Knjižarev trag

Strana 4 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Ići dole

Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 1:34 pm

First topic message reminder :



Clydell Slater bio je posljednja osoba koju bi Cliff Janeway očekivao u svojoj trgovini rijetkim i rabljenim knjigama. Čak i nekoć, dok su zajedno radili kao policajci u Denveru, nisu se slagali. No ponude poput Slaterove ne stižu svaki dan. Janeway mora samo dovesti natrag u Novi Meksiko odbjeglu djevojku pod jamčevinom optuženu za tešku provalu, pokupiti prvih pet tisuća dolara i zatim ih udvostručiti bude li imao dovoljno sreće da pronađe rijetku knjigu koju je djevojka ukrala.No nije samo novac mamac koji je privukao Janewaya. Djevojka koju traži doista se zove Eleanor Rigby, antikvarijati Seattlea pravi su hramovi izgubljene umjetnosti malog izdavaštva, a knjiga je Gavran Edgara Allana Poea nakladnika Grayson Pressa iz 1969. godine, izdanje koje službeno ne postoji. No Janewayevi stari detektivski instinkti vratit će ga do davno zaboravljenog poglavlja u povijesti zločina: niza neriješenih i – čini se – međusobno nepovezanih ubojstava. Uskoro će uvidjeti da je ustvari bio unajmljen pronaći Gavrana. Ako ta knjiga postoji, mogla bi vrijediti bogatstvo. No ljudi koji su je možda posjedovali imaju neugodnu sklonost k nasilnoj smrti…Zamišljen i ispričan u najboljoj Poeovoj tradiciji, Knjižarev trag je uzbudljiv kriminalistički roman o knjiškim i drugim zločinima, intrigantnog zapleta u koji su znalački utkani detalji knjižarskog zanata i doista raritetna knjiga.Prvi roman Johna Dunninga s likom Cliffa Janewaya, Knjižareva smrt, objavljen kao dvanaesta knjiga u NAJbiblioteci, osvojio je prestižnu nagradu Nero Wolfe, a njegovi romani U potrazi za Ginger North i Krajnji rok bili su nominirani za nagradu Edgar. Kao stručnjak za rijetke i vrijedne knjige, Dunning je vlasnik knjižare i antikvarijata Old Algonquin u Denveru gdje trguje rijetkim i prvim izdanjima za probrane kupce.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:18 pm


43
Pogledala me preko stola i rekla: "Sada se čini luckasto i, da, prije nego što pitaš, doista se osjećam kao budala. Nikad nisam učinila ništa ni približno slično tome. Otrgnuti se i pobjeći jednostavno mi nije u prirodi. Ne mogu to objasniti."
"Ne moraš. I ja sam učinio nekoliko stvari koje ne mogu objasniti."
"Charlie Jeffords nikad ni na koga nije pucao, a mislim da nije ni mala Rigby. I gdje smo sada? Mogu ti samo reći da je pomisao na to da budem ondje kad se ta žena vrati bila... ne znam. Jedino što mi nalikuje na to je kad sam kao dijete morala noću prolaziti pokraj groblja."
"Nalikuje na mene koji hodam kroz krv u Pruittovoj kući i sve one glupe stvari koje sam otada učinio. Katkad radiš neke stvari."
"Ne znam, imala sam taj osjećaj apsolutne jeze. Krv mi se ohladila do nule u upola vremena

koje mi treba da to kažem i jednostavno sam... otišla, znaš?"
"I što si mislila o tome poslije, kad si imala vremena da razmisliš?"
"Stalno sam razmišljala kako je jedna osoba koja nedostaje u ovoj priči žena, ta Nola Jean Ryder. Ona je oduvijek bila karika koja nedostaje."
"Nisi napisala mnogo o njoj u svojoj knjizi."
"Nisam znala mnogo o njoj. Ona je bila tek djevojka koju je Richard sreo i doveo kući. Nisam mogla otkriti odakle je došla, a nitko ne zna kamo je otišla. Kao da je nestala s lica zemlje kad su Graysoni umrli."
"Koliko si zapravo posla napravila u vezi s njom, pokušavajući otkriti gdje je?"
"Prilično. Vjerojatno ne dovoljno. Tada je već bilo očito čak i meni da to neću moći staviti u knjigu. Još sam radila više promjena na ozalidima nego što bi bilo koji izdavač htio dopustiti, a bili smo pod strahovitim pritiskom. Knjiga je već bila najavljena i promovirana kao ožujsko izdanje i izdavači su htjeli da sve bude gotovo jučer." Slegnula je ramenima i nalila si još kave. "Morala sam je ostaviti. Onda sam, nakon što je knjiga izašla, pokušala nastaviti s tim, ali morala sam od nečega živjeti. Nisam baš bila Robert Ludlum pa da se obogatim tantijemima. Zaradila sam nešto novca, ali ne dovoljno da prestanem biti zaposlena djevojka."
Posegnuo sam za loncem za kavu. "Dakle, što sada misliš o tome? Misliš li da se ta nestala žena krije dolje u Taosu?"
"Kad sam vidjela kamionet kako prilazi, uopće nisam razmišljala, htjela sam samo otići odande. Na pola puta do grada shvatila sam da sam zaista razmišljala o njima kao o jednoj osobi. U mojoj je glavi Ryder postala Jeffords."
"Što je barem moguće, pretpostavljam." Pogledali smo se.
Rekao sam: "Da se sada moraš kladiti na to, što misliš, što se dogodilo prije dvadeset godina?" "Mislim da je Nola Jean Ryder potpalila tu radionicu i ubila Graysone. Oduvijek sam to
mislila."
"U redu", rekoh napola sumnjajućim glasom. "Uvjeri me u to."
"Vjerojatno ne mogu, osim ako mi nisi spreman dati spomenicu za intuiciju."
"Pristajem do neke granice. Ali moraš imati nešto konkretno, intuiciju ne možeš tek tako izvući ni iz čega."
"Imam tri stvari i to je sve, uzmi ili ostavi. Prvo, razgovarala sam s istražiteljem koji je radio na požaru kod Graysona. Taj čovjek je iznimno kompetentan i uvjeren je da se radi o paležu. Imamo isti pogled na život, ako znaš na što mislim... govorimo istim jezikom, prima iste vibracije kao ja. Ne srećeš mnogo takvih ljudi, a kad ih sretneš, onda slušaš što ti govore. On zna da je požar podmetnut i ubijalo ga je što to nije mogao dokazati. U tridesetogodišnjoj karijeri dobiješ možda šest takvih slučajeva, tako snažnih, a ipak neuhvatljivih.
Zabiju ti se u utrobu i sjećaš se svakog prokletog detalja sve do smrti. To je moj prvi argument.
Evo drugog. Nolu Jean Ryder često su viđali kod Graysona tijekom cijele zadnje godine njihovih života i nakon toga je više nikad nisu vidjeli. Bila je ondje na dan požara. Archie Moon ju je vidio kako se svađa s Graysonom. Njezina je veza s Graysonom bila nestalna, vrlo burna: čini se da nije mogao živjeti ni s njom ni bez nje, a pred kraj je postalo toliko loše da je utjecalo na njegov rad. Jedan čovjek s kojim sam razgovarala vidio je Ryderovu u birtiji u North Bendu to popodne kako pije s nekim momcima. Otišla je s jednim od njih i nije je bilo dva sata. Tada su je vidjeli kako se vraća prema Graysonovu imanju rano ujutro po lakoj kišici. To je posljednji put da je itko vidio ili, koliko ja znam, čuo za Nolu Jean Ryder. Nekoliko sati poslije Graysoni su umrli, a ona je nestala s lica zemlje.

Zadnji argument. Nitko tko ju je poznavao ne sumnja da je bila sposobna to učiniti. Imala je ćud koja bi planula poput petarde i satima bjesnila punom snagom. Još i danas je ljudima nelagodno govoriti o njoj. Archie Moon mi je ponešto rekao, a zatim zašutio kao zaliven, nazvao sve to davnom prošlošću i rekao da više ne želi govoriti. Rigby uopće nije htio razgovarati. Crystal je bar bila voljna da je smatra nedužnom dok se krivnja ne dokaže, barem neko vrijeme. Nitko nije mogao shvatiti vlast koju je imala nad Graysonom: kao da je nakon života ispunjena ženama sreo onu koja ga je bacila na koljena."
"Sada govorimo o Darrylu Graysonu."
"Apsolutno. Richard je onaj koji ju je prvi upoznao, ali Darryl Grayson je taj koji je završio s njom. Pretpostavljam da se takve stvari ne daju objasniti, kako se žena čak i jakom čovjeku može uvući pod kožu i natjerati ga da učini praktički bilo što."
"I obratno."
"O, da. Nema mnogo toga što nas razdvaja kad se dođe do bitnih stvari."
Sjedio sam i razmišljao o onome što mi je ispričala, a onda je na mene došao red da govorim. Ispričao sam joj o Amy Harper i slušala je raširenih očiju poput djeteta, pokušavajući zamisliti to blago skriveno tolike godine na Harperičinu tavanu. "Nikad nisam shvaćala zašto je bila tako neprijateljski raspoložena kad sam je pokušala intervjuirati. Sada znam. Smatrala je Graysona svojim osobnim područjem. Htjela je napisati vlastitu knjigu."
Zatim sam joj ispričao o Ottu Murdocku. Gledao sam kako joj čuđenje iščezava s lica ustupivši mjesto zgražanju i jezi.
"Jesi li pozvao policiju?"
"Naravno. Čini se da mnogo vremena provodim radeći to." "Odakle si ih nazvao?"
"Iz govornice nedaleko od Murdocka." "Jesi li razgovarao s Quintanom?"
"Izgleda da nije bio tamo. Supermurjaci u ovim krajevima imaju drukčiju radnu etiku od one koju sam imao ja."
"Rekao si operateru da je to dio Quintanina slučaja?"
"Morao sam. Rekao sam ti koliko je važno da glavni tip odmah sazna takve stvari." Duboko je udahnula. "Zvuči mi kao da si učinio sve osim rekao svoje ime."
"I to sam učinio. Htio sam biti siguran da će odmah stići do njega. Čini se da taj dio više nije važan, ionako bi znao da sam to ja. Već su mi dvaput snimili glas, a nikad nisam bio bogzna kakav trbuhozborac.
Naći će i papirić koji sam ostavio." "Kakav papirić?"
"Prošlog petka kad sam s Eleanor otišao do Murdocka, odnio sam neke vrijedne knjige iz njegova dućana. Ostavio sam svoju ponudu prilijepljenu za platnenu torbu."
Zatvorila je oči, a onda ih širom otvorila. "Da vidimo jesam li dobro razumjela. Ostavio si mu poruku i potpisao se na njoj. Zatim si se večeras vratio onamo, poruka je još bila ondje, ali on je bio mrtav i ostavio si poruku da je policija nađe. Je li tako?"
"To je knjižarev kodeks, Trish – ne ukradi knjige svojeg kolege.
Dugovao sam čovjeku tri tisuće dolara. Sad ih dugujem njegovoj ostavštini, kamo god ona otišla. Možda je bio jedan od onih luđaka koji sve ostave svojoj najdražoj mački, ali to ne mijenja moju obvezu prema njemu. Da sam otišao s tom porukom, ukrao bih njegove knjige, u očima zakona, a i u svojim vlastitim."

Pogledala je Graysonovu bilježnicu, ali je nije dotakla. "A što je s ovim?"
"To nisam ukrao ja, već Murdock. Kad završim s tim, vratit ću je Amy Harper." Pogledala me dugim, tužnim pogledom. "U redu," rekao sam, "što bi ti učinila?"
"Ne mogu ni zamisliti. Nemoj misliti da se šalim, ali počinjem se brinuti o tvojim šansama da se ikad vratiš u Denver kao slobodan čovjek."
"I ja ću se brinuti ako misliš da će to pomoći. No još uvijek ću isplatiti Murdockovu mačku da bih mogao čiste savjesti posjedovati te knjige i da ne bih dodao krađu svemu ostalom što mi visi nad glavom."
Ništa nije rekla, ali znao sam što zasigurno misli.
"Ako ovo postaje preriskantno za tebe, razumijem to. Želiš li se predomisliti, shvatit ću." "Ne", rekla je prebrzo. Zatim, nakon nekoliko sekundi razmišljanja: "Ne, dobro mi je."
Pokazala je na Graysonovu bilježnicu. "Gle što si učinio, uneredio si još jedno mjesto zločina.
Quintana će ti nabiti glavu na kolac."
"Možda mi se posreći pa neće morati otkriti."
"Mrzim što ti to moram reći, Janeway, ali sreća nije prva riječ koja mi padne na pamet kad pomislim na tebe."
"Onda moraš priznati da sam zaslužio malo."
" Visiš o niti. Hodaš po žici, a s obje strane ti je nevolja do grla. Sigurno ti je sinulo da bi upravo ova mala bilježnica mogla biti motiv ubojstva tog starog."
"Zašto je onda ubojica nije uzeo?"
"Otkud ja znam?... Možda je nije mogao naći... i sam si rekao da je trgovina bila sva u neredu." "Nije je ni tražio, kažem ti. Trgovina je bila u neredu, ali bio je to nagomilan nered. Nije bilo
ispražnjenih ladica, razbacanih papira.
Nisam vidio pepeo na podu. Mislim da ubojica nije ni znao da je bilježnica ondje." "Zašto je onda Murdock ubijen?"
"To ne znam. Mogu ti samo reći da je ovo drukčije od ostalih." "Različiti ubojice?... To želiš reći?"
"Ne, čovjek je isti i ako kopaš dovoljno duboko, naći ćeš jedan motiv na dnu svega. No ovi su ga tipovi privukli iz različitih razloga. Carmichael je ubijen zbog onoga što se nalazilo u Pruittovoj kući. Isto je bilo i s Hockmanom godinama ranije: ubijen je zbog onoga što je imao. Murdock je ubijen zbog onog što je znao."
Nagnula se i izbliza pogledala bilježnicu. No nije ju htjela dodirnuti, kao da je ono što se nalazi ispod korica bespovratno ukaljano.
"Još uvijek je to prekrasan motiv za ubojstvo. Zamisli koliko bi netko poput Hugginsa platio za ovo. Prodao bi kuću da to dobije. To je karta do Otoka s blagom, jedina stvar koju bi zaluđenik Graysonom ikad trebao u grabežljivu lovu na svoje snove."
I ja sam mislio isto, sa Scofieldom u Hugginsovoj ulozi. Bogataš bi mogao pronaći pretplatnike ili njihove nasljednike i u tren oka isušiti tržište. Svake bi se godine sve manje Graysona pojavljivalo na dražbama, a nitko ne bi točno znao zašto. Odjednom bi ih trgovci u katalozima navodili kao prave raritete i doista bi to mislili. Za deset bi godina cijene onih nekoliko preostalih sitnica bile stratosferske. Ispričao sam joj o Scofieldu i Kenneyju i zanimljivom razgovoru koji sam vodio s gospođom Kenney ranije te večeri. Slušala je prstiju prislonjenih na usne i došla do istog zaključka do kojeg sam došao i ja nekoliko sati ranije.
Kenney i Scofield letjeli su na sastanak s Pruittom.
To je značilo da se Pruitt javio, negdje nakon mog posljednjeg razgovora s Kenneyjem,

vjerojatno unutar zadnjih dvadeset i četiri sata.
"Bože, pronašao je knjigu", rekla je Trish bez daha. "Čini se... da je tako." "Što bi drugo moglo biti?"
"Ne znam što to znači. Ili što bi moglo značiti za Eleanor." "Što ćeš učiniti?"
"Bit ću ondje kad sklope posao. Nakon toga je sezona lova otvorena." Prošaptala je nešto što je zvučalo kao "Isuse".
Gurnuo sam Graysonovu bilježnicu u njezinu smjeru. "Možda bi trebala popustiti i pogledati ovo. Govori nam nešto što dosad nismo znali."
"Kao na primjer?"
"Pokazalo se da je Grayson tiskao vrlo malu nakladu označenu slovima svake od svojih knjiga.
Superograničena izdanja koja su odlazila nekolicini odabranih mušterija." "Ne sjećam se da sam to vidjela u Hugginsu."
"Nije ni pisalo u Hugginsu. Provjerio sam." "Huggins nikad ne bi izostavio nešto takvo."
"Osim ako nikad nije ni znao za to. Ili je možda znao, a nije mogao dokazati, kao i činjenicu da je Grayson radio na drugom Gavranu."
"Ovo je drukčije od drugog Gavrana. Gavran možda i ne postoji, no ako je postojalo oslovčano izdanje, Huggins bi ga morao imati."
"Ali naklada je bila tako mala da je bila gotovo zanemariva. Nijedna od tih knjiga nikad se nije pojavila da dokaže njihovo postojanje i sve do sada svi su pretpostavljali da su Graysonove poslovne knjige izgorjele u požaru."
Još nije posegnula za bilježnicom. Ja sam je uzeo umjesto nje i otvorio na prvoj stranici.
"Svaki naslov imao je petsto obrojčenih primjeraka. Bilo je također i pet oslovčanih primjeraka. Oni su bili za klijente koji su bili uz Graysona od početka... oni odani. Voljeli su njegove knjige još onda davno kada nikoga drugog nije bilo briga."
Promatrao sam njezine oči. Sad joj se počinjalo ukazivati, počela je zamjećivati mračnu stazu kojom smo krenuli.
"Ti oslovčani primjerci obično su prethodili kojih mjesec dana regularnoj nakladi", rekao sam. Odjednom je znala kamo idemo. Mogao sam joj vidjeti u očima.
"A", rekoh joj, "je bio čovjek po imenu Joseph Hockman iz St. Louisa u Missouriju."
Ništa nije rekla. Posegnula je preko stola i uzela mi bilježnicu iz ruku. Pročitala je ime ispisano Graysonovom rukom kao da je ništa manje od toga ne bi uvjerilo. Odložila ju je na stol, pogledala mene s druge strane, uzela je i ponovno pročitala.
"B", rekao sam, "je bio gospodin Reggie Dressier iz Phoenixa u Arizoni. C je bio Corey Allingham iz Ellicott Cityja u Marylandu. D je bio Mike Hollingsworth, čini se iz nekog sela negdje u Idahu. E je bila Laura Warner iz New Orleansa. To su svi. Vjernih pet."
Napokon je pošla dalje od Josepha Hockmana i pustila da joj oči prijeđu po stranici. "Lauru Warner je poznavao iz Atlante."
"Znam. Pročitao sam tvoju knjigu."
"Isuse!... Jesi li već provjerio ova druga imena?"
"Ta vražja stvar je tek dva sata kod mene. Nisam htio provjeravati kod policije s ovog telefona, čak ni u upravama udaljenim tisuću i petsto kilometara odavde. Ima drugih ureda kod kojih bih mogao provjeriti, ali nisu otvoreni u ponoć."
"Ne, ali novine jesu."

Sjela je za telefon i obavila nekoliko poziva: noćnim urednicima u Arizona Republicu, Baltimore Sunu, Idaho Statesmanu i Times-Picayuneu u New Orleansu. Dok su ljudi u udaljenim gradovima tražili bilo kakve dosjee s isječcima koji bi mogli postojati, mi smo sjedili za stolom i pili kavu.
Sada kad je počela čitati Graysonovu bilježnicu, nije je mogla ispustiti iz ruku. "Intervjuirala sam neke od ovih ljudi. Gle, evo Hugginsa... broj dvadeset tri regularne naklade. Rano se uključio."
Minutu nakon toga stigla je do Otta Murdocka, broj 215. "Pogledajmo što još imamo", rekao sam. "Čujem da je zora ciknula."
Naše smo fizičke dokaze raširili na stolu između sebe. Imali smo Richardovu pjesmu koju je Trish tek trebala pročitati. Imali smo papirić iz Pruittove kuće i list koji je ona donijela iz St. Louisa s dva mutna slova koja se ističu među čađom. A ja sam iz auta donio omotnicu s fotografijama koje sam našao na tavanu Amy Harper. Trish je otvorila omotnicu i pogledala prvu sliku – žena slična Eleanor, snimljena pokraj Graysonove tiskare u svibnju 1969. "Zamisli kako se mala osjećala kad je ovo našla", rekla je. "Odrasteš misleći da znaš odakle dolaziš. Dom i obitelj su ti istinske konstante u životu. Tada u jednoj sekundi shvatiš da ništa nije ono što si mislio da jest."
Odložila je sliku i pogledala onu ispod nje. Troje ljudi hoda šumom: žena slična Eleanor, još jedna žena i muškarac.
Čuo sam je kako uvlači dah: više od uzdaha, ne sasvim hroptaj. "Pogledaj ovo", rekla je. "Evo Charlieja Jeffordsa."
"Zbilja?" Uzeo sam joj sliku iz ruke. Tip je stajao na maloj čistini i cerio se aparatu. Žena slična Eleanor pozirala je s njim u istoj bluzi bez rukava, prebacivši ruku preko njegova ramena. Druga je žena stajala nekoliko metara dalje, očito nesretna.
"Ovo je Jeffords?" rekao sam. "Sigurna si u to?"
"Naravno da sam sigurna. Ovdje ima tamnu kosu i tog njegovog pohotnog pogleda više nikad neće biti ondje, ali da. Isti čovjek s kojim sam razgovarala u Taosu."
"Pitam se tko je druga žena."
Odmahnula je glavom. "To me doista muči. Sad je već prilično očito da je Jeffords igrao neku ulogu u Graysonovu životu, a meni je to promaklo. Kvragu."
Htio sam da se ostavi toga, svojih vlastitih nedostataka. Primio sam držak svoje žličice i promijenio temu, gurajući komadićak papira sve dok moje riječi znak i ječi nisu stale uz njezino Sp.
"Nisam stručnjak", rekoh. "No ova mi tipografija izgleda jednako."
"Čini se da je veličina ista, ali slova su različita pa je teško biti siguran."
Razmotao sam kopiju originalnog Gavrana koju sam načinio u knjižnici i pokazao joj riječi znak i jed ondje gdje sam ih zaokružio u petoj strofi. "Evo odakle dolazi tvoje Sp. Četvrti stih, druga strofa, prva riječ. 'Spas od boli što me muče – jer me od Nje rastaviše'."
No vidio sam da je već prihvatila neumitnost činjenice da su ondje. Uzela je žute stranice i pročitala Richardovu pjesmu. Gledao sam joj lice dok ju je čitala, ali cijelo vrijeme nije pokazala nikakve emocije. "Što misliš o ovome?" rekla je odloživši je.
Rekao sam joj što mislim, ono očito nadopunjeno nagađanjem.
Bila je to gruba skica nečega, rukom datirana kao srpanj 1967., dvije godine prije nego što su Graysoni umrli. Bilo je brojnih prekriženih riječi i mjesta gdje su stihovi ponovno napisani između redaka. Na marginama su bili dugi stupci rima, a mnoge su bile vezane uz sufiks ica. Pomiješane s običnim riječima – ptica, lica, kukavica, izdajica – bile su egzotične i teške mogućnosti poput plitica, kamenica i tmica. "Bludnica", rekla je podigavši pogled sa stranice. "To je jedna koju Poe nije mogao upotrijebiti."

Po tehnici je bila kao Gavran, napisana u osamnaest strofa s poeovskim metrom i ritmom. Ton je bio alegoričan, poput stare verzije Julija Cezara u izvedbi Orsona Wellesa u plavom odijelu od serža.
Niste mogli biti sasvim sigurni što je stvarno, a što iskrivljeno zbog efekta ili koliko bi od toga moglo biti samo autorova mračna mašta.
Stil je bio djelomično mitski. Pripovijedao je o dva mlada božanstva, jednom svijetlom, drugom tamnom: braći prisiljenoj da biraju između dobra i zla kad su još bili premladi da shvate posljedice. Put do pakla bio je beskrajna orgija oživljena smijehom i veselom obijesti.
Spasenje je došlo po većoj cijeni.
Jedan je krenuo putem najmanjeg otpora i survao se u pakao. Drugi je odabrao uzvišeniji put, nalazeći snagu u svrsishodnosti i zadovoljstvo u radu. No iskušenje nije prestajalo i na kraju je tamnokosi bog sam bio uzrokom svoje propasti.
Rigby je bio simbol zaslijepljenog mladića. Njegovo ime je bilo jedino vlastito ime u priči.
Richard je odlučio da je tako napiše, svih osamnaest strofa bile su prodika mladima.
Na papiru je to mogao. Mogao je posjesti Rigbyja i natjerati ga da sluša. Mogao je pretvoriti kurve u svetice i prisiliti tamnog boga da se pokloni đavlu pod nogama.
"Dva su stiha precrtana", rekla je, "kao da se predomislio oko nečega i krenuo u drugom smjeru."
"Htio je izostaviti bratovo ime. No još ga možeš pročitati: povukao je samo krivudavu crtu preko retka."
Pročitala je naglas:
Rigby bješe momak mlad, ko Fauntleroy on stiže tad Da uz Graysonove skute skromno mjesto sebi ište;
Ali nije jadan znao da je Grayson zakucao Na sva vrata iza kojih tuđe žene sanak sniše. Na stubama il' na podu s njime one uzdisaše, Bludnik on je, ništa više.
"Zašto je to izostavio?" rekla je.
"Preizravno je. Htio je da drukčije teče, želio je onaj božanski okus. Osjećao je da to može postići bolje ako sebe i brata ostavi bezimenima."
Telefon je zazvonio. Podigla je slušalicu i rekla nekoliko riječi, načrčkala nekoliko bilježaka, postavila nekoliko pitanja o tome kada, gdje i kako. "Sjajno, prijatelju", reče. "Da, svakako mi pošalji kopije tih isječaka i slušaj, dugujem ti uslugu ako ti ikad zatreba neki podatak iz Seattlea."
Poklopila je i pogledala me. Ništa nije rekla, a ja nisam morao pitati. Pogledala je pjesmu i rekla: "Mislim da imaš pravo, ako je to važno. Richard je imao dobro izoštren osjećaj za gorku satiru. Izravan napad nikad nije tako zabavan kao iznenadna zasjeda i bijeg."
"Naslov je bio prilično izravan."
"Svraka. Kakva bi to uvreda bila čovjeku poput Darryla Graysona."
"Omalovažava njegovu genijalnost. Svodi Graysonov život na svoju vlastitu razinu. A opet ima trenutke istinske... čega?"
"Ljubavi."
"Pročitaj još jedanput."
Pročitala je naglas od početka: svijet prema Richardu, prva prerađena verzija.
Uz Gastona sjedeć' tako dok noć padaše polako, Mrkla, bajna noć što hladnim prstima ga dira tiše; Leden vjetar tad se diže, prijeteći ga poslah bliže

Da ga udes kobni stiže i sa vrata tuge zbriše.
No bez straha dijete dalje vjerom u svog boga diše; Prestat neće – nikad više.
"Ne vjerujem ovome", rekla je. "Ne poklapa se s onim što znam o Richardu ili Rigbyju." "Ne možeš to shvatiti doslovno, na kraju ćeš sumnjati u sve.
Priznajem da ispočetka zvuči lažno. Znamo da Rigby ne bi istrpio ono što dolazi poslije, ali to ne znači da ostali dijelovi nisu istiniti." Pročitala je dvije strofe o prošlosti koje govore o skromnom podrijetlu bogova.
"Imala sam pravo", rekla je. "Ako išta, onda sam to preslabo naglasila."
Otac je bio zla pijanica i većinu vremena je bio pijan. Majka je bila mrtva i nije joj bilo oprošteno. Ako je htjela razumijevanje, morat će ga naći na onom svijetu jer joj ga sin kojega je ostavila na ovom nije mogao dati.
Stihovi u sredini treće strofe ukratko govore o njih dvoje i jadnom životu koji su pružili svojim sinovima.
Bludnice i tiranina porod taj je dala tmina Crnom đavlu čije moći zle se tad nad njima sliše...
Pridružio sam joj se u čitanju citirajući po sjećanju.
Vragu starom ode jedan, drugi os ta sebi predan, Mirnim okom gledajući crnu pticu što se njiše...
"Ne vidim to ovdje."
"Prekrižio ih je. Ali ovdje su, sa strane stihova koje je zadržao. Možeš ih pročitati ispod crta." "Da, sad ih vidim."
Do tog je trenutka Richard slijepo obožavao brata, baš kao što će i Rigby jednu generaciju poslije. "U to je vrijeme i sam želio postati bogom", rekoh. "Grayson mu je bio zaštitnik, jedina stvarna konstanta u njegovu životu."
"Tada se sve mijenja. Bog se pokazuje lažnim."
"Doživljava svoju prvu pravu romansu i Richarda izjeda strah i ljubomora."
"Cecile Thomas", reče Trish. "Razgovarala sam s njom. Išla je s Graysonima u osnovnu školu, a zatim su se njezini roditelji odselili u Sjevernu Karolinu i vratili se u Atlantu kad je bila tinejdžerica. Klasična romansa mladih na pragu punoljetnosti. Grayson ju je smatrao derištem kad su bili djeca. Tada je iznenada opet bila ondje, s osamnaest godina i lijepa."
"Ovdje je jedna precrtana strofa, tek djelomično dovršena, dok je Richard još pokušavao pisati na polumoderan način, s imenima i svim."
Pročitala ju je.
Uz Graysona drolja gmiže, što mu iz Charlottea stiže, Makar dom joj u Atlanti, u Georgiji nekoć bješe...
"Tu je još jedan stih koji ne mogu pročitati", rekla je.
"Kaže: Pitaš tko je gad taj bio da se Rigby razbjesnio. Ako pogledaš pod povećalom, možeš ga razabrati."
"Opet to čini, miješa svoju vlastitu ulogu s Rigbyjevom." "Ali shvatio je prije kraja strofe i precrtao to."
Telefon je zazvonio.
Primila je dva poziva za redom, iz Phoenixa i Baltimorea. Pravila je bilješke bezizražajna lica, kao da prima najnovije podatke za vremensku prognozu.
Bez riječi je digla pogled s telefona, gurnula bilješke na jednu stranu i opet uzela Richardovu

pjesmu.
"Možeš vidjeti kako se riječi mijenjaju dok pjesma odmiče. Ton postaje mračniji, ljući."
"On je bio privrženo dijete", rekoh. "Koliko je imao?... Trinaest, četrnaest godina. Brat mu je bio četiri godine stariji, upravo ona razlika između dječaka i mladića. Richard je računao da će brat biti uz njega kad mu krene loše u životu."
"A onda je prevršilo mjeru." Okrenula je stranicu. "Možemo samo nagađati kako se Darryl osjećao kad imamo samo Richardovu stranu priče."
"Mislim isto što i ti. S jedne strane ga je gušio otac, a s druge Richard. Zato je pobjegao s djevojkom na obalu i samo je njegov prijatelj Moon znao kamo."
"A Moon nije htio odati."
"Richard je bjesnio. Već je bio izgubio majku, a sada se događalo ono nezamislivo, gubio je brata. Djetetu u tim godinama osjećaj napuštenosti vjerojatno je bio golem."
"Mrzio je Moona iz očitih razloga."
"Moon je bio sve ono što on nikada nije mogao biti. Snažan, nezavisan... Onakav čovjek kakva bi Grayson želio za brata."
"U Južnoj Karolini Grayson je pronašao cilj koji će slijediti i koji će ga nositi kroz život. Borio se s đavlom i pobijedio."
Pročitala je:
Mladi bog u borbu krenu, moćnu bitku on zadjenu; Nakane mu čast daleko od Sotone otposlaše.
Ovako se uzdigao: rad svoj voljeti je stao
I ostali s udivljenjem sva mu djela razgrabiše. Tog smrtnika što tu živi bogovi med' sebe skriše. Eto to je, ništa više.
Tri je strofe bog hodao po vodi, bio je nepogrešiv. Sve što bi dotaknuo bilo je blagoslovljeno: bio je na postojano uzlaznoj putanji.
Tada je došao Gavran.
Sve dotad nezastrašena opsjeda ga kao sjena Grobak taj što okrutno i bez traga spomen briše Na tog Boga kojeg s trona u pakao oboriše.
Ustat neće, nikad više.
"Krivo napisana riječ", rekla je. "Ali sve to ide krivim redoslijedom. Pripisuje bratu sav taj uspjeh prije Gavrana, a on je u stvarnosti došao tek pet ili šest godina poslije."
"Ponovno pjesnička sloboda. Smatrao je da tako dramatski bolje djeluje. No pravo je pitanje kakva je to priča o krivo napisanoj riječi? Ono što ti je murjak u St. Louisu rekao, da je Hockman upravo bio primio novu knjigu s krivo napisanom riječi... to je vraški zanimljivo."
"I to ne bilo kojom riječi. Istom riječi."
"Kako je Grayson mogao ponoviti tu pogrešku?" "Da to znamo, tada bismo nešto znali, zar ne?" "Što god se dogodilo, bilo je pogubno."
"Bog počinje griješiti. Počinje sumnjati u sebe, postaje opsjednut vizijom svog neuspjeha.
Pokušava ispraviti stvar, ali nikad to ne može učiniti dovoljno dobro." "Ništa što načini ga sada ne zadovoljava."
"Nikad ne može biti dovoljno dobro." "Tone u očaj."

"I traži utočište u alkoholu i seksu."
Ne vjerujuć' Rigby sluša kako Svraka druge kuša, U pogibelj djeve mami iza vrata svoje niše.
Kobna mašta jednu stiže pa na sebe ruku diže, Ne mogavši u njegovo svračje srce ući više.
Pustila je plin i dala da smrt život iz nje siše: Smetat' Svraci neće više.
"Bože, doista je postojala djevojka koja se ubila", rekla je Trish.
"Ja sam je otprašila jednim odlomkom. Nisam mislila da to ima toliko veze s Graysonom, dogodilo se mjesecima nakon njihove veze, a činilo se da je ona malodušna zbog svega, ne samo zbog njega." Pogledala me, zbunjena sumnjom.
"Tko zna s čim to ima veze", rekao sam. "Možda opet Richard pokušava okriviti brata za neku uzgrednu tragediju."
"A Laura Warner?"
"S njom si učinila što si mogla. Tražila si je prilično uporno." "Ne dovoljno uporno."
"Zato postoje prerađena izdanja."
Sad smo bili pri zadnjim recima. Tamnokosi bog idealiziran u početnim stihovima iznenada je bio sveden na ruglo.
Tada ukalja iz tmine ta pogreška iz starine Sve što ima u životu...
Pogledala me, a ja sam joj izrekao sljedeći stih po sjećanju.
I to mu još teže pade jer ga Poe sad mučit' stade...
"Poe ga je porazio", rekla je. "Nikad to nije uspio ispraviti." "Odakle onda knjiga?"
Odmahnula je glavom. "I pepeo..." "Ne znam."
"Ako je Grayson bio takav promašaj prije kraja života," nastavio sam uporno, "zašto njegova knjiga još uvijek izaziva tako prokleto mnogo nevolja?"
"Ne znam. Jednostavno ne znam."
Nismo ponovno progovorili sve dok nije zazvonio telefon. Čovjek u noćnoj smjeni u Times- Picayuneu u New Orleansu. Neko je vrijeme razgovarala, a zatim spustila slušalicu.
"Spalio joj je kuću", rekla je sumornim glasom. "Ubio ju je, a zatim joj potpalio kuću." "Laura Warner."
Klimnula je glavom. "Svi su mrtvi. St. Louis, Phoenix, Idaho... Svi mrtvi. Svi osim slijepe, poludjele žene iz slučaja u Marylandu."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:20 pm

KNJIGA TREĆA - GAVRAN
44
Ponovno je kišilo. Čuo sam dvije stvari, postojano bubnjanje kiše i škljocaj vrata moje sobe kad je Trish ušla. Neko sam vrijeme ležao nepomičan i slušao njezine korake dok je prilazila mojem krevetu. Spavao sam dubokim snom svih devedeset minuta: brojke na satu pokraj kreveta pokazivale su mi da je sada 4:52. Treptao sam očima i postupno se razbudio, svjestan njezine prisutnosti pola metra ili metar od mene. Stajala je jednu dugu minutu, a zatim se sagnula i dotakla mi rame nježno me drmajući.
"Vrijeme je", rekla je. "Da, budan sam." "Moramo krenuti."
Otišla je, a ja sam ležao još minutu, razmišljajući o onome što smo otkrili tijekom  noći. Pomislio sam na pet starih slučajeva ubojstva u pet različitih gradova i na slijepu ženu koju je  ubojica ostavio živu u Marylandu.
Otišao sam pod tuš. Još sam malo razmišljao dok sam stajao u pari.
Osjetio sam miris slanine dok sam silazio niza stube. Stajala je u polumračnoj kuhinji i kuhala pri svjetlu s nape iznad štednjaka. "Nismo li upravo jeli?" upitao sam iznenađenim tonom.
"I to ne baš bogzna kako."
No ujutro imam uvijek apetita pa sam opet bio gladan. Sjeo sam za njezin kuhinjski stol i pustio da mi ugađa.
"Scofield i Kenney trebali bi stići u šest i trideset ili tu negdje, prema planu leta koji su ispunili u L.A.-u", rekla je. "Trebamo igrati na sigurno i biti ondje, tako da nam ostane dovoljno vremena."
Složio sam se s tim. Vjerojatno smo sigurni ako krenemo u sljedećih deset minuta. Već smo bili pomalo južno od grada i to će nam dati puni sat da prijeđemo tih nekoliko kilometara do zračne luke prije nego što počne prometna gužva.
Pitao sam ju je li imalo spavala. "Nisam ni pokušala", rekla je dodajući mi tanjur s hranom. Sjela je preko puta mene sa svojim tanjurom i rekla: "Ne mogu spavati kad se događaju ovakve stvari."
Razmišljala je o redoslijedu onih pet starih slučajeva umorstva i došla do logičnog zaključka  koji nam je promakao u ponoć. "Slučajevi su svi slijedili Graysonov redoslijed slova, točno tim redom. A je došao prije B, a zatim su slijedili C, D i E, svi unutar nekoliko dana jedan od drugog. Razmisli malo o tome. Zamisli kartu Sjedinjenih Država i upitaj se, kad bi namjeravao ubiti ljude u  pet različitih dijelova zemlje, kako bi to izveo? Ja bih prvo počinila ona dva na zapadu zato što sam već tu i bliže je. Prvo Idaho, a zatim bih odletjela u Phoenix. Onda bih išla na istok i počinila ostala, St. Ix)uis, a zatim New Orleans i Baltimore bilo kojim redom. No ubojica je prvo počinio ono u St. Louisu... A Zatim je otišao u Phoenix, B; onda je preletio cijelu državu natrag do C, Baltimore. Zatim se ponovno preko cijele zemlje vratio u Idaho. Onda natrag u New Orleans. Ima li to smisla? Ne, ako nemaš Graysonov popis pa da možeš uočiti vezu."
"Kao da nije vidio dalje od tog popisa."
"Samo bi otišao onamo, ubio i prešao na  sljedeće."
"O čemu god se radilo, hitnja je bila tolika da nije ni razmišljao o zemljopisu." Zadrhtala je. "Zaista imamo pravog luđaka."
"I još je na slobodi i ubija."
Četrdeset minuta poslije sjedili smo u kamionu službe održavanja na kraju zračne luke kamo su stizali  najmanji  putnički  avioni  i  razni  privatni  letovi. Naš  je vozač  bio veseo momak po    imenu

Mickey Bowman. Bio je voditelj službe za odnose s javnošću i činilo se da ga nije smetalo što je morao ustati iz kreveta kad ga je Trish bila nazvala u tri i trideset. Malo sam znao o čudnom odnosu koji se katkad razvije između ljudi za odnose s javnošću i tiska — policajci u Denveru imali su stručnjaka za odnose s javnošću s činom načelnika odjela i ovisno o tome tko se nalazio na tom poslu, mogli ste katkad vidjeti dobre i loše rezultate njegova rada na naslovnim stranicama denverskih novina. Ako izbjegava odgovore, oni ionako iskopaju činjenice, samo što ih napisu na takav način da njegov šef ispadne glup, smiješan ili pokvaren. Dobar čovjek za odnose s javnošću zna kada treba navaljivati, a kada se povući i učiniti djevojci  uslugu.
Uvijek je tu kad novinari zovu: nikad joj ne pruža osjećaj da bi, kad se SVE uzme u obzir, radije bio u Philadelphiji nego sjedio u kamionu službe održavanja u šest sati u kišno jutro i razgovarao s njom. On je stručnjak za nadgledanje štete i ako priča bude kritička, katkad zaradi plaću više zbog onoga što je izostavljeno iz članka, nego zbog onoga što je napisano.
Bowman je i sam bio reporter u prošlom životu i znao je rutinu. Znao je koji joj je krajnji rok,  baš kao što je znao i da rijetko radi na pričama te vrste. "Htjeli bismo se sastati s  nekim  na aerodromu, Mickey", rekla je, "a još nismo sigurni želimo li da zna za nas  kad stigne." Bowmanov  tata bio je u mornaričkim inženjercima u velikom ratu, rekla mi je poslije: prenio je na sina taj sve- se-može mentalitet. Bowman nas je čekao kad smo stigli. Proveo nas je kroz osiguranje,  provjerio kada i kamo stiže Scofieldov avion i sada smo sjedili s Trish čvrsto uglavljenom na sjedalu između nas i s aerodromskim oznakama POSJETILAC prikvačenim na revere.
Sjedio sam tiho s podijeljenom koncentracijom. Jedna strana mog mozga slušala je razgovor o poslu između Aandahl i Bowmana dok sam ja s drugom polovicom razmišljao o našem ubojici.
Razmišljao sam o slijepoj ženi u Baltimoreu koja je ostavljena živa usred devetodnevnog divljanja, a koja je poslije poludjela i bila zatvorena u instituciju. Trish je govorila Mickeyju Bowmanu o sjajnom čovjeku za odnose s javnošću kojeg je znala preko telefona, ali kojeg nikad nije susrela. Tip je radio za United Airlines u Miamiju i praktički je napisao za nju njezinu prvu veliku priču. Avion je bio otet: snajperisti FBI-a došli su ispod aviona a da otmičar nije znao i jedan od njih pokušavao se uspuzati uz nos aviona prije nego što otmičar shvati gdje su. Čovjek iz Uniteda mogao  je s prozora svog ureda promatrati taj prizor. Trish je sjedila za stolom na drugom kraju grada s telefonom priključenim na slušalice i zapisivala sve od riječi do riječi dok joj je tip iz Uniteda prenosio priču. "Ubili su otmičara", rekla je, "ali nikad nisam zaboravila tog čovjeka za odnose s javnošću.
I ti si prilično dobar, Mick."
Bila je to velika pohvala od nekog tko se nikad nije bavio sranjima i Bowman je to znao. "Mickey je nekad bio šef ureda Associated Pressa u Indianapolisu", pojasnila mi je Trish. Pridružio sam se brbljanju i naučio ponešto o telegrafskim reporterima. No još sam razmišljao o slijepoj ženi u Marylandu.
Točno u pola sedam snažan val buke začuo se kroz Bowmanov radio. "Vaša ptičica je sletjela", rekao je. Gotovo isti tren stvorio se auto, crni Cadillac koji je polako prišao po pisti i zaustavio se, stojeći u leru oko trideset metara desno od nas. Pretpostavljao sam da su dvojica koja su sjedila u autu Scofieldovi tjelesni čuvari. Bowman je upalio motor i ventilatorom uklonio paru s naših prozora. Jedno sam mu morao priznati: sigurno je bio znatiželjan k'o vrag u vezi s našom pričom, ali ništa nije pitao.
Elegantan mlažnjak skrenuo je oko ugla i krenuo prema nama. "Pa, što misliš?" upitala je Trish. Rekao sam joj da pokušavam ne razmišljati, već samo reagirati, na što se Bowman nasmijao, ali ona nije. Puštala je da ja vodim igru, barem za sada. Moja je odluka bila da počnemo pratiti Scofielda

čim sleti na Sea-Tac; jednostavno mi se nije sviđalo čekati ga da se pojavi  u Four Seasons. Kad  imate posla s luđakom poput Pruitta, mnogo se toga može dogoditi u petnaest kilometara.
Avion je dorulao i stao. Aerodromsko osoblje ispružilo je čelične stube, vrata su se otvorila, a kroz njih je izašao čovjek i otvorio kišobran. Tada je Rodney Scofield iskoračio na kišu. Nije mi trebalo formalno predstavljanje: bio je to starac čija se snježno bijela kosa kovrčala u čupercima ispod ruba šešira i na čijem se rumenom licu – barem koliko sam mogao vidjeti s te daljine  – ocrtavao samo posao. Ovo je bila njegova zabava, on je bio šef. Potrčko pokraj njega držao mu je kišobran iznad glave, a dva potrčka iz Cadillaca izašla su i stajala čekajući zapovijedi. Bio je pri  dnu stuba kad se iz zrakoplova pojavio Leith Kenney. Kenney je izgledao baš onako kako sam ga zamišljao, a to se ne događa često kad možete suditi samo prema  glasu.
Imao je uredno podšišanu bradu: bio je vitak i visok i riječ knjižar bila je ispisana na njemu. Nosio je mali kovčeg i činio se spreman da ga brani životom. Podsjetio me na diplomatskoga glasonošu u ratno doba, koji prenosi najveće tajne s kovčegom lancem privezanim za zglob. No kladio bih se da je ovaj kovčežić sadržavao samo novac. Počinjemo, pomislio sam.
Krenuli samo na jug, što je bilo iznenađenje. Bio sam sretan što sam za promjenu nešto napravio kako treba i pokupio Scofielda na aerodromu. Cadillac je iznenada skrenuo na 1-5 i krenuo prema Tacomi kao golub listonoša. Bowman ga je slijedio bez pogovora: Trish će mu dugovati golemu uslugu kad sve završi. Caddillac je vozio gornjom dopuštenom brzinom, a Bowman je držao naš kamion dvije ili tri dužine auta iza njega. Nismo razgovarali: samo smo sjedili ukočeni i napeti na sjedalu. Nakon dvanaest ili šesnaest kilometara Cadillac je skrenuo s autoceste i prešao na cestu s  dva traka brojem označenu kao državnu. Bowman je posustao, ali ga je i dalje držao na oku, vozeći šezdeset.
Kiša je prestala i nebo se razdvajalo u duge trake plavog. Oštar vjetar puhao je s Rainiera i udarao u kamion dok smo se njišući vozili dalje. Pomislio sam da smo sada sigurno istočno od Tacome. Išli smo uz rub grada po autocesti 161. Bila su to mala predgrađa ispresijecana komadima netaknute zemlje. Snijeg je prsio s planine u daljini, vrtlog oluje pokretan istim vjetrom koji se spuštao u dolinu. Došli smo do rijeke, prešli je i stigli u gradić Puyallup.
Cadillac je stao. Skrenuo je s ceste.
Prošli smo pokraj njega i načas sam ugledao Scofielda i Kenneya kako razgovaraju oko nečega na stražnjem sjedalu.
"Gledaju upute", rekla je Trish. "Provjeravaju još jedanput." "Onda smo uskoro stigli."
Bowman je skrenuo lijevo, brzo se polukružno okrenuo i oprezno došao do ugla. U daljini smo mogli vidjeti Cadillac još parkiran pokraj ceste. Sjedili smo sa strane i čekali.
Došli su minutu poslije. Bowman je stvorio baš onoliko razmaka koliko treba, a zatim krenuo za njima. Nisam se previše brinuo: nijedan od tipova u Cadillacu nije mi izgledao kao profesionalac, a to je značilo da bi nas mogli otkriti jedino slučajno. Cadillac je skrenuo desno na cestu po imenu Avenija Pioneer. Mjesto kamo su išli nalazilo se oko petsto metara dalje. Bio je to kafić prilično udaljen od ceste. Ispred njega se nalazila benzinska crpka i nekoliko odbačenih auta s istočne strane zgrade. Dvorište je bilo nepopločano i prekriveno lokvama od tolike kiše. "Stanite ovdje", rekao sam  i Bowman je stao, zauzevši položaj između auta na udaljenijem kraju. Scofield i Kenney izišli su i ušli, ostavljajući dva potrčka sama u autu.
"Pa", rekao sam. "Izgleda da je sad ili nikad."
"Pusti mene da uđem", rekla je Trish. "Ako je Pruitt unutra, barem me neće prepoznati kad me vidi."

"U redu, ali budi brza. Uzmi nam tri kave za van, a zatim se vrati ovamo i reci mi što  se  događa."
Pustio sam je van s osjećajem nelagode. Čvrsto je primila svoj kišni ogrtač i probila se kroz vjetar do ulaza. Ja sam se vratio u kamion i čekao. Bowman nije ništa rekao i učas sam zaboravio da je tu. Razmišljao sam o Pruittu i Graysonu i o slijepoj ženi u Baltimoreu. I odjednom sam bio vrlo nervozan.
Jedan od Scofieldovih potrčka izašao je iz Cadillaca i hrabro pokušao zapaliti cigaretu. Stari ne dopušta pušenje u autu, pomislio sam. No vjetar je bjesnio pa je morao odustati.
Kafić je postao prometan. Bilo je to mjesto u koje su svraćali radnici a mušterije u traperu i flanelu ulazile su i izlazile. Parkirališna mjesta ispred zgrade sada su bila ispunjena automobilima, a još se jedan red počinjao oblikovati blizu ceste iza nas. Mladi par prošao je odmah pokraj nas, zatim dva farmera pa tip u kombinezonu koji je izgledao kao lokalni mehaničar. Svi su se oni sastali kod ulaznih vrata baš kad su se otvorila i kad je Trish izlazila.
Stala je u stranu, držeći čvrsto smeđu papirnatu vrećicu na grudima.
Izašao sam i pustio je u kamion pa mi je rekla novosti. Naši su ' prijatelji zauzeli odjeljak na najudaljenijem kraju zalogajnice i sjedili su sami čekajući.
Trish je razdijelila kavu. "Nadam se da ne moraš biti na nekom drugom mjestu", rekla je ispričavajući se Bowmanu. Samo se nacerio, znajući dobro kolike bodove skuplja kod nje, i rekao da je njegovo vrijeme i njezino vrijeme. Trebat će nazvati ured u devet i pobrinuti se da se neke stvari naprave: osim toga, bio je sav njen. Još je ljudi došlo i otišlo, starci u grupama od dvoje i troje izmiješani s povremenim usamljenikom. Sjeli bi za stolove u kutu, pojeli svoja meko kuhana jaja i kukali kao što to starci u malim gradovima uvijek čine o lopovima i kujinim sinovima koji upravljaju u Washingtonu. I ja bih se mogao u to uklopiti kad bi mi dopustili: bilo bi mnogo bolje nego sjediti ovdje kao tri čvora na panju. Na ovom se mjestu teško moglo nešto prikriveno promatrati. No na cesti biste bili mnogo upadljiviji pa zato uzmete ono što vam situacija pruža i nadate se da ste se stopili s okolinom. Zgurio sam se na sjedalu sve dok mi oči nisu bile u ravnini s upravljačkom pločom. Još sam mogao vidjeti sve što se događalo na ulaznim vratima.
Bowman i Trish su opet čavrljali o poslu. Slušao sam, ali nisam čuo. Tada smo se svi smirili u onom tihom nemiru koji uvijek dolazi u drugom satu. U glavi sam ponovno vrtio slučaj, pokušavajući se sjetiti svega od početka. Slater je ušao u moju trgovinu i otplesali smo naš mali  macho  ples. Ukrižao sam mačeve s Pruittom, upoznao Eleanor i Rigbyje, upio legendu o Graysonima, susreo se s Hugginsom i Amy Harper. No kroz sve to i dalje sam razmišljao o ženi koju nikad nisam upoznao a vjerojatno ni neću, o slijepoj ženi koja je poludjela u Baltimoreu.
Dobio sam priliku razgovarati o njoj kad je Bowman otišao telefonirati. "Onaj tip u  Baltimoreu", rekao sam. "Kad te je nazvao, je li rekao išta o pojedinostima tog slučaja?"
"Pročitao mi je neke stvari iz isječaka. Nešto sam zabilježila." Otvorila je torbicu i izvadila  blok za stenografske bilješke. "S njim sam provela više vremena nego s ostalima zbog slijepe žene."
"Da, slijepa žena." "Što ti misliš?"
"Ne znam još. Reci mi što ti je kazao."
"Žrtva se zvala Allingham. Živio je sa ženom na rubu Baltimorea, u predgrađu zvanom Ellicott City. Lijepa kuća, mirna četvrt, dobrostojeći ljudi srednjih pedesetih godina."
"I žena je preživjela."
"Ne  samo  što je preživjela, činilo se da je namjerno  ostavljena sama.  Ušao  je s njom u   sobu.
Čula ga je kako diše."

"Njega... je li rekla da je bio muškarac?"
"Tako piše u isječcima. On je ušao... on je stajao ondje teško dišući. A i znala je što se događa: znala je da imaju uljeza i da je on upravo ubio ili teško ozlijedio njezina muža.  Slijepi ljudi vide  bolje nego što mi mislimo."
"Što još?"
Okrenula je stranicu. Pogledao sam njezine bilješke i vidio zagonetnu vrstu stenografije, vjerojatno nešto što je sama izmislila i što je bilo nečitljivo ostatku svijeta. "Zvala se Elizabeth. Nikad nije bila pouzdan svjedok. Poslije toga je jednostavno utonula u tamu. Ali tko bi joj mogao zamjeriti?"
Sklopio sam oči i probao to vidjeti. Trish je rekla: "Policajci su mislili da ju je možda spasio pas. Imala je tog njemačkog ovčara za slijepe, vrlo zaštitnički nastrojenog. Kažu da je pas pobjesnio kad su policajci stigli. Morali su dovesti čovjeka da mu stavi brnjicu prije nego što su mogli razgovarati s udovicom."
"Mislim da pas nije imao ništa s tim." "Kako to?"
"Psi obično ne obeshrabruju tu vrstu ubojica, barem ne dugo. Da ju je želio, prešao bi preko psa da dođe do nje."
"Možda ga je buka uplašila."
"Možda. I ne mogu a da se ne pitam kako je mogla čuti ubojicu kako diše ako je pas lajao." "Tko zna što je doista čula? Slušaj, ciljaš li ovime na nešto?"
"Još ne znam. Jednostavno mi ne da mira. Je li ijedan od tvojih novinara spomenuo pepeo na mjestu zločina?"
"Ne, ali to ne bi pisalo u isječcima. Policija nikad..."
"Ali rekla si da je kuća u New Orleansu zapaljena i da je izgorjela."
"Da, tamošnji su policajci mislili da je to učinjeno da se prikrije ubojstvo."
"To su možda rekli tisku, ali kladim se da je ondje bilo policajaca koji nisu u to vjerovali." "Što ti misliš?" opet je upitala.
"Možda je netko palio knjigu. Ostavio ju je da gori pa se vatra proširila i spalila kuću."
Bowman je izašao iz restorana i stao na jednu stranu da popuši cigaretu. Pogledao sam Trish i pitanje koje me je proganjalo cijelo jutro iskočilo je van.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:20 pm



"Zašto bi ostavio slijepu ženu živu?" "Ti mi reci."
"Zbog sljepoće. To je jedina stvar koja je svima ostalima bila zajednička, a po kojoj se ona razlikovala. Oni su mogli vidjeti."
"Znao je da ga ne može vidjeti. Ne može ga prepoznati."
"To je logičan odgovor. Ali ova ptičica nije razmišljala logički. A ja mogu zamisliti i drugu mogućnost."
Odmahnula je glavom. "Sigurno sam tupava."
"Bilo je nešto u knjizi. Nešto što su oni mogli vidjeti, a ona nije. Nešto što je pogreškom bilo umetnuto ili uvezano. Nešto što je ubojica smatrao tako užasnim da je tu stvar trebalo uzeti i ubiti svakoga tko ju je vidio."
"Ne znam, Jancway."
"Ne znam ni ja. Samo činim ono što policajci uvijek čine kod slučajeva umorstva, odigravam sve u glavi. Možda nikad nije namjeravao nikoga ubiti. No otišao je u St. Louis po svoju knjigu, a Hockman nije pristao. Sada ulazimo u mentalitet kolekcionara. Hockman je odjednom postao svjestan

da posjeduje nešto jedinstveno. I nije to želio dati ni za Isusa Krista ni za samog Darryla Graysona. Knjigu si mu mogao uzeti samo tako da ga ubiješ."
"Nastavi", rekla je, no u glasu joj se još osjećao tračak sumnje. "Ubojica je uporno težio samo jednom cilju, to si i sama shvatila.
Letio je od A do B i tako dalje. Samo mu je jedno bilo na pameti, da dođe do te knjige. Bilo je u tome neke očajne hitnosti, taj poriv je nadilazio zemljopis, nadilazio je sve: nije mogao misliti ni na što drugo.
Zato odlazi u St. Louis, a Hockman mu je ne želi dati. Ubija Hockmana, možda u napadu bijesa.
Sada je ubojica."
Pustio sam je da to probavi nekoliko sekundi.
"Reći ću ti nešto o ubojicama, Trish... Nešto što si možda znala, ali nikad nisi razmišljala o tome. Ima ljudi koji ne ubiju sve do svoje četrdesete ili pedesete godine, a zatim ubiju dvanaest puta. Prvo ih ubojstvo gurne preko ruba, navede ih na mračan put kojim nikad nisu namjeravali poći. Prvo ubojstvo je katalizator: nakon toga nema pitanja. Odlazi u Phoenix i ovaj put ni ne pita. Upada, ubija ljude, uzima knjigu. I tako to ide."
"Dok ne dođe do Baltimorea..."
"Ulazi u sobu i ondje nalazi tu ženu, očito slijepu, sa psom i svime, možda i sa štapom prislonjenim uz stol. Slijepa je, ništa nije vidjela, nije dio toga. Ostavlja je živu."
"Ali tko bi išao čak dotle? Tko bi učinio nešto takvo?"
"Samo mi jedan čovjek pada na pamet. Onaj koji je to stvorio." Oči su joj se raširile. "Isuse, Janeway, što ti misliš?" upitala je treći put, glasom koji je sada bio nestrpljiv šapat.
"Jesi li ikad razgovarala s mrtvozornikom koji je obradio Graysone?" "Ne", rekla je slabim glasom. "Nije bilo razloga."
"Nije postojala nikakva sumnja da su doista Darryl i Richard Grayson poginuli u tom požaru?" i rekao: "Izvuci taj pištolj pa ću ti nogom odvaliti glavu", no znao sam da ga to neće zaustaviti. Izvukao je hrpicu željeza iz haljine, a ja sam mu zabio cipelu pod pazuh. Posegnuo je prema nebu ispalivši hitac u zrak kad sam ga čvrsto pritisnuo drugom nogom. Skvrčio se, previjajući se u agoniji kao probušeni balon što se valja ispod kotača s reskim, šištavim zvukom. Šutnuo sam pištolj koji se otkotrljao u lokvu. Znao sam da sam ga ozlijedio, možda mu i slomio rebra, ali još nije bio gotov. Još je imao nož i dok sam ga vukao, nasrnuo je na mene s ispruženom oštricom. Uhvatio sam ga za zglob mokrim stiskom. Nekoliko smo se sekundi nadjačavali dok je vršak noža treperio poput seizmografa koji se ne može odlučiti treba li pokazati sprema li se potres. Tada sam znao da ga imam. Prvo sam mu vidio u očima onu napuklinu u tvrdom oklopu koja se pojavi svim nasilnicima kad odigraju jednu kartu previše. Više nije izgledao opak. Izgledao je malen, umoran i zatečen.
"Sad ćeš mi reći gdje je djevojka." Rekao sam to s nožem pod grlom, no situacija se brzo mijenjala. Ruka mu je pala i ispustio je nož kao da ga predaja može spasiti. Snažno sam ga opalio šakom tako da nauči bolje, zatim sam ga udario još jedanput i još jedanput, a onda sam se izgubio dok sam mu mlatio lice amo-tamo. Čuo sam svoj glas kako ga također udara: "Gdje je ona... gdje je ona", sa svakim udarcem i nakon nekog vremena prestao je govoriti da ne zna. Osjetio sam Trish za leđima, čuo sam kako vrišti na mene da prestanem za ime Božje, ali jednu dugu minutu jednostavno je bilo nemoguće prestati. Skliznuo sam preko ruba i postao svaki loš policajac koji je ikada u ljutnji dohvatio gumenu cijev ili zamahnuo pendrekom. Trish me zgrabila oko vrata. Otresao sam je i opet navalio na Pruitta.
I tada sam stao. Još jedanput sam u refleksu zamahnuo prema njemu, no povukao sam se i ta zadnja šaka nije pala. Pogledao sam ga krvava i hladna i znao sam da neko vrijeme neće nikome ništa

reći. Ustao sam i ogledao se oko sebe. Trish je sjedila u blatu dva metra dalje. Bowman je stajao na priličnoj udaljenosti i gledao kao da ne može sasvim povjerovati u ono što se upravo dogodilo. Još dalje ljudi su istrčavali iz zalogajnice jer se proširio glas da s neba padaju novčanice od sto dolara.
U žamoru gomile čuo sam riječ policija. Imao sam najviše nekoliko minuta da učinim ono što sam morao i nestanem odatle.
Odvukao sam Pruitta oko auta, izvadio Slaterove lisice i privezao ga za kvaku na vratima. Nisam vidio Trish kad sam je opet potražio pogledom: nisam znao kamo je otišla, ali Bowman je još bio tu. Prišao sam mu i rekao: "Daj mi ključeve kamiona, Mickey", a on me pogledao kao nekog s kim se ne treba prepirati i dao mi ključeve. Ja sam njemu dao ključeve lisica i rekao da ih preda Trish.
Krenuo sam prema kafiću. Gomila na vratima je uzmaknula, držeći se na sigurnoj udaljenosti od mene.
Čuo sam glasove dok sam se probijao kroz njih. Opet riječ policija.
Netko drugi je rekao da stižu. Jedna žena je pitala što se to do vraga događa, a neki muškarac joj je rekao: "Neki luđak je pretukao staricu na parkiralištu."
Progurao sam se pokraj dijela za čekanje i vidio Scofielda i Kenneyja kako sjede u separeu u kutu. Gledali su u nešto na stolu između sebe, proučavajući tako pozorno da čak nisu ni čuli gužvu sprijeda.
Krenuo sam ravno k njima i privukao stolicu. Scofield se trznuo, preplašen kao da sam ga napao. Zgrabio je knjigu sa stola i sklonio je od pogleda na krilo. Kenney me pogledao smirenim očima, a ja sam uskočio kao da smo svi stari prijatelji.
"Drago mi je što niste prešli tolik put uzalud."
"Poznajem li vas?" Kenney je sada bio na oprezu, no u njegovu sam držanju uhvatio tračak prepoznavanja.
"Imate dobro uho. Ja sam tip s kojim ste razgovarali telefonom."
Ništa nije rekao. Vidio sam da prati moje misli, ali pokušavao se otresti toga. Ovo je bilo sporno pitanje: imali su ono po što su došli. "Prije nego što odletite natrag u grad lažnih kulisa", rekoh, "moram vam reći da ima još mnogo toga ondje odakle je to stiglo."
"Još mnogo čega?"
"Nemam vam vremena crtati. Govorim o šezdeset kutija Graysonovih svaštica. Govorim o bilješkama, dnevnicima, pismima, crtežima, fotografijama. Imam sve što vam padne na pamet."
Kenney je primio vijest kao svjetski pokeraš. No Scofield se počeo tresti.
"Ah, da", rekoh kao da mi je naknadno sinulo. "Usput sam slučajno pokupio i Graysonov originalni popis pretplatnika... ako vas nešto takvo uopće zanima."
Scofield je premetao po džepu i izvukao bočicu s tabletama. Popio je dvije s vodom. Kenney me pogledao u oči i rekao: "Što tražite?"
"Za sada me samo poslušajte. Otiđite u Seattle i čekajte me u vašoj sobi u Four Seasonsu. Ili ću doći k vama ili ću vas nazvati kasnije danas ili večeras. Ne govorite nikomu o ovomu dok vam se ne javim. Jesmo li se razumjeli?"
Pogledali su se.
"Da", rekao je Scofield slabašnim glasom. "Bit ćemo ondje."
Ustao sam i otišao, probijajući se kroz gomilu. Vani je dvorište izgledalo kao skup luđaka. Ljudi su trčali amo-tamo, puzali ispod automobila po blatu, vrištali jedni na druge. Sa strane su se odvijale dvije tučnjave, a u daljini sam čuo sirenu.
Nisam vidio Bowmana ili Trish, a nisam ih imao vremena tražiti. Ušao sam u kamion i odvezao
se.

Bio sam već dobrano na autocesti kada sam vidio kako mi se nešto drži za vjetrobran. Bila je to svježa stotica. Franklin† je divljački udarao o staklo dok sam skretao sjeverno na 1-5. Čak ni zbog nje nisam stao. Nakon nekog vremena se odlijepila i odlepršala.
† Na novčanici od 100 dolara nalazi se lik Benjamina Franklina.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:21 pm


46
Čekao sam za stolom u kavani u Hiltonu kad je Huggins ušao. Nervozno se osvrnuo oko sebe, dvaput prešavši pogledom po prostoriji prije nego me ugledao. Bljesak ljutnje preletio mu je preko lica, no on ga je otjerao i umjesto njega namjestio pasivnu masku. Pomaknuo sam se tek toliko da malo podignem oči dok je išao kroz prostoriju u mom smjeru.
"Gospodine Hodges", rekao je sjedajući.
"Moje ime nije Hodges, već Cliff Janeway. Ja sam trgovac knjigama iz Denvera."
Ako je i bio iznenađen, nije pokazao. Oči su mu pronašle mamac koji ga je ovamo namamio, onaj pougljenjeni komadić papira koji ga je progonio u snovima od subote uvečer. Stavio sam ga na stol, na list papira koji je Trish donijela iz St. Louisa. Nagnuo se nad stol i pogledao ga. "Mogu li?"
"Pažljivo."
Uzeo je papirić i opet ga dugo i pomno pregledao pod povećalom. Dah mu je šištao kroz nosnice dok ga je promatrao. Kad ga je napokon odložio, oči su mu djelovale umorno, kao da je upravo prešao pola svijeta. "Što mislite?"
Zagunđao je. "Teško je reći."
"Dajte, gospodine Huggins, nemojmo se poigravati. Dan brzo prolazi, a ja moram još štošta obaviti."
"Nisam siguran da znam što želite od mene."
"Počnimo s ovim." Gurnuo sam mu pod nos papir iz St. Louisa preko stola. "Izgleda li vam to kao ista abeceda?"
Bilo mu je bolno pogledati: mogli ste mu vidjeti u očima, sigurnu spoznaju da ovdje ima nešto, ali da to nikad neće moći zadržati. "Gospodine Huggins?"
"Da... Moram reći da vjerojatno jest." Pogledali smo se.
"Dakle," rekao je, "sad možete reći Scofieldu i to će biti to." Bilo mi je teško suprotstaviti mu se. Dio mene ga je shvaćao i suosjećao s njegovim gledištem. Kao knjižara vrijeđala me mogućnost da Scofield pokupuje svaki preostali djelić Graysonova djela. No morao sam misliti na Amy Harper. Te su stvari bile njezina budućnost.
Odjednom je Huggins progovorio jednim od svojih sad već poznatih monologa. No ton je bio drukčiji: glas mu je poprimio blagi umor poraženog. "Prije dvadeset godina, Grayson je bio nevjerojatno plodno polje za sakupljača. Tek je bio umro i njegovih je knjiga još bilo na gotovo svakoj dražbi luksuznih izdanja. Svoju sam vlastitu zbirku načinio dio po dio, komadić po komadić. To vas tako ispunja zadovoljstvom. Stvarate svoju stručnost, dajete joj obris i oblikujete je, a zbog vaše učenosti drugi ulaze u nju i nalaze iste užitke i zadovoljstvo kao i vi. No ostajete vođa, prvi na kojeg pomisle kad odu onoliko daleko koliko žele i kad su spremni prodati. Tada naiđe netko poput Scofielda i sve se mijenja."
Otpio je malo vode i važno me pogledao. "Već više od sedam godina ne mogu kupiti ništa. Samo izdvojene komade tu i tamo, stvari koje mi padnu u krilo. Možete zaboraviti dražbovne kuće... Scofieldov čovjek je uvijek tamo, uvijek. I njegovu ponudu ne možete nadjačati, jedino ako ste Ross Perot... Ne znam, možda je vrijeme da darujem to što imam nekoj knjižnici i prestanem se baviti

Graysonima. Nevolja je u tome što ne znam što onda postoji u životu. Ne znam ništa što bi mi moglo pružiti ushit ravan pronalaženju neke Graysonove varijante... Pomisao da ostanem bez toga gotovo je veća nego što mogu podnijeti. Sad kad više nema moje žene, pomisao da počistim svoju sobu s Graysonima i sve to darujem... a ipak, oduvijek sam bio praktičan čovjek. Kad je s nečim gotovo, gotovo je."
"Možete pokušati uživati u onome što imate."
Gorko mi se nasmiješio. "Znate vi dobro. Užitak je u potrazi." "Naravno. I volio bih da vam mogu pomoći."
"No na kraju ste upravo ono čega sam se najviše bojao... Scofielilov čovjek." "Ne baš sasvim. Nisam vam lagao, nisam znao tko je Scofield."
"Ali sada znate i otići ćete k njemu. Ne krivim vas, shvatite, ali ne mogu a da se ne ljutim zbog toga i zaželim da novac ne vlada svijetom."
Činilo se da smo završili. Tada je rekao: "Kako ste ga pronašli? Preko Otta Murdocka?"
Uspravio sam se na stolici. "Što s Murdockom?" "I ja bih to volio znati. Ime vam je očito poznato." "Kako se on uklapa u sve ovo?"
"Kao i svi drugi. I on ga je lovio." "Mislite Graysonova Gavrana!"
"Njega ili bilo što drugo što bi mu omogućilo da lagodno provede ostatak života." "Navodno je nekad bio prilično dobar poznavatelj Graysona."
"Slabiji jedino od moje malenkosti", rekao je s tužnim smiješkom. "Otto je doista bio zaluđen njime prije petnaest-dvadeset godina."
"I uvjeravaju me da je imao vraški dobru zbirku kojom je to mogao dokazati." "Dok je nije počeo rasprodavati komad po komad da bi platio viski."
"Kome ih je prodavao?"
Kratko se nasmijao. "To nije teško pogoditi." "Vi ste ih kupovali."
"Onoliko koliko sam mogao. Otto je prolazio kroz periode kad se pokušavao osloboditi pića. Tada bi opet počeo piti i morao je nešto prodati. Prvo je rasprodao sve manje vrijedne stvari. A onda je, baš negdje u vrijeme kad je stigao do najvrjednijih primjeraka, došao Scofield sa svim novcem ovog svijeta da ih kupi od njega. Bio sam kao patka koju je netko izbacio iz vode. Scofield mu je platio petnaest tisuća dolara za primjerak Bentonove Božične priče koji na dražbi ne bi postigao ni tisuću petsto dolara. Kako se možete natjecati s nekim takvim?"
Šutio sam trenutak-dva, a onda rekao: "Jeste li skoro vidjeli Murdocka?" "Nisam ga vidio godinama sve do prije mjesec dana."
"Što se tada dogodilo?"
"Nazvao me jedne noći i pitao mogu li skupiti nešto novca." "Nešto vam je pokušavao prodati?"
"Tako je zvučalo. Nisam ga mogao natjerati da se izjasni. Rekao je samo da radi na graysonovskom poslu svog života. Stvari za koje je znao godinama, ali nikad nije mogao doći do njih. Onaj tko ih je posjedovao nije prihvaćao nikakvu ponudu. No ta je osoba umrla i netko drugi je postao njihov vlasnik, netko tko nije toliko znao ili nije toliko mario za njih. Trebao mu je novac koji bi joj ponudio."
"Koliko novca?"

"Nije bio siguran. Vidio je tu osobu jedanput i nije mogao procijeniti je li tako naivna kako se činila ili ga samo vuče za nos. Moj je dojam bio da nije velika zvjerka, ali s nečim takvim imaš samo jednu priliku. Krivo je procijeni i izgubit ćeš. Plati premalo i ostat ćeš bez svega. Plati previše i opet ćeš ostati bez svega. Tražio je pet tisuća."
"Spremao se da je dobije u bescjenje."
"To sam i ja mislio. Ako je bio spreman platiti pet, sigurno je vrijedilo pedeset. Sam Bog zna koliko bi platio luđak poput Scofielda."
"Zašto se Murdock ne bi prvo obratio Scofieldu za novac?"
"Tko zna što je Otto smjerao? Ako je ovo zaista bila Graysonova zbirka kakvu vidite jednom u životu, pokušali biste je kupiti sami i onda je prodati Scofieldu. Tako bih ja učinio da sam Otto i da mi mala krađa leži na srcu."
"Kad je zatražio od vas pet tisuća, što ste mu rekli?"
"A što vi mislite? Rekao sam da moram točno znati što dobivam za svoj novac. Ne dajete samo tako pet tisuća dolara čovjeku koji je sasvim sposoban da ih zapije preko vikenda."
Sada se pokolebao. "Pogriješio sam. Vidim vam na licu."
"Obojica ste pogriješili. Mogao je kupiti sve za sto dolara. Mogla mu je dati stvari samo da ih odvuče odande."
Izgledao je spreman da zaplače. Nije želio pitati, nije se usudio pitati, no na kraju je morao. "O čemu to, do vraga, govorimo?"
"Ne želite čuti."
"Ne", rekao je suho. "Vjerojatno ne želim."
"Dakle, Murdock je došao i otišao. Je li to bilo zadnji put da ste ga vidjeli?" "Vidio, da."
"Ali opet vam se javio."
"Nazvao me prije desetak dana. Odmah sam shvatio da je pijan. Lupetao je gluposti." "Kakve?"
"Buncao je o nekakvom bibliofilskom izdanju Graysonovih knjiga koje nisam naveo u svojoj bibliografiji. Mislio je da je Grayson radio posebno izdanje, tek nekoliko primjeraka svakog naslova, barem od sredine pedesetih."
"Što ste mu vi rekli?"
"Da nađe dobar lijek protiv mamurnosti i da ode u krevet." "Je li još što rekao?"
"Svi su mrtvi. To je rekao, svi su mrtvi, svih petero." "Što ste vi pomislili?"
"Ništa. Halucinirao je." "I tu je bio kraj?"
"Tako nekako. Još je neko vrijeme trabunjao. Govorio je kako će se pribrati i opet postati pravi knjižar. Rekao je da će napisati pravu priču o Darrylu Graysonu: još nije ispričana, ali on će je ispričati, a tada će ga s pažnjom slušati sav knjižarski svijet. Sve je to bilo pijano baljezganje."
Izgledao je umoran i odjednom stariji. "Ako želite juriti za priviđenjima jednog pijanca, samo izvolite. Archie Moon i Rigbyji možda nešto znaju. Otto je rekao da je otišao u North Bend i razgovarao s njima o tome."
"Što je rekao?"
"Ne znam. Nisam više mogao podnijeti."
Bio je spreman otići. Dok je odmicao stolicu, rekao sam: "Usput, jeste li znali da je Murdock

mrtav?"
Trepnuo je i rekao: "Ne, nisam to znao." "Siguran sam da je dosad već bilo na vijestima."
"Ne čitam novine, a gledam samo vijesti državne televizije. Ne podnosim ove lokalne budale." "U svakom slučaju, mrtav je."
"Kako? ...Što se dogodilo?" "Ubijen je."
Opet je trepnuo. "Što se to, dovraga, ovdje događa?" "Dobro pitanje, gospodine Huggins. Ne znam, ali otkrit ću."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:21 pm


47
Amy Harper očetkala je svoju dugu crvenu kosu i odjenula jedinu dobru haljinu. Svakim je trenom sve manje nalikovala školarki s očima srne koju sam spasio iz Belltowna. Našla je nekoga tko će ostati s djecom preko noći: dobra stvar, jer ovo će potrajati dokasna.
Danas neće ništa podizati ni nositi. Sjedit će na stolici i nadgledati dok će milijarderov potrčko obavljati posao umjesto nje.
Zujali smo Nashom duž ceste 1-90, a ja sam joj izložio plan igre. Negdje na cesti, ispred nas ili baš iza, Scofield i Kenney idu prema istom odredištu: nazvao sam ih iz Amyne sobe i rekao kamo da odu. Slušala je što joj govorim i ništa nije pitala. Imala je spartanski karakter, strpljiv, odvažan i bez kuknjave, i pri svakom mi se susretu sve više sviđala.
Neka je vrsta prigušenog uzbuđenja ispunila auto dok smo letjeli pokraj Issaquaha kako bi se sjurili u North Bend. Bio sam nestrpljiv, ali ne i nervozan. Znao sam što imamo: znao sam kakvu će to moć imati nad Scofieldom i čak je i Amy osjetila tu snagu dok se dan zahuktavao. Preuzeo sam na sebe ulogu Amyna čuvara, njezina agenta, u pregovorima koji će uslijediti. No i slučaj ubojstva je bio još otvoren, a sudbina još jedne žene do koje mi je veoma bilo stalo još je bila upitna. Ne radi se o novcu, opet sam pomislio. Sada sam vjerovao u to više nego ikad. Ali novac se tu umiješao do to mjere da mi je samo bogataš mogao pomoći da to razmrsim, a ja se nisam libio iskoristiti Graysonove dokumente kako bih ga njima pritisnuo. Činilo se nemogućim, ali bilo je tek jedan sat. Pomislio sam na Trish i zapitao se kako se snalazi s Pruittom. Ostavio sam Bowmanov kamion kod njezine kuće i prešao u Nash prije nego što ću se naći s Hugginsom u Hiltonu.
Sada sam skrenuo na poznati odvojak za North Bend. Dan je bio lijep, prohladan kao planinsko jezerce, a vjetar je kovitlao oblake iza planine u daljini. Na trenutak mi se učinilo da sam u planini ugledao Indijanca, no kad sam trepnuo i opet pogledao, više ga nije bilo. Krenuo sam prema glavnoj ulici i došao do motela gdje sam sakrio stvari.
Crni Cadillac stajao je u dvorištu. "Ovdje su", rekao sam.
Izašao sam, otišao do recepcije i upitao za Rodneyja Scofielda. Soba četiri, reče tip pa sam odšetao stazicom i pokucao na vrata.
Kenney je otvorio. U ruci je držao čašu za koktel, a led je poskakivao u tekućini oker boje. Ušli smo. Privukao sam stolicu, a Amy je sjela na podnožje kreveta.
"Ovo je gospođica Amy Harper. Ona vodi igru. Moje ime je Cliff Janeway i trgovac sam knjigama iz Denvera."
"Leith Kenney." Rukovao se, prvo s Amy, a zatim sa mnom. "Gdje je Scofield?" upitao sam. "U kupaonici. Doći će. Jeste li za piće?"
"Može. Što nudite?"

"Pijete li Scotch!"
"Ja sam bourbon tip poput Williama Faulknera. To znači da između Scotcha i ničega biram
Scotch."
Nasmiješio se: prepoznao je citat. Odjednom smo bili dvojica starih knjižara koja su se prepustila međusobnom preseravanju. Pogledao je Amy i rekao: "Gospođice Harper?"
"Imate Colu?"
""7-Up."
"Može proći."
Kenney i ja smo se nasmiješili jedan drugom. Izvadio je 7-Up iz torbe, napunio čašu ledom i natočio joj. Pitao me kako želim svoje piće, a ja sam rekao baš onako kako su ga dopremili iz Kentuckyja.
Vrata su se sa škljocajem otvorila i Rodney Scofield ušao je u sobu.
Bio je mršav, blijeda, anemična izgleda. Njegova sijeda kosa još se držala sprijeda, povlačeći se do polumjesečasta ćelava mjesta na zatiljku. Oči su mu bile sive, prodorne i oprezne: imao je čvrst stisak ruke. Sjeo je za stol na kojem je njegov 7-Up čekao da mu udovolji. Bilo je u njemu nečega što je sve ljude privlačilo k njemu, pretvarajući u vodeće bilo koje mjesto na koje bi sjeo. On je bio tvrd stari orah, naviknut da zapovijeda i da svi skaču oko njega. Sada će sjediti, slušati i primati zapovijedi od djevojke koja je jedva napunila dvadeset.
Na meni je bilo da pripremim scenu i to sam učinio brzo. "Sve što sam vam rekao u restoranu, istina je. Gospodo, ove Graysonove stvari su posao vašeg života. Ova mlada dama je njihova vlasnica i zamolila me da dođem s njom i zastupam njezine interese."
"Koliko god mi platili", reče Amy Scofieldu, "gospodin Janeway dobiva pola." Pogledao sam je oštro i rekao: "Ne dolazi u obzir."
"Ne želim raspravljati ni o kakvom drugom dogovoru." Pogledala je Kenneyja i rekla: "Da nije bilo ovog čovjeka, sve bih to dala, možda i spalila na smetlištu."
"Amy, slušaj me. Ne bih mogao uzeti tvoj novac, to bi bilo krajnje neetično i gospodin Kenney to zna."
"Odvjetnici to čine. Uvijek uzimaju pola."
"Uzimaju i trgovci knjigama, ali ovo je drukčije. Moraš misliti i na svoje dvoje djece."
"Možda vam mogu pomoći da razriješite tu malu dvojbu", smireno reče Kenney. "Pretpostavimo na trenutak da doista imate ono što mislite da imate. To ćemo još vidjeti, ali ako je istina, gospodin Janeway ima pravo tražiti naknadu za posredovanje."
Osjetio sam kako mi je srce poskočilo na sam nagovještaj. Došao sam ovamo ganjajući pet tisuća dolara, a sada se taj zgoditak počinjao činiti malenim.
"Što to znači?" rekla je Amy.
"To je jedno načelo u knjižarstvu", rekoh joj. "Ako jedan trgovac navede drugog na nešto dobro, taj prvi dobiva naknadu za posredovanje." Pogledao sam Kenneyja i podignuo obrvu. "Obično je to deset posto od kupovne cijene."
"Ne čini se mnogo", reče Amy.
"U ovom slučaju moglo bi biti malo više od toga", rekao je Kenney. Nagnuo sam se i pogledao Amy u lice. "Vjeruj mi, dovoljno je."
"Nastavimo", rekao je Kenney. "Pretpostavimo da svi imamo poštene namjere pa će svi biti zbrinuti. Gdje je materijal?"
"Nije daleko odavde", rekoh. "No prije nego što započnemo s tim, želim vam postaviti neka pitanja. Rado bih vidio onu knjigu koju ste kupili u restoranu."

Kenney je odmah postao oprezan. "Zašto?" "Ako mi ugodite, brže ćemo završiti s ovim."
"To što tražite nije pošteno", reče Kenney. "Sigurno to znate. Ispričali ste nam fascinantnu priču, ali ništa nam niste pokazali. Moram zaštititi naše interese. I vi biste učinili isto da ste na mom mjestu." Ustao sam i obišao oko kreveta. "Prošećimo malo vi i ja." Pogledao sam Amy i rekao: "Sjedi tu, odmah se vraćamo."
Otišli smo duž prolaza do sobe na kraju. Otvorio sam vrata i stajao vani dok je on ušao sam.
Kada je izašao deset minuta poslije, bio je blijed u licu.
Moja prva reakcija na Graysonova Gavrana bilo je razočaranje.
Precijenjena je kao velika knjiga, pomislio sam kad ju je Kenney odmotao i kad sam je prvi put dobro promotrio. Uvez je bio napola kožni s oslikanim koricama presvučenim svilom. Grayson je sam osmislio prednje korice: njegov se pozlaćeni inicijal isticao u donjem kutu. Koža se još doimala novo i svježe, no tkanina je bila mnogo starija i vrlo fina, elegantna na dodir. U mutnom svjetlu motelske sobe odavala je dojam starine. Korice su bile iznenađujuće tanke: mogli ste ih uzeti u ruke i svinuti, imale su neku vrstu britke gipkosti, tanke i čvrste poput starog štapa za pecanje. Predlist je imao uzorak mramora: papir se opet doimao kao da nije iz ovog stoljeća. Takav papir ne kupujete u Woolworth'su i ovakve knjige ne kupujete na pultovima knjižarskih lanaca. Kutija je bila izrađena od istog materijala koji je korišten za korice i prekrivena istom starom svilom. Varijacija dizajna knjige, samo jednostavnija, s ciljem tek da nagovijesti, bila je utisnuta na prednjoj strani kutije. Moja je prva reakcija prošla i osjetio sam kako počinjem shvaćati veću vrijednost knjige. Bilo je to kao da je nešto iz nekog drugog vremena nedirnuto proletjelo ovuda. Upravo je to Grayson namjeravao, pomislio sam.
Pažljivo sam je otvorio dok je Kenney budno motrio. Scofield se nije pomakao sa svoje stolice, a nije ni Amy. Listao sam do naslovne stranice gdje se datum, 1969., isticao deblje otisnut pri dnu. Tu je bila umetnuta plastična vrećica s bilješkama: uzeo sam je i pomaknuo u stranu tako da mogu ne prekidajući misli pogledati tip slova. Značajna su slova izgledala isto. Poslije ih možemo povećati, mikroskopski usporediti i povezati izvan svake sumnje, ako baš budemo morali. Što se mene tiče, bio sam uvjeren.
Okrenuo sam do impresuma na kraju knjige. Bio je to primjerak označen slovom E i s Graysonovim potpisom.
E je bio New Orleans. Knjiga Laure Warner.
"Dakle", rekao sam Scofieldu. "Kako vam se sviđa vaša knjiga?" "Sviđa mi se."
"Znači zadovoljni ste njome?"
"Ne znam na što mislite." Oči su mu bile mirne, ali nešto je bilo u njemu... treperavo, ustrajno nezadovoljstvo.
"Jeste li zadovoljni što ste dobili ono što ste platili? ... To vas pitam."
"Knjiga je original", rekao je Kenney. "Ako nije, zarađivat ću prodajući cipele." "Oh, mislim da nećete to morati, gospodine Kenney", rekao sam.
"Ali nešto nije u redu i stalno se pitam što."
Ništa nisu rekli. Kenney je otišao do stola i natočio si još jedno piće. "Na telefonu ste mi rekli nešto", kazah. "Rekli ste da je Scofield dotaknuo knjigu i držao je u rukama."
Pogledao sam Scofielda. "Čini mi se da cijelo vrijeme u svoj ovoj šutnji čujem kako to nije ta knjiga."
"Ovo nije ona koju sam vidio", reče Scofield. "Ne znam što je ovo. Mogla bi biti neko ranije

izdanje ili varijanta, možda nekakav eksperiment koji je Grayson namjeravao uništiti, a nikad nije." Kenney je pijuckao svoje piće. "Pomalo nas uznemiruje, zato što znamo da Grayson nije knjige označavao slovima."
"I tako se lov nastavlja", rekoh sa zlobnim cerenjem.
Scofieldove se oči zažariše. To ga je održavalo na životu u njegovu sedmom desetljeću. Lov, potraga, ista ona gorljiva pohlepa koja je Corteza nagnala da se probija kroz vruće i vlažne prašume kako bi opljačkao Azteke.
Opipavao sam plastičnu vrećicu.
"To su samo neke sitnice koje smo našli među stranicama", rekao je Kenney.
Otvorio sam vrećicu i pogledao bilješke. Jedna je bila od Laure Warner, zagonetna, osim ako ne znate kako je iščitati. Petre, pisala je, da se nisi usudio koriti me što te zadirkujem kad i ti sam toliko zadirkuješ. Drago mi je da se sada možeš smijati sam sebi. Je li ovo bio test da vidiš hoću li primijetiti? Kako si mogao sumnjati u onu koja pažljivo prati svaku tvoju riječ? Vraćam ti tvoj mali trik, iako je ljubak, i s radosnim nestrpljenjem očekujem pravu knjigu.
Nitko od nas nije izrekao to drugim riječima iako je zadnja rečenica sumorno lebdjela u sobi. Otvorio sam drugu bilješku s jednom rečenicom načrčkanom na papiru iz bilježnice. Čuvaj mi ovo, vjerojatno će vrijediti nešto novca. Nola.
"Što mislite o ovome?" rekao sam.
"Očito je prošla kroz nekoliko ruku", reče Kenney. "Ljudi ostavljaju stvari u knjigama."
Prevrtao sam stranice tražeći pjesmu Annabel Lee. Brzo sam je našao, a pogrešno napisana riječ opet je bila pogrešno napisana.
I Kenney je to primijetio. "Čudno, zar ne?"
Primio sam stranicu prstima i opipao papir. Sjetio sam se nečega što je Huggins rekao: nema savršene knjige. Ako pažljivo gledate, uvijek ćete nešto naći. Pritisnuo sam stranicu uz ostale i vidio da je gornji rub neznatno neravan. Uvijek postoji nešto.
"Još samo nekoliko stvari i možemo početi", rekao sam. "Znam da jedva čekate da se bacite na to, ali prvo mi morate malo pomoći."
"Što želite?" reče Scofield.
"Želim znati sve što se zbilo kad ste vidjeli tog drugog Gavrana i držali ga u rukama. Želim znati kada se to dogodilo, kako, gdje, tko je bio upleten i što se poslije dogodilo. I želim znati nešto o Pruittu i odakle se on stvorio."
"Ne razumijem kakve veze išta od toga ima s vama."
"I ja sam u lovu, gospodine Scofield. Lovim ubojicu i nešto mi govori da vi, dečki, krijete odgovore koje tražim."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:21 pm


48
Prije dvanaest godina Pruitt je bio plaćenik za Scofield Industries. Bio je lutajući stručnjak za otklanjanje problema i posao ga je redovito vodio u petnaest saveznih država, Washington, Europu, Južnu Ameriku i Daleki istok. Unutar tvrtke bio je poznat kao Ko, interna šala koja je imala dvostruku oštricu. KO je bila skraćenica njegove neslužbene titule, koordinator operacija, no u privatnim dopisima koji su kolali među šefovima odjela često su to pisali kao TKO. Pruitt je znao kome treba ići, koga izbjegavati, tko će pognuti šiju, a tko primiti mito. U zemljama trećeg svijeta, reče Scofield bez isprike, mito je bilo način života. Ako ste htjeli poslovati u Meksiku, mito vam je otvaralo vrata. Istu ste igru mogli igrati i na Filipinima, dokle god ste igrali prema filipinskim pravilima.
Kod Pruitta je pažnje vrijedna bila sposobnost da djeluje u stranim zemljama bez i mrvice

znanja jezika. Uvijek je bilo prevodilaca, a Pruitt je znao koga i kako treba pitati. Tečno je govorio univerzalni jezik koji je cijeli izvirao iz šest-sedam temeljnih riječi. Ljubav i mržnja. Seks. Život i smrt. Strah. Novac i politika.
Stvari koje vas dovedu onamo kamo želite ići, u zabačena mjesta koja se čine drukčijima jedino od grada u kojem ste odrasli. Vojna se hunta doima poznato momku koji je pred gradskim odborom roditelja u Ohiju tražio dozvolu za točenje alkohola.
Mito danas caruje, od Alabame do Argentine.
To je bio velik posao i Pruitt ga je dobro obavljao. Uvijek je držao konce u rukama kad je rizik zahtijevao prijevaru i smutnju. Bio je čovjek iz sjene čija se najbolja djela nikad nisu mogla unaprijed planirati i nadzirati. Sudili su o njemu isključivo prema visokom rezultatu, uspjehu, dok je šef sjedio izoliran u svojoj staklenoj kuli iznad avenije Melrose, ne znajući nikad pojedinosti sklapanja nekog posla.
"Nisam trebao znati te stvari", rekao je Scofield. "Ali nisam stigao tu gdje jesam ne znajući što se događa. Imam izvrsne uši, a još prije šezdeset godina naučio sam kako podijeliti koncentraciju." Pruitt je bio svjedokom Scofieldova fetiša o Graysonu od samog početka. Gledao je kako niče kao čarobna stabljika graha, eksplodirajući u gotovo seksualnoj strasti. Pruitt je znao, iako sam nikad nije shvatio tu privlačnost, da to znači novac.
Hladnim je očima gledao kako Scofieldova zbirka nadrasta samu sebe deset puta u prvoj godini. Pri kraju druge godine nalikovala je na omanju knjižnicu, a kraj se još nije nazirao. Scofield nije bio žutokljunac koji bi žarko gorio i zgasnuo kad njegov trenutni hir presahne i ostavi ga bez ičega. Scofield je znao što želi ostatak života. Bio je ozbiljan igrač u Graysonovoj igri. Moguće je da je Pruitt bio prvi od Scofieldovih suradnika koji je shvatio pravi cilj ovog starca: biti ne jedan od igrača, već jedini igrač.
Do polovice treće godine, Scofield je pribavio mnoge probrane i unikatne primjerke koji svoje vlasnike dovode do paranoje. Preselio je zbirku iz ureda u svoju vilu u holivudskim brdima gdje joj je dodijelio cijelu sobu u jednom krilu na drugom katu. Scofield je postao nervozan. Sazvao je svoje ljude iz osiguranja, razmotrio planove za nov sistem, nesavladiv, zadnja riječ tehnike. Pruitt, koji je bio stručnjak za te stvari, doveden je kao savjetnik te je pomagao u nadgledanju postavljanja.
Uvjeren tako u umjetnu sigurnost, Scofield je lakše disao. No nijedan sistem nije bolji od ljudi koji su ga stvorili.
Pruitt je čekao i promatrao, vrebajući pogodnu priliku.
"Te sam godine počeo kupovati knjige od Morricea i Murdocka u Seattleu", rekao je Scofield. "Sve sam poslove obavljao s Murdockom kojeg su tada smatrali vodećim trgovcem Graysonovim knjigama u zemlji."
Bila je to godina raskida između Morricea i Murdocka kada je Murdock posrtao sam u alkoholnoj obamrlosti. "Još je imao mnogo knjiga", rekao je Scofield, "stvari koje je zgrnuo tijekom godina. No bio je oprezan i težak. Znao je da Grayson doživljava uspon, ali knjige su bile njegov skriveni adut. Također je znao da ja predstavljam tržište: kada bih umro ili izgubio zanimanje, stabiliziralo bi se i Grayson bi došao na svoje prirodno mjesto, s tendencijom uspona, ali mnogo sporijeg. Murdock je želio zaraditi što je moguće više na svakoj knjizi, no čak i tada se bojao prodaje. Ma koliko mu ja platio, potrošio bi to nevjerojatnom brzinom.
"On je bio od onih ljudi koji bi vam obećali mjesec i dali vam taman dovoljno pravih mjesečevih zraka da niste mogli a da mu ne povjerujete. Govorio je o čudesnim stvarima, skrivenim na mjestima za koja je samo on znao i cijelo to vrijeme prodavao je tu i tamo jednu ili dvije svoje knjige. Kupovao sam sve što bi mi pokazao i plaćao koliko je tražio. Znao sam da će doći dan kad će

mu preostati samo značajni primjerci i onda ću vidjeti što doista ima. Imao sam iskustva s alkoholičarima. Na koncu izgube sve."
U četvrtoj je godini nastupio veliki trenutak. Murdock je nazvao, tvrdeći kako ima klijenta koji posjeduje jedini primjerak zadnje knjige Darryla Graysona.
No, poslu je trebalo prići u rukavicama. Žena je bila krajnje nervozna. Htjela se sastati sa Scofieldom samo pod tajanstvenim uvjetima, na mjestu koje sama odabere i s punom zaštitom svojeg identiteta. "Jeste li ikad saznali", upitao sam, "što je bilo razlog tomu?"
"Meni je bilo prilično očito," reče Scofield, "ali Murdock je poslije objasnio. Njegova je klijentica osobno poznavala Darryla Graysona. Imali su intimnu vezu. Bila je udana onda i sada i da se nešto od toga saznalo, brak bi joj bio ugrožen."
"Pali ste na to?"
"Zašto ne, činilo se savršeno mogućim. Jeste li pročitali Aandahličinu biografiju o Graysonima?" Klimnuo sam.
"Onda znate kakav je Grayson bio sa ženama. Činjenica da je lijepa mlada žena udana za nekog drugog ne bi ga mnogo usporila.
Ne bi bila prva žena koja bi održavala vezu s Graysonom i bila udana za nekog drugog. A zna se da je Grayson darivao svoje žene – knjigama, bilješkama, nacrtima... suvenirima dovršenih projekata. Bio je to dio zadovoljstva koje je nalazio u svom djelu, darivati vrijedne komadiće nakon što je glavnina posla završena. Kad bi neki projekt bio gotov, Grayson se nije baš trudio voditi poslovne knjige ili čuvati probne primjerke. Godinama se pretpostavljalo da su svi oni uništeni, ali ja nikad
nisam bio uvjeren u to." "I što se dogodilo?"
"Odletjeli smo u Seattle."
"Tko to mi!" Pogledao sam Kenneyja. "Vi?"
Kenney je odmahnuo glavom. "Tad još nisam bio zaposlen." "Poveo sam gospodina Pruitta", reče Scofield.
"Niste valjda", rekoh istinski ojađen.
"U to doba nisam imao razloga sumnjati u njega." "Ali čemu je on služio?"
"Bio je ono što je uvijek bio: tjelesni čuvar. Davno sam naučio da se isplati imati takve ljude uza se. Kad imate novca i kad je ta činjenica opće poznata, prilaze vam svakakvi ljudi."
"Ali zar niste imali nikoga uza se tko bi djelovao kao stručnjak... Nikoga poput Kenneyja?"
"Murdock je bio moj stručnjak. Već se jedanput bio sastao s tom ženom i ispitao je knjigu. Nije nimalo sumnjao o čemu se radi." Nisam mu naglasio da su Murdockove pobude bile tako sebične da bi se kraj njega Jago doimao kao milo dijete. Ne bi pomoglo da sada to ističem.
"I tako ste poveli Pruitta", rekao sam. "Što se dogodilo kad ste stigli?"
"Murdock nas je dočekao na aerodromu i poveo nas ravno do mjesta sastanka. Nisam se baš najbolje osjećao: sklon sam prehladama i gripi i osjećao sam da me nešto hvata. Vrijeme je bilo loše: sjećam se da je kišilo."
"Što se drugo uopće i događa u ovom gradu?"
"Otišli smo na mjesto koje je odabrala, restoran u središtu grada. Htjela se naći na javnom mjestu, vjerojatno zbog vlastite sigurnosti. Murdock je rezervirao stol u udaljenom kutu kamo mu je rekla da ode. Ondje je bilo mračno, ali tako je ona željela. Učinili smo kako je htjela... sve onako kako je htjela."

Otpio je svoje piće i malo se nakašljao. "Kasnila je. Čekali smo pola sata, možda i više. Murdock i ja imali smo malo o čemu razgovarati. Činilo se da čekanje traje vrlo dugo, a ja se nisam osjećao dobro."
"Gdje je bio Pruitt cijelo to vrijeme?" "Stajao je sprijeda na vratima."
"I kad je ona napokon došla..." "Morala je proći pokraj njega." "I on ju je morao vidjeti."
"Ali ne i prepoznati. Nosila je veo... crni kaput, crni šešir, veo... i tamnocrvenu haljinu. Veo je dobro sakrivao. Nikad joj nisam vidio lice, a nije ni Murdock. S tim velom i mrakom za stolom, mogla je biti bilo tko."
"Je li donijela knjigu?"
"O, da." Zadrhtao je pri sjećanju na to. "Bila je veličanstvena... divna... upravo prekrasna. Izvan svake sumnje, Graysonovo remek-djelo."
"Sve ste to mogli vidjeti u mraku?"
"Murdock je došao spreman. Imao je malu bateriju pa smo uz nju pregledali knjigu. U takvim uvjetima ne možete biti sigurni, ali ipak. Još nisam znao što želi. Činilo se da ni ona sama ne zna. U jednom se trenutku činilo da je u velikom novčanom škripcu, a u drugom da je to ne brine, kao da su njezina dva najveća straha prodavala knjigu i kvarila posao koji smo došli sklopiti. Ja sam bio na potezu: osjećao sam da moram nešto poduzeti ili riskirati da izgubim. Ponio sam nešto gotovine – ne mnogo, oko dvadeset tisuća dolara u novčanicama od tisuću dolara. Ponudio sam joj to u zamjenu za priliku da knjigu pregledavam tjedan dana. Novac može zadržati bez obzira na to što na kraju odlučimo učiniti. Potpisat ćemo potvrdu o tome, ja ću je vlastoručno napisati s Murdockom kao svjedokom. Točno za tjedan dana opet ćemo se sastati u istom restoranu. Ako se pokaže da je knjiga prihvatljiva, platit ću joj dodatnih pedeset tisuća. Njezina je reakcija bila opipljiva: to je bilo više nego što je i sanjala... prihvatila je, a ja sam osjećao da sam uspio."
U sobi je vladala tišina. Kenney je stajao straga kao komad namještaja. Amy je sjedila na rubu stolice. Ja sam čvrsto gledao u Scofieldove svijetle oči.
"Dobili ste knjigu", rekao sam. "Što je onda bilo?"
"Odletjeli smo s njom natrag u Los Angeles. Napisao sam Murdocku ček za njegov trud i tada odlučio dovesti nezavisne procjenitelje da je pregledaju. Nazvao sam Harolda Brennera u New York."
Pogledao me s iščekivanjem. Čuo sam ime, vidio sam Brennerove oglase u AB-u, ali nikad nisam poslovao s njim. Kenney je rekao, "Brenner je jedan od najboljih ljudi u zemlji za suvremene knjige malih izdavača."
"No Brenner nije mogao doći prije kraja tjedna", reče Scofield. "To nam je još ostavljalo vremena da knjigu pregledamo i vratimo se u Seattle na sastanak sa ženom u crvenom početkom sljedećeg tjedna. Tada sam se razbolio – što god sam uhvatio u Seattleu opasno se pogoršalo pa su me drugog dana kod kuće iz opreza smjestili u bolnicu. Te je noći provaljeno u moju kuću. Odnesena su moja ponajbolja Graysonova djela."
"Uključujući i Gavrana, siguran sam", rekoh. "Koliko vam je trebalo da shvatite kako Pruitt stoji iza toga?"
"Policija je bila iznenađujuće djelotvorna. Pruitt je te noći kartao: četiri druga čovjeka zaklet će se da je kartanje trajalo do zore i da je iz prostorije izašao samo jedanput ili dvaput na zahod. No od početka je jedan od detektiva znao da je provalio netko iznutra. Kako bi i moglo biti drukčije? ... Tko

bi drugi znao kako svladati sistem i tako lako ući? Velik problem bilo je dokazati to... Morali su uhvatiti počinitelja i natjerati ga da prizna. U četrdeset osam sati ispitali su sve koji su imali ma i najmanje veze s postavljanjem sigurnosnog sistema, uključujući i sve Pruittove lokalne kompanjone. Rano trećeg dana uhitili su sitnog kriminalca po imenu Larson, koji je Pruitta poznavao godinama. Kad su ga pokupili, još je imao kod sebe jedno od oruđa za provalu."
Suho sam se nasmijao. Čak i nakon moje duge policijske karijere glupost nekih kriminalaca me zapanjuje. Zato su zatvori puni. "Bio je to odvijač", reče Scofield. "Jedan od onih dodataka na višenamjenskom nožu, znate, šest pomagala u jednom. Njime je obio bravice na policama. To je bilo lako: kad je jednom ušao u kuću, a zatim u knjižnicu, razvaliti same ormare bilo je relativno jednostavno jednostavno je ugurao odvijač u metalnu bravicu i razvalio je. No odvijač je ostavio zarezotinu identičnu uzorku koji je policija poslije načinila istim alatom. Također je ostavio djelomičan otisak pete u vrtu izvan kuće. Njegova je peta savršeno pristajala. Tek smo bili pognojili cvjetnu gredicu i ostatak kemikalije nađen je u rupicama za čavle na njegovim petama. Gnojivo sam nabavljao iz Njemačke, još nije bio široko dostupno u Sjedinjenim Državama pa je šansa da se upravo ta smjesa sastojaka nađe u nekom drugom vrtu bila prilično mala. Još nismo bili dobili nalaze iz kriminalističkog laboratorija, no gospodin Larson – i što je još važnije, gospodin Pruitt sigurno su znali što će pokazati. Larson je bio dvostruki osuđenik, pa ga je čekala poduža kazna. Njegova želja za nagodbom svakog je sata bivala sve veća."
"Da im preda Pruittovu glavu na pladnju." "Moglo bi se i tako reći."
"Ostalo mogu gotovo pogoditi."
Klimnuo je. "Odjednom je mog odvjetnika nazvao Larsonov odvjetnik... Larsonov novi odvjetnik. Rečeno nam je da će nam sve ukradeno biti u potpunosti vraćeno ako bez buke odustanemo od tužbe."
"Kladim se da vas je policija obožavala zbog toga."
"Detektiv koji je riješio slučaj u najmanju ruku nije bio oduševljen. Pjenio se, galamio i govorio da nije na meni da odlučim."
"No uskoro je shvatio pouku, zar ne? I u L.A .-U mito caruje svijetom."
"Nešto morate razumjeti. Nikad nije bilo izrečeno, ali postojali su snažni nagovještaji da ako ne pristanem taj tren, moje bi knjige mogle završiti u Tihom oceanu. Sto sam trebao učiniti? Pristao sam na odustajanje od tužbe i u ponedjeljak ujutro u ured mi je stigla poruku. Ako se pojavim na određenom uglu u određeno vrijeme, doći će taksi, a moje će knjige biti kod vozača u dvije velike kutije. To sam i učinio. Više nikad nisam vidio Pruitta sve do ovog jutra. Kraj priče."
"Ne sasvim, gospodine Scofield. Niste rekli što je bilo sa ženom u crvenom."
"Istu sam večer odletio natrag u Seattle. Nije bilo vremena da knjigu pregleda ni Brenner ni bilo tko drugi. Vodio sam se instinktom, kao što kažu, i nije mi bilo prvi put u životu. Još sam bio iscrpljen od bolesti, a šok što sam ostao bez knjiga veći dio tjedna također je uzeo svoj danak. Nisam poslušao liječnikove naloge, morali su mi pomoći da dođem do stolice u restoranu. Već je bila ondje kad sam stigao. Činila se prilično nervoznom, nesigurnom. No čak ni tada nisam slutio da nešto nije u redu. Razgovarali smo možda tri minute.
Imao sam spreman novac za nju, u malom kovčegu, baš kao što sam ga jutros donio Pruittu.
Knjiga i kovčežić bili su na stolu između nas. Osjećao sam se tako sigurno... a tada..." "Što?"
"Sjećam se da sam dobio napad kašlja... i to težak. I kao da ju je to na kraju natjeralo da odbije i raskine dogovor. Posegnula je i uzela knjigu, ne novac, i na trenutak još nisam shvaćao što to znači.

Tada se ispričala i rekla da je ipak ne može prodati. Pokušao sam je uvjeriti... ako je trebala više novca... ali ne, bilo je više kao..." Čekao sam, očiju uprtih u njegove.
"Ne znam kako bih to rekao... grižnja savjesti možda. Pretpostavljam da je to, mučile su je savjest i krivnja. Posegnula je u torbicu i izvukla novac koji sam joj bio dao. Nagovorio sam je da ga zadrži. Mislio sam da ću tako možda imati više prava na knjigu ako se ikad opet predomisli."
Pogledao je okolo od lica do lica. "Zatim je izašla. Nikad nam se više nije javila." Dugo nitko ništa nije rekao. "Baš kao Dillinger", rekao sam.
Činilo se da nitko od njih ne zna o čemu govorim.
"Vi i John Dillinger", rekoh. "Obojicu je sredila žena u crvenom."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:21 pm


49
Ostavio sam Kenneyja i Scofielda njihovu poslu i Amy da ih nadgleda sa stolice blizu vrata.
Odvezao sam se sam u North Bend.
Imao sam važna posla.
Ovdje se sve događa, pomislio sam: nema nikakve veze s Baltimoreom ili Phoenixom ili čak Seattleom, osim što su svi ti slučajevi potekli odavde. Razmišljao sam o Graysonu koji je radio posao koji voli, a nije se morao natjecati s vlastitim ugledom i slavom. Starimo: katkad čak i postajemo mudriji. Ugled i slava ne znače toliko kad imamo pedeset godina i kad su nam napokon nadohvat ruke, koliko su značili kad smo s dvadeset mogli samo sanjati o njima. Dvorišna vrata na imanju Rigbyjevih bila su zaključana pa sam produžio do Snoqualmieja. Sunčevi traci pokazivali su mi put, sjajeći kroz nakupine magle što je lebdjela nad oba gradića. U cijelom tom području živo se trgovalo usred popodneva. Turisti su se slijevali niz aveniju, dolazeći ili odlazeći, od vodopada ili prema njemu. Poštar je prošao uz zgrade, zastajući kod svakog dućana. Pokraj ugla je skupina staklara bila zaposlena mijenjanjem razbijenog izloga.
Provezao sam se pokraj krčme Smokyja Joea, skrenuo iza ugla i stao uz rub ceste. Tiskara Archieja Moona bila je mračna i zaključana. Izašao sam i otišao do vrata, skupio dlanove i provirio kroz staklo. Negdje u stražnjem dijelu radionice sjalo je slabo svjetlo, no kucao sam po staklu i nitko nije došao.
"Mislim da je otišla za danas", reče neki glas. Okrenuo sam se i pozdravio poštara.
"Ako tražite Carrie, ona obično utorkom uzme pola dana slobodno", rekao je. "Zapravo, tražim Archieja."
"Carrie vam može reći gdje je: pazi na njega kao kvočka na mlade. No morat ćete je potražiti sutra."
Zahvalio sam mu i vratio se u auto. Gledao sam kako razvrstava poštu i ubacuje ju kroz prorez na vratima. Tada je krenuo dalje niz ulicu, a ja sam otišao iz grada prema kući Selene Harper.
Stvari su se ubrzo popravile. Trish je sjedila sprijeda na stubama trijema kad sam skrenuo u dvorište.
"Mislila sam da ćeš se pojaviti ovdje", rekla je. "Bilo je teško jedino pronaći ovo mjesto. I psihički se pripremiti na dugo čekanje." Htio sam čuti sve što se događa na drugim poljima, o Pruittu i murjacima i svemu što se dogodilo otkad sam je vidio prije pet sati. No njezino je držanje bilo hladno, gotovo neprijateljsko, dok me gledala kako joj prilazim.
"Oprosti što sam onako zbrisao. Stvari su se počele odvijati ludom brzinom." "Ma nemoj mi reći", kazala je ne opraštajući. "Svaka ti čast, Janeway.
Ali ne mogu reći da me nisi upozorio."

Nagnula je glavu na jednu stranu, pokazujući veliku masnicu ispod lijevog oka. "Zgodno, ha?" "Što ti se dogodilo?"
"Razmisli malo. Bistar si ti momak, shvatit ćeš." Promislio sam i ništa mi nije palo na pamet. "Htio si Pruitta pretvoriti u hranu za pse. Zgrabila sam te oko vrata, a sljedećeg trena ležala sam
na leđima u blatu."
"Čekaj, stani malo. Reci još jedanput." "Odalamio si me, kujin sine."
Prvi put u životu ostao sam bez riječi. "Želiš čuti još jedanput?" "Ne... Mislim da ne želim."
"Znaš li što sam učinila zadnjem muškarcu koji je digao ruku na mene?" "Imam osjećaj da ću saznati."
"Pomisli na klistir od vrelog ulja pa ćeš si možda dočarati."
"Jao." Dalje od toga nisam se usudio nasmijati. Pokušao sam je dodirnuti, no pogledala je moju ruku kao što biste pogledali pljuvačnicu.
"Daj, Trish."
Buljila je u sivo nebo. "Hajde." Nije se pomakla.
"Daj. Molim te." "Što me moliš?"
"Ustani i reci mi da je u redu pa da nastavimo."
"Je li to potpun tekst tvoje isprike? Sad znam zašto imaš toliko uspjeha kod žena." "Žao mi je. Doista."
Nije odgovorila pa sam rekao opet. "Žao mi je." "Koliko ti je žao?"
"Ne znam. Koliko želiš da mi bude žao?" "Želim da učiniš nešto za mene."
Nisam ništa rekao. Mislio sam da znam što želi.
Primila me za zglavak pa sam je povukao gore. Poravnala je suknju slobodnom rukom i rekla: "Želim da se predaš i razgovaraš s Quintanom."
Prošao sam pokraj nje do vrha trijema.
"Mislim ozbiljno", rekla je ne zaostajući za mnom.
Okrenuo sam se i bila je ondje, tako blizu da smo se sudarili. "Dobro će postupati s tobom. Ali moraš to učiniti odmah."
Otključao sam ulazna vrata i stao sa strane, tako da ona može prva ući. Kuća je mirisala na mošus i izgledala je zlatna i siva. Počela je lagana kišica, sunce je još sjalo na zapadu, a tamna mjesta bila su isprekidana izljevima zrakasta sunčeva svjetla. Ušla je oklijevajući, kao nevjernik koji oskvrnjuje svetište, a ja sam je slijedio kroz dnevnu sobu do kuhinje. Na trenutak je stala, činilo se da nešto sluša, a onda se okrenula i pogledala me preko snopa vodenaste žute maglice. "Jesam li si samo umislila", rekla je, "ili se nešto događa među nama?" Pitanje je bilo iznenadno i nevjerojatno i ispunilo je zrak erotičnim nabojem. Sjetio sam se naše ponoćne večere i kako je lako učinila nemoguće, zauzela Ritino mjesto na drugom kraju stola. "Tako se čini", rekoh. Ali još nisam znao u što bi se to moglo pretvoriti ili kamo bi nas moglo odvesti. Ona je živjela u Seattleu, ja sam živio u Denveru, a nijedno od nas nije imalo vremena razmišljati mnogo o tome.
Skrenula je pogled na zakrčenu kuhinju. Stao sam iza nje, dovoljno blizu da je dotaknem. No ona nije bila žena kojoj biste to učinili sve dok niste bili vrlo sigurni.

Osjetila me iza sebe, zakoračila pola koraka unatrag i naslonila se lagano na mene.
Obgrlio sam je jednom, a zatim drugom rukom. Zabacila je glavu pa sam je zagrlio malo čvršće. "Nešto se svakako događa", rekla je. "Znam da to ne umišljam."
"U Rimu su imali naziv za to."
"Lustus profundus", rekla je, otevši mi ga iz usta. "Najbolja stvar nakon utrke dvokolica."
Nasmijala se i odmakla, krenuvši kroz sobu. "Bože, ne znam što ću s tobom. Kad bih bar znala." "Što god želiš. Nije tako komplicirano. Uz mene ne dobiješ knjižicu s uputama na japanskom." Duboko je udahnula. "Nisam spavala ni sa kim gotovo dvije godine."
"Ne vidim zašto. Jedino kao stvar izbora."
"Bila sam povrijeđena. Doista sam se opekla. Odrekla sam se muškaraca. Tako sam i mislila sve dok..."
Pocrvenjela je. Koža joj se doimala vrućom. "Ne znam što želim učiniti", rekla je.
"I ne moraš znati. Saznat ćeš kad za to dođe vrijeme. Nitko te ne tjera." "Sada kad sam ovdje", rekla je i oboje smo se nasmijali.
Upitala je gdje su Graysonove stvari pa sam je poveo natrag do stuba i na tavan. Uzverao sam se u prostoriju i pružio joj ruku. Ruke su nam se spojile i pomogao sam joj da se popne. Sve je bilo onako kako sam i ostavio, dva preostala reda bila su razdvojena metrom praznine i prekrivena komadom prozirnog polietilena. Zakoračio sam na plastiku i uzdigao ruke kao Mojsije kad je prelazio Crveno more.
Rekla je iza mene: "Ma koga ja to farbam?"
Kad sam se okrenuo, bila je izvukla bluzu iz suknje i otkopčala gornje gumbe. "Što misliš?" rekla je vedro. "Je li ta plastika hladna?"

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:22 pm


50
Oduvijek sam mrzio plastiku, simbol svega lažnog na svijetu. Više ne. Bilo je vruće i brzo, silovito. Oboje smo već odavno bili zagorjeli.
Uronio sam lice u njezinu kosu, voleći je, a ona je strgnula dolje plastiku i umotala nas u nju.
Sklizali smo se okolo kao dva oguljena avokada spojena zajedno u vakuumiranom pakovanju.
Zatim smo ležali na pokrovu i hladili se, a nakon nekog vremena, kad je bila spremna, ispričala mi je o Pruittu. Smjestili su ga u okružni zatvor u Pierceu prema nalogu iz Seattlea. Quintana će poslati nekoga onamo, možda još večeras, da ga pokupi. Trish nije točno znala moguće optužbe. Quintana je sada htio razgovarati s njim i vidjeti koliko se njegova priča poklapa s verzijom koju su dobili od malca, Bobbyja Johna Daltona. "Dugo sam telefonom razgovarala s Quintanom. Zaista je htio razgovarati sa mnom. Sigurno vodim ispravan život."
"Murjaci to rade kad misle da znaš više od njih."
"Zapravo se činio gotovo ljudskim. Dobila sam neke sjajne podatke od njega, neslužbeno." "Što ti je rekao?"
"Neslužbeno. To znači da ne smiješ nikomu reći bez moga dopuštenja i to pod prijetnjom smrtne kazne."
Naravno, rekao sam: i ja se mogu igrati reportera. "Bobbyjeva verzija o toj noći ostala je ista tijekom dva dana ispitivanja. Usput, slomio si mu čeljust – policajci su morali slušati njegovu izjavu kroz stisnute zube. Jede na slamčicu, a to je teško nekomu tko jede meso."
"Poslat ću mu svoje želje za ozdravljenjem."

"Bobby i Carmichael odveli su Rigbyjevu u Carmichaelovu kuću.
Ona je pokraj avenije Aurora, nedaleko od središta grada. Kad je Pruitt stigao, Rigbyjevu su već bili svezali, začepili joj usta i smjestili je u sobu pokraj kuhinje. Prepirali su se oko toga što da učine s njom. Carmichaela je zabrinjavao Pruitt – odjednom se prestrašio da bi mi se da se Pruitt ne zna uvijek zaustaviti kada jednom krene." Sjetio sam se Slaterova izudarana lica i rekao joj da je Carmichael imao dobar razlog za brigu. "Gdje je u svemu tome Bobby?"
"Tada ga je već toliko boljelo da se brinuo samo za sebe. Carmichael je bio taj koji je prolazio kroz muke. Ako Rigbyjevoj doista naudi, Carmichael to nije želio znati – a svakako nije htio da se to dogodi u njegovoj kući. No nije se mogao suprotstaviti Pruittu. U jednom je trenutku Pruitt izgubio živce i udarcem ga oborio na kuhinjski stol, tako da je stol ostao bez nogu. Pruitt je urlao na njega i rekao mu da je gori od Slatera. Da nije bilo Slatera, pokupio bi djevojku prošli tjedan i do sada bi već imali knjigu."
"Što je vjerojatno istina."
"Pruitt je ušao u sobu s Rigbyjevom. Nije se čuo nikakav zvuk, tako bar kaže Bobby. Rekao je da je bilo jezivo, njih dvojica stajali su u mrtvoj tišini i gledali jedan drugoga a da nisu znali što se događa u drugoj sobi. Onda je Pruitt izašao i rekao da ide po knjigu."
"Strahom ju je natjerao da mu kaže. On je bio njezina babaroga, rekao je Slater. Ne znam zašto." "Možda nije važno zašto. Knjiga je bila na autobusnoj stanici, u zaključanom pretincu. Stavila ju
je ondje prvi dan kad je došla u grad."
Kratko sam se nasmijao i odmahnuo glavom.
"To je to. Pruitt je rekao Carmichaelu da odvede Rigbyjevu u njegovu kuću, a on će doći čim stigne do središta i uzme knjigu. Onda će srediti račune s njima pa mogu obojica ići kvragu. Bobby je otišao do najbliže Hitne pomoći i tada ih je zadnji put vidio ili čuo za njih, sve dok nije pročitao o Carmichaelu u novinama."
''Odatle sami možemo dovršiti priču. Carmichael je odveo Eleanor do Pruittove kuće. Olga je već bila mrtva u kući, a ubojica je još bio unutra i čekao. Jedino u što ne mogu povjerovati u svemu tome je da bi ti Quintana sve to ispričao."
"Želi da se predaš."
"Napredovao je u razmišljanju. Sada je prošao Pruitta, baš kao i ja. Zna da nije Pruitt i zna da nisam ja. Rekao ti je sve ovo zato da mi pošalje poruku. Taj vražji tip je prilično dobar policajac."
"Idi k njemu, Cliff. Učini to za mene, molim te, učini to odmah, prije nego što postane gore. Tko zna kad će se mjesec opet ispuniti i Quintana ponovno početi sisati krv."
"Nagodit ću se s tobom. Ako do sutra ne riješim ovo sranje, Quintana me može dobiti. Časna riječ." Ležala je odvagujući, očito nesretna.
"Moram ovo dogurati do kraja, Trish. Ako griješim, Quintana mi može uzeti sve što imam, a ti me možeš posjećivati svaki treći utorak u mjesecu u prugastom hotelu."
"Juriš za utvarom."
"Kladim se da je sve te smrti pokrenulo nešto u tim knjigama.
Nešto što ga je nezamislivo ponizilo. Pogodilo ga je u želudac, u srce, ondje gdje živi: pomisao da su negdje vani gdje ih netko drugi može vidjeti, učinila mu je život nepodnošljivim. To je prijetilo da uništi jedinu stvar zbog koje je bilo vrijedno živjeti. Graysonov čar."
"Ali sve to temeljiš na slijepoj ženi."
"Ne radi se samo o slijepoj ženi, sada je nešto mnogo više. Imamo kronologiju, umorstva slijede Graysonovu shemu oslovčavanja do te mjere da nema nikakve zemljopisne logike. Imamo pepeo iz Hockmanove i Pruittove kuće i u što se kladiš da i u ostalima nije bilo pepela? Kuća u New Orleansu

se zapalila i ondje je bilo mnogo pepela. Znamo da nije otišao onamo paliti stare novine, znamo točno zašto je bio ondje i što je došao spaliti. Zašto se moram toliko mučiti da te uvjerim u to? – Čak je i u tvojoj knjizi ona scena kad je htio spaliti sve Gavrane iz 1949. zbog pogrešno napisane riječi. Ovaj put je uvreda bila deset puta gora. Ovo je trebalo biti njegovo remek-djelo, knjiga koja će napokon raskrstiti s onom starom. I nekako je opet sjebao cijelu stvar i remek-djelo se pretvorilo u prah. A to ga je tako duboko povrijedilo da čak nije mogao pričekati da odnese knjige s mjesta zločina kako bi ih uništio. Tko bi drugi učinio to, osim samog Graysona?"
"Tvrdiš da ubija ljude zbog pogreške koju je napravio."
"Ne. Ubija ljude zato što je ubojica. Samo nije to znao sve dok nije prvi put ubio."
Tako to ide. Sine ti neka ideja. Obično imaš krivo. No katkad imaš pravo. U policijskom poslu slijediš svoju ideju dok se ne isplati ili ne propadne.
Jedna stvar vodi drugoj...
I odjednom sam znao gdje je Eleanor.
"Ima jedna koliba u planinama", rekoh. "Odlazi onamo kad želi biti sama." Ugurao sam se u hlače, navukao košulju, ustao, sjeo na kutiju i obuo cipele. "Što sad misliš?" upitala je Trish. "Da se slobodno kreće?"
"Ne znam. Ali kladim se da će biti ondje." "Gdje je ta koliba?"
Zastao sam. Nisam znao. "Što znaš o njoj?"
"Navodno je Moonova, ali svi se njome koriste. Nalazi se sat vremena vožnje odavde." "Možda je ipak još u okrugu King."
"Moon je rekao da ju je sagradio prije četrdeset godina i da ju je postupno okružilo zemljište državnih šuma."
"Ali još je njezin vlasnik." "Takav sam dojam stekao."
"Ako glasi na njegovo ime, mogu je naći. Postoji tvrtka koja ima kopije svih zemljišnih knjiga kojom se novine služe kad pišemo članke koji imaju veze sa posjedima. Oni mogu naći bilo što. Ako ih uhvatim prije kraja radnog vremena, možemo je ucrtati na topografsku kartu."
Složili smo se da pratimo jedno drugo preko Amy u motelu. Onda smo se razdvojili. Trish je odjurila natrag u Seattle, a ja u Snoqualmie da vrebam na tiskaru Archieja Moona.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:22 pm



51
Čekao sam, ali nije došao. Na kraju sam krenuo prema North Bendu. Bilo je skoro šest sati, gotovo mrak i samo što nije kišilo kad sam se dovezao do imanja Rigbyjevih i našao dvorišna vrata otvorena. Sunce je nestalo, a noć se spustila s Kaskadskog gorja, istiskujući zadnje tračke svjetla prema Pacifiku. Kuća je izgledala manjom nego što sam je pamtio. Crystal je ostavila svjetlo na trijemu koje je dvorište obasjavalo nekako prigušenim, gotovo tajnovitim sjajem. Imali ste osjećaj da će se ronioci spustiti s brda, zaplivati oko prozora i streha i pitati se kakva to čudna stvorenja tu žive. U tiskari iza kuće bio je mrak. Iza nje se prostirala livada sve do šume. Jedno kratko vrijeme, možda ne više od tih nekoliko trenutaka samo ove noći, polje je uhvatilo zadnje danje svjetlo na taj
poseban način i raširilo srebrno-plavi pokrov u podnožju drveća.
Crystal je čula da dolazim i stajala je na vratima. Zaklepetao sam po stubama, a ona je otvorila vrata.
"Dakle, Janeway, nisam vas očekivala ovdje. Izgledate kao starac."

"Ja jesam starac i svaku minutu sve više starim. Jesu li se policajci vraćali?"
"Samo jedanput, istu onu noć. Odlučili su da neće prisluškivati telefon. Izgleda da nisu bili tako zabrinuti zbog vas, kao što se u prvi mah činilo."
"To je dobro znati. Možemo razgovarati?" "Naravno. Uđite."
Kuća je bila mračna, kao i prvu večer kad sam je vidio, osim jedinog svjetla koje je iz kuhinje dopiralo na hodnik. Ušao sam kao da sam član obitelji. Ona je ušla iza mene i pokazala na stol, a ja sam izvukao istu stolicu na kojoj sam sjedio prije.
"Gdje vam je muž?" "Radi u radionici."
"Vani nisam vidio nikakvo svjetlo, zato pitam." "Ne možete vidjeti svjetlo kad je u stražnjoj sobi."
Natočila je kavu iz lonca na radnoj plohi i ponudila jučerašnje pecivo. U mikrovalnoj je odmah gotovo, rekla je, i jednako je dobro dan poslije. Odmahnuo sam glavom da neću, a ona je sjela nasuprot meni, lica izbrazdana tugom godina. Otpila je mali gutljaj kave, pogledala me kroz naočale i rekla: "Što vam se vrti po glavi?"
"Nola Jean Ryder. Mogli bismo početi s tim pa odatle krenuti dalje." Lice joj se nije promijenilo, ali mogao sam osjetiti kako joj srce počinje tući brzinom sličnoj onoj hidrauličnog čekića. "Dvadeset godina nisam čula to ime."
"Zaista?"
"Ona žena koja je napisala knjigu o Darrylu i Richardu htjela me pitati o njoj. Nisam joj mogla mnogo pomoći. To je nešto o čemu Gaston, Archie i ja nikad ne razgovaramo."
"Zašto?"
"Nije to bilo nešto što biste nazvali ugodnim druženjem. To je nešto što bismo svi radije zaboravili."
Čekao sam da kaže do kraja.
"Nola Jean je bila Darrylova... Ne znam točno kako bih to rekla." "Huggins ju je nazvao njegovom kurvom."
Buljila je u mračan prozor. "A tko je do vraga Huggins i što on zna o tome? Je li bio ondje? Srela sam tog čovjeka samo jedanput ili dvaput, davno, i tada se nije činilo da ga Nola Jean pretjerano zanima."
"Onda, je li bila kurva?"
"Ako mislite je li hodala ulicama i zarađivala prodajući se, odgovor je ne." "No ima raznih vrsta kurvi."
"Govorite iz iskustva?"
"Izgleda da zaboravljate da sam bio policajac. Odradio sam svoje u Porocima."
"Naravno. Vjerojatno ste vidjeli kurve u njihovoj beskrajnoj raznolikosti i sve to po dužnosti. Nekako mislim da nikad niste sreli nekog poput Nole Jean. Ona je bila tip žene mračna duha o kakvoj ljudi pišu knjige."
Ustala je i otišla do lonca za kavu, ali nije natočila. Gledajući preko livade, rekla je: "Mogla je natjerati muškarce da učine bilo što.
Nikad nisam znala kako joj to uspijeva. Jedini do kojeg nije mogla doprijeti na taj način bio je Gaston. Svakako je pokušala, ali ništa nije djelovalo. Valjda ga je zato mrzila."
Isprala je svoju šalicu i okrenula je dnom prema dolje na radnoj plohi. Opet je zurila kroz prozor, pokraj ruba radionice prema livadi.

Okrenula je glavu prema meni i rekla: "Sve je to davna prošlost. Ne vidim kakve to veze ima s bilo čime danas."
"Imate li kakvu ideju kamo je otišla?"
"Baš nikakvu. Jednostavno je odlutala, tako bar svi misle." Prostorija je bila otežala od prisutnosti te dugo izgubljene žene. Crystal je ovila ruke oko sebe kao da će je to opet zagrijati.
"Više ne razmišljam o njoj." No skrenula je pogled. Ona nije bila žena koja olako laže.
"Čak se ne mogu sjetiti ni kako je izgledala", rekla je, pokušavajući poduprijeti jednu laž drugom.
"To ne bi trebalo biti tako teško. Samo pomislite na Eleanor." Naglo se okrenula i odgurnula šalicu u sudoper, razbivši je.
Iznenađenje je postalo tjeskoba, zatim očaj i na kraju beznađe. "Kako ste saznali?"
"Vidio sam neke stare fotografije. Zaista nema mnogo sumnje." "O, Bože." Snažno je zadrhtala. "O, Isuse Kriste."
"Crystal", rekoh što sam ljubaznije mogao. "Sada moramo prestati s lažima. Dovedite muža da razgovaramo."
"Ne!... Ne. S Gastonom ne razgovaramo o tim stvarima." "Morat ćemo početi. Više se ne mogu prikrivati."
"Nemojte to učiniti. Molim vas, nemojte to učiniti. Pitajte mene... što god želite, pitajte mene." "Zašto bi Gaston Rigby odgojio kćer Nole Jean?"
Tiho se nakašljala i skinula naočale. Drhtavim je rukama obrisala oči. "Crystal..."
"Zašto imam osjećaj da već sve to znate? Postavljate pitanja, ali već znate odgovore." "Samo jedan odgovor ima smisla. Grayson je njezin otac."
Pogledala je radionicu i ništa nije rekla.
"Što je Gaston mislio kad je počela rasti? Kad ste svaki put kad biste pogledali u njezino lice, vidjeli tu zlu ženu koju ste svi mrzili?"
"Nije bilo tako."
Okrenula se i pogledala ravno u mene, želeći da joj vjerujem. "Istina je", rekla je i zaista sam joj vjerovao.
"Onda mi recite kako je bilo."
"Ne znam mogu li. Trebali ste biti dio toga, gledati ih zajedno kad je rasla. Tada uopće nije nalikovala na Nolu, na njezinu smo licu mogli vidjeti samo Darryla. A Gaston je mislio da s tim djetetom sunce izlazi i zalazi, jednostavno je osvjetljavala njegov život. Nikad nisam čula onu pjesmu Osvjetljavaš moj život a da nisam pomislila na Gastona i Ellie. Beskrajno ju je volio. Čitao joj je svaku večer, vodio je u Seattle da šeću po dokovima. Bio je tako lud za tim djetetom da sam joj katkad zavidjela. Poveo bi je u šetnju, a poslije bi mi rekao da je bilo kao da je sam Darryl šetao s njima. Tako je bilo. Naša je, ali došla je od Darryla, ona je njegov zadnji živi dio. Bilo je kao da ju je on stvorio, poput knjige, bez ikakve pomoći bilo koje žene, i ostavio je ovdje nama. Što je lice? Mislim, zbilja, koga briga kako netko izgleda? Ellie doista nimalo ne sliči Noli Jean u bilo čemu što je važno.
Od mame nije naslijedila srce, a ni um... svi znamo odakle je to došlo. I kad je počela rasti i sličiti Noli, Gaston uopće nije primijetio. Za njega je ona bila Darrylova djevojčica i mislim da se nikad nije brinuo niti razmišljao o tome tko joj je majka."

"A vi, Crystal? Jeste li vi razmišljali o tome?"
Na to nije htjela odgovoriti. Mnogo je razmišljala o tome. "Ona više nema nikakve veze s Nolom Jean Ryder. Ne možete odgojiti dijete od kolijevke i ne voljeti je." Ruke su joj bile nemirne. "Samo su mi dvije stvari bile važne u životu – prvo Gaston, a zatim Eleanor.
Tko god misli da nisam voljela to dijete, prepun je one stvari i bolje mu je da mi to ne kaže. Sa mnom je gotovo od dana rođenja. Nola nikad nije marila: čim se Ellie rodila, nestala je odavde, zbrisala je s nekom propalicom kojeg je upoznala u krčmi. Počeli smo Ellie smatrati našom, odmah te prve zime. Čak i kad se Nola vratila ovamo na proljeće i opet počela vezu s Darrylom, uopće je nije bilo briga za kćer. Nakon Darrylove smrti, nikad se nije vratila."
Gledali smo netremice jedno drugo. Nagnuo sam se preko stola tako da nije mogla umaći mom pogledu. "Mrzim što vam ovo moram reći, Crystal, ali još mi lažete."
Još jedan val šoka prešao joj je preko lica. Dotakla je usne prstima i činilo se da zadržava dah. "Stalno govorite o Darrylu Graysonu kao da je doista mrtav."
"Naravno da je mrtav. To svi znaju." "Ja mislim da je živ i zdrav."
"Vi ste ludi."
"Mislim da je živ i da još radi nakon svih ovih godina." Odmahnula je glavom.
"A vi, Rigby i možda Moon posvetili ste svoje živote njegovoj tajni. Stvorili ste utočište gdje u miru i odvojenosti može stvarati svoja djela, otraga u onoj radionici, u stražnjoj sobi u koju nitko ne zalazi."
"Sasvim ste izgubili razum."
"Onda vam mogu reći i ostatak, budući da tako mislite. Mislim da je Grayson opsjednut idejom svoje vlastite genijalnosti. Mislim da mu je nakon nekog vremena samo to postalo važno. Mističnost, legenda o Graysonu, gotovo religijsko sljedbeništvo koje dolazi iza njega. Mislim da se u cijelom ovom slučaju radi o tome. Ako nekomu dovoljno dugo ponavljate da je Bog, nakon nekog će vremena u to povjerovati. I to ga je odvelo ravno preko ruba, sve dok nije postao najhladnokrvniji ubojica kojeg sam ikad vidio."
"Sigurno ste poludjeli."
"Da vas pitam. Jeste li ikad čuli za Otta Murdocka?" Pokušala je odmahnuti glavom. Nisam joj dopustio.
"On je knjižar, ili je bio, no to znate. Sada je mrtav. Ubijen." "Vidjela sam... u novinama."
"Jeste li kad čuli za Josepha Hockmana?" Glavom je napravila mali niječni pokret. "A za Reggieja Dresslera? ... Mikea Hollingswortha?"
"Ne znam o čemu govorite." "A Laura Warner?"
Ništa nije govorila. Lice joj je bilo poput kamena. "Svi su bili kolekcionari knjiga. Grayson ih je ubio." "Sada želim da odete", rekla je tupo.
"Sjećate se vašeg progonitelja? ... Tipa po imenu Pruitt?"
Oči su joj se podigle i prikovale za moje. O, da, sjećala se Pruitta. "I on bi sada bio mrtav da nije imao sreće. Netko drugi je proboden nožem namijenjenim njemu."
"Hoćete li sad otići?" procijedila je.
"Da, završio sam. I žao mi je, Crystal, doista. Svi ste mi se svidjeli."

Ustao sam od stola. "Pretpostavljam da ćete reći Graysonu ono što je večeras ovdje izrečeno.
Vjerojatno će mene sljedećeg napasti."
Buljila je u prazno, izgledajući posve skrhana.
Zadnji put sam je tužno pogledao. "Recite mu da ga čekam." Izašao sam.
Dolje u dvorištu gdje je sasvim zavladala noć, skrenuo sam od auta i pošao stazom do tiskare. Jedanput sam se osvrnuo, ali Crystal nije bilo nigdje na vidiku. Sada sam osjećao pouzdanje, ojačan vjerom u svoju postavku. Stari gad je bio ondje negdje, a njegov povratak neizbježan poput kiše. Sjetio sam se noći koju sam proveo ovdje, skriven u potkrovlju, i neprestanog osjećaja da je netko prisutan u blizini. Netko dolje. Netko prostoriju dalje. Netko tko hoda po kući na kiši u četiri sata ujutro. Lupanje u noći. Osjećate ga kako stoji u sjeni iza vas, a kad se okrenete da pogledate, nema ga više. No ako ga naljutite, naći će vas i iskopati vam srce.
Stajao sam u potpunom mraku na vratima tiskare. Stavio sam ruku u džep i uhvatio pištolj. Onda sam otvorio vrata i ušao.
Otišao sam do unutarnjih vrata. Oštro su škljocnula kad sam ih gurnuo. "Crystal?"
Bio je to Rigbyjev glas, negdje naprijed. Stao sam u dovratku i ugledao ga kako sjedi na visokoj čeličnoj stolici na pola puta dugog radnog stola. U prostoriji nije bilo nikoga s njim, ali to nije ništa značilo. Ljudi mogu biti bilo gdje, iz bilo kojeg razloga.
"Tko je tamo?"
Sasvim sam ušao, držeći obje ruke u džepovima. Moje su oči premjerile širinu i dužinu, od daljeg prozora do zaključanih vrata na ovom kraju koja su se činila tek kao skladište. Tada, kad sam bio siguran da je sam, obišao sam oko stola da mi može vidjeti lice. Osjetio sam hladnoću, zato što sam bio leđima okrenut vratima. Skinuo je naočale i zaškiljio.
"Janeway. Tako mi svega."
Pravio je nešto za stolom, radio je na nekakvom crtežu. Otvorio je tanku, plitku ladicu, ubacio unutra svoje djelo, zatvorio je i zaključao. Tada je spustio jednu nogu sa stolice na kojoj je sjedio i oslonio se na koljeno.
"Izgledate drukčije", rekao je.
"To je zbog ovog slučaja. Mnogo me postarao." "Slučaja?"
"Da, znate već. Vaša nestala kći."
Dugo ništa nije rekao. "Ovo su teška vremena", reče nakon nekog vremena. "Siguran sam. Možda je sada sve skoro gotovo. Mogli biste pomoći...
Možda odgovoriti na nekoliko pitanja?"
"Naravno", rekao je, ali isti tren je postao nemiran. Nije od velikih riječi, sjetih se. Bio je povučen i osjetljiv i nerado je dopuštao strancu da mu zaviri u srce.
Ljubazno se nasmiješio kroz bradu i pokušao. "O čemu želite razgovarati?" "O Graysonu."
Osmijeha je nestalo, a zamijenila ga je ona sjena tjeskobe koju sam opazio na njemu one prve večeru "To je bilo davno. Ne znam što bih vam mogao reći, a što bi danas bilo važno."
Čekao sam, osjećajući kako s mukom traži riječi. Neka se samo izmuči, pomislih. "Teško mi je govoriti o tome."
"A o Noli Jean Ryder?"
Oči su mu se suzile na proreze. Nikad nisam saznao što bi rekao jer su se u tom trenutku vanjska vrata uz tresak otvorila, Crystal je povikala: "Gaston!" i čuo sam je kako ulijeće kroz mračnu prednju prostoriju.

Otvorila je vrata i uskočila u stražnju radionicu. "Da nisi rekao ni riječi!" doviknula je Rigbyju. "Što je—"
"Zaveži!... Samo... zaveži! Ništa mu nemoj reći."
Pošla je prema meni. Pomaknuo sam se na jednu stranu. "Rekla sam vam da se gubite."
Kružili smo jedno oko drugog kao gladijatori. Kad sam došao do vrata, ona i Rigby bili su jedno pokraj drugog.
"I ne vraćajte se. Da se nikad niste vratili ovamo." "Vratit ću se, Crystal. Računajte na to."
Prošao sam kroz radionicu s onom hladnoćom za vratom. Hladnoća je ostala uz mene dok sam se vraćao prema Snoqualmieju. Pomislio sam da će vjerojatno potrajati.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:23 pm


52
Farovi su presjekli noć kad je Archie Moon skrenuo s avenije Railroad i uz škripu se zaustavio na ulici ispred svoje tiskare.
Neko je vrijeme sjedio ondje kao da je izgubljen u mislima: zatim je umorno, odajući svoje godine, izašao iz kabine kamiona i polako se zaputio prema pročelju zgrade. Privjesak s ključevima zveckao mu je u lijevoj ruci: drugom je rukom izvukao naočale iz džepa košulje i stavio ih tek toliko da gurne ključ u bravu, okrene kvaku i otvori vrata.
Skinuo je naočale i upalio unutarnje svjetlo zakoračivši u malu čekaonicu u prednjem dijelu radionice. Zastao je, sagnuo se i podigao poštu koju je poštar ranije tog dana ubacio kroz prorez.
Odsutnom je ravnodušnošću premetao pisma. Kad nije vidio ništa što bi ga zanimalo, bacio je hrpicu na prijamni stol i krenuo u stražnju radionicu.
Izašao sam iz auta na drugoj strani ulice, gdje sam čekao više od sat vremena. Prešao sam ulicu, bešumno otvorio vrata i ušao u ured. Čuo sam ga kako se kreće naokolo iza otvorenih vrata. Stražnja je radionica bila mračna, tek s jednim jedinim svjetlom negdje, koje se odbijalo od crnih strojeva. Sjene su poskakivale u svim smjerovima, poput figura u starinskoj dječjoj slikovnici u kojoj je sve nacrtano u siluetama.
Čuo sam pisak automatske sekretarice, a zatim zvuk premotavanja vrpce. Preslušavao je poruke, odmah iza ugla, metar ili dva od mjesta na kojem sam stajao.
"Archie, ovdje Ginny. Ne budi takav stranac, strance."
Još jedan pisak, još jedan glas. "Bobbie, dušo. Nazovi me."
I još jedan. "Gospodine Moon, ovdje Jewell Bledsoe. Razmišljala sam o onom poslu o kojem smo raspravljali. Krenimo s tim. I da, rado bih jednom večerala s vama. Vrlo rado. Zato me nazovite. Sutra." Moon se kratko nasmijao s primjesom trijumfa. "O, Jewell", uzviknuo je u praznoj prostoriji. "O, da!"
Bio je zaposlen čovjek s mnogo društvenih obveza. U tom je pogledu uvelike sličio svojem prijatelju Darrylu Graysonu. Mnoge su ga žene tražile.
Na vrpci je bila još jedna poruka. Nije se predstavila, a nije ni trebala. Bio je to glas koji je slušao svaki dan već dvadeset godina.
"O, Archie, gdje si! Sve je poludjelo, osjećam se kao da gubim razum. Molim te, nazovi me... Za ime Božje, nazovi me!"
Podigao je slušalicu i birao broj. Prekinuo je, pokušao ponovno, opet prekinuo, još jedanput preslušao poruku.
"Kvragu, dušo", reče suprotnom zidu. "Kako da te nazovem kad stalno blebećeš na tom prokletom telefonu?"

Pokušao je još jedanput i poklopio slušalicu.
Čuo sam ga kako hoda. Stao sam na jednu stranu i naslonio se na prijamni stol, stavivši lijevu ruku na neke papire. Prošao sam očima uokolo i pogledao van na pustu ulicu. Pogled mi je napravio puni krug i završio na stolu gdje mi je počivala ruka. Na hrpici pošte koju je onamo bacio.
Na pismu koje je Eleanor poslala iz Hiltona.
Dotaknuo sam papir i osjetio kvržicu nečeg tvrdog unutra. Savezni je zločin uzeti ga: nema mnogo vremena za odluku.
"Janeway." Stajao je tu, deset metara od mene. "Odakle ste se vi stvorili? Izgledate kao da vas je netko dobro gonio i onda ostavio mokra."
"Ovaj mokar dio ste pogodili." Odmaknuo sam se od stola da ne bih bio previše očit. "I točno je, prilično dobro su me gonili."
"Kako ste ušli? Nisam čuo vrata."
"Samo sam ušetao. Vidio sam svjetlo, ušao, čuo vas kako telefonirate... Mislio sam sjesti na stol i pričekati da završite."
"Poluslijep sam, a sad više i ne čujem. Što ste naumili?" "Razmišljao sam o onoj vašoj kolibi."
"Valjda sam rekao da ću vam pokazati tu krasotu, zar ne? Ipak, nisam vas večeras očekivao." "Samo sam htio svratiti i vidjeti je 1' ponuda još vrijedi."
"Naravno, zašto ne? Ako budete još nekoliko dana tu..." "Često odlazite onamo?"
"Više ne, ne kao prije. Danas je preteško zarađivati za život; moram raditi subotom i katkad nedjeljom, a postajem prestar i prespor.
Dvaput ili triput na godinu, to je sve."
Prinio je ruku očima. "Pođimo u radionicu. Ovo jako svjetlo me ubija."
Pošao sam za njim i naslonio se na dovratak, držeći ruke u džepovima i očima provjeravajući prostoriju. Bila je to radionica vrlo zaposlena tiskara, zakrčena poludovršenim radovima i ostacima novina od prošlog tjedna. Dugi komadi novinskog papira bili su istrgnuti i bačeni na pod. Papir je stajao u kutu naslagan u rolama i u stupovima na ručnim i transportnim kolicima. Noćna mora nekog vatrogasca, pomislili biste. Imao je Chandler i Price poput Rigbyjevih, linotip i stroj za offset koji je bez prekidanja uvlačio novinski papir s role dugačke pola metra.
Stajao je u sjeni nekoliko metara dalje. "Crystal je rekla da još pokušavate naći Ellie. Imate li sreće?"
"Zapravo, izmučim se dok natjeram ljude da razgovaraju sa mnom." "Možda pitate krive ljude."
"Ne znam, Archie, pomislili biste da će ljudi koji bi je trebali voljeti nagrnuti da mi pomognu.
Ali čini se da sve njih više zanima da podilaze taštini mrtvog čovjeka nego da nađu tu djevojku." Ovo ga je dobro podbrusilo. Tako sam i mislio.
"Tko to svi? O kome to, do vraga, govorite?" "Crystal... i Rigby."
"K vragu, pa to je lako razumjeti." "Onda mi pojasnite."
"Zašto ovdje osjećam nabusitost? Očito je gdje se nalazi njihov problem ako ste nastupili prema njima kao sada prema meni."
"Mislite, Rigbyjev odnos s Graysonom."
"Naravno. U tu kuću se ne ulazi i ne govori protiv Darryla... Ne ako želite izaći s glavom u

jednom komadu. A isto vrijedi i ovdje, zato se okanite govorancije pa ćemo svi biti sretniji." "A ja i dalje ne dobivam odgovore na pitanja."
"Ako imate pitanja, pitajte. Van s kujinim sinovima."
"Počnimo s ovim. Mislite li da je Nola Jean Ryder podmetnula požar?"
Posrnuo je, ali se nastavio kretati pokušavajući prikriti svoje iznenađenje tako što je nenadan pokret htio učiniti namjernim. Popeo se na visoku čeličnu stolicu za stolom na kojem je automatska sekretarica treperila svojim crvenim svjetlom i gledao me odande, njišući se iz sjene i natrag.
Nisam ga namjeravao pitati ponovno. Neka se malo prži. Napokon ga je tišina nadvladala pa je rekao: "Požar je bio nezgoda."
"Neki ljudi ne misle tako."
"Neki ljudi misle da je Zemlja ravna. Što želite da učinim s tim?" Tko je sada nabusit? pomislio sam. No rekao sam, "Nagađajte."
"Darryl je umro, tu je bio kraj. To je moje nagađanje. Više nije bilo razloga da Nola Jean bude ovdje. Sumnjam da je ikad u životu ostala negdje dulje od šest mjeseci dok nije došla ovamo. Zašto bi ostala nakon Darrylove smrti? Svi su je ovdje mrzili."
"Jeste li je vi mrzili?"
"Nikad nisam toliko razmišljao o njoj."
Zagunđao sam glasom koji u potpunosti izražava sumnju bez zajedljivosti.
"Slušajte", rekao je, ljut što sam ga uhvatio u laži. "Ona je bila Darrylova ženska. To znači da je za mene bila izvan dosega, ma što ja mislio s vremena na vrijeme i koliko god ona bila voljna poigravati se."
"Nabacivala vam se?"
"Ta bi se žena nabacivala i zelenoj banani. Slušajte, teško mi je shvatiti kako će vam bilo što od ovih starih sranja pomoći da pronađete Ellie."
"Ovo zvuči kao da se opet diže kameni zid, Arch."
"Jebo ga ja, što vi očekujete? Bolno je o tome razgovarati."
"Kome je bolno? Grayson je mrtav, je li tako? Njega ne može boljeti." Ništa nije rekao.
"Koga boli? ... Vas? ... Rigbyja? ... Crystal?" "Sve nas. Kad izgubiš nekog takvog, to boli."
"Ali pravi ljudi to prebole. Ili barem prerastu onu svježu bol i nastave sa životom. Ne kažem da zaboravite čovjeka: možda ga volite do smrti. Ali ne iskazujete tu svježu bol dvadeset godina."
Nagnuo se natrag, s licem u mraku.
"Dakle, koja je prava priča ovdje? Zašto se Rigby trese svaki put kad se spomene Graysonovo ime? Zašto se Crystal ponaša zaštitnički i šuti kao da je sluša Veliki brat? Mislio bi da je čovjek jučer umro."
"Gaston..." Čekao sam.
"Gaston je mislio da Darryl hoda po vodi. Gotovo doslovno. Zar nikad niste imali nekog takvog u životu, Janeway?"
Odmahnuo sam glavom. "Imam dovoljno problema s konceptom pravog boga. Ne tražite da se još bakćem s ljudima bogovima."
"Kako onda očekujete da može shvatiti?"
Posegnuo sam u sako gdje sam gurnuo omotnicu pod ruku. Izvukao sam sjajnu fotografiju i držao je na svjetlu tako da je može vidjeti. "Možete li prepoznati ljude na ovoj slici?"

Napravio je cijelu predstavu. Uzeo je sliku i zagunđao. Nagnuo se prilično unatrag na svojoj čeličnoj stolici. Stavio je naočale, zaškiljio i napokon rekao: "Pa, ovo naprijed je Nola Jean Ryder s rukom oko tog momka."
"Želite mi reći da ostale ne poznajete?" "Ne sjećam ih se."
"Čudno, Archie, zaista čudno. Jer evo još jedne slike na kojoj ste svi zajedno. Mislim da je ovo vaše lice u kutu i da razgovarate s tim tipom kojeg se, kažete, ne možete sjetiti."
"Ne mogu upamtiti svakog s kim sam ikad razgovarao. Ovo je bilo davno." "Probajte s imenom Charlie Jeffords. Sjećate li se sada?"
"To je onaj tip u New Mexicu..."
"U čiju je kuću Eleanor provalila. Sad se sjećate. Možda uviđate zašto me toliko muči činjenica da ste svi vi od početka točno znali tko je Jeffords. Čim su je uhitili i pojavilo se ime Jeffords, znali ste zašto je otišla onamo i što je pokušavala saznati. Mogli ste podijeliti tu informaciju sa mnom kad je mogla nešto značiti, prošli tjedan na sudu. Ali zbog svojih razloga, svi ste mirno sjedili i pustili da mala nastrada."
U prostoriji je tinjao bijes. "Kažem vam, Janeway, možda ste trideset godina mlađi od mene, ali ako se nastavite tako nabacivati sranjima, vi i ja ćemo razvaliti ovu tiskaru."
"Tko je bio Charlie Jeffords?"
Još se lagano ljuljao. Čelična je stolica jedva čujno škripala dok se naginjao naprijed-natrag na njoj. "Charlie Jeffords", rekao sam. "Pustite to."
"Tko je druga žena na slici s Jeffordsom? Ona koja stoji otraga i probada ih pogledom između drveća?"
Slegnuo je ramenima.
"Čini se da sav posao ovdje radim ja. Možda mogu prokljuviti i sam; vi samo sjedite tu i recite mi ako pogriješim." Dugo sam gledao sliku. "Kad sam je prvi put vidio, nešto sam zamijetio kod ove dvije žene. Previše nalikuju jedna drugoj, a da ne bi bile u rodu. Imaju istu liniju kose. Obje imaju Eleanorine visoke jagodice."
Nagnuo se naprijed i pogledao sliku kao da mu takva misao nikad nije pala na pamet. "Ta prokleta Ryderova krv je neko moćno sranje."
"Pokušavajte još, Archie, možda nađete nekoga tko bi na to nasjeo. Ja više ne nasjedam. Kad čovjek jednom radi u tvornici stolica, obraća pažnju na to gdje sjeda."
"Što hoćete?"
"Jedino što je ostalo. Sve." "Mislim da tu ne mogu pomoći."
"Onda ću ja reći. Charlie Jeffords je bio knjigoveža Darryla Graysona." Udahnuo je kroz nos punim plućima.
"Grayson nikad nije htio da se to zna, zar ne? Zato ste svi tako šutljivi oko toga, još štitite legendu, ustrajete na mitu da je svaku knjigu ni iz čega stvorio samo jedan čovjek, od početka do kraja.
Mistika se hrani time. Čak ni Huggins ne može shvatiti kako ih je Grayson mogao izrađivati tako brzo, tako savršene i u tako mnogo varijanti. Pa, imao je pomoć. Nije to smrtni zločin, na koncu, on je bio samo čovjek. Većina nas bi se ponosila svojom ljudskošću. Ali ne Grayson."
"Mislim da ne bismo više trebali razgovarati o tome."
"Ja ne nagađam, znate. Moja je prijateljica išla u Taos posjetiti Jeffordse. Što mislite, što je pronašla ondje? Garažu punu alata za uvezivanje. Vrlo fine kože, jednu ili dvije preše za knjige... Da

nastavim? Charlie Jeffords je bio knjigoveža po zanimanju, sve do prošle godine kad se razbolio. Jeffords je uvezao svaku Graysonovu knjigu koja je izašla odavde."
"To nije istina." "Što onda jest?"
"Darryl je mnogo toga napravio... i te kako mnogo. I ja sam napravio neke. I Gaston. I Richard, prije nego što je počeo tako mnogo zarađivati vlastitim knjigama. No Charlie je bio najbolji... on i Gaston.
Ta dvojica bi tako uvezala knjigu da biste je poželjeli odnijeti kući i pojesti." Nagnuo se naprijed, pljesnuo po koljenu i s uzdahom rekao: "Ah, sranje."
S mržnjom je odmahnuo glavom. "Ne možete Darrylu uzeti sve samo zato što je pred kraj nešto prepustio drugima. On je razradio sve koncepte. Dizajn, slova, izgled stranice – tu leži istinska genijalnost. Svima nam je rekao kako želi da budu uvezane i činili smo tako do zadnje pojedinosti. On ih je nepogrešivim okom pregledavao i bacao svaku koja nije bila kako treba. Ne kažem da uvez nije važan, vraški je bitan, to je prva stvar koju vidiš kada pogledaš knjigu. No to je zanat, može se naučiti. Ono što je Darryl radio dolazilo je s nekog drugog mjesta, tko zna odakle. Nije li to genij?"
"Valjda."
"Znate vi prokleto dobro."
"Neka bude tako. Hoćete li mi sada reći tko je druga žena?" "Jonelle."
"A ona je bila..." "Sestra Nole Jean."
Sišao je s klupe pa sam se napeo. No opet je sjeo i ljuljao se naprijed-natrag neumornom energijom.
"Richard se zabavljao s objema u neko vrijeme. Onda ih je obje doveo ovamo i nevolje su počele. Valjda je godilo njegovu smislu za humor. Dvije sjebane sestre i dva sjebana brata. Sjećam se da je jednom to rekao. Nola je mislila da je to smiješno k'o vrag."
"Je li itko ikad pitao Jonelle što je bilo s njezinom sestrom?"
"Ni ona nije znala. Tako je rekla ljudima koji su istraživali požar. Mene se živo fućkalo za to.
Sretan joj put, svi smo mislili. Onda se i Jonelle odselila." "Ona i Jeffords zatekli su se u Taosu."
"Očito."
"I završili zajedno."
"To valjda nešto dokazuje. Bajke se ostvaruju ili tako nešto. Jonelle je uvijek ludo žudjela za Charliejem Jeffordsom, ali Nola Jean joj je uvijek otimala muškarce. To joj je bilo prirodno poput disanja. Mučila je Charlieja Jeffordsa i jadnika sasvim izludjela. Poigravala se i dražila ga, a nikad mu nije dala ni da je dolje dobro pogleda."
Telefon je zazvonio. Činilo se da se ne želi javiti. No obojica smo znali tko je pa je podigao slušalicu baš kad se uključivala snimka. "Da", rekao je. "Da, sada je ovdje."
Onda mu je Crystal rekla nešto zbog čega je zinuo.
Držao je telefon dalje od sebe, pogledao me i rekao: "Moram ovo preuzeti." "Naravno."
"Zatvorite vrata, ali nemojte otići. Još nismo završili."
Zakoračio sam u prednju prostoriju i zatvorio vrata. Ništa nisam mogao čuti. Izgleda da je samo Crystal govorila.
Pogledao sam stol i Eleanorino pismo. Uzeo sam ga i stavio u džep.

Što je mali savezni zločin na ovom stupnju igre? pomislio sam i izašao.
Prešao sam ulicu i stao na mračno mjesto između zgrada. Gledao sam pročelje njegove radionice i čekao. Činilo se da se dugo zadržao ondje straga. Kad je napokon izašao, učinio je to polako. Došao je do ulaznih vrata i zatim van na pločnik.
"Janeway", zazvao je na praznoj ulici. Nisam se pomaknuo. "Janeway!"
Uskočio je u kamion i odvezao se, ostavivši vrata širom otvorena. Pustio sam ga da dobro odmakne. Nisam se brinuo. Znao sam kamo ide.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:23 pm


53
Archie, pisala je. Opet sam to učinila. Uzela sam jednu od knjiga misleći da ću je za koji dan vratiti. Onda su me uhitili, a knjiga je još u mom autu, umotana u ručnik ispod prednjeg sjedala. Znam, upzorio si me na to, ali čini se da on nikad ne primijeti da ih nema, a meni je život vedriji kad imam jednu uz sebe. Toliko ih volim. Kad bih barem mogla ljude tako voljeti, ali ne mogu. Te me knjige nikad ne razočaraju.*
Vječno su lijepe i istinite, u središtu su mog života otkad znam za sebe. Čak i kad sam daleko, samo saznanje da su tamo diže me s dna i čini da opet poletim. Sama mogućnost da bi ih mogao uništiti ispunjava me očajem. Mislim da bih umrla kad bi se to dogodilo, osobito ako bi uzrok bila neka moja glupost. Zato te molim da uzmeš knjigu i vratiš je natrag u sobu tako da ne primijeti da je nema. Evo mojih ključeva da možeš ući. Misli sretne misli i smiješi se za mene.
Volim te.
Ellie.
U omotnici su bila tri ključa – jedan za auto, dva za malo veće brave. Stavio sam ih u džep, izišao iz auta i krenuo preko zemljišta kroz šumu.
Bilo je lako hodati. Zemlja je bila vlažna, ali tvrda: nisko raslinje rijetko. Slijedio sam svjetlost baterijske lampe sve dok drveće nije postalo rjeđe, a mjesečeva se zraka pojavila da osvijetli put. Vidio sam Rigbyjevu kuću u daljini dok sam se približavao s istoka, krećući se uz rub srebrnog proplanka. Tamni oblaci plovili su preko mjeseca u pramenovima i činilo se da livada leprša i leluja u mirnoći oko nje. Svjetlo s kuhinjskog prozora isticalo se poput svjetionika, a zamračena tiskara šćućurila se kao bunker iza njega. Ostao sam na rubu šume, prolazeći uz mračan zid kako bih se stopio s noći. Dok sam hodao, tiskara kao da je plutala sve dok polako nije zakrila svjetlo s prozora poput pomrčine. Kad je zamračenje bilo potpuno, okrenuo sam se i pošao ravno preko livade.
Došao sam do stražnjeg dijela radionice i skliznuo uz vanjski zid. Oblaci su prekrili mjesec i opet je svuda zavladala noć. Svjetlost iz kuhinje bila je prigušen odsjaj u kutu radionice, kao nagovještaj sjaja iz neke crne rupe. Krenuo sam na drugu stranu, obišao zgradu s juga i došao do ulaznih vrata na uglu gdje je bilo dosta mraka da me sakrije.
Gledao sam prednje dvorište i, još dalje, bočnu stranu kuće. Rigbyjeva kamiona nije bilo, ali Moonov je bio kod ulaznih stuba. Jedino svjetlo bilo je ono iz kuhinje. Kliznuo sam uz prednju stranu radionice, držeći se sjene koliko sam mogao. U glavi mi je počeo otkucavati sat, osjećaj hitnosti koji me tjerao naprijed.
Došao sam do vrata s ključevima u ruci. Izvadio sam ključ od auta i prebacio ga u drugi džep. Težak ključ od mjedi lako je ušao pri prvom pokušaju i brava se uz škljocaj otvorila. I taj sam ključ spremio i zakoračio u radionicu. Miris olovnog sloga, slab, ali nepogrešiv, bio je dokaz da je Rigby bio tu, marljivo radeći svoj posao. Pomaknuo sam prekidač na bateriji za jedan stupanj, tako da je na dodir mogla bljesnuti i ugasiti se. Bljesnuo sam jedanput, zadovoljan što se ništa nije nalazilo između

mene i stražnje prostorije: zatim sam zaključao ulazna vrata, prošao kroz prostoriju i ušao u Graysonovu radionicu.
Čudno je tako razmišljati o njoj, kao o Graysonovoj, iako je to bila moja pomisao kad sam je prvi put vidio. Znao sam da se svjetla iz stražnje sobe ne mogu vidjeti iz kuće, ali nisam želio riskirati. Bljesnuo sam baterijom, tri brza bljeska uokolo po prostoriji. Vidio sam visoku čeličnu stolicu na kojoj je Rigby sjedio prije tri sata i prazan prostor gdje smo Crystal i ja zauzeli borbeni položaj kao u bici. Na drugoj strani prostorije bila su vrata koja sam opazio s polufrivolnom mišlju možda ondje leži odgovor na sve.
Zasun je bio čvrsti Yale, iste boje kao treći ključ u mojoj ruci. Otvorio sam ga, lagano gurnuo i vrata su zaškripala prema unutra.
Ovo je vinski podrum, bila mi je prva misao.
Prohladno mjesto bez prozora, savršeno za odlaganje stvari daleko od topline i svjetla. No nešto je drugo, a ne vino, starilo na tim policama. Knjige.
Deseci knjiga. Stotine...
Stotine!
I sve su bile Gavran.
Disneyland Gavrana, red za redom, elegantno uvezanih i savršena izgleda, svi isti, svi drukčiji.
Neki tako različiti da su se naoko rugali drugima zbog njihove istovrsnosti.
Smiješne misli prolete vam kroz glavu. Eureka!
Dr. Livingstone, pretpostavljam...
I Stewart Granger, živ zakopan u onoj afričkoj planini puže do odaje s blagom s bakljom iznad glave i čudesnošću otkrića na usnama.
Rudnici kralja Solomona!
Tako sam se osjećao.
Uzeo sam jednu knjigu i otvorio je na naslovnoj stranici. 1969.
Pogledao sam još jednu. 1969.
Još jednu... i još jednu... i još jednu... 1969...
...1969...
...1969...
Godina zauvijek zamrznuta, bez krivo napisanih riječi.
U ovom poslu se trudim da ne nagađam previše. Tako se pogriješi. No vjerojatno se sa sigurnošću moglo reći da sam pronašao Graysonova Gavrana.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:23 pm

54
Nisam se mogao otresti ushita niti otjerati čovjeka bez lica koji je to stvorio. Stajao sam na mračnim ulaznim vratima i gledao kuću, ne znajući što da učinim. Zatim me stresao drugi dojam i morao sam se vratiti da još jedanput pogledam. Soba je sada bila drukčija, promijenjena u nekoj vrsti treperave mistične mješavine. Bila je živa i rasla je, još ni blizu onoga što je željela postati. Prije dvadeset godina bila je prazna. Tada je stigla prva knjiga i život je započeo.
No kamo je sve to išlo? Kada će završiti?

Pretpostavljao sam da će završiti kada umjetnik umre, a njegovo traganje za savršenom knjigom dođe kraju. Možda je čak dostigao to savršenstvo, stotinu puta ispočetka, a da nikad nije prihvatio ono što je učinio.
Nikad neće biti dovoljno dobro. Bio je lud, luđi od Poea. Uhvatio se u smrtonosnu borbu sa samim sobom, u rat u kojem nitko nikad ne pobjeđuje.
Opet sam gledao kuću. Sjena je prošla pokraj kuhinjskog prozora i iskočila na livadu. Počela je lagana kišica.
Stajao sam vrlo miran, ali nisam bio sam. Grayson je bio tu. U zraku. U tami. U kiši.
Čuo sam kako su se s druge strane dvorišta otvorila vrata. Dvije sjene izašle su na trijem, a ja sam se kretao uz živicu, nekoliko metara od mjesta na kojem su stajali.
"Archie." Glas joj je bio tih i pun bola. "Kako nam se to moglo dogoditi?" Ovio je ruke oko nje i čvrsto je zagrlio.
"Zar smo bili tako zli?" rekla je. "Zar je ono što smo učinili bilo tako loše?" "Nemam jednostavnih odgovora, dušo. Učinili smo ono što se tada činilo najboljim."
Tada je zaplakala. Držala je to u sebi cijelu vječnost i sada je izašlo sve odjednom. Gorko je jecala, a Moon ju je tapšao po ramenima i tješio je koliko je mogao: "Proći će. Naći ću Gastona i dovesti ga natrag da zajedno smislimo što ćemo." No ona nije mogla prestati plakati, a Moon nije bio čovjek koji se mogao nositi s tim. Nježno ju je odgurnuo i okrenuo, poslavši je natrag na to osamljeno bdijenje u kuću. Žurno je sišao niza stube i uskočio u kamion, a ja sam stao iza živice i stajao sam ondje mirno sve dok njegovi farovi nisu prošli, a on otišao.
Neko sam vrijeme još bio tamo: nisam znao zašto. Crystal je sada bila sama, ali to nije bio razlog. Bila je potresena i ranjiva i pomislio sam da bih je mogao slomiti da sam htio pokušati ponovno. No pomaknuo sam se tek toliko da zakoračim od živice do ugla kuće. Nakon nekog vremena svjetlo u kuhinji se ugasilo i kuća je utonula u prazninu. Javile su se slike s bojom i zvukom i slučaj se odvijao, sav i gotovo završen, onako kao što utopljenik, kažu, pri kraju vidi cijeli svoj život. Zbor glasova uzdigao se iz prošlosti – Richard, Archie, Crystal, Grayson – borili su se da ih se čuje. Nisam ih mogao čuti sve, samo se jedan probio. Dijete Eleanor, rasla je kao što je rasla i ta soba, a knjižar radio u svojoj samoći. Čitala je Gavrana i čitala Gavrana i čitala Gavrana i sa svakim čitanjem njezino je znanje raslo, a mudrost se produbljivala. Sve njezino shvaćanje života proizlazilo je iz te pjesme, ali bilo je dovoljno. Čula je lupanje na vratima i podigla glavu sa stola na kojem je čitala Gavrana uz svjetlo svijeće. Posjetilac, promrmlja ona, što u sobu ući ište...
Posjetilac sam bio ja.
Imala je šest godina, što je mogla znati? No njezino je lice nosilo knjižarev biljeg: majka se još nije vratila po nju. Stajao sam na pragu i čekao da nešto kaže, neku sitnu oštroumnost koja nam je svima promakla. Ono što je imala za mene bilo je drsko pitanje.
Ne znaš što je batrljak uveza?... Koliko si dugo u ovom poslu?
Gazio sam preko livade po neprekidnoj kiši. Opet sam bio mokar, ali nije me bilo briga. Bio sam zaključan s Eleanor u onoj sobi s knjigama, uhvaćen u njezinu divotu i tajnovitost. Stao sam kod ruba šume i osvrnuo se na kuću, sada nevidljivu u izbijeljenoj tami. Poželio sam da Crystal upali svjetiljku. Moćna vojska duhova zauzela je šumu, a kiša je nosila odjek njihovih glasova. Nakon nekog vremena krenuo sam među drveće. Svjetlo iz kuće nije se pojavilo, ali i bez njega sam mogao slijediti knjižarev trag.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:23 pm


55
Koliba se nalazila osamdeset kilometara na sjever, daleko preko ceste U.S. 2, blizu mjesta po

imenu Troublesome Lake. Bila je to divljina kojoj se prilazilo šljunčanom cestom, a zatim zemljanim putem. "Ne možemo znati kakvih je zadnjih osam kilometara", rekla je Trish raširivši kartu preko prednjeg sjedala. "Ovdje je prikazano kao neuređeno. To može biti u redu, a može biti i staza za džip." Pitala je za policiju pa sam joj rekao što mislim. U Skykomishu bi se mogla nalaziti lokalna šerifova postaja, rupa od ureda u kojem radi jedan prezaposleni zamjenik koji neće ni prstom mrdnuti bez osnovane sumnje. Ako mu ne možemo prikazati slučaj, prepušteni smo sami sebi.
Trish je bila napeta i previše se trudila da se tome odupre. Oboje smo znali da bih odavde trebao krenuti sam, ali nekako nismo mogli doći do toga. Ona je bila moj partner, zaslužila je svoj položaj i nisam imao namjeru vrijeđati je macho sranjem. Svih mojih godina u denverskoj policiji nikad nisam imao ženu kao partnera. Uvijek sam mislio da ne bih imao problema s tim – ako je žena naoružana, školovana i čvrsta, mogao sam staviti svoj život u njezine ruke. Trish nije bila školovana i bila je nenaoružana. O čvrstini nikad ne znate dok ne dođe vrijeme, ali je to isto tako vrijedilo i za muškarce. Moralo je biti izrečeno pa sam to učinio kratko i bez okolišanja, sve prema propisu. "Ako se dvoumiš o odlasku onamo, sada je vrijeme da kažeš. Odluka je tvoja, ali nemaš oružja, ne znamo što je ondje... Nitko te ne bi manje poštovao."
Turobno mi se nasmiješila. "Bit će mi dobro. Postajem nervozna prije bilo čega što me može staviti u žarište događaja. To je sve. Ako se stvari pokrenu, bit ću u redu."
Posudila je novinarski auto opremljen dvosmjernim radijem spojenim na njezin ured u gradu. Noćnom je uredniku ostavila kopiju karte zapečaćenu u omotnici. Barem joj je zdrav razum još dobro funkcionirao. Problem je što radio možda ne radi na toj udaljenosti, rekla je: njegov čujni domet bio je oko šezdeset pet kilometara, no planine su onemogućavale signal i mogle su ga spriječiti na bilo kojoj udaljenosti. Jednom se javila iz Bellinghama, sto šezdeset kilometara sjeverno: drugi put se jedva probila po oluji iz Issaquaha. Nikad se ne zna.
U zadnji je čas zatražila nekoliko osnovnih pravila. "Ako ondje gore nađemo tvoju prijateljicu, umotat ćemo je i povesti dolje. Bez teatralnosti, bez kaubojskog junaštva, bez čekanja nekog da naiđe.
Vodimo je dolje. Točka, kraj priče. Ideš Quintani i dalje nastavlja policija."
Da je bar život tako jednostavan. Rekao sam: "Dogovoreno", zagrlio je i istinski se nadao da će tako ispasti. Još me trenutak čvrsto držala. "Dobro sam", rekla je i tu je bio kraj. Više ništa nećemo reći o živcima i pravilima, nema naknadnog pogađanja.
Upalila je auto i povezla nas sjeverno autocestom 203.
Nekih tridesetak kilometara udaljavali smo se od mjesta kamo smo željeli otići. Karta je kazivala da je koliba na sjeveroistoku, ali cesta je skretala na sjeverozapad. Cijeli središnji dio okruga bile su planinske zabiti bez glavnih cesta pa smo morali ići okolo. Stali smo da kupimo kavu, ponijeli smo je sa sobom i nastavili dalje. Nisam bio umoran: pokretalo me visokooktansko gorivo dok se slučaj raspetljavao, a ja se bližio njegovu kraju. Noć je bila otkriće. Prokljuvio sam problem krivo napisane riječi nakon što sam još jedanput dobro pogledao Scofieldovu knjigu Laure Warner u motelu. Jedna stvar vodi drugoj. Kad jednom znate kako se to dogodilo, možete pokušati zamisliti ostatak.
Kako je moglo doći do požara. Tko su i zašto žene u crvenom. Što se dogodilo Noli Jean Ryder.
Kako je izgledalo knjižarevo lice.
Prepustio sam joj volan i dao da mi se slučaj odmotava u glavi. Vrtio sam ga kao ponovljenu snimku i zamrznutu sliku, premještao sam pojedine kadrove naprijed i natrag. Virio sam na zamagljene slike i pitao se je li se ono što sam mislio da vidim doista tako i odigralo.
Cesta je ponirala i vijugala. Kiša je pljuštala.
Negdje na putu prema sjeveru počeo sam ga prikazivati Trish.

"Richard je sabotirao bratovu knjigu. Trebao sam to davno uvidjeti.
Gorčina među njima bila je očita u tvojoj knjizi, a još se mnogo više nalazilo u onoj pjesmi "Svraka" koju je napisao. U "Svraki" čak postoji stih koji govori kako je to učinio. "Sve dotad neustrašena, opsjeda ga kao sjena." Stih nakon tog je onaj na koji mislim. "Grobar taj što okrutno i bez traga spomen briše." Upravo je to učinio sišao je u radionicu, otključao klišej, zamijenio slova, otisnuo nekoliko stranica na Graysonovu papiru za knjige, a zatim namjestio klišej onako kako je bio, oprao tiskarski stroj, uzeo krivotvorene stranice i otišao. To je jednostavan postupak. Tiskar to može učiniti za nekoliko minuta.
"Sjeti se kako je Grayson radio. On je bio tiskar staroga kova koji je volio složiti cijelu knjigu, izraditi sve klišeje prije nego što bi išta od toga tiskao. Tako je dobivao onu tečnost, mogućnost da mijenja stvari od jednog primjerka do drugog: nije tiskao pet stotina stranica s istog klišeja, mijenjao je i premještao stvari tijekom cijelog procesa. Izlijevao je vlastiti tip slova, tako da je uvijek imao dovoljno čak i za velik tiskarski posao. I eto Graysona i Rigbyja spremnih da tiskaju Gavrana. Napravili su pet oslovčanih primjeraka. Zamisli sve to silno provjeravanje i pregledavanje kroz koje su prošli. Nijedna točkica nije tako mala da je ne bi vidjeli – nikad u povijesti Grayson Pressa nisu stranice bile tako pomno pregledane. Ne smije biti pogrešaka ni isprekidanih slova, čak ni najmanje neujednačenosti crnila i – možeš biti vraški sigurna – niti pogrešno napisanih riječi.
Dovršene knjige opet su ispitane. Rigby je vjerojatno radio završnu provjeru i proglašavao ih dobrima. On je bio onaj s okom sokolovim sjeti se da si pisala o tome, kako se Grayson oslanjao na njega da će vidjeti svaku sitnicu. Slaganje u kutije i umatanje bilo je točka bez povratka. Kad je jednom tih pet knjiga bilo otposlano, Gavran je bio stvarno objavljen. To je bilo to, nema opoziva: govorio je svijetu da je to njegovo najbolje djelo. I znao je da trećeg pokušaja neće biti, ispao bi budala.
"Ne znam kako je Richard došao do knjiga. Mislim da su se nalazile na otvorenoj polici ondje u tiskari noć prije nego što su poslane. Radionica je sigurno bila zaključana, ali Richard je imao ključ. Njegov veliki problem bio je taj što je Rigby stanovao iznad, u potkrovlju. Možda je Grayson poveo Rigbyja van da proslave pa je tada to učinjeno. Možda je Richard čekao dok nije bio siguran da je Rigby zaspao, a zatim tiho ušao u radionicu, podignuo knjige, odnio ih u svoju kuću i ondje obavio posao. Nema veze gdje je to učinio – sada jedino znam što je učinio. Izrezao je onu jednu stranicu iz svake knjige i uvezao svoju stranicu. Krivo napisana riječ opet je bila krivo napisana."
"Po tebi se to čini jednostavno."
"I jest jednostavno. To je poput ambulantnog kirurškog zahvata za prvoklasnog liječnika. Ljudi mnogo manje spretni od njega radili su to za komercijalne izdavače. Izrežeš stranicu žiletom, sasiječeš korijen batrljka gotovo ni do čega, staviš na novu stranicu velike graške ljepila tako da se hrbat čvrsto zalijepi i korijen se uopće neće vidjeti. Mislim da bih i ja to mogao napraviti, sada kad znam kako se to radi, a ja nisam knjigoveža."
"Kad ti je to sinulo?"
"Eleanor me spasila da ne kupim knjigu koja je bila sređena na taj način. To nije bilo ništa neobično za izdavače u prošlosti. A poslije, kad sam pregledao knjigu koju je Scofield donio od Pruitta, primijetio sam da je gornji rub tek neznatno neravan. U tom trenutku me se to nije baš dojmilo, ali kad sam malo prije ponovno pregledao knjigu, vidio sam da je izvađena samo ta jedna stranica. Kad sam je pogledao odozgo, vidio sam razmak među skupljenim stranicama ondje gdje je jedna umetnuta tik do batrljka. Čak i kad znaš da je ondje, nije ju lako zamijetiti. Napravio je vraški dobar posao, a knjiga to dokazuje. Cijela priča sadržana je u toj knjizi – jedinom sačuvanom primjerku od pet Graysonovih Gavrana.

Bilješka Laure Warner govori nam kako se knjiga vratila u North Bend. Vidjela je krivo napisanu riječ i pomislila da je Grayson zafrkava. Trebala je biti mudrija – Grayson se nije šalio, ne oko ovakvih stvari. U St. Louisu je Hockman već vidio pogrešku i napisao Graysonu pismo o tome. Što je Grayson učinio kad je dobio takvo pismo?
Nekoliko trenutaka buljio u njega s nevjericom, a zatim odmah nazvao u St. Louis. Želio je knjigu natrag, no Hockman je imao vremena razmisliti. On je prije svega bio kolekcionar i palo mu je na pamet da bi mogao imati nešto jedinstveno, možda neki pripremni primjerak koji nikad nije trebao biti otposlan. Bilo je ironično – poslao je pismo u želji da Grayson uzme knjigu natrag, a na kraju se nije htio odvojiti od nje."
"Tada je Grayson otišao u radionicu. Pogledao je klišej..."
"I što je vidio?" Pustio sam je da nekoliko minuta razmišlja o tome. Onda sam rekao: "Da si ti Richard i želiš izludjeti svog brata, što bi učinila? Ja bih čekao da knjige budu otpremljene, a zatim se vratio u radionicu i na klišeju opet namjestio pogrešku. Doista dijabolično Grayson bi posumnjao u svoj zdrav razum. Ne bi mogao vjerovati očima, no pogreška bi bila tu pred njim. Trudeći se tako silno da ne pogriješi, opet je učinio staru pogrešku. Takve se stvari događaju u tiskanju. Upravo stvari koje si mislio da znaš, obiju ti se o glavu."
"I što je onda Grayson učinio?... Otišao u St. Louis? Ubio Hockmana?" "Ne znam. U to više nisam tako siguran."
"Netko ga je morao ubiti."
"Slijedimo prirodan tok stvari. Mislim da je Richard podmetnuo požar. Jedna stvar vodi drugoj. Ako je Richard sredio knjigu, sredio je i požar. O tome je li znao da mu je brat mrtav pijan u stražnjoj sobi, možemo nagađati do sudnjeg dana. Richard je bio sjebani jadnik i svi su to znali. A nitko bolje od njega samog. Nitko nije mogao reći da je taj čovjek imao ma i jedan sretan dan u cijelom svom bijednom životu. Mrzio je brata, ali ga je i volio. Zbog onog što mu je učinio čas je skakao od radosti, a čas prezirao sam sebe. No bilo je učinjeno, a takvo nešto ne možeš popraviti. Nije to mogao isprati sa savjesti nikad neće smoći hrabrosti da prizna. Srušio je bratov san, uništio njegovu viziju i razorio njegovo remek-djelo. Godinama je to planirao, vjerojatno otkad je Grayson odlučio stvoriti još jednog Gavrana. Znamo da je razmišljao o tome barem dvije godine prije samog čina: njegove bilješke o Svraki potječu iz 1967., a tada piše o tome kao da je već učinjeno. Sada je to učinio i bilo mu je drago, ali na kraju si nije mogao oprostiti. Dobio je što je htio, no još je imao dovoljno bijesa da povuče Graysonovu tiskaru sa sobom."
Neki se gradić pojavio na mokroj cesti. Vidio sam znak za U.S. 2, a ona je skrenula desno prema istoku.
"Tu je priča trebala završiti", rekoh, "ali njezini mračni dijelovi tek počinju. Knjiga Laure Warner vratila se u North Bend. Događaji su brzo slijedili jedan za drugim – knjiga je mogla stići dan ili dva prije ili poslije požara, ili možda baš taj dan. U svakom slučaju, kod Graysona je vladao kaos, a sve se vrtjelo oko te jedne knjige. Knjiga je stigla, podigla ju je Nola Jean Ryder i dala sestri na čuvanje.
Nagađam da je Nola uzela knjigu prije nego što je itko znao da je ondje.
Tada se dogodilo nešto, ne znam što, zbog čega je nestala s lica zemlje. Razmisli trenutak o tome. Nešto se dogodilo, ne znamo što. I to je nagnalo našeg ubojicu na lančanu reakciju koja još traje."
"Ubio ju je."
"To i ja mislim. Ona je bila prva žrtva. To ga je pokrenulo i otada se pozdravio s pameću." "Ubio ju je", ponovila je Trish. Glas joj je bio čudna mješavina sigurnosti i sumnje. "Imaš li

kakvih dokaza?"
"Ne mnogo, još ne. Ništa što bi se bez tijela moglo podastrijeti sudu. No tvrdnja i dalje nosi priličnu težinu. Postavimo pitanje drukčije. Kakve dokaze imamo da je živa? Nikakve. Nema je dvadeset godina, tri puta dulje nego što zakon zahtijeva za pretpostavku smrti.
Tih sedam godina čekanja nije se ustalilo u zakonu tek tako. Kad ljudi nestanu tako dugo bez ikakva traga ili razloga, gotovo su uvijek mrtvi. Vraški malo njih se opet pojavi živo. Dodajmo tome činjenicu da je Nola bila sebična i pohlepna – znaš da bi se vratila po tu knjigu ako ona vrijedi novca. No ni vlastita je sestra nije vidjela – Jonelle je još imala knjigu, nakon svega, dvadeset godina poslije. Charlie Jeffords ti je rekao da je Nola bila ondje, ali to nije bila Nola, već Eleanor.,To je ono što ga je toliko uznemirilo. Zato je Jonelle bila tako uzrujana kad joj se Eleanor bez ikakve najave pojavila na pragu. Kakav šok, ha? Eto Nole Jean od krvi i mesa. Žene koja je uvijek pomalo izluđivala Charlieja, a sjećanje na nju to još uvijek čini kad su loši dani. I kvragu, nimalo se nije promijenila."
Stali smo sa strane, a ja sam sjedio zatvorenih očiju dok je Trish proučavala kartu. Opet sam razmišljao o slijedu događaja, ispitujući ga na slabim točkama. Laura Warner vratila je knjigu, ali tada je ubojica već bio na putu i išao je k njoj. Hockman je poslao pismo iz St. Louisa čak cijeli tjedan ranije. Hockman je već bio mrtav, a ubojica negdje između St. Louisa i New Orleansa na nekoj sporednoj cesti. Stigao je u St. Louis nakon kratkog stajanja u Phoenixu, Baltimoreu i Idahu. Ubio je Lauru Warner, ali nije mogao naći njezinu knjigu. Zato je spalio cijelu kuću misleći da će je tako uništiti. Opet smo se vozili: čuo sam Trishin nervozan mali uzdah i auto je opet ušao u svoj postojani ritam. "Nema još mnogo", rekla je, a ja sam joj odgovorio mrmljanjem, tako da zna da sam još među živima. Razmišljao sam o ženi u crvenom, nervoznoj zbog prodaje Gavrana, voljnoj da razmisli o tome zbog novca, ali koja se na kraju povukla u napetom prizoru koji će Scofield pamtiti kao iznenadan napad savjesti. Također sam razmišljao o Rigbyjevu imanju gdje su bili svi Gavrani i opet sam pomislio kako jedna stvar vodi drugoj u ovom pokušavanju da se otkrije tko su ubojice.
Stali smo. Otvorio sam oči i vidio da je skrenula na dugu, ravnu šumsku cestu, mješavinu blata i šljunka koja se protezala poput vrpce i postupno nestajala. Gledala me u odsjaju upravljačke ploče i imao sam osjećaj da čeka da se nasmijem i kažem, k vragu s ovim, vratimo se u grad i nađimo si neko suho i toplo mjesto. Pružio sam ruku i stisnuo njezinu.
"Idemo po nju", rekao sam.
Usne su joj lagano zadrhtale. Ubacila je auto u brzinu i krenuli smo u šumu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:23 pm


56
Kraj je bio pust, a cesta izlokana i puna vode. Truckali smo se brzinom od dvadeset i pet kilometara na sat, a i to se činilo prebrzo, i još nikamo nismo stigli. Uspravio sam se na sjedalu i gledao kako se brojač kilometara pomiče desetinu po desetinu kilometra. Cesta će deset kilometara ići na sjever i sjeveroistok, a zatim će promijeniti smjer, sjećao sam se prema karti: onda ćemo naići na raskrižje, a odvojak koji nama treba ići će uz potok i postupno se penjati pokraj jezera. Koliba će biti u šumi na vrhu uspona. Naše šanse da stignemo do nje ovisit će o uvjetima na cesti nakon raskrižja. Ovdje dolje ju je šljunak činio tvrdom, ogoljelom i dosadnom, a svaki je prijeđeni kilometar bio posve isti kao sljedeći. Doći ćemo do zavoja, ali vrpca će se i dalje odmotavati, utječući u crni zid što se uporno udaljavao od nas. Imao sam viziju prostranog planinskog lanca meni zdesna iako se ništa nije moglo vidjeti dalje od uskog žutog traka kojeg su bacali farovi. Možemo biti bilo gdje na svijetu, pomislio sam.
Ovio sam ruku oko Trishina ramena i prstom joj gladio vrat. Blijedo se nasmiješila ne skidajući

oči s ceste. Dodirnuo sam je ispod lijevog uha i nakostriješio joj dlačice navratu. Namjestila je usne kao za poljubac i opet se pokušala nasmiješiti. Koža joj je bila hladna na dodir i zamijetio sam da je zrak prohladan. Počela je drhturiti, možda čak i tresti se – nikad do tada nisam razmišljao o toj razlici
– ali nije posegnula da upali grijanje pa sam se na kraju ja nagnuo i učinio to umjesto nje. "Ne diraj me, Janeway, dobro sam." Isti je trenutak posegnula i uzela me za ruku, snažno je stisnula uz obraz, poljubila mi članke na prstima i čvrsto me držala. "Ne brini se za mene", rekla je. "Dobro sam."
Nevjerojatno, prešli smo tek tri kilometra. Činilo se da smo već pola noći na toj cesti koja ne vodi nikamo. Brojač kilometara je mirovao dok je sat stalno napredovao, bljesnuvši brojkom na 1:35 u maršu prema sivoj zori četiri sata daleko. Već smo raspravili je li mudro doći po mraku, a najvažniji razlozi za i protiv bili su mogućnost da se približimo prije nego što nas itko može vidjeti kako dolazimo, nasuprot bauljanju po nepoznatom krajoliku. Najbolje je ne brinuti se o tome, pomislio sam: vidjet ćemo što ćemo naći kad stignemo. Možemo parkirati i čekati među drvećem ako se to čini najboljim. S obzirom na moju narav, nijedno od nas neće to dočekati. Cesta se postupno počela uspinjati iz doline, a kiša je sada bila tek nešto više od fine izmaglice. Svjetla su pokazivala kamenu stijenu što se izdizala s desnog hrpta i naglo poniranje slijeva. Došli smo do kratkog strmog dijela, zatim je opet uslijedila ravnina, a uspon se postojano nastavio. "Mislim da je jezero ondje", rekla je Trish, kimnuvši prema klancu. "Raskrižje mora biti ovdje negdje."
Došli smo do njega nekoliko minuta poslije dok se sat prebacivao na 2:04. Sada bi trebao početi težak dio. No uopće nije bio težak. Kiša je ovdje gore prestala igrati važnu ulogu, a cesta se pretvarala u jednostavne brazde na travnatom obronku. Trava je čak i na kiši održavala zemlju tvrdom. Mogli smo se popeti, ali bit će to sporo uspinjanje na cesti punoj dubokih rupa. Auto je malo poskakivao naprijed-natrag, prošljapkao kroz nešto nalik vododerini, a zatim se opet počeo uspinjati. To se nastavilo sve dok nismo stigli do vrha nekog brda.
"Vjerojatno je ovdje jako lijepo po sunčanu danu", reče Trish. Božja netaknuta priroda, pomislio sam. Nadao sam se samo da je Bog kod kuće da nas provede kroz nju.
"Učinimo to", čuo sam sebe kako govorim. "Idemo naprijed." Bilo je glupo to reći i malo se nasmijala. Rekla je: "Isuse", tihim glasom i činilo se da ime dolazi od neke nadzemaljske sile u autu između nas. Kako smo dospjeli ovamo, prkoseći logici, bez održivih alternativa na vidiku? Sada sam htio obaviti stvar, upotrijebiti sva sredstva i nastaviti dalje. No tandrkali smo se puževim korakom. Bilo je 2:30 ujutro.
A onda smo stigli. Znao sam. Ona je znala. Nije bilo nikakvih znakova i nikakvih koliba na vidiku, ali nešto ju je natjeralo da stane na obronku i pusti auto da dugo radi u leru. "Mislim da smo vrlo blizu", rekla je glasom tek nešto jačim od šapata. Teren je postao teško prohodan u zadnjih stotinjak metara kao da ulaže konačan napor da nas odbije. Sjedili smo na strmom nagibu, a farovi su bili upereni u nebo. "Budi pažljiva kad ideš preko brda", rekao sam. "Bolje smanji svjetla i vozi s parkirnima." Previše je okrenula prekidač i svijet je uronio u tako crnu tamu kakvu još nisam iskusio. Upalila je parkirna svjetla i jedino olakšanje od noći koja nas je pritiskala bilo je svjetlo na upravljačkoj ploči koje se upalilo i obasjalo nam lica. "S tim parkirnim svjetlima neću vidjeti ni prst pred nosom", rekla je. No nismo se usudili naše konačno prilaženje učiniti svjetlijim. "Da vidimo u kakvu je stanju radio", rekla je.
Podigla je mali prijenosnik s kukice, pritisnula gumb i rekla, "Auto šest zove ured, auto šest zove ured."
Statika je preplavjela auto. Uzdahnula je i pokušala ponovno. Ništa.
"Bez uvrede, dušo", rekla je, "ali ne sjećam se da sam se ikad osjećala ovako sama." "Krenimo dalje."

Lagano je prešla autom preko izbočine. Cesta je naglo ponirala na desno pa sam se upro nogom u vrata i naslonio na nju da je zadržim u istom položaju za upravljačem. Ispravili smo se i zatim opet nagnuli. Donji trap je grebao po kamenju dok smo prelazili preko dna dubokih rupa. Opet smo se uspinjali, Trish je bila zgrbljena nad upravljačem, boreći se sa sjenama i utvarama kojih prije nije bilo tu. Parkirna svjetla nisu bila mnogo bolja od ničega. "Bože, sad više ne vidim ni cestu", rekla je. "Ne znam koliko ću još moći ovako."
"Stani malo."
Stala je, a ja sam joj rekao da ću izaći i voditi je pješice. To joj se nije svidjelo, ali ni ovo joj se nije sviđalo. Uzeo sam bateriju, otvorio vrata i zakoračio na kameniti obronak. Nisko raslinje gusto je raslo na kosini ispod mene: mogao sam vidjeti njegov gotovo neprobojni pokrov u blijedom odsjaju parkirnih svjetala. Kiša je bila postojana, ali slaba: uopće mi nije smetala. Upalio sam bateriju i pokazao joj kamo da ide, hodajući polako metar ispred nje. Tlo se opet uzdizalo pa smo nastavili polako i postupno napredovali prema vrhu.
Nešto je bljesnulo među drvećem. Ugasila je svjetla, a ja sam pipajući došao natrag do auta. Sjedili smo u mraku i slušali kako kiša lagano bubnja po krovu.
"Izgleda da je netko kod kuće."
Bio je to moj glas koji je došao ni iz čega. Primaknuo sam joj se pa smo neko vrijeme samo sjedili i gledali svjetlo iz kolibe. "Tko god bio ondje, budan je do kasna", rekoh.
Stavio sam svoj pištolj na sjedalo pokraj desne noge, zajedno s baterijom. Teško je bilo znati što učiniti, učiniti mudru i ispravnu stvar. Bit će mučno uspinjati se po mraku, a nisam mogao riskirati i upaliti bateriju. Mogao bih se okliznuti po kamenju i slomiti nogu. No isto tako sam znao da ne mogu sjediti ovdje do prvog danjeg svjetla.
Trish je opet pokušavala s radijem. "Auto šest zove ured." Izlomljen glas dopro je do nas iz upravljačke ploče."... ure... še... ti... ish?"
"Pričekajte, molim." Okrenula je lice i rekla mi u uho. "Ne znam da li me doista čuje. Što da mu kažem?"
"Što god želiš."
Nema veze, turobno sam pomislio. Sve ovisi o nama. Ispravak. Ovisi o meni.
Osjetio sam laganu mučninu pri pomisli na svoj udes. Trish nije imala što tražiti u ovom pothvatu osim da ga komplicira. Trebao si to uvidjeti, Janeway, i u skladu s tim joj pročitati pravila. U podnožju brda drukčije gledaš na stvari. Igraš po njezinim pravilima i svijaš se da bi bio korektan u odnosu na njezin spol, a onda se previše svineš i završiš s mudima u tijesku.
No više nisam bio na potezu jer je tada ubojica krenuo po nas.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Mustra taj Sre Apr 11, 2018 3:24 pm


57
Ovo se dogodilo u manje vremena nego što je potrebno da bi se ispričalo. Osjetio sam njegovu prisutnost. Znao sam da je ondje i onda je bio ondje.
Vjetrobran se rasprsnuo i krhotine su poletjele na nas. Čuo sam udarac kuke i nekoga kako poteže vrata s vozačeve strane. Posvijetlio sam i vidio bljesak čelika pa sam ugasio bateriju i bacio se preko Trish dok su dva udarca probila staklo na vratima.
Stražnje se staklo razletjelo i smrvilo u stotine grumenčića. Posegnuo sam iza sebe i spustio bravicu – taman na vrijeme, kad je zgrabio kvaku i snažno je povukao, njišući auto svojom snagom. Nešto teško spustilo se na krov: munjeviti udarci obasuli su auto, kao da ga nešto divovsko tuče panjem. Čizmama je udarao vrata kao da ih može probiti i raznijeti nas sirovom snagom. Čuo sam kako se leptir-staklo razbilo: još jedan udarac i sasvim je ispalo iz okvira. Znao sam da će za koju

sekundu uvući ruku i zgrabiti bravu. Nisam mogao naći pištolj – u komešanju na sjedalu nekamo je pao, a ja ga nisam imao vremena tražiti. Ono što sam učinio bilo je instinktivno: zgrabio sam mjenjač, povukao ga prema dolje i šakom opalio po gasu. Auto se poskakujući spustio niz strminu, bez vozača i slijep, stropoštao se s ceste, upao u duboku rupu i grubim nas trzajem bacio zajedno. Trish je podnijela nalet moje težine: ispustila je zrak poput probušene gume, auto se opet nagnuo i primila je još jedan oštar udarac. Mislio sam da ćemo se prevrnuti, ali ne – osjetili smo posrtanje i težak tup udarac kad su se kotači spustili. Čuo sam zvuk grmlja koje nas je šibalo: jurili smo kroz raslinje, mahnito se okrećući na sve bržem putu prema dolje. Posegnuo sam za kočnicom kad je došlo do sudara – tup udarac, lomljava i smrskavajuće zaustavljanje koje me bacilo na pod s Trish povrh mene. Osjetio sam bockanje u nogama i u tom me trenutku obuzeo golem strah da sam slomio kralježnicu. Nogom sam otvorio vrata i skliznuo van na sag od mokre trave. Ležao sam ondje teško dišući i osluškivao približavaju li nam se koraci. Čuo sam kako se Trish miče u autu, nekoliko metara dalje. "Gdje si?" promrmljala je, a ja sam je utišao i privukao se bliže. Posegnuo sam rukom u auto, pipajući duž sjedala i po podu. Napipao sam njezinu nogu, bedro, grudi, ruku... i ispod ruke, svoj pištolj. "Budi mirna", prošaptao sam. "Nemoj se micati."
Odvukao sam se okolo do stražnjeg dijela auta, okrenut prema onome za što sam mislio da je uzvisina. Sada, kujin sine, promrmljao sam. Dođi sada.
Sada kad mogu uzvratiti.
No naravno, nije došao, bio je prelukav za to. Sjedio sam na kiši i čekao, nagađajući da bi mogao biti bilo gdje. Mogao bi biti tri metra od mene, a ja to ne bih znao dok ne bi bilo prekasno. Vrijedilo je i obratno – ni on nije u mraku vidio ništa bolje od mene, nadao sam se, i u bilo kakvoj obostranoj paljbi imao sam prilično dobre izglede. Već sam prije bio u pucnjavama i ostavio sam dvojicu razbojnika u zamrzivaču; on je samo pobio ljude.
Sad sam se osjećao bolje. Pištolj mi je bio topao u ruci, poput podatna tijela stare djevojke. Dušo, pomislio sam, tatica te voli. Osvrnuo sam se prema mjestu gdje sam znao da su otvorena vrata: htio sam reći nešto što bi je razvedrilo, ali nisam se usudio. Nisam znao kamo je nestao: nisam mogao riskirati ni najmanju buku koja bi odjeknula u postojanom udaranju kišnih kapi po listovima. Sigurno pretpostavlja da sam sada naoružan. Propustio je priliku da nas svlada i sada će znati – ako zna išta o meni – da sam imao vremena izvaditi oružje. Ako ne, bila je to velika prednost za našu stranu. Možda će nas čak napasti na isti onaj nepromišljen, mahnit način. Naprijed, Fagane, mislio sam – dođi i uzmi. Želio sam da dođe i čekao sam u travi kao škorpion. No nije ga bilo.
Prožeo me osjećaj velikog smirenja. Pokušao je i promašio – tim gore po njega. Iskoristio je svoju priliku, ali ja sam još bio tu, šćućuren kao policajac s pištoljem u ruci. Čuo sam kako se iza mene nešto miče. Trish je izišla iz auta i približavala se na rukama i koljenima.
Opet sam je utišao, uzeo u naručje i povukao je dolje uz sebe. Rekao sam joj da je sada sve u redu, sve će biti dobro. Bio sam prokleto nepobjediv i htio sam da to zna, da joj pomognem utišati očajnički strah koji ju je, mislio sam, sigurno živu izjedao. Tada je prošaptala:
"Što želiš da učinim?" glasom tako prekrasno smirenim da me podignuo još jedan stupanj više od policajca, do mjesta na kojem još nisam bio.
Više tu nisam bio samo ja koji štitim bespomoćnu ženu. Opet je bila moj partner i napajao sam se na njezinoj snazi. "Janeway."
"Razmišljam." "Dosta s tim."
Pustio sam kroz nos kratak zvuk nalik na smijeh i čvrsto je zagrlio. Nemoj se previše uzoholiti, mislio sam: ne pokušavaj biti Doc Savage ili Conan Barbar. Više to ne moraš biti, ona je tu, uz tebe.

Moram stvoriti plan, mislio sam. Moram biti više nego jak, moram biti pametan.
Izvuci ga van. Iskoristi okolinu, koji god vrag bio ondje. Cvjetaj ondje gdje te posade, u zemlji slijepih.
Ugledaj ga prvi i imaš ga. Privuci ga k mjestu na kojem misli da se nalaziš, a onda budi negdje drugdje.
H.G. Wells je imao pravo. U zemlji slijepih, jednooki je čovjek kralj.
Svjetlo bi to moglo postići. Buka bi mogla.
Prislonio sam usta uz njezino uho i rekao: "Idem natrag do auta. Budi na oprezu."
Otpuzao sam do vrata i popeo se na prednje sjedalo. Statički elektricitet izlijevao se iz radija kroz otvorena vrata i stapao s kišom. Još nisam bio siguran što činim: prvo je trebalo otkriti što je izvedivo.
Morao sam vidjeti. Skinuo sam sako da napravim štit od svjetla, a zatim posegnuo i okrenuo prekidač za svjetlo kako bih osvijetlio upravljačku ploču. Začuo se glas iz radija – "Ured zove auto šest" – pa sam odskočio uz sjedalo, iznenađen. No glas se prekinuo i nestao u statici. Otvorio sam pretinac za rukavice. U njemu nije bilo mnogo nekoliko papira, prometna dozvola, priručnik o vozilu, odvijač, nekoliko autokarti i rola ljepljive izolacijske trake. Što sam mogao učiniti s tim?
Radio je rekao "šest" i opet se izgubio, a meni je sinula ideja.
Nagnuo sam se van i zašištao. Trish je dopuzala pa sam joj rekao što ću učiniti. Statički elektricitet na radiju sada je bila zbrka glasova, dovoljno tiha da se ne čuje dalje od otvorenih vrata, ali šum je bio konstantan. Nema veze, mislio sam: neće ga čuti. Rastrgao sam jednu od autokarti, zgužvao jednu četvrtinu, dodao nešto pljuvačke i pretvorio je u gumastu masu, lopticu od papira i pljuvačke, veliku kao pola moje šake. Dovoljno dobro će pristajati u male udubine na prečkama upravljača gdje su se nalazili gumbi trube. Uzeo sam ljepljivu vrpcu i nagnuo se van na kišu. "Krećemo", rekao sam. Zatrubio sam. Dvaput... triput.
"Vrišti", rekoh, a ona je zavrištala moje ime prema crnom nebu. Ugurao sam zgužvani papir u gumb trube i neprekidno zavijanje je počelo. Okolo sam čvrsto omotao vrpcu, tri, četiri, pet puta, i ostavio je da visi. Truba je drečala: zdravoga bi izludjela, a lud bi podivljao. Sada mora doći, pomislio sam: mora.
Uzeo sam je za ruku i udaljili smo se od auta. Oprezno... korak po korak. Osam koraka... deset...
Raslinje se uzdiglo oko nas.
"Spusti se ovamo", rekao sam. "Lezi ravno ispod tog grmlja i ne miči se." Pala je na zemlju i nestala. Mirno sam stajao i čekao.
Pokušao sam prizvati u sjećanje ono malo što sam vidio od terena.
Auto se nagnuo nadesno kad se stropoštao niz strminu. Prešli smo stotinu metara, nagađao sam, što bi značilo da je koliba negdje lijevo iznad nas.
Truba je ispunila noć svojom limenom glazbom. Osjećao sam se kao da stojim iznad nje, toliko je bila glasna.
Negdje u daljini bljesnula je svjetlost. Dvaput se upalila i ugasila. Rekao sam: "A-ha", i čekao. Kockao se, nadajući se da će se snaći, a da ne otkrije svoj plan. Gubiš, pomislio sam. Baterija se opet upalila, okrenula u brzom polukrugu, kratko spustila niz padinu, a zatim opet udaljila. Sada sam znao da je cesta oko četiri i pol metra iznad mene, da je tlo strmije nego što sam mislio, a da je on udaljen četrdeset do šezdeset metara i kreće se meni zdesna. Neće se usuditi opet upotrijebiti svjetlo, mislio sam, no gotovo isti tren još je jedanput kratko bljesnuo, kao da je vidio nešto u što nije mogao

sasvim povjerovati prvi put. Da, uhvatio je djelić auta kad je svjetlost prošla pokraj njega: sada ga je vidio i da je podigao zraku za nekoliko stupnjeva, vidio bi i mene kako stojim kraj drveća i čekam. Da je imalo pomaknuo svjetlo, napao bih ga odavde. Oborio bih ga i onda je gotov... Ranio bih ga, slomio mu ruku, prozračio jetra. Na vatrenoj liniji bio sam ubojit – pucao iz boka, stojeći, iz bliza ili iz daljine, nije važno. Mogao sam isprazniti pištolj u tri sekunde i izbušiti središte mete. To je instinkt koji neki murjaci imaju i katkad ti spasi život.
Trebao sam ga napasti tada, no svjetlost je nestala i nije se opet pojavila. Minute su prolazile, a ja sam se borio sa svojim nestrpljenjem. Sjetio sam se stotinu i jedne zasjede u dugoj karijeri: petnaest sati čekanja na snježnoj vijavici nije nam smetalo. Naučio sam kako čekati: stekao sam vrlinu strpljenja – i odučio se od nje u samo nekoliko minuta. Vidio sam knjižarevo lice ispred sebe u mraku.
Rigby.
Tko se drugi po svemu uklapao u graysonovski uzorak?
Na koga je Grayson računao? Tko bi bio ovako pogođen krivo napisanom riječju? Tko bi taj propust shvatio tako osobno, mučio sebe i krenuo oružjem na one koji kaljaju uspomenu na Graysona? Tko je bio dovoljno vješt i zaslijepljen da potroši ostatak života pokušavajući dovršiti
Graysonovu knjigu?
Imao je najvještije ruke, rekao je Moon. Imao je najbolje oko. Rigby. Eto što se dogodi kad od ljudi radiš bogove, pomislio sam.
I sad je bio ovdje. Osjetio sam kako mi ruka lagano podrhtava, nimalo svojstveno meni. Pripišite to mraku: još ga nisam mogao vidjeti i naprezao sam se protiv noći, trudeći se da ne počinim onu veliku fatalnu pogrešku. Bili smo nekoliko metara jedan od drugog, mikroorganizmi, smrtni neprijatelji koji bi se poubijali kad bi slučajno naletjeli jedan na drugog dok plutamo kroz jušast eter koji čini naš svijet.
Ništa se nije čulo. Drečava truba prestala je postojati. Zna se to dogoditi kada stalno trubi, bez obzira koliko glasna bila.
Polagao sam svoj život na jedan pucanj u tami. Budi Bog s tobom, pomislio sam i otvorio vatru.
Pola sekunde prije nego što je pištolj opalio prožela me kobna sumnja. Prekasno, poželio sam opozvati pucanj. Umjesto toga sam ispucao još jedan, pretrpio njegovu uzvratnu vatru i padina je buknula u užasnoj bici u mraku. Svalio sam se dolje – nisam se sjećao pada, nisam znao jesam li pogođen ili sam se poskliznuo na mokrom obronku. Nešto tvrdo me udarilo po glavi. Prevrnuo sam se na leđa i tada shvatio da mog pištolja nema, a on još stoji. Sada se pojavilo svjetlo i poskakivalo iznad mene. Vidio sam mu cipele, čuo sam škljocaj pištolja kad je udarna igla pala na prazan okvir za metke, vidio sam kako čvrsto u drugoj ruci drži kladu kojom me udario. Ispustio je pištolj i potegnuo nož. Pokušao sam se uspraviti na noge, ali nisam sasvim uspio. Podignuo sam se na jedno koljeno i pao poput ošamućena boksača kojeg su nokautirali. Nadvio se nad mene, a onda je nešto došlo iz mraka i udarilo ga.
Trish.
Nije tu bilo neke borbe. Svjetlo je palo u travu, a oni su se borili iznad njega. Snažno joj je zario nož u trbuh. Uhvatila se rukama, okrenula na drugu stranu i, nevjerojatno, opet se okrenula i napala ga. Ubo ju je u bok i ovaj put je pala.
Kupila mi je mnogo vremena, petnaest sekundi.
Pridigao sam se na jedno koljeno s pištoljem u ruci i raznio mu srce.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Knjižarev trag

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 4 od 5 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu