Umorstvo s potpisom

Strana 3 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Ići dole

Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 8:02 am

First topic message reminder :

Cliff Janeway istražuje

Cliff Janeway, bivši detektiv zadužen za ubojstva u denverskoj policiji, svoj je hobi prikupljanja prvih izdanja velikih američkih romana odavno pretvorio u stalan posao. No, svoje bivše zanimanje nikada nije do kraja napustio i kao trgovac rijetkim i vrijednim knjigama i povremeni istražitelj, Janeway je jedinstvena figura u suvremenom kriminalističkom romanu. U Umorstvu s potpisom našeg junaka njegova ljubavnica i partnerica, odvjetnica Erin DAngelo šalje u jedan planinski grad kako bi istražio smrt misterioznog Roberta Marshalla, čovjeka s impresivnom zbirkom potpisanih prvih izdanja knjiga. No, stvari se kompliciraju kada se otkrije kako je žrtva bila Erinina prva prava ljubav, te kako je njegova žena, Laura (pronađena na sceni zločina pokrivena krvlju!) Erinina bivša najbolja prijateljica...
Nakon Knjižareve smrti, Knjižarevog traga, Knjižarevog obećanja, Umorstvo s potpisom četvrta je knjiga u seriji o Cliffu Janewayu nagrađivanog Johna Dunninga, američkog spisatelja neobično talentiranog i jedinstvenog kao i rijetke knjige koje tako iskreno voli i prodaje probranim kupcima u svojoj knjižari i antikvarijatu Old Algonquin u Denveru.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:06 am






29

„Eno je”, rekao je Tood, pokazujući mi glavom prema nizu svjetala u daljini. „Za nekoliko minuta smo na zemlji. Što onda?”
„Onda ja uzmem auto i vozim do Monte Viste, a ti se vraćaš kući.”
Propeo se nisko nad brdima i počeo prilaziti Alamosi. Nismo ništa govorili o razlozima mog odlaska tamo i sada sam u njegovu pitanju osjetio nešto više od kurtoaznog razgovora. „Ni sam ne znam”, rekao je naposljetku. „A da se ja povezem s tobom? Tek da ti pravim društvo.”
„To je samo trideset kilometara, Todd.”
„Trideset kilometara na cesti može biti vrlo dug i osamljen put.”
„Osjećam namještaljku”, rekao sam. „Teško je ne primijetiti Erinine prste u ovome.”
„Nije mi ništa rekla. Samo mi se čini da bi trebalo.”
„Uf-uf. A što to nije rekla?”
„Samo je spomenula skladište puno knjiga koje bi mogle biti dokazni materijal za onaj slučaj na kojem radiš za nju. I da ga možda čuvaju neki loši momci.”
Razgovarao je s nekim na tlu i pripremio avion za slijetanje.
„Samo sam pomislio”, rekao je.
„Je li ti rekla da postoji određena opasnost da sve krene loše?”
„Znam se ja nositi s tim.”
„Tu je i pitanje legalnosti. Ako nekoga budu hapsili, još ne znamo hoće li to biti oni ili mi.”
„Valjda se zato i družimo s dobrom odvjetnicom.”
Odskočili smo dva puta po pisti i odveo nas je do zgrade centertop
Dvadeset minuta kasnije sjedili smo u unajmljenom automobilu vozeći se na zapad. Bilo je oko sedam i trideset: po mojoj najboljoj procjeni, Wally i Propovjednik su na istoj autocesti, negdje u Koloradu, napredujući prema nama kroz Cortez i Durango.
Stigli smo u Monte Vistu nešto prije osam. Noć je bila hladna i vedra, a ulice gotovo sasvim prazne. Prošao sam najprije pokraj Propovjednikove kuće, samo zato što mi je bila usput. Bila je u mraku. Prošli smo kroz grad i ušli u usku ulicu u kojoj se nalazilo skladište. „Eno ga”, rekao sam. „Čini se da je sasvim sam.”
Willie je otvorio vrata skladišta i do njih dovezao veliki unajmljeni kombi. Mogao sam ga vidjeti kako grozničavo radi unoseći kutije u vozilo što je brže mogao. Sa svog ne baš najboljeg položaja mogao sam vidjeti još jedan dugi red polica i dio drugog, oba ispražnjena. Todd je rekao: „Ako tako radi cijeli dan, neće biti baš oran za borbu.”
„Nadam se”, odgovorio sam, ali za svaki slučaj uzeo sam pištolj sa stražnjeg sjedala.
Todd je samo buljio dok sam provjeravao pištolj i pričvršćivao futrolu za remen.
„Mogao bi ostati ovdje i čuvati stražu”, rekao sam.
„Želiš me uvrijediti?”
Pružio sam ruku i stisnuo ga za rame. „Da, želim; drago mi je da to nisi primio osobno. Zapravo bih htio da se zadržiš u mraku, da on ne zna da si tu dok ne vidimo kako vjetar puše.”
„Ne tučem se ja loše, znaš.”
„Ako bude trebalo. Ovdje nastojim ne potući se, osim ako baš ne bude nužno. Ako se ispostavi da ove knjige jesu dokazni materijal, zadnje što želimo je da ih isključe kao takav zbog taktičke greške.”
Ugasio sam svjetla automobila i izišli smo van. „Polako s vratima”, rekao sam, pa smo ih pritvorili i ostavili tako, izbjegavajući svaki zvuk.
Hodao sam što sam tiše mogao po pošljunčanoj stazi, gledajući Toddovu sjenu kako klizi preko ulice. Lijevo od ulazne rampe bile su male čelične stepenice, pa sam se pažljivo popeo, dvije po dvije, došavši do ruba vrata.
Sada sam ga mogao čuti kako nešto prevrće straga. S tog sam mjesta imao pogled na prostoriju i količinu posla koji je stigao obaviti. Sigurno mu je bilo prilično stalo, kada je unajmio kombi, spakirao knjige u kutije i očistio cijelu prostoriju i dobar dio polica sasvim sam. Propovjednik ga je sigurno nazvao rano, možda čak i prije nego što su otišli na sajam i pospremili štand. Ako sam ih uplašio, to je bilo ono što sam htio i čemu sam se nadao.
Čuo sam kako gunđa: umoran čovjek koji se bori s beskonačnom količinom knjiga. Ušao je u prostoriju, pa smo gledali jedan drugog, prilično kratko, možda jednu sekundu, prije nego što mu je kutija s knjigama ispala na pod.
„Willie”, tiho sam rekao. „Čini se da već dugo crnčiš. Trebaš pomoć?”
Sjeo je na pod pokraj kutije koja je popustila na kutovima, pa su se knjige rasule po podu.
„Ne bi to smio raditi sam”, rekao sam. „Dobit ćeš kilu.”
Još uvijek nisam prešao prag. „Stvarno, volio bih pomoći. Samo reci kako.”
Samo reci nešto, kurvin sine, i pozovi me unutra.
„Tko si ti, dovraga?”
Rekao sam mu svoje ime, itekako dobro znajući da nije na to mislio. Rastvorio sam kaput da bi mogao vidjeti pištolj za mojim pojasom, ne čitav, ali dovoljno da ga uoči. Sve po zakonu, sve čisto: imam ja urednu dozvolu za taj pištolj kojim nikome ne prijetim.
„Smijem li ući, Willie?”
„Aha, naravno”, tupo je rekao, pa sam stupio pod svjetlo.
„Čini se kako se vi, momci, brzo negdje selite. Kojim povodom?”
Još je djelovao zbunjeno, kao da sam ga upravo zviznuo čekićem u čelo. „Tko si ti?” opet je pitao.
„Nije mi to drago, ali ja sam onaj koji će smjestiti tu tvoju debelu ružnu guzicu u zatvor.”
„Sigurno se šališ.”
„Izgledam li kao da se šalim? I, onako usput, ako ti nešto blesavo padne na pamet, izgledam li dovoljno glupo da dođem ovamo sam?” Viknuo sam kroz vrata: „Kako je tamo vani?” a Todd je odgovorio, onako baš muški i pun sebe: „Sve u redu, šefe.”
„Onda, gdje smo na ovom svijetu, Willie? Propovjednik i ona budaletina od tvog brata stižu za nekoliko sati. Pitanje je gdje ćeš ti tada biti?”
„Ne razumijem.”
„Daj, Willie, ne pravi se glup. Možda samo pokušavaš kupiti nešto vremena, ali u ovom trenutku baš i nemaš nekog izbora. Možeš nastaviti sjediti na podu, pa ćemo svi pričekati da momci stignu. Možeš nastaviti krcati knjige. Možeš se odlučiti na suradnju. Možda bi se mogao i potući, ali to bi mene rastužilo, a tebe unazadilo. Ako shvaćaš što želim reći.”
Odmahivao je glavom, kao čovjek koji je još u šoku.
„Koliko toga još ima tamo straga?”
„Isuse”, rekao je. Pogled mu je govorio: To ne, moj Bože, to ne.
„Mislim da je pošteno ako ti kažem”, rekao sam. „Možeš ti njih ukrcati, ali ne računaj na to da ih možeš odvesti odavde.”
„Onda gdje je tu smisao?”
„Dobro pitanje.”
Nagnuo se naprijed i masirao stopalo, kupujući još vremena. „Willie?”
„Pričekat ću Propovjednika.”
„Lijepo. Onda kad krenete, možete svi zajedno.”
„Krenemo kamo?”
„Znaš ti kamo.”
Polako je ustao. Prišao sam mu bliže.
„Bez naglih pokreta”, rekao sam. „Ako si se odlučio na čekanje, možeš sjesti na onu stolicu uza zid. To ti je moj savjet.”
„A ako ne poslušam tvoj savjet? Ako jednostavno odem odavde?”
„Tvoj izbor. Pogrešan, mislim.”
„Ali ti me nećeš zaustaviti, zar ne?”
Polako je počeo povezivati stvari. Znao je da je na mojoj strani samo sila, čija bi primjena u trenutnoj podjeli karata bila nezakonita.
„Što ako sjednem u kombi i samo se odvezem?”
„Bojim se da bih te onda morao zaustaviti.”
„Ali ako samo odšećem, onda ništa.”
„To ćemo tek vidjeti.”
Počeo se približavati vratima. Stajao sam mu na putu i mogao vidjeti strah na njegovu licu i u očima.
Napravio je jedan korak. Još jedan i lica će nam se dodirnuti.
Zakoračio je.
Maknuo sam se u stranu.
Izišao je kroz vrata.
Izišao sam pred ulaz i vidio kako nabada niz stepenice.
„Griješiš”, rekao sam.
Nije se obazirao i nastavio je hodati, pokraj kombija i dalje niz cestu.
„Prati ga”, rekao sam Toddu. „Ne preblizu, pokušaj da te ne primijeti. Kada vidiš kamo ide, vrati se i reci mi.”
Sjeo sam u svoj unajmljeni auto i gledao skladište. Prošao je jedan sat.
Za sada je dobro, nadao sam se. Nisam ništa dodirnuo. Nisam ništa pretraživao ni uzeo, razvalio vrata ni gnjavio nikoga; nisam zapravo ni prijetio, osim jednog upozorenja da ću ga zaustaviti ako uzme kombi. Nisam znao što bi sud rekao na to, ako se ikada o tome bude govorilo; možda nisam nigdje pogriješio, ali sada mi je bilo žao što sam to rekao. Ako ništa drugo, ostavio sam dovoljno prostora za raspravu, ali za sada je to bilo pitanje bez odgovora. Ionako još nismo imali dokaza protiv njih.
Vidio sam Todda kako ulazi u ulicu. Otvorio je vrata i sjeo do mene.
„Otišao je na autobusni kolodvor. Sada je tamo, čini se da čeka neki bus koji će ga odvesti iz grada.”
„Dobro. Uzmi auto i odvezi se do govornice. Nazovi Erin i reci joj što se događa. Reci joj da je skladište širom otvoreno, a kombi pred njim pun je knjiga. Propovjednika možda neće biti još sat ili dva, a mene zanima što mi ona savjetuje.”
Bio sam bolno svjestan toga da pravno gledano hodam na tankoj žici. Isuse, nemam ništa protiv tih tipova, opet sam pomislio, ali rekao sam: „Reci Erin da sam pokušao ne zastraniti previše.”
Stajao sam u malenom šumarku. Ovaj put Todda nije bilo deset minuta.
„Ona je rekla da samo ostaneš tu i nazoveš je kad budeš mogao. Ako odu, zapiši brojeve registracije da ih možemo naći ako ih bude željela zaustaviti negdje na cesti. I nemoj učiniti ništa što ona ne bi učinila.”
Aha, a ja kao znam što bi to bilo.
„Rekla je da ima povjerenja u tebe.”
Zatomio sam smijeh. „Najgluplje što sam ikad čuo. Teško je reći na čijoj sam ja uopće strani. Ponekad se čini kao da radim za protivnike.”
Donio je kavu. Uzeo sam jednu od dviju vrućih šalica i rekao: „Bog će ti platiti, sinko”, pokušavajući nas opustiti.
Deset je sati došlo i prošlo. Kombi mi je zaklanjao pogled, skrivajući svjetlo iznutra poput nekog pomračenja sunca pri čemu se vidi samo onaj sjaj oko rubova. U deset i trideset nervozno sam se vrpoljio.
„Vrijeme je da stignu.”
Gotovo istog trena vidio sam kako Propovjednikov karavan skreće u ulicu. Sablasno, pomislio sam. Možda je to neki znak ili upozorenje. Ali na što?
Sagnuli smo se nisko ispod upravljačke ploče. Oni su se zaustavili pokraj kombija i umorno se izvukli iz auta. Moj je prozor bio odškrinut; čuo sam kako Propovjednik govori: „Nešto nije kako treba.” Neodlučno su zastali; onda je Propovjednik polako obišao kombi i pogledao unutra. „Ostavio je ključeve u njemu.”
Prišao je malenim metalnim stepenicama i čuo sam ga kako doziva Willieja. „Nešto ne valja”, rekao je.
Na trenutak sam pomislio da bi mogli početi bježati – skočiti u karavan i nestati odavde. Ali savladao je strah i popeo se stepenicama do ulaza.
„Willie?” tiho je rekao.
Wally je još bio na dnu stepenica. Onda se popeo do vrata kada je Propovjednik ušao u skladište.
„Ulazim”, rekao sam.
„Dakle, krenimo.”
„Kao i prvi put. Ti ostani vani za svaki slučaj.”
Popeo sam se stepenicama do vrata, a Todd je ostao u sjeni pokraj prednjeg kraja kombija. Čuo sam kako Propovjednik kaže: „Uzmimo kombi i gubimo se odavde.”
„A ostale knjige?”
„Ostavi ih.”
„Bože, Propovjedniče, tamo je pet tisuća knjiga.”
„Hoćeš u zatvor zbog pet tisuća jeftinih knjiga? Daj, pogasimo ova svjetla i zaključajmo sve.”
Zakoračio sam na prag. Stajali su točno na drugoj strani sobe, udaljeni oko petnaest metara.
Propovjednikove su se oči suzile u dva proreza kada me ugledao.
„Znao sam da ćeš biti tu”, rekao je. „Znao sam onog trena kada sam izišao iz auta.”
„Mudar si ti čovjek, Propovjedniče.”
„Očito ne dovoljno mudar.”
Gledali smo jedan drugog. Wally je samo stajao ne gledajući ni u što.
Propovjednik je rekao: „Na tuđem si posjedu. Zbog toga se ide u zatvor.”
„Willie me je pozvao unutra.”
„Willie ovdje ne plaća najamninu. Nema nikakvih prava.”
„Hej, ti nisi bio tu, Willie je tvoj ovlašteni zastupnik.”
„O tome se možemo svađati cijele noći. Kamo je Willie otišao?”
„Mislim da je odlučio otići iz grada, Propovjedniče. Posljednji put kada sam ga vidio išao je prema autobusnom kolodvoru.”
Bilo je sve napetije. „I što sada?” pitao je.
„Valjda ćemo pričekati onu policiju koju si namjeravao pozvati.”
„Ne bih se složio.”
Vidio sam kako mu se raspoloženje trenutno promijenilo. Strah je postao neprijateljstvo. Nisam imao ništa čime bih mu naudio i postajao je toga svjestan: ako imam nekakve dokaze, gdje je onda policija? Ljigavi mu se osmijeh razlio licem. „Nećeš ti ništa učiniti, zar ne?”
„To ćemo tek vidjeti.”
„Wally, uzmi auto i idi po brata.”
„Slušaj, Propovj...”
„Hoćeš li samo umuknuti i jednom u životu napraviti ono što ti se kaže? Nema ovaj ovdje ništa u rukama, ništa. Pokuša li nas zaustaviti, tužit ću ga do zadnjeg novčića. Idi po Willieja.”
Wally je krenuo prema meni. „Makni se, Janeway.”
„Ili?”
„Ili ću te ja maknuti.”
„Pokušao si to već u Kaliforniji, debeli.”
Nastavio je naprijed, pa sam se maknuo pred ulaz. Spustio sam se niz metalne stepenice i obišao kombi, sve dok nisam vidio Todda kako stoji kod vozačkih vrata. Kako lako bi bilo uzeti ključeve: lako, ali ne i zakonito. A imao sam sve manje mogućnosti.
„Neću ti to ponavljati, Janeway, gubi se odavde. Ako se opet dohvatimo, to će drukčije završiti.”
Maknuo sam mu se s puta, pa se nacerio. „To je već bolje”, rekao je, polako obilazeći kombi idući prema karavanu. Izgledao je kao da će se raspuknuti od straha. Mogao sam ga tada srediti: dovoljan bi bio bilo kakav udarac, ali pustio sam ga da ode do auta i gledao kako odlazi u njemu.
Kada sam pogledao gore prema ulazu, Propovjednik je bio u sjeni, ali osjetio sam da se u njemu nešto bitno promijenilo. „Samo naprijed, možeš tu provesti cijelu noć”, rekao je. „Nemaš nikakav dokaz ni protiv koga.” Povukao se u skladište i ostavio me da stojim u mraku.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:06 am





30

Sjedili smo u autu gledajući zgradu kroz šumarak, malo dolje niz cestu. Nakon pola sata Wally se vratio s Williejem. Willie je izgledao prilično očajno. Zastao je vani, pa se popeo uz rampu i nestao u skladištu.
Sjedili smo u autu, lako uočljivi svakome tko bi pogledao u našem smjeru. Wally se nije potrudio zaključati vrata, ali Propovjednik je znao da smo još tamo: jednom je došao do vrata i pogledao nas dugim, mračnim pogledom niz cijelu dužinu pošljunčane ulice obasjane udaljenim svjetiljkama.
„Što će učiniti?” upitao je Todd.
„Dovršit će ukrcavanje onih knjiga i onda se odvesti.”
„Hoćeš li ga spriječiti?”
Suho sam se nasmijao. Što sam zapravo znao? Propovjednik je prošle godine barem nekoliko puta posjetio ubijenog. Tu nema ništa nezakonito. Razgovarali su u kući ubijenog, i to je, barem po onome što znamo, bio cijeli njihov odnos. Jedini svjedok koji ih može povezati je pokojnikova žena, koja nije obraćala pažnju i jedva se sjećala Propovjednikova posjeta.
Naravno, mogli su se susresti tkozna koliko puta u gradu, u Chicagu, Riju ili Cape Townu. Možda su čekali da se Hitler vrati, možda su bili prijatelji tkozna otkad, koji su se samo opet družili.
Dakle, što sam znao? Ništa. Što sam mislio? Marshall i Propovjednik mogli su zajedno biti umiješani u prijevaru s knjigama. Propovjednik je nabavljao knjige, a Marshall je sređivao potpise. Radilo se o jeftinim knjigama, koje se lako nađu za nekoliko dolara po knjižarama i antikvarijatima. Propovjednik bi sastavio popis s imenima pisaca koje treba tražiti. On bi s momcima putovao okolo i tražio ih, a Marshall bi na njih stavljao potpise ljudi koji su već odavno umrli.
Odličan posao, ako ga možete obaviti.
Te su knjige napisali ljudi čiji je potpis nešto vrijedio ili su bile o takvim ljudima. Posebnim ljudima, ne bilo kakvim piskaralima. Nakon nekog vremena Propovjednik ili njegovi momci vratili bi se i pokupili potpisane knjige s vrha Marshallova brda. Ostavili bi mu nove knjige, odnijeli stare i uvaljivali ih kupcima. Oni su dakle nabavljali i prodavali, a Marshall je bio u sredini procesa, on je sređivao s bogovima da se nekim bezgrješnim začećem potpis i posveta Johna Waynea pojave na knjizi. Presto! I tako knjiga od trideset dolara postaje knjiga od četiristo dolara, a potpis je dovoljno dobar da nitko ne postavlja pitanje je li pravi ili nije.
Dakle, to sam mislio. To sam i prije trebao misliti.
Toliko se toga u trgovini knjigama radi na povjerenje, pomislio sam. Vjerujemo iskustvu. Ako nešto dobro izgleda, a nema razloga za sumnju, kupujemo. Onda prodajemo, i tako to ide – možda i vječno – u svijetu knjiga.
S izuzetkom iznimno vrijednih potpisa, tako je to uvijek išlo.
A sada će se možda promijeniti.
Sve to još uvijek nije ni počelo pomagati slučaju Laure Marshall. Stalno sam se podsjećao na nešto što je Propovjednik rekao Wallyju samo trenutak prije nego što su me ugledali na ulazu – Hoćeš u zatvor zbog pet tisuća jeftinih knjiga? Nitko osim muljatora ne bi rekao nešto takvo. Znači, Propovjednik i Keeleri su muljatori, toliko sam znao, ali kako ih povezati s ubojstvom Bobbyja Marshalla? Wally i Willie onog su dana otišli potražiti Marshalla na brdu, dovozeći mu novi tovar knjiga. Nisu znali da je ubijen. Nisu znali. Jerry je to učinio. Ta mi se pomisao stalno vraćala. Pravi razlog nije imao ništa s Propovjednikom i njegovim knjigama. Ma koliko želio podići optužnicu zbog ubojstva protiv tih ptičica, nije išlo.
Odmarali su se na prostoru ispred vrata. Na trenutak se činilo da su zaspali.
„Vade nam mast”, rekao je Todd.
„A stvarno su umorni.”
Nastavili su ukrcavati u tri sata. Mogao sam vidjeti kako Wally i Propovjednik rade uz rub kombija, a svako malo Propovjednik bi zastao i pogledao niz ulicu. Jednom je izišao i sjeo, očito još se malo odmarajući, dok su mu se noge klatile preko ruba.
„Ne zna što bi”, rekao sam. „Kao ni mi.”
Todd je duboko uzdahnuo. Rekao sam: „Strah ih je dovršiti posao. Boje se da ćemo ih pratiti ma kamo krenuli.”
U šest sati Wally je otišao po doručak, vrativši se pola sata kasnije s tri naizgled hladne McDonaldsove vrećice. Tužno sam pogledao Todda i slegnuo ramenima. „Ništa se neće promijeniti nabolje. Ovo može ispasti gadno gubljenje vremena.”
„Ali još ti se ne odustaje.”
„Ne, ali ti možeš. Ja ću se lako sam vratiti u Denver.”
„Ne žuri mi se. Samo malo razgovaram.”
Sjedili smo, a Wally nas je na jednoj od svojih čik-pauza tako pogledao da se čak i poluzaspali Todd pridigao sa sjedala po kojem se izvalio. „Smiju nam se”, rekao je. „Ohrabrila se kopilad.”
Tada sam izgovorio jednu pomisao koja mi se već neko vrijeme motala glavom. „Možeš li ti nastaviti ovdje motriti dok ja odem do kuće i malo pronjuškam?”
Sjeo je i širom otvorio oči. „Nadam se da ne misliš ono što ja mislim.”
„Samo ću malo razgledati, to je sve.”
„Oko kuće ili u njoj?”
Nisam odgovorio, a osjetio sam kako se vrpolji u sjedalu do moga. „Isuse Kriste, Janeway, nećeš im valjda provaliti u kuću?”
Bilo bi mi draže da to nije rekao. Sve što sam sada mogao napraviti, ako ne želim da on bude suučesnik, je nijekati.
„Neću provaljivati, Todd. Kada dođem tamo, vidjet ću što ću. A sve što bi ti trebao je sjediti i gledati.”
„To je sve. Samo sjediti i gledati.”
„To je sve. Ako ti se učini da dovršavaju posao, možeš se odvesti do kuće i zatrubiti. Ako ti se da.”
„Samo zatrubiti.”
„Tri puta. Samo se provezi pokraj kuće i tri puta kratko potrubi. Onda se opet vrati ovamo i parkiraj na ovom istom mjestu. Ako ne dođem za deset minuta, odvezi se u Alamosu. Vrati auto, uzmi svoj avion i odvuci dupe u Denver.”
Malo smo mudro šutjeli. Nacrtao sam mu grubu skicu da može pronaći kuću.
„Naravno, ne moraš ništa od toga poslušati”, rekao sam.
Vidio sam kako se uspravio. „Hej, ne brini se ti za mene, sve ću obaviti.”
Izišao sam i iz kovčežića u prtljažniku uzeo mali kožnati etui s alatom. Nisam ga koristio godinama, ali bio je poput mojeg pištolja i kreditne kartice: Ne idi nikamo bez njega. Lako je kliznuo u džep kaputa. Veselo sam kroz staklo mahnuo Toddu i krenuo niz cestu.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:06 am




31

Do Propovjednikove kuće bilo je deset minuta hoda. Stigao sam za osam. Srce mi je ubrzano tuklo dok sam prilazio dugom pošljunčanom stazom i ugledao šumarak pred sobom. Neće to biti prvi put da prelazim preko crte zakona, uvijek kada ponestane vremena lakše se riskira. Znao sam koliko brzo i lako sve može krenuti po zlu. Nekada sam se brinuo samo kako sačuvati glavu, pa bih lako odbacivao etičke norme. Povremeno bih o tome raspravljao sa svojim prijateljem i odvjetnikom Mosesom, koji je strasno vjerovao da cilj nikada ne opravdava sredstva. „Kada jednom prekršiš zakon”, govorio je Moses, „spuštaš se na razinu istih onih koje goniš. Čak i kada misliš da si u pravu, cilj ne opravdava sredstvo.” Problem takvog razmišljanja, rekao sam mu tada, je što se bavi više pravilima, a manje zaštitom neke prestravljene žrtve od krvi i mesa. Jer, sustav nikada neće biti savršen, nastavio sam svisoka, pa zašto ga čovjek ne bi malo zaobišao kada treba strpati u zatvor nekog napasnika koji bi se inače mogao izvući i nastaviti stvarati štetu? „Ako stvarno tako misliš, zašto ga onda jednostavno ne ubiješ?” pitao je Moses. Zločesto sam se nacerio, ali nije se on brinuo zbog mene, znao je gdje su mi granice. Imao sam stroga nepisana pravila. U njima se nalazilo sve ono što mi je srce govorilo o dobrim i lošim stvarima. Moses je znao da neću zlostavljati osumnjičenika. Neću nikada lagati pod zakletvom. Nikada neću smještati nikome ili podmetati dokaze. Možda otvorim neka zaključana vrata, a za čistunce poput Mosesa čak i to je previše.
On je htio da se sve radi po Hoyleu, ali Hoyle nikada nije proveo tri mjeseca na jednom slučaju, pa onda morao gledati kako se sve raspada jer neki sudac tog dana baš nije najbolje volje ili je ključni svjedok zastrašen. Hoyle pojma nije imao koliko zla stvarno hoda svijetom: nije znao ni koliko je odvjetnika pokvareno, spremno zaraditi prljavi novac oslobađajući ubojicu djece. „Samo slušaj što govoriš, Cliff’, rekao je Moses. „Možeš li uopće zamisliti što bi se dogodilo kada bi se svi policajci tako ponašali? Samo ti radi što te volja, sve dok ti misliš da si u pravu. Isuse Kriste, bio bi to potpuni kaos.” Nisam mogao govoriti u ime drugih policajaca: sve što sam mogao bilo je boriti se protiv tog kaosa, vjerovati u Boga i vlastitu procjenu, izbrušenu u žaru borbe. Pravila ne mogu pokrivati sve situacije, rekao sam: prije ili kasnije svatko mora pokleknuti. Ponekad je jedini način da se sredi neki pravi nitkov ako se igra po njegovim pravilima.
Nelagoda me je obuzela brže i jače nego ikada prije. Ovo je bilo drukčije od bilo čega što sam nekada radio. Nisam više samo ludi murjak koji ne riskira ništa osim svog posla. Danas zastupam Lauru Marshall i ono što učinim može imati ozbiljne posljedice na njezinu suđenju. Vjerojatno ništa od onoga što nađem neću moći upotrijebiti ni za što osim za svoju informaciju, ali nekada je i to dovoljno. Nelegitimna spoznaja može otvoriti put do nečeg važnijeg, za što se može smisliti legitimniji način otkrivanja. Što je gore, neznanje ili jedna obijena vrata? To sam govorio u sebi dok sam hodao kroz šumarak. Za nekoliko sati što god da se nalazi u toj kući više neće biti tamo, možda će nestati zauvijek: možda spaljeno, možda poderano, možda bačeno u smeće. Nestat će i Propovjednik, nestat će i Keeleri. S obzirom na to kako su bezbrižno djelovali, spremali su se negdje izgubiti, negdje gdje će ih biti vraški teško pronaći.
Znao sam kako opravdati neki postupak. Ali ovaj sam put imao neki čudan predosjećaj. Naježio sam se, ali ipak sam nastavio naprijed.
Garaža se polako pomaljala među stablima, kuća za njom. Sve je izgledalo prazno i nenastanjeno, kakvo će uskoro i biti. Uzeo sam par gumenih rukavica iz unutarnjeg džepa kaputa, otvorio plastični omot u kojem su bile i spremio ga natrag u isti džep. Prišao sam vratima. Glasno sam pokucao i odmaknuo se.
Ništa.
Pogledao sam iza stabala. Provirio niz ulicu dokle god se vidjelo. Zatim sam izvukao alat i za manje od minute bio sam unutra.
Zatvorio sam vrata. Zaključao ih. Prošao kroz sobu. Otvorio prozor, samo malo. Nadao sam se da je to dovoljno da čujem ako netko zatrubi na ulici.
Pogledao sam dnevni boravak.
Pogledao sam spavaću sobu.
Nigdje knjiga, samo dva nepospremljena kreveta i televizor. Tu su valjda spavali Keelerovi.
S druge je strane bila Propovjednikova soba. Ni tamo nije bilo knjiga.
Ušao sam unutra. Ni Propovjednikov krevet nije bio pospremljen. Ali nered je bio manji.
Desno od mene nalazila se kupaonica. Vrata su bila otvorena, a sunce je ulazilo kroz prozor i spavaća soba je pod tim svjetlom izgledala kao u magli: vidio sam prašinu u zraku, kao da ju je netko pokrenuo.
Pogledao sam kupaonicu, koja je bila skromna i vlažna. Kada. Školjka, tuš-kabina u kutu. Tamo u sjeni... prljavo... musava zavjesa tuša, nekadašnja boja i oblik gotovo neprepoznatljivi.
Posvuda plijesan. Ti su momci zaista neuredni.
Prekoputa spavaće sobe bio je ormar za spise. Zaključan. Drvena kutija sa starinskom, naizgled čvrstom bravom.
Trebalo mi je vremena da je otvorim.
Spisi.
U svakoj ladici na desetke spisa. Nikada ih ne bih stigao sve pregledati.
Prelistaj... preskoči... odvoji žito od kukolja.
Svaki je spis bio obilježen malenom okruglom oznakom.
Imena ljudi za koje nisam znao.
Imena poduzeća. Područja...
Oglašavanje...
Mise...
Isječci...
Svjetske katastrofe...
Sudnji dan...
Još sličnih stvari u drugoj ladici.
Čudesa...
Događaji...
Biblijska proročanstva...
I tako dalje i tako dalje.
Treća je ladica nešto više obećavala. Tuce debelih spisa.
Knjige...
Keeleri...
Marshall...
Osobne stvari...
Tu sam počeo, među osobnim stvarima. Prve sam stranice nekako stidljivo prelistao, a zatim krenuo brzo naprijed, pa se iz gomile papira pojavila stvarna osoba.
Ime mu nije bilo Kevin Simms, za početak. Zvao se Earl Chaplin, bio je iz Jonesboroa u Arkanzasu, navršio je trideset šest godina prošlog studenoga. Nije bio propovjednik, osim u manje lijepom smislu. Imao je nekakvu potvrdu o završenoj dopisnoj biblijskoj školi i namjeravao je nastupati na televiziji, gdje bi mu bilo lakše okupiti stado od kojeg bi objema rukama grabio novac. Bio je ona vrsta propovjednika kakvih se pravi svećenici groze.
Prijavljen je na adresi u Oklahomi, gdje je namjeravao osnovati svoju takozvanu crkvu. Izvadio sam bilježnicu i zapisao podatke.
Još je nešto krasilo Earla Chaplina. Bio je rasist.
Prelistavao sam pamflete Društva John Birch19 i Ku-Klux-Klana. Bio je na položaju u Klanu u Alabami, ali povukao se prije pet godina. Mogao sam pretpostaviti zašto i bio siguran da prosvjetljenje nije bilo razlog. Propovijedanje kakvo je imao na umu ne bi se dobro slagalo s otvorenim rasizmom, ali još se dopisivao s članovima iz cijele zemlje, u kojima su se spominjale niže rase, nadljudi i pravi sljedbenici Isusa.
Bog je živ, voli novac i potpuno je bijele kože. Nakon samo nekoliko minuta u Propovjednikovoj kući naučio sam sve te vrijedne stvari.
Bio je opsjednut čuvanjem spisa. Sve je spremao, uključujući svjedodžbe iz osnovne škole. Bio je prosječan učenik, nije se uklapao. Bilješka učitelja iz četvrtog srednje za roditelje ili skrbnika: Earl se mora više uključiti. Može bolje.
Zašto je sve to čuvao? Jedini je odgovor: ni zbog čega. Nema odgovora na pitanje zašto ljudi čine ono što čine.
Na brzinu sam zapisao sve što sam mogao o njemu: podatke, kretanje, članstva u svim crkvama. Imao sam adresu u Alabami, registraciju automobila, razne prijavnice, krvnu grupu. Odbijenicu od vojske. Nisu primali gorostase.
Iz spisa o Keelerima zapisao sam adresu u Oklahomi. Braća su godinama bila sitni knjižari i znali su Kevina Simmsa još iz Arkanzasa i vremena kada je bio Earl Chaplin.
Na brzinu sam pogledao nekoliko Propovjednikovih osobnih pisama. Bunio se protiv Demokratske stranke, za njega su čak i republikanci bili komunisti. Ovoj zemlji treba čvrsta ruka, napisao je. Kubu treba stvarno osvojiti, a ne se zajebavati s njom kao nekad Kennedy. Sve u starom dobrom stilu Johna Bircha, s nekoliko dodataka. Srediti Kastra, pa se pozabaviti Srednjim istokom: Irakom, Iranom i Sirijom. Pokoriti sve te prljavce. Pokazati im snagu našeg oružja i izazvati bilo koju zemlju u kojoj se nose turbani da nas samo krivo pogleda.
Vrijeme je za pokret. Imao sam dovoljno podataka da ga uvijek mogu pronaći, ma gdje se pokušao sakriti.
Pogledao sam u spis označen s Marshall i jedno mi je odmah postalo jasno. Poznavao je Bobbyja Marshalla nekoliko godina i njihov je odnos bio mnogo dublji nego što je Laura znala. Bila su tamo pisma još iz 1986. godine, kucana na pisaćem stroju i potpisana, u kojima se spominju susreti u Denveru i na Istočnoj obali.
Zajedno su tražili knjige po New Yorku, lani, kako se činilo, a knjige o kojima su se dopisivali bile su upravo one na koje sam nedavno posumnjao. Jeftine knjige, obične, koje je lako naći, ali knjige koje znatno dobivaju na cijeni kada su potpisane: ništa preupadljivo, ništa što bi izazvalo pozornost. Romani onih pisaca koji su manje potpisivali, ali uglavnom sportske i filmske zvijezde, poznate osobe.
Pisma su bila sasvim službena: Dragi gospodine Marshall... Dragi gospodine Simms. Marshall se potpisivao punim imenom, Robert Charles Marshall, svijetloplavom tintom, i to perom, ne kemijskom olovkom, a Propovjednik bi stavio svoje lažne inicijale, KS, na dnu stranice. Marshallova su sva pisma bila originali, s njegovim zaglavljem; Propovjednikova nepotpisane kopije.
Sve strogo poslovno. Odnos zasnovan na novcu.
Pregledao sam cijeli spis. Za to mi je trebalo mnogo više vremena nego što sam želio izgubiti.
U jednom sam trenutku podigao glavu, još jedanput osjetivši jezu s kojom sam i ušao u kuću. Ništa određeno: nikakav zvuk iznutra ili izvana, čak ni neki cvrkut ptice ili šušanj koji bi napravila vjeverica. Nije ni bilo vrijeme za ptičji pjev, ali ja sam ipak osjećao jezu.
Otišao sam do prozora i pogledao niz ulicu. Izgledala je kao mrtva priroda. Čak ni povjetarac nije pomicao uvelo lišće.
Gledao sam i čekao. Imao sam dovoljno, mogao sam se pokupiti, sve zaključati kako je i bilo i nestati bestraga. Ali nisam se mogao odlučiti na to.
Ono što me mučilo dok sam se vraćao spisima bila je činjenica da odnos Bobbyja i Propovjednika nije imao početak. Prvo se pismo pojavilo samo tako, kao da su se upoznali u nekom vakuumu, i ne spominjući neki prijašnji susret. U njemu se govorilo o sastanku koji će imati u Gunnisonu, ali ništa nije ukazivalo na to da su se i prije susretali. Bilo je o knjigama i činilo se da dobro znaju što onaj drugi misli, opet bez ikakvih temelja na kojima bi se to zasnivalo. Jednog su dana bili neznanci, sljedećeg već ortaci u zločinu? Zašto?
Gdje je sve počelo? Čija je to bila zamisao? Nijedno od tih pitanja, kao ni tuce drugih koje bih mogao postaviti, nije imalo odgovore ni u tragovima.
Donosim neke knjige idućeg mjeseca, napisao je Propovjednik.
Nemoj dolaziti u kuću, odgovorio je Bobby. Čekat ću te u Gunnisonu.
Spomenuti su datum i vrijeme.
Volio bih da naše poslove zadržimo strogo među nama, napisao je Marshall. A ipak su se Keeleri dovezli do kuće, usred bijela dana, tri tjedna nakon ubojstva. Što to znači? Jesu li se telefonski dogovorili nešto drugo?
Pogledao sam još nekoliko pisama, ali nisam mogao pronaći ikakav dokaz da su ikada komunicirali telefonom.
U pismima koja sam vidio govorilo se o četiri velike isporuke knjiga. Sve se događalo tijekom dvije godine, a Marshall je u jednom od prvih pisama tražio da se ne vodi nikakva evidencija o isplatama. Ali Propovjednik ga je prevario: bio je opsjednut čuvanjem svega i rođeni prevarant, pa je spremio svoje bilješke, žvrljotine na komadićima običnog papira. Platio je Marshallu u gotovini petnaest tisuća dolara, predanih u kovčežiću, za isporuku pet stotina knjiga. Nije bilo spomena je li to bila cijela isplata ili samo dio. Malo sam računao i zaključio da je to bilo sve. Pet stotina puta dvije stotine je sto tisuća dolara. Prosječna cijena po knjizi je oko deset dolara – dakle pet tisuća uloga – i ostaje osamdeset tisuća dolara zarade. Meni se čini kako je dvjesto dolara prilično niska procjena za prosječni prodani primjerak. Ali prodavali su ih jeftino da bi ih se brže riješili.
Iznenada sam shvatio kako bih ja to napravio da se bavim takvom prijevarom. Platio bih Marshallu što je manje moguće i rješavao se knjiga onoliko jeftino koliko si mogu spustiti. Ako bih otišao na sajam knjiga s potpisom Johna Waynea, bilo bi razumno očekivati četiri stotine dolara za tu knjigu. Ponudim je u pola cijene i nestat će dok trepneš. Cilj je prodati ih što više, ali ne drugim knjižarima. Bez obzira na to koliko lažni potpisi bili dobri, o njima bi se počelo pričati ako ih se pojavi previše, pa ih ne bih ni izlagao dok se vrata ne otvore. Pričekao bih dok ne nagrnu brojni neznalice i onda ih malo-pomalo stavljao na svoj stol, jednu, dvije, najviše šest odjednom. Možda bih i stvorio mrežu prodavača u raznim udaljenim krajevima zemlje, prodavača koji ne idu na sajmove i neće mnogo oklijevati s kupnjom kada vide potpisanu knjigu koja dobro izgleda. Sve dok ne postanem suviše pohlepan na jednom mjestu, sve će biti dobro. Neka se samo knjige prodaju, neka se utope u golemoj ponudi zemlje knjiga, i ako su potpisi pristojni, nitko nikada neće posumnjati u njih. Kad su na tržištu, posvuda po zemlji kao gnojivo po vrtu, tko će znati odakle su stigle? Tko će ih ikada opet vidjeti?
Mnoge će nestati na više godina, dok kolekcionar ne umre i udovica se ne počne rješavati njegove zbirke. Onda će vjerojatno opet neprimijećene prijeći u ruke drugog kolekcionara. Ako su jednom prošle kao prave, zašto ne bi opet?
Krivotvoritelj je kao i svaki drugi varalica: računa na pohlepu onih koje će prevariti. Kupac želi da je sve pravo, pa ako nešto ima plivaće kožice, izgleda kao patka i govori kva-kva, onda je to, dovraga, valjda patka. Ako je cijena tako prokleto blizu veleprodajnoj, zašto je ne bi uzeo? Zašto je netko iz sljedećeg naraštaja kolekcionara ne bi opet kupio kao pravu?
Dokazi? Zaboravite ih, ne govorimo mi ovdje o Hemingwayu ili Salingeru. Tko uopće provjerava kod tih cijena?
Što sam dulje čitao, to sam bio uvjereniji da je Propovjednik gotovo doslovno radio onako kako sam opisao.
Pet stotina knjiga zvuči kao velika gomila, ali ja ih mogu prodati brzo kao kokice.
Marshall je bio dobar krivotvoritelj. Niti jedan od potpisa koje sam ja vidio nije mi izgledao nimalo sumnjivo. Robert Frost koji sam kupio meni je bio dovoljno dobar, sve dok se o tome nije počelo razgovarati, pa sam bolje pogledao. Čak i tada samo stručnjak može biti siguran. Bio je to prokleto dobar potpis.
Ili je Marshall bio tako dobar ili je znao nekoga takvog.
Stajao sam pokraj spisa, pokušavajući se sjetiti tko bi to mogao biti.
Još sam stajao tamo kada sam čuo trubu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:06 am






32

Sve što sam učinio u nekoliko sljedećih minuta učinio sam nagonski. Najprije sam uzeo jedno od Marshallovih pisama, jednu stranicu koja je samo potvrđivala susret. Pažljivo sam ga presavinuo, kao što je već i prije bilo, i spremio u džep.
Nevažno... dovoljno malo, nadao sam se, da neće primijetiti.
Gotovo istim pokretom vratio sam spis u ladicu. Zatvorio sam je i spustio dugu čeličnu šipku koja bi trebala zaključati ormar.
Ali ona nije legla na svoje mjesto.
Ponovno sam je gurnuo i udario dlanom. Na kraju sam sve morao tako ostaviti. Pogledao sam otvoreni prozor. Čuo sam udarac.
Još jedan udarac, ovaj put bliže. Imao sam sve manje vremena.
Čuo sam kako je zaškripala labava daska na trijemu i tiho disanje iz susjedne sobe. Koraci su stizali kroz kuhinju. Uslijedila je stanka, zatim prepoznatljiv zvuk repetiranja pištolja.
„Znao sam.” Propovjednikov je glas bio tih, ali s nekim čeličnim prizvukom koji prije nisam čuo. „Bio je ovdje.”
Wally je zagunđao. „Meni sve izgleda isto.”
„Kako znaš?”
„I ja imam oči, Propovjedniče. Možda nisam glup koliko misliš.”
Koraci su se približili. Priljubio sam se uza zid.
„Mislim da ga se previše bojiš”, rekao je Wally.
„Previše misliš. Kud god da se okrenem, naletim na njega. Ne mogu se čak ni popišati a da taj tip ne piša do mene.”
„Uvukao ti se u glavu, to je sve.”
„Nemoj mi ti govoriti što mi je. Pogledaj tamo u svoju sobu. Ja ću ostati ovdje gdje vidim oboja vrata.”
Čuo sam kako Wally prolazi kratkim hodnikom. Nakon toga ući će ovamo. Zakoračio sam natrag u kupaonicu i zaobišao školjku.
Pod je zaškripao pod mojim nogama.
„Što je to bilo?”
„Isuse, Propovjedniče, to sam samo ja. Dobit ćeš slom živaca od tog tipa.”
Zakoračio sam pod tuš i pažljivo, nečujno povukao prljavi zastor. Trenutak kasnije čuo sam Wallyja kako govori: „Pa, ovdje ga nema.”
„Ne šali se. Pogledaj vani. Ja ću provjeriti svoju sobu, pa možemo dovesti kombi, ukrcati stvari i otići odavde. Što se prije izgubimo iz ovoga grada, bolje ću se osjećati.”
Čuo sam kako se približavaju njegovi koraci. Malo dalje iza Wallyja zatvorila su se vrata. Propovjednik je prošao kroz sobu i zaustavio se. Čuo sam kako se ormar otvara i zatvara.
„Wally! Dolazi ovamo! Bio je ovdje! Provalio je u moj ormar za spise.”
„Možda si ga tako ostavio.”
„Isuse, umukni, umukni. Samo nestani i nađi ga. Ja moram pregledati ove spise da vidim nedostaje li što.”
„Misliš da je još blizu?”
„Odakle bih znao gdje je, kada je kao neki duh, pojavljuje se svuda.”
„Slušaj, Propovjedniče...”
„Samo umukni i uhvati ga.”
„Je li? A što bih trebao napraviti kada ga vidim?”
Propovjednik mu je nešto tiho rekao. Wally je rekao: „Aha, baš”, ali je ipak izišao. Čuo sam ga minutu kasnije dok je prolazio pokraj kupaoničkog prozora s vanjske strane. U drugoj sobi Propovjednik je razgovarao sam sa sobom.
„Prokletstvo!”
Trenutak kasnije, jedva čujno: „To jebeno kopile.”
Čuo sam kako šuškaju papiri, brzo prelistavanje mnogih spisa. To se nastavilo neko vrijeme, pa je opet ušao Wally.
„Fali li što?”
„Čini se da ne.”
„Eto, vidiš.”
„Eto, vidim što? Za ime Božje, idi! Nađi ga!” Čuo sam kako je zalupio vratima ormara.
Koraci, stižu prema meni. Sada su vrlo blizu... bio je u kupaonici, na manje od metar od mene. S treskom je podigao dasku sa školjke. Propovjednik je pustio vjetar dok je mokrio.
Stajao je i teško disao. Mogao sam mu vidjeti obris na svjetlu koje je dolazilo kroz prozor. Mislio sam da se okrenuo i gleda prema tušu, ali nisam mogao biti siguran. Stavio sam ruku na svoj pištolj i čekao. Čuo sam kako diše. Podigao sam pištolj uz bok.
Iznenada je njegova sjena ispunila cijeli zastor kao u onoj sceni u Psihu. Povukao je zastor unatrag pa smo stajali gledajući jedan drugog s uperenim pištoljima, a u toj sekundi sve najgore posljedice moje provale bile su mi pred očima. Zato sam se loše osjećao, zato sam imao taj stalni nedorečeni predosjećaj da neću pomoći Lauri nego joj pokvariti izglede. Mogao me tada ubiti i sve bi bilo zakonito: propisi su bili na njegovoj strani, a da ja zapucam u njega, zatvor mi ne bi ginuo. Pomislio sam kako on to sigurno zna. Da sam na njegovom mjestu išta pomislio u tom divljem, ludom trenutku, to bi vjerojatno bilo to, ali tko u napetoj situaciji može razlikovati nagon od razmišljanja?
Sigurno zna. Zna, ali nije ubojica.
Ne može me ubiti. Ne može svatko postati ubojica, a on nije od takvih.
Nije se pomakao prilično dugo ili se meni tako činilo. To je zapravo trajalo unutar istih onih nekoliko sekundi. Sunce je kroz prozor prešlo preko njegova ramena i palo mi na lice. Osjećao sam sjaj njegovih očiju iz sjene. Nijedan od nas dvojice nije progovorio: nije bilo bijesa, straha, ni bilo čega drugog. Ali ono što sam tada učinio možda je spasilo jednog ili obojicu. Nasmiješio sam mu se... i namignuo.
Čuo sam kako mu iz grla izlazi tihi uzvik. Zatresao je glavom i zatvorio oči kao da ću nestati kad ih opet otvori, a zatim zakoračio unatrag i izgubio ravnotežu. Zamalo je pao, zamalo ispustio pištolj kada se panično pokušao za nešto uhvatiti. Pištolj je opalio i napravio rupu u stropu. Nastavio je mahati rukama i napokon zgrabio zavjesu od tuša i napola je otrgnuo s držača, a onda se sve odlomilo, pa je pao na umivaonik, zapetljan u prljavu plastiku. Čuo sam ga kako viče dok se borio poput ribe u mreži. „Ah!” vikao je. „Ah!... Ah!” i prevrnuo se na stranu, pa opet pao, ovaj put kroz otvorena vrata i ravno na leđa usred spavaće sobe.
Nekako se pridigao i ispuzao u hodnik. Više ga nisam mogao vidjeti, ali sam ga čuo kako trči kroz kuću i van na trijem.
Čuo sam kako se pali automobilski motor dok sam pažljivo ulazio u spavaću sobu. Ispod guma je šljunak frcao u zrak, a s ulaznih vrata mogao sam gledati Wallyja kako trči za njim i viče mu da stane.
Samo jedanput sam se osvrnuo. Ormar za spise još je bio širom otvoren, papire je svatko mogao vidjeti, i u još jednom ludom trenu pomislio sam kako bih ih mogao opet malo pogledati. Zdrav razum je govorio: Ma jesi li ti poludio? Izazivao sam sreću zaista više nego što sam smio, a razboritost, ta oprezna stara kurva, nagovarala me je da nestanem. Požurio sam van na stražnja vrata, pa preko dvorišta i oko garaže kroz gusto grmlje krenuo onako otprilike u smjeru grada. Dan se iznenada nije činio tako loš, nakon preživljene velike pogibelji pa sam opet pomislio: Prokletstvo, moram se promijeniti, iako sam znao da najvjerojatnije neću.
Da sam ikada bio razborit, sada ne bih bio ovdje, nanoseći štetu slučaju kojim se bavim. Još bih bio u policiji. Laura Marshall bi isplivala ili potonula bez moje pomoći. Ne bih postao knjižar niti bih otkrio sve ove stvari, a ne bih ni upoznao Erin.
Skrenuo sam natrag prema skladištu. Nije mi ni palo na pamet da je Todd možda otišao: bio je to jedan od onih dana kada nitko ne radi ono što bi trebao i ništa ne ide kako bi to gospodin Hoyle htio. Ušao sam u auto i sjeo do njega, pa je krenuo bez riječi. Bilo je sasvim jasno što se ovdje dogodilo: Propovjednik je dojurio ovamo, pa su on i Willie uzeli kombi i nestali za dvije minute. Nije mi trebala knjiga snimanja da vidim taj film, a ni Toddu se nije pričalo.
Provezli smo se pokraj otvorenih vrata skladišta pa sam bacio pogled unutra. Vidio sam knjige razbacane po podu, ispred vrata, i dolje na ulici. Nekoliko ih je palo u visoku travu uz dvorište, pa su im stranice lepršale na vjetru. Osjetio sam se čudno ispražnjeno, uz snažan predosjećaj da više nikada neću vidjeti Propovjednika.
Dakle, završava li sve ovdje? Hoće li sve samo ispariti, rastopiti se ni u što i ostaviti me bez ijednog odgovora?
Kakav prokleti slučaj. Ludi sudac i još luđi zamjenik šerifa, dvjesto tisuća dolara bezvrijednih knjiga, a nijedan od osumnjičenih, kao ni njihovi motivi, nisu imali nikakva smisla. Mislio sam na Lennieja i Propovjednika, povezane jedino bezobrazlukom i načinom na koji sam ih doveo u red, pa mi je došlo da se nasmijem.
Prošli smo pokraj Wallyja, koji se vukao cestom nešto mrmljajući sebi u bradu. Buljio je u nas dok smo prolazili, ali samo sam gledao ispred sebe, kao da ga nema. Sat kasnije bili smo u zraku, leteći na sjever-sjeveroistok prema Denveru. Bio je to miran let, gotovo bešuman. Todd me ništa nije pitao, ja nisam morao lagati. Bio je on bistar tip, taj Todd, i bilo mu je jasno da što manje zna, to bolje. Bolje za njega, bolje za izglede Laure Marshall, bolje za Erin, a posebno bolje za mene. Nisam imao ništa što bih rekao bilo kome od njih. Razmislit ću o svemu što se dogodilo i što bi to moglo značiti, ali trenutno sam bio sretan što sam živ. Moses je bio u pravu i jednog dana nakon tkozna kojeg pića, to ću mu i reći. Ali nisam nimalo ponosan na svoje iznenadno prosvjetljenje, kao ni na način na koji sam do njega došao.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:07 am




KNJIGA TREĆA

Božić u Raju20



33

Erin se namjeravala preseliti u Paradise početkom prosinca, pa smo se pripremali za ročište u vezi s našim zahtjevom za izuzećem dokaza. Sada sam se pribojavao koliko je uputno da i dalje sudjelujem na slučaju ali još više me brinulo to što ću to morati obrazložiti Erin. Naravno da ću joj jednom morati sve ispričati, ali ne odmah, i ne telefonom. Zvučala je neuobičajeno optimistično pred kraj studenoga: „Čini se da Lennie nikada nije ni čuo za Ustav”, rekla je. „Njihova istraga puna je rupa. Svi su dokazi nepropisni.” Mislio sam na svoje vjerojatno nepropisno prikupljene dokaze, ako ikada budemo doveli Propovjednika pred sud kao mogućeg osumnjičenog. „Okružni tužitelj pojma nema koliko je njegov svjedok možda zajebao stvar”, rekla je. A ti, srce moje, pojma nemaš koliko sam ja zajebao stvar. U mojoj smo se mašti Lennie i ja sudarali poput titana boreći se za najglupljeg na svijetu. Obračun kod usranog korala.
Pokušao sam se iskupiti poštenim radom. Knjige su bile na ničijoj zemlji šerifova skladišta pa sam proveo tri dana pregledavajući ih. Zasigurno nisam stručnjak za rukopise, ali bio sam prilično siguran kako je većina, ako ne i sve, krivotvoreno. Previše je toga potpisano istom vrstom nalivpera ili kemijske olovke. Erin je razmišljala o pronalaženju nekog stručnjaka za rukopise i još se nije odlučila za to kada se približio prosinac.
Razmišljala je o uobičajenoj gomili vještaka koji će po potrebi govoriti o onome što nisu vidjeli, na osnovi sličnih primjera u knjigama i njihovog stručnog iskustva. Nikada nisam baš vjerovao vještacima: razumijem kako su potrebni u današnje vrijeme moderne znanosti, ali na kraju krajeva, oni su ipak plaćeni da ospore nekog sebi ravnog s druge strane. Vještak je vraški dojmljiv, sve dok se ne pokaže da je istina negdje drugdje. Oni su obučeni da znaju, pa opet smo i najbolje među njima vidjeli kako griješe. Sjećam se stručnjaka za rukopis sa savršenom reputacijom kojeg je nasamario onaj genijalni ubojica i falsifikator Mark Hofmann. Stručnjaci znaju sve o papiru i tinti i svim trikovima, a Hofmann je bio samouki luđak. I sve ih je prevario.
Naši će vještaci govoriti o svačemu, u kakvom je stanju kuća, a u kakvom um optužene. Naš psiholog, stručnjak za mentalni stres i prinudne radnje, već je dva puta razgovarao s Laurom i može osnažiti njezinu priču o razlozima početnog laganja. Bio je to solidan tip kojeg je Erin koristila i prije, mlad i žestok, s desetcima svjedočenja iza sebe, u kojima je na sudu pokazao odlučnost i nepokolebljivost.
U Denveru je Erin provela dosta vremena s Jerryjem i njegovim ad litem skrbnikom, pokušavajući doprijeti do tog klinca i dokučiti što je mogao vidjeti, odnosno saznati može li on dati pismenu izjavu i što bi nešto takvo moglo otkriti. Našla je stručnjaka za malodobne svjedoke, ali do sada nitko od nas nije znao što je Jerry zapravo vidio ili učinio, ili što bi nam odgovaralo da posvjedoči. Bio je u najboljem slučaju opasna zadnja karta, a Laura je i dalje pokušavala ustrajati na tome da ga ne uvlačimo ni u što.
Na kraju cijele te parade bio je Erinin stručnjak za knjige, to jest ja. Javni tužitelj pronašao je svojeg stručnjaka, knjižara Rogera Lestera, koji se nedavno doselio u Denver iz New Yorka. Lester je otvorio knjižaru u centru grada, u Sedamnaestoj ulici, i objavio jedan od onih razmetljivih oglasa preko četvrtine stranice telefonskog imenika, pokraj kojeg se moj pet puta manji mogao samo posramiti. Međunarodna nabava rijetkih knjiga, pisalo je. Nisam se time bavio. Stručne procjene, nudio je. To sam radio, barem toliko dobro da znam da netko u jednim očima može biti stručnjak, u drugima idiot. Najpovoljnije cijene za dobre knjige, hvalio se. Aha, naravno, na žutim će stranicama ljudi svašta napisati, ali Lester je mogao biti zaista dobar. Potisnuo sam sklonost prema uzdignutim nosovima i pripremio se za mogućnost da mi se tip svidi.
On će doći u Paradise u drugom tjednu prosinca da bi dao svoju procjenu na zahtjev optužbe. „Oni još ne znaju kako se naša procjena vrijednosti knjiga promijenila”, rekao sam Erin telefonom. „Pojma nemaju da bi išta moglo biti krivotvoreno, i ako on to sam ne skuži, procijenit će ih kao da su prave.” Osjetio sam kako se Erin zabavlja i čitao među redovima. Gill je nasjeo na staru foru kako je jedan stručnjak izdaleka deset puta bolji od onih pod nosom, a Lester je ipak stizao iz New Yorka! – Isuse, valjda on dobro zna svoj posao. Neka samo dođe, pomislio sam. Neka samo da svoju procjenu i vidjet ćemo koliko je dobar.
Svi ti vještaci, a možda još neki, koštaju tisuću dolara na sat plus put. Tužitelj će pokušati dokazati kako su naši stručnjaci samo najamnici, kupljeni i plaćeni.
Nakon toga bio sam užasno nemiran u malom gradu. Počeo sam potragu za Propovjednikom i Keelerima, u slučaju da se nešto iznenada pojavi i opet ih učini zanimljivima. Nazvao sam predsjednika udruge američkih knjižara, kao i urede nekoliko područnih udruženja knjižara od Teksasa do Minnesote: opisao sam Propovjednika i prijevaru kakvu je pokušao u Koloradu. Ako je svatko nazvao samo pet prijatelja iz svijeta knjiga i zamolio ih da bace pogled na nove knjižare u okolici koji odgovaraju opisu, možda ćemo uskoro nešto čuti, a možda i nećemo. Što se same udruge tiče, u njoj je osam stotina članova s jako dobrim očima, a Propovjednika je teško ne vidjeti.
Istražio sam Lenniejevo kretanje na dan ubojstva, ali sve što je radio bilo je igranje dame s Freemanom dok telefon nije zazvonio u 15:09. Još nisam razgovarao s fotografom koji je snimio slike prvog dana kada je Laura otišla u zatvor. Njegova je majka imala srčani udar negdje na Floridi, pa nije bio u gradu. Ostavio sam mu poruku na vratima i provjeravao svaki dan.
Dok se zima spuštala na grad, imao sam osjećaj da je sve u njemu mrtvo poput raspadajućeg tijela Bobbyja Marshalla; ma što da se tu ikad događalo, davno je završilo. Paradise više nije imao što ponuditi, mjesto zločina reklo je sve što je imalo. Ako je Propovjednik bio opsjednut čuvanjem papira, Bobby mu je bio čista suprotnost. „Bobby je sve spaljivao”, rekla nam je Laura. „Bio je tajnovit, već sam vam rekla, nije volio da se stara pisma vuku po kući, pa da netko vidi čime se bavio.” Propovjednik u Paradiseu nije ostavio vidljivog traga, nisam pronašao nikoga tko ga se sjećao i zbog te sam se činjenice brinuo. Da je tu provodio vrijeme s Bobbyjem, čak i da su se rijetko susretali, u velikim razmacima, ipak bi ih netko vidio. Ljudi u malim mjestima sjećaju se svakoga tko dođe, pogotovo ako je tako neobičan kao Propovjednik. Ali svih tih dana koje sam proveo razgovarajući s ljudima, nisam saznao ništa.
Jedna me rečenica iz Propovjednikovih spisa progonila više od ostalih, iako je možda bila besmislena. Srest ćemo se u centru, napisao je Marshall, ali sada sam mislio kako to uopće nije bilo u Paradiseu, nego se odnosilo na Gunnison ili Denver.
Odvezao sam se u Gunnison da malo pročeprkam, pitao za Propovjednika i pokazivao fotografije Bobbyja Marshalla. Bilo je to uzaludno i zamorno jutro. Otišao sam u Alamosu i Monte Vistu; raspitivao se u okolnim garažama i nigdje nitko ništa nije znao o kamionetu, o tome je li dovezen ili popravljen. Provjerio sam Propovjednikovu kuću i bila je prazna, a u dvorištu je bio natpis da se iznajmljuje. Nisam se iznenadio, ali znao sam da ga ne mogu zaustaviti. Protiv tog čovjeka nije bilo nikakvih optužbi. Parley je rekao: „Sve što imamo je tvoja sumnja.”
Erin je mirno primala sve vijesti, kao da ih je očekivala. U tim kritičnim danima nikad nismo raspravljali o tome što sam saznao i kako sam do toga došao. To je problem kada se u istrazi koristite provalom: ne možete svjedočiti ako ne kažete kako ste do podataka došli, a odvjetnik ne može upotrijebiti svjedočenje za koje zna da nije pravo. Mogao sam misliti što joj je Todd ispričao, ali ni to je nisam pitao, a ona nije spominjala. „Neke ti stvari moram ispričati kad dođeš”, rekao sam.
Svaki dan čuli bismo se telefonom, ja bih joj detaljno ispričao što sam radio, ali sve skupa uglavnom je bilo mlaćenje prazne slame. I dalje sam se raspitivao kod svakoga koga bih susretao – na ulici, u kafićima, trgovinama – i sve što bih čuo, već sam znao. Laura i Bobby Marshall bili su glavna tema svih tračeva već godinama. Povremeno bi ih viđali u gradu, ali nikad zajedno. Sama je išla u kupovinu, a on bi ponekad popio piće i visio s lokalcima po mjestima kao što je High Country Tavern. Nakon što se rano povukla iz onoga gradskog odbora, Laura se držala za sebe, a nešto takvo u malim sredinama uvijek povlači razne glasine. Bobby se više družio s ljudima, i to ih je spašavalo od potpunog izopćenja. Plaćao je pića i smijao se; znao je ispričati dobru priču. Ali nitko od njegovih barskih poznanika nije bio ništa više od toga: niti jedan se ni izdaleka nije približio prijateljstvu, niti znao makar jedan razlog zbog kojeg bi netko ubio Bobbyja.
„Razmišljala sam kako ćemo se nas dvoje ponašati ako dođe do suđenja”, rekla je Erin Parleyju jedne noći. „Voljela bih da vi ponesete glavni teret. Ja bih sjedila sa strane, barem bi tako trebalo izgledati.”
„Hm-hm. A razlog za to je...?”
„Očigledan. Moj odnos s okrivljenom i činjenica da sam tu došljakinja. Sudac vas poznaje. A ima i treći razlog. Mislim da ste pristojan odvjetnik.”
„Nadam se da ćete vi i dalje donositi odluke.”
„Donosit ćemo ih zajedno.”
Trećeg prosinca Hugh Gilstrap, novinski fotoreporter, vratio se u grad i ostavio mi poruku. Moj je predosjećaj s njim u vezi odjednom postao snažniji: opet sam nanjušio nekog tko je bio u mogućnosti nešto vidjeti i samo čeka da ga se upita. Dogovorio sam susret s njim kasnije tog jutra.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:07 am





34

Živio je sam u malenoj kući oko deset kilometara izvan grada, prosijed čovjek pedesetih godina, koji je rado pecao i snimao fotografije. Sjedili smo uz šalice najcrnje kave koju sam ikada vidio, njišući se u stolicama pred trbušastom peći u njegovu rustikalnom dnevnom boravku.
„Zapravo nisam zaposlen u novinama”, rekao je. „Ponekad im nešto prodam, kada mi se učini zgodno. Što nije baš često u ovako mirnim krajevima. Ne plaćaju mi gotovo ništa, ali može se reći kako se nečim ipak bavim.”
Spremao je zbirku umjetničkih fotografija idiličnih planinskih krajolika, nadao se da bi ih mogao izdati kao knjigu. Doselio se u Paradise prije deset godina, nakon što je neko vrijeme radio za Denver Post. „Tada su to bile odlične novine za fotoreportere”, rekao je, dolijevajući još kave. „Najbolje u zemlji u to vrijeme, bez sumnje. Svakog je dana cijela zadnja stranica bila naša, samo fotografije, možda pokoji redak teksta. Uvijek nam se gadila svaka riječ koju bi nas natjerali da upotrijebimo. Ako je slika dovoljno dobra, sve treba biti jasno. To je bila moja filozofija dok sam bio reporter. Za to smo se svi zalagali – dvije ili tri slike, bez ijedne riječi na onoj velikoj stranici.”
Majka mu je umrla. „Bilo joj je vrijeme. Približavala se devedesetima, već je preživjela moždani udar prošle godine. Ali morao sam biti uz nju, razumijete o čemu govorim?”
„Naravno.”
„Zato me tako dugo nije bilo”, rekao je ispričavajući se.
Sjedili smo i razgovarali o majkama, vremenu, planinama i užasu u koji se Florida pretvara. Nisam ga požurivao, imao sam predosjećaj, a još u policiji sam naučio da ljude poput njega treba pustiti da sami odluče kada nešto žele reći.
„Previše je ljudi tamo, eto što je snašlo Floridu”, rekao je. „I ovdje to počinje; prokleti Teksašani stižu kao neka luda ljudska rijeka.”
S nadom u glasu rekao sam: „Možda mi to ipak nećemo doživjeti”, a on se nasmiješio i rekao: „Možda, ali sve ide brže nego što vam se čini.”
Znao sam da se dobro slažemo kada me upitao jesam li za ručak. Naravno, rekao sam, ako mu mogu uzvratiti pivom nekad u gradu. „Ja te se sjećam, znaš”, rekao je. „Radio si na ubojstvu u centru grada koje sam pratio za Post prije mnogo godina. Ne sjećam se kako se tip zvao, neki bijedni nesretnik, ali sjećam se tebe. Puno si mi pomogao i dobio sam cijelu stranicu slika od tog slučaja.”
Dobro, pomislio sam: još jedan dokaz u prilog pravilu da nijedno dobro djelo ne prođe neprimijećeno.
„Sjajnu stranicu”, rekao je. „Mračnu i prepunu ugođaja, u jednom od onih prljavih hotela u Ulici Larimer. Samo tijelo, rašireno po podu velike prazne sobe, odjeveno u radni kombinezon.”
„Zvao se Jason”, rekao sam prisjećajući se. „Tako se barem predstavljao. Nitko mu nije znao pravo ime. Držali su ga na ledu mjesec dana i na kraju pokopali bez oznake, na groblju za beskućnike.”
„Aha, i to sam snimio.”
Bilo je skoro dva sata kada je rekao: „Čini mi se da te zanima Lennie i što se događalo onog dana.” Kimnuo sam, pa je nastavio: „Ako to slučajno nisi primijetio, Lennie Walsh je pravi šupak. Samo zamisli nešto najzajebanije u bilo kojoj situaciji, i Lennie će napraviti baš to. Toliko za početak.”
Nastavak je bio zanimljiviji. Tog dana ništa se nije čulo na policijskom radiju: „Ionako nikad nema ništa, ali ponekad ga ostavim uključenog u stražnjoj sobici iza radnje... ostavim ga glasno, da čujem ako se nešto dogodi, pa pustim laganu klasičnu glazbu s gramofona. Malo me svrbi, znaš, htio bih se još time baviti. Kasno poslijepodne toga dana izišao sam do trgovine, samo na nekoliko minuta, ali to nije bitno, imam radio i u autu. Tako sam se baš zatekao na pravom mjestu kada je Lennie projurio kao da ga svi vrazi gone. Odmah sam znao da se dogodilo nešto neuobičajeno. Ma što to bilo, nije htio o tome preko radija, da nitko ne čuje. Prošao je stvarno blizu mene, pa sam vidio da na stražnjem sjedalu ima nekog. Ženu. Brzo sam shvatio da je to bila gospođa Marshall.”
„Jesi li je poznavao?”
„O, da, bio sam u istom odboru s njom prije nekoliko godina. Oboje smo se razočarali i izišli u gotovo isto vrijeme.”
„Dakle, mislio si da je ona...”
„Stvarno otvorena osoba. Kaže što misli, i to mi se svidjelo.”
„I što je onda bilo?”
„Pratio sam ih do zatvora. Kad smo stigli tamo, počeo je pravi pljusak. Bilo je to između ljeta i jeseni. Ipak, nema ovdje mnogo takvih kiša, češće padne snijeg. Ali pakleno je pljuštalo barem dvadeset minuta i oni su sjedili u autu. Stakla su bila prilično zamagljena, a Lennie se sav unio u ono što joj je govorio.”
„Ne znaš što bi to moglo biti?”
„Znaš kakav je on.”
„Profinjeni tehničar”, rekao sam.
Kimnuo je glavom. „Sve te godine se samo klatario okolo, a sada je dobio pravi slučaj. Nitko se ni sjetiti ne može kada se ovdje dogodilo posljednje ubojstvo. Dakle, velika stvar.”
Pijuckao je kavu. „Onda sam izišao iz auta s dva aparata oko vrata. Mislim da me nijedno od njih dvoje nije vidjelo. Znam da on nije, jer kada ju je izvukao iz auta...”
„Imala je lisice na rukama, zar ne?”
„Aha, stavio ih joj je sprijeda, a drugim parom vezao ju je za vrata. Morao se mučiti da nađe ključeve i otkvači je s tih vrata, a sve vrijeme oboje su se močili kao miševi na toj ledenoj kiši. Snimio sam ih tri ili četiri puta, njega kako petlja s ključevima i nju kako stoji kao da je upravo počeo smak svijeta.”
„Ali nije te tada vidio...”
„Ne, svu je pozornost obratio na nju, jer je izgledala kao da je u stvarno gadnom šoku. Čak i kada je krenuo prema meni, nije me vidio. Držao ju je oko ramena i to baš onako čvrsto, kao da se boji da će se skljokati na pod. Puhao je vjetar, pa je morao nabiti šešir sasvim na oči. Vraški se iznenadio kada je stigao do vrata, podigao pogled i vidio bljesak mojeg fotoaparata pred licem.”
Zlobno sam uživao u priči. Bila je dobro ispričana, a i smijao se pritom.
„Znači, snimio si više nego što su objavili.”
„Naravno, bogamu, opalio sam na desetke puta, s oba aparata. Imam jednu baš dobru kako je izvlači iz auta držeći je za kosu.”
„Isuse Kriste, sigurno se šališ.”
„Ma ni najmanje. Bio je prilično grub prema njoj, kao da ga je prokleto namučila prije toga.”
„Jesi li tu sliku nudio novinama?”
„Aha, iako sam znao da je nikada ne bi upotrijebili. Ne žele da lokalne snage zakona ispadnu loše... kao da to Lennie već nije sredio.”
„I još imaš te slike?”
„Kakav bih ja to bio fotograf da ih nemam? Da ti ja nešto kažem, Janeway, uvijek snimaš više nego što ćeš ikada upotrijebiti. Onda izabereš dvije ili tri najbolje i odneseš ih novinama. A one uvijek objave najgoru.”
„Tako je to valjda svugdje. Nema veze jesi li fotograf ili policajac ili potpredsjednik General Motorsa. A što se dogodilo kada si mu bljesnuo u facu?”
„Pa, bio je ratoboran: udarila mu je donja u gornju, kao i uvijek. Jedno se za Lennieja može reći, stvarno uvijek uspijeva pronaći nov način da ispadne glup. Tako je krenuo na mene kao... kao da će mi otrgnuti aparat s vrata. Ostavio je uhićenu da samo tako stoji na ledenoj kiši, govoreći: Daj mi tu prokletu stvar, ti kurvin sine.”
Glasno sam se nasmijao, pa mi se on pridružio, ne skrivajući veselje.
„Kakav je to gnojni hemoroid od čovjeka. A ja sam samo rekao: Dodirni mi aparat, pa ću tužiti tebe i cijeli okrug sve do sudnjeg dana. Zatreptao je i zastao, možda i pola minute, a cijelo to vrijeme gospođa Marshall, koja se jedva držala na nogama, drhturila je na kiši.”
Pokrio sam lice jedva susprežući smijeh. „Isuse, kakav magarac.”
„O, da. O, da! Tupavo kopile nije ni čulo za slobodu tiska ili prava uhićenih – on misli kako je ona glupa značka koju nosi dozvola da sređuje cijeli okrug kao neki esesovac ili nešto slično. Zar vam to nije ispričala?”
Odmahnuo sam glavom.
„Snimio sam je tri ili četiri puta preko Lenniejeva ramena dok je stajao tamo pokušavajući odlučiti što bi mogao napraviti. Ali nije to ništa – ono što slijedi nije još viđeno pod kapom nebeskom. Uveo ju je unutra i službeno uhitio. Odlaze u stražnju prostoriju, ali ja sam ušao u prednju. Kvragu sve, neće mi neko govno od Lennieja Walsha govoriti što ću raditi, a mogao se jebati, jer to je javna zgrada. Mogao sam ga vidjeti kroz staklo, nešto je govorio, vjerojatno joj čitao prava, barem sam tako mislio. Ona samo zbunjeno stoji, nema pojma što joj se događa i zašto. Onda Lennie podigne glavu i ugleda me kako stojim u uredu i gledam ga, pa ne zna bi li me krenuo izbaciti ili me baš pustiti na miru. Iznenada se Laura uspravi na sjedalici i nešto govori, a njega to pogodi poput pljuske. Okrene se i odgovori joj nešto, ali ja ne vidim ništa. Ma što da je ona rekla, stvarno ga je izbezumilo. Iznenada poziva onog starca, tamničara, pa je vuku na kat u onu najmanju ćeliju. Kada se vratio u ured, pitao sam ga: Zbog čega je uhićena? On krene kao da će samo proći pokraj mene, a ja ponovim pitanje. Za što je optužujete, Lennie? Ali sve što mi je odgovorio bilo je: Makni se od mene. Makni se, ako ne želiš nastradati.
I izjuri van na parking. Ja krenem odmah iza njega i dok je ulazio u auto rekao sam mu: Zar ćeš onu ženu ostaviti u zatvoru onako mokru? Jer ako bude tako, a ona dobije upalu pluća, mogu ti reći da sam svjedok cijelog tvog postupka. Zalupio je vratima i izderao se na sav glas: Makni se od mene, prokletstvo! Morao sam mu se brzo skloniti s puta, tako je žestoko krenuo. Zaputio se prema izlazu iz grada, vjerojatno opet prema njenoj kući. A ja sam se vratio u zatvor. Sve je bilo prilično prazno tamo, ali potrudio sam se da dovučem starog Freemana na donji kat. Zbog čega ju je priveo? pitao sam, a stari nije ništa znao ili nije htio reći. Gdje je šerif? Pitao sam. Pa, šerif je otišao u Gunnison u štetu, ima tamo neku udovicu i posjećuje ju kad god uhvati priliku. Slušaj, Freeman, ima li ta žena neku suhu odjeću? Vidio sam mu na licu kakav je odgovor, nije on ništa znao, pa sam otišao u centar u onaj jeftini dućan u glavnoj ulici. Kupio sam joj kućni ogrtač i pokrivač i sve odnio u zatvor.
Morao sam natjerati onog blesavog Freemana da me odvede do nje i sve što je znao reći dok smo se penjali i poslije bilo je: Isuse, Hugh, Lennieju se ovo neće svidjeti. Tako smo stigli do nje, a kada sam je pogledao, još je izgledala omamljeno: u početku nije ni znala tko sam, samo je sjedila na ležaju i drhtala. Tada je izgovorila moje ime, samo: Bok, gospodine Gilstrap, i tako mi Boga, sažalio sam se nad njom. Onda sam joj dodao ogrtač kroz rešetke, pa pokrivač i rekao joj da skine mokru odjeću sa sebe. Kada sam se uvjerio da razumije što joj govorim, Freeman i ja smo se udaljili i ostavili je da se nasamo presvuče. Pet minuta kasnije vratio sam se tamo, a ona sjedi zamotana u pokrivač, još joj je hladno i drhti, ali barem nije mokra. Pa sam natjerao Freemana da pronađe još neke pokrivače i dali smo joj ih kroz rešetke. Onda je Freeman rekao: Prokletstvo, Hugh, sada bi stvarno morao otići.
Kad na vrbi rodi grožđe, rekao sam mu. Ova žena ima pravo na odvjetnika, i ja ću se pobrinuti da ga dobije. Pa sam pogledao Lauru kroz rešetke i pitao: Zbog čega su vas uhitili? A onda je ona rekla, ispred mene, Freemana i Boga: Bobby je mrtav. Pucala sam u Bobbyja.”
Slegnuo je ramenima i uvukao se u sebe. „Znam da to nije ono što bi želio čuti.”
„Nije”, rekao sam. Barem je dosljedna, pomislio sam.
Pogledao sam Gilstrapa, a on se naveliko cerio, pa sam opet osjetio kako mi je predosjećaj i dalje dobar, a postaje sve bolji. „Zanima te što je onda bilo?”
„Naravno da me zanima.”
„Razgovarao sam s njom kroz rešetke oko jedne minute. Na vašem mjestu, rekao sam joj, ne bih rekao više ni riječ dok ne vidim odvjetnika i ponudio da pozovem McNamaru. Tako je on ušao u cijelu priču.”
„Zar te Parley nikada ništa nije pitao o svemu ovome?”
„A zašto bi? Samo smo se nakratko čuli telefonom prvog dana. Rekao sam mu da je gospođa Marshall u zatvoru i da ga treba. Računao sam na to da će mu ona sve ispričati. Onda sam otišao iz grada i od tada me nije bilo tu.”
Prošlo je neko vrijeme, ali znao sam da postoji još nešto, znao sam to onako kako istražitelji ponekad znaju i u nekoliko sekundi prije nego što je opet progovorio, zdrav razum mi je odgonetnuo o čemu je riječ. Nisam se usudio povjerovati dok se on nije zavalio u stolicu i progovorio. „Spremao sam se otići kada me upitala: Gdje su mi djeca?”
Naglo sam duboko uzdahnuo. „O, čovječe.”
„Aha. Gdje su mi djeca? A ja sam morao odgovoriti da ne znam, pa se stvarno uznemirila. Rekao sam joj da se ne brine, da su sigurno dobro. Ali znao sam još tada.”
„Lennie ih je ostavio tamo.”
Nasmijao se. „To glupo kopile. Toliko je htio sam riješiti slučaj da je zaboravio djecu. Zapečatio je mjesto zločina dok su oni još bili unutra, odvezao se sve do grada i nije ni pomislio na djecu dok ga ona nije pitala gdje su.”
„O, čovječe”, ponovio sam.
„Aha. Naravno da ovaj zadnji dio ne mogu dokazati. Ali kako je drukčije moglo biti?”
„Mislim da ćemo saznati. Jesi li spreman na sudu ponoviti sve što si mi rekao?”
„Sve činjenice, naravno. To mi je građanska dužnost.”
„Trebat će nam i tvoje slike. Kontaktna kopija bi za sada bila sjajna stvar.”
Razmislio je malo o tome i rekao: „Bi li te iznenadilo ako čuješ da su me već zvali iz tužilaštva?”
Nisam se iznenadio: iznenadio bih se da ga nisu zvali.
„Mislim da se oni neće baš previše truditi da me uzmu kao svjedoka.” Opet se nasmijao. „Lennie će se usrati u gaće, i to krvavo, kad čuje da si razgovarao sa mnom.”
„Pa, hoće.” Pogledao sam ga i pokušao se ne nasmijati. „Hugh, nasrat će on još mnogo više od toga.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:07 am





35

„Ja se toga ne sjećam”, rekla je Laura.
„A čega se uopće sjećaš nakon dolaska zamjenika?”
Odmahnula je glavom.
„Sve prije toga jasno si i točno zapamtila”, rekao je Parley.
„Da, jesam.”
„Što ti se onda dogodilo?”
„Ne znam, valjda sam se onesvijestila.”
„Jesi li ikada prije padala u nesvijest?”
„Nikada. Bože, nikada u životu se nisam onesvijestila. Ne vjerujem da žene tako lako padaju u nesvijest.”
„Onda što...”
Stavio sam mu ruku na koljeno. Laura je zatvorila oči, kao da bi se i u zatvoru mogla onesvijestiti. Ali iznenada je rekla: „U pravu ste, sve je kristalno jasno do tog trenutka. Sve dok sam bila u pokretu, imala neki cilj, bilo je dobro. Uopće nisam gledala Bobbyja, samo sam radila što sam morala. Poslije, kada sam nazvala šerifov ured, sjećam se da sam tada pogledala u Bobbyja na podu. Kakav strašan prizor... bio je tako, Isuse, užasan. Nije imao lice. Cijela stražnja strana glave...”
„Samo polako, draga”, rekao je Parley.
„Sjećam se da sam se morala uhvatiti za nešto da ne bih izgubila ravnotežu, čak sam i sjela. Sjedila sam za stolom i osjetila val mučnine i... kako se ono kaže... zamaglilo mi se, imala sam vrtoglavicu, kako god to nazvali, nešto me spopalo. Spustila sam glavu na stol i zatvorila oči. Toga se sjećam.”
„Gdje su cijelo vrijeme bila djeca?”
„Poslala sam ih u njihovu spavaću sobu u dalji kut kuće. Rekla sam Jerryju da ih ne pušta van, da ne izlazi ni on, sve dok ne dođem po njih.”
„Jesu li znala što se dogodilo?”
„Jerry sigurno jest. Pokušala sam sve sakriti od malenih.”
„Dakle, spustila si glavu na stol. Čega se sljedećeg sjećaš?”
„Da sam u zatvoru.”
„Ne sjećaš se zamjenikova dolaska?”
„Ne. Mislim da sam ostavila otključana prednja vrata, pa je valjda samo ušao.”
„Ne sjećaš se da je kucao ili dozivao?”
„Ne.”
„Ne sjećaš se bilo čega što je zamjenik možda rekao ili učinio dok je bio tamo?”
Odmahnula je glavom i slegnula ramenima.
„Ništa od vožnje do grada?”
„Sjećam se da je pušio”, iznenada je rekla. „O, Bože, to neću nikada zaboraviti. Bilo je zagušljivo u tom autu, a on je pušio sve dok mi se nije učinilo da ću povratiti.”
„Ali nisi?”
„Nisam što?”
„Pobljuvala mu se u autu.”
Odmahnula je glavom. „Ne znam.”
„I samo se toga sjećaš?”
Kimnula je potvrdno. Onda je rekla: „Nazvao je Jerryja... nazvao je Jerryja zaostalim.”
„Mislio sam da nije vidio Jerryja.”
„Ne znam. Možda je to bilo poslije, u zatvoru, kada sam ga pitala gdje su mi djeca.”
„Sjećaš li se bilo čega što je rekao?”
„Ne. Samo glasa kroz sav taj dim.”
„Dobro. Došla si u zatvor i onda?”
„Bilo je hladno. Bila sam mokra i bilo mi je jako hladno. Mislila sam da sve sanjam. Ali sjećam se da mi je netko dao pokrivače i ogrtač.”
„Sjećaš li se tko?”
„Gospodin Gilstrap”, rekla je nakon nekoliko sekundi. „On je fotograf. Znate, bili smo u istom odboru prije nekoliko godina.”
Parley je nešto zapisivao. Sasvim iznenada Laura je opet rekla: „Sjećam se...”
„Čega?”
„Ne znam je li se to stvarno dogodilo.”
„Ipak recite.”
„Bilo je kao kroz san. Ali sjećam se glasa koji govori: Možeš li sada potpisati priznanje, zlato, onda će ti poslije sve biti lakše.”
Opet je zatvorila oči. „Samo ti sve ispričaj tatici. Činilo mi se da se prisjećam kako netko izgovara te riječi. Hajde, slatkišu moj, zapiši sve to za taticu.”
„Ali ne sjećaš se tko je to bio.”
„Ne mogu biti sigurna. Ne znam je li mi to bio prijatelj ili neprijatelj. Jednog bi me trenutka ljubazno nagovarao, sljedećeg bio ljutit.” Odmahnula je glavom. „Zar je to sada važno?”
„Aha, važno je.” Parley je nešto zapisivao. „Što je konačno zamjenik rekao za djecu?”
„Kada se kasnije vratio, rekao je da su dobro. Zapravo, rekao je da ću ih moći vidjeti. Dali su mi nekoliko minuta s njima baš u ovoj sobi.”
„Rekla si da se vratio kasnije. Koliko kasnije?”
„Pojma nemam. Ali nije bilo odmah. Ne znam. Cijeli taj dan nisam imala predodžbu o vremenu.”
„Kada si vidjela djecu, jesi li ih pitala gdje su bila?”
„Ne. Bilo mi je najvažnije smiriti ih, ništa drugo. Znala sam da užasno izgledam i htjela im objasniti da sam dobro.”
Pogledao me je. „Janeway?”
Nagnuo sam se prema Lauri. „Znaš li išta o tome tko su Jerryjevi pravi roditelji?”
„Ne, ništa. Zašto je to sada važno?”
„Obećao sam socijalnoj radnici da ću te pitati. Baš nemaš pojma tko su bili?”
„Ne.”
„Kako se zvala agencija preko koje je išlo usvajanje?”
„Imam negdje zapisano, mislim. Nisam godinama gledala te papire.”
„A knjige? Jesi li ikada čula da se spominje kako nisu prave?”
Izgledala je zbunjeno, pa sam rekao: „Kao, da su potpisi lažni?”
„Ne, to bih prije spomenula. Nisam ni znala da su potpisane.” Gledala je kako Parley kupi papire. „Znači li to da su bezvrijedne?”
„To će im sigurno oboriti cijenu”, rekao sam. „Nepotpisane uglavnom vrijede samo koliko i obične rabljene knjige.”
„Pustimo to za sada na miru”, rekao je Parley. „Sada se treba prisjetiti svega što se dogodilo. Ako se sjetiš još bilo čega, odmah me zovi. I nikome ne govori o čemu smo razgovarali. Nikome, Laura. Ni riječi.”
Vani na parkingu je rekao: „Više uopće nije bitno što je s knjigama, zar ne? Ako uspijemo izuzeti sve dokaze, oni više nemaju ništa. Mnogo ovisi o jedinim preostalim svjedocima u kući toga dana – o djeci – i onome što ćemo od njih čuti, ako išta čujemo.”
Nazvali smo Erin te noći. Bila je izuzetno mirna dok je slušala novosti dana. Bile su to dobre vijesti, ali još nismo pobijedili. Tamo kod nje onaj stručnjak za maloljetnike opet je nekoliko puta razgovarao s djecom.
„Sve je jasnije kako mališani nisu vidjeli ništa. A za sada ni sa Jerryjem nismo imali sreće, a on je možda vidio sve.”
Gotovo sam mogao čuti kako razmišlja. „Cliff, rekla je. „Htio si nazvati onu socijalnu radnicu u vezi s Jerryjem.”
„Osjećam da mi je sklona. I da mi nešto ima reći, ali nije smjela.”
„Onda je nazovi. Ako te primi, vraćaj se u Denver.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:08 am






36

Susreo sam se po drugi put s Rosemary Brenner sljedećeg poslijepodneva u glavnom uredu denverske socijalne službe. Jela je za stolom: bananu i jabuku.
„Kako je Jerry?” pitao sam.
„Iznenađujuće dobro. Jeste li išta saznali?”
„Laura ne zna ništa o njegovim roditeljima. Kako je s vaše strane?”
„Imali smo nekoliko sastanaka nakon našeg prošlog susreta i više puta vas spominjali. Ovo će vas možda iznenaditi, jer toliko ste se trudili rušiti mostove za sobom: u ovom gradu još ima poneka osoba koja će za vas reći dobru riječ. Čak sam u prolazu čula kako se govori o izvjesnom osjećaju časti koji imate.”
„Ne širite to dalje. Zvuči zarazno poput tripera.”
Nasmiješila se i bacila koru banane u koš za smeće. „Samo želim reći da ste na mene ostavili dobar dojam i da mi se čini kako vam mogu vjerovati. Ali morate znati da se ovdje sve radi po pravilima i propisima, a oni koji to zaborave, uskoro moraju tražiti novi posao. Meni se odavde još ne ide, pogotovo ne kao nečasno otpuštena.”
„Sve mi je jasno.”
„Ništa mi ne bi bilo draže nego da se optužba protiv gospođe Marshall riješi, bilo kako. Ali ako želite da vam pomognem, moram biti sigurna da se tom malom život neće pretvoriti u cirkus.”
„A istovremeno...”
„On je mogući svjedok ubojstva. Znam.”
„Ima stvari koje nećemo moći određivati, Rosemary. Svi se mi trudimo koliko možemo i jasno je da je za klinca najbolje da se slučaj riješi.”
„Mislim da smo se oko toga složili. Ima nekih novosti. Rečeno mi je da vam ponešto mogu reći, ako budete pitali.” Lukavo se nasmiješila. „Pitate li?”
„Naravno.”
„Ovo je neobična situacija, nešto s čim se nikad nisam susrela otkako radim ovaj posao. U jednu ruku želimo zadovoljiti pravdu, u drugu zaštititi dijete. Takav sukob interesa nije nam nepoznat, ali neobičan je način na koji se dijelovi uklapaju u cjelinu. Dobrobit djeteta može biti snažno ovisna o ishodu suđenja, ali u ovom trenutku još ne znamo kako, niti na koji će se način ono završiti.”
„Mi mislimo da je ona nevina.”
„Naravno da mislite. Ako ste u pravu, za sve nas je važno da se suđenje što prije završi. To bi bilo savršeno za obje strane. Ali moja glavna briga i dalje je dobrobit djeteta.”
„To razumijem.”
„Budimo sasvim sigurni u to prije nego što nastavimo. Ako mi date časnu riječ da od svega nećete raditi spektakl, pokazat ću vam nešto što bi vam moglo pomoći. U ovom trenutku ja o tome odlučujem.”
Čuo sam sirenu za uzbunu u glavi. „Nisam siguran što tražite od mene.”
To joj se sviđalo: nisam olako ponudio obećanje i vidio sam odobravanje na njezinu licu. Rekla je: „Nećete odmah odjuriti novinarima i sve im ispričati. Ionako će saznati, sigurni smo u to. Ali nadam se kako biste nam vi mogli pomoći da sve bolje shvatimo prije toga.”
„Neću ništa reći medijima. Ali što bih uopće...”
„Razmislite malo o tome. Još uvijek otkrivamo neke stvari. Sve se mijenja gotovo svakodnevno, katkad i svakog sata.”
Malo smo šutjeli. Rekla je: „Ja bih to učinila na vašem mjestu.”
„Onda-hoću.”
Malo se nagnula naprijed preko stola i rekla: „Je li vam poznata riječ savant?”
„Mislite kao idiot savant21?”
Namrštila se. „To je stari izraz, Janeway, danas se više ne upotrebljava. Nadala sam se da ćete znati nešto više.”
„O, Rosemary, moje je neznanje neizmjerno. Ali uvijek sam spreman učiti.”
Nasmiješila se. „Danas ih nazivamo autistima savantima.”
„I Jerry je to?”
Vidio sam kako joj se ruka trese. „Mogao bi on biti mnogo više od toga.” Nagnula se nad stol i rekla: „Jeste li gledali Kišnog čovjeka?”
„Naravno. Sjajan film.”
„Sjećate se uloge Dustina Hofmanna?”
Sjećao sam se kako je Hofmann stalno govorio, često sam sa sobom: kako je mogao nabrajati beskrajne sportske podatke i trenutno izračunati nevjerojatne druge korijene brojeva, ali jedva je uspijevao preživljavati u onome što je za nas normalan život. „To je jedan primjer autista savanta”, rekla je. „Nema ih mnogo na svijetu, a unutar te male skupine postoje podgrupe, neke tako sjajne u određenim područjima da pokraj njih normalan čovjek djeluje kao idiot. Matematički savant možda nije u stanju vezati cipele, ali u jednoj će sekundi izračunati kojeg je dana 1432. godine bio Božić. Glazbeni savant jednom čuje neko klasično djelo i odsvira ga bez greške. Neki od njih u glavi imaju stotine skladbi, a mogu ih ponoviti i godinu dana poslije. Samo im spomenete ime, i njima je dovoljno.”
Otvorila je ladicu i izvadila nešto nalik na maleni pažljivo izrađen crtež olovkom. „Prepoznajete li ovo?”
„Naravno. To je soba u kojoj je Marshall ubijen.” Podigao sam ga prema svjetlu. „Ovo nije policijski crtež.”
„Nije”, rekla je i opet sam osjetio jezu, a dlačice na vratu su mi se uspravile. Izvadila je još jedan. „Jeste li ovo ikad vidjeli?”
„To je Marshallova radna soba. Naprijed je njegov radni stol, a iza njega ormar s oružjem. Eno dvocijevke naslonjene na zid.”
„A ovo?”
„Knjižnica, preko puta sobe u kojoj se dogodilo ubojstvo. Pogledajte samo te knjige, vidi se svaka sitnica. Čak se može pročitati što piše na nekim hrptovima. Ako poznajete knjige, možete ih prepoznati na osnovi vidljivog dijela omota.”
„Pogledajte bolje.”
Dodala mi je jako povećalo i odmah sam pogledao knjige. Nisam vidio ništa lošije nego što bi se vidjelo na fotografiji. Čak i bolje od fotografije: detalji su bili sasvim jasni, više nego što se kamerom može postići, osim možda na savršenom svjetlu, uz najbolju opremu i majstora fotografije. Na crtežu su zastori bili razmaknuti: nisu se vidjeli, ali sunčano svjetlo obasjavalo je sobu padajući na pod ispred polica s knjigama i osvjetljavajući sve kutove. Pogled mi se vratio na knjige.
Naslovi su bili ispisani savršeno mirnom rukom, olovka naoštrena poput igle i nije nedostajala ni najmanja sitnica. Vidio sam naslov: Amerika i zašto je volim. „Ovo je knjiga Johna Waynea”, rekao sam, a Rosemary se nagnula nad nju. „Pogledajte ovo”, rekao sam, „čak se vidi i djelić imena nakladnika pri dnu.” Dodirnuo sam papir prstom, pažljivo da ne zamrljam ništa od nježnih poteza olovkom dok sam pokazivao ime, Simon &Shuster na dnu hrpta.
„Pitali smo se u vezi s tim”, rekla je Rosemary, „jesu li sve pojedinosti točne. Ali odakle bi ih znao ako ih stvarno nije vidio? Ne vjerujem da baš ima neku predodžbu o tome tko su Simon &Shuster.”
„Ovu sam knjigu imao u rukama”, rekao sam. „Sada je u sobici za dokaze u šerifovu uredu. Taj primjerak ima oštećenje na dnu omota, a čak i to je nacrtao.” Opet sam pogledao knjige i učinilo mi se kao da sam se vratio u kuću.
„Na mnogima ima dijelova imena nakladnika”, rekla je Rosemary. „Harper &Row, Random House, Doubleday, i tako dalje.”
„Aha”, rekao sam. „I svi su ispravno napisani.”
Usudio sam se nešto pretpostaviti. „Sigurno je trajalo danima dok ovo nije nacrtao.”
„Većinu je napravio za manje od sata. Za knjižnicu mu je trebalo pola dana.”
Nisam znao što bih rekao, što je izuzetno rijetka pojava.
Prevrtala je još neke papire. „Evo jednog drukčijeg.”
Sve na tom crtežu bilo je tajnovito, maglovito, kao u snu: soba, namještaj, čak je i trijem na jakom suncu bio neodređen. Vidio sam lik na trijemu, ali ništa se nije dalo prepoznati, čak ni njegov spol. On, ona ili ono bilo je oko dva metra iza prozora, očito se trudeći gledati unutra, ali ni u to nisam mogao biti siguran.
Rosemary me pitala: „Što vam se čini?”
„Ne znam.”
„Nikakva ideja tko bi to mogao biti?”
„Ne.”
„Bio je kao u transu dok je ovo crtao. Poslije se uznemirio kada smo pokušali s njim razgovarati o tome.”
„Kako uznemirio?”
„Zgrčio se na podu. Ne moram vam ni govoriti da mu je više nismo pokazivali.”
Trenutak kasnije je rekla: „Pitala sam se nije li ovo način da se sazna što se dogodilo.”
„Ne znam. Ako mislite da vjerno prenosi sve što je vidio, nekoliko se stvari ne uklapa. Sunčano svjetlo, na primjer. Onog dana kada je Marshall ubijen padala je kiša.”
Dodala mi je još jedan papir: ista scena, samo tamnija. Ovaj put trijem je bio tako taman da se lik jedva nazirao, manje od neke sjene, prisutan samo kao naznaka u nešto tamnijem ljudskom obliku u pozadini.
Buljio sam u dva crteža. „Što su ovi mali brojevi u gornjem kutu?”
„Naši su. Tako znamo kojim su redom nastajali.”
„Prije je nacrtao onaj svjetliji.”
„Da, za oko dvadeset minuta. Nisam bila tamo, ali čula sam kako ga je to potpuno obuzelo. Završio je crtež, zatim ga istrgnuo iz notesa i bacio na pod, pa odmah počeo onaj tamniji.”
„Niste mu pokazivali tamniji?”
„Bože, ne, nakon reakcije na onaj prvi.”
„Kako ste shvatili da zna crtati?”
„Mirno je sjedio u savjetnikovu uredu, a tamo je na stolu ležao neki časopis. Na posljednjoj stranici bio je jedan od onih nacrtaj me oglasa za dopisnu umjetničku školu. Iznenada je posegnuo za njim, uzeo olovku i počeo crtati. Napisao je naslov savršenim velikim slovima, pa nastavio s tekstom. Dali smo mu notes za crtanje i više olovaka, pa stalak, pa mnogo olovaka i zadužili nekog da ih stalno oštri. Od tada neprekidno crta.”
„Jeste li o tome razgovarali s javnim tužiteljem?”
„Još nismo. Naravno, morat ćemo.”
„Naravno”, rekao sam.
„Djevojka iz njegova ureda nekoliko je puta pokušala razgovarati s njim. Ali nešto je nema u posljednje vrijeme.”
Pogledao sam na broj 54 u gornjem kutu. „Reklo bi se da imate dosta crteža.”
„Na desetke.”
„Mogu li ih vidjeti?”
„Nisu svi ovdje, ali da, u dogledno vrijeme. Evo još jednog.” Otvorila je ladicu i dala mi još jedan list, s brojem 85.
„To su blizanci”, rekao sam. „Mali Bob i Susan. Lica su im tako prokleto vjerno nacrtana.”
„Obratite pažnju na to kako im je ljupko nacrtao lica. Gotovo možete opipati ljubav koju prema njima osjeća. A mislim da je to jako neobično. Takvi se osjećaji ne prenose lako... obično samo crta ono što vidi.”
Blizanci su sjedili u sobi koju nisam vidio: vjerojatno u svojoj spavaćoj sobi. Iza njih su bila dva krevetića, a na zidu fotografija snimljena u planinama koju je Jerry također vjerno prenio, slika u slici. Pokraj nje bio je kalendar s označenim danima i sat na kojem je bilo jedan poslije podne. Svjetlo je ulazilo kroz prozor s lijeve strane.
„Nacrtao je još jednu takvu”, rekla je.
Gledao sam u drugi crtež. „Nije sasvim ista.”
„Sat je drukčiji. Čini se da je kasnije popodne. Blizanci su otišli i manje je svjetla.”
„A slika na zidu je pomaknuta.”
„Da, malo. Tridesetak centimetara udesno. Možda je nešto ispravljao. Možda je zbog toga ponovio crtež. A crtao je i vas.”
„Stvarno?”
„Nekoliko puta, zapravo. Na svim crtežima ste noću u šumi. Možda vam ih jednom pokažemo. Za sada...”
„Znam zašto ih je crtao i što je na njima.”
„Čini se da mu se sviđate. Kao i blizanci.”
„Pomogao sam mu da riješi manji problem.”
Znao sam da joj to neće biti dovoljno, pa sam joj ispričao sve što se one noći događalo u šumi. Ispričao sam i što je bilo poslije, o sukobu sa sucem i noći provedenoj u buhari u Paradiseu, pa je nakon toga uslijedila gotovo potpuna tišina. Zvukovi su se polako vraćali: netko je razgovarao u hodniku, sat je kucao na zidu.
Opet smo se pogledali, a među nama se nešto promijenilo.
„Je li Jerry išta napisao na nekom crtežu?”
„On ne zna pisati”, rekla je. „Evo, pokazat ću vam još nekoliko. Prepoznajete li ovog čovjeka? Izgleda kao policajac.”
„Lennie Walsh. On je uhitio majku. Pravo kopile.”
„Vidi se samo dio sobe... samo ta crta po sredini stranice. Što se vama čini da bi to moglo biti?”
Lennie je stajao u sobi smrti, isijavajući gnjev. U ruci je držao notes, a usta su mu bila otvorena.
„Čini se da viče na nekog”, rekla je.
„Na Lauru, nema sumnje.”
„Smije li on tako razgovarati s njom?”
„Pa, to ovisi o okolnostima, mislim. Ne bi baš trebao vikati.”
„Izgleda ružno i ljutito. I ne mislim nužno na fizički izgled.”
„Znam kako mislite, i u pravu ste.” Pogledao sam je. „Taj je čovjek primitivac, Rosemary. Njemu se ne bi smjelo dopustiti da se ikome obrati.”
„Pitam se zašto se vidi samo mali dio prizora. I samo na ovom crtežu.”
„Klinac je vjerojatno gledao kroz odškrinuta vrata. Nije htio da ga oni vide.” Podigao sam glavu i nasmiješio joj se. „Ali mislim da ste to znali.”
„Pa, možda sam i mogla pogoditi.”
Polako sam pregledao sve crteže, pokušavajući ih utisnuti u sjećanje. Nakon cijele jedne minute ona je rekla, onim svojim činjeničnim glasom: „Dakle, ovo je važna stvar.”
„Dajte, molim vas”, rekao sam i uhvatio se za srce.
Prošao je dobar dio sljedeće minute. „Molim vas”, ponovio sam.
„Trebam vam pokazati još jednu.”
Najbolje je sačuvala za kraj. Kada mi je pokazala, osjetio sam slabost, zamalo se onesvijestio pri pomisli na posljedice. Opet smo bili u sobi ubojstva. Nekoliko sekundi nakon što sam pogledao, pogledao sam opet i vidio sve one beznačajne sitnice. Vidio sam preko trijema kako jako pada kiša po livadama. Vidio sam zid pokraj kojeg je Laura stajala kada je čula pucanj, napola izgubljen u toj izmaglici. Vidio sam nagovještaj brijega u daljini, tamo gdje sam ja bio u zasjedi i gledao kako Keeleri kamionetom dolaze do ulaza. Ništa od toga nije bilo važno kada sam opet pogledao na ono što je crtež stvarno pokazivao: poderanu policijsku traku kojom je onaj neusporedivi kreten Lennie zapečatio mjesto zločina. Samo se dio mogao jasno pročitati, ali znao sam što na njemu piše, znao sam napamet riječi POLICIJA STOP, taj sam prizor gotovo svake noći sanjao. Ovaj dio trake bio je otrgnut i bačen preko stola.
Na zidu je bilo krvi, malenih otisaka prstiju, a otisaka je bilo i na traci, sve je bilo zamrljano. Ništa od toga nije bilo među dokazima.
Umiri se, ludo srce moje. Najprije je glupo kopile ostavilo klince unutra, a onda se vratio i oprao sve zidove da bi prikrio ono što su oni napravili. Počinio je glupost i napravio sudbonosnu grešku pokušavajući prikriti onu prethodnu.
Rosemary se tužno nasmiješila. „Samo oprezno, Janeway. Učinimo sve kako treba.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:08 am





37

Erin i ja napokon smo porazgovarali o slučaju nakon večere. Slušala me u mrtvoj tišini dok sam opisivao svoje zgode s Propovjednikom, kako sam mu provalio u kuću i što sam tamo našao. Oči su joj se polako pretvarale u proreze, nije joj lako pao zadnji dio priče i njezin tužan kraj, a onda je kao pravi velemajstor za pojednostavnjivanje samo rekla: „Dobro, idemo dalje.” Meni je to odgovaralo: sada je sve znala i nije htjela razglabati o tome, a nagađao sam da ima svoje razloge.
Mnogo je se više dojmio moj razgovor s Rosemary Brenner. Otkriće nadarenosti bilo je uzbudljivo, ali jedan je njegov dio nosio nove brige. Zašto nam Laura nije ništa rekla o tome? Zar je moguće da nije znala? „Mislim kako nije ludo pomisliti da to jednostavno nije povezala s Bobbyjevim ubojstvom”, rekao sam. „Nije znala da će Jerryjeve sposobnosti odjednom postati važne.” Ipak, rekla je Erin, sada je moramo ispitati o svemu. Ročište u vezi s našim zahtjevom za odbacivanjem dokaza bilo je sazvano za dva dana. „Ionako sutra idem gore, pa mogu to obaviti.” Morala je još ponešto dovršiti toga jutra i trebala bi biti u Paradiseu negdje poslije podne. „Mislim da ću ja krenuti prije”, rekao sam. „Htio bih opet pogledati kuću.”
Ako je išta posumnjala, nije rekla. Nisam joj ništa rekao o crtežu iz dječje sobe. Ako je slika stvarno bila pomaknuta, za to je morao postojati razlog, a nisam želio do tog otkrića doći na svoju ruku sam. Nisam uopće želio da ja budem taj koji će ga otkriti. Legli smo u jedanaest; tri sam sata nemirno spavao i bio na cesti već u mračno rano jutro. Stigao sam u Paradise baš kada je sunce izvirilo nad planinama. Parley je već ustao kada sam stigao do njegove kuće. „Na vrijeme za palačinke s jajima.”
Sjeli smo za stol jedući doručak koji zajamčeno svakome može skratiti život.
„Pretpostavljam da te Erin nazvala”, rekao sam.
Kimnuo je i ponudio mi još palačinki, koje sam odbio uz dužno poštovanje. „Pa, gdje smo na ovom svijetu?” pitao je. „Trebam li te pitati što se stvarno dogodilo između tebe i onog propovijedala?”
„Vjerojatno ne.” Prošao je napet trenutak. „Mislim kako se od sada nadalje trebam držati što dalje od suda. Ne biti izložen kao dio ekipe, da se tako izrazim. Samo za tvoje uši, ipak, rado bih otišao do kuće prije nego što se sazna za Jerryja.”
„To nije problem. Tužitelj nam je vratio kuću. Ključevi su kod mene.”
Primijetio je moje iznenađenje. „Njih je zanimalo samo iznijeti knjige. A kuću su već i prije pregledali, je li tako?”
„Toliko sam shvatio”, rekao sam. „Ali gospođica Bailey rekla mi je da je za njih to sasvim novo mjesto zločina.”
„Valjda je Gill imao zadnju riječ u pogledu toga. Vjerojatno je zaključio da se ne može mnogo izvući ako sve ponove, ne nakon što je Lennie prvi sve ispreturao. A nisu znali to što mi znamo. Ako još želiš gore, samo ostavi te tanjure i idemo.”centertop
Dvadeset minuta kasnije penjali smo se preko livade. Izgledalo je drukčije, tako mirno pod jakim suncem.
Stajali smo na trijemu neko vrijeme, gledajući preko planina u daljini: onda je Parley otključao i mračna unutrašnjost podsjetila nas je kako se u zraku još osjeća smrt. Buljio sam u crnu mrlju od krvi.
„Što točno tražiš?”
„Samo gledam. Smijem li malo lunjati po kući?”
„Naravno. Sve dok ti ne smeta da i ja lunjam s tobom.”
Otišao sam u knjižnicu, gdje su sada dugi redovi praznih polica stajali nasuprot vratima. „Ovdje se više nema što vidjeti”, rekao je Parley.
Nastavio sam mračnim hodnikom. Osjećao sam kako i on pažljivo promatra i čuo njegove korake odmah iza sebe. Na kraju hodnika bila su zatvorena vrata. Kleknuo sam i pogledao kuglu koja je zamjenjivala kvaku.
„Može li se ovdje nekako posvijetliti?”
Upalio je blijedo svjetlo u hodniku. „Ovo i nije nešto, čini mi se.”
„Mislim da ovdje nečeg ima. Imaš li bateriju u autu?”
„U odjeljku za rukavice.”
„Idem s tobom”, rekao sam prije nego što me stigao zamoliti.
Zajedno smo uzeli bateriju; zatim, kad smo se vratili u hodnik, legao sam na leđa i osvijetlio dno kugle.
„Ovdje ima nečeg”, rekao sam. „Sada je crno, ali mislim da je krv.”
Legao je na pod pokraj mene.
„Ne dodiruj ništa, Parley. Mislim da bi to mogao biti otisak.”
„Prokleto je mali, ako jest.” Zavrtio je svojom starom glavom.
„Smijem li otvoriti ova vrata? Bit ću pažljiv.”
Otvorio sam vrata a iza njih se ukazala dječja soba. Podigao sam se na noge i pružio Parleyju ruku, pa se i on stenjući uspravio. Soba je izgledala točno onako kako ju je Jerry nacrtao: kalendar zaustavljen na istom danu, slika na zidu, tamo gdje ju je netko možda pomaknuo. Hodao sam sobom gledajući zidove. Pogledao sam kroz prozor.
„Vidiš li što vani?”
„Ne znam, učinilo mi se da nečeg ima.”
Krenuo je prema prozoru i tada sam brzo samo dodirnuo rub slike i nagnuo je malo ukoso.
„Nema vani ništa. Ti stvarno postaješ živčan čim dođeš ovamo, Janeway. Možda zbog rijetkog zraka.”
Ljubazno sam se nasmijao i pričekao da primijeti sliku, iako nisam ništa znao o tome što bi iza nje moglo biti, ako ičega ima. Parley je podigao glavu.
Vidi je, pomislio sam. Ali on se okrenuo i rekao: „Jesi li gotov ovdje?”
„Još ne znam. Pogledajmo opet.” Prokletstvo, Parley, pogledaj vražju sliku!
Gledao je kroz prozor, mozak mu očito nije bio uključen. Za njega, slučaj je stajao dobro, a ja sam samo gnjavio. „Ti se ujutro baš ne budiš otprve, zar ne?”
Znatiželjno me pogledao. „Zašto, zar mi je ovdje nešto promaklo?”
„Kvragu, kako bismo to mogli znati kad ti se tako prokleto žuri da iziđeš odavde.”
„Nije baš moglo mnogo toga ostati nakon što je toliko njih sve pregledalo, zar ne?”
„Ja ne bih rekao. Zar nismo upravo našli otisak na vratima?”
„Ali to može biti samo neki stari komadić čokolade. Što bi ti učinio, rastavio sve opet na djeliće?”
„U stvari, baš to. Volio bih da se sve dobro pregleda, a ne samo na brzinu baci pogled. Gledaj, znamo da je Lennie zaključao djecu u kući. Već smo pronašli nešto što je možda krv ili čokolada na kvaki. Ma što to bilo, trebalo bi te uzbuditi, a ti hodaš okolo sav nikakav.”
Bljesak gnjeva preletio mu je licem, pa ga je zamijenila nelagoda. „Dobro, treba mi vremena dok se ne pokrenem ujutro. Što bi htio da napravim?”
„Pregledaj jednu stranu sobe. Ja ću drugu.”
„A što tražimo, još krvi?”
„Dovraga, bilo što. Posvijetli malo ispod kreveta baterijom. Budimo pažljivi, da ništa ne dodirnemo ili ne pomaknemo.”
„Hej, sada sam budan i ne moraš me gnjaviti onim što znam. A što ćeš ti raditi dok ja pužem okolo?”
„Pogledat ću u ormar i po kredencima.”
Pokušao sam ga zaboraviti: neka samo radi svoje, pomislio sam; neka pronađe što treba na svoj način i u svoje vrijeme. Ali kako je vrijeme prolazilo, osjećao sam da me strpljenje izdaje. Kojeg vraga radiš tamo? htio sam povikati. Zar te baš mora ugristi za nogu da bi primijetio...
Tada je rekao: „Cliff!” i po glasu sam znao da ma što da je tamo, on je našao. Izvirio sam iz ormara. Skinuo je sliku sa zida i držao je za rubove. Na zidu je bio otisak cijelog dlana s četiri djelomična otiska prstiju.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:08 am





38

Do popodneva kuća se opet napunila ljudima. Erin i Parley složili su se kako treba obavijestiti tužitelja, staviti naše otkriće optužbi na raspolaganje, kako bi rekli pravnici, pa su ljudi počeli stizati već nakon jednog sata. I treći put tužiteljstvo je izvuklo sve one kamere i rasvjetu i stalno je netko ulazio i izlazio. Erin je stigla u dva. Ann Bailey došla je odmah nakon nje i izgledala bijesna. Ona i Erin službeno su kimnule jedna drugoj. U međuvremenu se polako otkrivalo što smo sve tamo našli.
„Trebat će i nama fotograf”, rekao je Parley, „ali u gradu je to bio samo Hugh Gilstrap, koji će nam trebati kao svjedok.”
„Mislim da mu time nećemo umanjiti vjerodostojnost”, rekla je Erin. „Unajmimo ga ako je voljan doći i ponašajmo se prema njemu kao prema bilo kojem stručnjaku, strogo poslovno.” Onda se maknula u stranu i gledala cirkus, ništa ne govoreći cijeli prvi sat dok je čovjek iz kriminalističke snimao zid.
Gilstrap je sve ponovio za naše potrebe, a kasnije poslije podne porazgovarali smo s gospođicom Bailey.
„Mi bismo rado poslali otisak dlana kriminalističkom laboratoriju u Montrose”, rekla je.
„Na to nemamo primjedbi”, rekla je Erin.
„To znači da ćemo morati izrezati komad zida. Mislim da se taj otisak ne može skinuti a da se ne uništi.”
„Ann, prilično je jasno da je netko od djece ostavio taj trag”, rekao je Parley.
„Aha, ali ovaj put želimo biti sigurni.”
„Barem se slažete da to nije Laurin otisak.”
„Trenutno se ni sa čim ne želim složiti.”
„Ann”, strpljivo je rekao Parley. „Trebala bi znati...”
„Što, da je zamjenik zajebao stvar? Čak i da je tako, to je sve što trenutno znamo. Što bih sada trebala, povući optužnicu zbog toga?”
„Ta optužnica je govnu brat.”
„Je li baš tako? Moram li vas podsjetiti da je priznala? Priznala je, gospodine McNamara. Prve riječi bile su joj Ubila sam Bobbyja. A nakon toga još je barem dva puta ponovila isto, i za to imamo svjedoka.”
„Ovo ne vodi nikamo”, rekla je Erin. „Pričekajmo ročište sutra, pa ćemo vidjeti što će biti.”
„Vidjet ćemo”, rekla je gospođica Bailey. Zvučala je samouvjereno, ali Erin ju je pogledala u oči i namjestila tako zagonetnu facu da je gospođica Bailey skrenula pogled. Je li se to meni samo učinilo ili se pokazala prva pukotina u njezinu ledenom zidu prema svijetu? U tom se trenutku itekako trebala brinuti zbog Lennieja. Ono što možda nije znala je koliko bi se trebala brinuti i zbog čega. Obratila se Parleyju: „Slažete li se da odvojimo taj dio zida? Ili će i za to trebati čekati Božji sud, kao i sve drugo vezano uz ovaj slučaj?”
Erin je kimnula, pa je Parley rekao: „Optužena vam daje svoj blagoslov da joj preuredite kuću.”
„Onda to treba obaviti. Imala sam dogovorenu večeru s nekim.”
Ušao je tehničar s bušilicom i malom pilom. „Izrežite cijeli pravokutnik, sve što je bilo pod slikom”, rekla je gospođica Bailey i pet minuta kasnije dio zida bio je odvojen i spremljen.
„Želim i kuglu s vrata”, rekla je gospođica Bailey, pa su i nju pažljivo odvojili i pospremili u vrećicu.
Gilstrap je snimao sve što se radilo. Gospođica Bailey je rekla: „Opet ćemo morati zapečatiti kuću, trebaju mi vaši ključevi, molim vas”, pa joj ih je Parley dao.
Završili su s poslom predvečer. Gospođica Bailey ostala je do kraja, a Erin je stajala sa strane i gledala je.
Kuća je opet bila zaključana i omotana vrpcom, pa smo krenuli prema autima.
„Onda se vidimo sutra”, rekla je gospođica Bailey.
Erin je kimnula. „Vidimo se.”centertop
Te smo noći imali dvosatni sastanak s optuženom u zatvoru. Laurina obrana, jednostavna i stara kao Biblija, glasit će da ona to nije učinila. Ako je ikome i priznala, učinila je to pod stresom, iz straha za svog najstarijeg sina.
To je dakle bilo to: ubojstvo Roberta Charlesa Marshalla djelo je nepoznatog počinitelja, počinjeno iz nepoznatih razloga koji možda nikada neće biti otkriveni. U to se nekako uklapa i mutna ličnost kakva je Bobby postao, a država će preuzeti teret da dokaže suprotno. Nakon smrti ostao je gotovo nedokučiv: u ormaru nije bilo njegovih dokumenata, nigdje pisama od Propovjednika ili bilo koga drugog. „Spalio je mnogo toga”, rekla je Laura. „Uvijek je nešto spaljivao u dvorištu. Kako je stario, činilo se da postaje pomalo paranoičan. Bio je opsjednut svojom privatnošću.”
Erin je pisala opširne bilješke. Nije mogla zamisliti takvog Bobbyja, rekla je: dok je bio mlad, uvijek je bio sasvim otvoren. „Kao da je onda bio druga osoba”, složila se Laura. „Ne možeš ni zamisliti koliko se promijenio. Godinama sam živjela s njim, a bilo je trenutaka kada bih ga jedva prepoznala.”
Ozbiljno je razmišljala o razvodu, naročito u posljednje tri godine. „Ali onda bih pomislila na djecu i nisam mogla. Maleni su voljeli Bobbyja.”
„Je li bio dobar prema vlastitoj djeci?” pitala je Erin.
„O, da. Volio ih je i oni su voljeli njega. U to nimalo ne sumnjam. A pokušao je i s Jerryjem, ne mogu reći da nije. Na svoj je način Bobby bio dobar čovjek i sigurno nije zaslužio ono što ga je snašlo.”
„Kako je pokušao? Što je radio?”
„Pa, išao je s Jerryjem u šetnje... ne baš često, ali katkad bi se zaputili niz cestu, a Bobby bi pokušavao razgovarati s njim. Onda kada bi se vratili, odveo bi Jerryja u sobu i oni bi...”
„Što? Što bi oni?”
„Razgovarali. Ne znam, bili bi unutra možda jedan sat. Nisam mogla razumjeti riječi, ali čulo se kroz vrata da Bobby govori.”
„Ali ne ljutito?”
„Ne, ne bih to dopustila. Bobbyjev je glas uvijek bio sasvim tih.”
„Je li zvučalo kao da pokušava Jerryja nešto naučiti?”
Na to se zamalo nasmijala. „Bože, ne! Bobby nije bio učitelj, to sam sigurna.”
„Nisam mislila na učenje kao ono u školi.”
„Onda ne razumijem na što misliš.”
„Na nagovaranje”, rekla je Erin. „Je li možda nagovarao Jerryja da nešto napravi?”
„Ako je toga i bilo, sigurno nije uspio. Jerry jednostavno nije volio Bobbyja, to sam vam rekla.”
Laura je gledala Erin koja je nešto pisala u dugoj tišini koja je uslijedila.
„Jesi li ikada posumnjala da Bobby nešto nedolično radi s Jerryjem?”
Laura je širom otvorila oči. „Bože moj, na što misliš?”
„Samo postavljam pitanja. Na što ti misliš?”
„Ali ne možeš pomisliti nešto takvo. Isuse, Erin, pa ti si poznavala Bobbyja, znaš da nikada ne bi naudio djetetu.”
„Sada je ispalo da uopće nisam poznavala Bobbyja, zar ne?”
Laura je buljila u zid. „Rekla sam ti već, imaš pravo ljutiti se na oboje. Ali ne možeš u to povjerovati.”
„Gledaj”, rekla je Erin, „dopusti mi da budem sasvim jasna, dobro? Je li Bobby ikada iskoristio Jerryja ili neko drugo dijete, na bilo koji način povezan sa seksom?”
„To je uvredljivo.”
„Za to sam plaćena”, rekla je Erin. Malo se nasmiješila, možda zato što joj zapravo nitko do sada nije ništa platio. „Plaćena sam da postavljam uvredljiva pitanja.”
Lauri je dugo trebalo da odgovori; predugo, pomislio sam. Napokon je samo malo odmahnula glavom.
„Je li Bobby ikada zlostavljao Jerryja?” pitala je Erin.
„Naravno da nije.”
„Ispričavam se što navaljujem s ovim, ali ništa nisi opovrgnula nimalo uvjerljivo.”
„A što bih trebala, vrištati?”
„Prokletstvo, samo hoću čuti istinu.”
„Ne”, rekla je Laura. „Ne, ne i ne.”
„Što ne? Ne, on nije ili ne, nećeš mi reći istinu?”
„On nije. Naravno da nije.” Ali tada, u tišini je progovorila Laura. „Što ćeš učiniti? Na što misliš?”
„Pitala sam te nešto. A ti si učinila sve što možeš da izbjegneš odgovor.”
„A kada bih rekla...”
Erin je podigla obrve.
„Nikada zapravo nisam ništa vidjela, ali jedanput ili dvaput sam se i sama pitala. To je sve.” Zacrvenjela se dok je gledala u Erin. „To je sve! Nema se tu što više reći! Samo nešto na što pomisliš u nekom čudnom trenutku. Sigurno se o tome neće pričati.”
„Sutra neće. Ali ako počne suđenje, morat ćemo vidjeti ima li tu nečeg.”
„Da je tako, meni bi to bio sjajan motiv da ubijem Bobbyja.”
Erin nije ništa rekla, ali vidio sam na Laurinu licu kako je shvatila. To je iznenadni novi motiv i za Jerryja.
„Imaš li ti neko pitanje, Cliff?”, pitala je Erin.
„Aha, imam. Zanima me još nekoliko stvari o Jerryju.”
„Isuse, ima li tome kraja?”
„Čini se da on posjeduje neke nevjerojatne sposobnosti.”
Tišina se pretvarala u neugodnu.
„Laura?”
„Što želite da kažem?”
Slegnuo sam ramenima. „Neka reakcija bi bila dobar početak. Nekakav znak da smo se razumjeli.”
„On je umjetnik”, napokon je rekla Laura. „Jerry je prirodno nadaren crtač.”
Sada vidno uzrujana, Erin je rekla: „Nikad nam to do sada nisi rekla.”
„Niste nikada ni pitali. Je li to važno?”
Parley se samo kratko nasmijao i pogledao u stranu.
„Je li to važno?” opet je upitala Laura. „Kakve to ima veze s onim što se dogodilo?”
„Moraš prestati s takvim ocjenama”, rekao je Parley. „Da mogu samo jedno napraviti na ovom svijetu, spriječio bih te da glumiš odvjetnicu. Možeš li to nekako pokušati?”
„Što vam nije jasno u onome što sam napravila? Nisam htjela da se njega na bilo koji način uvlači, je li to tako teško shvatiti? Nisam htjela da ga svatko ispituje kao nekog zamorca, kao što vi sada radite... uznemiravate ga svim tim strašnim stvarima. Pa opet, zašto je to važno?”
„Jerry već tjedan dana gotovo neprekidno crta”, rekao sam. „Mjesto zločina. Slike iz onog dana...”
„Isuse Kriste, to je točno ono čega sam se plašila! Nije dovoljno sve što proživljava, sada će izludjeti od brige.”
„Nitko ga nije zamolio da išta nacrta. Koliko sam ja shvatio, sve je bilo spontano.”
„Kakve veze ima kako je počelo? Sada je počelo, nije važno kako, i pustit će ga da crta dok se ne slomi. Isuse, zar nije imao dovoljno poteškoća u životu?”
Pogledala je Erin. „Znam da se nisam trebala boriti protiv toga, znala sam da će Jerryja uplesti u sve i pogledaj ga sad: umjesto da crta planine i potoke, postigli su da ponovo proživljava sve to.”
Soba je iznenada utihnula. Onda je Erin rekla svojim oštrim glasom: „Navikni se na to. Jerry je svjedok ubojstva. Pitanja će tek početi stizati.”
Laura je odmahnula glavom. „Nisam nikada smjela pristati na ovo.”
„Pristati na što?”
„Ništa od ovog. Znaš da od početka nisam htjela ništa od ovog.”
„Onda mi, molim te, reci, što hoćeš?”
„Ono što sam trebala cijelo vrijeme.”
„Moraš to reći.” Gledale su se. „Pa?”
„Moram promijeniti...”
Erin se suho nasmijala. „Promijeniti što? Svoju izjavu?”
„Ako bude trebalo, da.”
„Onda ti ja ne trebam.” Erin je počela kupiti svoje papire.
Laura je rekla, iznenada uplašena: „Kamo ćeš?”
„A što misliš kamo ću? Imam ja pametnijeg posla u životu.”
„Ljuta si. Uvijek znam kada si ljuta. Još uvijek.”
„Nije važno jesam li ljuta. Rekla sam ti već, nemam vremena za igre.”
„Čekaj sam malo...”
„Što da čekam? Da vidim kako se bacaš u bunar? Mislim da neće biti tako.”
Laura je pogledala Parleyja. „Može li ona to? Može li me samo tako ostaviti?”
„Mogu ja što hoću”, rekla je Erin. „Službeno nisam tvoja odvjetnica. On jest.”
„Čekaj malo. Molim te, Erin, molim te! Moraš shvatiti neke stvari.”
„Ne, ti ih moraš shvatiti. Što se dogodilo? Jesi li ubila muža ili nisi?”
Gledale su se.
„Jesi li?”
Laura je odmahnula glavom.
„Onda ćeš se tako izjasniti. Nisam kriva. Ne, možda nisam kriva uz objašnjavanje kako je sve moglo biti. Nećeš ni pomisliti ponuditi se kao žrtva umjesto Jerryja ili bilo koga drugog. Nikakvih izvlačenja, olakšavajućih okolnosti i izmotavanja. Nisi kriva. Jednom i zauvijek, možemo li barem to razjasniti?”
„Dobro... da, dobro... dobro.”
„I riješi se isprika u glasu. Ti nisi možda nevina, ti nećeš preuzimati krivnju ako sumnja padne na nekog drugog, ti jednostavno nisi kriva. Tako ćemo krenuti i vidjeti kamo će nas odvesti.”
„Ne shvaćaš. Ne možeš shvatiti.”
„Evo nas opet. Molim te, pažljivo slušaj. Nije me briga zašto ti misliš da moraš lagati. Ne smijem se opterećivati takvim stvarima. Sve što ja moram shvatiti i o čemu moram brinuti je tvoj slučaj, a ne zbog čega stalno sve zamagljuješ. Takvim ćeš ponašanjem sebi staviti omču oko vrata.” Erin je privukla sjedalicu bliže. „Želiš li da ti pomognem ili ne?”
„Znaš da želim.”
„Onda se prestani brinuti zbog Jerryja i dovedi svoju priču u red. Idemo ispočetka... što ćeš reći ako suđenje počne i kako ćeš to reći.”centertop
Dobar dio stvari kojima ćemo priču tužiteljstva pokušati dovesti pod sumnju trebat će reći sama Laura, što znači da će morati svjedočiti pred sudom. Parley je zbog toga bio vidno uznemiren. Još uvijek je mislio kako je nepredvidiva, kako se prelako uzbudi kad čuje neizbježna pitanja o Jerryju, ali Jerry je sada bio uvučen u sve i tu se ništa nije moglo promijeniti.
Pepeo iz kamina u stražnjoj sobi ušao je među dokazni materijal. Šerif je pokupio i odnio sve što je tamo bilo, a primijetio je i pougljenjenu krvavu mrlju, kao i tragove krvi raštrkane okolo. Djelić tkanine izgledao je kao komad Jerryjeve košulje, kao što je Laura i rekla. „Mislim da postoji osnovana sumnja”, rekla je Erin. „Ali Laura ne može od svega pobjeći, to će je pitati, što je učinila s Jerryjevom odjećom. Sada im moramo objasniti zašto je to učinila.”
Znao sam da Erin smatra kako nam je Jerry jaka karta. Činilo joj se da su nam izgledi dobri, ali bježala je od optimizma kada bi se tom mišljenju mi pridružili. „Oni guraju usprkos slabim dokazima, a tada se uvijek treba brinuti. Možda imaju nešto o čemu mi ništa ne znamo.” Smatrala je kako je moguće da Gill ustrajava iz političkih razloga. To je bilo prvo ubojstvo u okrugu nakon četrdeset godina, pa se nije htio povući, a još je manje želio izgubiti na sudu.
Bilo je kasno kada smo izišli iz zatvora. Grad je bio u mraku, restoran pred zatvaranjem, ali Parley je uključio svoj šarm i užicao tri brza odreska. Sjedili smo za stolom u samom kutu prostorije i razgovarali o taktici i o tome kako ćemo satjerati Lennieja i njegove laži. „Tip je gnjida”, rekla je Erin. „Uopće mi nije žao takvog bijednika.”
Na prste je nabrojila njegove greške:
„Najprije nije zaštitio mjesto zločina. Zatim se uspaničio i pokušao sve prikriti, pa time uništio dokaze. Još nije kriv za krivokletstvo, ali ako mu damo priliku, može on i to. Što mu sada preostaje nego nastaviti lagati?”
Gledala je u mrak pod stolom. „Uništit ću to kopile.”
„Oni to neće tek tako dopustiti”, rekao je Parley. „Ne na ročištu o izuzimanju dokaza.”
„Možemo se kladiti. Kakav god da je Gill, on se snalazi u politici i neće htjeti na sud naslonjen na Lenniejeve klimave noge. Imam osjećaj da možemo pobijediti već na tom ročištu.”
Pogledala je u mene. „Voljela bih da dođeš s nama. Ne moraš reći ni riječi, samo sjedi iza mene i mrko gledaj Lennieja. Mislim da si u tome dobar.”
Čak mi se ni ta uloga nije sviđala, ali ona je nazdravila čašom vina. „Za sutra. I početak kraja zamjenika Walsha.”

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:09 am





39

Lennie je natmuren sjedio u sudnici kada smo ušli u nju tog jutra. Sudski zapisničar izvirivao je iz svojeg ograđenog prostora dosađujući se. Svi smo uranili; nikoga drugoga nije bilo u prostoriji, ali Lennie je ispravio ramena ispunivši svoju uniformu, pa pogledao prema nama. „Što on traži ovdje?” upitao je grubo, a zapisničar se veselo nasmiješio i zapisao njegove riječi.
„Gospodin Janeway je naš istražitelj”, rekla je Erin. Ja sam ga pogledao i nasmiješio se.
„Nisam te to pitao, znam tko je on. Ali što se ovdje treba istraživati?”
„To se nikad ne zna”, veselo je odgovorila Erin.
„Što se to nikad ne zna?”
„Kada će na površinu isplivati neka velika laž koju treba istražiti.”
„Pokušavaš li se ti to zajebavati sa mnom, seko?”
„Ni slučajno. Ne bih ni za sto milijuna dolara.”
Iznenada su se otvorila dvoja vrata. Sudski službenik izišao je iz sučeve odaje, a iz hodnika sam začuo glas Ann Bailey. Ona i Gill su ušli i sjeli za stol preko puta našeg. Naš svjedok, Hugh Gilstrap, ušao je odmah za njima i sjeo red iza nas.
Lennie je ugledao fotografa i problijedio. Pokazao je palcem u mojem smjeru. „Ne želim da on bude tu.”
„Sigurna sam da ne želiš da je ovdje bilo tko, uključujući tebe”, rekla je Erin. „Baš šteta što ne možeš odlučivati o tome.”
Lennie je pokazivao prstom koji se tresao. „Slušaj, seko, ne zajebavaj se sa mnom. Čuješ li ti mene?”
„Mili Bože, zamjeniče, pa to zvuči poput prijetnje.”
„Lennie, molim te”, uznemireno je rekla gospođica Bailey.
„Ne znam kojeg vraga ovi ljudi misle da mogu dokazati. Sve sam napravio po propisima. Sve.”
„Onda ti neće biti teško govoriti o tome”, rekla je Erin.
„Sve je u mojem izvještaju. Ovo je saslušanje sranje.”
„Možda je tako, ali shvati ga kao samo još jedno životno iskušenje koje ćeš morati proći.”
„Lennie”, tiho je rekla gospođica Bailey. „Sjeti se o čemu smo razgovarali.”
„Neke se ljude jednostavno ne da pripremiti”, rekla je Erin. „Potpuno su nemogući. Ma što im kazao, oni će uvijek napraviti po svome.”
„Slušajte ta sranja”, rekao je Lennie. „Upravo o tome ja govorim.”
Sada se Gill nagnuo naprijed i pogledao Lennieja u oči. Govorio je tako tiho da ga je samo Lennie mogao čuti, ali vrlo oštro, i kada je završio, Lennie je samo natmureno sjedio u tišini.
Erin je u pravu, pomislio sam: njegov je fitilj kratak i već je pripaljen.
Čuo sam nove korake, pa se pojavio šerif s Laurom. Ona je sjela do nas, on se pridružio optužbi. Službenik je rekao: „Ustanite svi” i ušao je sudac.
Sudac je sjeo, pa smo i mi sjeli, a on je pogledao na stranu optužbe. „Gdje su vaši svjedoci, gospodine Gill?”
„Gospodin McNamara želi samo zamjenika Walsha, časni suče. Da smo doveli sve svjedoke, ovo bi trajalo pola dana. Mogli smo to učiniti, ali svjedočenja bi ostala ista kao i na prvom saslušanju. Pokušavamo sudu štedjeti vrijeme.”
„Gospodine McNamara?”
„Sve je u redu što se nas tiče, časni suče.”
„Dobro. Onda počnimo.”
Gospođica Bailey se podigla i pozvala Lennieja koji je položio ruku na Bibliju i prisegnuo.
Uslijedilo je deset uobičajenih minuta gotovo pedantnog ispitivanja. Gdje ste bili kada ste primili prvi poziv? Koliko vam je trebalo da stignete na brdo do kuće Marshallovih? Jeste li kucali na vrata? Kada ste odlučili da je vrijeme za ulazak u kuću?
„Gledao sam kroz otvorena vrata”, rekao je Lennie. „Mogao sam vidjeti da se nešto loše dogodilo. Gospođa Marshall sjedila je za stolom u krvavoj haljini. Na podu je bio pištolj.”
Gill se nagnuo naprijed i nešto šapnuo gospođici Bailey. Ona se namrštila, očito uznemirena. „Samo jednu minutu, časni suče.”
Sudac je pogledao u stranu i lupkao prstima po stolu. Gospođica Bailey i Gill očito se oko nečeg nisu mogli složiti skoro cijelu minutu. Napokon je Gill nešto energično zahtijevao, a gospođica Bailey je protiv svoje volje rekla: „Dobro, recite nam što je onda bilo.”
Ostatak Lenniejeva svjedočenja bio je gotovo doslovno jednak onome čega sam se sjećao s prvog saslušanja. Kad ga čovjek čuje, rekao bi da je sve bilo po propisu. Išao je korak po korak, otkrivajući jednu po jednu stvar na ispravan način. Gospođica Bailey opet je pogledala Gilla i rekla: „To je sve.”
Erin se polako podigla i stupila naprijed. „Kažete da ste pogledali kroz otvorena vrata i ugledali gospođu Marshall za stolom u krvavoj haljini. Kažete da je na podu bio pištolj. I sve se to moglo vidjeti s vrata?”
„Većina od toga, da.”
„Koliko toga?”
„Dovoljno.”
„Što to točno znači, zamjeniče? Ne zaboravite, molim vas, da smo svi bili tamo i pogledali kroz ulazna vrata. Ako baš želite ovo riješiti na teži način, možemo opet otići gore i provjeriti što se vidi s prednjih vrata.”
Lennie je kuhao kao da mu se sjedalica zagrijala.
„Nije li točno da ste ušli ne vidjevši prethodno ništa?”
„Sigurno nisam ušao naslijepo. Znao sam da se nešto loše dogodilo.”
„Kako ste to znali?”
„Zbog telefonskog poziva, nije li to očito? Nije nazvala šerifov ured da pita točno vrijeme ili kako se popeti na planine. Što biste vi pomislili?”
„Ovdje nije bitno što bih ja pomislila, jer nisam ja ušla u kuću Marshallovih.” Erin se prošetala prostorijom, pogledala kroz prozor i vratila na svoje mjesto. „Što je rekla kada je nazvala?”
„Da joj je muž ubijen.”
„Je li to rekla?”
Vidio sam kako gospođica Bailey lagano odmahuje glavom sa svog stola.
Lennie se okrenuo pa smo se nekoliko sekundi gledali. „Recite mu da prestane, suče”, rekao je Lennie.
Sudac me strogo pogledao. Ali rekao je: „Samo odgovorite na pitanje, zamjeniče.”
„Pitanje je bilo”, ponovila je Erin, „je li rekla da joj je muž ubijen?”
„Možda nije baš točno tako rečeno.”
„Ne mora biti baš točno. Dajte nam samo smisao njenih riječi. Postoji snimka, kao što znate. Možemo dobiti točne riječi kasnije, ako se sada ne sjećate.”
„Pokušavam se prisjetiti.”
„Samo bez žurbe.”
„Rekla je kako je bilo pucnjave. Kako joj je muž ustrijeljen.”
„Da, to bi nam i snimka kazala. Došlo je do pucnjave. U tom trenutku znali ste samo da je došlo do nesreće. Nije li tako, zamjeniče?”
„Znao sam da to nije bila nikakva nesreća.”
„Kako, samo po zvuku njezina glasa?”
„Tako je.”
„Na osnovi svojeg velikog iskustva i zvuka njezina glasa.”
„Nemojte me omalovažavati”, rekao je Lennie, a gospođica Bailey je zatvorila oči.
Erin se nasmiješila. „Sasvim sigurno mi to nije bila namjera, zamjeniče.”
Gospođica Bailey podigla se sa sjedalice: „Časni suče, ti osobni napadi...”
„Postavite pitanje, gospođice D’Angelo.”
„Koliko ste se u svojoj karijeri puta susreli s pucnjavom, zamjeniče?”
„Znam kako netko zvuči kada je kriv.”
„Takve vam spoznaje sigurno prilično olakšavaju posao. Dakle, odgovor na moje pitanje je? Pedeset? Deset? Dva?”
„Znate da ovdje nema mnogo pucnjave.”
„Odgovor je dakle nijedanput. Je li to točno?”
„Žena je bila histerična.”
„U to sam sigurna. Upravo joj je ubijen muž.” Erin je pogledala bilješke. „Dobro, došli ste gore, vrata su bila otvorena, ušli ste i našli gospođu Marshall za stolom. Točno?”
„Tako nekako.”
„Pa, ako nije bilo točno tako, zamjeniče, možete li nam, molim vas, reći što se razlikovalo?”
„Morao bih pogledati u svoj izvještaj.”
„Imam jedan primjerak ovdje. Želite li ga pogledati?”
„Ne, sada sam se sjetio.”
„Onda nam recite, molim vas.”
„Dozivao sam kroz otvorena vrata, nitko nije odgovorio, pa sam ušao. Dovraga, po onome što sam znao, gospodin Marshall mogao je još biti živ, krvareći na smrt tamo unutra.”
„Pa ste ušli. Jeste li bili naoružani? Jeste li izvadili svoje oružje?”
„Nego što nego sam ga izvadio. Lako je vama postavljati sarkastična pitanja ovdje u ovoj lijepo zagrijanoj sudnici. Probajte vi izići sami na mjesto zločina, pa ćete vidjeti kako je to.”
„Dakle, krenuli ste prema gospođi Marshall s izvučenim pištoljem?”
„I bio sam u pravu, zar nisam? Muž joj je mrtav ležao pod nogama i nije se tu imalo što misliti.”
„Ne, nije. A vi ste odmah zaključili da je ona to učinila.”
„Pa, on je bio dva puta smrtno pogođen, pa sam odmah znao da se nije sam ubio. A nije bilo nikoga drugog.”
„Vi nikoga niste vidjeli. Recite nam što se onda dogodilo.”
„Obratio sam joj se. Podigla je glavu i rekla: Ja sam pucala u Bobbyja.”
Rekao je to samozadovoljno, s pobjedničkim smiješkom, kao da je upravo tu napuhanu gradsku odvjetnicu stavio gdje joj je mjesto. Erin je kimnula i rekla: „Koliko sam ja shvatila, neko ste je vrijeme u postaji nagovarali da prizna. Sada nam kažete da je priznala odmah, je li to točno?”
Pogledao sam stol optužbe očekujući prosvjed koji nije stigao.
„Usmeno mi je priznala, to su bile prve riječi koje je izgovorila.”
„A u postaji ste pokušavali...”
„Natjerati je da potpiše, što drugo?”
„Bez prisutnosti odvjetnika koji bi je zastupao.”
„Već sam joj pročitao njena prava – zapravo, dva puta. Prvi put gore u kući, a drugi put u zatvoru.”
„Što nitko osim vas nije ni vidio ni čuo.”
„Freeman je bio tamo kada sam joj pročitao prava drugi put.”
„Freeman je stari čuvar zatvora.”
„Tako je.”
„Dakle, spontano vam je priznala u kući. Je li to ponovila u zatvoru?”
„Aha. Ne meni, nego...”
„Zašto mislite da nije vama?”
„Netko je stigao i rekao joj da to ne napravi.”
„Oh. A tko bi to mogao biti?”
„Znate vi tko je to bio.”
„Mislite na fotografa, gospodina Gilstrapa, je li to točno?”
„Da”, rekao je Lennie očito oklijevajući.
„Dobro je što se on tamo zatekao, zar ne?”
„Za vas možda dobro; daje vam štofa za još pitanja. Ali neka vam ja nešto rečem, gospoja, to što je on napravio bilo je skroz bez veze. Smetao je policajcu kod vršenja dužnosti. Ma što on rekao, ja to ne bih uzeo zdravo za gotovo da sam na vašem mjestu.”
„Hvala vam, zamjeniče. On će nam uskoro ispričati svoje viđenje događaja.”
„On će reći da ja lažem. Govorite li vi to da ja lažem?”
Gospođica Bailey se nagnula naprijed: „Lennie...”
„Prokletstvo, ne moram ja trpjeti ova sranja.”
„Pretpostavimo da netko laže”, rekla je Erin. „Vi kažete da je to Gilstrap, je li to točno?”
„Rekao sam što sam upravo rekao. Ni manje ni više.”
„Mislim da ste rekli mnogo više od toga, zamjeniče. Zapravo vi točno znate što je gospodin Gilstrap primijetio tog dana.”
„Znam što on misli.”
„On će nakon vas svjedočiti o svemu što je vidio. Pod zakletvom, gospodine, pod kojom ste i vi.”
„Ne razgovarajte tako sa mnom. Ja ne lažem.”
„On misli da ste zapečatili kuću i otišli...”
„Dakle, to je sranje.”
Sudac je podigao svoj čekić. „Gospodine, u mojoj se sudnici ne govori prostački.”
Lennie je gledao pred sebe kao da ništa ne čuje. Erin se nagnula i ušla mu u vidno polje, pa su se u tom trenutku njih dvoje zatekli sami u dvoboju starom kao vječnost. „Želite li reći da niste zapečatili kuću i otišli, ostavivši djecu gospođe Marshall unutra?”
„To je jebena laž.”
Čekić je udario o stol; sudac je zagrmio nešto o nepoštivanju suda. Lennie je govorio: „To je laž, to je laž, to je prokleta laž. Pročitaj mi ovo s usana: goni se u pakao.”
Erin je rekla: „Časni suče, molim vas da se službeno zabilježi da je svjedok razjaren mojim pitanjima i da se prema meni ponaša krajnje neprijateljski.”
„Neka bude tako.”
„Problijedjeli ste, zamjeniče”, rekla je Erin. „Želite li malo vode?”
„Samo idi u pakao.” Pogledao je Gilla, pa gospođicu Bailey i napokon suca. Drhtavim glasom je rekao: „Časni suče...”
Erin je smjerno upitala: „Smijem li postaviti samo još nekoliko pitanje, časni suče?”
A sudac je svojim čvrstim glasom odgovorio: „Nastavite.”
Samo nastavi, ispeci kopile do kraja.
„Zar ćete vi ljudi samo sjediti i slušati ova sranja?”
Gospođica Bailey ustala je sa stolice. „Časni suče...”
„Hej”, rekao je sudac, pokazujući joj da sjedne. „Sam je sebi iskopao jamu.”
„Jeste li zapečatili kuću”, rekla je Erin, „i onda opet otišli tamo gore...”
„Ne! Ne, nisam!”
„A dok ste bili tamo drugi put, jeste li uništili sve tragove krvi koje su djeca napravila po zidovima nakon što ste ih tamo ostavili...”
„Vi... ste... potpuno... jebeno... poludjeli.”
„Sve one male krvave otiske...”
„Ne, prokletstvo, ne!”
„Onako razmazane po zidovima...”
„Neću toj drolji reći više ni riječi.”
„Što ste učinili s krvavom policijskom trakom i otiscima po njoj?”
„Vidjeli ste fotografije mjesta zločina. Ima li na njima nekakva traka s otiscima?”
„Govorim o drugoj traci, zamjeniče Walsh. Originalnoj traci kojom ste zapečatili sobu prije nego što su u nju ušla djeca i sve poremetila.”
„To se nikada nije dogodilo.”
„Dopustite mi da pretpostavim, zamjeniče, da ste se vratili u kuću Marshallovih. I da ste tada otkrili da su djeca razmazala krv po zidovima, pa čak i maknula policijsku traku okrvavljenim rukama. I dopustite mi da također pretpostavim da ste vidjevši što su napravili, uništili policijsku traku i zamijenili je novom, i da ste također oprali svu razmazanu krv i otiske sa zidova. Nije li upravo to ono što ste napravili?”
Lennie je pogledao tužitelja. „Poludjela je. Jebeno je pukla.”
Erin mu se nasmiješila, nimalo neljubazno.
Lennie je s iščekivanjem pogledao gospođicu Bailey. „Kojeg mi to vraga radite? Mi bi trebali biti na istoj strani, za ime boga! Kako joj sve to dopuštate?”
„Bolje sada nego na suđenju”, rekla je Erin. „Zar ne, gospođice Bailey?”
„S tobom ne razgovaram, prokletstvo! Razumiješ li ti što ti se govori?”
„Časni suče, opet bih vas zamolila da se službeno zabilježi...”
„Jebi se! Jebite se svi!”
Iznenada se podigao i otkopčao jaknu, i samo na trenutak ruka mu je bila na pištolju. Svi su se u sobi trgnuli.
Gospođica Bailey je rekla: „Isuse, Lennie, ma što radiš s tim pištoljem u sudnici?”
Lennie se okrenuo u mjestu, prevrnuo sjedalicu, udario njom o zid, i isteturao van. Svi smo samo sjedili i gledali se, i na trenutak nitko nije znao što bi rekao.
Prvi se pribrao sudac. „Želim da se napiše nalog za uhićenje tog čovjeka”, rekao je šerifu. „Zatim ga izvolite pronaći.”
„Da, gospodine.”
Pogledao je sukobljene strane. „Ima li neki razlog zbog kojeg ne bih odmah donio odluku o zahtjevu za izuzećem dokaza?”
Gill se uspravio i rekao. „Pa, časni suče, ja bih uz dužno poštovanje zatražio odgodu dok se zamjenik Walsh ne pronađe i mi ne dobijemo priliku da shvatimo njegovo današnje čudno ponašanje.”
„Što treba shvatiti?” pitala je Erin. „Očito je da je cijela njegova istraga puna propusta, a svjedočenje prepuno laži od samog početka. Dok oni to shvate, naša bi stranka trebala i dalje sjediti u zatvoru, uglavnom na temelju onoga što je rekao čovjek koji nas je zamalo sve pobio.”
„Sklon sam složiti se s tim”, rekao je sudac.
„Barem nam dopustite da ga pronađemo, suče”, rekao je Gill.
„Dajem vam vremena do sredine sljedećeg tjedna”, rekao je sudac. „Neću biti u gradu do iduće srijede. Ako se do tada Zamjenik Walsh ne pronađe i ne dovede ovamo kao zatvorenik, nenaoružan, izuzet ću cijelo njegovo svjedočenje.”
„Hvala, časni suče.”
Sudac se podigao i povukao u svoje odaje.
Gill je pročistio grlo. „Mislim da bismo mogli ublažiti optužnicu. Što biste rekli na ubojstvo bez predumišljaja?”
„Ubila ga je dok su se svađali”, rekla je gospođica Bailey.
„Ma tko da ga je ubio, to se moglo dogoditi dok su se svađali”, mirno ju je ispravio Parley.
Tko god da ga je ubio, još je jedanput pucao u njega, za svaki slučaj. Gospođica Bailey je u nečem bila u pravu: tu je sigurno bilo mržnje. Erin se nasmiješila, sada ljupko, i rekla: „Naravno da smo dužni vašu ponudu prenijeti našoj stranci. Ali nema šanse da ću joj ja savjetovati da prihvati nešto takvo.”
Naravno, oni su to već znali. Nitko nije pitao što će obrana savjetovati, ali u jednom trenutku im je Erin svojim najslađim glasom ipak rekla: „Dajte, ljudi. A da odbacite optužbu i pustite je da se vrati djeci?”


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:09 am





40

Približavali smo se božićnim blagdanima u dobrom raspoloženju. Lennie je nestao. Srijeda je došla i prošla; sudac je odbacio Lenniejevo svjedočenje i taj dan za ručkom je vladao svečarski duh. „Oni sada zapravo nemaju nikakvih dokaza”, rekla je Erin.
Poslije podne se nadala da bi javni tužitelj mogao povući optužbu, ali to se nije dogodilo. „Čini se kako nas namjeravaju natjeravati okolo dok na vrbi ne rodi grožđe”, rekla je kada sam je samo ja mogao čuti. „I dalje mislim da bi trebali odustati, ali sve dok to ne naprave, moram se spremati za suđenje.”
Sredinom prosinca gospođica Bailey se razletjela na sve strane. Osobno je ponovo razgovarala sa svima, uporno nastojeći spasiti slučaj. Viđali smo je po dućanima i gradskim ulicama, u kafiću gdje bi Bobby Marshall povremeno popio piće i počastio društvo. Sreo sam Hugha Gilstrapa u gradu i saznao da ga je tog tjedna posjetila dvaput. Ali dokazi su bili hladni poput planina i svakim su se danom hladili sve više.
Erin je mnogo vremena provodila sama, proučavajući kazneno pravo i zapisujući bilješke, a mnoge su večeri ona i Parley pregledavali dokaze optužbe. Barem jedanput dnevno otišla bi u zatvor i posjetila svoju stranku i uvijek bi ostala barem jedan sat. „Uglavnom samo ponavljamo iste stvari”, rekla mi je. „Povremeno se sjeti nečeg novog, ali uvijek samo malo i nikad ništa vrijedno.” Pitao sam jesu li ikad uspjele razgovarati o starim vremenima, a Erin je rekla da jesu, napokon su probile led. „I u kakvim ste sada odnosima?” pitao sam, ali ona je samo slegnula ramenima i rekla: „Još uvijek ne znam. Još mi je neugodno. Ona se trudi, a ja se držim rezervirano, i čini mi se da se to neće mijenjati, barem još neko vrijeme.” Ali ja sam vidio da ona i dalje nešto traži, neki konačni odgovor na zagonetku koju nije riješila već više od deset godina.
Provodio sam vrijeme pokrivajući isti teren kao i gospođica Bailey: razgovarao sam s ljudima, pročešljavao grad, nazivao Rosemary iz socijalne službe i lutao brdima oko kuće Laure Marshall. Svakog sam dana telefonirao po cijeloj zemlji u nastojanju da otkrijem gdje su se Propovjednik i Keeleri mogli sakriti.
Nazivao sam knjižare i trgovce knjigama iz Arkanzasa i ostalih područja gdje je živio Kevin Simms, također poznat kao Earl Chaplin, pa Oklahomu, koju su Keeleri jednom spomenuli kao svoj dom. Činilo se da su u zemlju propali. Propovjednik je mogao otvoriti knjižaru negdje sasvim izvan ruke; i onda polako rasprodavati zalihe i sanjati o većim stvarima. Možda će jednom negdje pokušati novu prijevaru.
Potkraj tjedna odjednom sam dobio odgovor od jednog knjižara učlanjenog u udrugu, nekog čovjeka kojeg nikad nisam ni vidio, ni za njega čuo, tamo negdje iz zabiti Teksasa. Nestali Kevin Simms pojavio se jučer u njegovoj knjižari raspitujući se o tome kako ide posao u tom dijelu grada. „Rekao je da se zove William Carroll. Tražio je slobodni poslovni prostor malo dalje od mene. Činilo se da je već odlučio ostati ovdje.”
Zahvalio sam mu i upozorio ga: „Ne kupuj od njega ništa potpisano, bez obzira na to kako jeftino nudio. I molim te, što god napravio, nemoj mu reći da si me zvao. On je možda svjedok jednog ubojstva.”
Javio sam sve Erin i ona je to zapisala, knjižarevo ime, adresu i telefonski broj. Kako je sada naš slučaj stajao, Kevin Simms i cijela priča o potpisima nije bila bitna. Ali Erin je ipak priredila papire za sudski poziv Earlu Chaplinu, odnosno Kevinu Simmsu, odnosno Williamu Carrollu, koji vjerojatno radi u Huntsvillu, Teksas. Još nije bila načisto kako to upotrijebiti. „Morali bismo ga naglo zaskočiti da opet ne pobjegne i trebalo bi pribaviti dokaze protiv njega, tako da ga se uhiti i sigurno dovede ovamo. A tko zna gdje su ona dvojica klipana koji su za njega radili.”
Za slučaj da nisu s njim u Teksasu, imao sam adrese u Oklahomi i broj tablica njihova kamioneta. Našao sam i tvrtku koja ih je osigurala – kada sam provjerio prošlog tjedna, još nisu prijavili nikakvu štetu. „Ne mogu naći nikakav dokaz da su maknuli onaj kamionet – mislim da su ga možda jednostavno ostavili, što znači da će ostati tamo dok se ceste ne otvore na proljeće, a možda i zauvijek.”
„Bolje nam je ne komplicirati stvari”, rekla je Erin. „Oni moraju dokazati da je ona počinitelj, a mi samo trebamo pobijati dokaze koje iznesu. Priznanje koje je dala čuvaju kao desert. Ali neće ga lako iskoristiti, a Lennie im je kamen oko vrata. Ako ga ne pronađu i ne uspiju riješiti taj problem, što im ostaje?”
Tražili su odgodu suđenja, ali tome se Erin žestoko usprotivila. Sastali su se u sučevim odajama i časni je sudac neočekivano potegnuo na našu stranu. Za ime Božje, žena sjedi u zatvoru od listopada, odvojena od svoje djece. Ako je ne možeš upecati, pusti je da otpliva.
Odustali su od tužbe tjedan dana prije Božića.
Erin je dobila mnogo slobodnih dana od svoje tvrtke i nisu je očekivali u uredu prije sredine veljače. „Ti se možeš vratiti u Denver, ako hoćeš”, rekla mi je. „Znam kako ti gori pod nogama i ne zamjeram ti. Ali mislim da ću se ja zadržati još nekoliko dana.”
Laura ju je zamolila, rekla mi je. „Ima još nekih stvari koje moramo dovršiti, gomila pravnih sitnica i financijski dio. Ona tek sada polako shvaća koliko bi je sve ovo moglo koštati.”
A bilo je među njima još neriješenih stvari, Erin će se morati suočiti sa svim onim što je do sada gurala u stranu. „Nisam došla ovamo samo da bih je oslobodila, to sam znala od početka, iako nisam htjela reći. Nije mi lako ni tebi objasniti zašto mi je nekad bila toliko važna. Jesi li ikada imao takvog prijatelja?... Nikada nisam prestala misliti na nju. Vjerujem da postoji neko rješenje, nešto što ona nosi u srcu i mislima, pa sada želim otkriti što je to, da bih samu sebe umirila.”
Naravno, shvaćao sam o čemu govori. „I ja ću ostati još malo, ako ti ne smetam; imat ćeš na komu zagrijati noge noću. A mojoj knjižari ide sasvim dobro; Millie kaže da bih trebao češće odlaziti. Denver će i dalje biti na istom mjestu kada se vratimo.”
Do početka božičnog tjedna potoci su se zamrznuli i djeca su se počela klizati, raditi snjegoviće i snježne utvrde. Ispred jedne kuće južno od grada rastao je red malenih iglua sa svake strane duge prilazne ceste.
Snijeg je te godine bio upravo fantastičan. U Denveru ga nije bilo ni približno toliko, ali ovdje u planinama, posebno u Paradiseu, nanosi su zatrpavali automobile, a djeca su dobila čarobnu zemlju, baš kao i neki stariji koji znaju cijeniti dobro grudanje. Skijaši-trkači stizali su u grad u velikom broju.
Samo dan nakon što je puštena, Laura je u gradu unajmila kuću za sebe i djecu. Namjeravala je svoju kuću obnoviti zidnim tapetama i preurediti, da bi mogli pokušati opet živjeti gore bez neprekidnog podsjećanja na ono što se dogodilo. Ali kada je sve odlučeno i napravljeno, pomislila je da će je prodati, platiti sudske troškove, uzeti djecu i odseliti se u neku drugu državu.
„Mislim da moramo krenuti ispočetka”, rekla je više puta nakon izlaska. „Paradise ćemo uvijek povezivati s previše toga iz prošlosti.”
Pomislio sam kako želi nešto nagovijestiti tim riječima, kao da se nada da će Erin reći: „A zašto se ne vratite u Denver?” Ali takav poziv neće stići ni lako ni brzo, i trenutno je Laura uživala u onome što je izbjegavala dok je Bobby bio živ. Odbacila je svoju povučenost i svaki dan mogla se vidjeti u gradu kako luta po trgovinama, razgovara s ljudima, šeće s djecom. „Opipava gradu bilo”, rekla je Erin. „Pokušava vidjeti jesu li ljudi sumnjičavi i kako će se ponašati prema njoj.” Poslije podne bi se ona i Erin šetale zajedno; Laura bi došla do nas, a Parley i ja, ponekad obojica, čuvali bismo djecu dok bi ona i Erin same izašle, pokušavajući opet pronaći odnos koji su nekad imale u svijetu koji ih više ničim nije sputavao.
Nikad nisam pitao o čemu su razgovarale: to su bile Erinine stvari, ali kada bi noću ostali nasamo, ponešto bi mi ipak rekla. „Još nismo razgovarale o prošlosti. Jednostavno nijednom nismo načele tu temu. Mislim da pokušava uspostaviti novi odnos, ali ja još ne znam kakav. Danas je opet govorila o tome kako bi se mogla vratiti u Denver.”
Jedan-nula za starog Janewaya i njegove predosjećaje. Ali kako će se stvari dalje razvijati nitko nije mogao znati.
Erin sa svoje strane nije znala što želi. „Možda je još volim”, rekla je jedne noći. „Ali odbacivala sam je tako dugo, uskraćivala joj pravo da se uopće pojavi u mojim mislima. A opet je stalno bila tamo. Čak i nakon svih ovih godina uhvatim se kako iznenada pomislim na nju. Nekad bi mi na sudu odjednom popustila pažnja, kao kada ti mačka prijeđe preko puta i tada bih uvijek pomislila baš na nju. Njeno bi se lice pojavilo niotkuda i ponekad bih bila gotovo sigurna da je tamo negdje među ljudima u sudnici i gleda me.”
„Misliš li da opet možete biti prijateljice?”
„Ne znam. Ne kao što smo bile, mislim da to nije moguće. Ali život je čudan, tko zna što nas čeka? Odjednom može iz vedra neba reći nešto što će me nasmijati i opet možemo postati one dvije davno izgubljene sestre kakve smo bile.”
Još je nijednom nisam čuo da izgovora Laurino ime; uvijek je to bilo ona ili nju kada bismo razgovarali, a gospođa Marshall na sudu. Ali nisam to opet spominjao.
Kako su se približavali blagdani, Laura kao da je procvjetala: podigla je kosu, kupila novu odjeću sebi i djeci. Nekako se oslobodila, ali ne potpuno. „Zna ona da je odbačena samo optužba za ubojstvo s predumišljajem”, rekao mi je jedne večeri Parley. „Ali oni mogu podnijeti novu tužbu, a mislim da to i namjeravaju u dogledno vrijeme. Ostaje im problem s Lenniejem. Trebat će im novi dokazi, i to bolji nego što ih sada imaju. Ali znam da nisu zadovoljni trenutnim stanjem.”
Sudac je bio prilično ljut zbog načina na koji se slučaj raspao, rekao je Parley. „On želi vidjeti Lennieja na svom sudu.” Gill je ostao jednako nepristupačan, ali Parley je razgovarao s gospođicom Bailey i ona je potvrdila da je bio u pravu, da pokušavaju pronaći nove podatke i oživjeti slučaj.
„Anne je poput više žena koje sam upoznao”, rekao je. „Tvrdoglava do boli.”
Parley je mislio da je Lennie negdje izvan države. „Ta je prokleta budala otišla onoliko daleko koliko se moglo otići onim kamionetom.” Pa, ja ne bih baš bio toliko siguran u to. Imao sam predosjećaj da je još u blizini i svaki bih dan razgovarajući s ljudima na ulici, na benzinskoj crpki ili u trgovinama, s konobaricama u kafićima ili starcima, koji bi zabundani sjedili u parku nekih čudno toplih snježnih dana gledajući djecu kako se igraju, pitao za njega. Pitao sam svakoga koga bih sreo: ostavljao bih Parleyjev telefonski broj i zamolio da mi se jave ako nešto vide ili čuju.
Za Božić smo planirali popodnevno jelo na starinski način u Parleyjevoj kući. Erin će kuhati, Laura i djeca bi došli oko podne, pa bi nakon toga gledali Divan život na videu i slušali božične pjesme. „Ovo će mi biti prvo božično drvce nakon Marthine smrti”, rekao je Parley. „Trebao bih ga kititi svakog Božića, čak i kada nema nikog osim mene da u njemu uživa.” Erin se nasmiješila i rekla: „Da, trebao bi”, ali mi je poslije u kuhinji kazala kako ne vjeruje da će to ikada učiniti. „Nema ništa gore nego pokušavati biti dobre volje kada si stvarno sam. Da sam na njegovu mjestu, to bi me drvce izludilo, onako samu i staru, bez ikog svog u blizini.” Malo poslije je rekla: „Razmišljam o tome da ga pitam bi li se preselio u Denver. Mislim da bih mu mogla naći posao kod nas. Znam da bih. Uvijek nam treba pomoć, a on bi mogao raditi onoliko koliko mu se bude dalo.”centertop
Tog poslijepodneva njih troje je otišlo u šetnju dok se purica pekla. Erin je znakovito pozvala Parleyja da im se pridruži i ostavila me samog s djecom. Velika dnevna soba bila je puna igračaka koje su oduševljavale blizance, iako su se njima igrali već barem deset puta. Jerry i ja sjedili smo i gledali ih. Laura mu je kupila novu odjeću i lijep ručni sat, koji je naizmjenično gledao s divljenjem i dosadom. Pili smo liker od jaja, koji je on volio s mnogo cimeta i začina, a ja sam govorio o onome što je do tada vidio samo na filmu. Gledao sam mu lice dok sam govorio i vidio kako zaista razumije. Oči su mu bile nježne kao u laneta, pa sam malo poslije stavio Honda, još jedan od filmova koje smo uzeli u videoteci, i promatrao ga dok je gledao njegov početak. Potpuno zaokupljen sjedio je na rubu sjedalice, a kada je počela špica, rekao sam: „Voliš Johna Waynea, zar ne, Jerry?”
Istog trena on je uzeo papir i počeo pisati. Pustio sam ga na miru dok je to radio, sve dok nije ispunio pola stranice, pa onda pitao mogu li vidjeti što je napisao.
Dodao mi je papir bez ikakva izraza, a na njemu su jedan za drugim bili nanizani potpisi Johna Waynea, svi savršene kopije, kao da se iznenada pojavio njegov duh i sve ispisao. Dodao sam mu drugi papir i pitao: „Možeš li potpisati Alfreda Hitchcocka, Jerry?” i za tren oka je nažvrljao Hitchcockov potpis, pa dodao onu njegovu karikaturu debeljka na samom kraju.
„Baš lijepo”, rekao sam. „Da vidimo možeš li još neke.” Sjetio sam se knjiga koje više nisu trebale tužitelju i sada su bile složene u Parleyjevoj praznoj sobi; ali nisam se htio micati ni prekinuti bilo što, pa sam se oslonio na sjećanje i tiho izgovarao imena kojih bih se prisjetio – Leonard Bernstein, Paul Whiteman, Robert Frost – i istog trenutka nakon izgovorenog imena dobio bih potpis koji je na papiru izgledao savršeno. Sjetio sam se nekih knjiga koje sam vidio kod Propovjednika i nabrajao mu imena, od kojih su neka upalila, neka ne.
„A što je s Andyjem Warholom, Jerry?” rekao sam, i prije nego što sam to i izgovorio, on je naškrabao njegov potpis i dodao onu poznatu limenku juhe. Nastavio je prema dnu stranice, ponavljajući stalno isti potpis, ali tada sam izvana začuo smijeh i buku s trijema, pa sam rekao: „Dosta je za danas” i nježno uzeo papire koje mi je on dodao. Presavinuo sam ih i sklonio, a onda su se otvorila vrata i Erin je ušla u sobu.
„Pa”, rekla je Laura, „što ste vas dvojica radili cijelo poslijepodne?”
„Samo se malo družili i gledali filmove.” Kimnuo sam glavom prema Jerryju i rekao: „Dobar ti je ovaj klinac.”
„Naravno.” Promrsila mu je kosu. „Moj dečko.”
Puricu smo izvadili iz pećnice oko četiri sata, pa smo sjeli za veliki stol u sobi koja je godinama bila u mraku. Erin je izgovorila zdravicu: „Za novi početak”, rekla je i četiri čaše su se lagano dodirnule.
Vani je opet počeo snijeg: kroz prozor smo ga vidjeli kako leprša dok se mrak spuštao nad grad. Parley je zapalio kamin, pa je vatra jako pucketala dok smo jeli, razgovarali i povremeno se smijali.
„Parley će se možda preseliti u Denver”, rekla je Erin u jednom trenutku, a Parley je slegnuo ramenima.
„Moram priznati da zvuči primamljivo”, rekao je.
Laura je objavila da je donijela odluku: „Ne mogu više živjeti ovdje. Ovo nikad i nije bio moj grad.” Mrtvog muža nije spominjala po imenu, ali svi smo shvatili na što misli. Bila je to njegova kuća, njegov grad, njegov izbor da dođu živjeti u njemu. „Oglasit ću prodaju kuće sljedećeg tjedna”, rekla je. „Djeci će biti bolje u gradu, u pravim školama s klincima svoje dobi. Mislim da sam im već dosadila kao jedini učitelj.”
Željela je što prije prodati kuću i bila spremna spustiti cijenu, htjela je otići što dalje od Paradisea i njegovih malograđana prije kraja zime.
„Ipak, ne budi luda”, rekla je Erin. „Ova će zemlja vrijediti bogatstvo za nekoliko godina i nije ju pametno sada gotovo poklanjati.”
„Znam. Ali isto tako ne mogu živjeti čekajući što će biti. Osim toga, kao što svi znate, moram platiti prilične troškove suđenja.”
Erin nije rekla ništa.
„Mogu se preseliti negdje gdje nikad prije nisam bila”, rekla je Laura malo poslije. „Seattle, možda, oduvijek sam voljela kišu.”
Erin je kimnula glavom i pogledale su se preko velike površine stola. Laura je rekla: „Misliš li da je to dobra zamisao?”
„Mislim da je dobro sve što te čini sretnom.”
„Ne znam ja što je sreća”, rekla je Laura.
„Onda je možda vrijeme da saznaš.”
Nešto se dogodilo odmah nakon večere: Erin i Parley raspremali su stol i nosili posuđe u kuhinju, a djeca su se igrala u predsoblju. Laura i ja mimoišli smo se pokraj stola i iznenada me snažno zagrlila. „Hvala ti”, prošaptala je. „Znam koliko si toga za mene učinio. Samo Bog zna što bi bilo sa mnom bez tebe.”
Još iznenadnije stala je na prste i žestoko me poljubila u usta. Osjetio sam njen jezik i nagonski ustuknuo i zamucao: „Uh, Laura...”
„Imela”, rekla je, pokazujući iznad moje glave. „Ali mislim da je bolje da odem prije nego što naleti Erin i stekne krivi dojam.”
Večer nije bila ugodna. Imao sam osjećaj da će se dogoditi nešto neočekivano. U devet sati, što je po mjerilima Paradisea kasno, zazvonio je telefon.
„Za tebe je”, rekao je Parley.
Izišao sam u hodnik i uzeo slušalicu.
„Gospodin Janeway?” Ženski glas.
„Da, tko je tamo?”
„Nije važno tko sam. Raspitujete se po gradu o Lennieju Walshu. Zanima li vas on još uvijek?”
„Naravno.”
„Pa, on je još tu. Vidjela sam ga preksinoć.”
„Gdje?”
„Gore na vrhu glavne ulice, na rubu grada. Razgovarao je sa starim Freemanom Willisom... znate, čuvarom zatvora.”
„Sigurni ste da je to bio on?”
„O, da. Slušajte, imam ja razloga zbog kojih bih rado vidjela kako taj kurvin sin dobiva što mu pripada. Nema on mnogo prijatelja u ovom gradu. Ali radije ne bih bila izravno umiješana u bilo što. Samo sam htjela javiti.”
„Hvala vam”, rekao sam, ali ona je već prekinula.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:09 am






41

Erin je samo sjedila i šutjela dok sam ja oblačio kaput. „Brzo ću se vratiti”, rekao sam joj, pa izjurio van prije nego što me itko od njih išta stigao pitati.
Jedna stvar u vezi sa zatvorom: Božić, Uskrs, Dan neovisnosti, nije bitno, uvijek radi.
Freeman je sjedio iza velikog stola na koji je podigao noge glumeći šerifa. Skočio je kada sam ušao, kao da sam ga uhvatio s rukom u škrabici za milodare, a noge su mu lupnule o pod.
„Oh, to si ti.”
„Hej, Freeman.”
Obišao je stol i sjeo na sjedalicu kao da je nešto skrivio.
„Pomislio sam kako bismo nas dvojica mogli malo porazgovarati.”
„Nemam ti ja ništa reći.”
„Onda dobro. Ako nećeš meni, reći ćeš tužitelju.”
„Što bi ja reko tužitelju?”
„Kako je jedan dobar momak poput tebe postao suučesnik u zločinu.”
„Kojeg to vraga pričaš?”
Sjeo sam prekoputa njega i pogledao ga u oči. „Hej, Freeman, ma što ti mislio, nisam ti neprijatelj. Ne želim te strpati u zatvor.”
Preplašio se. „Zašto bi ja išo u zatvor?”
„Zbog pomaganja odbjeglom zločincu, što je, koliko ja znam, također zločin.”
„Misliš na Lennieja?”
Ozbiljno sam kimnuo glavom, izbjegavši iskušenje da budem sarkastičan. „Lennie je upao u nevolje, Freeman. A vas dvojica ste preksinoć viđeni zajedno ovdje u gradu.”
Gledali smo jedan drugog, a ja sam mu se ljubazno smiješio.
„Znam kako ne misliš da je zbrisao i ostavio posao jer mu je iznenada dosadio. Znam da nisi toliko glup, Freeman”, rekao sam, iako u to baš nisam bio siguran.
„Tko je rek’o da je napustio posao?”
„Pa gdje je onda?”
Tišina se odužila. Freeman je trljao grubu bradu i pokušavao izbjeći moj pogled. Onda sam ja pogledao u stranu, namjestivši se kao da imam sve vrijeme ovog svijeta. Čitao sam tjeralice na zidovima i propustio reći očitu stvar: Lennie će se uskoro naći među tim likovima, uz Elmora Adamsa zvanog Nišan i Henryja Scotta, poznatog ekshibicionista koji je s pokazivanja svojeg pišulinca prešao na zlostavljanje djece, dječju pornografiju i ostale lijepe stvari. Pitam se kako bi tvoja slika izgledala među njima, Freeman.
„Lennie kaže da mu pokušavate namjestiti.”
„To sam i mislio da će Lennie reći. Zapravo, nije me uopće briga za Lennieja. Vjerovao ti to ili ne, Freeman, nisu to moja posla, ali ako pušeš s Lenniejem u isti rog, žalit ćeš cijelog života.”
Čekao sam. „Vidjeli su te da razgovaraš s Lenniejem”, opet sam mu rekao.
„Tko to kaže?”
„Nije bitno. Netko pouzdan, toliko ti mogu otkriti. O čemu ste to vas dvojica tako ozbiljno razgovarali?”
„Ma ništa. Samo je htio da prenesem neku poruku.”
„A kome?”
„To ne mogu reći.”
„Koju poruku?”
„Ne znam.” Pogledao je u moje sumnjičave oči. „Kažem da ne znam. Dao mi je zapečaćeno pismo.”
„Tako dakle. I jesi li ga predao?”
„A zašto ne bi? Lennie mi nikada nije ništa loše napravio.”
Slegnuo sam ramenima. „Tražimo ubojicu, Freeman. Ako ispadne da je to bio Lennie, a ti si mu pomagao...”
Pustio sam da shvati o čemu govorim. Onda sam tiho rekao: „Ubojstvo je ozbiljna stvar.”
„Kakve to ima veze sa mnom?”
„Mislim da Lennie nešto zna o tome.”
„Pa, meni nije rek’o gdje je otišo.”
„Vidim.”
„Nije. Ne lažem ti ja.”
„Ipak, mislim da znaš kamo je otišao.” Odgurnuo sam sjedalicu kao da namjeravam otići.
„Čekaj malo”, rekao je Freeman. „Slušaj.” Privukao sam sjedalicu i slušao.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:10 am





42

Četrnaest sati poslije oprezno sam se truckao putem koji je izgledao kao da su ga probile drvosječe prije barem sto godina. Potrošio sam gotovo cijelo jutro dok nisam iznajmio jeep; morao sam čekati da se tip odluči otvoriti, pa da sredi papirologiju, a sada, dok sam se uspinjao, primijetio sam kako mi se želudac steže od uzbuđenja.
U zraku se osjećala smrt: uvijek je tako kada su izgledi izjednačeni, a ne znaš na što je onaj drugi spreman. Do sada je sve bilo kako je Freeman rekao: cesta jedva prohodna i za konja ili mazgu, s dubokim rupama posvuda zbog kojih sam poskakivao naprijed-natrag i na najopasnijim se mjestima opasno naginjao s jedne strane na drugu nad dubokim planinskim usjecima.
Koliba je bila odmah ispod ruba šume, okružena nekim tankim i čudno izraslim drvećem i gustim grmljcm. Daleko u dolini vidjeli su se ostaci nekog rudarskoga gradića, gomila ruševina koja je okruživala manje uzvisine uz koje je vjerojatno prolazio snijegom pokriven makadamski put. Paradise se nije vidio, progutali su ga oblaci i oluja koja se približavala sa zapada. Vidio sam je kako dolazi, možda stotinjak kilometara udaljena, uskovitlana gomila crnih oblaka i snijega koja se polako premještala preko krševitih predjela. Prešao sam prijevoj i pred sobom ugledao još višu planinu, a malo sjeverno iza nje bila je još jedna. Znat ćeš da si blizu kad vidiš dva vrha, rekao je Freeman. Samo prati cestu preko prijevoja, uz ono što je ostalo od rudnika, i odmah nakon toga odjednom eto ti kolibe. Morat ćeš hodat ili puzat tih zadnjih nekoliko stotina metara. Možda se u jeepu i može tuda proći, ali znat će da dolaziš, a ja ne bi rado bio na tvom mjestu ako te vidi. Lennie odlično gađa onom puškom za jelene.
Izgledao je zabrinut. Nemoj mu reć da sam te ja uputio. Ionako će on to znat: nije glup, a samo je sa mnom prič’o.
Ja ću te zaštititi, Freeman, rekao sam. Pokušao sam zvučati iskreno, ali ionako mi ne bi rekao ništa više; uvukao se u sebe i odmahivao glavom, preplašen da se već previše izložio opasnosti, vjerojatno žaleći što je uopće progovorio.
Prije nego što sam krenuo, uzeo sam svoj pištolj i sada mi je bio ispod lijeve ruke. Ali znao sam da je Lenniejeva puška za jelene mnogo bolja na daljinu, a lako je moguće da je pazio na prilazni put.
Zaustavio sam se i pogledao; promotrio sam teren i zamislio Lennieja negdje ispred sebe, lukavo skrivenog. Nema više zezanja, nema više glupih igrica kakvima smo se bavili ispred Marshallove kuće. Jednostavna je činjenica da nisam znao što od Lennieja mogu očekivati. Lako je prijetio, ali upoznao sam mnoge takve, desetke zlikovaca i razbojnika koji su prijetili okolo, a sada su mrtvi jer su se namjerili na pogrešne osobe ili oklijevali u pogrešnom trenutku. Trojici je presudila moja ruka i nisam baš čeznuo da povećam tu crnu statistiku. Ali ovdje je Lennie bio u prednosti, to sam dobro znao. Sama ta činjenica sasvim je dovoljna da budem spreman prvo zapucati, a poslije postavljati pitanja. Osim toga, još uvijek protiv njega nisam imao ništa više od namjernog mijenjanja mjesta zločina i laganja o tome.
Još nisam znao. Samo sam nešto naslućivao i imao sve jači predosjećaj da će me, bez obzira na to što se dogodilo, ma što god, Lennie dovesti do odgovora.
Predosjećaji, slutnje, instinkti: sve me to odvelo u ovu igru na život i smrt. Ali sada sam imao više od predosjećaja.
Krenuo sam naprijed držeći se pognuto, ispod linije njegova pogleda, šuljajući se s pištoljem u ruci, držeći ga uperenog prema tlu dok sam hodao. Postojao je puteljak, ali bio je neravan, vrludajući kroz planinu, očito vodeći do vrha brijega udaljenog oko kilometar i pol. Toliko mi se ipak nije dalo puzati. Za sada sam polako išao naprijed, mičući se s puteljka kada bih se osjetio previše izloženim prema drugoj strani usjeka. Znao sam da će doći čas, i to vrlo brzo, kada ću se morati odlučiti na prelazak posljednjih stotinjak metara potpuno otvorenog terena ili se pritajiti i čekati mrak, koji još satima neće doći. Neki mi je osjećaj govorio da ne treba čekati. Oluja koja se približavala bit će žestoka, posebno ovdje pri vrhu.
Stigao sam gotovo do prijevoja kada sam ugledao krov kolibe koji je izvirio iznad ruba. Stavio sam ruku s pištoljem u džep kaputa i krenuo strmim puteljkom uzbrdo. Deset minuta kasnije popeo sam se na prijevoj i ugledao kolibu ravno ispod sebe. Pokraj nje je bio Lenniejev kamionet, a uz njega dvije nedavno složene hrpe drva za ogrjev.
Sjeo sam na tlo i razmislio o svemu, počevši s vremenom mnogo prije ubojstva muža Laure Marshall, pa sve do ovog jutra. I gledao preko ruba tražeći neki znak života.
Nije ga bilo.
Kamionet je samo stajao na mjestu. Iz dimnjaka nije izlazio dim. Ništa.
Ustao sam i pogledao kolibu s vrha prijevoja. Gledao sam u svaki prozor ne bih li ugledao odsjaj s puške, ali nije bilo ničega.
Suočio sam se sa svojim strahom i progutao ga. Krenuo sam preko brisanog prostora. Noge su mi bešumno prelazile preko svježeg mekanog snijega koji je vjetar dizao i vitlao preko stjenovitih vrhova poput malih bijelih derviša. Jednom kada sam se odlučio krenuti, krenuo sam: nisam usporavao ni zastajao; samo sam išao ravno do ugla kolibe i tamo se zaustavio hvatajući dah.
Možda spava, pomislio sam. Onda sam polako počeo shvaćati.
Koliba je izgledala hladno i prazno. Prozori nisu bili zamagljeni od topline vatre iznutra.
Nije bilo vatre. Ni zvuka iznutra; čuo se samo vjetar. Nije bio tamo.
Možda je klopka.
Kliznuo sam iza ugla. Vrata koja su gledala na planine bila su otvorena, njišući se lagano na vjetru. Mogao sam čuti ritmično škripanje šarki. Otišao sam do vrata i zavirio unutra.
Ništa.
Bila je to jednostavna lovačka koliba; škrto opremljena, jedna veća prostorija, jedna manja zdesna i kupaonica slijeva; sva su vrata bila otvorena, a svjetlost je ulazila kroz prozor na stražnjoj strani.
Sada sam se kretao brže, očekujući najgore. Ušao sam u spavaću sobu i pregledao sve što je tamo bilo, ormar i pisaći stol koji je bio odgurnut u stranu kao da se nekom žurilo.
Nekoliko papira; ništa novo, ništa važno. Lennie nije mnogo pisao, ni pisma ni bilo što drugo.
Palo mi je na pamet da rastresem krevet; premjestio sam jastuke i okrenuo madrac. Ispod njega je bio zapečaćeni žuti omot koji je izgledao poslovno.
Osjetio sam njegovu važnost; činilo mi se da je papir užaren. Stavio sam ga pod ruku i vratio se u veću sobu, otišao do vrata i pogledao preko udaljenih planinskih vrhova.
Vrata Lenniejeva kamioneta bila su otvorena, kao i ona na kolibi. Loš znak.
Prešao sam preko ono malo dvorišta. Obišao kamionet, i tamo je bio Lennie, groteskno raširen preko sjedala pocrnjelog od njegove krvi. Buljio je u nevjerici. Jedan mu je metak raznio grlo. Drugi ga je pogodio između široko raširenih očiju.
Odjednom sam znao što se dogodilo, a trebao sam to znati još odavno. Poderao sam omot, pogledao unutra i iznenada se sasvim zaledio. Krenulo je iz želuca, uz kralježnicu pa do otupjelog mozga. Napravio sam groznu pogrešnu procjenu na samom početku ovoga slučaja. Pomislio sam na Erin i zadrhtao, osjetio kako mi se koljena tresu od straha dok sam se brzo spuštao s prijevoja prema svom džipu. Ključevi su mi ispali u snijeg. Urlajući u mračno nebo, ispuhao sam bijes dok sam ih očajnički tražio.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 9:10 am





43

Strah mi se udvostručio dok sam se opasno brzo spuštao niz planinu. Udvostručio se još jedanput prije nego što sam stigao do ruba grada.
Uletio sam u Parleyjevu ulicu zanoseći se stražnjim krajem, misleći: O, Bože, molim te, mooolim te, neka budu tamo. Ali na trijem je izišao samo iznenađeni Parley.
„Jesi li vidio cure?”
„Otišle su odavde prije skoro četiri sata. Mislio sam kako su se samo htjele provozati.”
Sišao je s trijema i pogledao kroz moj otvoreni prozor. „Stiže gadna oluja. Sve su se trgovine u centru ranije zatvorile. Ovaj će grad biti u gadnom sosu noćas.”
„Gdje su djeca?”
„Sa mnom unutra.”
„Dobro. Idem vidjeti mogu li ih naći.”
„Laura zna okolicu. Zna kako to izgleda kada se vrijeme pogorša.”
„Bit će valjda sve u redu, Parley.”
Gledao sam ga u retrovizoru dok sve nije prekrio uzvitlani snijeg.
Nebo nad gradom već je bilo crno; tek je nekoliko ljudi bilo na ulicama, žureći se kućama. Snijeg je upravo počinjao, ali dok sam samo jedanput stao na crvenom svjetlu semafora, već se uhvatio na poklopcu motora i zalijepio za vjetrobransko staklo.
Zaustavio sam se pred kućom koju je Laura unajmila. Na brzinu sam pogledao praznu zgradu i požurio iz grada.
Krenuo sam prema Marshallovoj kući. Ako ne budu tamo, što onda? Sjesti u snijeg i čekati da poludim. Ili trčati u krug pokušavajući se ugristi za stražnjicu.
Nigdje ih drugdje nisam mogao tražiti.
Naravno da to i ona zna. Sve je ona znala.
Osjetio sam kako je proračunat njezin um. Osjetio sam njen jezik, čuo njen smijeh.
Imela.
A onaj moj samozadovoljni glas u poslijepodnevnom mraku. Laura, ti si najgora lažljivica koju sam ikada vidio. Tim riječima proglasio sam je nevinom, još dok je uopće nisam ni poznavao. Ti si najgora lažljivica.
A što ako je bila najbolja?
Što ako je mrtva hladna odlučila ubiti Bobbyja i optužiti Jerryja? Što ako je u napadu bijesa ubila Bobbyja, zatim priznala i sama pripremila dokaze kako je htjela; što ako je zaigrala opasnu igru prihvaćajući ulogu optužene za umorstvo, računajući da će se uspjeti lažima izvući iz svega?
Jerry je to napravio, prošaptala je onom glupom klipanu Janewayu. Jerry je pucao u Bobbyja.
Morao sam se namučiti da to od nje izvučem, pa sam odmah povjerovao.
Tlo je pobijeljelo, nebo pocrnjelo. Sve je bilo okupano gotovo sablasno zasljepljujućom svjetlošću, ništa slično tome nisam vidio prije. Nije više dan, još nije ni noć. Moj je zabrinuti mozak odlutao, pa sam se uhvatio kako mislim na onu rečenicu o Cathy u romanu Istočno od raja. Sjetim je se u teškim trenucima poput ovog. Prisjetim se svih grimizno crvenih mjesta zločina koja sam vidio, krvavih zidova, prerezanih grla i prosutih mozgova; i sve što vidim su zvjerstva počinjena prokleto ni za što. Morao bih biti pisac, a ne policajac, da uobličim neki odgovor. Steinbeck je rekao: Vjerujem da dobri ljudi mogu na svijet donijeti čudovišta, i tu sam rečenicu pamtio sve ove godine. Sada mi se činilo da ona određuje cijeli moj prošli život. Ja sam onaj koji hvata čudovišta. Sociolozi, stručnjaci, znanstvenici – ma kako se danas sve zvali, svi ti momci ne žele priznati da postoji čisto, izvorno zlo, ali ja znam bolje od njih, vidio sam ga na djelu. To su prava čudovišta. Nekada nas uspiju zavarati i šarmirati, i zato su još veća čudovišta. Kao policajac suprotstavljao bih im se na sudu samo dokazima. Bez ikakvih knjiških kula od bjelokosti, opravdanja, psihosocioblablablanja; nemam ja odijelo od osam stotina dolara i doktorat iz svega: ne mogu ja hladno analizirati na daleko, nisam ja unajmljeni stručnjak koji stiže avionom, pa s plaćenim troškovima izvrće istinu. Moje se svjedočenje mora ograničiti na stvarne stvari – što sam vidio, što sam pronašao, što sam saznao i pomno zabilježio; što mogu dokazati. Vjerojatno sam beznadan, vječni policajac, ali dok sam živ, neću razumjeti kako se može osloboditi životinja koja siluje, nakon toga žrtvi odreže ruke i mirno sjedi pušeći i gledajući je kako umire krvareći. Kako možemo reći da je onda bio lud, a sada je ozdravio, kakav doktorat ti daje takvu pamet, a i da jest, koga je briga? Koga je briga što ga je majka tukla svaki dan željeznom sajlom kada mu je bilo pet godina? Žalit ću dijete koje je bio, ali zauvijek ću zatvoriti čudovište u koje se pretvorio. Sve što znam je da mu, da se mene pita, guzica više ne bi vidjela svjetlo dana.
Takve su me vesele misli pratile uzbrdo.
Put na brdo bio je snježna noćna mora...
Ništa lakše nego se zbuniti i promašiti cestu, pogotovo nekome tko se žuri sa strahom u srcu. Prošao sam pokraj mjesta na kojemu je Lennie onog dana skrenuo da nas promatra s padine a prskajući snijeg moj je jeep grabio po zadnjem kilometru uzbrdice.
Nigdje tragova u neugaženom snijegu. Ne može ih ni biti, naravno, ako su stigle prije nekoliko sati. Nije to ništa značilo, nimalo bitna stvar, nula, ništa...
Skrenuo sam na cestu koja je kroz drveće vodila do kuće. Sada sam je mogao naslutiti: eno kuće kako se ni iz čega pojavljuje kroz drveće i zapuhe snijega.
Izgleda napušteno.
Srce mi se spustilo u pete.
Ali to ne znači ništa.
Nema veze kako izgleda.
Lagao sam sam sebi ili sam možda samo bio oprezan. Kao da će mi oprez pomoći.
Približio sam se jeepom koliko sam se usudio. Zaustavio se, gurnuo pištolj u kaput. Počeo se micati, tek malo dalje od ceste: kroz drveće, uzbrdo, oluji usprkos. Kuća se bolje vidjela, jasnije ocrtana.
Izgleda mrtvo.
Loše izabrane riječi.
Zapravo je izgledala napušteno. Osim podivljalog snijega sve je drugo izgledalo kao mrtva priroda.
Onda sam vidio blijedo svjetlo... pola udaha kasnije, pramen dima pojavio se iz neke sobe u udaljenom dijelu kuće.
Netko je tu, sigurno... netko.
Znao sam sve što se dogodilo... ne znam zašto, ali to sada nije važno.
Zazeblo me u srcu.
Nije važno zašto. Nije važno...
Nije mi bilo ni na kraj pameti zaustaviti se, biti oprezan, pričekati malo. Sagnuo sam se i vrludao lijevo-desno kao vojnik na neprijateljskom tlu, uz padinu prema cesti. Požurio sam se u dvorište.
Oko trijema...
... brzo, oprezno...
Oko još jednog ugla do osvijetljenog prozora.
Laura je stajala u kuhinji, niti metar i pol od mene. Bila je sama, pjevušeći neku melodiju samo za sebe.
Nisam je mogao čuti kroz debele zidove; samo sam imao osjećaj kako pjevuši, i to mi je bilo dovoljno.
Imala je nježan, idiličan, gotovo sanjarski izraz lica. Izgledala je smireno i zadovoljno... sretno... gotovo zastrašujuće mirno.
Nigdje ni traga Erin.
Nije bilo vremena za planiranje ili zabrinutost. Samo kreni.
Tiho sam se uspeo stepenicama na stražnji trijem, prešao preko njega do stražnjih vrata i pogledao kroz njihovo staklo.
Ništa.
Soba je izgledala kao i kroz prozor. Sve na svojem mjestu, sve mirno, samo nigdje nema Erin, a više nije bilo ni Laure.
Iz aparata je kapala svježa kava.
Kava je kapala, a sat je kuckao. Vidio sam kako njegovo klatno odbrojava djeliće vremena, i crnu tekućinu kako kapa u vrč.
Pokušao sam otvoriti vrata. Otvorila su se uz tihu škripu.
Brzo sam prešao preko sobe, nastojeći hodati što tiše. Na podu su pod mojim cipelama ostajale lokvice vode.
Dovraga sa svim; ništa nije savršeno.
Priljubio sam se uza zid. Slušao.
Ništa. Nigdje zvuka u toj velikoj kući.
Osjetio sam potrebu da ih glasno pozovem.
Glupo... glupo...
... nečujno...
... nigdje zvuka...
Ali već sam se otkrio. Znala je da sam tamo.
Ili me čula ili vidjela; ovako ili onako, znala je. Zašto bi inače tako brzo nestala?
Bila je u kuhinji, tiho pjevušila, znajući gdje sam kao da ima oči iza glave. Prisjetio sam se tog trenutka i vidio kako joj pogled malo skreće prema meni, a u kutovima usana pojavljuje se smiješak.
Isuse, demoniziram je.
Što ako je ubijem a ništa ne bude istina? Ona uđe u sobu i prije nego što stigne reći:„Hej, Cliff, što ti radiš ovdje?” ja je zbrišem. Ona je nevina, sve sam umislio, nije ništa kriva, a ja sam je ubio. Posegne za nečim u svoju pregaču i ja je ubijem na mjestu. A onda se ispostavi da to nije bilo ništa, ruke su joj bile mokre, htjela ih je osušiti, a ja sam je ubio. Kako bih živio s tim? Već sam ubijao ljude, ali ona je žensko, i to je gore. Dakle, ja sam uspaljeni seksistički šupak; prokleto je sigurno gore jer je žena, sama pomisao na to dovoljna je da se naježim. Nikad nisam pucao na ženu, ali jasno je da neću samo tako otvoriti vatru kao neki novi glupi Rambo, dobro sam uvježban, brzo mislim i znam što radim. Ali što ako budem oklijevao, pa ona ubije mene? Sjeti se Lennieja, sjeti se Bobbyja Marshalla. A gdje, o gdje je Erin?
Kliznuo sam kroz vrata u hodnik. Mračno kao u rogu: samo blijedosivo svjetlo na vratima sobe smrti.
Zalijepio sam se za zid i polako se kretao njegovom dužinom, tražeći u mraku stvari koje nisam mogao vidjeti.
Nešto sam dodirnuo nogom i srušio na pod. Zaklepetalo je i smrzlo me na mjestu. Sagnuo sam se i posegnuo za tim, ma što bilo.
Žarač.
Prokleto čudno mjesto za njegovo držanje. Najbliži kamin je dvije sobe dalje.
Ostavila ga je tu da bih ga oborio.
Čekao sam.
Ništa.
Čekao.
Ništa.
Prešao sam hodnik pod mutnim svjetlom i utonuo u mrak s druge strane. Krenuo pažljivo prema svjetlu... pažljivo.
Čuo sam udarac. Jedan... tupi... udarac... negdje ispred mene.
Naslonio sam se na zid. Instinktivno sam podigao pištolj, njegov je metal bio hladan na mojem obrazu.
Gledao sam u svjetlo cijelu minutu, ali nije bilo nikakvog pokreta, nikakve promjene u pravilnom sivom četverokutu, nikakvog novog zvuka... sve dok je iznenada nisam ugledao.
Bešumno se kretala hodnikom: vidio sam joj siluetu samo nakratko i taj je trenutak odmah prošao, kao treptaj oka. Treptaj oka u kojem se zaustavila, okrenula i, kunem se, pogledala ravno u mene.
Brzo se povukla u mrak poput žohara.
Trebao sam krenuti za njom; sada je kasno.
Ne smijem se žuriti, ne smijem biti neoprezan. Ona poznaje kuću bolje od mene; zna joj svaki kutak i može se pojaviti s bilo koje strane – iza mene, na vratima za koja nisam ni znao da postoje i koja nisam mogao vidjeti u mraku; ili ispred, gdje je očekujem, ali ne baš na tom mjestu. Pokušavam pamtiti, ali nije lako... nisam se sjećao ovog udubljenja pokraj kojeg prolazim, nisam ga ni vidio dok nisam stigao do njega: lako se mogla sakriti u njemu, mogla bi čak i sada biti tamo, negdje u najmračnijem dijelu.
Moram pretpostaviti da je naoružana. Nema mjesta pogreškama.
Polako sam išao niz hodnik.
Sporo, pažljivo, polako... najbolje što mogu učiniti za Erin je ne dopustiti da me ubiju dok je tražim.
Stigao sam do vrata knjižnice, sada prazne i ogoljene bez knjiga. Stajao sam kod vrata gledajući prema sobi smrti kutom oka, ne želeći se potpuno izložiti prema njoj. Odavde sam je mogao vidjeti, isti prizor kao one noći kada sam prvi put došao s Parleyjem, ali sada potpuno drukčiji. Sve izvan kuće bilo je u nijansama između tamnoljubičastog i crnog kao ugljen, s povremenim bljeskovima bijelog snijega koji se kovitlao zrakom. Okrenuo sam glavu i pogledao iza sebe u knjižnicu. Tamo je bio samo mrak. Obišao sam kut i ušao u sobu smrti, leđima stalno naslonjen na zid, sa spremnim pištoljem. Negdje se vidjelo svjetlo, poput svijeće ili petrolejke u drugoj sobi. Bilo je na trijemu sa strane kuće, vidio sam kad sam mu se približio, žmirkajuća svijeća na zastakljenom trijemu. Znao sam da sam ovdje u najvećoj opasnosti: jedan krivi korak naprijed, ako me svjetlo izmami iz sjene, jedna mala greška može biti fatalna. Ali kako ne krenuti? Jedini je put bio ravno naprijed.
To je klopka.
To je klopka.
Ali moram pokušati.
Budi brz! Budi pokretna meta.
Sjurio sam se na trijem i sagnuo uza zid.
Erin je bila na ležaju pola metra daleko. Između nas bio je mali stol s dvije svijeće koje su osvjetljavale sobu. Bacio sam se do nje, ugasio svijeće i uzeo je u ruke.
Bila je vezana i prekrivena teškim pokrivačima.
Osjetio sam joj lice. Bilo je toplo, znojno. Osjetio sam joj puls na vratu.
Priljubio sam lice uz njeno i tiho joj izgovorio ime. Petljao sam oko konopa i odvezivao ih.
Onda sam našao još jedan pa još jedan.
Desetak konopa na vrhu i još ispod. Potezao sam ih i polako je oslobađao.
Erin je tiho zastenjala, kao da je drogirana. Pomislio sam na kavu koja je kapala u vrč. Sjedile smo u kuhinji i pile kavu, kao da sam je čuo da mi govori. Posljednje čega se sjećam. Nije to bila kvantna fizika. Sada ju je trebalo odvesti odavde.
„Laura.” Napokon je izgovorila ime svoje stare prijateljice. Osjetio sam kako duboko uzdiše i čuo kako opet govori: „Laura...”
„Nemoj govoriti.”
„Cliff...”
„Šššš.”
Morao sam je maknuti s ležaja. Na njemu je kao glineni golub. „Hajde”, prošaptao sam. „Pokušaj sjesti.”
Ležaj je zaškripao. Stisnuo sam joj ruku. „Nikakvog zvuka sada... Tiho... tiho.”
Polako sam se uspravio. Stajao sam pognut. U jednom trenutku mogao sam vidjeti oko trijema. S tri strane kovitlao se snijeg; ha četvrtoj je unutrašnjost kuće, crnina samo malo ublažena jedva vidljivim svjetlom iz kuhinje. Mogao sam odrediti gdje su ulazna vrata, mogao sam malo vidjeti sobu i hodnik utopljene u potpuno crnilo; mogao sam vidjeti mračni hodnik, što znači da ipak ima malo svjetla, ma kako slabo bilo. Mogao sam vidjeti trijem i malo unutrašnjosti kuće. Znao sam da ću moći vidjeti bolje, bio sam siguran da ću moći, kad mi se oči više priviknu na mrak.
Mogao sam vidjeti hodnik, sasvim sigurno malo svjetlije crn, pomislio sam. Ali što je sasvim sigurno, što je stvarno?
Iz tmine su izronili kutovi sobe. Čučao sam potpuno miran, mišići su me počeli boljeti. Onda sam se pomaknuo, samo malo; malo sam se uspravio i uvjeravao sam sebe da Laura, ma gdje bila, nije u ovoj sobi.
Čekao sam. Promatrao. Ništa.
Nije bila u toj sobi. Uvjerio sam se u to nakon što sam čučao cijelu vječnost.
Obujmio sam Erin i podigao je s ležaja... centimetar po centimetar.
Sada smo bili naslonjeni na zid, duboko u tami, zagrljeni u mračnom kutu.
Vjetar je zavijao oko kuće i povremeno bi negdje nešto lupnulo. Možda grana koja udara u krov... možda snijeg koji padne i udari o tlo... ili je taj zvuk dolazio izbliza, negdje iz kuće, iz druge sobe? Kuća je škripala na vjetru. Staklo nad mojom glavom kao da je plesalo u svojem ležištu, a iza njega snijeg se kovitlao u golemom bijelom neredu.
Jedno sam znao: kuća je sve hladnija. Nikakvo grijanje nije radilo; samo je onaj udaljeni kamin bio upaljen. Do ujutro, ako još uvijek budemo tu, vatra će se ugasiti i kuća će postati ledena.
Imao sam na sebi svoj teški zimski kaput, pa sam u njega uvukao Erin. Stisnula mi je ruku i krenuli smo uza zid.
Korak... po... korak.
Čuo sam još jedan udarac. Erin je udarila u zid, petom ili laktom. Tiho, pomislio sam. Molim te, tiho.
Čuo sam je kako uzdiše i znam da je dobro. Ali nije bilo dobro, neće biti dobro dok ne iziđemo odavde.
„Možeš li trčati?”
„Ne znam... ne znam...”
„Kada iziđemo, morat ćemo trčati do auta.”
„Zlo mi je.”
„Čvrsto se drži za moju ruku.”
„Žao mi je, samo sam...”
„Ne brini se, neću te ostaviti. Čekat ću koliko god bude trebalo.”
„Kamo sada idemo?”
„Van. Niz padinu do auta. Ima li ovaj trijem vrata?”
„Ne znam. Ali su vjerojatno zaključana.”
„Jeste li tuda ušle?”
„Ne... ne. O, Bože, kako mi je zlo.”
„Čekat ću te. Bit ću tu koliko god bude trebalo.”
Osjetio sam kako mi je omlohavila u rukama. Prošlo je tisuću godina. U jednom je trenutku rekla: „Neće mi biti ništa bolje. Idemo.”
Najkraći put van bio je kroz ulazna vrata. Polako smo prošli kroz hodnik i skrenuli desno. Stigli smo do kraja zida leđima naslonjeni na njega. „Drži se čvrsto”, prošaptao sam i pokušao otvoriti vrata. Bila su zaključana. „Morat ćemo na stražnji ulaz, kroz kuću.”
Stegnuo sam joj ruku i krenuo niza zid prema kuhinji. Samo bez buke sada, bez buke. „Ostani iza mene”, prošaptao sam.
Zavirio sam u kuću.
Crna noć. Crnje od crnog.
Sada sam shvatio i zašto. Ugasilo se svjetlo u kuhinji i cijela je unutrašnjost kuće utonula u mrak, crnji od pakla.
Nisam vidio ništa, čak ni snijeg koji je udarao u prozore. Tako će biti od sada nadalje, morat ćemo napredovati centimetar po centimetar, oslanjajući se na osjećaje i sjećanje. Milio sam uza zid, držeći Erin desnom, a pištolj lijevom rukom, šuljajući se prema kuhinji. Zbog iznenadne sitne promjene u zraku shvatio sam da sam stigao do hodnika. Rukom sam potražio prazninu i bila je tamo, zijevala u vječnost. Tamo je, pomislio sam: tamo je ona, pa smo stajali još jedan eon u nadi da će se pokazati.
Ali ništa se nije pomaklo, ništa se nije promijenilo, ništa se nije dogodilo.
„Idemo”, prošaptao sam, pa smo se požurili na drugu stranu, žurno se naslanjajući na suprotni zid.
Zastao sam da uhvatimo dah. „Uskoro ćemo stići”, rekao sam, ali zapravo nisam ni znao gdje smo.
Zakoračio sam i onaj je prokleti žarač opet pao, uz buku kao da deset duhova pleše na limenom krovu.
Tako. Ona ga je opet namjestila.
Pametno, dijabolično, a ja sam bio slijep, glup, nisam mislio, glup. Stajao sam malo južnije od kuhinje, osjećajući se glupo i osamljeno. Moram krenuti.
Stisnuo sam Erininu ruku i zakoračio. Pa opet. I opet... Tako smo stigli do kuhinjskog praga.
Treba prijeći još jednu sobu. Ali onda sam začuo buku: ne iza... ispred sebe...
Nešto je lupilo.
„To nisam bila ja”, rekla mi je Erin na uho.
„Aha.”
Koraci.
Postaje nestrpljiva.
Ovaj je put zvuk bio tiši i bliži.
Ona stiže.
Ona stiže.
Ona je tu.
Ona je u sobi iza kuhinje.
Ona je ovdje, na drugoj strani sobe.
Ona je ovdje, s druge strane kuhinje, uz nas.
„Hej”, rekla je.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Umorstvo s potpisom

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 4 Prethodni  1, 2, 3, 4  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu