Orkanski visovi

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 3:57 pm



Prvorazredni "ljubić" i neupitni klasik – općeprihvaćena je percepcija čitalačke publike i kritike "Orkanskih visova", znamenitog romana Emily Brontë iz 1847. godine koji svojom osobitom, upravo specifičnom kvalitetom, i "specifičnom težinom", pa i omiljenošću, osjetno nadmašuje prosjek književne produkcije svoga doba. "Orkanski visovi" su razmjerno rani izdanak viktorijanske književnosti i razmjerno kasni odraz tzv. gotičke tradicije, pa je i okružje nešto »mračnije«, no svejedno iz njega prosijava gotovo nadnaravni sjaj ljubavi koja, unatoč svemu, pa i smrti, živi vječno.

Vječno će, izgleda, živjeti i ova knjiga, ponajviše zbog intenzivne i dotad nedočarane emocionalne drame koju je Emily Brontë neobično snažno i uvjerljivo opisala. Zanimljivo je da je roman tako "orkanskog" dramskog naboja i složene psihološke karakterizacije likova – u prvom redu demonske naravi glavnog lika Heathcliffa, koji iskazuje dotad nezapamćenu silinu gnjeva, bijesa i obijesti – napisala djevojka od nepunih trideset ljeta, koja će svoj kratki život završiti netom nakon dovršetka svoga jedinog djela.

Tako je iza djevojke krhka zdravlja ostala besmrtna knjiga koja svako malo "vampirski" oživi preko brojnih novih izdanja, adaptacija, reinterpretacija ili citata na filmu, stripu, glazbi, književnosti... – prisjetimo se Buńuelove obrade u filmu Ponori strasti iz 1954., ili razvikanijeg glazbenog "čitanja" Kate Bush u hit-pjesmi Wuthering Heights iz 1978., dok je mlađi čitatelji ponovno otkrivaju preko hiper-popularnog serijala Sumrak Stephenie Meyer.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:00 pm

Prvo poglavlje
GODINA 1801.
Tek što sam se vratio iz posjeta svome kućevlasniku - osamljenom susjedu s kojim ću morati imati briga. Ovo je zaista divan predio! Ne vjerujem da bih u cijeloj Engleskoj mogao naći drugo mjesto koje bi bilo tako daleko od društvene vreve kao što je ovo. Pravi raj za čovjekomrsca; a gospodin Heathcliff i ja kao stvoreni smo da podijelimo između sebe tu osamljenost.
Krasan čovjek! Nije ni slutio da mi se odmah svidio čim sam primijetio kako se njegove crne oči nepovjerljivo skriše ispod obrva kad dojahah do njega, i kako mu se prsti zavukoše odlučno i neprijateljski još dublje u džepove prsluka kad mu rekoh svoje ime.
- Gospodin Heathcliff? - upitah ga. On kimnu glavom.
- Ja sam Lockwood, vaš novi zakupac, gospodine. Čast mi je da vas posjetim odmah poslije svog dolaska kako bih vam izrazio nadu da vam nisam mnogo dosađivao svojim ustrajnim traženjem da mi izdate pod zakup svoju kuću Thrushcross Grange; čuo sam jučer da ste mislili da...
- Thrushcross Grange je moje vlasništvo, gospodine prekinu me on trgnuvši se. - Ne bih dopustio da me itko uznemiruje kad bih to mogao spriječiti. - Uđite.
Ovo "uđite", izgovoreno kroza zube, izražavalo je osjećaj "idite dođavola". Čak ni vrata na koja je bio naslonjen ne učiniše nikakav prijateljski pokret na te njegove riječi. Mislim da me je ta okolnost potakla da primim poziv; zainteresirao me taj čovjek koji se činio još povučeniji u sebe nego što sam i sam bio. Tek što je primijetio da moj konj gura prsima vrata, pruži ruku i otkvači lanac, otvori vrata i mrzovoljno pođe za mnom. Nakon što uđosmo u dvorište, on viknu:
- Josephe, prihvati konja gospodina Lockwooda i donesi vina.
"To mu je sigurno sva domaća posluga" - pomislih kad čuh tu njegovu dvostruku naredbu. - "Nije čudo što mu trava raste među kamenim pločama i što mu jedino stoka podrezuje živu ogradu."
Joseph je bio postariji, ili, bolje rečeno, star čovjek; možda vrlo star, ali zdrav i žilav.
- Neka nam Bog pomogne! - promrmlja Joseph prigušenim glasom mrzovoljna čangrizavca; u isto vrijeme pogleda me u lice tako kiselo te sam iz čovjekoljublja pomislio kako mu je potrebna božanska pomoć da bi probavio svoj ručak, jer bih inače morao zaključiti da se njegova pobožna izreka odnosi na moj neočekivani dolazak. Orkanski visovi ime je doma gospodina Heathcliffa.
Pridjev orkanski odnosi se na atmosfersku huku kojoj je ovo mjesto izloženo pri burnu vremenu. Ovdje je gotovo uvijek vjetrovito. Snagu sjevernog vjetra, kad puše preko ovog brda, čovjek može ocijeniti po pretjeranoj nagnutosti na jednu stranu onih nekoliko zakržljalih jela kraj kuće, a i po onom redu mršavoga grmlja koje pruža svoje grane u istom smjeru, kao da moli milostinju od sunca.
Srećom je arhitekt bio vidovit, pa je podigao čvrstu zgradu; uski su prozori duboko uvučeni u zid, a uglovi su zaštićeni velikim ispupčenim kamenjem. Prije nego što sam prekoračio prag, zastao sam kako bih se divio mnogobrojnim fantastičnim fasadnim ukrasima, a posebice onima oko glavnih vrata, iznad kojih sam u zbrci trošnih poluorlova-poluzmajeva i bestidnih malih dječaka opazio datum i ime:
1800.
HERETON ERNSHOW


Htjedoh učiniti nekoliko opaski i zamoliti mrzovoljna vlasnika da mi ukratko ispriča povijest toga mjesta, ali je on bio zauzeo takav stav na vratima kao da je zahtijevao da ili odmah uđem ili odem, pa nisam želio povećavati njegovo nestrpljenje prije nego što razgledam unutrašnjost kuće. Jednim korakom ušli smo u obiteljsku sobu za dnevni boravak ispred koje nije bilo predsoblja ni hodnika; takvu sobu u ovom kraju obično nazivaju "kućom". Ona je redovito i kuhinja i gostinska soba; ali čini mi se da je u Orkanskim visovima kuhinja sasvim povučena u drugi dio zgrade; u svakom slučaju čuo sam razgovor i zveckanje kuhinjskog posuđa daleko u unutrašnjosti kuće, a i nisam primijetio nikakve znake prženja, pečenja ili kuhanja oko golemog ognjišta niti ikakav sjaj bakrenih posuda i limenih tava po zidovima. Jedan je kut ipak bio sav u svjetlu koje su odbijale goleme kositrene posude; među njima je bilo i srebrnih bokala i krčaga, a bile su poredane po policama hrastova ormara, sve do samog stropa.
Strop je bio gol i cio je bio izložen pogledu, osim ondje gdje ga je skrivala drvena polica puna zobenih kolača i goveđeg, janjećeg i svinjskog suhog mesa. Iznad kamina bilo je nekoliko starinskih pušaka, par velikih kubura i, kao ukras, tri šarene limene kutije poredane na njegovoj izbočini. Pod je bio od glatkoga, bijelog kamena; stolice s visokim naslonom, primitivne izrade, obojene zeleno, i dva- tri teška, crna naslonjača nazirala su se u sjeni.
U udubljenju ispod ormara odmarala se velika mrka lovačka kuja, okružena gomilom štenadi koja su cviljela; bilo je i drugih pasa u drugim kutovima i udubljenjima. Ta odaja i namještaj ne bi bili ništa osobito kad bi pripadali kakvu tipičnom farmeru na sjeveru, s odlučnim tvrdoglavim izrazom lica i dugačkim snažnim udovima kojima lijepo pristaju hlače i dokoljenice. Takva čovjeka, kako sjedi u svom naslonjaču za okruglim stolom na kojem stoji pehar pjenušava vina, možete vidjeti u kojoj god hoćete kući unaokolo na devet-deset kilometara u ovim brdima ako u nju uđete u stanovito vrijeme poslije ručka. Ali gospodin Heathcliff čudan je kontrast svome obitavalištu i načinu života.
Po mrkoj boji lica nalik je na Ciganina, a po odijelu i ponašanju na gospodina, to jest isto toliko gospodina koliko i mnogi drugi veliki zemljoposjednici. Doduše, odijelo mu je prilično zapušteno; ipak zbog tog nemara on ne izgleda loše, jer ima uspravan i lijep stas; ali doima se mrzovoljnim. Netko bi možda pomislio da u njega ima i stanovite neodgojene oholosti, ali moj osjećaj naklonosti prema njemu kaže mi da nije tako; znam instinktivno da njegova rezerviranost potječe iz mržnje prema nametljivu pokazivanju svojih osjećaja prema izražavanju uzajamnih simpatija. Sklon je voljeti i mrziti prikriveno, i smatrao bi nekom vrstom drskosti kad bi ga netko otvoreno volio ili mrzio. Ali, odveć sam brz. Ne bih mu trebao tako olako pripisivati svoje osobine. Gospodin Heathcliff možda ima sasvim drugačije razloge nego ja da ne pruža ruku osobi koja bi se htjela s njim izbliže upoznati.
Nadajmo se da je moja narav nešto gotovo osebujno. Moja mila majka govorila mi je da nikada neću imati udoban bračni dom; i baš prošlog ljeta pokazao sam se potpuno nedostojnim takvog doma. Dok sam provodio jedan divan mjesec na moru, često sam se nalazio u društvu dražesnog bića, boginje po mome mišljenju; bar sam tako mislio sve dok nije počela obraćati pažnju na mene.
Nisam joj nikad "izjavio ljubav" riječima; ali ako pogledi imaju svoj jezik, i najveći idiot mogao je pogoditi da sam zaljubljen do ušiju. Ona me je najposlije razumjela i odgovorila mi - najslađim od svih pogleda. A što sam ja učinio? Priznajem sa stidom - ledeno sam se povukao u sebe, kao puž; i na svaki njen pogled povlačio sam se hladnije i dalje dok napokon jadna naivna djevojka nije počela sumnjati u svoja čula i, postiđena i zbunjena pomišlju da je pogriješila, nagovorila svoju majku da smjesta napuste to mjesto.
Tim čudnim ponašanjem stekao sam glas čovjeka smišljeno i namjerno nemilosrdna i bezosjećajna. Samo ja mogu procijeniti da to doista nisam zaslužio. Sjeo sam kraj ognjišta, na stolac što je stajao suprotno od onoga kojemu je prišao moj kućevlasnik, i šutnju ispunio pokušajem da pomilujem kuju koja je bila spustila svoje mladunče i vučji se došuljala do iza mojih nogu; gubica joj je bila podignuta, a kroz iskešene zube curila joj je slina od želje da me ugrize. Moje milovanje izazvalo je u nje dugo, potmulo režanje.
- Radije ostavite kuju na miru - zareži i gospodin Heathcliff i, da bi se savladao od kakva jačeg izraza gnjeva, lupi nogom o pod. - Ona nije navikla na maženje, ne držim je zbog toga. - Zatim ode do pobočnih vrata i viknu:
- Joseph! Joseph promrmlja nešto nerazgovijetno u dubinama podruma, ali, kako se nije čulo da se penje, njegov gospodar ode dolje k njemu, ostavivši me sama s opasnom kujom i dva ljuta, kudrava ovčarska psa koji su zajedno s njom budno pazili na svaki moj pokret.
Kako nisam želio osjetiti njihove zube, sjedio sam nepomično; ali, misleći da oni neće razumjeti nijeme uvrede, počeh, na nesreću, namigivati na taj trio, kesiti mu se i kreveljiti; jedan od izraza moga lica toliko naljuti gospođu kuju da se odjednom razbjesni i skoči mi na koljena. Odbacim je natrag i požurim staviti stol između sebe i nje.
Taj postupak razbjesni cio čopor; šest četveronožnih zlotvora, različite veličine i dobi, pojuri iz skrivenih kutova prema sredini sobe i započe napad, posebice na moje pete i skute kaputa; žaračem odbijajući veće protivnike što sam bolje mogao, bio sam prisiljen glasno zvati u pomoć ne bi li tko od ukućana došao uspostaviti mir. Gospodin Heathcliff i njegov sluga uspinjali su se podrumskim stubama s ravnodušnošću koja me ljutila; mislim da ni za sekundu nisu išli brže nego obično, iako je oko ognjišta bjesnjela prava oluja od lajanja i skakanja.
Srećom, požurila se jedna osoba iz kuhinje, snažna žena, zadignute haljine, golih ruku i obraza zajapurenih od vatre; jurnula je među nas mašući tavom. To oružje i svoj jezik tako je upotrijebila da se bura odjednom stišala, i ona je ostala sama nasred sobe, a grudi su joj se dizale i spuštale kao more poslije snažnog vjetra; u tom trenutku njen gospodar stupi na scenu.
- Što se dogodilo, dovraga? - upita on gledajući me na način koji nisam mogao mirno podnijeti poslije ovakva negostoljubiva postupka.
- Dovraga, zaista! - promrmljah. - Čopor pobješnjelih divljih svinja ne bi mogao biti zloćudniji od ovih vaših živo tinja, gospodine. To je isto kao kad biste ostavili stranca s čoporom tigrova!
- Oni ne napadaju osobe koje ništa ne diraju - reče on namještajući stol na uobičajeno mjesto i stavljajući bocu pred mene. -Psi i trebaju budno paziti. Uzmite čašu vina.
- Ne, hvala.
- Nisu vas ugrizli?
- Da jesu, vidjeli bi svoje.
Na Heathcliffovu licu pojavi se zlurad osmijeh. - No, hajde - reče -uzbudili ste se, gospodine Lockwoode. Evo, uzmite malo vina. Gosti su tako rijetki u ovoj kući da ja i moji psi, moram priznati, jedva znamo kako ih dočekati. U vaše zdravlje, gospodine! Naklonih mu se i uzvratih zdravicu, jer sam pomislio da bi bilo glupo ljutiti se zbog negostoljubivog ponašanja čopora pasa, a i nisam želio i dalje pružati priliku tom čovjeku da se zabavlja na moj račun, jer su, čini se, takve stvari godile njegovu smislu za humor. A i on - vjerojatno pod utjecajem lukave pomisli da bi bilo ludo uvrijediti dobra stanara - popusti i na svoj lakonski način poče govoriti o temi za koju je smatrao da će me zanimati - o dobrim i lošim stranama moga sadašnjeg osamljenog mjesta stanovanja.
Našao sam da je vrlo inteligentan, barem što se tiče predmeta kojih smo se dotakli; i prije nego što sam pošao kući, usudio sam se predložiti mu da ga opet sutra posjetim, premda on očevidno nije želio da mu ponovno dosađujem. Ali ja ću ipak doći. Čudo jedno kako se osjećam društven u usporedbi s njim.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:00 pm







Drugo poglavlje
Jučerašnje popodne bilo je maglovito i hladno. Gotovo sam bio odlučio provesti ga pored vatre u svojoj radnoj sobi, umjesto da gazim kroz mokru travu i blato do Orkanskih visova. Ali kad sam se nakon objeda (ručak je bio između dvanaest i jedan sat; domaćica, postarija dama koju sam unajmio zajedno s kućom, nije mogla, ili nije htjela razumjeti moju želju da mi se objed poslužuje u pet sati) popeo stubama s tom dobrom namjerom i ušao u sobu, vidio sam sluškinju na koljenima, okruženu četkama i posudama za ugljen, kako podiže strahovitu prašinu gušeći plamen gomilom ugaraka.
Taj me je prizor odmah otjerao natrag, uzeo sam šešir i, poslije šetnje od šest kilometara, stigao sam do Heathcliffovih vrtnih vrata, upravo na vrijeme da izbjegnem prve pahuljice snježne bure. Na tom vjetrovitom sljemenu crna je zemlja bila skorena od mraza, a zrak tako hladan da sam drhtao cijelim tijelom. Kako nisam uspio otkvačiti lanac, preskočih vrtna vrata, potrčah do kuće uz nasuti put obrubljen zakržljalim grmovima ogrozda, i zakucah na vrata.
Dugo sam kucao; zglobovi su mi počeli bridjeti, a psi urlikati.
"Prokleti ukućani" - pomislih - "zbog svoje negostoljubivosti zaslužujete da zauvijek budete odvojeni od ljudskog roda. Bar danju ne bih držao svoja vrata zaključana. Ali, usprkos tome, ući ću!"
Odlučivši se na to, uhvatih kvaku i počeh pomamno drmati vratima. Joseph proturi glavu, kisela lica, kroz okrugao prozor na žitnici.
- Što tražite? - viknu. - Gospodar je dolje u toru. Idite iza žitnice ako želite govoriti s njim.
- Zar unutra nema nikoga da otvori vrata? - viknuh što sam glasnije mogao.
- Nema nikoga osim gospođe, a ona vam neće otvoriti, pa dizali vi tu paklenu buku sve do mraka.
- Zašto? Zar joj ne biste mogli kazati tko sam ja, je li, Josephe?
- Nikako! Neću se miješati u to - promrmlja Joseph i uvuče glavu. Počeo je padati gust snijeg. Ščepah kvaku i pokušah još jednom, ali se tada u dvorištu iza mene pojavi neki mladić, bez kaputa, s vilama na ramenu. Doviknu mi neka pođem za njim i, nakon što prođosmo kroz praonicu i popločani dio dvorišta u kojemu su bili šupa za ugljen, crpka i golubinjak, stigosmo napokon u prostranu toplu ugodnu odaju, gdje sam i prvi put bio primljen.
Soba je bila divno i veselo osvijetljena velikom vatrom, naloženom ugljenom, tresetom i drvima; obradovao sam se kad sam blizu stola, postavljenog za obilnu večeru, vidio "gospođu", osobu o čijem postojanju nisam ni sanjao. Poklonio sam se i čekao da mi kaže neka sjednem. Ona me pogleda, zavali se u stolac, ali i dalje ostade nijema i nepomična.
- Ružno vrijeme! - rekoh. Gledao sam je netremice - a i ona mene; promatrala me hladno, bezobzirno. Osjećao sam se neugodno, bio sam zbunjen.
- Sjednite - reče mladić osorno. - On će uskoro doći.
Poslušao sam; nelagodno sam se nakašljao i pozvao nevaljalicu Junu, koja se taj put smiluje i mahnu malo vrhom repa u znak da me poznaje.
- Divna životinja! - počeh opet. - Namjeravate li podijeliti njenu mladunčad, gospođo?
- Oni nisu moji - odgovori ugodna domaćica osornije nego što bi i sam Heathcliff to mogao učiniti.
- Ah, vaši ljubimci su među ovima? - produljih okrenuvši se prema jednom tamnom jastuku za koji mi se učinilo da na njemu leži gomila mačića.
- To bi bio čudan izbor ljubimaca! - odgovori ona prijezirno. Na nesreću, to je bila gomila mrtvih zečeva.
Opet se nakašljem i približim ognjištu ponavljajući napomenu o lošem vremenu.
- Nije bilo potrebno da izlazite - reče ona i ustane kako bi skinula s ploče nad kaminom dvije od nekoliko obojenih kutija. Prije je bila skrivena od svjetla, a sada sam jasno vidio cio njen stas i lice. Bila je vitka i vrlo mlada; imala je divan stas i najdražesnije malo lice koje sam ikad imao zadovoljstvo promatrati; uvojci jasno žute boje, ili čak zlatni, padali su joj oko nježnoga vrata, a oči bi joj, da su imale ljubazan izraz, bile neodoljive; srećom po moje zaljubljivo srce, jedini osjećaj koji su izražavale bio je nešto između prijezira i neke vrste očaja. Činilo mi se neobično i neprirodno da takve oči izražavaju takav osjećaj.
Kutije su bile gotovo izvan njezina dosega; htjedoh joj pomoći, ali se ona okrenu prema meni kao što bi se kupac okrenuo prema nekomu tko bi mu pokušao pomoći da izbroji svoje cekine.
- Ne trebam vašu pomoć - otrese se - mogu ih i sama dohvatiti.
- Oprostite! - hitro odgovorih.
- Jeste li pozvani na čaj? - zapita me nakon što zaveza pregaču preko svoje lijepe zelene haljine i nadnese žličicu čaja nad čajnik.
- Obradovat ću se jednoj šalici čaja - odgovorih. -Jeste li pozvani? - ponovi ona.
- Nisam - rekoh i nasmiješih se. - Vi ste ta osoba čije je pravo da me pozove.
Ona baci kutiju i čaj i žličicu, i ljutito sjede; čelo joj se nabora, a crvena donja usna naškubi, kao u djeteta kad hoće zaplakati. U međuvremenu je mladić bio ogrnuo svoj pohabani ogrtač i stajao uspravno kraj vatre pogledavajući me koso i neprijateljski kao da smo krvni neprijatelji.
Počeh se dvoumiti je li on sluga ili nije; i odijelo i govor bili su mu prostački; potpuno lišeni otmjenosti koja se mogla primijetiti u gospodina i gospođe Heathcliff; njegove su guste, mrke kovrče bile čupave i nenjegovane, bio je neobrijan, ruku crnih kao u obična radnika; njegovo je ponašanje bilo slobodno, gotovo oholo; nikakvih znakova revne poslušnosti sluge prema gospodarici kuće. U nedostatku jasnih dokaza o njegovu položaju, smatrao sam da je najbolje ne obraćati pažnju na njegovo čudno ponašanje; pet minuta kasnije, dolazak gospodina Heathcliffa olakšao mi je donekle moj nelagodni položaj.
- Eto vidite, gospodine, došao sam kao što sam obećao! - uzviknuh prividno veselim glasom - i bojim se da će me loše vrijeme prisiliti da ostanem kod vas jedno pola sata, ako mi za to vrijeme htjednete dati zaklona.
- Pola sata - reče otresajući bijele pahuljice sa svog odijela. -
Čudim se što ste odlučili lutati naokolo po snježnoj oluji. Zar ne znate da se izlažete opasnosti da se izgubite u močvarama? Čak i ljudi koji dobro poznaju ove pustare često zalutaju u ovakvim večerima; a mogu vam reći, nema izgleda da će oluja uskoro jenjati.
- Možda bi mi jedan od vaših momaka mogao poslužiti kao vodič.
Prenoćio bih u Grangeu. Biste li mi mogli dati jednoga?
- Ne, ne bih.
- Zaista! Pa dobro, onda se moram pouzdati u svoju mudrost.
- Hm!
- Zašto ne spraviš čaj ? - reče onaj u pohabanom kaputu i prenese svoj gnjevni pogled s mene na mladu damu.
- Treba li i njemu dati čaj? - upita ona obraćajući se Heathcliffu.
- Spravi ga već jednom! - glasio je odgovor, izgovoren tako grubo da sam se trgnuo. Ton kojim su riječi bile izgovorene odavao je zlu narav.
Više nisam bio sklon smatrati Heathcliffa osobitim čovjekom.
Nakon što je čaj spravljen, pozvao me:
- Sada, gospodine, privucite svoju stolicu. - Svi posjedasmo za stol, prosti mladić također. Stroga šutnja vladala je za vrijeme čaja. Ako sam ja prouzročio oblak, pomislih, dužnost mi je da ga pokušam i rastjerati. Sigurno ne sjede svaki dan tako natmureni i šutljivi; i nije moguće, ma kako da su loše naravi, da je ta opća natmurenost njihov svakidašnji izraz.
- Čudno je - počeh za vrijeme stanke dok su mi natakali drugu šalicu čaja - čudno je kako običaj uobličuje naše ukuse i ideje: mnogi ne bi mogli zamisliti kako može postojati sreća u životu tako potpuno odvojenom od svijeta, kakav vi vodite, gospodine Heathcliffe; eto, usuđujem se reći, okruženi svojom obitelji, i sa svojom ljubaznom gospođom koja se kao dobar duh brine za vašu kuću i vaše srce.
- Moja ljubazna gospođa - prekinu me on gotovo sa sotonskim podsmijehom na licu. - Gdje je ona - moja ljubazna gospođa?
- Mislim na vašu suprugu, gospođu Heathcliff.
- Da, da, želite reći kako njen duh igra ulogu anđela čuvara i brine se o sreći Orkanskih visova iako je njeno tijelo otišlo. Je li tako? Vidjevši da sam pogriješio, pokušah to popraviti. Morao sam i sam vidjeti da su se odveć razlikovali po godinama da bi bili muž i žena. On je bio oko četrdesete; doba umne snage kad ljudi malokad gaje iluzije da bi se djevojke udale za njih iz ljubavi; taj je san rezerviran za utjehu u godinama kad počinjemo opadati. Činilo se da ona nema ni sedamnaest godina. Postade mi jasno. Prostak kraj moga lakta, koji pije čaj iz zdjele i jede neopranim rukama, vjerojatno je njen muž; Heathcliff mlađi, naravno. Tako je to kad se netko živ zakopa; udala se za toga grubijana jer nije znala da postoje i bolji ljudi! Kakva šteta -moram paziti da ne izazovem u nje kajanje što je tako izabrala.
Moglo bi se pomisliti da ova posljednja misao potječe iz uobraženosti; ali nije tako. Moj susjed, činio mi se gotovo odvratan, a znao sam iz iskustva da sam dosta privlačan.
- Gospođa Heathcliff je moja snaha - reče Heathcliff. To mi potvrdi moju pretpostavku. Dok je govorio, bacio je osobit pogled prema njoj: pogled mržnje; osim ako su mišići njegova lica tako izopačeni da, suprotno mišićima lica u ostalog svijeta, ne izražavaju osjećaje njegove duše.
- Pa, naravno - sad razumijem: vi ste sretni muž dobre vile - rekoh, obraćajući se svome susjedu. To kao da je bila još gora zabuna: mladić sav pocrvenje i stegnu šake; po svim znacima bio je spreman napasti me. Ali čini se da se brzo pribrao i utišao buru grubom psovkom koju je promumljao na moj račun; ja sam se pravio da je nisam čuo.
- Nemate sreće u svojim nagađanjima, gospodine - reče moj domaćin. - Nijedan od nas nema tu sreću da bude muž vaše dobre vile; njen muž je umro. Rekao sam vam da je ona moja snaha; prema tome, ona je morala biti žena moga sina. - A ovaj mladić je... - Pa sigurno nije moj sin!
Heathcliff se nasmiješi, kao da je bila odveć smiona šala smatrati ga ocem tog medvjeda.
- Ja se zovem Hareton Earnshaw - promrmlja ovaj drugi - i savjetujem vam da to ime poštujete.
- Nisam pokazao nikakvo nepoštovanje - odgovorih, smijući se u sebi oholoj dostojanstvenosti s kojom je izgovorio svoje ime.
Gledao me je ravno u oči dulje nego što sam ja želio gledati u njegove, jer sam strahovao da bi me to dovelo u iskušenje da ga ili išćuškam ili da mu se glasno nasmijem. Osjetih da mi zaista nije mjesto u tome neugodnom obiteljskom krugu. Mračna duhovna atmosfera nadjačala je, više nego neutralizirala, sjajne materijalne udobnosti koje su me okruživale, pa sam odlučio da dobro pazim prije nego što dođem u tu kuću i treći put. Večera je bila gotova a da nitko nije progovorio ni jedne ljubazne riječi.
Priđoh prozoru da vidim kakvo je vrijeme. Preda mnom je bio neveseo prizor. Mračna noć već se bila spustila, a nebo i oblaci bili su u strašnom vihoru vjetra i guste vijavice.
- Ne mislim da bih se sada mogao vratiti kući bez vodiča - nisam se mogao savladati da to ne kažem. -Putovi su već zameteni, a da i nisu, jedva bih mogao vidjeti stopu ispred sebe.
- Haretone, otjeraj one ovce pod strehu žitnice. Zamest će ih snijeg ako ostanu u toru cijelu noć; i stavi neku dasku pred njih - reče Heathcliff.
- Što da radim? - zapitah gnjevno. Moje je pitanje ostalo bez odgovora. Gledajući uokolo, spazih Josepha kako donosi zdjelu kaše za pse, i gospođu Heathcliff kako se, nagnuta nad vatrom, zabavlja paleći šibice koje su bile pale s ploče nad kaminom kad je stavljala kutiju za čaj na njeno mjesto. Joseph stavi zdjelu pred psa, pogleda kritički po sobi i hrapavim glasom reče:
- Čudim se kako možete stajati tu ne radeći ništa kad su svi ostali izišli! Ali vi niste ni za što, i ne vrijedi vam govoriti - vi nikada nećete popraviti svoje loše ponašanje nego ćete otići ravno dođavola, kao i vaša majka prije vas! Pomislih za trenutak da se ovaj govor odnosi na mene i u ljutnji priđoh staroj hulji s namjerom da ga tako udarim da izleti van, ali me gospođa Heathcliff zaustavi svojim odgovorom:
- Ti bestidni stari licemjeru! - odgovori. - Zar se ne bojiš da će ti đavo odnijeti i dušu i tijelo čim spomeneš njegovo ime? Opominjem te da me ne izazivaš, ili ću tražiti od đavola da bude toliko ljubazan da te odmah odnese u pakao. Stani! Gledaj, Josephe - nastavi ona i uze crnu, dugačku knjigu s police - pokazat ću ti koliko sam napredovala u crnoj magiji; uskoro ću biti kadra postići sve što hoću. Crvena krava nije crkla slučajno, a i tvoj reumatizam teško bi se mogao smatrati nečim što je došlo od Boga!
- Ah, to je bezbožno, bezbožno! - uzviknu starac. - Neka nas
Gospod spasi od zla! - Neće, prokletniče! Ti si izgubljen! Gubi se, ili ću ti učiniti neko zlo! Napravit ću za sve vas po vašem običaju lutke od voska i ilovače, i prvom koji prijeđe granicu koju odredim učinit ću - neću reći što ću mu učiniti - ali vidjet ćete! Odlazi, u tebe gledam! Mala se vještica trudila svojim očima dati zloban izraz, i Joseph, drhteći od straha, brzo iziđe moleći se i mrmljajući: "bezbožnice". Pomislio sam da se ona tako vlada da bi se s njim grubo našalila, i kad ostadosmo sami, pokušah je zainteresirati za svoju nevolju.
- Gospođo Heathcliff - rekoh ozbiljno - morate mi oprostiti što vam dosađujem. S licem kao što je vaše, mislim da ne možete ne biti dobra srca. Molim vas, recite mi po čemu bih mogao razaznati put kojim se trebam vratiti kući. Isto toliko malo znam kako otići onamo, koliko i vi kako otići u London!
- Vratite se putem kojim ste i došli - odgovori ona i na mjesti se udobno u naslonjaču, sa svijećom pored sebe i s dugačkom otvorenom knjigom pred sobom. - To je kratak savjet, ali vam bolji ne mogu dati.
- Onda, ako čujete da su me našli mrtvog u nekoj močvari ili jami punoj snijega, zar vam neće vaša savjest šapnuti da je to djelomice i vaša krivica?
- Zašto? Ja vas ne mogu odvesti. Oni me ne bi pustili ni do kraja vrtnog zida.
- Vi da me odvedete! Ja ne bih imao srca tražiti od vas ni da prekoračite prag radi mene po ovakvoj noći -uzviknuh. - Želim da mi kažete kako da nađem svoj put, a ne da mi ga pokažete; ili da nagovorite gospodina Heathcliffa da mi da vodiča.
- Koga? Tu je on, Earnshaw, Zillah, Joseph i ja. Koga želite?
- Zar nema posluge na imanju?
- Ne, nema više nikoga.
- To znači da moram ostati gdje jesam.
- To vi odlučite sa svojim domaćinom. Ja nemam ništa s tim.
- Nadam se da će vam ovo biti pouka da se ubuduće ne odlučujete olako putovati po ovim brdima - začu se Heathcliffov strogi glas s ulaza u kuhinju. - A što se tiče ostajanja ovdje, ja nemam mjesta za posjetitelje; u slučaju ostanka, morali biste spavati u postelji s Haretonom ili s Josephom.
- Mogao bih spavati na stolcu u ovoj sobi - odgovorih.
- Ne, ne! Stranac je stranac, bio bogat ili siromašan; ne bih htio nikoga ostaviti ovdje kad ja nisam tu da pazim! - reče ta neodgojena hulja. Ta uvreda učini kraj mome strpljenju. Izrazih svoje gnušanje i odjurih mimo njega u dvorište; u žurbi se sudarih s Earnshawom. Bilo je tako mračno da nisam mogao naći vrata i, dok sam lutao unaokolo, čuo sam još jedan odlomak njihova, kao i obično, nimalo ljubazna razgovora. Isprva mi se činilo kao da je mladić sklon postupiti prijateljski prema meni.
- Ići ću s njim do parka - reče on.
- Ići ćeš s njim u pakao! - uzviknu njegov gospodar, ili što mu je već bio. - A tko bi se onda brinuo za konje, je li?
- Važniji je ljudski život od brige o konjima za jednu večer; netko mora ići - promrmlja gospođa Heathcliff ljubaznije no što sam očekivao.
- Ne po tvojoj naredbi - odvrati Hareton. - Ako mu pridaješ tako veliku vrijednost, bolje da šutiš.
- Onda se nadam da će ti se njegov duh često ukazivati; i nadam se da gospodin Heathcliff neće nikada dobiti drugog stanara dok Grange ne postane ruševina! - oštro odgovori ona.
- Slušajte, slušajte, ona ih proklinje! - šapnu mi Joseph komu sam se bio primaknuo.
Sjedio je blizu, tako da je mogao sve čuti, i muzao krave pri svjetlu fenjera; ščepao sam bez ikakve ceremonije taj fenjer, doviknuo mu da ću mu ga poslati sutra i pojurio prema prvim vrtnim vratima.
- Gospodaru, gospodaru, ukrade nam fenjer! - povika starac i pojuri za mnom. - Hej, šarove, hej, pseto! Hej, psine, drž'te ga, drž'te ga! Dok sam otvarao vrata, dva čupava čudovišta ščepaše me za grlo, oboriše me na zemlju i ugasiše svjetlo, a glasan smijeh Heathcliffa i Haretona dovede do vrhunca moj gnjev i poniženje. Srećom, životinje su, čini se, bile više sklone pružati šape, zijevati i mahati repovima nego me živa progutati; ali nisu mi dopuštale da se dignem, te sam bio prisiljen ležati na zemlji dok se god njihovim zlim gospodarima nije svidjelo osloboditi me; a onda sam, gologlav i dršćući od bijesa, naredio tim nitkovima da me puste da odem, rekao im da će se kajati ako me zadrže i jednu minutu dulje te dodao nekoliko nesuvislih prijetnji osvetom; te su prijetnje po neodređenoj dubini svoje jetkosti podsjećale na Kralja Leara.
Od uzbuđenja nos mi poče jako krvariti, ali se Heathcliff i dalje smijao, a ja i dalje psovao. Ne znam kako bi se završila ta scena da se tu ne nađe jedna osoba prilično razumnija od mene i blagonaklonija od moga domaćina. To je bila Zillah, snažna domaćica, koja najposlije iziđe upitati za uzrok galame. Mislila je da me koji od njih tuče, a kako se nije usuđivala napasti svoga gospodara, usmjeri svoju jezičnu paljbu na mlađeg nevaljalca.
- Pa, gospodine Earnshawe - povika - što li sve nećete raditi!
Hoćemo li početi ubijati ljude na svom kućnom pragu? Vidim da ova kuća nije za mene - pogledajte jadnog mladića, još malo i ugušio bi se! Umirite se, mladiću! Uđite, ja ću to izliječiti; eto sad, budite mirni. Govoreći to, iznenada mi izlije pola litre ledene vode za vrat i uvuče me u kuhinju. Gospodin Heathcliff uđe za nama; njegova slučajna veselost brzo se pretvori u uobičajenu mrzovolju. Osjećao sam se vrlo slabo i na rubu nesvjestice te sam bio prisiljen pristati da ostanem pod njegovim krovom.
On reče Zillah da mi da čašu rakije, a zatim ode u unutarnju sobu; Zillah me je tješila i, po njegovoj naredbi, zbog koje mi je laknulo, povela me na spavanje.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:01 pm




Treće poglavlje
Dok me je vodila uza stube, preporučila mi je da zaklonim svijeću i da budem što tiši, jer njen gospodar ima čudan odnos prema sobi u koju me ona vodi i nerado ikoga pušta noćiti u njoj. Upitah je za razlog. Nije ga znala; odgovorila mi je da ona tu živi tek dvije godine, a kako se tu događaju tolike čudne stvari, prestala je biti radoznala. Odveć ošamućen da bih bio radoznao, zaključah vrata i pogledah unaokolo da vidim gdje je postelja.
Cio se namještaj sastojao od jedne stolice, ormara za odijela i velike hrastove pregrade s četvrtastim otvorima pri vrhu koji su izgledali kao prozori na kočijama. Priđoh pregradi, pogledah unutra i vidjeh da je to neka čudna vrsta starinske kočije, zgodno udešene da se izbjegne potreba da svaki član obitelji ima posebnu sobu. U tom je malom pregratku daska prozora, koji je bio obuhvaćen pregradom, služila kao stol. Otvorih vrata na pregradi, uđoh sa zapaljenom svijećom, zatvorih ih i osjetih se sigurnim od Heathcliffa i svih ostalih.
Na prozorskoj dasci na koju sam stavio svijeću bilo je nekoliko pljesnivih knjiga, nagomilanih u jednom kutu; daska je bila sva izrezana riječima urezanim u boju. Ali te riječi nisu bile ništa drugo do ime -napisano svakovrsnim slovima, velikim i malim - Catherina Earnshaw, koje je gdje-gdje bilo promijenjeno u Catherina Heathcliff, a gdje-gdje u Catherina Linton. U ravnodušnoj klonulosti naslonih glavu na prozor i nastavih čitati: Catherina Earnshaw, Heathcliff, Linton, dok mi se oči ne sklopiše; ali one nisu počivale ni pet minuta, kad su se blještava bijela slova pojavila iz mraka jasna kao priviđenja - zrak je bio ispunjen Catherinama; prenem se da bih otjerao to nametljivo ime i primijetim da je svijeća pala na jedan svezak stare knjige i da zrak smrdi na nagorjelu teleću kožu.
Ispravim svijeću, i, osjećajući se vrlo nelagodno zbog hladnoće i dugotrajne mučnine, sjednem i otvorim oštećenu knjigu na svom koljenu. To je bilo Sveto pismo, tiskano sitnim slovima; strahovito je zaudaralo na plijesan. Na prvoj praznoj strani bilo je napisano:


Vlasništvo Catherine Earnshaw


A ispod toga datum star četvrt stoljeća. Zatvorih tu knjigu i počeh uzimati druge, jednu po jednu, dok ih nisam sve pregledao. Catherinina biblioteka sastojala se od dobro izabranih knjiga čija je oštećenost svjedočila da su dosta upotrebljavane, doduše, ne uvijek u svrhu kojoj su bile namijenjene; teško da je ijedno poglavlje bilo bez komentara - ili bar bez bilježaka nalik na komentar - koji je pokrivao svaki prazan djelić lista što ga je tiskar bio ostavio. Tu i tamo rečenice su bile odvojene, a ponegdje bilješke u obliku pravog dnevnika naškrabane nesigurnom, djetinjom rukom. Jako sam se razveselio kad sam na vrhu jedne prazne stranice (koja je vjerojatno smatrana za veliku dragocjenost kad je prvi put nađena) ugledao odličnu karikaturu svog prijatelja Josepha - jednostavno, ali vrlo uspjelo nacrtanu. U meni se odjednom probudi interes za tu nepoznatu Catherinu, te počeh čitati njene izblijedjele hijeroglife.
"Jedna strašna nedjelja!" - počinjao je ulomak ispod karikature. -"Željela bih da je otac ovdje. Hindley je mrska zamjena - njegovo ponašanje prema Heathcliffu je grozno - H. i ja odlučili smo se pobuniti - večeras smo poduzeli prvi korak. Cio dan lila je kiša. Nismo mogli ići u crkvu, ali je Joseph odlučio održati bogoslužje u sobi u potkrovlju; i dok su Hindley i njegova žena uživali pored vesele vatre - gdje su, sigurna sam, radili sve samo nisu čitali Bibliju - Heathcliffu, meni i nesretnom sluzi naređeno je da uzmemo svoje molitvenike i popnemo se uza stube. Otišli smo u potkrovlje i sjeli jedno kraj drugoga na vreću žita; tu smo uzdisali, drhtali i nadali se da će i Joseph drhtati od zime, te da će tako radi sebe održati kratku propovijed.
Uzaludna nada! Služba je trajala točno tri sata; pa ipak je moj brat imao obraza uzviknuti kad nas je vidio da silazimo niza stube:
- Što, zar ste već gotovi? - Nedjeljom uvečer bilo nam je dopušteno da se ranije igramo, samo pod uvjetom da ne dižemo veliku buku; a sada je i najmanji smijeh dovoljan razlog da nas pošalju u odvojene kutove!
- Vi zaboravljate da vam je gospodar ovdje - kaže tiranin.
- Uništit ću prvog tko me naljuti!
Zahtijevam potpun mir i tišinu. Derane! Jesi li ti to učinio? Frances, draga, po vuci ga za kosu kad prodeš kraj njega; čuo sam ga da pucketa prstima.
- Frances ga srdačno povuče za kosu, a zatim ode i sjede mužu na koljeno; i onda su se, kao dvoje djece, ljubili i govorili besmislice satima i satima - glupo brbljanje kojega bi se trebalo stidjeti. Mi smo se pokušavali udobno smjestiti, koliko je bilo moguće u luku ormara. Tek što sam bila stavila naše pregačice i objesila ih kao zavjesu, naiđe Joseph iz staje da nešto upita. Strgne moju zavjesu, ćušne me i zakriješta:
- Gospodar je tek pokopan, nedjelja još nije prošla i riječi Svetog pisma još su vam u ušima, a vi se usuđujete igrati i šaliti! Sram vas bilo! Sjedite, nevaljala dječurlijo! Ima dosta dobrih knjiga, kad biste ih htjeli čitati; sjedite i razmišljajte o svojim dušama!
Nakon što je to rekao, naredi nam da sjednemo tako kako bismo mogli pri svjetlu slabog plamena daleke vatre vidjeti tekst glupih knjiga koje nam tutnu u ruke. Nisam to mogla izdržati. Uzeh otrcanu knjigu za korice i bacih je u štenaru izjavljujući da mrzim dobru knjigu. Heathcliff gurnu svoju na isto mjesto. Nastade vika!
- Gospodine Hindley! - povika naš vjeroučitelj Joseph. -Gospodine, dođite ovamo! Gospođica Cathy otrgla je korice od Krune spasenja duše, a Heathcliff je udario šakom u prvi dio Širokog puta k propasti duše! Strašno je što dopuštate da se tako ponašaju. Eh! Stari bi ih propisno izudarao - ali on je otišao.
Hindley pojuri iz svoga raja kraj ognjišta, ščepa nas, jedno za ovratnik a drugo za ruku, i odvuče u kuhinju, gdje Joseph izjavi da će nas đavo zasigurno odnijeti; i tako utješeni, povučemo se u odvojene kutove čekati njegov dolazak. Uzela sam knjigu i bočicu tinte s police, odškrinula kućna vrata da bih dobila svjetlo i, evo, već je dvadeset minuta kako se lijepo zabavljam pišući; ali moj je drug nestrpljiv, predlaže da uzmemo mljekaričin ogrtač i da zaštićeni njime trčimo malo po pustari.
Dobar prijedlog - i onda, kad mrzovoljni starac dođe, možda će vjerovati da se njegovo proročanstvo obistinilo. - Ne može nam biti hladnije i vlažnije na kiši nego što je ovdje."
Mislim da se Catherine natrčala s Heathcliffom. Sljedeća njena rečenica skrenula je na drugi predmet i njeno je raspoloženje postalo tužno.
"Nisam ni sanjala da ću se zbog Hindleyjeva postupka toliko rasplakati!" - pisala je. - "Glava me tako silno boli da je ne mogu držati na jastuku, a ipak ne mogu prestati plakati. Siromah Heathcliff! Hindley ga naziva probisvijetom, ne dopušta mu da sjedi s nama, niti da ikad više jede s nama; kaže da se ja i Heathcliff ne smijemo više igrati zajedno i prijeti da će ga istjerati iz kuće ako prekršimo njegovu naredbu. Krivi našeg oca (kako se samo usuđuje?) što je sa H. postupao odveć popustljivo i kune se da će mu on pokazati gdje mu je pravo mjesto."
Počinjem drijemati nad tamnim listom; oči mi prijeđoše s rukopisa na tiskani dio. Vidjeh crven, ukrašen naslov :


Sedamdeset puta sedam,
i prvi poslije četiri stotine devedesetog grijeha.
Pobožna propovijed koju je prečasni
Jabes Branderham održao u
Gimerdensauškoj kapeli.


I dok sam se polusanjivo pitao što li je Jabes Branderham rekao o toj temi, zavalih se u postelju i usnuh. Ali, na žalost, loš čaj i loše raspoloženje imaju svoje posljedice! Jer što bi mi drugo moglo prouzročiti tako strašnu noć? Otkako sam sposoban za patnju, ne sjećam se nijedne druge koja bi se mogla usporediti s ovom. Počeh sanjati gotovo i prije nego što sam prestao biti svjestan mjesta na kojem sam se nalazio. Sanjao sam da je jutro i da se vraćam kući s Josephom kao vodičem. Snijeg je bio dubok nekoliko stopa na našem putu, i dok smo polako išli naprijed, moj je suputnik dosađivao neprestanim prijekorima što nisam ponio sa sobom hodočasnički štap; govorio mi je da nikada neću uspjeti ući u kuću bez njega i hvalisavo mahao svojom teškom batinom koju je zvao hodočasničkim štapom. Za trenutak pomislih da je besmisleno tvrditi kako će mi trebati takvo oruđe da bih ušao u vlastiti stan; ali mi tada proleti kroz glavu nova misao: pa ja i ne idem onamo; mi smo pošli na put da bismo čuli čuvenog Jabesa Branderhama koji će propovijedati o tekstu Sedamdeset puta sedam; i netko od nas, Joseph, propovjednik ili ja, učinio je - Prvi poslije četiri stotine devedeset prvog - pa je imao biti javno raskrinkan i izopćen iz crkve.
Stigosmo u kapelu. Ja sam zaista bio prošao kraj nje dva-tri puta za svojih šetnji; nalazi se u uvali između dva brda; ali je to dosta uzdignuta uvala blizu neke močvare za čije tresetno blato kažu da služi kao vrlo dobar balzam za nekoliko leševa što leže u njemu. Krov je još bio čitav; ali kako je svećenikova plaća bila samo dvadeset funti godišnje, a kuća s dvije sobe prijetila da uskoro postane kuća s jednom sobom, nijedan svećenik nije htio preuzeti dužnost župnika, pogotovu zbog toga što se govorilo da bi ga njegova pastva radije ostavila nego što bi mu povećala uzdržavanje i za jednu paru iz vlastitih džepova. U mom snu Jabes je imao veliku pažljivu pastvu i propovijedao je - gospode Bože! - kakvu propovijed, podijeljenu u četiri stotine i devedeset dijelova, od kojih je svaki bio potpuno ravan običnoj propovijedi s propovjedaonice i svaki je razmatrao poseban grijeh!
Gdje ih je sve našao, ne znam. On je na osobit način tumačio taj tekst; činilo se potrebnim da čovjek učini drukčiji grijeh u svakoj prilici. Ti su grijesi bili vrlo neobični; čudni prijestupi koji mi nikad prije nisu ni na um padali. Ta mi je propovijed postajala sve dosadnija.
Vrpoljio sam se, zijevao, drijemao, budio se, štipao se, bockao, trljao oči, ustajao, sjedao i gurkao Josepha da mi kaže hoće li se ta propovijed ikad svršiti. Bio sam osuđen da je slušam cijelu, do kraja; napokon je došao do Prvog poslije četiri stotine devedeset prvog. U tom trenutku dođe mi iznenadno nadahnuće; osjetih se pobuđenim da ustanem i okrivim Jabesa za grijeh koji nijedan kršćanin ne treba oprostiti.
- Gospodine - uzdahnuh - sjedeći ovdje među ova četiri zida, bez prekida sam izdržao i oprostio četiri stotine i devedeset poglavlja vaše propovijedi. Sedamdeset puta sedam puta uzimao sam svoj šešir i spremao se da odem - sedamdeset puta sedam puta vi ste me bezrazložno prisilili da po novno sjednem. Četiri stotine i devedeset prvi put je odveć. Drugovi, mučenici, naprijed na njega! Svucite ga i smrvite u atome, da ga mjesto koje ga zna više ne zna!
- Ti si taj! - povika Jabes poslije svečane stanke i nagnu se preko svog jastučića. - Sedamdeset puta sedam puta ti si zijevajući iskrivio svoje lice - sedamdeset puta sedam puta posavjetovao sam se sa svojom dušom.
"Gle, ovo je ljudska slabost; treba je također oprostiti!" Prvi poslije četiri stotine devedeset prvog je došao. Subraćo, izvršite nad njim što je pisano. Takvu čast imaju svi Njegovi sveci! Čim je izgovorio te riječi, cio skup mašući svojim hodočasničkim palicama složno jurnu na mene; i ja, kako nisam imao nikakvo oruđe da ga podignem u samoobranu, počnem se koškati, s Josephom, svojim najbližim i najljućim napadačem, da bih mu oteo štap. U tiskanju gomile nekoliko batina se ukrsti; udarci, namijenjeni meni, padoše na druge glave. Uskoro je cijela kapela odjekivala od udaraca i protu-udaraca; svaki je čovjek dizao ruku protiv svog susjeda; i Branderham, ne želeći ostati neaktivan, izlijevao je svoju revnost u pljusku glasnih udaraca o daske propovjedaonice, koje su tako odjekivale da me je to najposlije, na moju neizrecivu radost, probudilo.
A što se doista dogodilo što je sugeriralo tu silnu gungulu? Što je igralo Jabesovu ulogu u toj vrevi? Samo jedna grana jele koja je dodirivala rešetkasti kapak na mom prozoru i čije su šišarke udarale o prozore dok je vjetar hujao! Za trenutak sam osluškivao u sumnji, ali čim sam otkrio narušavatelja mira, okrenuo sam se na drugu stranu, zaspao i opet počeo sanjati još neugodniji san, ako je to uopće i moguće. Ovaj put sam znao da ležim u hrastovoj pregradi i jasno sam čuo oluju i vijavicu; također sam čuo kako jelova grana lupka o prozor i pripisao sam to lupkanje pravom uzroku; ali mi je ono toliko smetalo da ga odlučih zaustaviti, ako je moguće, te, kako se meni činilo, ustadoh i pokušah otkvačiti kapak. Ali je kuka bila zabijena za zasun; tu okolnost primijetio sam dok sam još bio budan, ali sam je zaboravio.
- Ipak, moram zaustaviti to lupanje! - promrmljam, probijem okno šakama i gurnem ruku da uhvatim tu nesnosnu granu; ali umjesto nje moji prsti stegnuše prste male, ledeno hladne ruke! Užas strašnog sna sveg me obuze; pokušah trgnuti ruku, ali ju je ona ruka držala i jedan žalostan glas zajeca:

- Pusti me unutra, pusti me unutra!
- Tko si ti? - upitah boreći se da oslobodim svoju ruku.
- Catherina Linton - odgovori drhtav
- Došla sam kući; bila sam izgubila put u pustari! - Dok je taj glas govorio, nejasno nazrijeh djetinje lice koje je gledalo kroz prozor. Strah me učini okrutnim, te kad vidjeh kako je moj pokušaj da se oslobodim toga stvora uzaludan, povukoh njegov ručni zglob na razbijeno okno i počeh ga trljati tamo-amo o staklo dok krv nije počela curiti i natapati posteljinu; ali to stvorenje i dalje je tugaljivo molilo:
- Pusti me unutra! - i još me uvijek čvrsto držalo za ruku, što me je dovodilo gotovo do ludila zbog straha.
- Kako mogu! - najzad rekoh. - Pusti ti mene ako hoćeš da te pustim unutra! -Prsti popustiše i ja brzo uvukoh svoju ruku kroz rupu, užurbano naslagah knjige u obliku piramide prema rupi i začepih uši prstima da ne bih više slušao tu žalosnu molbu. Činilo mi se da sam ih držao začepljenima više od četvrt sata; ali čim sam počeo opet slušati, ono tužno zapomaganje i dalje se čulo!
- Odlazi! - viknuh. - Nikad te neću pustiti unutra, pa makar molila dvadeset godina.
- Pa već ima dvadeset godina - jadikovao je glas. - Beskućnica sam već dvadeset godina! - Začu se slabačko struganje izvana i gomila knjiga pomakne se kao da je netko gurnu unutra. Pokušavam skočiti, ali ne mogavši maknuti nijednim udom, izbezumljen od straha glasno viknem.
***
Na svoje iznenađenje, opazim da uzvik nije bio samo san; užurbani koraci pridoše vratima moje sobe, nečija ih jaka ruka otvori i svjetlo prodre kroz četvrtaste otvore u vrhu pregrade. Sjedio sam u postelji još drhteći od straha i brisao znoj s čela; onaj koji je ušao, činilo se, zastao je; počeo je mrmljati nešto sam sa sobom. Najposlije poluglasno upita kao da nije očekivao nikakav odgovor:
- Ima li koga tu? - Smatrao sam da je najbolje ako priznam svoju nazočnost, jer sam prepoznao Heathcliffov glas i plašio sam se da će početi pretraživati ako se ne javim. S tom namjerom ustanem i otvorim pregradu. Neću lako zaboraviti posljedice toga svog postupka. Heathcliff je stajao blizu ulaza, u košulji i hlačama, svijeća mu je kapala preko prstiju, a lice mu je bilo bijelo kao zid iza njega. Na prvi škrip hrastove pregrade trgnu se kao od udarca munje, svijeća mu ispade iz ruke, a bio je tako uzbuđen da ju je jedva podigao.
- To je samo vaš gost, gospodine - uzviknuh želeći ga poštedjeti poniženja da i dalje pokazuje svoj kukavičluk. - dogodilo mi se, na žalost, da spavajući glasno jauknem zbog strašnog sna koji sam sanjao. Žalim što sam vas uznemirio.
- Ah, grom vas ubio, gospodine Lockwoode! Kamo sreće da ste u... - poče moj domaćin stavljajući svijeću na stolac jer je nije mogao držati u drhtavoj ruci. - Tko vas je doveo u ovu sobu? - nastavi zabadajući nokte u dlanove i škrgućući zubima da bi savladao grč u vilicama. - Tko? Tko god to bio, trebao bih ga odmah istjerati iz kuće.
- Vaša služavka, Zillah - odgovorih mu silazeći s postelje i brzo se odijevajući. - Nemam ništa protiv toga da to učinite, gospodine Heathcliffe; ona je to potpuno zaslužila. Mislim da je htjela dobiti još jedan dokaz, i to na moj račun, da ovo mjesto posjećuju duhovi. Pa eto - ono obiluje duhovima i vampirima! Nitko vam neće zahvaliti na spavanju u takvoj jazbini!
- Što želite time reći? - upita Heathcliff. - I što to činite? Ležite i prespavajte kad ste već ovdje; ali, za ime Boga, ne ponavljajte onaj strašni jauk; ništa ga ne bi moglo opravda ti, osim kad bi vas netko klao!
- Da je mala vještica ušla kroz prozor, ona bi me vjerojatno udavila! - odgovorih. - Ne namjeravam se ponovno izložiti progonima vaših gostoljubivih predaka. Je li vam prečasni Jabes Branderham bio rod s majčine strane? A ta đavolica Catherina Linton, ili Earnshaw, ili kako se već zvala - sigurno je bila nestalna srca -nevaljala mala duša! Rekla mi je da hoda po zemlji dvadeset godina; pravedna kazna za njene smrtne grijehe, u to sam siguran! Tek što izgovorih te riječi, sjetih se Heathcliffove veze s Catherininim imenom u onoj knjizi; bio sam je potpuno zaboravio dok je se sad ponovno ne sjetih.
Pocrvenjeh zbog svoje nepromišljenosti, ali bez ikakva drugog znaka da sam svjestan uvrede koju sam mu nanio, požurih dodati:
- Moram priznati, gospodine, da sam proveo prvi dio noći u - tu opet zastanem - namjeravao sam reći: "u čitanju ovih starih knjiga", ali se sjetih da bi to otkrilo moje poznavanje njihova ne samo tiskana nego i pisana sadržaja, te mjesto toga rekoh - u čitanju imena urezanog u prozorskoj dasci. Monotono zanimanje za koje sam računao da će mi pomoći da zaspim, kao što bi brojanje, ili...
- Što želite postići time da mi tako govorite - zagrmje Heathcliff s divljačkom žestinom. - Kako, kako se usuđujete vi, pod mojim krovom? - Bože! Poludio je kad tako govori! - I bijesno se lupi po čelu.
Nisam znao da li da se bunim zbog njegovih riječi ili da nastavim sa svojim objašnjenjem; ali se on doimao tako duboko uzbuđenim da se sažalih i nastavih mu govoriti o svojim snovima; uvjeravao sam ga da nikad nisam čuo ime Catherine Linton, ali to što sam ga pročitao nekoliko puta proizvelo je dojam koji se personificirao kad se moja mašta oslobodila kontrole moga razuma.
Heathcliff se bio polako primaknuo do postelje dok sam ja govorio, i kad je najzad sjeo na nju, bio sam gotovo skriven, te sam ga jedva mogao vidjeti. Ali sam po njegovu nepravilnom i isprekidanom disanju zaključio da se bori kako bi savladao neki odveć snažan osjećaj. Ne želeći mu pokazati da sam svjestan njegove unutarnje borbe, nastavih se odijevati praveći priličnu buku, a zatim pogledah u sat i glasno rekoh samome sebi:
- Nema još tri sata! Mogao bih se zakleti da je šest. Vrijeme ovdje sporo protječe; sigurno smo otišli na spavanje u osam!
- Liježemo uvijek u devet sati zimi, a ustajemo u osam - reče moj domaćin uz težak, prigušen uzdah i, sudeći po pokretu sjene njegove ruke, otre suzu s oka. - Gospodine Lockwoode - doda -možete ići u moju sobu; samo biste smetali ako biste tako rano sišli dolje, a vaše djetinje stenjanje otjeralo je moje spavanje dođavola.
- I moje također - odgovorih. - Šetat ću po dvorištu dok ne svane, a onda ću otići; i ne morate se bojati da ću vam opet dosađivati svojim posjetima. Sad sam potpuno izliječen od traženja zadovoljstva u društvu, bilo u selu ili u gradu. Razuman čovjek treba biti sam sebi dovoljan.
- Divno bi to društvo bilo! - promrmlja Heathcliff. Uzmite svijeću i idite kamo hoćete. Ja ću vam se uskoro pridružiti. Samo nemojte ići u dvorište, psi su odvezani; a u kući - Juna čuva stražu ondje, i - ne, možete šetati samo po stubama i hodnicima. Ali, odlazite! Ja ću doći za dvije minute!
Poslušah ga i izidoh iz sobe, ali kako nisam znao kamo vodi usko predsoblje, nisam se udaljavao, stajao sam nepomično, te sam i nehotice bio očevidac praznovjerja moga domaćina, koje je čudno proturječilo njegovoj prividnoj razboritosti. Stao je na postelju i silom otvorio prozorsko krilo, a zatim udario u strastven, neobuzdan plač.
- Uđi! Uđi! - jecao je. - Cathy, dođi. Ah, dođi - dođi još jednoml Ah!
Dragano srca moga! Čuj me bar ovaj put, Catherino!
- Priviđenje je pokazivalo uobičajenu narav priviđenja: nije davalo nikakva znaka života; ali snijeg i vjetar jurnuše unutra, dopriješe čak i do mog mjesta i ugasiše svjetlo. Toliko je bilo patnje u izljevu žalosti koji je pratio ta luda zazivanja, da zbog sažaljenja nisam ni shvatio svu njihovu ludost; povukoh se pomalo ljut što sam uopće slušao i nezadovoljan što sam ispričao svoj besmisleni strašni san koji je prouzročio tu bol, iako nisam mogao shvatiti zašto se moj san tako duboko dojmio Heathcliffa. Oprezno siđoh u prizemlje i nađoh se u kuhinji gdje na plamičku vatre, čiji je žar bio brižljivo skupljen, zapalih svoju svijeću.
Ništa se nije micalo osim šareno-sivog mačka koji se bio izvukao iz pepela i pozdravio me mrzovoljnim mjaukanjem. Dvije klupe u obliku luka gotovo su zagrađivale ognjište; ispružih se na jednu, a mačak se pope na drugu. Obojica zadrijemasmo prije nego što nas je itko došao uznemiriti u našem skloništu; ali uskoro siđe Joseph, spuštajući se s teškom mukom ljestvama koje su se gubile kroz vratašca u stropu; bio je to, mislim, ulaz u njegovu potkrovnu sobicu. Baci mračni pogled na plamičak koji sam bio raspalio pomoću grančica, otjera mačka s klupe, sjede na prazno mjesto i poče puniti duhanom svoju veliku lulu.
Moju prisutnost u njegovu svetištu očevidno je smatrao tolikim bezobrazlukom da nije mogao kazati ni riječi; šutke je prinio lulu usnama, prekrižio ruke i počeo pušiti. Pustio sam ga da mirno uživa. Nakon što ispusti i posljednji oblačić dima, duboko uzdahnu, diže se i ode isto tako ozbiljno kao što je i došao. Zatim se začuše gipkiji koraci; otvorih usta za "dobro jutro", ali ih opet zatvorih - nije mi se pružila prilika za pozdrav jer je Hareton Earnshaw čitao sotto voce (u po glasa) svoje molitve koje su se sastojale od psovki upućenih svakom predmetu koji bi dodirnuo dok je u jednom kutu tražio lopatu da bi napravio prtinu kroz snijeg.
Pogledao je preko klupe šireći nosnice i bio je isto tako malo sklon izmijeniti pozdrave sa mnom kao i s mojim prijateljem mačkom. Zaključio sam po njegovim pripremama da je izlaz dopušten, te napustih svoj tvrdi ležaj i pođoh za njim. On to primijeti, pa krajem lopate udari unutarnja vrata i nerazgovijetnim me mrmljanjem obavijesti da tuda moram krenuti ako želim napustiti to mjesto.
Vrata su vodila u kuću gdje je ženskadija već bila u pokretu.
Zillah je golemim mijehom raspirivala vatru, a gospođa Heathcliff je, klečeći pored ognjišta, čitala knjigu pri svjetlu plamena. Rukom je zaklanjala oči od topline i činilo se da je posve zadubljena u čitanje. Prekidala je samo da bi prekorila služavku jer ju je obasipala iskrama, ili da katkad odgurne psa koji joj je nasrtljivo gurao njušku u lice. Iznenadih se kada tu vidjeh i Heathcliffa. Stajao je pored vatre, leđima okrenut meni, i završavao burnu scenu na račun jadne Zillah koja je povremeno prestajala raditi kako bi gužvala kraj svoje pregače i ljutito uzdisala.
- A ti, ti nedostojna. - viknuo je kad sam ušao, obraća jući se svojoj snahi i upućujući joj epitet koji nije ništa gori nego guska ili ovca, ali koji pisci obično označavaju crticom. -Eto, opet se baviš svojim besposličarskim trikovima. Drugi barem zarađuju kruh koji jedu - a ti, ti živiš od moje milostinje. Ostavi te svoje gluposti i radi nešto! Platit ćeš mi što me mučiš time da si mi neprestano pred očima -čuješ li, prokleta babuskaro?
- Ostavit ću svoje gluposti jer ste kadri natjerati me na to ako i odbijem - odgovori mlada dama, zatvori knjigu i baci je na stolac. - Ali neću raditi ništa, osim ono što me je volja, pa makar vi umorili jezik od psovanja!
Heathcliff podiže ruku, ali se ona brzo izmaknu jer je očito dobro poznavala njezinu težinu. Ne želeći promatrati tu borbu, koja bi bila nalik na borbu između mačke i miša, brzo istupih naprijed kao da se želim ogrijati kraj ognjišta i kao da nisam ni primijetio njihovu svađu.
Oboje su bili dovoljno pristojni da prekinu daljnja neprijateljstva; Heathcliff stavi svoje šake podalje od iskušenja, u džepove, gospođa
Heathcliff načubi usne, ode i sjede na jedan podalji stolac gdje je ostala pri svojoj riječi igrajući ulogu nepomičnog kipa sve vrijeme dok sam ja bio tu.
Nisam dugo ostao. Odbio sam doručkovati s njima i na prvi znak zore iskoristio priliku da pobjegnem na svježi zrak koji je sada bio čist, miran i hladan kao led. Moj mi kućevlasnik doviknu da stanem, prije nego što sam stigao do kraja vrta, i ponudi se da me isprati preko pustare.
Bilo je dobro što je to učinio, jer je cijela brdska strana bila jedan valovit bijeli ocean; ali izbočine i udubljenja nisu odgovarali neravninama zemljišta; mnoge su rupe bile potpuno ispunjene snijegom, a gomile otpadaka kraj kamenoloma potpuno izbrisane sa zemljopisne karte koja mi je ostala u pameti od jučerašnje šetnje.
Jučer sam bio opazio na jednoj strani puta, na razmacima od šest do sedam koraka, red uspravnog kamenja koji je išao cijelom duljinom pustare; to je kamenje namješteno i okrečeno da bi služilo kao putokaz u mraku i za velikog snijega kad se duboke močvare ne razlikuju od tvrdog puta s čije se obje strane nalaze; ali, osim prljavih točaka, koje su izbijale tu i tamo, ovdje-ondje, svaki je njihov trag bio iščeznuo, te me je moj suputnik morao često opominjati da idem desno ili lijevo kad sam mislio da idem baš po putu.
Usput smo malo razgovarali; kad smo stigli na ulaz u traškroski park, on zastane i reče da odatle neću moći pogriješiti. Naše opraštanje ograničilo se na brzo kimanje glavom, a zatim sam produljio uzdajući se u svoje pamćenje puta, jer čuvareva kuća još nije bila nastanjena.
Udaljenost od ulaza u park do Grangea iznosi tri kilometra; mislim da sam je pretvorio u četiri gubeći put među drvećem i zapadajući do vrata u snijeg, a to je nezgoda za koju znaju što znači samo oni koji su je iskusili.
Poslije svih lutanja i nezgoda napokon stigoh kući baš kad je sat otkucavao dvanaest, što znači da je moj put trajao gotovo isto toliko sati koliko ima kilometara uobičajenim putom od Orkanskih visova.
Moja domaćica i njeni pratioci pohitaše da me dočekaju; burno i uzbuđeno izjaviše da su već bili izgubili svaku nadu jer su mislili da sam stradao prošle noći, i već su se bili počeli dogovarati da krenu u potragu za mojim mrtvim tijelom.
Zamolio sam ih da se umire sada kada vide da sam se vratio, i prozebao do kosti odvukoh se polako uza stube; presvukao sam se u suho ruho i trideset ili četrdeset minuta šetao gore-dolje po spavaćoj sobi da bih povratio toplinu tijela; zatim sam otišao u radnu sobu, tako umoran da gotovo nisam bio kadar uživati u veseloj vatri i u vrućoj kavi koju mi je posluga pripremila da bih se okrijepio.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:01 pm




Četvrto poglavlje
Baš smo uobraženi prevrtljivci! Ja koji sam odlučio držati se po strani od društvenih dodira i koji sam zahvaljivao svojoj zvijezdi što sam, najposlije, našao mjesto gdje su društvene veze gotovo nemoguće - nakon što sam se do sumraka borio protiv potištenosti i osjećaja osamljenosti, napokon sam bio prisiljen spustiti svoju zastavu i, pod izgovorom da mi treba obavijest o potrebama moga domaćinstva, zamolih gospođu Dean, kad mi je donijela večeru, da sjedi u blagovaonici dok jedem.
Iskreno sam se nadao da će se ona pokazati pravom brbljavicom i da će me svojim pričanjem ili jako zainteresirati ili uspavati.
- Vi ste ovdje dugo živjeli - počeh - ne rekoste li šesnaest godina?
- Osamnaest, gospodine; došla sam kad se gospođa udala da služim nju, a nakon što je umrla, gospodar me je zadržao da mu budem domaćica.
- Tako. Zavlada šutnja. Uplaših se da ona nije brbljavica, osim možda u svojim osobnim stvarima, a one me nisu mogle zanimati. Šutjela je neko vrijeme, s rukama na koljenima i sa sjenom zamišljenosti na svome rumenom licu, a zatim iznenada reče:
- Ah, vremena su se otada mnogo izmijenila!
- Jest - odgovorih - sigurno ste vidjeli mnoge promjene?
- Jesam! A i nevolje. "Skrenut ću razgovor na obitelj moga kućevlasnika" - pomislih. - "To je dobar predmet za početak! Drago bi mi bilo da znam povijest one lijepe mlade udovice; je li ona iz ovih krajeva ili je odnekud izdaleka, pa je ovi osorni indigenae ne priznaju za rod." S tom namjerom zapitah gospođu Dean zašto je Heathcliff izdao pod zakup Thrushcross Grange i zašto radije živi u gorem mjestu i u lošijoj kući.
- Zar on nije dovoljno bogat da održava svoj posjed u redu? - upitah.
- Bogat je, gospodine! - odgovori ona. - Nitko ne zna koliko novca ima, i taj se novac povećava svake godine. Da, da, on je dovoljno bogat da bi mogao živjeti i u boljoj kući od ove, ali je gotovo škrtac; a da je i namjeravao preseliti se u Thrushcross Grange, čim je čuo o dobrom zakupcu, nije mogao propustiti priliku da dobije još nekoliko stotinjarki. Čudno da je taj čovjek toliko gramziv, a sam je u svijetu!
- Imao je sina, čini se?
- Imao je jednog, ali je umro.
- A ona mlada dama, gospođa Heathcliff, bila je žena njegova sina?
- Jest.
- Odakle je ona rodom?
- Pa, gospodine, ona je kći moga pokojnog gospodara; njeno je djevojačko ime Catherina Linton. Ja sam je odgojila, siroto dijete! Jako sam željela da se gospodin Heathcliff preseli ovamo, jer bih onda opet bila s njom.
- Što! Catherina Linton? - uzviknuh iznenađen. Ali poslije kratkog razmišljanja zaključih da to nije mogla biti moja povampirena Catherina. - Onda je - nastavih - ime moga prethodnika bilo Linton?
- Jest. - A tko je onaj Earnshaw, Hareton Earnshaw koji živi kod gospodina Heathcliffa? Jesu li oni rod?
- Nisu; on je bratić pokojne gospođe Linton.
- Onda je on rođak mlade dame?
- Jest; i njen suprug također joj je bio rođak; jedan s majčine, a drugi s očeve strane; Heathcliff je bio oženjen sestrom gospodina Lintona.
- Vidio sam iznad vrata kuće na Orkanskim visovima urezano ime Earnshaw. Je li to neka stara obitelj ?
- Vrlo stara, gospodine; i Hareton je njen posljednji iz danak, kao što je gospođica Cathy naš - mislim -Lintonovih. Jeste li išli do Orkanskih visova? Oprostite što vas pitam, ali bih htjela čuti kako je ona?
- Gospođa Heathcliff? Izgleda vrlo dobro i vrlo je lijepa, ali ne mislim da je vrlo sretna.
- Ah, Bože, ne čudim se tome! A kako vam se sviđa gospodar kuće?
- Prilično grub čovjek, Gospođo Dean. Je li to njegov karakter?
- Grub kao zupci pile i tvrd kao bazalt! Što manje imate posla s njim, to bolje.
- Sigurno je imao mnogo teškoća u životu kad je takav grubijan. Znate li štogod o njegovoj prošlosti?
- To je priča o kukavici u tuđem gnijezdu, gospodine. Znam sve o njemu, osim gdje je rođen, tko su mu roditelji i kako je u početku došao do novca. A Hareton je izbačen iz gnijezda kao goluždrav ptić! Nesretni mladić jedini je u cijeloj župi koji ne zna kako mu je podvaljeno.
- Pa, gospođo Dean, budite ljubazni pa mi ispričajte što god o našim susjedima; osjećam da ne bih mogao zaspati i kad bih otišao u postelju; budite dobri, pa sjedite i pričajte mi jedan sat.
- Drage volje, gospodine! Uzet ću neko svetlo, pa ću onda moći sjediti koliko želite. Ali vi ste nazebli, primijetila sam da dršćete; dat ću vam malo kaše da se zagrijete. Dobra žena požuri, a ja se približih vatri; glava mi je bila vruća, a tijelo hladno; uz to sam bio uzbuđen gotovo do ludila zbog stanja u kojem su bili moji živci. Nisam osjećao toliko nelagodu koliko strah (koji još osjećam) da ne nastupe kakve ozbiljne posljedice jučerašnjih i današnjih događaja. Ona se uskoro vrati noseći zdjelu kaše koja se pušila i košaricu s priborom za šivanje; nakon što je stavila zdjelicu na ploču sa strane kamina, sjede u naslonjač, očito zadovoljna što sam tako društven. Ne pričekavši da je još jednom zamolim, poče pričati:
- Prije nego što sam došla ovamo živjeti, gotovo sam uvijek bila u
Orkanskim visovima, jer je moja majka odgajala gospodina Hindleyja Earnshawa, Haretonova oca, i ja sam bila navikla igrati se s djecom; slali su me ponekad da obavim kakve nabave, pomagala sam pri sakupljanju sijena i uvijek bila na farmi, spremna učiniti sve što bi se od mene zahtijevalo.
Jednoga lijepog ljetnog jutra - bio je početak žetve -gospodin
Earnshaw, stari gospodar, sišao je niza stube, odjeven za put; nakon što je rekao Josephu što treba učiniti u toku dana, okrenu se Hindleyju, Cathy i meni - ja sam sjedila i jela kašu s njima - i reče govoreći svom sinu:
- Moje lijepo momče, danas idem u Liverpool; što želiš da ti donesem? Možeš izabrati što hoćeš, samo neka ne bude teško i veliko jer ću ići pješice tamo i natrag; sto kilometara onamo i sto ovamo, to je dugačak put!
- Hindley reče da želi violinu. Stari se gospodar onda obrati
Cathy; njoj je bilo tek šest godina, a već je mogla jahati svakog konja u staji; ona izabra bič. Ne zaboravi ni mene; bio je dobra srca, premda je ponekad bio prilično strog. Obećao mi je donijeti pun džep jabuka i krušaka, poljubio je svoju djecu, rekao zbogom i otišao. Tri dana njegova izbivanja svima nam se učinilo dugo, i mala je Cathy često pitala kad će on doći kući.
Gospođa Earnshaw očekivala je da će stići treći dan za večeru, pa je odgađala tu večeru sat po sat, ali on nije stizao; najposlije su se i djeca zamorila trčeći dolje do vrata da vide ide li on. Već se bilo i smračilo; gospođa je govorila djeci neka idu na spavanje, ali su ona tužno molila da još čekaju; oko jedanaest sati kvaka se na vratima tiho podiže i gospodar uđe. Svali se na stolicu smijući se i stenjući, i reče im svima da mu ne prilaze jer je mrtav umoran - ne bi ponovno išao na tako dug put ni za tri kraljevine.
- Pa još ovako natovaren! - govorio je odmatajući svoj veliki kaput koji je dotle držao kao smotuljak. -Pogledaj, ženo! Nikad me ništa nije tako ražalostilo u mom životu; ti to moraš primiti kao dar od Boga, premda je crno kao da je vražje. Okupismo se unaokolo, i preko glave gospođice Cathy ugledah prljavo, dronjavo, crnokoso dijete, dovoljno veliko da hoda i da govori; lice mu se činilo starije od Catherinina, pa ipak, kad smo ga osovili na noge, ono je samo zurilo unaokolo i brbljalo nešto što nitko nije mogao razumjeti. Uplašila sam se, a gospođa Earnshaw je bila spremna da ga izbaci; planula je i pitala ga kako je mogao donijeti to cigansko derište u kuću kad oni imaju svoju djecu da ih podižu i hrane? Što misli raditi s njim i nije li sasvim poludio?
Gospodar joj pokuša objasniti, ali je bio gotovo polumrtav od umora, i sve što sam mogla razumjeti iz njegova objašnjenja, isprekidanog gospođinim prijekorima, bilo je da ga je našao gladno i prepušteno samom sebi na ulici u Liverpoolu; uzeo ga je i raspitivao se tko su mu roditelji. Nitko živ nije znao kome je pripadalo, pa gospodar, kako više nije imao ni novca ni vremena, odluči da je bolje da ga odmah ponese sa sobom kući nego da i dalje ostane i uzaludno troši; bio je odlučio da ga ni u kom slučaju ne ostavi tamo gdje ga je našao. Završilo se time da je moja gospodarica grdila dok se najposlije nije utišala, a onda mi gospodin Earnshaw naredi da operem to siroče, presvučem u čisto rublje i stavim spavati s djecom.
Hindley i Cathy samo su gledali i slušali dok najposlije nije nastao mir, a onda su oboje počeli tražiti po džepovima svog oca poklone koje im je bio obećao. Dečku je bilo četrnaest godina, ali kad je izvukao iz velikog kaputa violinu svu zdrobljenu u komadiće, glasno je zaplakao; a Cathy, kad je čula da je gospodar izgubio bič brinući se za nepoznato dijete, pokaza svoje neraspoloženje iskesivši se i pljunuvši na glupo malo stvorenje; ali je za to dobila od oca dobru ćušku da bi se naučila bolje ponašati.
Djeca su odlučno odbila primiti to derište u svoju postelju, čak ga nisu htjela primiti ni u svoju sobu, a ja ga, ne znajući bolje, ostavih na stubišnom odmorištu u nadi da će sutra nestati. Slučajno, ili privučeno gospodarevim glasom, ono je otpuzalo do gospodarevih vrata, i on ga je zatekao kad je izlazio iz sobe. Pitao je kako je onamo dospjelo, pa sam morala priznati što sam učinila. Za kaznu zbog moga kukavičluka i nečovječnosti istjerao me iz kuće. Tako je Heathcliff ušao u obitelj.
Kad sam se vratila poslije nekoliko dana (jer svoje izgnanstvo nisam smatrala za vječno), doznala sam da su ga krstili i nadjenuli mu ime "Heathcliff"; to je bilo ime njihova sina koji je umro u ranom djetinjstvu.
To mu je ime otada bilo i ime i prezime. Gospođica Cathy i on sad su se vrlo dobro slagali, ali Hindley ga je mrzio; da kažem istinu, i ja sam ga mrzila; mnogo smo ga mučili i zadirkivali, jer nisam bila dovoljno razumna da osjetim svoju nepravednost, a i gospođa nikad nije rekla nijednu riječ u njegovu obranu kad bi vidjela da mu činimo neku nepravdu. Bio je sumorno, strpljivo dijete; možda je bio naviknut na loše postupanje; trpio je Hindleyjeve udarce a da ne trepne i ne pusti nijednu suzu, a kad bih ga ja uštipnula, on bi samo udahnuo zrak i otvorio oči, kao da se slučajno sam povrijedio.
Ta je strpljivost starog Earnshawa dovodila do bjesnila i žučno je prekoravao svoga sina što muči "jadno siroče". Čudo jedno koliko je bio zavolio Heathcliffa; vjerovao mu je sve što bi mu on kazao (doduše, on je govorio vrlo malo i obično istinu) i milovao ga i mazio mnogo više nego Cathy koja je bila odveć nemirna i samovoljna za ljubimicu. Tako je još od samog početka Heathcliff unio neslogu u kuću. Poslije smrti gospođe Earnshaw, nakon nepune dvije godine, mladi se gospodar već bio naviknuo da gleda na svoga oca više kao na ugnjetača nego kao na prijatelja, a na Heathcliffa kao na uzurpatora njegovih prava i očeve ljubavi, i postao je ogorčen zbog neprekidnog razmišljanja o toj nepravdi.
Ja sam neko vrijeme suosjećala s njim, ali kad su se djeca razboljela od ospica pa sam ih morala njegovati i preuzeti na sebe brigu odrasle žene, moje su se misli izmijenile. Heathcliff je bio opasno bolestan, i dok mu je bilo najgore, želio je da budem neprekidno kraj njegova uzglavlja; mislim da je to želio zbog toga što je osjećao da činim mnogo za njega, a nije shvaćao da to radim zato što mi je naređeno. Ali, moram reći, on je bio najmirnije dijete koje je dadilja ikad njegovala. Razlika između njega i drugih natjerala me da budem manje pristrana.
Cathy i njen brat strašno su me zamarali i mučili svojim prohtjevima; a on, strpljiv kao janje, nikad se nije tužio; nije mi doduše zadavao muke zbog toga što je bio nježan, nego zbog toga što je bio tvrd. Prebrodio je krizu, i liječnik je rekao da je to velikim dijelom moja zasluga pa me pohvalio zbog moga truda. Njegove su mi hvale laskale i omekšale me prema stvorenju koje mi je pomoglo da ih zaslužim, i tako je Hindley izgubio svoga posljednjeg saveznika; ipak, nisam mogla zavoljeti Heathcliffa, i često sam se čudila što moj gospodar nalazi u tome mrgodnom dečku da ga tako obožava kad mu on nikad, koliko se sjećam, nije pokazivao nikakva znaka zahvalnosti za njegovu ljubaznost. Nije bio obijestan prema svome dobrotvoru, ali je bio ravnodušan, iako je vrlo dobro znao da vlada njegovim srcem i da je dovoljno samo da progovori pa da stari prisili cijelu kuću da se pokori njegovim željama. Sjećam se jednog primjera.
Gospodar Earnshaw kupio je jednom na crkvenom sajmu dva ždrepčića i dao po jednog svakom dječaku. Heathcliff je uzeo ljepšeg, ali je ovaj uskoro počeo šepati; kad je Heathcliff to primijetio, rekao je Hindleyju: -Moramo se mijenjati za konje, ne sviđa mi se moj; a ako nećeš, reći ću tvom ocu da si me triput istukao ovog tjedna i pokazat ću mu svoju ruku koja je modra od remena. - Hindley se isplazi na njega i ćušne ga preko uha.
- Bolje da to odmah učiniš - nastavi Heathcliff bježeći van (bili su u staji) - morat ćeš; a ako mu kažem i o ovoj ćuški, bit će ti vraćena s kamatama. - Odlazi, pseto! - viknu Hindley prijeteći mu željeznim utegom koji je upotrebljavan za vaganje krumpira i sijena.
- Baci ga - odgovori on ne mičući se - i onda ću mu reći kako si se hvalio da ćeš me otjerati iz kuće čim on umre, pa ćeš vidjeti neće li on tebe odmah otjerati.
-Hindley baci uteg i pogodi Heathcliffa u prsa; on pade, ali se odmah diže zanoseći se, blijed i bez daha; i da ja nisam spriječila, on bi onakav otišao ravno gospodaru i dobio punu zadovoljštinu; pustio bi da njegovo stanje govori umjesto njega i rekao bi tko ga je prouzročio. - Uzmi mog ždrijepca onda, Ciganine! - reče mladi Earnshaw.
- Nadam se da će ti slomiti vrat; uzmi ga, proklet da si, ti prosjački uljezu! I ulagivanjem iskamči od moga oca sve što ima, samo mu poslije pokaži što si, sotonin sine! Uzmi konja, nadam se da će ti on razmrskati mozak. Heathcliff pođe odvezati ždrepčića i premjestiti ga u svoj dio staje, ali kad je prolazio iza njega, Hindley završi svoj govor time što gurnu Heathcliffa pod konjska kopita i, ne pričekavši da vidi je li mu se želja ispunila, istrči van što je brže mogao. Iznenadila sam se kad sam vidjela kako se dečko hladnokrvno digao i produljio za svojim ciljem; izmijenio je sedla i sve ostalo, a zatim je, prije nego što će ući u kuću, sjeo na gomilu sijena da bi ga prošla mučnina koju je prouzročio snažan udarac.
Lako sam ga nagovorila da krivicu za svoje modrice svali na konja; bilo mu je svejedno kakvu ću priču ispričati budući da je dobio ono što je htio. On se tako rijetko žalio na događaje kao što je ovaj, da sam ja zbilja mislila da nije osvetoljubiv; ali sam se u tome ljuto prevarila, kao što ćete čuti poslije.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:02 pm




Peto poglavlje
S vremenom je gospodin Earnshaw počeo slabjeti. Bio je radišan i zdrav, ali ga je snaga odjednom napustila, te se gotovo nije micao iz kuta kraj kamina, a to ga je učinilo vrlo razdražljivim. Ljutio se ni za što i imao strašne nastupe gnjeva kad god mu se učinilo da netko ne poštuje njegov autoritet. Te je nastupe dobivao pogotovu kad bi netko pokušao nametnuti se ili zapovijedati njegovu ljubimcu.
Strašno se ljutio kad bi se Heathcliffu uputila ma i jedna ružna riječ; čini se da mu je u glavi neprestano bila misao da svi mrze Heathcliffa i žele mu činiti zlo zato što ga on voli. To je bilo na dječakovu štetu, jer ljubazniji među nama nisu željeli ljutiti gospodara, pa su se trudili udovoljiti Heathcliffovoj samovolji, a to je udovoljavanje podgrijavalo dječakovu oholost i zloćudnost. Ali se to moralo činiti radi gospodara; dva ili tri puta Hindleyjevo je izražavanje prijezira prema Heathcliffu u prisutnosti njegova oca dovelo starog do bjesnila, tako te je ščepao batinu da ga udari i drhtao je od gnjeva jer to nije mogao učiniti.
Najposlije je naš župnik savjetovao (mi smo tada imali župnika koji se uzdržavao uglavnom od privatnog podučavanja malih Lintona i Earnshawa i od obrađivanja svoga malog imanja) da se Hindley pošalje u koledž; Earnshaw je pristao, iako bez oduševljenja jer je rekao - Hindley nije ni za što i neće uspjeti ma kamo išao.
Nadala sam se svim srcem da ćemo sada imati mira. Boljelo me što gospodar pati zbog dobrog djela koje je učinio. Mislila sam da staračko nezadovoljstvo i bolest potječu iz njegova neslaganja s obitelji, kao što je i sam tvrdio, ali uistinu, gospodine, oni su potjecali iz njegove sve veće nemoći. Ipak, naš je život mogao biti prilično snošljiv da nije bilo dviju osoba, gospođice Cathy i sluge Josepha. Sigurno ste ga vidjeli kad ste bili ondje. On je bio, a vjerojatno je i sada,najdosadniji samoljubivi farizej koji je ikad pretraživao Bibliju da bi pronašao obećanje za sebe i bacao prokletstvo na svoje bližnje.
Svojim vještim propovijedima i držanjem moralnih prodika uspio je ostaviti sjajan dojam na gospodina Earnshawa, i što je gospodar postajao slabiji, to je on imao veći utjecaj na nj. Nemilosrdno se trudio da se starac zabrine za svoju dušu i vječito mu je govorio da treba što strože upravljati djecom. Poticao ga je da na Hindleyja gleda kao na izgubljenoga grešnika, i svake je večeri redovito ogorčeno nizao priče protiv Heathcliffa i Catherine, ali je uvijek vodio brigu o tome da laska Earnshawovoj slabosti i da teže krivice svaljuje na Catherinu.
Istina, ona se ponašala drukčije od sve djece koju sam ikad poznavala; zbog nje smo gubili strpljenje više od pedeset puta na dan; od trenutka kad siđe pa sve do časa kad pođe gore na spavanje. Ni minutu nismo bili sigurni da neće učiniti neki nestašluk koji ne bi trebala učiniti. Bila je nemirna i vesela duha, jezik joj je neprekidno radio; uvijek je pjevala, smijala se i zadirkivala one koji nisu htjeli raditi to isto. Bila je divlja, nestašna djevojčica - ali je imala najljepše oko, najslađi osmijeh i najlakši hod u župi, i vjerujem da njeni nestašluci nisu bili iz zle namjere, jer kad bi vas jednom ozbiljno rasplakala, malokad se dogodilo da ne ostane uz vas dok se ne umirite i ne oprostite joj.
Jako je voljela Heathcliffa. Najveća kazna koju smo mogli izmisliti za nju bila je da je odvojimo od Heathcliffa, premda ju je otac zbog njega više korio nego ikoga od nas. U igri je osobito voljela izigravati gospodaricu, ćuškati i zapovijedati svim igračima; to je pokušala i sa mnom, ali ja nisam htjela trpjeti njene ćuške i naredbe, pa sam joj to i rekla. Gospodin Earnshaw nije primao s razumijevanjem šale svoje djece; uvijek je bio s njima strog i ozbiljan, a Catherine nije mogla razumjeti zašto je njen otac ljući i manje trpeljiv u svom staračkom bolesnom stanju nego što je bio prijašnjih godina. Njegovi mrzovoljni prijekori budili su u njoj nestašnu želju da ga izaziva; nikad nije bila tako sretna kao kad smo je svi korili, a ona nam prkosila svojim odvažnim, jogunastim izrazom lica i riječima koje je sipala kao iz rukava; ismijavala je Josephova vjerska proklinjanja, zadirkivala mene i radila sve ono što je njen otac najviše mrzio; pokazivala mu je da njena tobožnja obijest, koju je on smatrao stvarnom, ima veću moć nad Heathcliffom nego njegova ljubaznost, da je dečko spreman slušati nju u svemu, a njega samo u onome što odgovara njegovoj sklonosti. Nakon što bi se ponašala što je moguće gore cio dan, ponekad bi, da bi to popravila, došla uvečer umiljavati se.
- Ne, Cathy - rekao bi starac - ne mogu te voljeti; ti si gora od svoga brata. Idi, odčitaj svoju molitvu i moli Boga da ti oprosti. Bojim se da ćemo se ja i tvoja majka morati kajati što smo te rodili! - U početku je plakala što joj on tako govori, ali kako je uvijek bila odbijena, postala je neosjetljiva, smijala se kad sam joj govorila da kaže da se kaje za svoje pogreške i da moli za oproštaj.
Ali je najposlije došao čas koji je prekratio muke gospodina
Earnshawa na ovom svijetu. Umro je tiho i mirno jedne listopadske večeri sjedeći na naslonjaču kraj kamina. Jak vjetar puhao je oko kuće i hučao u dimnjaku; hujao je ludo i burno, ali nije bilo hladno. Bili su svi zajedno - ja sam sjedila malo podalje od kamina i plela, Joseph je čitao Sveto pismo blizu stola (u to vrijeme i posluga je sjedila u toj sobi poslije svršenog posla). Gospođica Cathy se nije dobro osjećala, pa je bila mirna; sjedila je na podu naslonjena na očevo koljeno, a Heathcliff je ležao na podu s glavom u njezinu krilu. Sjećam se da je gospodar prije nego što je zadrijemao, milovao njenu lijepu kosu - jako se radovao kad god je ona bila nježna - i rekao joj:
- Zašto ne možeš uvijek biti dobra djevojčica, Cathy? -Ona podiže svoje lice prema njegovu, nasmija se i odgovori:
- Zašto vi ne možete biti uvijek dobar čovjek, oče? - Ali čim vidje da se on naljutio, poljubi ga u ruku i reče da će mu pjevati dok ga ne uspava. Pjevušila je vrlo tiho dok mu prsti nisu skliznuli s njenih i glava mu pala na prsa. Onda sam joj rekla da ušuti i da se ne miče da ga ne bi probudila. Svi smo bili mirni kao miševi čitavih pola sata, i nastavili bismo tako da Joseph, nakon što je pročitao određeno poglavlje, ne usta i ne reče da mora probuditi gospodara da odčita molitvu prije nego što ode u postelju. Priđe mu, pozva ga po imenu i dodirnu mu rame, ali se gospodar nije micao, te Joseph uze svijeću i zagleda se u nj.
Učini mi se da nešto nije u redu, jer Joseph ispusti svijeću na stol, uze djecu za ruke i šapnu im:
- Idite gore i nemojte bučiti - možete se i sami moliti večeras - ja imam nešto za obaviti.
- Najprije da kažem ocu laku noć - reče Catherina i zagrli ga oko vrata prije nego što smo je mogli zaustaviti. Siroto dijete odmah je osjetilo gubitak. Vrisnula je:
- Ah, on je mrtav, Heathcliffe! On je mrtav! - Oboje zaplakaše tako bolno kao da im se srce cijepalo. I ja počeh glasno i gorko naricati s njima, ali nas Joseph upita što nam je te naričemo za svecem koji je na nebu. Reče mi da odjenem kaput i otrčim u Gimmerton po liječnika i župnika. Nisam shvaćala za što su potrebni i jedan i drugi u tom trenutku, ali sam ipak odjurila kroz vjetar i kišu i dovela liječnika; župnik je rekao da će doći ujutro.
Ostavih Josepha da mu objasni što se dogodilo i odjurih u dječju sobu. Vrata su bila poluotvorena; vidjela sam da uopće nisu legli u postelju, iako je bila prošla ponoć, ali su bili mirni i nije ih trebalo tješiti. Te mlade duše tješile su jedna drugu boljim mislima nego što bi meni pale na pamet; nijedan župnik na svijetu nije tako lijepo oslikao nebo kao što su to oni radili u svom nedužnom razgovoru; i dok sam jecala i slušala ih, nisam mogla ne pomisliti: kamo sreće da smo već svi ondje!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:02 pm





Šesto poglavlje
Gospodin Hindley stigao je kući na dan pogreba. Svi smo se zapanjili kad smo vidjeli da je doveo ženu sa sobom; susjedi su odmah počeli nadugačko i naširoko ogovarati taj brak. Što je ona bila i gdje je rođena, nikad nam nije rekao: vjerojatno ni njeno bogatstvo ni njeno ime nisu bili za preporučiti, jer inače on ne bi krio brak od svog oca. Ona nije bila takve prirode da uznemiruje ukućane svojim prohtjevima. Čim je prešla kućni prag, svaki predmet koji je vidjela kao da joj je pričinjao zadovoljstvo i radost, a također i sve što se zbivalo oko nje, osim pripreme za pogreb i osoba u crnini.
Zbog ponašanja za tih priprema pomislila sam da je malo luckasta. Otrčala je u svoju sobu i natjerala me da pođem s njom iako sam morala odijevati djecu. Sjedila je u sobi, drhtala, lomila ruke i neprestano me pitala: Zar nisu još otišli? Zatim mi je u histeričnom uzbuđenju počela opisivati kakav dojam crnina ostavlja na nju; uplašeno se trzala, drhtala i, najposlije, udarila u plač. Upitala sam je što joj je - odgovorila je da ne zna, ali da se jako boji smrti! Činilo mi se da je bila isto tako daleko od smrti kao i ja. Bila je prilično mršava, ali mlada i svježa, oči su joj sjale kao dijamanti.
Opazila sam, doduše, da se jako zadiše dok se penje stubama, da se trza kad čuje i najmanju iznenadnu buku i da ponekad jako kašlje, ali nisam znala što ti simptomi znače, a i nisam bila sklona suosjećati s njome.
Mi ovdje obično ne volimo strance, gospodine Lockwoode, dok oni najprije ne zavole nas. Mladi Earnshaw dosta se bio izmijenio za svoje trogodišnje odsutnosti od kuće. Omršavio je, izgubio boju, govorio je i odijevao se sasvim drukčije; već prvi dan kad je došao rekao je Josephu i meni da ćemo odsad sjediti u stražnjoj kuhinji, a kuću da ostavimo njima. Čak je htio jednu manju sobu pretvoriti u salon, nabaviti sagove za nju i pokriti joj zidove tapetama, ali su se njegovoj ženi tako sviđali bijeli pod i golemi kamin, kositreni pladnjevi i ormar s porculanskim posuđem, štenara, prostranost sobe u kojoj su obično sjedili, te on uvidje da je salon nepotreban za njenu udobnost, i odusta od te svoje namjere. Gospođa se također radovala što je našla novu šurjakinju među svojim novim znancima, pa je blebetala s Catherinom, ljubila je, trčala amo-tamo s njom i davala joj u početku mnoge poklone. Ali njena ljubav uskoro ohladnje, pa kad je postala mrzovoljna, Hindley se počeo vladati nasilnički. Nekoliko njenih riječi, koje su pokazale da ona ne voli Heathcliffa, bilo je dovoljno da mu probudi svu njegovu staru mržnju prema tome mladiću.
Otjerao ga je iz njihova društva među sluge, lišio ga župnikova poučavanja, zahtijevao da radi u polju i tjerao ga da radi kao i bilo koji drugi momak na farmi. Heathcliff je u početku podnosio svoje poniženje prilično dobro, jer ga je Cathy učila onome što bi ona naučila od župnika, i radila je ili se igrala zajedno s njim u polju. Činilo se da će oboje odrasti grubi kao divljaci; mladom je gospodaru bilo svejedno kako se oni vladaju i što rade, samo da mu nisu pred očima. On se čak ne bi brinuo idu li oni nedjeljom u crkvu da mu Joseph i župnik nisu zamjerali zbog njegova nehata kad bi primijetili da ih nema u crkvi; to bi ga podsjetilo da naredi da Heathcliffa išibaju, a Catherinu da kazni time što bi je ostavio bez objeda ili večere.
Jedan od njihovih najvećih užitaka bio je da ujutro odu u pustaru i ostanu ondje cio dan, a kazna koja je slijedila s vremenom im je postala sitnica kojoj su se smijali. Župnik je mogao zadati Catherini koliko je htio poglavlja da nauči napamet, a Joseph je mogao tući Heathcliffa dok ga ne zaboli ruka; oni su sve to zaboravljali čim bi se opet našli zajedno ili, barem, čim bi skovali neki nevaljali osvetnički plan. Često sam potajno plakala gledajući kako iz dana u dan postaju sve bezobrazniji i odvažniji, a nisam smjela kazati ni riječi, iz straha da ne izgubim ono malo utjecaja što sam još imala na ta dva stvorenja koja su bila bez prijatelja.
Jedne nedjelje uvečer istjerani su iz gostinske sobe zato što su ili stvarali buku ili učinili neki drugi sličan mali prekršaj, i kad sam otišla zovnuti ih na večeru, nigdje ih nije bilo. Pretražili smo kuću odvrha do dna, dvorište i staje, ali ih nismo pronašli; najposlije nam Hindley u gnjevu naredi da zaključamo vrata i zaprijeti da ih nitko te noći ne smije pustiti unutra. Svi su ukućani otišli spavati, a ja, odveć zabrinuta da bih mogla spavati, otvorim prozorsko krilo i, da bih osluškivala, promolim glavu van iako je padala kiša; bila sam odlučila da ih usprkos zabrani pustim unutra ako se vrate.
Poslije kraćeg vremena začuh korake koji su dolazili putom, i svjetlo fenjera zasja pored vrata. Prebacih šal preko glave i otrčah im kazati neka ne kucaju da ne probude gospodina Earnshawa. Sretoh Heathcliffa samog i pretrnuh od straha.
- Gdje je Catherina? - upitah brzo. - Nije se dogodila nikakva nesreća, nadam se?
- U Thrushcross Grangeu - odgovori on. - I ja bih bio ondje da su bili pristojni pa me pozvali da ostanem.
- Bogami, lijepo ćeš se provesti! - rekoh mu. - Ti se nećeš smiriti dok te ne otjeraju. Što vas je, za ime svijeta, navelo da odlutate čak do Thrushcross Grangea?
- Pusti me da se presvučem u suho odijelo, pa ću ti sve ispričati,
Nelly - odgovori on. Rekoh mu neka pazi da ne probudi gospodara; i dok se presvlačio, a ja čekala da ugasim svijeću, pričao je:
- Cathy i ja pobjegli smo iz praonice da prošećemo u slobodi, i kad smo opazili svjetlo u Grangeu, odlučismo otići i vidjeti provode li Lintoni nedjeljnu večer stojeći i drhteći po kutovima dok im otac i majka sjede i jedu, piju, pjevaju, smiju se i griju pored vatre. Misliš li da oni to rade? Ili čitaju propovijedi, dobivaju pouke iz katekizma od svoga sluge i moraju učiti napamet čitav stupac biblijskih imena ako ne odgovore točno?
- Vjerojatno ne - odgovorih. - Oni su, bez dvojbe, dobra djeca, i ne zaslužuju kazne kakve ti dobivaš zbog lošeg vladanja.
- Nemoj držati prodike, Nelly - reče on - gluposti! Trčali smo od vrha Visova do parka bez zaustavljanja -Catherine je pobijeđena u utrci, jer je bila bosa. Morat ćeš sutra potražiti njene cipele u močvari. Provukli smo se kroz jednu rupu u ogradi od živice, tumarali po mraku i najposlije se našli na cvjetnoj lijehi ispod salonskog prozora.
Otuda je dopiralo svjetlo; nisu bili zatvorili kapke, a i zavjese su bile samo napola navučene. Oboje smo mogli gledati unutra stojeći na zidu i držeći se za prozorsku izbočinu, i vidjeli smo - ah! - bilo je to lijepo divno mjesto; na podu su bili ćilimi zagasitocrvene boje, stolci i stolovi pokriveni zagasitocrvenim suknom, čisti bijeli strop obrubljen zlatnom prugom, sa sredine stropa visjeli su srebrni lanci s mnogobrojnim staklenim kuglama iz kojih su svjetlucale svjećice.
Stari gospodin i gospođa Linton nisu bili tu; Edgar i njegova sestra bili su sami u salonu. Nisu li trebali biti sretni? Da smo bili na njihovu mjestu, smatrali bismo da smo u raju! A eto, pogodi što su ta tvoja dobra djeca radila? Isabella - mislim da ima jedanaest godina, jednu manje od Cathy - ležala je i derala se na jednom kraju sobe i vriskala kao da su je vještice bole užarenim iglama. Edgar je stajao kraj ognjišta i tiho plakao, a na sredini stola čučalo je malo pseto, treslo šapom i lajalo; to pseto, kao što smo razumjeli iz njihova uzajamnog okrivljavanja, oni umalo nisu rastrgali napola.
Idioti! To je bilo njihovo uživanje! Da se svađaju tko će od njih držati u rukama gomilu tople dlake, a zatim su udarili u plač jer su ga poslije svađe i jedno i drugo odbili uzeti. Glasno smo se nasmijali tim mazama; prezirali smo ih! Kad si ti mene uhvatila da želim imati ono što je htjela Catherina? Ili nas zatekla same kako nalazimo zabavu u dernjavi, jecanju i valjanju po podu, svako na svom kraju sobe? Ja ne bih ni za tisuću života mijenjao svoj položaj ovdje s položajem Edgara Lintona u Thrushcross Grangeu, čak ni onda kad bih dobio pravo da bacim Josepha s najvišeg sljemena i da obojim kućnu fasadu Hindleyjevom krvlju!
- Šuti, šuti! - prekorih ga. - Još mi nisi rekao, Heathcliffe, kako se dogodilo da je Catherina ostala ondje?
- Rekao sam ti da smo se nasmijali - odgovori on. -Lintonovi su nas čuli i pojurili kao strijele; nastala je kratka šutnja, a zatim su povikali:
- Oh, mama, mama! Oh, tata! Oh, mama, dođite ovamo. Oh, tata, oh! - Zaista su vikali tako nešto. Mi smo dizali strahovitu buku da bismo ih još više uplašili, a zatim smo skočili sa zida, jer smo čuli kako netko otključava vrata, i dali se u bijeg. Držao sam Cathy za ruku i požurivao je; odjednom ona pade.
- Bježi, Heathcliffe, bježi! - šapnu mi. - Oni su odvezali buldoga i on me je uhvatio! - Taj ju je đavo bio ščepao za gležanj, Nelly; čuo sam njegovo prokleto dahtanje. Ona nije ni jauknula - nije! Ona to ne bi učinila ni kad bi bila nabodena na rogove bijesne krave. Ali ja počeh vikati; psovao sam dovoljno da uništim bilo koju kršćansku neman; nađoh kamen, zabih ga psu među vilice i pokušah mu ga svom snagom ugurati u grlo. Najposlije se pojavi jedan prokleti sluga s fenjerom i viknu:
-Drž' dobro, Skulkeru, drž' dobro! - Ali promijeni ton kad vidje
Skulkerovu lovinu. Pas je otjeran; njegov golemi crveni jezik visio mu je iz gubice za pola stope, a s opuštenih labrnja curila je krvava slina. Sluga podiže Cathy; bila se onesvijestila, ne zbog straha, siguran sam, nego od bola. Unese je unutra, a ja uđem za njim mrmljajući grdnje i prijetnje.
- Kakva lovina, Roberte? - doviknu Linton s ulaza. -Skulker je uhvatio jednu djevojčicu - odgovori on - a ovdje je i jedan dječak - doda i ščepa me za ruku - izgleda kao pravi đavo! Najvjerojatnije su ih razbojnici namjeravali progurati kroz prozor, pa da oni, nakon što svi zaspimo, otvore vrata bandi da nas nesmetano poubija. Jezik za zube, lupežu! Visjet ćeš na vješalama za ovo. Gospodine Lintone, gospodaru, nemojte ostavljati pušku.
- Neću, neću, Roberte - odgovori stara budala. - Nevaljalci su znali da sam jučer primio novac od zakupca, pa su smislili da me tako vješto opljačkaju. Uđite; spremit ću im doček. Slušajte, Johne, zakvačite lanac. Dajte Skulkeru malo vode, Jenny. Da nasamare suca u njegovu domu, i to u nedjelju! Gdje je kraj njihovoj drskosti? Ah, draga moja Mary, pogledaj! Ne boj se, još je dječak - pa ipak, njegovo mrgodno lice odaje budućeg razbojnika; zar ne bi bilo uviđavno prema okolini da ga odmah objesimo, prije nego što pokaže svoju narav ne samo u crtama lica nego i u djelima?
- On me povuče prema svijećnjaku, a gospođa Linton stavi na nos naočale i u užasu podiže ruke uvis.
Kukavička djeca također se primaknuše bliže i Isabella reče:
- Strašno stvorenje! Zatvorite ga u podrum, tata. Jako je sličan gatarevu sinu koji je ukrao moga pitomog fazana. Zar ne, Edgare?
- Dok su me proučavali, Cathy se osvijesti, ču posljednje riječi i nasmija se. Edgar Linton pogleda je ispitivački, pribra se i pozna je. Viđali su nas u crkvi, znaš, iako ih malokad srećemo drugdje.
- To je gospođica Earnshaw! - šapnu on svojoj majci. -Pogledajte kako ju je Skulker ugrizao, kako joj noga krvari!
- Gospođica Earnshaw? Gluposti! - povika dama. -Gospođica
Earnshaw da luta po okolici s Ciganinom? Pa ipak, dragi moj, dijete je u crnini - to je sigurno ona - i može ostati hroma za cijeli život? - Nebriga njezina brata zaslužuje prijekor - uzviknu gospodin Linton okrećući se od mene Catherini.
- Doznao sam od Shieldersa - (to je bilo župnikovo ime, gospodine) da ju je on pustio da odraste u potpunom neznaboštvu. Ali tko je ovo? Gdje je našla ovog suputnika? Aha! To je ono čudno siroče kojega je pokojni susjed donio sa svoga puta u Liverpool - mali Indijac ili američki ili španjolski brodolomac.
- Nevaljao dječak, u svakom slučaju - reče stara dama komu nije mjesto u poštenoj obitelji! Jesi li čuo njegove psovke, Lintone? Neugodno mi je što su ih moja djeca čula.
- Ponovno počeh psovati - nemojte se ljutiti, Nelly - te Robertu bi naređeno da me odvede odanle. Odbijao sam ići bez Cathy, ali me on odvuče u vrt, gurnu mi fenjer u ruku, reče mi da će gospodin Earnshaw neizostavno biti obaviješten o mom vladanju, naredi mi da se gonim i ponovno zaključa vrata. Zavjese još nisu bile navučene, te zauzeh svoje staro mjesto za vrebanje, jer sam namjeravao porazbijati njihove velike prozore u milijun komadića ako se Catherina zaželi vratiti, a oni je ne htjednu pustiti. Sjedila je mirno na divanu.
Gospoda Linton skinula je s nje mljekaričin sivi ogrtač koji smo bili posudili za naš izlet, kimala glavom i blago je prekoravala. Mislim da su se drukčije odnosili prema njoj nego prema meni zato što je ona mlada gospođica. Zatim služavka donese zdjelu tople vode i opra joj nogu, gospodin Linton pruži joj šalicu čaja s rumom, Isabella joj stavi u krilo pun tanjur kolača, a Edgar je stajao podalje i zurio u nju. Zatim su joj osušili i počešljali lijepu kosu, stavili joj na noge velike papuče i u naslonjaču je prenijeli do ognjišta; ostavio sam je veselu, kako samo ona zna biti, dok je dijelila svoju hranu između malog psa i Skulkera, čiju je njušku uštipnula dok je jeo. Zapalila je iskru veselosti u praznim plavim Lintonovim očima - to je bio samo slab odsjaj s njezina čarobnog lica.
Vidio sam da su bili puni glupe udivljenosti; ona je neizmjerno bolja od njih - od svakog na zemlji, zar ne, Nelly?
- Više će zla iz toga proizaći nego što ti misliš -odgovorih mu pokrivajući ga i gaseći svjetlo. - Ti si nepopravljiv, Heathcliff, i gospodin Hindley morat će upotrijebiti krajnje mjere, vidjet ćeš. - Moje su se riječi pokazale istinitijima no što sam željela. Zbog te nesretne pustolovine Earnshaw je pobjesnio.
Sutradan nam je Linton došao u posjet da objasni što se dogodilo i očitao mladom gospodaru takvu bukvicu o putu kojim on vodi svoju obitelj, te se ovaj osjetio ponukanim da shvati događaj vrlo ozbiljno. Heathcliff nije dobio batina, ali mu je rečeno da će nakon prve riječi koju uputi gospođici Catherini biti otpušten, a gospođa Earnshaw preuze na sebe da svoju šurjakinju, kad se vrati kući, zadrži u granicama lijepog ponašanja; ne silom nego umješnošću; sila joj ne bi ništa pomogla.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:02 pm



Sedmo poglavlje
Cathy je ostala u Thrushcross Grangeu pet tjedana; do Božića. Gležanj joj je bio potpuno izliječen, a i njezino je vladanje postalo mnogo bolje. Gospodarica ju je za to vrijeme često posjećivala i bila je otpočela svoj plan popravljanja pokušajem da probudi u nje samopoštovanje lijepim haljinama i laskanjem, koje je Cathy primala vrlo spremno, pa je tako, umjesto neobuzdane, gologlave male divljakinje, koja bi utrčala u kuću i jurnula da nas sve izgrli te bismo ostali bez daha, stigla na lijepom, crnom konjiću vrlo dostojanstvena osoba, sa zagasitim uvojcima koji su joj padali ispod oboda šešira od dabrovine, ukrašenog perjem, u dugačkom suknenom ogrtaču koji je morala držati objema rukama. Hindley je skine s konja i radosno uzviknu:
- Cathy, ti si, bogami, ljepotica! Jedva sam te poznao; sad izgledaš kao prava dama. Isabella Linton ne može se ni usporediti s njom, zar ne, Frances?
- Isabella nema njene prirodne odlike - odgovori njegova žena - ali ona mora paziti da opet ovdje ne podivlja. Elleno, pomozite gospođici Catherini skinuti šešir i ogrtač. - Čekaj, draga, pokvarit ćeš svoje uvojke, ja ću ti skinuti šešir. Svukoh joj ogrtač i ona zablista u divnom kariranom svilenom kaputiću, bijelim hlačicama i lakiranim cipelama; i premda su joj oči radosno svjetlucale dok su psi trčali i skakali oko nje, nije ih smjela milovati da joj ne bi zaprljali divnu odjeću. Nježno me je poljubila; sva sam bila bijela od brašna jer sam mijesila božični kolač, pa me nije mogla zagrliti; a zatim je pogledala uokolo tražeći Heathcliffa.
Gospodin i gospođa Earnshaw pozorno su čekali da vide kakav će biti njihov susret, jer su smatrali da će po njemu moći donekle procijeniti koliko je opravdana njihova nada da će uspjeti razdvojiti to dvoje prijatelja. Heathcliffa je isprva bilo teško pronaći. Ako je prije Catherinine odsutnosti bio nemaran i zapušten, sada je to bio deset puta više. Nitko osim mene nije mu ukazivao ni tu ljubaznost da ga nazove prljavim derištem i da mu kaže neka se opere jedanput tjedno; a djeca njegove dobi malokad nalaze prirodno zadovoljstvo u sapunu i vodi.
Stoga, da i ne spominjem njegovo odijelo, koje je već dugo bilo u službi blata i prašine, i njegovu gustu, nepočešljanu kosu, njegovo lice i ruke bili su potpuno potamnjeli. Nije čudo što se bio sakrio iza klupe kad je ugledao tako blistavu, otmjenu gospođicu umjesto svoga čupavog dvojnika, kao što je očekivao.
- Zar Heathcliff nije ovdje? - upita ona skidajući rukavice; prsti su joj bili divno pobijeljeli jer dugo nije ništa radila ni izlazila iz kuće.
- Heathcliff, možeš doći ovamo - viknu gospodin Hindley uživajući što je dječak zbunjen i što ostavlja dojam neprivlačne, mlade ništarije. - Možeš doći i poželjeti gospođici Catherini dobrodošlicu, kao i ostala posluga. Cathy primijeti svog prijatelja u njegovu skrovištu i poletje da ga pozdravi; poljubi ga sedam-osam puta u obraz u tili čas, zatim koraknu natrag, udari u smijeh i uzviknu:
- Ah, kako si crn i mrgodan! - i - Alaj si, alaj si smiješan i mrgodan! Ali to je zato što sam se navikla na Edgara i Isabellu Linton. Pa, Heathcliffe, jesi li me zaboravio?
Imala je razloga da mu postavi to pitanje jer su stid i oholost bili udvostručili mrak na njegovu licu i držali ga nepokretnim.
- Rukuj se, Heathcliffe - reče milostivo gospodin Earnshaw - u osobitim prilikama to je dopušteno.
- Neću - progovori najposlije dečko - neću da mi se itko podruguje.
Neću to trpjeti! Htjede otići, ali ga gospođica Cathy uhvati za ruku. - Nisam ti se mislila podrugivati - reče - ali nisam mogla suspregnuti smijeh; Heatcliffe, rukuj se bar sa mnom! Zašto si ljut? Nasmijala sam se samo zato što izgledaš tako čudno. Ako umiješ lice i počešljaš kosu, sve će biti u redu; ali ti si tako zaprljan! Ona zabrinuto pogleda crne prste koje je držala među svojima, i svoju haljinu koja se očito nije uljepšala tim dodirom.
- Ne moraš me držati za ruku! - odgovori on prateći njen pogled i trgnu svoju ruku iz njene. - Bit ću zaprljan koliko me volja; volim biti zaprljan i bit ću zaprljan.
Zatim je pognute glave izjurio iz sobe, što je proizvelo veseo smijeh u gospodara i gospodarice, a ozbiljnu uznemirenost u
Catherine koja nije mogla razumjeti zašto su ga njene riječi tako oneraspoložile. Nakon što sam obavila svoju ulogu sobarice prema Catherini, stavila kolače u peć i razveselila kuću i kuhinju velikim vatrama, kao što dolikuje Badnjoj večeri, sjela sam i, kako bih se zabavila, pjevala božične pjesme, usprkos Josephovoj izjavi da su one zbog svoje veselosti gotovo bezbožne. On se povukao u svoju sobu da se sam moli Bogu, a gospodin i gospođa Earnshaw zabavljali su gospođicu pokazujući joj različite lijepe stvarčice koje su kupili za nju da ih ona pokloni malim Lintonima u znak zahvalnosti za njihovu ljubaznost.
Oni su ih pozvali da provedu sutrašnji dan na Orkanskim visovima, i poziv je prihvaćen pod jednim uvjetom: gospođa Linton je zamolila da se pazi kako njena mila djeca ne bi došla ni u kakav dodir s - nevaljalim derištem koje psuje. Ostadoh sama. Uživala sam u divnom mirisu toplih začina, divila se svijetlom kuhinjskom posuđu, ulaštenom satu okićenom zimzelenom, srebrnim peharima poredanim na pladnju u koje će se ulijevati toplo pivo za večerom i, iznad svega, savršenoj čistoći predmeta moje posebne brige -opranom i dobro očišćenom podu.
U sebi sam odavala zasluženo priznanje svakom predmetu, a zatim sam se sjetila kako je stari Earnshaw običavao doći, nakon što bi sve bilo spremljeno, da me nazove vrijednom djevojkom i da mi tutne u ruku šiling, kao božični dar; onda sam mislila o njegovoj ljubavi prema Heathcliffu i o njegovu strahovanju da će dečko biti zanemaren nakon njegove smrti, i to me je, prirodno, navelo da razmišljam o sadašnjem stanju jadnog dečka, te da s pjevanja prijeđem u plač. Ali mi uskoro pade na pamet da bi bolje bilo da mu nekako pomognem, umjesto da ronim suze zbog njega.
Ustadoh i odoh u dvorište da ga nađem. Nije bio daleko; našla sam ga u staji gdje timari sjajnu dlaku novog konjića, nakon što je po običaju prije nahranio druge životinje.
- Požuri, Heathcliffe, kuhinja je jako ugodna a Joseph je gore; požuri da te lijepo odjenem prije nego što dođe gospođica Cathy, pa onda možete sjediti zajedno sami pored ognjišta i čavrljati sve dok ne dođe vrijeme za spavanje.
Nastavio je sa svojim poslom i nije me ni pogledao.
- Hajde, dođi! Ondje ima po kolačić za svakoga od vas, a i trebat će pola sata da te lijepo odjenem i spremim! Čekala sam pet minuta, ali kako nisam dobila nikakav odgovor, ostavih ga. Catherina je večerala s bratom i šurjakinjom, Joseph i ja imali smo mrzovoljnu večeru, začinjenu prijekorima s jedne strane i jetkim odgovorima s druge.
Heathcliffov kolač i sir ostali su na stolu cijelu noć da bi ih pojele vile. Uspio je razvući posao sve do devet sati, a onda je, nijem i mrk, otišao u svoju sobu. Cathy je legla kasno, jer je imala mnogo toga za narediti za doček svojih novih prijatelja; jednom je ušla u kuhinju razgovarati sa svojim starim prijateljem, ali on bijaše otišao; ostala je samo toliko da upita što je s njim, pa je odmah otišla.
Ujutro je ustao rano i, kako je bio praznik, odnio je svoje loše raspoloženje u pustaru; nije se vratio dok obitelj nije otišla u crkvu. Gladovanje i razmišljanje, čini se, doveli su ga u bolje raspoloženje. Ostao je neko vrijeme u mojoj blizini i, nakon što je skupio hrabrost, odjednom rekao:
- Nelly, uljudi me, želim biti dobar.
- Već je krajnje vrijeme, Heathcliffe - rekoh; ražalostio si Catherinu; sigurna sam da joj je žao što se uopće vratila kući! Čini se kao da joj zavidiš što joj pridaju veću važnost nego tebi. Ideja da zavidi Catherini bila mu je neshvatljiva, ali da ju je ražalostio, shvatio je dovoljno jasno.
- Je li ona kazala da je ražalošćena? - upita, vrlo ozbiljna lica.
- Plakala je kad sam joj kazala da si jutros otišao.
- Pa i ja sam noćas plakao - odgovori on - i imao sam više razloga za plač nego ona.
- Jest, tvoj razlog je valjda bio što si otišao na spavanje ohola srca i prazna želuca. Oholi ljudi stvaraju sebi gorke žalosti. Ali ako se stidiš svoje pretjerane osjetljivosti, moraš je moliti da ti oprosti kad se vrati. Moraš joj prići i ponudi ti da je poljubiš, i reći - sam znaš najbolje što da joj rekneš; samo učini to srdačno, a ne kao da misliš da se ona pretvorila u tuđinku zato što se otmjeno odjenula. Iako moram spravljati ručak, ukrast ću sat vremena da te uredim tako da će Edgar Linton izgledati pored tebe kao lutka; a on tako i izgleda. Ti si mlađi, pa ipak sam sigurna da si viši i dvaput širi u ramenima od njega; ti bi ga mogao oboriti na zemlju u tren oka. Zar ne misliš da bi mogao?
Heathcliffovo lice zablista na tren; zatim se opet smrknu i on uzdahnu:
- Ali, Nelly, i kad bih ga oborio dvadeset puta, to ga ne bi učinilo manje lijepim ni mene ljepšim. Želio bih imati plavu kosu i bijelu kožu, biti odjeven i vladati se kao on i imati mogućnosti da postanem bogat kao što će on biti!
- I svaki čas plakati za mamom, i drhtati ako kakav seljačić podigne na tebe šaku, i ostati u kući cio dan zbog povodnja. Ah, Heathcliffe, ti pokazuješ malodušnost! Priđi ogledalu pa ću ti pokazati što trebaš željeti. Vidiš li te dvije crte između svojih očiju; i te guste obrve koje se, umjesto da se podižu u luku, spuštaju u sredini, i taj par crnih đavola koji nikad ne otvaraju odvažno svoje prozore, nego svjetlucajući iza njih vrebaju kao uhode? Trebaš željeti naučiti kako ćeš odstraniti te bore, iskreno podići svoje očne kapke i promijeniti te đavole u povjerljive, nedužne anđele koji ne dvoje i ne sumnjaju ništa i koji uvijek vide prijatelje ondje gdje nisu sigurni da se nalaze neprijatelji. Ne trebaš imati izraz zla psa koji je svjestan da zaslužuje udarce što ih dobiva, a ipak zbog onoga što trpi mrzi cio svijet i svoga mučitelja.
- Drugim riječima, trebam željeti velike plave oči Edgara Lintona i njegovo glatko čelo - odgovori on. - Ja to i činim, ali to mi ne pomaže da ih dobijem.
- Dobro srce pomoći će ti da imaš lijepo lice, moj mladiću - nastavih - čak i da si pravi crnac; a zlo srce pretvorit će i najljepše lice u nešto užasnije od ružnoga. I sada, nakon što smo završili s umivanjem, češljanjem i mrgođenjem - kaži mi, zar ne misliš da si prilično lijep? Reći ću ti da mislim da jesi. Ti bi mogao biti prerušeni princ. Tko zna, možda je tvoj otac bio kineski car, a tvoja majka indijska kraljica, i možda je svako od njih kadar kupiti svojim tjednim prihodom i Orkanske visove i Thrushcross Grange? Tebe su možda ukrali nevaljali mornari i doveli u Englesku. Da sam ja na tvome mjestu, imala bih visoko mišljenje o svom podrijetlu; i misao o tome što jesam dala bi mi hrabrosti i dostojanstva i potaknula me da mirno snosim ugnjetavanje od jednog beznačajnog zemljoposjednika.
Nastavila sam u tom smislu; Heathcliffovo se čelo prestade mrštiti i on poprimi sasvim ugodan izraz, kad odjednom naš razgovor prekinu tutnjava konjskih kola koja su prošla putom i ušla u dvorište. On pritrča prozoru, a ja vratima, upravo na vrijeme da vidimo dvoje Lintona kako izlaze iz obiteljske kočije, umotani u kapute i krzna, i Earnshawe kako silaze sa svojih konja. Oni su zimi često odlazili u crkvu na konjima. Catherina uze za ruku oboje djece, uvede ih u kuću i smjesti uz vatru koja brzo vrati boju njihovim blijedim licima.
Rekla sam Heathcliffu neka požuri i neka bude ljubazan; on me rado posluša; na nesreću, dok je otvarao kuhinjska vrata, Hindley ih je otvarao s druge strane. Sreli su se, i gospodar, ljut što ga vidi čista i raspoložena, ili možda u želji da održi svoje obećanje gospođi Linton, gurnu ga natrag iznenadnim udarcem i ljutito zapovjedi Josephu:
- Pazi da ne uđe u sobu - pošalji ga u potkrovlje dok ne prođe objed, jer bi inače gurao prste u kolač i krao voće ako bi bio ostavljen i minutu sam s njima.
- Ne, gospodaru - nisam mogla ne reći ništa - on neće dirnuti, a smatram da i on treba dobiti svoj dio kolača kao i svi mi.
- Imat će on svoj dio moje šake ako ga večeras uhvatim dolje! - viknu Hindley. - Odlazi, skitnice! Što! Pokušavaš biti kicoš, je li? Čekaj dok dohvatim te otmjene uvojke -vidjet ćeš neću li ih izvući da budu još dulji!
- Oni su već dovoljno dugački - reče mladi Linton vireći kroz vrata - čudim se da ga ne boli glava od njih. Ima cijelu ždrebastu grivu nad očima! Dao je tu opasku bez namjere da uvrijedi; ali Heathcliffova plahovita narav nije bila voljna trpjeti išta što bi bilo nalik na bezobraštinu od onoga koga je, čini se, još mrzio kao suparnika. On ščepa zdjelu s toplim kompotom od jabuka (prvu stvar koja mu je došla pod ruku) i izlije je na govornikovo lice i vrat.
Ovaj smjesta poče kukati: Isabella i Catherina dotrčaše vidjeti što je. Gospodin Earnshaw zgrabi krivca i odvuče ga u svoju sobu, gdje je, bez sumnje, upotrijebio grubo sredstvo da rashladi taj nastup strasti, jer se vratio crven i zadihan.
Uzela sam ubrus za brisanje tanjura i prilično prkosno trljala njime Edgarov nos i usta. Rekla sam mu da je to i zaslužio zato što se upletao. Njegova sestra poče također plakati i zahtijevati da idu kući, a Cathy je stajala zbunjena i crvenjela se zbog drugih.
- Nisi mu trebao ništa govoriti! - korila je mladog Lintona. - On je bio loše raspoložen i sad si ti pokvario taj posjet, a on će dobiti batine; ne volim da ga tuku! Ne mogu danas objedovati. Zašto si razgovarao s njim, Edgare?
- Nisam s njim - reče dečko plačljivo, otrgnu se iz mojih ruku i dovrši čišćenje svojom batistenom maramicom. Obećao sam mami da neću progovoriti ni riječi s njim, i doista nisam progovorio.
- Pa nemoj plakati - prezirno odgovori Catherina - nije te nitko ubio. Nemoj izazvati još koju nezgodu; moj brat dolazi; umiri se! Šuti! Isabella! Tebe barem nitko nije dirao!
- Umirite se, djeco - idite i sjednite na svoja mjesta! povika Hindley ulazeći. - Ta životinja od dječaka prilično me je zagrijala. Drugi put, Edgare, brani svoje pravo vlastitim šakama - to će ti otvoriti apetit! Mlado društvo povrati raspoloženje kad vidje mirisna jela. Bili su glasni poslije vožnje i lako su se utješili jer im nikakvo zlo zapravo nije ni bilo učinjeno. Gospodin Earnshaw odsjekao je svakom povelik komad pečenja, a gospođa ih je zabavljala veselim čavrljanjem. Stajala sam iza njene stolice i zaboljelo me kad sam vidjela kako Catherina, suhih očiju i ravnodušna, počinje sjeći guščje krilo u svom tanjuru.
"Bezosjećajno dijete" - pomislih - "kako olako zaboravlja nezgode svoga starog prijatelja za igru. Ne bih mislila da je tako sebična." Ona prinese zalogaj ustima, ali ga vrati u tanjur; obrazi joj se zacrvenješe, a suze navriješe na oči; gurnu svoju vilicu na pod i brzo se sagnu ispod stolnjaka da bi sakrila svoje uzbuđenje. Nisam je više smatrala bezosjećajnom, jer sam opazila da je bila na mukama cijeli dan i da je čeznula za prilikom da bude sama ili da ode do Heathcliffa kojega je gospodar bio zaključao.
To sam otkrila kad sam mu pokušala odnijeti hranu. Uvečer smo imali ples. Cathy je molila da Heathcliff bude pušten jer Isabella Linton nije imala partnera za ples; ali njene su molbe bile uzaludne i meni je naređeno da nadoknadim taj nedostatak. Za plesa smo zaboravili sve neugodnosti; naše je veselje još više poraslo kad je stigao gimmertonski orkestar koji je imao petnaest članova; osim pjevača, u njemu su bili svirači u malu trubu, veliku trubu, klarinete, fagote, lovačke rogove i violončelo. Oni svakog Božića posjećuju sve ugledne domove i dobivaju darove i novac. Slušali smo ih s velikim uživanjem. Nakon što su otpjevali božićne pjesme, rekli smo im neka pjevaju i druge. Gospođa Earnshaw je voljela glazbu, pa su nam oni dugo svirali i pjevali. Catherina je također voljela glazbu, ali je rekla da se ona najljepše čuje s vrha stuba, pa je otišla gore u mrak, a ja za njom.
Zatvorili su kućna vrata dolje i ne primjećujući našu odsutnost, tako je mnogo ljudi bilo. Ona se nije ni zaustavljala na vrhu stuba nego se popela do potkrovlja gdje je Heathcliff bio zatvoren i zazvala ga imenom. On je uporno šutio i nije joj neko vrijeme odgovarao; ali ona ga je i dalje zvala. Napokon ga je nagovorila da s njom razgovara kroz daske. Ostavila sam jadnu djecu da nesmetano razgovaraju dok mi se nije učinilo da će pjesma i svirka uskoro prestati i svirači dobiti nešto da popiju i pojedu; onda se popeh uz ljestve da je opomenem. Ali umjesto da je nađem pred vratima potkrovlja, začuh njen glas iznutra. Ona se kao majmun bila provukla kroz prozorčić na krovu, zatim otišla preko krova i uvukla se kroz prozorčić drugog svjetlarnika; jedva sam je namolila da iziđe.
Kad je napokon izišla, i Heathcliff je došao s njom, zahtijevala je da ga odvedem u kuhinju. Joseph je bio otišao u susjedstvo da ne bi slušao naše "đavolsko bogoslužje" - kako je on nazvao pjesme i svirku orkestra. Rekla sam im da nemam namjere pomagati ih u njihovim opsjenama; ali kako zatvorenik nije ništa jeo od jučer u podne, ovaj ću put previdjeti njegovo podvaljivanje gospodinu Hindleyju. Sišao je; namjestih mu stolić pored vatre i ponudih ga ukusnim jelima, ali se on nije dobro osjećao, pa je jeo samo malo.
Moji pokušaji da ga oraspoložim bili su uzaludni.Sjedio je podlakćen i nijemo razmišljao. Na moje pitanje o čemu misli, odgovorio je ozbiljno.
- Pokušavam misliti kako da se osvetim Hindleyju. Sve jedno mi je koliko ću čekati, samo da to jednog dana učinim. Nadam se da neću umrijeti prije nego što mu se osvetim!
- Srami se, Heatcliffe! - rekoh. - Na Bogu je da kažnjava nevaljale ljude; mi se trebamo učiti opraštanju.
- Ne, Bogu to ne bi bilo takvo uživanje kao meni -odgovori on. - Kad bih samo znao najbolji način! Pusti me sama i ja ću smisliti neki plan; kad mislim o tome, ne osjećam nikakav bol!
***
- Ali, gospodine Lockwoode, zaboravila sam da vas ove priče ne mogu zanimati. Žao mi je što sam toliko brbljala; vaša se kaša ohladila, a i vi ste počeli drijemati! Mogla sam vam ispričati Heathcliffovu povijest, sve što bi vam bilo potrebno čuti, u nekoliko riječi. - Tako domaćica prekinu pričanje, usta i odloži svetlo na stranu; ali ja sam se osjećao nesposobnim napustiti ognjište, a i nije mi se nimalo drijemalo.
- Samo sjedite, gospođo Dean - rekoh - sjedite još pola sata! Ja volim taj način; trebate mi ispričati sve do kraja u tom istom stilu. Zanima me više-manje svaka osoba koju ste spomenuli. - Sat će sada otkucati jedanaest, gospodine. -Svejedno, nisam navikao rano lijegati. Leći ću u jedan ili dva sata, dovoljno rano za onoga koji spava do deset.
- Ne trebate ležati do deset. Najbolji dio jutra prođe prije toga.
Onaj koji ne svrši polovinu svoga dnevnog rada do deset sati, izlaže se opasnosti da ostavi onu drugu polovinu neobavljenu. - Ipak, gospođo Dean, sjedite, jer sutra kanim produljiti noć do poslije podne. Predviđam da ću imati jaku hunjavicu, ako ne i štogod gore.
- Nadam se da nećete, gospodine. Međutim, morate mi dopustiti da preskočim otprilike tri godine; u tom razdoblju gospođa Earnshaw...
- Ne, ne, to vam nikako ne mogu dopustiti! Je li vam poznato raspoloženje u kojem biste vi, ako sjedite sami, a mačka liže svoje mačiće na prostiraču pred vama, promatrali tu radnju tako pažljivo da biste se ozbiljno oneraspoložili ako bi mačka propustila jedno uho?
- Rekla bih da je to neko lijeno raspoloženje.
- Naprotiv, vrlo aktivno. U takvom sam ja raspoloženju sada; i stoga nastavite pričati potanko. Kao što za zatvorenika pauk u zatvoru ima veću vrijednost nego pauk u kući za ukućane, tako i ljudi u ovim krajevima imaju veću vrijednost u očima susjeda nego što je imaju ljudi u gradovima; ako ova dublja privlačnost ne potječe potpuno iz promatračeva stanja. Opazio sam da stanovnici ovih krajeva doista žive ozbiljnije, povučenije u sebe, manje površno, da manje trče za promjenom i neozbiljnim izvanjskim tričarijama. Mogao bih zamisliti da je ljubav za cio život ovdje gotovo moguća, a bio sam nepokolebljivo uvjeren da nijedna ljubav ne traje više od godinu dana. Jedno je stanje nalik na ono kad gladnom čovjeku ponudite jedno jelo, pa on cio svoj apetit koncentrira na njega i jede ga svojski, a drugo na ono kad ga postavite za stol pun jela koji su spravili francuski kuhari; on onda možda postigne jednak užitak u cjelini, ali svaki dio posebice samo je atom u njegovu osjećanju i sjećanju.
- Ah, mi smo isti kao i ljudi u ma kojem drugom mjes tu; kad nas upoznate, vidjet ćete da je tako - reče gospođa Dean, donekle zbunjena mojim riječima.
- Oprostite - odgovorih - vi ste, moja dobra prijateljice, očit dokaz protiv takve tvrdnje. Osim nekoliko provincijalizama male važnosti, u vas nema ni traga od manira koje sam navikao smatrati tipičnima za vaš stalež. Siguran sam da ste razmišljali mnogo više no što je običaj u posluge. Bili ste prisiljeni razviti svoje umne sposobnosti u nedostatku prilika da potratite svoj život u glupim sitnicama.
Gospođa Dean se nasmija. - Smatram se zaista uravnoteženom, razumnom osobom - reče ona - ali to ne dolazi otuda što sam živjela u brdima i iz godine u godinu viđala ista lica i ista zbivanja, nego i što sam prošla kroz oštru stegu koja me naučila mudrosti; a osim toga, pročitala sam više nego što biste vi mislili, gospodine Lockwoode. Ne biste mogli otvoriti nijednu knjigu u ovoj biblioteci u koju ja nisam pogledala i iz koje nisam nešto naučila.
Osim ako to ne bi bila neka iz ovog reda grčkih i latinskih knjiga i onoga francuskih; pa i njih razlikujem jednu od druge; više ne biste mogli ni očekivati od kćeri siromašna čovjeka. Ali ako želite da vam pričam opširno i kako treba, onda je bolje da nastavim odmah; i umjesto da preskočim tri godine, zadovoljit ću se da prijeđem na godinu 1778. - otada je prošlo blizu dvadeset i tri ljeta.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:05 pm





Osmo poglavlje
GODINA 1778.
Jednog divnog lipanjskog jutra rođeno je lijepo malo dojenče, posljednji izdanak stare loze Earnshawa. Skupljali smo sijeno daleko u polju kad se djevojka, koja nam je obično donosila doručak, pojavi čitav sat ranije trčeći preko livade i dozivajući me imenom.
- Ah, kakvo lijepo dijete! - zadihano reče. - Najljepši dečko koji je ikad rođen! Liječnik tvrdi da gospođa neće ostati na životu; kaže da ima tuberkulozu već više mjeseci. Čula sam kad je rekao gospodinu Hindleyju da će ona, kako je nema više što držati, umrijeti prije zime. Morate odmah doći kući. Nelly, trebate ga podizati, hraniti ga šećerom i mlijekom i brinuti se o njemu i danju i noću; željela bih da sam na vašemu mjestu, jer će on sav biti vaš kad više ne bude gospođe!
- Ali, je li ona vrlo bolesna? - upitah bacajući vile i vežući maramu.
- Mislim da jest; ali se ipak čini hrabra - odgovori djevojka - i govori kao da vjeruje kako će doživjeti da ga vidi kao odrasla čovjeka. Izgubila je glavu od radosti, dijete je tako lijepo! Da sam ona, sigurna sam da ne bih umrla; oporavila bih se gledajući ga, usprkos liječniku Kennethu. Bijah bijesna na njega. Gospođa Archer je donijela anđelka dolje gospodaru u kuću; i lice mu se baš poče vedriti, kad zloguki starac dođe i reče mu:
- Earnshawe, sreća je što je vaša žena ostala dovoljno dugo u životu da vam rodi ovog sina. Kad je došla, bio sam uvjeren da neće dugo živjeti; i sada vam moram reći da će vjerojatno umrijeti tijekom zime. Nemojte to odveć primiti k srcu, jer tome nema pomoći. A i trebali ste bolje birati, a ne izabrati takvu boležljivu djevojku.
- A što je gospodar odgovorio? - zapitah. - Mislim da je opsovao, ali nisam obraćala pažnju na njega, trudila sam se da što bolje pogledam dijete - i ona ga opet započe ushićeno opisivati. Ja, isto toliko oduševljena koliko i ona, požurih kući da mu se divim; iako sam bila vrlo tužna zbog Hindleyja. On je u svom srcu imao mjesto samo za dva idola - za svoju ženu i za sebe; volio je oboje, a obožavao jedno, i nisam mogla zamisliti kako će podnijeti taj gubitak.
Kad smo stigle do Orkanskih visova, gospodar je stajao na prednjim vratima; ulazeći u kuću, upitah ga: ,, Kako je djetetu? - Još malo pa će moći trčkarati naokolo, Nelly! - odgovori on s vedrim osmijehom. - A gospodarica? - usudih se upitati. - Liječnik kaže da je ona... - Dođavola s liječnikom! - prekinu me pocrvenjevši.

- Frances nije ništa; bit će potpuno zdrava za tjedan dana. Hoćeš li gore? Kaži joj da ću doći ako obeća da će šutjeti. Ostavio sam je zato što nije htjela šutjeti; a ona mora -kaži joj da je gospodin Kenneth rekao da mora biti mirna. Prenijela sam tu poruku gospođi Earnshaw; bila je u lakomislenom raspoloženju te veselo odgovori.
- Jedva da sam rekla i jednu riječ, Nelly, i on je dvaput izišao plačući. Dobro, recite mu da sam obećala da neću govoriti; ali to me ne obvezuje da mu se ne smijem! Jadna žena! Do tjedan dana pred smrt bila je, kao i obično, vesela srca; i njen muž je uporno, pa čak i prkosno, tvrdio da se njeno zdravlje svaki dan poboljšava. Kad mu je Kenneth rekao da su njegovi lijekovi beskorisni na tom stupnju bolesti, te da stoga nema potrebe da ga dalje izlaže troškovima liječeći je, on odgovori:
- Znam da nema potrebe - njoj je dobro - više joj nije potrebna liječnička njega! Ona nikad nije ni bila tuberkulozna. To je bila groznica i prestala je; puls joj je sada isto tako miran kao i moj, a obrazi isto tako hladni. Rekao je to i svojoj ženi, i ona mu je, čini se, vjerovala; ali jedne noći, dok je bila oslonjena na njegovo rame i govorila mu da misli kako će sutra moći ustati, spopade je kašalj - vrlo malen - on je podiže u naručje, ona ga zagrli oko vrata, lice joj se izmijeni i ona izdahnu.
Kao što je ona djevojka predviđala, dojenče Hareton potpuno je ostavljeno meni. Što se tiče djeteta, gospodin Earnshaw je bio zadovoljan ako je bilo zdravo i nije plakalo. Ali je on sam bio očajan; njegova je žalost bila one vrste koja ne jadikuje. Nije ni plakao ni čitao molitve, psovao je i prkosio, proklinjao i Boga i čovjeka, i odao se bezobzirnom rasipništvu i razuzdanosti. Posluga nije mogla dugo podnositi njegovo despotsko i loše ponašanje; Joseph i ja jedini smo ostali i dalje.
Nisam imala srca napustiti malog Haretona, a, osim toga, bila sam gospodareva sestra po mlijeku, pa sam bila sklona oprostiti mu njegovo ponašanje prije nego što bi to učinio stranac. Joseph je ostao da bi tiranizirao zakupce i poljske radnike, a i zato što je volio biti ondje gdje ima dovoljno mana za osuđivanje i proklinjanje. Gospodarevo loše ponašanje i loše društvo pružali su loš primjer Catherini i Heathcliffu. Njegov postupak s Heathcliffom bio je takav da bi i sveca mogao pretvoriti u vraga. I doista, činilo se kao da je dječak u to vrijeme i bio obuzet nečim đavolskim.
Uživao je gledati kako Hindley propada tako da mu više nije bilo spasa; i svakog je dana postajao mračniji, zlovoljniji i ljući. U našoj kući bilo je kao u paklu. Župnik nas je prestao posjećivati, i nitko čestit nije nam dolazio ni blizu; osim ako su se posjeti Edgara Lintona gospođici Cathy mogli smatrati iznimkom.
Kad joj je bilo petnaest godina, bila je kraljica cijeloga ovog kraja; nijedna se nije mogla usporediti s njom; postala je ohola i tvrdoglava. Priznajem da je nisam voljela poslije njezina ranog djetinjstva; često sam je ljutila svojim pokušajima da ponizim njenu oholost; doduše, ona me zbog toga nije zamrzila. Bila je postojana u svojim osjećajima; čak je i Heathcliffov utjecaj na njene osjećaje ostao nepromijenjen; i mladom Lintonu, usprkos njegovoj superiornosti, bilo je teško ostaviti dubok dojam.
On je bio moj posljednji gospodar; to je njegov portret iznad kamina. Taj je portret visio na jednoj strani, a portret njegove žene na drugoj; ali njezin je odnesen; da nije, mogli biste vidjeti kakva je bila.
Kako vam se čini ovaj? gospođa Dean podiže lojanicu i ja ugledah lice nježnih crta, vrlo slično mladoj dami s Orkanskih visova, samo zamišljenijeg i ljubaznijeg izraza. Cio je dojam bio vrlo ugodan. Dugačka plava kosa kovrčala se pomalo na sljepoočicama; oči su bile velike i ozbiljne; stas gotovo odveć nježan. Nisam se čudio kako je Catherina Earnshaw mogla zaboraviti svoga prvog prijatelja zbog ovakvog čovjeka, nego sam se čudio kako se njemu, s umom koji je odgovarao njegovu izgledu, mogla dopasti Catherina Earnshaw kakvu sam je zamišljao.
- Vrlo zgodan portret - rekoh domaćici. - Je li mu sličan?
- Jest - odgovori ona - ali je bolje izgledao kad je bio veseo ili uzbuđen; to je bio njegov svakidašnji izraz; obično je bio turoban. Catherina je održavala poznanstvo s Lintonima i poslije svoga petotjednog boravka kod njih, a kako nije bila u iskušenju da pokaže svoju okrutniju stranu u njihovu društvu, i kako je imala dovoljno razumijevanja da se stidi biti nepristojna ondje gdje je uvijek dočekivana pristojno, ona je i nehotice pridobila staru gospođu i gospodina svojom srdačnošću, stekla Isabellino divljenje i osvojila srce i dušu njezina brata.
Ti su joj uspjesi laskali od samog početka jer je bila puna ambicija; to ju je i navelo na dvoličnost, bez sasvim svjesne namjere da ikoga zavara.
U mjestu gdje je slušala da Heathcliffa zovu "neodgojenim mladim prostakom" i "gorim od životinje", trudila se ne ponašati se poput njega; ali u svojoj kući nije bila nimalo sklona paziti na uglađenost, koja bi samo izazivala podsmijeh, i savlađivati svoju neobuzdanu narav ondje gdje joj to ne bi donijelo ni ugleda ni pohvale. Gospodin Edgar bio je malokad dovoljno odvažan da posjeti Orkanske visove. Bojao se Earnshawova zla glasa i izbjegavao je susresti se s njim, premda smo ga uvijek primali trudeći se biti što srdačniji prema njemu; i sam je gospodar izbjegavao uvrijediti ga jer je znao zašto dolazi, pa kad nije bio kadar biti pristojan, sklanjao se da se ne bi vidio s njim.
Sklona sam misliti da njegovi posjeti nisu bili dragi ni Catherini; ona nije bila lukava, nikad nije izigravala koketu i očigledno nije voljela da se njena dva prijatelja uopće sastaju; jer kad bi Heathcliff izrazio svoj prijezir prema Lintonu u njegovoj prisutnosti, nije se mogla donekle suglasiti s tim, kao što je činila u njegovoj odsutnosti, a kada je Linton pokazivao prijezir i antipatiju prema Heathcliffu, ona nije smjela biti ravnodušna prema tim osjećajima, kao da joj to podcjenjivanje njezina prijatelja u igri nije ništa značilo. Često sam se smijala njenoj zbunjenosti i njenim nespretnostima koje je uzaludno pokušavala sakriti od moga podsmijeha. To ostavlja dojam kao da sam zle naravi, ali ona je bila tako ohola da je doista bilo nemoguće sažaljevati je u njenim teškoćama, dokle god je one nisu prisilile da bude poniznija. Najposlije mi se morala povjeriti i ispovjediti jer nije bilo nikoga drugog tko bi joj mogao poslužiti kao savjetnik.
Gospodin Hindley je jednog popodneva otišao od kuće; Heathcliff je iskoristio priliku da taj dan pretvori u praznik. Mislim da je tada imao šesnaest godina i, iako nije imao loše crte, niti je oskudijevao u inteligenciji, ostavljao je dojam odbojnosti i svojom nutrinom i svojom vanjštinom. Njegov sadašnji izgled ostavlja posve drukčiji dojam. Prije svega, on je u to vrijeme već bio izgubio sve koristi svoga ranog odgoja; neprekidan teški rad, koji je započinjao rano ujutro a završavao kasno uvečer, ugasio je svaku radoznalost koju je prije imao za stjecanje znanja i ugušio svaku ljubav za knjige i učenje.
Njegov osjećaj nadmoći, koji mu je još u ranom djetinjstvu bio usadio stari gospodin Earnshaw, odavno je iščeznuo. Dugo se borio. Dugo se trudio održati korak s Catherinom u njenim studijama, ali je na kraju napustio taj trud uz veliko, iako nijemo žaljenje, i napustio ga je potpuno; bilo je nemoguće nagovoriti ga da poduzme ijedan korak naprijed, jer je vidio da je neminovno morao podbaciti u usporedbi sa svojim prijašnjim napredovanjem. Njegova vanjština počela je odgovarati njegovu umnom zaostajanju; stekao je trom hod i neplemenit, prostački izgled; njegova prirodna povučenost pretvorila se u gotovo idiotski pretjeranu nedruštvenu mrzovolju.
Činilo se kao da nalazi neko mračno zadovoljstvo da u ono malo svojih poznanika izaziva prema sebi mržnju a ne poštovanje. Catherina i on još su bili stalni prijatelji u trenucima kad nije radio; ali je prestao riječima izražavati svoju odanost prema njoj i uzmicao je s gnjevnom sumnjom od njezina djevojačkog milovanja, kao da je mislio da ona ne može naći nikakva zadovoljstva u tome što njega obasipa tim znacima ljubavi. Spomenutog popodneva ušao je u kuću da ispuni svoju namjeru - da tog dana ne radi ništa; ja sam pomagala gospođici Cathy da dotjera svoju haljinu.
Nije očekivala da će njemu pasti na pamet da tog dana ne radi, pa je, misleće da će biti sama u kući, izvijestila nekako gospodina Edgara o odsutnosti svoga brata i spremala se dočekati ga.
- Cathy, jesi li zauzeta ovo popodne? - upita Heathcliff. - Namjeravaš li nekamo ići?
- Ne kanim, kiša pada - odgovori ona.
- Zašto si onda obukla tu svilenu haljinu? - upita on. Nadam se da nitko ne dolazi ovamo?
- Koliko je meni poznato, ne - promuca gospođica - ali ti bi trebao sada biti u polju, Heathcliffe. Prošao je čitav sat od objeda; mislila sam da si već otišao.
- Hindley nas tako rijetko oslobađa svoje proklete prisutnosti! - reče dječak. - Danas više neću ništa raditi, ostat ću s tobom.
- Ah, ali Joseph će odati - reče ona - bolje da ideš! - Joseph tovari vapno s onu stranu Penistonskoga grebena; neće se moći vratiti prije mraka, pa neće ništa ni znati. Nakon što je to rekao, polako je prišao ognjištu i sjeo.
Catherina se za trenutak zamisli i nabra obrve -osjećala je da ga mora pripremiti za ono što će se dogoditi.
- Isabella i Edgar Linton rekli su da će doći poslije podne - reče ona nakon jednominutne šutnje. - Ali, kako pada kiša, ne očekujem ih sa sigurnošću; ipak, možda će doći, a ako dođu, izlažeš se da te prekore bez ikakve potrebe.
- Naredi Nelly neka im kaže da si zauzeta, Cathy - predloži on uporno. - Nemoj me slati van zbog svojih jadnih, glupih prijatelja! Ponekad mi dođe da se žalim da oni - ali neću...
- Da oni što? - povika Catherina gledajući ga netremice s uznemirenim izrazom lica. - Oh, Nelly! - doda zlovoljno i trgnu glavu iz mojih ruku. - Pokvarila si mi sve uvojke češljajući me! Dosta, ostavi me! Na što se imaš žaliti, Heathcliffe?
- Ni na što - samo pogledaj kalendar na zidu - pokaza on na kalendar blizu prozora i nastavi - križevi označavaju večeri koje si provela s Lintonima, a točke večeri koje si provela sa mnom. Vidiš li? Obilježio sam svaki dan.
- Da, vrlo glupo; kao da ja vodim brigu o tome! -odgovori Catherina neraspoloženo. - I čemu to?
- Da bih pokazao da ja vodim brigu o tome - odgovori Heathcliff.
- Trebam li uvijek biti s tobom? - upita ona još ljuća. Od kakve mi je to koristi? O čemu ti govoriš? Mogao bi biti nijem, ili djetešce, po onome što mi kažeš da bi me zabavio ili po onome što činiš za mene!
- Nikad mi prije nisi rekla da govorim premalo, ni da ne voliš moje društvo, Cathy! - reče Heathcliff vrlo uzbuđen.
- To i nije društvo kad netko ne zna ništa i ne kaže ništa - promrmlja ona.
Njen prijatelj usta, ali nije imao vremena izraziti svoje osjećaje jer se začuše kopita kako odjekuju na kamenim pločama, i nakon što polako zakuca, mladi Linton uđe, lica ozarena radošću zbog neočekivana poziva koji je bio dobio. Catherina je, bez sumnje, opazila razliku između svojih prijatelja dok je jedan ulazio, a drugi izlazio. Taj je kontrast podsjećao na razliku između hladnog i pustog, brdovitog rudarskog predjela i lijepe, plodne ravnice. Lintonov glas i pozdrav odgovarali su njegovoj vanjštini. Govorio je ugodnim, dubokim tonom, i izgovarajući riječi kao vi, milozvučnije i nježnije nego što se obično govori u ovom kraju.
- Zar sam stigao prerano? - upita on bacajući pogled na mene; bila sam počela brisati posuđe koje je stajalo u donjim pregradama ormara.
- Niste - odgovori Catherina. - Što ti radiš ondje, Nelly? - Radim svoj posao, gospođice - odgovorih. (Gospodin Hindley mi je rekao da uvijek budem prisutna za vrijeme Lintonovih posjeta kad on nije kod kuće.) Prišla mi je i ljutito prošaptala: - Nestani i ti i tvoje krpe za brisanje; kad su gosti u kući, posluga ne počinje čistiti i brisati u sobi u kojoj se oni nalaze!
- Sad je zgodna prilika za to kad gospodar nije ovdje -glasno odgovorim - on mrzi da radim te poslove u njegovoj prisutnosti. Sigurna sam da će mi gospodin Edgar oprostiti.
- Ja mrzim kad to radiš u moj prisutnosti -zapovjednički uzviknu mlada gospođica ne dajući vremena svome gostu da išta kaže; nije bila uspjela povratiti svoju hladnokrvnost poslije one male raspre s Heathcliffom.
- To mi je žao, gospođice Catherino - odgovorih i brižno nastavih sa svojim poslom. Misleći da to Edgar neće primijetiti, ona mi istrgnu krpu iz ruke i uštipnu me za mišicu jako i dugo. Rekla sam vam da je nisam voljela i uživala sam ponekad poniziti njenu taštinu; a i zaboljelo me njeno štipanje, te se podigoh na koljena i uzviknuh:
- Ah, gospođice, to je ružno od vas! Nemate me prava štipati; ja to neću trpjeti.
- Nisam te ni taknula, lažljivice! - viknu ona, a prsti su je svrbjeli da to opet učini i uši joj bjehu crvene od gnjeva. Nikada nije bila kadra sakriti svoje uzbuđenje jer joj je uvijek u trenucima gnjeva cijelo lice bilo u plamenu.
- Što je ovo, onda? - upitah pokazujući modricu da bih je nagnala na laž. Lupila je nogom o pod, dvoumila se trenutak, a zatim me, vođena neodoljivim nagonom svoga zlog duha, ćušnula po obrazu; ćuška je bila tako jaka da su mi oči zasuzile.
- Catherino, ljubavi! Catherino! - uplete se Linton, zapanjen dvostrukim grijehom, laganjem i nasiljem koje je njegov idol učinio.
- Idite iz sobe, Nelly! - ponovi ona sva trepereći. Mali Hareton, koji je uvijek išao za mnom, sjedio je na podu pored mene, a kad je vidio moje suze, i sam je počeo plakati i žaliti se, jecajući, na - nevaljalu tetu Cathy; to ju je navelo da iskali gnjev na nesretnom djetetu; zgrabila ga je za ramena i počela tresti dok nije poplavio; Edgar je nepromišljeno zgrabi za ruke da bi obranio dijete. Za tren oka ona oslobodi svoju ruku i iznenađeni mladić je osjeti preko svog rođenog uha, i to tako da se to nije moglo nikako shvatiti kao šala. On prestrašen ustuknu.
Podigoh Haretona u naručje i odnesoh ga u kuhinju, a ostavih vrata odškrinuta jer sam bila radoznala da vidim što će se dogoditi poslije toga. Uvrijeđeni gost, blijed i drhtavih usana, priđe mjestu gdje je bio ostavio svoj šešir. "To je dobro!" - rekoh u sebi. "Shvatite to kao opomenu i idite! Ljubazno je od nas što vam dajemo priliku da vidite njenu pravu narav."
- Kamo ćeš? - upita Catherina približavajući se vratima. On skrenu u stranu i pokuša proći. - Ne smiješ ići! -energično uzviknu ona.
- Moram i hoću! - odgovori on prigušenim glasom.
- Ne - reče ona uporno i zgrabi kvaku - još ne, Edgare Lintone, sjedni; nećeš me ostaviti u ovom raspoloženju. Bila bih nesretna svu noć, a ne želim biti nesretna zbog tebe!
- Kako mogu ostati poslije tvoje ćuške? - upita Linton. Catherina je šutjela. - Ti si kriva što te se bojim i što te se stidim - nastavi on _ i više neću doći ovamo! Oči joj zasjaše, a trepavice zatreptaše. - I namjerno si rekla neistinu! - reče on.
- Nisam! - uzviknu ona povrativši dar govora. - Ništa nisam učinila namjerno. Pa idi, ako hoćeš, idi! A ja ću sad plakati... plakat ću dok mi ne pozli! Ona klekne kraj stolca i poče neutješno plakati. Edgar je ostao pri svojoj odluci sve dok se nije našao u dvorištu gdje je počeo oklijevati. Odlučih ga ohrabriti.
- Gospođica je strašno svojeglava, gospodine -doviknuh mu. - Ona je kao kakvo razmaženo dijete; najbolje je da uzjašete svog konja i da pođete kući, jer će inače plakati dok joj ne pozli, samo da bi nam zadala brige. Taj mekušac pogleda natrag u prozor; imao je isto toliko snage da ode koliko i mačka da ostavi napola ubijenog miša ili napola pojedenu pticu. Ah, pomislih, nema mu spasa! Njegova je sudbina zapečaćena, on leti k njoj!
Tako je i bilo; on se odjednom okrenu, požuri u kuću i zatvori vrata za sobom. I kad sam nakon nekog vremena ušla da ih izvijestim da se Earnshaw vratio kući mrtav pijan, spreman napraviti nered po kući i da nasrće na ukućane (uvijek je bio takvog raspoloženja kad je bio pijan), vidjela sam da je svađa samo dovela do veće bliskosti - srušila je vanjske ograde mladenačke bojažljivosti i potaknula ih da skinu veo prijateljstva i izjave jedno drugome ljubav. Na vijest da se gospodin Hindley vratio, Linton je odmah otišao na svom konju, a Catherina se povukla u svoju sobu.
Ja odoh sakriti malog Haretona i izvaditi metak iz Earnshawove lovačke puške kojom se volio igrati u svome ludom uzbuđenju, što je ugrožavalo život svakoga tko bi ga tada izazvao ili odveć privukao njegovu pažnju. Stoga sam došla na ideju da izvadim metak iz puške kako bi učinio manje zla ako bi otišao tako daleko da pokuša pucati.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:05 pm




Deveto poglavlje
On uđe psujući glasno i strašno, i zateče me gdje skrivam njegova sina u kuhinjski ormar. U Haretonu je bio usađen opravdani strah i od očeve ljubavi, koja je bila nalik na ljubav divlje zvijeri, i od očeva luđačkoga gnjeva, jer ga je u trenucima ljubavi mogao ugušiti svojim zagrljajima, a u trenucima gnjeva baciti u vatru ili mu razbiti glavu, te je jadni dečko ostajao potpuno miran ma gdje da ga sakrijem.
- Napokon sam te uhvatio! - povika Hindley, uhvati me za šiju kao psa i povuče natrag. - Neba mi i pakla, ti si se zaklela ubiti to dijete! To znam i po tome što ga neprekidno uklanjaš da ga ne vidim. Ali uz pomoć sotone natjerat ću te, Nelly, da progutaš veliki nož. Nemoj se smijati; maloprije sam bacio Kennetha naglavce u močvaru Blackhorse; a ubiti dvoje isto je što i ubiti jedno... i ja ću morati ubiti neke od vas; neću imati mira dok to ne učinim!
- Ali ja ne volim nož, gospodine Hindley - odgovorih njime su rezane suhe haringe. Voljela bih da me ubijete iz puške, ako hoćete.
- Volio bih da budeš prokleta! - reče on. - Pa i bit ćeš. Nijedan zakon u Engleskoj ne može spriječiti čovjeka da održava svoju kuću čestitom, a moja je odvratna! Otvori usta. Držao je nož u ruci i gurao mi njegov vrh među zube; ali ja se nikad nisam odveć bojala njegovih čudnih ćudljivih postupaka. Pljunula sam i rekla mu da je okus noža gadan i da ga ne bih mogla progutati ni za što.
- Aha! - uzviknu on i pusti me. - Vidim da taj odvratni mali nevaljalac nije Hareton; oprosti mi, Nelly. Ako je to on, onda zaslužuje biti živ oderan što ne trči da me dočeka i što vrišti kao da sam vampir. Neprirodni stvore, dođi ovamo! Naučit ću te kako da se vladaš prema dobrom roditelju. Zar ne misliš, Nelly, da bi dečko bolje izgledao bez ušiju? To čini psa ljućim i bješnjim, a ja volim nešto bijesno... daj mi škarice... nešto bijesno i kratkouho! Osim toga, to je pakleno izmotavanje... đavolja uobraženost uzgajati svoja ušesa... dovoljno smo veliki magarci i bez njih. Šuti, dijete, šuti! Pa dobro onda, ovo je moje milo čedo! Šuti, obriši suze... radosti moja; poljubi me! Što! Neće? Poljubi me, Haretone! Proklet da si, poljubi me! Tako mi Boga, ovo čudovište nije moj porod! Tako mi života, slomit ću vrat ovom derištu. Jadni Hareton derao se i otimao iz očeva naručja; i udvostručio je svoju ciku i vrisku kad ga je on odnio uza stube i nadnio preko ograde.
Viknuh da će se dijete onesvijestiti od straha i potrčah ga spasiti.
Kad sam mu se približila, Hindley se sagnu da bi bolje čuo šum koji je dolazio odozdo i gotovo zaboravio što ima u rukama.
- Tko je to? - upita čuvši da se netko približava podnožju stuba. I ja se nagnuh naprijed da bih dala znak Heathcliffu, čiji sam korak poznala, da ne prilazi bliže; baš u trenutku kad je moj pogled bio napustio Haretona, on se odjednom istrgnu iz naručja i pade. Jedva smo imali vremena osjetiti užas, kad vidjesmo da je mali nesretnik spašen. Heathcliff stiže baš u kritičnom trenutku i impulzivno dočeka dijete na ruke, postavi ga na noge i pogleda gore da vidi krivca za taj slučaj koji je mogao biti nesretan.
Škrtac koji bi prodao svoju srećku za pet šilinga i sutradan saznao da je time izgubio sto tisuća, ne bi pokazao razočaranije lice nego što je on učinio kad je spazio gore gospodina Earnshawa. Njegovo je lice izražavalo jasnije od riječi najveći bol što je nehotice bio sredstvo koje je spriječilo vlastitu osvetu.
Da je bio mrak, on bi, bez sumnje, pokušao popraviti pogrešku time što bi razbio Haretonovu lubanju o stube; ali mi smo vidjeli da je dečko spašen. Brzo otrčah dolje i pritisnuh svoga milog štićenika na grudi. Hindley polako siđe, otriježnjen i postiđen.
- To je tvoja krivnja, Nelly - reče on. - Trebala si ga skloniti da ga ne vidim; trebala si ga uzeti od mene! Je li igdje ozlijeđen? -
- Ozlijeđen! - uzviknuh ljutito. - Ako ne umre, bit će idiot! Ah!
Čudim se što njegova majka ne ustane iz groba da vidi kako postupate s njim. Gori ste od bezbožnika... kad postupate tako sa svojom rođenom krvlju! Pokušao je dodirnuti dijete koje se, vidjevši da je u mome naručju, jecanjem brzo oslobodilo straha; ali čim ga je otac prstom dodirnuo, počelo je plakati glasnije nego prije i trzati se kao da će dobiti grčeve.
- Ostavite ga na miru! - nastavih. - On vas mrzi... svi vas mrze... to je istina! Sretnu obitelj vi imate; i u lijepo ste stanje dospjeli!
- Dospjet ću i u ljepše, Nelly - nasmija se izgubljeni čovjek vraćajući svoju okrutnu tvrdoću. - Zasad mi se sklonite s očiju, i ti i dijete. I, slušaj ti, Heathcliffe! Skloni se da te ne čujem i ne vidim. Ne želim te noćas ubiti osim, možda, ako zapalim kuću; a to će ovisiti o mom raspoloženju. Dok je to govorio, uze bocu brandyja i poče nalijevati u čašu.
- Ne, ne! - molila sam. - Gospodine Hindley, pazite što radite. Smilujte se ovom nesretnom dečku, ako se već ne brinete za sebe!
- Svaki će mu drugi biti korisniji od mene - odgovori on.
- Smilujte se svojoj duši! - rekoh pokušavajući mu istrgnuti čašu iz ruke.
- Ne ja! Naprotiv, bit će mi veliko zadovoljstvo da je pošaljem u propast da bih kaznio njenog tvorca -uzviknu bogohulnik. - Evo, pijem za njeno prokletstvo! On ispi brandy i nestrpljivo nam naredi da odemo; svoju je zapovijed završio psovkama, odveć užasnim da bi ih čovjek ponovio ili pamtio.
- Šteta što ne može ubiti sebe pićem - reče Heathcliff i gunđajući poput jeke odgovori mu psovkama poput njegovih nakon što je za sobom zatvorio vrata.
- On se trudi što bolje može to učiniti, ali mu njegova jaka tjelesna građa prkosi. Gospodin Kenneth kaže da bi se kladio u svoju kobilu da će on nadživjeti sve svoje vršnjake s ovu stranu Gimmertona i da će otići u grob tek nakon što sam osijedi od velike starosti; osim ako mu se ne dogodi nešto nepredviđeno.
Odoh u kuhinju i sjedoh da uspavam svoje janješce. Za Heathcliffa sam mislila da je prošao kroz kuhinju i otišao u staju. Ali poslije se pokazalo da je bio otišao samo u dalji kut kuhinje, ispružio se na klupu podalje od vatre i mirno ležao. Ljuljala sam Haretona na krilu i pjevušila pjesmu koja Počinje:
U tamnoj noći jauk djece Majku u grobu iz sna budi, kad gospođica Cathy, koja je slušala galamu iz svoje sobe, proviri i šapnu:
- Jesi li sama, Nelly?
- Jesam, gospođice - odgovorih. Ona uđe i približi se ognjištu. Misleći da će nešto reći, podigoh glavu i pogledah je u lice. Izraz lica bio joj je uznemiren i zabrinut. Usne su joj bile poluotvorene kao da je htjela govoriti; ona udahnu zrak, ali on iziđe u uzdahu umjesto u rečenici. Nastavih pjevati jer nisam bila zaboravila njeno nedavno ponašanje.
- Gdje je Heathcliff? - upita ona prekidajući me.
- Radi svoj posao u staji - glasio je moj odgovor. Nije mi proturječio; možda je bio zadrijemao. Nastade druga dugačka stanka za koje sam opazila kako su dvije-tri suze kanule s Catherininih obraza na kameni pod. Kaje li se za svoje loše ponašanje? - pitala sam se. To bi bilo nešto posve novo; ali neka prijeđe na tu stvar kako zna... neću joj pomoći! Ne, ona se uglavnom brine samo za svoje interese.
- Ah! - reče ona napokon. - Vrlo sam nesretna!
- Šteta - odgovorih joj. - Teško je vama ugoditi; imate tako mnogo prijatelja, a tako malo briga, pa ne možete ni biti zadovoljni!
- Nelly, hoćeš li čuvati jednu moju tajnu? - nastavi ona, kleknu kraj mene i diže svoje ljupke oči prema mom licu, s onim pogledom koji je bio kadar pridobiti vas i kad ste imali potpuno pravo da budete ljuti na nju.
- Vrijedi li je čuvati? - upitah je manje ljutita.
- Jest, ona me muči, pa ti je moram reći! Želim znati što da radim. Danas me je Edgar Linton pitao hoću li se udati za njega i ja sam mu odgovorila. Ali prije nego što ti kažem jesam li pristala ili odbila, reci mi što sam od toga trebala učiniti?
- Pa, gospođice Catherino, kako bih ja mogla znati? odgovorih. - Zaista, uzevši u obzir ono što ste danas učinili u njegovoj prisutnosti, mogla bih reći da bi bilo mudro odbiti ga; budući da vas je on pitao nakon toga, on je sigurno ili beskrajno glup ili odveć odvažna budala.
- Ako tako govoriš, neću ti reći ništa više - odgovori ona ljutito i usta. - Pristala sam, Nelly. Brzo mi reci jesam li po griješila!
- Pristali ste! Pa što onda vrijedi raspravljati o tome? Da li ste svoju riječ i ne možete je povući.
- Ali reci jesam li trebala tako učiniti... reci! - uzviknu ona ljutito lomeći ruke i mršteći se.
- Mnogo toga trebalo bi razmotriti prije nego što bi se na to pitanje ispravno odgovorilo - odvratih mudro. Po najprije, volite li vi gospodina Lintona?
- Tko bi mogao ne voljeti ga? Dakako, volim ga odgovori ona.
Zatim joj postavih ova pitanja, što za djevojku od dvadeset godina nije bilo besmisleno:
- Zašto ga volite, gospođice Cathy?
- Glupost, volim ga... i to je dovoljno.
- Morate reći zašto.
- Pa, zato što je lijep i zato što je ugodno biti s njim.
- Loše! - glasio je moj komentar.
- I zato što je mlad i veseo.
- Opet loše.
- I zato što on mene voli.
- Ni dobro ni loše.
- I bit će bogat i bit će mi drago da budem prva žena u okolici i ponosit ću se što imam takva supruga.
- Najgore od svega. A sad mi recite kako ga volite?
- Kao što se svatko voli... Ti si šašava, Nelly.
- Ni najmanje... odgovorite.
- Volim zemlju po kojoj gazi, i zrak iznad njegove glave, i sve što dodirne i svaku riječ koju kaže. Volim ga u različitim raspoloženjima, volim sve njegove postupke i njega cijelog. Eto ti.
- A zašto?
- Ti zbijaš šalu s tim; to nije lijepo od tebe! Za mene to nije šala! - reče mlada gospođica, namršti se i okrenu lice vatri.
- Daleko sam od toga da se šalim, gospođice Catherino. Vi volite gospodina Edgara zato što je lijep, mlad, veseo, bogat i zato što on vas voli. Ali ovaj posljednji razlog ne znači ništa; vi biste ga voljeli i bez njega, vjerojatno; a i s tim razlogom ne biste kad on ne bi imao prve četiri privlačne osobine.
- Ne, sigurno ne bih; samo bih ga sažalijevala... mrzila ga, možda, ako bi bio ružan i prostak.
- Ali ima dosta i drugih lijepih, bogatih mladića u svijetu; ljepših, možda, i bogatijih od njega. Što bi vas ometalo da volite njih?
- Ako ih ima, ja ih ne poznajem; nisam vidjela nikoga tko je kao Edgar.
- Možda ćete vidjeti neke; a i on neće uvijek biti lijep i mlad, i može se dogoditi da ne bude uvijek bogat.
- Sad jest; a mene se tiče samo sadašnjost. Željela bih da govoriš pametno.
- Dobro, to rješava stvar; ako vas se tiče samo sadašnjost, udajte se za gospodina Lintona.
- Nije mi potrebno tvoje dopuštenje za to... ja ću se udati za njega; ali ti mi nisi rekla imam li pravo što to činim?
- Imate potpuno pravo; ako ljudi imaju pravo kad sklapaju brak samo radi sadašnjosti. A sada, da čujem zašto ste nesretni. Vaš će brat biti zadovoljan; stara gospođa i gospodin Linton, mislim, neće biti protiv toga; vi ćete pobjeći iz zapuštene kuće u bogatu i uglednu; i vi volite Edgara i on vas voli. Sve se čini glatko i lako, gdje je prepreka?
- Ovdje! Ovdje! - odgovori Catherina lupnuvši se jednom rukom po čelu, a drugom po grudima. - Na onome mjestu gdje duša živi. U svojoj duši i u svome srcu uvjerena sam da griješim!
- To je vrlo čudno! Ne razumijem vas.
- To je moja tajna. Ali ako mi se nećeš podrugivati, objasnit ću ti je; ne mogu to jasno izraziti, ali ću ti opisati svoj osjećaj. Opet sjede kraj mene, lice joj postade tužnije i ozbiljnije, a sklopljene su joj ruke drhtale.
- Nelly, sanjaš li ti ikad čudne snove? - odjednom me zapita nakon nekoliko minuta razmišljanja.
-Da, s vremena na vrijeme - odgovorih.
-I ja. Sanjala sam u svom životu snove koji su mi zauvijek ostali u pameti i izmijenili moje misli; oni su proželi cijelo moje biće, kao vino vodu, i izmijenili boju moje duše. I ovo je jedan od tih snova... ispričat ću ga... ali pazi da se ne nasmiješ ni na jedan njegov dio.
- Ah, nemojte, gospođice Catherino! - uzviknuh. -Dovoljno smo žalosni i bez prizivanja duhova i vizija što nas zbunjuju. Ali priberite se i budite veseli! Pogledajte malog Haretona! On ne sanja ništa tužno. Kako se ljupko smiješi u svome snu!
-Da; i kako slatko njegov otac psuje u svojoj samoći! Ti ga se sigurno sjećaš kad je bio isti takav kao taj bucmasti, mali stvor; gotovo isto tako mlad i nevin. Ali, Nelly, morat ćeš me saslušati. Neće biti dugo, a i ja ne mogu biti večeras vesela.
-Ne želim čuti taj san, ne želim ga čuti! - brzo sam po navljala. Bila sam tada praznovjerna u pogledu snova, a i sada sam; a Catherina je bila tako neobično tužna da sam se bojala nečega što bi mi omogućilo da proreknem i predvidim neku katastrofu. Naljutila se što je ne želim slušati, pa je zašutjela. Nakon nekog vremena poče govoriti naoko o nečem drugom.
- Da sam ja u raju, Nelly, bila bih vrlo nesretna.
-Jer niste dostojni da idete tamo - odgovorih. -Svi grešnici osjećali bi se nesretni u raju.
- Ali ne zbog toga. Sanjala sam jednom da sam bila ondje.
-Rekla sam vam da neću slušati vaše snove, gospođice Catherino! Idem na spavanje - opet je prekinuh. Ona se nasmija i zadrža me da ne ustanem, jer sam bila učinila pokret kao da ću ustati sa stolca.
- Ovo nije ništa - reče ona - htjela sam ti samo reći kako raj nije izgledao kao dom za mene; toliko sam plakala da se vratim na zemlju da mi se srce cijepalo; i anđeli su bili toliko ljuti da su me bacili nasred pustare, na vrh Orkanskih visova, gdje sam se probudila jecajući od radosti. To je dovoljno da ti objasnim svoju tajnu. Nemam više razloga da se udam z a Edgara Lintona nego što ih imam da budem u raju; i da onaj nevaljali čovjek nije upropastio Heathcliffa, ne bih nikada ni pomislila na to. Ponizilo bi me da se udam za Heathcliffa; i tako on nikada neće znati koliko ga volim; i to ne zato što je lijep, Nelly, nego zato što je on više ja nego ja samcia. Bilo od čega da su naše duše sazdane, njegova i moja su Jednake; a Lintonova je toliko različita koliko zraka mjesečine od munje, ili mraz od vatre.
Prije no što je ovaj razgovor završen, postala sam svjesna
Heathcliffove prisutnosti. Nakon što sam primijetila mali pokret, okrenuh glavu i spazih kako je on ustao i bešumno se iskrao. Slušao je dok nije čuo kad je Catherina rekla da bi je ponizilo da se uda za njega; nakon toga nije ostao slušati ništa više.
Catherina, kako je sjedila na podu, nije mogla od naslona klupe spaziti njegovu prisutnost ni njegov odlazak; ali ja sam se trgnula i rekla joj da šuti.
- Zašto? - upita ona i nervozno pogleda unaokolo.
- Joseph je ovdje - odgovorih čuvši baš tada kotače njegovih kola - a i Heathcliff će doći s njim. Nisam sigurna nije li bio na vratima ovog trenutka.
- Oh, ne bi me mogao čuti s vrata! - reče ona. - Daj mi Haretona dok spravljaš večeru, pa kad bude gotovo, večerat ću s vama. Želim obmanuti svoju savjest i uvjeriti sebe da Heathcliff nema ni pojma o tim stvarima. Nema, zar ne? On ne zna što je to biti zaljubljen?
- Ne vidim razloga zašto ne bi znao, isto kao i vi - odgovorih - i ako je izabrao vas, on će biti najnesretniji stvor koji je ikad rođen! Čim postanete gospođa Linton, on će izgubiti prijateljicu, ljubav i sve! Jeste li mislili o tome kako ćete izdržati kad budete odvojeni od njega i kako će njemu biti da bude sasvim sam na svijetu? Jer, gospođice Catherino...
- On da bude sam! Mi da budemo razdvojeni! - uzviknu ona bijesno. - Tko bi nas mogao razdvojiti, molim? Taj bi doživio sudbinu Milona! Dokle god budem živa, neću dopustiti da se to dogodi, Nelly, ni zbog jednog smrtnika na svijetu. Svi Lintonovi na ovom svijetu mogli bi iščeznuti prije nego što bih pristala napustiti Heathcliffa. Ah, ja to ne namjeravam, ne mislim to! Ne bih bila gospođa Linton kad bi se ta cijena tražila od mene! On će za mene biti sve ono što mi je i bio cijelog mog života. Edgar se mora osloboditi svoje antipatije i mora ga barem podnositi ako ništa drugo. On će to i činiti kada dozna moje prave osjećaje prema Heathcliffu. Nelly, sad vidim da me smatraš za sebičnu bijednicu; ali zar nikada nisi pomislila da bismo ja i Heathcliff, ako bismo se uzeli, bili siromašni poput prosjaka? A ako se udam za Lintona, moći ću pomoći Heathcliffu da se podigne i osloboditi ga utjecaja svoga brata.
- I svog muža, gospođice Catherino? - upitah. - Naći ćete da on nije tako savitljiv kao što računate; iako možda nisam dobar sudac za te stvari, mislim da vam je to najgore od svega što ste nabrojili kao razloge zbog kojih ćete biti žena mladog Lintona.
- Nije - odgovori ona - to je najbolji! Drugi su zadovoljenje mojih hirova, i radi Edgara također, da bih ga zadovoljila. A ovaj je radi onoga kojega samog volim koliko Edgara i sebe zajedno. Ne mogu to izraziti, ali sigurno i ti, kao i svatko drugi, imaš nejasnu predodžbu o tome da postoji ili da treba postojati tvoje bivstvovanje i izvan tebe. Što bi mi vrijedilo stvarati ako bih bila sva potpuno sadržana ovdje? Moje velike patnje na ovom svijetu bile su Heathcliffove patnje, i ja sam osjećala i sebe i njega od početka. On je moja velika misao u životu. Kad bi sve drugo umrlo, a on ostao, ja bih još uvijek postojala; a kad bi sve drugo ostalo a on bio uništen, svemir bi se pretvorio u golemog stranca, činilo bi mi se da nisam dio njega.
Moja je ljubav prema Lintonu kao lišće u šumi; vrijeme će je promijeniti... toga sam potpuno svjesna... kao što se zimi mijenja drveće. Moja ljubav prema Heathcliffu nalik je na vječite stijene ispod površine; iako je ona izvor male vidljive radosti, ona mi je prijeko potrebna. Nelly, ja sam Heathcliff! On mi je uvijek, uvijek u mislima, ne kao zadovoljstvo, baš kao što i ja nisam uvijek zadovoljstvo sama sebi, nego kao moje vlastito biće. Zato mi više nemoj govoriti o našem rastavljanju; to je neizvedivo; i... Zastala je i sakrila lice u moj ogrtač; ali ja sam ga brzo povukla od nje. Nisam imala strpljenja za njenu ludost!
- Ako uopće mogu izvući neki smisao iz vaših besmislica gospođice - rekoh - to je uvjerenje da ili vi niste svjesni dužnosti koje preuzimate na sebe svojom udajom, ili da ste nevaljala, nesavjesna djevojka. I nemojte mi više dosađivati svojim tajnama; neću vam obećati da ću ih čuvati.
- Ovu ćeš čuvati?
- Ne, ne obećavam. Zahtijevala bi to od mene da Josephov ulazak nije prekinuo naš razgovor. Catherina je premjestila svoj stolac i držala Haretona dok spremim večeru. Nakon što je večera bila gotova, ja i Joseph stadosmo se svađati tko treba nositi večeru gospodinu Hindleyju, i nismo riješili to pitanje sve dok se jelo gotovo nije ohladilo, a onda smo se složili da pustimo gospodina Hindleyja neka sam traži večeru ako mu treba, jer smo se posebice bojali ići k njemu kad bi dulje bio sam.
- Kako to da ta ništarija još nije došla iz polja? Što li radi?
Sigurno ljenčari! - reče starac tražeći pogledom Heathcliffa.
- Zvat ću ga - rekoh. - Sigurno je u staji. Izišla sam i zvala ga, ali odgovora nije bilo. Vratih se i šapnuh Catherini da sam sigurna kako je on čuo veliki dio onoga što je rekla, i da sam ga vidjela kad je izišao iz kuhinje baš u trenutku kad se ona žalila na ponašanje svoga brata prema njemu. Ona skoči jako uplašena, položi Haretona na klupu i istrča tražeći svoga prijatelja, ne zaustavljajući se ni trenutak da razmisli o tome zašto je tako uzrujana ni kakav su utjecaj mogle imati njene riječi na Heathcliffa.
Kako dugo nije dolazila, Joseph predloži da je i ne čekamo. On je lukavo pretpostavljao da oni ne dolaze kako bi izbjegli njegovu dugu molitvu za večernjim stolom. Oni su spremni za svaku nepodopštinu
- tvrdio je. Zbog njih je te večeri dodao još jednu molitvu uobičajenoj molitvi od četvrt sata prije večere, i dodao bi još jednu na kraju da se njegova mlada gospodarica ne pojavi i ne naredi mu da brzo otrči niz put i nađe Heathcliffa gdje god da je odlutao, i da ga odmah dovede natrag!
- Želim i moram razgovarati s njim prije nego što odem gore u sobu - reče ona. - Vrata su otvorena; on je negdje izvan dosega glasa, jer mi se nije odazvao iako sam ga dozivala iz svega glasa iz tora. Joseph se u početku protivio, ali je ona bila odveć ozbiljna da bi dopustila neposluh, te on najposlije stavi šešir na glavu i iziđe gunđajući. U međuvremenu Catherina je hodala gore-dolje po sobi i govorila.
- Gdje li je... gdje li može biti! Što sam ja rekla, Nelly? Zaboravila sam. Je li bio ljut zbog moje neraspoloženosti da nas poslije podne? O, Bože! Reci mi što sam rekla što bi ga moglo ražalostiti? Željela bih da dođe. Ah, zašto ga nema!
- Zašto tolika buka ni zbog čega! - povikah, iako sam se i sama osjećala nelagodno. - Uplašili ste se zbog sitnice! To nije nikakav razlog za uzbunu što je Heathcliff otišao u pustaru šetati po mjesečini, ili što se možda povukao u sjenik, odveć ljut da bi s nama razgovarao. Kladim se da se ondje krije. Vidjet ćete da ću ga naći!
Iziđoh ga tražiti, ali rezultat je bio razočaravajući, a i Josephovo je traganje završilo s istim uspjehom.
- Taj mladić postaje sve gori i gori! - reče on ulazeći. Ostavio je vrata širom otvorena pa je konjić gospođice izgazio žito i otkasao čak u livadu! Gospodar će Heathcliffa sutra namrtvo isprebijati; imat će i pravo. On je otjelovljeno strpljenje prema takvim nehatnim, strašnim stvorovima... otjelovljeno strpljenje! Ali on to neće uvijek biti... vidjet ćete svi vi! Ne možete ga uvijek tek tako dovoditi do bjesnila!
- Jesi li našao Heathcliffa, magarče? - prekinu ga Catherina. -
Jesi li ga tražio onako kako sam naredila?
- Bolje bi bilo da sam tražio konja - odgovori on. - To bi bilo pametnije. Ali nije moguće naći ni konja ni čovjeka po ovakvoj noći... crnoj kao dimnjak! A i Heathcliff nije čovjek koji bi došao na zvižduk... možda će biti manje gluh ako ga vi zovete! Bila je vrlo mračna večer za ljetno doba, oblaci kao da su bili puni gromova; rekla sam da je bolje ako svi sjednemo unutra, jer će ga kiša, čim počne padati, natjerati da se vrati i bez našeg truda. Ali Catherinu je bilo nemoguće nagovoriti da se umiri. Hodala je amo-tamo, od vrata do dveri, tako uzrujana da nije mogla mirovati. Najposlije se zaustavila na jednome mjestu uza zid blizu puta odakle je, ne obazirući se na moje pozive niti na grmljavinu i krupne kapljice koje su počele padati, dozivala Heathcliffa, a potom osluškivala i glasno plakala.
U strasnom plakanju nadmašivala je i Haretona i svako drugo dijete. Oko ponoći, dok smo još sjedili i čekali, strahovita se oluja razbjesni nad Visovima. Puhao je jak vjetar. Začu se udarac groma. Jedno ili drugo slomilo je drvo na uglu zgrade; golema grana pade na krov i obori dio istočnog dimnjaka, a gomila kamenja i čađe prospe se na kuhinjsku vatru. Mislili smo da je grom udario među nas; Joseph pade na koljena moleći Boga da se sjeti patrijarha Noe i Lota i, kao i nekad, poštedi pravedne, a pogodi bezbožne. I ja sam imala osjećaj da je došao čas da nam se sudi. Juda je, po mome mišljenju, bio gospodin Earnshaw, te sam prodrmala kvaku na vratima njegove sobe da vidim je li još živ. On odgovori dovoljno glasno, i to na način koji potaknu mog druga da počne još glasnije moliti Boga neka dobro razlikuje svece kakav je on od grešnika kakav je njegov gazda. Ali huka prođe nakon dvadeset minuta, i mi ostadosmo netaknuti, osim Cathy koja je bila pokisla do kože jer je tvrdoglavo odbijala ući i stajala je i dalje bez šešira i šala na kiši koja joj je smočila svu kosu i odjeću. Ušla je i legla na klupu, posve prokisla; lice je okrenula zidu i pokrila rukama.
- Gospođice - uzviknuh i dodirnuh joj rame - niste valja odlučili umrijeti? Znate li koliko je sati? Pola jedan. Brzo, brzo u krevet! Ne vrijedi dalje čekati toga ludog dečka; on je vjerojatno otišao u Gimmerton i noćas će ostati ondje. On i ne misli da ga mi čekamo tako kasno; ili možda misli da će samo gospodin Hindley biti budan, pa želi izbjeći da mu gospodar otvori vrata.
- Ne, ne, on nije u Gimmertonu - reče Joseph. - Ne bih se čudio da je na dnu močvare. Ova bura nije poslana tek onako; opominjem vas da pazite, gospođice... sad mora doći red na vas. Hvala nebesima na svemu! Sve je za dobro onih koji su izabrani i izdvojeni od otpadnika! Vi znate što kaže Sveto pismo. - I poče citirati nekoliko tekstova navo deći glave i stihove da bismo ih mogli naći. Nakon što sam uzalud molila samovoljnu djevojku da ustane i svuče mokre haljine, ostavih Josepha da propovijeda, a nju da drhti, pa odoh u krevet s malim Haretonom koji je spavao mirno kao da svi oko njega spavaju. Još sam neko vrijeme čula Josepha gdje propovijeda; zatim sam čula njegove lagane korake na ljestvama i tada sam zaspala. Kad sam sišla, nešto kasnije nego obično, primijetih, zahvaljujući sunčevim zrakama koje su prodirale kroz pukotine na prozorskim kapcima, da gospođica Catherina još sjedi pored ognjišta. Vrata na kući bila su odškrinuta; svjetlo je ulazilo kroz nezatvorene kapke. Hindley je bio izišao iz kuće i stajao kraj kuhinjskog ognjišta, iscrpljen i snen.
- Što ti je, Cathy? - upitao ju je kad sam ušla. - Izgledaš žalosna kao pokislo štene. Zašto si tako mokra i blijeda, dijete?
- Pokisla sam - odgovori ona nevoljko - i hladno mi je, to je sve.
- Ah, ona je neposlušna! - povikah kad vidjeh da je gospodar prilično trijezan. - Potpuno je prokisla na sinoćnjem pljusku, tu je sjedila cijelu noć, nisam je mogla nagovoriti da ide spavati. Gospodin Earnshaw nas začuđeno pogleda.
- Cijelu noć - ponovi. - Zašto je ostala budna? Sigurno ne iz straha od grmljavine? Grmljavina je odavno prošla. Ni ja ni ona nismo željele spomenuti Heathcliffovu odsutnost dokle god smo je mogle kriti, pa odgovorih da nisam znala zašto je sebi utuvila u glavu da ne ide na spavanje; a ona ne reče ništa. Jutro je bilo svježe; otvorih prozorske kapke i soba se ubrzo ispuni ugodnim mirisima iz vrta, ali mi Catherina neraspoloženo doviknu:
- Elleno, zatvori prozor! Hladno mi je! - Zubi joj zacvokotaše i ona se sklupča bliže vatri koja se bila gotovo ugasila.
- Bolesna je - reče Hindley prihvaćajući je za ručni zglob - to je vjerojatno razlog što nije htjela otići spavati. Do sto đavola! Ne želim imati još i bolesti u kući. Što te je natjeralo da ideš po kiši?
- Trčanje za mladićima, kao i obično! - zakriješta Joseph iskorištavajući našu šutnju da kaže nešto pakosno. -Da sam na vašemu mjestu, gospodaru, nikoga ne bih puštao u kuću, ni one otmjene ni one priproste! Nikad ne prođe dan kad niste ovdje a da se onaj mačak Linton ne prikrade ovamo; a gospođica Nelly, ona je fina djevojka! - ona sjedi u kuhinji i pazi kad ćete vi doći; i čim vi uđete na jedna vrata, mladi Linton iziđe iz kuće na druga! A zatim naša mlada gospođica iziđe iz kuće i ljubaka se vani! Lijepo vladanje, kriti se po poljima poslije ponoći s onim nevaljalim, đavolskim Ciganinom Heathcliffom! Oni misle da sam ja slijep, ali nisam, ni najmanje!... Ja vidim i kad dođe i kad ode mladi Linton, a vidim i vas (pokazujući na mene), vas, lijena vještice, kako letite u kuću čim čujete po putu kopita gospodareva konja.
- Umukni, prisluškivaču! - povika Catherina. - Nemoj predamnom otkrivati svoj bezobrazluk! Edgar Linton je slučajno došao jučer, Hindley; i ja sam mu rekla neka ide jer sam znala da se ti ne bi htio s njim susresti u onakvom stanju.
- Lažeš, Cathy, nema sumnje - odgovori njen brat - i ti si prokleta prostakuša! Ali ostavimo zasad Lintona; kaži mi, zar nisi bila noćas s Heathcliffom? Reci istinu. Ne boj se da ćeš mu time nanijeti neko zlo; premda ga mrzim kao i uvijek, on mi je nedavno učinio jedno dobro djelo, te mi savjest ne bi dopustila da mu zavrnem šijom. Uostalom, da ne bi do toga došlo, otjerat ću ga još danas; i nakon što on ode, savjetujem vam da svi pazite, jer ću onda moći obratiti veću pažnju na vas.
- Nisam noćas vidjela Heathcliffa - odgovori Catherina i gorko zajeca - a ako ga otjeraš iz kuće, i ja ću otići s njim. Ali, možda ti se neće ukazati prilika; možda je on već otišao reče ona i brižnu u neobuzdan plač, te se dalje više nije razumjelo što govori. Hindley je obasu bujicom prezrivih prijekora, naredi joj da odmah ode u svoju sobu ili će joj inače pružiti priliku za plakanje! Nagovorih je da posluša, i nikada neću zaboraviti scenu koju je napravila kad smo ušle u njenu sobu; to mi je izazvalo veliki strah.
Pomislila sam da će poludjeti, te zamolih Josepha da otrči po liječnika. Pokazalo se da je to bio početak grozničavog bunila; čim ju je vidio, gospodin Kenneth je izjavio da je opasno bolesna; imala je groznicu. Pustio joj je krv, rekao mi da joj dajem samo sirutku i prežganu juhu i da pazim da ne skoči kroz prozor; zatim je otišao jer je imao dovoljno posla u selu gdje je prosječna udaljenost između kuća iznosila četiri do pet kilometara. Premda ne mogu reći da sam bila nježna njegovateljica, a ni Joseph i gospodar nisu bili ništa bolji od mene, premda je naša bolesnica bila nesnosna i tvrdoglava, kako samo takva bolesnica može biti, ipak je prebrodila krizu.
Stara gospođa Linton posjećivala nas je ponekad, dovodila stvari u red, korila nas i svima nam naređivala; i kad se Cathy počela oporavljati, odvezla ju je u Thrushcross Grange. Na tom oslobođenju svi smo joj bili zahvalni. Ali jadna je gospođa imala razloga da se pokaje za svoju ljubaznost; i ona i njen muž dobili su groznicu i umrli u razmaku od nekoliko dana. Naša mlada gospođica vratila nam se prkosnija, strastvenija i oholija no ikad. O Heathcliffu nitko nije ništa čuo od one burne noći; i jednog dana, kad me bila jako izazvala, prevarih se i okrivih je za njegov nestanak; uostalom, i sama je znala da je to njena krivica. Tada je na nekoliko mjeseci prestala sa mnom razgovarati, osim kao sa sluškinjom. Joseph je također pao kod nje u nemilost; on je govorio što misli i držao joj propovijedi kao da je ona još djevojčica; a ona je sebe smatrala zrelom ženom i našom gospodaricom, i mislila je da joj nedavna bolest daje pravo zahtijevati da se svi vladaju prema njoj s osobitom pažnjom.
Liječnik je rekao da joj se ne treba mnogo protiviti i da joj treba činiti po volji te u njenim očima nije bilo ništa manje od ubojstva ako se netko usudio proturječiti joj.
Držala se po strani od gospodina Earnshawa i njegova društva; zbog uputa koje je dobio od liječnika Kennetha i zbog njezina običaja da dobije napad kad se razbjesni, njezin joj je brat dopuštao sve što joj je padalo na pamet da zahtijeva i trudio se ne izazivati njenu eksplozivnu narav.
Bio je odveć popustljiv prema njenim hirovima; ne iz ljubavi, nego iz ponosa; ozbiljno je želio da ona počasti obitelj svojom udajom za Lintona, i dokle god je njega ostavljala na miru, mogla nas je, što se njega tiče, gaziti kao robove! žalila se svome mužu i bratu. Prvi mi je ponudio veliku plaću, a drugi mi je naredio da se pakiram; rekao mi je da mu ne trebaju u kući žene sad kad više nema gospodarice; a što se Haretona tiče, župnik će ga uzeti u svoje ruke kad za to dođe vrijeme.

I tako mi je bio ostavljen samo jedan izbor: da radim kako mi je naređeno. Rekla sam gospodaru da se on udaljio od svih čestitih ljudi samo da bi se što brže upropastio; poljubila sam Haretona i rekla mu zbogom; otad je on za mene postao potpuni stranac; čudno mi je kad pomislim da je sigurno posve zaboravio sve o Elleni Dean, a da joj je nekad značio više od cijelog svijeta, a i ona njemu!


***
Na ovome mjestu svoje priče slučajno je pogledala na sat iznad kamina i zapanjila se kad je vidjela da kazaljka pokazuje pola dva. Nije htjela ni čuti da ostane i sekundu dulje; doduše, i sam sam bio sklon odgoditi nastavak njene priče. I sada, nakon što je ona otišla odmoriti se a ja sam razmišljao još sat ili dva, skupljam hrabrost da i ja odem i legnem usprkos osjećaju nevoljkosti i bolova u glavi i udovima.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:05 pm



Deseto poglavlje
Divan početak osamljeničkog života! Četiri tjedna muka, prevrtanja po postelji i bolesti. Oh, ovi hladni vjetrovi i namršteno sjeverno nebo, i neprohodni putovi i ti spori seoski ranarnici! I, oh, ova oskudica ljudskih lica! I, gore od svega, Kennethova izjava kako ne treba očekivati da ću moći izlaziti iz kuće prije proljeća! Gospodin Heathcliff učinio mi je maloprije čast svojim posjetom.
Prije sedam dana poslao mi je par tetrijeba... posljednjih ove sezone. Nevaljalac! Ova moja bolest nije posve bez njegove krivice; namjeravao sam mu to kazati. Ali, kako sam mogao uvrijediti čovjeka koji je bio tako ljubazan da sjedi pored moje postelje čitav sat i da mi govori o nečem drugom, a ne o tabletama, lijekovima i pijavicama? Nastalo je sasvim lagodno razdoblje u mojoj bolesti. Odveć sam slab da čitam, ali ipak osjećam da bih mogao uživati u nečem zanimljivom.
Zašto ne bih pozvao gore gospođu Dean da završi svoju priču? Sjećam se glavnih događaja donde dokle je došla. Da, sjećam se da je junak otišao i da se ništa nije čulo o njemu tri godine; i da se junakinja udala. Zvonit ću po nju, obradovat će se kad vidi da mogu veselo razgovarati.
Gospođa Dean dođe. - Ima još dvadeset minuta, gospodine, do vremena kada trebate uzeti lijek - poče ona.
- Ne treba mi, ne treba mi lijek! - odgovorih. - Želim da...
- Liječnik kaže da morate prestati s uzimanjem prašaka.
- S najvećim zadovoljstvom! Ne prekidajte me. Dođite i sjednite ovdje. Ne dirajte tu gorku falangu boca. Izvadite svoje pletivo iz džepa... tako... a sada nastavite priču o gospodinu Heathcliffu odande gdje ste stali pa do današnjeg dana - Je li on završio svoje školovanje na Kontinentu i vratio se kao obrazovani gospodin? Ili je postao stipendist u koledžu, ili pobjegao u Ameriku, ili zadobio slavu prolijevanjem krvi svoje pomajke zemlje, ili stekao bogatstvo bržim putem po engleskim cestama?
- Možda se bavio svim tim pomalo, gospodine Lockwoode, ali nisam sigurna. Rekla sam vam već da nisam znala kako je došao do novca; niti znam sredstva pomoću kojih je izdignuo svoj um iz divljačkog neznanja u koje je bio zapao; ali ću s vašim dopuštenjem nastaviti priču na svoj način, ako mislite da će vas to zabaviti i da vas neće umoriti. Osjećate li se bolje od jutros?
- Mnogo bolje.
- To je dobra vijest.
***
Gospođa Dean se zakašlja i poče da priča: - Otišla sam s gospođom Catherinom u Thrushcross Grange i, na moje ugodno iznenađenje, ona se ponašala mnogo bolje nego što sam se usuđivala očekivati. Činilo se kao da je gotovo odveć voljela gospodina Lintona; pa je čak i prema njegovoj sestri pokazivala veliku ljubav. Oni su, zaista, oboje mnogo pazili na njenu udobnost.
Nije se trn savijao oko cvijeta, nego je cvijet grlio trn. Tu nije bilo uzajamnog popuštanja; ona je stajala nepokolebljiva, a ostali su popuštali; a tko i može biti pakostan i zlovoljan kad ne nailazi ni na opiranje ni na ravnodušnost? Opazila sam da je u gospodina Edgara postojao duboko ukorijenjen strah od izazivanja njezina gnjeva. On ga je krio od nje; ali kad god bi me čuo da joj oštro odgovaram ili vidio da se bilo tko od posluge mrgodi zbog njene hirovite zapovijedi, pokazao bi svoju neraspoloženost mrštenjem, a to nikad nije činio zbog sebe.
Često mi je oštro govorio o mojoj drskosti; tvrdio je da mu ubod noža ne bi mogao zadati veći bol od onoga koji osjeća kad vidi da se njegova gospođa ljuti. Da ne bih žalostila ljubaznoga gospodara, navikla sam biti manje osjetljiva, i za pola godine barut je ležao bezopasno kao pijesak, jer u blizi ni nije bilo vatre. Catherina je ponekad imala razdoblja mračne neraspoloženosti i hirovitosti; njen muž je nijemo suosjećao s njima; pripisivao ih je promjenama u njezinu organizmu, proizvedenim njenom opakom bolešću; jer prije te boljetice ona nikada nije patila od takve potištenosti. Na povratak njene veselosti odgovarao je veselošću. Mogu reći, mislim, da je njihova sreća bila duboka i da je postajala sve veća.
Tome je došao kraj. Svaki čovjek mora misliti na sebe, na kraju krajeva; blagi i nježni samo su pravednije sebični od grubih i oholih. Njihova je sreća prestala kad su im okolnosti otkrile da interes jednoga nije najvažniji u mislima drugoga.
Jedne blage rujanske večeri dolazila sam iz vrta s teškom košarom jabuka koje sam tada brala. Bio je polumrak, mjesec je sjao preko visokog zida oko dvorišta i bacao neodređene sjene po kutovima mnogobrojnih izbočenih dijelova kuće. Spustila sam svoj tovar na kuhinjske stube da bih se odmorila i još malo udisala blagi, slatki zrak; oči su mi bile uperene prema mjesecu, a leđa okrenuta ulazu, kad začuh glas iza sebe:
- Nelly, jesi li to ti? Bio je to dubok glas, stran po tonu; ali u načinu na koji je izgovoreno moje ime bilo je nečega što mi se učinilo poznatim. Okrenuh se sa strahom da vidim tko govori, jer su vrata bila zatvorena i nisam vidjela nikoga kad sam prišla stubama. Nešto se pomaknu ispod trijema i, kad mi se približi, vidjeh čovjeka tamna lica i kose, odjevenog u tamno odijelo. On se nagnu i stavi ruku na kvaku, kao da je namjeravao sam otvoriti vrata. "Tko li je to" - pomislih. - "Gospodin Earnshaw? Ah, ne! Glas nije sličan njegovu."
- Čekao sam ovdje čitav sat - nastavi on dok sam ga ne tremice motrila - i sve to vrijeme sve unaokolo bilo je mirno i tiho kao smrt. Nisam se usudio ući. Ne poznaješ me? Pogledaj, nisam stranac! Zraka mu pade na lice; obrazi su mu bili bljedožuti i napola zarasli u bradu, obrve spuštene, oči duboko usađene i neobične. Poznavala sam te oči.
- Što! - povikah i podigoh ruke u čudu. - Što! Vratili ste se? Jeste li to zaista vi? Jeste li?
- Da, Heathcliff - odgovori on, i pogled mu prijeđe s mene na prozore u kojima se ogledalo mnoštvo sjajnih mjesečevih likova, ali kroz koje se nije vidjelo nikakvo svjetlo iznutra.
- Jesu li oni kod kuće? Gdje je ona? Nelly, ti se ne raduješ! Ne trebaš biti tako uznemirena. Je li ona tu? Govori! Želim progovoriti jednu riječ s njom... tvojom gospodaricom. Idi i reci joj da je neka osoba iz Gimmertona želi vidjeti.
- Kako će ona to primiti? - uzviknuh. - Što će raditi? Iznenađenje me zbunjuje... a nju će zapanjiti. Vi jeste Heathcliff! Ali izmijenjen! Ne, to se ne može razumjeti! Jeste li bili u vojsci?
- Idi i prenesi joj moju poruku - nestrpljivo me prekinu. - U paklu sam dok to ne učiniš! On otvori vrata i ja uđem; ali kad sam se približila salonu gdje su bili gospodin i gospođa Linton, počeh oklijevati. Najposlije odlučih ući pod izgovorom da ih upitam žele li da zapalim svijeće i otvorim vrata. Sjedili su zajedno uz prozor na kojem je kapak bio širom otvoren i kroz koji se vidjela iza drveća u vrtu i divljeg zelenog parka gimmertonska dolina, s dugačkim trakom magle koja je krivudala sve do nadomak njezina gornjeg kraja (jer se odmah iza kapele, kao što ste možda primijetili, potočić koji teče od močvare ulijeva u potok koji ide iznad srebrnaste doline).
Orkanski visovi dizali su se iznad srebrnaste pare, ali se naša stara kuća nije vidjela; ona je nešto na drugoj strani. I soba i oni u njoj, a i predio koji su promatrali činili su se neobično mirni. Oklijevala sam izvršiti nalog koji mi je dan i već sam bila krenula izaći nakon što sam ih pitala o svijećama, kad me osjećaj da je ludo tako postupati natjera da se vratim i promucam:
- Jedan čovjek iz Gimmertona želi vas vidjeti, gospođo.
- Što hoće? - upita gospođa Linton.
- Nisam ga pitala - odgovorili.
- Dobro, navuci zavjese, Nelly - reče ona - i donesi čaj. Odmah ću se vratiti. Izišla je iz salona. Gospodin Edgar nehajno me upita tko je to.
- Netko koga gospođa ne očekuje - odgovorih. - Onaj Heathcliff... sjećate li ga se, gospodine... koji je živio kod gospodina Earnshawa.
- Što! Ciganin... poljski radnik? - povika on. - Zašto to niste rekli Catherini?
- Pst! Ne smijete ga zvati tim imenom, gospodine -rekoh. - Bilo bi joj vrlo žao kad bi vas čula. Umalo joj nije srce puklo od žalosti kad je otišao. Mislim da će je njegov povratak jako obradovati. Gospodin Linton priđe prozoru na drugoj strani sobe, koji je gledao u dvorište. Otvori ga i naže se napolje. Vjerojatno su oni bili dolje jer on odmah viknu:
- Nemoj stajati ondje, ljubavi! Uvedi tu osobu unutra ako je to netko važan. - Uskoro začuh škljocanje kvake i Catherina uletje zadihana i uzbuđena, odveć uzbuđena da bi pokazala radost; zaista, po njezinu bi licu prije pomislio da joj se dogodila neka velika nesreća.
- Ah, Edgare, Edgare! - reče zadihano i zagrli ga oko vrata. -Ah,
Edgare, dragi moj! Heathcliff se vratio... on je! - reče i zagrli ga još jače.
- Dobro, dobro - ljutito povika njen muž - nemoj me ugušiti zbog toga! On mi se nikad nije činio tako dragocjen. Nema razloga da se uzrujavamo zbog toga!
- Znam da ga nisi volio - odgovori ona prigušujući jačinu svoga radosnog ushita. - Ali zbog mene se moraš sprijateljiti s njim. Da mu kažem da dođe ovamo?
- Ovamo? - reče on. - U salon?
- Pa gdje drugdje? - upita ona. Činio se ljut i predložio je kuhinju kao pogodnije mjesto za njega. Gospođa Linton pogleda ga s čudnim osmijehom... kao da se i ljutila i rugala zbog njegove oholosti.
- Ne - reče nakon kratke šutnje - ne mogu sjediti u kuhinji.
Postavi dva stola ovdje, Nelly; jedan za tvoga gospodara i gospođicu Isabellu, jer oni su gospoda; a jedan za Heathcliffa i mene, jer pripadamo nižem staležu. Hoće li te to zadovoljiti, dragi? Ili moram narediti da se naloži drugdje? Ako je tako, onda izdaj naredbu. Ja ću otrčati dolje da dovedem svoga gosta. Bojim se da je radost prevelika da bi bila stvarna! Htjede odjuriti, ali je Edgar zaustavi.
- Reci mu da dođe gore - reče obraćajući se meni - a ti, Catherino, pokušaj biti radosna, a ne biti nerazumna! Cijela kuća ne mora vidjeti da dočekuješ odbjeglog slugu kao da ti je rođeni brat. Siđoh i nađoh Heathcliffa gdje čeka pod trijemom, očito očekujući da bude pozvan unutra. Išao je za mnom ne trošeći riječi; odvela sam ga gospodaru i gospodarici čiji su zajapureni obrazi pokazivali znake oštrog razgovora. Ali se gospođini obrazi ozariše jednim drugim osjećajem kad se njen prijatelj pojavi na vratima; ona mu pritrča, uze ga za obje ruke i odvede Lintonu, a zatim zgrabi Lintonove opuštene prste i gurnu ih u Heathcliffovu ruku. Zapanjila sam se više nego ikad kad sam pri svjetlu vatre i svijeća vidjela koliko se Heathcliff izmijenio.
Postao je visok i atletski razvijen; kraj njega se moj gospodar činio posve sitan i dječački. Njegovo uspravno držanje ostavljalo je dojam kao da je bio u vojsci. Crte lica bile su mu mnogo starije i odlučnije od Lintonovih; lice mu je bilo inteligentno i nije zadržalo ni traga nekadašnje prostote i zapuštenosti. Polucivilizirana divljina krila se još uvijek u spuštenim obrvama i očima punim vatre, ali je bila potisnuta; držanje mu je bilo čak dostojanstveno, posve lišeno grubosti, iako odveć strogo da bi bilo otmjeno.
Moj se gospodar iznenadio koliko i ja, a možda i više; za trenutak nije znao kako osloviti toga poljskog radnika, kako ga je bio nazvao. Heathcliff pusti njegovu malu ruku; stajao je i gledao ga hladnokrvno čekajući da on prvi progovori.
- Sjednite, gospodine - reče Linton napokon. - gospođa Linton, sjećajući se starih vremena, želi da vas srdačno primim, i, naravno, meni je drago kad god se dogodi nešto što je raduje.
- I meni - odgovori Heathcliff - osobito ako je to nešto u čemu i ja imam udjela. Rado ću ostati sat-dva. Sjeo je nasuprot Catherini koja ga je gledala netremice, pogledom kao da se boji da će iščeznuti ako ga skrene s njega. Njegove oči nisu često gledale u njezine; brz pogled s vremena na vrijeme bio mu je dovoljan, ali pri svakom pogledu u njegovim se očima sve pouzdanije odražavao neskriveni ushit koji je zračio iz njenih očiju. Bili su odveć obuzeti uzajamnom radošću da bi osjetili ikakvu nelagodu. Drukčije je bilo s gospodinom Edgarom; bilo mu je tako neugodno da je problijedio; osjećaj nelagode dosegao je vrhunac kad je njegova gospođa ustala, prešla preko saga, uzela opet Heathcliffa za ruke i smijala se kao da je izvan sebe.
- Sutra ću misliti da je ovo samo san! - uzviknu ona. Neću moći vjerovati da sam te opet vidjela i dodirivala i da sam razgovarala s tobom. A ipak, okrutni Heathcliffe! Ti ne zaslužuješ ovakvu dobrodošlicu. Tri godine bio si odsutan, nisi mi se javljao, niti si na mene mislio.
- Malo više nego što si ti mislila na mene - promrmlja on. -Čuo sam o tvojoj udaji, Cathy, prije kratkog vremena; i dok sam čekao dolje u dvorištu, smišljao sam ovaj plan... da vidim još jednom tvoje lice; ti ćeš, možda, pogledati iznenađeno i pretvarati se da si se obradovala; zatim da poravnam svoj račun s Hindleyjem; a onda da osujetim ruku zakona time što ću sam izvršiti osudu nad sobom. Tvoj doček izbio mi je te misli iz glave; ali čuvaj se da me ne dočekaš drukčijeg raspoloženja idući put! Ne, nećeš me opet otjerati! Jesi li zaista žalila za mnom? Pa bilo je i razloga. Borio sam se mučio otkad sam posljednji put čuo tvoj glas; i moraš mi oprostiti, jer sam se borio samo radi tebe!
- Catherino, ako nećeš dopustiti da nam se ohladi čaj, molim te priđi stolu - prekinu ih Linton pokušavajući sačuvati svoj uobičajeni ton i prikladnu uljudnost. - Gospodina Heathcliffa čeka još dug put, gdje god mislio prenoćiti; a i ja sam žedan. Zauzela je svoje mjesto uz čajnik; došla je i gospođica Isabella koju su dozvali zvonom. Nakon što sam im namjestila stolce oko stola, napustih sobu. Čaj je trajao jedva deset minuta. Catherina nije čaj ni ulila u svoju šalicu, nije mogla ni jesti ni piti. Edgar je prolio nešto čaja u tanjurić i jedva da je popio gutljaj. Njihov gost nije ostao te večeri dulje od sata.
Kad je odlazio, upitah ga hoće li u Gimmerton.
- Ne, u Orkanske visove - odgovori on. - Gospodin Earnshaw pozvao me je u goste kad sam ga jutros posjetio. Gospodin Earnshaw je njega pozvao u goste! I on je posjetio gospodina Earnshawa! Duboko sam razmišljala o tim riječima nakon što je otišao. Je li on dvoličan i je li došao u naš kraj da čini zlo pod krinkom? Mislila sam o tome i u dubini svoga srca osjećala da bi bilo najbolje da se nije ni vraćao. Oko pola noći gospođa Linton me probudi iz prvog sna; tiho je ušla u moju sobu, sjela na moj krevet i povukla me za kosu kako bi me posve razbudila.
- Ne mogu spavati, Elleno - reče ispričavajući se. - A htjela bih da mi neko živo biće pravi društvo u mojoj sreći! Edgar je neraspoložen jer sam radosna zbog nečega što njega ne zanima; neće ni usta otvoriti, osim da mi drži zlovoljne glupe prodike, rekao mi je da sam okrutna i sebična jer želim razgovarati kad se on ne osjeća dobro i kad mu se spava. On uvijek izmisli da mu nije dobro čim se dogodi ma i sitnica koja mu se ne sviđa! Rekla sam nekoliko riječi u pohvalu
Heathcliffu, a on je ili zbog glavobolje ili zbog bola koji mu je zadala zavist počeo plakati, te sam ustala i ostavila ga.
- Što vrijedi hvaliti Heathcliffa pred njim - odgovorih. Još kao dječaci nisu se voljeli, i Heathcliffu bi bilo isto toliko odbojno da vas čuje kako hvalite Lintona; to je ljudska narav. Ostavite gospodina Lintona na miru što se tiče Heathcliffa, osim ako ne želite izazvati svađu među njima.
- Ali zar to ne pokazuje veliku slabost? - nastavi ona. Ja nisam zavidna; ja se nikad ne osjećam pogođenom zbog sjaja Isabelline žute kose, bjeline njezina vrata, njene dražesne otmjenosti i ljubavi koju joj pruža cijela kuća. Čak i ti, Nelly, kad se ja i Isabella ponekad porječkamo, uvijek si na njenoj strani; i ja popustim kao kakva ludo zaljubljena majka, nazivam je dragim srcem i laskam joj dok je ne oraspoložim. Njezinu je bratu drago vidjeti nas u srdačnim odnosima, a i meni to godi. Ali oni su vrlo slični; oni su razmažena djeca, zamišljaju da je svijet stvoren radi njihove udobnosti; premda im ugađam, ipak mislim da bi ih određena kazna možda popravila.
- Griješite, gospođo Linton - rekoh. - Oni ugađaju vama; znam što bi sve bilo da to ne čine. Vi tako udovoljavate njihovim prolaznim raspoloženjima dokle god je njihova glavna briga da ispunjaju sve vaše želje. Ali može se dogoditi da se posvađate zbog nečega što je podjednako važno za obje strane; i onda ćete vidjeti da su oni koje nazivate slabima kadri biti jednako tvrdoglavi kao i vi.
- I onda ćemo se boriti na život i smrt, zar ne, Nelly? - reče ona smijući se. - Ne! Kažem ti, ja imam takvo povjerenje u Lintonovu ljubav, te vjerujem da bih ga mogla ubiti a da on i ne poželi osvetiti mi se. Savjetovala sam je da ga cijeni još više zbog te njegove ljubavi.
- Cijenim ga - odgovori ona - ali on ne treba cmizdriti zbog svake sitnice. To je djetinjasto; i umjesto što roni suze zato što sam rekla da je Heathcliff sada dostojan svačije pažnje, i da bi bila čast za prvog džentlmena u našem kraju da bude njegov prijatelj... on je to trebao reći umjesto mene i biti ushićen osjećajem simpatije. On se mora naviknuti na njega? Pa zašto ga onda ne bi i zavolio. S obzirom na svoj razlog da bude protiv Edgara, smatram da se Heathcliff divno ponašao!
- Što mislite o tome što je otišao u Orkanske visove? -upitah. - On se očevidno preobrazio u svakom pogledu; postao je pravi kršćanin; pruža ruku pomirenja svim svojim neprijateljima!
- On mi je to objašnjavao - odgovori ona. - Čudim se tome jednako koliko i ti. Rekao je da je svratio kako bi od tebe dobio obavijesti o meni, jer je mislio da još živiš ondje; Joseph je rekao svome gospodaru da je Heathcliff došao, te je Hindley izišao i ispitivao ga što je sve radio i kako je živio, i napokon ga pozvao da uđe. Nekoliko ljudi sjedilo je i kartalo se; Heathcliff im se pridružio. Odnio je nešto novca mome bratu, ali mu je on, nakon što je vidio da je Heathcliff dobro potkožen, rekao neka dođe opet uvečer, na što je Heathcliff pristao.
Hindley je odveć nesmotren u biranju svojih gostiju; i ne trudi se promisliti o razlozima zbog kojih ne bi trebao imati povjerenja u čovjeka kojemu je onako podlo bio naudio. A što se Heathcliffa tiče, on tvrdi da je njegov glavni razlog što je obnovio vezu sa svojim starim mučiteljem želja da se nastani u mjestu odakle se može došetati do Grangea, ljubav prema kući u kojoj smo živjeli zajedno, i nada da ću imati više mogućnosti da ga viđam ondje nego što bih imala ako bi se nastanio u Gimmertonu.
On namjerava ponuditi pristojnu sumu za dopuštenje da stanuje u Visovima; bez sumnje će pohlepa navesti moga brata da prihvati te uvjete; on je uvijek bio pohlepan, iako, što uzme jednom rukom, odbaci drugom.
- To mjesto nije prikladno da u njemu stanuje mladi čovjek! - rekoh. - Zar se ne bojite posljedica, gospođo Linton?
- Ne bojim se za svog prijatelja - odgovori ona -njegova odlučnost čuvat će ga od opasnosti; bojim se pomalo za Hindleyja, ali on ne može biti moralno gori nego što jest; a ja stojim između njega i fizičkog napada. Večerašnji događaj pomirio me je s Bogom i s ljudima! Bila sam ustala u gnjevnoj pobuni protiv providnosti. Oh, trpjela sam vrlo, vrlo gorak jad, Nelly! Da taj stvor zna koliko je gorak bio moj jad, on bi se stidio zamračivati mi prestanak toga bola svojom taštom hirovitošću. Iz ljubaznosti prema njemu sve sam sama trpjela; da sam izražavala bol koju sam često osjećala, on bi se naučio žudjeti za olakšanjem od nje, isto tako žarko kao i ja. Ali to je prošlo, i neću se osvećivati njegovoj ludosti; odsad ću moći sve podnositi! I da me najniže živo biće udari po obrazu, ne samo da bih mu okrenula i drugi, nego bih ga molila da mi oprosti što sam izazvala tu ćušku; i kako bih to dokazala, idem se odmah pomiriti s Edgarom. Laku noć! Ja sam anđeo!
Otišla je s tim samozadovoljnim uvjerenjem; sutradan je uspjeh njene odluke bio očevidan. Gospodin Linton ne samo da se udobrovoljio (iako je još uvijek bio pomalo neveseo zbog Catherinine pretjerane živahnosti): nije se protivio ni njezinu prijedlogu da to poslijepodne ode s Isabellom u Orkanske visove; ona ga je za to nagradila tako prisnom ljupkošću i ljubavlju, da je kuća pretvorena u raj na nekoliko dana; sunce njezina raspoloženja grijalo je i gospodara i poslugu.
Heathcliff... odsad ga valja zvati gospodin Heathcliff... u početku je oprezno iskorištavao slobodu da dolazi u Thrushcross Grange. Kao da je ispitivao dokad će domaćin kuće podnositi njegovo dolaženje. Catherina je također smatrala mudrim da obuzda svoje izraze zadovoljstva kad je dolazio. I on je postupno razvio kod njih naviku da ga očekuju. Zadržao je svoju rezerviranost, koja bijaše njegova značajna osobina još u dječaštvu, i koja mu je omogućavala da obuzda svoje pretjerano pokazivanje osjećaja. Iščeznula je nelagoda moga gospodara, a i neke nove okolnosti okrenule su je u jedan novi smjer. Lintonov novi izvor brige bilo je to što je Isabella Linton neočekivano počela pokazivati neodoljivu naklonost prema njihovu gostu.
Ona je u to doba bila ljupka mlada dama od osamnaest godina, djetinjasta ponašanja - iako je bila osjetljiva - i britke inteligencije, ali i oštre naravi kad bi se ljutila. Njezina brata, koji ju je nježno volio, zapanjila je i uplašila ta fantastična ljubav. Bez obzira na poniženje koje bi donio njen brak s bezimenim čovjekom, i na mogućnost da njegova imovina, ako ne bude imao muških nasljednika, prijeđe u ruke takve osobe, bio je dovoljno mudar da razumije Heathcliffove sklonosti; da uvidi kako je njegov duh, premda mu se promijenila vanjština, nepromijenjen i nepromjenjiv. Bojao se toga duha prema kojemu je osjećao prijezir i, kao da je naslućivao neko zlo, strahovao je i od same pomisli da Isabellu njemu povjeri. Užasavao bi se toga još da je znao da je njena ljubav ponikla netražena i da je usmjerena onamo gdje nije pobuđivala odgovarajuće osjećaje; ali on to nije znao, jer čim je otkrio njeno postojanje, okrivio je Heathcliffa za smišljen plan.
Svi smo već dulje primjećivali da je gospođica Linton zabrinuta i da zbog nečega pati. Postala je razdražljiva i nesnosna; neprestano je zadirkivala Catherinu, tako da je postojala opasnost da će iscrpsti njeno ograničeno strpljenje. Opravdavali smo je donekle njenim zdravljem; kopnjela je i venula pred našim očima. Ali jednog dana, kad je bila osobito svojeglava, odbila je doručak, žalila se kako posluga ne čini što joj ona kaže, kako gospodarica ne dopušta da i ona bude imalo važna u kući, kako je Edgar zanemaruje, kako se prehladila zato što se vrata ostavljaju otvorena i kako smo namjerno ostavili vatru da se ugasi da bismo je naljutili; i navela još stotinu neozbiljnih optužbi.
Gospođa Linton odlučno joj je naredila da ode u postelju, i nakon što ju je dobro izgrdila, zaprijeti joj da će poslati po liječnika. Čim je čula Kennethovo ime, odmah je izjavila da je posve zdrava i da je nesretna samo zbog Catherinine grubosti.
- Kako možeš reći da sam gruba, ti nevaljala mazo? -uzviknu gospodarica, iznenađena tom neočekivanom tvrdnjom. -Ti kao da si izgubila pamet. Kada sam bila gruba, reci mi?
- Jučer - zajeca Isabella - i sada!
- Jučer! - reče njena šurjakinja. - Kojom zgodom?
- Za šetnje po pustari; rekla si mi da idem kamo hoću dok si ti otišla s gospodinom Heathcliffom.
- I ti to smatraš grubošću? - reče Catherina smijući se. Nisam htjela time reći da je tvoje društvo suvišno; bilo nam je svejedno hoćeš li ostati s nama ili ne; samo sam mislila da u Heathcliffovu pričanju neće za tebe biti ništa zanimljivo.
- Oh, ne - plačući je rekla mlada dama - ti si željela da odem jer si znala da sam htjela biti s vama!
- Je li ona pri zdravoj pameti? - upita gospođa Linton obraćajući se meni. - Ponovit ću razgovor, riječ po riječ, Isabello, a ti mi kaži ako u njemu ima išta što bi moglo tebe za nimati.
- Svejedno mi je što ste razgovarali - odgovori ona -željela sam biti s...
- S kim? - ponovi Catherina primijetivši da ona oklijeva dovršiti rečenicu.
- S njim; i ne želim da me uvijek tjeraš iz njegova društva! - produlji ona planuvši. - Ti ne daš drugome čak ni ono što sama ne možeš imati, Cathy, i želiš samo da ti budeš voljena!
- Ti si bezobrazno majmunče! - iznenađeno uzviknu gospođa
Linton. - Ali, ne želim vjerovati u taj idiotizam! Nemoguće je da se ti želiš svidjeti Heathcliffu... da ga smatraš ugodnom osobom. Nadam se da sam te pogrešno razumjela, Isabello?
- Ne, nisi - reče zaljubljena djevojka. - Volim ga više nego što si ti ikad voljela Edgara; a i on bi mene volio kad bi mu ti dopustila!
- Onda ne bih željela da sam na tvome mjestu ni za cijelu kraljevinu! - emfatično izjavi Catherina; a činilo se da govori iskreno.
- Nelly, pomozi mi da je uvjerim u njenu ludost. Reci joj tko je Heathcliff; izgubljeni stvor čija narav nikad nije prošla proces uljudivanja i oplemenjivanja; on je neplodna pustara od drača i kamena. Kao što ne bih stavila toga malog kanarinca u park hladnoga zimskog dana, tako ti ne bih preporučila da njemu daš svoje srce! Samo žalosno nepoznavanje njegova značaja, dijete, i ništa više, navelo te da taj san uvrtiš u glavu. Molim te, nemoj zamišljati da on skriva dubine dobrote i osjećaja pod strogom vanjštinom! On nije neizbrušen dijamant... školjka u kojoj se nalazi biser; on je divalj, nemilosrdan, čovjek-vuk. Ja mu nikada ne kažem: "Ostavi ovog ili onog neprijatelja na miru jer bi bilo podlo ili okrutno učiniti mu zlo" - nego mu kažem: "Ostavi ga na miru, jer ja ne bih htjela da mu se učini ikakva nepravda." - On bi te smrvio kao vrapčje jaje, Isabello, ako bi smatrao da si mu na teret. Znam da on ne bi mogao voljeti nikoga iz obitelji Linton; pa ipak bi bio kadar oženiti se tobom zbog tvoga sadašnjega i budućeg bogatstva; njega sve više obuzima pohlepa. To je moja predodžba o njemu, a ja sam mu prijatelj, i to tako velik da bih možda šutjela i pustila te da upadneš u njegovu zamku da te je on ozbiljno namjeravao uhvatiti.
Gospođica Linton gnjevno pogleda svoju šurjakinju. - Stidi se! Stidi se! - bijesno je ponavljala. - Ti si gora od dvadeset neprijatelja, ti otrovni prijatelju!
- Ah, ti mi, dakle, ne vjeruješ? - upita Catherina. - Ti misliš da govorim zbog sebičnosti?
- Sigurna sam u to - odvrati Isabella - i grozim te se! -Dobro! - povika Catherina. - Pokušaj, pa ćeš vidjeti, ako tako misliš. Ja sam svoje učinila, a ti ćeš vidjeti kamo će te tvoja tvrdoglavost odvesti.
- A ja moram patiti zbog njezina egoizma! - zajeca Isabella nakon što gospođa Linton iziđe iz sobe. - Sve, sve je protiv mene; ona je srušila moju jedinu utjehu. Ali ona je lagala, zar ne? Gospodin Heathcliff nije zao duh; on ima časnu i vjernu dušu, jer kako bi se inače nje sjećao?
- Odagnajte ga iz svojih misli, gospođice - rekoh. - On donosi zlo sa sobom; on nije muž za vas. Gospođa Linton je govorila oštro, ali joj ipak ne mogu proturječiti. Ona bolje poznaje njegovo srce nego ja, ili bilo tko drugi; i ona ga ne bi nikad prikazala gorim nego što jest. Pošteni ljudi ne kriju svoja djela. Kako je živio? Kako se obogatio? Zašto stanuje u Orkanskim visovima, u kući čovjeka kojega smrtno mrzi? Pričaju da je gospodin Earnshaw sve gori i gori otkako je on došao. Oni neprestano sjede po cijelu noć zajedno, i Hindley je počeo posuđivati novac na svoju zemlju; ne radi ništa nego se samo karta i pije. Prije tjedan dana srela sam Josepha u Gimmertonu i on mi je rekao:
- Nelly, može se dogoditi da uskoro pošalju u našu kuću komisiju za pregled mrtvaca. Jedan od njih umalo nije odsjekao sebi prst držeći drugoga da se ne zakolje. To je gospodar, znate, on se ne boji porote. On se uopće ne plaši sudaca, ni Pavla, ni Petra, ni Ivana, ni Matije, ni ikoga od njih, ne on! Kao da im se želi drsko suprotstaviti! A i onaj đavo Heathcliff, teško da mu ima premca. Gotovo uživa u svakoj sotonskoj šali. Kada dođe u Grange, govori li kako lijepo živi u Visovima? Evo kako... od sunčeva zalaska pa do podne idućeg dana kapci su zatvoreni i svijeće gore, a oni se kockaju i piju, a zatim budala odlazi u svoju sobu uz takve psovke da se čestiti stide slušati ih; a nitkov izbroji dobivene pare, jede, spava i onda odlazi do svog susjeda. Naravno, on ne priča gospođi Catherini kako zlato njezina oca prelazi u njegov džep, i kako sin njezina oca srlja u propast u koju ga on gura. - Eto, gospođice Linton, Joseph je stara hulja, ali nije lažac, i ako je njegov opis Heathcliffova ponašanja istinit, onda neka vam nikada ne padne na pamet da zaželite takvog muža, nije li tako?
- I ti si u dosluhu s drugima, Elleno! - odgovori ona. Neću slušati tvoje klevete. Zacijelo si vrlo pakosna kad me želiš uvjeriti da nema sreće u svijetu! Možda bi se ona oslobodila tih misli i tih osjećaja da je bila ostavljena samoj sebi, a možda bi ih gajila u sebi neprestance, ne mogu reći, ali nije imala mnogo vremena za razmišljanje. Sutradan se sastajala porota u obližnjem gradu i moj gospodar joj je morao prisustvovati, a gospodin Heathcliff, znajući da neće biti kod kuće, dođe ranije nego obično.
Catherina i Isabella sjedile su u biblioteci, ljutite jedna na drugu, ali su šutjele. Isabella se osjećala nelagodno zbog svoje jučerašnje nepromišljenosti, zbog toga što je u prolaznom nastupu strasti otkrila svoje tajne osjećaje; Catherina se nakon zrelog razmišljanja osjećala uistinu uvrijeđenom; pa iako se opet smijala njenoj drskosti, bila je sklona urediti da to za nju ne bude smiješno. Nasmija se kad vidje Heathcliffa gdje prolazi pored prozora. Čistila sam ognjište i primijetila obijestan osmijeh na njenim usnama.
Isabella je bila zauzeta svojim razmišljanjima ili čitanjem knjige, te je tako ostala dok se vrata nisu otvorila, a onda je bilo prekasno da pokuša pobjeći, što bi ona rado učinila da je bilo izvedivo.
- Uđi! Uđi! - veselo povika gospodarica primičući stolac vatri. - Ovdje su dvije osobe kojima je vrlo potrebna treća da bi otopila led među njima; i ti si baš ta osoba koju bismo obje izabrale. Heathcliffe, ponosim se što ti mogu napokon pokazati nekoga tko je tobom još više zaluđen nego ja. Očekujem da se osjetiš polaskanim. Ne, to nije Nelly; nemoj gledati u nju! Mojoj jadnoj šurjakinji srce jače zakuca kad samo pomisli o tvojoj fizičkoj i moralnoj ljepoti. O tebi ovisi hoćeš li biti Edgarov zet! Ne, ne, Isabello, nećeš pobjeći nastavi ona zaustavljajući s hinjenom veselošću zbunjenu djevojku koja je ljutito ustala. - Svađale smo se kao mačke zbog tebe, Heathcliffe, i ona me je u izrazima odanosti i divljenja posvema pobijedila; i, štoviše, priopćeno mi je, kad bih se samo držala po strani, da bi moja suparnica, što ona želi biti, poslala strijelu u tvoje srce, koja bi te zauvijek prikovala i odaslala moju sliku u vječiti zaborav!
- Catherino! - uzviknu Isabella prizivajući svoje dostojanstvo i smatrajući nedostojnim da se bori kako bi se otela Catherini koja ju je čvrsto držala. - Bila bih ti zahvalna da se držiš istine i da me ne klevećeš, čak ni u šali! Gospodine Heathcliffe, budite tako ljubazni da kažete ovoj vašoj prijateljici neka me pusti; ona zaboravlja da ja i vi nismo intimni poznanici; a ono što nju zabavlja, za mene je tako bolno te nemam riječi kojima bih to izrazila.
Kad gost ništa ne odgovori, nego sjede potpuno ravnodušan prema tome kakve osjećaje ona gaji prema njemu, ona se okrenu svojoj mučiteljici i šapatom je preklinjaše da je pusti.
- Nikako! - odgovori gospođa Linton. - Neću da mi se opet kaže kako sam pas koji ne glođe kost, ali ni drugima ne daje. Moraš ostati ovdje; a sad, Heathcliffe, zašto ne pokažeš zadovoljstvo zbog te ugodne vijesti. Isabella se kune da Edgarova ljubav prema meni nije ništa prema ljubavi koju ona osjeća prema tebi. Sigurna sam da je rekla nešto u tom smislu; zar ne, Elleno? I gladuje još od prekjučerašnje šetnje zbog žalosti i gnjeva što sam je poslala iz našeg društva misleći da joj ono neće biti ugodno.
- Mislim da je ti klevećeš - reče Heathcliff i okrenu stolac da bi sjeo njima nasuprot. - Ona sad svakako želi otići iz mog društva. Ukočeno je gledao u predmet razgovora, kao što bi čovjek promatrao čudnu, odvratnu životinju, stonogu iz Indije, na primjer, koju gleda iz radoznalosti usprkos odvratnosti. Jadna djevojka nije to mogla podnijeti, čas je blijedjela čas crvenjela, i dok su suze izbijale kao biseri na njenim trepavicama, upotrijebila je svu snagu svojih malih prstiju da se otme od Catherine koja ju je čvrsto držala; ali kad vidje da, kad podigne jedan prst sa svoje ruke, drugi se stegne oko nje, pa da ih se ne može svih osloboditi odjedanput, poče upotrebljavati svoje nokte; njihova oštrina uskoro je uresila Catherinine prste crvenim polumjesecima.
- Tigrice! - uzviknu gospođa Linton, pusti je i poče mahati svojom rukom od bola. - Odlazi, za ime Boga, i sakrij svoje pakosno lice! Vrlo je glupo što si pred njim pokazala te kandže. Zar ne možeš zamisliti kakve će on zaključke iz toga izvući? Pogledaj, Heathcliffe!
Njeni nokti su oruđa koja će izvršiti što ona naumi... moraš čuvati svoje oči.
- Ja bih ih iščupao iz njenih prstiju ako bi mi oni ikad zaprijetili - brutalno odgovori on nakon što se vrata zatvoriše za njom. - Ali što si htjela time što si zadirkivala to stvorenje, Cathy? Nisi valjda govorila istinu?
- Uvjeravam te da jesam - odgovori ona. - Čezne za tobom već nekoliko tjedana; bulaznila je o tebi jutros i obasula me bujicom prijekora zato što sam joj prikazala tvoje mane i nedostatke u jasnom svjetlu kako bih umanjila njeno obožavanje. Ali ne treba obraćati pažnju na to; željela sam kazniti njezinu oholost, to je sve. Odveć je volim, dragi moj Heathcliffe, a da bih dopustila da ju ščepaš i progutaš.
- A ja ju volim premalo da bih to pokušao - reče on osim na vrlo demonski način. Ti bi čula čudne stvari kad bih ja živio s tim otužnim voštanim licem; najobičnija bi bila što bih po njenoj bjelini naslikao boje i što bih svakih dan-dva njene plave oči pretvarao u crne: one su odvratno slične Lintonovima.
- Ne odvratno, već ljupko! - reče Catherina. - One su golubinje oči
- anđeoske!
- Ona je nasljednica svoga brata, zar ne? - upita on nakon kratke šutnje.
- Na žalost, ja ne mislim tako - odgovori ona. - Ako nebo bude htjelo, mnoštvo nećaka osporit će joj to pravo. Nemoj više misliti o tom predmetu; odveć si sklon žudjeti za dobrima svojih susjeda; ne zaboravi da je imanje ovog susjeda moje.
- Kad bi to imanje bilo moje, ne bi time bilo ništa manje tvoje - reče Heathcliff. - Ali iako Isabella Linton može biti glupa, vjerojatno nije luda; kratko rečeno, postupit ćemo po tvom savjetu i o tome više nećemo govoriti. Zaista se nisu više bavili tim predmetom, a Catherina ga je, vjerojatno, odagnala i iz svojih misli. Ali se Heathcliff, bila sam sigurna, često u toku večeri u mislima sjećao tog predmeta. Opazila sam da se smješka -ili, točnije, kesi, kad god bi gospođa Linton izišla iz biblioteke. Odlučih pratiti njegovo vladanje.
Moje je srce bilo na gospodarevoj strani više nego na Catherininoj; smatrala sam da je bilo razloga za to, jer on je bio ljubazan, povjerljiv i častan; a ona - ne bih mogla reći za nju da je bila opreka tome, ali je ipak prisvajala sebi toliku slobodu da sam imala malo povjerenja u njena načela, a još manje simpatije za njene osjećaje. Željela sam da se dogodi nešto što bi tiho oslobodilo i Orkanske visove i Grange gospodina Heathcliffa, pa da bude onako kao prije njegova dolaska. Zbog njegovih posjeta neprestano sam strahovala, a vjerojatno i moj gospodar.
Njegov boravak u Visovima mučio me poput more. Osjećala sam da je Bog prepustio zabludjelu ovcu njenim grešnim lutanjima i da jedna zla zvijer vreba između nje i tora čekajući zgodan trenutak da skoči na nju i da je uništi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:06 pm





Jedanaesto poglavlje
Ponekad bih, razmišljajući o svemu tome u samoći, ustala u iznenadnoj jezi, stavila šešir na glavu i otišla vidjeti što se sve događa na farmi. Uvjerila sam svoju savjest kako mi je dužnost opomenuti ga i reći mu što ljudi pričaju o njegovu načinu života, ali bih se onda sjetila njegovih ukorijenjenih loših navika, i bez nade da bih mu mogla koristiti odustala bih od ulaženja u tu tužnu kuću, sumnjajući da bi mi on povjerovao. Jednom, kad sam išla u Gimmerton, skrenuh sa svog puta i prođoh pored starih vrata. To je bilo otprilike u doba do kojega je stigla moja priča.
Dogodilo se to jednoga vedrog, studenog popodneva, zemlja je bila gola, a cesta tvrda i suha. Došla sam do kamena gdje se glavni put grana lijevo u pustaru; na sjevernoj strani toga hrapavog stupa od pješčanika urezana su slova O. V., na istočnoj G., na jugoistočnoj T.G.
On služi kao putokaz za Grange, Orkanske visove i selo. Zlatno sunčevo svjetlo obasjalo je njegov vrh i podsjećalo me na ljeto; ne znam zašto, ali odjednom mi bujica djetinjih osjećaja ispuni srce. Prije dvadeset godina to je bilo Hindleyjevo i moje omiljeno mjesto.
Dugo sam promatrala stup što ga je vrijeme nagrizlo; sagnuh se i u njegovu podnožju spazih sačuvanu hrpu puževih kućica i kamenčića koje smo imali običaj ostavljati tu zajedno s ostalim koještarijama; i jasno kao dan učini mi se da vidim svoga malog prijatelja u igri kako sjedi na uvenuloj travi; njegova tamna, četvrtasta glava bila je nagnuta naprijed, a njegova mala ruka zgrtala je zemlju komadićem škriljca.
- Siromah Hindley! - uzviknuh nehotice. Trgoh se; moje su me tjelesne oči prevarile, pa mi se trenutno učini da dijete podiže svoje lice i pogleda ravno u moje! Slika je iščeznula za tren; ali sam odmah osjetila neodoljivu želju da budem u Visovima. Praznovjerje me je tjeralo da poslušam taj impuls; možda je mrtav! -pomislih, ili će možda uskoro umrijeti! -Možda je to znak smrti! Što sam se više približavala kući, bila sam sve uznemirenija; i kad sam je ugledala, zadrhtala sam cijelim tijelom. Priviđenje me je preteklo, stajalo je i gledalo kroz vrata. To je bila moja prva pomisao kad sam spazila čupavog, tamnookog dječaka koji je bio prislonio svoje rumeno lice na rešetke vrata.
Daljnje razmišljanje reklo mi je da to mora biti Hareton, moj
Hareton, ne mnogo izmijenjen otkad sam ga ostavila prije deset mjeseci.
- Bog te blagoslovio, mili moj! - povikah zaboravivši odmah svoja luda strahovanja. - Haretone, ja sam, Nelly! Nelly, tvoja dadilja. On ustuknu korak-dva i uze poveći kamen.
- Došla sam vidjeti tvog oca, Haretone - dodah pogađajući po njegovu postupku da on svoju Nelly, ako je ona uopće još bila u njegovu sjećanju, nije poistovjetio sa mnom. On podiže kamen da ga baci na mene; počeh mu govoriti blago, ali mu nisam mogla zaustaviti ruku; kamen me udari u šešir, a zatim iz tepavih usta malog dečka poteče bujica psovki, koje je, razumio ih on ili ne, izgovorio izvježbanim naglaskom, dok mu pritom njegove djetinje crte zadobiše izraz zluradosti.
Možete biti sigurni da me je to više ražalostilo nego naljutilo.
Spremna zaplakati, izvadih naranču iz džepa i ponudih mu je da bih ga udobrovoljila. On je oklijevao, a zatim mi ju ščepa iz ruke; kao da je mislio da sam ga samo namjeravala iskušati i razočarati. Pokazah mu još jednu veću držeći je izvan njegova dohvata.
- Tko te je naučio te lijepe riječi, dijete moje? - upitah ga. -
Župnik?
- Dođavola sa župnikom i s tobom! Daj mi to - odgovori on.
- Kaži mi tko ti daje lekcije, pa ćeš je dobiti - kazah. Tko je tvoj učitelj?
- Moj đavolji otac - glasio je odgovor.
- Što učiš od oca? - nastavih. On skoči za narančom, ali je ja podigoh još više. - Čemu te on uči? - upitah.
- Ničemu - odgovori on - osim da mu ne izlazim pred oči. Tata me ne trpi jer ga psujem.
- Ah! I đavo te uči da psuješ oca?
- Da... ne - procijedi on kroza zube.
- Tko onda?
- Heathcliff.
Upitah ga voli li gospodina Heathcliffa. - Da! Željela sam saznati zbog čega voli Heathcliffa, i uspjeh od njega dobiti ove rečenice.
- Ne znam; on vraća tati ono što tata meni radi - on psuje tatu jer tata mene psuje. On kaže da mogu raditi što hoću. - A zar te župnik ne uči čitati i pisati? - nastavih.
- Ne, rečeno mi je da će župniku njuška biti puna zuba ako prekorači prag - Heathcliff je to obećao!
Stavih mu naranču u ruku i naredih mu neka kaže svom ocu da žena po imenu Nelly Dean čeka pored vrtnih vrata i da želi razgovarati s njim. Otišao je i ušao u kuću; ali umjesto Hindleyja, na vratima se pojavi Heathcliff. Odmah se okrenuh i otrčah niz put što sam brže mogla, pretrnuvši od straha kao da sam vidjela vampira. Zaustavila sam se tek nakon što sam stigla do putokaza. Ovo nema mnogo veze sa slučajem gospođice Isabelle, osim što me je potaknulo da što budnije pazim i činim sve što mogu da bih spriječila širenje takva lošeg utjecaja i u Grangeu, pa makar izazvala domaću buru osujećujući zadovoljstvo gospođe Linton. Idući put kad je došao Heathcliff, moja mlada gospođica hranila je golubove u dvorištu. Posljednja tri dana nije progovorila ni riječ sa svojom šurjakinjom; ali je bila prestala i sa svojim mrzovoljnim pritužbama, te nam je svima laknulo.
Znala sam da Heathcliff nije imao običaj upućivati i jednu nepotrebnu ljubaznost gospođici Linton. Ali sada, čim je vidje, njegova prva mjera opreza bila je da baci brz pogled preko cijeloga kućnog pročelja. Stajala sam pored kuhinjskog prozora, ali se brzo sklonih da me ne vidi. Heathcliff prijeđe popločeno dvorište, priđe Isabelli i nešto joj reče. Ona se, činilo se, zbuni i htjede otići; da bi to spriječio, on je uhvati za ruku. Ona odvrati lice od njega; vjerojatno joj je bio postavio neko pitanje na koje nije htjela odgovoriti. Još jednom je brzo pogledao u kuću i, misleći da ga nitko ne gleda, taj je nitkov imao drskosti zagrliti je.
- Judo! Izdajnice! - promrmljah. - Ti si dvoličnjak! Podla varalica.
- Tko je, Nelly? - začu se Catherinin glas iza mene; tako sam pažljivo promatrala onaj par vani da nisam ni primijetila njen ulazak.
- Vaš podli prijatelj! - ljutito odgovorih. - Onaj podmukli nevaljalac ondje. Ah, spazio nas je... dolazi ovamo! Hoće li imati hrabrosti da nađe prikladan izgovor što se udvara gospođici iako vam je rekao da je mrzi?
Gospođa Linton je vidjela kad se Isabella istrgla iz njegovih ruku i otrčala u vrt; minutu poslije Heathcliff je otvorio vrata. Htjela sam izraziti svoj pravedni gnjev, ali mi Catherina ljutito reče neka šutim i zaprijeti da će mi narediti da iziđem iz kuhinje ako budem toliko drska te se umiješam svojim bezobraznim jezikom.
- Da te netko čuje, mislio bi da si ti gospodarica! - reče ona. -
Treba ti pokazati tvoje pravo mjesto! Heathcliffe, zašto stvaraš tu zbrku? Rekla sam ti da moraš ostaviti Isabellu na miru!... Molim te da to učiniš, osim ako ti je dosadilo da budeš priman ovdje i ako ne želiš da ti Linton zaključa vrata.
- Ne daj Bože da to pokuša! - odgovori crni nitkov. U tom sam ga trenutku mrzila. - Neka ga Bog očuva blagog i strpljivog! Svaki dan sve više žudim za tim da ga pošaljem na onaj svijet!
- Pst! - reče Catherina zatvarajući unutarnja vrata. Nemoj me ljutiti. Zašto si prezreo moju želju? Je li ti ona prišla smišljeno?
- Što se to tebe tiče? - promrmlja on. - Imam pravo poljubiti je ako ona to hoće; i ti nemaš pravo zamjeriti mi zbog toga. Ja nisam tvoj muž, ti ne trebaš biti ljubomorna na mene!
- Nisam ljubomorna na tebe - odgovori gospodarica nego sam zabrinuta zbog tebe. Razvedri svoje lice; ne smiješ se na mene ljutiti! Ako ti se Isabella sviđa, oženit ćeš se njome. Ali, sviđa li ti se? Reci istinu, Heathcliffe! Eto, nećeš od govoriti. Sigurna sam da je ne voliš!
- A bi li gospodin Linton odobrio da se njegova sestra uda za tog čovjeka? - upitah.
- Gospodin Linton bi odobrio - odlučno odgovori moja gospodarica.
- Ne bi se morao truditi - reče Heathcliff - mogao bih to učiniti i bez njegova odobrenja. A što se tiče tebe, Catherino, spreman sam ti kazati nekoliko riječi sada kad već govorimo o tome. Želim da budeš svjesna toga kako znam da si postupala sa mnom pakleno... pakleno! Čuješ li? I ako laskaš sebi da ja to ne opažam, ti si budala; i ako misliš da se mogu utješiti slatkim riječima, ti si idiot; i ako zamišljaš da ću ja to trpjeti bez osvete, uvjerit ću te u suprotno, i to vrlo skoro! U međuvremenu, hvala ti što si mi otkrila tajnu svoje šurjakinje; kunem se da ću je iskoristiti do krajnje granice. A ti se nemoj miješati.
- Kakva je ovo nova faza njegova karaktera? - uzviknu zapanjeno gospođa Linton. - Postupila sam s tobom pakleno... i ti ćeš se osvetiti! Kako, nezahvalni stvore? Kako sam ja postupila s tobom pakleno?
- Ne osvećujem se tebi - odgovori Heathcliff s manje žestine. - To nije moj plan. Tiranin tlači svoje robove, ali se oni ne okreću protiv njega, oni mrve one ispod sebe. Možeš me mučiti koliko hoćeš radi svoje zabave, samo mi dopusti da se i ja malo zabavljam na isti način i uzdrži se od vrijeđanja koliko možeš. Nakon što si srušila moj dvorac, nemoj mi podizati kolibu i samozadovoljno se diviti svome milosrđu što si mi ju pružila kao dom. Kada bih mislio da ti zaista želiš da se oženim Isabellom, prerezao bih si grkljan!
- Ah, zlo je u tome što nisam ljubomorna, je li? - uzviknu Catherina. - Dobro, neću ti opet nuditi ženu, to je isto što i nuditi sotoni izgubljenu dušu. Tvoje blaženstvo, kao i njegovo, leži u tome da zadaješ bol i jad. To si dokazao. Edgara je napustilo loše raspoloženje zbog tvojeg povratka; ja sam se počela osjećati sigurnom i mirnom; a ti, nezadovoljan što vidiš da živimo u miru, čini se, odlučio si izazvati svađu. Posvađaj se s Edgarom ako hoćeš, Heathcliffe, i prevari njegovu sestru; to je najbolji način da se osvetiš meni.
Razgovor prestade. Gospođa Linton sjede uz vatru ljuta i neraspoložena. Duh koji ju je služio postajao je neposlušan i neobuzdan; nije ga mogla ni stišati ni obuzdati. On je stajao kraj ognjišta prekriženih ruku, obuzet svojim zlim mislima; ostavih ih u tom položaju i potražih gospodara koji se čudio što se Catherina zadržala dolje tako dugo.
- Elleno - reče on kad sam ušla - jesi li vidjela svoju gospodaricu?
- Jesam, u kuhinji je, gospodine - odgovorih. - Uznemirena je zbog
Heathcliffova vladanja, zaista i sama mislim da je vrijeme da se na njegove posjete drukčije gleda. Ne valja biti odveć popustljiv; eto; sad je došlo do toga. - I ispričah mu scenu u dvorištu i, onoliko vjerno koliko sam smjela, cio spor koji je nastao.
Mislila sam da to neće biti nezgodno za gospođu ako ona to sama ne učini nezgodnim braneći svoga gosta. Edgar Linton jedva me je saslušao do kraja. Njegove prve riječi pokazale su da on smatra kako krivicu snosi i njegova žena.
- To je nepodnošljivo! - uzviknu. - Sramota je što ga ona smatra prijateljem i što mi nameće njegovo društvo! Elleno, zovni mi dva čovjeka. Catherina se više neće prepirati s tim nitkovom... dovoljno sam joj popuštao. On siđe, reče slugama neka čekaju u hodniku i uđe u kuhinju. Ja uđoh za njim. Ono dvoje ponovno su započeli svoju žustru prepirku. gospođa Linton ga je korila, a on je pognute glave stajao kraj prozora; činilo se kao da je bio donekle zastrašen njenim žestokim prijekorima. On prvi ugleda gospodara i brzo joj dade znak da ušuti; ona odmah zašuti kad vidje što bješe razlog njegova miga.
- Što to znači? - reče Linton, obraćajući se njoj. - Kakvu imaš predodžbu o pristojnosti kad ostaješ ovdje nakon riječi koje ti je uputio taj nitkov? Valjda zato što je to njegov uobičajeni način izražavanja, ti to ne shvaćaš ozbiljno; ti si navikla na njegovu podlost i možda se nadaš da ću se i ja na viknuti na nju!
- Da nisi prisluškivao iza vrata, Edgare? - upita gospodarica glasom smišljenim da ga izazove, jer se u njemu nazirala ravnodušnost i prijezir prema njegovu bijesu. Dok je Linton govorio, Heathcliff je podigao glavu; nakon Catherinine opomene on se podrugljivo nasmija; namjerno, čini se, da bi skrenuo Lintonovu pažnju na sebe. Uspio je, ali ga Edgar nije namjeravao počastiti galamom i uzrujanošću.
- Dosad sam vas podnosio, gospodine - reče mirno - ne zato što nisam poznavao vaš bijedni, podli karakter, nego jer sam osjećao da ste vi samo djelomice odgovorni za to; a i kako je Catherina željela održavati poznanstvo s vama, popustio sam... nerazumno. Vaša je prisutnost moralni otrov koji bi okužio i najčestitijega; zbog toga, i da bi se spriječile gore posljedice, odsad vam ne dopuštam da dolazite u ovu kuću i savjetujem vam da odmah odete, jer ako ostanete još tri minute, bit ćete sramno izbačeni i protiv svoje volje.
Heathcliff izmjeri visinu i širinu govornika pogledom punim podrugljivosti. - Cathy, ovo tvoje janje prijeti kao bik! - reče on. -Izlaže se opasnosti da razbije svoju lubanju o moje šake. Tako mi Boga, gospodine Lintone, neizmjerno mi je žao što niste vrijedni jednog dobrog udarca! - moj gospodar pogleda prema hodniku i dade mi znak da dovedem ljude; nije namjeravao izložiti se opasnosti osobne borbe s njim. Poslušah njegov mig; ali gospođa Linton, shvaćajući da se nešto sprema, pođe za mnom i, kad sam ih pokušala zovnuti, ona me povuče natrag, zalupi vrata i zaključa ih.
- Samo poštena sredstva u borbi! - reče ona kao odgovor na mužev pogled, pun ljutitog iznenađenja. - Ako nemaš hrabrosti napasti ga, ispričaj se, ili dopusti da te izmlati. To će te naučiti da se ne pretvaraš hrabrijim nego što uistinu jesi. Ne, radije ću progutati ključ nego dopustiti da ga ti dobiješ! Lijepo sam nagrađena za svoju ljubaznost prema vama dvojici! Nakon vječite popustljivosti slaboj prirodi jednoga i zloj naravi drugoga, obojica mi pružate prijezirnu nezahvalnost; glupu do besmislenosti! Edgare, branila sam tebe, i tvoje, ali želim da te Heathcliff tuče dok ti ne pozli jer si se usudio pomisliti išta zlo o meni! Nisu bile potrebne batine da bi se stvorio takav dojam u gospodara. On pokuša istrgnuti ključ iz Catherinine ruke, ali ga ona baci u sam žar vatre; nato gospodina Edgara spopade nervozno drhtanje, a lice mu postade samrtnički blijedo. Ni za živu glavu nije mogao potisnuti to prekomjerno uzbuđenje; duševni bol i poniženje potpuno su ga savladali. Nasloni se na naslon stolca i pokri lice rukama.
- Oh, nebesa! U staro doba to bi priskrbilo viteštvo! - uzviknu gospođa Linton. - Pobijeđeni smo! Pobijeđeni smo! Heathcliff je isto tako spreman dignuti prst na tebe koliko i kralj povesti svoju vojsku protiv miševa. Ne boj se! Neće ti ništa!
- Taj tip nije janje, već je zečić. Želim ti sreću s tom kukavicom u čijoj je krvi mlijeko - reče Heathcliff. -Čestitam ti na ukusu. I to je taj drhtavi stvor koji ti se više sviđa od mene! Ne bih ga udario šakom, ali bih ga s velikim zadovoljstvom udario nogom - Plače li, ili će se možda onesvijestiti od straha?
Heathcliff priđe i gurnu stolicu na kojoj se Linton odmarao. Bolje da se nije približio, jer moj gospodar brzo usta i udari ga u grlo tako snažno da bi ga to oborilo na zemlju da je bio manji čovjek. Na trenutak Heathcliff nije mogao doći do daha; i dok se gušio, Linton iziđe na stražnja vrata u dvorište, a odatle se uputi ka prednjem ulazu.
- Eto! Gotovo je s tvojim dolaženjem - povika Catherina. - Odlazi; on će se vratiti s dva pištolja i gomilom po moćnika. Ako je čuo naš razgovor, on ti, naravno, neće nikad oprostiti. Učinio si mi medvjeđu uslugu, Heathcliffe. Ali idi... požuri! Radije bih vidjela u opasnosti Edgara nego tebe.
- Misliš li da ću tek tako otići iako mi od njegova udarca gori grlo?
- zagrmje on. - Pakla mi, neću! Smrvit ću mu rebra kao truo lješnjak prije nego što prijeđem prag! Ako ga sada ne prebijem, ubit ću ga prvom prilikom; i ako ti je njegov život mio, pusti me da ga izdevetam!
- On neće doći ovamo - slagah mu. - Ali ondje su kočijaš i dva vrtlara; nećete valjda čekati da vas oni izbace na put! Svi imaju po toljagu; i gospodar će, najvjerojatnije, promatrati sa salonskog prozora kako izvršavaju njegovu naredbu. Vrtlari i kočijaš zaista su bili ondje! Ali je i Linton bio s njima. Već su bili ušli u dvorište. Heathcliff se predomisli i odluči izbjeći borbu s trojicom slugu; ščepa žarač, razbi bravu unutarnjih vrata i pobježe baš kad su oni ulazili. Gospođa Linton bila je vrlo uzbuđena. Naredi mi da je ispratim gore na kat. Ona nije znala za moj udio u onome što se zbilo, a i ja sam željela da ona to ne dozna.
- Poludjet ću, Nelly! - uzviknu ona i baci se na divan. Kao da mi tisuću kovačkih čekića udara u glavi! Kaži Isabelli neka me se kloni; sav je taj metež zbog nje; i ako ona ili bilo tko drugi poveća moj gnjev, pobjesnjet ću. I, Nelly, kaži Edgaru, ako ga opet vidiš večeras, da postoji opasnost da se ozbiljno razbolim. Željela bih da se to i obistini. Uplašio me i zadao mi velik bol! Želim ga uplašiti. A i izbjeći da me dođe koriti i žaliti mi se, jer mu sigurno u tom slučaju ne bih ostala dužna, i Bog zna kako bi se onda sve to svršilo! Hoćeš li to učiniti, moja dobra Nelly? Ti shvaćaš da ja nisam uopće kriva u ovoj stvari. Što mu je bilo da prisluškuje? Heathcliff je govorio strašne stvari nakon što si nas ostavila, ali ja bih ga brzo uspjela odvratiti od Isabelle, a sve ostalo nije važno. A sad se preokrenulo kako ne treba; i to zbog lude ljudske želje da čuje zlo o samom sebi, koja kao demon mori svijet!
Da Edgar nije nikad čuo naš razgovor, on mu ne bi ništa ni naudio. Zaista, kad me je oslovio onim tonom neopravdanog negodovanja, nakon što sam njega radi promukla grdeći Heathcliffa, gotovo mi bijaše svejedno što će oni učiniti jedan drugome; pogotovu jer sam osjećala da ćemo svi mi, ma kako se završila ta scena, biti razdvojeni jedni od drugih tko zna koliko dugo! Pa dobro, ako ne mogu imati Heathcliffa za prijatelja, ako Edgar i dalje bude pakostan i ljubomoran, pokušat ću im zdrobiti srce time što ću slomiti svoje. To će biti brz način da se sve svrši kad budem stjerana u kut! Ali taj način treba sačuvati za slučaj krajnjeg očaja. Ne bih htjela njime iznenaditi Lintona. Dosad je Linton pazio da me ne izazove; moraš ga upozoriti na opasnost napuštanja te politike i podsjetiti ga na moj strastveni temperament koji, kad se zapali, graniči s bezumljem.
Željela bih da s tvog lica iščezne ta ravnodušnost i da izgledaš zabrinutija za mene. Ravnodušnost kojom sam primila njene upute bila je, bez sumnje, prilično izazovna, jer ih je ona izdala potpuno iskreno; ali ja sam vjerovala da osoba, koja može unaprijed stvarati plan kako da iskoristi svoje nastupe strasti, može ih također upotrebljavajući svoju volju i dovoljno obuzdati, čak i u trenucima kad je pod njihovim utjecajem, a i nisam željela "uplašiti" njezina muža, kako se već ona izrazila, i povećati njegovu uznemirenost zbog njene sebičnosti.
Stoga nisam rekla ništa kad sam srela gospodara koji je išao u salon, ali sam bila toliko slobodna da se vratim i čujem hoće li oni nastaviti svoju svađu. On prvi progovori.
- Ostani gdje jesi, Catherino - reče on bez imalo ljutnje u glasu, a s mnogo tužne utučenosti. - Neću se dugo zadržavati. Nisam se došao ni prepirati ni miriti, samo želim znati namjeravaš li ti nakon večerašnjih događaja nastaviti svoje prijateljstvo s...
- Oh, za ime Boga - prekinu ga gospodarica lupnuvši nogom o pod
- za ime Božje, pusti me da ne slušam više o tome! Tvoja hladna krv ne zna što je vrućica, tvoje su vene pune ledene vode; ali u mojima ključa, i ta tvoja hladnokrvnost prisiljava ih da drhte.
- Da bi me se otarasila, odgovori na moje pitanje - nastavi gospodin Linton. - Ti mi moraš odgovoriti, tvoja me razdraženost ne uzrujava. Shvatio sam da možeš biti isto tako hladnokrvna kao i svatko drugi, kad to želiš. Hoćeš li se od danas odreći Heathcliffa ili ćeš se odreći mene? Nemogu će je da budeš istodobno i moj i njegov prijatelj, i ja izričito želim saznati kakav je tvoj odgovor.
- Zahtijevam da me ostaviš na miru! - bijesno povika Catherina. - Ja to zahtijevam! Zar ne vidiš da jedva stojim? Edgare, ti... ostavi me! Zvonila je zvonom dok se nije potrgalo; uđoh bez žurbe. Njen besmislen, neopravdani bijes razgnjevio bi i sveca!
Ležala je i udarala glavom o naslon divana i škrgutala zubima kao da će ih izlomiti! Gospodin Linton je stajao i promatrao je obuzet iznenadnim kajanjem i strahom. Reče mi da donesem vode. Izgubila je dah i nije mogla govoriti. Donesoh čašu vode; ali kako nije htjela piti, poprskah joj lice. Poslije nekoliko sekundi ona se opruži, ukoči oči i prevrnu ih, a obrazi joj problijedješe. Bila je kao mrtvac. Linton se užasnu.
- Ništa joj nije - šapnuh. Nisam htjela da on popusti, iako ni sama nisam mogla ne osjetiti strah u svom srcu.
- Ima krvi na usnama! - reče on dršćući.
- Nije to ništa - odgovorih kiselo. I ispričah mu kako je ona prije nego što je došao odlučila dobiti napad bjesnila. Bila sam neoprezna, pa sam govorila glasno; ona me je čula i skočila... kosa joj je bila razbarušena preko ramena, oči su joj sijevale, mišići po vratu i rukama neprirodno nabrekli.
Očekivala sam da će mi u najmanju ruku slomiti kosti, ali je ona samo na tren razrogačenim očima pogledala oko sebe i odjurila iz sobe.
Gospodar mi zapovjedi da idem za njom; išla sam za njom do vrata njene spavaće sobe, ali ona zaključa vrata kako bi me spriječila da uđem.
Sutradan ujutro nije sišla na doručak, pa odoh i upitah je želi li da joj ga donesem.
- Ne! - odlučno odgovori ona. Isto joj je pitanje postavljeno o objedu i za čaja, pa je ponovljeno i drugih dana, ali ona je davala isti odgovor. Gospodin Linton provodio je svoje vrijeme u biblioteci i nije se raspitivao što radi njegova žena.
Isabella i on imali su jednosatni razgovor za kojega je on pokušavao dobiti od nje neki iskaz gnušanja prema Heathcliffovu udvaranju, ali mu je ona davala neodređene odgovore, te je bio prisiljen završiti i to ispitivanje bez ikakva zadovoljavajućeg rezultata; na kraju ju je ozbiljno opomenuo da će biti prekinute sve rodbinske veze između nje i njega ako bude tako luda da ohrabri tako nedostojnog prosca.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:06 pm




Dvanaesto poglavlje
Dok se gospođica Linton tužno vukla po parku ili vrtu, uvijek šutljiva i gotovo uvijek uplakana; dok se njen brat zatvarao u biblioteku među knjige koje nije otvarao - obuzet, mislim, neprekidnim neodređenim očekivanjem da će se Catherina pokajati za svoje vladanje i dobrovoljno doći tražiti oprost i pomirenje -i dok je ona tvrdoglavo gladovala, vjerojatno misleći da se Edgar za svakog objeda guši u suzama što ona nije prisutna i da ga samo ponos sprečava da dotrči do nje i klekne pred nju, ja sam radila svoje redovite kućanske poslove, uvjerena da u Grangeu postoji samo jedna pametna duša i da ona obitava u mome tijelu.
Nisam trošila nikakve utješne riječi na gospođicu, ni ikakve prijekore na moju gospodaricu, a nisam obraćala ni mnogo pažnje na uzdahe svoga gospodara koji je žudio čuti ime svoje gospođe kad joj već nije mogao čuti glas. Odlučila sam pustiti, što se mene tiče, da se pomire kako hoće i kad hoće; ali je sve to postalo dosadno dugo, te sam se obradovala onome što mi se učinilo kao prvi nagovještaj pomirenja.
Trećega dana gospođa Linton otključa vrata svoje sobe i, kako je bila upotrijebila svu svoju vodu iz vrča i boce, zatraži da joj donesem vode i zdjelu kaše, jer je vjerovala da će uskoro umrijeti. Smatrala sam da je priča o umiranju namijenjena Edgarovim ušima, pa joj nisam vjerovala i zadržah je za sebe, a odnesoh joj čak i dvopek. Jela je i pila pohlepno, a zatim se zavali na jastuk, stisnu šake i poče cmizdriti.
- Ah, umrijet ću - uzviknu - jer nitko nije nimalo zabrinut za mene. Kajem se što sam jela. - Zatim, nakon podulje šutnje, promrmlja: - Ne, neću umrijeti... on bi se radovao... on me nimalo ne voli... nikada ne bi zažalio za mnom!
- Želite li štogod, gospođo? - upitah zadržavajući i dalje miran izraz lica usprkos njezinu strašnu bljedilu i čudnu, uznemirenu ponašanju.
- Što radi ono ravnodušno biće? - upita ona sklanjajući guste zamršene pramenove kose sa svoga ispijenog lica. Je li pao u letargiju, ili je možda mrtav? -
- Ni jedno ni drugo - odgovorili - ako mislite na gospodina Lintona. On je prilično dobro, iako čita više nego što bi trebalo; neprestano je među svojim knjigama otkad nema drugog društva. Ne bih tako govorila da sam znala njeno pravo stanje, ali se nisam mogla osloboditi misli da ona bar djelomice glumi.
- Među svojim knjigama! - zaprepašteno povika. - A ja umirem!
Ja na rubu groba! Bože moj! Zna li on koliko sam se promijenila? - nastavi promatrajući sebe u zrcalu koje je visjelo na suprotnom zidu.
- Je li to Catherina Linton? On zamišlja da sam se samo uzoholila, ili da glumim, možda. Zar ga ne možeš izvijestiti da je moje stanje vrlo ozbiljno? Nelly, ako ne bude prekasno, čim doznam kako se on osjeća, izabrat ću jedno od ovog dvoga: ili da umrem od gladi što ne bi bila nikakva kazna za njega, osim ako bi imao srca - ili da ozdravim i napustim ovaj kraj. Govoriš li ti meni istinu o njemu? Pazi! Je li on zaista tako ravnodušan prema mom životu?
- Pa, gospođo, gospodar i ne sanja da je vaše stanje opasno; i, naravno, ne strahuje da ćete se umoriti glađu.
- Tako. Zar mu ne možeš reći da hoću? - reče ona. Uvjeri ga! Reci mu svoje mišljenje; reci da si sigurna da hoću!
- Ne, vi zaboravljate, gospođo Linton, da ste večeras sa zadovoljstvom pojeli nešto hrane, i sutra ćete već opaziti da vam je to koristilo.
- Kad bih samo bila sigurna da bi ga to ubilo - prekinu me ona - odmah bih se ubila! Ove tri strašne noći ni na tren nisam sklopila oči... i, oh, bila sam na mukama! Nelly, javljala su mi se priviđenja! Ali počinjem misliti da me ti ne voliš. Kako čudno! Vjerovala sam da me svi moraju voljeti, iako se međusobno mrze i preziru. A, eto, svi su se za nekoliko sati pretvorili u moje neprijatelje; sigurna sam; svi koji su ovdje. Kako je tužno umrijeti okružen njihovim hladnim licima! Isabella, uplašena, ne bi se usudila ući u sobu; bilo bi tako strašno gledati Catherinu kako umire! A Edgar bi ozbiljno i svečano stajao uz moju postelju i čekao da vidi moj kraj; a zatim bi se pomolio Bogu u znak zahvalnosti što je vraćen mir njegovu domu, i onda bi se vratio svojim knjigama. U ime svega što osjeća, što će s knjigama kad ja umirem!
Nije mogla podnijeti misao koju sam joj ja usadila u glavu o filozofskoj rezigniranosti gospodina Lintona. Prevrćući se po postelji, povećala je svoju grozničavu uznemirenost do ludila i počela trgati jastuk zubima; a zatim je sjela sva u vrućici i zahtijevala da otvorim prozor. Bila je sredina zime, puhao je jak sjeveroistočnjak, te odbih to učiniti. Izraz njezina lica, koji se svaki čas mijenjao, i promjene u njezinu raspoloženju ozbiljno su me bili zabrinuli i podsjetili na njenu raniju bolest i liječničku naredbu da joj se ne treba protiviti.
Minutu ranije bila je gotovo bijesna, a sada se oslonila na jednu ruku, i ne obraćajući pažnju na moje odbijanje da je poslušam, nalazila djetinjastu zabavu u tome da vadi perje kroz poderotine koje je maloprije napravila na svom jastuku i da ih prema njihovoj vrsti niže po plahti; njen je duh već bio odlutao nekim drugim mislima.
- Ovo je puranovo - mrmljala je za sebe - a ovo divlje patke; ovo je golubinje. Ah, oni su stavili golubinje perje u jastuke, nije čudo što nisam mogla umrijeti... Moram paziti da ga bacim na pod kad opet legnem. A ovo je divlje kokoši; a ovo... prepoznala bih ga među tisuću drugih... ovo je vivkovo pero. Lijepa ptica; kružila nam je iznad glave usred pustare. Htjela je otići u svoje gnijezdo jer su oblaci dodirivali vrhove bregova, pa je osjećala da će skoro kiša. Ovo je pero uzeto s pustare; taj vivak nije ubijen; vidjeli smo mu gnijezdo za vrijeme zime, puno malih kostura. Heathcliff je bio namjestio zamku iznad gnijezda, pa se stare ptice nisu više usudile doći. Natjerala sam ga poslije toga da mi obeća kako više nikada neće pucati na vivka, i to više nije radio. Ali, evo još vivkovih pera! Je li on pucao na moje vivke, Ne? Ima li koje pero crvene boje? Daj da vidim.
- Prestanite s tim djetinjarijama! - prekinuh je, uzeh jastuk od nje i okrenuh poderanu stranu prema perini, jer je ona počela vaditi šake perja.
- Ležite i zatvorite oči; vi buncate. Eto, što ste napravili! Perje leti svuda po sobi poput snježnih pahuljica. Počeh ga skupljati.
- Vidim u tebi, Nelly - nastavi ona sanjivo - staricu; imaš sijedu kosu i pogrbljena leđa. Ova je postelja vilinska pećina ispod Penistone Graga i ti skupljaš oštro kremenje za svoju strijelu da gađaš naše junice, a pretvaraš se dok sam ja u blizini da su oni samo pramenovi vune. Eto, takva ćeš ti biti za pedeset godina; znam da nisi takva sada. Ne buncam; ti griješiš jer bih inače vjerovala da si ti zaista ta stara vještica i da ja jesam pod Penistone Gragom; svjesna sam da je noć i da su dvije svijeće na stolu i da od njihova svjetla crni ormar sja kao crni jantar.
- Crni ormar? Gdje je? - upitah. - Vi govorite u bunilu!
- Eto ga pokraj zida, on je uvijek tu - odgovori ona. Zaista je čudno... vidim lice u njemu.
- Nema ormara u ovoj sobi i nikad ga nije ni bilo -rekoh, sjedoh i podigoh zavjesu da bih joj promatrala lice.
- Zar ti ne vidiš to lice? - upita ona gledajući ozbiljno u zrcalo.
Usprkos svem naporu nisam je uspjela uvjeriti da je to njeno lice, te ustadoh i pokrih zrcalo šalom.
- Ono je još ondje, iza šala! - zabrinuto nastavi ona. Pokrenulo se. Tko je to? Nadam se da neće izaći kad ti odeš! Oh, Nelly, u ovoj se sobi pojavljuju duhovi! Bojim se ostati sama! Uzeh njenu ruku u svoju i kazah joj neka se umiri, jer joj se cijelo tijelo trzalo u drhtajima dok je ukočeno gledala prema zrcalu. - Nema ovdje nikoga!
- nastavih. - To ste bili vi, gospođo Linton; i sami ste to znali prije nekoliko minuta.
- To sam bila ja! - reče iznenađeno. - I sat otkucava dvanaest! Istina je onda, to je strašno! Prsti joj grčevito stegnuše plahtu i ona prekri oči. Pokušah se odšuljati do vrata da bih pozvala njezina muža, ali me trgnu natrag uplašeni vrisak - šal je bio skliznuo sa zrcala.
- Što je, što vam je? - povikah. - Tko je sada kukavica? Priberite se! To je zrcalo, gospođo Linton; i vi vidite u njemu sebe, i ondje sam i ja pored vas. Drhtala je uplašeno i držala me čvrsto; strah se postupno gubio s njezina lica; njegovo bljedilo zamijeni rumenilo stida.
- Ah, mislila sam da sam kod kuće - uzdahnu ona. - Mislila sam da ležim u svojoj sobi u Orkanskim visovima. Zbog slabosti, mozak mi se pomutio, pa sam nesvjesno vrisnula
- Nemoj reći ništa, ali ostani uz mene. Bojim se spavanja; moji me snovi plaše.
- Dobar san činio bi vam dobro, gospođo - odgovorih i nadam se da poslije ovoliko patnje nećete opet pokušati gladovati.
- Oh, da mi je samo biti u svojoj postelji u staroj kući! -tužno nastavi lomeći ruke. - I taj vjetar što šumi u jelama kraj prozorskih kapaka! Pusti me da ga osjetim... on dolazi ravno s pustare... pusti me da ga udahnem!
Da bih je umirila, napola otvorih prozor na nekoliko sekundi.
Hladan vjetar jurnu unutra; zatvorih prozor i vratih se svome mjestu pored nje. Ležala je mirno, niz lice su joj tekle suze. Klonulost tijela potpuno je zagospodarila njenim duhom, naša bojažljiva Catherina bila je nalik plačljivu djetetu. Ali odjednom oživje i upita me:
- Koliko je prošlo otkad sam se zatvorila ovdje?
- Zatvorili ste se u ponedjeljak uvečer - odgovorih - a sada je četvrtak uvečer, ili, točnije, već je petak ujutro.
- Što! Isti tjedan? - uzviknu ona. - Samo to kratko vrijeme?
- Dovoljno dugo kad se živi samo o hladnoj vodi i lošem raspoloženju - rekoh.
- Čini mi se da je proteklo mnogo mučnih sati - promrmlja ona sumnjičavo. - Sigurno je to dulje trajalo. Sjećam se da sam otišla u salon nakon što su se posvađali, da me je Edgar okrutno izazivao i da sam u očajanju dotrčala u ovu sobu. Čim sam zaključala vrata, nastao je potpun mrak oko mene i pala sam na pod. Nisam mogla Edgaru objasniti kako sam predosjećala da ću neminovno dobiti napadaj ili se razbjesnjeti do ludila ako me nastavi ljutiti! Nisam više vladala svojim jezikom, ni svojim mozgom, a on, možda, nije shvatio moju bol; jedva mi je bilo ostalo dovoljno razuma da pobjegnem od njega i njegova glasa. Prije nego što sam se dovoljno osvijestila da čujem i vidim, svitala je zora; i, Nelly, reći ću ti o čemu sam mislila i što mi je neprestano dolazilo u glavu, tako da sam se bila počela bojati za svoj razum. Dok sam ležala ondje, s glavom naslonjenom na nogu tog stola, i dok su mi oči jedva nazirale sivi kvadrat prozora, mislila sam da ležim u postelji u onoj pregradi od hrastovih dasaka kod kuće; i srce me je boljelo od neke velike tuge koje se odmah nakon buđenja nisam mogla sjetiti. Razmišljala sam i mučila se da pronađem što bi to moglo biti i, za divno čudo, svih posljednjih sedam godina moga života pretvorilo se u prazninu! Nisam se sjećala da su uopće postojale. Bila sam dijete; moj je otac tek bio pokopan; a moja je tuga potjecala otuda što je Hindley naredio da se ja i Heathcliff više ne smijemo družiti.
Prvi sam put ležala sama u sobi; i budeći se iz sumornog drijemeža nakon cijele noći plakanja, podigoh ruku da otvorim hrastovu pregradu, ali ruka udari o vrh stola! Prijeđoh rukom po sagu i odjednom mi se vrati pamćenje, moja se tuga pretvori u crni očaj. Ne znam zašto sam se osjetila tako beskrajno nesretnom; zacijelo je to bio privremeni umni poremećaj, jer inače nije bilo pravih razloga za to.
Ali kad pomislim u sebi da sam u svojoj dvanaestoj godini otrgnuta od Visova, i svih svojih ranih veza, i onoga koji mi je bio sve na svijetu - kao što mi je Heathcliff bio u to vrijeme - a zatim da sam odjednom postala gospođa Linton, gospodarica Thrushcross Grangea i žena nepoznata čovjeka, izbačena i prognana zauvijek iz onoga što je bio moj svijet, onda ćeš moći zamisliti u kakvu sam ponoru bila!
Odmahuj glavom koliko hoćeš, Nelly, i ti si pridonijela da mi se mozak pomuti! Trebala si govoriti Edgaru... zaista si trebala... i nagovoriti ga da me ostavi na miru! Ah, sva gorim! Željela bih da sam vani! Željela bih da sam opet djevojčica, poludivlja, snažna i slobodna; da se opet smijem nezgodama, a ne da gubim pamet zbog njih! Zašto sam se tako promijenila? Zašto moja krv uzavre zbog nekoliko riječi? Sigurna sam da bih došla k sebi i bila ono što sam prije bila kad bih se samo još jednom našla među vrijesovima na onim brdima. Otvori prozor širom, i neka ostane otvoren! Brzo, zašto se ne mičeš?

- Zato jer ne želim da se razbolite i umrete od prehlade - odgovorih.
- Ne želiš da živim, hoćeš reći - mrzovoljno će ona. - Ali još nisam bespomoćna; sama ću ga otvoriti. Skliznula je s kreveta prije nego što sam je mogla zaustaviti, prešla preko sobe, hodajući vrlo nesigurno, otvorila prozor i nagnula se van ne obazirući se na ledeni zrak koji je oštro kao nož sjekao oko njenih ramena. Molila sam je da se vrati u postelju i najposlije je pokušala silom odvući od prozora. Ali sam uskoro uvidjela da je njena grozničava snaga umnogome premašila moju (bila je u grozničavu zanosu; u to su me uvjerili njeni daljnji postupci i buncanje).
Nije bilo mjesečine i dolje je sve bilo obavijeno maglovitom pomrčinom. Ni u jednoj kući, bližoj i daljoj, nije svjetlucalo nijedno svjetlo - sva su bila odavno pogašena; a ona u Orkanskim visovima nikada se i nisu vidjela odavde - ali je ona ipak tvrdila da vidi njihovo svjetlucanje.
- Gle! - povika ona radosno. - Ono je moja soba, svijeća gori u njoj, a drveće se njiše ispred nje; a ono je druga svijeća u Josephovu potkrovlju. Joseph ne liježe do kasno u noć. On čeka da ja dođem kući kako bi zaključao vrata. Pa, čekat će još malo. Put je izrovan, a i teško je ići njime žalosna srca; taj put vodi kraj gimmertonskoga groblja! Često smo zajedno prkosili njegovim duhovima i izazivali jedno drugo da stane među grobove i da ih zaziva da dođu. Ali, Heathcliffe, ako te sada budem izazivala, hoćeš li se opet usuditi? Ako to učiniš, zadržat ću te. Ne želim ležati tamo sama; mogu me pokopati dvanaest stopa duboko i podići crkvu iznad mene, ali ja neću imati mira dok ti ne budeš sa mnom!
Ona zašuti, a zatim nastavi s čudnim osmijehom.
- On razmišlja o tome... draže bi mu bilo da ja dođem k njemu! Nađi put onda! Ne kroz crkveno groblje! Ti si spor! Budi zadovoljan, ti si uvijek išao za mnom!
Uvidjevši da je uzalud boriti se razlozima protiv njezina ludila, razmišljala sam kako da dohvatim nešto čime bih je ogrnula, a da je ne ispuštam iz ruku (nisam je smjela ostaviti samu uz visok, otvoreni prozor), kad na moje veliko iznenađenje začuh škripu kvake na vratima i gospodin Linton uđe. Tek je tada bio izišao iz biblioteke i, prolazeći kroz hodnik, čuo je da razgovaramo, pa je iz radoznalosti, ili straha, došao vidjeti što znači taj razgovor tako kasno noću.
- Ah, gospodine! - povikah zaustavljajući mu na usnama uzvik iznenađenja koji mu izazva prizor što ga je ugledao i hladno pusto ozračje sobe. - Moja je jadna gospodarica bolesna, ali je jača od mene, te ne mogu vladati njome; molim vas, dođite i nagovorite je da ode u postelju. Zaboravite svoj gnjev jer je nju teško voditi ijednim drugim putem, osim njenim vlastitim.
- Catherina bolesna? - reče on prišavši nam brzo. - Zatvori prozor,
Elleno! Catherino! Zašto... Zašutio je.
Izmučeno i omršavjelo lice gospođe Linton oduzelo mu je moć govora i užasnut je gledao čas u nju čas u mene.
- Ona se ovdje grizla od bijesa - nastavih - i nije jela gotovo ništa niti se ikome žalila; nije puštala unutra nikoga od nas sve do večeras, te vas nismo mogli obavijestiti o njezinu stanju jer ni nama nije bilo poznato; ali to nije ništa. Osjetila sam da je moje objašnjenje neuvjerljivo; gospodar se namršti.
- Nije to ništa, je li, Elleno Dean? - strogo reče. - Morat ćeš mi jasnije objasniti zašto me nisi izvijestila o ovome! - On zagrli svoju ženu i pogleda je s tugom u očima. U početku ga nije prepoznala; bio je nevidljiv njezinu zanesenu pogledu. Ali bunilo nije dugo trajalo; nakon što je odvojila oči od vanjskog mraka, postupno je usredotočila pažnju na njega i postala svjesna tko je drži.
- Ah! Došao si, je li, Edgare Lintone? - reče ona planuvši. -Ti si jedan od stvorenja koja se uvijek nađu kad su najmanje potrebna, a kad su potrebna, nikad! Pretpostavljam da ćemo sada čuti dosta jadanja... vidim da hoćemo... ali to me neće spriječiti da odem u svoj grob, u svoje odmorište gdje ću se sigurno naći prije nego što mine proljeće! Eno ga ondje, zapamti, ne među Lintonima, pod krovom kapele, nego na otvorenom prostoru, s nadgrobnim kamenom; a tebi ostavljam na volju da odeš njima ili da dođeš k meni!
- Catherino, što si učinila? - reče gospodar. - Zar ti ja više ništa ne značim? Voliš li ti onog nesretnog Heath...
- Šuti! - povika gospođa Linton. - Zašuti, ovaj tren! Spomeneš li to ime, odmah ću sve okončati tako što ću skočiti kroz prozor! Ono što sada dodiruješ, možeš imati, ali će moja duša biti na vrhu onoga brijega prije no što opet staviš ruku na mene. Ne trebaš mi, Edgare; ne trebaš mi više. Vrati se svojim knjigama. Drago mi je što imaš utjehe, jer sve što si imao u meni, iščeznulo je.
- Njen razum bludi, gospodine - rekoh mu. - Govorila je besmislice cijelu večer; ali dajte joj mira i dobru njegu i ona će se oporaviti. Odsad moramo paziti da je ne naljutimo.
- Ne želim više nikakav savjet od tebe - odgovori gospodin Linton.
- Ti si poznavala prirodu svoje gospodarice, pa si me ipak poticala da je mučim; i nisi mi dala nikakvu obavijest o tome kako joj je bilo ova tri dana! To je okrutno od tebe! Mjeseci bolovanja ne bi mogli prouzročiti takvu promjenu! Počeh se braniti jer sam smatrala nepravednim da budem okrivljena zbog nerazumne nastranosti drugoga.
- Znala sam da gospođa Linton ima tvrdoglavu i nabusitu narav - povikah - ali nisam znala da ste vi željeli popuštati njenoj hirovitoj naravi! Nisam znala da se trebam, kako bih ugodila njoj, pretvarati kao da ne vidim što radi gospodin Heathcliff. Izvršila sam dužnost vjernog sluge a dobila nagradu nevjernog sluge! Dobro, to će me naučiti da idući put budem oprezna. Idući put dođite do istine kako god znate!
- Prvi put kad mi dođeš s kakvom pričom, morat ćeš napustiti službu kod mene, Elleno Dean - odgovori on.
- Znači da radije ne čujete ništa o tome, gospodine Lintone? -nastavih. - Heathcliff ima vaše dopuštenje da se udvara gospođici i da dolazi u kuću kad god mu vaša odsutnost pruži priliku, s namjerom da bi trovao gospodaricu protiv vas? Iako je Catherina bila smetena, odmah je shvatila naš razgovor.
- Ah! Nelly je igrala ulogu izdajice - uzbuđeno povika ona. - Nelly je moj tajni neprijatelj. Vještice! Dakle ti zaista tražiš vilinske strijele od kremena da bi nam zadala rane! Pusti me da je natjeram da se pokaje i da oplače svoje pokajanje!
Luđačko bjesnilo sijevalo joj je iz očiju, očajnički se borila da se otme iz Lintonovih ruku. Nisam osjetila nikakvu sklonost da to dočekam, i odlučivši da na svoju odgovornost odem po liječnika, izađoh iz sobe. Prolazeći kroz vrt da bih izišla na put, na mjestu gdje je jedna alka za vezivanje uzda učvršćena na zid, primijetih kako se nešto bijelo miče, očito nezavisno od vjetra. Usprkos žurbi zaustavih se da to bolje promotrim kako ne bi zauvijek poslije ostao u mojoj mašti dojam da je to bilo stvorenje s onoga svijeta. Jako sam se iznenadila i začudila kad sam otkrila, više dodirom nego vidom, da je to Isabellin pas, Fanny, koji je visio obješen o maramicu i bio gotovo na umoru.
Brzo oslobodili životinju i prebacih je u vrt. Bila sam ga vidjela kako je otišao uza stube za svojom gospodaricom koja je išla na spavanje, pa sam se čudila kako je dospio tu i koja je nevaljala osoba mogla tako s njim postupiti. Dok sam odvezivala čvor oko alke, učini mi se nekoliko puta da čujem brz topot konjskih kopita na stanovitoj udaljenosti, ali sam morala misliti o tako mnogim stvarima da nisam ni obraćala pažnju na to, iako je bilo neobično čuti takav zvuk na tome mjestu u dva sata ujutro.
Srećom, gospodin Kenneth je baš izlazio iz kuće da bi posjetio nekog bolesnika u selu kad sam ja naišla; moj opis bolesti Catherine Linton nagna ga da odmah pođe sa mnom. On je bio jednostran, sirov čovjek, nije se ustručavao izraziti svoju sumnju da će ona preživjeti taj drugi napadaj, osim ako bude poslušnije slijedila njegove upute nego što je to dosad činila.
- Nelly Dean - reče on - ne mogu a da ne vjerujem kako postoji neki osobit uzrok tome. Što se dogodilo u Grangeu? Čuli smo čudne stvari ovdje. Hrabra i srčana žena kao što je Catherina ne razbolijeva se zbog sitnice; a to bi trebalo vrijediti i za sve u ovim brdima. Mučan je posao spašavati od groznice i sličnih bolesti. Kako je počelo?
- Gospodar će vam sve reći - odgovorili. - Poznata vam je hirovita narav Earnshawa, a gospođa Linton sve ih nadmašuje u tome. Mogu vam reći da je to počelo u svađi. U buri uzbuđenja dobila je neku vrstu napada. To je barem njeno objašnjenje. Kad je bura bila na vrhuncu, otrčala je gore u svoju sobu i zaključala se. Poslije toga nije htjela jesti, a sada čas bunca, a čas se nalazi u polusnu; poznaje one oko sebe, ali joj je duh ispunjen svakojakim čudnim mislima i tlapnjama.
- Gospodinu Lintonu će biti žao? - upitno reče Kenneth.
- Žao? Pući će mu srce ako se išta dogodi! - odgovorih. - Nemojte ga zabrinjavati više nego što je potrebno.
- Pa, kazao sam mu da bude pažljiv - reče on - i on mora snositi posljedice što je zanemario moju opomenu! Nije li on u posljednje vrijeme bio blizak s gospodinom Heathcliffom?
- Heathcliff često dolazi u Grange u posjet - odgovorih - ali više zbog toga što ga je gospodarica poznavala kao dječaka, nego što gospodar voli njegovo društvo. Zasad je oslobođen napora da nas posjećuje jer se usudio pokušati udvarati gospođici Linton. Ne mislim da će ponovno biti primljen u kuću.
- A je li gospođica Linton ravnodušna i hladna prema njemu? - glasilo je liječnikovo pitanje.
- Ona mi se ne povjerava - odgovorih ne želeći nastavi ti razgovor o tom predmetu.
- Ne, ona je lukava - reče on i zavrtje glavom. - Ona svoje namjere skriva! Ali ona je naivna mlada budala. Doznao sam iz pouzdanog izvora da su prošle noći (lijepa mi je to noć bila!) ona i Heathcliff šetali po njivi iza vaše kuće više od dva sata; i on ju je nagovarao da se ne vraća unutra, nego da uzjaše njegova konja i ode s njim! Moj obavještač mi je rekao da je ona uspjela to odgoditi zahvaljujući samo tome što je dala časnu riječ da će biti spremna učiniti to pri njihovu idućem sastanku; a kada će to biti, on nije čuo, ali vi recite gospodinu Lintonu neka bude na oprezu.
Ta me je vijest ispunila novim strahom; pretekla sam Kennetha i trčala veći dio puta do kuće. Mali je pas još lajao u vrtu. Izgubila sam minutu otvarajući mu vrata, ali je on, umjesto da ode ka kućnim vratima, trčao amo-tamo njuškajući travu i pobjegao bi na put da ga nisam uhvatila i odnijela sa sobom. Kad sam ušla u Isabellinu sobu, moje su slutnje bile potvrđene; bila je prazna. Da sam stigla nekoliko sati ranije, bolest gospođe Linton možda bi je zaustavila da učini taj nepromišljeni korak. Ali što se moglo sada učiniti? Ako bismo odmah krenuli u potjeru, možda bismo ih mogli sustići. Ali ja nisam mogla ići u potjeru za njima, a nisam smjela uzbunjivati ukućane unoseći u kuću pometnju; još manje otkriti cijeli događaj gospodaru koji je sav bio obuzet svojom sadašnjom nesrećom, tako da u njegovu srcu ne bi bilo mjesta za još jednu bol! Ništa mi drugo nije preostalo nego da šutim i pustim da sve ide svojim tokom; kako je Kenneth tada stigao, odoh uznemirena lica najaviti njegov dolazak. Catherina je ežala u nemirnu snu, njen je muž bio uspio malo umiriti njeno bjesnilo i sada je, nagnut nad njenim uzglavljem, promatrao svaku sjenu i svaku promjenu na njenim izrazito bolnim crtama.
Nakon što je ispitao slučaj, liječnik je odlučno rekao gospodinu
Lintonu da će bolest sretno završiti ako samo uspijemo održavati oko nje potpun i stalan mir. A meni je rekao da njoj više prijeti trajno ludilo nego smrt. Oka nisam sklopila te noći, a ni gospodin Linton; zapravo nismo ni išli na spavanje; pa i posluga je ustala mnogo ranije nego obično i kretala se po kući laganim korakom i šaputala između sebe obavljajući svoje poslove.
Svi su bili na nogama, osim gospođice Isabelle, pa je posluga počela govoriti kako ona tvrdo spava; njen je brat također pitao je li ustala i doimao se nestrpljivim jer je nema, pa i uvrijeđenim jer ona pokazuje tako malo brige za svoju šurjakinju.
Drhtala sam od straha neće li me poslati da je zovem, ali sam bila pošteđena muke da budem prvi vjesnik njezina bijega. Jedna sluškinja, priglupa djevojka, koja je bila otišla nekim poslom u Gimmerton, dotrčala je gore i sva zadihana i otvorenih usta uletjela u sobu vičući:
- Oh Bože, Bože! Što li će nam se još sve dogoditi? Gospodaru, gospodaru, naša mlada gospođica...
- Ne galami! - brzo viknuh, ljuta zbog njezina bučnog ponašanja. -
Govori tiše, Mary.
- Što se dogodilo? - upita gospodin Linton. - Što je tvojoj mladoj gospođici?
- Otišla je. Otišla je! Onaj je Heathcliff pobjegao s njom! - zadihano odgovori djevojka.
- To nije istina! - uzviknu Linton ustajući uzbuđeno. To nije moguće; kako ti je ta misao došla u glavu? Elleno Dean, idi i potraži je. To je nevjerojatno, to ne može biti. Govoreći tako, odveo je djevojku do vrata i ponovno je upitao što ju je navelo da tvrdi tako nešto.
- Pa, eto, srela sam na putu mladića koji dolazi po mlijeko ovamo
- promuca ona - i on me upitao nije li nam se dogodila kakva nezgoda u Grangeu. Pomislila sam da se to odnosi na gospodaričinu bolest, pa sam odgovorila da se dogodila. A on mi nato reče:
- Vjerojatno je netko otišao u potjeru za njima? - Ja se začudih. On primijeti da ne znam ništa o tome, pa mi ispriča kako su se jedan gospodin i jedna dama odmah nakon ponoći zaustavili kraj kovačnice na trećem kilometru od Gimmertona da bi kovač pričvrstio jednu potkovu. I kako je kovačeva kći ustala da bi vidjela tko su, odmah ih je oboje prepoznala. I primijetila je kad je čovjek - to je bio Heathcliff, bila je sigurna; svatko bi ga poznao, stavio u ruku njezina oca zlatnik kao nagradu za njegov trud. Dama je imala kapuljaču preko lica, ali je tražila vode, i dok je pila, kapuljača joj je pala unazad, te joj je sasvim dobro vidjela lice. Heathcliff je držao obje uzde; kad su krenuli, okrenuli su leđa selu i odjahali što su brže mogli po izrovanom putu.
Kovačeva kći nije kazala ništa svome ocu, ali je ujutro sve ispričala cijelom Gimmertonu. Otrčah i forme radi zavirih u Isabellinu sobu. Nakon povratka potvrdih istinitost služavkine priče. Gospodin Linton bio se vratio svom sjedalu kraj postelje; kad sam ušla u sobu, on podiže oči, protumači značenje moga tužnog lica i spusti oči, ne izdavši nikakvu zapovijed niti rekavši ijednu riječ.
- Trebamo li poduzeti nešto da je stignemo i dovedemo je natrag?
- upitah. - Što da radimo?
- Otišla je svojom voljom - odgovori gospodar. - Imala je pravo otići ako želi. Nemoj mi više dosađivati s njom. Od sad je ona moja sestra samo po imenu; ne zato što se ja odričem nje, nego zato što se ona odrekla mene. To je sve što je kazao o tome; više se nije za nju raspitivao niti ju je spominjao, osim što mi je rekao da njene stvari pošaljem u njen novi dom, ma gdje bio, čim doznam gdje se nalazi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:06 pm




Trinaesto poglavlje
Dva su mjeseca bjegunci bili odsutni; za to vrijeme gospođa Linton je imala i prebrodila najveću krizu onoga što se zove upalom mozga. Ni majka ne bi mogla odanije njegovati svoju jedinicu nego što je Edgar njegovao nju. Danju i noću bdio je i strpljivo podnosio sva uznemiravanja prouzročena razdražljivim živcima i pomućenim razumom svoje žene; i premda mu je Kenneth rekao da će ga ono što spasi od groba, nagraditi za njegovu brigu time što će postati izvorom trajne buduće brige, da on, uistinu, žrtvuje svoje zdravlje i snagu da bi sačuvao ruševine ljudskog bića, njegova zahvalnost i radost nisu imale granice kad mu je rečeno da je Catherina izvan životne opasnosti; satima je sjedio uz nju, promatrao njeno postupno vraćanje tjelesnom zdravlju i hrabrio svoja nadanja iluzijom da će se i njen razum vratiti svojoj pravoj ravnoteži i da će ona uskoro opet biti ono što je bila.
Prvi put je napustila svoju sobu na početku ožujka. Gospodin
Linton bio je tog jutra stavio na njen jastuk stručak šafranovih cvjetova; njene oči, koje odavno nisu vidjele ništa radosno, spazile su ih kad se probudila i zablistale od radosti dok ih je željno skupljala.
- Ovo je najranije cvijeće na Visovima - uzviknula je. Ono me sjeća na blage vjetrove, toplo sunce i tek otopljen snijeg. Edgare, puše li jugo i je li snijeg okopnio?
- Snijeg se sasvim otopio ovdje dolje, draga - odgovori njen muž - a na humcima vidimo samo dva bijela mjesta; nebo je modro, ševe pjevaju, a potočići i potoci nabujali su. Catherino, prošlog proljeća u ovo doba žudio sam imati te pod ovim krovom, a sada želim da si milju ili dvije daleko od kuće, u brdima; zrak je ondje blag, osjećam da bi te to izliječilo.
- Više nikada neću otići tamo, osim jednom - reče bolesnica - a onda ćeš me ostaviti i ja ću ondje ostati zauvijek. Idućeg proljeća opet ćeš željeti da me imaš pod ovim krovom i sjetit ćeš se prošlosti i mislit ćeš da si danas bio sretan. Linton ju je nježno milovao i pokušavao je oraspoložiti opojnim ljubavnim riječima, ali je ona rastreseno promatrala cvijeće, a suze su joj orosile trepavice i klizile naglo niz obraze. Znali smo da joj je zaista bolje i stoga smo zaključili da njezin neprekidni boravak u istoj sobi uvelike pridonosi njenoj melankoliji pa će je promjena okoline možda djelomice otkloniti.
Gospodar mi naredi da naložim vatru u salonu koji nije bio upotrebljavan već nekoliko tjedana, i da stavim jedan naslonjač na sunce ispred prozora, a zatim ju je doveo dolje; ona je dugo sjedila uživajući u ugodnoj toploti vatre i, kao što smo i očekivali, oživjela je promatrajući predmete oko sebe koji, iako poznati, nisu imali one tužne veze s predmetima u njenoj sumornoj, bolesničkoj sobi.
Uvečer se doimala jako zamorenom, ali je ipak nikakvi razlozi nisu mogli natjerati da se vrati u svoju sobu, te sam morala pripremiti salonski divan da joj služi kao postelja dok ne bude spremljena jedna druga. Da se ne bi zamarala idući uz i niz stube, namjestili smo joj ovu sobu u kojoj vi sad ležite i koja je na istom katu gdje i salon; uskoro je postala dovoljno jaka da ide iz sobe u salon i natrag oslanjajući se na Edgarovu ruku. Mislila sam da će se možda sasvim oporaviti zahvaljujući njezi koju je imala. A postojao je dvostruk razlog da se to želi, jer je o njezinu životu ovisio život jednoga drugog bića; gajili smo nadu da će rođenje nasljednika uskoro obradovati srce gospodina Lintona, a njegov posjed osigurati od pohlepe stranaca.
Valja spomenuti da je Isabella otprilike šest tjedana nakon svog odlaska poslala svom bratu kratko pismo u kojem mu je javila o svom vjenčanju s Heathcliffom. Pismo je bilo formalno i hladno, ali je na dnu bila olovkom napisana nejasna isprika i molba da je se prijateljski sjeća i da joj oprosti ako ga je uvrijedilo njeno djelo koje ona u svoje vrijeme nije mogla ne učiniti i koje sada, nakon što je već učinjeno, nije mogla promijeniti.
Mislim da Linton nije odgovorio na to pismo; dva tjedna nakon toga dobila sam dugačko pismo koje sam smatrala čudnim jer ga je pisalo pero mladenke odmah nakon medenog mjeseca. Pročitat ću vam ga jer ga još čuvam. Svaka je uspomena na mrtve dragocjena ako smo ih cijenili za života.


Draga Elleno!


Stigla sam sinoć u Orkanske visove i tada prvi put čula da je Catherina bila i da je još uvijek jako bolesna. Mislim da joj ne smijem pisati, a i moj je brat ili odveć ljut ili odveć potišten da bi mi odgovorio na pismo koje sam mu poslala. Ali, ipak, moram nekom pisati, i jedino si mi ti preostala. Reci Edgaru da bih dala cio svijet samo da opet vidim njegovo lice - da se moje srce vratilo u Thrushcross Grange dvadeset i četiri sata nakon što sam ga napustila, i da je ondje i ovog trenutka, puno toplih osjećaja za njega i Catherinu!
Ali ja ne mogu doći za njim (ove su riječi podvučene), neka me ne očekuju, a iz toga mogu zaključiti što žele, samo neka paze da ne krive za to moju slabu volju ni moju nepostojanu ljubav prema njima.
Ostali dio pisma je za tebe. Želim ti postaviti dva pitanja: prvo, kako si uspjela sačuvati ljudskost dok si stanovala ovdje? U ovih koji me okružuju nisam još primijetila nikakav ljudski osjećaj. Drugo pitanje, koje me jako zanima, jest ovo: je li gospodin Heathcliff čovjek? Ako jest, je li on lud? A ako nije, je li on đavo? Neću ti reći razloge zbog kojih te to pitam, ali te molim da mi objasniš, ako možeš, za koga sam se udala, i to kada me budeš došla vidjeti; a moraš doći, Elleno, što prije. Nemoj pisati, nego dođi i donesi mi nešto od Edgara. Sad ću ti opisati kako sam primljena u svom novom domu - rečeno mi je da će Visovi biti naš dom.
Ako pišem o oskudnim predmetima koji tvore vanjsku udobnost, to je samo da bih se zabavila, jer o njima nikad i ne mislim, osim u trenutku kad mi zatrebaju. Smijala bih se i plesala od radosti kad bi ta oskudica bila sav moj jad, a kad bi ostalo bilo samo grozan san! Sunce je zašlo za Grange kad smo skrenuli preko pustare; po tome sam zaključila da je bilo šest sati; moj se suputnik zaustavio pola sata da pregleda park, vrt i, vjerojatno, i samo mjesto, te se već bilo smrknulo kad smo sjahali na popločeno kućno dvorište; i tvoj stari prijatelj Joseph izišao je s fenjerom da nas dočeka.
On je to učinio na njemu svojstven način. Njegov prvi čin bio je da podigne fenjer do mog lica, da me zlurado pogleda, da naškubi svoju donju usnu i da mi okrene leđa. Zatim je uzeo oba konja i odveo ih u staju, a onda izišao zaključati vrata kao da smo u nekom starom dvorcu. Heathcliff je ostao razgovarati s njim, a ja uđoh u kuhinju - prljavo zapušteno mjesto - ti je sigurno ne bi prepoznala jer je sasvim drukčija otkako se ti ne brineš o njoj. Pored vatre je stajalo jedno dijete divljeg izgleda, snažnih udova, prljava odijela; oči i usta nalik su Catherininim.
- To je Edgarov nećak - pomislih - pa i moj; moram se rukovati s njim, i, da, moram ga poljubiti. Dobro je odmah početi s lijepim odnosima. Priđoh mu i, pokušavajući uzeti njegovu debeljuškastu šaku, upitah ga:
- Kako si, dragi? On odgovori žargonom koji nisam razumjela. - Hoćemo li ti i ja biti prijatelji, Haretone? - bio je moj ponovni pokušaj da otpočnem razgovor. Psovka i prijetnja da će nahuškati Trottlera na mene ako se ne izgubim odatle, nagradili su moju ustrajnost.
- Hej, Trottleru, ovamo! - šapnu mali nesretnik dozivajući buldoga s njegova ležaja u uglu kuhinje. -Hoćeš li se tornjati odavde? - upita me on zapovjednički. Iz ljubavi prema svom životu morala sam se pokoriti; prijeđoh preko praga da pričekam dok dođu drugi. Gospodina Heathcliffa nigdje nije bilo, a Joseph, kojega sam našla u staji i zamolila da pođe sa mnom u kuću, izbeči se na mene; promrmlja nešto za sebe, podiže nos i odgovori:
- Mm! Mm! Je li ikad kršćanski stvor čuo tako nešto? Mrmljanje i brbljanje! Kako mogu razumjeti što govorite?
- Kažem vam da želim da pođete sa mnom u kuću? -povikah misleći da je gluh, a i već sam se bila naljutila zbog bezobrazluka.
- Ja ne! Ja imam drugog posla - odgovori on i nastavi svoj posao žvačući svojim krezubim vilicama i prezrivo promatrajući moju odjeću i lice (prva je bila odveć lijepa, ali drugo, sigurna sam, bilo je tako žalosno kako je on samo mogao poželjeti).
Obiđoh oko dvorišta, prođoh kroz jedna vratašca i stigoh do drugih vrata; usudih se zakucati na njih u nadi da će možda pojaviti kakav pristojniji sluga. Nakon kraćeg čekanja vrata je otvorio visok, mršav čovjek, bez ovratnika, a i inače vrlo neuredno odjeven; crte lica nisu mu se vidjele od čupave kose koja mu je padala do ramena; i njegove su oči također bile nalik Catherininim, ali je sva ljepota u njima bila uništena.
-Što vi ovdje radite? - upita osorno. - Tko ste vi?
- Zvala sam se Isabella Linton - odgovorih. - Vidjeli ste me već, gospodine. Nedavno sam se udala za gospodina Heathcliffa i on me je doveo ovamo... s vašim dopuštenjem, mislim.
-On se, dakle, vratio? - upita pustinjak i izbulji oči kao gladan vuk.
- Jest, baš sad smo stigli - odgovorih; ali me je on ostavio pred kuhinjskim vratima, a kad sam htjela ući, vaš mali dečko preuzeo je na sebe ulogu čuvara mjesta, uplašio me i otjerao buldogom.
- Dobro je što je taj lopov održao riječ! - promumlja moj budući domaćin buljeći u mrak iza mene u nadi da će ugledati Heathcliffa, a zatim se upusti u monolog, ispunjen psovkama i prijetnjama, o tome što bi učinio da ga je taj đavo prevario. Pokajah se što sam pokušala ući na taj drugi ulaz i pomislih otići prije no što on završi sa psovanjem, ali prije nego što sam mogla ostvariti tu namjeru, on mi naredi da uđem, zatvori vrata i zaključa ih. Unutra je gorjela velika vatra; to je bilo jedino svjetlo u toj velikoj prostoriji s posve sivim podom; i nekoć sjajno kositreno posude, koje je privlačilo moj pogled kada sam bila djevojčica, također je bilo potamnjelo od prljavštine i prašine. Upitah ga bih li mogla dozvati djevojku da me odvede u spavaonicu. Gospodin Earnshaw mi ne odgovori. Šetao je gore-dolje, s rukama u džepovima; očevidno je bio zaboravio na moju nazočnost; bio je tako duboko zamišljen i lice mu je izgledalo tako čovjekomrzački, da se nisam usudila opet ga uznemiriti svojim pitanjem.
Nećeš se iznenaditi, Ellen, što me je obuzela velika tuga dok sam sjedila pored toga negostoljubivog ognjišta u položaju gorem od osamljenosti i sjećala se da se samo šest kilometara odatle nalazi moj mili dom u kojem žive oni koje jedino volim na ovom svijetu; a, međutim, kao da nas razdvaja Atlantski ocean, a ne tih šest kilometara, jer nisam kadra prijeći ih! Pitala sam se - gdje da tražim utjehe? i - nemoj reći Edgaru i Catherini -iznad svih drugih žalosti najteži mi je očaj što ne mogu naći nikoga tko bi mi mogao ili htio biti saveznik protiv Heathcliffa! Tražila sam utočište u Orkanskim visovima gotovo radosno, da ne bih morala živjeti sama s njim, ali je on znao ljude među koje dolazimo i nije se bojao njihova miješanja.
Dugo sam sjedila i tužno razmišljala; sat je otkucao osam, pa devet, a on je i dalje koračao amo-tamo, pognute glave i u potpunoj šutnji, osim što bi ponekad teško uzdahnuo ili ogorčeno uzviknuo. Osluškivala sam ne bih li čula kakav ženski glas u kući, i prepustila sam se gorkom kajanju i tužnim slutnjama koje su najzad glasno progovorile u nezadrživim uzdasima i plakanju. Nisam bila svjesna da sam glasno jadikovala dok se Earnshaw u svojoj odmjerenoj šetnji po sobi nije odjednom zaustavio preda mnom i pogledao me iznenađeno i začuđeno. Iskoristih povratak njegove pažnje i uzviknuh:
- Umorna sam od puta i željela bih ići u postelju! Gdje je sluškinja? Uputite me kako da je nađem kad ona ne želi doći k meni!
-Nemamo postelju! - odgovori on. - Morate se poslužiti sami!
- Gdje onda da spavam? - upitah jecajući; umor i tuga toliko su me pritiskali da se nisam obazirala na osjećaj ponosa.
- Joseph će vam pokazati Heathcliffovu sobu - reče on. - Otvorite ta vrata... on je ondje. Htjedoh ga poslušati, ali me on odjednom zaustavi i doda neobičnim glasom:
- Budite tako dobri pa zaključavajte vrata i povucite zasun... nemojte to zaboraviti!
- Dobro - rekoh. - Ali zašto, gospodine Earnshawe? Nije mi se sviđala ideja da se namjerno zaključavam s Heathcliffom.
- Pogledajte ovo! - odgovori on vadeći iz svoga prsluka kuburu čudne konstrukcije, uz čiju je cijev bio pričvršćen nož s dvjema oštricama koji se zatvarao i otvarao. - To je veliko iskušenje za očajna čovjeka, zar ne? Ne mogu se savladati da svake noći ne odem s ovim oružjem pred njegova vrata. Ako ih jednom nađem otvorena, gotovo je s njim! Ja to radim redovito čak i kad se minutu prije toga sjetim stotine razloga zbog kojih bih se trebao savladati; to me neki đavo goni da tim umorstvom osujetim njegove planove. Borio sam se protiv tog iskušenja dok sam mogao, ali uzalud; kada dođe vrijeme, ni svi anđeli na nebu neće spasiti Heathcliffa!
Radoznalo sam promatrala to oružje. Pade mi na pamet ogavna ideja: kako bih moćna bila kad bih imala jedno takvo oružje! Uzeh ga iz njegove ruke i dodirnuh oštricu. On se doimao iznenađenim izrazom koji se za trenutak pojavio na mom licu; to nije bio izraz užasa, nego pohlepe. Ljubomorno mi istrgnu revolver iz ruke, zatvori nož i sakri ga natrag u prsluk.
- Svejedno mi je ako mu kažete - reče on. - Opomenite ga da bude na oprezu, a i vi pazite na njega. Vidim da znate u kakvim smo odnosima ja i on, jer se ne čudite opasnosti koja mu prijeti.
- Što vam je Heathcliff skrivio? - upitah. - Kakvu vam je nepravdu učinio koja bi opravdala tu vašu strahovitu mržnju? Zar ne bi bilo mudrije da mu naredite neka napusti ovu kuću?
- Ne! - zagrmje Earnshaw - ako pokuša otići, bit će mrtav; nagovorite ga da to pokuša i bit ćete ubojica! Zar da izgubim sve bez ikakve mogućnosti da povratim gubitke? Zar da Hareton bude prosjak? Oh, prokletstvo! Povratit ću sve; i njegovo zlato ću uzeti, a zatim i njegovu krv; pakao će dobiti njegovu dušu, i s tom pridošlicom bit će deset puta crnji no što je ikada bio!
Upoznala si me, Elleno, s navadama svoga staroga gospodara. Jasno je da je on na rubu ludila; barem je tako bilo prošle noći. Drhtala sam u njegovoj prisutnosti i mislila sam da je u usporedbi s njegovim ponašanjem slugina gruba mrzovolja ugodna. Opet je počeo svoju šutljivu šetnju po sobi, a ja otvorih vrata i pobjegoh iz kuhinje. Joseph, nagnut nad vatrom, zurio je u veliki kotao koji je visio nad vratima, a kraj njega na klupi bila je drvena zdjela puna zobenog brašna; voda je počela ključati i on se okrenu da gurne ruku u zdjelu; mislila sam da on to vjerojatno sprema našu večeru, Pa kako sam bila gladna, odlučih da večera bude takva da se može jesti, pa oštro viknuh: - Ja ću skuhati kašu! - Uklonih zdjelu izvan njegova domašaja i, skidajući šešir i jahaću odjeću, rekoh mu:
- Gospodin Earnshaw mi je rekao da se sama služim; i hoću. Ne želim izigravati damu među vama jer bih mogla gladovati.
- Gospode Bože! - promrmlja on, sjede i poče gladiti svoje rebraste čarape od koljena do gležnja. - Ako ovdje bude novih naredbi - baš kad sam se navikao na dvojicu gospodara - ako moram imati i gospodaricu nad svojom glavom, onda je vrijeme da odem odavde. Nikad nisam mislio da će doći dan kad ću morati napustiti ovo staro mjesto ali sad vidim da je taj čas blizu! Nisam se osvrtala na to jadikovanje nego sam se brzo dala na posao, i uzdišući sjećala se vremena kad bi sve to bilo samo vesela zabava; ali sam ubrzo morala otjerati to sjećanje iz svojih misli; mučila me misao na prošlu sreću, i, što je njena vizija postajala jasnija, to je kuhača sve brže miješala i pregršti zobenog brašna sve brže su padale u vodu. Joseph je promatrao moj način kuhanja sa sve većim negodovanjem.
- Eto! - uzviknu on. - Haretone, ti nećeš večerati svoju kašu; bit će sva u grumenima velikim kao moja šaka. Eto opet! Da sam na vašemu mjestu, ja bih bacio u kotao zdjelu i sve... bum, bum. Čudno da dno nije probušeno!
Priznajem da je kaša loše izgledala kad sam je usula u zdjele; bile su četiri, a iz mljekare su donijeli veliki vrč svježeg mlijeka. Hareton ga ščepa i poče piti iz njega tako da mu je mlijeko curilo iz usta natrag u vrč. Protestirala sam i rekla da mora odliti sebi mlijeko u posudu, jer inače neću moći ni okusiti piće s kojim se tako postupa.
Stari cinik nađe za potrebno da se duboko uvrijedi tom osjetljivošću; nekoliko mi je puta ponovio da je dječak isto tako dobar kao ja, i isto tako zdrav, i čudio se kako mogu biti tako uobražena. U međuvremenu je mali prostak nastavio piti gledajući me izazivački dok su mu sline curile u vrč.
- Ja ću večerati u drugoj sobi - izjavih. - Nemate li sobu koja se zove salon?
- Salon? - podrugljivo ponovi on. - Salon? Ne, nemamo salona. Ako vam se ne sviđa naše društvo, ondje je gospodar, a ako vam se ne sviđa njegovo, tu smo mi.
-Onda ću otići gore - odgovorih. - Pokažite mi neku sobu.
Stavih svoju zdjelu na poslužavnik i odoh donijeti još mlijeka. Uz veliko gunđanje Joseph usta i pođe ispred mene uza stube: popeli smo se do potkrovlja; otvarao je vrata i gledao u sobe pored kojih smo prolazili.
- Evo sobe - reče on napokon i gurnu natrag škripavu dasku na šarkama. - Dovoljno je dobra da se u njoj pojede malo kaše. Tu su vreće žita u kutu, prilično čiste; ako se bojite da ćete zaprljati svoju finu odjeću, prostrite svoju maramicu na jednu od njih. Soba je bila neka vrsta ostave i jako je zaudarala na slad i žito; raznovrsne vreće te robe bile su nagomilane naokolo ostavljajući širok prazan prostor u sredini.
- Slušajte, čovječe! - viknuh ljutito. - Ovo nije mjesto za spavanje. Želim vidjeti svoju spavaću sobu.
- Spavaću sobu - podrugljivo ponovi. - Vidjeli ste sve spavaće sobe koje imamo... ona ondje je moja. Pokazao je rukom na drugu sobu u potkrovlju koja se razlikovala od prve po tome što je imala golije zidove i u jednom kutu velik, nizak krevet bez zavjesa, s ljubičastim pokrivačem.
- Što će mi vaša soba? - odgovorih. - Mislim da gospodin Heathcliff ne stanuje u potkrovlju kuće?
- Oh! Tražite sobu gospodara Heathcliffa - povika on kao da je došao do nekog otkrića. - Zar niste to mogli odmah reći? I onda bih vam kazao prije sveg ovog truda da je ona baš ta koju ne možete vidjeti... on je uvijek drži zaključanu i nitko ne ulazi u nju osim njega.
- Lijepu kuću imate, Josephe - nisam mogla izdržati da ne kažem - i ugodne ukućane; mislim da se srž sve ludosti u svijetu bila nastanila u mom mozgu onoga dana kad sam vezala svoju sudbinu uz njihovu! Ali, sad nije riječ o tome... mora biti i drugih soba. - Za ime Boga, požurite i pustite da se negdje smjestim! On ne odgovori na ovo preklinjanje. Samo je polako i mrzovoljno silazio drvenim stubama; napokon je zastao pred jednom odajom za koju sam zbog toga zastajanja i njezina pogodnijeg položaja mislila da je najbolja. U njoj su se nalazili jedan dobar sag, čija se šara nije vidjela od prašine; ognjište zaklonjeno šarenim papirom koji se raspadao; lijepa hrastova postelja s crvenim zavjesama od prilično skupa materijala i moderne izvedbe. Očigledno se s njima grubo rukovalo; posteljne zavjese visjele su u naborima, ponegdje skliznule sa svojih kvačica, a željezna šipka što ih je držala bila je savijena u luku tako da je draperija padala na pod. Stolci su također bili oštećeni, neki od njih jako, a duboki urezi kvarili su daske kojima su zidovi bili obloženi.
Kolebala sam se da li da uđem i da se smjestim, tu, kad moj budalasti vođa izjavi:
- Ova ovdje je gospodareva. Moja se večera bila ohladila, a i glad me je bila prošla, i strpljenje izdalo. Zahtijevala sam da mi se odmah pokaže soba u koju ću se moći povući i odmoriti.
- Gdje da je nađem, dođavola? - poče religiozni starac. - Neka nas Bog blagoslovi! Neka nam Bog oprosti! Gdje bi ste, pakla vam, htjeli spavati? Vi razmaženo, dosadno stvorenje! Vidjeli ste sve, osim Haretonove male sobe. U cijeloj kući nema više ni jednog mjesta gdje bi se moglo leći! Toliko sam se naljutila da sam bacila poslužavnik i sve na njemu na pod, a zatim sjela navrh stuba, pokrila lice rukama i zaplakala.
- Eh! Eh! - uzviknu Joseph. - Bravo, gospođice Isabello. Bravo, gospođice Isabello! Gospodar će pasti preko tog razbijenog posuđa i onda ćemo čuti nešto; vidjet ćemo što će biti. Vi ste pomahnitala budala koja nije ni za što; zaslužujete gladovati odsad pa do Božića zato što u svojem grješnom bijesu bacate pod noge dragocjene Božje darove! Kladim se da nećete dugo pokazivati tu svoju naprasnu narav. Mislite li da će Heathcliff trpjeti takvo lijepo ponašanje? Ne bih želio da vas zatekne u tom raspoloženju. Ne bih želio. Otišao je gunđajući u svoju jazbinu i odnio svijeću, a ja sam ostala u mraku. Razdoblje razmišljanja koje je slijedilo za ovim glupim činom natjeralo me da priznam kako je potrebno prigušiti svoj ponos i savladati svoj gnjev, i požuriti se ukloniti njegove posljedice. Neočekivana pomoć došla mi je u obliku Throttlera za kojega sam se sada sjetila da je sin našega starog psa Sculkera; znala sam ga dok je bio štene u Grangeu; moj otac ga je dao gospodinu Hindleyju.
Zacijelo me je prepoznao; dodirnuo me je njuškom po nosu u znak pozdrava, a zatim požurio pojesti kašu dok sam ja polako silazila stubama skupljajući razbijeno posuđe i brišući svojom maramicom proliveno mlijeko sa stubišnog rukohvata.
Svoj smo posao bili tek završili, kad se začu Earnshawov korak u hodniku; moj pomoćnik podvi rep i priljubi se uza zid, a ja se sakrih u najbliža vrata. Throttlerov pokušaj da izbjegne svoga gospodara bio je neuspješan, što sam zaključila po kotrljanju niza stube i dugom žalosnom skvičanju. Ja sam bila bolje sreće; prošao me je, ušao u svoju sobu i zatvorio vrata. Odmah zatim Joseph je došao s Haretonom da ga stavi spavati. Bila sam se sklonila u Haretonovu sobu, i starac, kad me vidje, reče:
- Sad ima dovoljno mjesta i za vas i za vašu oholost u sobi dolje. Ona je prazna; možete je imati cijelu za sebe i za Onoga koji je uvijek treći u tako lošem društvu! Radosno sam se poslužila tom njegovom obaviješću; i iste minute kad sam klonula u naslonjač pored vatre, sagnula sam glavu i zaspala.
Moj je san bio dubok i ugodan, ali nije dugo trajao. Gospodin Heathcliff me je probudio; tek što je ušao, pitao me na svoj ljubazni način što ovdje radim. Rekla sam mu da je uzrok što još nisam legla, iako je kasno, to što je ključ naše sobe u njegovu džepu. Pridjev naše smrtno ga uvrijedi. Poče vikati i psovati da ona nikad nije bila i nikad neće biti moja; i da će on... - Ali neću ponavljati njegove izraze, ni opisivati njegovo uobičajeno vladanje; on je dovitljiv i neumoran u izazivanju gnušanja u meni prema njemu! Ponekad mu se tako jako čudim, da to umrtvi moj strah; a eto, uvjeravam te da ni tigar ni zmija otrovnica ne bi mogli pobuditi u meni ovoliki užas kao on.
Obavijestio me da je Catherina bolesna i okrivio za to moga brata obećavši da će mučiti mene umjesto Edgara, sve dok se ne dočepa njega. Mrzim ga - nesretna sam - bila sam luda! Pazi da ne kažeš nijednu riječ o ovome onima u Grangeu. Očekivat ću te svaki dan - nemoj me razočarati.
Isabella.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:07 pm





Četrnaesto poglavlje
Kada sam pročitala ovo pismo, odoh gospodaru i izvijestih ga da mu je sestra stigla u Visove i da mi je poslala pismo u kojem izražava žalost zbog stanja gospođe Linton i želju da ga vidi, a također i nadu da će joj po meni poslati, čim bude moguće, neki znak oprosta.
- Oprosta! - reče Linton. - Nemam joj što oprostiti, Elleno. Možeš otići u Orkanske visove danas poslije podne ako želiš i reći joj da nisam ljut nego da mi je žao što sam je izgubio, utoliko više što ne mislim da će ikad biti sretna. Da je odem vidjeti, ne dolazi u obzir; mi smo se zauvijek razdvojili. A ako mi zaista želi učiniti uslugu, neka nagovori ništariju za koju se udala da napusti ovaj kraj.
- A zar joj nećete bar neku ceduljicu napisati, gospodine? - molećivo ga upitah.
- Neću - odgovori. - Nije potrebno. Moje veze s Heathcliffovom obitelji bit će jednakomjerne kao i njegove s mojom. Neće postojati! Bila sam vrlo potištena zbog te Edgarove hladnoće; cijelim putem od Grangea mučila sam svoj mozak mišlju kako da unesem više srca u ono što je rekao, kad to budem pričala, i kako da ublažim njegovo odbijanje da napiše bar nekoliko redaka da bi utješio Isabellu. Ona me je vjerojatno očekivala još od jutra; vidjela sam je kako gleda kroz prozor kad sam išla vrtnom stazom; kimnuh joj glavom, ali se ona povuče s prozora, kao da se bojala da je ne primijete. Uđoh bez kucanja. Nikad nisam vidjela tako žalosnu sliku zapuštenosti kao što ju je pružala ta nekad svijetla i radosna kuća! Moram priznati da bih ja, da sam bila na mjestu mlade dame, barem očistila ognjište i obrisala krpom stolove. Ali nju je već bio obuzeo duh zapuštenosti koji ju je okruživao. Njeno lijepo lice bilo je blijedo, ravnodušno i beživotno; kosa joj je bila nenakovrčana, neki su pramenovi visjeli, a neke je nemarno oplela oko glave. Vjerojatno nije ni dotaknula svoje haljine od sinoć. Hindley nije bio tu. Gospodin Heathcliff sjedio je za stolom i pregledavao nešto u svojoj bilježnici, ali usta kad sam se pojavila, sasvim me prijateljski upita kako sam i ponudi mi stolac. On je bio ondje jedini stvor koji je izgledao uljudno; i pomislila sam da nikad nije bolje izgledao. Toliko su okolnosti promijenile njihov položaj, da bi ga stranac zasigurno smatrao džentlmenom po rođenju i odgoju, a njegovu ženu prljavom prostakinjom! Ona radosno priđe da me pozdravi i pruži ruku da uzme očekivano pismo. Odmahnuh glavom. Ali ona ne shvati taj znak, te pođe za mnom do ormara kamo sam otišla odložiti svoj šešir i zamoli me šapatom da joj odmah dam ono što sam donijela.
Heathcliff se sjeti što znači njen pokret i reče: - Ako imaš štogod za Isabellu (sigurno imaš, Nelly), daj joj. Nema potrebe od toga stvarati tajnu. Među nama ne postoje nikakve tajne.
- Oh, nema ništa - odgovorih smatrajući da je najbolje da odmah kažem istinu. - Moj mi je gospodar rekao da kažem njegovoj sestri neka zasad ne očekuje od njega ni pismo ni posjet. On vam šalje svoj pozdrav, gospođo, i želje da budete sretni, te oprost za tugu koju ste mu prouzročili; ali on misli da odsad njegova kuća i ova ovdje trebaju prekinuti svaku vezu, jer ništa dobro ne može proizići iz toga.
Gospođi Heathcliff poče podrhtavati usna i ona se vrati svom sjedalu pored prozora. Njen muž stade uz ognjište i poče mi postavljati pitanja o Catherini. Rekla sam mu o njenoj bolesti onoliko koliko sam smatrala potrebnim, ali je on unakrsnim pitanjima izvukao od mene gotovo sve o uzroku bolesti. Krivila sam Catherinu, kao što je i zaslužila, što je nanijela sebi ono što ju je snašlo, i završila izražavajući nadu da će on slijediti primjer gospodina Lintona i ubuduće, pa i u dobru i zlu izbjegavati dodir s njegovom obitelji.
- Gospođa Linton upravo se počela oporavljati - rekoh - ona neće nikad biti kao što je bila, ali joj je život pošteđen; i ako zaista išta osjećate prema njoj, nećete joj se više pojaviti pred očima, nego ćete zauvijek otići iz ovog kraja; i da vam ne bi bilo žao, mogu vam reći da je Catherina Linton toliko drukčija sada od vaše negdanje prijateljice Catherine Earnshaw, koliko je ta mlada dama drukčija od mene. Njena se vanjština jako promijenila, a njen karakter još i više; i onaj koji je nuždom prisiljen biti njen prijatelj, održavat će svoju ljubav odsad samo sjećanjem na ono što je ona nekad bila, općom čovječnošću i osjećajem dužnosti!
- To je sve moguće - reče Heathcliff prisiljavajući se da izgleda miran - sasvim je moguće da tvoj gospodar nema druge mogućnosti do opće čovječnosti i osjećaja dužnosti. Ali misliš li ti da ću ja ostaviti Catherinu njegovoj dužnosti i njegovoj čovječnosti? Kako možeš usporediti moj osjećaj prema Catherini s njegovim? Prije nego što napustiš ovu kuću, moram dobiti od tebe obećanje da ćeš mi omogućiti jedan sastanak s njom; pristala ti ili odbila, ja ću je vidjeti! Što kažeš?
- Kažem, gospodine Heathcliff - odgovorih mu - da je ne smijete vidjeti i da nikad nećete to učiniti mojom pomoću. Još jedan susret između vas i gospodara dotukao bi je.
- Uz tvoju pomoć to se može izbjeći - nastavi on - a ako bi postojala opasnost od takvog događaja, ako bi Linton bio uzrok koji bi joj donio još ijednu nevolju u životu, onda mislim da bih imao pravo otići u krajnost! Želio bih da budeš dovoljno iskrena da mi kažeš bi li Catherina mnogo patila kad bi ga izgubila; strah od toga priječi me. Po tome možeš procijeniti razliku između naših osjećaja; da sam ja na njegovu mjestu, a on na mome, pa makar ga mrzio mržnjom koja moj život pretvara u žuč, nikada ne bih digao ruku na njega. Možeš sumnjati u to ako hoćeš! Nikad ga ne bih otjerao iz njezina društva dokle god ona želi njegovo. Ali onog trenutka kad njena naklonost prestane, iščupao bih mu srce i pio krv! Ali, dotad - ako mi ne vjeruješ, ne poznaješ me do tog trenutka umirao bih u najvećim mukama prije nego što bih dodirnuo ijednu vlas na njegovoj glavi!
- A ipak - prekinuh ga - ne ustručavate se sasvim srušiti sve nade u njeno potpuno ozdravljenje time što ćete se nametnuti njezinu sjećanju sad kad vas je gotovo zaboravila, i tako je uvući u nov sudar nesklada i bola.
- Misliš da me je skoro zaboravila? - reče on. - Oh, Nelly, ti znaš da nije! Znaš isto tako dobro kao i ja da na svaku misao koju ona potroši na Lintona, potroši tisuću na mene! Za najnesretnijeg razdoblja moga života bio sam počeo misliti da me je ona zaboravila; ta me je misao mučila i kad sam se prošlog ljeta vraćao ovamo; ali sad bi samo Catherinino izričito uvjerenje moglo ponovno probuditi u meni tu strašnu misao. A onda Linton ne bi bio ništa, ni Hindley, ni svi snovi koje sam ikad sanjao. Dvije bi riječi sadržavale moju budućnost: smrt i pakao; život bi, nakon što bih izgubio Catherinu, bio pakao. Ipak sam bio lud što sam i na trenutak pomislio da ona cijeni ljubav Edgara Lintona više nego moju. Kad bi on volio svim snagama svoga slabačkog bića, ne bi mogao voljeti u osamdeset godina toliko koliko ja u jednom danu. A Catherina ima srce ponosno poput mojega; more bi moglo stati u onu ondje konjsku kopanju isto tako kao što bi on mogao privući cijelu njenu ljubav. Koješta! On joj je jedva malo draži od njezina psa, ili njezina konja. Njega se ne može voljeti kao mene; kako ona može voljeti u njemu ono čega on nema?
- Nema para koji se voli više od Catherine i Edgara - reče Isabella iznenadno živahno. - Nitko nema pravo tako govoriti, i neću šutjeti slušajući kako moga brata podcjenjuju!
- Tvoj brat također neobično voli tebe, je li? - prezrivo reče
Heathcliff. - Spreman je pustiti te da se potucaš po svijetu.
- On ne zna koliko patim - odgovori ona. - Nisam mu to rekla. - A nešto si mu, dakle, rekla; pisala si mu, je li?
- Pisala sam mu samo da sam se udala... vidio si pisamce.
- I otad više ništa?
- Ništa.
- Moja mlada gospođa izgleda mnogo lošije otkad se udala - primijetih. - Nečija ljubav, očevidno, nedostaje; čija, mogu pogoditi; ali možda ne bih trebala reći.
- Rekao bih njena vlastita - reče Heathcliff. - Pretvara se u običnu prljavicu! Neobično joj je brzo dosadilo da me pokuša zadovoljiti. Teško ćeš vjerovati, ali već sutradan poslije našeg vjenčanja plakala je želeći ići kući. Ali, i bolje je da nije odveć fina; ovako je bolje za ovu kuću, a ja ću se pobrinuti da me ne osramoti skitanjem unaokolo.
- Da, gospodine - odgovorih mu - nadam se, imat ćete na umu da je gospođa Heathcliff naviknuta na ljubaznost, a i na poslugu; da je odgojena kao jedinica koju su svi rado služili. Morate joj dopustiti da ima služavku koja će joj pomagati i držati stvari u redu, i morate s njome ljubazno postupati. Što god mislili o gospodinu Edgaru, ne možete sumnjati u njenu sposobnost za snažnu ljubav i odanost, jer da je nema, ne bi napustila otmjenost, udobnost i rođake u svom prijašnjem domu da bi se zadovoljno nastanila s vama u pustinji kao što je ova.
- Ona ih je napustila u samoobrani - odgovori on. -Zamišljala me je kao junaka u romanu i očekivala neograničene ljubaznosti od moje viteške odanosti. Jedva je mogu smatrati razumnim bićem jer se tako uporno držala svoje fantastične ideje o mom karakteru i postupala vođena pogrešnim dojmovima i mišljenjima što ih je njegovala. Ali, napokon, mislim da me upoznaje, više ne opažam glupe osmijehe i grimase koji su me ljutili u početku, ni nerazumnu nesposobnost uviđanja da sam ozbiljno govorio kad sam joj kazao svoje mišljenje o njoj i njenoj zaslijepljenosti.
Bio je potreban veliki napor pronicljivosti dok je shvatila da je ne volim. Neko sam vrijeme mislio kako joj nikakve lekcije ne mogu pomoći da to shvati! I još to nije dobro shvatila jer mi je ujutro priopćila kao neku strašnu novost da sam postigao da me mrzi. To je bio pravi herkulski zadatak, uvjeravam te! Ako je postignut, imam razloga da budem zahvalan. Mogu li vjerovati tvojoj tvrdnji, Isabello? Jesi li sigurna da me mrziš? Ako te ostavim samo pola dana, zar mi nećeš opet doći uzdišući i umiljavajući se? Ona bi možda više voljela da se pred tobom sav pretvorim u nježnost; njenu taštinu vrijeđa što otkrivam istinu.
Ali baš me briga i ako cio svijet sazna da je strast postojala samo na jednoj strani; ja joj nikad nisam izustio nijednu laž o tome. Ne može me okriviti da sam joj pokazao imalo prijetvorne nježnosti. Prvo što je vidjela da činim kad smo izišli iz Grangea, bilo je da vješam njeno malo pseto; a kad je molila za nj, prve riječi koje sam rekao bile su kako želim da mi se ukaže prilika da povješam sva bića koja pripadaju Grangeu, osim jednoga; ona je vjerojatno mislila da se ta iznimka odnosi na nju. Nikakva okrutnost ne rađa u nje gnušanje; mislim da ona osjeća urođeno divljenje prema okrutnosti, samo ako je njena dragocjena osoba pošteđena! Eto, zar to nije bila najdublja besmislenost... pravi idiotizam, da ta bijedna, ropska kuja niska duha i sanja da bih je ja mogao voljeti? Kaži svome gospodaru, Nelly, da nikad u životu nisam naišao na tako nisko stvorenje kao što je ona. Ona čak sramoti ime Linton; ponekad sam popuštao, zato što me je izdavala dosjetljivost u iskušavanju što sve ona može podnijeti, a da mi usprkos svemu opet bestidno dolazi! Ali, reci mu i to - da se njegovo očinsko i sudačko srce ne bi brinulo - da se strogo držim granica zakona. Dosad sam se uzdržavao pružiti joj i najmanje pravo na traženje rastave; štoviše, ona ne bi bila zahvalna onome tko bi nas razdvojio. Kad bi željela otići, mogla bi; njena je prisutnost neugodnija od zadovoljstva koje imam dok je mučim!
- Gospodine Heathcliffe - uzviknuh - to je govor luda čovjeka; vaša je žena vjerojatno uvjerena da ste ludi, zbog toga vas je dosad podnosila; ali sada kad kažete da može ići, ona će bez sumnje iskoristiti to dopuštenje. Vi niste, valjda, toliko očarani, gospođo, da ostanete s njim svojevoljno?
- Pazi, Nelly - odgovori Isabella bijesno sijevajući očima; po njihovu izrazu nije moglo biti sumnje u potpun uspjeh nastojanja njezina muža da joj postane ogavan. - Nemoj vjerovati nijednu riječ koju on kaže. On je lažljivi đavo! Čudovište, a ne ljudsko biće! I prije mi je rekao da ga mogu ostaviti; pokušala sam, ali taj pokušaj ne smijem ponoviti! Samo, Elenno, obećaj mi da nećeš reći nijedno slovo ovoga sramotnog razgovora mome bratu i Catherini. Ma kako se pretvarao, on želi moga brata dovesti do očaja; on kaže da se namjerno mnome oženio kako bi stekao moć nad njim; ali on je neće steći... prije će umrijeti! Nadam se i molim Boga da on zaboravi svoj sotonski oprez pa da me ubije! Jedino zadovoljstvo koje mogu zamisliti jest da umrem, ili da njega vidim mrtva.
- Eto... zasad je to dosta! - reče Heathcliff. - Ako budeš pozvana na sud, sjetit ćeš se njenih riječi, Nelly! I dobro gledaj to lice; još malo pa će biti onakvo kakvo mi je najdraže. Ne, ti nisi sposobna biti vlastiti čuvar, Isabello, a kako sam ja tvoj zakoniti zaštitnik, moram te zadržati pod svojom za štitom, ma kako bila odvratna ta obveza. Idi gore, imam ne što kazati Elleni Dean nasamo. Ne tamo, gore, kažem ti! Ovo je put za gornji kat, dijete! Zgrabi je, gurnu iz sobe i vrati se mrmljajući:
- Nemam samilosti! Nemam samilosti! Što se više crvi grče, sve ih jače želim smrviti! To je moralno nicanje zuba; što je bol veća, to jače ja pritisnem.
- Razumijete li vi što znači riječ samilost? - upitah žureći se uzeti svoj šešir. - Jeste li ikad osjetili i najmanju samilost u svom životu?
- Ostavi to! - prekinu me on kad vidje da uzimam šešir da bih otišla. - Nećeš još ići. Dođi ovamo, Nelly. Moram te ili nagovoriti ili natjerati da mi pomogneš ostvariti moju odluku da vidim Catherinu, i to bez odgađanja. Kunem se da ne smišljam nekakvo zlo; ne želim prouzročiti nikakvu uznemirenost, ni naljutiti ili uvrijediti gospodina Lintona; samo želim čuti od nje kako joj je i zašto se razboljela, i pitati je bih li joj mogao biti u čemu na usluzi.
Prošle noći bio sam šest sati u vrtu Grangea, i vratit ću se onamo noćas; i svake ću noći obilaziti to mjesto, i svakoga dana dok mi se ne ukaže prilika da uđem. Ako me Edgar Linton sretne, neću se ustezati da ga udarcem oborim na zemlju, i to tako snažno da će mirno ležati dok se ja budem nalazio unutra. Ako mi se suprotstave njegove sluge, poplašit ću ih ovim revolverom. Ali zar ne bi bilo bolje spriječiti da dođem u dodir s njima ili s njihovim gospodarom? A ti bi to mogla učiniti vrlo lako. Dao bih ti znak kada dođem, i onda bi me mogla pusti ti unutra, da nitko ne vidi, čim ona bude sama, i mogla bi paziti dok ja ne odem, potpuno mirne savjesti, jer bi sprečavala zlo.
Protestirala sam protiv prijedloga da obavljam izdajničku ulogu u domu svoga gospodara i, osim toga, posebice mu naglasila kako bi od njega bilo okrutno i sebično da radi svoga zadovoljstva naruši mir gospođe Linton. - Najobičniji događaj bolno je uznemiri - odgovorila sam mu. - Ona je slabih živaca, i sigurna sam da ne bi mogla podnijeti to iznenađenje. Odustanite od toga, gospodine, ili ću inače biti prisiljena izvijestiti svoga gospodara o vašim namjerama, pa će on poduzeti mjere da osigura svoju kuću od svih takvih nedopuštenih upada!
- U tom slučaju ja ću poduzeti mjere da zadržim tebe, ženo! - povika Heathcliff. - Nećeš napustiti Orkanske visove do sutra ujutro. Glupo je tvrditi da Catherina ne bi mogla podnijeti da me vidi: a što se tiče toga da ću je iznenaditi, pa to ja i želim; moraš je pripremiti... pitaj je mogu li doći. Kažeš da ona nikad ne spominje moje ime i da me nikad ne spominju njoj. Komu bi ona mogla govoriti o meni ako sam ja zabranjena tema razgovora u toj kući? Ona smatra da je svi vi uhodite u korist njezina muža. Uvjeren sam da je njoj među vama kao u paklu! Po njenoj šutnji više nego po ičemu drugom pogađam što ona osjeća.
Kažeš da je često uznemirena i da se doima zabrinutom; je li to dokaz unutarnje mirnoće? Kažeš da joj je razum poremećen. Kako bi, dovraga, mogao biti drukčiji u njenoj strašnoj osamljenosti? I onaj odvratni pigmej brine se o njoj iz dužnosti i milosrđa. To što ona vjeruje da je može na tlu svojih plitkih osjećaja povratiti njenoj snazi, to je kao kad bi očekivao da će rasti hrast koji bi posadio u lonac za cvijeće! Hajdemo odlučiti odmah: hoćeš li ostati ovdje, a ja da prokrčim sebi put do Catherine preko Lintona i njegovih slugu, ili ćeš biti moja prijateljica, kao što si dosad bila, i učiniti ono što tražim? Odluči! Jer nema razloga da oklijevam i minutu ako nastaviš sa svojom tvrdoglavošću!
***
- Eto, gospodine Lockwoode, dokazivala sam i opirala se, i otvoreno odbila pedeset puta, ali me je najzad natjerao na sporazum. Preuzeh na sebe da odnesem njegovo pismo svojoj gospodarici, i ako ona pristane, obećah da ću ga izvijestiti kad prvi put Linton bude otišao od kuće, a on onda neka dođe i uđe kako zna. Također sam mu rekla da ja neću biti ovdje i da mu ostala posluga neće biti na putu. Je li to bilo dobro ili pogrešno? Bojim se da je bilo pogrešno, iako mi se činilo kao zgodan izlaz.
Mislila sam da sam svojim pristankom spriječila novu eksploziju, a i nadala sam se da će to možda dati povoljan obrat Catherininoj bolesti; a onda sam se sjetila strogog prijekora gospodina Edgara jer prenosim glasove, pa da bih umirila svoju savjest, neprestano sam ponavljala u sebi da će ta izdaja povjerenja ako je moj čin zaslužio biti tako nazvan, biti posljednja.
Ali usprkos tome moj je put kući bio žalosniji od moga puta od kuće, i jako sam se dvoumila prije no što sam napokon odlučila staviti to pismo u ruke gospođi Linton. Ali, evo Kennetha. Idem dolje, kazat ću mu da vam je mnogo bolje. Moja se priča otegnula, pa će poslužiti da vas zabavi još jedno jutro.
Dugačka i tužna! - pomislih dok je ta čestita žena silazila stubama da primi liječnika; i nije baš od one vrste koju bih izabrao za zabavu. Ali nije važno! Iscijedit ću krepak lijek iz gorkih trava gospođe Dean; i, prije, svega, moram biti na oprezu pred čarima koje se kriju u sjajnim očima Catherine Heathcliff.
Bio bih u čudnom položaju ako bih predao svoje srce toj mladoj osobi, a poslije bi se pokazalo da je kći drugo izdanje majke!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 66499
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu