Knjižarev trag

Strana 3 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Ići dole

Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 1:34 pm

First topic message reminder :



Clydell Slater bio je posljednja osoba koju bi Cliff Janeway očekivao u svojoj trgovini rijetkim i rabljenim knjigama. Čak i nekoć, dok su zajedno radili kao policajci u Denveru, nisu se slagali. No ponude poput Slaterove ne stižu svaki dan. Janeway mora samo dovesti natrag u Novi Meksiko odbjeglu djevojku pod jamčevinom optuženu za tešku provalu, pokupiti prvih pet tisuća dolara i zatim ih udvostručiti bude li imao dovoljno sreće da pronađe rijetku knjigu koju je djevojka ukrala.No nije samo novac mamac koji je privukao Janewaya. Djevojka koju traži doista se zove Eleanor Rigby, antikvarijati Seattlea pravi su hramovi izgubljene umjetnosti malog izdavaštva, a knjiga je Gavran Edgara Allana Poea nakladnika Grayson Pressa iz 1969. godine, izdanje koje službeno ne postoji. No Janewayevi stari detektivski instinkti vratit će ga do davno zaboravljenog poglavlja u povijesti zločina: niza neriješenih i – čini se – međusobno nepovezanih ubojstava. Uskoro će uvidjeti da je ustvari bio unajmljen pronaći Gavrana. Ako ta knjiga postoji, mogla bi vrijediti bogatstvo. No ljudi koji su je možda posjedovali imaju neugodnu sklonost k nasilnoj smrti…Zamišljen i ispričan u najboljoj Poeovoj tradiciji, Knjižarev trag je uzbudljiv kriminalistički roman o knjiškim i drugim zločinima, intrigantnog zapleta u koji su znalački utkani detalji knjižarskog zanata i doista raritetna knjiga.Prvi roman Johna Dunninga s likom Cliffa Janewaya, Knjižareva smrt, objavljen kao dvanaesta knjiga u NAJbiblioteci, osvojio je prestižnu nagradu Nero Wolfe, a njegovi romani U potrazi za Ginger North i Krajnji rok bili su nominirani za nagradu Edgar. Kao stručnjak za rijetke i vrijedne knjige, Dunning je vlasnik knjižare i antikvarijata Old Algonquin u Denveru gdje trguje rijetkim i prvim izdanjima za probrane kupce.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:14 pm



28
Odiseja Graysonovih vijugala je kroz Georgiju prije pola stoljeća. Sile koje su ih oblikovale već su bile stare jedno stoljeće kad su se oni rodili. Njihov djed je još bio živ i još se kurvao kad su bili dječaci u osnovnoj školi. Izborani stari lešinar bio je stalni gost kupleraja i kad je zašao u osamdesete. Stari se nikad nije prestao boriti u Građanskom ratu. Najviše je u životu žalio što se nije rodio na vrijeme da pogine kod Fredericksburga, gdje je umro njegov otac 1862.
Mentalitet plantažera gospodario je kućom Graysonovih. Otac je vladao i nije dopuštao protivljenje. U politici je bio konzervativni južnjački demokrat, (toliko konzervativan da je zapravo bio republikanac), a vrat mu je bio boje brda od ilovače što su se protezala oko Atlante. Žene su stavljane na pijedestal i obožavane, ali ubrzo bi izgubile svoju seksualnu privlačnost ako su htjele imalo više od života povrh toga. Velika nesreća Darryla starijeg sastojala se u tome što se oženio s Claudette Reller, ženom slobodna duha koja nikad nije mogla uvidjeti ljepotu života u kavezu. Napustila je obitelj jednog sunčanog dana 1932, otišavši usred ručka u klubu bez najave i buke. Njezini sinovi, u dobi od osam i dvanaest godina, nikad je više nisu vidjeli. Govorilo se da je umrla tri godine poslije u Parizu. Starije to objavio jedne noći za večerom i zabranio da se njezino ime ikad

više spomene pod njegovim krovom.
Mlađi, svjetlokosi sin pokoravao se ocu. Psiholog bi rekao, godinama poslije, da nikada nije oprostio majci i da je svako seksualno iskustvo bilo pljuska sjećanju na nju.
Stariji sin sjećao je se s manje oporosti. Znao je zašto je učinila to što je učinila i poželio je da mu piše otamo kamo je otišla kako bi joj mogao odgovoriti i reći joj da razumije. On i otac bili su uhvaćeni u vlastitu borbu karaktera i kad je razmišljao o majci, u njegovu je srcu bilo suosjećanje.
U ljeto svoje sedamnaeste godine, mladi Grayson pobjegao je na obalu Caroline. Ondje je živio na otoku u moru, razmišljajući o životu i uzdržavajući se radom u jednoj garaži u Beaufortu. No u jesen je opet biou Georgiji, ratujući s ocem u odlučnoj bici da postane svoj čovjek. Žene su postajale sve veći dio njegova života. Cecile Thomas je bila lijepa, ali privremena: sad je tu bila Laura Warner, starija i iskusnija, dvaput udavana, udovica i rastavljena, intelektualna, puna novca i posve ovisna o geniju. Vidjela je sebe kao gospođu von Meck Grayson Čajkovski, kao što reče jedan od njihovih književnih prijatelja, no Grayson to nije želio. Rastali su se srdačno nakon kratkog i intenzivnog prijateljstva. Ona se preselila u Birmingham i 1939. otplovila iz Miamija u London gdje joj se izgubio trag.
No Graysonov život bio je prepun takvih žena. Biograf koji pokušava otkriti njegove tragove četrdeset godina poslije još može naći neke od njih spremne da govore i prekapaju po svojim uspomenama. Druge je progutalo vrijeme. Negdje treba povući granicu u lovu na nekadašnje djevojke i vratiti knjigu na njezin dvostruki fokus. Tako je Trish Aandahl pustila da se Laura Warner izgubi u ratnom Londonu dok je ona dalje plela priču i opet dovela Richarda na scenu.
I danas ima ljudi u Atlanti koji se sjećaju Darryla i Richarda Graysona i koji vjeruju da je među njima postojao tračak istinske mržnje. No ima i drugih koji kazuju drukčiju priču. Oni se sjećaju kako je Richarda zlostavljala grupa nasilnika kad je krenuo u srednju školu. Vođa bande bio je izvjesni Jock Wheeler, podli mali gad, koliko se sjeća otpravnik iz Mariette koji ih je sve poznavao. Danas je Jock Wheeler postariji mehaničar u jednoj garaži u Atlanti. On je tih čovjek koji živi sam i nikomu ne smeta. Pitajte Jocka Wheelera za Graysone, rekao je otpravnik Trish Aandahl. Pitajte ga za onu noć sredinom tridesetih, kad su ga napala iz zasjede na mračnoj seoskoj cesti dvojica koju nije mogao, ili nije htio, prepoznati, i pretukla ga tako da je zamalo umro. Wheeler nije imao što reći, ali glasine su i dalje kolale da je jedan od napadača bio tek nešto više od dječaka, star dvanaest ili četrnaest godina. Šerif je nagađao da bi Graysoni mogli biti glavni kandidati, ali Wheeler je rekao ne, nisu bili oni. Glasine su se i dalje ispredale. Njihovi promišljeniji suvremenici ukazivali su na to kao na čudan hir ljudske prirode.
Vjerojatno su na nekoj razini Graysoni doista mrzili jedan drugog, ali krv nije voda. U tome je i bit klišeja, znate. Obično su istiniti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:14 pm



29
Probudio sam se u sivu zoru, siguran da sam čuo škljocanje blizu svog lijevog lakta. Čulo se klik-klik, kao zvuk univerzalnog ključa kad netko pokušava otvoriti vrata. No bio je to san o gavranu kojem kuckaju kandže dok hoda preko stola da mi iskljuje oči.
Oba su zvuka prestala kad sam se razbudio i sjeo u krevetu. Bila je nedjelja, dan odmora.
Na televiziji su obećavali još kiše, a zatim loše vrijeme. Meteorološki se klaun igrao svojim igračkama od milijun dolara, kovitlajući oblake preko karte i cereći se sa sva trideset i dva zuba dok je izvodio svoj ples. No to je bio amaterski zabavni program u usporedbi s konkurencijom. Zli, dvolični propovjednici đipali su uokolo, govorili o Isusu i novcu u istom smdrljivom dahu i strigli

svoje zaluđeno stado.
Slavite Gospodina, naivčine.
Radio je bio namješten na stanicu sa starim hitovima, a u tijeku je već bilo nešto što se zvalo "pozdrav Britanskoj invaziji". Dobio sam Eleanor Rigby baš kad sam završavao s brijanjem i tuširanjem pa sam stajao gol iščekujući svaki takt i svaku riječ iako od toga nisam imao nikakve koristi.
Sat je pokazivao devet i moj se odlazak činio nekako manje hitnim no što je bio u ponoć. Ništa još nije bilo otvoreno. Prijave gostiju u Hiltonu nema prije tri sata. Knjižnica, još jedna od mojih predviđenih stanica, obavijestila me snimljenom porukom da je nedjeljno radno vrijeme od jedan do pet popodne. Imao sam vremena napretek.
Sjeo sam na krevet i počeo s telefonskim pozivima. U Taosu je bilo deset sati. Birao sam broj i začuo zvonjenje.
"Halo?"
"Jonelle Jeffords?" "Tko ste vi?"
Nije se činilo važnim pa sam joj rekao svoje pravo ime, a zatim počeo improvizirati. "Ja sam sudski pomagač. Sudac u Seattleu dao mi je u zadatak da dovedem gospođicu Rigby natrag u New Mexico zbog provale u vašu kuću. Moram vam postaviti nekoliko pitanja." Ispustila je dah kao vrući radijator. "Kvragu, zar nas ne možete ostaviti na miru?"
Bio je to čudan stav za jednu žrtvu, ali već sam znao da ona nije prosječna žrtva. Dao sam svom glasu službeni ton i rekao: "Većina ljudi koji su žrtve provale surađuju. Vaš mi je stav pomalo neobičan. Ima li razloga za to?"
Neko je vrijeme iznenađeno šutjela, a onda je rekla: "Mog muža je sve to vrlo uzrujalo. Već će biti dovoljno grozno što ćemo morati na sud kad napokon dovedu tu luđakinju ovamo. Što vam mogu reći a da me već nisu pitali i da nisam odgovorila pedeset puta?"
"Siguran sam da ste umorni od odgovaranja na pitanja. Ali ja sam u Seattleu, nemam pristup dosjeima koje su sastavili u Taosu, a moram saznati više o onome što vam je ukrala. Inače ne znam kako očekujete da ćete dobiti natrag svoju imovinu."
"Ne želim je natrag. Trebala sam je davno spaliti." "Spaliti što?"
"Tu knjigu."
"Znači, prije svega vam je uzela knjigu?"
"Da sam joj je dala kad je prvi put došla, možda bi jednostavno otišla. Onda se ništa od ovoga ne bi dogodilo."
"Odakle vam knjiga?"
"Ne vidim kakve to veze ima s bilo čim. To je privatna stvar, vrlo stara stvar. Nema nikakve veze s ovim."
"Moglo bi imati, ako moramo otkriti tko je vlasnik." "Što to govorite, da sam ja ukrala knjigu?"
"Samo vam postavljam nekoliko pitanja, gospođo Jeffords. Ako vam se ne sviđa kamo smjeram, vaš me je stav doveo dotle. Morat ćete odgovoriti na ta pitanja, znate, prije ili kasnije."
"Slušajte me, gospodine, i shvatite što vam govorim. Mog je muža sve ovo strašno uznemirilo. Sada je vani na trijemu, vratit će se svaki čas i zadnja stvar koju trebam je da me nađe kako razgovaram s vama o toj luđakinji. Nije nam bilo lako nositi se s ovim. Mogla nas je ubiti. Charlie i sam malo poludi kad samo razmišlja o tome. Ako opet nazovete, stvorit ćete mi dosta nevolja."

"Možete li opisati knjigu?"
"Ne! Zar govorim kineski? Nisam je ni pogledala dvadeset godina." "Jesu li vam poznata imena Slater ili Pruitt?"
"Ne. Trebala bi biti?"
"Slater kaže da ste ga unajmili da pronađe vašu knjigu." "Laže. Nikad nisam čula za njega."
"A Pruitt?"
Glas joj se utišao do šapta. "Charlie dolazi. Charlie je ovdje. Nestanite i nemojte me više zvati." Tresnula je slušalicom.
Čudne li žene. Mogao sam je zamisliti kako trčkara kroz sobu da se udalji od telefona. Poravnava haljinu, uštogljeno sjeda i pokušava izgledati kao poster iz Zadivljujuće ženstvenosti dok se njezin veliki stari medo vraća kući s brda.
Pretrgla se da se riješi knjige za koju bi drugi ubili.
Do mučnih pitanja nisam ni došao. Tko je doista opalio iz pištolja, gospođo Jeffords? Kakva je veza između vas i Rigbyjeve i zašto imam osjećaj da je to osobno?
Ipak sam znao da sam iskoristio svoju jedinu priliku s njom. Bila je daleko i više se neće javljati na telefon a da prije toga ne pusti onu snimku.
Nazvao sam Trish, no bez uspjeha.
Odlučio sam zasad pričekati s Allanom Hugginsom. Odjavio sam se iz motela i otišao potražiti doručak.
U jedanaest sati parkirao sam na ulici ispred knjižnice i vrijeme proveo čitajući.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:14 pm



30
Odjednom je šezdeset treća. Gaston Rigby stoji u North Bendu u zoru svog života i pripravan čeka da ga oblikuje genij Darryl Grayson. Tko bi i pomislio da bi ga Grayson mogao uposliti, makar da mete radionicu? Ima dana kada se svaki žutokljunac koji žudi da bude izdavač pojavi na Graysonovu pragu, sa šeširom u ruci, moljakajući priliku da radi bez plaće. Mističnost je u punom cvatu, a Grayson još nema ni pedeset godina. Što je to što Rigbyja izdvaja od drugih? ... Kako je dopro do Graysona na onoj iskonskoj razini, ondje gdje prebiva genij? Grayson ne pruža odgovor. On nije od onih koji razgovaraju o takvim stvarima. Kad traže od njega verbalnu dubinu osjeća se nelagodno, a ako previše navaljujete, postaje ljut. Govoreći o Rigbyju Grayson će samo reći da je dobar. Tu je voljan stati, kao da je pokušaj izdvajanja i određivanja svega onog što je potrebno da se stvori dobar tiskar iznad njegovih mogućnosti. A Archie je taj s kojim razgovara i Archie zna tko je dobar jednako kao i on.
Moon se osvrće na to dvadeset godina poslije. Katkad misli da je Rigby zauzeo mjesto mlađeg brata – gotovo, ali ne sasvim. Misli da su Grayson i Rigby bili, gotovo, ali ne sasvim, kao otac i sin. Teško je shvatiti tu duhovnu vezu kada se nalazite izvan nje: ona doseže dublje od bilo čega drugog što je Moon ikada vidio među muškarcima solidno heteroseksualnog uvjerenja. Kategorički tvrdi da nije osjećao ljubomoru: siguran je u svoju vlastitu važnost Graysonu i ako mu Rigby jednako znači na nekoj drugoj razini, zašto bi ga to brinulo? Još je bio Graysonov najbolji prijatelj u životu. Zajedno su odrasli, plivali su goli kao djeca, lunjali šumama i poljima, lovili jelene i ptice, ganjali žene kao raspojasani mladići, pili, sanjali i dijelili isti poziv. Kad je Grayson napustio Jug nakon rata i pisao da je pronašao obećanu zemlju, Moon je došao da se uvjeri svojim očima.
Moon se još sjeća prvih riječi koje je izrekao kad je sišao s vlaka u Snoqualmieju. Kojeg će vraga ovom gradiću dva prokleta tiskara, za ime Božje?

No Moon je mehaničar, a Grayson umjetnik. Oni savršeno supostoje, možda jedini prijatelji u povijesti – kako Moon tvrdi – koji se nikad nisu porječkali. No Moon se brine, osobito u početku, da Grayson juri za nedostižnim snom. Nitko se nikad nije obogatio na ekskluzivnim nakladama. Napišite to velikim slovima i recite ponovno. Nitko. Ako se možete time baviti dvadeset pet godina i ne ostati bez gaća, možete se smatrati blagoslovljenim. Grayson nikad nije zaradio ni novčića. Cijeli se njegov pothvat financirao obiteljskim novcem. Na kraju su momci naslijedili stotine hektara najbolje plodne zemlje u Georgiji – breskve, kukuruz, gotovo sve što bi čovjek htio uzgojiti. No Darryl i Richard Grayson nisu bili farmeri. Prodali su zemlju, a Grayson je uzeo svoju polovicu i učinio s njom ono što je učinio. Knjige su mu donosile dovoljno da sačuva većinu glavnice netaknutom i to je sve što su zaradile za njegova života.
Što to uopće ima u knjižarstvu? Moon se pita. Katkad se čini da nitko ni na kojem stupnju ne zarađuje ništa. Možda ako ste Random House i smislite način kako da objavljujete samo Jamesa A. Michenera, možete zaraditi malo novca. Sve ostale dopadne kikiriki. Zašto to čine? pita se. No zna zašto.
Sada je 1963. i stiže Rigby, pridružuje se Graysonu u potrazi za savršenom knjigom. Pogledaj se, Darryle, kaže Moon dok piju pivo u mjesnom baru, lansiraš klinca u život. Grayson samo pijano kima glavom. Ono što nikad nije rečeno – a što Moon kaže Trish Aandahl tek dvadeset godina nakon Graysonove smrti – jest koliko je utjecaja Rigby imao na Graysona. Rigby je bio zaista iznimno dijete: kvragu, imao je divne ruke, kaže Moon, bio bi sjajan liječnik, porađao bi djecu, mamio ih na svijet... on bi izmamio i putar iz vještičjeg srca, a njegov urođeni osjećaj za uvezivanje i dizajn bio je gotovo jednako fin i potpuno oblikovan kao i Graysonov. Rigby je isprva stidljivo nudio svoje mišljenje – ne može malac doći i reći geniju kako da vodi posao – no uskoro je shvatio da Grayson kad je u žaru posla nema ego. Grayson će poslušati i Mjeseca-Svata ako mu ovaj može dati ideju, a Gaston Rigby je vrelo ideja. Misliš li, Darryle, da je sredina stranice pregusta... Možda ne mnogo, ali slušaj što riječi kažu i pogledaj ponovno. Grayson je proučava. Odmiče se i gleda izdaleka. U većini slučajeva odlučuje da Rigby ima pravo. Neprestano razgovaraju tijekom dana, a svaka je riječ povezana s onim što tog trena rade. Nikad ne razmijene šalu ili komentar o vanjskom svijetu ili razmišljanje o ženama. Nema slika golih djevojaka s kalendara, nema radija ili novina, ničega što bi makar i na tren odvuklo Graysonovu koncentraciju. Nema satova. Grayson ujutro silazi u radionicu i Rigby je već ondje. Rade dok neki unutarnji sat ne kaže Graysonu da je dan gotov. U Graysonovoj radionici vrijeme miruje. Samo on zna kad je posao gotov i tada odlazi, ostavljajući Rigbyja da opere tiskarski stroj, počisti radnu klupu i sve vrati na svoje mjesto.
Rigbyjeve odgovornosti rastu usporedno s plaćom. Na kraju druge godine čini se prijeko potrebnim. Oko mu je neobično: zamjećuje stvari koje bi čak i učitelju mogle promaknuti u raznim fazama pokušaja i pogreške. Izlomljene ukrasne crtice na slovima, vrlo fine pukotine, pogreške u tiskanju: uočava ih isti čas. Na svakom otisku provjerava uvučene retke, jednolikost udara, crnilo tinte ("ovdje treba malo više boje, Darryle"). Ima tako dobro oko da se Grayson oslanja na njega u onim završnim fazama kad se knjige pregledavaju i šalju. To mu daje osjećaj obitelji, nečega što nikad nije upoznao. Rigby stanuje gore, u potkrovlju iznad radionice. Sada stoji u tami i zuri kroz crnu šumu u svjetla velike kuće. Zna da katkad brat dovodi kurve iz Seattlea, ali on i to vidi kao dio procesa. Ako se Grayson može opustiti i pripremiti za sutrašnji dan uslugama neke kurve, neka to čini. One dolaze i odlaze, bezopasne droljice. Tek blizu kraja jedna po imenu Nola Jean dobiva veliku negativnu važnost. Poigrava se Graysonovim razumom i nije dobra.
Sada je 1968. Rigby ima dvadeset dvije godine. S Graysonom je pet godina i život je sladak. Ima svoju ženu. To je veza koju je polako njegovao poput udvaranja iz nekog drugog vremena. Ona je

Crystal, Moonova nećakinja tinejdžerica, koja je pobjegla od kuće u Georgiji i našla posao u pekarnici u North Bendu. Crystal voli Rigbyjevu stidljivost, njegovu oštroumnost i izgled plišanog mede. On je prvi pravi muškarac u njezinu životu, uvijek mladi džentlmen. Rigby nema ništa od one burne nestrpljivosti koja razuzdano prožima njegovu generaciju. Politika mu je dosadna: čak mu i Kennedyjevo ubojstvo, kaže joj, predstavlja tek nešto više od još jedne TV emisije. Crystal se divi tome. Sedamnaest joj je godina i zaljubljena je.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:14 pm



31
Ponovno sam pročitao zadnje poglavlje koje je govorilo o požaru. Činjenice su se nizale poput epiloga. U noći 14. listopada 1969., radionica se zapalila i izgorjela poput baklje. Istražitelj požara došao je iz Seattlea i prebirao po pepelu danima prije no što je, službeno, proglasio to nesrećom. No znao sam iz vlastitog iskustva da su te stvari najčešće nejasne. Barem sto tisuća požara svake godine pripiše se nepoznatim uzrocima, ističe Aandahl, a zakonska je pretpostavka da su to nezgode. Potrebno je više od osnovane sumnje da se dokaže palež: vatrogaščeva sumnja, ma koliko jaka, nije dovoljna. Starinska tiskara poput Graysonove bila je požarna bomba koja čeka eksploziju.
Za početak, papira ima posvuda. Ima i krpa, često namočenih otapalima ili tintom. Tiskar mora raditi s finim papirima i držati ih besprijekorno čistima, no on radi i s tintom koja mu umrlja ruke, zađe pod nokte i na alate. Sve se mora oprati mnogo puta na dan. Zaposleni tiskar može potrošiti i do šesto litara razrjeđivača na godinu.
Mnoge su tiskare koristile kerozin. Grayson je volio benzin jer je bio jači i brži. Držao ga je iza radionice u limenoj bačvi od dvjesto litara. Bačva je bila postavljena uspravno u drvenom okviru, sa slavinom na dnu na kojoj su se mogle napuniti posude za rasprskavanje. Vatra je izbila u glavnom dijelu radionice – istražitelj požara je mogao to razaznati po načinu na koji je drvo pougljenilo. Brzo je progutala tu prostoriju, proširila se na potkrovlje, a zatim na malo skladište sa stražnje strane. Do trenutka kad su ga uočili s ceste, plamen je probio strop i stražnji zid. Bačva s benzinom zapalila se i eksplodirala, ispustivši vatrenu loptu trideset metara u zrak. Ostaci Richarda Graysona pronađeni su u radionici: pio je i očito se onesvijestio na stolici. Njegov je brat bio u stražnjoj sobi. I on je bio pijan pa su vatrogasci nagađali da je otišao prileći na ležaj koji je bio ondje upravo za tu svrhu, kada bi previše popio da bi mogao sam otići mračnom stazom do glavne kuće.
Gaston Rigby bio je otišao u grad. Za njega je to bila rijetka večer za izlazak. Poveo je svoju djevojku Crystal na večeru u Seattle i vratio se kući u ponoć, našavši svoj svijet uništen.
Stajao sam na vratima kad se knjižnica otvorila. Nije mi trebalo dugo da nađem podatke o Rodneyju Scofieldu. Pregledao sam indekse časopisa i novina i u pola sata pronašao sve primjenjive fraze.
Naftaš... proizvođač... ekscentrik... Bilijunaš, sa b, ne sa m.
Pustinjak. Prije dvadeset godina, kad je Scofield bio u kasnim četrdesetima, ugledao se na Howarda Hughesa i nestao od oka javnosti. Pisali su o njemu, no rijetko je viđan od 1970. Njegove su poslove vodili i sklapali bataljuni ulizica i potrčkala koji su radili za njega. Nigdje u općem tisku nije bio naveden njegov hobi, knjige. Otišao sam do AB-a/Bookman's Weeklyja, koji objavljuju svoje vlastite godišnje indekse. O Scofieldu nisam pronašao ništa, ali se zato Leith Kenney isticao u indeksu oglašivača. Nekad je bio trgovac knjigama i imao je trgovinu u San Franciscu.
Bio je uvaženi knjižar, s članstvom u Američkoj udruzi knjižara antikvara. A čudacima i prevarantima nije lako ući u tu skupinu. Oni zabadaju nos u stanje vašeg računa, provjeravaju preporuke vaše banke i dugo vam pregledavaju robu prije nego što vas prime u klub.
Ljude koji izdaju čekove bez pokrića i varaju male starice AUKA brzo otpiše.

Kenney je bio bivši predsjednik. Njegovo područje bile su luksuzne knjige.
No od 1986. nije objavio oglas u časopisu. Otkrio sam i zašto u prosinačkom broju iz te godine, u vijesti naslovljenoj "Kenney zatvara knjižaru u San Franciscu". Ne, nasmijao se, nije bankrotirao.
Ponudili su mu posao koji je jednostavno bio preunosan i preizazovan da bi ga propustio. Stvorit će knjižnicu svjetske klase o karijeri Darryla Graysona. Tražit će sve što ima veze sa životom ili radom tog čovjeka – nevažne prolazne stvarčice, fotografije, pisma, poslovne knjige i, naravno, knjige, u bilo kojoj količini. Primjerci istog djela bili su vrlo traženi. Rad Richarda Graysona također ga zanima, rekao je Kenney, ali po tonu je bilo jasno da njega smatraju tek suradnikom. Što se budućih naraštaja tiče, postojao je samo jedan Grayson.
Nisam želio parkirati u Hiltonovoj garaži: moja hrđava kanta bila je preuočljiva za tako luksuzan hotel. Odjenuo sam kišni ogrtač i uzeo torbu, ostavljajući auto parkiran na ulici.
Dizalom sam se odvezao do predvorja na devetom katu. Platio sam gotovinom za dva noćenja i rekao im da bih mogao ostati i duže. Zatražio sam tihu sobu na visokom katu odakle bih mogao vidjeti grad.
Recepcionar je imao sobe na petnaestom, sedamnaestom i dvadesetom katu.
Sedamnaesti je u redu, rekao sam. Dao mi je ključ sobe 1715. Popeo sam se dizalom i krenuo duž hodnika. Vrata moje stare sobe bila su otvorena. Prošao sam i pogledao unutra.
Dva čovjeka su bila ondje i pregledavala koš za smeće. Onaj veliki s blijedo maslinastom kožom uspravio se i okrenuo dok sam prolazio. Ja sam se okrenuo kad i on, dajući mu da vidi zatiljak moje umorne sijede glave.
Otvorio sam vrata i ušao u svoju novu sobu. Nisam se mogao suzdržati od malo likovanja dok su se vrata zatvarala.
Jedan-nula za starog taticu u nogometu hrabrosti. Jebi se, supermurjaku.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:15 pm



32
Sjeo sam na krevet i nazvao Leitha Kenneyja u Los Angeles. Ovaj 'put sam ga dobio bez problema.
Ni on nije okolišao. Imao je dvanaestak sati da razmisli o tome i odluči kako želi postupiti. Krenuo je s izravnim frontalnim pristupom što mi se svidjelo. Bili smo dva knjižara koja razgovaraju istim jezikom iako je samo jedan od nas to znao.
Ako je materijal originalan, želi ga. Ako postoji pitanje vlasništva ili podrijetla, još uvijek će platiti najveću cijenu da ga dobije i pobrinuti se da sredi sve oko zakonitosti kada stvar dođe na sud. Njemu je ovo bio unaprijed stvoren zaključak. Razgovarali smo o velikom iznosu novca, a ljudi su skloni prepiranju kad se pojavi pitanje novca. U isto vrijeme Kenney nije sumnjao gdje će Gavran završiti, gdje mora završiti. Bio je spreman nadmašiti svaku ponudu, i to višestruko. Bio je spreman tog trena doletjeti u Seattle ili dovesti mene u Los Angeles Scofieldovim privatnim mlažnjakom. Bio je spreman praktički na sve.
"Recimo to ovako", reče. "Ako imate nešto za što samo mislite da bi moglo biti originalna stvar, želimo to vidjeti i platit ćemo vam za tu povlasticu bez obzira na ishod. To djelo tražimo već mnogo godina."
"Zvuči prilično dobro za knjigu za koju se bibliograf kune da nikad nije stvorena."
"Mi znamo da je napravljena. Gospodin Scofield ju je vidio. Držao ju je u rukama. Možda Allan Huggins ne bi bio tako samodopadan da je on to učinio."
Prije nego što sam mogao pitati, rekao je: "Bilo je davno i to je sve što želim reći o tome, dok ne saznam više o vama. Morate uzeti u obzir moj položaj, gospodine. Ne znam vam ni ime. Gospodin

Scofield je možda jedini živi čovjek koji je doista dotaknuo tu knjigu i ne želimo biti stavljeni u položaj da odamo ono što znamo o njoj."
To je bilo pošteno. Nije mi se sviđalo, ali morao se pomiriti s tim.
"Upamtite jedno", rekao je Kenney. "Ako je doista pokažete, ljudi poput Hugginsa će navaliti na vas. Ne sklapajte nikakve poslove, a da nam prije toga ne pružite priliku da nadmašimo njihovu ponudu.
A zaista ćemo ih nadmašiti, šokirat ćete se koliko. Učinit ćete sebi ili svojem klijentu groznu medvjeđu uslugu ako je prodate negdje drugdje."
Napokon smo došli do glavne stvari. Do velikog pitanja.
"O koliko novca zapravo govorimo ovdje, gospodine Kenney?" "Koliko god želite."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:15 pm



33
Neko se vrijeme nisam micao: samo sam sjedio na krevetu i slušao svoj unutarnji glas. U mislima sam se vratio kroz hodnik do sobe u kojoj smo Eleanor i ja proveli zadnjih nekoliko sati zajedno.
Domaća zadaća je napravljena, reče muza. Još jedan telefonski poziv, možda dva, i možeš na ulicu.
U sobi s druge strane hodnika Eleanor je poslala pismo. I protiv zdravog razuma gledao sam je kako ga piše, a onda sam joj dopustio da ga pošalje.
Gdje je, tko ga je dobio, kamo je otišlo?
Pitanja bez odgovora, no katkad će vam muza dati nagovještaj.
Njezini bližnji i najdraži bili su očita, ali rizična mogućnost koju radije ne bih provjeravao ovim telefonom. Ipak je pismo trebalo pronaći – ako i ne bude rezultata, barem će potraga ispitati trag koji je ionako trebalo ispitati.
A bila je tu i Trish, izvor rastućeg nezadovoljstva. Činilo se da sam je izgubio u strci. Nestala je u tami dok sam ja muljao okolo da zametnem tragove i sada je odjednom moja potreba da joj čujem glas bila neodgodiva.
Muza mi ga je ponovno odvrtjela.
Nazovi me, rekla je. Nemoj nestati, moram ti nešto reći. Nakon što je to rekla, sama je nestala sa zemlje.
Dakle, čekao me noćni rad. Slijediti pismo, pronaći Aandahl.
Nazvao sam je kod kuće, gdje god to bilo, no telefon je još zvonio praznoj kući. Zvao sam njezin ured u novinama, ali bez mnogo nade. Nakon tri zvonjenja napola je zazvonilo, što je značilo prebacivanje na drugu liniju.
Začula se snimka ženskog glasa.
"Zdravo, ovdje Judy Maples. Ja ću se nekoliko dana brinuti za poslove Trish Aandahl. Ako je nešto važno, možete me dobiti preko glavne centrale, 464-2111."
Nazvao sam. Operater mi nije želio dati broj Maplesove, ali ponudio je da me spoji s njom kod kuće. Telefon je zazvonio na nekom drugom mjestu.
"Halo."
"Molio bih Judy." "Ja sam."
"Ja sam Trishin prijatelj." "Aha. A kakav prijatelj?"

"Onaj koji je malo zabrinut za nju."
"Ona je dobro. Nešto je iznenada iskrsnulo pa je morala otići iz grada." "Kad će se vratiti?"
"Ne znam točno, možda za dva dana." Čula se neka vrsta oprezne stanke. "Trish je ostavila paketić za prijatelja, ako ste vi slučajno taj."
"Što je u njemu?"
"Ne znam, zapečatila ga je u podstavljenoj omotnici. Mislite li da je za vas?" "Piše li na njemu ime?"
"Inicijali."
Duboko sam uzdahnuo. "Da nisu možda C. J.?"
"Pogodak. Trish nije znala hoćete li doći dotle ili ne. Tek da se zna, ja nemam pojma o čemu se ovdje radi. Ja samo prenosim poruku. Rekla mi je da vam to kažem. Istina je. Vaš sam paketić ostavila kod čuvara u novinskoj kući. Ako ga želite podići, nazvat ću ga i reći mu da vam ga preda."
Rekao sam u redu, iako se ništa nije činilo u redu.
Prošao sam pokraj svoje stare sobe. Murjaka više nije bilo, a soba je bila dobro zatvorena. Spustio sam se dizalom, stegnuo kišni ogrtač oko sebe i navukao šešir na obrve. Dan je brzo izmicao dok sam izlazio na bezvremensku, beskrajnu kišu. Sve je na svijetu bilo sivo, crno ili tamnozeleno.
Došao sam do auta, otišao u Times i uzeo svoj paketić.
Bila je to kaseta umotana u list papira. Tajnovita poruka od četiri retka bila je rukom napisana na papiru.
Ako želiš odsjesti u mojoj kući, smatraj je svojom. Nemam razloga vjerovati da bi ondje bio nesiguran. Ključ je u lončanici. Ne obaziri se na pse, oba su velike bebe.
Trish
Ispod toga je stajala njezina adresa, na Devetnaestoj jugoistočnoj aveniji, Mercer Island. Vratio sam je u omotnicu i gurnuo ispod sjedala, a zatim krenuo na glavni posao te večeri. Htio sam biti daleko od središta grada kad budem obavljao taj poziv.
Odvezao sam se prema jugu i skrenuo s autoceste kod Boeinga, a onda potražio telefon. Telefoni su kao policajci: nikad ih nema kad ih trebate.
Napokon sam stajao kod male govornice na zidu i telefonirao. Bilo je teško ubaciti taj novčić.
Čuo sam kako zvoni tri puta u North Bendu. "Halo." "Crystal?"
"Da, tko je to?" "Janeway."
Tišina je bila tako teška da ste je mogli jesti. Nisam znao kako bih počeo pa sam počeo tako što sam to rekao. No ona je već znala.
"Policija je bila ovdje. Od podneva stalno dolaze i odlaze."
Dobro za murjake, pomislio sam: dobro za njih, ali za mene baš i ne. Postajao sam nervozan. Već mi se činilo da sam dugo na telefonu. "Je li policija sada tamo?"
"Ne. Možda se vrate večeras."
Smiješno je bilo to što nijednom nije izrekla ono očito: nijednom nije rekla: "Traže vas, znate", ili bilo što slično. Ipak, neće mi reći ono što trebam ako je ne navedem na to.
"Nešto ću vas zamoliti. Neću vam zamjeriti ako me pošaljete kvragu. Do sada nisam učinio mnogo dobra."

Slušala je.
"Tražim od vas da imate povjerenja u mene. Volio bih da vjerujete da sam, sve što sam učinio, barem nakon one prve noći, učinio za Eleanor."
Kaznila me tišinom. Izdržao sam sve dok više nisam mogao. "Crystal."
"Da, čujem vas." "Pokušavam naći vašu kćer."
"Mislim da sam to znala. I ne znam zašto, ali vjerujem vam." Zid među nama se srušio. Što god joj govorio njezin logički dio mozga, povukao se pred instinktom.
"Čak i kad smo razgovarali s policijom, mislila sam na vas," rekla je. "Nešto poput skrivenog aduta."
"To i jesam. Možda nije mnogo..."
"Ljudi mi daju neki osjećaj. Nisam vidovita, ništa takvo, ali osjetim prema njima ili toplinu ili hladnoću. Kad sam vas zagrlila oko vrata na trijemu one prve večeri, osjetila sam toplinu među nama. Nekad se ljudi jednostavno povezu, shvaćate na što mislim? Vidjela sam to između vas i Ellie odmah na početku. Bilo je toplo, ali ne tako da bi se jedna majka trebala brinuti... osim možda zbog sebe same." Kratko se nasmijala. "Zato nikad nisam doista odustala, čak i kad se saznalo zbog čega ste zapravo ovdje."
"Naći ću je ako budem mogao. Ne znam kako i u velikom sam zaostatku. Trebam vašu pomoć." "Recite mi što želite."
"Prisluškuje li policija ovaj razgovor?"
"Razgovarali su o tome. Sumnjali su hoće li od toga biti koristi. Samo trenutak." Odložila je slušalicu i ispuhala nos. Onda je rekla:
"Ne očekuju traženje otkupnine." "Kad ćete znati?"
"Možda se vrate večeras i stave prisluškivač. A možda i ne." "Ako to učine i ja opet nazovem, možete li mi dati znak?" "Kako?"
"Pročistite grlo kad se javite na telefon. Pokušat ću vam nekako reći ima li što nova." "Ili možete nazvati Archieja. On želi što i svi mi."
"Nekoliko pitanja. Znate li tipa po imenu Pruitt?"
"Njega policija traži. Misle da je on odveo Ellie sa sobom."
"Jeste li ikad kontaktirali ili imali nešto s Pruittom prije nego što se ovo dogodilo?" Zastala je kao da traži riječi. "Znala sam tko je on."
"Ispričajte mi to."
"Luđak. Čini se da je mislio da nešto imamo..." "Knjigu."
"Da, ali nisam znala o čemu govori. No on svejedno nije htio otići i pustiti me na miru. Otišla bih u grad i vidjela ga kako gleda iz auta. Zatim nas je počeo gnjaviti telefonom. Zvao bi noću, puštao glazbu. Samo nekoliko nota, ali znali smo da je to on."
"Progonio je i Eleanor." Ispustila je drhtav uzdah.
"Slušajte, jeste li dobili pismo od Eleanor u jučerašnjoj pošti? Vjerojatno napisano na papiru hotela Hilton."
"Ovamo nije stiglo."

"Možda dođe sutra. Kada vam dostavljaju poštu?" "Kad god stigne. Najčešće rano prijepodne." "Pokušat ću onda nazvati."
"Što je u pismu?"
"To moram saznati. Možda i njezin račun za pranje rublja. Za naše svrhe smatrajte to nekom mračnom tajnom koju radije ne želi nikome reći. Ima li još tko kome bi mogla poslati nešto takvo?"
"Amy Harper", rekla je k'o iz topa. "Samo Amy."
Sjećao sam se imena. "Eleanor ju je jedanput spomenula. Rekla je da ju je išla posjetiti, ali nije je bilo."
"Amy se preselila u Seattle, to sam joj i ja mogla reći. Život joj se ovdje u zadnjih šest mjeseci pretvorio u pakao, osobito nakon što joj je umrla mama. Brinem za to dijete, ne znam što će biti s njom. U posljednje je dvije godine donijela mnogo krivih odluka. Ali zaista je slatko dijete. Ona i Ellie su cijelo školovanje bile kao sestre."
"Sjećam se da je među njima došlo do nekog razdora."
"Posvađale su se oko Colemana Willisa. To je budala kojoj je Amy dala da je napumpa još u nižem razredu srednje škole Mt. Si.
Onda je još i pogoršala stvar: udala se za kretena, napustila školu i sljedeće godine rodila još jedno dijete. Njihov je problem bio jednostavan. Ellie nije trpjela Colemana Willisa, nije mogla biti u istoj prostoriji s njim. Amy se još trudila da brak uspije. Vidite što se dogodilo."
"Naravno."
"Ali Amy nije budala. Došlo je vrijeme kad je čak i njoj bilo dosta Colemana i njegovih sranja pa je uzela djecu i ostavila ga. Ona i Ellie su se sastale jedanput ili dvaput nakon toga. Zaista mislim da su izgladile stvar među sobom, mislim da su kao nekada."
"Ima li Amy broj telefona?"
"Bože, Amy nema novca za telefon, sretna je ako ima krov nad glavom. Imam adresu ako želite... svratiste u ulici Wall. Poznajete li četvrt koju zovu Belltown?"
Nisam je poznavao.
"Lako je, malo dalje od središta grada. Samo trenutak, dat ću vam je."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:15 pm


34
Bila je udaljena samo petnaest blokova od Hiltona, otprilike kao i Oz od Kansasa. Sjetio sam se sebe kao klinca kad sam se godinu dana vucarao okolo po mjestima ne mnogo boljim od ovog. Sad opet prolazim kroz ove četvrti i sjećanje na stiješnjene i prljave krevete djeluje na mene kao gutljaj lošeg viskija. To je sumoran podsjetnik na ono što život pruža onima koji se poskliznu i više se ne mogu popeti. Čini se da mlade ne smeta manjak uglađenosti: vjeruju da će s vremenom toga nestati, a kad imate dvadeset vrijeme je nešto čega vam nikad neće ponestati. Kad živite na rubu, možete spavati bilo gdje i ne brine vas mnogo slavina koja kaplje ili ispucali i izblijedjeli zidovi ili miševi koji trčkaraju kroz vaš prostor. Mladi trpe i nadaju se, a onda odjednom imaju četrdeset i vrijeme više nije što je nekad bilo. Stari pate i čuvaju svoje nade za prave stvari u životu – sadašnjost na suhom i toplom i tiho mjesto za umiranje.
Na drugom katu ovakve zgrade, na kraju dugog i mračnog hodnika, živjela je Amy Harper. Pod je škripao sa svakim korakom, zidovi su bili tanki. Mogao sam čuti ljude kako razgovaraju – a u jednoj sobi viču – dok sam prolazio pokraj vrata i stao kod broja 218. Budi tu, pomislio sam i pokucao.
Bila je: mogao sam je čuti kako se kreće unutra. Meki koraci došli su do mene, a blagi glas

upitao je tko sam. Rekao sam da sam Eleanorin prijatelj.
Otvorila je vrata i pogledala me kroz uzak prorez. Vidio sam lanac namaknut preko otvora, komadić lažne sigurnosti koji je vjerojatno sama kupila i ugradila. Čovjek poput mene mogao bi ga slomiti jednim udarcem, mnogo prije no što bi imala vremena zatvoriti vrata.
"Oprostite, tko ste vi?"
"Zovem se Janeway, Eleanorin sam prijatelj."
Na trenutak nije znala što bi učinila. Imao sam osjećaj da bi otvorila vrata kad bi bila sama. No mogao sam čuti dijete kako plače i znao sam da misli na svoju djecu.
"Crystal mi je dala vašu adresu", rekao sam i tada je odlučila da me pusti unutra.
Bilo je to upravo ono što sam i očekivao – jednosobna izba s ofucanim kaučem koji se razvlačio u krevet; stol koji je bio tako izbrazdan starim ratovima i vlažnim bocama da niste mogli odrediti kakve je boje nekad bio; dva drvena krevetića za djecu; kuhinjica s plinskim štednjakom i starim hladnjakom; kupaonica veličine telefonske govornice. Bila je jedna jedina dobra stolica: ona je bila sjedila na njoj i čitala roman. Stephen King, veliki zabavljač svojeg doba.
Blagoslovio Bog Stephena Kinga kad nemate novca za televizor.
Dojila je dijete: još ga je držala na rukama. Lijeva joj je dojka promočila kroz ispranu bluzu koju je nosila. Prekrila ju je prebacivši ručnik preko ramena, ispričala se i otišla staviti dijete u krevetić koji se nalazio pokraj drugoga. "Dakle, zdravo", rekla je s veselim osmijehom te stala i zabacila pramen riđe kose. Crystal ju je nazvala slatkim djetetom i taj se pridjev činio baš prikladnim. Amy Harper imala je najslađe lice koje sam ikad vidio kod neke djevojke. Gledali ste u nju i vidjeli mladu ženu koja vas želi voljeti.
Nije mogla mnogo ponuditi – šalicu instant kave bez kofeina ili možda dijetnu Coca-Colu – ali manire su joj još bili žive i netaknute.
Pristao sam da mi skuha kavu, uglavnom zato što se činilo da to želi. Otišla je u kuhinjicu, dovoljno veliku da u njoj stoji samo jedan čovjek, i upalila plin. "Pa kako je Eleanor?" upitala je preko sobe. Očito nisu bile u vezi.
"Zapravo i nije tako dobro", rekao sam sjedajući na stolicu na kojoj je ona bila. "Čini se da nam je nestala."
Pogledala je iz kuhinje, a lice joj je bilo napeto i odjednom blijedo. "Pokušavam je naći."
"Što ste vi, nekakav detektiv?"
"Na neki način. Crystal se nadala da biste nam mogli pomoći."
"Da mogu, zaboga, znate da bih. Nemam pojma gdje bi mogla biti. Samo čas, voda vrije."
Čuo sam zvuk lijevanja vode i zveckanja Žličice koja miješa zrnca kave. Vratila se s dvije šalice koje su se pušile zahtijevajući da ostanem na stolici. Ona je sjela na pod uza zid i pogledala me kroz paru koja se dizala iz njezine šalice.
"Nemam pojma", rekla je još jedanput. "Kad ste se zadnji put vidjele ili čule?" "Nisam je vidjela... sigurno više od mjesec dana."
"Ikakva pošta od nje... razglednice, pisma... bilo što?" "Ne, ništa."
"Tažim jedno određeno pismo. Nisam siguran je li imalo vremna stići. Možda ga je poslala u petak navečer."
"Mislite meni?"
"Ne znamo. Crystal misli da je moguće." "Onda će vjerojatno stići sutra."

"Ako dođe, biste li mi dali da ga vidim?"
"Da, svakako, ako vam pomogne; učinit ću sve što mogu." Pijuckali smo kavu: vidio sam kako sve premeće po glavi.
"Ako mi je nešto poslala, vjerojatno neće stići ovamo. Nisam je vidjela otkad sam se preselila u grad. Poslala bi ga na adresu moje mame u Snoqualmieju."
"Možemo li se odvesti onamo i provjeriti?"
"Da, naravno. Morat ću otići s posla... šef je malo osjetljiv na to... Jednostavno ću mu reći da odlazim. Ako me otpusti, otpusti."
"Ne želim da dobijete otkaz. Možda bih ja mogao otići i provjeriti poštu umjesto vas."
Odmahnula je glavom. "Ne, i ja želim ići. Zabrinuli ste me. Isuse, nadam se da si nije opet nešto učinila."
"Crystal je rekla da ste posebne prijateljice."
Vidio sam kako su je proželi osjećaji. "O, da. Ona je moj duševni par. Ne mislim..."
Znao sam na što ne misli. Rekla je: "Sjajno smo se slagale, kroz cijelu osnovnu i srednju školu. Bile smo nerazdvojne. Ako ja nisam spavala kod nje, ona je bila kod moje mame i mene. Sjedile bismo u sobi i razgovarale o dečkima i teškom životu na planini Uspjeh." Tužno se nasmijala. "Tako smo zvali srednju Mt. Si – planina Uspjeh zato što se činilo da tako mnogo ljudi koji su išli onamo poslije nije nikamo otišlo. Ostajali su u tom gradiću zauvijek. Nikad to nisam razumjela, ali sada razumijem. Evo me u velikom gradu, a sve što želim je vratiti se kući."
"Zašto se ne vratite? To je samo četrdeset kilometara."

"Mnogo je dalje od toga." Slegnula je ramenima. "Morala sam otići odande. Moj bivši živi tamo, a to je loša stvar. Da se vratim, samo bi me maltretirao."
"Crystal je rekla da ste se vi i Eleanor razdvojile, a onda opet sastale."
"Razdvajanje je bilo moja pogreška. Udala sam se za tipa koji je bio kreten. Hoćete još kave?" "Može."
Ustala je, natočila, vratila se, sjela. "Ovo je prvi put da sam to rekla. Moj muž je bio kreten. Eto, možda se sada mogu toga riješiti. Bio je gad prve klase." Nasmijala se. "Sve se bolje osjećam. Ako ga nazovem onim što je stvarno bio, možda ću biti kao nova. Iako baš ne bi bilo damski." Pustio sam je da govori.
"Ellie mi je pokušavala reći kakav je, zato smo gotovo prekinule.
Ja to nisam htjela čuti. Ali cijelo vrijeme dok sam bila udana za tog tipa i nosila njegovu djecu, on je pokušavao povaliti moju najbolju prijateljicu. Što radite s takvim tipom?"
"Ostavite ga."
"Da. I evo me, odgajam djecu u ovoj palači. Radim u baru i većinu novca dajem za čuvanje djece. Divno, ha? Ali izdržat ću ja to." Nagnuo sam se naprijed držeći šalicu među rukama da ih zagrijem. "Amy, u to uopće ne sumnjam."
Nasmiješila se onim slatkim osmijehom. Pomislio sam na Rosie Driffield, veselu junakinju Kolača i piva. Maugham bi je obožavao. "No sjajna stvar kod Ellie", rekla je, "jest to što nikad nije dala da je to smeta. Sva je ljutnja bila s moje strane."
"Ali vi ste to prevladali."
"Da, hvala Bogu. Čak i neznalica vidi svjetlo ako joj blješti ravno u lice." "A Crystal je rekla da ste se opet našle i izgladile stvar."
"Moja mama je umrla. Ellie je došla na pogreb pa smo plakale i grlile se i sve je prošlo, eto tek tako. Onda sam našla one njezine stvari..."
Pogledala je u stranu kao da smo dotakli nešto o čemu ne bi trebala govoriti. "Kakve stvari?"
"Samo neke stvari koje je mama imala." "Stvari... Eleanorine?"
"Ne baš. Jednostavno... stvari. Papiri među maminim stvarima... zapravo nije to ništa." Osjetio sam žmarce uz kralježnicu. "Pričaj mi o tome."
"Ne mogu. Obećala sam."
Pogledao sam je ravno u oči. "Amy, što god mi rekla, trudit ću se da zadržim za sebe. To je sve što ti mogu obećati, ali ovo može biti važno."
Oči su joj bile zelene: lice je zračilo nadom, oči su tražile povjerenje.
No ona je također bila dijete s ovog planeta koje je počinjalo učiti da ne možeš svakome vjerovati.
"Ni ne poznajem vas." "Naravno da poznaješ."
Nasmijala se na to, a ja sam se nasmijao s njom.
"Ti i ne znaš, zar ne", rekao sam, "u kakve je nevolje upala dolje u New Mexicu." Oči su joj se širom otvorile. Ne, nije znala.
Ispričao sam joj.
Suze su joj curile niz obraze. "Znala sam, znala sam, jednostavno sam znala da će iz toga nastati nešto loše. To je moja krivnja, trebala sam ih spaliti, nikad joj ih nisam smjela pokazati."
"Pokazati joj što?"

"Kad je mama umrla, ostavila mi je neke stvari. Bože, nikad niste vidjeli toliko stvari. Moja je mama bila kao hrčak, ona njezina kuća prepuna je svega, natrpana do krova. Nećete vjerovati kad odemo onamo. Znam da ću morati sve to pregledati, to se mora učiniti, ali još se ne mogu suočiti s time. Iako uskoro moram... tu kuću jednostavno treba raščistiti."
Činilo se da je izgubila nit u labirintu problema koje je morala riješiti. Ponovno ju je našla, pogledala me i rekla: "Bilo je nekih papira među maminim stvarima... nešto što sam mislila da Ellie mora vidjeti."
Kimnuo sam, potičući je govorom tijela.
Ustala je i pošla do malog noćnog ormarića poluzakrivenog kaučem. Čuo sam kako pri otvaranju škripi ladica i vidio je kako lista nekakve papire. Izvukla je omotnicu od čvrstog smeđeg papira, vratila se i kleknula na jedno koljeno pokraj moje stolice. Otvorila je omotnicu i pružila mi fotografiju.
Bila je to crno-bijela fotografija dimenzija osam sa deset. Na njoj je bila Eleanor u trapericama i bluzi bez rukava, snimljena ljeti pri dobrom svjetlu. Naslanjala se na vrata neke stare orebrene kuće, pušila cigaretu i smiješila se na vragolast, seksi način. "Lijepa slika", rekoh.
No pogledao sam još jednom i zapravo to nije bila lijepa slika.
Zbog očiju, pomislio sam, i tog ubojitog osmijeha. Izgledala je gotovo kao grabežljivica. "To nije ona", rekla je Amy.
Okrenuo sam sliku. Na dnu je, ispisan rukom i izblijedjelom tintom, stajao natpis.
Darrylova tiskara, svibanj 1969.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:15 pm


35
Nije li to šok", rekla je Amy gledajući preko mog ramena. "Zamislite da vidite svoju sliku i priliku na slici snimljenoj one godine kad ste rođeni. Tjednima sam razmišljala o tome, trebam li joj pokazati ili ne. Znala sam čim sam je vidjela da iz toga neće ispasti ništa dobro. Cijelo sam vrijeme osjećala da sam je trebala spaliti."
"Zašto nisi?"
"Nije se činilo da imam na to pravo. To nije bila moja odluka." "Što si učinila?"
"Jednog sam joj dana jednostavno pokazala sliku. Došla je do kuće moje mame da mi pomogne pregledati stvari. Zafrkavale smo se cijelo jutro na prvom katu – čak nisam ni htjela ići gore gdje su bile sve te stvari – i sjedile smo u kuhinji i ručale. Cijelo sam jutro razmišljala o tome, a još nisam znala što da učinim. Tada me ona pogledala preko stola i rekla: "Ti si kao sestra koju nikad nisam imala, tako si posebna i sretna sam više no što ćeš ikad znati što je opet sve u redu s nama." Osjetila sam suze u očima i tada sam znala da joj moram reći, nije se moglo spriječiti i najviše što sam mogla učiniti bilo je da sve prikazem na veseo način."
"Kako je to primila?"
"Isprva nisam mogla otkriti. Nadala sam se da će me pogledati i nehajno reći nešto poput: "Da, nisam ti nikad rekla da sam posvojena", i to bi bio kraj. Onda bismo se mogle svemu tome smijati i pustiti da stvar prođe, a ja bih bila mirna znajući da sam ispravno postupila prema njoj. No što je duže sjedila, bilo je sve gore, a ja sam obišla oko stola i primila je za ruke i tada sam sa sigurnošću znala da ju je to smoždilo. Cijeli njezin svijet bio je rastrgan i kao da dugo nije mogla pravilno rasuđivati, kao da nije mogla shvatiti ono što vidi. Stavila sam joj ruku na rame i rekla nešto glupo o tome kakva je to slučajnost, ali obje smo znale da nije. Nije bilo šanse."
"Što je onda bilo?"

"Rekla je da ide kući, da se ne osjeća dobro. I onda je otišla." "Jesi li je vidjela nakon toga?"
"Da, nazvala je drugi dan i pitala može li opet doći do kuće i pregledati stvari na tavanu. Pa smo to učinile. Ja sam radila dolje, a ona je cijeli dan sjedila na tom vrućem tavanu i pregledavala papire i stara pisma."
"Je li ti rekla da je nešto našla?"
"Znam samo da ništa nije uzela... samo sliku ove žene. No mislim da je radila bilješke." "Je li bilo i drugih slika?"
"Cijeli je film bio ispucan na istom ovom mjestu. Mislim da ih je mama snimila; njezin je rukopis na poleđini i znam da se tada bavila fotografijom. Bilo je možda dvadeset snimki različitih ljudi."
"Imaš li ostale slike?"
"Bit će da su još u kući, gore na tavanu." "Jesi li poznavala te ljude?"
"Uglavnom, da: bilo je slika Gastona, Crystal i Archieja. Bože, kako su bili mladi!" "A Darryl i Richard Grayson?"
"Mislim da ne. Ali ne bih ih prepoznala ni da ih vidim. Mislim da su oni tada davno bili samo mamini prijatelji."
"Znaš li je li Eleanor ikad rekla Crystal za ovo?"
"Ne, a nisam namjeravala ni ja. Mislila sam da sam već učinila dovoljno zla." "Onda je moguće da oni još ne znaju."
"Da, naravno. Ali mi im ne možemo reći. Zadnja stvar koju mi je Ellie rekla bila je da nikome ne kažem, a posebno ne Crystal i Gastonu. Natjerala me da obećam da neću."
"Treba hrabrosti da bi se prekršilo takvo obećanje. No katkad moraš, ako je dobrobit te osobe ugrožena."
"To misliš?"
"Ne znam što mislim. Je li još netko bio na tom tavanu otkad ti je umrla mama?" "Neki čovjek je došao odmah nakon što se to dogodilo."
"Kakav čovjek?"
"Samo čas da razmislim, rekao mi je ime. Kazao je da je on stari mamin prijatelj koji je u novinama pročitao o njezinu pogrebu."
"Kako je izgledao?"
"Star... čak stariji od mame. Nekako slabunjav." "Što je htio?"
"Rekao je da mu je ona obećala pomoći oko nečega što je pisao... neki članak za časopis. Ona je imala neke podatke koji su mu trebali da bi cijela stvar uspjela."
"Zašto nije došao po njih dok je još bila živa?"
"Namjeravao je. Njezina je smrt bila prilično iznenadna. Bila je u kuhinji i gulila krumpire za večeru kad ju je srce izdalo."
"I što si učinila?"
"Misliš, s tim čovjekom?... Pustila sam ga da kopa po tavanu. Nisam mislila da gore ima bilo čega posebnog ili vrijednog."
"Znači, to je bilo još prije nego što se Eleanor popela? "Da, barem dva ili tri tjedna ranije."
"I ne sjećaš se njegova imena?"

"Na vrh jezika mi je, sad ću se sjetiti." "Je li išta uzeo odande?"
"Koliko se sjećam, nije. Imao je veliku platnenu torbu sa sobom.
Pretpostavljam da je mogao nešto staviti u nju. Ne znam, možda ne bih toliko trebala vjerovati ljudima. Misliš li da je nešto odnio?"
"Ako se sjetiš njegova imena, vidjet ću mogu li ga naći i pitati." Slegnula je ramenima.
"Rekla si da je tvoja mama možda sama snimila fotografiju. Jesi li je ikad pitala o njezinu životu kad je bila mlada – tko su joj bili prijatelji, čime su se bavili i takve stvari?"
"Bila sam dijete. Znate kako je to, tada sam razmišljala samo o dječjim stvarima. Sada bih rado da sam provela više vremena s njom, ali tada su nas zanimali samo dečki, glazba i šminka. Kad imate sedamnaest, roditelji su vam vjerojatno najmanje uzbudljivi ljudi u svemiru. I nikad ne želite saznati previše o njima, uvijek se bojite da bi i oni ispali samo ljudi, s istim osjećajima i brigama koje imate i vi."
"Rekla si da je na tavanu bilo i drugih stvari... osim slika?"
"Tone stvari... kutije i kutije dokumenata, papira i pisama. Cijeli je tavan ispunjen time." "Koja je bila svrha toga? Je li ti ikad rekla?"
"Uvijek je govorila da će napisati knjigu o gospodinu Graysonu koji je godinama bio njezin prijatelj."
"Je li ti rekla kako su se upoznali?" "Ne."
"Što je s tvojim ocem?"
Čelo joj se smrknulo: tamni oblaci skupili su se iza očiju. "Što s njim?" "Tko je on bio?"
"Samo čovjek kojeg je mama poznavala. Nije ostao dugo." "Je li njegovo ime bilo Harper?"
"Kakve to veze ima s Eleanor? Moj otac nije predstavljao ništa u mom životu." "Vjerojatno nema nikakve veze ni sa čim. To je samo pitanje koje murjak postavlja." "Moj se otac zvao Paul Ricketts. Ne znam je li živ ili mrtav."
"Je li on tada bio ondje?" "Kada?"
"One godine o kojoj govorimo... 1969."
"Morao je biti, barem na dvadeset minuta." Malo je pocrvenjela. "Te sam se godine ja rodila." "Odakle ime Harper?"
"To je bilo mamino prezime. Nikad se nije udala za tog čovjeka. Zaista ne vidim zašto me to sve pitate."
Povukao sam se. Nisam je htio izgubiti. "Samo pokušavam otkriti tko je bio ondje, tko je još živ i što bi mogli znati. Što je s tom knjigom koju je tvoja mama pisala?"
"Nikad nije napisala ni riječi, nikad nije imala vremena. Uvijek je bilo sutra. 'Sutra ću početi.' Ali sutra bi svanulo i pogodite?... Nije imala vremena. Uvijek je morala raditi dva posla da bih ja bila obuvena i da bismo imale dobru hranu. A onda je izišla ona druga knjiga o Graysonu, znate, koju je napisala ona žena iz Timesa i to je bio kraj. Mama je znala da nakon toga više ništa neće napisati."
"Ali materijal je zadržala?"
"U životu nikad ništa nije bacila."
Sad joj je pala na pamet misao koja se meni stvarala u glavi. "Mislite li da je možda Eleanor

našla nešto gore među maminim stvarima zbog čega je otišla u New Mexico i provalila u onu kuću?" "To je prilično moguće. Izgleda da se tu za nju sve počelo raspadati."
"Kvragu. Poželite otići onamo i prekapati po tome, zar ne?" "Ako je to poziv, bilo bi mi jako drago."
Odmahnula je glavom. "Kuća je mračna, nema struje, isključili su svjetla prije tri tjedna. I mnogo bih se bolje osjećala sutra bez djece. Mogu ih ostaviti u vrtiću u pola osam pa onda možemo krenuti."
"Ako tako želiš."
"Nestrpljiva sam kao i vi. Samo baš nisam luda za idejom da mi djeca provedu noć u mračnoj kući izvan grada... znate na što mislim?"
"Onda ujutro."
No ona je bila moja jedina prava veza s prošlošću i nisam je htio ostaviti ondje. Tada sam shvatio da ne moram.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:16 pm


36
Malo mi je trebalo da je nagovorim da dođe u moju sobu u Hiltonu.
Objasnio sam joj da je to soba koju sam unajmio, ali koju ne mogu koristiti, a ona nije imala namjeru postavljati pitanja. Za nju je to bio odmor iz Kola sreće: dvije noći u Ozu, s televizorom u boji, golemim krevetom i poslugom u sobu. Rekao sam joj da naruči što god hoće, već je bilo plaćeno; onda sam ostavio još sto dolara pologa na recepciji da pokrijem trošak. Bilo je prošlo devet kad sam stigao do Mercer Islanda, šumovite i brdovite stambene četvrti odmah s druge strane mosta koji vodi do grada. Mercer se uzdiže nad donjom polovicom jezera Washington: siđete s međudržavne ceste broj 90 i zatim idete uz prekrasnu obalu iznad autoceste; onda skrenete prema unutrašnjosti na prilaz po imenu Mercerwood i prođete pokraj imanja koja se doimaju skupo. Nije to bilo mjesto gdje bih zamišljao da živi zaposlena reporterka. Znači imala je brod, skupu kuću i posao koji joj je dopuštao da radi što želi: no ipak nisam mogao zamisliti da bi joj Times plaćao više od pedeset tisuća. Dok sam se vraćao prema zapadu, kuće su se činile običnijima. Skrenuo sam desno zavšivši u slijepoj ulici pred srednjom školom pa sam se na kraju snašao i ušao u njezinu ulicu.
Bila je to starija kuća koja je odavala dojam imućna života. Nalazila se na velikom zemljištu okruženom drvećem. Skrenuo sam na prilaz i izvukao ispod sjedala paketić koji mi je ostavila. Ostavila je noćno svjetlo da gori kao i dva svjetla u kući. Izašao sam i prišao kao da je kuća moja.
Ključ je bio u lončanici, baš kao što je i rekla.
Ušao sam u mračan hodnik. Kratko sjećanje na Pruittovu kuću bljesnulo mi je kroz glavu prije nego što je mjesto oživjelo – dva zlatna retrivera nahrupila su odostraga u veseloj dobrodošlici. Spustio sam se k njima i malo ih grublje pomilovao, onako kako izgleda veliki psi vole. Mitzi i Pal, pisalo je na markicama na njihovim ogrlicama. Mitzi je bila posebno umiljata i osjetio sam se dobrodošao, manje strancem nego što sam se osjećao otkad sam došao u ovaj grad beskrajne kiše.
Hodnik je vodio u veliku dnevnu sobu. Ondje je bio TV, video i CD player, sve udobnosti. Odmah pokraj te velike sobe bila je blagovaonica sa stolom od mahagonija za osam osoba, a još dalje bila je kuhinja.
Nasred stola stajao je kasetofon s otvorenim vratašcima. Pokraj njega stajala je poruka koja je njezinoj prijateljici Judy Maples govorila koliko hrane treba davati psima i gdje se što nalazi.
Psi su dolazili i odlazili, vidio sam, kroz vrata za pse koja su iz kuhinje vodila na trijem, a odatle u stražnje dvorište.
Otvorio sam hladnjak koji je bio dobro opskrbljen pivom; uzeo sam jedno i sjeo za šank srčući

pjenu. Izvadio sam kasetu iz omotnice i ubacio je u kasetofon. "Zdravo", rekla je. "Nije li udobno?"
Zastala je kao da smo zajedno pa je moj red da govorim. Rekao sam: "Da, gospo, i velika vam hvala."
"Naći ćeš piva u hladnjaku," rekla je, "ali poznavajući tebe, već si ga našao. Ozbiljno, osjećaj se kao kod svoje kuće. Psi će htjeti spavati s tobom, ali neće te gnjaviti: ako zatvoriš vrata, zavijat će kojih pet minuta, a onda će zašutjeti i otići svojim poslom. Dobro su odgojeni; sigurna sam da ćete se sjajno slagati.
Hrane ima u izobilju. Zamrzivač je dobro napunjen, a ako ne vidiš ništa što bi htio, u garaži je velika škrinja. Možeš odmrznuti gotovo sve u mikrovalnoj. Opet predviđam tvoje male posebnosti u razmišljanju i nestrpljivost pa pretpostavljam da u životu nisi pročitao neku knjižicu s uputama. Učini si uslugu i pročitaj dva odlomka koje sam ostavila otvorene i označene na stolu. Nemoguće je odmrznuti hranu ako ne znaš postupak. Možeš provesti godine pokušavajući to otkriti sam. No mislim da ćeš svejedno pokušati.
Mislila sam bi ti bilo najudobnije u velikoj sobi odmah desno pri vrhu stuba. To je muška soba – unajmila sam kuću od jednog agenta FBI-a koji je sad na dužnosti u Texasu. Dakle, tamo trebaš otići – u sobu na katu, ne u Texas – kad budeš spreman za spavanje."
Slijedila je još jedna stanka. Zaustavio sam vrpcu, pogledao u zamrzivač, našao pizzu i stavio je u pravu pećnicu na komad aluminijske folije. K vragu s knjižicama s uputama koje je sastavio neki odbor u Japanu.
Opet sam uključio kasetofon.
"Dakle", rekla je, "na posao." Da, gospo.
"Murjaci su pokupili onog malog koji je bio s Pruittom i Carmichaelom. Zove se Bobby John Dalton, datum rođenja" – čuo sam kako prevrće po bilješkama – "tisuću devetsto... umm... šezdeset i šesta.
Ima dosje, ništa veliko: jedna ili dvije tučnjave, jedan fizički napad, stvaranje nereda u pijanu stanju, nošenje oružja bez dozvole, otvorena limenka u vozilu koje se kreće. Sam sebe smatra opasnim frajerom, čvrstim tipom. Možda i jest – spominjem ti ovo zato da znaš... misli da ti duguje za ono što si mu učinio u garaži. Bio je izbacivač u noćnom klubu, tjelesni čuvar... Quintana mi nije htio reći mnogo više od toga. Snimam ovo u subotu uvečer. Avion mi polijeće za dva sata i trenutno ne znam jesu li doista uhitili tog malog Daltona ili ga samo drže zbog ispitivanja. Još je bio u postaji kad sam zadnji put provjerila, prije otprilike jedan sat. Ne znam ima li policija nekih novih tragova koji vode do Pruitta nakon što su razgovarali s malim." Opet je prelistavala bilješke. "Evo malo više osobnih podataka o Daltonu... samo trenutak."
Pročitala je kućnu adresu, u ulici Pine istočno od ceste 1-5. To je pansion koji drži njegova majka. Čini se da je i ona osebujan karakter, zapravo jednako opaka kakvim se i on smatra. Otac mu je mrtav već godinama, iako vjerojatno ne dovoljno dugo. Stari je bio kockar i pijanica i vjerojatno nasilan. Nije čudo da Bobby putuje prečicom prema propasti.
"Zbog ovog bi se trebao prilično dobro osjećati. Policija barem radi svoj dio. Gledaju na slučaj Rigby kao na ozbiljnu otmicu pa si postigao što si htio a da se nisi morao prijaviti. Ipak, zarez, znaj da je Quintana još na tvom slučaju."
Čuo sam škljocaj, a zatim još jedan, kao da je aparat isključila, a onda opet uključila. "Kao što si i mislio, murjaci drže sve karte čvrsto uz sebe i ne odaju ništa od pojedinosti na mjestu ubojstva. Saznala sam, od izvora unutar policije, jednu čudnu informaciju. Trenutno misle da je žena u kući ubijena nešto ranije od Carmichaela... možda čak i dva sata. Znat će više kad laboratorij završi, a

nadam se da ću i ja. No pretpostavimo da je to točno, nije li ti čudno?" Jest.
"To je sve što znam o tome. Pretpostavljam da bi trebao spaliti ovu vrpcu. Pripremila sam ti vatru u dnevnoj sobi: sve što moraš učiniti je da je zapališ i ubaciš ovo. Zapravo, ne znam hoćeš li stupiti u kontakt s Judy ili čuti ovu vrpcu, a ako je čuješ, kada bi to moglo biti." Duboko je udahnula. "Trebala bih se vratiti u Seattle do četvrtka navečer... ranije, ako mi se posreći."
Sada sam mogao čuti sumnju u njezinu glasu, kao da je prešla na neku drugu temu i nije sigurna koliko mi od toga, ako uopće išta, želi reći.
"Jesi li već pročitao moju knjigu? Je li ti svidjela?" Jest.
"Mislim da bi se moglo reći da ponovno pišem zadnje poglavlje." Čuo sam je kako diše: primaknula je mikrofon bliže ustima i prtljala po njemu, pokušavajući ga uspraviti.
"Pomozi mi, Janeway, nije mi lako ovdje. Pošalji mi neke vibracije, uputi me. Pokušavam ti reći neke stvari koje bi vjerojatno trebao čuti, ali još sam novinarka i ovo je velika priča mog života. Dugo već živim s njom i ne dijelim s nekim te stvari olako."
Čekao sam. Vrpca je bila vruća i tekla je.
"Reći ću ti nešto što sam stavila u originalni nacrt rukopisa, a što sam poslije morala izbaciti. Ali neću izreći imena ili mjesta i još ti ne želim reći kamo sam otišla. Razgovarat ćemo o tome sljedeći tjedan kad se vratim kući pa ćemo vidjeti gdje smo.
Bio je jedan čovjek kojeg sam željela intervjuirati još onda kada sam istraživala. Živio je u gradu u koji večeras idem. Vjerojatno nije bio bitan. Njegova veza s Graysonom bila je slaba – on je samo sakupljao i volio Graysonove knjige. Mislim da se nikada nisu upoznali i, da ti kažem istinu, nisam sigurna koja je bila moja prvobitna namjera kad sam ga potražila... možda vidjeti njegove knjige ili dobiti neki uvid u tipičnog kolekcionara Graysona. Nisam mislila da će on predstavljati više od retka u mojoj knjizi, ali bila sam u njegovu gradu, imala sam njegovo ime i nekoliko sati slobodnog vremena.
Zato sam ga pokušala potražiti.
Ispostavilo se da je umro... bio je ubijen mnogo godina ranije, točnije 1969., nekoliko dana nakon što su Graysoni umrli. Ovo samo po sebi možda ne znači ništa, ali moj je put učinilo nekako nelagodnim. Odlučila sam ostati još jedan dan i raspitati se okolo. Policajac koji je istraživao slučaj odonda je u mirovini. Našla sam ga kao šefa osiguranja u robnoj kući. Nije ga smetalo da razgovara o tome – tada je to bio stari slučaj, već godinama na njemu ništa nije bilo učinjeno i stari mi je policajac rekao nešto o mjestu zločina što možda ne bi rekao nekoliko godina ranije. Jedna stvar je osobito upadala u oči i jutros sam se toga sjetila kad si mi pričao o mjestu ubojstva kod Pruitta. Ovaj kolekcionar Graysona nađen je mrtav u sobi punoj knjiga prije dvadeset godina. Odmah pokraj njegova tijela bila je hrpa pepela."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:16 pm


37
Otvorio sam oči i ugledao zasljepljujuće svitanje. Bilo je šest i četrdeset pet, radio sat se upravo ugasio i sunce je sijalo.
Otjerao sam pse s kreveta i otišao pod tuš. Obavijen parom razmišljao sam o Trish i o vrpci koju mi je ostavila. Vatra je progutala kasetu, ali dimnjak se gutio riječima. Visjele su u zraku i ledile jutro.
Promet na autocesti je dosizao vrhunac gužve, čisti horor prema kojem se cesta 1-25 u Denveru činila kao osamljeni šumski put. No sunce je sjalo: grad je svjetlucao poput krunskog dragulja između

jezera i planina i u zraku nije bilo ni trunke prašine. Osjećao sam se bolje nego danima prije toga, daleko bolje nego što bi se nakon toliko teških sranja imao pravo osjećati. Proklet bio ako ovo nije prvi dan ostatka mog života. Dobre stvari prostirale su se u daljini i čekale da ih otkriju. Mogao sam osjetiti potencijal dok sam puzeći silazio s razdvajanja međudržavnih cesta broj 90 i 5. Bio je tako jak da čak ni borba s prometom cijelim putem do grada i natrag nije mogla pokvariti taj trenutak.
Kad sam pokupio Amy i kad smo njezinu djecu ostavili u vrtiću, bilo je prošlo osam sati. Uhvatila je moje dobro raspoloženje pa smo otpuzali natrag po autocesti srca punih nade. Bila je očarana svojom noći u hotelu: kad ste mladi i siromašni, a najbolje u čemu ste ikad spavali je soba za 20 dolara pokraj pruge, Hilton se sigurno čini poput buckinghamske palače. Brbljali smo cijelim putem do Issaquaha, doručkovali u istom Denny'su gdje smo Eleanor i ja jeli cijelu vječnost ranije i zatim napokon krenuli u North Bend tek nekoliko minuta prije devet sati.
Bilo je to prvi put da sam dobro pogledao gradić: bio sam tu noću, u kišnoj izmaglici i na brzinu. Sada sam vidio ono što je Grayson ugledao kad je prvi put sišao ovdje 1947.; zemlju uskovitlanih maglica, predivne krajolike, a iznad svega toga tu nevjerojatnu planinu što se nadvila poput uspavana diva. Planine me u pravilu baš i ne zadivljuju: odrastao sam u Coloradu i vidio sam mnogobrojne više vrhunce, dublje kotline i masivnije gromade u svakom pogledu. No nikad nisam vidio ni jednu koja je tako dominirala svojim krajolikom, koja se nadnosila nad sve, a da pri tom nije bila veličanstvena. Privlačila vas je poput velikog crnog vrtloga: stajala je sama nad gradom i određivala ga. "Impresivno, zar ne?" rekla je Amy. "Mama je došla ovamo kao dijete 1942. i nikad nije željela otići bilo gdje drugdje.
Jednom mi je rekla da je stigla ovamo kad su raskapali ulice zbog nove autoceste i grad je sav bio blatnjav. No od početka je htjela ovdje proživjeti svoj život."
"To je zbog planine. Ona te opčini."
"Ljudi kažu da je na planini Indijanac. Ako gledaš po vedrom danu, kao danas, trebao bi mu vidjeti lice. Koljeno je negdje na pola puta prema dolje. Ipak, nikad to nisam mogla. Ne vidim crnog vraga, baš ništa."
Sestrinski gradići, North Bend i Snoqualmie, bili su povezani uskim sporednim cestama. Ušli smo u Snoqualmie pokraj srednje škole, planine Uspjeha, koju je Amy pratila očima dok smo obilazili okolo.
"Cijela moja povijest leži u toj glupoj zgradi", rekla je tužno. "Amy, nisi još dovoljno dugo živjela da izjaviš tako nešto. Tvoja se povijest krije ondje negdje, u sljedećem stoljeću."
Nasmiješila se. "Dobar ste vi tip, zar ne, gospodine Janeway?"
"Samo tip koji je proživio dobar dio vlastite povijesti... Dovoljno da poželi da se dio nje vrati." Zadnji je put zadržala pogled na srednjoj školi. "U prvom su nam razredu dali test inteligencije.
Moj QI je bio sto dvadeset i osam, što je iznenadilo neke ljude. Nekih tjedan dana mislila sam da sam glavna. Pitala sam Eleanor koliki je njezin, no ona je to smatrala nekako nevažnim i rekla je da nije baš dobar. Saznala sam otprilike godinu dana poslije, kad je jednog dana izletjelo Crystal."
Uputila me cestom nalijevo.
"Njezin rezultat", rekla je naglašavajući svaku brojku, "bio je sto... osamdeset... šest." Nasmijala se. "Ona je genij, potvrđen i ovjeren."
Nekako nisam bio iznenađen.
Amy je, iznenada ganuta do suza, rekla: "Bože, kako je volim."
Snoqualmie se sastojao od nekoliko poslovnih zgrada, dva bara, dućana, praonice, agencije za nekretnine i kuglane. Mnogi su dućani dobili ime prema planini: bila je tu trgovina oruđem i alatima Mt. Si, video Mt. Si i dućan s opremom za kampiranje Mt. Si koji je u izlogu imao natpis OVU

OBITELJ IZDRŽAVA NOVAC OD SJEČE DRVETA. Draga pjegasta sovo, nije nas briga gdje je tvoje stanište, nađi si drugo. Bili smo u glavnoj ulici i tražili benzinsku crpku. Ulica se zvala Željeznička avenija: išla je uz prugu i imala je starinsku željezničku postaju (je li ovdje Moon sišao prije toliko godina kada ga je Grayson povukao u novi život?) i povijesni muzej drvosječa koji se dičio panjem velikim kao kuća, smještenim na postolje.
Kao na neki znak, Amy je rekla: "Eno Archiejeve tiskare", i ugledao sam mračan dućan sa slovima TISKARSKA TVRTKA VISTA nasukanima na staklu, a ispod toga manjim slovima, The Snoqualmie Weekly Mail. Izdavao je novine, sjetio sam se. Nazreo sam ga kroz staklo kako razgovara s nekim koga nisam mogao vidjeti. Opet sam pomislio na šumskog vuka, mršavog i žilavog, i imao sam osjećaj da bi tog čovjeka bilo dobro upoznati ako ikada budem imao vremena. Stao sam kod Mt. Si 66. Amy je punila rezervoar dok sam ja zvao Denver iz govornice.
Millie se javila u mojoj trgovini. Bila je zabrinuta, kaže: zvala je policija iz Seattlea. Posao ide loše, rekla je. S druge strane, nudio mi se posao procjene, gotovo dvadeset tisuća knjiga, posao koji bi mogao trajati tjednima za 50 dolara na sat. No htjeli su da počnem sljedeći tjedan.
Rekao sam joj da im prenese moje žaljenje i posao uputi Donu u Willow Creek Books. Ako policajci opet nazovu, neka traži Quintanu i kaže mu da ću mu platiti piće u njegovu omiljenu baru kada sve ovo prođe.
Vratili smo se istim putem kroz grad. Ako me se Quintana ne dočepa, dočepat će me se ubožnica, pomislio sam.
Selena Harper je živjela odmah izvan grada. "Ima strašan vodopad nekoliko kilometara dalje ovim putem", rekla je Amy. "Navodno je upola viši od Niagarina." No, nismo bili na razgledavanju pa je rekla da skrenem na jednu od onih uskih asfaltnih cesta koje vode prema zapadu. Vidio sam oznaku na kojoj je pisalo JI 80. Skrenuli smo lijevo, zatim još jednom lijevo, a onda se oštrim zavojem vratili na JI 82. Na kraju se nalazio poštanski sandučić, ali slova na njemu su se već davno izbrisala i nikad nisu bila zamijenjena. "Mama nikad nije vjerovala u obavljanje nepotrebna posla", reče Amy. "Znali su je svi u oba grada pa zašto bi onda stavljala ime na sandučić?" Poštanski je sandučić bio prazan.
Zemljana staza zamicala je među drveće. Šume su ovdje bile guste i nedirnute; staza je bila izlokana i blatna od prošlotjedne kiše.
Nigdje nisam vidio kuću, no uskoro se pojavila dok smo se tandrkali kroz šipražje. Rastvorila se čistina i ruševna je građevina zatitrala u daljini kao priviđenje. Nekad je postojala i ograda, no već se davno srušila padajući dio po dio pa je sada tek nekoliko istrunulih stupova i pokoji komadićak žice označavao gdje se nekada nalazila.
"Dobro došli u moj dvorac", reče Amy. "Jedini pravi dom koji sam ikad upoznala." Skrenuo sam u zemljano dvorište, sklisko od blata i obraslo korovom.
Kuća je doista bila u žalosnu stanju. "Jednostavno ne znam što bih s njom", rekla je Amy: "Postala je pravi teret. Rekli su mi da zemlja vrijedi nešto, ali ne toliko koliko je mama dugovala. Sumnjam da ću vratiti dug kad je prodam, ako je uopće budem mogla prodati. Imam velik problem s tim, znate. Kako smanjiti gubitke komadićem svoga srca?"
Izašla je iz auta i stajala gledajući je. "Zadnja velika stvar zbog koje se zadužila bio je krov. Sve do samog kraja htjela je zaštititi sve one stvari na tavanu, osigurati da ih ne uništi prokišnjavanje. Zato je prije nekih pet godina pozajmila novac, platila radnika i popravila krov. Sve otada je plaćala kamate na zajam, ali glavnicu nije ni načela.
Tako je ovo što imamo ovdje, dame i gospodo, stolnjak od deset dolara za stol od dva dolara.
Uđimo."

Nastavili smo putem do trijema gdje je pronašla dvije poruke prilijepljene na vrata. Na jednoj je bila načrčkana riječ KUJO; na drugoj, koja je ondje bila duže, Amy, kurvo, bolje ti je da prestaneš s tim sranjem. Strgnula je obje i zgužvala ih u šaci. "Dakle, vidim da je moj bivši bio ovdje. Sad mi je dan potpun."
Čuo sam zveckanje ključeva. Otvorila je vrata koja su zaškripala na hrđavim šarkama, a ja sam je slijedio u najrazbacaniju, najnatrpaniju i najneuredniju sobu koju sam ikada vidio. "Nemojte reći da vas nisam upozorila", rekla je Amy preko ramena. "Moja majka je prirođeno bila nesposobna bilo što izbaciti. Ovo je tek početak." Okrenula se i naslonila na dovratak, gledajući me dok sam sve to promatrao. Prvi problem bili su časopisi – godine takvih ugaslih publikacija kao što su Coronet, Collier's, Look, Radio Mirror... bili su natrpani u svakom kutu, po stolicama, na oba kraja kauča. Kao trgovac knjigama posjećivao sam ljude koji su preživjeli svoje obiteljske hrčke, ali nikad nisam vidio ništa poput ovoga. "Smiješno je što je doista pisala za neke od ovih časopisa", rekla je Amy. "Bila je zaista dobar pisac, samo se teško odlučivala što bi pisala, a onda i pronašla vremena da to učini. Jednom je dobila petsto dolara za jedan od tih poslova. Mislim da je tada počela razgovarati s Graysonom o tome da napiše knjigu o njegovu životu. Radila je za njega, znate, bila je prva osoba koju je uposlio kad je njegova tiskara počela tako dobro poslovati onda u pedesetima. Javljala se na telefon, pisala pisma, vodila poslovne knjige. A u poslu je bila uredna ko sam vrag... Tako je bar govorila. Nikad nije otišla s posla, a da sve nije vratila na svoje mjesto. Onda bi došla kući i bacila svoje vlastite stvari na najbližu hrpu."
Povela me kroz hodnik do kuhinje. I ormarići su bili pretrpani papirima, časopisima, izrescima. "Sretna Nova godina", rekla je.
Pokazala je na stube koje su se spuštale u tamu. "Podrum. Dolje ima još toga. Što god je ondje prilično je uništeno od vlage... cijeli podrum ima pljesniv miris. Nikad ne siđem dolje, a da se ne ojadim i ne poželim sve to zaliti benzinom i spaliti do temelja."
Iz kuhinje se na drugom kraju ulazilo u stražnju spavaću sobu.
Bio je tu još jedan kraći hodnik sa stubama za gornji kat. "Ono što želite je ondje gore. Neće vam trebati ni baterija po sunčanu danu kakav je ovaj. Na tavanu je velik prozor koji gleda na istok i sunce će vas osvijetliti kao da je Dan nezavisnosti. Trebate li me za išta?"
"Prvo ću se popeti i vidjeti što ću naći."
"Ja ću malo prčkati ovdje dolje. Udarite nogom o pod ako me trebate."
Sunčane su zrake sjale niz stube poput svjetionika. Zrak je bio težak i ispunjen lebdećom prašinom. Prošao sam drugi kat popevši se uz uže stube do vrha. Svjetlost s istoka preplavjela je prostoriju i davala vam osjećaj da ste uzorak na stakalcu ispod mikroskopa. Nije to bio neugodan osjećaj – nakon kišnih dana bili ste spremni biti i kukac ako bi vam to donijelo malo sunca – pa sam stajao ondje jedan čas provirivši glavom na tavan prije nego što sam prešao posljednjih nekoliko stuba. Tavan je davao dojam natrpanosti, kao i ostatak kuće, ali prostorija je bila mala i ovdje je odmah bila očita jasna razlika.
Postojao je red... postojala je svrha... postojala je briga. Kutije su sve bile iste veličine, složene u jedan veliki blok. Bile su uredno poslagane na paletama u sredini prostorije, daleko od zidova. Svaka je bila umotana u polietilen i zalijepljena prozirnom ljepljivom vrpcom; zatim je cijela hrpa bila prekrivena istim plastičnim pokrivačem, što ju je činilo vodootpornom koliko je to bilo moguće.
Bio je to jedan od onih trenutaka koje samo knjižar zna cijeniti, onaj tren otkrića kada znate i bez otvaranja one prve kutije da ste naišli na nešto divno. Usta vam se osuše, a srce vam brže tuče i činjenica da ništa od toga nije vaše niti će ikada biti, čini se čudno nevažnom. Hodao sam oko kutija premjeravajući ih. Bila je to savršena kocka – četiri kutije visoka, četiri duga i četiri široka: šezdeset

i četiri kartonske kutije Graysonove ostavštine.
Maknuo sam plastični pokrivač i prignuo se da bolje vidim. Mogao sam pročitati riječi koje je ispisala na kartonu debelim crnim flomasterom.
Richard / Pisma, Pjesme, Razno
Crteži za Božičnu priču / Prepiska s Bentonom
Vrpce sa snimkama / Darryl Grayson i Selena Harper Radni rasporedi / Dnevnici Prepiska / 1950-55
Ideje za Drugu fazu
Uzeo sam kutiju označenu kao Richardova pisma i strgnuo ljepljivu vrpcu. Bila je sasvim nabijena originalnim bilješkama, a sve su bile rukom ispisane na žutom papiru s crtama. Selena Harper ih je vjerojatno natipkala za njega i sačuvala originale, možda i bez autorova dopuštenja ili znanja. Odložio sam kutiju na jednu stranu i otvorio onu označenu s Prepiska. Bila je puna indigo kopija, pisama koje je Grayson napisao i sam natipkao tijekom godina kad se Grayson Press počeo razvijati. Ovdje su bili život i filozofija tog čovjeka... Mogli ste uroniti gotovo bilo gdje i biti uhvaćeni u bilo što što je tada zaokupljalo njegove misli. Pisao je povijesne prikaze starim prijateljima u Georgiji; imao je duge rasprave o umjetnosti s nastavnikom kojeg je imao u srednjoj školi i pisao je zbrkana pisma o gotovo bilo kojoj temi ljudima koje nikad nije upoznao. Bio je vjeran i velikodušan pisac. Ako ste mu pisali i pohvalili neku njegovu knjigu, odgovorio bi vam čak i ako nikad nije čuo za vas do tog trenutka.
Imao je južnjački osjećaj kavalirstva i časti: ženama bi posvećivao više pažnje nego muškarcima, slao je tople, brbljave pozdrave damama koje su voljele njegov rad. Više od pet godina nadugačko se dopisivao s nekom ženom iz Knoxvillea: bila je to intelektualna romansa, budući da se čini da se nikad nisu sreli. Izvukao sam punu ruku stranica, njih nekoliko stotina, i naišao na prepisku s Bruceom Rogersom koja se protezala većim dijelom 1953. Bila je to okorjela tipografija, nešto nevjerojatno. Grayson je sačuvao sve Rogersove originale zajedno s kopijama svojih odgovora. Jedno su vrijeme slali crteže poštom, stari majstor obilato je ilustrirao svoje stavove na onom jeziku koji su samo oni i drugi slični njima mogli pročitati. Ovo će jednog dana biti objavljeno, pomislio sam – neko će sveučilište to izdati u dvije knjige, Pisma Darryla Graysona, s učenim opaskama i indeksom, i neki će stručnjak – možda Huggins – napisati dug predgovor pridajući Graysonu važnost koja mu pripada. Grayson se prosječno snalazio u pravopisu i urednik će se vjerojatno ispričati zbog toga i ostaviti tako kako jest. U konačnoj analizi, pisanje i pravopis nemaju mnogo veze jedno s drugim.
Iza ove kutije bila je još jedna, Prepiska 1 1956-58, a iza te još jedna koja je pokrivala sljedeću godinu. Grayson je volio pisati. Čini se da je pisao barem jedno pismo na dan, katkad i više. Listao sam kroz 1957. godinu i vidio mnogo pisama naslovljenih s Draga Laura. Bila je to njegova stara prijateljica Laura Warner koja, čini se, ipak nije netragom nestala. Preselila se u New Orleans poslije rata i izdaleka je pratila njegovu karijeru. U jednom ga pismu peckavo naziva Moj Petar, na što on ljutito odgovara da, kvragu, on nije Čajkovski, a ona nije njegova svetica zaštitnica, na što se ona u sljedećem pismu nasmijala i nazvala ga moj dragi dječače te rekla kako je temperament jedna od karakteristika genija. Huggins bi umro da se ovoga dočepa, pomislio sam. A i Trish. Kako bi samo drukčije bile njihove knjige.
Kutija s oznakom Vrpce sa snimkama bila je upravo ono što je pisalo – dvanaest kolutova krhke magnetofonske vrpce stiješnjene između snopova bilježaka. Selena Harper i Darryl Grayson: 4., 5.,
6. listopada 1958. Glas velikog majstora, ako se mogao ponovno čuti, očito je bio sačuvan upravo ovdje. Izgleda da su najstarije snimke potjecale iz sredine 1953., smeđe na bijelom, oksid na

papirnatoj podlozi, a oksid se već počeo ljuštiti. Kopao sam dalje. Nije mi trebalo dugo da shvatim što su Ideje za Drugu fazu. Materijal je datirao iz 1968. I 1969. – bilješke, pisma i popisi mogućih projekata zajedno s grubim skicama novih abeceda. Bio je tu popis umjetnika čijem se radu Grayson divio i koji su mogli biti pozvani da surađuju na budućim projektima. Sjetio sam se nečega što je Huggins rekao, da je Grayson vidio svoju karijeru omeđenu tima dvama Gavranima, poput konačnih ograđenih iskaza, no Huggins je samo napola bio u pravu. Grayson nipošto svoju karijeru nije smatrao završenom. Još je bio mlad čovjek kojeg čeka mnogo sjajnog rada: uspješan Gavran jednostavno bi označio kraj njegove mladosti i gurnuo ga u njegovu glavnu fazu.
Našao sam kutiju skica za slova, na stotine crteža rukom na tankom papiru. Nije mogao ljenčariti, pomislio sam – ako je imao slobodnog vremena, crtao bi slova. Neka su bila potpisana, a neka ne.
Sva su bili originali.
Bilo je previše toga. Počeo sam ovlaš pregledavati.
Razrušio sam blok i središnje kutije razbacao po prostoriji. Točno u sredini nalazila se kutija s fotografijama. Bilo je tu slika Graysonova doma iz djetinjstva, srednje škole, roditelja... No opet, nije bilo slika same braće. Tu je bilo primjeraka novina na kojima je Grayson radio u školi i slika bivših djevojaka. U odvojenoj su košuljici bile slike iz North Benda – Graysonova radionica u izgradnji, njegova kuća, dovršena tiskara, starinski kolumbijski tiskarski stroj s ornamentima izlivenim u željezu – orao, morska guja, zmije – što su se doimali živim na oštrom svjetlu što se slijevalo kroz prozor. Zatim je slijedio niz snimki ljudi. Rigby i Crystal: ona se previja od smijeha oko neke davno zaboravljene šale, on s donekle neudobnim izrazom lica u sakou i kravati, uglađeno veseo. Moon u svojem elementu, planinari po brdima. Opet Moon, stoji na rubu planinske kolibe dok se iza njega proteže alpski krajolik. I tu je ona, žena koja izgleda kao Eleanor Rigby, pozira u šumi s muškarcem kojeg nikad nisam vidio.
Ovila je ruku oko njega i oboje se smiju fotoaparatu zračeći seksualnošću. U pozadini je druga žena, očito nesretna. Da pogledi mogu ubijati, pomislio sam, žena u pozadini ubila bi ih oboje. Nije bilo imena, samo onaj blijedi natpis Seleninom rukom, koji kazuje mjesto i datum, uvijek svibanj 1969. No bilo je nešto kod te dvije žene što ih je spajalo i zadržavalo ih tako u mislima.
Zatim je tu bila fotografija, gurnuta duboko među papire i očito snimljena mnogo jednostavnijim aparatom. Žena nalik na Eleanor, u odmakloj trudnoći, stoji na planini kod Moonove kolibe: Graysonov rukopis na poleđini (sad sam ga mogao prepoznati na prvi pogled) daje datum (28. rujna 1968.) i kratak natpis, Kraljica svijeta.
Imala je onaj isti zavodnički osmijeh putene, seksualne životinje čak i u zadnjim danima trudnoće. Lijevom je rukom pokazivala na onoga tko je slikao, a drugom na svoj nabrekao trbuh. Gotovo sam mogao čuti njezin zadirkujući glas u prostoriji: O, ti zločesti čovječe, ti nestašni dječače.
Eleanorin glas.
Čuo sam kako Amy stupa uza stube. "Hej", zazvala je. "Zar ćete umrijeti tu gore?... Skoro su dva sata."
Ušla je kroz otvor i sjela na jednu od kutija. "Sad si možda možete predstaviti s čime sam suočena." Ustala je, prohodala i uzdahnula. "Što ću sa svim ovim stvarima?"
Nježno sam joj priopćio. "Obogatit ćeš se njima."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:16 pm


38
Tako nešto nije mogla ni zamisliti. "Vjerojatno bih se osjećala prilično bogatom kad bi netko

htio doći ovamo i dati mi sto dolara za sve ovo", rekla je. Kad nisam zagrizao, odustala je. Neka, pomislio sam: nema koristi od nagađanja, vjerojatno bi se onesvijestila da joj kažem i pola onog što sam mislio. No gledala me s druge strane prostorije i taj je osjećaj počinjao ispunjavati prostor među nama. Zrak se činio svjetlijim: sunce je imalo drukčiju auru dok je sjalo kroz prozor na zapadnoj strani i osvjetljivalo milijun lebdećih čestica prašine. Amy se pomakla na sredinu prostorije i rastvorila jedan od preklopa na kutiji.
"Mama mi nikad ništa nije rekla", kazala je listajući papire u kutiji. "Nijednom nije rekla da misli kako bi ovo moglo vrijediti makar koliko i papir na kojem je tiskano."
Možda nije znala, pomislio sam. Možda za nju vrijednost nije imala nikakve veze s novcem. Možda je mislila da će jednog dana razgovarati o tome pa joj je jednostavno nestalo vremena. Ne možete planirati srčani udar.
"Vjerojatno sam trebala znati da ima nešto u tome", rekla je Amy. "Zbog toga što nikad nisam smjela reći da je to ovdje, čak ni Archieju ili Rigbyjima. Mislim da se uvijek bojala da će netko doći i sve joj odnijeti."
"Da, ali odakle je sve to stiglo? Kako je došla do toga?"
"Kao i do svega drugog. Dio po dio, počela je još onda kad je prvi put otišla raditi za Graysona. Mislim da su tada počeli razgovarati o tome da ona jednog dana napiše knjigu o njemu. On je pročitao neke stvari koje je objavila, svidjelo mu se ono što je napisala pa se složio, ali bilo je prerano. Još nije dovoljno napravio. No dao joj je ovo, katkad tek nekoliko stranica na dan, kako bi pročitala i razmislila.
Ona bi ih donijela sa sobom kući – nekoliko pisama, neke skice koje je odbacio – tek stvarčice, znaš. Nikad nisam obraćala pažnju kad mi je govorila o tome."
"I tijekom godina pretvorilo se u ovo."
Amy je čitala. Što god bilo na vrhu, probijalo se kroz njezin mozak dok je pokušavala shvatiti širu važnost toga. "Ovo izgleda kao obično staro pismo. Govori o pecanju... Što je tu tako posebno?"
"To je nešto o čemu će drugi morati odlučiti." "A ti drugi će htjeti ove stvari?"
"Možeš računati na to. Htjet će ih." "I ti znaš tko su oni?"
"Znam."
Podigla je stranice i pročitala sve – pismo od tri stranice koje je Grayson napisao 4. siječnja 1954., vidio sam kad sam prišao i pogledao preko njezina ramena. Otišao sam do prozora i stajao gledajući na blatno dvorište, puštajući je da čita u miru. Kad sam se opet okrenuo, oči su joj bile uperene u moje. Lagano se nasmiješila, naivno i iskusno u isto vrijeme. Radi što želiš, činilo se da kaže: neću praviti probleme, pristat ću.
Jedino što mi se vrtjelo po glavi bilo je da sve to treba premjestiti. Stajalo je tu dvadeset godina i nisam mogao dopustiti da ostane više ni jednu jedinu noć. "Pravo je pitanje, kako nam ovo pomaže da nađemo Ellie?" rekla je Amy. Nisam znao, bilo je preopsežno, kao da stojite na rubu šume i tražite jedno drvo. No trebalo je sve premjestiti i onda smo možda mogli početi postavljati takva pitanja.
Tada se dogodilo nešto čudno – Amy se bacila na posao s nekom vrstom pokretačke nestrpljivosti, kao da jednim potezom može raščistiti kuću. Bila je odlagala dovijeka, no pomicanje te prve kutije imalo je galvanizirajući učinak. "Ti kreni", rekla je, "ja ću dalje raditi na ovome." Napunili smo auto. Trebat će nam šest odlazaka, a stražnje sjedalo bit će puno kad budemo zadnji put kretali. Bila su tri sata, njezinu je djecu trebalo pokupiti do sedam, a ja još nisam imao pojma kamo ću smjestiti stvari ni koliko će nam dugo trebati da sve premjestimo.

"Hajde", rekla je, sada nepopustljiva. "Hajde, kvragu, gubiš vrijeme." Vozio sam kroz Snoqualmie, a zatim izašao iz njega cestom prema North Bendu. Oblaci su nadolazili sa zapada i u zraku je mirisalo na kišu. Spustila se, snažna i pobješnjela, ispirući nadu u jutro. Više nisam znao kako se osjećam, ni u što nisam bio siguran. Došao sam do kolosalnog otkrića, ali nisam bio ništa bliže Eleanor nego jučer. A sve je to nadjačala depresivna pomisao da možda spašavam jedan život, a gubim drugi. Amy Harper se više nikad neće vratiti u Belltown, no gdje je Eleanor?
Odlučio sam se za motel North Bend, jednu od onih starijih zgrada gdje su sobe poredane jedna pokraj druge u dugom prizemnom nizu. Unajmio sam sobu na najdaljem kraju gdje neće biti tako uočljivo tipu na recepciji da se koristim njome kao skladištem. Platio sam dva dana unaprijed. Soba je bila mala – poslagane po četiri jedna na drugu oko stola i kreveta, kutije će je ispuniti. Brzo sam ih istovario i krenuo natrag. Kiša je počinjala i prestajala, ali oblaci su bili nisko i mogli ste vidjeti da će je biti još. Stigao sam na imanje Harperovih u petnaest do četiri. Amy je premjestila dvanaestak kutija i još je predano radila. Bila je donekle vesela, a to je potvrđivalo ono što sam ranije pomislio, da joj je čin premještanja stvari dao neko emocionalno oslobođenje koje joj je toliko bilo potrebno. Košulja joj je bila tamna od znoja, vlažna na plećima i pod pazusima, a lice išarano prašinom. "Ne zaboravi provjeriti poštu", doviknula je dok sam izlazio s drugim naramkom. U ushitu otkrića zaboravio sam zbog čega smo došli.
No sandučić je bio prazan.
Nakon završetka petog prevoženja naišao sam na nevolje. Zastao sam kraj ceste i znao sam da je nešto drukčije. Sandučić je bio otvoren. Znao sam da sam ga zatvorio.
Izašao sam i prešao cestu. Sandučić je bio prazan, ali jedna je cigareta bila bačena na zemlju i još se dimila povrh vlažne trave. Boca od piva bila je odbačena u blato. Pokraj nje je bio otisak muške cipele koji se još nije bio počeo puniti vodom.
Osjetio sam strah. Noć je brzo nadolazila, magla je prstima prelazila po zemlji, a Amy je bila sama u kući.
Šljapkao sam duž ceste s ugašenim svjetlima. Vidio sam titravo svjetlo među drvećem ispred sebe. Dobilo je jačinu i oblik i postalo auto koji stoji upaljen na čistini.
Stao sam i posegnuo ispod sjedala gdje mi je bio pištolj. Zadjenuo sam ga sprijeda za pojas blizu kopče. Izašao sam iz auta i pošao kroz drveće.
Svjetla farova sjekla su maglu na rubu trijema. Ondje su u mraku sjedila dva čovjeka. Krenuo sam preko čistine. Odnekud me zaustavio glas.
"Hej!... Kamo ćeš?"
Pogledao sam ih preko praznine. "Idem vidjeti gospođu Harper." "Gospođa Harper je mrtva."
"Gospođa Amy Harper nije bila mrtva kad sam je prije pola sata ostavio ovdje." "Ona je za tebe gospođa Amy Willis, glupko. Sad je ne možeš vidjeti. Ima posla."
"Ima sastanak s mužem", rekao je drugi i obojica se nasmijaše. Krenuo sam prema kući. Izašli su iz auta. Bili su to klipani, viđao sam njihovu vrstu mnogo puta, cijedio sam ih u policijskim postajama kad sam kao mlad policajac radio na provalama. I u pedesetoj godini još će imati sedamnaest.
Onaj koji je sjedio na suvozačevu mjestu izgledao je kao James Dean, s crnom, valovitom kosom iznad drske njuške. Mislili su da su opaki, a da sam ja stari prdež. To znači da su ih čekala dva iznenađenja.
"Ovaj šupak ne čuje baš dobro", rekao je dvojnik Jamesa Deana. Njegov je partner rekao: "Što ćemo onda, starkeljo?... Hoćeš li odšetati odavde ili ćemo te iznijeti svezanog na poklopcu ovog

auta?"
"Izabrat ću poklopac, glupane, ako vas dvojica mislite da me možete staviti na njega."
Naglo sam skrenuo i brzo se obrušio na njih. Malom sam Jimmyju zadao gadan udarac u prsa koji ga je zavrtio i odbacio preko dvorišta kao krpenu lutku. Uvlačio je zrak sve dok se koprcajući nije srušio u blato. Njegov je partner odskočio izvan domašaja. Kaput mi je bio raskopčan i bio je vidio pištolj, no već je vidio dovoljno onog što ide uz njega. Prekoračio sam malog Jimmyja kad se bivši ukazao na trijemu.
"Tko si sad pak ti?" zarežao je.
"Rush Limbaugh†. Tko si, kvragu, ti?"
† Voditelj radioemisije, poznat po svom desničarskom konzervatizmu i izuzetno krupnoj pojavi.
"Ne poznajem te."
"Provodim anketu da vidim tko sluša Radio Šupak. Možda ti je bolje da mi se skloniš s puta." "Možda ću ja sići i naprašiti ti guzicu."
"A možda ćeš se posrati, ako budeš dovoljno jeo."
Htio se zaletjeti s trijema. Ustuknuo je, umalo se poskliznuo i stao teturajući na rubu. Onda je krenuo, preslabo i prekasno. Kompić mu je povikao:
"Pazi, Colemane, ima pištolj!" i opet je ustuknuo, promašio stubu i pljusnuo licem u blato.
Obišao sam oko njega u širokom krugu. "Za sada ste, momci, strašni ko sam vrag", rekao sam. S mukom se pridignuo na jedno koljeno. Upitao sam ga zna li pjevati Travanjske kiše. Mrzim potratiti takvu rečenicu, ali znam da je nije shvatio. Prošao sam pokraj njega, dovoljno blizu da me zgrabi za nogu, ali nije. Znao sam da neće. Kad sam dozvao Amy da otvori vrata, već su bili otišli.
Amy je stajala do prozora i gledala kako odlaze. Bio je to zadnji ostatak njezina djetinjstva, početak dugog i predivnog zastrašujućeg putovanja.
"C'est la vie", rekla je danu koji nestaje.
Pomislio sam na ženu u sjajnoj priči Irwina Shawa o trku od osamdeset metara. Rekao sam Amy da je jednom pročita i da ne klone duhom.
Nikad nije čula za Shawa. Osjetio sam žalac tuge, ne samo zbog prolazne prirode slave, već i samog života. Rekao sam joj kako je utjecajan bio Shaw kad je bio mlad i kako su ga kritičari zamrzili i učinili od njega najpodcjenjenijeg pisca tog vremena. Nije razumjela zašto bi ljudi to učinili pa sam joj objasnio. Shaw je zaradio mnogo novca, a to ti nikad ne opraštaju. Upitala je o čemu se radi u priči, a ja sam rekao: "Radi se o tebi i vražjoj budali za koju si se udala kad ste još bili premladi da znate bolje." Nisam joj htio umanjiti doživljaj tako da joj ispričam išta više od toga.
Spremili smo se za put u grad. Ostavljao sam četrnaest kutija pod krovom Selene Harper još jednu noć.
"Mislim da nismo baš mnogo napredovali", rekla je Amy. "Nismo našli Eleanor. No možda smo pronašli tebe."
Nije rekla ništa. Dala mi je ključ pa sam zaključao kuću. Zavalila se u auto i sklopila oči poprimivši iznenada umoran izgled.
Rekao sam joj što namjeravam dok smo se vozili. "Nazvat ću čovjeka koji zna sve što se može znati o ovim stvarima. Ako imam pravo, htjet će doletjeti iz Los Angelesa i pogledati ih."
"U tvojim su rukama. Vjerujem tvojoj procjeni i neću te iznevjeriti što god odlučio učiniti."
Pokazao sam na motel gdje sam odložio stvari. Uljudno je pogledala pa smo zajedno s noći skrenuli na zapad, na autocestu, u kišu što je pljuštala.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:17 pm


39
Noć je bila puna iznenađenja. Prvo je stiglo kad sam nazvao Leitha Kenneyja iz Amyne sobe u
Hiltonu. Sjedila je iza mene i diskretno dojila dijete dok sam telefonirao.
Tri puta je zazvonilo u L.A.-u i javila se neka žena. "Gospodina Kenneyja, molim."
"Žao mi je, nije ovdje." "Znate li kad će se vratiti?"
"Doista ne mogu reći." Uslijedila je nezgodna stanka. "Večeras je otišao na sastanak koji će vjerojatno trajati do kasna. Onda odlazi iz grada."
Trepnuo sam gledajući u telefon, ali brzo sam se pribrao. "Zovem iz Seattlea." "Onamo odlazi. Je li to gospodin Pruitt?"
Osjetio sam kako mi je srce preskočilo. Pogledao sam Amy u ogledalu, ali ona je bila zaokupljena premještanjem djeteta na drugu dojku i ništa nije zamijetila.
"Da", rekao sam brzo razmišljajući. "Da, ja sam."
"Je li došlo do promjene plana? Ovdje gospođa Kenney. Lee će me nazvati kad stigne tamo.
Mogla bih mu prenijeti poruku."
"Ne znam... možda ću morati promijeniti neke stvari."
Slijedila je kratka tišina. Zaista bi pomoglo, mislio sam, kad bih imao i najmanjeg pojma o kojem vragu govorim.
"Pa," rekla je, "želite li meni ostaviti poruku?" "Uhvatit ću ga ovdje. Hoće li odsjesti u istom hotelu?" "Da, Four Seasons. Trebali bi stići sutra rano ujutro." "Dolazi li i Scofield s njim?"
"Mislim da ga ne biste mogli zadržati, gospodin Pruitt." "Onda ću se vidjeti s njima. Hvala."
Poklopio sam slušalicu i zurio u pod, a Pruitt je zurio u mene.
Kenney i Pruitt i Scofield, ha-ha, Kenney i Pruitt i... Amy me gledala u zrcalu. "Nešto nije u redu?"
"Ne", rekao sam. "Sve je u redu."
Prešla je na drugu stranu sobe i spustila djecu. Krenuo sam prema vratima i doživio drugo iznenađenje te večeri.
"Nečeg sam se danas sjetila", rekla je. "Pomislila sam na čovjeka koji je došao i pregledao tavan odmah nakon mamine smrti. Njegovo ime mi se pojavilo u glavi. Znala sam da ću ga opet zaboraviti pa sam zapisala."
Posegnula je u traperice i izvukla papir. "Ime mu je bilo Otto."
Opet sam hodao kroz onu zakrčenu knjižaru. Držao sam torbu knjiga Ayn Rand i pitao se zašto čovjek nije tamo. Pogledao sam uz mračno stubište koje vodi do... čega?
"Otto Murdock."
Prodorno me pogledala. "Kako si znao?"

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:17 pm


40
Nisam joj rekao što sam još znao. Krenuo sam autocestom na sjever i nadao se da ću se sjetiti gdje je bio Murdock. Našao sam ga nakon dvadeset minuta pokušaja i pogrešaka. Stigao sam s osjećajem deja vua. Sve je izgledalo točno onako kako sam posljednji put vidio – isto mutno svjetlo sjalo je odnekud duboko u zgradi, isti znak OTVORENO bio je istaknut u izlogu i nagnut pod istim

malim kutom – čak je i kiša bila ista, kao da se svijet okrenuo natrag oko osi i izbrisao zadnja 72 sata. Otvorio sam vrata i zazvao njegovo ime. Nije bilo nikakva zvuka. Ako su ikakvi kupci ušli od prošlog petka uvečer, nisu ostavili nikakva traga svoje prisutnosti. Došli su, pogledali i otišli kao i mi, možda s laganim osjećajem nelagode. Oni koji su znali Murdocka smatrali bi to još jednim opijanjem demonskim rumom: drugi bi gledali svoja posla.
Prošao sam kroz dućan i pogledao u stražnju sobu. Sve je bilo isto... mutno svjetlo u kutu... pisaći stol s hrpom časopisa i papira... platnena torba gurnuta na jednu stranu s mojom porukom još prilijepljenom za ručku... klimave gomile knjiga i debeli sloj prašine, nedodirnut ondje gdje nismo hodali i opet u nastajanju onuda kuda smo prošli. Slijedio sam naš tri dana star trag kroz prostoriju i do stubišta. Pogledao sam gore u crnu rupu i zazvao ga, no znao sam da me neće pozvati gore. Glas mi se doimao teškim, kao nekome tko viče u jastuk.
Dotaknuo sam nogom podnožje stubišta. Oslonio sam se na njega, duboko udahnuo, čvrsto stisnuo pištolj i počeo se uspinjati.
Svjetlo je brzo nestajalo: poslije pete stube više ga nije bilo i morao sam se ravnati prema osjećaju, znajući samo da će sljedeća stuba ići naprijed i gore. Imao sam dojam da odnekud dopire nekakvo kretanje... glazba!... i sada je osjećaj da se sve to već dogodilo bio oštar poput vriska. Sada sam pažljivo kročio, puštajući da mi prsti klize po unutarnjem rubu rukohvata i vode me prema gore. Nemoj opet zaribati, mislio sam: nemoj dvaput učiniti istu pogrešku.
Sad sam mogao čuti melodiju, neko klasično djelo na radiju. Vidio sam tanku crtu svjetla... procjep pri dnu vrata. Spuštao se ispod razine oka kako sam se uspinjao naviše, a neka vrsta kiselkaste vlage ležala je pri vrhu. Poznavao sam taj vonj, bolje nego što su ljudi u Seattleu poznavali kišu. U mom prijašnjem svijetu dolazio je s mirisom Vicksa, kreme kojom se policajci iz odjela za umorstva koriste da lakše obave gadne slučajeve.
Stajao sam na vrhu, a staro mi se sjećanje prikazivalo u boji i zvuku.
Moj partner bio je mršav tip po imenu Willie Mott, koji mi je odavao tajnu Vicks VapoRuba.
Ovaj je zreo... stavi malu grudicu Vicksa u svaku nosnicu i nećeš to toliko primijetiti.
Stajao sam na vratima pakla, a nitko nije ponio Vicks.
Opipao sam drvo člancima prstiju. Pronašao kvaku. Pažljivo je uhvatio za rub zglobovima prstiju i palca.
Brava je škljocnula: vrata su se uz škripu otvorila, a topli vlažni zrak me usisao. Želudac mi se podigao.
Ustuknuo sam, spotaknuo se i umalo pao niza stube.
U trećem pokušaju uspio sam ući u sobu. Dlanom sam prekrio nos i stigao preko praga do ruba otrcanog starog kauča.
Jedna svjetiljka pokraj prozora bila je jedini izvor svjetla... četrdeset vata, ocijenio sam po zamračenoj unutrašnjosti. Tamni zastori zakrivali su prozor. Još nisam mogao vidjeti truplo, ali soba je bila puna muha. Muzika je izvirala iz nekog starog radija. Nije bila Rigby, tek nešto što je slušao kad mu je na kraju isteklo vrijeme. Krenuo sam prema njemu, boreći se sa želucem. Još nisam vidio bogzna što. Bio je tu taj jedan prozor.
Zatvorena vrata na drugom kraju sobe. Hrpa knjiga na stolu. Pisaći stroj... gomila časopisa... kolut prozirne ljepljive vrpce...
... i boca tekućine za upaljače.
Krenuo sam oko stola pazeći gdje stajem. Val trulog zraka lebdio je u oblaku muha.
Osjetio sam okus žuči. Samo mi još treba, nakon što sam zabrljao prvo mjesto zločina, da povratim po ovom.

Tekućina za upaljače mogla bi pomoći. Znam da je opako otapalo; čuo sam da vam može kroz kožu ući u krv i oštetiti jetra. Ali daleko je jača od Vicksa, a čak i miris kancerogenog otrova bio je poput cvijeta kozje krvi nakon onog što sam omirisao.
Stavio sam rupčić na stol, a zatim prevrnuo plastičnu bocu na stranu i otvorio čep. Tekućina je potekla po tkanini. Dirao sam samo nazubljeni plavi poklopčić da ne bih pobrisao otiske na samoj boci.
Od mokre sam krpe napravio povez. Našao sam smotak uzice i odrezao komad, a zatim sam povez svezao preko usta i nosa.
Udisao sam čisti benzin. Bio je hladan i oštar i odmah mi je smirio želudac. Ako me ne ubije, opet bih mogao funkcionirati kao policajac.
Našao sam ga ispružena na drugoj strani stola. Po izgledu bi se reklo da je tu proveo većinu tjedna. Lica nije bilo, ali po čupavoj sijedoj kosi pogađao sam da je to vjerojatno bio Otto Murdock.
Nisam znao što ga je ubilo: nije ostalo dovoljno da bih mogao odlučiti. Ono što je ostalo bilo je skriveno pod pokrovom od muha.
Neka mrtvozornik otkrije. Koliko god ga plaćali, nije dovoljno, ali neka zaradi... i na kraju kaže supermurjaku ono što sam ja već znao.
Murdock se nije izvrnuo i umro od starosti.
A Janeway to nije učinio. Ovo će slomiti njegovo supersrce, ali kad je smrt došla u posjet, Janeway je još bio u Denveru radeći ono što mu je bilo prirodno. Pokušavao je Johna Gardnera smjestiti u njegovu odgovarajuću nijansu narančaste, a ubojstvo mu je bilo zadnja stvar na pameti.
Nisam vidio nikakva oružja. Ništa na stolu nije odavalo neki motiv ili trag. Nije bilo pepela.
Ni znakova borbe. Čak je i stolica na kojoj je sjedio bila uspravna, lagano odgurnuta kao da je ustajao da pozdravi posjetitelja.
Otišao sam do drugih vrata i otvorio ih.
Njegova kupaonica. Tu nije bilo ničega neuobičajenog.
Do tada sam se već osjećao ošamućenim: benzin je radio svoj prljavi posao. Osjećao sam kako mi na koži pod očima izbijaju plikovi. Strgnuo sam krpu i izašao odande.
Dolje sam pregledao njegov pisaći stol.
Neke od poruka u udubinama bile su stare tri godine. Pregledao sam ladice. Boca jeftinog viskija s malo toga pri dnu. Pisma... računi...
Tužni ostaci života koji nikomu nije mnogo značio, na koncu, čak ni čovjeku koji ga je živio. Gurnuta na jednu stranu stajala je platnena torba. Eleanor je htjela zaviriti u nju, ali ja joj nisam

dao.


Sad sam je otvorio i našao glavni zgoditak. Debela bilježnica, stara i otrcana po rubovima... Čini se da sam držao originalnu listu pretplatnika Darryla Graysona. S njom je bio i rukopis,

dvanaestak stranica grubog koncepta na žutom papiru na crte. Poznavao sam rukopis, vidio sam ga na drugim papirima na Amynu tavanu. Prva stranica bila je naslovna, imitacija predmeta iz viktorijanskog doba.
SVRAKA Tragična priča o padu jednog boga koju u stihovima pripovijeda Richard Grayson, svjedok
Sve sam to uzeo, vratio se u Aandahličinu kuću i pročitao. Pročitao sam mnogo puta. Čitao sam opet u ponoć kad se Trish vratila kući.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:17 pm

41
Vratila se gotovo cijeli dan ranije. Začuo se škljocaj, a psi su nagrnuli na nju na ulaznim vratima.
Pogledala me preko sobe, kao da nije očekivala da ću biti tu, a ja nisam znao da li da budem razočaran ili da mi lakne. "Promijenio si se", rekla je, a ja sam joj se starački nacerio. Bacila je kišni ogrtač preko košare od pletenog granja, polako obišla oko kauča i sjela nasuprot meni s usiljenošću konzervativne učiteljice.
"Razmišljala sam o tome", rekla je. "Sve sam premetala po glavi cijelim putem kući iz Albuquerqueja, pokušavajući otkriti što bih trebala učiniti."
"I kakva je presuda?" "Sad sam u tome."
"Mislio sam da si oduvijek i bila." "Sad je drukčije. U tome sam s tobom."
To su bile sretne vijesti. Osjetio sam topao žar kada sam ih čuo. Rekla je: "Što god se dogodilo, idemo zajedno."
Nismo trebali postavljati osnovna pravila. Kad se s nekim povezete, takve se stvari podrazumijevaju. Odjednom smo bili poput policijskih partnera koji uspoređuju bilješke i mozgaju nad dokazima.
Mnogo je toga trebalo učiniti, a prva je zapovijed bila vatreno iskušenje. Partneru se nikad ništa ne taji.
Pojeli smo kasnu večeru i razgovarali do jutra. Prvi put nakon dugo vremena jeo sam sa zgodnom ženom a da nisam mislio na Ritu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:17 pm


42
Mnogo je proputovala u dva dana. Poletjela je s Tacome u devet i četrdeset po pacifičkom vremenu u subotu uvečer. Odredište joj je bio St. Louis, kamo je stigla po lakom snijegu u dva i dvadeset ujutro. Imala je rezerviranu sobu, ali njezin stari pratilac, nesanica, putovao je s njom. Slobodno vrijeme je ubila čitajući. U devet ujutro bila je u Odjelu za umorstva u gradu pregledavajući fotografije i dokaze jednog starog slučaja umorstva. Ono što je nekad bilo dobro skriveno podijelio je s njom, neslužbeno, čovjek koji je u nedjelju ujutro bio na dužnosti. Mnogo je vremena prošlo, godine, otkad je bilo što zanimljivo dodano dosjeu i nisu se baš nadali da bi ga sada mogli riješiti. Preletjela je tri tisuće dvjesto kilometara i to ih je impresioniralo. Držala se protokola, prvo je telefonom razgovarala s načelnikom pa su joj dopustili da vidi dosje.
Žrtva je bio Joseph Hockman, pedesetdvogodišnjak, neženja. Pogledala je slike, uključujući i krupne planove. Nije joj smetalo: dugo je već bila reporterka i sve je to vidjela mnogo puta.
Žrtva je ležala u lokvi krvi u kućnoj knjižnici. Slike su bile snimljene iz svakog kuta, tako da je mogla vidjeti police i poslagane knjige uz sva četiri zida. Crno-bijele fotografije bile su žive i oštre, dovoljno jasne da se mogu pročitati naslovi i uočiti formati omota. Oči su joj prelazile duž jednog reda i vidjela je neke glasovite stare knjige.
Svi kraljevi ljudi Elmer Gantry
Gospođica Lonelyhearts Manhattan transfer...
Počela je bilježiti. Gospodin Joseph Hockman skupljao je takozvanu ozbiljnu beletristiku – bez krimića, bez znanstvene fantastike, ništa što bi mirisalo na žanr. Volio je svoju književnost čistu, bez

šećera i bez vrhnja. No ipak su mu slaba točka bila ekskluzivna bibliofilska izdanja: pogled preko tijela prema zidu na kojem je bio prozor otkrivao je povelik odjeljak knjiga u zaštitnim kartonskim omotima. Zatražila je povećalo i detektiv joj je, fasciniran, dao jedno iz ladice stola.
Plodovi gnjeva u dvije knjige.
Anthony Adverse u tri...
"Izgleda kao Klub bibliofilskih izdanja", rekla je.
Detektiv je rekao: "Oh", onako kako to ljudi čine kad nemaju pojma o čemu govorite. Pri kraju police bila je praznina odakle su neke knjige bile uzete, ali ne i vraćene.
"Čini se da ovdje nedostaje petnaest ili dvadeset knjiga", rekla je. Detektiv, koji je čitao izvještaje prvotnih istražitelja, rekao je: "U to se vrijeme raspravljalo o krađi kao mogućem motivu. No mislili su da je to prilično labavo. Tko bi na takav način ubio čovjeka samo zato da ukrade hrpu knjiga?"
"Piše li igdje u dosjeu jesu li se knjige ikad pojavile?" "Koliko ja vidim, ne."
"Ili koje su bile?"
"Ne. Jedan od istražitelja ispitao je to koliko je mogao, ali tip nije bilježio takve podatke. Sve je držao ovdje." Kvrcnuo se po glavi. "Netko je uzeo te knjige i istražitelj je to znao – zato se time bavio", rekla je. "Pogledajte ovu snimku, možete vidjeti knjigu na podu, točno ispod praznine na polici. Kad je izvukao knjige, povukao je i ovu. Ali nije se trudio podići je."
"Što vam to govori?"
"Govori mi da nije htio tu knjigu, samo one koje su zauzimale otprilike ovoliko mjesta na polici." Raširila je ruke na oko šezdeset centimetara jednu od druge. "Druge ga nisu zanimale."
Išla je s povećalom od knjige do knjige. Neki od naslova nisu se mogli pročitati, ali nigdje se u sobi nije mogla raspoznati niti jedna Graysonova knjiga.
"Čudno", rekla je. "Čula sam da je ovaj tip imao sve Graysonove knjige."
Detektiv je opet rekao: "Oh", kao da se još nije odlučio je li mu dovoljno stalo da je pita tko je Grayson. "Istražili su motiv krađe knjiga, no to ih nije baš uzbuđivalo. Smatrali su, da, počinitelj je možda odnio nekoliko knjiga, ali to nije bio glavni motiv."
"No motiv nikad nisu pronašli."
"Rano tijekom istrage, mislili su da je možda bio osobne prirode." "Je li gospodin Hockman imao neprijatelja?"
"Izgleda da se porječkao s nekim ljudima. Postajao je mrzovoljan stari gad. Ali ne, nikad nisu pronašli ništa što bi nekome mogli prišiti."
"Jesu li poslije promijenili mišljenje?"
"Kao i uvijek kod ovakva zločina koji ne možete riješiti. Neki luđak." Okrenuo je stranicu i nastavio čitati. "Ovdje ima nešto o nekoj knjizi." Digla je pogled.
"Razgovarali su sa ženom po imenu Carolyn Bondy, koja je obavljala tajnički posao za Hockmana. Jedanput na tjedan dolazila bi i zapisivala što bi joj on diktirao, sređivala mu prepisku. Onaj tjedan kad je ubijen poslao je pismo nekom izdavaču. Dobio je knjigu s pogreškom i čini se da mu je to pokvarilo tjedan."
"Zaista?"
"Zanima li vas to?" "I te kako."
"Šteta što nisu istraživali dalje od toga."

"Nisu je pitali koja je to knjiga i tko ju je tiskao?" "Izgleda da se to jednostavno usput pojavilo."
"Ili kakva je mogla biti pogreška?"
"Samo da se naljutio. Radovao se toj knjizi... nešto posebno, pretpostavljam. Nitko nije mislio da bi to mogao biti neki motiv za ubojstvo. Žena je rekla da je bio mnogo ljući nego što je pokazao u svojem pismu. Pismo koje je napisao bilo je prilično blago i to ju je iznenadilo. Gotovo kao da se Hockman ispričavao što kaže tipu da je zabrljao."
"Još nešto?"
"Samo to. Razlog Hockmanove ljutnje bio je taj što je to bila ista pogreška koju je tip već bio učinio ranije."
"To je rekla?... Ista pogreška..." "Tako ovdje piše."
"Ima li adresa ili broj telefona te žene – kako se zove?"
"Carolyn Bondy." Detektiv je pročitao adresu i broj telefona. "Sumnjam da još živi ondje. Prošlo je dvadeset godina." Pregledala je druge dokaze. Uzela je prozirnu plastičnu vrećicu punu pepela.
"Moram vas zamoliti da to ne otvarate", reče detektiv. "Mislim, doista želimo surađivati, ali, uh..."
"Hej, cijenim sve što možete učiniti. Mogu li je samo malo okretati?" "Mislim da to neće naštetiti."
Uzela je vrećicu objema rukama i učinila kružni pokret poput kopača koji ispire zlato. Polako se kroz pougljenjenu masu na vrhu ukazao komadić bijela papira.
Zagledala se kroz mutnu plastiku i vidjela dva slova.
"Pogledajte ovo... izgleda kao veliko S... i malo p... dio iste riječi." Detektiv joj se nagnuo preko ramena.
Pogledala ga je u lice. "Jeste li raspoloženi da mi učinite golemu uslugu?" "Neću vas ubiti ako zatražite."
"Je li ono ondje stroj za kopiranje?..."
Nazvala je Wilbura Simona, pomoćnika glavnog urednika u St. Louis Post-Dispatchu. Kao mlada reporterka iz Miamija, bila je osvojila Državnu stipendiju za društvene znanosti, godinu dana studija i meditacije na Sveučilištu u Michiganu u Ann Arboru. Simon je bio jedan od njezinih nastavnika. Dobro su se slagali i sve odonda želi je pridobiti za svoje novine.
Sjedila je u praznoj novinarskoj sobi u nedjeljno popodne i čitala dosje s isječcima o slučaju Hockman. Ona i Simon popili su kavu u obližnjoj zalogajnici i razgovarali o starim vremenima, kiši u Seattleu i slučaju Hockman. Simon se živo sjećao Hockmana. Tada je bio urednik vijesti i uredio je stranicu na kojoj se prvi put pojavila ta priča, a zatim i većinu članaka koji su uslijedili. To mu se zadržalo u sjećanju kao početak ludog doba. Toliko je rekao i u dnevniku koji je tada vodio, a koji je iskopao i pregledao odmah nakon što ga je nazvala tog jutra. Pisao je o životu i poslu i razvoju svoje osobne filozofije. Problem s Hockmanom je što prije toga niste mnogo razmišljali o nasumičnim ubojicama, a otada ste ih uvijek bili svjesni.
Ojednom više niste mogli pokupiti stopiste, a da ne stavite svoj život u svoje ruke. Stiglo je doba serijskog ubojice.
"Mislim da ovo nije bio serijski ubojica, Wilbure", rekla je.
Barem ne ona vrsta serijskog ubojice na koju ljudi misle kad koriste taj naziv, pomislila je. Oprostili su se zagrljajem i Simon joj je ponudio posao. Nasmiješila se i rekla da je polaskana,

ali da će trebati više od kiše da je natjera da Seattle zamijeni St. Louisom.
Potražila je Carolyn Bondy u telefonskom imeniku. Na toj adresi postojao je George Bondy.
Čovjek koji se javio rekao je da je Carolyn Bondy, njegova majka, umrla upravo prošli mjesec.
Večerala je sama u gradu i uhvatila let u deset sati za Albuquerque.
Spavala je u avionu, upravo dovoljno da bude budna ostatak noći. Unajmljenim autom stigla je u Taos u tri sata ujutro po stijenjačkom vremenu, zahvalna što je rezervirala sobu i osigurala je kreditnom karticom. Načinila je kopije isječaka iz Post-Dispatcha, ali ona jedna stranica iz Odjela za umorstva sa sjenovitom slikom dva povezana slova kopirana kroz plastiku, bila je ono što je sada gledala u susretu s novim danom. Napravila je domaću zadaću: znala je da Charlie i Jonelle Jeffords žive u brdima dvadeset četiri kilometra od grada. Izučila je karte i znala kuda mora voziti s tek povremenim zastajkivanjem da osvježi pamćenje. Skrenula je s autoceste i tandrkala se izlokanom cestom, ostavljajući za sobom oblak prašine. Cesta je vijugala preko prijevoja obilazeći oko doline. Vidjela je površine prekrivene snijegom visoko u planini dok je cesta polukružno zaokretala i ponovno ponirala u brda. Cesta je mjestimično imala rupe koje je izdubila voda, ali svaka je bila popravljena i vozilo se lako. Stigla je do dvorišnih vrata u devet sati. Na znaku pribijenom na stup pisalo je ULAZ ZABRANJEN pa je pomislila kako je gostoljubivost na Rancho Jeffordsu kao i vrijeme, prohladna s naznakom iznenadnih oblaka. Maknula je omčicu od užeta s vrata i uvezla se. Kuća je bila udaljena sto metara, zaklonjena drvećem i skrivena od ceste brežuljkastim terenom. Bila je to dvoetažna planinska kuća s trijemom koji je gledao na zapad. Nije bilo znakova života. Uvezla se u dvorište i odlučila oprezno krenuti naprijed, prisjećajući se sklonosti vesele gospođe Jeffords da uljeze na imanju dočekuje s puščanom cijevi.
Izašla je na dvorište i stala na sunce. Zazvala je bilo koga tko bi mogao čuti.
"Zdravo!... Ima li koga ovdje?" Brda su upila njezin glas. Pokušala je ponovno, ali bez odgovora.
Krenula je prilaznom stazom i pokucala na vrata. Unutra se nije čuo nikakav zvuk.
Bio je rizik doći ovamo bez prethodne najave, ali to je znala kad je rezervirala let. Krenula je kamenom popločanom stazom do ruba kuće. Staza je vodila okolo do garaže čija su je pokrajnja vrata nagnala da pođe dalje.
Pokucala je na vrata. "Ima li koga unutra?" Nikoga. Dotakla je vrata i ona se širom otvoriše.
Radna soba, odavno već pretvorena u mjesto za automobile.
Vladao je nered, ali također i ustajalost u zraku. Bila je to radionica namještena za nekoga tko bi radio, ali već dulje vrijeme nekorištena. Zidovi su odisali suhom truleži i mošusom.
Vidjela je neku opremu koju je prepoznala i to ju je privuklo u prostoriju. Teška željezna preša za knjige bila je postavljena na rubu radne klupe. Mnogo starija preša, izrađena od drveta, stajala je na stolu iza nje.
Alati knjigoveže.
Kako je ulazila dublje u prostoriju, produbljivao se i dojam neiskorištenosti. Soba je bila pod debelom prašinom i prepuna paučine.
Stolica za klupom bila je obrubljena paukovim mrežama.
Sad je bila nervozna, ali ušla je do kraja, želeći sve vidjeti na brzinu.
Opet je zamijetila alate knjigoveže: malj od sirove kože ležao je na podu gdje ga je davno ispustio, prekriven prašinom; čelični malj pri rubu klupe, nekoliko desetaka centimetara od preše za knjige; klupko voštana konca; igle; papir. Bilo je mnogo vrsta papira, fini sa mramornim šarama za

predlist i zalist, standardni za knjižni blok, obojeni papiri, bijeli listovi i listovi s laganom kremastom bojom breskve. Uza zid je stajao stalak za papir. A bile su tu i kože, vrlo fine ispod prašine, i alatke za pravljenje rubova koje su izgledale poput rezača za kolačiće i koristile su se, znala je, za nanošenje pozlate na kožnim knjigama sa zlatnim rubom. Tu se nalazila i žarna ploča za grijanje rezača, a iza nje je bio niz gadnih limenki s ljepilom. Otvorila je jednu i namirisala, knjigovezačko ljepilo. Otvorene novine na stolu bile su stare godinu dana.
Izašla je i zatvorila vrata. Vjetar je fijukao s brda. Otišla je natrag do auta, otvorila vrata i sjela pustivši nogu da visi van, u nadi da će se vlasnici uskoro vratiti kući.
Prošao je jedan sat i sunce je postalo jako. Korito potočića pržilo se pod njegovim sjajem, a hladnoća se otopila. Polako je postala svjesna nelagodnog osjećaja, poput onog koji vas prožme kad se vozite autocestom, a čovjek u autu do vašeg zuri u vas dok prolazi. Pogledala je kuću i vidjela kako zavjese lelujaju na gornjem katu. To možda samo zrak iz uređaja za klimatizaciju puše uz prozor, no njezin se osjećaj tjeskobe povećao dok ga je gledala.
Htjela je otići, ali nije mogla. Prešla je dalek put i iako je mogućnost neuspjeha uvijek bila velika, nikad ni u čemu nije doživjela neuspjeh zbog propusta.
Zavjesa se opet pomakla. Nikakva toplinska cijev nije to učinila, pomislila je.
Izašla je i prešla preko dvorišta. Popela se stazom do vrata i još jedanput snažno pokucala.
Negdje je nešto lupilo. Njezin je nemir sad bio na vrhuncu. Obišla je oko kuće. Sa stražnje strane nalazio se manji trijem sa stubama koje su vodile do vrata. Popela se i pokucala. Kroz mutnu zavjesu vidjela je pokret, kao da je netko prešao iz jedne prostorije u drugu.
"Hej, ljudi", zazvala je. "Prešla sam dug put da razgovaram s vama. Zašto ne bismo saslušali jedni druge?" Ništa.
Nije se čuo ni šum, ali prisutnost iza vrata bila je jednako opipljiva kao i torbica ovješena preko njezina ramena. Imala je viziju nečeg bespolnog i bezličnog što zadržava dah i čeka da ona ode.
"Radi se o djevojci Rigby i provali koju ste ovdje imali."
Mogla je osjetiti kako joj glas prolazi kroz staro drvo oko prozorskog okvira. Nema šanse da je ne čuju.
"Radi se o Darrylu i Richardu Graysonu i knjizi na kojoj je Grayson radio kad je umro."
Činilo se da je čak i kuća uzdahnula. No jedan je trenutak prošao i ništa se nije dogodilo pa se nakon nekog vremena zapitala nije li taj šum bio u njezinoj glavi.
"Radi se o Graysonima i njihovim prijateljima... Vama i Rigbyjima." Duboko je udahnula i dodala: "I Noli Jean Ryder."
Kao da je rekla čarobnu riječ, vrata su škljocnula i pomaknula se prema unutra. Netko... muškarac, pomislila je... gledao je kroz uzak procjep.
"Gospodine Jeffords?... Jeste li to vi?... Ne mogu vas baš dobro vidjeti." "Tko ste vi?"
Bio je to isti glas koji je čula na snimci preko telefona – isti, samo različit. Snimka je odisala mačo arongancijom: ovaj čovjek zvučao je umorno, staro i drhtavo.
"Što tražite ovdje?"
"Došla sam iz Seattlea da razgovaram s vama. Ja sam reporterka Seattle Timesa."
Rekla mu je svoje ime, ali činilo se da je ne čuje. Tehnički i etički to i nije bilo važno. Pravila su zahtijevala da ga samo pravedno upozori. Razgovarao je s reporterom i sada je bilo službeno. Mogla ga je citirati ako kaže išta vrijedno citiranja.
Ali ona nikad nije igrala igru na taj način. "Ja sam reporterka, gospodine Jeffords." Njemu to još uvijek nije ništa značilo. Čuo je, ali nije čuo. Slušao je, ali njegov je um čuo samo riječi, a značenja

je izbrisao. Obavila je previše intervjua s ljudima poput njega, povučenim dušama koje iznenada postanu važni novinama, a da ne shvaćaju kako ili zašto se to dogodilo. Uvijek su zgranuti kad sljedeće jutro otvore novine i vide što su rekli.
"Trish Aandahl, Seattle Times", rekla je jasno i glasno.
Još ga nije mogla vidjeti. Stajao je odmah iza praga, sjena koja je ispunjavala procjep s licem svedenim na oko, obraz i dio nosa.
"Mislite li da bih mogla ući i razgovarati s vama samo minutu? Obećavam da vam neću uzeti mnogo vremena."
Činilo se da ni to nije čuo. Nagnuo se bliže vratima i glasom jedva jačim od šapata rekao: "Rekli ste nešto o Noli Jean?"
To je bio njegov ključ, jedini razlog zbog kojeg joj je otvorio vrata. Upropasti to i izgubit ćeš ga, pomislila je.
"Možemo razgovarati o Noli", rekla je, kao da cijeli život poznaje tu ženu. Širom je otvorio vrata i pustio je da uđe.
Morala se provući pokraj njega u uzak hodnik. U tom su trenu dijelili isti prostor, dovoljno blizu da joj se nakostriješe dlačice na vratu. Okrznula mu je ruku i osjetila meki flanel njegove košulje dugih rukava. Namirisala je njegov suncem opaljeni muški miris. Namirisala je duhan, onu vrstu koju je nekad i njezin otac pušio, onaj Edgeworth s nagovještajem gospina bilja.
Brzo je prošla pokraj njega kroz mračan hodnik do velike sobe na kraju. Vrata su se lupnuvši zatvorila za njom i čula je kako je brava škljocnula. Njegovi su koraci došli iza nje i u jednom se čudnom trenutku oduprla porivu da pobjegne kroz kuću i van na prednja vrata. Kuća mu je bila uredna. Pod od tvrda drveta sjajio se pod slojem laka, a tepisi s onim što joj je nalikovalo Navajo uzorku nalazili su se na mjestima gdje su ljudi najviše prolazili. Nije to bila nova kuća.
Pod je zaškripao pod njezinom težinom i mogla je vidjeti blijede mrlje na stropu gdje je krov procurio. Soba je bila natopljena davnašnjim dimom. Upio se u tkanine, zidove i namještaj i ovdje nije imao nikakvih naznaka arome. Oboje su bili lančani pušači, pomislila je, prisjećajući se svojih roditelja i mirisa svojeg djetinjstva. Pušili su ono što su voljeli kad su to imali, ali ako su vremena bila teška, pomeli bi prašinu s poda i umotali je u duhanski papir.
Jedna je cigareta koju je sam smotao dogorijevala u pepeljari, a iz šalice kave se još prilično pušilo. Dnevna mu je soba bila uska i dugačka. Izlazila je na prednji trijem, a sporedni je hodnik vodio na desno, vjerojatno u spavaću sobu. Okrenula se i pogledala ga. Bio je to oronuo čovjek šezdesetih godina. Kosa mu je bila siva poput škriljevca, a koža tamnosmeđa kao kod kauboja ili farmera. Držanje mu je bilo pokunjeno, zadnja stvar koju bi očekivala nakon što je čula njegov snažan glas na telefonskoj snimci. Imao je čudnu naviku da izbjegava kontakt očima: gotovo vas je gledao, ali ne sasvim. Činilo se da gleda negdje pokraj njezina lijevog ramena dok mu je četvrti put govorila svoje ime. Sjeo je ne ponudivši joj stolicu, a nije joj ponudio ni kavu dok se naginjao naprijed i pijuckao svoju. Mučila se kako da započne. "Čula sam mnogo o Noli."
Kakav grozan početak, pomislila je, no izgleda da on tu nije vidio nikakve stvarne razlike. Oči su mu zasjale na spomen tog imena; tada mu je um izgubio svoj fokus i ogledao se po sobi. Preletio je očima preko njezina lica i zaustavio ih na točki negdje iza njezine glave. No nije rekao ništa, a ona mu je polako prišla i sjela na tvrdu drvenu stolicu njemu nasuprot. Njegove oči su je slijedile dok je sjedala, ali nastavio je gledati malko iza nje, uvijek odabirući nešto odmah iza njena lijevog uha. "Ondje iza nema ničega", poželjela je reći, ali nije. Tada je progovorio. "Tko... ste rekli da ste vi?"
"Trish Aandahl... Pišem za Seattle Times."
"Zašto ste došli ovamo? Jeste li doveli Nolu sa sobom?"

Nešto nije u redu s ovim tipom, pomislila je. Ponašao se kao prototip svih glupavih šala koje ste slušali uokolo. Nisu mu sve ovce na broju. Nije znala kako bi razgovarala s njim, no učinila je slabo izgledan pokušaj i rekla: "Pokušat ću je naći, gospodine Jeffords."
"Dobro." Uputio joj je ono što je trebalo biti osmijeh. "Jako dobro."
Trepnuo je prema onome što mu je zaokupljalo pažnju iza njezine glave i rekao: "Očajnički je želim vidjeti."
"I ja je želim vidjeti." "Bila je ovdje." "Zbilja?"
"Da. Nola Jean." "Kad je bila ovdje?" "Nedavno."
Ovaj tip je iz zone sumraka, mislila je. Naslonila se na stolicu i osmjehnula. "Kad će se gospođa Jeffords vratiti kući?"
"Otišla je u dućan." "Kad će se vratiti?" "Kupuje namirnice."
Morat će pričekati da se gospođa Jeffords vrati i kaže joj, nadala se, nešto suvislo. Pomisao da do tada zabavlja Jeffordsa nipošto je nije oduševila, ali činila je i gore stvari za manju nagradu nego što je ova obećana priča.
Tada mu je pogledala u lice i vidjela u čemu je njegov problem. Viđala je to već i ranije, a jedina joj je zagonetka bila zašto joj je trebalo tako dugo da shvati.
Snimka na telefonu bila je stara – godinu, možda dvije godine ili više. Charlie Jeffords imao je Alzheimerovu bolest.
Od sljedeće se misli sledila dok je samo i pomislila na to. Razmišljala je o vatrenom obračunu u noći provale i onome što je Eleanor rekla. U životu nisam pucala iz pištolja...
Pomislila je na gospođu Jeffords i temperatura u sobi pala je za još deset stupnjeva. Žmarci su joj prošli rukama pa se obgrlila i nagnula naprijed na stolici.
"Mislim da neću moći čekati vašu ženu." "Zar nećete dovesti Nolu Jean natrag?" "Voljela bih. Želite li mi pomoći?"
Ništa nije rekao. Pošla je na velik rizik i uzela ga za ruku. Pogledao ju je u oči, a usne su mu drhtale.
"Nola", rekao je.
Stisnula mu je ruku, a on je briznuo u plač.
Jednu je minutu nekontrolirano jecao. Pokušala ga je utješiti onoliko koliko stranac može. Držala ga je za ruku, nježno tapkala po ramenu i očajnički željela biti negdje drugdje. To je bilo prokletstvo Alzheimerove bolesti: i kad vam izjeda mozak, imate trenutke strašne bistrine. Charlie Jeffords točno je znao što mu se događa. "Gospodine Jeffords", rekla je.
Šmrcnuo je, sjeo i pustio njezinu ruku.
"Noć kad se dogodila nezgoda. Možete li mi reći nešto o tome?" Ništa nije rekao. Ona je navaljivala dalje. "Ona djevojka koja je provalila. Sjećate li se što je htjela?"
"Svoju knjigu." "Koju knjigu?"
"Došla je po svoju knjigu."

"Koju knjigu?"
"Htjela je natrag svoju knjigu." "Koja je to knjiga bila?"
"Ja sam joj je čuvao." "Čija je bila knjiga?" "Nolina."
"Nije li to bila Graysonova knjiga? Nije li to bila knjiga Darryla Graysona, gospodine Jeffords?"
"To je Nolina knjiga. Dala mi ju je da je čuvam."
Nagnula se naprijed. Pokušao je skrenuti pogled, ali nije mu dala. "Umoran sam", rekao je.
Kvragu, pomislila je: više ne zna što je stvarnost. Pokušala je ponovno. "Gospodine Jeffords..." Ali nije došla dalje od toga. Kroz prednje je zavjese vidjela kako kamionet zaokreće u dvorište. Gospođa Jeffords se vratila kući.
Ostavila je Charlieja Jeffordsa ondje na kauču. Požurila se niz hodnik i izašla kroz stražnja vrata.
Poslije će biti dovoljno vremena da razmišlja o tome. Pitat će se cijeli život je li se ponijela kao uplašena budala.
Sada se samo htjela udaljiti od žene u kamionetu.
Stajala je na stražnjem trijemu, pripijena uza zid, i osluškivala neki znak kako i kada da pobjegne.
Čula je kako žena viče. "Charlie!"
Zatim, kad se nije javio, vrisak.
"Charlie!"
Čula je stupanje nekoga tko trči uz prednje stube. U isto je vrijeme ona na vrhovima prstiju sišla niz stražnje i zašla oko kuće.
Zastala je na uglu i pogledala u dvorište. Iz razloga koje je tek napola razumjela, sada je bila potpuno prestrašena.
Nije bilo vremena za razmišljanje. Kamionet je bio prazan pokraj njezina unajmljenog auta: žena je iskočila a da nije zatvorila vrata ili ugasila motor. Idi, mislila je.
Trči, nemoj hodati.
Potrčala je preko dvorišta, uskočila u svoj auto i brzo se odvezla.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu