Druga prilika

Strana 5 od 6 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6  Sledeći

Ići dole

Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 12:09 pm

First topic message reminder :



Približila sam se i prišla tijelu. Tashina školska bluza bila je natopljena krvlju, pomiješana s kišom koja je padala. Niti metar od nje, u travi je ležao ruksak u duginim bojama. Rupe od metaka bile su posvuda, krhotine od stakla i drveta. Deseci djece krenuli su prema cesti… Toliko pucnjave, a samo jedna žrtva.Tragični svršetak slučaja umorstva na bračnom putovanju ostavio je Lindsay Boxer nesigurnom u to može li se ikada ponovno vratiti svojem poslu. Ali kada jedna djevojčica biva ustrijeljena pred crkvom u San Franciscu, ona zna da je došlo vrijeme za ponovno okupljanje Ženskog kluba za umorstva. Radeći s novinarkom Cindy Thomas, pomoćnicom okružnog tužitelja Jill Bernhardt, i medicinskom istražiteljicom Claire Washburn, Lindsay počinje ulaziti u trag misterioznom ubojici koji svoje progonitelje brzo pretvara u svoje žrtve.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:47 pm






90. poglavlje

Pohitali smo što prije udaljiti se od kuće i veći dio puta do južnog San Francisca prešli ne progovorivši ni riječi. Otac je napokon zaustavio auto na velikom parkiralištu neke trgovine prepunom automobila. Okrenula sam se prema njemu, još uvijek teško dišući, ustreptalog srca.
"Jesi li dobro?" Upitao je to najmekšim glasom koji sam mogla zamisliti.
Klimnula sam, ne posve sigurna, vršeći inventuru na mjestima gdje me boljelo. Moja čeljust... moj potiljak... moj ponos.
Polako mi se kroz omamu prikradao val pitanja koja su zahtijevala odgovore. "Što si tamo činio?" zamucala sam.
"Bio sam zabrinut za tebe. Osobito nakon što se netko okomio na tvoju prijateljicu Claire." Sljedeća pomisao me jako pogodila. "Pratio si me?"
Nježno je dotaknuo kutak mojih usana, palcem obrisavši kaplju krvi. "Dvadeset godina sam bio policajac. Dobro, pratio sam te nakon što si danas otišla s posla."
U glavi mi je zazvonila nevjerica, ali mi to iz nekog razloga nije smetalo. A onda mi je, pri pogledu na oca, nešto drugo palo na um. Nešto što mi nije bilo jasno. Sjetila sam se Coombsovog namrgođenog pogleda nada mnom. "Znao je tko sam."
"Naravno da je znao. Već ste se sreli licem u lice. Ti vodiš njegov slučaj."
"Ne mislim na slučaj," rekla sam. "Znao je za tebe."
Pogled mu se učinio iskreno zbunjenim. "Kako to misliš?"
"Da sam tvoja kći. Znao je to. Nazvao me, 'djevojčica Martyja Boxera"
Svjetlo neonske reklame za pivo treperilo je u prozoru trgovine. Obasjalo je očevo lice. "Već sam ti rekao", govorio je. "Coombs i ja smo se poznavali. U ono doba su me svi znali." "Nisam mislila na to." Odmahnula sam glavom.
"Nazvao me 'djevojčicom Martvja Boxera'. Radilo se o tebi..."
Pred oči mi se vratilo jutrošnje suočavanje s Coombsom u hotelu. I tada me obuzeo isti čudan osjećaj. Da me poznaje. Nešto je postojalo između njega i mene.
Odmaknula sam se i oštro ga upitala: "Zbog čega si me pratio? Moram čuti sve." "Da bih te zaštitio. Kunem se. Da barem jednom učinim pravu stvar."
"Tata, ja sam policajka, a ne tvoja mala Zlatica.
Nešto mi tajiš. Želiš li jednom učiniti pravu stvar, sada je pravo vrijeme za početak."
Otac je zabacio glavu i zagledao se ravno preda se. Oštro je uzdahnuo. "Coombs me nazvao po izlasku iz zatvora. Uspio mi je ući u trag tamo dolje na jugu."
"Coombs je nazvao tebe?" rekla sam širom otvorenih očiju, potpuno šokirana. "Zašto bi on tebe zvao?"
"Pitao me jesam li uživao posljednjih dvadeset godina života dok ga nije bilo. Jesam li u životu nešto postigao . Rekao da je došlo vrijeme za naplatu."
"Za naplatu? Kakvu naplatu?" Čim sam postavila to pitanje, kroz glavu mi je prošao odgovor.
Oštro sam ga pogledala u lažljive oči.
"Bio si tamo one noći, zar ne? I ti si bio umiješan u ovo prije dvadeset godina."




91. poglavlje

Otac je skrenuo pogled u stranu. Taj sam posramljeni izraz krivnje već vidjela - i odveć mnogo puta - još dok sam bila mala djevojčica.
Počeo je objašnjavati. Evo ga opet, ha, tata?
"Lindsay, nas šestero je došlo na poprište. Ja sam se tamo našao sasvim slučajno. Mijenjao sam na poslu jednog momka, Eda Dooleva. Posljednji smo došli na poprište. Nisam vidio baš ništa. Stigli smo tamo nakon što se sve odigralo. Ali on nas je neprestano gnjavio, svih nas, sve od tada.
Lindsav, nikad nisam znao da je on Himera", rekao je otac. "To mi moraš vjerovati. Nikad nisam čuo za tog policajca, Chipmana, dok mi ti prije neki dan nisi spomenula njegovo ime. Mislio sam da mi samo prijeti."
"Da ti prijati, tata?" treptala sam u nevjerici. Srce mi se lagano slamalo. "Prijeti čime? Molim te, pomogni mi da shvatim. Zaista želim shvatiti."
"Rekao je kako će me natjerati da se osjećam kao što se on svih ovih godina osjećao. Promatrajući kako gubi sve što ima. Rekao je da će se okomiti na tebe."
"Zato si se vratio", uzdahnula sam, "zar ne? Sve te priče o tome kako želiš popraviti stvari.
Pomiriti se sa mnom. To uopće nije bilo tako."
"Ne", odmahnuo je glavom, "već sam toliko toga bio uprskao. Nisam mu mogao dopustiti da mi oduzme ono što mi je ostalo, ono što je dobro.
Zato sam tu, Lindsav. Kunem se. Ovaj put ne lažem."
U glavi mi je zvonilo. Imala sam odbjeglog osumnjičenika za umorstvo. Pucalo se iz oružja.
Nisam znala što misliti o ovome. Što poduzeti s ocem. Koliko je on uistinu znao. Kako se sada nositi s Coombsom. S Himerom...
"Govoriš li istinu? Bar jednom? Ovo je moj slučaj, moj veliki, važan slučaj. Moram znati istinu.
Molim te, tata, nemoj mi lagati."
"Kunem se", rekao je, očiju prepunih stida. "Što kaniš učiniti?" Pogledala sam ga. "U vezi čega? U vezi Coombsa, ili nas...?" "U vezi cijele ove zbrke. U vezi onoga što se večeras dogodilo."
"Ne znam", progutala sam. "Ali jedno znam... Ako budem mogla, privest ću Coombsa."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:47 pm







92. poglavlje

Sljedećeg sam jutra u rukama imala nalog za pretres. To je omogućavalo pristup Coombsovoj sobi u Williamu Šimonu. Šestero nas je pohitalo tamo s dva automobila.
Coombs se našao na čistini. Bilo je stvari zbog kojih smo ga mogli pritisnuti: pokušaj umorstva policijskog službenika, i opiranje uhićenju. Izdala sam tjeralicu za njim i poslala ekipu do kuće za sastanke odakle su se svi prethodne večeri razbježali.
Zamolila sam Jill da se nađe sa mnom i Jacobijem u Williamu Simonu. Usprkos očekivanju, nadala sam se da ćemo u Coombsovoj sobi nešto pronaći što će ga dovesti u vezu s nekim od umorstava. Ako bi se to dogodilo, željela sam imati spreman zahtjev za uhićenje.
Isti Indijac za recepcijom odveo nas je u sobu.
Bila je neuredna, niz pivskih boca i zgnječenih limenki soka naredalo se pod prozorom. Jedini namještaj bio je metalni krevet s tankim madracem i ormarić s ladicama na kojima su bile toaletne potrepštine.
"A što ste očekivale", smijuljio se Jacobi, "Holidav Inn?"
Uokolo je bilo razbacano nekoliko novina, Chronicle i Examiner. Nije bilo ničeg neobičnog.
Uz krevet, s jedne strane, pogled mi je privukao mali trofej iz natjecanja u streljaštvu - strijelac u ležećem položaju kako cilja puškom i ugravirani natpis: Oblasni prvak u gađanju nepomične mete s 50 metara, posvećeno Franku Coombsu.
Od toga mi se okrenuo stomak.
Otišla sam do stola. Ispod telefona su bile nagurane zgužvane priznanice i nekoliko meni nepoznatih telefonskih brojeva. Pronašla sam i plan grada San Francisca i okolice. Izvukla sam ladicu stola. Jedan stari telefonski imenik sa žutim stranicama, neki reklamni jelovnici lokalnih restorana, i zastarjeli prospekt grada.
Ništa...
Jill me pogledala. Odmahnula je glavom i namrštila se.
Nastavila sam pretraživati sobu. Nešto je moralo biti tu. Coombs je bio Himera...
Udarcem nogom sam zatvorila ladicu, od čega je stolna svjetiljka odletjela na pod. U općem napadaju frustracije dohvatila sam madrac i bijesno ga strgnula s kreveta.
"To je tu, Jil . Nešto mora biti tu."
Na moje iznenađenje, na pod je pala papirnata omotnica koja je bila ugurana između madraca i podnice kreveta. Podignula sam je i sadržaj istresla na Coombsov krevet.
To nije bio pištolj, ili nešto što bi pripadalo žrtvama, već zapravo cjelokupna povijest slučaja Himera. Novinski isječci, neki od njih stari dvadeset godina, sa suđenja, jedan iz časopisa Time, s pojedinostima slučaja. Jedan, naslovljen Policijski lobi zahtijeva Coombsovo uhićenje, bio je popraćen i fotografijom Policajaca za pravdu okupljenih na City Hali Squareu. Dok sam je proučavala, pogled mi je privukao tekst što ga je Coombs svojom rukom zaokružio crvenom olovkom, istaknuvši citat pripisan od glasnogovornika skupine: Patrolni narednik Edward Chipman.
"Pogodak", zazviždao je Jacobi.
Nastavivši dalje, naišli smo na isječke sa suđenja i kopije Coombsovih pisama policijskom sindikatu u kojima zahtijeva novo suđenje. Izblijedjela kopija izvornog izvješća policijske komisije o

incidentu u Bay Viewu. Na rubovima je Coombs upisao mnogo gnjevnih komentara. "Lažljivac", debelo podcrtano, i "Prokleta kukavica". Crveni pravokutnik isticao je svjedočenje okružnog poručnika Earla Mercera.
Zatim niz novih isječaka koji istražuju najskorija umorstva: Tasha Catchings, Davidson, Mercer...
Kratak napis u Oakland Timesu o Chipmanu, s načrčkanim komentarom: 'Čovjek bez časti obeščašćuje sve.'
Pogledala sam Jill. Nije bilo savršeno; to nije bilo nešto što smo mogli izravno povezati sa slučajem umorstva. Ali bilo je dovoljno za otklanjanje svih dvojbi o našem čovjeku. "Sve je tu", rekla sam.
"Možemo progurati barem ovo za Chipmana i Mercera."
Malo je razmišljala, a onda skupila usta i zadovoljno klimnula.
Dok sam slagala dokazni materijal, površno prelistavajući kroz nekoliko posljednjih listova, nešto mi je zapelo za oko. Vilica mi se stegnula.
Bio je to novinski isječak s prve novinske konferencije nakon umorstva Tashe Catchings. Na fotografiji je iza nekoliko mikrofona stajao šef Mercer .
Jill je primijetila promjenu na meni. Uzela mi je isječak iz ruke. "O, Bože, Lindsay..." U pozadini fotografije, iza Mercera, bilo je nekoliko ljudi povezanih s istragom.
Gradonačelnik, šef detektiva Ryan, Gabe Carr. Coombs je oko jednog lica nacrtao debeli, crveni krug. Oko mojeg lica.




93. poglavlje

Do kraja dana svaki je policajac u gradu u rukama imao opis Franka Coombsa. Ovo je bilo osobno. Svi smo ga željeli srediti.
Coombs nije imao nikakve imovine, nikakve značajnije svote novca, nikakve logističke mreže za koju smo znali. Po svemu sudeći, trebali smo ga se vrlo brzo dočepati.
Pozvala sam cure na sastanak dolje u Jillinom uredu, nakon što svi ostali otiđu kućama. Kad sam stigla sve su bile vesele i nasmijane, vjerojatno mi želeći čestitati. Coombsova se slika našla na novinskim naslovnicama. I izgledao je kao ubojica.
Utonula sam u kožni naslonjač do Claire.
"Nešto nije u redu", rekla je. "Mislim da ovo ne želimo čuti." Kimnula sam glavom. "Moramo o nečemu razgovarati."
Dok su one pozorno slušale, opisala sam im svoje sinoćnje iskustvo. Kako sam nagonski i nepromišljeno krenula za Coombsom, premda zapravo i nisam imala drugog izbora. Kako su me otkrili. Kako me, kad sam već bila izgubila posljednju nadu, spasio otac.
"Isuse, Lindsav", Jill me pogledala otvorenih usta, ne mogavši povjerovati mojim riječima. "Hoćeš li, molim te, pokušati biti malo opreznija?"
"Da, znam", rekla sam.
Claire je odmahivala glavom. "Prije neki dan si mi sama rekla: Ne znam što bih bez tebe, a sad se sama upuštaš u takav rizik. Zar ne misliš da je s nama jednako? Ti si nam kao sestra. Molim te, prestani izigravati junaka."
"Kauboja", rekla je Jill. "Kaubojku", ubacila se Cindy.
"Da se nije sve tako razvilo", nasmijala sam se, "još samo nekoliko sekunda i otprilike sada, cure, ispraćale biste jednog od članova skupine."
Sjedile su gledajući me, namrgođeno i ozbiljno. A zatim se prostorijom prokrao val smijeha. Pri pomisli da bih mogla ostati bez svojih cura, da bi one mogle ostati bez mene, to što sam učinila izgledalo mi je još više suludo. A sada, bilo je smiješno.
"Hvala Bogu na Martvju", uzviknula je Jil .
"Aha, moj dobri stari Marty", odahnula sam. "Moj tata."
Osjetivši moje podijeljene osjećaje, Jill se nagnula naprijed. "Nije nikoga pogodio, zar ne?" Udahnula sam. "Coombsa. Možda još nekoga."
"Je li na poprištu bilo krvi?" pitala je Claire.
"Pretražili smo kuću. Bila je iznajmljena nekom sitnom lupežu koji je netragom nestao. Na prilazu je bilo krvavih tragova."
Ponovno su zurile u tišini. A onda me Jill pitala: "Pa, kako si to objasnila u izvještaju? Za Odjel?"
Odmahnula sam glavom. "Uopće nisam. Oca nisam ni spomenula."
"Isuse, Lindsay", uzvikom je uzvratila Jill, "otac ti je možda nekoga pogodio. Gurao je nos u policijsku istragu i pucao iz pištolja."
Pogledala sam je. "Jill, on mi je spasio život. Ne mogu ga tek tako prijaviti."

"Ali na taj način na sebe preuzimaš ogroman rizik. A zbog čega? Ima urednu dozvolu za oružje.
Otac ti je, i pratio te. Spasio te. U tome nema nikakvog krivičnog djela."
"Moram priznati", progutala sam knedlu, "da nisam posve sigurna je li me pratio."
Jill mi je uputila mrki pogled. Dogurala je svoju stolicu bliže meni. "Bi li mi to opet ponovila?" "Nisam sigurna je li mene pratio", rekla sam.
"Pa zašto je onda, do vraga, bio tamo?" Cindy je odmahnula glavom. Pogledi sve tri su pali na mene.
Dio po dio, prepričala sam im svoj razgovor s ocem u autu nakon prepada. Kako je, nakon što sam ga pritisnula, priznao da je svjedočio događaju od prije dvadeset godina u Bay Viewu.
"Bio je tamo s Coombsom."
"O, sranje", rekla je Jill, gledajući u prazno. "O, Isuse, Lindsay."
"Zato se vratio", rekla sam. "Sve te dirljive priče o ponovnom povezivanju sa svojom malom djevojčicom. Svojom malom Zlaticom. Vratio se da bi se obračunao s njime."
"To je možda tako", rekla je Claire, primivši me za ruku, "ali prijetio mu je tobom. Vratio se i zato da bi te zaštitio."
Jill se nagnula naprijed i pogledala me kroz napola stisnute očne kapke. "Lindsay, možda se ovdje ne radi o tvojoj namjeri prešućivanja umiješanosti tvojeg oca u okršaju. Možda je on znao da Coombs ubija ljude, i nikome to nije rekao."
Pogledale smo se. "Ovih posljednjih nekoliko tjedana otkako se vratio u moj život činilo mi se kao da ću odjednom moći maknuti u stranu sve što je učinio, bol koju je izazvao. Počela sam ga gledati kao čovjek koji je, istina, načinio neke pogreške, ali koji je zabavan, kojemu je potrebna pažnja, i koji se činio sretnim što može biti uz mene. O nečemu takvom sam sanjala još dok sam bila mala, da se moj tata vrati."
"Nemoj još dizati ruke od njega", rekla je Claire.
Cindy je upitala: "Pa, ako misliš da se tvoj otac nije vratio radi tebe, koga on onda štiti?"
"Ne znam." Osvrnula sam se po sobi, zaustavivši pogled na svakom licu. "To je veliko pitanje." Jill se ustala, otišla do jedne police iza radnog stola, i izvukla široki četvrtasti kartonski fascikl.
Na njemu je bila oznaka: Spisi slučaja 237654A.
Država Kalifornija protiv Franka C. Coombsa.
"Ne znam ni ja", rekla je, potapšavši fascikl. "Ali kladim se da odgovor leži ovdje negdje."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:48 pm





94. poglavlje

Čim je sljedećeg jutra stigla u svoj ured, Jill je otvorila spise slučaja i bacila se posao. Rekla je svojoj tajnici da je ni s kim ne spaja i otkazala sastanak povezan sa slučajem umorstva na kojemu je trenutačno radila, koji je još jučer smatrala vrlo hitnim.
Sa šalicom kave na svojem radnom stolu i jaknom odijela prebačenom preko stolice, podigla je prvu tešku gomilu spisa. Ogroman zapisnik sa suđenja - stranice i stranice svjedočenja, pravnih prijedloga i rješenja. Najbolje bi bilo ništa ne pronaći. Taj Marty Boxer na koncu se ipak pokazao kao otac koji se vratio kako bi zaštitio svoju kći. Ali tužitelj u njoj nije u to bio toliko siguran. Uzdahnula je i otvorila spise.
Suđenje je trajalo devet dana. Potrošila je ostatak jutra da bi sve pregledala. Prelistala je preliminarna saslušanja, izbor porotnika, uvodne izjave. Iznesene su pojedinosti iz Coombsove karijere policajca. Bezbrojni navodi grubih postupaka na ulici u kojima su bili umiješani crnci.
Coombs je bio poznat po vicevima na račun obojenih ljudi i po uvredljivim komentarima. A onda je na red došla pomna rekonstrukcija one sporne noći. Coombs i njegov partner, Stan Dragula, bili su u patroli u Bay Viewu. Naišli su na košarkašku utakmicu na školskom igralištu.
Coombs je primijetio Geralda Sikesa. Sikes je u osnovi dobar dječak, uvjeravalo je tužilaštvo.
Redovito pohađa školu, svira u školskom orkestru; imao je jednu mrlju kad su ga prije dva mjeseca pokupili tijekom racije u potrazi za dilerima u naselju.
Jill je nastavila čitati.
Nakon što je prekinuo utakmicu, Coombs počinje zadirkivati Sikesa. Prizor postaje sve ružniji. Stižu još dva patrolna automobila. Sikes nešto viče prema Coombsu, a zatim bježi. Coombs ga slijedi. Jill je proučila nekoliko rukom nacrtanih grafičkih prikaza koji su ilustrirali događaj. Nakon što su policajci obuzdali ostale mladiće, još dva policajca kreću u potjeru. Patrolni policajac Tom Fallone stiže prvi. Gerald Sikes je već mrtav.
Suđenje i zabilješke razvukli su se na više od tri stotine stranica... trideset i sedam svjedoka. Prava zbrka. Jill je poželjela da je ona bila tužitelj na procesu. Ali nigdje se ne spominje Marty Boxer.
Ako se našao tu one noći, nikad ga nisu pozvali na svjedočenje. Do podneva, Jill je prošla kroz izjave svjedoka.
Umorstvo Sikesa zbilo se u sporednoj uličici između stambenih blokova A i B u naselju Whitney Young. Stanari su tvrdili kako su čuli prepirku i dječakove pozive u pomoć. Od samog čitanja izjava, Jill se okrenuo želudac. Coombs je bio Himera; morao je biti.
Bila je umorna i obeshrabrena. Potrošilaje pola dana kopajući po spisima. Stigla je gotovo do samog kraja kad je naišla na nešto neobično.
Čovjek koji je tvrdio da je vidio umorstvo s prozora na četvrtom katu. Kenneth Charles.
I Charles je bio tinejdžer. Imao je maloljetnički dosje. Remećenje javnog reda i mira, posjedovanje droge. Bio je upravo takav dječak, govorila je policija, koji stvara probleme.
I to Charlesovo svjedočenje nitko drugi nije potvrdio.
Dok je čitala dalje, Jill je nešto sinulo, razvijalo joj se u glavi, sve dok se nije izbistrilo.
Nazvala je svoju tajnicu. "April, trebaš mi priskrbiti jedan policijski dosje. Stari. Od prije

dvadeset godina."
"Dajte mi ime. Krećem."
"Marty Boxer", odgovorila je Jill.




95. poglavlje

Prohladan vjetrić oštro je puhao u noć utonulim Bayom dok se Jill vrtjela pred terminalom BART-a, gradskog prijevoznog poduzeća.
Prošlo je šest sati poslijepodne. Nakon završene smjene iz dvorišta su izlazili ljudi u plavim odorama, još uvijek noseći svoje kape s kratkim obodom,. Jill je proučavala lica na izlasku. Možda je prije dvadeset godina bio maloljetni delikvent s policijskim dosjeom, ali sada je sredio svoj život.
Nagrađivan je na poslu, oženjen, a posljednjih dvanaest godina radi kao mehaničar u BART-u. April je trebalo samo nekoliko sati da dozna gdje ga se može pronaći.
Nizak, zdepast crnac, s crnom kožnom kapom i sportskom vjetrovkom pozdravio se s kolegama, i zaputio se prema njoj. Pogledao ju je sumnjičavo.
"Poslovođa mi je rekao da mene čekate? Zbog čega?" "Kenneth Charles?" upitala je Jil . Čovjek je klimnuo. Jill se predstavila i uručila mu svoju posjetnicu.
Charlesu su se oči raširile. "Htio bih vam reći da je prošlo puno vremena otkad je netko iz takozvane Palače pravde pokazao zanimanje za mene."
"Ne za vas, gospodine Charles", odgovorila je Jill, pokušavajući ga smiriti. "Radi se o nečemu čemu ste možda svjedočili prije dosta vremena. Imate li što protiv da porazgovaramo?"
Charles je slegnuo ramenima. "Imate li vi što protiv da usput prošećemo? Moj auto je ondje." Pokazao je prema parkiralištu iza željezne ograde terminala.
"Kopali smo po nekim starim slučajevima", pojasnila je Jil . "Naišla sam na izjavu koju ste dali. U slučaju protiv Franka Coombsa."
Čuvši to ime, Charles je zastao.
"Pročitala sam vašu izjavu", nastavila je Jill.
"Voljela bih čuti nešto više o onome što ste prema svojem iskazu vidjeli."
Kenneth Charles obeshrabreno je odmahnuo glavom. "Nitko mi nije vjerovao niti riječi od onoga što sam onda rekao. Nisu mi dozvolili da dođem na suđenje. Nazvali su me ništarijom.
Zbog čega vas to sada zanima?"
"Tada ste bili klinac na zlu glasu, dvaput procesuiran", iskreno je odgovorila Jil .
"Sve je to istina", rekao je Kenneth Charles, "ali ja sam vidio što sam vidio. U svakom slučaju, ispod odtad proteklo mnogo vode. Ostalo mi je još dvanaest godina do mirovine. Ako sam dobro pročitao, taj je čovjek za ono što je te noći učinio odgulio dvadeset godina."
Jill ga je pogledala u oči. "Pretpostavljam da bih se željela uvjeriti je li zbog te noći baš pravi krivac proveo dvadeset godina u zatvoru. Gledajte, ovaj slučaj nije ponovno otvoren. Ne vršim nikakva uhićenja. Ali voljela bih znati istinu. Molim vas, gospodine Charles."
Charles joj je sve prepričao. Kako je gledao televiziju i pušio travu, kako je čuo prepirku pod prozorom, viku, a zatim nekoliko muklih jauka.
Kako je, pogledavši kroz prozor, vidio kako netko guši tog dječaka. A onda, dok ga je Jill slušala, sve se promijenilo.
Oštro je udahnula zrak.
"Tamo su bila dva čovjeka u uniformama. Dva policajca su držala Sikesa", rekao joj je Charles.

"Zašto nešto niste učinili?" pitala je Jill.
"Morate shvatiti kako je tada bilo. U to vrijeme, ako ste nosili plavu uniformu, bili ste Bog. Ja sam bio samo obična ništarija, shvaćate?"
Jill ga je pogledala duboko u oči. "Sjećate li se tog drugog policajca?" "Mislio sam da ste rekli kako nećete nikoga uhićivati?"
"Neću. Ovo je nešto osobno. Pokažem li vam sliku, mislite li da biste ga mogli prepoznati?"
Došli su do sjajne nove Tovote. Jill je otvorila svoju torbu sa spisima i izvadila sliku. Pokazala mu je.
"Gospodine Charles, je li policajac kojega ste vidjeli jedan od ovih ljudi?"
Dugo je proučavao fotografiju. A onda je pokazao na jedno lice i rekao: "To je čovjek kojeg sam vidio."



_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:48 pm





96. poglavlje

Cijeli sam dan provela u Palači, uz telefon u razgovoru s ljudima na terenu ili nad planom grada, upravljajući potjerom na Franka Coombsa.
Postavili smo straže na nekoliko mjesta na kojima je imao znance i na kojima smo pretpostavljali da se mogao skriti, uključujući i dom Toma Keatinga.
Provjerila sam žuti Bonneville koji je pokupio Coombsa i okrenula brojeve koje sam pronašla na njegovom stolu. To nije bilo od velike pomoći.
Do četiri sata predao se momak koji je unajmio kuću u južnom San Franciscu, uporno tvrdeći kako je tada Coombsa prvi put vidio.
Coombs nije imao novaca, niti imovine. Nikakvog prijevoznog sredstva za koje smo znali. Svaki policajac u gradu je imao njegov opis. Pa gdje se onda, do vraga, skrio?
Gdje je Himera? I što kani sljedeće učiniti?
U sedam i trideset navečer još uvijek sam bila za svojim radnim stolom kad je ušla Jill. Izašla je iz bolnice prije svega nekoliko dana. Na sebi je imala smeđi kišni kaput i preko ramena prebačenu torbu za spise. "Što još uvijek činiš ovdje?" Vrtjela sam glavom. "Idi kući i odmaraj se."
"Imaš li minutu?" pitala je.
"Naravno, dovući stolicu. Bojim se da te ne mogu ponuditi pivom."
"Ništa ne brini", nasmijala se, otvorila svoju torbu i izvukla dvije limenke. "Donijela sam svoje." Jednu je dobacila meni.
"Zašto ne", uzdahnula sam. Coombsu nije bilo ni traga, a Jill se na licu jasno se vidjelo da je nešto muči. Pomislila sam da je u pitanju Rich, da već trči za nekim novim ugovorom, ponovno je ostavljajući samu.
Ali čim je otvorila spise, ugledala sam plavi dosje kadrovske službe. I ime na njemu: Boxer, Martin C.
"Sigurno sam ti to već rekla", kazala, je Jil , otvorivši limenku piva i smjestivši se nasuprot mene. "Otac mi je bio odvjetnik tamo u Highland Parku."
"Samo stotinu puta." bljesnula sam smiješkom.
"Zapravo, bio je najbolji odvjetnik kojega sam ikad upoznala. Potpuno pripremljen, neopterećen rasnom pripadnosti ili imovinskim stanjem klijenta. Moj tata, potpuno ispravan čovjek. Jednom sam svjedočila kako je šest mjeseci noćima kod kuće radio najednom slučaju kako bi oborio presudu jednom farmeru bez stalnog prebivališta koji se bavio uzgojem zelene salate, i koji je nepravedno bio osuđen za silovanje. Tada je dosta ljudi oca pokušavalo nagovoriti da se kandidira za Kongres. Voljela sam svog oca. Još uvijek ga volim."
Sjedila sam, ništa ne govoreći, promatrajući kako joj se oči pune suzama. Otpila je gutljaj piva. "Trebalo mi je puno vremena, sve do svršetka koledža, da shvatim kako je gad dvadeset godina
varao moju mamu. Taj veliki, častan čovjek, moj junak."
Blijedo sam se nasmiješila. "Marty mi je cijelo vrijeme lagao, zar ne?"
Jill je kimnula glavom, gurnuvši mi preko radnog stola pohabani kadrovski dosje mojeg oca zajedno s izjavom. Dosje je bio otvoren na stranici označenoj žutom naljepnicom. "Možeš i sama pročitati, Lindsay."

Pribrala sam se i, upirući se što je više moguće isključiti emocije, pročitala svjedočenje Kennetha Charlesa. A onda sam ga pročitala opet ispočetka. Uz sve dublji osjećaj razočaranja. A zatim strana. Najprije u to nisam željela povjerovati; ispunio me gnjev. Ali ujedno sam znala da mora biti tako. Moj je otac cijelog života lagao i izvlačio se od odgovornosti. Varao je i obmanjivao i razočarao svakoga tko ga je ikad volio.
Oči su mu se ispunile suzama. Osjećala sam se tako iznevjerenom. Suza mi je progorjela put niz obraz.
"Jako mi je žao, Lindsay. Vjeruj mi, grozno mi je bilo pokazati ti ovo." Jill je posegnula i primila me za ruku, jako je stisnuvši.
Prvi put otkako sam došla u policiju, nisam imala pojma što mi je činiti. Osjetila sam kako se širi jaz; nisam se mogla ispuniti ničim što sliči dužnosti, ili odgovornosti, ili pravu.
Slegnula sam ramenima, iskapivši ostatak piva.
Nasmiješila sam se Jill. "Onda, što li se dogodilo s tvojim ocem? Je li još uvijek s tvojom mamom?"
"Jebeš ga, ne", rekla je. "Ponekad je znala biti tako čvrsta, tako pribrana. Jednostavno sam je voljela. Izbacila ga je iz kuće dok sam bila na pravnom fakultetu. On još otad živi u dvosobnom stanu u Las Colinasu."
Počela sam se smijati, bolnim smijehom pomiješanim s razočaranjem i suzama. Kad sam prestala, u srcu mi je ostao isti slomljeni osjećaj, sva ona pitanja koja se nisu mogla odagnati.
Koliko je moj otac znao? Zbog čega je držao jezik za zubima? I napokon, kako je on sam povezan s Himerom?
"Hvala", rekla sam. Stisnula sam ruku Jill. "Dugujem ti, draga..." "Lindsay, što ćeš učiniti?"
Prebacila sam jaknu preko ruke. "Ono što sam trebala učiniti prije jedanaest godina. Doznat ću istinu."




97. poglavlje

Kad sam stigla kući otac mi je bio usred partije pasijansa.
Kimnula sam mu glavom, neznatno svrnuvši pogled u stranu. Odvukla sam se do kuhinje i iz hladnjaka izvadila limenku piva. Vratila sam se natrag i zavalila se u stolicu nasuprot njega.
Otac je podigao pogled, možda osjetivši vrelinu mojeg pogleda. "Hej, Lindsay." "Tata, razmišljala sam, kad si otišao..."
Nastavio je okretati karte iz snopa. "Zašto želiš sada razgovarati o tome?"
Nisam skidala pogled s njega. "Odveo si me dolje do pristaništa na neki sladoled. Sjećaš se? Ja se sjećam. Promatrali smo trajekte kako dolaze iz Sausalita. Rekao si nešto kao: 'Zlatice, ovih ću se dana ukrcati na jedan ovakav i neće me biti neko vrijeme.' Rekao si da je to nešto između tebe i mame. I neko vrijeme sam čekala. Ali godinama sam se neprestano pitala: Zašto si morao otići?"
Očeve usne su se pomaknule, kao da pokušava uobličiti odgovor, a onda je zastao.
"Imao si prljave ruke, zar ne? Nikad se nije radilo o tebi i mami. Niti o kockanju, niti o piću. Pomogao si Coombsu ubiti tog dječaka. O tome se cijelo vrijeme radilo. Zato si otišao. Zbog toga si se vratio. Ništa od toga nije imalo nikakve veze s nama. Sve se vrtjelo oko tebe."
Otac je trepnuo, pokušavajući ispljunuti odgovor. "Ne..."
"Je li mama uopće znala? Ako jest, onda nam je uvijek prodavala maglu kako je to zbog tvojeg kockanja, i alkohola."
Odložio je snop karata. Ruke su mu se tresle.
"Lindsay, možda nećeš vjerovati, ali uvijek sam volio tvoju majku."
Odmahnula sam glavom. Poželjela sam ustati i udariti ga. "Ti je nisi mogao voljeti. Nitko ne može toliko povrijediti onoga koga voli."
"Može." Navlažio je usne. "Povrijedio sam tebe."
Sjedili smo tako nepomično, nekoliko trenutaka u tišini. Isprani gnjev koji se godinama skupljao ponovno je navirao u meni.
"Kako si otkrila?" pitao je
"Zar je to važno? Saznala bih prije ili kasnije."
Djelovao je omamljeno, poput boksača pogođenog čvrstim aperkatom. "Lindsay, to povjerenje... to je najbolje što mi se posljednjih dvadeset godina dogodilo."
"Tata, pa zašto si me onda morao iskoristiti?
Iskoristio si me da bi došao do Coombsa. Ti i Coombs ste ubili tog dječaka."
"Nisam ga ja ubio", rekao je otac, ne prestajući odmahivati glavom. "Samo nisam ništa poduzeo da ga zaustavim."
Izdahnuo je zrak iz sebe, kao da ga je unutra držao dvadeset godina. Ispričao mi je kako je trčao za Coombsom i našao ga u uličici. Coombs je svojim snažnim rukama držao Geralda Sikesa oko vrata. "Rekao sam ti da su stvari onda bile drukčije. Coombs ga je htio malo podučiti poštovanju policijske odore. Ali nastavio je stiskati.
Ima nešto kod sebe,' izrugivao se Coombs.
Povikao sam mu: 'Pusti ga.' Kad sam shvatio da je otišao predaleko, okomio sam se na njega.

Coombs mi se smijao. 'Ovo je moj teritorij, Marty-boy. Ako te strah, odjebi odavde.' Nisam znao da će klinac umrijeti... Kad je Fallone stigao na poprište, Coombs je ispustio dječaka na pod i rekao: 'Mali gad je pokušao na mene potegnuti nož.'Tom je bio vijetnamski veteran; sve je brzo shvatio.
Rekao mi je da se izgubim odatle. Coombs se smijao: 'Idi...' Nitko nikad nije spomenuo moje ime."
Oči su me pekle od suza. Osjećala sam se kao da mi je srce razderano. "O, kako si mogao? Coombs je barem ostao. Ali ti... ti si pobjegao."
"Znam da sam pobjegao", rekao je. "Ali nisam pobjegao prije neku noć. Bio sam tamo zbog tebe." Sklopila sam oči, a onda ih ponovno otvorila.
"Vrijeme je za istinu. Nisi bio tamo zbog mene.
Pratio si njega. Zato si tamo došao. Ne da bi zaštitio mene... nego da bi zaštitio sebe. Vratio si se ubiti Franka Coombsa."
Ocu je lice problijedjelo. Prošao je rukom kroz svoju sijedu kosu. "Možda u početku", progutao je knedlu. "Ali ne sada... To se promijenilo, Lindsav."
Odmahnula sam glavom. Suze su mi se slijevale niz lice. Ljutito sam ih obrisala. "Znam da misliš kako je sve što mi izađe iz usta laž.
Ali nije tako. Neku noć, kad sam ti pomogao pobjeći, to je bio trenutak u mojem životu kojim se najviše ponosim. Ti si mi kći. Ja te volim. Uvijek sam te volio."
Oči su mi još bile vlažne. Izletjele su mi riječi koje sam poželjela vratiti natrag. "Želim da odeš. Želim da se spakiraš i vratiš tamo gdje god si bio posljednjih dvadeset godina. Tata, ja sam policajka, a ne tvoja mala Zlatica. Četvoro ljudi je dosad ubijeno. I ti si na neki način u to umiješan.
A ja nemam pojma ni koliko znaš, niti koliko tajiš."
Očevo lice se objesilo. U sjaju koji mu je iščezavao iz očiju mogla sam vidjeti koliko ga ovo boli.
"Želim da odeš", rekla sam ponovno. "Odmah."
Sjedila sam tako, zagrlivši Marthu, kad je on otišao u sobu za goste. Nekoliko trenutaka kasnije vratio se sa spakiranim stvarima. Odjednom je izgledao tako sitan, i sam.
Marthine uši su se uspravile. Osjetila je da nešto nije u redu. Polako je odšetala do njega, a on ju je nježno pogladio po glavi.
"Lindsav, znam koliko sam ti razloga dao da me mrziš, ali nemoj ovo sada činiti. Moraš paziti na Coombsa. On će te pokušati napasti. Molim te, dozvoli da pomognem..."
Srce mi se slamalo. Znala sam da ga od onog trena kad prođe kroz ta vrata više nikad neću vidjeti.
"Tata, nije mi potrebna tvoja pomoć", rekla sam. A onda sam prošaptala: "Zbogom, tata."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:48 pm







98. poglavlje

Frank Coombs ukočeno se naslonio na telefonsku govornicu na uglu Devete i Brvantove ulice. Pogled mu je bio prikovan za Palaču pravde. Sve je vodilo tamo.
Bol u ramenu oštro mu se širio tijelom, kao da mu netko skalpelom istražuje rubove rane. Dva dana se prikrivao, umakao je dolje u San Bruno, skrio se.
Ali slika mu je sada bila na naslovnici svakog časopisa. Nije imao novca. Nije se čak mogao ni vratiti po svoje stvari.
Bilo je skoro dva sata. Poslijepodnevno sunce prodiralo mu je kroz sunčane naočale. Na stepenicama pred ulazom u Palaču bilo je mnoštvo ljudi. Odvjetnici okupljeni u raspravi.
Duboko udahnuvši, Coombs se pokušao smiriti.
Kvragu, čega se imam bojati? Nastavio je gledati prema Palači pravde. Oni su ti koji bi se morali bojati.
Zahvaljujući starom odanom Tomu Keatingu, za pojas mu je bio zataknut službeni pištolj. Spremnik je bio ispunjen pancirnim zrnima. Ispružio je ruku kojom puca. U redu. Mogao je to izvesti.
Coombs se okrenuo prema telefonskoj govornici.
Ubacio je novčić u prorez i okrenuo broj. Više nema druge prilike. Nema više čekanja. Došlo je vrijeme. Napokon, nakon dvadeset godina pakla.
Kad je drugi put zazvonilo, javio se glas: "Odjel za umorstva." "Spojite me s poručnicom Boxer."




99 poglavlje

Dobili smo na telefon jednoga od Coombsovih zatvorskih prijatelja koji je pobjegao u Redwood City. Čekala sam da nazove natrag.
Cijelo jutro sam gurala slučaj umorstva, a stalno sam duboko u mislima vrtjela onaj razorni sukob s ocem. Jesam li imala pravo suditi mu za stvari koje je učinio prije dvadeset godina? I, još važnije, na koji je način moj otac bio upleten s Himerom?
Dovršavala sam sendvič za svojim radnom stolu, kad je Brenda provirila unutra. "Poručnice, poziv na liniji jedan."
"Redwood City?" upitala sam posegnuvši za telefonom.
Brenda je odmahnula glavom. "Ta osoba kaže da ćete znati tko je. Kaže da je stari prijatelj vašeg oca."
Tijelo mi se ukočilo. "Prebaci na četvrtu liniju", rekla sam. Četvrta linija povezivala je cijeli ured.
"Brenda, pokreni potragu za mjestom otkud zove. Odmah..."
Skočila sam iz stolice, hitno signalizirajući Jacobiju u susjednoj sobi. Podigla sam četiri prsta, pokazujući na telefon.
U nekoliko sekunda, cio ured je buknuo u stanje pripravnosti. Svi su znali da to mora biti Himera. Bilo nam je potrebno devedeset sekundi za pouzdano očitavanje dolaznog broja. Šezdeset da bi suzili lokaciju na jedan sektor grada. Ukoliko je zvao iz grada. Lorraine, Morelli, Chi, svi su utrčali,
lica napetih od iščekivanja.
Podigla sam slušalicu. Isto je učinio Jacobi u timskoj prostoriji. "Boxer", rekla sam.
"Poručnice, žao mi je što smo neku noć propustili pravu zabavu", smijao se Coombs. "Htio sam te obraditi. Na svoj poseban način."
"Zbog čega zoveš?" upitala sam. "Što hoćeš, Coombs?"
"Imam ti ispričati neke važne stvari. To bi ti moglo pomoći u razumijevanju posljednjih dvadeset godina."
"S tim je sve jasno, Coombs. Odležao si ih jer si ubio klinca." Hihotao se, mračno. "Ne svojih dvadeset godina, nego tvojih."
Srce mi je poskočilo. Razgovarala sam s čovjekom koji mi je uperio pištolj u glavu. Morala sam ga držati na vezi. Razbjesniti ga. Učiniti sve da ga zadržim na prokletoj liniji.
Pogledala sam na svoj sat, prošlo je trideset i pet sekundi. "Gdje si, Coombs?" "Uvijek to policijsko čavrljanje, ha, poručnice?
Počinjem te manje štovati. Ti si, navodno, pametna cura. Tvoj mali Marty trebao bi se tobom ponositi. Pa, reci mi, kako to da su svi ti ljudi mrtvi, a ti još uvijek nisi uspjela shvatiti?"
Mogla sam osjetiti njegov prezir. Bože, kako mrzim tog čovjeka. "Što, Coombs? Što to nisam uspjela shvatiti?"
"Čujem da je tvoj tata zbrisao od tebe otprilike u isto vrijeme kad sam ja završio u zatvoru", rekao je.
Znala sam što mi se spremao reći. Pa ipak, morala sam ga zadržavati na liniji. U susjednoj sobi, Jacobi je slušao, ali uz to me i promatrao.

Coombs se smijuljio: "Vjerojatno si mislila da ti stari troši nekakvu konobaricu. Ili da je na ulici loše obilježio put do kuće." Coombs je namjestio glas podrugljivog suosjećanja. "Bože, sigurno nije bilo lako kad je otišao, a tvoja mama umrla."
"Uživat ću kad te sredim, Coombs. Bit ću tamo kad te počnu cijediti u San Quentinu."
"Šteta što nećeš imati prilike, dušo. Ali htio sam ti reći nešto važno - čuj- tvoj starije ipak obilježio nešto. Mene. Nosim to u sebi. Ja sam platio. Za njega. Za cijelu policijsku upravu. Sve ih imam.
Odgulio sam svoje. Ali pogodi što, mala Lindsay... Nisam bio sam."
Svaka nit u mojem tijelu se zategnula. Grudi su mi umalo eksplodirale od gnjeva. Gledala sam u Jacobija. Klimnuo je prema meni, kao da želi reći, još svega nekoliko sekunda... drži ga na vezi.
"Želiš me, Coombs? Vidjela sam fotografiju u tvojoj sobi. Znam što želiš. Naći ću se s tobom, bilo gdje."
"Želiš ubojicu tako jako, da se skoro može opipati. Morat ću odbiti tvoju ponudu. Imam još jedan sastanak."
"Coombs", rekla sam, gledajući na sat, "ja sam ta koju želiš, riješimo to. Možeš li pobijediti ženu, Frank? Ja mislim da ne možeš."
"Žao mi je, poručnice. Hvala na zabavnom razgovoru. Ali izgleda da, što god se dogodilo, uvijek malo kasniš. Još uvijek vjerujem da ženama nije mjesto u policiji. Samo moje mišljenje."
Čula sam klik.
Otrčala sam u timsku prostoriju. Cappy je bio na vezi s dispečerom. Očajnički sam se nadala da Coombs nije koristio mobitel. Mobitelima se najteže ulazilo u trag. Još jedan sastanak... Nisam znala čime, do vraga, Coombs prijeti. Što je sljedeće? Što?
"Još je uvijek u gradu", doviknuo mi je Cappy.
Posegnuo je za olovkom. "U telefonskoj je govornici. Pokušavaju odrediti lokaciju."
Detektiv je počeo pisati, a onda je pogledao gore, širom otvorenih očiju. Lice mu se iskrivilo u nevjerici. "U govornici je... na uglu Devete i Brvantove ulice."
Svi smo se međusobno pogledali, a onda istodobno pokrenuli. Coombs je zvao s mjesta udaljenog samo dva bloka odavde.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:49 pm





100. poglavlje

Zataknula sam svoj Glock u pojas i povikala da se pozove najbliža raspoloživa patrola. A onda sam izletjela iz ureda. Cappy i Jacobi su me u stopu slijedili.
Samo dva bloka dalje... Što se Coombs spremao učiniti?
Nisam čekala dizalo. Sjurila sam se niz pomoćne stepenice koliko god su me noge nosile. U hodniku sam se probila kroz osoblje i građane koji su stajali uokolo i izjurila kroz staklena vrata koja vode za ulicu Brvant.
Uobičajeno za vrijeme ručka, masa ljudi se razmiljela po stepenicama pred ulazom: odvjetnici, davatelji jamčevina, detektivi.
Pogledala sam na jug, prema Desetoj ulici, pokušavajući otkriti bilo koga sličnog Coombsu. Ništa.
Cappy i Jacobi su me dostigli. "Ja idem ravno", rekao je Cappy.
A onda mi je sinulo. Još jedan sastanak... Coombs je još uvijek bio tu, zar ne? Bio je u Palači pravde.
"Policija!" kriknula sam, uzbunivši masu koja nije ništa slutila. "Svi na oprez!"
Prelazila sam pogledom po zatečenoj gomili, tražeći njegovo lice. Glock mi je bio otkočen.
Slučajni prolaznici iznenađeno su me gledali širom otvorenih očiju. Nekolicina ih je čučnula ili se razišla.
Evo što se, prema mojem sjećanju, nakon toga dogodilo:
Jedan uniformirani policajac uspinjao se stepenicama, ravno prema meni. Jedva sam ga primijetila; ogledavala sam se tražeći Coombsovo lice.
Uniformirani je izašao iz mnoštva, lica zaklonjenog sunčanim naočalama i obodom kape. Ispružio je ruku. Moj ga je pogled zaobilazio, pretražujući niz ulicu, tražeći Coombsa. Tada sam začula nekoga kako doziva moje ime. "Hej! Boxer!"
Na stepenicama Palače je sve eksplodiralo. Jacobi, Cappy, vikali su. "Pištolj"
Pogled mi je bljesnuo prema policajcu. U tom mi je trenutku postalo jasno nešto najčudnije.
Njegova plava odora... Nosio je odoru kakvu dugo nisam vidjela. Pogledala sam ga u lice i, na moje zaprepaštenje, bio je to Coombs... bio je to Himera. Bio je to sastanak na kojega je planirao doći.
Netko me gurnuo s leđa dok sam podizala svoj Glock. "Hej!" uzviknula sam.
Vidjela sam narančasti bljesak iz Coombsovog pištolja. Dvaput. Nisam ništa mogla učiniti da to spriječim.
Tada je sve postalo nevjerojatno mahnito i zbrkano. Kaos. Užas. Znam da sam ispalila hitac prije nego što je tijelo obamrlo od boli.
Ugledala sam Coombsa kako hrli naprijed, odbacuje svoje naočale, pištolja uperenog u mene.
Posrtao je, ali je i dalje prilazio da me sredi.
Oči su mu isijavale su mržnjom.
Tada je pred Palačom eruptirao jezivi prizor opće pucnjave. Kakofonija glasnih, odjekujućih pucnjeva... pet, šest, sedam u brzom slijedu, dolazeći iz svih pravaca. Ljudi su vrištali, trčali u

zaklon.
Coombsova plava uniforma prštala je jarkim crvenim erupcijama. Cappy i Jacobi su pucali u njega. Tijelo mu se bacalo unatrag, trzajući se od hitaca. Na licu mu se vidio užasan bol. Zrak je bio prožet mirisom baruta. Odjek svakog pucnja praskao mi je u ušima.
A onda je zavladala jeziva tišina. Tišina koja me osupnula.
"O, Isuse", sjećam se da sam rekla, našavši se na betonskim stepenicama. Nisam sa sigurnošću znala jesam li pogođena.
Jacobi se nagnuo nada mnom. "Lindsav, nemoj se micati. Budi mirna." Ruke su mu bile na mojim ramenima, a njegov glas mi je odzvanjao u mozgu.
Kimnula sam glavom, provjeravajući imam li rana po tijelu. Vika i jauci odzvanjali su odasvud, ljudi su trčali na sve strane.
Posegnula sam za Warrenovom rukom i polako se uspravila. "Lindsav, ostani ležati. Kad ti kažem."
Pokušao me zaustaviti.
Coombs je ležao na leđima, iz plave bluze su mu prštali grimizni mlazovi.
Odgurnula sam Jacobija. Morala sam vidjeti Coombsa, morala sam mu se zagledati u oči.
Nadala sam se da je još uvijek bio živ, jer sam htjela da to čudovište gleda u mene kad bude izdisalo svoj posljednji dah.
Nekoliko policajaca u odorama stvorilo je zaštitni krug oko tijela, zapovjedivši svima da se udalje.
Coombs je još uvijek bio živ, mučni tonovi su mu izbijali iz uzdrhtalih grudi. Dotrčala je ekipa hitne pomoći, dvoje tehničara s opremom. Jedan od njih, žena, počela je kidati Coombsovu krvavu košulju. Drugi mu je mjerio tlak i priključivao ga na transfuziju.
Pogledi su nam se sreli. Coombsu su oči bile voštane, ali onda su mu se usta iskrivila u ružni smiješak. Nešto mi je pokušavao reći.
Medicinska tehničarka je udaljavala ljude, izvikujući njegove vitalne znakove života. "Moram čuti što govori", rekla sam tehničarki.
"Dajte mi minutu."
"On ne može govoriti", rekla je. "Dajte mu mjesta da diše, poručnice. Umrijet će nam ovdje!" "Moram čuti", ponovno sam rekla, a onda kleknula dolje uz njega. Coombsova je košulja bila
rasporena, otkrivajući mozaik ružnih rana.
Usta su mu podrhtavala. Još uvijek je pokušavao govoriti. Što mije htio reći? Nagnula sam se bliže, uprljavši svoju bluzu Coombsovom krvlju. Nisam za to marila. Primaknula sam uho.
"Još samo jedno...", prošaptao je. Za njega je sada svaki dah bio borba. Završava li ovako? Coombs odnosi svoje tajne sa sobom ravno u pakao?
Još samo jedno...? Umorstvo? Žrtva? Zurila sam u njegove oči, u njima se još uvijek vidjela mržnja.
"Coombs, što još jedno?" pitala sam ga.
Na ustima mu se pjenila krv. Teško je udahnuo, posljednjim snagama, odupirući se smrti što je pristizala.
"Još samo jedno iznenađenje." Nasmijao se.




101. poglavlje

Himera je bio mrtav. Gotovo je, hvala Bogu.
Nisam imala pojma na što je Coombs mislio, ali htjela sam mu pljunuti te riječi natrag u lice. Još samo jedno iznenađenje... Štogod to značilo, Himera je bio mrtav. Nije nam više mogao nauditi.
Jedino sam se nadala da to ne znači kako je za sobom prije smrti ostavio još jednu žrtvu. "Hajde, poručnice", promrmljao je Jacobi. Nježno me podigao.
Iznenada, noge su mi se odsjekle. Osjetila sam da nemam nadzor nad donjim dijelom tijela. Na Warrenovom licu sam ugledala alarmantan izraz.
"Pogođena si", izustio je, iskolačenih očiju.
Pogledala sam dolje prema svojem boku. Jacobi mi je s leđa podigao jaknu i s lijeve strane mog trbuha pojavila se mokra, crvena rana. Iznenada mi se počelo vrtjeti u glavi. Obuzeo me nalet vrtoglavice.
"Treba nam pomoć ovdje", dovikao je Jacobi tehničarima hitne pomoći. On i Cappy polegli su me natrag na tlo.
Našla sam se kako zurim preko puta u Coombsa, dok se tehničarka koja je strgnula košulju s mrtvaca hitala prema meni. Bože, ovo je tako nestvarno. Skinuli su mi jaknu, privezali mi na ruku tlakomjer. Kao da se sve to događalo nekome drugome.
Pogled mi je i dalje bio prikovan za ubojicu, prokletog Himeru. Nešto mi se činilo pomalo čudnim, nešto se nije slagalo. U čemu je stvar?
Izvukla sam se iz Jacobijevog stiska. "Moram nešto vidjeti..."
Povukao me natrag. "Lindsay, moraš ostati tu gdje jesi. Kola hitne pomoći stižu."
Istrgla sam se Jacobiju i Cappyju. Ustala sam i ponovno otišla do tijela. Coombsu je policijska odora bila zguljena s prsiju i ruku. Grudi su mu bile išarane otvorenim ranama. Ali nešto je nedostajalo; nešto nikako nije štimalo. Što?
"O, Bože moj, Warrene", prošaptala sam. "Pogledaj."
"Što ću pogledati?" namrgodio se Jacobi. "Do vraga, što ti je?" "Warrene, nema tetovaže."
U mislima sam se vratila natrag. Pod prstima Estelle Chipman Claire je otkrila pigmente ubojičine tetovaže.
Podvukla sam ruke pod Coombsova ramena i malo ga okrenula na bok. Ni na leđima mu nije bilo ničeg. Nigdje nije bilo nikakve tetovaže.
Vrtjelo mi se u glavi. Ovo je bilo nezamislivo - ali Coombs nije mogao biti Himera. Tada sam se onesvijestila.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:49 pm






102. poglavlje

Otvorila sam oči u bolničkoj sobi, osjetivši pritisak od infuzije zabodene u moju ruku. Claire je stajala nada mnom.
"Ti si djevojka koja ima jako puno sreće", rekla je.
"Razgovarala sam s liječnicima. Metak ti je okrznuo desni abdomen ali se nije zabio u tkivo. Zapravo si zadobila jednu od najgorih površinskih opeklina koje ćeš ikada vidjeti."
"Čula sam da se površinske rane najbolje slažu s plavom bojom uniforme, zar ne?" rekla sam mekano, razvukavši usne u slab smiješak.
Claire je kimnula glavom, potapšavši se zavoju na svojem vratu. "Tako mi je rečeno. Kako bilo, čestitam. Zaslužila si nekoliko tjedana udobnog posla u uredu."
"Claire, ja već imam posao u uredu", rekla sam.
Pogledala sam okolo po bolničkoj sobi, zbunjeno trepćući, a onda sam se podigla u sjedeći položaj. Desna me strana pekla kao da me žigošu.
"Dobro si obavila posao, curo", Claire mi je stisnula ruku. "Coombs je mrtav, i  sada  se  ugnijezdio u paklu, na sigurnom. Vani je cijela gomila ljudi koji žele s tobom razgovarati. Morat ćeš se naviknuti na laskanje."
Sklopila sam oči, razmišljajući o neprimjerenoj pozornosti koja će mi se ukazati. A onda, kroz maglu, sinulo mi je. Moje otkriće prije nego sam se onesvijestila.
Prstima sam zgrabila Claire za ruku. "Frank Coombs nije imao tetovažu." Odmahnula je glavom i trepnula, ne shvaćajući.
"Pa?"
Boljelo me dok sam govorila, pa su riječi izlazile kroz šapat. "Claire, prvo umorstvo... Estelle Chipman... Ubio ju je netko s tetovažom. Ti si tako rekla."
"Možda sam pogriješila." Claire je odmahivala glavom. "Ti nikad ne griješiš", bljesnula sam očima.
Opustila se na svojoj stolici bez naslona, podignute obrve. "Sutra ujutro ću na našem Frankieju izvršiti autopsiju. Možda negdje pronađem predio kože s visokom pigmentacijom, ili promijenjenom bojom."
Uspjela sam se nasmijati. "Autopsiju? Po mojem profesionalnom mišljenju, bio je ustrijeljen." "Hvala", široko se nasmijala, "ali  netko  mora  izvaditi  metke  i  usporediti  ih.  Bit će provedena
istraga."
"Da." Izdahnula sam val zraka i zabacila glavu na jastuk. Cijeli taj incident, prizor policajca koji mi prilazi, spoznaja da je to Coombs, bljesak iz njegovog pištolja, sve mi se vratilo u izlomljenim fragmentima.
Claire se ustala, usput otresajući suknju. "Trebala bi se malo odmoriti. Liječnik je rekao da bi te sutra mogli pustiti. Provjerit ću kod dežurnoga."
Nagnula se i poljubila me. A onda se zaputila prema vratima. "Hej, Claire..."
Okrenula se. Htjela sam joj reći koliko je volim, koliko sam zahvalna što imam takvu prijateljicu. Ali samo sam se nasmiješila i rekla: "Dobro otvori oči kad budeš tražila tu tetovažu."




103. poglavlje

Ostatak dana provela sam pokušavajući se odmoriti. Nažalost, nezaustavljiva rijeka visokih činova i novinara paradirala je kroz moju sobu. To je bilo odavanje priznanja struci, vrijeme za pohvale. Svatko se htio slikati s ranjenom policijskom heroinom.
Svratio je i gradonačelnik, u pratnji svojeg glasnogovornika i šefa Tracchia. U bolnici su održali improviziranu konferenciju za novinare, hvaleći me, službeno pohvalivši gradski Odjel za umorstva, istu ono postrojbu koju su zamalo maknuli sa slučaja.
Kad je gužva konačno minula, svratile su Cindy i Jill. Jill je donijela jednu ružu i staklenu vazu i stavila je na moj ormarić kraj kreveta. "Nećeš se zadržati ovdje dovoljno dugo da bih donijela nešto više", široko se nasmijala.
Cindy mi je pružila umotanu video vrpcu. Otvorila sam je. Xena, princeza ratnica. Namignula mi

je:


"Čujem da sama snima svoje akrobacije."
Pridignula sam se i zagrlila ih svojim ukočenim rukama. "Vi  mene  nemojte stiskati", trgnula   sam

se sa smiješkom.
"Daju li ti neke dobre tablete?" nasmijala se Jill.
"Aha. Percocet. Trebala bi ih jednom kušati. Zbog njih se definitivno isplati riskirati." Za trenutak, sve smo tako sjedile u tišini.
"Uspjela si, Lindsay", rekla je Cindy. "Možda si gadno opaljena, ali nitko ne može poreći da si vraški dobra policajka."
"Hvala."
"Nemoj misliti da ćeš zbog toga što si ranjena biti oslobođena moje ekskluzivne priče. Dat ću ti malo vremena za oporavak. Odgovara li ti intervju u šest sati?"
"Dogovoreno", smijuljila sam se. "Donesi mi iz Susie's tortilju s piletinom."
"Doktor je rekao da možemo svratiti samo na minutu", rekla je Jil . "Nazvat ćemo te kasnije." Zatim su se obje nasmiješile i krenule prema vratima.
"Moje dame, znate gdje me možete naći."
Oko pet sati unutra su provirili Jacobi i Cappy.
"Baš smo se pitali gdje si ti." promrmljao je Jacobi, hineći ravnodušnost. "Nisi se pojavila na poslijepodnevnom sastanku."
Nasmijala sam se, izvukavši se iz kreveta pomalo ukočena. "Vi momci ste junaci. Sve što sam ja napravila bilo je maknuti vam se s puta u spašavanju vlastite stražnjice."
"Do vraga", slegnuo je Cappy ramenima, "a baš smo ti htjeli reći da te, usprkos tome što te gradonačelnik predložio za Medalju časti, još uvijek volimo."
Nasmiješila sam se, uvukla u svoju zelenu bolničku halju i polako se spustila u sjedalicu. "Momci, možete li mi ukratko reći što se tamo  dogodilo?"
"Himera te napao, eto što se dogodilo", rekao je Jacobi. "On je zapucao, mi smo ga sredili. Kraj priče."
Pokušavala sam se prisjetiti slijeda događaja. "Tko je sve pucao?"
"Ja sam ispalio četiri", rekao je Jacobi. "Tom Perez, iz Robbervja, bio je do mene. On je   opalio

dva." Pogledala sam prema Cappvju.
"Dva", dodao je. "Ali hici su dolazili sa svih strana. "Unutarnja kontrola uzima izjave."
"Hvala", nasmiješila sam se zahvalno. A onda mi se izraz lica promijenio. Pogledala sam u njih dvojicu. "Što vi mislite o ovome? Isti onaj tip koji kao od šale ustrijeli Tashu Catchings i Davidsona    s udaljenosti od stotinu metara, mene samo okrzne iz velike blizine?"
Jacobi me pogledao pomalo zbunjeno. "Lindsav, pokušavaš li nam nešto reći?"
Uzdahnula sam. "Cijelo vrijeme smo tražili čovjeka s tetovažom, zar ne? Istog onog koji je ubio Estelle Chipman. Ključnog igrača u cijelom slučaju."
Klimnuli su bezizražajno.
"Na Coombsu nije bilo tetovaže. Ni traga od nje."
Jacobi je brzo pogledao u Cappvja, a onda ponovno u mene. "Što pokušavaš reći? Da Coombs nije naš čovjek? Da smo ga povezali sa svakim od umorstava, pronašli te novinske isječke u njegovoj sobi. Da te pokušao upucati. Ne jednom, nego dvaput. Ali da to nije  on?"
Nisam mogla jasno razmišljati. Sve što se dogodilo tog dana, lijekovi. To su bile sitnice u usporedbi s onim što je jasno upućivalo na njega. "Mislim da želim reći, znate li da je Claire Washburn ikada pogriješila?"
"Ne", Jacobi je odmahnuo glavom, "ali ni ti često ne griješiš. Isuse, ne mogu vjerovati da sam to rekao."
Rekli su mi da se dobro naspavam.
"Predosjećaj mi govori", rekao je Jacobi, "da ćeš, kad prođe djelovanje lijekova i budeš imala priliku jasno sagledati sve što si učinila, vidjet ćeš da si obavila jako dobar posao."
Nasmiješila sam im se. "Svi smo napravili dobar posao."
Te noći nisam mogla spavati. Ležala sam na leđima, u desnoj strani mi je tuklo, ali osjećala sam i omamljivu toplinu od nekoliko Percoceta.
Ogledala sam se po mračnoj sobi, neobično, nestvarno, a istina o tome kako sam sretna što sam ostala živa sjela je na svoje mjesto.
Jacobi je bio u pravu, to je doista bio dobar posao. Coombs je bio ubojica. Sve činjenice upućivale su na to. Na kraju je i mene pokušao ubiti.
Sklopila sam oči i pokušala zaspati, ali jedan tanani glasić zvonio mi je u glavi. Jedan glas se šuljao kroz sve što se pouzdano znalo, sve što je izgledalo nepobitno.
Pokušala sam se natjerati na san, ali glas je postajao sve jači. Kako je mogao promašiti?


Poslednji izmenio Mustra dana Čet Apr 12, 2018 1:51 pm, izmenjeno ukupno 1 puta

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:49 pm





104. poglavlje

Sljedećeg jutra su me otpustili iz bolnice. Došla je Jill i pokupila me. Parkirala je svojeg zlatnog Range Rovera uz ivičnjak bolnice San Francisco General, do kojeg su me dogurali u kolicima.
Novinari su bili tu. Mahnula sam svim svojim novim prijateljima, ali odbila sam s njima razgovarati.
Prvi korak bio je poći doma, kratko zagrliti Marthu, a zatim tuš i presvlačenje.
Kad sam pomalo ukočenim hodom ušla u sobu 450 u Palači, na poslu je bilo kao i inače: cijeli odjel mi je zapljeskao.
"Pobjednički zadatak pripada vama, poručnice", rekao je Jacobi, uručivši mi spužvu. "Ma dajte", odmahnula sam im, "počekajmo istragu."
"Istragu? Što će ona dokazati?" upitao je. "Prihvatite tu čast."
"Poručnice", rekao je Cappy, bistrim i ponosnim pogledom, "čuvali smo to. Za vas. Učinite to, poručnice."
Možda sam se po prvi put otkad me Mercer unaprijedio osjetila glavnom u Umorstvima, i da su sve sumnje u svoju vrijednost i opravdanost dodijeljenog čina koje sam tijekom cijele karijere sobom nosila sada ostale tek tragovi na davno pređenom putu, miljama daleko za mnom.
Otišla sam do drvene ploče na kojoj su bili popisani otvoreni slučajevi i izbrisala ime Tashe Catchings. I Arta Davidsona.
Bila sam ispunjena tihim, ali veselim užitkom. Osjećala sam olakšanje i zadovoljstvo.
Iz mrtvih nikoga ne možeš vratiti. Ne možeš čak ni dokučiti smisao i razlog zbog kojeg se stvari tako odvijaju. Sve što ti ostaje jest, najbolje što znaš, pustiti žive da vjeruju kako su im duše mirne.
Detektivi su me okružili i promatrali. Obrisala sam ime Earla Mercera s table.




105. poglavlje

Sljedećih nekoliko sati obavljala sam telefonske pozive. Ali uglavnom sam samo sjedila za radnim stolom, razmišljajući o svojem obavljenom poslu.
Istraga o pucnjavi u kojoj je poginuo Coombs bila je u tijeku, bio je to standardni postupak kad god bi neki policajac pucao iz svojeg pištolja.
Cijeli incident mi je još uvijek bio u magli. Doktori su mi rekli da to može potrajati neko vrijeme. Neka vrsta potisnutog šoka.
Pred očima mi je bila ta zastarjela uniforma, i Coombsove oči, kako sijevaju prema  meni.
Njegova ispružena ruka, narančasti plamen iz njegovog pištolja. Bila sam sigurna da je netko povikao moje ime, vjerojatno Cappy ili Jacobi, a onda je netko drugi rekao: "Pištolj!"
I moj vlastiti Glock, kako se podiže kao na usporenoj snimci, spoznaja da, ugledavši bljesak njegovog pištolja, neznatno kasnim. A onda pucnjava iz oružja, iz svih pravaca, bum, bum, bum, bum, bum... Naposljetku, izbacila sam to iz glave i bacila se natrag na posao.
Oko sat vremena kasnije listala sam spise jednog od naših novih neriješenih slučajeva, kad se Claire pojavila na mojim vratima. "Hej!"
"Hej i tebi, Lindsay."
Dobro poznajem Claire. Znam onaj izraz na njenom licu kad pronađe ono što je očekivala i kad je ne more sumnje. A znam i kakav izraz ima kad nije sve tako sjajno.
Claire je sjela i počela objašnjavati. "Obavljala sam rutinsku histologiju, u substantiji nigri..." Ovog je puta na licu definitivno imala taj drugi izraz.
"Nisi pronašla nikakve tetovaže, zar ne?" rekla sam.
Odmahnula je glavom. Njezin izraz lica ne bi odavao veću zabrinutost niti da je otkrila nešto uznemirujuće o Edmundu, ili jednom od svojih sinova.
Pozvala sam je da uđe i zatvorila vrata. "U redu, što si dakle otkrila?"
Slegnula je ramenima, sumorno. "Pretpostavljam, da sam otkrila zbog čega je Coombs promašio."

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:51 pm





106. poglavlje

"Na engleskom, Claire", prekinula sam je. "S'il vous plait? Porfavor?"
Nasmiješila se. "Pregledala sam neke stanice pod mikroskopom, srednji mozak. Coombs je pogođen devet puta. Šest puta s devet milimetara. Dvije 20-tice. Jedan kalibar 40 straga.
Taj se zabio u kralježnicu. To je jedini razlog zbog kojega sam uopće i obavila tu pretragu.
Tražila sam točan određeni uzrok smrti. "Što si, dakle, otkrila?"
Njezin pogled zario se točno u mene. "Izrazit nedostatak neurona... aktivnih živčanih stanica." Sjela sam uspravno. Srce mi je bilo u grlu. "Claire, to znači...?"
"Lindsav, to znači da je Coombs imao Parkinsonovu bolest. I to ne u početnoj fazi."
Parkinsonova bolest. Moja prva pomisao je bila, dakle zato je promašio. Zato sam bila tako velike sreće...
A zatim, promatrajući kako izraz ništavila u Cairenu praznom pogledu raste i a na licu joj se razbire sve veća zabrinutost, znala sam da nije sve tako jednostavno.
"Lindsav, netko u Coombsovoj fazi Parkinsona nikad ne bi mogao izvesti onakve hice."
Misli su mi se vratile poprište kod crkve u La Salle Heightsu. Tasha Catchings, oborena tim nevjerojatnim hicem. I Art Davidson, raznesenog tjemena... metak je stigao kroz prozor, sa susjednog krova udaljenog barem stotinu metara.
Duboko sam se zagledala Claire u oči. "Jesi li sigurna?"
Sporo je potvrdno kimnula glavom. "Ja nisam neurolog..." Ali onda je nepokolebljivo sigurno rekla: "Da, sigurna sam. Potpuno sam sigurna.
Njegov stadij Parkinsonove bolesti nikada ne bi dopustilo nužnu usklađenost ruke i mozga za takav hitac. Kod njega je bolest odveć uznapredovala."
S gotovo mučnim ježurcima, kroz glavu mi je prošlo sve što znamo o ubojici. Bili smo sigurni da Himera ima tetovažu. Ali Coombs je nije imao. A onda me iz velike blizine tek okrznuo na stepeništu Palače. A sada ovo, Parkinson. Tkogod Himera bio, on je dokazano izvrstan strijelac.
Barem to je bilo neoborivo.
Pogledale smo se, i ja sam izrekla ono neizrecivo. "Isuse, Claire, Coombs nije naš čovjek."
"Tako je", rekla je ona. "Pa tko onda jest, poručnice?"




107. poglavlje

Dugo vremena smo samo ostale sjediti, puštajući da se zapanjujuća spoznaja i panika slegnu.
Novine, televizija, svaka razumna osoba u cijelom gradu slavila je Himerinu smrt. Samo sat vremena ranije, obrisala sam slučajeve umorstava s ploče.
"Coombs mi je pokušavao nešto reći", rekla sam Clare, prisjećajući se njegovih posljednjih trenutaka. "'Još samo jedno...' šapnuo je, a kad sam ga upitala 'Što još jedno?', kao da se nasmijao. 'Još samo jedno iznenađenje. ' Claire, on je znao da je Himera još uvijek negdje vani.
Znao je da ćemo to otkriti. Nitkov mi se na izdisaju smijao u lice. To mora da je netko drugi iz njegove skupine. Postoji još jedan luđak."
Claire je stisnula usne. "Lindsav, ako se vratim s nekim drugačijim zaključkom..."
Nisam točno znala što učiniti s ovim novim podatkom. Svi tragovi tako su se uvjerljivo uklapali. Bay View... Himera. Dokazi u Coombsovoj sobi. I kako me napao. Nisam mogla vjerovati da sam nekako bila u krivu. A onda ponovno pitanje: Ako nije Coombs, tko je onda?
Otići gore i upropastiti slavlje birokrata i visokih činova bilo je posljednje što sam željela učiniti. Ali u isto vrijeme Claire i ja smo zurile jedna u drugu, u nevjerici. Pravi ubojica je još uvijek slobodan i vjerojatno priprema novo umorstvo. Isuse, ovo jednostavno nije imalo smisla.
"Pođi sa mnom", rekla sam, potiskujući oštru bol u desnom boku. Otišla sam niz hodnik do ureda Charlieja Clappera.
"Povratak heroine." Debeljuškasti čovjek iz ekipa za očevid je ustao i nasmiješio se. "Malo si iskrivljena iznad struka, ali inače izgledaš dobro."
"Charlie", rekla sam, "za koliko vremena ćemo znati podudara li se pištolj?" "Pištolj?" podigao je obrvu.
"Coombsov pištolj. Kad ćemo ga moći usporediti s onim kojim je ubijen Mercer?"
"Ljepotice, pomalo je kasno za pokušaj sužavanja izbora krivca. Ja bih počeo s onim tipom na Clareinom stolu."
"Kada, Charlie?" ispalila sam. "Kad ćeš imati rezultate usporedbe?"
"Možda u ponedjeljak", slegnuo je ramenim. "Da bismo dobili točne rezultate, moramo snimiti unutrašnjost pištolja."
"Sutra, Charlie", rekla sam. "To mi je potrebno do sutra." "Lindsav", pomalo zbunjeno je rekao, "što se, do vraga, događa?"
Okrenula sam se prema Claire, progutavši žuč, od čega sam u grudima osjetila neugodan zastoj. "Moramo o ovome obavijestiti one gore."
Dizalom smo se uspele do šestog kata. Bila sam tako osupnuta i rastrgana osjećajima, da sam jedva osjećala bol koji mi je razdirao desni bok.
Uletjele smo u ured V.D. šefa Tracchia. Nešto je švrljao za svojim radnim stolom.
"Što ti radiš ovdje?" uzviknuo je. "Trebala bi biti kod kuće. Bože moj, poručnice, ako je itko zaslužio dopust..."
Zaustavila sam ga usred rečenice. A onda sam mu rekla što smo Claire i ja otkrile. Odjednom, Tracchio je izgledao kao da je pojeo cijelu porciju pokvarenih školjaka.
"Ne vjerujem u to, poručnice", rekao je. "Riješili ste slučaj. Svršeno je."

"Možda vi u to ne vjerujete", odlučno je rekla Claire, "ali nikad u cijelom svojem profesionalnom životu nisam bila u nešto tako sigurna. Nema šanse da je Coombs izveo te hice."
"Ali sve su to spekulacije", prigovarao je Tracchio. "Povezanost sa Sikesovim umorstvom...
Coombsova povijest kao člana Himere... njegova spretnost u rukovanju oružjem. Sve su to činjenice.
Vaše činjenice, poručnice." Mahao je prstom prema meni, bockajući me točku po točku mojim vlastitim analizama. "Nemoguće je da itko drugi odgovara tom profilu. Doktorice Washburn, ne mogu raspravljati o vašim zaključcima, ali eliminirati Coombsa..."
"Možemo usporediti njegov DNA s uzorkom pronađenim pod noktima Estelle Chipman", odgovorila je Claire, "i upravo to ću i učiniti. Ali kladim se u svoj profesionalni ugled protiv vašega da se neće podudarati."
"U međuvremenu, moramo ponovno otvoriti slučaj", rekla sam.
"Ponovno otvoriti slučaj?" dahtao je Tracchio. "Ne pada mi na pamet izdati takav nalog."
"Ako je Himera još uvijek na slobodi", bila sam uporna, "mogao bi upravo sada planirati novo umorstvo. Pretpostavljam da to i čini."
"Još jučer ujutro", rekao je Tracchio iznenada, "bili ste sto posto sigurni da je Coombs Himera." "To je bilo jučer", rekla sam. "Rekle smo vam zašto se to promijenilo. U ovom trenutku sam
gotovo sto posto sigurna da Coombs nije Himera." "Ono što ste mi rekle su medicinske spekulacije.
Želim čvrst dokaz. Donesite mi rezultate DNA pretrage."
"To može potrajati danima", rekla je Claire. "Cijeli tjedan..." "Onda usporedite balistiku", naredio je Tracchio.
"Šef Mercer ubijen je 38-icom. Jamčim vam da će Clapper dokazati kako je to bio isti pištolj." "Bacit ću se na to. Ali u međuvremenu..."
"Nema u međuvremenu, poručnice. Što se mene tiče, obavili ste vraški dobar posao. Stavili ste vlastiti život na kocku. Ono čemu biste se sada trebali posvetiti je liječnički dopust, a ne pokušavati započeti novu istragu." Claire i ja smo se pogledale.
Tada je Tracchio uzeo nekakve spise, na način kojim osobe od autoriteta daju do znanja da je sastanak završen. Neka se jebe.
Ponovno u hodniku, pogledala sam Claire.
"Natovarit ću nam cijeli grad na leđa. Bolje da si vraški sigurna u ovo." "Naravno da sam sigurna", odgovorila je. "Što ćeš učiniti?"
"Claire, počekat ću balističke rezultate. I moliti se da se u međuvremenu ništa ne dogodi. Uz to ću svakoga vratiti na istragu."


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:51 pm






108. poglavlje

Cindy Thomas, jesi li to ti?" Aaron Winslow gotovo nije mogao povjerovati onome što vidi. Kad mu je Cindy otvorila vrata svoga stana, nosila je po mjeri šivani crni kostim, cipele s visokim petama, ogrlicu s jednim dijamantom. Odmah iza njenih leđa, mogao je vidjeti blagovaonicu - upaljene svijeće, porculan, srebrne pladnjeve i kristalne čaše.
Cindy je prišla i poljubila Aarona. A onda se odmahnula. Bože, kako je zanosno izgledala. Večeras je sva zračila.
"U redu, moram ti nešto priznati", rekla je. "Armanijev kostim pripada mojoj prijateljici Jill, odvjetnici. I cipele Ferramago. Prolijem li bilo što na Armanija, ili samo ogrebem cipele, više neće razgovarati sa mnom."
Cindy se nasmiješila i pružila Aaronu ruku.
"Uđi, nemoj biti previše uplašen. Premda ja jesam.
Večeras proslavljamo kraj jedne užasne opsade, i jednog groznog čovjeka." Aaron se počeo smijati. "Zbilja si se prekrasno uredila za slavlje."
Cindy se nastavila sjajiti. "Da, i pripremila sam pečenu piletinu s bademima, zelenu salatu, špagete s ječmom i grašak s metvicom. Nažalost, piletina je jedno od tri jela koja znam spremiti."
"Tvoja iskrenost je okrjepljujuća", rekao je Aaron. "A čiji su porculan i kristalne čaše?"
Cindy se glasno nasmijala i uvela ga u blagovaonicu. Isuse, osjećala se pomalo kao Bridget Jones.
"Vjerovao ili ne, i porculan i kristalne čaše su moji.
Moja majka mi poklanja mirazne darove otkad sam napunila osamnaest. Mislila sam da bi Wedgwood i Waterford bili savršeni za našu posebnu večer. Klopa je spremna. Krenimo."
"Smijem li ti pomoći servirati gozbu?" upitao je Aaron.
"To bi bilo jednostavno savršeno. Kao i sve ostalo ove noći."
I doista je bilo, i nekoliko minuta kasnije sjedili su za stolom s hranom koja je izgledala slasno. Cindy je kucnula svoju čašu s vinom. "Želim nazdraviti", rekla je.
Upravo u tom trenutku, Aaron je u zrcalu nad ormarom za stolno posuđe iza Cindy ugledao nekakav pokret. Srce mu je stalo. Ne opet; ne ovdje.
"Cindy, ne!" kriknuo je. Odjednom je poletio sa stolice i naglavce se bacio preko stola. Jedino se nadao da nije zakasnio.
Dohvatio je Cindy, povukavši usput za sobom većinu porculana i kristala. Sve se uz prasak sručilo na pod, upravo u trenutku kad je prvi hitac smrskao prozor blagovaonice. Još nekoliko hitaca slijedilo je u brzom nizu. Uzastopna vatra. Himera je bio tu. Okomio se na njih.
Cindy je bila dovoljno pribrana da dohvati telefonsku žicu i povuče telefon sa stalka u hodniku.
Pritisnula je gumb za brzo biranje, a zatim ZVUČNIK, a onda začula Lindsayin glas.
"On je ovdje kod mog stana. Puca na mene i Aarona!" vrištala je u telefon. "Himera je ovdje i još puca!"




109. poglavlje

B ilo je nemoguće, ali ipak se događalo. Pozvala sam sve raspoložive jedinice, a zatim sama pojurnula k Cindynom stanu. Tamo sam stigla onoliko brzo koliko su mi to dopuštale ljudske sposobnosti. Možda malo brže. Ugledala sam Cindy i Aarona kako sjede na trijemu. Pola tuceta patrolnih automobila bilo je parkirano svuda oko kuće. Ali oni su još uvijek bili mete, zar ne?
Čvrsto stisnutih šaka sam potrčala prema njima. Zagrlila sam Cindy koja je još uvijek jako drhtala.
Nikad je nisam vidjela tako ranjivu, tako uplašenu i izgubljenu.
"Lindsay, hvala Bogu da je jedan patrolni automobil stigao za samo nekoliko minuta. Ili se zbog toga uplašio i pobjegao, ili je već tada bio daleko."
"Jeste li vi dobro?" Skrenula sam pozornost prema Aaronu. I on i Cindy imali su mrlje posvuda po odjeći. Izgledali su kao da su sudjelovali u borbi hranom. Što se, do vraga, ovdje dogodilo?
"Aaron me spasio", prošaptala je Cindy. On je samo odmahivao glavom i držao Cindy za ruku. Među njima se osjećala nježnost koja me snažno dirnula.
"Gubi kontrolu", promrmljala sam, obraćajući se više samoj sebi nego nekome od njih. Tkogod Himera bio, obuzeo ga je bijes. Očito me želio povrijediti, ili bilo koga kome sam bliska. Ilije možda bio uvrijeđen pomišlju na Aarona Winslowa i Cindy zajedno. To bi mogao biti dio priče. Sada nije tako pažljivo planirao svoja umorstva; postao je nesmotren i dekoncentriran, ali još uvijek vrlo opasan.
I bio je negdje vani. Možda nas je čak ovog časa promatrao. "Hajde, vratimo se unutra", rekla sam.
"Zašto, Lindsav?" pitalaje Cindy. "Tamo unutra je i zapucao na nas. Tko je, do vraga, taj tip? Što on hoće?"
"Ne znam, Cindy. Molim te, draga, uđi unutra." Inspektori su već provjeravali odakle je pucano.
Ekipa za očevid tražila je kalibar oružja. Alija sam znala. I znala sam da je to bio on, Himera. Još sam tu, govorio nam je. Govorio je meni.
Plavi Ford Warrena Jacobija je stigao, a gledala kako on iskače iz njega i zapanjeno se zaustavlja pred strašnim prizorom. Polako je došetao do mene. "Njih dvoje su dobro?"
"Da. Sada su unutra. Isuse, Warrene. Ovo ima neke veze sa mnom. Mora imati."
Na trenutak sam naslonila glavu na njegovo rame. Oči su mi zasuzile i osjetila sam kako suze sve više naviru. Skliznule su mi niz obraze, tople i probadajuće.
"Ubit ću tog tipa", prošaptala sam.
Jacobi me još čvršće privukao sebi. Dobri stari Warren.
Ponovno smo bili na početku. Nisam imala pojma tko je on. Nisam znala gdje ćemo ga početi tražiti.
Crni gradski Lincoln se provukao kroz barikade na ulici i popeo na pločnik. Vrata su se otvorila i iz njega je izašao šef Tracchio mračnog lica, razgledajući poprište pucnjave.
Uhvatio je moj pogled i s izrazom krivnje progutao knedlu. Crvena rotaciona svjetla s poprišta zločina održavala su mu se na naočalama.

Probijala sam ga pogledom. Dovoljan dokaz?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:52 pm









110. poglavlje

Sljedećeg je jutra pola Odjela za umorstva mozgalo u prostoriji za sastanke, ponovno analizirajući svaki djelić dokaza, svaku pretpostavku do koje smo bili došli. Kad se sastanak počeo bližiti kraju, povukla sam Jacobija u stranu. "Još nešto, Warrene. Želim da mi nešto provjeriš. Uvjeri se je li Tom Keating doista u invalidskim kolicima."
Do jedan sat poslijepodne morala sam uzeti stanku. Trebalo mi je vremena za razmišljanje izvan ove betonske kutije. Ništa se nije naziralo.
Morala sam popričati s curama, pa sam ih pozvala da se sve nađemo na brzom ručku u Railtu, preko puta Palače. Čak je i Cindy rekla da će doći. Bila je uporna u svojoj odluci.
Kad je stigla sve smo je zagrlile, a u očima su nam se pojavile suze. Nitko od nas nije mogao povjerovati da se Himera okomio na Cindy i Aarona - ali itekako jest.
"Ovo je suludo", rekla sam, kad smo se okupile oko stola, žvačući salatu i kalcone. "Sve se poklapalo. Coombsova prošlost, Himera, incident u Bay Viewu. Sve je upućivalo na njega. Nismo mogle pogriješiti."
"Prvo što moraš učiniti", upozorilaje Claire, "jest odagnati pritisak od sebe. To što se dogodilo je grozno. Ali ne smijemo postati previše emotivne."
"Znam to", uzdahnula sam. "To je vjerojatno upravo ono što ubojica želi. Isuse."
Jill se meškoljila u stolici. "Čujte, u središtu ovoga mora biti Coombs. Previše toga se podudara. On možda nije povukao otponac, ali što ako je netko drugi to učinio za njega? Što je s onim njegovim prijateljima, onim huljama iz južnog San Francisca?"
"Dvojici od njih još uvijek nema traga", rekla sam,
"ali instinkt mi govori da to nisu oni. Ah, k vragu, ne znam više ni sama. Svi u Umorstvima su zbunjeni. Coombs je bio jedan luđak. Tko je drugi?"
"Provjerila si sve što si pronašla u njegovoj hotelskoj sobi?" pitala je Cindy. Dotad je bila neobično tiha.
"Provjerila, i ponovno provjerila", odgovorila sam.
Po, činilo mi se, deseti put, misli su mi se vratile u skučenu, neurednu hotelsku sobu - kovčeg prepun Coombsovih stvari iz zatvora, isječci nagurani pod madrac, telefonski brojevi na stolu, njegova pisma...
Ali sada mi je nešto privuklo pozornost...
Cindy me pitala za mogućnost da netko pokušava smjestiti Coombsu, ali nisam reagirala.
Misli su mi bile negdje drugdje... usidrile su se opet u toj prljavoj hotelskoj sobi. Niz pivskih limenki i opušaka na prozoru iznad kreveta. Tu ima još nešto. Nikad nisam promislila o tome. Zagledala sam se u prazno, pokušavajući vizualizirati prizor.
A onda sam ugledala ono što sam tražila - i ono što mi je možda ranije promaklo. "Lindsay", Claire je nakrivila glavu, "je li sve u redu?"
"Zemlja zove Lindsay", našalila se Jill.
Cindy mi je položila ruku na zapešće. "Lindsay, što je?"
Zgrabila sam svoju torbu i ustala. "Moramo se vratiti u Palaču. Mislim da sam nešto shvatila."




111. poglavlje

Zaprimljeni dokazi čuvaju se pod ključem u velikom odlagalištu u podrumu Palače.
Fred Carl, činovnik u dnevnoj smjeni, djelovao je kao da ga nas četiri gnjavimo. "Ovo nije prostorija za druženje", mrgodio se, gurnuvši mi na potpis upisnik posjeta i pritisnuvši tipku kojim su se otvarala rešetkasta vrata. "Vi i gospođa Bernhardt možete potpisati i ući. Ostale dvije morat će pričekati ovdje vani."
"Uhiti nas, Frede", povikala sam, mahnuvši svima da uđu unutra.
Sadržaj Coombsove hotelske sobe pohranjen je u velike spremnike za skladištenje u stražnjem dijelu odlagališta. Dovela sam djevojke do njega, objesila svoju jaknu o vješalicu i izvukla nekoliko spremnika odozdo, s police kodirane brojem Coombsovog slučaja. Počela sam prebirati po sadržaju.
"Do vraga, hoćeš li nam napokon reći što točno tražimo?" nervozno je upitala Jil . "Što to, do vraga, već nisam vidjela?"
"Vidjela si to dobro", rekla sam, kopajući po stvarima Franka Coombsa. "Baš kao i ja. Ali nitko od nas tada to nije povezao. Pogledaj ovo."
Poput srebrenog kaleža, uzela sam ulašteni trofej od mjedi ležećeg strijelca koji cilja puškom.
Oblasni prvak u gađanju nepomične mete s 50 metara bilo je ugravirano na metalnoj pločici. Toga sam se sjećala kad sam prvi put vidjela trofej. Ali ime nad njim sve je promijenilo.
Frank L. Coombs... A ne Frank C. Francis Laurence, a ne Francis Charles. Rusty Coombs... Trofej je osvojio Coombsov sin.
I to je odjednom izmijenilo sve moje pretpostavke i predodžbe. Možda zbog cijelog tog rada s papirima koje sam nedavno pregledavala, puno ime starijeg Coombsa mi se usidrilo negdje duboko u svijest.
Frank C. bio je otac; Frank L. je bio njegov sin.
"Ja nisam moj otac", prisjetila sam se izjave Rustvja Coombsa. I sada sam mu mogla vidjeti lice; uvjerljivu glumu koju je izveo za mene i Jacobija.
Jill je sjela na pod, zatečena. "Lindsay, želiš mi reći da je ova užasna umorstva počinio Coombsov sin? Taj dječak iz Stanforda?"
Cindy je iznenada rekla: "Mislila sam da on mrzi svog oca. Mislila sam da nisu bili u kontaktu." "I ja", rekla sam. "Sve nas je nasamario, zar ne?"
Stajale smo tamo, razmjenjujući poglede u mračnoj podrumskoj prostoriji. Je li nova teorija bila točna? Je li prošla na pomnom ispitivanju? U mislima mi je ponovno sinulo - bijeli kombi, vozilo za bijeg u umorstvu Tashe Catchings... Bilo je ukradeno u Mountain Viewu. Palo Alto i Mountain View udaljeni su svega nekoliko minuta vožnje.
"Vlasnik bijelog kombija", rekla sam, "predavao je antropologiju tamo dolje na koledžu za juniore.
Rekao je da je podučavao i brucoše iz drugih škola. Ponekad, i neke od njihovih sportaša..." Iznenada, stvari su počele sjedati na mjesto.
"Možda je jedan od njih bio Rusty Coombs?"

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:52 pm







112. poglavlje

Požurila sam gore. Prvo što sam obavila bio je poziv profesoru Stasicu u koledžu za juniore u Mountain Viewu. Uspjela sam dobiti samo njegovu govornu poštu. Ostavila sam mu poruku da mi se hitno javi.
Ubacila sam ime Franka Coombsa mlađeg u središnju policijsku bazu podataka. Pojavila se očeva stara kazna, ali ništa o sinu. Nije imao kriminalni dosje.
Osjećala sam, ako je taj klinac dovoljno bezosjećajan za izvršenje tih užasnih zločine, da već mora biti negdje u sustavu. Utipkala sam mu ime u maloljetničku bazu podataka. Ti su dosjei bili su zaštićeni, nije ih se moglo koristiti na sudu, ali mi smo im imali pristup. Nakon nekoliko sekunda, pojavio se dosje. Dugačak. Trepnula sam, zagledana u ekran.
Rusty Coombs imao je problema sa zakonom najmanje sedam puta od kako je napunio trinaest godina.
1989. pristupio je maloljetničkom sudu jer je zračnom puškom gađao susjedova psa.
Godinu dana kasnije, osuđen je za kriminalnu nepodopštinu jer je ubio gusku u gradskom parku.
S petnaest godina, on i njegov prijatelj optuženi su za oskvrnjenje javnog mjesta zbog pisanja antisemitskih slogana autolakom po sinagogi.
Optužen je, ali ne i osuđen, za bacanje pivskih boca u susjedov prozor. Pritužbu je podnio crnac. Navodno je bio pripadnik srednjoškolske bande.
Kottovi ulični dječaci, poznati po rasno motiviranim napadima na crnce, latinoamerikance i orijentalce.
Jedno za drugim, zabezeknuto čitala sam. Naposljetku, pozvala sam Jacobija u svoj ured.
Sve sam mu objasnila. Nasilničku prošlost Rustvja Coombsa. Njegovo ime na trofeju iz streljaštva.
Ukradeni kombi u Mountain Viewu, nedaleko od Palo Alta.
"Očito su ublažili kriterije za upis u Stanford otkako sam ja tamo predavao molbu", frknuo je Jacobi.
"Šalu na stranu, Warrene. Molim te. Dakle, što misliš? Gubim se, zar ne? Jesam li poludjela?" "Nisi toliko luda da zbog toga ne bismo tom klincu otišli u još jedan posjet", rekao je.
Postojale su i druge stvari koje smo mogli učiniti da bismo bili sigurni. Mogli smo čekati i vidjeti podudara li se njegov DNA s onim kojega smo pronašli pod noktima Estelle Chipman. Ali za to je trebalo vremena. Što sam više razmišljala o tome, to se više Rusty Coombs uklapao u priču.
Mozak mi je sada već zujao. Prožeo me drhtaj spoznaje. "O, moj Bože, Warrene. Bijela kreda..."
Jacobi se nagnuo naprijed i suzio kapke. "Što s time?"
"Bijeli prah kojega je Clapper našao na dva poprišta." Prisjetila sam se lika Rustvja Coombsa, njegovog prištavog lica i širokih ragbijaških ramena u znojnoj majici Stanforda. Utjelovljenje superiornog dječaka koji je svoj život preokrenuo iz temelja, zar ne? Sjećaš li se gdje smo se s njime susreli?"
"Naravno, u teretani u Stanfordu."
"Dizao je utege. Warrene, što koriste dizači utega da bi spriječili klizanje prečke iz ruku?" ustala

sam se. Misli su mi se skrasile na živoj predodžbi Rustvja Coombsa kako trlja svoje snažne, bijele ruke.
"Koriste kredu", promrmljao je Jacobi.




113. poglavlje

Džogirajući natrag s poslijepodnevnog treninga, Rusty Coombs je krenuo putem od šest kilometara iz svlačionice uz teren oko South Campusa. Odlučio je posljednjih dvjesto metara istrčati punim sprintom.
Policijski automobil s upaljenom sirenom prozujao je pored njega. A zatim još jedna patrolna kola u brzoj vožnji.
Isprva, pogled na policijska kola ga je uznemirio.
Ali, promatrajući ih kako se udaljavaju, ponovno se opustio. Njegove mišićave noge nastavile su

trk.


Sve je super, baš super. Siguran je u Stanfordu. Jedan od nekolicine privilegiranih, zar ne?
Vratio se onome o čemu je razmišljao prije nego ga je policija nepristojno omela. Skine li masno

tkivo u tijelu na 7.8, i sreže li svoje vrijeme na sto metara za još jednu desetinku ili dvije, možda bi se mogao ubaciti u treći krug sustava novačenja za NFL, nacionalnu ligu američkog nogometa.
Treći krug značio je zajamčeni bonus. Drži se plana, rekao je sebi. Ima načina na koje maštanja postaju stvarnost; barem za njega.
Rusty je trčao prema Santa Cruzu, jednu ulicu dalje od kuće u kojoj su živjeli on i još nekoliko njegovih suigrača. Skrenuvši u ulicu, naglo se zaustavio.
Prokletstvo... došli su ovamo po mene! Ulica je sva blistala od rotacionih svjetala.
Policijski automobili, njih tri, i dvoja kestenjasta vozila Službe sigurnosti studentskog naselja pred njegovom kućom. Gomila ljudi razmiljela se ulicom. Gradskim policajcima se nije tek tako dopuštao ulazak u naselje. No, ovo je bilo veće, za veliki ekran...
U jednom mučnom trenutku shvatio je da je svemu došao kraj. Više čak neće imati priliku niti ugasiti svijeću u toj maloj kuji koja mu je ubila oca. Noge su mu se još uvijek pomicale, trčeći u mjestu.
Glavom mu je bljesnulo: kako li su, do vraga, samo doznali? Tko je to odgonetnuo? Nije valjda Lindsay Boxer!
Jedan student štreberskog izgleda s vrećastim crvenim kratkim hlačama i crvenim ruksakom prebačenim preko ramena išao je ulicom njemu ususret. Rusty je nastavio trčkarati u mjestu. "Hej, što se, do vraga, događa?"
"Policija nekoga traži", rekao je ovaj. "Kod DU-a.
Sigurno se radi o nečem velikom, jer svi govore da stiže i policija iz San Francisca." "Nemoj zezati", promrmljao je Rusty. "Čak iz San Francisca, je li?"
Baš šteta, pomislio je. Bio je bijesan. Bilo mu je žao i što se sve moralo završiti. Ali uvijek je maštao o tome kako bi se sve moglo odigrati na kraju.
Okrenuo se i počeo trčati natrag prema Main Quadu. Koraci su se ubrzali, hitro i moćno.
Rusty Coombs je okrenuo glavu kad je još jedan policijski auto s uključenom sirenom projurio pokraj njega. Više nije bilo smisla u pritajivanju.
Ovdje je već bilo puno policajaca.

Srećom, on je imao spreman savršeni svršetak.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:52 pm








114. poglavlje

Jacobi i ja jurili smo 280-tom ulicom prema Palo Altu sa stabilnih 135 kilometara na sat. Putokazi za Burlingame, San Mateo, i Menlo Park prozujali su pokraj nas. Nabrijali smo se da tog ljigavca sredimo u sat vremena.
Nadala sam se da ćemo uspjeti Rustvja Coombsa uhvatiti na prepad. U studentskom naselju Stanforda bilo je na tisuće studenata. On je bio naoružan, i vrlo opasan, pa sam željela izbjeći sukobe, koliko god to bilo moguće.
Dogovorila sam s poručnikom Joeom Kimesom iz Odjela za nasilje u Palo Altu da se nađemo u uredu dekana u Main Quadu. Dok smo se približavali Palo Altu, javio nam se Kimes. Izvijestio nas je da nisu uspjeli pronaći Coombsa. Po rasporedu tog poslijepodneva nije imao nastavu.
Nije bio u svojem pansionu, niti na stadionu na kojem je stanfordska ragbi momčad završila trening sat vremena ranije.
"Zna li on da je za njim raspisana tjeralica?" upitala sam. "Joe, što se događa tamo dolje?" "Teško je ovdje ostati nezamijećen", rekao je Kimes. "Mogao je vidjeti naše automobile."
Počela sam se brinuti. Nadala sam se da ćemo doći do Coombsa prije nego dozna za naš dolazak.
Volio je biti u središtu pažnje - želio je biti zvijezda. "Što želite da učinimo?" pitao je Kimes.
"Želim da lokalnu ekipu specijalaca stavite u stanje pripravnosti. U međuvremenu, Joe, pokušajte naći velikog ljigavca. Ne puštajte ga van iz naše stupice. I Joe, taj momak je iznimno opasan. Nemate pojma koliko."




115. poglavlje

Dizalo se naglo upinjalo, a kad su se vrata otvorila, Himera je pogledao dolje s vidilice Hoover Towera, više od sedamsto šezdeset metara nad Main Quadom.
Na platformi nije bilo nikog. Nikoga da ga ometa, nikoga da ga smjesta ubije. Samo ravno, plavo nebo, betonska kupola u viktorijanskom stilu, divovska Carillon zvona koja su gromovito odjekivala naseljem.
Rusty Coombs je iskopčao sklopku pogona dizala, ostavivši vrata otvorena. A onda je bacio na pod crnu torbu od poliestera i naslonio se na betonski zid, nasuprot jednom od osam prozora s rešetkama. Otvorio je torbu, izvadio rastavljenu PSG-1 pušku, optički nišan i dva dodatna pištolja punih spremnika.
Ovo je bilo nešto drugo - zapravo, impresivno.
Bombastično, zar ne? Mogao je vidjeti planine na jugu i zapadu, obrise San Francisca na sjeverom obzoru. Bio je vedar i sunčan dan. Sve je bilo mirno, savršeno. Sveučilišni kompleks Stanforda prostirao se pred njim. Studenti su tamo dolje puzali poput mrava. Najbolji i najbistriji.
Počeo je sklapati pušku, vješto kliknuvši spremnik u utor, namjestivši prilagođeni naslon za rame, sve dok mu sklopljeni komad nije ležao u rukama poput dragocjene sprave.
Jedan galeb se skrasio na Carillon zvonima. Naciljao je i povukao otponac u prazno. Klik.
A onda je gurnuo optički nišan u utor. Umetnuo je spremnik s dvadeset i četiri metka.
Čučnuo je iza ogradnog betonskog zida. Vjetar je zviždao, poput udaraca sjeverca o platneno jedro. Nebo je bilo prekrasne tirkizno plave boje.
Poginut ću, i znate što, baš me briga.
Studenti su opušteno prelazili raskrižja, čitali ležeći na travi. Tko je mogao znati...? Tko je sumnjao na nekakvu opasnost? Mogao je birati. Mogao je ovjekovječiti bilo koga od njih.
Rusty Coombs je provukao cijev svoje puške kroz metalne rešetke sto osamdeset centimetara visokih prozora kupole. Pogledao je kroz nišan i potražio prvu metu. Ciljao je studente. Neka lijepa Japanka smeđe kose sjedila je travi sa svojim dečkom bijelcem koji je na nos nasadio tamne naočale. Jedan štreber u svijetlo žutoj trenirci vozio je žuti bicikl. Skrenuo je dalje. Jedan crni student dugih kovrčavih pletenica hodao je prema studentskoj knjižnici. Coombs se nasmiješio. Ponekad bi i samog sebe iznenadio količinom mržnje koju je u sebi nosio. Bio je dovoljno pametan da bi znao kako se tu ne radi samo o prijeziru prema njima, prezirao je i sebe.
Mrzio je svoje tijelo blijedo žute boje, nesavršenosti za koje je znao samo on, ali više od svega, mrzio je svoje misli, svoje opsesije, taj prokleti način na koji je razmišljao. Osjećao se tako usamljenim, tako prokleto dugo. Baš kao i sada.
U daljini je ugledao obrise plavog Explorera s bljeskajućim svjetlima. Zaustavio se pred zgradom uprave. Ta vražja kuja iz San Francisca iskočila je kroz vrata vozača. Srce mu se uzlupalo.
On je tu. Ipak će dobiti svoju priliku da je sredi.
Oca su mu odveli dok je još bio mali, svezanih rukama i s okovima na nogama. Njegova majka ga je držala po strani, prijezirno gledajući za njima. Zar nisu vidjeli? Zar nisu vidjeli koliko su ga povrijedili? Volim te, tata... Zar nisu vidjeli da će svojeg tatu zauvijek izgubiti? A onda onaj pogled,

ono smijuljenje koje će pamtiti do kraja života. Otac ga je gurnuo rukom. Budi muškarac, frknuo je. "Jesam li sada muškarac?" prošaptao je Rusty Coombs.
Naciljao je lijepu orijentalnu djevojku koja je ljubakala svog momka na tratini. Isuse, mrzio ih je oboje. Sramote svojih rasa.
A onda, kad je bolje razmislio, okrenuo je pušku prema razigranoj djevojci s kovrčama i sjajnim smeđim očima, kojoj se oko vrata njihao zlatni privjesak u obliku srca.
To je moja narav, smijuljio se, savivši prst oko hladnog, metalnog otponca. Himera je opet bio u akciji.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:53 pm





116. poglavlje

Kad se Explorer uz škripu guma zaustavio pred zgradom uprave, Jacobi i ja smo izašli i utrčali kroz nadsvođeno predvorje s pogledom na Main Quad.
Naletjeli smo točno na Kimesa, koji je lajao zapovijedi u ručnu radio stanicu. S njime je bio dekan strogog lica, Felix Stern. "Još uvijek nismo pronašli Rustvja Coombsa", rekao mi je Kimes.
"Viđenje u Quadu prije dvadeset minuta. Sad je ponovno nestao." "Što je sa specijalcima?" upitala sam ga. "Stižu.
Mislite da ćemo ih trebati?" Odmahnula sam glavom. "Nadam se da ne. Neće nam biti potrebni ukoliko se Coombs prestrašio i pustio crno."
Upravo u tom trenutku začuli su se pucnji. Znala sam da nitko od policajaca ne bi prvi zapucao. Osim toga, zvučalo je kao puščana vatra.
"Mislim da je još uvijek tu", bezizražajnog lica je rekao Warren Jacobi.
Vrištanje i panika studenata odjekivali su predvorjem. A onda su počeli trčati prema nama, bježeći s tratine.
Netko je vikao: "U Hoover Toweru je. Nitkov, prokleti luđak!"
Jacobi, Kimes i ja utrčali smo točno u studentski stampedo. Joe Kimes bio je na toki-vokiju. "Puca se! Policija i ekipa hitne pomoći na Hoover Tower.
Pristupite s izuzetnim oprezom!"
Stigli smo do tratine u sljedećih nekoliko sekundi.
Studenti su se skrivali iza drveća, stupova, velikih lončanica s cvijećem, iza svega što je pružalo nekakav zaklon.
Dvoje studenata ležalo je na tratini. Jedno od njih bila je crnkinja, krvavi krug širio joj se na prsima.
Prokletstvo. Prokleti Himera.
"Ostanite dolje! Ostanite gdje ste!" vikala sam preko Quada. "Molim vas, ne dižite glave!" Jedan pucanj je odzvonio s tornja. A onda drugi i treći. Jedan student srušio se iza klupe. "Molim vas, ostanite dolje!" vrisnula sam ponovno.
"Ostanite, do vraga, dolje!"
Pogledom sam pretražila zvonik tornja, tražeći neki obris, pušku, bilo što, što bi odredilo Coombsov položaj.
Iznenada, s tornja su odjeknula još dva pucnja.
Coombs se definitivno nalazio tamo gore. Nije bilo šanse da zaštitimo ovoliko ljudi. Imao nas je tamo gdje je htio. Himera još uvijek pobjeđuje.
Zgrabila sam Kimesa. "Kako se mogu popeti tamo gore?"
"Nitko ne ide gore", ispalio je Kimes, "bez pratnje specijalaca." Oči su mu bile iskolačene i ukočene. Vikao je u toki-voki. "Sve ekipe specijalne policije i hitne pomoći u Main Quad!
Snajperist puca s Hoover Towera. Najmanje troje ljudi je poginulo."
Pogledala sam ga u oči. "Joe, kako se mogu popeti gore?" odlučno sam ga pitala. "Ja idem, zato mi reci koji je najbolji put."
"Ima jedno dizalo u prizemlju", ubacio se dekan Stern.

Izvadila sam svoj Glock iz futrole na boku i provjerila malu Berettu koju sam pričvrstila za gležanj. Himera je bio u toj kupoli, njegovi meci pljuštali su dolje.
Pogled mi se fiksirao na jednu drvenu kabinu koja bi mi osigurala nekakav zaklon. Jacobi je posegnuo za mojom rukom. Ali znao je da me neće zaustaviti.
"Nećeš mi dati minutu da dograbim zaštitni prsluk na nas oboje, zar ne, poručnice?"
"Vidimo se gore, Warrene." namignula sam mu. A onda sam nisko pognuta krenula u proboj prema tornju.
A negdje u kutku uma sam se pitala - zašto ovo činim?




117. poglavlje

I suse, kako se dobro osjećao. Himera je uvukao pušku i sjeo, naslonivši se leđima na tvrdi betonski zid. Već sljedećeg trenutka, u Quadu se spremao nastati pravi pakao. Ekipe specijalaca, snajperisti, možda čak i helikopteri. Znao je da je on u prednosti - njega nije bilo briga hoće li umrijeti.
Pogledao je velika Carillon zvona. Kad su zvonila, čulo ih se po cijelom naselju. Pitao se, kad se sve ovo svrši, kad ga više ne bude bilo, bi li mu ta zvona mogla zvoniti na sprovodu. Jest, kako da ne.
A onda je shvatio da je sam na Hoover Toweru, i da je upravo ubio petoro ljudi. Kakav je ovo jebeni dan bio - kakav je bio njegov život. Otići će u povijest, u to više nema sumnje.
Pridigao se i provirio preko ruba. Najednom, sve je bilo prilično mirno tamo dolje. Quad se ispraznio. Uskoro će na poprištu biti specijalci sa svojom visokom tehnologijom, a onda će ih jednostavno morati skinuti što više može. Oni će morati zaslužiti svoje prekovremene sate. Ali sada, ovdje gore, sve je bilo prekrasno... Tada je ugledao Lindsav Boxer. Provirio je kroz optički nišan kako bi se do kraja uvjerio. Ta 'policajka heroina' koja je ubila njegova oca. Žurila je zaklonjena zgradom uprave, pognuto krivudavo trčeći prema tornju. Bilo mu je drago što je tu.
Iznenada, sve se promijenilo. Još uvijek je mogao ovaj autobus dovesti na vrijeme...
Pogledom je pratio lik u pokretu, i polako sklopio lijevo oko. Usporio je disanje gotovo na meditacijski ritam.
Razmišljao je o tome kako su mu oca devet puta pogodili. I ona bi morala jednako proći.
Udahnuo je, i fiksirao križić optičkog ciljnika na njenu bijelu bluzu. Ti si mrtva žena.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Mustra taj Čet Apr 12, 2018 1:53 pm







118. poglavlje

U Quandrangleu je sada bilo mirno. Ilije Rusty Coombs uzeo kratak predah ili je ponovno punio pušku. Pretpostavila sam da me nekih pedesetak metara dijeli od podnožja tornja. Dug put.
Učinimo to. Ja i ti, prijane.
Zaputila sam se prema maloj drvenoj kabini. Osjećala sam neku vrstu obuzdavane histerije.
Loše. Znala sam da sam meta, a da Coombs zna pucati. Iznenada, začula sam pucanj iz pištolja iza sebe.
Okrenula sam se i ugledala Jacobija kako puca na toranj.
Prije nego li me Coombs uspio naciljati, jurnula sam pod zaklon od gustog granja grmlja; zatim iza zaklona još jedne male građevine, svega nekoliko metara udaljene od podnožja tornja.
Pogledala sam uokolo i ugledala Jacobija s Kimesom. Odmahnuo je glavom. Znala sam da to znači: Lindsau, ostani gdje jesi. Ne mogu te pokrivati kad budeš u tornju. Namignula sam mu, gotovo kao da se ispričavam.
Trčala sam uz zidove tornja dok na sjevernoj strani nisam pronašla ulaz. Zaputila sam se uz stepenice i našla se u mramornom viktorijanskom predvorju.
Dizalo se nalazilo točno preda mnom.
Pritisnula sam tipku da bih ga pozvala, pritiskala sam i pritiskala, pištolja uperenog u vrata. Nisu se otvarala. Udarila sam šakom o ulaštena kromirana vrata. Povikala sam: "Policija!" Uzvik je odzvanjao hodnicima. Trebao mi je netko, bilo tko. Nisam imala pojma kako se odavde popeti gore na toranj.
Jedan stariji čovjek u odori nadzornika pojavio se iz hodnika. Ustuknuo je ugledavši moj pištolj. "Policija", viknula sam. "Kako ću doći gore?"
"Čovjek je blokirao dizalo", rekao je. "Jedini put gore je pomoćnim stubama." "Pokažite mi. Molim vas. To je pitanje života i smrti."
Pazikuća me odveo kroz vrata gore na treći kat, pa niz hodnik do uskih stuba. "Imate trinaest redova stepenica. Na vrhu su požarna vrata.
Otvaraju se s obje strane."
"Čekajte u predvorju i recite svakome tko uđe da sam ja tamo gore", rekla sam zaputivši se uskim stubama. "I to je pitanje života i smrti, također."
"Da, gospoja. Razumijem."
Krenula sam gore. Trinaest redova. A nisam znala što mogu očekivati na vrhu. Srce mi je brzo udaralo, a bluza mi se zalijepila za leđa od hladnog znoja.
Sretan broj trinaest. Sa svakim katom, dah mi je postajao teži i odsječniji. Noge su me počele boljeti, od vrha do dna, a trčala sam četiri puta tjedno. Nisam znala jesam li poludjela, kad idem gore bez pojačanja. Ne, k vragu, znala sam da sam poludjela.
Napokon sam izgurala dvanaest redova i stigla do vrha. Zabravljeni prozor pružao je širok pogled, tamo dolje se prostirao Main Quad. Samo požarna vrata od čvrstog metala dijelila su me od Himere. Srce mi je udaralo kao da će eksplodirati.
Kroz vrata sam začula još nekoliko pucnjeva.

Bum, bum, bum. Ponovno je krenuo. Bojala sam se da je možda još netko poginuo. Bila sam ljuta, bijesna, tako jako sam ga željela srediti. Provjerila sam svoj Glock i udahnula. O Bože, Lindsau, što god učinila, učini to brzo.
Požarna vrata imala su one teške poluge za hitne slučajeve, koje je trebalo gurnuti prema dolje da se bi se vrata otvorila.
Pritisnula sam ih i izletjela na krov tornja.




119. poglavlje

Zaslijepio me bljesak jarkog sunca. A onda jezivi zvuči: kling, kling, kling... čahure izbačene iz puške zveketale su po podu.
Jurnuvši po platou, uočila sam Coombsa. Klečao je nad otvorom s puškom provučenom između rešetaka. Iznenada, okrenuo se prema meni.
Puška mu je opalila je u mom smjeru. Zaglušni prasak, narančaste iskre zviždale su o kamen i željezo, odbijajući se svuda po krovu. Bučan, metalni zveket.
Skočila sam dalje od vrata, odaslavši bljeske četiriju hitaca. Nisam znala jesam li ga pogodila. Udahnula sam zrak, iščekujući prodornu bol da vidim je li on pogodio mene. Nije.
"Puno je teže kada netko uzvraća paljbom", povikala sam. Šćućurila sam se iza visokih metalnih rešetki.
Vidjela sam da one čuvaju zbirku od sedam masivnih zvona. Svako od njih izgledalo je kao da mi može razoriti bubnjiće samo jednim udarcem.
Ostatak krova sastojao se od platoa ne šireg od dva i pol metra.
Okruživao je zvona, s otvorima za razgledavanje u zidu, međusobno udaljenima otprilike metar i pol.
Coombs je bio na drugoj strani, zvona su osiguravala zaklon za nas oboje. Dozvao me bezbrižnim, arogantnim glasom.
"Dobrodošla u Camelot, poručnice. Svi ti genijalni mozgovi tamo dolje... a ti si došla skroz ovamo gore samo da bi popričala sa mnom."
"Dovela sam prijatelje sa sobom. Rusty, oni neće htjeti razgovarati. Svakim svojim hicem pokušat će te srediti. Zbog čega tako umrijeti?"
"Ne znam, meni to zvuči kao dobar plan. Želiš li umrijeti ovdje gore sa mnom, samo izvoli", povikao je Rusty Coombs.
Krišom sam pogledala kroz rešetke, pokušavajući točno odrediti Coombsov položaj. Na suprotnoj strani zvonika, čula sam kako umeće novi spremnik.
"Drago mi je da si to ti. Mislim, zgodno je, zar ne? Ti si sredila mog tatu, a ja ću sada isto to učiniti tebi."
Izgledalo je da mu glas mijenja položaj, kao da kruži.
I ja sam počela kružiti, Glocka uperenog u ugao kućišta zvona. "Rusty, ne želim da pogineš ovdje."
"Ti si malo spora u glavi, zar ne, poručnice? Baš kao i uvijek. Pružio sam vam sve čega sam se mogao sjetiti. Kombi, poziv na 911... Što sam trebao učiniti, poslati vam jebeni e-mail i reći,
'Hej, društvo, tu sam...'? Dovoljno dugo ti je trebalo da odgonetneš. Usput je koštalo nekoliko života."
Iznenada, kiša puščane vatre zaklepetala je po željeznim rešetkama, meci su glasno odzvanjali od zvona.
Sagnula sam se dolje, pokrivši glavu rukama.
"Tvog oca više nema", viknula sam. "Ovo ga neće vratiti natrag."
Gdje li se sada nalazi? Provirila sam kroz rupu u rešetkama. Mozak mi se sledio.

Tamo je bio Rusty Coombs. Smijao mi se onim istim samozadovoljnim, omraženim cerekanjem svojeg oca.
Kroz kućište zvona ugledala sam ispruženu pušku.
U tom trenutku, vidjela sam iznenadni bljesak, osjetila potisak brutalne siline. A onda me snažni udarac odbacio natrag.
Tvrdo sam pala na leđa, klisnuvši u potragu za zaklonom dok je Coombs požurio okolo pokušavajući me jasno naciljati. Prsti su mi tapkali po podu tražeći moj Glock. Isuse, nema mog pištolja!
Coombs mi ga je hicem izbio iz ruke!
Hodao je naprijed dok nije stajao nada mnom.
Puška mu je bila uperena u moje grudi. "Moraš priznati, zbilja znam pucati, ha?"
Nestala je i najmanja nada. Imao je zelene oči koje su u sebi imale onaj hladni, bezosjećajni žar. Tako sam jako mrzila ovog gada.
"Nemoj dodavati nove smrti", rekla sam, potpuno suhih usta. "Specijalci stižu. Ubij me i pet minuta kasnije ti ćeš biti sljedeći."
Slegnuo je ramenima. "U ovom trenutku, bit će mi jako teško opravdati se treneru. Ljudi poput tebe", zurio je u prazno, "nemaju pojma kako je to. Vi nitkovi ste mi uzeli oca."
Vidjela sam kako mu se prst pomiče prema okidaču i uvidjela da ću umrijeti. Izgovorila sam tihu molitvu, i pomislila: Ne želim umrijeti.
A onda se prolomio najdublji zvuk koji je parao uši. Imao je snagu zgrade koja se rušila. Slijedio je jedan odzvanjajući dong za drugim. Morala sam se uhvatiti za uši da ne bi oglušila.
Bila su to zvona. Počela su zvoniti, a to je bila najglasnija buka koju sam ikada čula - daleko najglasnija. Cijeli toranj se tresao od gromkog zvuka.
Coombsu se lice iskrivilo se u zaprepaštenu i bolnu grimasu. Zateturao je, refleksno se sklupčavši u loptu da se zaštiti.
Kad sam vidjela da se pognuo, posegnula sam pod svoju nogavicu. Izvukla sam Berettu privezanu za gležanj.
Sve se dogodilo tako brzo, kao na filmu na kojem radnja protječe, ali je zvuk posve izobličen.
Ugledavši me, Coombs je zamahnuo puškom u položaj za pucanje. Opalila sam tri puta, pucnji su mi trzali ruku. Zvona su nastavila zvoniti... zvoniti i zvoniti.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Druga prilika

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 5 od 6 Prethodni  1, 2, 3, 4, 5, 6  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu