Orkanski visovi

First topic message reminder :



Prvorazredni "ljubić" i neupitni klasik – općeprihvaćena je percepcija čitalačke publike i kritike "Orkanskih visova", znamenitog romana Emily Brontë iz 1847. godine koji svojom osobitom, upravo specifičnom kvalitetom, i "specifičnom težinom", pa i omiljenošću, osjetno nadmašuje prosjek književne produkcije svoga doba. "Orkanski visovi" su razmjerno rani izdanak viktorijanske književnosti i razmjerno kasni odraz tzv. gotičke tradicije, pa je i okružje nešto »mračnije«, no svejedno iz njega prosijava gotovo nadnaravni sjaj ljubavi koja, unatoč svemu, pa i smrti, živi vječno.

Vječno će, izgleda, živjeti i ova knjiga, ponajviše zbog intenzivne i dotad nedočarane emocionalne drame koju je Emily Brontë neobično snažno i uvjerljivo opisala. Zanimljivo je da je roman tako "orkanskog" dramskog naboja i složene psihološke karakterizacije likova – u prvom redu demonske naravi glavnog lika Heathcliffa, koji iskazuje dotad nezapamćenu silinu gnjeva, bijesa i obijesti – napisala djevojka od nepunih trideset ljeta, koja će svoj kratki život završiti netom nakon dovršetka svoga jedinog djela.

Tako je iza djevojke krhka zdravlja ostala besmrtna knjiga koja svako malo "vampirski" oživi preko brojnih novih izdanja, adaptacija, reinterpretacija ili citata na filmu, stripu, glazbi, književnosti... – prisjetimo se Buńuelove obrade u filmu Ponori strasti iz 1954., ili razvikanijeg glazbenog "čitanja" Kate Bush u hit-pjesmi Wuthering Heights iz 1978., dok je mlađi čitatelji ponovno otkrivaju preko hiper-popularnog serijala Sumrak Stephenie Meyer.

Trideseto poglavlje
Jednom sam posjetila Visove, ali je nisam vidjela otkad je otišla odavde; Joseph je držao ruku na kvaki vrata kad sam došla pitati za nju i nije me htio pustiti unutra. Rekao mi je da je gospođa Linton zauzeta, a da gospodar nije kod kuće. Da mi Zillah nije ponekad pričala kako ondje žive, jedva da bih znala tko je od njih živ, a tko mrtav. Zaključila sam po njenim riječima da Catherinu smatra oholom i da je ne voli. Moja mlada gospođa zapovjedila joj je da joj nešto pomogne kad je prvi put došla, ali joj je Heathcliff rekao neka gleda svoj posao i pusti njegovu snahu da se brine sama o sebi; Zillah je na to rado pristala jer je uskogrudna i sebična.
Catherina je osjetila djetinju ljutnju zbog njezina nehata i počela ju je otvoreno prezirati; tako ju je pretvorila u neprijatelja koji kao da joj je učinio neku veliku nepravdu. Otprilike šest tjedana prije vašeg dolaska, jednog dana kad smo se srele u pustari, dugo sam razgovarala sa Zillah; i evo što mi je rekla:
- Prvo što je gospođa Linton učinila kad je došla u Visove bilo je da otrči gore, a da čak ne zaželi ni dobru večer meni i Josephu; zatvorila se u Lintonovu sobu i ostala ondje do ujutro. Dok su gospodar i Earnshaw doručkovali, ona je uletjela u kuću i sva usplahirena zapitala bi li netko mogao otići po liječnika, jer je Linton vrlo bolestan.
- Mi to znamo! - odgovori Heathcliff. - Ali njegov život ne vrijedi ni pišiva boba, pa ne želim ni pare potrošiti na njega.
- Ali ja ne znam što trebam raditi - odgovori ona - i ako mi nitko ne pomogne, on će umrijeti!
- Van iz sobe - povika gospodar - i da nisam čuo ni riječi više o njemu! Nikoga ovdje nije briga što će se njemu dogoditi. Ako si ti zabrinuta, onda mu budi njegovateljica, a ako nisi, zaključaj ga i ostavi.
- Zatim je počela meni dosađivati da joj pomognem, ali joj rekoh da sam imala dovoljno natezanja oko toga dosadnog stvorenja i da svatko od nas ima svoju dužnost; njezina je da se brine o Lintonu, a i gospodin Heathcliff naredio mi je da taj posao prepustim njoj.
- Što se događalo između njih dvoje, ne mogu reći. Mislim da je ona imala vrlo malo mira, moglo se vidjeti po njezinu blijedom licu i podbulim očima. Ponekad je dolazila u kuhinju, sva uznemirena, i činilo se kao da bi rado molila za pomoć. Ali ja nisam htjela biti neposlušna prema gospodaru; nikad se ne usuđujem ne poslušati ga, gospođo Dean; i premda sam smatrala da je griješio jer nije poslao po doktora Kennetha, moj posao nije da savjetujem i da se brinem, i nikada se nisam miješala u tuđe poslove. Jednom ili dvaput, nakon što su svi otišli spavati, dogodilo se da otvorim vrata i da je vidim gdje sjedi i plače na hodniku; ali sam onda brzo zatvorila vrata iz straha da se ne sažalim i pomognem joj. Sažalijevala sam je, ali, znate, nisam htjela izgubiti svoju službu.
- Napokon, jedne noći ona smjelo uđe u moju sobu i uplaši me rekavši:
- Kaži gospodaru Heathcliffu da njegov sin umire... sigurna sam u to ovaj put. Ustani odmah, idi i reci mu.
- Čim je to rekla, opet je iščezla. Ležala sam pola sata, osluškivala i drhtala. Nikakav se šum nije čuo... kuća je bila mirna. - Prevarila se - pomislih. - On se oporavio. Nema po trebe da ikoga uznemirujem. - Ponovno zaspah. Ali moj je san bio pokvaren i drugi put; ovaj put oštrom zvonjavom zvonca... jedinog zvonca koje smo imali i koje je bilo ugrađeno radi Lintona.
Gospodar me zovnu, i reče mi neka vidim što je i neka im kažem da više ne ponove tu buku.
- Ja mu prenesem Catherininu poruku. On promrmlja neku psovku, ali za nekoliko minuta iziđe sa zapaljenom svijećom i ode u njihovu sobu. Pođoh za njim. gospođa Heathcliff sjedila je uz postelju, ruku prekriženih na koljenima. Njen svekar priđe postelji, prinese svjetlo Lintonovu licu, pipnu ga i okrenu se njoj.
- A sad... Catherino - reče - kako se osjećaš? Bila je nijema.
- Kako se osjećaš, Catherino? - ponovi on. - On ne pati više i ja sam slobodna - odgovori ona. - Osjećala bih se dobro... ali - nastavi s gorčinom koju nije mogla sakriti -ostavili ste me da se tako dugo borim sama protiv smrti da osjećam i vidim samo smrt! Osjećam se kao da sam mrtva!
- I izgledala je kao smrt. Dala sam joj malo vina. Hareton i
Joseph, probuđeni zvonjavom i šumom koraka, čuli su naš razgovor i ušli. Josephu je, mislim, bilo drago što je mladić umro; Hareton se činio nešto malo uzbuđen, premda je bio više zauzet gledanjem u Catherinu nego razmišljanjem o Lintonu. Ali gospodar mu naredi da se vrati u krevet; nije nam trebala njegova pomoć. Zatim naredi Josephu da prenese tijelo u njegovu sobu, a meni da se vratim u svoju. Gospođa Linton ostala je sama.
- Ujutro me poslao da joj kažem neka dođe dolje na doručak; bila se upravo razodjenula i spremila da legne. Rekla mi je da je bolesna, što me nije nimalo iznenadilo. Obavijestih o tome gospodina Heathcliffa i on mi odgovori:
- Dobro, ostavi je na miru dok ne prođe pogreb; povremeno je pohodi i odnesi joj što joj treba; a čim joj bude bolje, izvijesti me.
Kako je pričala Zillah, Cathy je ostala gore u sobi dva tjedna. Zillah ju je posjećivala dvaput na dan i htjela je s Cathy stupiti u prijateljske odnose, ali su ti njeni pokušaji ljubaznosti smjesta oholo odbijeni. Heathcliff je otišao gore jednom, da joj pokaže Lintonovu oporuku. On je svu svoju i nekad njenu pokretnu imovinu ostavio svome ocu; siromah Linton bio je zastrašen ili nagovoren da to učini one nedjelje dok je Cathy bila odsutna zbog smrti svoga oca. Što se tiče zemlje, u to se nije ni mogao miješati jer nije bio punoljetan. Ali gospodin Heathcliff prisvojio ju je i držao na osnovi svoga prava i prava svoje žene; mislim da je to zakonito.
U svakom slučaju, Catherina bez novca i bez prijatelja nije kadra ni pokrenuti pitanje prava njegova posjedovanja.
- Nitko osim mene nije se ni približavao njenim vratima, osim u toj jednoj prilici; nitko se nije raspitivao za nju - reče Zillah. - Prvi put je sišla u veliku sobu jednog nedjeljnog poslijepodneva. Kad sam joj bila donijela ručak, rekla mi je plačnim glasom da više ne može izdržati u hladnoj sobi; ja joj rekoh da gospodar ide u Thrushcross Grange a da joj Earnshaw i ja nećemo braniti da siđe; i tako, čim je čula da je Heathcliffov konj otkasao, pojavi se, odjevena u crninu sa svojim žutim kovrčama začešljanim iza ušiju, jednostavno kao u kvekera, jer ih nije mogla sama raščešljati.
- Joseph i ja obično idemo u kapelu nedjeljom. (Crkva je sada, kao što znate, bez svećenika - objasni gospođa Dean - a u Gimmertonu hram metodista ili baptista, ne znam točno, nazivaju kapelom.) Joseph je bio otišao, a ja sam smatrala da je bolje ako ostanem kod kuće. Uvijek je dobro da mlade nadzire netko stariji; a i Hareton, usprkos svojoj stidljivosti, nije baš uzor lijepa vladanja. Kazah mu da će njegova rođakinja vrlo vjerojatno doći sjesti s nama, pa kako je ona navikla da se nedjelja poštuje, savjetovah mu neka ostavi svoje puške i ostali posao u kući dok ona bude s nama. On pocrvenje na to upozorenje i pogleda svoje ruke i odijelo. Odmah je sklonio ulje za mazanje i barut. Vidjeh da joj je htio praviti društvo i zaključih po njegovu vladanju da mu je stalo da izgleda što bolje.
Smijući se onako kako ne bih smjela da je gospodar bio tu, ponudih se da mu pomognem da se uredi, ako hoće, i počeh se šaliti na račun njegove zbunjenosti. On se naljuti i poče psovati. - Možda je, gospođo Dean -nastavi Zillah vidjevši da nisam zadovoljna njenim ponašanjem - vaša mlada gospodarica odveć fina za gospodina Haretona; možda imate pravo, ali priznajem da bih željela malo potkresati njenu oholost. I što će joj sad vrijediti sva njena naobraženost i otmjenost? Ona je isto tako siromašna kao vi ili ja; i siromašnija, sigurna sam; vi štedite, a i ja stavljam na stranu koliko mogu.
Hareton dopusti Zillah da mu pomogne i ona ga laskanjem udobrovolji; kad je Catherina došla, on donekle zaboravi na prijašnje uvrede i, po Zillahinu pričanju, pokuša biti što ljubazniji. - gospođa uđe - nastavi Zillah -hladna kao led i ohola kao princeza. Ustadoh i ponudih joj naslonjač u kojem sam sjedila. Ali ona podignu nos na tu moju uslužnost. Earnshaw također ustade i ponudi joj da sjedne na klupu blizu vatre izjavljujući kako je siguran da se smrznula od hladnoće.
- Smrzavam se već više od mjesec dana - odgovori ona izgovarajući te riječi što je mogla prezirnije. -Uzela je sama stolac i stavila ga podalje od nas.
Sjedila je dok se nije ugrijala; zatim poče gledati unaokolo i spazi nekoliko knjiga u ormaru; odmah ustade i dignu se na prste Ja ih dohvati, ali su one stajale previsoko za nju. Njen rođak, nakon što je kratko vrijeme promatrao njen neuspjeli pokušaj, najzad skupi hrabrost da joj pomogne; ona raširi svoju haljinu i on je napuni knjigama koje mu dođoše prve pod ruku. - Bio je to velik napredak za mladića. Nije mu zahvalila, ali je on ipak bio zadovoljan što je prihvatila njegovu pomoć i usudi se stati iza nje dok je prelistavala knjige, pa čak i sagnuti se i pokazati joj ono što mu se svidjelo na nekim starim slikama koje su bile u njima; ne zastrašiga ni ohol način na koji ona otrgnu list kad on stavi prst na njega, nego se zadovolji time što je stao malo natrag i promatrao nju umjesto knjigu.
Ona nastavi čitati, ili tražiti nešto za čitanje. Njegova se pažnja postupno sasvim usredotoči na njene guste, svilene kovrče; nije joj mogao vidjeti lice, a ni ona nije mogla vidjeti njega. On napokon, ne shvaćajući možda što čini, privučen kao leptir plamenom svijeće, prijeđe s gledanja na dodir; pruži ruku i pomilova jednu kovrču, nježno kao pticu. Ona se ljutito okrenu kao da joj je zabio nož u vrat.
- Smjesta odlazi! Kako se usuđuješ dodirnuti me? Zašto stojiš tu?
- povika ona prijezirnim tonom. - Ne podnosim te! Ako mi se približiš, otići ću opet gore. - Gospodin Hareton se povuče, zbunjen da ne može biti više, i sjede vrlo tiho na klupu, a ona nastavi prevrtati listove još jedno pola sata; na kraju mi Earnshaw priđe i šapnu:
- Zillah, hoćeš li je zamoliti da nam čita? Dosadno mi je ne raditi ništa; i rado bih... mislim da bih je rado slušao kako čita! Nemoj reći da ja to želim, nego traži za sebe.
- Gospodin Hareton želio bi da nam čitate, gospođo odmah joj kazah. - On bi to rado... bio bi vam vrlo zahvalan. - Ona se namršti, pogleda nas i reče:
- Gospodin Hareton i svi vi trebate shvatiti da ja odbijam svaku tobožnju ljubaznost koju mi u svojoj dvoličnosti nudite!
Prezirem vas i nemam ništa za reći nikomu od vas! Kad sam bila spremna dati svoj život za samo jednu ljubaznu riječ, ili samo da vidim jedno od vaših lica, vi ste se svi držali po strani. Ali ne namjeravam vam se žaliti! Hladnoća me je natjerala ovamo, a ne želja da vas zabavljam, ni da uživam u vašem društvu.
- Što sam ja mogao učiniti? - poče Earnshaw. - Zašto sam ja kriv?
- Oh! Ti si iznimka - odgovori gospođa Heathcliff. - Ti mi nisi ni trebao.
- Ali ja sam se ponudio više puta, i pitao - reče on uzbuđujući se zbog njene drskosti - molio sam gospodina Heathcliffa neka me pusti da bdijem umjesto tebe...
- Šuti! Radije ću ići van, ili bilo kamo, radije nego da slušam tvoj neugodni glas! - reče ona.
- Hareton promrmlja da, što se njega tiče, može ići u pakao! Skide pušku sa zida i više se nije ustručavao raditi ono što je obično i radio nedjeljom. Sad je govorio sasvim slobodno; ona uskoro osjeti potrebu da se povuče u svoju samoću.
Ali su otpočeli mrazovi, pa je uza svu svoju oholost bila prisiljena sve češće dolaziti u naše društvo. Ja sam se po brinula da joj više ne dam prilike da prezire moju dobrodušnost; otad sam uvijek bila ukočena kao i ona. Nitko je od nas ne voli, a ona to i ne zaslužuje, jer čim joj se kaže i najmanja riječ, odmah se naroguši ne gledajući nikoga.
Ona vrijeđa i samoga gospodara; gotovo ga izaziva da je udari, i koliko je on više kažnjava, toliko je ona otrovnija.
U prvi mah, kad sam čula što mi je Zillah ispričala, odlučih napustiti svoju službu, zakupiti neku kućicu i pozvati Catherinu da živi sa mnom; ali gospodin Heathcliff ne bi to dopustio, kao što ne bi dao ni Haretonu da živi u zasebnoj kući. Ne vidim nikakva izlaza, zasad, osim da se ona ponovno uda; ja sam u tome nemoćna.
***
Tako se završila priča gospođe Dean. Unatoč liječnikovu proročanstvu, snaga mi se brzo vraća; i premda je sada tek druga nedjelja u siječnju, namjeravam za dan-dva odjahati do Orkanskih visova i obavijestiti svoga kućevlasnika da ću idućih šest mjeseci provesti u Londonu, te da, ako želi, može tražiti drugog zakupca za ovu kuću poslije listopada. Ne bih ni za što na svijetu ovdje proveo još jednu zimu.

Trideset i prvo poglavlje
jučer je bilo vedro, mirno i hladno. Otišao sam u Orkanske visove, kao što sam i namjeravao. Moja me je domaćica zamolila da odnesem pisamce njenoj mladoj gospodarici; nisam odbio, jer ta valjana žena nije bila svjesna da ima ičega neobična u njenoj molbi. Prednja vrata bila su otvorena, ali su negostoljubiva kućna vrata bila zatvorena, kao i prilikom moga prvog posjeta. Zakucah i dozvah Earnshawa koji je bio među vrtnim gredicama; on skinu lanac s vrata i ja uđoh. To je lijep seljački momak kakav se rijetko viđa. Ovaj put sam ga osobito pažljivo promatrao. Ali on se očigledno nimalo ne trudi istaknuti svoje prirodne odlike.
Upitah ga je li gospodin Heathcliff kod kuće. On odgovori da nije, ali da će doći za objed. Bilo je jedanaest sati, i ja mu izrazih svoju namjeru da uđem i pričekam ga; on nato odmah baci svoje oruđe i pođe za mnom, više kao pas čuvar nego kao domaćinov zamjenik.
Uđosmo zajedno; Catherina je bila tu korisno zaposlena pripremanjem povrća za objed. Doimala se turobnijom i potištenijom nego kad sam je prvi put vidio. Jedva je podigla oči da me pogleda i nastavila je svoj posao s istim nehatom prema uobičajenim oblicima ljubaznosti kao i prije; na moj poklon i moje "dobro jutro" nije ni odgovorila.
- Ona se ne doima baš tako ljubaznom - pomislih - kao što bi me gospođa Dean željela uvjeriti. Ona jest ljepotica, ali nije umiljati anđeo. Earnshaw joj osorno reče neka odnese svoje stvari u kuhinju.
- Odnesi ih ti - reče ona odgurnuvši ih od sebe čim je svršila posao; zatim ode i sjede na stolicu pokraj prozora pa poče izrađivati figure ptica i životinja od kore repe koja joj je bila u krilu. Priđoh joj pretvarajući se da želim pogledati vrt; i, kako mi se činilo, vješto joj bacih u krilo pisamce gospođe Dean tako da Hareton nije vidio - ali me ona glasno upita:
- Što je to? - I gurnu cedulju na pod.
- Pismo od vaše stare poznanice, domaćice u Grangeu odgovorih joj, ljut što je otkrila moje ljubazno djelo, a i uplašen da se ne pomisli kako je pismo moje. Kad je to čula brzo se sagnu da ga uzme, ali je Hareton preteknu, ščepa ga stavi u svoj prsluk i reče da ga najprije mora vidjeti gospodin Heathcliff. Nato Catherina šutke okrenu lice od nas krišom izvadi svoju maramicu i prinese je očima; a njen rođak, nakon što se neko vrijeme borio da potisne svoje snažne osjećaje, izvuče pismo i grubo ga baci na pod pored nje.
Catherina ga uze i poče ga žudno čitati; zatim mi postavi nekoliko razumljivih i nerazumljivih pitanja o stanovnicima svoga prijašnjeg doma; gledajući prema brdima, govorila je za sebe:
- Željela bih jahati svoju Mini ondje dolje! Željela bih se penjati tamo gore! Oh! Umorna sam... osjećam se kao životinja koju ne puštaju iz staje, Haretone!
- I ona nasloni svoju lijepu glavu na prozorski okvir, napola zijevajući a napola uzdišući, i zamišljeno utonu u sjetu ne hajući i ne opažajući promatramo li je.
- Gospođo Heathcliff - kazah joj, nakon što sam neko vrijeme sjedio nijem - vi ne znate da vas ja poznajem? I to tako intimno da mi se čini čudno što ne želite doći i razgovarati sa mnom. Mojoj domaćici nikad ne dosadi govoriti mi o vama i hvaliti vas. Ona će biti vrlo razočarana ako se vratim bez ikakvih vijesti o vama i od vas, osim da ste primili njeno pismo, bez ijedne riječi! Te je riječi, čini se, iznenade i ona upita:
- Voli li vas Ellen?
- Jest, prilično - odgovorih oklijevajući.
- Morate joj reći - nastavi ona - da bih odgovorila na njezino pismo, ali nemam čime pisati; čak ni knjigu iz koje bih mogla istrgnuti list.
- Nemate knjiga! - uzviknuh. - Kako možete živjeti ovdje bez njih, ako smijem pitati?
Premda sam opskrbljen velikom bibliotekom, često mi je vrlo dosadno u Grangeu; kad bi mi netko oduzeo knjige, bio bih očajan!
- Neprestano sam ih čitala dok sam ih imala - reče Ca therina. -
Gospodin Heathcliff nikad ne čita, pa mu je palo na pamet da uništi moje knjige. Ima već nekoliko tjedana kako nisam vidjela nijednu knjigu. Osim jednom kad sam na Josephovo veliko nezadovoljstvo pregledala njegove teološke knjige; i jednom sam, Haretone, našla tvoju zbirku u tvojoj sobi... nekoliko latinskih i grčkih knjiga i nekoliko zbirki pripovijedaka i pjesama; sve su to moji stari prijatelji. Te posljednje donijela sam ovamo... ali ti si ih uzeo, kao što svraka skuplja srebrne žlice, iz ljubavi za krađom! One ti nisu ni od kakve potrebe; ili si ih možda sakrio iz podlog motiva da nitko ne uživa u njima kad ti ne možeš. Možda je tvoja zavist savjetovala gospodina Heathcliffa da me liši toga blaga? Ali većina je njih napisana u mome mozgu i otisnuta u mome srcu, njih me ne može nitko lišiti!
Earnshaw sav pocrvenje kad ču da je njegova rođakinja otkrila njegovu tajnu zbirku i mucajući poče ljutito poricati njene optužbe.
- Gospodin Hareton želi obogatiti svoje znanje -pritekoh mu u pomoć. - On vam ne zavidi na vašem znanju, nego vas želi sustići. Za nekoliko godina bit će vrlo obrazovan.
- I želi da ja za to vrijeme postanem neznalica - odgovori
Catherina. - Jest, često ga čujem kako pokušava sricati i čitati i kako čini strašne pogreške! Željela bih da ponoviš onu staru baladu Chery Chase, kao što si učinio jučer, bilo je vrlo smiješno. Čula sam te; i čula sam kako prelistavaš rječnik da nađeš teške riječi, a zatim i kako psuješ jer nisi mogao pročitati njihovo objašnjenje.
Mladić je očito smatrao nepravednim što mu se ona podruguje zbog njegova neznanja, a zatim što mu se podruguje i zbog pokušaja da se iz neznanja izvuče. Bio sam njegova mišljenja; i sjećajući se anegdote koju mi je ispričala gospođa Dean o njegovu prvom pokušaju da se oslobodi tmine u kojoj je odgojen, rekoh joj:
- Ali, gospođo Heathcliff, svi smo bili početnici, svi smo se spoticali i teturali na početku; a da su nas naši učitelji prezirali, umjesto što su nam pomagali, mi bismo se spoticali i teturali i sada.
- Oh! - odgovori ona. - Ne želim ometati njegovo napredovanje; ali, ipak, on nema pravo prisvajati ono što je moje i činiti mi to smiješnim svojim grubim pogreškama i pogrešnim izgovorom! Te knjige, u prozi i u stihu, za mene su svete zbog dragih uspomena; i mrsko mi je što ih on unižava i oskvrnjuje svojim ustima! Osim toga, on je, kao za pakost, izabrao moje najomiljenije knjige koje ja najviše volim iznova čitati.
Hareton je šutio minutu; mučio ga je osjećaj uvrede i gnjeva koji nije bilo lako potisnuti. Ustadoh i, s namjerom da mu pomognem u njegovoj zbunjenosti, stadoh na kućni prag pa počeh promatrati krajolik. On ustade i napusti sobu; ali uskoro se vrati noseći u rukama nešto knjiga koje baci Catherini u krilo i reče:
- Uzmi ih! Ne želim više nikada ni čuti ni misliti o njima, a ni čitati ih!
- Ne trebaju mi sad - odgovori ona - jer ću ih povezati s tobom i mrziti ih. Ona otvori jednu koja je očito bila često prelistavana i pročita jedan odlomak, razvučeno poput početnika; zatim se nasmija i gurnu je od sebe. - Slušaj još - izazivački nastavi i pročita na jednak način stih jedne stare balade. Ali Haretonovo samoljublje nije moglo izdržati daljnje mučenje i ja začuh, ne bez odobravanja, kako on ćuškom zaustavi njen zajedljivi jezik. Ta mala nesretnica učinila je sve što je mogla da uvrijedi ranjive, iako nekultivirane osjećaje svog rođaka, te je fizički argument bio jedini način da joj vrati milo za drago.
Nakon toga on sakupi knjige i baci ih u vatru. Pročitao sam mu na licu veliki bol koji je osjećao što ih žrtvuje gnjevu. Zamišljao sam da se, dok su one gorjele, prisjećao zadovoljstva koje su mu već pružale i nada da će mu s vremenom donijeti veće zadovoljstvo i osjećaj likovanja; a činilo mi se da sam pogodio i motiv zbog kojeg se bio odao tajnom učenju.
Bio je zadovoljan svakidašnjim radom i surovim životinjskim uživanjem dok se nije pojavila Catherina. Stid zbog njezina prijezira i nada da će zadobiti njenu potporu potaknuli su ga da teži za višim ciljevima. A ona, umjesto da ga štiti od nižeg života i potiče k višem, samo se podrugivala njegovim naporima da se obrazuje.
- To je sva korist koju nerazumna životinja kao što si ti može izvući iz njih! - povika Catherina sišući svoju povrijeđenu usnu i ljutito promatrajući plamenove.
- Jezik za zube - gnjevno odgovori on. Njegovo uzbuđenje onemogućivalo mu je govoriti. Brzo pođe k izlazu, te se sklonih da mu oslobodim put. Ali prije no što je i prekoračio prag, gospodin Heathcliff, koji je došao puteljkom, susretne ga, stavi mu ruku na rame i zapita ga:
- Što se dogodilo, momče?
- Ništa, ništa - odgovori on i ode da se u samoći preda tuzi i gnjevu. Heathcliff pogleda za njim i uzdahnu:
- Bit će čudno ako samo sebi pokvarim planove - promrmlja on ne primjećujući da sam ja iza njega.
- Ali kad tražim njegova oca u njegovu liku, nalazim nju svaki dan sve više! Otkud, dođavola, da je toliko nalik njoj? Patim i kad ga samo pogledam. Obori pogled i zamišljeno uđe. Na licu mu je bio nemiran, zabrinut izraz koji nikad prije nisam primijetio u njega, a doimao se i mršavijim. Kad ga vidje, njegova snaha odmah pobježe u kuhinju i ja ostadoh sam.
- Drago mi je što vidim da možete izlaziti, gospodine Lockwoode - reče on kao odgovor na moj pozdrav -iz sebičnih motiva, djelomično; kad bih vas izgubio, ne bih vam lako mogao naći zamjenika u ovoj pustinji. Često sam se pitao što li vas je dovelo ovamo?
- Prolazni hir i ništa više, gospodine - glasio je moj odgovor - a hir će me također otjerati odavde. Idem u London idući tjedan, pa sam vam došao reći kako nemam namjeru zadržati Thrushcross Grange nakon isteka dvanaestomjesečnog roka na koji sam ga zakupio. Mislim da više nikad neću ondje stanovati.
- Tako; dosadilo vam je ovo progonstvo iz svijeta? Ali ako ste došli sa zahtjevom da vam odbijem nešto od ugovorene sume zato što nećete stanovati u Grangeu sve ugovore no vrijeme, onda je vaš put uzaludan; nikad ne propuštam uzeti od svakoga sve što mi pripada.
- Nisam došao da mi se išta odbije od ugovorene sume - rekoh mu u velikoj ljutnji. - Ako želite, odmah ću vam platiti sve - i izvadih novčanik iz džepa.
- Ne, ne - odgovori on hladno. - Ostavit ćemo dovoljno da pokrijete dosadašnju zakupninu, u slučaju da se ne vratite; ne žuri mi se toliko. Sjednite objedovati s nama; čovjek obično može dobro ugostiti onoga za kog je siguran da neće ponovno doći u posjet. Catherino, donesi pribor za jelo; gdje si ti?
Catherina se pojavi noseći poslužavnik s noževima i vilicama. - Ti objeduj s Josephom - šapnu joj Heathcliff - i ostani u kuhinji dok gost ne ode. Izvršila je njegovu naredbu vrlo točno. Možda nije ni bila u iskušenju da je ne ispuni. Živeći među prostacima i čovjekomrscima, ona vjerojatno nije bila kadra cijeniti bolje ljude ni kad ih sretne.
Između namrgođenog i šutljivog Heathcliff a, s jedne strane, i
Haretona, sasvim nijemog, s druge, objed mi je prošao u neraspoloženju, pa sam se brzo oprostio s njima. Želio sam izići na stražnja vrata da bih još jednom vidio Catherinu i da bih malo bocnuo starog Josepha, ali Hareton dobi naređenje da dovede moga konja i domaćin me osobno otprati do vrata, pa tako nisam mogao ispuniti svoju želju. "Kako je sumoran život u toj kući!" -mislio sam jašući.
Stvarnost bi bila romantičnija od bajke za gospođu Lintona
Heathcliff a da smo se ona i ja zavoljeli, kao što je njena dobra dadilja željela, i odselili zajedno u bučnu atmosferu grada.

Trideset i drugo poglavlje
GODINA 1802.
u rujnu ove godine bio sam pozvan da opustošim lovište nekog mog prijatelja na sjeveru. Putujući njegovoj kući, neočekivano sam se našao petnaest milja od Gimmertona. Konjušar neke krčme na putu držao je vjedro vode i pojio moje konje, kad se pojaviše jedna kola natovarena vrlo zelenom zobi, tek požnjevenom, i on mi reče: - Ta su kola iz Gimmertona, siguran sam! Oni uvijek žanju tri tjedna poslije ostalog svijeta.
- Gimmerton? - ponovih. - Moj boravak u tom kraju već je u mom sjećanju bio postao nejasan poput sna.
- Ah, znam! Koliko je to daleko odavde?
- Otprilike četrnaest milja preko brda, i to lošeg puta odgovori on. Obuze me iznenadna želja da posjetim Thrushcross Grange. Još nije bilo podne, pa sam mislio da mogu isto tako dobro provesti noć pod svojim krovom kao i u nekoj krčmi. Mogao bih ondje ostati jedan dan i urediti svoje stvari s kućevlasnikom, pa si tako uštedjeti trud da ponovno dolazim u taj kraj.
Nakon što sam se malo odmorio, kazah svom sluzi neka se raspita za put. Uz velik napor za naše konje uspjeli smo stići u selo otprilike za tri sata. Slugu sam ostavio u selu i produžio niz dolinu sam. Siva crkva doimala se još sivljom, a osamljeno groblje još osamljenijim. Opazio sam gomilu ovaca koje su pasle nisku travu po grobovima. Bilo je ugodno toplo vrijeme -odveć toplo za putovanje; ali vrućina mi nije smetala da uživam u divnom pogledu na okolna brda i doline.
Da je bio kolovoz, siguran sam, doveli bi me u iskušenje da provedem cio mjesec u tom osamljenom kraju. Zimi ništa tužnije, ljeti ništa božanstvenije od tih dolinica zatvorenih brdima i tih brežuljaka i padina obraslih vrijesom.
Stigoh u Grange prije sunčeva zalaska. Zakucah na vrata - nisu me čuli. Ukućani su se bili povukli u stražnji dio kuće, što sam zaključio po tankom plavom dimu koji se vijugao iz kuhinjskog dimnjaka. Ujahah u dvorište. U predvorju je djevojčica od devet ili deset godina sjedila i plela, a na stubama se odmarala postarija žena i zamišljeno pušila lulu.
- Je li gospođa Dean unutra? - upitah tu ženu.
- Gospođa Dean? Nije! - odgovori. - Ona ne stanuje ovdje, ona je u Visovima. - Jeste li vi domaćica?
- Jesam, ja čuvam kuću.
- Ja sam gospodin Lockwood, gospodar. U koju bih se sobu mogao smjestiti? Namjeravam ovdje prenoćiti.
- Gospodar! - iznenađeno povika ona. - Tko bi se nadao da ćete doći? Trebali ste javiti. Nijedan kutak u kući nije namješten ni prozračen! Ona odloži svoju lulu i požuri unutra, a djevojčica ode za njom. Uđoh i ja. Brzo sam uočio da je njen izvještaj točan i da je ona bila sva smetena zbog moga neželjenog dolaska, te joj kazah neka se smiri. Ići ću u šetnju, a neka mi ona za to vrijeme spremi jedan kut u salonu da bih u njemu večerao, i spavaću sobu. Veliko čišćenje nisam zahtijevao, nego samo dobru vatru i suhu posteljinu. Činilo se da je voljna učiniti sve što je najbolje mogla, iako je vatru u kaminu razgrnula metlom umjesto žaračem i mnogi drugi kućni pribor pogrešno upotrijebila. Ipak sam otišao uzdajući se da će mi spremiti mjesto gdje ću se odmoriti kad se vratim.
- Je li sve u redu u Visovima? - upitah je.
- Jest, koliko znam! - odgovori ona žurno noseći posudu s pepelom. Pitao bih je zašto je gospođa Dean napustila Grange, ali je bilo nemoguće zadržavati je u takvu uzbuđenju, te se okrenuh i iziđoh. Šetao sam polako, iza mene je sjalo sunce na zalasku, a ispred mene se dizala blaga mjesečina. Kad sam izišao iz parka i počeo se penjati kamenitim sporednim putom koji vodi domu gospodina Heathcliffa, sunce je već bilo zašlo, a mjesec je postao jasniji.
Prije no što sam došao do mjesta odakle se vidjela kuća, od dana je ostalo samo svjetlo boje jantara na zapadnom nebu, ali sam na jasnoj mjesečini vidio svaki kamenčić na puteljku i svaku travku. Nisam se morao ni penjati preko vrata ni kucati na njih - odmah su popustila pod mojom rukom. To je velik napredak, pomislih.
Primijetio sam još jedan, zahvaljujući svojem nosu: miris šeboja i voća osjećao se u zraku. I vrata i prozorski kapci bili su otvoreni; a ipak, kao što je običaj u područjima s rudnicima ugljena, lijepa, crvena vatra osvjetljivala je ognjište; ugoda koju ona pruža oku čini snošljivim višak topline koji stvara.
Kuća Orkanskih visova tako je velika da ukućani imaju dovoljno prostora da se povuku izvan njezina dosega; i doista, oni ukućani koji su bili unutra sjedili su pored prozora. Mogao sam ih vidjeti i čuti prije no što sam i ušao, te sam stao, promatrao ih i slušao; na to me je naveo osjećaj radoznalosti i zavisti koji je sve više rastao što sam dulje stajao tu.
- Suprotno! - reče glas milozvučan kao srebrno zvonce. - Ovo je treći put otkad ti to ponavljam, neznalice! Ovo je posljednji put. Trudi se zapamtiti, ili ću ti počupati kosu!
- Suprotno - odgovori drugi glas, dubokim ali snažnim tonom. - A sad, poljubi me jer tako dobro pazim.
- Ne, najprije pročitaj sve bez ijedne greške. Muški sugovornik poče čitati; bio je to mlad čovjek, otmjeno odjeven; sjedio je za stolom s knjigom ispred sebe. Njegovo lijepo lice sjalo je od zadovoljstva, a oči su mu nestrpljivo lutale s otvorene knjige na malu bijelu ruku na njegovu ramenu koja ga je udarala po obrazu kad god je njena vlasnica primijetila te znakove nepažnje.
Vlasnica ruke stajala je iza mladića; njeni plavi svijetli uvojci miješali su se povremeno s njegovim crnim pramenovima dok se saginjala da mu pomogne pri učenju; a njeno lice - bilo je dobro što joj nije mogao vidjeti lice jer inače ne bi mogao ni toliko paziti na čitanje. Ja sam ga mogao vidjeti, i grizao sam usnu od bijesa što sam propustio priliku koju sam mogao imati da činim i nešto drugo, a ne samo da zurim u tu nasmijanu ljepotu.
Sat se završi, ne bez pogrešaka; ali učenik zatraži nagradu i dobi barem pet poljubaca koje on, naravno, darežljivo vrati. Zatim su krenuli ka vratima; po njihovu razgovoru ocijenih da namjeravaju izići i prošetati pustarom.
Mislio sam da bi me Hareton Earnshaw osudio u svom srcu, ako ne i riječima, na najdublju jamu pakla da sam tada pokazao svoju nepoželjnu osobu u njegovoj blizini, te se, osjećajući podlu zavist, odšuljah unaokolo da potražim pribježište u kuhinji. I ondje je ulaz bio otvoren. Na pragu je sjedila moj stara prijateljica Nelly Dean, šila i pjevala pjesmu koju je jedan glas iz kuhinje često prekidao grubim prijezirnim i netrpeljivim riječima, nimalo muzikalno izgovorenim.
- Radije bih slušao psovke od jutra do mraka nego to tvoje pjevanje - reče netko iz kuhinje kao odgovor na Nellyne riječi koje nisam čuo. - To je strahovita sramota što ne mogu otvoriti svetu knjigu a da vi ne počnete pjevati u slavu sotone i svih ostalih nevaljalstava na svijetu! Oh! Vi ste ništarija, a i ona također; siromah mladić bit će izgubljen zbog vas dvije. Siromah mladić! - ponovi on s teškim uzdahom. - On je očaran, siguran sam u to! O, Gospode, sudi im, jer nema ni zakona ni pravde u onih koji upravljaju svijetom!
- Nema! Jer bismo mi inače, po vašemu mišljenju, bili stavljeni na lomaču - odgovori pjevačica. - Ali, šutite, starče, čitajte svoju Bibliju kao kršćanin i ne osvrćite se na ono što ja radim. Ovo je "Udaja lijepe Ane"... divna melodija... I uz nju se pleše. I gospođa Dean upravo htjede opet zapjevati, kad joj ja priđoh. Odmah me prepozna, skoči na noge i uzviknu:
- Bog vas blagoslovio, gospodine Lockwoode! Kako ste došli na tu pomisao da se ovako vratite? Sve je zatvoreno u Thrushcross Grangeu. Trebalo nas je izvijestiti!
- Već sam uredio da se smjestim ondje za onoliko koliko kanim ostati - odgovorih joj. - Sutra opet odlazim. Recite, kako to da ste se preselili ovamo, gospođo Dean.
- Zillah je napustila službu, pa mi je gospodin Heathcliff odmah nakon vašeg odlaska u London poručio da dođem i da ostanem dok se vi ne vratite. Ali, uđite, molim! Jeste li dopješačili večeras iz Gimmertona?
- Iz Grangea - odgovorih - i dok mi oni spremaju sobu za prenoćište, došao sam svršiti posao koji imam s vašim gospodarom, jer ne mislim da ću uskoro imati drugu takvu priliku.
- Kakav posao, gospodine? - upita Nelly uvodeći me u kuću. - On je izišao i neće se uskoro vratiti.
- Oko zakupnine - odgovorim.
- Oh, pa to trebate svršiti s gospođom Heathcliff, ili bolje sa mnom. Ona još nije vična tim poslovima, ja ih radim za nju; nema tko drugi.
Pogledah je iznenađeno.
- Ah! Vi niste čuli o Heathcliffovoj smrti - nastavi ona.
- Heathcliff umro! - uzviknuh iznenađen. - Kad?
- Prije tri mjeseca; sjednite, dajte mi šešir; sve ću vam ispričati. Ali, čekajte, vi niste ništa jeli?
- Ne treba mi ništa. Naručio sam večeru kod kuće. Sjednite i vi.
Tko bi mislio da je on umro! Dajte da čujem kako se to dogodilo. Kažete kako ne očekujete da će se oni brzo vratiti... mislim, mladi par?
- Ne očekujem... grdim ih svaku večer jer ostaju tako kasno u pustari; ali oni ne mare mnogo za ono što ja kažem. Bar da popijete malo našeg starog piva, dobro će vam činiti; izgledate umorno. Ona požuri donijeti prije no što sam mogao odbiti; čuh Josepha gdje joj reče:
- Zar to nije strašna sramota da imate ljubavnike u vašim godinama? I da ih pojite iz gospodareva podruma! Stidim se što mirno gledam takav prizor. Ona se ne zaustavi da mu odgovori, nego se odmah vrati noseći vrč pjenušava pića koje sam, čim sam ga kušao, pohvalio kako se pristoji. A zatim mi je ispričala svršetak Heathcliffove povijesti.
Imao je, kako ona reče, "čudan" kraj. Pozvana sam u Orkanske visove dva tjedna nakon vašega odlaska -poče ona pričati - i zbog Catherine rado se odazvah tom pozivu. Tako se mnogo bila promijenila poslije našeg rastanka.
- Gospodin Heathcliff nije mi objasnio zašto je donio novu odluku o mome stanovanju, samo mi je rekao da sam mu potrebna, da mu je dosadilo viđati Catherinu i da se moram smjestiti u mali salon i boraviti u njemu preko dana zajedno s Catherinom. Bilo mu je dovoljno što ju je morao viđati jedanput ili dvaput na dan. Njoj se, čini se, svidio taj raspored. Malo-pomalo krišom sam joj donijela mnoštvo knjiga i drugih predmeta koji su joj služili za zabavu u Grangeu; nadala sam se da će nam biti prilično udobno.
Ali ta nada nije dugo trajala. Catherina, zadovoljna u početku, uskoro posta razdražljiva i nemirna. Bilo joj je zabranjeno da izlazi izvan vrta, i kad je došlo proljeće, to ograničenje kretanja podnosila je vrlo teško. Zbog posla po kući bila sam je prisiljena često ostavljati, te se ona žalila na samoću. Radije se svađala s Josephom u kuhinji nego sjedila na miru u samoći.
Nisam poklanjala pažnju njihovim svađama. Hareton je također često bio prisiljen dolaziti u kuhinju, kad god je gospodaru trebala velika soba za osobnu upotrebu. Ali iako je u početku izlazila iz kuhinje kad god bi on ušao, ili mirno prilazila da mi pomogne u mojim poslovima i nije ga ni gledala ni oslovljavala, i premda je on uvijek bio natmuren i šutljiv, nakon nekog vremena promijenila je svoje ponašanje i više ga nije ostavljala na miru; neprestano mu se obraćala, pravila dosjetke na račun njegove gluposti i lijenosti, izražavala čuđenje što živi takvim životom što sjedi cijelu večer buljeći u vatru i drijemajući.
- Zar ne, Elleno, on živi kao pas - reče jednom - ili kao teretni konj. Radi svoj posao, jede svoju hranu i vječito spava! Njegov um zacijelo je prazan. Sanjaš li ti ikad, Haretone? A ako kojim slučajem sanjaš, o čemu sanjaš? Ali ti nisi kadar ni odgovoriti mi. Zatim ga pogleda, a on niti otvori usta, niti je pogleda.
- On možda sada sanja - nastavi ona. - Trgnuo je ramenom kao što pas Juno trza svojim. Upitaj ga, Elleno.
- Gospodin Hareton će zamoliti gospodara da vas otjera gore u sobu ako se ne budete pristojno ponašali -rekoh joj. Hareton je ne samo trgnuo ramenom, nego je bio stisnuo i šaku, kao da je bio u iskušenju da je upotrijebi.
- Znam zašto Hareton nikad ne govori kad sam ja u kuhinji - rekla je drugom zgodom. - Boji se da ću mu se smijati. Elleno, što ti misliš o tome? Jednom je počeo učiti čitati i, zato što sam mu se narugala, spalio je knjige i prestao učiti; nije li bio budala?
- Niste li vi bili zli - rekoh joj. - Odgovorite mi.
- Možda i jesam - nastavi ona - ali nisam očekivala da će on biti tako lud. Haretone, ako ti dam knjigu, bi li je ti sad uzeo? Pokušat ću! Ona mu stavi u ruku onu koju je čitala u tom trenutku; on je baci i promrmlja da će joj, ako ne prestane, zavrnuti šiju.
- Dobro, stavit ću je ovdje - reče ona - u stolnu ladicu, i idem spavati. Zatim mi šapnu neka gledam hoće li je uzeti, i ode. Ali on nije prilazio ni blizu knjizi. Kad sam joj to ujutro kazala, bila je razočarana. Vidjela sam da joj je žao što je on vječito natmuren, i ravnodušan; grizla ju je savjest jer ga je zastrašila i odvratila od učenja; u tome je posve uspjela. Ali sad se počela truditi da pronađe način kako da popravi učinjeno zlo; dok bih glačala ili radila neki drugi posao koji nije zahtijevao kretanje, a koji nisam mogla raditi u malom salonu, ona bi donijela neku zanimljivu knjigu i glasno mi je čitala.
Ako bi Hareton bio tu, zaustavila bi se na kakvu zanimljivu mjestu i ostavila otvorenu knjigu u kuhinji. To je učinila nekoliko puta, ali Hareton bijaše tvrdoglav kao mazga i nije se hvatao na njen mamac. Za kišovita vremena pušio je s Josephom; sjedili su kao automati, s obje strane ognjišta; stariji je srećom bio odveć gluh da bi čuo Catherinine zlobne gluposti, kao što bi on to nazvao, a mlađi se trudio što je bolje mogao da se čini kao da ne obraća pažnju na to što ona radi i govori.
Za lijepa vremena Hareton je odlazio u lov, a Catherina je zijevala i uzdisala, tjerala me da joj pričam, a čim bih ja počela, otrčala bi u dvorište ili vrt, i kao posljednjem sredstvu pribjegla bi plaču govoreći da joj je dosadio život, da je njen život beskoristan.
Gospodin Heathcliff, koji je izbjegavao društvo, gotovo je otjerao Eamshawa iz svoje odaje. Zbog jedne nezgode na početku ožujka Earnshaw se nekoliko dana nije micao iz kuhinje.
Eksplodirala mu je bila puška dok je bio sam u brdima i jedan komadić ranio mu je ruku, pa je izgubio dosta krvi prije no što je stigao kući. Zbog toga se morao držati kuhinje dok opet nadoknadi izgubljenu krv. Catherini se, čini se, sviđalo što može biti neprestano u njegovu društvu; u svakom slučaju, mrzila je svoju sobu više no ikad, pa me je često tjerala neka radim neki posao dolje u kuhinji da bi mi se ona mogla pridružiti.
Na uskršnji ponedjeljak Joseph je otjerao stoku na sajam u Gimmerton. To poslijepodne bila sam zauzeta glačanjem rublja u kuhinji. Earnshaw je, mrgodan kao i obično, sjedio pored ognjišta, a moja mlada gospodarica, da bi joj prošlo vrijeme, šarala je po prozorskim oknima; za to je vrijeme pjevušila, nešto mrmljala i bacala brze, bijesne i nestrpljive poglede u smjeru svog rođaka koji je mirno pušio i gledao u vatru.
Kad sam joj rekla da mi smeta jer mi zaklanja svjetlo, ona priđe ognjištu. Nisam obraćala pažnju na to što je radila, ali sam je uskoro čula gdje govori Haretonu:
- Haretone, otkrila sam da želim... da se radujem... da bih rado sad da mi budeš rođak i da nisi tako osoran i grub prema meni.
Hareton ne odgovori.
- Haretone, Haretone, Haretone! Čuješ li? - produži ona.
- Gubi se! - promrmlja on s neumoljivom grubošću.
- Dopusti mi da uzmem tu lulu - reče ona, oprezno ispruži ruku i uze mu je iz usta. Prije no što je mogao i pokušati ponovno uzeti lulu, ona je razbi i baci u vatru. On progunđa neku kletvu i uze drugu lulu.
- Prestani - povika ona - najprije me slušaj, a ne mogu ti govoriti dok mi pušeš te oblake dima u lice.
- Idi dodavola - povika on ljutito - i ostavi me na miru.
- Ne - uporno produži ona. - Neću, ne znam što da učinim da bi ti sa mnom razgovarao; ti me jednostavno ne želiš shvatiti. Kad ti kažem da si glup, to ne znači ništa; to ne znači da te prezirem. Hajde, pogledaj me, Haretone, ti si moj rođak, pa trebaš to priznati.
- Ne želim imati nikakva posla s tobom, ni s tvojom bezobraznom ohološću ni s tvojim prokletim podrugivanjem! - odgovori on. - Prije bih otišao u pakao nego što bih te ikada opet pogledao. Odlazi od mene... odmah!
Catherina se namršti, vrati se prozoru, ugrize se za usnu i pokuša pjevušenjem jedne vesele melodije prikriti da joj se plače.
- Gospodine Haretone, trebate se sprijateljiti s vašom rođakinjom
- upletoh se - jer se ona iskreno kaje za svoju drskost. To bi vam činilo samo dobro; postali biste sasvim drugi čovjek kad biste je prihvatili za svoju družicu!
- Družicu! - povika on. - Pa ona me mrzi i ne smatra me dostojnim ni da joj čistim obuću! Ne; i kad bih time mogao postati kralj, ne bih se više nikad izložio njezinu podsmijehu tražeći njeno prijateljstvo.
- Ne mrzim ja tebe, nego ti mene! - zaplače Catherina ne mogavši više kriti svoju bol. - Ti me mrziš isto koliko i gospodin Heathcliff, čak i više.
- Prokleta lažljivice - povika Earnshaw - zašto sam ga onda ljutio sto puta držeći tvoju stranu? Iako si me prezirala i podrugivala mi se, i... ako mi i dalje budeš dosađivala, otići ću, i reći mu da si me istjerala iz kuhinje!
- Nisam znala da si bio na mojoj strani - odgovori ona i obrisa suze - i bila sam nesretna i ogorčena na sve; ali sad ti zahvaljujem i molim te da mi oprostiš. Što drugo mogu učiniti? Vrati se ognjištu i iskreno mu pruži ruku. On se namrgodi i natmuri kao olujni oblak, odlučno stisnu šake i ne podignu pogled s poda. Sigurno je Catherina intuitivno pogodila da ga je tvrdoglava upornost, a ne mržnja, poticala da bude tako nepopustljiv, pa se nakon trenutnog oklijevanja sagnu i nježno ga poljubi u obraz.
Mala nevaljalica mislila je da je nisam vidjela, pa se vrati svome mjestu uz prozor kao da ništa nije učinila. Prijekorno zavrtjeh glavom, a ona pocrvenje i šapnu mi:
- Pa što sam mogla drugo učiniti, Elleno? Nije se htio rukovati, a nije me htio ni pogledati, morala sam mu na neki način pokazati da ga volim... da želim da budemo prijatelji. Je li poljubac uvjerio Haretona, ne mogu reći; nekoliko minuta trudio se ne pokazati svoje lice, a kad je najzad podigao glavu, nije znao u velikoj neprilici kamo svrnuti pogled. Catherina je bila zauzeta umatanjem jedne lijepe knjige u bijeli papir, a zatim je omot zavezala vrpcom, adresirala ga "Gospodinu Haretonu Earnshawu" i zamolila me da mu ja u njeno ime uručim taj dar.
- I reci mu, ako primi ovu knjigu, da ću ga naučiti da je pravilno čita - reče ona. - A ako je ne primi, da ću izići i otići gore i da ga više nikad, nikad neću uznemirivati. Odnesoh knjigu i ponovih poruku, praćena zabrinutim pogledom svoje naredbodavke. Haretonove šake još su bile stisnute, te mu je stavih na koljeno. On je ne odgurnu. Vratih se po svome poslu. Catherina sjede na stol, podupre lice rukama i zamisli se, ali kad ču šuškanje papira, dok je on odmatao knjigu, ustade i šutke sjede kraj svoga rođaka. On zadrhta, a onda mu se lice ozari; sva njegova grubost i zlovolja iščeznuše.
U početku nije mogao skupiti hrabrost da progovori ijednu riječ kao odgovor na njen upitni pogled i molbu koju je prošaptala:
- Haretone, reci da mi opraštaš, molim te. Ta mala riječ učinit će me sretnom. On promrmlja nešto nerazumljivo.
- I bit ćeš mi prijatelj?
- Stidjela bi me se cijelog svog života, i to utoliko više ukoliko bi me bolje upoznala, a ja to ne bih mogao podnositi.
- Znači, nećeš mi biti prijatelj? - reče ona s milim osmijehom i primaknu mu se još bliže. Ništa više nisam jasno čula od njihova razgovora, ali kad sam se okrenula i pogledala ih, vidjela sam dva ozarena lica nagnuta nad otvorenu knjigu, te nisam sumnjala da su obje strane potpisale primirje i da su neprijatelji postali nepokolebljivi saveznici.
Knjiga koju su čitali bila je puna divnih slika; zaneseni njima, a i zbog toga što je bilo ugodno sjediti jedno uz drugo, nisu se maknuli sa svog mjesta sve dok Joseph nije došao. Siromah čovjek zapanjio se kad je vidio Catherinu da sjedi na istoj klupi na kojoj i Earnshaw i da drži ruku na njegovu ramenu. Bio je zaprepašten što njegov ljubimac podnosi njenu prisutnost; toliko ga je dirnulo da cijelu večer nije dobacio ni jednu napomenu o tome. Njegovo uzbuđenje očitovalo se samo u dubokim uzdasima dok je stavljao Bibliju na stol i
pokrivao je prljavim novčanicama iz svog novčanika, koje je dobio za prodanu stoku. Napokon pozva Haretona.
- Odnesi ovo gospodaru, momče, i ostani ondje. Ja idem gore u svoju sobu. Ova jazbina više nije prikladna za nas muškarce. Moramo je napustiti i tražiti neku drugu.
- Hajde, Catherino, i mi je moramo napustiti - rekoh ja. - Gotova sam s glačanjem; krenimo.
- Nema još ni osam sati! - odgovori ona dižući se nevoljko. - Haretone, ostavit ću ovu knjigu na ploči kamina i donijet ću sutra još nekoliko drugih.
- Sve knjige koje donesete odnijet ću u veliku sobu - reče Joseph - i bit će čudo ako ih ikad opet vidite, te možete raditi što hoćete! Cathy zaprijeti da će njegova biblioteka platiti za njezinu; osmjehnu se Haretonu pa pjevušeći iziđe i ode gore, vjerojatno lakša i veselija no što je ikad prije bila pod ovim krovom, osim, možda, za svojih prvih posjeta Lintonu.
Bliskost koja je tako započela brzo je rasla usprkos privremenim prekidima. Nije bila dovoljna samo obična želja pa da Earnshaw postane obrazovan čovjek, a moja mlada gospodarica nije bila ni filozof ni uzor strpljenja. Ali kako su oboje težili istom cilju - jedno željno i voljno cijeniti, a drugo željno poštovanja - uspjeli su ga napokon i ostvariti.
Vidite, gospodine Lockwoode, bilo je prilično lako osvojiti srce gospođe Heathcliff. Ali sad mi je drago što to niste pokušali. Njihovo vjenčanje bit će kruna svih mojih želja. Neću nikomu zavidjeti na dan njihove svadbe; tada od mene neće biti sretnije žene u cijeloj Engleskoj!

Trideset i treće poglavlje
sutradan, kako još nije bio kadar baviti se svojim uobičajenim poslovima, Earnshaw ostade u blizini kuće, i ja brzo uvidjeh da više neću moći svoju štićenicu držati pored sebe. Sišla je prije mene i izišla u vrt gdje je vidjela svog rođaka da radi neki lijep posao. Kad sam otišla pozvati ih na doručak, vidjela sam da ga je bila nagovorila neka iskrči jedan veliki komad zemlje obrastao ribizima i ogrozdovim grmljem, i oboje su bili zauzeti planovima kako da tu presade biljke donesene iz Thrushcross Grangea.
Užasnula sam se kad sam vidjela kolika je pustoš napravljena za samo pola sata. Šiblje crnih ribiza volio je Joseph kao zjenicu svog oka, a Catherini je palo na pamet da izabere mjesto za cvjetnu lijehu baš usred njega.
- To je previše! - uzviknuh. - Sve će to Joseph pokazati gospodaru čim primijeti. I kakvu ispriku možete naći što ste uzeli toliku slobodu da to učinite? Svi ćemo se zbog toga loše provesti! Gospodine Haretone, čudim se da niste imali više pameti nego da napravite takvu štetu, samo zato što je ona to htjela.
- Zaboravio sam da je to Josephovo - odgovori Earnshaw, prilično zbunjeno. - Reći ću mu da sam to ja učinio. Uvijek smo objedovali zajedno s gospodinom Heathcliffom. Ja sam obavljala ulogu domaćice pri pripravljanju čaja i dijeljenju jela, te sam bila potrebna pri stolu. Catherina je obično sjedila pored mene, ali je tog dana sjela bliže Haretonu; odmah sam shvatila da će isto tako malo kriti svoje prijateljstvo, kao što je krila i svoje neprijateljstvo.
- Pazite da više ne razgovarate sa svojim rođakom i ne obraćajte veliku pažnju na njega - brzo joj šapnuh kad uđosmo u sobu - jer bi to sigurno smetalo gospodinu Heathcliffu i on bi se razbjesnio na vas oboje.
- Pazit ću - odgovorila je.
Minutu poslije već se priljubila uz Haretona i zabadala mu jaglac u kašu. On se za stolom nije usuđivao razgovarati s njom, jedva ju je smio pogledati, ali ona ga je i dalje zadirkivala, tako da se dvaput umalo nasmijao. Namrštih se; ona pogleda gospodara, ali njegove misli, obuzete nečim drugim, bile su daleko od društva u kojem se nalazio, što se jasno vidjelo po izrazu njegova lica.
Catherina se uozbiljila na trenutak i promatrala ga s najvećom pažnjom; a zatim ponovno otpoče sa svojim zabadanjem. Hareton se, na kraju, prigušeno nasmija. Gospodin Heathcliff se trgnu, pogled mu brzo prijeđe preko naših lica. Catherina, kao i obično, dočeka njegov pogled s izrazom nervoze i prkosa.
- Dobro je što sjediš izvan dosega moje ruke - uzviknu on. - Koji ti je vrag da neprestano buljiš u mene tim svojim paklenim očima? Spusti pogled i više me ne podsjećaj da postojiš. Mislio sam da sam te izliječio od smijeha.
- To sam se ja nasmijao - promrmlja Hareton.
- Što kažeš? - upita gospodar. Hareton spusti pogled u tanjur i ne ponovi svoje priznanje. Gospodin Heathcliff se zagleda u njega na trenutak, a zatim šutke nastavi svoj doručak i svoje prekinuto razmišljanje. Bili smo već pri kraju doručka; ono dvoje mladih bili su se oprezno udaljili jedno od drugoga, te sam mislila da će ostatak doručka proći u miru, kad se Joseph pojavio na vratima. Njegova drhtava usna i gnjevan pogled pokazivali su da je vidio što je učinjeno njegovu dragocjenom grmlju.
Sigurno je bio opazio Cathy i njezina rođaka na mjestu zločina prije no što je i pregledao što su učinili. Vilice su mu se micale kao u krave dok preživa, te se jedva razumjelo što govori. -Isplatite me pa odmah odlazim! Mislio sam i umrijeti ovdje gdje sam služio šezdeset godina. Namjeravao sam svoje knjige i ostale stvarčice premjestiti u potkrovlje i tako radi mira prepustiti kuhinju njima. Bilo mi je teško napustiti svoje mjesto pored ognjišta, ali sam ipak mislio da to mogu podnijeti! Ali sada mi je ona oduzela i moj vrt, a to, gospodaru, zaista ne mogu podnijeti. Vi ćete možda pristati na jaram i naviknuti se na njega... ali ja neću, star sam pa se ne mogu navikavati na nove terete. Radije bih zarađivao ovo malo hrane što mi za život treba tucajući kamen na putu!
- No, no, blesane, budi kratak - prekinu ga Heathcliff. Što te je uzbudilo? Neću se miješati ni u kakve svađe između tebe i Nelly. Što se mene tiče, ona te može baciti u ugljenaru.
- Ne žalim se na Nelly! - odgovori Joseph. - Ne bih napustio ovo mjesto zbog Nelly... iako je ona bijednica. Hvala Gospodu! Ona nije kadra opčiniti ničiju dušu. Ona nikad nije bila tako lijepa da bi tko trčao za njom. Evo, ova grozna bestidna ženska ovdje opčinila je našeg mladića svojim očima i drskim ponašanjem... tako da mi to kida srce! On je zaboravio sve što sam učinio za njega i otišao je i prekopao cio red najboljih ribiza u vrtu! - Joseph poče glasno jadikovati svladan osjećajem da mu je učinjena nepravda, a i Earnshawovom nezahvalnošću i opasnošću u kojoj se taj mladić našao.
- Je li ta budala pijana? - upita Heathcliff. - Haretone, žali li se on to na tebe?
- Iskopao sam nešto malo ribizova grmlja, ali ću ga opet zasaditi - odgovori mladić.
- A zašto si ga iskopao?
Catherina se mudro umiješa. - Htjeli smo ondje zasaditi neko cvijeće. Ja sam jedina kriva jer ja sam mu rekla neka to učini.
- A tko je, dođavola, dao tebi dopuštenje da ovdje dirneš i jedan grm? - upita njen svekar vrlo iznenađeno. - I tko je naredio tebi da je slušaš? - doda on obraćajući se Haretonu.
Hareton je šutio. Njegova rođakinja odgovori: - Ne bi trebalo žaliti zbog nekoliko metara zemlje za cvijeće, kad ste mi uzeli svu moju zemlju!
- Tvoju zemlju, bezobraznice! Ti je nikad nisi ni posjedovala - reče
Heathcliff.
- I moj novac - nastavi ona drsko odgovarajući na njegov bijesan pogled i žvačući komadić kruha koji joj je ostao od doručka.
- Umukni! - povika on. - Dovrši doručak i odlazi!
- I Haretonovu zemlju i njegov novac - produži ona odvažno. - Hareton i ja smo sada prijatelji; i reći ću mu sve o vama!
Gospodar kao da se zapanjio na trenutak, problijedi i ustade, gledajući je sve vrijeme s izrazom strašne mržnje.
- Ako me udarite, Hareton će vam vratiti - reče ona najbolje će biti da sjednete.
- Ako te Hareton ne izbaci iz sobe, poslat ću ga k đavolu -zagrmje
Heathcliff. - Prokleta vještica! Zar se usuđuješ podbadati ga protiv mene? Izbaci je! Čuješ li! Otjeraj je u kuhinju! Ubit ću je, Elleno Dean, ako je pustiš da mi ponovno dođe pred oči, ubit ću je!
Hareton je šaptom pokuša nagovoriti da ode.
- Odvuci je! - razbješnjeno viknu. - Što stojiš tu i plačeš? I primaknu se da osobno izvrši svoju naredbu.
- On vas više neće slušati, zli čovječe - reče Catherina. I uskoro će vas mrziti isto toliko koliko i ja.
- Šuti! Šuti! - prijekorno šapnu mladić. - Ne želim čuti da mu tako govoriš. Dosta!
- Ali ti nećeš dopustiti da me on udari? - povika ona.
- Hajde, požuri - šapnu on vrlo ozbiljno. Ali već je bilo kasno; Heathcliff je ščepa.
- Sad ti odlazi! - reče Heathcliff Earnshawu. - Prokleta vještica!
Izazvala me je baš kad najmanje mogu to podnijeti; natjerat ću je da se kaje za to dok je živa. Zgrabio ju je za kosu. Hareton joj pokuša osloboditi uvojke, moleći ga da joj ovaj put oprosti. Heathcliffove su crne oči sijevale; doimao se spremnim rastrgnuti Catherinu, i baš sam htjela sve staviti na kocku i priteći joj u pomoć, kad odjednom njegovi prsti olabavješe; on pusti njenu glavu, uhvati je za ruku i ukočeno se zagleda u njeno lice. Zatim stavi ruku preko njenih očiju i ostade nepomičan jedan trenutak, kao da se pokušava pribrati, a onda se ponovno okrenu Catherini i, jedva se svladavajući, reče:
- Moraš izbjegavati da me dovedeš u ovakvo stanje, jer ću te inače zaista jednoga dana ubiti! Gubi se s gospođom Dean i ostani s njom i čuvaj svoj bezobrazluk za njene uši. A što se tiče Haretona Earnshawa, ako ga vidim da te sluša, poslat ću ga da traži kruh gdje zna! Tvoja ljubav učinit će od njega bijednika i prosjaka. Elleno, vodi je; i ostavite me svi. Ostavite me! Izvedoh svoju mladu gospodaricu van; bila je odveć radosna što je tako dobro prošla da bi se suprotstavila; i ostali su izišli za nama, i tako gospodin Heathcliff ostade sam u kući do objeda.
Savjetovala sam Catherini da ruča gore, ali čim on vidje da je njen stolac prazan, posla me da je zovem. Nije razgovarao ni s kim, jeo je vrlo malo i odmah je nakon objeda izišao rekavši da se neće vratiti do večeri.
Za njegova izbivanja dvoje novih prijatelja udobno se smjestiše u velikoj sobi, i ja čuh kako Hareton ozbiljno prekorava svoju rođakinju jer mu želi otkriti kako se Heathcliff ponio prema njegovu ocu. Izjavi joj da ne želi čuti nijednu riječ protiv njega. Čak i da je on đavo, to ne bi ništa promijenilo, on bi i dalje bio na njegovoj strani; bilo bi mu draže da ona prekorava njega, kao što je prije radila, nego da optužuje gospodina Heathcliffa.
Catherina se zbog toga naljuti, ali on nađe načina da je ušutka upitavši je kako bi joj bilo da on loše govori o njezinu ocu? Catherina napokon shvati da Earnshaw čast svoga gospodara ne luči od svoje i da je privezan za nj vezama jačim od onih koje razum može prekinuti, lancima koje je skovala navika i koje je bilo okrutno prekinuti.
Pokazala je dobro srce, jer je otad pazila da mu se nikad ne požali na Heathcliffa i da mu ne otkriva svoju nenaklonost prema njemu; a meni je priznala da žali što je uopće pokušala izazvati neslogu između njega i Heathcliffa. I zaista mislim da otad nije više nikad u njegovoj prisutnosti kazala ni riječ protiv svoga mučitelja. Nakon što izgladiše to neslaganje, opet postadoše prijatelji i posvetiše se dužnostima učenika i učiteljice.
Kad bih posvršavala svoje poslove, došla bih sjediti s njima; i dok sam ih promatrala, osjećala sam se tako spokojnom i mirnom da nisam ni primijetila kako vrijeme hita. Znate, oboje su u stanovitu smislu bili moja djeca; dugo sam se ponosila jednim, a sada sam bila sigurna da će i ono drugo postati izvorom isto tako velikog zadovoljstva. Njegova poštena, topla i inteligentna narav brzo se otresla mraka neznanja i poniženja u kojemu je bila odgajana; a Catherinine iskrene pohvale poticale su ga na marljivost. Njegov um, koji je postajao sve vedriji, oduhovio je i crte njegova lica i oplemenio njihov izraz. Jedva sam mogla vjerovati da je to ona ista osoba koju sam vidjela onog dana kad sam pronašla svoju mladu gospodaricu u Orkanskim visovima nakon njezina izleta do Grangea. Dok sam im se nijemo divila i dok su oni zajedno radili, došla je noć, a s njom i gospodar.
Ušao je sasvim iznenadno na prednja vrata i mogao nas je mirno promatrati sve troje prije no što smo digli glave i primijetili ga. Pomislih: nikad nije bilo ljepšeg i nevinijeg prizora, i bila bi velika sramota grditi ih. Crveno svjetlo vatre obasjavalo im je glave, a lica su im bila ozarena djetinjim zanimanjem; jer iako je njemu bilo dvadeset tri a njoj osamnaest godina oboje su morali osjetiti i naučiti još mnogo toga te nijedno nije iskusilo ni pokazivalo osjećaje suzdržljive razočarane zrelosti. Istodobno podigoše oči i ugledaše gospodina Heathcliffa.
Možda niste nikad primijetili da su im oči jednake; takve je oči imala i Catherina Earnshaw. Sadašnja Catherina nema s njom nikakve druge sličnosti osim očiju, široka čela i luka nosnica koji joj daje, htjela ne-htjela, oholi izraz. Haretonova je sličnost veća i uvijek je bila primjetna, ali je sada posebice upadala u oči jer mu je razum bio živnuo i njegove su duševne snage bile neobično aktivne. Mislim da je ta sličnost razoružala gospodina Heathcliffa; prišao je kaminu u nekom velikom uzbuđenju koje se brzo stiša ili, bolje reći, promijeni svoj karakter čim pogleda mladića.
Oduzme mu knjigu iz ruke, pogleda u otvorenu stranicu, zatim je vrati bez ijedne riječi; samo dade Catherini znak da se udalji. Njen rođak brzo i sam iziđe za njom, a i ja sam se spremala otići, kad mi on reče neka ostanem.
- Jadan svršetak, zar ne? - reče on nakon što je neko vrijeme razmišljao o prizoru koji je vidio. - Smiješan kraj mojih velikih napora. Nabavio sam poluge i pijuke da srušim obje kuće, izvježbao se da radim kao Herkul, i kad je sve gotovo i u mojoj moći, uviđam da odjednom nemam volje skinuti jedan jedini crijep s njihovih krovova!
Moji stari neprijatelji nisu me pobijedili; sad bi bio trenutak da se osvetim na njihovim nasljednicima; mogao bih to učiniti, nitko me ne bi mogao spriječiti. Ali od kakve je to koristi? Ne udara mi se; ne da mi se ni podići ruku! To zvuči kao da sam se sve vrijeme trudio samo da bih na kraju pokazao lijepu velikodušnost. To je daleko od istine; izgubio sam sposobnost uživanja u njihovu uništenju, a odveć sam lijen za bezrazložno rušenje. Nelly, čudna će se promjena zbiti, već sam u njezinu okrilju. Tako se malo zanimam za svoj svakidašnji život da se jedva sjetim jesti i piti. To dvoje što su izišli iz sobe čini mi se da su jedina bića koja su, što se mene tiče, zadržala jasan tjelesni izgled, i taj izgled uzrokuje u meni bol ravnu agoniji. O njoj neću govoriti, ne želim ni misliti o njoj, ali bih žarko želio da se ne vidi; njena nazočnost budi u meni osjećaje koji me dovode do ludila.
On me drukčije uzbuđuje; pa ipak, kad bih to mogao učiniti a da ne izgledam lud, nikada ga više ne bih vidio! Možda bi ti pomislila kako sam na putu da to i postanem - doda on pokušavajući se nasmiješiti - ako bih pokušao opisati tisuće starih uspomena i misli koje on budi u meni ili utjelovljuje za mene.
Ti nećeš nikomu pričati o tome što ću ti reći; moj je duh uvijek bio tako povučen u sebe te osjećam iskušenje da ga barem jedan jedini put povjerim nekom drugom ljudskom biću. Još prije pet minuta nije mi se Hareton činio kao ljudsko biće, nego kao oličenje moje mladosti; osjetio sam prema njemu toliko raznolikih čuvstava da nisam znao što bih mu kazao. Prije svega, njegova upadljiva sličnost s Catherinom jako me podsjetila na nju. Ali to što ti možda misliš da najviše uzbuđuje moju maštu uistinu je posljednje; jer što sve mene ne prisjeća na nju i što me sve ne veže uz nju!
Ne mogu pogledati u ovaj pod, a da se njen lik ne ukaže na pločama! U svakom oblaku, u svakom drvetu, u zraku koji me noću okružuje, u svakom predmetu koji pogledam - pojavljuje mi se njen lik! Najobičnija lica muškaraca i žena - moje vlastite crte lica - rugaju mi se sličnošću s njom. Cio svijet užasan je zbir opomena da je ona postojala i da sam je izgubio!
Haretonov me je pogled podsjetio na moju besmrtnu ljubav, na moje očajne napore da zadržim svoje pravo, na moje poniženje, na moj ponos, na moju sreću, na moju bol... Glupo je tebi ponavljati ove misli, ali to će ti objasniti zašto mi njegovo društvo ne koristi, iako ne volim biti uvijek sam.
Ono povećava muku koja me neprestano peče; i to djelomično pridonosi mojoj ravnodušnosti prema odnosima između njega i njegove rođakinje. Ne mogu više obraćati nikakvu pažnju na njih.
- Ali, gospodine Heathcliffe, što vi razumijevate pod promjenom? - upitah ga uznemirena njegovim vladanjem, iako on, po mome mišljenju, nije bio u opasnosti da izgubi pamet ni da umre. Zbilja je bio posve poletan i zdrav, a što se tiče njegova razuma, još od djetinjstva je bio naklonjen mračnim mislima i čudnim maštarijama. Možda je patio od monomanije zbog svoga izgubljenog idola, ali u svakom drugom pogledu njegov je razum bio isto tako zdrav kao i moj.
- Neću znati dok ne dođe - odgovori on. - Sad sam je samo napola svjestan.
- Osjećate li se bolesnim?
- Ne, Nelly, ne osjećam se.
- Bojite li se smrti?
- Bojim? Ne! Ne osjećam ni straha, niti išta predosjećam, niti se nadam da ću umrijeti. A i zašto bih? Sa svojim snažnim ustrojstvom, umjerenim načinom života i bezopasnim zanimanjem trebao bih - a tako će vjerojatno i biti ostati u životu dok budem imao ijedne crne vlasi na glavi. Pa ipak, ne mogu više ovako! Moram se podsjećati da dišem - gotovo i svoje srce moram podsjećati da kuca! To je kao da savijam nesavitljivu oprugu; sve radnje, čak i one najbeznačajnije, koje ne potiče moja jedina misao, obavljam na silu; posebice se trudim da zamijetim bilo što, živo i neživo, što nije povezano s onom mišlju koja me svega ispunja. Imam jednu jedinu želju: cijelo moje biće i sve moje snage žude ostvariti je.
Za njom tako dugo i tako nepokolebljivo čeznem te sam čvrsto uvjeren da će se ona ispuniti - i to uskoro -jer je izjela cio moj život, i ja sam sav utonuo u očekivanje njezina ostvarenja. Ispovijed mi nije olakšala muke; ali ona ti objašnjava neke etape moga raspoloženja koje bi inače ostale neobjašnjive. O, Bože! To je duga borba; želio bih da se završi!
Poče šetati po sobi mrmljajući za sebe tako strašne stvari da sam bila sklona vjerovati u ono što mi je kazao da Joseph vjeruje o njemu: da mu je njegova savjest pretvorila dušu u pakao na zemlji. Pitala sam se kako li će se sve to svršiti. Premda je prije malokad pokazivao takvo duševno stanje - čak i izrazom svoga lica - ono je, nema sumnje, bilo zapravo njegovo uobičajeno raspoloženje. To je i sam potvrdio iako nitko živ ne bi to bio naslutio po njegovu običnom držanju. Pa i vi to, gospodine Lockwoode, niste primijetili kad ste ga vidjeli; a u vrijeme o kojemu govorim bio je isti kao i onda; samo je još više volio osamljenost i bio je još šutljiviji u društvu.

Trideset i četvrto poglavlje
posle te večeri gospodin Heathcliff nas je nekoliko dana izbjegavao za objeda, premda nije nikad izričito naredio da Hareton i Cathy ne jedu više s njim. Nije se htio potpuno prepuštati svojim osjećajima, te se radije sam povlačio i činilo se da mu je bio dovoljan jedan obrok u dvadeset i četiri sata. Jedne noći, nakon što su svi ukućani otišli spavati, čula sam ga kako je sišao i izišao na glavna vrata. Nisam čula da se vratio, a ujutro sam vidjela da je još uvijek odsutan.
Bio je travanj; vrijeme je bilo blago i toplo; trava tako zelena i bujna kakvom je samo proljetno sunce može učiniti, a dvije niske jabuke pored južnog zida bile su u punom cvatu. Poslije doručka Catherina me natjerala da iznesem stolac pa da sjedim i radim svoj posao pod jelama iza kuće, a Haretona, koji se bio potpuno oporavio nakon svoga nesretnog slučaja, namolila je da okopa i uredi njezin mali povrtnjak koji je zbog Josephovih protivljenja premješten u taj dio vrta.
Uživala sam u mirisu proljeća oko nas i u divnom nebeskom plavetnilu, kad se moja mlada gospodarica, koja je bila trčala u blizini vrata da donese korijenje jaglaca za rub lijehe, vrati polupraznih ruku i javi nam da gospodin Heathcliff dolazi.
- Razgovarao je sa mnom - doda zbunjena.
- Što je rekao? - upita Hareton.
- Rekao mi je neka se gubim što brže mogu. Ali je mnogo drukčiji nego obično, te sam zastala na trenutak i promatrala ga.
- Kakav je? - upita Hareton.
- Pa, gotovo vedar i veseo. Čak vrlo uzbuđen, razdragan, sretan - odgovori ona.
- Bit će da mu noćna šetnja godi - izjavih pretvarajući se da sam ravnodušna. Uistinu, bila sam isto toliko iznenađena kao i ona i vrlo radoznala da provjerim je li njeno tvrđenje istinito, jer vidjeti gospodara vesela nije svakidašnji prizor. Nađoh ispriku da uđem u kuću.
Heathcliff je stajao na pragu pored otvorenih vrata. Bio je blijed i drhtao je; ali, zaista, oči su mu svijetlile čudnim, radosnim sjajem koji mu je potpuno izmijenio izraz lica.
- Hoćete li doručkovati? - upitah ga. - Sigurno ste gladni nakon noćnog lutanja! - Željela sam doznati gdje je bio a da ga to otvoreno ne pitam.
- Neću, nisam gladan - odgovori on prilično prijezirnim tonom, kao da je pogađao da nastojim saznati uzrok njegova dobra raspoloženja. Zbunih se: nisam znala je li to prikladan trenutak da ga malo ukorim.
- Mislim da nije dobro boraviti noću vani, umjesto u svojoj postelji; u svakom slučaju, to nije pametno u ovo vlažno godišnje doba. Ne bih se iznenadila ako se prehladite ili dobijete groznicu; već se sada čini da vam nije sasvim dobro!
- Ništa što ne bih mogao podnijeti; čak i s najvećim zadovoljstvom, pod uvjetom da me ostaviš sama; uđi i ne dosađuj mi. Poslušah ga i u prolazu primijetih da diše jako ubrzano.
- Eto! - pomislih. - Sigurno će se razboljeti. Što li je radio?
U podne sjede za stol da objeduje zajedno s nama, i iz moje ruke primi prepun tanjur, kao da je namjeravao nadoknaditi dotadašnje gladovanje.
- Nelly, niti sam prehlađen, niti imam groznicu - reče aludirajući na naš jutrošnji razgovor - i spreman sam se prihvatiti toga vašeg jela. Uze nož i vilicu i htjede se prihvatiti jela, ali odjednom kao da njegov dobar tek iščeznu.
Stavi nož i vilicu na stol, pogleda pažljivo prema prozoru, ustade i iziđe. Dok smo završavali objed, gledali smo ga kako šeće po vrtu; Earnshaw odluči otići i upitati ga zašto neće s nama ručati: mislio je da smo ga mi, možda, naljutili.
- Hoće li doći? - upita Catherina kad se njen rođak vratio.
- Neće; ali nije ljut; naprotiv, čini se vrlo zadovoljan. Samo je bio nestrpljiv što ga dvaput pitam, pa me posla k tebi i reče da se čudi kako uz tebe mogu tražiti još i društvo nekoga drugog. Stavih njegov tanjur pored vatre da se jelo ne ohladi. Sat ili dva poslije on se vrati nakon što su ostali bili izišli, ali ni tada nije bio ništa mirniji; imao je onaj isti neprirodni izraz radosti ispod svojih crnih obrva, istu beskrvnu boju lica; čudno se smiješio, podrhtavao je cijelim tijelom, ali ne kao što čovjek drhti od zime ili slabosti, nego kao što treperi jako zategnuta struna.
Upitat ću ga što mu je, pomislih, jer ako ja to ne učinim, tko će?
Zapitah ga:
- Jeste li čuli kakve dobre vijesti, gospodine Heathcliffe? Činite se neobično uzbuđeni.
- Odakle bi mogle doći za mene dobre vijesti? Glad me uzbuđuje, a čini mi se da ne smijem jesti.
- Vaš objed je ovdje, zašto ga nećete?
- Ne mogu sad - brzo promrmlja - čekat ću do večere. I, Nelly, jednom zauvijek, molim te, reci Haretonu i njoj da me se klone. Ne želim da me itko uznemiruje; želim biti sam u svojoj sobi.
- Ima li kakav poseban razlog što tjerate sve od sebe? -upitah ga.
- Recite mi zašto ste tako čudni, gospodine Heathcliffe? Gdje ste bili noćas? Ne postavljam vam to pitanje iz puke radoznalosti, nego...
- Ti mi postavljaš to pitanje iz puke radoznalosti - reče on i nasmija se. - Ipak, odgovorit ću ti. Noćas sam bio na pragu pakla. Danas vidim pred sobom svoj raj. Moje ga oči gledaju, jedva me tri koraka odvajaju od njega! A sad, bit će najbolje da odeš! Nećeš ni vidjeti ni čuti ništa što bi te uplašilo ako ne budeš radoznala.
Naložih vatru, raspremih stol i iziđoh, zbunjenija no ikad. To poslijepodne nije više izlazio iz dnevne sobe, niti je itko tamo dolazio uznemirivati ga. U osam sati smatrala sam da mu trebam, iako me nije zvao, odnijeti svijeću i večeru. Stajao je naslonjen na jedan prozor, ali nije gledao van nego unutra u tminu. Vatra se bila ugasila; soba je bila puna vlažnog, blagog zraka oblačne večeri; u njoj je bilo tako tiho da se čulo ne samo žuborenje potoka u Gimmertonu nego i njegovo zapljuskivanje o stijene. Uzvik nezadovoljstva ote mi se iz grudi jer je dopustio da se vatra ugasi, i počeh zatvarati prozorska krila jedno po jedno dok nisam došla do njegova prozora:
- Smijem li ga zatvoriti? - upitah ga da bih privukla njegovu pažnju jer se nije micao. Dok sam govorila, svjetlo mu pade na lice.
Oh, gospodine Lockwoode, ne mogu vam opisati užasan strah koji me obuzeo kad mu ugledah lice! One duboke crne oči! Onaj smijeh, ono mrtvačko bljedilo! Učini mi se da to nije gospodin Heathcliff nego neki vampir. U svom strahu nagnuh svijeću prema zidu i ona se ugasi a ja ostadoh u mraku.
- Zatvori ga - odgovori on svojim uobičajenim glasom. - Eto, baš si nespretna! Zašto si držala svijeću vodoravno? Požuri i donesi drugu. Izbezumljena od straha, izjurih iz sobe i rekoh Josephu:
- Gospodar želi da mu odneseš svijeću i naložiš vatru jer ja se nisam usudila vratiti. Joseph stavi nešto žara na lopaticu i ode, ali se odmah vrati s njom u jednoj i poslužavnikom s jelom u drugoj ruci pa mi objasni da gospodin Heathcliff ide spavati i da neće ništa jesti do sutradan. U istom trenutku čusmo ga gdje se uspinje stubama; ali ne ode u svoju spavaću sobu nego u onu s hrastovom pregradom čiji je prozor, kao što sam prije spomenula, bio dovoljno velik da se kroza nj moglo izići, te mi pade na pamet da on stvara plan za još jedan ponoćni izlet o kojem ne želi da mi išta znamo. "Je li on duh ili vampir?" - razmišljala sam.
Čitala sam da ima takvih zlih duhova u ljudskom obličju. Počeh misliti kako sam ga njegovala kao malo dijete, promatrala njegov razvitak iz djetinjstva u dječaštvo i pratila gotovo cio tijek njegova života, te mi se učini bezrazložno i glupo podavati se tom strahu.
- "Ali odakle je došao on, taj mali crni stvor, kojega je onaj dobri čovjek na vlastitu propast donio u svoj dom?" - šapnu mi praznovjerje kad sam već bila zadrijemala. I ja počeh u polusnu mučiti sebe pitanjem o njegovu porijeklu; ponavljajući misli koje sam imala dok sam bila budna, prijeđoh cio njegov život sa svim njegovim strašnim promjenama i napokon vidjeh u snu i njegovu smrt i njegov pogreb. Od toga mi je ostalo u sjećanju da sam se jako namučila oko određivanja natpisa za njegov nadgrobni spomenik i da sam razgovarala o tome s grobarom, pa kako nije imao prezime i kako nismo znali koliko mu je godina, morali smo se zadovoljiti jednom jedinom riječju: "Heathcliff". To se kasnije i obistinilo; tako smo zaista i učinili. Ako odete , na groblje, pročitat ćete na njegovu nadgrobnom spomeniku samo tu jednu riječ i datum njegove smrti. Zora mi je vratila zdrav razum. Ustadoh i, čim je svanulo, odoh u vrt da bih vidjela ima li tragova nogu pod njegovim prozorom. Nije ih bilo.
"Ostao je kod kuće" - pomislih - "i bit će mu danas dobro." -
Pripremih doručak za ukućane, kao što sam običavala, ali rekoh Haretonu i Catherini neka doručkuju prije no što siđe gospodar, jer još nije bio ustao. Više su voljeli doručkovati vani ispod drveća, te tamo postavih stolić za njih. Kad sam ponovno ušla u kuću, zatekoh Heathcliffa dolje u velikoj sobi. On i Joseph razgovarali su o nekim poslovima na imanju. Davao je jasne, podrobne upute o stvari o kojoj su razgovarali, ali je govorio brzo, neprestano okretao glavu u stranu i imao onaj isti uzbuđeni izraz na licu, samo još uznemireniji nego dan ranije.
Kad je Joseph izišao iz sobe, on sjede na svoje uobičajeno mjesto i ja stavih šalicu kave pred njega. On je privuče bliže, stavi ruke na stol i, kako mi se činilo, poče gledati u zid ispred sebe; gledao je samo jedan određeni dio zida; njegove sjajne, nemirne oči prelazile su gore- dolje preko tog dijela, s tako velikim zanimanjem da mu je na pola minute zastao dah.
- Hajde - povikah i stavih mu komadić kruha u ruku jedite i pijte kavu dok je topla; već je čitav sat otkad je doručak gotov. Nije me čuo, ali se ipak nasmiješi. Radije bih da je zaškrgutao zubima nego što se tako nasmiješio.
- Gospodine Heathcliffe! Gospodaru! - povikah. - Za ime Božje, nemojte gledati tako kao da vidite pred sobom viziju s onog svijeta.
- Za ime Božje, ne viči toliko! - odgovori on. - Osvrni se i reci mi jesmo li sami?
- Naravno, sami smo - odgovorih. Ali ga ipak i nehotice poslušah, kao da nisam bila sigurna. Jednim pokretom ruke on ukloni posuđe ispred sebe i nagnu se naprijed da bi bolje promatrao.
Tada opazih da on uopće i ne gleda zid; jer kad sam ga pažljivije promotrila, učinilo mi se kao da gleda nešto što se nalazi svega dva metra od njega. I što god da je to nešto bilo, činilo se da mu to istodobno pričinja i neobično zadovoljstvo i nanosi veliki bol; na tu me je misao naveo ushićen a ipak bolan izraz njegova lica.
Predmet njegova promatranja nije bio nepomičan; njegove su ga oči neumorno i žudno pratile i nisu ga puštale čak i dok je razgovarao sa mnom. Uzalud sam ga podsjećala da odavno nije ništa jeo; kad bi na moju molbu ispružio ruku da uzme kruh, prsti su mu se zatvarali prije no što bi ga dohvatio i ostajali na stolu kao da su zaboravili što su htjeli.
S velikim strpljenjem pokušavala sam odvratiti njegove misli od onoga u što su bile udubljene; ali se on na kraju naljuti, ustade i upita zašto ga ne pustim jesti onda kad mu se bude svidjelo; rekao je da ga idući put ne moram čekati nego neka stavim stvari na stol i odem. Nakon što je to rekao, izišao je iz kuće, polako otišao vrtnom stazom i iščeznuo kroz vrata. Sati puni strepnje polako su prolazili; opet je došla večer.
Iako sam kasno otišla spavati, nisam mogla usnuti. Vratio se poslije ponoći i, umjesto da ode u svoju spavaću sobu, zatvorio se dolje u dnevnu sobu. Osluškivala sam, prevrtala se u postelji i napokon ustala, obukla se i sišla. Nisam više mogla ležati moreći mozak stotinama slutnja.
Razabirala sam Heathcliffov korak. Šetao je gore-dolje po sobi i često prekidao tišinu uzdasima nalik na jecaje. Mrmljao je nepovezane riječi; jedina koju sam jasno čula bila je: "Catherina", stopljena s nekim izrazom nježnosti i patnje. Izgovarao je to ime takvim tonom kao da je osoba koju je oslovljavao bila prisutna: poluglasno, toplo, iz dubine duše. Nisam imala hrabrosti ući u sobu; ali kako sam ga željela odvratiti od njegova sanjarenja, sjetih se kuhinjske vatre i počeh je poticati i vaditi pepeo.
To mu privuče pažnju brže no što sam očekivala. Odmah je otvorio vrata i rekao:
- Nelly, dođi amo... je li već jutro? Donesi ovamo svijeću.
- Otkucava četiri sata - odgovorih. - Ako vam treba svijeća da idete gore, mogli ste je zapaliti i ovdje na vatri.
- Ne, ne želim ići gore. Dođi amo, naloži mi vatru i završi sve poslove u ovoj sobi.
- Moram razgorjeti ugljen prije no što ga donesem amo -odgovorih uzimajući stolac i mijeh. Dotle je on nemirno lutao amo-tamo u stanju koje je graničilo s rastrojstvom. Njegovi duboki uzdasi tako su se brzo nizali da nije mogao normalno disati.
- Čim svane, poslat ću po Greena - reče on. - Želim ga zamoliti za nekoliko pravnih savjeta dok još mogu misliti o takvim stvarima i dok još mogu mirno rasuđivati i odlučivati. Nisam još napisao svoju oporuku, a ne mogu se odlučiti što da učinim sa svojom imovinom. Najradije bih je zbrisao s lica zemlje.
- Ne govorite tako, gospodine Heathcliffe - umiješah se. - Vaša oporuka može još čekati; imat ćete još dosta vremena da okajete mnoge nepravde koje ste počinili! Nikad nisam mislila da će vaši živci ikada popustiti; a eto, oni su sad sasvim rastrojeni, i to gotovo isključivo vašom krivicom. Način na koji ste proveli posljednja tri dana potkopao bi zdravlje i Titanu. Uzmite malo hrane i malo se odmorite. Po gledajte se u zrcalo, pa ćete vidjeti kako vam je to potrebno. Obrazi su vam upali, a oči krvave kao u čovjeka koji umire od gladi i jedva gleda od nesanice.
- Nisam kriv što ne mogu jesti niti se odmarati. Uvjera vam te da to nije namjerno. Jest ću i odmorit ću se čim budem mogao. Ali mogla bi isto tako reći čovjeku koji se bori da ne potone neka se odmori nadomak obale! Moram najprije stići do obale da bih se mogao odmarati. Dobro, ne moraš zvati gospodina Greena; a što se tiče kajanja za moje nepravde, nisam učinio nikakve nepravde i ne kajem se ni za što. Odveć sam sretan, pa ipak nisam dovoljno sretan. Blaženstvo moje duše ubija moje tijelo, ali ona ipak ostaje nezadovoljena!
- Sretni ste, gospodaru? - povikah. - Neobične li sreće! Ako biste me saslušali, a da se ne naljutite, mogla bih vam dati savjet koji bi vas učinio sretnijim.
- Što je to? Kaži!
- Znate i sami, gospodine Heathcliffe, da ste još od svoje trinaeste godine živjeli sebičnim i nekršćanskim životom, i vjerojatno za sve to vrijeme niste nijedanput imali Sveto pismo u rukama. Sigurno ste zaboravili sadržaj te knjige, a sada možda više nemate ni vremena da to nadoknadite. Zar bi moglo biti kakve štete ako pošaljete po nekoga... nekog svećenika, bez obzira na to kojoj crkvi pripada... da vam objasni Sveto pismo, da vam pokaže kako ste daleko odlutali od njegova učenja i kako ćete nespremni biti za njegov raj ako se ne promijenite prije no što umrete?
- Osjećam prije zahvalnost nego ljutnju, jer si me podsjetila na način na koji želim biti pokopan. Želim da moje tijelo bude odneseno na groblje uvečer. Ti i Hareton možete ići za mojim lijesom ako hoćete. Najvažnije je da ne zaboraviš da grobar izvrši moj nalog što se tiče moga i njezina lijesa! Nije potreban nikakav svećenik niti ikakve molitve. Kažem ti, još malo pa ću dospjeti u svoj raj; raj ostalog svijeta ne cijenim i ne želim.
- Pretpostavimo da nastavite sa svojim upornim gladovanjem i da umrete od gladi, pa svećenik zabrani da vas pokopaju na crkvenom groblju? - rekoh mu, užasnuta njegovom bezbožničkom ravnodušnošću. - Kako bi vam se to svidjelo?
- On to neće učiniti; a ako učini, morat ćeš se pobrinuti da mi se tijelo prenese tamo krišom. Ako to propustiš, iskusit ćeš na svojoj koži da mrtvi i dalje žive! Čim je čuo da su i ostali ukućani ustali, povukao se u svoju sobu i ja sam slobodnije disala. Ali poslije podne, kad su Joseph i Hareton otišli na svoj posao, ponovno se pojavi u kuhinji i uznemirena pogleda pozva me da dođem i sjedim u velikoj sobi, jer je želio da netko bude s njim. Odbih poziv i otvoreno mu rekoh da me njegov čudan govor i ponašanje plaše, te da nemam ni hrabrosti ni volje biti sama s njim.
- Uvjeren sam da me ti smatraš za đavola - reče on uz svoj užasni osmijeh - za biće odveć strašno da bi živjelo pod poštenim krovom. -Zatim se okrenu Catherini, koja je bila tu i koja se bila sklonila iza mene kad je on došao, pa doda podrugljivo:
- Hoćeš li ti doći, mala? Neću ti ništa. Neću! Prema tebi sam bio gori od đavola. Ali, postoji bar netko tko se užasava mog društva! Tako mi Boga! Ona je nemilosrdna. Oh! Dovraga! To je zaista odveć nepodnošljivo za živo biće... čak i za čovjeka kao što sam ja. Više nije tražio ničije društvo. U sumrak se povukao u svoju sobu. Cijelu noć do kasno sutradan slušali smo ga kako jeca i mrmlja za sebe. Hareton je htio ući, ali mu ja predložih da ode po gospodina Kennetha, pa da on dođe i vidi što mu je. Kad je liječnik došao, pokušah otvoriti vrata, ali su ona bila zaključana i Heathcliff nam doviknu neka idemo dođavola. Bolje mu je i želi biti sam. Liječnik ode.
Uvečer je bilo vrlo vlažno, kiša je pljuštala sve do zore. Kad sam ujutro prošetala oko kuće, opazih da jegospodarov prozor otvoren i da kiša pada unutra. On sigurno nije u postelji, pljusak bi ga smočio do kože. Zacijelo je ili ustao ili izišao. Ali neću se više ustručavati, odvažno ću ući i vidjeti. Nakon što sam uspjela jednim drugim ključem otvoriti vrata, pojurih otvoriti hrastovu pregradu, jer je soba bila prazna; brzo je otvorih i pogledah unutra. Gospodin Heathcliff bio je ondje - ležao je na leđima.
Njegove su me oči motrile tako ljutito i pronicljivo da sam se uplašila; ali mi se zatim učini da se smiješi. Nisam mogla zamisliti da je mrtav; ali lice i grlo bili su mu mokri od kiše; voda je kapala s posteljine i on je bio potpuno nepomičan. Prozorski kapak koji se zatvarao i otvarao bio mu je izgulio ruku koja je ležala na prozorskoj dasci; ali krv nije kapala iz rane, i kad sam stavila ruku na nju, više nisam sumnjala; bio je mrtav i ukočen!
Zatvorih prozor; začešljah mu s čela njegovu crnu, dugačku kosu; pokušah mu zatvoriti oči kako bih, ako bude moguće, ugasila taj užasni, živi izraz ushita prije no što ga itko drugi vidi. Ali se one nisu htjele sklopiti, činilo se kao da se rugaju mojim pokušajima; njegova otvorena usta i oštri bijeli zubi također su se podrugivali! Obuzeta ponovnim nastupom straha, dozvah Josepha. Vukući noge i praveći priličnu buku on odlučno odbi imati s njim bilo kakva posla.
- Đavo mu je odnio dušu - povika on - i što se mene tiče, može mu odnijeti i tijelo! Eh! Kako je to zao čovjek kad se i smrti ceri! - i stari se grešnik i sam podrugljivo naceri.
Pomislih da će početi skakati od radosti oko mrtvačkog odra, ali se on odjednom umiri, pade na koljena, podignu ruke i zahvali Bogu što je zakoniti gospodar, potomak stare obitelji, napokon došao do svojih prava. Taj me je strašni događaj zapanjio i moje su misli kružile oko uspomena iz prošlosti s nekom vrstom potištene žalosti. Ali siromah Hareton, kojemu je od svih učinio najveću nepravdu, bio je sada jedini koji je zaista duboko žalio za pokojnikom.
Sjedio je uz mrtvaca cijelu noć i gorko plakao. Stezao mu je ruku i ljubio njegovo sarkastično, divlje lice kojega su se svi ostali užasavali, i oplakivao ga s onim dubokim bolom koji prirodno potječe iz plemenita srca, pa bilo ono i prekaljeno kao čelik. Gospodin Kenneth bio je u nedoumici kako nazvati bolest od koje je gospodar umro. Prešutjela sam da on ništa nije okusio četiri dana jer sam se bojala da bi to moglo izazvati neke poteškoće. Uostalom, uvjerena sam da on nije gladovao namjerno; gladovanje je bilo posljedica, a ne uzrok njegove neobične bolesti.
Pokopali smo ga kao što je želio, na zgražanje cijelog susjedstva.
Earnshaw, ja, grobar i šestero ljudi koji su nosili lijes sačinjavali smo cijelu pratnju. Ta su šestorica ljudi odmah otišla nakon što su lijes spustili u raku; mi smo ostali dok nije zatrpan. Hareton je, suzna lica, kopao komadiće zelena busenja i stavljao ih preko mrka humka; humak je sada gladak i zelen kao i ona druga dva - i nadam se da njegov stanovnik počiva isto tako mirno kao i oni u drugim humcima.
Ali ljudi u ovoj okolici, ako ih pitate, zaklet će se Svetim pismom da se on pojavljuje kao duh. Neki kažu da su ga vidjeli blizu crkve, neki na pustari, a neki čak i u ovoj kući. Bapske priče, reći ćete; tako i ja kažem. Pa ipak, onaj starac uz kuhinjsku vatru tvrdi da svake kišne večeri otkad je Heathcliff umro vida dvije prilike kako gledaju kroz prozor Heathcliffove sobe - a i meni se otprilike prije mjesec dana dogodilo nešto čudno.
Išla sam jednu večer u Grange - bilo je mračno, spremala se oluja
- i baš gdje put skreće za Orkanske visove, sretoh jednog malog dečka koji je tjerao ovcu i dva janjeta. Plakao je gorko; pomislih da su mu jaganjci tvrdoglavi pa ne žele ići kamo ih on tjera.
- Što se zbilo, mali čovječe? - upitah ga.
- Eno Heathcliffa gdje stoji s Catherinom ondje ispod stijene - zajeca on - ne usudim se proći pored njih. Nisam vidjela ništa; ali ni njegovo stado ni on nisu se usudili dalje; kazah mu neka udari drugim putom.
Te prikaze vjerojatno je stvorila njegova mašta dok je išao sam preko pustare i mislio o glupostima koje je čuo od svojih roditelja i prijatelja. Ali, bilo kako bilo, ja više ne volim biti vani u mraku, niti ostavljena sama u ovoj mračnoj kući.
Jedva čekam da dođe dan kad će je oni napustiti i preseliti se u Grange.
- Oni namjeravaju živjeti u Grangeu? - upitah.
- Čim se vjenčaju, a to će biti na Novu godinu.
- A tko će živjeti ovdje?
- Pa, Joseph će paziti na kuću i možda će imati jednog mladića da mu pravi društvo. Oni će živjeti u kuhinji, a ostali dio kuće bit će zatvoren.
- Ostavljen duhovima koji se tu budu htjeli nastaniti napomenuh.
- Ne, gospodine Lockwoode - reče Nelly odmahujući glavom. - Ja vjerujem da mrtvi počivaju u miru. Ali o njima ne valja neozbiljno govoriti. U tom trenutku otvore se vrata; šetači su se vratili.
- Oni se ne boje ničega - progunđah promatrajući ih kroz prozor. - Njih dvoje združeni usudit će se prkositi sotoni i svim njegovim legijama. Kad su došli na prag i zaustavili se na trenutak da još jednom pogledaju mjesec - ili, točnije, da još jednom pogledaju jedno u drugo na mjesečini, osjetih neodoljivu želju da opet odem neprimijećen.
Stavih gospođi Dean u ruku nešto kao znak svoje zahvalnosti i, ne obazirući se na njeno prijateljsko prigovaranje zbog moje nepristojnosti, iščeznuh kroz kuhinju u trenutku kad su oni otvarali prednja vrata.
I tako bih Josepha ostavio u uvjerenju da se gospođa Dean upustila u ljubavni nestašluk da ga, srećom, ugodan zveket zlatnika kraj njegovih nogu nije uvjerio da sam čovjek časna značaja.
Povratak u Thrushcross Grange produljih izletom do crkve. Dok sam stajao blizu njenih zidova, vidio sam da je zdanje prilično oronulo tijekom minulih sedam mjeseci; na mnogim prozorima zjapile su crne rupe bez stakla, škriljac na krovu iskliznuo je gdje gdje iz reda u kojem je stajao, i predstojeće jesenje bure postupno će ih posve uništiti.
Tražio sam i ubrzo našao tri nadgrobna kamena na padini pored pustare. Srednji je već bio posivio i upola zarastao u vrijes; Lintonov je bio u skladu s njim samo po tome što mu je podnožje bilo obraslo u travu i mahovinu; Heathcliffov je još bio gol.
Ostao sam neko vrijeme pored njih pod onim blagim nebom, promatrao noćne leptire koji su letjeli između vrijesova i zvončića, slušao tihi povjetarac koji je blago pirkao kroz travu, i čudio se kako je itko ikada mogao pomisliti da je posljednji san spavača pod tim mirnim komadićem zemlje nemiran.