Druga prilika

Strana 2 od 6 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6  Sledeći

Ići dole

Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 12:09 pm

First topic message reminder :



Približila sam se i prišla tijelu. Tashina školska bluza bila je natopljena krvlju, pomiješana s kišom koja je padala. Niti metar od nje, u travi je ležao ruksak u duginim bojama. Rupe od metaka bile su posvuda, krhotine od stakla i drveta. Deseci djece krenuli su prema cesti… Toliko pucnjave, a samo jedna žrtva.Tragični svršetak slučaja umorstva na bračnom putovanju ostavio je Lindsay Boxer nesigurnom u to može li se ikada ponovno vratiti svojem poslu. Ali kada jedna djevojčica biva ustrijeljena pred crkvom u San Franciscu, ona zna da je došlo vrijeme za ponovno okupljanje Ženskog kluba za umorstva. Radeći s novinarkom Cindy Thomas, pomoćnicom okružnog tužitelja Jill Bernhardt, i medicinskom istražiteljicom Claire Washburn, Lindsay počinje ulaziti u trag misterioznom ubojici koji svoje progonitelje brzo pretvara u svoje žrtve.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:20 pm






13. poglavlje

Naselje Gustav White sastojalo se od šest istovjetnih višekatnica od crvene cigle u ulici Remond, u West Oaklandu. Kad smo se zaustavili, Vandervellen je rekao: "Nije imalo nikakvog smisla. Jadna žena nije bila bolesna, čini se da je imala uredna primanja, čak je išla i u crkvu dvaput tjedno. Ali ponekad ljudi jednostavno odustanu. Do autopsije, sve je navodilo na to."
Proučila sam dosje slučaja, nije bilo svjedoka, nitko nije čuo nikakav vrisak, nitko nikoga nije vidio kako bježi. Samo je vremešna starica koja je živjela povučeno pronađena obješena o parnu cijev u podrumu, vratom zakrenutog udesno i isplažena jezika.
U naselju smo ušli ravno u zgradu C. "Dizalo je u kvaru", rekao je Vandervellen. Spustili smo se stepenicama. U grafitima išaranom podrumu došli smo do rukom ispisanog natpisa: PRAONICA- KOTLOVNICA.
"Ovdje smo je pronašli."
Podrumska prostorija još je uvijek bila omeđena žutim policijskim trakama za označavanje mjesta uviđaja. Oštar, truo miris ispunjavao je zrak.
Posvuda grafiti. Sve što se ovdje nalazilo, tijelo, električne žice kojima je bila obješena o cijev - već je preneseno ili u mrtvačnicu ili u dokaze.
"Ne znam što tražiš", rekao je Vandervellen sliježući ramenima.
"Ne znam ni ja", progutala sam. "To se dogodilo kasno navečer prošlog petka?" "Po zaključku mrtvozornika, negdje oko deset sati.
Mislimo da je starica došla dolje oprati rublje, i da ju je tada netko zaskočio. Kućepazitelj ju je pronašao sljedećeg jutra.
"Stoje sa sigurnosnim kamerama?" upitao je Jacobi. "U hodniku ih je bilo posvuda." "Neke su, poput dizala - razbijene", Vandervellen je slegnuo ramenima.
Bilo je očito da Vandervellen i Jacobi žele izletjeti odavde što je moguće prije, ali mene je nešto vuklo da ostanem. Zašto? Nisam imala pojma. Ali instinkt mi je zujao Pronađi me... tu sam!
"Ostavimo po strani rasni aspekt", pozvao je Vandervellen, "ukoliko tražiš neku vezu, siguran sam da znaš kako je neobično da ubojica mijenja svoje metode usred pohoda."
"Hvala", šmrknula sam. Pogledom sam proučavala sobu. Ništa mi nije upadalo u oči. Imala sam samo nekakav predosjećaj.
"Pretpostavljam da ćemo morati ovaj slučaj riješiti sami. Tko zna, možda je dosad s naše strane bare već nešto iskrsnulo."
U trenutku kad se spremao ugasiti svjetlo, nešto mi je zapelo za oko. "Čekaj", rekla sam.
Poput gravitacije, nešto me privuklo na drugu stranu prostorije, do zida iza mjesta na kojem je Chipmanova pronađena obješena. Čučnula sam, proučavajući pobliže betonski zid. Da nisam to već prije vidjela, nikad ne bih primijetila.
Priprost crtež, nalik dječjem, narisan svijetlom, narančastom kredom. Bio je to lav. Kao na crtežu Bernarda Smitha, samo razjareniji. Lavlje tijelo završavalo je uvijenim repom, ali to je bio rep nečeg drugog... nekog reptila? Zmije?
I to nije bilo sve.
Lav je imao dvije glave: jednu lavlju, drugu najvjerojatnije kozju.

Osjetila sam čvor u grudima, nespokoj ili gnušanje, i odgovor, također. Jacobi mi prišao s leđa. "Jesi li nešto pronašla, poručnice?"
Duboko sam udahnula. "Pokemona."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:20 pm







14. poglavlje

Pa, sada sam znala,... Slučajevi su vjerojatno povezani. Dokaz je bio iskaz očevica Bernarda Smitha koji je vidio kombi kako bježi. To je bilo naše vozilo za bijeg. Možda imamo dvostrukog ubojicu.
Kad sam se vratila u Palaču, nije me iznenadilo što je ljutiti šef Mercer zahtijevao da ga nazovem istog trenutka kad dođem.
Zatvorila sam vrata svojeg ureda, okrenula njegov lokalni broj i čekala na baražnu vatru.
"Ti znaš što se ovdje događa", rekao je, a u glasu mu se osjećala žaoka autoriteta. "Misliš da možeš cijeli dan biti vani na terenu i oglušivati se na moje pozive? Ti si sada poručnica Boxer. Tvoj  je posao rukovođenje svojim odredom. I obavještavanje mene o svemu što činite."
"Žao mi je šefe, samo sam..."
"Ubijeno je jedno dijete. Terorizirana je jedna četvrt. Tamo vani imamo nekog psihopata kojemu fali daska u glavi, koji pokušava ovo mjesto pretvoriti u pakao. Do sutra će svaki afroamerički lider   u ovom gradu htjeti znati što ćemo učiniti."
"Otišlo je dalje od toga, šefe."
Mercer se naglo zaustavio. "Dalje od čega?"
Rekla sam mu što sam otkrila u podrumu u Oaklandu. Simbol nalik lavu bio je na oba poprišta. Čula sam kako je duboko uzdahnuo. "Želiš reći da su ta dva umorstva povezana?"
"Želim reći da, prije nego li bilo što brzopleto zaključimo, ta mogućnost postoji." Izgledalo je kao da zrak curi iz Mercerovih pluća.
"Pošalji u laboratorij sliku onoga što si vidjela na tom zidu. I skicu onoga što je onaj mali vidio u Bay Viewu. Želim znati što ti crteži predstavljaju."
"To je već u tijeku", odgovorila sam.
"A odbjegli kombi? Jesmo li dobili nešto novo o tome?" "Negativno."
U Mercerovu se umu izgleda oblikovala zabrinjavajuća mogućnost. "Ukoliko se tu radi o  nekakvoj konspiraciji, nećemo sjediti prekriženih ruku dok ovaj grad postaje taocem terorističkog pohoda."
"Obrađujemo kombi. Dajte mi malo vremena da poradim na tom simbolu." Nisam mu željela reći ono čega sam se najviše bojala. Ukoliko je Vandervellen bio u pravu, ako je ubojica Estelle Chipman bio crnac, i ukoliko je Claire bila u pravu, možda se pokaže da ovo uopće nije rasni teroristički pohod.
Čak i preko telefona sam mogla osjetiti kako mu se zatežu bore oko čeljusti. Zamolila sam ga da riskira, jako. Konačno, čula sam ga kako izdiše.
"Nemoj me iznevjeriti, poručnice. Riješi svoj slučaj."
Spuštajući slušalicu mogla sam osjetiti kako pritisak raste. Svijet će od mene očekivati da provalim kroz vrata svake grupe ekstremista koji djeluju zapadno od Montane, a ja sam već gajila realne sumnje.
Na svojem sam radnom stolu primijetila poruku od Jill. "Jesi li za piće? U šest", pisalo je. "Svi." Dva dana na slučaju... Ako je postojalo nešto što me moglo smiriti, bile su to Jill, Claire i   Cindy,

i vrč margarite kod Susie's.
Ostavila sam Jill na telefonskoj sekretarici poruku da ću biti tamo.
Zurila sam u izblijedjelu plavu bejzbol kapu koja je s vunenim kaputom visjela na vješalici u kutu mojeg ureda, s natpisom, "To je Božanska..." izvezenim na obodu. Kapa je pripadala Raleighu.
Dao mi ju je onog prekrasnog vikenda gore u Božanskoj Dolini, gdje se činilo kao da je sav vanjski svijet na trenutak nestao, kada smo se oboje otvorili za ono što se među  nama  počelo  događati.
"Ne daj mi da zabrljam", prošaptala sam. Osjetila sam da me oči peckaju od suza. Bože, kako bih voljela da je tu. "Ti, kujin sine..." Odmahnula sam glavom na to. "Nedostaješ mi."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:32 pm






15. poglavlje

Nakon što smo se zavalile u naš stari odjeljak kod Susie's, nije trebalo više od minute da osjetimo kako čarolija počinje iskriti, i da shvatimo kako se sve ponavlja.
Uznemirujući slučaj koji postaje sve gori. Vrč pun visokooktanskih margarita. Moje tri najbolje prijateljice, sve tri u samom vrhu snaga zakona.
Pobojala sam se da je naš klub za umorstva ponovno počeo s radom.
"Baš kao nekad?" nasmijala se Claire, brzo pomaknuvši svoju pozamašnu pojavu kako bi mi načinila mjesta.
"Na više načina nego što mislite", uzdahnula sam. Zatim sam, nalivši svoje pjenušavo piće, rekla: "Isuse kako mi je potrebno jedno od ovih."
"Naporan dan?" interesirala se Jill. "Ne", odmahnula sam glavom. "Rutina. Nije moglo biti lakše."
"Ta papirologija bi svakoga navukla na piće", slegnula je Claire ramenima, otpivši gutljaj margarite. "U zdravlje. Cure, divno je vidjeti vas opet."
Bilo je očito da cijela skupina bruji općim prihvaćanjem. Otpivši još jedan gutljaj, osvrnula sam se oko sebe. Sve su oči bile uprte u mene.
"A, ne", umalo sam ispljunula gutljaj natrag u čašu. "Ne smijem se u to upuštati. Nemojte niti počinjati."
"Rekla sam vam", graknula je Jill, potvrdno se smiješeći. "Stvari su se promijenile. Lindsay je sada u upravi."
"Nije u tome stvar, Jill. Zapovijed je da se usta drže začepljena. Mercer ovo vodi u tišini. Osim toga, ja sam mislila da smo ovdje zbog tebe?"
Jilline bistre plave oči su trepnule. "Predstavnica iz Ureda javnog tužitelja voljna je prepustiti riječ svojoj cijenjenoj kolegici s četvrtog kata."
"Isuse, cure, vratila sam se tek prije četiri dana."
"Zar, do vraga, o tome ne pričaju svi u gradu?" rekla je Claire. "Želiš čuti kako je prošao moj dan?
U deset sam obavila jednu cjelovitu autopsiju, zatim predavanje iz patologije na Sveučilištu..." "Možemo razgovarati o globalnom zatopljenju", rekla je Cindy, "ili o knjizi koju upravo čitam,
Smrt Višnua."
"Nije da ne želim razgovarati o tome", prosvjedovala sam, "radi se samo o tome da je stvar zapečaćena, povjerljiva."
"Povjerljiva, misliš kao ono na što sam te uputila u Oakland?" upitala je Cindy. "Moramo razgovarati o tome", rekla sam.
"Kasnije."
"Nagodimo se", rekla je Jill. "Ti to podijeli s nama.
Kao i uvijek. A onda ću ja nešto podijeliti. Ti procijeni što je sočnije. Pobjednik plaća račun."
Znala sam da je samo pitanje vremena kad ću popustiti. Kako sam mogla skrivati tajne pred mojim curama? Pa to je bilo na svim vijestima - barem dio toga. A nigdje u Palači nisu postojale tri

bistrije glave od ovih.
Ispustila sam uzdah koji se očekivao. "Ovo sve ostaje među nama." "Naravno", rekle su uglas Jill i Claire. "Pa, nego kako?"
Okrenula sam se prema Cindy. "A to znači i da ti nećeš ništa od toga objaviti u novinama. Baš ništa. Dok ja ne kažem."
"Zbog čega imam osjećaj da me stalno ucjenjuješ?" Odmahivala je glavom, a onda pristala. "U redu. Dogovoreno."
Jill mi je nadopunila čašu. "Znala sam da ćemo te prije ili kasnije slomiti."
Otpila sam gutljaj. "Neee. Odlučila sam vam reći onda kad ste spomenule 'naporan dan?'"
Dio po dio, upoznala sam ih s onim što sam dosad znala o slučaju. Naljepnica koju je Bernard Smith vidio na odlazećem kombiju. Identičan crtež kojega sam pronašla u Oaklandu.
Mogućnost da je Estelle Chipman ubijena, i to od crnca. Tasha Catchings možda ipak nije bila slučajna meta.
"Znala sam", povikala je Cindy, zračeći pobjednički. "Moraš doznati što znači lik lava", insistirala je Claire. Kimnula sam glavom. "Radim na tome. Svojski."
Jill, pomoćnica javnog tužitelja, zanimalo je još nešto. "Postoji li nešto konkretno što bi povezivalo same žrtve?"
"Zasad ništa."
"Stoje s motivom?" navaljivala je. "Jil , svi na to gledaju kao na zločin iz rasne netrpeljivosti." Klimnula je oprezno. "A ti?"
"Ja na to počinjem gledati u drukčijem svjetlu.
Mislim da moramo u obzir uzeti mogućnost da se netko scenarijem zločina iz rasne netrpeljivosti koristi kao dimnom bombom."
Duga šutnja za stolom.
"Rasistički serijski ubojica", rekla je Claire.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:32 pm








16. poglavlje

Podijelila sam s njima novosti koje sam imala, i sve su bile loše. Svi su ih doživjeli sumorno.
Klimnula sam Jill. "A sad ti."
Cindy nije mogla čekati. "Neće se Bennet valjda ponovno kandidirati?" U njenih osam godina provedenih u Uredu tužitelja, Jill je brzo napredovala i postala njegov Broj dva po hijerarhiji. Ako bi se starac odlučio povući s položaja, ona je bila logično rješenje za imenovanje novog javnog tužitelja San Francisca.
Jill se nasmijala i odmahnula glavom. "Posadit će ga za taj stol od hrastovine sve dok ne umre.
Živa istina."
"Pa, nešto nam ne govoriš", navaljivala je Claire. "U pravu si", priznala je. "Nisam vam nešto rekla..."
Jednu po jednu, Jill nas je sve pogledala u oči kao da pokušava još više pojačati našu nestrpljivost. Te, inače prodorne, kobaltne oči nikad nisu izgledale tako vedro. Napokon joj se licem razvukao mali, iskrivljeni smiješak.
Uzdahnula je, a onda rekla: "Trudna sam..."
Sjedile smo tamo, čekajući da izvali kako se samo šalila s nama. Ali nije. Samo je tridesetak sekunda nastavila treptati nam u lica tim svojim oštrim očima.
"Ti se zezaš", zamuckivala sam. Jill je bila najaktivnija žena koju poznajem. Mogli ste je skoro svake večeri do dvadeset sati zateći za radnim stolom. Suprug joj je bio brzo napredujući partner u poduzetničkoj firmi u gradu. Oboje su se bavili sportom: vozili su brdske bicikle po Moabu, surfali na daskama na Columbia Riveru u Oregonu. Beba...
"Ljudi to zbilja znaju učiniti", uzviknula je, prosvjedujući zbog naše zatečenosti. "Znala sam", udarila je Claire po stolu i povikala,
"Jednostavno sam znala. Vidjela sam ti taj pogled u očima. Vidjela sam sjaj na tvome licu. Rekla sam, nešto se kuha u toj peći. Znaš, razgovaraš sa stručnjakom. Koliko dugo?"
"Dvanaest tjedana. Termin mi je krajem travnja."
Jill su oči zaiskrile sjajem mlade djevojke. "Osim naših obitelji, vi ste prve kojima sam rekla.
Naravno."
"Bennet će srati Grahamove kekse", hihotala je Cindy.
"On ima troje svojih. I ne radi se o korištenju toga kako bih uzela rodiljni dopust i otišla saditi grejpove u Petulami. Jednostavno ću roditi dijete."
Uhvatila sam se u smijehu. Dio mene bio je tako sretan zbog nje da sam skoro zaplakala. Dio mene bio je čak i malo ljubomoran. Veći dio mene još uvijek nije mogao vjerovati. "Tom mališu bi bilo bolje znati u što je upao", širom sam se nasmijala. "Uspavanke će mu biti tonski zapisi s Vrhovnog suda.
"Nema šanse", smijala se Jill, opirući se. "Neću biti takva. Obećavam, neću biti takva. Bit ću zaista dobra mama."
Ustala sam se i nagnula se preko stola prema njoj.
"Jil , to je tako divno." Za trenutak, samo smo zurile jedna u drugu, oči su nam se sjajile. Bila sam tako prokleto sretna zbog nje. Prisjetila sam se jedne prilike kad sam se sledila od straha zbog krvne

bolesti koju sam imala, a Jill nam je razotkrila svoje ruke i pokazala nam svoje užasne ožiljke.
Objasnila nam je kako bi samu sebe ozljeđivala tijekom srednje škole i studiranja, kako je pritisak da uvijek bude u vrhu - Stanford, pravna škola, Ured tužitelja - tako snažno upravljao njezinim životom da se mogla iskaliti samo na sebi.
Sve smo se zagrlile i privukle je sebi.
"Je li ovo nešto što si planirala?" upitala je Claire.
"Pokušavali smo već nekoliko mjeseci", odgovorila je Jill, opušteno sjedeći. "Nisam sigurna je li to posljedica neke svjesne odluke, osim što nam se činilo da je pravi trenutak." Pogledala je u Claire. "Kad sam te prvi put susrela, kad me Lindsay zamolila da se pridružim vašoj grupi, a ti si govorila o svojoj djeci... to je jednostavno upalilo neku iskru u meni. Sjećam se kako sam razmišljala: 'Ona rukovodi Odjelom sudske medicine. Ona je jedna od najsposobnijih žena koje
poznajem, na samom vrhu u svojoj profesiji, pa ipak, ona priča o tome.'"
"Kad počneš raditi", objasnila je Claire, "imaš svu tu volju i cilj. Kao žena, osjećaš da se moraš u svemu dokazati. Ali kad imaš djecu, to je drukčije, prirodno. Shvatiš da se ne radi više samo o tebi.
Shvatiš da... da više ne moraš nikome ništa dokazivati. Već jesi."
"Pa, hej", rekla je Jill sjajnih očiju, "i ja bih malo toga. Cure, nikad vam ovo prije nisam rekla", nastavila je ona, "ali ja sam već jednom ranije bila trudna. Prije pet godina." Gucnula je malo vode i uklonila svoju tamnu kosu sa stražnjeg dijela vrata. "Karijera mi se bila zahuktala - sjećate se, kad je bilo ono Lafrade saslušanje, a Rich je postao novi partner u firmi."
"Draga, to jednostavno nije bilo pravo vrijeme za tebe." rekla je Claire.
"Nije u tomu stvar", odgovorila je brzo. "Željela sam dijete. Ali sve se odvijalo tako intenzivno. Radila sam u uredu do dvadeset i dva sata.
Činilo mi se da je Rich uvijek odsutan..." Uzdahnula je, neka daleka zamućenost u njenim očima. "Imala sam nekakvo krvarenje. Doktor me upozorio da usporim ritam. Pokušala sam, ali svi su
navaljivali oko slučaja, a ja sam uvijek bila sama.
Jednog dana, jednostavno sam osjetila kako mi je utroba eksplodirala. Izgubila sam dijete... u četvrtom mjesecu."
"O, Isuse", dahtalaje Claire. "O, Jill."
Jill je duboko uzdahnula i mukla se tišina spustila na naš stol.
"Pa, kako se sad osjećaš?" upitala sam, sa zabrinutošću na svom licu. "Blaženo", odgovorilaje. "Fizički, jačano ikad..."
Onda je za trenutak trepnula i ponovno nas pogledala, zadržavši dah: "Ustvari, ja sam potpuni raspad sustava."
Posegnula sam prema njenoj ruci. "Što kaže tvoj doktor?"
"Kaže da budemo obzirni, da smanjimo senzacionalne slučajeve na minimum. Da vozimo u prvoj brzini."
"Imaš li ti tu brzinu?" upitala sam. "Sad imam", šmrcnula je.
U očima sam joj vidjela kako se događa veličanstvena transformacija, nešto što nikad ranije nisam vidjela. Uvijek je bila uspješna. Imala je to prelijepo lice, i tu snažnu volju. Sad sam je konačno vidjela sretnu.
Prekrasne suze nazirale su joj se u očima. Vidjela sam tu žena kako se na sudu suprotstavlja nekima od najokorjelijih nitkova u gradu; vidjela sam je kako s neustrašivim uvjerenjem progoni ubojice. Vidjela sam čak i ožiljke sumnje u samu sebe na unutrašnjoj strani njezinih ruku.
Ali do ovog trenutka nikad nisam vidjela Jill da plače.

"Do vraga...", smijala sam se. Posegnula sam za računom. "Pa, mislim da ja plaćam."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:32 pm







17. poglavlje

Nakon još nekoliko vrtoglavih zagrljaja s Jill, stigla sam u svoj stan na Potrero Hillu. Nalazio se na drugom katu renovinarog Victoriana. Topao i svijetao, s vidikovcem širokih prozora koji gledaju na Bay. Slatka Martha, moj odani pas ovčar, dočekala me na vratima.
"Hej, slatkice", rekla sam. Podigla se na noge da me pozdravi i naslonila mi svoje šape na nogu. "Onda, kako je prošao tvoj dan?" zagrlila sam je, poljubivši njenu sretnu njušku.
Otišla sam u spavaću sobu i strgnula sa sebe svoju radnu odjeću, podigla kosu i obukla preveliku Giants majicu i pidžamu od flanela koju sam nosila uvijek kad bi zahladilo. Nahranila sam Martu, pripremila si šalicu čaja od naranče i sjela na jastuke u vidikovcu.
Otpila sam gutljaj čaja, Martha se naslonila na moje krilo. Vani, u daljini, mogla su se vidjeti treperava svjetla aviona koji slijeće u San Francisco. Uhvatila sam se u razmišljanju o nevjerojatnoj predodžbi Jill kao mame... njezin mršavi, vitak lik, s ispupčenim trbuhom... kakvim smo obdarene samo mi žene. Nasmiješila sam na to. Nasmiješila sam se Marthi. "Mala Jilly će postati mamica."
Nikad je nisam vidjela tako zadovoljnu. Tek prije nekoliko mjeseci i ja sam razmišljala o tome kako bih i ja voljela imati bebu. Kako je Jill rekla, I ja želim malo toga. Ali, jednostavno, nije bilo suđeno...
Roditeljstvo kao da se u mojoj obitelji nije smatralo prirodnim zanimanjem.
Majka mi umrla je prije četrnaest godina, kada sam imala dvadeset i jednu, i upravo se upisivala na Akademiju. Dijagnosticiran joj je rak dojke, i posljednje dvije godine studiranja pomagala sam skrbiti o njoj, trčeći s predavanja po nju u Emporium, gdje je radila, pripremajući joj obroke, pazeći na svoju mlađu sestru Cat.
Moj otac, policajac SFPD-a, napustio nas je kad sam imala trinaest godina. Odrasla sam slušajući sve te priče - da je svoju plaću ostavljao u kladionicama; da je vodio svoj život u tajnosti od mame; da je nitkov mogao šarmirati bilo koga i bilo kad; da je jednoga dana ostao bez srca, i jednostavno nije više mogao obući uniformu.
Oldtajmeri dolje u južnom okrugu još uvijek su me znali pitati kako je Marty Boxer. Zadnje što sam čula od Cat je da se nalazi dolje u Redondo Beachu, radi nešto svoje, zaštitarska služba. Još uvijek pričaju priče o njemu, i možda je to i dobro, da netko sa smiješkom može misliti na njega. Marty, koji je jedne prigode jednim jedinim parom lisičina privezao trojicu provalnika... Marty Boxer koji se zaustavio uplatiti opkladu dok se osumnjičenik još uvijek nalazio u njegovom autu.
Sve o čemu sam mogla razmišljati je da me gad ostavio da se brinem i skrbim o majci dok je umirala, a da se on nikada nije vratio.
Svojeg oca nisam vidjela jedanaest godina. Od dana kada sam počela raditi u policiji. Više mi čak nije niti nedostajao.
Bože, godinama nisam pregledavala ove stare ožiljke. Mame nema već dvanaest godina. Ja sam se udala, razvela. Bila sam uspješna u Umorstvima. Sada njima rukovodim. Negdje usput, srela sam muškarca iz snova...
Bila sam u pravu kad sam rekla Merceru da stara vatra opet gori u meni.
Ali lagala sam kad sam samoj sebi rekla da sam zaboravila Chrisa Raleigha.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:33 pm








18. poglavlje

U vijek su oči bile te koje su ga se doimale. Nag na svom krevetu, u hladnoj sobi nalik ćeliji, sjedio je zureći u stare crno-bijele fotografije koje je već tisuću puta pregledao.
Uvijek su oči bile te... ta tupa, beznadna rezignacija. Kako su pozirali, čak su i znali da im se njihov život bliži kraju. Čak i s omčom oko njihovih vratova.
U labavo uvezanom albumu imao je četrdeset i sedam fotografija i razglednica složenih kronološkim redom. Skupljao ih je godinama. Prva je bila jedna stara dagerotipija, datirana 9. lipnja 1901., koju mu je dao njegov otac. Dez Jones, linčovan u Fayettevil u, Indiana. Na rubu, netko je dopisao izblijedjeli tekst: "Ovo je bio onaj ples na koji sam išao neku večer. A poslije smo se baš naigrali. Tvoj sin, Sam." U prvom planu, svjetina u mantilima i polucilindrima, a iza njih, mlohavo, obješeno truplo.
Okrenuo je stranicu. Frank Taylor, Mason, Georgija, 1911. Ta ga je fotografija koštala 500 dolara, ali vrijedilo je svakog penija. S leđa zaprežnog konja smještenog pod hrastom zurio je osuđeni čovjek, nekoliko sekunda prije smrti. Na njegovom licu, niti opiranja, niti straha. Mala skupina lijepo odjevenih ljudi kreveljila se kameri kao da svjedoče dolasku Lindberga u Pariz.
Dotjerani kao za obiteljski portret.
Oči su im govorile da je vješanje bilo nešto ispravno i prirodno. A Taylorove da jednostavno ionako ništa ne može učiniti.
Ustao je s kreveta i dovukao svoju čvrstu, mišićavu pojavu do ogledala. Oduvijek je bio snažan.
Ima već deset godina kako diže utege.
Napinjao se tjerajući krv i masu u svoje nabrekle prsne mišiće. Protrljao je ogrebotinu. Stara kuja mu je zabila svoje nokte u rame dok je zamatao omču oko stropnih cijevi. Jedva mu je pustila krv, ali gledao je u ogrebotinu s prezirom. Nije volio ništa što je narušavalo ten njegove kože.
Pozirao je pred ogledalom pobješnjelom lavu-kozi tetoviranom na njegovim prsima.
Uskoro, svi će ti glupi kreteni uvidjeti da se tu ne radi samo o mržnji. Shvatit će njegovu metodu.
Krivci moraju biti kažnjeni. Ugled se morao ponovno uspostaviti. Prema nikome od njih nije gajio nikakvu osobitu antipatiju. To nije bila mržnja.
Uspeo se natrag u krevet i masturbirao pred fotografijom Missy Preston, čiji je tanani vratić slomljen konopcem u okrugu Childers, Tennessee, u kolovozu 1931.
Ejakulirao je bez da je pustio i glasa. Koljena su mu. klonula od snažnog naleta. Ta starica, zaslužila je umrijeti. I djevojčica iz zbora, također.
Bio je nabrijan!
Masirao je tetovažu na svojim prsima. Vrlo brzo, pustit ću te na slobodu, moj ljubimce...
Otvorio je svoj album s fotografijama i okrenuo na posljednju praznu stranu, odmah nakon Morrisa Tula i Sweeta Browna, u Hutchinstonu, Kansas, 1956.
Čuvao je ovo mjesto za pravu sliku. A sad ju je imao.
Uzeo je tubu tekućeg ljepila i nanio ga po cijeloj pozadini fotografije. Zatim ju je prislonio na praznu stranicu.
Tu joj je bilo mjesto.
Prisjetio se kako je zurila u njega, ta tužna neminovnost urezana preko cijelog njenog lica.

Oči...
Divio se novom dodatku: Estelle Chipman, te širom iskolačene oči zurile su u kameru, samo trenutak prije negoli joj je izmaknuo stolicu pod nogama.
Uvijek su pozirali.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:33 pm








19. poglavlje

Prvo što sam obavila sljedećeg jutra bio je poziv Stu Kirkwoodu koji je radio na zločinima iz rasne netrpeljivosti dodijeljenima policiji. Zamolila sam ga, osobno, upute o takvoj vrsti skupina koje bi mogle djelovati na području Baya. Moji ljudi već su ranije razgovarali sa Stuom, ali akcija mi je bila hitno potrebna.
Dosada je Clapperova ekipa za očevid dva dana bez ikakvih rezultata pročešljavala područje oko crkve, a sve što smo uspjeli doznati o Aaronu Winslowu jest to da nitko o njemu nije imao ništa loše za reći.
Kirkwood me informirao telefonom da nekoliko organiziranih rasističkih skupina djeluje izvan sjeverne Kalifornije, ogranci Klana ili nekakvi mahniti neonacistički skinheadsi. Rekao je da bi možda bilo najbolje kontaktirati lokalnu podružnicu FBI-a, koja ih puno aktivnije motri. On se više bavio problemom batinanja homoseksualaca.
Uvođenje FBI-a u slučaj već u ovoj fazi istrage nije me ispunjavalo entuzijazmom. Zamolila sam Kirkwooda da mi da to što ima, i sat vremena kasnije on je stigao noseći plastičnu kutiju krcatu plavim i crvenim fasciklima. "Zapisi o predmetu", namignuo je, spuštajući tešku kutiju na moj stol.
Pri samom pogledu na mnoštvo spisa, moje nade su potonule. "Stu, pada li ti što na pamet u vezi ovoga?"
Suosjećajno je slegnuo ramenima. "San Francisco i nije baš rasadnik ovakvih grupacija. Većina ovoga što sam ti dao djeluje prilično benigno.
Izgleda da većinu svojeg vremena provode ispijajući pivo i trošeći streljivo."
Naručila sam salatu, budući sam zaključila da ću sljedećih nekoliko sati ostati za svojim radnim stolom s gomilom bolesnika koji psuju crnce i Židove. Izvukla sam pune ruke spisa i nasumce jednoga otvorila.
Neka vrsta militantne skupine koja djeluje u Greenviewu, uz granicu s Oregonom. Kalifornijski patrioti. Sažete informacije pribavljene od FBI-a: Vrsta aktivnosti: militanti, šesnaest do dvadeset članova. Procjena naoružanja: neznatno, od manjeg do poluautomatskog oružja, pretpostavlja se. Prijetnja: slaba / umjerena.
Prelistala sam dosje. Bilo je tu nekakvih tiskanih materijala s logotipom u obliku prekriženih pištolja, sa svakakvim pojedinostima, od populacijskih ekstremizama 'bijela, europska većina', pa sve do medijskih izvještaja o vladinim programima za promicanje umjetne oplodnje među manjinama.
Nisam mogla zamisliti da moj ubojica pije takve gluposti. Uopće ga nisam vidjela na toj valnoj dužini. Naš frajer bio je organiziran i smion, a ne neki nabrijani klaun iza brda. Itekako se potrudio sakriti umorstva pod modus operandi zločina iz rasne netrpeljivosti. I potpisao ih je.
Kao i većina serijskih ubojica, želio je da znamo.
I da shvatimo kako će toga biti još.
Prelistala sam još nekoliko spisa. Ništa mi nije upalo u oči. Počeo me obuzimati osjećaj da je ovo samo gubitak vremena.
Iznenada je Lorraine uletjela u moj ured.
"Poručnice, posrećilo nam se. Pronašli smo bijeli kombi."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:33 pm







20. poglavlje

Gurnula sam svoj Glock u futrolu i pokupila Cappyja i Jacobija na izlasku i prije negoli me Lorraine do kraja uputila. "Hoću specijalce tamo", povikala sam.
Deset minuta kasnije svi smo se uz škripu guma zaustavili pred privremenom blokadom u San Jacintu, u mirnoj ulici stambenih zgrada. Policijski auto u rutinskoj patroli javio je radio vezom da je uočio Dodge karavan parkiran pred jednom kućom u Forest Hillsu. Ono zbog čega je bio siguran da se radi o vozilu kojega tražimo bila je naljepnica dvoglavog lava na stražnjim vratima.
Vasquez, mladi patrolni policajac koji je prijavio kombi, pokazao je prema drvećem zasjenjenoj kući u stilu Tudora, dolje niz cestu, s bijelim mini-kombijem parkiranim na kraju prilaza. Izgledalo je nemoguće. Ovo je bila dobrostojeća četvrt, nipošto sumnjiva kao utočište kriminalaca i ubojica. Ali, bio je tu. Naš bijeli kombi. I Mufasa Bernarda Smitha.
Nekoliko trenutaka kasnije na ulici se pojavilo neobilježeno vozila specijalaca, preuređeno da izgleda poput kamioneta za popravak kabelske televizije. Ekipu je predvodio poručnik Skip Arbichaut. Nisam znala što situacija zahtijeva, hoćemo li organizirati opsadu, ili ćemo možda morati upasti na silu.
"Cappy, Jacobi i ja idemo prvi", rekla sam.
Ovo je bila operacija Umorstava i nisam imala namjeru dopustiti bilo kome drugome da preuzme rizik. Arbichaut je po mojem nalogu rasporedio svoje ljude, dvojicu odostraga, trojicu za osiguranje pročelja, a jedan je s maljem pošao s nama za slučaj da moramo ući na silu.
Navukli smo zaštitne prsluke i crne najlonske jakne koje su nas označavale kao policiju. Otkočila sam svoj 9-milimetarski pištolj. Nije bilo mnogo vremena za nervozu.
Kamionet specijalaca krenuo je niz ulicu, trojica snajperista u crnim prslucima držala su pod nadzorom suprotnu stranu.
Cappy, Jacobi i ja išli smo iza kamioneta koristeći se njime kao zaklonom, dok se nije zaustavio pred sandučićem za poštu broj 610. Vasquez je bio u pravu. To je bio taj kombi.
Srce mi je počelo lupati. Sudjelovala sam u mnogo prisilnih ulazaka, ali nikad s toliko toga na kocki. Oprezno smo se šuljali putem do kućnog ulaza.
Unutra je gorjelo neko svjetlo, i čula se buka televizora.
Na moj znak, Cappy je zalupao na vrata s pištoljem: "Policija San Francisca!" Jacobi i ja čučnuli smo sa spremnim pištoljima.
Nitko nije odgovorio.
Nakon nekoliko napetih sekunda signalizirala sam Arbichauntu za malj. Iznenada su se vrata širom otvorila.
"Ne miči se!" Zatutnjio je Cappy, uperivši svoj pištolj spreman zapucati. "Policija San Francisca!"
Žena razrogačenih očiju u svijetloplavoj trenirci stajala je sleđena na prilazu. "O, Bože moj", zavrištala je, pogleda prikovanog za naše oružje.
Cappy ju je naglo povukao s ulaznih vrata dok su Arbichautovi specijalci utrčavali u kuću.
Povikao je: "Ima li još koga u kući?"
"Samo moja kći", vrisnula je preplašena žena.

"Ona ima dvije godine."
Specijalci u crnim prslucima upadali su pokraj nje u kuću kao da traže Eliana Gonzaleza. "Je li to vaš kombi?" povikao je Jacobi.
Pogled žene poletio je prema ulici. "O čemu se ovdje radi?" "Je li to vaš kombi?" zagrmio je ponovno Jacobijev glas. "Ne", rekla je drhteći. "Ne..."
"Znate li tko mu je vlasnik?"
Pogleda je ponovno, prestravljena, i odmahivala glavom. "Nikad ga prije u životu nisam vidjela." Sve je ovo bilo pogrešno, vidjela sam to. Ova četvrt, plastične dječje ljestve na travnjaku,
preplašena mama u trenirci. Razočarano sam uzdahnula. Kombi je ovdje samo ostavljen.
Odjednom, jedan se zeleni Audi uspeo na pločnik, u pratnji dva policijska automobila. Audi se morao probiti ravno kroz našu blokadu. Dobro odjeven čovjek u odijelu i s debelim naočalama iskočio je iz auta i potrčao prema kući. "Kathy, što se tu, do vraga, događa?"
"Steve..." Žena ga je zagrlila s uzdahom olakšanja.
"Ovo je moj suprug. Nazvala sam ga kad sam vidjela policiju pred kućom."
Čovjek se osvrnuo oko sebe na osam policijskih automobila, specijalce u pričuvi i inspektore Policijske uprave San Francisca s oružjem u rukama. "Što vi to činite u mojoj kući? Ovo je suludo! Jeste li vi normalni?"
"Vjerujemo da je ovaj kombi bio vozilo korišteno u umorstvu", rekla sam. "Imamo potpuno pravo biti ovdje."
"Umorstvo?"
Pojavila su se dvojica Arbichautovih ljudi, potvrdivši da u kući nema više nikoga. Na drugoj strani ulice ljudi su počeli izlaziti van. "Taj kombi nam je posljednja dva dana bio prioritet broj jedan. Žao mi je što smo vas uznemirili. Nismo mogli biti sigurni."
Suprugova indignacija je rasla. Njegovo lice i vrat bili su crveni poput repe. "Vi ste mislili da mi
imamo neke veze s tim. S umorstvom?"
Zaključila sam da sam ih dovoljno uznemirivali. "Pucnjava u La Salle Heightsu."
"Jeste li vi, ljudi, poludjeli? Nas ste osumnjičili za rafale po crkvi?" Isturio je bradu i s nevjericom se zagledao na mene. "Imate li vi, idioti, pojma čime seja bavim?"
Pogled mi je pao na njegovo sivo odijelo s prugama, njegovu plavu košulju zakopčanog okovratnika. Imala sam ponižavajući osjećaj da je ubojica od nas načinio budale.
"Ja sam glavni savjetnik Sjevernokalifornijske podružnice Lige za borbu protiv klevete."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:34 pm







21. poglavlje

Ubojica je od nas načinio budale. Nitko u četvrti nije znao ništa, niti je imao ikakve veze s ukradenim kombijem. Ostavljen je tamo, namjerno, da bi nas se diskreditiralo. Čak ga je i Clapperova ekipa za očevid pročešljala milimetar po milimetar. Znala sam da neće ništa naći. Proučila sam crtež na naljepnici i bila sam sigurna da je to onaj isti koji sam vidjela u Oaklandu. Jedna glava bila je lavlja; druga kao da je bila kozja; rep je sugerirao na reptila. Ali što je to, do vraga, značilo?
"Jednu stvar smo naučili", kiselo se nasmiješio Jacobi. "Taj govnar ima smisla za humor." "Drago mi je što si njegov obožavatelj", rekla sam.
Vrativši se natrag u Palaču, rekla sam Lorraine:
"Želim znati odakle je kombi došao, želim znati kome je pripadao, tko mu je imao pristupa, svaki kontakt koji je vlasnik imao mjesec dana prije krađe."
Bjesnila sam. Imali smo vani opakog ubojicu, ali niti jednu indiciju o tome što ga pokreće. Radi li se o zločinu iz rasne netrpeljivosti ili o ubilačkom pohodu? Organizirana skupina ili vuk samotnjak?
Znali smo da je tip prilično inteligentan. Napadi su mu bili su dobro isplanirani i, ukoliko je ironija bila dio njegovog modus operandija, ostavljanje kombija korištenog u bijegu na tom mjestu bio je pun pogodak.
Brenda me nazvala, obavijestivši me da je na liniji Ron Vandervellen. Oaklandski policajac me pozdravio hihotom. "Priča se da si uspjela ukrotiti opasnu prijetnju društvu maskiranu u pravnog psa čuvara iz Lige za borbu protiv klevete."
"Pa, Ron, pretpostavljam da su onda naše istrage imale sličan uspjeh", uzvratila sam mu.
"Smiri se, Lindsay, nisam zvao kako bih likovao", rekao je, blažim tonom. "Zapravo, mislio sam da ću ti uljepšati dan."
"Ne želim se prepirati, Ron." U ovom trenutku dobro bi došlo bilo što. "Što imaš za nas?" "Znaš da je Estelle Chipman bila udovica, zar ne?"
"Mislim da si to spomenuo."
"Pa, proveli smo standardnu istragu o njoj. Pronašli smo joj sina, u Chicagu. Doći će po tijelo.
Obzirom na ovo što se događa, pomislio sam da je to što nam je rekao prevelika koincidencija da bi se zanemarivalo."
"Što, Ron?"
"Suprug joj je umro prije tri godine. Srčani udar. Želiš li pogađati kojim se poslom u životu bavio?"
Imala sam snažan dojam da će Vandervellen reći nešto jako važno. "Suprug Estelle Chipman bio je policajac SFPD-a."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:34 pm





22. poglavlje

Cindy Thomas je svoj VW zaustavila preko puta crkve u La Salle Heightsu i duboko uzdahnula.
Bijelo crkveno pročelje bilo je nagrđeno krivuljama ružnih ožiljaka i rupa od metaka. Rupa što je zjapila na mjestu gdje se nekoć nalazio prekrasan vitraž bila je zatvorena crnom vodootpornom ceradom.
Prisjetila se kad je vidjela crkvu onog dana kad je vitraž bio prvi put prikazan javnosti, kad je bio posve nov. Gradonačelnik, neki lokalni uglednici, Aaron Winslow, svi su održali govor kako je taj prekrasan rad financiran društvenim akcijama.
Simbol. Sjeća se kad je intervjuirala Winslowa, kako je bila impresionirana njegovim entuzijazmom, a također i njegovom neočekivanom skromnošću.
Cindy se sagnula ispod žute policijske trake i prišla bliže mecima izrešetanom zidu. Na svojem poslu, u Chronicleu, radila je na izvještajima o događajima u kojima je bilo mrtvih. Ali ovo je bilo prvi put kako je osjetila da je i dio ljudskosti umro, također.
Prenuo ju je glas. "Možete gledati koliko god hoćete, ali neće postati nimalo ljepša."
Cindy se okrenula, i našla se oči u oči s čovjekom glatkog i lijepog lica. Toplih očiju. Poznavala ga je.
Klimnula mu je. "Bila sam prisutna kad se vitraž otkrivao. Nosio je puno nade u sebi." "Još uvijek nosi", rekao je Winslow. "Nadu nismo izgubili. Ne brinite za to." Nasmiješila se zagledavši se u njegove duboke smeđe oči.
"Ja sam Aaron Winslow", rekao je, prebacivši pregršt knjiga s dječjim tekstovima da bi joj pružio ruku.
"Cindy Thomas", odgovorila je. Stisak mu je bio topao i nježan.
"Nemojte mi reći da su našu crkvu uvrstili među panoramske prizore u promidžbenim prospektima." Winslow je krenuo prema stražnjem dijelu crkve, a ona je pošla za njim.
"Ja nisam turist", rekla je Cindy. "Samo sam željela ovo vidjeti. Čujte", progutala je knedlu, "voljela bih da se mogu pretvarati kako sam ovdje došla samo izraziti svoju sućut... Stoje istina. Alija također radim i u Chronicleu. U Crnoj kronici."
"Novinarka", uzdahnuo je Winslow. "Sad mi je jasno. Godinama, sve što se zbilja ovdje događalo - podučavanje, vježbe iz književnosti, nacionalno priznati zbor - nije urodilo izvještajem.
Ali čim jedan luđak nešto učini, odmah smo u središtu pažnje. Što želite znati, gospođo Thomas? Što Chronicle želi?"
Njegove riječi su je pomalo bocnule, ali to joj se na neki način i svidjelo.
"Ustvari, htjela sam razgovarati s vama. Nikad nisam zaboravila trenutak kad sam prvi put vidjela novi vitraž. Bio je to poseban dan."
Zaustavio se. Uputio joj je dug, ispitivački pogled, a zatim se nasmiješio. "Da, to je bio poseban dan.
I, ustvari, gospođo Thomas, znao sam tko ste kad sam vam prišao. Sjećam vas se. Tom ste me prigodom intervjuirali."
Netko je dozvao Winslowovo ime iz crkve, a zatim je izašla jedna žena. Podsjetila ga je da u jedanaest sati ima dogovoren sastanak.

"Pa, gospođo Thomas, jeste li vidjeli sve što ste htjeli vidjeti? Možemo li vas očekivati ponovno u idućih nekoliko godina?"
"Ne. Želim znati kako se vi nosite s ovim. Ovo nasilje u lice svemu što ste učinili, što osjećaju ljudi iz ove četvrti."
Winslow sije dopustio smiješak. "Da vam nešto objasnim. Ja se ne bavim nevinošću. Previše sam vremena proveo u stvarnom svijetu."
Sjetila se da Aaron Winslow nije netko čija se vjera oblikovala kroz izolaciju od društva. On je došao s ulice. Bio je vojni kapelan. Svega nekoliko dana ranije, stao je na vatrenu liniju, i možda spasio nečije živote.
"Došli ste vidjeti kako ovi ljudi reagiraju na taj napad? Dođite i uvjerite se osobno. Sutra će biti posljednji ispraćaj Tashe Catchings."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:34 pm







23. poglavlje

Vandervellenovo zapanjujuće priopćenje cijeli dan je odjekivalo u mojoj glavi. Obje žrtve umorstva bile su u rodbinskim vezama s policajcima San Francisca.
To ne bi moralo ni na koji način pomoći. Mogle su to biti dvije slučajne i nepovezane žrtve. Bile su iz različitih gradova, s razlikom od šezdeset godina.
A moglo je i značiti sve.
Podigla sam slušalicu i nazvala Claire. "Treba mi velika usluga", zamolila sam je. "Koliko velika?" osjetila sam da se širom osmjehnula.
"Moraš mi provjeriti nalaze autopsije žene koja je obješena u Oaklandu." "Mogu ti to učiniti. Pošalji mi ih. Bacit ću pogled."
"U tome je problem, Claire. Nalazi autopsije još se uvijek nalaze u Oaklandskom uredu za medicinsko istraživanje. Još nisu na raspolaganju."
Stajala sam iščekujući dok nije uzdahnula,
"Lindsay, sigurno se šališ. Želiš da guram nos u istragu koja je još uvijek u tijeku?"
"Claire, slušaj, znam da ovo nije baš poštivanje procedure, ali oni su došli do nekih prilično bitnih pretpostavki koje bi mogle odrediti ovaj slučaj."
"Bi li mi rekla kakvim bih ja to pretpostavkama gazila po prstima cijenjenog Odjela sudske medicine, pregledavši izvještaj?"
"Claire, ti su slučajevi povezani. Postoji šablona.
Estelle Chipman bila je udana za policajca. Ujak Tashe Catchings je također policajac. Cijela moja istraga ovisi o tome imamo li posla sa samo jednim ubojicom. Claire, u Oaklandu vjeruju da je umiješan crnac."
"Crnac?" uzdahnula je. "Zašto bi crnac učinio ovakve stvari?"
"Ne znam. Ali pojavljuje se mnogo dokaza vezanih uz okolnosti koje povezuju oba zločina. Moram znati."
Oklijevala je i napokon uzdahnula. "Reci mi, što bih točno, do vraga, trebala tražiti?"
Rekla sam joj za uzorke kože koje su pronašli pod noktima žrtve i zaključku njihovog medicinskog istražitelja.
"Teitleman je dobar čovjek", reagirala je Claire.
"Njegovim nalazima vjerovala bih jednako koliko i vlastitima." "Znam, Claire, ali on nije ti. Molim te. Ovo je važno."
"Želim da znaš", ispalila je, "kad bi Art Teitleman pokušao zabadati svoj nos u neku od mojih preliminarnih istraga, poništila bih njegovu parkirnu kartu i ljubazno mu rekla neka se vrati na svoju stranu Baya. Lindsay, ovo ne bih učinila ni za koga drugoga."
"Znam, Claire", odgovorila sam sa zahvalnošću.
"Zašto misliš da na ovom radim prijateljstvu godinama?"




24. poglavlje

Kasnije tog poslijepodneva sjedila sam za svojim radnim stolom, dok su ljudi iz mojeg osoblja, jedan po jedan, odlazili kući. Ja nisam mogla otići s njima.
U mislima sam uvijek iznova pokušavala spojiti sve dijelove. Gotovo sve što sam imala zasnivalo se na pretpostavkama. Je li ubojica crnac ili bijelac? Je li Claire bila u pravu kod pretpostavke da Tasha Catchings nije ubijena slučajno? Ali simbol lava je definitivno bio tu. Povezi žrtve, govorio mi je instinkt. Tu se krije veza. Ali, do vraga, koja?
Pogledala sam na svoj sat i nazvala telefonom Simone Clark iz kadrovske, uhvativši je baš u trenutku kad se spremala otići. "Simone, moraš mi za sutra pripremiti jednu datoteku."
"Nema problema, čija ti je potrebna?"
"Policajca koji je umirovljen prije nekih šest, sedam godina. Ime mu je Edward Chipman."
"To je bilo prilično davno. Taj bi spis trebao biti na pristaništu." Uprava je tamo pohranjivala svoje stare zapise, u jednoj tvrtki za skladištenje dokumenata. "Rano poslijepodne, može?"
"U redu, Simone. Potrudi se."
Još uvijek sam bila puna nervozne energije.
Izvadila sam još jednu gomilu iz Kirkwoodovih fascikala zločina iz rasne netrpeljivosti i spustila ih na svoj radni stol.
Nasumce sam otvorila jednoga. Amerikanci za ustavnu akciju... Lopate i frule, još jedna militantna skupina seljačina. Koliko kretena, izgledaju kao gomila desničarskih drkadžija.
Gubim li vrijeme? Ništa mi nije privuklo pažnju. Ništa mi nije davalo nadu da je ovo pravi put.
Pođi kući, Lindsay, gonio me neki glas. Sutra će se možda pojaviti neki novi tragovi. Tu je kombi, Chipmanov dosje... Završi za večeras. Odvedi Marthu na trčanje.
Pođi kući.
Posložila sam fascikle na gomilu, spremna odustati, kad mi je za oko zapeo prvi izvještaj odozgo. Templari. Ogranak Paklenih anđela iz okolice Valleja. Izvorni Templari bili su kršćanski vitezovi iz križarskih ratova. Istog trena, uočila sam procjenu stupnja prijetnje FBI-a. Ocjena im je bila Visoko rizično.
Uzela sam fasciklu s gomile i prelistavala dalje.
Unutra je bio jedan izvještaj FBI-a koji je navodio niz neriješenih kaznenih djela kod kojih je postojala sumnja u umiješanost Templara: pljačke banaka, naručena umorstva protiv latinoameričkih i crnačkih banda.
Nastavila sam s prelistavanjem, izvještaji o kaznenim prijavama, potvrde o kažnjavanju, fotografije nadzora nad skupinom. Odjednom, ostala sam bez daha.
Pogled mi se usredotočio na jednu fotografiju iz izvještaja: mala skupina krupnih, nabildanih, istetoviranih motorista pred jednim kafićem u Valleju kojega su koristili kao svoj stožer. Jedan od njih nagnuo se nad svojim motorom, leđima okrenut kameri. Imao je obrijanu glavu, maramu i snažne ruke koje je jakna od jeansa bez rukava jasno razotkrivala.
Na leđima jeans jakne bio je prišiven znak koja mi je privukao pažnju.

Zurila sam u dvoglavog lava sa zmijskim repom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:35 pm








25. poglavlje

Južno od tržnice, u zapuštenom dijelu grada prepunom skladišta, jedan se čovjek u zelenoj vjetrovki skrivao u mračnom uglu. Ubojica.
U ovo doba noći u toj trošnoj četvrti nikoga nije bilo na ulici, osim nekoliko skitnica što su se grijale nad vatrom zapaljenom u metalnoj kanti za otpatke. Napuštena skladišta, svakodnevna aktivnost okrnjenih svjetlosnih signala: DANAS UNOVČENI ČEKOVI... ŽELJEZARIJA... EARL KING, NAJPOŠTENIJI DAVATELJ JAMČEVINA U GRADU.
Pogled mu je preletio ulicom prema Sedmoj, ka ruševnoj ljusci napuštenog pansiona, broj 303.
Posljednja tri tjedna pomno je nadgledao to mjesto. Pola apartmana bilo je prazno, druga polovica bila je prenoćište beskućnim skitnicama koje nisu imale gdje poći.
Pljunuvši na smećem onečišćenu ulicu, prebacio je preko ramena crnu sportsku Adidas torbu i zaputio se kroz četvrt prema Šestoj i ulici Townsend. Prešao je prljavu cestu prišao skladištu od dasaka označenom tek izlizanim natpisom: AGUELLO'S...COMIDAS ESPAÑOL.
Uvjerivši se da nema nikoga, ubojica je nogom otvorio bojom poprskana metalna vrata, a zatim se sakrio unutra. Srce mu je sada već prilično snažno lupalo. Zapravo, bio je ovisnik o tom osjećaju.
U hodniku ga je dočekao odvratan smrad, zapaljivi kutak onečišćen starim novinama i nauljenim zgužvanim kutijama. Zaputio se stepenicama gore, nadajući se da neće naići na nekog od onih beskućnih smradova koji kampiraju po hodnicima.
Popeo se sve do petog kata, gdje je brzo stigao do kraja hodnika. Provukao se kroz rešetke i zakoračio na požarne stepenice. Odatle je vodio brz put do krova.
Osamljene ulice svjetlucale su odrazom sjajne aure gradskog krajobraza. Mjesto koje je odabrao nalazilo se u sjeni mosta Bay, koji se nadvio nad njim poput kakvog nezgrapnog brodskog trupa. Naslonio je crnu sportsku torbu na ventilacijski otvor klimatizacijskog uređaja i, otvorivši je, pažljivo izvadio dijelove posebno prilagođene PSG-1 snajperske puške.
Kod crkve mi je trebala što veća količina. Ovdje na raspolaganju imam samo jedan hitac.
Dok je iznad njega autoputom preko mosta Bay tutnjio promet, sastavljao je dugi puščani cilindar s drškom sve dok dijelovi nisu uz škljocaj sjeli na svoje mjesto. Rukovanje oružjem za njega je bilo poput rukovanja priborom za jelo. Mogao je to i u snu obaviti.
Pričvrstio je infracrveni ciljnik. Pogledao je kroz njega i usredotočio se na žućkasto nijansirane likove.
Bio je toliko pametniji od njih. Dok su oni tražili bijele kombije i glupave simbole, on je bio tu, spreman na potpuno otvaranje Pandorine kutije.
Sutra će konačno početi shvaćati.
Srce mu je sve sporije kucalo dok je preko ceste ciljao prema stražnjoj strani pansiona 303. Na četvrtom se katu kroz jedan prozor u prigušenom svjetlu nazirao apartman.
To je bilo to. Trenutak istine.
Gotovo je zaustavio dah i oblizao suha usta. Naciljao je prizor koji je tako dugo imao u mislima. Uskladio je ciljnik.
A onda, kad je sve bilo baš kako treba, povukao je otponac. Click...

Ovog puta se ne mora ni potpisivati. Znat će prema hicu. Prema meti. Sutra će svi u San Franciscu znati njegovo ime.
Himera.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:35 pm






Knjiga druga
Pravda će biti izvršena


26. poglavlje

Zakucala sam na staklena vrata ureda Stua Kirkwooda, omevši ga u jutarnjoj kavi i krafni. Bacila sam pred njega snimak motorista odjevenog u jaknu sa znakom dvoglavog lava. "Moram doznati što je ovo. Stu, to mi hitno treba."
Snimku sam priložila dvije druge verzije istog simbola: naljepnicu sa stražnjih vrata kombija i polaroid fotografiju zida podruma u kojem je ubijena Estelle Chipman. Lav-koza-rep zmije ili guštera.
Kirkwood se ukrutio. "Nemam pojma", rekao je podigavši pogled. "To je naš ubojica, Stu. Pa kako ćemo ga naći?
Mislila sam da je to tvoja specijalnost."
"Rekao sam, ja se više bavim problemom premlaćivanja pedera. Možemo slike e-mailom poslati dolje u Quantico."
"U redu", klimnula sam. "Koliko će to trajati?"
Kirkwood se uspravio. "Poznajem tamo dolje šefa istrage s kojim sam bio na seminaru. Daj da ga nazovem."
"Budi brz, Stu, a onda dovrši svoju krafnu. I javi čim nešto doznaš. Istog trena kad čuješ nešto novo."
A na katu sam u svoj ured ugurala Jacobija i Cappvja. Preko radnog stola sam im gurnula izvještaj Templara i kopiju snimke motorista.
"Prepoznajete li umjetnika, momci?"
Cappy se zagledao. "Misliš da ovi prašinari imaju nekakve veze sa slučajem?"
"Želim znati kuda se ti momci kreću", rekla sam. "I želim da budete na oprezu. Ova ekipa upletena je u stvari prema kojima pucnjava u La Salle Heightsu izgleda kao gađanje lopticama boje.
Trgovina oružjem, teško nasilje, naručena umorstva. Prema ovom izvještaju, operiraju iz jednog kafića, tamo prijeko u Valleju, koji se zove Plava papiga. Ne želim da tamo uletite kao da privodite nekog svodnika u Gearvju. I zapamtite, mi tamo nemamo nadležnosti."
"Razumjeli smo se", rekao je Cappy. "Bez buke i galame. Samo malo rock and rolla. Bit će lijepo provesti dan izvan grada." Uzeo je izvještaj i potapšao Jacobija po ramenu. "Tvoja palica je u prtljažniku?"
"Momci, oprezno", podsjetila sam ih. "Naš ubojica je izvrstan strijelac."
Kad su otišli, prelistala sam brdo poruka i otvorila jutarnji Chronicle ostavljen na stolu. Pročitala sam naslov članka koji je nosio Cindvn potpis. Glasio je: Policija proširila istragu o pucnjavi na crkvu, mogućnost postojanja veze sa smrću žene u Oaklandu.
Citirajući "izvore bliske istrazi" i "neimenovane kontakte u policiji", naglasila je mogućnost proširenja naše istrage i na slučaj vješanja u Oaklandu. Dala sam joj zeleno svjetlo da dotle ide.
Nazvala sam je. "Ovdje 'izvor blizak istrazi'", rekla sam.
"Nema šanse. Ti si 'neimenovani kontakt'. 'Izvor blizak istrazi'je Jacobi." "Ah, k vragu", tiho sam se nasmijala.
"Drago mi je da još posjeduješ svoj smisao za humor. Čuj, nešto ti važno moram pokazati. Ideš li

na ispraćaj Tashe Catchings?"
Pogledala sam na sat. Sprovod je bio zakazan za manje od jedan sat. "Da. Bit ću tamo." "Potraži me", rekla je Cindy.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:35 pm





27. poglavlje

Hladna je kišica padala kad sam stigla u La Salle Heights.
Stotine ožalošćenih odjevenih u crninu natiskalo se u rupama od metaka išaranoj crkvi. Na mjestu gdje se nalazio vitraž zjapećaje rupa je bila prekrivena ceradom. Vijorila je na propuhu poput kakve sumorne zastave.
Gradonačelnik Fernandez bio je tu, zajedno s drugim važnim facama iz gradske uprave koje sam prepoznala. Vernon Jones, politikant, stajao je tri pedlja daleko od obitelji. I šef Mercer bio je tu. Djevojčica je imala najveći ispraćaj kojega je grad imao posljednjih godina. Zbog toga se umorstvo doimalo još tužnijim.
Ugledala sam Cindy, u kratkom crnom kostimu, kako stoji u stražnjem dijelu kapelice. Kad su nam se pogledi susreli, kimnule smo jedna drugoj glavama.
Sjela sam pokraj Mercera među predstavnike izaslanstva Odjela. Ubrzo je čuveni zbor Lassalle Heightsa započeo emotivno izvođenje pjesme
"Fly away". Ništa nije potresnije od zanosnih tonova himne što odjekuju prepunom crkvom. Ja imam svoje privatno uvjerenje, koje ne počiva daleko od onoga što sam vidjela na ulici. U životu se nikad ništa ne može tek tako jednostavno podijeliti na dobro i zlo, na osudu i izbavljenje. Ali kada je moćna harmonija glasova ispunila crkvu, nije mi se učinilo pogrešnim u sebi moliti da milost obasja ovu nevinu dušu.
Nakon što je zbor završio, za mikrofon je došao Aaron Winslow. Bio je visok, vrlo elegantan u svojem crnom odijelu. Govorio je o Tashi Catchings onako kako je mogao samo onaj tko ju je gotovo cijeli život poznavao: o njezinom dječjem osmjehu, samopouzdanju koje je pokazala kao najmlađa u zboru; kako je htjela postati filmska diva, ili arhitekt koji će obnoviti ovu četvrt; kako će sada samo anđeli moći uživati u njenom prekrasnom glasu.
Nije govorio poput nekog uglađenog ministranta, opominjući ljude da okrenu drugi obraz. Zvučao je optimistično, vrlo emotivno, ali realno. Nisam mogla odoljeti da tog naočitog čovjeka ne zamislim na bojištu, tijekom Pješčane oluje, i ne prisjetim se kako je prije svega nekoliko dana svoj život stavio na kocku da bi zaštitio djecu.
Mekanim ali moćnim glasom je rekao da on ne može oprostiti, da ne može odustati od osude ovog čina. "Samo sveci nikom ne sude", rekao je,
"a vjerujte mi, ja nisam svetac. Ja sam poput svih vas, tek netko tko se umorio od mirenja s okolnostima i pasivnosti." Pogledao je prema šefu Merceru. "Pronađite ubojicu. Neka se presude donose u sudnicama. Ovdje se ne radi o politici, niti o vjeri, čak ni o rasi. Radi se o pravu na oslobađanje od mržnje. Uvjeren sam da se svijet neće slomiti suočen sa svojim najgorim nedjelom.
Svijet samoga sebe poboljšava."
Ljudi su se ustali i pljeskali, i plakali. Ja sam stajala skupa s njima. I meni su oči bile vlažne. Aaron Winslow toliko je uzvisio ovaj događaj. Sve je trajalo nekih sat vremena. Nije bilo napadnih prodika, tek pokoji "Amen". Ali tu tugu nitko od nas nikad neće zaboraviti.
Tashina majka izgledala je tako čvrsta dok je slijedila lijes koji je odnosio njezinu malu kćer na posljednje počivalište.
Ja sam pri refrenu "Hoće li krug ostati neprekinut" istupila iz povorke, osjetivši se obamrlo, i

slomljeno.




28. poglavlje

Vani sam čekala Cindy i promatrala Aarona Winslowa među ožalošćenima i Tashinim uplakanim školskim drugovima. U njemu je bilo nešto što mi se svidjelo. Djelovao je iskreno i nesumnjivo je volio svoj posao, i ove ljude.
"Pa, evo čovjeka s kojim bih mogla biti dijeliti rov", rekla je Cindy, prilazeći mi. "I što si zapravo time htjela reći?" upitala sam je.
"Nisam sigurna. Sve što ti mogu reći je da sam došla ovdje neki dan razgovarati s njim, a kad sam odlazila sve su mi dlake na rukama stajale uspravno. Osjećala sam se kao da intervjuiram Denzela Washingtona, ili možda onog novog momka u Njujorškim plavcima."
"Znaš, ministranti nisu isto što i svećenici", rekla sam. "A to bi trebalo značiti...?"
"To bi trebalo značiti da je u redu s njima otići u rov. Naravno, samo da se makneš s vatrene linije."
"Naravno", klimnulaje. A zatim je oponašala eksploziju minobacačke granate: "Bum..." "Impresivan je. Njegov me govor rasplakao. Jesi li mi to htjela pokazati?"
"Ne", rekla je uzdahnuvši i prešla na stvar.
Posegnula je u svoju torbicu i izvukla zavijeni komad papira. "Znam da si mi rekla da se držim po strani... ali pretpostavljam da sam jednostavno navikla paziti na tvoju stražnjicu."
"Da", rekla sam. "Što, dakle, imaš za mene? Mi smo ekipa, zar ne?"
Razmotavši papir, šokiralo me to što sam se našla zureći u crtež istog onog lava-koze i zmije za čiju sam identifikaciju zamolila Kirkwooda.
Profesionalna hladnokrvnost nije me mogla spriječiti da ne iskolačim oči. "Otkuda ti ovo?"
"Znaš u što gledaš, Lindsav."
"Pretpostavljam da to nije Tycova nova pomama za igračkama."
Nije se nasmijala. "To što vidiš je simbol rasističkog pokreta. Superiornost bijele rase. Kolega u novinama je radio neka istraživanja o tim skupinama. Nakon našeg susreta prije neku večer nisam mogla odoljeti da po tome malo ne pročeprkam. Taj simbol koristi mala, elitna grupa.
Zbog toga je bilo tako teško nešto o tome saznati."
Zurila sam u tu sliku koju sam neprestano viđala otkako je ubijena Tasha Catchings. "Ovo ima neko svoje ime, zar ne?"
"Zove se Himera. To je iz grčke mitologije. Prema mojim izvorima, lav predstavlja hrabrost, koza upornost i volju, a zmijski rep tajnovitost i lukavost.
Ukratko, štogod poduzela da je zdrobiš, ona će pobijediti."
Zurila sam u taj simbol, Himeru, dok mi je u utrobi kuhala žuč. "Ovaj put ne."
"Nisam s time dosad imala dodira", nastavila je Cindy, "Ali to je negdje vani. Svi misle da su ta umorstva povezana. Ovaj simbol je ključ, zar ne?
Pronašla sam za to i drugu definiciju: 'groteskni proizvod mašte'. To pristaje, zar ne?" Klimala sam glavom. Vraćamo se natrag.
Rasističke grupacije. Možda čak i Templari. Kad Mercer za ovo dozna, provaljivat ćemo vrata svake skupine koju budemo mogli pronaći. Ali kako, do vraga, ubojica može biti crnac? To mi nije

imalo smisla.
"Ne ljutiš se na mene, zar ne?" upitala je Cindy.
Odmahnula sam glavom. "Naravno da se ne ljutim. Dakle, taj tvoj kolega, je li ti rekao kako su, do vraga, tu Himeru napokon ubili?"
"Rekao je da su pozvali nekog velikog junaka koji je dojahao na krilatom konju i Himeri odsjekao glavu. Zgodno je imati junake, ili junakinje, poput ove koja stoji do mene, jel' da?" Pogledala me ozbiljno. "Imaš li ti krilatog konja, Lindsav?"
"Ne", odmahnula sam glavom. "Ja imam psa ovčara."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:36 pm









29. poglavlje

Claire me dočekala u predvorju Palače, baš kad sam se vratila sa salatom. "Gdje si se zaputila?" upitala sam.
Izgledala mi je zanimljivo, čedno, odjevena u atraktivnu grimiznu haljinu, s kožnom poslovnom torbom prebačenom preko ramena. "Zapravo, pošla sam se naći s tobom."
Na licu joj je bio izraz kojeg sam naučila prepoznati. Ne biste to mogli nazvati samodopadnošću ili uobraženošću, Claire nije bila takva. Prije je to bila nekakva iskrica koja je značila: nešto sam pronašla . Ili možda više u smislu: ponekad zadivim samu sebe.
"Jesi li ručala?" upitala sam je.
Tiho se nasmijala. "Ručak? Pa tko ima vremena za ručak? Od deset i pol sam bila pod mikroskopom preko Baya, pokrivajući tebe." Bacila je brzi pogled na moju vrećicu s pilećom salatom u curry umaku. "Ovo izgleda primamljivo."
Sakrila sam vrećicu iza leđa. "Zavisi. O onome što si otkrila." Ugurala me u lift.
"Kako bih ga smirila, morala sam Teitlemanu obećati sjedala u loži za koncert filharmonije", rekla je Claire dok smo ulazile u moj ured.
"Računaj da će Edmund to srediti." Edmund je bio njezin suprug, koji zadnjih šest godina svira timpane u Filharmonijskom orkestru San Francisca.
"Poslat ću mu zahvalnicu", rekla sam dok smo sjedale za stol. "Možda uspijem nabaviti ulaznice za Giante", servirala sam svoj ručak.
"Smijem li?" upitala je ona, prebirući po salati plastičnom viljuškom. "Spašavanje tvoje guzice nije lak posao."
Maknula sam zdjelu sa strane. "Kao što rekoh. Ovisi o tome što imaš."
Claire je bez oklijevanja na vilicu nabola komadić piletine. "Nije imalo smisla, zar ne, zbog čega bi crnac počinio zločin iz netrpeljivosti prema vlastitoj rasi?"
"U redu", rekla sam, gurnuvši zdjelu prema njoj. "Što si doznala?"
Klimnula je. "Uglavnom je bilo kako si mi i rekla.
Ništa od uobičajenih ozljeda i ogrebotina koje je žrtva imala ne bi se moglo povezati s nasilnom smrću. Ali tu su bili i ti neobični uzorci koće pod njezinim noktima. Stoga smo ih proučili mikroskopom. Istini za volju, potvrdilo se da je u pitanju hiperpigmentacijska vrsta kože. Kao što u izvještaju i stoji: 'karakteristična za tamnopute muškarce.' Dok razgovaramo, uzorci se upravo podvrgavaju histopatološkom pregledu."
"Dakle, što želiš reći?" navaljivala sam. "Ženu je ubio crnac?"
Claire se nagnula, otevši mi i posljednji komadić piletine. "Isprva mi je bilo jasno zbog čega je netko mogao donijeti takav zaključak. Ako se nije radilo o Afroamerikancu, tada je u pitanju mogao biti tamnoputi Latinoamerikanac ili Azijat.
Tietleman je bio sklon s time se složiti, sve dok ga nisam zamolila za još samo jedan test. Jesam li ti ikad rekla", zakolutala je svojim velikim smeđim očima, "da sam specijalizirala dermopatologiju

na Moffitu?"
"Ne, Claire." uhvatila sam se kako odmahujem glavom i smijem se. Bila je tako dobra u svom poslu.
Slegnula je ramenima. "Nisam, ha. Ne znam kako smo to previdjele. Kako bilo, u suštini, u laboratoriju će se provjeriti je li ta hiper-pigmentacija intracelularna, kao u melanocita, tamno pigmentiranih stanica uglavnom koncentriranih kod tamnoputih osoba, ili inter-celularna, poput stanica tkiva koje se više nalaze na površini kože."
"Claire, govori da te razumijem. Je li osoba bijelac ili crnac?"
"Melanociti", nastavila je ona kao da ništa nisam ni rekla, "su tamne stanice kože koncentrirane kod ljudi tamne rase." Zavrnulaje rukav. "Ovo što vidiš ovdje je centralni melanocit. Problem je u tome, što kod uzorka uzetog ispod noktiju Starice Chipman nije pronađen niti jedan. Sav pigment bio je intercelularan - površinska boja. Povrh toga, bio je plavkaste nijanse, atipično za melonin koji se javlja u prirodi. Svaki dermatolog koji drži do sebe to bi primijetio."
"Primijetio što, Claire?" pitala sam je, fiksirajući njezin samodopadni smiješak.
"Primijetio bi da nije crnac počinio to grozno nedjelo", rekla je emotivno, "nego bijelac s nešto površinske pigmentacije. Tinta, Lindsav. Ono u što je ta jadna žena zarila svoje nokte bila je ubojičina tetovaža."




30. poglavlje

Nakon što je Claire otišla, bila sam ohrabrena otkrićem. Ovo je bilo dobro. Zakucala je Brenda i uručila mi fascikl tvrdih korica. 'Od Simone Clark.'
Bio je to dosje koji sam zatražila iz Kadrovske.
Edvoard R. Chipman.
Otvorila sam fascikl i počela čitati.
Chipman je svoj radni vijek proveo kao patrolni policajac u gradskim predgrađima, umirovljen 1994. godine u činu narednika. Dva puta je pohvaljen za hrabrost.
Zaustavila sam se na njegovoj fotografiji. Usko, izborano lice s bujnom afro frizurom kakve su bile popularne šezdesetih godina. Vjerojatno je snimljena onoga dana kada je postao policajac.
Pročešljala sam ostatak dokumenta. Što bi nekoga natjeralo da ubije nečiju udovicu? U dosjeu nije bilo niti jedne kritike na njegov rad. Ni za pretjeranu uporabu sile, niti za bilo što drugo. U svojoj dvadesetogodišnjoj karijeri, taj policajac nikada nije ispalio ni metka iz svojeg pištolja.
Pripadao je policijskoj postrojbi za ispomoć u naselju Potrero Hill, i bio član manjinske akcijske grupe zvane Policajci za pravdu, koja je promovirala i lobirala za interese policajaca crnaca. Poput većine policajaca, Chipman je imao jednu od onih časnih, mirnih karijera, nikad nije bio u nevolji, nikad pod sumnjom, nikad u očima javnosti. Ovdje ništa nije nagovještavalo ni najmanju vezu s Tashom Catchings, niti s njenim ujakom, Kevinom Brevinom.
Jesam li možda u cijeloj priči vidjela nešto čega zapravo nema? Radi li se uopće ovdje o serijskim umorstvima? Antene su mi pucketale. Znam da tu nešto postoji. Potrudi se, Lindsay.
Iznenada me natrag u stvarnost vratilo kucanje na vratima. Bila je to Lorraine Stafford. "Poručnice, imate li minutu vremena?"
Pozvala sam je unutra. Ukradeno vozilo, obavijestila me, pripada Ronaldu Stasicu. On predaje antropologiju na lokalnom državnom koledžu u Mountain Viewu. "Kombi je navodno ukraden s parkirališta pred školom. Krađa je kasno prijavljena jer je te večeri otputovao u Seattle.
Poslovni razgovor."
"Tko je sve znao da će biti odsutan?" Prelistala je svoje zabilješke. "Njegova žena.
Tajnica škole. On predaje dvama razredima na koledžu i podučava brucoše iz drugih škola s tog područja."
"Je li netko od tih studenata pokazivao zanimanje za njegov kombi ili za mjesto na kojem je bio parkiran?"
Nasmijala se. "Rekao nam je da polovica tih studenata u školu dolazi BMW-ima i Saabovima. Zašto bi njih bili zanimao šest godina star kombi?"
"Što je s naljepnicom na stražnjem dijelu?" Nisam imala pojma ima li Stasic ikakve veze s tim umorstvima, ali njegov kombi imao je na vratima isti simbol kakav se pojavio i u podrumu u Oaklandu.
Lorraine je slegnula ramenima. "Rekao je da ga nikad prije nije vidio. Ja sam mu rekla da ću provjeriti njegovu priču i upitala ga bi li pristao podvrgnuti se detektoru laži. Rekao mi je da nema ništa protiv."

"Najbolje ti je provjeriti ima li netko od njegovih prijatelja ili studenata neka čudna politička uvjerenja."
Lorraine je klimnula. "Hoću, Lindsav, ali taj momak je sasvim uredan. Zbilja mi je izgledao vidno potresen."
Dok se poslijepodne polako gasilo, imala sam nejasan osjećaj da ne idemo naprijed s ovim slučajem. Bila sam sigurna da se radi o serijskom ubojici, ali možda smo najviše izgleda imali s onim tipom koji je nosio jaknu sa slikom Himere.
Zazvonio mi je telefon, prenuvši me. Bio je to Jacobi. "Loše vijesti, poručnice. Cijeli dan smo proveli ispred te proklete Plave papige. Ništa.
Napokon smo od barmena uspjeli doznati da su momci koje tražiš prošlost. Otišli su prije pet, šest mjeseci. Najopakiji momak kojega smo tamo vidjeli bio je neki dizač utega s majicom 'Rock je zakon'."
"Warrene, što podrazumijevaš pod tim otišli?"
"Otišli, krenuli dalje. Negdje prema jugu. Po onome što nam je momak rekao, jedan ili dvojica koji su se družili s njima još uvijek s vremena na vrijeme znaju svratiti. To je neki krupan crvenokosi.
Ali, u biti, otprašili su. Prohujali s vihorom..."
"Nastavi i dalje raditi na tome. Nađi mi tog crvenokosog." Sada kada kombi nije vodio nikuda, i kad nisam pronašla nikakvu vezu među žrtvama, taj simbol lava i zmije bio je sve što smo imali.
"Da nastavim dalje?" zacvilio je Jacobi. "Koliko dugo? Možda ćemo morati još danima ovdje ostati !"
"Poslat ću vam čisto donje rublje", rekla sam i spustila slušalicu.
Neko sam vrijeme samo ostala sjediti, sa sve većom jezom se ljuljajući u stolici. Prošla su tri dana odkad je ubijena Tasha Catchings, i tri dana više od smrti Estelle Chipman.
Nisam imala ništa. Nikakvih ozbiljnijih tragova.
Samo ono što nam je ostavio ubojica. Prokletu Himeru.
I saznanje... serijska umorstva. Serijski ubojice se ne zaustavljaju dok ih ne uloviš.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 6 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu