Orkanski visovi

Strana 2 od 3 Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 3:57 pm

First topic message reminder :



Prvorazredni "ljubić" i neupitni klasik – općeprihvaćena je percepcija čitalačke publike i kritike "Orkanskih visova", znamenitog romana Emily Brontë iz 1847. godine koji svojom osobitom, upravo specifičnom kvalitetom, i "specifičnom težinom", pa i omiljenošću, osjetno nadmašuje prosjek književne produkcije svoga doba. "Orkanski visovi" su razmjerno rani izdanak viktorijanske književnosti i razmjerno kasni odraz tzv. gotičke tradicije, pa je i okružje nešto »mračnije«, no svejedno iz njega prosijava gotovo nadnaravni sjaj ljubavi koja, unatoč svemu, pa i smrti, živi vječno.

Vječno će, izgleda, živjeti i ova knjiga, ponajviše zbog intenzivne i dotad nedočarane emocionalne drame koju je Emily Brontë neobično snažno i uvjerljivo opisala. Zanimljivo je da je roman tako "orkanskog" dramskog naboja i složene psihološke karakterizacije likova – u prvom redu demonske naravi glavnog lika Heathcliffa, koji iskazuje dotad nezapamćenu silinu gnjeva, bijesa i obijesti – napisala djevojka od nepunih trideset ljeta, koja će svoj kratki život završiti netom nakon dovršetka svoga jedinog djela.

Tako je iza djevojke krhka zdravlja ostala besmrtna knjiga koja svako malo "vampirski" oživi preko brojnih novih izdanja, adaptacija, reinterpretacija ili citata na filmu, stripu, glazbi, književnosti... – prisjetimo se Buńuelove obrade u filmu Ponori strasti iz 1954., ili razvikanijeg glazbenog "čitanja" Kate Bush u hit-pjesmi Wuthering Heights iz 1978., dok je mlađi čitatelji ponovno otkrivaju preko hiper-popularnog serijala Sumrak Stephenie Meyer.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:07 pm





Petnaesto poglavlje
Prošao je još jedan tjedan - još se više približih zdravlju i proljeću! Čuo sam cijelu priču o svome susjedu tijekom nekoliko sjedjeljki kad je domaćica mogla odvojiti vrijeme nakon važnijih poslova.
Nastavit ću priču njenim riječima, samo malo sažetije. Ona je, uglavnom, vrlo dobar pripovjedač i ne mislim da bih mogao popraviti njen stil.
- Uvečer - rekla je - onoga istog dana kad sam bila na Visovima, znala sam, kao da sam ga vidjela, da se Heathcliff krije negdje u blizini kuće, te nisam izlazila jer sam još nosila njegovo pismo u džepu. Nisam željela da mi i dalje prijeti ili da me kori. Odlučila sam bila ne predati pismo dok moj gospodar nekamo ne ode, jer nisam bila sigurna kako će ono utjecati na Catherinu. Zato ga je dobila tek nakon tri dana. Četvrti dan bila je nedjelja, i nakon što su ukućani otišli u crkvu, odnesoh pismo u njenu sobu. Sa mnom je bio ostao jedan sluga da čuva kuću. Običavali smo držati vrata zaključanima dok traje služba; ali je tog dana vrijeme bilo toplo i ugodno, te ih širom otvorih, i, da bih ispunila svoje obećanje, znajući tko će doći, rekoh sluzi da se gospodarica zaželjela naranača, pa da on mora otrčati do sela i donijeti nekoliko, a da ćemo platiti sutra.
On ode u selo, a ja odoh gore u gospodaričinu sobu. Gospođa
Linton je sjedila, kao i obično, kraj otvorena prozora u širokoj, bijeloj haljini, s lakim šalom preko ramena. Njena gusta, duga kosa, kratko podšišana u početku njene bolesti, sad je bila jednostavno počešljana i padala joj je u prirodnim uvojcima preko sljepoočica i vrata. U licu se bila jako promijenila, kao što sam rekla
Heathcliffu; ali kad je bila duševno mirna, ta je promjena krila u sebi nadzemaljsku ljepotu. Sjaj njenih očiju bio je zamijenjen sanjalačkom i melankoličnom blagošću; one više nisu ostavljale dojam da gledaju predmete oko sebe nego kao da su gledale dalje, dalje, izvan ovog svijeta.
Izmučeni izraz njezina mršavog lica bio je iščeznuo nakon oporavka - ali neobičan izraz koji je potjecao od njezina duševnog stanja, iako je bolno podsjećao na svoje uzroke, pojačavao je dirljivu pažnju koju je ona budila; i za mene, a mislim i za svakoga tko ju je vidio, osporavao je opipljive dokaze njezina oporavljanja i obilježavao je kao biće kojemu je suđeno umrijeti.
Otvorena knjiga stajala je kraj nje na prozorskoj dasci i jedva primjetan vjetar igrao se njenim listovima. Mislim da ju je Linton bio tu stavio, jer se ona nikad nije pokušavala razonoditi čitanjem, ili nekim drugim zanimanjem, a on je provodio mnoge sate trudeći se privući njenu pažnju na neki predmet koji joj je prije pružao zabavu. Ona je bila svjesna njegova cilja i, kad je bila bolje raspoložena, mirno je podnosila njegova nastojanja; njihovu je uzaludnost pokazivala samo prigušenim umornim uzdahom i naposljetku ga zaustavljala najžalosnijim osmijesima i poljupcima.
Ponekad bi se hirovito okrenula i pokrila lice rukama ili bi ga čak ljutito gurnula; on bi onda odustajao od svojih pokušaja, jer bi vidio da joj to ne koristi.
Zvona gimmertonske kapele još su uvijek zvonila; i blago žuborenje nabujalog potoka u dolini godilo je uhu. Ono bijaše ugodna zamjena za šum ljetnog lišća koji, kad je drveće u listanju, guši tu muziku oko Grangea. U Orkanskim visovima to se žuborenje uvijek čulo za mirnih dana koji nastupaju nakon otapanja snijega ili poslije kišna vremena. A Catherina je baš mislila o Orkanskim visovima; to jest, ako je uopće mislila i slušala, jer je imala neodređen, odsutan pogled koji sam maloprije spomenula, koji nije izražavao nikakvo razaznavanje materijalnih stvari ni uhom ni okom.
- Ima pismo za vas, gospođo Linton - rekoh joj i polako joj ga stavih u ruku koja je počivala na koljenu. -Morate ga odmah pročitati jer traži odgovor. Da ga otpečatim?
- Da - odgovori ona ne mijenjajući smjer svoga pogleda. Otvorih ga... bilo je vrlo kratko.
- A sada - nastavih - pročitajte ga. - Ona povuče natrag ruku i pusti ga da padne. Stavih joj ga u krilo i ostadoh čekati dok joj se ne bude svidjelo da ga pogleda; ali, napokon, kako se ona nije micala, kazah joj:
- Da vam ga pročitam, gospođo? Od Heathcliffa je. Ona se trgnu, a na licu joj se pojavi izraz uznemirena sjećanja i napora da sredi svoje misli. Podiže pismo; činilo se da ga čita; kad je došla do potpisa, uzdahnula je, ali ipak nije bila shvatila njegovo značenje, jer kad sam je upitala za odgovor, samo je pokazala na ime i gledala me sa žalosnom i upitnom čežnjom.
_ Želi vas vidjeti - rekoh joj pogađajući da joj je potrebno objašnjenje. - On je već u vrtu i nestrpljiv je da čuje kakav ću mu odgovor donijeti. Dok sam govorila, spazih kako veliki pas koji je ležao dolje na suncu u travi podiže svoje uši kao da će zalajati, a onda ih spusti i mahanjem repa objavi da je došao netko tko nije nepoznat. gospođa Linton se nagnu i zaustavljena daha poče osluškivati.
Minutu nakon toga začuše se koraci u hodniku. Otvorena kuća dovela ga je u takvo iskušenje da se nije mogao uzdržati da ne uđe; vjerojatno je mislio da sam htjela izbjeći svoje obećanje te je odlučio pouzdati se u svoju smionost. S napetom pažnjom Catherina je gledala prema sobnim vratima. Nije odmah pogodio njenu sobu, te mi ona dade rukom znak da mu otvorim vrata, ali prije nego što sam ja i dospjela do njih, on uđe, u dva koraka stiže do nje i zgrabi je u naručje.
Čitavih pet minuta niti je govorio niti ju je puštao iz zagrljaja. Za to vrijeme prosuo je više poljubaca, mislim, nego ikada prije u svome životu; doduše, moja ga je gospodarica prva poljubila, i jasno sam vidjela da ju je od velikog bola jedva mogao gledati u lice! Ošamutilo ga je isto uvjerenje kao i mene, onog trenutka kad ju je vidio, da nema nade u konačno ozdravljenje... da joj je suđeno umrijeti.
- Oh, Cathy! Ah, živote moj! Kako ću to podnijeti? -bile su prve riječi koje je izrekao glasom koji nije krio njegov očaj. Zatim je gledao u nju tako ozbiljno te sam mislila da će mu i sama jačina njegova pogleda natjerati suze na oči; ali one su plamtjele od dubokog bola i nisu se topile.
- Što sad? – reče. Catherina naginjući se unatrag i iznenada odgovarajući na njegov pogled natmurena čela. Njeno ponašanje bilo je samo vjetrokaz njezina uvijek promjenjiva raspoloženja.
- Ti i Edgar slomili ste mi srce, Heathciiffe! I obojica mi dolazite oplakivati to djelo, kao da ste vi ti koje treba sažalijevati! Neću te sažalijevati, ne ja. Ti si me ubio... i to ti, čini mi se, godi. Kako si snažan. Koliko godina misliš živjeti poslije moje smrti?
Heathcliff je bio kleknuo na jedno koljeno da bi je grlio; tada je pokušao ustati, ali ga ona uhvati za kosu i zadrža dolje. - Željela bih da te mogu zadržati dok oboje ne umremo gorko nastavi ona. Svejedno bi mi bilo koliko bi ti patio. Baš me briga za tvoje patnje. Zašto ti ne bi patio? Ja patim. Hoćeš li me zaboraviti? Hoćeš li biti sretan kad me zemlja sakrije? Hoćeš li reći poslije dvadeset godina: "To je grob Catherine Earnshaw. Nekoć sam je volio; bilo je to davno, i bio sam nesretan što sam je izgubio; ali to je prošlost. Mnoge sam volio otad; moja su mi djeca draža nego što mi je ona bila, i na samrti se neću radovati što idem k njoj, nego će mi biti žao što ostavljam njih!" - Hoćeš li tako govoriti, Heathcliffe?
- Ne muči me više, poludjet ću kao i ti - povika Heathcliff, istrgnu svoju glavu i zaškripi zubima. Njih dvoje pružili su hladnokrvnom promatraču neobičan i stravičan prizor. Pravo je imala Catherina što je smatrala da bi nebo za nju bilo zemlja izgnanstva ako sa svojim smrtnim tijelom ne bi ostavila i svoj karakter. Divlja osvetoljubivost izražavala se na njezinu blijedom obrazu, usna joj je bila beskrvna, oko joj je sijevalo; svojim stisnutim prstima držala je iščupani pramen Heathcliffove kose. Njen prijatelj, dok se dizao oslanjajući se na jednu ruku, prihvati je drugom za mišicu. Njegova nježnost nije odgovarala Catherininu stanju: kad joj je pustio ruku, vidjela sam četiri modrice koje su njegovi prsti ostavili na njenoj bezbojnoj koži.
- Je li đavo ušao u tebe - nastavi on bijesno - da mi tako govoriš da umireš? Pomišljaš li ti na to da će se sve te riječi utisnuti u moju dušu i vječito je gristi nakon što me ostaviš? Znaš da lažeš kad kažeš da sam te ja ubio i, Catherino, dobro znaš da, ako mogu zaboraviti svoj život, mogu i tebe! Zar to nije dovoljno za tvoju paklenu sebičnost što ću se ja, dok ti budeš u miru, previjati u paklenskim mukama?
- Neću imati spokoja - žalosno i s naporom reče Catherina, osjećajući tjelesnu slabost zbog jakog, nejednakog lupanja svoga srca koje je zbog prekomjernog uzbuđenja kucalo vidljivo i čujno. Nije rekla ništa više dok uzbuđenje nije prošlo, a zatim je nastavila ljubaznije:
- Ne želim ti veće muke od mojih, Heathcliffe. Ja samo želim da se nikada ne rastanemo; i ako bi ti neka moja riječ poslije zadavala bol, pomisli da i ja pod zemljom osjećam istu bol i mene radi, oprosti mi! Dođi ovamo i opet klekni! Nikada mi nisi učinio nikakvo zlo u životu. Zar nećeš opet prići ovamo? Dođi!
Heathcliff priđe naslonu njezina naslonjača i nagnu se preko njega, ali ne dovoljno da ona vidi njegovo lice koje je bilo blijedo od uzbuđenja. Ona se nagnu natrag da ga vidi; a li da bi to izbjegao, on se brzo okrenu i ode do kamina gdje je šuteći stajao leđima okrenut nama. Pogled gospođe Linton sumnjičavo ga je pratio. Svaki njegov pokret budio je u njoj novi osjećaj. Nakon poduljeg nijemog promatranja ona mi se obrati tonom ljutitog razočaranja:
- Ah, vidiš, Nelly, on ne bi popustio ni milimetar da bi me spasio od groba! Eto kako me voli! Pa dobro, svejedno. To nije moj Heathcliff. Ja ću ipak svoga voljeti; i ponijet ću ga sa sobom; on je u mojoj duši - doda ona zamišljeno. -Ono što me najviše muči, to je ovaj luđački zatvor. Dosadilo mi je biti u njemu. Žudim da pobjegnem u onaj divni svijet i da budem uvijek ondje; da ga više ne gledam nejasno kroz suze i da više ne čeznem za njim bolna srca, nego da budem doista s njim i u njemu. Nelly, ti misliš da ti je bolje i da si sretnija od mene jer si zdrava i snažna; ti me žališ... uskoro će se to izmijeniti. Ja ću žaliti tebe. Ja ću biti beskrajno daleko i iznad svih vas. Čudim se što ne želi biti uz mene! - reče samoj sebi. - Mislila sam da on to želi. Heathcliffe, dragi! Ne trebaš sad biti natmuren. Dođi k meni, Heathcliffe. U žarkoj žudnji ona se diže podupirući se o naslon stolice. Na taj čeznutljivi poziv on se okrenu njoj, posve očajan. Njegove oči, raširene i vlažne, gnjevno su sijevale na nju: grudi su mu se ubrzano dizale i spuštale. Na trenutak stajali s u rastavljeni, a zatim su se sastavili, jedva sam primijetila kako. Catherina je skočila a on ju je uhvatio, i sjedinili su se u zagrljaj iz kojega sam mislila da moja gospodarica neće izaći živa. Učinilo mi se da nije pri svijesti. On sjede na njeno mjesto, i kako sam joj žurno prišla da vidim nije li se onesvijestila, zaškrguta zubima, zapjeni se kao bijesan pas i privinu je uza se s pohlepnom ljubomorom. Nisam osjećala da se nalazim u društvu stvora koji pripada ljudskom rodu; Uzalud sam mu govorila, činilo se da me ne razumije. Okrenuh se i ostadoh tako stojeći bez riječi i zbunjena.
Malo mi je laknulo kad sam uskoro opazila Catherinin pokret; podigla je ruku da mu zagrli vrat i priljubila svoj obraz uz njegov dok ju je on držao; a on je poče mahnito milovati i gnjevno joj govoriti.
- Sad mi otkrivaš koliko si bila okrutna... okrutna i himbena. Zašto si me prezirala! Zašto si izdala vlastito srce, Cathy? Nemam nijedne riječi utjehe. Ti zavređuješ svoju sudbinu. Sama si se ubila. Da, možeš me ljubiti, plakati i izvlačiti mi poljupce i suze; oni će te ubiti, osuditi na vječne muke. Voljela si me... kakvo si onda imala pravo da me ostaviš? Kakvo pravo, odgovori mi... zbog bijedne simpatije koju si osjetila prema Lintonu? Iako nas ni bijeda, ni poniženje, ni smrt, ni išta što bi Bog ili Sotona mogli poslati na nas, ne bi moglo rastaviti, ti, ti si to učinila svojevoljno. Ja nisam slomio tvoje srce... ti si ga slomila; i slomivši ga, slomila si i moje. Utoliko gore za mene što sam jak. Želim li živjeti? Kakav će to život biti kad... Oh! Bože! Bi li ti željela živjeti kad ti je duša u grobu?
- Ostavi me. Ostavi me - zajeca Catherina. - Ako sam zgriješila, ja umirem zbog toga. To je dovoljno! I ti si mene napustio; ali neću te koriti! Opraštam ti. Oprosti mi!
- Teško je oprostiti a gledati te u oči i osjećati ove osušene ruke. Poljubi me opet; ali da ne vidim tvoje oči! Opraštam ti ono što si meni učinila. Volim svog ubojicu... ali kako mogu tvog? Šutjeli su... lica su im bila priljubljena jedno uz drugo i kupala su se u zajedničkim suzama. Mislim da su oboje plakali; kako se činilo, Heathcliff je mogao plakati u prilici kao što je bila ova. Počela sam se osjećati vrlo neugodno, poslijepodne je brzo prolazilo, čovjek kojega sam bila poslala u selo vratio se, i opazila sam u svjetlu sunca na zalazu kako ljudi izlaze kroz vrata gimmertonske kapele.
- Bogoslužje je završeno - objavih. - Moj će gospodar stići za pola sata. Heathcliff promrmlja neku psovku i privuče Catherinu još više uza se; ona se i ne maknu. Uskoro opazih poslugu gdje dolazi putem koji je vodio u kuhinju. Gospodin Linton nije bio daleko iza njih; sam je otvorio vrata i polako se približavao, vjerojatno da bi uživao u lijepom popodnevu, blagom kao da je ljeto.
- Evo ga! - uzviknuh. - Za ime Božje, idite odmah! Nećete sresti nikoga na ulaznim stubama. Požurite i sakrijte se među drvećem dok on ne uđe.
- Moram ići, Cathy - reče Heathcliff pokušavajući se osloboditi njezina zagrljaja. - Ali, ako budem živ, vidjet ću te opet prije nego zaspiš. Neću se udaljiti ni pet koraka od tvog prozora.
- Ne smiješ otići! - odgovori ona držeći ga čvrsto koliko joj je dopuštala njena snaga. - Nećeš, kažem ti.
- Za jedan sat - preklinjao je.
- Ni za minutu.
- Moram... Linton samo što nije stigao - reče uplašeni uljez. Pokuša ustati da se na taj način oslobodi njenih prstiju - ali se ona čvrsto priljubi uza nj, dišući brzo; lice joj je izražavalo luđačku odlučnost.
- Ne! - vrisnu ona. - Oh, ne, ne idi! Edgar nam neće ništa. Ovo je posljednji put! Heathcliffe, umrijet ću, umrijet ću!
- Kvragu s tom budalom! Eto ga! - povika Heathcliff i klonu na stolicu. - Šuti, mila moja! Pst, pst, Catherina! Ostat ću. Ako me sad ubije, izdahnut ću s blagoslovom na usnama. I opet se čvrsto zagrliše. Čuh kako se gospodar uspinje stubama... hladne kapi znoja izbiše mi po čelu; obuze me užas.
- Zar ćete poslušati njeno buncanje? - uzbuđeno ga upitah. Ne zna što govori. Želite li biti uzrok njene propasti, zato što ona nema pameti da se brine o sebi? Ustanite! Mogli biste je se odmah osloboditi. Ovo je najdemonskije djelo koje ste ikad učinili. Svi smo propali... gospodar, gospodarica i sluškinja. Lomila sam ruke i vikala.
Gospodin Linton ubrza korake zbog te buke. Usred svoga uzbuđenja iskreno se obradovah kad ugledah da su Catherinine ruke opuštene i da joj glava visi na njegovu ramenu. -Onesvijestila se ili je mrtva - pomislih -utoliko bolje! Mnogo bolje da je mrtva nego da tavori i bude teret i uzrok nesreće za sve oko sebe.
Edgar priskoči svom nezvanom gostu, blijed od iznenađenja i gnjeva. Što je namjeravao učiniti, ne bih znala reći;ali ga onaj drugi odjednom zaustavi stavljajući mu u ruke beživotno tijelo njegove žene.
- Pogledajte! - reče. - Ako niste đavo, prvo njoj pomozite... a onda ćete razgovarati sa mnom! Heathcliff prijeđe u salon i ondje sjede. Gospodin Linton me pozva. S mnogo truda i nakon upotrebe različitih sredstava, uspjesmo je povratiti svijesti, ali je bila posve izbezumljena; uzdisala je, stenjala i nije nikoga prepoznavala. Edgar je u svojoj brizi oko nje bio zaboravio na njezina mrskog mu prijatelja. Ja nisam. Čim mi se pružila prva prilika, odoh i zamolih ga da ode, tvrdeći da je Catherini bolje i da ću mu ujutro javiti kako je provela noć.
- Nemam ništa protiv da iziđem iz kuće - odgovori - ali ću ostati u vrtu; i, Nelly, pazi da sutra održiš svoju riječ. Ja ću biti pod onim tisama. Pazi! Ili ću opet ući u kuću, bio Linton kod kuće ili ne. Baci brz pogled kroz poluotvorena sobna vrata i, uvjerivši se da moje riječi očevidno odgovaraju istini, oslobodi kuću svoje zlokobne prisutnosti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:07 pm



Šesnaesto poglavlje
Te noći, oko ponoći, rodila se Catherina koju ste vidjeli u Orkanskim visovima; sićušno djetešce, rođeno u sedmome mjesecu. Dva sata nakon toga majka preminu ne osvijestivši se nijedanput da bi mogla zamijetiti Heathcliffovu odsutnost ili Edgarovu prisutnost. Očaj njezina muža odveć je bolan da bih se zadržala na njemu; koliko je bio dubok, vidjelo se poslije po njegovim posljedicama.
Bijaše još znatno pojačan po mome mišljenju time što je ostao bez nasljednika. I mene je to žalostilo kad sam promatrala nejako siroče; i u sebi sam spočitavala starom Lintonu što je (iako je to bila samo prirodna pristranost) za takav slučaj osigurao imanje za svoju kćer, a ne za kćer svoga sina. Nitko se nije obradovao toj maloj siroti! U prvim satima svoga rođenja mogla je plakati tako dugo dok ne umre, a da nitko ne obrati pažnju na nju.
Kasnije smo pažnjom iskupili tu svoju nebrigu, ali početak njezina života bio je lišen prijateljstva, kao što će vjerojatno biti i njegov kraj.
Sutradan je jutro - svijetlo i veselo - prodrlo prigušeno kroz zavjese tihe sobe i obasjalo odar i pokojnicu blagim, nježnim svjetlom. Edgar je bio naslonio glavu na jastuk i zatvorio oči. Njegovo mlado i lijepo lice bilo je gotovo isto tako mrtvo kao i u pokojnice koja je ležala pored njega, i gotovo isto tako ukočeno; ali u njega je to bila bolna ukočenost, u nje ukočenost savršenog mira.
Čelo joj je glatko, očni kapci zatvoreni, na usnama osmijeh; nijedan anđeo na nebu ne bi mogao biti ljepši nego što je bila ona. Beskrajni mir u kojemu je počivala dojmio me se; nikad nisam bila u pobožnijem raspoloženju nego u tom trenutku, pred tom spokojnom slikom božanskog mira.
Instinktivno sam u sebi ponovila riječi koje je ona izrekla prije nekoliko sati: "Beskrajno daleko i iznad svih vas!" - Bilo da je još na zemlji ili već na nebu, njena se duša udomila kod Boga!
Ne znam je li to neka moja posebnost, ali ja se gotovo uvijek osjećam sretnom kad ostanem bdjeti u sobi mrtvaca, ako se tu ne nalazi i neko ucviljeno ili očajno lice na istom poslu sa mnom. Vidim mir koji ni zemlja ni pakao ne mogu narušiti i osjećam čvrstu vjeru u beskrajan i svijetao drugi svijet - vječnost u koju su napokon ušli - gdje je život neograničen u svom trajanju, ljubav u svojoj simpatiji, radost u svojoj punoći. Zamijetila sam tom prilikom koliko je mnogo sebičnosti čak i u ljubavi kao što je Lintonova, jer kako je mogao biti toliko tužan zbog Catherinina blaženog oslobođenja!
Istina, moglo se sumnjati zbog njene nastranosti i nestrpljivosti hoće li ona na kraju pronaći mirno utočište. U to se moglo sumnjati u trenucima hladna razmišljanja, ali ne sada uz njeno mrtvo tijelo. Ono je isticalo svoju mirnoću i time, čini se, jamčilo i za mir duše koja je u njemu obitavala. Vjerujete li, gospodine, da su takvi ljudi zaista sretni na drugom svijetu? Ne znam što bih dala da to doznam.
Nisam odgovorio gospođi Dean na to pitanje koje mi se učinilo prilično bezbožnim.
Ona nastavi: - Ako se osvrnemo na cio tijek života Catherine Linton, bojim se, nemamo pravo misliti da je ona sretna na onom svijetu; ali, ostavimo je njezinu Stvoritelju. Činilo mi se da je gospodar zaspao, te se usudih napustiti sobu odmah poslije sunčeva zalaska i iskrasti se na čist, svjež zrak. Posluga je mislila da sam izišla otresti se pospanosti poslije svoga dugog bdjenja. Moj glavni motiv bio je da vidim Heathcliffa. Ako je ostao među tisama cijelu noć, onda nije mogao primijetiti nikakvo kretanje u Grangeu, osim ako je možda čuo galopiranje konja tekliča koji je poslan u Gimmerton. A ako se približio, onda je vjerojatno zaključio po svjetiljkama koje su nošene amo-tamo, po otvaranju i zatvaranju vanjskih vrata, da unutra nešto nije u redu. Željela sam ga pronaći, a i bojala sam se toga. Osjećala sam da mu se mora javiti strašna vijest, pa sam htjela što prije obaviti tu neugodnu dužnost; ali kako to učiniti, nisam znala.
Ugledala sam ga nekoliko koraka udaljenog od ugovorenog mjesta - stajao je naslonjen na jedan stari jasen u parku. Bio je gologlav, a kosa mu je bila potpuno mokra od rose koja se skupljala na propupalom granju i kapala oko njega.
Zacijelo je dugo stajao u tom položaju, jer sam vidjela par kosova koji je odlazio i vraćao se na tri koraka od njega zaposlen pravljenjem gnijezda, ne bojeći se njegove blizine, kao da je i on kakvo drvo. Kad su me spazili, kosovi odletješe, a on podiže oči i reče:
- Umrla je! Nisam čekao na tebe da bih to doznao. Skloni svoju maramicu... ne slini preda mnom. Dođavola sa svima vama! Njoj ne trebaju vaše suze! Oplakivala sam njega koliko i nju. Ponekad žalimo stvorove koji sami nemaju taj osjećaj ni za sebe ni za druge. Čim sam mu prvi put ugledala lice, vidjela sam da zna za nesretni događaj; i zato što su mu se usne micale dok je gledao dolje u zemlju, opsjela me ona čudna misao da mu je srce slomljeno bolom i da se moli Bogu.
- Jest, umrla je! - odgovorih zaustavljajući jecaje i brišući lice. -
Otišla je u raj, nadam se; i mi ćemo svi otići tamo k njoj ako se urazumimo i napustimo grješne putove kako bismo krenuli dobrima!
- Je li se ona urazumila? - upita Heathcliff pokušavajući biti podrugljiv. - Je li ona umrla kao svetica? Hajde, opiši mi vjerno taj događaj. Kako... Pokuša izgovoriti njeno ime, ali nije mogao; stisnuo je usne u nijemoj borbi sa svojom unutrašnjom boli, a istodobno prkosio mome sažaljenju odlučnim i gnjevnim pogledom. - Kako je umrla? - izusti napokon. Iako je bio vrlo snažan, dobro mu je došlo da se nasloni na drvo, jer je poslije te borbe usprkos svojoj volji drhtao cijelim tijelom. "Jadni bijedniče!" - pomislih - "ti imaš srce i živce kao i svi drugi ljudi! Zašto se toliko trudiš sakriti ih? Tvoja oholost ne može zaslijepiti Boga! Ti ga dovodiš u iskušenje da ih muči dok te ne natjera da ponizno zajaučeš od bola!"
- Mirna kao janje! - odgovorih glasno. - Uzdahnula je, opružila se kao dijete koje se budi da bi opet nastavilo spavati. Pet minuta poslije toga osjetila sam jedan mali otkucaj njezina srca i ništa više!
- Je li me spomenula? - upita on oklijevajući, kao da se bojao da će odgovor sadržavati pojedinosti koje on neće imati snage slušati.
- Nije nikako dolazila svijesti, nije ni poznala nikoga otkad ste je vi ostavili - odgovorih. - Ona leži s blagim osmijehom na licu; njene posljednje misli vratile su se lijepim danima djetinjstva. Njen se život završio nježnim snom... neka se isto tako ugodno probudi na drugom svijetu!
- Neka se probudi u mukama! - povika on sa strašnom žestinom, udari nogom o zemlju i zaječa u iznenadnom nastupu nesavladiva uzbuđenja. - Ostala je lažljivicom do kraja! Gdje je ona? Nije ondje - nije u raju - nije iščeznula - gdje je? Ah! Rekla si da te nije briga za moje patnje! I ja se molim samo jednom molitvom - ponavljam je dok mi se jezik ne ukoči - Catherino Earnshaw, ne nađi mira dokle god ja živim! Rekla si da sam te ja ubio - pojavljuj mi se onda kao duh! Ubijeni se, vjerujem, pojavljuju kao duhovi svojim ubojicama. Znam da duhovi umrlih lutaju zemljom. Budi uvijek sa mnom - uzmi na sebe kakav god hoćeš oblik, muči me do ludila! Samo me nemoj ostaviti u ovom ponoru gdje te ne mogu naći! Oh! Bože! To je neizdrživo! Ne mogu živjeti bez svog života! Ne mogu živjeti bez svoje duše! Udario je glavom u kvrgavo stablo; i podigavši oči, zajauka, ne kao čovjek, nego kao divlja zvijer koju ubijaju noževima i kopljima.
Zapazih nekoliko mrlja od krvi na kori drveta; a i ruke i čelo bili su mu krvavi; vjerojatno je scena koju sam vidjela bila samo ponavljanje sličnih scena odigranih tijekom noći. Ne mogu reći da je to probudilo neko sažaljenje u meni; prije će biti da me užasnulo. Ipak, nisam ga htjela ostaviti u takvu stanju. Ali čim se dovoljno pribrao da primijeti kako ga promatram, zagrmio je neka odlazim, i ja ga poslušah. Nisam imala snage da ga umirim ili utješim. Pogreb gospođe Linton bio je zakazan za petak. Do tog je dana njen lijes, zasut cvijećem i mirisavim lišćem, ostao otvoren u velikom salonu. Linton je ondje provodio dane i noći -vječno budan čuvar; i -okolnost koja je bila poznata samo meni - Heathcliff je provodio svoje noći, ako ne i dane, vani, također bez odmora. Nisam dolazila u dodir s njim; ali sam osjećala da on ima namjeru ući ako bude mogao. U utorak, odmah nakon što se smračilo, moj gospodar se, svladan umorom, povukao na sat-dva počinka. Dirnuta Heathcliffovom ustrajnošću htjela sam mu dati prilike da liku svoga iščezlog idola kaže posljednje zbogom. Ušla sam i otvorila prozor. On nije propustio iskoristiti tu priliku; oprezno i brzo, odveć oprezno da bi odao svoju prisutnost i najmanjim šumom. Doista, ni ja ne bih otkrila da je dolazio da nisam primijetila kako je draperija oko pokojničina lica u neredu i da nisam opazila na podu uvojak plave kose, uvijen srebrnim koncem; kad sam ga bolje razgledala, poznala sam da je uzet iz medaljona koji je visio oko Catherinina vrata. Heathcliff je bio otvorio medaljon, izbacio iz njega Lintonov uvojak i stavio unutra uvojak svoje crne kose. Upletoh ih jedan oko drugoga i stavih zajedno u medaljon.
Gospodin Earnshaw je, naravno, bio pozvan da prisustvuje pogrebu svoje sestre. Ali on niti se ispričao niti je došao, tako da su, osim njezina muža, u pratnji bili samo seljaci i posluga. Isabella nije bila pozvana. Na iznenađenje seljana, mjesto gdje je Catherina pokopana nije bilo ni u crkvi ispod isklesanog spomenika Lintona, a ni izvan nje pored grobnica njenih rođaka.
Njen je grob iskopan na zelenoj padini u uglu crkvenog dvorišta gdje je zid tako nizak da su vrijes i borovnice iz pustare rasli preko njega, a treset ga gotovo zatrpao. Njen muž sada počiva na istome mjestu. Njihovi su grobovi obilježeni jednostavnim nadgrobnim kamenjem iznad njihovih glava i običnim kamenjem kod nogu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:08 pm




Sedamnaesto poglavlje
Poslije tog petka nismo imali lijepo vrijeme čitav mjesec. Vrijeme se uvečer promijenilo; nakon južnoga počeo je puhati sjeveroistočni vjetar koji je najprije donio kišu, a zatim susnježicu i snijeg.
Sutradan ujutro jedva je čovjek mogao i zamisliti da smo tri tjedna imali gotovo ljetno vrijeme; jaglac i šafran prekrili su snježni smetovi; ševe su šutjele, mlado lišće ranog drveća smežuralo se i pocrnjelo je. Hladan, tmuran i tužan dan! Moj gospodar nije izlazio iz svoje sobe. Zauzela sam osamljeni mali salon i pretvorila ga u dječju sobu. Sjedila sam tu i držala na krilu majušno dojenče koje je plakalo. Njihala sam ga i promatrala kako se na prozoru bez zavjese gomilaju snježne pahuljice, kad se vrata otvoriše i neko uletje unutra glasno se smijući! Za trenutak je moja ljutnja bila veća od mog iznenađenja. Pomislih da je to jedna od sluškinja te povikah:
- Prestani! Kako se usuđuješ ovdje vladati vjetropirasto? Što bi kazao gospodin Linton kad bi te čuo?
- Oprosti mi! - odgovori mi dobro poznat glas. - Znam da je Edgar u postelji, ali se ne mogu suzdržati. Osoba koja je to rekla priđe ognjištu sva zadihana i s rukama o bedrima.
- Trčala sam cijelim putem od Orkanskih visova! - nastavi ona poslije kratke šutnje. - Osim kad sam letjela. Ne bih mogla nabrojiti koliko sam puta pala! Oh! Cijelo me tijelo boli! Nemoj se uzbuđivati! Objasnit ću ti čim budem mogla. Molim te, samo budi dobra i naredi da se spremi kočija da me odveze u Gimmerton, i reci sluškinji neka uzme iz ormara i spakira nekoliko mojih haljina.
Bila je to gospođa Heathcliff. Ona je zaista bila u takvu stanju u kojem joj nije moglo biti do smijeha; njena kosa, s koje se slijevao snijeg i voda, padala joj je na ramena ; bila je odjevena u svoju djevojačku haljinu - koju je često nosila i koja se više slagala s njenim mladim godinama nego s njenim položajem -haljinu duboko izrezanu, s kratkim rukavima; osim toga bila je gologlava i golovrata. Haljina od lake svile i posve vlažna pripijala joj se uz tijelo; na nogama je imala samo tanke papuče. Dodajte tome duboku posjekotinu ispod jednog uha koju je samo hladnoća sprečavala da jako ne krvari, blijedo lice, izgrebeno i u modricama, i tijelo koje se od umora jedva držalo na nogama, pa ćete razumjeti zašto se moj prvotni strah nije mnogo smanjio ni poslije pažljiva promatranja.
- Moja draga mlada gospođo - uzviknuh - neću se maknuti niti ću išta slušati dok ne skinete sve što imate na sebi i ne preodjenete se u suho; nećete ići večeras u Gimmerton, te nema razloga da naručim kočiju.
- Zaista hoću - reče ona - pješice ili kočijom. Nemam ništa protiv toga da se pristojno odjenem. I - ah! Vidi kako mi krv curi sada niz vrat! Zbog topline, rana me strašno peče. Nije dopuštala ni da je dotaknem dok ne ispunim njene zahtjeve; i tek nakon što je kočijašu naređeno da spremi kočiju i sluškinji da spakira nešto potrebne odjeće, pristala je da joj zavijem ranu i pomognem da se presvuče. - A sad, Elleno - reče ona nakon što je moj zadatak bio izvršen a ona sjela u naslonjač pored ognjišta, sa šalicom čaja ispred sebe - sjedni uz mene, ali najprije ukloni siroto Catherinino djetešce; ne volim ga gledati! Ne smiješ misliti da zato što sam doletjela onako glupo ne mislim na Catherinu; i ja sam plakala, i to gorko... da, i nitko nije imao više razloga za plakanje od mene. Rastale smo se nepomirene, sjećaš li se, i ja to neću sebi oprostiti. Ali, usprkos svemu to me nisam htjela suosjećati s njim... s tom brutalnom životinjom! Oh! Daj mi žarač! Ovo je posljednja njegova stvar koju imam kod sebe. Ona skinu zlatan prsten sa svoga srednjaka i baci ga na pod.
- Smrvit ću ga! - nastavi udarajući po njemu s djetinjim prkosom.
- Onda ću ga spaliti! Podiže zlostavljani predmet i baci ga u vatru.
- Tako! Neka kupi drugi ako me ponovno osvoji. On bi bio kadar doći me ovamo tražiti, samo da bi naljutio Edgara. Ne usuđujem se ostati jer ta misao može ući u njegovu pokvarenu glavu! A osim toga, ni Edgar nije bio dobar prema meni, zar ne? I ne tražim pomoć, a i ne želim ga dovoditi u nove nezgode. Nužda me je natjerala da tražim zaklona ovdje; i da nisam bila sigurna da ga neću sresti, zaustavila bih se u kuhinji, umila se, ogrijala, poslala nekoga da te zovne i, nakon što bi mi donijela što mi treba, otišla bih bilo kamo izvan dosega moga prokletog - utjelovljenog demona! Ah! Bijaše tako bijesan! Da me je uhvatio! Šteta što mu Earnshaw nije dorastao po snazi; ne bih bježala dok ga ne bih vidjela da je isprebijan namrtvo, samo da je Hindley bio kadar to učiniti!
- Nemojte govoriti tako brzo, gospođo - upadoh joj u riječ -pomaknut ćete maramicu koju sam vam svezala, pa će rana opet početi krvariti. Pijte svoj čaj, odahnite malo i prestanite se smijati; smijehu, na žalost, nema mjesta pod ovim krovom, i u vašem stanju!
- Nepobitna istina - odgovori ona. - Slušaj to dijete! Ono neprestano plače... odnesite ga nekamo odakle ga neću čuti barem jedan sat; neću ostati dulje. Zazvonih i predah ga sluškinji na čuvanje. Zatim je upitah što ju je nagnalo da pobjegne iz Orkanskih visova pod takvim okolnostima i kamo namjerava ići kad već neće ostati s nama.
- Trebala bih, a i željela bih ostati - reče ona - da tješim Edgara i da se brinem o djetetu, na prvome mjestu, a i zato što je Grange moj pravi dom. Ali, kažem ti, Heathcliff me onda ne bi ostavio na miru! Zar misliš da bi on mogao trpjeti da me vidi kako se oporavljam i kako sam raspoložena... da bi mogao podnijeti misao da živimo mirno, a da ne odluči otrovati naš mir? Imam to zadovoljstvo da pouzdano znam kako me mrzi, i to toliko da se ozbiljno uzrujava kad god me čuje ili vidi; primijetila sam da mu se mišići na licu, kad god mu iziđem pred oči, nehotice grče u izraz mržnje, koja djelomično potječe iz njegove spoznaje da ja imam razloga taj isti osjećaj gajiti prema njemu, a djelomično iz gnušanja koje je uvijek osjećao prema meni.
Njegova je mržnja dovoljno jaka da sam potpuno sigurna kako neće juriti za mnom po Engleskoj ako uspijem pobjeći daleko; stoga moram otići što dalje. Oslobodila sam se svoje prve želje da me ubije; radije bih da ubije sebe! Sasvim je ugasio moju ljubav, tako da sam sad potpuno mirna. Još se mogu sjetiti koliko sam ga voljela; mogu čak i nejasno zamisliti da bih ga mogla još voljeti kad bi... ne! Čak i da je sasvim zaluđen ljubavlju za mene, đavolska narav otkrila bi se na neki način. Catherina je morala imati izopačen ukus kad ga je tako visoko cijenila iako ga je tako dobro poznavala. Čudovište! Željela bih da bude zbrisan i iz svijeta i iz mog pamćenja!
- Pst! Pst! I on je ljudsko biće. Budite milosrdniji; ima gorih ljudi od njega!
- On nije ljudsko biće i nema pravo na moje milosrđe. Dala sam mu svoje srce, on ga je uzeo, umorio mučenjem i bacio mi ga natrag. Ljudska bića osjećaju srcem, Ellen; i jer je on uništio moje, nisam više sposobna osjećati za njega. I ne bih, pa makar on stenjao u mukama od sada pa do svoga smrtnog časa, i krvave suze lio za Catherinom! Ne, zaista ne bih! - Isabella briznu u plač, ali odmah obrisa suze sa svojih trepavica i produži: - Pitala si me što me je napokon nagnalo u bijeg? Bila sam prisiljena na to jer sam ga uspjela dovesti do bjesnila koje je nadmašilo granice njegove zloće. Razvlačiti nečije živce usijanim kliještima zahtijeva veću hladnokrvnost nego udariti nekoga po glavi. On je bio toliko razdražen da je bio zaboravio sotonsku razboritost kojom se hvalio i pribjegao je ubilačkom nasilju.
Osjetila sam zadovoljstvo što sam ga uspjela razdražiti. Osjećaj zadovoljstva probudio je u meni nagon za samoodržanjem i uspjela sam pobjeći: I ako ikada dopustim da mu opet dopadnem šaka, neka mi se dobro osveti.
Jučer je, kao što znaš, gospodin Earnshaw trebao ići na pogreb.
Nastojao je biti trijezan za taj dan... umjereno trijezan; nije otišao mahnit u postelju u šest sati izjutra da bi ustao mamuran u dvanaest. Rezultat toga bio je da je ustao vrlo potišten, s idejama o samoubojstvu, te nije bio ni za crkvu ni za ples; i umjesto da ode na pogreb, sjeo je pored ognjišta i ispijao velike čaše brandvja ili gina.
- Heathcliff - dršćem kad ga spomenem! - nije boravio u kući od prošle nedjelje sve do danas. Jesu li ga hranili anđeli ili njegovi rođaci iz pakla, ne mogu reći; ali nije jeo kod kuće već tjedan dana. Dolazio je kući zorom i odlazio ravno u svoju sobu gdje se zaključavao kao da bi itko i u snu mogao poželjeti njegovo društvo! Ondje se molio kao kakav metodist; ali božanstvo koje je prizivao bilo je bešćutni prah i pepeo; a kad god bi se obraćao Bogu, čudno ga je miješao sa svojim ocem -crnim đavolom! Nakon što bi završio te svoje licemjerne molitve - a one su obično trajale dok ne promukne i glas mu zamre u grlu - opet je odlazio; uvijek prema Grangeu. Začuđena sam što Edgar nije pozvao policajca da ga uhiti. Što se mene tiče, iako bijah žalosna zbog Catherinine smrti, bilo mi je nemoguće da ne smatram to vrijeme oslobođenja od poniženja kao ugodan odmor. Oporavila sam se da mogu slušati Josephove vječite propovijedi bez plakanja, i gotovo sam se prestala motati po kući korakom uplašenog kradljivca.
Ti ne bi vjerovala da bih ja mogla plakati zbog bilo čega što
Joseph kaže; ali i njegovo mi je i Haretonovo društvo odvratno.
Radije sam sjedila s Hindleyjem i slušala njegove strašne riječi nego s "malim gospodarom" i njegovim vjernim pristalicom, tim odvratnim starcem! Kad je Heathcliff kod kuće, često sam prisiljena povući se u kuhinju u njihovo društvo, ili cvokotati u vlažnim, nenastanjenim sobama.
Kad nije kod kuće, kao što je bio slučaj ovog tjedna, ja namjestim stol i stolac u kut uz ognjište i uopće ne obraćam pažnju na to čime se bavi gospodin Earnshaw; a i on se ne miješa u ono što ja radim. Mirniji je ako ga nitko ne draži; zlovoljan je, potišteniji, ali manje bijesan. Joseph tvrdi da je on postao drugi čovjek, da je Gospod dirnuo njegovo srce i da je spašen "kao vatrom". Nisam mogla primijetiti te znakove promjene na bolje, ali to nije moj posao. Sinoć sam sjedila u svom kutu i čitala gotovo do ponoći neke stare knjige. Bilo mi je jezovito otići gore - zbog snježne oluje koja je bjesnjela napolju i zbog mojih misli koje su se neprestano vraćale crkvenom dvorištu i tek iskopanom grobu! Jedva sam se usuđivala dignuti oči s otvorene knjige, jer bi se odmah pred mojim očima stvorila ta tužna slika. Hindley mi je sjedio sučelice s glavom oslonjenom o ruku; možda su ga morile iste brige. Prestao je piti prije nego što je počeo gubiti svijest i nije se ni maknuo ni progovorio dva ili tri sata. Nikakva glasa nije bilo u kući do fijukanja vjetra koji je ponekad zatresao prozore, tihog pucketanja ugljena i zveketa mojih škarica kad sam s vremena na vrijeme skraćivala stijenj svijeće. Hareton i Joseph vjerojatno su već tvrdo spavali u svojim posteljama. Bilo je vrlo, vrlo tužno. Dok sam čitala, uzdisala sam, jer se činilo kao da je sva radost iščezla iz svijeta da se više nikada ne vrati.
Tužnu tišinu najposlije je prekinuo zvuk kvake na kuhinjskim vratima; Heathcliff se vratio sa svoga bdijenja ranije nego obično; vjerojatno zbog nenadane oluje. Ta su vrata bila zaključana, i mi ga čusmo kako je obišao da bi ušao na druga vrata. Ustadoh i iz usta mi se ote izraz koji otkri moje osjećaje. To navede Hindleyja, koji je netremice gledao prema vratima, da se okrene i pogleda me.
- Držat ću ga vani još pet minuta - uzviknu. - Nemate ništa protiv?
- Što se mene tiče - odgovorih - možete ga ostaviti vani cijelu noć. Hajdete! Zaključajte vrata. Earnshaw to učini prije no što njegov gost stiže do prednjih vrata; zatim primakne svoju stolicu drugom kraju moga stola i nagnu se preko njega tražeći u mojim očima suosjećanje s vatrenom mržnjom koja je sijevala u njegovima; ali kako je on i izgledao i osjećao kao ubojica, nije u njima našao baš to; ali ono što je u njima opazio, bilo je dovoljno da ga ohrabri da kaže:
- Vi i ja, oboje, imamo raščistiti velike račune s ovim čovjekom vani! Kad nijedno od nas ne bi bilo kukavica, mogli bismo to svršiti zajedničkim snagama. Jeste li vi mekušac kao i vaš brat? Jeste li spremni trpjeti do kraja, a da nijedan put ne tražite naplatu?
- Već mi je dosadilo trpjeti - odgovorih mu - i obradovala bih se odmazdi koja mi se ne bi vratila. Ali izdaja i nasilje mač su s dvije oštrice; oni više ranjavaju one koji im pribjegnu nego njihove neprijatelje.
- Izdaja i nasilje pravedan su odgovor na izdaju i nasilje! -povika
Hindley. - Gospođo Heathcliff, zahtijevam od vas samo da sjedite mirno i da šutite. Možete li, recite? Uvjeren sam da bi vam pružilo jednako zadovoljstvo koliko i meni da vidite kraj toga zloduha; on će biti vaša smrt ako ne budete brži od njega; a moja propast. Dovraga s tim paklenim nitkovom! Lupa na vrata kao da je već ovdje gospodar! Obećajte mi da ćete šutjeti i prije nego što ta ura otkuca... sada je tri minute do jedan... vi ćete biti slobodna žena! On izvadi iz njedara oružje koje sam ti opisala u svom pismu i htjede ugasiti svijeću. Ali ja mu je istrgnem i uhvatim ga za ruke.
- Neću šutjeti! Ne smijete ga dirnuti. Neka vrata ostanu zatvorena, a vi budite mirni!
- Ne! Ja sam donio odluku i, tako mi Boga, izvršit ću je! -povika taj očajnik. - I protiv vaše volje učinit ću vam uslugu, a Haretonu pravdu! I nećete imati potrebe razbijati glavu kako da ga spasite od kazne. Catherine više nema. Nitko živ ne bi žalio za mnom niti bi se crvenio zbog mene čak i kad bih ovog časa prerezao sebi grkljan... i vrijeme je da se ovo okonča!
Boriti se s njim bilo bi isto što i boriti se s medvjedom ili raspravljati s luđakom. Jedino mi je bilo ostalo da otrčim do prozorskog okna i upozorim njegovu buduću žrtvu na sudbinu koja ga čeka. - Bolje će biti da potražiš sklonište na nekom drugom mjestu noćas! -povikah prilično pobjedonosno. - Gospodin Earnshaw namjerava te ubiti ako pokušaš ući.
- Bolje će biti da otvoriš vrata, ti... - odgovori on, nazivajući me nekim lijepim izrazom koji ne želim ponoviti. - Neću se miješati u to - odgovorih mu. - Uđi i budi ubijen ako hoćeš. Ja sam izvršila svoju dužnost. Nakon toga zatvorih prozor i vratih se na svoje mjesto uz vrata. Nisam mogla biti licemjerna i pretvarati se da sam zabrinuta zbog opasnosti koja mu prijeti. Earnshaw me korio tvrdeći da još uvijek volim toga nitkova i nazivajući me svakojakim imenima zbog malodušnosti koju sam pokazala. A ja sam u dubini svoga srca (i savjest me nije zbog toga pekla) mislila da bi bilo pravo blaženstvo za njega kad bi ga Heathcliff oslobodio njegova jada, ali i da bi ne manje blaženstvo bilo za mene kad bi on poslao Heathcliffa onamo gdje mu je mjesto. Dok sam sjedila udubljena u te misli, prozorsko se okno od Heathcliffova udarca sruši uz tresak na pod i pomoli se njegovo crno lice. Razmak između prečki bijaše odveć malen da bi njegova ramena mogla proći, i ja se nasmiješih likujući u svojoj umišljenoj sigurnosti.
Kosa i odijelo bili su mu bijeli od snijega, a njegovi oštri, ljudožderski zubi, iscereni zbog hladnoće i bijesa, blistali su u mraku.
- Isabello, pusti me unutra ili ćeš mi platiti za to! -promumlja on, kao što bi Joseph rekao.
- Ne želim sudjelovati u ubojstvu - odgovorih. -Gospodin Hindley stoji i čeka s nožem i punim pištoljem.
- Pusti me kroz kuhinjska vrata!
- Hindley bi stigao tamo prije mene - odgovorih. -Jadna je ta tvoja ljubav kad ne može podnijeti malo snijega! Ostavljao si nas na miru u svojim posteljama dokle god je ljetna mjesečina sjala, ali čim se vratio zimski vjetar, ti moraš trčati i tražiti zaklona! Heathcliffe, da sam ja na tvome mjestu, otišla bih, legla bih preko njezina groba i umrla kao vjeran pas. Svijet nema više vrijednosti za tebe da bi i dalje živio u njemu, zar ne? Ti si mi usadio u glavu da je Catherina bila sva radost tvoga života; ne mogu vjerovati da i pomišljaš preživjeti njenu smrt.
- On je ondje, je li? - uzviknu Hindley i pojuri k otvoru. - Ako budem mogao provući ruku, moći ću ga pogoditi!
Bojim se, Elleno, da ćeš me smatrati sasvim zlom, ali ti ne znaš sve, i zato se nemoj žuriti suditi. Ne bih pomogla ni potaknula ni za što na svijetu napad čak ni na njegov život. Ali poželjeti njegovu smrt, to sam morala. Stoga se strašno razočarah i uplaših zbog posljedica svojih izazivačkih riječi, kad se on baci na Earnshawovo oružje i istrgnu mu ga iz ruke. Revolver okinu, a nož se pri zaklapanju zari u zapešće Hindleyjeve ruke. Heathcliff ga povuče svom snagom, te on duboko zasiječe u meso i spremi ga onako krvava u svoj džep. Zatim uze kamen, sruši pregradu u prozoru i skoči unutra. Njegov protivnik bio je pao onesviješten od velikog bola i gubitka krvi koja je tekla iz jedne arterije ili vene. Okrutni nitkov udari ga, nogom zgazi i poče mu udarati glavom o pod držeći me jednom rukom kako bi me spriječio da zovnem Josepha. Zahvaljujući nadljudskom samoodricanju, uspio se suzdržati da ga sasvim ne dotuče; napokon, sasvim zadihan, presta i odvuče naoko beživotno tijelo na klupu. Zatim otkinu rukav Earnshawova kaputa i previ ranu s brutalnom surovošću, pljujući i psujući isto onako energično kao i dok ga je udarao. Čim me je prestao držati, odjurila sam pronaći starog slugu koji, budući da je postupno shvaćao značenje moje brze priče, požuri niza stube, dašćući, jer je prelazio po dvije stube odjedanput.
- Što ćemo? Što ćemo sad?
- Evo što ćemo - zagrmje Heathcliff. - Tvoj je gospodar lud. Ako bude živio još jedan mjesec, poslat ću ga u ludnicu. I kako si, dođavola, došao na to da zaključavaš prije nego što se vratim, ti bezubi glupane? Ne stoj tu i ne mrmljaj. Dođi, neću ga ja njegovati. Obriši sve to i pazi na svjetiljku... jer tu je više od pola brandyja.
- I tako ste ga vi ubili? - povika Joseph dižući ruke i oči od užasa.
- Je li se ikad vidjelo tako nešto! Neka Gospod... o Heathcliff ga ćušnu, tako da on pade na koljena usred krvi, i dobaci mu ručnik; ali Joseph, umjesto da se počne brisati, prekriži ruke i započe neku molitvu koja me svojim čudnim jezikom natjera na smijeh. Bila sam u takvu duševnom raspoloženju da me ništa nije moglo užasnuti; bila sam uistinu neustrašiva, jednako kao što su to neki zločinci podno vješala.
- Oh! Tebe sam zaboravio - reče tiranin. - Ti ćeš to počistiti. Na koljena! A ti kuješ zavjeru s njim protiv mene, je li, zmijo! Eto posla za tebe! Drmusao me dok mi zubi ne zacvokotaše, a onda me gurnu kraj Josepha koji mirno završi svoju molitvu i ustade izjavljujući da odmah kreće u Grange.
Gospodin Linton je sudac, pa da mu je umrlo i pedeset žena, on mora ovo ispitati. Bio je tako uporan u svojoj odluci da je Heathcliff smatrao korisnim prisiliti me da ukratko prikažem što se dogodilo. Stajao je nadamnom i napuhavao se od zlonamjernosti dok sam ja protiv volje davala svoj iskaz odgovarajući na njegova pitanja. Trebalo je dosta truda da se starac uvjeri kako Heathcliff nije bio napadač, pogotovu uz moje teško izvučene odgovore. Ali ga gospodin Earnshaw brzo uvjeri da je još živ. Joseph požuri dati mu malo brandyja, i, zahvaljujući tome, njegovu se gospodaru uskoro povrati svijest i moć kretanja.
Heathcliff, vidjevši da njegov protivnik ne zna kako se postupalo s njim dok je bio u nesvijesti, reče mu da je bio mrtav pijan; da se on neće osvrtati na njegovo užasno ponašanje, ali mu savjetuje da ide u postelju. Na moju radost, on nas ostavi poslije toga svog savjeta, i Hindley se ispruži uz ognjište. Ja odoh u svoju sobu, čudeći se da sam tako olako prošla.
Jutros, kad sam sišla oko pola dvanaest, gospodin Earnshaw je sjedio pored vatre i osjećao se vrlo loše. Njegov zao duh, gotovo isto tako mršav i samrtnički blijed, stajao je naslonjen na zid uz ognjište. Ni jednom se, čini se, nije jelo; i nakon što sam čekala dok se sve nije ohladilo na stolu, počeh sama jesti. Ništa me nije sprečavalo da jedem s tekom i, kad sam s vremena na vrijeme bacila pogled na svoje hirovite prijatelje, osjećala sam stanovito zadovoljstvo i superiornost jer uživam blagodati mirne savjesti. Nakon što sam objedovala, usudih se mimo običaja prići bliže ognjištu, zaobiđoh Earnshawovo sjedalo i kleknuh u kut pored njega. Heathcliff nije gledao u mom smjeru, pa sam podigla oči i promatrala njegove crte lica s takvim mirom i pouzdanošću kao da preda mnom stoji kip.
Njegovo čelo, koje sam nekoć smatrala tako muškim, a koje sada smatram tako demonskim, bilo je zamračeno teškim oblakom; njegove strašne oči bile su gotovo usahle od nespavanja i, možda, suza, jer su mu trepavice bile još vlažne; njegove usne, s kojih je bio iščeznuo gnjevni podsmijeh, bile su stisnute, s izrazom neizrecive tuge.
Da je to bio bilo tko drugi, pokrila bih svoje lice pred tolikom tugom. Ali u njegovu slučaju osjetila sam zadovoljstvo; i koliko god se činilo podlim vrijeđati palog neprijatelja, nisam mogla propustiti priliku da ga ranim strijelom.
Njegova slabost pružila mi je priliku da okusim radost koja dolazi od vraćanja zla zlom!
- Pfuj, pfuj, gospođo! - upadoh joj u riječ. - Netko bi mogao pomisliti da nikada u svom životu niste otvorili Sveto pismo. Ako Bog zada bol vašim neprijateljima, to vam mora biti dovoljno. I nisko je i drsko svoje mučenje dodavati Božjem.
- Općenito govoreći, priznajem da je tako, Elleno. Ali kakva bi patnja nanesena Heathcliffu mogla mene zadovoljiti ako i ja nemam udjela u njezinu stvaranju? Radije bih da pati manje, ali da ja uzrokujem njegove patnje i da on to zna. Oh, dugujem mu tako mnogo! Samo pod jednim uvjetom mogla bih mu oprostiti; da mu uzmem oko za oko, zub za zub, da mu za svako mučenje vratim mučenjem i da ga dovedem u stanje u kojem sam ja. Budući da je on prvi uvrijedio, da ga natjeram da prvi i moli za oprost, a onda - pa onda, Elleno, mogla bih pokazati neku velikodušnost. Ali je posve nemoguće da ću se ikada osvetiti, i stoga je nemoguće da mu oprostim. Hindley zatraži malo vode. Pružih mu čašu i zapitah ga kako mu je.
- Nisam toliko bolestan koliko bih želio - odgovori on. - Ali, da i ne govorim o svojoj ruci, svaki me djelić tijela tako boli kao da sam se borio s legijom vragova!
- Nikakvo čudo - odgovorih mu. - Catherina je imala običaj hvaliti se kako ona stoji između vas i tjelesne povrede, mislila je time reći da vas stanovite osobe ne bi fizički napale iz straha da ne uvrijede nju. Dobro je što mrtvi uistinu ne ustaju iz svojih grobova, jer bi inače ona prošle noći vidjela jedan odvratan prizor. Nemate li modrice po tijelu i posjekotine preko prsa i ramena?
- Ne znam - odgovori on - ali što želite reći? Da se on nije usudio udariti me dok sam ležao na podu?
- Gazio vas je, udarao nogom i bubao o pod -prošaptah. - A na usta mu je išla slina od želje da vas rastrga zubima; jer on je samo polučovjek; čak ni toliko, a ostalo je demon. Gospodin Earnshaw pogleda gore, kao i ja, u lice našeg zajedničkog neprijatelja koji, zauzet svojim bolom, čini se nije bio svjestan ničega što se oko njega događa; što je dulje stajao, to su njegova razmišljanja sve jasnije otkrivala svoj mrak u crtama njegova lica.
- Ah, samo kad bi mi Bog dao snage da ga udavim u posljednjem času svog života, otišao bih radosno u pakao - teško uzdahnu nemoćan čovjek i pokuša se dignuti, ali bez uspjeha. Obuze ga očaj jer je bio svjestan da nije dovoljno sposoban za tu borbu.
- Nemojte, dovoljno je što je ubio jednu osobu iz vaše obitelji - rekoh glasno. - U Grangeu svi znaju da bi vaša sestra bila i sada živa da nije bilo gospodina Heathcliffa. Napokon, bolje je da vas on mrzi nego da vas voli. Kad se sjetim kako smo bili sretni... kako je Catherina bila sretna prije njegova dolaska... proklinjala bih taj dan. Heathcliff je, vjerojatno, primijetio više istinitost tih riječi nego namjeru s kojom su izrečene. Vidjela sam da je njegova pažnja probuđena, jer su mu se suze kotrljale iz očiju u pepeo dok se gotovo gušio od jecaja. Pogledah ga u lice i prezrivo se nasmijah.
Naoblačeni prozori pakla za trenutak sijevnuše prema meni, ali se demon, koji je obično vrebao iz njegovih očiju, doimao pritajenim i udaljenim, te se nisam bojala izložiti opasnosti da se još jednom podrugljivo nasmijem.
- Ustani i odlazi mi s očiju - reče ožalošćeni. Učinilo mi se da je to rekao, jer mu je glas bio jedva razumljiv.
- Oprosti - progovorih. - Ali i ja sam voljela Catherinu; njezinu je bratu potrebna pažnja i nega, i ja ću mu je njoj za ljubav pružiti. Budući da je ona mrtva, ja je vidim u Hindleyju. Hindley ima iste oči kao i ona; to bi se još bolje vidjelo da ih nisi pokušao izvaditi i da ih nisi napravio crnima i crvenima, a njene...
- Ustaj, bijedni idiote, prije nego što te zgazim! - povika on učinivši pokret zbog kojega sam odmah ustala.
- Ali - nastavih, spremna pobjeći - da ti je jadna Catherina vjerovala pa da je uzela smiješnu, prezrivu, ponižavajuću titulu gospođe Heathcliff, i ona bi ubrzo pružala istu sliku! Ona ne bi mirno podnosila tvoje odvratno ponašanje: njeno negodovanje i gnušanje moralo bi naći svoj izraz. Naslon klupe i Earnshawovo tijelo nalazili su se između mene i njega, te umjesto da me pokuša uhvatiti, on zgrabi nož sa stola i baci ga gađajući me u glavu. Nož me pogodi ispod uha i prekinu rečenicu koju sam započela. Izvadih ga, skočih do vrata i dobacih mu još nekoliko riječi koje su se, nadam se, žarile malo dublje od njegova noža. On bijesno jurnu prema meni, ali ga zadrža zagrljaj njegova domaćina; i čvrsto držeći jedan drugoga, obojica padoše kraj ognjišta. To je bilo posljednje što sam vidjela.
Bježeći kroz kuhinju rekla sam Josephu neka požuri svome gospodaru; prevrnuh Haretona koji je pored vrata vješao štenad o naslon stolca i sretna, kao duša pobjegla iz čistilišta, skakala sam, poskakivala i jurila niz strmi put. Napustih uskoro njegove krivine i udarih preko pustare valjajući se preko bedema i gazeći kroz močvare. Jurila sam kao bez duše prema svjetlu Grangea. Mnogo bih radije bila osuđena na vječno obitavanje u paklu nego da još jednom prenoćim pod krovom Orkanskih visova.
Isabella prestade govoriti, ispi gutljaj čaja, ustade i reče mi da joj namjestim šešir i veliki šal koji sam bila donijela. Ne slušajući moje molbe da ostane bar još jedan sat, pope se na stolac, poljubi Edgarov i Catherinin portret, zatim i mene, te ode kočijom, a s njom i Fanny koja je lajala sva radosna što joj se gospodarica vratila. Otišla je da se više nikada ne vrati u ovaj kraj.
Ali poslije, nakon što su prilike postale sređenije, ona i moj gospodar redovito su se dopisivali. Mislim da je njeno novo boravište bilo negdje na jugu, blizu Londona. Ondje je rodila sina nekoliko mjeseci nakon svoga bijega. Na krštenju dano mu je ime Linton, i još od samog početka javljala je da je on boležljivo, zlovoljno stvorenje.
Jednog sam dana srela u selu gospodina Heathcliffa i on me upitao gdje ona živi. Odbila sam mu reći. On mi je na to rekao da to nije važno, ali da ona mora paziti da se ne vrati svome bratu; ne treba biti s njim, pa makar je on morao uzdržavati. Iako mu nisam dala nikakvu obavijest, on je doznao od nekog sluge i njezinu adresu i da je rodila sina. Ipak nije otišao uznemirivati Isabellu, što ona ima zahvaliti, mislim, njegovu osjećaju odvratnosti prema njoj.
Gotovo uvijek, kad bi me vidio, pitao me je o djetetu, a kad je čuo njegovo ime, gnjevno se osmjehnuo i rekao:
- Žele da i njega mrzim, je li?
- Mislim da žele da ne znate za njega - odgovorih. - Ali ja ću ga uzeti k sebi kad mi bude potrebno. Neka računaju s tim.
***
Isabella je umrla prije no što je došlo to vrijeme, trinaest godina nakon Catherinine smrti, kad je Lintonu bilo dvanaest godina, ili nešto više. Sutradan nakon Isabellina neočekivanog posjeta nisam imala prilike razgovarati sa svojim gospodarom. Izbjegavao je svaki razgovor i nije bio kadar razgovarati ni o čemu. Kad sam napokon postigla da me sasluša, vidjela sam da mu je drago što mu je sestra napustila muža, kojeg je mrzio snagom gotovo neshvatljivom za njegovu blagu prirodu.
Osjećao je tako duboku odvratnost prema njemu da je izbjegavao ići ikamo gdje bi ga mogao vidjeti ili čuti o njemu. Bol i taj osjećaj pretvorili su ga u pravog pustinjaka. Napustio je svoj položaj suca, prestao čak ići u crkvu, izbjegavao selo u svim prilikama i vodio život potpune osamljenosti u granicama svoga parka i gospodarstva. Jedina promjena bijahu osamljene šetnje po pustari i posjeti grobu svoje žene, obično uvečer ili rano ujutro kad nije bilo drugih prolaznika. Bio je odveć dobar da bi mogao dugo biti potpuno nesretan. On se nije molio da mu se Catherinina duša javlja kao duh.
Vrijeme je donijelo rezignaciju i sjetu slađu od obilne radosti.
Mislio je na nju sa žarkom i nježnom ljubavlju i s čežnjom punom nade u onaj bolji svijet, kamo je vjerovao da je ona otišla. A i u ovom svijetu bijaše za nj i utjehe i ljubavi. Rekla sam vam da nekoliko dana nije obraćao nikakvu pažnju maloj nasljednici preminule. Ta se hladnoća topila brzo kao travanjski snijeg, i to malo stvorenje, prije nego što je moglo protepati ijednu riječ ili učiniti ijedan korak, već je tiranski zavladalo njegovim srcem.
Nazvali su je Catherina; ali on je nikada nije zvao punim imenom, kao što prvu Catherinu nikada nije oslovljavao skraćenim imenom, vjerojatno zato što je Heathcliff običavao to činiti. Malu je uvijek zvao Cathy, jer je to označivalo za njega i razliku od njene majke i vezu s njom, a njegova ljubav prema djetetu potjecala je mnogo više iz djetetova srodstva s majkom negoli iz toga što je bila i njegova kći.
Uspoređivala sam njega i Hindleyja Earnshawa i razmišljala kako bih objasnila zašto je njihovo ponašanje u sličnim okolnostima tako različito. Obojica su bili odani muževi i voljeli su svoju djecu; nisam mogla shvatiti zašto obojica nisu odabrali isti put, dobar ili loš. Ali, mislila sam u sebi, Hindley se, iako je naoko imao jaču glavu, pokazao gorim i slabijim čovjekom. Kad se njegova lađa nasukala, kapetan je napustio svoje mjesto, a posada, umjesto da pokuša spasiti lađu, digla je bunu i u neredu je sasvim zaboravila svoj nesretni brod. Naprotiv, Linton je pokazao istinsku hrabrost odane i vjerne duše; uzdao se u Boga i Bog ga je utješio. Jedan se nadao, a drugi očajavao. Sami su izabrali svoje sudbine i pravedno su bili osuđeni da ih podnose. Ali vi sigurno ne želite slušati moje moraliziranje, gospodine Lockwoode, i sami možete prosuditi o svemu tome kao i ja, ili barem mislite da možete, a to je isto.
Earnshawov kraj bio je baš onakav kakav se mogao i očekivati; brzo je otišao za svojom sestrom. Jedva je proteklo šest mjeseci između njezine i njegove smrti. Mi u Grangeu nikada nismo dobili podroban izvještaj o stanju koje je prethodilo njegovoj smrti; sve što sam doznala bilo je ono što sam čula kad sam otišla pomoći u pripremama za pogreb.
Gospodin Kenneth došao je o tome izvijestiti moga gospodara.
- Nelly - rekao je on ulazeći jednog jutra na konju u dvorište tako rano da me je odmah uplašio predosjećajem da donosi loše vijesti - došao je red da i mi nosimo crninu. Tko nam je otišao sad, što mislite?
- Tko? - upitah uzbuđeno.
- Pa, pogodite! - odgovori on silazeći s konja i privezujući uzdu za alku pored vrata.
- Prihvatite rub svoje pregače; siguran sam da će vam trebati.
- Nije valjda gospodin Heathcliff? - uzviknuh.
- Što, zar biste vi imali suza i za njega? - upita liječnik. - Nije; Heathcliff je čvrst, mlad čovjek; danas je izgledao da ne može bolje. Maloprije sam ga vidio. Počeo se brzo oporavljati otkad ga je ostavila njegova bolja polovica.
- Tko je to onda, gospodine Kenneth? - nestrpljivo ga upitah.
- Hindley Earnshaw! Vaš stari prijatelj Hindley, i moj, iako je već odavno postao odveć neprikladan za moje društvo. Eto! Rekao sam da će biti suza. Ali, umirite se! On je umro kako dolikuje njegovu karakteru; mrtav pijan. Jadnik! I meni ga je žao.
Uvijek se žali za starim prijateljem, iako je bio spreman na najgore podvale koje se mogu zamisliti, i premda me je mnogo puta grdno nasamario. Jedva mu je dvadeset i sedam godina; i vi ste tih godina; tko bi mislio da ste rođeni iste godine! Priznajem da je to bio veći udarac nego smrt gospođe Linton. Stare uspomene probudiše mi se u srcu. Sjela sam na trijem i plakala kao za rođakom; zamolila sam gospodina Kennetha da zovne nekoga drugog slugu da ga odvede gospodaru. Nisam mogla ne razmišljati o pitanju: "Je li umro prirodnom smrću?"
- Što god da sam radila, ta me je misao neprestano mučila, te odlučih zamoliti za dopuštenje da odem u Orkanske visove i pomognem u posljednjim dužnostima prema pokojniku. Gospodin Linton bio je protiv toga. Ali ja sam rječito govorila o žalosnu izgledu pokojnika na odru oko kojega nema prijatelja, i rekla mu da moj stari gospodar i brat po mlijeku ima isto toliko prava na moje usluge koliko i on.
Podsjetila sam ga također da je Hareton bratić njegove pokojne žene, te da bi mu on, kako dečko nema bližeg roda, morao biti skrbnik, i da treba i mora izvidjeti u kakvu je stanju pokojnikova imovina i kako je oporučena. Njegovo tadašnje psihološko stanje onemogućivalo mu je da se bavi takvim stvarima, ali mi reče neka govorim s njegovim advokatom; napokon me pusti da idem.
Njegov advokat bio je i Earnshawov. Svratih u selo i pozvah ga da dođe sa mnom. On zavrtje glavom i reče mi da je najbolje ostaviti Heathcliffa na miru tvrdeći da bi, kad bi se saznala istina, izašlo na javu da je Hareton tek puki prosjak.
- Otac mu je umro prezadužen - reče on. - Sva mu je imovina založena, i sve što se može učiniti za prirodnog nasljednika jest to da mu se pruži neka prilika da probudi sažaljenje u vjerovnikovu srcu kako bi se smilovao te postupio popustljivo prema njemu. Kad sam stigla u Visove, objasnih kako sam se došla pobrinuti da se sve uredi kako valja.
Joseph, koji se doimao dosta potištenim, izrazi zadovoljstvo što sam došla. Gospodin Heathcliff reče da ne vidi zašto sam potrebna, ali da mogu, ako želim, ostati i brinuti se o pripremama za pogreb.
- Ispravno bi bilo - napomenu on - da se tijelo te budale zakopa na raskrižju bez ikakva obreda. Dogodilo se da ga ostavim deset minuta jučer poslije podne; on je iskoristio tu priliku i zaključao oboja vrata da ja ne bih mogao ući, i proveo cijelu noć pijući, s namjerom da se nasmrt opije. Jutros provalismo unutra, jer smo čuli da frkće kao konj, i nađosmo ga opruženog na klupi; ne bismo ga mogli probuditi da smo mu i kožu derali.
Pošaljem po Kennetha, i on dođe, ali tek nakon što se ta životinja pretvorila u lešinu; bio je mrtav, hladan i ukočen. I tako, priznat ćeš, bilo je uzaludno uznemirivati se i truditi se i dalje oko njega.
Stari sluga potvrdi tu izjavu, ali promrmlja:
- Volio bih da je on osobno otišao po liječnika! Ja bih bolje pazio na gospodara nego on... nije bio mrtav kad sam otišao, ne, nikako!
Zahtijevala sam da pogreb bude pristojan. Gospodin Heathcliff mi reče da sve to udesim po svojoj volji; samo je želio da ne zaboravim kako novac za to ide iz njegova džepa. Njegovo držanje bilo je hladno i ravnodušno, nije pokazivalo ni radost ni žalost, ako je išta pokazivalo, ono je izražavalo zadovoljstvo čovjeka koji je uspješno obavio neki težak posao.
Jednom sam opazila nešto nalik likovanju u izrazu njegova lica, to je bilo u trenutku kad su iznosili lijes iz kuće. Bio je toliko dvoličan da se prikazivao ožalošćenim. I prije nego što je pošao za lijesom s Haretonom, podigao je toga nesretnog dečka na stol i promrmljao s osobitim uživanjem:
- Moj lijepi dečko, sad si moj i vidjet ćemo neće li jedno drvo rasti isto tako krivo kao i drugo kad ga krivi isti vjetar! -Naivnom dečku svidjele su se te riječi, pa se igrao s Heathcliffovim zaliscima i milovao ga po obrazu; ali ja sam razumjela njihovo značenje i dobacih mu oštro:
- Taj dečko, gospodine, mora poći sa mnom u Thrushcross
Grange. Nema na svijetu ničega što je manje vaše od njega!
- Je li Linton tako rekao?
- Naravno... naredio mi je da ga dovedem - odgovorih mu. -Dobro
- odgovori taj nitkov - nećemo se sada upuštati u raspravu o tom predmetu; ali želio bih pokušati odgojiti jednog dečka, pa reci svom gospodaru, ako pokuša uzeti ovoga, da ću onda njegovo mjesto morati popuniti svojim rođenim. Ne kažem da ću pustiti da bez borbe odvedete Haretona, ali ću se onda zasigurno pobrinuti da onaj drugi dođe k meni! Nemoj mu zaboraviti to reći.
Ova prijetnja bila je dovoljna da nam veže ruke. Nakon povratka prenesoh njen sadržaj; i Edgar Linton, koji se još od samog početka nije želio u to miješati, nije više govorio o tome. Ne mislim, uostalom, da bi išta postigao time pa i da je bio ne znam koliko spreman na to.
Gost je sada bio gospodar Orkanskih visova. Njegovo pravo vlasništva bilo je neosporno. Dokazao je odvjetniku - a ovaj Lintonu -da je Earnshaw bio založio svaki metar zemlje koju je imao kako bi došao do sredstava za zadovoljenje svoje kartaške strasti, i da je Heathcliff bio njegov vjerovnik.
Tako je Hareton, koji je imao biti prvi gospodar u ovom kraju, doveden u položaj potpune ovisnosti o okorjelom neprijatelju svog oca. On živi u vlastitoj kući kao sluga, ali lišen plaće koja pripada slugama.
Sasvim je nemoćan popraviti svoj položaj jer je bez prijatelja i ne zna da mu je učinjena nepravda.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:08 pm




Osamnaesto poglavlje
Dvadeset godina - nastavi gospođa Dean - koje su uslijedile nakon toga tužnog razdoblja, bilo je najsretnije razdoblje u mom životu. Moje najveće brige u to doba bile su prouzrokovane neznatnim bolestima naše male gospođice koje je ona morala proći kao i sva ostala djeca, bila bogata ili siromašna. Inače, nakon prvih šest mjeseci rasla je kao iz vode i počela je hodati i govoriti na svoj način prije nego što je vrijes drugi put procvjetao iznad praha gospođe Linton.
Ona je bila najprivlačniji stvor koji je ikada donio sunčevo svjetlo u jednu ožalošćenu kuću; bila je prava ljepotica. Imala je divne crne oči Earnshawa, bijelu put, nježne crte lica i zlatnu kovrčavu kosu Lintona. Duh joj je bio živ, ali ne grub, a srce osjetljivo i gotovo odveć spremno predano voljeti.
Ta sposobnost za jaku ljubav podsjećala me na njenu majku.
Ipak, ona nije bila nalik njoj, jer je mogla biti nježna i blaga kao golubica i imala je mio glas i zamišljen izraz; gnjev joj nikada nije bio pakostan, a ljubav nikada divlja već duboka i nježna. Ali, mora se priznati, uz te svoje lijepe osobine imala je i mana. Osobito sklonost da bude drska, na primjer, tvrdoglavost koja je česta u razmažene djece, bilo da su dobre ili zle naravi.
Ako bi je netko od posluge naljutio, uvijek bi rekla: "Kazat ću tati!" - A ako bi je njen otac prekorio makar samo pogledom, pomislili biste da joj se zbog toga kida srce; ne mislim da joj je ikad rekao oštru riječ. On je bio potpuno preuzeo njen odgoj i obrazovanje i pretvorio ga u zabavu. Srećom, radoznalost i brzo shvaćanje učinili su je dobrom učenicom.
Učila je brzo i rado, što je služilo na čast njegovoj vještini poučavanja. Do svoje trinaeste godine nije nijedanput otišla sama izvan parka. U rijetkim bi je zgodama gospodin Linton poveo u šetnju na milju ili nešto više od parka, ali je nije povjeravao nikomu drugom. Gimmerton je za nju bio ime bez značenja, a crkva jedina zgrada u kojoj je bila osim svoga doma. Orkanski visovi i gospodin Heathcliff za nju nisu postojali. Bila je potpun osamljenik i, očevidno, potpuno sretna. Ponekad bi, doduše, promatrajući okolicu kroz prozor svoje dječje sobe, pitala:
- Elleno, koliko još vremena treba proći prije no što se budem mogla popeti na vrhove onih bregova? Što li je na drugoj strani... možda more?
- Nije, gospođice Cathy, nego opet bregovi, isti kao i ovi.
- A kako izgledaju one suncem pozlaćene stijene kad se stoji u podnožju? - upita me jednom. Strmina Penistone Craggsa posebice je privlačila njenu pozornost; pogotovu kad je sunce na zalazu sijalo na njih i na okolne vrhove, a sav ostali predio unaokolo ležao u sjeni. Objasnih joj da su oni grebeni samo gola masa kamenja i da u svojim pukotinama jedva imaju dovoljno zemlje da hrane zakržljalo drveće.
- A zašto se ti grebeni svijetle još tako dugo i nakon što se ovdje spusti mrak?
- Zato što su na mnogo većoj visini nego mi - odgovorih. - Vi se ne biste mogli popeti uz njih, odveć su visoki i strmi. Zimi se mraz uvijek pojavi prije ondje nego u nas; i usred ljeta nailazila sam na snijeg pod onom crnom šupljinom na sjeveroistočnoj strani.
- Oh! Ti si bila na njima! - uskliknu ona radosno. - Onda i ja mogu ići onamo, kad budem žena. Je li tata bio ondje, Elleno?
- Tata bi vam rekao, gospođice - odgovorih brzo - da se ne vrijedi mučiti i uspinjati na njih. Pustara po kojoj vi šećete s njim mnogo je zgodnija; traškroski park je najljepše mjesto na svijetu.
- Ali park poznajem, a njih ne - promrmlja ona za sebe. - A uživala bih gledati unaokolo s onoga najvišeg vrha; moj konjić Minny odnijet će me tamo jednog dana. Jedna od služavki govorila je pred njom o Vilinskoj pećini, te ona uvrtje sebi u glavu da mora onamo otići. Vječito je spominjala gospodinu Lintonu tu svoju želju, pa joj on obeća da će ići onamo kad bude starija. Ali gospođica Cathy mjerila je svoje vrijeme mjesecima, i pitanje: - "Jesam li dovoljno odrasla da idem na Penistone Craggs?" - bilo je neprekidno na njenim usnama.
Put za njih skretao je blizu Orkanskih visova. Edgar nije želio prolaziti onuda, pa joj je neprekidno odgovarao:
- Ne još, ljubavi, ne još.
***
Rekla sam vam da je gospođa Heathcliff živjela više od dvanaest godina nakon što je napustila svoga muža. Cijela njena obitelj bila je nježna tjelesna ustrojstva; ni ona ni Edgar nisu posjedovali ono jedro zdravlje koje obično viđate u ovim krajevima. Od čega je posljednji put bolovala, ne znam pouzdano. Mislim da su oboje umrli od iste bolesti, od neke vrste groznice koja je u početku spora, ali neizlječiva, i koja pri kraju brzo sagori život. Pisala je svome bratu izvještavajući ga da će vjerojatno uskoro umrijeti od bolesti od koje već četiri mjeseca boluje, i molila ga je da ju posjeti, ako može, jer je imala mnogo toga za srediti, reći mu posljednje zbogom i povjeriti mu Lintona.
Nadala se da će Linton pripasti njemu, kao što je bio pripadao njoj. Zanosila se nadom da njegov otac ne želi preuzeti na sebe teret njegova uzdržavanja i odgoja. Moj gospodar nije oklijevao ni trenutka i ispuni joj tu molbu; iako nije bio voljan odlaziti od kuće na obične pozive, odmah je pohitao odazvati se. Rekao mi je da Catherinu povjerava mojoj najpažljivijoj brizi za svoje odsutnosti i nekoliko je puta ponovio naredbu da ona ne smije napuštati park, čak ni sa mnom; da bi ona mogla i sama izići, nije mu uopće ni na pamet padalo.
Bio je na putu tri tjedna. Prvih dan-dva moja je štićenica sjedila u kutu biblioteke, odveć tužna da bi čitala ili se igrala. U tom mirovanju nije mi zadavala nikakvih briga. Ali je zatim nastupilo razdoblje nestrpljive, nervozne dosade. Kako sam bila odveć zaposlena i odveć stara da trčim gore-dolje kako bih je zabavila, pronađoh način da se sama zabavlja. Slala sam ju da šeće po imanju -katkad pješice, katkad na konjiću - pa kad bi se vratila, da bih joj ugodila, pažljivo bih slušala njene priče o svim njenim stvarnim i izmišljenim pustolovinama. Bijaše početak ljeta. Ona je toliko zavoljela ta samotna lutanja da je često ostajala vani od doručka do poslijepodnevnog čaja, a zatim je provodila večeri pričajući mi svoje fantastične priče. Nisam se bojala da će otići izvan dopuštenih granica, jer su vrata obično bila zaključana, a i mislila sam da bi se ona sama teško usudila udaljiti, čak i kad bi vrata bila širom otvorena. Na žalost, događaji su pokazali da moje povjerenje nije bilo opravdano.
Jednog jutra u osam sati Catherina mi dođe i reče da će ona taj dan biti arapski trgovac koji namjerava prijeći pustinju sa svojom karavanom, i da joj moram dati dovoljno namirnica za nju i njenu stoku, konja i tri deve; ove posljednje zamjenjivali su veliki lovački pas i dva ptičara. Stavih različite stvarčice i slatkiše u košaricu koju objesih sa strane sedla. Ona skoči na konja, vesela kao ptica, zaštićena od srpanjskog sunca šeširom široka oboda i velom od gaze, i otkasa s veselim smijehom rugajući se mom brižnom savjetu da ne galopira i da se rano vrati.
Nevaljalo, nestašno stvorenje nije se vratilo na čaj. Jedan od putnika, veliki lovački pas koji je bio star i volio udobnost, vratio se, ali ni Cathy, ni konjić, ni dva ptičara nisu bili nigdje na vidiku. Slala sam izvidnike ovom i onom stazom, i napokon je pođoh i sama tražiti. Jedan radnik popravljao je ogradu oko gospodarstva. Upitah ga je li vidio našu mladu gospođicu.
- Vidio sam je jutros - odgovori on. - Tražila je da joj odsiječem ljeskov prut, a zatim je na svom galovejskom konjiću preskočila ogradu ondje gdje je najniža i odgalopirala u daljinu.
Možete zamisliti kako sam se osjećala kad sam čula tu vijest. Odmah mi je sinula misao da je morala otići u Penistone Craggs.
- Što li će joj se dogoditi? - uzviknuh provlačeći se kroz otvor koji je popravljao taj čovjek. Odoh ravno na cestu; jurila sam kao za okladu, milju za miljom, dok nisam izbila na zavoj odakle su se vidjeli Visovi, ali Catherine nije nigdje bilo, ni blizu ni daleko. Penistone Craggs nalazi se oko dva kilometra iza kuće gospodina Heathcliffa koja je udaljena šest kilometara od Grangea, te sam se počela bojati da će pasti mrak prije no što stignem tamo.
- A ako se okliznula pužući po njima - pomislih - i poginula ili nešto slomila? Ta mi je neizvjesnost zadavala veliki bol; i silno mi je laknulo kad sam, žureći se uz gospodarsku kuću, spazila Charlesa, najljućeg ptičara, gdje leži ispod prozora, otekle glave i uha koje je krvarilo. Otvorih vratašca, otrčah do vrata i snažno zakucah. Otvori mi žena koju sam poznavala i koja je prije živjela u Gimmertonu; došla je služiti u Visovima poslije smrti gospodina Earnshawa.
- Ah - reče ona - došli ste tražiti svoju malu gospođicu! Ne bojte se. Ona je ovdje; ali radujem se što nije došao gospodar.
- Znači da on nije kod kuće? - upitah sva zadihana od žurnog pješačenja i uzbuđenja.
- Ne, nije - odgovori ona - i on i Joseph otišli su i mislim da se neće vratiti još za sat.
Uđite i odmorite se malo. Uđoh i ugledah svoje izgubljeno janje kako se pored ognjišta ljulja u malom stolcu koji je pripadao njenoj majci dok je bila dijete. Šešir joj je visio na zidu; ona se osjećala udobno kao kod svoje kuće, smijala se i u najboljem raspoloženju pričala nešto Haretonu - on je tada već bio velik, snažan mladić od osamnaest godina - koji ju je gledao s velikom radoznalošću i zaprepaštenošću i razumio vrlo malo od brzih pitanja i napomena kojima ga je ona neprekidno obasipala.
- Vrlo lijepo, gospođice! - uzviknuh, krijući svoju radost ljutitim izrazom lica. - Ovo je vaše posljednje jahanje dok se tata ne vrati. Više vas neću pustiti ni preko praga, vi nevaljala, nevaljala djevojko!
- Elleno! - povika ona veselo, skoči i pritrča mi. - Ispričat ću ti lijepu priču večeras. I tako si ti mene pronašla! Jesi li ikad prije u svom životu bila ovdje?
- Stavite svoj šešir na glavu pa odmah kući - kazah joj. -Strašno sam ljuta na vas, gospođice Cathy; učinili ste vrlo veliku pogrešku! Ne vrijedi se duriti i plakati, to mi neće nadoknaditi napor koji sam podnijela jureći i tražeći vas po cijelom kraju. Kad pomislim da mi je gospodin Linton naredio da vas ne puštam izvan gospodarstva, a eto, vi ste se iskrali! To pokazuje da ste vi lukava mala lisica; nitko više ne će imati povjerenja u vas.
- Što sam učinila? - zajeca. - Tata mi nije ništa naredio; on me neće grditi, Elleno... on nikad nije ljut kao ti!
- Haj'te, haj'te! - kažem joj. - Ja ću vam zavezati vrpcu. Ne smijete biti jogunasti. Stidite se! Trinaest vam je godina, a vladate se kao beba. Rekla sam to zato što je skinula šešir s glave i pobjegla od mene iza ognjišta.
- Nemojte biti tako strogi prema lijepoj djevojčici, gos, Dean - reče služavka. - Mi smo je zaustavili, ona bi inače odjahala dalje jer se bojala da vi ne budete u brizi. Hareton se ponudio da ide s njom, a i ja sam mislila da treba jer je put preko brda opasan. Hareton je za toga razgovora stajao s rukama u džepovima, odveć zbunjen da bi išta rekao, iako se činilo da mu se ne sviđa moj dolazak i moje upletanje.
- Dokad ću čekati? - nastavih ne obazirući se na služavkino posredovanje. - Smračit će se za deset minuta. Gdje je konjić, gospođice Cathy? I gdje je Phoenix? Ostavit ću vas ako ne požurite; odlučite kako hoćete.
- Poni je u dvorištu - odgovori ona - a Phoenix je zatvoren ondje. Ugrizen je... a i Charles. Mislila sam vam pričati o tome; ali vi ste neraspoloženi, pa ne zaslužujete da to čujete. Podigoh šešir s poda i priđoh da joj ga namjestim. Vidjevši da su ukućani na njenoj strani, ona poče skakutati po sobi; pojurih za njom, ali je ona trčala kao miš preko, ispod i iza ognjišta, tako da je bilo besmisleno i smiješno juriti za njom. Hareton i sluškinja udariše u smijeh, a i ona im se pridruži i postade još drskija, te u velikoj ljutini viknuh.
- Dobro, gospođice Cathy, da znate čija je ovo kuća, požurili biste se izići iz nje.
- Ona je vašeg oca, zar ne? - upita ona obraćajući se Haretonu.
- Nije - odgovori on, obori pogled i stidljivo pocrvenje. Nije mogao izdržati dug pogled Catherininih očiju iako su bile jednake njegovima.
- Pa čija je onda... vašega gospodara? On pocrvenje još više, ovaj put ne od stida, promrmlja neku psovku i okrenu se.
- Tko je njegov gospodar? - nastavi dosadna djevojka obraćajući se meni. - On je govorio o "našoj kući" i "našima". Mislila sam da je on vlasnikov sin. Nijednom me nije oslovio sa "gospođice"; trebao je to učiniti, zar ne, ako je sluga? Hareton se namrgodi kao oblak zbog toga djetinjastoga govora. Ja je šutke prodrmah i najposlije je uspjeh spremiti za odlazak.
- A sad, dovedi mi konja - zapovjednički reče ona svome neznanom rođaku, kao da je on jedan od konjušara u Grangeu. -I ti možeš poći sa mnom. Želim vidjeti gdje se vampir-lovac pojavljuje u močvari i čuti o vilama; ali požuri! Što je? Dovedi mi konja, kažem ti!
- Idi ti dođavola, zar ja da budem tvoj sluga! - promrmlja mladić. -
Da idem do...? - začuđeno reče Catherina.
- Dođavola... ti drska vještice! - odgovori on.
- Eto, gospođice Cathy! Vidite da ste upali u lijepo društvo -umiješam se. - Prikladne riječi da budu upućene jednoj mladoj dami! Molim vas, nemojte se upuštati u prepirku s njim. Haj'te, hajd'mo sami potražiti Minny pa da krenemo.
- Ali, Elleno - povika ona razrogačenih očiju i ukočena od zaprepaštenja - kako se on usuđuje tako mi odgovarati? Zar on neće biti prisiljen učiniti ono što zahtijevam od njega? Ti nevaljali stvore, kazat ću tati što si rekao... A sad? Hareton nije pokazivao da se boji te prijetnje, pa joj od gnjeva suze navriješe na oči.
- Dovedi mi ponija - uzviknu ona okrenuvši se sluškinji - i odmah pusti moga psa!
- Polako, gospođice - odgovori oslovljena - ništa nećete izgubiti ako budete pristojni. Mladi gospodin Hareton nije gospodarov sin, on je vaš rođak, a i ja nisam uzeta u službu da bih vas služila.
- On je moj rođak! - povika Catherina i prezrivo se nasmija.
- Jest, dakako - odgovori njena koriteljica.
- Ah, Elleno! Nemoj im dopustiti da tako govore - reče ona vrlo uzbuđena. - Tata je otišao dovesti moga rođaka iz Londona; moj je rođak gospodski sin. To moj... - ona zastade i brižnu u plač, uznemirena i samom pomišlju na srodstvo s takvom prostačinom.
- Pst, pst! - prošaptah. - Čovjek može imati mnogo rođaka, i to raznovrsnih, gospođice Cathy, a da ne budemo za to ništa gori; samo se ne moramo družiti s njima ako su neugodni i zli.
- On nije... on nije moj rođak, Elleno! - nastavi ona ražalostivši se zbog te pomisli i baci mi se u naručje, kao da je tako htjela pobjeći od te misli. Jako sam se naljutila i na nju i na sluškinju zbog njihovih uzajamnih otkrića, jer nisam sumnjala da će sluškinja obavijestiti gospodina Heathcliffa o Lintonovu skorom dolasku;a isto sam tako bila sigurna da će Catherinina prva misao nakon povratka njezina oca biti da traži objašnjenje služavkine tvrdnje o njezinu neotesanom rođaku.
Haretona je, nakon što se oporavio od srdžbe jer je smatran za slugu, čini se, kosnula njena tuga. Otišao je po ponija i doveo ga blizu vrata, zatim je, da bi udobrovoljio Catherinu, uzeo iz štenare jazavčarsko štene i, stavljajući joj ga u ruke, rekao joj neka više ne plače jer on nije mislio ništa zla. Ona zastade u svom plakanju, pogleda ga očima punim straha i užasa i briznu u još jači plač. Jedva sam se obuzdala da se ne nasmiješim na tu odvratnost prema sirotome mladiću koji je bio dobro razvijen, lijepih crta, snažan i zdrav, ali u odijelu koje je odgovaralo njegovim svakidašnjim poslovima na gospodarstvu i lutanju po pustari za zečevima i drugom divljači.
Ipak mi se činilo da njegova fizionomija pokazuje duh obdaren boljim osobinama no što ih je njegov otac ikada imao. Dobro sjeme izgubljeno u korovu koji je svojom bujnošću gušio njegov zanemareni razvitak; ali tu se ipak jasno vidjelo bogato zemljište koje bi moglo dati obilne plodove pod drugim i povoljnijim okolnostima. Gospodin Heathcliff, mislim, nije postupao fizički loše prema njemu, zahvaljujući njegovoj neustrašivoj naravi koja nije dopuštala takav način ugnjetavanja; nije bio nimalo plašljiv zbog čega bi, po Heathcliffovu mišljenju, loše tjelesno postupanje prema njemu moglo biti zabavno.
Heathcliff je, čini se, svoju zlonamjernost usredotočio na to da od njega načini životinju bez razuma; nitko ga nije učio čitati i pisati; nikada nije prekoravan za ikakvu lošu naviku koja nije smetala njegovu tutoru; nikada nije upućivan u tajne vrlina, niti ijednim savjetom čuvan od poroka. Prema onome što sam čula, i Joseph je dosta pridonio njegovu kvarenju svojom usko shvaćenom pristranošću koja ga je navodila da mu laska i da ga mazi zato što je bio posljednji izdanak stare obitelji. I kao što je imao običaj okrivljavati Catherinu Earnshaw i Heathcliffa kad su bili djeca, jer su izbacivali njegova gospodara iz takta i tjerali ga onim što je on nazivao njihovim "strašnim ponašanjem" da traži utjehu u piću, tako je sada cijelu krivicu za Haretonove pogreške i mane bacao na uzurpatora mladićeve imovine. Bilo da je mladić psovao ili se loše vladao, on ga nikada nije korio. Činilo se da je Josephu zadovoljstvo promatrati kako dječak ide u najgore krajnosti; priznavao je da je mladić upropašten, da mu je duša zauvijek izgubljena, ali je za sve to okrivljavao Heathcliffa.
Pomisao da će Heathcliff morati odgovarati i platiti za propast
Haretonove duše pružala mu je golemu utjehu. Joseph je usadio u Haretona ponos zbog njegova imena i njegove loze. On bi, da je smio, potaknuo mržnju između njega i sadašnjeg vlasnika Visova, ali je njegov strah od toga vlasnika graničio s praznovjerjem, te je svoje osjećaje prema njemu i osude protiv njega izražavao mrmljanjem neizravnih napomena i tajnim molitvama Bogu da ga kazni.
Nisam pobliže znala kako se u to vrijeme živjelo u Orkanskim visovima; govorim samo po čuvenju, jer sam vidjela malo. Seljaci su tvrdili da je Heathcliff škrtac i okrutan, surov gospodar prema svojim napoličarima; ali pod ženskom rukom kuća je iznutra povratila svoj stari ugodni izgled, i prizora nereda, uobičajenih u Hindleyjevo doba, nije više bilo među njenim zidovima. Gospodar je bio odveć natmuren za društvo, dobro ili loše; i još je takav.
Ali ja sam zastala sa svojom pričom.
Gospođica Cathy odbi jazavčara, ponuđenog da bi se sklopio mir, i zatraži svoje pse, Charlesa i Phoenixa. Oni dođoše hramajući i pognutih glava, i mi pođosmo kući neveseli. Nisam mogla saznati od svoje mlade gospođice kako je provela dan. Saznala sam samo da su cilj njezina puta bili, kao što sam i mislila, Penistone Craggs. Stigla je bez ikakva osobitog doživljaja do vrata gospodarske kuće; u tom trenutku izišao je Hareton s nekoliko pasa i oni su napali njenu pratnju. Nastala je žestoka borba između pasa prije no što su ih njihovi vlasnici uspjeli razdvojiti; tom su se prilikom upoznali.
Catherina je rekla Haretonu tko je i kamo je krenula; zamolila ga je da joj pokaže put i napokon ga nagovorila da je prati. On joj je otkrio tajne Vilinske pećine i dvadesetak drugih neobičnih mjesta. Ali, kako sam bila u nemilosti, nije me htjela udostojati opisa interesantnih predmeta koje je vidjela.
Ipak sam iz onoga što je rekla mogla zaključiti da je na vodiča gledala sa simpatijama, sve dok nije povrijedila njegove osjećaje nazvavši ga slugom, i dok Heathcliffova domaćica nije uvrijedila nju nazvavši ga njenim rođakom. Riječi koje joj je on uputio nagrizle su joj srce. Nju, koja je bila "ljubav", "mila", "kraljica" i "anđeo" za sve u Grangeu, da tako užasno uvrijedi jedan stranac! Nije to mogla razumjeti, i teškom sam je mukom nagovorila da mi obeća kako se neće zbog toga žaliti svom ocu.
Objasnih joj da on nimalo ne voli stanovnike Visova i da bi mu bilo vrlo žao kad bi doznao da je bila ondje. A najviše sam isticala to da će on, ako mu ona otkrije moj nehat prema njegovim zapovijedima, možda biti toliko ljut da ću morati otići od njih.
Za Cathy je to bila nepodnošljiva misao, pa je dala svoju riječ i održala je radi mene.
Na kraju, ona je bila dobro djevojče.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:08 pm





Devetnaesto poglavlje
Pismo s crnim rubom najavilo je dan povratka moga gospodara. Isabella je umrla, i on mi je pisao neka nabavim crninu za njegovu kćer i spremim sobu i ostalo potrebno za njegova mladog nećaka. Catherina je skakala od radosti što joj se otac uskoro vraća i čvrsto je vjerovala da njen "pravi" rođak posjeduje bezbroj divnih osobina. Najzad je došla večer njihova toliko očekivanog dolaska.
Još je od rana jutra bila zauzeta dovođenjem u red svojih sitnih stvari, i sad, odjevena u svoju novu crnu haljinu - siroto dijete! Smrt njene tete nije u nje prouzročila nikakvu određenu žalost - neprestanim me je navaljivanjem natjerala da odem s njom do ulaza na imanje kako bi ih dočekala.
- Linton je samo šest mjeseci mlađi od mene - čavrljala je dok smo polako hodale u sjeni drveća preko valovitog zemljišta pokrivenog mahovinom. - Divno ćemo se igrati! Teta Isabella poslala je tati lijep pramen njegove kose; svjetlija je od moje -bijede plava, a isto tako fina. Pažljivo je čuvam u maloj staklenoj kutiji i često sam mislila kako bi bilo veliko zadovoljstvo vidjeti njezina vlasnika. Oh! Sretna sam - i tata, dragi, dragi tata! Elleno, haj'mo trčati! Haj'mo trčati! Trčala je, vraćala se, i opet trčala mnogo puta prije no što sam ja svojim odmjerenim koracima stigla do vrata, a zatim je sjela na travu pored puta i pokušala strpljivo čekati. Ali to je bilo nemoguće; nije mogla mirovati ni tren.
- Zašto ih nema! - uzviknu. - Evo, vidim neku prašinu na putu... oni su! Ne, nisu! Kad će stići? Zar ne bismo mogle otići malo u susret... pola milje, Elleno; samo pola milje? Pristani, molim te; do onih breza kod zavoja!
Odlučno sam odbila. Napokon je došao kraj njezinu čekanju: putnička kočija bijaše na vidiku. Gospođica Cathy uzviknu i raširi ruke čim opazi svog oca kako gleda kroz prozor. Izišao je iz kola gotovo isto tako radostan i nestrpljiv kao i ona; i prošlo je dosta vremena prije no što se sjetiše ostalih oko sebe. Dok su se pozdravljali i grlili, provirih unutra da vidim Lintona. Spavao je u jednom kutu, omotan u topao, krznom podstavljen kaput, kao da je bila zima.
Bio je blijed, slabunjav i mekušan dečko koji je bio toliko sličan mome gospodaru kao da mu je mlađi brat; ali na njegovu licu bio je izraz boležljive razdražljivosti koji Edgar Linton nikada nije imao. Gospodar vidje da sam gledala unutra i, pošto se rukova, reče mi neka zatvorim vrata na kočiji da ga ne bismo uznemirili jer je umoran od puta. Cathy bi rado bila pogledala unutra, ali joj otac reče neka krene; i krenuli su polako kroz park, a ja se požurih naprijed pripremiti poslugu.
- Draga moja - reče gospodin Linton obraćajući se svojoj kćeri kad su zastali pri dnu ulaznih stuba - tvoj rođak nije tako jak ni tako veseo kao ti, i zapamti, izgubio je svoju majku prije vrlo kratka vremena; zato nemoj očekivati od njega da se odmah počne igrati i trčati s tobom. I nemoj ga zamarati mnogim pričanjem; pusti ga na miru bar večeras, hoćeš li?
- Hoću, tata, hoću - odgovori Catherina - ali žarko ga želim vidjeti, a on još nijedanput nije pogledao van. Kočija se zaustavila. Spavača probudiše; ujak ga uze u ruke i spusti na zemlju. - Ovo je tvoja rođakinja Cathy, Lintone - reče spajajući njihove male ruke.
- Ona te već voli, pazi da je noćas ne ražalostiš plakanjem. Pokušaj biti veseo. Putovanje je svršeno i ti nemaš što raditi osim odmarati se i zabavljati kako te volja.
- Pustite me da idem u krevet - odgovori dečko uzmičući iz
Catherinina zagrljaja. Suze mu navriješe i on obriše oči rukom.
- Hajde, budite dobro dijete - šapnuh mu uvodeći ga u kuću. -Rasplakat ćete i nju, vidite koliko je ona tužna zbog vas! Ne znam da li iz žalosti zbog njega, ali na licu njegove rođakinje pojavi se isto tako tužan izraz kao i na njegovome, i ona se vrati ocu. Sve troje uđoše i odoše gore u biblioteku gdje je čaj već bio serviran. Skinuh Lintonu kapu i ogrtač i posadih ga na stolac za stolom; ali tek što je sjeo, opet je počeo plakati.
Gospodar ga upita što mu je.
- Ne mogu sjediti na stolcu - reče Linton jecajući.
- Idi onda na divan, i Ellen će ti donijeti čaja - strpljivo odgovori njegov ujak. Bila sam sigurna da ga je njegov slabunjavi, mrzovoljni štićenik morao podosta namučiti za putovanja. Linton se polako odvuče i legnu na divan. Cathy donese stolčić i svoju šalicu čaja te sjede kraj njega. U početku je sjedila šuteći, ali to nije dugo trajalo.
Odlučila je svoga malog rođaka pretvoriti u svoga mezimca, pa ga je počela milovati po kosi, ljubiti u obraz i nuditi mu čaj na svom poslužavniku, kao da je mala beba; to mu se svidjelo jer je gotovo i bio samo beba. On obrisa oči i lice mu se ozari slabim osmijehom.
- Oni će se vrlo dobro slagati - reče mi gospodar nakon što ih je minutu promatrao. - Vrlo dobro... ako ga budemo mogli zadržati, Elleno. Druženje s djetetom njegova uzrasta brzo će usaditi nov duh u njega, i, želeći ojačati, on će ga i dobiti. "Jest, ako ga budemo mogli zadržati" - pomislih; bijahu me obuzele žalosne slutnje da postoji krhka nada za to. Počeh misliti kako će taj slabić živjeti u Orkanskim visovima sa svojim ocem i Haretonom. Kakvi će prijatelji u igri i kakvi učitelji oni biti!
Naše su se sumnje brzo obistinile... brže no što sam i očekivala. Odvela sam djecu gore poslije čaja, pričekala da Linton zaspi - nije me puštao da odem prije - i sišla; stajala sam pored stola u velikoj sobi paleći svijeću za spavaću sobu gospodina Edgara, kad jedna služavka dođe iz kuhinje i javi mi da je Joseph, sluga gospodina Heathcliffa, pred vratima i da želi razgovarati s gospodarom.
- Pitat ću ga najprije što želi - rekoh u velikoj zebnji. Vrlo nezgodno vrijeme da ga uznemirujem, i to odmah nakon dugog puta. Ne mislim da će ga gospodar moći primiti. Dok sam to govorila, Joseph, koji je bio prošao kroz kuhinju, pojavi se u kući. Bio je odjeven u svoje praznično odijelo, na licu je imao svoj najlicemjerniji i najkiseliji izraz i, držeći šešir u jednoj a štap u drugoj ruci, počeo otirati obuću o otirač.
- Dobra večer, Josephe - rekoh hladno. - Kakvim si poslom došao noćas?
- Moram razgovarati s gospodinom Lintonom - reče on prijezirno me isključujući.
- Gospodin Linton se sprema na spavanje; ako mu nemaš ništa posebno reći, sigurna sam da te sada neće primiti - nastavih. - Bit će bolje da sjedneš i meni ostaviš poruku.
- Koja je njegova soba? - upita on promatrajući niz zatvorenih vrata. Vidjeh da odbija moje posredništvo te nerado odoh u biblioteku i izvijestih gospodara o tom posjetitelju koji je došao u nezgodan čas; savjetovala sam ga da mu poruči neka dođe sutradan. Gospodin Linton nije imao vremena ni da me ovlasti što da radim, jer se Joseph bješe popeo za mnom i ušao nepozvan u sobu, stao uz dulju stranu stola, s rukama na rukohvatu svoga štapa, i počeo povišenim tonom, kao da je očekivao suprotstavljanje:
- Heathcliff me je poslao po svoga sina i ne smijem se vratiti bez njega.
Edgar Linton je šutio nekoliko trenutaka; izraz velike žalosti prijeđe mu licem. On bi sažalijevao dečka i radi njega sama, ali sjećajući se Isabellinih nada, i zebnji i brižnih želja za njezina sina, i kako ga je preporučivala njegovoj brizi, žalio je što ga je, čini se, morao predati, i tražio je način kako da to izbjegne.
Nikakav mu plan nije padao na um. Samo pokazivanje želje da ga zadrži potaknulo bi Heathcliffa da bude još uporniji u svom zahtjevu; nije ostalo ništa drugo nego da ga pusti da ode. Ali ga nije htio probuditi.
- Reci gospodinu Heathcliffu - odgovori mirno - da će njegov sin sutra doći u Orkanske visove. U postelji je i sada je odveć umoran da prijeđe tu daljinu. Možeš mu također reći kako je Lintonova majka željela da on ostane pod mojim starateljstvom i da je, zasad, njegovo zdravlje vrlo slabo.
- Nikako! - reče Joseph, udari štapom o pod i zauze odlučan stav.
- Ne! To ne može biti. Heathcliffa se nimalo ne tičete ni majka ni vi; on traži svoga sina; i ja mu ga moram dovesti... sad znate!
- Noćas ga nećeš odvesti! - reče Linton odlučno. - Odlazi i kaži svom gospodaru što sam rekao. Elleno, izvedi ga! Odlazi... Uhvati snažno naljućena starca za mišicu, izgura ga iz sobe i zatvori vrata.
- Vrlo dobro! - povika Joseph odlazeći polako. - Sutra će doći on glavom, pa izbacite njega ako se usudite!

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:09 pm





Dvadeseto poglavlje
Da bi izbjegao opasnost od ostvarenja te prijetnje, gospodin Linton mi naredi da odvedem dječaka njegovu ocu rano ujutro na Catherininu konjiću, i reče mi.- Kako odsad nećemo imati utjecaja na njegovu sudbinu, bila dobra ili zla, ne smiješ reći mojoj kćeri kamo je otišao. Ona se odsad ne može s njim družiti, pa je bolje za nju da ne zna da se on nalazi u blizini, jer bi je to samo uznemirilo i probudilo želju da posjeti Visove. Reci joj da je njegov otac iznenada poslao po njega, te je morao otići od nas.
Lintonu se nije sviđalo što ga dižem iz postelje u pet sati, i iznenadi se kad ču da se mora spremiti za dalje putovanje. Ublažih to tvrdeći da će provesti neko vrijeme kod svoga oca, gospodina Heathcliffa, koji ga tako želi vidjeti te ne želi odgoditi to zadovoljstvo dok mu se sin odmori od putovanja.
- Moj otac! - povika on u čudu i zbunjenosti. - Mama mi nije nikad govorila da imam oca. Gdje on živi? Radije bih ostao kod ujaka.
- Živi nedaleko od Grangea - odgovorih - odmah iza onih brda; to nije daleko, moći ćete dopješačiti k nama kad vam se vrati snaga. Trebate se radovati što idete kući i što ćete ga vidjeti. Morate ga pokušati voljeti kao što ste voljeli i svoju majku, pa će onda i on voljeti vas.
- Ali zašto ja nisam čuo o njemu prije? - upita Linton. Zašto mama i on nisu živjeli zajedno kao ostali ljudi?
- On je zbog posla morao živjeti na sjeveru - odgovorih - a vaša majka je zbog svog slabog zdravlja morala živjeti na jugu.
- Zašto mi mama nije govorila o njemu? Ona je često govorila o ujaku i ja sam odavna svikao da ga volim. Kako mogu voljeti tatu? I ne poznajem ga.
- Sva djeca vole svoje roditelje. Vaša je majka, možda, mislila da ćete zahtijevati da budete s njim ako vam ga bude često spominjala.
Moramo požuriti. Jahati na konju rano po ovako lijepu jutru mnogo je ugodnije nego spavati još sat.
- Hoće li ona ići s nama - upita on - djevojčica koju sam vidio jučer?
- Ne sada - odgovorih.
- A ujak?
- Ne, ja ću vas otpratiti onamo - kazah mu.
- Neću ići bez ujaka - povika. - Što ja znam kamo ćete me vi odvesti. Pokušah mu dokazati da nije lijepo od njega što ne želi ići svom ocu, ali je on i dalje uporno odbijao ustati i odjenuti se, te sam morala zovnuti gospodara da mi pomogne nagovoriti ga da ustane iz kreveta. Siromah dečko napokon je otpremljen s lažnim uvjeravanjima da će njegova odsutnost biti kratka, da će ga gospodin Edgar i Cathy posjećivati i još drugim obećanjima, podjednako neistinitim, koje sam izmišljala i ponavljala s vremena na vrijeme cijelim putem. Čist zrak koji je mirisao na vrijes, sunčevo svjetlo i lagani konjićev kas ubrzo su odagnali njegovu potištenost.
Počeo mi je s većom živahnošću i s interesom postavljati pitanja o svojem novom domu i njegovim stanovnicima.
- Jesu li Orkanski visovi isto tako ugodno mjesto kao i
Thrushcross Grange? - upita on okrećući se da baci posljednji pogled na dolinu odakle se dizala laka magla i stvarala vunast oblak na rubu plavetnila.
- Oko kuće nema toliko drveća - odgovorih - i nije tako velika, ali odande možete lijepo vidjeti cijeli predio; a i zrak je ondje zdraviji za vas... svježiji i suši. Možda će vam se u početku zgrada činiti stara i mračna, ali to je ugledna kuća; poslije Grangea najbolja u cijeloj okolici. Moći ćete ići na ugodne šetnje po pustari. Hareton Earnshaw
- rođak gospođice Cathy, pa prema tome i vaš - pokazat će vam sva najljepša mjesta; pa kad je lijepo vrijeme, možete ponijeti knjigu i čitati je, i neka zelena hladovita uvalica može vam poslužiti kao soba za rad; ponekad će vam se vaš ujak pri družiti u šetnji; on često šeće po brdima.
- Kakav je moj otac? Je li tako mlad i lijep kao ujak?
- Mlad je kao i on, ali ima crnu kosu i oči, i izgleda stroži, i mnogo je viši i krupniji od njega. On vam se u početku, možda, neće činiti tako blag i ljubazan jer to nije njegov način ali trudite se biti otvoreni i srdačni prema njemu, pa će vas on, naravno, više voljeti nego ikakav ujak, jer vi ste njegov rođeni sin.
- Crna kosa i crne oči! - glasno je razmišljao Linton. Ne mogu ga zamisliti. Onda ja nisam nalik njemu?
- Ne mnogo - odgovorih; "nimalo", pomislih, promatrajući sa sažaljenjem bijelo lice i slabačko tijelo svoga suputnika i njegove velike sanjarske oči - oči njegove majke, samo što u njima nije bilo ni iskre ni njezina plamenog duha, osim kad bi ih za trenutak zapalila boležljiva osjetljivost.
- Čudnovato da nikada nije dolazio posjetiti mamu i mene! -promrmlja. - Je li me on ikad vidio? Ako jest, to je za cijelo bilo kad sam bio dojenče. Ne sjećam ga se uopće!
- Pa, gospodine Lintone - kazah mu - pet stotina kilometara velika je daljina; a deset godina kraće je vrijeme odraslom čovjeku nego vama. Vjerojatno je gospodin Heathcliff namjeravao doći od ljeta do ljeta, ali mu se nikad nije pružila zgodna prilika; a sad je prekasno.
Nemojte mu dosađivati pitanjima o tome jer biste ga samo bez potrebe naljutili. Ostali dio puta dečko je bio sasvim zadubljen u svoje misli, sve dok se nismo zaustavili pred vrtnim vratima gospodarstva. Promatrala sam njegovo lice da bih pročitala njegove dojmove. Zagledao se s velikom pažnjom u ukrašenu fasadu i niska prozorska okna, zatim mu pogled prijeđe preko zakržljalih grmova ogrozda i iskrivljenih jela, i najposlije zavrtje glavom; nimalo mu se nije dopadala vanjština njegova novog obitavališta. Ali je bio dovoljno razuman da ne pokaže to svoje nezadovoljstvo, jer je unutra možda bilo divno. Prije no što je sjahao, odoh otvoriti vrata. Bilo je pola sedam, ukućani su upravo bili završili s doručkom, sluškinja je raspremala stol i brisala ga.
Joseph je stajao kraj stolca svoga gospodara i govorio mu nešto o hromom konju. Hareton se spremao na košnju.
- Zdravo, Nelly! - reče gospodin Heathcliff kad me spazi. - Mislio sam da ću morati osobno doći po svoje vlasništvo, ali si mi ti uštedjela trud. Ti si ga dovela, je li? Da vidim vrijedi li štogod. Ustade i priđe vratima; Hareton i Joseph zinuše od radoznalosti i pridružiše mu se. Siromah Linton prijeđe uplašenim pogledom preko lica te trojice.
- Gospodaru - reče Joseph nakon ozbiljna motrenja on vam je podvalio, gospodaru; uzeo je vašeg sina, a poslao vam svoju kćer. Heathcliff se, nakon što je ukočenim i prodornim pogledom zbunio sina, prijezirno nasmija.
- Bože! - uzviknu. - Kakva ljepota! Kakvo divno, ljupko stvorenje!
Zacijelo su ga hranili puževima i kiselim mlijekom, Nelly. Ah! Neka sam proklet! Gori je no što sam očekivao... a đavo zna da nisam bio optimist!
Rekoh uplašenom i zbunjenom djetetu neka siđe s konjića i uđe.
On nije bio potpuno shvatio značenje riječi svoga oca, ni odnose li se one na njega. Zapravo, nije još bio siguran je li taj mrgodni, podrugljivi stranac njegov otac. Pripijao se uza me sa sve većim strahom, a kad gospodin Heathcliff sjede i reče mu: Dođi ovamo - on sakri lice na moje rame i zaplaka.
- Dosta, dosta! - zapovjedi Heathcliff; zatim pruži ruku i grubo povuče dečka među svoja koljena, uze ga za bradu i podiže mu glavu.
- Prestani s tom glupošću! Ne boj se, nećemo ti ništa, Lintone... tako se zoveš, je li? Ti si potpuno dijete svoje majke! Gdje je moj udio u tebi, kreštavo pile? Skinu dečku kapu, zabaci mu natrag njegove guste, plave uvojke i poče mu pipati tanke ruke i male prste; za tog pregleda Linton prestade plakati i podiže svoje velike plave oči da i on odmjeri onoga koji je njega odmjeravao.
- Poznaješ li ti mene? - upita Heathcliff nakon što se uvjerio da su mu svi udovi podjednako nerazvijeni i slabi.
- Ne - odgovori Linton uplašen, prazna pogleda.
- Pa valjda si čuo o meni?
- Nisam.
- Nisi! Sramota je za tvoju majku što nije probudila u tebi sinovlju ljubav prema meni! Ti si moj sin; tvoja je mati bila nevaljalica jer ti nije kazala kakvog oca imaš. Ne otimaj se i ne crveni! Premda je i to od neke koristi jer se vidi da nisi mlakonja. Budi dobar dečko pa ćemo se slagati. Nelly, ako si umorna, možeš sjesti; ako nisi, vrati se kući. Siguran sam da ćeš u Grangeu ispričati doslovce sve što si čula i vidjela... ovo se stvorenje neće umiriti sve dok si ti pored njega.
- Nadam se da ćete biti ljubazni prema dečku, gospodine
Heathcliffe, ili ga inače nećete imati dugo; a on vam je jedini rod u svijetu i jedini kojeg ćete ikad imati... ne zaboravite to -odgovorih.
- Bit ću vrlo ljubazan prema njemu, ne boj se - reče on, smijući se.
- Samo nitko drugi ne smije biti ljubazan prema njemu; želim njegovu ljubav, samo za sebe. I da odmah budem dobar: Josephe, donesi dečku doručak. Haretone, prokleto tele idi na svoj posao. Da, Nelly - doda nakon što oni odoše moj je sin budući vlasnik Grangea, i ne želim da umre dok ne budem siguran da će mi biti nasljednik. Osim toga, on je moj, to će za mene biti trijumf da vidim svog potomka kao zakonita gospodara njihova imanja, da vidim svoje dijete kako uzima za nadničare njihovu djecu da obrađuju zemlju svojih otaca.
To je jedini obzir zbog kojega ću moći trpjeti to štene; prezirem ga jer je takav kakav je i mrzim ga zbog uspomena koje budi u meni! Ali obzir koji ti spomenuh dovoljan je. Čuvat ću ga i njegovati isto onako kao što vaš gospodar njeguje svoje dijete. Imam gore sobu dobro namještenu za njega; uzeo sam mu učitelja koji će dolaziti triput tjedno s udaljenosti od dvadeset milja da ga uči ono što bude želio učiti. Naredio sam Haretonu da ga sluša. Jednom riječju, sve sam uredio kako bih od njega stvorio gospodina i osigurao da bude iznad svoje okoline. Žalim samo što on tako malo zaslužuje taj trud.
Ako sam želio ikakvo zadovoljstvo na ovom svijetu, to je da on bude dostojan moga ponosa; ali sam gorko razočaran ovim blijedim, plačljivim jadnikom! Dok je on govorio, Joseph se vrati sa zdjelom kaše s mlijekom i stavi je pred Lintona koji se s gnušanjem okrenu od toga seljačkog jela i izjavi da ne može jesti. Vidjela sam da je stari sluga, kao i njegov gospodar, osjećao prijezir prema dečku, ali je bio prisiljen taj osjećaj prikriti jer je bilo jasno da Heathcliff očekuje od svojih podčinjenih da ukazuju poštovanje prema njegovu sinu.
- Ne možete to jesti? - upita Joseph buljeći u Lintonovo lice i nastavi šapatom da ga ne bi čuo gospodar: -Ali gospodar Hareton nikad nije jeo ništa drugo kad je bio mali; i što je bilo dosta dobro za njega, dovoljno je dobro i za vas.
- Neću to jesti! - oštro odgovori Linton. - Nosi to. Joseph ljutito zgrabi zdjelu i donese je nama.
- Nedostaje li išta ovoj hrani? - upita on gurajući zdjelu Heathcliffu pod nos.
- Što bi joj nedostajalo? - reče on.
- Eto - odgovori Joseph - ovaj izbirljivac kaže da ne može jesti. Ali nije čudo! I njegova je majka bila takva... mi smo joj bili odveć prljavi da sijemo pšenicu od koje smo pravili za nju kruh.
- Nemoj mi spominjati njegovu majku - ljutito reče gospodar. -
Donesi mu nešto što može jesti, to je sve. Što on obično jede, Nelly? Predložih kuhano mlijeko ili čaj; on naredi domaćici da mu ih spravi.
- "To je dobro" - pomislih - sebičnost njegova oca pridonijet će njegovoj udobnosti. On uviđa da je dečko slabunjav i da mu je potrebna njega. To će utješiti gospodina Edgara kad mu kažem kako se izmijenila Heathcliffova narav. Nemajući razloga da i dalje ostanem, izvukoh se polako dok je Lintonova pažnja bila obuzeta plašljivim odbijanjem prijateljskog umiljavanja jednog ovčarskog psa. Ali je njegova pažnja bila odveć budna da to ne opazi, pa čim zatvorih vrata, začuh njegov uzvik i mahnito ponavljanje:
- Ne ostavljaj me! Ne želim ostati ovdje! Ne želim ostati ovdje!
Začuh kako se ključ okrenuo u bravi; nisu mu dopustili da iziđe. Uzjahah konjića i natjerah ga u kas.
Tako se završila moja kratka briga o Lintonu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:09 pm




Dvadeset i prvo poglavlje
Tog smo se dana mučili kako bismo smirili malu Cathy. Ustala je vrlo vesela, nestrpljiva da se što prije pridruži svome rođaku, ali kad je čula da je otišao, tako je gorko plakala i jadikovala da ju je sam Edgar morao tješiti. Rekao joj je da će se on uskoro vratiti, ali je i dodao: - Ako ga budu pustili. - A tome se zaista nije mogao nadati. To ju je obećanje slabo umirilo; vrijeme je ipak učinilo svoje. Iako je ponekad pitala svoga oca kad će se Linton vratiti, njegove crte lica toliko su izblijedjele u njezinu sjećanju da ga nije ni prepoznala kad ga je opet vidjela. Kad sam idući poslom u Gimmerton susretala domaćicu Orkanskih visova, pitala sam je za mladoga gospodina, jer je on živio gotovo isto tako povučeno kao i Catherina i nikad ga nismo mogli vidjeti. Doznala sam od nje da je i dalje slaba zdravlja i da dosađuje ukućanima. Rekla mi je kako joj se čini da ga gospodin Heathcliff sve više mrzi, iako se prilično trudi prikriti to; da ne trpi njegov glas i ne može dugo sjediti s njim u istoj sobi.
Njih dvojica malokad razgovaraju. Linton uči svoje zadaće i provodi večeri u jednoj maloj odaji koju su nazvali salonom, ili leži u krevetu po cio dan jer često dobiva kašalj, prehladu i neprestano ga nešto muči. Nikad nisam vidjela tako malodušno stvorenje - doda žena - ni stvorenje koje bi se toliko brinulo o sebi. Odmah mi počne prigovarati čim uvečer ostavim prozor otvoren malo dulje nego obično. Oh! To je ubitačno, dah noćnog zraka! I mora mu se ložiti vatra usred ljeta; i Josephova lula je otrov, uvijek mora imati slatkiša i poslastica, i neprestano mlijeka, mlijeka... bez obzira na to što mi ostali oskudijevamo u tome zimi.
Omotan u svoj krzneni kaput, on po cio dan sjedi u naslonjaču pored vatre, gricka dvopek i pijucka vodu ili neko drugo piće, koje grije na ploči kamina. Kad ga Hareton iz sažaljenja dođe zabaviti - Hareton nije zle naravi iako je grub - uvijek se na kraju rastanu jedan psujući, a drugi plačući. Vjerujem da bi gospodaru bilo drago kad bi ga Earnshaw namrtvo izudarao da mu nije sin, i sigurna sam da bi ga i sam istjerao van kad bi znao i pola o tome koliko pažnje taj dečko posvećuje sebi.
Ali gospodar se čuva da ne padne u iskušenje; nikad ne ulazi u mali salon, a ako Linton počne ta svoja izmotavanja u sobi u kojoj se on nalazi, on ga odmah šalje gore u sobu.
Zaključih iz svega što sam čula da je potpuna oskudica suosjećanja pretvorila mladog Heathcliffa u sebično i neugodno biće, ako takav nije bio već po prirodi. Moje zanimanje za njega postupno je slabjelo, iako sam ga još uvijek sažalijevala zbog njegove sudbine i žalila što nije ostavljen nama na brigu. Gospodin Edgar poticao me je da se raspitujem o njemu; mislio je mnogo na njega i bio spreman da ga pokuša vidjeti. Jednom mi reče neka upitam njihovu domaćicu dolazi li on ikad u selo. Ona mi reče da je bio dvaput, na konju, zajedno sa svojim ocem; i oba puta poslije toga pretvarao se tri-četiri dana da se osjeća sav potrgan.
Ako se dobro sjećam, ta je domaćica napustila Visove dvije godine nakon Lintonova dolaska; zatim je došla druga koju nisam poznavala. I sad je ondje. Vrijeme je u Grangeu prolazilo kao i nekad, ugodno, dok gospođica Cathy nije navršila šesnaestu godinu. O godišnjici njezina rođenja nikad nismo pokazivali nikakve znake radosti jer je to bio i dan smrti moje pokojne gospodarice. Njen je otac uvijek provodio taj dan sam u biblioteci, a u sumrak je odlazio do gimmertonskog groblja gdje je ostajao do poslije ponoći.
Toga dana Catherini je prepušteno da se sama zabavlja kako zna. Te godine bio je dvadeseti ožujka, lijep proljetni dan. Nakon što se njen otac povukao u biblioteku, moja mlada gospodarica siđe, odjevena za izlazak, i reče mi kako je molila da odšeta sa mnom do ruba pustare i kako joj je to gospodin Linton dopustio pod uvjetom da ne idemo daleko i da se vratimo za jedan sat.
- Požuri, Elleno! - povika ona. - Znam kamo ću ići; do mjesta gdje se naselilo jato tetrijeba. Želim vidjeti jesu li već napravili gnijezda.
- To je sigurno dosta daleko odavde - rekoh - oni ne prave gnijezda na rubu pustare.
- Ne, nije daleko! - odgovori ona. - Bila sam s tatom posve blizu tog mjesta. Stavih šešir i iziđoh ne misleći više o tome. Ona je skakutala trčala naprijed, vraćala se meni i opet trčala dalje kao mladi hrt. U početku sam s velikim zadovoljstvom slušala pjesme ševa oko nas, uživala u blagoj toploti sunca i promatrala nju, svoju ljubimicu i svoju radost, s njenim zlatnim uvojcima koji su vijoreći lepršali dok je trčala, njenim svijetlim obrazima, mekanim i nježnim u svom cvatu poput divlje ruže, i njenim očima koje su sjajile nepomućenom radošću. Bila je u to doba sretno stvorenje i pravi anđeo. Kakva šteta što se nije zadovoljila tom srećom koju je posjedovala!
- Pa gdje su ti vaši tetrijebi, gospođice Cathy? Trebali bismo već stići do njih; daleko smo se udaljile od ograde našeg parka.
- Oh, još samo malo... još malo dalje, Elleno - neprestano je odgovarala. - Uspni se na onu uzvisinu i prijeđi ovu padinu; prije no što je prijedeš, ja ću ih poplašiti. Ali, prešle smo tako mnogo uzvišica i padina da sam se napokon umorila i rekla joj da se moramo vratiti. Morala sam vikati jer je bila otišla daleko ispred mene; ali, ili me nije čula ili nije marila, jer je produljila juriti naprijed, te sam je morala slijediti. Napokon je ušla u jednu usku uvalu. Kad sam je opet vidjela, bila je tri kilometra bliže Orkanskim visovima nego Grangeu.
Odjednom spazih kako je zaustaviše dvije osobe; bila sam sigurna da je jedna od njih gospodin Heathcliff. Cathy je zatečena na djelu; htjela je opljačkati ili bar pronaći tetrijebovo gnijezdo. Visovi su bili Heathcliff ova zemlja i on je korio kradljivicu divljači.
- Niti sam uzela, niti našla ijednog - reče ona šireći ruke da bi dokazala svoju tvrdnju dok sam im ja umorno prilazila. - Nisam ni mislila uzeti ih; ali tata mi je rekao da ih ovdje ima mnogo, pa sam željela vidjeti jaja. Heathcliff me pogleda zlurado, pokazujući da on zna tko je ona i da joj stoga želi zlo. Upita je tko joj je "tata".
- Gospodin Linton iz Thrushcross Grangea - odgovori ona. -Mislila sam da me ne poznajete jer mi inače ne biste ovako govorili.
- Vi, dakle, mislite da je vaš "tata" visoko cijenjen i poštovan? -podrugljivo će on.
- A tko ste vi? - upita Catherina gledajući radoznalo u sugovornika. - Toga sam čovjeka već vidjela. Je li on vaš sin? Pokaza na Haretona koji se nije promijenio u minule dvije godine osim što je narastao i ojačao. Bio je isto onako nespretan i grub kao i prije.
- Gospođice Cathy - prekinuh je - još malo pa će minuti tri sata, a ne jedan otkad smo krenule. Moramo se odmah vratiti.
- Ne, taj čovjek nije moj sin - odgovori Heathcliff. - Ali ja imam jednog sina, i njega ste već vidjeli. Iako vaša dadilja žuri, mislim da bi i za vas i za nju bilo dobro da se malo odmorite. Ako hoćete, potrebno je samo da obiđete onaj brežuljak pokriven vrijesom, pa ćete stići do moje kuće. Bit ćete ljubazno primljeni, a kada se odmorite, brže ćete se vra titi svojoj kući. Šapnuh Catherini da ni u kom slučaju ne smije pristati na taj prijedlog, jer ne dolazi u obzir da idemo onamo.
- Zašto? - upita ona glasno. - Umorna sam od trčanja, zemljište je rosno, nema se gdje sjesti. Hajdemo tamo, Elleno. Osim toga, gospodin kaže da sam već vidjela njegova sina. Mislim da griješi, ali pogađam gdje mu je kuća; to je ono gospodarstvo na koje sam bila svratila kad sam se vraćala od Pennistonskih grebena. Je li tako?
- Jest. Hajde, Nelly, i šuti... bit će joj zanimljivo svratiti k nama. Haretone, pođi naprijed s djevojkom. Ti ćeš ići sa mnom, Nelly.
- Ne, ona u tu kuću neće ući - povikah trudeći se osloboditi ruku za koju me je uhvatio. Ali je ona bila već gotovo pred vratima jer je trčeći zaobišla brežuljak. Suputnik ko ji joj je bio dodijeljen nije se ni pretvarao da je prati, nego je, vjerojatno zbunjen, skrenuo na put i nestao.
- Gospodine Heathcliffe, to uopće nije dobro - nastavih. - I sami znate da ne smjerate ništa dobro. Ondje će vidjeti Lintona i, čim se vratimo, sve će ispričati svom ocu, a on će me izgrditi.
- Želim da ona vidi Lintona - odgovori on. - Izgleda bolje ovih nekoliko dana; ne izgleda tako da ga čovjek ne može pokazati posjetiteljima. A lako ćemo je nagovoriti da posjet ostane u tajnosti. Kakvo je zlo u tome?
- Zlo je u tome što bi me njen otac zamrzio kad bi doznao kako sam je pustila da uđe u vašu kuću; i uvjerena sam da ste je potaknuli na to zato što imate neki podao plan.
- Moj plan ne može biti pošteniji. Objasnit ću ti ga u cijelosti - reče. - Sastoji se u tome da se to dvoje rođaka zaljube jedno u drugo i vjenčaju. Postupam velikodušno prema tvom gospodaru; njegova mlada kći nema nikakvih izgleda, a ako ispuni moje želje, odmah će biti materijalno osigurana kao sunasljednik s Lintonom.
- Ako bi Linton umro - odgovorih mu - a to je sasvim moguće,
Catherina bi postala njegova nasljednica?
- Ne, ne bi - reče on. - Ne postoji odredba u oporuci koja bi to omogućila; njegova bi imovina pripala meni; ali da bismo izbjegli svaki spor, želim njihov brak, i odlučio sam da dođe do njega.
- A ja sam odlučila da se ona više nikad sa mnom ne približi vašoj kući - odgovorih mu kad smo stigli do vrata gdje nas je Cathy čekala. Heathcliff mi reče neka šutim, a zatim ode stazom ispred nas žureći otvoriti vrata. Moja mlada gospodarica pogleda ga nekoliko puta, kao da nije znala što da misli o njemu; ali on se smiješio kad bi im se pogledi sreli i govorio joj mekim glasom, te sam bila tako luda da povjerujem kako će ga sjećanje na njenu majku možda odvratiti od namjere da joj učini bilo kakvo zlo.
Linton je stajao pored ognjišta. Zacijelo je šetao po poljima jer je još imao kapu na glavi, i dozivao je Josepha da mu donese suhu obuću. Bio je visok za svoje godine; nedostajalo mu je još nekoliko mjeseci da navrši šesnaestu. Crte lica još su mu bile lijepe, a oči i lice vedriji no što sam ih se sjećala, iako je to bio tek prolazan bljesak uzrokovan svježim zrakom i toplim suncem.
- Tko je to? - upita gospodin Heathcliff obraćajući se Cathy. -Poznajete li ga?
- Vaš sin? - reče ona nakon što je najprije sumnjičavo pogledala jednoga pa drugoga.
- Da, da - odgovori on - ali je li ovo prvi put da ga vidite? Promislite! Ah! Nemate dobro pamćenje. Lintone, sjećaš li se ti svoje rođakinje zbog koje si nam toliko dosađivao i zahtijevao da je opet vidiš?
- Što! Linton! - kliknu Catherina s radosnim iznenađenjem kad ču to ime. - Je li to mali Linton? Viši je od mene! Jesi li ti Linton? Mladić priđe i potvrdi da je to on. Ona ga srdačno poljubi i oboje su začuđeno promatrali koliko ih je vrijeme izmijenilo. Catherina je bila dosegla svoju punu visinu; stas joj je bio zaobljen i vitak, elastičan kao čelik, i sva je sjala od zdravlja i radosti. Lintonovi pokreti i pogledi bili su vrlo tromi, tijelo mu je bilo vrlo nerazvijeno; ali u njegovu držanju bilo je neke otmjenosti koja je ublažavala te nedostatke i činila ga ugodnim. Nakon uzajamnih izljeva simpatije njegova rođakinja priđe gospodinu Heathcliffu koji je stajao uz vrata dijeleći svoju pažnju između onoga što se zbivalo unutra i onoga što se zbivalo vani, ili, bolje rečeno, pretvarajući se da gleda van iako se uistinu brinuo samo o onome što se događa unutra.
- Vi ste, dakle, moj tetak! - povika ona podižući se na prste da ga poljubi. - Čini mi se da mi se sviđate iako ste u početku bili ljutiti. Zašto ne dolazite s Lintonom u Grange? Čudno, živite tolike godine tako blizu nas, a nikad nas ne dolazite vidjeti. Zašto?
- Dolazio sam u Grange jednom ili dvaput, i odveć često prije no što ste se rodili - odgovori on. - Eto... dođavola! Ako imate poljubaca napretek, dajte ih Lintonu; davati ih meni znači bacati ih.
- Nevaljala Elleno! - uzviknu Catherina poletjevši prema meni da me obaspe svojim nježnostima. -Nevaljala Elleno! Kako si me mogla i pokušati spriječiti da uđem. Ali odsad ću došetati ovamo svako jutro; mogu li? A ponekad ću povesti i tatu. Hoće li vas radovati da nas vidite?
- Svakako! - odgovori tetak s jedva prikrivenom grimasom koja je izražavala duboku mržnju prema predloženim posjetiteljima. - Ali, slušajte - nastavi on okrećući se mladoj djevojci. - Sada kad o tome mislim, bolje je da vam to i kažem: gospodin Linton pun je predrasuda protiv mene. Posvađali smo se jednom u životu, nekršćanski bijesno, i ako mu išta kažete o dolaženju ovamo, sasvim će vam zabraniti posjete. Stoga ne smijete ništa reći o tome ako vam je stalo da viđate svoga rođaka! Vi možete dolaziti ako hoćete, ali nemojte ocu govoriti o tome.
- Zašto ste se posvađali? - priupita Catherina, prilično obeshrabrena.
- Smatrao je da sam odveć siromašan da se ozenim njegovom sestrom i bilo mu je krivo što sam to ostvario; to je ozlijedilo njegovu oholost i on mi to neće nikad oprostiti.
- To nije u redu! - reče mlada gospođica. - Jednog ću u dana to i reći. Međutim, Linton i ja nemamo nikakve veze s vašom svađom. Ali kad je već tako, onda neću ni ja dolaziti ovamo; neka Linton dolazi u Grange.
- To je za mene predaleko - promrmlja Linton - da pješačim šest kilometara, to bi me ubilo. Ne, bolje dolazite vi ovamo, gospođice Catherino, ponekad; ne svako jutro, bar jednom ili dvaput tjedno. Otac uputi sinu pogled gorka prijezira.
- Bojim se, Nelly, da je moj trud uzaludan - šapnu mi on.
Gospođica Catherina, kako je taj tikvan zove, shvatit će koliko on vrijedi i poslat će ga dođavola. Da je Hareton na njegovu mjestu!... Znaš li da dvadeset puta na dan zažalim što Hareton nije moj sin? Volio bih ga da je netko drugi. Ali, mislim da mu ne prijeti nikakva opasnost od njene ljubavi. Ako se ovaj kukavni stvor ne prene i ne živne, pustit ću Haretona da mu postane suparnikom. Računam da će Linton jedva doživjeti svoju osamnaestu godinu. Oh! Prokleti mlitavac! Zaokupljen je sušenjem obuće, a nju uopće i ne gleda... Lintone!
- Molim, oče?
- Zar nemaš ništa za pokazati svojoj rođakinji? Čak ni zeca, ili lasičino leglo? Odvedi je u vrt i u staju da vidi tvoga konja, prije no što promijeniš cipele.
- Zar ne bi radije sjedila ovdje? - upita Linton obraćajući se Cathy tonom koji je pokazivao da mladić nije voljan ikamo ići.
- Ne znam - odgovori ona usmjerujući čeznutljiv pogled prema vratima, očito željna kretanja. On ostade u stolici i sklupča se bliže vatri. Heathcliff ustade, ode u kuhinju i odatle u dvorište dozivajući Haretona. Hareton se odazva i uskoro zatim obojica uđoše. Po sjaju mladićevih obraza i njegovoj mokroj kosi moglo se primijeni da se baš prije nekoliko trenutaka umio.
- Oh, pitat ću vas - povika Catherina sjetivši se domaćinove tvrdnje. - Je li da ovaj ovdje nije moj rođak?
- Rođak vam je. Bratić je vaše majke - odgovori on. Zar vam se ne sviđa? Catherina se začudi.
- Lijep mladić, zar ne? - nastavi on. Nepristojna djevojčica podignu se na prste i šapnu nešto Heathcliffu na uho. On se nasmija, a Hareton se namrgodi. Opazila sam da je bio vrlo osjetljiv kad bi mu se učinilo da ga netko podcjenjuje i da je očito imao neki neodređen osjećaj o svojoj nižoj vrijednosti. Ali mu se lice razvedri kad njegov gospodar ili staratelj uzviknu:
- Hareton, ti ćeš biti ljubimac među nama! Ona kaže, ti si... Što ono bješe? Pa, nešto vrlo laskavo. Slušaj, provedi je gospodarstvom. I pazi da se vladaš kao gospodin! Ne upotrebljavaj nikakve proste riječi i nemoj zuriti u mladu damu kad te ona ne gleda, a istodobno biti spreman sakriti lice kad te pogleda. Kad govoriš, izgovaraj riječi polako i ne drži ruke u džepovima. Idi i zabavi je kako najbolje znaš.
Promatrao ih je kad su prolazili pored prozora. Earnshaw je bio potpuno odvratio lice od Cathy. Činilo se kao da proučava taj njemu dobro poznat predio sa zanimanjem stranca ili umjetnika.
Catherina ga pogleda lukavim pogledom i sa stanovitim divljenjem. Zatim se odluči zabavljati i bez njegove pomoći te veselo nastavi šetuckati pjevajući neku melodiju kao zamjenu za razgovor.
- Zavezao sam mu jezik - reče Heathcliff. - Neće se usuditi prozboriti ni riječi sve vrijeme! Nelly, sjećaš li se mene u njegovim godinama... ili dok bijah još nešto mlađi? Jesam li ikada izgledao tako glup; tako "bedast", kao što bi Joseph rekao?
- Još više - odgovorih - jer ste uz to bili i nabusitiji.
- On mi pruža zadovoljstvo - razmišljao je Heathcliff glasno. -Ispunio je moja očekivanja. Da je po naravi budala, moje bi zadovoljstvo bilo upola manje. Ali on nije glup; i mogu suosjećati sa svim njegovim osjećajima jer sam ih i sam iskusio. Znam, na primjer, točno koliko on sad pati; ali to je samo tek početak buduće patnje. I on nikada neće biti kadar vinuti se iz tog ponora grubosti i neznanja. Ja ga držim čvršće nego što je njegov nevaljali otac držao mene, i niže, jer se on ponosi svojom sirovošću. Naučio sam ga da sve što nije životinjsko prezire kao glupo i slabo. Zar ne misliš da bi se Hindley ponosio svojim sinom kad bi ga mogao vidjeti? Bar isto toliko koliko i ja svojim.
Ali, postoji ona razlika jedan je zlato upotrijebljeno kao kamen za popločivanje ulica, a drugi je lim uglačan da imitira srebrno posuđe. Moj sin nema nikakve vlastite vrijednosti; bit će moja zasluga što će otići onoliko daleko koliko takav jedan jadnik može otići. Njegov je imao najsjajnije osobine; one su izgubljene, postale su gore nego da ih nije imao. Ja nemam što žaliti; Hindley bi imao žaliti više no što bi itko i mislio, osim mene. I što je najbolje u svemu tome, Hareton me đavolski voli!
Priznat ćeš da sam u tome premašio Hindleyja. Kad bi se taj mrtvi nitkov mogao dići iz groba da me prekori za zla učinjena njegovu potomku, imao bih to zadovoljstvo da promatram kako ga taj potomak gura od sebe, ljut što se on usuđuje koriti njegova jedinog prijatelja na svijetu! Heathcliff se sotonski naceri na tu pomisao. Ništa mu nisam odgovorila; vidjela sam da to i ne očekuje. U međuvremenu je mladi Linton, koji je sjedio podalje od nas i nije mogao čuti što se govori, počeo pokazivati znakove uznemirenosti... vjerojatno se kajao što se iz straha od malo umora odrekao zadovoljstva da bude u Catherininu društvu. Njegov otac primijeti njegove uznemirene poglede prema prozoru i njegovu ruku neodlučno ispruženu prema kapi.
- Ustani, ljenčino! - povika on s prijetvornom srdačnošću. - Idi za njima! Tek su stigli do ugla, kod košnica. Linton skupi snagu i napusti ognjište. Prozor je bio otvoren, i kad je izlazio, začuh Cathy gdje pita svoga nedruštvenog pratitelja što znači onaj natpis iznad vrata. Hareton pogleda gore i počeša se po glavi kao pravi prostak.
- To je neki đavolski natpis - odgovori on. - Ne mogu ga pročitati.
- Ne možeš ga pročitati? - uzviknu Catherina. - Ja ga mogu pročitati, to je engleski jezik. Htjela sam znati zašto je tu. Linton se podrugljivo nasmija; to je bio prvi znak veselosti koji je pokazao.
- On ne zna slova - reče svojoj rođakinji. - Možete li vjerovati da postoji tako velika neznalica?
- Je li on normalan? - ozbiljno upita Catherina. - Ili je jednostavno glup? Postavila sam mu dva pitanja i oba se puta činio tako glup da mislim da me nije ni razumio. A i ja njega jedva mogu razumjeti. Linton se opet nasmija i zajedljivo pogleda Haretona koji zaista u tom trenutku nije ništa shvaćao.
- Posrijedi je samo lijenost, zar ne, Earnshawe? - reče Linton. -
Moja rođakinja misli da si ti idiot. Eto posljedice tvoga preziranja "štreberstva", kao što ti to zoveš. Jesi li primijetila, Catherino, njegov užasan jorkširski izgovor?
- Pa od kakve je, dođavola, koristi štreberstvo? - promumlja Hareton, spremniji odgovarati svome svakidašnjem prijatelju. Htio je o tome još govoriti, ali ono dvoje mladih prasnuše u smijeh; moja luckasta gospođica bila je očarana jer je otkrila da se može zabavljati na račun njegova čudnoga načina govora.
- Od kakve je koristi "dodavola" u tvojoj rečenici? - reče Linton uz podrugljiv smijeh. - Tata ti je kazao da ne upotrijebiš nijednu prostu riječ, a ti ne možeš otvoriti usta da ti neka ne izleti. Pokušaj se vladati kao gospodin, hajde, pokušaj!
- Da nisi više žensko nego muško, sravnio bih te sa zemljom ovog trenutka, šmokljane jedan! - odgovori naljućeni prostak i udalji se. Lice mu je gorjelo od bijesa i stida; bio je svjestan da su ga uvrijedili, a nije znao kako se osvetiti. Gospodin Heathcliff, koji je čuo razgovor kao i ja, nasmiješi se kad vidje da Hareton odlazi; ali odmah zatim baci pogled pun mržnje na neozbiljan par koji nastavi brbljati pred vratima. Dječak je bio posve oživio govoreći o Haretonovim pogreškama i nedostacima i pričajući anegdote o njemu; djevojka je uživala u njegovu pakosnom ogovaranju, a nije joj ni na pamet padalo da to otkriva zlu narav.
Počeh prema Lintonu osjećati prije odvratnost nego sažaljenje, i donekle opravdavati njegova oca što ga ne cijeni. Ostali smo do poslije podne. Nisam mogla ranije odvući gospođicu Cathy, ali, srećom, moj gospodar nije napuštao biblioteku, te nije ni doznao da smo bile tako dugo odsutne. Vraćajući se kući, htjela sam svoju štićenicu izvijestiti o karakteru ljudi kod kojih smo bile, ali je ona bila uvrtjela sebi u glavu da ja imam neke predrasude prema njima.
- Aha! - povika. - Ti si uz tatu, Elleno. Ti si pristrana, to znam, jer me inače ne bi tolike godine varala da Linton živi daleko odavde. Ja sam uistinu vrlo ljuta, ali zato što sam radosna ne mogu dati oduška toj ljutnji! Ne smiješ reći nijednu zlu riječ o tome tetku; on je moj tetak, nemoj zaboraviti; Govorila je u tom smislu i morala sam na kraju odustati od pokušaja da je uvjerim da nema pravo. Te večeri nije govorila o posjetu, jer nije ni vidjela gospodina Lintona. Na moje veliko nezadovoljstvo, sutradan je sve izbrbljala; ipak mi nije bilo sasvim žao, jer sam smatrala da će njen otac uspješnije od mene preuzeti zadaću obuzdavanja i opominjanja.
Međutim, kad joj je savjetovao da izbjegava svaku vezu sa stanovnicima Visova, pokazao se odveć bojažljivim i opreznim pri navođenju razloga za to, a Catherina je zahtijevala dobre, snažne razloge za svako ograničenje koje je sputavalo prohtjeve razmaženog djeteta.
- Tata! - uzviknu ona nakon jutarnjeg pozdrava. - Pogodi koga sam vidjela jučer za šetnje po pustari. Ah, tata, uplašio si se! Eto vidiš da nisi ispravno postupio, zar ne? Vidjela sam... ali slušaj, i čut ćeš kako sam sve otkrila. Ellen, ona je u savezu s tobom, neprestano se pretvarala da me sažalijeva dok sam se ja usprkos svim razočaranjima nadala Lintonovu povratku. Vjerno je opisala svoj izlet i njegove posljedice, i moj gospodar, iako me je više puta prijekorno pogledao, ne reče ništa dok ona nije završila. Zatim je privuče sebi i upita zna li ona zašto je od nje krio da je Linton u susjedstvu. Zar može i pomisliti da je to zato kako bi joj uskratio jedno bezazleno zadovoljstvo?
- Zato što ne voliš gospodina Heathcliffa.
- Znači, ti vjeruješ da ja više marim za svoje osjećaje nego za tvoje, Cathy? - reče on. - Ne, to nije zato što ne volim gospodina Heathcliffa, nego zato što gospodin Heathcliff ne voli mene; i zato što je on demon koji uživa činiti zlo onima koje mrzi i upropašćuje ih ako mu oni pruže i najmanju mogućnost za to. Znao sam da nisi mogla održavati poznanstvo sa svojim rođakom a da ne dođeš u dodir s Heathcliffom; a znao sam da bi te on mrzio zbog mene; i tako, radi tvoga dobra, i ni radi čega drugog, poduzeo sam sve da se ne viđaš s
Lintonom. Mislio sam ti to objasniti jednog dana i žalim što sam ovoliko odgađao.
- Ali, tata, gospodin Heathcliff je bio sasvim srdačan reče
Catherina, nimalo uvjerena očevim riječima - i on nema ništa protiv toga da se nas dvoje viđamo; rekao je da mogu doći njegovoj kući kad god hoću, samo da ne smijem tebi govoriti o tome jer da si se ti posvađao s njim i da mu nećeš oprostiti što se oženio tetom Isabellom. Pa i nećeš. Ti si kriv, on je bar voljan pustiti Lintona i mene da budemo prijatelji, a ti to nisi spreman.
Moj gospodar, vidjevši kako njegova riječ nije dovoljna da ona povjeruje u zao značaj gospodina Heathcliffa, ocrtao joj je ukratko i nabrzo njegovo ponašanje prema Isabelli i način na koji su Orkanski visovi postali njegovo vlasništvo. Nije mogao dugo govoriti o tom predmetu. Iako je malokad govorio o tome, još uvijek je prema svom starom neprijatelju osjećao ono isto gnušanje i mržnju što su mu se usadili u srce nakon smrti gospođe Linton. Uvijek je govorio s gorčinom:
- Da nije bilo njega, ona bi, možda, još živjela! - U njegovim očima Heathcliff je, dakle, bio ubojica. Gospođica Cathy - koja nije znala ni za kakva zla djela do svojih malih nepodopština, svojih malih nepravdi i ljutnji koje su potjecale iz živahna temperamenta i nepromišljenosti i za koje bi se pokajala još istog dana -zapanjila se kad je čula o tome mračnom duhu koji je mogao u potaji snovati osvetu godinama i godinama te smišljeno ostvarivati svoj osvetnički plan bez ikakve grižnje savjesti. Činila se tako iznenađena i ogorčena tim novim oblikom ljudske naravi - koji se nije nalazio u njenim knjigama ni u njenim dotadašnjim mislima - da gospodin Edgar nije smatrao potrebnim govoriti i dalje o tom predmetu. Samo je dodao:
- Mila moja, odsad ćeš znati zašto želim da izbjegavaš njegovu kuću i njegovu obitelj. Vrati se sad svojim starim zanimanjima i zabavama i ne misli više na njih. Catherina je poljubila oca, sjela i mirno učila nekoliko sati svoje zadaće, kao i obično, a zatim otišla s njim u park, i cio je dan protekao u miru. Ali, uvečer, kad se povukla u svoju sobu, odoh joj pomoći pri svlačenju i zatekoh je gdje kleči kraj postelje i plače.
- Oh! Ludo dijete! Pfuj! - uzviknuh. - Da znate za pravu žalost, stidjeli biste se pustiti ijednu suzu za takvu malu neugodnost. Nikad niste osjećali ni sjenu prave žalosti, gospođice Catherino. Pomislite na trenutak da smo gospodar i ja mrtvi i da ste sami na svijetu, kako biste se onda osjećali! Usporedite sadašnjost s takvom nesrećom i budite zahvalni na prijateljima koje imate, umjesto što tražite druge.
- Elleno, ja ne plačem zbog sebe - odgovori ona - nego zbog njega. On je očekivao da će me opet vidjeti sutra, a, eto, bit će razočaran! Čekat će me, a ja neću doći!
- Glupost! Zar vi sebi utvarate da on misli na vas koliko i na njega? Pa on ima Haretona za društvo? Ni jedan na svetu ne bi plakao kad bi izgubio rođaka kojega je vidio jedva dvaput. Linton će shvatiti što je posrijedi i više neće ni misliti na vas.
- Ali zar ne bih mogla napisati pisamce da mu kažem za što ne mogu doći? - upita ona podižući se na noge. - I da mu pošaljem one knjige koje sam mu obećala? Njegove knjige nisu tako zanimljive kao moje, i on ih je jako želio pročitati kad sam mu kazala kako su zanimljive. Smijem li, Elleno?
- Ne, nikako! Nikako! - odgovorih odlučno.
- On bi onda pisao vama i tome nikad ne bi bilo kraja. Ne, gospođice Catherino, to poznanstvo mora biti sasvim prekinuto; tako vaš tata želi, a ja ću se pobrinuti da tako i bude.
- Ali kako može jedno pisamce... - produži ona molećiva izraza.
- Dosta! - upadoh joj u riječ. - Nećemo opet počinjati s vašim pisamcem. - U krevet! Ona me pogleda tako prijekim pogledom da je ne htjedoh poljubiti na rastanku. Pokrih je, zatvorih vrata i odoh vrlo nezadovoljna. Ali se pokajah na pola puta i tiho se vratih, kad gle! Gospođica je stajala za stolom s komadićem bijela papira pred sobom i s olovkom u ruci, koje brzo kao krivac sakrije kad ja uđoh.
- Catherino, nećete naći nikoga da vam odnese to pisamce - kazah joj - ako ga i napišete. A zasad, ugasit ću vam svijeću. Stavih gasilo na plamen; dok sam to radila, ona me udari po ruci i bijesno uzviknu: "zlopamtilo". Ostavih je u jednom od njenih najgorih i najmrzovoljnijih raspoloženja. Zaključa vrata za mnom.
Pismo je bilo ipak napisano i poslano po mljekaru iz sela; ali to sam doznala tek nakon nekog vremena. Prošlo je nekoliko tjedana i Cathy se vratilo prijašnje raspoloženje, iako je postala neobično sklona ostajati sama po kutovima: često bih iznenada naišla na nju dok je čitala trzala se i naginjala preko knjige, očevidno u želji da je prekrije; i jednom primijetih rubove pisaćeg papira gdje vire između listova knjige. Uobičajila je silaziti rano ujutro i vrzmati se oko kuhinje, kao da očekuje nečiji dolazak. Imala je malu ladicu u jednom ormaru u biblioteci, po kojoj je satima prekapala, i čiji je ključ uvijek brižno čuvala.
Jednog dana, dok je pregledavala tu ladicu, primijetih da su igračke i nakit koji su donedavno stajali u njoj zamijenjeni presavijenim ceduljicama. To probudi moju radoznalost i sumnju; odlučih pogledati u te njene tajne dragocjenosti, te uvečer, čim su se ona i moj gospodar povukli u svoje spavaće sobe, potražih i brzo nađoh među svojim ključevima jedan koji je mogao otključati bravu na toj ladici. Otvorih je, uzeh sve ceduljice u pregaču i odnesoh ih u svoju sobu da ih pomno pregledam. Iako nisam mogla a da ne slutim, ipak sam se iznenadila kad sam vidjela da se cijela ta hrpa sastoji od pisama - gotovo svakodnevnih - Lintona Heathcliffa, koja su bila odgovor na njena pisma. Prva su pisma bila stidljiva i kratka, ali su postupno prerasla u dugačka ljubavna pisma, budalasta, kao što je i odgovaralo piščevoj dobi, ali je tu i tamo bilo poteza koji su, činilo mi se, morali poteći iz nekog iskusnijeg izvora. Neka od njih bila su čudna mješavina zanosa i mlakosti; počinjala su jakim osjećajem i završavala afektiranim, rasplinutim frazama koje bi neki gimnazijalac upotrijebio pišući zamišljenoj, nepostojećoj dragoj.
Jesu li ta pisma zadovoljavala Cathy, ne znam; ali meni su se činila kao sasvim beznačajna brbljanja. Nakon što sam ih pročitala onoliko koliko sam smatrala za potrebno, zavezah ih u maramicu i stavih u stranu, a zaključah praznu ladicu. Po navici, moja mlada gospođica siđe rano ujutro i ode u kuhinju; primijetih kako prilazi vratima u trenutku kad stiže jedan mali dečko. Dok je mljekarica lijevala mlijeko u njegove posuđe, ona gurnu nešto u džep njegova kaputa, i nešto iz njega izvadi. Odoh unaokolo do ulaza u vrt i pričekah toga pismonošu koji se odvažno usprotivi predati ono što mu je povjereno, te u borbi prolismo mlijeko. Ipak mu uspjeh izvući pismo iz džepa, priprijetih mu ozbiljnim batinama ako odmah ne ode, stadoh kraj zida i pročitah ljubavni sastavak gospođice Cathy.
Bio je jednostavniji od sastava njezina rođaka; vrlo lijep i vrlo šašav. Kimuh glavom i zamišljena se vratih u kuću. Dan je bio kišovit, moja mlada gospodarica nije mogla šetati po parku; zato nakon svoga jutarnjeg učenja ode potražiti razonodu u ladici. Njen je otac sjedio za stolom i čitao, a ja sam namjerno popravljala rese na zavjesi da bih je mogla promatrati. Nijedna ptica koja je doletjela natrag opljačkanom gnijezdu nakon što ga je bila ostavila punog cvrkutavih ptičica nije pokazala potpuniji očaj svojim bolnim cvrkutanjem i lepršanjem nego što je ona učinila jednim jedinim "Oh!" i promjenom izraza svoga dotad sretna lica.
Gospodin Linton dignu glavu i pogleda je.
- Što ti je, mila moja? Da se nisi ozlijedila? - upita. Njegov ton i pogled uvjeriše Catherinu da on nije taj koji je pronašao njeno blago.
- Elleno! Dođi u moju sobu... zlo mi je! Odazvah se njezinu pozivu i odoh za njom. - Oh, Elleno! Ti si ih uzela - reče ona čim se zatvorismo same, i kleknu. - Oh! Vrati mi ih, i nikad, više nikad neću to učiniti! Nemoj reći tati.
- Gospođice Catherino, otišli ste prilično daleko, čini se. Stidite se tih pisama! Lijep zavežljaj besmislica proučavate u slobodnom vremenu; zaista, dovoljno su dobre da budu tiskane! I što mislite da će gospodar reći kad mu pokažem ta pisma? Ja mu ih još nisam pokazala, ali nemojte misliti da ću čuvati vaše glupe tajne. Sram vas bilo! Sigurna sam da ste vi prvi počeli s tim besmislicama; njemu ne bi palo na pamet početi ih.
- Nisam! Nisam! - zajeca Catherina kao da joj se cijepa srce. -Nisam nijedanput pomislila da ću ga zavoljeti dok....
- Zavoljeti! - povikah što sam mogla prezirnije. - Zavoljeti! Je li ikad tko čuo tako što? To bi bilo isto kao kad bih ja rekla da sam zavoljela mlinara koji dolazi ovamo jedanput godišnje kupiti naše žito. Lijepa ljubav, zaista! S Lintonom ste jedva proveli nepuna četiri sata svojega života! Evo,ovdje su te djetinjarije. Odnijet ću ta pisma u biblioteku, pa ćemo vidjeti što će vaš otac reći o takvoj ljubavi.
Ona skoči za svojim dragocjenim pismima, ali ih ja podignuh visoko iznad svoje glave i ona me obasu strasnim molbama da ih spalim -da učinim što hoću s njima, samo da ih ne pokažem. I kako sam, uistinu, bila isto toliko sklona smijati se koliko i koriti - jer sam sve to smatrala samo djevojačkom taštinom - najzad donekle popustih i upitah je. - Ako pristanem spaliti ih, hoćete li mi obećati da više nećete ni slati ni primati pisma, ni knjige (jer vidim da ste mu slali i knjige), ni pramenove kose, ni prstenje, ni igračke?
- Ne šaljemo jedno drugom igračke! - povika Catherina čiji ponos nadjača stid.
- Ni bilo što drugo, gospođice. Ako mi ne obećate, odmah odlazim vašem ocu.
- Obećavam, Elleno! - povika ona hvatajući me za haljinu. - Oh, bacite ih u vatru, molim vas, molim vas! Ali kad sam žaračem razgrnula vatru da bih napravila mjesto za pisma, ta joj se žrtva učini odviše bolnom da bi je mogla podnijeti. Poče ozbiljno moliti da joj ostavim barem jedno ili dva.
- Jedno ili dva, Elleno, da ih čuvam za uspomenu na Lintona!
Odvezah maramicu i pustih da pisma padaju u vatru; plamen se poče dizati uz dimnjak. - Zadržat ću jedno, okrutna zlokobnice - ciknu ona, gurnu ruku u vatru i izvuče nekoliko poluizgorjelih ostataka, uz opasnost da opeče prste.
- U redu... onda ću i ja zadržati nekoliko da pokažem vašem tati! - odgovorih joj, zavezah ostatak u maramicu i krenuh ponovno prema vratima. Ona baci u plamen nagorjele ceduljice i dade mi znak da dovršim spaljivanje. Svrših to, promiješah pepeo i bacih na nj lopaticu ugljena; a ona se bez riječi, s osjećajem da joj je učinjena velika nepravda, povuče u svoju sobu.
Sutradan ujutro odgovorih na Lintonovo pismo ceduljicom u kojoj je stajalo: "Mladi gospodin Heathcliff umoljava se da ne šalje više nikakva pisma gospođici Linton jer ih ona neće primati." I otada je onaj mali dečko dolazio praznih džepova.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:09 pm





Dvadeset i drugo poglavlje
Prošlo je ljeto i rana jesen. Prošlo je i Miholje, ali je žetva te godine zakasnila i nekoliko naših njiva bilo je još nepožnjeveno. Gospodin Linton i njegova kći često su išli u šetnju i promatrali žeteoce pri radu. Onoga dana kad su odnošeni posljednji snopovi, ostali su na njivi sve do mraka i, kako je večer bila hladna i vlažna, moj se gospodar prehladi. Nazeb mu je ozbiljno zahvatio pluća, te bi prisiljen cijele zime, gotovo bez ikakva prekida, ostati u kući. Jadna Cathy, zastrašena zbog svoje male ljubavne romance, bila je mnogo žalosnija i sumornija otkad je se odrekla.
Njen je otac zahtijevao da manje čita, a više se kreće. Nije joj više mogao praviti društvo pri njenim šetnjama. Smatrala sam za dužnost da ja popunim tu prazninu, koliko je moguće. Ali u tome nisam mnogo uspjela jer sam jedva mogla odvojiti tri sata od svojih svakodnevnih poslova da bih je pratila; a i moje društvo, naravno, nije joj bilo tako ugodno kao očevo.
Jednog popodneva u listopadu, ili u početku studenog, bio je hladan, sumoran dan; po ledini i stazama šuštalo je opalo uvelo lišće, a hladno, plavo nebo bilo je poluskriveno oblacima, tamnim i sivim, koji su brzo dolazili sa zapada i nagovještavali obilnu kišu - rekoh mladoj gospodarici neka odustane od šetnje jer sam bila sigurna da će biti kiše. Ona odbi, te preko volje ogrnuh svoj ogrtač i uzeh kišobran da bih joj pravila društvo u šetnji do kraja parka.
To je bila njena uobičajena šetnja kad god se osjećala potištenom
- a takvom se osjećala uvijek kad bi gospodinu Edgaru bilo lošije nego obično, premda se to nikad nije moglo saznati od njega, nego smo i ona i ja zaključivale to po njegovoj većoj šutljivosti i sjeti. Koračala je tužno; nije više trčala ni skakutala iako ju je hladan vjetar mogao dovesti u iskušenje da to učini. Gledajući je krišom, često sam opažala kako podiže ruku i briše nešto s lica. Tražila sam unaokolo čime bih joj mogla odvratiti misli od tuge. Na jednoj strani puta dizala se visoka, neravna uzvisina gdje su se lijeske i zakržljali hrastovi, čije je korijenje bilo poluotkriveno, jedva održavali; zemljište je bilo odveć slabo za hrastove, i jaki vjetrovi savili su bili neke od njih gotovo vodoravno. Ljeti je gospođica Catherina uživala penjati se po tim deblima, sjediti na granama i njihati se dvadeset stopa iznad zemlje; a ja sam, premda zadovoljna njenom okretnošću i njenim veselim djetinjim srcem, ipak smatrala da je moram ukoriti kad god je nađem na takvoj visini, ali tako da ona zna da ne mora sići.
Od ručka pa do čaja ostajala je u svojoj lisnatoj kolijevci koju je vjetar ljuljao, pjevušila sve vrijeme stare pjesme - one koje sam je ja bila naučila kad je bila sasvim mala - i promatrala ptice, svoje susjede u granama, kako hrane svoje mladunce i uče ih letjeti, ili bi se skuturila i zatvorenih se očiju upuštala u sanjarije, sretnija nego što se može riječima iskazati.
- Pogledajte, gospođice! - uzviknuh pokazujući joj skrovište ispod žila jednog krivog drveta. - Zima još nije stigla ovamo. Ondje gore je mali cvijet, posljednji pupoljak onog mnoštva zvončića koji u srpnju pokrivaju cijelu ledinu kao plavičasta izmaglica. Hoćete li se popeti i ubrati ga tati? Cathy je dugo gledala osamljeni cvijet koji je drhtao u svom zaklonu i napokon odgovori:
- Ne, neću ga dirati, on izgleda sjetno, zar ne, Elleno?
- Jest, ozebao je i klonuo kao i vi. Obrazi su vam blijedi; hajdemo se uhvatiti za ruke i trčati. Tako ste slabi da ću, možda, moći držati korak s vama - odgovorih.
- Neću - reče ona i nastavi koračati polako. Zaustavljala se ponekad i zamišljeno gledala mahovinu, busenje uvenule trave i gljive čija se narančasta boja svijetlila u gomili mrka lišća. Ponekad je podizala ruku svome licu koje je krila od mene.
- Catherino, zašto plačete, ljubavi? - upitah je prilazeći joj i stavljajući joj ruku na rame. - Ne trebate plakati zato što je tata prehlađen; budite zahvalni što nije ništa gore. Više nije pokušavala suspregnuti suze; počela je jecati. - Oh! To će se razviti u nešto ozbiljno! I što će biti od mene kad tata i ti odete, a ja ostanem sama? Ne mogu zaboraviti tvoje riječi, Elleno; one su mi uvijek u ušima.
Kako će se život promijeniti, kako će svijet biti tužan kad tata i ti umrete!
- Nitko ne može reći nećete li vi umrijeti prije nas. Nije dobro slutiti zlo. Nadajmo se da će proći godine i godine prije no što itko od nas umre. Gospodar je mlad, a ja sam snažna i tek mi je četrdeset i pet godina. Moja je majka živjela do osamdesete i bila je čila sve do kraja. Zamislimo da gospodin Linton živi samo do šezdesete, to znači da bi on pred sobom imao više godina nego što ste vi dosad ostavili iza sebe, gospođice. Prema tome, ne bi li bilo glupo plakati zbog nesreće dvadeset godina unaprijed?
- Ali teta Isabella bila je mlađa od tate - reče ona gledajući me s plahom nadom i tražeći još utjehe.
- Teta Isabella nije imala mene i vas da je njegujemo. Nije bila tako sretna kao gospodar, nije imala tako mnogo razloga da živi. Sve što trebate raditi jest da dobro njegujete svoga oca, da ga razveseljavate svojim raspoloženjem i izbjegavate zadati mu bilo kakvu brigu; zapamtite to, Cathy! Ne krijem da biste ga vi mogli ubiti ako biste bili neobuzdani i nepromišljeni, ako biste gajili ludu, fantastičnu ljubav prema sinu one osobe koja bi se radovala da vidi vašeg oca u grobu, i ako biste dopustili da on primijeti kako ste nesretni što vas je, u vašem interesu, razdvojio od vašeg rođaka.
- Ništa me drugo na svijetu ne čini nesretnom do tatina bolest. Ravnodušna sam prema svemu u usporedbi s onim što osjećam prema tati. I nikad... nikad... oh, nikad dok sam pri svojoj svijesti, neću učiniti nijedno djelo, ni reći ijednu riječ koja bi ga naljutila. Elleno, volim ga više nego sebe. Eto po čemu to znam: svaku večer molim da ga nadživim, jer više volim da budem nesretna ja nego da to bude on; to dokazuje da ga volim više nego sebe.
- Dobre riječi. Ali i djela ih moraju potvrditi. Nakon što vam tata ozdravi, pazite da ne zaboravite odluke donesene u trenucima strahovanja. U razgovoru stigosmo do vrata gospodarstva kroz koja se izlazilo na cestu. Moja se mlada gospodarica, nakon što se opet razvedrila, pope na vrh zida, sjede i nagnu se da ubere nekoliko šipaka koji su se crvenjeli na vrhu grana divljih ruža koje su rasle pored puta; plod s nižih grana bio je obran, a viši je bio pristupačan samo pticama - i Cathy s njezina mjesta. Dok se naginjala da dohvati šipak, pade joj šešir na zemlju, a kako su vrata bila zaključana, ona predloži da se spusti niz drugu stranu zida da bi ga uzela. Rekoh joj neka pazi da ne padne, i ona okretno iščeznu. Ali povratak nije bio tako lak; kamenje je u zidu bilo glatko i povezano, a ružino grmlje i izdanci kupina nisu bili ni od kakve pomoći pri penjanju. Ja se, kao budala, nisam toga sjetila dok je nisam čula da se smije i viče:
- Elleno! Morat ćeš donijeti ključ, ili ću ja morati otrčati do vratarove kućice. Ne mogu se popeti na zid s ove strane!
- Ostanite gdje jeste - odgovorih - imam u džepu svoj svežanj ključeva, možda ću uspjeti otključati vrata, a ako ne uspijem, otići ću po ključ. Catherina se zabavljala plešući pored vrata dok sam ja redom iskušavala sve velike ključeve. Iskušala sam i posljednji, ali uzalud; zato ponovih svoju želju da ona ostane gdje jest, i upravo htjedoh požuriti kući što brže, kad začuh konjski topot. Cathy je također čula i prestala plesati.
- Tko je to? - šapnuh.
- Elleno, željela bih da uspiješ otvoriti vrata - zabrinuto šapnu.
- O, gospođice Linton! - začu se dubok glas jahača. Drago mi je što vas vidim. Nemojte se žuriti jer moram tražiti i od vas dobiti jedno objašnjenje.
- Gospodine Heathcliffe, neću s vama razgovarati. Tata kaže da ste vi zao čovjek i da mrzite i njega i mene. I Ellen kaže to isto.
- To nema nikakve veze - reče Heathcliff. - Ne mrzim valjda svoga sina, a o njemu želim govoriti. Da, imate i zbog čega crvenjeti. Niste li prije dva ili tri mjeseca običavali pisati Lintonu; igrali ste se ljubavi u šali, je li? Oboje ste zaslužili dobiti batina za to! Pogotovu vi, jer ste starija i, kako se pokazalo, manje osjetljiva. Vaša su pisma kod mene, i na najmanju drskost s vaše strane poslat ću ih vašem ocu. Mislim da vam je ta vaša zabava dosadila, pa ste je napustili, nije li tako? Ali ste time bacili Lintona u očaj. Kod njega to bijaše ozbiljno; on se doista zaljubio. Života mi, on umire za vama; njegovo srce puca, ne simbolično nego doista, zbog vaše nestalnosti. Premda mu se za posljednjih šest tjedana Hareton neprestano podruguje, i premda sam ja upotrijebio ozbiljne mjere i pokušao ga uplašiti ozbiljnim posljedicama koje mogu proizići iz tog idiotizma, njegovo je stanje iz dana u dan sve lošije; ako mu ne pomognete, on će biti pod zemljom prije ljeta.
- Kako možete tako bezočno varati to jadno dijete? - povikah s druge strane zida. - Odlazite! Kako možete izmišljati tako podle laži? Gospođice Cathy, odvalit ću bravu kamenom. Ne vjerujte tim podlim besmislicama. I vaši će vam osjećaji reći kako je nemoguće da itko umre zbog ljubavi prema nepoznatoj osobi.
- Nisam znao da ovdje ima prisluškivača - iznenađeno promrmlja otkriveni podlac. - Čestita gospođo Dean, volim te, ali mi se ne sviđa tvoja dvoličnost - glasno doda. - Kako si mogla tako bezočno lagati i tvrditi da ja mrzim ovo "jadno dijete", i izmišljati strašne priče da bi je odvratila od moga kućnog praga? Catherino Linton (i samo mi je ime drago), moja lijepa djevojčice, neću biti kod kuće cijeli tjedan. Otiđite i vidite jesam li govorio istinu; budite ljubazni pa učinite to! Zamislite da je vaš otac na mome mjestu, a Linton na vašemu, i upitajte se kako biste vi cijenili svoga nebrižnog dragoga koji bi odbio pomaknuti se i jedan korak da bi vas utješio, čak iako bi ga vaš otac osobno molio. Nemojte iz čiste gluposti zapasti u istu pogrešku. Zaklinjem se spasom svoje duše da je on jednom nogom u grobu i da ga nitko ne može spasiti doli vas! Brava popusti i ja iziđoh.
- Kunem se da Linton umire - ponovi Heathcliff i strogo me pogleda. - Bol i razočaranje ubrzavaju njegovu smrt. Nelly, ako nećeš pustiti nju, otiđi ti osobno. Ja se ne vraćam prije osam dana; a mislim da ni tvoj gospodar neće biti protiv njezina posjeta rođaku!
- Uđite - uzeh Cathy za ruku i gotovo ju povukoh unutra, jer je ona oklijevala promatrajući zabrinutim očima sugovornikove crte lica koje su bile odveć stroge da bi izrazile njegovu unutarnju prijetvornost. On potjera konja bliže, nagnu se i reče:
- Gospođice Catherino, priznajem da imam malo strpljenja za
Lintona, a Hareton i Joseph još manje. Priznajem da je on okružen surovim ljudima. On čezne za ljubavlju i za nježnošću, a vaša bi riječ bila za njega najbolji lijek. Ne obazirite se na okrutne opomene gospođe Dean, nego budite plemeniti i potrudite se posjetiti ga. On o vama sanja dan i noć, i budući da niti pišete niti dolazite, nemoguće ga je uvjeriti da ga ne mrzite. Zatvorih vrata i navalih kamen da ih pričvrstim, jer je brava bila popustila. Otvorih kišobran i privukoh Catherinu poda nj jer je kiša počela kapati kroz granje, a i vjetar nas je svojim fijukom opominjao da požurimo. Hitnja da što prije stignemo kući priječila je svaki razgovor o susretu s Heathcliffom; ali sam instinktivno osjećala da je Catherinino srce sada obavila dvostruka tama. Crte njezina lica bile su tako tužne da su bile gotovo izobličene od boli. Očito je smatrala da je istinita svaka riječ koju je čula.
Gospodar se bio povukao na počinak prije no što smo stigle. Cathy tiho uđe u sobu da ga pita kako mu je, ali je on spavao. Ona se vrati i pozva me da sjedim s njom u biblioteci. Pile smo čaj, a zatim ona legne dolje na sag pored kamina i reče mi neka šutim jer je umorna. Otvorila sam neku knjigu i pretvarala se da čitam. Čim joj se bilo učinilo da sam se udubila u čitanje, poče tiho plakati; to joj je, čini se, bila postala omiljena razonoda. Pustih je da neko vrijeme nalazi oduška u tome, a zatim je prekorih.
Ismijavala sam sve Heathcliffove tvrdnje o njegovu sinu, kao da sam bila uvjerena da se ona slaže sa mnom. Ali, jao! Nisam bila dovoljno vješta da ublažim dojam koji su njegove riječi na nju proizvele i koji je bio točno onakav kakav je on želio.
- Elleno, možda imaš pravo - odgovori - ali ja ne mogu mirovati dok god ne doznam istinu. I moram reći Lintonu da nije moja krivica što mu ne pišem, i moram ga uvjeriti da se moji osjećaji prema njemu neće promijeniti. Što su mogli gnjev i prosvjedi protiv njene lude lakovjernosti? Razišle smo se te noći - ljute jedna na drugu; ali me je idući dan zatekao na putu za Orkanske visove pored konjića moje samovoljne gospodarice.
Nisam mogla gledati njenu tugu, ni promatrati njeno blijedo potišteno lice i oči otekle od plača, te popustih u slaboj nadi da će joj Linton dokazati svojim dočekom kako se Heathcliffova priča malo temelji na istini.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:10 pm




Dvadeset i treće poglavlje
Poslije kišovite noći osvanulo je maglovito jutro -napola mraz, napola sitna kiša - a privremeni potočići slijevali su se žuboreći s visina i presijecali nam put. Noge su mi bile posve mokre; bila sam ljuta i potištena; raspoloženje vrlo prikladno da mi te neugodnosti budu još teže. Ušle smo u kuću kroz kuhinju da bismo vidjele je li Heathcliff zaista odsutan, jer nisam vjerovala njegovim riječima. Joseph je, blažen kao da je u raju, sjedio sam kraj rasplamsale vatre; vrč piva bio je na stolu pred njim, i gomila zobenih kolača; crna kratka lula bila mu je u ustima.
Catherina pritrča ognjištu da se ogrije. Upitah ga je li mu gospodar kod kuće. Moje pitanje ostade tako dugo bez odgovora da sam pomislila kako je starac oglušio, pa ga ponovih glasnije.
- Nije - progunđa on kroz nos. - Nije! Možeš se vratiti odakle si i došla.
- Josephe - viknu iz sobe mrzovoljni glas u isto vrijeme kad i ja. - Koliko ću te puta morati zvati? Ostalo je samo još malo žara. Josephe! Dođi odmah! Joseph je otpuhivao velike dimove iz svoje lule i odlučno buljio u vatru, što je dokazivalo da se ne kani odazvati na taj poziv. Domaćicu i Haretona nismo vidjeli. Ona je vjerojatno bila nekamo otišla, a on je bio zaokupljen svojim poslom. Prepoznale smo Lintonov glas i ušle.
- Oh! Nadam se da ćeš do zime umrijeti u potkrovlju reče mladić misleći da je to ušao njegov nemarni sluga. Prestade govoriti kad vidje da se zabunio; njegova mu rođakinja pritrča.
- Jeste li to vi, gospođice Linton? - reče on podižući glavu s naslona naslonjača u kojem se odmarao. -Ne... nemojte me ljubiti, to mi oduzima dah. Bože moj! Tata je rekao da ćete doći - nastavi on nakon što se malo oporavio od Catherinina zagrljaja, dok je ona skrušeno stajala pored njega. - Zatvorite vrata, molim vas, ostavili ste ih otvorena oni... oni mrski stvorovi ne žele donijeti ugljena za vatru. Vrlo je hladno!
Raspirih vatru i donesoh punu posudu ugljena. Bolesnik se poče žaliti da pepeo pada po njemu; ali kako je jako kašljao i izgledao grozničav i bolestan, nisam ga ukorila zbog njegove zlovolje.
- Pa, Lintone - šapnu Catherina kad mu se namrgođeno čelo malo razvedrilo - raduješ li se što me vidiš? Mogu li štogod učiniti za tebe?
- Zašto niste prije dolazili? - upita on. - Umjesto da pišete, trebali ste dolaziti. Strašno me je zamaralo pisanje onih dugačkih pisama. Mnogo bih radije razgovarao s vama. A sada ne mogu podnijeti ni razgovor ni bilo što drugo. Gdje li je Zillah! Hoćete li (obrati se meni) otići u kuhinju i vidjeti? Nije mi zahvalio ni na prvoj usluzi, i nisam bila spremna trčkarati po njegovim naredbama, pa odgovorih:
- Nema ondje nikoga, osim Josepha.
- Žedan sam - uzviknu razdraženo okrećući se od nas. Zillah se neprestano skiće po Gimmertonu otkad je tata otišao; sramota! A ja sam prisiljen silaziti ovamo... jer su oni odlučili da me ne čuju kad sam gore u svojoj sobi.
- Gospodine Heathcliffe, je li vaš otac pažljiv prema vama? - upitah ga vidjevši da je Catherina odustala od svojih prijateljskih pokušaja. - Pažljiv? Ali on bar natjera njih da budu malo pažljiviji - odgovori on. -Bijednici! Znate, gospođice Linton, da mi se ona životinja Hareton ruga! Mrzim ga! Doista, sve ih mrzim; sve su to odvratna stvorenja. Cathy potraži vodu; nađe jedan vrč na ormaru, napuni čašu i donese je. On joj reče neka doda žlicu vina iz boce na stolu, i nakon što ispi jedan dio, umiri se i zahvali joj.
- Raduješ li se mom dolasku? - upita ona ponavljajući svoje pitanje, sretna što je primijetila tračak osmijeha na njegovu licu.
- Da, drago mi je. To je nešto novo kad se čuje glas kao što je vaš!
- odgovori on. - Ali bio sam ljut jer niste dolazili. Tata se kleo da je to moja krivica; nazivao me je bijednim, neodlučnim, beznačajnim stvorom; rekao mi je da me vi prezirete i da bi on, da je na mome mjestu, postao dosad veći gospodar Grangea nego što je vaš otac. Ali vi me ne prezirete, gospođice...
- Zašto me ne zoveš Catherina ili Cathy - prekinu ga mlada gospođica. - Ja tebe ne prezirem! Ne! Poslije tate i Ellene, volim te više no ikoga. Istina, ne volim gospodina Heathcliffa; i neću smjeti dolaziti kad se on vrati. Hoće li on ostati dugo na putu?
- Neće dugo - odgovori Linton; ali on često odlazi u pustaru otkad je počela sezona lova, pa bi mogla provoditi po sat-dva sa mnom dok ga nema. Reci da hoćeš. Mislim da ne bih bio neraspoložen s tobom; ti me ne bi dražila i bila bi mi uvijek spremna pomoći, zar ne?
- Bih - reče Catherina milujući njegovu kosu. - Kad bih samo mogla dobiti tatinu privolu, provodila bih pola svog vremena s tobom. Lijepi Lintone! Voljela bih da si mi brat.
- A onda bi me voljela isto kao svog oca? - reče on raspoloženije. -
Ali tata kaže da bi me voljela više od njega i od cijelog svijeta kad bi bila moja žena. Zato bih više volio da si mi žena.
- Ne, nikada neću voljeti nikoga više od tate - ozbiljno odgovori ona. - Ljudi ponekad mrze svoje žene, ali nikad svoje sestre i braću; i kad bi mi ti bio brat, živio bi s nama i tata bi te tada volio isto toliko koliko i mene. Linton je poricao da ima ljudi koji mrze svoje žene; ali Cathy ponovno potvrdi da oni to čine i u svojoj razboritosti navede kao primjer mržnju njegova oca prema njenoj teti.
Pokušah zaustaviti njeno nepromišljeno brbljanje. Ali nisam uspjela dok nije izbrbljala sve što je znala. Linton, vrlo ljut, izjavi da je njena priča neistinita.
- Tata mi je pričao, a tata ne laže - oštro odgovori ona.
- Moj tata prezire tvog! - povika Linton. - On ga zove kukavicom i budalom.
- Tvoj tata je zao čovjek - odgovori Catherina - i vrlo je ružno od tebe što se usuđuješ ponoviti ono što on kaže. On je zacijelo vrlo zao kad je natjerao tetu Isabellu da ga ostavi i ode od njega.
- Ona ga nije ostavila, ne smiješ mi proturječiti.
- Jest - povika mala gospođica.
- Dobro, kazat ću i ja tebi nešto! - reče Linton. – Tvoja je majka mrzila tvog oca; eto ti sad.
- Oh! - uzviknu Catherina ne mogavši mu odgovoriti od bijesa.
- Ona je voljela mog - doda on.
- Mali lažljivče! Mrzim te sad! - zadihano reče ona, a lice joj se zajapuri od bijesa.
- Jest! Jest! - ponavljao je Linton zavaljujući se u naslonjač i okrećući glavu da bi uživao u uzbuđenju sugovornice koja je stajala iza njega.
- Šutite, gospodine Heathcliffe! - rekoh mu. - I to je, mislim, priča vašeg oca.
- Nije; šuti ti! - odgovori on. - Ona ga je voljela, jest, Catherino! Jest, jest! Cathy, izvan sebe od bijesa, snažno gurnu naslonjač te se on udari o naslon. Odmah ga spopade kašalj koji ga poče gušiti i koji brzo zaustavi njegovo likovanje. Kašalj je trajao tako dugo da se čak i ja uplaših. A što se tiče njegove rođakinje, ona je gorko plakala, prestravljena onim što je učinila, premda nije ništa govorila. Pridržavala sam ga dok ga nije prošao taj napad kašlja. On me onda odgurnu i nijemo pognu glavu. Catherina također prestade plakati, sjede na stolac nasuprot njegovome i ozbiljno se zagleda u vatru.
- Kako se sada osjećate, gospodine Heathcliffe? - upitah nakon deset minuta.
- Želio bih da se ona osjeća kao ja - odgovori on. - Prkosno, okrutno stvorenje! Hareton me nikad i ne dodirne; nikad me u svom životu nije udario. Bilo mi je bolje danas; ali eto... - njegov glas zamre u jecanju.
- Ja te nisam udarila! - promrmlja Catherina grizući usnu da bi spriječila nov izljev uzbuđenja. Uzdisao je i jecao kao netko tko vrlo teško pati, činio je to cijelih četvrt sata, i to, čini se, namjerno, da bi rastužio svoju rođakinju, jer kad god je u nje primijetio prigušen jecaj, trudio se svoj glas učiniti što bolnijim i žalosnijim.
- Lintone, žao mi je što sam ti nanijela bol - najzad reče ona sva očajna. - Meni taj mali udarac ne bi mogao nanijeti bol, pa nisam mogla misliti da bi te to zaboljelo; to je sitnica, zar ne, Lintone? Nemoj dopustiti da odem kući misleći da sam učinila zlo. Odgovori mi! Reci mi.
- Ne mogu ti ništa odgovoriti - promrmlja on. - Tako si me povrijedila da ću cijelu noć ležati budan gušeći se od ovog kašlja. Da ga ti imaš, znala bi što je to; ali ti ćeš slatko spavati dok ću ja biti sam u mukama. Kako bi ti se svidjelo provoditi takve strašne noći! - I on poče glasno plakati iz čistog samosažaljenja.
- Budući da i inače provodite strašne noći - kazah mu onda vaš mir ne kvari gospođica; bilo bi vam isto da ona nije ni došla. Bilo kako bilo, ona vas više neće uznemirivati i možda ćete se umiriti kad vas ostavimo.
- Moram li ići? - upita Catherina bolno se naginjući na da nj. -
Želiš li da odem, Lintone?
- Ono što si učinila, ne možeš promijeniti - zlovoljno odgovori on uzmičući od nje - osim ako ne učiniš nešto još gore ljuteći me dok ne dobijem groznicu.
- Onda trebam ići? - odgovori ona.
- Pusti me bar na miru - reče on - ne mogu podnositi tvoj govor. Oklijevala je i dugo se opirala mom nagovaranju da pođemo; ali kako je on i ne pogleda i ne oslovi, ona najzad pođe vratima i ja za njom. Vratio nas je natrag iznenadan jauk. Linton je bio skliznuo s naslonjača, ležao na podu i previjao se tobože od bola, odlučan u svojoj razmaženosti da nam zada što više muke. Njegovo ponašanje jasno je otkrivalo njegovu namjeru, te sam smjesta uvidjela da bi bila ludost kad bi čovjek i pokušao odobrovoljiti ga. Ali to nije bio slučaj s mojom družicom; ona, sva uplašena, otrča natrag, kleknu preda nj i poče plakati, tješiti ga i moliti dok se on naposljetku ne umiri, i to zato što više nije imao daha, a ne zbog grižnje savjesti jer ju je tako ražalostio.
- Podići ću ga na klupu - rekoh joj - pa neka se valja do mile volje; mi ne možemo ostati i promatrati ga. Nadam se, gospođice Catherino, da ste se dovoljno uvjerili kako vi niste osoba koja ga može spasiti i izliječiti; i da loše stanje njegova zdravlja nije prouzrokovano njegovom čežnjom za vama.
Namjestila sam ga. Hajdemo! Čim vidi da nema u blizini nikoga tko će obraćati pažnju na njegove gluposti, ležat će posve mirno. Ona mu stavi jastuk pod glavu i ponudi vode; on odbi vodu i poče se premetati po jastuku kao da je to kamen ili komad drveta. Ona ga pokuša namjestiti udobnije.
- Smeta mi - reče on - nije dovoljno visok. Catherina donese još jedan i stavi ga na onaj prvi.
- Sad je odveć visok - promrmlja.
- Kako da ih namjestim? - upita ona, očajna. Kad je napola kleknula pored klupe, on se izvi do nje i upotrijebi njeno rame sebi za oslonac.
- Ne, to ne može - kazah. - Zadovoljite se jastukom gospodine
Heathcliffe. Gospođica je već potrošila odveć vremena na vas; ne možemo ostati dulje od pet minuta.
- Možemo! Možemo! - reče Catherina. - On je sada dobar i strpljiv. Počinje shvaćati da ću ja noćas patiti mnogo više nego on ako budem vjerovala da mu je gore zbog mojeg posjeta i da onda neću smjeti opet doći. Kaži mi istinu o tome, Lintone; jer ne smijem dolaziti ako ti to škodi.
- Moraš dolaziti kako bi me liječila. Trebaš doći jer si ti skrivila da mi je pozlilo. I sama znaš da nisam bio tako bolestan kad si ušla kao što sam sad, zar ne?
- Vi ste sami krivi što ste se razboljeli plačući i uzbuđujući se - rekoh mu.
- Nisam ja tome uopće kriva - reče njegova rođakinja. Ali bit ćemo sada dobri prijatelji. Trebam li ti ja? Želiš li me zaista ponekad vidjeti?
- Rekao sam ti da želim - nestrpljivo odgovori on. - Sjedni na klupu i pusti da se naslonim na tvoje koljeno. Mama je tako radila po cijelo poslijepodne. Sjedi posve mirno i nemoj govoriti; ali možeš mi pjevati neku pjesmu ako umiješ pjevati, ili mi možeš ispričati kakvu lijepu, dugačku, zanimljivu baladu... jednu od onih o kojima si mi govorila; ili priču. Ali, ipak, radije bih slušao baladu; počni. Catherina mu ponovi najdulju od svih balada koje je znala. Oboje su u tome uživali. Linton je htio čuti još jednu, pa još jednu, usprkos mojem upornom prigovaranju; i tako su nastavili dok ura nije otkucala dvanaest; tada začusmo Haretona u dvorištu; vraćao se na ručak.
- I sutra, Catherino, hoćeš li doći sutra? - upita je mladi Heathcliff držeći je za haljinu dok je ona nevoljko ustajala.
- Ne - odgovorih - ni sutra ni prekosutra. - Ali, ona je očito dala drukčiji odgovor jer mu se čelo razvedri nakon što se ona sagnula i nešto mu šapnula.
- Sutra nećete doći ovamo, gospođice! - počeh nakon što iziđosmo iz kuće. - Nadam se da i ne sanjate o tome?
Ona se nasmiješi. - Pazit ću dobro; naredit ću da se popravi ona brava, pa nećete moći pobjeći.
- Mogu ja prijeći preko zida - odgovori ona smijući se. -Grange nije tamnica, Elleno, niti si ti moj tamničar. Osim toga, blizu mi je sedamnaest godina; ja sam odrasla žena. I sigurna sam da bi se Linton brzo oporavio kad bih ga ja njegovala. Starija sam od njega i pametnija, manje sam djetinjasta, zar ne? S malo ljubaznih riječi brzo bih postigla da nostupa kako ga ja uputim. On je lijep i mio kad je dobar. Napravila bih mazu od njega kad bi bio moj. Mi se ne bismo nikad svađali jer bismo se navikli jedno na drugo, zar ne? Voliš li ga, Elleno?
- Zar da ga volim! - uzviknuh. - Toga najmrzovoljnijeg od svih boležljivih balavaca koji su ikada dospjeli do doba mladenaštva. Srećom, kao što je gospodin Heathcliff procijenio, on nikad neće doživjeti dvadesetu godinu. Zaista, sumnjam i da će vidjeti proljeće. Ali, umro kad umro, to će biti mali gubitak za njegovu obitelj. Sreća je za nas što ga je njegov otac uzeo k sebi; što bi se ljubaznije s njim postupalo, to bi on postajao dosadniji i sebičniji. Drago mi je što nema nikakva izgleda da vam on bude muž, gospođice Catherino. Moja se suputnica uozbilji kad ču, te riječi. Govoriti tako bezobzirno o njegovoj smrti vrijeđalo je njene osjećaje.
- On je mlađi od mene - odgovori ona nakon duljeg razmišljanja - pa treba i živjeti dulje; i hoće... on mora živjeti dok god ja budem živjela. On je sad isto toliko snažan kao kad je prvi put došao na sjever; sigurna sam u to. On boluje samo od prehlade, kao i tata. Ti kažeš da će tata ozdraviti, pa zašto ne bi i on?
- Dobro, dobro - viknuh - uostalom, zašto da se brinemo o tome; jer, slušajte, gospođice... i znajte da ću održati riječ... ako pokušate opet otići u Orkanske visove, sa mnom ili bez mene, obavijestit ću gospodina Lintona, i onda, osim ako on to dopusti, vaša se prisna veza s vašim rođakom ne smije obnoviti.
- Već je obnovljena - promrmlja Catherina nabusito.
- Ne smije se nastaviti. ...
- Vidjet ćemo - reče i natjera konjića u galop ostavljajući me da se vučem za njom.
Obje smo stigle kući prije objeda. Gospodar je mislio da smo lutale po parku, pa nas nije ni pitao gdje smo bile tako dugo. Čim uđoh, požurih promijeniti svoje mokre cipele i čarape, ali dug boravak u mokroj obući u Visovima učinio je svoje. Sutradan ujutro bilo mi je tako loše da sam ostala u postelji, i čitava tri tjedna nisam se mogla brinuti o svojim dužnostima; takva nesreća nije mi se nikad prije dogodila, i hvala Bogu, nikad poslije. Moja mala gospodarica vladala se poput anđela.
Dolazila je njegovati me i tješiti me u mojoj samoći. Osamljenost sam teško podnosila. Navikla sam bila kretati se i raditi, pa mi je bilo dosadno biti zatvorena u sobi, ali je malo tko imao manje razloga od mene da se žali. Catherina se pojavljivala uz moju postelju čim bi napustila sobu gospodina Lintona. Njen dan bio je podijeljen između nas dvoje, nikakvo zabavljanje nije joj oduzimalo ni minutu; zanemarila je bila svoje obroke, svoje učenje i svoju igru; bila je najodanija njegovateljica koja je ikada njegovala bolesnike. Zacijelo ima dobro srce kad je, iako je toliko voljela svoga oca, ipak imala ljubavi i vremena i za mene.
Rekoh da su joj dani bili podijeljeni između nas; ali gospodar se rano povlačio, a i meni obično nije trebalo ništa nakon šest sati, tako da je večer pripadala njoj. Sirota djevojka! Nikad nisam ni mislila o tome što je radila sama poslije čaja. I premda sam često kad mi je dolazila zaželjeti laku noć primjećivala svježu boju njenih obraza i crvenilo njenih ruku, nisam se sjetila da je to dolazilo od jahanja po hladnu vremenu preko pustare, nego sam to pripisivala toplini vatre u biblioteci.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:10 pm



Dvadeset i četvrto poglavlje
Potkraj trećeg tjedna mogla sam napustiti svoju sobu i kretati se po kući. I prvom prilikom kad sam uvečer sjedila, zamolih Catherinu da mi čita, jer su mi oči bile slabe. Sjedile smo u biblioteci; gospodar je bio otišao spavati; ona pristade prilično nevoljko, kako mi se barem učinilo; misleći da joj se ne sviđa moja knjiga, kazah joj neka mi čita što želi. Ona izabra jednu od svojih omiljenih knjiga. Čitala mi je otprilike sat; zatim mi poče postavljati pitanja.
- Elleno, zar nisi umorna? Ne bi li bilo bolje da sada legneš? Bit će ti loše budeš li sjedila do tako kasno u noć, Elleno.
- Ne, ne, draga, nisam umorna - neprestano sam joj odgovarala. Vidjevši da se ne mičem, ona pokuša jednu drugu metodu - pokazivala je da ne uživa u čitanju. Poče zijevati, protezati se i
- Elleno, umorna sam!
- Onda prestanite s čitanjem pa ćemo razgovarati -odgovorih. To se pokazalo još gorim; vrpoljila se, uzdisala i do osam sati svaki čas gledala na svoj sat. Napokon je otišla u svoju sobu, posve svladana drijemežom, sudeći po njezinu mrzovoljnom izgledu i teškim očima koje nije prestajala trljati, iduće večeri doimala se još nestrpljivijom, a treće se požali na glavobolju i ostavi me. Njeno vladanje učini mi se čudnim i, nakon što sam ostala prilično dugo sama, odlučih da odem vidjeti je li joj bolje i da je pozovem neka legne na divan, umjesto što sama leži gore u sobi u mraku.
Ali Catherine nije bilo ni gore ni dolje. Posluga reče da je nije vidjela. Osluhnuh pored vrata gospodina Edgara, ali je ondje sve bilo tiho. Vratih se u njenu sobu, ugasih svoju svijeću i sjedoh kraj prozora.
Bila je mjesečina, zemlja je bila posuta snijegom; pomislih da joj je možda palo na pamet prošetati po vrtu kako bi se osvježila. I doista zamijetili jednu priliku kako se šulja duž unutarnje ograde parka, ali to nije bila moja mlada gospodarica; kad je to lice izišlo na svjetlo, vidjeh da je to konjušar. Stajao je dosta dugo i promatrao kolni put koji je išao preko imanja; zatim se brzo udalji, kao da je nešto primijetio. Uskoro se vrati vodeći Catherinina konjića; ona je bila sjahala i hodala je pored njega. Konjušar odvede krišom ponija preko trave u staju. Catherina uđe kroz staklena vrata salona i tiho se pope u sobu gdje sam je čekala.
Nečujno otvori vrata, skinu cipele na kojima je bilo snijega, odveza vrpcu na šeširu i, nesvjesna da je uhodim, krene odložiti svoj ogrtač; iznenada se digoh i priđoh joj; ona kriknu od straha i stade skamenjena.
- Draga moja gospođice Catherino - počeh blago, jer sam još bila pod svježim dojmom njene nedavne ljubaznosti - kamo ste jahali u ovo doba? I zašto ste me pokušali obmanuti neistinitom pričom? Gdje ste bili? Govorite!
- Do ruba parka - promuca ona. - Nisam vam lagala.
- I nigdje drugdje?
- Nigdje - promrmlja ona.
- Oh, Catherino! - žalosno povikah. - Svjesni ste da ste učinili nešto što ne valja, jer mi inače ne biste govorili neistinu. To me zaista žalosti. Radije bih bolovala tri mjeseca nego da vas čujem kako lažete. Ona mi pritrča, briznu u plač i objesi mi se oko vrata.
- Elleno, bojim se da ćeš se naljutiti - reče ona. -Obećaj da se nećeš ljutiti, pa ću ti reći pravu istinu; mrzim je kriti. Sjedosmo do prozora; obećah da je neću koriti pa ma kakva bila njena tajna, koju sam ja, naravno, nagađala, i ona poče:
- Bila sam u Orkanskim visovima, Elleno, i otkad si se razboljela nisam propustila nijedan dan da odem tamo, osim triput prije no što si napustila svoju sobu i dvaput nakon toga. Dala sam Michaelu knjige i slike da bi mi pripremio svaku večer Minny i poslije je vodio natrag u staju, ali zapamti, ne trebaš ni njega grditi. Stizala sam u Visove oko šest i po sati i obično sam ostajala do osam i po, zatim sam jahala trkom kući. Nisam se išla zabavljati; često sam sve vrijeme bila nesretna. Tek sam ponekad bila sretna; možda jednom u tjedan dana. U početku sam mislila kako će biti težak pothvat nagovoriti te da mi dopustiš da održim riječ danu Lintonu. Kad smo se s njim rastajale, obećala sam mu da ću doći sutradan, ali kako si ti sutradan ostala u svojoj spavaćoj sobi, lako sam se oslobodila te brige. Dok je Michael tog poslijepodneva popravljao bravu na vratima ogradnog zida, uzeh ključ i kazah mu da moj rođak želi da ga posjećujem jer je bolestan, pa ne može dolaziti u Grange; također mu rekoh da bi tata zamjerio jer idem, a zatim počeh pregovarati s njim o poniju. On voli čitati, a i kani nas uskoro napustiti da bi se oženio, te se ponudio da mi učini ono što sam željela ako mu budem posuđivala za čitanje knjige iz biblioteke; ali radije sam mu dala svoje, i to mu se još više svidjelo. Prilikom moga drugog posjeta Linton se doimao živahnijim i raspoloženijim.
Zillah (njihova domaćica) spremi sobu, naloži veliku vatru i, nakon što je Joseph otišao u crkvu, a Hareton Earnshaw s lovačkim psima - loviti fazane u našoj šumi, kao što sam poslije čula - reče nam da možemo raditi što želimo. Donese nam toplog vina i medenih kolača i napusti nas s ljubaznim osmijehom. Linton sjede u naslonjač, a ja na stolac za ljuljanje pored ognjišta. Smijali smo se i veselo razgovarali; imali smo tako mnogo reći jedno drugome! Stvarali smo plan kamo ćemo ići i što ćemo raditi idućeg ljeta. Ne trebam ti ponavljati taj razgovor jer bi ga ti smatrala budalastim. Jednom se skoro posvađasmo. On je rekao kako je najugodniji način da se provede topao srpanjski dan ležati od jutra do večeri usred pustare na kakvoj padini obrasloj vrijesom, dok pčele sanjivo zuje od cvijeta do cvijeta, a ševe pjevaju visoko iznad glave i sunce sja s plavoga vedrog neba.
To je bila njegova predodžba o rajskoj sreći. A ja sam željela njihati se na grani drveta čije zeleno lišće šumi dok piri zapadni vjetar, a sjajni bijeli oblaci brzo prolaze nebom; i ne samo ševe, nego i drozdovi, kosovi, kudjeljarke i kukavice sa svih strana ispunjavaju zrak glazbom; i u daljini se vidi pustara, ispresijecana hladovitim, tamnim udolinama, a u blizini padine pokrivene visokom travom koja se leluja na povjetarcu; zatim šuma i žubor potoka i cio svijet u pokretu i ustreptao od radosti. On je htio da sve počiva u zanosu mira, a ja da sve treperi i pleše u veseloj svetkovini. Rekla sam mu da bi njegov raj bio poluživ, a on je odgovorio da bi moj bio polupijan. Rekla sam mu da bih zaspala u njegovu, a on odgovorio da ne bi mogao disati u mome, i napokon se naljuti. Na kraju odlučismo otići na oba izleta čim bude lijepo vrijeme, onda se poljubismo i pomirismo. Nakon što smo sjedeći mirovali jedan sat, pogledah po velikoj sobi i njezinu glatkom podu bez saga pa pomislih da bi bilo zgodno igrati se u njoj kad bismo uklonili stol.
Predložih Lintonu neka zovne Zillah da nam pomogne, pa da se igramo slijepog miša, a da nas ona pokušava uhvatiti, kao što si radila ti, Elleno, sjećaš li se? On nije htio; smatrao je da u tome nema nikakva zadovoljstva; pristao je ipak da se loptamo. Nađosmo dvije lopte u ormaru u gomili starih igračaka, čigri, obruča, raketa i lopti od perja. Jedna je bila obilježena sa C, a druga sa H. Željela sam imati onu sa C, jer je to moglo označavati Catherinu, a H je moglo značiti njegovo ime, Heathcliff; ali Linton nije htio onu sa H jer je iz nje ispadala kučina. Neprestano sam ga pobjeđivala u igri, te se on zbog toga naljutio, počeo kašljati i zato se vratio u naslonjač. Ipak se ubrzo oraspoloži; očarale su ga dvije ili tri lijepe pjesme - tvoje pjesme, Elleno; i kad je bilo vrijeme da idem molio me da dođem i iduće večeri.
Obećah mu. Vratila sam se kući na Minny brzo poput vjetra; sanjala sam o Orkanskim visovima i o svom milom, dragom rođaku sve do jutra. Sutradan sam bila tužna; djelomično zato što tebi nije bilo dobro, a djelomično zato što sam željela da moj otac sazna za moje izlete i da ih odobri. Poslije čaja bila je divna mjesečina; uzjahah konja i, dok sam jahala, razvedrih se. Provest ću još jednu sretnu večer, mislila sam; a što me još više veseli, i moj će ju lijepi Linton imati.
Jahala sam kasom kroz njihov vrt; i upravo htjedoh skrenuti da bih ušla na stražnji ulaz, kad me onaj Earnshaw presrete, uze za uzdu mog ponija i pozva me da uđem na prednja vrata. Potapša ponija po vratu i reče da je to lijepa životinja; činilo se da želi razgovarati s njim. Ja ga, međutim, zamolih neka ostavi konja na miru jer ga može udariti. On odgovori svojim prostačkim tonom:
- Njegov udarac ne bi mi mnogo naudio, podrugljivo pogleda konjića u noge. Bila sam gotovo sklona tjerati ponija da to i pokuša, ali Earnshaw pođe otvoriti vrata. Stavivši ruku na kvaku, pogleda gore u natpis i reče s glupom mješavinom zbunjenosti i ushita:
- Gospođice Catherino, sad mogu pročitati ovo gore.
- Divno - uzviknuh. - Da te čujem... ti si zaista postao mudar! Sricao je slovo po slovo: "H-a-r-e-t-o-n E-a-r-n-s-h-a-w".
- A brojke? - kazah mu da bih ga potaknula jer je bio zastao.
- Njih još ne znam - odgovori on.
- Neznalice! - kazah mu nasmijavši se od svega srca njegovu neuspjehu. Glupan me je gledao zabezeknuto, oko usana mu je lebdio podrugljiv osmijeh, a čelo mu se mrštilo; činilo se kao da se pita bi li sudjelovao u mojoj veselosti i znači li ono što sam rekla intimnost ili prijezir -istina bijaše ovo drugo. Razriješih njegove sumnje iznenadnom ozbiljnom izjavom neka odlazi, jer sam došla posjetiti Lintona a ne njega. On pocrvenje - vidjela sam to pri mjesečini - spusti ruku s kvake i odšulja se pružajući savršenu sliku ponižene taštine. Utvarao je sebi bez sumnje da je obrazovan kao i Linton, jer je mogao sričući pročitati svoje ime, i posve se prenerazio što i ja nisam istoga mnijenja.
- Stanite, draga gospođice Catherino! - upadoh joj u riječ. -Neću vas grditi, ali mi se ne sviđa taj vaš postupak. Da ste se sjetili kako je i Hareton isto toliko vaš rođak koliko i Linton, osjetili biste da je neumjesno vladati se tako prema njemu. Pohvalna je njegova ambicija što želi biti isto tako obrazovan kao i Linton; on vjerojatno nije učio da bi se time razmetao; vi ste se, u to ne sumnjam, još prije pobrinuli da se on zastidi zbog svoga neznanja, pa je želio to popraviti i umiliti vam se. Rugati se njegovu neuspjelu pokušaju znak je slaba odgoja. Da ste vi odgojeni pod istim okolnostima kao on, zar biste bili manje sirovi? Kao dijete bio je isto tako bistar i inteligentan kao i vi, pa me boli da se na njega sada gleda s prijezirom zato što je onaj podli Heathcliff postupio prema njemu tako nepravedno.
- Pa, Elleno, nećeš valjda zaplakati zbog toga? - reče Catherina, iznenađena mojom ozbiljnošću. Ali slušaj, pa ćeš vidjeti je li on učio abecedu da bi se meni umilio i je li vrijedilo biti ljubazan prema toj životinji.
Uđoh. Linton je ležao na klupi i pridigao se da bi me pozdravio.
- Bolestan sam večeras, draga Catherino; neću moći govoriti; ti govori, a ja ću slušati. Dođi i sjedni uz mene. Bio sam siguran da ćeš održati obećanje i stoga ću, prije no što pođeš, zahtijevati obećanje da ćeš opet doći. Vidjevši da je bolestan, odlučih mu što više ugađati; govorila sam tiho, nisam mu postavljala nikakva pitanja i izbjegavala sam da ga bilo čime naljutim. Donijela sam mu neke od svojih najzanimljivijih knjiga.
On me zamoli da mu čitam malo iz jedne, i upravo sam htjela početi, kad Earnshaw naglo otvori vrata, svjesno pakostan i zlonamjeran. Brzo nam priđe, ščepa Lintona za ruku i povuče ga s klupe.
- Gubi se u svoju sobu! - reče glasom promuklim od gnjeva; lice mu je bilo podbuhlo od bijesa. - Vodi i nju jer ona dolazi tebi; ova soba treba biti slobodna za mene. Gubite se oboje! Psovao nas je i nije dao Lintonu vremena da mu odgovori; izbacio ga je, takoreći, u kuhinju. Bio je stegnuo šaku kad sam krenula za Lintonom, kao da me želio udariti. Uplaših se na trenutak i ispustih jednu knjigu; on je gurnu nogom za mnom i zaključa vrata. Čuo se zlurad, kreštav smijeh pored ognjišta; okrenuh se i vidjeh onog odvratnog Josepha gdje stoji pored vatre, trlja svoje koščate ruke i drhti.
- Bio sam siguran da će vas izbaciti. To je momak i po! Vidi se da je odvažan! On zna. Jest, on zna, kao što i ja znam, tko treba ovdje biti gospodar. He! He! He! Natjerao vas je da odete! He! He! He!
- Kamo ćemo? - upitah svoga rođaka ne obazirući se na ruganje stare hulje. Linton je bio blijed i drhtao je. Nije bio lijep u tom trenutku, Elleno; izgledao je strašno; njegovo mršavo lice i krupne oči izražavale su mahnit, nemoćan bijes. On zgrabi kvaku i poče drmati vratima, ali su ona bila zaključana iznutra.
- Ako me ne pustiš unutra, ubit ću te!... Ubit ću te!. -Više je vriskao nego govorio: - Đavole! Đavole!... Ubit ću te! Joseph se opet kreštavo nasmija.
- To je otac! - povika on. - To je pravi otac! Uvijek ima ponešto u sebi od roditelja. Nemoj se obazirati na to, Haretone, mladiću... nemoj se bojati... on ti ne može ništa! Uzeh Lintona za ruku i pokušah ga odvući od vrata; ali on zavrišta tako užasno da ga se više ne usudih dirati. Najzad strašan napad kašlja uguši njegovo vriskanje; krv mu prokulja na usta i on pade na pod. Otrčah u dvorište, izbezumljena od straha, i počeh dozivati Zillah što sam glasnije mogla. Odmah me je čula; muzla je krave u staji iza žitnice; dotrča i upita me što se dogodilo. Nisam imala daha da joj objasnim, nego je uvukoh unutra i počeh gledati gdje je Linton. Earnshaw je bio izišao da vidi kakvo je zlo prouzrokovao, i kad smo ušle, nosio je jadnog Lintona u njegovu sobu.
Zillah i ja pođosmo za njim, ali me on zaustavi na vrhu stuba i reče mi da ne mogu ući nego neka idem kući. Viknuh da je on ubio Lintona i da ja hoću ući. Joseph zaključa vrata, reče da mi to neće dopustiti i upita me što me "tjera da budem luda kao Linton". Stajala sam i plakala dok domaćica kuće nije izišla iz Lintonove sobe. Ona mi reče da će mu uskoro biti bolje, ali mu smeta vika i buka; i gotovo me je odnijela u veliku sobu. Elleno, bila sam spremna počupati si kosu. Jecala sam i plakala toliko da su mi oči bile gotovo obnevidjele od suza; a grubijan, prema kojemu ti osjećaš toliku naklonost, stajao je pored mene i usuđivao se povremeno mi kazati "pst, šuti", i nijekao da je to njegova krivica.
Napokon, uplašen mojim prijetnjama da ću reći tati i da će on biti uhićen i obješen, i sam poče plakati i brzo iziđe da bi sakrio svoje kukavičko uzbuđenje. Ali još ga se nisam otresla, jer kad su me na kraju natjerali da pođem, i nakon što sam se bila udaljila od dvorišta nekih sto koraka, on se iznenada pojavi iz sjene pored puta, zaustavi moga konjića i stavi mi ruku na rame.
- Gospođice Catherino, jako mi je žao - poče on - ali strašno je...
Udarih ga bičem misleći da me je možda htio ubiti. On me pusti i zagrmje jednu od svojih strašnih psovki, a ja pomjerah konja trkom; bila sam gotovo izvan sebe. Te večeri nisam ti rekla laku noć, niti sam sutradan otišla u Orkanske visove.

Jako sam željela otići, ali sam bila čudno uzbuđena, bojala sam se vijesti da je Linton umro, a i drhtala sam pri pomisli da ću se susresti s Haretonom. Treći dan prikupih hrabrost, ili, bolje reći, nisam mogla dalje trpjeti neizvjesnost, i iskradoh se još jednom.
Krenuh u pet sati pješice misleći da ću možda uspjeti neopažena stići do kuće i ući u Lintonovu sobu. Ali psi odmah objaviše moj dolazak. Zillah me dočeka, reče mi da se "mladić lijepo oporavlja" i uvede me u malu, lijepo namještenu sobu gdje na svoju neizrecivu radost ugledah Lintona na divanu s jednom mojom knjigom u ruci. Ali čitav sat nije me htio ni pogledati ni razgovarati sa mnom. Elleno, on ima tako nesretnu narav!
Bila sam zaprepaštena kad je naposljetku otvorio usta da bi samo kazao laž kako sam ja prouzrokovala svu onu buku, a Hareton nije bio ništa kriv! Ne mogavši na to odgovoriti a da ne plačem, ustadoh i iziđoh iz sobe. On viknu za mnom slabim glasom "Catherino!" Nije mislio da ću ja to tako shvatiti, ali ja se ne htjedoh vratiti. Sutradan sam ostala kod kuće, odlučna da ga nikad više ne posjetim, ali kad sam otišla u postelju i kad sam ujutro ustala, osjećala sam se tako nesretnom jer nisam znala kako mu je, te moja odluka iščeznu prije no što sam je konačno i donijela. Ranije mi se činilo pogrešno ići tamo, a sad se činilo pogrešno ostati ovdje. Michael dođe upitati me bi li osedlao ponija; odgovorih "da". Osjećala sam se kao da izvršavam neku dužnost dok me je poni nosio preko brda.
Morala sam proći pored prednjih prozora da bih ušla u dvorište, te je bilo nemoguće sakriti moj dolazak.
- Mladi je gospodar u velikoj sobi - reče Zillah kad je vidjela da krećem u mali salon. Uđoh; Earnshaw je također bio ondje, ali odmah iziđe iz sobe. Linton je sjedio u velikom naslonjaču polubudan. Priđoh ognjištu i počeh mu govoriti ozbiljnim tonom, s uvjerenjem da je ono što govorim bar djelomično istina:
- Budući da me ne voliš, Lintone, i budući da vjeruješ da ja dolazim s namjerom da vrijeđam tvoje osjećaje i pretvaraš se da ja to činim svaki put, ovo je naš posljednji sastanak; hajdemo reći zbogom jedno drugome; i kaži gospodinu Heathcliffu da me ne želiš viđati, i da on, što se toga tiče, ne treba više izmišljati nikakve neistine.
- Sjedni i skini šešir, Catherino - odgovori on. - Mnogo si sretnija od mene, pa trebaš i biti bolja. Tata mi toliko govori o mojim nedostacima i pokazuje toliki prijezir prema meni, te je prirodno što me to navodi da sumnjam u sebe. Počinjem vjerovati da sam možda zaista toliko ništavan kao što mi on često kaže; i kad god mi dođe ta pomisao, ljut sam i ogorčen i mrzim svakoga! Ja jesam ništavan i zle sam naravi i zla duha, gotovo uvijek; i ako hoćeš, možeš mi reći zbogom; oslobodit ćeš se bar jednog dosadnog stvorenja. Samo, Catherino, učini mi bar ovo: vjeruj, kad bih mogao biti tako mio, tako ljubazan i dobar kao ti, rado bih to bio, radije nego da budem tako sretan i tako zdrav kao ti. I vjeruj da je tvoja ljubaznost učinila da te volim dublje nego da sam zaslužio tvoju ljubav; i premda nisam mogao i ne mogu da ti ne otkrijem svoju narav, ja žalim i kajem se zbog toga, i žalit ću i kajat ću se do smrti!
Osjetila sam da govori istinu; osjetila sam da mu moram oprostiti i da bih mu opet oprostila, pa makar se posvađao sa mnom već idućeg trenutka. Pomirili smo se, ali smo oboje plakali sve vrijeme dok sam bila ondje. To plakanje nije bilo samo plod žalosti, premda sam zaista bila žalosna što Linton ima zlu narav. Njegovi prijatelji nikada se neće osjećati ugodno s njim, a ni on s njima; sve zbog te njegove nesretne naravi. Nakon te večeri uvijek sam dolazila u njegov mali salon, jer se njegov otac sutradan vratio. Mislim, da smo još tri puta bili veseli i puni nade kao što smo bili prve večeri; ostali moji posjeti bili su tužni i mučni, ponekad zbog njegove sebičnosti i pakosti, ponekad zbog njegove patnje; ali ja sam se navikla podnositi sve troje gotovo jednako strpljivo.
Gospodin Heathcliff namjerno me izbjegavao, jedva sam ga i vidjela. Prošle nedjelje, istina, odoh prije nego obično i zatekoh ga gdje okrutno grdi jadnog Lintona zbog njegova ponašanja u subotu uvečer. Ne znam otkud je znao o tome osim ako nije prisluškivao. Linton se zaista bio tom prilikom vladao vrlo izazivački; ali to se ticalo samo mene, te prekidoh gospodina Heathcliffa time što uđoh i kazah mu to.
On prasnu u smijeh i ode izjavljujući da se raduje što ja to tako shvaćam. Tada sam rekla Lintonu da mi ubuduće svoje žalopojke mora šaputati. Eto, Elleno, čula si sve. Spriječiti me da idem u Orkanske visove značilo bi učiniti nesretnim dva bića; ali, ako ti samo ne kažeš tati, moje odlaženje neće uznemiriti ničiji mir. Nećeš mu reći? Bilo bi vrlo okrutno od tebe da to učiniš.
- Gospođice Catherino, o tome ću odlučiti sutra -odgovorih. - To iziskuje podulje razmišljanje; zato ću vas ostaviti da se odmorite, a ja idem razmisliti o tome. Razmišljala sam o tome glasno u prisutnosti svoga gospodara. Otišla sam iz njene sobe ravno u njegovu i sve mu ispričala, osim njenih razgovora s njenim rođakom, a Haretona uopće nisam spominjala. Gospodin Linton se zabrinu i rastuži više no što mi je želio pokazati. Ujutro je saznala za moju izdaju njezina povjerenja; rečeno joj je da njeni tajni posjeti moraju prestati. Uzalud je plakala, uzalud se bunila protiv te zabrane i uzalud je molila svog oca da se sažali nad Lintonom.
Jedina utjeha koju je imala bilo je obećanje da će on pisati mladiću i dopustiti mu da dođe u Grange kad poželi, ali istodobno mu i objasniti neka više ne očekuje da će vidjeti Catherinu u Orkanskim visovima. Da je znao narav svog rođaka i stanje njegova zdravlja, on bi joj, možda, uskratio i tu malu utjehu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:10 pm




Dvadeset i peto poglavlje
Sve se to zbilo minule zime, gospodine - reče gospođa Dean - tek je prošlo nešto više od godinu dana otada. Prošle zime nisam mislila da ću poslije dvanaest mjeseci zabavljati pričanjem o tim zbivanjima strana čovjeka! Ali tko zna dokad ćete vi biti stranac? Odveć ste mladi da biste se zadovoljili time da vječno živite sami, a ja sam sklona misliti kako nitko ne može vidjeti Catherinu Linton a da se u nju ne zaljubi. Smiješite se, ali zašto uvijek živnete i zainteresirate se kad govorim o njoj?
I zašto ste mi rekli neka objesim njenu sliku iznad vašeg kamina?
I zašto...
- Prestanite, moja dobra prijateljice! - uzviknuh. -Možda je ja i zavolim, ali bi li ona voljela mene? U to odveć sumnjam da bih ostavio svoj mir i izložio se tom iskušenju. Osim toga, moj dom nije ovdje. Ja pripadam poslovnom svijetu i moram se vratiti njegovu zagrljaju. Nastavite. Je li Catherina poslušala naredbu svog oca?
- Jest - nastavi domaćica. - Njena ljubav prema njemu još je prevladavala u njezinu srcu; a i on joj je govorio bez ljutnje; govorio joj je s dubokom nježnošću čovjeka koji će uskoro ostaviti svoju ljubljenu kćer među opasnostima i neprijateljima gdje će joj njegove riječi, urezane u njeno pamćenje, biti jedina pomoć i jedini prijatelj kojega joj je mogao ostaviti. Nekoliko dana kasnije rekao mi je:
- Elleno, želio bih da moj nećak piše, ili da dođe. Kaži mi iskreno što misliš o njemu, je li se promijenio nabolje, ima li izgleda da će postati zreo čovjek?
- Vrlo je nježna zdravlja, gospodine, i malo ima izgleda da će živjeti do zrelosti. Ali jedno mogu reći: on nije nalik svome ocu. Ako bi gospođicu Catherinu zadesila nesreća da se uda za njega, ona će moći vladati njime ako ne bude pretjerano i nerazumno popustljiva. Uostalom, gospodaru, imat ćete dosta vremena da se upoznate s njim i procijenite bi li on bio prikladan za nju. Nedostaje mu više od četiri godine do punoljetnosti. Edgar uzdahnu, priđe prozoru i pogleda u smjeru gemmertonske crkve. Bilo je maglovito popodne, veljačko sunce sjalo je mutnim sjajem, ali su se mogle nazrijeti dvije jele na groblju i raštrkani nadgrobni spomenici.
- Često sam molio Boga - reče kao za sebe - da što prije dođe ono što sada dolazi; a sada se toga počinjem bojati. Mislio sam da će mi sjećanje na trenutak kad sam kao mladoženja sišao niz tu guduru biti manje drago od slutnje da ću uskoro, za nekoliko mjeseci, ili, možda, tjedana, biti prenesen uz nju i pokopan u njezinu osamljenom uglu!
Elleno, bio sam vrlo sretan s mojom malom Cathy. Za zimskih večeri i ljetnih dana ona je, puna životne nade, bila pored mene. Ali sam bio isto toliko sretan razmišljajući sam među onim nadgrobnim kamenjem, pored one stare crkve, dok sam ležao za dugih lipanjskih večeri na zelenom humku groba njene majke i čeznuo za vremenom kad ću i ja tu počivati. Što mogu učiniti za Cathy? Kako da je ostavim?
Ne bih ni trenutka žalio što je Linton Heathcliffov sin, ni što bi mi je uzeo, ako bi je mogao utješiti u njezinu bolu za mnom. Ne bih brinuo što bi Heathcliff postigao svoj cilj i uspio oduzeti mi jedinu utjehu na ovome svijetu! Ali ako je Linton nedostojan -ako je on samo slabačko oruđe u rukama svog oca - onda je ne mogu prepustiti njemu! I premda bi bilo teško slomiti njen živ duh, morao bih je žalostiti dok živim i ostaviti je samu kad umrem. Mila moja kći! Radije bih je u tom slučaju prepustio Bogu i pokopao prije svoje smrti.
- Prepustite je Bogu, gospodine - odgovorih mu - a ako bismo vas izgubili... ne dao Bog... bit ću joj prijateljica i savjetnica, dok me god providnost ostavi na životu. Gospođica Catherina je dobra djevojka; ne bojim se da će hotimice krenuti stranputicom; a ljudi koji uvijek ispunjavaju svoju dužnost najzad budu i nagrađeni.
Granulo je proljeće, ali se mome gospodaru nije vraćala prava snaga iako je opet počeo šetati po parku sa svojom kćeri. U svom neiskustvu ona je to smatrala znakom oporavka. Za tih šetnji obrazi bi mu često dobili boju, a oči postale svjetlije, te je ona bila sigurna da se on oporavlja. Na njen sedamnaesti rođendan nije otišao na groblje; padala je kiša, i ja ga upitam:
- Sigurno nećete ići na groblje večeras, gospodine? On odgovori: -
Ne, ove ću godine to malo odgoditi. Opet je pisao Lintonu izražavajući svoju žarku želju da ga vidi. I da je mladi bolesnik bio kadar pojavljivati se u društvu, vjerujem, njegov bi mu otac dopustio da dođe. Ali kako to nije bio slučaj, on je prema savjetu svoga oca odgovorio pismom u kojem je rekao kako mu otac ne dopušta da dođe u Grange, ali se raduje što ga se ujak sjeća i nada se da će ga susresti uskoro za svojih šetnji i osobno ga zamoliti da njegova rođakinja i on ne ostanu još dugo potpuno odvojeni.
Taj dio pisma bio je jednostavan i vjerojatno ga je sam sročio.
Heathcliff je znao da je on kadar rječito moliti za Catherinino društvo.
"Ne tražim", pisao je, "da joj dopustite dolaziti ovamo; ali, zar da je nikad ne vidim zbog toga što moj otac zabranjuje da ja nju posjećujem i jer joj vi zabranjujete da ona posjećuje mene? Molim vas da ponekad izjašete s njom u smjeru Visova i dopustite nam da izmijenimo nekoliko riječi u vašoj prisutnosti! Nismo učinili ništa čime bismo zaslužili da budemo ovako razdvojeni. Vi se ne ljutite na mene, a i sami kažete kako nemate razloga da me ne volite. Dragi ujače, pošaljite mi sutra nekoliko ljubaznih redaka i dopuštenje da vam se pridružim gdje god vi želite, osim u Thrushcross Grangeu. Vjerujem da bi vas susret sa mnom uvjerio da nemam isti karakter kao moj otac; on tvrdi da sam ja više vaš nećak nego njegov sin.
Iako imam nedostataka koji me čine nedostojnim Catherine, ona ih je oprostila, a radi nje i vi to trebate učiniti. Pitate me za moje zdravlje - sad je bolje; ali dok god budem lišen bilo kakve nade i osuđen na samoću, ili društvo onih koji me nikad nisu, niti će me ikad voljeti, kako mogu biti veseo i zdrav?"
Iako je Edgar suosjećao s dečkom, nije mu mogao ispuniti molbu jer nije bio kadar pratiti Catherinu. Pisao mu je da će se u ljeto možda moći sastati; u međuvremenu želio je da mu nećak i dalje povremeno piše i obećao da će mu, koliko je to moguće pismom, davati savjete i utjehu jer je svjestan njegova teškog položaja u Orkanskim visovima. Linton je pristao; i da je bio prepušten samom sebi, vjerojatno bi sve pokvario ispunjajući svoja pisma žalopojkama i jadikovkama. Ali je njegov otac strogo pazio na nj i, naravno, zahtije. vao da mu se pokaže svako pismo koje stigne od moga gospodara. I tako, umjesto da piše o svojim osobnim patnjama i tegobama, temama koje su mu neprestano bile na pameti, dječak je vječito pisao o okrutnom ograničenju koje ga razdvaja od njegove prijateljice i ljubavi.
Nagovijestio je uljudno da će morati misliti, ako gospodin Linton uskoro ne odobri jedan susret, da ga namjerno i sustavno obmanjuje lažnim obećanjima. Cathy mu je bila odličan saveznik, te su, najzad, uspjeli nagovoriti moga gospodara na pristanak da jašu ili šeću zajedno otprilike jednom tjedno po pustari u neposrednoj blizini Grangea, pod mojim nadzorom, jer, iako je bio lipanj, moj je gospodar neprestano venuo. Premda je svake godine ostavljao na stranu dio svog prihoda za moju mladu gospodaricu, želio je, prirodno, da ona zadrži dom svojih predaka, ili da mu se barem uskoro vrati; i smatrao je kako je njena jedina mogućnost da to učini - brak s njegovim nasljednikom.
Nije znao da je njegov nasljednik gotovo isto tako brzo venuo kao i on, niti je, mislim, itko drugi to znao. Liječnik nije dolazio u Visove, niti je mladoga gospodina Heathcliffa viđao itko tko bi nas mogao izvijestiti o njegovu stanju. I sama sam počela sumnjati u svoje zle slutnje i vjerovati da se on uistinu oporavlja, jer je u pismima spominjao jahanje i šetnje po pustari i činilo se da čezne za Cathy i da mu je najozbiljnije stalo da mu ujak ispuni njegovu molbu. Nisam mogla ni zamisliti da bi ijedan otac prema djetetu koje je na umoru mogao postupati tako tiranski i okrutno, kao što sam kasnije doznala da je Heathcliff postupao s njim da bi ga natjerao na glumljenje ljubavne žudnje.
Heathcliff je pojačavao svoje napore u tom smjeru to više što je smrt više prijetila da osujeti njegove opake i gramzive planove.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:11 pm




Dvadeset i šesto poglavlje
Ljeto je već bilo na izmaku kad je Edgar najzad nerado popustio njihovim molbama, te Catherina i ja krenusmo na konjima sastati se s njenim rođakom. Dan je bio sparan, bila je omara, bez sunca; nebo je bilo pokriveno bijelosivim oblacima koji nisu nagoviještali kišu. Mjesto našeg sastanka bilo je određeno kod putokaza na raskrižju. Kad smo tamo stigle, jedan nam mali čobanin, poslan kao glasnik, reče:
- Gospodar Linton je tu na drugoj strani Visova; bio bi vam vrlo zahvalan da priđete još malo bliže.
- Mladi Linton zaboravio je prvu zapovijed svoga ujaka - napomenuh. - Gospodar nam je rekao da se držimo pustare u blizini Grangea, a eto, mi se odmah udaljavamo.
- Pa odmah ćemo okrenuti konje natrag kad se sastane mo s njim
- odgovori moja suputnica - naš zajednički izlet bit će u smjeru Grangea. Ali kad smo stigle do njega - a to je bilo manje nego pola milje od njegova kućnog praga - vidjele smo da on i nema konja, te smo bile prisiljene sjahati i ostaviti konje da pasu.
Ležao je na travi očekujući naš dolazak i nije ustao dok nismo stigle na nekoliko koraka od njega. Koračao je tako teško i bio tako blijed da sam odmah uzviknula.
- Gospodine Heathcliff, vi danas niste sposobni za šetnju! Kako loše izgledate! Catherina ga je gledala s tugom i zaprepaštenošću. Uzvik radosti na njenim usnama pretvorio se u uzvik straha i, umjesto da mu čestita što je najzad došlo do njihova sastanka, ona ga brižno upita osjeća li se lošije nego obično.
- Nije... bolje mi je... bolje! - odgovori on teško dišući, dršćući i zadržavajući njenu ruku kao da mu je ona bila potrebna da se osloni o nju, dok su je njegove krupne, plave oči bojažljivo promatrale; lice mu je omršavjelo; a oči, nekad sanjarske, sad su poprimile izmučen i divalj izraz.
- Ali vidi se da ti je bilo lošije... - opet nastavi njegova, rođakinja - lošije nego kad sam te vidjela posljednji put mršaviji si, i...
- Umoran sam - brzo joj upade u riječ. - Odveć je toplo za šetnju; ostanimo ovdje. I ujutro se često osjećam slabo... tata kaže da prebrzo rastem. Nezadovoljna, Cathy sjede, a on se pruži uz nju.
- Ovo je pomalo nalik na tvoj raj - reče ona trudeći se biti vesela. - Sjećaš li se kako smo se bili dogovorili da provedemo dva dana, jedan onako kako ti smatraš da je najugodnije, a drugi onako kako ja smatram da je najugodnije? Ovaj je dan gotovo onakav kakav si ti onda bio zamislio, samo je ovaj s oblacima; doduše, oni su vrlo nježni i rijetki; ugodnije je nego da sunce sja. Idućeg tjedna, ako budeš mogao, odjahat ćemo u park Grangea, i provest ćemo dan na moj način. Činilo se da se Linton ne sjeća o čemu ona govori i da mu je vrlo teško voditi bilo kakav razgovor. Njegova nezainteresiranost za predmete o kojima je ona započinjala razgovor i nesposobnost da išta pridonese njezinu zabavljanju bili su tako očigledni da ona nije mogla sakriti svoje razočaranje.
Neodređena promjena zbila se u cijeloj njegovoj ličnosti i njegovu ponašanju. Hirovitost, koja se maženjem mogla pretvoriti u nježnost, ustupila je mjesto ravnodušnosti; u njegovoj naravi sad je bilo manje razmaženosti djeteta koje namjerno izaziva i duri se da bi ga umirivali i ugađali mu, a više sebične mrzovolje neizlječivog bolesnika koji odbija tješenje i gleda na dobrodušnu veselost drugih kao na uvredu.
Catherina je primijetila, kao i ja, da on naše društvo smatra više kaznom nego zadovoljstvom, i stoga se nije ustručavala uskoro predložiti da se rastanemo. Taj je prijedlog neočekivano probudio Lintona iz njegove letargije i bacio ga u stanje velike uzbuđenosti. On uplašeno pogleda prema Visovima i zamoli je da ostanemo barem još pola sata.
- Ali, čini mi se - reče Cathy - da bi ti bilo ugodnije kod kuće nego ovdje; a i vidim da te danas ne zanimaju moje priče, pjesme i ćaskanje; ti si postao mudriji od mene za ovih šest mjeseci; više ti se ne sviđa ono što je meni zanimljivo; kad bih te mogla zabaviti, rado bih ostala.
- Ostani kako bi se odmorila - odgovori on. - I, Catherino, nemoj ni misliti ni reći da mi je vrlo loše; zapara i vrućina čine me tromim; a i šetao sam prije no što si došla, što je odveć za mene. Kaži ujaku da sam prilično dobro sa zdravljem, hoćeš li?
- Kazat ću mu da ti tako kažeš, Lintone. Ja osobno to ne bih mogla tvrditi - odgovori moja mlada gospodarica čudeći se njegovu upornom tvrđenju očite neistine.
- Dođi opet idući četvrtak - nastavi on izbjegavajući njen začuđeni pogled. - I reci ujaku, Catherino, da sam mu vrlo zahvalan što te je pustio da dođeš. I... i ako slučajno sretneš mog oca i on te upita o meni, nemoj mu odati da sam bio vrlo hirovit i glup, nemoj biti tužna i potištena, kao što si sad... jer će se on naljutiti.
- Baš me briga za njegov gnjev - uzviknu Catherina misleći da bi ona bila predmet toga gnjeva.
- Ali je mene briga - reče njen rođak dršćući. - Nemoj ga izazivati protiv mene, Catherino, jer je on vrlo nemilosrdan.
- Je li okrutan prema vama, gospodine Heathcliffe? -upitah ga. - Je li mu dosadila popustljivost i je li se njegova pasivna mržnja pretvorila u aktivnu?
Linton me pogleda, ali ne odgovori. Cathy je sjedila kraj njega još deset minuta. Glava mu je bila dremljivo klonula na grudi i nije puštao glasa od sebe, osim što je ponekad prigušeno stenjao od iznemoglosti i bola. Cathy poče tražiti utjehu u branju borovnica koje je dijelila sa mnom; njemu ih nije nudila jer je vidjela da bi ga svaka daljnja pažnja samo zamarala i uznemirivala.
- Je li prošlo pola sata, Elleno? - šapnu mi ona napokon na uho. - Ne znam zašto bismo još ostale. On spava, a i tata nas očekuje.
- Pa ne možemo ga ostaviti dok spava - odgovorih. Čekajte dok se probudi, budite malo strpljivi. Vrlo ste željeli ići, ali je vaša želja da vidite jadnog Lintona brzo izvjetrila!
- Zašto me je on želio vidjeti? - odgovori Catherina. Više mi se sviđao u svojim najgorim raspoloženjima nego sada u ovom čudnom duševnom rastrojstvu. Čini se kao da je ovaj sastanak za njega zadatak koji mora izvršiti iz straha da ga njegov otac ne bi grdio, ali ne vidim zašto bih ja dolazila pružati zadovoljstvo gospodinu
Heathcliffu. Što je razlog zbog kojega je on odredio Lintonu ovo ispaštanje? Iako mi je drago što je boljeg zdravlja, žao mi je što je mnogo manje meni naklonjen.
- Vi mislite, dakle, da je on bolje sa zdravljem? - upitah je.
- Mislim - odgovori ona - jer je prije uvijek tako mnogo govorio o svojim patnjama. Nije mu baš tako dobro kao što mi je rekao da kažem tati, ali vjerojatno bolje nego što mu je bilo.
- Ne slažem se s vama, gospođice Cathy. Rekla bih da mu je mnogo gore.
Linton se trgnu iza sna i uznemiren od straha upita je li ga netko zvao imenom.
- Nije - odgovori Catherina - možda si to sanjao. Ne mogu shvatiti kako možeš spavati ujutro vani.
- Učinilo mi se da sam čuo oca - reče on teško dišući i pogleda na mrki brežuljak iznad nas. - Sigurna si da me nitko nije zvao?
- Sasvim sigurna. Samo smo ja i Ellen razgovarale o tvom zdravlju. Jesi li zaista jači, Lintone, nego što si bio zimus kad smo se rastali? Ako jesi, onda sam sigurna da jedno nije jače... tvoja naklonost prema meni; reci... je li?
Suze navriješe Lintonu na oči dok joj je odgovarao: - Da, da, jači sam! - I, još uvijek u strahu od imaginarnoga glasa, gledao je amo- tamo ne bi li vidio otkud je mogao doći. Cathy ustade.
- Sad moram ići; neću kriti da sam gorko razočarana našim sastankom; ali to sam rekla tebi i nikom drugom, iako se ne bojim gospodina Heathcliffa.
- Pst - prošapta Linton - za ime Boga, šutite! On dolazi. -Linton se uhvati za Catherininu ruku pokušavajući je za držati; ali na to priopćenje ona ga se brzo oslobodi i zazvižda Minny koja je poslušala kao pas.
- Doći ću idućeg četvrtka - doviknu mu ona uskačući u sedlo. -
Zbogom. Požuri, Elleno! I tako ga ostavismo, jedva svjesna našeg odlaska, toliko je bio zauzet iščekivanjem svog oca. Prije nego što stigosmo kući, Catherinino nezadovoljstvo pretvorilo se u zbunjen osjećaj sažaljenja i kajanja, pomiješan s neodređenim, nelagodnim strepnjama o Lintonovu zdravlju i o postupanju njegova oca prema njemu. Dijelila sam te njene strepnje, ali sam joj savjetovala da ne govori o tome svome ocu, jer ćemo moći bolje prosuditi tek nakon idućeg sastanka. Gospodar nas je pitao o šetnji s Lintonom. Gospođica Cathy vjerno mu prenese izjavu zahvalnosti njegova nećaka, a sve ostalo ublaži. I moji odgovori na njegova pitanja bacili su malo svjetlosti, jer i sama nisam znala što treba kriti, a što ne.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:11 pm





Dvadeset i sedmo poglavlje
Prošlo je sedam dana i sa svakim se sve više pogoršavalo stanje Edgara Lintona. Bivalo mu je sve gore iz časa u čas. Rado bismo bili još uvijek krili istinu od Catherine, ali njen pronicljivi duh nije se dao obmanjivati i ona je potajno i sa strepnjom razmišljala o užasnoj vjerojatnosti koja je postupno postajala izvjesnost. Kad je došao četvrtak, nije imala srca spomenuti sastanak. Umjesto nje govorila sam ja i dobila dopuštenje da iziđe, jer su biblioteka - gdje je njen otac ostajao kratko vrijeme svaki dan, onoliko koliko je mogao sjediti - i njegova spavaća soba postale cio njen svijet.
Težak joj je bio svaki trenutak koji nije provodila nagnuta nad očevim uzglavljem ili sjedeći pored njega. Promijenila se bila u licu od bdjenja i tuge, te ju je moj gospodar rado pustio da ode tamo gdje je mislio da će naći ugodnu promjenu okoline i društva; utjehu je nalazio u nadi da je neće ostaviti posve samu nakon svoje smrti. Po nekim njegovim riječima zaključila sam da je imao fiksnu ideju kako će njegov nećak, koji mu je bio sličan vanjštinom, biti to i značajem; jer su Lintonova pisma izražavala vrlo malo, ili nikako, nedostatke njegova karaktera.
A ja sam se iz razumljive slabosti uzdržavala od ispravljanja te zablude. Od kakve bi koristi bilo, mislila sam, da ga uznemirujem u njegovim posljednjim trenucima obaviješću koja za njega više nije imala nikakva značenja. Odgodile smo izlet za poslije podne. Bijaše zlatno kolovosko poslijepodne; svaki dašak s brda bio je pun života; činilo se da bi i onaj tko je na umoru oživio udišući takav zrak. Catherinino lice bilo je kao i predio oko nas - sjene i sunce brzo su prelazili preko njega; ali sjene su se zadržavale dulje, a sunce je bilo kratkotrajnije; a njeno jadno srce korilo je sebe čak i zbog tih prolaznih trenutaka zaborava.
Ugledasmo Lintona gdje nas čeka na istome mjestu koje je i prije bio izabrao. Moja mlada gospodarica sjaha i reče mi da je odlučila ostati vrlo kratko vrijeme, te neka ne silazim s konja i neka držim uzdu njezina ponija. Ali ja se ne složih s njom; nisam je htjela ni za trenutak pustiti iz vida te se zajedno uspesmo uz padinu pokrivenu vrijesom. Ovaj nas put mladi gospodin Heathcliff dočeka s većom živahnošću, ali ta živahnost nije potjecala iz oduševljenja i radosti, prije bi se moglo reći da je potjecala iz straha.
- Kasno je! - reče on kratko i s naporom. Zar nije tvoj otac jako bolestan? Mislio sam da nećeš ni doći.
- Zašto odmah ne kažeš da ti ja nisam potrebna? Čudnovato je, Lintone, da si me i drugi put pozvao da dođem ovamo očigledno s namjerom da nas oboje ražalostiš, i to bez ikakva razloga!
Linton zadrhta i pogleda je polumolećivo, polupostiđeno; ali strpljenje njegove rođakinje nije bilo dovoljno jako da podnese to zagonetno ponašanje.
- Moj je otac vrlo bolestan - reče ona. - I zašto je bilo potrebno da napustim svoju dužnost uz njegovu postelju? Zašto mi nisi javio da me oslobađaš moga obećanja kad već nisi želio da ga ispunim? Hajde, hoću čuti objašnjenje; nije mi do šale, niti imam vremena gledati tvoja prenemaganja!
- Moja prenemaganja! - promrmlja on. - Kako možeš tako govoriti? Za ime Boga, Catherino, ne ljuti se toliko! Preziri me koliko hoćeš; ja sam ništavan, plašljiv, bijednik; zaslužujem prijezir, ali sam odveć beznačajan za tvoj gnjev. Mrzi mog oca, a za mene ostavi prijezir.
- Glupost! - uzbuđeno uzviknu Catherina. - Budalasti, luckasti mladiću! Eto! Drhtiš kao da se bojiš da ću te dodirnuti! Ne trebaš zahtijevati prijezir, Lintone; svatko će ga spontano prema tebi osjetiti. Odlazi! Idem kući; glupo je odvajati te od ognjišta i pretvarati se... što se mi to pretvaramo? Pusti moju haljinu! Kad bih te sažalijevala jer plačeš i izgledaš tako uplašen, ti bi morao odbiti takvo sažaljenje. Elleno, kaži mu kako se sramno ponaša. Ustani, ne ponižavaj se poput odvratnog gmizavca... razumiješ li!
Plačna lica i s bolnim izrazom Linton pade na zemlju; činilo se da ga je spopao grčevit strah.
- Oh! - zajeca on. - Ne mogu više izdržati! Catherino, Catherino, ja sam i izdajnik, ali ti ne smijem reći! Ako me ostaviš, bit ću ubijen! Draga Catherino, moj je život u tvojim rukama; rekla si da me voliš; ako je tako, to ti neće ništa nauditi. Nemoj ići, slatka, dobra Catherino! I možda ćeš pristati i on će me pustiti da umrem pored tebe!
Moja se mlada gospodarica, vidjevši njegov krajnji očaj, nagnu da ga podigne. Stari osjećaj popustljive nježnosti savlada njenu ljutnju i ona se ražalosti i zabrinu.
- Da pristanem na što? - upita ona. - Da ostanem? Objasni mi što znače tvoje čudne riječi, pa ću ostati. Ti proturječiš samom sebi i dovodiš me do ludila! Umiri se, budi iskren i ispripovjedi mi što ti sve leži na srcu. Ti mi ne bi učinio nikakvo zlo, Lintone, zar nije tako? Ti ne bi dopustio da nikakav neprijatelj učini neko zlo ako bi to mogao spriječiti? Mogu vjerovati da si kukavica što se tebe tiče, ali ne i da si kukavička izdajica svoje najbolje prijateljice.
- Ali otac mi je zaprijetio - reče on teško dišući i lomeći svoje mršave prste - i ja ga se bojim... bojim ga se! Ne smijem ništa kazati!
- U redu! - reče Catherina s prezrivim sažaljenjem. -Zadrži svoju tajnu; ja nisam kukavica. Spasi sebe; ja se ne bojim! Njena velikodušnost izazva mu suze; plakao je neobuzdano ljubeći joj ruke koje su ga pridržavale, ali ipak nije mogao skupiti hrabrost da otvoreno govori.
Razmišljala sam kakva li je mogla biti ta tajna, i odlučila da
Catherina, ukoliko tu bude ovisilo o meni, nikada neće patiti da bi koristila njemu ili bilo komu drugom. Baš tada začuh šušanj u šumarku, pogledah gore i spazih Heathcliffa gdje sasvim blizu nas silazi niz Visove. On nijednom ne pogleda njih dvoje, premda su bili tako blizu da su se Lintonovi jecaji mogli čuti, nego priđe meni i pozdravi me srdačnim tonom kojim se nije obraćao nikomu drugom, a u čiju iskrenost nisam mogla ne sumnjati, i reče:
- To je rijedak događaj da te vidim tako blizu moje kuće, Nelly. Kako je u Grangeu? Hajde da čujem. Priča se -doda tišim glasom - da je Edgar Linton na samrtnoj postelji; ali ljudi, možda, preuveličavaju njegovu bolest?
- Ne preuveličavaju, moj je gospodar na samrti - odgovorih mu - to je istina. Bit će to velika žalost za sve nas, ali blagoslov za njega!
- Što misliš, koliko će još živjeti?
- Ne znam.
- Jer - nastavi on gledajući ono dvoje mladih koji se ukočiše pod njegovim pogledom (Linton je izgledao kao da se ne usuđuje maknuti ni podići glavu, a Catherina se zbog njega nije mogla pokrenuti) - onaj mladić ondje čini se odlučan osujetiti mi planove, pa bih bio zahvalan njegovu ujaku da požuri i umre prije njega. Hej! Je li se to štene dugo tako vladalo? Ja sam dao nekoliko lekcija protiv cviljenja. Je li on obično živahan kad je u društvu s gospođicom Linton?
- Živahan? Nije... pokazuje duboku potištenost - odgovorih. -Po njegovu izgledu i ponašanju, rekla bih da bi, umjesto što šeće sa svojom dragom po brdima, trebao biti u postelji, pod liječničkim nadzorom.
- Bit će za dan-dva - promrmlja Heathcliff. - Ali najprije... ustani,
Lintone! Ustani! - povika on. - Ne puzi po zemlji, ustani odmah! Linton je bio klonuo na zemlju u novom grču bespomoćnog straha, prouzrokovanog, mislim pogledom njegova oca, jer ne bijaše ničega drugog što bi moglo proizvesti takvo ponižavanje. On učini nekoliko pokušaja da ga posluša, ali njegova mala snaga bila ga je privremeno napustila, te pade natrag s jaukom. Gospodin Heathcliff priđe i podiže ga da se nasloni na jedno uzvišenje obraslo travom.
- Hajde - reče s prigušenim bijesom - ljutim se; i ako ne savladaš tu svoju malodušnost... proklet da si! Ustani odmah!
- Hoću, oče - prostenja. - Samo, ostavite me, ili ću se onesvijestiti.
Učinio sam kao što ste željeli, siguran sam. Catherina će vam reći da sam ja... da sam... bio veseo. Ah! Ostani kraj mene, Catherino, daj mi svoju ruku!
- Uzmi moju - reče njegov otac - ustani! Eto... ona će ti dati svoju ruku; tako gledaj u nju. Mogli biste pomisliti, gospođice Linton, da sam pravi đavo kad izazivam toliki užas u njemu. Budite tako ljubazni pa odšećite s njim kući, hoćete li? On dršće kad ga ja dodirnem.
- Lintone, dragi - šapnu Catherina - ne mogu ići u Orkanske visove; tata mi je zabranio. Zašto se toliko bojiš? On ti neće učiniti nikakvo zlo.
- Ne mogu više nikad ući u tu kuću - odgovori on. -Zabranjeno mi je vratiti se bez tebe!
- Stani! - povika njegov otac. - Poštovat ćemo Catherine obveze prema njezinu ocu. Nelly, odvedi ga unutra, a ja, bez odgađanja postupiti po tvom savjetu i pozvati liječnika.
- Dobro ćete učiniti - odgovorih. - Ah ja moram ostati sa svojom gospodaricom; briga o vašem sinu nije moja dužnost.
- Ti si tvrdoglava - reče Heathcliff - to znam; natjerat ćeš me da uštipnem djetešce i prisilim ga da vrišti kako bih ganuo tvoje srce. Hajde, onda, moj junače. Jesi li voljan vratiti se pod mojom pratnjom? On mu priđe još jednom i učini pokret kao da hoće ščepati to slabo stvorenje; ali Linton ustuknu, priljubi se uz svoju rođakinju i poče je moliti neka ide s njim, i to tako mahnito navaljujući da ga je bilo nemoguće odbiti. Usprkos svemu mom negodovanju, nisam je mogla zaustaviti; a kako ga je, uostalom, i mogla odbiti? Što ga je ispunjavalo tolikim strahom, nismo mogle znati, ali je on bio njime toliko obuzet da je bilo malo potrebno pa da sasvim poludi.
Stigosmo do kućnog praga; Catherina uđe, a ja ostadoh vani očekujući da će ona odmah, čim odvede bolesnika do naslonjača, izići, ali me gospodin Heathcliff gurne naprijed i uzviknu:
- U mojoj kući ne vlada kuga, Nelly; sklon sam danas biti gostoljubiv; sjedni i dopusti mi da zatvorim vrata.
On ih zatvori i zaključa. Trgoh se od iznenađenja. - Dobit ćete čaj prije no što odete kući. Sam sam. Hareton je otišao sa stokom na Less, a Zillah i Joseph izišli su se provozati; i premda sam navikao biti sam, ipak volim imati zanimljivo društvo kad mi se ukaže prilika. Gospođice Linton, sjednite kraj njega. Dajem vam što imam; poklon jedva vrijedi primiti; ali nemam ništa drugo za ponuditi vam. Mislim na Lintona. Kako je razrogačila oči! Čudo je kakav imam divljački osjećaj prema svakomu tko izgleda kao da me se boji! Da sam rođen gdje su zakoni manje strogi i ukusi manje profinjeni, priredio bih sebi više zadovoljstva, uživao bih da to dvoje polako param žive. Heathcliff duboko udahnu zrak, udari šakom o stol i opsova za sebe:
- Dođavola! Mrzim ih!
- Ja vas se ne bojim! - uzviknu Catherina koja nije mogla čuti njegove posljednje riječi. Prišla mu je posve blizu, a njene crne oči sijevale su gnjevom i odlučnošću. -Dajte mi taj ključ; želim ga imati!
- reče. - Ne bih jela ni pila ovdje sve kad bih umirala od gladi. Heathcliff je držao ključ u ruci koja mu je ležala na stolu podignu glavu i pogleda je, iznenađen njenom smjelošću; a možda su ga njen glas i pogled podsjetili na osobu od koje ih je naslijedila. Ona uhvati ključ i umalo ga nije uspjela izvući iz njegovih olabavljenih prstiju, ali ga taj njen pokušaj vrati u zbilju i on joj ga brzo istrgnu.
- A sad, Catherino Linton - reče on - makni se ili ću te tako udariti da ćeš pasti na zemlju, a to bi razbjesnilo gospođu Dean. Ne obazirući se na njegovu opomenu, ona uhvati njegovu stisnutu ruku ponovno mu pokušavajući oteti ključ.
- Mi želimo otići! - ponovi uz očajni napor kako bi prisilila njegove čelične mišiće da popuste. Vidjevši kako njeni nokti ne uspijevaju, ona upotrijebi svoje oštre zube. Heathcliff mi dobaci pogled koji me na trenutak zaustavi da se ne umiješam. Catherina je bila odveć usredotočena na njegove prste da bi mu primijetila lice. On ih odjednom otvori i prepusti joj ključ, ali prije no što ga je ona uzela, oslobođenom je rukom zgrabi, privuče je na svoje krilo i poče je ćuškati s obje strane lica tako jako te bi svaki udarac bio dovoljan da ostvari njegovu prijetnju, kad bi Cathy bila u mogućnosti da padne. Vidjevši to sotonsko nasilje, bijesno jurnuh na njega.
- Razbojniče - počeh vikati - razbojniče! - Jedan udar u prsa ušutka me; debela sam, pa brzo izgubim dah, te nešto zbog toga, a nešto zbog gnjeva, zanesoh se natrag, polusvjesna; osjećala sam da ću se ugušiti ili da će mi prsnuti kakva vena. Cijela scena odigrala se za dvije minute; Catherina, oslobođena, stavi ruke na sljepoočice. Činilo se kao da nije sigurna jesu li joj uši na starome mjestu.
Drhtala je kao trska, jadna djevojka, i naslonila se na stol sasvim zaprepaštena.
- Kao što vidiš, znam kako treba kažnjavati djecu - mrko reče nitkov saginjući se da dohvati ključ koji je bio pao na zemlju. - A sad idi Lintonu kao što sam ti rekao i plači koliko hoćeš! Sutra ću postati tvoj otac... za nekoliko dana bit ću tvoj jedini otac, ali i to će ti biti i više nego dovoljno. Možeš podnijeti dosta batina; nisi slabunjava; dobivat ćeš ih svaki dan ako primijetim taj đavolski gnjev u tvojim očima, Cathy dotrča meni umjesto Lintonu, kleknu, stavi mi i zažareni obraz u krilo i briznu u glasan plač.
Njen se rođak bio šćućurio u jednom uglu klupe, miran kao miš; vjerojatno je čestitao sam sebi što je kazna mimoišla njega i pala na drugog. Gospodin Heathcliff, vidjevši da smo svi zbunjeni, ustade i sam brzo pripremi čaj; šalice i poslužavnici već su bili tu. On natoči čaj i pruži mi jednu šalicu.
- Speri svoj jad i posluži svoju i moju nevaljalu mazu. Čaj nije otrovan iako sam ga sam pripremio. Idem potražiti vaše konje. Naša prva pomisao nakon njegova odlaska bila je da pronađemo izlaz. Pokušamo na kuhinjska vrata, ali su bila izvana zaključana; pogledamo prozore, ali oni su bili odveć uski čak i za Catherinino vitko tijelo.
- Mladi gospodine Lintone - povikah vidjevši da smo uistinu uhićene - vi znate što smjera vaš sotonski otac i morate mi reći, ili ću vas išćuškati, kao on vašu rođakinju.
- Da, Lintone, moraš nam reći - reče Catherina. - Došla sam ovamo radi tebe i bilo bi sramotno i nezahvalno da nam ne kažeš.
- Daj mi malo čaja, žedan sam, i onda ću ti reći - odgovori on. - gospođo Dean, idite. Ne volim da stojite iznad mene. Catherino, tvoje suze padaju u moju šalicu. Neću piti iz nje. Daj mi drugu. Catherina mu gurnu drugu i obrisa svoje lice. Osjećala sam prijezir prema tom bijedniku koji je sad bio tako miran i pribran jer više nije strahovao za sebe.
Očaj koji je bio pokazao na pustari utišao se čim je ušao u
Orkanske visove; iz toga sam zaključila da mu je otac zaprijetio kako će biti strašno kažnjen ako nas ne uspije ovamo domamiti; i sad, nakon što je to ostvareno, više nije strahovao za sebe.
- Tata želi da se vjenčamo - nastavi on nakon što je popio nešto čaja. - On zna da tvoj tata ne bi dopustio da se sada vjenčamo, a boji se da ne umrem ako čekamo; stoga se moramo vjenčati sutra ujutro. Ti ćeš morati ostati ovdje cijelu noć; i ako učiniš ono što želi, vratit ćeš se kući idućeg dana i povest ćeš me sa sobom.
- Da povede vas sa sobom, bijedniče? - uzviknuh. - Vi da se oženite? Pa taj je čovjek lud! Ili misli da smo svi mi budale. Zar vi uobražavate da će ta lijepa dama, ta zdrava srčana djevojka vezati sebe za takva sićušnog, slabunjavog majmuna kao što ste vi? Zar vi sebi utvarate da bi vas ijedna djevojka, a da i ne govorimo o gospođici Catherini Linton, htjela za muža? Trebalo bi vas išibati jer ste nas uopće doveli ovamo pomoću svojih podlih, kreštavih podvala; i prestanite s tim glupim izrazom! Imam jaku potrebu da vas dobro prodrmam zbog podle izdaje koju ste učinili i zbog vaše maloumne uobraženosti. Zaista ga malo prodrmah, ali to mu povrati kašalj i on pribjegnu svome uobičajenom načinu stenjanja i plakanja te me Catherina ukori.
- Da ostanemo cijelu noć? Ne - reče ona, gledajući unaokolo. -
Elleno, spalit ću ta vrata jer nekako moramo izaći. Ona bi odmah prešla s prijetnje na djelo, da Lintona opet ne spopade užasan strah za svoju dragu osobu. On je obgrli svojim slabačkim rukama jecajući:
- Zar me nećeš uzeti i spasiti? Zar me nećeš pustiti da dođem u
Grange? Oh! Draga Catherino! Ne smiješ otići i ostaviti me. Moraš poslušati mog oca... moraš!
- Moram poslušati svog - odgovori ona - i osloboditi ga strašne neizvjesnosti. Cijelu noć! Što bi on mislio? On se već brine. Budi miran! Nisi ni u kakvoj opasnosti; ali ako me sprečavaš... Lintone, ja volim svog tatu više nego tebe! Samrtni strah od Heathcliffova gnjeva povrati dečku kukavičku rječitost. Catherina je bila gotovo dovedena do ludila; ali je ipak uporno ponavljala da mora ići kući i pokušala ga moliti nagovarajući ga neka savlada svoj sebični osjećaj. Dok su bili zauzeti time, naš se tamničar vrati.
- Vaši su konji otkasali - reče - i... što je, Lintone! Opet sliniš? Što ti je ona učinila? Hajde, hajde... prestani i idi u postelju. Za mjesec- dva, momče, bit ćeš kadar platiti joj čvrstom rukom za njeno sadašnje tiraniziranje. Kopniš samo iz očaja za čistom ljubavlju, zar ne? Ništa ti drugo nije; ona će pristati da se uda za tebe. Idi u postelju! Zillah neće biti ovdje noćas; moraš se sam skinuti. Šuti! Ne slini! Kad već budeš u svojoj sobi, neću ti prilaziti ni blizu, ne moraš se bojati. Slučajno si sve izveo prilično dobro. Ja ću se za ostalo pobrinuti sam. Govoreći te riječi, držao je vrata otvorena za svog sina da prođe; Linton je izišao onako kako bi to učinio pas koji se boji da u prolazu ne dobije udarac nogom. Heathcliff opet zaključa vrata i priđe ognjištu pored kojega smo moja gospodarica i ja šuteći stajale. Catherina ga pogleda i instinktivno prinese ruku svom obrazu; njegova prisutnost oživjela je u nje bolni osjećaj. Nitko drugi ne bi sa strogošću gledao na tu djetinjastu kretnju, ali se on namršti na nju i promrmlja:
- Oh! Ti me se ne bojiš? Tvoja je hrabrost dobro maskirana; izgledaš strašno uplašena!
- Sad se bojim - odgovori ona - jer ako ostanem ovdje, tata će se osjećati nesretnim; a kako mogu podnijeti da ga činim nesretnim... kad on... kad on... gospodine Heathcliffe, pustite me da idem kući! Obećavam da ću se udati za Lintona; i tata bi volio da to učinim; ja ga volim. Zašto me želite natjerati da učinim ono što bih i sama od svoje volje učinila?
- Samo neka se usudi prisiliti vas! - povikah. - Postoji zakon u ovoj zemlji, hvala Bogu! Postoji, iako smo u zabačenome mjestu. Tužila bih ga pa da mi je rođeni sin; ovo je težak zločin bez ikakvih olakotnih okolnosti.
- Šuti! - reče grubijan. - Dođavola s tvojom dernjavom! Ne želim te slušati. Gospođice Linton, uživam pri pomisli da će se tvoj otac osjećati nesretnim; neću moći spavati od zadovoljstva. Boljeg mi razloga nisi mogla dati za odluku da te zadržim pod svojim krovom iduća dvadeset četiri sata. A što se tiče tvog obećanja da se udaš za Lintona, pobrinut ću se da to i učiniš; jer nećeš napustiti ovo mjesto dok se to ne ostvari.
- Pošaljite, onda, Ellen da kaže tati neka se ne brine za mene! - povika Catherina gorko plačući. - Ili me vjenčajte s njim sad. Jadni tata! Elleno, on će misliti da smo zalutale i izgubile se. Što da radimo?
- Ne, neće! Mislit će da ti je dosadilo njegovati ga, pa si otišla potražiti malo razonode - odgovori Heathcliff. - Ne možeš poreći da si ušla u moju kuću svojevoljno ne mareći za njegove zabrane. I sasvim je prirodno da želiš zabave i razonode u svojoj dobi, i da ti je dosadno njegovati bolesna čovjeka koji ti je samo otac. Catherino, njegovi najsretniji dani prošli su kad su tvoji počeli. On te je kleo, mislim, kad si došla na svijet (ja, barem, jesam); pa bi bilo zgodno da te kune i kad on bude odlazio iz njega. Ja bih mu se pridružio. Ne volim te! Kako bih i mogao? Plači. Koliko mogu predvidjeti, to će odsad biti tvoja glavna razonoda; osim ako ti Linton ne nadoknadi druge gubitke; tvoj brižni otac, čini se vjeruje kako će on to učiniti. Njegova pisma puna savjeta; utjehe silno su me zabavljala. U svom posljednjem pismu preporučio je mom sinu da bude pažljiv i ljubazan prema njegovoj kćeri kad ona bude njegova. Pažljiv i ljubazan... to je roditeljski.
Ali Lintonu je samom potrebna sva njegova pažnja i ljubaznost.
Linton je kadar igrati ulogu malog tiranina. On bi bio spreman mučiti koliko god hoćete mačaka samo ako ne bi imale zube i nokte. Moći ćeš pričati njegovu ujaku lijepe priče o njegovoj ljubaznosti kad se vratiš kući, u to te uvjeravam.
- Tu ste u pravu! - rekoh mu. - Objasnite karakter vašeg sina. Pokažite njegovu sličnost s vama; i onda će, nadam se, gospođica Cathy dobro promisliti prije no što pristane udati se za to čudovište! - Sad nema potrebe da se ustežem govoriti o njegovim lijepim osobinama - odgovori on - jer se ona mora ili udati za njega ili ostati zatvorenik zajedno s tobom do smrti vašega gospodara. Ovdje vas obje mogu držati skrivene. Ako sumnjaš u to, potakni je da porekne svoje obećanje, pa ćeš imati prilike uvjeriti se u to!
- Neću poreći svoje obećanje - reče Catherina. - Udat ću se za njega ovog časa ako mogu otići u Thrushcross Grange nakon toga. Gospodine Heathcliffe, vi ste okrutan čovjek, ali niste valjda demon, i vi nećete iz čiste pakosti nepovratno uništiti svu moju sreću. Ako bi tata pomislio da sam ga namjerno ostavila i ako bi umro prije no što se vratim, kako bih mogla živjeti? Prestala sam plakati, ali ću kleknuti ovdje kraj vašeg koljena i neću ustati niti skinuti oči s vašeg lica dok me ne pogledate! Ne, nemojte okretati glavu! Pogledajte me! Nećete vidjeti ništa što bi vas izazvalo i na ljutilo. Ja vas ne mrzim. Nisam ljuta jer ste me tukli. Zar vi niste nikad nikoga voljeli cijelog svoga života? Nikad? Oh! Morate me pogledati jednom. Tako sam nesretna, ne može biti da vam nije žao mene.
- Ne dodiruj me svojim prstima gmizavca i udalji se, ih ću te udariti nogom! - povika Heathcliff grubo je odbijajući. - Radije bih da me zagrli zmija. Kako ti, dođavola, može i pasti na pamet da mi se umiljavaš? Odvratna si mi.On slegnu ramenima, strese se kao da ga podilaze žmarci mržnje prema njoj i pomaknu natrag svoj stolac. Podigoh se i otvorih usta da ga obaspem bujicom prijekora. Ali me ušutka usred prve rečenice prijetnjom da će me samu zatvoriti u jednu sobu ako kažem još ijednu riječ. Smrkavalo se, čusmo neke glasove kod vrtnih vrata. Naš domaćin odmah požuri van; on je bio priseban a mi nismo. Čuo se razgovor dvije ili tri minute i on se vrati sam.
- Mislila sam da je to vaš rođak Hareton - kazah Catherini. -
Željela bih da dođe! Tko zna, možda bi on stao na našu stranu?
- To su bili tri sluge iz Grangea, poslani da vas traže -reče Heathcliff, čuvši što sam rekla. - Trebala si otvoriti prozorski kapak i viknuti; ali bih se mogao zakleti da je toj djevojčici drago što to nisi učinila. Siguran sam da se raduje što je prisiljena ostati ovdje. Čuvši o toj mogućnosti koju smo propustile, obje se prepustismo plaču. On nas pusti da jadikujemo do devet sati. A onda nam naredi da odemo gore kroz kuhinju u sobu domaćice. Šapnuh svojoj gospodarici neka posluša; možda ćemo se uspjeti provući kroz prozor te sobe, ili otići u potkrovlje i izići kroz svjetlarnik. Ali, prozor je bio uzak, kao i oni dolje, a potkrovlje je bilo izvan našeg dosega jer nas je odmah zaključao.
Ni ona ni ja nismo ni mislile leći. Catherina je stala kraj prozora i brižno čekala da svane jutro; dubok uzdah bijaše jedini odgovor koji sam dobila od nje na moje molbe da se pokuša odmoriti. Sjedoh na stolac; njihala sam se oštro prekoravajući samu sebe zbog slaba obavljanja dužnosti, iz čega su, tada mi se činilo, potekle sve nesreće mojih gospodara. Znam da to uistinu nije bilo tako, ali te tužne noći barem mi se činilo tako u mojoj mašti; tada sam mislila da je i sam Heathcliff manje kriv od mene. U sedam sati ujutro dođe Heathcliff i upita je li gospođica Linton ustala. Ona pritrča vratima i odgovori:
- Jesam.
- Dođi onda - reče on, otvori vrata i povuče je van. Ustadoh da iziđem i ja, ali on opet zaključa vrata. Zahtijevala sam da me pusti.
- Budi strpljiva - odgovori on. - Odmah ću ti poslati doručak.
Lupala sam u vrata i ljutito tresla kvaku. Catherina ga upita zašto me još uvijek drži zatvorenom. Odgovorio je da moram to izdržati još jedan sat. Otišli su. Prošlo je dva-tri sata; napokon začuh korak; nije bio Heathcliffov.
- Donio sam ti nešto za jelo - začu se neki glas - otvori vrata!
Poslušah radosno i ugledah Haretona, natovarenog hranom za cio dan. - Uzmite to - reče gurajući mi poslužavnik u ruke.
- Ostani trenutak - kazah mu.
- Ne - reče on i ode ne obazirući se na moje molbe da ostane.
Ostala sam tu zatvorena cio dan i cijelu iduću noć; i još jedan dan i još jednu noć. Svega sam ostala pet noći i četiri dana, i nisam viđala nikoga osim Haretona svako jutro; on je bio idealan tamničar, zlovoljan i nijem i gluh prema svim mojim pokušajima da probudim njegov osjećaj pravde i samilosti.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:11 pm



Dvadeset i osmo poglavlje
Petog jutra ili, točnije, popodneva, začuh drukčije korake... lakše i kraće; i taj put u sobu uđe Zillah, ogrnuta crvenim šalom, s crnim svilenim šeširom na glavi i pletenom košarom u ruci. - Oh! Bože moj! gospođo Dean! - uzviknu ona. - Svi pričaju o vama u Gimmertonu. Mislila sam da ste se udavili u močvari Blackhorse i gospođica zajedno s vama, dok mi gospodar ne reče da ste nađeni i da vas je smjestio ovdje! Što! Zacijelo ste uspjeli izići na kakav otočić? Koliko ste dugo bili u močvari? Je li vas gospodin spasio, gospođo Dean? Ali vi niste tako mršavi... niste bili jako bolesni?
- Vaš gospodar je prava hulja! - odgovorih joj. - Ali on će odgovarati za to. Nije morao izmišljati tu priču; izići će djelo na vidjelo!
- Što želite reći? - upita Zillah. - To nije njegova priča; ljudi to pričaju po selu... priča se da ste se izgubili u močvari. Kad sam se vratila ovamo, rekla sam Earnshawu: - "Eh, čudne su se stvari dogodile, gospodine Haretone, otkad sam otišla od kuće. Vrlo mi je žao one lijepe mlade djevojke i dobre Nelly Dean." - On me začuđeno pogledao. Pomislih da nije bio ništa čuo, te mu ispričah što se govori. Gospodar je slušao, a zatim se nasmiješio i rekao: "Ako su bile u močvari, Zillah, sad više nisu ondje. Nelly Dean je u tvojoj sobi. Možeš joj reći neka ide kad dođeš gore, evo ti ključ. Barska joj je voda naškodila, i ona bi otišla kući izbezumljena; stoga sam je čuvao dok nije došla k sebi. Možeš joj reći neka ide odmah u Grange, ako je kadra, a da će njena mlada gospodarica doći na vrijeme da prisustvuje pogrebu Edgara Lintona."
- Zar je gospodin Edgar umro? - upitah zaprepašteno. - Oh!
Zillah, Zillah!
- Nije, nije, sjednite, dobra gospođo Dean - odgovori ona - vi ste još sasvim bolesni. On nije umro; doktor Kenneth misli da će živjeti još jedan dan. Srela sam ga na put i pitala.
Umjesto da sjednem, zgrabih svoj ogrtač i pojurih dolje jer je prolaz bio slobodan. Uletjeh u kuću i pogledah unaokolo ne bih li vidjela nekoga tko bi mi mogao dati obavijest o Catherini. Kuća je bila puna sunčeva svjetla, vrata su bila širom otvorena, ali tu nije bilo nikoga. Dok sam oklijevala da li da idem odmah ili da se vratim i potražim svoju gospodaricu, jedva čujan kašalj privuče moju pažnju na ognjište. Linton je ležao na klupi, sam u kući, sisao kandirani šećer i pratio moje pokrete ravnodušnim pogledom.
- Gdje je gospođica Catherina? - strogo upitah misleći da ću ga ovako samog zaplašiti i prisiliti da mi da obavijest. On nastavi sisati šećer kao kakvo nedužno dijete.
- Je li otišla? - upitah.
- Nije - odgovori on - gore je; neće ići, mi je ne puštamo.
- Vi joj ne date, mali idiote! - uzviknuh. - Odmah da ste me odveli u njenu sobu, ili ću vas tako izudarati da će se sve dimiti. - Tata bi tebe izudarao tako da bi se ti dimila ako bi pokušala otići onamo - odgovori on. -On kaže da ne moram biti mekan prema Catherini; ona je moja žena i sramota je što me želi ostaviti. On kaže da me ona mrzi i želi da ja umrem da bi onda prigrabila moj novac; ali ona ga neće dobiti i neće ići kući! Nikada!... Može plakati i biti bolesna koliko hoće! On ponovno poče sisati kandirani šećer i zatvori oči kao da će spavati.
- Mladi gospodine Heathcliffe - nastavih - jeste li zaboravili svu Catherininu ljubaznost prema vama prošle zime kad ste tvrdili da je volite i kad vam je ona donosila knjige i pjevala vam pjesme i često vas dolazila vidjeti po vjetru i snijegu? Plakala je kad bi propustila i jednu večer jer je mislila da ćete vi biti razočarani; onda ste smatrali da je neizmjerno dobra, odveć dobra prema vama, a sada vjerujete lažima svog oca, iako znate da vas on oboje mrzi. I vi ste se udružili s njim protiv nje. Lijepe li zahvalnosti.
Lintonova se donja usna opusti i on izvadi šećer iz usta. - Je li ona došla u Orkanske visove zato što vas mrzi? nastavih. -Razmislite i sami! A što se tiče vašeg novca, ona čak i ne zna da ćete vi imati ikakav novac. Kažete da je bolesna, a ipak ste je ostavili samu gore u nepoznatoj kući! Vi koji ste i sami iskusili što znači biti zanemaren! Imali ste sažaljenja prema vlastitim patnjama; i ona je imala sažaljenja za vas, ali vi nemate za nju! Ja ronim suze, gospodine Heathcliffe, vidite... iako sam starija žena, iako sam samo sluga... a vi, iako ste je uvjeravali u svoju žarku ljubav i iako imate razloga da je gotovo obožavate, čuvate za sebe svaku suzu koju imate i ležite tu sasvim spokojno i mirno. Ah! I vi ste bezdušan, sebičan dečko!
- Ne mogu biti s njom - osorno odgovori. - Volim biti sam. Ona toliko plače da to ne mogu podnijeti. I neće prestati, čak i kad joj kažem da ću zvati svog oca. Zvao sam ga jedanput, i on joj je zaprijetio da će je udaviti ako se ne umiri; ali čim je izišao iz sobe, ona je opet počela i plakala je i jadikovala cijelu noć iako sam vikao na nju od gnjeva što ni sam mogao spavati.
- Je li vaš otac nekamo otišao? - upitah uvidjevši da to bijedno stvorenje nije kadro suosjećati s duševnim patnjama svoje rođakinje.
- U dvorištu je - odgovori - razgovara s doktorom Kennethom koji tvrdi da je ujak napokon doista na samrti. Radujem se tome jer ću nakon njega ja biti gospodar Grangea. Catherina je uvijek govorila o Grangeu kao da je to njena kuća. Ali nije njena, nego moja. Tata kaže da je sve što ona ima moje. Sve su njene lijepe knjige moje; ona je ponudila da mi ih dade, a također i svoje lijepe ptice i svoga ponija, ali ja sam joj kazao da ona nema što dati, jer su sve te stvari moje, sve moje. Onda se rasplakala, skinula jednu malu sliku koju je nosila oko vrata i rekla da ću je dobiti ako učinim što zahtijeva. To su bile dvije slike u zlatnom medaljonu, na jednoj strani bila je njena majka, a na drugoj ujak, kad su bili mladi. To je bilo jučer. Odgovorio sam joj da su i te slike moje i pokušao ih uzeti od nje. Ali to pakosno stvorenje nije mi dalo; gurnula me je tako jako da me je zaboljelo. Vrisnuh... to je uplaši... ona ču tatu gdje dolazi, prelomi ih i po dijeli medaljon, te mi dade sliku svoje majke; onu drugu pokuša sakriti; ali tata upita što se dogodilo i ja mu objasnih. On uze onu koju sam ja imao, a njoj naredi da svoju dade meni; ona odbi a on... on je udari tako jako da je pala na zemlju, pa zatim otkinu sliku s lanca i zdrobi je nogom.
- Je li vam bilo drago kad ju je udario? - upitah ga jer sam imala svojih razloga da ga potaknem na pričanje.
- Zatvorio sam oči od straha - odgovori on - zatvaram oči i kad moj otac udari psa ili konja; on to čini tako jako. Ipak, bilo mi je drago u početku... zaslužila je biti kažnjena jer me je gurnula. Ali kad je tata otišao, ona me odvede do prozora i pokaza mi svoj obraz, kako su ga iznutra rasjekli zubi, i usta puna krvi; zatim je skupila komadić slike, otišla i sjela licem okrenuta zidu, i otad mi nije više rekla ni jednu riječ; ponekad mislim da ne može govoriti od bola. Ne volim tako misliti. Ali ona je nevaljalo stvorenje koje neprestano plače; tako je blijeda i uznemirena da je se bojim.
- Vi možete doći do ključa ako hoćete? - upitah ga. - Mogu, kad sam gore - odgovori - ali ne mogu sada ići gore.
- U kojoj je sobi ključ - upitah.
- Tebi neću kazati gdje je! To je naša tajna. Nitko, ni Hareton, ni Zillah, ne smije znati. Eto! Umorila si me... odlazi, odlazi! - I on okrenu glavu i zatvori oči. Smatrala sam da je najbolje otići i ne vidjevši gospodina Heathcliffa, i dovesti iz Grangea ljude da oslobode moju mladu gospodaricu. Kad sam došla u Grange, sva se posluga jako iznenadila i obradovala. Kad su čuli da je mlada gospodarica izvan opasnosti, dvoje-troje njih htjedoše odjuriti do gospodarovih vrata i doviknuti mu radosnu vijest, ali ja im kazah da ću mu sama to reći. Otiđoh k njemu; bio se jako promijenio, čak i za ovo nekoliko dana! Ležao je i čekao smrt tužan i pomiren sa sudbinom.
Činio se vrlo mlad, iako mu bijaše trideset devet godina; čovjek bi mislio da je bar deset godina mlađi. Mislio je o Catherini, jer je šaputao njeno ime. Dodirnuh mu ruku i šapnuh:
- Catherina dolazi, dragi gospodaru! Živa je i zdrava; i bit će ovdje, nadam se, noćas. Zadrhtala sam kad sam vidjela prvi učinak tog priopćenja; upola s digao, s čežnjom pogledao po sobi i zatim onesviješten klonuo na jastuk. Čim se oporavio, ispričala sam mu da smo bile prisiljene otići u Visove i da smo ondje bile zadržane. Rekla sam mu da me je Heathcliff prisilio da uđem u kuću, što nije bilo sasvim točno. Govorila sam mu što je moguće manje protiv Lintona, a nisam mu opisivala i Heathcliffovu brutalnost -namjera mi je bila da, koliko je moguće, ne dolijem novu žuč u njegovu već ionako prepunu čašu. Prozreo je da je jedan od ciljeva njegova neprijatelja osigurati i pokretnine i nekretnine za svoga sina, ili, točnije, za sebe. Ali zašto nije čekao do njegove smrti, bila je zagonetka za moga gospodara, jer nije znao da će on i njegov nećak otići s ovoga svijeta gotovo istodobno. Smatrao je da će biti najbolje izmijeniti oporuku; umjesto da ostavi imovinu Catherini na slobodno raspolaganje, odlučio je staviti ju u ruke staratelja, tako da Catherina ima pravo doživotnog uživanja, a nakon njene smrti da imanje naslijede njena djeca ako ih bude imala. Tako imanje nije moglo pripasti gospodinu Heathcliffu u slučaju da mladi Linton umre.
Nakon što mi je izdao potrebne naredbe, poslah jednog momka da dovede odvjetnika i četiri dobro naoružana čovjeka da zahtijevaju moju mladu gospodaricu od njezina tamničara. Ali svi su se dugo zadržali.
Prvi se vratio momak kojega sam poslala po odvjetnika. Rekao mi je da gospodin Green, advokat, nije bio kod kuće, pa ga je morao čekati čitava dva sata; gospodin Green, kad je najzad došao, rekao mu je da ima neki mali posao u selu ali da će ujutro doći u Thrushcross Grange. Ona četvorica također su se vratili sami. Izjavili su mi da je Catherina bolesna, odveć bolesna da napusti sobu, te ih Heathcliff nije pustio da je vide. Dobro izgrdih te glupane jer su povjerovali u takvu priču, koju i ne prenesoh gospodaru, nego odlučih povesti cijelu četu sa sobom kad se razdani i na juriš zauzeti Visove ako nam mirno ne predaju zatočenicu. U sebi sam se zaklinjala i po stoti put da će je njen otac vidjeti pa makar onaj đavo poginuo na svome kućnom pragu pokušavajući to spriječiti.
Na sreću, taj put i trud bili su mi ušteđeni. U tri sata siđoh stubama da donesem pehar vode, i prolazeći kroz kuću s peharom vode u ruci začuh kucanje na prednjim vratima; trgoh se. "Oh! To je Green" - pomislih, pribravši se - "to je samo Green" - i produžih u namjeri da pošaljem nekoga drugog da mu otvori vrata. Ali se kucanje ponovi, ne vrlo glasno, ali ipak uporno. Vani je puni mjesec jasno sjao.
To nije bio odvjetnik. Moja slatka mala gospodarica objesi mi se o vrat jecajući.
- Elleno, Elleno! Je li tata živ? - Jest, jest, anđele moj, jest! Bogu hvala, opet ste s nama! Iako je bila gotovo bez daha, htjela je odmah otrčati u sobu gospodina Lintona, ali je ja natjerah da sjedne na stolac, dodah joj da popije malo vode, umih njeno blijedo lice i istrljah ga pregačom da bih mu povratila boju. Zatim joj rekoh da ga moram najprije ja ići izvijestiti o njezinu dolasku i zamolih je neka mu kaže da će biti sretna s mladim Heathcliffom. Ona razrogači oči, ali je brzo razumjela zašto joj savjetujem da kaže tu laž i obeća mi da mu se neće žaliti. Nisam imala hrabrosti prisustvovati njihovu sastanku.
Stajala sam pred vratima njegove sobe četvrt sata i tek se poslije toga jedva usudih ući i prići njegovoj postelji. Sve je bilo mirno; Catherinin očaj bio je nijem kao i radost njezina oca. Ona ga je pridržavala, prividno mirna duha; pogled njegovih očiju, koje su se širile od ushita, bio je uprt u njeno lice. Umro je blaženo, gospodine Lockwoode, jest, blaženo. Ljubeći je u obraz prošaptao je:
- Ja idem k njoj; i ti ćeš, drago dijete, doći k nama! -Nakon toga nije se više micao niti je ponovno progovorio, ali je nastavio gledati tim ushićenim, radosnim pogledom dok mu puls nije neprimjetno prestao i duša ga napustila. Nije se mogao odrediti točan trenutak njegove smrti jer je preminuo bez ikakve borbe. Catherinine suze ili su presahnule, ili je žalost bila prevelika da bi potekle. Sjedila je ondje suhih očiju do svanuća; nastavila je sjediti do podne i ostala bi i dalje žalosno razmišljajući nad pokojnikovim odrom da je nisam nagovorila neka ode i malo se odmori.
Dobro je što sam u tome uspjela jer je odmah poslije ručka došao odvjetnik, nakon što je najprije bio svratio u Orkanske visove da dobije upute kako da se ponaša. Bio se prodao gospodinu Heathcliffu; zbog toga je i odgađao odazvati se pozivu moga gospodara. Srećom, nikakva misao o ovozemaljskim stvarima nije dolazila na um mome gospodaru uznemirivati ga nakon dolaska njegove kćeri. Gospodin Green preuzeo je na sebe da naređuje sve i svakomu u našoj kući. Odmah je dao otkaz cijeloj posluzi, osim meni. Čak je otišao tako daleko da je na osnovi svoje punomoći zahtijevao da se Edgar Linton ne pokopa pored svoje žene nego u obiteljskoj grobnici u crkvi. Ali postojala je oporuka da to spriječi, a i moji glasni protesti protiv svakog kršenja uputa sadržanih u njoj. Pogreb je izvršen na brzinu.
Catherini, koja je sada bila gospođa Lintona Heathcliffa, bilo je dopušteno ostati u Grangeu sve dok se tijelo njezina oca ne iznese otuda. Ispričala mi je kako je njen očaj najzad potaknuo Lintona da se izvrgne opasnosti i oslobodi je. Čula je ljude koje sam ja bila poslala kako se prepiru pred vratima i razumjela smisao Heathcliffova odgovora. To ju je dovelo do očaja. Linton, koji je bio odnesen u mali salon uskoro nakon moga odlaska, bio se toliko uplašio da je otišao i donio ključ prije no što se njegov otac vratio. Bio je tako lukav da je otključao i zatim zaključao vrata ne zatvorivši ih; kad je došlo vrijeme za polazak na spavanje, molio je da spava s
Haretonom, i dopušteno mu je da to učini za tu noć. Catherina se iskrala prije svanuća. Nije smjela pokušati izići ni na stražnja ni na prednja vrata da ne bi uznemirila pse; obilazila je prazne sobe i pregledavala njihove prozore; srećom, došavši u sobu svoje majke, uspjela je izići kroz prozor te sobe i niz jelu se spustiti na zemlju. Njen suučesnik kažnjen je zbog svoga udjela u njezinu bijegu, usprkos svojim bojažljivim lukavstvima.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Mustra taj Uto Apr 17, 2018 4:12 pm




Dvadeset i deveto poglavlje
Uvečer poslije pogreba moja mlada gospodarica i ja sjedile smo u biblioteci i tužno razmišljale a ona i očajno o svojem gubitku nagađajući o sumornoj budućnosti koja nas očekuje. Složile smo se da bi bilo najbolje kad bi ona dobila dopuštenje da i dalje stanuje u Grangeu, bar dok je Linton živ, a i on da bude s njom, a ja da ostanem kao nadstojnica kuće. To se činilo odveć povoljnim rješenjem da bismo se mogle nadati da će tako i biti; ipak se počeh tome nadati i radovati se pri pomisli da ću ostati gdje jesam i zadržati svoju službu, pa da ću, što mi je bilo najmilije, ostati uz svoju ljubljenu mladu gospodaricu, kad uto jedan sluga - jedan od otpuštenih, koji još nije bio otišao - brzo uđe i reče da "onaj đavo Heathcliff" dolazi kroz dvorište, i zapita bi li mu zaključao vrata pred nosom. Čak i da smo bile tako lude pa mu naredile da tako postupi, ne bi za to bilo vremena.
Heathcliff uđe bez ikakva kucanja i najave svoga dolaska; sad je bio gospodar kuće, te se koristio pravom gospodara da uđe ravno unutra a da ne kaže nijednu riječ. Čuo je glas našeg sluge, pa se uputi u biblioteku; uđe, dade sluzi znak da iziđe i zatvori vrata. To je bila ona ista soba u koju je uveden kao gost prije osamnaest godina; isti je mjesec sjao kroz prozor, a vani je krajolik imao onaj isti jesenji izgled.
Još nismo bile zapalile svijeću, ali se unutra još vidjelo, čak su se mogli vidjeti i portreti na zidu: divna glava gospođe Linton i otmjena glava njezina muža. Heathcliff priđe kaminu.
Vrijeme ga je samo malo izmijenilo. Doimao se onim istim čovjekom; njegovo tamno lice bilo je nešto blijeđe, žuće i mirnije, njegovo tijelo možda desetak kilograma teže; nikakve druge promjene nisu se na njemu vidjele. Kad ga vidje, Catherina brzo ustade u namjeri da pobjegne iz sobe.
- Stoj! - reče on i zaustavi je uhvativši je za ruku. -Nema više bježanja! Kamo bi ti to išla? Došao sam voditi te kući; nadam se da ćeš biti poslušna kći i da više nećeš nagovarati moga sina na neposluh. Bio sam u nedoumici kako da ga kaznim kad sam otkrio njegov udio u tvom bijegu; on je kao paučina, dovoljno je da ga čovjek dotakne pa da ga uništi; ali vidjet ćeš po njegovu izgledu da je dobio svoje! Prekjučer uvečer odnesoh ga dolje, stavih ga na stolac i više ga nisam ni dodirnuo. Naredih Haretonu da iziđe i tako nas dvojica ostadosmo sami u sobi. Nakon dva sata naredih Josephu da ga odnese gore u sobu; otad moja prisutnost djeluje na njegove živce kao sablast; mislim da mu se često priviđam.
Hareton kaže da se on noću svaki čas budi i da vas doziva da ga zaštitite od mene. Sviđao vam se vaš dragocjeni muž ili ne, morate doći; on je sad vaša briga. Prepuštam vam sve svoje zanimanje za njega.
- Zašto ne dopustite da Catherina ostane ovdje - molila sam -i ne pošaljete gospodina Lintona ovamo? Kako ih oboje mrzite, nećete žaliti za njihovim društvom; oni bi samo bili svakodnevna nevolja za vaše izopačeno srce.
- Tražim zakupca za Grange, a, naravno, želim i da moja djeca budu sa mnom. Osim toga, ova mlada žena mora i zaraditi za svoj kruh. Ne namjeravam je pustiti da živi u raskoši i neredu kad Linton umre. No, požuri i spremi se za polazak, da te ne bih morao na to tjerati.
- Hoću - reče Catherina. - Linton je jedino što mi je ostalo da volim na svijetu, pa iako ste učinili sve što ste mogli da biste između nas stvorili mržnju, ipak niste u tome uspjeli. Pokušajte samo učiniti mu bilo kakvo zlo kad ja budem pored njega, usudite se samo plašiti me!
- Ti si hvalisav pokrovitelj - odgovori Heathcliff. - Ali ja te ne volim dovoljno da bih njemu nanio zlo; sve mučenje past će na tebe dok god bude trajalo. Neću ja biti taj koji će ti ga učiniti mrskim... za to će se pobrinuti njegov divni ka rakter. On je gorak kao žuč zbog tvoga bijega i njegovih posljedica; nemoj očekivati zahvalnost od njega za svoju plemenitu odanost. Čuo sam kad je Zillah opisivao kakve bi ti sve neugodnosti priredio da je snažan kao ja. Sklonost je tu, a njegova slabost sama će mu izoštriti duh da pronađe zamjenu za snagu.
- Znam da ima zlu narav - izusti Catherina - on je vaš sin. Ali ja sam sretna što imam bolju, pa ću mu oprostiti; a i znam da me voli, zato i ja njega volim. Gospodine Heathcliffe, vi nemate nikoga da vas voli; i ma kako nas činili nesretnima, mi ćemo uvijek naći osvetu u pomisli da vaša okrutnost potječe od vaše još veće nesreće. Vi ste nesretni, zar ne? Osamljeni ste kao đavao i zavidni kao on!
Nitko vas ne voli... nitko neće plakati kad umrete! Ne bih željela biti na vašemu mjestu! Catherina je govorila s nekom vrstom mračnog likovanja; činilo se da je bila odlučila ući u duh svoje buduće obitelji i nalaziti zadovoljstvo u boli svojih neprijatelja.
- Odmah ćeš zažaliti što si to što jesi - reče njen svekar - ako ostaneš tu još samo minutu. Odlazi, vještice, i spremi svoje stvari. Ona iziđe s izrazom prijezira na licu. Kad je otišla, počeh ga moliti da mi Zillah prepusti svoje mjesto u Visovima, a ja da njoj prepustim svoje, ali on nije htio ni čuti. Naredi mi neka šutim; a zatim, prvi put, poče promatrati po sobi i gledati portrete. Dugo je promatrao portret gospođe Linton i napokon reče:
- Ovaj želim imati u svojoj kući. Ne zato što mi je potreban, nego... - naglo se okrenu prema vatri i nastavi s onim što ću, u nedostatku prikladnije riječi, nazvati osmijehom.
- Reći ću ti što sam jučer uradio! Naredio sam grobaru koji je kopao grob za Lintona neka skine zemlju s poklopca njezina lijesa, a ja sam ga otvorio. U jednom trenutku došlo mi je da ostanem ondje; kad sam opet vidio njezino lice... još uvijek je njezino!... grobar je imao muke da me pokrene odande; ali mi je rekao da će zrak promijeniti lice. Odvalio sam jednu stranu lijesa i ponovno zatrpao grob; ne onu koja je bliža Lintonu, neka je proklet! Volio bih da je njegov lijes bio zaliven olovom. Potplatio sam grobara da odvaljenu stranu Catherinina lijesa izvuče kad ja budem ondje pokopan, i da isto učini s onom stranom mog lijesa koja bude bliža Catherini... naredit ću da se napravi lijes na kojem će se jedna strana moći izvući... i onda kad Linton bude došao do nas, neće znati tko je tko!
- To je svetogrđe, gospodine Heathcliffe! Uzviknuh zar se niste stidjeli uznemirivati mrtve?
- Nisam nikoga uznemirivao, Nelly, a pružio sam sebi stanovito olakšanje. Sad će mi biti mnogo lakše, a i vi ćete imati više izgleda da me zadržite pod zemljom kad budem ondje zatrpan. Jesam li je uznemirio? Ne, ona je mene uznemirivala noću i danju svih ovih osamnaest godina... neprestano... nemilosrdno... do pretprošle noći; pretprošle noći bio sam miran. Sanjao sam da snivam svoj posljednji san pored nje sa svojim nepomičnim srcem uz njezino i svojim smrznutim obrazom uz njezin.
- A da se ona pretvorila u prah, ili u nešto gore, o čemu biste onda sanjali?
- Da sam se i ja zajedno s njom pretvorio u prah i da sam još sretniji! Misliš li ti da se bojim bilo kakve promjene te vrste? Očekivao sam takvu promjenu kad sam podizao poklopac lijesa; ali draže mi je što ta promjena nije počela dok joj ne budem i ja podvrgnut. A da nisam jasno vidio njene smirene beživotne crte, ne bih se lako oslobodio čudnog osjećaja. On je počeo na neobičan način. Ti znaš da sam bio kao mahnit poslije njene smrti i neprestano je od zore do zo re molio da mi se pojavi kao duh! Čvrsto vjerujem u duhove! Vjerujem da oni mogu postojati, i da postoje među nama. Onog dana kad je pokopana, padao je snijeg. Otišao sam uvečer na groblje. Puhao je hladan vjetar kao usred zime... svud unaokolo bilo je pusto. Nisam se bojao da će njen ludi muž doći tamo tako kasno, nitko drugi nije imao ondje nikakva posla. Kako sam svjestan da nas razdvaja samo prepreka od dva metra rastresene zemlje, rekoh sebi: "Moram je još jednom držati u svom naručju! Ako bude hladna, mislit ću da me hladi sjeverni vjetar; a ako bude nepomična, mislit ću da spava."
- Uzeh lopatu iz šupe za oruđe i počeh kopati svom snagom.
Lopata zastruže po lijesu; nastavih rad rukama. Poklopac poče pucati oko zavrtnja. Još malo pa bih postigao svoj cilj, ali mi se tada učini da iznad sebe čujem uzdah nekoga tko je stajao nagnut uz sam rub groba. "Samo da skinem ovaj poklopac, pa neka nas onda oboje zatrpaju zemljom" - promrmljah i počeh vući poklopac još očajnije.
Opet začuh neki uzdah pored samog uha. Učini mi se da je topao dah uzdaha zamijenio studeni vjetar. Znao sam da nijedno živo biće od krvi i mesa nije bilo u blizini, ali s onom istom sigurnošću s kojom opažate da se približavate nekom čvrstom tijelu u mraku, iako ga ne možete vidjeti, osjetih da je Cathy tu; ne ispod mene, nego na zemlji. Neko iznenadno olakšanje prože me od srca i preplavi sve udove.
Napustih svoj očajni posao; osjetih se odjednom utješen, neizrecivo utješen. Osjećao sam njenu prisutnost pored sebe; znao sam da je ona pored mene dok sam opet zatrpavao grob, i činilo mi se da me ona vodi kući. Možeš se smijati ako hoćeš, ali ja sam bio siguran da ću je vidjeti kod kuće. Bio sam siguran da je ona sa mnom, te nisam mogao a da joj ne govorim. Kad sam se približio Visovima, potrčah nestrpljivo prema vratima. Bila su zaključana; i sjećam se da su me onaj prokleti Earnshaw i moja žena htjeli spriječiti da uđem.
Sjećam se da sam se zaustavio i udario Earnshawa nogom tako jako da je izgubio dah, a zatim sam odjurio gore u svoju i njenu sobu. Gledao sam nestrpljivo oko sebe... osjećao sam je pored sebe... još malo pa sam je mogao vidjeti, a ipak je nisam vidio! Trebao sam se tada znojiti krvlju, toliko je bio očajan bol moje žudnje... tolika strastvenost mojih molbi da je vidim barem na tren! Ali je nisam vidio. Ona se prema meni pokazala okrutnom, kao što je često bila i za života. A otad, ponekad više a ponekad manje, neprestano sam bio igračka toga nesnosnog, paklenog mučenja koje mi drži živce u tako napetu stanju da bi, da nisu kao konopci, odavno popustili i postali slabi poput Lintonovih.
Kad sam sjedio u kući s Haretonom, činilo mi se da ću je sresti ako iziđem u šetnju; a kad sam šetao po pustari, činilo mi se da ću je vidjeti kad se vratim kući. Kad sam odlazio od kuće, htio sam se vratiti na Visove; bio sam siguran da ću je naći negdje u kući! A kad sam pokušavao spavati u njenoj sobi... tjeran sam i odande. Nisam mogao ondje ležati, jer čim bih zatvorio oči, ona bi bila ili vani pred prozorom, ili bi otvarala hrastovu pregradu, ili bi ulazila u sobu, ili bi odmarala svoju lijepu glavu na jastuku koji je upotrebljavala još kao dijete, te sam morao otvoriti oči da vidim.
Otvarao sam ih i zatvarao stotine i stotine puta tijekom noći... i uvijek bio razočaran! To me je mučilo! Često sam glasno stenjao, tako da je onaj stari nevaljalac Joseph vjerojatno mislio da me moja savjest muči kao đavo. A sad, otkako sam je vidio, smirio sam se... malo. Čudan način mučenja; osamnaest godina zavaravala me tim tračkom nade, a to je isto kao da me je sve vrijeme ubijala, pijući mi krv malo-pomalo!
Gospodin Heathcliff zašuti i obrisa čelo uz koje mu se zalijepila kosa, vlažna od znoja; oči su mu ukočeno gledale u crvene plamenove u kaminu, obrve mu nisu bile skupljene nego podignute prema sljepoočicama, što je ublaživalo turoban izraz njegova lica, ali mu i davalo neobičan izraz brige i bolno napete pažnje, usmjerene na jedan jedini predmet. Samo se djelomice obraćao meni, a ja sam šutjela. Nije mi bilo drago slušati ga kako govori! Malo zatim on poče ponovno razmišljati gledajući u portret, zatim ga skinu i nasloni na divan da bi ga mogao bolje promatrati. Uto uđe Catherina i izjavi da je spremna poći čim njen poni bude osedlan.
- Pošalji mi taj portret sutra - reče mi Heathcliff; zatim se okrenu njoj i doda: - Možeš ići i bez ponija, lijepa je večer, a u Orkanskim visovima neće ti trebati poni, jer kamo god budeš išla, dostajat će ti noge. Hajde.
- Zbogom, Elleno! - šapnu mi moja mila, mala gospodarica. Kad me je poljubila, usne su joj bile hladne kao led. Dođi me pohoditi, Elleno; nemoj zaboraviti.
- Pazi da ne učiniš tako nešto, gospođo Dean! - reče njen novi otac. - Kad budem želio razgovarati s tobom, doći ću ovamo. Ne želim da se motaš po mojoj kući! Dade joj znak da pođe ispred njega; ona mi dobaci pogled koji mi presiječe srce, i posluša ga. Promatrala sam ih kroz prozor dok su odlazili preko vrta. Heathcliff stavi Catherininu ruku pod svoju, iako se ona u početku očigledno tome opirala, i brzim koracima zađoše u aleju, gdje se više nisu vidjeli od drveća.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 53324
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Orkanski visovi

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 3 Prethodni  1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu