. Samouništenje je bilo u njihovoj prirodi.
Tvrđava se izdigla iz mora, dominirajući nad okolinom, kao peterokut od crvene cigle koja je blijedjela s godinama. Brodić je zaokružio oko nje i približio se doku. Bio je prepun putnika na objema palubama i mi smo sjedili na suncu dok većina nije izišla. Na molu nas je dočekalo dvoje rendžera. Koko im je rekla da traži Lukea Robinsona pa su nas uputili u tvrđavu, gdje je uniformirani vodič predvodio razgledavanje.
Od tvrđave Sumter ostao je vanjski zid, a u sjeni ispod njegovih puškarnica bili su starinski topovi i mračni prolazi koji su vodili do tamnih mjesta pod zidovima te ruševine časničkih nastambi od cigle. Cijelom dužinom nekadašnjeg poligona za vježbanje bila je crna bitnica, tvrđava u tvrđavi, očito iz nekog drugog vremena. Rendžer je upravo govorio o njoj kada smo stigli. Zvala se bitnica Huger, sagrađena kao dio obalnog obrambenog sustava iz vremena španjolsko-američkog rata. Danas je u njoj muzej, sobe za odmor i maleni stan za njega i ženu. U blizini su bili ostaci skladišta ručnog naoružanja koje je eksplodiralo 1863. godine, ubivši jedanaest i ranivši četrdeset ljudi, ostavljajući zacrnjen zid, nakrivljen snagom detonacije.
Čekali smo da predavanje završi, oko dvadeset minuta, a onda je svatko mogao nastaviti razgledavanje sam. Koko je prišla rendžeru, štrkljastom čovjeku tridesetih godina i velikih brkova.
"Gospodin Robinson?"
"Da, gospodo, vama na usluzi."
Koko nas je predstavila. "Čula sam da biste mogli nešto znati o vremenu kada je Richard Burton bio u Charlestonu."
"O, hej, ma gdje ste to čuli?" "U gradu, od knjižničarki."

"Nisam znao da knjižničarke pričaju o osobnim istraživanjima drugih ljudi."
"I ja sam knjižničarka. Obećala sam da nikome neću o tome govoriti bez vašeg pristanka.
Tražimo dokaze da je Burton bio ovdje u svibnju 1860. godine."
"Želim vam sreću. Tražite iglu u plastu sijena. Nismo pronašli ni jednu jedinu stvar koja išta dokazuje."
"Čini se da vi ipak u to vjerujete."
"Što ja vjerujem, to je samo moje mišljenje. Moje i Libbyno. Ona je moja žena." "Možete li nam reći zašto to vjerujete?"
Nasmijao se. "Koliko vremena imate? Nije važno, znam kada odlazi brod. Ali nije to nešto što mogu ispričati za dvadeset minuta."
"Koliko dobijem, dobijem." "Dođite gore."
Popeli smo se uskim stubama na kat bitnice. Tamo, u najmanjem mogućem životnom prostoru – krevet, polica za knjige, mikrovalna pećnica, stol, dvije stolice, maleni ormar i plakar, sve u sićušnoj sobi – upoznali smo njegovu ženu. Bila je tamnokosa i zgodna u uštirkanoj opravi, s rendžerskim šeširom u rukama, kao da se upravo sprema izići. Po navici sam odmah pogledao policu s knjigama i na vrhu uočio sve Burtonove životopise.
"Libby, ovo su gospođa Bujak i gospodin Janeway. Zanima ih Burton."
Odmah se ozarila, pa smo ponovili cijelu priču: kako smo došli do njihovih imena i čemu se nadamo. Ispalo je kako je Libby bila pokretač istaživanja o Burtonu, a tek se poslije za to počeo zanimati i njezin muž. Bila je poput vile, topla i darežljiva, svidjela mi se na prvi pogled. Rekla je: "Sjednite, zadržite se malo" pa smo se svi nasmijali. Vani su se ljudi već vraćali prema molu. Imali smo malo vremena.
Morali smo sjesti na stolice. Libby se prekriženih nogu smjestila n pod, a Luke se naslonio na policu. "Burton me zanima cijeli život" rekla je. "Čak i kao djevojčica mislila sam da je on najveći romantični junak na svijetu. A sasvim sam slučajno čula da je bio ovdje."
"Kako ste to čuli?" pitala je Koko. "Imamo Burtonov klub ovdje." "Mislite nešto kao klub obožavatelja?"
"Može se i tako nazvati. Po cijelom svijetu postoje Burtonovi' klubovi. To je bilo prvo što sam učinila kad su nas ovdje rasporedili, otišla sam u Burtonov klub i tamo našla prijatelje. Znate kako to već ide, u svakoj se grupi nađe nekolicina s čudnim idejama. Najčešće su to samo predanja, teorije, prazna vjerovanja. U Burtonovu je klubu bio jedan starac po imenu Rulon Whaley koji je bio baš takav.
Glasan i o svemu je sve znao, ali bio je toliko pun poleta da sam ga počela slušati. Mitovi o Burtonu očaravali su ga godinama. Rulon ne samo da je vjerovao da je Burton bio ovdje nego je vjerovao i da je špijunirao za Englesku. Bio je odlučan to i dokazati, ali nije uspio. Umro je ove godine."
"Znate li odakle mu te ideje?"
"Davno je čuo priču od jednog drugog starca, mislim. Jednom kada bi nešto utuvio u glavu, nije ga se moglo zaustaviti." Razgovor koji je uslijedio odnosio se uglavnom na povijesne činjenice, stvari koje smo svi znali. Koko i Libby su razgovarale, rendžer i ja slušali. Naročito sam gledao Libby. U glasu joj se pojavio poseban ton. Pogled kakav sam često susretao bio joj je u očima. Kao policajac zvao sam to znam-više-nego-što-govorim pogled. Koko to nije primijetila jer je cijeli život odgovarala na pitanja, dok sam ja proveo svoj postavljajući ih.
Postavio sam jedno i sada. "Jeste li ikada saznali tko je bio drugi čovjek?"

Libby je odmahnula glavom. "Umro je prije mnogo godina pa se uvijek činilo beznadno." "Možda je iza sebe ostavio dokumente ili neki trag."
"Nema načina da to saznamo. Ako jest, onda sam pucala u prazno."
Koko je ustala i rekla: "Pa, hvala što ste razgovarali s nama." Pogledao sam je i moje su oči govorile Ne miči se.
"Baš strašno", rekla je Libby. "Nema vremena čak ni za šalicu kave. A tako bih voljela još malo sjediti i razgovarati s vama."
"Možda bi se to i moglo", rekao sam.
"A kada?" rekao je Robinson. "Brod će otići bez njih, Lib." "Ali se možda može vratiti."
"Problem s vremenom će ostati. A nitko od nas zapravo ne zna ništa." Pogledao me ispričavajući se. "Više ste nego dobrodošli bilo kada, ali bojim se da bismo samo gubili vrijeme."
"Ipak biste se mogli vratiti", rekla je Libby. "Možete prenoćiti, ako želite. Tako bismo imali dovoljno vremena za razgovor."
"Je li to dopušteno?"
"Da, naravno. Morali biste donijeti vreće za spavanje. Nismo baš Holiday Inn."
Imao sam predosjećaj, baš kao i Libby. Mogao sam ga osjetiti, poput nekog energetskog polja među nama. "Što mislite da je radio ovdje?" pitala me.
"Pa, znamo da je htio upoznati zemlju." "Stvarno vjerujete da je došao samo kao turist?" "Ne."
Nasmijala se donkihotski, a ja sam osjetio kako se Koko ukočila pokraj mene. Koko je došla pokupiti podatke, ne previše pričati, i znao sam kako joj se ne sviđa smjer kojim smo krenuli. Hladno je rekla: "Naravno, to su samo nagađanja. Ni mi ne znamo mnogo više od vas."
Ali Libby je gledala mene, ne Koko. Rekao sam: "Možda bismo zajedno mogli otkriti nešto što ni sami nismo znali da znamo. Katkad treba malo popustiti da bi se mnogo dobilo."
"Otkriti što?" rekla je Libby. "Znate li vi ipak nešto?"
"On je bio detektiv", rekla je Koko popuštajući. "Misli da je još uvijek." "Stvarno?" Libby mi se nasmiješila kao da joj se pomisao svidjela. "Mislimo da je Burton ovdje bio s nekim", rekao sam.
"Ma daj, ne govori im to", rekla je Koko. "Bože moj, pa za to nemamo nikakvih dokaza." "Onda nema štete ako im kažem, zar ne? Kao nedokazanu teoriju."
"Kažete nam što?" upitala je Libby.
"Mislimo da je u Washingtonu upoznao čovjeka s kojim je putovao. Bili su ovdje u svibnju 1860. godine i otputovali zajedno u New Orleans. Postali su bliski prijatelji."
Koko je bila crvena od bijesa. Okrenula se i gledala prema tvrđavi. Libby je upitala: "Znate li kako je taj prijatelj izgledao?"
Dakle, to je bilo čudno pitanje, pomislio sam. Mogao sam očekivati da upita znamo li mu ime, ali tko bi se zanimao za izgled čovjeka iz vremena kada je fotografija bila tako mlada da su se samo rijetki uopće našli na njima?
"Znamo li kako je izgledao, Koko?" "Ne pitaj mene. Kako bih ja to znala?"
I opet su Libbyne oči našle moje. Slegnuo sam ramenima i Robinson je rekao: "Pobjeći će vam brod." Vragolasto, Libby je rekla:
"Onda se više neće morati brinuti zbog vremena."

"Ona vam tako želi reći da bi joj bilo drago da se vratite", rekao je Robinson. "Kada?" "Ne može ni sutra ni prekosutra", rekla je Libby. "Idem u školu.
Polažem ispit i moram učiti za gadan pismeni. Sve me stiglo odjednom." "A u utorak?"
"Utorak je u redu. Ponesite dobre vreće za spavanje. Zemlja je ovdje tvrda."
Otpratili su nas do doka. Na molu smo se rukovali. Još su se jedanput ispričali zbog svojeg gustog rasporeda. Na samom je kraju Libby pitala ono što sam očekivao prije. "Znate li ime čovjeka koji je došao s Burtonom?"
Prije nego što sam mogao odgovoriti, učinila je to ona. "Da nije možda Charlie?"

31
Na brodu je Koko rekla: "Pitam se što ona zapravo zna."
"Ona je mudra. Želi da misliš o tome. Želi da se vratimo, a tempirala je svoju bombu tako da nemamo ni minutu da razmislimo o tome."
"Trenutno mi mudrost ne treba. Voljela bih kada bi ljudi govorili što misle." Trenutak kasnije rekla je: "Bilo kako bilo, ti si bio u pravu, ja nisam."
"Isto tako je moglo biti i obratno." "Hvala, ali ne mislim tako."
Sjedili smo na zatvorenoj donjoj palubi, zaštićeni od vjetra koji je luku pretvorio u uzburkani bazen. Koko je sjedila pokraj prozora, gledajući bijele vrhove valova.
"Malo sam mrzovoljna u posljednje vrijeme. Samo ti želim reći da sam toga svjesna i žao mi je."


"Imala si mnogo briga. Nisam ja izgubio kuću."
Promijenila je temu. "Kakav je ovo čudan dan. Mijenja se od kišnog u sunčani pa opet u kišu. Ne

može ni Bog uvijek sve pogoditi."
"Mora on misliti o mnogo čemu. Sigurno je ponekad teško biti Bog." "Odakle je to? Nekada sam znala."
"Iz Zelenih pašnjaka. Nije ni bit' Bog samo mirisat' ruže."' Nasmiješila se, ali bio je to tužan osmijeh.
"Hej", rekao sam, naginjući se da je pogledam u lice. "Mogu li pomoći?" "Ne. Makni se. Isuse, mrzim samosažaljenje."
"Sagradit će ti novu kuću, Koko."
"Što će mi ako se ne mogu vratiti i živjeti u njoj?" "Mislim da ćeš se moći vratiti."
"Kako?"
"Radit ćemo na tome."
Nije izgledala uvjereno. "Ionako mi nije do kuće, već do onog što je bilo unutra."

"Znam da ti nije lako", rekao sam i osjetio se glupo. Potvrdila je da sam izvalio glupost hladnim pogledom. "Ništa ti ne znaš", rekla je, postavljajući me na Olimp najvećih budala. "Što ti znaš o mojem životu?"
"Ništa. U pravu si, ništa ne znam." "Pogađaj. Najluđe što ti padne na pamet." "Isuse, Koko, ne znam."
"Stara knjižničarka i usidjelica, to ti misliš." "Nisam to nikada rekao."
"Ali kada bi te netko pitao, to bi pomislio. Pa, imala sam ja jednom muža. Imali smo dvoje krasne djece. Sin bi bio baš tvojih godina. Bila sam mlada i sretna i uopće nisam izgledala loše. Život mi je bio sasvim drukčiji tada. Muž mi je bio inženjer, ja sam radila na magisteriju iz književnosti i svirala violinu dovoljno dobro da pokušam ući u simfonijski orkestar. Sve smo tada imali i cijeli je svijet bio pred nama, a onda je pijani vozač u jednoj ludoj minuti odnio sve."
"O, Koko..."
"Ne, ne govori ništa." Okrenula je lice prozoru i govorila mojem odrazu. "Ne tražim samilost. Ali ne govori mi da znaš što sam izgubila, jer to ne znaš. Jedine slike svoje djece imala sam u toj kući. Imala sam film na kojem se vidi kako su prohodali i snimke njihovih glasova. To je kao da su ih opet ubili."
Što se može reći u takvom trenutku? Pustio sam je na miru, ali mislio sam na Dantea i osjetio blješteći val najčišće mržnje. Još jedan razlog za naš susret.
Kasnije tog poslijepodneva sjeo sam u unajmljeni auto i odvezao se na mjesto koje sam jučer našao u telefonskom imeniku. Trebalo mi je manje od sata da kupim dobar mali pištolj i isprobam ga na njihovoj streljani dok mi nije prirodno sjeo u ruku. Kupio sam i zgodnu futrolu za njega, gurnuo ga dobrano straga iza sakoa i izišao bijesan, ali naoružan i opasan, prvi put potpuno opremljen nakon mnogo dana.

32
Te su se noći susrele prvi put. Koko se pokušavala izvući, ispričavajući se glavoboljom, ali rezervirao sam nam stol u jednom od najotmjenijih novih gradskih restorana i zaprijetio joj da ću stajati ispred njene sobe dok ne iziđe. "Želiš li se voziti ili prošetati?" pitao sam. "Nije daleko odavde."
"Prošećimo onda. Izgleda kao da je onaj blesavi starčić opet potjerao oblake." Na putu je rekla: "Imala sam čudan osjećaj. Kao da me netko gleda."
Pitao sam za pojedinosti, ali nije ih bilo. "Samo sam uznemirena. Kada sam otišla u trgovinu, činilo mi se da netko hoda malo straga, usporedno sa mnom na drugoj strani ulice."
"Jesi li ga pogledala?" "Da, jedanput."
"Ali ga nisi prepoznala?"
"Ne, ali nisam sigurna da sam uopće zapamtila ikoga od onih tipova. Bila je noć i ni jednom ih nisam dobro pogledala."
Erin je čekala u predvorju svog hotela. Pripremio sam je za Koko; nazvao sam tog poslijepodneva, a ona je odmah postala oprezna i uviđavna. "Čini se da je trenutno jako osjetljiva. Ne poznajem je, ali možda je na rubu živčanog sloma. Usmjerila je sve snage u potragu za Burtonom i kada od toga nije bilo ništa, čini se da se počela raspadati. Sada čak i ta potraga više ne izgleda tako privlačno. Ne pitaj me gdje sam studirala psihologiju, to je samo jedan od onih predosjećaja kakve ti

stalno imaš. Mislim da moramo biti pažljivi s njom i što prije sredimo stvari s tim luđakom iz Baltimorea, to bolje."
Upoznao sam ih. Erin se toplo nasmiješila i rekla: "Hej, Koko, čula sam mnogo o tebi." Koko je rekla: "Bok." Rukovale su se i krenuli smo.
Restoran je bio u Ulici Exchange blizu East Baya. Hodali smo jedno uz drugo. Na širokom je pločniku Ulice Broad bilo mjesta za sve nas. Pričale su o posebnosti Charlestona i vremenu, uobičajeni razgovor običnih ljudi u čijim životima nema nasilja ni prijetnji smrću.
Gledao sam prolaznike na objema stranama ulice.
Restoran je bio bučan i već pun, ali na jednoj je strani bila tiša prostorija za večere. Smjestili su nas u jedan udaljeni kut. Koko se ispričala i otišla u toalet, a konobar je donio vinsku listu.
"Dakle", rekao sam. "Što ti se čini?"
"Sviđa mi se. I promijenila sam mišljenje. Ona je čvrsta." "Misli da je netko slijedi."
Erin je malo mislila o tome. "Možda je stvarno tako. Čak i ako nije, moraš joj dopustiti malo nervoze."
"Pitanje glasi: želimo li otvoreno o tome razgovarati?"
"Moj je glas sasvim za. Moramo donijeti neke odluke, a ona ima pravo sudjelovati." Nasmiješila se Koko, koja se vratila. "Imam nekoliko novosti."
Dio tih vijesti bio je o Archeru, koji je nazvao zbog svojeg prijedloga. "Možda će mi htjeti pokazati dnevnik. Ako bude tako, pokušat ću vidjeti sadržaj. Možda pronađem nešto od onoga što tražite."
"Mora biti nešto o Charlieju unutra", rekla je Koko. "Čak i spominjanje bi nam pomoglo."
"Dala bih godišnju zaradu da dovučem Archerovu guzicu na sud i postavim mu nekoliko gadnih pitanja."
Erin je nazvala Leeja i sve mu rekla. "Zabrinut je za nas, naravno. Misli da bismo svi trebali uhvatiti prvi avion za Denver i sve se tamo dogovoriti. Što zapravo i nije loša ideja."
"Nije ni dobra", rekla je Koko. "To bi značilo odustati od Burtona."
"Samo za sada. Nije loše ako tako misliš o tome. Ta je priča ovdje dulje od sto godina, neće nestati."
"Vas dvije mogle biste u Denver", predložio sam. "Ja mogu ostati da vidim što zna ona žena u tvrđavi Sumter. A onda bih za nekoliko dana i ja došao."
Erin je sklopila oči i ruke kao da se moli. "Što ćemo mi s ovim čovjekom, Koko?"
"Mogle bismo svaka uzeti po batinu. Pa čim nas počne štititi, mogle bismo bez upozorenja ubiti boga u njemu."
"Ti ga lupaj po toj tvrdoj glavi, ja ću s druge strane."
"Možda biste vas dvije željele da se maknem pa da na miru porazgovarate?"
"Slušaj, srce. Ako ništa drugo ne napravimo večeras, barem odbacimo taj nastup a la John Wayne. Istekao mu je rok – John Wayne je umro – a mene užasno živcira."
"Ne ideš nikamo bez nas", rekla je Koko.
"Jer ako ti se išta dogodi, sama bih sredila tog Dantea", rekla je Erin. "Razmisli o tome. Znam da je snažan, ali imam i ja nešto za njega."
Koko se stresla i nasmijala u isto vrijeme. "Našao si stvarno posebnu djevojku, Janeway."
Stigao je konobar i naručili smo jelo. Koko je naginjala vegetarijanstvu, ali kako smo sada i službeno živjeli opasno, izabrala je pečenog lubina. Uz vino smo još malo razgovarali i donijeli nekoliko odluka. Ostat ćemo još tri dana u Charlestonu, dajući Erin još jednu prigodu za Archera, a

nama za ono što bi Robinsoni mogli znati.
Erin će se premjestiti iz Mills Housea i uzeti sobu bliže nama u Srcu Charlestona. U srijedu ćemo vidjeti što ćemo dalje.
Šetali smo natrag po toploj ljetnoj noći. Ali samo za nekoliko minuta zrak je postao težak, vlaga iscrpljujuća, a u daljini nad morem sijevnula je munja. Erin smo ostavili gdje smo je i našli, u predvorju hotela, a ona nas je oboje zagrlila.
"Sve će biti u redu", rekla je.
"Naravno da hoće", rekla je Koko. "Zašto ne bi?"
Erin je nestala u dizalu, a Koko i ja nastavili smo hodati ulicom. "Sviđa mi se", rekla je. "Već sam bila odlučila suprotno, ali ona je dobra cura."
"I ti se njoj sviđaš."
U motelu nas je čekala poruka Kokine prijateljice Janet iz Baltimorea. Požar je službeno proglašen podmetnutim. Janet je razgovarala s novinarom lokalnih novina koji se još motao onuda. Jučer je napisao da je Koko trenutno u Charlestonu.
"Dakle, znaju gdje smo", rekao sam.
Trebali smo pretpostaviti da znaju već skoro dva dana.

33
Ujutro je kiša napokon stigla. Jak pljusak stuštio se na Ulice Meeting, potpuno je ispravši i ispraznivši. Razgovarao sam s Erin malo nakon svitanja, a već u devet bila je u našem motelu. Platila je dan više da ne bi morala čekati poslijepodne i smjestila se u sobu u blizini Kokine dva sata prije nego što se trebala susresti s Archerom.
Opet je nazvala Leeja i dobila upute da odustane ako Archer bude bezobrazan ili naporan. "Nitko od nas ne misli da bi itko platio ni približno onoliko koliko Lee nudi."
U deset sati Koko i Erin sjele su igrati karte za stolom u Kokinoj sobi dok je kiša bubnjala po prozoru. Ja sam tupo buljio u televizor kojem sam potpuno isključio zvuk. Propovjednik s očima sitnog lupeža i pohlepom u srcu bio je na Kanalu pet, a na Kanalu dva našao sam nekakvu političku debatu, sa senatorom čije su oči bile iste kao i propovjednikove. Na njihovim sam licima čitao sadržaj i ispraznost onoga Sto su govorili i nitko me nije ponukao da pojačam ton. Ova je zemlja prokleta, mislio sam, i to ne prvi put, pa sam zatvorio oči i potonuo u dosadu.
U deset i trideset sam ustao i otišao do vrata. "Idem malo van." Erin je odmah bila sumnjičava. "Kamo ćeš?"
"Ima jedan film koji bih htio pogledati, Samo za stare budale."
"Čula sam da baš i nije neki. Kamo si stvarno naumio?" "Do dućana po neke muške stvari."
"Samo ne pokušavaj ništa glupo, poput traženja nekih ljudi bez nas."
"Kladim se da ide kupiti pištolj", rekla je Koko. "Nije mogao ponijeti onaj koji imamo na avion, pa hoće kupiti drugi."
"Je li o tome riječ?"
"Isuse, opustite se. Ne može se nedjeljom kupiti pištolj. Trebaju mi žileti."
"Pitam samo zato što se kao tvoja odvjetnica moram brinuti zbog zakona koji ne dopušta nošenje skrivenog oružja. Samo za slučaj da te trebam braniti ili vaditi iz pritvora."
"Nedjelja je, majko", ponovio sam. "Samo vi kartajte i eto mene brzo natrag."
Odšetao sam Ulicom Meeting po kiši, gledajući ljude na objema stranama. Osjećao sam ugodan dodir pištolja na leđima.

John Wayne, baš. Nemaju one pojma.
Erin je otišla naći se s Archerom i kada sam se vratio, Koko je buljila u neku glupost na televiziji s isključenim tonom. "Kojeg su kalibra žileti koje si kupio?"
"Dovoljno veliki da pristaju brijaču kalibra trideset dva." "Čak i nedjeljom."
"Rexall's je uvijek otvoren."
Lukavo se nasmijala. "Opet sam vidjela onog tipa. Koji me pratio ulicom." "Gdje?"
"Vani. Morala sam kupiti neke ženske stvari."
"Postaješ stvarno prepredena, Koko. Pričaj mi o njemu." "Nemam što. Upravo je ulazio u trgovinu kada sam ga vidjela."
"Čini mi se kako je moguće da je to samo neki tip koji živi u blizini." "Što ti se još čini?"
"Možda je gradonačelnik Charlestona u potrazi za ljudima kojima će izraziti toplu dobrodošlicu."
Lice joj je bilo zamišljeno. "Ne znam što će Erin misliti o tome. Što se mene tiče, drago mi je što si kupio žilete."
Podigla se s kreveta. "Idem u knjižnicu. Ne očekujem da ću išta naći, ali nešto moram raditi, inače ću poludjeti u ovoj sobi."
"Knjižnica je zatvorena. Nedjelja je." "Možemo u kino."
"Ja sam za. Pokaži mi onog tipa ako ga opet vidiš na ulici."
Već sam se odlučio što se Erinina susreta s Archerom tiče. Bila je to posljednja stvar koju će obaviti sama. Također, nisam više želio ostaviti ni Koko samu. Gurnuo sam ispod Erininih vrata poruku na kojoj je pisalo da se nikamo ne miče i odvezao se do kina u predgrađu. Tri sata poslije izišli smo nezadovoljni; film je bio nikakav, poput vremena. "Ako ništa drugo, ubili smo popodne", rekla je Koko.
"Još jedan ovakav dan i ubit ću onu ženu iz tvrđave Sumter ako se samo šalila s nama." Erin je bila u motelu kad smo se vratili.
"Nadam se da ti je ručak bio krasan", rekao sam.
"Ručak je bio u redu. Čekala sam dva sata i jela sama. Archer se uopće nije pojavio." Ujutro smo saznali zašto.

34
Priča je izišla na prvoj stranici drugog dijela novina News and Courier. Naslov je bio PRETUČENI PISAC SMJEŠTEN U BOLNICU. Hal Archer, povjesničar i dobitnik Pulitzerove nagrade koji trenutno živi na otoku Sullivan, surovo je pretučen, ali je izvan životne opasnosti u bolnici Roper. Policija nema motiv, a žrtva nije željela dati izjavu.
"Idem ga vidjeti", rekla je Erin. "Idemo svi." "Mislim da to nije mudro."
"Možda nije, ali ipak idemo s tobom. Trudit ćemo se da ne smetamo."
Bolnica Roper bila je u Ulici Calhoun pokraj rijeke Ashley. Erin se na prijemnom šalteru raspitala za Archera i saznala broj sobe. Stanje mu se popravilo do dobrog. Koko i ja sjeli smo u predvorje, gdje smo mogli gledati ljude koji su ulazili i izlazili, a Erin se sama zaputila u dizalo.
Bili smo tamo samo nekoliko minuta kada se pojavio Dean Treadwell. "Pazi sad", tiho sam

rekao. Ustao sam, pokazao Koko da me prati, pa smo išli za njim preko predvorja prema dizalima. Čekali smo u manjoj skupini i kada je lift stigao, svi smo stali unutra. Penjali smo se kupeći liječnike i sestre usput, dok nismo bili čvrsto stisnuti jedni uz druge. Dean je buljio u pod. Vrata se se otvorila i on je izišao. Bili smo nekoliko koraka iza njega dok se kretao niz hodnik. Do tada nisam znao što ću učiniti, ali zvuk Erinina glasa odjednom me pokrenuo prema njemu.
"Hej, Dean."
Stao je i pogledao me, ali ja nisam obraćao pozornost. "Odakle me poznaješ?" "Vidovit sam. Pogledao sam te i baš si bio pravi Dean."
"Zanimljivo", rekao je, ali hladnoća u glasu govorila je nešto drugo. "Oprosti, ali moram nekoga vidjeti."
Stavio sam ruku na njegovu. "No-no." Oči su mu se još više raširile.
"Ima posjet", rekao sam. "Jedan po jedan."
Zakašljao je onim hrapavim pušačkim kašljem koji sam prvi put čuo preko telefona. "Tko si ti, dovraga?" rekao je kašljući u ruku.
"Ne izgledaš baš kao liječnik."
"Izgled vara. Dobio sam diplomu pakleno brzo."
"Pametnjaković, znači." Oči su mu se suzile. "Nisam te viđao prije?" Pogledao je Koko, tražeći pomoć.
"Ovo je Ma Barker16," rekao sam. "Ma, ovo je Dean Treadwell."
"Bok, Dean", rekla je Koko savršeno dozirajući veselu zlobu. Bilo je predobro da bi bilo namjerno, ali namignuo sam joj.
Dean je krenuo rukom u džep na košulji tražeći cigaretu, ali onda se sjetio da je u bolnici. "Govorite poput luđaka", rekao je.
"Ja i jesam malo lud, Dean. A sasvim poludim kada ne ide sve po mom. Sada, na primjer, htio bih da mirno kreneš s nama u prizemlje.
Kada se moja prijateljica spusti, odšetat ćemo malo skupa, dok ne nađemo fini, tihi kafić u kojem ćemo porazgovarati na miru. Volim kada je mirno. Imaš li primjedbi na to?"
"Ne čini mi se da imam", rekao je. "Samo ne znam kojeg vam vraga trebam." "To ćemo saznati, Dean", rekao sam, pa smo svi otišli dolje i čekali u tišini. Erin je stigla odmah nakon nas. "Tko je tvoj prijatelj?"
"Ovo je Dean, vlasnik one knjižare u Baltimoreu. Dean, ovo je Lizzie Borden17." "Lizzie Borden, kako da ne. Nećete se vi sprdati sa mnom."
"Nećemo i neka ostane na tome. I pazi kako se izražavaš, ovdje ima dama."
"Znam tko si ti. Ne poznajem njih dvije, ali tvoj mi je glas bio poznat i sad sam se sjetio otkud." "Hajde, idemo u šetnju."
Nije se micao. Stao sam mu na nogu i opako ga pogledao. Rekao je: "Ne moram ja nikamo s vama", ali stisnuo sam mu ruku dovoljno jako da ga zaboli, pa je krenuo. Našli smo jedno mjesto na Aveniji Rutledge i naručili kave, svi osim Koko, koja je dobila neki sok od mrkve užasnog izgleda.
"Dobro je što te pamćenje služi, Dean", rekao sam. "Moram te nešto pitati." I opet smo morali malo glumatati, ali to sam očekivao. Ovako je to išlo: "Reci mi za Archera."
"Kojeg Archera?" "Znaš ti kojeg Archera."
"Nemam blage veze o čemu govoriš."

"On je mustra koju si išao posjetiti u bolnicu, dakle ostavi se glupog prenemaganja." "Stvarno ne znam o čemu govoriš."
"Kako tvoji bubrezi, Dean?" "Što to znači?"
"Izgledaš kao netko tko treba na stranu. Hajde, i ja ću s tobom." "Ako misliš da ću s tobom ući bilo gdje, gadno se varaš." "Onda mi pričaj o Archeru i ne zaboravi da nemam cijeli dan." "Archer je kupac."
"Tako dakle. Putuješ li uvijek okolo sa svojim kupcima?" "Ako mi plate, putujem."
"Dakle, Archer ti plaća. Što želi za svoj novac?"
"Ti si knjižar, znaš da ne mogu odgovoriti na to. Krši svaku etiku." "Dean nas uči etici", obratio sam se damama.
"Bi li ti na to odgovorio?" upitao je Dean.
"Ne, ali mogu te isprebijati odmah i tu ako ne odgovoriš." Erin je glasno pročistila grlo. Pogledao sam je u oči i rekao:
"Vi dame mogle biste me pričekati u hotelu. Uzmite auto, ja ću pješice." Koko je rekla: "Imaš ključeve neke lijepe ćelije, Lizzie?"
"Što bi to trebalo značiti?" upitao je Dean.
Ja sam rekao: "Znači da ako nam ne kažeš što znaš, možeš upasti u gadne neprilike. Liz zna više o tome."
Prebacio sam joj loptu bez upozorenja, a ona je prihvatila i počela driblati kao luda, dijelom blefirajući, izmišljajući dok je govorila.
"Udružio si se s kradljivcem knjiga, Dean. I ne govorimo o nekom sitnišu, to su stvari od nacionalne povijesne vrijednosti, deseci tisuća dolara su u igri. Znaš o čemu govorim. Za to se robija u Marylandu i Coloradu i Južnoj Karolini. Uglavnom svuda to zovu krađom, iako postoji i svjetlija strana: tri obroka dnevno i prilično dugo se ne moraš brinuti od čega ćeš živjeti."
"Ne znam kojeg vraga pričaš."
Očima je rekla baš šteta. "Onda mi se čini da nemamo o čemu razgovarati."
Opet je krenuo po cigaretu, ali pokazao sam mu znak nepušenja iznad glave. "To će te ubiti, Dean. I knjige zasmrde od toga. Jednom mi je tip donio potpisano ograničeno izdanje Hemingwaya i nisam ga mogao kupiti. Pušio je jednu za drugom i tu si knjigu mogao namirisati preko cijele sobe."
"Daj, dobro, poštedi me jebenih lekcija. A ti." Pogledao je Erin. "Zašto ne pokušaš reći što želiš tako da te svi razumijemo?"
"Tvoj prijatelj Archer ima vruću robu. Imamo dobre razloge da pomislimo kako si i ti umiješan.
Dovoljno razumljivo za tebe?" "Nemam ja ništa s tim."
"S čim? Mislila sam da ne znaš o čemu govorimo."
"Nemam ništa s bilo kakvom krađom koja se dogodila ili se možda dogodi." "Meni je ovog tipa dosta", rekao sam. "Nabodimo ga na vilicu."
"Samo se smiri", rekla je Erin. "Daj mu priliku. Ako ga ja ne nagovorim na malo razuma, vidjet ćemo se na sudu."
"Kojem sudu?" pitao je Dean.
"Pitanje nadležnosti, zar ne? Ovisi o tome gdje je krađa počinjena i gdje se ukradena roba nalazi. Meni je svejedno, ja ću te tužiti bilo gdje."

"Razjasnimo mi jednu stvar. Nikada nisam učinio ništa nezakonito."
"Ništa se ne razjašnjava kad ti to samo kažeš. To ćeš reći sucu, ali sumnjam da će dokazi potvrditi tvoje riječi. Bez uvrede, Dean, znam da nisi mislio ništa loše."
Sjedili su u tišini. Ja sam spomenuo kišu, vrućinu, turističke stvari; kuće oko Rainbow Rowa, činjenicu da smo propustili glasovite charlestonske azaleje u punom cvatu. Erin je dovršila kavu, a Koko popila onu mrkvu.
"Idemo mi", rekla je Erin. "Imao si priliku, nisi je iskoristio."
"Ne brinem se ja", rekao je Dean. "Archer kaže da je knjiga njegova." "Archer laže."
"Pa, ja mu vjerujem. Nitko nikada nije spominjao neku krađu." "O tome bi se dalo pregovarati. Ako budeš surađivao."
"Surađivao u čemu? Nisi ti nikakav prokleti tužitelj; tko si ti, dovraga?"
"Evo tko sam. Zastupam oštećenu stranu. Ono što ja kažem na bilo kojem sudu ima težinu, možda priličnu težinu. Hoćeš li nam pomoći ili nećeš?"
"Ovisno o tome što želiš."
Izvadila je notes i kemijsku olovku. "Odgovaraj na moja pitanja.
Onda pročitaj što sam zapisala i potpiši; napravit ćemo kopiju i dati ti je na čuvanje." Nije mu se to svidjelo. Tresao je glavom i sjedio kašljući.
"Dean?"
"Reći ću ti sada nešto što ti se neće nimalo svidjeti. Nemam ništa što bi prikazalo Archera u imalo lošem svjetlu."
"Samo reci istinu. To je sve što tražim."
"Aha, baš. Ti si kao i svi drugi. Kada se ne možete s njim dogovoriti, onda mu želite napakostiti."
Trenutak kasnije rekao je: "Moraš nešto shvatiti. Archer je poseban. Nije on poput mene i tebe.
Nemamo što razgovarati ako vam to nije jasno."
"Jasno mi je sve", rekla je Erin. "Pročitala sam njegove knjige." Gledao ju je skoro cijelu minutu. A onda je progovorio.
Još mnogo prije nego što se preselio u Južnu Karolinu Archer je otkrio Treadwellove. Kao tinejdžer u kasnim četrdesetima 20. stoljeća provodio je ljeta u očevoj vikendici u Baltimoreu i kupovao knjige od Deanova oca.
Carl i Dean tada su bili klinci, pomažući u knjižari, puneći police, premještajući stvari, što god je trebalo. Jednom je Archer nešto rekao Deanu i tako je počelo. Bili su otprilike istih godina i kad god bi došao, oni bi se družili. Ponekad bi Archer sjeo u jednu od stolica na katu i pričao mladom Deanu Treadwellu kakav će sjajan pisac postati.
"Nitko mu tada nije vjerovao, nitko osim mene. A ja uopće nisam sumnjao."
Dean je bio prva Archerova čitalačka publika. Već tada Archer se počeo udaljavati od ono malo prijatelja iz mladosti, čak i od onog koji će postati sudac: "Mislim da se počeo bojati Huxleyjeva mišljenja; bili su tako bliski, dugo su se poznavali, a Huxley je uvijek bio vrlo ljubazan. Archer je najviše mrzio kada bi se prema njemu odnosilo pokroviteljski ili ga se isprazno hvalilo. Ja nisam mario je li ono što piše dobro ili nije. Bio sam vjeran čitatelj kakvog je trebao, a od samog početka znao sam da je dobar."
Archer je počeo dolaziti u knjižaru sa stranicama rukopisa. Nije tražio takozvanu konstruktivnu kritiku; čeznuo je za nekim tko će ga obožavati poput zvijezde. Tražio je laskanje, htio je nekome biti idol, a Dean je bio jednostavno zapanjen njegovim talentom.

"Dao sam mu nešto što mu je trebalo, a on meni nešto što volim. Nikada nije posumnjao u moju iskrenost; nije ni bilo razloga, bila je prava. Nije se njega moglo prevariti, znao sam da bi odmah prepoznao laž, ali nikada nisam morao lagati. Imao je sposobnost stvaranja svjetova, bio je poput Boga i nikada mi nije bilo dosta slušati ga kako čita. Volio sam njegove dolaske u knjižaru. Volim svaku riječ koju je napisao. Još uvijek je tako.
Morali smo se kriti od mojeg starog. Bio je gadan kurvin sin glede zabušavanja; kada bi me uhvatio da samo sanjam o tome, išibao bi mi dobro guzicu. Zato smo išli na kat, Archer i ja, kamo stari nije mogao. Imao je astmu, nije se mogao penjati onim stepenicama, a ponekad nedjeljom kada bi bila gužva, stari bi gad zaboravio da uopće postojim.
Tada bih provodio cijelo poslijepodne sanjareći s Archerom." Kako je vrijeme prolazilo, Archeru je bilo sve teže, napokon i nepodnošljivo biti s Leejem. Nije Lee nikada ništa učinio što bi to izazvalo. "Jednostavno, sudac je sve u životu napravio kako treba, a činilo se da je Archer zajebao svaki dan do ponedjeljka do nedjelje."
Podigao je obrvu na Erin koja se nasmiješila, odmahujući na njegove izraze. "Hal me trebao. Mislim da me još treba. Nikada ga nitko nije malo pogurao." "A u vrijeme kada su stvari ipak gurnute naprijed..."
"Bio je prepun bijesa. Čak je htio reći odboru Pulitzera da zadrži svoju jebenu nagradu i zagura je u svoje uobražene guzice." Nakašljao se. "Ja sam ga odgovorio od toga."
"Najbolje što si za njega ikada učinio."
"Najbolje što sam za njega učinio bilo je to što sam vjerovao u njega. Sigurno je da nije imao sretan život. Misli da se svatko tko mu priđe nakon nagrade samo želi ulagivati."
"Imao je Leeja. Uvijek je imao Leeja. Lee mu je uvijek želio najbolje, čak i kada Archer to nije znao ili nije vjerovao. A sada samo pogledaj što im se događa."
"Mislim da tu ima nekih starih računa. Sudac nikada nije pogriješio. Dok se Archer borio da preživi, Huxleyjeva je karijera stalno napredovala, i to uvijek najbrže moguće."
"Nije Lee kriv za to."
"Jesam li rekao da jest? Ali s vremenom sve više smeta kada si na pogrešnom kraju sreće." Erin je zastala pa rekla: "Pričaj mi o knjizi."
"Nemam što. Hal kaže da je njegova, a ja mu vjerujem." "Je li ti ikada rekao odakle mu?"
"Ne i neću ga ni pitati. Reću ću samo ovo: ne vjerujem da ju je ukrao." "Poriči kad baš hoćeš, ali ne pretjeraj, jer ti se to može obiti o glavu."
"Ne znam ništa o tome i ne želim znati. Zapiši to u svoj notes: Dean Treadwell čuo je svaku ikad ispričanu priču o tome kakav je skot Hal Archer – ne treba mi još jedna od tebe. Možemo li se maknuti s ovog prokletog mjesta? Ako ne zapalim cigaretu, počet ću udarati oko sebe."
Dean je zapalio na ulici, a mi smo gledali kako povlači tri golema dima svojeg otrova. "I to je sve što ću vam reći, moja gospo", rekao je. "Ako vam se ne sviđa, samo naprijed, tužite me."
"Hvala. Mislim da je za sada dovoljno."
"Imam i ja nekoliko pitanja", rekao sam. "Reci mi nešto o svom bratu."
"Carl je istinski šupak, ali to sa mnom nema nikakve veze. Obojica smo naslijedili po pedeset posto knjižare, ali u svakodnevnom životu baš nemamo neke dodire jedan s drugim."
"Upao je u gadno društvo. Jedan je od tih tipova ovoj gospođi zapalio kuću. Znaš li išta o tome?"
"Vraga znam, ali se ne čudim. Zato se držim podalje od njega.
Počeo je kockati prije deset godina i družiti se s tim tipovima. Jedne je godine mnogo dobio, ali

sve je spiskao pokušavajući zadiviti gomilu lopova. Sada više nema novca, a onaj razbojnik o svemu odlučuje. Iskreno, nije me briga što će mu napraviti, malo kopile zaslužuje sve što će ga snaći. Povukao bih se iz knjižare i dao mu je, samo kada bih znao raditi nešto drugo."
Zapalio je novu cigaretu na staroj i bacio opušak u slivnik. "Bavim se knjigama od dvanaeste godine. Sada mi je pedeset pet i to me sranje umorilo. Nekada je to bio sjajan posao. Sada je kao i sve drugo, zagađeno govnima i gramzivim tipovima. I ti si knjižar, Janeway, ali još si prilično mlad. Što ćeš ti kada se stvari pokvare?"
Povukao je još jedan veliki dim i dva su mlaza dima prokuljala iz njegovih nosnica, zamagljujući mu lice. "Tvoja šutnja sve govori, druškane. Jednom knjižar, uvijek knjižar."
U autu je Erin rekla: "Nismo baš dobili ono što smo očekivali, zar ne?" "Ne znam. Što si ti očekivala?"
"Bilo što, samo ne nekoga tko poštuje Archera kao 3oga." "Kako je bilo s Archerom? Nisi baš dugo bila s njim."
"Slomili su mu vilicu. Lice mu je cijelo u žicama, ne može govoriti. Čini se da su mu slomili nekoliko prstiju i ključnu kost. Sve ga boli. Prilično se uzbudio kada me vidio, pa me sestra zamolila da odem."
"Pitam se što je bio motiv."
"S Archerom, komu treba motiv?"
"Da, ali on je takav već dugo, zašto su ga baš sada istukli? Pitam se nisu li tek sada saznali za njegovu knjigu. I ako jesu, jesu li mu je uzeli."
"Ne znam. To je bila jedna od stvari koje sam htjela pitati." Sjedili smo na uglu neko vrijeme. Gledao sam kako promet teče amo-tamo. Kroz otvorene automobilske prozore osjećao se prohladni povjetarac i nije bilo pravog povoda za pokret, nikamo se nismo žurili. Bilo je tek podne i nastojao sam odlučiti što ćemo dalje i kako. Iz nekih se razloga ono što je Dean rekao ponavljalo u mojoj glavi, smetajući mi da mislim na nešto drugo. Počeo sam se igrati po što-ako shemi, navika iz policijskih dana. Postoji samo jedno pravilo: razmišljaš o svemu što ti padne na pamet, ništa nije sveto; ni najluđa pomisao nije dovoljno luda da se ne bi razmotrila.
"Čini se da nam se bliži još jedan dosadan dan", rekla je Koko. "Šubi-dubi."
Čuo sam što je rekla, ali samo s pola mozga. Ona i Erin počele su razgovarati o sutrašnjem danu i tvrđavi Sumter. "Nismo još kupili vreće za spavanje", rekla je Koko. "Sada će nam trebati tri." Odsutno sam se suglasio, ali nisam mogao prestati misliti o Deanu Treadwellu i njegovu čudnom dugogodišnjem prijateljstvu s čovjekom koga su svi drugi mrzili.
Tek poslije počeo sam misliti o našem bijegu iz Charlestona. Tog popodneva vozili smo se naizgled besciljno u krug širim gradskim područjem dok nisam ugledao ono što sam tražio – trgovinu sportskom opremom u sjevernom dijelu, s parkiralištem s obje strane zgrade. Nisam se zaustavio, ali zapamtio sam taj dio grada dok sam prolazio kroz njega. Okrenuo sam se u širokom luku i krenuo natrag u centar.

35
Kako pobjeći od neprijatelja ako ne znaš gdje su, ako nisi siguran jesu li uopće tu, niti imaš pojma koliko ih je ili kako izgledaju? Dok smo te noći sjedili u Erininoj sobi, svaku smo stvar razmotrili i dobacili barem tri puta. Otići na policiju? "S čim?" pitao sam. "S nekom zbrda-zdola pričom o gangsteru iz Baltimorea za kojeg mislimo da nas je možda slijedio ovamo?" Reći policiji za Archera? "Što im reći?" pitao sam. "Da mislimo kako se ti tipovi koji su gotovo nasmrt izudarali

Archera namjeravaju sada zabaviti nama?" To možda i ne bi bilo tako loše kada bi Archer potvrdio našu priču; možda bismo tako dobili nekakvu policijsku zaštitu dovoljno dugo da se izgubimo negdje u prostranstvima juga i pobjegnemo im. Možda se možemo neopaženo ukrcati na onaj brod za tvrđavu Sumter, vratiti se sljedeći dan i otići iz grada. Kad se nađemo na cesti, možemo nestati negdje na sjeveru države.
Dogovorili smo se ovo: sutra ujutro idemo do one sportske trgovine, ostavljamo unajmljeni auto na istočnom parkiralištu, kupujemo vreće za spavanje, izlazimo na suprotna vrata, gdje će čekati taksi koji će nas odvesti do lučice. Tamo ćemo kupiti karte i nakon toga počinju sranja. Trebat ćemo čekati u redu na otvorenom, gdje nas bilo tko može vidjeti, sve dok se ne ukrcamo na brod i ne krenemo.
Kao plan to bi se teško moglo usporediti s trojanskim konjem, ali bio je sve što smo imali i što ćemo učiniti.
Naručili smo pizzu za dvoje od Pizza Huta. Platio sam na vratima i pogledao ono što sam mogao vidjeti od ulice. Ništa. Erin i ja jeli smo pizzu dok se Koko častila orasima i sjemenkama i još nečim zamamnim i smeđim što je vadila iz plastične vrećice. Gledali smo užasan televizijski program, a poslije su se dame opet uhvatile karata. Obje su otišle u devet, a ja sam dugo stajao pokraj prozora svoje sobe gledajući dvorište u kojem nije bilo ničeg sumnjivog.
Nitko od nas nije dobro spavao. Kada sam ih ujutro ugledao, izgledale su izmučeno i umorno.
Još jedno dugo jutarnje čekanje. Polako smo iznosili stvari do automobila, stalno se osvrćući. U podne sam nazvao taksi i naručio ga na južnom parkiralištu one sportske trgovine točno u jedan i petnaest. Dao sam im broj kreditne kartice i rekao dispečeru da taksi mora biti točan, pa ću platiti dvostruko, uključujući čekanje, uz dodatnih pedeset dolara kada nas doveze u lučicu u dva sata.
Nismo se trudili oko odjavljivanja. Motel je imao moj broj kreditne kartice, nazvat ću ih poslije i reći da pošalju račun. Izletjeli smo iz sobe i bili u autu za točno deset sekundi. Krenuo sam Ulicom Meeting i skrenuo desno prema sjevernom Charlestonu.
Sve je išlo kao podmazano. Stalno sam držao oko na retrovizoru, ali nigdje nisam vidio ni traga nekome tko nas uhodi, prati autom ili izgleda sumnjivo. Ako su Dante ili netko od njegovih bili iza mene, bili su jako dobri u tome.
U trgovini sam promatrao kupce dok je Erin kupovala vreće; u posljednji tren kupio sam baterijske svjetiljke pa smo odjurili na suprotna vrata. Taksi je već bio tamo, taksimetar uključen. Koko i Erin sjele su straga, ja uz vozača. Vratili smo se u grad putem kojim smo i došli, a vozač nas je iskrcao ispred znaka IZLETI ZA TVRĐAVU SUMTER i prije nego što je trebalo. "Samo čekajte ovdje", rekao sam pa smo svi sjedili petnaest minuta. Platio sam mu, dao mu pedeseticu i rekao da je bio na visini zadatka. Požurili smo se prema brodu u posljednji tren.
Brodić se otisnuo, a kapetan je počeo priču o onome što se moglo vidjeti. Erin mi je prišla i uzela me za ruku: "Čini se da smo mu pobjegli", rekla je. Ali ja sam gledao kako se zgrade prorjeđuju i netko iz gužve mi je privukao pogled. Vidio sam ga samo na sekundu prije nego što je nestao iza kioska za prodaju karata. Iz te daljine nisam mogao vidjeti tko je. Ali na nekoga me podsjetio i više nisam bio siguran da smo pobjegli.
Ovaj nas je put Libby čekala na doku. Sjajan osmijeh obasjao joj je lice, kao da je danima čekala i sumnjala da ćemo doći. Sada smo stizali kao pravi prijatelji. Led je probijen i više nije bilo važno što se poznajemo manje od pola sata; imali smo nešto zajedničko. Libby se razveselila neočekivanoj Erininoj pojavi. Bile su otprilike istih godina i ugodno su razgovarale dok smo hodali dugim molom prema tvrđavi. "Luke opet vodi razgledavanje", rekla je. "Obično se mijenjamo. Ja uskačem svaki drugi dan kada mi vrijeme dopusti, ali on radi za dvoje sada kad imam gomilu obaveza na fakultetu. Idemo ostaviti vaše stvari pa ću vas malo provesti okolo."

Dobili smo privatno mini razgledavanje slušajući njen tihi glas dok smo prolazili ispod zida. "Ovo je sally port. Za vas laike, to znači prolaz kojim se može ulaziti i izlaziti. Naziv je dobio po starom vojničkom izrazu sally, koji znači napasti i odbiti napadače. Stari prolaz bio je tamo prijeko." Pokazala je na mjesto nisko u zidu s desne strane. "Ovo je glavni zid. Tamo gdje smo prošli, to je bilo lijevo krilo. Ravno prekoputa, na drugoj strani bitnice je desno krilo.
Ostala dva zida su lijevi prednji i desni prednji. Ispitivat ću vas poslije, zato bolje zapisujte.
Tko ne prođe, ne dobiva večeru."
"Za slučaj da neprijatelj napadne ove noći", rekla je Erin.
"Upravo tako", rekla je mrtva hladna. "Ne bi išlo da ja zavičem Pojačanje na lijevo krilo, a vi se svi zagledate u luku." Erin se nasmijala. "Vidim da ćemo se dobro slagati."
"Govoreći o večeri", nastavila je Libby. "Nadam se da niste izbirljivi. Kuhanje nam nije jača strana."
Gledali smo se malo posramljeno. Nikome od nas hrana nije pala na pamet. "Ne brinite se zbog toga. Osim ako vam se ne gade gotova jela."
"Jedemo sve", rekao sam. "Zar ne, Koko?"
"Naravno", rekla je Koko. "Spremna sam zagristi i sirovog morskog psa." "Toga nemam", rekla je Libby. "Možda nađem neku konzervu liganja."
Pokretom nas je utišala dok smo prolazili pokraj Lukea, koji je stajao iznad okupljenih ljudi držeći isti govor koji smo čuli u subotu. Provela nas je ispod lijevog krila i nastavila predavanje tihim ujednačenim glasom.
"Zamislite sve ovo iznad nas, na dvije i tri razine. Iznad nas bio je red kazamata – prostorija s topovima – a spavaonice običnih vojnika bile su na trećem nivou oba krila, s topovima na vrhu svakog zida."
Gledali smo u lijevi prednji zid. "Onda je to bila nevjerojatna tvrđava", rekla je. "Sada više nema ničega. Sjevernjačka opsada sve je uništila. Kad su istjerali onu grupicu Jenkija, Konfederacija je godinama držala ovu stijenu, većinu tog vremena živeći među ruševinama. Dvije godine gađali su ih topovi s brodova i s otoka Morris, koji ćemo vidjeti za minutu. Povjesničari kažu kako je ovamo ispaljeno tri i pol milijuna kilograma željeza. Jenkiji su mislili da mogu osvojiti što žele ako dovoljno dugo napadaju granatama. Ali ova je stara dama bila tvrd orah; što su je više rušili, postajala je tvrđa. Napokon ovdje nije bilo ničega osim gomila cigle i svega što je bilo zatrpano ispod – oni zidovi koje vidite i one ruševine tamo preko, ostaci su ponosne stare tvrđave. U međuvremenu je Konfederacija zamijenila topnike pješaštvom, ali Unija je još uvijek nije mogla zauzeti."
Pokazala je na topove dok smo prolazili pokraj njih. "Neke od ovih topova koristila je Unija protiv tvrđave, s otoka Morris – ovamo su premješteni godinama poslije."
Popeli smo se u njen mali stan iznad bitnice. "Samo pobacajte stvari bilo gdje", rekla je pa smo opet izišli. Vodila nas je duž desnog krila. Stali smo gledajući u more. "Bilo kako bilo," rekla je, "ovo je moj dom."
Koko je pitala koliko su dugo tu.
"Godinu dana. Stalno nas premještaju; kažu da je to zato da ne bismo poludjeli, ali meni će ovo mjesto strašno nedostajati kada odem. Već sada mislim na to, kako brzo prolazimo pokraj stvari a da ih katkad i ne vidimo. Toliko toga ovdje pripada prošlosti, a uskoro će biti dio i moje prošlosti. Možda ćemo se Luke i ja jednom vratiti nakon mnogo godina kao turisti pa ću se sjetiti ovih dana. Ali više nikada neću biti dio toga i pokušavam iskoristiti svaki dan koji sam ovdje najbolje što mogu."
Pokazala je na dugu pješčanu plažu s druge strane prolaza, nama zdesna. "To je otok Morris.

Tvrđava Wagner bila je uz rub, tamo gdje obala skreće prema gradu. Snage Unije pokušale su je zauzeti u ljeto 1863. godine. Uzmi Wagner, imaš Sumter, i dobio si Charleston.
S Charlestonom rat je gotov na cijeloj južnoj obali. Ali nikada im ništa od toga nije uspjelo, ne dok se Konfederacija nije povukla i pustila ih unutra 1865. godine."
Stajali smo na samom kraju, desnom uglu, kako ga je ona zvala, i gledali tamo gdje je pokazivala. "Ona uska plaža na otoku Morris je mjesto gdje je Pedeset četvrta massachusettska obojena pješačka divizija poklana dok je pokušavala otjerati južnjake. Ne želim umanjivati sposobnosti tih crnih vojnika, ali morate se diviti južnjačkim borcima. Ne morate se slagati s njihovim ciljevima da biste priznali kako su ti momci bili čvrsta, smiona družina."
Stajali smo tamo neko vrijeme. Dan je bio gotovo savršen, sunce je grijalo, luka je bila ispunjena jedrilicama. Još bliže, jedan manji motorni brod sjekao je valove. Libby je otišla do desnog ugla i zaklonila oči, gledajući prema dugom, ravnom otoku. "Mnogo je duhova tamo", rekla je. "I ovdje. Upravo sam osjetila kako mi netko diše za vratom."
"Bože mili, i ja sam osjetila", rekla je Koko. "Nije to bio nikakav povjetarac."
Libby je spustila ruku na njenu. "Ne brini se, neće ti ništa. Oni su duhovi iz vremena kada su žene bile uzvišena bića koja su se obožavala. Sigurno si osjetljiva na duhove."
"Uvijek sam mislila da jesam."
"Ne događa se to svakome, ali ja to osjećam stalno. Stajala bih ovdje na zidu i iznenada bih osjetila kako je netko uz mene... kao da me samo dodirnuo ili pokušao mi nešto tajanstveno došapnuti. A vas dvoje? Jeste li išta upravo osjetili?"
Erin je odmahnula glavom, a Libby se prodorno zagledala u mene.
"Ja nikada ništa ne osjećam", rekao sam. "Ja uopće ne razmišljam, jedva da ikome vjerujem i duhove puštam na miru."
"Sram te bilo. Ako su duhovi posvuda, zašto ne bi bili i ovdje? Osjećam stalnu vezu s nekim tko je ovdje poginuo... evo Lukea, vaš spas u zadnji čas. Upravo sam htjela objašnjavati neke dubokoumne stvari koje razgledavanje ne uključuje."
Dolazio je prema nama s lijevog prednjeg zida, žustro hodajući rubom. Sva njegova subotnja opreznost kao da je nestala. Toplo nas je pozdravio. "Drago mi je što ste tu", rekao je rukujući se. "Libby vas je u najmanju ruku nestrpljivo iščekivala."
"Daj, prekini. Nije to nestrpljivost. Samo sam premorena. Previše posla, premalo vremena." Predstavio sam Erin i Luke se rukovao s njom. "Lijepo što ste došli. Kad je hrpa, nek' se trpa." "Moram dolje nakratko", rekla je Libby. "Čekaju me neki kućanski poslovi i još nekoliko sitnica
koje moram ispraviti prije nego što predam rad sutra. Luke će vas provesti okolo, pokazati vam gdje je što. Pazite, narode, ovdje je mrak čim sunce zađe."
"Jako je tamno, čak i za vedrih noći", rekao je Luke. "Imam predosjećaj da će noćas opet biti oblačno. U svakom slučaju, pazite kuda idete. Ne treba nam neka slomljena noga."
Vodio nas je oko ruševina dok se smračivalo. Prošli smo mračnim katakombama ispod zidova, a on nam je objašnjavao čemu su nekad služile. Kada smo se opet popeli na vrh, izletnički brod već je bio daleko od nas.
"Otišao je. Sada ste službeno zaglavili ovdje do sutra."
Luke je predložio da pogledamo muzej dok on ne sredi neke obaveze. "Tu ćete vjerojatno spavati večeras. Ljetos smo imali nekog tipa koji je pisao knjigu i tu je noćio, na kosini ispod originalne borbene zastave."
Proveli smo sljedeća dva sata igrajući se turista. Razgledavajući stare uniforme i puške, streljivo i bajunete, čitajući natpise uz izloške. Kada smo izišli, nebo je bilo tamnosivo, s tankim

grimiznim rubom tik nad zapadnim obzorom. Zalazeće sunce probijalo se preko otoka James, bacajući čudno baršunasto svjetlo na luku. Većina je brodova nestala, a u daljini su se jedva nazirali vrhovi crkava u gradu.
Računao sam na još malo vidljivosti prije mraka, pa sam krenuo na samotnu šetnju po zidovima i ruševinama oko njih. Hodao sam glavnim zidom i stao na mjestu gdje je bio prvi izlaz za nuždu. Visina zida tu se spustila na samo četiri metra; ispod je bila mala plaža, a ispred nje voda je uskim kanalom istjecala prema otvorenom moru s povlačenjem plime. Osamljeni brodić još je bio tamo, dolazeći iz smjera luke, udaljen možda jedan kilometar. Bio je to motorni čamac s platnenom tendom ispod koje su u sjeni bile tri ili četiri osobe. Sunce je bacalo posljednje narančaste zrake preko mora i ugledao sam bljesak – možda zapaljenu cigaretu, možda je netko isprobavao svjetiljku ili upotrijebio neki alat zbog iznenadne nevolje.
Možda dalekozor. Nisam znao što je to bilo, ali stajao sam tamo i samo gledao.
Nakon nekog vremena Koko je došla iza mene pa smo pokušali vidjeti grad, gotovo nevidljiv u sve tamnijem sumraku. "Dakle", rekla je. "Sto ćemo sada i kako ćemo to izvesti?"
Gledao sam kako se brodić okreće natrag prema gradu i ispustio zvuk kao da intenzivno razmišljam. Napokon sam rekao: "Imam predosjećaj da bismo im trebali sve reći. Gospođa R. možda nešto zna, ali ona je poput tebe, ne dijeli to sa svakim."
"Ne znam za nju, ali ovaj put ću se pokušati pametno ponašati."
"To će pomoći. Ne bi mi se svidjelo da me počneš tući usred razgovora s njima. Imamo mi nešto prednosti, samo ako odigramo kako treba."
"Reci mi neku i osjećat ću se bolje."
"Ona zna da mi znamo za Charlieja, ali možda ne zna mnogo više od njegova imena", rekao sam. "Pokušala je nešto saznati iz sve snage. Želi ono što imamo."
"Ma što to bilo. Ali ti još uvijek samo nagađaš i ako ona ne zna ništa više, kakva nam je korist od nje?"
"Dosta će pomoći samo ako nam kaže odakle joj to ime. Možda ono što ona zna ima smisla samo upotpunjeno s onim što mi znamo. Mislim da i ona poput mene ima predosjećaj. Zato je čekala s Charliejevim imenom do posljednjeg trena u subotu i zato nas je danas čekala na molu. Pravi se da je sigurna u sebe, ali mislim kako bi joj srce puklo da se nismo pojavili."
"Ti u njoj vidiš mnogo više od mene. Još uvijek ne znam koliko joj toga trebamo otkriti." "Dobiješ koliko daješ, Koko. Mislim da bismo joj trebali reći sve – reći joj tko je Charlie i
odakle je stigao, kako se Josephine pojavila u tvojem i poslije u mojem životu. Ako pita, odgovorimo joj. Ne mašimo joj mrkvom pred nosom, jednostavno joj recimo što znamo i pokušajmo uspostaviti dobar odnos."
"To je kao nasloniti se na vjetar i vjerovati u čuda."
"Ali ona s tim ne može ništa bez nas, a bez nje mi se nismo makli s mjesta. Ona meni izgleda kao netko tko igra pošteno."
"Dobro, šutjet ću i plesati kako ti sviraš. Ionako si dosad s njom imao mnogo više uspjeha od mene."
Brodić u luci sada se potpuno zaustavio, plutajući bez nekog određenog cilja. "Što to tako pozorno gledaš?" upitala je Koko, a ja sam odgovorio da se samo pitam jesu li oni ljudi u nekoj nevolji. Impulzivno sam joj rukom snažno obujmio ramena, kao da mogu istisnuti svu bol iz njezina nesretnog života. Osjetio sam kako drhti. Pogledala je u stranu, kao i uvijek izbjegavajući bilo kakvo pokazivanje osjećaja. Rekao sam: "Ide li kako, Koko?" i stisnuo joj ruku. Rekla je: "Dobro sam, budalo jedna, zašto ne bih bila?" Opet sam je zagrlio, a ona mi se nasmijala. "Dobro sam, dovraga,

nestani, pusti me na miru." Pratio sam je do ugla, dosađujući. "Razgovaraj sa mnom", rekao sam i ona je s uzdahom popustila. "Što želiš čuti, kako mi je drago što sam te upoznala? Drago mi je zbog oboje, u redu? Čini li te to sretnim? Kako god ovo završilo, nije mi žao. Je li dovoljno?" Opet sam je zagrlio i rekao: "Da, Koko, dovoljno za danas."
Otišla je dalje, a ja sam se zadržao još malo, gledajući brodić u luci. Nije bilo nikakvog razloga za brigu zbog njega, ma tko bio u njemu, ali ipak sam se brinuo, iako ne baš iz sve snage.
Kad se i posljednje danje svijetlo počelo gasiti, Luke i Libby izišli su da spuste zastave. Svi smo se okupili na desnom krilu, gdje je niz zastava predstavljao snage Unije i Konfederacije 1860. godine, državu Južnu Karolinu i Sjedinjene Države s velikom modernom zastavom u sredini. Luke je spustio američku zastavu, a Libby je stala mirno i oštro salutirala. Erin, Koko i ja gledali smo sa strane. Pažljivo su presavinuli zastave, Libby ih je prebacila preko ruke pa smo se zaputili prema njihovu malenom stanu dok je posljednja svjetlost nestajala na zapadu.
"Vrijeme za jelo", rekla je veselo Libby. "Tko želi peraju velike bijele psine?"
Njihova je soba izgledala manja nego ikad sa svima nama unutra. Zapravo, nije bila mnogo veća od ostave u nekoj modernoj kući. Mi smo razbacali naše vreće za spavanje, još zarolane i zavezane, pa se rasporedili po podu. Smjestili smo se gdje god je bilo mjesta dok je Libby rezala povrće i pripremala salatu. Erin je rekla: "Ne nudim pomoć, jer bih ti samo smetala", a Libby se nasmiješila odobravajući. Bilo je to pravo vrijeme za izmjenu ljubaznosti. Erin je rekla kako joj je užasno žao jer nismo donijeli ništa za jelo, a Libby je samo odmahnula rukom. "Potpuno razumljivo. Niste ni mislili da dolazite na večeru, samo ste krenuli obići spomenik nacionalne važnosti.
Tko nosi hranu na takva mjesta?" Luke je rekao: "Doći ćemo mi jednom u Denver, pa nas možete kraljevski pogostiti", a Erin je odgovorila: "Bolje ću se osjećati ako mi se svečano zakunete da ćete to napraviti." Bili smo u početnoj fazi upoznavanja, neznanci koji traže zgodan način približavanja.
"Raskomotite se, skinite jakne", rekao je Luke. "Ovdje se brzo zagrije."
Ali ja sam zadržao sako, jer mi je bilo lakše trpjeti vrućinu nego objašnjavati zašto imam pištolj ispod njega. Probili smo led, doslovno i što se razgovora tiče. U tim prvim trenucima nitko nije spominjao Burtona ni potragu koja nas je ondje dovela. Jednom mi je Libby uhvatila pogled i malo ga zadržala, kao da zna da što god se dogodi, bit će uglavnom između mene i nje. Osjetio sam da to misli, ali trenutak je nestao s nekom ležernom Lukeovom dosjetkom koja je odgodila razgovor o Burtonu dok se sam ne nametne. Najprije smo se trebali upoznati. Nas četvero smijali smo se kao da smo staro društvo s faksa, dok nas je Koko gledala poput pazikuće, tiho se zabavljajući na stolcu pokraj vrata.
Luke je bio iz Minnesote; Libby je bila vojničko dijete koje je završilo školu u St. Paulu. Slomili su pokušaje njezina oca da im određuje život, vjenčali se prije šest godina i pridružili Upravi nacionalnih parkova kao bračni par. Na svom charlestonskom poslu bili su osamljeni liberali među zapjenjenim rasistima, ljudima poput Johna Bircha18, luđacima i primitivcima. "Barem ih Libby tako doživljava", rekao je Luke.
"Nije istina", rekla je ona. "Ja ću vam prva reći da su ovdje ljudi krasni." "Sve dok se ne spomene rasa, vjera, politika ili bilo što slično.
Ovdje ljudi misle da je Libby komunistica. Stalno se susreće s teškim konzervativcima. Krv još nije pala samo zato što se i sto trideset godina nakon Građanskog rata oni smatraju vitezovima koji poštuju zgodne djevojke."
"Ovaj je tip seksistička svinja", u povjerenju nam je rekla Libby. "Prema njegovu mišljenju, ja sam samo seksi glupača."
"Samo govorim što oni misle, draga. Te konzerve ništa ne vole više nego izvesti na pravi put

mlade liberalne žene. Što bolje izgleda, to više uživaju dovodeći je u red," "Kako ja ovo uopće podnosim?" upitala je zid.
Sažalijevali smo je ozbiljnim pogledima, pa se još malo šalili, i uskoro je hrana bila na stolu. Jeli smo s otvorenim vratima gledajući kako unutrašnjost tvrđave od sive prelazi u crnu, pa u sasvim crnu. Još nitko nije spominjao Burtona, ali noć je tek počela, naše oprezno ispitivanje djelovalo je razumno, a opreznost na mjestu. Libby mi se smiješila, opet su njene oči govorile da će naše vrijeme doći, a ja sam se nadao da moj pristup ne zahtijeva požurivanje. Igrao sam na ležernost, bili smo u Charlestonu, na kraju krajeva, gdje uljudnost uvijek ide prije posla.
Luke je bio taj koji je otvorio temu gotovo sat kasnije. "Lib je počasna studentica", rekao je. "Piše rad o tvrđavi Wagner. Htjela je pisati o Burtonu, ali..."
"Ali o Burtonu se nema što napisati", rekla je Libby. "Ne mogu baš predati rad ni o čemu, zar ne? Mogla bih se odmah pozdraviti sa svojim počasnim doktoratom."
"Možda se ipak ima o čemu pisati", rekao sam.
"Aha, ali možda nije dovoljno. Slušaj, ja znam da je Burton bio ovdje. Nemam opipljivih dokaza za to, ali moje je srce u to sigurno.
Čak i ako je bio tu, ne znam je li išta radio osim pio i naganjao žene, gledao brodove u luci. Sve su to nagađanja, a akademici nekako na to ne padaju. Da bi to za mene imalo ikakvu vrijednost, morala bih znati kada i gdje je bio i što je najvažnije, zašto. Oni će željeti vidjeti bilješke i podatke, nekakve dokaze da ne iznosim svoje tvrdnje naslijepo. Kada bih nekim novim podacima mogla odrediti Burtonov boravak, to bi im privuklo pažnju, ali čini se kako je sve što mogu prežvakavati priču o crnim vitezovima iz Pedeset četvrte. Neću dobiti priznanje za jednu jedinu novu zamisao, ali imam nekoliko dnevnika, nekoliko izvora koji još nisu iscrpljeni do dna. A ta je priča uvijek iznova zanimljiva."
Iznenada je pogledala u mene i rekla: "Dakle, što bih ja od onoga što vi znate mogla iskoristiti u svom akademskom muljanju?"
"Mi znamo tko je bio Charlie."
"To je dobro za početak", rekla je vedro.
"Teži dio je dokazati da je bio ovdje s Burtonom."
"Iznenadit ćete se. Ali ja sam u točno suprotnom položaju. Ne znam tko je bio, ali znam da je bio ovdje, i Burton s njim."
"Ipak, još nemamo dokaze."
"Ništa što bi izmijenilo povijest. Ali nisam ja izvukla ime Charlie tek tako." Gledala me je ozbiljno, više nije bilo šale. "Recite mi što znate, pa ću ja reći svoje."
"Čini se sasvim pošteno."
Iza mene Koko se zakašljala. Rekao sam: "Možda bismo se najprije trebali dogovoriti kakvu ćemo priču sklapati i tko će je objaviti."
"Tako se pišu romani." Libby je pogledala Koko. "Dakle, ti pišeš knjigu."
"Prikupila sam neke podatke", rekla je Koko. "Bilo kakva knjiga koja će iz toga nastati zasnivat će se na sjećanjima starice koja je nedavno umrla. Bit će to zapravo njena knjiga."
"Smijem li znati tko je ta žena?" "Charliejeva unuka."
"Oh, hej." Osmijeh joj je obasjao lice. "Čini se da si ti zapravo već mnogo napravila. Posljednje što bih htjela je da ti neki student pokupi vrhnje. A još ako te zamoli da mu pomogneš u tome, to stvarno ne bi bilo pošteno."
"A istovremeno, tebi treba..."

"... neki čvrst dokaz. I gdje smo sada?"
"Mogli bismo ti dati dovoljno za rad", rekla je Koko. "A da meni ostane dovoljno za Josephininu knjigu."
"Hvala, ali sumnjam u to. Rad predajem uskoro, a tvoja će se knjiga još dugo kuhati prije nego što iziđe. Ako napišem samo riječ o tome, svi će navaliti. I zahtijevati da otkrijem odakle mi podaci prije nego što mi išta povjeruju."
"Ne bi im to mnogo pomoglo. Jer te priče? nema ni u kakvim arhivima." "Što to znači?"
"Imam snimljene razgovore i njihov prijepis. A nema drugih kopija." "Ali ako ne možeš navesti izvore, nemaš ništa."
"Za sve postoji pravo vrijeme."
"Za mene bi to bilo prekasno, barem tako zvuči. Kako znaš da se sve stvarno dogodilo?" "Bože blagi, dušo, to je ono što pokušavamo dokazati jurcajući okolo."
"I koliko ste uspjeli?" "Prilično. A opet smo daleko."
"Pa, sada ćemo morati igrati na povjerenje", rekla je Libby. "Mi smo časni ljudi, znate. Ako vam damo riječ, to znači da ćemo je držati."
"Tako je uvijek govorio moj ujak Dick19 Nixon", našalio se Luke.
"Ali morat ćete mi reći sve što znate", rekla je Libby. "Sve što ste prikupili."
Tišina je bio naš odgovor dok smo razmišljali o njenim riječima. "Ne mogu ništa napisati ako ne znam sve", rekla je.
Jeli smo u tišini nekoliko minuta. Moglo se gotovo čuti kako se kotači okreću u njenoj glavi. "To sigurno shvaćate", rekla je.
"Jasno je", iznenada se umiješala Erin, "da je za valjanost tvojeg rada nužno da bude zasnovan na dokumentu koji je dostupan javnosti.
Ili barem određeno vrijeme dostupan nekom dovoljno stručnom i priznatom da potvrdi autentičnost."
"Ja ne znam drugi način. Sigurno će zahtijevati uvid u porijeklo dokaza." "Možda postoji još jedan izvor – mnogo sigurniji – u nekom smislu." Libby je samo gledala i čekala. Oprezno, Erin je rekla: "Postoji dnevnik."
"Dnevnik koji je vodio Richard Burton? Vlastoručno pisan, usuđujem se nadati?" Erinine su oči to potvrdile.
Libby je duboko uzdahnula. "Što li je veliki pisac mogao tamo napisati?"
"Mi se nadamo nečemu Što potvrđuje ono što je na Kokinim snimkama. Ali dnevnik nije kod nas."
"Čini se da ga namjeravate dobiti."
Erin je slegnula ramenima. "Čak i ako uspijemo, pripada nekom trećem. A on odlučuje što i kada

bi se moglo objaviti. Samo on." "Sve ljepše i ljepše, zar ne?"
"Radi se o pristojnoj osobi, to jamčim. Mislim da..." "Da?"
Odmahnula je glavom. "Ovo je ludo. Ne smijem o tome, ne prije nego što porazgovaram s njim.
Već sam rekla više nego što sam trebala."
"U tom slučaju," rekla je Libby, "tko je za sladoled?"
Jeli smo sladoled i još malo razmišljali. Napokon je Erin rekla: "Slušajte, ako se namjeravamo

išta dogovoriti večeras, barem ovo trebate srediti: dogovorite se da ništa od onoga što saznate jedni od drugih, izravno ili neizravno, neće biti korišteno bez dopuštenja druge strane. Onda krenite dalje."
"Govoriš kao odvjetnica."
"Daj, molim te, ne osuđuj me zbog onoga što jesam." "Kako ćemo to izvesti, potpisati se krvlju?" "Predlažem rukovanje i vjerovanje na riječ."
"Odvjetnici ne daju takve savjete." Libby je zastala pa rekla: "Ja se slažem." "Koko?"
"Naravno", rekla je nesigurnim glasom.
Ja sam rekao: "Pokazat ćemo dobru volju i krenuti prvi" i odmah počeo pričati prije nego što itko stigne o tome razmisliti. Ispričao sam kako je Josephine došla u moju knjižaru, kako sam Erin upoznao u kući denverskog suca i kako se Koko uplela u Baltimoreu mnogo prije bilo koga od nas. Ispričao sam kako je stara dama umrla i što sam joj obećao na samrtnoj postelji. Preskočio sam Deniseinu smrt, baltimorske mafijaše i priču o Archerovu premlaćivanju.
"Oh, hej", opet je rekla Libby. "Vi ste napravili mnogo više nego što ja imam." Ja sam slegnuo ramenima i tišina je potrajala.
Iznenada je rekla ono čemu sam se nadao. "Ispričat ću vam što znam, ma koliko to vrijedilo.
Upotrijebite ako možete. Ako uspijete pronaći način da nešto podijelite sa mnom, bilo bi lijepo."
Natočila nam je kavu. "Ispričala sam kako sam se povezala s Burtonovim klubom kada smo došli ovamo, i o Rulonu Whaleyju, starcu koji je mislio da je Burton bio špijun. Rulon je bio pravi charlestonski čudak, ali znao je prisiliti ljude da mu povjeruju. Pričao mi je o fotografu iz ulice East Bay koji je snimio dvojicu muškaraca u svibnju 1860. godine."
"Burton i Charlie", uzbuđeno je rekla Koko. "Kako je znao da su to bili oni?"
"Još davno – prije najmanje četrdeset godina – kupio je nekakve dokumente u stečaju nekog imanja. Poslovne knjige, račune, uglavnom smeće. Bila su tamo i neka osobna pisma, ali nitko im nikada nije pridavao važnost. Samo stara pisma davno zaboravljenih ljudi, to bi bilo tko pomislio pri pogledu na njih. Rulon je tada bio u kasnim dvadesetima, tek je počinjao kao odvjetnik, ali već je pročitao sve o Burtonu i jedno ga je pismo progonilo cijeli život. Napisao ga je početkom Građanskog rata jedan mladić svojem školskom drugu. Očito su bili prijatelji iz razreda, a onaj koji je pisao očajnički je pokušavao postati fotograf.
Nije mu baš išlo. Bio je siromašan, a oprema skupa. Bio je mlad, nitko ga nije ozbiljno shvaćao, a i sama je fotografija tada mnogima bila sumnjiva. Posudio je novac od prijatelja za kameru i činio što je mogao pokušavajući ući u posao snimajući portrete kad god bi nekoga nagovorio da pozira, snimajući ulični život, nastojeći biti što bolji.
Jednog su se dana pojavila dva čovjeka. Jedan je bio dotjeran, a drugi... pa, moglo se reći da je taj vidio svijeta. Snimio ih je na ulici East Bay. Zapamtio ih je jer je onaj svjetski tip imao ožiljke na obrazima. I sama sam se bavila fotografiranjem, dovoljno da znam da je to ono što se traži, nešto što određuje lice i čini ga posebnim. Ne sjećam se točnog dana, ali sam ga zapisala, čak i doba dana kada je slika snimljena."
"Bilo je podne", rekao sam. "Sunce je bilo prejako i fotograf se mučio s tim. A Burton je postao nestrpljiv i zamalo otišao."
"Da! Kako si to znao?"
"Imam to snimljeno", rekla je Koko. "Joina je obitelj imala tu fotografiju, ali ju je izgubila. Mi smo pokušali, ali nismo našli nikakav dokaz da je na tom dijelu ulice bio fotograf."
"Zato što nikada nije ni imao pravu radnju. Živio je sa sestrom i njenim mužem, ljudima po

imenu Kelleher, a ni to nije dugo trajalo. Mislim da je bio tamo samo mjesec dana. Sumnjam da je ikada imao išta više od rukom napisanog natpisa umetnutog u prozor. Već u lipnju Kelleher ga je izbacio."
"Kelleher je bio zubar", rekla je Koko.
"Bio je zubar, a žena mu se zvala Stuyvessant", rekla je Libby. "Fotografov je nadimak bio Barney – Barney Stuyvessant. Bio je to samo klinac napaljen na umjetničku fotografiju. Rulon mi je na samrti dao to pismo."
Erin je rekla: "I samo je zbog toga vaš prijatelj bio uvjeren da je Burton bio ovdje."
"Naravno. Koliko ljudi ima takve ožiljke? Rulon je već bio pročitao sve o Burtonu i to je bilo prvo što je pomislio kada je pročitao Barneyjevo pismo. Znao je da je Burton tada bio u zemlji. Znao je za prazno razdoblje koje Burtonovi biografi nikada nisu uspjeli objasniti. Znao je da je Burton putovao Jugom. A s vremenom je njegova uvjerenost bila sve veća, čak i onda kada je ničim nije uspio potkrijepiti. Takav je on bio."
"Dakle, evo dokle smo stigli", rekao sam. "Koko ima mnogo zgodnih stvari na kaseti, koje nijedan znanstvenik ili nakladnik neće prihvatiti zdravo za gotovo. Vi imate fotografovo pismo, koje se čini da potvrđuje neke stvari, ali ono nije dovoljno. A Erin ima trag prema dnevniku koji bi nam svima riješio probleme."
"Ima još nešto", rekla je Libby. "Ja sam vidjela fotografiju."
Bila je to zapanjujuća izjava, koju je čuvala za kraj, a dala nam ju je uz nehajno odmahivanje rukom. "Jadni Barney Stuyvessant imao je pravog gada od svaka, a onda mu je i život prerano završio. Mogao je postati važan pionir fotografije, ali otišao je u konfederalnu vojsku 1861. godine i bio ubijen na Buli Runu u srpnju iste godine. Njegove bilješke, dokumenti, pisma, knjige i originalne fotografske ploče ostale su kod sestre. Ona je cijeli život vjerovala u njega, ali umrla je pri porođaju 1862. godine i Kelleher se svega riješio.
Ne znam što je bilo sa svim tim stvarima u godinama nakon rata. Oko 1960. godine pojavile su se u nekoj staretinarnici u sjevernom Charlestonu. Rulon je čuo za to i otišao vidjeti. Tip je tražio petsto za sve. Mili Bože, samo te ploče vrijedile su mnogo više, ali Rulon je bio jedan od onih napornih ljudi koji nikada ništa ne plate onoliko koliko se traži. Imao je on novca, ali jednostavno se morao cjenkati, i tip se uvrijedio. Što se dalje dogodilo ovisi o tome komu ćeš vjerovati. Rulon je izišao ili bio izbačen i odmah se predomislio. Ali ego mu je bio prevelik, mrzio je priznati da nije bio u pravu i kada se vratio dva tjedna poslije, sve je već bilo prodano nekom drugom. A tip je upravo uživao dok mu je to govorio."
"Tko je bio kupac?"
"Čovjek po imenu Orrin Wilcox, koji je samo prolazio kroz grad. On je bio..." Pogledala je Lukea. "Kako je ono sebe nazivao? Knjigotragač, knjigonešto, ne mogu se sjetiti."
"Knjigolovac", rekao sam.
"Tako je. Drugo ime za staretinara, netko tko se uglavnom bavi knjigama, ali zna ponešto i o pismima ili fotografiji. Neki čudak."
"Mnogi od njih su takvi."
"Tada sam već odlučila ići do kraja. Pratila sam ga do Charlottea, gdje je imao najneuredniju knjižaru koju sam ikada vidjela. Nije to ni bila knjižara u pravom smislu riječi. Bila je to špilja natrpana knjigama koje su ispunile stražnju sobu i tkozna koliko još soba, sve tako nagurano da se nije moglo ni okrenuti. Činilo mi se da će se, ako izvučem jednu knjigu, cijela zgrada srušiti. Loše mjesto za klaustrofobičara. Ali otišla sam onamo i pregledala te stvari. Osjećala sam se kao da sam na pragu velikog otkrića. Možda sam i bila, ali sada to nikada nećemo saznati, zar ne?"

"Što se dogodilo?"
"Skupila sam nešto love i ostavila Lukea da ovdje vodi posao, uhvatila autobus za Sjevernu Karolinu. Našla sam gospodina Wilcoxa bez poteškoća. Bio je to kvrgav mali čovjek, jako star, jako hirovit, tako mrzovoljan da nisam znala što s njim početi. Ali uveo me unutra i počelo je prilično dobro. Mislila sam da sve radim kako treba, ali kada smo stigli do onog pravog, malo sam uprskala. Pitala sam ima li još stvari Barneyja Stuyvessanta, a on je rekao: A šta misliš da sam napravio sa njima, slatka, bacio ih u smeće? Rekla sam mu da tražim fotografiju za koju sam čula da bi mogla biti tamo, samo neku sliku ulice s dvojicom ljudi na njoj, a on je na to odmah rekao:
Charlie i Dick.
Nisam mogla vjerovati. Srce mi je htjelo iskočiti. Rekla sam: To!
On se na to zlobno osmjehnuo i rekao mi da ga slijedim. Ušli smo straga u špilju, do posljednje prostorije. Bilo je svugdje isto – Janeway, pojma nemaš kako je to izgledalo."
"Zapravo, imam."
"Pa, bilo je tamo — kutije i kutije fotografskih staklenih ploča. Pretpostavljam da je knjige davno prodao, ali ploče su sve bile tamo, složene u drvenim kutijama jedna na drugoj. Odmah je našao onu koju sam tražila. Na njoj je još bila originalna naljepnica Barney ih je sve označio nekom vrstom stare ljepljive trake i na njoj je bio njegov rukopis. Pisalo je Charlie i Dick na East Bayu. Zapamtio je samo njihova imena i po njima nazvao sliku. Datum je još bio čitljiv. Svibanj, nešto, 1860. godina. Stari je Wilcox podigao prema žarulji i rekao: Čini se da je to ono što tražiš? A ja sam se približila prokleto blizu, više nego što sam htjela, stajali smo jedno uz drugo dok su nam se ruke gotovo dodirivale, i pogledala sam gore u sliku, gdje su se oni vidjeli u negativu, Charlie i Dick, a čak i na negativu mogle su se razabrati one sjene na Burtonovim obrazima, a iza njih je bila zgrada burze. Prepoznala bih ja to bilo gdje, u pozitivu, negativu, sinemaskopu. Pa sam rekla: Aha, to je to, i pokušala spriječiti da nas otkucaji mojeg srca ne obore s nogu, ali kada sam mu pogledala lice, pakleno se cerekao. Vidjela mu se lubanja ispod kože, cerio se i cerio, i rekao: Kladim se da bi volila tu sliku, medena, to b'ti volila. Rekla sam mu kako bih rado platila za nju, a on je rekao: Samo tisuću dolara, ko za tebe, slatka."
Izgledala je bolesno dok se toga prisjećala. "Znam da ne zvuči kao mnogo novca, ali nije dolazilo u obzir. Nije bilo šanse da platimo toliko."
Slegnula je ramenima. "Možda vi možete."

36
Još smo malo razgovarali i povukli se nešto prije jedanaest sati.
Do tada smo se dobro upoznali, a oni su obećali da će nas posjetiti u Coloradu. "Možda nam se posreći pa nas pošalju tamo", rekao je Luke. "Oduvijek sam želio raditi u planinama, poput Mesa Verde ili u Nacionalnom parku u Stjenjaku." Rekao sam kako su im vrata moje kuće uvijek otvorena, a Libby sam obećao da ću joj javljati novosti o priči s Burtonom. Poželjeli smo laku noć i premjestili se nekoliko metara do muzeja, gdje smo nas troje poslagali vreće po podu. Vani je bila baš mrkla noć. Crna kao tinta u crnoj rupi, a gadan vjetar povremeno bi zapuhao s mora. Nebo je bilo oblačno, vidio se samo mali pojas zvijezda na vrhu neba, ali to nimalo nije ublažavalo tminu u luci. Charleston se uopće nije vidio, izgubljen u dalekoj magli.
Stajao sam na vratima i čuo kako mi Erin izgovara ime. "Hej, dolaziš li?"
"Evo, odmah. Samo vas dvije uđite prve."
Ušle su, a ja sam uzeo svoju svjetiljku i krenuo rubom bitnice prema glavnom zidu. Činilo mi se

da opet čujem zvuk broda. Htio sam baciti posljednji pogled prije nego što legnem. Nisam imao razloga za nemir ili sumnju, Dante bi morao biti potpuno lud da napadne tvrđavu koju čuvaju rendžeri, a tipovi poput njega ne žive dugo ako su ludi. Ali još je stari sudac Petigru rekao za secesioniste iz onih vremena da je Južna Karolina premala za državu, a prevelika za ludnicu, i evo gdje smo sad. I dalje sam bio sve nemirniji, pa sam nastavio prema tamnim ruševinama.
Što god da sam čuo, nestalo je. Ništa osim zvuka vjetra nije mi dopiralo do ušiju, vjetra i valova koji su udarali o sablasno crnu obalu.
Još nisam bio zadovoljan. Htio sam stati na rub tvrđave i obuhvatiti prazninu, što je značilo da moram sići, prijeći staro paradno dvorište i vratiti se preko uzdignutog desnog krila. Od tamo sam imao pregled nad svime: više tame nego Sto sam ikada u životu vidio. Kružio sam starim zidom, osvjetljavajući tlo pred sobom i napokon se vratio na isto mjesto, gdje sam ugasio svjetiljku i samo stajao. Ništa...
Ništa.
Osim vjetra, ovako bi mogla izgledati smrt.
Hodao sam glavnim zidom i spustio se lijevim krilom. S tog sam mjesta vidio sobicu u kojoj su Libby i Luke razgovarali, prali posuđe i spremali stvari. Prizor je lebdio u prostoru, a nekoliko minuta kasnije ona je navukla zavjesu preko prozora. Odmah zatim ugasilo se i svjetlo.
Okrenuo sam se prema tjesnacu, više ga osjećajući nego videći.
Otok Morris, pomislio sam: tvrđava Wagner. U toj je tami bilo teško misliti na ono što se tamo dogodilo; jedna od velikih ratnih priča, zasjenjena Vicksburgom samo zato što je tamo bilo više ljudi, više strategije i poznatih imena, i jer je bio na vrhuncu u isto vrijeme.
Buljio sam u ništavilo i zatvorio oči, čime se ništa nije promijenilo, a kada sam ih opet otvorio, učinilo mi se da vidim bljesak neke stare puške na istoku. Samo na tren zamislio sam tu bitku i sve one crne borce kako napadaju plažu na putu prema sigurnoj smrti.
Mislio sam na smrt... Mislio sam na Denise...
I na najčudnijem od svih mjesta, u najčudnije vrijeme, sjetio sam se Deana Treadwella i njegove nepokolebljive vjere u svima omraženog Hala Archera.
Dean i Hal...
Mislio sam o nezamislivom i tresao se na vjetru.
Vratio sam se preko ruševina do bitnice. Erin je stajala na vratima muzeja i čekala. "Što radiš? Već sam htjela krenuti tražiti te."
"Po mraku? Nisi toliko luda."
"Briga me za mrak. Što se tamo događa?" "Ništa. Vrati se u krevet."
Narogušila se na moj ton. "Tako to dakle izgleda, sada kada sam tvoja posebna prijateljica?" "Ne znam. Imamo četrdeset dana i četrdeset noći da riješimo pitanja poput tog."
"Od jutros trideset osam. Ali čini se da nećemo stići do trideset sedam." Osjetio sam kako mi se približila. Vidio sam je u sjeni.
"Htjela bih to riješiti", rekla je. "Nije mi u prirodi ovako živjeti, po cijeli se dan brinuti zbog nekog luđaka."
"Namjeravam to riješiti." "Kako?"
"Onako kako sam već trebao. Malo odlučnosti, malo kratkih cijevi, malo pomoći starog prijatelja."
"Dobro", mirno je rekla. "Ma što to značilo, želim biti uključena u sve."

"Za takav mi posao ne treba odvjetnik."
Bilo je to glupo, znao sam i prije nego što sam rekao, a ona je reagirala kao da sam je pljusnuo.
Gurnula me u zid i projurila pokraj mene. "Pa, jebi se, gospodine Janeway." "Hej, Erin, čekaj malo."
Stala je i osvrnula se. "Nisam tako mislio." "Bolje ti je da nisi, ti primitivni kurvin sine." "Žao mi je." Pružio sam ruke prema njoj.
Divlje je zamahala rukama. "Isuse Kriste, kakav si ti idiot ponekad." "Jesam, jesam." Bespomoćno sam slegnuo ramenima. "Znam da jesam." "Prokleti jebeni seljački muški šovinist. Što ću ja s tobom?"
"Što god hoćeš. Samo nemoj..." "Što, samo što ne?"
"Nemoj otići."
Činilo se da popušta i vraća se prema meni. Obujmila me rukama, a ja sam zavukao prste u njenu gustu kosu. "Jesmo li se pomirili?" usudio sam se pitati.
"Ne volim kada me se gura u stranu. Utuvi to u tu ludu glavu ako ikako možeš. Napiši Erin mrzi kada se prema njoj odnose pokroviteljski, Erin neće trpjeti da se prema njoj ponašaju kao prema djevojčici."
"Žao mi je. Počinjem zvučati kao pokvarena ploča, ali stvarno, stvarno mi je žao." "Dobro, gdje smo stali?" veselo je rekla.
"Htio sam nešto reći. Kako je ovo muški posao i žena tu može samo sve pokvariti." "I ja sam nešto rekla. Jebi se, Janeway, ili tako nekako."
"Ima u tebi nešto zločesto što prije nisam opazio. Zapanjujuće biraš riječi."
"Zapravo, ja u životu uopće ne psujem. Psovanje je znak neodgojenosti, uma koji je propao. Lee me to naučio dok sam bila dijete i još u to vjerujem. Ali ti, svinjoglavi srednjovjekovni umišljeni seronjo, ti iz mene izvlačiš ono najgore."
"Zar nismo završili s tim? Čini mi se da sam puzao, cvilio i rekao da mi je žao. Svinjoglavi srednjovjekovni umišljeni seronja! Mislio sam da je Koko žestoka, ali ona nije stigla dalje od starog gadnog zajedala."
"Koko je dama. Nažalost, ja nisam. Dakle, tko je taj ubojica kojega ćemo unajmiti?"
Objasnio sam joj onako uopćeno o kome se radi, što bih ja htio da se napravi i zašto će to biti tako – ne za novac, već zbog desetljećima starog duga. "On će mi biti polica osiguranja", rekao sam. "Ako kod takvih stvari toga uopće ima."
Iznenada je shvatila da mislim ozbiljno. "Ima li taj tip ime?" Zamalo sam rekao kako je to moja briga, ali nakon kraćeg razmišljanja rekao sam joj kako se zove.
"O Bože", rekla je. "Ajme meni. Imaš stvarno opasne prijatelje."
"Aha. Bio mi je poput brata nekad davno. Ljudi su bili sigurni da ću završiti poput njega." "Nema šanse da bi mogao biti takav."
"Pjevala bi ti drukčije da si me poznavala kad mi je bilo petnaest. Stvarno je nevjerojatno što sam sve prošao. I postao policajac."
"I doslovno si mu spasio život?" "Onoliko doslovno koliko je to moguće." "Pričaj mi opet što ćemo tražiti od njega."
"On će nam pomoći naučiti određene pokvarenjake lijepom ponašanju, kao što je Lee naučio tebe, ali malo drukčijim pristupom. A nadam se i s boljim rezultatima."

"Onako općenito govoreći, sviđa mi se", rekla je ne baš oduševljena.
"Ovo će ti se još više svidjeti. Već neko vrijeme mislim o tome i konačno sam došao do nekoliko ružnih zaključaka. Otišli smo predaleko da bi se moglo nastaviti kao da ničeg nije bilo, poput dvije posvađane zemlje u hladnom ratu, čak i ako bi se iznenada otvorila ta mogućnost. Ja bih se možda pomirio s primirjem da nije zapalio Kokinu kuću, ali sada to više nije moguće. Dakle, mora doći do obračuna. Ne mogu samo otići odavde i praviti se da se ništa nije dogodilo. Razmišljao sam o tome, ne mogu."
"A što bi te zadovoljilo?" pitala je ona.
"Kada bi Dante sagradio Koko novu kuću, to bi moglo biti dovoljno. Ne znam, moram još razmisliti o tome."
Kada je opet progovorila, činilo se da je prošlo dosta vremena. "Ti si lud."
"Prokleto lud." "Mislim medicinski." "To također."
"On to nikada neće napraviti."
"Mogao bi." Stavio sam joj ruku preko ramena. "Tip poput Dantea razumije samo jednu stvar.
Ali nju dobro razumije." "Prvi put nije razumio."
"Razumio je, ali nije sasvim povjerovao. Moja greška; nešto je sigurno nedostajalo u mojoj predstavi. Možda baš to, jer ma koliko sam pokušavao biti opasan, ipak je to na koncu konca bila samo predstava. Znaju ti tipovi razliku."
"Mora biti stvarno." "O da."
"Dakle, sada je stvarno. Ubit ćeš ga."
"Kao muhu. Ali nemoj još reći Koko; ne bih htio da se ponada, a onda sve može poći krivo." Iznenada je promijenila temu. "Sjećaš li se noći kada smo se upoznali?"
"Šališ se? Pa to mi je jedna od najboljih noći." "Sjećaš li se Što sam rekla?"
"Kako bih mogao zaboraviti. Nazvala si me slabićem, između ostalog."
"Nisam to nikada rekla. Samo sam se nevino upitala kako bi se ti snašao u Burtonovim cipelama."
"Pokušao sam ti reći. A sve što sam dobio zauzvrat bilo je ismijavanje i dobro staro kolutanje očima."
"Reci mi sada."
"Iskočio bih sa svog ležaja i prebolio groznicu, našao veliko jezero, napravio takav zemljovid da ga ni u Royal Geographic Societyju ne bi mogli osporiti, ostavio Spekea da crkne na žarkom suncu, odjurio kući i pokupio svu slavu koja se može naći. Dakle?"
"Ništa. Osim što te možda volim." Podigla se na prste i žestoko me poljubila. "Dakle to." "Onda dobro. Onda mi možda neće biti toliko teško... znaš, kada poginemo zajedno."

37
Unutra smo se dogovorili što ćemo dalje. Erin i Koko su postavile svoje vreće pri dnu kosine na samom ulazu u muzej. Koko je objesila odjeću na ogradu, uvukla se u svoju vreću i pospano nas je gledala as poda, povremeno se javljajući s nekim mišljenjem, dok smo nas odvoje razgovarali

stojeći. Nikome se od nas nije napuštao Charleston doka ne saznamo gdje je Burtonov dnevnik. Erin je htjela koš ijedanput pokušati s Archerom prije odlaska, ali meni se to činilo preopasnim, uz malo izgleda da se nešto dobije. "Nešto se itekako može dobiti," rekla je, "ako nam Archer kaže gdje je dnevnik." Ja sam sumnjalo u Archerovu namjeru da uopće pokaže dnevnik, bez obzira na eto koliko mu novca Lee bacio u krilo – svaki put do sada došao bi praznih ruku, s novim zahtjevima i prozirnim razlozima za odgodu. Erin u to nije povjerovala. "Lee je uvijek branio Archera i dizao ga u nebesa. Što bi Archer dobio izluđujući svog najstarijeg prijatelja? U čemu je smisao, ako uopće nije htio prodati knjigu? Sada je odbio Leeja od sebe, više i ne razgovaraju, i što je time dobio?"
Pa, Archer je zloban, barem bi se u tome svi složili. "Možda je sve ove godine potajno mrzio Leeja koji se rodio sa srebrnom žlicom u ruci", rekao sam. Ima mnogo primjera u povijesti i književnosti za takve čudne odnose. Nekome se laže i podmeće godinama, a ta osoba i ne sanja da iza svega stoji takozvani prijatelj. Ako je tako, jedina tajna, osim one u srcu varalice, je zašto je Archer odlučio izići na vidjelo baš sada, a ne neki drugi put. Koko je rekla: "Možda je Lee saznao što zapravo Archer misli, pa Archer više nije imao razloga to kriti." Kada smo se već počeli razbacivali svakakvim idejama, moguće je da Archer nikada nije ni imao knjigu, ili ako jest, da mu ju je Dante oduzeo. Ali ako je Dante sada ima, već bi bio na prvom letu za Baltimore. Želio bi se najprije riješiti plijena, dobiti onoliko novca koliko se može, a stare bi račune sređivao poslije. Tako sam ja mislio, iako nije bilo činjenica koje bi to potvrđivale, ali u tom se trenutku ionako ne bih baš kladio ni na što. Erin nikako nije htjela odustati od Archera. "Poslušat ću vas, ali ne mogu zaboraviti zašto sam ovdje. Bolje bih se osjećala kada bih ga mogla još jedanput vidjeti, čak i ako ne napravi ništa drugo nego me opet izbaci." Bio sam zabrinut zbog toga, jer je bolnica tako očito mjesto za postavljanje zasjede, bilo bi nas lako uočiti pri dolasku ili odlasku. Imao sam planove s Danteom, ali htio sam da sve ide po mojem, ne njegovom. Trebam preživjeti dovoljno dugo da sve pokrenem i vidim što će ispasti. Na kraju krajeva, sve su to priče. Negdje u podsvijesti sam znao kako je moguće da Dante točno zna gdje smo i da će sve ono što se sprema na kraju ići po njegovom. Jedina čvrsta odluka koju smo donijeli je da smo gotovi s Charlestonom, tamo više nismo imali što tražiti. Ako sve prođe dobro i uspijemo neprimjetno otići sutra ujutro, imao bih barem malo razloga za optimizam. Pokupili bismo
moj unajmljeni auto i zaputili se na sjever prema Florenceu; odatle u Charlotte i dalje do Denvera.
Koko nije shvaćala zašto i ona treba u Denver. "Za sada ostajemo zajedno," rekao sam, "a Denver je moj dom."
"Možete biti kod mene", rekla je Erin, "koliko god bude potrebno."
"Dobro", rekao sam. Ako stignemo tako daleko, naši bi izgledi bili prilično dobri. Onda mogu prijeći u napad. Ostali smo na tome pa sam otišao do ulaza gdje sam smjestio svoju vreću za spavanje.
Pogled na nju odagnao mi je želju za snom. Bio sam u jednom od onih mračnih raspoloženja, umoran kao pas, ali sasvim budan. Dugo sam sjedio vani na rubu bitnice njišući nogama, gledajući nebo i slušajući noć. Mislio sam na Libby i shvatio kako je zavoljela ovo mjesto. Meni bi brzo počelo ići na živce – previše sam uronjen u sadašnjost, što je bez sumnje jedna od mojih mana, jedna od mnogih. Mogu ja otići na dulji odmor u planine poput Erin, ali onda mi odjednom sve počne smetati i moram odjuriti natrag u prljavu civilizaciju, početi tražiti knjige po zabitima Denvera, razgovarati s bilo kim, družiti se s luđacima, otići na zabavu ljubitelja knjige k Mirandi ili samo sjesti u kafić s nekim starim prijateljem. Moj se život sastojao od rijetkih uzvišenih i mnogih baš blesavih stvari, a nisam znao je li to ono što želim i čemu uopće težim. Ali u bilo koje drugo vrijeme, u ograničenim količinama, ovdje bi mi se sviđalo.
Negdje daleko na istoku čula se grmljavina, ali uskoro je utihnula i ostavila mi samo zvukove

vjetra i mora. Zatvorio sam oči i odjednom počeo misliti o Vinceu Marranzinu, Vinnieju. Kako je samo daleko bilo vrijeme koje smo provodili zajedno. Nije mi izgledao poput Vinnieja. Zvuči kao nadimak nekog gangstera, a bez obzira na to što sam sve čuo iz policijskih izvora i čitao u novinama, još sam o njemu mislio kao o klincu po imenu Vince, nikakvom opakom Vinnieju.
Čuo sam mu glas kako se miješa s duhovima iz tvrđave Wagner: Ma paše li tebi zapravo to petljanje s knjigama, Cliffie? Pojavio se poput šapta tamo u luci i nestao. Samo nešto došapni šaptaču, dovoljno da čovjek umre u Baltimoreu.
Izvadio sam notes i napisao kratku poruku: Hej, Vince. Posjeti nekog Dantea u Baltimoreu i naši su računi poravnati za vijeke vjekova.
Vince bi shvatio, a ja bih prije umro nego ikome nešto rekao.
Presavinuo sam papir i napisao njegovo ime s vanjske strane. Dodao sam njegovu adresu u Ulici Osage i stavio papir u cipelu.
Kada završe s uviđajem i obdukcijom, policajci bi se pobrinuli da mu poruka stigne.
Ako me Dante sredi, bit će to njegovo samoubojstvo. "Dosta smo se šalili", rekao sam u mrak.
Ležao sam u svojoj vreći za spavanje ispred vrata muzeja i buljio u onaj komadić neba. I on je nestajao, jer su oblaci bili sve veći i gušći. Osjetio sam kap kiše i pomislio kako bih trebao ući, ali samo sam se zavukao dublje u vreću. Nisam mogao spavati, ali nije ni bilo bitno. Kad budemo u automobilu i krenemo na sjever, Erin može voziti, a ja ću tada nadoknaditi propušteni san.
Vrtio sam po glavi tmurne misli po tom tmurnom vremenu. Jednom sam zaspao, ali ne zadugo. Dobro procjenjujem vrijeme i kada sam otvorio oči, znao sam da su skoro tri sata. Izvukao sam se iz vreće i uspravio se. Neka buka, neki zvuk iz istog smjera odakle je puhao vjetar zviždao mi je oko glave. Vjetar je skrenuo od istočnog na jugoistočni, a ja sam iznenada osjetio kako me zebe oko srca. Rekao sam sebi da to nije ništa osim predosjećaja; čak ni zvuk koji sam mislio da sam čuo nije se činio stvaran niti imao odakle doći iz one tmine. Razum mi je govorio da sam sanjao, samo to, probudio sam se iz sna u kojem su Dante i njegovi bili u onom brodiću, nije bilo razloga za takvu misao, osim nervoze. Ali osjećaj nije odlazio, pa sam se potpuno izvukao iz vreće i stao na prste gledajući prema otoku Morris.
Dante. Vidio sam njegovo lice u mraku, čas jasno, čas mutno. On je sigurno lud, a to ga u kombinaciji s još nekoliko osobina koje su ga krasile čini opasnijim od bilo kojeg zlikovca kojega sam upoznao kao policajac. Ponizio sam ga ispred njegovih ljudi – još jedna stvar koja mi nije išla u prilog – i prilično mu unakazio lice. Danima će modrice izgledati gore i gore, sve dok ne počnu zacjeljivati, a do tada to više neće biti važno. Nakon što tjedan dana bude gledao svoje plavo i natečeno lice u ogledalu, tko zna dokle će doći njegovo ludilo? Bit će to obaveza i za njega ništa neće biti veće od nje, nikada, i što dulje bude neriješena, on će biti ljući i opasniji. To se može samo nagađati; koliko neoprezan može postati? Što može učiniti, preskočiti zid i sve poubijati, samo da se mene dokopa? To bi učinio samo pravi luđak, ali ne bi bilo prvi put da se nešto takvo dogodi. Ovisilo je o dubini njegove mržnje naspram nagona za preživljavanjem. Poigravao sam se matematičkom formulom – kvadrat nad mrtvim Janewayem jednak je zbroju kvadrata lupežove mržnje i želje za životom. Možda je do sada njegova mržnja već porasla na četvrtu ili petu potenciju, ili petnaestu, dovoljno da potpuno prevlada nagon za samoodržanjem.
U tom slučaju, sve je moguće. Luđaci su znali otići u sigurnu smrt, samo da zadovolje svoje želje. Dante se može osigurati koliko je moguće, a to bi moglo biti dovoljno. Tko još zna za njegovu vezu s nama? Uvijek će se naći desetak tikvana u Baltimoreu koji će se zakleti da nije napuštao grad, da je bio s njima cijelo vrijeme, večeravajući naočigled desetaka svjedoka, baš u vrijeme kada je taj čudni pokolj počinjen, gotovo tisuću kilometara daleko. Nemam ništa s tim, rekao bi on, a policiji bi

ostavio da dokazuje suprotno. Ali trebalo bi to dokazati i Vinnieju Marranzinu, i ja bih postao posmrtni pobjednik. Prokleto jalova pobjeda, ali bilo bi mi drago zbog nje, čak i na onoj strani.
Pomislio sam na Lukea i Libby. Nikome od nas ni jednom nije palo na pamet da ih možda dovodimo u opasnost. Stvari u tri ujutro mogu izgledati bitno drukčije.
Ništa od svega toga nije bilo baš vjerojatno. Ako je sada vani u brodu, to je kao da je znao i predvidio svaki naš potez. Unajmio brod i sve planirao, i to nakon što se izletnički brod kasno popodne vratio u lučicu bez nas. Nije bilo vjerojatno, ali ni nemoguće. Nitkovi poput Dantea posvuda poznaju sebi slične. Mogao se javiti nekom lokalnom prijatelju još prije dva dana, a u ovom je gradu lako doći do broda.
Pogledao sam nebo i nisam vidio ništa. Ako je uopće dolazio, bit će to sada.
Postajao sam sve nemirniji. Počeo sam hodati po pročelju bitnice, gledajući ne bih li vidio nešto čega nije bilo ili čuo ono što se nije čulo.
Stajao sam na vrhu stepenica i čekao.
U jednom sam trenutku počeo silaziti. Išao sam osvjetljavajući pred sobom oko bitnice i popeo se na stari zid. Na najnižem je dijelu bila drvena ograda; morat će se spustiti na nju s nekog višeg mjesta na zidu i tuda ući u tvrđavu. Počeo sam se dobro snalaziti pa sam kliznuo prema rubu, držeći svjetiljku nisko uz noge i zaklonjenu rukom, tako da se ne vidi s mora. Dvadesetak metara od tjesnaca zaustavio sam se i ugasio svjetlo.
Dolje pri dnu zida ugledao sam neki mutni bljesak.
Nešto se pomaklo. Tup udarac u noći. Škripa vesala, možda... Onda sam čuo glas. Bili su tamo. Usprkos svemu.
Izvukao sam se iz sakoa i izvadio pištolj, spustio se na koljena i otpuzao po neravnoj površini do ruba. Počela je kiša. Jedva da sam je osjetio.
Provirio sam preko ruba. Trojica su bila na početku plaže ispod mene. Ukupno četvorica, a Dante je prvi izišao na obalu. Nisam se mogao prevariti, prepoznao sam ga i u mraku. Stajao je na jedva vidljivom svjetlu i progovorio: "Idemo, vadite te ljestve, nemamo cijeli jebeni dan." Nije bilo zabune oko tog zlobnog baritona. Bio je pun sebe, zapovijedao s lakoćom kojom drugi dišu. Čuo sam kratak metalni zvuk i po istom mutnom svjetlu vidio kako aluminijske ljestve idu s broda od ruke do ruke.
Tada sam ih sve mogao pobiti; bili su poput četiriju glinenih golubova koji na streljani čekaju metak. Imao sam pištolj u ruci, zašto to nisam učinio? Mogao sam pogoditi svu četvoricu prije nego što itko od njih izvadi svoj pištolj; nekad sam bio dovoljno brz za to, a osjećaj mi je govorio da sam još uvijek. Sada sam ih mogao srediti. Svu četvoricu. Bili su moji. Ali u posljednjem trenu, samo Bog zna zašto, zaustavio sam ruku.
Znao sam zašto. Nikada nisam na nekoga tako pucao. Mogao sam ubiti, ali ne tako.
Povukao sam se dalje od ruba kada su ljestve udarile o zid. Tko će se prvi popeti? Ako to bude Dante, olakšat će mi posao. Ali predosjećaj mi je govorio da će to biti netko od ovdašnjih, vodič koji će ih prevesti preko opasnog dvorišta do mjesta gdje su mislili da mi svi sretno spavamo. Čuo sam kako se ljestve tresu, vidio ih kako se miču na mutnom svjetlu koje je stizalo s brodića. Puzao sam unatrag na trbuhu s pištoljem u ruci, sasvim se umirivši kada se iznad zida pojavila glava. Bio sam u pravu, to nije bio Dante. Ali bio sam siguran da će on biti sljedeći. Nije bilo u njegovoj prirodi da zaostaje. Vodič je izdigao glavu i ramena iznad zida, s malom svjetiljkom u zubima, i u tom sam trenutku shvatio što ću učiniti. Uz malo sreće, ponovit će se Baltimore.
Okrenuo je glavu i njegovo je svjetlo prešlo ravno preko mojih leđa. Pogledao je dolje i kimnuo, pa prešao zid i uspravio se čekajući.

Opet je kimnuo glavom. Sve je čisto, momci.
Srce mi je lupalo kao ratni bubanj, osjetio sam kako mi se ruka s pištoljem trese, kako mi krv tuče iza ušiju. Bio sam čas smiren, čas nesiguran. Zamalo sam se glasno nasmijao, ti su tipovi bili takvi klipani, na svoj tupi način glupi poput onih klinaca s kojima sam se onda sukobio na ulici. Znao sam sve što će se dogoditi deset sekundi unaprijed. Vodič će se sagnuti i uvaženom kolegi pružiti ruku i obojica će tada biti lak plijen. Mogao bih ih obojicu gurnuti sa zida, lako se mogu privući dovoljno blizu da ih šutnem dolje u dubinu. To vjerojatno ne bi bio smrtonosan pad, osim ako Dante ne tresne na guzicu, ali bilo je dovoljno visoko da ih dobro ozlijedi i ako ništa drugo, na tren bi bili zbunjeni. Onda bi vjerojatno počeli pucati, a ta mi igra odgovara; mogao bih ih sve ubiti i mirno spavati do jutra. A u tom napetom trenu uhvatio sam sebe kako zapravo čeznem da sve bude tako, unaprijed uživajući.
Vidio sam kako se Dante diže iznad zida. Neki bi ga južnjački vojnik s puškom Whitworth mogao pogoditi u ludu glavu s dva kilometra udaljenosti, s otoka Morris, takva je dobra meta bio. To je bio trenutak. Oklijevao sam, čekajući neki poseban povod da me pokrene. Ljestve su opet lupnule. Znao sam da je to treći tip, na putu prema gore, i više nisam smio čekati.
Uspravio sam se iza njih, još uvijek pola metra u sjeni. Obojica su gledala preko ruba. Nisu izvadili pištolje i to mi je davalo veliku prednost. Napeo sam svoj pištolj, a čak po tom vjetru zvuk je bio kao da je stigao sudnji dan. Vidio sam kako su se ukočili. "Ne mičite se", rekao sam. "Ubit ću vas obojicu na mjestu."
Gotovo istovremeno, treći se tip pojavio na zidu. Još nije znao da se išta dogodilo i nije brzo shvatio stanje. Rekao je: "Hej" i to je bilo sve. Tek što je skopčao što se zbiva, šutnuo sam ga u glavu. Stropoštao se dolje, divlje mašući rukama tražeći oslonac. Čuo sam kako je udario u pijesak, a ljestve su pale preko njega. Sve to vrijeme svijetlio sam Danteu u oči. "Ti, glupane, nisi naučio lekciju?" Vodič se počeo povlačiti, dalje od ruba. "Pogrešan smjer, jebivjetru", rekao sam, digao nogu i gurnuo ga. Zavrištao je, odletjevši dolje kao da sam ga bacio s koje stotine metara visine.
Dante i ja gledali smo jedan drugog kao iskonski smrtni neprijatelji. Gledao je u moj pištolj, onda u mene. Izazivao sam ga. Htio sam da nešto pokuša.
"Daj, debeli, ti si neki gadan tip, uzmi mi pištolj."
"To bi ti htio. Treba ti izgovor. Nemaš muda samo završiti posao."
Bio mu je to jedini pokušaj junačenja. Nagnuo sam se u svjetlo i rekao: "Stvarno to misliš?" i u tom času postao isto što i ubojica; ma kakve da su razlike postojale medu nama, sada ih više nije bilo. Ubit ću ga, nisam nimalo sumnjao u to, a u toj je sekundi i on to shvatio. Vidio sam mu to u očima: rođeni nasilnik koji je život proveo gledajući kako se ljudi tresu od straha još se nije susreo oči u oči sa smrću. Do sada.
Mišići oko usta su mu se olabavili, kao i ispod očiju. Pokušao se pribrati, ali zgrabio sam ga za košulju i gurao ga okolo. "Supak, izgubio si", rekao sam i udario ga pištoljem u usta. Malo je zajaukao, pokušao se odmaknuti, zateturao i pao. Opet sam gurnuo pištolj u ta otvorena usta, sada krvava na mjestu gdje su pukla dva zuba. Ruka mi je zadrhtala; i najmanji me pokret mogao izazvati da povučem okidač, a nije me bilo briga.
"Čekaj", rekao je.
Gurnuo sam mu cijev sve do krajnika. "Da čekam što?" Progrgljao je nešto poput samo čekaj.
Nagnuo sam mu se do lica. "Da čekam što, šupak? Što da čekam? Imaš li nešto reći, reci odmah." Izvukao sam pištolj iz njegovih usta. "Reci odmah. Reci. Što bi ti mogao reći da meni nešto znači?"

"Možemo se nagoditi."
"Nemoj me nasmijavati. Što ti imaš da meni treba? Držim te za jaja, Dante, što mi možeš ponuditi? Daj mi Burtonovu bilježnicu, za početak. Možda te onda pustim na životu još pet minuta."
Iznenada je izgledao poput ranjene lasice, poput štakora zarobljenog u poplavljenom slivniku. Oči su mu imale onaj isti mrtvački izraz kao kod Malog Cezara, koji ni mrtav još nije povjerovao da je to moguće. Mila majko, je li to Ricov kraj? Iste mrtvačke oči. Isti zapanjeni izraz. Uperio sam pištolj u njegove oči, a on se tresao uvjeren da su mu to posljednje minute života.
"Je li te strah, Dante?"
Čak ni tada to nije mogao izgovoriti. "Je li te strah?"
Donja mu je usna drhtala. Glava mu se uvukla u ramena i zatvorio je oči. "Što se mota tim tvojim sićušnim mozgom? Je li to strah? Plašiš li se?" Daj, prestani s pričom, pomislio sam. Ubij ga.
Za ime Božje, prestani se zezati i samo to napravi. Dovraga i povijest i bilježnice, samo to napravi. Duboko sam uzdahnuo. "Zbogom, glupane..."
Tada je pukao. Izletjelo je iz njega, patetičan cvileći zvuk. "Molim te... nemoj..." "Molim te? Ti si rekao molim te?"
Stavio sam mu pištolj na uho, a on je mrmljao: "Ne... molim te..." pa sam se i drugi put zaustavio.
Zataknuo sam pištolj za pojas. Mogao se baciti za njim, nije se usudio. Nijednom nije pokušao izvući svoj pištolj, koji sam mu sada uzeo i bacio u more.
Zgrabio sam ga za košulju i zgužvao je u šaci, privlačeći ga sasvim blizu. "Posljednja prilika za preživljavanje, Dante. Ovako će to biti. Još ovog jutra odvući ćeš svoju debelu guzicu avionom natrag do Baltimorea. Tamo ćeš čekati daljnje upute. Možda će potrajati tjedan ili mjesec, ali jednog će te dana posjetiti moj prijatelj. On će se prokleto dobro pobrinuti da me dobro shvatiš. Boljet će gadno dugo nakon toga, ali ako se budeš opirao, ili ako se okružiš tjelohraniteljima, bit će mnogo, mnogo gore. Bit će ti bolje da ga dobro slušaš, jer neće biti druge prilike. Sada ti govorim istinu pa radije povjeruj. Reći će ti što moraš napraviti, i to na način koji nećeš nikada zaboraviti. Reći će ti što moraš učiniti da ostaneš živ. Biraj, šupak. Pristani ili umri odmah."
Izvukao sam pištolj, napeo ga i dobio mlako: "U redu." "U redu što?"
"... Sve... sve što kažeš."
"Dobro si to shvatio, Dante. A sada se gubi iz moje tvrđave."
Otkotrljao sam ga do ruba i gurnuo ga dolje. Mlatarao je po zraku, a onda sam čuo kako je glasno udario o zemlju. Preokrenuo se očajnički hvatajući zrak, bez kojeg je ostao od udarca, koji je možda slomio i neku kost; nisam znao i nije me bilo briga. Sjedio sam u tami, prekriženih nogu i nevidljiv, a nakon nekog vremena pogledao sam dolje i vidio ih kako ukrcavaju Dantea u brod. Izgledao je gadno ozlijeđen. Odgurnuli su se, vesla su škripala, a brodić je lagano nestajao u ranom jutru. Dohvatili su se dubine i nestali.
Nekoliko minuta kasnije čuo sam kako se pali motor, i kako odlaze natrag u Charleston.

38
Još sam sjedio tamo kad se sunce pojavilo iznad mora. Luka je u zoru bila prazna, samo je par jedrilica izlazio iz lučice. Erin ej izišla. Gledao sam u suprotnom smjeru i nisam je vidio, ali sam ej čuo kako se penje na zid i znao da je ona. Pokupila je moju ubačenu jaknu i sjela pokraj mene.

"Što se dogodilo?"
"Ništa", rekao sam. Ali kada sam je pogledao, znao sam kako to neće proći i da mi je bolje i ne pokušavati. "Došli su noćas. Trojica su pala sa zida. Dante je možda prilično ozlijeđen."
Naslonila se na mene. "Znači tako", rekla je i to je bilo sve za tada. "Ako ga to ne zaustavi..." slegnuo sam ramenima.
"Voljela bih da sam mogla pomoći." Stavila mi je ruku preko ramena. "Spavala sam kao beba." "To je dobro."
"Cliff?"
"A?"
"Što se tiče nas..." "Što s nama?" "Ne znam."
Sjedili smo gledajući sunce i slušajući kako valovi udaraju o tvrđavu. "Što sada?" upitala je.
"Sada idemo u Charleston po auto." "Trebamo li se još osvrtati?"
"Dugoročno, tko zna? S takvim tipom nikad ne znaš." Slegnuo sam ramenima. "Mislim da barem danas možemo biti mirni."
"Što ćemo s Archerom?"
"Što god hoćeš. Ako želiš u bolnicu, slažem se." Naslonila se na mene. "Morala je to biti opaka borba." "Moglo je biti i bolje. Igralo se na mom terenu."
"Kao južnjaci nekad."
"Aha. Ovu staru tvrđavu i dalje nije lako osvojiti."
Izišao je Luke i podigao zastave. Libby je zamišljeno gledala s prozora.
Pojeli smo jednostavan doručak s Robinsonovima. Nisam oblačio jaknu ovaj put, zavrnuo sam rukave i gurnuo pištolj u vreću za spavanje. Nas troje još jedanput smo obišli Sumter. Obećao sam Libby da ćemo ostati u vezi pa smo uhvatili jutarnji brod za grad. Taksijem smo otišli do bolnice Roper. Popeli smo se svi zajedno.
Nije me iznenadilo kada sam na stolici za posjetitelje zatekao Deana Treadwella.
"Ako ste došli vidjeti Archera, još ne može govoriti. Pod lijekovima je i još ga sve boli." "Samo sam došla reći da odlazimo", rekla je Erin. "Vidjeti je li se išta promijenilo." "Zapravo, jest. Dat će vam knjigu."
Kada je to čula, najprije nije učinila ništa. Nakon što se tišina oduljila, napokon je izgovorila: "Stvarno?", ali čak i uz takve senzacionalne vijesti ostala je pribrana.
"Neke stvari nisu vrijedne patnje, bez obzira na to koliko novca bilo u pitanju", rekao je Dean. "Prirodno, nadamo se da sučeva ponuda još vrijedi."
"Sigurna sam da je tako. Nazvat ću ga i dati vam nešto napismeno, ako želite." "On misli da to nije nužno."
"Onda mu recite da se ne brine. Lee će igrati pošteno." "Idemo po nju", rekao je Dean. "Želimo je se riješiti."
Bila je poput Poeove zlatne bube, zakopane u pijesku otoka Sullivan. Archer ju je tri puta omotao najlonom, stavio u metalnu kutiju, napunio kutiju plastičnim vrećicama i zakopao u suhi pijesak ispod stražnjih stepenica.
"Imao je predosjećaj", rekao je Dean. "Prije ili poslije onaj će luđak navaliti na nas."

Pitao sam se zašto baš sada.
"Nije to bilo zbog knjige. Tebe su tražili. Archer je pogriješio, rekao nešto što nije trebalo. Znaš kakav je, nekad mu samo izleti. Ovaj put nije bilo prilike za ispriku. Nisu čak ni pitali za knjigu."
"Što da su ga ubili? Nitko nikada ne bi saznao gdje je." "U tom slučaju, zašto bi ga bilo briga?"
Gledali smo jedan drugog na vrućem podnevnom suncu, dva knjižara iz različitih svjetova, udružena nakratko istim ciljem. Dean je zapalio cigaretu, a ja sam se nespretno počeo ispričavati zbog grubosti koje sam mu priuštio dolje u gradu. "Mislio sam o onome što si rekao."
"Puno sam toga ja rekao. Nekada govorim previše." "Mislio sam na jednu određenu stvar."
Nisam mu morao govoriti, znao je na što mislim. "Hal Archer nikada mi nije lagao, barem ja za to ne znam. Koliko si ti imao prijatelja za koje to možeš reći?"
Ne mnogo, pomislio sam. Možda nijednog.
Premještao se s noge na nogu. "Ako je to sve, idemo odavde." Petnaest minuta kasnije prelazili smo rijeku Cooper vozeći prema sjevernom Charlestonu. Nitko od nas nije progovorio putem. Unajmljeni auto još je bio tamo gdje sam ga ostavio. Dean nije pružio ruku, nisam ni ja. Izvezao se s parkirališta i krenuo natrag u Charleston, a malo kasnije zaputili smo se u suprotnog smjeru, na sjever prema Florenceu.

39
Sad su uz svaku cestu bili gradovi. Bilo je i naselja koja nikada nisu pripadala nijednom gradu. Nizovi trgovina, veleprodaja i stambenih naselja zamijenili su šume močvare i farme iz nekadašnjih vremena. Onda bi samo povremeno na nekim mjestima putnik mogao predahnuti od divljine; sada su tamo benzinske crpke i moteli, Dairy Queensi i Burger Kingsi, Piggly Wiggly i Winn-Dixie trgovački centri i golemi antikvarijati. Na stalcima se nude pornografski časopisi i oružje, a ima mjesta na kojima se možete moliti bilo kojem bogu kojeg zamislite. Na nekim se mjestima može na miru sjesti i popiti piće ili popraviti iznenadni kvar na automobilu. Nitko nikada nije ni gladan ni žedan, napaljen ili duhovno zakinut dulje od nekoliko minuta na bilo koji način. Ono što je 1860. godine bio put od dva dana, danas je vožnja od dva sata u klimatiziranoj udobnosti. Ali još je bilo zaostale divljine, gdje su borovi gusto rasli, a vožnja nalikovala na prolazak kroz tunel. Kako li je to izgledalo noću na prašnoj cesti, pomislio sam, zamislite dvjesto kilometara takvog putovanja. Dok smo se vozili na sjever, u mislima sam pratio odiseju Richarda Francisa Burtona i Charlesa Edwarda Warrena. Zavaljen na stražnjem sjedalu, čitao sam Burtonove riječi, gotovo sam ih mogao vidjeti kako se spuštaju sa sjevera i mutno, izdaleka osjetiti kako je to nekada bilo.
Stigli smo u Florence rano poslije podne. Nakon toga naše je putovanje išlo kao podmazano.
Jednostavno, nije moglo biti lakše.
Knjižničar je odmah znao što tražimo. Raskrižje na kojem se susreću dvije ceste i dalje se zvalo po Wheelerovima. Bilo je malo izvan grada i na njemu nije bilo ničega. Znak na putu pokazat će nam točno mjesto.
Knjižnica je imala dosta toga o Wheelerovima: pisma, neke poslovne knjige, čak i nekoliko jelovnika pisanih Marioninom rukom. Svi su Wheelerovi bili pokopani na starom groblju pokraj križanja. Marionina je majka tamo smještena prije nje; otac, koji je nadživio obje, umro je 1881. godine. "Pogledaj ovo", rekla je Koko. "Umrla je pri porodu, baš kao i njena majka... točno devet mjeseci nakon što su Burton i Charlie bili tu. Otac nije ni pokušao prikriti stvari."
Sin je preživio. Otac joj je ispunio samrtničku želju, nazvao dijete Richard i odgojio ga kao

svoje.
Richard Wheeler. Iz njegove je mladosti ostalo malo: ne više od nekoliko redaka u pismu koje je stari pisao potkraj života. Školovanje mu je bilo kao i drugima u to vrijeme, trajalo je prosječno tri godine. Bio je solidan s brojevima, ali sjajan u jezicima. Sam je naučio latinski, za šest mjeseci više nego dobro, a učio je i španjolski. Bio je dobar i predan plesač, djevojke su ga voljele. U tom je odlomku opisan kao visok, tamnokos i izrazito častan. Smrt za žene.
Zaputio se na more u šesnaestoj godini, i to je sve što se o njemu znalo.
Kasno poslije podne stigli smo na mjesto gdje su živjeli Wheelerovi. Sada je to bio zavoj na cesti, označen jednostavnim znakom državne autoceste na kojem je pisalo WHEELEROVO KRIŽANJE.
Groblje je bilo nedaleko, uz makadamski put. Bio je sumrak kada smo našli Wheelerove: otac i majka jedno uz drugo, Marion pola metra dalje. Na jednostavnoj ploči pisalo je OVDJE LEŽI MARION WHEELER, VOLJENA KĆERKA, PREMINULA 30. SIJEČNJA 1861. U DOBI OD DVADESET ČETIRI GODINE, JEDANAEST MJESECI I ČETRNAEST DANA. Koko je sve
zapisala i očajnički pokušavala fotografirati na svjetlu kojeg je bilo sve manje.
Morao sam je potjerati odatle.
Sada je prvi put pitala što mislim o Burtonovu dnevniku. Izgleda pravi, rekao sam. Ali tada nisam morao dodati kako nisam baš stručnjak. Najdojmljiviji su bili dijelovi o crnačkoj duhovnoj glazbi i pjesmama robova koje je Burton zapisao, od riječi do riječi, u narječju, dok su Charlie i on putovali jugom. Stranicu za stranicom ispunjavao je time, dodajući opširna objašnjenja o tome što je i gdje čuo i iz kojeg dijela Afrike je mislio da potječu.
Burtonov prvi susret s Charliejem bio je detaljno opisan. Dopunjavao je ono što smo već znali i činio Charliejevu priču životnijom. Bio je tamo podroban opis dana kada su šetali Charlestonom. Burton je skicirao tvrđavu Sumter s Batteryja, a uz zabavnu naklonost pisao je kako se Charlie razbjesnio na dražbi robova. Najbolje od svega, ispričao je kako su se fotografirali ispred zubarske ordinacije na East Bayu.
Nastavili smo na zapad kroz noć.
U Camdenu smo skrenuli na sjever, hvatajući međudržavnu cestu 77. Odatle je samo trebalo nastaviti ravno do Charlottea, ali stali smo u Rock Hillu, uzevši dvije sobe u motelu koje su gledale na rijeku. Erin je nazvala Leeja u Denver i rekla mu novosti. Nazvala je moju sobu i predložila da popijemo piće.
"Lee je izvan sebe", rekla je.
"To je dobro", hladno sam rekao.
"Što je s tobom? Ako nisi primijetio, mi smo pobijedili." Upotrijebio sam očit izgovor: umor nakon prošle noći. Ali bilo je tu još nečeg i ona je to osjetila.
"Denise je u pitanju, zar ne? Na nju smo zaboravili u cijeloj ovoj zbrci." "Ja nisam."
"Što ćeš poduzeti u vezi s tim?" "Ne znam. Nešto."
"Imao si priliku s Danteom, ali si je propustio. Muči li te to?" "Ne. Rekao sam ti, samo sam umoran."
Bilo je tu još nečeg.
Povukli smo se u sobe, ali nisam mogao zaspati. U ponoć sam mislio na Deana Treadwella i stoti put razmišljao o njegovu čudnom prijateljstvu s Archerom. Opet sam mislio na nezamislivo, pokušavajući to odbaciti od sebe, ali nije odlazilo, držalo me budnim. Spavao sam ipak nekoliko sati,

a onda sam naglo otvorio oči i sjetio se što sam sanjao. Sanjao samo Archeru i njegovoj majci Betts, a trebalo mi je vremena da se sjetim kako Betts uopće nije njegova majka.
Ujutro smo doručkovali u tišini. Lee je već bio nazvao Erin i dogovorili su se oko načina putovanja. "Možemo uhvatiti let za Atlantu u sedam navečer. Uz malo sreće, stižemo na avion za Denver. Lee želi da ja platim sve karte, a on će mi to poslije nadoknaditi."
"Ne", rekao sam. "Ti plaćaj za sebe, ja ću za Koko i sebe." Nije popuštala. "Cliff, to je njegova želja."
"Pa, neće mu se ispuniti."
Otišli smo u Charlotte i našli Orrina Wilcoxa. Libby je savršeno opisala odvratnog starog knjigolovca i nevjerojatan nered u njegovoj knjižari. Činio se poput nekoga koga nije baš previše briga za bilo što, ali sasvim je dobro reagirao kada je ugledao moj novac. "Mislim da ste gospođi Robinson spominjali tisuću dolara", rekao sam.
"Trebala je uzeti tada. Jer sada je tisuću i pol. Imam ja troškova, znate." "Dvije slike", rekao sam.
"Dvjesto pedeset za drugu. Plus troškovi izrade."
Otišli smo u fotostudio koji je bio u blizini. Nisam se želio maknuti; htio sam imati tu staklenu ploču stalno pred sobom i vidjeti kako nastaju fotografije. Fotografu je zamirisao moj novac, pa sam stajao pokraj njega u tamnoj komori i gledao kako se Burton i Charlie bude iz mrtvih. Polako, pojavljivao se Burton... prvo samo obris, zatim ulica i stablo i neki klinci iza njih. Burtonovi ožiljci odjednom su izgledali poput dva proreza na papiru. Zatim je stigao šešir, pa oči... a pokraj njega bio je Charlie, netko koga nikada nisam vidio, ali zamišljao sam ga baš takvog. Slika je bila savršeno oštra, vrlo jasna. Stajali su na ulici uživajući u danu koji je davno nestao, ali je ostao besmrtan, njihovo prijateljstvo gotovo opipljivo. Burton je izgledao kao da ga sve to zabavlja, ali i gnjavi. Charlie je zračio zadovoljstvom. Dva crnčića stajala su uz palme na pločniku, zureći u fotografa i njegovu čudnu opremu, a pola bloka dalje pas je prelazio ulicu. U daljini je konj vukao kola prema nama, ljudi su Ulazili i izlazili iz burze. Sve sam to vidio, ali pogled mi se stalno vraćao na Burtona. Lice mu se jasno vidjelo kao da je fotografija snimljena jučer. A u njegovoj ruci prebačenoj preko Charliejeva ramena bila je bilježnica koju sam upravo čitao.
Stavio sam jednu fotografiju u omotnicu adresiranu na Libby Robinson u tvrđavi Sumter. Nekoliko sati kasnije vratili smo unajmljeni automobil, platili dodatne troškove i uhvatili let za Atlantu, nadajući se da ćemo uhvatiti avion za Denver u 9:38.