Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Dvostruka prevara

Strana 2 od 3 Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

 Dvostruka prevara  - Page 3 Empty Dvostruka prevara

Počalji od Mustra Čet Apr 12, 2018 1:57 pm

First topic message reminder :

 Dvostruka prevara  - Page 3 Dvostr10

Upravo kad je Aleks pomislio da se primirio u ustaljenom rasporedu psihoterapija s pacijentima, opet se zatekao u igri – ovog puta da uhvati zločinačkog genija bez premca.Poplava složenih ubistava u Vašingtonu dovodi celu Istočnu obalu u stanje napetosti. Ta ubistva nisu ni nalik onima koje su Aleks Kros i detektiv Briana Stoun, njegova nova devojka, dotad videli. Sa svakim sledećim ubistvom slučaj postaje sve složeniji. Aleks zna samo jedno: ubica uživa kad ima veliku publiku.
Dok se jezivi prizori žrtava pojavljuju širom grada izazivajući i histeriju u medijima, Aleksu je sve jasnije da je čovek kog juri genije užasa – i da žudi za slavom. Ubica se poigrava čitavim gradom – i neće stati ni pred čim dok ne postane najstrašnija zvezda koju je Vašington video.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


 Dvostruka prevara  - Page 3 Empty Re: Dvostruka prevara

Počalji od Mustra Pon Apr 16, 2018 9:48 am



Osamdeset treće poglavlje

Nikada mi se stomak nije toliko grčio ili se barem toga ne sećam. Kao da VUZP sam po sebi nije predstavljao dovoljan problem, sada sam već bio siguran da je i Kajl Kreg deo priče, i nisam mogao da dokučim zašto ni kuda jurca ovaj brzi voz. Verovatno ne u pravcu koji sam želeo.
Vožnja prema uglu Devetnaeste ulice i Avenije nezavisnosti bila je tip noćne more sa paparacima, verovatno nalik na onu koja je odnela živote princeze Dajane i Dodija al Fajeda, u mračnom, zastrašujućem pariskom tunelu. Presekli smo dijagonalno kroz grad prema Jugoistočnoj četvrti, uz zavijanje sirena i neverovatnu svitu koja nas je uporno pratila. Dođavola, bili smo vašingtonski čarobni frulaši, koje su sledili pacovi kako bi ih slikali i objavili to u Nešenal inkvajereru. Da su se kladili da nećemo obraćati pažnju na saobraćajne prekršaje, verovatno bi uzeli pare.
Kada smo stigli, na mestu zločina već se nalazilo šest policijskih jedinica, a glavne raskrsnice su uveliko bile zatvorene, kako za vozila, tako i za pešake.
Ali kakvo je ovo zapravo mesto zločina? Šta li se ovde uopšte dogodilo?
Nije bilo očiglednih tragova. Ovaj kraj je mešavina industrijskog i stambenog. Dva reda sveže umivenih kuća u nizu prostirala su se i Devetnaestom ulicom i Avenijom nezavisnosti iz pravca severozapada. Setio sam se da sam u novinama čitao o ovom naselju, svem u osnovnim bojama i čudnim uglovima. Okruženje puno vizuelne dramatičnosti, baš onakve kakva bi bila po meri našeg ubice. Taj gad izgleda snima film. I to u svojoj glavi.
S jedne strane, preko puta ulice, nalazila se nova škola Sent Kolet, a s druge strane je bila zgrada Oružarnice. Trebalo je pokriti ogroman prostor - džinovski plast sena, u kome je iglu predstavljalo nečije telo. Ili, daj bože, ovog puta ipak živa žrtva. Da li uopšte postoji ta mogućnost? Možda je VUZP poželeo da malo promeni ritam.
Pojavilo se još policijskih kola; izbrojao sam ih dvanaest, pa prestao da brojim. Pitao sam se kada će stići Kic sa svojim ljudima. Trebaju nam operativci FBI-ja. Zapravo, sva pomoć je dobrodošla.
Pre svega, prednost smo dali stambenim zgradama; podelili smo se u timove po dvoje i pokucali na svaka vrata duž cele ulice. Sve drugo je moralo da sačeka, uključujući i pokušaje obuzdavanja mase. Situacija je već izgledala suludo - ekipe kamermana su nas pratile u stopu i snimale iz svih mogućih uglova.
Nismo dugo bili u potrazi kada je jedan od uniformisanih policajaca povikao: “Detektivi! Ovde imamo nešto. Detektivi?”
Bri i ja smo potrčali da vidimo o čemu se radi. Kuća je bila svetložute boje, s velikim jednodelnim prozorima koji su gledali na Devetnaestu ulicu. Ulazna vrata su bila odškrinuta i izgrebana oko kvake i maske. Izgledala su kao da ih je neko upravo obio.
“Meni je ovo dovoljno”, rekla je Bri. “Dovoljan dokaz provale. Hajdemo unutra.”




Osamdeset četvrto poglavlje

Ušli smo oprezno i tiho. S nama je bio i jedan uniformisani pozornik iz tog kraja, uplašeni klinac po imenu Dilalo. Kolege su mu ostale ispred, za slučaj da neki posebno bahat reporter ili hrabriji radoznalac pokuša da uđe na mesto zločina.
Unutra je vladao savršen mir. Vazduh je bio ustajao i vreo - bez ijednog otvorenog prozora, bez klima-uređaja. Kuća je bila moderno uređena, kao što je njena spoljašnjost i nagoveštavala. S leve strane, u dnevnoj sobi, video sam kopiju Imsove fotelje, u trpezariji iza sebe crveni lakirani sto i mrežaste stolice. Još nije bilo nikakvih naznaka, ali osećao sam da se ovde nešto dogodilo.
Bri je nakrivila glavu nalevo - ona će preuzeti dnevnu sobu - i pokazala policajcu iz patrole da ode pravo pozadi, verovatno u kuhinju.
Ja sam uzeo stepenište.
Bilo je napravljeno od jakih visećih drvenih ploča s gvozdenom ogradom, tako da nisam ispuštao zvuk dok sam se peo. Mesto se činilo previše tiho - mrtvački tiho, nisam uspeo da se uzdržim od te pomisli i strep nje od onoga što ćemo naći.
Jesmo li sada mi publika? Je li to novi, veliki zaokret? Je li sve ovo režirano za nas?
Svetlarnik u obliku kupole snažno je osunčao prostoriju, a ja sam osetio kako mi znoj klizi niz leda.
Na vrhu, stepenište se račvalo prema otvorenom hodniku koji se nadvijao nad prizemljem. Meni sleva bila su zatvorena vrata, kao i jedna otvorena, bliža, koja su vodila u prazno kupatilo. Barem je odavde delovalo prazno.
I dalje nije bilo ljudi, ni živih ni mrtvih.
Čuo sam kako u prizemlje stiže još policije, već se skupilo prilično publike. Nervozno sašaptavanje i domunđavanje preko voki-tokija. Piskavi glas poručnika Dilala - neko ga je oslovio s Ričarde, kad mu je rekao nešto kao: “Ričarde, smiri se.”
Bri se pojavila u hodniku ispod mene. Dala mi je znak da je sve čisto, a ja sam joj mahnuo da se popne. “Jesi li usamljen?”, pitala me je. “Bez tebe... uvek.”
Kada mi se pridružila na spratu, pokazao sam prema zatvorenim vratima. “Jedina zatvorena”, rekao sam.
Pripremio sam se za ono što možemo zateći, i provalio vrata. Uperio sam glok u najdalji ugao, prešao preko sobe nalevo, pa nadesno.
Nisam znao da li da osećam razočaranje ili olakšanje. Soba je bila prazna. Nije bilo ničega što tu ne pripada. Uredno namešten bračni krevet u uglu. Otvoren plakar pun ženske odeće.
Šta li smo, dođavola, propustili? Ovo je ugao Devetnaeste i Avenije nezavisnosti, zar ne?
Upravo smo tada začuli prve, udaljene zvuke helikoptera, kako se ubrzano približava. Trenutak kasnije, već je lebdeo iznad kuće.
Ostali zvuci su se pomaljali s ulice. Probio se i jedan glasan urlik. Stigao je do vrha stepeništa i do nas. “Na krovu je!”
Pogledao sam nagore i shvatio da je svetlarnik u obliku kupole istovremeno i otvor.



Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Dvostruka prevara  - Page 3 Empty Re: Dvostruka prevara

Počalji od Mustra Pon Apr 16, 2018 9:49 am


Osamdeset peto poglavlje

“Trebaju nam merdevine!”, viknula je Bri policajcima ispod nas. “Trebaju nam što pre!”
Video sam oguljene tragove na zidu, tamo gde su nekada stajale merdevine za izlaz na krov. Više ih nije bilo. Neko ih je sklonio.
Svetlarnik mi je bio van domašaja bez njih, čak i ako bih se popeo nekome na ramena.
Bri i ja smo požurili napolje - nije više bilo skrivanja situacije od medija. Još dva helikoptera su se pridružila prvom i kružila iznad kuće poput lešinara. Susedi, prolaznici i nebrojeno novinara zakrčili su put ispred zgrade i čitavu ulicu. Ovo je postajao težak davež od pometnje, a još nismo ni stigli do poslednje reči ubice.
“Raščistite ovaj prostor”, rekao sam najbližem policajcu. “Ne šalim se. VUZP je bio ovde!”
Bri i ja smo se potom razdvojili i ja sam se gurao kroz masu prema prvom novinarskom kombiju s antenom. Bio je to kombi Kanala četiri, parkiran ispred Oružarnice preko puta.
Novinarka je već držala rafalni govor pred kamerom kada sam prišao trčećim korakom. Prekinuo sam je usred rečenice.
“Pripada li vama neki od ovih helikoptera?”, povikao sam, pokazavši rukom prema nebu.
Bila je to privlačna devojka pepeljastoplave kose, stara dvadesetak godina. Odmah se uvredila. “A vi ste?”, upitala je. Ko god da sam, njen kamerman je skrenuo objektiv kako bih ušao u kadar.
Nisam ni sačekao novinarkin odgovor. Prošao sam pored nje i otvorio klizna vrata na kombiju
Kanala četiri.
“Gradska policija!” Pokazao sam značku operateru razrogačenih očiju koji je za tastaturom srkao kafu iz Starbaksa. “Moram da vidim ono što vidi vaš helikopter.”
Usred gudjaja, ne rekavši ni reč, pokazao je na jedan ekran. Na komadu plave izolir-trake ispod ekrana pisalo je uživo.
Evo publike, iznenada sam shvatio.
Pitao sam se kako će se odvijati VUZP-ov naredni plan. Sad znam. Svako ko bude gledao televiziju, videće ovo. Taj smrad je baš ovako sve isplanirao.
Pogledao sam na sat - samo što je prošlo šest, vreme je za večernje vesti. Zato je ubici trebalo onoliko vremena pre slanja drugog imejla, zar ne?
Snimak iz helikoptera nije bio dovoljno oštar da bi se razaznala svaka pojedinost, ali na krovu se sasvim sigurno nalazilo telo. Bio sam gotovo uveren da je muškarac, ali ne baš sto posto. Tamne pantalone, svetla košulja, i nešto nalik krvi koja teče iz vrata. Lice je delovalo čudno, nekako iskrivljeno, a nisam još mogao da dokučim zašto.
Merdevine na izvlačenje naslonjene su na krov u blizini tela. “Recite vašem čoveku gore da pređe kamerom preko krova”, kazao sam. “Odmah, molim vas.”
“Ne primaš naređenja od njega.” Mlada novinarka je proturila plavu kacigu u kombi. Ovde je sad već prevelika gužva.
“Primite naređenja ako ne želite da budete uhapšeni”, objasnio sam operativcu. “Uhapsiću vas ako budem morao. Oboje”
Klimnuo je glavom i progovorio u mikrofon povezan sa slušalicama: “Bruse, pređi kamerom preko krova, važi? Priđi ako možeš. Ovo je policijski zahtev. Prijem.”

Osim tela, na krovu ničeg nije bilo; bar je tako izgledalo iz ugla kamere. “U redu, dobro je”, potvrdio sam.
“Nazad na telo”, zagraktala je novinarka iza mene. “Ovo ide uživo.”
“Alekse!”, viknula je Bri sa trotoara. “Imamo merdevine. Hajdemo gore.”
Još jednom sam bacio pogled na ekran, i baš tad video sam žrtvinu ruku kako se miče. Bio je to blag pokret, ali nepobitan. Izleteo sam iz kombija, umalo oborivši gospođicu Kanal Četiri s onih visokih potpetica.
“Bri! Još je živ!”




Osamdeset šesto poglavlje

Prvi sam se popeo na krov. Bri je bila sledeća, a dva veoma nervozna tehničara hitne pomoći bila su iza nje. Nakon kratkog osmatranja kako bi se uverili da je sve čisto, tehničari su požurdi u pomoć žrtvi, za koju smo se nadali da je i dalje živa.
Pored otvora nalazila se drvena platforma, a kraj nje se prostirao ravan, otvoren prostor prekriven ter-papirom, na kome je ležalo telo. Krov je isparavao na suncu. Vrelina se izdizala oko tela, i primetio sam da je lokva krvi drastično porasla.
“Ne izgleda dobro”, promrmljala je Bri. “Ne, ne izgleda.”
Najneprijatnije od svega bila je maska na licu žrtve. Zato je delovao čudno na snimku iz helikoptera. Bila je to još jedna karikatura Ričarda Niksona - poput one koja je korišćena u ubistvu kod puta Džordž Vašington.
“Imam osećaj da ovo nije plagijator”, viknuo sam Bri na uvo pokušavajući da nadjačam riku helikoptera što su se rojili nad nama. “I da on nikada nije ni postojao.”
Klimnula je glavom: “Pretpostavljam da si u pravu.” Ponovo smo oboje mislili isto. Takozvana plagijatorova ubistva predstavljala su VUZP-ov omaž samom sebi. I ovo je bio trenutak kada je trebalo da svi to saznamo - uz televizijske kamere nad glavom. Ceo svet je morao da gleda kako nas je taj skot opet nasamario.
“Je li živ?”, viknuo sam najbližem tehničaru hitne pomoći. Otkad smo se popeli na krov, nisam primetio nikakve pokrete žrtve.
“Ne mogu da mu izmerim pritisak. Puis mu je sto dvadeset”, dreknuo je u našem pravcu. Za to vreme, njegov partner je preko radio- veze tražio nosila.
“Skinite mu tu masku!”, dobacila je Bri.
Bilo je to lakše reći nego uraditi. Izgleda da se lateks istopio od vreline krova i zalepio žrtvi za potiljak. Na kraju su tehničari morali da je iseku spreda.
Zatim, dok je lateks izmicao, pomaljalo se poznato lice.
Bri je uzdahnula, a ja sam je uhvatio za ruku, delimično zato što je i meni trebala podrška.
Bio je to Kic!
Čovek iz FBI-ja koji nam je pružio mnogo kompjuterske podrške bio je bled kao utvara i prekriven krupnim graškama znoja. Oči su mu bile zatvorene.
Spustio sam se na kolena pored Brajana Kicmilera. Oblozi na vratu nisu mogli da prate tempo krvarenja. Bio je to žalostan, užasavajući prizor.
“Kice!” Uhvatio sam ga za ruku i blago stisnuo. “Ja sam, Aleks. Pomoć stiže.”
Prsti su mu zatitrali u mojoj šaci - to je jedva i ličilo na stisak, ali još je bio s nama. Konačno je otvorio oči, a isprva je gledao zbunjeno.
Kada je video da sam to ja, pokušao je nešto da kaže. Micao je oteklim usnama prekrivenim plikovima, ali ako je i ispustio nekakav zvuk, nisam ga čuo.
“Drži se”, hrabrio sam ga. “Sad si s nama. Sve će biti u redu. Izdrži, Kice.”
Ponovo je pokušao da progovori, međutim iz usta mu nije izašlo ništa što bih razumeo.
Uz naizgled veliki trud, trepnuo je dvaput. Zatim su mu se oči zakolutale unazad. Tehničari su davali sve od sebe, ali dok su nosila stigla, već je bilo gotovo.

Kica više nije bilo. I izdahnuo je pred kamerama, baš kao što je VUZP želeo.
Okrenuo sam se prema Bri. Mozak mi je radio prekovremeno. “Kic je trepnuo dvaput. Dvoje
ubica?”



Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Dvostruka prevara  - Page 3 Empty Re: Dvostruka prevara

Počalji od Mustra Pon Apr 16, 2018 9:49 am


Osamdeset sedmo poglavlje

Pre nego što su policijski i novinarski helikopteri stigli, VUZP se probio preko dva dela krova. Zatim se smandrljao niz klimave molerske skele do zajedničkog parkinga iza zgrade, gde će biti na sigurnom.
Tog dana je putovao s teretom. U rancu koji je prebacio preko ramena nosio je laptop i foto- aparat - ali nije mu bilo teško. Bio je napaljen i sasvim se uživeo u svoju novu ulogu... i u celu priču. Skinuo je gumene rukavice, a potom izvadio srebrni upaljač iz džepa. Nekoliko trenutaka kasnije,
od rukavica je ostala samo gomilica istopljene gume na betonu. Neka probaju panduri da skinu otiske s ovoga i povežu tu gomilicu s njim.
Sve drugo na njemu bilo je isto: duga plava kosa vezana u konjski rep, sveda kratka brada da se slaže s izbeljenim obrvama, smeđa sočiva, naočare metalnog okvira i kačket sa znakom Vajt soksa, okrenut naopako.
Odlučio je da se tog dana zove Nil Stivens. Navodno je bio fotograf Asošijeted presa iz Cikaga. Imao je aparat, novu-novcijatu lajku. Neprimetno će se uklopiti. Nikakav problem. Osim toga, moći će izbliza da gleda kako čitava igra dostiže vrhunac. Moći će da posmatra sve igrače izbliza, da vidi kako reaguju pod pritiskom. Niko ovo ne bi izveo bolje od njega, čak ni Kajl Kreg u najboljim danima.
Kada je stigao do mesta zbivanja iz Ulice A, stambeni blok u Devetnaestoj izgledao je kao Cirkus Barnuma i Bejlija - u pozitivnom smislu. Naslonio se na branik parkiranog automobila i slikao nekoliko puta iskosa - patrolna kola duž ulice, hitnu pomoć, vozilo specijalaca na parkingu Oružarnice, više od deset televizijskih i radio stanica na mestu zločina. Stotine ovdašnjih ljudi, bar su tako izgledali. Bazali su ulicom pokušavajući da dokuče šta se to događa.
Je li iko već saznao? Jesu li uspeli da provale? VUZP je upravo ucrtavao njihov bedni kraj na mape. Uskoro će svi početi da zahvaljuju bogu što se to nije njima desilo.
Da, njihovi mozgići će večeras biti raspamećeni. Bio je jedan od najboljih koji su se ikada pojavili, zar ne? Tu negde, rame uz rame s Kajlom Kregom.
Kada su stigli helikopteri, policija na zemlji se dovoljno pribrala i odvojila masu kako ne bi smetala. Aleks Kros je stigao na mesto zločina - Bri Stoun takođe. Zapravo, izgledala je kao da prerasta svoja ovlašćenja, pomislio je. Možda je vreme da se preduzme nešto tim povodom.
To bi mogla da mu bude naredna priča.




Osamdeset osmo poglavlje

Nil Stivens iz Asošijeted presa gurao se rame uz rame s ostalim novinarima, utrkujući se ko će napraviti bolje snimke žute kuće preko puta, u kojoj je pronađeno telo čoveka iz FBI-ja. Naravno, on je već imao snimak vredan milion dolara - lepa slika Brajana Kicmilera izbliza. Oči širom otvorene, dok mu iz vrata teče krv kao zaklanoj svinji.
“Kakav sulud prizor, ha?” Drugi foto-reporter se okrenuo prema njemu i započeo razgovor. Bio je kao burence i tamnoput. “Cela priča je neverovatna, jelda? Pratiš je od početka?”
Moglo bi se reći, pomislio je VUZP.
“Tek sam stigao u grad”, kazao je potrudivši se da smekša samoglasnike kako bi dobio onaj pomalo nazalni čikaški izgovor. Obožavao je ovakve pojedinosti. Tu se krila sva gracioznost, a i vragolija. “Radim na članku o detektivima i istraživanju mesta zločina. To je moja priča. Narod obožava istraživače s mesta zločina. Ovaj mali preokret u dešavanjima je jednostavno, uh...”
“Srećna slučajnost?”
Ubica je uzvratio na momkov osmeh ciničnim kezom. “Valjda si u pravu. Baš sam srećković.” “Evo ih!”, povikao je neko, pa je Nil Stivens podigao foto--aparat, kao i svi ostali.
Vrata preko puta njih su se otvorila. Detektiv Kros i detektivka Stoun izašli su prvi, pre tela.
Oboje su izgledali kao da su jeli isti sendvič od govana - a to je ispalo sjajno na slici sa zumom.
Škljoc! Lep snimak protivnika. Pobeđeni, ali ne baš sasvim poraženi. U svakom slučaju, i dalje su na nogama.
Kros je izgledao posebno besno. Ruke i košulja bili su mu umrljani Kicmilerovom krvlju.
Škljoc!
Još jedna sjajna fotka.
Njima dvoma se pridružio još jedan policajac - Džon Sampson, Aleksov prijatelj - koji ih je čekao na trotoaru. Stounova je nešto šapnula toj cepanici na uvo - škljoc! - a on je odmahnuo glavom. Izgleda da nije mogao da poveruje u ono što je upravo čuo. Verovatno vest da je taj na krovu bio Brajan Kicmiler.
Škljoc-škljoc-škljoc! Ovo sranje je suvo zlato.
Momak pored njega je sve vreme pričao dok je radio, prava vodenica. “Kažu da je ovaj ovde, Kros, jedan od naših najboljih. Izgleda da ga ovde malo leše.”
“Tako izgleda, zar ne”, složio se Nil Stivens, te nastavio da škljoca, trudeći se da uhvati lica sve troje detektiva što je bliže moguće. Ništa previše umetnički, ali ipak kvalitetne fotke. Realistična slika.
Zatim se malo povukao i uhvatio sve troje jednim majstorskim kadrom.
Škljoc-škljoc-škljoc!
Zatim je prestao da škljoca i nekoliko sekundi samo je posmatrao njihova lica kroz objektiv. Hoće li ih na kraju ovako i pobiti? Sve troje jednim hicem koji će odjeknuti svetom? Ili možda da to radi fino natenane - jedno po jedno.
Stounova. Sampson. Kros.
Još nije odlučio. Nije bilo žurbe - bolje je da uživa u putovanju, nezavisno od toga kad će stići do

cilja. Kako god se sve odigralo, kraj će biti isti: mrtva, mrtav i mrtav. A on će postati legenda - rame uz rame s najboljima.
“I kažeš da si tek stigao u grad?”, zdepasti nije prestajao da sere. “Znači, još nisi razgovarao ni sa kim od njih, ha?”
“Još nisam”, odgovorio je Nil Stivens. “Ali svakako jedva čekam.”



Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Dvostruka prevara  - Page 3 Empty Re: Dvostruka prevara

Počalji od Mustra Pon Apr 16, 2018 9:49 am


Osamdeset deveto poglavlje

Nada i optimizam uvek donekle zamru kada se dogodi nešto ovako tragično i nepredviđeno. Kao da je Kicovo ubistvo raščistilo još malo mesta u mom srcu za mržnju. Je li stvarno tako? Jedino čemu zasad mogu da se nadam jeste da ćemo uhvatiti ubicu - ili ubice - i nekako sve ovo zaustaviti.
Zato sam povukao jedini pozitivan potez koji sam mogao: nastavio sam da radim na slučaju, upornije nego ikada ranije. Za početak, Bri, Sampson i ja ostali smo u kući u Devetnaestoj ulici do kasno u noć. Izvukli smo svaku trunku dokaza s mesta zločina, ali istini za volju, malo toga se moglo naći. Mesto je bilo čisto. Ispostavilo se da su vlasnici kuće otišli nekud na mesec dana. Susedi nisu primetili ništa neuobičajeno. Niko nije video VUZP-a ni pre ni posle ubistva Brajana Kicmilera.
Stigao sam kući oko pola četiri ujutru i uspeo da odspavam nekoliko sati, a zatim se naterao da ustanem i krenem iz početka. Prvo je trebalo primiti pacijente, ali sam iskoristio prepodnevni odlazak u kancelariju kako bih sve još jednom ponovio u glavi. I još jednom. I još jednom.
Šta mi je promaklo? Postepeno se razvijao - to je bilo očigledno. Baš kao i svaki serijski ubica; samo je bilo pitanje u kom pravcu se razvija. Sasvim sigurno je poboljšao metod i učinio ga složenijim. Sve u vezi s jučerašnjim slučajem bilo je malo veće - novinarsko pokrivanje, čikanje, kao i televizijsko vreme uživo koje je dobio.
Sve se vrtelo oko dominacije, zar ne? To se ovde najviše promenilo. Sve mi se razbistrilo dok sam trčao kroz Nacionalni tržni centar, a pluća mi gorela. Sa svakim sledećim ubistvom, VUZP je malo više dominirao, dobijao je malo veću prednost u odnosu na nas. Što znači - ironije li - da vreme ne radi za nas.
I dalje sam razmišljao o ubici kao o njemu, ali to nije zasigurno istina. Muškarac i žena su verovatno radili zajedno, i ostavljali za sobom trag koji je trebalo pratiti.




Devedeseto poglavlje

Po mnogo čemu, imao sam osećaj da vodim dvostruki život - verovatno zato što sam baš to i radio. Tog prepodneva, posle sastanka sa Sendi Kvinlan, na red je došao Entoni Dimao, pošto sam zaključio da ga, nakon njegovog poslednjeg posrnuća, uglavljujem što češće. I dalje nisam znao kako stvari stoje među njima nakon scene kojoj sam prisustvovao u čekaonici.
Stoga sam osetio olakšanje kada pri izlasku nisu obraćali pažnju jedno na drugo. Učinilo mi se da je Sendi neprijatno; Entoni je izgledao jednostavno nezainteresovano. Bilo mi je drago, jer im takva kombinacija ne treba u životu. Jednostavno mi se činila pogrešnom.
Čim je Sendi otišla, Entoni je promenio ponašanje. Očigledno je bio razdražen i delovao je potresenije nego inače. Uprkos vrućini, imao je duge pantalone i maskirnu jaknu, koju je stiskao uza se kad je ušao u moju kancelariju i izvalio se na kauč.
Zatim je ponovo ustao i počeo da korača po sobi. Hodao je brzo, ruku uguranih u džepove, i mrmljao sebi u bradu.
“Šta se dešava?”, upitao sam na kraju. “Izgledaš razdraženo.” “Misliš, doco? Imao sam opet isti san, već nekoliko noći zaredom.
Sanjam o Basri. Jebena pustinja, rat, cela ta gomila sranja, razumeš?”
“Entoni, dođi ovamo i sedi. Molim te.” Već je jednom pokušao da mi priča o Basri, ali nije mi rekao dovoljno da shvatim kuda to vodi. Pretpostavio sam da mu se nešto strašno dogodilo u ratu; samo nisam znao šta.
Kada se konačno srušio na kauč, primetio sam mu ispupčenje na jakni. Shvatio sam šta je to, pa sam se uspravio, a srce mi je zalupalo.
“Jesi li ti to naoružan?”, pitao sam ga.
Stavio je ruku preko ispupčenja. “Nije napunjen”, brecnuo se. “Ništa ti ne brini.” “Molim te predaj mi ga”, ubeđivao sam ga. “Ovde ne možeš da nosiš oružje.”
Zaškiljio je u mene. “Rekao sam da nije napunjen. Zar mi ne veruješ? U svakom slučaju, imam dozvolu za nošenje oružja.”
“Ne i za nošenje ovde”, ustao sam. “To je to. Moraćeš da odeš.”
“Ne, ne. Evo, uzmi ga.” Iznenada je zavukao ruku pod jaknu i izvukao kolt devetku. “Uzmi glupi pištolj!”
“Polako”, upozorio sam ga. “Dva prsta na ručku. Stavi ga na stočić. Drugu ruku zadrži tu gde je.” Entoni je zurio u mene iznenađeno, kao da je upravo tad nešto shvatio. “Šta si ti, pandur?” “Samo uradi kako sam rekao, u redu?”
Spustio je kolt na stočić. Kada sam se uverio da nije napunjen, zaključao sam ga u fioku radnog stola. Udahnuo sam i polako izdahnuo.
“E sad, želiš li da razgovaramo o tvom snu?”, pitao sam ga. “Basra? Šta ti se tamo dogodilo?” Zaklimao je glavom. Onda je počeo da priča - i da korača po sobi. Ali sad bar nije bio naoružan. “Počeo je isto kao i pre... san. Napadnuti smo, a ja sam se nekako dokopao rova. Kao i uvek. Ali
tog puta nisam bio sam.”
“Misliš li na Meta?”, upitao sam ga. Do ovog dela sna stigli smo i prošli put. “Bio je sa mnom, da. Samo nas dvojica. Bili smo odsečeni od jedinice.”

Met je njegov prijatelj kog znam iz priče. Zajedno su radili na kamionu s municijom, ali nisam znao ništa više o njemu.
“Bio je gotov, čoveče. Obe noge, kao pljeskavice, samlevene. Morao sam da ga vučem za ruke.
Jedino sam to mogao.” Piljio je u mene tražeći pomoć.
“Entoni, da li i dalje razgovaramo o snu ili o onome što se stvarno odigralo te noći?”
Glas mu je sada već postao šapat. “U tome je stvar, doco. Mislim da pričam i jedno i drugo. Met je vrištao kao ranjena divlja životinja. I kada sam začuo taj krik, u snu, znao sam da sam ga već ranije čuo.”
“Jesi li mogao da mu pomogneš?”, pitao sam.
“Ne baš. Nisam mogao da mu pomognem, nisam ništa mogao. Ni lekar mu ne bi pomogao s obzirom na njegovo stanje.”
“U redu. Šta se zatim dogodilo?”
“Met je stao da govori jedno te isto: 'Neću se izvući. Neću se izvući.' Ponavljao je uporno. I sve to vreme, pucnji su zviždali sa svih strana. Nisam znao jesu li to naši ili Arapi. Nikako nismo mogli da pobegnemo - bar ne sa njegovim osakaćenim nogama i utrobom koja mu je curila. A onda je rekao: 'Ubij me. Učini to. Molim te.'“
Sada sam u video da Entoni to proživljava iznova, taj san, užas onoga što se dogodilo te noći u ratu. Pustio sam ga da nastavi.
“Izvukao je pištolj. Jedva je mogao i da ga drži. Plakao je što ne može to da uradi, ja sam plakao jer nisam želeo da on to uradi. A minobacači su sevali na sve strane. Nebo je gorelo kao da je vatromet za praznik.”
Entoni je zavrteo glavom te se ućutao. Oči su mu se napunile suzama. Mislim da sam razumeo: nisu postojale reči koje bi to objasnile.
“Entoni?”, pozvao sam ga. “Jesi li pomogao Metu da se ubije?” Suza mu je skliznula niz obraz. “Stavio sam ruku preko njegove i zatvorio oči... zatim smo opalili. Zajedno.” Entoni je zurio u
mene. “Ti mi veruješ, jelda, doktore Krose?” “Trebalo bi da ti verujem, zar ne?”
“Ne znam”, odgovorio je, a u očima mu je gnevno sevnulo. “Ti si doktor. Ti bi trebalo da znaš razliku između ružnih snova i stvarnosti. I znaš je, jelda?”



Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Dvostruka prevara  - Page 3 Empty Re: Dvostruka prevara

Počalji od Mustra Pon Apr 16, 2018 9:49 am


Devedeset prvo poglavlje

Za vreme te veoma čudne i začuđujuće snažne seanse, Entoni Dimao me je upitao jesam li policajac, a tek kasnije sam shvatio kako mu nisam odgovorio. Tih dana nisam baš bio sav svoj. Tek sam se polako ponovo uhodavao s policijom, a nalazio sam se u posebnoj situaciji. Jedno sam zasigurno znao: nikada ni na jednom slučaju nisam radio tako žestoko kao na ovom, koji je iz dana u dan izgledao sve složenije i teže.
Sve nas je izluđivalo nešto što nije bilo neobično pod datim okolnostima, a to je činjenica da su nam ruke vezane u istrazi o ubistvu Brajana Kicmilera. Informatička jedinica Biroa obećala je da će nam uskoro dati novog saradnika i izveštaj o svemu što je Kic radio pre smrti, ali u međuvremenu, dobili smo samo ono klasično “Zvaćemo vas”.
Zbog toga smo se sutradan Sampson i ja pojavili na pragu kuće Bet Kicmiler u Silver Springu, u Merilendu. Nismo želeli da gnjavimo porodicu, da ih uznemiravamo u žalosti, ali nismo imali izbora. “Hvala vam što ste dozvolili da dođemo”, rekao sam Bet dok nas je puštala u predsoblje svog
doma.
Lice joj je bilo smrknuto i izgledala je istinski umorno - ali u glasu joj je bilo snage i odlučnosti. “Brajan je poginuo tražeći tog užasnog, užasnog čoveka. Uradite sve što morate da uradite. Ostanite koliko god treba. Alekse, potrebna nam je neka izvesnost. Meni je potrebna. A i mojoj deci.”
Šestogodišnja Emili se motala na vrhu stepeništa, tiha i s iskolačenim očima; posmatrala nas je. Namignuo sam joj i hitro se osmehnuo, pa mi je konačno uzvratila smeškom. Hrabra devojčica, ah od samog pogleda na nju steglo mi se srce. I meni je potrebna izvesnost.
“Nadali smo se da ćemo zaviriti u njegovu radnu sobu”, objasnio sam Bet. “Znam da je mnogo radio od kuće.” A i ako je bilo ko susreo našeg ubicu na netu, to je sigurno bio Kic, pomislio sam, mada to nisam izgovorio.
“Naravno. Odvešću vas do Jazbine.”
Bet nas je povela kroz dvoja klizna vrata u zadnjem delu kolonijalne kućice koju Kic nikada više neće videti. Radna soba mu je gledala na dvorište sa ljuljaškom i baštom punom suncokreta. Život ide dalje. Bar za neke. Ne i za Kica.
Bet je zastala u dovratku. “Ne znam hoćete li pronaći išta značajno, ali molim vas, pretresite sve što želite. U našoj kući vam ništa nije zabranjeno.”
“Je li ovo jedini računar koji je koristio kod kuće?”, pitao je Sampson sedajući za velik, neuredan radni sto. Primetio sam da je sistem iznenađujuće zastareo, samo Delovo kućište i monitor.
“Imao je i laptop koji je dobio od Biroa”, kazala je Bet. “Mislim da on nije ovde. Barem ja nisam naletela na njega.”
Pogledao sam Sampsona. Nismo našli Kicov laptop ni u njegovoj kancelariji ni u autu. “A lozinke? Imaš li neku predstavu?”, zamolio sam Bet.
Duboko je izdahnula. Ovo je bilo baš gadno, ali Bet Kicmder je činila sve kako bi nam olakšala. “Pokušajte sa Gumeni Crvić. Nekada je nju koristio.”
Nas troje smo razmenili stidljiv, bolan osmejak.
“Taj nadimak je on nadenuo Emili”, objasnila je. “A ponekad je i mene tako zvao.” Sampson je ukucao Gumeni Crvić.




Devedeset drugo poglavlje

Zaista je to bila Kicova lozinka - barem što se kućnog računara tiče - i dok je Sampson grozničavo kuckao po tastaturi, ja sam se zanimao fiokama radnog stola.
Izvukao sam debelu gomilu fascikli o slučajevima u toku, uglavnom vezanim za serijske ubice, punu kopija originalnih dokumenata. Pitao sam se da li su ovo možda “nezvanične” kopije koje je donosio s posla. Kic je uvek voleo takve stvari, jelda? Možda je važio za opsesivnog tipa, ali baš zato je i bio sjajan u svom poslu. Naravno, negde u pozadini, nisam mogao da ne pomislim: Kic je bio iz FBl-ja, kao i Kajl Kreg. Nažalost, kad bi se tako razmišljalo, i od mene bi mogao da postane osumnjičeni.
Prvi slučaj koji sam dohvatio bio je jedan za koji sam već čuo. Neko je obijao domove u merilandskom predgrađu i davio žene u postelji. Bez krađe, bez vandalizma - samo čista, surova ubistva. Zasad su se desila tri, i to u periodu od pet meseci, to jest jedno svakih sedam nedelja.
Sledeći dosije imao je tajno ime “Kartograf i usredsredio se na seriju pucnjava, uvek iz istog pištolja. Žrtve su delovale nasumično, jedina dodirna tačka im je bda lokacija. Sve pucnjave, zasad njih četiri, odigrale su se na uglovima ulica koji se nalaze na pravoj liniji što preseca severozapad Vašingtona.
Zatim sam pronašao dosije koji je Kic sastavio o Kajlu Kregu. Tu su bile čak i informacije o tome kako sam sredio Kajla. Uz to je Kic pročešljao sve zabeleške iz starih Kajlovih slučajeva, uključujući i one koji su bili u toku u vreme njegovog hapšenja.
Kada sam pronašao VUZP-ov dosije, uglavnom je sadržao stare informacije o ubistvima u širem području Vašingtona: kopije izveštaja s mesta zločina, delove mapa, rezultate iz laboratorije, razgovore - na stotine dokumenata povezanih s poznatim ubistvima. Ništa što bi nam bilo novo ili što bi nam moglo pomoći. I ništa što bi direktno povezalo VUZP-a s Kajlom Kregom.
“Kako napredujemo?”, pitao sam Sampsona. “Nailaziš li na nešto? Bilo dobro, bilo loše?” “Mora mnogo toga da se pregleda”, odgovorio je. “Ima instalirane tehnorati, blogdeks, pabsab...
sve je to softver za praćenje, Alekse. Uz dobru postavku, mogao je da nađe svakoga ko je ostavio komentar na blogu ili surfovao sajtom.”
“Kako ćemo mi saznati šta je Kic saznao? Gde je čuvao sve to?”
Sampson je lupnuo prstima po stolu. “Mogao bih da proverim njegovu internet istoriju, da vidim koje je sajtove često posećivao. Mislim da ću krenuti odade.”
Nekoliko minuta kasnije, Sampson se iznenada zavalio u Kicovu radnu stolicu. Zazviždao je kroz zube. “Neka ga đavo nosi. Dođi ovamo, Alekse.”
Virnuo sam mu preko ramena.
“Izgleda li ti ovo poznato?”, pitao me je. “Trebalo bi.”
Otvorio je dugačak spisak sajtova; mnoga imena sam prepoznao iz sopstvenog njuškanja po internetu. Ali nije mi to sada privuklo pažnju. Među tim imenima sajtova, nalazilo se i desetak brojeva. Kada sam malo bolje pogledao, shvatio sam da je to bio jedan isti broj, koji se ponavljao iznova i iznova, izdeljen na različite načine tačkama i kosim crtama.
344.19.204.411
34.41.920.441/1

34.419.20.44/11
344.192.04.411
Spisak se nastavljao i posle svih ovih cifara na ekranu, ali mi smo sada pronašli tajanstveni broj -
isti broj koji se nalazio sa strane na poštanskoj vreći iz Smitsonijana. “To je IP adresa, Alekse. Internet stranica. Barem je Kic tako smatrao.”
“Zašto nam to nije rekao?”, zanimalo me je. “Šta se ovde događa, Sampsone?”
“Možda nije pronašao pravu kombinaciju. Možda nije stigao da se posveti tome. Ili je sajt bio neaktivan.”
“Postoji samo jedan način da saznamo”, odgovorio sam. “Hajde da krenemo od početka i proverimo ceo spisak.”



Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Dvostruka prevara  - Page 3 Empty Re: Dvostruka prevara

Počalji od Mustra Pon Apr 16, 2018 9:50 am


Devedeset treće poglavlje

Bri Stoun je stajala sama na krovu kuće u Devetnaestoj ulici i zurila u mesto na kom je sunce speklo krv Brajana Kicmilera tako da je od nje ostala samo crna mrlja. Sva pogrešna pitanja motala su joj se po glavi: Jesi li mnogo patio, Kice? Da li te je napao s leđa? Jesi li uopšte imao prilike da ga savladaš? I najmanju mogućnost? Da li si znao ko je to?
Bila su to logična pitanja, ljudska pitanja, ali nebitna za ovu istragu. Morala je da se koncentriše na metode ubice i da poveže bilo kakav dokaz koji je on ostavio za sobom.
Večeras je Biotek trebalo da dođe i očisti “Žutu kuću”. Vlasnici se vraćaju sutra. Ovo je poslednje prečešljavanje mesta zločina, poslednja prilika da se pronađe bilo kakva trunka dokaza koju će svakodnevni život uskoro izbrisati.
Po svemu sudeći, ubica je ušao kroz otvor na krovu, a otišao preko skele pozadi, dve kuće dalje. Kicova obdukcija pokazala je ogrebotine ispod ruku i vlakna na košulji na mestima gde je vezan i prevučen snažnim najlonskim užetom ili nekakvim kanapom. U krvotoku mu je nađen hlor-hidrat, nedovoljnog nivoa da bi ga ubio, što ukazuje da je bio u nesvesti. Jedina lepa vest do sada.
Unutar kuće nisu pronađeni tragovi krvi, barem ne značajni. Kicu je vrat prerezan baš tamo, na krovu, neposredno pre nego što je policija stigla. Ubica je verovatno mogao da odredi vreme kako god mu drago.
Skot je odlučio da sve bude u sekund, zar ne? Sve je isplanirao do tančina, čak i to da Kic umre neposredno pošto mi stignemo.
Bri je pritisla pesnicom vrat. Glavobolja s kojom se probudila prerasla je u celodnevnu muku. A i pogrešila je što je obukla tamnu košulju. Već ju je natopila znojem.
Krenula je prema skeli, pored gomile opušaka i zgužvanih limenki koji nisu bili tu ranije, što je značilo da neko jeste bio. “Psihoturisti”, tako ih je Aleks zvao, jadne nakaze koje obilaze mesta zločina povezana sa serijskim ubicama. A do vraga, ovo je svakako bio najsenzacionalniji slučaj u poslednjih deset godina, na žalost svih uključenih. Bri je pogledala pravo ispod sebe s krova. Prostor za parking je uglavnom bio praznjikav u ovo doba dana. Tu je nađen Kicov kamri na jednom od mesta za stanare.
Ubica je pobegao pešice ili ga je sačekalo drugo vozilo.
Ako je uopšte i otišao s mesta zločina. Je li otišao?
Ili je ostao još malo da gleda i sakuplja uspomene? Da li se uvek zadržavao na mestu zločina?
To ubistvo se odigralo u privatnosti, što je zanimljivo za VUZP-a. Publika je bila veća, ali i neodređenija - tamo u zemlji televizije. Bri se zapitala da nije želeo - da nije imao potrebu - da istraži “uživo” gomilu okupljenu u Devetnaestoj ulici. Mogla je da položi značku da je upravo to skot i učinio.
Šta je sa ženom koja mu je saučesnik u Baltimoru? Je li i ona bila ovde? Učestvuje li ona u svemu od početka? U kom su odnosu njih dvoje? Jesu li ljubavnici? Bivši pacijenti iz neke duševne bolnice? A šta ih je povezivalo s Kajlom Kregom?
Bri je sela na ivicu krova, pa se konačno spustila niz skele, pažljivo jer se trenutno osećala malo rastreseno - previše stresa, nedovoljno sna, nedovoljno i Aleksa. Začas se spustila.
Odade je pošla za ubičinim najverovatnijim putem, uličicom do Ulice A. pa nazad okolo do

Devetnaeste.
Sad je tamo bilo mirno, posebno u odnosu na situaciju od pre dva dana. Jedna jedina patrolna kola bila su parkirana pred onom kućom. Haui Pirsal, policajac kog je povela sa sobom, stajao je naslonjen sa suvozačeve strane. Bio je dobar čovek, njen drugar, samo ne i najambiciozniji momak na svetu.
Dovela ga je kao bezbednosnu meru, ali ga nije shvatala ozbiljno. Biće pre da bi ona štitila Hauija nego obrnuto. Kad je naišla, uspravio se i nešto očistio s košulje.
“Na mestu voljno, vojniče. Ne brini o tome”, rekla je. “Izvini, Haui, što sam se toliko zadržala.” “Kako je bilo unutra?”, pitao je.
“Nikako, Haui. Čekaj, odmah se vraćam.” Pošla je stazom do kuće, pa iscepala policijsko obaveštenje s vrata. Toliko o mestu zločina.
“Izvinite, detektivko?” Iza nje se najednom pojavo neki čovek. Šta li sad pa ovaj hoće?
“Ja sam Nil Stivens, novinar Asošijeted presa. Možete li mi odgovoriti na nekoliko pitanja?”




Devedeset četvrto poglavlje

Nil Stivens, ili VUZP, poželeo je da izrešeta Bri Stoun odmah tu, ispred kuće. Izvukao bi tristapedesetsedmicu iz prsluka. Earn. Glupa pandurka pada mrtva na prilazu. Upucao bi i tipa u uniformi koji se mota oko patrolnih kola.
Ali ne. Ovo nije bila ni proba, a kamoli glavni nastup. Možda priprema za kasnije. A i malo zabave, takode. Detektivka Stoun je, što jest jest, strava ženska. A i devojka Aleksa Krosa, je li tako? Stoga je sve to bilo još bolje. Činilo mu se da tako dobija na prestižu i značaju.
Stounova je produžila prema patrolnim kolima. “Bez komentara”, izgovorila je i ne pogledavši
ga.
Znači, bila je i kučketina, a ne samo osrednji detektiv! Zamisli. Panduri i nisu neki izazov. Možda
svi zajedno i budu.
Izvukao je lajku otpozadi. “Onda samo jedna fotka na brzinu, važi?”
Uopšte ga nije zanimalo da je slika. Hteo je da ga ona vidi - da vidi lik koji je tog dana glumio, onog Nila Stivensa.
Detektivka Bri Stoun je trenutno njegova publika. Međutim, ona ga nije ni pogledala. Ispružila je dlan ispred sebe i pošla u auto, kao da kaže: Odbij, majmune. “Idemo”, rekla je policajcu za volanom, pa su se odvojili od ivičnjaka. Ništa od intervjua.
Nil Stivens je doviknuo za njom: “Danas ste loše volje, detektivko Stoun?”
Smatrao je da bi to trebalo da bude shodno liku koji glumi, opaska nametljivog novinara. Nije bio čak ni siguran da ga je čula - sve dok se policijska kola iznenada nisu zaustavila. Zatim su se vratila do mesta gde je on stajao.
Bri Stoun je izašla i hitro ga odmerila. Sad joj je privukao pažnju.
Samo, je li to dobro?
“Kako reče da se zoveš?”, upitala ga je. “Nisam ti upamtila ime.” “Stivens. Iz Čikaga. Asošijeted pres.” Sad nipošto ne sme da uzmakne. Zato joj je baš i prišao korak bliže. Tako bi Nil postupio - mora da se drži lika. “Jutros sam vam ostavio govornu poruku.” To nije bilo tačno. “Zapravo, nadao sam se da ću napraviti članak o vašem timu dok sam u Vašingtonu.”
Prilično se dobro držao, ali i dalje nije bio u dobrom položaju. Nije baš bio ubedljiv, činilo mu se da nije sasvim čvrst.
Mora da je i Stounova isto pomislila. “Mogu li da vidim tvoju legitimaciju?”, zatražila je.
Šta sad da radi? Prišao joj je još bliže i pružio joj ličnu kartu. Krajičkom oka je motrio na drugog policajca - kome su i dalje obe ruke bile na volanu. Stounova je pištolj držala u futroli na desnom boku, odmah pored značke. Imao ju je - u to nije bilo sumnje. Mogao bi da je sredi na licu mesta, istog časa. Znao je i da to treba da uradi.
Ona ga je još jednom pogledala, nešto opuštenije nego ranije. “Dobro. Mogli bismo da razgovaramo na brzinu u kancelariji. Upoznaću te s onima koji se tamo zateknu. Kako ti to zvuči?”
Bila je skoro ubedljiva. Skoro si me zavarala, detektivko. No u glasu joj je VUZP otkrio sve što je trebalo da zna, kao i to da mora odmah nešto da preduzme ili je gotov.
Zamahnuo je pesnicom i udario Stounovu u slepoočnicu. Gospode, za žensko ima tvrdu glavu.
Dohvatio je njen glok i ustrelio drugog policajca kroz otvoren prozor. Još jednom je pucao u

presamićeno telo, za svaki slučaj. Tad se opet okrenuo Stounovoj.
Još je bila na zemlji, očigledno povređena, ali ne i bez svesti. Ruku je prislonila uz čelo, a između prstiju joj je kapala krv. Pokušala je da ga dohvati. Šutnuo ju je i prevrnuo na leđa.
“Ne miči se!”, zaurlao joj je u lice.
Približio je pištolj njenim očima. “Gledaj me, Bri. Upamti mi lice, pa svaki put kad me se setiš, znaćeš kako si zajebala. Ti i tvoj glavni jebač Aleks Kros. Hej, upravo si se upoznala s VUZP-om.”



Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Dvostruka prevara  - Page 3 Empty Re: Dvostruka prevara

Počalji od Mustra Pon Apr 16, 2018 9:50 am


Devedeset peto poglavlje

Požurio sam da budem s Bri na odeljenju hitnih slučajeva u Bolnici Sveti Antonije, a nisam mogao da se otarasim užasne, morbidne pomisli da je tamo ustanovljena smrt moje žene Marije. Kad sam stigao, Bri su ušivali. Čuo sam da su je takoreći odvukli u bolnicu. Nažalost, policajac Haui Pirsal je umro. Još jedan stradali policajac.
Bri se raspričala čim me je ugledala. “Alekse, danas je napravio silnu grešku. Ubedena sam da ovo nije predvideo.”
“Nije očekivao da će tebe tamo videti. Ne, ne verujem da je očekivao. Ali ne možemo biti ni sto posto sigurni, Bri. Ipak on sve planira.”
Trgla se od uboda igle. Lekar koji joj je ušivao ranu pogledao me je kao da traži pomoć, ali Bri je nastavila da priča. “Doduše, iskoristio je to najbolje što je mogao. Alekse, rugao mi se. dozvolio mi je da vidim lik koji glumi - nekog fotoreportera. Kazao je da se zove Nil Stivens. Ima li nečeg u tom imenu? Ili u tome što ovog puta glumi reportera? Rekao je da je iz Čikaga.”
“Pričaćemo od tome kad budeš gotova”, kazao sam i stegao joj ruku.
Nekoliko sekundi je mirovala, ali onda se opet raspričala: “Znaš li da se Haui Pirsal tek oženio?
Pre dve nedelje. Žena mu je učiteljica za decu s posebnim potrebama.” Klimnuo sam glavom trudeći se da ćutim dok joj lekar ne stavi kopče.
“Alekse, nikog drugog nisam videla. Nikakve ženske nije bilo. Možda je ona radila samo jednom.
Da nam odvrati pažnju. Hej, pazi malo s tom šivaćom iglom!”
“Žao mi je, detektivko”, rekao je lekar. “Nemoj da žališ, samo pazi.”
Posle smo Bri i ja sedeli u predvorju i pričali. Imao sam nešto da joj kažem iako sam znao da to neće želeti da čuje. “Bri, ovo je upravo poprimilo drugi vid. Oboje to znamo. Danas te nije ubio samo zato što se nije uklapalo u plan koji je već skovao, u drugačiju ulogu koju je smislio da odigra. Biću mirniji ako do kraja slučaja ne budeš radila sama. Šta misliš o tome?”
“Alekse, nisam bila sama u kući. Tamo sam otišla s još jednim policajcem. On je sad mrtav.”
Klimnuo sam glavom. “Dobro. Razumem. Žao mi je što zvučim kao da ti pridikujem. Još nešto moram da kažem. Hoću da dođeš kod nas...”
“Ne. Hvala ti, ali neću, Alekse. Neću se seliti zbog njega. Sad sam videla smrada. Sredićemo ga.
Pašće, to ti dobro stojim. I to do dna, ako se ja pitam.”
Sve je to bilo nekako ironično. Koliko puta je neko sa mnom ovako razgovarao? Zaista nisam očekivao da će se Bri dopasti moj predlog, a dovoljno sam je poštovao da bih i nabacio kako treba da napusti istragu. Uostalom, ionako to ne bi uradila.
“Dobro mi je , Alekse, sve je u redu. Hvala ti na ljubaznosti. Hajdemo već jednom odavde. U bolnicama ljudi umiru.”
Bili smo na putu do kola kad se Sampson javio. Zvučao je uzbuđeno.
“Alekse, provalili smo IP adresu. Mislim da je upravo na internetu. Uostalom, otvorio je novu veb-stranicu.”
“Gospode, šališ li se? Samo da odvezem Bri i stižem.”
“Molim?” Bri me je mrko gledala. “Šta god da je to, idem s tobom i tačka. Nema razgovora.” “Sampsone, odmah stižemo.”




Devedeset šesto poglavlje

U Odeljenju za krvne delikte bilo je neobično tiho; zapravo, kancelarija je bila praktično prazna.
Znao sam da su gotovo svi na ulici, traže VUZP-a ili bar neke tragove o njemu.
“Kako si, Bri?” Sampson je ustao da joj ustupi mesto, ali je ona bila tvrdoglava i snažna, prava stena.
“Dobro sam. Ne može biti bolje, Veliki Čoveče. Šta imaš?”
Sampson se nasmejao zbog njene razmetljivosti, pa smo sve troje prasnuli u smeh. “Još njegovih najvećih hitova”, rekao je. “Da vam pokažem najnoviji.”
Gledali smo u ekran, gde je bio novi sajt. Imao je isti naslov kao i prvobitni: moja stvarnost, masnim belim slovima na crnoj pozadini.
“Ma hajde”, promrsila je Bri. “Ima da sredim tog tipa. Čim ga budem videla sledeći put.” “Bri, Bri, Bri”, promrmljao sam ne nastavljajući.
Uzeo sam miša i počeo da skrolujem po stranici. Ovog puta na njoj su se, umesto bloga ili nečeg drugog, nalazde samo slike. Bile su poredane u dve kolone: levo slike njegovih otelotvorenja ubica, njegovih “uloga” - a desno odgovarajuće žrtve. Prve dve su bile kadrovi lažnog video-snimka iz Iraka. Naredni snimak: Tes Olsen na kolenima, s crvenom ogrlicom oko vrata.
U sledećem redu slika prikazan je profesorski tip iz Dosijea iks u Centru Kenedi i kadar s vesti na kome se vidi Metju Džej Voker, ali s dodatim zelenim slovom X preko lica.
Zatim je tu bio “lažni” plagijator s maskom Ričarda Niksona - i dve slike onih klinaca koje je zaklao na nadvožnjaku iznad auto-puta.
Slika Abi Kurleve bila je ista ona porodična fotografija koja je prikazana na svim vestima, s nasmejanim mužem i sinčićem. Čitav svet je bio izložen toj slici.
Poslednja dva snimka su bila krupnozrna i mutna, ali ipak dovoljno jasna da razaznamo pojedinosti. Bri je poznala foto-reportera “Nila Stivensa” čak i s kačketom Vajt soksa nabijenim na oči.
Na drugom je bio Kic.
Oči i usta su mu bili otvoreni, a preko brade je imao razmazanu krv. Snimio ga je očigledno pošto ga je zaklao, ali pre nego što mu je stavio gumenu masku. Gledali smo Kica na umoru.
Bri je tresnula pesnicom o sto. “Šta on hoće? Je li ovo njegova predstava o slavi i veličini?”
Okrenula se i izašla iz kancelarije. Bolje da se ovde izduva nego negde drugde. Čuo sam njene korake, a onda klokotanje aparata s vodom.
“Samo... pustite me načas”, doviknula je iz hodnika. “Dobro sam, Alekse. Samo sam malo poludela.”
Sampson me je gurnuo u rame. “Nastavi.”
U dnu stranice nalazila se još jedna ikonica kao na prvom sajtu. Slika televizora sa snegom na ekranu. Bila je veća nego prethodna, ali po svemu ostalom ista. Pod njom je stajao link s natpisom: stiže uskoro.
“Govnar”, prasnuo je Sampson. “Prkosi nam - sve vreme.” Pretpostavio sam da će nas ikonica dovesti do nove slike ili video-snimka, ali se na ekranu otvorilo prazno polje za imejl, s adresom VUZP5569@hotmail.com, kojoj se verovatno ne može ući u trag, kao ni svemu prethodnom.

Bri se vratila u prostoriju i stala iza mene. Počela je da mi masira vrat i ramena. “Jednostavno sam sebi dozvolila da se preopteretim. To se više neće ponoviti.”
“Još kako će. Šta misliš o ovome?”, pitao sam je.
“To je direktna komunikacija, nešto čemu se obično nadamo, zar ne? S druge strane, odgovorimo li mu, znaće da igramo njegovu igru. Možda i moramo.”
“Sampsone?”
“Izgleda da ćemo trenutno više dobiti time nego što može da šteti.”
Prste sam držao nad tastaturom, pa otkucao prvo što mi je palo na pamet.
Uskoro si gotov, bedno govno. “Hm, Alekse?”, kazala je Bri.
Već sam brisao rečenicu, ali sam im bar izmamio smeh. Pokušao sam s nečim drugim. Otkucao sam: Šta hoćeš?
Zatim sam se zavalio i upiljio se u ekran. “Jednostavno. Konkretno.” “Šalji ga”, rekla je Bri. “To je dobro pitanje.” Pritisnuo sam pošalji.


Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Dvostruka prevara  - Page 3 Empty Re: Dvostruka prevara

Počalji od Mustra Pon Apr 16, 2018 9:50 am



Devedeset sedmo poglavlje

Svima troma bio nam je prilično jasan redosled poslova: Informatička jedinica FBI-ja radila je na onom novom sajtu. Naš kontakt je sad bila Andžali Patel, sićušna ženica, visoka jedva metar i pedeset, sa čeličnosivim očima. Kicova zamena. Pitao sam se koliko je vremena provela razmišljajući o činjenici da je neko ubijen radeći posao kojim se ona sad bavi.
Našli smo se s njom na drugom spratu Huverove zgrade. Držala je novi sajt VUZP-a na dva ekrana i radila na laptopu dok je pričala s nama.
“Evo kako stvari stoje, društvo. Nigde u ovom kodu nema primera VUZP-a, čak ni u metatagovima, koje proveravaju alati za pretraživanje. To verovatno objašnjava zbog čega ga niko drugi dosad nije pronašao.”
“Dok god ostane tako, držali bismo ga na internetu”, rekla je Bri. “Moguće je da ćemo stupiti u kontakt i ne želimo da ga rastrubimo ukoliko baš ne moramo.”
Pošto je to utvrđeno, Patelova je krenula dalje.
Nekoliko minuta kasnije, digla je glavu s posla. “Evo još nečeg, narode. Ovaj sajt je nekakav hibrid. Većina sadržaja je postavljena pomoću običnog programa za prenos fajlova, ali dve slike, ova i ova” - kursorom je pokazala fotografije Kica i njegovog ubice - “bile su moblogovane.”
Objasnila nam je to i pre nego što smo zapitali: “Postavljene na veb preko mobilnog telefona.” “Je li to lakše pratiti?”, pitao sam nadajući se da je tako, ali i sumnjajući u to.
“U ovom slučaju jeste.”
Gurnula je prema nama jedan papir. Bio je to Verajzonov račun, s adresom za naplatu. U Babu u Montani.
“Možda je konačno pogrešio. Znači li vam išta ime Tajler Bel?”, pitala je Andžali. “Treba li da nam znači?”, pitala je Bri.
“Ne baš. Samo sam mislila i to da ubacim. Telefon kojim se služi VUZP mora da je ukraden.” Patelova se okrenula prema računam.
“Čekaj malo”, zaustavio sam je.
Gledao sam onaj obračun. “To prezime - Bel. Pre izvesnog vremena, dok sam još radio za Biro, imao sam neki slučaj. Ubistva su se događala u Los Anđelesu. Slučaj smo vodili pod šifrovanim imenom Meri Smit. Ili Meri, Meri.”
“Znam za to, naravno.” Patelovala je zaklimala glavom. “Ubistva u Holivudu. Glumci, producenti i sve tako. Tad sam, zapravo, prvi put čula i za tebe.”
“Počinilac u tom slučaju je bio Bel. Majki Bel.” Ubio je nekoliko nevinih ljudi - a onda umalo i mene.
Koliko ti treba da otkriješ ima li živih rođaka Majkla Bela?”, pitao sam Andžali. “Znam da ima ćerke.”
“Ne bi trebalo da bude teško.”
“Poslaćemo nekog u kuću Tajlera Bela u Montani. Da vidimo je li tamo”, pridružda se Bri. “Zašto mislim da ga nećemo zateći?”, kazao je Sampson.
Bri je već ukucavala broj u mobilni telefon. “Možda zato što je Tajler Bel ovde u Vašingtonu.” Andžali nam je dala nekoliko praznih stolica da sednemo, pa smo Sampson i ja krenuli svako

svojim tragom. On je brzo našao pet ljudi s imenom Tajler Bel na spisku šireg područja Vašingtona, od kojih su tri bila u samom gradu. Bilo je neizvesno da je upisan ovde, ali te tragove moramo ispitati.
Proverio sam Izveštaj zločina. Nisam naišao na Tajlera Bela, ni na Taja Bela, barem ne u podacima za poslednjih pet godina.
Dotle sam stigao kad je došla Bri, i dalje s telefonom priljubljenim uz uvo.
“Na vezi mi je državna policija Montane. Pogodite ko je nestao pre tri meseca? Hajde, hajde.
Prezime mu zvoni.”6
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Dvostruka prevara  - Page 3 Empty Re: Dvostruka prevara

Počalji od Mustra Pon Apr 16, 2018 9:51 am


Četvrti deo
NEUMITNI SUDAR

Devedeset osmo poglavlje

Ovo je veličanstveno. Zaista.
Kajl Kreg se ni u snu nije nadao da će - ikad više u životu - otići na Šanzelize, ali eto ga u Parizu, svom verovatno omiljenom gradu. Za njega, svakako jednom od tri najlepša na svetu. Uz Rim i Amsterdam. Možda i London. Pretpostavio je da ga je ovamo dovela snažna žudnja za slobodom koju je sad osećao, potreba da učini nešto neočekivano, da pođe za svakim svojim hirom; najzad, i da ponovo ubija. Da muči. Da izrazi gnev na nov način.
Poslednjih nekoliko noći večerao je u nekim od najboljih restorana na svetu - Tajeven, Le senk na Aveniji Džordža Petog, odmah uz hotel Prens de Gal, gde je odseo. Nijedno jelo ga nije koštalo manje od četiristo evra, oko petsto američkih dolara, ali nije ni najmanje mario. Imao je i više nego dovoljno novca, a zar se na “odmoru” upravo to ne radi? Pobegneš od posla, od borbe za uspeh, od ubijanja. Potrebno mu je vreme da razmisli, da isplanira.
Prens de Gal je bilo dobro mesto u svakom pogledu. Hotel je smešten na lepoj Aveniji Džordža Petog, samo nekoliko blokova od Avenije Šanzelize. Sam objekat je velelepno zdanje - uglavnom u art deko stilu, sav u pozlati - s najlepšim kandelabrima kud god ti pogled padne. On je pak najviše uživao u baru Ridžensi, koji je bio u engleskom stdu, s mnogo kože, tamnog drveta i baršuna. Elvis Prišli je jednom odseo u Prens de Galu, a sad je tu Kajl Kreg.
Pre podne je obilazio muzeje - najviše je voleo Orse i Oranžeri - impresioniste. Možda će danas otići i do Luvra, ali samo da vidi Monalizu. Šetao je dugo uz Senu, gde je mnogo razmišljao - i još malo planirao.
Jednu odluku je čvrsto doneo: neće dozvoliti da Aleks Kros postane VUZP-ov trofej. Ne, Aleks Kros njemu pripada, kao i Krosova porodica - Nana, Dženel, Dejmon i mali Aleks Junior. To je oduvek planirao. Godinama je time bio opsednut.
A možda, tek možda, prolije malo krvi u Parizu. To je njegova umetnost, jednako lepa i značajna kao i sve što su stvorili takozvani stari majstori. On je novi majstor, zar «e? Savršen za ovo varvarsko doba. Sasvim u skladu s vremenom. Niko to ne radi bolje od njega, a svakako ne VUZP.
Ugledao je lepu mladu ženu u tesnoj sivoj bluzi, crnoj suknji i visokim čizmama, duge, gotovo riđe kose. Čistila je pločnik ispred male galerije slika. Napred-nazad, napred--nazad. Vrlo delotvorno. I vrlo privlačno kad stoji iza mede.
Zato se Kajl zaustavio pred galerijom - ušao - a ona ga je pustila da razgleda prvih nekoliko minuta. To je bilo tako nezavisno - tako francuski. Nije ni čudo što ih je obožavao.
Na kraju je stala uz njega. “Treba li vam pomoć?”
On se nasmešio, oči su mu zasijale. Obratio joj se na francuskom. “Jeste li detektiv? Moja odeća, moja kosa - to me je odalo.”
“Ne, zapravo odale su vas cipele”, rekla je.
Zasmejao se. “To kažete samo - da biste bili iskvareni.” Najzad se i ona nasmejala. “Ili možda duhovita?”
“Ovo nije smešno”, rekao joj je naprasno. I zaista nije bilo. Ubijao ju je čitav sat. A onda se poslužio njenom metlom - samo ne na uobičajen način, da čisti, već s drškom napred.

Zatim je otišao na oproštajni ručak u Atelje de Žoel Robišon. Ah, Pariz. Čudesan grad.




Devedeset deveto poglavlje

Veza s Montanom bila ie velik preokret u istrazi - uz malo sreće, upravo onaj koji im je trebao. Podaci o Tajleru Belu počeli su brzo da se gomilaju. On je zapravo brat pokojnog Majkla Bela, i to još neuhvatljiviji. Dok je Majki postajao sitan igrač u holivudskim krugovima, Tajler je živeo kao vodič na reci i majstor za sve; radio je u brvnari koji ju je sam podigao u Stenovitim planinama. U Babu, naselju sa petsto šezdeset stanovnika, važio je za tihog, prilično prijatnog momka, koji nije bio baš nedruželjubiv, ali je uglavnom voleo da bude sam. Niko nije znao za neku njegovu stalnu družbenicu.
Štoje najvažnije, Tajler je nasledio od bratovljeve imovine skoro milion dolara, ostavio novac u banci na šest meseci, pa zatvorio račun i primio nekoliko desetina čekova na različite sume onog poslednjeg dana kad je viđen u Montani. Šta je sve to značilo? I gde je Tajler Bel sada?
Bri, Sampson, Andžali i ja razgovarali smo preko konferencijskog poziva sa šerifom Okruga Glejšer, kao i sa starijim agentom Kristoferom Forestom iz terenske kancelarije FBI-ja iz Solt Lejk Sitija. Pridružio nam se i Džon Abejt, stariji agent zadužen za slučaj VUZP-a u Vašingtonu.
“U kojoj fazi je vaš slučaj nestale osobe?”, pitao je Abejt u mikrofon. “Slučaj je naravno otvoren, ali ne bih ga nazvao i aktivnim. Taj momak je ili mrtav di ne želi da ga nađemo.” Stiv Mils, zamenik zadužen za slučaj u Montani, imao je neočekivan engleski izgovor. Otkud sad to?
“Foreste, šta ti imaš?”, pitao je Abejt odsečno, zapovednički. “Ispričaj nam sve što znaš o Belu.” “Koliko nam je poznato, bio je prilično odsečen od sveta. Njegov Verajzonov račun je plaćen
unapred u decembru, a iz nekog razloga mu je preostalo neiskorišćenih minuta. Ima kreditnu karticu, vizu, ali je sasvim neaktivna.”
“Pa imao je milionče na raspolaganju”, ubacio se Sampson.
“Iz kuće je uzeo samo nekoliko stvari”, dodao je Mils. “Telefon, novčanik, nešto odeće. Nije ništa naročito ni ostavio. Živeo je sasvim skromno. Van sistema.”
“Meni ne zvuči kao neko ko se služi mobilnim telefonom”, rekao sam.
“Osim kad ti je drugo rešenje da ti žice razvuku do imanja”, kazao je Mils. “Doduše, sumnjam da je mnogo koristio mobilni.”
“Neko ga je, bogme, koristio.” Patelova je pogledala u izveštaj pred sobom. “Juče u dva i deset posle podne.”
“Neko?”, upitao je Kristofer Forest. “Imate li razloga da mislite da nije on?”
“Ama baš nikakvog. Samo nemamo čvrst dokaz da ga je on koristio”, odgovorila je Bri. “Mnogo je velika slučajnost ako nije on”, primetio je Mils. “Zar ne?”
“Slažem se.” Patelova je zvučala donekle iznervirano; nisu je pratili. Uz to je i radda već toliko da nije mogla da sabere sve sate.
“Šta još imamo o Belu?”, pitala je Bri. “Kad ćemo dobiti njegovu sliku?” “Evo je”, kazao je Forest. “Upravo sam vam je poslao.”
Uz nekoliko udaraca u tastere, Patelova je skinula sliku sa vozačke dozvole Tajlera Bela.
Okrenula ju je prema ekranu konferencijske sobe.
Sećam se kad sam u Kaliforniji upoznao njegovog brata i kako mi je prvi utisak bio da je drvoseča, mada na onaj kalifonijski, rokenrolerski način, kao neki izgubljeni član grupe Igls. Tajler je

izgledao kao pravi drvoseča. Smeđa kosa i gusta brada bile su mu čupave, ali ne i zapuštene. Prema podacima s dozvole, bio je visok metar i osamdeset osam, a imao je sto pet kilograma.
“Šta kažeš, Bri? Prepoznaješ li ga? Može li on biti reporter Asošijeted presa?”
Zažmirila je u dozvolu i dugo nije odgovorila. “S obzirom na to kako menja izgled? Svakako je moguće. Reporter je bio krupan. Možda metar i osamdeset osam.”
“Kakav ti je osećaj?”
Ovog puta nije otezala. “Osećam da smo upravo našli jezivca kog tražimo. I, kao što sam već rekla, pašće!”



Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Dvostruka prevara  - Page 3 Empty Re: Dvostruka prevara

Počalji od Mustra Pon Apr 16, 2018 9:51 am


Stoto poglavlje

Istog trenutka kad je do kancelarije šefa policije stigla vest o tome da je moguće sumnjivo lice Tajler Bel, odgovor nam se vratio kao bumerang. Rećeno nam je da tu informaciju smesta objavimo.
Lako je reći, mnogo teže učiniti.
Naravno da smo nešto morali da kažemo novinarima. Ako se desi još jedno ubistvo, a mi nismo s njima podelili ono što znamo, nikakvi razlozi za skrivanje informacije neće nas oprati. Kontrola štete bi počela da nam uzima previše vremena, a istraga bi mnogo trpela.
S druge strane, osumnjičeni je svakako i sam bio deo javnosti koja prati vesti. Objaviti previše o onome što znamo ili ne znamo predstavljalo bi grešku koju ne bismo mogli da ispravimo.
Šta onda da se radi?
Kompromis se sastojao u kratkoj nenajavljenoj konferenciji za štampu na stepeništu zgrade Dejli. Tako nešto niko od nas nije bio voljan da učini, ali izgleda da šef nije pristajao ni na kakvu alternativu. Bilo mu je potrebno da objavi “napredak” u istrazi, bez obzira na moguće posledice po istu tu istragu.
Te večeri u osam sati, Sampson i ja smo razgovarali s novinarima, molim lepo, ali tek toliko dugo da imenujemo Tajlera Bela kao glavnog osumnjičenog i da saopštimo kako u tom trenutku nećemo odgovarati ni na kakva pitanja.
Bri se držala van domašaja kamera. U tome je bila odlučna. Nije htela da nedavni napad na nju dobije veće razmere nego što je već imao.
Posle toga smo sve troje otišli pravo na hitan sastanak na spratu. Bilo je teško zamisliti da se ceo slučaj još zahuktava, ali tako je bilo. Izgleda da je to hteo VUZP.
Ili već neko.




Sto prvo poglavlje

U kakvu smo se gužvu upetljali, a možda će postati i gore. Prošireni tim nas je sačekao na spratu, zajedno s praktično svim detektivima zaduženim za važnije slučajeve, i s bar po jednim predstavnikom svih policijskih stanica u gradu.
Dok sam stajao napred, spreman da govorim i, što bolje mogu, odgovaram na pitanja prisutnih, iz ruke u ruku je krenuo koverat za porodicu policajca Pirsala. Sačekao sam nekoliko minuta da se tužno, depresivno prikupljanje priloga završi, pa sam počeo.
“Govoriću što je moguće kraće. Znam da jedva čekate da se vratite na ulicu. To važi i za mene.” Podigao sam Belovu fotografiju. “Ovo je Tajler Bel. Podelićemo vam kopije ove slike. Velike su šanse da je on VUZP.
Pre nego što počnu vesti u jedanaest, ovo će biti najpoznatija slika u Vašingtonu, a verovatno i širom zemlje. Problem je u tome što ga ovakvog sigurno niko neće videti. Vredelo to nešto ili ne, u pripremi je simulacija istog lika bez kose i brade. Jedino sa čim možemo računati jeste visina: oko metar i osamdeset pet - osamdeset osam. To već neće moći znatno da promeni.”
Jedan od momaka iz Drugog distrikta podigao je ruku: “Doktore Krose, ako se radi o osveti za Belovog brata, šta mislite, zašto nije napao vas?”
Klimnuo sam glavom. To pitanje je trebalo već jednom raščistiti. “Pre svega, reći ću da jeste napao mene, ali ne onako kako vi mislite. Što se više približi nama koji ga tražimo, više je ugodio svojim emocijama. Nagađam da je to nekakav nastavak onog uživanja koje ima kad ubija pred publikom. Ali u ovom trenutku je sve to samo nagađanje na osnovu onoga što znamo. Ne možemo biti sasvim sigurni.
Drugo, nisam još ubeđen da se ovde uopšte radi o osveti. To tek ostaje da se vidi. Rekao bih da pokušava da uspe u onome u čemu njegov brat nije, a brata koristi da bi nas odveo na pogrešan trag. Možda čak i da samog sebe ubedi kako sve ovo služi nečem većem i od njegove sujete. A u stvari, od samog početka samo se o tome i radi. Ne o osveti, ne o bratu, nego o njegovoj ogromnoj sujeti.”
Lisa Džonson, zamenik detektiva, digla je pogled sa svojih beležaka. “Kako je Bel uopšte znao da će slučaj biti dodeljen vama? Niste ni bili u policiji kad je sve počelo, zar ne?”
Tu je Bri uskočila: “Lisa, iako Aleks nije od početka učestvovao, veza s Majklom Belom bi dovela do toga da se pre ih kasnije priključi istrazi. Ne zaboravi da smo navedeni da otkrijemo tu vezu.”
“Znači, mislite da je namerno upotrebio mobilni telefon?”, pitala je Džonsonova. “Jesam li to dobro uočila?”
“Apsolutno. Mislim da ništa ne radi bez razloga”, rekao sam. “Ako negde zabrljamo, propustimo neki trag, on nam ubacuje nov. Što više toga uspe da iskonstruiše, to je, na kraju krajeva, bliži zadovoljenju svojih potreba.”
“Mislite, na primer, na potrebu za nekažnjenim ubijanjem?”, pitao je neko iz zadnjih redova. “Mislio sam na potrebu da nam po svaku cenu dokaže da je pametniji od nas. U tome zasad ima
uspeha.”

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Dvostruka prevara  - Page 3 Empty Re: Dvostruka prevara

Počalji od Mustra Pon Apr 16, 2018 9:51 am




Sto drugo poglavlje

Kasno te večeri, kao da mi je trebalo još nešto da podvuče crtu pod sve što se već dogodilo, dobio sam odgovor neposredno od VUZP-a, kojim kao da je hteo da kaže: evo vam ga na, dolazim, spremni ili ne.
Bio sam kod kuće i pretraživao internet. Zbog odnosa između Majkla i Tajlera Bela, posebno su me interesovali slučajevi serijskih ubica koji su bili braća. Tako sam saznao za braću Rejns, Danija i Larija, koji su, svaki za sebe, ubijali tokom šezdesetih i sedamdesetih godina. Kao i za one iz Ročestera, braću Spahalski, identične blizance. Jedan je priznao dva od ukupno četiri ubistva za koja su ga krivili, dok je brat već bio u zatvoru za jedno ubistvo počinjeno znatno ranije.
Osim krvnog srodstva, nijedan od ta dva slučaja nije pokazivao vezu na bilo kom drugom planu. Nisam našao ništa slično mojoj povezanosti s braćom Bel. Prosto, sve se svodilo na to da se ponekad dva člana porodice, ili više njih, istovremeno bave istim poslom.
Postojao je i onaj nerazjašnjeni slučaj žene u Baltimoru. Ko je, dovraga, ona bila? Išta se s njom desilo posle one jurnjave automobilima. Da li je VUZP imao saučesnicu? je li mu Kajl Kreg možda bio mentor?
Otvorio sam moj policijski imejl kako bih razaslao nešto od onoga što sam zaključio. Kako sam ušao u poštu, tako me je dočekala nova, ni najmanje prijatna poruka.
Šta ja hoću, detektive Krose? Samo toliko? Iskreno sam iznenađen što uopšte moraš da me pitaš.
No, ipak ću ti i nacrtati ako treba.
HOĆU da platiš za ono što si učinio mom bratu. Složićeš se da to ima smisla.
HOĆU da razmisliš o tome kako nikad nisi stvarno pokušao da ga shvatiš pre nego što si ga ubio.
Kao što ne shvataš ni mene, i nikad me nećeš shvatiti.
HOĆU da ti pokažem da u ovoj igri nisi ni približno tako dobar kao što misliš. A nisu ni tvoji veštaci-psihijatri. Ni oni analitičari, koji su veliki prevaranti, što ti je svakako poznato.
I HOĆU da shvatiš još jedno: ovo se neće igrati ni po čijim drugim pravilima, samo po mojim. Tako će se i završiti. Kako i kada ja budem hteo.
Imaš li još neko pitanje?
T. B. ili ne T. B., pitanje je sad.
Prvo što sam uradio bilo je da prosledim poruku Andžali Patel s molbom da mi što pre odgovori, na šta je, uprkos tome što je bilo kasno, rekla da ne brinem. Ništa drugo nije ni radila osim slučaja VUZP-a.
Onda sam se javio Bri i dvaput joj pročitao poruku.
“Ti to veruješ?”, pitala je pošto sam završio. “To o naplati?” “Ne baš. A ti?”
“Zašto bismo verovali? Sve što on čini je laž. A šta kažeš na potpis?” Stalno nam se vraćalo to kako nismo mogli znati u kojoj meri je VUZP Tajler Bel, a koliko toga je samo nekakva gluma. Ko je uopšte Tajler Bel? Bolje reći, ko je on bio pre nego što je sve ovo počelo ili bar pre nego što smo se mi u celu zavrzlamu umešali?
“Stvarno bih voleo da vidim tu njegovu brvnaru”, rekao sam, a od trenutka u kom sam to naglas izgovorio, sve misli su počele da mi se vrte oko te jedne. “Da malko pronjuškam.”
“I ja sam isto pomislila, ali nema šanse, zar ne? Ovaj slučaj nam ne da da mrdnemo. Ali slažem

se s tobom. Volela bih i ja da malo procunjam oko te brvnare.” “Mogli bismo da odemo u petak Vratili bismo se u nedelju.”
Nije mi odgovorila. Biće da je prvo pomislila da se šalim. Onda se nasmejala. “Hoćeš da kažeš da tako zamišljaš naš vikend van grada?”




Sto treće poglavlje

Kajl Kreg se najzad vratio u Vašington. Zar ovo nije sjajno? Bio je odmoran i spreman za akciju.
Sve se kretalo ka neumitnom sudaru, i on je jedva čekao taj konačni sudar. Ili još bolje: sudare.
Kakve bi mu šanse dali u Vegasu da će se izvući iz one paklene rupe u Koloradu? E pa, potukao je sva predviđanja, baš kao što je celog života i činio.
Pre dolaska u prestonicu, u Merilendu je kupio polovni automobil. Bjuik ga je prijatno iznenadio svojom brzinom. Osim toga, imao je tu prednost što se nije izdvajao u gomili. Kradljivci automobila ga ne bi ni pogledali, što samo po sebi nije bilo bez značaja.
Nekoliko sati ranog jutra, preciznosti radi: od četiri do šest, vozio se po gradu, poput turiste, nekoga ko samo razgleda, i sećao se vremena kad je tu radio kao agent. Išao je duž Prve ulice, pored zgrade Vrhovnog suda, pored zgrade na Kapitolu u kojoj su smešteni Kongres i Senat, čak je stigao i da salutira statui Slobode na njenoj kupoli. Veličanstven grad! Jedan od njemu najdražih, iako nije bio dostojan poređenja s Parizom. Bar je on tako mislio. Uvek se divio Francuzima i njihovom opravdanom preziru prema Amerikancima i svemu onome što mi predstavljamo.
Najzad se odvezao do Avenije Pensilvanija i prošao tačno ispred Huverove zgrade, glavnog sedišta FBI-ja. To je bilo poprište tolikih njegovih pobeda dok je, kao agent, pa kao izvršni direktor, jurio za podmuklim zločincima, posebno se baveći ubicama po šablonu. Ironija je u tome što niko nije postigao bolje rezultate od njega. Čak ni Aleks Kros.
A evo ga opet, spremnog da čini štetu, sa svim onim otrovom u venama, spremnog da preturi grad naglavačke.
Imao je sa sobom mali računar marke Sorti VAIO, pa je mogao da pristupi internetu iz kola. Dok je on trunuo u zatvoru u Florensu, u svetu tehnologije pojavile su se mnoge zanimljive novotarije. Propustio ih je zbog Krosa i nekolicine drugih u Birou, koji su ga izdali.
Uključio je računar.
Zatim je otkucao: U gradu sam. Prosto sam ophrvan osećanjima. Ako nemaš nešto već zakazano, seti se našeg sastanka u subotu uveče. Stvarno verujem da možemo čuda da napravimo zajedno. X je oznaka za mesto.
Nije hteo da doda: vreme je za naš obračun. Smatrao je da će VUZP to lako sam shvatiti. “Uostalom, ostaje da se vidi. Ostaje jednostavno da se vidi.”


Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Dvostruka prevara  - Page 3 Empty Re: Dvostruka prevara

Počalji od Mustra Pon Apr 16, 2018 9:52 am



Sto četvrto poglavlje

Najgore tek dolazi! Kajl se setio svoje doskočice iz daleke prošlosti, iz vremena pre nego što ga je uhapsio Aleks Kros. Tek što je ubio onog najbezobraznijeg mogućeg kriminalnog izveštača iz Vašington posta, kao i suprugu tog nadmenog seronje. Tad je nameravao da nadmaši velike umove svoga vremena - Garija Sonedžija, Džefrija Šefera, kao i Kazanovu, s kojim je, takoreći, radio kao koautor. Najviše od svega, i za njega najbitnije: nameravao je da nadmaši sebe. Da uzraste, da evoluira, da postane zaista veliki u onome čime se bavi, da dosegne svoje snove.
Iznenada se setio još nečega, nečega veoma bolnog iz vremena kad je uhapšen. Aleks Kros mu je tada izbio dva prednja zuba! Tako je izgledao kad su ga najzad uhapsili. Na fotografijama koje su izašle po dnevnim i nedeljnim novinama po čitavom svetu. Na svim televizijskim kanalima.
Veliki Mozak! Krezub.
Kao poslednja budaletina. Kao neki uličar, besprizornik.
A tek ona žena! I ona mu se otvoreno rugala. U lice mu je rekla da sunca više neće videti. Duvala se i hvalisala pred svim mogućim svedocima. Čak je napisala i onu nadobudnu knjigu, koju je onaj podjednako nedaroviti Vašington post slavio kao “remek-delo o krivičnom pravu”.
Znači, ovo turobno kolonijalno zdanje od crvene opeke u Ferfaksu kuća je u kojoj živi sudija Nina Vulf. Nadnica za podrepaštvo nije bila tako visoka, a?
Kajl je krenuo prema kući, a sa sobom je nosio kanticu. Počeo je mahnito da je mućka. Bio je besan, i to s punim pravom. Sudija Nina Vulf mu je oduzela četiri godine života.
Više nije bilo nikakve sumnje: došlo je njegovo vreme.
VUZP je jučerašnja vest.
Od ovog časa. Opet je on glavni. On i samo on.
Podigao je kanticu i ispisao poruku.




Sto peto poglavlje

Pozvala me je Moni Doneli, istraživački analitičar i dobra prijateljica iz Kvantika - verovatno zato što je znala da sam bio blizak sa sudijom Ninom Vulf. Nas dvoje smo svojevremeno sarađivali na suđenju Kajlu Kregu. Posle toga sam joj pomagao pri pisanju knjige. Nina je bila brižna majka tri tinejdžerke. Njen muž Džordž, izuzetno dobroćudan čovek, imao je toliko smisla za humor da je mogao postati stendap komičar. Bio je savršen supružnik za trezvenu pravnicu.
A sad - taj užas, ta grozota u njihovoj kući. Naravno da sam znao ko je ubica Nine Vulf, mada sam gotovo priželjkivao da ne budem u pravu. Računao sam da postoji slaba mogućnost da je počinilac VUZP, a ne Kajl Kreg, ali sam znao da je to baš nategnuto.
U Ferfaks sam stigao u dva ujutro. Zatekao sam desetine kola, kombija i kamiona, uglavnom sve s upaljenim rotacionim svetlima na krovu. Ceo taj prigradski kraj bio je i sam na nogama - na svakoj kući pored koje sam prošao gorela su svetla skoro na svim prozorima i podsećala na uplašene, oprezne oči.
Baš tužno - u ovakvom kraju. Mirnom i lepom. S ljudima koji se samo trude da vode svoj život skladno i dostojanstveno. Zar je to preveliko očekivanje? Izgleda da jeste.
Na kraju slepe ulice izašao sam iz mercedesa i pošao polako. Zatim sam potrčao zato što mi je to bilo potrebno. Kao da sam poželeo da pobegnem - u neki razumniji deo mozga - ali sam se uputio kući Vulfovih, baš kao što sam uvek činio, privučen opasnošću, pometnjom, smrću i propašću.
Iznenada sam se zaustavio. Presekla me je jeza. Nisam još ni stigao do kuće, ali sam video prvi užasan prizor. Bio mi je pred samim očima.
Znao je da ću doći ovamo i videti ga, zar ne?
Jarkocrveno X napisano na krovu sudij inog automobila, crnog mercedesa S-klase. Drugo X bilo je na ulaznim vratima, gotovo od vrha do dna.
Samo što sam ja znao da to nisu iksovi. To su krstovi! A namenjeni su samo meni.
Novinari su izvikivali pitanja iza policijskog kordona i neprekidno fotografisali kuću i automobil.
Tada mi je sve izgledalo kao u izmaglici.
“To je VUZP, zar ne?”, čuo sam. “Otkud on ovde u Virdžiniji? Širi li područje?”
Ne, pomislio sam, ali sam to držao za sebe. Kajl Kreg ne širi područje. Naprotiv, usredsređuje se na tačno određen cilj. A već je izabrao metu.
Ne - mete. Kajl je uvek imao velike zamisli.


Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Dvostruka prevara  - Page 3 Empty Re: Dvostruka prevara

Počalji od Mustra Pon Apr 16, 2018 9:52 am



Sto šesto poglavlje

Kajl je poštedeo Džordža Vulfa i troje dece, što me je začudilo. Možda je to učinio zato što je sad vrlo usredsređen. Hteo je sudiju Ninu Vulf... i samo nju. šta će, onda, uraditi sledeće? I koliko ja treba da čekam dok se ne pojavi na mom pragu? Ili u kući?
U osam ujutro imao sam zakazanu seansu sa Sendi Kvinlan. Međutim, ona se nije pojavila. To je samo doprinelo da mi bude još neprijatnije zbog svega što se događalo. Sad mi se i privatna praksa urušavala, pred očima mi išla dođavola.
Uz to sam se i zabrinuo jer Sendi nikad nije propustila nijednu seansu, pa sam čekao u kancelariji sve do posle devet. Tad se ni Entoni Dimao nije pojavio. Šta je to s njima? Jesu li sad zajedno? Šta bi danas još moglo da pođe naopako?
Čekao sam koliko sam mogao, pa sam pozvao Bri da joj kažem kako krećem po nju. Kasnije ćemo poći za Montanu, preko Denvera, da pretresemo brvnaru Tajlera Bela. Smatrali smo da to treba uraditi. Da neposredno pogledamo gde je živeo, da pročešljamo ono što je ostavio za sobom.
Na izlasku iz zgrade umalo nisam naleteo na Sendi Kvinlan. Stajala je na pločniku pred ulaznim vratima. Bila je sva u crnom i oznojena, bez daha.
“Sendi, šta je bilo?”, pitao sam trudeći se da budem pribran. “Gde si ti danas?”
“O, doktore Krose. Plašila sam se da ćemo se mimoići. Izvinite što se nisam javila.” Žmirkala je u mene i pokazala mi rukom da priđem ivičnjaku. “Morala sam da dođem i kažem vam... da odlazim.”
“Odlaziš?”, začudio sam se.
“Vraćam se u Mičigen. Nije mi mesto u Vašingtonu, a i došla sam iz pogrešnih razloga. Hoću da kažem, čak i da sam srela nekog, ništa ne vredi kad mrzim ovaj grad, zar ne?”
“Sendi, možemo li da zakažemo još nekoliko seansi pre nego što odeš? U ponedeljak ujutro?”, pitao sam. “Idem na put inače bih mogao da se vidim s tobom preko vikenda.”
Osmehnula se samouverenije nego ikad. Zatim je zavrtela glavom. “Došla sam samo da se oprostim, doktore Krose. Odlučila sam. Znam šta treba da uradim.”
“Ako je tako, u redu”, rekao sam joj. Pružio sam ruku, među tim, umesto da je prihvati, ona me je zagrlila. Čudno, napadno, gotovo teatralno, kako mi se učinilo.
“Odaću vam tajnu”, šapnula mi je uz rame. “Šteta što vas nisam upoznala na nekom drugom mestu.
A ne kao terapeuta.”
Tad se digla na prste i poljubila mi usne. Razrogačila je oči, a verovatno sam i ja, pa je pocrvenela. “Neverovatno mi je šta sam uradila”, istrtljala je kao šiparica.
“Pretpostavljam da se svašta događa neočekivano”, rekao sam. Mogao sam da se ljutim, ali čemu to? Ona se vraća u Mičigen, a možda je tako i najbolje.
Posle kraće, neprijatne tišine, Sendi je pokazala palcem preko ramena. “Hoćete li me otpratiti do kola?”
“Parkirao sam s druge strane”, rekao sam.
Stidljivo je nakrivila glavu. “Da otpratim onda ja vas?”
Nasmejao sam se i prihvatio to kao kompliment. “Zbogom, Sendi. Srećno u Mičigenu.” Mahnula mi je prstima, pa mi namignula. “Srećno i vama, doktore Krose.”




Sto sedmo poglavlje

U tom trenutku VUZP je igrao novu ulogu. Glumio je detektiva Džejmsa Korninga, koji je spustio fotografski aparat i zagledao se kroz prozor kola za prismotru, kao što bi učinio svaki glupi pandur. Upravo je snimio kako Aleks Kros ljubi pacijentkinju Sendi Kvinlan, što joj naravno, nije bilo pravo ime. Sendi Kvinlan je bila samo uloga. Kao i Entoni Dimao, kao i detektiv Džejms Korning.
Ovaj se, pak, potrudio da cele nedelje prati Krosa i Bri Stoun. Nije mudro da im priđe preblizu, ali je njihovo kretanje bilo sasvim lako slediti.
Sad je pratio Krosa do parkinga blizu kancelarije, pa do zgrade u kojoj je stanovala Bri Stoun u Osamnaestoj ulici.
Desetak minuta kasnije, njih dvoje su zajedno krenuli. Stounova je nosila torbu sa stvarima za jednu noć, ništa više, za šta je izgleda sposoban vrlo mali broj žena. Džejms Korning je išao za njima sve dok mu nije postalo jasno da su se uputili prema aerodromu Regan nešenal Gle gle! Doduše, nije se mnogo ni iznenadio.
Na ulazu u aerodromsku garažu opet im je prišao. Kros je našao mesto da ostavi automobil na trećem nivou, a Korning se peo dalje. Parkirao se na četvrtom i sustigao Krosa i Stounovu na nadvožnjaku što vodi do terminala.
Džejms Korning se držao podalje, u gomdi, kako bi izbegao mogućnost da ga primete.
Kupili su kartu na pultu Ameriken erlajnsa, pa mu je bilo lakše da pogodi kuda su se uputdi. Logično je da idu u Denver. Pričekao je da se spuste pokretnim stepenicama u bezbednosnu zonu, pa se vratio do pultova za prodaju karata.
Pokazao je značku putniku koji je stajao prvi u redu. “Izvinite, samo čas. Policija.”
Zatim je legitimaciju pokazao službenici na pultu Ameriken erlajnsa. “Ja sam detektiv Korning, vašingtonska policija. Treba mi obaveštenje o dvoje putnika koji su upravo kupili kartu. Stounova i Kros?”
Pošto je dobio traženu informaciju, Džejms Korning je zastao i kupio krofnu, koju nije nameravao da pojede. Sve je to bio samo deo plana. Značajan rekvizit. Uz to i zabavan. Vratio se u garažu.
Na trećem nivou, stao je kod Krosovog automobila. U kesu s krofnom ubacio je nekorišćen mobilni telefon, pa je presavio i zalepio trakom za sajtnu pod vozačkim vratima. Prolaznici je neće primetiti, ali će je Kros i Stounova svakako uočiti kad se vrate.
U nedelju, u četiri i trideset, letom 322 iz Denvera. VUZP će možda i sam doći da ih dočeka.


Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Dvostruka prevara  - Page 3 Empty Re: Dvostruka prevara

Počalji od Mustra Pon Apr 16, 2018 9:52 am



Sto osmo poglavlje

Bri i ja smo odleteli u Denver u petak posle podne, a zatim se sledećeg jutra zaputili u Kalispel u Montani. Povratni let smo imali rano u nedelju, pa smo za samo jedan dan morali sve da obavimo - da otkrijemo što više o Tajleru Belu, o onome što se događalo u Nort Vudsu, kao i o njegovim namerama.
Put od Kalispela do Baba vodio nas je pravo kroz Nacionalni park Glejšer. Oduvek sam želeo da ga vidim, pa se nisam razočarao. Oštre krivine na drumu koji se zove Odlazak na Sunce naizmenično su se primicale planinskoj padini ili vodile pravo niz nju. Taj prelepi prizor budio je smernost, a bio bi i romantičan da smo Bri i ja imali vremena za romantiku na ovom putovanju. U jednom trenutku, ona me je pogledala i rekla: “Što se hoće, to se i može.”
U Bab smo stigli u subotu samo što je prevalilo podne. Stiv Mils, zamenik zadužen za slučaj, ljubazno je pristao da dođe iz šerifove kancelarije u Kat Benku i poštedi nas sto dvadeset kilometara krivudavih puteva i više od sata vožnje.
Bio je opušten i prijatan, a na prvo pitanje nam je odgovorio i pre nego što smo ga postavili. “Upoznao sam buduću suprugu kad sam iz Mančestera došao ovamo na odmor. I to radi pecanja.
Bilo je to pre dvanaest godina, a nikad se nisam pokajao”, ispričao je onim pravim engleskim. “Kad ti se jednom ovo mesto podvuče pod kožu, ne pušta te. Videćete, siguran sam. Nekad sam se predstavljao kao Stiven, a ne Stiv.”
Pratili smo Milsa na jug putem 89, pored Rezervata plemena Crne Stope, do oboda Donjeg jezera Svete Marije.
Odade je pošao neobeleženim zemljanim putem još oko dva i po kilometra, pa smo stigli do mesta s koga se udesno pružao drum, najvećim delom zarastao u korov.
Taj bočni put bio je pregrađen policijskim zaprekama, od kojih je jedna ležala oborena na bok.
Zapitao sam se koliko su one delotvorne pred CNN-om i bogzna kim ko je hteo tu da dođe.
Kola nam je češala visoka pirevina dok smo prelazili još nekoliko stotina metara, pre nego što smo izbili na čistinu od četrdesetak ari.
Brvnara Tajlera Bela nije bila luksuzna ni velika, ali je ipak bila bolja od Unabomberove šupe. Obložio ju je prirodno crvenom kedrovinom, koja se lepo uklapala u okolinu, i ugnezdio je u okuku reke što teče na zapad. Iz nje se pružao predivan pogled na udaljene planine.
Bilo mi je jasno zbog čega bi neko odlučio da tu živi - pod uslovom da nema potrebu za društvom i da se bavi ubijanjem ljudi.




Sto deveto poglavlje

Ulazna vrata na brvnari nisu imala katanac. Zamenik Mils je rešio da nas pričeka napolju, a čim smo ušli, osetili smo i zbog čega. Unutra se osećala neka mešavina hrane i đubreta što trunu možda već i mesecima. Bilo je gore od smrada gnjileži.
“I nije baš raj na zemlji”, rekla je Bri i stavila maramicu na nos, kao da smo na mestu zločina. A možda i jesmo.
Glavna prostorija je bila kuhinja, trpezarija i dnevna soba u jednom - imala je u dnu veliki prozor s pogledom na reku. Duž bočnog zida Bel je držao radni sto s alatom i više desetina pecaroških mušica u različitim fazama obrade. Na zidu je visila omanja zbirka štapova za pecanje.
Osim dve kožne foteljice, nameštaj kao da je napravio sam Tajler Bel, čak i dve police za knjige od borovine.
“O čoveku možeš mnogo da saznaš preko njegovih knjiga”, kazao je Mils, koji je ipak odlučio da nam se pridruži. Stajao je pred policama i razgledao naslove. “Biografija, biografija. Kosmologija. Nema beletristike. Govori li vam to nešto?”
“Prvo bih pitao čije su biografije”, kazao sam i prišao da i sam pogledam.
Bilo je nekoliko tomova o američkim predsednicima - Trumanu, Linkolnu, Klintonu, Reganu i oba Buša. Bilo je i biografija drugih svetskih lidera: cara Hirohita, Margaret Tačer, Bin Ladena, Ho Ši Mina, Čerčda.
“Možda kompleks veličine?”, rekao sam. “Uklapa se u VUZP-ov profil. Barem u ono što mislimo da znamo o njemu.”
“Ne zvučiš mi ubedeno u to”, ljutnuo se Mils, a bio je sklon ljutnji. “I nisam. Od početka se poigrava s nama. Voli igre.”
Belova spavaća soba je bila manja i mračnija - bolje reći bila je vlažna. U njoj je imao klozetsku šolju i umivaonik, odvojene policom za knjige. Nisam video ni kadu ni tuš, osim ako se ne računa reka. U stvari, mnogo me je podsetila na zatvorsku ćeliju - a to me je opet dovelo do Kajla Krega. Kakve je veze uopšte imao Kajl sa svim ovim?
Jedini ukrasi su bile tri uramljene fotografije na zidu, poredane jedna iznad druge, što me je podsetilo na onaj novi veb-sajt. Gornja je bila stara crno-bela slika s venčanja, pretpostavljam njegovih roditelja. Ona u sredini prikazivala je dva zlatna retrivera.
A ispod - snimak petoro odraslih ljudi pred istim crvenim pikapom koji je sad zapušten stajao napolju.
Troje sam odmah prepoznao, što je bilo dobro za početak: Tajler Bel, Majki Bel i Marti Louenstin-Bel, koju će na kraju ubiti rođeni muž. Ostalo dvoje nisu mi bili poznati. Žena je držala dva prsta iza Tajlerove glave. Je liga smatrala đavolom?
“Čudno, zar ne?”, pitala je Bri. “Zaista izgledaju srećno. Šta ti misliš?” “Možda su i bili srećni. Dovraga, možda je on i dalje srećan.”
Konačno, posle više sati preturanja po svakom pedlju spavaće sobe, vratili smo se u kuhinju, koju smo ostavili za kraj. Nije imalo smisla da otvaramo frižider pre nego što budemo morali. Aparat je radio na gas, koji je očigledno odavno nestao. Police su bile polupopunjene. Činilo se da je sve kupljeno na veliko - žitarice i pasulj u plastičnim kesama, uz neke neprepoznadjive kaše.

“Izgleda da je voleo senf, primetila je Bri. U vratima je stajalo nekoliko vrsta. “I mleko.” Bilo ga je preko četiri litra u dva kartonska pakovanja, a jedno nije ni načeto. Nagnuo sam se da bolje vidim.
“Mleko mi je sumnjivo”, rekao sam.
“I ne samo mleko.” Bri je opet stavila maramicu preko usta i nosa. “Ne, hoću da kažem da je na jednom pakovanju datum isteka dan nakon onog kad je poslednji put viđen ovde.” Ispravio sam se i zatvorio vrata frižidera. “Datum isteka drugog pakovanja je još devet dana kasnije. Zašto bi kupovao još mleka ako se spremao da nestane?”
“Uopšte”, počela je Bri, “otkud to da je nestao tako iznenada? Ovde je bio prilično bezbedan.
Ko bi mogao da ga uznemiri?”
“Tačno. Treba proučiti i taj ugao. Koji ćemo pratiti?”
Međutim, moje pitanje se gotovo i nije čulo. Samo što sam ga postavio, zazvonio mi je telefon i sve se opet iz korena izmenilo.



Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Dvostruka prevara  - Page 3 Empty Re: Dvostruka prevara

Počalji od Mustra Pon Apr 16, 2018 9:52 am


Sto deseto poglavlje

Na ekranu sam video da je poziv od kuće. “Verovatno su deca”, rekao sam Bri, pa se javio. “Pozdrav iz Zemlje Velikog Neba!”, kazao sam.
Zatim sam čuo: “Ja sam, Alekse. Nana.”
Glas joj je bio stegnut, što je kod mene izazvalo strah koji mi je u talasima prošao duž kičme. “Šta se dogodilo? Jesu li deca dobro?”, mehanički sam pitao. “Dejmon?”
“Deca su dobro. Samo...”, drhtavo je uzdahnula. “Alekse, Sampsona nema. Džon je nestao. Niko ga nije čuo čitavog dana.”
Te reči su na mene delovale kao ledena voda. Kad sam se javio, očekivao sam dečje vesele glasove. Ćao, tata. Kad se vraćaš kući? Hoćeš li nam nešto doneti?
A čuo sam to. “Alekse, jesi li tu?”
“Tu sam.” Najzad mi se izoštrio pogled na ono oko mene. Bri me je napeto posmatrala pitajući se šta se događa. Zatim je i njen telefon zazvonio, a ona se javila.
Imao sam osećaj da sluša istu priču, samo iz drugog izvora. “Dejvis”, nemo mi je izgovorila. Šef detektiva ju je zvao. “Da, gospodine, slušam.”
“Nano, sačekaj malo”, rekao sam.
“Sampson je otišao u teretanu u vreme ručka.” Bri mi je govorila ono što čuje od Dejvisa. “Upravo su mu našli auto. Ali ne i njega. U kolima su našli krv, Alekse.”
“Živ je”, rekao sam joj. “Da je mrtav, već bi nam se javio VUZP. Opet bi tražio publiku.”




Sto jedanaesto poglavlje

I ranije je upravljao drugim ubicama, posebno onim sjajnim momkom koji je sebe prozvao Kazanova i radio u Istraživačkom trouglu blizu Univerziteta Severne Karoline i Djuka. Naravno, u to vreme je on bio u FBI-ju.
Jednom je čak objasnio Aleksu Krosu svoj metod. “Radim ono što svi muškarci žele da rade. Proživljavam njihove tajne fantazije, njihove gadne maštarijice... ne živim po pravilima koja su doneli takozvani meni ravni.” Tvrdio je da privlači druge koji misle kao on.
Sad je Kajl Kreg imao vlastite zamisli kako sve treba da se odvija. Znao je da treba da preuzme sve u svoje ruke, možda je već i bilo krajnje vreme. Čovek poznat kao VUZP stupio je u vezu s njim preko advokata Vejnrajta, još dok je bio u zatvoru, a to su radili i drugi slični umobolnici. VUZP je tvrdio da je njegov poklonik i učenik - po tome se nije razlikovao ni od samog Vejnrajta - no sad je trenutak da učitelj istupi i preuzme vođenje igre.
X označava mesto. Biće sasvim prosto da to shvati, razmišljao je.
Posebno kad za sebe misli da je genijalan.
Kajl je stigao na to mesto nekoliko minuta pre dvanaest u subotu uveče. Kao što je i obećao. Zanimalo ga je šta će se dalje događati, i to iz nekoliko uglova. Pre svega, je li VUZP dovoljno bistar da dođe na mesto sastanka? To je sasvim dobro pitanje, ali Kajl je pretpostavio da je ubica bistar. VUZP je prilično pametan đavo.
Zatim, hoće li mu VUZP pokazati pravo lice? To je već nešto teže i Kajl je smatrao da su mogućnosti izjednačene. Sve zavisi od toga koliko je taj ubica voljan da rizikuje. Koliko je zaista samouveren.
Da se ne pokaže prikriven nekom pozorišnom maskom? Možda će doći kao ja. Kajl se nasmešio kad mu je poslednja misao prošla glavom. Zatim je prešao na drugo. Uporno je razmišljao o pojmu slobode - o tome što je opet u svetu. Osećao je kako mu srce tuče, ravnomerno ali ubrzano. Sve bolje je upravljao i telom i umom.
Tad je nešto začuo. Neko je tu. Otpozadi je dopro glas. “U tvoju čast.”
Pojavio se VUZP i sad je istupio iza hrastova u mraku. Bez maske, bez prerušavanja. Visok, dobro građen muškarac od tridesetak godina. Dosta uobražen.
Odmah iza njega videla se kuća Aleksa Krosa u Petoj ulici.
X označava mesto. To je, naravno, Krosova kuća.
“I meni je čast”, kazao je Kajl znajući da obojica lažu i pitajući se prija li to VUZP-u kao što prija njemu.


Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Dvostruka prevara  - Page 3 Empty Re: Dvostruka prevara

Počalji od Mustra Pon Apr 16, 2018 9:53 am



Sto dvanaesto poglavlje

“Drago mi je što se najzad lično upoznajemo”, rekao je VUZP, ali kao da je bio pomalo nervozan i stegnut. “Ostvarilo se sve što si govorio. Baš sve.”
“Da. Rekao sam ti da ću izaći iz zatvora, i evo me”, kazao je Kajl. Kao da je i on bio donekle snebivljiv, ali to je samo glumio.
“Spava li on tamo? Spava li uopšte?”, pitao je VUZP pokazavši na Krosovu kuću s druge strane Pete ulice. Dobro ju je upoznao i slikao na desetine puta iz svih uglova.
“Na gornjem spratu. Tu obično radi, rešava zagonetke”, odgovorio je Kajl. “Mada mi se čini da nije kod kuće. Gore nema svetla.”
“Pa i nije. U Montani je, u poteri za mnom. Ti misliš da je shvatio našu igru, ja ne mislim”, kazao je VUZP.
“Nek ti bude. Samo, trebalo bi da pripaziš. Nikad ne bih potcenjivao doktora Krosa. Ima on šesto čulo za ovako nešto, a i opsesivan je i marljiv. Mogao bi te iznenaditi.”
VUZP nije uspevao da zadrži osmeh - okrutan osmeh. “Tebi se to dogodilo? Ne smeta ti što to pitam tako otvoreno?”
“Nimalo mi ne smeta. Meni se dogodilo da me stigne moj najljući neprijatelj - moj ponos, moja
sujeta, moja oholost. Na kraju sam i previše olakšao Krosu.” “Mrziš li ga? Želiš da ga oboriš pred očima javnosti.”
Sad se Kajl smešio. VUZP se otvorio, otkrio više nego što treba. “Pa, želim da ponizim Krosa. Ne smeta mi da mu uništim dobar glas. Ali ne, ne mrzim Aleksa. Nimalo. Zapravo, smatram ga za dragog prijatelja.”
VUZP se nasmejao. “Ne bih voleo da ti budem neprijatelj.”
“Da”, kazao je Kajl Kreg pa se i sam nasmejao. “Ne bi valjalo da mi upoznaš gadnu stranu.” “Hoću li je upoznati? Jesam li preterao?”
Kajl je pružio ruku i potapšao ubicu po ramenu da mu stavi do znanja kako je među njima sve u redu. “Sad mi pričaj o sebi. Želim sve da znam. A zatim”, rekao je cereći se, “možeš mi pričati o svojoj partnerki. Primetio sam nekog iza tebe u mraku. Ne bih voleo da je ubijem, ko god da je. Naravno, to ću uraditi.”
Žena koja se predstavljala kao Sendi Kvinlan izašla je iza drveća.
“U tvoju čast.” Bile su to prve reči koje je uputila Kajlu Kregu. Možda neiskrene, a možda i ne?
Svakako udvoričke. Naravno, i ona je glumica.
Kajl je polako klimnuo glavom, a onda rekao: “Nego, pričajte mi o Džonu Sampsonu. Gde ga držite i šta ste smislili?”




Sto trinaesto poglavlje

Bri i ja smo te večeri požurili nazad u Kalispel - i tamo saznali da ćemo kući ipak najbrže stići letom kojim je i trebalo da idemo. Nije bilo druge mogućnosti, barem je mi nismo mogli obezbediti.
Zato smo uzeli sobu u hotelu, ali ni jedno ni drugo nismo uspeli da se naspavamo. Ubijalo nas je što nismo u stanju da pomognemo Sampsonu tih prvih nekoliko kritičnih sati. Posebno sam ja bio nesrećan. Džon mi je najbolji prijatelj još od detinjstva, a sada sam imao loš predosećaj. Ipak, bio sam s Bri i ležao držeći je u naručju.
U Vašington smo konačno stigli u nedelju - napeti ali sasvim usredsređeni. Ćim smo sleteli, pozvao sam Bili Sampson i rekao joj da ćemo biti kod nje za dvadeset minuta. Dok sam išao ka kolima, javio sam se i šefu detektiva Dejvisu. Lično je vodio slučaj. I on je bio Džonov prijatelj.
“Dok ste leteli, situacija je dobila obrt”, rekao mi je. “Gad danas sprema novo prikazivanje na internetu.”
“Kako to misliš? Kakvo prikazivanje? U koje vreme?”
“Još ne znamo pojedinosti. Oko dva je stigao imejl - preko istog distributera kao i prethodni.” To je značilo: pred svim medijima. “Dao je URL adresu svog sajta i samo naznačio da će emitovanje uživo trajati sve do večeri.”
“Bri i ja ćemo doći što brže možemo. Idemo prvo kod Bili Sampson. Manje-više nam je usput. Ne skidaj ga s interneta! Neka ostane. Treba da vidimo šta smera.”
“Ništa ne brini. To će nam možda biti jedini način da pratimo ovo.” Znao sam da kad kaže ovo,
misli na Sampsonovo ubistvo i na gnusni javni spektakl u koji će se to pretvoriti.
Prekinuo sam vezu s Dejvisom kad smo stigli do kola. “Šta je rekao?”, pitala je Bri.
Nisam joj odmah odgovorio. Omelo me je ono što sam video zalepljeno pod vozačkim vratima. Beli papir, srebrna samolepljiva traka. Nešto vrlo slično već sam viđao.
“Bri? Sad me slušaj. Odmakni se od kola. Pređi na ovu stranu. Idi sasvim polako i što dalje.” Prišla je i pogledala. “Gospode. Je li to eksploziv?”
“Ne znam šta je.” Izvadio sam baterijsku lampu i sagnuo se da bolje pogledam. “Može biti svašta.”
Ali kad se to oglasilo, oboje smo zaista brzo odskočili.



Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Dvostruka prevara  - Page 3 Empty Re: Dvostruka prevara

Počalji od Mustra Pon Apr 16, 2018 9:53 am


Sto četrnaesto poglavlje

Trebalo nam je nekoliko sekundi da shvatimo kako je zvuk koji smo čuli zvono telefona, i to iz
paketa.
Pocepao sam ga i ulepio se u mrvice krofne što je stajala pored crne motorole. Pretpostavio sam da je to nekakva glupa šala na račun policije.
Umesto identifikacije, na ekranu je bila slika. Prikazivala je Sampsona s povezom preko očiju. Na licu je imao dugačku rasekotinu i sasušenu krv. Duboko sam udahnuo da obuzdam bes koji me je ophrvao pre nego što se javim.
“Bele?”
“Krose?” Podrugljivo je oponašao moj glas. “Gde je on?”
“Ja pričam, ti slušaš. Sad hoću da oboje izvadite telefone i dignete ih visoko. Držite ih sa po dva prsta, moliću.”
“Ne, slušaj ti mene. Pre svega, hoću da razgovaram sa Sampsonom.” Nastala je tišina, pa šuškanje, onda prigušeno: “Za tebe je.”
Zatim sam, jasno i nepogrešivo, čuo Sampsonov glas: “Alekse, ne čini to.” “Džone...”, povikao sam.
Ali na vezi je ponovo bio Bel. “Vaši telefoni? Visoko. I jedan i drugi.”
Okrenuo sam se i pogledao po garaži. Neko nas je očigledno posmatrao, prenosio obaveštenja, ali nisam nikog video.
“Sad il` nikad, doktore Krose. Ne želiš da prekinem vezu. Veruj mi. To ne želiš.” “Bri, izvadi telefon. Digni ga uvis.”
Naterao nas je da stavimo telefone iza zadnjih točkova kola, pa da uđemo u automobil. “Sad kreni unazad. Preko telefona. Zatim izađi iz garaže i skreni desno.”
“Kuda idemo?”
“Bez pitanja. Samo kreni. Požuri! Vreme ističe.” Čuo sam kako nam mobilni krčkaju kad sam ih pregazio.
“Jebiga”, promrsila je Bri. Nije bila ljuta zbog telefona, već zato što izvršavamo naređenja.
Jedva smo izašli iz garaže kad je Bri nažvrljala nešto i nisko spustila papir da pročitam. Crni hajlender, vašingtonske tablice. Žensko. Dvoja kola iza.
U retrovizoru sam spazio hajlender i ženu za volanom. Duga, tamna kosa. Naočare za sunce. Ništa više nisam razaznao.
“Ko nas prati, Bele? Je li to moja prijateljica iz Baltimora?”
Iz telefona se čuo mučan tup udarac i Sampsonovo glasno jecanje. “Odsad ćeš ovo dobijati za svako pitanje. Imaš li ih još?” Nisam odgovorio.
“Pravilno razmišljaš. Sad na sledećem semaforu skreni levo i začepi gubicu osim ako te ja nešto ne pitam.”




Sto petnaesto poglavlje

Verovatno bih kaznio svakog policajca zbog onoga što smo radili, ali kako je Sampsonov život bio u opasnosti, nisam video nikakav izbor. Sledećih nekoliko minuta, Bri i ja smo se držali znakova rukama i ceduljica dok nam je VUZP izdavao uputstva.
Crni hajlender koji vozi žena uporno je išao iza nas, nikad dalje od nekoliko dužina automobila. Bri je nažvrljala: Imaš li pojma kuda ćemo? Odmahnuo sam glavom. Tek toliko da ona vidi.
Kako ćemo ovo preokrenuti?
Još jedan diskretan pokret glavom.
Ima li oružja u kolima?
Uzdahnuo sam pa opet dao odrečan znak.
U Montanu smo putovali bez oružja. Možda je Tajler Bel to naslutio; pištolje nije pominjao kad smo se ratosiljali telefona.
Navodio nas je u Vašington. Na kraju - do Avenije Masačusets i Sedme ulice, pored Kapitol Hila.
Misli su mi jurišale u desetinu različitih pravaca dok je trajala tišina. Kuda li nas vodi? Šta će se dogoditi kad stignemo?
Iz Sedme ulice skrenuli smo u Džordžiju; zatim smo prošli kampus Univerziteta Hauard i produžili. Zašto baš u ovaj deo grada? Zašto se ovo uopšte događa?
Negde između Kolambija Hajtsa i Pervorta naišli smo na jeftine restorane brze hrane i auto- mehaničarske radnje. Bel mi je rekao da usporim i otvorim četvore oči.
“Veruj mi da budno motrim.”
Gledao sam brojeve lokala pored kojih smo prolazili: kiosk sa jamajkanskom hranom, salon za manikir, benzinska pumpa, zalagaonica, a onda jedan u nizu praznih lokala.
“Broj tri tri tri sedam”, rekao je Bel. “Vidiš li ga?” Video sam, i to ga sasvim jasno. U prozoru je stajao narandžast plakat s natpisom izdato, prelepljen preko prvobitnog: izdaje se.
“Skreni u sledeću uličicu pa uđi u zgradu sa strane”, rekao mi je Bel. “Samo bez jeftinih štosova, što ja, opet, ne mogu da ti obećam.”



Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Dvostruka prevara  - Page 3 Empty Re: Dvostruka prevara

Počalji od Mustra Pon Apr 16, 2018 9:53 am


Sto šesnaesto poglavlje

Krenuo sam uskom uličicom sa samo jednom trakom do omanjeg parkinga iza zgrade, s možda svega tri mesta za parkiranje. Kad smo izašli iz kola, video sam kako hajlender zatvara ulaz u uličicu
- di izlaz iz nje, u zavisnosti od toga s koje strane se posmatra.
Žena za volanom nas je gledala - delovala je tajanstveno i preteče. Bio sam gotovo ubeđen da je žena, mada dotad ništa nije bilo onako kako izgleda.
Bri i ja smo pošli prema zgradi. Zelena čelična vrata, ulubljena od brojnih udaraca, bila su otvorena i podglavljena polutkom cigle. Unutra se nalazilo zatvoreno betonsko stepenište. Donekle je izgledalo kao scenografija za neki nastavak iz serijala Testera.
“Siđite niz stepenice”, nalagao je Tajler Bel. “Samo napred. Stisni zube.” Pod vratima u dnu stepeništa probijala je čudno bleštava traka svetlosti. “Bele, šta je dole?”, pitao sam. “Kuda idemo?”
Odgovorio je: “Kad uđete, zatvorite vrata za sobom. Samo uđite. Inače će se odmah dogoditi grozna nesreća - a žrtva će biti vaš prijatelj.”
Bri ja smo se zgledali. Ako ćemo se okrenuti i otići, tad je bio trenutak. A, bar za mene, odlaska nema.
“Nemamo izbora”, rekla je Bri. “Hajdemo. Ukaže li nam se neka prilika, zgrabićemo je.” Sišao sam prvi.
Zidovi su bili od grubog siporeksa, a stepenište nije imalo ogradu. Na vrhu jezika sam osećao blag ukus sumpora. Ka smo stigli do vrata u dnu, uhvatio sam zarđalu okruglu kvaku, koja nije mogla da se okrene. Zato sam gurnuo vrata i širom ih otvorio.
A onda...
U oči mi je blesnuo reflektor! Što sam bolje mogao, izoštrio sam vid i shvatio da ih ima više.
Stajali su na trokrakim stalcima, osvetljavajući svaki kutak inače mračnog podruma. “Evo vašeg momka!”, rekao je Bel.
Sampson je sedeo vezan za stolicu, s rukama na leđima. Preko očiju je imao zalepljenu srebrnu traku. Kad se okrenuo prema zvuku s vrata, video sam mu strašnu, još vlažnu posekotinu na licu. Što je najgore, njegovom krvlju je na zidu bilo ispisano: VUZP. A za to je bilo potrebno mnogo krvi.
Desno od Sampsona nalazile su se još dve stolice, a uz svaku kotur kanapa na podu.
Sa strane je stajao neko, verovatno Tajler Bel. U jednoj ruci je držao video-kameru, u drugoj pištolj, a i jedno i drugo je uperio u nas. Lice mu je bilo u mraku, da zadrži vid tajanstvenosti do poslednjeg trenutka. Samo, sad je tome kraj, zar ne?
Za kameru je bio priključen kabl, koji je kao zmija vijugao preko stolarskih nogara i stola od fosni punog opreme.
Spazio sam laptop, otvoren na već poznatoj prvoj stranici Belovog sajta, ali sad nešto drugačijoj. Tamo gde je ranije bila slika televizora sa snegom na ekranu, sad je išao snimak uživo koji je prikazivao Bri i mene kako stojimo kod vrata i gledamo sami sebe.
Bel se polako okrenuo od vizira kamere i pogledao u nas. Kad je video da ga posmatram, kazao je: “Dobro došli u moj studio.”




Sto sedamnaesto poglavlje

“Sampsone, jesi li dobro?”, pitao sam. “Džone? Džone?”
Najzad je jedva klimnuo glavom. “Bolje ne može biti.” Nije tako izgledao. Bio je mnogo pogrbljen, a po sivoj majici i duksu imao je tamne mrlje.
“Dobro si to rekao, detektive Sampsone”, zagraktao je Bel. “Izgleda da nisam ja jedini vešt glumac u ovoj prostoriji.”
“Je li to moj glok?” Bri se upiljda u pištolj koji je Bel stezao u ruci. “Jeste. Vrlo dobro. Zar se ne sećaš kad ti ga je Nil Stivens oduzeo?
Da, da, to sam bio ja. Šta da vam pričam, baš umem da glumim.”
“Svega se sećam, govnaru. Nisi dobar kao što misliš.” “Možda. Svejedno sam dovoljno dobar, zar ne?”
“Šta ovo znači?”, upitao sam trudeći se da sve malo usporim, ili da barem usporim Bela i možda od njega izvučem poneki odgovor.
“Siguran sam da si već dosta toga shvatio, doktore Krose. Zar nisi dovoljno mudar za to?” “Dakle, ako kažem: Avenija Džordžija 3337.. “, pokušao sam. “Džabe bi trošio dah, naravno.
Niko ne gleda - zasad.”
Bel je spustio pogled prema kameri, pa ga opet digao. “Bilo bi lepo prenositi zvuk uživo, ali ja ipak nisam kreten. Detektivko Stoun, hoću da legneš potrbuške i raširiš ruke. Krose” - pokazao je na stolicu u sredini - “sedi. Opusti se.”
“Kako bi bilo.
Ispalio je jedan hitac u zid, odmah iznad Sampsonovog ramena. “Rekao sam da sedneš.”
Uradio sam što mi je kazao, a tad su se začuli koraci nad nama. Ujednačeno su prešli pod i krenuli niz neke stepenice, mada ne one kojima smo sišli Bri i ja - postoji i drugi ulaz.
Tajler Bel je držao kameru uperenu u mene i uopšte nije skretao pogled. Pretpostavio sam kako želi da mi vidi reakciju i na filmu. Na drugom kraju sobe, otvorila su se vrata. Nisam video ko je tamo - u tom trenutku.
“Šta te je tako zadržalo?”, pitao je Bel.
“Izvini. Morala sam da zaključam. U ovom kraju ne živi pošten svet.”
Tad sam shvatio ko je to. Žena koju sam znao kao Sendi Kvinlan upravo je ušla u sobu. Skinula je tamnu periku i naočare koje je nosila dok je vozila hajlender; sad je izgledala onako kako sam navikao da je viđam. Osim očiju. Pogledala me je kao da se uopšte ne poznajemo.
Uz šok što vidim “Sendi Kvinlan”, još nešto mi je postalo jasno, pa sam se i nevoljno zadivio VUZP-u.
“Entoni”, rekao sam. Nije to bilo pitanje, već potvrda činjenice.
Nisam se zavaravao mišlju da mu je to pravo ime, ali pod njim sam ga znao. Kad sam se zagledao u VUZP-a, primetio sam i sličnost. Bio je vrlo vešt sa šminkom i talentovan glumac. To sam morao da priznam.
Malko se naklonio. “Dobar sam, zar ne? Uglavnom sam igrao na bini. U Njujorku, San Francisku, Nju Hejvenu, Londonu. Ipak, zbog mnogo čega, najviše se ponosim time kako sam igrao Entonija i kako sam tebe nadigrao, doktore Krose. Štono kažu - eto ti ga na!”

“A jesi li ti Tajer Bel?”, pitao sam.
Kao da ga je to malo iznenaddo. A možda je opet glumio. “Zar nisi čuo? Taj nesrećnik je poludeo. Došao je u Vašington i poubijao gomilu ljudi. Medu njima i detektiva koji mu je ubio brata. Zatim je prosto nestao s lica zemlje. Više ga niko nije video.”
Bri je upitala: “Jesi li ubio Bela u Montani?”
“Znaš šta”, kazao je zamahnuvši glokom ukrug. “Hajde prvo da vas pripremimo za prenos. Zatim ću vam pokazati šta se dogodilo s Tajlerom Belom. Zar to nije puna saradnja s policijom?”
“Sendi” je stala pored njega. On ju je poljubio, napravivši čitavu predstavu od toga, pa joj dao pištolj. Onda joj je pružio i kameru. Šta će sad biti?
“Smeškajte se”, rekla je ona. “Budite prirodni. Budite kakvi jeste.”
Savila je kolena da bi bolje snimala, pa je umanjivala sliku sve dok se na laptopu nismo videli sve troje: Sampson, Bri i ja.
“U redu je, spremna sam. Kad ti kažeš, počinjemo. Sad idemo uživo.
Snima se”, rekla je. “I... kreni.”


Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Dvostruka prevara  - Page 3 Empty Re: Dvostruka prevara

Počalji od Mustra Pon Apr 16, 2018 9:53 am



Sto osamnaesto poglavlje

Entoni Dimao - jedino sam tim imenom raspolagao - polako mi je prišao s leđa, što baš nisam želeo.
“Daleko od očiju, daleko od srca?”, pitao je i zasmejao se. “A možda i nije tako, doco.”
Iznenada mi je stegao konopac oko zglobova ruku, pa vezao čvor. Zatim ga je privezao za kuku ili alku, nešto što je bilo pričvršćeno u pod, a ja nisam mogao da ga vidim. To me je sprečavalo da ustanem, pa čak i da sedim uspravno. Shvatio sam da mi je zato i Sampson izgledao onako poguren.
Sve se to odvijalo u realnom vremenu na laptopu ispred mene. Zapitao sam se koliko ljudi sad to gleda i ponadao se da Nana i deca nisu među njima.
Kad je završio sa mnom, prešao je na Bri, pa ponovo uzeo pištolj od Sendi i stao nasred sobe. Zadenuo je glok pozadi za pojas, pa se spustio u polučučanj, ruku sastavljenih iza leda, kao da su i njemu vezane. Šta je sad to izvodio?
Očigledno je igrao nekog drugog. Pretvarao se da jeca, da je žalostan. “Zašto mi radiš ovo? Ne razumem. Molim te, samo me pusti. Neću pobeći, obećavam. Molim te, čoveče, preklinjem te. Preklinjem te!”
Iznenada je izvukao pištolj iza leda i uperio ga sebi u glavu. Sad je progovorio kao VUZP: “Ako hoćete da ostanete živi, gospodine Bele, samo pričajte. Da čujem kako izgovarate 'A, E, I, O, U.”
“A, E, I, O, U”, izustio je, verovatno verno podražavajući Tajlera Bela.
“Sam si zatvorio Belov bankovni račun, je li tako?”, upitala je Bri, pretekavši me.
“I odglumio Tajlera Bela u bakalnici pre toga”, dodao sam. To je objasnilo mleko i ostalu nagomdanu hranu koju smo našli u frižideru u Belovoj brvnari.
Entoni se opet uspravio pa se okrenuo s jedne na drugu stranu prikazujući bradu, nos, čelo. “Prilično dobra šminka, zar ne? Kalup sam skinuo neposredno s Belovog lica.”
“Gospode bože.” Bri je zvučala potpuno zgađeno. “Zbog tebe se gotovo stidim što sam ljudsko biće.”
“Čekajte, za vas imam još nešto. Ovo je sjajno. Pazite sad, detektivi.” Načas je mirovao. Onda je iskrivio lice u bolnu grimasu, ali ne Belovu, već nekog drugog.
Malo se povio, više nije bio onako pomamljen, a glas - onaj koji je koristio na seansama - postao mu je dublji, govor južnjački, drugačije boje od ostalih.
“O bože, ubio sam najboljeg druga. Metjua, čoveče, žao mi je. Tako mi je žao. Šta ću sad da radim?” Postepeno je govorio sve sporije dok nije počeo da karikira vlastiti govor. “Ja sam samo siroti veteranski skot što ide kod psihića koji, jebote, ne razlikuje sindrom Zalivskog rata od malih boginja.”
Hladno je spustio pogled na mene.
“Doktore Krose, sve sam snimio. Imam audio-snimak svake naše seanse, na kojoj sam ti sedeo pred samim nosom.
Imam i slike.” Pogledao je u Sendi. “S tobom i njom. Kad ti je Sendi zavalila jezik pred kancelarijom i rekla kako žali što se niste sreli pod drugačijim okolnostima.”
“Odaću vam tajnu.” Sendi je odigrala scenu između nas dvoje pred mojom kancelarijom. “Šteta što vas nisam upoznala na nekom drugom mestu.”

Setio sam se kako me je poljubila i povela do ivičnjaka, očigledno da bi omogućila Entoniju da slika.
“Dobro”, rekao sam. “Sad da vidimo zašto?”
“Šta kažeš da je zato što niko drugi ne može da uradi ono što mi možemo? Niko! Ili šta kažeš da je zato što smo radili skoro deset godina upozorištu i jedva zarađivali da platimo stanarinu. Ili zato što smo videli kako ti blistaš, kako si blistao, pa smo i mi poželeli malo sjaja.”
Ućutao je pa se kratko zagledao u mene. “To želiš da čuješ, doktore Krose? Pomaže li ti to da nas strpaš u neki okvirčić koji ćeš lakše razumeti?”
Uzvratio sam mu pogled. “Sve zavisi. Je li išta od toga istina?”
Nasmejao se, a nasmejala se i Sendi. “Ne. Ni jedna jedina reč. Kako neko poput mene može loše prolaziti u životu? Imam novca i slavan sam. Čak mi je i Kajl Kreg obožavalac, a mi smo njegovi obožavaoci. Eto ti što je svet mali.
Kajl Kreg je naš junak, baš kao što su Bandi i Gejsi. I Gari Sonedži. Kad je Kajl dopao zatvora u Florensu, smislili smo kako da s njim stupimo u vezu. Poželeo je da čuje sve što nameravamo; mi smo osećali isto prema njemu. Doktore, takvih nas je mnogo. Onih koji ubijaju i onih koji samo žele da mogu da ubiju. Kajlov advokat je i sam bio njegov obožavalac. Odani, mora se reći. Sad Kajl Kreg prati našu priču, kao što smo mi pratdi njegovu. On je ovde, u Vašingtonu. Zar to nije uzbudljivo?”




Sto devetnaesto poglavlje

Pratio sam VUZP-ov nastup uživo, jer u pitanju je bilo upravo to - smišljena predstava - ali nešto drugo se pritom događalo, nešto što mi je bilo mnogo zanimljivije. To me je vratilo na izlet u Planinski park Katoktin.
Bri je uporno petljala rukama iza leđa, uglavnom neprimetno, bar koliko sam mogao da prosudim. Trudila se da razveže konopac oko zglobova - to sam shvatio gledajući u laptop. Zato sam i znao da moram privući Entonijevu i Sendinu pažnju - treba da se usredsrede na mene i ne primete šta Bri radi. “Ali Tajler Bel ima zasluge za sve ovo? A ne vas dvoje? Posebno ne Sendi?”, pitao sam kao da
me to zanima.
“Ne pratiš pažljivo. Sve ovo” - mahnuo je rukom po sobi - “samo je današnja zajebancija za mozak. Kad odemo, kad svi vide ovu priču, ona će se ponoviti. Možda s nekim drugim pandurskim statistom. Možda novinskim izveštačem. Televizijskim spikerom? Nekom zverkom iz Vašington posta ili Ju-Es-Ej tudeja.”
“Sigurno znaš da niste prvi koji izvode tako nešto? Kolin Džons? U Majamiju 1995?” Tad je Entonijeva fasada samo malo napukla. “Nikad nisam čuo za njega.”
“O tome ti i govorim. Kolin Džons je bio poznat otprdike pet minuta. A bio je u ovome mnogo bolji od tebe - od oboje.”
Entoni je prekrstio ruke, pa zaklatio glavom napred--nazad. Video sam da je ljut na mene. “Znaš li da si zaista loš psihić? Ovo bi sad trebalo - šta? Da me navede da te ne ubijem?”
“Ne, ali bi moglo da ti umanji uživanje.” Glavni adut mi je bilo poverenje; ne činjenice, ne psihoterapeutske tehnike. Smišljao sam sve što sam brže mogao.
Upitao sam: “A šta je s Ronijem Džesapom? Tri ubistva, sva uživo na televiziji. Čak je koristio pravo ime. Jesi li ikad čuo za Ronija Džesapa? A ti, Sendi?”
“Ne, ali mi je jedna prljava ptičica rekla da ti samo što nisi umro”, kazala je i iscerda se. “Jedva čekam.”
Entoni mi je prdeteo u dva koraka i tresnuo me u lice drškom pištolja. “Samo nastavi, doktore Krose!” Nadneo se nad mene, spreman da opet zamahne, ali sam shvatio da ne želi da me onesvesti.
Treba da gledam!
Ispljunuo sam krv na pod. “Madlin Pervis. U Bostonu 1958.” Izbacio sam mu još jedno ime ubice-psihopate.
JE sad je dosta. Uvešću pravilo zapušenih usta.” Stuštio se do stola s “rekvizitima”, zadenuo pištolj za pojas i uzeo kotur samolepljive trake. Glasno se čulo kad je iskidao komad, pa se okrenuo k meni.
Iskrivio sam glavu, ne da ga sprečim, već da mi bude u zgodnijem položaju. Ovako ili onako, bila je to prilika. Bila Bri spremna ih ne.
Kad je Entoni koraknuo ka meni s trakom, Bri je ispružila ruke. Sendi je to videla. “Braco, pazi!”
Braco? Zar su njih dvoje brat i sestra? Taj obrt nisam očekivao. Možda zbog one seksualne scene na kauču u mojoj kancelariji. Je li moguće da su svejedno i ljubavnici?


Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Dvostruka prevara  - Page 3 Empty Re: Dvostruka prevara

Počalji od Mustra Pon Apr 16, 2018 9:54 am



Sto dvadeseto poglavlje

Ko god Entoni zapravo bio, obrušio se na Bri kad je uspela da mu izvuče pištolj. Hitrim snažnim udarcem pogodio ju je u lice. Glok je opalio - promašio Entonija - ali se Bri zavrtela u stranu. Udarila je u zid iza prevrnute stolice na kojoj je ranije sedela.
Iznenada je Sendi ispovrtela pištolj i uperila ga u mene.
Bri je nekako digla glok i pripucala. Dvaput! Nije se šalila. Oba puta je pogodila Sendi Kvinlan u grudi. Ova je zaprepašćeno zinula, a mislim da je izdahnula još dok je stajala s pištoljem u ruci. Zatim se stropoštala kao marioneta, zbog čega se nisam osećao baš najbolje. Proveo sam s njom mnogo vremena; mislio sam da je poznajem, a prevario sam se. Bila mi je pacijent.
Sad sam i ja s mukom ustao, svom snagom cimajući onu kuku u podu. Malo sam je olabavio.
Morao sam da je olabavim.
Bri je opet opalila!
Eksplodirao je reflekor ispod kog je Entoni projurio. Bežao je, trčeći gotovo u čučnju. Uz to se i smejao. Opet je igrao neku ulogu? Ili je to bio on?
Upro sam nogama i potegao, a konopac se konačno oslobodio. Olabavio mi se oko zglobova taman dovoljno da izmigoljim šake.
Zatim sam potrčao za Entonijem.
“Pozovi pojačanje!”, doviknuo sam Bri. Crna motorola je i dalje bila na podu. Tamo je ležala i Sendi Kvinlan, iskolačenih očiju, oblivena krvlju koja joj je tekla iz rana tako blizu jedne drugoj da su izgledale skoro kao jedna.
Pojurio sam uz stepenište i odmah začuo kako se staklo lomi nada mnom. Entoni - VUZP - bežao je odande, zar ne? Nekoliko sekundi kasnije, isteturao sam u prazan lokal spreda.
Vrata ka ulici su bila zatvorena, a na njima je stajao katanac. Međutim izlog je bio razbijen u paramparčad. Primetio sam staru drvenu stolicu na pločniku.
Pritrčao sam i provukao se kroz otvor u izlogu. Napolju su ljudi zastajali, gledali me kao da sam strašilo. Neki klinac je pokazao duž ulice. “Belac”, rekao je.
Tad sam sa suprotne strane spazio Entonija kako trči iz sve snage. Osvrnuo se i ugledao me. Onda je uleteo u lokal desno.
“Zovite policiju!”, povikao sam svima koji su mogli da me čuju i pomognu. “To je VUZP!” Zatim sam se dao pločnikom za njim.




Sto dvadeset prvo poglavlje

VUZP je ušao u meksički restoran za dostavu hrane. Unutra nije bilo stolova, a zatekao sam samo jednu vrlo uzrujanu stariju ženu ispruženu na podu i mršavog kasira koji se zalepio za zid kao da je vlastita senka.
Protrčao sam iza pulta, gurnuo vrata što su se klatda na šarkama i uleteo u kuhinju. Temperatura je bila viša za šest-sedam stepeni. Dva kuvara su mi povikala nešto na španskom.
Prekasno - primetio sam da se Entoni zdesna baca na mene. Šta sad? Tučani tiganj mi je progoreo košulju, a bol od opekotine sevnuo uz ruku pravo u mozak.
Mahinalno sam uzvratio drugom rukom i najpre ga aperkatom udario u slepoočnicu, a zatim i u grlo.
Ispustio je tiganj, pa sam ga ja dograbio. Gurnuo sam ga Entoniju u lice i potom ga bacio da mi ne sprži kožu šake. On se izmakao, posrnuo, a oko uva mu se ugnula pocrnela maska. Oba kuvara su vrisnula kao da su oni opečeni.
Entoni je povratio ravnotežu uz ivicu šporeta. Dohvatio je drugi tiganj i gađao me vrelim uljem i povrćem. Izbegao sam ih, ali se on već uputio prema zadnjim vratima.
U prolazu je oborio policu, s koje su poleteli sudovi i oprema. Nastala je lomnjava razbijenog posuđa.
“Sestra mi je mrtva?”, kriknuo je. Šta je to značilo - da je sad zaista lud? Zgrabio sam kuhinjski nož i pošao za njim.


Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Dvostruka prevara  - Page 3 Empty Re: Dvostruka prevara

Počalji od Mustra Pon Apr 16, 2018 9:54 am



Sto dvadeset drugo poglavlje

Kad sam iskočio na dugačku, široku uličicu - s ulaza za isporuku - odnekud sam začuo sirene.
Ponadao sam se da stižu zbog nas i da će neko ubrzo shvatiti da sam tamo pozadi sa VUZP-om.
Uličica se pružala iza nekoliko zgrada, slepa na jednom kraju i otvorena prema prometnoj ulici na drugom. Donde je bilo pedesetak metara - dalje nego što je Entoni mogao već da otrči.
Gde se, dakle, krio? Mora da je blizu, samo gde?
Otvorio sam najbliži kontejner, odakle me je zapahnuo ogavan smrad đubreta, ali tamo nije bilo Entonija. Nije bilo VUZP-a. Bio sam okrenut leđima uličici samo koliko da se nagnem i pogledam da nije unutra.
Uza zid su se nalazda još tri kontejnera. Prašnjavi zarđali automobili stajali su u nizu s druge strane. Čučnuo sam i pogledao ispod njih. Nije se ni tamo krio. Gde li je?
Ugledao sam ga krajičkom oka - u pravi čas. Za dlaku sam izbegao da mi iseče lice. Krio se iza kontejnera i imao je nož. Izgledao je samouvereno i zastrašujuće mirno s obzirom na situaciju, gotovo kao da je opet igrao neku ulogu.
Ja svakako nisam ništa igrao. Nisam bio vičan noževima, ali mi je onaj kuhinjski predstavljao jedino oružje.
Opet je navalio na mene. Oštrica mi je prošla uz lice i jedva me promašda. On je zamahivao i zamahivao.
Kratko sam zamahnuo da ga zavaram, a on mi se nasmejao. “Čini mi se da će mi se ovo dopasti”, rekao je. “Znam da hoće. Trenirao sam borbu nožem. A ti, doktore Krose?”
Nije se trudio da me mami i iskušava, već da zarije nož u mene. Odskočio sam, tako da je promašio. Ali ne mnogo. Oko prst ili dva.
Lice mu je bilo napregnuto, vene su mu pulsirale, ali su mu oči bile razigrane. Poigravao se sa mnom. Je li namerno promašivao? Produžavao igru?
“Nekad veliki Aleks Kros”, rekao je. “Šteta što nemamo publiku.” “O, imate je. Ja sam ti publika ovog puta, VUZP-e”, začuo se glas. Obojica smo se okrenuli - i ugledali Kajla Krega.




Sto dvadeset treće poglavlje

Kajl je govorio veselo, gotovo razdragano. Zbog toga što nas vidi? Što mi njega vidimo? “Kakav melem za oči! Veliki VUZP - veliki Aleks Kros. Konačno jedan naspram drugog, u obračunu do smrti. S kuhinjskim noževima? Platio bih da to vidim. Ali hej, ne moram da platim. Ovde sam, zar ne?”
VUZP je držao dignut i spreman nož, ali je krišom bacao pogled na Kajla. “Šta radiš ovde?”, pitao ga je.
“Divim se tvom radu, naravno”, rekao je ovaj, prilično iskreno. “Kao što bi svaki drugi tvoj obožavalac kad bi mogao. Postrojili bi se u dvadeset redova u uličici da vide ovo. Pratio sam te. Još otkad smo se rastali pred Krosovom kućom.”
“Misliš da ne primećujem tvoju zajedljivost”, zarežao je VUZP. “Džabe bih trošio dah da to ne primećuješ. Pazi se sad doktora Krosa. Gledaj ga. Iseći će te ukaže li mu se prilika. Snalažljiv je on.”
“Ne može me povrediti”, izjavio je VUZP. “Ovo je iznad njegovih sposobnosti. A i iznad tvojih.” “Gle gle”, rekao je Kajl. “Sad si i mene isekao, da tako kažem.”
Sve to vreme ja ništa nisam rekao ni jednom ni drugom. Još sam tragao za nekakvim izlazom. Nisam vešto baratao noževima, ali sam bio hitrih nogu. Možda će mi to pomoći, nekako me spasti. Sad sam morao da brinem i zbog Kajla. Kako se stvorio i u kakvim je trenutno odnosima s VUZP- om? Je li se njihov odnos upravo promenio?
“On je usredsređen na borbu, a ti nisi”, upućivao je Kajl VUZP-a sa strane. “Samo toliko pokušavam da ti kažem. Prihvati to kako jeste.”
VUZP je opet pogledao u mene. “Dobro, u redu. Pusti da sredim Krosa. U tvoju čast.”
U tvoju čast? Šta to treba da znači? Tad je opet isturio nož i promašio, ali ovog puta je napad bio ozbiljan. Još jedan hitar zamah, i posekao mi je ruku. Krv mi je prsnula po košulji i kapala na pločnik.
“To je već bolje, VUZP-e”, bodrio ga je Kajl, iznenada grlenim glasom. “Sad udri! Sredi ga! Ubij skota?”
VUZP je sve teže disao na usta. Možda bi to moglo da mi donese prednost? Krenuo sam u polukrug nalevo, pa promenio pravac. U tome nije bilo nikakve promišljenosti, postupao sam instinktivno.
Kad je opet zamahnuo nožem, krenuo sam u suprotnom smeru. Promašio me je! Ubo sam ga sasvim malo u ruku. Iz rane je pocurila krv. Gadna je ta igra noževima.
Kajl je zapljeskao. Polako, polako je tapšao, ali više nije izvikivao ohrabrenja.
Opet sam pošao ukrug, ali ovog puta brže. Naglo sam promenio smer. Zatim opet na drugu stranu.
Iznenada je VUZP zarežao dubokim glasom i jurnuo na mene. U mestu sam se okrenuo ulevo i na tren izložio nezaštićena leđa. On je i dalje bio u zaletu. To je značilo... šta? Nastavio sam da se okrećem - pun krug. Onda sam se oslonio na levu nogu i uterao mu nož pod ruku. Napipao sam meso, mišić. Nož je na kraju utonuo u pluća.
Zaječao je gotovo jednako glasno kao što je nešto ranije zarežao. “Glupi gade!” Tad je pao na leda i ostao tako zureći u prazno. Hitro sam se okrenuo od njega prema Kajlu.
Imao sam nož.

On je imao pištolj.
“I nije bio bogzna šta, zar ne?”, rekao je cereći se.


Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Dvostruka prevara  - Page 3 Empty Re: Dvostruka prevara

Počalji od Mustra Pon Apr 16, 2018 9:54 am



Sto dvadeset četvrto poglavlje

Nastavio je da priča, gotovo kao da je bio uzbuđen što me vidi. Možda je baš mene i pratio. “Vrlo sam se uvredio što nisi više dolazio da me obdaziš u Florensu, Alekse. Nemaš pojma. Strpaju te u ćelijicu i drže te tamo dvadeset tri sata dnevno. Nehumano je i ne čini ti dobro. Ozbiljno ti kažem.
Možda ću snimiti veoma uznemirujući film, kakvi su Neprijatna istina i Put za Gvantanamo. Nazvaću ga Nikad više ne videti sunce. Puštaću ga u svim bioskopima ovde na Istoku. Privući ću osedjive duše na svoju stranu.”
“Kajle, ubio si mnogo ljudi. Ubijaš i otkad si pobegao. Koliko si ih ubio ovog puta?”
Slegnuo je ramenima, pa mi se iskreveljio. Nije bio tako dobar glumac kao Entoni, mada je bio prepredeniji ubica. “Iskreno da ti kažem, nisam se trudio da brojim. Naravno, pamtim mamu. A možda je to neka halucinacija?”
“Ne, majku si mučki ubio.”
“Mučki, je li tako? To mi se čini preteranim. Zapravo, i ne sećam se baš mnogo toga. Možda sam bio razgnevljen.
Možeš li mi reći neku krvavu pojedinost? Želim da je čujem od tebe, doktore Krose.”
“Je li i to deo svega ovoga, Kajle? Veza s psihologom?” “Može biti. Nikad o tome nisam mislio na taj način.”
Načas sam se upiljio u Kajla bez reči. Bio je tako neverovatno zao, nije imao savesti. Zanimalo me je kakvi su mu refleksi u poslednje vreme. S pištoljem u ruci, izgledao je sasvim samopouzdano. Kako i ne bi bio? Zašto me ne bi sad ubio?
“Alekse, klekni. Tek da bih bio miran. Vraća mi se ona obuka iz Kvantika.” Stajao sam ne želeći da ga poslušam.
Ispružio je ruku s pištoljem, savršeno pravo i mirno. “Rekoh - klekni. Još postoji mogućnost da te ne ubijem. Možda mi treba publika za ono što nameravam sledeće da uradim.”
To mi je privuklo pažnju. Publika? “Šta ćeš uraditi, Kajle? I kakvu si ulogu odigrao VUZP-u i njegovoj partnerki?”
Nasmešio se i izgledalo je kao da smišlja odgovor. “Zanimljivo pitanje. Ako ti kažem, da li će to biti zato što nećeš moći sam da vidiš ili zato što želim da iščekuješ mučko ubistvo, kako ti to zoveš? Klekni, Alekse! Ovo ti je poslednje upozorenje.”
Malo sam savio kolena, a onda se spustio na njih. Nisam imao izbora. Kajl nije trpeo neposlušnost. Toliko sam znao.
“E, to je dobro. Tako volim da te vidim. Poniznog. Znaš, skoro mi je žao što VUZP nije više živ da vidi ovo.”
“Mogao si da ga spaseš.”
“Možda i jesam. Možda nisam. Proučavao sam njegova prva ubistva još dok sam bio agent. On je uspostavio vezu sa mnom u Florensu. Možda... možda sam mu zamena za oca.
Trebalo bi ti to bolje da znaš. Doduše, ne mogu da živim u prošlosti. A i ne žalim ni za čim. To razumeš, zar ne?”
“Šta je hteo da kaže onim `u tvoju čast'?”

“A, to. Pa bio je moj obožavalac. Ko nije? I ona devojka je to bila. Njegova sestra? Ko zna? U zatvor su mi poslali poruku preko advokata. I on mi je bio obožavalac. Svi su oni bolesnici, Alekse. Mada... dobro te je našetao.
Pomogao sam mu s nekoliko predloga. Fudbalski stadion - to je moja ideja. Naravno, predložio sam mu i Tes Olsen. To je bilo u moju čast,”
Kajl mi je prišao i prislonio cev pištolja na slepoočnicu. Ruka mu je bila sasvim mirna.
“Ja, Kajl Kreg, zdrave pameti i tela”, počeo je, pa se nasmešio široko, pakosno, sumanuto, “odlučujem da poštedim život Aleksu Krosu. Bar ovog puta.”
Odmakao se. “Rekao sam ti, dvadeset tri sata dnevno. Četiri godine. Ne mogu te tek tako pustiti. Nekoliko minuta ponižavajućeg straha - to nije ništa u poređenju s onim kroz šta sam ja prošao. Nije dovoljna osveta. Ni blizu! Videćeš.”
Kajl se i dalje odmicao. “S tobom, Alekse, imam veće i bolje planove. Jedno je sigurno - mučiću tebe i tvoju porodicu dok ne poumirete. Ne trudi se da ih skloniš. Veoma mi dobro ide pronalaženje ljudi. To mi je bila specijalnost u Birou. Alekse, vešt sam. Veliki Mozak. Sećaš li se?”
“Kreg, spusti pištolj. Uradi to polako, govno obično. Inače ćeš shvatiti šta tačno znači naplata.”
Bila je to Bri. Nisam je još video, ali sam hteo da je upozorim.
Na Kajla Krega i na to da njega nikad, baš nikad ne treba upozoravati. Zaustio sam...




Sto dvadeset peto poglavlje

“Bri!”
Kajl je bio agent FBI-ja, a pre toga pripadnik specijalnih jedinica vojske. Bio je stručnjak s noževima, pištoljima, čak i eksplozivom, a to sam znao iz iskustva. S njim se nije trebalo igrati - nije ga trebalo upozoravati.
Čuo je Brijin glas i, pre nego što je završila pretnju, već je iskrenuo telo prema njoj i bacio se na zemlju. Posmatrao sam, nemoćan da to ikako sprečim.
“Bri!”
Već je upravio beretu i nanišanio joj posred grudi - on ne bi rizikovao da promaši, naročito pri teškom hicu i dok je još u pokretu. Imao ju je na nišanu, a ja sam pomislio samo jedno: Uzmi mene.
Nisam siguran je li Bri čekala da izgovori do kraja rečenicu: “Inače ćeš shvatiti šta tačno znači
naplata”. Sumnjam u to.
Opalila je - a Kajl Kreg se cimnuo u vazduhu. Zinuo je u čudu. Razrogačio oči.
Nije uspeo da i sam puca. Uz tup udarac, pao je na asfalt i ostao tamo dok mu se noga trzala. Na kraju je ispustio beretu, I više se nije pomerio.
Ni makac.
Srećom, ni makac.
Pritrčao sam mu i šutnuo pištolj. Kleknuo sam pored njega. Kajl mi je nekad bio prijatelj, a onda mi je postao najgori neprijatelj. Oči su mu bile otvorene i gledao me je - pravo u oči, možda i u dušu. Zurio je, a ja sam se pitao umire li tog časa i je li toga svestan.
Tad je progovorio, a rekao je nešto tako čudno, nešto što nisam razumeo, a ni dan-danas ne razumem. “U tvoju čast.”
Zatim mu se iz grla začulo grozno krkljanje.
A meni se ono dopalo. Žalosno je što to kažem, i užasno, ali laknulo mi je i likovao sam. Dopalo mi se što sam u ovoj publici, i to tako da sam zapljeskao Bri.
Odjednom je Kajl zapuzao, pa se digao. Izvukao je drugi pištolj iz futrole na leđima. Bri je već spustila glok, a on je bio naoružan.
“Baci pištolj, detektivko”, rekao je najmirnijim glasom koji sam čuo. “Ne želim da te ubijem. Bar ne odmah. Kaži joj, Alekse”
“Neće poslušati”, odvratio sam.
“Onda je mrtva. Baci pištolj. Zaboga, da sam hteo da te ubijem, već bih povukao okidač.” Bri je savila kolena i spustila pištolj na zemlju. Kajl je povukao okidač.
No namerno ju je promašio.
“Znaš, Bri”, rekao je isto onako smrtno mirnim glasom, “sasvim je dobar savet da se puca u grudi umesto u glavu, ali” - potapšao se po grudima - “ne treba smetnuti s uma mogućnost prsluka, koji ja uvek nosim na ovakve žurke. Trebalo bi i ti da ga nosiš. Posebno s tim uzornim grudima.”
Kajl se izmicao od nas. Onda se osmehnuo i rekao: “Ma nek sve ide dođavola! Izvini, Alekse!”
Pucao je u Bri dvaput, i opet namerno promašio. Zasmejao se i otrčao uličicom, pa nestao iza ugla još se smejući.
Veliki Mozak.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Dvostruka prevara  - Page 3 Empty Re: Dvostruka prevara

Počalji od Mustra Pon Apr 16, 2018 9:54 am




Sto dvadeset šesto poglavlje

VUZP je i dalje bio živ. Bri i ja smo se sreli s Nanom i decom u Vašingtonskom bolničkom centru, gde su Sampson i “Entoni” preneti na lečenje. “Sendi Kvinlan” nije preživela; umrla je pre dolaska hitne pomoći.
Lekari su rekli da će se Sampson oporaviti. Dobio je kopče i tečnost, ali nimalo nisam sumnjao u to da će do sutradan ujutro već izludeti osoblje. Na kraju smo se povukli u čekaonicu i pustili Bdi i Džakartu da budu same s Velikim Čovekom. Bdi, doduše, nije bila nimalo zadovoljna ni njim, ni mnome.
Deca su imala bezbroj pitanja, a Bri i ja smo odgovarali na sve što smo mogli. Iako - kao i uvek - ni sami nismo imali sve odgovore. Nismo ih još imali, a možda ih nikad i nećemo imati. Posebno kad se tiču Kajla Krega.
“I ko su bili zapravo ti ljudi? Taj VUZP?”, htela je da zna Dženi. Oduvek sam voleo njenu radoznalost, ah nisam bio siguran šta da mislim o tom rasplamsalom interesovanju za rešavanje kriminalističkih slučajeva. Samo bi nam trebao još jedan Ubica Zmajeva u kući na Petoj ulici.
“Ubrzo ćemo saznati”, rekao sam joj. Uzeti su otisci i Entoniju i Sendi - zapravo s njenog leša. Pretpostavljao sam da će se negde pojaviti, u nečijem dosijeu, možda čak i u beleškama Kajla Krega iz vremena kad je radio za FBI.
Konačno sam porodicu poslao kući, pa smo Bri i ja otišli do našeg uhapšenika. Gledali smo “Entonija” kroz prozor dok ga je medicinska ekipa osposobljavala za prevoženje posle operacije. Bio je zavezan lisicama za bolnički krevet i samo je ležao piljeći u tavanicu. I ranije u toku dana primetio sam isti taj mir kod njega. Nemoguće ga je bilo pročitati. Je li to poraz? Preračunavanje? Dosada? Odgovori na ta pitanja otkriće nam treba li ga prebaciti u zatvor ili na psihijatrijsko odeljenje.
“Zovu se Aron i Sara Denison.”
Okrenuo sam se i ugledao iza nas Rejmona Dejvisa. “Pronašli smo Arona pomoću sistema za identifikaciju. Traže ga već u dve države, koliko znamo. U Kaliforniji i Nevadi. Aron je osumnjičen za dva ubistva, po jedno u obe države. Njegova sestra Sara nema dosije. Pomalo su glumili u Vegasu, na Tahou, u Sakramentu - uglavnom u oblasnim pozorištima.”
“Gde su bili pre Vašingtona? Znamo li to?”, pitao sam šefa detektiva. “U Los Anđelesu, mada ne samo tu. Zašto?”
Zavrteo sam glavom i ponovo pogledao kroz prozor - Arona, ne Entonija. “Zanima me je li istina išta od onoga što mi je rekao. U Los Anđelesu je pratio slučaj Majkla Bela. I Meri, Meri. Odande mora da je stupio u kontakt s Kajlom Kregom.”
“Šta je s prikazivanjem na veb-sajtu?”, pitala je Bri. “Imamo li predstave koliko ljudi je gledalo?”
Dejvis je pogledao nju pa mene. “Recimo samo da je, želite li da prodate priču, sad pravi trenutak.” Nasmejali smo se, ali samo zato što ništa nismo mogli protiv dometa i popularnosti prikazivanja na internetu.
“U suštini, dobio je ono što je želeo, zar ne?”, kazala je Bri. “Postao je poznat. I on i ona. Barem kao sledbenici Kajla Krega.”

Okrenuo sam se od prozora jer mi je najednom dojadilo da ga gledam; bilo mi je dosta tog slučaja. “Nadam se da ti to nešto znači, Entoni.”
Začuo se povik prigušen staklom prozora. Okrenuo sam se. “Mrtav si!”, urlao je Aron. “Eto šta si ti, Krose.”

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Dvostruka prevara  - Page 3 Empty Re: Dvostruka prevara

Počalji od Mustra Pon Apr 16, 2018 9:54 am


Epilog
POSLEDNJI DANI

NIŠTA nisam čuo o Kajlu Kregu, što me nije sasvim iznenađivalo. Grozno je pretio, ali da je hteo da me ubije, to bi već uradio. Imao je priliku u onoj uličici. Zato mi je sledećih nekoliko dana brzo prošlo, a Dejmonu verovatno sporo. Moj dečak se spremao da krene od kuće.
Dok nismo spakovali stvari u kola da ga pošaljemo na prvi semestar na Akademiji Kušing,
Dejmon je pokazivao osećanja prilično učestalo. Više jednostavno nije bio opušten.
Poslednjih nekoliko dana nas dvojica proveli smo vozeći se u Masačusets. Svratili smo u Red Het u Irvingtonu, kod rođaka Džimija, gde smo lepo jeli i slušali džez, pa nastavili put. Primetio sam da i sam učestalo pokazujem osećanja. Zaključio sam da je to dobro, možda je u pitanju sazrevanje. Doduše, mučio me je vlastiti život. Pitao sam se imam li uopšte više duše. Sva ta ubistva, nastojanja da razumem ubice...
“Znači, zapamtio si kad je porodični vikend?”, pitao me je Dejmon kad smo se primakli Starbridžu u Masačusetsu.
“Ne brini, već sam ga upisao u kalendar. Stići ću uz fanfare.” “Ako budeš imao neki slučaj ili tako nešto, razumeću.”
“Dejmone.” Pričekao sam da me pogleda. “Doći ću. Bez obzira na sve.”
“Tata.” Pogledao me je kao odrastao čovek i malo se namrštio, što je nasledio od Nane Mame. “U redu je. Znam da ćeš doći ako budeš mogao.” Nije bilo baš kao da sebe gledam na susednom sedištu, ali među nama je postojala najveća moguća sličnost.
“Deju, biće ti sjajno ove godine. U školi i na košarkaškom terenu. Zaista se ponosim tobom.
Stopostotno.”
“Hvala. Mislim da će i tebi ova godina biti sjajna. Pripazi na Bri. Potrebna ti je. Svi to misle.
Mada je to do tebe. Naravno.”
Upravo tad mi je zazvonio mobilni telefon. Šta je sad? Pomislio sam nešto ludo - da bacim tu prokletinju kroz prozor automobila.
Upravo sam to i uradio.
Dejmon je zatapšao, pa smo se smejali kao da je to najzabavnije što sam ikad uradio. Možda i jeste.
Stigli smo u školu u Ešbernamu u Masačusetsu - bila je tako veličanstvena i izgledala toliko divno da sam poželeo da i sam u njoj provedem sledeće četiri godine, da ponovo proživim mladost ili nešto slično.
U upravnoj zgradi čekala me je poruka. Poslao ju je šef detektiva Dejvis. Alekse, imam loše vesti. U Džordžtaunu su se dogodila ubistva.
Međutim, to je druga priča za drugi trenutak.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Dvostruka prevara  - Page 3 Empty Re: Dvostruka prevara

Počalji od Mustra Pon Apr 16, 2018 9:55 am

O autoru

Džejms Paterson je prema Ginisovoj knjizi rekorda pisac s najviše bestselera na listi Njujork tajmsa. Otkad je za svoj prvi roman dobio nagradu “Edgar Alan Po” 1977, Džejms Paterson je prodao preko 240 miliona primeraka svojih knjiga. Autor je romana o Aleksu Krosu, liku iz najpoznatijeg detektivskog serijala u poslednjih četvrt veka, u koji se ubrajaju i Poljubi devojke i Prikrade se pauk. Paterson takođe piše izuzetno čitane romane o Ženskom klubu za rešavanje ubistava u San Francisku, i najprodavaniji njujorški detektivski serijal svih vremena o detektivu Majklu Benetu.
Džejms Paterson piše i za mlađe čitaoce, a među nagrađivanim delima jesu serijali Maksimum Rajd, Danijel Iks i Veštice i čarobnjaci. Knjige iz sva tri serijala bile su ukupno preko 220 nedelja na listi najprodavanijih knjiga u zemlji, a nastavci su pretočeni u holivudske serije.
Životna strast koju Džejms Paterson oseća prema knjigama i čitanju ponukala ga je da otvori internet stranicu ReadKiddoRead.com, kako bi roditeljima pomogao da što lakše dođu do najboljih knjiga za svoju decu. Paterson živi s porodicom u Floridi i izdržava se od pisanja.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Dvostruka prevara  - Page 3 Empty Re: Dvostruka prevara

Počalji od Mustra Pon Apr 16, 2018 9:55 am

1 Na engleskom cross, isto kao i prezime Aleksa Krosa. (Prim. prev.) 2 Na engleskom stone, kao i njeno prezime. (Prim. prev.)
3 Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, 4,th Edition, Priručnik za dijagnostiku i statistkiku mentalnih poremećaja, četvrto izdanje. (Prim. prev.)
4 Kapetan Kvig u romanu Hermana Houka Pobuna na Kejnu ima naviku da nervozno vrti loptice među prstima Prim, prev.)
5 Kansas City, Kyle Craig. (Prim. prev.) 6 Engl.: beil - zvono. (Prim. prev.)
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Dvostruka prevara  - Page 3 Empty Re: Dvostruka prevara

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 3 Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu