Umorstvo s potpisom

Strana 1 od 4 1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 8:02 am

Cliff Janeway istražuje

Cliff Janeway, bivši detektiv zadužen za ubojstva u denverskoj policiji, svoj je hobi prikupljanja prvih izdanja velikih američkih romana odavno pretvorio u stalan posao. No, svoje bivše zanimanje nikada nije do kraja napustio i kao trgovac rijetkim i vrijednim knjigama i povremeni istražitelj, Janeway je jedinstvena figura u suvremenom kriminalističkom romanu. U Umorstvu s potpisom našeg junaka njegova ljubavnica i partnerica, odvjetnica Erin DAngelo šalje u jedan planinski grad kako bi istražio smrt misterioznog Roberta Marshalla, čovjeka s impresivnom zbirkom potpisanih prvih izdanja knjiga. No, stvari se kompliciraju kada se otkrije kako je žrtva bila Erinina prva prava ljubav, te kako je njegova žena, Laura (pronađena na sceni zločina pokrivena krvlju!) Erinina bivša najbolja prijateljica...
Nakon Knjižareve smrti, Knjižarevog traga, Knjižarevog obećanja, Umorstvo s potpisom četvrta je knjiga u seriji o Cliffu Janewayu nagrađivanog Johna Dunninga, američkog spisatelja neobično talentiranog i jedinstvenog kao i rijetke knjige koje tako iskreno voli i prodaje probranim kupcima u svojoj knjižari i antikvarijatu Old Algonquin u Denveru.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 8:47 am

Za Susanne Kirk iz Scribnera

bez koje ne bi bilo Janewaya



ZAHVALE

Još jedanput hvala i kapa dolje Wicku Downingu za stalno junačko objašnjavanje pravnih i korisnih pojmova. Ako sam negdje i pogriješio, to nema s veze njim – samo s mojom tvrdoglavom upornošću da budem u krivu.
Zahvaljujem i Sari Knight, najboljoj pomoćnoj urednici na svijetu, zbog njenog bodrenja, britkog uma i zastrašujuće pameti. Stavio bih život u njene ruke.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 8:48 am






KNJIGA PRVA

Odlazak stare ljubavi



1

Nakon dvije godine dobro sam upoznao Erin. Upoznao sam njena raspoloženja: znao sam što voli, a što ne, što će je izluditi do suza ili izazvati vragolasti osmijeh. Znao sam što će kod nje izazvati buru smijeha, što će je potaknuti da postane zamišljena, duhovita, razdragana ili puna ljubavi. Treba vremena da se nekoga upozna, ali nakon dvije godine sa sigurnošću mogu reći kako dobro poznajem tu ženu.
I prije nego što je izustila prvu riječ, znao sam da joj je nešto pokvarilo dan. Ušla je u knjižaru odjevena na svoj ležerni jesenski način, u traper-hlače i flanelsku košulju preko njih.
„Što nije u redu?”
„Muči me jedna grozna nedoumica.”
Znao sam da će mi reći nakon što razmisli o tome. Ja ću iznijeti svoje skromno mišljenje koje će ona upotpuniti razlozima za i protiv na što ću ja ubaciti koje pitanjce i brdo primjedbi. Dobar sam s primjedbama. A nakon dvije godine dobro znam i prepoznati trenutak kad je najbolje pustiti je neko vrijeme na miru.
Zgrabila je krpu za brisanje prašine i nestala u stražnjoj sobi. Još jedan loš znak: kada stvari loše stoje, Erin briše prašinu. I tako sam je pustio da se na miru bori sa svojom nedoumicom i prašinom. Otkako je vlasnica dijela moje knjižare, ima potpuno pravo brisati prašinu gdje i kada želi. Cijeli dan, ako baš hoće.
Ušla su dva kupca, a kada su izišli, moj je dan bio ljepši za dva puta po 1500 dolara, koliko je jedan od njih ostavio za knjigu Edwarda Abbeyja i Križarske pohode u Europi, koje je Eisenhower potpisao dok se 1955. godine u Denveru oporavljao od srčanog udara. Odjednom sam bio dobro potkožen: dan koji je skromno počeo (14 dolara do tada) ubacio mi je u džep tri soma. Nazvao sam Brokera i rezervirao stol za dvoje u sedam sati.
U pet sam zaključao knjižaru i krenuo straga da vidim što je s Erin. Sjedila je na stolcu s krpom u ruci buljeći u zid. Privukao sam drugi stolac i prebacio joj ruku preko ramena. „Ovo postaje ozbiljna nedoumica, mala.”
„Uf, joj. Koliko je sati?”
„Pet i deset. Mislio sam da si do sada obrisala svu prašinu ovog svijeta.”
„Kako je prošao dan?”
Rekao sam joj i ozarila se. Rekao sam i za Brokera, što joj je još malo popravilo raspoloženje.
Otišli smo sprijeda, pa sam mahnuo noćnoj dami iz susjedstva koja se vukla uz Istočni Colfax u svom prvom radnom obilasku te večeri. „Stvarno”, rekla je Erin, „moramo se maknuti odavde. Kako misliš išta postići dok su one tu?”
„Ona samo radi svoj posao, nudi što ima. Cura se mora nečim baviti.”
„Hej, ja sam cura”, izazivala me. „Ja se time ne moram baviti.”
„Možda ona nije imala iste predispozicije.”
Tužna istina bila je da mi se sviđa na Istočnom Colfaxu. Otkad je Ulica Larimer postala pristojna i puna turista u ranim sedamdesetima, ovo je jedna od najzabavnijih ulica u Americi. Gradski dužnosnici uzeli su milijune iz federalnih fondova za obnovu obećavši da će poduzeti oštre mjere protiv poroka, ali netko s policijskim njuhom odmah bi znao što će se dogoditi. Kurve i šljam iz jednog dijela grada samo su prešli ovamo i ništa se nije promijenilo: gradski dužnosnici rekli su: Milina, vidi što smo napravili, ljudi se sada šeću Larimerom i ne padaju preko pijanaca i kurvi, ali oni nisu nestali. Mogu sjediti na svojem stolcu i gledati cijelu paradu kako mi prolazi ispred izloga po cijeli dan: ljudi svih vrsta hodali su, vozili se, skejtali ili čak trčali kao da ih vrazi gone. U nekoliko godina otkako sam otvorio knjižaru na tom uglu, vidio sam pljačkaše kako bježe autom, oružani sukob, pet-šest uličnih šakanja i ovu osamljenu noćnu damu koja je imala zarazan osmijeh i najtužnije oči na svijetu.
„Ti si šef”, rekla je Erin. „Tako smo se dogovorili i toga se držim. Ali kada bi moj glas išta značio, sutra bismo se selili odavde.”
„Naravno da je tvoj glas od značaja, ali ne premješta se knjižara tek tako. Najprije se točno mora znati gdje se ide. Ne samo negdje u Cherry Creek ili tamo u zapadni Denver, gdje se nađe neka rupa, nego neko određeno, prometno i atraktivno mjesto. Sto metara ovamo ili onamo može odlučivati o svemu.”
Pogledala je oko sebe. „Znači ova lokacija je atraktivna? I prometna?”
„Ne, ali ovdje sam u stalnom posjedu. Ovdje sam dovoljno dugo, ljudi tisućama kilometara daleko znaju gdje sam. A nije da se hvalim, ali uzeo sam tri soma dolara danas.”
„Jesi. I pred takvim dokazom povlačim se potpuno poražena.”
Nastavio sam, ne obazirući se na to priznanje. „Tu je i pitanje pomoćnika. Ako odem u Cherry Creek, moram nekoga zaposliti. Mogao bih učetverostručiti troškove prije nego što uopće počnem ostvarivati dobit, pa mi je bolje ne zalijetati se. Ovdje vodim posao s jednom pomoćnicom, koja mi je na raspolaganju kad god mi treba. Što više knjižar može poželjeti? Ali sve to ti znaš, koliko smo samo puta o tome razgovarali.”
„Priznaj, nikada se nećeš preseliti.” Erin se uspravila na stolcu i pogledala me preko pulta. „Nećeš se ljutiti ako preskočimo Brokera večeras? Ne da mi se oblačiti.”
„Tvoja riječ meni je zapovijed.”
Nazvao sam i otkazao.
„Dakle, gdje bi voljela večerati?”
„Možemo kod susjeda.”
Stresao sam se. Susjedni lokal bio je meksički restoran, već treća zalogajnica na istom mjestu otkako sam taj ugao pretvorio u istočno-denversku verziju superknjižare rijetkih knjiga. Zapravo, barem šest restorana tu se otvorilo i zatvorilo u posljednjih deset godina, što sam znao jer sam bio mladi pozornik dok je u ovoj ulici cvala prostitucija. Kako je odjel za borbu protiv poroka postupno pojačavao nadzor, toples barovi i svodnici premještali su se na istok, a u susjedstvu su se počeli otvarati restorani. Različiti kuhari pokušali su s marokanskom, indijskom, kineskom i američkom kuhinjom, ali loš glas koji je ulica stekla zbog prostitutki i povremenog nasilja bio je prejak. Ima dobrostojećih ljudi koji ovamo jednostavno neće, ma kako knjige bile dobre.
Smjestili smo se za stol u manjoj prostoriji sa strane i s umrljanog jelovnika izabrao sam dvije Ptice trkačice, iza čega se krio posebno spravljeni burito1, koji se činio kao dobar izbor umjesto uobičajene očajno loše pljeskavice Istočnog Colfaxa. „Od čega je to što ćemo jesti?” pitala je Erin.
„Bit će ti ukusnije ako ne znaš.”
Konobarica je donijela meksička piva i otišla. Erin je posegnula preko stola i stisnula mi ruku. „Hej, ti”, rekla je.
„Opa, je li to iskaz nježnosti?”
„Da, baš to.”
Još je nisam pitao što je muči. Prijateljski sam odgovorio na njen stisak, a ona je rekla: „Stari moj, ide li nekako? Knjige ti nisu dosadile?”
To bi mi pitanje znala postaviti s vremena na vrijeme. „Neki su dani dobri, neki ne”, rekao sam. „Danas je na obje fronte ispalo dobro. Prodao sam dvije, kupio jednu – dobar je to omjer.”
„Što si kupio?” upitala je, vraćajući razgovor u strogo poslovne vode.
„Najočuvaniji primjerak Fantomske dame koji ćeš ikad vidjeti – Cornell Woolrich kao William Irish2. Vrijedna stvar, rijetko u tako dobrom stanju. Mogu tražiti dva soma za nju. Papir iz tih ratnih vremena nije baš trajan, pa nikad nisu baš očuvane.”
„Tebi to sve bolje ide, zar ne?”
„Ne treba previše pameti da se shvati kako je ta ljepotica vrijedna stvar.”
„Ali i nakon toliko vremena još ti nedostaje policijski posao.”
„Ma naravno. Sve ima svoje draži. Dok sam bio murjak, te su mi draži bile sve, valjda jer mi je tako dobro išlo. Nekako se narajcaš kad odjednom shvatiš što se točno dogodilo. A onda sve to i dokažeš. Mogu se sjetiti pet-šest slučajeva koji nikad ne bi bili riješeni da nije bilo mene i moje naopake logike. A možda je bilo i još desetak sličnih njima.”
„Prije bih rekla da je u pitanju nekoliko tisuća.”
„To bi možda bilo za koju stotinu previše. Desetak bih se sjetio bez imalo truda.” Popio sam gutljaj piva. „A zašto pitaš, draga moja? Vodi li ovo nekamo? Stalno govorimo samo o meni.”
„Znam, ali sama sam to tražila. Molim te nastavi, očaravaš me.”
„Bio sam stvarno dobar u svom poslu”, rekao sam bez lažne skromnosti. „Ne želiš odustati od nečega za što si zaista nadaren. Kada sam prestao, vraški mi je nedostajalo. Sve to znaš, nema potrebe lagati, stvarno mi nedostaje i ostat će tako.”
Sjetio sam se svoje policijske karijere i cijela mi se priča u trenu odvrtjela pred očima, od onog naivnog žutokljunca početnika do samog kraja, kada sam se sukobio s nasilnikom, izudarao ga kao vreću za boks i zbog toga ostao bez posla. „Ali imao sam sreće, zar ne? Pojavio se posao s knjigama i to je bilo upravo ono što mi je trebalo: nešto sasvim drukčije, s mnogo prostora za napredovanje, zanimljivo, među dobrim ljudima. Mislio sam da ću se time zauvijek baviti.”
„Stvarno bi i mogao. Ali ništa nije savršeno.”
Pokušao sam složiti svoju najtužniju facu nakon dana u kojem sam pokupio tri tisuće dolara. „Nažalost, nije.”
„Kad bi sad morao prekinuti, kako bi to primio?”
„Uništilo bi me. Misliš da bih mogao dva puta u životu naći posao koji volim i izgubiti oba? Mogao bih se isto tako i baciti pod vlak. Što bih još mogao raditi? Postati privatni istražitelj? Nije to jednako dobro kao pravi posao.”
„Odakle bi ti to znao? Nikada se time nisi bavio, niti od toga zarađivao.”
„Kao privatno njuškalo nemaš nikakve ovlasti. Policija ne stoji iza tebe, što uopće nije zabavno. Samo si umišljaš da si netko.”
Trenutak poslije pogledao sam je i rekao: „Uostalom, što ti ovdje radiš radnim danom? Kako to da nisi u svojoj odvjetničkoj odjeći? Kako napreduje tvoj slučaj? I nakon svega što je rečeno, mogu li napokon pitati kakav te to problem muči?”
„Sudac je odgodio poslijepodnevnu raspravu da bi nešto istražio. Mislim da ćemo dobiti slučaj, ali nikada ne možeš biti siguran. Za sada mi se samo tako čini. Tako mi se oslobodio ostatak dana. I, da vidimo što je još neodgovoreno? Kakav me problem muči? Trebam tvoju pomoć.”
„Tvoja riječ meni je zapovijed.”
„Nešto je iskrsnulo. Voljela bih da mi nešto obaviš u Paradiseu.”
„Misliš na grad u zapadnom Coloradu ili samo na neko uzvišeno stanje uma?”
„Grad. Možda i to drugo, ako budeš pristojan.”
„Težak zadatak. Ali kad smo kod grada, zašto ja?”
„Još uvijek si najbolji istražitelj kojeg poznajem. Vjerujem tvojem instinktu. Možda ti samo pokazujem da, ako si se zaželio raditi na nekom slučaju, možeš dobiti više posla nego što ga stigneš obaviti.”
„Veliko ako. Slušaj, kao trgovac takozvanim vrijednim knjigama nemam vremena za bilo što drugo. Zašto me pokušavaš izvući od posla s knjigama?”
„Ne pokušavam! Zašto bih to radila? Možeš ti i jedno i drugo, kako si već zorno pokazao.”
Stiglo nam je jelo. Konobarica je pitala treba li nam još nešto i nestala. Erin je uzela mali zalogaj, pa podigla glavu i nasmiješila se gotovo kao nevinašce.
„Recimo da bih htjela da odeš u Paradise i pogledaš neke knjige. To ti ne bi trebalo teško pasti. Pogledaš neke knjige i procijeniš vrijede li išta. Jer ako ne vrijede, optužena može ostati bez kuće plaćajući troškove suđenja.”
„Bilo bi prokleto čudno kada bi neka zbirka knjiga vrijedila onoliko koliko vi odvjetnici pretjerano zaračunavate. Ima li neki razlog zbog kojeg bi se moglo pomisliti da je riječ o nečemu posebnom? Što ti je rekla kada te nazvala?”
„Nije zvala ona, već njen odvjetnik. Sad se sjetio nazvati, a njeno prvo saslušanje je već sutra.”
Nije mi morala objašnjavati. Najdragocjenije vrijeme u bilo kakvoj istrazi je ono neposredno nakon što je zločin počinjen. „Njen je odvjetnik spomenuo kako bi mogla prodati muževu zbirku knjiga”, rekla je. „Ali strah ju je da ona ne vrijedi previše.”
„Vjeruj joj, i ne vrijedi. Odavde ih mogu nanjušiti, ne moram ih ni pogledati, ne mogu se ni sjetiti koliko sam puta izlazio tim poslom. Nikad se ne isplati.”
„Sigurna sam da si u pravu. Ali učini to zbog mene.”
Bio sam sumnjičav. „Znači li to da smijem i uzeti te knjige u ruku?”
„Ponesi svoje gumene rukavice, pa možeš. Imaš još neki par iz svojih policijskih dana?”
„Ne, ali jeftine su i lako ih je naći.”
„Nešto poput žena s kojima si izlazio prije mene.”
„Sada mi je dosta, odlazim.”
Dodirnula mi je ruku i nježno je stisnula. „Jadni Cliff.”
Opet je zagrizla u svoj burito. „Ovo uopće nije loše, ha?”
Zatresao sam glavom i ispio malo piva. „Erin, moraš više izlaziti, radiš previše i zanemarena osjetila ti odumiru. Dobrovoljno se javljam za izbor restorana. Obećavam da ću pronaći mjesto od kojeg ćeš zadrhtati iznutra.”
„Kada se vratiš iz Paradisea.”
Razoružan, kao i uvijek u njezinom društvu, nastavio sam jesti, ali naposljetku sam morao postaviti pitanje koje se nametalo: „Namjeravaš li mi jednom reći o čemu se radi?”
Nije htjela, do sada je to postalo bolno očito. „Ne moraš se žuriti”, rekao sam umirujući je. „Tanjur mi je prazan, mogu ovdje sjediti danima.”
„Optužena se zove...” Zastala je kao da ima knedlu u grlu, kao da će joj samo spominjanje imena izazvati bol. „Laura Marshall. Zove se Laura. Optužena je da je ubila muža. Želi da je ja branim, ali imam dva uzastopna slučaja. Čak i ako je uzmem, što je daleko od izvjesnog, ne mogu tamo otići do sljedećeg mjeseca. Ukratko, to je to.”
„Mislio sam da si rekla kako ona ima odvjetnika.”
„On je njen trenutni odvjetnik. Zvuči prilično sposobno, ali nikada nije imao takav slučaj.”
Pogledala me kao da govori: I to je sve, Janeway, cijela priča.
„Pa”, oprezno sam rekao, „možemo li zaviriti u tu tajnu barem još malo?”
Čekao sam, a onda je pogledao onim svojim glupim pogledom. „Što želiš da napravim, Erin? Nije stvar samo u procjeni. Siguran sam da tu ima još nečeg.”
„Možda možeš porazgovarati s njom kad budeš tamo. Baciti pogled na njen slučaj.”
„Mogao bih. Ali siguran sam kako ne želiš da joj dijelim savjete. Kad sam je posljednji put tražio, moja diploma pravnog fakulteta bila je prokleto blizu nepostojanju.”
„Otiđi tamo, porazgovaraj s njom, izvijesti me. Ne treba ti diploma za to. Samo malo dobre volje.”
„To mogu nabaviti. Što upravo i činim. Zato mi reci još nešto.”
„Bilo bi mi draže da to sam postupno otkriješ.”
Nakon te izjave uslijedila je duga znakovita tišina.
„Ona će ti objasniti pojedinosti”, rekla je Erin. „I da ne zaboravim, plaćam sjajne dnevnice.”
„Znači, sada me i podmićuješ. Zar smo dotle došli?” Zavrtio sam glavom. „Ovdje se nešto događa. Nije to samo neki bezvezni slučaj na koji si slučajno nabasala. Ima tu još nečeg.”
Ledeno me gledala preko stola.
„Ima li?” upitao sam.
„Na faksu mi je bila najbolja prijateljica. Zapravo, znamo se od djetinjstva.”
„Dakle...?”
„Nismo se vidjele godinama...”
„Zbog...?”
„To nije bitno.”
„Ne, kolegice, to je izvrdavanje loših odvjetnika. Kaljuža u potpalublju, iscurilo ulje, zapekli ventili. Da ne zaboravim muljanje i baljezganje.”
Samo me gledala.
„Znaš ono, kad zaviriš na samo dno broda, ono ispod dasaka poda i razine mora, a dolje sve nešto mutno i ljepljivo? A i burito ne valja.”
Nasmijala se. „Jesi li gotov s tim?”
„Dovraga ne, nisam. Daj mi ipak malo pomozi. Pokušaj uložiti makar najmlitaviji napor u davanje nekog izravnog odgovora.”
„Marshall je bio moja prva velika ljubav. Je li to dovoljno izravno za tvoj ukus?”
„Oh”, rekao sam, malo poljuljan. Moja je bol bila neznatno ublažena riječju prva.
„Ne može se on mjeriti s tobom”, rekla je. „Nikad nije mogao, niti će ikad moći, iako to onda nikako nisam mogla znati. Sjećaš li se kada smo se upoznali prije dvije godine? Rekla sam ti kako sam davno poznavala tipa koji je skupljao knjige. Čini se da su me oduvijek privlačili ljudi od knjige. Nisam mogla ni sanjati da ću završiti s Tarzanom među knjižarima, koji se prebacuje od jedne knjižare do druge na lijanama pričvršćenima na telefonske stupove između njih.”
„To je bilo zapisano u zvijezdama.”
„Ne žalim se. Ali onda je bilo tako, a sada je ovako. Bio je moja prva prava ljubav, a ona je bila moja najbolja prijateljica. I više od toga. Bila mi je bliža od sestre, disale smo kao jedna. Život bih povjerila u ruke njih oboje. A oni su ljubakali iza mojih leđa.”
Rekao sam: “Oh” još jedanput i uzeo je za ruku. „Isuse, zašto bi itko tebi takvo nešto napravio?”
Slegnula je ramenima. „Davno je to bilo.”
„A ljudi svašta rade”, nastavio sam.
„Ali ne takve stvari.”
„Kako si sve shvatila? On se pokajao i priznao ti?”
„Ona. Pekla ju je savjest i morala je izvesti stvari među nama na čistac.”
Opet sam nagađao: „A kada si primijetila da si joj u dubini duše oprostila?”
„Donosiš neutemeljene pretpostavke, Janeway.” Pogledala me preko stola i nakon tog turbo ozbiljnog trenutka začuo se onaj hladni glas koji sam tako dobro poznavao. „Nikada joj neću oprostiti.”
„Onda zašto...”
„Nije bitno zašto. Slušaj, hoćeš li mi to učiniti ili ne?”
Nisam morao razmišljati o odgovoru. On bi bio isti bez obzira na bilo što. Ako je njoj to važno, ništa mi više nije potrebno.
„Naravno”, rekao sam.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 8:48 am






2

Predao sam svoju knjižaru u ruke Millie, moje vjerne pomoćnice, i već u zoru sljedećeg jutra daleko sam odmakao na putu za Fairplay. Slušao sam izvještaje o mjestimičnim snježnim oborinama u planinama dok sam napredovao na zapad, ali me nisu suviše zabrinjavali. Ljudi koje mjestimične oborine mogu zaplašiti boje se baš svega.
Namjeravao sam se zaustaviti u Fairplayu kod Griddlea, pojesti nešto, natočiti gorivo, olakšati se: kratka stanka i odmah natrag na cestu. Paradise se nalazi u malenom, zabačenom okrugu u planinama odmah zapadno od središnjeg masiva. Da je još malo dalje, čovjeku bi trebale mazge i naprtnjača s opremom. Nitko ne zabasa u Paradise: tamo se može stići samo namjerno. Tamo se nalaze dva ili tri raštrkana gradića, a na kraju asfaltiranog puta je Paradise, središte okruga. Dalje na jug vodi makadamski put, vožnja kojim, kako sam čuo, pruža prokleto nezaboravan doživljaj. U džipu, kamionetu ili običnom automobilu, ako imate dovoljno odvažnosti, može se čak stići do autoceste 160, glavne državne ceste kroz južni Kolorado. Ali do tamo treba prijeći neke od najkrševitijih planina, a ceste su ionako zatvorene zimi. Put za Paradise tako je zapravo slijepa ulica, uvijek treba voziti gotovo dvjesto kilometara do njega i isto toliko natrag.
Od Denvera je bio udaljen šest sati vožnje, što mi je pružilo sasvim dovoljno vremena da porazmislim o životu uz Erin i pitanjima koje je postavljala o mojem poslu s knjigama. „Problem je u tebi, srce”, rekla je jednom prilikom. „Uspavao si se u svojem svijetu knjiga. Ali nudim ti pogodbu: dok si ti sretan, bit ću i ja.”
Osjetila je kako me počinje stizati dosada mnogo prije nego što sam to uspio izgovoriti. „Nije stvar u knjigama”, rekao sam joj tada, „nego u onome što novac i pohlepa od njih naprave. Knjige su uvijek iste, neke čudesne, uzbudljive, izvanredne, a ima i dana kada mi se čini kako ću se njima baviti vječno. Ali uskoro će sve one najbolje zgrabiti Whoopi Goldberg i preostala šačica bogataša, koji će plaćati previše jer to mogu. Zbog njih će cijene toliko porasti da će svi ostali odustati.”
Zakimao sam glavom i rekao: „Ne znam želim li igrati tu igru.”
Vidio sam već tada kamo sve to vodi. Trgovina knjigama u to je vrijeme tek činila prve korake u kompjuteriziranom svijetu; ono što je u međuvremenu postalo sastavni dio posla, tada se tek zahuktavalo, i mogao sam korak po korak predvidjeti kako će završiti. Nisam ja nikakav prorok: zapravo, ponekad sam neopisivo glup, ali tog sam dana predvidio polagano odumiranje klasičnih knjižara. Zapazio sam slabije poslovanje na sajmovima knjiga. Neki pametnjakovići su se izrugivali – preživjeli su oni i gore oluje, govorili su – ali ja sam se plašio skorog dana kada će sve što je potrebno za uspon u svijetu knjiga biti novac. Erin je donijela novac u moj posao, ali je moj entuzijazam i dalje splašnjavao. Jedne sam joj noći govorio o tome i odmah je shvatila. Rekao sam: „Kada najbolje stvari iz jednog posla oduzmeš od ljudi koji se njime bave i daš ih bogatašima, ne trebaš se čuditi kada se sve počne urušavati iznutra.” Nekada, prije samo nekoliko godina, sve se činilo uzbudljivo. Sama pomisao na knjige vrijedne pedeset tisuća dolara, na odlaske avionom na sajmove po zemlji i izvan nje bila je vraški primamljiva. Trgovina je nudila neograničene mogućnosti za rast, barem sam ja tako mislio, ali jedne noći u snu shvatio sam kako bi sve moglo završiti. „Ne znam želim li igrati tu igru”, opet sam rekao.
Sljedećeg dana upustio sam se u nekoliko smjelih predviđanja.
Za nekoliko godina gotovo sve romantično nestat će zauvijek iz trgovine knjigama. Nadolazeći internet, kako će ga poslije nazvati, donijet će temeljite promjene. Znanje će biti nevjerojatno lako dostupno, i to svima: čak i onima koji nemaju pojma što bi s njim neće biti teško da postanu stručnjaci. Knjiga će postati samo druga riječ za novac, i to će privući muljatore i ljude željne brze zarade.
Nijedan knjižar u tom vrlom novom svijetu knjiga neće imati ništa potpuno svoje. Neka nevjerojatno skupa knjiga imat će pet-šest udruženih vlasnika, a kada se proda, novac će se dijeliti na isto toliko dijelova. „Tako mogu prodavati i automobile”, rekao sam.
Čudno, ali meni se i dalje sviđalo cjenkanje i preprodavanje manje vrijednih knjiga. Ali promijenit će se i to kada se knjižare zatvore, a ljudi postanu mnogo oprezniji pri prodaji. Prilika da se kupi neka veća zbirka knjiga bit će sve manje dok i to ne postane nemoguće. Prelazak na višu razinu značit će i veće glavobolje. Kompjuteri će nam govoriti gdje se nalaze sve vrijedne knjige, a sva draž potrage za njima brzo će oslabjeti i nestati.
Tada je Erin prvi put nabacila svoju zamisao o privatnom istražitelju. „Znaš što bi trebao napraviti?” rekla je. „Trebao bi naći pokvarenjake iz svijeta knjiga i strpati ih u zatvor.”
Ta me pomisao nasmijala. Detektivska agencija koja se isključivo bavi knjiškim prijevarama? Nema šanse da to netko shvati ozbiljno. Ali onda se umiješala sudbina. Boston Globe, dnevne novine, izvijestile su o mojoj prvoj velikoj kupovini, primjerku najslavnije knjige Richarda Francisa Burtona3 s tajanstvenom posvetom, tu je priču preuzela agencija AP, i objavljena je svugdje. Sreća, čista sreća. Ali ona me dovela do dvojice knjiških lupeža iz Teksasa, a sljedeći me slučaj odveo do Floride. Stručni tisak me počeo primjećivati i odjednom sam postao poznat u svijetu rijetkih knjiga. Nisam morao dijeliti vizitke niti se oglašavati. Danas, više nego ikad prije, knjige su novac. Kada se pojave neizbježne razlike u mišljenjima, ljudi zovu mene, a ja ih sve pažljivije slušam. Jednom me nazvao neki bezveznjak tko zna otkuda i zapitao: „Jesi li ti onaj drot od knjiga?” a ja sam odgovorio potvrdno i odolio želji da mu se nasmijem u lice. Da, ja sam drot od knjiga. Koliko je meni poznato, nikoga drugoga tako ne zovu.
Početna zamisao posla s Erin bila je da sve dijelimo popola. Približno mjesec i pol nakon priče s Burtonom nazvala me i završili smo strastveno vodeći ljubav na ležaju u stražnjoj sobi knjižare. Smijali smo se i podijelili prvu postkoitalnu pizzu na pultu. Činilo se kako su se karte namjestile za sjajan novi početak, ali već je te prve noći Erin osjetila kako u meni raste nezadovoljstvo. „Moraš više izlaziti”, rekla je. „Čini mi se kako ti posao s knjigama ne godi kao nekad.” Nagnuo sam se prema njoj, poljubio joj ruku i rekao: „Hej, dobro mi je, a i posao sjajno ide.” Ali to nije bilo od nekog značaja, jer mi nije povjerovala. „S obzirom na okolnosti”, rekla je zamišljeno nekoliko dana poslije, „čini mi se da bi bilo najbolje da naš aktivni ortakluk privremeno zamrznemo.” I dalje je htjela udio u poslu: dala mi je trideset tisuća ne bih li je ozbiljno shvatio i rekla kako tamo odakle su stigli ima još. Za sada će biti ortak iz sjene i vratit će se svojem odvjetničkom poslu, tek da nešto radi.
Zaposlila se u novoj odvjetničkoj tvrtki u Sedamnaestoj ulici i rekla kako je to posao iz snova, ako već mora imati neki. „Uletio mi je posve nenadano i ponudio sve što sam oduvijek mislila da želim. Najljepše u svemu je da su oni mene tako žarko htjeli.” A zašto ne bi bili tobom oduševljeni, pitao sam: bila je sjajna studentica i neumorna radnica kod Waterforda i Brownella; radila je kao dio tima na dva velika slučaja o pravima na vodu, a sama je dobila tri slučaja umorstava. Izgradila je sjajnu reputaciju i nikad nitko nije posumnjao u njenu sposobnost da se vrati na sud spremna kao i uvijek kad god poželi, pa zašto se ne bi veselili kada su dobili priliku zaposliti je?
Tog smo tjedna izišli na ručak. Izvela me u jedan otmjeni restoran u koji su zalazili odvjetnici, nedaleko njenog ureda u centru grada. Ugurao sam se u sako i vezao kravatu, pa smo se prošetali do tamo, čavrljajući usput. Konobar je se dobro sjećao iz vremena kada je radila kod Waterforda. „Gospođice D’Angelo, kako vas je lijepo opet vidjeti... naravno, vaš vas stol čeka”, rekao je, pa su nas odveli kroz prilično popunjen restoran do stola koji je po svemu sudeći bio najbolji stol u sali. Nalazio se malo po strani, u svom posebnom zamračenom svijetu, okružen biljkama s jednom fotografijom noćne vizure Ansela Adamsa na zidu pokraj nas. „Dakle, reci mi”, upitala je, „jesam li pogriješila što sam prihvatila ovaj posao?”
„Ne znam, Erin. Što se tebi čini?”
„Opet sam najamna radna snaga. Ali pokušaj u ovo povjerovati: I dalje sam samo tvoja i dotrčat ću na prvi poziv. Samo reci čarobnu riječ, i dat ću otkaz istoga trena da bih bila uz tebe u svemu što bi se moglo zbivati u tvom svijetu knjiga.”
„Bože, kakvu si mi moć dao nad ovom ženom.”
„Aha. Možeš se upisati u udrugu antikvarnih knjižara i putovati na bilo koji sajam, bilo gdje. A ja ću te pratiti kao pomoćnica i robinja željna seksa.”
„Sviđa mi se to. Posebno drugi dio.”
„Sad bih ti rekla nešto sarkastično da mi još nije u sjećanju tko je koga silovao one noći.”
„Mislim da je silovanje bilo obostrano, kako već vi pravnici volite reći. Istovremeno smo skočili jedno na drugo.”
„Ja sam već bila polugola dok si ti tek otključavao vrata.”
„Stvarno? Nisam to primijetio. Koju si polovicu odjeće ostavila ispred ulaza?”
„Gaćice u slivniku, grudnjak preko hidranta. Čarape, cipele i ostale sitnice sam razbacala po pločniku.”
„Zato nisam ništa primijetio. Uklopila si se u okolicu.”
„A sada smo ovdje.”
Spontano me poljubila u ruku. „Ništa nije vječno”, rekla je. „Ne znam gdje ću biti za dvije godine, ili pet, ali nekako mi se ne čini da ću i dalje biti odvjetnica. Za sada mi je to najjača strana, ono u čemu sam dobra. I dobro zarađujem.”
„Onda je sve u redu.”
„Za sada.”
Počelo je sniježiti nešto prije nego što sam stigao do Fairplaya. Griddle je bila tipična seoska gostionica, zadimljena i puna domaćeg svijeta koji je razgovarao o zimi, politici i sezoni lova. Pijuckao sam kavu i čitao Glasnik Stjenjaka kupljen još u Denveru. Vani sam, kroz musavi izlog, vidio kako se snijeg počinje hvatati, a jedan je zapuh plesao po cesti poput magličaste prikaze duha prije nego što se rasplinuo ni u što. Gledao sam mršava stara lica nagnuta nad omlete sa šunkom i razmišljao o tome kako li je živjeti tu. Mislio sam na Erin i onu mladu ženu, za mene tek ime bez lica, koja čeka na moj dolazak u Paradiseu.
Ostavio nam nepročitane novine i nastavio na jug. Snijeg je bio sve gušći, ali prošao sam pokraj Poncha Springsa i preko sedla Monarch na drugu stranu planinskog masiva. Činilo se da je ono najgore iza mene. Onda je snijeg stao i ja sam se zatekao usred jednog od onih spektakularnih sunčanih jutara zbog kojih volim živjeti u Koloradu, a oko mene nije bilo ničega osim plavog neba i sunčevog sjaja. Dobar znak, pomislio sam naivno. Kada se bavite ovakvim stvarima, kada se radi o umorstvu, nema dobrih znakova.
Autocesta 50 dovela me ravno do Gunnisona. Bilo je tek deset i trideset, a Paradise se nalazio nešto dalje u smjeru juga. Izišao sam iz auta i prošetao ulicama dok nisam našao otvorenu trgovinu. Ako se Marshallov slučaj pojavio u denverskim novinama, ja ga nisam vidio, ali računao sam kako bi u lokalnom tjedniku sigurno morao naći mjesta. Zaustavio sam se kod novinskog štanda i potražio izdanje staro tri tjedna. Na prvoj stranici, odmah ispod preklopa na sredini, bile su dvije slike Laure Marshall, pa je ime dobilo lice. Naslov je glasio ŽENA OPTUŽENA ZA UBOJSTVO MUŽA. Na prvoj slici izgledala je poput svakog optuženika: tmurna, osamljena, kriva kao grijeh. Imala je lisice na rukama, a po gadnom pljusku neki ogrubjeli policajac vodio ju je prema tamošnjem zatvoru. Kosa joj je padala preko lica, samo su joj oči dolazile do izražaja. Policajac je bio pomoćnik šerifa po imenu Lennie Walsh. Zapisao sam to u bilježnicu, a zapazio sam i sićušni potpis fotografa uz rub slike. Fotografirao Hugh Gilstrap.
Druga fotografija prikazivala je glavu i za nju je svjesno pozirala i to u nekim drugim, boljim vremenima. Opet su me privukle njene oči. Samo gomila točkica na novinskom papiru, ali kad sam se bolje zagledao, pojavila se osoba. Blago se smiješeći, doimala se prijazno i nevino. Zapravo, malo je sličila Erin. Sama Erin je to u jednom trenutku spomenula. Bile su istih godina, zajedno su rasle, mogle su biti i sestre. Sjeo sam u prvi kafić na koji sam naišao i dva puta pročitao članak. Tekst nije pružao mnogo više podataka od samog naslova: nekoliko redaka ispod i sa strane masnih slova obogatili su moje znanje samo zato što nisam znao gotovo ništa.
Evo priče. U ponedjeljak prije tri tjedna Robert Charles Marshall (33) iz Paradisea ubijen je hicima iz pištolja u svojem domu. Njegova žena, Laura (32), nazvala je policiju i prijavila smrt. Zamjenik šerifa je, nakon što je pregledao kuću i razgovarao s udovicom, zaključio kako postoji dovoljno dokaza da optuži gospođu Marshall za ubojstvo. U novinama nije ništa pisalo o dokazima – nije se spominjalo je li gospođa Marshall rekla nešto što bi je optužilo, niti jesu li joj bila pročitana njena prava – ali novine ionako rijetko išta znaju o tim stvarima. Pisalo je kako je troje djece Marshallovih sada na brizi roditeljima žrtve, koji su stigli u Paradise potkraj tjedna. Marshall i žena živjeli su osam godina u tom kraju, a došli su iz Denvera, gdje su se upoznali. Bili su uglavnom povučeni i očito imali vrlo malo prijatelja. Optužena je bila u pritvoru, a prvo saslušanje sazvano je za petak – danas – u 13:30, pred okružnim sucem Haroldom Adamsom.
Pogledao sam na sat na zidu: bilo je 10:43.
Vratio sam se u auto i krenuo na jug. Sat i pol poslije stigao sam u Paradise.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 8:49 am






3

Bio je to pospan gradić, jedna glavna i desetak ulica sa strane. Štura, uočljiva zgrada od cigle mogla se vidjeti s autoceste: bila je prilično duga pa sam zaključio kako se radi o palači pravde u kojoj su vjerojatno bili smješteni i zgrada suda i područni uredi te u produžetku i sam okružni zatvor. Prozori s rešetkama to su potvrđivali, kao i dva policijska automobila parkirana pod njima. Zaustavio sam se između njih i nekoliko minuta ostao u autu, razmišljajući. Dok sam sjedio, zamjenik je izišao iz zgrade i ušao u svoj auto, mrko me pogledavši. Prepoznao sam ga, bio je to onaj koji je uhitio Lauru Marshall. Sjedio je tamo gledajući me, a nešto kasnije izišao je iz auta i došao do mog prozora. Spustio sam staklo samo malo, dovoljno da se čujemo, pa se nagnuo prema meni.
„Mogu li vam kako pomoći?”
„Ne znam, možda. Baš sam mislio ući i pitati gdje mogu naći odvjetnika Laure Marshall.”
„Po kojem poslu?”
„On je iz Denvera tražio pojačanje.”
To mu se nije svidjelo. Napuhani gradski brbljavi šminker, govorio je njegov pogled.
„Vi ste odvjetnik?”
„Radim za nju.”
„Radite što?”
Tada sam otvorio vrata, što ga je prisililo da se odmakne i nasloni na vrata svojeg auta. Izišao sam, pa smo se odmjerili. Bio je mršav i žgoljav, za pola glave niži od mene, i petnaestak kilograma lakši. Zabranio sam sebi svaki ispad ili nepromišljenost, ali drotovi poput njega u meni bude ono najgore.
„Pitao sam što vi imate s tim slučajem?” ponovio je.
Odgovori čovjeku, Janeway, upozoravao me moj unutarnji glas. Budi pristojan. Ali isti je glas pitao: Zašto se ovakvi kreteni jednostavno lijepe na mene?
„Poslala me gospođica Erin D’Angelo, odvjetnica iz Denvera, da ispitam okolnosti smrti gospodina Marshalla”, rekao sam. Pristojno, gotovo srdačno.
„Mislio sam da je to moj posao.”
„Dajte, zamjeniče, hladno je ovdje vani.”
„Što bi to trebalo značiti?”
„Ništa, samo mi se guzica smrzla. Ako me želite gnjaviti, to se može i unutra. Ili to ili ću izvaditi svoj debeli kaput iz prtljažnika, pa ćemo lijepo zapaliti logorsku vatru i naručiti malo kineske hrane.”
„Šaljivac. Sigurno si nastupao negdje s tom točkom. Kako se zoveš?”
„Janeway. Umjetničko ime Pandur Drot.”
„Želiš reći da si policajac?”
„Bio sam.”
To ga se nije dojmilo. Nikada ne djeluje na prave policajce.
„I što si radio, usmjeravao promet u Denveru?”
„Aha. Usmjerio sam nekoliko gadova na električnu stolicu.”
I dalje nije pokazivao da mi vjeruje. „Imaš dozvolu za njuškanje?”
„Neee... nisam znao da će mi trebati.”
Nije mu se svidio moj pjevušeći, neozbiljni ton. Rekao je: „Možda bi ti bilo bolje da se raspitaš”, a ja sam odgovorio: „Naravno da hoću, zamjeniče Walsh.”
Iznenadilo ga je što mu znam ime. Dok sam bio u prednosti, rekao sam: „A bit će mi drago ako mi pokažeš gdje to piše da se mora imati dozvola za postavljanje pitanja u Koloradu.”
Još smo se jedanput odmjerili. Rekao sam: „Slušaj, nisam došao ovamo da bih se svađao. Sve što želim je vidjeti gospođu Marshall i njenog odvjetnika na nekoliko minuta.”
„Pa, ne možeš”, prekinuo me. „Sada imaju sastanak gore na katu, pa ćeš morati pričekati dok ne završi saslušanje.”
„Hvala, gospodine Walsh”, rekao sam i vratio se u auto.
Izvezao sam se s parkinga, a dvije minute kasnije Walsh mi se zalijepio za leđa i uključio rotacijsko svjetlo. Zaustavio sam se uz rub ceste, pa je ponovo došao do mojeg prozora. Otvorio sam ga samo malo, a on se nagnuo naprijed i pogledao me.
„Mogu li pogledati vašu vozačku dozvolu, gospodine?”
To je izgovorio hladno, kao da se nikada nismo sreli. Iščeprkao sam novčanik i izvadio dozvolu iz plastičnog omota. Walsh je uzeo i otišao do svojeg auta. U retrovizoru sam ga mogao vidjeti kako govori u svoj radio. Sve je trajalo dulje nego što je bilo potrebno: zatim je uzeo svoj notes i počeo pisati. Kazna... kurvin sin će me kazniti zbog nečeg, iako nisam znao zbog čega. U meni je kuhalo dok je on ispisivao nešto enciklopedijski opsežno u svoj notes. Mogao sam odspavati dok sam čekao, ali onda je izišao i dovukao se do mene.
„Gospodine, zaustavio sam vas jer niste primijetili znak zaustavljanja na raskrižju kroz koje smo upravo prošli.”
„Zaustavio sam se, zamjeniče.”
„Pa, vama je to možda tako izgledalo, ali nama ovdje stati znači da se treba potpuno zaustaviti i pogledati lijevo i desno prije nego što se nastavi kroz raskrižje. Ovdje žive obiteljski ljudi i preko ove ulice stalno prelaze školska djeca. Ne želim da se ljudi u mom gradu tako zaustavljaju.”
Otrgnuo je listić s kaznom i gurnuo mi ga kroz prozor. „Želim vam ugodan dan, gospodine.”
Znao sam da mi nije pametno raspravljati s ovakvim policajcem. Rekao sam što sam imao na parkingu i ovo je samo posljedica toga. Bio sam na njegovu terenu – ako se počnem svađati, propušteno zaustavljanje može postati neoprezna ili opasna vožnja, a nigdje svjedoka koji bi stao na moju stranu. Imao sam dvije mogućnosti od kojih me nijedna nije oduševljavala: zašutjeti, platiti kaznu i pomiriti se s tri negativna boda ili se pobuniti protiv ponašanja zamjenika Walsha na nekom obližnjem bezveznom prekršajnom sudu gdje sudac lako može biti još gori od policajca. Mnogo važnije postalo je pitanje povezanosti Walsha i Laure Marshall. Tad je prvi put počeo gristi, čim sam spomenuo njeno ime. Obišao me i nastavio niz ulicu, a ja sam još malo ostao sjediti i misliti o svemu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 8:49 am






4

Točno u jedan i petnaest stigao sam na Mjesni sud. Znao sam da s obzirom na zabačenost tog kraja okružni sudac Harold Adamson vjerojatno ne živi u blizini, jer bi njegovo područje moglo pokrivati čak pet-šest administrativnih općina. U nekima od najmanjih Mjesni sudac čak ne mora imati diplomu pravnog fakulteta: to može biti bivši policajac, prometnik, poslovni čovjek ili bilo koji uvaženi član društva. Zato nije bilo čudno što je okružni tužitelj odmah predao slučaj Okružnom sudu, pa ga je tako Adamson dobio od početka. Policiju predstavlja okružni šerif smješten u Paradiseu. Lennie Walsh, njegov zamjenik, možda živi tu ili u nekom od manjih gradova, i on predstavlja zakon na širem području, odlazeći u ophodnje tamo gdje je potrebno ili gdje on pomisli da bi trebalo. To su bila lica prisutna na početku saslušanja.
Prostorija je bila prilično nakrcana ljudima, s obzirom na to da je bio radni dan: zgodna mlada žena optužena za ubojstvo supruga izaziva prilično zanimanje. U tom kraju valjda imaju jedno ubojstvo u svakom stoljeću, a ovo je tako sočno da su gotovo sva mjesta bila rano popunjena. Sjeo sam uz vrata, najbolje što sam uspio naći, okružen beskrajno znatiželjnim ljudima željnima senzacije. U jedan i trideset otvorila su se vrata na desnom kraju i Zamjenik Walsh uveo je Lauru Marshall u sudnicu. Bila je odjevena u jednostavnu narančastu zatvorsku odjeću i gledala je ravno pred sebe dok je ulazila. Nije imala lisice, očito su u nekom trenutku shvatili kako nije baš vjerojatno da će zgrabiti šerifov pištolj i pobjeći pucajući. Pomislio sam kako dobro izgleda s obzirom na okolnosti. Walsh je izgledao kao Walsh – u Janewayevoj knjizi naći ćete ga pod glupan od glave do pete. Za stolom obrane dočekao ih je starac bijele kose skockan u trodijelno odijelo, pa mu je Walsh predao gospođu Marshall. Za stolom nasuprot njima dvoje državnih odvjetnika nešto je važno razgovaralo. Jedna je bila mlada žena koja je izgledom parirala optuženici – iznenadila me pojava poput njene u tako malom okrugu – a drugi je bio muškarac u srednjim četrdesetim godinama. Opak tip, procijenio sam ga na prvi pogled.
Prije nego što sam sve to primijetio otvorila su se vrata iza sudačkog stola i ušao je sudac. Nije bio u prvoj mladosti, ozbiljan starac orlovskoga nosa. Njegov poslužitelj otpjevao je što ga ide, oglasivši da okružni mulac Harold Adamson ima glavnu riječ, pa smo svi sjeli.
„Narod protiv Laure Marshall”, oglasio je sudac. „Sudionici će reći svoja imena za zapisnik. Gospodine McNamara?”
Stari gospodin podigao se sa stola obrane. „Parley S. McNamara u ime optužene Laure Marshall, koja je također tu. Želio bih također navesti kako je moja stranka kontaktirala s još jednom odvjetnicom i...”
„O čemu vi to? Jeste li vi odvjetnik optužene ili niste?”
„Ja sam njen odvjetnik, gospodine, ali...”
„Ali ništa. Ako poslije budete željeli predati slučaj nekome drugome, podnesite zahtjev i ja ću ga razmotriti. Ali za sada, vi ste njen odvjetnik. Je li to jasno?”
„Kao što časni sudac zna, kazneno pravo nije moje područje.”
„Zašto vas je onda optužena uzela za odvjetnika? U ovom okrugu nekoliko se odvjetnika bavi kaznenim pravom.”
„Gospođa Marshall željela je nekoga koga poznaje...”
„Zanemarimo to, još niste odgovorili na moje prvo pitanje. Je li vam jasno da od ovog trenutka, sve dok vas ja ne razriješim, vi službeno zastupate gospođu Marshall?”
„Da, časni suče.”
„Gospođo Marshall, s obzirom na okolnosti, moram vas pitati to isto. Jeste li shvatili upravo izrečeno?”
Podigla je pogled prema sucu i kimnula glavom.
„Izgovorite to za zapisnik, gospođo Marshall. Onaj čovjek tamo je sudski zapisničar: on ne može zapisati vaše kimanje. Morate odgovoriti da bi vas on čuo. Dakle, je li vam jasno da je gospodin McNamara vaš odvjetnik dok ga se ne razriješi i nije me briga zna li kazneno pravo. On je odvjetnik u ovom kraju već toliko godina i znam da se razumije u svoj posao. Neću dopustiti nepotrebna odgađanja, ovaj će se slučaj rješavati brzo. Jesam li bio jasan?”
Kada je izgovoreno njeno ime, optužena je podigla glavu, pa je rekla nešto tako tiho da ju je zapisničar morao zamoliti da ponovi.
„Gospodo Marshall”, rekao je sudac naglašeno strpljivo, „razumijete li što smo ovdje govorili?”
„Da.”
„Dobro. Gospodine McNamara, vaša je prisutnost zabilježena. U ime optužbe?”
Dvoje odvjetnika ustalo je iza drugog stola.
„Leonard Gill, javni tužitelj, časni suče.”
„Ann Bailey, pomoćnica javnog tužitelja, vama na usluzi.”
„Onda počnimo.”
Sudac je nakon toga rekao kako su optuženici objašnjena njena prava i kako je zatražila uvodno saslušanje. Rekao je kako optužba mora dokazati da je počinjeno ubojstvo s predumišljajem, te dokazati kako postoji osnovana sumnja da ga je počinila optužena. Gill je zauzeo svoje mjesto i sudac je rekao: „Spremni za nastavak, gospođice Bailey?”
„Da, časni suče.”
„Onda pozovite svojeg prvog svjedoka.”
Izišla je ispred stola. „Zamjenik Lennie Walsh.”
Walsh je posvjedočio kako je tog ponedjeljka u 3:09 poslije podne hitno poslan u dom Marshallovih gdje je prijavljena pucnjava.
„Kada ste stigli u kuću, što ste zatekli?”
„Prednja su vrata bila otvorena.”
„Mislite širom otvorena?”
„Da, gospođo. A padala je i kiša, i što je bilo...”
„Samo nam recite što ste vidjeli, molim vas.”
„Došao sam do vrata i zakucao.”
„Niste prešli prag?”
„Ne, ne tada. Glasno sam kucao i pitao ima li koga unutra.”
„Jeste li se tada predstavili?”
„Naravno. Viknuo sam svoje ime i rekao kako dolazim iz šerifova ureda.”
„Što se onda dogodilo?”
„Ništa cijelu minutu. Opet sam zavikao i lupnuo po vratima drškom pištolja...”
„Pištolj ste izvadili?”
„Pa, jesam. Nisam znao što me tamo čeka.”
„Što se onda dogodilo?”
„Ništa. Imao sam loš predosjećaj, pa sam ušao u predsoblje. U prednjoj sobi vidio sam kako netko sjedi izvaljen preko stola. Kada sam prišao, vidio sam da je to gospođa Marshall.”
„Optužena.”
„Da.”
„Kako je izgledala?”
„Bila je zbunjena, kao da nije...”
„Kako je izgledala, zamjeniče?”
„Bila je prekrivena krvlju. Mislim, krv je bila posvuda po njoj. Haljina joj je bila poderana, natopljena krvlju.”
„Je li išta rekla?”
„Da, gospođo. Rekla je: Pucala sam u Bobbyja.”
„Samo to.”
„Da, gospođo, samo to.”
„I onda?”
„Ušao sam u sobu i vidio žrtvu na podu.”
„Jeste li tada uputili optuženu u njezina prava?”
„Nisam imao vremena. Sve se dogodilo u samo dvadesetak sekundi. Samo je podigla glavu i to rekla.”
McNamara se vrtio na svojoj sjedalici. „Časni suče...”
Sudac se namrštio i rekao: „Dobro, ovo nije suđenje, čujmo do kraja.”
„Rekla je: Bobby je mrtav, ubila sam Bobbyja. Onda se nagnula naprijed i onesvijestila.”
Izraz nevjerice pojavio se na licu gospođice Bailey. „Tako dakle. Onesvijestila se. Što ste vi onda učinili?”
„Otišao do žrtve i pogledao je.”
„Opišite u kakvom je stanju bila, molim vas.”
„Nije bio ni u kakvom stanju. Pola mu je lica bilo razneseno, a imao je i ranu u predjelu srca. Provjerio sam puls, ali nije ga bilo.”
„Što ste onda učinili?”
„Našao sam ubojičino oružje i spremio ga u vrećicu.”
McNamara se podigao. „Ne znamo kakvo je oružje našao.”
„Dobro, našao je neko oružje”, rekla je gospođica Bailey.
„Sada optužba svjedoči”, rekao je McNamara.
„Kakvo je to bilo oružje i gdje ste ga našli”, pitala je gospođica Bailey.
„Revolver kalibra.38, na podu pokraj stola.”
„Časni suče”, rekao je McNamara, „smijem li vam pristupiti?”
„Polako, gospođice Bailey”, rekao je sudac.
„Ispričavam se, časni sude.” Pogledala je McNamaru. „Imate neku primjedbu, odvjetniče?”
„Mogao bih vam nabrajati primjedbe pola sata. Pretpostavljate stvari koje nisu dokazane, njegovi su odgovori neodređeni i nejasni, ne znamo kakav je pištolj pronađen, čiji bi mogao biti niti kako je tamo dospio...”
„Prihvaćam, prihvaćam”, nestrpljivo je rekao sudac. „Pokušajmo rješavati stvari pravim redoslijedom.”
Gospođica Bailey kruto je kimnula. „Dakle, na podu ste pronašli revolver, je li to točno?”
„Da, gospođo. Tada sam pokušao gospođi Marshall reći njena prava, ali ona nije bila pri svijesti. Pokušao sam nekoliko puta. Onda sam izišao i pozvao mrtvozornika. Osigurao sam mjesto zločina koliko sam mogao, podigao gospođu Marshall i uhitio je.”
Na trenutak se činilo kako će biti još pitanja. Odvjetnici optužbe su se pogledali i Gill je odmahnuo glavom.
„Svjedok je vaš”, rekla je gospođica Bailey.
McNamara se polako podigao i prešao preko sudnice.
„Zamjeniče Walsh. Kada ste ušli u kuću, jeste li je fotografirali?”
„Ne, gospodine.”
„Zar to nije dio obaveznog postupka? Imate li fotoaparat u automobilu?”
„Naravno, gotovo uvijek. Ali prošlog se mjeseca pokvario.”
„Pa zar je to jedini aparat u cijelom šerifovu uredu?”
„Drugi je u šerifovu automobilu.”
„Dakle, vi ste bez fotoaparata cijeli mjesec.”
„Tri tjedna je bliže istini. Namjeravao sam ga popraviti ili zatražiti novi.”
„Imate li još taj aparat, zamjeniče Walsh?”
„Kod kuće mi je.”
„Kako se pokvario?”
„Ispao mi je iz auta jedne noći. Pao je na pločnik i razbio se.”
Gospodica Bailey podigla se sa svoje sjedalice. „Zašto je to sada...?”
„Da ga je imao, ne bismo mu morali vjerovati na riječ kako je ugledalo mjesto zločina.”
„Ali nije ga imao. No bez obzira na to, imamo mi nekoliko odličnih fotografija koje ćete vidjeti kada pozovemo mrtvozornika.”
„Ali to neće biti ono pravo, ipak, zar ne?” rekao je McNamara. Opet se okrenuo svjedoku. „Jeste li ispitali ima li tragova baruta na rukama gospođe Marshall?”
Samo na tren Walsh je skrenuo pogled. Zatim je opet pogledao McNamaru i rekao: „Naravno da jesam.”
„Kada ste to učinili?”
„Poslije u zatvoru.”
„I što ste učinili s tim?”
„Poslao sve u Montrose, zajedno s njenom haljinom i pištoljem.”
„Mislite na laboratorij Odjela za kaznene istrage u tom gradu?”
„Tako je.”
„Dakle, tamo su provjeravali ima li tragova baruta. Jesu li vam rekli rezultate?”
Walsh je pogledao gospođicu Bailey, koja je šutjela. „Zamjeniče?”
„Rečeno mi je kako ne mogu biti sigurni.”
„Ne mogu biti sigurni. Što znači da nije dokazano da je gospođa Marshall pucala.”
„Oprala je ruke. Ruke su joj bile prekrivene krvlju, oprala ih je u kuhinji i toliko ih izribala da su pocrvenjele.”
„Gdje ste vi bili za to vrijeme? Čini se da dobro znate što je ona radila.”
„Pitao sam je. Znate, kako to da su joj ruke...”
„Kada ste je to pitali?”
„To je bilo poslije. Nakon što sam joj pročitao njena prava.”
„Dakle, bila je sasvim nesuvisla, a zatim se naglo pribrala i podrobno opisala kako je izribala ruke perući krv s njih. Je li to ono što nam želite reći?”
„Nisam rekao da mi je podrobno opisala kako je ribala ruke. Mogao sam vidjeti po njihovom izgledu...”
„No dobro, zamjeniče.” McNamara je obišao stol i nagnuo se nad njega, pridržavši se raširenim rukama za kuteve. „Kako je gospođa Marshall izgledala kada ste je ugledali?”
„Pa, kao što sam već rekao, bila je sasvim nesuvisla, u šoku...”
„Što je u tim uvjetima sasvim razumljivo, zar ne? A njena odjeća? Je li bila mokra? Suha?”
„Haljina joj je bila vlažna, kao da je...”
„Ne nagađajte ništa, molim vas, samo nam recite što ste vidjeli.”
„Rekao bih da je bila vlažna.”
„Ali niste sigurni.”
„Pa, kada me ne biste stalno prekidali... Nije baš da sam je detaljno pregledao, na podu je ležao mrtvac, ali izgledala je kao da je potpuno oznojena.”
„Ili je bila vani. Već ste spomenuli kakvo je bilo vrijeme, padala je kiša, je li tako?”
„Da, gospodine.”
„Gdje su bila djeca za to vrijeme?”
„Kada sam došao, spavali su u jednoj od spavaćih soba.”
„Želite reći da su sve prespavali?”
„Spavali su kada sam stigao, to je sve što znam.”
„Jeste li ih pitali što se dogodilo?”
„Ne, gospodine. Najstariji sin, znate, on je nijem. A ostalo dvoje... nisam ih želio uznemiravati, tako su mali. U tom trenutku imao sam izjavu gospođe Marshall da je pucala u muža, zašto onda gnjaviti djecu?”
„Što ste s njima napravili?”
„Odveo sam ih u grad i pozvao socijalne radnike. Uobičajeni postupak. Pronašli su jednu obitelj u Paradiseu koja ih je primila dok se stvari ne riješe.”
„A kako su se riješile?”
„Koliko je meni poznato, nekoliko dana poslije stigli su baka i djed i pobrinuli se za njih.”
„Žrtvini roditelji.”
„Da. Unajmili su kuću u Ulici Waters.”
McNamara je pročistio grlo i sljedeće pitanje postavio kao preko volje, pomislio sam. „Kada ste pozvali mrtvozornika, zamjeniče?”
„Čim sam osigurao mjesto zločina i uvjerio se da se više ništa loše ne može dogoditi.”
„A to bi bilo nakon koliko vremena od vašeg ulaska u kuću?”
„Nakon nekoliko minuta. Najviše deset.”
„Kako ste ga pozvali?”
„Preko radija u autu.”
„Niste se poslužili telefonom u kući?”
„Ni slučajno. Nisam želio ništa dodirivati.”
„A mrtvozornički ured je na stalnoj radio-vezi, je li to točno?”
„To ne znam.”
„Jeste li ga dobili?”
„Ne, gospodine.”
Ispostavilo se kako u okrugu nikada nije ni bilo stalno zaposlenog mrtvozornika – mjesni pogrebnik Lew Tatters obavljao je tu dužnost već četrdeset godina – i osim nekoliko automobilskih nesreća i prirodnih smrti, nije imao mnogo posla. Stigao je nakon tri sata, rekao je Walsh, fotografirao i pregledao tijelo. McNamara je pogledao jednog starca koji je sjedio iza stola optužbe i mislim da sam vidio kako su izmijenili poglede pune žaljenja. Znali su se oni dobro, tako mi se činilo; možda zajedno idu na pecanje, a sada će McNamara morati svog prijatelja slaviti u nezgodan položaj.
„Zar mrtvozornik ne bi morao biti na raspolaganju u bilo koje doba dana?”
„Da, gospodine. Netko bi uvijek morao znati gdje je.”
„Ali nitko nije znao.”
„Njegova je žena rekla da će ga pronaći.”
„Ali to je potrajalo.”
„Oko tri sata, kako sam već rekao.”
„Ne znate točno koliko?”
„Ne, ne znam točno. Nisam zapisao kada je stigao.”
„A što ste radili s optuženom sve to vrijeme?”
„Odveo je u zatvor.”
„Dakle, ostavili ste mjesto zločina bez ikakva nadzora i odveli je u zatvor?”
„Nekada morate procijeniti što je najbolje. Nisam želio ostaviti kuću, ali gospođa je izgledala kao da bi joj moglo biti još gore.”
„Pa ste osigurali kuću...”
„Omotao je vrpcom oko ulaznih vrata i zaključao.”
„Ključem gospođe Marshall.”
„Točno tako. Slušajte, meni je jasno kako nije dobro napustiti mjesto zločina. Ali ponekad...”
„Morate procijeniti što je najbolje”, suho je rekao gospodin McNamara. Gledali su se dobrih deset sekundi. „To je sve za sada”, suho je rekao McNamara.
Slijedili su tehnički detalji. Pozvali su mrtvozornika i McNamara mu je blago postavio nekoliko pitanja. Žena ga je poslala da joj nešto obavi jer se loše osjećala, ali u apoteci je pripravljanje lijekova po njenim receptima potrajalo dulje nego što je očekivao. Onda je sreo neke stare prijatelje, pa su se zadržali nekoliko minuta... ne predugo, ali kada je stigao u kuću, više nije bilo moguće precizno odrediti vrijeme smrti. Nije imao rektalni termometar ni bilo što drugo čime bi izmjerio temperaturu žrtvine jetre. Pojavilo se mrtvačko bljedilo, a počelo je i kočenje udova. Tijelo se ohladilo i na dodir više nije imalo nimalo topline. „Jeste li se možda zadržali dulje od tri sata?” pitao je McNamara, a pogrebnik je odgovorio kako je moguće da je sve trajalo cijeli sat dulje.
Okružni tužitelj poslao je tijelo u Montrose na obdukciju. Tamo ga je patolog forenzičar izrezao na komadiće i sada dao svoju procjenu vremena smrti, najvjerojatnije negdje između jedan i tri poslije podne. Ali to je bila samo pretpostavka, rekao je, podložna prilično velikoj korekciji. Mrtvozornik je pognuo glavu – trebao je bolje obaviti posao. Stručnjak iz krim laboratorija pregledao je.38 revolver i zrna, pa svjedočio o tome, haljini gospođe Marshall i otiscima na pištolju. Otisci su bili njeni, a krv žrtvina. Za pištolj je utvrđeno da je pripadao žrtvi. Mnogo pojedinosti, malo nedoumica. Na kraju je sudac zaključio kako postoji opravdan razlog za sumnju da je počinjeno ubojstvo i da ga je počinila optužena.
„Optužena ostaje u šerifovoj nadležnosti, a proces će se nastaviti sljedećeg četvrtka u jedan i trideset.”
McNamara je rekao: „Časni suče, ja ću podnijeti zahtjev za obranom sa slobode uz jamčevinu i molio bih da se o njemu raspravlja već u četvrtak, ako je to moguće.” Sudac je neodređeno kimnuo glavom, ustao i izišao.
Gledao sam kako zamjenik šerifa izvodi Lauru Marshall kroz bočna vrata i ostao sjediti dok se dvorana praznila.
S javnog telefona pred sudom nazvao sam Erinin ured u Denveru. Bila je na sudu, nedostupna do sutra. Nazvao sam njen kućni broj i ostavio poruku na sekretarici, kratak izvještaj o svemu što se dogodilo
Još sam malo stajao na hladnoći razmišljajući o svemu. Zamjenik Walsh izišao je iz šerifova ureda, pripalio cigaretu i gledao me preko parkirališta. Duboko sam udahnuo i zaputio se prema njemu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 8:52 am





5

Dok sam se približavao, ispustio je kolut dima. Prošao sam pokraj njega, dovoljno blizu da ga zveknem i oborim na guzicu. Nadljudskim naporom suzdržao sam se da to ne učinim. Oko nas se uvijao dim koji je ispuštao. Probio sam se kroz njega, ušao u šerifov ured i zaobišao nekog starca koji je meo pod. Izgledao je poput Waltera Brennana4 pred kraj karijere, razmaknutih zuba i sa svojim imenom FREEMAN našivenim na džepu kombinezona koji je nosio. Nasuprot njemu, za stolom je sjedila žena šezdesetih godina upisujući nešto u golemu knjigu. Ljubazno mi se nasmiješila, što je bilo prvo ugodno iskustvo od dolaska u taj nazovigradić.
„Izvolite, što mogu učiniti za vas?”
„Želio bih vidjeti Lauru Marshall i njenog odvjetnika, molim vas.”
„Jeste li povezani sa slučajem?”
„Još ne. Tu sam u ime denverske odvjetnice kojoj se ona obratila za pomoć.”
Podigla je slušalicu i porazgovarala sa šerifom Gainesom. Trenutak kasnije krupan sjedokos čovjek pedesetih godina izišao je iz ureda u dnu prostorije. Nije djelovao ljubazno, ali ni odbojno. Izgledao je moćno, ostavljajući mnogo jači dojam od svojeg pomoćnika koji je i dalje pušio pred zgradom.
„Želite vidjeti Lauru?”
„Da, gospodine.”
„Trenutno je gore, u dvorani za sastanke sa svojim odvjetnikom.”
„Ako biste ih mogli obavijestiti da sam tu, rado bih vidio oboje.”
Zapisao je moje ime i nestao uza zavojite stube. Istovremeno se vratio zamjenik Walsh, smrdeći po dimu cigareta i više nego očito pokazujući neprijateljstvo. Pogledao sam prema njemu i nasmiješio se, nimalo ljubazno, a on je rekao: „Kojeg vraga ti gledaš, kauboju?” To je iznenadilo službenicu, ali činilo se kako Walsha nije briga što će ona pomisliti.
Time je ipak prešao crtu, pa sam odgovorio: „Ne znam u što gledam, zamjeniče. Ali na osnovi našeg kratkog susreta čini mi se kako bi to mogao biti neki jadni mali popišanko sa značkom.”
Poskočio je kao da sam mu gurnuo vrući žarač u guzicu. Uputio sam pogled isprike prema gospođi, ali Walshu sam rekao: „Tek toliko da znaš, Lennie, ona tvoja glupost s prometnim prekršajem zabilježena je i poslana u Denver, kopija kazne i moje objašnjenje uz nju. Platit ću ja to kao znak dobre volje, neka ti bude. Ali pokušaš li opet nešto slično, računaj na državne istražitelje koji će ti okrenuti ured naopako. Kada završe s tobom, bit ćeš sretan ako ti šerif dopusti da mu ideš po ručak u onaj restoran tamo dolje.”
„Dakle, ti stvarno tražiš nevolje.”
„Upravo tako”, iskreno sam priznao.
Začuo se neki zvuk s vrha stepenica. „Dođite gore”, javio se šerif.
Zamjenik Walsh krenuo je ispratiti me, ali ja sam se okrenuo prema njemu i rekao: „Mislim da znam sam uza stube.”
„Ne govori mi kako ću raditi svoj posao.”
„Netko bi to trebao učiniti.”
Prije nego što je stigao odgovoriti na to, nastavio sam: „Još jedanput, Walsh, kloni me se.”
Nije se pomaknuo, a žena za stolom sve je vidjela i čula.
Popeo sam se sâm.
Na katu me šerif poveo niz hodnik, iza kojeg je po mojem sudu bio zatvor, do izdužene sobe za sastanke na kraju hodnika. Otvorio je vrata i ljubazno se povukao, ostavljajući nas troje nasamo. „Ostanite koliko vas volja”, rekao je. „Samo pritisnite zvono pokraj vrata kada budete gotovi.”
Vrata su se zaključala kada je izišao.
Soba je bila prozračna i sva u bijelom. Laura Marshall sjedila je za jednim krajem stola. McNamara je bio u sjedalici s njene lijeve strane, a kada sam ušao, ustao je, pa smo se rukovali. Izgledao je kao da mu je najmanje sedamdeset godina, ali ruka mu je bila snažna i čvrsta. Upoznao me s gospođom Marshall, pa mi je i ona dala ruku, koja je bila krhka i hladna. Ponudili su mi stolicu Lauri zdesna i sjeli, očekujući da ja progovorim. Rekao sam: „Šalje me Erin”, nepotreban uvod, jer oboje su znali tko me je poslao, ali nadao sam se da ću time probiti led. Umjesto toga, Laura je zadrhtala, pokrila lice rukama i tiho zajecala.
McNamara me pogledao i slegnuo ramenima. Njegov je pogled govorio Može li mi netko objasniti o čemu je ovdje riječ, ali i ja sam slegnuo ramenima prepustivši objašnjenja gospođi Marshall. Ona se okrenula od nas i gledala u prozor s rešetkama. Vidjeli smo da i dalje plače, pa je potrajalo dok se nije pribrala.
„Laura?” rekao je stari gospodin. „Je li sada sve u redu?”
Kimnula je potvrdno, ali nije tako izgledalo. Suze su se opet zakotrljale. „Žao mi je”, rekla je i okrenula se.
„Samo polako”, rekao sam. „Nigdje mi se ne žuri.”
Upitno sam pogledao odvjetnika, a on se složio. „Ni šerif nema ništa protiv. Sam je rekao da ćemo dobiti sve što nam zatreba. Dobar je to čovjek.”
„Ali zamjenik mu je poseban slučaj”, rekao sam, a McNamara je zakolutao očima.
Nakon nekog vremena gospođa Marshall je došla k sebi. Nisam znao koliko bi to moglo potrajati, pa sam odmah prešao na stvar. „Mislim da moramo znati što se dogodilo. Gdje ste vi bili za to vrijeme. Vaše viđenje svega što se dogodilo tog ponedjeljka.”
„Samo malo, molim vas”, rekao je McNamara. „Ne želim da već sada o tome govori.”
„Zašto ne?” rekao sam, iako sam imao dovoljno pravnog znanja da mi bude jasno koliko to može biti opasno. On nije želio da saznam previše, ne tako brzo: nije htio ograničiti mogućnosti pri izboru načina na koji će je braniti. Zakon mu ne dopušta postavljanje obrane na temeljima za koje zna da nisu istiniti ili su zasnovani na pogrešnim pretpostavkama. Nekada je bolje ne znati.
„Neka za sada sve ostane kako jest”, rekao je.
Međutim u zraku je to ostalo visjeti kao sporno pitanje. Laura je ispružila ruku i dodirnula njegovu. Zavrtio je glavom, kao da joj je upravo pročitao namjere, ali je ne može spriječiti da ih provede. „Ja sam pucala”, rekla je. „Ja sam pucala u Bobbyja.”
Duboko je uzdahnula, kao da joj je lakše nakon što je to izgovorila.
„Ja sam to učinila”, rekla je čvršćim glasom. „Ja sam ga ubila.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 8:52 am





6

McNamara je rekao: „Bože dragi.” Ustao, otišao od stola i zastao gledajući u dvorište. Laura i ja sjedili smo u tišini, oboje čekajući da ono drugo progovori.
„Uzela sam pištolj iz njegove sobe i čekala da se vrati kući”, rekla je nakon dosta vremena. „Kada je stigao, pucala sam u njega.”
„Zašto ste to učinili?”
McNamara se okrenuo od prozora, a na licu mu se vidjelo kako se ne slaže s onim što čuje. Zatim je lagano zavrtio glavom i opet se vratio prozoru.
„Gospođo Marshall?”
Zatreptala je kao da je izgubila tok misli.
„Zašto?” pitao sam.
„Zar je to važno?”
„I te kako može biti.”
„Samo sam... ne znam... nemam opravdanja.”
„Niste u najboljem položaju da to procjenjujete. Kao što bi vam vaš odvjetnik mogao objasniti, mislim.”
Opet smo šutjeli. Rekao sam: „Zašto ste zamolili svojeg odvjetnika da nazove Erin?” a ona je iznova briznula u plač.
„O, Bože”, rekla je. „Sigurno sam bila izvan sebe.”
„Eto moguće obrane.”
„Nije bilo tako kada sam pucala u Bobbyja. Bila sam pri punoj svijesti. Govorim o vremenu nakon toga, kada sam zamolila gospodina McNamaru da pozove Erin.”
McNamara se režeći okrenuo od prozora. „Za ime Božje, Laura, svaki put kad otvoriš usta, pogoršavaš stvari.”
Činilo se da ga ne čuje. „Valjda sam je htjela opet vidjeti.”
Opet je prošlo nešto vremena.
„Je li vam rekla?” pitala je. „O nama?”
„Ponešto. Nije se baš trsila rasvijetliti mi čitavu priču.”
„Da, pretpostavljam da nije.”
„A ni vi za sada.”
McNamara je obišao stol i stao pred nju. „Laura, čuješ li išta od onoga što ti govorim? Jesi li razumjela kada sam ti objašnjavao kakve obrane mogu biti u slučaju ubojstva i kakva su njihova ograničenja? Želiš li namjerno sebi staviti omču oko vrata?”
Odmahnula je glavom. „Naravno da ne želim.”
Ali onda je rekla: „Jedino ne mislim da je išta više važno.”
McNamara se narogušio. „Što ćemo mi s njom, gospodine Janeway? Vidite li kakva je?”
„Gospodo Marshall”, tiho sam rekao. „Stvarno biste morali slušati svojeg odvjetnika.”
„Što to znači? Zar se vi povlačite?”
„Ne”, rekao sam. „Samo mi za sada nemojte govoriti ništa što se na sudu može iz mene izvući i upotrijebiti protiv vas. Erin nije vaša odvjetnica, pa nisam siguran jesu li ovo zaštićeni podaci.”
„Voljela bih kada biste ostali.”
„U tom bih slučaju možda ja trebao izići”, rekao je McNamara. I ona i ja istovremeno smo rekli: „Ne!”
„Ostanite”, rekao sam. „Barem dovoljno dugo da joj kažete kakve je opasnosti čekaju.”
„Kakve to ima svrhe kada ne sluša moje savjete?”
Ali Laura je rekla: „Molim vas”, pa je sjeo na svoj stolac i pogledao nas.
„Gospođice Marshall, zašto želite da vas Erin zastupa?”
„Voljela bih je opet vidjeti.”
McNamara se nagnuo nad stol i molećivo rekao: „Laura, ne možeš birati odvjetnika za nešto ovakvo na osnovi prijateljstva iz djetinjstva! Gospodine Janeway, molim vas! Natjerajte je da mućne glavom.”
„U pravu je”, rekao sam Lauri.
I nastavio obraćajući se oboma: „Erin je zaista dobra odvjetnica. Bili biste u dobrim rukama. Ali trenutno nisam siguran da ona uopće želi prihvatiti slučaj. Čak nisam siguran smije li ga prihvatiti, pravno gledano.”
„O čemu vi to?” pitao je McNamara.
„Bila bi u sukobu interesa. Gospođica D’Angelo bila je u vezi s pokojnikom.” Znakovito sam pogledao McNamaru, nadajući se da će shvatiti.
„Prije braka Bobby i ja smo se spetljali”, rekla je Laura. „On je bio s Erin... ali to su osobne stvari. Sigurna sam da sudac ne može određivati tko će me zastupati.”
„Gospodin Janeway je u pravu”, rekao je McNamara. „To je mogući sukob interesa.”
„Je li ta prepreka nepremostiva?”
„Morala bi napisati izjavu kojom potvrđuješ da sve znaš, ali je ipak želiš.”
„Onda ću to učiniti. Moram razgovarati s njom. Moram joj reći...”
„Što joj morate reći, gospođo Marshall?” pitao sam.
„Koliko mi je žao.”
„Ja ću joj to reći.”
„Ne možete vi to, toliko je toga što nas povezuje.”
„I to ću joj reći.”
„A onda? Hoće li onda doći?”
Slegnuo sam ramenima. „Pojma nemam što bi ona mogla učiniti i kada.”
„Još je volim.”
Razgovarali smo o njenom djetinjstvu s Erin. Živjele su vrata do vrata dok su bile male; oduvijek su bile velike prijateljice. „Bile smo tako različite, a opet tako povezane, više nego što sam ikad poslije doživjela. Nikada se nismo svađale, ne sjećam se baš niti jednog puta.”
Nekoliko minuta kasnije Laura je rekla: „Spominje li me ikad? Nešto iz starih dana?”
„Do sada nije, barem ne meni.”
„Dakle, kako trenutno stojimo u svemu ovome?” pitao je McNamara.
„Volio bih pogledati kuću”, rekao sam. „Erin želi da pogledam vaše knjige, pod pretpostavkom da je šerif tamo gotov.”
„Šerif je svoje obavio prije barem deset dana”, rekao je McNamara. „Iako bih mu trebao reći da idete tamo i netko bi trebao biti uz vas. Mogu ja, ako želite.”
„To je vrlo ljubazno od vas, gospodine McNamara. Zahvalan sam vam.”
Pritisnuli smo zvono i trenutak kasnije stigao je šerif i pustio nas van. Kada sam izišao iz zgrade, opet sam nazvao Erin i iznenadio se zatekavši je u uredu. „Naš sudac razmatra neke prijedloge”, rekla je. „Možda nastavimo poslije podne, možda i ne. Kako ide kod tebe?”
Sve sam joj ispričao. Na kraju je rekla: „Nema baš mjesta sumnji da je ona kriva?”
„Ne poriče. A dokazi su prilično jaki.”
„Pa, onda...”
„Pa onda što?”
„Vrati se kući.”
„Erin...”
„Da? Nešto nije u redu?”
„Ona bi te htjela vidjeti.”
„Zbog čega?”
„To je vaša stvar. Što se njenog slučaja tiče, čini se kako je sve prilično jasno. Možda bude olakšavajućih okolnosti i mislim da joj je najpotrebniji savjet kako će se izjasniti. Stari gospodin koji je zastupa čini se kao netko tko zna svoj posao. Ponekad je čak i prokleto preoprezan.”
„Pa onda je u dobrim rukama.”
„Ne znam...”
„Što ne znaš?” Zastala je pa nastavila: „Vrati se kući.”
„Volio bih ostati još jedan dan. Nisam još ni pogledao knjige.”
Slušao sam kako šume žice među nama. Erin se iznenada oglasila:
„Zovu nas natrag u sudnicu. Moram ići. Reci joj da ću joj javiti imena nekih dobrih odvjetnika iz tog kraja.”
Nisam ništa odgovorio. Erin je rekla: „Ne gubi više vrijeme, Cliff. I sam si rekao, knjige vjerojatno ne vrijede ništa. Slušaj, moram krenuti.”
Spustila je slušalicu, a ja sam stajao tamo i gledao niz glavnu ulicu. Zamjenik Walsh je izišao van i zapalio cigaretu, pa smo se odmjeravali poput dvojice revolveraša u lošem kaubojskom filmu. Bilo bi tako lako pokupiti se: uzeti honorar, koji će Erin sigurno velikodušno isplatiti, i zaboraviti sve o Lauri Marshall i njenoj tragediji. Ali trenutno nije bilo šanse da tako postupim.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 8:52 am





7

Zamjenik Walsh pričekao nas je na parkingu. „Šerif kaže da idete gore u kuću”, rekao je. „Naredio mi je da vas odvezem.”
„Mislim da to nije potrebno”, rekao je McNamara. „Kuća nam je vraćena. Sami ćemo se snaći.”
„On bi volio da sam uz vas.”
Parley me pogledao.
„Ne dolazi u obzir”, rekao sam.
„Ti se stvarno trudiš naljutiti me, kauboju, zar ne?”
„Koliko god mogu, Tex Wileru.”
„Šerif Gaines je rekao da vas ja trebam odvesti.”
Do tada mi je već bilo preko glave zamjenika šerifa Lennieja Walsha. „Ti si ti, a ja sam ja”, rekao sam. „Meni šerif ne mora reći gdje ću se popišati.”
Samo je stajao, isijavajući zlobu.
„Pogledaj to ovako”, rekao sam. „Ako pažljivo pratiš kako izlazim s parkinga, možda me uloviš da poštujem propise. Onda me možeš kazniti zbog sigurne vožnje.”
McNamara je proizveo zvuk koji je mogao biti smijeh, ali i kašalj, a ja sam rekao: „Kvragu, Walsh, mislio sam da obrana ima pravo na malo privatnosti. Želiš li se stvarno natezati oko ovoga? Gdje je dovraga taj šerif?”
„Otišao je u posjet prijatelju u Gunnison.”
„Pa, mi idemo sami.”
Walsh je bacio cigaretu u slivnik i tim pokretom me malo gurnuo. Ali sjeo je u svoj auto i odvezao se na zapad.
„Vas ste se dvojica baš lijepo sprijateljili”, primijetio je suho McNamara.
„Tako to nekad biva. Na mene se nekako lijepi iznadprosječno mnogo svjetskih kurvinih sinova.”
„Pitam se zašto je tako.”
„Jer me odmah dignu na stražnje noge. Naučio sam kako je napasnicima najbolje odmah postaviti granicu, da shvate kako neka govna neću trpiti.”
„Kladim se da imate visok tlak.”
„Vrti se oko sto trideset kroz osamdeset pet. Koliki je vaš?”
„Moj bi bio dvjesto pedeset kroz sto dvadeset, da nisam na tabletama.” Gunđao je. „Toliko o toleriranju najvećih šupaka svijeta.”
Nebo se smračilo i planine su bile blijedi obris u uskovitlanoj sivoj magli. „Čini se kako će tamo gore biti gadno”, rekao je McNamara, vješto mijenjajući temu. Naišli smo na lagani snijeg koji se u roku od samo tri minute pretvorio u snažnu, vlažnu jesensku vijavicu. Otprilike osam kilometara od izlaska iz grada cesta se račvala. McNamara mi je pokazao da skrenem desno i gotovo istog trena zakloparali smo uzbrdo snijegom pokrivenim makadamom. Prebacio sam pogon na sva četiri kotača. Cesta više nije bila vidljiva a novi snijeg kovitlao se iz tamnog neba. Stizao je u zapusima, koji su postali tako jaki da se auto tresao.
„Izgleda da se Lennie ipak zaputio gore”, rekao je McNamara. Ispred nas zamjenikov je automobil vrludao kroz snijeg, a dim je izlazio kroz odškrinut prozor. Vidio sam kako mu glava žestoko poskakuje lijevo-desno.
„Čini se da nešto ozbiljno razgovara sam sa sobom”, rekao sam.
McNamara je kimnuo. „Pazite se njega, Janeway. Znam ga otkako je bio klinac i nikad nije valjao.”
„Zašto se nimalo ne čudim što to čujem?”
„Nisam siguran hoće li stvarno nešto poduzeti ali ne zvuči mi na dobro. Vuče se okolo praveći se važan s tom značkom, navodno štiteći red i mir. Nisam čuo da je zaista pribjegao brutalnosti, ali znam da ne bi bio prvi policajac koji bi tu i tamo zaobišao pravila. Samo čuvajte leđa, to je sve što vam govorim. Ne želim ga proglasiti pokvarenim, ali oduvijek je bio pakleno podmukao.”
„Pokvaren je on, također”, rekao sam, pa ispričao starcu o svojem okršaju na raskrižju. Kad je to čuo, McNamara više nije bio tolerantan: bio je prokleto bijesan.
„Taj gologuzi kurvin sin.” Trenutak kasnije je rekao: „Besplatno ću vas zastupati ako poželite ostati i iznijeti slučaj pred suca.”
„Kakve bih šanse imao?”
„Teško je reći. Bili biste na mjesnom sudu, a ovdašnji sudac je jedan bivši policajac koji je patrolirao autocestom. Ali osjećaj za pravdu mu je dobar i dobro poznaje Lennieja i njegovo ponašanje. Mislim da biste imali izgleda.”
„A kakva je ptičica okružni sudac?”
Zakolutao je očima.
„Oh”, rekao sam.
„Da. Tek su ga postavili ove godine. Živi gore u Gunnisonu i ima ljetnikovac u Paradiseu. Bio je prilično dobar odvjetnik, mogao je postati stvarno dobar, ali to je samo moje mišljenje. Zastupao je nekoliko velikih tvrtki, jednu ili dvije banke u Gunnisonu i Montroseu, i pričalo se da to radi dobro. Probijao se naviše u Društvu odvjetnika Kolorada, sjedio u raznim odborima i etičkim povjerenstvima, bio stvarno vrijedan. Onda se iznenada ovdje otvorilo mjesto, guverner je izabrao njega, a promaknuće mu je odmah udarilo u glavu. Voli pametovati, obožava davati lekcije optuženima i njihovim odvjetnicima. Drugim riječima, ne bi bio loš da si nije umislio kako je gospodin Bog. Čeka ga grubo otrežnjenje na izborima, kad se o njemu budu izjašnjavali glasači.”
„Dakle, poseban tip s jakim egom. Je li pošten?”
„On je politički igrač. A to ovdje znači uglavnom dobro vući na stranu optužbe: konzervativno shvaćanje reda i zakona, nesklonost slušanju drugih i nestrpljivost velika poput Stjenjaka. Ima pištolj u sudnici, ispod one crne oprave.”
„Šalite se.”
Nasmijao se. „Sa zakonom se nikada ne šalim, sinko. Pa, gotovo nikad. Stvari su ponekad tako čudne da baš moraš.”
„Sada sam u iskušenju da ostanem još malo i vidim ga na djelu.”
„Trebali biste. A dok ste ovdje, odvedite Lennieja pred mjesnog suca. Neće to biti mačji kašalj, ali i sami znate da je zaslužio. Preko takvih stvari se ne smije prijeći.”
„Da, ali istina je kako nemam vremena napretek za nešto takvo, da bih na kraju ipak izgubio.”
„Na to kopilad poput Lennieja računa.”
Utihnuo je na nekoliko minuta, ali znao sam da ga to i dalje kopka, i sviđao mi se zbog toga. „Ako nemate ništa protiv”, rekao je, „mislim da ću večeras prošetati do tog raskrižja i porazgovarati s ljudima koji rade u prodavaonicama u blizini. Svi me tamo znaju. Mislim kako postoji sasvim pristojna vjerojatnost da je netko sve vidio. Onda biste ga imali u šaci.”
„Dobar ste vi čovjek, gospodine McNamara.”
„Zovi me Parley. A ti si?”
„Cliff za tebe.”
Snijeg se kovitlao niz planinu i cesta pred nama izgledala je sve neprohodnije, tamna i jedva vidljiva. Penjala se, spuštala i opet zavojito uspinjala. Više nisam vidio dno udoline: sve je bilo u magli s tek pokojom tamnom točkom. Iznenada sam ugledao Walshov auto pred nama kako jedva vidljiv juri kroz oblak bjeline. „Pitam se što to ludo kopile namjerava”, rekao je Parley.
„Pokazati nam tko je gazda.”
„Stvarno mu gori pod guzicom. Da mi tako vozimo, napisao bi nam kaznu.”
„Možda bismo trebali pokušati s građanskim uhićenjem.”
Stari gospodin se nasmijao. „Ja sam za, ako ozbiljno misliš.”
Walsh se više nije vidio. Pitao sam koliko smo daleko i McNamara je rekao da imamo manje od deset kilometara. Nemarno sam upitao: „A što mi možeš reći o gospođi Marshall i njenom pokojnom mužu?”
„Nadam se da misliš samo na opću sliku. Ne bih želio ulaziti u detalje tog slučaja, ne još.”
„Onda samo opća slika. O svemu ostalom možemo čavrljati kada i ako se nađemo u istom čamcu.”
„Dakle, općenito gledavši Laura je draga osoba. Oduvijek sam tako mislio, iako nitko drugi nije.”
„Nitko drugi nije dijelio tvoje mišljenje?”
„Nije podilazila tim seljačinama. A u ovom vas gradu takvo ponašanje ne može daleko dovesti.”
Spremao sam novo pitanje kada je on nastavio: „Sinclair Lewis5 je bio u pravu, ne samo o Minnesoti. Mali gradovi poput ovog svugdje su isti. Ljudi su prijateljski raspoloženi samo ako ste im tu ljubaznost spremni odmah i obilno uzvratiti.”
„Što Laura nije činila?”
„Ona se držala za sebe. Nije imala vremena za udruge i klubove, čavrljanje uz kavu i beskrajne tračeve. Imala je troje djece i kuću na vratu. Mislim da je imala pravo na svoj život i na to da joj se ništa ne nameće kao obaveza.”
„A djeca?”
„Ona i Bob imali su dvoje, treće je usvojeno, još davno, kada se činilo da neće imati svoje djece, a onda je iznenada stiglo to dvoje.”
„A kakav je bio Marshall?”
„Što te o njemu zanima?”
„Kakva je bio osoba?”
„Pristojan tip.”
Čekao sam, ali ništa određenije nije stizalo. „Pristojan?” napokon sam pitao. „Misliš bio je zdrav i prav, bez neprijatelja, ili je bio stvarno dobar?”
„Sve navedeno, barem koliko je meni poznato. Skreni ovdje desno.”
Skrenuo sam na uski zavojiti put i poskakivao uzbrdo prema šumovitom vrhu. McNamara je opet utihnuo.
„Stvarno me zanima samo opća slika, Parley”, rekao sam. „Imam najviše još jedan dan da stvorim mišljenje, i odlazim. Zapravo, Erin mi je rekla da se odmah vratim. Ne bih više uopće trebao biti tu.”
„Pričaj mi o Erin. Kakva je ona odvjetnica?”
„Radila je u velikoj odvjetničkoj tvrtki u Denveru nekoliko godina. Na korporacijskim poslovima i onom velikom slučaju o pravima na vodu u Wyomingu. Izuzetno je sposobna i raznovrsna. Bila je na najboljem putu da postane partner već u svojim srednjim tridesetima, ali poželjela je nešto novo i otišla. Sada su joj trideset dvije godine.”
„Kažeš da je raznovrsna. Je li se bavila kaznenim pravom?”
„Prilično često. Uglavnom na dobrotvornoj osnovi.”
„Znači, oni slučajevi u kojima si daš truda ili ne. Po tome vidiš kakav je tko odvjetnik.”
„Mogu ti reći da ih je sama birala. Radila je više nego što je tvrtka od nje očekivala, a mnogo je češće pobjeđivala nego gubila. Dobra je parnična odvjetnica, ne govorim to samo zato što mi je draga. Da mi je Laura Marshall sestra, mislim da joj ne bih tražio nikog boljeg.”
„Imat će žuti karton prije nego što stigne skinuti kaput. Sudac to neće javno reći, ali on ne voli odvjetnice.”
„Ali i na strani optužbe sjedi jedna, pa ćemo biti jednako hendikepirani od početka.”
„Da, ali nju on već poznaje. Gledao ju je od početaka. I radi za optužbu.”
Iznenada se među drvećem ukazala kuća. Smjestila se na vrhu brežuljka pred kojim se golemi planinski lanac protezao nad dolinom. Vidjela se samo na trenutak, a onda je snježna oluja sve progutala, pa se opet pojavila i opet nestala. „Stižemo”, rekao je McNamara. „Vidiš li Lenniejev auto?”
„Još ne.”
Oštro smo skrenuli i nastavili uz posljednji uspon, ulazeći između dva bora u prednje dvorište. „Gdje je Lennie, dovraga?” tiho je rekao McNamara, kao za sebe. Nigdje se nije vidio nikakav automobil, a u svježem snijegu nije bilo tragova. „Vidiš li gdje bi mogao biti?”
„Možda je negdje sletio s ceste. Vozio je prebrzo.”
„Vidjeli bismo da se razbio. Nije moguće da ga ne bismo primijetili, ma gdje da je izletio s ceste.”
Zaustavio sam se ispred kuće pa smo izišli. S trijema je pogled bio kao s razglednice, snježni vrhovi protezali su se cijelom dužinom horizonta. „Ovo je Marshallove moralo prilično koštati”, rekao sam. „Koliko je zemlje njihovo?”
„Oh, najmanje stotinu jutara6. Dovoljno da spriječi nekog klipana da im sagradi kakav Holiday Inn pred nosom.”
„Ali je moralo koštati”, opet sam rekao.
„Zapravo, imanje je kupio Marshallov djed još 1930. godine. Onda se ovdje zemlja prodavala za sitniš. Ako danas izgleda zabačeno, pomisli kako je bilo onda. Sve je kupio za bagatelu. Nekoliko godina poslije počeli su graditi kuću. U početku samo kolibu – to je ovaj sadašnji srednji dio – pa su kasnije dodavali nove sobe. Zato izgleda tako zbrkano. Svaka generacija je nešto dodala.”
Odšetao sam do ruba trijema. „Hej”, rekao sam udišući hladni zrak.
„Ne vjerujem da su Laura i Bobby bili neki bogataši, nemoj to ni pomisliti. Mislim da su se posljednjih godina borili samo da plate poreze na ovo imanje. Ali to je Amerika. Čim imaš nešto lijepo, lupeži ti pokušavaju oduzeti.”
Zajedno smo stajali tamo, slušajući kako vjetar zviždi kroz planine.
„Dakle, gdje je kvragu nestao onaj ludi kurvin sin?” Vrtio je mali prsten s ključevima među prstima.
Mislio sam kako je Lennie samo vjeran svojoj prirodi, pokušava nas zajebavati. Stajao sam na vrhu stepenica gledajući okolo. Mogao sam vidjeti kako se nevrijeme približava dolazeći s lanca planina preko puta. Cesta se više nije vidjela, stabla su nestajala ispod sve nižih oblaka, koji su se spustili gotovo u ravninu s našim očima. Onda sam iznenada ugledao pokret.
„Eno ga tamo.”
McNamara je žmirkao, ali Lennie, ili ma što da je to bilo, već je nestao.
„Oči me ne služe kao prije”, rekao je stari gospodin.
„Ionako se više ništa ne vidi.”
„Jesi li siguran da je to bio on?”
„Zapravo nisam.”
McNamara je rekao: „Već mi je svega prokleto dosta”, i krenuo prema vratima. U tom trenutku Lennie je izišao iz šume preko puta i zastao gledajući nas s puškom u rukama. Bilo je već toliko mračno da sam ga jedva uspio vidjeti: još pet minuta i ne bih ga uopće primijetio.
McNamara je otvorio vrata i rekao: „Uđi.” Ja sam ipak ostao vani gledajući Lennieja kako gleda mene.
Lennie je digao pušku na rame, ali ja se nisam pomakao. Stajali smo nepomično, dvije budale koje izazivaju jedna drugu, sve dok nije spustio pušku i vratio se u šumu. Što je želio pokazati, da me može ubiti? Da me može ubiti hicem izdaleka i da to ničim ne mogu spriječiti? Da je dovoljno lud za nešto takvo? Ali što uopće jedan luđak može dokazati drugom?
„Uđi”, ponovio je McNamara, pa sam se okrenuo i ušao u mračno predsoblje.
„Tek da znaš”, rekao sam. „Vidio sam Lennieja preko puta. Ovaj put sasvim dobro. Držao je pušku uperenu u nas.”
McNamara se okrenuo prema meni: „Kojeg vraga bi napravio nešto takvo?” Lice mu je bilo samo blijeda mrlja u mraku i nisam mogao protumačiti tišinu koja je uslijedila. Glas mu je bio pun nevjerice, kao da Lennie ne može biti toliko lud. Što bi vodilo do neizbježnog zaključka... da sam ja onaj koji je tu lud.
„Sigurno je poludio”, rekao je, i meni je laknulo. Vrtio je glavom. „Ma tko bi to rekao, vidi ti njega.”
Okrenuo se i krenuo u kuću paleći svjetla usput. Predsoblje se protezalo sve do stražnjeg zida kuće, a sa strane se odvajao hodnik koji je, pretpostavio sam, vodio u spavaće sobe. S desne strane je bila velika prostorija, s lijeve također, i to ona u kojoj se dogodila tragedija. Soba mirti, kako bi je novine vjerojatno nazvale. McNamara je skrenuo lijevo i upalio svjetlo. Zastao sam na vratima i gledao u sobu promatrajući mjesto zločina. Tepih je bio svijetle boje – vjerojatno još i svjetliji nego što mi je sada izgledao, pomislio sam; u njegovoj se sredini isticala ružna crna mrlja od krvi. Koliko sam se takvih mjesta zločina nagledao u godinama dok sam bio policajac u Denveru? Nisam znao što ću otkriti ovaj put; možda ništa, ali policajac uvijek mora dobro otvoriti oči, a u tom sam trenutku opet bio policajac. McNamara je otišao na drugi kraj sobe i, oprezno obišavši krvavu mrlju, stao pokraj nekog rasklimanog starog glasovira. Iza klavira bila su dva francuska prozora, preko kojih su bile navučene tanke čipkane zavjese. Nisam se micao. McNamara me gledao kao da me već nekad prije vidio na djelu i zna što slijedi. Zaokružio sam pogledom po sobi i napokon ga pogledao.
„Gadno, zar ne?” rekao je.
„Uvijek je tako, Parley.”
„Što tražiš?”
„Nemam pojma”, rekao sam. „Samo se nadam da bi mi soba mogla nešto prišapnuti.”
„Čudni ste vi murjaci.”
„Aha. Neki od nas su baš trknuti.”
Napokon sam ušao u sobu pazeći da ništa ne dodirujem. Da, prošla su tri tjedna. Šerif je sve pregledao, bili su tu i momci iz krim-labosa, ali za mene je sve bilo novo. Sada sam i sâm mogao vidjeti ono o čemu mi je Parley pričao: da je kuća nadograđivana, s bogzna koliko dodataka, a ova je soba posve izgledno bila tu šezdeset godina. Nigdje nije bilo ničeg što bi izgledalo novo. Nasuprot vratima stajao je starinski kamin. Lijevo od njega zastakljena veranda kroz koju bi se za lijepa vremena mogao vidjeti cijeli planinski lanac. Ali sada je tama prekrila stakla, koja su uz upaljena svjetla izgledala još tamnija, kao da je noć još davno pala.
„I je li nešto šapnula?” pitao je Parley.
„Nije još.” Slegnuo sam ramenima: stvarno nisam ni očekivao nešto. „Hladno je.”
Pogledao sam nalijevo. Tamo je uz kamin bio kauč i nekoliko sjedalica složenih u krug sa stolićem u sredini. Dvije samostojeće lampe bile su iza sjedalica i tako da je to vjerojatno predstavljalo ugodan kutak za čitanje kada bi se upalila svjetla. I doista na stoliću je bila manja hrpa knjiga, pa sam nagonski krenuo prema njima da vidim o čemu se radi. Ugledao sam Dozu odvažnosti, noviju knjigu Mickeyja Mantlea7.
„Je li Marshall volio bejzbol?”
Slegnuo je ramenima. „Nisam ga tako dobro poznavao.”
Nagnuo sam se naprijed i dodirnuo rub knjige. „Mogu li na trenutak posuditi tvoje rukavice?”
„Misliš da će ti odgovarati?”
„Imaš velike ruke, Parley. Poslužit će.”
Navukao sam desnu rukavicu. Bila mi je gotovo po mjeri, čak malo prevelika.
„Što namjeravaš? Šerif je rekao da je sve pregledao.”
„Možda, ali na ovim knjigama ne vidim nimalo praha.”
„Misliš onog koji posipaju kad uzimaju otiske?”
Kimnuo sam glavom. „Pripiši to starim policijskim navikama. Ne volim ništa dirati na mjestu gdje je netko ubijen.”
Podigao sam Mantleovu knjigu držeći je za rub i položio je na stol pokraj ostalih. Ispod nje je bio roman Balada o Cat Ballou8, ispod nje nešto s naslovom Kako voditi veliki jazz-sastav Paula Whitemana. Ispod toga ležali su Govori Adlaija Stvensona9, a na dnu je bio jeftini, raskupusani meko uvezani primjerak Najdraže luckaste priče Gabbyja Hayesa10.
McNamara je namirisao moje iznenađenje. „Nešto nije kako treba?”
„Ne znam. Ovo je prokleto najluđi skup knjiga koji sam u životu vidio. Nema čudaka koji bi sve to čitao.”
„Zašto su onda ovdje?”
„I ja se pitam.” Opet sam ih pogledao.
„Vrijede li išta?”
„Ne, koliko je meni poznato. Cat Ballou je najprivlačniji, zbog filma, ali nekako sumnjam da će ga proglasiti Ratom i mirom ovog stoljeća.” Nisam mogao ne nasmijati se. Veselim sam glasom rekao: „Adlai Stevenson i Gabby Hayes?”
„Dali su ti misliti, je li tako?”
„Davno se nisam tako nasmijao.”
Ali onda mi se pogled vratio na krvavu mrlju, a uz nju smijeh nije pristajao. Stajali smo još malo u tišini. Stotine misli rojile su mi se u glavi, nijedna vrijedna najmanjeg spomena. Otišao sam do glasovira, okrenuo se i rekao: „Nekako mi nešto nedostaje.”
„Možda se previše trudiš povezati nešto što je... ono, slučajno tako.”
„Možda.”
Još jedan trenutak je prošao.
„Nije to slučajno tako, Parley. Slučajnost bi bilo pet nepovezanih knjiga, čudna mješavina beletristike i publicistike. Ali što ti govori ova mala zbirka? Mislim, Paul Whiteman? Da je nešto iz povijesti njegova džez-sastava, još nekako, ali priručnik za njegovo vođenje? Je li itko od Marshallovih volio big band jazz!”
„Morat ćeš pitati nju.”
Dodirnuo sam Mantlea i otvorio ga.
„Potpisana je.”
„Kako misliš potpisana? Tko ju je potpisao?”
„Mantle.”
„Što to onda znači?”
„Povećava cijenu desetak puta. Takva vrijedi oko sto dolara. Sada možda malo više, nisam siguran, cijene se stalno penju. Već dugo nisam imao nijednu takvu.”
„Pa ipak, daleko od motiva za ubojstvo?”
„Da.”
Ali imao sam predosjećaj. Otvorio sam Whitemana. Bio je potpisan njegovim prepoznatljivim rukopisom. Gabby Hayes – potpisan, što je bilo čudno, s koje god strane tome prišli. Nikada nisam vidio taj njegov potpis, pa bi vjerojatna cijena mogla biti dvije stotine dolara.
„Vidi ovo”, rekao sam. „Cat Ballou su potpisali Nat King Cole i Lee Marvin iz filma. Neka sam proklet.”
Otvorio sam Stevensona. Negdje u visini naslova bio je sićušni potpis koji sam dobro poznavao.
„John Steinbeck”, rekao sam.
„A Stevenson?”
Odmahnuo sam glavom. „Stevenson nije bitan: njegov je potpis svugdje i ne vrijedi mnogo. Sam Steinbeckov potpis vrijedi tristo dolara.”
„Ne razumijem. Zašto bi se John Steinbeck potpisao na tu knjigu?”
„Možda ju je nekome poklonio. Divio se Stevensonu i napisao je predgovor za meko izdanje ove knjige.”
Pogledao sam po sobi novim očima. „Pa, neka sve ide dovraga, Parley, nešto smo ovdje pronašli.”
„Nisam baš siguran što. Možda da provjeriš u knjižnici preko puta.”
Bio je to jedan od onih trenutaka. Čak i prije nego što smo se vratili tamo, imao sam predosjećaj što ću pronaći: policu za knjige preko cijelog zida. I dok sam oprezno izvlačio jednu po jednu i otvarao ih, predosjećaj se pretvorio u izvjesnost. Sve su bile potpisane, ili rukom pisca ili drugih poznatih osoba povezanih s njima. Leonard Bernstein. Alfred Hitchock. Werner fon Braun. Duke Ellington. Al Cappone. John Wayne.
I tako u beskraj.
„Parley, čovječe, ovo vrijedi love i love.”
„Koliko?”
„Ne znam. Ovdje je barem tisuću knjiga. Ako su sve potpisane, uz prosječnu cijenu od samo, dovraga, ne znam, recimo dvjesto dolara – što se dobije?”
„Dvjesto somova dolara.”
„A to je vjerojatno cijena za prodaju na veliko. John Wayne nije potpisao mnogo knjiga. Samo on vrijedi četiri stotine.”
U tom smo trenutku čuli neki udarac izvana.
„Čini se kako je Lennieju dosadilo smrzavati se”, rekao je Parley.
Ali kada sam otišao do vrata, vani nije bilo nikoga. Izišao sam na trijem. Bila je mrkla noć, tamno kao u rogu. Otišao sam do ruba i zavikao prema planinama: „Hej, Lennie! Jesi li tamo?” Bio je tamo negdje. Osjećao sam blizinu ljigavog kurvinog sina.
Odjednom nemiran, Parley je rekao: „Uđi.”
„Slušaj, majmune”, viknuo sam u tamu. „Ako još jedanput uperiš pušku u mene, uzet ću ti je, pa skupa s tom značkom nagurati u guzicu. Jasno?”
Stajao sam tamo, izložen. Osjećao sam se ranjivo i osamljeno, glupi hvalisavac postavljen kao krasna meta, uokvirena svjetlošću vrata, koji se odbija maknuti.
„Ulazi ovamo”, rekao je Parley odostraga. „Daj, Janeway, činiš me nervoznim.” Čuo sam kako unutra duboko diše. „Što sada misliš napraviti?” Razmišljao sam o tome.
„Ne znam. Ovo mijenja sve.”
„Stvarno?”
„Naravno da mijenja.” Mislio sam o tome što bi se moglo učiniti i kako to izvesti. „Moramo porazgovarati o ovim knjigama s gospođom Marshall.”
„Ona sigurno zna koliko vrijede.”
„Zvuči logično, ali zar ne bi već spomenula njihovu vrijednost? Ne bi bilo prvi put da netko umre i ostavi ženu u neznanju.”
Nije izgledao kao da u to vjeruje. Rekao sam: „Dobro, gledaj to na ovaj način. Sigurno je kako se ne ponaša kao da joj te knjige nešto znače. Čini mi se da nema pojma koliko bi mogle vrijediti.”
Opet sam pogledao u sobu. „Što se toga tiče, najbolje je da za sada šutimo. Ove su knjige nezaštićene u napuštenoj kući, daleko od svega. Kradljivac knjiga može sve počistiti za jedan sat, i nitko osim nje ne treba znati. To uključuje šerifa i Lennieja, bez ikakve namjere da tu vrlu gospodu optužujem za nešto. Neka oni i dalje misle da su te knjige onakve kakve izgledaju, gomila jeftinog papira.”
Još sam jedanput sve preletio pogledom. „Mogao bih ovdje provesti cijeli dan, samo ih listajući da vidim čega tu sve ima. Mogao bih joj dati okvirnu procjenu ako želi.”
„Možeš je pitati sutra ujutro.”
Vidio sam da želi otići. Vani je bilo sve više snijega, ali, kvragu, nisam htio samo tako ostaviti te knjige.
„Daj, Cliff, postaje hladno. Večeras ne možemo ništa više napraviti.”
„Samo još nešto. Daj mi nekoliko minuta.”
Prošao sam sobom zapisujući bilješke u notes. Zapisao sam gdje je što i dodao poneki komentar. Zapisao sam neke knjige i mjesta na kojima su se nalazile. Nije to bilo nešto, ali dovoljno da prepoznam bude li netko dolazio i poremetio raspored.
Već smo bili na pola puta do grada kada se Lennie iznenada pojavio iza nas. Slijedio nas je kao da je stalno bio tu, odustavši tek kada smo stigli do parkinga pred policijom.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 8:53 am





8

McNamara je bio udovac koji je trideset godina živio u tom okrugu. „Hranim se dolje u restoranu u Paradiseu otkako je Martha umrla”, rekao je. „Nikada nismo imali djece, i to mi je sav društveni život, ako se to može tako nazvati. Hoćeš li pojesti nešto tamo sa mnom?”
„Naravno.”
Sjeli smo u kut, pa mi je rekao da mu je žena umrla prije dvije godine. Bili su zajedno skoro pedeset godina. Mogao sam osjetiti kolika je njegova bol kada ju je spomenuo i naslutiti ostatak priče.
„Pokušavam stalno nešto raditi”, rekao je. „Nekada pretjerujem, ali uglavnom nalazim ponešto.”
Zapravo, rekao je, nema previše posla za odvjetnika u gradiću poput njegova.
„Bavim se kućom. Održavam Marthin vrt i tako to. Smiješno, nikada nisam mario za vrt dok nije umrla, a onda mi je održavanje tih biljaka na životu postalo važnije nego što bih ikada prije pomislio da je moguće. Dobro se osjećam dok ih gledam kako cvjetaju, kao da je ona još uvijek tu. Ali u ovo doba godine nema posla u vrtu, pa mi nedostaje. Zato držim otvoren ured. Ako se pojavi neki slučaj, tu sam. Ako treba putovati, tu sam... sve od okruga Hinsdale do Gunnisona. Prilike su rijetke, ali trudim se.”
Odlomio je komad kruha. „Neko sam vrijeme mislio otići u Chicago. Bio sam tamo u posjetu sestri kada sam upoznao Marthu. Božić, 1939. godina. Sada je i moja sestra davno pokojna. Kada je Martha umrla, pomislio sam kako bih se mogao tamo preseliti, ali kojeg bi vraga time postigao? Prestar sam za novi posao, čak i samo za pomoć nekom drugom, mislim da bi mi u velikom gradu bilo lošije nego ovdje. Ako ništa drugo, na ovu sam osamljenost navikao: neku drugu mogu samo zamišljati i čini mi se prilično zamornom.” Nasmijao se. „Hej, nemoj steći krivi dojam. Ne žalim ja sebe. Imao sam dobar život. Gdje ćeš prespavati noćas?”
„Nisam još razmišljao o tome.” Pogledao sam snježnu oluju vani. „Trebao bih početi misliti na to odmah nakon večere. Ne bih volio spavati u automobilu.”
„Bez brige. Samo su dvije mogućnosti. Hotel Paradise i motel na autocesti, a nijedan nije nikad pun. Ne bih poželio niti jedno od ta dva mjesta ni najgorem neprijatelju. Stari šerif nekada je puštao ljude da prespavaju u zatvoru. Meni bi i to bilo draže, nego one rupe pune buha.”
Konobarica, punačka djevojka po imenu Velma, dolijevala nam je kavu i očijukala s Parleyjem. Gledao joj je stražnjicu dok je odlazila, pa smo jedan drugome uputili pokvarene poglede. Nikada nisi prestar da bi bacio pogled.
Platio sam račun. „Spremi novčanik, ja sam na dnevnicama.”
Pred ulazom se uvukao u svoj kaput. „Možeš prenoćiti kod mene, ako želiš”, rekao je gotovo stidljivo. „Soba je topla i mirna, besplatno je, a i ne prokišnjava.”
„To je vrlo ljubazno od tebe. Ne bih htio smetati.”
„Ma daj, ti ćeš meni učiniti uslugu. Volim kada je netko u kući.”
„U tom slučaju, prihvaćam.”
„A sada ćemo malo prošetati i raspitati se je li itko jutros vidio tvoj mali sukob s Lenniejem.”
Parleyjeva je kuća bila na južnom rubu grada, okružena drvećem na imanju veličine oko jednog jutra, s čistinom straga, gdje je vjerojatno bio vrt. Kuća je bila građena dvadesetih godina i još je izgledala čvrsto.
„Nema previše posla oko nje”, rekao je. „Obojim je svakih pet godina. Pregledana je 1980. godine, ali i dalje je čvrsta kao gibraltarska stijena. Bit će ona tu još dugo.”
Unutra je sve bilo besprijekorno čisto, tako sjajno i ulašteno da sam zastao i izuo cipele. On to radi za nju, pomislio sam. Rekao je: „Ne treba”, ali ja sam ipak izuo cipele. Zapalio je vatru u velikom kaminu, pa mi je pokazao kuću. „Kuća je oduvijek bila prevelika”, rekao je. „Martha je tako htjela, za slučaj da nas posjeti njen brat. I bio je nekoliko puta s obitelji, a sada ni njih više nema.”
Vratili smo se kroz hodnik, a on je palio svjetla. „Jedino što mi ovih dana smeta je prokleti mrak. Prije to nisam primjećivao, ali sada zna biti depresivno. Pa ako negdje vidiš mračno mjesto, molim te, upali svjetlo. Spavaće sobe su ovdje straga.”
Imao je tri spavaće sobe. „Biraj”, rekao je. „Moja soba je sasvim na drugoj strani kuće, pa možeš skakati okolo, pjevati pod tušem – meni ništa neće smetati. Ovdje nema televizije. Signal se jednostavno ne probija preko planina, pa sa nadam da imaš neku dobru knjigu.”
Ubacio sam stvari u jednu od spavaćih soba i otišao u dnevni boravak na jedno piće prije spavanja. Razgovarali smo o mojoj tužbi protiv Lennieja, ako se odlučim podići je. Samo su dvije prodavaonice na onom uglu bile otvorene, ali Parley je zapisao tri imena. „Razgovarat ću s njima sutra.”
U Jenkinsovoj željezariji vlasnik ne samo da je sve vidio nego je to i prokomentirao s kupcem, koji je također bio raspoložen za davanje izjave. U cijelom su kraju dobro poznavali Lenniejeve metode. „Mislim kako su nam izgledi dobri, ne samo za poništavanje kazne, već i za uvaljivanje Lennieja u prilično neugodnu situaciju”, rekao je Parley. „To bi se stvarno isplatilo napraviti.”
„Ali ti ćeš se stvarno namučiti oko toga.”
„To mi je posao. Ne smije se dopustiti šupcima da se sprdaju sa zakonom.”
„Ne smije”, rekao sam.
„Znači li to da ćeš ga tužiti?”
„Pa kako bih mogao odustati nakon svega što si do sada poduzeo?”
„Tako se govori, mladiću, samo naprijed. Ako nas sudac ne bude htio slušati, odvest ću kurvinog sina na viši sud, makar se radilo samo o manjem prometnom prekršaju.” Iznenada se nasmijao. „Zamolit ću prijatelja Griffa Edwardsa da napiše članak u lokalnim novinama o nuopakoj pravdi. Osramoti kurvine sinove, jedino tako im nešto možeš utuviti u glavu.”
Potom smo razgovarali o gospođi Marshall. Pitao sam ga koliko je dugo poznaje. „Otkako je došla ovamo. Oko osam godina. Ali dugo ne znači dobro. Ona i Marshall su se držali jedno drugog.”
„Nisi li spomenuo kako nju poznaješ bolje od njega?”
„Kada je tek stigla, nagovorili su je da uđe u odbor za očuvanje starog dijela grada. Tamo je upoznala Marthu, pa sam ja upoznao nju. Jednom smo večerali zajedno, nas četvero, a kada bi god izbivali iz grada, ja bih im obilazio imanje. I to bi bilo sve.”
„Jesu li uvijek imali tako mnogo knjiga?”
„Ako jesu, bile su skrivene. Čini mi se kako sam te knjige prvi put vidio prije četiri godine. A od tada ih se još dosta nakupilo.”
„Je li ti tko od njih ikada spominjao nešto o njima ili odakle im?”
„Ne, ali nisam ni pitao. Mnogi ljudi imaju knjige.”
„Misliš, samo si rekao: ‘Hej, vidi koliko knjiga’?”
„Ili nešto jednako glupo. Za mene je to bio samo zid pun knjiga.”
„Što ti se čini, kako su se slagali kada su došli?”
Mislio sam da mi neće na to odgovoriti, ali jest. „Laura mi se nikad nije činila sretnom. Uvijek mi je bila draga, ali bila je nekako... povučena. ako znaš na što mislim.”
„Tajanstvena?”
„Ne pripisuj nova značenja mojim riječima, sinko. Povučena znači povučena: ne znači da je nešto skrivala, osim stvari koje je radije držala za sebe i koje su ionako bile samo njene.”
Nalio je sebi još jedno piće i pokazao mi da sam natočim, ali sam odmahnuo glavom.
„Od samog početka osjećao sam neku tragediju u njenom životu”, rekao je. „Ima li to možda kakve veze s onom tvojom denverskom odvjetnicom?”
„Možda.” Pijuckao sam svoj vinjak. „Sutra ću o svemu porazgovarati s Erin. Možda nam ona nešto otkrije.”
„Samo joj reci da sam ja jedno znatiželjno staro njuškalo. Ne znam ništa pametnije nego zabadati nos u tuđe poslove.”
„Naravno, Parley. Sigurno ću joj to reći.”
Glavno pitanje je i dalje stajalo neizgovoreno među nama. U jednom sam ga trenutku postavio.
„Dakle, što ti misliš da se dogodilo?”
„Ne znam, zar ne? Ne znam ništa više od onoga što si od nje čuo danas poslije podne. Koliko sam joj puta ponovio da ništa ne govori...”
„Ali sada kada je to rekla...”
Slegnuo je ramenima. „Može biti toliko toga. Možda je Marshall bio ženskaroš, pa to više nije mogla trpjeti. Možda ju je zlostavljao, pa to više nije mogla trpjeti. Znamo da ne postoji nikakva velika polica životnog osiguranja. Ono što su njih dvoje uplaćivali nije dovoljno za vreću graha. Do sada nije pokazivala nikakvu želju da govori o njihovom odnosu. Ne znam je li se išta od toga dogodilo, ali znam da mi Laura nikada nije izgledala kao osoba koja bi dugo trpjela neko sranje. Tako je jednog dana jednostavno izišla iz onog odbora dok su se ostali sladili kolačićima i čajem. Previše preseravanja, previše malih spletkaroša koje je više privlačilo nametanje svoje volje nego konkretan posao. Tako je to u svim odborima, od Ujedinjenih naroda pa sve do ove zabiti u Koloradu.”
Nakašljao se i nagnuo naprijed, grijući ruke. „Postoji još jedna teorija, mislim, ali za sada je to samo nešto što se meni čini.” Lukavo se nacerio. „Želiš li čuti?”
„Naravno.”
„Mislim da ga ona nije ubila.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 8:53 am





9

„A tko je onda to učinio?” pitala je Erin.
„On ili ne zna ili ne želi reći”, rekao sam. „Za sada mu se samo tako čini.”
Slušao sam telefonsko pucketanje dok je ona mozgala o svemu s udaljenosti od gotovo pet stotina kilometara. Stajao sam u javnoj govornici u centru Paradisea, uživajući u krasnom jutru kakvo jesen donosi u Kolorado. Snijeg je preko noći prestao, sunce je obasjalo dolinu blještavim svjetlom, a niz ulicu se svuda mogao čuti zvuk grebanja metala po pločniku dok su ljudi lopatama sebi čistili put u novi dan.
Bila je subota i nazvao sam Erin kući. Pažljivo me slušala: više se nije spominjalo vraćanje i odlazak odavde. Čuo sam je kako dolijeva kavu i šmrče. Glas joj je bio hrapav, kao da je prehlađena.
„On ne zna tko je to učinio”, rekla je napokon. „Ne zna ni tko je to mogao učiniti ili zašto, ili zašto ona nekoga želi zaštititi. On nju ne poznaje tako dobro, također. Sve što ima je predosjećaj.”
Ništa nije bilo rečeno u želji da se naruga ili umanji važnost mišljenja starog gospodina. Takva je Erin u svojem odvjetničkom izdanju, uvijek slaže činjenice nekim redom.
„Još nešto?”
„I ja sam upravo to pitao”, rekao sam joj.
„A on nema nikakvo objašnjenje za taj predosjećaj.”
„Ništa što je htio pretočiti u riječi, kamoli spominjati na sudu.”
„Gdje su bili klinci dok se sve događalo?”
„U spavaćoj sobi, na drugoj strani kuće, sve su prespavali.”
„Ni pucnjevi ih nisu probudili?”
„Ona kaže da nisu.”
„Vjeruješ li u to?”
„Samo ti prenosim što je ona ispričala McNamari.”
„Toliki kalibar stvara veliku buku”, rekla je Erin.
„Pričaj mi o tome.” Dodirnuo sam rame, gdje sam dobio takav metak. „Ipak, mislim da je moguće. Tamo su tri velike prostorije i hodnik između dnevnog boravka gdje se pucalo na Marshalla i spavaonice klinaca. Možda, ako su sva vrata bila zatvorena.”
„Pretpostavljam da još nisi vidio službene izvještaje.”
„Ne još. Parley ima izvještaje kriminalističkog laboratorija i ostatak dokaza koje je skupila optužba.”
„Što kaže labos, je li ti rekao?”
„Još nam to ne želi reći; ne dok se ne izjasnimo prihvaćamo li slučaj ili ne. Ali rekao je da je tehničarima trebalo dva dana da stignu na mjesto zločina.”
„Isuse! Kako je to moguće?”
„Nisu ih odmah pozvali. Dosta materijalnih dokaza – metke, krv, neka vlakna, nešto kose – prikupili su iz šerifova ureda i poslali u Montrose. Parley je bio zapanjen.”
„I trebao je biti.” Znao sam što će sljedeće pitati i učinila je to. „Kakav ti se čini?”
„Dobar stari momak, prilično bistar ispod te svoje druželjubivosti. Ne bih ga olako otpisao.”
„Ali ti zapravo još nisi ispitao nju?”
„Samo onoliko koliko sam ti jučer spomenuo.”
„Nemaš pojma ni o čemu u vezi s onim knjigama?”
„Još ne.”
Prošlo je nešto vremena. Može ispasti i jedno i drugo, pomislio sam. Upravo je odlučivala, a nakon toga ću vjerojatno i ja morati učiniti isto. „Rekla si da se on bavio knjigama. Još onda dok si ga poznavala.”
„Da, bavio se”, rekla je. „Pričala sam ti o tome, sjećaš se?... One noći kada smo se prije dvije godine sreli u tvojoj knjižari, rekla sam ti kako mi je bivši dečko bio lud za knjigama, kao i ti. Ali mislim, uzevši u obzir daljnji razvoj događaja, nisam znala što ga stvarno privlači.” Šmrcnula je. „Imaš li neki razlog da pomisliš kako su knjige važan dio priče?”
„Ništa određeno. Ali mogu biti razlog za mnogo što.”
Digao sam pogled i vidio kako Lennie Walsh vozi niz ulicu. Parkirao je pred sudom i ostao sjediti u autu, pušeći i razgovarajući sam sa sobom.
„Otiđi do nje”, rekla je Erin. „Ovaj put nemoj okolišati. Pitaj je za knjige i vidi hoće li je McNamara stisnuti oko onog priznanja koje mu tako žarko želi dati. Daj tome važnosti. Reci joj da ćeš otići ako bude lagala ili izbjegavala tvoja pitanja.”
„Toliko bih mogao napraviti.”
„Kako god to izveo, saznaj od nje cijelu priču, pa da vidimo gdje smo.”
„Još nešto. McNamara bi volio znati što se događalo između vas dviju.”
„Zbog čega?”
„Kaže da je on znatiželjno staro njuškalo koje voli zabadati nos u tuđe stvari.”
„Ha. Pitanja su mu na mjestu. I ja bih to isto napravila.”
Malo je razmišljala o tome i rekla: „Samo naprijed, reci mu da su se spetljali meni iza leđa. Vidi što će on reći za moj sukob interesa.”
Opet su me uveli u sobu za sastanke na katu. „Morat ćete pričekati Parleyja”, rekao je stari domar Freeman. „On dolje razgovara sa šerifom o nekim drugim stvarima, a ne želi da se gospođu ispituje bez njega.”
Čekao sam pola sata. Kada je Parley ušao, rekao je: „Nije htio odmah odbaciti tvoju kaznu. Mogao sam poredati Isusa i još dvadeset šest njegovih učenika pride da posvjedoče, a on bi i dalje bio na Lenniejevoj strani. Eno ih sada dolje, nešto se dogovaraju u vezi s tim. Mislim da šerif to ne pokazuje, ali je prokleto ljut zbog svega. Kao što sam ti rekao, nije prvi put da Lennie izvodi slične stvari.”
Još je petnaest minuta prošlo prije nego što su uveli gospođu Marshall. Iz šerifova se izraza ništa nije dalo pročitati, ali nije djelovao sretno. Doveo je Lauru do iste sjedalice i izišao. Gledao sam Parleyja, čekajući da on počne.
„Laura, moramo otvoreno porazgovarati, ti i ja.”
„Može li ostati i gospodin Janeway?”
„Pa, za sada bi najbolje bilo kada bismo to obavili nasamo.”
„Ali on mora sve čuti”, bila je uporna. „Da može prenijeti Erin naš razgovor.”
Pogledao me, očito uznemiren. „Dovraga, Janeway, dolazi li ta tvoja cura ovamo ili ne?”
„Doći će”, rekla je Laura, iznenadivši nas obojicu. „Znam da će doći.”
„Jutros sam razgovarao s njom”, rekao sam. „Još nije prihvatila slučaj, gospođo Marshall, i u ovom se trenutku sigurno ne može smatrati vašom odvjetnicom. I ako se mene pita, ona bi se složila sa savjetom koji vam je dao Parley.”
„Ovo obično ne pitam”, rekao je Parley. „Ali sada mislim kako bi mi morala reći što se stvarno dogodilo onog dana kada je Bobby ubijen.”
„Već sam vam rekla.”
„Za sada si samo rekla da si pucala u njega.”
Umorno je kimnula. „Što bih još trebala dodati?”
„Postoji li nešto makar izdaleka nalik na razlog? Kako si poderala haljinu?”
„Radi se o našim privatnim stvarima.”
Parley je zakolutao očima, pa ih zatim zatvorio.
„Ionako se ništa ne može promijeniti”, rekla je. „Bitno je što se dogodilo, a ne kako.”
„Stvarno to misliš? Pa, mlada damo, gdje se zagubila tvoja diploma prava?”
Na licu sam joj vidio dvije stvari: prvo bljesak gnjeva, koji je odmah zamijenilo žaljenje. „Žao mi je”, rekla je. „Znam da vam otežavam posao.”
„Već je nemoguć, pa teško može biti teži. Moraš shvatiti nekoliko stvari, a sada je otprilike posljednji trenutak. Ne piše ti se dobro.”
„To znam. Znam. Što će se dogoditi ako sve priznam i predam se na milost sudu?”
„To bi mogla napraviti. Bez ikakvih olakšavajućih okolnosti, i sudeći po onome što znam o ovom sucu, mogla bi izići iz zatvora otprilike u vrijeme kada ti unuci budu završavali srednju školu. I to ako uopće iziđeš, ako ti ne rezervira električnu stolicu u Canon Cityju.”
„Neće me pogubiti.”
„Vjerojatno ne. U ovoj državi nisu dovoljno čvrsti za provođenje smrtne kazne. Ali, stvar je u tome da je smiju izvršiti: onaj te stari gospodin tamo dolje može smjestiti u čekaonicu za izvršenje, gdje možeš godinama čekati da se neki drugi starac odluči promijeniti kaznu u doživotnu robiju. Ili te može odmah osuditi na doživotnu, bez prava na pomilovanje. Znaš li uopće kako je teško takvu odluku samo dovesti do mogućnosti za promjenu, a kamoli to uspjeti? Kakvi god bili razlozi tvoje šutnje, s godinama će izblijedjeti. Ovo mi možeš vjerovati, Laura, kad već ne slušaš ništa što ti govorim: doći će dan kada ćeš požaliti što nisi iskoristila neki dobar savjet. Ali bit će prekasno. Najbolje što možeš dobiti je dvadeset godina prokleto strogog zatvora. Razmisli malo o tome.”
„A što mislite da radim? Kada bih vam barem nešto mogla reći...”
„Za početak mi možeš reći zašto si pucala u njega. I nemoj opet spominjati privatne stvari. Kada nekoga ubiješ, tu više nema nikakve privatnosti.”
„Kakve to veze ima, kad opet ne možeš ništa upotrijebiti?”
„To želiš reći? Možda postoje olakšavajućc okolnosti, ali ne bi mi dala upotrijebiti ih, čak i kada bih za njih znao. To mi pokušavaš reći?”
„Ja nisam spominjala olakšavajuće okolnosti, nego ti. A to nije isto što i razlog za ubojstvo, zar ne?”
„Ne čini to, Laura. Ne igraj se riječima sa svojim odvjetnikom.”
„Jednostavno ne mogu govoriti o tome”, rekla je i soba je utonula u dugu mrtvu tišinu.
„Pokušajmo još jedanput”, rekao je Parley. „Gledaj me u lice, prestani buljiti u pod. Ja sam tvoj odvjetnik. Što znači da mi možeš reći što hoćeš, i ništa od toga bez tvoga dopuštenja neće izići iz ove sobe. Ako si se predomislila u vezi s prisutnošću treće osobe, gospodin Janeway će nas ostaviti same. Sve će ostati među nama. Ali moraš mi reći što se dogodilo.”
„Ne mogu govoriti o tome. Koliko to puta moram ponavljati?”
„Prokletstvo, uvučena si u to, do grla si u svemu. Ne gledaj u pod, gledaj u mene i reci mi koga štitiš.”
„Nikoga. Nikoga! Zašto to uopće pitate? Rekla sam da sam ja to učinila.”
„Ne vjerujem ti. Mislim da nekoga štitiš. Tko bi to mogao biti, Laura? Netko od djece?”
Razrogačila je oči. „Ne govorite to! I ne pomišljajte na to!”
Pogledala me i rekla: „Želim drugog odvjetnika.” Pogledala je Parleyja. „Zašto ne želite učiniti ono što vam govorim? Radi se o mojem životu, zar ne?”
„Je li te Bobby zlostavljao, bilo kako?”
„Nije!”
„Je li zlostavljao djecu?”
„Nije! Prestanite! Prestanite, hoću drugog odvjetnika.”
„Pa, na to sigurno imaš pravo. Ali bilo koji odvjetnik, ako išta vrijedi, pitat će te iste stvari. Ništa neće nestati, Laura. A istina uvijek nađe načina da iziđe na vidjelo, ma što ti mislila o tome.”
„Rekla sam istinu.”
„Pa, vidiš, meni se ne čini tako. I sada lažeš, vidim ti to na licu. A ne znam nikoga zbog koga bi lagala osim djece.”
Odmahnula je glavom.
„Je li to bio Jerry?”
Odjednom je postalo vruće. Lice joj se zacrvenjelo. „Je li to bio Jerry, Laura? Je li Jerry pucao u Bobbyja?”
„Poludio si. On je dijete. Za ime Božje, njemu je jedanaest godina!”
„Koliko ti godina treba da podigneš pištolj?”
„Ne želim to slušati. Hoću vidjeti Erin.”
„Pa, učinit ću što mogu da je dovedem ovamo. Možda te ona urazumi.”
Pogledao je u mene, valjda da bih ga podupro. Rekao sam: „U pravu je, gospođo Marshall. Erin će pitati potpuno iste stvari.”
„Ako je Jerry to učinio, moraš mi reći”, rekao je Parley.
„Prestani to govoriti!”
„Kao što sam baš htio napomenuti, on nije punoljetan. Onda bi sve skupa bila sasvim druga priča, s novim pravilima. Kada je netko tako mlad, traži se liječenje, a ne kazna. Ako okolnosti...”
„Gospodine McNamara”, rekla je ledenim glasom, „moram vas zamoliti da odete.”
„Baš bih i mogao, ionako ti ničemu ne koristim. Ako se urazumiš, javi se.”
Pritisnuo je zvonce i stao pokraj vrata. Gurnuo sam sjedalicu natrag. Ali iznenada je gospođa Marshall posegnula prema meni i rekla: „Možete li vi ostati?”
„To biste trebali pitati svog odvjetnika. Parley?”
„Što možemo izgubiti? Pokušaj je urazumiti. Natjeraj je da sluša.”
Stigao je šerif. Parley je rekao: „Gospodin Janeway će još malo ostati i razgovarati s gospodom Marshall kao predstavnik gospođice D’Angelo. I dalje vrijede pravila kao za odvjetnika.”
„Naravno, i meni se tako čini”, rekao je šerif. „Što se one druge stvari tiče, nudim ti pogodbu.”
„Nema pogađanja. Želim poništenje kazne. Ništa se ne plaća, nikakvi se negativni bodovi ne upisuju; ne želim da to igdje ostane zabilježeno.”
„Idemo dolje porazgovarati o tome.”
„Možeš govoriti dok ti jezik ne otpadne. A ja ću pribaviti još pokojeg svjedoka.”
Vrata su se zatvorila. Čuo sam ih kako se svađaju silazeći niz stepenice. Soba je utihnula. Onda smo Laura i ja čekali da ono drugo progovori. Činilo se da je opet na rubu suza. Nasmiješio sam joj se, napola tužno, napola u nadi.
„Pogledao sam vaše knjige”, rekao sam.
„I tog se smeća moram riješiti.”
„Ne činite to. Još ne.”
„Želite li reći da nešto vrijede?”
„Vrijede.”
„Bobby je uvijek govorio da vrijede. Nikada mu nisam vjerovala, iako je dosta trošio na njih. Mislila sam da mu je to samo hobi.”
„Mogu vam dati grubu procjenu, ako želite.”
Pogledala me kao da će se nasmijati, ali nije. „Što će mi sada novac?”
„Bit će dosta sudskih troškova.”
„Naravno. Naravno, kako sam to mogla zaboraviti.”
„Mislim da biste za one knjige mogli dobiti lijepu svotu.”
Oči su joj se širom otvorile kad je to napokon shvatila. „Koliko novca? Želite reći da bi mi one mogle pokriti troškove suđenja?”
„Možda.”
„Što vrijedi u njima? Meni izgledaju kao obične knjige.”
„Smijem li pitati odakle su stizale?”
„Bobby ih je počeo kupovati još davno, dok smo bili mladi. Nikada nisam na to obraćala previše pažnje. Tada smo imali više novca.”
„I nikada niste razgovarali o njima ili o njegovim namjerama s njima?”
Odmahnula je glavom. „Bio je pun tajni. Čak i dok smo bili djeca, bio je takav. Erin je mislila da ga poznaje, ali nije. Nije imala pojma. Bože, nemojte joj to prenijeti.”
„Nije upitno da su bile njegove?”
„Na što mislite, da ih je ukrao?”
„Samo pitam, gospođo Marshall. Novac će vam biti potreban.”
„I meni se čini.”
„I morate biti sigurni da nitko neće polagati pravo na te knjige.”
„Ne znam čak ni gdje je čuvao dokumentaciju o njima.”
„Potrudimo se pronaći je.”
„A ako je ne bude?”
„O tome ćemo ako bude trebalo. U vašem posjedu su. Netko treći morao bi imati dokaze o vlasništvu.”
„Sada mi sve izgleda tako nevažno.”
„Ni najmanje. Treba vam odvjetnik. Koliko se meni čini, Parley je prilično dobra osoba.”
„Sigurna sam u to. Znam da se trudi učiniti najbolje za mene.”
„Pretpostavljam da vam je Jerry sin?”
„Oh, molim vas, ne počinjite i vi.”
„Samo želim postaviti stvari na njihovo mjesto.”
„Nema se što postavljati. Jerry nema veze ni sa čim.”
„Dobro, slažem se. Ako je tako bilo, onda je tako bilo.”
Zatim, nakon duge šutnje: „Kažete da mu je jedanaest godina?”
Zagledala se u mene.
„Razlog zbog kojeg to pitam opet će se pojaviti. Ono što misli McNamara i drugima će pasti na pamet. Razumijem da ga želite zaštititi, ali bilo bi mudro ne biti toliko osjetljiv što se toga tiče.”
„Vi ne biste bili osjetljivi da vam netko optuži dijete za ubojstvo?”
„Sigurno bih. Ali kad izgubite kontrolu, to mu ne pomaže, ima sasvim obrnuto djelovanje. Kada se branite, ljudi odmah zaključe da nekog štitite. A tko bi to mogao biti, ako ne neko od vaše djece? Ako on to nije učinio, samo to recite, ali mirno, kao da je samo pitanje preglupo da bi vas uzrujalo.”
„Imate li vi uopće djece, gospodine Janeway?”
„Ne, ali mogu zamisliti kako bih ih žestoko želio braniti. Samo, vi tome pristupate na pogrešan način. Ako Jerry to nije učinio, samo recite tako.”
„Mislila sam da to i radim.”
„Prilično ste se uzbudili kad se to spomenulo. Pokušajte to reći tišim glasom.”
„Glasnoća više nije važna. Parley mi nikada neće povjerovati.”
„Ako Jerry to zaista nije učinio, morate uvjeriti Parleyja. Ja bih vam savjetovao da mu kažete istinu. Ma kakva bila, samo van s njom.”
Pustio sam je da razmisli o tome. Onda sam prekinuo tišinu: „Ne čini mi se da je Erin sklona prihvaćanju vašeg slučaja. To biste trebali znati prije nego što potjerate dobrog odvjetnika. Previše je starih stvari među vama, dovoljno da joj treba posebno dopuštenje, a čak ni s njim ona ne misli da je to pametno rješenje.”
„Napisat ću dopuštenje, rekla sam već. Potpisat ću što god je potrebno.”
„Ne slušate me, gospođo Marshall.”
„Molim vas. Zovite me Laura.”
„Ne slušaš me, Laura. Nisi je vidjela godinama. Misliš o njoj na osnovi sjećanja iz djetinjstva. Je li nešto od toga ostalo u njoj, ne znam, ali već dugo je samostalna. Čak i ako dođe, postavljat će ista pitanja i mogu ti odmah reći da šutnja kod nje ne prolazi.”
„Ne znaš koliko smo bile bliske. Pojma nemaš.”
„Sada to nije važno. Ako te dođe vidjeti, možda će to biti zbog nekadašnjeg prijateljstva, ali mogu ti obećati da ono neće biti dovoljan razlog za ostanak. Davno je to bilo i mnogo se toga otada dogodilo. Možda čak poželi izravnati stare račune.”
„Neće ona učiniti nešto takvo.”
Sjedili smo u tišini punu minutu. Napokon je upitala: „Što ti misliš?”
„Upravo sada razbijam glavu kako doprijeti do tebe.”
„Čula sam što si govorio.”
„Ne bih rekao. Slušaj, evo što mi je Erin rekla da ti prenesem. Ako lažeš, šutiš ili izbjegavaš pitanja, ja odlazim.”
Oči su joj se napunile suzama. „Još me mrzi.”
„Laura. Slušaj me. To nije važno. Nije važno. Ništa sada nije važno osim tvoje priče. Ako je neko od tvoje djece...”
Zatresla je glavom. „Ne govori to. Ne govori to nikad više.”
„Laura, slušaj...”
„Ne mogu to dopustiti. Ne mogu.”
„Samo me jednu minutu poslušaj...”
„Ne mogu. Neću.”
„Je li tvoj sin ubio tvog muža?”
„Nije!” prošaptala je.
„Erin će doći samo ako mi kažeš istinu.”
„Govorim istinu.”
Prošlo je još neko vrijeme. Onda sam ja rekao: „Dugo sam bio policajac, jesi li to znala? Bio sam prilično dobar policajac. Imao sam osjećaj. Što znači da devet od deset puta znam kada mi se laže.”
„Ne lažem.”
„Laura, lažeš gore nego većina lažaca koje sam ikada vidio. Nemoj se zbog toga uvrijediti, jer riječ je zapravo o vrlini. Neki ljudi ne mogu lagati. Gledao sam stotine kako pokušavaju, a s obzirom na Parleyjeve godine, mislim da je vidio nekoliko puta toliko. A Erin je još bolja od nas dvojice kada treba namirisati laž. Ako misliš da će doći ovamo i povjerovati ti, mućni opet glavom. Jedini način da je dovedeš je da prestaneš lagati.”
„Znam. To i radim.”
Odmahnuo sam glavom.
„Govorim istinu”, rekla je. „Istinu.”
„Ako je to tvoja zadnja riječ, tako ću joj i prenijeti.” Odgurnuo sam sjedalicu. „Žao mi je što nisam bio od neke pomoći.”
Već sam bio na pola puta do vrata kada je izgovorila moje ime: „Gospodine Janeway...”
„Da?”
„Ne možete samo tako otići.” Glas joj se lomio. „Molim vas, potrebni ste mi.”
„Znam da jesam.”
„Hoćeš li mi pomoći?”
„Ne mogu ako mi to ne dopuštaš.”
„Strah me je. Bože, kako me je strah.”
„To znam.”
„Ne zbog sebe”, rekla je, i znao sam da napokon stižemo do istine. „Ne za sebe.”
Iznenada je rekla: „Hoćeš li ostati?”
„Učinit ću što mogu. Ali moraš mi sve reći.”
„Hoću, obećavam. Vjerujem ti.”
„To je dobar početak.”
Opet sam sjeo prekoputa nje. Suze su joj tekle niz lice. Duboko je uzdahnula i rekla: „Ovo ne smiješ ispričati nikome. Samo Erin.”
„U redu.”
„Ne smiješ nikome reći. Čak ni Parleyju.”
„Neću, osim ako mi ne dopustiš.”
„On bi to rado upotrijebio. Zato mu ne mogu reći.”
Tišina se rastegla do točke pucanja. Kada je opet progovorila, šaptala je jedva čujnim glasom, morao sam joj čitati s usana.
„Jerry ga je ubio.”
„Jerry ga je ubio”, ponovila je.
„Moj Bože”, rekla je. „O moj Bože, još ne mogu povjerovati.”
„Jerry je ubio Bobbyja”, rekla je kao za sebe.
Zatresla je glavom. „Zapamti što si rekao. Što si mi obećao. Ma što se dogodilo, nećeš nikome reći.”
Onda se slomila i zaplakala, glave položene na stol.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 8:53 am






10

„Je li ti sada bolje?”
„Mislim da jest.”
„Dobro. Možda sada možeš početi sređivati stvari.”
„Zašto? Zbog čega?”
„Zbog svoje djece.”
„Naravno... naravno. Kako sam to mogla zaboraviti? Nevjerojatno je kako me stalno moraš podsjećati na najočitije stvari.”
„Ne razmišljaš normalno, to je sve. Viđao sam to i kod drugih.”
„Ne, ne u ovoj mjeri. Izdala sam najbolju prijateljicu. Kako sam to mogla učiniti? Bila je jedina osoba do koje mi je ikada bilo stalo, i to više nego do bilo čega drugog. Ali izdala sam je i život mi više nikada nije bio isti. Ne razmišljam normalno već deset godina.”
„Ako ti to nešto znači, nadam se da će doći.”
„Ali znaš da neće. Vidim ti to na licu.”
„Ne znam ništa sigurno. Ona nije od onih koji se igraju s drugima. Da nije razmišljala o dolasku, nikada me ne bi poslala ovamo.”
„Pa, to ima smisla. O, Bože, kako želim da dođe. Mogu li...”
„Što?”
„Mogu li ti ispričati što se dogodilo između Erin i mene?”
„Ne znam ima li...”
„Molim te, želim to. Bila je to moja greška, od samog početka. Koliko god da je Bobby navaljivao, nema opravdanja za ono što sam učinila. Te smo noći previše popili i ponašali se kao budale, ali ni to nije opravdanje. Dokle god budem mogla gledati i slušati, dokle god budem u stanju misliti, znat ću da sam ja odgovorna. A sada nema ničeg što mogu učiniti osim reći koliko mi je jako, jako žao. Što god da mi se sada dogodi, to joj moram reći. Erin i Bobby su bili tako zaljubljeni; trebao si ih vidjeti zajedno: ako su ikada postojale srodne duše, to su bili oni, a ja sam im razbila vezu. Mislila sam na nju svaki dan, vidjela je gdje god bih pogledala. Nikada je nisam prestala voljeti. Ali Bobby i ja smo se te noći napili i dogodilo se. Kada izdaš nekoga koga voliš, bol nikada ne prestaje, ona te određuje. Postaješ izdajica, krasna prijateljica koja nije u stanju ni držati spuštenu suknju kada treba.”
„Čini se da si platila za to.”
„O, da. O, da, moj Bože, da. I vječno ću plaćati.”
„Vječnost je vrlo duga, Laura.”
„Pričaj mi o tome.”
„Možda bi nakon deset godina mogla sve početi pomalo zaboravljati.”
„Neću nikada. Ono što sam učinila me obuzelo. Znam da zvuči nestvarno, možda bolesno kad ovako govorim, ali samo na to mislim. Ne mogu se toga osloboditi, i s vremenom postaje sve gore. Osjećam snažniju krivnju sada nego kada sam to napravila prije toliko godina.”
„Je li Bobby znao?”
„Što, koliko sam jadna? O, da, živio je uz mene godinama, kako je mogao ne znati? Bobby je davno digao ruke od mene.”
„Možda nije trebao. Ako ništa drugo, morao je podijeliti odgovornost za ono što se dogodilo.”
„Ne mogu na to tako gledati. Ne znam kako bih mogla, ne znam kako. Sve što znam je da Bobby i ja nismo nikada bili dobar par. Kako smo i mogli biti? Erin je stalno bila između nas. Mogla sam je osjetiti uz sebe dok hodam, sjedila je do nas na verandi nakon večere: bila je čak i u našem krevetu. U krevetu je bilo najgore. Postala sam tako hladna da mi Bobby uopće nije prilazio. Godinama nismo dodirnuli jedno drugo. Tada se počeo viđati s drugim ženama. Ne možeš ga optužiti zbog toga, zar ne?”
„Pokušavam se odviknuti od optuživanja ljudi. Uključujući i tebe.”
„Hvala. Drag si ti čovjek. Jeste li ti i Erin ljubavnici?... Nema veze, to nisu moje stvari. Oprosti, samo sam poželjela, znaš? Da ona ima nekog poput tebe.”
„Gospođo Marshall...”
„Laura.”
„Laura... hoćeš li mi reći što se dogodilo onog dana kada ti je muž ubijen?”
„Nije bitno. Ne možeš to upotrijebiti.”
„Idemo korak po korak. Za sada bih samo želio sve shvatiti.”
„Onda ću ti reći. Moram nekome reći ili ću poludjeti.”
„Samo polako.”
„Ne, reći ću sve sada ili nikada. Bobby i ja nikada nismo bili sretni, nikada spokojni. Rekla sam ti zašto, ali znam da ne možeš shvatiti. Za sve sam ja kriva, proždirala me je savjest.”
„Zašto si se onda udala za njega?”
„Baš zbog toga. Da pokušam odagnati osjećaj krivnje. Brakom ozakoniti našu vezu, ako možeš u tome naći imalo smisla. Ali to sad ionako nije važno.”
„Moglo bi biti. Kada si na sudu i postaviš stvari tako da se svatko može poistovjetiti s njima, poslije je lakše objasniti ih.”
„Ali o svemu ovome sigurno se neće govoriti.”
„Ne računaj na to.”
„Bože, kakva noćna mora. Kako bih mogla objasniti svoje ludo ponašanje? Kada bih rekla kako je jedno od nas imalo jaku grižnju savjesti, a onaj je drugi sve činio iz inata, bi li itko povjerovao?”
„To želiš reći?”
„Rekla sam ti da zvuči ludo. Isuse, hoće li i s pravim odvjetnicima biti ovako teško?”
„Znaju oni biti mnogo gori. Ako mogu napraviti budalu od tebe, napravit će je. A ti im ne trebaš u tome pomagati.”
„Bila sam budala. Zvučim kao u glupoj sapunici. Nitko mi neće vjerovati.”
„Milijuni gledaju sapunice i vjeruju im. Samo reci istinu i ne brini se ako je melodramatična.”
„Kada je Bobby predložio da se vjenčamo, to je zvučalo kao dobro rješenje. Erin nas je oboje prekrižila, više je nismo mogli povrijediti. Jesam li ga voljela? Valjda jesam, zar ne? Zašto bih inače izdala prijateljicu? Udaja za Bobbyja trebala je dokazati Erin kako je ono što smo učinili bila ozbiljna stvar. Da smo sve odbacili kao kratku aferu, što bi to govorilo o nama? Razumiješ li što hoću reći?”
„Ako su to bili tvoji razlozi, naravno. A što je s njegovima?”
„Govorio je da me voli. Zaljubljivao se u mene cijelu godinu.”
„I odljubljivao od Erin?”
„Govorio je da nas obje voli.”
„Vjeruješ u to?”
„Kako bih mogla znati? Nisam mu dala priliku. Mislim da se on trudio, ali ja nisam.”
„Što se onda dogodilo?”
„Bobby je mislio da bi pomoglo ako dobijemo dijete, pa smo pokušavali u onim prvim godinama, ali nismo uspjeli. Preselili smo se ovamo i posvojili Jerryja. Imao je emocionalnih poteškoća, skoro četverogodišnjak kada smo ga uzeli i nije govorio. Nije bio idealno dijete za usvajanje; pravi su ga roditelji užasno zlostavljali, pa smo ga zato tako lako dobili. Jerry je uvijek imao poteškoća, još uvijek ne govori, ne može ili ne želi. Osim sa mnom. Sa mnom govori.”
„Je li ga itko drugi čuo kako govori?”
„Ne izgovara riječi, mi govorimo pogledima, obraća mi se svojim ponašanjem. To je vrlo jednostavna komunikacija. Ali znam što hoće, ne pitaj me kako, jednostavno znam, i on zna što očekujem od njega. Sve je u očima. Njegove su oči kao Erinine, kada je bila dijete: smeđe s onim pjegama na rubovima. Zavoljela sam ga neizmjerno kad sam ga prvi put ugledala. Nas dvoje smo kao dva brata uboga.”
„Kako su ga roditelji zlostavljali?”
„Moram li stvarno o tome govoriti? Jednom ga je majka ostavila golog u hladnom podrumu, samo da prestane plakati, i držala ga tamo bez hrane i vode dva dana... takve stvari.”
„Shvatio sam. Pretpostavljam da ste ga pregledali, da vidite...”
„Da, naravno. Čini se da nema nikakvog stvarnog razloga za nijemost, niti ga je ikad bilo. Nije izgovorio nijednu riječ otkako je s nama, ali razumije sve što se oko njega događa. Ako kažem: Donesi malo drva, Jerry, on će otići i donijeti. Nikada ništa ne moram posebno objašnjavati, čuje izuzetno dobro. Psiholozi su mu testirali inteligenciju.”
„I što su dobili?”
„Nema razloga zašto ne govori. Jednostavno neće.”
„Dakle, bile su mu skoro četiri godine kada ste ga uzeli. Poslije ste dobili još dvoje svoje djece.”
„Blizance. Malog Boba i Susan. Kakvo je to bilo iznenađenje. Sigurno se dogodilo kada me Bobby posljednji put dotaknuo. Jedan od zadnjih pokušaja, i dobijemo svoju djecu.”
„Koliko im je sada?”
„Pet godina.”
„Nema nikakvog razloga za to pitanje, ali je li s njima sve u redu?”
„Da, naravno. Samo sa mnom stvari nisu bile u redu.”
„Kako to misliš?”
„Ne mogu to reći, mislit ćeš da sam čudovište.”
„Mogu naslutiti. Vas ste se dvoje nakon što ste dobili svoju djecu još više udaljili.”
„Opet zbog Erin. Znam da ovo zvuči bolesno, ali meni su oni izgledali kao njena djeca. Bila su to djeca koju je trebala imati s Bobbyjem. Pokušala sam ih zavoljeti. Jesam, kunem se da jesam. I bila sam dobra majka. Ali samo je Jerry dopro do mog srca, samo on nije bio dio priče o Erin, Bobbyju i meni. Ako je u mom životu bilo svijetlih trenutaka, svi su povezani s Jerryjem.”
„Voliš ga. Neka te to ne muči, jasno mi je kako se to dogodilo.”
„Voljela sam ga više od rođene djece. Ljudi će misliti da sam bolesna ako se to pročuje. Ne mogu protiv toga: on je bio moja beba, moje jadno povrijeđeno dijete. One noći kada smo ga doveli kući, zaklela sam se Bobbyju da neću dopustiti da ga išta više povrijedi.”
„Dakle, što se dogodilo onog dana kada je Bobby ustrijeljen?”
„Izišla sam u šetnju. Kada sam se vraćala, čula sam pucanj iz kuće. Pretrčala sam preko polja najkraćim putem do trijema. Bobby je ležao u prednjoj sobi. I prije nego što sam ga ugledala, imala sam grozan predosjećaj: osjetila sam barut, i još nešto... nešto loše. Znala sam da je to miris smrti. Ušla sam u sobu u kojoj je bio Bobby. Jerry je imao pištolj u ruci...”
„Koliko je bilo sati?”
„Ne znam. Odjednom se više ne sjećam vremena. Sredina poslijepodneva.”
„Što si učinila?”
„Misliš tada?”
„Da, što je bila prva stvar koju si učinila?”
„Uzela mu pištolj i samo ga zagrlila.”
„Zatim?”
„Poslala ga pod tuš. Spalila njegovu odjeću.”
„Gdje si to napravila?”
„U kaminu u stražnjoj sobi. Onda sam otvorila onaj francuski prozor. Nisam htjela da se miris proširi kućom prije nego što dođe policija.”
Zapisao sam to. „A onda?”
„Poslala ga natrag u spavaću sobu: rekla mu da legne i čeka da dođem po njega. Onda sam uzela pištolj i okrvavila haljinu. Malo je poderala. I onda pozvala šerifa.”
„Dakle, od samog si početka htjela...”
„... sama priznati, da, naravno, jer moram štititi Jerryja, bez obzira na sve.”
„Nije te iznenadilo to što ti je Jerry ubio muža?”
„Naravno da me zapanjilo.”
„To nije isto.”
„Da. Bila sam zapanjena, a ne iznenađena.”
„Zašto ne?”
„Jerry je znao.”
„Što je znao?”
„Što se događa između mene i Bobbyja.”
„Je li te Bobby zlostavljao?”
„Ne fizički. Nikad.”
„Je li ikada dodirnuo Jerryja?”
„Ne bi se usudio. Ja bih ga stvarno ubila da je samo pokušao.”
„Jesu li se zbog nečeg posvađali?”
„Jerry nije nikada volio Bobbyja.”
„Sigurna si u to?”
„O, da. Činilo se da to dijete sve zna. Znao je koliko sam nesretna, i da je Bobby uzrok.”
„Jesi li mu to ikada rekla tim riječima?”
„Nešto takvo rijetko se govori djeci. Nikada mu ne bih rekla ništa što bi umanjilo Bobbyja u njegovim očima.”
„Ali...”
„Jerry je znao. Jednostavno je znao, znam da je tako. Razgovarali smo o svemu, Bobby i ja, o tome kako smo sve upropastili i mislim da nas je mogao čuti. Ima mjesta u toj kući gdje se dijete može uvući i sve čuti. Govorim ti, Jerry je znao. Kada bi Bobby noću dolazio s mirisom neke kurve na odjeći, ja bih sama prespavala na kauču u dnevnoj sobi. A kad bih se probudila, Jerry bi bio tamo, spavao bi glave položene u moje krilo, držeći me za ruku.”
„Dakle, Jerry je imao dobre razloge da mrzi Bobbyja, to hoćeš reći?”
„Ne znam što je za tebe dobar razlog. Ali ubio ga je, zar ne?”
„Ne znam tko ga je ubio.”
„Ali rekla sam ti...”
„Nisi vidjela kako ga ubija, je li tako?”
„Ali nije bilo nikoga drugoga.”
„Ti nisi vidjela nikoga.”
„Što želiš reći?”
„Koliko ti je trebalo do kuće, nakon što si čula pucanj?”
„Bila sam na rubu livade. Ipak, ne više od nekoliko minuta.”
„Je li Bobby imao neprijatelja?”
„O, Janeway! Na što misliš?”
„Na isto što i vi, gospođo Marshall. Idemo sve ispočetka.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 8:58 am






11

Erin je doletjela u Paradise kasno tog poslijepodneva privatnim jednomotorcem s aerodroma okruga Jefferson. Trebalo joj je manje od pola sata da dogovori let. Koristila se tim avionom dok je radila za Waterforda i Browneila, kada bi imala više posla nego vremena, a trebalo je stizati u mjesta poput Laramieja ili Rock Springsa brže nego što je to moguće automobilom. Za sat i pol preskočila je brda i stigla iz predgrađa Denvera.
Mještani su se dobro našalili nazvavši aerodrom u Paradiseu Međunarodnom zračnom lukom i ispisavši naziv na komadu daske pričvršćenom za drvo. Duga zemljana pista provlačila se dolinom udaljenom od grada manje od deset kilometara, a tu su još bila dva hangara, radijska soba i jedan staromodni kafić. Čekao sam u kafiću, pogledom pretražujući nebo na istoku. Erin je rekla da će stići oko pet, a u četiri i pol dolina je već bila u dubokoj sjeni. Koliko god da je još bilo preostalo danjeg svjetla, neće prijeći preko planinskih vrhova.
„Može li taj tip sletjeti po mraku?”
„Ako je položio za pilota, valjda može”, rekao je postariji dežurni službenik. „A mi ćemo malo posvijetliti da mu bude lakše.” Podigao je sklopku i na pisti su se pojavile dvije duge osvijetljene crte, podsjećajući me na Božić. „Eto. K’o na sajmu.”
Trenutak kasnije avion se javio putem radija. „Vaša je ptičica oko trideset kilometara istočno”, rekao je starac. „Prije nego što stigneš dobro pljunuti, eto ti njega.”
Nervozno sam se zaputio u nadolazeći mrak. Uvijek sam napet kada netko do koga mi je stalo leti avionom, posebno preko nepredvidivih planinskih zračnih struja u nekakvoj orahovoj ljusci s jednim motorom, korak daleko od nesreće. Ali deset minuta kasnije nad planinama se pojavio avion i obasjan zalazećim suncem doklizao u grimiznu dolinu. Gledao sam ga kako poskakuje po pisti i zaustavlja se stotinjak metara dalje.
Erin se dobro obukla: samtane hlače i flanelska košulja, šal, čizme i težak kaput, krznena kapa slična šubari i rukavice. Pilot je bio mladić po imenu Todd Williams, s kožnatom kapom i širom raskopčanom odgovarajućom jaknom koja je lepršala na vjetru. Erin nas je upoznala: rukovali smo se, pa je Todd rekao kako će nam se pridružiti u gradu čim se pobrine za svoj avion. „Bit ćemo u zatvoru neko vrijeme”, rekao sam. „Nakon toga možeš nas naći u lokalu nasred glavne ulice. Ne možeš promašiti ni jedno ni drugo, osim ako ne promašiš cijeli vražji grad.”
U autu sam rekao: „Dobro izgledaš.”
„Hvata me prehlada”, odgovorila je. „I da budem iskrena, ne da mi se upuštati u ovo.”
Nije imala previše vremena. „Ovog vikenda trebam raditi na slučaju. Ako odem na sud nepripremljena u ponedjeljak, gadno ću se provesti. Moram se vratiti već sutra prije podne.”
„Jesi li napeta?”
„Zbog čega bih bila, ona je ta koja sjedi u zatvoru.” Pogledala me iskosa s druge strane prednjih sjedala. „Da, jesam. Jesi li joj rekao da dolazim?”
„Nisam je vidio od jutros. A ionako joj ne bih rekao.”
„Dobro. Prvih nekoliko trenutaka mogli bi nam ponešto otkriti.” Prelistala je svoj notes. „Voljela bih da netko ode gore do kuće i pregleda kamin.”
„To mogu ja.”
„Bilo bi mi draže da to ne radiš sam.”
Rekao sam šerifu Gainesu kako ćemo doći u zatvor negdje predvečer, ali jedini automobil na parkingu bio je zamjenikov. „Čini se kako ćeš upoznati najomiljenijeg čovjeka u gradu. To se ionako ne može izbjeći.”
Ušli smo u zatvor. Lennie Walsh je sjedio za stolom i pušio.
„Zamjeniče Walsh”, rekao sam. „Ovo je gospođica Erin D’Angelo. Željeli bismo vidjeti gospođu Marshall na nekoliko minuta.”
„Na vratima piše kada su posjeti.”
„Što se obično ne odnosi na odvjetnike zatvorenika.”
„Odnosi se, kada sam ja na dužnosti. Ja odlučujem.”
„Dogovorio sam se sa šerifom o tome poslije podne.”
„Meni nije ništa rekao.”
„I što to znači? Moramo li čekati da se on vrati?”
„Bilo bi to dugo čekanje. Otišao je u Gunnison, nema ga do ponedjeljka ujutro.”
„I što nam preostaje?”
„Vratiti se u ponedjeljak.”
Erin je privukla sjedalicu i nagnula se preko stola. „Zamjeniče Walsh.”
Pružila mu je ruku. Samo ju je promatrao, prilično dugo prije nego što je uzvratio rukovanjem da sam poželio zgrabiti ga i baciti na pod.
„Pomozite mi, molim vas. Skupo me koštao dolazak ovamo da bih vidjela gospođu Marshall.”
„Trebali ste se najaviti.”
„Možda, ali nije bilo vremena. Imam drugi slučaj u Denveru, čak i sada bih trebala raditi na njemu. Ovo je bila jedina prilika za razgovor s njom koju ću imati u sljedeća dva tjedna.”
„Shvaćam ja kako ste vi važni i zaposleni, gospođice... kako je ono bilo ime?”
„D’Angelo.”
„Aha, baš. Kao što sam rekao, sve ja to shvaćam. Istovremeno, i vi morate shvatiti kako ni mi ovdje ne možemo prekinuti posao onog trena kada se vi pojavite nenajavljeni.”
„Je li mi nešto možda promaklo? Bi li to bio preveliki napor za vaš ured kada biste mi dopustili da vidim svoju stranku, molim vas, na samo nekoliko minuta?”
„Ni najmanje. Ponedjeljak u deset.”
„Zamjeniče...”
Ljubazno se nasmiješio: „Da, gospođo?”
„Ovo nikamo ne vodi”, rekla je meni. „Ima li tvoj prijatelj McNamara kućni broj na koji možemo dobiti suca?”
„Zašto zovete suca?” rekao je Lennie. „Naljutit ćete tog starog gospodina, samo ako ga nazovete na kućni telefon.”
Nije obraćala pažnju na njega. „Idemo.”
Digli smo se i krenuli prema vratima.
„Ne znam što mislite da će sudac učiniti”, rekao je Lennie.
Zastala je na vratima i okrenula se. „Reći ću vam što bi mu bilo pametno da učini. Ako ne pomakne tu vašu debelu guzicu istog trena, odgodit ću ovo suđenje do sljedećeg ožujka, i to s dobrim razlogom. Jer ovo je nedopustivo. Vraćamo se za jedan sat, zamjeniče Aha, baš.”centertop
„Bilo je zabavno”, rekao sam.
„Da, jer plesao je po mojim živcima, ne tvojima.”
„Moje je obradio prije.”
Ispričao sam joj o svojim sukobima s Lenniejem Walshom.
„Bože, odakle izvlačiš te tipove? Dođeš bogu iza nogu i opet pronađeš najveće kretene ovog svijeta. Sigurno ih tražiš dajući oglase po novinama.”
„Da, ali ima i ljudi poput tebe i Parleyja, i to me spašava.”
„Stari gospodin McNamara sve mi je draži”, rekla je. „Još ga nisam ni upoznala, a već me podsjeća na jednog ili dvojicu odvjetnika koje znam.”
Stigla je konobarica. Rekao sam joj da čekamo još neke ljude, pa je otišla. Tod Williams, prvi od njih, stigao je nekoliko minuta poslije. Bio je to razmetljiv plavokosi mladac, ali svidio mi se. Spustio se do Erin i objesio svoju kožnatu kapu na njenu sjedalicu.
„Avion je na sigurnom, kao i mi. Bio sam ja s vama po svakakvim zabitima, gospođice Erin, ali ovo je neviđeno. Što se uopće ovdje može raditi večeras?”
„Govori za sebe. Ja imam posla.”
„Ovdje čak nema ni televizije.”
„Ima jedan biljar, malo gore uz ulicu”, rekao sam.
„A gdje izlaze cure?”
„To još nisam otkrio. Jedina koju sam vidio je naša stranka, ali ona je u zatvoru.”
„Možda bismo trebali naručiti”, rekla je Erin. „McNamara će nas lako stići. Ne bih voljela zadržati se ovdje predugo, dati još neko opravdanje onom idiotu u zatvoru.”
„Stvarno namjeravaš zvati suca?”
„Ako budem morala. Ali kladim se kako će nas zamjenik bez riječi pustiti unutra kada se vratimo.” Nasmiješila se i uzela torbicu. „Kladim se u deset prema pet dolara da će biti tako.”
„Ne sa mnom”, rekao sam.
„Todd?”
„Ja i ne znam o čemu se radi.”
Ispričao sam mu dok je Erin dozivala konobaricu. „Nikada se ja ne kladim protiv ove žene”, rekao je Todd dok je Erin naručivala.
„Nikad odvjetnika od vas dvojice”, dobacila je između dviju rečenica upućenih konobarici. „Lako vas je preplašiti.” Zatražila je bocu vina, zastala kada ju je konobarica upitala želi li manju ili veću i rekla da će otići s njom pogledati što to imaju. „Pitam se kolika je velika boca”, a žena joj je odgovorila da nam može, ako smo jako žedni, donijeti dvije litre. Erin je zatomila smijeh. „Lako te preplašiti”, opet je rekla, gledajući u mene. „Williamsa uvijek mogu prijeći, ali od tebe sam više očekivala, Janeway.” Konobarici je rekla: „Hvala, doći ću pogledati. Stavite sve na jedan račun.”
Konobarica je otišla. „Kladim se da je francusko”, tiho je rekla Erin. „Prihvaća li netko?”
Otišla je pogledati.
„Napeta je večeras”, rekao je Todd. „Pokušava izgledati opušteno, ali primijetio sam istog trenutka kada sam je pokupio, zbog nečeg je stvarno uznemirena. Mora biti neki gadan slučaj.”
Erin se vratila i sručila na sjedalicu. „Uzela sam francusko”, rekla je. „Ne želite znati što se još nudi.”
„Jeo sam ovdje sinoć”, rekao sam. „Cisterna dođe do prozora i napuni kantu s dvjesto litara vina.”
Parley je stigao dok nam je konobarica donosila vino: bocu finog francuskog merlota, pet godina starog. Otvorila ga je i nalila malo da Erin kuša. „Krasno, hvala vam”, rekla je Erin i uputila mi blistavi osmijeh. „Mogao si mi večeras uzeti pet dolara, a još nismo ni stigli do zamjenika.”
Rastočili smo bocu u četiri čaše. Obavio sam upoznavanje i predložio da nazdravimo prijateljstvu.
Erin i Parley su razgovarali; Todd i ja slušali. Stari gospodin objasnio joj je kako on vidi slučaj na osnovi onoga što je znao. „Saznali smo neke nove stvari”, rekla mu je. „Ne mogu o njima dok ne vidim optuženu, što će biti za jedan sat, nadam se. Vidjet ću je još jedanput sutra ujutro, kada ću odlučiti hoću li je zastupati. Ako ne prihvatim, ona odmah mora naći nekog. Cliff mi kaže da mu se sviđa ono što ste do sada učinili.”
„Preuzet ću slučaj ako nitko drugi ne bude htio. Nisam stručnjak za kazneno pravo i to sam joj rekao. Vjerojatno ne bih bio gori od nekog odvjetnika po službenoj dužnosti, ali trenutno nisam visoko na njenom popisu omiljenih osoba.”
„Kako to?”
„Mislim da je Jerry pucao i bio sam dovoljno otvoren da joj to kažem. Poludjela je kad je čula.”
„To je bilo onda, sada je novi dan. Ali ne možemo još o tome govoriti, Janeway je obećao da neće nikome ništa reći bez njenog dopuštenja. Slušajte, ako prihvatim slučaj, jeste li raspoloženi pomoći mi?”
„Da, naravno. Mislim da jesam.”
„Bit će mnogo posla, a ja neću moći stalno dolaziti. Bilo bi sjajno imati nekoga ovdje u gradu tko poznaje ljude i teren.”
„Druga violina, moglo bi se reći, ha?”
„Da, ali vi biste zapravo radili gotovo sve dok se ja ne oslobodim obaveza. Čuli bismo se telefonom svaki dan. Naplaćivali biste izgubljeno vrijeme po svojoj redovitoj tarifi i slali mi račune. Kada optužena shvati kako je mislimo braniti, bez obzira na to što se odlučili, bit će lakše s njom.”
Stigla je večera, pa smo prionuli jelu. Vino je bilo najbolje od svega.
„Trebamo negdje prespavati”, rekla je Erin.
„Svi se možete smjestiti kod mene”, rekao je Parley.
„Najbolji hotel u gradu”, dodao sam ja.
„Dobro”, rekla je Erin nervozno. „Dobro.”
Platila je račun. „Najbolje da odemo do zatvora i vidimo je li se što promijenilo. Ako nije, imate li broj na koji mogu dobiti suca?”
„O, da. I rado bih slušao taj razgovor.”centertop
Lennie je sjedio za istim stolom, čitajući neki stari broj Opasnog detektiva.
„Sudac me nije nazvao”, rekao je.
„Nisam ni ja njega. Moram li to učiniti?”
Zlobno se nasmiješio. „Nee, popnite se gore. Samo sam vas malo zezao. Da se niste odmah uvrijedili i naljutili na mene, već biste sada razgovarali s njom.”
„Hvala vam.”
„Znaš put, je li tako, kauboju?”
„Idemo”, rekao sam Erin.
„Može malo potrajati dok je ne dovedem do vas”, rekao je Lennie. „Sada je večera za zatvorenike.”
Sjedili smo u prostoriji na katu. Prošao je cijeli sat.
„On stvarno odugovlači, zar ne?” rekla je Erin.
„Prokleti mali bijedni šupak.”
Nasmijala se. „Reci mi, što stvarno misliš o njemu?”
„Mali jadni nadrkani malomišćanski popisani šupak.”
„Jako dobro. Ne izostavljaj ono najbolje zbog mene.”
Izgovorio sam još jednu nemoguće dugu uvredljivu rečenicu, pa smo se oboje nasmijali.
„Zatvorenici”, rekao sam podrugljivo. „Začudio bih se da ima više od jednog zatvorenika.”
„Zapamti sve ovo”, rekla je. „Zapiši sve što se dogodilo otkako si ga prvi put ugledao. Je li stvarno uperio pušku u tebe?”
„Misliš da sam izmislio? Ali samo sam ja vidio. Čak ni Parley nije lako povjerovao u to.”
„Ipak, sve zapiši, datume i vrijeme, sve. Čini se da je prilično razdražljiv, možda ćemo ga u nekom trenutku morati malo podbosti.”
Čuli su se koraci na hodniku. Erin je duboko uzdahnula uzdrhtalim grudima, posljednji put pokazavši nervozu, i namjestila svoj čelični izraz. Lennie je pridržao vrata i Laura je ušla u sobu.
Zastala je zapanjena i rukama prekrila obraze. Odmah je zaplakala.
Lennie je progovorio, kao izdaleka. „Dakle, koliko će ovo trajati?”
„Odlazite”, rekla je Erin.
„Hej, i ja danas moram večerati.”
„Onda krenite sada. Ja ću pokušati biti kratka, ali želim je vidjeti ponovo sutra ujutro.”
Nešto je gunđao, ali zatvorio je vrata. Erin je čekala slušajući njegove korake dok se spuštao u ured. Ona i Laura gledale su jedna drugu.
„Ne čini to”, rekla je Erin. „Nemoj plakati.”
„Ne mogu si pomoći.”
„Nemamo vremena za stare suze.”
„Oprosti.”
„Sjedni.”
Laura je sjela pokraj nje dršćući, boreći se protiv suza. „Znala sam da ćeš doći. Znala sam. Sanjala sam to.”
Opet se slomila i jecala, pokrivši lice rukama.
Erin je pogledala mene, a oči su joj bile stare tisuću godina. Pružila je ruku i dodirnula Laurina leđa, što joj nije bilo lako, osjetio sam to.
„Ne možemo gubiti vrijeme”, rekla je. „Čula si što je rekao Barney Fife11.”
„Oprosti. Bože, kako mi je žao. Tako mi je žao zbog svega.”
„Slušaj me. Što god sada bude, ono od prije s tim nema veze.”
To naravno nije bila istina: ona je znala, ja sam znao, a vjerojatno je i Laura Marshall znala da je ono od prije uzrok svemu, ali je nastavila kao da ne znamo ništa, osvajajući teren. „Ne želim uopće ulaziti u to. Ovdje sam zbog tvojeg suđenja, a ne starih vremena. Možemo li to odmah raščistiti?”
Laura je šmrcala i brisala oči, ali suze su i dalje tekle.
„Jednostavno ne želim razgovarati o tome”, rekla je Erin.
„Mrziš li me?”
„Ne želim razgovarati o tome.”
„Oprosti. Oprosti.”
Erin me pogledala i tiho rekla: „Je li ovo mjesto u redu? Možemo slobodno govoriti?”
„Trebalo bi biti. Bilo bi glupo i neobično da netko ozvuči sobu za svjedoke.” Slegnuo sam ramenima. „Ali kada je policajac onakav idiot, tko može znati?”
„Samo ćemo malo porazgovarati večeras”, rekla je Erin.
Nešto je zapisala u svoj notes.
„Kako si?”
„Ne najbolje”, rekla je Laura.
„Ponašaju li se dobro prema tebi?”
„Valjda. Ludim. Nikada prije nisam bila u zatvoru.”
Erin je opet nešto zapisala.
Laura je rekla: „Hoćeš li mi pomoći?”
„Vidjet ću mogu li nešto učiniti. Ali moraš biti iskrena prema nama.”
„Hoću, obećavam.”
„Nema više izvrdavanja.”
„Kunem se.”
„Znači, sva su pitanja dopuštena. Čuješ li što govorim? Baš sva!”
„Naravno.”
„Dobro.”
Erin je počela nešto pisati, pa se predomislila. „Koliko si dugo šetala po livadi prije nego što si čula pucanj?”
„Ne znam, možda petnaest minuta. Nisam mislila na vrijeme.”
„Misli sada.”
„Petnaest minuta”, rekla je Laura. „Najviše dvadeset.”
„Onda si čula pucanj.”
„I potrčala prema kući.”
„A rekla si da ti nije trebalo više od nekoliko minuta.” Kimnula je.
„I od tada do dolaska zamjenika nisi čula nikakav zvuk, neku osobu ili vozilo da dolazi ili odlazi?”
„Ne znam.” Laura je zatvorila oči. „Ne znam.”
„Ako se nečeg sjetiš, odmah nam reci.”
Prošlo je tridesetak sekundi. Erin je opet zapitala: „Jesi li čula ili vidjela nešto na osnovi čega bi mogla zaključiti da je još netko bio tamo?”
Činilo se da Laura duboko razmišlja.
„To može biti važno”, rekla je Erin. „Ako si nešto čula, bilo prije ili nakon što si ušla u kuću, moram točno znati čega se sjećaš.”
Laura je kimnula, usredotočena lica.
„Ponovimo nekoliko stvari”, rekla je Erin. „Zašto si rekla gospodinu Janewayu da si ubila Bobbyja?”
„Htjela sam zaštititi Jerryja.”
„Mislila si da je tvoj sin to napravio.”
„Da. Ali sada...”
„Jesi li spremna prihvatiti da je Jerry ubio Bobbyja?” Laura je odmahnula glavom i pogledala u stranu.
„Pogledaj me.” Laura je podigla glavu.
„Činjenica je da ne znamo tko je to učinio”, rekla je Erin.
„Tako je. Janeway mi je objasnio kako je to mogao učiniti i netko drugi.”
„Ali za sada ne sumnjamo ni na koga drugog.”
„Ne.”
„Vidiš li što želim?”
„Nisam sigurna.”
„Imamo jednu verziju događaja. Tvoju. Osim ako se Jerry ne predomisli pa progovori sve u šesnaest, tvoja će nam verzija ostati jedina.”
„Ali ako to znači...”
„Ako prihvatim ovaj slučaj, moj posao je da te oslobodim. Što znači da ću iskoristiti sve što mogu, baš sve. Ako je Jerry to učinio, o tome ćemo poslije.”
„O Bože, Erin... Isuse...”
„To moramo razjasniti. Ne želim imati vezane ruke.”
Tišina se odužila. Erin je nešto zapisivala.
„Odluči se”, rekla je.
Laura je kimnula.
„Budi sigurna.”
„Jesam.”
„Gospodin McNamara razgovarat će opet s tobom idućih dana. Želim da s njim budeš iskrena kao i sa mnom. Njemu ćeš ispričati sve čega se sjetiš, čim se nečega sjetiš. Ako si nešto zaboravila, odmah ga nazovi. Jesmo li se razumjele?”
Gledale su jedna drugu.
„U redu?” pitala je Erin.
Laura je tužno gledala u zid.
„U redu?” ponovila je Erin.
„U redu.”
„Onda je u redu. Ne razgovaraj ni sa kim drugim. Nikakvi novinari, odvjetnici, posebno ne razgovaraj s kretenom koji ovdje radi. Ne razgovaraj ni sa kim osim s nas troje. Možeš li to?”
„Da, naravno.”
„Sve što te netko upita prenesi meni ili gospodinu McNamari. Pokušaj se naspavati, a ja se vraćam rano ujutro.”centertop
„Dakle, što se tebi čini?” pitala me Erin.
„Ona mi se sviđa.”
„Da, uvijek se sviđala ljudima.”
„Nisam nikad čuo oprezniju izjavu.”
Zaustavio sam se pred Parleyjevom kućom, pa smo na trenutak ostali sjediti u autu čiji je motor još radio, kao i grijanje. Erin je duboko uzdahnula. „Da, oprezna sam”, napokon je rekla. „Pokušavam shvatiti što osjećam prema njoj nakon svih tih godina. Možda nikada neću uspjeti.”
„Nešto je među vama”, rekao sam. „U nekim ste stvarima tako slične; u drugima...”
„... kao da smo s različitih planeta.”
„Aha. Nekako ne mogu nju zamisliti na tvom mjestu.”
„Mislim da je sumnjala u moje namjere dok smo bile djeca. Čini mi se da nikada nije povjerovala koliko je stvarno volim; uvijek je morala nešto dokazivati. Bila je iz siromašne obitelji, ništa nisu imali: otac joj je doslovno umro od previše posla. Dok je bila tinejdžerica, zaposlila se na puno radno vrijeme da im pomogne i nastavila ići u školu. Čovječe, kako sam se divila njenom elanu. S vremenom je to primijetila i postale smo dobre prijateljice, pa najbolje prijateljice. Ako je imala ikakvu manu, to je bila određena opsjednutost bogatima i slavnima. Lako je meni to govoriti, ja sam bila jedna od povlaštenih, ali uvijek mi se činilo kako je previše zaokupljaju priče o slavnim i bogatim ljudima. Sada se čini drukčija. Drukčija, ali ipak povremeno proviruje ona stara. U izrazu lica. U očima.”
„Mrziš li je još zbog onog što se dogodilo?”
„Nikada je nisam mrzila. Jednostavno to ne znam. Pokušala sam, dok je bol bila svježa i jaka: proklinjala sam ih oboje stotinama puta tjedno, ali nikada je nisam stvarno mrzila. Mislim kako sam u mladosti pokupila uvriježene stavove. Muškarac je uvijek kriv. Njega je bilo lakše mrziti. Što se od muškaraca drugo može očekivati, svi ste vi samo prčeviti jarci. Ali s njom je bilo drukčije. Uzela je mog muškarca, iako žene mogu zauvijek izgubiti muškarce i preživjeti. Ono što mi je on oduzeo bilo je neprocjenjivo.”
„Je li se ikada pokušao iskupiti?”
„O, da. Često je zvao, u početku gotovo svaki dan. A ja sam razgovarala s njim o tome, barem u početku. Moglo bi se reći kako sam ga saslušala. Nisam imala mnogo toga dodati, ali mislila sam kako mu trebam dati priliku da kaže što ima. Godinama smo bili zajedno, bili smo par iz srednjoškolskih klupa, a čak i prije toga smo bili bliski. Pa sam osjećala da ga trebam saslušati.”
„Što je rekao?”
„Pa, pokušao je okriviti nju. Ali za ples treba dvoje, zar ne? Ako ništa drugo, ona nikada nije poricala da je kriva, to joj moram priznati. Plakala je i govorila koliko joj je žao, ali nijedanput nije pokušala prebaciti krivnju na njega.”
„Pa, mislim da se napatila zbog toga.”
„Dobro.”
Nakon duge tišine Erin je rekla: „Ako sam je stvarno zamrzila, sada mi je odlična prilika za osvetu. Nije li tako?”
„Kad bi bila tako zla u srcu. I dovoljno dobra odvjetnica da tek zamalo izgubiš slučaj.”
„Što se tebi čini?”
„Ti si samo jedno od toga. Samo jedno.”
„Mislim da ti trebam zahvaliti na ovome.”
„Ne brinem se ja za tebe. Ne bi ti to učinila. Mislim da si već odlučila što ćeš dalje.”
Još smo malo šutjeli, zamišljeni.
„Čak joj ni ime nisam mogla izgovoriti tamo unutra. Morat ću to nadići.”
Iznenada je rekla: „Moram je osloboditi, Cliff. Moram je osloboditi.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 8:59 am


12

Naš je tročlani ratni savjet završio zasjedanje nakon ponoći. Erin je Todda poslala rano u krevet, rekla mu da pročita neku knjigu dok mi obavimo odvjetničke poslove, pa je veselo otperjao u treću spavaću sobu u dnu hodnika. Razgovor nakon toga uglavnom se vodio o tome što ćemo sutra raditi.
„Htjela bih ući u zatvor čim me onaj bezvezni zamjenik bude voljan pustiti”, rekla je Erin. „Mislim da ne mogu računati na to da će to biti prije osam sati. A moram vidjeti i tog malog prije nego što odem. Znam da ne govori, ali moram neko vrijeme provesti s njim.”
„Što hoćete da ja napravim?” pitao je Parley.
„Dođite sa mnom, ako želite. Tako će vam biti lakše raditi s njom nakon što odem. I ne zaboravite zapisivati koliko ste sati na to utrošili, jer sada se oni plaćaju.”
„Smijem li pitati tko će to plaćati?”
„Smijete što želite. Dok ne iziđe iz zatvora i ne odluči što dalje, ja plaćam račune. Je li to u redu?”
„Da, što se mene tiče.”
„Dobro. Mislim da bi bilo najbolje da je sutra vidimo samo nas dvoje. Razumiješ ti to, Cliff... ovaj put samo odvjetnici sa svojom strankom.”
„Zar izgledam kao netko koga će to povrijediti?”
„Nakon što ja odem, poslije podne, Parley ti može prenijeti što se govorilo.”
„A to vrijeme ja mogu dobro iskoristiti. Ionako jednom moram provesti dan s njenim knjigama. Sastaviti popis svega što je tamo. A te knjige moramo maknuti iz kuće. Mogu iznajmiti kombi, otići tamo, pa provesti dan pakirajući ih, tegleći kao magarac dok oni pametniji budu radili svoj posao.”
„Ne znam. Nekako mi se to ne čini u redu.”
„Zašto, za ime Božje? Što ima loše u tome?”
„Ne znam. U ovom trenutku, samo mi znamo za knjige.”
„Što se ne mora nužno promijeniti ako ih premjestim.”
„To bi ostalima moglo otkriti nešto što još ne želim da znaju. Mislim da ih ne bismo smjeli premještati prije nego što obavijestimo javnog tužitelja o onome što znamo, a ako ništa drugo, voljela bih najprije o njima pitati svoju stranku. Znam da si joj ih spomenuo, ali pričekajmo da čujemo što će reći kada joj sve pobliže objasnimo.”
„Mogu li makar uzeti ključeve i otići gore da ih bolje pogledam?”
„Možeš li sastaviti popis samo gledajući naslove dok su na policama?”
„Mogu sastaviti popis. Toliko mogu, a i to bi bilo vraški mnogo prema onome što sada imamo.”
„Dakle, popis. Ako nešto moraš skidati s police, dobro, ali vrati gdje je bilo.”
Parley mi je dao ključeve.
„Erin”, rekao sam svojim molećivim glasom, „ispast ćemo baš blesavi ako se nešto dogodi...”
„Znam... znam. Pusti me da razmislim o tome, da vidim što dalje. Ti kreni gore rano ujutro i sastavi popis, pa ćemo opet razgovarati.”
„Možemo biti prilično neprimjetni, ako odlučite premjestiti ih”, rekao je Parley. „Cliff ih može popisati i spakirati u kutije, pa doći kad padne noć i napuniti kombi.”
„A gdje bismo ih stavili?” pitao sam.
„Što bi im falilo upravo ovdje? Imam sobu koju ne koristim.”
Gledali smo se pola minute. Onda je Erin rekla: „Nekako mi ne zvuči dobro otići gore noću i pokupiti cijelu knjižnicu. Znam da to možemo, to nije u pitanju: pravno nam je kuća vraćena, imamo ključeve, možemo s njom što hoćemo. Ali to se poslije može okrenuti protiv nas. Ako si u pravu što se knjiga tiče, ako vrijede mnogo novca, to je mogući motiv.”
„Protiv naše stranke”, suho je dodao Parley.
„Može vrijediti i obrnuto. To može biti motiv bilo kome.”
„Dakle, ako je bilo tko ubio Bobbyja, tko je on i gdje je, te zašto nije pokušao doći do knjiga?”
„To je ono što ne znamo”, rekla je Erin. „Možda se sada plaši ići gore. Možda se plaši klopke.”
„To zvuči gotovo moguće, kad bismo samo imali na koga posumnjati.”
„Tko još ima koristi od smrti žrtve?”
„Pa, pregledao sam papire javnog tužitelja”, rekao je Parley. „Bacio oko na svaki komadić dokaza koji imaju i nisam nigdje našao nekoga tko bi se tu uklopio. Oni će slučaj predstaviti kao jednostavan i običan. Haljina joj je bila prekrivena krvlju, a najgore od svega je što je priznala. Nema veze što se u vezi s tim priznanjem kasnije može predomisliti, ipak je priznala. Kako se bilo tko tu može uklopiti?”
„Ne znam. Gledajte, knjige su tamo tri tjedna i nitko ih nije ni pogledao. Može ih se dovesti u opasnost ako se obrati pažnja na njih. To je ono divno u vezi s knjigama, zar ne? Nikad ne izgledaju vrijedne nekome tko o njima ništa ne zna.”
Uzdahnuo sam naglašeno strpljivo. „Erin, moramo ih maknuti od tamo. Ostaviti ih je kao da si dala oglas u novinama u kojem nekog pozivaš da ih ukrade.”
„Ali što će se dogoditi nakon što to napravimo? Ili, da budem preciznija, što s knjigama kao dokaznim materijalom u nekom našem sljedećem potezu, zasnovanom na činjenicama koje još ne znamo?”
„Trenutno ne znamo ni kojeg sve vraga tamo ima. Moje je mišljenje zasnovano na desetominutnoj šetnji među njima. Shvaćaš li ti kako je to neprofesionalno?”
„Ne, ali kladim se da ćeš nam ti reći.” Slatko se nasmiješila i počela pisati kratke bilješke, planirajući idući dan. „Kladim se da će nam i Parley reći što misli.”
„Jerry je ubio Bobbyja, baš kao što je rekla gospođa Laura.”
„Kao teorija, to zvuči dobro. Sigurno se neću libiti upotrijebiti je bude li trebalo, čak i ako se naša okrivljena s tim baš ne slaže.”
Erin je nešto tražila među bilješkama. „Mislim kako bismo trebali razgovarati o premještanju suđenja.”
„Ne vidim što bismo dobili ako ga maknemo odavde”, rekao je Parley.
„Ovaj je okrug premali, da ne spominjem i kako ljudi sitno razmišljaju.”
„Ali ako zatražimo premještaj, to će usporiti suđenje. Adamson ga sasvim sigurno želi nastaviti, a mislim da ionako ne bi odobrio nešto takvo. Morali bismo tražiti odgodu, odreći se prava na brzo suđenje, a kako će naša okrivljena izdržati dodatna dva do četiri mjeseca pod ključem dok se sve to rješava? Već je sada na rubu.”
„Meni se svakako ne sviđa pomisao na suđenje ovdje.”
„Ni meni, ali to može biti manje od dva zla. Moramo pokrenuti stvari, posebno ako nam se čini da nemaju previše dokaza.”
„Ne znam”, rekao je Parley. „Drago mi je da ste vi tu da donosite odluke.”
Erin je vagala sve što je rečeno. „Gledajte, njihov slučaj leži na onom glupom zamjeniku. Samo sam malo uživala u njegovom društvu, ali već sada mislim kako bi on mogao biti slaba karika. Po onome što sam vidjela, istraga je bila nikakva.”
„Javni tužitelj misli da ima sve što mu treba.”
„Neka samo tako misli. Neka on samo zadovoljno lješkari dok mi ne pogledamo kakvi su stvarno dokazi koje ima; možda otkrijemo da nije tako dobro pripremljen kako mu se čini. Znamo da nemaju pismeno priznanje. Istragu je provela neuka bena, i to potpuno samostalno u onom ključnom prvom satu. Želim da napišete zahtjev velik kao kuća za izuzećem svega što je napravio i našao tamo. Pokušajmo sazvati suđenje što prije i pustimo ih da lješkare dok ne shvate da su im dokazi prepuni rupa; tako neće imati vremena pripremiti se.”
Proučavala je bilješke. „Cliff, moglo bi pomoći ako još nešto saznaš o našem prijatelju Lennieju – što je radio toga dana, gdje je bio, s kim je razgovarao i što je rečeno, gdje je bio kada su ga pozvali, je li obavio malu nuždu na mjestu zločina i gdje, znaš već te stvari. Stavi sve to na papir. Daj nam bilo što po čemu se vidi da je blesav. A trebat ćeš i razgovarati s njim.”
„To će biti zabavno.”
„Parley, ti možeš dogovoriti razgovor, pa otići onamo s Cliffom.”
„Zaskočiti kurvinog sina.”
Opet je soba odjednom utihnula. Onda je Erin rekla: „Ne znam kako ti radiš, Parley, ali ja volim početi sa svojom verzijom događaja. Čak i ovako rano, čak i kada se priča stalno mijenja i stižu novi podaci. Tako preuzimam odgovornost i dobivam nešto prema čemu idem sljedećeg radnog dana.”
„Dakle, recimo da ništa ne znam, što je tvoja verzija ovog događaja?”
„Žrtvu je ubio nepoznati napadač. Teorija drugog osumnjičenog. Što daje sjajne mogućnosti za istraživanje.”
„Kriv je netko treći. Odlična obrana, ako prođe.”
„Znaš kako to ide s novim osumnjičenim. Nemam neko ime kao dokaz, ali ako mogu utvrditi da je Bobby imao neprijatelje, te da je još netko mogao biti u blizini kuće toga dana, morat će se time pozabaviti.” Pogledala je u mene. „Pogledajmo malo tko je to mogao učiniti, tko je mogao imati razloge da puca u Bobbyja. Krasan način za trošenje slobodnog vremena. Pa ako nekoga stvarno pronađeš, past ću oduševljena na tvoje grudi.”
„Sada znaš zašto radim za sitnu lovu”, rekao sam Parleyu.
Odmahnuo je glavom. „Nema zezanja dok govorimo o slučaju.”
„Tako je”, rekla je Erin. „Sada trebamo provjeriti je li itko imao motiv i priliku, i tko bi to mogao biti.”
Nešto je zapisala. „Možda ljubomorni muž, netko tko je loše prošao u nekom poslu s Bobbyjem, možda zbog neke kupoprodaje koja je loše ispala.” Na kraju je rekla: „I knjige mogu biti motiv.”
„Opa, i knjige mogu biti motiv”, rekao sam. „Kako se toga nisam sjetio?”
„Jer si imao previše posla praveći se pametan.”
„Dakle, ako su knjige mogući motiv, moramo saznati odakle ih je Bobby nabavljao”, rekao sam. „Od koga ih je kupio? Zašto? Je li ih kupovao da bi ih opet prodavao? Ako je tako, na kojem tržištu?”
„Što god pronađeš, a ide u prilog teoriji drugog ubojice. Ako to uspijemo, imamo na čemu graditi slučaj.”
„A ako ne uspijemo”, rekao je Parley, „vraćamo se Jerryju.”
„Ali za danas vjerujmo kako je netko drugi bio u toj sobi prije nego što je Jerry ušao i podigao pištolj.”
„Jerry i Laura... oboje su nevini.”
„Oboje su nevini.”
„Puno sreće.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:00 am







KNJIGA DRUGA

Propovjednik i nijemo dijete



13

Noć je bila i duga i kratka: dugo sam brinuo, kratko spavao. Gotovo neprekidno sam mislio na one knjige i zaspao nakon ponoći. Probudio sam se nakon tri sata, sanjajući o velikoj knjižnici, u kojoj se uredno složene potpisane knjige protežu kilometrima, dokle pogled seže. Idućih pola sata ležao sam nadajući se snu, polako shvaćajući kako više neće doći. Na kraju sam se uspio izvući iz kreveta ne probudivši Erin, obukao se i sjeo u Parleyjevu veliku dnevnu sobu. Buljio sam u mrak sve dok me neki unutarnji nemir nije natjerao da obučem kaput i iziđem.
Nisam znao kamo ću: u to doba noći mogao bih voziti sto kilometara prije nego što ugledam prvo svjetlo. Kružio sam gradom, nadajući se nekom stalno otvorenom kafiću, znajući da nešto takvo ne raste u ovim krajevima. Nigdje nije bilo upaljeno niti jedno svjetlo, u četiri ujutro ništa se nije micalo, bez žive duše i imalo nade da naiđem na nešto.
U to doba dana ne misli se najbistrije, ali dok sam se vozio napuštenim ulicama, sjetio sam se sna o bezbrojnim potpisanim knjigama. I treći put prošao sam pokraj zgrade suda, naglo skrenuo i zaputio se izvan grada. Nekoliko minuta kasnije bio sam na makadamskom putu prema brdima.
Već sam se visoko popeo kada sam shvatio da idem prema kući. Nisam imao nikakav plan ili razlog u taj rani sat, osim onoga o čemu smo razgovarali večer prije. Sigurno nisam očekivao da ću zateći neke prave razbojnike kako kradu knjige gospođe Marshall baš kada se tamo pojavim: gonio me samo jak nemir. Snijeg od petka se otopio, ali dobro sam se sjećao puta, a moja su svjetla obasjavala stvari koje su mi izgledale poznato. Bio sam prilično siguran da sam blizu mjesta gdje je Lennie nestao sa svojim autom u snježnoj oluji. Usporio sam na brzinu hoda, stalno dižući i skraćujući svjetla, zastajući kad god bih ugledao neko proširenje ili skriveni kutak. Povremeno bih izišao i hodao cestom, buljeći u nepregledno crno ništavilo, dok ne više ništa ne bi vidjelo, pa bih se morao vratiti u auto.
Prešao sam cijelo sedlo kada sam ugledao kameniti puteljak s lijeve strane. Spuštao se vijugajući u nepoznato i izgledao bi opasno bilo kada, a te mračne zore činio se kobnim za svakoga tko ga ne poznaje.
Možda je to bilo ono što sam tražio, možda nije: nisam se želio autom zaputiti tuda u nadi da ću se poslije moći okrenuti. Morao sam krenuti pješice. Našao sam mjesto gdje sam mogao ostaviti auto tako da se ne vidi s ceste. Zatim sam obukao debeli kaput, stavio kapuljaču, uzeo baterijsku svjetiljku i namjestio je na najmanju potrošnju, pa se zaputio niz stazu.
Naišao sam na to mjesto četrdesetak metara dalje: proširenje na kojem je lako mogao ostaviti auto i poslije ga okrenuti. Dalje je vodila pješačka staza, oko dubokog usjeka i niz padinu brda. Instinkt mi je govorio da je Lennie bio tu. Osjećao sam ga, nanjušio ga kada sam se približio. Nisam vidio prokleto ništa, samo ono ravno ispred sebe, oko jednog metra naprijed, koliko je dosezao snop moje svjetiljke. Staza je bila dobra: nije bilo kamenja ili naglih padova zbog kojih bi neoprezni šetač mogao slomiti nogu ili proći još gore, ali ja sam ipak sporo napredovao. Nedavno sam došao do nevjerojatnog otkrića: kada ne znaš kamo ideš, nema potrebe za žurbom.
A znao sam još nešto. Ako je Lennie bio ovdje, morao je ostaviti neki trag. Napredovao sam osvjetljavajući tlo pred sobom i deset minuta kasnije naišao na malo udubljenje u stijeni, zaštićeno sa svih strana i sasvim dovoljno veliko da u njega stane čovjek. Tamo je bila i neizbježna hrpica opušaka, navlažena otopljenim snijegom, siguran znak da sam na pravom mjestu.
Stari dobri pouzdani Lennie, kurvin sin.
Stao sam i sjeo na tlo čekajući novi dan.
U planinama Kolorada u to doba godine zora i ne pomišlja doći prije šest ujutro. Šest sati nije smjelo biti daleko, ali dok sam ja sjedio, nikako nije svitalo, pa sam izgubio pojam o vremenu. Uskoro sam skliznuo u neku svoju verziju zen meditacije. Prošlo je deset minuta... možda i sat, možda dva tjedna, nije mi bilo važno, jer ionako o tome nisam mislio. Samo sam brojio do deset, gledajući u crni zid pred sobom, pa počinjao ispočetka, opet i opet, praznog uma, sam sebi praveći društvo. Tako prođe trenutak, prođe i vječnost, pa je napokon počelo svitati. Studeni podno Stjenjaka: osjetio sam zoru prije nego što je stigla, negdje iza sebe, tamo odakle sam došao. Nisam se okrenuo, ali nešto mi je govorilo da se mrak povlači, iako još ništa nisam vidio. Brojio sam do deset, pa još jedanput, i u jednom sam trenutku poželio da sam znao taj trik sa zen meditacijom prije mnogo godina dok sam kao policajac čučao po zasjedama.
Znači o tome se radilo, ja sam zapravo bio u zasjedi. Do tog trenutka nisam tako mislio, ali došao sam ovamo da bih nadgledao kuću zbog predosjećaja da ako se ništa nije dogodilo do sada, nešto se možda upravo sprema. Dan se polako budio, pa sam postupno mogao razaznavati cestu s druge strane brda, a onda se iznenada među stablima pojavio i obris kuće, tamo preko usjeka. Malo sam se bolje namjestio i dublje zavukao u grmlje, zamotao u kaput tako da me je s toga mjesta bilo teško, gotovo nemoguće vidjeti. Mislio sam na sve moguće neprilike, zamišljao kako netko stoji u Marshallovoj dnevnoj sobi s dalekozorom. Ali i dalje sam mirno sjedio gledajući kuću. Brojio sam do deset stotinama puta, gledao i brojio, a vrijeme je prolazilo.
U jednom sam trenutku postao vrlo oprezan i pogledao oko sebe. Prvi sam put primijetio da se razdanilo. Zora zapravo uopće nije stigla u punom sjaju; nebo je bilo sivo, padao je lagani snijeg, lepršajući mi nad glavom, niz usjek, oko kuće i gore po vrhovima. Mislio sam na sve moguće zasjede u kojima sam sudjelovao, kako su bile dozlaboga dosadne. Ovdje sam sada već pet sati – pogledao sam na sat – ali još je bilo rano ujutro i još si ne smijem dopustiti da se počnem osjećati glupo. Brojio sam do deset da razbistrim glavu.
Brojio sam do deset, a snijeg je napadao po mojoj kapuljači i ramenima, polako se hvatajući oko moje stražnjice. Potočići su mi tekli iz očiju, niz lice i obraze.
Brojio sam do deset.
Dosta kasnije pomislio sam na Erin.
Pogledao sam na sat. Bilo je jedanaest i trideset.
Do sada je završila razgovor s Laurom Marshall; ona i Parley već su se susreli s nijemim dječakom. Preuzela je slučaj, u to nisam sumnjao, i spremala se za let natrag u Denver. Bila je ljuta: znao sam to. Nakratko sam poželio da sam joj napisao nekakvu poruku, ali kako sam u četiri ujutro mogao znati da ću izgubiti razum i nestati? Što bih napisao? Ako izgubim razum, ne brini se. Ne plaši se ako nestanem na neko vrijeme. Radim na slučaju. Volim te, Janeway.
Da, baš. Što znači na neko vrijeme? Jedan dan? Jedan tjedan?
Koliko će trajati ovo ludilo? Kada ću se napokon maknuti odavde?
Još ne, brzo je stigao odgovor. Jednom ću morati, naravno, ali ne još.
Brojio sam do deset i sati su prolazili.
Bio sam tamo dulje od deset sati. Deset sati brojenja do deset. To mi je govorio sat, ali meni nije bilo bitno. Ako sada odem, a nešto se dogodi s knjigama, kakav bih onda kreten ispao? Postao sam zatočenik svojeg luđačkog straha.
Znači li to da sam spreman prosjediti tu cijelu noć? Danju je napadalo još snijega i znao sam da izgledam kao neki glupavi zaboravljeni Snješko Bijelić. Erin je već stigla u Denver. Poznavala me dovoljno dobro da se ne zabrine, nadao sam se. Znala je da negdje nešto radim u vezi sa slučajem i znala je da ne bih učinio ništa što bi ga ugrozilo. Ali sve to znanje do sada se moglo istopiti.
O, da, Erin će biti ljuta.
Njen problem. Trebala je malo ozbiljnije prihvatiti ono što sam govorio o knjigama.
Pogledao sam svoj sat. Četiri. Nisam ništa jeo od sinoć, a pio sam samo snijeg. Čudno, ali činilo se da mi je to dovoljno. Moj je osjećaj od jutros postao još snažniji, i to me držalo. Cuclao sam grudu snijega i smijao se onoj smiješnoj naljepnici za aute NE JEDI ŽUTI SNIJEG koja mi je pala na pamet. Potrudio sam se da se pomokrim nizbrdo, da ne onečistim opskrbu vodom.
U četiri i trideset napokon sam napravio stanku i otišao do auta. Cesta je bila prekrivena snijegom i trebalo mi je vremena da stignem do ruba grada. Tamo sam se zaustavio u kafiću, naručio jelo za van i nazvao Denver iz javne govornice dok su spremali hranu.
Erin nije bila kod kuće. Ostavio sam poruku na njenoj sekretarici, rekao joj da sam živ i zdrav, ispričao se i kazao da će me vidjeti kad me vidi. Onda sam uzeo mlaki sendvič i bocu piva pa se vratio uzbrdo. Gonio me neki ludi, sve jači osjećaj žurbe i predanosti poslu. Nije mi se svidjelo maknuti se ni na pola sata.
Kako opisati dvadeset četiri sata koja su uslijedila? Moglo bi se reći da sam pojeo svoju hranu, sjedio i čekao: ali te riječi nemaju nikakvog značenja u pomaknutom svijetu bijele tišine. Snijeg je lepršao, mrak padao, a malo nakon toga vratio sam se do ceste i izvadio torbu iz auta.
Šetnja od tamo do vrha bila je naporna: snijeg je bio dubok i nisam se želio igrati vozeći gore, čak ni s pogonom na sva četiri, a nisam htio ni ostaviti duboke tragove koji bi pokazivali da je tu bio neki auto. Pa sam se uspeo pješice, naposljetku stigavši do kuće u devet i trideset po mom satu.
Neko sam vrijeme stajao na trijemu, gledajući kako pada snijeg, a nije se vidjelo ništa dalje nego što se moglo dosegnuti rukom. U jednom sam trenutku ušao u kuću.
Izuo sam cipele. Osvijetlio baterijom put do knjižnice. Duboko odahnuo s olakšanjem kada je svjetlost pala na visoke police s knjigama, očito netaknute otkada sam tamo bio posljednji put.
Odmotao sam vreću za spavanje na podu, izvadio notes, namjestio svjetlo i počeo dugotrajno sastavljanje popisa. Zapisivao sam istim redom kojim su knjige bile složene, a nakon nekog vremena uhvatio sam dobar ritam. Koristio sam neke svoje kratice i to je ubrzalo posao. Ipak, bila je ponoć kada sam završio.
Provjera Bobbyjeva radnog stola nije pokazala ništa. U njemu su bile samo police osiguranja – životno, za kuću i auto.
Prošao sam kroz kuću do stražnje sobe i pogledao kamin. Izgledao je netaknut, još pun pepela, pa sam stajao tamo cijelu minutu gledajući ga pod mekim svjetlom baterije, dok mi se pamet nije vratila u glavu i rekla da odustanem. Sada sam bio mrtav umoran. Stavio sam vreću za spavanje u dno hodnika i zavukao se u nju. Za manje od pet minuta čvrsto sam spavao.
Sati su se pretvorili u jedan: stopili se, izmiješali i postali velika crna vremenska rupa.
Ne sjećam se buđenja. Negdje prije zore smotao sam vreću pod mutnim baterijskim svjetlom, zaključao kuću i otklipsao niz brdo.
Ne znam zašto, ali osjetio sam se bolje kada sam stigao na ono mjesto s druge strane usjeka. Opet sam zauzeo busiju, sjedeći među drvećem, brojeći do deset, buljeći na drugu stranu dok je zemlja postajala siva, pa ružičasta i dok se nije pojavilo sunce.
Sunce... kakav sretan, ludi prizor. Čudno, nakon nekog vremena nije mi više bilo stalo. Sunce je žarko sjalo, a sredinom jutra sa zapada su stigli oblaci i svijet je opet bio siv. Sjećam se dviju misli iz tog drugog dana: moram prestati s ovim i još samo malo. Još samo malo i bio bih spreman za pokret. Tako su prolazili sati: brojio sam do deset, deset milijardi puta sam brojio, a kasno poslije podne lagani se snljeg počeo spuštati s planine.
Opet sam otišao do auta. Odvezao se u grad na brzu večeru. Nazvao Erin, dobio sekretaricu i odlučio otići gore baciti posljednji pogled.
Dobra odluka. Dva čovjeka su bila tamo kada sam se vratio.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 4 1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu