Knjižarev trag

Strana 2 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Ići dole

Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 1:34 pm

First topic message reminder :



Clydell Slater bio je posljednja osoba koju bi Cliff Janeway očekivao u svojoj trgovini rijetkim i rabljenim knjigama. Čak i nekoć, dok su zajedno radili kao policajci u Denveru, nisu se slagali. No ponude poput Slaterove ne stižu svaki dan. Janeway mora samo dovesti natrag u Novi Meksiko odbjeglu djevojku pod jamčevinom optuženu za tešku provalu, pokupiti prvih pet tisuća dolara i zatim ih udvostručiti bude li imao dovoljno sreće da pronađe rijetku knjigu koju je djevojka ukrala.No nije samo novac mamac koji je privukao Janewaya. Djevojka koju traži doista se zove Eleanor Rigby, antikvarijati Seattlea pravi su hramovi izgubljene umjetnosti malog izdavaštva, a knjiga je Gavran Edgara Allana Poea nakladnika Grayson Pressa iz 1969. godine, izdanje koje službeno ne postoji. No Janewayevi stari detektivski instinkti vratit će ga do davno zaboravljenog poglavlja u povijesti zločina: niza neriješenih i – čini se – međusobno nepovezanih ubojstava. Uskoro će uvidjeti da je ustvari bio unajmljen pronaći Gavrana. Ako ta knjiga postoji, mogla bi vrijediti bogatstvo. No ljudi koji su je možda posjedovali imaju neugodnu sklonost k nasilnoj smrti…Zamišljen i ispričan u najboljoj Poeovoj tradiciji, Knjižarev trag je uzbudljiv kriminalistički roman o knjiškim i drugim zločinima, intrigantnog zapleta u koji su znalački utkani detalji knjižarskog zanata i doista raritetna knjiga.Prvi roman Johna Dunninga s likom Cliffa Janewaya, Knjižareva smrt, objavljen kao dvanaesta knjiga u NAJbiblioteci, osvojio je prestižnu nagradu Nero Wolfe, a njegovi romani U potrazi za Ginger North i Krajnji rok bili su nominirani za nagradu Edgar. Kao stručnjak za rijetke i vrijedne knjige, Dunning je vlasnik knjižare i antikvarijata Old Algonquin u Denveru gdje trguje rijetkim i prvim izdanjima za probrane kupce.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:08 pm





14
Pojavio se poput bljeska. Trepneš i nestao je, a nisi sasvim siguran da je uopće i bio tamo. Bio sam dovoljno siguran: odjednom sam bio napet, naoštren i spreman na borbu. Krenuli smo prema Hiltonu. Sada sam ja vozio, prateći jednim okom u retrovizoru promet na autocesti. Ako mi je i bio za petama dok sam skretao u grad, nisam ga vidio. Bio je mađioničar, dovoljno dobar da posumnjate u vlastite oči. Nevidljivi čovjek, tako ga je Slater nazvao, najbolji uhoda u tom poslu i nije me pratio zato što mu se sviđam. Tko je Slater? Glas Trish Aandahl odjekivao mi je u glavi. Predosjećao sam da ću uskoro otkriti tko je Slater i što želi. Imao je samo pet sati da se pokrene s mrtve točke: ne odigra li Pruitt Slaterove karte do tada, bit ćemo u zraku i sve će biti uzalud.
Parkirao sam u hotelskoj garaži i poveo Eleanor u svoju sobu. Natočio sam nam piće, razrijedivši malo njezino vodom. Pitala je može li se otuširati, a ja sam rekao naravno: sjedio sam na krevetu pokraj telefona, sretan što mogu biti nekoliko minuta nasamo. Nazvao sam Slaterov broj u Denveru.
Javila se neka žena. "Da?" Ljupka Tina, nema sumnje.
Pokušao sam zvučati kao netko iz njihova društvenog sloja, križanac između Georgea Foremana i Bugsa Morana: "Trebam Slatera."
"A tko si ti?"
"Ja sam čovjek koji ima lovu." "Ne razumijem te, frajeru."
"Samo mi daj Slatera, bit će mu drago. Reci mu da ga treba čovjek s lovom." "Clyde nije ovdje."
"Gdje je onda?"

"O čemu se radi?"
"Radi se o vreći novca, srce, i znaš što, ako mu ga ne mogu uskoro predati, brišem odavde. Neka Slater odleti do Jacksonvillea i pokupi ga sam."
"Ne znam ništa o tome."
"Neka tako i ostane, dušo. Recimo samo da je Slater obavio jedan poslić za mene, a ovo je nagrada koju sam mu obećao."
"Kvragu..."
"Nećemo se sad mučiti. Ako mi ne želiš reći gdje je, baš me briga." Disala mi je u uho. "Je li to..."
Čekao sam.
"... je li to mnogo novca?"
Morao sam se nasmijati: odigrao sam pravu kartu. "Recimo da postoji dobar razlog zašto je htio gotovinu."
"Čekaj malo, dat ću ti broj."
Čuo sam kako premeće po stvarima. "Zovi pozivni 206. Broj je 624-0500. Traži sobu 1712." Buljio sam u telefon. Polako sam ustao i pogledao zid na drugom kraju.
Slater je bio u susjednoj sobi.
Isto mi je tako mogao sjediti i u krilu.
Eleanor je izašla iz kupaonice obavijena parom. Sjedila je za ogledalom, pijuckala piće i raščešljavala svoju nevjerojatnu kosu. Pomislio sam kako je lijepa, puna iskričave i životne mladosti usprkos svojim nevoljama. Htjela je razgovarati. Glavna je tema bila naša kratka zajednička prošlost, kojoj je pridodana i njezina općenita procjena da smo vraški dobar tim lovaca na knjige. "Današnji je dan bio poseban", rekla je, "Čista uživancija." Pogledao sam u drugi zid, iza kojeg je bio Slater, i rekao joj da je zadovoljstvo bilo samo moje.
Po njezinu mišljenju, dan je bio savršen, jedan od onih koje će pamtiti:
"Ovako bih živjela svaki dan u godini da je po mojem. Hljeb kruha, vrč vina, nešto dobrih knjiga..."
Gledala me u ogledalu s otvorenom privrženošću. "I ti."
Vukla je kosu na mjestu gdje se zaplela u čvor. "Čak nam ne bi trebalo ni mnogo novca", rekla je. "Novac oduzima čar. Moraš biti malo gladan da osjetiš ono uzbuđenje koje donosi pronalaženje doista dobre knjige."
Opet me zadivila, to dijete tek izišlo iz tinejdžerskih godina.
"Baš to što nemaš novca drži te spremnim za akciju", rekla je, uhvativši moj pogled u zrcalu. Rekao sam joj da smo nas dvoje vrlo vjerojatno najspremniji za akciju od pojave Arnolda
Schwarzeneggera pa se nasmijala. "Zašto te nisam pronašla prije godinu dana", razmišljala je. "Zašto-o-zašto-o-zašto?"
"Od toga ne bi bilo velike koristi", rekoh odsutno, "budući da smo već temeljito utvrdili da bih ti mogao biti otac." Podsmjehnula se na to. "Možda i bi da si počeo zadizati suknje s trinaest godina." Pogledala me u zrcalu i rekla žarko porumenjevši:
"U ovom trenutku vjerojatno nisi raspoložen za malo zavođenja." Dugo sam i duboko razmišljao što da odgovorim i kojim riječima.
One koje sam odabrao nisu baš bile prikladne. "U ovakvim okolnostima, znaš, ovo ti nije baš najbolja ideja danas."
"Pa, bila je to tek pomisao."
Rekao sam joj da je to lijepa pomisao i da sam polaskan. U neko drugo vrijeme, možda... na

nekom drugom mjestu...
"U nekom drugom životu", rekla je i tako okončala tu temu. Odlučio sam da ostanemo ovdje gotovo do samog polijetanja našeg aviona. Slater nas je sigurno prisluškivao i to sam prihvatio kao manje od dva zla: ovdje sam mogao držati leđa uza zid do zadnjeg mogućeg trenutka. Pogledao sam zid, ali ništa mi nije govorio. Znao sam ono što sam trebao znati. Danas istražitelji mogu probušiti rupicu veličine pribadače u betonskom zidu, uvući žicu u krevet kućanici koja vara muža, snimiti njezinu ekstazu s drugim tipom u osam-kanalnom stereu i dodati glazbu Michaela Jacksona za zabavu uredskom osoblju. Ništa od toga nisam rekao Eleanor: još nije imalo smisla oglasiti opasnost. Telefonom sam naručio pizzu. Brbljala je cijelo vrijeme dok smo jeli – bio je to valjda njezin način da smanji vlastitu rastuću napetost. Govorila je o svim sjajnim knjigama koje je našla, a koje je upropastio neki glupan opsjednut analnom fazom.
Nasmijao sam se onako kako se samo srodna duša može nasmijati; i mene je zbog toga boljelo srce. Nađeš divnu knjigu starog Rossa Macdonalda, otvoriš je i vidiš da ju je neka budala svu išarala i tako uništila pola njezine vrijednosti i svu onu poželjnost još netaknute knjige. Zašto je knjiga jedini dar čiji se darovatelj osjeća slobodnim i često potaknutim da ga unakazi prije nego što ga daruje? Tko bi darovao košulju ili bluzu i tintom napisao preko nje Sretan rođendan želi ti Tikvani
Još gori od škrabala, reče Eleanor, su oni koji imaju žigove sa svojim imenom. "Kad postanem vladarica pakla, svi će ti luđaci sa žigovima morati goli proći ispred mene. Imat ću žig s riječju IDIOT, ugrijan u žeravici, i ja ću njih žigosati na najosjetljivijem mjestu koje možeš zamisliti." Takva mi se kazna činila prilično seksističkom, ali to je i bio njezin cilj. "Jesi li ikad vidio žig sa ženskim imenom... ikad?" Jesam, ali samo jedanput i to se vjerojatno nije računalo – sadistična domina čije sam ubojstvo davno istraživao. "Žene pišu u duhu darivanja", rekla je Eleanor. "Muškarci udaraju žig kao da označavaju stoku, zato da bi posjedovali." Za knjige je, tužno smo se složili, rezultat isti.
Nadao sam se da je Slater sve dobro čuo. Pogledao sam na sat: avion je polijetao za tri sata, još malo i kod kuće sam na sigurnom. Dan je zalazio u smiraj na valu knjižarskog čitanja. Zamolio sam je da definira glupana opsjednutog analnom fazom i kaže mi kako se ta karakteristika manifestira. Nasmijala se, pljusnula me po ruci i rekla, "Ne zafrkavaj me, frajeru", a noć se odmotavala. Nazdravili smo uništavačima dobrih knjiga – škrabalima, udaračima žigova i preostalim krelcima u Viking Pressu – neka njihovo preobraćenje bude brzo i trajno. U pola devet je upitala može li poslati pismo. Sjela je za stol i napisala nekoliko redaka na hotelskom papiru: zatim se okrenula, zaklanjajući pismo tijelom tako da ga ne mogu vidjeti.
Znao sam da je izvadila nešto iz torbice i ubacila u omotnicu zajedno s pismom. Zaokupljale su me razne primisli, ali ništa nisam mogao: mogao sam joj biti ili tamničar ili prijatelj. Polizala je omotnicu, zalijepila je i pozvala poslužitelja da je pošalje. A ja, njezin prijatelj, sjedio sam šutke i gledao kako nestaje.
Nakon toga sam bio malo osoran s njom. Pitala je kad moramo krenuti, a ja sam rekao da se ne brine, već ću joj reći. Odlučio sam da budemo ovdje do točno sedamdeset minuta prije polijetanja, a onda u oblaku dima zaprašimo na aerodrom. Nadao sam se da će TV prikriti naš iznenadno povlačenje. Pustit ću Slatera da sluša Tonight Show dok mu ne sine: budem li imao sreće, bit ćemo na pola puta do aerodroma prije no što shvati. Na ulici ću se morati pozabaviti samo Pruittom.
Ništa lakše, pomislio sam, oklada s izjednačenim omjerom.
Uvijek sam se kladio sam sa sobom s takvim izgledima. Zaboravio sam onaj Burnsov stih o najboljim planovima miševa i ljudi. Morao bih više čitati poeziju.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:09 pm



15

U 9:35 zazvonio je telefon. Pogledali smo se i nismo se ni pomakli. Pustio sam da zvoni i nakon nekog vremena je prestalo. Sad ćemo vidjeti, pomislio sam: ako je to bila provjera, netko će doći vidjeti jesmo li još tu.
U 9:43 opet je zazvonilo. Do tada sam se već predomislio o strategiji nejavljanja pa sam podigao slušalicu.
"Ja sam", Slaterov je glas zvučao naduto i daleko.
"Da", rekao sam ravnodušno s blagom nijansom W. C. Fieldsa. "Moramo razgovarati." "Pošalji mi telegram."
"Ne pravi se duhovit, Janeway, vrijeme ti istječe." Sumnjičavo sam zagunđao.
"Moramo razgovarati odmah. Činim ti uslugu ako si dovoljno pametan da me saslušaš." Slušao

sam.


"Izađi na hodnik." "Da, baš."
"U susjednoj sam sobi." Glas mu je bio hrapav i užurban. "Moraš izaći na hodnik da

razgovaramo."
Tada sam dobio malo dragocjena slobodnog prostora. Eleanor je ustala i otišla u kupaonicu. "Ti valjda misliš da sam ja od jučer", rekao sam čim je zatvorila vrata.
"Onda smo poravnati. Znam da ideš na let u 23:18. Pošteno te upozoravam, nema šanse da uspiješ."
"Pokušaj me zaustaviti i mrtav si, Slateru. To je pošteno upozorenje vama obojici."
"Neću te ja zaustaviti, glupane. Kvragu, hoćeš li izaći ili ne?" Razmišljao sam pet sekundi. "Hoću." Poklopio sam slušalicu. Otvorio sam torbu i izvadio pištolj. Privezao sam ga ispod kaputa i pričekao da Eleanor izađe iz kupaonice.
"Mali problem s računom, ništa važno", rekao sam joj. "Moram ići gore i srediti to. Ti sjedi ovdje, krećemo čim se vratim." joj rekao i poslušno sklopila ruke u krilu, s. iznenadnim izrazom napetosti na licu.
Otvorio sam vrata i oprezno izišao na hodnik. Palac sam zadjenuo za pojas, pet centimetara od pištolja. Slater je bio na drugom kraju hodnika i gledao u zid. Okrenuo se kad sam zatvorio vrata. Mislim da sam bio spreman na bilo što osim na ono što sam ugledao. Lice mu je udarcima bilo pretvoreno u krvavu masu. Lijevo oko mu je bilo zatvoreno, a nos spljošten uz lice. Desno je oko bilo širom otvoreno što je djelovalo groteskno, kao iz nekog starog filma Lona Chaneya.
"Što se tebi dogodilo?"
Priljubio sam se uza zid pa sam mogao promatrati obje strane.
Slater je pošao prema meni bolno posrćući. Noga mu je bila ukočena, a ruku je držao u skamenjenom svinutom položaju, kao da je pridržava nevidljiv povez.
"Pruitt", prošištao je, sav pomodrio u licu. "Jebeni gad Pruitt."
Samo sam ga gledao i nisam mogao zamisliti što se to moglo dogoditi među njima. Prišao je bliže i vidio sam zbog čega mu je glas bio pištav. Više nije imao zubalo – vjerojatno je bilo smrskano kao i ostatak njega – i govorio je kao bezubi starac.
"Kvragu, iščupat ću tom kopiletu utrobu." "Što se dogodilo?" ponovno sam upitao.
"Kujin sin me odalamio, zamalo mi je otkinuo glavu. Pao sam, a ostalo je učinio nogama." I to pošteno, pomislio sam.
"Ali platit će mi. Platit će mi na način koji još nisam ni smislio. Čak i ako neće znati da sam to ja, ja ću znati i to će biti dovoljno." Malo je zakoračio u stranu i primio se za zid. "I počet će danas.

Nešto ću ti reći, Janeway, i to nešto dragocjeno. Pruitt će te ubiti ako mora." "Neka igra loto, ima bolje izglede."
"Ne podcjenjuj gada, kažem ti." "Čuo sam te. A sad mi reci što želi."
"Knjigu, glupane, zar još nisi shvatio? Traži je već godinama."
"Reci mi nešto stvarno. Grayson ne bi mogao napraviti knjigu vrijednu tolikog truda ni da je koristio novčanice od tisuću dolara kao korice."
"To ti misliš. Zaboravi sve što si mislio da znaš pa možda nešto i naučiš. Tvoja mala prijateljica u sobi ima odgovor i Pruitt će ti je oteti i iscijediti ga iz nje makar joj morao počupati nokte."
"Reci nešto što ima smisla. Pruitt ju je imao, a vas dvojica ste je predali meni. Sad je spreman da me ubije da je dobije natrag?"
Zaustio je da nešto kaže, ali ga je škljocaj na hodniku zaustavio. Obojica smo bili napeti.
Stegnuo sam pištolj pod kaputom.
Vrata su se otvorila i Eleanor je provirila na hodnik.
Ništa nije rekla. Gledala je pokraj mene, u Slatera, i on je gledao u nju. Lice joj je bilo pepeljasto sivo, a oči raširene u strahu.
"Eleanor," rekao sam, "vrati se u sobu i sjedni." Povukla se i zatvorila vrata. "Poznaje te", rekao sam Slateru. "Isti čas te prepoznala."
Pokušao je proći pokraj mene. Iskoračio sam i prepriječio mu put. "Što hoćeš od mene, Janeway? Činim ti uslugu, imaj to na umu.
Nisam ti ništa morao reći."
"Još mi ništa nisi ni rekao. Nastavi gdje si stao. Daj svemu neki smisao." "Kvragu, sve me boli, moram leći."
"Reci mi. Ispričaj mi kraću verziju, a onda legni."
Napravio je grimasu i uhvatio se za rebra, ali nisam ga imao namjeru pustiti dok mi ne kaže ono što sam htio znati.
"Pruitt i ja smo zajedno odrasli. Južni dio Chicaga, rane pedesete. Želiš moju životnu priču?"
"Kratku verziju, Slateru. Nemamo cijelu noć, moram stići na avion."
Družili su se kao djeca, bili su od iste vrste. Nitko nije mogao podnijeti nijednog od njih, pomislio sam, pa su se držali zajedno.
"Tražio je od mene nekoliko usluga dok sam bio policajac. Popili bismo koje pivo kad god je prolazio kroz Denver. Prije četiri godine, na jednom od svojih proputovanja, rekao mi je za tu knjigu."
Nakašljao se. "Već ju je tada jako dugo jurio. Pokušavao je pronaći ženu za koju je bio siguran da ju je uzela, ali nije ju mogao naći.
Slijedio je sve tragove i nisu ga odveli nikamo." "Zašto je knjiga tako privlačna?"
"Pruitt zna gdje je može prodati. Za više novca nego što je itko od nas ikad vidio." "Ne vjerujem."
"Onda se jebi. Želiš li ti čuti ovo ili ne?... Ne mogu vječno stajati na ovom hodniku. Jedno je sigurno, mene je svakako uvjerio. One sam noći na papir koji si pročitao napisao ono što mi je rekao, ali od toga ništa nije bilo... sve do prošlog mjeseca. Tada me Pruitt nazvao iz Seattlea. Sve se zakuhalo oko te knjige koju traži. Neka je žena po imenu Rigby u zatvoru u Taosu i Pruitt misli da je knjiga kod nje."

"Zašto nije sam otišao po nju?"
"Poslije jest: prvo je morao srediti neke stvari u Seattleu. Mislio je da bi djevojčini roditelji mogli znati za knjigu, možda čak i gdje ju je sakrila; možda im je čak poslala knjigu poštom. Zato je mene poslao u Taos da pronjuškam i vidim kako stvari stoje. Tek sam stigao kad je izašla uz jamčevinu. Pruitt je došao sljedeći dan."
"I što je učinio?"
"Natjerao ju je da poželi da se nikad nije ni rodila. A to je bio tek početak onog što joj je spremio. Ta knjiga ga je progonila kao vrag grešnu dušu i vidio sam da ga svaki dan gura bliže rubu. Pomislio sam da bi je čak mogao ubiti zbog nje. Ali ona je nije htjela dati."
"Vjerojatno zato što je nije imala." "Ali vratila se po nju, zar ne?"
"Vratila se po nešto. Zar je niste stalno pratili?" "Nećeš vjerovati, Janeway. Izmakla nam je." Zurio sam u njega.
"Lukava je, nema što, malo prelukava na svoju štetu. Dok si rekao keks, zbrisala je iz države.
Pruitt je eksplodirao."
"Vjerojatno vam je tu pala na pamet mudra ideja da mene uvučete u sve to."
"Vrijeme nam je izmicalo. Policija ju je mogla pokupiti bilo gdje i onda smo se mogli pozdraviti sa svim. Pruitt je mislio da će krenuti prema Seattleu; našao je neke znance da paze na mjesta gdje bi se mogla pojaviti. I nije trebalo dugo da je spaze: poslije nekoliko dana pojavila se u North Bendu. Nisam znao što da učinim. Svakako nisam htio odustati. Pruitt mi je bio obećao dio plijena ako mu pomognem da ga ulovi. Radi se o više novca nego što možeš povjerovati, zato nemoj ni pitati."
"Mislio sam da ti novac nije važan, Clydell. Što je s poslom na radiju? Što je s časopisom Denver?"
"Sve je to sranje. Dugujem državi više poreza na dohodak nego što imam prihoda. Vikendom radim na radiju, a to nije dovoljno ni za račun za vodu. Člankom iz časopisa oblagat će krletke prije nego što se tinta osuši. Posao mi ide užasno; na rubu sam bankrota. Što još želiš znati? Uza sve to, zaista sam se bojao što bi mogao učiniti toj maloj."
Udahnuo je duboko i bolno. "Zato ako u svemu ovome tražiš pozitivca, onda sam to vjerojatno ja. Iste one noći rekao sam Pruittu za tebe. Mislio sam da te mogu namamiti novcem od jamčevine, bilo je lako dobiti dokumente od kupca jamčevine; baš njega briga tko je dovede. Ali jamčevina je bila samo mamac. Znao sam da nikad ne bi uhitio Rigby za taj novac, ne ako budeš mislio na knjigu."
Dotaknuo je lice. "Doista sam mislio da bi mogao od nje izvući knjigu. I mogao si da je policija nije uhitila i sve zabrljala. Rekao sam Pruittu da si lovac na knjige. Nije mu se svidjelo, ali bio sam uporan i kasno te noći odlučio je pokušati."
"I zbog toga je na koncu izubijano tvoje lice. Pruittu se nije svidjelo kako je cijela stvar ispala." "Nešto sam morao pokušati. Obojicu nas prepoznaje, a Pruitt joj je najgora noćna mora. Ima
pravo što ga se boji: sad je prešao rub.
On je tvoj problem, tvoj i one jadne male unutra. Ja odustajem, dosta mi je. Vraćam se u Denver."
Progurao se pokraj mene. Zastao je na vratima svoje sobe; okrenuo se i pogledao me. "Dat ću ti dva besplatna savjeta. Pruitta nisu prozvali nevidljivim čovjekom bez razloga. Može se izgubiti u gomili i nećeš ga vidjeti čak i ako znaš da je ondje. Sjajno se služi šminkom, vlasuljama, bradama, naočalama – može se prerušiti u trenu dok se ti još češkaš i pitaš kamo je nestao. I uvijek je okružen ljudima, ološem koji mu duguje usluge. Jedan od njih je debeljko, ali možda ima i drugih. Ne vjeruj

nikome. Ne daj da ti se približe i izudaraju te."
Otvorio je vrata. "Ništa od ovoga nisi čuo od mene, u redu? Sam ću pronaći način kako da se osvetim Pruittu i ne želim da mi zabije nož u guzicu prije nego što sve smislim. Evo ti zato druga vruća informacija. Pruitt ti je sjebao auto. Ako si računao da ćeš se njime odvesti na aerodrom, promisli još jedanput."
Pogledao je na sat. "U priličnoj si stisci, stari. Imaš jedan sat da je odvedeš onamo. Čuvaj se starica i debelih ljudi, Janeway. Ako se ikad vratiš u Denver, nazovi me, otići ćemo na ručak. Možda ću imati kakav posao za tebe."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:09 pm



16
Mozak mi je proradio na policijski način. Od tog trenutka djelovao sam ubrzano.
Ciljevi su mi spali na jedan. Ništa drugo nije bilo važno – ni novac, ni bol, čak ni knjige koje sam budalasto uzeo Ottu Murdocku.
Spremali smo se na bijeg. To je značilo putovati bez prtljage i putovati brzo: ostaviti knjige, ostaviti odjeću, nazvati Rigbyje iz New Mexica i nadati se da Crystal može doći po moje stvari. Nije baš bilo savršeno rješenje, ali kad imaš ženu koju moraš čuvati, knjige vrijedne osam tisuća dolara u kartonskoj kutiji i čovjeka za petama koji je možda ozbiljno poremećen, bilo bi malo previše tražiti savršenstvo.
Išli smo u Taos, preko Pruitta mrtva, ako baš tako želi.
Nije bilo vremena za policiju: ne bi nam pomogli. Dok bi me u Seattleu provjerili, moj bi avion bio negdje iznad Wyominga. Kreni.
Kreni odmah i budi brz.
Nazvao sam taksi. Otpravnica je rekla da ima vozača u našem susjedstvu. Moramo pričekati pet minuta, najviše deset.
Čuvaj si leđa.
Nazvao sam recepciju. Da, Hilton ima autobus koji vozi na aerodrom. Vozi dvaput u sat vremena, sedam minuta nakon punog i pola sata. Bilo je 9:55.
Ključ.
Crystal će trebati ključ sobe da uđe i uzme moje stvari. Morao sam ga sakriti negdje gdje ga može naći.
U auto.
Tamo u garaži, prema svim pravilima logike, čekat će Pruitt. Dobro. Suoči se otvoreno s gadom.
Eleanor je ukočeno sjedila na stolici. Izgledala je prestravljeno, članci na prstima bili su joj bijeli dok je stezala naslone za ruke. "Z-zašto... to r-radiš?"
Pružio sam ruku prema njoj, ali je ustuknula kao da sam joj ponudio zmiju. "Ja sam na tvojoj strani, mala", rekao sam joj, ali nije pomoglo.
"On-naj č-čovjek na hodniku..." "Zove se Slater. Nema ga više." "On je s c-crnim čovjekom." "Nije on ništa. Otišao je." "Crni č-čovjek."
Stegnuo sam joj rame. "Razvedri se, sada si u dobrim rukama."
Ugasio sam svjetlo, upalio televizor. Više nitko nikoga nije zavaravao. "Hajdemo", rekao sam. Otišli smo s odjećom koju smo nosili na sebi. Objesio sam znak Ne ometaj na vrata.
"Drži se uz mene", rekao sam joj dok smo ulazili u garažu.

Tako je jako drhtala da je jedva hodala. Naši su koraci odzvanjali dok smo išli prema daljem zidu gdje sam ostavio svoj auto.
Cijelo vrijeme nas je pratio, osjećao sam ga u mraku. "Molim te." Eleanorin glas se tresao od straha. I ona ga je osjetila ondje, a Slater je imao pravo, on je bio njezina babaroga: od same pomisli na njega postajala je rastresena i obamrla.
"Crni čovjek", prošaptala je. "C-cr... čovjek."
Obgrlio sam je rukom oko ramena. "Sve je u redu. U avionu ćemo se smijati ovome." "Crni čov-čovjek je ov-ovdje."
"Budi tiho sad. Idemo u zemlju sunca."
Trzajem sam otvorio vrata i ugurao je u auto. Pogledao sam preko krova, prelazeći očima duž prilaza i preko garaže do vrata. Tek da se vidi, obišao sam oko auta, otvorio vozačeva vrata i skliznuo pod kotač.
Gledao sam u ogledala. Stavio sam ključ u bravicu i okrenuo. Samo je škljocnuo i ništa više. Eleanor je tiho zacviljela na sjedištu pokraj mene.
"U redu je, to sam i očekivao", rekoh smireno. "Samo ti sjedi, začas ćemo izaći odavde." Izašao sam iz auta i zaključao vrata.
Učinio sam nekoliko rutinskih pokreta, a krajičkom oka zvjerao sam okolo kao sonar. Podigao sam poklopac motora.
Pogledom pretražio garažu.
Pogledao na sat, pretvarajući se da gledam u motor. 10:01. Autobus je kretao za šest minuta.
Spustio sam se na pod garaže. Pretvarao sam se da gledam ispod auta. U dlanu sam držao ključ sobe i gurnuo ga iza prednjeg branika.
Odande sam pogledao po garaži. Leđima okrenutim prema zidu mogao sam vidjeti sve ispod kotača pedeset automobila. Dva para nogu... dva tipa išla su prema meni.
Polako sam ustao, izvedba za Oscara. Bio je to neki debeljko tamne kose, a pokraj njega mladi mišićavi frajer u trapericama. Debeli je nosio poslovno odijelo i gegao se prema meni s izrazom ljubazne dobroćudnosti.
Zalupio sam poklopcem motora i začudio se zašto nisam bio iznenađen kada su prišli autu tik do mojeg.
"Hej, stari", rekao je debeljko. "Kako možemo doći do Queen Anne Hilla?" "Mislim da je to prema zapadu, odmah sjeverno od grada. I ja sam ovdje stranac." Pogledao me preko krova svojeg auta. "Imaš problema?"
"Da. Vražji auto neće upaliti."
"Reći ću tipu dolje da ti pozove vučnu službu ako hoćeš." "Neće mi pomoći. Žuri mi se."
"Možda je nešto jednostavno. Bobby se razumije u aute. Daj da ti malo zirne ispod poklopca." "To me ne može mnogo stajati."
Podigao sam poklopac pa smo se nas trojica nagurali u prostor između auta i zida. Bili su tu, dovoljno blizu da se poljube. Mogao sam vidjeti svježu ogrebotinu na debeljkovu vratu gdje se porezao brijući se. Meso oko ušiju drhturilo mu je kao puding od vanilije. Mali je držao ruku u fetalnom položaju, skvrčenu unutra prema pojasu.
Pridržava tuljac pun kovanica, pomislio sam – to je učinkovito gotovo kao i mjedeni bokser ako udari svom snagom.
Evo me, mislio sam, napadnite me najbolje što znate. Kad je mali krenuo, brzo sam zakoračio u

stranu. Njegova stisnuta pesnica udarila je u auto, tuljac se otvorio i kovanice su zazveckale po podu. Snažno sam ga opalio desnicom u čeljust i pao je kao vreća prljava rublja. Osjećao sam kako debeljko traži nešto ispod kaputa, ali bio sam brži, a istu sam stvar imao ispod svojeg. Okrenuo sam se i udario ga koljenom u prepone. Izbio sam mu zrak i sljedeći put kad je trepnuo, moj pištolj mu je bio prislonjen na podbradak, napola utonuo u salo.
Teško je disao kroz nos, a oči su mu bile razrogačene od straha i iznenađenja. Pljusnuo sam ga preko usta i zavrtio ga, udarivši njime o zid. Izvukao sam mu kalibar .38 s prigušivačem iz pojasa i zadjenuo ga za svoj. Mali je još ležao u nesvijesti. Kleknuo sam, pretražio ga i našao još jedan pištolj za svoj arsenal.
Odvukao sam debeljka oko auta. "Gdje je Pruitt?" "Ne znam nikakvog Pruitta."
Zgrabio sam ga za kravatu i snažno povukao. Pokušao se izmaknuti: zabio sam mu jednu pod rebra, a on se presavio šišteći prema podu. Zgrabio sam ga za kosu i udario mu glavom u auto, spustio sam se skupa s njim između auta i rekao škrgućući zubima: "Želiš umrijeti u ovoj garaži, debeli? Želiš umrijeti baš sada, tu na ovom podu?" Pištolj sam mu uglavio između čeljusti i uha i pozorno me slušao. Očima je pokazao duž prolaza prema spiralnoj tami.
"To je već bolje. Slaži mi još jednom i bit ćeš hrana za pse. A sad mi reci, ima li ondje još štakora s njim?"
Odmahnuo je glavom – nema.
"Daj mi svoje ključeve." Izvukao ih je iz džepa. "Koji je od prtljažnika?" Pokazao ga je. Uzeo sam privjesak i otvorio prtljažnik. "Uđi i lezi."
Pogledao me molećivim pogledom. Zgrabio sam ga za šiju, okrenuo i čvrsto posjeo u prtljažnik. Mahnuo sam pištoljem pa je prebacio noge preko ruba i smotao svoje oblo tijelo oko rezervne gume.
Zatvorio sam prtljažnik. Bilo je 10:08 i sam nas je neprijatelj spasio od zla. Premjestio sam Eleanor i bacio pištolje na sjedalo između nas.
Klizili smo niz prolaz u debeljkovu autu. Eleanor je sjedila skamenjena, stežući koljena kao dijete na svojoj prvoj vožnji vlakom strana.
Izašao sam na ulicu baš kad i autobus. Uz cviljenje guma skrenuo sam sjeverno na Šestu aveniju. Lebdio sam, bio sam tako visoko da sam mogao dohvatiti mjesec. Morao sam se obuzdati, prisiliti da stanem na crveno svjetlo. Zadnje što mi je trebalo, sad kad sam gotovo dobio igru, jest da me zaustavi prometna policija, i to s autom punim pištolja.
Vukao sam se sporednim ulicama i tražio ulaz na autocestu. Stao sam na još jednom semaforu. "Crni čovjek", rekla je Eleanor, no ja sam pogledao i ulica je bila prazna.
"Nema ga više. Naprašili smo ga, Rigby. Vrijeme je da počneš razmišljati što ćeš raditi kad dođeš u New Mexico."
Nagnuo sam se preko volana i pogledao je. Izgledala je poput stranca, izbezumljena od straha. "Pobijedili smo", rekao sam.
Izgledala je kao sve samo ne kao pobjednik. Izgledala je poput tisuću i jedne žene koju policajac sretne u dugoj karijeri punoj nasilja.
Kao žrtva. "Crni čovjek..."
"Je li on tvoj progonitelj?"
Pogledala me. "On je svugdje. Ne mogu se okrenuti..."
"On je nitko i ništa, dušo, obično strašilo. Preplašit će te samo ako mu to dopustiš."
"Bio je u New Mexicu. Kad sam došla u Colorado, i tamo je bio." Sklopila je oči i zadrhtala

pred nekim svojim demonom. "Kamo god odem, on me nađe. Podignem slušalicu, a on je s druge strane i pušta mi onu pjesmu."
Tip iza nas je zatrubio. Bilo je zeleno. Krenuo sam i blago joj protrljao rame, ali činilo se da nije primijetila.
"Tamo je", reče. "Vidjela sam ga."
Pogledao sam ulicu u retrovizorima i nisam vidio ništa. "O, Bože", rekla je. "O Bože O Bože O Bože..."
"Potukli smo ga. Odlazimo odavde." "Odvedi me natrag u zatvor." "Idemo u New Mexico."
"Ne!... Ne... Odvedi me natrag u zatvor..." "Slušaj me."
"Odvedi me natrag u zatvor... odvedi me... odvedi me..."
Dosta je razgovora, pomislio sam: što manje govorimo u ovom trenutku, tim bolje. Mislio sam, kad bih je samo mogao ukrcati na avion, opet bih je pridobio: tada bismo imali cijeli let do Albuquerqueja da se smirimo i počnemo otkrivati istinu. Uputio sam joj dug i žalostan pogled. Lice je prekrila rukama, ali vidio sam da me njezine oči gledaju kroz prste.
Nagazio sam po gasu i izbio s južne strane na autocestu. Vozio sam gotovo pedeset kad je naglo otvorila vrata i s luđačkim vriskom iskočila.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:09 pm



17
Stisnuo sam kočnicu, auto je proklizao preko mokrog kolnika i udario u zaštitnu ogradu. Iskočio sam na zaustavnu traku i potrčao uz rub mračne udoline. Bila je negdje dolje na ulici: nisam je mogao vidjeti, ali čuo sam kako vrišti dok sam se sklizao niz padinu. Mogao sam dobro promotriti ulicu koja je vodila natrag prema gradu: nije otišla tuda, dakle sigurno se spustila ispod autoceste prema istoku. To me dovelo do sumorne četvrti s otrcanim pročeljima trgovina i mračnim svratištima. Ulice su bile puste zbog kiše i bilo je kasno... Četvrt je bila mrtva kao staro groblje. Mokro lupkanje mojih koraka probijalo je monotono šištanje kiše, ali lovio sam duha. Bila je nestala. Prešao sam preko ulice držeći se još za slamčicu nade. Sada je već mogla biti ulicama dalje, idući u bilo kojem smjeru. Pogodi krivo i možeš se pozdraviti s njom: kad sljedeći put pomoli glavu, lovit će knjige na Floridi. Mogla bi zauvijek tako životariti u toj anonimnoj subkulturi, a da nikad ne plati porez, da joj ime nikad ne bude zabilježeno na nekom službenom dokumentu i da je nikad ne vide ni prijatelji ni neprijatelji. Uronio sam dalje u kišu kao da se iznenada materijalizirala jedan blok zgrada dalje. Ali ulica je svejednako bila prazna. Došao sam do novog raskrižja i stao da pogledam. Više nije bilo koristi od trčanja, mogao sam isto tako trčati i od nje. Hodao sam duž mračnih i mokrih zgrada zagledajući u pukotine i procjepe.
Zameo je prokleti vjetar, kujin sin. Prošao sam pokraj žmirkava svjetla obližnjeg bara i pogledao na sat: 10:23. Još je bilo moguće stići na avion kad bi se ovaj čas urazumila, kad bismo nabasali jedno na drugo u mraku, kad bi auto još bio uz ogradu gdje sam ga ostavio, kad bih imao sve račune sređene s onim gore, kad bi na vrbi rodilo grožđe i kad bih nekažnjeno mogao prekršiti sva ograničenja brzine do aerodroma. Zastao sam, naslonio se na poštanski sandučić i čeznuo za predahom, ali Sreća je otišla svojim prevrtljivim putem.
S nekom slutnjom sam pogledao u bar. Nije bilo nikog osim lokalnog pijanca koji se držao svog kraja šanka još od kraja prohibicije. Pošao sam uz ulicu po kiši, ne želeći priznati da je gotovo. Nešto se još moglo dogoditi. Nešto se još može dogoditi, pomislio sam opet, ali na mojem satu je

bilo 10:30 i to nešto moralo se dogoditi sada.
Ono što se dogodilo nije baš bilo to na što sam mislio. Neki auto je skrenuo u ulicu i znao sam da je Pruitt već pola bloka dalje; boja i oblik tog Pontiaca bili su mi zauvijek urezani u srce. Zakoračio sam u sjenu i gledao ga kako prolazi pokraj mene. Činilo se da me nije vidio: polako je klizio; stajao sam mirno i gledao ga kako prolazi cijelim blokom. Lovio je, baš kao i ja: pomalo bi vozio, polako, povremeno zastao i pogledao nešto. Izgleda da nas je obojicu debelo prešla. Pruitt se zaustavio na uglu i okrenuo. Potrčao sam svom snagom i došao do ulice preko puta mnogo prije nego što je skrenuo iz sljedećeg bloka. Nije žurio, trudio se da mu ništa ne promakne dok je pregledavao jedan blok i prelazio na drugi. Blok je bio mračan: nije bilo uličnog svjetla i pomislio sam da bih mogao trčati duž ruba zgrada a da me ne vidi. Nešto se još moglo spasiti od ove trule noći kad bih se samo mogao dovoljno približiti da otvorim ta vrata i izvučem Pruittovu guzicu iz auta.
Par svjetala okrenulo se prema meni dva bloka dalje. Priljubio sam se uz udubljenje nekih vrata dok su dva auta palila i gasila svoje farove. Bio je to debeljkov auto – mogao sam vidjeti slomljeni branik na mjestu gdje je udario u zaštitnu ogradu. Potapšao sam se po džepu i znao da sam im ostavio ključeve, što je bila glupa pogreška, a ostavio sam im i pištolje na sjedalu. Automobili su stali jedan do drugog da popričaju. Onda je Pruitt skrenuo desno i nastavio voziti oko bloka, a debeli je išao u mom smjeru. Prošao je i vidio sam dvojicu unutra – malac je, u stanju pripravnosti, bio izvaljen u sjedalu kao da još nije došao k sebi. Da nema Pruitta, s užitkom bih se opet pozabavio ovom dvojicom. Htio sam nekoga smjestiti u bolnicu i bilo tko od njih trojice mi je odgovarao.
Pustio sam debeljka da uđe u sljedeći blok. Opet sam izašao na kišu i potrčao za Pruittom. On je još bio premija u cijelom ovom cirkusu, ali kad sam stigao do sljedećeg ugla, već ga nije bilo. Opet sam mogao krenuti u bilo kojem smjeru i pogoditi ili pogriješiti, ili čekati u mjestu dok kotač ne napravi krug. Kad se ništa nije dogodilo, prešao sam na tamnu stranu ulice i polako hodao, nadajući se da će me svi sustići. Neko se vrijeme činilo da je sva radnja premještena na neku drugu pozornicu. Nitko nije ni dolazio ni odlazio. To me zabrinulo i tri bloka poslije još sam bio zabrinut kad je Eleanor skrenula iza ugla daleko ispred mene i žustro krenula uz ulicu prema meni.
Bila je dva bloka daleko, ali još uvijek je dolazila. Stajao sam spljošten u uskom udubljenju vrata i u mislima je požurivao. Provirio sam i još je bila ondje. Prošla je pokraj svjetla u sljedećem bloku i sad sam je mogao jasno vidjeti. Nije izgledala ništa lošije zbog tumbanja niz padinu. Kosa joj se raspustila, ali to je bilo dobro: mogao sam je zgrabiti i držati je tako ako ustreba. Sad je bila dovoljno blizu da je uhvatim, ali pustio sam je da prilazi, svaki je korak povećavao sigurnost. Kad bi tako nastavila, prošla bi tako blizu da bih je mogao uhvatiti bez potjere. Uvukao sam se u udubinu najviše što sam mogao: nisam se usuđivao ni proviriti dok se približavala. Već sam bio siguran da ću je imati, a onda se činilo da je sve stalo. Izgubio sam osjećaj da je tu, morao sam pogledati. Još je bila jedan blok daleko, stala je kao da ju je intuicija opomenula. I dalje sam čekao. S velikom prednošću u startu i stravom u srcu, još je mogla otežati stvar. Prešla je na drugu stranu ulice. Smetalo joj je nešto u okolini: u glavi joj je zazvonilo na uzbunu i bila je poput prepelice koju tek što nisu istjerali iz skrovišta. Zaklonio sam lice u pukotinu i bio miran kao smrt. Ali kad sam opet pogledao, hodala je u suprotnom smjeru, opet uz ulicu odakle je i došla.
Iskočio sam iz udubljenja i potrčao na vrhovima stopala. Protegnuo sam se i progutao blok pokušavajući nadoknaditi izgubljeni teren prije nego što se okrene i spazi me. Zamakla je u pokrajnju uličicu. Doklopotao sam i pogledao niz mračan i uzak prolaz. Nešto se pomaknulo jedan blok dalje, treperava mrlja na kiši. Sad je bila uplašena i trčala je iz sve snage: odustao sam od prikradanja i potrčao za njom kroz tamu. Udario sam u red kanti za smeće, pao uz strašan zveket, odmah se okrenuo i ustajući potrčao dalje. Ali više je nisam vidio, nisam vidio ništa u tami pred sobom.

Izbio sam na ulicu osvijetljenu jedino udaljenom svjetiljkom. Bilo je točno podne na Plutonu, svijetu punom zla. Vrisnula je i krik je bio ispunjen takvom demonskom stravom da sam ustuknuo, a kiša je umalo prestala padati. Daleko na kraju bloka vidio sam Pruittova tipa kako je gura u auto. Debeli je stajao kod vozačevih vrata i pušio cigaretu sve do članaka na prstima. Nije bilo šanse da ih uhvatim. Debeli mi je uputio dug pogled dok sam dotrčavao uz blok. Odbacio je cigaretu, odbacio je i mene, ušao je u auto i odvezao se u vrtlogu pare.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:10 pm



18
Hodao sam ispod autoceste uspinjući se prema Šestoj aveniji. Više nisam osjećao kišu. Pruittova prikaza stalno mi je bila za petama, tjerajući me dalje niz opustjelu ulicu. Vidio sam njegovo lice na lutkama u izlozima i osjećao kako me njegove oči promatraju iz ulaza.
Čuo sam njegov glas kako se penje iz odvoda gdje se slijevala kiša s ulica. Tada je groznica prošla i osjećao sam se čudno smiren. Sjetio sam se nečeg što bi moglo biti njegova propast: imao sam osjećaj da treba brzo djelovati, ali ne i da sam poražen. Noć je tek počela, igra još nije bila gotova, sa svakim blokom zgrada bio sam sve usredotočeniji. Neću provesti noć sjedeći u sobi i pletući džemper.
Imao sam prilično dobru predodžbu o tome što će Pruitt misliti.
Da ću ujutro nazvati sud, uložiti žalbu i poslati murjake za njim. To je značilo da će se sutra dati u bijeg, ali da će noćas možda ostati skriven. Za njih sam ja bio kreten iz Denvera koji se u ponoć ne bi snašao u Seattleu ni da se iznenada pojavi gradonačelnik i da mi svoju limuzinu s vozačem. To je bilo dobro: upravo ono što sam želio da misle.
Dok sam došao do pola Šeste avenije, krv mi je već brže kolala.
Stao sam kod Hiltona, uzeo ključ i ušao u svoju sobu. Nisam se ni presvukao – ovo je bila samo kratka stanka, opet ću izaći, ići ću pješice i smočit ću se. Sjeo sam na krevet s telefonskim imenikom Seattlea i prvo učinio ono očito. Nije bilo Ruela Pruitta ili R. Pruitta među privatnim osobama: ništa pod njegovim imenom pod Detektivske agencije ili Istražitelji na poslovnim stranicama. Na neki čudan način i ovo je bilo dobro: pridonijelo je onom osjećaju sigurnosti na koji je, nadao sam se, Pruitt noćas računao.
Sada ga treba pronaći.
Pretražio sam svoju prljavu odjeću i u džepu košulje koju sam nosio taj prvi dan našao komadić papira na kojem sam zapisao broj njegovih registarskih pločica.
Nazvao sam Denver.
Pospani glas javio se na telefon. "Halo?" "Neal?"
"Da... tko je to?" "Cliff Janeway."
"Cliff... Isuse, koliko je sati?"
Pogledao sam na sat. Bilo je točno 11:18. Moj avion za Albuquerque polijetao je baš ovaj čas. "Kod tebe je prošla ponoć. Slušaj, žao mi je, znam da čvrsto spavaš.
Ali izgubljen sam u Seattleu i trebam veliku uslugu od starog prijatelja."
Čuo sam ga kako se meškolji u krevetu dvije tisuće kilometara daleko. Žena ga je upitala tko je to i on joj je rekao. Patnički je uzdahnula pa sam mu rekao neka joj kaže da mi je žao. "Čekaj da prijeđem na drugi telefon", rekao je.
Čekao sam i nadao se da je odanost među starim partnerima još živa i zdrava u Denveru. "Da, Cliff?... Koji se vrag događa?"

"Trebam veliku uslugu, Neal." Skliznuo sam u laž uz mali ubod savjesti. Hennessey je bio prekrut da bi čuo istinu, a ja ću se pobrinuti da ga ništa od toga poslije ne grize. "Trebam se naći s jednim tipom i mimoišli smo se u noći. Imam samo njegov broj pločica, a treba mi adresa."
Na vezi je bila tišina.
"Ovo je važno, Neal... Ne mogu ti reći kako mi je očajnički to potrebno. Mislio sam da možda ima nešto u Nacionalnom registru počinitelja kaznenih djela... Možeš doći do toga za dvadeset sekundi."
"Imaš li razloga sumnjati da je auto ukraden?"
"Ne, ali ta prokleta računala ti sve kažu. Čak i ako je tip kasnio s plaćanjem prometnih kazni..." "Cliff," reče Hennessey onim odmjerenim tonom koji sam tako dobio poznavao, "nekad je teško
biti tvoj prijatelj."
"Hvalit ću te i na samrti."
"Kvragu, ovi podaci nisu za takvu namjenu." Obojica smo to znali. Kao i uvijek, pričekao sam ga.
"Nazvat ću, ali ništa ne obećavam. Nazovi me opet za pola sata, Četrdeset minuta."
Znao sam da neće tako dugo trajati: Hennessey će informaciju Imati gotovo istog trena, tolika je bila moć policajca u eri kompjutera. Povjerljiv će podatak dobiti preko dispečera u denverskoj policijskoj upravi koji će ući u državni sistem, a onda će pola sata razmišljati prije nego što mi je odluči dati.
U međuvremenu sam imao nešto slobodnog vremena.
Opet sam hodao, kroz kišu u noći. Trebao sam nekakav prijevoz pa sam otišao na benzinsku crpku na koju je Rigby dao odvući Eleanorin auto. Još je bio ondje, u ograđenom dvorištu iza zahoda. Rekao sam radniku da sam joj brat i da su me poslali da ga dovezem umjesto nje. Nije se mnogo brinuo: nije se radilo o otmjenom autu i jedva je čekao da ga makne iz svog dvorišta. "Pronašao sam četiri dosta dobre rabljene gume koje mogu prijeći još trinaest, šesnaest tisuća. Račun iznosi osamdeset šest dolara i deset centa. Želite li platiti odmah?"
Naravno, rekao sam. Već sam odavno prestao razmišljati o novcu pa sam mu dodao svoju svinutu Master karticu. "Vaš je", rekao je, provlačeći karticu kroz aparat. "Ključevi su iznad štitnika za sunce." Vratio sam se u dvorište i otvorio vrata auta. Zaškripala su na hrđavim šarkama. Sjedala su bila posve izlizana, vjetrobran je bio napuknuo i hladan zrak puhao je odozdo. Mjerač prijeđenih kilometara bio je živa komedija – pokazivao je 55 219, što se moglo ozbiljno shvatiti samo ako se već treći put okretao iznova. Otvorio sam pretinac. Upalilo se malo svjetlo, ugodno iznenađenje. Vidio sam neke papire – prometnu dozvolu, policu osiguranja i korice s bilješkama koje su, čini se, bile tablice trenutnih vrijednosti knjiga, rukom ispisane tintom na knjigovodstvenom papiru. Sve su to bile knjige Grayson Pressa.
Za svaki naslov postojale su posebne stranice. Naslovi su bili potpuno opisani, a mnoge varijante pribilježene, s cijenama i imenima trgovaca koji su ih prodali. To je bilo uzeto iz Knjižarskog indeksa cijena, s brojevima knjiga ispisanim po rubovima. Materijal je prosijala profesionalno kao bilo koji trgovac knjigama, zapisavši godinu prodaje i stanje, zajedno s vlastitim dojmom o tome jesu li trgovci knjige precijenili ili podcijenili. Bio je to dostupan skup podataka o cjelokupnom Graysonovu djelu. Zadnja je stranica bila označena s Poe/Gavran, izdanje 1949. Za proteklih deset godina bila su pobrojana samo tri primjerka. Običnom olovkom je zapisala da je Russ Todd u Arizoni prodao primjerak kojeg nije bilo u katalogu za 600 dolara. Russa sam poznavao dovoljno dobro da sam ga mogao nazvati i pitati ako zatrebam. Najzanimljivija, pomislio sam, bila je riječ izdanje, koja se pojavila samo kod ove knjige. Činilo se da ukazuje na ono što sam već znao –

da neki ljudi vjeruju u postojanje još jednog izdanja i da je Eleanor možda jedna od njih.
Sve sam vratio kako je i bilo. U kartonskom ovitku sa strane u pretincu pronašao sam njezin adresar. Sam se otvorio na slovu G, toliko je često ta stranica bila korištena. Napisala je neka imena pod općim naslovom Grayson. Bili su to trgovci knjigama iz cijele zemlje, neki od njih su mi bili poznati kao stručnjaci za visokokvalitetne knjige. Bio je tu i lokalni broj Allana Hugginsa, Graysonova bibliografa, a na dnu stranice nalazila su se tri imena napisana svježom tintom i štampanim slovima.
Nola Jean Ryder Jonelle Jeffords Rodney Scofield
*Jonelle Jeffords prepoznao sam kao ime žene u Taosu u čiju kuću je Eleanor provalila. Bio je tu broj telefona koji je počinjao pozivnim brojem 505. Broj Rodneyja Scofielda počinjao je s 213, što sam prepoznao kao Los Angeles. Pokraj Nole Jean Ryder nije pisalo ništa. Sjeo sam za upravljač, sam sebi držao fige i okrenuo ključ.
Da, zbilja, upalio je.
Opet sam bio u igri. Imao sam auto.
Stao sam u Hiltonu i nazvao Hennesseyja. Znao sam po opreznom tonu njegova glasa da ima ono što želim.
"Imam loš predosjećaj s ovim."
"Neal, tebi je u prirodi da imaš loš predosjećaj. Počni se zaista brinuti onda kad ne budeš imao loš predosjećaj,"
"Jako smiješno. Jednog dana ću zbog tebe dobiti otkaz, u to uopće ne sumnjam. Ne, molim te, nemoj mi govoriti ništa o tome... Nećeš valjda i ovoga ubiti?"
"Odakle ti samo takvo pitanje?"
"Ne znam. Samo sam imao viziju tamošnjih plaža posijanih leševima, a svi se zovu Pruitt. To mi baš ne sjeda dobro u jedan nakon ponoći."
"Samo ću mu otići u mali prijateljski posjet." "Kao kum, ha? Imaš takav prizvuk u glasu."
Više se nije imalo što reći: ili će mi dati ili neće.
"Tvoje su pločice registrirane na Kelvina Ruela Pruitta. Ima šest starih neriješenih problema sa zakonom i to sve u Illinoisu. Neoprezna vožnja, nepojavljivanje na sudu, ček bez pokrića koji nikad nije pokriven i tome slično. Neće juriti za njim u drugu državu, ali ako ga ikad zaustave u Chicagu, bit će to skupo putovanje."
Uzdahnuo je i dao mi Pruittovu adresu.
"Blagoslovljen bio, gospodine Hennessey, ti dragi stari čovječe. Sad se vrati u krevet i usreći ženu."
"Kad bi joj se posrećilo."
Sjeo sam za stol i razmotao plan Seattlea. Pruitt je živio u mjestu koje se zvalo Lake City, sjeverno od grada. Označio sam ga na karti, ali već sam bio upamtio ceste. Reda radi nazvao sam Taos i rekao im da je Rigby pobjegla. Usamljeni dispečer primio je poruku i uspio mi prenijeti svoj prijezir preko širokog prostranstva planina i ravnica. Nisam se potrudio da mu kažem da ću naći Rigby i dovesti mu je natrag. Mislio sam da ionako ne bi povjerovao u to.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:10 pm



19
Uto doba noći bila je to vožnja od petnaest minuta. Propuh s poda postao je snažan ledeni vjetar

od kojeg sam se ukočio u mokroj odjeći. Grijač je bio tek djelomično učinkovit, počeo je zagrijavati kad sam već stigao do skretanja za Lake City. Krenuo sam na istok 125. ulicom, vijugajući kroz mračne i uske prilaze u stambenom dijelu sve dok nisam pronašao ulicu u kojoj je stanovao Pruitt.
Bila je obavijena mokrom tamom, a rijetke ulične svjetiljke nisu bile djelotvornije od svijeća. Kiša je i dalje nadirala, pljušteći poput silovite vodene terapije. Prva stvar koju sam ugledao skrenuvši u taj blok bio je debeljkov auto parkiran ispod drveta na Pruittovoj adresi. Brzo sam zaokrenuo i stao iza njega, a zatim sam neko vrijeme sjedio s uključenim grijanjem i oporavljao se od hladne vožnje. Kuća je bila zaklonjena drvećem, a sa strane se nalazilo gusto grmlje. Nijedan njezin dio nije se vidio s ulice. Također nije bilo ni traga Pruittovu Pontiacu, što je bilo uznemirujuće, ali se moglo objasniti garažom koja se nalazila straga. Po satu je sada bilo 1:18: gotovo tri sata otkad su je ugrabili na ulici. Morao sam pretpostaviti najgore i krenuti otuda. Pretpostavimo da su sva trojica bili u kući. Jedan od njih će vjerojatno biti postavljen da stražari. Debeljko i malac nisu me jako plašili. S razbijačima sam mnogo puta imao posla i uvijek podviju rep kad igra zagusti. Pruitt je bio faktor X, nepoznanica.
Nikad ne znaš što će psihopat učiniti ili što ćeš ti morati učiniti ako ga pokreneš.
Izvukao sam pištolj i zadjenuo ga za prednji dio pojasa. Još sam sjedio, mučilo me nešto što nisam mogao otkriti. Tada sam vidio da su vrata debeljkova auta otvorena na kiši, sasvim malo, oko petnaest centimetara. Unutarnju svjetlo se upalilo: to je potrošilo akumulator i auto obavilo mutnim, neprirodnim sjajem. Odveo ju je u kuću, pomislio sam: morao ju je nositi pa nije zatvorio vrata, a onda se zaboravio vratiti i zatvoriti ih. Sjetio sam se dućana Otta Murdocka, izvukavši tu vezu iz kiše, sam Bog zna odakle. Stvari su ostavljane prazne, otvorene, bez pažnje. Ljudi su odlazili i nisu se vraćali. Nije bilo ničeg zlokobnog u tome, osim mojeg upornog osjećaja da nekako ne bi trebalo biti tako.
Morat ću maknuti Eleanorin auto, to sam znao. Pruitt će ga isti tren prepoznati i ako se slučajno doveze, izgubit ću svoju najveću prednost, iznenađenje. Odvezao sam se oko bloka i parkirao u mraku iza kamioneta. Opet sam hodao po kiši. Oprezno sam prišao debeljkovu autu. Obišao sam do vozačeve strane i pogledao unutra. Njegova lisnica ležala je rastvorena na sjedalu. Bila je puna novca... pet, šest stotina dolara. Izvukao sam njegovu vozačku dozvolu i zagledao se u sliku. William James Carmichael, pisalo je. Zapisao sam njegovo ime i adresu. Pogledao sam u pretinac i našao nekoliko pisama adresiranih na Willieja Carmichaela. Vratio sam ih, izašao iz auta i odšetao do prilaza koji je vodio do kuće.
Bila je posve zaklonjena drvećem. Vidio sam svjetla u daljini i pješačku stazu koja je išla uz prilaz. Staza je bila obrubljena grmljem, ali još, mislio sam, previše vidljiva iz kuće. Došao sam po prilazu, crnom kao ugljen, svaki put čvrsto zakoračivši. Spajao se sa stazom kod pristupa ulaznim vratima popločanog kamenom. Jedino svjetlo dolazilo je kroz prednje prozore, prigušeno zavjesama i odbijalo se od glatkog kamenja na pristupu.
Tri duga koraka dovela su me sasvim uz kuću. Pošao sam do vrata gledajući i osluškujući. Ništa se nigdje nije događalo. Vrata su bila zaključana, nikakvo iznenađenje. Prislonio sam glavu uz njih i čekao hoću li čuti korake, kretanje, bilo što što bi odavalo prisutnost nekog živog. Ništa se nije čulo.
Samo... slabašan zvuk glazbe.
Odmaknuo sam glavu i glazba je prestala. Opet sam poslušao.
Ritam se činio izazivački poznat, kao nešto što znam, ali se ne mogu sasvim prisjetiti. Postojani šum kiše skoro ga je potpuno prigušio. Drhturio sam na pragu svojih osjetila, bio je to jedan od onih komadića kojih se napola prisjećate, a koji vas izluđuju u dva sata ujutro.
Osim toga, kuća je bila mirna, tako tiha da je izazivala osjećaj nelagode. Polako sam se povukao

natrag do grmlja i okolo sa strane kuće. Vidio sam svjetlo na prozoru, mutno i daleko, koje je prodiralo iz druge sobe sasvim u dnu kuće. Probio sam se kroz raslinje i provirio kroz mali razmak između zavjesa. Vidio sam dio radne sobe, uredan i lijepo namješten onim što je izgledalo kao antikne stolice. Nekako se nije uklapalo u ono što sam znao o Pruittu, ali s ljudima se nikad ne zna: čovjeka doista nisam poznavao. Škiljio sam kroz procjep i ugledao vrata koja su vodila u hodnik. Svjetlo je dopiralo sprijeda, a ovdje straga se ništa nije događalo.
Dodirnuo sam staklo i opet se pojavilo, ono ritmičko vibriranje, osjećaj koliko i zvuk. Prislonio sam uho i naišla je ona udaljena melodija, ona staccato pjesma koja je mi je bila na vrh...
Sledio sam se, ne mogavši povjerovati u ono što mi je upravo proletjelo glavom.
"Eleanor Rigby."
Negdje unutra netko je puštao tu pjesmu. Ponovno i ponovno.
Dovoljno glasno da se tresu zidovi. U dva sata izjutra.
Nastavio sam hodati. Sve je bilo boje tinte. Korak po korak došao sam do stražnjeg dvorišta. Oko ruba trijema, tapkajući, tapkajući. Dotaknuo sam vrata sa zaslonom i ugledao dugačku, mutnu, usku traku svjetla. Otvorio sam vrata i krenuo prema njoj. Bila su to stražnja vrata kuće, odškrinuta kao i debeljkov auto. Glazba je curila kao nešto sapeto što ne može dovoljno brzo proći kroz procjep. Držao sam pištolj u ruci kad sam ramenom gurnuo vrata. Otvorila su se, a glazba je nahrupila van.
Bio sam u mračnoj kuhinji, osvijetljenoj jedino svjetlošću iz druge sobe. Vidio sam nejasne obrise štednjaka i hladnjaka, ništa više... Zatim, ravno pred sobom, stol i stolice oko njega. Prošao sam kroz prostoriju, pipajući put. Glazba je sada bila glasna: došao sam do hodnika koji je vodio u prednji dio. Stigao sam do kraja, do praga salona. Izgledao je poput prave dnevne sobe iz viktorijanskog doba. Svjetlost je dopirala odozgo gdje je svirala glazba. Došao sam do stuba i počeo se uspinjati. Čuo se škljocaj koji je odjeknuo kao bomba i glazba je opet počela, udarni val zvuka.
Vidio sam mrlju na stubi, crveni trag utisnut u tepih... Još jedan...
... i još jedan. I još na vrhu.
Čuo sam lak uzdah. Bio je moj. Na vrhu je svjetlo na stropu otkrivalo taman hodnik. Vidio sam sobu na njegovu kraju, slabo osvijetljenu kao da se radi o noćnoj lampi. Ugledao sam još crvenih tragova na tepihu koji je izlazio iz hodnika. Krenuo sam u tom smjeru, a hodnik me zatvarao kao tunel. Na pola puta sa svake strane bila su vrata, ona slijeva bila su otvorena, a soba mračna. Držao sam se sasvim uza zid, duboko dišući, svjestan iznenadne tišine kad je ploča opet završila. Soba je snažno mirisala na pepeo. Mozak mi je uhvatio miris, ali ga nije zadržao: previše se toga odvijalo. Pružio sam ruku unutra i pipao dlanom duž zida, pronašao svjetlo, upalio ga, a bljesak je sobu pretvorio u boju bijelog zlata. Vidio sam svoj odraz u zrcalu s druge strane sobe: stajao sam u polučučećem položaju s pištoljem u ruci, polako mašući njime s jednog kraja na drugi. Bila je to neka vrsta ureda. Bio je tu stol i ormar za spise. Jedna je ladica visjela izvučena, a nekoliko spisa bilo je razbacano po podu. Zidovi su bili obojeni bež bojom: jedini prozor bio je prekriven tamnom zavjesom.
Okrenuo sam se prema sobi preko puta. Mogao sam vidjeti tanku crtu svjetla pri dnu vrata, a na svjetlu koje je dopiralo iz ureda, još skorenih crvenih mrlja na podu. Ondje, pomislio sam: odande dolazi sva ta krv. Okrenuo sam se na peti i spljoštio uza zid. Okrenuo sam kvaku i širom gurnuo vrata. Tu je bio on, Debeli Willie Carmichael, i nije mi trebala liječnička diploma da znam kako je Pruittu učinio posljednju uslugu. Soba je izgledala poput klaonice, krvi je bilo na krevetu, na podu i na zidovima: velike mrlje koje kao da je istrčala visokotlačna pumpa. Debeljko je pao na leđa i tako je umro. Glava mu je bila iskrenuta unatrag i vidio sam da mu je prerezan grkljan. Prsti su mu bili

ukočeni, nalik na pandže koje ništa ne drže. Stajao sam na pragu, utučen od straha za Eleanor. Ruka mi je drhtala, osjećao sam se kao policajac novajlija na svom prvom gadnom mjestu umorstva.
Gledao sam više ovakvih soba, poprskanih crvenim nasiljem, nego što bih mogao izbrojati, a sada sam se tresao kao dijete. Još je trebalo provjeriti jednu sobu – otvorena vrata na kraju hodnika.
Došao sam do mutnog kruga svjetla, a glazba je nadrla svom snagom kad sam provirio unutra. Skoro sam se nasmijao od olakšanja – nema nikoga! Gramofon se nalazio na stolu pokraj prozora, bio je to jedan od onih starih prijenosnih iz doba prije sterea. Ploča od 45 okretaja divlje se vrtjela. Gramofon je bio namješten na automatski rad: ploča će tako svirati zauvijek, dok ne nestane struje ili dok igla ne izliže ureze. Opet je započinjala svoj koncert iz pakla.
Bilo je tako glasno da me smlavilo. Osjetio sam gotovo nagonsku potrebu da izvučem utikač. Noćna svjetiljka titrala je nesigurno, žarulja je bila na izdisaju. Pronašao sam prekidač i upalio stropno svjetlo oblivši sobu svjetlošću. Izgledala je poput gostinjske sobe: u kutu se nalazio jedan krevet nasuprot prijenosnog TV prijamnika, telefon je bio na stolu pokraj gramofona i digitalne budilice. Krevet je bio razbacan, ali nitko nije u njemu spavao. Netko je ležao ili sjedio na prekrivaču.
Svezan lisicama za krevet.
Lisice su još bile ondje, s jednom narukvicom čvrsto stegnutom oko uzglavlja kreveta dok je druga ležala otvorena na jastuku. Ključ je bio ostavljen u bravici pri oslobađanju zatvorenika s kreveta. Lisice su bile iste izrade i stila kao par koji mi je dao Slater. Prišao sam i pažljivo pregledao krevet, preokrećući izgužvane slojeve prekrivača. Tu sam pronašao knjigu, ne veću od članka na palcu, Eleanorinog minijaturnog Shakespearea, njezin talisman za sreću.
Opipao sam meku antilop kožu, otvorio korice i pogledao ime izdavača. David Bryce and Son/Glasgow.
Stavio sam je u džep i ponovno pošao uz hodnik. Posljednja prilika da vidim prizor smrti, pomislio sam. Razmišljao sam kao policajac, a nisam bio policajac, ovo nije bio moj grad. Za sat vremena soba će vrvjeti pravim policajcima. Zakoračio sam unutra držeći se na sigurnoj udaljenosti od tijela. Pogledao sam Debelog Willieja Carmichaela i pomislio, Reci mi, dušo, ali debeljko je svoju zadnju užasnu tajnu zadržao za sebe. Bio je napadnut sprijeda, uboden u ošit opakim i oštrim oružjem, a zatim mu je bio prerezan vrat. Svaka od te dvije rane je vjerojatno bila smrtonosna, ali ubojica ga je isjekao i na druge načine, kao da daje oduška nekoj bijesnoj mahnitosti ili izravnava stari račun. Odjeća mu je bila rastrgana: sitan novac ležao je razbacan uokolo, a ključevi su bili bačeni uza zid. Ubojica je tražio jedan ključ, nagađao sam, da oslobodi zatvorenika u susjednoj sobi. Pogledao sam oko rubova tijela: vidio sam njegov pištolj – uzeo ga je iz auta i ležao mu je pod bokom, još u svojim koricama. To je upućivalo na iznenadan napad: bio je napadnut sprijeda, ali prebrzo da bi mogao reagirati. Ili je to neočekivano učinio netko koga je poznavao.
Vrijeme je da pozovem policiju, pomislio sam. Vani na hodniku opet sam osjetio onaj slabašni miris pepela. Spustio sam se na pod i nadlanicom dotaknuo kantu za smeće. Još je bio topao. Pročačkao sam po njemu nožem, pažljivo... pažljivo, podižući jedan sloj s drugog. Sto god je to bilo, bilo je do kraja spaljeno, a tek je nekoliko ostataka pokazivalo da su to nekad bili listovi papira. Policijski laboratorij bi možda nešto vidio u njima; ja nisam mogao. Tada sam ugledao bijeli bljesak
– dvije stranice stopile su se na vrućini i ostalo je nespaljenih djelića. Dok sam se naginjao nad njih, osjetio sam drugi miris, napola skriven pod pepelom, ali nepogrešiv ako ga poznajete. Ronsonol. Kanta i njezin sadržaj bili su natopljeni tekućinom za upaljače da bi papiri sigurno izgorjeli. Nešto se tekućine upilo i u tepih, ali nije izgorjela jer je vatra bila ograničena na unutrašnjost kante. Dobro sam poznavao miris tekućine za upaljače. Ona je jedan od glavnih alata lovca na knjige, njome se

sigurno i bez traga uklanjaju naljepnice s omota knjiga. Njome možete natopiti papir a da ne ostanu mrlje, nabori ili neko drugo oštećenje, osim ako se netko ne sjeti čemu tekućina za upaljače doista služi i zapali je.
Onjušio sam oko kante i opet je pročačkao nožem. Bockao sam mjesto gdje su se stranice spajale i razdvojio ih. Riječi znak i jed stajale su na neizgorenom djeliću, jedna iznad druge pod malim kutem, a papir blizu njih bio je svud uokolo pougljenjen. Slova su bila iznenađujuća i čudna: slog je bio prekrasan. Evo Gavrana, pomislio sam.
Možda nije imalo smisla, ali izgledalo je kao da ga je Pruitt cijelo vrijeme imao, izgubio razum, ucmekao Willieja Carmichaela i spalio vražju stvar. Nema smisla, pomislio sam. Razdvojio sam pepeo i zašao dublje. Bio je samo još jedan komadić s neizgorenim slovima: ange, pisalo je. Uzeo sam taj komadić, kako bih imao primjerak sloga, a drugi sam dio ostavio policiji.
Laktom sam ugasio svjetlo i ostavio sobu kako sam je i našao. Jedno sam vrijeme stajao u hodniku i osluškivao. Ali ploča mi je umrtvila osjetila i sad sam se morao koncentrirati da bih uopće mogao čuti pjesmu.
Krenuo sam hodnikom prema stubama. Pogledao dolje u radnu sobu.
Nešto je bilo drukčije. Čekao sam i slušao i još čekao, ali ništa nisam ni vidio ni čuo. Moj je život bio ono što se promijenilo. Moja dvojba. Svemir.
Čvrsto sam stegnuo pištolj i brzo se spustio. Sve je bilo preokrenuto, kao u kući ogledala na karnevalu. Bila su dvoja vrata: ostale sam sobe pregledao s istim osjećajem straha i ništa nisam našao: zatim sam se vratio kroz hodnik istim putem kojim sam i došao. Nisam znao što me izjeda dok nisam došao do kuhinje. Ima još, pomislio sam: nešto mi je promaklo, još nisam sve vidio. Gurnuo sam laktom njišuća vrata, pipajući potražio svjetlo, našao ga, upalio i vidio što je to što mi je promaklo.
Pokraj stola je ležala žena u jezercu krvi. Prošao sam pokraj nje u mraku tako blizu da sam joj mogao stati na ruku. Kao i Debeli Willie Carmichael, bila je ubijena nožem – grlo prerezano, tijelo sasječeno i istrgano. Prišao sam i pogledao njezinu platinasto plavu kosu. Nisam želio pogledati lice, ali jesam. Bila je to Pruittova djevojka, Olga.
Tada sam ugledao otiske stopa, svoje vlastite i, o Kriste, hodao sam kroz njezinu krv kad sam ulazio. Bilo je kao da pogledate dolje i vidite svoje prepone prekrivene pijavicama: koža vam se naježi duž trtice, a želudac stegne u čvor i sve što želite je da nestanu. Nisam čak ni stao da razmislim
– punih petnaest godina provedenih u policijskoj upravi bilo je tako puno sranja – i otišao sam do role papirnatih ubrusa pokraj štednjaka, otkinuo nekoliko, namočio ih u toplu vodu pod slavinom i oprao otiske. I u tom trenutku, dok sam se nadmudrivao s ubojicom, postao sam dijelom njegova zločina. Pozovi policiju, pomislio sam: pozovi ih odmah, prije nego što dublje zaglibiš u ovo.
Smotao sam krvave mokre ubruse u čvrstu loptu, umotao je u dva čista i gurnuo u džep. Sve do tada bilo je slijepi refleks. Opet sam pomislio na policiju, no već sam isti tren brisao slavinu maramicom ondje gdje sam je dotaknuo kad sam močio ubruse.
Glupane, glupane...
Ostavio sam ploču da svira: daj policajcima bar toliko, dugovao sam to Eleanor makar morao platiti cijenu.
U jednom sam imao sreće – zbog gustoga grmlja bilo je malo vjerojatno da bi me susjedi vidjeli kako dolazim ili odlazim. Gotovo prekasno, sjetio sam se da sam prekapao po lisnici Debelog Willieja: vratio sam se do njegova auta i obrisao je maramicom. Obišao sam oko bloka kuća i sjeo u Eleanorin auto dok su mi se noge klatarile na kiši. Izuo sam cipele, znajući da se ljudska krv može zadržati u pukotinama duže no što ijedan ubojica može zamisliti, i stavio ih na pod s đonovima

okrenutim prema gore.
Krenuo sam prema centru grada, a otežala me savjest mučila.
Odmakao sam barem osam kilometara kad sam ih nazvao. Stajao sam u telefonskoj govornici bez vrata pokraj benzinske crpke koja je radila cijelu noć i razgovarao s telefonisticom preko rupčića. Rekao sam joj da ima dvoje mrtvih i dao joj adresu.
Znao sam da me prisluškuju, da se u današnje doba gotovo isti tren može otkriti odakle stiže poziv policiji. Kad me upitala za ime, poklopio sam slušalicu.
Stao sam kod Denny'sa, obuo cipele i ušao na šalicu kave. Bilo je 3:05 ujutro. Sjedio sam za pultom i popio još jednu šalicu. Mislio sam na Eleanor i ono treštanje ploče, na Slatera i Pruitta, na Crystal i Rigbyja i braću Grayson. Zaželio sam dvije stvari – gutljaj viskija i mudrost da sam sve učinio drukčije. No za prvo sam bio na krivom mjestu, a za drugo je bilo prekasno.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:10 pm



KNJIGA DRUGA - TRISH
20
Uz treću šalicu kave otkrio sam što mi treba. To se uvijek dogodi, ne znam kako. Kada ti u životu potonu sve lađe, padneš na samo dno među olupine i pronađeš svrhu, smjer, snagu.
Znao sam što moram učiniti. Sada je bilo prekasno da to učinim kako treba pa se ista stvar morala dogoditi s drukčije polazne točke. Sjedio sam za pultom i gledao njezinu posjetnicu.
Nazvao sam.
Javila se čim je zazvonilo, kao da je cijelu noć sjedila i čekala me. "Halo."
"Trish?"
"Da."
"Janeway." "Zdravo."
Nije zvučala iznenađeno: nije zvučala ushićeno. Zvučala je potpuno budno u četiri sata ujutro. "Rekla si ako poželim razgovarati... pa, želim razgovarati."
"Kada i gdje?"
"Čim prije. Ti reci gdje."
"Moj ured, za pola sata. Znaš li gdje je Seattle Times?" "Naći ću ga."
"Ja ću ti reći, uštedjet ćeš vrijeme. Idi do ugla ulica Fairview i John.
Vidjet ćeš veliku kockastu zgradu koja izgleda kao sve novinske kuće bilo gdje na svijetu. Znat ćeš da si tamo po satu na strani okrenu ulici Fairview – nikad točno nc pokazuje vrijeme. Skreni u ulicu John, parkiraj u ograđenom prostoru s lijeve strane, prijeđi ulicu i uđi kroz vrata u ulici John. Čuvar će me pozvati pa ću sići po tebe." Sat na zgradi pokazivao je 11:23, ali bilo je sat vremena do zore kad sam stigao onamo. Kiša je pljuštala. Parkirao sam na mjestu za posjetitelje i pretrčao šezdeset metara za osam sekundi, što još nije bilo dovoljno brzo da se opet ne smočim. Uletio sam u malo predvorje i našao se oči u oči sa sredovječnim čovjekom u uniformi čuvara.
Pitao sam za gospođicu Aandahl: mislio je da gospođice Aandahl nema. Nazvao je, odmahnuo glavom, a ja sam sjeo na klupu da pričekam.
Voda mi je curila niz prepone i osjetio sam prvo bolno peckanje onog što će vjerojatno postati opak slučaj nadražene kože. Vrpoljio sam se u mokrim hlačama i mislio -mrzim ovaj prokleti grad.
Došla je oko deset minuta poslije. Nosila je crveni kišni ogrtač i kapuljaču. Bila je žustra i brzo me riješila formalnosti s čuvarem. Pogledao me sumnjičavo dok sam ulazio s njom u zgradu. Prošli smo pokraj kućice za prijam, sada prazne, zatim kroz vrata na desnoj strani i uz stube. Izašli smo na drugom katu, na hodnik koji je vodio pokraj niza ureda. Bila je tu polica za knjige puna djela poslanih na recenziju, višak književnog urednika, s natpisom koji je govorio da ih djelatnici mogu kupiti (a novac ide u dobrotvorne svrhe) za 3 dolara po primjerku. Preletjevši brzo pogledom vidio sam neke razvikane mlade autore – Davida Brina, Dana Simmonsa, Sharyn McCrumb – čije najnovije knjige, s priloženom autorovom fotografijom i reklamnim opaskama, već mogu u katalogu donijeti 50 posto više od svoje cijene. To je nevolja s knjigama za recenzije; potraćene su na književne urednike. Želio sam počistiti policu i kupiti ih sve.
Stajala je oko deset metara dalje i čekala. Pridružio sam joj se na pragu novinarske sobe, goleme prostorije koja je izvan radnog vremena bila tiha. Davala je dojam da se vijesti događaju prema njezinu rasporedu i kako ona nalaže. Neka bude vijest, povikao bi ključar u osam sati i pedeset

novinara stvorilo bi se za svojim računalima bijesomučno tipkajući. Preko cijelog daljeg zida nalazila se slika svijeta sa satovima koji su pokazivali vrijeme na različitim mjestima.
Svijet je izgledao jednako mirno kao i novinarska soba, što je samo dokazivalo kako malo svijet
zna.
Objesila je ogrtač i povela me kroz uski prostor omeđen s obje strane visokim ormarima za
spise. Bio je natrpan stolovima, možda dvanaestak njih bilo je stisnuto u prostoru ne većem od osrednje dnevne sobe. Kao da ste ušli u kanjon: to je bio dio novinarske sobe, a opet i nije jer urednik nije mogao vidjeti unutra a da ne ustane i zaista se potrudi. Nisam morao biti novinar da bih znao koliko se za tim mjestom žudjelo...
Daleko od očiju, daleko od misli. Njezin je stol bio sasvim na kraju u kutu, odvojen koliko je to moguće a da vas ne promaknu, daju vam ostakljen ured pa tako postanete drukčija zvjerka.
Sjela je i ponudila mi stolicu. Nekako je izgledala drukčije od slike koju sam zadržao s našeg jedinog susreta u sudskoj kafeteriji.
Izgledala je čvršće i žilavije, nekako stvarnije. Tada se nasmiješila, kao dijete koje gleda Frankensteina, i opet sam se osjetio dobro. "Lijep poslić imate ovdje", rekao sam. "Sigurno padaju sjajne partije pokera tu otraga."
"Ovo zovemo Mrtvom zonom. Morali bi me ubiti da dobiju ovaj stol." "Pokušavaju li?"
"Tako bar kažu."
Nije navaljivala. Ako sam želio čavrljati i probiti led, mogla je i to. Gledala me ravno u oči.
"Izgledaš jadno... umorno, mokro i gladno."
Klimnuo sam glavom. "Tvoj grad se nije baš dobro ponio prema meni." "Žao mi je", rekla je i uspjela je tako i izgledati. "Došao si u kišnoj sezoni." "Oh. Koliko to traje?"
"Skoro cijelu godinu."
Ponudila mi je kavu, ali već sam dovoljno popio. Gledali smo se preko stola.
"Došla sam iz Miamija", rekla je. "Prvi mjesec bio je ubitačan. Kišilo je dvadeset osam dana od trideset. To me izludjelo. Bila sam spremna otići bilo gdje. Da su mi novine u Grand Islandu u Nebraski ponudile da pišem o najezdi skakavaca, bila bih u prvom autobusu koji ide odavde. Tada se razvedrilo i uvidjela sam koliko je ovo mjesto fantastično."
"Valjda ću ti morati vjerovati na riječ."
"Dvije su tajne života ovdje. Moraš se odjenuti u skladu s vremenom i ne smiješ dopustiti da te ojadi."
"Onda sam u oba slučaja promašio."
"Sada me jedino smeta promet. Ovaj je grad sigurno najgore usko grlo u Sjedinjenim državama.
Sjajan je dokle god ne moraš voziti ili ako moraš voziti, dok ne moraš parkirati." "Svakog časa zvuči sve bolje."
"Mislim da ću dugo ostati ovdje. Ne mogu zamisliti da odem bilo gdje drugdje. Kako je u Denveru?"
"Zaboravio sam kako izgleda kiša dok nisam došao ovamo." "Sunčani grad, ha?"
"Netko je jednom rekao da Denver ima više sunca i kujinih sinova od bilo kojeg drugog grada u zemlji."
Nasmiješila se i rekla: "Ostat ću kod kiše. Lani sam kupila brod, sad sam već prilično dobar

mornar. Katkad jednostavno isplovim u petak i idem uz obalu. Usidrim se u nekoj ugodnoj marini i vikend provedem istražujući. Ako moram napisati težak članak, pišem ga ondje, vani na palubi, ako je vrijeme lijepo."
"Jesi li ondje napisala svoju knjigu?"
"Bila bih da sam ga onda imala. Pročitao si je?"
"Nisam još, ali među prvima je na redu. Tek sam je kupio." "E pa ne vjeruj svemu što pročitaš."
Pomislio sam kako je to najčudnija stvar koju sam ikad čuo od nekog novinara. Slegnula je ramenima i rekla: "Dobra je to knjiga, ne ispričavam se zbog nje; kad bih je morala ponovno napisati, sigurna sam da bi uglavnom ispala ista. Možda malo bolja. To je prokletstvo kad si pisac, nikad se ne želiš osvrnuti na ono što si napisao prošle godine jer je previše bolno. Vidiš ono što si trebao napraviti bolje, ali sad je sve zacementirano."
"Što bi promijenila?"
"Tisuću sitnica... i naravno, napisala bih novi kraj." "Naravno?"
"Kraj ostavlja dojam da su Graysoni poginuli u nesreći. Samo tragični obrat sudbine." "A to...?"
"Nije istina."
"Rekla si da su bili ubijeni."
"Pročitaj knjigu pa onda opet dođi na razgovor. Samo imaj na umu da zadnje poglavlje nije onakvo kakvo bih ja napisala, onda ili sada."
"Ako nisi ti, tko je onda?"
"Uljepšao ga je urednik u New Yorku. Problem je bio u tome što sam napisala tu golemu knjigu koja je završavala s više pitanja nego odgovora koje je dala. To im se nije svidjelo, smatrali su da čitatelji ne bi bili zadovoljni da nakon sedamsto i pedeset stranica završe s onakvim pitanjima kakva sam ja postavljala. Osobito kad su se stručnjaci slagali da se radilo o nesreći, a ja nisam mogla dokazati da nije. Na kraju knjige doista nije trebalo biti neodgovorenih pitanja.
Umrli su. Tu je bio kraj." "Ali ne za tebe."
"Još se bavim time. Kao što vidiš." "Sigurno si nešto naumila."
Nasmiješila se u iznenadnoj stanci koja se protegnula među nama. "U zadnje vrijeme pišem beletristiku. Pronalazim glas, kao što literati kažu. Objavljene su mi tri ili četiri pripovijetke u književnim časopisima i radim na romanu. Možda ću se tako napokon riješiti Graysona. Negdje sam pročitala da je beletristika jedini način na koji doista možeš izreći istinu. Nisam to ni shvaćala dok sam još učila zanat, ali sada i te kako vjerujem u to."
Uputila mi je pogled koji je govorio: Hej, ne požurujem te, ali zašto smo do vraga ovdje? Rekao sam: "Imam dobru ponudu za tebe."
"Space Needle† već imam, kupila sam je lani. Nikad nisam mogla odoljeti dobroj ponudi." Ustala je, obišla oko stola i potapšala me po ramenu. "Hajdemo doručkovati. Mislim da ne želim to čuti na prazan želudac."
† Čuvena građevina u Seattleu, sagrađena 1962. za svjetsku izložbu. Visoka je 183 m i ima oblik goleme igle s rotirajućim dijelom na vrhu u kojem se nalaze restorani i ostali sadržaji; opaska je zlobno-šaljiv odgovor kojim se pokazuje da je govorniku jasno da se radi o mutnom poslu, ali je svejedno spreman čuti o čemu se radi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:11 pm



21
Letimičan pregled, samo sam toliko vremena imao. Moje čitanje o njoj morat će biti u skraćenoj verziji, tek ovlaš. Ovo je tvoj život, Trish Aandahl, pregled najvažnijih trenutaka. Prema tome ću odlučiti: ići dalje ili je uključiti u cijelu stvar.
Uljudno iznošenje općih podataka, pet minuta. Odrasla je u Ohiou, roditelji su joj bili obični ljudi koji su živjeli od danas do sutra.
Život je bio takav kakav jest: radio bi na njemu svaki dan, a sljedeći bi dan ustao i opet radio ispočetka. Otac joj je nadničario u Cincinnatiju; majka je nalazila poslove u restoranima, dućančićima, praonicama automobila, gdje god je bilo posla za ženu koji nije zahtijevao posebno znanje. Stvorili su dijete koje nije nalikovalo nijednome od njih, kćer koja nije vjerovala u ženske poslove i koja je odrasla misleći da može raditi gotovo sve. Roditelji su barem bili toliko mudri da uvaže njezinu različitost.
Bila je brža i uštedjela minutu. Znala je da trebam podatke, ali je bila svjesna mog rastućeg osjećaja žurbe i bila je voljna da mi popusti.
Osobne pojedinosti, tri minute. Trish joj je bilo pravo ime, tako je pisalo na izvodu iz knjige rođenih. Majka joj je dala ime po najboljoj prijateljici, a nije ni znala da je ime od milja za Patriciu.
Bila je sama na svijetu. Roditelji su umrli, a druge djece nije bilo.
Ako je i postojao muškarac u njezinu životu, nije se moglo zamijetiti na prvi pogled. Nije nosila prstenje, ali to ne znači onoliko koliko je nekad značilo.
Postalo joj je zabavno i pitala se koliko ću daleko ići u tom banalnom osobnom bedekeru.
Zanimalo me što joj smeta i što ne voli pa sam joj dao minutu za to.
Nije joj trebala. Prijetvornike, razmetljivce, prevarante i lažljivce. Životna pravila bila su joj u mnogome kao moja, a popis onog što mrzi gotovo identičan.
Posebne napomene, trideset sekundi. Patila je od kronične nesanice, mogla je nesmetano spavati tek jednu noć od četiri. Zato je sjedila pokraj telefona čitajući roman kad sam je nazvao.
Znao sam sve o njoj do vremena kad nam je konobarica donijela doručak. Što još trebate znati o bilo kome, sve dok ne dođe do presudnog trenutka i otkrijete da nikad ništa niste ni znali?
"Spreman sam ti ispričati o Slateru", rekao sam. "Odakle ta promjena?"
"Zato što su se okolnosti promijenile i zauzvrat želim nešto od tebe. Ne ide li to tako u životu?"
"Ako je razmjena ravnopravna, svakako. Vrijedi li išta priča o Slateru?"
"Mislim da će ti biti zanimljiva. Zabavni dio je u pokušaju otkrivanja kamo sve to vodi. Još se odmotava, kao što bi vi novinari rekli."
"Kaže se razvija. Više se ne bavim takvim pričama." "Mislim da ovom hoćeš."
"Što želiš zauzvrat?"
"Mnogo manje nego što si platila za Space Needle. Govorimo li još neslužbeno?" "Ako tako želiš."
Ubacio sam zlobnu opasku da provjerim njezinu odanost vlastitim pravilima. "Nemoj se uvrijediti, ali kako mogu znati da ćeš održati riječ?"
No uvrijedila se: nakostriješila se na stolici i na trenutak sam pomislio da bi se mogla pokupiti i otići. "Odgovorit ću ti na to, ali smiješ pitati samo jedanput. Možeš me provjeriti telefonskim pozivom.

Četiri sam godine radila u Miamiju. Ondje sam otišla i u zatvor baš zbog nečeg takvog." "Zbilja?" rekao sam svojim najzainteresiranijim glasom. "Koliko si dugo bila u zatvoru?"
"Samo deset dana. Moje su ih novine osramotile objavivši to na naslovnoj stranici pa im je bilo drago da me puste. No još bih možda bila ondje da nisu informacije dobili od nekog drugog."
"To je u redu, deset dana je dovoljno dugo. Barem znaš kakav okus ostavlja."
"Okus, miris, boju. Oboji ti cijeli život. Ali prije ću se opet vratiti onamo nego što će me natjerati da izdam... čak i tebe."
"Hej, ja ti vjerujem. Iako to na neki čudan način otežava ono što pokušavam učiniti." "Ne razumijem."
"Nisam još sasvim spreman da ti sve ispričam službeno. Ali neslužbeno ti čak ne mogu ni objasniti situaciju, a da ti ne predam i dio svojih nevolja sa zakonom."
"Koju vrstu nevolja?"
"Noćas je počinjen zločin. I to težak." "Jesi li ga ti počinio?"
"Ne, nisam."
"Onda..."
"Učinio sam neke druge gluposti zbog kojih me baš neće voljeti.
A ako te policajci ne vole, moraš imati još nešto na svojoj strani osim motiva, sredstva i nikakvog alibija. Ti bi dobro izgledala na mojoj strani. Ali moraš znati koliko riskiraš."
Oprezno je kazala: "Možeš li mi u glavnim crtama reći što se dogodilo?"
"U glavnim crtama, dvoje ljudi je ubijeno. Cijelu sam noć marljivo uništavao dokaze i ometao pravdu. Za to će me gotovo sigurno optužiti, ali s tim barem mogu izaći uz jamčevinu. To mi je u ovom trenutku čarobna riječ, jamčevina. Imam tu žarku potrebu da budem vani. Moram biti vani." Pustio sam da duga stanka naglasi koliko mi je to važno, a onda sam rekao: "Ali tijekom protekla dva sata shvatio sam da će veličina sranja koje sam napravio možda to onemogućiti. Sve me više obuzima slutnja da bi mi mogli početi uzimati mjeru za optužbu za ubojstvo."
Polako je ispustila dah kroz nos. Vidio sam kako joj laki drhtaj prelazi preko ramena.
"Ukratko, to je to", rekoh. "Još pokušavam otkriti što trebam učiniti. Moram to napraviti prije nego što ispričam priču ili ti kažem što želim od tebe."
"Mislim da to nije problem. Zakon me ne obvezuje da kažem policiji ono što ti kažeš meni." "Ali mogu zamisliti situaciju gdje te pozovu i postave ti pitanja na koja radije ne bi odgovorila." "Pozvat ću se na tajnost izvora."
"I opet završiti u zatvoru."
"Možda ću preuzeti rizik ako je priča toga vrijedna."
"Vrijedna je. Ali nas ćemo dvoje možda morati potražiti njezin kraj."
Pogledala je van na kišnu ulicu koju je preplavila najbljeđa jutarnja svjetlost. Dao sam naslutiti čemu se nadam od nje.
"Nadam se da poznaješ nekog sjajnog policajca u ovom gradu ili okružnog tužitelja koji zna misliti svojom glavom. Što si bliža takvoj zvjerci, tim bolje."
"Trenutno ne spavam ni sa kim", odbrusila je. "A i da spavam, sigurno ga ne bih iskorištavala na takav način."
"Vraški si osjetljiva u pet ujutro. Trebala bi naučiti bolje spavati."
"Janeway, slušaj me. Ti i ja možemo postati najbolji prijatelji, ali nećemo stići daleko ako me nastaviš zasipati uvredama."
"A nećemo stići nikamo ako si jedan od onih politički ispravnih tipova koji se na sve uvrijedi.

Nisam baš vješt u hodanju po jajima. Želiš li čuti što sam naumio ili ćeš sjediti tu i ljutiti se?" "Reci što si naumio, možda ću se poslije ispričati."
"Možda ću se morati predati. Ako to učinim, sve ovo postaje nevažno, možeš učiniti s tim što želiš. Ali barem bih volio razgovarati s policajcem svojeg tipa, ne s jednim od onih zadrtih koji će misliti da mi je prva pogreška bila još u Denveru kad sam napustio bratstvo."
Ništa nije rekla.
"Rigby je nestala. Imam dobar razlog da vjerujem da ju je ubojica odveo. Želim je tražiti: moram je tražiti, bez pretjerivanja. Sasvim ću poludjeti ako budem morao sjediti u zatvorskoj ćeliji. Bez lažne skromnosti, još sam najbolji policajac kojeg poznajem. Ne kažem da će je se Seattle riješiti na brzaka, ali znam kako je u tim velikim upravama, znam koliko slučajeva ti momci moraju raščistiti. Ja sam ovdje, usredotočen sam, tražim Eleanor i otvorit ću sva vrata." Duboko sam udahnuo, a to se pretvorilo u uzdah. "Ali daleko sam od kuće, ova kiša me polako izluđuje i ne poznajem nikog osim tebe. Policajac u meni želi prevrnuti grad u potrazi za njom, ali nisam čak ni siguran gdje su vrata. A ako ta mala završi mrtva, a pravi su murjaci to mogli spriječiti dok se ja igram policajca..."
Pogledali smo se.
"Kažem ti, Trish, bilo bi mi skoro nemoguće živjeti s tim."
Odgovorila je na moj uzdah svojim, ali dugo je trebalo. "Ti bi i ovce i novce. Ne ide to tako." "Ako ne ide, predat ću se – bez objašnjenja, bez pitanja. Najvažnije mi je da je njoj dobro." "Možda bi se trebao predati. Možeš li joj uopće pomoći sam samcat vani?"
"Mogao bih te iznenaditi. Zaista sam bio dobar policajac. Ako je i ja budem tražio, izgledi joj se moraju poboljšati. Ne znam, moram pokušati. Ali nema mnogo vremena."
Mljeo sam dalje, sažimajući gorući problem. Policiji treba odmah reći za Rigby, ovo jutro, prije nego što zaključe cijelu stvar. U istrazi ubojstva kritična je svaka minuta izgubljena na startu. Pogledao sam na sat: već sam potratio tri sata.
"Utvrdimo onda točno što želiš od mene i pod kakvim se ograničenjima nalazim", rekla je. "Kako sada stvari stoje, ne mogu policajcima čak ni postaviti pametno pitanje."
"Zato sam se nadao da poznaješ nekoga."
"Misliš, da spavam s policijskim načelnikom. Žalim, Janeway, nisi te sreće. Ne pijem s njima, ne ručam s njima, ne tapšem ih po leđima, ne čavrljamo i ne dam da mi pričaju proste viceve. Moj odnos s tim momcima je odnos uzajamnog poštovanja, ali na distanci. Izuzetno je profesionalan i namučila sam se da takav ostane."
"Znaš li ikoga u novinskoj kući tko čavrlja s njima?"
"Nikoga komu bih vjerovala i čuvala bih se murjaka koje mi takav tip može dovesti. Ne volim novinare koji se zabavljaju s ljudima o kojima pišu."
Promislili smo o tome tokom još jedne šutnje.
Rekla je: "Osjećam se kao da igram školice povezanih očiju ili kartam s pola špila." "Ako želiš čuti priču, ispričat ću ti priču."
"Naravno da želim, nismo li zato ovdje? Saslušat ću te kako god želiš, službeno ili neslužbeno."
Ispričao sam joj, razjasnivši samo taj detalj. Krenuo sam od Slaterova dolaska u moju knjižaru pa do užurbana odlaska iz Pruittove kuće prije tri sata. Nije postavljala pitanja i nije donosila presude dok nije bilo gotovo. Oči su joj se micale amo-tamo kao da u glavi ponovno preslušava dijelove priče.
"Bože, sad imam više pitanja nego na početku. Znam tko je Slater, ali tko je Pruitt? Radi li se doista o Graysonovoj knjizi ili iza svega stoji nešto drugo? Što se dogodilo s momkom koji je išao s

debeljkom? A ti... o, Janeway, koji ti je vrag bio i o čemu sad razmišljaš?
Misliš da je Pruitt izgubio razum, pobio prijatelje i odmaglio s Rigby? Vidiš li ti smisla u tome?"
"Sa sigurnošću znam samo da je bilo petero ljudi, uključujući i Eleanor. Samo za dvoje znamo što je s njima, a oni su mrtvi."
"A što je s pločom? Kako to objašnjavaš?"
"Proganjali su je i maltretirali telefonom. Sada je očito da je to bio Pruitt. On je bio njezin crni čovjek, najgora noćna mora."
"Ali zašto bi ostavio ploču da svira, u svojoj kući, s mrtvacem unutra?"
Stigao je račun. Posegnuo sam za njim, ali bila je brža. Pretražila je torbicu i izvukla dvadeset dolara.
"Idem na mjesto zločina", rekla je. "Tako ćemo barem znati koji su policajci na slučaju. Možda ih mogu nagovoriti da mi neslužbeno nešto kažu."
Izašli smo na kišu. Stajao sam pokraj njezina auta postajući opet mokar i razgovarao s njom kroz uski prorez pri vrhu prozora.
"Bit ću skriven u svojoj sobi u Hiltonu. Nazovi me." "Čim uzmognem."
"Još i prije. Upamti, nisam smiren, ne podnosim ovo lako. Vrlo sam nervozan." "Čujem te."
"Nazovi me, Trish. Čim onjušiš stvar i zbrišeš, zovi."
"Nazvat ću, ali ne nadaj se previše. Mislim da ćeš se morati predati da dobiješ ono što želiš. A murjaci te neće proglasiti građaninom godine."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:11 pm



22
Stao sam pod vrući tuš, odjenuo suhu odjeću, legao na krevet uz stišani televizor i nemirno čekao.
Nazvala je tek nešto prije osam.
"Policajci na slučaju, Quintana i Mallory... Znam ih obojicu, ne dobro, ali možda dovoljno da ti dam svoje mišljenje. Vijesti nisu dobre."
"Naravno da nisu", rekao sam i sjeo na krevetu.
"Možda bi mogao razgovarati s Malloryjem kad bi ga uspio dobiti nasamo. Ali od toga ne bi bilo prevelike koristi jer bi ionako sve ispričao Quintani."
"Prilično je teško svojem partneru nešto prešutjeti."
"Onda bi Quintana preuzeo stvar i tvoje bi nevolje tek započele.
Mallory je slabija polovica u ovom dvojcu: ne možeš ga pitati ni kakvo je vrijeme ako je Quintana u istoj prostoriji – postavi mu pitanje i Quintana će ti odgovoriti. Quintana je bahata pojava, djeluje izuzetno sputavajuće na druge. Grub je, inteligentan gotovo do prepredenosti, s vraškim prijezirom gleda na žene i ostale male životinje. Ne vjerujem da bi s mnogo simpatija gledao na bivšeg policajca. Ljudi ga zovu supermurjakom, ali ne misle svi to onako kako bi on to volio."
Takav postoji u svakoj upravi, pomislio sam. I sam sam imao jednog za partnera prije Hennesseyja. Nije dugo potrajalo. Steed nas je morao razdvojiti da se ne bismo međusobno poubijali.
Prognoza je bila očita. Smrknuto sam prešao na sljedeću rundu pitanja. Jesu li murjaci uspjeli povezati slučaj s Rigbyjevom prema pjesmi na ploči?
"Nisam mogla s njima ulaziti u to. Nerado govore takve stvari, a svi se ionako pitaju što ja

uopće radim tu. Rekla sam ti da ne radim priče koje se još razvijaju. Imamo druge ljude koji o tome pišu i nalijećem na njih svaki put kad se okrenem."
"Što ti misliš?"
"O ploči?... Mislim da nisu povezali."
Izgubio sam kontrolu nad sobom, vjerojatno zato što sam i ja smatrao da nisu povezali. "Kvragu, koga Seattle stavlja na slučajeve umorstva, Petera Sellersa? Što je tim jebenim murjacima, koliko treba da im se privuče pažnja?"
"Pitao si me što mislim i ja sam ti rekla. Možda griješim. Ali mislim da će ploču shvatiti kao buku koja je prikrivala ono što se događalo u kući. Glazba će im promaći. Milijun ljudi u ovom gradu voli Beatlese – na gramofonu su isto tako mogli biti Judds ili Boston Pops.
Zašto bi se policija zamislila nad Eleanor Rigby?
"Zato što je žena s tim imenom upravo prošla kroz njihov glupavi debilni sudski sistem!"
"Ti pretpostavljaš da desnica zna što radi ljevica. U ovako velikom sistemu moraš biti mudriji. Sve je moguće: mislim samo da je potreban jedan briljantan policajac ili iznenadna sreća da se to dogodi."
Čuo sam kako negdje iza nje prolaze kola Hitne pomoći, a zvuk sirene je nestajao dok su odlazila nekim drugim putem.
"Uskoro će završiti", rekla je. "Hoćeš li se predati?"
Pomislio sam na supermurjaka. To je bilo više nego što sam mogao podnijeti. "Janeway..."
"Čujem te. Samo imam dosta problema s tim." "Postupio bi ispravno."
"A što ako se ne predam?" "Mislim da bi to bila pogreška."
"Što mogu izgubiti u ovom trenutku, supermurjak će me ionako pojesti za doručak. Ja im ne trebam, imaju tebe."
"Mislim da još radim neslužbeno. Jesmo li uopće to utvrdili?" "Ako i jesmo, smatraj da više ne vrijedi."
"Što želiš da im kažem?"
"Sve. Sve što će im pomoći da nađu Rigby. Reci im da su hrpa gubitnika ako ljude koje imaju budu tratili na to da mene traže."
"Što ćeš učiniti?"
"Početi od nule i neću stati dok ne krepam."
"Slušaj", rekla je, kao da je upravo nešto odlučila. "Moramo još razgovarati. Nemoj tek tako nestati. Nazovi me večeras."
"Vidjet ću gdje ću biti."
"Znam nešto što ti još nisam rekla... nešto što moraš čuti. Hoćeš li me nazvati?" "Pokušat ću."
"Važno je."
Činilo se da smo došli do kraja. Ona me, izgleda, nevoljko puštala. "Cliff, je li to zaista ono što želiš?"
"Ne. Ali to je ono što ću učiniti."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:11 pm



23
Kako nestati u tuđem gradu? Išao sam korak po korak, zametao tragove, igrao na sreću, računao

da će mi pomoći ono što sam znao o mentalitetu supermurjaka. Aandahl će se baš sada negdje vratiti na mjesto zločina, u trenutku dok ja iznosim svoje stvari iz Hiltona i ubacujem ih u Eleanorin prtljažnik. Upravo će im početi govoriti dok se ja vozim ulicom University. Vjerojatno će početi razgovarati s onim šutljivim, Malloryjem: takva je bila po prirodi, treba izbjegavati sve supermurjake što je dulje moguće. Neće biti moguće dugo: Mallory će pozvati supermurjaka čim shvati što ima... otprilike upravo sada, mislio sam, vozeći prema sjeveru. Izdvojit će je u jednu od onih prostorija daleko od istrage i polako će je početi obrađivati dok pritisak ne naraste. Sve će morati ponoviti, sve što je rekla Malloryju: supermurjaci nikad ne pristaju na rekla-kazala, čak i od svojih partnera. Opet će Mallory postavljati pitanja, a ona će odgovarati i kad dođe vrijeme da pritisak splasne, supermurjak će preuzeti stvar i vidjeti je li se uplašila. Možda će mu reći da odjebe. Promislio sam o njoj i zaključio da bi i mogla. Trebat će im sat vremena da stignu do te točke.
Našao sam banku otvorenu subotom, ulični šalter koji je pola dana radio. Ovdje će završiti moj papirnati trag, odsada će biti samo gotovina. Papir koji sam već ostavio uskoro će ih dovesti preko Slatera do Hiltona. Supermurjak će isto tako znati da sam vozio unajmljeni Alamo, ali će se razljutiti kad ga nađe onesposobljena u garaži Hiltona. Koliko će mu trebati da otkrije da vozim Rigbyn auto? Možda pola dana, a možda sve sazna s dva dvominutna telefonska poziva. Mnogo je toga ovisilo o sreći – njegovoj i mojoj – i o tome koliko je super taj šupak doista bio.
Izvukao sam 3000 dolara gotovine na svoju Master karticu. Bilo je još novca na njoj, neiskorišten ostatak od možda 1500 dolara. U drugom pretincu lisnice imao sam Visu koju sam rijetko koristio: kredit na njoj iznosio je 2000 dolara. Nikad nisam do kraja izvlačio novac s kartica: uvijek bih ga vratio, a šakali su uporno povećavali iznos, nadajući se da će me snaći peh i da će me onda usisati u ropstvo s 18% kamata zajedno s ostalim budalama. Bila je to dobra strategija koja će im se napokon isplatiti.
Uzeo sam gotovinu u stoticama, dvije stotine u dvadeseticama. Bio je to debeli snop u lisnici.
Zastao sam kod dućana da kupim boju za kosu. Nijansa postarijeg građanina koja će me sa sigurnošću pretvoriti u sijedu panteru.
Morao sam to napraviti u dvije faze, izbijeliti svoju tamnu kosu i onda je obojiti u sijedo tonerom boje pepela. Bit ću starac dok je opet ne obojim ili dok sama ne izraste. Kupio sam dobru masnu olovku dobro usiljena vrha i šešir koji mi je padao na uši. Kupio sam ljepljive trake, kartona za pošiljke, olovku za označavanje i rolu ovoja sa zračnim jastučićima. Vratio sam se putem prema gradu. Kod Goodwilla u ulici Dearborn kupio sam štap i stari kišni ogrtač. Jednom u životu izašao sam iz trgovine rabljenim stvarima a da knjige nisam ni pogledao.
Sjeo sam u auto dok se mraz nakupljao na prozorima. Uredio sam lice.
Nagrdio sam kožu pod desnim okom, dodao nešto opakih bora oko očiju onim pravima koje sam već dobivao kroz životne nedaće i opet izašao. Pogledao sam se u ogledalu. Nije baš bilo sjajno, ali možda nije ni moralo biti. Sad mi je samo trebalo da u brzini prođem za starog tupsana povrijeđenih osjećaja kad budem razgovarao s tipom na recepciji.
Odabrao sam motel nedaleko od Hiltona, Ramadu na Petoj aveniji odmah pokraj ulice Bell. Navukao sam šešir i oslonio se na štap ulazeći u predvorje. Zasad ću biti gospodin Raymond Hodges, ime sam izmislio. Izveo sam i prilično dobro šepanje, bolno, ali s mjerom. Napola sam uzdisao, jedva čujno uz svaki korak desnom nogom. Čini se da tip iza pulta nije primijetio ništa osim moje puke prisutnosti, siguran znak da je nasjeo na ono što je vidio. U toj sobi je samo neki starac koji jedva hoda, rekao bi bilo kome tko bi se raspitivao. To ne bi zavaralo supermurjaka ako bi dospio ovako daleko, ali ako provjeravaju telefonom, moglo bi ih obeshrabriti da dođu i provjere osobno.
No bilo je tek prijepodne: noćenje se ne može prijaviti još četiri ili pet sati, ali čovjek me

pustio kad sam mu rekao da sam umoran.
Jedino što ga je načas zbunilo je, čini se, bila gotovina. U eri kreditnih kartica, čovjek s gotovinom je gotovo jednako sumnjiv kao i čovjek s pištoljem.
Da mi savjest bude mirna, morao sam se riješiti knjiga Otta Murdocka, no bila je subota i postaje radila kao i banka. U sobi sam knjige omotao ovojem sa zračnim jastučićima i čvrsto ih spakirao, poslagavši oko njih ostale knjige koje sam kupio. Zalijepio sam kutije i adresirao ih na sebe u Denver. Nazvao sam recepcionara da me uputi, a on me poslao u glavnu poštu na križanju Treće i ulice Union. Osigurao sam knjige na najviši mogući iznos – ni približno dovoljno – i osjetio se petsto kila lakši kad su nestale u poštanskom sustavu.
Knjižnica je bila tek nekoliko blokova dalje pa sam otišao pogledati primjerak Gavrana. Najdostupnije je bilo izdanje Modern Library, na otvorenom pristupu u odjeljku za lijepu književnost. Sjeo sam za stol i ovlaš ga pročitao, tražeći riječi znak i jed, tiskane dijagonalno jedna iznad druge. Našao sam ih u petoj strofi, bile su dijelovi riječi, ali nepobitne poput otiska prsta.
Pogledom kroz tamu bludim; stojim, plašim se i čudim; Ah, ne može smrtnik sniti snove što se meni sniše!
Al nevina bje tišina; znaka nije dala tmina,
S mojih usta riječ jedina pade poput kapi kiše, "Lenora", prošaptah tiho, jeka mi je vrati tiše, Samo to, i ništa više.
Uzeo sam pougljenjeni komadićak iz lisnice i potražio slova and. Nalazila su se u šesnaestoj strofi i odnosila se na divnu, jedinstvenu djevu Lenom koju su anđeli skrili.
Fotokopirao sam tri stranice i vratio se u Ramadu.
U svojoj sobi sam obojio kosu, gledajući ponešto u čudu kako crno postaje bijelo, a zatim sijedo i kako postupno počinjem izgledati kao moj otac. Prestao sam kad se činilo dobrim. Kad se osušila, prešao sam po njoj masnom olovkom dajući si tako blago prošaran izgled. Ponovno sam sredio lice, ovaj put bolje.
U mojim je pokretima bila neka vrsta fatalističkog ritma. Činio sam ono što sam morao i vrijeme više nije bilo važno. Eleanor je bila ili mrtva ili živa: ako je još živjela, njezini izgledi za neposrednu budućnost prilično su mi se sviđali. Neće je ubiti, ne poslije tolike muke, dok ne dobije ono što želi. Pepeo nema veze: izgled može varati pa sam i dalje imao osjećaj da je ono što želim još tamo negdje, živo i zdravo. Kad bih ga mogao naći prvi, imao bih dobar ulog za cjenkanje, a bilo je i velikih izgleda da se susretnemo u lovu. Nisam poznavao Seattle, nisam imao pojma kamo bi Pruitt ili debeljkov mali mogli zalaziti, ali u knjige sam se razumio. Pustio sam da se policija bavi istragom – na taj sam ih posao naveo uz velik osobni rizik, za rad su imali na raspolaganju i ljude i znanje – a ja ću krenuti za knjigom.
Bilo je prošlo pola jedanaest. Supermurjak je završio s Trish, barem za sada, i zove Denver da mu dostave moju sliku i podatke.
Gotovo sam se nasmijao, zamišljajući izraze na Hennesseyjevu i Steedovu licu. Steedu neće biti po volji, ali morat će udovoljiti supermurjakovom zahtjevu pitajući se pritom nisam li napokon sasvim prolupao. Što se tiče Hennesseyja, morat ću se dobro potruditi da popravim stvar, ali što tu ima nova?
Znao sam da sam umoran – zadnji put sam se dobro naspavao u Rigbyjevu potkrovlju, a to je bilo prije više od četrdeset i osam sati no nisam htio stati. Sjeo sam na krevet i počeo telefonirati. Otvorio sam Eleanorin mali adresar na stranici o Graysonima i odlučio krenuti od Allana Hugginsa, čovjeka koji je o Graysonima znao više od njih samih. Birao sam broj, ali nitko se nije javljao.

Išao sam dalje. Nazvao sam Jonelle Jeffords u Taosu. Javila se automatska sekretarica. "Zdravo, ovdje žive Charlie i Jo. Imate li reći nešto što bih želio čuti, ostavite broj, možda vas nazovem."
Nema zajebancije: stari Charlie je udarao ravno u glavu. Poklopio sam slušalicu na zvuk signala.
Neko sam vrijeme sjedio i gledao ime Rodneyja Scofielda. Činilo mi se blijedo poznatim, poput nečeg što sam jednom čuo i trebao zapamtiti. Napokon sam nazvao njegov broj, s pozivnim za Los Angeles.
Začula se snimka. Pitao sam se je li u današnje vrijeme uopće moguće nazvati neki broj i doista razgovarati sa živom osobom. Odslušao sam cijelu snimku, nadajući se da ću čuti čime se Scofield bavi. Ženski glas je započeo s pričom kako sam dobio ured Scofleld Plasticsa na aveniji Melrose. Radno vrijeme bilo je od devet ujutro do pet popodne, od ponedjeljka do petka. Na kraju je bio ponuđen izbor brojeva: želim li čuti poruke raznih šefova odjela, moram birati jedan, dva, tri i tako dalje. Na kraju sam čuo ovo:
"Zovete li u vezi s Grayson Pressom, molimo vas birajte broj osam." Birao sam ga. Telefon je zazvonio.
S druge strane začula se snimljena poruka.
"Ovdje Leith Kenney. Nisam tu, ali želim razgovarati s vama. Prodajete li Graysonove knjige ili imate podatke o pojedinačnim knjigama ili zbirkama, molim vas, nazovite me ponovno ili ostavite broj na koji vas mogu dobiti. Možete me nazvati i kod kuće u bilo koje doba dana ili noći. Zanima nas sav izvorni Graysonov materijal, uključujući pisma, fotografije, poslovne knjige, plakati, pa čak i nedovršeni projekti i djelomični nacrti stranica. Plaćamo gotovinom po najvećoj cijeni, mnogo većoj od dražbovnih iznosa. Nudimo vam bolju cijenu od bilo koje druge ponude za važan materijal, a jednako dobro plaćamo i informacije koje nas dovedu do kupnje važnih djela." Rekao je kućni broj telefona pa sam ga nazvao. Opet se začuo onaj škripav nepogrešivi zvuk automatske sekretarice. I opet se Kenneyjev glas ispričavao. Izašao je, ali uskoro se vraća. Molim, bih li ostavio broj? Ne, ne bih.
Imao sam osjećaj da sam našao Pruittova poslodavca i nisam htio da mi umakne.
Spavao sam pet sati. Bez isprika, bez grižnje savjesti. Nisam više imao energije: san mi je bio potreban.
Probudio sam se u četiri sata osjećajući tjeskobu. Čuo sam negdje tup udarac i oživio pomislivši na supermurjaka. Tamne sjene prolazile su vani negdje iznad mog prozor, a, vjerojatno tim specijalaca koji se sprema razvaliti vrata.
No kad sam razmaknuo zavjese, vidio sam samo neku obitelj koja je stigla u motel. Kiša nije padala taj čas, ali teški pokrov od oblaka nadvio se nad grad, a ulice su bile mokre od nedavna pljuska. Otuširao sam se toplom vodom i odjenuo, razmišljajući o sljedećim koracima koje moram poduzeti.
Prvi je bio da se riješim Eleanorina auta. Otišao sam do predvorja pružajući recepcionaru priliku da me dobro promotri u mojoj ulozi starca. Dobro sam se služio štapom i bio sam zadovoljan kad mi se samo nasmiješio i tek me ovlaš pogledao.
Kupio sam Seattle Times na automatu i zatim sjedio u sobi pregledavajući oglase. Za manje od minute pronašao sam auto kakav sam želio, no kad sam nazvao, već je bio prodan. Pokušao sam ponovno: bilo je još mnogo takvih. Htio sam samo nešto jeftino što će voziti tjedan dana.
Onaj koji sam pronašao bio je dvadeset minuta od mene, u ruševnoj garaži iza stambene zgrade. Bio je to Nash iz pedesetih, najstariji auto koji ću ikada imati. Karoserija je sva bila izjedena hrđom, ali je motor imao pristojan zvuk, bio je generalno uređen, rekao je mladić koji ga je prodavao, prije

tri ili četiri godine. Tražio je četiri stotine: auto je klasika, reče nagovarajući me na kupnju. Rekao sam mu da je danas sve klasika i ponudio mu tri stotine. "Ovaj auto je sjajan za ševu", reče mi. "Sjedala se rasklapaju u krevet s pet različitih položaja." Uputio sam mu dug sijed pogled i upitao izgledam li kao netko kome treba pet različitih položaja. Nacerio se i rekao: "Trebate samo nešto čime biste se prevezli do mirovinskog, ha, djedice?" Našli smo se na tristo pedeset bez daljnjih komentara.
Cijela je stvar trajala manje od pola sata. Donio je papire, prepisao ih na moj alias Raymond Hodges i u zadnji se tren zapitao što s registarskim pločicama. "Mislim da ih morate skinuti, otići na odjel za motorna vozila i izvaditi probne pločice." Rekao sam mu da ću se pobrinuti za to, što je s veseljem prihvatio. Ostavio sam Eleanorin auto na ulici jedan blok zgrada dalje i zapisao adresu kako bih mogao javiti Rigbyjima da dođu po njega. Bila je to mirna stambena četvrt i mislio sam da će auto tu biti siguran nekoliko dana prije nego što ga netko prijavi gradskim vlastima kao napuštenog.
Kad sam se vratio u motel, opet sam obavio telefonske provjere. Niti Leith Kenney u Los Angelesu, niti Charles i Jonelle Jeffords u Taosu nisu se javljali, ali nakon šestog zvonjenja javio se Allan Huggins. Glas mu je bio hrapav i snažan, poput Claudea Akinsa u onim reklamama "Što ima za večeru".
"Gospodin Huggins?"
"Ja sam." Zvučao je zadihano, kao da je pretrčao neku udaljenost da dođe do telefona.
"Zovem se Hodges, ne poznajete me, ja sam trgovac knjigama iz Philadelphije. Privatni istražitelj unajmio me da pronađem jednu knjigu pa se nadam da biste mi vi mogli pomoći u tome."
Njegov je smijeh bio iznenadan i gromak. "Baš ste šaljivčina, ha? Trgovac knjigama koji je ujedno i istražitelj, kažete? Što će sve još smisliti?"
"Pretpostavljam da mi ta kombinacija talenata daje bolje šanse da pronađem knjigu u čije postojanje nitko ne vjeruje."
"Aha, sigurno tražite Graysonova Gavrana... Izgubljeno remekdjelo Darryla Graysona." "Kako ste znali?"
"Svi ga traže. Doista, zovu me barem šest puta na godinu zbog njega, možda i više. To je jedan od onih urbanih mitova, koji su se pojavili odmah nakon što su Graysoni umrli. Nikako da nestane, a nema veze sa zdravim razumom, to je potpuna besmislica. Pročitajte moju bibliografiju."
"Jesam." "Dakle..."
"To je sjajno djelo, ali ne daje odgovor na jedno pitanje koje se stalno nameće." "A to je...?"
"Ako je sve to glupost, zašto toliki ljudi uporno jure za tom knjigom?"
"Sada želite da budem psiholog, a ja sam oduvijek bio samo jadni bibliograf. To je razlog zbog kojeg se držim knjiga. Ma koliko bibliografski komplicirane one bile, njihove se zagonetke uvijek mogu riješiti. A s ljudima, tko zna? Jeste li ikad riješili zagonetku neke osobe – svojeg brata, sina, žene koju volite?"
"Vjerojatno nisam. Možda bih mogao doći k vama, zajedno bismo mućnuli glavom i riješili zagonetku Graysona."
"Čisto sumnjam."
"Neću vam uzeti mnogo vremena."
"Ako mislite da će vam pomoći, slobodno dođite. Ali odmah vam mogu reći, ja vas baš neću ohrabriti što se tiče tog Graysonova Gavrana. Ako me pitate je li Grayson planirao još jednog

Gavrana, morao bih vam reći da. Mnogo sam aludirao na to u svojoj bibliografiji.
No u bibliografiji Grayson Pressa nije bilo većih promjena otkad je moja knjiga objavljena. Pojavile su se neke Richardove pjesme i možda pedesetak važnijih plakata, ali po mom skromnom mišljenju, projekt Gavran nikad nije ni započet. Ako me pitate zašto budalasti ljudi i dalje jure za tim mitom, nemam pojma."
"Možda biste mi mogli pokazati neke njihove knjige. Čuo sam da imate najveću zbirku na svijetu."
Moj je kompliment bio čudno neučinkovit: nije se činilo da se neobično ponosi tom činjenicom, ako je i bila točna. No rekao je:
"Kad ćete doći? Trenutno ne radim ništa posebno divnog." "Sada mi odgovara."
Zapisao sam njegovu adresu. Stanovao je u zaljevu, u Richmond Beachu. Pet minuta poslije, skrenuo sam Nashom na autocestu 1-5 prema sjeveru.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:12 pm



24
Huggins je živio u dvokatnoj kući od cigle na velikom šumovitom dijelu zemlje okrenutom prema zaljevu. Bio je prilično udaljen od ceste, skriven od svijeta. Na zadnjem danjem svjetlu vidio sam kako voda svjetluca u daljini dok sam ulazio u njegovo dvorište. Vidio sam da se zavjesa zanjihala: vrata su se otvorila, a on se pojavio na gornjem trijemu.
Imao je gustu bijelu kosu i kovrčavu bijelu bradu, velik trbuh i krupne, snažne ruke. Djed Mraz u radnim hlačama i košulji od flanela, pomislio sam dok sam išao prema njemu. Rukavi su mu bili zavrnuti do lakata: izgledao je poput radnika koji čeka da nacijepa drva. Rukovali smo se i pozvao me u svoj dom. Dok smo ulazili, izmijenili smo cijelu bujicu uljudnih riječi. Pitao sam živi li dugo tu i rekao je da, u studenom će biti dvadeset i šest godina kako je u toj kući. Žena mu je umrla prije nekoliko godina i neko je vrijeme razmišljao da je proda – mnogo starih uspomena, znate, mnogo duhova prošlosti – ali zadržao ju je i sad mu je drago. Na koncu, to mu je bio dom: sve što ima nalazi se tu i pomisao na seljenje, na preturanje stvari, bila mu je... pa, jednostavno je bila previše. A onda se prije otprilike godinu dana sva bol počela topiti. Počeo je pronalaziti utjehu u svim tim zakucima i u tisućama dana i noći koje je tu proživio.
Prošli smo kroz dnevnu sobu i ušli u kuhinju gdje je upravo bio skuhao lonac kave. Prozor je gledao niz stjenovitu padinu brda na zaljev Puget, koji se poput oceana protezao u zid nadolazeće tame. "Morate mi oprostiti," rekao je, "loše pamtim imena."
Još jedanput sam mu rekao svoje lažno ime, a on ga je ponovio, trudeći se da ga upamti. Lonac s kavom ispuštao je svoje zadnje orgazmičke dahtaje pa nam je natočio dvije velike šalice ne čekajući da to završi. "Volim je jaku", rekao je, a ja sam s odobravanjem kimnuo, odbivši šećer i vrhnje. "Dakle," reče sjedajući, "zanimaju vas Graysoni. Odakle biste počeli? Bojim se da ćete ovdje vi biti vodič – ne želim se hvaliti, ali toliko mnogo znam o Grayson Pressu da bismo mogli biti ovdje danima." Bespomoćno je slegnuo ramenima.
"Ni sam nisam siguran gdje bih počeo. Rekao sam da vam neću oduzeti mnogo vremena, ali tek sam sad shvatio koliko je to opsežna tema."
"O, Bože", rekao je preokrenuvši očima.
"Čak je i Aandahlina biografija čudovišna. Trebat će mi tjedan dana da je pročitam." Posprdno je odmahnuo rukom. Djed Mraz se iznenada naljutio.
"Ta žena je manijak." "Tko, Aandahlica?"

"Novinari", podsmjehnuo se. "Uvijek traže samo smeće u nečijem životu. Tračeve. Ljubavne zgode. Žestoki seks. Ali što drugo možete očekivati od novinskog reportera?"
"To neću znati dok ne pročitam knjigu."
"Ne gubite vrijeme, o knjigama nećete saznati ništa, gospodine Hodges, a nisu li one povod našem razgovoru? Slušajte, kad bi sam Darryl Grayson sjedio s nama za ovim stolom, rekao bi vam isto. Čovjek nije ništa. Važan je samo njegov rad."
Takav stav nikad nisam mogao progutati, ali nisam htio inzistirati. Činilo se da mu je to bolna točka koju je već dugo zastupao.
"Ne želim biti grub", rekao je blažim tonom. "Lako je voljeti Trish; bistra je i brza i sam Bog zna da je dobra s riječima. Siguran sam da može biti divna kad nije negdje na Veneri ili opsjednuta braćom Grayson. Navedite je na tu temu i ona poludi. Ne znam kako bih drukčije to rekao."
Gutao je kavu još vruću. "Reći ću vam koliko je Trish Aandahl luda. Misli da su Darryl i Richard Grayson ubijeni."
Buljio sam u njega kao da te iste riječi nisam već čuo od same Trish. "Misli li ozbiljno?" "Još i kako. Kad ona u nešto zagrize, više to ne pušta. Kao buldog je."
"Mislim da sam tu u nepovoljnom položaju. Tek sam nabavio njezinu knjigu i jedva sam je imao vremena pogledati."
"Ništa od ovoga nećete u njoj naći. Izdavač ju je natjerao da to izbaci." "Zašto?"
"Iz očita razloga – ništa od toga nije mogla dokazati. Sve je bila izmišljotina. Mislili biste da bi kao novinarka trebala biti mudrija.
Ali čujem da se sa svojim urednikom borila zubima i noktima, da se dovela do bezizlazna položaja. Gotovo je ugrozila izdavanje knjige. Da nije poslušala savjet svog agenta, cijeli bi posao možda propao."
"Kakav savjet?"
"Da uzme što joj se taj tren nudi – objavljivanje biografije bez sve te izmišljene tajnovitosti. Da nastavi raditi na tom dijelu priče ako već toliko jako vjeruje u to. A ako ikad uspije dokazati, to može biti zasebna knjiga. Ovako bi to samo potkopalo vjerodostojnost knjige koju je napisala."
"Zvuči razumno."
"Naravno da je razumno. No razumna osoba također zna kada treba prestati. Koliko je prošlo, tri ili četiri godine otkad je njezina knjiga objavljena? Četiri godine, a mislim da danas ne zna ništa više nego što je onda znala. Ali ona i dalje kopa. Tako bar čujem."
"Vidim da niste baš bliski prijatelji."
Nasmiješio se, trudeći se da bude blaži. "Nipošto nismo neprijatelji.
Samo mi se ne sviđa njezina knjiga, ne sviđa mi se čak i bez epiloga ili kako je već nazvala poglavlje o umorstvu. Koga briga koliko je prostitutki Richard Grayson poznavao u Seattleu ili što čak ni jadni Darryl nije nikad mogao svoje hlače držati zakopčanima? Takve mi se stvari jednostavno ne sviđaju. Nisam čistunac, samo sam sumnji. Trish će vam reći da je za knjigu obavila više od tristo intervjua. A ja kažem, pa što? Kako možemo biti sigurni da je čak i Archie Moon, koji je cijeli život bio prijatelj Darryla Graysona, govorio istinu?"
"Ljudi obično govore istinu kad znaju da će ih citirati u objavljenom prikazu života njihova najboljeg prijatelja."
"To vi mislite. Oprostite što ću ostati sumnjičav. Ne kažem da bi Moon lagao – samo znam da ljudi prikazuju stvari kako njima odgovara. Takva je ljudska priroda. Kako itko može znati što se doista događalo između Graysona i Moona u četrdesetogodišnjem prijateljstvu kad je jedan od njih

mrtav, a drugi možda ima neke svoje razloge? Moon možda samo želi da u budućnosti lijepo gledaju na Graysone. Zato možda i ne govori nešto što bi to osporilo, čak iako bi to moglo pridonijeti boljem razumijevanju Graysonova genija i načina na koji je stvarao knjige."
"Ovo zvuči kao da govorite da je Graysonov genij imao i mračnu stranu."
"Možete li zamisliti ijednog genija bez nje? Ona ide uz to, kao što ljudi danas kažu. Teško da ćete ikad pronaći istinski briljantnog čovjeka koji na neki način nije bar malo izopačen. Ali kakve to veze ima? Graysoni zanimaju ljude isključivo zbog knjiga koje su stvorili. Da nisu napravili knjige, bili bi samo dvojica hvalisavih mudonja koje bi svi zaboravili, uključujući i gospođicu Trish Aandahl. Svatko može leći s kurvom, ali samo je jedan mogao napraviti Božičnu priču s Thomasom Hartom Bentonom. Samo jedan. Vidite, ta je knjiga bila stvaranje i to je ono na što se ja usredotočujem. Ne radim intervjue za svoj rad, ne zanima me što ljudi kažu o Graysonima, sve što želim znati je što se doista dogodilo. Moje su metode krute, precizne, provjerljive, istinite. Ako to zvuči kao hvalisanje, neka. Ne prepričavam glasine i ljubavna šaputanja."
Dugo me gledao u oči, a zatim rekao: "Izgledate kao da se ne slažete ni sa čim što sam upravo rekao."
"Još sam pod dojmom."
Natočio mi je još jednu šalicu, a sebi treću, i ponovno sjeo. "Vrlo diplomatski. Ali recite mi po istini – kao knjižar – volite li zapravo biografije?"
"One su kao i sve drugo, ima mnogo površnih i loših. Ne sviđa mi se smeće tipa Najdraže majčice. Ali vjerujem da postoji potreba za biografijama ljudi poput Graysona, koje bi napisao pravi pisac, ako razumijete što mislim. Bez uvrede – ono što vi radite je neophodno, ali..."
"Ali ja nisam pisac, a Trish jest. Protiv toga vam neću ništa reći. Žena je jednostavno čarobnica kad se radi o riječima. Njezin način pisanja ima nešto zavodljivo u sebi što vas zgrabi za vrat i vuče dalje. Čekajte kad počnete čitati njezinu knjigu – nećete je moći ispustiti iz ruku. Budit ćete se noću razmišljajući o Darrylu i Richardu Graysonu, njihovu vremenu i životu koji su vodili. Trish je briljantna kad treba osjećaje prenijeti riječima. Mogla je biti sjajna književnica, učinila bi svijetu uslugu i Graysone ostavila na miru."
"A vi? Je li i vas Aandahlica intervjuirala?"
"Nekoliko puta. Da to učinim, morao sam svladati velik otpor koji sam osjećao. Na kraju, ni ja nisam ništa bolji od bilo koga drugog, što je samo dokaz više u prilog mojem mišljenju. Ja sam amater, gospodine Hodges. Bio sam zadivljen njezinom temom, stvarima koje je otkrivala, a i laskalo mi je što me smatrala prijeko potrebnim izvorom. Valja priznati, doista sam želio znati što radi."
"Je li vas točno citirala?"
"Nisam joj pružio mnogo izbora. Inzistirao sam da pregledam materijal – barem one dijelove u kojima me spomenula."
"Jeste li našli pogrešaka kad ste čitali knjigu?" "Ne."
Podigao sam obrvu i lagano nakrenuo glavu.
"Imala je magnetofon, kako možete nekoga krivo citirati kad snimate svaki slog i uzdah? Gledajte, ne kažem da nije dobra reporterka – možda je najbolja novinarka nakon Nellie Bly†. I ako nastavi kopati, tko zna što će otkriti? Možda otkrije da se Richard Grayson udružio s Leejem Harveyjem Oswaldom pa njezin rad uđe u povijest. U međuvremenu mi oprostite što sumnjam u sve to. Vrtimo se u krugu ja imam svoje mišljenje, Trish ima svoje, a siguran sam da i vi imate svoje. Gdje želite početi?"
† Pravim imenom Elizabeth Cochrane Seaman (1916.-1987.), čuvena američka novinarka s

kraja 19. stoljeća. U svojim se člancima gorljivo zauzimala za žene, a progovarala je i o razvodu, uvjetima života u siromašnim četvrtima i ustanovama za mentalno oboljele. Pustolovna duha, obišla je svijet za 72 dana potukavši tako rekord Phileasa Fogga.
Nisam znao. "To je pomalo nalik skakanju u more. Sve što sam dosad saznao o Graysonima saznao sam iz one minijaturne biografije u vašoj knjizi."
Vrpoljio se. "Nisam htio napisati ni toliko. No knjiga je zahtijevala... izdavač je to tražio, mislilo se da čitatelji žele znati makar osnovno o njihovu životu. Zato sam to napisao, ali vrlo kratko
– samo ono što se u potpunosti dalo provjeriti. To je još uvijek dio knjige kojim se najmanje ponosim."
"To ne znači da niste znali mračne detalje."
"Znam sve mračne detalje. Pročitao sam sve što je ikad objavljeno o Graysonima. Mogu opipati papir na kojem je tiskana neka Graysonova knjiga i reći radi li se o regularnom tiskanju ili nekom od njegovih unikata. Na neki je način svaka knjiga koju je načinio bila unikat. Jeste li znali to?"
Odmahnuo sam glavom: ne.
"To mu je bio jedan od zaštitnih znakova, jedna od njegovih ekscentričnosti. To je ono što tog čovjeka čini beskrajno zanimljivim.
Pokušajte ga shvatiti gledajući njegovo djelo – završit ćete u sobi obloženoj gumom i razgovarati s ljudima u bijelim ogrtačima. Mogu provesti dane s njegovim knjigama, a govorim o različitim primjercima istog naslova, i naći ću neku sitnu varijaciju u svakoj od njih.
Svaki put kad pogledam! Ja koji bih trebao biti stručnjak za Graysone, znati sve što o tome treba znati, a još mogu sjesti s pet primjeraka njegove Božične priče i u svakom od njih pronaći nešto novo. Katkad su to fine razlike u tiskarskoj boji ili razmaku među riječima.
Možete li zamisliti tako nešto u ovo doba masovne proizvodnje? – Grayson je svaki primjerak učinio na neki način jedinstvenim. Bio je to zaštitni znak, kao što se Alfred Hitchcock uvijek negdje pojavio u svim svojim filmovima. Samo što je ono što je Grayson činio bilo daleko teže od bilo čega o čemu bi Hitchcock mogao i sanjati. Probajte to zamisliti – mukotrpno stvaranje iznimne knjige u pet stotina primjeraka, svaki različit od drugih a da ništa nije poremećeno. To bi i normalnog čovjeka izludjelo. Sigurno je radio po cijele dane i noći kad je tiskao neku knjigu. Samo bi uvezivanje nekome drugome oduzelo šest mjeseci do godinu dana, bez prestanka. Grayson je to učinio u jednom dahu."
"Rigby mu je pomagao." "Ali ne prije 1963."
"Prije toga je imao Richarda."
"Koji je bio prilično dobar knjigoveža, ispostavilo se. Siguran sam da su mu oni pomagali, ali ne vjerujem da je iz te radionice ikad išta izašlo a da Grayson to nije sam napravio. Otuda vjerojatno potječe dio tajanstvenosti. Grayson je radio stvari koje se drugim tiskarima čine nadčovječnima i kad bi jednom odlučio što će raditi, činio je to brzinom u koju je nemoguće povjerovati. Poigravao bi se i mijenjao stvari tijekom rada: a onda bi, iz razloga koje nitko nije razumio, ubacio pravi unikat. Kao da mu je iznenada sinulo usred noći, promijenio bi papir ili uvez samo za tu jednu knjigu. Ako bi bio zadovoljan njome kad bi je dovršio, poslao bi je. Njegovi pretplatnici uvijek su bili oduševljeni kad bi otkrili da imaju unikat – iako bi katkad prošle godine prije nego što bi to otkrili."
"Neki od njih vjerojatno nikad nisu saznali."
"To je izvrsna pretpostavka. Možete se kladiti da se još mnogo Graysonovih knjiga nalazi na policama ljudi koji nemaju pojma što imaju."
"Prvi vlasnik umre, ostavi ih svojoj djeci..."

"Koja se ne razumiju u to ili ih nije briga." "Mogu li se ikako naći takve knjige?"
"Nemojte misliti da mi to nije palo na pamet... i još dvojici ili trojici ljudi. Pomislili biste da je jednostavno – Grayson je sigurno imao originalan popis svojih pretplatnika, ali on nikada nije pronađen. Neke su se knjige pojavile same od sebe. Iskrsnule bi na najčudnijim mjestima... prošle godine sam dobio razglednicu od neke žene iz Ciudad Mexica. Muž joj je bio pretplatnik. Umro je i sve su knjige bile kod nje, još upakirane u kutije."
"Što ste učinili?"
"Odletio sam onamo i kupio ih. Prvim avionom u kojem je bilo mjesta. To je jedna od prednosti kad ste stručnjak. Sve se slijeva k vama."
"Tko zna dobije li Aandahlica išta od toga."
"Ne bih se iznenadio. Kad o nečemu objavite knjigu, ljudi misle da znate što govorite bez obzira na to znate li vi ili ne. I nazvat će vas kad misle da imaju nešto što biste kupili za dobru cijenu. Trishina je prednost u tome što će njezinu knjigu pročitati mnogo više tisuća ljudi; moja je tako sužena i specijalizirana. Ali istinski sumnjam da bi ona znala razlike između standardnog Bentonova izdanja i Broderova unikata" – široko se nacerio – "a da prvo ne pogleda u moju knjigu."
Nisam ništa rekao, no činilo mi se da je Huggins čitao Aandahlovu barem onoliko koliko je Aandahlova čitala Hugginsa. Isti čas je znao o čemu razmišljam.
"Pročitao sam tu vražju knjigu od korica do korica deset puta. U to nisu ubrojena beskrajna pregledavanja. Katkad posegnem za njom kad sam u nedoumici. Imam dva primjerka, jedan za policu i jedan radni. Ovaj radni je toliko ispisan da se jedva više može čitati.
Prepirem se s njom na marginama, bjesnim zbog njezinih izvrtanja istine. Knjiga je oštećena i izudarana jer sam je bacio u zid kad sam je prvi put pročitao. Dakle, istina je, dobro je poznajem. Mogu citirati njezine dijelove kao što neki citiraju Shakespearea. I da budemo posve iskreni, jedno vam moram reći: ta me prokleta stvar na nekim mjestima može ganuti do suza. Ima neku genijalnost koju ja... ne znam kako bih je opisao. U svojim najboljim dijelovima zvuči tako istinito da jednostavno znate... zateknete sebe kako navijate da Trish ima pravo. No kobna mana njezine knjige je u tome što postoje mnogi drugi dijelovi za koje znate da su nategnuti. Isti tren znam kad počne s tim sranjem, katkad i usred rečenice. I na koncu je cijela knjiga besmislena: fascinantan primjerak kulture za široke mase. Trish može razgovarati s milijun ljudi, čak i ako su svi oni spavali s Graysonom, ipak joj neće moći reći ono što doista želi saznati."
"A to je?"
"Za početak, što ga je pokretalo, što ga je tjeralo da stvara i zašto je stvarao na način kojem nitko ni prije ni poslije njega nije došao ni blizu i odakle potječe njegov genij. Ne sjećam se tko je to rekao, ali zvuči krajnje istinito. James Joyce je mogao pokušavati cijeli život naučiti svog sina da piše, ali sin ne bi mogao napisati ni stranice Uliksa."
"Grayson se doima kao čisti romantičar."
"Čini se da Trish to misli za obojicu – to je jedan od mnogih nedostataka njezine knjige. Shvatite pojam romantike u njegovu strogo seksualnom kontekstu i odmah ćete uvidjeti kako je smiješan način na koji Trish razmišlja. Darryl Grayson nije mogao biti veća suprotnost svome bratu u odnosima sa suprotnim spolom, čak i ako su susreti sa ženama redovito završavali na istome mjestu. U krevetu su, kažem, obojica imali goleme seksualne apetite. No žene su Richardu bile samo predmeti. Richard je katkad govorio da je spavao s više od tisuću dvjesto žena, gospodine Hodges, možete li uopće i zamisliti tako nešto? Trish Aandahl je sigurno bila na sedmom nebu kad je otkrila tu sočnu sitnicu. Ali stvar je u ovome – Richard je mrzio žene; Darryl ih je volio. Tu je razlika. Darryl Grayson nikad

nije upoznao ženu koju nije mogao voljeti do smrti. I nije bilo važno kako su izgledale: volio je ružne jednako kao i lijepe. Poznavao sam neke od Graysonovih dama i sve su govorile isto. Znao je učiniti da se osjećaju voljenima čak i kad su znale da će on sutra biti s nekom drugom."
"Žene takve smatraju najgorom vrstom muškaraca."
"Apsolutno. Richarda je pratio glas ženskara zato što ih je osvojio tako mnogo i zato što su se podavale tako brzo. No Darryl je bio taj koji im je slamao srca. Njegova ih je tiskara fascinirala – ušle bi i kao da su zakoračile u svijet o kojem nisu mogle ni sanjati. Onda bi vidjele što stvara, i što je stvorio, sa svim onim knjigama Grayson Pressa poredanim na polici iznad tiskarskih kalupa, i čak bi i kurva znala da je nešto veličanstveno dotaklo njezin život."
"Je li im ikad pokazivao sam proces rada?"
"Stalno. Grayson je bio potpuno siguran u sebe. Mislim da mu pomisao da bi netko mogao ukrasti njegov rad nikad nije pala na pamet. Kako biste to ukrali? – sve je on stvorio, od slova do dizajna.
Bio mu je poseban užitak gledati kako i one koje ništa o tome nisu znale obuzima zanos pri prvom susretu s njegovom umjetnošću. U zadnjih je pet godina svojeg života Darryl Grayson uživao u svojoj slavi, koliko god ona bila ograničena. Volio je svoju jedinstvenost.
Nije se hvalisao, ali proveo bi sate razgovarajući s vama, objašnjavajući radni proces, ako vas je to zanimalo."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:12 pm



"Možete li mi reći nešto o tom procesu?"
"Bio je poput velikih umjetnika li bilo kojem području, od književnosti do opere. Devedeset posto vremena na nekom projektu trošio bi na razradu, na planiranje, na pokušaje i pogreške. Stvorio je i bacio mnogo knjiga. Katkad bi načinio najmanje dvanaestak primjeraka, koristeći različite vrste papira i tiskarske boje, prije no što bi odlučio što je što. Kod Božične priče, na primjer, proveo je godinu dana uspoređujući reprodukcije u boji na različitim papirima.
Ne događa se svaki dan da Thomas Hart Benton oslikava jednu od vaših knjiga i zato će ona biti savršena. I bila je! Napokon je odabrao pedeset godina staru zalihu papira kupljenog od banke koja je bila preuzela neku izdavačku kuću i raspolagala njezinom imovinom. Papir je stajao u skladištu, zapečaćen u kutijama od 1905. Bio je vrlo dobar, namijenjen za kvalitetne knjige onoga vremena, ali nikad iskorišten. Savršeno je preuzeo boje, nijanse su jednostavno prekrasne."
"Što je učinio s probnim primjercima?"
"Uništio ih je. One su bile namijenjene isključivo eksperimentiranju i nipošto nije želio da se neki od tih primjeraka s pogreškom poslije pojavi u slučaju njegove iznenadne smrti. Grayson je bio iznimno svjestan svojeg mjesta u povijesti izdavaštva. I to s pravom, mogao bih dodati. Stotinu godina nakon nas njegove će knjige cijeniti više no bilo što drugo."
"I on je to znao."
"O, da. Oooooo, da, prijatelju, u to nema sumnje. Grayson se doimao kao skroman čovjek i na neki je način to bio. No ne dajte da vam itko kaže da je svoju umjetnost prodavao ispod cijene ili da nije i te kako bio svjestan svoje važnosti."
Jedna mi je misao sijevnula i lagano sam zadrhtao. Huggins me upitao je li mi hladno i rekao sam ne, samo sam razmišljao o Graysonovim probnim knjigama. "Zamislite da se neka od njih pojavi. Što mislite koliko bi novca donijelo da se tako nešto iznenada pojavi na dražbi?"
Zakolutao je očima.
"A što bi bilo da se sačuvao cijeli komplet?"
Bio je prevelik gospodin da to kaže, ali pogled koji mi je uputio govorio je sve. Predugo ste stajali na kiši, gospodine, pa vam se razmočio mozak.

"Dakle, što je s Gavranom?" rekoh.
Nasmijao se i preokrenuo očima, kao likovi u crtićima. "Znali ste da radi na njemu – toliko piše u vašoj knjizi." "Očito je umro prije no što je projekt dovršen."
"Znate li koliko je dugo radio na njemu do svoje smrti?"
"Na izvjestan bi se način moglo reći da je radio na njemu još od 1949. Tada je to počelo, znate, ta opsjednutost Poeom. Sve je počelo Graysonovim neprestanim pritužbama na svoga prvog Gavrana. Meni je osobno ta knjiga divna. Pokazat ću vam je kad završimo s ovim pa ćete vidjeti i sami. Bila je jednostavna i siromašna ukrasima, ali što tome nedostaje? Napravljena je s vrlo malo novca, to je sve. Nije manjak novca ono što je sprječavalo Gavrana da postane veliki Grayson – Grayson nikad nije dopuštao da mu novac stoji na putu.
Ako nije bilo novca da plati umjetnika poput Bentona, unajmio bi nekog drugog. Taj bi netko možda bio sasvim nepoznat, ali bio bi dobar, u to se možete kladiti, a knjiga bi još bila Grayson. No nevolja s Gavranom ležala je u samom Graysonu. Jednostavno je bio premlad, nije još imao dovoljno znanja. Slova su bila kriva: pokušavao je proizvesti učinak koji još nije mogao postići kombinaciju modernog i gotičkog pisma na način na koji to još nikad nije učinjeno i koji bi Poea istaknuo u kontekstu njegova vremena, a da još uvijek bude zanimljiv suvremenom čitatelju. To je bilo preambiciozno za mladića koji je imao tek dvadesetak godina, makar on bio i genij.
Osobito su mu samoglasnici bili premoderni u odnosu na ostatak slova A i O, pa čak i obli dijelovi slova D i B doimaju se preuglađenima a da bi proizvela učinak koji su davala ostala slova."
"Kvragu, zvuči komplicirano."
"Ne možete ni zamisliti. Na Graysonovoj razini se to čak i ne može laiku objasniti kako treba. Ali svejedno pokušajmo. Imate dvadeset i šest slova. Cilj vam je da se savršeno isprepliću, svako sa svima ostalima u bilo kojem mogućem slijedu i u potpunom skladu. Zato malo mijenjate slovo E. Napokon se čini savršeno, sjajno izgleda sve dok ne otkrijete – nakon što je prokleta knjiga uvezana i razaslana da stavljeno između velikog L i malog n, kao u imenu Lenora, izgleda usrano. To ne možete proračunati matematički ni uz pomoć računala: morate se jednostavno uhvatiti s time u koštac i nadati se da niste previdjeli neku glupost zbog koje će vaš rad svim ostalim tiskarima na svijetu izgledati kao da ga je napravilo dijete u vrtiću. Naravno, prosječan čovjek neće uočiti razliku – čak i kolekcionar ili knjižar poput vas neće znati. Bilo tko od vas pogledao bi Graysonove probne primjerke i mislio da su savršeni. Ali tiskar poput Frederica Goudyja odmah bi to uočio, zato što je i sam bio vrhunski dizajner. Goudy je tada već bio mrtav, ali Brucea Rogersa su pitali za Graysona i rekao je ono što bi vjerojatno i Goudy rekao: "Ovo je vrlo dobro, ali to je napravio mladić koji će sigurno postati još bolji." Opaska je tiskana i Grayson ju je pročitao. Rogers je to mislio kao kompliment, ali njega je povrijedilo i ta ga je knjiga stalno progonila. Nije htio razgovarati o njoj, a prošao je i kroz period kada je razmišljao da zaniječe da ju je ikada napravio. Prevagnuo je zdrav razum i ta ga je ludost brzo prošla. Na kraju, Grayson je bio poput većine velikih umjetnika, nikad nije mogao dosegnuti svoj pojam savršenosti i uvijek je bio prestrog prema sebi. Nije shvaćao da šarm njegova Gavrana leži upravo u pogreškama koje su ga oduvijek mučile. One pokazuju začetak genijalnosti na djelu. Mane osvjetljavaju briljantnost ostalih dijelova i čine ono što nijedno od Graysonovih kasnijih djela ne može učiniti. Pokazuju da je i on na koncu čovjek. Osobito ona pogreška."
"Koja pogreška?"
"Pravopisna pogreška u pjesmi Annabel Lee. To si nikada nije oprostio." "Što je učinio?"

"Krivo je napisao riječ grobak – s ak na jednom mjestu i ek na drugom." "Tu je pogrešku lako učiniti."
"Naravno. Ali bogovi ne griješe."
"Zapravo, mislim da se može pisati na oba načina."
"Morala je biti napisana onako kako ju je Poe napisao. Zabrljati na tom mjestu činilo se čovjeku poput Graysona vrhuncem nesposobnosti. Ali to dokazuje ono što su svi stari tiskari znali – ne postoji savršena knjiga."
"K vragu. Što je onda učinio?"
"Nakon faze nijekanja, prošao je kroz još jedno glupavo razdoblje odlučio je skupiti sve preostale primjerke i uništiti ih. Trish ima tu divnu scenu u svojoj knjizi i tko zna, možda se doista tako dogodilo. Grayson je skupio pet primjeraka i spremao se da ih zapali na smetlištu iza kuće. No nije to mogao učiniti – hvala Bogu da nije mogao potpaliti tu vatru. Mislim da je tada, te noći, odlučio da će napraviti još jednog Gavrana jednog dana, u dalekoj budućnosti, kad bude imao novca i sposobnost da to učini kako treba. Svoju je karijeru vidio omeđenu tima dvama Gavranima, poput konačnih ograđenih iskaza."
Huggins je pustio da prođe dug, dramatski trenutak. Tada je rekao: "Nije li šteta što nikad nije imao prilike napraviti tog drugog?"
Sat je kuckao, a pitanje je visjelo u zraku. Duga tišina zavladala je prostorijom. Znao sam da razmišljamo o istoj stvari, samo što Huggins to nikada ne bi priznao. Jedanput ili dvaput činilo se da je na rubu nečega: tada bi skrenuo pogled u stranu ne rekavši ništa. Još sam imao milijun pitanja i obeshrabrujuću slutnju da čak i tada od svega neće biti ništa.
Na jednostavnom pitanju mogli smo se zadržati i sat vremena. Huggins je bio opširan: gestikulirajuća, maštovita, predviđajuća enciklopedija o Graysonima, a ja nisam znao dovoljno da bih mogao odlučiti što je od onoga što mi govori važno. Tada sam se sjetio nečega što nas je moglo gurnuti na neku drugu razinu – onog komadića pougljenjena papira u mojoj lisnici.
"Mogu vas nešto pitati... u povjerenju?" "Naravno."
Izvukao sam papirić i stavio ga na plohu među nama. "Što mislite o ovome?"
Zaškiljio je, a zatim izvukao naočale. Čuo sam ga kako uvlači dah kao da je davnašnja ljubavnica, još mlada i lijepa, upravo ušla u prostoriju. Digao je pogled: oči su nam se srele iznad ruba njegovih naočala i vidio sam da je moj predosjećaj bio dobar. Potresao sam ga. "Odakle vam ovo?"
"Ne mogu vam reći. To spada u povjerljive podatke."
"Što vi mislite, što je ovo?" reče, postavši iznenada plah. "Vi ste stručnjak."
Kiselo se nacerio. "Želite mi reći da je ovaj komadić dio nečega za što sam ja stručnjak. Ali što možete očekivati od mene s takvim komadićkom? Tu su samo četiri slova. Otkud da ja znam?"
"Riječ anđeo pojavljuje se u Gavranu."
"Znam. Ali što to dokazuje? Mislite da je ovo dio Graysonova Gavrana! Nije." "Kako znate?"
Uzeo je komadićak i podignuo ga prema svjetlu. Pogledao ga je kroz draguljarsko povećalo i opet ga odložio na stol.
"Zbog papira, između ostalog. Grayson bi upotrijebio mnogo kvalitetniji od ovog. Vjerojatno stari. I tiskao bi ga navlaženog. Razumijete li što vam govorim – lagano bi ga navlažio tako da stroj doista može utisnuti slova u njega, da boja prodre duboko i postane dio stranice. Pogledajte ovo i vidjet ćete da se boja nalazi na samoj površini papira koji je obična i, kladim se, jeftina vrsta papira

za umnožavanje."
Osjetio sam val olakšanja. Bila je to fotokopija, imao sam dobar predosjećaj. Prava je knjiga još bila ondje negdje.
Podigao sam papirić i stavio ga u lisnicu. Huggins ga je pratio očima.
Činio se iznerviranim kad sam lisnicu spremio u džep. Pogledao je na sat. "Već je kasno." Ispričao sam se što sam mu oduzeo cijelu večer.
"Još koje pitanje?"
Kimnuo je glavom. "Samo brzo. Počinje me boljeti glava." Izvadio sam Eleanorin adresar iz džepa i otvorio na stranici o Graysonima.
"Znači li vam išta ime Nola Jean Ryder?"
Skinuo je naočale i zaškiljio na knjižicu, a zatim na mene. "Gdje ste ga čuli?"
"Jednostavno se pojavilo", rekao sam ne želeći mu kazati. "Vjerojatno nije važno." "Ona je bila jedna od Richardovih... djevojaka."
"Je li još živa?"
Slabašno se nasmiješio. "Razmišljate da razgovarate s njom?" "Naravno, ako mogu."
"Što biste se uopće nadali postići razgovorom s jednom od Richardovih starih kurvi?" "Je li to ono što je bila?" Slegnuo je ramenima.
"Kao što ste i sami rekli," kazah, "s čovjekom poput Graysona, tko zna gdje su odgovori?" Zagunđao je. "Mislite da ona ima vašeg Gavrana!"
Prije nego što sam mogao odgovoriti, rekao je: "Sve što se zna o Noli Jean Ryder naći ćete u Trishinoj knjizi."
"Po vama se zbilja čini tajanstvena."
"Doista? Nemam tu namjeru, iako je svakako prilično tajanstvena. Nestala je nakon požara i odonda je nitko nije vidio."
Pogledali smo se, a pitanja su mi navirala u grlu. Presjekao ih je, a da ih nisam ni postavio. "Slušajte, ne znam baš ništa o tome. Već sam vam rekao, to nije moje područje. Ako želite razgovarati o Graysonovim knjigama, onda sam ja vaš čovjek. No ako vas zanimaju ljudi, osobito kurve u njihovim životima, morat ćete pitati Trish.
Ili pročitati njezinu knjigu." Krenuo sam spremiti adresar.
"Koja još imena imate u njemu?" Sad je bio sumnjičav, a ton njegova glasa optužujući. Pogledao sam stranicu. "Jonelle Jeffords."
Slegnuo je ramenima. "Rodney Scofield."
Uspravio se poskočivši na stolici. "Što sa Scofieldom?" "To sam ja vas htio pitati."
"Je li vas Scofield poslao ovamo?" "I ne poznajem ga."
Izgledao je sumnjičav. "Stvarno."
"Odakle vam onda njegovo ime?"
"To je jednostavno nešto što sam usput pokupio."
"Naravno." Ton mu je iznenada postao podrugljiv, gotovo neprijateljski. "Zaista, gospodine, mislim da me izrabljujete."
"Ne vidim na koji način."

"Doista ne vidite? Mislite da sam potpuni idiot? Dođete ovamo i možete biti doista bilo tko.
Odakle da znam tko ste ili što stvarno želite? Sada morate otići. Umoran sam." Tolikom sam brzinom bio izguran do vrata.
Riskirao sam i rekao mu da me nazove u Ramadu ako se predomisli, no vjerojatno ću biti ondje još samo noćas. Sjedio sam u autu i gledao njegovu kuću. Pitanja su tek počela. Još nisam znao zašto je Trish Aandahl mislila da su Graysoni ubijeni, a Hugginsove knjige nisam dospio vidjeti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:13 pm



25
Na putu prema gradu svratio sam u kineski restoran. Pojeo sam sjajni moo-shoo i stigao u Ramadu u osam sati. Sjeo sam na krevet i obavio telefonske provjere. Leith Kenney je još bio nedostupan: u Taosu se na telefonu Jeffordsovih i dalje vrtjela snimljena dobrodošlica. Do devet sati bio sam u čvrstom stisku groznice zatvorenog prostora. Nazvao sam Trish Aandahl, ali nitko se nije javljao.
Vani je kiša ponovno započela svoje pakleno lupkanje.
U to doba noći nije preostajalo ništa drugo do čekati. U devet i petnaest sam zbog kucanja na vratima skočio na noge i srušio telefon na pod. Jedan trenutak sam stajao dok mi je kroz glavu prolazio Poeov stih...
"Posjetilac", ja promrmljah, "što u sobu ući ište Samo to i ništa više."
... a onda sam polako prišao prozoru i razmaknuo zavjese. Mogao sam vidjeti taman obris čovjeka, ramena, noge i zatiljak. Opet je zakucao: bio je odlučan. Vjerojatno je čuo da je telefon pao pa je znao da sam tu i nije ga zanimalo da mi pomogne tako što bi se pomaknuo na svjetlo da mu mogu vidjeti lice. Odvažio sam se i otišao do vrata i otvorio ih.
Bio je to recepcionar. "Oprostite što vam smetam, samo sam htio provjeriti je li to vaš auto.
Nisam vidio da pripada ikome tko je danas došao."
Uvjerio sam ga da je moj: onaj drugi pripadao je prijatelju. Ispričao se i otišao. No zastao je na dvorištu i osvrnuo se na Nash, upravo dovoljno dugo da me prođu žmarci. Nije zapisao broj pločica, a ja sam ga gledao kroz zavjese dok nije zamakao u ured.
Ako sam i razmišljao da ostanem tu dulje od ove noći, to je bio kraj. Otići ću u zoru i potražiti novo mjesto i novo ime. Sjeo sam na krevet i opet telefonirao, ali svijet još nije sjedio za svojim radnim stolom. Kenneyja i Jeffordse sam mogao razumjeti, ali Trish me molila da je nazovem pa biste mislili da je ondje. Odlučio sam je zvati svakih pola sata sve dok ne dođe. Upravo sam se spremao nazvati u deset sati kad je telefon zazvonio gotovo meni pod rukom. Uhvatio me u istom onom napetom iščekivanju i opet sam ga uz tresak srušio sa stola na pod. Zgrabio sam uvijenu žicu i slušalica se lupajući po noćnom ormariću opet našla u mojim rukama.
"Halo."
"Gospodine Hodges?"
"Da... da, oprostite zbog buke."
"U redu je, i sam sam to nekoliko puta napravio." Uslijedila je neugodna stanka. "Ovdje Allan Huggins."
"Ah."
"Razmišljao sam o onom komadiću papira koji ste mi pokazali."
Čekao sam, puštajući da na svoj način prijeđe na stvar. "Zapravo, samo sam o tome i razmišljao otkad ste otišli."
"Jeste li se predomislili u vezi s njim?"
"Ne... ne." Čuo sam ga kako diše... udah, izdah... udah, izdah.

"Ne, siguran sam da je to fotokopija. Pitanje koje mi ne izlazi iz glave je, čega je to fotokopija?... I gdje je original?... I kako i kada je napravljen?"
"Zanimljiva pitanja."
"Mogu li ga opet vidjeti. Znam da baš nisam bio ljubazan kad ste prvi put došli. Ispričavam se zbog toga."
"Nema problema."
"Bih li tražio previše... Mogu li možda napraviti svoju fotokopiju vašeg primjerka? Rado bih ga pomnije proučio."
"Mislim da to ne bih želio učiniti u ovom trenutku. No, možete ga ponovno vidjeti, ako želite." "Želim, da... i te kako. Uznemiruju me slova.. Što više razmišljam o tome... Još nisam vidio baš
takav tip, a ipak..."
Nije morao pojašnjavati: znao sam što mu prolazi kroz glavu.
"Možda sutra", predložio je s nadom. "Nazvat ću vas ako budem mogao." "Molim vas, nazovite... Molim vas."
"I vi biste mogli učiniti nešto za mene kad smo već kod toga. Nazovite to razmjenom." "Svakako", rekao je, ali glas mu je bio oprezan.
"Recite mi zašto vas je ime Rodney Scofield razjarilo poput vatre." "Zar doista ne znate?"
"Ne", rekoh kratko se nasmijavši. "Stalno vam govorim, nikad nisam čuo za njega." Zagunđao je s kolebljivim prihvaćanjem. "Sutra, dakle. Tada ćemo razgovarati o tome."
Poklopio je slušalicu. Opet sam obavio svoje telefonske provjere, ali uzalud. Vani je kiša padala jače, obarajući sa sobom i moje raspoloženje.
U takvom stanju otužnog pesimizma, iscrpivši za neko vrijeme svoje zadnje telefonske nade, legao sam na krevet i počeo čitati knjigu Trish Aandahl o Darrylu i Richardu Graysonu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:13 pm



26
Najranija Graysonova slova bila su kliširana u hladnom, tvrdom pijesku Hilton Head Islanda u jesen 1937. Tada je to bila divlja plaža: nije bilo luksuznih hotela ni igrališta za golf, a rubovima plaže protezala se prašuma. U nedjeljna jutra Grayson bi upalio svoj kamionet International iz '29-e i tandrkao se makadamom iz Beauforta. Nikad više nisam upoznao takav osjećaj slobode i netaknutih mogućnosti, pisao je godinama kasnije prijatelju u Atlanti.
Nikada nisam imao tako jasnu viziju puta preda mnom. Imao je sedamnaest godina i gorio je od želje za životom. Sam bi hodao plažom, uživajući u samoći i čudu svoje nastajuće mudrosti. Alatka za rezbarenje bila mu je zidarska lopatica. Prekrio bi plažu slovima, pišući sa svitanjem i utrkujući se s plimom. Znao je sve klasične tipove slova: mogao je rukom zadivljujuće nacrtati tip Roman, a kad bi nadošla plima i sve isprala, u njemu bi ostajao osjećaj ispunjenja, nikad gubitka.
Sve je to bilo privremeno, ali tako potrebno – slatka zbunjenost, iznenadno prosvjetljenje, žestoki izljevi energije koji katkad nisu dali ništa drugo do osjećaj da je u svojem neuspjehu učinio još jedan presudan korak. Doći će, oh, doći će! U sedamnaestoj je godini mogao učiniti stvari o kojima u šesnaestoj nije mogao ni sanjati. Mladost mu je bila najveći saveznik, jednaka vrijednost kakva će biti iskustvo kad bude imao četrdeset. Postoji fotografija – dvije fotografije, reproducirane svaka s jedne strane lista u Trishinoj knjizi. Mladi Grayson stoji na plaži s licem u sjeni, a pijesak iza njega izrezbaren je slovima. Ista scena nalazi se s druge strane lista, a na mjestu gdje je stajao Grayson stoji mlada žena. Pokraj slike piše da je to Cecile Thomas, a datum 15. rujna 1937. Bio je moja prva ljubav, najdraža, najbeznadnija, najbolnija. Imala sam osamnaest, godinu više od

njega, ali on je bio u svakom pogledu moj učitelj. Te noći obasjane mjesečinom, tople za ranu jesen, postali su ljubavnici na pijesku, brišući slova koja je ispisao pri svjetlu vatre. Nema veze, rekao je, ispisat ću ti nova, i učinio je to, trčeći naslijepo u tami dok je nastupala oseka, a kad su se ujutro vratili, nadolazeća plima još ih nije izbrisala. Oh, savršeno je, rekla je, kad je plima napokon došla i sve isprala, plakala sam, a on se smijao i govorio da to nije ništa. Jednog dana, Grayson joj je rekao, stvorit će nešto što se neće moći otplaviti pa zašto onda sada plakati zbog nevažnih stvari poput ove? Bože, kako sam ga voljela... i još ga volim na neki način. Ne mogu vjerovati koliko me pogodilo kad sam pročitala o njegovoj smrti, a nisam ga bila vidjela više od dvadeset i pet godina. Svijet je postao siromašnije mjesto kad je on umro. Nije mario za novac i uloge ili stvari koje su pokretale druge.
Naučio je svoju umjetnost na jedini način na koji je umjetnik uči, ispitujući tajne prostranstva vlastita srca. Uvijek je išao manje utabanim stazama, uvijek: uzdignuo bi se na stranici i gazio njome, s nepresušnom snagom čak i u smrti. Evo dolazi, hoda Hilton Headom sam. Rezbari pijesak svojom lopaticom, ispisuje abecedu koju je sam osmislio, stvorio tu na licu mjesta. Plima već liže slovo A dok on dovršava malo z, a on stoji do gležnja u pjeni i udiše čisti zrak Caroline s okusom nadolazećih pobjeda. Društvo mu pravi samo duh Trish Aandahl, te još nerođene žene, srodni dašak što lebdi na vjetru. Negdje u svemiru se sastaju, inspirirajući je da napiše bolju prozu no što će, možda, ikad napisati. I dok piše o Graysonu, polako se pojavljuje mutna slika nje same. Ona je pored njega, nježno mu se ulaguje duž pješčane obale. Govori mi stvari o Graysonu koje bi zbunile fotografa. Fotoaparatu bi sve to promaklo. Veličanstvena fotografija nikad nije vrijedna tisuće savršenih riječi. Ansel Adams može biti velik umjetnik, ali nikad ne može biti Shakespeare. Sredstva su mu predoslovna.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:13 pm



27
Napokon sam u ponoć dobio Leitha Kenneyja. Razgovor je bio kratak, ali moćan. "Gospodine Kenney?"
"Da."
"Zovem iz Seattlea." Nisam mu rekao tko sam. U tom me trenutku više zanimalo da otkrijem tko je on. Odmah sam izašao s adutom. "Zovem zbog Graysonova Gavrana. Izdanje iz 1969."
Čuo sam ga kako hvata dah, kao što su to možda učinili Lewis i Clark† kad su prvi put vidjeli Tihi ocean. Odmah sam znao jedno: podijelio sam si jake karte čak iako ih nisam mogao vidjeti sve. Pustio sam da njegova stanka postane moja. Tada sam rekao, "Zanima li vas da porazgovarate o tome?"
† Lewis, Meriwether (1774.-1809.) i Clark, William (1770.-1838.), američki istraživači, vođe ekspedicije od 1803.-1806. čiji je cilj bilo pronalaženje kopnenog puta kroz Sjedinjene Države do Tihog oceana. Njihova je dobro dokumentirana ekspedicija razotkrila mnoga dotad neistražena područja u Sjedinjenim Državama.
"O, da." Glas mu je zadrhtao od očekivanja. "Još i kako", reče, naglašavajući riječ kako.
Njegova je nestrpljivost bila tako opipljiva da sam znao da mogu voditi igru. "Pričajte mi o Rodneyju Scofieldu."
"Što želite znati?"
"Gledajte, ja sam samo tip koji je nabasao na nešto. Na vas me je uputio netko tko možda zna mnogo više od mene. Ali u ovom času o vama ne znam baš ništa."
"Gospodine Scofield je poslovni čovjek..." "I...?"

"Skuplja knjige." "Graysonove knjige." "Da."
"I mora se reći da je gospodin Scofield prilično imućan čovjek."
"Možete ga provjeriti. Naći ćete ga u većini financijskih izvješća koja su vam dostupna u knjižnicama."
"A tko ste vi?"
"Pa", rekao je kao da to treba biti očito, "Ja radim za gospodina Scofielda." "Što radite osim što primate upite o Graysonu?"
"Moj se posao sastoji samo u tome."
Neko sam vrijeme razmišljao u tišini. "Mogli bismo reći da bi Scofield platio malo bogatstvo kad bi mu Gavran došao u ruke?"
Tišina je bila rječita. Gospodin Scofield bi platio i više od toga. Gospodin Scofield bio je ona najopasnija vrsta knjižnih životinja, čovjek s nezajažljivom strašću i neiscrpnim bankovnim računom. "Nazvat ću vas", rekao sam.
Prekinuo sam prije nego što se mogao pobuniti. Više se neću brinuti o Leithu Kenneyju ili Rodneyju Scofieldu. Imao sam njihov broj, znao sam gdje su, a oni će biti tamo kad ih ustrebam.
Trish je bila druga stvar. Puštao sam njezin telefon da zvoni deset puta prije nego što bih odustao. Pokušao sam zvati njezin ured u Timesu, ali ni ondje je nije bilo.
Jonelle Jeffords i dalje je držala svijet na distanci automatskom sekretaricom svoga muža. Pola sata poslije ponoći prekinuo sam za tu noć.
Spavat ću šest sati. Ako supermurjak ne dođe tijekom noći, ujutro ću već biti daleko odavde.
Sada sam imao plan, odredište za koje sam se nadao da će riješiti problem smještaja. Bilo je to kockanje, vraški odvažno. Samo zbog tog razloga mislio sam kako je to vjerojatno najsigurniji hotel u gradu.
Ujutro ću postati gospodin Malcolm Roberts iz Birminghama. Vraćao sam se u Hilton.
Pustio sam da me Trish uspava svojom ljupkom prozom. Prvoga sata novog dana našao sam se na Graysonovu mjestu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu