Umorstvo s potpisom

Strana 2 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 8:02 am

First topic message reminder :

Cliff Janeway istražuje

Cliff Janeway, bivši detektiv zadužen za ubojstva u denverskoj policiji, svoj je hobi prikupljanja prvih izdanja velikih američkih romana odavno pretvorio u stalan posao. No, svoje bivše zanimanje nikada nije do kraja napustio i kao trgovac rijetkim i vrijednim knjigama i povremeni istražitelj, Janeway je jedinstvena figura u suvremenom kriminalističkom romanu. U Umorstvu s potpisom našeg junaka njegova ljubavnica i partnerica, odvjetnica Erin DAngelo šalje u jedan planinski grad kako bi istražio smrt misterioznog Roberta Marshalla, čovjeka s impresivnom zbirkom potpisanih prvih izdanja knjiga. No, stvari se kompliciraju kada se otkrije kako je žrtva bila Erinina prva prava ljubav, te kako je njegova žena, Laura (pronađena na sceni zločina pokrivena krvlju!) Erinina bivša najbolja prijateljica...
Nakon Knjižareve smrti, Knjižarevog traga, Knjižarevog obećanja, Umorstvo s potpisom četvrta je knjiga u seriji o Cliffu Janewayu nagrađivanog Johna Dunninga, američkog spisatelja neobično talentiranog i jedinstvenog kao i rijetke knjige koje tako iskreno voli i prodaje probranim kupcima u svojoj knjižari i antikvarijatu Old Algonquin u Denveru.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:01 am






14

Sjedili su u kamionetu. Ako su već bili tamo neko vrijeme, to je moralo biti kratko. Sjedili su u kabini s upaljenim motorom – vidio sam ispušni dim čak s druge strane usjeka – i činilo se kako su udubljeni u razgovor pokraj te osamljene kuće. Ta su dvojica bili oličenje neodlučnosti. Nisu oni tamo došli da bi ukrali Laurine knjige: imali su druge namjere, a sada ih je ono što su našli u tome spriječilo. Sve sam samo nagađao, ali vrijeme je prolazilo i oni se nisu micali. Što ih je drugo moglo zaustaviti? Iznenada se oglasila truba. Odzvanjala je preko livada i niz usjek, a kada nitko nije izišao iz kuće da ih pozdravi, okrenuli su kamionet i odmaglili.
Sada sam trčao: saplitao se i klizao po puteljku prema cesti, stigavši na vrijeme da dobro pogledam kamionet dok je prolazio. Bio je to noviji model GMC-a s dva sjedala, zelen s crnim vodootpornim pokrivačem za otvoreni stražnji dio, registriran u Oklahomi. Projurio je u oblaku snijega: ja sam se zgurio uz cestu i opsovao jer sam uspio pročitati samo tri posljednja broja s tablica. Pet-šest-tri, ponavljao sam, pet-šest-tri.
Još sam to pokušavao zapamtiti dok sam ulazio u svoj auto i kretao za njima. Na raskrižju prema glavnoj cesti mi se posrećilo: ugledao sam im stražnja svjetla trenutak prije nego što sam zamalo naletio na njih.
Zaustavio sam se uz rub, izišao i odšetao do ruba šume. Parkirali su pokraj znaka zaustavljanja ispred glavne ceste, ni dvadeset metara daleko. Vidio sam ostatak brojeva na tablici i zapamtio ih.
Živo su raspravljali o nečem. Još neodlučnosti, ovaj put valjda o tome kamo će krenuti. Lijevo je bilo samo nekoliko kilometara do grada, toplog kreveta i večere: desno nema ničeg osim stotinjak kilometara loše ceste i planinskih putova pod snijegom.
Skrenuli su desno. Vratio sam se u auto, došao do znaka zaustavljanja i malo zastao gledajući kako im se stražnja svjetla gube u daljini.
Bilo je pet sati: noć se brzo spuštala, a ja sam živio u Koloradu dovoljno dugo da znam kako stvari stoje. Krenuti zimi zabačenom brdskom cestom s takvim kamionetom već je dovoljno loše. Zaputiti se tuda sam u automobilu, čak i s pogonom na sva četiri, bilo bi neodgovorno i prokleto opasno. Čovjek se može ubiti i na lakši način.
Ali znao sam da ću krenuti. Pogledao sam na pokazatelj količine goriva – tri četvrtine pun – pogledao posljednji put u smjeru knjiga i krenuo na jug.
C’est la vie.
Vozio sam manje od deset kilometara, odmah iza onog nazoviaerodroma, kada sam prošao pokraj zapreke na cesti maknute u stranu. Na njoj je pisalo CESTA ZATVORENA OD 15. STUDENOG DO 15. TRAVNJA. Trebali su je zatvoriti prošlog tjedna, ne sljedećeg, tmurno sam pomislio... mogli su tako spasiti tri života. Ali budala će uvijek naći načina da se ubije, mislio sam, uz razne slične optimistične stvari dok sam vozio uzbrdo. Ovo je pravi trenutak za kradljivca knjiga da krene u onu kuću, mislio sam. Ispraznit će cijelu sobu u tren oka, nitko ga neće vidjeti, nitko neće znati gdje je on ili ona otišao, gdje su knjige završile, ni o čemu je tu riječ. U proljeće, kada cestari očiste ovaj put, pronaći će sasušeno Janewayovo truplo, savršeno očuvano, kao kod onog čovjeka starog dvije tisuće godina, u autu napola zatrpanim snijegom. Nije to bilo smiješno: mogućnost da se nešto slično dogodi je prilična. Momak, dođi k sebi, pomislio sam, pošalji te tipove dovraga: vrati se i čuvaj knjige. Ali onda sam opet ugledao njihova stražnja svjetla kako se penju prema nekom nevidljivom brijegu, pa sam nastavio. Ti se ljudi nisu samo tako stvorili pred kućom, htio sam znati što oni znaju. Ako stvari krenu loše, uvijek se mogu okrenuti. Barem sam tako mislio. Uvijek se mogu okrenuti.
Bili su nekoliko stotina metara ispred mene i napredovali prilično brzo. I ja sam uspijevao isto. Snijeg je propadavao tijekom dana, ali na toj cesti nije bilo prometa koji bi ga utabao, pa su mi gume sasvim dobro hvatale makadam pod njim. Cesta je bila sve mračnija svake minute: snijeg se iznenada pojačao, pa sam naposljetku morao upaliti svjetla, znajući da će ona dvojica tamo naprijed primijetiti da je netko iza njih.
Zamišljao sam ih kako govore: Tko je ono ludo kopile iza nas?
Takav je život, pomislio sam. Takav je život, a takva je i smrt.
* * *

Misli su mi se rojile glavom, nijedna od njih dobra, dok sam se uspinjao prema velikom planinskom masivu. Za tjedan dana ova će vožnja postati nemoguća. Cesta je već trebala biti zatvorena, pomislio sam. Zar su ti cestari poludjeli?
Na ovakvim putovanjima postoji trenutak nakon kojeg se više ne pomišlja na okretanje. Stigao sam do najviše točke i neko je vrijeme cesta vodila po vrhu svijeta, dok se magla kovitlala s obje strane. Dojam je bio neobičan, gotovo groteskan u svojoj mračnoj ljepoti. Debeli su oblaci zastirali nebo, ali ipak se gotovo stalno probijao pun mjesec, osvjetljavajući cestu koja je izgledala kao srebrn trak usred svemira, oko kojega su se uvijale spiralne galaksije. Više uopće nisam vidio kamionet, što je samo pojačalo moje strahove, a preda mnom je bila neka opasna oluja koja me čak i tada zamalo natjerala da se okrenem. To je bila točka nakon koje nema povratka... ako uđem u taj hladni pakao, ionako se predajem Bogu na istinu i idem do kraja. Snijeg je udarao kao maljem. Osjećao sam kako auto drhti pod udarima snažnog bočnog vjetra. Sinko, ovo je ludost. A onda se auto probio, pojavio se mjesec i na trenutak sam vidio sve do kraja svijeta. Opet se vidjelo kako se cesta nastavlja u beskraj: u daljini se dizao još jedan planinski masiv, a tamo naprijed, gotovo dva kilometra ispred mene, bio je kamionet.
Zastao sam na trenutak i gledao, nepomičan. Nešto nije bilo u redu.
Činilo se da kamionet stoji, to je bilo ono čudno. Ispred mene ništa se nije micalo: kao da su ona dvojica opet stala da porazgovaraju. Znao sam, nakon što sam se godinama vozio takvim planinskim cestama, da je nizbrdo opasniji dio puta. Osjećao sam led pod kotačima: čak i puževom brzinom i s pogonom na sva četiri, ako samo dotaknem kočnicu, proklizat ću. Odjednom sam još nešto shvatio. Oni momci su se zaustavili jer su izgubili kontrolu nad vozilom. Sletjeli su s ceste i zaglavili se u snijegu. I eno ih sada, kilometrima daleko od bilo čega, pa ako su bez radija, ja sam im jedina nada.
Sjedio sam tamo dok se mjesec spuštao na jug i svijet oko mene tonuo u tamu, prekrivenu zapusima snijega. Više nije bilo upitno što ću učiniti: moram otići vidjeti što je s onim momcima, moram se dovući do tamo, predstaviti se i pretvarati da me je samo nebo njima poslalo, da sam tek još jedan neoprezni luđak poput njih i vidjeti hoće li mi povjerovati. Nisam u pogledu svega toga imao dobar predosjećaj, ali više nije bilo izbora.
Izišao sam iz auta i otvorio prtljažnik, malo prekapao po njemu i izvukao svoj pištolj. Provjerio sam ga, iako nije bilo potrebe (uvijek je napunjen, spreman za neki gadan posao), i stavio ga pod sjedalo, na dohvat svoje lijeve ruke, samo ako je malo bolje ispružim. „Samo naprijed, kauboju”, rekao sam naglas centertop
Trebalo mi je vremena da stignem do njih. Nekoliko je minuta vijavica bila strahovita. Nisam mogao vidjeti ni pola metra ceste pred sobom i gotovo da se nisam ni micao naprijed. Odvažio bih se ubrzati u rijetkim trenucima bolje vidljivosti, ali prošlo je dosta vremena, barem dvadeset minuta, dok opet nisam ugledao svjetla kamioneta. Kada sam ih ugledao, prizor je bio nevjerojatan: prošao sam ravnim dijelom, dok je snijeg šibao pokraj mene, a malo naprijed bio je opasni nagib koji je vodio dolje prema dolini. Stao sam na samom rubu. Tu je sletio s ceste, pomislio sam, a u istom trenutku vidljivost je postala bolja i ugledao sam kamionet, ni pedeset metara daleko. Jednostavno je skliznuo s ceste – lako sam uočio kako je pogriješio: zaletio se na ravnom dijelu, pa nije bio spreman kada je naglo počela nizbrdica.
Polako sam krenuo naniže i dok sam to radio, jedan od njih panično je istrčao na cestu mašući rukama. Počinje, pomislio sam. Spustio sam prozor i u njemu se pojavilo lice s neurednom bradom.
„Bože blagi”, rekao je gotovo bez daha. „Živjela Amerika, prijatelju, kako mi je drago što te vidim! Ma tko bio, meni sada vraški dobro izgledaš.”
„Izletjeli ste s ceste, zar ne?” glupo sam rekao.
„Aha. Moj vražji brat i njegova odvažnost. Ako nas njegovo junačko preseravanje ne ubije, ništa drugo neće.”
„Odavde se čini da ste se gadno zaglavili. Imam konop, ako se želite pokušati izvući.”
„Druškane, nema šanse. Udario je u stablo dok smo klizili. Morat ćemo ga odšlepati kada to bude moguće. Možeš li nas odvesti odavde?”
„Naravno. Kamo ste se zaputili?”
„Želiš reći da možemo birati?”
Nasmijao sam se. „Čini se kako je ravno naprijed jedina mogućnost.”
„Samo da je toplo i da se može nešto pojesti. Znamo jednog tipa u Monte Visti.”
„Prolazim tuda.”
Vratio se u kamionet, a ja sam ostao u autu s upaljenim motorom. Za sada, činilo se da je sve u redu. Nisam ih poznavao, kao ni oni mene. Minutu kasnije stigao je i onaj drugi: potpuno jednak prvome, samo je njegova brada bila prošarana sjedinama. „Hej, stranče”, rekao je. „Mislim da ti je Willie već rekao, prokleto nam je drago što si se pojavio.”
„Uskočite, momci. Uz malo sreće, možda preživimo.”
„Lijepo. Ako ti ne smeta, imamo neke stvari sa sobom.”
„Ni najmanje. Hoće li stati na stražnje sjedalo?”
„O, da. Ako nas trojica budemo na prednjem.”
Meni je to odgovaralo: sjećao sam se što je Jack McCall napravio Divljem Billu Hickoku, pa mi nije bilo naročito stalo da netko od njih sjedi iza mene ostatak puta. Pitao sam treba li im pomoć, ali rekli su da mogu sami. Zapravo, ono što su iznijeli iz kamioneta morali su nositi u četiri ture: osam kartonskih kutija dubokih tridesetak i veličine šezdeset puta šezdeset centimetara. Upalio sam svjetlo u kabini i vidio debelim slovima napisan naziv Daedalus na boku svake kutije. To mi je bilo dobro poznato ime: Daedalus je jedna od boljih knjižarskih kuća koje se bave prikupljanjem i prodajom neprodanih izdanja drugih nakladnika. Barem dva puta godišnje i ja bih kupovao takve knjige, imao sam dosta takvih kutija u sobici iza knjižare. Bile su savršene za slanje ili prebacivanje knjiga na sajmove.
Odlučio sam još ne govoriti ništa o tome: bit će vremena poslije, ako mi se neki trenutak učini pogodnim.
Moji gosti su zalupili stražnjim vratima i sjeli naprijed uz mene.
„Vi ste sigurno blizanci”, rekao sam, pružajući ruku. „Cliff Janeway.”
Ako sam među trgovcima knjigama stekao neko ime, ova dvojica za njega nisu čula. Razmišljao sam o tome da se lažno predstavim: svijet knjiga je mali i zaseban. Nekada se čini kako se svi poznajemo, ali oni uopće nisu reagirali na moje ime. Što je bilo dobro, pomislio sam.
„Wally Keeler”, rekao je onaj nemirni.
„Willie Keeler”, rekao je drugi blizanac.
Ni meni njihova imena nisu bila poznata. Da su bili uspješni trgovci, vjerojatno bih znao za njih, jer knjiški ljudi rado pričaju i vijesti putuju brzo. Čvrsto smo se rukovali, pa sam nastavio vožnju. „Sigurni ste da je to sve?”
„Sve što možemo ponijeti večeras.”
Počeo sam razgovor. „Čovječe, svi smo malo poludjeli, kada smo se večeras zaputili ovuda.”
Rekao sam to svojim skromnim, nimalo napadačkim glasom, pa se Willie nevoljko i suho nasmijao. „Tu si u pravu.”
„Ne počinji, Will”, rekao je njegov brat. „Nije to bila samo moja odluka.”
Glas mu nije bio nimalo ljubazan. Willie je nešto podrugljivo promrmljao i u autu je zavladala nelagoda izazvana neslaganjem blizanaca.
„A što ti radiš ovdje?” pitao je Wally.
„Dogovorio sam vrući spoj s konobaricom u Alamosi”, rekao sam.
Willie se nasmijao. „To bi stvarno morao biti vrući spoj.”
„Nije baš toliko vruć”, rekao sam gledajući im odraz na brojaču kilometara. „Ne bih se nikad zaputio preko tog sedla da sam znao što me čeka.”
„Za nas je dobro da jesi, prijatelju.”
„A onda je u jednom trenutku izgledalo da je lakše nastaviti nego vratiti se.”
„I ja sam govorio isto”, rekao je Wally. „I nitko se nije bunio dok stvari nisu loše krenule.”
„Možda da si se malo potrudio ostati na prokletoj cesti, ništa ne bi krenulo loše. Ali ne, ti ne. Svaka jebena cesta mora biti trkalište.”
„Slušaj, ti kurvin sine...”
„Hej, momci”, rekao sam. „Ako se hoćete svađati, barem pričekajte dok se ne izvučemo odavde.”
„Aha”, kiselo je rekao Willie. „Pazi kako se ponašaš, seronjo.”
Neko smo vrijeme šutjeli, ali u zraku je tinjao gnjev. Prošli smo dolinu i opet se počeli penjati. Mislio sam ih pitati čime se bave: ništa napadno, samo malo običnog razgovora, ali još mi se nije činilo pravo vrijeme za to. Cesta pred nama izgledala je bolje: jasnije se vidjelo i iskreno sam se nadao da je najgore iza nas.
Zavojita cesta vodila nas je sve više, a onda smo stigli na sedlo s kojeg se vidio novi planinski lanac.
„Prokleti skroz novi kamionet”, iznenada je rekao Willie.
„Neću ponavljati, Willie...”
„Čini se kako je vrijeme bolje tamo naprijed”, rekao sam svojim najveselijim glasom.
„Teško da bi moglo biti gore.”
„Odakle ste, momci?”
Willie je rekao: „Raton”, a Wally: „Tulsa.”
„On živi u Tulsi”, brzo je rekao Willie. „A ti?”
„Denver.”
„Pa što radiš ovdje?”
„Malo se odmaram.”
Pustio sam da prođe malo vremena, pa postavio pitanje. „A vas dvojica?”
„Isto tako”, rekao je Willie. „Došli smo u posjetu jednom poznaniku.”‘
Još sam malo pričekao, pa rekao: „Čime se bavite, momci?”
Tišina koja je uslijedila bila je dovoljno duga da smisle bilo što. Čini se da Willie nije bio glup: vidio je da sam primijetio natpis Daedalus na kutijama. Barem mi se tako činilo u onih deset sekundi koliko mu je trebalo dok nije odgovorio.
„Prodajemo knjige na veliko”, rekao je.
„Misliš kao trgovački putnici?”
„Aha, nešto slično. Mi smo zastupnici trgovca koji prodaje neprodane knjige. Pokrivamo prostor od pet država i nudimo ih okolo.”
Znao sam da to izmišlja. U stvarnosti, takvi predstavnici nikada ne nose kutije s knjigama sa sobom: umjesto toga imaju aktovke pune vanjskih omota knjiga. Koliko sam samo poslijepodneva proveo listajući te omote koje bi mi na pult knjižare stavio neki zastupnik, naručujući: „Uzet ću tri ove, od ovih može pet”, i tako dalje. Ali Willieju sam odgovorio ljubaznim glasom hineći neupućenost. „Zvuči zanimljivo.”
„Nije loše. Čime se ti baviš?”
„Igram se s ponijima”, rekao sam, još jedno remek-djelo mojeg spontanog preseravanja.
„Kladiš se na njih?”
„Nije to samo klađenje”, rekao sam.
„Daj, zezaš. Nećeš valjda reći kako ulažeš na konje, od toga živiš, a nema veze s kockanjem?”
„Ne na duge staze. Ne ako si pažljiv i znaš što radiš.”
„Pa onda, kvragu... zar se utrke namještaju?”
„Nikako. Samo sam smislio sistem.”
„Prokletstvo, i meni bi mogao pomoći neki sistem.”
„Ne kažem ja da nikad ne gubim”, mirno sam nastavio. „Kada izgubim, mijenjam taktiku. Ali češće dobivam nego gubim, samo zato što znam kada su neki konji bolji od drugih. Kladim se na malim trkalištima, na ne više od šest konja po utrci, pa me ne može zeznuti kada dobar konj upadne u gužvu. Ulažem mnogo i vjerujem svom nosu.”
„Onda ne smiješ previše griješiti.”
„Nikada nisi siguran, ali lakše je nego što ti se čini. U prosjeku na četiri uložena dobijem pet. Osamdeset centi pretvaram u dolar. Što je dobro ako si uložio osam tisuća i dobio deset, a dobivam devet puta iz deset pokušaja.”
„Isuse Kriste”, rekäo je Wally. „Čovječe, ne bih ja imao muda za nešto takvo.”
„Naravno, za početak moraš znati kojeg konja odabrati. Ne možeš se samo kladiti na bilo kojeg koji nudi dolar za osamdeset centi.”
„A ne smeta ni kada imaš duboke džepove.”
„Ne zavaravaj se, nisam ja tako pun love. Imam nešto u banci, ali bilo je trenutaka kada sam bio blizu tome da počnem tražiti posao. Jednom sam spao na zadnji ulog. A onda sam dobio petnaest za redom i opet bio u sedlu.”
„Isuse. I koliko se dugo time baviš?”
„Deset godina.”
„Isuse! Nikad ne znaš koga ćeš upoznati.”
Zamalo sam se nasmijao. Sve je to zvučalo istinito, jer je bilo istina, jednom sam upoznao tipa koji je upravo tako živio. Imao je dobar sistem i školovao dvoje djece koristeći ga. Dobivao je petnaest puta za redom mnogo puta, a jednom mu se pobjednički niz produžio na nevjerojatna dvadeset tri. Ali onda je došao neizbježan dan kada je krenulo nizbrdo, izgubio je šest uzastopnih velikih uloga i ostao bez novčića. Čuo sam da se zaposlio na benzinskoj crpki, ali znao sam dovoljno o njegovim dobrim godinama da složim očaravajuću priču za dvojicu mutikaša poput ovih.
Nastavili smo razgovor dok smo se penjali do sedla i prelazili ga: postavljali su naivna pitanja, a ja sam im naširoko odgovarao, tako da je i meni zvučalo istinito. Time sam ih sprječavao da se opet ne pograbe za vrat, sve dok nismo došli u prilično pitom kraj, pa se dugim zavojem počeli spuštati u Monte Vistu.
„Čini se da smo preživjeli”, rekao sam.
„Aha”, rekao je Willie. „Ovdje možemo istovariti robu i onda lako stići do kuće. Prijatelju, stvarno si naišao u pravo vrijeme. Nemam pojma kojeg bi vraga učinili da nije bilo tebe.”
„Drago mi je što sam bio od koristi”, rekao sam.
„Moramo se jednom opet naći. Mi se možemo početi kladiti na konje, ako nam pokažeš taj svoj čarobni sistem.”
Pred nama su se svjetla Monte Viste širila obzorom. Bio je to nevelik gradić, četiri ili pet tisuća stanovnika: čudno mjesto za isporuku knjiga, mislio sam.
„Skreni ovdje lijevo”, rekao je Wally. „Ona siva zgrada tamo u sredini.”
Zaustavio sam se ispred nje. „Dajte da vam pomognem s tim stvarima, momci.”
„Možemo mi to sami.”
„Rado bih se malo razgibao, ako vam ne smeta.”
„Kvragu, onda samo naprijed. Barem te možemo ponuditi šalicom kave.”
Na zgradi se nigdje nije vidio nikakav natpis, bilo je to neko obično skladište. Sprijeda je bila sobica koja je izgledala kao ured. Kroz prozor se vidjelo svjetlo, a još jedno je bilo upaljeno negdje unutra u zgradi. Willie se popeo do ulaza i pozvonio. Upalilo se vanjsko svjetlo, a vrata otvorila. Vidio sam obris čovjeka koji je stajao na vratima. Moj treći osumnjičeni.
Nadvisivao je Keelerove poput nekog diva. Iza njega sam vidio dugi niz polica s knjigama, iza njega još jedan. Knjige na policama, knjige na podu: bio sam na stotinama takvih mjesta, ali bile su to knjižare otvorene za posjetitelje.
Njih trojica su gledala dolje prema meni. „Uđi”, rekao je jedan od njih.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:01 am







15

Popeo sam se i susreo s mršavim i visokim tipom. „Ovo je gospodin Kevin Simms”, rekao je Willie, a Simms se nevoljko i mlako rukovao sa mnom. Bio je sigurno viši od dva metra, poput telegrafskog stupa opaka izraza lica.
„Što ima?” pitao je i svađa se odmah nastavila.
Willie je rekao: „Ovaj ovdje Schumacher razbio je kamionet, to je novo”, pa je sljedeću minutu Simms morao stajati između njih ne bi li ih zaustavio da se ne pokolju. Vrištali su uvrede dok sam se ja povukao i gledao ih, pokušavajući se ne smijati.
Zapravo, situacija nije bila nimalo smiješna. Čak i prije nego što sam ušao u tu prostoriju, imao sam predosjećaj, i to ne dobar, pa sam već razmišljao kako se povući ako nešto iznenada pođe jako loše. Činilo se da je Simms glavni, i kroz sve to vrištanje osjećao sam da mi ne vjeruje. Bilo je tu nešto više od samo pogleda koji mi je uputio preko raspomamljene braće, imao sam snažan osjećaj, iako bez ikakvih opipljivih dokaza. Ali još davno sam naučio da uvijek, baš uvijek, treba slušati takve predosjećaje. Preživio sam jer sam barem tri puta poslušao unutarnji glas kada je trebalo.
Simms je bio opasan. Osjećao sam kako mu sumnjičavost raste: vidio sam je u njegovim očima. Ako se nešto dogodi, krenut ću prvo na njega, i to brzo. Udario bih ga kratkim trzajem ako zatreba: jako, u pleksus, da mu presiječem dah. Braću nisam smatrao ozbiljnim protivnicima, ali moji izgledi protiv njih dvojice mnogo su bolji kada se isključi opaki div.
Napokon je Simms zavikao: „Dobro, dosta s tim!” pa su se Keeleri odmah odmaknuli jedan od drugog, zadihani. „Što je vama dvojici?” viknuo je Simms. „Jeste li poludjeli?”
„Bio je to nesretan slučaj”, durio se Wallie. „Prokleta nesreća, to je sve, a on sada pokušava od svega napraviti nekakvu paklenu grešku koju sam namjerno izazvao.”
„Može se i bez psovanja”, rekao je Simms. „Nadam se da vam to ne moram ponavljati, momci, ne volim kada se ime Božje spominje uzalud.”
„Žao mi je”, rekao je Wally.
„I ti, Willie.”
„Ja? Što sam ja rekao?”
„Samo...” Simms je zatvorio oči. „Samo... pazi što govoriš.”
Širom je otvorio oči i zagledao se u mene: najhladnije plave oči koje sam ikada vidio. „Dakle, gospodine, čini se kako ste vi naišli i izvukli ovu dvojicu iz nevolje.”
„Prolazio sam tuda, pa sam ih mogao povesti”, rekao sam. „Bio sam na pravom mjestu u pravo vrijeme.”
„I te kako si bio”, rekao je Willie. „Mogu ti reći, Propovjedniče, da nije bilo ovog tu Clinta, još bi mi bili tamo dolje u snijegu.”
Plave su me oči netremice gledale. „Zovete se Clint?”
„Cliff.”
„Onda je stvarno dobro što ste naišli... Cliff.”
Činilo se da ga prezime ne zanima previše, što je meni sasvim odgovaralo.
Willie je rekao: „Pozvao sam ga na kavu”, a Propovjednik je odgovorio:
„Dobro. Ali morat ćeš je sam skuhati.”
„Znate što?” rekao sam. „Možda je bolje da ja produžim dalje. Netko me čeka u Alamosi.”
„Ima vrući spoj”, rekao je Wally.
Vidio sam kako Simms to opet ne prihvaća dobro.
„Kada si se dogovorio s tom damom?” pitao je Wally.
„Radi do jedanaest.”
„Alamosa je malo dolje niz cestu”, rekao je Propovjednik. „Dopustite nam da pokažemo svoju gostoljubivost: zagrijte se malo, pa možete nastaviti.”
Zatvorio je vrata i zaključao ih. Loš znak.
Nasmiješio sam se svojim najnevinijim osmijehom: „Jeste li ikada igrali košarku?”
„Nikada nisam imao vremena za igranje.”
„Valjda me ime podsjetilo, Kevin. Podsjećate me na Kevina McHalea.”
„Ne znam tko je Kevin McHale.”
„Odličan košarkaš iz Bostona.”
„Propovjednik vjerojatno i ne zna da se u Bostonu igra košarka”, rekao je Wally.
Simms ga je hladno pogledao, ali Wally je nastavio: „Propovjednik bi zinuo kada bih mu rekao čime se ti baviš.”
Simms me pogledao. „Što bi to moglo biti?”
„On je kockar”, rekao je Wally, uživajući u tome. „Pravi pravcati kockar, Propovjedniče.”
„Hej, ti”, javio se Willie koji se malo udaljio. „Da nisi zaboravio kako ti je ovaj momak spasio vrat tamo dolje.”
„Pa, iskreno se ispričavam, gospodine”, rekao mi je kroz osmijeh Wally. „Nisam imao namjeru uvrijediti vas.”
„Vraga nisi”, mrmljao je Willie.
„Hoće li ta kava?” pitao je Simms.
„Evo, još malo”, reče Willie.
Pogledao sam Simmsa i pitao: „Smeta li vam ako malo razgledam okolo?”
„Zanimaju vas knjige?” rekao je Simms.
„Naravno, koga ne zanimaju?” rekao sam, dobro znajući kako stvari zapravo stoje, koliko bijedno malo ljudi ikada pročita nešto više od novina.
„Dosta čitam”, rekao sam. „I imam malu zbirku prvih izdanja.”
„Kakvih prvih izdanja?”
„Novije stvari. Romani... znate, beletristika. Ništa naročito, samo knjige koje su mi se svidjele, pa sam ih poželio imati. Lijepa izdanja, s lijepim koricama, sve od sredine četrdesetih. S nekoliko izuzetaka.”
„Onda svakako izvolite, razgledajte.”
Maknuo sam se od njih i odlutao niz prvi red. Sve su to bile novije knjige, mješavina književnosti i publicistike, ali sve prva izdanja, dobro očuvana, bez ikakvih oznaka da je riječ o neprodanoj nakladi. „Je li nešto od ovog na prodaju?” pitao sam.
„Sve je na prodaju”, rekao je Simms.
„Nema cijena na njima, pa nisam bio siguran.”
„Samo izaberite što vam se sviđa, dat ću vam povoljno.”
Pronašao sam prvu potpisanu: Filozofija Andyja Warhola, s njegovim crtežom Campbellove juhe od rajčica. Znao sam da mnogi za nju traže velik novac, ali ima ih dosta na tržištu, čak i potpisanih. I sam sam prodao nekoliko, za oko tri stotine dolara svaku.
„Tek da vidim gdje smo, koliko tražite za ovog Warhola?”
„Potpisana je, ima i crtež. Ali dao bih je za dvjesto.”
„Dobro.” Počeo sam uzimati neke knjige. „Mogao bih ovdje provesti cijelu noć.”
„Koliko god želite”, rekao je Simms. „Ja ću biti tu cijele noći.”
„Nažalost, moram do Alamose.”
„Da”, rekao je, još uvijek s vidljivim gađenjem. „Zamalo sam zaboravio.”
„Kava je gotova”, rekao je Willie.
„Pusti sada kavu, imamo ovdje posla.” Simms se pokušao nasmiješiti ne bi li prikrio grubost u glasu, ali njegov osmijeh, kao i sve ostalo, bio je ledeno hladan. „Rekao bih mu ja da vam donese kavu ovamo, samo...”
„... kava i knjige ne idu zajedno.”
„Točno tako.”
Razgledavao sam knjige još oko dvadeset minuta i prikupio nekoliko, računajući da ću za njih uspjeti dobiti oko osam stotina dolara. „Sada stvarno moram krenuti.”
„Pa, popij kavu dok ti Propovjednik napravi račun”, rekao je Willie.
Uzeo sam šalicu i nešto brbljao s Willijem. Simms je pregledao knjige i rekao: „Može petsto?”
„Može.” Izvukao sam pet stotica iz novčanika.
Novac je nestao u mršavoj ruci. Willie se nasmijao i rekao: „Ide njega to klađenje, šta kažeš, Propovjedniče?”
Pijuckao sam kavu. „Jeste li stvarno propovjednik?”
„O, da, naravno”, rekao je i u tom se trenutku pojavio sjaj u njegovim očima, onakav kakav imaju svi fanatici. Tada su mi nagrnule slike gnjevnih pravednika, vidio sam našeg propovjednika u srednjem vijeku, kako osuđuje prostitutke na kamenovanje. Vidio sam njegovo lice za sudačkim stolom današnjeg Srednjeg istoka, kako kažnjava žene koje su se pokazale u javnosti. Gledao sam ga kako odbija pomoći bolesnom djetetu, naređujući roditeljima da mole, puštajući da misle kako su oni krivi kada molbe ne bi bile uslišene. Oni nisu uspjeli, njihov je sin umro jer nisu bili dovoljno dobri, nisu dovoljno usrdno molili, pa ih Bog nije čuo. Moderna medicina je mogla spasiti njihovo dijete, ali proklela bi njegovu dušu. A Propovjednik ide dalje, do novog bolesnog djeteta nad kojim treba moliti. Isus, Muhamed i Mojsije, on je svuda. Vidio sam ga na pozornici kako osuđuje farmere na smrt u Vješticama iz Salema12, jer su odbili priznati, izgledao je kao da je onaj propovjednik oživio, kao senator Joe McCarthy13, koji je osuđivao na osnovi nagađanja, uništavajući živote bez ikakvih posljedica, propovijedajući strah preplašenoj većini. Mrzio sam fanatike, a on je to odmah shvatio, prozreo me jednako dobro kao i ja njega. Srdačno smo razgovarali, ali znao je tko sam. Ja sam neprijatelj.
Rekao je: „A kako vi stojite s Bogom, stranče?”
„Pa, Propovjedniče, trudim se najbolje što mogu. Znate već kako to ide.”
„Znam jako dobro kako to ide. I možda mislite kako se trudite najbolje što možete, tako misli većina ljudi. Ali negdje duboko u sebi morate znati da kockanje i žene nisu ono pravo.”
„Onda ću morati pokušati biti bolji.” Pogledao sam oko sebe i rekao: „Možda prekinem sa svime i postanem knjižar.”
„To ovisi o tome imate li više ciljeve i kakvi su. Knjige mogu biti samo sredstvo na tom putu. Sve što ovdje zaradim, na primjer, ide ravno za službu Božju.”
Želio sam pobjeći od njegova Boga prije nego što me stigne neizbježno prokletstvo. „Kladim se da bi vam prodaja krenula kada bi van stavili reklamu i otvorili knjižaru.”
„Bez sumnje. Ali onda bi mi... ljudi... tumarali ovuda. A ljudima ne treba mnogo da sve unerede. Ljudi pojma nemaju.”
Pogledao sam oko sebe: bilo je tu mračnih kutova prepunih knjiga koje do sada nisam ni primijetio. „Kladim se da ovo prikupljate već prilično dugo”, rekao sam. „Ovdje ima barem dvadeset tisuća knjiga.”
„Da, najmanje toliko.”
„Povremeno prolazim ovuda. Rado bih ovdje proveo još malo vremena.”
„Siguran sam da se to može srediti, kad sam ja ovdje. Ali morat ćete riskirati. Dođite i pozvonite. Sada kada smo već poslovali, pustit ću vas unutra.”
„Možda se mogu najaviti telefonom.”
„Ja nemam telefona”, rekao je.
Činilo se da je to kraj razgovora, ali točno tada je negdje zazvonio telefon. Pogledao sam ga i on je pogledao mene. Pokušao sam ništa ne pokazati, ali ponekad šutnja djeluje jače nego najglasniji uzvik. Umirao sam od želje da kažem Ne reci lažna svjedočanstva, Propovjedniče, ali umjesto toga pokupio sam svoje knjige i krenuo prema vratima. I on je krenuo preko prostorije, neočekivano brzo za tako visokog čovjeka. Nisam se trebao iznenaditi: i Kevin McHale je također bio prilično brz.
Stajao je između mene i vrata, i u tom djeliću sekunde nisam bio siguran što ću učiniti. Bio sam vrlo blizu onom udarcu, ali čekao sam još malo. Pogledao sam u bravu i rekao: „Pa, Propovjedniče, bilo mi je drago.”
Imao je oko dvije sekunde da mi se makne s puta. Sigurno je to osjetio, pa se sklonio u stranu, otključao bravu i otvorio vrata.
„Zabavite se u Alamosi”, rekao je, iako mu se u glasu čulo nešto sasvim suprotno. Tamo se moglo čuti dobij sifilis, oslijepi, umri u mukama, kurvaru.
„Laku noć, momci”, doviknuo sam Keelerima. Požurio sam dolje, ušao u auto i izišao na ulicu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:01 am





16

Odvezao sam se iza ugla i zaustavio se; izišao sam iz auta, dobro se zamotao u svoj teški kaput i navukao kapuljaču na glavu. Vratio sam se do ugla i stao u sjenu promatrajući skladište knjiga. Dao bih tisuću dolara da sada mogu biti unutra, pomislio sam: da mogu biti nevidljiv ili se pretvoriti u miša. Dao bih još sto da me Propovjednik još malo isprovocira. Bilo mi je prokleto žao onog nezadanog udarca. Ali to je bilo ludo.
Vrijeme je prolazilo. Hoće li se i ovo pretvoriti u višesatnu zasjedu? Nisam mislio da mi brojenje opet može pomoći: morao sam biti na oprezu, spreman čim se nešto dogodi. Prošle sam noći spavao samo nekoliko sati i znao sam da ću to uskoro početi skupo plaćati. Za sada mi je bilo dobro: još me držao adrenalin, koji se kao i uvijek povisio pri neočekivanom otkriću, pa nisam bio u neposrednoj opasnosti da zaspim na nogama. Mogu izdržati cijelu noć, ako bude trebalo.
Ali za nekoliko minuta počeo sam osjećati strašan umor. Kada se nešto takvo pojavi, stiže prokleto brzo... jedan čas ste dobro, sljedeći trenutak već osjećate kako vam krv sporije kola i noge postaju drvene.
Pomišljao sam na to da se još više približim. Trebala mi je bilo kakva aktivnost: ako se zavučem pod ono uzvišenje pred vratima, još bolje ako se može otpuzati sasvim ispod one prostorije, možda bih nešto čuo. Ako ništa drugo, to bi me razbudilo.
Borio sam se desetak minuta, osjećajući da gubim. Nemirno svjetlo onog prozora imalo je hipnotički učinak.
Moram se pomaknuti. Ne mogu ostati ovdje. Moram se odmah pomaknuti.
Prešao sam ulicu i odvažno krenuo prema ulazu. Nigdje se ništa nije micalo. Nikakav zvuk nije dopirao iznutra, čak ni prigušeni glasovi iza vrata. Znao sam da ne smijem tamo dugo ostati... netko od njih ili svi zajedno mogu izići svakog trenutka, ali ono mjesto na koje sam se namjeravao zavući izgledalo je tako usko i hladno da sam odbacio i samu pomisao na odlazak onamo.
Čuo sam udarac i odmah se razbudio.
Koraci: ne iznutra, već negdje mnogo bliže. Zvuk čizama na šljunku i paljenje cigarete. Onda glas: „Taj prokleti Propovjednik morat će prestati tako razgovarati sa mnom.”
Wally. Očito su izišli kroz vrata na drugoj strani i sada su zastali na samo metar od mene. Willie je rekao: „Je li? A kako ćeš ga natjerati?”
„Možda ću ostaviti ovo sranje od posla.”
„Držim li te ja možda? Ako želiš prestati, prestani. Čim izvučemo kamionet i vidimo što možemo dobiti od osiguranja, možeš ići gdje te vrag odnese.”
„Samo zadrži jebeni kamionet.”
„Velika stvar. Ne trebaju mi usluge od tebe.”
„Sereš, čovječe.”
„Onda idi. Vidiš li nekoga tko te zaustavlja?”
„Nije se rodio taj koji će mene zaustaviti, ako poželim otići. Lova ionako nije dobra, a prava je gnjavaža kada moraš paziti na svaku jebenu riječ dok si u blizini onog kurvinog sina.”
„Onda odjebi i za ime Božje prestani govoriti o tome.”
„Ako odem, to će biti kad ja odlučim i kad mene bude volja.”
„Ništa ti nećeš napraviti. Samo pričaš, kao i uvijek. Bla-bla-bla.”
„Kap može preliti čašu, Willie.”
„Bla-bla-blaaaaaa”, nastavio je Willie, kreštavo kao papiga.
„Slušaj, ti kurvin sine...”
„A da jednostavno prekinemo ovu prokletu svađu i gotovo.”
Zastali su na trenutak, pušeći.
„Gdje je dovraga taj Propovjednik?” rekao je Wally.
„Telefonira”, rekao je naglašeno strpljivo Willie. „Zar ti nije upravo rekao kako ide na prokleti telefon?”
„I što sada, telefonirat će cijelu noć? Ovdje je hladnije nego u pingvinovoj kući.”
„Zagrijat ćeš se već kad stigneš u Kaliforniju.”
„A ti ćeš ostati i pobrinuti se za kamionet?”
„Netko i to mora. Ti bi ionako nešto zajebao.”
„Willie, sada mi je stvarno dosta i tebe i tvojih sranja.”
Willie je glasno zijevnuo dok su se svjetla gasila, a negdje zalupila vrata. Sagnuo sam se nisko ispod ulaza i mršavi Propovjednikov lik pojavio se iza ugla. Njih trojica prešli su ulicu i ušli u auto. Pričekao sam da se malo udalje, pa potrčao prema svom autu. Kada sam dospio na cestu vidio sam kako su se zaustavili na semaforu dvije ulice dalje. Nije ih bilo teško pratiti u ovako malom gradiću pod uvjetom da održim odstojanje i da me ne primjete. Nešto kasnije morao sam proći kroz crveno svjetlo, dok su oni zamicali iza sljedećeg ugla.
Na trenutak mi se ukazao Lennie Walsh kako čuči iza grma s kaznom za prometni prekršaj.
Nadao sam se da nisu odmah krenuli u Kaliforniju.
Osjećao sam kako umor nadire u valovima i znao da do tamo ne bih uspio doći.
Odvezli su se do ruba grada i skrenuli u dugu neasfaltiranu ulicu koja je vodila prema kući okruženoj drvećem. Zaustavio sam se malo dalje i čekao da se upale svjetla: onda sam se kroz grmlje vratio prema kući, hodajući pognut i sve sporije kako sam joj se približavao. Stigao sam do ruba šumarka. Vidio sam ih kako idu naprijed-natrag između kuće i garaže sa stražnje strane. Stajao sam mirno, krijući se iza stabla, a onda su završili posao u kući, ma što da su radili, i ušli u garažu. Između mog zaklona i kuće ležao je dug brisani prostor, na kojem bi me svatko tko otvori vrata mogao lako vidjeti. Ipak sam krenuo: prohodao sam onuda kao da sam tamo rođen i prilijepio se za tamni vanjski zid. Prišuljao sam se do ugla, provirio iza njega i sledio se.
Gledao sam niz cijelu dužinu Fordova karavana, starijeg od deset godina, s registracijskim oznakama Oklahome. Oko njega i iza njege bile se desetine polica, sve pune knjiga, većinom omotanih u plastične omotače, da ih se zaštiti od vjetra ili snijega kada su vrata otvorena. Karavan je bio u garaži, prednjim dijelom prema van, stražnja vrata bila su podignuta, a njih trojica krcali su ga kutijama: na njima je pisalo Daedalus, vidio sam kroz vjetrobransko staklo i preko prednjih sjedala. Slagali su ih tri u širinu, četiri u dužinu i tri reda visoko, čineći solidan, dobro uglavljen teret koji se neće micati čak ni ako se bude dugo vozilo. Trideset šest kutija, savršeno za prevoženje: brzo sam izračunao. U svaku kutiju stane četiri reda knjiga standardne veličine, deset knjiga u svaki red... manje-više tisuću četiristo knjiga.
„Evo ti veliki popis”, rekao je Propovjednik, dajući list papira jednom od Keelera. „Prouči ga večeras.”
„Kada želiš krenuti?”
„Ako uspijemo biti na cesti u sedam, stići ćemo do Salt Lake Cityja sutra navečer. Tako ćemo sljedećeg dana imati dosta vremena za obilazak knjižara.”
„U Salt Lakeu obično dobro ide”, rekao je Wally.
„Zato što nikome drugome to nije palo na pamet”, rekao je Propovjednik. „Ljudi ne znaju razmišljati.”
„A možda smo i mi napredovali?” rekao je Wally. „Ne čini li ti se kako smo napredovali, Propovjedniče? Kladim se da si mislio kako dvojica seljaka poput nas nikada neće naučiti taj posao.”
„Ne zanosi se previše. Neskromnost je grijeh u Božjim očima.”
„Idem spavati”, rekao je Willie.
Wally se nasmijao. „Želiš rano ustati da nas ispratiš?”
„Ne, ako ne moram. Primite moje pozdrave već sada. I ne budite me ako ne bude smak svijeta.”
„Ne spominji ga olako”, rekao je Propovjednik.
Podigao je ruku i zatvorio stražnja vrata karavana. Wally je počeo gasiti svjetla, a ja sam se odmaknuo dublje u mrak.
Još sam ih čuo dok su izlazili, Propovjednik je govorio Willieju da ga nazove kada bude više znao o tome kolika je šteta na kamionetu. „Bit ćemo u Salt Lakeu, u Motelu 6, a nakon toga ne znam. Vjerojatno ćemo preko Nevade na ug. Znaš da se ne volim zaustavljati u Las Vegasu.”
„Tamo ionako nema knjiga.”
„Možeš nas dobiti u Burbanku, u Motelu 6, ali ne prije idućeg četvrtka ili petka, malo prije nego što počne sajam.”
Hodali su kroz sjenu prema dvorištu. „Mislim da će ovo biti dobra godina”, rekao je Propovjednik. „I to cijela. Imamo krasnih stvari koje bi se trebale brzo prodati po mojim cijenama. A onda dogodine možemo opet na istok.”
Ušli su u kuću. Pričekao sam da se svjetla ugase, pa se istim putem vratio na glavnu cestu, ušao u auto i otišao u prvi motel centertop
Tuširao sam se, pa nazvao Erin. Javila se odmah.
„Bože, kako je dobro čuti te”, rekao sam.
„Onda me slušaj. Trebam li biti sretna, ljuta ili nešto između?”
„Nadao sam se oduševljenju. Možda čak i seksualnom uzbuđenju.”
„Nikada me nije privlačio seks preko telefona. Umjereno prezadovoljna je najbolje što trenutno mogu ponuditi.”
„Kako dovraga netko može biti umjereno prezadovoljan?”
„Imam potpunu kontrolu nad svojim osjećajima. Gdje si?”
„Motel u Monte Visti. Možda produžim za Kaliforniju.”
Ispričao sam joj što se dogodilo. Govorio sam deset minuta.
„Trebala sam bolje slušati što si govorio prije, zar ne?”
„Da, trebala si. Zato si me i unajmila, barem se meni tako činilo.”
„A sada bi išao u Kaliforniju.”
„Ne znam ni sam. Mogla bi to biti kolosalna glupost i trošak. Ali u drugu ruku...”
„Ne želiš ih izgubiti iz vida.”
Duga se tišina spustila među nas,
„Mislim da bi trebao otići u Kaliforniju”, rekla je. „Osim što ćeš se zabaviti na sajmu knjiga, možeš malo i raditi na učvršćivanju naše teorije o novim sumnjivim počiniteljima.”
„Imamo li tu nekih stvarnih izgleda?”
„Optužba nije načisto. Ali ako pronađeš dovoljno dokaza za opravdanu sumnju da je netko drugi mogao ubiti Bobbyja, onda možemo nešto pokušati. Te bi knjige mogle biti ključ. Sutra ih mičemo iz kuće.”
„Odlično. Tko će to obaviti?”
„Tip iz grada obavit će fizički dio. Parley će nadgledati, kao i netko iz ureda tužitelja.”
Nakon stanke je rekla: „Razmišljali smo o tome, razgovarali, i na kraju se činilo razumnije odmah obavijestiti tužiteljstvo nego odugovlačiti. Ako knjige postanu dokazni materijal, što se nakon tvojih otkrića čini sve izvjesnijim, ne možemo njihovu važnost otkriti u zadnji čas, ma koliko ja to željela. Voljela bih da Parley pregleda onaj kamin i pepeo u njemu dok je tamo netko iz tužiteljstva, ali to može ispasti loše. Ne bih željela da pronađu nešto što ne očekujemo. Laura je i dalje odlučna da zaštiti Jerryja bez obzira na sve, a bilo bi lijepo da ne uvali sebe više nego što je do sada uspjela.”
„Dakle, trebali bismo znati ima li tamo još nečeg prije drugih.”
„Aha. Tako ćemo zapravo i provjeriti njenu priču. Ali najprije ćemo s njom opet razgovarati, da bismo bili sigurni prije nego što napravimo nešto nepopravljivo. Ako bude brljala, nećemo dirati kamin, zadržat ćemo to za sebe i sve ostaviti kako jest.”
„Ti bi se složila s tim?”
„Naravno. Moja je prva dužnost zaštititi stranku.”
„Dobro. Ja ću se za sada držati knjiga. Gdje ćete ih smjestiti?”
„Ima jedna soba pod ključem koju koriste za spremanje dokaza, odmah pokraj šerifova ureda. Parley će pregledati sve knjige da provjeri jesu li potpisane i da vidi ima li još čega zanimljivog unutra.”
„Čini se prilično vrijedan.”
„Meni je odličan. Pravi stari seoski odvjetnik. Od samog početka mu vjerujem.”
„Za razliku od nekih drugih ljudi koje poznaješ.”
Pitao sam je što namjeravaju dalje pa je rekla: „Od sada prikazujemo Bobbyja kao mutnog tipa koji je bio povezan s čudnim osobama i bavio se stvarima o kojima njegova žena nije ništa znala. Ali tu ima dosta posla. Morat ćemo o njemu saznati mnogo više.”
Slušao sam brujanje telefonskih žica. U jednom je trenutku rekla: „Čini se da se jako promijenio otkako sam ga ja poznavala. Meni je ostao u sjećanju kao lakovjerni klinac koji se stalno smijao, otvoren prema svima. Uvijek si mogao znati što misli.”
Još je nešto vremena prošlo. „Pribavljam nekoliko dobrih stručnjaka za svjedoke”, rekla je. „Psiholog će razgovarati s mojom strankom. Morat ćemo ga dovesti iz Chicaga, ali stvarno je stručnjak za mentalni stres i prisilu. Nadam se da će nam pomoći da složimo dobru priču o tome zašto je naša stranka lagala.”
Primijetio sam kako još ne može izgovoriti ime svoje stranke.
Vidjela je sve dokaze koje tužiteljstvo ima. „Imam kopiju zamjenikova izvještaja, nalaze obdukcije, otiske prstiju i balističke nalaze. Ako bude potrebno, naći ćemo naše stručnjake da sve to pogledaju i daju drukčije tumačenje. Vidjet ćemo kako ide s tim. Oni se uglavnom oslanjaju na njeno priznanje. I nema sumnje da je držala pištolj.”
„Ali nije sigurno da je pucala.”
„Priznala je da je oprala ruke, trljala ih dok nisu pocrvenjele, skidajući s njih krv. Ako uspijemo isključiti njeno priznanje, mnogo ću se bolje osjećati.”
„Kako je prošao drugi razgovor?”
„Dobro. Nekako lakše nego prvi. Bila sam mirna, kao i ona, gotovo cijelo vrijeme. Jednom je zaplakala; osim toga, ponašala se kao obična stranka. Objasnila sam joj što namjeravamo i kako, i da je sve podložno promjenama. I nadugo sam je ispitivala o onom jutru.”
„Je li bilo iznenađenja?”
„Morat ćemo još jedanput sve dobro provjeriti i opet razgovarati s njom. Moje će se bilješke prekucati, pa ću prepis poslati McNamari. Kada ga on dobije, možeš ga i ti pogledati.”
„Jesi li vidjela Jerryja dok si bila u Paradiseu?”
„Samo na trenutak. Kao što možeš i predvidjeti, Bobbyjevi roditelji nisu previše voljni pomoći. Stalno su se vadili na to da idu u crkvu.”
„Kako su oni dobili djecu?”
„Ponudili su se, pa su se i oni iz Socijalne skrbi složili.”
„A Laura se tu ništa nije pitala?”
„Nije baš u najboljem položaju, Cliff. Oni uglavnom gledaju što je najbolje za djecu, a ne ono što želi optužena. A uvijek će prednost dati obitelji.”
„Dakle, što će biti s Jerryjem?”
„To još nije jasno. Majka ga je podučavala kod kuće. Starija gospođa Marshall nekada je davno bila učiteljica, pa ga možda ostave uz nju do kraja suđenja. Ali ništa nije sigurno. Socijalna služba još prati slučaj. Jedan odvjetnik iz okruga proglašen je ad litem skrbnikom – on treba štititi djecu. Ja mislim da će ih ostaviti tamo dok ne vide kako vjetar puše.”
„Obavila si dosta toga.”
Spustila je glas. „Aha. A nikada nije prerano početi se privikavati na pomisao da možemo izgubiti.”
„Sjećaju li te se starci?”
„Da, naravno. Mislim da oni mene krive jer sam pustila Bobbyja da ode. Da sam bila sklonija praštanju, spriječila bih njegovu smrt.”
„Eto ti logike.”
„Voljela bih da ti pokušaš razgovarati s Jerryjem, ako ikada dođeš iz te divljine.”
„Zašto ja?”
„Zato što osim što znaš s lopovima i ubojicama, znaš i s djecom, mačićima i ostalim mucastim stvorenjima.”
„Dobar sam i sa ženama”, rekao sam i čuo je kako kašlje.
„Marshallovi starci”, pitao sam, „kakvi su ljudi?”
„Uvijek sam mislila da je ona stvarno draga. On je pomalo hladan, ali nitko nije savršen. Dakle, što namjeravaš sada? Dobro ćeš se zabaviti pokušavajući slijediti te momke tisućama kilometara, ako se odlučiš na to. Ali vidjeli su ti auto, znaš?”
„Ne moram ih slijediti. Znam kamo idu.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:02 am






17

Spavao sam gotovo osam sati i već oko devet bio sam na cesti. Nisam namjeravao opet krenuti preko onog sedla, čak ni danju. Vremenska prognoza najavljivala je skliske ceste tamo gore, s olujnim vjetrom i snijegom. Umjesto toga krenuo sam cestom 285, prešao na 50, i nastavio dužim, ali sigurnijim putem kroz Gunnison, pa dalje prema Paradiseu. Imao sam deset dana do otvaranja sajma knjiga u Burbanku, u sjevernom dijelu Los Angelesa. Iz Denvera se tamo stiže za dva sata avionom. Mogao sam to vrijeme pametno iskoristiti i pridružiti se svojim sumnjivim knjižarima poslije. Još nisam imao pojma što misliti o njima; sve skupa je samo pogolemi predosjećaj. Ali ako ništa drugo ne uspije, uvijek mogu nešto dobro kupiti na sajmu. Lijepo se zezati sa starim prijateljima, a sve troškove odbiti od poreza na knjižaru. Vrijeme i novac mogu se trošiti i mnogo gore od toga.
Stigao sam u Paradise rano poslije podne i potražio Parleyja. Pogledao sam kod kuće i u restoranu, pa otišao do Marshallove kuće. Na vrhu brda ugledao sam njegov automobil, kao i nekoliko drugih: policijski Lennieja Walsha, dvije crne limuzine i kombi srednje veličine čija su se stražnja vrata poput rampe spustila na trijem. Uvezao sam se u dvorište, izašao i krenuo prema kući. Iznenada se na vratima pojavio sudac odjeven u jednostavno poslovno odijelo, odgovarajući šešir i crvenu kravatu, slika i prilika moći čak i bez sudačke odore.
„Tko ste vi?”
„Ja sam s McNamarom, suče.”
„Onda znam. Vi ste Janeway, onaj koji je izazvao ovu prokletu gnjavažu.”
„Može se i tako na to gledati. Mogu se ispričati, ako je potrebno.”
„Ne pravi se pametan preda mnom, sinko. Kako to da znaš toliko?”
„Ja sam knjižar.”
„A ja sam ptica dodo. Gdje si ti cijeli dan?”
„Morao sam otići do Alamose.”
„Zbog čega?”
„Osobne stvari.”
„Kakve osobne stvari u Alamosi?”
„Pa, suče, ne bih mogao govoriti o njima. Zato i jesu osobne.”
Narogušio se. „Ako je imalo ikakve veze s ovim slučajem, tek tako da znaš, nije osobno. Jesi li ti odvjetnik?”
„Ne, gospodine, nisam.”
„Kako bi onda bilo da se izgubiš dovraga? I bez tebe nam dobro ide, a McNamaru možeš naći poslije u gradu.”
„Radije bih ostao, ako vama ne smeta.”
„Da mi ne smeta, ne bih ti rekao da se izgubiš, zar ne?”
Složio sam pomirljivu facu. „Suče, smijem li nešto reći?”
„Najprije ja. Kako bi ti se svidjelo provesti noć u zatvoru?”
Iznenada se na vratima pojavio Lennie i to nije moglo biti slučajno. Stajao je zlobno se smiješeći iza suca, tek malo izvan njegova vidnog polja.
„Došao sam pomoći gospodinu McNamari”, rekao sam. „To je sve što radim.”
„A po čemu si zaključio da gospodin McNamara treba tvoju pomoć?”
„Jer se ja razumijem u knjige. A on ne.”
„Ovaj si mladić mnogo umišlja, suče”, rekao je Lennie. „Pravi gnjavator.”
„Odakle si se ti pojavio, zamjeniče? Bilo bi ti pametnije ne šuljati se tako iza mene.”
„Čuo sam glasove. Činilo se da biste me mogli zatrebati.”
„Da si mi zatrebao, pozvao bih te. Prokletstvo, budi jednom koristan. Reci gospođici Bailey da se ovaj Janeway konačno pojavio.”
„Da, gospodine.”
Trenutak kasnije izišla je mlada tužiteljica. Izgledala je ozbiljno u tamnom odijelu, ali u kutovima usana nazirao se osmijeh. „Gle, nestali gospodin Janeway”, rekla je. „Ann Bailey.”
Rukovali smo se. „Je li u redu da uđe sa mnom, časni suče?”
Unutra sam joj došapnuo: „Kojeg vraga sudac radi ovdje?”
Trebalo joj je vremena da odgovori. „Možda je samo nepredvidiv.”
„Kako on to namjerava suditi u slučaju u koji se upleće?”
„To je njegov problem. A možda i vaš.”
„Jednom možda i vaš.”
„Vidjet ćemo. Recimo da je časni sudac osjetio neodoljivu potrebu.” Duboko je uzdahnula. „Stvarno ste nam zadali dosta posla, gospodine Janeway.”
„Dovoljno da poželite otrčati u grad i odbaciti sve optužbe, zar ne?”
„Da, baš. Ali više sam razmišljala o tome kako je ovo krasan motiv za nju, za koji nismo znali.”
„Sada mi je jasno. Ubila ga je zbog knjiga, na to mislite?”
„Ubijalo se i za manje. Koliko možemo vjerovati vašim procjenama vrijednosti ovih knjiga?”
„Nisam znao da sam dao ikakve procjene.”
„Mogle bi biti prilično vrijedne: nije li tako rekao gospodin McNamara?”
„Ne znam. Nisam bio prisutan kada je to rekao. Bilo što može biti vrijedno.”
„Baš ste slatki, zar ne? I dobro eskivirate, jeste li se ikad mačevali?”
„Mislite na pravo mačevanje?”
„Pravo, naravno. To je sjajan sport.”
„Ako vi tako kažete. Ali ja se radije borim riječima.”
„Bila sam u mačevalačkoj ekipi na fakultetu. Čak smo stigli do državnog finala. Kladim se da vas mogu izbušiti kao sir.”
Stigli smo do ulaza u sobu s knjigama. Zastala je i okrenula se: vjerojatno je gledala ravno u mene, ali nisam joj vidio lice u mraku. „Čula sam da ste bili policajac u Denveru”, rekla je.
„Jednom davno, u drugoj galaksiji, jako daleko.”
„Vrlo ste skromni, gospodine Janeway. Niste vi tako stari i nije to bilo tako davno. Iza sebe ste ostavili dubok trag kada ste napustili taj posao.”
„To je lako zaključiti samo ako vjerujete u ono što piše u novinama.”
„Priznajem, kriva sam. Kolega iz Denvera pronašao mi je stare novine i faksirao ih. Ali odmah mi je bilo jasno kako je vaša priča sigurno drugačija i bila bih oduševljena kada biste mi je povjerili. Mogu vas častiti šalicom kave tom prigodom.”
„Onako usput”, rekao sam očito mijenjajući temu, „što stvarno radi sudac ovdje?”
„Ma što rekla, to je samo moje mišljenje, i to u povjerenju.”
„Pretvorio sam se u uho.”
„Dosađuje se, trenutno nema posla ili ga je možda očarala sama pomisao na sve te vrijedne knjige na udaljenom planinskom vrhu. Kao i sve nas, Janeway, kao i sve nas. Ali, da, slažem se s vama. Možete tražiti da ga se skine sa slučaja, za to sigurno ima osnova. Ako želite ići tim putem.”
„Ne odlučujem ja o tome.”
„Ma što učinili, molim vas, ne zaboravite: ništa što sam sada rekla nije bilo za tuđe uši.”
Čuo sam Parleyjev glas iz sobe. Gospođica Bailey je rekla: „Ne činite ništa prije nego što nas obavijestite. Ništa ne uzimajte, ne premještajte stvari po sobi – znate kako to ide. Znam da ste bili ovdje neki dan, ali sada je sve drukčije. Sada se ova soba smatra novim mjestom zločina. Jasno?”
„Da, gospođo.”
„Onda uđimo.”
Soba je danas zaista izgledala drukčije. Postavili su jaka svjetla naokolo i sve je bilo oštro, pod blještavo bijelim stropom. Police su i dalje bile pune knjiga: na drugi pogled vidio sam kako je gornja polica djelomično ispražnjena, ali tom brzinom neće biti gotovi do Uskrsa.
Parley mi je prišao i rekao: „Baš mi je drago što te vidim. Ide tako sporo.” Neki čovjek je stajao pokraj kamina i nešto proučavao. „Leonard Gill, javni tužitelj”, šapnuo mi je Parley. „On sve još jedanput detaljno pregledava. Pokušava napraviti grubu procjenu vrijednosti ovoga ovdje, ali nitko od nas ne zna kako. Do sada je dopustio da se samo dvije kutije knjiga odnesu u kombi. Možda ti možeš ubrzati stvari.”
„Ne slažem se. Neka dovedu svog stručnjaka, ako već vjetar tako puše. Nisam ovdje da bih njima pomagao.”
„Bože, trebat će nam tjedan dana.”
„Uskoro će mu dosaditi.”
„Ne znaš ti njega. Dođi, upoznat ću vas.”
Prišli smo kaminu. Javni tužitelj je razgledavao neku knjigu. Istegnuo sam vrat i prepoznao rukopis na njoj: Martin Luther King.
„Hej, Leonard”, rekao je Parley. „Ovo je Cliff Janeway.”
Stisak ruke bio mu je nagao, kao i sve drugo. Brzo mi je postalo jasno kako će mi biti lakše s gospođicom Bailey nego s njim.
„Vrijedi li što ova knjiga?” pitao je samouvjereno.
„Možda.”
„Što to znači?”
„Znači da možda vrijedi, a možda i ne. Napravili ste ovdje pravi cirkus.”
„Mislio sam da ćete nam vi pomoći u premještanju.”
„Što biste htjeli od mene, potpisanu izjavu? Nije ovo prirodna znanost; ne može se jedanput pogledati i staviti određena cijena na knjigu. Ne ide to tako.”
„Nego kako ide?”
„Treba istraživati. Treba vremena. I ne može se raditi ovdje.”
„Pa gdje biste to mogli učiniti?”
„Kada bih ja to radio, trebao bi mi vagon referentne literature iz Denvera.”
„Napravimo to.”
Nasmijao sam se, nisam se mogao suzdržati. „Gospodine Gill, ja ne radim za vas. Ma kakvu procjenu vrijednosti ovih knjiga napravio, to će ostati između mene, gospodina McNamare, gospođice D’Angelo i naše stranke.”
To ga je vratilo u stvarnost. „Morat ću nekoga unajmiti, to želite reći?”
„Da, tako mi se čini.”
„Kad je već tako, mislim da morate otići. Ne radite ništa osim što usporavate cijeli proces.”
„A što ćete napraviti kada ja odem? Odrediti neke nasumične vrijednosti zasnovane na svojem golemom znanju?”
„Što točno želite reći?”
„Vi ste taj koji gubi vrijeme. Možete ovdje provesti cijeli mjesec i nećete znati ništa više nego što znate sada. Naša je zamisao bila jednostavno zaštititi knjige. Popisati ih, strpati u sobicu za dokaze i zaključati vrata. Poslije razmišljati o njima. I, onako usput, ne smijete slagati knjige u kutije rubova prema gore, nakrivit će se.”
„Što bi to značilo?”
„Hrptovi će se iskriviti. Jednostavnim riječima, možete vraški oštetiti knjige gospođe Marshall. Savjetovao bih vam da ih slažete položene.”
Mahnuo je gospođici Bailey i odmaknuli su se da se dogovore. Parley i ja neprimjetno smo se udaljili do hodnika i tiho razgovarali.
„Je li sve što si vidio bilo potpisano?”
„Do sada jest.”
„Isuse Kriste”, rekao sam. „Martin Luter King.”
„Vrijedi li to mnogo?”
„Dovraga, da.” Nasmijao sam se. „Reci tisuću i pol, nećeš pretjerati. Ali taj je potpis zeznut. King je radio što i Kennedy, drugi su ljudi potpisivali umjesto njih i samo stručnjak može uočiti razliku. Tajnici su odlično potpisivali njegovo ime.”
„Zašto im je to dopuštao?”
„Ljude poput Kinga skupljači autograma i knjiga opsjedali su kao ludi. Dopuštali su tajnicima da se potpisuju umjesto njih ne razmišljajući kakav će nered to stvoriti. Evelyn Lincoln se stalno potpisivala umjesto Kennedyja. Netko od njegovih ljudi donese knjigu, ona nestane u stražnjoj sobi i vrati je potpisanu. Kada taj potpis usporediš s pravim, samo stručnjak može prepoznati razliku.”
„Čovječe, to mi se ne čini pošteno.”
„Nije pošteno, ali stalno se događa. Ovisi o tome kakav tip vodi nečiji ured. Lyndon Johnson gotovo ništa nije sam potpisao; ako mu baš nije bilo gurnuto pod nos, sve su to obavljale tajnice ili čak strojevi. Ali sve s imenom Harryja Trumana gotovo sigurno je pravo.”
Rekao sam mu za spaljivanje Jerryjeve odjeće u kaminu u stražnjoj sobi. „Erin za sada ne želi o tome govoriti.” Kimnuo je i još smo malo pričekali. Nakon nekog vremena izišla je gospođica Bailey i rekla:
„Slušajte, ako ste voljni, možemo se dogovoriti. Iznesimo knjige odavde. Sastavite popis, pa ako nam budete htjeli dati kopiju, sve se može obaviti razumno brzo.”
Parley me pogledao.
„Naravno, dat ćemo vam popis”, rekao sam.
Deset minuta kasnije micali smo knjige s polica koliko smo brzo mogli, samo provjeravajući jesu li na listi koju sam sastavio. U glavi sam zbrajao cijene, no naravno, to je bila tek približna procjena. Bit će tu iznenađenja, uvijek ih bude. Ali barem su sada knjige bile na sigurnom. Sada sam barem imao od čega krenuti.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:02 am




18

Prvi sam put ovlaš vidio Jerryja toga poslijepodneva. Žrtvini su roditelji unajmili kuću na rubu grada, nedaleko od Parleyjeve. Uzeli su što su mogli naći tako na brzinu, pa još nisu imali telefon i Parley je rekao kako ću morati navraćati dok mi se ne posreći. Otišao sam tamo pješice: dva bloka niz glavnu ulicu od Parleyjeve kuće, onda desno nepopločenim putem oko kilometra. Parley mi je usmeno objasnio kako doći do tamo i odmah sam prepoznao kuću kada sam stigao do nje. Bila je dosta daleko od ulice, u podnožju brežuljka pokraj potoka, jedva vidljiva u šumarku.
Jerry je sam sjedio na ljuljački u prednjem dvorištu, pažljivo gledajući kako se zaustavljam na ulici: tipičan klinac s neurednom tamnom kosom, u samtanim hlačama i džemperu. Čak izdaleka mogao sam primijetiti kako pomno gleda, kao da je nekako osjetio tko sam i zašto sam tamo. Znao sam da je to nemoguće, ali nisam se mogao osloboditi tog dojma. Ušao sam u dvorište i rekao: „Bog, Jerry.” i bio dovoljno pametan da mu se ne približim prije nego što odem u kuću i najavim se. Pitao sam: „Je li ti baka kod kuće?” a on nije ničim pokazao je li razumio ili nije. Prošao sam između drveća, pa pokraj njega, puteljkom prema prednjim vratima.
Žena u šezdesetim godinama izišla je kada sam pokucao. „Nadam se da ništa ne prodajete.”
„Poslala me Erin. Zovem se Cliff Janeway i rado bih nekoliko minuta porazgovarao s vašim unukom.”
„Zašto? On ne govori.”
„Da, gospođo, svjestan sam toga. Ali mislili smo da bi moglo pomoći...”
„Pomoći kome? Ona je ubila mog sina. Zašto bih joj pomagala?”
„Pitanje nije, zašto, gospođo Marshall. Samo želimo znati što se stvarno dogodilo.”
„Zar to nije prilično očito?”
„Ono što je očito nije uvijek istinito. Zato imamo sudove, da od onoga što ljudi misle da su vidjeli razaberu što se stvarno dogodilo.”
Može odlučiti i jedno i drugo, pomislio sam. Gledao sam je kako se time muči pola minute. „Mi ne mislimo da je ona to učinila”, napokon sam rekao.
„Odvjetnici uvijek tako govore. Ali čula sam da je ovdje sve jasno.”
„Tužitelji uvijek tako govore. A i novine se potrude da tako izgleda.”
„Pa”, rekla je kao da je trenutno zbunjena, „ako ona to nije učinila...”
Pogled joj je odlutao u dvorište, gdje je Jerry nepomično sjedio. Vidio sam kako joj se polako nameće zaključak.
„Bože moj, ne želite valjda reći...”
„Ne”, brzo sam rekao. „Nisam to želio dati ni naslutiti.”
„Pa, ako nije ona, tko bi drugi mogao biti?”
„To pokušavam saznati.”
Zavrtjela je glavom. Osjetio sam potrebu odmah joj reći da je netko treći imao dovoljno vremena da se nađe u onoj sobi i da je njen sin poznavao razne mutne tipove. Ali nije još bilo vrijeme za to.
„Gledajte, gospođo Marshall, znam da ovo nije lako. Ne želim još više otežavati. Nadam se da shvaćate poteškoće koje imamo. Samo želimo saznati što se dogodilo.”
Oči su joj se suzile. „Namjestit ćete da izgleda kako je dječak to učinio.”
„Ne činite to, gospođo Marshall. To nije pošteno ni prema kome u ovom trenutku.”
„I što onda ja trebam misliti?”
„Ništa za sada. Samo pričekajte da se prikupe činjenice.”
„Mislila sam kako će ona priznati da je to učinila...”
„Ne znam tko vam je to mogao reći, ali nije istina.”
„Ona je htjela priznati. Onda ste došli vi odvjetnici i...”
Osjećao sam kako je razgovor s dječakom sve dalji, gubio sam kontrolu prije nego što sam i počeo. „Ništa od toga nije istina”, rekao sam pomalo molećivim glasom. „Slušajte, znam da je ne biste poslali u zatvor kada biste znali da je nevina. Čak i ako za to ima razloga, nitko ne bi tako postupio.”
Čekao sam neko vrijeme da joj to legne. Onda je rekla: „Što mislite doznati od ovog djeteta? Taj dječak ne može ni izgovoriti ime svoje majke.”
„Ne znam.”
Mislila je o tome. „Moram li ja to odobriti?”
„Trenutno ne.”
„Što ako kažem ne?”
„Mogao bih zatražiti dozvolu od suda. Oni bi to onda vjerojatno željeli sve snimati na video, i to u sudnici. Mogli bi dovesti nekog psihologa iz Denvera da postavlja pitanja. Radije ne bih tako, osim ako ne bude nužno.”
Razmišljala je o svemu, i to je potrajalo.
„Ako vas pustim da razgovarate s njim, i ja moram biti prisutna.”
„Naravno.”
„Rado bih znala što ćete ga pitati.”
„To ovisi o njemu, nemam ništa zapisano. Možda ga za prvi put samo želim upoznati.”
„Ne znam što od toga uopće očekujete.”
„Ne znam ni ja. Možda ništa.”
„Ako ga uznemirite, ako počnete pitati stvari koje mi se ne sviđaju...”
„Otići ću. Obećavam.”
Opet je oklijevala. Sada je bila znatiželjna, ali odjednom i malo preplašena. U očima sam joj mogao vidjeti strah dok je gledala Jerryja na ljuljački. Okrenula se i pogledala me, gotovo da sam joj mogao pročitati na licu – što ako je u pravu? Što ako je taj klinac ubio Bobbyja, i ako je tako, što će ga spriječiti da na spavanju ne ubije i nas? Poželio sam da mogu vratiti vrijeme i poništiti sve ono što sam rekao i što joj je stavilo u glavu tu pomisao. Poželio sam vratiti nekoliko sati i za početak razmisliti je li uopće mudro dolaziti ovamo, ali više nije bilo povratka: nikad ga nema.
„Idemo”, iznenada je rekla, pa sam je slijedio u dvorište.
Jerry se uspravio dok smo se približavali, poput ptice koja promatra neku životinju prvi put. Oči nije skidao s mog lica: izgledao je oprezno, ali ne i uplašeno, a kako smo se približavali, primjećivao sam sve više pjega po njegovim obrazima i nosu. Izgledao je kao neki klinac kojega sam mogao poznavati kad sam ja bio njegovih godina.
„Jerry”, rekla je gospođa Marshall. „Ovo je gospodin Janeway. Želi te pozdraviti.”
Sjeo sam na zemlju prekoputa njega i zagledao se u njegove plave oči. „Hej, Jerry”, rekao sam. Izgledao mi je tako poznato: bilo je to gotovo čudno, dok nisam shvatio da je pljunuti Alfalfa, klinac iz komedije Naša družina.
„Izgledaš kao jedan od onih iz Naše družine”, rekao sam. „Jesu li ti to već govorili?”
Pitao sam ga je li ikada gledao tu seriju na televiziji.
„Ovdje nema televizije”, rekla je gospođa Marshall. „I bolje, s obzirom na to što prikazuju.”
„Nema veze”, rekao sam. „Bilo kako bilo, isti si Alfalfa. On je bio velika zvijezda prije nego što sam se ja rodio.”
Rekao sam: „Njega sam jako volio kao klinac.”
Ispružio sam ruku: „Drago mi je što sam te upoznao.”
„Rukuj se s gospodinom, Jerry”, rekla je gospođa Marshall.
Jerry je nevoljko stavio ruku u moju, a ja sam je stisnuo i zadržao na trenutak. Bilo je nečeg u tom klincu: čak i ako nije pokazivao osjećaje, gotovo sam mogao osjetiti bol u njemu. Zadrhtao je, pa sam pomislio: Hej, mali, ako postoji bilo kakav način da malo te boli prebaciš na mene, učini to, preuzet ću sve ako mi dopustiš. „Nemoj se plašiti”, rekao sam. „Želim ti biti prijatelj.”
Ispružio sam ruku prema njegovu ramenu, ali se naglo povukao. „Sve je u redu”, rekao sam.
Baš sam htio reći da sam prijatelj njegove majke kada je gospođa Marshall rekla: „Kazala sam vam. Zar vam nisam rekla da ne možete razgovarati s njim?”
„Čini se da ga boli ruka”, rekao sam.
„Nije to ništa.”
Ali imao sam predosjećaj, jedan od najjačih koje sam ikada osjetio. Prije nego što je stigla prigovoriti, dodirnuo sam mu rame i svukao džemper, otkrivajući gadnu modricu.
„Odakle mu to?”
„Pao je s ljuljačke. U redu je, ništa zbog čega bi se trebalo brinuti, pustite ga na miru. Nemate ga pravo dirati.”
Brzo sam se povukao. „Mogu li ga pitati što se dogodilo onog dana?”
„To mi se ne čini pametno.”
„Samo ako je nešto vidio. Ako mu bude neugodno, otići ću.”
„Ali nema smisla. Zašto ga nešto pitati, kada ne može odgovoriti?”
„Kada bih ga samo upitao... što se dogodilo njegovu ocu?”
„Uznemirit ćete ga.”
„Jerry”, rekao sam.
„Mislim da je vrijeme da odete”, rekla je gospođa Marshall.
„U redu.” Bio sam poprilično iznerviran, a dogovor je dogovor. „Drago mi je što sam te upoznao, Jerry.”
Iznenada me uhvatio za ruku i čvrsto stisnuo. Gospođa Marshall je rekla: „Jerry, prestani”, ali ja sam je pogledao i rekao joj da je sve u redu. „Nije sve u redu”, rekla je. „Kako očekujete da ga naučimo ponašati se, ako vi kažete da je u redu nešto za što sam ja rekla da nije?”
Pokušao sam se nekako ispričati, ali gledao sam u Jerryja dok sam to radio. Otvorio je usta, a ja sam imao ludu zamisao da će progovoriti, i kada jednom krene, sve će duboke tajne njegova svijeta izići na vidjelo izrečene dubokim, tamnim glasom. Ali gospođa Marshall je rekla: „Mislim da je bilo dosta”, pa sam se polako digao i slijedio je u kuću, namignuvši Jerryju preko ramena. Na vratima sam se okrenuo i mahnuo mu.
Gospođa Marshall se u kući nervozno vrpoljila. „Što ste time dokazali?”
Samo sam je gledao, pa se još više uzvrpoljila.
„Niste ga imali pravo dirati. Niste to smjeli učiniti.”
„Žao mi je što sam vas uznemirio”, rekao sam. Ali nisam se ispričao za dodir.
„Što sada?”
„O tome odlučuje Erin. Siguran sam da će ga željeti što više poštedjeti, ali nisam siguran da će to biti moguće.”
„Je li stvarno vidio što se dogodilo?”
„Mogao je vidjeti.”
„O Bože, moj Bože, kakva zbrka”, rekla je, a glas joj je drhtao. „Zar stvarno mislite da je on to mogao učiniti?”
„Ne”, rekao sam onoliko iskreno koliko sam mogao. „Nitko to ne misli, gospođo Marshall, zaista.”
Zapravo, ni sam nisam znao što bih mislio. Sve što sam mogao je slušati unutarnji glas.
Pogledao sam oko sebe na malobrojno pokućstvo. Ona je rekla: „Morali smo se ovamo preko noći doseliti. Sreća što smo u mirovini.”
„Gdje je drugo dvoje djece?”
„S mojim mužem. Otišli su u grad na sladoled.” Pogledala je na sat. „Vratit će se svaki čas.”
Osjetila je neizrečeno pitanje. „Naravno, vrlo rado bi poveli i Jerryja, ali čini se da ga nije bilo briga. A sigurna sam da će i njemu donijeti.”
Kimnuo sam na onaj sve je u redu način, a ona se opet nelagodno osvrtala. „Gospođo Marshall, mogu li vam postaviti još nekoliko pitanja?”
Činila se umornom, ali nije rekla ne, pa sam nastavio.
„Je li se Jerry neuobičajeno ponašao otkako je s vama?”
„Na što mislite? Nisam dovoljno dugo uz njega da znam što je normalno. Ali on se uvijek ponaša neuobičajeno, zar ne?”
„Ima li noćne more? Vrišti li noću?”
„Ako je to dijete ikada ispustilo neki zvuk, ja ne znam nikoga tko ga je čuo.”
„A noćne more? Njih se može imati i ako se ne vrišti.”
Nije odgovorila punu minutu, dovoljno dugo da to bude odgovor za sebe.
„Naravno, nešto ga muči”, naposljetku je rekla. „Tako mu Bog pomogao, kako i ne bi?”
„Na osnovi čega zaključujete?”
„Znala bih se probuditi i vidjeti ga kako stoji pokraj mog kreveta. Samo bi stajao i tresao se.” Izgledala je zabrinuto, kao da ju je ta misao iznenada preplašila.
„Radi li to svake noći?”
„S nama je tek dva tjedna. Ali da, do sada nije bilo noći koju je prespavao u komadu.”
„Što činite kada ga tako zateknete?”
„Vratim ga u krevet. Što drugo?”
„Opire li se ikad?”
„Samo one prve noći.”
„Što je tada učinio?”
„Malo se otimao. Otrgnuo se od mene i istrčao van.”
„Gdje van?”
„Straga u kolibu, onu staru straćaru iza kuće.”
„Je li se pokušao sakriti?”
„Tko zna što je tom djetetu u glavi? Što god da ga je mučilo, nisam ga mogla ostaviti tamo usred noći.”
Gledali smo jedno drugo.
„Nije li tako?”
„Tako je”, rekao sam. „Naravno da je tako.”
„Nemojte me osuđivati, molim vas, nemojte. Stvarno se trudimo najbolje što možemo. Pokušavamo pomoći, ali ovo baš nije najbolja situacija, znate.”
Nisam bio svjestan da izgledam kao da je osuđujem, i to sam rekao. „Siguran sam da vam nije lako, gospođo Marshall.”
Dobro sam odvagnuo sljedeće pitanje prije nego što sam ga postavio: nisam je želio preplašiti više nego što sam već uspio, ali sam to morao pitati.
„Jeste li možda primijetili znakove da se netko mota oko kuće?”
„Kakve znakove? Mislite neke skitnice?”
„Ne, nisam na njih mislio. Ali nema veze, bila je to glupa pomisao.”
Ali to nije bila glupa pomisao i uplašila ju je. Nešto je sigurno plašilo Jerryja. Možda je to ipak bila samo noćna mora: dečko itekako ima pravo na ružne snove ako je nešto vidio.
„Što vi to pokušavate pronaći? Što želite od nas?”
Možda do tog trena ni sam nisam znao, ali kada sam čuo pitanje, tako jako i nervozno izrečeno, odjednom sam saznao. Želim se uvjeriti da je na sigurnom, pomislio sam, ali nisam se baš odvažio to reći. Nije mi se sviđala ona modrica na njegovu ramenu, nije mi se sviđalo što mi ta žena uporno izbjegava pogled.
Otvaranje pitanja njegove sigurnosti sve bi ih uznemirilo, možda bez pravog razloga. Ali činjenica ostaje: ako Jerry nije ubio Marshalla, netko drugi jest. Pogledao sam niz ulicu na koju se spuštao sumrak i na stabla, sada u dubokoj sjeni. Netko, pomislio sam, netko koga je on vidio ili netko tko je vidio njega.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:03 am






19

Odšetao sam do grada i večerao u restoranu u glavnoj ulici. Nisam se htio vratiti u Parleyjevu kuću; nije mi se ni sa kim razgovaralo o onome što sam vidio i o tome od kakve bi to važnosti moglo biti; najviše od svega nisam želio da me se odgovori od onog što sam se spremao učiniti. Nakon prosječnog obroka odšetao sam do ruba grada gdje sam zapazio kafić Crveni konj. Ušao sam, utopio se u mrak i sjeo u kut s bocom piva.
Dva sata kasnije evo me opet na cesti, hodam natrag prema kući koju su unajmili djed i baka. Moji su koraci stvarali tihe pucketave zvukove po zaleđenom snijegu i osjećao sam kako me hladnoća grize za oči i nos. Samo tračak svjetlosti mjeseca koji se još nalazio nisko na nebu osvjetljavao mi je put blijedim, kružnim oblačićem koji mi je treperio oko glave poput aureole. Ionako je vidljivost bila loša: brda s obje strane zaklanjala su pogled, mogao sam razabrati samo tridesetak metara ceste pred sobom i ništa dalje od jarka sa strane. Što je iza toga, moglo se samo nagađati, svijet sjena povremeno prekinut mutnim svjetlom neke kuće među drvećem. U šumi pokraj ceste bilo je mračnije nego što sam ikada prije vidio, tmina u koju se može ući samo s dobrim svjetlom.
Kupio sam malu baterijsku svjetiljku u jeftinom dućanu, pa sam je stezao u šaci dok sam hodao, držeći ruke u džepovima i puštajući mjesecu da mi pokazuje put dokle god se tako bude moglo. Znao sam barem tisuću mjesta na kojima bih večeras radije bio nego tu, ali imao sam predosjećaj kojeg se nisam mogao otresti.
Pripremao sam se na još jedno dugo čekanje.
Klipsao sam uzbrdo, mutno se prisjećajući terena nakon one šetnje tuda prije nekoliko sati. Bila je gluha noć, a vjetar je zviždao kroz borove i ledio me usprkos debelom kaputu. Počeo sam se spuštati dugom nizbrdicom do korita kroz koje je tekao potok. Još nije bilo dovoljno hladno da se potok zaledi, pa sam čuo kako žubori šezdesetak metara daleko, mnogo glasniji u mrklom mraku nego što je bio po danu. Sjećao sam se malog mosta iznad mjesta gdje potok skreće u podnožju planine i nastavlja preko ceste. Iza njega, daleko u šumi, bila je kuća. Još je nisam vidio: bilo je prerano, možda oko devet sati, ali nigdje nije bilo svjetla.
Prešao sam most i nekoliko minuta kasnije stigao do prilaza, duge, zavojite neasfaltirane cestice s koje sam napokon ugledao blijedo svjetlo iz dnevne sobe. Probijalo se među stablima. Nikakve televizijske zabave tamo nije bilo. Nikakve emisije koja bi ih zaokupila i otupila im osjetila. Imao sam osjećaj kako će stari Marshallovi poludjeti od dosade za manje od dva tjedna. Stajao sam na cesti, skriven među sjenama stabala, buljio u svjetlo iz kuće i pitao se što dalje.
Neko vrijeme nisam učinio ništa. U jednom sam trenutku krenuo puteljkom i polako napredovao. Zvuk potoka postao je glasniji dok se kuća pomaljala pod slabim svjetlom. Djelomično sam vidio obris trijema, od ulaznih vrata do prozora dnevne sobe, i nije bilo lako bolje se namjestiti u toj dubokoj noći u planini. Koliko se blizu smijem približiti, što bih rekao da se netko pojavi i zatraži objašnjenje, što uopće tu tražim? Sva ta pitanja nisu imala dobre odgovore. Stajao sam tamo još barem deset minuta i ništa nije postalo jasnije.
Odgovor koji sam tražio bio je u kući, ne ovdje vani.
Nisam vjerovao Marshallovima kada je taj dječak u pitanju.
Baš tako: nisam im vjerovao. Imao sam samo onu modricu kao dokaz i mislio da je to čudno mjesto za modricu od pada s ljuljačke. Kao da je u životu ikad išta jednostavno i jasno. Još nisam upoznao djeda, ali u toj starici sam nešto slutio, neki njen osobni strah. Na trenutak to mi se učinilo dovoljno jednostavnim i jasnim, i zato sam noćas tu.
O, Bože, Erin, zar ću ti nepopravljivo zaribati slučaj? Nadao sam se da neću, ali sjećao sam se lica Jerryja Alfalfe i jednostavno ga nisam mogao napustiti.
Sada sam bio manje od dvadeset metara udaljen od trijema. Kuća je bila mrtvački tiha. Ništa se nije micalo osim onog brzog potoka tamo negdje straga, iza straćare. Osjećao sam se tužno. Nije mi bilo jasno kako je netko mogao ovo troje djece, nakon onog što se upravo dogodilo njihovu ocu, povjeriti na ovakvu skrb. Toj je djeci trebalo glazbe i svjetlosti i onoliko veselja koliko je još život mogao pružiti. A evo što su dobili od sustava koji nikad nema dovoljno vremena ni dovoljno ljudi.
Stajao sam tek malo izvan nevelikog kruga svjetla koje je bacala žarulja iz dnevne sobe. Stajao sam tamo još dvadeset minuta. Stajao sam nepomično a tada sam ugledao sjenu kako se pomiče ispred prozora dnevne sobe.
Bio je to djed. Okrenuo se i stajao s čašom u ruci gledajući prema dvorištu. Povukao sam se jedan korak i vidio ga kako nešto govori preko ramena. Potegao je dobar gutljaj, ispraznio čašu, pa nalio još jednu. Vidio sam etiketu Seagram viskija pod svjetlom lampe, a pio je ravno iz velike čaše, dovoljno da stigne na listu za transplantaciju jetre, ako već nije na njoj.
Stajao sam u tami i gledao ga kako pije.
Stajao sam u tami.
Nakon nekog vremena povukao se u sobu. Prišuljao sam se prema manjem prozoru sa strane, korak po korak. Tamo je svjetlost bila slabija, vjerojatno jer je dolazila od jedne jedine žarulje u dnevnoj sobi. Evo nas, pomislio sam.
Evo nas.
Smjelo sam zakoračio na čistinu i kliznuo iza ugla. Priljubio se uz mračni zid, kao i kada sam bio kod Propovjednika, i napipao put do mjesta s kojeg sam mogao nakratko zaviriti unutra.
Njih dvoje sjedili su jedno nasuprot drugom. On se izvalio na kauču, krupan čovjek guste sijede kose i opakih očiju. Dobro, sada sam ga vidio. Sada mogu pošteno reći da sam vidio to kopile, i da mi se nimalo nije svidio. Prava poštena ocjena. Ne sviđa mi se njegova njuška. Imao sam neugodan osjećaj da bi oboje rado gurnuli Lauru Marshall u pakao, bez obzira na to je li kriva.
Ona je sjedila na stolcu buljeći u zid iza njega: slika i prilika dvoje napola ludih ljudi, baš kao što sam i zamislio. Nešto je rekla, ali nisam uspio čuti što. On je popio još malo viskija umjesto odgovora. Ona je opet nešto rekla, ili ponovila isto, a njegova se glava trznula nagore. Zavikao je: „Umukni, prokletstvo, umukni!”
Njegov snažni glas dobro se čuo vani. Klinci će se baš naspavati, pomislio sam. Nagnuo se naprijed naslanjajući laktove na koljena, pognute glave i s čašom u rukama, pa se nije čulo što govori, ali kada je podigao pogled, moglo se ispržiti jaje na mržnji koja mu se vidjela u očima.
Nešto je trulo u Paradiseu, pomislio sam. Ovo nisu sretni ljudi.
A djeca im smetaju. Smetaju i jedno drugom.
Zašto su onda ovdje?
Zašto provesti tri mjeseca u paklu, ako ne zbog ljubavi prema djeci?
Vratio sam se u šumu, dalje od svjetla, i nastavio gledati. Stajao sam tamo i razmišljao. Brinuo se.
Obišao sam kuću, pomno ispitujući teren. Iz kuhinje se izlazilo na stražnji trijem, a kroz vrata se mogao vidjeti i kratki hodnik. Svjetlo sprijeda odražavalo se na štednjaku i hladnjaku, a na svakoj su strani bila vrata spavaćih soba. Jedna za starce, druga za sve troje djece. Odmaknuo sam se od trijema i pogledao kroz prozor, blijed pod slabom svjetlošću. Opet su vrata bila otvorena, pa je izvana dolazilo dovoljno svjetla da se vidi nekoliko komada namještaja. Ono što sam ugledao vjerojatno je bio ormar s ogledalom i stolićem, te bračni krevet. Tamo spavaju starci. Nisam se usudio pogledati kroz drugi prozor: zamišljao sam Jerryja kako leži unutra buljeći u staklo, pripravan na užasan strah kada se na prozoru iznenada pojavi lice.
Barem sam znao gdje je što. Obišao sam kuću i stajao u mraku.
Vrijeme je prolazilo, a svjetlo iz prozora sjalo je hipnotizirajuće.
Napokon se ugasilo i ostavilo me zatočenog u mraku, prikovanog u nesigurnom žuborećem slijepom svijetu.
Bilo mi je beskrajno gore nego kada sam čekao kod usjeka. Tada sam znao da zora ne može biti daleko: sada sam izgubio vjeru da će se sunce ikada opet pojaviti. Više nisam mogao vidjeti kuću, nisam smio koristiti svoje svjetlo. Nisam vidio ni stabla ni bilo što drugo u crnilu oko sebe. Sjećao sam se iz svojih policijskih dana kako ovakva čekanja znaju slomiti duh. Nitko ne može izdržati sjediti i čekati mnogo noći. Čak i u onim danima kada si imao s kim razgovarati, uz hranu i svjetlo i stalno klepetanje policijskog radija, loše posljedice samo su se gomilale. Previše čekanja i sve postaje nestvarno. Ali stajao sam naslonjen na stablo, čekajući, pokušavajući izbrojiti do deset, uglavnom ne stižući dalje od četiri centertop
Ne znam kad sam se prenuo od šoka – sigurno dosta nakon ponoći, možda još kasnije. Odjednom se upalilo svjetlo u dječjoj sobi. Ja sam vjerojatno zaspao na nogama. Prvo sam ga osjetio – vidio sam ga kasnije, jako poput supernove – pa sam se trznuo natrag, izgubio ravnotežu i pao licem prema kamenju ispod sebe. Otkotrljao sam se, opet ugledavši onaj žuto-bijeli prozor. Srce mi je lupalo kao ludo, a ruke bile skliske od krvi. Tamo gdje sam se udario pri padu, osjetio sam probadajuću bol. Uspravio sam se, stisnuo ruke uz hlače i držao ih tamo kada se Jerry pojavio na prozoru. Isprekidanim, nervoznim pokretima odškrinuo je prozor i gurnuo ruku kroz otvor, mašući po hladnom zraku. Čuo sam dječji glas iz kuće: „Bako, Jerry je opet zločest!” Jerry je skočio natrag, dalje od prozora. Gotovo istovremeno vrata su se otvorila i on je istrčao samo u pidžami. Projurio je preko dvorišta i nestao među drvećem u smjeru ceste.
Minutu kasnije na trijemu se pojavila žena u spavaćici s kaputom prebačenim preko ramena. Malo poslije nad nju se nadvio muškarac. „Dosta mi je ovog prokletog sranja!” zaurlao je u mrak.
Zavikao je u noć: „Jerry! Prokletstvo, vraćaj se ovamo!”
„Ralph”, rekla je starica.
„Nemoj ti meni Ralph.” Stao je na rub trijema. „Mali, radije prekini s tim! Ako te ja opet budem morao naći, nećeš se baš dobro provesti!” Malo je pričekao, pa zavikao: „Jerry! Ne šalim se, dovuci tu svoju guzicu ovamo, odmah!”
Ništa se nije dogodilo: nije se čulo ništa osim stalnog šuma potoka, niti se išta micalo u dijelu šume u kojem je Jerry nestao.
„Prokleto jebeno derište!” rekao je starac. „Trebao bih ga ostaviti tamo.”
„Ne možeš to učiniti”, rekla je žena. „Isuse, Ralph, smrznut će se vani.”
„Neka se smrzne, malo kopile. Ne moram ja to trpjeti.”
„Ralph, prekini s tim i nađi dječaka prije nego što mu se nešto strašno dogodi.”
„Dobro, naći ću ga.”
„Nemoj ga opet udariti.”
„Nemoj ga opet udariti”, rugao se on.
Ralph je nestao u kući i minutu kasnije izišao potpuno obučen. Krenuo je u šumu krivim smjerom, vičući i zapinjući za korov. Glas mu se postupno gubio dok je odlazio prema potoku.
Zaputio sam se na drugu stranu, prema cesti. Puteljak je presijecao šumu i na njegovu kraju našao sam klinca kako se trese zguren u nekoj udubini. Ispružio sam ruku prema njemu, a on se još više stisnuo.
„Hej, Jerry. Ne možeš ostati tu dolje, mali.” Raširio sam kaput i pružio mu ruku. „Dođi ovamo. Zagrij se malo.”
Malim svjetlom osvijetlio sam svoje lice. „Upoznali smo se danas popodne, sjećaš se? Dođi ovamo, neću ti ništa.”
Kleknuo sam i dao mu svjetiljku.
„Sigurno si nešto ružno sanjao, sinko.”
Baš, ružan san zvan život.
Znao sam da mu je hladno, čuo kako mu zubi cvokoću, ali nisam ga pokušavao požurivati. Sjeo sam na zemlju, pustio ga da mi dodirne ruku, a nakon nekog vremena dopuzao mi je u krilo, pa sam ga čvrsto zamotao kaputom i držao uz sebe dok se nije prestao tresti. Mogao sam osjetiti kako mu tuče srce i njegov dah na svom vratu, dok se objema rukama zakvačio za moju košulju.
„Sve je u redu, mali.” Dodirnuo sam mu glavu. „Sada je sve u redu.”
Govorio sam samo da se nešto kaže i ispuni vrijeme. Ali u stvarnosti, pojma nisam imao što je to u redu, i u tom trenutku nisam znao što bih mogao sljedeće učiniti.
Slušaj svoje srce, Janeway. Ono te i dovelo ovamo.
Moje je srce bilo puno gnjeva.
Nisam znao što muči Ralpha, niti me bilo briga. Sada, u ovom trenutku, sve što sam htio bilo je raspaliti ga nogom u guzicu.
Napravi to, pa objasni sucu.
Ralph je bio skrbnik, a sve što sam ja imao bila je nesklonost, i sve veći gnjev. Ali ponio me trenutak i nije me bilo briga ni za suca ni za njegovo skrbništvo. Sjedio sam na rubu jarka, a Ralphov je glas postajao glasniji dok je pretraživao sve veće područje. Istovremeno, moj se izbor suzio gotovo ni na što.
Mogu odvesti dječaka sa sobom, najrizičnija i najluđa stvar koju mogu učiniti.
Mogu pričekati starca tu u šumi.
Preplašiti kopile. Dobar sam u tome, znao sam kako se to radi. Jedanput mi samo nije uspjelo, s nekim surovim razbojnikom kojeg sam na kraju morao uvjeriti na teži način.
Čuo sam korake. Stizao je, zapinjući za grmlje. „Jerry”, rekao sam u svoj kaput. „Moraš se vratiti.”
Samo je jače stisnuo moju košulju i zavukao glavu dublje pod moju bradu. Nešto s tim klincem, osim onog očitog, doprlo je duboko do mene, ali tu i sada nisam znao što učiniti.
„Žao mi je, mali.”
Nisam mogao objasniti: nestajalo mi je vremena. Starac je bauljao ni dvadeset metara daleko, sjenka koja je žestoko razgovarala sama sa sobom. „Ubit ću to kopile”, rekao je.
Osjetio sam vlastiti bijes kako mu kreće u susret.
„Ubit ću ga”, rekao je, a iste sekunde ja sam se digao, ravno ispred njegova nosa.
„A da to pokušaš s nekim svoje veličine?”
Vrisnuo je, okrenuo se i ispustio svjetiljku.
Šutnuo sam je izvan njegova domašaja i on je pao pokušavajući je uhvatiti.
Tako ti Boga, ne diraj ga, pomislio sam.
Nisam ni trebao, bilo ga je lako preplašiti. Mogao sam osjetiti strah tog starca i okus mi se svidio. Ubitačno tiho, zlobno sam prosiktao: „Kako bi ti se svidjelo pokušati to sa mnom, Ralph?”
Stvarno sam ga na smrt prepao. Ubrzano je disao, šištao, i napokon uspio progovoriti: „Koji k-k...”
Pokrio sam Jerryjeve uši i rekao: „Ja sam tvoja najgora jebena noćna mora, stari.”
Čuo sam kako se muči ne bi li ustao.
„Tko... si... t-t... tko...?”
„Samo dodirni opet ovog klinca, pa ćeš saznati tko sam.”
„Kako... kako... m-m-mi znaš i-i... me?”
„Znam sve o tebi, Ralph. Znam da voliš tući djecu.”
„To je p-p-p-rokleta... l-l... až.”
Pustio sam da potraje zlokobna tišina.
„Nisam t-to htio. N-netko vam je lagao, s-s... igurno.”
„Misliš li da se ja ovdje zabavljam, djedice? To ti misliš?”
„Ne... o, b-b... ože, ne...”
„Jer ako to misliš, jako griješiš.”
Pokušao je nešto reći, ali samo je zapištao i glas ga je izdao.
„Slušaš li ti mene uopće, stari?”
Pokušao je još jedanput progovoriti, ali samo je udahnuo kroz nos i odustao.
„Je li to bilo da, Ralph?”
„D... d...”
„Onda dobro. Možda ti jednostavno ne razumiješ kako je ljudsko tijelo mekano. Možda je u tome problem. Ne znaš kako se lako kosti lome ili trgaju. Kako je lako izvući ruku iz ramena ili razbiti lubanju...”
„Isuse... o Isuse moj... molim vas... n-n... e činite to.”
„Ne govorim o sebi, Ralph, govorim o tebi. Kad si grub s djetetom, možeš ga gadno ozlijediti.”
„N-n-n... ikada ga n-n-n... isam ozlijedio... on se s-s... amo otima... treba mu čvrsta r-r-r... uka.”
„Možda tebi treba čvrsta ruka.”
Osjetio sam kako se povlači u mrak, prava kukavica.
„M-m... olim vas n-n... emojte... m-m... olim vas...”
Još je malo vremena prošlo. U daljini se čulo kako starica doziva Ralpha. Ralph je pokušao još jedanput reći Molim vas, ali nije baš uspio.
„To je već bolje. Molim vas je lijepa, ljubazna riječ. Trebao bi je češće upotrebljavati.”
Podigao sam njegovu svjetiljku i pokušao mu je dodati, ali nije ju uhvatio i pala je pred njega. Htio sam mu otresti kaput efekta radi, ali nisam.
Ne dodiruj starog jarca, pomislio sam. Nemoj ga ni prstom taknuti. Ne diraj ga uopće.
„Tvojem je unuku hladno, Ralph. Odvedi ga u kuću i zagrij ga. Daj mu vruću čokoladu. I napravi sebi vraški veliku uslugu. Zapamti što sam ti rekao.”
Noć ima tisuću očiju, i to sam mu rekao.
„Samo ga pipni, i ja ću za to saznati.”
Maknuo sam ruke s Jerryjevih ušiju i pustio da nas sve prekrije tiha noć.
„Ralph, ja ću saznati”, rekao sam.
Sada sam duboko u govnima, pomislio sam. Ali ako sam nešto s uživanjem napravio u posljednje vrijeme, to je bilo to.
Polako sam se okrenuo i ostavio Jerryja u šumi s njegovim nazovi-djedom.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:03 am




20

Sudac je vladar u svom kraljevstvu. Sjedi gore na tronu i donosi odluke koje snažno utječu na druge i ljudima mijenjaju živote. Kada je sudac dobar, njegove odluke nisu samo slovo zakona, već su donesene savjesno i s mjerom. Kada sudac nije dobar, penje se prepotentno na svoj tron, brinući se uglavnom o svom egu. Loš sudac spaja svoju prepotenciju i ego s ratobornom netrpeljivošću, a u najgorim slučajevima i s neznanjem.
Nekada ode tako daleko da ga smijene. Povremeno ga opozovu ili maknu s nekog slučaja, ali najčešće ga se pušta na miru i njegove loše odluke traju godinama, možda desetljećima, dok oštećeni ne umru ili im više nije ni stalo. Zakon je pun dvojbenih mjesta gdje stvari nisu ni crne ni bijele, i sudac ima široke mogućnosti tumačenja. Velik prijestup u jednom kraljevstvu izaziva mnogo lakšu presudu nego u zemlji s druge strane rijeke gdje su zakoni drukčiji. Nije to posao za ljude pune sebe, iako zahtijeva jake ličnosti. Taj posao traži mudrost, sućut i bijes, i još pet-šest drugih osobina koje je nemoguće naći u samo jednoj osobi. U zemlji zakona, strogi sudac je kralj. Nepoštivanje suda je snažno oružje, mač vrlo široke oštrice. Sudac može biti blag, pun razumijevanja, ali i pravi tiranin. Igrajte se sa sucem i možete završiti u zatvoru.
Kao policajac, susretao sam svakakve suce: sjećam se liberala mekog srca koji su svoje političke stavove donosili u sudnicu i opake stare kopiladi koja nije dopuštala nikakvo nepoštivanje svog ugleda, stvarno ili umišljeno. Poznavao sam suca koji je bezdušno kaznio okrivljenog jer mu se nisu svidjeli njegovi odvjetnici, i drugog, poznatog mrzitelja žena, koji bi pronalazio svakakve prozirne razloge za oslobađanje silovatelja.
Mnogi suci vole držati policajce na laganoj vatri: takvo je vrijeme u kojem živimo. Jedan je sudac imao pamćenje kao slon, lako bi stvarao predrasude i još lakše bi se uvrijedio. Vladao je teškom rukom i bio poznat po tome da podsjeća odvjetnike na nekakve sitnice koje je godinama prije doživljavao kao uvrede.
Većina sudaca koje sam upoznao bila je u najmanju ruku pristojna; nekoliko ih je bilo izvanrednih, a s druge strane jedan je bio kreten koji je jedva položio ispit za odvjetnika iz četvrtog pokušaja. Začuđujuće dugo opstao je na mjesnom sudu u Denveru, cijelih dvadeset godina, a tamo je i umro.
Časni sudac Harold Adamson je, kako se meni činilo, imao barem neke loše osobine. Znao sam da je osobenjak: nakon tolikih godina provedenih po denverskim sudnicama nisam se mogao sjetiti niti jednog suca koji je otišao na mjesto zločina kojem će suditi. Suci ne žele biti umiješani; oni ne rade takve stvari.
Ipak, Parley je smatrao da dobro poznaje zakon i razumije svoj posao. Smetao mu je samo njegov ego, ponekad jači od znanja i pravila. Otkako je prije godinu dana proglašen sucem, ponašao se kao novi pijetao u dvorištu, i te sam noći imao predosjećaj kako ću mu uskoro postati izravna meta.
U nekom boljem svijetu Marshall bi poslušao moj iskreni savjet, iznenada pronašao bezgraničnu ljubaznost i osjetio pravu ljubav prema unucima. Činio se prilično preplašen, ali znao sam, kao i sudac, da sam prešao granicu, i da me samo telefonski poziv dijeli od snošenja posljedica.
Ujutro sam otvorio oči uz zvuk zatvaranja vrata automobila u dvorištu, a kada sam pogledao kroz prozor, vani je stajao Lennie i pušio.
Dovršio je cigaretu, odbacio opušak u snijeg i zaputio se prema ulaznim vratima. Pričekao sam ga na njima.
„Gospodin Janeway?” Glas mu je bio služben, kao kada naplaćuje kazne, i kao da se nikada nismo sreli.
Samo sam ga gledao, pa je rekao: „Mogu li porazgovarati s vama?”
I dalje sam ga gledao. Nije to moja kuća, ni mjesto gdje bih ga mogao pozvati unutra.
„Sinoć smo zaprimili prijavu gospodina Marshalla. Poznajete li tu osobu?”
„Znam tko je on.”
„I mislio sam. Čini se da je neki skitnica usred noći bio u njegovoj kući, prijetio mu i smetao mu, kao i njegovoj ženi i djeci o kojoj se brine. Da vi možda ne znate nešto o tome, gospodine?”
„Je li on rekao da znam?”
„Što je gospodin Marshall rekao ili nije rekao tiče se samo njega i policije. A sad, ako vam to nije suviše teško, možete li odgovoriti na moje pitanje? Sada, gospodine. To je jednostavno pitanje. Jeste li prijetili gospodinu Marshallu prošle noći?”
„Gospodin Marshall zamalo je iščupao ruku iz ramena svom unuku. Rekao sam mu da to više ne radi.”
„Niste ga oborili na zemlju?”
„Nisam ga ni dodirnuo.”
„On ne govori tako. A ima modrice i ogrebotine po cijelom licu. Imate li neku zamisao kako su se one tamo našle?”
„Gospodin Marshall je bio pijan. Pao je u mračnoj šumi.”
„Tako vi tvrdite. Čini se kako ne poričete da ste bili tamo u šumi.”
Čuo sam Parleyja kako iza mene ulazi u sobu. „Što se ovdje događa?”
„Ništa”, rekao sam. „Zamjenik mi želi postaviti nekoliko pitanja.”
„O čemu?”
Lennie mi je dodao neki papir. Odmah sam ga prepoznao. „Ovo je poziv kojim vam se nalaže da se pojavite kasnije ovog jutra na saslušanju kod suca Adamsona.”
„Čekaj malo, o čemu se radi?” pitao je Parley. „Nismo obaviješteni ni o kakvom saslušanju.”
„To je poziv za saslušanje o privremenim mjerama zabrane pristupa vašoj stranci.”
Parley se nasmijao. „To ti zoveš obaviješću? Koji vrag se ovdje događa?”
„Slušajte, došao sam uručiti poziv i poziv je uručen.” Lennie se okrenuo i otišao.
Parley je buljio u mene.
„Blagi moj Bože.”
„Samo sam razgovarao s njim, Parley.”
„Pa, prokletstvo, i to je dovoljno. Reci mi točno što se dogodilo.” Sjeli smo za kuhinjski stol pa sam mu ispričao. „Svemogući Bože”, rekao je. „Zar nemaš nimalo pameti?”
„Očito nemam. Nisam imao previše vremena za razmišljanje.”
„Oče naš mili i dragi.”
„Slušaj”, rekao sam, „ti se drži podalje od ovoga. Za dobro tvoje stranke smatraj da sam povučen s njenog slučaja, i to od sinoć u šest sati.”
„I što onda, sam ćeš sebi biti odvjetnik? Stvarno si prolupao, mali.”
„Aha, znam. Što mogu reći, zajebao sam. Htio bih se maknuti od cijelog slučaja koliko je to moguće od sada nadalje. Ne vadi me kaucijom, nemoj se ni pojaviti. Ako baš želiš nešto učiniti, zovi socijalnu službu i makni klinca odande.”
„Skrenuo si s uma. Erin će biti oduševljena.”centertop
Nekoliko sati poslije susreo sam se sa sucem na njegovu terenu.
Sudnica je bila prazna, unutra smo bili samo sudac, zamjenik šerifa, zapisničar i ja. Saslušanje nije bilo najavljeno, a sudac nas je gledao svisoka.
„Pa, ti si kao neki Charlie Chaplin, je li? Čini se da se pojavljuješ kada ti se čovjek najmanje nada, a kada te negdje očekuju, nema te. Hoćeš li mi, molim te, objasniti kojeg si vraga radio kod Marshallovih prošle noći?”
„Htio sam vidjeti dječaka. Posjetio sam ga tog poslijepodneva i zabrinuo se za njegovu sigurnost.”
„A što je s njegovom sigurnošću?”
„Zlostavlja ga djed.”
„Što to znači? Ne želiš valjda reći da ga...” napravio je nepristojne pokrete rukama.
„Ne zlostavlja ga tako.”
„Nego kako?”
„Tuče malog.”
„I to je sve? Slušaj, malo šibe nikada nije škodilo, a prema onome što čujem, taj je mali problematičan.”
„On ne može govoriti, časni suče, i ja ne mislim na malo šibanja. Govorim da ga se tuče, suče, udara dovoljno jako da mu je cijelo rame plavo.”
„Ako to niste čuli, gospodine Janeway, u ovoj državi vlada zakon. Za djecu se brine socijalna služba. Postoji ad litem skrbnik koji je dodijeljen...”
„Sve ja to znam, časni suče...”
„Dakle, zašto onda sve niste prijavili skrbniku?”
„Nije bilo vremena.”
„Pa si pomislio kako ćeš hrabro otići tamo i sam spasiti klinca. Je li se to dogodilo?”
Neka sve ide dovraga: počeo sam govoriti. Ispričao sam o svojem razgovoru s bakom i sve jačem osjećaju da nešto nije bilo kako treba. Nazovite to instinktom starog policajca, nazovite to predosjećajem ili nagonom. Ispričao sam mu o modrici na Jerryjevu ramenu i kako sam je otkrio. Ispričao sam mu o djedu, kako je tražio klinca po šumi i prijetio mu novim batinama. „Dječak je povjeren otrovnom starcu, suče, već su ga udarali, i opet bi dobio da nije bilo mene. Stari pije kao smuk i psuje kao pijani mornar. Možda je on prokleto zaljubljen u svoje prave, krvne unuke, a ovoga mrzi, to ne znam. Prošle je noći Jerry pobjegao i krio se smrzavajući se u nekoj rupi, odjeven samo u pidžamu, dok je stari pijano lamatao po šumi, psujući i prijeteći da će ga ubiti. Bojim se koliko je siguran tamo, i ako ga netko ne izbavi, što god da mu se dogodi, bit će vaša odgovornost, svih vas, i nije me briga tko je nadležan i koji je ured prebacuje na koga. A osobno ću se potruditi da za to sazna cijeli Kolorado.”
Zapanjena tišina.
Sudac je dugo samo buljio kao da ne vjeruje u ono što je čuo. Onda se nagnuo naprijed i rekao: „Kako se usuđuješ doći ovamo i tako govoriti. Moja sudnica nije brbljaonica. Tebi se baš ide u zatvor, momče.”
„Samo me zatvorite, nije me briga, ali netko mora nešto poduzeti u vezi s tim dječakom. Klinac je možda svjedok krvavog ubojstva jedinog oca kojeg je poznavao, a sada ga društvo osuđuje na mračnu kuću nimalo bolju od zatvora, s pijancem koji mrzi i pogledati ga, a vas nije briga. Ako se tom klincu uskoro ne pomogne, može do kraja poludjeti, pa kad ne znate ništa drugo, strpajte mene u zatvor.”
„Je li ovo vaše maslo, gospodine McNamara? Je li to način na koji ćete voditi ovaj slučaj?”
Okrenuo sam se i vidio Parleyja kako sjedi iza mene. „Pa, suče...”
„Ne krivite McNamaru za moje riječi. On s tim nema ništa.”
Sudac je udario svojim čekićem. „Uvrijedili ste sud. Pet stotina dolara kazne.”
„Neću platiti.”
Sudac se nasmijao. „Ti si baš poseban, zar ne? Dođeš ovamo i očekuješ da netko – ja, vjerojatno – oduzme tu djecu od djeda i bake, koji su se preselili iz Denvera, vraški se namučili oko svega i očekuješ sve to samo zato što ti tako kažeš.”
„Za početak, starijem dječaku nisu djed i baka. Došli su zbog djece s kojom su krvno povezani. Nema nikakvog razloga za pretpostavku da ih je uopće briga...”
„Gubim vrijeme s tobom. Što ti dovraga hoćeš?”
„Izgleda da sam glup. Uz dužno poštovanje, gospodine, netko od nas dvojice jest.”
„Ti bezobrazni mladi balavče. Kako bi ti se svidjela dvostruka kazna?”
„Suče, trenutno me nije briga.”
„Onda samo naprijed, sjedi u zatvoru i razmišljaj o tome. U petak idem u drugi okrug na jedno suđenje. Ako se do tada tvoje ponašanje sasvim ne promijeni, možeš odsjediti tri tjedna dok se ne vratim.”
Prevrtao je neke papire pred sobom. Podigao je pogled i rekao: „Zatvorite ovo kopile.”
„Da, gospodine.” Lennie mi je prišao i rekao: „Ovamo ruke, kauboju.”
Iza mene Parley je rekao: „Časni suče, mislim da lisice nisu potrebne.”
„Ja se ne miješam u zamjenikov posao kada vodi zatvorenike. Prekršiš li zakon, čekaju te poniženja.”
Vani u dvorištu Lennie me gurnuo u leđa. Prešao sam parkiralište s lisicama, a ljudi su gledali s pločnika.
„Življe malo, majmune”, rekao mi je Lennie. „Sada si moj.”
„Tebi je mjesto u cirkusu, Lennie”, rekao sam.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:03 am





21

Bio sam gotovo uzoran zatvorenik. Šerif je pitao što se dogodilo, a zamjenik objasnio da me je priveo zbog vrijeđanja suda, neovlaštenog ometanja posjeda, prijetnji i još pet-šest drugih mogućih optužbi. Šerif je kimnuo i rekao: „Hvala, gospodine. Uvijek je dobro znati zbog čega netko spava u našem hotelu. Jesu li vam dali neku naznaku koliko bi dugo vaš posjet mogao trajati?” Rekao sam mu kako je to pitanje otvoreno, najvjerojatnije dok se ne opametim. Šerif je pitao: „A znate li možda kada bi to moglo biti?”
Odgovorio sam: „Negdje između sutra i onog dana kada će se pakao zalediti.”
Nas smo se dvojica smijali dok je Lennie stajao sa strane i sve skupa uopće nije smatrao zabavnim. Šerif je rekao: „Prokletstvo, Lennie, skidaj ovom čovjeku lisice”, pa su me bez njih otpratili do bloka s ćelijama – bilo ih je šest, oko jedne velike sobe s rešetkama nalik na tor za bikove.
Tri su ćelije bile zauzete: dva Indijanca i bijelac opasna izgleda, a svi su, kako sam poslije saznao, tu završili zbog pijanstva i izazivanja nereda. Smjestili su me na drugu stranu tora, dalje od ostalih, tako da se svi zajedno možemo gledati.
Nema baš previše privatnosti u zatvoru. Ćelija je bila veličine ni dva s tri metra, unutra su bili krevet i zahod. Pretpostavljao sam kako se vrata otvaraju oko podneva da bi se zatvorenici razgibali u relativno velikom toru. Sjedio sam na ležaju i buljio u zid.
Parley je stigao za jedan sat. Sastali smo se gore u sobi za sastanke.
„Janeway, ili sam sanjao ili si stvarno tamo nazvao suca idiotom.”
„Nazvao sam ga glupanom. To nije isto. Idiot nije kriv za svoje postupke. Glupan jest, pa ipak radi gluposti. Zato što je glup.”
„Slušaj, pokušavam te izvući odavde, ali ako ne otpužeš do njega i ne poljubiš mu guzicu nasred suda, to će biti baš pipav posao. Ako ništa drugo, počeo je razmišljati o dječaku.”
„Onda nisam živio uzalud. Što se događa?”
„Nazvali smo ad litem skrbnika i on će danas pokupiti djecu. Razgovarat će s njima bez prisutnosti bake i djeda. Iako Jerry ne govori, možda mališani mogu ispričati što se događalo.”
„To je početak. Ako ne uspije, možda imam drugog asa u rukavu.”
Zatvorio je oči. „Smijem li pitati kojeg?”
„Znam tipa u denverskim novinama. Napravio sam mu nekoliko usluga dok sam bio u policiji. On piše uglavnom srcedrapateljne stvari, i to dobro. Mislim da bi mu se ova priča svidjela. Bivši denverski policajac u zatvoru bogu iza nogu zbog suca kojeg nije briga za djecu. Za nešto takvo on bi pješice potegao ovamo. Razočaralo bi me ako se ne pojavim na prvoj stranici, odmah ispod preklopa na sredini. A uz malo sreće, mogla bi to biti i udarna vijest na vrhu stranice. Pročitala bi cijela država, a poslije bi preuzeli svi lokalni mediji.”
„Ti si stvarno lud.”
„Reci sucu kako me pokušavaš nagovoriti da se ne obratim jako dobrom prijatelju iz denverskih novina. Reci mu da sam lud k’o kupus, da me se ne može kontrolirati.”
„Mislim da on to već zna.”
Pogledao sam ga preko stola. „Nasilnik može godinama živjeti u svojem mračnom svijetu, Parley, ali kada iziđe na jako svjetlo, brzo je gotov. A mislim da ovaj ovdje to zna.”
Razmišljao sam o gužvi koju sam izazvao, ali još uvijek mi nije bilo krivo, „Trebao bi nazvati Erin.”
„Već jesam. Uhvatio sam je kod kuće i sve joj ispričao.”
„I što je njeno zapovjedničko visočanstvo reklo, u strahu se pitao uzdrhtali zatvorenik?”
„Jako je uzdisala. Čak mi se čini da je bila malo ponosna na tebe. Iz čega se dade zaključiti da je i ona luda kao i ti. I rekla mi je da te izvučem uz jamčevinu.”
„Nema šanse, Parley. Još ne.”centertop
Jutro se sporo vuklo. Sjedio sam u ćeliji brojeći sate, samo zidom odvojen od Laure Marshall, koja je također sjedila i brojila sate. Buljio sam u zid i brojio do deset.
Oko podneva ušao je šerif i pustio Indijance. „Pazite kako se ponašate, momci, jer ako se to ponovi, idete pred sud.”
Zastao je pred mojom ćelijom. „Kako ide?”
„Krasno.”
„Moram otići do sutra. Ti i Lennie pokušajte biti pristojni jedan prema drugom.”
„Ako mi priđe blizu, rastrgat ću ga na komadiće.”
Prišao mi je provjeravajući govorim li ozbiljno.
„Šerife, mislim da ste vi pristojna osoba. Ali Lennie bi silovao vlastitu majku i optužio je da je loša u krevetu. Recite mu da me se kloni.”
„Freemana nema do petka. Lennie će ti morati donositi hranu.”
„Sve što mi donese, odnijet će odavde na sebi.”centertop
Lennie je stigao u tri sata. Vidio sam da je dobio upute, jer je provjerio ćelije i izbrojio zatvorenike dokazujući da zna računati do dva, uopće se ne približavajući onoj strani na kojoj sam bio ja. Otvorio je vrata drugom zatvoreniku i rekao: „Dobro, Brady, gubi se dovraga. Šerifovo naređenje. Da se mene pita, odsjedio bi ti još jedan tjedan.” Čuo sam ih kako zajedno odlaze niz hodnik.
Zatvor je bio na istočnoj strani zgrade, pa se mrak spustio rano i brzo. Sjedio sam i kuhao se u vlastitom umaku. U pet je cijela prostorija s ćelijama bila u dubokoj sjeni. Pretpostavio sam da negdje postoji svjetlo, za koje je Lennie očito odlučio da mi neće trebati, a zapravo mi je tako i bilo bolje. Tako sam mogao ležati na leđima na svojem ležaju i provoditi sate u nekom svom svijetu, misleći na bolja vremena i mjesta.
Povremeno bi mračnije i stvarnije misli isplivale na površinu, ali slao sam ih dovraga, znajući da će sutra biti novi dan.
Zaspao sam. Kada sam otvorio oči, okruživala me tama, bilo je sasvim tiho i znao sam da je netko ispred ćelije.
Pogodi tko.
Nisam ga mogao čuti, nisam ga mogao vidjeti, ali znao sam da je tamo.
„O, Lennie”, rekao sam. „Došao si se igrati asocijacija?”
Ništa se nije micalo.
„Volim igrati asocijacije”, rekao sam. „To je pametna igra, pa je nije lako igrati s nekim tko ima pola mozga, ali pokušat ću se spustiti ispod svoje razine, dolje u blato gdje su takvi kao ti.”
U toj tmini sekunde su trajale vječnost. Sat mi je otkucavao u glavi.
„Baš si smiješan”, rekao sam. „Kao da je netko sve keystonske policajce14 spojio u jednog jadnog malog zgužvanog čovjeka. Bijedna šepava samozadovoljna budalo.”
Još sam mu svašta rekao dok je sat otkucavao, ali nijedanput nije uzvratio.
„Ti si bijednik. Svi to znaju.”
„Gadiš mi se.”
„Uspio si dati novo značenje plemenitoj riječi šupak. Pokraj tebe šupak je idiličan. Ti si vrhunac šupčinarstva, Lennie. Razumiješ li ti išta od ovoga što ti govorim?”
Ispod one njegove poze krije se kukavica, pretpostavio sam. Pa sam mu to i rekao, i izazivao ga da dokaže suprotno.
„Znam da si neznalica”, rekao sam. „To se vidi. Donosiš pogrešne odluke, pa se onda skrivaš iza značke, a takvi su policajci najgori.”
„Ne bi znao naći svoju guzicu ni da ti daju teleskop.”
„Žoharu jedan.”
„Crvu.”
„Ma što bilo gore od toga dvoga, to si ti.”
Tako sam neko vrijeme razgovarao s mrakom, dok je on slušao.
Slušao...
... sve dok iznenada nisam shvatio da se iskrao van.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:03 am







22

Prvo lice koje sam ugledao bilo je šerifovo. Mogao sam vidjeti jutarnje sunce na stablima kroz zatvorski prozor, pa sam sjeo na krevet, zapanjen koliko sam se dobro naspavao. Vanjska vrata su se otvorila dok je otključavao moju ćeliju. „Diži se, Janeway, stigao ti je odvjetnik.”
Zajedno smo se popeli uza stube. „Što si to sinoć rekao Lennieju?”
„Ja? Nisam ga ni vidio nakon što se smračilo.”
„Čudno se ponaša, ne želi ti uopće prići. Mislio sam da ste razgovarali.”
„Prokletstvo, a meni se činilo da se baš dobro slažemo.”
„Jesi li ogladnio?”
„Baš i jesam.”
„Donijet ću ti nešto, ako uhvatim vremena.”
Parley je kao i obično čekao u sobi za sastanke. Čim nas je šerif napustio, pitao je: „Jesi li spreman izići odavde?”
„Što moram učiniti?”
Rekao mi je. U šest i trideset ujutro sudac ga je nazvao na kućni telefon. Nakon što su ih jučer kasno poslije podne posjetili skrbnik i socijalni radnik, djeca su prebačena na sigurno, u Denver. Marshallovi su već napustili grad, a djed je odjednom odbio podnijeti tužbu. „Možeš izići iz zatvora, samo se trebaš ispričati i popiti jezikovu juhu”, rekao je Parley. „Čini mi se kako je voljan sve odbaciti.”
„A djeca su u redu?”
„Aha. Porazgovarao sam osobno sa socijalnim radnikom, malo prije nego što su otišli. Neće se više vraćati ovamo. Onda?”
„Naravno, ispričat ću se.”
„Potrudi se oko toga. Ako to ne napravimo jutros, možeš sjediti ovdje do sljedećeg mjeseca. Primit će te u osam i trideset.”
„U svakom slučaju.”
„Doći ću po tebe za jedan sat. I Cliff, molim te, budi ponizan. Znam da ovo nije po Hoyleu15, i neće ti biti lako progutati ponos, ali on želi da sve bude u zapisniku, izrečeno na sudu. Smeta li ti to?”
„Ni najmanje. Polizat ću sve što mi stavi na tanjur.”centertop
Lennieja nije bilo nigdje na vidiku. Prilično sam dobro doručkovao i šerif me predao u ruke mojem odvjetniku, pa smo zajedno prešli parkiralište do ulaza u sud. Sudac je već sjedio na svojem mjestu. Jedini ljudi u sudnici bili su Njegovo Visočanstvo, zapisničar, Parley i ja.
„Zatvorenik će pristupiti Sudu”, rekao je.
Stao sam pred njega i počelo je predavanje. Pokazao sam neviđeno nepoštivanje Njega osobno, njegova Položaja, Suda i Zakona. Vrijeđao sam ih, nipodaštavao, nisam ih poštovao ni priznavao kako bi trebalo. Zaslužujem da me se zaključa i drži u zatvoru sve dok ne shvatim koliko sam u krivu. Ali ima on pametnijeg posla. „Jeste li uspjeli razmisliti o svemu što ste izgovorili?”
„Da, časni suče.”
Odmahnuo je glavom. Nije to bilo dovoljno dobro. „Molite li Sud da vam oprosti?”
„Da, molim. Da, gospodine, časni suče.”
„Shvaćate li koliko su vam izbor riječi i način na koji ste ih izgovorili bili pogrešni?”
„Da, časni suče.”
„Pa onda to i kažite!”
„Bio sam u krivu, sada to znam. Nisam pokazivao poštovanje, vrijeđao sam, ponio me trenutak i rekao sam ono što nije smjelo biti rečeno. Za svaku uvredu koju sam nanio časnom sudu i vama osobno, iskreno i jako žalim i ponizno molim da mi Sud oprosti.”
Pogledao me kao da ne vjeruje ni riječ od onoga što je čuo. Ali mu je ponestalo poniženja kojima bi me izložio pa mu je preostalo samo da donese odluku.
„Kazna je smanjena na sto dolara”, rekao je. „I gubi se dovraga.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:04 am






23

Bila je sredina jutra i od čitanja optužbe dijelila su nas samo tri sata, pa smo Parley i ja na brzinu telefonirali Erin radi dogovora o tome kako ćemo se postaviti i prebroditi sve što nam dan može donijeti. Na čitanju optužbe Laura će se izjasniti i zatražiti oslobađanje uz jamčevinu. To je samo formalnost, sudac sigurno neće prihvatiti i Erin se odlučila tražiti što skoriji početak suđenja.
Sada je bila uvjerena da optužba nema dovoljno čvrste dokaze. „Mislim da ne znaju koliko su im dokazi slabi, pa im ne želim dati vremena da to shvate. Ne želimo da nam stranka bude i dan dulje u zatvoru nego što je potrebno.”
Prvo, rekla je, nikome se više neće spominjati knjige. „Oni mogu naći nekog stručnjaka, ali to bi ih koštalo. Ako se ne bude činilo bitno jesu li vrijedne ili nisu, možda ga i ne potraže. Osim ako ne povežemo onu trojicu ljudi s knjigama uz Bobbyja i ne dokažemo da su bili u blizini onog dana. Knjige samo zamagljuju slučaj. Jednom, vjerojatno kada se Cliff vrati iz Burbanka, morat ćemo potegnuti tu priču i možda ih pozvati da svjedoče, dovesti ih sudskim nalogom.”
Nakon čitanja optužbe Parley će podnijeti naš zahtjev za izuzećem dokaza. Zasnovat ćemo ga na tvrdnji da se zamjenik od početka nije držao zakona; kako je Laurino usmeno priznanje dobiveno na neodgovarajući način, a dokazi iz kuće nepropisno uzeti. „Njušim krv”, rekla je Erin.
Parley i ja otišli smo na kat i sjedili u sobi za sastanke čekajući našu stranku da s njom dogovorimo nekoliko posljednjih sitnica prije čitanja optužbe. Šerif je uveo Lauru u sobu i ostavio nas, pa smo razgovarali cijeli sat, inače predviđen za ručak. Laura je napeto slušala Parleyjev opis mojih zgoda s roditeljima njezina muža i sa sucem, a onda je soba utihnula, osim povremenog zujanja radijatora. Spominjanje djece izazvalo je u njoj naivnu nadu u povoljan ishod. Ono što je Parley rekao spustilo ju je na zemlju: „Neće biti dovoljno dokazati da postoje dvije ili tri minute između vremena kada si čula pucanj i došla preko livade do kuće, pa našla mrtvog Bobbyja na podu. Čak i ako prihvatimo teoriju prema kojoj je to mogao učiniti Jerry...”
„Ja to ne prihvaćam.”
„Prilično si spremno prihvatila prije nego što je Janeway ponudio drugu mogućnost.”
„Molim vas”, rekla je, gledajući u stranu. „Ne počinjimo opet s tim.”
Njene su se nemirne oči zaustavile na meni. „Slušajte ovog čovjeka, gospođo Marshall”, rekao sam. „Tako smo se dogovorili, sjećate se?”
„On i dalje misli da je to bio Jerry.”
„Mislim da je to prilično vjerojatno”, rekao je Parley. „Još nema dokaza koji bi ukazivali na suprotno.”
„Mogao je još netko biti tamo.”
„Naravno, mogao je tamo biti Al Capone, kao i duh Hamletova oca, ali ti mi trebaš reći pravi odgovor.”
„Ne znam.” Odmahnula je glavom. „Ne znam.”
„Dakle, želiš da gradimo obranu na pretpostavci da je počinitelj netko nepoznat, ni ti ni Jerry. Čak i ako uzmemo petnaest minuta koliko si bila u šetnji, to još uvijek nije previše vremena za nekog trećeg da dođe, puca u Bobbyja i nestane prije nego što ga uopće ugledaš.”
„Ali je moguće.”
„Sve je moguće, ali za sada nemamo ni d od dokaza za to. Ovo sam te možda već pitao, ali reci mi opet. Je li se Bobby družio s nekakvim mutnim tipovima?”
„Pa, naravno, bile su tu neke žene...”
„Možeš li se sjetiti barem jedne? Ne govorim o kurvama, Laura, mislim na žene iz grada, čiji su muževi mogli zbog njih biti ljubomorni na nekog trećeg.”
„Ne mogu se sjetiti nijedne.”
„Je li kockao?”
„Koliko ja znam, nije.”
„Je li imao velikih dugova?”
„Mislim da ne. Posljednjih godina nisam puno znala o njegovim pohodima.”
„Je li imao kakvih neprijatelja?”
Slegnula je ramenima.
„Možeš li se sjetiti bilo koga tko bi poželio nauditi Bobbyju ili nekog razloga koji bi nekoga na to naveo?”
„Ne”, tiho je rekla.
„Onda se vraćamo tebi i Jerryju.”
Tišina se spustila na sobu.
„Znamo da se nije sam ubio”, rekao je Parley. „Bilo koji od metaka bio bi smrtonosan istog trena, tako da nije mogao ispaliti onaj drugi, zar ne?”
„Baš vam ne pomažem previše.”
„Ne, a nisi pomogla ni sebi kada si okupala Jerryja i spalila njegovu odjeću.”
„Rekla sam vam zašto sam to učinila.”
„Nije važno zašto. Važno je da bilo kakav dokaz da je pucao koji je bio na njegovim rukama ili odjeći već dugo vjerojatno ne postoji.”
„Bila sam glupa. Nikada mi nije palo na pamet da uništavam dokaze koji su mogli pokazati da je nevin.”
„Ili suprotno od toga. A i da si dokazala da je nevin, gdje bi to tebe smjestilo?”
„Među osumnjičene”, rekla je.
Prošla je skoro minuta, sjedili smo dok je Parley lupkao prstima po stolu.
„Moram ti nešto reći, gospođo”, rekao je. „Tvoja prijateljica Erin je možda nešto smislila, ali ako je tako, mora biti više od dobrog odvjetnika, mora biti genij. Kako stvari sada stoje, imaš samo jednu mogućnost.”
„Jerry je kriv”, tupo je rekla.
„Ne, ti si mislila da je Jerry kriv. To je bila tvoja prva pomisao, koja sve objašnjava. To će ljudi razumjeti, Laura, to ti daje šansu za daljnju borbu, i to mora biti tvoja obrana. Pomislila si ono što bi svatko pomislio na tvojem mjestu i učinila ono što bi učinila svaka majka. Reći ćeš točno što se dogodilo, reći ćeš istinu, a onda opisati što si mislila i što si radila. Popela si se do kuće, a tamo je bio Jerry s pištoljem u ruci.”
„Za ime Božje, ne mogu to reći.”
„Bolje bi ti bilo da možeš i da zaboraviš Boga, reci to u svoje ime.”
Gledala ga je kako lupka prstima. „A kad bih rekla...”
„Što? Kada bi rekla što?”
„Mogu li reći da sam pomislila da je netko drugi bio tamo?”
„Ne, ne možeš, jer to nisi pomislila. Nijedanput to nisi pomislila, tek mnogo kasnije, onog dana to ti nije palo na pamet. Već si rekla i meni i Janewayu što si mislila, i mi ne možemo ponuditi kao iskaz nešto za što znamo da nije istina. Je li ti sada jasno što sam ti pokušavao objasniti od prvog dana? Da ono što kažeš može nama vezati ruke?”
Nagnuo se naprijed loveći njen pogled. „Navikni se na ovo, Laura. Ne možemo braniti i tebe i njega. Nemoguće je.”
„Što će biti s Jerryjem? Ako kažem što se dogodilo, što će mu učiniti?”
„Ništa u usporedbi s onim što bi učinili tebi.”
„Mogu li ja biti uključena... na neki način... u ono što će se njemu dogoditi?”
„To ne pitaj mene. Ja sam ovdje samo da bih pomogao Erin da te oslobodi. Nisam ni socijalni radnik ni psiholog. Nisam ni Jerryjev odvjetnik, nego tvoj, i moj je posao braniti te na sudu.”
„Prokletstvo, mrzim sve ovo.”
„To znam. Ali razmisli što će biti ako završiš u zatvoru. Što će se onda dogoditi s Jerryjem? Ma što ispalo, tebe više nitko ništa neće pitati, prokleto nikad. Kad iziđeš van on će biti u srednjim godinama i bit ćeš sretna ako te se uopće sjeti. Imaš u najmanju ruku pristojne izglede da te oslobode, Laura, to je moje iskreno mišljenje. Riješi se svog ovog sudskog sranja i nastavi normalan život. Prestani se svađati s nama zbog svake sitnice. Pusti nas da radimo svoj posao.”
Još su se malo natezali, ali znala je priču s kojom treba izići pred sud. Nije bila glupa, shvatila je sve.
Parley je odgurnuo stolicu. „Cliff?”
„Aha, imam i ja nekoliko pitanja... ako smijem.”
Nisam imao nikakve bilješke: sve vrijeme dok su oni razgovarali, ja sam na prste brojao pitanja, na svoj primitivni način slaganja stvari. „Gospođo Marshall”, rekao sam, „gdje ste držali oružje?”
„Bobby je imao dvije puške i kratku dvocijevku u ormaru pokraj radnog stola. Pištolj je bio u futroli obješenoj na njegovu sjedalu.”
„I ništa od toga nije bilo pod ključem?”
„Ne. Ništa lakše nego uzeti ih.”
„Tko je znao za pištolj?”
„Osim mene, sigurno su ga vidjela i sva djeca, barem nekoliko puta. Rekla sam Bobbyju da mi se ne sviđa držanje oružja u kući. Mrzim oružje. Svađali smo se zbog toga... kada bi nam se uopće dalo još svađati. Nakon što smo se preselili u odvojene spavaće sobe, odustala sam. Što će držati u svojoj sobi, bila je njegova stvar.”
„Dakle, tamo nikada niste ulazili?”
„Pa, znate... bilo je i toga. Bobby nije bio uredan, a nekada se jednostavno moralo počistiti. Nisam podnosila takav život.”
„Dakle, ponekad ste ulazili u sobu. Jedanput tjedno?”
„I rjeđe. Kada bi izlazio, vrata je ostavljao otvorena, pa ako bih ugledala da mu mahovina već raste po stolu... možda ne bih trebala pretjerivati, ali stvarno je bio nepodnošljiv. Kada bi stvari prevršile svaku mjeru, ušla bih i napravila reda.”
„Jeste li ikada vidjeli njegov pištolj dok ste bili u sobi?”
„Niste ga mogli ne vidjeti. Uvijek je bio u toj futroli.”
„Lako uočljiv?”
„Čim se priđe stolu, mora ga se ugledati. Nije ga se vidjelo iz hodnika ili s vrata.”
„Nikada nije uzimao pištolj sa sobom kada je izlazio?”
„Imao je drugi u autu.”
„Ali pištolj u spavaćoj sobi mogao je vidjeti bilo tko od vaših gostiju?”
„Naravno, iako možda nitko nije. Nismo pozivali goste i rijetko je tko navraćao.”
„Jeste li ikada čuli da Bobby spominje čovjeka kojega zovu Propovjednik? Visok, mršav tip, čije je pravo ime Kevin Simms.”
„Nikada mu nisam čula ime. Ali sada kada ste spomenuli, da, netko njemu sličan povremeno ga je posjećivao.”
„Zbog čega?”
„Nemam pojma.”
„A braća Willie i Wally Keeler? Izgledaju kao prasci. Mišićavi, s bradama.”
„Njih nikada nisam vidjela”, rekla je Laura. „Znam visokog, odnosno jedan vrlo visoki čovjek nekoliko je puta dolazio u kuću Bobbyju.”
„Kada je to bilo?”
„Oh, Bože, ne znam. Prilično davno. Možda i prije godinu dana.”
„I nijedanput niste barem naslutili o čemu se moglo raditi?”
„Nikada me nije bilo briga, nikada nisam ni pomislila na to dok me sada niste pitali.”
„Je li nešto odnio ili ostavio kada je dolazio?”
Odmahnula je glavom. „Ne znam.”
„Jeste li čuli išta od onoga što su govorili? Bilo što?”
Odmahnula je glavom. „Uopće me nije bilo briga. Žao mi je, nimalo vam ne pomažem. Bože, osjećam se tako glupo. Je li to važno?”
„Još ne znamo dovoljno, gospođo Marshall.”
„Bilo bi mi draže da me zovete Laura.”
„Kada bi dolazio – koliko bi se dugo zadržavao?”
„Manje od jednog sata. Otišli bi u Bobbyjevu sobu, razgovarali, pa bi otišao.”
„I Bobby nikada nije spominjao ništa o čemu su možda razgovarali?”
„Kao što sam već rekla, tada se više nismo povjeravali jedno drugom.”
„Dobro. Samo još nekoliko pitanja.”
Sada je bila na rubu, kao da je pala na nekom važnom ispitu, pa se užasava sljedećeg. Rekao sam joj da je sve u redu, da mi je pomogla, ali činilo se da sumnja u to.
„Kada ste spalili Jerryjevu odjeću, je li u kaminu već prije gorjela vatra?”
„Ne, ni jedan kamin nije bio upaljen. Kuću je grijala peć.”
„Dakle, zapalili ste vatru samo da biste spalili Jerryjeve stvari?”
„Upravo tako.”
„Što ste točno bacili u vatru?”
„Joj. Njegovu košulju natopljenu krvlju i hlače. Mislim da je to sve.”
„Donje rublje?”
„Nisam na njemu vidjela krv, pa sam ga bacila u pranje.”
„A što je bilo s cipelama?”
„Činile su se u redu.”
„Jesu li to cipele koje sada nosi?”
„To su mu bile cipele za svaki dan. Pretpostavljam da ih i sada nosi.”
„A vatra? Koliko ste je dugo pustili da gori?”
„Preko svega sam nalila tekućinu za lakše potpaljivanje, pa još jedanput natopila i zapalila ostatke kada se vatra smanjila. Nisam htjela da ostanu tragovi.”
„I onda ste nazvali šerifa.”
„Kada je vatra bila skoro pri kraju i nakon što sam prozračila kuću.”
„Otvorili ste prozore?”
„Da, dovoljno dugo da se izgubi miris kerozina.”
„I nakon toga nitko nije dodirnuo ni pogledao kamin?”
„Ne, ali sigurna sam da ništa nije moglo ostati.”
„I tamo sigurno nema ničeg što bi moglo naškoditi vašoj obrani?”
„Ne, odakle bi bilo?”
„Morate biti sasvim sigurni. Ako išta nađemo morat ćemo o tome obavijestiti javnog tužitelja. Dakle, ako u kaminu ima išta drugo...”
Ništa, ponovila je.
Nakon čitanja optužnice nazvali smo Erin iz Parleyjeve kuće. Znali smo datum početka suđenja: posljednji tjedan siječnja. „Dobro”, rekla je Erin, „pretražimo kamin sutra. Bolje za nju da je govorila istinu.”centertop
Idućega jutra Parley i ja otišli smo do kuće i provjerili kamin u stražnjoj sobi. Parley je stajao sa strane dok sam ja pažljivo razgrtao pepeo. „Ima nečeg”, rekao je, a ja sam to podigao žaračem: popriličan komad karirane košulje koji se odvojio i pao iza vatre. Tjednima je bio skriven pod pepelom, a bio je i dobro natopljen nečim, vjerojatno žrtvinom krvlju. Našli smo i fotografiju na kojoj Jerry nosi takvu košulju, fotografija je bila u okviru nad kaminom u dnevnoj sobi. Bila je snimljena prošlog lipnja, još je na sebi imala oznaku studija i datum.
Nazvao sam Erin telefonom iz kuće i rekao joj što smo našli.
„Siguran si da u tom kaminu nema ništa drugo?”
„Ne mogu biti siguran ako ne prosijem pepeo, ali to bi sve poremetilo.”
„Onda nemoj. Reci mi što ti se čini.”
„Ako ima još nečeg, ne vidi se.”
„Ništa ne diraj. Ostavi komadić košulje točno tamo gdje si ga našao, pa nazovi javnog tužitelja da dođe i pokupi ga.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:04 am




24

Vratio sam se kući tjedan dana prije nego što je trebalo krenuti za Burbank. Cijeli sam dan proveo obilazeći svoje područje. Ušao sam u svaku denversku knjižaru: razgovarao sa svima i nitko nikada nije Propovjedniku prodao knjigu ili ga negdje vidio. Te sam večeri izveo Erin na večeru i ispričao joj sve što se dogodilo. Ona je dobila posljednji slučaj, a drugi ju je čekao idućeg tjedna. Nakon toga nije imala obaveza i već je najavila da je neko vrijeme neće biti u gradu. Prema njenoj procjeni, mogla bi nam se za stalno pridružiti početkom prosinca.
U knjižari je bilo posla – posložiti knjige i staviti im cijene, odgovoriti na telefonske pozive na koje sam već davno trebao odgovoriti, platiti račune, dati koji slobodan dan svojoj zamjenici.
U ponedjeljak sam otišao u socijalnu službu da vidim može li se išta saznati o dječaku. Naposljetku sam stigao do žene pedesetih godina koja je znala za taj slučaj. Imala je prilično dobre podatke, uključujući i moju ulogu u odvođenju klinaca od Marshallovih. Na pločici koju je nosila pisalo je Rosemary Brenner.
„Ne mogu vam reći nešto što već ne znate”, rekla je. „Dvoje mlađih su ovdje kod zamjenskih roditelja. U dobrim su rukama, i s njima je sve u redu. Stariji dječak je također u Denveru.”
„Zvuči kao da su razdvojeni.”
„Za sada. Možda mi vi možete reći nešto o njemu.”
„Nisam siguran, ali pokušat ću.”
„Znate li išta o njegovim biološkim roditeljima?”
„Ne previše. Nisu mu donijeli previše dobra u životu.”
„Svjesna sam da je bio zlostavljan. Trenutno me više zanima genetika.”
„Zašto bi to bilo važno? Mislite li da je zaostao?”
„Nisam to rekla.”
„Ne, ali podrazumijeva se nakon onog što ste rekli.”
Oboje smo čekali da ono drugo progovori. Ona je rekla: „Nije baš dugo kod nas. Teško je u tako ranoj fazi reći išta o njemu.”
„Mogao bih pitati Lauru, ali neću biti u gradu. Vidjet ću je tek za tjedan dana.”
„Zanima me tko su bili roditelji, kamo su otišli, tko su bili njihovi roditelji. Možda odavde uspijem saznati preko koga je išlo usvajanje.” Nasmiješila se kao da zna nešto i želi to reći, ali ne smije zbog pravila i propisa.
Rekao sam: „Ovo ste već vjerojatno čuli. Taj je mali možda bio svjedok ubojstva svojeg drugog oca u Paradiseu.”
„Tako mi je rečeno. A ako je istina, to je još jedan njegov problem. Ali trenutno vam stvarno ništa ne mogu reći.”
„Čak ni to je li zaostao.”
Opet zagonetni smiješak, ovaj put popraćen laganim odmahivanjem glave. „Na osnovi onoga što smo do sada saznali, gospodine Janeway, daleko je on od zaostalosti.”
Primijetila je moje iznenađenje i rekla: „Za sada vam stvarno ne mogu reći ništa više.”
„Hoće li ikada progovoriti?”
„Još ne znamo.”
„Smijem li vam se opet javiti?”
„Nazovite me idući tjedan ako želite. Tada ćemo vidjeti gdje smo.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:05 am






25

Sajam knjiga u Burbanku održava se dva puta godišnje u hotelu Hilton na tamošnjem aerodromu. Erin i ja već smo na njemu bili prije godinu dana, smješteni s našom robom u kutu pogoleme prostorije. Bila nam je to godina otkrivanja, putovali smo po sajmovima knjiga i rasprodajama, kušali život, upoznavali ljude.
Sajmovi knjiga i rasprodaje slični su jedino po tome što se na njima knjige prodaju; u svemu drugom razlikuju se koliko i fina knjižara u centru grada od one gdje se nudi sve po dvanaest. Na velikoj rasprodaji Planiranja obitelji16 u Des Moinesu knjigolovci17 su se počeli okupljati već prije zore. Čekaju cijeli dan, neki ponesu hranu i sklopive stolice, igraće karte, domino, čak i male TV prijemnike, sve što ubija dosadu. Proputuju stotine kilometara i čekaju osam sati samo da bi bili trideset sekundi u prednosti pred jakom konkurencijom kada se vrata otvore. U tih trideset sekundi dobar knjigolovac, ako ima imalo sreće, može pokupiti deset prvih izdanja ozbiljnih knjiga, gurnuti ih pod stol i prekriti svojom jaknom, pa nastaviti pregledavati druge izloške keseći zube i prijeteći odsječenim rukama i smrću svakome tko bi ih samo pogledao. Kada se vrata otvore, to zna sličiti utrkama za zemlju iz dana Divljeg zapada.
Sajam knjiga je drukčija zvjerka. Nema tu “trči i zgrabi” pristupa: svi više-manje znaju kolike će biti maloprodajne cijene knjiga. Neće tamo biti bisera od petsto dolara među rasprodajama sve za dva: na sajmovima knjiga uopće nema knjiga za dva dolara. Dvadeset dolara je otprilike najniža cijena, čak i za šrot. Ponekad se nađe nešto sigurno vrijedno petsto dolara po cijeni od tristo, i ako nije bilo prodano već prije otvaranja, mala je mogućnost da će se nuditi i nakon što drugi i treći val kupaca prođe. Ako se škrti kupac vrati u subotu, a knjiga je još tamo – što je rijetkost – prodavač čak može malo spustiti cijenu, a u nedjelju, ako je tko zna zašto knjiga i dalje na istom mjestu, cijena može kliznuti još malo nadolje. Škrti kupac ne mora ništa govoriti: samo će s ljubavlju prelistavati knjigu, na što bi prodavač mogao reći: „Još ću vam malo spustiti cijenu, ako vam se sviđa.” Knjižar koji nije dobro poslovao na sajmu, u nedjelju je spreman nagoditi se, mora nečim pokriti troškove koji tek počinju onim što se plati za zakup štanda, a svake se godine čine sve većima. Za važniji sajam pod pokroviteljstvom Američkog društva antikvarnih knjiga sam ulazak zna biti četiri tisuće dolara, a čak i za one manje poput Burbanka penje se do tisuću. Tu je i prijevoz, pa naknada pomoćniku, ako ga ima; avionske karte, često i za prilične udaljenosti, pa hrana i spavanje, i napokon najam staklenih vitrina za one najdraže izloške, one skupocjene ljubimce za koje će vam knjižar rado reći kako ih je teže naći nego usne na pijetlu. A sve to trebaju pokriti prodane knjige, po cijenama često samo dvostruko većim od nabavnih, ponekad i manje od toga, kada su skupe stvari u pitanju.
Nisam se sjećao Propovjednika od svog prošlog posjeta ovom sajmu, a nije bilo vjerojatno da ga ne bih primijetio, čak ni u dvorani s više od dvjesto štandova. Čovjek poput njega ističe se kao bijeli bizon, kako je jednom netko rekao, a ja sam obišao svaki štand i razgovarao sa svakim knjižarom prije nego što su se vrata otvorila za posjetitelje. To je važan dio knjižarskog posla. Ljudi se druže, idu večerati, zajedno su u gomili, piju i razgovaraju. Knjižari dolaze kupovati i prodavati knjige, i znam neke koji godinu za godinom zadovoljno zaradu troše na druge knjige. To je javna tajna među knjižarima: najvažniji sati sajamskog vikenda su oni prije otvaranja za obične posjetitelje u petak oko četiri popodne.
Lani se jedan događaj urezao u moje pamćenje. Složio sam štand u osam ujutro, odmah nakon što su organizatori dostavili stolove i pokrivače. Posjetitelji misle kako oni prvi imaju uvid u knjige koje su izložili prodavači iz cijele zemlje, ali zapravo dok se vrata ne otvore, sve su te knjige marljivo razgledavane cijelih šest ili osam sati. Od trenutka kada knjige iziđu iz kutija i stignu na stol, posvuda se naveliko trguje i cjenka.
Tog sam dana zapeo na jednom štandu na kojem je trgovac upravo raspakiravao kutije iz kamiona. Ništa još nije bilo izloženo: samo je uspravljen natpis oglašavao da se tip specijalizirao za novija prva izdanja. Dok je vadio svoje blago, skupila se manja grupa ljudi. Prva knjiga je bila očuvani primjerak Laure, krimića iz 1943. godine koja je godinu poslije postala vrlo uspješan film. Gene Tierney, Dana Andrews, Clifton Webb i Vincent Price s ekrana su zapalili ratnu publiku, pretvorivši jedinu riječ iz naslova u svima poznat pojam i donijevši kratkotrajnu slavu autorici Veri Caspary. Kao krimić, priča nije bila loša, ali fenomenalan je uspjeh postigla tek kod kolekcionara. Dvije su stvari pridonijele da literarna vrijednost knjige postane tek uzgredna. Stekla je slavu kao veliki film svog vremena i nije ju se moglo nigdje kupiti, ni za kakav novac. Bila je to tako rijetka knjiga da je nitko od okupljenih prije nije vidio. Nitko u prostoriji punoj pristojno obrazovanih knjiških ljudi nije imao nikakvu ideju koliko bi mogla vrijediti ili koliko je tražena. Nije bilo prodaja u posljednje vrijeme, što je nečuveno za bilo koju od novijih knjiga, pa dok sam gledao na mekani uvez, mislio sam kako je neuobičajeno za jednu veliku nakladničku kuću poput Houghton Mifflina da izda knjigu koja se nigdje ne može pronaći. Vjerojatno su izbacili svih deset primjeraka, tada sam mislio. Knjiga koje se sjećam bila je sve samo ne lijepa: na omotnici se vidjelo lice glavne junakinje, koja je navodno ubijena na početku priče, nacrtano na crnoj pozadini. Tada nisam znao, ali nekoliko knjižara s vezama među bogatim kolekcionarima godinama je tražilo tu knjigu, čuvajući njeno ime u dubokoj tajnosti, nadajući se da će negdje iskrsnuti neki primjerak.
Sjećam se komešanja među okupljenima kada se knjiga odjednom pojavila: ne baš uzdah, sigurno ne više nego bi odale oči iskusnog kockara usred velike partije. Bio je to više osjećaj, nešto nevidljivo i nečujno što je brzo prelazilo s jedne osobe na drugu. „Koliko tražiš za Lauru?” pitao je čovjek s moje lijeve strane.
Knjižar je otvorio knjigu, a ona je zapucketala, toliko je bila nedirnuta. Umetnut među korice bio je isječak iz novina s prikazom, koji je budućem kupcu zalogaj činio još slađim. „Koliko za Lauru?” opet je pitao isti čovjek, iako je bilo jasno da ga je trgovac čuo, samo nije znao koliko bi je procijenio. „Šest stotina”, napokon je rekao i istog trena čovjek je odgovorio: „Uzimam je”, i počeo pisati ček. Šestorica ostalih bila su previše pristojna, i mogla su samo gledati.
Čovjek je uzeo svoju knjigu i krenuo od štanda. Nekoliko knjižara ga je slijedilo, pa sam im se pridružio. „Za koliko bi je prodao?” netko je upitao, a čovjek se okrenuo i suočio s nekolicinom kolega. Malo je pričekao, pa rekao: „Tisuću i petsto”, a drugi je knjižar napisao ček nasred prolaza naslonivši se na prijateljeva leđa. Manja grupa pratila ga je još dalje, gdje je knjiga opet promijenila vlasnika, ovaj put za tri tisuće. Zatim se vratila natrag, duž hodnika, i na pola puta pitanje se opet čulo. „Okruglih šest tisuća za tebe, vojniče”, rekao je čovjek, pa je još jedanput prodana, sad četvrti put, a da još nije stigla do police.
Kada mi san ne dolazi na oči i brojni mi se naslovi motaju glavom, mislim na tu knjigu. Ja sam knjižar. Kada je kasno, ja brojim knjige, a ne ovce, a toga sam dana nešto saznao.
Saznao sam još nešto: Los Angeles nije bilo mjesto koje su Propovjednik i njegovi momci često posjećivali.
Cijeli četvrtak i petak ujutro proveo sam obilazeći brojne losangeleske knjižare u unajmljenom autu, i nitko koga sam sreo nije znao ništa o visokom knjižaru i njegovim ratobornim pomoćnicima. Imao sam osjećaj da je Propovjednik nov u poslu, ne samo u Burbanku nego u Koloradu i na cijelom Zapadu. Njegovo skladište u Monte Visti izgledalo je privremeno, bez obzira na tisuće knjiga koje je ondje spremio.
Stigao sam do ulaza u tri i trideset, pola sata prije otvaranja. Već se čekalo u redu koji je bio sve duži. Gdje god ima knjiga, ima i ranoranilaca, ali ovo je bila mnogo tiša grupa od one koju sam vidio u Des Moinesu.
Među njima našlo se i odvjetničkih tipova, liječnika, burzovnih mešetara: bili su to kolekcionari koji traže očuvan primjerak knjige koju dugo žele i znaju da će je tu možda naći. „U ova tri dana”, volio je govoriti jedan od organizatora, „ovo je najbolja knjižara u Americi.”
Vrata su se otvorila točno u četiri, pa sam lutao među redovima štandova kod zapadnog zida, zastajući da porazgovaram s ljudima koje sam poznavao i pokupim ponešto usput. Kupio sam lijepog, ali ne i prvorazrednog Richarda Burtona za tri soma, i nekoliko ranih Steinbecka. Dvoumio sam se oko Jima Caina i napokon odustao zbog manjeg oštećenja na omotu; zatim sam našao isti naslov, Mildred Pierce, na štandu ni dvadeset metara dalje, savršen primjerak koji sam na kraju platio gotovo dvostruko više, ali mi je uljepšao dan. Volim kupovati knjige koje volim i nikada se ne žurim prodati ih.
Razgovarao sam s nekim poznanicima iz Santa Barbare i spomenuo Propovjednika, pa pitao jesu li vidjeli nekog takvog. „Aha, eno ga u srednjem redu, tamo prema kraju”, rekao je moj prijatelj Jim Pepper. „Stvarno čudan tip, ali ima zanimljivih stvari.”
Bilo je pet dugih redova štandova, a u svakom barem četrdeset prodavača knjiga ili autograma. Znao sam da možda treba cijela noć da bi se svi obišli, ali nisam se žurio; neće Propovjednik nikamo pobjeći. Zapravo, bilo je trenutaka kada sam ga gotovo zaboravio dok sam obilazio i čavrljao okolo. Ali takvih trenutaka nije bilo previše, niti su dugo trajali.
U iskušenje me doveo jedan Huckleberry Finn u relativno dobrom stanju. Trebam ga kupiti i onda čekati. Za pet godina cijena će se udvostručiti, pa nastaviti rasti. Ali odustao sam.
Kupio sam zgodni primjerak Hladnokrvnog umorstva, s Capoteovim potpisom: njegovi su potpisi prilično rijetki, što joj je u današnje vrijeme prilično podiglo cijenu. Kupio sam je za sebe, za neka buduća vremena.
Dovoljno, pomislio sam. Ostavio sam svoje knjige pod Pepperovim stolom i odlutao prema sredini prostorije. Bilo je već prošlo šest sati kada sam ugledao kako se Propovjednik nadvija nad gomilom. Nisam imao pojma što će se dogoditi, ali nisam došao izdaleka samo da bih ga pogledao i okrenuo se. Napredovao sam idući cik-cak između štandova, razgledavajući svaki, nadajući se kako sam oličenje nevinog knjigoljupca. Sada sam već vidio Wallyja Keelera u kutu njihova štanda, kako nekome pokazuje knjigu.
Približio sam se, a neka nevidljiva sila, možda nešto u mojem pogledu ili držanju, istog je trenutka odvuklo Propovjednikovu pažnju s njegova kupca. Pogledao je ravno u mene.
Nije tu bilo kimanja glavom: gotovo istog trenutka pogledao je mimo mene, kao da se veza izgubila, a ja nisam ništa primijetio. Ušao sam u štand dva mjesta udaljen od njegova i razgledao što se nudilo. Sve su mi se knjige izmiješale: moja se svijest prebacila na policijski način rada, a uzbuđenje mi je raslo sve u šesnaest. Na kraju se nije imalo što planirati. Kao što bi rekla velika filozofkinja Doris Day, bit će što bude.
Ušao sam u njihov štand.
„Hej, momci.”
Nisam očekivao toplu dobrodošlicu od Propovjednika: nema toga kod njega, ali neprijateljski izraz na Wallyjevu licu nešto mi je govorio: znaju tko sam. Bila je to glupa pogreška, kada sam im rekao pravo ime.
Propovjednik se okrenuo od kupca i usiljeno nasmiješio. „Što ti radiš ovdje, kockaru?” rekao je. Nastavio sam s tom igrom, da vidim kamo će nas dovesti.
„Došao sam na konjske trke”, rekao sam, ljubazno lažući. „Ide li vam na ovom sajmu?”
Kimnuo je glavom i rekao da je još rano, ali stvari su dobro krenule. „Kupujete li što?” pitao sam onako usput, nisam ni očekivao odgovor koji nije stigao. Ovi su momci ovdje da bi prodavali, a ne kupovali. Upadljivo sam pogledao Wallyja. „Kako je, Wally?” opušteno sam pitao. „Gdje ti je brat, još u Koloradu vadi kamionet iz onih planina?” Nešto je promrmljao i okrenuo se, pa sam pomislio: O da, dosta su toga oni saznali o mojoj glupavoj malenkosti otkako sam ih posljednji put vidio.
Pogledao sam njihove knjige: bilo je tu svega i svačega, a na vidnom su mjestu bile neke uobičajene stvari, dok su se one vrednije nalazile na polici iza stola. Neke od knjiga koje su imali bile su potpisane, neke ne.
Pogledao sam svaku: noć se bližila, a ja sam ostajao na njihovu štandu. Neka idu dovraga, odigrat ću partiju do kraja.
Bilo je skoro osam kada su se pojavili znakovi pravog neprijateljstva. Posjetitelji su se prorijedili u tom dijelu dvorane i osjećao sam kako sve pažljivije prate što radim. Osjećao sam da im smetam, naročito Wallyju. Neki stariji gospodin je ušao i počeo razgovor s Propovjednikom o potpisanom Robertu Frostu.
Dok su razgovarali, Wally je otišao na sam kraj štanda i rekao tihim glasom: „Koji kurac hoćeš, Janeway? Kojeg vraga radiš tu?”
„Razgledavam knjige, Wally, što drugo?”
„Pa, onda, zašto to ne radiš negdje drugdje?”
„Ovdje mi se sviđa. Vi ste tako ljubazni i tako to. Volim ljubazne ljude.”
„Da t’ ja nešto rečem, prikane. Ne zajebavaj se s nama.”
Nasmiješio sam se. „Wally, ja sam se zajebavao s ljudima koji bi ti mogli skinuti glavu s ramena.”
Odmaknuo se od mene i nešto petljao s knjigama u daljem kutu. Ja sam se primaknuo bliže Propovjedniku, pa u nadi da to nije upadljivo, prisluškivao njegov razgovor s ljubiteljem Frosta. Radilo se o običnoj, jeftinoj knjizi, Na čistini, s crnim omotom i bijelim slovima, tiskanoj posljednje godine Frostova života. Čuo sam kako kupac kaže: „Korice baš i nisu očuvane”, a Propovjednik je odgovorio: „Ni cijena nije kao za savršeni primjerak, prijatelju. Znate da samo potpis vrijedi sedamdeset pet, koliko i tražim, a ako vam je stalo da bolje izgleda, ovitak možete kupiti na drugom mjestu.” Propovjednik nije bio voljan spuštati cijenu, a kupac je još malo zanovijetao pa krenuo dalje, praćen Propovjednikovim pogledom svisoka, dok je vraćao knjigu na policu i obraćao pažnju na ozbiljnijeg kupca pred štandom. Ja sam se ležerno šetkao praćen budnim Wallyjevim pogledom i uzeo Frosta s police.
Onda se dogodilo nešto što će sasvim promijeniti tijek događaja. Wally mi je prišao i posegnuo za knjigom. „Nije na prodaju.”
Nisam je ni imao namjeru kupiti, ali sada sam zaštitio knjigu stavivši je pod ruku. „Izložena je na polici, mora biti na prodaju”, rekao sam.
Prišao mi je još jedan korak. „Možda nije na prodaju za tebe.”
Uspravio sam se i posegnuo za čekovnom knjižicom.
„Mislim da baš ne čuješ prokleto dobro, Janeway.”
„Ti uopće ne misliš. Što to glumiš, drumskog razbojnika? To je dobra zamisao ako želiš da vas izbace odavde, da i ne spominjem zabranu dolaska na bilo koji pravi sajam koji za to čuje. Stvarno se želiš svađati? Imam dobre veze i svi će brzo znati za ovo.”
Iznenada se nad nas nadvio Propovjednik. „Što se ovdje događa?”
„Ovaj vaš kromanjonac ne želi mi prodati knjigu. Piše da je cijena sedamdeset pet, a evo i čeka na taj iznos.”
Prezrivo je pogledao knjigu i pitao: „A što će vam to?”
„Možda već imam ovitak, možda sam samo blesav. Ali ja sam kupac koji je upravo napisao ček nakon što je na vašem štandu proveo sat vremena. Pitanje dana glasi: hoćete li mi je prodati ili ću se stvarno morati naljutiti zbog takve gluposti?”
Propovjednik je pogledao Wallyja jednim od onih zaista hladnih pogleda. „Tako ti svega, Wally, gdje ti je pamet? Naravno da ćemo prodati knjigu.”
Uzeo je moj ček, stavio knjigu u vrećicu i zatvorio je naljepnicom da lakše prođe kontrole na izlazu, pa je predao u moje ruke. „Uživajte”, hladno je rekao.
Onda je nenadano uložio pogolem napor da izgladi stvar. „Wally je samo nervozan, to je sve. Vjerojatno zato što nam niste govorili istinu tamo u Koloradu. Preboljet će on to. Ne želimo zlu krv.”
„Hej, onda super, Propovjedniče. Sve je zaboravljeno.”
„Kakvu ste nam samo priču tamo složili. Ne znam zašto ste mislili da vam nešto takvo treba, ali svatko ima svoje razloge. Ako smo vam se nečim zamjerili, dopustite da se u ime obojice ispričam.”
„Nema potrebe, sve je riješeno, svi zadovoljni.”
Wally nije izgledao zadovoljno, a to se još pogoršalo kada je Propovjednik rekao: „Ostajete li do zatvaranja? Dopustite nam da vas počastimo kasnom večerom i iskupimo se za neprilike koje ste s nama imali.”
Ne bih večerao s tim zmijama ni da mi ponude sve knjige koje želim, ali nisam prešao tisuću i pol kilometara kako bih igrao na sigurno. Potapšao sam Wallyja po ramenu i rekao: „Baš lijepo od vas, momci. Stvarno nije potrebno, ali ako hoćete, vratit ću se.”
Odšetao sam do Pepperova štanda. Kao i uvijek, bio je znatiželjan. „Onda, jesi li kupio nešto od visokog tipa?”
„Pokazat ću ti, ako me nećeš zezati.”
Otvorili smo vrećicu i on je pogledao Frosta. „Nema tu neke zarade.”
„Znam, znam. Ipak me zezaš.”
„U čemu je štos?”
„Njegov posilni mi je digao tlak. Pokušao mi je ne dati knjigu prije nego što sam uopće rekao da je želim.”
„A zašto je to učinio?”
„To je dobro pitanje.”
Sada ju je pažljivije pogledao. „Potpis se ne čini pravi.”
Pogledao sam preko njegova ramena. Vidio sam mnogo Frostovih potpisa, ali ni približno koliko Pepper, i meni je izgledao dobar.
„Nešto s njim nije u redu”, rekao je s više uvjerenja. „Možeš li mi je ostaviti neko vrijeme?”
„Mogu ti je ostaviti cijelu noć, ako je hoćeš čitati.”
„Da, baš. Više sam mislio na to da bih je mogao odnijeti trgovcu autogramima kojeg znam tamo u četvrtom redu. On će odmah znati što tu ne valja.”
„Napravio bi mi uslugu, Jim.”
Opet sam se malo šetkao okolo. Sada je već bilo dobrano nakon osam, a još nisam vidio dva cijela reda. Odradio sam ih brzo, jer misli mi više nisu bile među knjigama, već zauzete nečim mnogo ozbiljnijim. U deset minuta do devet vratio sam se na Pepperov štand.
„Mislimo da je lažnjak”, rekao je. „Jako dobar, ali na tvom mjestu ja bih mu je vratio prije zatvaranja i tražio novac natrag.”
„Samo mi je ti pričuvaj još malo. Vidjet ćemo se sutra, i hvala ti.”
Spremio je knjigu u vrećicu i opet je zatvorio svojom naljepnicom, a ja sam otišao još jedanput do srednjeg reda. Znao sam da sada trebam biti oprezan. Nenaoružan sam odlazio na sastanak s neprijateljima, ma koliko ljubazno oni trenutno pokušavali izgledati; dvojica na jednog, a u Koloradu je čovjek ubijen. Barem sam sve to znao. Nisam stigao bibliobusom s Marsa.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:05 am




26

Prekrivali su štand platnenim pokrivačem kada sam stigao. Wally je bio bolje volje, bez sumnje po naređenju koje je dobio od gazde: nacerio mi se kako to samo on zna, jedan od onih šmokljana koje samo majka može voljeti. „Hej, Cliff”, rekao je, „ne ljutiš se ne mene, a?” Ma kakvi, rekao sam, sve je krasno među nama, pa je nastavio tim tonom, šarmantan poput karcinoma na plućima. „Drago mi je što te je Propovjednik nagovorio da dođeš s nama. Nekada se ne znam ponašati kada mi se netko zamjeri. Još se ljutim na Willieja zbog kamioneta, takav sam ti ja.”
Klepetao je dalje, pa sam iz pristojnosti upitao za kamionet. Willie ga je namjeravao odvući do Alamose, gdje je radionica za popravak, ali tamo su mu rekli da bi sve skupa koštalo oko sedam tisuća dolara. „Možeš ga isto tako politi benzinom i zapaliti, dovraga”, rekao je, a ja sam izbjegao spomenuti činjenicu da je on tada vozio.
Propovjednik je imao posla s jednim zakašnjelim kupcem, koji ga je iznenadio uzevši knjigu od dvjesto pedeset dolara. Vidio sam da je potpisana, pa sam se približio ne bih li je prepoznao. Wally je nastavio drobiti, njegov glas zvučao je kao da mi nastoji odvući pažnju od onoga što se zaista događa, ali ja sam samo glupo kimao glavom i lagano se micao naprijed. Vidio sam ime, Larry McMurtry, i prepoznao omotnicu: tip je kupovao primjerak Pustinjske ruže, knjige koja je malo vrijedila nepotpisana, ali imala je onu nestrpljivu, gotovo nečitku drljotinu u koju se pretvorio McMurtryjev potpis. Propovjednik je stavio knjigu u vrećicu i zatvorio je.
Iza mene je Wally ispuštao neke zvukove, smijao se usiljeno, otkrivajući pritajeni bijes pod lažnom dobrohotnošću. „Tako mi boga, Janeway”, rekao je, i dalje se usiljeno cerekajući, „ako ti nisi najznatiželjniji kopilan pod kapom nebeskom kojega sam vidio.”
Propovjednik me pogledao nakon što je dovršio posao, a kupac otišao, pa smo nas trojica krenuli prema izlazu. „Onda, za što si raspoložen?” ljubazno je pitao Propovjednik. „Znam jedan dobar marokanski restoran, ali nije baš na glavnoj ulici, i treba se voziti do njega.”
„Zvuči sjajno”, rekao sam.
„Možeš sjesti sprijeda do mene. Tim tvojim dugim nogama treba mjesta.”
Ovaj put vožnja s Wallyjem iza sebe nije uopće dolazila u obzir. Rekao sam: „Vozit ću za vama”, a on je pokušao biti uporan.
„Dovest ću te natrag”, rekao je, ali odbio sam, rekao kako moram ravno u hotel nakon večere. Uslijedila je neugodna stanka: neodlučno smo stajali na parkiralištu kada je naišao Pepper s nekoliko prijatelja, dobacivši mi samo kratak pogled u prolazu. Produžio je bez riječi.
„Vozit ću za vama”, ponovio sam glasom koji nije trpio pogovora.
„Krenimo onda”, rekao je Propovjednik uz podmukli osmijeh.
Tijekom vožnje sumnja je u meni sve više rasla. Dva puta se zaustavio i mijenjao smjer, kao da je zalutao. Kladio sam se u dolar sam sa sobom da nema nikakvog marokanskog restorana: barem ne takvog za koji on zna, pomislio sam.
Stigli smo u sumorni dio grada, mračan i napušten, ni najmanje sličan bilo kojem dijelu Los Angelesa koji poznajem. Vozili smo gotovo nasumce dvadesetak minuta kada je prišao rubu pločnika i zustavio se. Pod svjetlima automobila koji je dolazio iza mene mogao sam vidjeti da ozbiljno razgovaraju.
Auto je prošao pokraj nas i sve je opet utonulo u duboku tamu, tek su udaljena i mutna ulična svjetla ocrtavala obrise njihovih glava kroz staklo.
Opet su krenuli, ali sve se ponovilo u nekom neuglednom kvartu gdje se mogućnost postojanja dobrog restorana smanjivala sa svakim prijeđenim metrom. Opet se zaustavio, a ja sam stao iza njega žaleći što nemam pištolj.
Otvorio je svoja vrata, izišao i došao do mene. Spustio sam staklo, a on se nagnuo i pogledao unutra. „Čini se da smo se izgubili. Bio sam tamo samo jedanput, mislio sam da ću znati opet naći put.”
„Sjećate li se imena mjesta?”
Odmahnuo je glavom. „Sjetio bih se da ga opet ugledam, ali pojma nemam gdje smo sada. Mislim da moramo potražiti nešto drugo.”
„Pa, ja nisam izbirljiv, motajmo se malo okolo. Ne poznajem grad ništa bolje od vas, ali što god našli, meni će odgovarati.”
Vratio se u auto, ali nije krenuo odmah. Još su živo razgovarali i uložio bih novi dolar na to da nije bila riječ o kvartu u kojem smo, o restoranima ili hrani koju ćemo jesti. Krenuli smo na zapad i napokon stigli do jedne ulice koja bi mogla voditi do neke od glavnih. Propovjednik je skrenuo na jug, a ja sam vozio odmah uz njega. Jednom mi je zamalo pobjegao – požurio se i prošao kroz žuto na semaforu. Dva su vozila dolazila sa strane, pa sam morao stati. Propovjednik mi je odmakao gotovo cijelu dužinu ulice.
Krenuo sam za njim kroz crveno, ali sada s novim predosjećajem, da je počeo gubiti odlučnost, ma što bilo ono što je zamislio učiniti. Previše oklijevanja, previše priče: njegova se čvrstina polako topila, pomislio sam, možda mu se ono što je izdaleka izgledalo pametno sada više ne čini takvo. Možda bi gospodin Kevin Simms sada bio sretan da me se otrese i sutra se izvuče nekom isprikom.
Smanjio sam razmak među nama i stigli smo do širokog bulevara, osvijetljenog i punog motela i benzinskih crpki. Prošao je pokraj nekoliko restorana, pa sam mu bljesnuo dugim svjetlima.
„Vrijeme je za klopu, momci”, rekao sam gledajući stražnji dio njihova auta. „Riješimo to ili prekinimo sve.”
Skrenuo je iza ugla i opet nastavio kroz isti kvart, zaustavivši se na mjestu gdje je parking bio u dubokom mraku. Stao je u daljem uglu, na najmračnijem mjestu, a ja sam se zaustavio do njega.
„Nisam ovo imao na umu”, rekao je kada je izišao.
Kladim se da nije.
Ali sada me se nisu mogli riješiti. Propovjednik je rekao: „Pa, potrudimo se izvući najbolje od ovoga”, pa smo krenuli oko zgrade prema prednjem ulazu. Iznutra je mjesto bilo kakvo sam i očekivao – mirisalo je na gulaš, dvije su konobarice djelovale zbunjeno, a neka je drevna blagajnica glumila domaćicu. Blagajnica je rekla: „Stižem za minutu” i činilo se kako ne uspijeva otvoriti ladicu za novac u blagajni, ali ju nije ni briga.
U međuvremenu red ljudi koji su čekali da plate je rastao, mi smo stajali pokraj znaka s natpisom MOLIM VAS, PRIČEKAJTE DA VAS ODVEDU DO STOLA i primijetio sam kako Propovjednik gubi strpljenje.
Stara blagajnica pozvala je jednu od konobarica, slušala upute kako se rukuje blagajnom, ponavljajući svaku riječ, ali još uvijek ne shvaćajući ništa. „Molim vas, hoće li nas netko uslužiti?” glasno je rekao Propovjednik, a ljudi iz reda mrko su ga pogledali. Napokon je stigla druga konobarica i smjestila nas. Bila je mlada, imala lošu večer, izgledala napeto i na rubu suza. Propovjednikove prve riječi još su je više približile plaču. „Nadam se da je ovdje hrana bolja od usluge.”
„Ispričavam se, gospodine”, tiho je rekla. „Izvolite, što mogu učiniti za vas?”
Držala je kemijsku olovku spremnu nad papirom, a on ju je samo gledao onim svojim hladnim pogledom i rekao: „Je li previše ako zamolim nekoliko salveta i pribor za jelo, malo tekovina civilizacije? Što je ovo, prva večer na poslu?”
„Ispričavam se, ispričavam se.” Okrenula se, a on je viknuo za njom, dovoljno glasno da se čuje i u kuhinji: „Ovaj stol je prljav, također.”
Sada mi je Propovjednika već bilo prokleto dosta. Rekao sam: „To stvarno nije bilo potrebno, znaš.”
„Što to, zatražiti pristojnu uslugu?”
„Maltretirati konobaricu. Konobarice nikada ne treba maltretirati, Propovjedniče, to nije u skladu sa zlatnim pravilom18. Zamisli da ti je to bila kćerka.”
Prije nego što je stigao odgovoriti, nastavio sam: „Što misliš, koliko joj je godina, sedamnaest? Možda joj ne ide najbolje, ali vjerojatno se tek zaposlila, pa je malo pusti na miru.”
Opet sam mu plesao po živcima.
„A možda mi prije nego što sve ode bestraga, možeš reći zašto smo kojeg vraga uopće ovdje.”
„Što bi, tako mi svega, to trebalo značiti?”
„Znači da me zanima što stvarno hoćete od mene? Zašto smo dolazili ovamo kada je jasno da nema nikakvog marokanskog restorana bližeg od onog u Casablanci u kojem sjedi Humphrey Bogart? Čemu odjednom gluma da smo od početka u nekakvim super prijateljskim odnosima kad vam lica govore nešto drugo? Stvarno me to zanima, Propovjedniče, zašto se kao družimo kada ti se zapravo ne sviđam ništa više nego ti meni?”
Konobarica se vratila s priborom za jelo i vrućim ručnikom kojim je obrisala stol. „Ispričavam se”, opet je prošaptala. „Stvarno se ispričavam.”
„Ne brini se zbog toga”, rekao sam. „Mi ćemo najvjerojatnije otići, ali to neće biti zbog tebe.”
Otišla je, a Propovjednik je rekao: „Čim sam te prvi put vidio, odmah sam znao što si ti.”
„Vjerojatno jesi.”
„Problematičan tip. Znao sam onda, a i sada vidim.”
„Aha, ali ja sam odmah znao što si ti, također.”
„A što si to tako uspješno spoznao?”
„Nikakav propovjednik, samo pokvareni sitni knjiški prevarant kojem bi bolje bilo nadati se da zapravo uopće nema Boga.”
„Čovječe, pazi što govoriš”, prokuhao je Wally.
„Oh, joj, ne bih smio tebe naljutiti. Isuse, tresem se na samu pomisao.”
„Protrest ću ja tebe, prikane. Želiš izići malo van?”
Nasmijao sam se i rekao: „Ne”, pa se nastavio smijati.
„Nisam ni mislio. Daj, Propovjedniče, idemo odavde. Rekao sam ti da je ovaj tip ne sluti na dobro.”
„O, Wally, slutim ja i na mnogo gore nevolje nego što ti misliš. Reći ću ti što sam ja naslutio, ja sam pročitao vašu prevaru s knjigama. Znam da Frost koji sam kupio ima lažni potpis, vjerojatno i onaj McMurtry, i moram se upitati koliko još lažnih potpisa uvaljujete pod prave.”
Propovjednik je problijedio. „Nemam pojma o čemu govoriš.”
„Pokušajmo onda ovako. Koliko dobro si poznavao Bobbyja Marshalla? Dovoljno dobro da ga ubiješ, možda? Jesu li se tvoji momci s njim zakvačili zbog love?”
„Ti si lud. Ti si pravi luđak. Ne poznajem nikakvog Bobbyja Marshalla. Ako nešto nije u redu s tom knjigom, donesi je sutra i vratit ću ti novac bez problema. Bez problema.”
„Baš bih i mogao. Ali ja ću imati nekoliko pitanja za tebe.”
„Koga briga za pitanja, samo vrati knjigu. Zahtijevam da mi je vratiš.”
„Ne možeš ti ništa zahtijevati, Propovjedniče, jer knjiga je sad moja. To znači da je mogu zadržati, dati policiji kao dokaz ili je iskidati na komadiće.”
„Dokaz čega? O kakvoj to policiji govoriš?”
„Samo ti glumi. Ja ću nazvati Canon City i reći im da njihov krojač može početi krojiti jednu zatvorsku uniformu za vrlo visokog čovjeka.”
Dignuli su se od stola i izišli, zalupivši vratima.
Sjedio sam i dalje, a nakon nekog vremena smjerno mi je prišla konobarica. Ispričao sam se u njihovo ime i rekao: „Kad bolje razmislim, gospođice, mislim da ću večerati. Baš mi se otvorio apetit.”
Hrana je na kraju ispala gora od usluge, ali nakon što sam preživio Pticu trkačicu s istočnog Colfaxa, uvjeren sam da mogu pojesti bilo što. Ostavio sam konobarici deseticu, što mi je bila druga najbolja stvar te šugave noći. Prva je bila pogled na Propovjednikovo lice. Samo to vrijedilo je puta.
Ležerno sam hodao preko parkirališta mračnijeg od pakla, osjećajući se sve neugodnije, možda čak i ne samo zbog Propovjednika i njegova blesavog pomagača. Mislio sam na slučaj, na Bobbyja Marshalla i njegovo oružje, njegovu osamljenost i njegove knjige. Ma koliko tražio neki smisao, nije ga bilo.
Morao sam otići gotovo do zida da bih stigao do svog auta. Propovjednikov auto je nestao, ali i dalje sam bio pod punom uzbunom. Ogledavao sam se oko sebe i polako se kretao naprijed, razgledavajući najprije lijevo, pa desno, pa malo okolo, tiho zviždeći i zveckajući ključevima u džepu. Nisam više očekivao neke veće poteškoće, ali bio sam spreman na njih.
Wally je bio sam kriv što je iskočio iz sjene i krenuo na mene s komadom metalne cijevi u rukama. Sagnuo sam se, pa mi je njegov prvi zamah samo očešao rame. Drugi je tek prozviždao kroz zrak. Do trećeg nije stigao.
Snažno sam ga udario u trbuh pa se srušio na pod uz neki ljigav zvuk, tužan uzdah i jauk od čistog jada. Čuo sam kako cijev pada na pločnik.
„Hej, Wally”, rekao sam slažući rimu: „Jel’ te boli?”
Uspio je protisnuti tri riječi. Mislim da je rekao: „Ti, šupak jedan”, ali ne mogu biti siguran. Zaljuljao se malo u sjedećem položaju, pa se izvrnuo na stranu i onda na leđa. Kratko je proučavao strahote uzdrhlalog svemira, pa se prevrnuo i pokušao usisati šljunak s parkirališta.
Ušao sam u auto i potražio put za Burbank.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:05 am







27

Ujutro sam opet otišao na sajam knjiga. Htio sam pogledati njihove knjige, vidjeti što je potpisano, što nije i nastaviti ih živcirati. Htio sam ići Propovjedniku uz nos i vidjeti hoće li mi otkriti nešto novo. Nekada to tako ide: šok koji sam izazvao noć prije kuha mu neko vrijeme u glavi i na kraju tip progovori. Čak i kada laže, nešto saznaš.
Kad sam platio ulaznicu i stigao do sredine dvorane, bilo je devet i petnaest. Njegov je štand bio prazan, knjige nestale, prekrivač zgužvan i bačen na pod.
Cijeli je sajam brujao o tome. Kada knjižar plati pristupninu, ostaje cijeli vikend, ali još prije otvaranja tog jutra Propovjednik i Wally su uspjeli ući i za petnaest minuta razmontirati cijeli štand, pa požuriti van kroz stražnji izlaz. Prije toga dobro su se posvađali s organizatorima. Propovjednik nije ponudio nikakvu ispriku, čak ni nagovještaj neke nesreće u obitelji. „Sve što je rekao bilo je Moram otići, mičite mi se s puta”, rekao mi je knjižar smješten točno prekoputa njega. „Konačno, što mu možeš? Knjige su njegove, ovo je slobodna zemlja, možeš ga samo poslati kvragu ako se opet pokuša prijaviti na neki sajam knjiga u blizini.”centertop
Sjedio sam u improviziranom kafiću i pio ozbiljnu kavu. Do sada su već u San Bernadinu vozeći dalje na istok, pomislio sam. U Monte Visti zadržat će se barem jedan dan, prazneći skladište. Ne mogu se sve one knjige maknuti za petnaest minuta.
Nazvao sam United Airlines i kupio kartu za popodnevni let za Denver. Pokupio sam svoje knjige, pozdravio se sa svima i krenuo prema izlazu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:05 am




28

Znao sam da im treba trinaest sati da se vrate u Kolorado: i to pod uvjetom da se ne zaustavljaju, mijenjajući se za upravljačem. Stići će negdje kasno u noći i neće baš biti u najboljem raspoloženju za premještanje dvadeset tisuća knjiga, ma koliko žarko to željeli. Tada će ih biti trojica, ali opet mi se činilo da im treba cijeli dan za taj posao.
Vožnju nikako ne mogu skratiti: tisuću i pol kilometara jednostavno treba odvoziti. Računao sam na pola dana za unajmljivanje kombija i ukrcavanje knjiga, a i za to treba nadljudska snaga: jedini način da uspiju je ako unajme još nekog da im pomogne. Pretpostavimo da hoće. Pretpostavimo da će stići kući mrtvi nakon trinaest sati vožnje i odmah početi ukrcavati. Pretpostavimo kako će uspjeti krenuti sutra prije podneva.
U međuvremenu će moj avion sletjeti u Denver nešto prije četiri sata. Dok Wally i Propovjednik budu špartali Arizonom, ja ću letjeti. Kada stignu do Four Cornersa, ja ću već biti na Autocesti I-25. Imao sam vremena, osim ako ne nazovu telefonom i ne kažu Willieju da počne odmah raspremati skladište... a to će sigurno i učiniti.
Nazvao sam Erin iz govornice. Dobio njenu automatsku sekretaricu.
Pokušao još jedanput iz hotela.
Pokušao još jedanput s aerodroma, i posrećilo mi se. Sve sam joj brzo objasnio, dok su u pozadini najavljivali moj let.
„Ja te mogu prebaciti dolje”, rekla je. „U Alamosi postoji aerodrom: možeš uzeti Todda, a čekat će te unajmljeni auto. Pitanje je što ćeš učiniti kada stigneš? Napustiti sajam knjiga nije protivno nijednom zakonu za koji sam čula. Ne možeš tražiti da ih uhite, ne možeš ništa dokazati, pa što ćeš onda učiniti?”
„Isto što i uvijek. Krenuti nasumce nadajući se najboljem, lutati u mraku, odlučiti na licu mjesta.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu