Druga prilika

Strana 4 od 6 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6  Sledeći

Ići dole

Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 12:09 pm

First topic message reminder :



Približila sam se i prišla tijelu. Tashina školska bluza bila je natopljena krvlju, pomiješana s kišom koja je padala. Niti metar od nje, u travi je ležao ruksak u duginim bojama. Rupe od metaka bile su posvuda, krhotine od stakla i drveta. Deseci djece krenuli su prema cesti… Toliko pucnjave, a samo jedna žrtva.Tragični svršetak slučaja umorstva na bračnom putovanju ostavio je Lindsay Boxer nesigurnom u to može li se ikada ponovno vratiti svojem poslu. Ali kada jedna djevojčica biva ustrijeljena pred crkvom u San Franciscu, ona zna da je došlo vrijeme za ponovno okupljanje Ženskog kluba za umorstva. Radeći s novinarkom Cindy Thomas, pomoćnicom okružnog tužitelja Jill Bernhardt, i medicinskom istražiteljicom Claire Washburn, Lindsay počinje ulaziti u trag misterioznom ubojici koji svoje progonitelje brzo pretvara u svoje žrtve.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:40 pm






61. poglavlje

Zahvaljujući Estesu ipak smo se u grad vratili s nekoliko imena. Bili su to zatvorenici nedavno pušteni na uvjetnu slobodu, za koje se pretpostavljalo da pripadaju Himeri. U Palači, Jacobi je popis podijelio Cappvju i Chiu.
"Počet ću s nekoliko poziva službenicima za uvjetne kazne", rekao mi je. "Želiš mi se pridružiti?" Odmahnula sam glavom. "Moram otići uskoro, Warrene."
"A što je, nemoj mi reći da imaš sudar?"
"A-ha", klimnula sam mu. Nesumnjivo je u mojim očima pročitao neki skeptičan smiješak. "Idem se naći s nekim."
Oko sedam se dolje na vratima oglasilo zvono.
Kad sam otvorila vrata, otac mi je virio kroz masku bejzbol hvatača, ruku ispruženih u obrambeni stav. "Prijatelji?" upitao me, a na licu mu se nazirao smiješak isprike.
"Večera", nasmiješila sam se prijekorno. "To je najviše što mogu učiniti." "I to je početak", rekao je, zakoračivši unutra.
Sredio se. Nosio je smeđu sportsku jaknu, izglačane hlače i bijelu košulju raskopčanog okovratnika. Pružio mi je bocu crnog vina zamotanog u papir.
"Nisi trebao", rekla sam, odmotavajući vino, a zatim ostala bez daha kad sam ugledala etiketu. Bio je to Bordeaux, prva berba, Chateau Latour, godina 1966.
Pogledala sam u njega. 1966. bila je godina kad sam se rodila.
"Kupio sam je nakon što si se rodila. Mislim da je to jedina stvar koju sam na odlasku ponio sa sobom.
Uvijek sam mislio da ćemo je popiti na tvojoj promociji, ili tako nešto, možda na tvom vjenčanju."
"Čuvao sije sve ove godine." odmahivala sam glavom.
Slegnuo je ramenima. "Kao što rekoh, kupio sam je za tebe. U svakom slučaju, Lindsav, nema ničeg što bih radije učinio nego da je večeras popijem s tobom."
Osjetila sam kako me ispunja nekakva toplina. "Otežavaš mi da te nastavim mrziti."
"Nemoj me mrziti, Lindsav." Dobacio mi je masku hvatača. "Ovo mi ne pristaje dobro. Htio bih da je nikada više ne moram koristiti."
Uvela sam ga u gostinsku sobu, nalila mu pivo i sjela. Na sebi sam imala Eileen Fisher džemper boje vina, a kosa mi je bila vezana u konjski rep.
Oči kao da su mu treperile dok me gledao. "Prekrasno izgledaš, Zlatice", rekao je moj otac.
Kad sam ga mrko pogledala, nasmijao se. "Ne mogu si pomoći, jednostavno je tako."
Neko smo vrijeme razgovarali, Martha je ležala uz njega kao da su stari prijatelji. Pričali smo o trivijalnim stvarima, stvarima koje smo znali. Tko je ostao u službi od njegovih pajdaša. Cat i svoju novu unuku nije vidio. Je li došlo vrijeme da se Jerry Rice povuče s funkcije.. Prebacili smo temu na Mercera i slučaj.
Kao da nekoga po prvi put upoznajem, zaključila sam da je drukčiji nego sam zamišljala. Nije bio

brbljav i hvalisav i pun priča kakvim sam ga pamtila, nego skroman i rezerviran. 1 još uvijek je imao smisla za humor.
"Nešto ti moram pokazati", rekla sam. Otišla sam do ormara u hodniku i vratila se s Giantsovom jaknom od satena koju mi je dao kad sam imala deset godina. Na njoj je bio prišiven broj '24' i s prednje strane ime 'Mays'.
Ocu su oči zasjale od iznenađenja. "Zaboravio sam na to. Dobio sam je 1968. od njihovog intendanta." Držao iu ie pred sobom i dugo je proučavao, kao stari relikt koji je iznenada oživio prošlost. "Znaš li ti koliko ta stvar danas vrijedi?"
"Uvijek sam je zvala svojim nasljedstvom , rekla sam mu.




62. poglavlje

Spremila sam lososa na roštilju i špagete u umaku od đumbira, prženu rižu s ljutim papričicama, porilukom i graškom. Sjećala sam se da otac voli kinesku hranu. Otvorili smo Latour iz '66. Vino je bilo kao iz snova, svilenkasto i dragocjeno. Sjeli smo u vidikovac s pogledom na Bay. Otac je rekao da je to bila najbolja boca vinu koju je ikada okusio.
Razgovor je postupno skrenuo na osobnije teme.
Pitao je kakav je bio čovjek za kojeg sam se udala i morala sam mu, nažalost, priznati da je bio sličan njemu. Pitao me zamjeram li mu, a ja sam mu opet morala reći istinu. "A-ha. Puno, tata."
Razgovarali smo još tri sata, do iza jedanaest, vino se popilo, Martha je spavala na njegovim stopalima. Svako malo sam morala sebe podsjećati da je čovjek s kojim razgovaram moj vlastiti otac. Da sjedim nasuprot njega po prvi put u životu kao zrela osoba. I polako, počela sam uviđati. On je bio samo čovjek koji je griješio, i koji je zbog toga bio kažnjen. Više nije bio netko na koga sam mogla biti slijepo kivna, ili ga mrziti. On nikoga nije ubio. On nije bio Himera. Prema standardima po kojima sam živjela, njegovim se grijesima moglo oprostiti.
Postupno, nisam više mogla prešućivati pitanje koje sam mu godina htjela postaviti. "Moram znati odgovor na ovo. Zašto si otišao?"
Zavalio se u kauč. Plave su mu oči djelovale tako tužno. "Ne postoji ništa što bih mogao reći a što bi ti imalo smisla. Ne više. Ti si odrasla žena. U policiji si. Znaš kako stvari idu. Tvoja majka i ja... Recimo samo da nikad nismo bili dobar par, čak ni za staru školu. Većinu onoga što smo imali prokockao sam na igrama. Zarazio sam se klađenjem, posuđivao novac na ulici. Baš i ne priliči jednom policajcu. Učinio sam puno stvari kojima se ne ponosim... Kao čovjek, i kao policajac." Primijetila sam da mu se ruke tresu.
"Znaš kako nekad netko počini zločin, jednostavno zato jer su okolnosti toliko loše da se, jedna po jedna, opcije zatvaraju i ne preostaje mu nikakav drugi izbor? Tako je bilo i sa mnom.
Dugovi, situacija na poslu... Nisam vidio drugog izbora. Jednostavno sam otišao. Znam da je malo prekasno sada to reći, ali svakog sam dana svojeg života žalio zbog toga."
"A kad se mama razboljela?"
"Bilo mi je žao kad se razboljela. Ali tada sam već imao drugu ženu i činilo mi se da neću biti dobrodošao ako se vratim. Mislio sam da bije to više povrijedilo nego što bi joj pomoglo."
"Znam da mi je mama uvijek govorila kako si patološki lažac."
"To je istina, Lindsay", rekao je moj otac. Svidio mi se način na koji je to priznao. Zapravo, svidio mi se moj otac.
Morala sam se ustati, prebaciti brzinu. Počela sam odnositi tanjure u kuhinju. Grudi su mi se nadimale. Osjetila sam da bih se mogla rasplakati. Otac mi se vratio, a ja sam počela shvaćati koliko mi je nedostajao. Na neki luckasti način, još sam uvijek željela biti njegova mala djevojčica.
Otac je pomogao s tanjurima. Isprala sam ih i nagurala u perilicu. Jedva je progovorio još koju riječ. Cijelo tijelo mi je titralo.
Kad je posuđe bilo sređeno, samo smo se okrenuli jedno drugom i pogledali se. "Onda, gdje si odsjeo?" upitala sam.
"Kod jednog prijatelja, bivšeg policajca, Rona Fazia. Bio je okružni narednik u Sunsetu. Ustupio

mi je svoj kauč."
Isprala sam lonac od špageta. "1 ja imam kauč", rekla sam.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:40 pm





63. poglavlje

Cijelog idućeg dana bacili smo se na listu imena koju su nam dali upravitelj Estes i njegovi ljudi. Dva smo odmah prekrižili. Računalna provjera pokazala je da su ponovno uključeni u kalifornijski kazneni sustav, s trenutačnim boravištem u drugim ustanovama.
Nešto što mi je Weiscz rekao jučer tuklo mi je po glavi. "Dala sam ti nešto!" rekla sam kažnjeniku, dok se goropadio o bijeloj rasi.
"I ja sam tebi nešto dao", ljutito me pogledao. Te riječi mi se nisu prestajale motati  po glavi.  Prvi put su mi sijevnule u dva ujutro i okrenula sam se natrag na spavanje. Pratile su me tijekom jutarnje vožnje. I sada su još uvijek bile prisutne. I ja sam tebi nešto dao...
Izvukla sam stopala iz cipela i zagledala se kroz prozor prema rampi autoceste i prometu. Pokušavala sam se prisjetiti svog susreta s Weisczom.
On je bio životinja koja nikad neće imati priliku ponovno ugledati svjetlo dana. Pa ipak, osjećala sam uspostavu jednog zajedničkog trenutka s njime, nekakve veze. U toj je rupi imao samo  jednu želju, vidjeti kako izgleda. I ja sam tebi nešto dao.
Pa što mi je to dao?
Misliš da mi je stalo do tvojih mrtvih crnčuga, kiptio je. Živjela Himera, vikao kad su ga... A onda mi je polako sinulo.
Možda se netko od vaših vlastitih šupčina opametio. Zvuči kao da je to učinio netko od vaših. Nisam znala jesam li se vratila iz slijepe ulice.
Jesam li tražila nešto čega nije bilo? Je li mi to Weiscz zapravo pokušavao reći nešto za što ga nikad nitko neće držati odgovornim?
Netko od vas...
Nazvala sam Estesa u Pelican Bay. "Je li netko od bivših zatočenika ikad bio bivši policajac?" upitala sam.
"Policajac...?" upravitelj je zastao.
"Da." Objasnila sam zašto sam željela znati.
"Oprostite na izrazu", ispalio je Estes, "ali Weiscz se s vama zajebavao. Pokušavao vam se uvući u glavu. Taj gad mrzi policajce."
"Upravitelju, niste odgovorili na moje pitanje."
"Policajac?" podrugljivo je progunđao Estes. "Imali smo jednog prljavog inspektora za narkotike iz Los Angelesa, Bellacora. Ubio je tri svoja doušnika.
Koliko znam, još je u Frensu." Sjećam se da sam čitala o slučaju Bellacora. Bilo je toliko prljavo i nisko, da se u policiji ništa gore nije moglo dogoditi. "Imali smo jednog carinskog inspektora, Benesa, koji je vodio narko-punkt pokraj aerodroma u San Diegu."
"Nitko više?"
"Ne, ne u mojih šest godina." "A prije toga, Estes?"
Nestrpljivo je gunđao. "Poručnice, koliko daleko želite da se vratim u prošlost?" "Koliko je dugo Weiscz već tu?"
"Dvadeset godina."

"Toliko daleko."
Bilo je jasno da upravitelj misli kako sam poludjela. Prekinuo je vezu, rekavši da će mi se morati kasnije javiti.
Spustila  sam  slušalicu.  Ovo  je  bilo  ludo  -  bilo  što  vjerovati  Weisczu.  Mrzio  je  policajce.
Vjerojatno je mrzio i žene.
Iznenada je Brenda, moja tajnica, uletjela unutra.
Izgledala je šokirano. "Zvao je pomoćnik Jil Bernhardt. Gospođa Bernhardt je kolabirala." "Kolabirala...?"
Brenda je potvrdno kimnula, gledajući u prazno "Krvari. Dolje je. Treba vas dolje, odmah."




64. poglavlje

Sjurila sam se niz stepenice do trećeg kata, a onda u Jillin ured. Kad sam uletjela unutra, ona je ležala na kauču.
Ekipa hitne pomoći koja se srećom zatekla u mrtvačnici već je bila tu. Pod njenom tamnoplavom haljinom nazirali su se ručnici, krvavi ručnici. Lice joj je bilo okrenuto na drugu stranu, ali izgledala je blijedo i malodušno i tako uplašeno kao nikad dosad. U jednoj sekundi, postalo je jasno što se dogodilo.
"O, Jill", rekla sam, kleknuvši do nje. "O draga, tu sam."
Nasmiješila se ugledavši me, pomalo zabrinuto i uplašeno. Njene inače bistre plave oči imale su boju tužnog neba. "Lindsav, izgubila sam dijete", rekla je. "Trebala sam prestati s poslom. Trebala sam ih poslušati. Tebe sam trebala poslušati.
Željela sam dijete više od ičega. Ali, eto, možda i nisam. Izgubila sam ga."
"O, Jill", stisnula sam joj ruku. "Nisi ti kriva. Nemoj  to  govoriti. Postojala je mogućnost da se ovo dogodi. Znala si da se takve stvari događaju.
Uvijek postoji rizik."
"Ja sam kriva, Lindsav." Oči su joj se iznenada ispunile suzama. "Mislim da nisam dovoljno jako željela dijete."
Ženska članica ekipe hitne pomoći zamolila me da se odmaknem, a onda su prikopčali Jill na aparat za praćenje vitalnih funkcija i monitor.
Srce me vuklo k njoj. Inače je bila tako snažna i neovisna. Ali vidjela sam promjenu što se u njoj zbivala; toliko se radovala tom djetetu. Čime je ovo zaslužila?"
"Jill, gdje je Rich?"
Udahnula je zrak. "U Denveru. April ga je uspjela dobiti. Na putuje za ovamo."
Iznenada, Claire je uletjela u sobu. "Došla sam čim sam čula", rekla je. Zabrinuto me pogledala, a zatim upitala bolničara: "Kakvo je stanje?"
Rečeno joj je da su vitalne funkcije u redu, ali da je izgubila puno krvi. Kad je Claire spomenula bebu, bolničar je odmahnuo glavom.
"O, dušo", Claire joj je stisnula ruku, kleknuvši pokraj nje. "Kako se  osjećaš?"
Niz Jillino lice slijevale su se suze. "O, Claire, izgubila sam je. Izgubila sam svoju bebu."
"Bit će sve u redu. Ne brini. Dobro ćemo se pobrinuti za tebe." Claire je pogladila pramen kose što joj je pao na čelo.
"Sada je moramo odvesti", rekao je bolničar.
"Pozvali su njezinu liječnicu. Čeka nas u Cal Pacificu." "Idemo s vama", rekla sam. "Ostat ćemo uz tebe do kraja." Jill se natjerala na smiješak, a zatim se ukočila.
"Operirat će me, zar ne?"
"Ne znam", odgovorila je Claire.
"Znam da hoće." odmahnula je Jill glavom. Bila je odlučnija od bilo koje druge osobe koju poznajem, ali zastrašujuća istina što joj se oblikovala u njenim pogledu bilo je nešto što ću pamtiti do kraja života.

Vrata su se otvorila i još jedan bolničar je dovezao nosila na kotačima. "Vrijeme je za polazak", rekla je žena koja se bavila njom.
Nagnula sam se bliže Jil . "Bit ćemo uz tebe", rekla sam. "Nemojte me ostaviti", rekla je, čvrsto me uhvativši za ruku. "Nas se ne možeš tako lako riješiti."
"Cure  iz Umorstava,  jel'  da?" promrmljala  je Jill, gorko  se smiješeći. Polegli  su je na    nosila.
Claire i ja smo pomogle. Krvavi ručnik mlohavo je pao na uvijek savršeno čist pod njenog ureda.  "Bit će dječak", prošaptala je Jill, ispustivši bolni    uzdah. "Željela sam dječaka. Mislim da sada
to mogu priznati."
Nježno sam joj sklopila ruke u krilo. "Samo ga nisam željela dovoljno jako", rekla je, a onda je naposljetku stala jecati i nije se mogla zaustaviti.


Poslednji izmenio Mustra dana Čet Apr 12, 2018 1:41 pm, izmenjeno ukupno 1 puta

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:41 pm





65. poglavlje

Vozile smo se straga u kolima hitne pomoći s Jill, trčale pokraj nosila dok su je gurali u rodilište, i čekale dok je njezina liječnica pokušavala zaustaviti krvarenje.
Kad su je premještali u operacijsku salu, zgrabila me za ruku. "Oni izgleda uvijek pobijede", promrmljala je. "Koliko god tih nitkova zatvoriš, uvijek nađu načina da te pobijede."
I Cindy je dojurila u bolnicu i sad smo se sve tri vrtjele tuda, čekajući Jil . Kroz nekih dva sata žurno je pristigao i njezin suprug, Rich. Izmijenili smo nekoliko teških zagrljaja, a dio mene htio mu je reći, zar ne shvaćaš, dovraga, da je ova beba bila za tebe? Kad je liječnica izašla, ostavile smo ih same.
Jill je bila u pravu. Imala je spontani pobačaj, djelomično i zahvaljujući stresu na poslu.
Nakon svega smo Claire, Cindy i ja napustile bolnicu i krenule prema ulici Fillmore. Niti jedna od nas nije htjela ići kući. Cindy je znala za jedan japanski restoran u blizini. Otišle smo tamo i sjedile ispijajući pivo i sake.
Bilo je teško prihvatiti da je Jil , koja je neumorno radila u uredu, koja je planinarila po Moabu i vozila bicikl po surovim predjelima Sedone, dva puta bila zakinuta za dijete.
"Jadna cura je jednostavno bila previše oštra prema sebi", uzdahnula je Claire, grijući rukama svoju šalicu sakea. "Sve smo joj rekle da mora srezati napore na poslu."
"Jill nema tu brzinu", rekla je Cindy.
Uzela sam kalifornijski valjušak i prevrtala ga u umaku. "Učinila je to da bi ugodila Richu. To joj se vidjelo na licu. Ona će nastaviti s tim nemogućim rasporedom. Ona od ničega ne odustaje. A on trči po državi pridobivajući bankare za investicije."
"Ona ga voli", protestirala je Cindy. "Oni su tim."
"Cindy, nisu oni tim, Claire i Edmund su tim. Njih dvoje, oni su utrka."
"Istina je", odahnula je Claire. "Ta cura uvijek mora biti broj jedan. Ne smije podbaciti." "Pa koja od nas je drukčija?" upitala je Cindy.
Osvrnula se uokolo. I čekala.
Trenutak otegnute šutnje. Pogledi su nam se susreli, uz slomljeni smiješak.
"Ali to je dublje od toga", rekla sam. "Jill je drukčija. Čvrsta je poput željeza, ali u duši se osjeća usamljenom. Svatko od nas mogao bi se naći na njenom mjestu. Nismo mi nepobjedive.
Osim tebe, Claire. Ti u sebi imaš mehanizam koji sve drži na okupu, tebe i Edmunda i vašu djecu, poput onog vražjeg zeca na baterije, koji ide i ide i ide."
Claire se nasmiješila. "Netko ovdje mora osigurati ravnotežu. Ti si se vidjela s tatom neku večer, zar ne?"
Kimnula sam. "Prošlo je prilično dobro.
Pretpostavljam. Razgovarali smo, neke stvari smo istjerali na čisto." "Nije bilo šake tanja?"
"Nije bilo šaketanja", nasmiješila sam se. "Kad sam otvorila vrata, na sebi je imao masku bejzbol hvatača, ne šalim se."
Claire i Cindy glasno su se nasmijale.
"I donio mi je onu bocu vina. Finog, francuskog, prvoklasna berba. 1966. Kupio ju je one godine

kad sam rođena. I čuvao je svih ovih godina.
Kako to razumjeti? Nije ni znao hoće li me ikada više opet vidjeti."
"Znao je da će te ponovno vidjeti", rekla je Claire sa smiješkom. Gucnula je svoj sake. "Ti si njegova prekrasna kći. On te voli."




66. poglavlje

Za slabo osvijetljenim šankom, Himera je otpijao svoj Guinness. Najbolje za najboljega, razmišljao je.
"Pa, Lindsay, na čemu ste ostali?" upitala je Cindy.
"Mislim da se može reći kako smo dogovorili ponovni susret. Zapravo, rekla sam mu da može neko vrijeme stanovati kod mene."
Obje, i Cindy i Claire su trepnule.
"Lindsay, rekle smo ti da popustiš i da se nađeš s njime", frknula je Cindy. "A ne da s njime dijeliš stanarinu."
"Što vam mogu reći? Kampirao je na nečijem kauču. To mi je izgledalo kao ispravna stvar." "I jest, dušo", nasmiješila se Cindy. "U tvoje zdravlje."
"A, ne", odmahnula sam glavom. "U Jillino zdravlje."
"Da, u Jillino zdravlje", rekla je Cindy podigavši svoje pivo. Sve smo se kucnule A onda je za trenutak ili dva nastala tišina.
"Ne želim mijenjati temu", rekla je Cindy, "ali hoćeš li nam reći što je sa slučajem?"
Kimnula sam. "Provjeravamo imena s Himerine liste koju nam je dao upravitelj Estes. Ali danas poslijepodne razvila sam novu teoriju."
"Novu teoriju?" Cindy je podigla obrvu.
Klimnula sam. "Gledajte, taj tip je školovani strijelac. Nije ostavio nikakve tragove. Pri svakom pokretu je bio jedan korak ispred nas. Zna svoj posao."
Cindy i Claire su slušale. Bez riječi. Ispričala sam im što mi je rekao Weiscz. Netko od vas...
"Što ako Himera nije ludi, rasistički ubojica neke od radikalnih skupina?" Nagnula sam se naprijed.
"Što ako je on policajac?"
Do njega je sjedio neki prosjedi čovjek kao pergament suhog lica, posutog crvenim mrljama, i tamanio svoj Tom Collin's, gledajući televiziju. U tijeku su bile vijesti. Neukusan reporter izvještavao je o posljednjim podacima o slučaju Himera, sasvim pogrešno, vrijeđajući gledateljstvo, vrijeđajući njega.
Pogled napola sklopljenih očiju nije odvajao od ceste koja se vidjela kroz široki prozor kafića.
Dovde je pratio sljedeću žrtvu. Onu u kojoj će uživati. Svi ti drotovi, prate krive tragove. Ovo umorstvo će ih zbilja podići na noge.
Nije gotovo, mumljao je sebi u bradu. I nemojte niti pomisliti da sam predvidiv. Nisam. Pijani starac do njega ga je gurkao. "Ja mislim da je taj nitkov jedan od njih", rekao je. "Jedan od njih?" ponovio je Himera. "Pazi na svoje lakte. I o čemu to, do vraga, govoriš?" "Crn je poput asa pika", ispljunuo je starac.
"Pročešljavaju te rasističke skupine. Ha, smiješno.
To je neki bolesni zeko iz džungle kojemu nedostaje daska u glavi. Vjerojatno igra u Nacionalnoj ragbi ligi. Hej, Ray", dozvao je barmena, "vjerojatno igra u Nacionalnoj ragbi ligi..."
"Zbog čega to misliš?" pitao je Himera. Tamne oči mu se nisu odvajale od ulice. Zanimalo ga što misli njegov puk. Možda bi trebao češće obavljati ove intervjue s običnim ljudima.

"Zar vi mislite da bi bilo koji kujin sin sa zrnom pameti u glavi tek tako ostavljao tragove?" konspirativno je prošaptao starac.
"Mislim da trčiš pred rudo, oldtajmeru", nacerio se napokon Himera. "Ja mislim da je ubojica vrlo pametan."
"Koliko pametan moraš biti da postaneš jebeni ubojica?" "Dovoljno pametan da ne budeš uhvaćen", rekao je Himera.
Čovjek se namrgođeno okrenuo natrag televizijskom ekranu. "E, pa, kad se pojavi, vidjet ćeš. Oni traže u krivom grmu. To će biti iznenađenje. Možda je to O.J. Hej, Ray, netko bi trebao provjeriti je li
O.J. u gradu..."
Otrpio je pijanca upravo toliko koliko mu je strpljenje dopuštalo. Ali u jednom je ovaj imao pravo. Policajci San Francisca bili su izgubljeni u prostoru i vremenu. Čovječe, oni nemaju pojma.
Poručnica Lindsay Boxer nije nigdje stigla s istragom. Nije mu ni blizu.
"Kladimo se u nešto", nacerio se Himera prema starcu. Unio mu se licem pred širom otvorene oči.
"Ako ga uhvate, kladim se da će imati zelene oči."
Iznenada je primijetio kako se s druge strane ulice njegova meta pokrenula. Pa, možda ovo pomogne poručnici Boxer da se usredotoči.
Umorstvo vrlo blizu domu. Jedna mala usputna pričica kojoj jednostavno nije mogao odoljeti.
Bacio je nekoliko novčića na šank.
"Hej, kuda žuriš?" okrenuo se starac prema njemu.
"Plaćam još jedno piće. Hej, zašto ne, ti imaš zelene oči, prijatelju."
Himera je ustao i okrenuo se. "Moram ići. Imam sastanak s onom tamo."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:42 pm









67. poglavlje

Na dugom putu kući, Claire Washburn se u mislima neprestano vraćala na ono što se dogodilo jadnoj Jill. Tijekom cijele vožnje od Dvjesto i osamdesete ulice do svog doma u Burlinghamu, nije uspjela od sebe odagnati groznu pomisao.
U Burlingameu je sišla s autoputa i zaputila se zavojitom cestom prema brdima. Glava joj odzvanjala zabrinutošću. Bio je to tako dug dan.
Ta užasna umorstva, razdirala su grad. A onda je još i Jill izgubila svoju bebu.
Digitalni sat na kontrolnoj ploči pokazivao je dvadeset dva i dvadeset. Edmund večeras svira. Neće doći kući iza jedanaest. Poželjela je da bude tu. Večeras više nego ikad.
Claire je skrenula prema Skytopu i nekoliko metara zatim prema prilazu svoje kuće u modernom georgijanskom stilu. U kući je bio mrak. Tako je uvijek bilo ovih dana, otkad je Edmund mlađi bio na koledžu. Reggie, njezin srednjoškolac, sigurno je bio u svojoj sobi i igrao video igrice.
Jedino je željela što prije sa sebe strgnuti svoju radnu odjeću i blaženo se uvući u pidžamu. Staviti točku na ovaj užasan dan...
Unutra, Claire je dozvala Reggieja i, ne čuvši odgovora, na brzinu pregledala poštu koja je bila na kuhinjskom stolu i odnijela je u studio. Odsutno je prelistavala katalog Ballard Designa.
Zazvonio je telefon. Claire je odložila katalog i podigla slušalicu. "Halo?"




68. poglavlje

Claire se bacila upravo kad je prvi metak probio staklo. Mukla stanka, kao da netko čeka.
Možda netko od Reggiejevih prijatelja.
"Halo?" javila se Claire ponovno. "Prvi put, drugi put, zadnji put..." Još uvijek nije bilo odgovora.
"Zbogom."
Stavila je slušalicu natrag na telefon.
Ježurci nervoze prošli su joj tijelom. Čak i nakon svih ovih godina bi joj, uvijek kad bi bila sama kod kuće, neočekivana buka, paljenje svjetla u podrumu, budili nespokoj.
Telefon je ponovno zazvonio. Ovaj put je brzo podigla slušalicu. Još jedna iritantna stanka. Ovo je počelo živcirati.
"Tko je to?" zahtijevala je odgovor. "Pogodi", odgovorio je muški glas.
Claire je zaustavila dah. Pogledala je identifikaciju pozivnog broja. "Slušaj me, 901-4476", rekla je, "ne znam kakvu to igru igraš niti kako si došao do ovog broja. Ako imaš nešto za reći, reci to brzo."
"Jesi čula za Himeru?" odgovorio je glas. "Razgovaraš s njim. Zar se ne osjećaš počašćenom?"
Claire se ukočila. Ispružila se napeto u svojoj stolici. Misli su joj se ubacile u brzinu. Himera je ime iz policijskog odjela. Je li ono ikada objavljeno u novinama? Tko je znao da je ona umiješana u istragu?
Pritisnula je gumb na telefonu i otvorila drugu liniju, spremna pozvati policiju. "Bolje mi reci tko si doista", rekla je.
"Rekao sam ti. Stara kuja je bila Broj jedan", odgovorio je glas. "Mala crnkinja, taj debeli policajac koji ništa nije posumnjao, gazda... Ti znaš što su svi oni imali zajedničko, zar ne?
Razmisli o tome, Claire Washburn. Imaš li ti nešto zajedničko s prve četiri žrtve?"
Pogledala je van, kroz prozor studija, pokušavajući nešto nazrijeti u tami što je okruživala kuću. Glas se vratio. "Doktorice, nagni se malo ulijevo, može?"
Drugi je hitac raznio prozor radne sobe, a Claire je osjetila užareni bol u vratu. Bila je na podu kad su treći i četvrti hitac eksplodirali u sobi.
Povukla je telefon za sobom, mahnito pokušavajući dobiti signal. Prstima je ubadala 911. Iz grla joj briznuo prestravljeni plač. Na podu je bilo krvi, krvi iz njezinog vlastitog vrata, što joj se slijevala po haljini, rukama. Srce joj je mahnito tuklo. Koliko je ozbiljno ranjena? Je li prekinuta vratna arterija?
Zatim je pogledala prema hodniku, a krv joj se sledila. Reggie...
"Mama!" uzviknuo je. Oči su mu se iskolačile, paralizirane od straha. Nosio je samo majicu i kratke hlače. Bio je meta.
"Reggie, na pod", vikala je prema njemu. "Netko puca na kuću."
Dječak je polegao na pod, a Claire je otpuzala do njega. "U redu je. Samo ostani dolje. Daj da

razmislim", prošaptala je. "Ne diži glavu niti centimetar."
Bol u vratu je bila mučna, kao da joj je netko oderao kožu. Mogla je disati, ali otežano. Da je metak probio arteriju, gušila bi se. Rana je bila površinska. Morala je biti.
"Mama, što se događa?" šaptao je Reggie. Tijelo mu se treslo poput lista. Nikada ga nije vidjela u ovakvom stanju.
"Ne znam, Reggie... Samo ostani dolje."
Iznenada, izvana su bljesnula još četiri hica.
Držala je svoga sina tako čvrsto. Tkogod je tako naslijepo pucao, pokušavao je pogoditi bilo što.
Je li ubojica znao da je još uvijek živa? Obuzeo ju je nalet panike. Što ako uđe u kuću? Zna li ubojica za njenog sina? Znao joj je ime!
"Reggie", teško je disala, obuhvativši mu glavu svojim rukama. "Siđi dolje u podrum. Zaključaj vrata. Pozovi policiju. Puži! Kreni! Na trbuhu!"
"Neću te ostaviti", plakao je.
"Idi", oštro je ponovila. "Kreni sad. Učini kako sam ti rekla. Drži se poda! Volim te, Reggie."
Claire je pogurala Reggieja naprijed. "Zovi policiju. Reci im tko si i što se događa. Onda zovi tatu u auto. Trebao bi biti na putu kući."
Reggie joj je uputio posljednji molećivi pogled, ali je shvatio što mu govori. Puzao je, licem i tijelom priljubljenim uz pod. Dobar dječak. Tvoja majka nije odgojila budalaše.
Još jedan puščani prasak stigao je izvana.
Duboko udahnuvši, Claire se molila, "Molim Te, Bože, ne dozvoli tom nitkovu da nam uđe u kuću. Nemoj to dozvoliti, preklinjem Te."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:42 pm




69. poglavlje

Himera je ispalio još četiri hica kroz skršeni prozor, vješto rukujući PSG-1 puškom. Znao je da je pogodio. Ne prvim hicem, izmaknula se u posljednjem trenutku. Nego drugim, dok se pokušavala baciti na tlo. Jedino nije znao je li posao obavio do kraja. Htio je poslati poruku poručnici Lindsav Boxer, a samo raniti njezinu prijateljicu nije bilo dovoljno dobro. Claire Washburn morala je umrijeti.
Sjedio je u zaklonu mračne ulice. Cijev njegove puške virila je kroz prozor automobila. Morao se uvjeriti da mrtva, ali k vragu, nije želio ulaziti u kuću. Ona ima sina, i on bi mogao biti tamo.
Netko od njih je možda nazvao 911.
Iznenada, vanjska svjetla zasjala su iz jedne kuće niz ulicu. Iz druge je netko izašao na travnjak. "Prokletstvo", kiptio je. "Kujin sin." Dio njega želio se okomiti na razbijeni prozor i izrešetati
sobu baražnom paljbom. Washburnova mora umrijeti.
Nije htio otići bez da je dokrajči.
Iza njega se začula nekakva buka. Jedan automobil divlje je zaokrenuo u ulicu, sirena mu je drečala, duga svjetla se palila i gasila. Auto je jurio prema njemu poput kakvog meteora koji se zaletio pravo u njegov vidokrug.
"Što, do vraga...?"
Možda je pozvala policiju. Možda su susjedi, čim su čuli pucnjavu. Nije smio riskirati. Ona nije bila ta radi koje bi se izlagao opasnosti. Nije imao namjeru biti uhvaćen.
Trubeći, bljeskajući auto oštro je skrenuo na kućni prilaz. Zaustavio se uz škripu kočnica. Susjedi su počeli izlaziti iz svojih domova.
Rukom je zalupio vrata i uvukao pušku unutra. Ubacio je auto u brzinu i nagazio do daske.
Bilo je to prvi put da je zabrljao. Ikad. Isuse, on nikada ne griješi. Imaš sreće, doktorice. Ali ti si ionako bila samo meta za vježbanje. Bitna je bila ona sljedeća.




70. poglavlje

Kad je Edmund nazvao upravo sam bila skinula šminku i sklupčala se, spremajući se pogledati kasne vijesti. Otac je sjedio pored mene na kauču.
Clairin muž je bio mahnit, zamuckivao je.
Nevjerojatnost onoga što mi svim silama pokušavao opisati pogodilo me silinom vlaka. "Lindsav, s njom će biti sve u redu. U mjesnoj bolnici je, u San Mateu."
Odbivši sve nagovore oca da pođe sa mnom, na brzinu sam preko glave navukla vuneni džemper, uvukla se u traperice i, stavivši rotaciono svjetlo na krov automobila, požurila prema Burlingameu.
Put od četrdeset minuta prešla sam za manje od dvadeset.
Pronašla sam Claire, još je uvijek bila u jednoj od soba za previjanje, sjedeći uspravno, odjevena u ono isto bordo odijelo u kojem sam je ostavila samo tri sata ranije. Doktor joj je stavljao zavoj na vrat.
"Isuse, Claire...", bilo je sve što sam smogla snage reći, očiju crvenih i vlažnih. Rastopila sam s na Edmundovom ramenu, naslonivši glavu, zagrlila sam ga što sam toplije i zahvalnije mogla.
Zatim sam bacila ruke oko Claire. "Lakše s ljubavlju", trgnula se, zabacivši vrat. Zatim se uspjela nasmiješiti. "Uvijek sam ti govorila da će mi jednoga dana ovo masno tkivo dobro doći.
Potreban je vraški dobar hitac da bi se bilo što vitalno u meni pogodilo." Još uvijek sam je grlila. "Imaš li ti uopće pojma koliko si sreće imala?" "Aha", odahnula je. To joj se vidjelo u očima.
"Znam, vjeruj mi."
Metak ju je samo okrznuo. Liječnik hitne pomoći je očistio ranu, previo je, i pustio kući bez da je i prenoćila. Još dva centimetra i sada ne bismo razgovarale.
Claire je uhvatila Edmunda za ruku i nasmiješila se. "Moji su momci napravili dobar posao, zar

ne?


Obojica. Edmundov auto preplašio je napadača."
Edmund se namrštio. "Trebao sam krenuti za tim nitkovom. Da sam ga ulovio..."
"Smiri se, tigre", nasmiješila se Claire. "Pusti Lindsav neka se s njime obračuna. Ti se drži svojih

bubnjeva. Uvijek sam ti govorila", rekla je, stisnuvši mu ruku. "Možda mu je u glavi Rahmanjinov, ali kad je srce u pitanju, ovaj čovjek je prava zvijer."
Skoro istog trena, izgledalo je da ga preplavila zbilja onoga što se umalo dogodilo. Edmundovo razmetanje se istopilo. Samo je sjeo, kratko se naslonio na Claire i, pokušavajući nešto reći, pokrio oči rukama. Claire ga je bez riječi stisnula za ruku.
Malo više od sat vremena kasnije, nakon razgovora s burlingameskom policijom, prošetali smo oko njene kuće.
"Claire, to je bio on, zar ne? To je bio Himera." Klimnula je glavom, potvrdno.
"Lindsav, on je zbilja bezosjećajan kujin sin. Čula sam kad je rekao: 'Nagnite se malo ulijevo, doktorice.'A onda je počeo pucati."
Lokalni policajci i djelatnici šerifovog ureda okruga San Mateo još su uvijek plazili posvuda po kući i dvorištu. Već sam bila pozvala Clappera da dođe i pomogne.

Claire je rekla: "Zašto ja, Lindsay?"
"Ne znam, Claire. Ti si crnkinja. Radiš s policijom. Ni ja ne razumijem zbog čega bi mijenjao svoj ustaljeni način rada?"
"Lindsay, razgovaramo smireno i razumno. To je bilo kao da se poigrava sa mnom. To mi je zvučalo... osobno."
Učinilo mi se da sam prepoznala nešto što nikad prije u njoj nisam vidjela. Strah. Tko bi joj mogao zamjeriti? "Claire, možda bi trebala na neko vrijeme otići na dopust", rekla sam joj. "Negdje daleko."
"Misliš da ću mu dozvoliti da me satjera ispod kamena? Nema šanse. Neću mu dozvoliti da pobijedi."
Nježno sam je zagrlila. "Jesi li dobro?"
"U redu sam. On je imao svoju priliku. Sada ja želim svoju."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:43 pm



71. poglavlje

Negdje nakon dva sata ujutro, napokon sam se dovukla natrag do stana. Događaji ovog dugog, groznog dana - Jill je izgubila dijete, Claireina strašna kušnja - proletjeli su poput scene iz nekog starog filma strave. Čovjek kojega tražim zamalo mi je ubio najbolju prijateljicu. Zašto Claire? Što bi to moglo značiti? Dijelom sam se osjećala odgovornom, uprljanom zločinom.
Tijelo mi je prosvjedovalo. Htjela sam spavati. Bilo mi je potrebno sprati ovaj dan sa sebe. Iznenada, otvorila su se vrata gostinske sobe iz koje se dogegao moj otac. U ludilu ovog dana, skoro sam zaboravila da je tu.
Na sebi je imao dugu majicu i bokserice s uzorkom školjke. Na neki način, zbog neispavanosti, to mi se učinilo smiješnim.
"Boxeru, nosiš bokserice", rekla sam. "Ti si jedna duhovita stara bitanga." Zatim sam  mu ispričala što se dogodilo. Kao bivši policajac, razumjet će me. Začudo, moj je otac  bio  dobar slušatelj.
Upravo to mi je sada trebalo.
Došao je okolo na moju stranu kauča. "Hoćeš kavu? Idem je skuhati, Lindsav."
"Više bi mi pomogao konjak. Ali, ako se već nudiš, na polici imaš  čaja." Bilo je lijepo imati  ovdje nekoga kojemu je izgleda stalo da me umiri.
Ponovno sam utonula u kauč i pokušala dokučiti što mi je sljedeće činiti. Davidson, Mercer, a sada i Claire Washburn... Zbog čega bi se Himera okomio na Claire? Što to  znači?
Otac se vratio natrag sa šalicom čaja i do pola punom čašicom Courvoisera. "Pomislio sam, odrasla si djevojka. Pa zašto ne oboje."
Otpila sam malo čaja, a zatim u jednom gutljaju otprilike pola konjaka. "Uh, ovo mi je trebalo.
Gotovo jednako toliko koliko mi je potreban odmor od ovog slučaja. Ostavlja tragove, ali još uvijek mi nije jasno."
"Lindsav, ne budi preoštra prema sebi", rekao je moj otac što je nježnije  mogao.
"Što ti činiš", upitala sam, "kada te promatra cijeli svijet, a ti nemaš pojma što poduzeti? Kada shvatiš da ono s čime se boriš ne posustaje, da se boriš protiv čudovišta?"
"Tada obično pozovemo Odjel za umorstva", nasmiješio se otac.
"Nemoj  me  pokušavati  nasmijati",  preklinjala  sam  ga.  Ali,  usprkos  svemu,  uspio  je  u tome.
Štoviše, na moje iznenađenje, počela sam o njemu razmišljati kao o ocu.
Ton njegova glasa se najednom promijenio.
"Mogu ti reći što sam ja činio kad bi zbilja zagustilo. Otišao bih. Ti to nećeš učiniti, Lindsav. Znam to. Ti si toliko bolja od mene."
Gledao je ravno u mene, nije se više smijao.
Nikad nisam vjerovala da će se dogoditi ono što se nakon toga dogodilo. Očeve ruke na  neki  način su se jednostavno raširile i ja sam se našla ugniježđena na njegovom ramenu. Obgrlio me njima, isprva oklijevajući, a zatim, baš kao kod svakog oca i svake kćeri, brižno me i nježno povukao u zagrljaj. Nisam se opirala. Osjetila sam isti onaj miris kolonjske vode kojega sam pamtila od djetinjstva. Osjećala sam se neobično, i istodobno, najprirodnije na svijetu.
Našavši se tako neočekivano u očevom naručju, osjećala sam kako se naslage boli iznenada    gule

s mene.
"Uhvatit ćeš ga, Lindsav", čula sam ga kako šapće, stišćući me i njišući. "Hoćeš, Zlatice..." Upravo mi je to bilo potrebno čuti.
"O, tata", rekla sam. Ali ništa više.




72. poglavlje

Poručnice Boxer", pozvonila mi je Brenda sljedećeg jutra, "upravitelj Estes iz Pelican Baya." Podigla sam slušalica, ne očekujući mnogo.
"Pitali ste jesmo li ikad imali policajca zatočenog ovdje", rekao je Estes. Istog trenutka sam se pretvorila u uho. "I ?"
"Samo da znate, ne dajem ni pišljivog boba na neke Weisczove mahnite gluposti. Ali provjerio  sam stare dosjee. Ovdje je doista bio jedan slučaj koji možda ima neke veze. Prije dvanaest godina. Još sam bio upravitelj u Soledadu kad je taj ološ došao."
Prebacila sam telefon sa zvučnika i prislonila slušalicu uz uho.
"Držali smo ga ovdje pet godina. Od toga dvije godine u 'izolaciji'. Nakon toga smo ga prebacili natrag u Quentin. Poseban slučaj. Možda se čak sjećate i njegovog imena."
Uzela sam olovku i zaposlila mozak. Policajac u Pelicanu? Quentin? "Frank Coombs", rekao je Estes.
Doista sam prepoznala to ime. Bilo je to poput bljeska novinskog naslova iz moje mladosti.
Coombs. Ulični policajac, ubio je jednog dječaka u naselju prije nekih dvadesetak godina. Zasule su ga optužbe. Zatvorili su ga. Svakom policajcu u San Franciscu njegovo je ime bilo poput zvona upozorenja za pretjeranu uporabu sile.
"Coombs se u zatvoru pretvorio u još većeg gada nego što je bio vani", nastavio  je Estes. "U  ćeliji u Cjuentinu je zadavio cimera, zbog čega su nam ga i poslali. Nakon boravka u SHU-ima, bili smo u stanjuizliječiti dio njegovih nesocijalnih težnji."
Coombs... Zapisala sam to ime. Nisam se mogla prisjetiti ničega vezanog za taj slučaj, osim da je ugušio tog crnog klinca.
"Zbog čega mislite da bi Coombs mogao odgovarati profilu?" upitala sam.
"Kao što rekoh", Estes je pročistio grlo, "nije me puno briga za Weisczova lupetanja. Razlog zbog kojega sam vas nazvao je to što sam popričao s nekim našim ljudima. Dok je bio ovdje, Coombs je bio povlašteni član te vaše male skupine."
"Moje skupine?"
"Tako je, poručnice. Himere."


Poslednji izmenio Mustra dana Čet Apr 12, 2018 1:44 pm, izmenjeno ukupno 1 puta

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:43 pm






73. poglavlje

Znate za onu izreku - kad vam se zatvore vrata, otvori se prozor.
Pola sata kasnije, pokucala sam na svoj prozor, pozvavši Jacobija. "Što znaš o Franku Coombsu?" pitala sam ga kad je ušao u moj ured.
Warren je slegnuo ramenima. "Šljam od uličnog policajca. Prije mnogo godina je pri raciji na narkomane stisnuo nekog tinejdžera u kravatu.
Klinac je umro. Bio je to veliki skandal za Odjel dok sam još nosio uniformu. Zar ne leži u Quentinu?"
"Ne više, dobio je dvadeset godina." Dobacila sam mu Coombsov policijski dosje. "A sad mi reci nešto što ne mogu pročitati u ovome."
Warren je otvorio dosje. "Koliko se sjećam, tip je bio žilav policajac, odlikovan, solidan broj uhićenja, ali istodobno u ovom dosjeu vjerojatno ima toliko ukora za pretjeranu uporabu sile da bi se mogao mjeriti sa slučajem Rodneva Kinga."
Klimnula sam, "Samo nastavi."
"Pročitaj dosje, Lindsav. U jednom je naselju uletio na košarkašku utakmicu. Učinilo mu se da je prepoznao jednog od igrača kao momka kojega je uhitio zbog droge, ali ovaj ga je otpilio. Klinac mu je nešto dobacio, a onda pobjegao. Coombs je pošao za njim."
"Pričamo o mladom crncu", ubacila sam se.
"Dobio je petnaest do dvadeset godina, nehotično umorstvo drugog stupnja." Jacobi je trepnuo. "Lindsav, kuda ovo vodi?"
"Weiscz, Warrene. U Pelican Bayu. Mislila sam da samo brblja, ali u glavi mi je ostalo nešto što je rekao. Weiscz je rekao da mi je nešto dao. Rekao je da njemu izgleda kao da je ubojica jedan od naših."
"Iskopala si taj stari dosje samo zato što ti je Weiscz rekao da je to bio netko od naših?" Jacobi je podigao obrvu.
"Coombs je bio Himera. Dvije godine je proveo po SHU-ima. Pogledaj... tip je prošao trening za specijalce. Kvalificiran je za status strijelca. Bio je deklarirani rasist. I vani je. Coombs je prije nekoliko mjeseci otpušten iz San Quentina."
Jacobi je sjedio tamo, skamenjenog lica.
"Poručnice, još uvijek ti nedostaje motiv. Mislim, činjenica je da je tip veliki nitkov. Ali on je bio policajac. Što bi imao protiv drugih policajaca?"
"Branio se da je počinio umorstvo u samoobrani, da se klinac opirao. Warrene, nitko ga u tome nije podupro. Ni njegov partner, niti ostali policajci koji su bili na licu mjesta, ni šefovi. Misliš da idem previše daleko?" dograbila sam dosje, prelistala ga i zaustavila se na stranici na kojoj sam crvenim markerom zaokružila jednu riječ.
"Rekao si da je Coombs tog klinca ubio u jednom od naselja?" Jacobi je klimnuo.
Gurnula sam mu stranicu pod nos.
"Bay View, Warrene. La Salle Heights. Tu je zadavio tog klinca. Ta su naselja srušena i ponovno izgrađena 1990. Preimenovana su u..."

"Whitney Young", rekao je Jacobi. Tamo je ubijena Tasha Catchings.




74. poglavlje

Moj sljedeći potez bio je da nazovem Madeline Akers, pomoćnicu upravitelja zatvora San Cjuentin. Maddie je bila moja prijateljica. Rekla mi je što je znala o Coombsu. "Loš policajac, loš čovjek, vrlo loš zatvorenik. Bezosjećajni kujin sin."
Maddie je rekla da će se raspitati o njemu.
Možda je Frank Coombs nekome rekao što planira činiti kad izađe. "Madeline, ovo nikako ne smije procuriti", insistirala sam.
"Mercer mi je bio prijatelj, Lindsav. Učinit ću sve što mogu. Daj mi nekoliko dana." "Neka radije bude jedan dan, Maddie. Ovo je od vitalnog značaja. On će ponovno ubiti."
Dugo sam sjedila za svojim radnim stolom, pokušavajući sastaviti u cjelinu ono što sam imala. Nisam mogla smjestiti Coombsa na poprište. Nisam imala nikakvo oružje. Nisam znala čak ni gdje se nalazi. Ali po prvi put otkad je Tasha Catchings ubijena, imala sam osjećaj da sam na pravom putu.
Instinkt mi je govorio da zamolim Cindy neka potraži po Chronicleovoj mrtvačnici stare priče. Ti događaji su se zbili prije dvadeset godina. U Odjelu radi još svega nekoliko ljudi iz tog vremena.
A onda sam se sjetila da pod vlastitim krovom imam nekoga tko je bio tamo.
Kad sam ušetala kroz vrata, našla sam svojeg oca kako gleda večernje novosti. "Hej", javio se. "Došla si kući u pristojno doba. Riješila si svoj slučaj?"
Presvukla sam se, dograbila pivo iz frižidera, a onda izvukla stolicu nasuprot njega. "Moram o nečemu razgovarati s tobom."
Pogledala sam ga u oči. "Sjećaš se tipa po imenu Frank Coombs?"
Otac je klimnuo. "Dugo vremena nisam čuo to ime. Naravno, sjećam ga se. Policajac koji je zadavio nekog klinca tamo u naseljima. Priveli su ga zbog optužbe za umorstvo. Zatvorili su ga."
"Ti si tada bio u službi, zar ne?"
"Da, i poznavao sam ga. Najgora izlika za policajca na koju sam ikada naišao. Neki su njime bili impresionirani. Vršio je uhićenja, obavljao stvari. Tada je bilo drukčije. Nismo imali službe koje su nas provjeravale i gledale nam preko ramena. Nije u novinama završavalo sve što smo činili."
"Tata, taj klinac kojega je zadavio, imao je četrnaest godina." "Zašto te zanima Coombs? On je u zatvoru."
"Nije više. Izašao je." Primaknula sam stolicu bliže.
"Pročitala sam da je Coombs tvrdio kako je klinca ubio u samoobrani."
"Koji policajac ne bi? Rekao je da ga je klinac pokušao probosti oštrim predmetom za kojega je mislio da je nož."
"Tata, sjećaš li se tko mu je tada bio partner?"
"Isuse." Otac je slegnuo ramenima. "Stan Dragula, koliko se sjećam. Da, svjedočio je na suđenju.
Ali mislim da je umro nekoliko godina nakon toga.
Nitko nije želio raditi s Coombsom. Bilo je zastrašujuće hodati uokolo s njime." "Je li Stan Dragula bio crnac ili bijelac?" upitala sam.
"Stanje bio bijelac", odgovorio je moj otac. "Mislim da je bio Talijan, ili možda Židov."
To nije bio odgovor kojeg sam očekivala. Nitko nije podupro Coombsa. Ali zašto je ubijao
crnce?

"Tata, ako doista Coombs stoji iza ovih umorstava... ako traži neku vrstu osvete, zbog čega protiv crnaca?"
"Coombs je bio životinja, ali bio je i policajac.
Stvari su onda bile drukčije. Famozni plavi zid šutnje... Svakog policajca su na Akademiji učili da drži jezik za zubima. To će mu jednog dana pomoći. Pa, to nije pomoglo Franku Coombsu; sve se sručilo po njemu. Svima je bilo drago odreći ga se. Govorimo o vremenu prije, koliko, dvadeset godina? Afirmativna akcijska inicijativa u policiji bila je snažna. Crnci i Latinoamerikanci tek su počinjali zauzimati ključne pozicije.
Postojala je i ta crnačka lobistička grupa, PZP..." "Policajci za pravdu", rekla sam. "Još uvijek su aktivni."
Otac je potvrdno kimnuo glavom. "Tenzije su bile jake. PZP je prijetio štrajkom. Naposljetku, pojavio se i taj pritisak iz grada, također. Štogod je bilo, Coombs je osjećao da je potrošen, da je izvješen na sušilo."
Sve mi je počelo postajati jasnije. Coombs se osjećao preveslanim od strane crnačkog lobija u odjelu. Mržnja mu je u zatvoru još više bujala.
Sada, dvadeset godina kasnije, ponovno je bio na ulicama San Francisca.
"Možda bi se u neko drugo vrijeme ta stvar pomela pod tepih", rekla sam. "Ali ne u ono doba.
PZP ga je sredio."
Iznenada mi je u glavi bljesnula mučna spoznaja. "Earl Mercer je bio umiješan, zar ne?"
Otac je klimnuo glavom. "Mercer je bio Coombsov poručnik."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:44 pm




Knjiga treća
Plavi zid šutnje





75. poglavlje

Sljedećeg je jutra slučaj Franka Coombsa, koji je još jučer tako slabo stajao, pucao po šavovima. Bila sam nabrojana.
Prva stvar, Jacobi mi je pokucao na vrata.
"Jedan bod u tvoju korist, poručnice. Coombs izgleda sve bolje i bolje."
"Kako? Imaš li kakvog napretka s Coombsovim službenikom za uvjetno otpuštanje?"
"Moglo bi se reći. Lindsav, on je nestao. Prema službeniku za uvjetne otpuste, Coombs je zbrisao iz svog privremenog smještaja u hotelu na Eddvju.
Bez nove adrese, nije se prijavio, nije kontaktirao bivšu suprugu."
Bila sam razočarana jer je Coombs nestao, ali to je bio i dobar znak. Rekla sam Jacobiju da nastavi istraživati.
Nekoliko minuta kasnije je nazvala Madeline Akers iz San Quentina.
"Mislim da imam ono što želiš", najavila je. Nisam mogla vjerovati da je tako brzo reagirala. "Tijekom posljednjih godinu dana, Coombs je bio u ćeliji s četvero različitih cimera. Dvojica od
njih puštena su na uvjetnu slobodu, ali sam s drugom dvojicom osobno razgovarala. Jedan od njih mi je rekao da si to nabijem znaš već gdje, ali drugi, taj momak Toracetti... Gotovo mu nisam trebala ni reći što tražim. Rekao je da je istog trenutka kad je na vijestima čuo za Davidsona i Mercera, znao da je to Coombs. Coombs mu je rekao da će od cijele stvari ponovno napraviti dar-mar."
Silno sam zahvalila Maddie. Tasha, Mercer, Davidson... Sve se počelo uklapati. Ali kako se Estelle Chipman uklapala u to?
Obuzela me neka energija. Pošla sam prekopati po spisima slučajeva. Prošli su tjedni otkad sam ih zadnji put pogledala.
Dosje sam pronašla zakopan negdje na dnu.
Dosje kadrovske službe koji sam bila zatražila: Ediuard R. Chipman.
U njegovoj besprijekornoj tridesetogodišnjoj karijeri neobična je bila samo jedna stvar. Bio je lokalni predstavnik PZP-a... Policajci za pravdu.
Došlo je vrijeme da se to zabilježi. Nazvala sam šefa Tracchia. Njegova tajnica, Helen, koja je ranije bila Mercerova tajnica, rekla je da je na sastanku iza zatvorenih vrata. Rekla sam joj da dolazim gore.
Dohvatila sam Coombsov dosje i zaputila se stepenicama na peti kat. Morala sam to podijeliti s njim. Uletjela sam u šefov ured.
Tad sam se zaustavila, zabezeknuta.
Na moje zaprepaštenje, oko stola za konferencije sjedili su Tracchio, agenti Ruddy i Huli iz FBI- a, glasnogovornik za novine Carr, i šef detektiva Ryan.
Ja nisam bila pozvana na posljednji sastanak radne skupine.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:45 pm





76. poglavlje

"Ovo je sranje", rekla sam. "To je totalna svinjarija. Što je ovo, nekakav muški klub?"
Tracchio, Ruddy i Huli, Carr, Ryan. Pet dječaka sjedilo je oko stola - minus ja, žena.
V.D. šefa se ustao. Lice mu je bilo crveno. "Lindsay, upravo smo te kanili pozvati gore." Znala sam što to znači. O čemu se ovdje radi.
Tracchio je imao namjeru drugima prepustiti vođenje slučaja. Mojeg slučaja. On i Ryan su ga htjeli prepustiti FBI-u.
"Nalazimo se u kritičnom trenutku ovog slučaja", rekao je Tracchio.
"Itekako ste u pravu", prekinula sam ga. Prešla sam pogledom preko skupine. "Znam tko je ubojica."
Najednom, sve su oči bile uprte u mene. Dječaci su utihnuli. Bilo je to kao da su se svjetla užarila, a koža me peckala kao oparena.
Ponovno sam uputila izravan pogled Tracchiu. "Želite da vam kažem? Ili želite da otiđem?" Očito skamenjen, izvukao je stolicu za mene.
Nisam sjela. Ostala sam stajati. Zatim sam ih u sve uputila, i uživala u tome. Kako sam u početku bila skeptična, ali kako se onda sve počelo uklapati.
Himera, Pelican Bay, njegov gnjev prema policiji.
Na spomen Coombsovog imena, oči ljudi iz Odjela bi se raširile. Povezala sam žrtve, Coombsovu kvalifikaciju strijelca, kako bi samo izvrstan strijelac mogao tako pogađati.
Kad sam završila, ponovno tišina. Svi su samo zurili. Došlo mi je da stisnem šaku u znak pobjede.
Agent Ruddy se nakašljao. "Dosad nisam čuo ništa što bi Coombsa izravno povezalo s ijednim poprištem."
"Dajte mi još dan ili dva, i dobit ćete to", rekla sam. "Ubojica je Coombs."
Huli, Ruddijev partner širokih ramena, optimistično je slegnuo ramenima prema šefu. "Želite da se mi pobrinemo za ovo?"
Nisam mogla vjerovati. Ovo je bio moj slučaj.
Moje otkriće. Slučaj Odjela za umorstva. Ubijeni su naši ljudi.
Izgledalo je da se Tracchio premišlja. Namreškao je svoja debela usta, kao da siše posljednju kap na slamku. Tada je odmahnuo glavom čovjeku iz FBI-a.
"To neće biti potrebno, agente. Ovo je oduvijek bio gradski slučaj. Gradsko osoblje će se za to pobrinuti."




77. poglavlje

Sada mi je samo jedna stvar stajala na putu. Morali smo pronaći Franka Coombsa.
U Coombsovom zatvorskom dosjeu spominjala se supruga, Ingrid, koja se od njega razvela dok je još bio u zatvoru i udala se za nekog drugog. Bio je to pucanj na daleko. Službenik za uvjetno puštanje na slobodu rekao je da nisu bili u kontaktu. Ali pucnji na daleko trenutno su pogađali metu.
"Hajde, Warrene", gurkala sam Jacobija, "ideš sa mnom. Bit će kao u dobra stara vremena." "Aaah, zar to nije dražesno."
Ingrid Bell živjela je u ulici pristojnog naselja srednje klase izvan Lagune, odakle se Forest Hills počinjao spuštati prema dolinama Outer Sunseta.
Parkirali smo preko puta, otišli gore i pozvonili.
Nitko nije odgovarao. Nismo znali je li bivša Coombsova žena zaposlena, a na prilazu kući nije bilo parkiranog automobila.
Upravo kad smo krenuli natrag prema autu, jedan stari Volvo karavan se zaustavio na prilazu.
Izgledalo je da Ingrid Bell ima oko pedeset godina. Imala je ravnu smeđu kosu i bila odjevena u običnu, bezličnu plavu haljinu ispod teškog sivog džempera. Izvukla se iz auta i otvorila stražnja vrata da izvadi namirnice.
Bivša žena policajca, zatražila je od nas da se identificiramo čim se popela do nas. "Što vi ljudi hoćete od mene?" upitala je.
"Nekoliko minuta vašeg vremena. Pokušavamo locirati vašeg bivšeg supruga."
"Zbilja imate hrabrosti pojaviti se ovdje", mrko nas je odmjerila, držeći dvije papirnate vrećice u rukama.
"Samo provjeravamo sve mogućnosti", rekao je Jacobi.
Prasnula je: "Kao što sam već rekla njegovom službeniku za uvjetni otpust, nisam od njega čula niti riječ otkad je izašao."
"Nije vas došao vidjeti?"
"Jednom, kad je izašao. Došao je pokupiti neke osobne stvari za koje je mislio da sam mu ih sačuvala. Rekla sam mu da sam ih sve bacila."
"Kakve su to bile stvari?" upitala sam.
"Beskorisna pisma, novinski isječci članaka sa suđenja. Vjerojatno i nekakvi stari pištolji koje je uokolo držao. Frank je uvijek volio pištolje. Stvari u kojima vrijednost vidi samo čovjek koji se u svojem životu nema čime podičiti."
Jacobi je klimnuo. "I što je onda učinio?"
"Što je učinio?" frknula je Ingrid Bell. "Otišao je bez ijedne riječi o tome kakav nam je bio život posljednjih dvadeset godina. Bez ijedne riječi za mene ili svog sina. Možete li to vjerovati?"
"I ne znate gdje bismo ga mogli pronaći?"
"Nemam pojma. Taj čovjek je otrov. Našla sam nekoga tko me poštuje. Preuzela sam skrbništvo nad svojim sinom. Franka Coombsa ne želim više vidjeti."
Pitala sam je: "Je li vam poznato ne bi li možda mogao biti u kontaktu s vašim sinom?"
"Nema šanse. Držala sam ih razdvojene otkad je otišao u zatvor. Moj sin ne održava nikakvu vezu

s ocem. I nemojte se motati oko njega. On je na koledžu u Stanfordu."
Primaknula sam se jedan korak. "Svatko tko bi mogao znati gdje se on nalazi, gospođo Bell, bio bi nam od velike pomoći. Ovo je slučaj umorstva."
Vidjela sam slabašni znak oklijevanja.
"Sedamnaest godina sam pristojno živjela. Sad smo obitelj. Ne želim da itko načuje da ste ovo saznali od mene."
Klimnula sam. Osjetila sam kako mi krv navire u glavu. "Frank je održavao vezu s Tomom Keatingom.
Čak i dok je bio u zatvoru. Ako itko zna gdje se Frank nalazi, onda je to on."
Tom Keating. Ime mi je bilo poznato. I on je bio umirovljeni policajac.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:45 pm






78. poglavlje

Niti sat vremena kasnije, Jacobi i ja zaustavili smo se pred apartmanom 3A u stambenog kompleksa Blakeslv, dolje niz obalu, u Half Moon Bayu.
Keatingovo ime ostalo mi je glavi iz vremena kad sam još bila dijete. Bio je redoviti gost u Alibiju nakon jutarnje smjene, gdje sam provela mnoga poslijepodneva sjedeći na barskoj stolici uz svojeg oca. Ostao mi je u sjećanju po svojem rumenom licu i gustoj, prerano posijedjeloj kosi. Bože, pomislila sam, to je bilo prije više od trideset godina.
Pokucali smo na vrata Keatingovog skromnog apartmana od drvenih dasaka. Otvorila je raspoložena, ugodna žena sijede kose.
"Gospođa Keating? Ja sam poručnica Lindsav Boxer iz Odjela za umorstva San Francisca. Ovo je inspektor Jacobi. Je li vam suprug kod kuće?"
"Umorstva?" rekla je iznenađeno. "Radi se samo o jednom starom slučaju", rekla sam sa smiješkom.
Iznutra se začuo glas: "Helen, nigdje ne mogu naći prokleti daljinski upravljač." "Samo trenutak, Tome. On je straga", rekla je, uputivši nas u kuću.
Prošli smo kroz oskudno namještenu kuću do jedne sunčane sobe s pogledom na malu verandu. Na zidu je bilo nekoliko uokvirenih policijskih fotografija. Keating je bio isti onakav kakvog sam ga se sjećala, samo trideset godina stariji. Ispijen, sijede kose sada prorijeđene, ali istog rumenog lica.
Sjedio je i gledao poslijepodnevne vijesti s ispisima stanja burzovnih dionica. Shvatila sam da sjedi u invalidskim kolicima.
Helen Keating nas je predstavila, a onda je, pronašavši daljinski upravljač, stišala televizor. Keating je izgledao sretan što ima posjetioce iz policije.
"Ne dobivam puno radnih zadataka otkad su mi otišle noge. Kažu da je artritis. Izgleda da ga je izazvao metak u četvrtom kralješku. Ne mogu više igrati golf, hihotao se, "ali još uvijek mogu promatrati kako mi raste mirovina."
Vidjela sam kako mi proučava lice. "Ti si djevojčica Martvja Boxera, zar ne?"
Nasmiješila sam se. "Alibi... Pivo i 5-0-1, jesam li u pravu, Tome?" 5-0-1 je bila šifra za dozivanje pojačanja, i način na koji su zvali svoje najdraže piće, irski viski uz pivo.
"Čuo sam da si u posljednje vrijeme postala velika zvjerka", klimao je Keating glavom uz osmjeh.
"Dakle, što je vas dvoje velikih zvjerki dovelo ovdje na čašicu razgovora sa starim uličnim policajcem?"
"Frank Coombs", rekla sam.
Keatingov izraz lica naglo je otvrdnuo. "Što s Frankom?"
"Tome, pokušavamo ga pronaći. Rečeno mi je da biste vi mogli znati gdje se nalazi." "Zašto ne nazovete njegovog službenika za uvjetni otpust? Ja nisam taj."
"Odmaglio je, Tome. Još prije četiri tjedna. Odlepršao je."
"Zar sada Odjel za umorstva traži prekršitelje uvjetne slobode?" Gledala sam Keatinga u oči. "Što vi kažete, Tome?"

"Zbog čega mislite da bih ja išta znao?"
Pogledao je u svoje noge. "Stara vremena su stara vremena." "Čula sam da ste ostali u vezi. Ovo je važno."
"Pa, gubite vrijeme, poručnice", rekao je, najednom postavši služben. Znala sam da laže. "Kad ste posljednji put razgovarali s Coombsom?"
"Otprilike odmah nakon što je izašao. Otad, možda jednom ili dvaput? Trebala mu je pomoć da stane noge. Možda sam mu dao ruku."
"A gdje je stanovao", ubacio se Jacobi, "dok ste mu davali ruku?"
Keating je odmahnuo glavom. "U nekom hotelu dolje u Eddvju ili O'Farrellu. Nije bio St.
Francis", rekao je.
"I otad se niste s njime čuli?" Bacila sam pogled na Helen Keating.
"Što uopće želite od čovjeka?" prasnuo je Keating. "Odgulio je svoje. Zašto ga ne ostavite na miru?"
"Tome, bilo lakše na ovaj način", rekla sam. "Ako biste samo razgovarali s nama." Keating je skupio usta, pokušavajući odrediti svoju lojalnost.
"Ostavili ste trideset godina u službi, zar ne?" rekao je Jacobi. "Dvadeset i četiri." tapšao se po nozi. "Presjeklo me na kraju."
"Dvadeset i četiri dobre godine. Bilo bi ih šteta sada osramotiti izbjegavanjem suradnje..." Ispalio je odgovor: "Znate tko je bio prokleti stručnjak za nedostatak suradnje? Frank Coombs.
Čovjek je samo radio svoj posao, a svi ti nitkovi, njegovi navodni prijatelji, okrenuli su glavu od njega. Možda zato danas radite te vaše stvari, s vašim sastancima društvenih aktivnosti i vašim emotivnim treninzima. Ali u ono vrijeme smo loše momke morali otjerati s ulica. Sredstvima koja smo imali na raspolaganju."
"Tome", njegova je supruga povisila ton, "Frank Coombs je ubio dječaka. Ovi ljudi, oni su tvoji prijatelji. Oni žele s njime razgovarati. Ne znam koliko daleko moraš otići s tom svojom lojalnosti i osjećajem obveze. Tvoja dužnost počiva ovdje.
Keating je oštro pogledao suprugu. "Da, naravno, moja dužnost je ovdje." Uzeo je daljinski upravljač i opet pogledao u mene. "Možete ostati ovdje cijeli dan ako želite, nemam blage veze gdje se Frank Coombs nalazi."
Pojačao je televizor.




79. poglavlje

Ko ga jebe", rekao je Jacobi dok smo izlazili iz kuće. "Stara šupčina."
"Već smo na pola puta do poluotoka", rekla sam mu. "Hoćeš da pođemo do Stanforda? Da vidimo Frankijevog klinca?"
"Zašto ne", slegnuo je ramenima. "Obrazovanje bi mi dobro došlo."
Zaokrenuli smo polukružno u Dvjesto i osamdesetu ulicu i za manje od pola sata stigli u Palo Alto.
Došavši do ceste za studentsko naselje - s redovima visokih palmi, otmjenim žuto-smeđim kućama crvenih krovova, Hooverovim tornjem koji se veličanstveno uzdizao nad Main Quadom - osjetila sam čaroliju života u internatu. Svatko od ove djece bio je poseban i talentiran. Osjetila sam nekakav ponos što je Coombsov sin, usprkos svojim grubim korijenima, dospio ovdje.
Prijavili smo se u uredu uprave Main Quada.
Pomoćnik dekana rekao nam je da je Rusty Coombs vjerojatno na ragbi treningu dolje kod kućice na terenu. Rekao je da je Rusty dobar učenik, i žilav momak. Vozili smo do tamo, a nadzornik s crvenom kapom Stanforda odveo nas gore i zamolio nas da pričekamo pred teretanom.
Nekoliko trenutaka kasnije, čvrsto građen dječak narančaste kose u znojnoj majici Cardinalsa dogegao se van. Rusty Coombs imao je prijateljsko lice s nekoliko crvenkastih mrljica. Nije imao ništa od one mračne, promišljene negostoljubivosti koju sam vidjela na fotografijama njegova oca.
"Mislim da znam zbog čega ste tu", rekao je, prišavši nam. "Mama me nazvala, rekla mi je."
Teški zvuk utega i sprava za vježbanje zveketao je u pozadini. Ljubazno sam se nasmiješila. "Rusty, tražimo tvog oca. Zanimalo nas je znaš gdje bi mogao biti?"
"On nije moj otac", rekao je dječak i odmahnuo glavom. "Moj otac se zove Theodore Bell. On je taj koji me odgojio, zajedno s mamom. Teddy me naučio kako uhvatiti loptu. On je taj koji mi je rekao da bih se mogao upisati na Stanford."
"Kad si se posljednji put čuo s Frankom Coombsom?"
"Što je on zapravo učinio? Otac mi je rekao da ste vi iz Odjela za umorstva. Znamo što je na vijestima. Svi znaju što se ovdje događa. Što god da je učinio u prošlosti, odgulio je svoju kaznu, zar ne? Ne vjerujete valjda da je, samo zato što napravio neke greške prije dvadeset godina, odgovoran za ove strašne zločine?"
"Ne bismo vozili sve do ovdje da se ne radi o nečem jako važnom", rekao je Jacobi.
Ragbi igrač se ljuljao naprijed-natrag na svojim petama. Izgledao je kao simpatičan dječak, susretljiv. Protrljao je ruke. "Jednom je došao ovamo. Kad je tek izašao. Pisao sam mu nekoliko puta u zatvor. Jednom sam se s njime sreo u gradu. Nisam htio da ga itko vidi."
"Što ti je rekao?" pitala sam.
"Mislim da je samo htio sebi olakšati savjest. I doznati što moja majka misli o njemu. Nijednom nije rekao: 'Hej, Rusty, uspio si. Pogledaj se. Svaka čast.'Ili: 'Hej, pratim tvoje utakmice...' Više ga je zanimalo je li mama bacila neke njegove stare stvari."
"Kakve stvari?" upitala sam ga. Što je to bilo tako važno da je vozio sve dovde i suočio se sa sinom?
"Policijske stvari", rekao je Rusty Coombs i odmahnuo glavom. "Možda njegove pištolje.

Poručnice, to je sve čega se sjećam kad je u pitanju moj otac. Kako dolje u podrumu petlja sa svojim pištoljima."
Nasmiješila sam se suosjećajno. Znala sam kako je to na svojeg oca gledati drukčije, a ne s divljenjem. "Je li ti nagovijestio gdje će otići?"
Rusty Coombs je odmahnuo glavom. Izgledalo je kao da bi se mogao slomiti. "Ja nisam Frank Coombs. Možda nosim njegovo ime, možda moram čak i živjeti s onim što je učinio, ali ja nisam on. Molim vas, ostavite našu obitelj na miru.
Molim vas."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:45 pm






80. poglavlje

Pa, to je bilo bez veze. Zbog uzburkavanja ružnih uspomena Rustvja Coombsa osjećala sam se grozno. Čak se i Jacobi s time složio.
Uspjeli smo se vratiti natrag u ured oko četiri sata.
Provezli smo se cijelim Palo Altom samo zato da bi završili u još jednoj slijepoj ulici. Kakva zabava.
Na telefonskoj sekretarici čekala me poruka.
Odmah sam nazvala Cindy. "Govorka se da si suzila izbor na jednog sumnjivca", rekla je. "Istina ili ne?"
"Cindy, imamo jedno ime, ali ne smijem ti ništa govoriti. Samo ga želimo privesti na ispitivanje." "Dakle, nema tjeralice?"
"Cindy... ne, još uvijek ne."
"Ne govorim o novinskoj priči, Lindsay. Napao je našu prijateljicu, sjećaš se? Ako mogu pomoći..."
"Cindy, imam stotinu policajaca koji na tome rade. Neki od nas su čak odradili istragu ili dvije već prije. Molim te, vjeruj mi."
"Ali, ako ga niste priveli, znači da ga niste pronašli, zar ne?"
"Ili možda još uvijek za njega nismo otvorili slučaj. I Cindy, ovo nije za javnost." "Linds, to sam ja. I Claire. I Jill. Mi smo umiješane u slučaj, Lindsay. Sve."
Bila je u pravu. Kao niti jedan slučaj umorstva na kojem sam dosad radila, ovaj kao da je postajao sve više i više osobne prirode. Zbog čega? Nisam imala Coombsa, i pomoć bi mi dobro došla. Što duže ostane na slobodi, to bi se više ružnih stvari moglo dogoditi.
"Doista mi je potrebna tvoja pomoć. Cindy, prođi kroz svoje stare članke. Nisi otišla dovoljno daleko."
Zastala je, a zatim duboko udahnula. "Bila si u pravu, zar ne? Taj tip je policajac." "Ne možeš krenuti od toga. Čak i da kreneš, bila bi u krivu. Ali si vrlo blizu." Osjetila sam da analizira, i da se grize za jezik.
"Svejedno ćemo se naći, zar ne?"
Nasmiješila sam se. "Hoćemo, naći ćemo se. Mi smo ekipa. Više nego ikad."
Spremala sam se završiti za večeras, kad mi je zazvonio telefon. Sjedila sam tako i razmišljala kako je Tom Keating lagao. Kako je ipak razgovarao s Coombsom. Ali dok ne izdamo tjeralicu, Keating je mogao prešutjeti sve što je htio.
Na moje veliko iznenađenje, na liniji je bila njegova žena. Zamalo sam ispustila slušalicu iz ruke. "Poručnice, moj suprug je tvrdoglav čovjek", počela je, vidno uznemirena. "Ali s ponosom je nosio uniformu. Nikad od njega nisam tražila da mi za bilo što polaže račune. I ne kanim s time sada
početi. Ali ne mogu samo tako ostati sjediti.
Frank Coombs je ubio tog dječaka. I ukoliko je učinio još nešto, ja odbijam buditi se svakog jutra znajući da sam pomagala ubojici."
"Gospođo Keating, za sve nas bi bilo bolje, da je vaš suprug rekao sve što zna."
"Ja ne znam što on zna", rekla je, "i vjerujem mu kad kaže da se već neko vrijeme nije čuo s

Coombsom. Ali, poručnice, nije vam rekao cijelu istinu." "Zašto nam ne biste onda vi rekli."
Oklijevala je. "Coombs je doista svratio do nas. Jednom. Prije možda dva mjeseca."
"Znate li gdje se nalazi?" Krv mi jurnula u žilama.
"Ne", odgovorila je. "Ali sam primila poruku od njega. Za Toma. Još uvijek imam broj."
Prebirala sam po stolu tražeći olovku. Pročitala je broj: 434-9117. "Prilično sam uvjerena da je to bila neka vrsta hotela ili prenoćišta."
"Hvala vam, Helen."
Spremala sam se spustiti slušalicu kad je rekla:
"Ima još nešto. Kad vam je moj suprug rekao da je Coombsu pružio ruku, nije vam ispričao cijelu priču. Tom mu je dao nešto novca. Također ga je pustio da prekopava po nekim starim stvarima."
"Kakvim stvarima?" pitala sam.
"Njegovim starim stvarima iz odjela. Možda stara uniforma, i značka."
To je Coombs tražio u kući svoje bivše žene. Svoju staru policijsku uniformu. Upalila mi se žaruljica.
Možda ih je kanio iskoristiti da bi se približio svojim budućim žrtvama...
"To je sve?" pitala sam.
"Ne", rekla je Helen Keating. "Tom je dolje držao oružje. Coombs je uzeo i to."




81. poglavlje

U nekoliko minuta sam po telefonskom broju pronašla lokaciju prenoćišta na križanju ulice Larkin i McAlister. Hotel William Simon. Bilo mi je poskakivalo.
Nazvala sam Jacobija, uhvativši ga u trenutku kad se spremao sjesti na večeru. "Nađimo se na križanju Larkin i McAlister. Hotel William Simon."
"Želiš da se nađemo u hotelu? Super. Krećem."
"Mislim da smo pronašli Coombsa." Nismo mogli privesti Franka Coombsa. Nismo imali niti jedan jedini dokaz koji bi ga mogao izravno povezati sa zločinom. Premda bih možda uspjela dobiti nalog za pretres i upasti mu u sobu. U ovom trenutku, najvažnije je bilo utvrditi nalazi li se on još uvijek tamo.
Dvadeset minuta kasnije odvezla sam se u neugledno područje između središta grada i trga Union. William Simon bila je otrcana rupa s jednim jedinim liftom smještenim pod velikom reklamom s provokativnim modelom odjevenim u Calvin Clein donje rublje. Kako bi Jill rekla, fuj.
Nisam htjela ići gore do recepcije, mahati značkom i onom fotografijom, sve dok nismo bili spremni za akciju. Naposljetku, pomislila sam, zašto ne, i okrenula broj koji mi je dala Helen Keating. Nakon tri zvonjenja, javio se muški glas,
"William Simon..."
"Frank Coombs?" istraživala sam.
"Coombs..." čula sam kako recepcionar prelistava po spisku imena. "Ne."
Sranje. Tražila sam da provjeri još jednom. Odgovorio je negativno.
Upravo u tom trenutku otvorila su se suvozačeva vrata mojeg Explorera , zatitravši mi živcima kao žicama na bas gitari.
Jacobi se popeo unutra. Nosio je golf majicu na pruge, neku vrstu kratkih hlača, i groznu jaknu s natpisom Samo za članove. Stomak mu se prelijevao preko struka. Nacerio se široko poput zahodske školjke. "Hej, gospođo, što ću dobiti od Andrewa Jacksona?"
"Večeru možda, ako ti plaćaš." "Imamo li potvrdu?" upitao je.
Odmahnula sam glavom. Rekla sam mu što sam saznala.
"Možda je odselio", izrazio je Jacobi svoje mišljenje. "Kako bi bilo da uđem unutra i zabljesnem značkom. S Coombsovom fotografijom?"
Odmahnula sam glavom. "Kako bi bilo da sjedimo ovdje i čekamo?"
Čekali smo više od dva sata. Policijske zasjede su strahovito dosadne. Prosječni čovjek bi poludio.
Pogled nam je bio zalijepljen za ulaz u hotel, razgovarali smo o svemu, od Helen Keating, do onoga što je Jacobiju žena servirala za ručak, od onih iz 49-te, do toga tko je s kime spavao u Palači. Jacobi je čak skoknuo u podzemnu po par sendviča.
U deset sati, Jacobi je počeo gunđati. "Ovo bi moglo potrajati vječno. Lindsav, zašto me ne bi pustila da uđem unutra?"

Vjerojatno je bio u pravu. Nismo znali čak nije li broj koji nam je Helen Keating dala bio pravi. Zapisala ga je tjednima prije.
Spremala sam se odustati kad se iza ugla Larkinove pojavio neki čovjek i zaputio prema hotelu.
Zgrabila sam Jacobija za ruku. "Pogledaj tamo."
Bio je to Coombs. Odmah sam prepoznala nitkova. Nosio je sivožutu vojničku jaknu, ruku uvučenih u džepove, i do očiju navučenu vunenu kapu.
"Prokleti kujin sin", promrmljao je Jacobi.
Promatrajući nitkova kako se šulja u hotel, iz petnih žila sam se obuzdavala da ne skočim iz auta i ne zalijepim ga uza zid. Poželjela sam da mu mogu tresnuti lisičine na ruke. Ali sad smo imali Himeru. Znali smo gdje je.
"Hoću da se netko dvadeset i četiri sata zalijepi za njega", rekla sam Jacobiju. "Pusti li crno, hoću da ga pokupe. Optužbe ćemo smišljati kasnije."
Jacobi je klimnuo.
"Nadam se da si ponio četkicu za zube", namignula sam mu. "Prva smjena je tvoja."



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:45 pm





82. poglavlje

Dok su držeći se za ruke šetali Dvadeset i četvrtom ulicom prema četvrti Noe Vallev, Cindy je sebi priznala da se strašno boji.
Ovo je bilo peti put kako su ona i Aaron Winslow izašli skupa. Pogledali su Cvrusa Chestnuta i Freddieja Hubbarda u Plavim vratima, bili su na Traviati' u Operi; trajektom su otišli preko Baya do malog jamaićanskog kafea u koji je Aaron znao svraćati. Večeras su pogledali taj sanjivi film, Čokolada.
Bez obzira gdje to vodilo, ona je uživala biti s njime. Bio je produhovljeniji od većine muškaraca s kojima je izlazila, i definitivno osjećajniji. Nije samo čitao knjige koje ne bi nikad očekivala da čita, poput Dave Eggersovih Srceparajućih djela velikog genija i Kiropraktičareve kćeri, nego je i živio životom kakvoga je propovijedao. Radio je dvanaest do šesnaest sati dnevno, bi je voljen u svojoj četvrti, ali je bez obzira na sve uspijevao svoj ego držati pod nadzorom. To je uvijek iznova mogla čuti, intervjuirajući ljude za svoju priču.
Aaron Winslow bio je jedan od dobrih momaka.
Pa ipak, Cindy je cijelo to vrijeme osjećala da se ovaj trenutak nazire u daljini. Udara sve bliže i bliže. Otkucava. Ovo je prirodan korak, govorila je samoj sebi. Kako bi Lindsay rekla, njihov rov spremao se eksplodirati.
"Večeras si nekako tiha", rekao je Aaron. "Cindy, jesi li dobro?"
"Ne, super sam", slagala je. Njega je držala najslađim od svih muškaraca s kojima je dosad izlazila, ali, Isuse,
Cindy, on je pastor. Zašto o tome nisi ranije razmišljala? Je li ovo dobra ideja? Promisli malo. Nemoj ga povrijediti. Nemoj ni ti ostati povrijeđena.
Zaustavili su se pred ulazom u Noe 2450 i stali pod osvijetljeni luk. Otpjevao je stih iz stare rhythm&blues pjesme Već sam išao ovim putem'.
Čak je umio i odlično pjevati.
Odlaganje više nije imalo nikakvog smisla. "Čuj, Aarone, netko mora ovo reći. Želiš li doći gore?
Voljela bih to. Ako nećeš, to će biti grozno."
Uzdahnuo je, i nasmiješio se. "Cindy, ne znam točno u kojem smjeru krenuti. Nisam ovome baš vičan. Ja, uh, nikad prije nisam izlazio s plavušama. Nisam očekivao ništa od ovoga."
"Tu te dobro razumijem", nasmiješila se. "Ali to je samo dva kata iznad. Možemo o tome razgovarati gore."
Usnica mu je malo zadrhtala, a kad joj je dotaknuo ruku to je prenijelo drhtaj uzduž njezinih leđa.
Bože, kako joj se sviđao. I vjerovala mu je. "Osjećam se kao da ću prijeći ovu crtu", rekao je.
"A to nije crta koju inače prelazim. Stoga moram znati. Jesmo li zajedno u ovome? Na istom mjestu?"
Cindy se pridigla na prste i čvrsto pritisnula svoje usne na njegove. Aaron je izgledao iznenađen, isprva se ukočio, a onda ju je polako obgrlio i predao se poljupcu.
Bilo je upravo onako kako se nadala, prvi pravi poljubac. Bio je nježan i zaustavljao dah. Kroz

njegovu jaknu mogla je osjetiti ritam njegovog ustreptalog srca. Sviđalo joj se što se i on bojao.
Zbog toga mu se osjećala još bližom.
Kad su se razdvojili, pogledala ga je u oči i rekla: "Ja i ti smo tamo. Na istom smo mjestu."
Izvadila je svoj ključ i povela ga dva kata gore do svojeg stana. I njoj je srce lupalo. "Stan ti je super", rekao je. "I ne kažem to tek tako."
Dvostruki zid od polica s knjigama, i neformalna otvorena kuhinja. "To si ti... Cindy, izgleda glupo što već prije nisam došao gore."
"To nije zbog toga što nisi pokušavao", nasmiješila se Cindy širom. Bože, bila je tako nervozna.
Ponovno ju je privukao sebi, poljubivši je duže ovog puta. Izgledalo je da je svaka stanica u njenom tijelu puna života. Sitne dlačice na njenim rukama, toplina u njenim bedrima; priljubila se uz njega. Željela je, trebala joj je u ovom trenutku njegova blizina. Tijelo mu je bilo vitko, ali definitivno je bio snažan.
Cindy se počela smijati. "Pa što čekaš?" "Ne znam. Možda nekakav znak."
Stisnula mu se u naručju, osjetila kako je živnuo.
"Evo znaka.", nasmiješila se, blizu njegovog lica.
"Mislim da je sada moja tajna otkrivena. Da, doista mi se sviđaš, Cindy." Iznenada je zazvonio telefon, gotovo im eksplodiravši u ušima.
"O, Bože", uzdisala je. "Bježi, ostavi nas na miru." "Nadam se da to nije drugi znak", nasmijao se.
Telefon kao da je svakim idućim zvonom zvučao sve iritantnije. Napokon se samilosno uključila automatska sekretarica.
"Cindy, Lindsayje", povikao je glas. "Imam nešto važno. Molim te. Podigni slušalicu." "Hajde", rekao je Aaron.
"Sad kad si napokon došao ovamo gore, nemoj iskoristiti vrijeme dok telefoniram da se predomisliš."
Posegnula je iza kauča, rukom naslijepo pronašla slušalicu i podigla je do uha. "Ne bih ovo učinila ni za koga osim za tebe...", rekla je.
"Zanimljivo, upravo sam to ja htjela reći. Slušaj ovo." Lindsay je podijelila novosti s njom i Cindy je u sebi osjetila pobjedonosni polet. To je htjela.
Željela je da mu Lindsay stane na put. To!
"Manana", rekla je, "i hvala na pozivu." Odložila je slušalicu, ponovno se stisnula uz Aarona i pogledala ga u oči.
"Htio si znak. Mislim da imam najbolji znak na svijetu." Lice joj je zasjalo. "Aarone, pronašli su ga."




83. poglavlje

Cijelu smo noć motrili na hotel. Neslužbeno.
Dosad Coombs nije izlazio van. Znala, sam gdje se nalazi. Sve što sam sada trebala učiniti bilo je otvoriti slučaj.
Bilo je to jutro kad se Jill vratila na posao. Svratila sam do njenog ureda da je uputim u novosti. Izlazeći iz dizala na trećem katu, naletjela sam na Claire, koja je zacijelo imala istu namjeru. "Veliki umovi i tako dalje...", rekla je. "Imam značajne vijesti", rekla sam joj, zračeći dobrim
predosjećajima. "Hajdemo..."
Pokucali smo na njena vrata i ugledali Jill za radnim stolom. Izgledala je malo ispijeno. Gomile dokumenata i pravnih spisa odavale su dojam da niti dana nije izostala s posla. Kad nas je ugledala, plave oči su joj živnule, ali dok je ustajala rukama ispruženih za zagrljaj, izgledalo je da se kreće upola sporije nego inače.
"Nemoj", rekla sam. Ja sam njoj pristupila i zagrlila je. "Ne smiješ se naprezati."
"U redu sam", odgovorila je, brzo. "Abdomen je malo krut, srce je malo slomljeno. Ali tu sam. I ovo je najbolja stvar za mene."
"Sigurna si da je ovo za tebe najpametnije?" pitala je Claire.
"Odgovara mi to", ispalila je Jill. "Obećavam, doktorice, u redu sam. Zato, molim te, nemoj me početi uvjeravati u suprotno. Ako mi želite pomoći da ozdravim, samo me obavještavajte o onome što se događa."
Pogledale smo je, pomalo skeptično. Ali onda sam morala s njom podijeliti novosti. "Mislim da smo ga pronašle."
"Koga?" upitala je Jill.
Nasmijala sam se s užitkom. "Himeru."
Claire se zabuljila u mene. Zaklopila je oči za trenutak, kao da se moli, a zatim ih ponovno otvorila uz uzdah.
Jill je djelovala impresionirano. "Isuse, vi zvjerke, bile ste aktivne dok me nije bilo."
Pitale su me sva prava pitanja, i ja sam im sve objasnila. Kad sam im rekla ime, Jill se namrgodila. "Coombs... sjećam se tog slučaja iz pravne škole." Iskrica u njenim bistrim plavim očima. "Frank Coombs. Ubio je jednog tinejdžera."
"Sigurna si da je to on?" upitala je Claire. Još je uvijek nosila zavoj na vratu.
"Nadam se", rekla sam isprva. A onda, bez ikakve sumnje: "Da, sigurna sam da je to on."
"Jesi li ga već uhitila?" pitala je Claire. "Mogu li ga posjetiti u njegovoj ćeliji? Ha? Imam jednu palicu koju sam htjela iskušati."
"Ne još. Zavukao se u neku rupu u Tenderloinu.
Držimo ga pod prismotrom dvadeset i četiri sata dnevno."
Okrenula sam se prema Jill. "Što vi kažete, savjetnice? Želim ga privesti."
Prišla je pomalo oprezno, i naslonila se na rub svog radnog stola. "U redu, reci mi točno što imaš."
Prešla sam preko svakog traga: slabe veze s tri žrtve; Coombsovu povijest dobrog strijelca; njegovu dokumentiranu mržnju prema crncima; kako mu je PZP zapečatio sudbinu. Ali sa svakom niti

dokaza, vidjela sam kako njeno uvjerenje blijedi.
"Jil , Slušaj", podigla sam ruku. "Od umirovljenog policajca je uzeo službeni pištolj kalibra 38, a Mercer je ubijen tim kalibrom. Tri žrtve izravno su povezane s njegovom prošlošću. Imam čovjeka u San Quentinu koji za njega tvrdi da se hvalisao kako će se osvetiti..."
"Lindsay, trideset osmica možeš za novčić tucet nabaviti. Jesi li provjerila poklapaju li se zrna?" "Ne, ali Jill, umorstvo Tashe Catchings dogodilo se na istom mjestu gdje su sredili Coombsa
dvadeset godina ranije."
Prekinula me. "Imaš li nekog svjedoka koji ga može smjestiti na poprište? Jednog jedinog svjedoka, Lindsav?"
Odmahnula sam glavom.
"Onda neki otisak, ili komad odjeće. Nešto što ga dovodi u vezu s jednim od umorstava?" Reagirala sam s uzdahom ogorčenja: "Ne."
"Jil , neizravni dokazi možda budu dostatni", ubacila se Claire. "Coombs je čudovište. Ne smijemo mu dopustiti da ostane vani na ulici."
Jill nas obje oštro pogledala. Isuse, to je skoro bila ona stara Jill. "Mislite da ga ne želim koliko i
vi?
Misliš da vas ne gledam, Claire, razmišljajući kako blizu smo stigli... Ali nemamo oružje, motiv
jedva.
Niste ga još ni smjestili na poprište. Ako uletite i ne pronađete ništa, izgubili ste ga zauvijek." "Coombs je Himera, Jill", rekla sam. "Znam da još nisam zaokružila stvar, ali imam motiv i
tragove koji ga povezuju s tri žrtve. Kao i vanjsko svjedočenje koje potvrđuje njegove namjere." "Zatvorsko svjedočenje", rekla je Jill. "Danas se porote tome smiju."
Ustala je, došla do nas i položila dlanove na Clareinu i moju ruku. "Gledajte, znam kako jako želite ovo zaključiti. Ja sam vam prijateljica, ali sam i pravnica. Donesite mi bilo što, nekoga tko ga je vidio na poprištu, otisak koji je ostavio na vratima. Donesi mi bilo što, Lindsav, i razvalit ću mu vrata da dođem do njega, baš kao što bi i ti.
Okrenut ću ga naglavce, tresti ga dok mu sitniš ne poispada iz džepova."
Stajala sam tamo, ključajući od ljutnje i frustracije, ali svjesna da je Jill u pravu. Odmahnula sam glavom i zaputila se prema vratima.
Što ćeš uraditi?" pitala je Claire. Prodrmati nitkova. Okrenuti mu život



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:46 pm





84. poglavlje

Petnaest minuta kasnije, Jacobi i ja pokupili smo Cappyja pred Williamom Simonom i zaputili se kroz predvorje hotela. Iza recepcije, jedan Sik pospanih očiju listao je novine na svom materinjem jeziku, bi je gurnuo značku i Coombsovu fotografiju pred njegove prestrašene oči.
"Koja soba?"
Službeniku s turbanom trebalo je otprilike tri sekunde da zaviri u fotografiju, prelista crni, tvrdo uvezani registar gostiju, i zamuca tvrdim naglaskom "Tri-sedam. Registriran je pod imenom Burns..." Pokazao je rukom, !Dizalo tamo desno."
"Nekoliko trenutaka kasnije, bili smo na trećem katu, u prljavom hodniku s čijih je zidova otpadala boja. Stajali smo nasuprot Coombsove sobe, s otkočenim pištoljima u rukama.
“Zpamtite, samo razgovaramo", upozorila sam ih.
"Dobro otvorite oči za bilo čime što nam može koristiti." Jacobi i Cappy su kimnuli glavama, a zatim je svaki pjih zauzeo položaj uz vrata. Cappy je zakucao,nitko nije odgovarao.
Pokucao je ponovno. "Gospodin Frank Burns?" Naposljetku, začuo se težak, svadljiv glas. "Odjebi. Gubi se, Platio sam do petka." Jacobi je povikao.
"Gospodine Burns, policija San Francisca. Donijeli smo vam vaše jutarnje novine." Duga stanka.
Čula sam nekakvo komešanje, zvuk povlačenja stolice i zatvaranja ladice. Napokon, zvuk sve bližih koraka i glas koji je zalajao: "Kog vraga vi hoćete?"
"Samo vam želimo postaviti nekoliko pitanja. Možete li otvoriti vrata?"
S prstima na okidaču čekali smo otprilike minutu da se vrata otključaju. Otvorila su se, otkrivajući Coombsovo ljutito lice.
Himera.
Lice mu je bilo okruglo i grubih crta, s očima uronjenim u duboke kratere. Kratka, prosjeda kosa, plosnati nos, izborano lice. Na sebi je imao bijelu donju majicu kratkih rukava i zgužvane sive hlače. A oči su mu plamtjele mržnjom i prezirom.
"Evo", viknuo je Jacobi, pljesnuvši ga po prsima zamotanim Chronicleom, "vaše jutarnje novine. Možemo ući?"
"Ne, ne možete", namrgodio se Coombs.
Cappy se nasmijao. "Je li vam itko rekao da izgledate baš kao jedan mačak koji je radio u policiji. Kako se, do vraga, zvao taj mačak? Ah, da, Coombs. Frank Coombs. Je li vam netko to već rekao?"
Coombs je ravnodušno trepnuo, a zatim su mu se usta zakrivila u polovični smiješak. "Zamislite, stalno se na njegovo ime vozim avionom."
Ako je prepoznao Jacobija i Cappvja od prije puno godina prije iz policije, nije to pokazao, ali u mom pravcu je gledao kao da sam mu poznata.
"Nemojte mi reći da ste vi lakrdijaši nakon svih ovih godina došli u ime policijskog odbora za dobrodošlicu?"
"Kako bi bilo da nas pustiš unutra?" upitao je Jacobi.

"Jeste li došli s nalogom?"
"Lijepo smo ti rekli da smo samo donijeli jutarnje novine."
"Onda izvedite jebenu predstavu. Hajde", rekao je Coombs stisnutih zubi. Oči su mu bile su nešto posebno; progorjele bi vam rupu sve do zatiljka.
Cappy mu je odlučno gurnuo vrata u lice, a Jacobi se progurao u sobu. "Kad smo već ovdje, mogli bismo vam postaviti nekoliko pitanja."
Coombs je protrljao svoje neobrijano lice, opako nas pogledavajući. Naposljetku je izvukao drvenu stolicu ispod stolića i sjeo opkoračivši je.
"Šupčine", mrmljao je. "Beskorisni govnari."
Hotelski sobičak bio je zatrpan novinama, bocama Budweisera poredanima do prozora, opušcima u limenkama Coca Cole. Imala sam osjećaj da se tu nešto nalazilo, samo kad bih mogla pronjuškati uokolo.
"Ovo je poručnica Boxer iz Umorstava", započeo je Jacobi. "Mi smo inspektori Jacobi i Thomas."
"Čestitam", nakreveljio se Coombs. "Već se osjećam sigurnije. Što hoćete vas troje komedijaša?" "Kao što rekoh", ubacio se Jacobi, "trebao bi pročitati novine. Biti u koraku s onim što se događa.
Ne pratiš puno što ima u novostima?"
"Ako imate nešto za reći, recite", rekao je Coombs.
"Zašto ti ne bi počeo i rekao nam gdje si bio prije tri noći", počela sam. "Utorak? Oko jedanaest sati."
_ "Zašto me ne poljubiš u guzicu", rugao se Coombs. "Želite se igrati, pa onda zaigrajmo. Bio sam ili na baletu, ili na otvorenju one nove izložbe. Ne mogu se sjetiti. Raspored mi je ovih dana odveć gust."
"Pojednostavni nam", sijevnuo je Cappy.
"Da. Naravno. Zapravo, bio sam s prijateljima."
"A ti tvoji prijatelji", ubacio se Jacobi, "imaju li imena, telefonske brojeve? Siguran sam da će biti sretni što mogu jamčiti za tebe."
"Zašto?" Coombsova usta namreškala su se u smiješak. "Imate nekoga tko tvrdi da sam bio negdje drugdje?"
"Zapravo sam htjela pitati", pogledala sam ga ravno u oči, "kada si posljednji put bio u Bay Viewu? Tvoj stari poligon za trčanje? Možda sam trebala reći - tvoj poligon za davljenje."
Coombsu se pogled ukočio. Vidjelo se da me želi ščepati za vrat. "Dakle, on ipak čita novine", nasmijao se Cappy.
Bivši zatvorenik je zurio. "Jebi se, inspektore, zar misliš da sam ja neki početnik kome se tresu koljena kad pred njim mašeš svojim kurcem?
Naravno, čitam novine. Vi, šupci, ne možete riješiti svoj slučaj, pa ste se u ime dobrih starih vremena došli ovdje iskaliti na meni. Ništa mi ne možete prišiti, inače mi ne bi ovdje plesali u krilu, i ovaj razgovor bismo vodili dolje u Palači. Ako mislite da sam ja ubio te pasje skotove, zatvorite me. U suprotnom - ah, pogledajte koliko je već sati, čeka me auto. Jesmo li gotovi?"
Poželjela sam ga uhvatiti za vrat i zalijepiti mu lice o zid. Ali Coombs je bio u pravu. Nismo ga mogli privesti. Ne s onim što smo imali. "Gospodine Coombs, morat ćete odgovoriti na nekoliko pitanja,. Morate nam reći zašto je ubijeno troje ljudi povezanih s vašom optužbom za umorstvo od prije dvadeset godina. Morat ćete pojasniti što ste činili onih noći kad su ubijeni."
Žile na Coombsovom čelu počele su se nadimati.
A onda se smirio, a usta su mu se iskrivila u smiješak. "Poručnice, sigurno si došla ovdje jer imaš

nekog očevica koji me može smjestiti na neko od poprišta?" Bez odgovora sam mu promatrala lice.
"Ili ste pronašli moje otiske posvuda po nekakvom oružju? Ili vlakna s ovog tepiha, jel' tako, ili s moje odjeće? Došli ste ovamo samo zato da se časno predam?"
Stajala sam tu, svega nekoliko centimetara od Himere, gledajući njegovo arogantno kešenje. "Mislite da ću samo zato što ste me vi, afirmativni aktivisti, došli ovamo opako me gledati,
podmetnuti vam svoje dupe i reći: 'Hej, ugurajte mi ga ovdje...'? Gledati kako ti šupci padaju jedan za drugim, pruža mi ogromno zadovoljstvo.
Uzeli ste mi život. Poručnice, želite li da se preznojim, onda se pretvarajte da ste pravi policajci.
Nađite nešto što drži vodu."
Stajala sam tamo, zureći u njegove hladne, ohole oči. Tako jako sam ga željela srediti. Došla sam u napast. "Gospodine Coombs, smatrajte se osumnjičenim za umorstvo. Postupak poznajete.
Ne napuštajte grad. Uskoro ćemo vas ponovno posjetiti."
Kimnula sam Cappvju i Jacobiju. Ustali smo i zaputili prema vratima. "Još nešto", okrenula sam se i širom se nasmijala.
"Samo da znaš. Od Claire Washburn... Nagni se malo ulijevo, ha, šupčino."




85. poglavlje

Nakon posla još uvijek bila posve napeta. Jednostavno nisam mogla poći kući i opustiti se.
Zaputila sam se niz Brannan prema Potreru, prevrćući u glavi mučan razgovor s Coombsom. Izazivao nas je, smijao nam se u lice, znajući da ga ne možemo privesti.
Znala sam tko je Himera... ali mu nisam mogla ništa.
Zaustavila sam se na semaforu. Nisam htjela ići kući, ali nisam znala ni gdje bih pošla. Cindy je imala spoj; Jill i Claire bile su kod kuće sa svojim muževima; mogla bih sebi dogovoriti nekakav spoj, natjeram li sebe na samo malo dostupnosti.
Pomislila sam da nazovem Claire, ali proklete baterije na mojem mobitelu su riknule - trebalo ih je napuniti. Morala sam nešto činiti; potreba me izjedala iznutra.
Kad bih samo mogla ući u Coombsovu hotelsku sobu... osjetila sam se podijeljenom između dvaju opcija: poći kući ili učiniti najveću pogrešku u svojoj karijeri. Glas razuma mi je govorio: Lindsau, pođi kući, sredi ga sutra. Uskoro će zabrljati.
Lupanje srca mi je poručivalo: Ne, ne, mala... ne puštaj ga.
Protresi nitkova.
Skrenula sam svojim Explorerom u Sedmu ulicu i zaputila se prema četvrti Tenderloin. Bilo je skoro devet sati navečer.
Auto kao da me sam vozio do hotela William Simon. U grudima sam osjećala pritisak i stezanje.
U noćnoj smjeni su ga nadzirali Pete Worth i Ted Morelli. Zaustavivši se, ugledala sam ih u plavoj Acuri. Ukoliko Coombs izađe iz hotela, bilo im je zapovjeđeno da ga prate i dojave radio vezom.
Ranije tog dana, Coombs je izašao van, konspirativno se prošetao uokolo i napokon se ugnijezdio u jednom kafiću da pročita novine.
Znao je da je pod prismotrom.
Izašla sam iz svog Explorera i došla do Wortha i Morellija. "Ima li što?"
Morelli se nagnuo kroz prozor vozača. "Baš ništa, poručnice. Vjerojatno gore gleda utakmicu Kingsa. Gad. Zna da visimo ovdje. Zašto ne pođete kući? Mi ga noćas pokrivamo."
Koliko god to sebi nisam htjela priznati, vjerojatno je bio u pravu. Ovdje nisam mogla puno toga učiniti.
Upalila sam motor i u prolazu bljeskom svjetala pozdravila momke. Ali na uglu, na Eddvju, nekakav me moćan nagon spriječio da otiđem.
Kao da mi je netko govorio: ono što želiš je tu.
On zna da je pod prismotrom. I? ... Želi nasamariti policiju San Francisca." Odvezla sam se uz Polk, iza Williama Simona.
Prošla sam pokraj zalagaonica, trgovine alkoholnim pićima koja radi cijelu noć, jednog kineskog fast-fooda. Parkirani patrolni auto bio je na kraju ulice.
Provezla sam se uz stražnji dio hotela. Nekoliko kanti za smeće, ništa više. Ulica je bila pusta.
Ugasila sam svjetla i ostala sjediti. Ne znam što sam očekivala da će se dogoditi, ali sva sam bila živčana.

Naposljetku sam izašla iz Explorera i ušla na stražnja vrata hotela. Protresi nitkova. Pomislila sam poći gore i ponovno popričati s Coombsom.
Je, možda bismo mogli zajedno pogledati utakmicu Kingsa.
Odmah do predvorja nalazio se jedan uski prljavi kafić. Provirila sam unutra, ugledala nekoliko pravih smradova, ali ne i Franka Coombsa. Do vraga, ubojica je u ovom hotelu, ubojica policajaca, a mi nismo mogli ništa učiniti.
Jedan pokret uz stražnje stepenište mi je privukao pažnju. Ustuknula sam natrag i pronašla zaklon u mračnom kafiću. Na glazbenom aparatu je svirala jedna doista stara stvar, 'Soul man' od Sama i Davea. Promatrala sam čovjeka koji je silazio niz stepenice, osvrćući se oko sebe poput kakvog bjegunca.
Što je, do vraga, ovo?
Prepoznala sam maskirnu jaknu, vunenu kapu navučenu do očiju. Dobro sam pogledala da bih bila sigurna.
Bio je to Frank Coombs. Himera je krenuo u akciju.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:46 pm








86. poglavlje

Coombs se pritajio u kuhinji masnih obroka u sastavu hotela. Sačekala sam nekoliko sekunda, a zatim krenula van za njim.
Sada sam ja bila ta koja se skrivala, krišom se osvrćući oko sebe. Ugledala sam Coombsa, ali sad je izgledao drukčije. Obukao je bijelu kuhinjsku odoru i masnu kuharsku kapu. Prisjetila sam se svojeg mobitela - a onda i toga da je krepao. Nisam bila na dužnosti; nije mi zapravo ni trebao.
Coombs je izašao pravo kroz stražnji izlaz hotela.
Prije nego što sam mogla diskretno signalizirati patrolnim kolima, zavukao se u jednu uličicu. Pogledala sam u uličicu i ugledala odvojak prema mjestu na kojem sam parkirala svoj auto.
Otrčala sam po njega.
Hvala Bogu, još uvijek sam ga mogla vidjeti.
Coombs je požurio preko ceste, niti pet metara ispred mojeg auta. Još uvijek sam se nadala da ću imati priliku signalizirati patrolnom autu, ali se nije ukazala.
Coombs se zavukao na jedno prazno gradilište, zaputivši se prema Van Nessu. Bila sam ljuta na naše ljude - dopustili su mu da izađe van. Uprskali su.
Čekala sam dok nije nestao na gradilištu, a onda okrenula Eksplorer natrag i zaputila se do raskrižja za Eddy. Na semaforu sam skrenula udesno, upalivši svjetla na autu. Kod Van Nessa sam na uglu naglo skrenula. Prometna ulica bila je prepuna ljudi. Kinko's, Circuit City, ljudi u prolazu.
Gledala sam u smjeru otkud sam pretpostavljala da bi mogao izaći s gradilišta.
Sjedila sam tamo, pregledavajući ulicu uzduž i poprijeko. Je li me ovdje prešao? Je li se mogao uvući u gužvu? Sranje!
Iznenada, ravno pred sobom sam ugledala maskirnu jaknu kako se iskrada iz uličice između Kinko's-a i prodavaonice cipela Favor.
Odbacio je kuhinjsku kutu i kapu.
Bila sam prilično sigurna da me nije primijetio.
Pogledao je uokolo u oba smjera, a onda s rukama u džepovima krenuo na jug, prema Marketu.
Poželjela sam ga pregaziti svojim automobilom.
Na idućem raskrižju sam skrenula i zaputila se na drugi kraj ulice, dvadesetak metara dalje.
Bio je vrlo dobar u ovome. Dobro se kretao. Očito je bio u izvrsnoj formi. Napokon se činio zadovoljnim što je glatko pobjegao. Zamalo.
U ulici Market Coombs se sredinom ulice prošetao do postaje javnog prijevoza. Uskočio je u električni autobus što je vozio na jug.
Pratila sam taj autobus koji je nastavio voziti južno prema Missionu. Svaki put kad bi zastao, usporila bih auto, pokušavajući otkriti je li Coombs iskočio van. Nije niti na jednoj postaji. Zaputio se izvan središta grada.
Blizu Bernal Heightsa, na postaji Glen Park, autobus se zaustavio na svega nekoliko sekundi. Upravo kad je ponovno krenuo, Coombs je iskočio.
Bilo je prekasno da se zaustavim. Nisam imala izbora nego produžiti dalje. Sagnula sam se nisko u sjedalu, svaki živac u tijelu mi je titrao.
Sudjelovala sam u dosta policijskih zasjeda, pratila na desetke automobila, ali nikad s toliko toga

na kocki.
Coombs je stajao na postaji, pažljivo motreći u oba pravca. Morala sam produžiti. Promatrala sam ga u retrovizoru. Izgledalo je kao da pogledom slijedi baš moj auto dok mu je nestajao iz vidokruga.
Prokletstvo! Jedino sam mogla nastaviti voziti. Bila sam neopisivo bijesna, poludjela sam. Kad sam bila sigurna da me više ne može vidjeti, ubrzala sam, uspinjući se uz brežuljak sa stambenim kućama, i polukružno zaokrenuvši preko tri trake autoputu, usput se moleći da je Coombs još uvijek tamo.
Ubrzala sam ulicom, prilazeći postaji Glen Park iz drugog smjera.
Kujin sin je nestao! Mahnito sam se ogledavala oko sebe, ali od njega nije bilo ni traga. U bijesu sam udarila rukom o volan. "Govnar!" Povikala sam.
A onda sam nekih dvadeset i pet metara dalje ugledala jedan Pontiac Bonneville boje senfa kako se približava iz sporedne ulice i zaustavlja uz pločnik. Upao mi je u oči zamo zato jer se u tom trenutku jedino on kretao ulicom.
Iznenada se pojavio Coombs. Iskočio je iza jednog kioska i uskočio na mjesto suvozača.
Opet sam ti za petama, rekla sam u sebi. A onda je Boneville ubrzao. I ja sam.




87. poglavlje

Slijedila sam ga na udaljenosti od otprilike deset dužina automobila. Boneville je skrenuo prema ulazu u Dvjesto i osamdesetu ulicu i zaputio se na jug. Bila sam mu za petama pazeći na udaljenost, ubrzanog bila. Dosad je u meni već u velikoj mjeri proradio adrenalin. Nisam imala drugog izbora nego slijediti Coombsa što sam bolje mogla.
Nakon nekoliko kilometara Bonneville je dao žmigavac i skrenuo prema izlazu za južni San Francisco. Vrtio se naseljem nastanjenim uglavnom radničkom klasom, a onda krenuo uzbrdo strmom ulicom kroz naselje za koje sam znala da se zove South Hill. Ulice su postajale sve mračnije i ja sam ugasila svjetla.
Bonneville je skrenuo u mračnu, pustu ulicu.
Redovi kuća pripadnika srednje klase kojima je hitno trebao popravak. Na kraju ulice zaustavili su se na prilazu nekoj bijelim pločama obloženoj kući smještenoj na vrhu brežuljku i s dobrim pogledom na dolinu. Položaj je bio prilično dobar, ali kuća je bila u rasulu.
Coombs i njegov kompanjon izašli su iz auta, razgovarajući. Ušli su u kuću. Skrenula sam prema jednom mračnom prilazu, tri kuće niže. Nikad nisam imala tako jezovit osjećaj da sam potpuno sama. Ali jednostavno nisam mogla pustiti Coombsa da ode, nisam mu mogla dozvoliti da nam pobjegne.
Izvadila sam Glock iz pretinca i provjerila spremnik. Bio je pun. Isuse Kriste, Lindsau. Ni zaštitnog prsluka, ni pojačanja, ni mobitela koji radi.
Prikradala sam se bijeloj kući sjenovitim pločnikom, s pištoljem u ruci. Bila sam dobra s pištoljem, ali jesam li bila dovoljno dobra?
Pred prilazom se nalazilo nekoliko neuredno parkiranih slupanih automobila i kamioneta. Svjetla u prizemlju su gorjela. Mogla sam čuti glasove. Pa, dovde sam uspjela stići.
Zaputila sam se k uskom prilazu za garažu. Bila je to garaža za samo dva automobila, koju je od glavne kuće dijelio popločani puteljak. Glasovi su postajali sve jači. Pokušala sam čuti što govore, ali bili su previše daleko. Duboko sam udahnula i primaknula se bliže. Prilijepivši se uz kuću, pogledala sam kroz prozor. Ako procijenim da će se Coombs tu duže zadržati, mogla sam dozvati pojačanje.
Šest razbojničkih tipova, pivske boce, cigarete, okupljeni oko stola. Među njima i Coombs. Na nadlaktici jednoga od njih opazila sam tetovažu koja je sve objašnjavala.
Glava lava, glava koze, rep zmije. Ovo je bio sastanak Himere.
Primaknula sam se nekoliko centimetara bliže, pokušavajući ih čuti. Iznenada se začuo zvuk još jednog automobila koji se uspinjao South Hillom.
Sledila sam se. Prilijepila sam se uz kuću, držeći se puteljka između glavne kuće i garaže. Čula sam kad su se zalupila vrata automobila, a zatim glasove i korake koji mi se približavaju.



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:47 pm





88. poglavlje

Ugledala sam dvojicu kako prilaze, jednoga plave kose i s konjskim repom, drugoga u jeans jakni bez rukava i snažnih, istetoviranih ruku.
Jednostavno nisam imala gdje pobjeći.
Prostrijelili su me pogledom. "Tko si, do vraga, ti?"
Dvije mogućnosti: povući se s pištoljem uperenim u njih; ili istoga trena zauzeti stav i privesti Coombsa. Ovo posljednje mi se činilo boljom zamisli.
"Policija", povikala sam, zapovjedivši dvojici pridošlica da se ne miču. Objema ispruženim rukama držala sam pištolj uperen u njih. "Odjel za umorstva San Francisca. Ruke u zrak."
Ona su me dvojica odmjerila, bez paničnih reakcija. Pribranu su pogledali jedan drugog, a zatim ponovno u mene. Bila sam uvjerena da su naoružani, kao i oni unutra. U glavi mi je bljesnula zastrašujuća pomisao... Mogla bih ovdje poginuti.
Odasvud je dopirala buka. Dvojica novih su pristigla s ulice. Okrenula sam se, uperivši svoj pištolj u njih.
Iznenada, svjetla u kući su se ugasila. I prilaz se zamračio, također. Gdje je Coombs? Što sada čini?
Kleknula sam u stav za pucanje. Ovdje se više nije radilo o Coombsu.
Začula sam zvukove iza sebe. Netko se brzo približavao. Okrenula sam se u tom smjeru - a onda me netko udario. Snažno su me dograbili i okomili se na mene. Udarila sam o tlo, sa stotinjak kilograma na leđima.
Nakon toga sam ugledala lice koje nisam željela vidjeti. Lice koje sam mrzila. "Vidi, vidi, što nam je to izbacilo more", cerio se Frank Coombs.
Mahao mi je svojom tridestosmicom pred očima. "Djevojčica Martyja Boxera "




89. poglavlje

Coombs je čučnuo odmah uz mene i kreveljio se onim svojim bahatim, samozadovoljnim smijehom kojeg sam već zamrzila. Himera je bio upravo tu.
"Čini se da si ti ona koja će se sada nagnuti malo u lijevo", rekao je.
Ostalo mi je upravo toliko prisebnosti da shvatim u koliko gadnoj nevolji se nalazim. Sve što je moglo, pošlo je po zlu.
"Ovo je istraga o umorstvu", rekla sam ljudima oko sebe. "Frank Coombs je tražen zbog umiješanosti u četiri umorstva, uključujući dvojicu policajaca.
Ne želite za to s njime podijeliti krivnju."
Coombs se nastavio ceriti. "Ako misliš da ta sranja ovdje pale, samo trošiš riječi. Čuo sam da si razgovarala s Weisczom. Simpatičan momak, ha? Moj prijatelj."
Natjerala sam se da sjednem. Kako li je, do vraga, znao da sam bila u Pelican Bayu? "Ljudi znaju da sam ovdje."
Iznenada je bljesnula Coombsova šaka. Snažno me pogodio u čeljust. Osjetila sam toplo strujanje u ustima, svoju vlastitu krv. Misli su mi letjele u potrazi za načinom bijega odavde.
Coombs mi se nastavio smijati u lice. "Učinit ću ono što ste vi, gadovi, učinili meni. Uzet ću ti nešto dragocjeno. Uzet ću ti nešto što nikad više nećeš moći vratiti. Još uvijek ništa ne razumiješ."
"Razumjela sam dovoljno. Ubio si četvoro nevinih ljudi."
Coombs se ponovno nasmijao. Grubom me rukom pomilovao po obrazu. Zbog otrova u njegovim očima, hladnoće u njegovom dodiru, umalo sam povratila.
A tada sam začula pucanj iz pištolja, glasan i vrlo blizu, samo što je taj koji je jauknuo i uhvatio se za rame bio Coombs.
Ostali su se razbježali. U mraku je nastao kaos, a ja nisam bila ništa manje zbunjena od ostalih. Zrakom je zazviždao i drugi hitac.
Neki mršavi istetovirani lupež je zacvilio i uhvatio se za bedro. Još dva hica zabila su se u zid garaže.
"Jebem ti, što se događa?" vikao je Coombs. "Tko puca?"
Odjeknulo je još nekoliko pucnjeva. Dolazili su iz sjene na kraju prilaza. Ustala sam i pognuto otrčala dalje od kuće. Nitko me nije zaustavio.
"Ovamo", začula sam nekoga kako viče preda mnom. Zakoračila sam u smjeru glasa. Čovjek koji je pucao nalazio naprijed, skriven iza Bonnevillea boje senfa.
"Idemo", povikao je.
U trenu sam ga prepoznala, vidjela sam ga, ali nisam mogla vjerovati svojim očima. Pojurila sam i bacila se u naručje svog oca.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 4 od 6 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu