Druga prilika

Strana 3 od 6 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6  Sledeći

Ići dole

Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 12:09 pm

First topic message reminder :



Približila sam se i prišla tijelu. Tashina školska bluza bila je natopljena krvlju, pomiješana s kišom koja je padala. Niti metar od nje, u travi je ležao ruksak u duginim bojama. Rupe od metaka bile su posvuda, krhotine od stakla i drveta. Deseci djece krenuli su prema cesti… Toliko pucnjave, a samo jedna žrtva.Tragični svršetak slučaja umorstva na bračnom putovanju ostavio je Lindsay Boxer nesigurnom u to može li se ikada ponovno vratiti svojem poslu. Ali kada jedna djevojčica biva ustrijeljena pred crkvom u San Franciscu, ona zna da je došlo vrijeme za ponovno okupljanje Ženskog kluba za umorstva. Radeći s novinarkom Cindy Thomas, pomoćnicom okružnog tužitelja Jill Bernhardt, i medicinskom istražiteljicom Claire Washburn, Lindsay počinje ulaziti u trag misterioznom ubojici koji svoje progonitelje brzo pretvara u svoje žrtve.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:36 pm





31. poglavlje

Patrolni policajac narednik Art Davidson odmah se odazvao na poziv kad je čuo šifru 1-6-0.
"Izgred, obiteljsko nasilje. Sedma ulica broj 303, uz stepenice. Raspoložive jedinice neka se odazovu."
On i njegov partner, Gil Herrera, nalazili su se na Brvantu, svega nekoliko ulica dalje. Bilo je skoro osam navečer i smjena im je završavala za samo desetak minuta.
"Želiš li da pogledamo, Gil?" rekao je Davidson, bacivši pogled na svoj sat.
Njegov partner slegnuo je ramenima. "Ti odluči, Artie. Ti si taj koji poslije ide na onu ludu zabavu."
Baš luda zabava. Bio je to sedmi rođendan njegove djevojčice, Audre. Javio se kući za vrijeme pauze, a Carol mu je rekla je neće poslati na spavanje ako dođe kući do devet i pol, kako bi joj mogao osobno pokloniti Britnev Spears ogledalo za šminkanje koje je usput kupio.
Davidson je imao petero djece i ona su mu bila sve u životu. "Ah, hajdemo", Davidson je slegnuo ramenima.
"Zbog toga i primamo tako visoke plaće, zar ne?"
Uključili su sirenu i za manje od minute policijsko vozilo 2-4 zaustavilo se pred jadnim i ruševnim ulazom u Sedmu broj 303 iznad kojega je visio nagnuti natpis ugašenog Driscoll hotela.
"Neki još uvijek borave u ovoj rupi?" uzdahnuo je Herrera. "Pa tko bi, do vraga, živio ovdje?" Dva su policajca dohvatila svoje palice i velike baterijske lampe i zakoračila do ulaznih vrata.
Davidson ih je otvorio. Unutra je zaudaralo na izmet, urin i vjerojatno štakore. "Hej, ima li koga?"
Povikao je Davidson. "Policija."
Iznenada, odozgo su začuli nekakvu viku. Poput prepirke. "Idemo", rekao je Herrera, popevši se prvim nizom stepenica. Davidson je krenuo za njim.
Na drugom katu je Gil Herrera pošao niz hodnik, lupajući svojom baterijskom lampom o vrata.
"Policija, policija..."
Na stepeništu, Davidson je iznenada ponovno začuo one iste zvukove - glasne, mahnite glasove. Prasak, kao da se nešto razbilo. Buka je dopirala upravo iznad njega. Zaputio se sam posljednjim nizom stepenica.
Buka je bivala sve glasnija. Zaustavio se pred zatvorenim vratima. Stan 52. "Kujo!..." povikao je netko. Zvuk razbijanja tanjura. Žena kao da je molila. "Neka ga netko zaustavi, ubit će me.
Zaustavite ga, molim vas... Neka mi netko pomogne. Molim vas!"
"Policija", reagirao je Art Davidson, i izvukao svoj pištolj. Povikao.je: "Herrera, ovdje gore.
Dolazi!"
Svom svojom težinom zaletio se u vrata. Otvorila su se. Unutrašnjost je bila mračna, ali malo dalje, iz jedne sobe dopiralo je prigušeno svjetlo i prepirka... bliže... vrištanje.
Art Davidson je otkočio pištolj. A onda je kroz otvorena vrata uletio u sobu. Na njegovo iznenađenje, unutra nije bilo nikoga.
Slabo žućkasto svjetlo dopiralo je iz jedne žaruljice. Na metalnoj stolici stajao je veliki

kazetofon. Iz zvučnika su dopirali bučni glasovi. Bile su to iste one riječi koje je čuo ranije: "Zaustavite ga, ubit će me!"
"Do vraga, što je ovo?!" zatreptao je Davidson u nevjerici.
Prišao je kazetofonu, čučnuo i iščupao ga iz struje. Glasna, drečava prepirka je prestala.
"Što, jebote...?" promrmljao je Davidson. "Netko nas zeza."
Pogledao je oko sebe. Neugledna soba izgledala je kao da u njoj odavno nitko nije boravio.
Pogled mu je privukao prozor, pa onda iza njega, preko ulice, jedna susjedna zgrada. Učinilo mu se da je nešto ugledao. Što je to bilo?
Ping...
Krajem oka ugledao je bljesak žute iskre, brz kao kad bi pucnuo prstom, treptaj krijesnice u mračnoj noći.
A tada se prozor rasprsnuo i sirova sila udarila Arta Davidsona odmah do desnog oka. Bio je mrtav prije nego što je pao na pod.




32. poglavlje

Već sam bila gotovo stigla kući kad je zapucketao poziv u pomoć: "Sve raspoložive jedinice, uputite se u Sedmu ulicu broj 303, Townsend." 1-0-6... Policajac u nevolji.
Zaustavila sam svog Explorera uz pločnik. Slušala sam poziv. Hitna pomoć na mjesto događaja, zvao je kapetan područne postaje. Kratke, hitre izmjene poruka uvjerile su me da je situacija kritična. Sve su mi se dlake na rukama nakostriješile. Bila je to zasjeda, hitac iz velike udaljenosti. Kao i u
La Salle Heightsu. Ubacila sam auto u brzinu i izvela brzi zaokret za 180 stupnjeva niz Potrero, zaletjevši se u Treću ulicu i zaputivši se prema centru.
Kad sam se zaustavila četiri ulice od Townsenda i Sedme, tu je vladala pometnja. Barikade i policijski automobili, bljesak svjetala, posvuda osobe u odorama, toki-vokiji su zujali kroz noć.
Vozila sam naprijed, držeći svoju policijsku iskaznicu na prozoru, sve dok više nisam mogla dalje. Tada sam ostavila svoj auto i potrčala prema središtu meteža. Dograbila sam prvog pozornika na kojeg sam naišla. "Tko je? Znaš li?"
"Patrolni policajac", rekao je. "Iz Centralne. Davidson."
"O, sranje..." Srce mi je zastalo. Pozlilo mi je.
Poznavala sam Arta Davidsona. zajedno smo pohađali Akademiju. Bio je dobar policajac, dobar momak. Je li to što sam ga poznavala nešto značilo?
A zatim drugi val straha i mučnine. Art Davidson je bio crnac.
Progurala sam se kroz gužvu prema oronuloj građevini gdje je nekoliko kola hitne pomoći bilo parkirano u krug. Naletjela sam na šefa detektiva Sama Ryana dok je izlazio iz zgrade s toki-vokijem na uhu.
Odvukla sam ga sa strane. "Same, čula sam da je to Art Davidson. Ima li kakvih izgleda...?"
Ryan je odmahivao glavom. "Izgledi? Namamljen je tamo. Hitac iz puške u glavu. Jedan hitac, pretpostavljamo. Već je proglašen mrtvim."
Maknula sam se sa strane, u glavi mi je sve glasnije zujalo, kao da se neki osobni, teško shvatljiv strah pojavio u meni. Bila sam sigurna da je to on. Himera. Umorstvo broj tri. Ovog puta trebao mu je samo jedan hitac.
Mahnula sam svojom značkom pozornicima na ulazu i pohitala u oronulu zgradu. Nekoliko tehničara hitne pomoći silazilo je niz stepenice.
Produžila sam pored njih. Noge su mi bile teške i jedva sam disala.
Na trećem katu jedan je pozornik projurio pokraj mene, vičući: "Silazimo dolje! Maknite se s puta, svi!"
Pojavilo se nekoliko medicinskih tehničara - i još dva policajca s nosilima. Nisam mogla okrenuti glavu. "Stanite ovdje", rekla sam.
Bio je to Davidson. Oči su mu bile su nepomične, širom otvorene. Iznad desnog oka grimizna rupa veličine kovanice od deset centi. Kao da se svaki živac u mom tijelu umrtvio. Sjetila sam se da je imao djecu. Jesu li ova umorstva imala neke veze s djecom?
"O, Isuse, Art", prošaptala sam. Natjerala sam se da mu proučim truplo, ranu od metka. Naposljetku sam mu dodirnula sljepoočnicu.

"Sada ga možete odnijeti", rekla sam. Sranje.
Nekako sam se uspjela uspeti na kat iznad.
Skupina bijesnih policajaca u civilu okupila se pred otvorenim stanom. Ugledala sam Petea Starchera, bivšeg detektiva odjela za umorstva koji je sada radio u Interventnim postrojbama, kako izlazi van.
Prišla sam mu. "Pete, što se, do vraga, ovdje dogodilo?"
Starcheru nikad nisam bila osobito draga. Bio je jedan od onih ciničnih oldtimera. "Imate li vi ovdje nekakvog posla, poručnice?"
"Poznavala sam Arta Davidsona. Išli smo zajedno u školu." Nisam mu željela nagovijestiti zašto sam zapravo ovdje.
Starcher je prezirno frknuo nosom, ali me uputio u događaje. Dvojica patrolnih policajaca odazvali su se na poziv u pomoć iz zgrade. Unutra je bio samo kazetofon. Sve je bilo namješteno, organizirano. "Prevaren je. Neki kujin sin želio je ubiti policajca."
Tijelo mi je protrnulo. Bila sam sigurna da je to on. "Idem malo pogledati uokolo."
Unutra je sve je bilo upravo onakvo kako mi je Starcher opisao. Sablasno, čudno, nestvarno.
Dnevni boravak bio je prazan. Sa zidova je otpala boja, a žbuka popucala. Došavši do susjedne sobe, ukočila sam se. Tepih na podu upio je lokvu krvi; zid u kojem se metak vjerojatno zaustavio bio je poprskan krvlju. Jadni Davidson.
Prijenosni kazetofon stajao je na sklopivoj sjedalici nasred sobe. Pogledala sam prema prozoru, u obruč visećih krhotina stakla.
Najednom, sve mi je postalo jasno. Posred grudi sam osjetila hladnoću.
Prišla sam otvorenom prozoru. Nagnula sam se, pogledala preko ulice. Nije bilo nikakvog znaka Himere, niti bilo koga. Ali znala sam... znala sam jer mi je on to rekao - preciznošću hica, odabirom žrtve. Želio nam je dati do znanja da je to bio upravo on.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:36 pm






33. poglavlje

To je bio on, zar ne, Lindsay?" Cindy je bila na telefonu. Pokušavala sam se pribrati na kraju jedne sulude, užasne noći. Upravo sam se vratila kući s kasne šetnje s Marthom. Sve što sam željela bilo je istuširati se toplom vodom i sprati viziju trupla Arta Davidsona iz mojih misli.
"Moraš mi reći. To je bio onaj isti tip, Himera. Zar ne?" Bacila sam se na krevet. "Ne znamo. Na prizorištu nije bilo ničega."
"Ti znaš, Lindsay. Znam da znaš. Obje znamo da je to bio on."
Željela sam samo da me ostavi na miru i da se što prije zavučem u krevet. "Ne znam", rekla sam, umorno. "Mogao bi biti."
"Kojeg je kalibra bila puška? Podudara li se s onim u umorstvu Catchingsove?"
"Molim te, Cindy, ne pokušavaj se igrati detektiva sa mnom. Poznavala sam tog momka. Njegov partner mi je rekao da mu je kćeri jučer bio sedmi rođendan. Imao je petoro djece."
"Žao mi je, Lindsay", Cindy se napokon vratio onaj mekši, nježniji glas. "Samo, to je kao i ono prvo umorstvo. Pogodak kojega nitko drugi ne bi mogao izvesti."
Neko smo vrijeme šutjele, ne prekidajući vezu. Bila je u pravu. Znala sam da je u pravu. A onda je rekla: "Imaš još jednoga, zar ne, Lindsay?"
Nisam ništa odgovorila, ali znala sam na što je mislila. "Još jedan serijski ubojica. Bezosjećajan strijelac.
A meta su mu crnci."
"Ne samo crnci", uzdahnula sam.
"Ne samo crnci...?" oklijevala je Cindy, a zatim se vratila u naletu. "Jedan je oaklandski reporter crne kronike čuo je glasine iz njihovog Odjela za umorstva. O udovici Chipman. I njezin je suprug bio policajac. Prvo Tashin ujak. Zatim ona. A sada Davidson, to je tri. O, Isuse, Lindsay."
"Ovo neka ostane među nama", bila sam odlučna. "Molim te, Cindy. Sada moram spavati. Ne razumiješ kako nam ovo teško pada."
"Dopusti da pomognemo, Lindsay. Sve mi. Mi ti želimo pomoći." "Hoću, Cindy. Potrebna mi je vaša pomoć.
Potrebna mi je sva vaša pomoć."




34. poglavlje

Tijekom noći sam se nečeg sjetila. Zgrada je bila prazna. Nitko nije mogao čuti viku. Samo je ubojica mogao pozvati policiju.
Sljedećeg sam se jutra odmah bacila na posao.
Lila McKendree je radila na centrali. Davidsonov poziv stigao je u njenoj smjeni.
Lila je bila punašna, rumenih obraza, i rado se smijala, ali nitko nije bio profesionalniji niti se kao ona mogao tako dobro i hladnokrvno snaći u ozbiljnim situacijama, poput kakvog kontrolora leta.
Ona je u prostoriji Odjela pustila traku s izvornom snimkom poziva policiji. Svi iz odjela su se okupili.
Cappy i Jacobi došli su prije odlaska u Vallejo.
"Snimka je na magnetofonskoj vrpci", objasnila je Lila. Pritisnula je tipku za start. Za nekoliko sekunda po prvi put ćemo čuti glas ubojice.
"Policija San Francisca, hitni pozivi", oglasila se dispečerica. U prostoriji Odjela nije se mogao čuti niti jedan drugi zvuk.
Odgovorio je uznemireni muški glas: "Moram prijaviti izgred... Neki čovjek mlati svoju ženu." "U redu", odgovorilaje operaterka. "Morat ćemo početi s vašom adresom. Na kojoj lokaciji se
zbiva izgred?"
Neki sporedni zvuk u pozadini, televizija ili promet, ometao je razgovijetno slušanje. "Sedma ulica, broj 303.
Peti kat. Bolje pošaljite nekoga. Počinje zvučati vrlo gadno." "Rekli ste da je adresa Sedma 303?"
"Tako je", rekao je ubojica.
"A s kim razgovaram?" upitala je operaterka.
"Zovem se Billy. Billy Rephon. Ja živim malo dalje niz hodnik. Bolje požurite." Svi smo se začuđeno pogledali. Ubojica je rekao svoje ime? Zbog čega? "Gospodine, recite", upitala je dispečerica,
"možete li čuti što se događa dok razgovaramo?"
"Ono što mogu čuti", rekao je, "jest da neki luđak na mrtvo mlati ženu." Dispečericaje oklijevala. "Dobro, gospodine.
Možete li zaključiti je li dosad došlo do tjelesnih ozljeda?"
"Gospođo, ja nisam liječnik. Jedino pokušavam učiniti dobro djelo. Samo pošaljite nekoga!"
"U redu, gospodine Rephon, sad ću pozvati patrolna kola. A vas molim da izađete iz zgrade i dočekate policiju. Oni stižu."
"Bolje požurite", rekao je ubojica. "Zvuči kao da će netko nastradati."
Nakon što se veza prekinula, uslijedila je snimka poziva dispečerice policijskim patrolama. "Poziv je stigao s mobitela", rekla je Lila, slegnuvši ramenima. "Nema sumnje da je mobitel
kloniran.
Poslušajmo, pustit ćemo magnetofonsku vrpcu još jednom." Uskoro se snimak odvrtio po drugi put. Ovaj sam put pozorno sam slušala što mogu doznati iz njegova glasa.
"Moram prijaviti izgred..." Bio je to zabrinut glas, uzbuđen ali bezosjećajan.

"Pa taj tip je vraški dobar glumac", ljutio se Jacobi. Zovem se Bilhj. Billy Rephon...
Ljuljala sam se na drvenoj stolici, slušajući dobronamjerne upute dispečerice. "Izađite iz zgrade i dočekajte policiju. Oni stižu." Za to vrijeme on je sjedio iza puščanog ciljnika, čekajući da se pojavi njegova lovina."
Bolje požurite, rugao se. Netko će nastradati.
Ovaj put sam mu u glasu uspjela prepoznati prijezirnu ravnodušnost. Niti mrvice sažaljenja za ono se spremao učiniti. U posljednjem upozorenju, otkrila sam čak i nagovještaj hladnog hihota.
Požurite... Netko će nastradati.
"To je sve što imamo", rekla je Lila McKendree. "Ubojičin glas."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:37 pm







35. poglavlje

Davidsonovo umorstvo je sve promijenilo.
Upadljivi naslov na prvoj stranici Chroniclea je vrištao: Sumnja se da je policajac treća žrtva terorističkog pohoda. Članak na naslovnici s Cindvinim potpisom iznosio je pojedinosti o preciznim puščanim hicima iz velike udaljenosti, i o simbolu kojim se koriste aktivne rasističke skupine, a koji je pronađen na poprištima.
Zaputila sam se prema laboratoriju ekipe za očevid i pronašla Charlieja Clappera pognutog nad metalnim radnim stolom u laboratoriju i odjevenog u bijelu laboratorijsku kutu, kako žvače čips za doručak. Kosa boje soli i papra bila mu je masna i neuredna, a pod očima su mu visjeli tamni podočnjaci. "Ovog sam tjedna već dvaput zaspao za ovim stolom", mrštio se. "Zar više nikoga ne ubijaju danju?"
"Ako nisi primijetio, niti ja nisam ovaj tjedan imala svoj uobičajeni odmor za lijepi ten", slegnula sam ramenima. "Hajde, Charlie, treba mi nešto o ovom slučaju Davidson. Počeo je ubijati naše momke."
"Znam", uzdahnuo je bucmasti čovjek ekipe za očevid. Ustao je i odgegao se do police. Uzeo je malu zavarenu vrećicu u kojoj se nalazilo tamno, spljošteno zrno.
"Evo tvojeg metka, Lindsav. Izvadio sam ga iz zida pred kojim je Davidson pogođen. Jedan hitac.
Gotovo. Ako želiš, provjeri s Claire. Kujin sin zbilja dobro gađa." Uzela sam zrno i pokušala ga proučiti. "Kalibar četrdeset", rekao je Clapper.
"Moj preliminarni zaključak je da potječe od PSG-1." Namrgodila sam se. "Charlie, jesi li siguran u to?" Tasha Catchings ubijena je iz M-16.
Pokazao je prema mikroskopu. "Samo izvoli, poručnice. Ti se sigurno cijelog života baviš balistikom."
"Nisam tako mislila, Charlie. Nadala sam se da će se zrno podudarati s onim kojim je ubijena djevojčica Catchings."
"Reese još uvijek radi na tome", rekao je, dohvativši još čipsa iz vrećice. "Ali ja se ne bih na to kladio. Lindsay, taj tip nije za sobom ostavio nikakve tragove. Baš kao i kod crkve. Nema ni otisaka, niti bilo čega drugog. Kazetofon je standardan, moglo ga se kupiti bilo gdje.
Pokrenut je daljinskim upravljačem. Pretražili smo čak i put kojim se po našim pretpostavkama morao popeti tamo gore i prahom posuli sve od rešetke pred vratima do brava na prozorima.
Doduše, otkrili smo jednu stvar..." "Što?" navaljivala sam.
Odveo me do police. "Djelomičan otisak patike. S tragom katrana s krova s kojega je ispaljen hitac.
Izgleda kao klasična patika. Ali uspjeli smo izvući i nešto tragova sitnog bijelog praha. Premda nema jamstva da taj prah potječe od njega."
"Prah?"
"Kreda. Smola", rekao je Charlie. "To sužuje izbor na pedeset milijuna mogućnosti. Ako naš momak potpisuje svoje slike, Lindsav, potrudio se te potpise dobro skriti."

"Ovu je potpisao, Charlie", rekla sam sa čvrstim uvjerenjem. "Svojim hicem."
"Šaljemo vrpcu sa snimljenim pozivom u pomoć na glasovni pregled. Javit ću ti se kad je dobijemo natrag."
Zahvalno sam ga potapšala po ramenu. "Odspavaj malo, Charlie."
Uzeo je vrećicu sa čipsom. "Naravno da hoću. Nakon doručka."




36. poglavlje

Vratila sam se natrag i razočarano se zavalila u svoju stolicu. Morala sam doznati više o Himeri.
Spremala sam se nazvati Stua Kirkwooda iz Odjela za zločine iz rasne netrpeljivosti kad je u prostoriju našeg odjela ušla mala skupina od tri muškarca u tamnim odijelima.
Jedan od njih bio je Mercer. To nije bilo iznenađenje. Bio je na jutarnjim televizijskim emisijama, zagovarajući prisebnost. Znala sam da ne podnosi teška pitanja bez konkretnih rezultata.
Ali drugi, u pratnji svojeg glasnogovornika, bio je čovjek kojega na ovom katu nisam vidjela za svih svojih osam godina rada u Umorstvima.
Bio je to gradonačelnik San Francisca. "Ne želim od vas niti najmanji pokušaj prodavanja magle", rekao je Art Fernandez, već dva mandata gradonačelnik San Francisca. "Ne želim uobičajenu zaštitu podčinjenih, ne želim nikakav refleksni pokušaj pametovanja." Pogledom je brzo prelazio s mene na Mercera. "Ono što želim je iskren odgovor. Imamo li u ovom slučaju kakve rezultate?"
Zbili smo se u mojem malešnom, staklima ograđenom uredu. Iza stakala sam mogla vidjeti ostatak osoblja kako stoji i promatra ovaj cirkus.
Počela sam nešto petljati ispod stola dok se nisam osokolila. "Nemamo", priznala sam. "Dakle, Vernon Jones je u pravu", otpuhnuo se gradonačelnik, utonuvši u stolicu preko puta.
"Imamo situaciju nekontroliranog ubilačkog pohoda motiviranog rasnom mržnjom, s kojom policija ne može izaći na kraj, ali bi možda mogao FBI."
"Ne, ne radi se o tome", odgovorila sam. "Ne radi se o tome?" zakolutao je očima.
Namrštio je obrve pogledavši prema Merceru.
"Što to ja u svemu ovome ne shvaćam? Imate identificiran simbol rasističke skupine, tu Himeru, pronađen na dva od tri mjesta zločina. Naš vlastiti Odjel sudske medicine vjeruje da je djevojčica Catchings bila ciljana meta tog luđaka."
"Ono što je poručnica htjela reći", ubacio se Mercer, "jest da ovo možda i nije jednostavan slučaj zločina iz netrpeljivosti."
Jezik mi je malo otežao. Progutala sam knedlu.
"Mislim da ovo seže dublje od mržnjom motiviranog ubilačkog pohoda."
"Dublje, poručnice Boxer... Što, ustvari, vi mislite da imamo ovdje?"
Pogledala sam mu ravno u oči. "Ono što ja mislim da imamo, jest netko s osobnom krvnom osvetom. Vjerojatno se radi o samo jednom napadaču. Svoja umorstva skriva iza postupaka uobičajenih za zločine iz rasne netrpeljivosti."
"Kažete, krvna osveta", upleo se Carr, gradonačelnikov čovjek. "Radi se o osveti protiv crnaca, ali ne i o zločinu iz rasne netrpeljivosti.
Protiv crnačke djece i udovica... ali nije zločin iz rasne netrpeljivosti?"
"Protiv crnaca policajaca", rekla sam. Gradonačelnikove oči su se suzile. "Nastavite."
Objasnila sam da su Tasha Catchings i Estelle Chipman bile u srodstvu s policajcima. "Mora postojati još neka veza, premda još uvijek ne znamo koja. Ubojica je dobro organiziran, bahat, obzirom na način na koji ostavlja svoje tragove.

Ne vjerujem da bi ubojica iz rasne netrpeljivosti ostavljao svoj znak na mjestu zločina. Ukradeni kombi, mali crtež u podrumu Chipmanove, drzak poziv u pomoć zabilježen na vrpci. Mislim da ovo nije mržnjom motiviran ubilački pohod. Ovo je krvna osveta - proračunata, osobna."
Gradonačelnik je pogledao u Mercera. "Earle, slažete se s ovim?"
"Na stranu s protekcijom činova...", nasmijao se Mercer napeto, "ali slažem se."
"E, pa ja sa ne slažem", rekao je Carr. "Sve upućuje na zločin iz rasne netrpeljivosti."
Tišina je ispunila pretrpanu prostoriju; iznenada je izgledalo kao je temperatura skočila na pedeset stupnjeva.
"Dakle, izgleda da imam dva izbora", rekao je gradonačelnik. "Po zakonu o zločinima iz rasne netrpeljivosti, članak četvrti, mogu pozvati FBI koji, vjerujem, pomno prati ovakve skupine..."
"Oni nemaju blage veze o tome kako se vodi slučaj umorstva...", prosvjedovao je Mercer. "Ili... mogu pustiti poručnicu da radi svoj posao.
Recite FBI-u da ćemo s ovim sami izaći na kraj." rekao je gradonačelnik.
Pogledi su nam se susreli. "Išla sam na Akademiju s Artom Davidsonom. Mislite li da više od mene želite uloviti njegovog ubojicu?"
"Onda ga ulovite", rekao je gradonačelnik i ustao. "Tek da znamo što je na kocki", rekao je Mercer.
Mrko sam klimala glavom kad je Lorraine uletjela kroz vrata. "Ispričavam se na smetnji, poručnice, ali hitno je. Jacobi se javio iz Valleja. Poručio je da uredno i fino pospremimo sobu za važnog gosta. Pronašli su motorista iz Plave papige.
Pronašli su Reda."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:37 pm








37. poglavlje

Oko sat vremena kasnije, u prostoriju odjela ušli su Jacobi i Cappy. Pred sobom su gurali krupnog, crvenokosog motorista, ruku lisičinama vezanih na leđima. "Pogledajte tko je odlučio svratiti", cerio se Jacobi. Red se prkosno otrgnuo iz Jacobijevog stiska, a drugi policajac ga je otpratio u sobu za ispitivanje broj jedan, gdje se sapleo preko drvene stolice i tresnuo o pod.
"Oprosti, momčino", Cappyje slegnuo ramenima. "Mislio sam da sam te upozorio na prvi korak."
"Richard Earl Evans", najavio je Jacobi. "poznat kao Red, Boomer, Duke. Nemojte se uvrijediti ako ne ustane kad mu pružite ruku."
"Ti si shvatio da sam ja mislila na ovo kad sam rekla 'bez kontakta'", rekla sam, hineći ljutnju, ali potajno oduševljena što su ga priveli.
"Dosje ovog momka je toliki da bi trebao početi sa 'Zovite me Išmael', od uha do uha se cerio Jacobi. "Krađa, remećenje javnog reda i mira, pokušaj ubojstva, dvije optužbe za nezakonito nošenje oružja."
"Gle!!!" uzviknuo je Cappy, izvadivši iz najlonske vrećice jednu vrećicu s marihuanom, lovački nož s oštricom od trinaest centimetara i pištolj Berretu kalibra 22, veličine dlana.
"Zna li zašto je ovdje?" upitala sam. "Ma kakvi", gunđao je Cappy, "priveli smo ga zbog pištolja. Pustimo ga neka malo odmara u hladovini."
Sve troje smo se nagurali u skučenu sobicu za ispitivanje pred Richardom Earlom Evansom.
Ljigavac nas je mrko gledao samozadovoljno se osmjehujući. Tetovaže su mu potpuno prekrivale obje ruke. Na sebi je imao crnu majicu s natpisom na leđima: AKO OVO MOŽEŠ PROČITATI... KURVA JE SIGURNO NEGDJE ISPALA!
Ja sam klimnula glavom i Cappy ga je oslobodio lisičina. "Gospodine Evans, znate li zbog čega ste ovdje?"
"Znam to da ste vi, ekipa, u velikim govnima ako mislite da ću s vama razgovarati", roktao je Evans, šmrknuvši mješavinu sline i krvi. "U Valleju nemate zube."
Podigla sam uvis vrećicu s drogom. "Izgleda da ti je Djed Mraz donio mnogo nestašnih stvari. Dva kaznena djela... a još si uvijek na uvjetnoj slobodi zbog kazne za oružje. Gulio si u Folsomu, Quentinu. Imam predosjećaj da ti se tamo sviđa, jer sljedeće kazneno djelo kvalificirat će te za robiju od trideset godina."
"U jednu stvar sam posve siguran", Evans je zakolutao očima, "a to je da me niste sve dovde dovukli zbog nekakvog bezveznog nezakonitog nošenja oružja. Na vratima piše Odjel za umorstva."
"Momčino, u pravu si", odgovorio je Cappy.
"Otpraviti gubitnika poput tebe u zatvor za nas je samo hobi. Ali ovisno o tvojim odgovorima na nekoliko pitanja, ovo privođenje može odrediti mjesto na kojem ćeš provesti idućih trideset godina."
"Pasja kakica", progunđao je motorist, pogledavajući ga svojim hladnim, krutim očima. "To je sve što mi vi, šupci, možete prišiti."
Cappy je slegnuo ramenima, a zatim motorista snažno tresnuo plosnatim dnom limenke soka po ruci.
Evans je zacvilio od bola.

"Do vraga, mislio sam da si rekao da si žedan", rekao je Cappy samilosno.
Red ga je mrko pogledao, nesumnjivo zamišljajući kako svojom Hondom Road Runer prelazi preko policajčevog lica.
"Ali imate pravo, gospodine Evane", rekla sam,
"nismo vas pozvali ovamo zbog toga što ste trenutno imali kod sebe, premda nam i ne bi trebalo puno da vašu jadnu guzicu izručimo policiji u Valleju. Ali danas je možda vaš sretan dan. Cappy, pitaj gospodina Evansa je li raspoložen za još jedno piće."
Cappy je zamahnuo, ali ovog puta Evans je brzo povukao ruku sa stola.
Krupni policajac je zatim otvorio limenku i stavio je pred njega, širom se smijući. "Je li ovako u redu, ili biste željeli čašu?"
"Vidite", uvjeravala sam ga, "mi znamo biti i dobri. Da budem iskrena, nama se živo fućka za vas.
Sve što trebate učiniti jest odgovoriti na nekoliko pitanja, i bit ćete na putu kući, s pozdravima Policijske uprave San Francisca. Više se nikad ne moramo vidjeti. Ili možemo vašu trostruko gubitničku guzicu na nekoliko dana smjestiti na osmi kat dok se ne napokon ne sjetimo da ste tu i o tome obavijestimo policiju u Valleju. A kad je riječ o trećem kaznenom djelu, vidjet ćemo koliko zapravo 'zuba' imamo."
Evans je rukom prešao preko izbočine na svojem nosu, kratko opipavši krvave tragove. "Možda uzmem gutljaj tog soka, ako ponuda još vrijedi."
"Čestitam, sinko", rekao je Jacobi. "To je prva razumna stvar koji si učinio otkad smo se upoznali."




38. poglavlje

Stavila sam crno-bijelu fotografiju iz dosjea o Templarima pred Redovo zapanjeno lice. "Prvo što moramo znati jest gdje možemo pronaći tvoje prijatelje?"
Evans je podigao glavu, cereći se. "Dakle, o tome se zapravo radi." "Hajde, genijalac", navaljivao je Jacobi,
"poručnica te nešto pitala."
Jednu po jednu, prostrla sam na stol još tri fotografije na kojima su se vidjeli i ostali pripadnici skupine.
Evans je odmahivao glavom. "Nikad nisam brijao s ovim momcima." Na posljednjoj fotografiji koju sam položila na stol bilo je baš on.
Cappy se uspravio i sa svih svojih stotinu kilograma dohvatio motorista za majicu, podigavši ga iz sjedalice. "Slušaj, govno jedno, imaš sreću što nas ovdje uopće ne zanima iz kakvih ste se neprilika uspjeli izvući, vi gomila gubitnika. Stoga, budi pametan pa ćemo te pustiti odavde, a mi ćemo se nastaviti baviti onim što nas uistinu zanima."
Evans je slegnuo ramenima. "Možda i jesam malo brijao s njima. Ali ne više. Društvo se razišlo. Bilo je previše vruće. Ove momke nisam mjesecima vidio. Otišli su. Ako ih želite pronaći, počnite na jugu."
Pogledala sam u dvojicu inspektora. Koliko god sam sumnjala u to da bi Evans cinkao svoje prijatelje, ipak sam mu povjerovala.
"Još samo jedno pitanje", rekla sam. "Važno."
Stavila sam pred njega fotografiju na kojoj je bio motorist s Himerom na jakni. "Što ti znači ova slika?"
Evans je šmrknuo. "Da tip nema originalan stil oblačenja?" Cappy se nagnuo prema naprijed.
Evans je ustuknuo. "To je simbol, čovječe. Znači da je u Pokretu. Daje domoljub." "Domoljub?" upitala sam. "Što bi to, do vraga, trebalo značiti?"
"Zagovornik bijele rase, odlučne boriti se za slobodno društvo u kojem vlada red." Nasmijao se prema Cappvju. "Izuzevši ovdje prisutne, naravno. Razumije se, ništa od tog sranja nužno ne odražava moje osobne stavove."
"Je li se i taj momak zaputio prema Konfederaciji?" upitao je Jacobi. "On? Zašto pitate, što mislite da je učinio?"
"Evo ga opet", Cappy se nagnuo nad njega, "na pitanja odgovara pitanjima."
"Gledajte", Evans je progutao knedlu, "brat se s nama družio samo kraće vrijeme. Ne znam mu čak niti pravo ime. Mac... MacMillan, McArthur?
Stoje učinio?"
Zaključila sam da nema razloga ne reći mu što mislimo. "Što se na ulici priča o napadu u La Salle Heightsu?"
Red se napokon trgnuo. Zjenice su mu se raširile.
Iznenada, sve mu je bilo jasno. "Vi mislite da je moja stara ekipa odgovorna za gužvu u onoj crkvi? Taj momak... Mac?"

"Znaš li kako možemo do njega doći?" upitala sam. Evans se nacerio. "To i nije tako lako. Čak ni vama." "Iskušaj nas", rekla sam. "Mi smo snalažljivi." "Siguran sam da jeste, ali ta budala je mrtva.
Poginuo je još u lipnju. On i njegov kompanjon digli su se u zrak, u Oregonu. Kujin sin je morao negdje pročitati kako od kravljih govana napraviti bombu."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:37 pm








39. poglavlje

Na malom asfaltiranom parkiralištu uz crkvu u La Salle Heightsu, Cindy Thomas je izašla iz svojeg VW-a. Želudac joj se stiskao, govoreći joj da nije sasvim siguran što to ona ovdje radi.
Duboko je udahnula i otvorila velika hrastova ulazna vrata glavne kapele. Još jučer je sva odjekivala pjesmom zbora. Sada je bila jezivo tiha, praznih klupa. Prošla je kroz kapelu do zgrade spojene s njome.
Hodnik pokriven tepihom vodio je do niza ureda.
Jedna je crnkinja uz kopirni aparat podigla pogled i upitala je: "Mogu li vam pomoći? Što vam treba?"
"Došla sam razgovarati s velečasnim Winslowom." "Danas ne prima posjetioce", rekla je žena.
Winslowov je glas zazvonio iz jednog od ureda. "U redu je, Carol."
Cindyje otpraćena do njegovog ureda. Bio je skučen, pretrpan knjigama. Winslow je na sebi imao crnu majicu i sivožute hlače, i nije sličio nijednom svećeniku kojega je dotad vidjela.
"Dakle, ipak smo vas uspjeli vratiti ovamo", rekao je. Zatim se, napokon, osmjehnuo.
Posjeo ju je na mali kauč i sam sjeo na prilično izlizanu stolicu od crvene kože. Par naočala ležao je na jednoj knjizi i ona je instinktivno bacila pogled na nju. Bolna djela nepostojanog genija.
To ne bi očekivala. "Još se oporavljate?" upitala je. "Pokušavam. Danas sam pročitao vaš članak.
Grozno je to što se dogodilo onom policajcu. To je istina? Tashino umorstvo je možda povezano s ona druga dva?"
"Policija tako misli", odgovorila je Cindy. "Odjel sudske medicine smatra da je namjerno pogođena."
Winslow se namrgodio a zatim odmahnuo glavom. "Ne razumijem. Tasha je bila samo mala djevojčica. Kakva tu veza uopće može postojati?"
"Tasha nije bila toliko bitna", Cindy je gledala u oči Aarona Winslowa, "važnije je ono što je predstavljala. Sve su žrtve, navodno, povezane s policajcima San Francisca."
Winslowu su se suzile oči. "Pa, recite mi, što vas tako brzo dovodi natrag? Boli vas u duši? Zbog čega ste ovdje?"
Cindyje spustila pogled. "Jučerašnja služba. Bilo je dirljivo. Naježila sam se. Zapravo, mislim da mi je duša patila otprije. Samo se nisam potrudila to primijetiti."
To kao da je smekšalo Winslowa. Rekla mu je jednu malu istinu, i to ga se dojmilo. "Pa, dobro. Drago mi je čuti da vas je dirnulo."
Cindy se nasmiješila. Nevjerojatno, zbog njega se opustila. Djelovao je usredotočen, iskren, a ona je o njemu ionako čula samo dobre stvari. Željela je o njemu napisati priču, i znala je da bi bila jako dobra, možda i veličanstvena.
"Kladim se da znam što mislite", rekao je Aaron Winslow. "U redu", rekla je, "da čujem."
"Razmišljate... ovaj čovjek izgleda dovoljno sabran, nije kompletan čudak. Uopće ne izgleda kao svećenik. Pa zbog čega se onda bavi ovim poslom u svom životu?"

Cindy mu je posramljeno uputila jedan blistavi smiješak. "Priznajem, pomislila sam nešto takvoga.
Voljela bih napisati priču o vama i o Bay View četvrti."
Izgledalo je da o tome razmišlja. Ali zatim je promijenio temu i upitao je o njoj. "Što želite raditi?"
"Raditi...?"
"U velikom, opakom svijetu San Francisca o kojemu pišete. Nakon što završite priču. Što vas pokreće osim vašeg posla u Chronicleu? Za čim žudite?"
Uhvatila se u smijehu. "Hej, ja ovdje postavljam pitanja. Ja želim napisati članak o vama. A ne obrnuto", rekla je. "U redu. Volim jogu. Dvaput tjedno idem na vježbe u ulici Chestnut.
Prakticirate li vi ikad jogu?"
"Ne, ali svakodnevno meditiram."
Cindy se još više smijala. Nije čak bila ni sasvim sigurna zašto se smije. "Ja sam učlanjena u ženski klub knjige. Zapravo, u dva ženska kluba. Volim jazz."
Winslowove oči su zasjale. "Koju vrstu jazza? I ja volim jazz."
Cindy se smijala. "U redu, sad smo već na pravom putu. Kakvu vrstu jazza vi volite?" "Progresivnu. Interpretativnu. Sve od Pinetop Perkinsa do Coltranea."
"Znate li za Plavu sobu? Na Gearviju?" upitala je.
"Naravno da znam za Plavu sobu. Odlazim tamo subotom navečer, kad god je Carlos Reyes u gradu. Možda bi mogli nekad poći zajedno. Kao dio vaše priče. Ne morate odmah odgovoriti."
"Dakle, pristajete na to da napišem priču o vama?" upitala je Cindy. "Pristajem... napišite priču o ovoj četvrti. Pomoći ću vam u tome."
Pola sata kasnije, u svojem autu, Cindy je sjedila s upaljenim motorom, gotovo odveć zapanjena da bi ubacila u brzinu. Ne mogu vjerovati što sam upravo učinila... Lindsay bi joj pokucala po glavi.
Provjerila bi jesu li joj sve daske na broju.
Ali jesu. Zapravo, možda su se malo olabavile. Tanane dlačice na rukama su joj se nakostriješile.
Imala je početak onoga što bi moglo postati jako dobra priča, možda čak i vrijedna nagrade. Ujedno je i pristala na sastanak s pastorom Tashe Catchings, i jedva je čekala da ga ponovno vidi. Možda moja duša i jest patila, pomislila je Cindy, kad se napokon zaputila od crkve.




40. poglavlje

Bilo je blizu sedam sati tog petka navečer. Kraj dugog, mahnitog, strahovito stresnog tjedna. Troje ljudi je poginulo. Moje jedine dobre smjernice pojavljivale su se i nestajale.
Imala sam potrebu s nekim razgovarati, pa sam se spustila na treći kat, gdje je bio smješten ured Javnog tužitelja. Dvoja vrata dalje od važne face glavom i bradom, na uglu, bio je Jil in ured.
Krilo u kojem je bio ured pomoćnice državnog tužitelja bilo je mračno, uredi su bili prazni, osoblje se razišlo za vikend. Na neki način, premda mi je bio potreban odušak, čak sam se i nadala da je Jill - nova Jill - već otišla kući, i da možda proučava neku knjigu sa savjetima za uređivanje dječje sobe.
Ali približivši se, začula sam kako iznutra dopiru zvuči klasične glazbe. Jillina vrata bila su poluotvorena.
Tiho sam pokucala na vrata, a zatim ih otvorila.
Unutra je bila Jill, u svom omiljenom naslonjaču, s koljenima tijesno stisnutima uz grudi, a u krilu joj je ležala žuta fascikla s pravnim spisima. Radni stol joj je bio krcat izvještajima.
"Zašto si još uvijek tu?" upitala sam.
"Slomljena sam", uzdahnula je, podigavši ruke u zrak, šaljivo dočaravajući svoju prezaposlenost. "Ma, imam ovaj vražji slučaj Perrone. U ponedjeljak ujutro je zaključna rasprava." Jill je bila pri kraju vrlo poznatog slučaja u kojemu je jedan stanodavac, koji je iznajmljivao loše održavani stan,
optužen za umorstvo iz nehata kada se na osmogodišnju djevojčicu srušio strop. "Ti su trudna, Jill. Sedam sati je prošlo."
"Trudna je i Connie Sperling, hraniteljica. Raspravu zovu borbom balona." "Kako god to zvali, toliko o ubacivanju u prvu brzinu."
Jill je stišala CD plaver i ispružila svoje duge noge.
"Rich ionako nije u gradu. Ništa nova. Vjerojatno bih isto činila i da sam kući." Podigla je glavu i nasmiješila se. "Ti me provjeravaš."
"Ne, ali možda bi netko trebao."
"O, dragi Bože, Lindsav, ja samo pripremam bilješke, ne trčim maraton. Sasvim sam dobro. Nego", pogledala je na sat, "otkad si se ti pretvorila u djevojku s plakata koja sve drži na oku?" "Ja nisam trudna, Jill. U redu, u redu, prestat ću s držanjem lekcija."
Zakoračila sam u njezin ured, preletjela pogledom preko njezine fotografije ženskog finala u nogometu iz Stanforda, uokvirenih diploma i slika na kojima ona i Rich planinare i trče sa svojim crnim labradorom, Zmijskim Okom.
"Još imam piva u frižideru ako želiš sjesti", rekla je, bacivši spise na stol. "Meni dodaj jednog Bucklera."
Upravo to sam i učinila. A onda sam premjestila njezinu crnu Max Mara jaknu od odijela, nemarno prebačenu preko jastuka, i utonula u kožni kauč.
Nagnule smo naše boce, a onda smo iznenada obje istovremeno rekle: "Onda, kako napreduje tvoj slučaj?"
"Ti prva", nasmijala se Jill.
Spojila sam kažiprst i palac, da bih joj nagovijestila da sam skoro na nuli. Uputila sam je kroz

labirint slijepih ulica: kombija, crteža Himere, dosjea s fotografijama Templara; i činjenice da ekipa za očevid nije pronašla ništa oko Davidsonovog umorstva iz zasjede.
Jill je prišla i sjela pokraj mene na kauč. "Linds, želiš li razgovarati? I sama si rekla da nisi ovamo došla uvjeriti se ponašam li se dobro."
S osjećajem krivice sam se nasmiješila i odložila svoje pivo na stolić. "Moram istragu pomaknuti s mrtve točke."
"U redu", rekla je, "slušam. Ovo ostaje među nama."
Dio po dio, izložila sam joj svoju teoriju po kojoj ubojica nije neki lakoumni, manijakalni trgovac mržnjom, nego smion, promišljeni ubojica s jasno isplaniranim postupcima, koji provodi osobnu krvnu osvetu.
"Možda ipak malo pretjeruješ", odgovorila je Jill.
"Ono što uistinu imaš su tri teroristička čina usmjerena protiv Afroamerikanaca."
"Zašto onda baš te žrtve, Jill? Jedanaestogodišnja djevojčica? Odlikovani policajac? Estelle Chipman, žena čiji je suprug već tri godine pokojni?"
"Ne znam, dušo. Ali kada dovedeš krivce, znam da ću im pokazati."
Nasmiješila sam se. Onda sam se nagnula naprijed. "Jill, trebam tvoju pomoć. Moram pronaći još neku vezu među žrtvama. Znam da ona postoji. Moram provjeriti slučajeve u kojima je neki bijelac crne policajce tužio za represiju. Na to me upućuje moj instinkt. Mislim da se tu krije razlog ovim umorstvima. To ima neke veze s osvetom."
"A što ako sljedeća žrtva ne bude imala nikakve veze s policajcima? Što ćeš onda?" Pogledala sam je molećivo. "Hoćeš li mi pomoći?"
"Naravno da ću ti pomoći", odmahivala je glavom gledajući me. "Eh... Imaš li nešto na osnovi čega bih mogla suziti izbor?"
Klimnula sam. "Muškarac, bijelac. Možda ima pokoju tetovažu." "To bi trebalo biti dovoljno." Zakolutala je očima.
Stisnula sam joj ruku. Znala sam da na nju mogu računati. Pogledala sam na svoj sat. Sedam i trideset. "Bolje mi je pustiti te da dovršiš svoj posao dok si još u prvom tromjesečju."
"Nemoj ići, Lindsav", Jill me držala za ruku. "Ostani još malo."
Nečeg je bilo u njenom izrazu lica. Ona čista profesionalna snaga iznenada je nestala u pogledu u prazno.
"Jil , nešto nije u redu? Je li ti doktor nešto rekao?"
U svom prsluku bez rukava, s tamnom, uvijenom kosom, sva je izgledala kao moćan odvjetnik, Broj dva u pravnom sustavu grada. Ali disanje joj je bilo drhtavo. "U redu sam. Stvarno. Fizički sam u redu. Trebala bih biti sretna, zar ne? Dobit ću bebu. Trebala bih biti na sedmom nebu."
"Jil , trebala bi se osjećati onako kako se osjećaš." Uzela sam je za ruku.
Klimnula je ravnodušno. Zatim je skupila koljena do grudi. "Kad sam bila dijete, ponekad sam se znala noću probuditi. Uvijek me bilo malo strah, imala sam taj osjećaj da cijeli svijet spava, da sam na čitavom tom ogromnom planetu jedina ja ostala budna. Ponekad bi otac došao gore i pokušao me uljuljati u san. On bi bio dolje u svojoj radnoj sobi, pripremajući svoje slučajeve, i uvijek bi me došao poviriti prije nego što bi pošao na spavanje. Zvao me je svojom Pomoćnicom. Ali čak i kad je on bio tu, još uvijek bih se osjećala usamljeno."
Odmahivala je glavom, suznih očiju. "Pogledaj me. Richa nema dvije noći, a ja se odmah pretvorim u prokletog idiota", rekla je.
"Ja ne mislim da si ti idiot", odgovorila sam, proučavajući njezino lijepo lice.

"Lindsay, ne smijem izgubiti ovu bebu. Znam da zvuči glupo. Nosim život u sebi. Tlu je, uvijek u meni, uvijek kraj mene. Kako to da se osjećam usamljeno?"
Čvrsto sam je uhvatila za ramena. Moj otac nikad nije bio tu da me uljulja u san. Čak i prije nego što nas je napustio radio je u trećoj smjeni, a nakon toga bi se zaputio u McGintvja na pivo. Ponekad sam osjećala da mi je najbliži otkucaj srca onaj nitkova koje sam morala goniti."
"Znam što želiš reći", čula sam sebe kako šapćem. Držala sam Jill. "I ja se ponekad tako osjećam."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:38 pm






41. poglavlje

Na križanju Ulice Oceana i Victorije, jedan je čovjek u iznošenoj zelenoj vjetrovci čučao žvačući burrito, dok je crni Lincoln polako klizio niz četvrt. Ovdje je već noćima čekao, tjednima je uhodio svoj plijen.
Čovjek kojega je tako dugo promatrao živio je u ožbukanoj kući u Ingleside Heightsu, samo nekoliko minuta dalje. Imao je obitelj, dvije djevojčice u Katoličkoj školi; supruga mu bila je medicinska sestra. Imao je crnoj labradora; katkad bi iskočio pozdraviti ga dok bi zaustavljao auto. Labradoru je ime bilo 'Metak', kao u starom filmu.
Automobil bi obično stigao oko sedam i trideset navečer. Nekoliko puta tjedno čovjek bi izašao van u šetnju. Uvijek istom rutom, Victorijinom ulicom. Volio je zastati kod korejskog dućana, pročavrljati s vlasnikom i kupiti lubenicu ili neko zelje. Među svojim bi ljudima izigravao važnu facu.
Zatim bi znao odlutati do novinskog kioska, napunio bi ruke s nekoliko časopisa: Automobil i vozač, PC svijet, Ilustrirani sport. Jednom je čak stajao iza njega u redu dok je čekao da plati za svoj materijal za čitanje.
Mogao ga je srediti. Mnogo puta. Jednim dobrim pogotkom iz daljine. Ali ne, ovaj put je moralo biti izbliza. Oči u oči.
Ovo umorstvo zamijetit će cijeli San Francisco.
Ovo će slučaj učiniti internacionalnim, a takvih je malo.
Srce mu je živo zakucalo dok se priljubljivao uz odvod za kišnicu, ali ovog puta crni Lincoln je samo prošao pokraj njega.
Dakle, to neće biti večeras, uzdahnuo je. Pođi kući svojoj ženici i psu. Ali uskoro... Postao si zaboravljiv, pomislio je, zamotavši svoj burrito u papir i bacivši ga u kantu za otpatke. Zaboravljaš prošlost. Ali prošlost te uvijek nađe.
Ja svaki dan živim s prošlosti.
Promatrao je kako crni Lincoln zatamnjenih prozora kao i obično skreće lijevo u Cerritos i nestaje u Ingleside Heightsu.
Ukrao si mi život. Ja ću sada uzeti tvoj.




42. poglavlje

Vikendom sam uglavnom naporno radila, samo sam u nedjelju ujutro uzela slobodno da bih prošetala Marthu uz Bay i odradila svoj Tai Chi u Marini Green. Do podne sam bila u jeansu i majici od trenirke, za svojim radnim stolom. Do ponedjeljka se istraga kretala prema 'mrtvoj zoni', nije bilo novih smjernica za rad. Izdavali smo obavještenja samo da bi skinuli novinare s repa.
Svaka naknadna serija pitanja, svaka frustrirajuća slijepa ulica skraćivala je vrijeme do ponovnog Himerinog napada.
Krenula sam odnijeti Jill zapisnike o nekim slučajevima, kad su se otvorila vrata dizala i šef Mercer polako ušetao na hodnik. Ugledao me, djelujući iznenađeno, ali ne i nezadovoljno.
"Dođi, provozaj se sa mnom", rekao je. Mercerov automobil čekao je uz bočni ulaz u Osmu ulicu. Kad se policijski vozač osvrnuo, Mercer mu je rekao: "West Portal, Same."
West Portal bio je šarolika četvrt srednje klase, podalje od centra grada. Nisam znala zbog čega me Mercer usred bijela dana odvlači tamo.
Dok smo se vozili, Mercer mi je postavio nekoliko pitanja, ali uglavnom je šutio. Prožeo me nemir: skinut će me sa slučaja.
Vozač je skrenuo za Monroe, stambenu četvrt u kojoj nikad prije nisam bila. Parkirao je pred malom, plavom viktorijanskom kućom preko puta školskog igrališta. U tijeku je bila košarkaška utakmica momaka iz susjedstva.
Prva sam trepnula. "O čemu ste htjeli razgovarati, šefe?"
Mercer se okrenuo prema meni. "Lindsay, imaš li ti neke svoje privatne junake?" "Mislite, kao Amelia Earhart ili Margaret Thacher?"
Odmahnula sam glavom. Nikad nisam odrastala uz takve. "Možda Claire Washburn", nasmijala sam se široko.
Mercer je klimnuo. "Arthur Ashe je oduvijek bio jedan od mojih. Netko ga je upitao je li teško nositi se s AIDS-om, a on je odgovorio: 'Niti izbliza tako teško kao nositi se s odrastanjem kao crnac u Americi."
Na licu mu se ozbiljan izraz još više produbio. "Vernon Jones govori gradonačelniku kako ne vidim što se ovdje uistinu zbiva." Pokazao je prema plavoj viktorijanskoj kući. "Vidiš li onu kuću? To je kuća mojih roditelja. Tamo sam odrastao. Otac mi je bio automehaničar u poduzeću javnog prijevoza, a majka knjigovođa u poduzeću za opskrbu električnom energijom. Cijeli život su radili da bi mene i moju sestru poslali na školovanje.
Ona je sada odvjetnica, u Atlanti. Ali odavde potičemo." "I moj je otac radio za grad", klimnula sam.
"Lindsay, znam da ti nikad to nisam rekao, ali poznavao sam tvog oca." "Poznavali ste ga?"
"A-ha, skupa smo počeli raditi. Kao policajci u ophodnji, tamo u južnoj postaji. Čak smo nekoliko puta bili zajedno u smjeni. Marty Boxer... Lindsay, tvoj otac je bio neka vrsta legende, i to ne nužno kao primjeran službenik."
"Recite mi nešto što ne znam."
"U redu...", zastao je. "Tada je bio dobar policajac. Vraški dobar policajac. Mnogima od nas je

bio uzor."
"Prije nego se iskvario."
Mercer me pogledao. "Dosad si to sigurno već naučila, u životu policajca dogode se neke stvari koje uvijek ne rezultiraju nama shvatljivim izborima."
Odmahnula sam glavom. "Jedanaest godina nisam s njime razgovarala."
Mercer je klimnuo. "Ne mogu govoriti o njemu kao ocu, ili suprugu, ali postoji li mogućnost da si donijela mišljenje o njemu kao čovjeku, ili barem kao policajcu, bez da si znala sve činjenice?"
"Nikad se ovdje nije zadržavao dovoljno dugo da bi me upoznao sa svim činjenicama", rekla sam.
"Žao mi je", rekao je Mercer. "Reći ću ti neke stvari o Martvju Boxeru, ali drugom prilikom." "Reći ćete mi što? Kad?"
Ponovno se ogradio barijerom privatnosti i vozaču rekao da je vrijeme za povratak u Palaču. "Kad pronađeš Himeru."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:38 pm





43. poglavlje

Kasnije te noći, dok je njegov službeni automobil kroz večernji promet usporavao da bi se zaustavio pokraj njegove kuće, šef Mercer se oglasio sa stražnjeg sjedišta: "Same, ovdje ću izaći."
Njegov vozač, Sam Mendez, osvrnuo se prema njemu. Nalog iz Palače bio je jasan: bez nepotrebnog izlaganja. Ali Mercer je bio odlučan u namjeri. "Same, ovdje u polukrugu od pet stambenih blokova patrolira više policajaca nego ih ima u Palači." Obično su jedan ili dva policijska auta patrolirala Ulicom Oceana, a jedan je stajao pred njegovom kućom.
Auto je usporio i zaustavio se. Mercer je otvorio vrata i svoje teško tijelo izgurao van. "Same, pokupi me sutra. Laka ti noć."
Dok se auto udaljavao, Mercer je jednom rukom dohvatio svoju aktovku, a drugom prebacio mantil preko ramena. Osjetio je kako ga preplavljuju osjećaji slobode i olakšanja. Jedino se na ovim malim izletima poslije posla osjećao slobodnim.
Zaustavio se kod Kimovog dućana i kupio košaricu jagoda neodoljivog slatkog izgleda i malo probranih šljiva. Onda je odšetao ulicom do vinoteke u Inglesideu. Odlučio se za Beaujolais koji će pristajati uz kuhanu janjetinu koju priprema Eunice.
Vrativši se na ulicu pogledao je na svoj sat i zaputio se prema kući. Na Cerritosu su dva kamena stupa razdvajala Ulicu Oceana od zaštićene enklave Ingleside Heightsa. Promet je ostao za njegovim leđima.
Prošao je pokraj niske kamene kuće koja pripada Tavlorima. Nešto je zašuškalo iza živice. "Oho, oho... šefe?"
Mercer se zaustavio. Srce mu je počelo žestoko tući.
"Nemojte se sramiti. Godinama vas nisam vidio", opet se javio glas. "Vjerojatno se ne sjećate." Do vraga, što se to ovdje događa?
Visok, snažan muškarac je iskoračio iza živice.
Imao je samosvjesni smiješak, i zelenu vjetrovku na sebi.
Mercer se prisjećao kroz maglu, bilo mu je poznato to lice za kojega se nije mogao točno sjetiti otkud ga poznaje. Tada mu je iznenada sinulo. Najednom, sve je imalo smisla i on je ostao bez daha.
"Ovo je velika čast", rekao je muškarac, "za vas."
Imao je pištolj, težak, srebrni. Bio je uperen Merceru u grudi. Znao je da nešto mora učiniti. Ponovno je morao reagirati kao policajac na ulici.
"Htio sam ti vidjeti lice. Htio sam da znaš zbog čega ćeš umrijeti." "Ne čini to. Ovdje je sve puno policajaca."
"Odlično. Tim bolje za mene. Ne bojte se, šefe. Tamo gdje idete naći ćete puno starih prijatelja."
Prvi hitac pogodio ga u prsa, užareni, prodorni udarac od kojih su mu se zatresla koljena. Mercerova prva pomisao bila je da poviče.
Stražari li mu pred kućom Parks ili Vasquez? Samo nekoliko dragocjenih metara dalje. Ali glas mu se bešumno ugasio u grudima. Isuse, Bože, molim Te, spasi me.
Drugi ga je hitac pogodio u vrat. Nije znao stoji li ili leži. Želio je napasti ubojicu. Želio je srediti to kopile. Ali noge su mu bile oduzete, nepokretne.

Muškarac s pištoljem sada je stajao nad njim.
Nitkov mu je još uvijek govorio, ali nije mogao čuti riječi. Njegovo mu je lice postajalo sve maglovitije. Jedno ime mu je sinulo u mislima.
Izgledalo je nemoguće. Izgovorio ga je dva puta, tek da bude siguran, dok mu je dah odzvanjao u mozgu.
"Tako je", odgovorio je ubojica, spuštajući pištolj. "Riješio si slučaj. Shvatio si tko je Himera.
Čestitam."
Mercer je pomislio da bi bilo bolje sklopiti oči, kad mu je sljedeći zasljepljujući narančasti bljesak eksplodirao u lice.




44. poglavlje

Uvijek ću se sjećati što sam činila kad sam čula vijesti. Bila sam kod kuće, pazila na lonac sa špagetima na kuhalu. Na radiju je svirala 'Aida' Sarah McLain.
Claire je trebala doći. Namamila sam je na večeru, na svoje čuvene špagete sa šparogama i umakom od limuna. Ustvari, nisam je namamila, više sam je preklinjala da dođe. Poželjela sam popričati o nečem drugom osim posla. O njenoj djeci, o jogi, o utrci za kalifornijski Senat, o razlozima užasne igre Warriorsa. O bilo čemu...
Nikada neću zaboraviti... Martha se igrala s obezglavljenom igračkom medvjeda maskote San Francisco Giantsa koja je na njezinoj listi prioriteta zauzimala visoko mjesto. Ja sam sjeckala luk; i provjeravala špagete. Tasha Catchings i Art Davidson odlutali su mi iz misli.
Hvala Bogu.
Zazvonio je telefon. Glavom mi je prošla sebična pomisao, samo da nije Claire; da se ne pokušava u zadnji tren izvući od našeg dogovora.
Prigrlila sam telefon ramenom i vratom i javila se: "Ej."
Začuo se glas Sama Ryana, šefa detektiva na Odjelu. Ryan je u zapovjednom lancu bio moj administrativni pretpostavljeni. Čim sam mu čula ton glasa, znala sam da se moralo raditi o nečemu gadnom.
"Lindsay, dogodilo se nešto grozno."
Protrnula sam. Kao da je netko posegnuo unutar mojih grudi i stegnuo mi srce svojom ravnodušnom šakom. Slušala sam kako Ryan govori. Tri hica iz vrlo velike blizine... Svega nekoliko metara od njegove kuće. O moj Bože...
Mercer...
"Sam, gdje je on sada?"
"U Moffittu. Na hitnoj kirurgiji. Bore mu se za život." "Odmah dolazim. Krećem."
"Lindsay, ovdje ne možeš ništa učiniti. Pođi na mjesto zločina." Zvono na vratima se oglasilo. Kao u transu, pojurila sam i otvorila. "Hej", rekla je Claire.
Nisam rekla niti riječ. U trenu je prepoznala bljedilo na mojem licu. "Što se dogodilo?" Oči su mi bile vlažne od suza. "Claire... ustrijelio je šefa Mercera."



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:38 pm





45. poglavlje

Štrcale smo niz stepenice, ušle u Clarein Pathfinder i jurnule iz Potrera prema Kalifornijskom medicinskom centru, čak u Parnassus Heightsu.
Cijelim mi je putem srce mahnito lupalo, u očajničkoj nadi. Ulice su maglovito prolazile pokraj nas - Dvadeset i četvrta, Guerrero, a zatim preko Castra i Sedamnaeste do bolnice na vrhu Mt. Sutroa.
Niti deset minuta nakon što sam primila poziv, Claire je skrenula svojim Pathfinderom u ograđeno parkiralište nasuprot ulazu u bolnicu.
Claire se predstavila medicinskoj sestri na prijemu, upitavši je za najnovije podatke o Mercerovom stanju. Izgledala je zabrinuto dok je hitala kroz vrata unutra. Dotrčala sam do Sama Ryana. "Što kažu?" Odmahivao je glavom. "Operiraju ga. Ako je netko u stanju primiti tri metka i preživjeti, onda je to on."
Dohvatila sam svoj mobilni telefon i nazvala Lorraine Stafford na mjestu zločina. "Ovdje je sve mahnito", rekla je. "Tu su ljudi iz Unutarnje kontrole, i iz neke vražje gradske krizne agencije. I prokleti novinari. Nisam se još uspjela niti približiti policajcu iz ophodnje koji je prvi došao na mjesto."
"Nemoj dozvoliti da itko osim tebe i Chia dođe blizu poprišta", rekla sam joj. "Ja ću doći čim prije budem mogla."
Claire se vratila iz Odjela za hitne intervencije.
Lice joj se izdužilo. "Otvorili su ga, Lindsay. Ne izgleda dobro.
Probijen mu je cerebralni korteks. Izgubio je tonu krvi. Pravo je čudo što je izdržao i ovoliko dugo."
"Claire, moram ga vidjeti unutra." Odmahnula je glavom. "Jedva je živ, Lindsay. Osim toga, pod anestezijom je."
U menije bujao osjećaj da to Merceru dugujem, svako neriješeno umorstvo. Osjećaj da on zna, i ukoliko umre, da će istina umrijeti s njim. "Idem unutra."
Pokušala sam se progurati do vrata operacijske sale, ali Claire me dohvatila. Pri samo jednom pogledu u njezine oči, iz tijela mi je iščeznula i posljednja iskrica nade. Uvijek sam se borila s Mercerom, ratovala s njime. On je bio netko komu sam uvijek morala nešto dokazivati, uvijek iznova. Ali na kraju, on je vjerovao u mene.
Krajnje neobično, osjećala sam kao da iznova gubim oca.
Jedva minutu nakon toga, izašao je doktor u zelenoj kuti, skidajući rukavice od lateksa. Rekao je nekoliko riječi gradonačelnikovim ljudima, a zatim pomoćniku šefa.
"Šef je mrtav", izustio je Tracchio.
Svi su stajali zureći pred sobom u prazno. Claire je stavila svoju ruku oko mene i zagrlila me. "Ne znam mogu li ovo učiniti", rekla sam, čvrsto se držeći za njezino rame.
"Možeš", rekla je.
Nervozno sam se nasmiješila i uhvatila Mercerovog doktora na putu prema natrag u operacijsku salu. Predstavila sam se. "Je li nešto rekao kad su ga doveli?"

Doktor je slegnuo ramenima. "Izdržao je neko vrijeme, ali sve što je rekao bilo je nepovezano. Samo refleksno. Otkad je stigao bio je na aparatima."
"Ali, mozak mu je i dalje radio, zar ne, doktore?"
Bio je suočen s ubojicom, licem u lice. Primio je tri hica. Mogla sam zamisliti Mercera kako se drži, dovoljno dugo da nešto kaže. "Sjećate li se bilo čega?"
Njegove umorne oči tražile su nešto. "Zao mi je, poručnice. Pokušavali smo mu spasiti život. Pokušajte razgovarati s tehničarima hitne pomoći koji su ga doveli."
Okrenuo se i otišao natrag unutra. Kroz prozor na vratima operacijske sale, krajem oka sam uhvatila Eunice Mercer ijednu od njihovih kćeri tinejdžerica, kako se uplakane grle. Osjećala sam kao da mi se utroba kida, čvor mučnine rastao mi je u grudima.
Otrčala sam u ženski zahod. Nagnula sam se nad umivaonikom i cijelo lice zalila hladnom vodom. "Do vraga! Do vraga!"
Kad mi se tijelo smirilo, pogledala sam u zrcalo.
Pogled mi bio je mračan, tup i prazan; u glavi su mi glasno odzvanjali glasovi.
Četiri umorstva, odnijela su... četiri crna policajca.




46. poglavlje

Lorraine Stafford me otpratila dolje do kamenog ulaza u Cerritos.
"Šef je bio na putu kući", ugrizla se za donju usnicu. "Živio je nekoliko kuća niže. Nije bilo svjedoka, ali vozač je tamo."
Otišla sam do mjesta na kojem je Mercer pronađen. Ekipa Charlieja Clappera već se bila okupila. To je bila mirna stambena četvrt, pješačku stazu obrubljivala je visoka živica koja bi svakome priječila da vidi ubojicu.
Mjesto je već bilo označeno kredom. Lokve krvi natopile su pločnik unutar obrisa njegovog tijela.
Ostaci njegove posljednje večeri, neke vrećice s časopisima, voće i boca vina bili su razasuti uokolo.
"Zar pred njegovom kućom nije stražario policijski auto?" upitala sam.
Lorraine je klimnula prema mladom uniformiranom policajcu naslonjenom na haubu policijskog automobila. Kad je stigao dovde zločinac je već bio pobjegao, a šef je krvario na podu.
Postalo je jasno da je ubojica čekao u zasjedi.
Morao se skrivati u grmlju dok se Mercer nije pojavio. Morao je znati. Baš kao što je znao i s Davidsonom.
Vidjela sam kako iz Ulice Oceana prema nama dolaze Cappy i i Jacobi. Ugledavši ih, odahnula sam s olakšanjem.
"Hvala što se došli", prošaptala sam. Tada je Jacobi učinio nešto sasvim neuobičajeno za njega.
Uhvatio me za rame i pogledao me ravno u oči.
"Lindsay, ovo će postati veliko, doći će FBI. Sve što možemo napraviti, sve što trebaš, kad god ti bude trebalo razgovarati o tome, u bilo koje doba, znaš da sam tu za tebe."
Okrenula sam se prema Lorraine i Chiu. "Što još trebate učiniti da završite s ovim ovdje?" "Želim provjeriti kuda je pobjegao", rekao je Chi.
"Ako je imao parkiran auto, netko ga je morao vidjeti. Ako ne, možda ga je netko vidio kako izlazi na Ulicu Oceana."
"Jadni šef, uzdahnuo je Jacobi. "Uvijek sam mislio da će održati konferenciju za novinare i na svojem vlastitom pogrebu."
"Poručnice, ovo još uvijek svrstavamo pod zločine iz mržnje?" šmrknuo je Cappy. "Ne znam za tebe", rekla sam, "ali ja tog gada prilično mrzim."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:38 pm






47. poglavlje

Jacobi je u jednoj stvari bio u pravu. Sljedećeg se jutra sve promijenilo. Antonio Tracchio imenovan je za novog V.D. šefa. On je bio šefova desna ruka u poslu, ali nikad nije bio unaprijeđen u viši čin. U slučaju Himere, sada sam odgovarala njemu.
Združena radna skupina angažirana je na Mercerovom umorstvu. Tek kada sam došla gore, shvatila sam što znači "združena". Rastuće ludilo gomilalo se u svim medijima u zemlji, posvuda kamere, novinari su vrebali na intervju. "Bez curenja informacija", kratko je upozoravao Tracchio. "Bez kontakta s novinama, osim preko mene."
Kad sam se vratila u svoj ured, dva agenta FBI-a u odijelima boje bijele kave čekala su u susjednoj prostoriji. Jedan je bio uglađen crnac intelektualnog izgleda u oksfordskoj košulji i sa žutom kravatom, po imenu Ruddy. Činilo se da je on nadređeni. Drugi je bio tipičan terenski agent širokog nosa, koji se zvao Huli.
Prvo što je Ruddy izgovorio bilo je kako mu je jako drago što može raditi s policajkom koja je riješila slučaj mladenke i mladoženje. Druga stvar je bila zamolba za spise o slučaju Himera. Tražio ih je sve. Tasha. Chipman. Davidson. Sve što smo imali o Merceru.
Deset sekunda nakon što su otišli razgovarala sam sa svojim novim šefom. "Pretpostavljam da znam što ste mislili pod 'združenom' radnom skupinom", rekla sam.
"Poručnice, napadi na javne dužnosnike spadaju pod federalna kaznena djela. Tu ne mogu puno učiniti", rekao je Tracchio.
"Šefe, Mercer je rekao da je to pod nadležnošću grada. Rekao je da se za to mora pobrinuti gradski kadar. Tracchio me ranio u srce. "Žao mi je. Više nije tako."




48. poglavlje

Kasnije tog poslijepodneva odvezla sam se do Ingleside Heightsa popričati s udovicom šefa Mercera. Osjećala sam da to moram obaviti osobno. Pred Mercerovom kućom red automobila već se protezao niz ulicu. Netko od rodbine otvorio mi je vrata i rekao da je gospođa Mercer gore s obitelji. Stajala sam ondje, promatrajući poznata lica među okupljenima u dnevnom boravku. Nakon nekoliko minuta, niz stepenice je sišla Eunice Mercer. Uz nju je bila sredovječna žena simpatičnog
izgleda, za koju sam kasnije doznala da joj je sestra. Prepoznala me i uputila se prema meni. "Žao mi je. Ne mogu vjerovati", rekla sam, stisnuvši joj prvo ruku, a onda je zagrlivši. "Znam", prošaptala je. "Znam da ste i vi nedavno prošli kroz to."
"Kunem vam se, znam da vam je ovo užasno teško, ali moram vas pitati nekoliko pitanja", napokon sam rekla.
Klimnula je, a njezina se sestra povukla natrag među goste. Eunice Mercer odvela me do jednog tihog kutka.
Postavila sam joj niz pitanja koja sam postavljala i rodbini drugih žrtava. Je li njenom suprugu netko nedavno prijetio? Je li ih netko nazivao telefonom? Je li se tkogod sumnjiv motao oko kuće?
Odmahivala je glavom, niječući. "Earl je govorio da je ovo jedino mjesto na kojem je osjećao da uistinu živi, a ne samo da radi u policiji."
Promijenila sam taktiku. "Jeste li ovog tjedna načuli ime Art Davidson?" Lice Eunice Mercer postalo je bezizražajno.
"Mislite da je Earla ubio isti čovjek koji je počinio i ova druga užasna zlodjela?" Primila sam je za ruku. "Mislim da je sva ta umorstva počinio isti čovjek."
Protrljala je obrvu. "Lindsav, trenutno mi ništa nema smisla. Earlovo umorstvo. Ta knjiga." "Knjiga...?" upitala sam.
"Da. Earl je uvijek čitao časopise o automobilima.
Imao je taj san, kad ode u mirovinu... Taj stari GTO kojega je držao u nećakovoj garaži. Uvijek je govorio da će ga jednom cijeloga rastaviti i popraviti do najmanje ogrebotine. Ali ta knjiga koju je stavio pod jaknu..."
"Kakva knjiga?" prodorno sam je gledala škiljeći.
"Mladi doktor u bolnici mi ju je vratio, zajedno s lisnicom i ključevima. Nisam nikad znala da ga zanimaju takve stvari. Ti stari mitovi..."
Bilo mi se najednom ubrzalo. "Možete li mi pokazati o čemu govorite?"
"Naravno", odgovorila je Eunice Mercer. "Ovdje je." Nakratko me napustila i vratila se za minutu.
Predala mi je primjerak knjige u mekom uvezu kakvu čita svako dijete koje ide u školu.
Mitologija, Edith Hamilton.
Bio je to stari ižvakan primjerak, koja je izgledao kao da je prošao kroz tisuću pari ruku.
Prelistala sam je i nisam pronašla ništa.
Pogledala sam u sadržaj. Tada sam ugledala. Na pola sadržaja, stranica 141. Bilo je podcrtano.
Bel erophon ubija Himeru.
Bellerophon... Billu Rephon.

Srce mi je zastalo. To je bilo ime kojim se ubojica koristio prilikom poziva u pomoć policiji u slučaju Arta Davidsona. Predstavio se kao Billy Rephon.
Okrenula sam knjigu na stranicu 141. Bilo je tu. S ilustracijom. Lavlje poprsje. Kozje tijelo.
Zmijski rep.
Himera.
Nitkov nam je poručio da je ubio šefa Mercera.
Osjetila sam kako u meni raste naboj . Na stranici je bilo još nešto. Oštar, uglat zapis, nekoliko riječi načrčkanih masnim slovima iznad naslova poglavlja:
Bit će toga još... pravda će biti zadovoljena.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:39 pm








49. poglavlje

Otišavši iz Mercerovog doma, vozila sam se uokolo oblivena znojem, prepuna užasa zbog onoga za što sam znala da je istina.
Svi moji predosjećaji bili su točni. Ovo nije bio nikakav nasumični rasistički ubilački pohod.
Ovdje se radilo o bezosjećajnom, proračunatom ubojici.
Izrugivao nam se, jednako kao i kod bijelog kombija. I drske snimke razgovora. Billy Rephon. Konačno sam rekla: jebi ga. Nazvala sam cure.
Više se nisam mogla suzdržati. One su bile tri najbistrija uma u poznavanju provođenja zakona u gradu. A ovaj gad mi je govorio da će umorstava biti još. Dogovorile smo sastanak kod Susie's.
"Trebam vašu pomoć", rekla sam, prateći pogledom njihova lica u našem uobičajenom separeu u restoranu.
"Pa zato i jesmo ovdje", rekla je Claire. "Ti pozoveš, mi dotrčimo."
"Napokon", hihotala je Cindy. "Priznala je da bez nas ne može ništa."
Košarkaška utakmica na televiziji utapala se u zvucima pjesme This kiss' od Faith Hill, ali u separeu u kutu nas četiri smo se okupile u vlastitom smislenom svijetu. Bože, kako ih je dobro opet imati sve na okupu.
"Sve se poremetilo otkad nema Mercera. Uletio je FBI. Ne znam ni tko pije, ni tko plaća. Jedino znam da će, što duže čekamo, više ljudi će biti ubijeno."
"Ovog puta morat ćemo uvesti neka pravila", rekla je Jill, ispijajući Bucklerovo bezalkoholno pivo. "Ovo nije igra. Mislim da sam u onom posljednjem slučaju prekršila sva pravila na čije sam se poštivanje obvezala. Prikrivanje dokaza, korištenje Ureda javnog tužitelja u privatne svrhe.
Da je bilo što procurilo, svoje bih slučajeve vodila s osmoga kata." Smijale smo se. Na osmom katu bile su smještene zemljišne knjige.
"U redu", složila sam se. I sa mnom je bilo isto. "Sve što otkrijemo predat ćemo radnoj skupini." "Nemojmo ići tako daleko", rekla je Cindy, vragolasto se nasmiješivši. "Ovdje smo da bismo
pomogle tebi, a ne da gradimo karijere nekakvim uštogljenim, birokratskim muškarčinama." "Odred Margarita opet jaše", smijala se Jill. "Isuse, kako mi je drago što smo opet u igri." "Nemoj nikadu to sumnjati", rekla je Claire.
Pogledala sam naokolo u cure. Ženski klub za umorstva. Dio mene ježio se od zlih slutnji.
Četvero ljudi je poginulo, uključujući i najviše rangiranog policajca u gradu. Ubojica je dokazao da može udariti gdje poželi.
"Svako umorstvo bilo je sve notornije, i drskije", rekla sam, informirajući ih o posljednjem, uključujući i knjigu koju je Mercer držao pod jaknom. "Više mu nisu potrebni izgovori rasnog modus operandija. To jest rasno, u to nema sumnje. Samo još uvijek ne znam zbog čega."
Claire nas je izvijestila o šefovoj autopsiji, koju je završila tog poslijepodneva. Pogođen je tri puta iz velike blizine pištoljem kalibra 38. "Mislim da su tri hica ispaljena u pravilnim razmacima. To mogu ustvrditi zbog načina na koji su rane krvarile.
Posljednji je bio u glavu. Mercer je tada već bio na zemlji. Zbog toga mislim da su se možda suočili. Da ga je pokušao ubiti polako. Ili su čak i razgovarali. Ono na što sve upućuje je pretpostavka o mogućnosti da je Mercer svojeg ubojicu poznavao."

"Jesi li provjerila mogućnost nekakve međusobne povezanosti svih tih policajaca?" ubacila se Jil
.
"Naravno da jesi. Ti si Lindsay Boxer."
"Naravno da sam provjerila. Ne postoje dokazi da su se oni međusobno ikada i susreli. Karijere
im se, izgleda, nisu prepletale. Ne možemo pronaći ništa što ih povezuje." "Netko mrzi policajce. Pa, ustvari, mrzi ih puno ljudi", rekla je Cindy.
"Jednostavno ne mogu pronaći vezu. Ovo je počelo pod krinkom zločina iz rasne netrpeljivosti.
Ubojica je htio umorstva promatramo s određenog aspekta. Želio je da pronađemo tragove. I želio je da pronađemo Himeru. Taj njegov prokleti simbol."
"Ali ako je ovo osobna krvna osveta", razmišljala je Jill glasno, "onda nema smisla to što sve opet upućuje na neku organiziranu skupinu."
"Osim ukoliko on ne pokušava nekome podmetnuti", rekla sam.
"Ili ukoliko", rekla je Cindy, ugrizavši se za donju usnicu, "Himera uopće ne upućuje na neku organiziranu skupinu. Možda je ova knjiga njegov način na koji nam poručuje da se radi o nečem drugom."
Zurila sam u nju. Sve smo zurile u nju. "Čekamo, Einsteine."
Trepnula je na trenutak, a zatim odmahnula glavom. "Samo sam glasno razmišljala."
Jill je obećala da će provjeriti sve slučajeve pritužaba protiv crnih policajaca koji su uvrijedili ili povrijedili bijelca. Bilo koji čin osvete koji bi mogao objasniti ubojičin stav. Cindy je isto trebala učiniti u Chronicleu.
Danje bio dug i bila sam sasvim iscrpljena. Za sedam i trideset sljedećeg jutra sam imala zakazan sastanak s radnom skupinom. Pogledala sam svaku od svojih prijateljica u oči. "Hvala vam, hvala vam."
"Riješit ćemo ovo skupa s tobom", rekla je Jill. "Ulovit ćemo Himeru."
"Moramo", rekla je Claire. "Trebaš nam da bi nastavila plaćati ove račune za piće."
Nekoliko minuta čavrljali smo o tome što sve moramo obaviti sutra, i kad se ponovno možemo naći. Sad se već počelo zakuhavati. Jill i Claire parkirale su svoje automobile na parkiralištu.
Upitala sam Cindy, koja je živjela blizu mene, u četvrti Castro, treba li joj prijevoz. "Zapravo", rekla je sa smiješkom, "imam s nekim dogovoren sastanak."
"Super! Tko je tvoja sljedeća žrtva?" uzviknula je Claire. "Kad ćemo ga moći odmjeriti?"
"Ako vi, navodno odrasle, darovite žene želite zuriti u njega kao hrpa šiparica, onda pretpostavljam da možete sad. Doći će po mene."
"Ja sam uvijek za", rekla je Claire.
Nasmijala sam se, uzdahnuvši. "Mogla bi se ti sastati i s Melom Gibsonom i Russellom Croweom, ali večeras me to ne bi impresioniralo."
Dok smo izlazile kroz vrata, Cindy me povukla za ruku. "Lindsay, uzdaj se u svoje prijateljice." Sve smo ga ugledale u isti tren. Sve smo zurile, a ja sam ipak ostala impresionirana.
Izgledajući istodobno i seksi i naočito, sav odjeven u crno, vani je čekao Aaron Winslow.




50. poglavlje

Nisam mogla vjerovati. Stajala sam ondje posve zbunjena. Pogledala sam u Cindy, a zatim ponovno u Winslowa. Iznenađenje mi je polako je prerastalo u osmjeh i rumenilo.
"Poručnice", klimnuo je Winslow, prekinuvši nelagodnu tišinu. "Kad je Cindy rekla da će se naći s prijateljima, nisam očekivao da ću i vas ovdje vidjeti."
"A-ha, ni ja", zamuckivala sam.
"Idemo u Plava vrata", rekla je Cindy okupljenima, predstavivši svakoga. "Pinetop Perkins je u gradu."
"Sjajno", klimnula je Claire.
"Divno", odrezala je Jill.
"Želi li nam se netko pridružiti?" upitao je Aaron Winslow. "Za slučaj da ga već niste čule, jer ništa nije tako dobro kao Memphis jazz."
"Sutra sam u šest sati na poslu", rekla je Claire. "Samo vi pođite."
Nagnula sam se prema Cindy i šapnula: "Znaš, kad smo ono neki dan pričali o rovovima, ja sam se samo šalila."
"Znam da jesi", rekla je Cindy, provukavši mi ruku ispod lakta. "Ali ja nisam."
Claire, Jill i ja stajale smo otvorenih usta i promatrale njih dvoje kako nestaju iza ugla.
Zapravo, izgledali su prilično dražesno skupa, a našli su se samo da bi pošli zajedno slušati glazbu.
"U redu", rekla je Jill, "recite mi da ne sanjam."
"Nisi sanjala, curo", odgovorila je Claire. "Samo se nadam da je Cindy svjesna u što se upušta." "Ne, ne", odmahivala sam glavom. "Ja se nadam da je on svjestan u što se upušta."
Tijekom vožnje kući, zabavljala sam se pomišlju na Cindy i Aarona Winslowa. To mi je gotovo istjeralo iz glave razlog zbog kojega smo se nas četiri uopće i sastale.
Skrenula sam svojim Explorerom u Brannan i mahnuvši pozdravila Claire, koja se zaputila prema Dvjesto i osamdesetoj ulici. Skrenuvši iza ugla, krajem oka sam na trenutak uhvatila obris bijele Toyote malo dalje iza mene.
Misli su mi bile su obuzete onim što sam upravo učinila, uplevši cure u ovaj grozni slučaj. Oglušila sam se o izravnu zapovijed gradonačelnika, i svojeg nadređenog. Ovog puta nitko me nije mogao podržati. Ni Roth, ni Mercer.
Iza mene se zaustavila Mazda u kojoj su bile dvije tinejdžerice. Stajali smo na semaforu u Sedmoj ulici. Vozačica nije prestajala pričati na mobitel, dok je njezina suputnica pjevala uz, očito, glazbu s radija.
Kad smo krenuli, još sam neko vrijeme držala oko na njima, dok nisu zamakle u Devetu. Mazdino mjesto je zauzeo plavi kombi. Krenula sam ravno prema Potreru, ispod nadvožnjaka u Sto i prvu ulicu i ravno na jug. Plavi kombije skrenuo.
Na svoje iznenađenje, tridesetak metara iza sebe sam ugledala onu istu bijelu Toyotu.
Nastavila sam dalje. Lijevom trakom je dojurio srebrni BMW i ubacio se iza mene. Iza njega je naišao gradski autobus. Izgleda da je misteriozni auto nestao.

Uza sve ovo što se događa, tko te može okriviti zato što si malo nervozna? rekoh samoj sebi.
Moja je slika bila u novinama i na televizijskim vijestima.
Kao i obično, skrenula sam u Connecticut i zaputila se uzbrdo prema Potrero Hillu. Nadala sam se da je gospođa Taylor iz susjednog stana svratila da prošeta Marthu. I razmišljala o tome da svratim do dućana Dvadesetoj ulici po Edvjev sladoled od vanilije.
Dvije ulice dalje, pogledala sam posljednji put u retrovizor. Bijela Toyota polako se dovukla u moje vidno polje.
Ilije kujin sin živio u istoj četvrti kao i ja, ili me nitkov slijedio. To je zasigurno bio Himera.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:39 pm






51. poglavlje

Srce mi je snažno tuklo; dlačice na stražnjem dijelu vrata su mi se nakostriješile. Virila sam u retrovizor i u glavi prevrtala broj registarskih pločica: California... PVC 182. Nisam mogla razabrati osobu za volanom. Ovo je bilo suludo...
Ali definitivno nisam umišljala.
Skrenula sam na slobodno mjesto za parkiranje pred svojom zgradom. Čekala sam u autu dok nisam vidjela krov Toyote kako odlazi uz Dvadesetu ulicu, a zatim zastaje na početku posljednje uzvisine na cesti. Sledila mi se krv u žilama.
Dozvolila sam da me nitkov prati sve do kuće.
Posegnula sam u pretinac i izvadila svoj Glock.
Provjerila sam spremnik za metke. Ostani pribrana. Stat ćeš ovom lupežu na kraj. Sredit ćeš Himeru upravo sada.
Skutrila sam se u svom autu, procjenjujući kakve opcije imam na raspolaganju. Mogu se javiti u postaju. Patrolni automobil bio bi ovdje za nekoliko minuta. Ali morala sam doznati tko je on.
Pojavi li se policijski automobil, to bi ga uplašilo i otjeralo.
Srce mi je tuklo kao ludo. Čvrsto sam zgrabila svoj pištolj i otvorila vrata. Skliznula sam u noć.
Što sad?
Na prvom katu moje zgrade bila su sporedna vrata koja su vodila u uličicu ispod mojeg balkona. Odatle sam mogla pokraj parka zaobići ulicu sve do vrha brežuljka. Ostane li nitkov vani, mogla bih mu doći s leda i iznenaditi ga.
Oklijevala sam na ulazu u zgradu, tek toliko da vidim Toyotu kako se vuče uz ulicu. Prsti su mi prevrtali po torbici u potrazi za ključevima. Gurnula sam ključ u bravu.
Ušla sam unutra. S prozorčića sam promatrala Toyotu. Napregnula sam se ne bih li vidjela vozača, ali unutrašnja svjetla u automobilu bila su ugašena.
Podigla sam rezu na vratima i išuljala se na uličicu iza zgrade.
Trčala sam zaklonjena kućama do slijepe ulice na vrhu brežuljka. Odatle sam okrenula natrag, držeći se sjene zgrada uzduž suprotne strane ulice.
Iza njega...
Tovota je bila parkirana nasuprot moje zgrade, s upaljenim pozicijskim svjetlima. Vozač je na prednjem sjedalu pušio cigaretu.
Čučnula sam iza parkirane Honde Accord, još jače stisnuvši svoj pištolj. Trenutak istine, Lindsag.
Mogu li srediti Himeru u autu? Što ako su vrata zaključana?
Iznenada, vidjela sam kako se vrata automobila otvaraju, unutrašnja svjetla su zasjala. Nitkov je okrenut mi leđima izlazio iz svojeg automobila.
Na sebi je imao tamnu vjetrovku, i vunenu kapu navučenu na oči. Gledao je prema mojoj zgradi.
Mojem stanu.
Zatim se zaputio preko ceste. Bez straha.
Sredi ga. Sad. Nitkov je došao po mene. Priprijetio mi je u Mercerovoj knjizi. Izašla sam iz zaklona parkiranih automobila.

Srce mi je lupalo tako snažno i glasno, da sam se uplašila kako bi se iznenada mogao okrenuti.
Sad! Učini to! Imaš ga!
Zakoračila sam, s Glockom čvrsto stisnutim u jednoj ruci. Drugom sam ga snažno dohvatila oko vrata, povukla, zadala mu udarac u noge i srušila ga na tlo.
Pao je, tresnuvši na lice. Skočila sam mu koljenom na leđa. Prislonila sam mu pištolj na potiljak. "Policija, šupčino! Ispruži ruke!"
Ispustio je bolan jauk. Raširio je ruke. Je li to bio Himera?
. „
"Htio si me, nitkove. E, pa, tu sam. Sad se okreni. Maknula sam koljeno, tek toliko da se može okrenuti.
Kad se okrenuo, srce mi je umalo stalo. Zurila sam u lice svog oca.




52. poglavlje

Marty Boxer se okrenuo na leđa i jaukao.
Pokušavao je doći do zraka. Još je uvijek imao nešto od onog svojeg kršnog šarma kakav sam upamtila kao dijete, ali sada je bio drukčiji - stariji, koščatiji, potrošen. Kosa mu se prorijedila, a plave oči, nekoć pune života, djelovale su isprano.
Nisam ga vidjela jedanaest godina. "Što činiš ovdje?" htjela sam znati. "Trenutno", borio se za dah, okrenuvši se na bok, "primam gadne batine od svoje kćeri."
U džepu njegove jakne sam osjetila nešto tvrdo.
Izvukla sam otud stari službeni pištolj Smith and Wesson, kalibra 40. "Što je, do vraga, ovo? Tvoj način da me pozdraviš?"
"Vani je opasno", ponovno je jauknuo. Otkotrljala sam se od njega. Od pogleda na njega ponovno su me prožela iznenadna povrijeđena sjećanja koja sam potisnula prije mnogo godina. Nisam mu ponudila pomoć. "Što to činiš? Uhodiš me?"
Polako se pridigao u sjedeći položaj. "Zlatice, pretvarat ću se da nisi znala da je to tvoj stari svratio."
"Molim te, nemoj me tako zvati", prasnula sam. Zlatica mi je bio nadimak od milja otkad sam imala oko sedam godina, dok je on još uvijek bio s nama. Moja sestra Cat bila je Obad; ja sam bila Zlatica. Zvuk tog imena potaknuo je val gorkih sjećanja. "Misliš da možeš samo tako banuti ovdje nakon svih tih godina, tako me prestrašiti, i izvući se time što me zoveš 'Zlatice'.
Nisam ja tvoja mala djevojčica. Ja sam poručnica Odjela za umorstva." "Znam to. I imaš vraški snažan zahvat."
"Još si dobro i prošao", rekla sam, zakočivši svoj Glock.
"Pa koga si, do vraga, očekivala?" upitao je masirajući svoja rebra. "Terminatora?" "To nije važno. Važno je samo to što ti činiš ovdje."
Šmrknuo je, s izrazom krivice. "Zlatice, definitivno stječem dojam da nisi posve oduševljena što me vidiš?"
"Nije mi poznato da jesam. Jesi li bolestan?"
"Zar čovjek ne može bez polaganja računa posjetiti svoje prvorođeno dijete?"
Proučavala sam mu crte lica. "Nisam te vidjela jedanaest godina, a ti se ponašaš kako da je to bilo prije tjedan dana. Želiš da te uputim u zbivanja? Bila sam udana, sada sam razvedena.
Dospjela sam u Umorstva. Sada sam poručnica. Znam da je malo sažeto, tata, ali sad si upućen."
"Misliš li da je prošlo toliko vremena da više ne mogu gledati na tebe kao otac?" "Ne znam ja kako ti gledaš na mene", rekla sam.
Oči mojeg oca odjednom su postale toplije. Nasmiješio se. "Bože, kako prekrasno izgledaš... Lindsay."
Na licu mu je bio onaj isti treperavi, nevin, budalasti izraz kakvog sam kao dijete tisuću puta vidjela. Frustrirano sam odmahnula glavom.
"Marty, odgovori na moje pitanje."

"Gledaj", progutao je knedlu, "znam da mi to što sam ti se prikradao nije priskrbilo bodove za stil, ali misliš li da bih barem svoju priču mogao ispričati uz šalicu kave?"
Zurila sam u nevjerici u tog čovjeka koji je napustio našu obitelj kada sam imala trinaest godina. Kojega nije bilo čitavo vrijeme dok je mama bila bolesna. Kojega sam većinu svojeg zrelog života smatrala kukavicom, ili huljom, ili nečim još gorim. Svojeg oca nisam vidjela od vremena kada je sjedio u zadnjem redu na dan kada sam prisegnula kao policajka. Nisam znala želim li ga udariti, ili ga primiti u naručje i zagrliti ga.
"Samo jedna šalica", rekla sam, ispruživši ruku da se podigne s poda. Očistila sam mu s kaputa kamenčiće s poda. "Dala si se nagovoriti na jednu šalicu kave, Zlatice."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:39 pm






53. poglavlje

Skuhala sam lončić kave za oca i šalicu čaja od naranče za sebe. Na brzinu sam mu pokazala stan, upoznavši ga s Marthom koja je usprkos mojim tihim upozorenjima dobrog starog tatu stala lizati u znak pozdrava.
Sjeli smo na moj bijelom jedreninom presvučen kauč. Martha se sklupčala ocu pod noge. Pružila sam mu krpu kojom je obrisao ogrebotine na obrazu.
"Žao mi zbog modrice", rekla sam, držeći vruću šalicu u krilu. Jest, baš mi je žao.
"Zaslužio sam i gore", slegnuo je ramenima, smiješeći se. "A-ha, jesi."
Sjedili smo okrenuti jedno drugome. Oboje nismo znali odakle početi. "Pa, pretpostavljam da je sad trenutak kad ćeš ti mene upoznati s onim što se s tobom događalo posljednjih jedanaest godina?"
Progutao je kavu i odložio šalicu. "Naravno. Učinit ću to." Prepričao mi je ukratko svoj život, koji je više sličio zbrkanoj spirali neuspjeha. Bio je pomoćnik šefa dolje u Redondo Beachu, za što sam, mislim, već bila čula. Nakon toga je krenuo u osnivanje privatne zaštitarske tvrtke. Čuvao je slavne ličnosti. Kevina Costnera. Whoopi Goldberg. "Čak sam išao i na dodjele Oscara", smijuljio se. Ponovno se oženio, ovog puta na samo dvije godine. "Shvatio sam da za taj posao nisam dovoljno kvalificiran", sarkastično se šalio na svoj račun. Sada je opet bio u zaštitarskom poslu, bez slavnih ličnosti, samo povremeno u poslu.
"Još kockaš?" upitala sam.
"Samo na imaginarne opklade, u svojoj glavi", odgovorio je. "Morao sam se toga ostaviti kad sam ostao bez kapitala."
"Još navijaš za Giantse?" upitala sam ga. Kad sam bila dijete, znao bi me odvesti nakon posla u jedan kafić, tamo na Sunsetu, koji se zvao Robbie Crusoe's. Popeo bi me na stolicu za šankom odakle bi njegovi prijatelji gledali prijenose poslijepodnevnih utakmica iz Candlesticka. Tada mi je bilo super biti s njim.
Odmahnuo je glavom. "Ma ne, odrekao sam ih se kad su prodali Willa Clarka. Sada sam navijač Dodgera. Premda bih volio otići do novog stadiona." Zatim se dugo zagledao u mene.
Sada je na meni bio red. Kako svojem ocu prepričati zadnjih jedanaest godina svojeg života?
Obavijestila sam ga o svemu o čemu sam mogla, izostavivši sve povezano s mamom. Pričala sam mu o Tomu, svojem bivšem, i o tome kako nam nije išlo. "Napustio je stari brod", smijuljio se.
"A-ha, ali barem sam ja ostala", odgovorila sam.
Rekla sam mu i koliko sam se trudila dospjeti u Umorstva, i kako sam naposljetku i uspjela.
Klimnuo je, namrgođen. "Čitao sam o onom velikom slučaju na kojem si radila. Bio je svuda na vijestima, čak i dolje na jugu."
"Pravi životopis." Ispričala sam mu kako mi je, mjesec dana kasnije, ponuđen posao poručnice.
Otac se nagnuo naprijed i položio mi ruku na koljeno. "Poželio sam te vidjeti, Lindsav. Stotinu puta. Ne znam zašto nisam. Ponosim se tobom.
Elita Umorstava. Kad te gledam, tako si... snažna, držiš stvari pod kontrolom. Tako lijepa. Volio bih da sam ja bio barem malo za to zaslužan."
"I jesi. Ti si me naučio da se nemam na koga osloniti osim na samu sebe."

Ustala sam se, dopunila šalicu i ponovno sjela pred njega. "Gledaj, žao mi je što ti stvari nisu išle od ruke.
Zbilja mi je žao. Ali prošlo je jedanaest godina. Zbog čega si tu?"
"Zvao sam Cat, da vidim bi li se željela čuti sa mnom. Rekla mi je da si bolesna."
Nije mi bilo potrebno da ovo ponovno proživljavam. Bilo mi je dovoljno teško gledati ga. "Bila sam bolesna", klimnula sam. "Sad mi je bolje.
Nadajmo se da će tako i ostati."
Srce mi se stezalo u grudima. Počela sam se osjećati nelagodno. "Onda, koliko dugo si me pratio?"
"Od jučer. Sjedio sam preko puta Palače u svom autu tri sata, pokušavajući smisliti pravi način kako ti pristupiti. Nisam znao želiš li me vidjeti."
"Ni ja ne znam, tata." Pokušala sam naći prave riječi, ali osjetila sam kako mi u oči naviru suze. "Nikad nisi bio tu za nas. Ostavio si nas. Ne mogu samo tako promijeniti ono što sam osjećala
svih ovih godina."
"To i ne očekujem od tebe, Lindsav", rekao je.
"Starim. Pretvaram se u starca koji zna da je načinio milijun pogrešaka. Sve što sada mogu učiniti jest nastojati neke od njih ispraviti."
Gledala sam u njega, sjedne strane odmahujući glavom u nevjerici, a s druge smijući se i trljajući oči. "Ovdje je situacija trenutno mahnita. Čuo si za Mercera?"
"Naravno", uzdahnuo je otac. Čekala sam da nešto kaže, ali on je jednostavno slegnuo ramenima. "Vidio sam te na vijestima. Zbilja si super. Znaš li to, Lindsav?"
"Tata, molim te. Nemoj." Kod ovog sam slučaja morala pružiti svoj maksimum. Bilo je to potpuno ludilo. A ja sam ovdje ponovno sjedila s ocem.
"Ne znam mogu li se u ovom trenutku s time nositi."
"Ne znam ni ja", rekao je, oprezno pruživši ruku prema mojoj. "Kako bi bilo da pokušamo?"




54. poglavlje

Sljedećeg je jutra u devet sati glavni agent FBI-a Morris Ruddy u svojim službenim spisima zaokružio jednu točku. "U redu, poručnice, kada ste prvi put utvrdili da simbol Himere upućuje na rasistički pokret?"
Glava mi je još uvijek odzvanjala od sinoćnjih događaja. Posljednje mjesto na kojem sam se željela naći bio je sastanak radne skupine i razgovor s ovima iz Biroa.
"Vaš ured nas je uputio", odgovorila sam. "U Quanticu."
To je, dakako, bila mala laž. Stu Kirkwood samo je potvrdio ono što sam već ranije saznala od Cindy.
"Nakon tog saznanja", ubacio se čovjek iz FBI-a, "koliko ste tih skupina provjerili?"
Uputila sam mu frustrirajući pogled koji je značio: možda i uspijemo napraviti neki pomak naprijed izađemo li iz ove proklete sobe.
"Pročitajte spise koje sam vam dala. Provjerili smo ih dvije ili tri." "Provjerili ste jednu", podigao je obrvu.
"Gledajte", objašnjavala sam, "nemamo nikakvih podataka o aktivnostima tih skupina na ovom području. Metoda u ovim umorstvima podudara se s ostalim slučajevima na kojima sam radila. Ja sam zaključila da imamo posla sa serijskim ubojicom. Priznajem, to je zaključak donesen samo na osnovu slutnje."
"Iz ova četiri zasebna djela", nastavio je Ruddy, "vi ste mogućnosti suzili na zaključak da se radi o djelu jednog počinitelja, zar ne?"
"A-ha. Iz toga, i iz osmogodišnjeg iskustva u Umorstvima." Nije mi se sviđao njegov ton. "Gledajte, agente Ruddy, ovo nije saslušanje", napokon se oglasio Sam Ryan, moj šef detektiva. "Ja samo pokušavam utvrditi koliko truda nam je potrebno uložiti za koordinaciju aktivnosti na
ovom području", odgovorio je čovjek iz FBI-a.
"Gledajte", bila sam uporna, "ovi Himerini tragovi nisu nam baš padali s neba kroz novinske članke.
Bijeli kombi uočio je sedmogodišnji klinac. Drugi je bio u obliku grafita na zidu na mjestu zločina. Naš patolog je sugerirao kako pucnjava u kojoj je stradala Catchingsova nije bila nasumična paljba."
"Ali čak i sad", rekao je Ruddy, "nakon što vam je i vlastiti šef policije ubijen, vi i dalje vjerujete da ova umorstva nisu politički motivirana?"
"Moguće je da su umorstva politički motivirana.
Nije mi poznat cijeli ubojičin plan rada. Ali radi se o jednom čovjeku, i on je luđak. Kamo, do vraga, ovo vodi?"
"Ovo vodi umorstvu broj tri", ubacio se drugi agent, Huli. "Pucnjava u kojoj je poginuo Davidson." Podigao je svoje krupno tijelo iz sjedalice i prišao grafikonu na kojemu je svako umorstvo bilo pojašnjeno u stupcima, s odgovarajućim pojedinostima.
"Umorstva jedan, dva i četiri", objasnio je, "sva se mogu povezati s tim Himerom. Davidsonovo umorstvo se ni po čemu ne može dovesti u vezu.

Želimo znati zbog čega ste tako sigurni da imamo posla s istim tipom?" "Niste vidjeli hitac", rekla sam.
"Prema onome što ja imam", Huli je prelistao po svojim zabilješkama, "Davidson je ubijen metkom iz sasvim različitog oružja."
"Nisam rekla 'balistika', Hulle, rekla sam hitac. Bio je precizan, djelo vrhunskog strijelca. Baš kao i onaj koji je ubio Tashu Catchings."
"Pretpostavljam da je ono što želim reći", nastavio je Huli, "to da nemamo opipljive dokaze koji Davidsonovo umorstvo povezuju s ostala tri.
Poručnice Boxer, držimo li se činjenica, a ne slutnji, ne postoji baš ništa što upućuje na to da se ne radi o politički motiviranoj seriji događaja.
Ništa."
U tom je trenutku netko zakucao na vrata sobe za sastanke, i Charlie Clapper je provirio glavom unutra. Poput stidljivog mrmota što viri iz svoje spilje.
Clapper je kimnuo glavom momcima iz FBI-a, a zatim namignuo prema meni. "Mislio sam da će ti ovo biti od koristi.
Stavio je na stol crno-bijelu skicu potplata patike.
"Sjećaš li se otiska patike koji su smo uzeli s katrana na mjestu gdje stajao ubojica?" "Naravno", rekla sam.
Položio je i drugu skicu, jednu kraj druge. Ovu smo uspjeli dobiti iz blata iza mjesta Mercerove pogibije." Otisci su bili identični.
Mukla je tišina ispunila sobu. Pogledala sam prvo u agenta Ruddvja, a zatim u agenta Hulla. "Naravno, to je samo običan par Reebok tenisica", objasnio je Charlie.
Iz džepa svoje bijele laboratorijske kute izvukao je slajd. Na njemu su bili tragovi sićušnih zrnaca praha. "Ovo smo skupili na mjestu na kojem je šef stradao."
Nagnula sam se naprijed i ugledala tragove iste one bijele krede. "Jedan ubojica", rekla sam. "Jedan strijelac."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:39 pm





55. poglavlje

Pozvala sam cure da se sastanemo zajedno na brzom ručku. Jedva sam ih čekala vidjeti. Našle smo se na Yerba Buena Squareu i sjele u dvorište pred novim IMAX-om, promatrajući djecu kako se igraju u fontanama, žvačući salatu i hranu iz vrećica. Obavijestila sam ih o svemu, od trenutka kad smo se razišle kod Susie's, preko sumnje da me netko slijedi, do trenutka kad sam svojeg oca srušila na pod. "Moj Bože", izustila je Claire.
"Razmetni otac." Na trenutak se činilo kao da nas je neka kupola tišine izdvojila od ostatka svijeta.
Sve su me nepomično proučavale s nevjericom na licima. "Kad si ga posljednji put vidjela?" upitala je Jill.
"Bio je na mojoj proslavi diplome na Akademiji. Nisam ga pozvala, ali nekako je doznao."
"Slijedio te!" uzdahnula je Jil . "Od našeg sastanka? Kao nekakav jezivi lopov? Fuj", rekla je pogrbivši se.
"Tipičan Marty Boxer", uzdahnula sam. "To je moj tata." Claire mi je stavila ruku na rame. "I, što je htio?"
"Još uvijek nisam sigurna. Kao, htio se pomiriti.
Kaže da ga je moja sestra Cat obavijestila o mojoj bolesti. Pratio je slučaj mladenke i mladoženje.
Kaže da mi je želio reći koliko se mnome ponosi."
"To je bilo prije mnogo mjeseci", frknula je Jill", zagrizavši u sendvič s piletinom i avokadom. "Bogme, nije se žurio."
"To sam i ja rekla", potvrdila sam.
Cindy je odmahivala glavom. "Tek tako je nakon jedanaest godina odlučio pojaviti ti se na vratima?"
"Lindsay, ja mislim da je to dobra stvar", ubacila se Claire. "Znaš mene - pozitivno." "Dobra stvar, nakon jedanaest godina došeće s grižnjom savjesti?"
"Ne, Lindsay, to je dobra stvar jer si mu potrebna. On je sam, zar ne?"
"Rekao mi je da se ponovno oženio i da je to trajalo samo dvije godine, ali sada je razveden. Claire, zamisli da o ponovnoj ženidbi svojeg oca doznaš godinama kasnije."
"Nije u tome stvar, Lindsav", odgovorila je Claire.
"On joj se pokušava približiti. Ne bi smjela biti previše ponosna i to odbiti." "A što ti osjećaš?" istraživala je Jil .
Obrisala sam usta, otpila gutljaj ledenog čaja, a zatim duboko udahnula. "Hoćeš istinu? Ne znam ni sama. On je poput nekakvog duha iz prošlosti koji vraća mnogo ružnih sjećanja. Sve što je dotakao pretvorio je u bol."
"On ti je otac, dušo", rekla je Claire. "Nosiš tu bol sa sobom otkad te poznam. Lindsay, ne bi ga trebala odbaciti. Možeš dobiti nešto što nikad prije nisi imala."
"A mogao bi je i ponovno udariti u goljenicu", rekla je Jill.

"Isuse", Cindy je pogledala preko u Jil , "izgledi za majčinstvo nisu te baš učinili mekom i sentimentalnom, zar ne?"
"Jedan dan s velečasnim", odbrusila je Jill, "i ti si najednom postala savjest cijelog društva? Impresionirana sam."
Svi smo pogledali u Cindy, suzdržavajući se od smijeha.
"Istina", klimnula je Claire. "Nisi se valjda mislila tako lako izvući?"
Cindy je počela rumenjeti. Otkad sam upoznala Cindy Thomas, nikad nisam vidjela da se zarumenjela.
"Zbilja ste dobar par", uzdahnula sam.
"Drag mi je", rekla je Cindy iznenada. "Satima smo razgovarali. U kafiću. Nakon toga me odveo kući.
Kraj."
"Naravno", nasmijala se Jill široko. "Sladak je, ima stalan posao, i ako ikad tragično pogineš, ne trebaš brinuti tko će ti držati misu zadušnicu."
"Nisam se toga sjetila", nasmiješila se Cindy naposljetku. "Gledajte, bio je to samo jedan sastanak. Radim na jednoj priči o njemu i njegovoj četvrti. Sigurna sam da me neće ponovno pozvati van."
"Ali ti ćeš pozvati njega?" upitala je Jill.
"Mi smo prijatelji. Zapravo, blagonakloni smo jedno drugome. Sjajno sam se provela tih nekoliko sati. Jamčim vam, i sve vi biste na mojem mjestu uživale. To je istraživanje", rekla je Cindy i sklopila ruke.
Sve smo se nasmijale. Ali Cindy je bila u pravu - nitko od nas ne bi odbio provesti nekoliko sati s Aaronom Winslowom.
Kad smo ostatke našeg jela zgužvale u papirnate vrećice, ja sam se okrenula prema Jill. "Onda, kako se ti osjećaš? Jesi li dobro?"
Nasmijala se. "Zapravo, osjećam se jako dobro."
Zatim je sklopila ruke na trbuhu i napuhala obraze, kao da želi reći, Debela... "Upravo sam dobila novi slučaj koji moram dovršiti. A onda, tko zna, možda na neko vrijeme čak uzmem i dopust."
"U to ću povjerovati tek kad budem vidjela", hihotala se Cindy. Claire i ja zakolutale smo očima, podupirući je.
"Pa, možda se iznenadite", rekla je Jill.
"A ti, što ćeš ti?" okrenula se Claire meni dok smo ustajale na odlasku. "Nastavit ću pokušavati pronaći vezu među žrtvama. I naći ću je." Držala je pogled na meni. "Mislila sam, vezano za oca."
"Jednostavno ne znam. Claire, ionako je loš trenutak. A sad još i Marty ovako upada. Ako želi da mu posvetim svoje vrijeme, neka izvoli čekati u redu."
Claire je ustala, zgužvavši svoju papirnatu vrećicu u lopticu. Uputila mi je jedan od onih svojih duhovitih smiješaka.
"Očito imaš neki savjet za mene?"
"Naravno. Zašto ne bi učinila ono što inače činiš u situacijama sumnje i stresa?" "A to je...?"
"Skuhaj čovjeku večeru."




56. poglavlje

Sljedećeg poslijepodneva, Cindy je sjedila za svojim računalom u Chronicleu, nalivši si čaj od naranče i privodeći kraju još jedan pokušaj uzaludne pretrage.
Negdje u najzabitijem kutku njenog sjećanja postojalo je nešto što se zametnulo, prisjećanje koje joj se motalo po glavi ali koje nije mogla točno locirati. Himera... ta riječ korištena u drugom kontekstu, nekom drugom obliku koji bi pomogao u rješavanju slučaja.
Provjerila je u CAL-u, Chronicleovom računalnom arhivu, i nije pronašla baš ništa. Tražila je putem uobičajenih pretraživača - Yahoo!, Jeeves, Google. Antene su joj zujale na visokoj frekvenciji.. Poput Lindsay, osjećala je da to mitsko čudovište vodi nekamo drugdje, ne u smjeru rasističkih skupina. Vodilo je u pravcu jednog vrlo izopačenog i pametnog pojedinca.
Hajde, uzdahnula je, frustrirano tukući prstom po tipki ENTER. Znam da si tu negdje.
Dan se bližio kraju, a ona još ništa nije imala. Čak ni natuknice za sutrašnje jutarnje izdanje.
Urednik će poludjeti. Mi imamo čitatelje, gunđat će.
Čitatelji žele kontinuitet. Morala mu je nešto dati. Ali što? Istraga se otegla.
Bila je na Googleu, umorno spuštajući pogled niz osmu stranicu rezultata, kad je napokon pronašla ono što je tražila. Pogodilo ju je poput pljuske.
HIMERA... Pogledaj pod Kazamat, izlaganje o životu u Pelican Bayu, od Antoinea Jamesa. Posthumna publikacija zatvorskih patnji, okrutnosti, života kriminala.
Pelican Bay... Pelican Bayje bilo mjesto gdje su smještali najgore od najgorih nasilnika u kalifornijskom sustavu kaznionica. Nasilni kažnjenici koji se nigdje drugdje nisu mogli staviti pod nadzor.
Sad se prisjetila da je o Pelican Bayu čitala u Chronicleu, prije možda dvije godine. Tu je čula za Himeru. Tu se uklapalo u njeno sjećanje. To ju je bockalo posljednja dva dana.
Zavrtjela se na sjedalici prema CAL-ovom terminalu na susjednom stolu. Podigla je naočale na čelo i utipkala podatke za novu pretragu.
Antoine James.
Par sekunda kasnije pojavili su se rezultati. Jedan članak, od 10. kolovoza 1999. Napisao ga je Deb Meyer, novinar stalne kolumne nedjeljnog izdanja. Bio je naslovljen: Posthumnepojedinosti dnevnika iz svijeta noćne more nasilja iza rešetaka.
Kliknula je na naslov i za nekoliko sekundi pred njom se na ekranu pojavio ispis članka. Bio je to članak o načinu života u odjeljku Nedjeljni metro.
Antoine James je, dok je za oružanu pljačku u Pelican Bayu služio kaznu u trajanju od deset do petnaest godina zatvora, na smrt izboden u zatvoreničkoj prepirki. Vodio je dnevnik u kojem je bilježio pojedinosti zabrinjavajuće priče o životu unutar rešetaka, navodeći svakodnevno prisilno tužakanje, rasne napade, premlaćivanja od strane stražara, neprekidno nasilje među bandama.
Ispisala je članak na pisaču, isključila se iz CAL-a i okrenula natrag svojem radnom stolu.
Naslonila se u svojoj sjedalici i ispružila noge na gomilu knjiga. Pogledom je prelazila po stranici. "Od trenutka kada vas provedu kroz ta vrata, život u Pelican Bayu postaje neprestani rat prepun
prijetnji stražara i nasilja bandi", zapisao je James u svojem crnom rokovniku. "Bande osiguravaju

vaš status, vaš identitet, i vašu zaštitu, također. Svatko se učlanjuje u bande, a skupina kojoj pripadate nadzire ono što jeste i ono što se od vas očekuje."
Cindvin pogled brzo je klizio prema dolje. Zatvor je bio zmijsko gnijezdo bandi i odmazda. Crni su imali Krvno bratstvo i Bodeže, kao i muslimani.
Latinoamerikanci su imali Nortenose s crvenim marama na glavama i Serranose s plavim, a Meksikanci svoju mafiju, Los Eme. Među bijelcima su bili Gvinejci i Motoristi, i neko prljavo bijelo smeće što se nazivalo Ljudi smrdljivog zahoda. I arievski rasisti.
"Neke skupine bile su ultratajne", zapisao je James. "Kad ste jednom ušli u jednu takvu, nitko vas više nije dirao.
Jedna od takvih bjelačkih skupina bila je iznimno opaka. Svi u njoj bili su "maksimalni" momci što su odležavali duge kazne zbog nasilnih krivičnih djela. Rasporili bi nekoga samo zato jer su se kladili u to što je jeo."
Adrenalin je prostrujao Cindynim tijelom kad se zaustavila na sljedećoj rečenici. James je znao ime te skupine - Himera.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:40 pm






57. poglavlje

Upravo sam završavala posao za danas - nije bilo ničega novog u vezi četiri žrtve, a bijela kreda je još uvijek predstavljala potpunu tajnu - kad je nazvala Cindy.
"Palača je još pod izvanrednim stanjem?" upitala je sarkastično, misleći na gradonačelnikov moratorij na davanje informacija novinarima.
"Vjeruj mi, ni unutra nije piknik." "Mogle bismo se naći. Imam nešto." "Naravno. Gdje?"
"Pogledaj kroz prozor. Ja sam ispred."
Provirila sam van i ugledala Cindy, naslonjenu na automobil parkiran pod nadvožnjakom autoceste na križanju Sedme i ulice Harrison. Bilo je skoro sedam navečer. Sredila sam radni stol, na brzinu se pozdravila s Lorraine i Chiem, i odjurila kroz stražnji ulaz. Pretrčala sam preko ulice i došla do Cindy. Na sebi je imala kratku suknju, prošivenu jaknu od jeansa, i izlizanu sivožutu naprtnjaču prebačenu preko ramena.
"Ideš na probu zbora?" namignula sam joj.
"Tko mi se javlja. Kad te sljedeći put vidim u odori specijalca, pretpostavit ću da se ideš naći sa svojim tatom."
"Kad već govorimo o Martvju, nazvala sam ga.
Pozvala sam ga da svrati sutra navečer. Onda, Duboko Grlo, što je tako važno da se nalazimo ovdje?"
"Dobre vijesti, loše vijesti", rekla je Cindy. Skinula je svoj ruksak i iz njega omotnicu izvukla veličine A4.
"Lindsay, mislim da sam nešto otkrila."
Dala mi je omotnicu i ja sam je otvorila: članak Chroniclea od prije dvije godine. Plus zatvorski dnevnik, Kazamat, koji je napisao neki Antoine James. Nekoliko redaka je bilo naglašeno žutom bojom. Počela sam čitati.
Arijevci... gori od Arijevaca. Sve maksimalni momci. Bijeli, opaki i puni mržnje. Nismo znali koga više mrze, nas 'rojeve insekata's kojima su morali dijeliti obroke, ili policajce i stražare koji su ih morali držati na tom mjestu.
Ovi su nitkovi imali svoje ime. Nazivali su se Himera... Pogled mi se nije pomicao od te riječi.
"To su životinje, Lindsay. Najgori nasilnici u kaznenom sustavu. Čak su se obvezali jedni za druge odrađivati umorstva izvan zatvora.
"To je dobra vijest", rekla je. "Loša je, da je to u Pelican Bayu."




58. poglavlje

Uanatomiji kalifornijskog kaznenog sustava, Pelican Bay je bio mjesto na kojem sunce ne sije.
Sljedećeg sam dana povela Jacobija i zatražila policijski helikopter za sat vremena leta uz obalu do Crescent Citvja, uz granicu s Oregonom. U Pelican Bayu sam bila dvaput, prvi put na sastanku s doušnikom u jednom slučaju umorstva, a drugi put kako bih prisustvovala saslušanju za uvjetno oslobađanje nekoga koga sam bila uhitila. Svaki put sam, leteći iznad guste šume mamutovca koja je okruživala ustanovu, imala osjećaj posred trbuha imam rupu.
Kao policijskoj djelatnici - kao ženi - to je bilo mjesto na koje ne biste poželjeli poći., Dok vas propuštaju kroz glavni ulaz, tamo postoji jedan natpis, upozorenje na to da se, ukoliko vas uzmu za taoca, možete osloniti samo na sebe.
Pregovora nema.
Dogovorila sam sastanak s pomoćnikom upravitelja, Rolandom Esesom, u glavnoj upravnoj zgradi. Pustio nas je da nekoliko minuta čekamo. Kad se pojavio, ugledala sam Estesa, visokog i ozbiljnog, s čvrstim licem i uskim plavim očima. Imao je onaj nepovjerljiv stav čvrste ruke kakav se stjecao godinama života provedenima pod najstrožom disciplinom.
"Ispričavam se zbog kašnjenja", rekao je, zasjevši iza svojeg širokog radnog stola od hrastovine. "Imali smo gužvu u O bloku. Jedan od naših stanara Nortenosa uboo je suparnika u vrat."
"Kako je došao do noža?" upitao je Jacobi. "Nije bilo noža", Estes se zategnuto nasmijao.
"Upotrijebio je zašiljeni kraj drške vrtne motike."
Estesov posao ne bih radila za nikakve novce, a nije mi se nije sviđao niti ugled koji je ovo mjesto uživalo, poznato po batinanju, zastrašivanju i geslu: Cinkanje, Uvjetni Otpust ili Smrt.
"Dakle poručnice, kažete da je ovo povezano s umorstvom šefa Mercera?" upravitelj se nagnuo naprijed.
Potvrdno sam kimnula, izvukavši spise slučaja iz svoje torbe. "Povezano je s mogućom serijom umorstava. Zanima me što znate o jednoj ovdašnjoj zatvorskoj bandi."
Estes je slegnuo ramenima. "Većina naših zatočenika su od svoje desete godine učlanjeni u različite bande. Vidjet ćete da svaka teritorijalna organizacija ili banda koja postoji u Oaklandu ili u istočnom Los Angelesu, postoji i ovdje.
"Banda koja mene zanima zove se Himera", rekla sam.
Na Estesu se nije primjećivalo iznenađenje. "Vi odmah u glavu, ha, poručnice? Pa, što vas zanima?"
"Moram otkriti imaju li ova umorstva veze s tim ljudima u Himeri. Želim znati jesu li tako opaki kao što se priča. I želim znati imena svih uglednih članova koji su sada vani."
"Odgovor na vaše prvo pitanjeje - da", klimnuo je Estes, ravnodušno. "To je neka vrsta vatrenog krštenja. To su zatvorenici koji su izdržali najgore što im možemo učiniti. To su oni koji su dosta vremena proveli u samicama, u izolaciji. Time stječu status - i određene privilegije."
"Privilegije?"
"Slobodu. U smislu u kojem je mi ovdje definiramo. Oslobođeni su saslušavanja. Cinkanja."

"Željela bih spisak svih članova te bande koji su na uvjetnoj slobodi." Upravitelj se nasmijao. "Nema ih puno na slobodi.
Neki dobiju premještaj u druge ustanove. Mislim da ogranci Himere postoje u svakoj ustanovi s maksimalnim osiguranjem. A mi ovdje baš ne vodimo evidenciju tko je član, a tko nije. To se više određuje po onoj: tko sjedi kraj Velikog kujinog sina u menzi."
"Ali vi znate, zar ne? Znate tko su članovi?"
"Mi znamo", kimnuo je upravitelj. Ustao se kao da je naš razgovor završio. "To će malo potrajati. Moram se oko toga konzultirati po nekim stvarima. Ali vidjet ću što mogu učiniti."
"Dok sam ovdje, mogla bih se s njime i upoznati." "S kime, poručnice?"
"S Velikim kujinim sinom. S vođom Himere." Estes me samo pogledao.
"Želite da se vratim sa sudskim nalogom kako bismo to obavili? Slušajte, naš šef policije je mrtav.
Svaki političar u zemlji želi hvatanje krivca. Imam potporu sa samog vrha. To već znate. Dovedite to kopile ovamo."
Upraviteljevo zategnuto lice se opustilo. "Samo izvolite, poručnice. Ali on ne dolazi ovamo. Vi ćete ići njemu."
Estes je podigao slušalicu i okrenuo broj. Nakon stanke, oštro je promrmljao. "Pripremite mi Weiscza. Ima posjetitelja. Jednu ženu."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:40 pm






59. poglavlje

Prošli smo kroz dugačak podzemni hodnik, u pratnji Estesa i palicom naoružanog glavnog stražara po imenu O'Koren.
Došli smo do stepeništa označenog SHU-C, upravitelj nas je uputio gore, mahnuvši u sigurnosnu kameru, a zatim kroz teška hidraulična vrata koja su vodila u ultra-moderni zatvorski odjeljak.
Putem me informirao. "Kao i većina naših zatočenika, Weiscz je došao iz druge ustanove, iz Folsoma. Tamo je bio vođa Arijevskog bratstva, dok nije zadavio stražara crnca. Ovdje je u izolaciji već osam mjeseci. Dok u ovoj državi ne počnemo slati ljude u Kuću smrti, ne postoji ništa gore što mu možemo učiniti."
Jacobi se nagnuo i šapnuo mi, "Jesi li sigurna u to što činiš?"
Nisam bila sigurna. Srce mi je galopiralo, a dlanovi su mi se natopili nervoznim znojem. "Zato sam te i povela sa sobom", namignula sam.
"Aha", gunđao je Jacobi.
Izolacijski odjeljak Pelican Baya bio je nešto što nikad dosad nisam vidjela. Sve je bilo oličeno u dosadnu, sterilnu bijelu boju. Kršni stražari u sivožutim uniformama, oba spola, ali uglavnom bijelci, osiguravali su ostakljena nadzorna mjesta.
Monitora i sigurnosnih kamera bilo je posvuda.
Baš posvuda. Odjeljak je bio uređen kao blok od deset ćelija, čvrsto zatvorenih hidrauličnim vratima.
Upravitelj Estes zaustavio se pred metalnim vratima s velikim prozorom. "Dobrodošli na nultu točku ljudske rase", rekao je.
Prišao nam je dežurni mišićavi stražar sa zaštitnim vizirom za lice i nekakvim električnim pištoljem za omamljivanje, sličnim Uziju. "Upravitelju, morali smo Weiscza malo pritisnuti. Mislim da mu je potrebno nekoliko trenutaka da se oporavi."
Pogledala sam u Estesa. "Pritisnuti?"
Estes je šmrknuo. "Mislili biste da će nakon nekoliko mjeseci tamnice biti sretan što će malo izaći. Tek toliko da znate što slijedi, Weiscz nije bio raspoložen za suradnju. Morali smo poslati tim da ga upristoji za vas."
Klimnuo je prema prozoru. "Evo vašeg čovjeka..." Primaknula sam se čvrstim hidrauličnim vratima.
Vezan remenjem, okovanih nogu ruku lisičinama svezanih na leđima, u metalnoj je stolici pogrbljen sjedio robustan, snažan čovjek. Kosa mu je bila duga, masna i razbarušena, a lice zaraslo u rijetku, neurednu bradu . Bio je odjeven u narančasto zatvorsko odijelo bez rukava, raskopčano na grudima, koje je otkrivalo upadljive tetovaže što su mu pokrivale snažne ruke i prsa.
Upravitelj je rekao, "Unutra će s vama biti jedan stražar i cijelo će vas vrijeme nadzirati. Držite se podalje od njega. Ne približavajte mu se na više od metar. Vidim li da je samo podigao bradu u vašem smjeru, imobilizirat ćemo ga."
"Tip je vezan i okovan", rekla sam.
"Taj kujin sin jede lance", rekao je Estes. "Vjerujte." "Mogu li mu što obećati?"

"Aha", šmrknuo je Estes. "Veseli objed. Jeste li spremni?"
Namignula sam Jacobiju, koji je oprezno raširio oči. Srce mi se umalo zaustavilo, kao da je udario grom iz neba.
"Bon vovage", promrmljao je Estes. Zatim je signalizirao nadzornoj kabini. Začulo se kaš-kuš i velika hidraulična vrata su se otvorila.




60. poglavlje

Zakoračila sam u golu, bijelu ćeliju. Bila je potpuno prazna, osim metalnog stola i četiri stolice, sve pričvršćene za pod, i dvije sigurnosne kamere visoko gore na zidovima. U kutu je stajao tihi ozbiljan stražar s pištoljem za omamljivanje u ruci.
Weiscz je jedva primjećivao moju prisutnost.
Noge su mu bile okovane, a ruke čvrsto vezane lisičinama iza stolice. U očima mu se nazirao čeličan, neljudski pogled.
"Ja sam poručnica Lindsav Boxer", rekla sam, zaustavivši se na metar od njega.
Weiscz nije rekao ništa, samo je treptao očima u mom pravcu. Uski, gotovo fluorescentni očni prorezi.
"Moram s vama razgovarati o nekim umorstvima koja su se dogodila. Ne mogu vam puno obećati.
Nadam se da ćete me saslušati. Možda i pomoći."
"Popuši mi", ispljunuo je promuklim glasom. Stražar je zakoraknuo prema njemu i Weiscz se ukočio, kao da ga je već opalio električnim
omamljivačem. Zaustavila sam ga pokretom ruke.
"Možda znaš nešto o njima", nastavila sam, dok su mi leđima prolazili hladni trnci. "Samo želim znati imaju li tebi smisla. Ta umorstva..."
Weiscz me znatiželjno pogledao, vjerojatno procjenjujući može li iz ovoga izvući nešto za sebe. "Tko je mrtav?"
"Četvero ljudi. Dva policajca. Jedan od njih je bio moj šef policije. Udovica, i jedanaestogodišnja djevojčica. Svi su bili crnci."
Weiscz se nasmiješio, kao da ga sve to zabavlja.
"Za slučaj da niste primijetili, gospođo, imam poput kamena čvrst alibi." "Nadala sam se da bi mogao znati nešto o tome."
"Zašto ja?"
Iz džepa svoje jakne izvukla sam dvije fotografije Himere koje sam pokazala Estesu i gurnula mu ih pod nos. "Ubojica je ovo ostavljao iza sebe. Mislim da znaš što one predstavljaju."
Weiscz se široko nacerio. "Ne znam zašto ste ovdje došli, ali nemate pojma kako mi to vraški grije srce."
"Ubojica je Himera, Weiscz. Surađujte, i mogli biste ponovno dobiti neke privilegije. Mogu vas maknuti iz ove rupe kad god požele."
"Oboje znamo da nikad neću izaći iz ove rupe." "Uvijek nešto postoji, Weiscz. Svatko nešto želi." "Pa, ima nešto", konačno je rekao. "Priđite bliže." Tijelo mi se ukočilo. "Ne smijem. Znate to." "Imate zrcalo, zar ne?"
Klimnula sam. U torbici sam imala zrcalo za šminkanje. "Ovamo s njim."
Pogledala sam u stražara. Odlučno je odmahnuo glavom. Po prvi puta, Weiscz me pogledao ravno u oči.

"Ovamo s njim. Godinu dana nisam vidio kako izgledam. Ovdje čak niti na slavinama ne možeš vidjeti svoj odraz. Ovi gadovi jednostavno žele da zaboraviš tko si, do vraga, bio. Želim se vidjeti."
Stražar je zakoračio naprijed. "Weiscz, znaš da je to nemoguće." "Jebi se, Labont." Zagledao se bijesno u kamere.
"Jebi se i ti, Estes." A onda se okrenuo meni. "Nisu vas poslali ovdje s mnogo toga za pogodbu, zar ne."
"Rekli su da te mogu izvesti na veseli objed", rekla sam s malim smiješkom. "Samo vi i ja, ha?"
Pogledala sam prema stražaru. "I on."
Weisczu se bradica razvukla se u smiješak. "Ti nitkovi, baš znaju kako sve upropastiti." Stajala sam tamo, nervozna. Nisam se smijala.
Nisam mu željela pokazati niti najmanju sućut.
Ali naposljetku, sjela sam za stol nasuprot Weisczu. Prekopala sam po torbici i izvadila sklopivo zrcalo. Očekivala da će se preko interkoma prolomiti glasan prosvjed , ili da će stražar kamenog lica jurnuti prema meni i oduzeti mi zrcalo. Na moje iznenađenje, nitko se nije umiješao. Otvorila sam sklopivo ogledalce, pogledala u Weiscza, a zatim ga okrenula prema njemu.
Ne znam kako je izgledao prije, ali sada je to bio užasan prizor. Zurio je u sebe, širom otvorenih očiju, istina njegovog surovog zatočeništva se pokazivala. Zagledao se u zrcalo kao da je to posljednje što će u životu vidjeti. Zatim je pogledao u mene i nacerio se. "Izgleda da nije mnogo toga ostalo od onog 'popuši mi' šarma, ha?"
Ne znam zašto, ali prijekorno sam mu se nasmiješila.
Zatim je iskrivio vrat okrenuvši se prema kamerama. "Jebi se, Estes!" riknuo je. "Vidiš? Još sam tu. Pokušavate me istisnuti, ali još sam tu.
Prebrojavanje ide bez mene. Himera, dušo...
Slava neuprljanoj ruci koja ušutkava svjetinu i čopor." "Tko to čini?" navaljivala sam. "Reci mi, Weiscz."
On je znao. Znala sam da zna. Netko s kirnje dijelio ćeliju. Netko s kim je unutar zatvorskog dvorišta razmjenjivao priče. "Pomogni mi, Weiscz.
Netko koga znaš ubija te ljude. Ti više ništa ne možeš dobiti od života."
Oči su mu iznenada zaiskrile gnjevom. "Misliš da mi je stalo do tvojih mrtvih crnčuga? Tvojih mrtvih drotova? Država će ih ionako uskoro kupiti lopatama. Jedanaestogodišnja kurva, nekakvi majmuni odjeveni u policajce. Samo žalim što moj prst nije bio na otponcu. Što god ti rekao, oboje znamo da od ovih gadova ovdje neću dobiti niti repete za ručak. Istog trenutka kada otiđeš odavde Labont će navaliti na mene.
Imam više izgleda da mi popušiš kurac."
Odmahnula sam glavom, ustala, i zaputila se prema vratima.
"Možda se netko od vaših vlastitih šupčina opametio", povikao je sarkastično. "Možda se o tome radi, možda je krivac u vašim redovima."
Drhtavica i bijes su gorjeli u meni. Weiscz je bio životinja. U njemu nije bilo niti trunke ljudskosti. Sve što željela bilo je zalupiti mu vrata u lice. "Ja sam tebi dala nešto, barem na trenutak." "Nemojte biti sigurni da niste i vi nešto dobili zauzvrat. On je Himera..." Weiscz je trgnuo glavom prema prsima, pokazujući na tetovažu visoko na svojem ramenu. Sve što sam uspjela razaznati bio je zmijski rep. "Gospođo policajko, možemo izdržati štogod nam činili. Pogledajte me... zabili su me u ovaj kazamat, tjeraju me da jedem vlastita govna, ali još uvijek mogu pobijediti." Najednom se ponovno razbjesnio i počeo vikati, izvijajući se iz svojih okova. "Pobjeda dolazi na kraju. Božja

milost je u bijeloj rasi. Živjela Himera..."
Maknula sam se od njega, a Weiscz se prkosno bacakao. "Onda, što je s tim veselim objedom, kujo?"
Prišavši vratima, začula sam zap popraćen prigušenim jaukom. Okrenula sam se i pogledala kako stražar u Weisczova uzdrhtala prsa pumpa tisuću volti.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65572
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 6 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu