Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Villette

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Ići dole

Villette       Empty Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:12 pm

Villette       Pools_10

Roman "Villette" potvrđuje autoričin smisao za univerzalne teme, obrađujući problem jedinstva dobrih ljudi u tom nepravednom svijetu. "Profesor" je njen prvi roman, ali je objavljen tek 1857. godine, dakle dvije godine nakon njene smrti, i u uskoj je vezi s njezinim posljendjim romanom "Villette".
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:13 pm

Villette       RIVER_LANDSCAPE

I.
BRETTON




Moja je kuma živjela u lijepoj kući čistog i staroga grada Brettona. Obitelj njezina muža živjela je tamo već mnogo godina i nosila je ime svoga rodnog mjesta - Brettonovi iz Brettona. Nisam znala je li to slučajnost ili je pak neki davni predak bio tako značajna ličnost da je njegovim imenom nazvano čitavo susjedstvo. Dok sam bila djevojčica odlazila sam u Bretton dva puta godišnje. Voljela sam te posjete. Sviđala mi se kuća i njezini stanovnici. Prostrane, mirne sobe, ukusno postavljen namještaj, veliki čisti prozori, balkon koji je gledao na staru ulicu koja je uvijek imala praznički izgled, jer je u njoj vladala prava tišina a njezin pločnik bijaše veoma čist. Sve mi se to vrlo sviđalo.
U obitelji odraslih obično djetetu posvećuju veliku pozornost, a na svoj miran način gospođa Bretton se mnogo brinula za mene. Ona je obudovjela prije nego sam je ja upoznala. Imala je sina jedinca. Njezin muž, liječnik, umro je dok je ona bila još mlada i lijepa. Ne bijaše više takva kada sam je ja upoznala, no još je uvijek bila naočita žena. Visoka, dobro građena, pomalo tamnoputa za Engleskinju. Na njezinim smeđim obrazima vidio se odsjaj zdravlja, a njezine vesele, crne oči odavale su njezinu živahnost. Ljudi su žaleći govorili kako njezin sin nije naslijedio taj izgled. Njegove modre oči bile su u djetinjstvu veoma prodorne, a o boji njegove duge kose prijatelji se nisu htjeli izjašnjavati, osim kada bi sunce palo na nju. Tada bi kazali da mu je kosa zlaćana. Ipak je bio naslijedio crte svoje majke, njezine čvrste zube, stas (bar kao obećanje, jer još nije bio odrastao) i, što je bilo najvažnije, dobro zdravlje i smirenu narav, a to je bilo vrednije od bilo kakva blaga. Jedne godine u jesen ja sam boravila u Brettonu. Moja je kuma došla po mene rođacima kod kojih sam u to vrijeme stalno boravila. Vjerujem da je ona predviđala buduće događaje, koje sam ja tek naslućivala. Čak i blijeda predodžba o njima bila je dovoljna da u meni rodi nemir i tugu, te sam željela promijeniti okolinu i društvo. Uz moju kumu vrijeme je za mene uvijek prolazilo mirno, poput rijeke koja teče kroz nizinu. Moji posjeti nalikovali su boravku »Božjeg pravednika« kraj lijepe rijeke sa »zelenim drvećem na obalama i livadama, preko cijele godine ukrašenim ljiljanima.« Tamo nije vladao čar promjena, niti je bilo uzbudljivih događaja, ali ja sam voljela mir i nisam čeznula za promjenama, tako da mi je to čak zasmetalo kada se jednom ipak dogodilo. Bilo bi mi draže da se to i tada nije zbilo. Jednog je dana stiglo pismo koje je očito iznenadilo i zabrinulo gospođu Bretton. Isprva sam mislila da je stiglo od moje kuće i zadrhtala sam očekujući tko zna kakvu nepriliku. Ipak, meni nitko nije ništa govorio i činilo se kao da je oblak prošao.
Idućeg sam dana, vrativši se sa šetnje, zatekla u svojoj spavaonici neočekivanu promjenu. Uz moj francuski krevet u sjenovitu kutku pojavio se malen krevetac, ukrašen bijelim zavjesama. Ugledala sam malu škrinju od ružina drveta. Zastala sam i stala razmišljati. Što znače ove stvari? pitala sam se. Odgovor je bio jasan. Dolazi još jedan gost. Gospođa Bretton očekuje još nekoga.
Za ručkom objasniše mi. Neka mala djevojčica postat će skoro moja družica. Kćerka prijatelja i dalekog rođaka pokojnog doktora Brettona. Ta je mala djevojčica prije kratkog vremena izgubila majku, ali - kako je gospođa Bretton dodala - njezina smrt i nije predstavljala tako veliki gubitak kao što se to u prvi mah moglo činiti. Gospođa Home (njihovo je prezime bilo Home) bijaše veoma lijepa, ali i veoma nemarna osoba, koja je zapuštala svoje dijete i razočarala svoga supruga. Njihova je zajednica bila tako daleko od dobrog braka, da su konačno odlučili da se rastave. Donijeli su o tome zajedničku odluku, ali nisu išli odmah pred sud. Uskoro nakon tog događaja gospođa se Home previše zagrijala na plesu i prehladila. Dobila je upalu pluća i umrla nakon kratke bolesti. Gospodin Home bijaše veoma osjećajan čovjek te je, pošto su mu odviše naglo saopćili tu vijest, stao predbacivati samom sebi kako su njegova strogost i nedostatak strpljivosti i razumijevanja pridonijeli njezinu kraju. O tome je toliko razmišljao da je njegov um bio ozbiljno ugrožen, pa su liječnici odlučno zahtijevali neka pođe na neko putovanje radi liječenja. Gospođa Bretton predložila mu je da se ona za to vrijeme brine za njegovu malu djevojčicu. - Nadam se - dodala je moja kuma - da dijete neće biti nalik na majku, tu tako neozbiljnu i frivolnu ženu koju je taj osjećajan čovjek iz slabosti oženio.
- Jer - nadodala je ona - gospodin Home bio je osjećajan i u životu prilično nesnalažljiv čovjek. Obožavao je nauku i proboravio pola svog života u laboratoriju baveći se eksperimentima. A to njegova površna žena nikada nije mogla shvatiti, niti podnositi. - Zaista - priznala je moja kuma - ni meni se to ne bi odviše sviđalo. Odgovorivši na moje pitanje, kazala mi je da je gospodin Home naslijedio svoju naklonost prema nauci od nekog strica s majčine strane. Tako je bar pričao njezin suprug. Taj stric bio je francuski učenjak, ali francusko-škotskog porijekla. Gospodin Home je i sada imao rođake koji su živjeli u Francuskoj. Mnogi od njih stavljali su »de« pred svoje ime jer su bili plemićkog porijekla. Te iste večeri pošao je u devet sati sluga Warren pred kočiju kojom je trebalo da stigne naša mala gošća. Gospođa Bretton i ja sjedile smo u salonu očekujući njen dolazak. Mladi John Graham Bretton bio je u posjeti kod nekog školskog druga na selu. Moja je kuma čitala večernje novine dok je čekala. Ja sam šivala. Noć je bila vlažna, kiša je prala prozore, a vjetar je zviždao ljutito i uznemireno. - Ubogo dijete! - kazala bi gospođa Bretton od vremena do vremena. - Kakvo vrijeme za putovanje! Htjela bih da je već stigla. Kratko vrijeme nakon deset sati ulazno zvono najavilo je Warrenov povratak. Čim su se vrata otvorila, ja sam otrčala dolje u predvorje. Tamo je ležalo nekoliko kovčega i kutija, a kraj njih je stajala neka osoba, koja je izgledala poput dadilje. U dnu stepenica opazila sam Warrena sa zavežljajem u naručju.
- Je li to dijete? - upitala sam.
- Da, gospođice!
Pokušala sam razotkriti rubac i pogledati njezino lice, no ona ga je brzo okrenula i zagnjurila u Warrenovo rame.
- Spustite me, molim vas - šapnuo je nježan glasić, pošto je Warren otvorio vrata sobe - i skinite taj rubac - nastavila je naglo zbacivši neudobnu maramu. Bezuspješno ga je nastojala složiti, no rubac je bio pretežak i preširok za te male ruke.
- Dodajte ga, molim vas, Harrieti - zamolila je. - Ona će ga složiti. Nakon tih riječi okrenula se i pogledala gospođu Bretton. - Dođi ovamo, draga moja - kazala je gospođa. - Priđi da vidim jesi li hladna i mokra. Ugrijat ćeš se kraj vatre.
Dijete se brzo približilo. Iskukuljeno iz rupca, činilo se veoma sitno. Bilo je to savršeno građeno malo biće, krhko, vitko i uspravno. Nalikovala je lutki kada je sjela u krilo moje kume. Njen je zatiljak bio nježan kao da je od voska, a glava puna svilenih kovrčica. Sve je to još pojačavalo takvu predodžbu.
Gospođa Bretton joj je govorila nježne riječi dok je opipavala njezine ruke i noge. Isprva ju je djevojčica radoznalo promatrala, no uskoro joj se nasmiješila. Gospođa Bretton nije bila naročito nježna žena, rijetko kad je to iskazivala, čak je ponekad njezino ponašanje bilo posve suprotno tome, no sada kad joj se mala neznanka nasmiješila, ona ju je poljubila i upitala: - Kako se mala moja zove?
- Missy.
- A osim toga?
- Otac me zove Polly.
- Je li Polly zadovoljna što će ostati kod mene?
- Neću ostati zauvijek. Samo dok se otac vrati kući s putovanja. - Značajno je kimnula.
- On će doći po Polly, ili poslati po nju.
- Hoće li, gospođo? Znate li da on to zaista hoće? - Hoće.
- Harriet misli da neće. Ili bar ne dulje vremena, jer je bolestan. - Oči su joj se napunile suzama. Izvukla je svoju ruku iz ruke gospođe Bretton i pokušala sići s njezina krila. Kad joj to nije odmah uspjelo, kazala je: - Molim vas, htjela bih sići. Mogu sjediti i na stolici. Dopustila joj je da spuzne s koljena. Polly je uzela klupčicu, odnijela je u neki tamni kut i sjela. Gospođa Bretton, koja je voljela zapovijedati, i bila veoma odlučna kad je riječ o važnim stvarima, pokazala je popustljivost. Dopustila je djetetu da učini što želi. Rekla mi je:
- Ne obraćaj pozornost na nju. - Ali ja sam je ipak gledala. Promatrala sam kako je Polly položila nježni lakat na svoje malo koljeno i stavila glavu u dlanove. Primijetila sam kako je izvukla majušni rupčić iz džepića svoje male suknjice, a zatim sam čula kako je zajecala. Druga djeca, kada su žalosna ili ih nešto boli, plaču glasno, bez stida i suzdržavanja. Ali kod nje su samo sitni povremeni jecaji odavali njezine osjećaje. Gospođa Bretton ih nije čula, što je bilo dobro. Nakon nekog vremena začuo se glasić iz ugla: - Hoćete li, molim, pozvoniti Harrieti? Pozvonila sam. Pozvali su dadilju, koja je brzo došla.
- Harriet, moram poći u krevet - kazala je njezina mala gospodarica. - Moraš upitati gdje ću spavati.
Harriet dade znak da je već pitala.
- Pitaj hoćeš li spavati sa mnom, Harriet!
- Ne, gospođice - odgovorila je dadilja - dijelit ćete sobu s ovom mladom gospođicom - i pokazala je na mene.
Polly se nije digla, no vidjela sam kako me njezine oči promatraju. Nakon nekoliko časaka razmišljanja ona se pojavila iz kuta. - Laku noć, gospođo - kazala je gospođi Bretton, no kraj mene je prošla nijema.
- Laku noć, Polly! - kazala sam.
- Nije potrebno kazati laku noć, jer spavamo u istoj sobi - bio je njezin odgovor prije izlaska iz sobe. Čuli smo kako joj je Harriet predložila da će je ponijeti uz stube. - Nije potrebno - bio je ponovno njezin odgovor. »Nije potrebno, nije potrebno« i mučno se penjala stubama svojim malim korakom.
Kad sam nakon sat vremena pošla u krevet, našla sam je još uvijek budnu. Uredila je jastuke tako da je sjedila u krevetu. Stavila je jednu ruku u drugu i položila ih na ponjavu s mirom koji u sebi nije imao ništa djetinje. Neko vrijeme nisam govorila s njom, no prije nego što sam ugasila svjetlo preporučila sam joj neka legne. - Laku noć - glasio je odgovor.
- Prehladit ćeš se, Missy.
Podigla je neki mali rupčić sa stolca uz krevetac i pokrila njime ramena. Dopustila sam joj da čini što želi. Osluškujući neko vrijeme u mraku, osjetila sam da ona još uvijek ne spava. Plakala je tiho i suzdržano.
Ujutro me probudilo prskanje vode. Sačuvaj Bože! Ona se digla i popela na stolac blizu umivaonika. Pokušala je svim silama dići vrč (što joj nije uspijevalo) i izliti vodu u lavor. Bilo je zanimljivo promatrati je onako malenu kako se pere i oblači užurbano i nečujno. Vidjelo se očito kako nije navikla tome. Dugmad, vrpce i kopče predstavljali su za nju poteškoću koju je ona uporno nastojala savladati, što je bilo zanimljivo promatrati. Složila je spavaćicu i uredila svoj ležaj. Zatim se povukla u kut gdje se sakrila među bijelim zavjesama i smirila se. Pridigla sam se i okrenula glavu da bih mogla vidjeti što ona radi. Molila je klečeći, naslonivši čelo na ruke. Dadilja je pokucala. Trgla se i digla.
- Obukla sam se, Harriet - kazala je, - Obukla sam se, no čini mi se da nisam uredna. Uredi me!
- Zašto ste se sami obukli, Missy?
- Psst! Govori tiho, Harriet! Mogla bi probuditi onu djevojku! (mislila je na mene, jer sam ja sada ležala zatvorenih očiju) - Obukla sam se jer to moram naučiti prije nego me ti ostaviš.
- Da li biste htjeli da odem?
- Kad si bila zločesta željela sam mnogo puta da odeš, ali sada ne. Stegni čvrsto pojas. Uredi mi kosu.
- Vaš pojas je dovoljno čvrst. Kakvo čudno malo tijelo imate. - Mora biti čvrst. Pritegni ga, molim te!
- Evo, evo! Kad ja odem, morate zamoliti onu mladu damu da vas oblači.
- Ni govora.
- Zašto ne? Ona je veoma zgodna mlada dama. Nadam se da ćete biti pristojni s njom i da joj nećete pokazati svoju zlovolju. - Ne želim da me ona oblači.
- Smiješno malo stvorenje!
- Prođite mi duboko češljem kroz kosu! Inače neću biti uredna. - Teško vam je udovoljiti. Je li sada dobro?
- Dobro je! Kamo ću sada poći kad sam odjevena? - Odvest ću vas u sobu za doručak.
- Pođimo!
Pošle su prema vratima. Zastala je.
- Oh, Harriet! Kako bih željela da je to očeva kuća! Ne poznam te ljude.
- Budite dobri, Missy!
- Dobra sam, ali ovdje me boli. - Stavila je ruku na srce i uzdisala odlazeći: - Oče! Oče!
Pridigla sam se u želji da promatram ovu scenu. - Zaželi mladoj dami dobro jutro! - naredila je Harriet. Ona je kazala »Dobro jutro« i za svojom dadiljom izišla iz sobe. Harriet je privremeno otišla još istog dana svojim prijateljima, koji su živjeli u susjedstvu. Sišavši kasnije, našla sam Pauline (dijete je samo sebe zvalo Polly, iako joj je puno ime bilo Paulina Mary) kako sjedi kraj gospođe Bretton za stolom za doručak. Šalica mlijeka stajala je pred njom. U ruci, položenoj na stolu, držala je komad kruha. Nije jela. - Kako ćemo se sprijateljiti s tim malim bićem - kazala je gospođa Bretton. - To ne znam. Ništa nije jela, a po izgledu sudeći nije niti spavala.
Izrazila sam svoje uvjerenje da će vrijeme i nježnost sve srediti. - Kad bi zavoljela nekoga u ovoj kući, brzo bi se smirila, ali prije ne - odgovorila je gospođa Bretton.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:13 pm


Villette       Rival_Drinks


II.
PAULINA




Prošlo je nekoliko dana i nije se činilo da će ikoga u kući zavoljeti. Nije bila izričito zločesta ili tvrdoglava. Nije bila ni neposlušna, iako je bilo teško zamisliti biće koje bi čovjek teže utješio ili smirio. Ni jedan odrasli čovjek ne bi mogao jasnije izraziti tugu. Ni jedno lice odraslog izgnanika, nostalgičnog za Evropom, ne bi moglo jasnije od tog dječjeg lica izražavati čežnju za domom. Činilo se kao da postaje sve starija i nezemaljskija. Ja, Lucy Snowe, nisam kriva za svoju prenapetu maštu, ali uvijek kada bih otvorila vrata naše sobe i našla je kako sjedi sama u kutu, s glavom u sitnim ručicama, činilo mi se da je soba nenastanjena i puna duhova.
A kad bih se probudila u noćima obasjanim mjesečinom, spazila bih je, bijelu i tajanstvenu u noćnoj košulji, kako kleči u krevetu i moli se poput nekog vjerskog fanatika ili sveca. Tada ni sama nisam shvaćala svoje misli, one sigurno nisu bile ni razumnije ni logičnije od misli toga djeteta.
Rijetko bih kada uhvatila koju riječ njezine molitve, jer ona bi tiho šaptala. Ponekad sam ipak uspjela čuti pokoju riječ: »Oče, moj dragi oče!«. Po svemu tome zaključila sam da je po naravi jednostrana, puna fiksnih ideja, što je po mome mišljenju bila najveća nesreća koja se može dogoditi nekom muškarcu ili ženi.
Kako bi sve to završilo možemo samo nagađati, jer se iznenada sve promijenilo.
Jednog poslijepodneva je gospođa Bretton izvukla Polly iz njezina uobičajenog mjesta u kutu sobe i podigla je na prozor, Nastojala ju je rastresti, govoreći joj neka promatra prolaznike i broji koliko će gospođa kroz određeno vrijeme proći ulicom. Ona je sjedila na prozoru, jedva gledala i nije brojila. Iznenada, jer sam je promatrala, ugledah u njezinim očima naglu promjenu. Te nagle, opasne naravi - zovu ih osjećajnima - pružaju mnogo zanimljivih časova ljudima hladnijeg temperamenta. U njezinu ukočenom i teškom pogledu iznenada se pojavio plamen, malo namršteno čelo se razvedrilo, nestalo je snuždenog izgleda i mjesto njega pojavila se napetost puna iščekivanja.
- To je! - bile su njezine riječi.
Poput strijele, ona je nestala iz sobe. Ne znam kako je otvorila kućna vrata možda je srela Warrena pa je on obavio njen odlučan nalog. Mirno sam je promatrala s prozora i vidjela njezinu crnu suknjicu i pregačicu, kako se pomalja nasred ulice. Upravo kad sam se htjela okrenuti i reći gospođi Bretton da je dijete kao ludo istrčalo, pa bi trebalo da smjesta pođe za njim, vidjela sam kako ju je netko podigao i sakrio pred mojim pogledom i pred začuđenim očima prolaznika. Neki gospodin učinio je to dobro djelo. Pokrio ju je svojim kaputom i krenuo prema našoj kući odakle ju je vidio istrčati. Zaključila sam da će je predati posluzi i povući se. No, on je ušao i nakon kraćeg zadržavanja popeo se uz stube.
Po načinu kako ga je primila gospođa Bretton vidjela sam da ga poznaje. Primila ga je i pozdravila. Bila je iznenađena tim naglim dolaskom. Njezin pogled i ponašanje bijahu čak pomalo optužujući. Odgovarajući više na to nego na njezine riječi, on je kazao: - Nisam mogao drukčije, gospođo! Nisam mogao napustiti zemlju prije nego vidim vlastitim očima kako se ona smjestila. - Samo ćete je uznemiriti.
- Nadam se da neću. Kako je tatina mala Polly? To je pitanje uputio Paulini. Sjeo je i postavio je nježno kraj sebe. - Kako je Pollyn otac? - bio je odgovor. Naslonila mu se na koljena i promatrala njegovo lice.
Nije to bio bučan prizor pun riječi i zato sam im bila zahvalna. Osjećala se njihova velika uzbuđenost, koju nisu pokazivali zahvaljujući samo svojoj velikoj moći svladavanja. Svi veliki izljevi osjećaja pobuđuju kod prisutnih prezir ili im se čine smiješnim. Za mene je takvo svladavanje predstavljalo veliki teret, nalik golemom robu pognutom pod vlašću razuma.
Gospodin Home bijaše čovjek ozbiljna, možda bih čak morala kazati stroga izgleda, čelo mu je bilo grubo, a jagodice istaknute. Bio je to pravi, Škot. Ali su mu oči bile osjećajne i ovog časa uzbuđene zbog tog susreta. Njegov sjevernjački naglasak odgovarao je njegovu izgledu. Činio se u isti čas ponosan i osjećajan.
Položio je ruku na glavu svog djeteta. Ona je kazala: - Poljubi Polly!
- Poljubio ju je. Poželjela sam da ona ispusti neki histerični krik da bih ja osjetila olakšanje. No, ona je bila divno tiha, činilo se da je dobila ono što je željela. Kao da je bila u transu sreće. Iako joj je on bio otac, nije se moglo ni po izrazu lica a ni po izgledu zaključiti da potječe od njega. A ipak je njen duh bio ispunjen njime, kao što je čaša napunjena vodom iz vrča.
Bez sumnje gospodin Home se znao svladavati, pa ma što potajno osjećao.
- Polly - rekao je, pogledavši svoju malu djevojčicu - pođi u predsoblje. Tamo ćeš na stolcu naći tatin ogrtač. Stavi ruku u džep, naći ćeš rupčić, pa mi ga donesi.
Poslušala je. Vratila se brzo i nečujno. Otac je razgovarao s gospođom Bretton. Pričekala je s rupčićem u ruci. Bilo je lijepo promatrati to malo biće, kako uspravno stoji uz njegova koljena. Videći da on nastavlja razgovor, ne primjećujući njezin povratak. uhvatila ga je za ruku, otvarajući njegove prste, gurnula mu rupčić i zatvorila prst za prstom. Činilo se kao da je on još uvijek ne vidi i ne osjeća. No malo zatim dignuo ju je na svoja koljena. Privila se uza nj, pa iako sat vremena nisu razgovarali jedno s drugim, činilo se da su oboje zadovoljni.
Za vrijeme čaja ponašanje tog malog stvorenja posve je zaokupilo našu pozornost. Prije svega naredila je Warrenu kad je postavljao stolice:
- Postavite tatin stolac ovamo, a moj između njega i gospođe Bretton. Moram mu natočiti ćaj.
Sjela je i rukom pozvala oca.
- Sjedni kraj mene, kao da smo kod naše kuće, tata! Sama mu je napunila šalicu, stavila šećer i mlijeko. - Uvijek sam to radila kod kuće. Nitko to nije znao bolje od mene, čak ni ti sam.
Za vrijeme obroka bila je vrlo pažljiva prema njemu. To je bilo i pomalo smiješno. Štipaljke za šećer bijahu preširoke za njezine ruke, morala se služiti objema. Srebrni vrčić za mlijeko, tanjur za kruh i maslac, čajnik i šalica bijahu preteški za nju i zahtijevali su veću spretnost, no ona bi ipak digla ovo, pružila ono, te je sve uspjela izvesti a da ništa nije slomila. Iskreno govoreći smatrala sam je prerevnom, no njezin otac, slijep poput svih roditelja, uživao je u tome što se ona brinula za njega i bio je beskrajno zadovoljan njezinim uslugama.
- Ona je moja utjeha! - rekao je gospođi Bretton. A gospođa je imala i vlastitu »utjehu«, koja momentano nije bila prisutna, tako da ga je mogla potpuno shvatiti.
Ta njezina »utjeha« stigla je iste večeri kočijom. Znala sam da se imao vratiti tog dana i primijetila sam kako ga gospođa Bretton sve te sate očekuje. Sjedili smo oko vatre nakon čaja kad nam se kumin sin Graham pridružio. Bolje bi bilo kad bih kazala da je - upao među nas, jer je stigao uz veliku buku. Trebalo mu je pripremiti i neku okrepu. On i gospodin Home sreli su se poput starih poznanika, a na malu djevojčicu se nije obazirao.
Završivši s jelom i odgovorivši na bezbrojna pitanja svoje majke, on se digao od stola. Nasuprot njemu sjedio je gospodin Home, a uza nj dijete. Kad upotrebljavam riječ »dijete« služim se riječju koja ne odgovara slici te male osobe u crnoj suknjici i bijeloj košulji. Ta haljina bi bolje pristajala velikoj lutki. Polly se smjestila na visokoj stolici kraj stalka na kojem se nalazila njezina kutija za šivanje od bijelo lakiranog drva. Držala je u ruci rupčić i šivala rub. Ustrajno ga je bola iglom koja je u njenoj ruci izgledala poput ražnja. Rupčić je bio pun crvenih točkica, jer bi se ona često ubola iglom.
Te su točkice postajale veće, kad bi joj to okruglo oružje, nad kojim bi ponekad izgubila kontrolu, zadalo ranu veću od uobičajenih. No ona bi ostajala mirna, marljiva, zaokupljena poslom poput prave ženice. Graham je tada bio zgodan dječak od šesnaest godina, otvorena izraza. Kažem da je bio otvorena izraza ne stoga što je zaista bio takav, već zato što je tome pridonosio njegov keltski ili saksonski izgled. Bio je zgodan momak, pravilnih crta lica i valovite crvenkaste kose, ne odviše simetrična lica i često se smijao. Bio je razmažen, hirovit mladić.
- Majko - kazao je, gledajući malu djevojčicu pred sobom neko vrijeme, nakon što je gospodin Home na čas izašao iz sobe, pa je nestalo i njegova stidljivog smiješka, koji je bio jedini znak njegove plahosti - majko, vidim mladu damu kojoj još nisam bio predstavljen.
- Misliš kćerku gospodina Home - kazala je njegova majka. - Majko - odgovorio je - smatram da bi ti trebala govoriti o gospođici Home kada spominješ ovdje prisutnu osobu.
- Ne šali se s djetetom, Graham! Neću ti dopustiti da ona postane cilj tvoje zabave.
- Gospođice Home - nastavio je bez obzira na prigovore svoje majke - budući nam nitko neće učiniti tu uslugu, hoćete li mi dopustiti da vam se predstavim? Vaš rob, John Graham Bretton.
Pogledala ga je. On je ustao i ozbiljno se naklonio. Ona je odložila napršnjak, škare i svoj rad, sišla je oprezno sa stolca, naklonila se neopisivo ozbiljno i rekla: - Kako ste?
- Imam tu sreću da sam dobra zdravlja, samo što sam pomalo umoran zbog napornog puta. Nadam se da ste i vi dobro, gospođice! - Izvanredno dobro - odgovorila je mala dama, nastojeći se ponovno popeti na stolac, što joj nije uspijevalo bez većih poteškoća. To pak nije odgovaralo njezinu otmjenom ponašanju, pa ne želeći da joj netko pomogne u prisutnosti tog mladog gospodina, ona je zamijenila visoki stolac klupčicom. Graham je privukao svoj stolac. - Nadam se, gospođice, da vam se kuća moje majke čini doličnom za vaš boravak?
- Ne naročito, htjela bih poći kući.
- Posve naravna i hvale vrijedna želja, gospođice, no ja ću učiniti sve da bih joj se odupro. Nadam se da ću moći iz vas izvući nešto od one dragocjene vrline zvane zabava, koju mi majka i gospođica Snowe ne mogu pružiti.
- Uskoro ću otići sa svojim ocem. Neću dugo ostati s vašom majkom. - Siguran sam da ćete ostati sa mnom. Imam ponija na kojem ćete jašiti i bezbroj knjiga sa slikama koje ću vam pokazati. - Hoćete li od sada pa nadalje ovdje živjeti?
- Hoću. Radujete li se tome? Sviđam li vam se?
- Ne.
- Zašto?
- Mislim da ste čudni.
- Moje lice, gospođice?
- Vaše lice, i sve ostalo. Imate dugu crvenu kosu. - Riđokos sam. Mama kaže da sam zlatokos, a tako kažu i sve njezine prijateljice. Ali čak i sa svojom »dugom crvenom kosom« (zamahnuo je trijumfalno glavom, dobro znajući kakvu kosu ima i ponosan na svoju lavlju grivu) ja ne mogu izgledati čudnije nego što izgledate vi.
- Kažete da izgledam čudno?
- Tako je. (Nakon male stanke) - Mislim da ću poći na spavanje. - Netko tako malen kao vi morao bi biti u krevetu već prije nekoliko sati. No, vjerojatno ste ostali budni u očekivanju mog dolaska? - Zaista nisam.
- Sigurno ste željeli uživati u mom društvu. Znali ste da se vraćam kući i čekali ste da me vidite.
- Ostala sam budna zbog oca, a ne radi vas.
- Izvrsno, gospođice Home! Uskoro ću postati vaš miljenik. Usuđujem se reći da ćete me uskoro zavoljeti više od svog oca. Poželjela je laku noć gospođi Bretton i meni. Činilo se kao da razmišlja ima li Graham pravo na istu pažnju. Tada ju je on podigao jednom rukom iznad svoje glave. Vidjela se u ogledalu iznad kamina. Ta iznenadna akcija, puna slobode i nepoštovanja, bila je i previše za nju. - Stidite se, gospodine Graham - uvrijeđeno je zaviknula. - Spustite me! - I kad ju je postavio na noge, nastavila je: - Pitam se što biste vi mislili o meni kad bih ja s vama tako postupala i podigla vas jednom rukom (podignuvši tu snažnu ruku), kao što Warren podiže male mačke.
Nakon tih riječi ona je nestala.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:14 pm


Villette       Primrose_Castle_Priory


III.
DRUGOVI U IGRI




Gospodin Home ostao je dva dana. Za vrijeme svog boravka nismo ga mogli nagovoriti da iziđe iz kuće. Po čitav bi dan sjedio kraj kamina, pokatkad šuteći, a ponekad razgovarajući s gospođom Bretton i slušajući njezino brbljanje, koje je bilo upravo ono što je trebalo tom čovjeku zaokupljenom svojim bolnim mislima. Nije mu iskazivala odviše simpatija, no njezine su riječi ipak bile pune sućuti čak se u njima osjećao i neki materinski ton, a ona je bila dovoljno stara da tako govori.
Paulina je bila u isti čas i sretna i povučena, užurbana i pažljiva. Otac bi je često posjeo na svoja koljena i ona bi tamo ostajala sve dok ne bi osjetila da je on postao nemiran. Tada bi govorila: - Oče, spusti me. Umorit ću te svojom težinom.
I taj teški teret spuznuo bi na sofu i tamo se smjestio ili jednostavno ostao stajati uz očeve noge zabavljajući se svojom kutijom za šivaći pribor i crvenim rupčićem koji je, čini se, bio određen kao dar za oca i trebalo ga je završiti prije nego on ode Stoga je radila velikom brzinom (završavala bi oko četrdeset rupica u pola sata). Pravu zabavu pružao bi nam Graham pošto bi se navečer vratio pod materinski krov (u tijeku dana boravio bi u školi). Tu zabavu nisu umanjivale ni scene koje bi se odigravale između njega i gospođice Pauline.
Hladno, odmjereno i ponosno ponašanje bilo je rezultat onoga što se dogodilo na dan njegova dolaska. Njen uobičajen odgovor, kada bi joj se on obratio, bio je: - Nemam vremena za vas. Mislim na druge stvari. - A kada bi je on zaklinjao neka mu kaže na što misli, ona bi mu odgovorila: - Na poslove.
Graham je nastojao zadobiti njezinu pozornost time što bi otvorio svoj pisaći stol i izložio njegov raznovrsni sadržaj: pečate, šarene štapiće od voska, džepne gravirane nožiće, neke od njih u živim bojama, koje je bio sakupio. To veliko iskušenje nije ostajalo bez rezultata. Ona bi podigla oči sa svog posla, dobacivala poglede prema pisaćem stolu, punom primamljivih predmeta. Slika djeteta koje se igralo s nekim Blenheim terijerom odletjela je sa stola. - Zgodan mali pas! - zaviknula je oduševljeno.
Graham se oprezno pretvarao kao da ništa ne čuje. Ona se išuljala iz svog kuta samo da bi to blago mogla pobliže upoznati. Velike pseće oči i duga uha, šešir i pera djeteta, bili su za nju neodoljivi. - Lijepa slika! - bio je njen povoljan sud.
- Uzmi je ako želiš - rekao je Graham.
Činilo se kao da oklijeva. Želja za posjedovanjem slike bila je jaka, ali prihvatiti taj dar značilo bi učiniti kompromis s ponosom. Ne! Ostavila ju je i okrenula se.
- Zar je ne želiš, Polly?
- Radije je ne bih uzela, hvala!
- Hoćeš li da ti kažem što ću učiniti sa slikom, ako je ti ne uzmeš? Okrenula se, slušajući napola.
- Razrezat ću je u komade za paljenje voštanice. - Ne!
- Hoću!
- Molim vas, nemojte!
Graham je ostao nesmiljen na te riječi pune molbe. Uzeo je škare iz majčine šivaće kutije.
- Evo tako! - govorio je i prijeteći škljocnuo škarama. - Ravno kroz Fidovu glavu i nos malog Harryja.
- Ne! Ne! Ne!
- Tada dođi k meni. Brzo, ili ću to učiniti.
Oklijevala je, kolebala se, ali je ipak popustila.
- Hoćeš li je? - zapitao je, kad je zastala pred njim. - Molim!
- Morat ćeš mi platiti za nju.
- Koliko?
- Dat ćeš mi poljubac.
- Prvo mi daj sliku.
Izgovarajući te riječi Polly je izgledala nekako neodlučno. Graham joj je pružio sliku. Nastojeći se sakriti, požurila je do svog oca i potražila utočište na njegovim koljenima. Graham se digao u prividnom bijesu i krenuo za njom. Ona je sakrila lice u kaput gospodina Homea.
- Kaži mu da se makne, tata!
- Neću dopustiti da me uklone odavde - rekao je Graham. Licem još uvijek okrenutim od njega, ona je pružila ruku da bi ga zadržala.
- Tada ću poljubiti ruku - kazao je. No tog časa ta se ruka pretvorila u majušnu pesnicu i dodijelila mu nagradu u jednom obliku koji nije ličio na poljubac.
Graham - ne propuštajući priliku da bude jednako lukav kao njegova drugarica - povukao se kao da je pobijeđen. Bacio se na sofu i tamo ostao ležati glavom položenom na jastuk kao da ga nešto boli. Polly, opazivši da on šuti, dobaci mu pogled. Sakrio je oči i lice rukama. Okrenula se na očevim koljenima i ustrašeno ga stala promatrati. Graham je jaukao.
- Tata, što se dogodilo? - prošaptala je.
- Bilo bi bolje da njega pitaš, Polly!
- Je li ranjen? (Ponovni jauk).
- Čini se kao da jest - odgovorio je gospodin Home. - Majko - tiho je prošaptao Graham - mislim, bilo bi najbolje da pozoveš liječnika. Oh, moje oko! (Ponovna tišina, isprekidana samo Grahamovim jaucima).
- Možda ću oslijepiti - nastavio je. Krivac ovo nije mogao podnijeti. Pristupila mu je.
- Daj da vidim tvoje oko. Nisam ga htjela ni dotaći. Htjela sam pogoditi tvoja usta. Nisam htjela tako jako udariti. Odgovorila joj je tišina. Crte njezina lica mijenjale su se.
- Žao mi je, žao mi je!
Slijedio je izljev osjećaja, zamuckivanje, jecaji.
- Dosta si namučio to dijete, Graham - kazala je gospođa Bretton. - Sve su to gluposti, srce moje - zavikao je gospodin Home. Graham ju je još jednom digao u zrak, a ona ga je ponovno nastojala kazniti. I dok je povlačila njegove lavlje uvojke, karala ga je: - Najgora, najgrublja, najzločestija i najlažljivija osoba koja je ikad postojala.
* * *

Onog jutra kad je gospodin Home odlazio, razgovarao je nasamu sa svojom kćerkom u kutu kraj prozora. Čula sam dio tog razgovora. - Ne bih li mogla spremiti kovčeg i poći s tobom, tata? - prošaptala je ozbiljno.
Odmahnuo je glavom.
- Da li bih ti smetala?
- Da, Polly!
- Zato jer sam mala?
- Jer si mala i nježna. Samo veliki, snažni ljudi trebali bi putovati. Ne budi žalosna, mala moja djevojčice, to bi mi slomilo srce. Tata će se vratiti svojoj Polly.
- Zaista nisam žalosna, gotovo ni malo.
- Polly bi bilo žao kad bi tati zadala bol, zar ne? - I više nego samo žao.
- Tada Polly mora biti radosna. Ne smije plakati pri rastanku, niti žaliti nakon toga. Mora se radovati ponovnom susretu, i nastojati da bude sretna. Može li to ona biti?
- Pokušat će.
- Vidim da hoće. Do viđenja! Došao je čas rastanka. - Sada? Već, sada?
- Sada!
Podigla je drhtave usnice. Njen je otac jecao, ali primijetila sam da ona to ne čini . Pošto ju je spustio na pod, stisnuo je ostalima ruke i otišao. Kad su se ulazna vrata zatvorila, ona se bacila na koljena kraj stolca i kriknula: - Tata!
Bio je to dubok i dugi krik, neka vrsta »Zašto si me napustio?« Primijetila sam da je ona slijedećih nekoliko minuta proživljavala agoniju. Ona je u tom kratkom intervalu svog djetinjeg života proživljavala osjećaje koje neki ne upoznaju nikada kasnije. To je bilo u njezinoj prirodi. Doživjet će ih još i više ako poživi. Svi su šutjeli. Gospođa Bretton, koja je bila majka, prolila je dvije-tri suze. Graham je nešto pisao, podigao oči i stao je promatrati. Ja, Lucy Snowe, bila sam mirna.
Malo biće, koga nitko nije smetao, učinilo je za sebe ono što nitko drugi nije mogao učiniti - pomirilo se sa svojim nepodnošljivim osjećajima. Nastojala ih je nadvladati. Tog dana nije htjela primiti utjehu ni od koga, kao ni idući dan. Nakon toga je postala još povučenija.
Treće večeri, kad je sjedila na podu zabrinuta i tiha, Graham ju je, ušavši tiho, bez riječi podigao. Nije se odupirala. Stisnula se u njegov naručaj. Kada je sjeo, prislonila je uza nj glavu. Za nekoliko je časaka zaspala, a on ju je ponio gore u krevet. Nisam se začudila kad je sutradan ujutro prva upitala: - Gdje je Graham? Baš tog jutra Graham nije sišao na doručak, jer je morao napisati neku zadaću za školu. Zamolio je majku da mu pošalje šalicu čaja u radnu sobu. Polly se dobrovoljno javila da je odnese. Morala se nečim baviti, brinuti se za nekoga. Povjerili su joj nošenje šalice, jer iako nemirna, ona je bila pažljiva. Radna se soba nalazila nasuprot blagovaonice, vrata su se vidjela kroz hodnik, pa sam je mogla slijediti očima. - Što radiš? - zapitala je zastavši na pragu.
- Pišem - odgovorio je Graham.
- Zašto ne doručkuješ s majkom?
- Imam odviše posla.
- Hoćeš li doručak?
- Naravno.
- Evo ga!
Stavila je šalicu na sag, poput čuvara u zatvoru koji gura posudu s vodom kroz vrata ćelije. Zatim se povukla, ali se brzo opet vratila. - Što želiš osim čaja? Što bi pojeo?
- Nešto dobro. Donesi mi nešto naročito ukusno. Budi dobra mala ženica.
Vratila se gospođi Bretton.
- Molim vas, gospođo, pošaljite sinu nešto dobro. - Izaberi ti za njega, Polly! Što bi on jeo?
Ona je odabrala pomalo od svega što je bilo najbolje na stolu i šaptom zamolila malo marmelade, koje nije bilo. Pošto ju je dobila (jer joj gospođa Bretton nije mogla ništa odbiti), Graham ju je podigao visoko put neba.
Obećavao joj je da će ona postati njegova gazdarica kad on bude imao vlastitu kuću, a možda, bude li pokazala naročito nadarenost za kuhanje, i njegova kuharica.
Kad se nije vratila, pošla sam po nju i našla nju i Grahama kako doručkuju tete-a-tete (udvoje), ona stojeći kraj njegova lakta, dijeleći njegov dio, izuzimajući marmeladu koju nije htjela niti okusiti, da se ne bi činilo kako ju je nabavila ne samo za njega već i za sebe. Ona je neprekidno dokazivala svoju osećajnost i finoću.
Prijateljstvo koje je na taj način nastalo nije se raskidalo. Naprotiv, vrijeme i okolnosti pridonosili su njegovu učvršćivanju. To dvoje nije odgovaralo jedno drugome ni po godinama, ni po spolu, ni po interesima, a ipak su imali toliko toga jedno drugome kazati. Primijetila sam da ličnost Polly nikada ne dolazi do izražaja osim prilikom susreta s mladim Brettonom.

Kad se konačno saživjela i priučila na kuću, ona se počela prilično dobro slagati i s gospođom Bretton. Sjedila bi joj uz noge po cijeli dan i radila svoj rad, šivajući ili crtajući figure olovkom po tablici. Nikada nije pokazivala ništa originalno u svojoj naravi. Prestala sam je promatrati, jer tada nije bila interesantna. No, čim bi se začulo kako Graham navečer kuca, dogodila bi se promjena. Istog se trena našla na vrhu stuba. Obično bi ga pozdravila ukorom ili prijetnjom. - Nisi dobro obrisao cipele. Reći ću tvojoj majci.
- Mala mudrijašice, jesi li tamo?
- Jesam, a ti me ne možeš uhvatiti! Viša sam od tebe. (Gledala je kroz ogradu stuba, jer je bila premalena da gleda preko nje). - Polly!
- Dragi moj dječače! (tako ga je ponekad nazivala, oponašajući njegovu majku).
- Mrtvo sam umoran - izjavio bi Graham, naslonivši se na zid hodnika i pretvarajući se da je iscrpen. - Dr Digby (direktor škole) ubio me izvanrednim zadacima. Siđi, i pomozi mi odnijeti knjige! - Šališ se!
- Ni govora, Polly! To su činjenice. Slab sam poput trske. Siđi. - Tvoje su oči kao u mačke, i ti ćeš me prevariti.
- Prevariti? Ni govora. Nisam sposoban za to. Dođi! - Možda i hoću, ako mi obećaš da me nećeš dirnuti, podići me i vrtjeti.
- Ja? Ne bih to mogao učiniti!
- Tada stavi knjige na prvu stubu i povuci se tri koraka. Pošto je to učinio, ona bi se oprezno spustila, neprekidno ga promatrajući. Naravno da bi njezin dolazak probudio u njemu novu životnu iskru. Igra podizanja počela se spontano odvijati. Ponekad bi se ona ljutila, ponekad bi dopustila da to mirno prođe. Tada bi se tiho uspinjala stubama s Grahamom: - Tako, dragi dječače, sada ćeš popiti svoj čaj. Sigurna sam da želiš nešto pojesti.
Bilo je smiješno promatrati je kad bi sjela uz Grahama koji je južinao. Dok njega nije bilo ona je bila veoma mirna, no u njegovoj bi prisutnosti postala najuslužnije i najzaposlenije malo stvorenje. Često bih poželjela da se napokon smiri. Ali ne ona se sva posvetila njemu. Nitko se nije mogao dovoljno brinuti za njega i ona ga je posluživala kao da je veliki sultan. Sakupila bi pred njim sva moguća jela i kad je bilo sigurno da se sve što je mogao poželjeti nalazilo na dohvatu njegove ruke, ona bi pronašla još nešto.
- Gospođo - šapnula, bi gospođi Bretton - možda bi vaš sin htio kolačić, onaj slatki. Nalaze se tamo (pokazala bi na ormar). Gospođa Bretton se u pravilu nije slagala s kolačićima uz čaj, ali je ipak poslušala taj zahtjev. - Jedan mali komadić, samo za njega, jer on ide u školu. Djevojkama, kao što sam ja i gospođica Snowe, slatkiši nisu potrebni, ali njemu bi sigurno prijali.
Graham ih je zaista volio i gotovo uvijek i dobio. Da budemo pravedni, on bi podijelio svoj dobitak s njom, kojoj je morao biti zahvalan za to. Ali ona to nije nikada prihvatila, usprkos njegovu navaljivanju, a kad bi on u tome ustrajao, ona bi čitavo veče bila uvrijeđena. Nagrada koju je željela bila je da može stajati uz njegova koljena, a on da razgovara i primjećuje samo nju. Nije se to moglo nadomjestiti kolačićem.
Čudnom umješnošću znala se prilagoditi onome što je njega zanimalo. Moglo bi se pomisliti da to dijete nema svog mišljenja, već da živi, kreće se i saživljava s nekim drugim. Sada, kad je otac otišao od nje, ona se privinula uz Grahama. Činilo se kao da osjeća njegove osjećaje, živi njegovim životom. Naučila je imena svih njegovih školskih drugova, znala je napamet njihove osebujnosti, kao da ima o tome svoje mišljenje. Bilo je dovoljno da joj jednom nekoga opiše. Nikada nije zaboravila ili zamijenila pojedine ličnosti. Razgovarala je s njim čitavo veče o osobama koje nikada nije bila srela. Pričinjalo se kao da savršeno dobro poznaje njihov izgled, ponašanje i sklonosti. Neke je čak naučila oponašati. Pomoćni učitelj, koga mladi Bretton nije volio, imao je osebujnosti koje je ona u trenu uhvatila, kad ga je Graham jednom oponašao. Izvodila je to sada na njegovo zadovoljstvo, iako se gospođa Bretton nije slagala s time i zabranila je to.
Rijetko bi se kada njih dvoje svađalo. Ipak je jednom došlo do loma, pri čemu su njezini osjećaji bili duboko povrijeđeni. Jednog je dana Graham u povodu svog rođendana pozvao prijatelje na ručak. Bili su to momci njegovih godina. Paulinu je veoma zanimao dolazak tih prijatelja, često je bila čula o njima. Bili su među njima i oni o kojima je Graham najčešće pričao. Nakon ručka, mladići su ostali sami u blagovaonici. Uskoro su se veoma razveselili i postali bučni. Slučajno sam prolazila kroz predvorje i primijetila Paulinu kako sjedi sama na najnižoj stubi, očiju uperenih prema vratima blagovaonice na kojima se vidio odraz svjetiljke iz predvorja.
Njezino malo lice odavalo je zamišljenost.
- O čemu razmišljaš, Polly?
- O ničem naročitom. Željela bih jedino da su ta vrata od stakla, da bih mogla pogledati kroz njih. Čini se da su dječaci veoma veseli. Htjela bih poći k njima. Htjela bih biti s Grahamom i njegovim prijateljima.
- Što te sprečava da ne uđeš?
- Bojim se. Bih li mogla pokušati, što mislite? Bih li mogla pokucati na vrata i zamoliti da uđem?
Pomislila sam kako se oni možda ne bi bunili da je prime kao druga u igri, pa sam je ohrabrila da pokuša.
Pokucala je. Isprva preslabo a da bi je čuli, no pri drugom pokušaju vrata su se otvorila i Graham se pojavio. Bio je dobre volje, ali pun nestrpljenja.
- Što želiš, mali moj majmunčiću?
- Htjela bih doći k tebi.
- Zaista? Baš bi mi trebalo da mi sada smetaš! Pođi majci i gospođici Snowe, pa im reci neka te stave u krevet. - Crvena glava i zarumenjeno lice je nestalo. Vrata su se naglo zatvorila. Ona je bila kao okamenjena.
- Zašto on tako govori? Nikada prije nije tako govorio - kazala je užasnuta. - Što sam mu učinila?
- Ništa, Polly. Graham je zauzet sa svojim školskim drugovima. - Voli ih više od mene! Odbacio me sada kad su oni ovdje. Nastojala sam je utješiti i popraviti ono što se dogodilo pomoću nekih filozofskih maksima koje sam uvijek imala pripravne za upotrebu. Zaustavila me, stavivši prste u uši čim sam progovorila prve riječi. Zatim je legla na prostirač, okrenuvši liče prema podu. Ni Warren, ni kuharica nisu je mogli maknuti iz tog položaja. Stoga su joj dopustili da ostane ležati, dok sama ne odluči ustati. Graham je zaboravio svoju nestrpljivost još to veče i htio joj se obratiti na isti način kao obično, čim su njegovi prijatelji otišli. No ona se izvila iz njegovih ruku, usijanih očiju. Nije mu htjela zaželjeti laku noć, nije mu htjela pogledati u oči. Drugog dana on je postupao s njom potpuno ravnodušno, a ona se pretvorila u komad mramora. Dan nakon toga, on ju je počeo zadirkivati, želeći saznati što joj je, no njezine se usne nisu htjele otvoriti. Naravno da se on nije mogao zaista ljutiti na nju, i odviše su bili nejednaki. Pokušao ju je umiriti. - Zašto se ona ljuti? Što je on učinio? - Malo-pomalo stala je plakati. On ju je pogladio i ponovno su postali prijatelji. No ona nije mogla zaboraviti što se dogodilo. Primijetila sam da ga ona, nakon onog odbijanja, nikada više nije slijedila ili na bilo koji način nastojala zadobiti njegovu pozornost. Kazala sam joj jednom da odnese neku knjigu Grahamu, koji se zatvorio u svojoj radnoj sobi.
- Pričekat ću dok iziđe - kazala je ponosno.
- Ne bih mu htjela prouzročiti nepriliku da mora ustati i otvoriti vrata.
Mladi je Bretton imao miljenika ponija na kojemu bi često jahao. Ona je s prozora uvijek promatrala njegov odlazak i dolazak. Njezina je najveća želja bila da joj dopuste jašiti na tom poniju oko dvorišta, ali sama to nije htjela zatražiti. Jednog je dana sišla u dvorište i promatrala ga kako je sjašio. Naslonila se na ogradu, a neizmjerna želja da i ona jednom zajaši mogla joj se pročitati iz očiju. - Dođi, Polly, hoćeš li zajašiti? - upitao je nemarno Graham. Pretpostavljam da joj se učinilo da je on to ponudio tek tako. - Ne, hvala - odgovorila je i hladno se okrenula.
- Zašto ne bi - nastavio je. - Sigurno bi ti se sviđalo. - Ne mislim da mi je uopće stalo do toga - glasio je odgovor. - To nije istina. Kazala si Lucy Snowe da bi željela jašiti. - Lucy Snowe je brbljavica - čula sam kako me optužuje (njezina nejasna artikulacija bila je jedino nesavršeno na njoj). I na te riječi otišla je u kuću. Graham, koji ju je slijedio, opazio je svoju majku: - Majko, čini mi se da je to biće prevrtljivo, ona predstavlja pravu zbrku čudnih svojstava, ali meni bi bilo dosadno bez nje, ona me mnogo više zabavlja od tebe ili Lucy Snowe.
- Gospođice Snowe - kazala mi je Paulina (sad je bila navikla da ponekad razgovara sa mnom, kad smo noću bile same u našoj sobi), znate li kojeg dana u tjednu naiviše volim Giahama ! - Kako bih mogla znati nešto tako čudno? Ima li koji dan od tih sedam kad je on drukčiji nego ostalih šest?
- Naravno da ima! Zar to ne vidite? Mislim da je najdivniji u nedjelju, tada je cijeli dan s nama, miran je, a navečer je tako drag. Ta primjedba nije bila neopravdana. Odlazak nedjeljom u crkvu umirio bi Grahama. Na večer pak, on bi se posvetio uzvišenoj, iako pomalo običnoj vrsti zabave kraj kamina u salonu. On bi zauzeo divan i pozvao Polly.
Graham je bio dječak koji nije nalikovao drugima. Nije uživao samo u akcijama. Bio je sposoban i za razmišljanja. Mogao je uživati i u čitanju, a izbor njegovih knjiga nije bio loš. Osjećalo se da ima knjiga koje mu se dopadaju, primjećivao se instinktivni ukus u izboru. On je rijetko kada spominjao što je čitao, ali ja sam vidjela kako razmišlja o tome.
Polly bi se smjestila kraj njega. Klečala bi na malom jastučiću ili na sagu. Tada bi započinjao razgovor, šaptali bi, potiho. Ponekad bi uhvatila zvuk njegova glasa i zaista, kao da je neki utjecaj, bolji i finiji, nego ostalih dana, djelovao na Grahama, koji bi postojao nježniji. - Jesi li naučila neku pjesmicu ovog tjedna, Polly? - Naučila sam jednu veoma lijepu od četiri stiha. Da ti je kažem? - Govori, lijepo, ne žuri!
Recitirala je pjesmicu, napola je pjevajući, svojim sitnim glasom, a Graham bi joj dao pouku kako valja govoriti. Ona je brzo učila i spretno oponašala. Osim toga, htjela se sviđati Grahamu. Bila je sposobna učenica. Nakon recitiranja, slijedilo je čitanje - ponekad neko poglavlje iz Biblije. Ispravci su rijetko kada bili potrebni, jer je dijete jednostavne stvari znalo dobro čitati. A kada se radilo o nečem što je ona mogla shvatiti i što ju je zanimalo, njezino izražajno čitanje bilo je zaista vrijedno pozornosti. Priča o Josipu, Samuelu, Danijelu u lavljoj jami bijahu njezina najmilija poglavlja. Naročito je suosjećala s prvim.
- Ubogi Jakov! - kazala bi ponekad, dršćućih usana. - Kako je on volio svog sina Josipa! - dodala je jednom - koliko ja volim tebe. Kad bi ti umro (ponovno je otvorila knjigu, potražila rečenicu i pročitala) »odbio je da ga tješe i pošao u grob za sinom«.
Izgovorivši te riječi, zagrlila je Grahama svojim malim rukama i privukla njegovu dugokosu glavu.
Ta me gesta čudno dirnula. Izazvala je u meni osjećaj, koji čovjek može doživjeti kad ugleda vrlo opasnu zvijer, napola ukroćenu, kako se bezazleno mazi. Nisam se bojala da bi je Graham mogao povrijediti, no plašila sam se da ona izaziva njegovo nestrpljivo i nepažljivo odbijanje, što bi za nju bilo gore od udarca. Ipak, on je podnosio te izljeve nježnosti, ponekad bi se čak pojavila i neka vrsta zadovoljnog smiješka u njegovim očima. Jednom je kazao:
- Voliš me gotovo toliko kao da si moja mala sestra, Polly! - Volim te! - kazala je. - Ja te veoma volim.
* * *


Nisam se mogla dugo zabavljati proučavanjem te ličnosti. Jedva što je bila dva mjeseca u Brettonu, kad li stiže pismo od gospodina Homea u kojemu javlja da se sada smjestio kod obitelji svoje majke na kontinentu. Engleska mu je postala odbojna, pa nije imao namjere da se vrati, možda čak ni godinu dana. Želio je da mu se njegova mala djevojčica pridruži.
- Pitam se kako će ona primiti tu vijest? - kazala je gospođa Bretton pošto je pročitala pismo. I ja sam se to pitala i preuzela zadatak da joj to saopćim.
Pošla sam u radnu sobu u kojoj je ona voljela boraviti, jer je bila tiha i lijepo uređena. Moglo ju se ostaviti tamo, jer ona ništa nije dirala. A u koliko je i dirala, nije stvarala nered. Našla sam je kako sjedi poput male Odaliske na divanu, napola zastrta prozorskim zavjesama. Činila se sretnom. Sakupila je sve stvari kojima se bavila. Bijelu šivaću kutiju, dva-tri komadića muslina, nekoliko vrpca, sakupljenih za ukrašavanje lutkina šešira. Ta je lutka u noćnoj košulji i s noćnom kapicom ležala u kolijevci, ona ju je njihala kao da je želi uspavati, s izrazom najvećeg povjerenja u to da i lutka može spavati i sanjati. Oči su joj u isto vrijeme bile uprte u slikovnicu koja je ležala na njezinim koljenima.
- Gospođice Snowe - prošaptala je - ovo je divna knjiga. Candace (Graham je tako krstio ovu lutku zbog njezinog izgleda nalik na Etiopljanku) - Candace spava i ja vam mogu pričati sve o njoj. Ne moram govoriti tiho da se ona ne probudi. Ovu mi je knjigu dao Graham. Priča o zemljama, koje su tako daleko od Engleske da ni jedan putnik ne može doći do njih ako brodom ne proputuje tisuću milja preko mora. U tim zemljama žive divlji ljudi, gospođice Snowe! A oni nose posve drukčiju odjeću od nas. Zapravo neki od njih uopće ne nose odjeću, da bi im bilo hladnije. Kod njih je, naime, veoma vruće. Ova slika prikazuje tisuće njih kako su se sakupili na pustom mjestu. U jednoj nizini punoj pijeska. Sakupili su se oko nekog čovjeka u crnini. To je dobar, dobar Englez, misionar. On im propovijeda ispod jedne palme. (Pokazala je na malu sličicu koja je to prikazivala) - A ovdje su slike (nastavila je) još mnogo čudnije. Ovo je divni Kineski zid, ovo je Kineskinja, ima nogu manju od moje. Ovo je divlji tatarski konj. A ovo je najčudnije od svega. Zemlja leda i snijega, bez zelenih polja, šuma i vrtova. U toj zemlji našli su kosti mamuta. Ne znate tko su oni bili, ali ja vam to mogu kazati, jer mi je Graham ispričao. Bila je to golema životinja, tako visoka kao što je ova soba i tako duga kao predsoblje. Ali Graham misli da nije jela meso. Vjeruje kad bih jednog srela u šumi da m'e ne bi ubio, ukoliko mu se ne bih našla na putu. Tada bi me zgazio, kao što bih ja mogla zgaditi skakavca, a da to ne bih znala.
Pritom je zadrhtala.
- Polly - prekinula sam je - da li bi ti voljela putovati? - Sada još ne bih - bio je oprezan odgovor - ali možda za dvadeset godina, kad ću biti odrasla žena, visoka kao gospođa Bretton. Mogla bih tada putovati s Grahamom. Namjeravamo poći u Švicarsku i popeti se na Mont Blanc. Jednog ćemo dana otploviti u Južnu Ameriku i popeti se na vrh Kim-kim-boraza.
- A bi li htjela sada putovati, kad bi otac bio s tobom? Odgovor koji je uslijedio tek nakon kraće stanke bio je dokaz neočekivano nagle promjene mišljenja, njoj tako svojstvene. - Kakvog smisla ima govoriti takve gluposti? - kazala je. - Zašto ste spomenuli oca? Što je vama moj otac? Upravo sam počela postajati sretna i ne misliti više toliko na njega, a sada će sve opet početi iznova.
Njezine su usne zadrhtale. Požurila sam se da joj kažem sve o pismu koje je stiglo. Spomenula sam i nalog da ona i Harriet smjesta otputuju ocu.
- Jesi li sada sretna, Polly? - dodala sam.
Nije odgovorila. Bacila je knjigu i prestala ljuljati svoju lutku. Gledala me ozbiljno.
- Zar ne želiš poći ocu?
- Naravno - konačno je kazala odsječeno, kako je običavala govoriti sa mnom i što se u mnogočemu razlikovalo od onog kako je govorila s gospođom Bretton, pa i od riječi upućenih Grahamu. Htjela sam saznati više o tome što je mislila, ali ona nije htjela više razgovarati. Požuriia je do gospođe Bretton da i nju pita i da dobije potvrdu za moje rijeći. Važnost i značajnost te vijesti smirivale su je čitavog tog dana. Navečer, kad smo čule kako Graham ulazi, ona se nalazila kraj mene. Počela je uređivati vrpcu u mojoj kosi, vadila je i ponovno mi stavljala češalj. I dok se time bavila, ušao je Graham. - Objasni mu polako - šapnula mi je - a ja ću otići. Za vrijeme čaja ja sam Grahamu sve kazala, kako je ona to željela. On je bio veoma zaokupljen nekom školskom nagradom za koju se natjecao. Morala sam mu vijest ponoviti dva puta dok je nije konačno shvatio, a i tada je samo časak obratio pozornost na nju. - Polly odlazi? Kakva šteta! Dragi mali mišić, bit će mi žao što ću je izgubiti. Mora ponovno doći k nama, majko!
I brzo progutavši čaj ponio je svijeću i mali stolić za sebe i svoje knjige i pošao u radnu sobu.
»Mišić« se povukao zajedno s njim i legao na sag kraj njegovih nogu, licem prema zemlji. Nijema i nepomična ostala je u tom položaju sve dok nije kucnuo čas za polazak na spavanje. Jednom sam vidjela kako ju je Graham, koji nije bio svjestan njezine prisutnosti, nehotice gurnuo nogom.
Malko se povukla. Časak za tim izvukla se jedna mala ruka ispod lica, na koje je bila pritisnuta, i nježno pogladila njegovu nogu. Kad ju je dadilja pozvala ustala je i poslušno otišla, pošto nam je svima poželjela laku noć.
Ne mogu kazati da sam se plašila poći u krevet nakon jednog sata, no ipak sam otišla uznemirena mišlju da to dijete sigurno ne spava. Moje se očekivanje ispunilo. Našla sam je hladnu i budnu, nagnutu poput neke bijele ptice s vanjske strane kreveta. Nisam znala kako bih joj pristupila. Nije se moglo postupati s njom kao s drugom djecom. Ne, ona se obratila meni. Kad sam zatvorila vrata i stavila svjetiljku na noćni ormarić, ona mi je kazala:
- Ne mogu spavati, ne mogu, i na taj način ne mogu živjeti! Pitala sam što je muči.
- Strašna bol! - prošaptaja je.
- Da pozovem gospođu Bretton?
- Kakva glupost! - bio je njezin nestrpljivi odgovor. I zaista, znala sam da bi se ona, začuvši korak gospođe Bretton, smjesta uvukla poput miša pod pokrivač. Preda mnom je razotkrivala sve svoje osjećaje, iako je za mene jedva što osjećala. No mojoj kumi nikada nije pokazivala ni dijelić svoje unutrašnjosti. Za nju ona nije predstavljala ništa do poslušne, pomalo čudne male djevojčice. Pogledala sam je ispitujući, njezini su obrazi bili crveni, raširene su oči bile u isto vrijeme i pomućene i sjajne i veoma nemirne. Nisam je mogla ostaviti u tom stanju do ujutro. Pogodila sam što je na stvari. - Bi li ti voljela ponovno zaželjeti Grahamu laku noć? - pitala sam je. - On još nije otišao u svoju sobu.
Istog je časa pružila svoje male ručice da je podignem. Umotala sam je u rubac i ponijela u radnu sobu. Graham je upravo izlazio. - Ona ne može zaspati prije nego vas još jednom vidi i progovori s vama - kazala sam. - Nije joj drago što će vas morati napustiti. - Pokvario sam je - kazao je i uzeo je od mene. Poljubio je njezino malo vruće lice i goruće usne. - Polly, ti više voliš mene od svog oca. - Ja te volim, ali ti ne voliš mene - prošaptala je. Uvjeravao ju je u protivno, ponovno poljubio, vratio mi je i ja sam je odnijela. Ali nažalost, nije se umirila.
Kad sam mislila da će me htjeti slušati, kazala sam: - Paulina, ne smiješ se žalostiti što te Graham ne voli toliko koliko ti voliš njega. Tako to mora biti.
Njezine su oči pitale zašto.
- On je dječak, a ti si djevojčica. On ima šesnaest, a ti si samo šest godina. On je po naravi snažan i veseo, a ti si drukčija. - Ali ja ga tako volim, i on bi morao mene malo voljeti. - On te voli. Veoma! Ti si njegova najmilija.
- Ja sam Grahamova najmilija?
- Da, voli te više od bilo kojeg malog djeteta.
- To uvjeravanje ju je umirilo. Nasmiješila se u svom bolu. - Ali - nastavila sam - ne smiješ očekivati odviše od njega, inače će on pomisliti da si ti dosadna, a tada će svemu biti kraj. - Svemu kraj - ponovila je tiho. - Tada ću biti dobra. Pokušat ću biti dobra, Lucy Snowe?
Položila sam je u krevet.
- Hoće li mi on samo jednom oprostiti? - zapitala je, dok sam je svlačila. Uvjeravala sam je da hoće i da mu ona do sada uopće nije dosađivala, a ne smije ni u buduće.
- Nema budućnosti - kazala je. - Ja odlazim. Hoću li ga ikad više vidjeti, nakon što napustim Englesku?
Odgovorila sam joj hrabreći je. Svijeća je stala tinjati i prošlo je tako još pola sata. Mislila sam da je zaspala. Tada sam ugledala tu malu osobu u bijelim kako se još jednom diže. Tihim je glasom zapitala:
- Volite li Grahama, gospođice Snowe?
- Volim ga! Da, pomalo.
- Samo pomalo! Volite li ga kao ja?
- Mislim da ne. Ne, ne tako kao ti.
- Vrlo ga volite?
- Kazala sam ti da ga malo volim. Zašto bi ga trebalo mnogo voljeti. On je pun pogrešaka.
- Zaista?
- Svi su dječaci takvi.
- Više nego djevojčice?
- Jednaki su. Mudri ljudi govore kako nikoga ne treba smatrati savršenim. Što se pak tiče voljenja ili nevoljenja, trebali bismo biti ljubazni prema svima, a nikoga ne obožavati.
- Jeste li vi mudra osoba?
- Pokušavam to biti. A sada, spavaj!
- Ne mogu spavati. Zar vas ovdje ništa ne boli (položila je svoju krhku ručicu na svoje nježne grudi) kada pomislite da biste morali napustiti Grahama? Jer vaša kuća nije ovdje.
- Ali, Polly - odgovorila sam - ne bi trebalo osjećati toliku bol, jer ćeš uskoro biti kod svog oca. Jesi li na njega zaboravila? Zar više ne želiš biti njegova mala družica?
Mrtva je tišina zavladala nakon mog pitanja.
- Dijete, lezi i spavaj - nagovarala sam je.
- Moj je krevet hladan - kazala je. - Ne mogu ga zagrijati. Vidjela sam kako je zadrhtala. – Dođi k meni - rekla sam, želeći ali jedva vjerujući, da bi ona to mogla prihvatiti, jer ona je bila najčudnije i najkapricioznije malo biće, naročito prema meni. Ipak je ona smjesta došla, poput malog duha koji klizi preko saga. Uvukla se u krevet. Bila je hladna. Grijala sam je u svom naručju. Nervozno je drhtala, smirivala sam je. Tako umirena, ona je konačno zaspala. - Jedinstveno dijete - pomislila sam gledajući je kako spava obasjana mjesečinom. Rupčićem sam joj obrisala mokre obraze i oči. - Kako će ona prolaziti kroz svijet i boriti se sa životom? Kako će podnositi udarce i poraze, ponižavanja i očaj?
Otišla je sutradan, dršćući poput lista kad se opraštala, ali ipak svladavajući se.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:14 pm

Villette       PORTRAIT_OF_THE_COLERIDGE_DAUGHTERS



IV.
GOSPOĐICA MARCHMONT




Napuštajući Bretton nekoliko tjedana nakon Paulininog odlaska, nisam pomišljala da nikada više neću posjetiti to mjesto i hodati njegovim mirnim ulicama. Nakon šestomjesečnog boravka vratila sam se kući. Moram naglasiti da sam, naravno, bila radosna što sam se vraćala u krilo obitelji. Ova dobronamjerna pretpostavka nikome neće naškoditi, pa je stoga ne treba ni opovrgavati. Kako ništa ne želim pobijati, dopustit ću čitaocu da me slijedećih osam godina zamišlja kao barku, koja, se ljulja na tihim valovima u luci mirnoj poput stakla.
Njen se zapovjednik ispružio na maloj palubi, licem prema nebu, sklopljenih očiju, udubljen u dugu molitvu. Mnogobrojne žene i djevojke provode svoj život na taj način, pa zašto ne bih uz njih i ja. Zamislite mene, koja sam tada bila lijena, debela i sretna kako ležim na jastuku na palubi. Grijalo me sunce koje je neprekidno sjalo, a ljuljao neopisivo blagi lahor. Ipak, nemoguće je sakriti da sam morala pasti u more, ili da je konačno došlo do brodoloma. Predobro se sjećam vremena, dugog vremena, punog hladnoće, opasnosti i svađa. Sve do sada, kad me muči mora, ona ponavlja onaj slani okus valova u mom grlu i njihov ledeni pritisak na moja pluća.
Ja čak i znam da je ta oluja trajala ne samo sat, ili dan. Mnogo dana i noći nije se pojavljivalo ni sunce ni zvijezde. Bacili smo vlastitim rukama vitlo s broda, snažna oluja bila je nad nama, nije više bilo nade da će nas spasiti. Ukratko, brod je bio izgubljen, posada propala.
Koliko se sjećam nisam se nikome požalila zbog tih neprilika. A kome sam i mogla? Već dugo nisam znala što je sa gospođom Bretton. Prepreke, za koje su bili krivi drugi, prije nekoliko su godina stale na put našeg prijateljstva i prekinule ga. Osim toga, vrijeme je i njoj donijelo promjene. Njen lijepi imetak, kojim je ona upravljala kao staratelj svoga sina, a koji je bio investiran u neko poduzeće, smanjio se na neznatni dio prvobitnog iznosa. Graham, tako sam slučajno bila čula, počeo je raditi. Oboje, i on i njegova majka, napustili su Bretton, i kako sam načula, nalazili su se u Londonu. Na taj način nisam imala mogućnosti da se bilo kome obratim, osim samoj sebi. Nisam znala da sam bila poduzetne prirode, no prilike su mi to nametnule, kao što se to događa i tisućama ostalih. Pa kad je gospođica Marchmont, usidjelica iz susjedstva, poslala po mene, odazvala sam se njezinu pozivu u nadi da bi mi ona mogla povjeriti neki zadatak koji bih mogla obaviti.
Gospođica Marchmont bila je bogatašica i živjela je u lijepoj kući. No, reumatizam je od nje učinio bogalja, nije mogla micati ni rukama ni nogama, i to već dvadeset godina. Uvijek je sjedila u svom salonu, kraj spavaće sobe. Često su mi pričali o njoj i o njenom čudnom ponašanju (govorili su da je veoma ekscentrična), ali do tada je nikada nisam bila vidjela. Ugledala sam izboranu sjedokosu ženu, neizmjerno usamljenu, samoživu, koju je bilo lako naljutiti. Činilo se da se djevojka, koja se za nju brinula nekoliko godina, namjeravala udati, pa je ona, čuvši za moju sudbinu, poslala po mene, misleći da bih ja mogla zauzeti mjesto te osobe. Predložila mi je to nakon čaja,kad smo sjedile same kraj kamina.
- To neće biti lagan život - kazala je hladno - jer meni je potrebno mnogo pažnje, i vi ćete biti vrlo zaposleni. No uzevši u obzir život kakvim ste do sada živjeli, možda vam se to i neće činiti tako teškim. Razmišljala sam. Naravno da se to činilo prihvatljivim, kazala sam u sebi, ali zbog neke čudne fatalnosti ipak nije bilo tako. Živjeti ovdje, u ovoj sobi, gledati patnje, a ponekad osjetiti i izljeve tog čudnog karaktera, zar da sve to bude jedino u mom mladom životu? Moje je srce na časak bilo puno straha, ali tada sam se sabrala. Iako sam nastojala ne vidjeti sve zlo, ipak sam ja bila suviše prozaična da nešto idealiziram i na taj način pretjerujem.

- Sumnjam jedino u to hoće li moje snage biti dovoljne - primijetila sam.
- To neka bude moja briga - odgovorila je - jer mi se čini da ste vi vrlo iscrpeni.
Tako je i bilo. Pogledala sam se u ogledalo i vidjela biće u crnini, uvelo, s upalim očima. No, to me nije mnogo uznemiravalo. Sve je to bilo samo izvanjski. Još sam uvijek osjećala u sebi sav žar života. - Imate li još što u izgledu?
- Za sada ništa, no možda bih mogla nešto naći. - To vi zamišljate. Možda imate čak i pravo. Pokušajte, dakle, svoju vlastitu metodu, pa ako vam ne uspije, prihvatite moj prijedlog. Ova ponuda ostaje za vas otvorena tri mjeseca.
To je bilo lijepo. Kazala sam joj to i izrazila svoju zahvalnost. Dok sam govorila, obuzela ju je bol. Pristupila sam joj i poduzela sve potrebno, kako mi je ona naložila. Neka vrsta intimnosti rodila se među nama, čim se ona osjetila bolje. Ja sam iz toga, kako je ona podnosila bol, shvatila da je to hrabra, strpljiva žena (strpljiva što se tiče fizičke boli, no ponekad nervozna zbog dugotrajnih duševnih muka). Ona pak, osjetila je iz načina kako sam joj nastojala pomoći da bi mogla zadobiti moje simpatije. Drugog je dana poslala po mene. Idućih pet-šest dana proboravila je u mom društvu. Bliže poznanstvo, razotkrivajući i njezine greške i osebujnosti, pružilo mi je u isto vrijeme i dokaz o tome kako je ona žena vrijedna poštovanja. Iako je ponekad bila stroga i mrzovoljna ipak sam, sjedeći kraj nje, osjetila onaj mir koji uvijek ovlada nama kad spoznamo da naše ponašanje i prisutnost gode i sviđaju se osobi koju služimo. Čak kad bi me karala - što je ponekad činila - bilo je to na način koji nije ponizivao i nije ostavljao žaoke. Bilo je to više kao da razdražljiva majka savjetuje svojoj kćeri, nego kao da stroga gospodarica izdaje naloge podređenoj. Nije mogla nekoga učiti njegovim zadacima, već samo ponekad zapovijedati. Ali bila je logična i kad je bila ljuta, razumna i u svojoj srdžbi. Sve sam se više osjećala vezanom za nju, a živjeti u njezinom društvu ukazalo mi se u drugom svjetlu, tako da sam nakon još jednog tjedna pristala da ostanem kod nje. Dvije su tople sobe postale moj svijet i nepokretna stara žena moja gospodarica, moja prijateljica, sve moje. Moj je zadatak bio da joj služim. Njezina bol - moja patnja, njezina olakšanja - moja nada, njezina srdžba - moja kazna, njezino priznanje - moja nagrada. Zaboravila sam da postoje polja, šume, rijeke, mora i nebo koje se neprekidno mijenjalo, izvan ove zagrijane bolesničke sobe. Bila sam gotovo zadovoljna što sam to mogla zaboraviti. Sve je postalo podređeno mom zadatku. Mirna i šutljiva odgojem, disciplinirana zbog svoje sudbine, nisu mi bile potrebne šetnje po svježem zraku, moje tijelo nije zahtijevalo više hrane od sitnih porcija koje su servirali toj nepokretnoj ženi. U zamjenu dala mi je mogućnost da proučavam njezin karakter, njezine vrline, snagu njezinih osjećaja, kojima sam se divila.
Sve je to ona posjedovala, i zato me privlačila. Zbog svega toga ja bih bila ostala s njom i dvadeset godina, kad bi njezin patnički život bio tako dugo trajao. No, već je bilo drukčije određeno. Činilo se da je bilo potrebno poticati me na akcije. Mene je trebalo poticati, tjerati i siliti da nešto poduzmem. Moja silna osjećajnost, koju sam hvalila kao da se radi o skupocjenom biseru, morala mi se rastopiti među prstima i oteći poput rastopljenog grada. Sitna dužnost, koju sam prihvatila, morala je biti iščupana iz moje savjesti, a bilo ju je tako lako zadovoljiti.
Htjela sam se pomiriti sa sudbinom, izbjeći od vremena do vremena velike patnje, tako da prihvatim život odricanja i malih boli. No, sudbina nije bila tako miroljubiva, niti je providnost htjela pristati na moj uzmak i kukavni nehat.
Jedne noći u veljači - toga se dobro sjećam - čuo se blizu kuće gospođice Marchmont neki glas. Čuli su ga svi stanovnici kuće, no shvatio ga je možda samo jedan. Nakon blage zime, digle su se proljetne oluje. Smjestila sam gospođicu Marchmont u krevet i šivala kraj kamina. Vjetar je udarao o prozore, puhao je čitav dan. No kada je noć pala, on je stao drukčije zvučiti, postao je prodoran i oštar, gotovo razuman za uho, jecao je očajnički kidajući živce. - Tiho! - govorila sam uzbuđeno, odbacivši svoj posao, u beskorisnom pokušaju da zatvorim svoje uši pred tim prodornim krikom. Već sam prije bila čula taj glas i moje mi je opažanje obznanilo značenje toga. Tri puta u tijeku života događaji su me naučili da taj čudni glas za vrijeme oluje - taj nemirni, beznadni krik - proriče događaje kobne po život.
Istočni vjetar, koji je jecao, plakao i dugo uzdisao, predskazivao je epidemije. Tako je nastala i legenda o Banshee1.
Opazila sam i to - no nemam dovoljno filozofskog značenja da bih mogla ustvrditi kako postoji neka veza među tim događajima - da često u isto vrijeme vulkani izbacuju lavu na različitim stranama svijeta, ili da se rijeke izliju iz svojih korita, da visoki valovi preplave obale. »Naš svijet - govorila sam samoj sebi - kao da proživljava burno vrijeme puno nereda i vene s bolesnim dahom, koji izbija iz rigajućeg vulkana.«
Slušala sam i drhtala. Gospođica Marchmont je spavala. Oko ponoći bura se smirila. Vatra koja se bila gotovo ugasila, rasplamsala se. Osjetila sam kako se zrak mijenja. Podigla sam zavjesu i pogledala napolje. U sjajnim zvijezdama ugledala sam odsjaj mraza. Okrenula sam se i moj je pogled pao na gospođicu Marchmont koja se upravo probudila. Podigla je glavu s jastuka i gledala me neobično ozbiljno.
- Je li noć lijepa? - zapitala je.
Potvrdila sam to.
- To sam i mislila - rekla je - jer ja se osjećam tako snažna. Podigni me. Osjećam se noćas mladom - nastavila je - mladom, radosnom i sretnom. Što bi bilo, kad bi se stanje moga zdravlja iznenada promijenilo i kad bih mogla u njemu uživati? To bi bilo pravo čudo. »A ovo nije doba čuda«, pomislila sam. Čudila sam se da ona tako govori. Počela je pričati o prošlosti i kao da se naročito živo prisjećala događaja, scena i osoba.
- Noćas volim uspomene - kazala je. - One su moji najbolji prijatelji. Uživam upravo sada u njima, vraćaju mi u srce topao i divan život, koji je nekada bio stvarnost i za koji sam dugo mislila da se izgubio, da je nestao, pomiješao se sa zemljom grobova.
Upravo sada posjedujem sate, misli i nade svoje mladosti. Obnavljam ljubav svoga života - svoju jedinu ljubav, jer ja nisam naročito dobra žena, nisam osjećajna. Ipak sam proživjela velike, snažne osjećaje koji su bili usmjereni prema jednom cilju. Taj mi je cilj bio tako drag kao što su većini muškaraca i žena drage bezbrojne stvari na koje oni troše svoje osjećaje. Oh, kako sam uživala dok sam ljubila i bila ljubljena! Kako je divna bila ta godina koja mi se sada vraća u mislima! Kakvo radosno proljeće, kakvo toplo ljeto, kako meka mjesečina posrebrenih jesenskih večeri,
kakva snažna nada ispod zaleđenih voda i zamrzlih polja one zime! Te je godine moje srce živjelo s Frankovim srcem. Oh, moj plemeniti Frank, moj vjerni Frank, moj dobri Frank! Toliko bolji od mene! Njegove misli bijahu tako plemenite. To sada vidim i mogu ustvrditi: kao malo koja žena trpjela sam zbog njegova gubitka, ali malo ih je uživalo kao što sam ja uživala u njegovoj ljubavi. Bila je to mnogo snažnija ljubav od uobičajenih. Nisam sumnjala u njega i u njegovu ljubav. Bila je tako uzvišena, plemenita ljubav, ljubav zaštitnička i uzvišena. I neka mi bude dopušteno da pitam sada, kad su moje misli tako jasne - zašto mi je ta ljubav bila oduzeta? Zbog kojeg sam zločina bila osuđena da nakon dvanaest mjeseci blaženstva proživim trideset godina bola?
- Ne znam - nastavila je nakon stanke - ne vidim razloga. Ipak u ovom času mogu iskreno ustvrditi, što nikada prije nisam pokušavala reći. - Nedokučivi Bože, neka bude tako! U ovom času mogu povjerovati da će me smrt vratiti Franku. Do sada to nikada nisam vjerovala.
- On je, dakle, mrtav? - zapitala sam tiho.
- Draga moja djevojko - kazala je - jednog sretnog Badnjaka, ja sam se obukla i uredila u očekivanju ljubljenog čovjeka, koji je uskoro trebao postati moj muž. Te večeri morao me posjetiti. Sjela sam i čekala. Još jednom proživljujem taj čas - vidim kako snježni sumrak prodire kroz prozor, jer zavjesa nije bila navučena. Htjela sam, naime, promatrati kako on dolazi bijelom alejom.
Vidim i osjećam kako me grije blaga vatra kamina, kako se igra po mojoj svilenoj haljini, kako vjerno odrazuje moj mladi lik u ogledalu. Vidim kako puni, jasni mjesec plovi tom zimskom noći iznad crne mase žbunja i posrebrenim tlom moga posjeda. Čekam pomalo nestrpljivo, no bez sumnje u grudima. Plamen se ugasio, mjesec se visoko popeo, ali još je uvijek bio vidljiv. Približio se deseti sat. On bi rijetko kada dolazio kasnije, samo se jednom ili dva puta zadržao. - Hoće li me ovaj put izdati? Ne - ni jednom. Evo ga kako dolazi - dolazi brzo da nadoknadi izgubljeno vrijeme. »Frank, ti divlji jahaču!«, kazala sam samoj sebi i sva sretna slušala kas konja koji se približavao. - »Reći ću ti da je to moj vrat koga dovodiš u opasnost, jer sve što je tvoje, to je i moje.« Evo ga, ugledala sam ga. No činilo mi se da su mi oči pomućene od suza. Vidjela sam konja. Čula sam udarce kopita - vidjela sam neku masu, čula buku. Je li to bio konj? Kakva je to teška stvar koja se vukla livadom? Kako bih mogla nazvati tu stvar koju sam vidjela pred sobom u mjesečini? Kako bih mogla izraziti osjećaje koji su se rodili u mojoj duši?
Mogla sam samo požuriti. Velika životinja - to je zaista bio Frankov konj - stajala je dršćući, udarajući kopitima, pred vratima. Neki ga je čovjek držao, mislila sam da je to Frank.
- Što se dogodilo? - zapitala sam. Odgovorio mi je moj sluga Thomas i naredio odlučno: »Pođite u kuću, gospođice!« A zatim je pozvao služavku, koja je smjesta došla iz kuhinje, kao da je neki instinkt upravljao njome: »Ruth, odvedite gospođicu ravno u kuću«. Ali ja sam
kleknula u snijeg, kraj nečega što je tamo ležalo, nečega što se malo prije vuklo po zemlji - nečega što je jecalo na mojim grudima, kad sam ga okrenula i privukla sebi. Nije bio mrtav, nije čak ni bio u potpunoj nesvjesti.
Naredila sam da ga unesu, odbila sam da se pokorim nalozima i udaljim od njega. Bila sam dovoljno sabrana, ne samo da budem gospodarica samoj sebi, već i da budem gospodarica drugima. Pokušali su sa mnom postupiti kao s djetetom, kao što to uvijek čine s ljudima koje je pogodila Božja ruka, no ja nisam nikome ustupila svoje mjesto, osim liječniku, a kad je taj učinio sve što je mogao, ja sam odnijela umirućeg Franka u svoju sobu. Imao je još toliko snage da me zagrli, mogao je još izgovoriti moje ime, čuo je kako sam nad njim tiho molila, osjećao je kako ga nježno tješim. - Marija - kazao je - ja umirem u raju. - Svoj je posljednji dah potrošio govoreći mi riječi pune vjere. Kad je svanulo božićnje jutro moj je Frank bio s Bogom.

- A to se - nastavila je ona - dogodilo prije trideset godina. Otada patim. Ne vjerujem da sam iskupila sve svoje grijehe. Ljudi blage ćudi postali bi sveci, a zle, demoni. Što se mene tiče ja sam postala sebična žena.
- Vi ste činili mnogo dobra - rekla sam, jer je ona bila poznata dobročiniteljka.
- Nisam štedjela novac, gdje je on mogao pomoći, to si mislila, zar ne? Pa što onda? Nije mi bilo teško davati ga. No vjerujem da ću od danas postati bolja, pripremat ću se za susret s Frankom. Vidiš, još uvijek više mislim na Franka nego na Boga. Male su nade u moj spas, iako svojom beskrajnom ljubavlju, tako dugotrajnom i tako jedinstvenom, nisam hulila Stvoritelja. Što misliš, Lucy, o svemu tome? Budi moj svećenik, reci mi.
Nisam mogla odgovoriti na to pitanje. Nisam imala riječi. Činilo se kao da je ona mislila da sam odgovorila.
- Dobro je, dijete moje. Znamo da je Bog milostiv, premda mi njegove čine uvijek ne shvaćamo. Moramo prihvatiti svoj vlastiti teret, ma kakav on bio, nastojeći usrećiti druge. Zar to ne bismo morali?
Sutra ću pokušati da tebe usrećim. Učinit ću nešto za tebe, Lucy! Nešto što će ti koristiti kad ja umrem. Glava me boli, jer sam odviše govorila. A ipak sam sretna. Pođi u krevet. Sat je otkucao dva. Kako si dugo ostala budna, ili bolje rečeno, kako dugo sam te ja, sebična osoba, držala budnom. No sada pođi! Ne brini više o meni, osjećam da ću dobro spavati.
Smjestila se kao da će zaspati. I ja sam se povukla u svoju postelju, koja se nalazila iza zaslona u njezinoj sobi. Noć je tiho prolazila, i njen je san morao tiho doći: mirno i bezbolno. Ujutro su je našli mrtvu, već gotovo hladnu, ali urednu i smirenu. Njezino sinoćnje uzbuđenje i promjena raspoloženja bijahu predigra napadu, udaru dovoljno snažnom da prekine to bivstvovanje tako dugo priklješteno nesrećom.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:14 pm


Villette       Portrait_of_an_Italian_Woman


V.
OKREĆEM NOVU STRANICU




Nakon što je moja gospodarica umrla, ja opet jednom bijah sama i moradoh pronaći novo zaposlenje. U to sam vrijeme bila pomalo rastrojenih živaca. Priznajem da nisam dobro izgledala. Bila sam mršava i upalih očiju, poput nekoga tko cijele noći ne spava, poput izmučenog služinčeta ili bića bez kuće i kućišta. Ipak nisam imala dugove, nisam bila tako siromašna, jer iako gospođica Marchmont nije stigla učiniti nešto za mene kao što mi je obećala one posljednje noći ipak mi je, nakon sprovoda njezin nasljednik, bratić u drugom koljenu nastavljao plaćati moju plaću.
Taj čovjek savinutog nosa i uskih slijepoočica izgledao je poput škrca. On je, što sam mnogo kasnije saznala, bio pravi bijednik. Sušta protivnost svoje plemenite rođakinje i prava sramota za njenu uspomenu, koju sve do dana današnjeg čuvaju zahvalni siromasi. Kao posjednica petnaest funti i zdravlja, premda pomalo narušenog, i istog takvog stanja duha, meni su u usporedbi s mnogim drugim ljudima mogli još i pozavidjeti. Ipak moj položaj baš nije bio najugodniji, što sam naročito osjetila jednog dana, koji je prethodio onome, kad sam imala napustiti svoje sadašnje boravište, nemajući drugo. U toj nedoumici pošla sam posjetiti kao posljednje i jedino utočište neku staru služavku naše obitelji. Ona je nekoć bila moja dadilja, a sada domaćica nekog velikog zdanja nedaleko kuće gospođice Marchmont. Provela sam nekoliko sati s njom, ona me tješila, ali nije mi znala ništa savjetovati. Još uvijek puna nedoumice, ja sam je u sumrak napustila, jer je preda mnom ležao put dug dvije milje. Bila je jasna, hladna noć.
Usprkos osamljenosti, siromaštvu i nedoumici, moje je srce, hranjeno snagom mladosti koja još nije nabrojila ni dvadeset i tri ljeta, kucalo lagano i hrabro. U to sam bila sigurna, jer bi inače drhtalo od straha za vrijeme te usamljene šetnje koja me vodila preko polja, obilazeći podaleko sela i seoske kuće. Plašila bih se, jer nije bilo mjesečine i samo su zvijezde označavale moj osamljeni put. Još bih se više ustrašila zbog neželjene prisutnosti onoga što je te noći sjalo na sjeveru, zbog čuda koje se pojavilo - zbog sjeverne zvijezde. No, taj svečani nebeski gost nije budio moj strah. Naprotiv, napajao me nekom novom snagom. Upijala sam je laganim povjetarcem. Smiona zamisao rodila se u meni, bila sam dovoljno hrabra da je prihvatim. »Ostavi pustoš«, bilo mi je saopćeno, »i odlazi odavde«. - Kamo? - glasilo je pitanje.
Nisam morala dugo razmišljati. Gledajući tu ravnu, bogatu zemlju srednje Engleske, ja sam u mislima vidjela ono što još nikada svojim očima do tada vidjela nisam. Vidjela sam London. Slijedećeg sam se dana još jednom vratila u ono zdanje i saopćila domaćici što namjeravam učiniti.
Gospođa Barrett bijaše ozbiljna, promišljena žena, no poznavala je svijet jedva nešto bolje od mene. Iako je bila takva, ipak mi nije kazala da sam izgubila razum. Jer zaista ja sam imala svoj mirni stav, koji mi je do tada služio kao maska i siva kapuljača. Zahvaljujući njemu mogla sam izvršiti djela, zbog kojih bi me, da sam ih izvršila nesređeno i lakoumno, mogli optužiti za neozbiljnost i smatrati me sanjalicom.
Gospođa Barrett je iznosila poteškoće, dok je pripremala korice od naranča za marmeladu. Upravo tada je neko dijete protrčalo kraj prozora i uletjelo u sobu. Bijaše to lijepo dijete, koje je stalo plesati i smiješiti mi se (jer mi nismo bili stranci, kao što to nije bila ni njegova majka, mlada udata kćerka te obitelji). Uzela sam ga na koljena. Iako je naš društveni položaj sada bio različit, ta mlada majka bijaše nekad moja školska drugarica, kad sam ja imala deset godina, a ona je bila mladaI dama od šesnaest. Sjećam je se - bila je lijepa i dosadna - i polazila niži razred od mene.
Divila sam se krasnim, tamnim dječakovim očima, kad je ušla njegova majka, mlada gospođa Leight. Kako je lijepa i ljubazna žena postala ta nej baš odviše pametna djevojka! Materinstvo ju je promijenilo, kao što mijenja i druge koje su manje obećavale od nje. Zaboravila me. I ja sam se bila promijenila. Sigurno ne nabolje. Nisam je ni pokušavala podsjetiti na sebe, zašto bih to učinila? Došla je po sina koji ju je imao pratiti za vrijeme šetnje. Za njom je ušla neka dadilja noseći dijete. Sjećam se toga samo zato jer je gospođa Leight oslovila dadilju na francuskom (usput rečeno, na lošem francuskom, s nemogućim naglaskom, što me opet neodoljivo podsjetilo na naše školske dane). Tako sam saznala da je ta žena strankinja. I mali je dječak brbljao francuski. Kad su se svi povukli gospođa Barrett je spomenula da je njezina mlada gospodarica dovela dadilju prije dvije godine na povratku s puta po Kontinentu. S njom su vrlo dobro postupali, gotovo kao s nekom odgojiteljicom. Njen je jedini posao bio da šeće s bebom i razgovara francuski s gospodičićem Charlesom. »I - nadodala je gospođa Barrett - ona kaže da ima i mnogo Engleskinja smještenih jednako dobro poput nje u francuskim obiteljima.« Spremila sam u pamćenje dobro tu prolaznu primjedbu, kao što brižne domaćice spremaju naizgled beskorisne stvari, koje bi jednog dana mogle dobro poslužiti. Prije no što sam se oprostila od svoje stare prijateljice, ona mi je dala adresu jednog staromodnog, ali pristojnog svratišta u gradu, koje su posjećivali moji stričevi u prošlim vremenima.
Putovanjem u London ja sam manje riskirala no što bi čitaoci mogli pomisliti. Udaljenost je iznosila samo pedeset milja. Imala sam dovoljno sredstava da otputujem onamo i proživim nekoliko dana, kao i za povratak, ukoliko ne nađem neko mjesto gdje bih mogla ostati. Smatrala sam to više kratkim praznicima nego opasnom pustolovinom. Najbolje je sve rasuđivati razumno, to umiruje tijelo i dušu. Velika uzbuđenja ne prouzrokuju ništa do groznice.
Putovanje od pedeset milja trajalo je tada jedan dan (jer ja govorim o proteklom vremenu, moja kosa, koja se dugo odupirala mrazu vremena, sada je bijela. Pokrivena je bijelom kapom, kao krov pod snijegom). U London sam stigla oko devet sati jedne vlažne noći u veljači. Znam da mi moj čitalac ne bi zahvaljivao na opširnom izvještaju o mojim prvim impresijama, to više što ja nisam imala ni vremena ni volje da im se posvetim. Stigla sam, naime, kasno u tamno kišno veće u taj Babilon.
Prostranstvo i čudan osjećaj nepoznavanja uništavali su svu moć rasuđivanja kojim me je priroda obdarila u pomanjkanju drugih sjajnijih sposobnosti.
Kad sam napustila kočiju, čudan naglasak kočijaša i drugih koji su uokolo čekali, činio mi se nekim stranim jezikom. Nikada prije nisam bila čula tako unakažen engleski jezik. Ipak mi je nekako uspjelo da sve to razumijem i da oni mene razumiju, tako da su mene i moj kovčeg otpratili konačno do starog svratišta čiju sam adresu imala. Kako mi se teškim, kako zagonetnim, činio moj put! Bila sam prvi puta u Londonu, prvi puta u nekom svratištu. Umornoj od putovanja i zbunjenoj od mraka, bilo mi je hladno. Bila sam neiskusna i nije bilo nikoga da mi savjetuje što bi trebalo učiniti.
Sve sam prepustila svom zdravom razumu. Rasuđivanje mi je pak bilo tako slabo razvijeno, kao što su to bile i moje druge sposobnosti, i samo pod utjecajem najveće potrebe, ono je izvršavalo svoj zadatak. Tako sam uspjela platiti nosača, i u tim prilikama ne predbacujem odviše što me razum iznevjerio. Pomogao mi je tražiti sobicu od vratara, plašljivo pozvati sobaricu, a što je još značajnije, pokazati pred tom mladom damom veliku sigurnost.
Sjećam se da je ta sobarica bila pravi uzorak gradske ljepote i pameti. Njena haljina bijaše tijesno priljubljena uz njen struk, pa sam se pitala kako je mogla biti tako sašivena. Govorila je naglaskom koji kao da je u svojoj pretjeranoj finoći opravdano kudio moj. Njezina lijepa haljina kao da je prezirala moj provincijski ukus. - Tu se ništa ne može pomoći - pomislila sam - sve je to novo za mene i ja ću mnogo naučiti.
Sačuvala sam mirno ponašanje pred tom bezobraznom malom djevojkom, jednako kao i pred konobarom u crnom odijelu. Vjerujem da su oni isprva mislili da sam neka služavka, no malo zatim promijenili su svoje mišljenje i njihovo se ponašanje kretalo između uljudnosti i starateljskog tona.
Dobro sam se držala dok sam nešto pojela, zagrijala se kraj vatre i zatvorila se zatim u svoju sobu. No čim sam sjela kraj kreveta i spustila glavu na ruke, obuhvatila me strašna depresija. Iznenada se moj položaj pojavio preda mnom poput duha. Pojavio se užasan, gotovo beznadan. Što ja to ovdje radim sama u velikom Londonu? Što ću sutra raditi? Kakvi su bili moji izgledi u životu? Jesam li ja imala prijatelja? Kamo sam ja to došla? Kamo ću krenuti? Što ću raditi?
Smočila sam jastuk, svoje ruke, i kosu suzama koje su tekle. Mračno razdoblje najtamnijih misli slijedilo je iza tog izljeva. No, nisam žalila zbog toga što sam učinila, niti sam se željela povući. Bila sam uvjerena da je bolje krenuti naprijed nego poći natrag, i da ja mogu poći naprijed, da će se preda mnom otvoriti put, pa makar on bio uzak i opasan. Sve je to tako snažno utjecalo na mene da sam se napokon ipak smirila i mogla izreći svoje molitve, te poći u krevet. Tek što sam ugasila svijeću i legla, začula sam kroz noć duboki, snažni zvon. Isprva ga nisam prepoznala, ali kada je dvanaest puta udario i kad se na dvanaesti snažni udarac smirio, spoznala sam: - Ležim u sjeni katedrale sv. Pavla.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:15 pm

Villette       Portrait_of_a_Young_Woman


VI.
LONDON




Slijedećeg je dana bio prvi ožujak, pa kad sam se ujutro probudila i otvorila zavjese ugledala sam kako se sunce pomalja kroz maglu. Iznad glave i iznad krovova, gotovo jednako tako visoko kao što su bili oblaci, ugledala sam nešto golemo, tamno-plavo, katedralu. Gledala sam je potreseno, kao da su se najednom otvorila krila moje duše. Iznenada sam osjetila ja, koja do tada gotovo i nisam istinski živjela, da ću konačno saznati što je pravi život. Tog je jutra moja duša porasla poput Jonine tikve.2
- Dobro sam učinila što sam došla - govorila sam samoj sebi, dok sam se brzo i pribrano oblačila. Sviđa mi se duh tog velikog Londona, kojeg osjećam kao sebe. Tko bi, osim kukavice, proveo sav svoj život na selu i dopustio da njegove sposobnosti nagriza rđa mraka? Pošto sam se obukla, ja sam sišla, oslobođena umora od putovanja, čista i osvježena. Kad je konobar stigao s mojim doručkom, obratila sam mu se mirno i veselo. Razgovarali smo desetak minuta i za to vrijeme smo se bolje upoznali.
On je bio sjedokosi, stariji čovjek i činilo se da on u ovoj kući živi već najmanje dvadeset godina. Kad sam se u to uvjerila, bila sam sigurna da on mora poznavati moja dva strica, Charlesa i Wil- meta, koji su prije petnaestak godina često posjećivala ovu kuću.
Spomenula sam njihova imena, on ih se dobro sjećao i imao veliko poštovanje prema njima. Pošto sam mu na taj način dala na znanje tko sam, moj je položaj u njegovim očima postao posve jasan. Govorio je da nalikujem stricu Charlesu, a ja vjerujem da je zaista i bilo tako, jer je i gospođa Barrett govorila isto.

Iskreno poštovanje zamijenilo je njegovo, do tada tako sumnjičavo, ponašanje. Više se nisam morala plašiti da neću dobiti pristojan odgovor na razumno pitanje. Ulica na koju je gledao moj mali salonski prozor bijaše uska, posve mirna i čista. Prolaznici su nalikovali na one koje čovjek viđa u provincijskim gradovima. Ovo nije bilo ništa izvanredno, osjetila sam da mogu sama izići. Izišla sam nakon ručka. Srce mi bijaše puno radosti i oduševljenja. Za mene je bila prava pustolovina šetati sama Londonom.

Našla sam se u ulici Paternoster. To je bilo klasično tle. Ušla sam u knjižaru čiji je vlasnik bio neki Jones. Kupila sam malu knjigu. Tu rastrošnost mogla sam sebi jedva dopustiti. No, pomislila sam kako ću je jednog dana dati ili poslati gospođi Barrett. Gospodin Jones, čovjek koji se sasušio na svom poslu, stajao je iza tezge. Pričinilo mi se kao da je on jedno od najvećih i najsretnijih bića.

Moj je život bio bogat toga jutra. Našavši se pred katedralom sv. Pavla, ja sam ušla i popela se na kupolu. Ugledala sam London, njegove rijeke, mostove i crkve. Vidjela sam stari Westminster i zelene vrtove Templea nad kojima je sjalo sunce i nadvilo se radosno, plavo proljetno nebo, a među njima magleni oblaci. Sišavši, pošla sam onamo kamo me slučaj odvede. Bila sam u ekstazi slobode i sreće. Tako sam stigla, a da i sama ne znam kako, u srce grada. Konačno sam ugledala i osjetila London. Pošla sam do Stranda, popela se na Cornhill, pomiješala sam se sa životom koji je protjecao, iskušala sam opasnost prijelaza preko ulice. Činiti to sama, rodilo je u meni neku nerazumnu, ali zato veliku radost. Nakon tih dana, ja sam viđala West End, parkove i lijepe trgove, ali ipak od svega najviše volim središte grada - City. Čini mi se toliko razumljivim. Ta užurbanost, poslovnost i buka, od velikog su značenja. City zarađuje za život, a West End samo uživa u njemu. Možete se zabavljati u West Endu, ali City vas uzbuđuje. Bila sam umorna i gladna (već godine i godine nisam osjetila takvu glad), pa sam se vratila oko dva sata u svoje tamno, staro i mirno svratište. Pojela sam dva jela, oba su bila izvrsna, mnogo bolja od onih koje bi kuharica moje dobre mrtve gospode Marchmont slala u sobu. A i naši razgovori onda nisu bili stvoreni za to da potaknu naš tek Divno umorna, ja sam legla na tri. stolca (u sobi nije bilo sofe) i spavala jedan sat. Zatim sam se probudila i razmišljala dva sata. Osjećala sam, možda zbog svih ovih okolnosti, da bih morala odlučno i hrabro krenuti naprijed. Nisam imala što izgubiti. Moja bolna prošlost nije mi dopuštala povratak. A kad mi i ne bi uspjelo ono što sam sada namjeravala, tko bi osim mene trpio? Kad bih umrla daleko - od doma htjela sam reći, a dom nisam imala - daleko od Engleske, tko bi plakao za mnom?
Mogla sam patiti, no bila sam naučena na patnje. Smrt nije za mene predstavljala onaj užas kao za one koji su sretno živjeli. Gledala sam na smrt mirno. I tako pripravna za sve, ja sam stvorila plan.
Te iste večeri moj prijatelj konobar dao mi je obavijest o nekom jedrenjaku koji bi trebalo da otplovi na Kontinent do nekog mjesta zvanog Boue Marine. Spoznala sam da ne smijem gubiti ni časa. Još iste večeri morala sam poći na brod. Mogla sam zapravo možda i pričekati do jutra, no ništa nisam htjela riskirati. - Bit će bolje da odmah krenete, gospođo - savjetovao mi je konobar. Složila sam se s njim. Platila sam račun i nagradila svog prijatelja, čija mi je usluga bila neprocjenjiva. Ta mu se nagrada sigurno činila prevelikom, što sam mogla prosuditi prema njegovu smiješku kad ju je stavljao u džep. Pozvao je kočiju. Preporučio me kočijašu, kazavši mu da me povede sve do doka, a da me ne prepusti mornarima. Kočijaš je to doduše obećao, no obećanje nije održao. Naprotiv, nastojao se što prije riješiti tog dosadnog tereta, prepustivši me radnicima na doku. To je zaista bilo užasno. Noć je bila mračna, a kočijaš se odvezao čim je dobio svoj novac. Radnici na doku stali su se otimati za mene i moj kovčeg. Još i sada čujem njihove kletve. Oni su uzdrmali moj mir više nego što je to učinila noć, osama ili sama ta čudna scena. Jedan je prihvatio moj kovčeg. Gledala sam i mirno čekala, ali kad je drugi pružio ruku za mnom, ja sam progovorila, stresla ruku sa sebe, ušla u barku odlučno zahtijevajući da kovčeg stave kraj mene. To su smjesta i učinili, jer je vlasnik barke, koju sam bila odabrala postao sada moj saveznik. Odvezao me.
Rijeka je bila crna poput tinte. Vidjela su se sva svjetla zgrada uz obalu i brodova koje je rijeka ljuljala na svojim grudima. Provezli smo se kraj nekoliko brodova, čitala sam u svjetlosti laterne njihova imena: Ocean, Feniks, Delfin, Consort, no moj je brod bio »Poletni« i činilo se da on leži niže.
Spuštali smo se rijekom i ja sam se prisjetila na Stiks i Harona kako voze usamljene duše u zemlju sjena. Usprkos te čudne scene, tog vjetra koji mi je puhao u lice i ponoćnih oblaka s kojih se spuštala kiša, usprkos toj dvojici grubih veslača čije psovke još uvijek odzvanjaju u mom uhu, ja nisam bila užasnuta ni ustravljena. Često mi se u životu to dogodilo u mnogo bezopasnijim časovima. - Kako to? - pitala sam samu sebe. - Radosna sam i uzbuđena, mjesto da sam tužna i nemirna. - Nisam to mogla samoj sebi protumačiti. Pred nama se napokon pojavio »Poletni«. Bijeli i sjajni brod pomaljao se iz noćne tame. - Stigli ste! - kazao je brodar i smjesta zahtijevao šest šilinga.
- To je preskupo - odgovorila sam. On se povukao od broda i zakleo se da me neće iskrcati sve dok mu ne platim. Neki je mladi čovjek, kasnije sam saznala da je to stjuard, pogledao preko ograde broda, cereći se u očekivanju što će se dogoditi. Platila sam, želeći ga razočarati. Tri puta toga dana dala sam krupan novac, tamo gdje bih trebalo da dam sitan. Tješila sam samu sebe: »To je cijena stjecanja iskustva.« - Prevarili su vas - kazao je stjuard kada sam se popela na brod. Odgovorila sam hladno da to znam, i sišla.
U ženskoj kabini nalazila se neka visoka, čvrsta, zgodna žena. Zamolila sam je da mi pokaže moj krevet. Oštro me pogledala, promrmljala nešto kao da je neobično što putnici u to vrijeme dolaze na brod. Činilo se da ne namjerava biti ljubazna. Kakvo je lice ona imala - tako prosto i tako sebično.
- Sada kad sam na brodu, sigurno ću ovdje i ostati - odgovorila sam. - Molim vas pokažite mi moj krevet!
Poslušala me ljutito. Skinula sam kapu, spremila stvari i legla. Neke sam teškoće prebrodila i izvojevala neku vrstu pobjede. Moja osamljena duša, bez doma i sidrišta, mogla se opet na kratko vrijeme odmoriti. Sve dok ne stignemo u luku neću morati ništa drugo poduzimati. Ali tada... Oh! Nisam mogla misliti na ono što me čekalo, ležala sam u nekoj vrsti polunesvjestice.
Stjuardesa je govorila cijelu noć, ne sa mnom, već s mladim stjuardom, koji je bio njezin sin i njezina slika i prilika. Neprekidno je ulazio i izlazio iz kabine, razgovarali su, svađali se, ponavljali to dvadesetak puta u tijeku noći. Govorila je kako piše kući pismo svom ocu - čitala je glasno dijelove iz njega, ne obraćajući pozornost na mene. Možda je mislila da spavam. Neki od tih dijelova odavali su obiteljske tajne.
Spominjala je neku Charlottu, mlađu sestru. Iz pisma se moglo prosuditi da se Charlotte upravo namjerava upustiti u neku roman- tičnu i neopreznu pustolovinu. Ta, poštovanja vrijedna žena, glasno se bunila protiv te ogavne veze. Njen brižni sin gotovo je umro od smijeha zbog majčine korespondencije. Ona ju je branila i bila bijesna njega. Bili su čudan par. Moglo joj je biti trideset devet ili četrdeset godina, a bila je puna i rascvjetana poput djevojke od dvadeset. Njezina duša i tijelo bijahu čvrsti, glasni, prostački. Činilo se kao da su neuništivi. Vjerujem da je od svoga djetinjstva živjela među bezbroj ljudi, a vjerojatno je u mladosti radila u baru.
Ujutro je njihov razgovor prešao na drugu temu. Razgovarali su o Watsonovima, obitelji koja je imala putovati s nama, a koju je ona poznavala i veoma je cijenila zbog bogatih napojnica. Kazala je da svako njihovo putovanje njoj donosi mali imutak. U zoru sve je bilo spremno, a putnici su stali pristizati pri izlasku sunca. Stjuardesa je glasno pozdravila Watsonove. U njihovu je čast bio priređen bučan doček. Bilo ih je četvoro, dva muškarca i dvije žene. Osim njih je jedini putnik bila mlada gospođica, koju je doveo neki otmjeni, bljedoliki gospodin. Te su dvije skupine predstavljale čistu suprotnost. Watsonovi su bez svake sumnje bili bogati, jer se u njihovu ponašanju mogla razaznati sigurnost bogatstva. Obje žene, koje su još bile mlade, a jedna od njih i izvanredno lijepa, što se ticalo vanjskog izgleda, bile su vesele i čudno odjevene, na način koji uopće nije odgovarao ovim prilikama. Njihove kape ukrašene cvijećem, baršunasti kaputi i svilene haljine više bi odgovarale šetnji po parku nego boravku na vlažnoj palubi. Muškarci su bili oniski, debeli i vulgarni. Stariji, koji je bio deblji i niži, bijaše suprug ili zaručnik one lijepe i veoma mlade djevojke. Bila sam začuđena kad sam spoznala, kako je ona, mjesto da bude zdvojna zbog te veze, čak i vrlo sretna. - Njezin smijeh - pomislila sam -
mora biti izraz najdubljeg očaja. Dok sam o tome razmišljala, naslonjena na ogradu broda, ona mi se približila, noseći rasklopivu stolicu. Smiješila se smiješkom čija me praznina iznenadila, iako je pokazivala biserni niz savršenih zubi. Ponudila mi je stolac koji sam ja naravno odbila na najuljudniji mogući način. Ona je otplesala laganim koracima. Vjerojatno je bila dobrodušna, ali zašto se udala za tog čovjeka koji je više nalikovao bačvi za ulje nego čovjeku? Djevojka, koju je bio dopratio onaj gospodin iz druge skupine, bijaše tiha, lijepa i plavokosa. Nosila je neupadljivu haljinu, jednostavni slamni šešir i široki šal. Njezina odjeća, koju je znala nositi, odavala je duh jednostavnosti, ali joj je potpuno odgovarala. Prije no što ju je gospodin napustio, primijetila sam kako je pozorno pogledao sve putnike kao da se želi uvjeriti u kakvom će društvu ostaviti djevojku. S izrazom prezira odvratio je oči od gospođa sa živahnim cvijećem, zatim je pogledao mene i kazao nešto svojoj kćeri. I ona je pogledala u mom smjeru i lagano stisnula usnice. Možda zbog mene same ili zbog moje jednostavne haljine, ili zbog jednog i drugog. Neko je zvono zazvonilo. Njezin otac (kasnije sam saznala da je njezin otac) poljubio ju je i vratio se na obalu. Brod je otplovio. Stranci kažu da samo engleske djevojke mogu putovati same. Vrlo su začuđeni zbog hrabrosti i osjećaja povjerenja engleskih roditelja i staratelja. Što se tiče »mladih gospođica« neki ih zbog toga smatraju muškaračkim i slobodnim, neki ih pak smatraju pasivnim žrtvama odgojnog i teološkog sustava koji se odriče prava nadzora. Ne znam je li ta mlada gospođica bila od onih koje se mogu ostaviti bez nadzora, no ubrzo se pokazalo kako vrlina osamljenosti nije u skladu s njezinim ukusom. Prešla je nekoliko puta palubom gore- dolje, pogledala pomalo s prezirom onu gomilu svile i baršuna, pa mi se zatim približila i zapitala:
- Prvi puta plovite? - glasilo je njezino pitanje.
Objasnila sam joj kako do sada još nisam imala nikakvog iskustva u plovidbi morem, kako nikada prije nisam plovila. - To je dražesno! - kriknula je. - Zavidam vam zbog toga, prvi dojmovi su tako lijepi. Ja sam već toliko putovala, da sam gotovo zaboravila na prvo putovanje. Zapravo sam već blazirana što se tiče mora i svega toga.
Nisam mogla zadržati smijeh.
- Zašto mi se smijete? - upitala je iskreno; to mi se bolje svidjelo nego ono što je prije bila kazala.
- Jer ste odviše mladi a da biste bili blazirani.
- Sedamnaest mi je godina (pomalo uvrijeđeno). - Čini se kao da imate šesnaest. Volite li putovati sami? - Bah! Nije važno. Prešla sam već deset puta preko Kanala, no brzo se pobrinem da ne budem sama. Uvijek se sprijateljim s nekim. - Ovaj put baš nećete steći mnogo prijatelja (pogledala sam prema Watsonovima, koji su se smijali i bučili na palubi). - Neću se sprijateljiti s tim ogavnim muškarcima i ženama - kazala je. - Takvi bi ljudi morali putovati u potpalublju. Idete li u školu? - Ne.
- Kamo putujete?
- Nemam pojma, osim naravno što znam za luku Boue-Marine. Pogledala me i nastavila.
- Ja idem u školu. U koliko li sam ja već stranih škola bila u svom životu! A ipak ništa ne znam! Ne znam ništa na svijetu, uvjeravam vas. Osim što znam lijepo svirati i plesati. Naravno znam i francuski i njemački. No ne znam dobro čitati i pisati na tim jezicima. Znate li da su htjeli da neki dan prevedem stranicu jedne lake njemačke knjige na engleski, a ja to nisam znala. Papa je bio užasnut, kazao je da se čini kako gospodin de Bassompierre, moj kum koji plaća sve školske račune, uludo troši svoj novac. Što se pak tiče povijesti, zemljopisa, aritmetike i tako dalje, ja sam pravo dojenče.
I engleski loše pišem, nemam pojma o gramatici. Tako mi bar kažu. U svemu tome gotovo da sam zaboravila na vjeronauk. Kažu da sam protestantkinja, ali morate znati, nisam sigurna jesam li to ili nisam. Ne znam kakva je razlika između katolika i protestanata. A nije mi ni najmanje stalo do toga. U Bonnu sam bila luteranka. Dragi Bonn, šarmantni Bonn! Tamo je bilo toliko šarmantnih studenata. Svaka zgodna djevojka u našoj školi imala je obožavaoca. Znali su kada odlazimo na šetnju i gotovo su uvijek prolazili kraj nas na promenadi. Govorili su: »Schones mhdchen!« (Lijepa djevojka!) Bila sam veoma sretna u Bonnu.
- A kamo sada idete? - pitala sam.
- Oh! Ta - stvar... - kazala je.
Gospođica Ginevra Fanshawe (tako se zvala ta mlada osoba) riječju »stvar« zamijenila bi često pravu riječ. To je bio njezin običaj. »Stvar« bi se svaki čas pojavljivala u njezinu govoru - bila je to zamjena za svaku riječ bilo kojeg jezika, koja bi joj nedostajala. Francuske djevojke često čine slično. Od njih je ona to i naučila. »Stvar« je ovaj puta upotrijebila mjesto riječi »Villette« velikoga glavnog grada države Labassecour.
- Sviđa li vam se Villette? - pitala sam.
- Jako. Stanovnici su glupi i vulgarni, ali tamo žive neke simpatične engleske obitelji.
- Idete li u neku školu?
- Idem.
- U dobru?
- Ne! U strašnu, no ja svake nedjelje izlazim i nije mi stalo do direktorice i profesora, ili učenica. Šaljem učenje u diable ( Do vraga!), to se ne smije kazati engleski, ali francuski zvuči u redu i tako mi je posve dobro... Ponovno mi se smijete?
se smijete?
- Ne, smijem se svojim vlastitim mislima.
- O čemu razmišljate? (i bez čekanja na odgovor) - A sada vi meni kažite kamo idete.
- Kamo će me sudbina povesti. Moj je posao da zarađujem za život tamo gdje mogu.
- Zarađivati! (konsternirano) - Vi ste dakle siromašni? - Siromašna poput Joba.
(Nakon stanke) - Kako neugodno! Ali ja znam što znači biti siromašan. Kod kuće smo vrlo siromašni, svi mi. Oca zovu kapetan Fanshawe, on je oficir s pola plaće, ali dobrog porijekla. Imamo slavnu rodbinu. No moj stric i kum Bassompierre, koji živi u Francuskoj, jedini je koji nam pomaže.
On nas djevojke školuje. Imam pet sestara i tri brata. Sve ćemo se udati jedna za drugom i to pretpostavljam za stariju gospodu. Papa i mama će to već urediti. Moja sestra Augusta udala se za čovjeka koji izgleda mnogo starije od mog oca. Augusta je prekrasna - ne nalikuje mi. Tamnokosa je. Njezin suprug, gospodin Davies, imao je žutu groznicu u Indiji, i još je uvijek žut poput cekina. Ali on je bogat i Augusta ima svoju kočiju i kuću i mi svi mislimo da je izvrsno postupila. To je svakako bolje nego »zarađivati za život«, kao što ste vi kazali. Usput, jeste li pametni?
- Nisam ni najmanje.
- Svirate li, ili pjevate, govorite li tri ili četiri jezika? - Ni govora.
- A ja ipak mislim da ste pametni, stanka, a zatim zijevanje. - Hoćete li dobiti morsku bolest?
- A vi?
- Strahovitu! Čim samo ugledam more ja je već počinjem osjećati. Spustit ću se i izdavati naloge toj debeloj ogavnoj stjuardesi! Heureusement je sais faire aller mon monde. (Na sreću znam kako treba postupati s ljudima).- I otišla je.
Nedugo za tim ostali su je putnici slijedili. Toga sam poslijepodneva ostala sama na palubi. Sjećam se tih mirnih časova i radosnog raspoloženja u kojem sam provela nekoliko sati. Sjećam se istodobno i položaja u kojem sam se nalazila: nesigurnost - neki bi kazali beznadnost mog položaja, a ipak: Kamene ograde ne čine zatvor, nit željezne šipke kavez.
Opasnost, osamljenost i nesigurna budućnost nisu nesavladiva zla tako dugo dok je svijet oko tebe zdrav i ti možeš koristiti svoje sposobnosti. Naročito kada ti Sloboda posudi svoja krila, a Nada te vodi prema zvijezdama.

Nisam se razboljela sve dok nismo prešli Margate. Upijala sam morski zrak i uživala u valovima Kanala, u morskim pticama, bijelim jedrima koja su se ocrtavala na tamnoj pozadini, u mirnom, iako oblačnom, nebu koje se nadvilo nad nama. U svojim snovima vidjela sam Evropu, daleku poput zemlje iz snova. Bila je obasjana suncem, a njezina se duga obala činila pozlaćenom. Tu su slike ukrašavali zbijeni gradovi, snijegom prekriti tornjevi, duboke šume, zeleni pašnjaci i duboke rijeke. Divno, tamno-modro nebo služilo je svemu tome kao pozadina, puna beskrajnog obećanja, prostirući se od sjevera prema jugu, poput Božjeg luka, poput luka nade. Odbaci sve to, čitaoče, ako želiš, ili radije ostavi, pa donesi tada zaključak.
Snovi su obmane demona.
Uhvatila me morska bolest i ja sam se povukla u kabinu. Krevet gospođice Fanshawe bio je uz moj. Žao mi je što moram ustvrditi da me ona mučila svojom sebićnošću za čitavo vrijeme naše zajedničke patnje. Ništa nije moglo umiriti njezino nestrpljenje. Watsonovi, koji su također bili bolesni i za koje se stjuardesa brinula bezobrazno ih pretpostavljajući nama, bili su pravi stoici u poređenju s njom. Mnogo sam puta nakon toga opazila da osobe poput Ginevre Fanshawe, s tim lakim, veselim i bezbrižnim temperamentom, s tom nježnom ljepotom, nisu u stanju bilo što pretrpjeti. Čovjek koji će uzeti takvu ženu za suprugu mora joj osigurati život pun sunčanog sjaja. Napokon sam se toliko razljutila zbog njezine nametljivosti da sam zatražila od nje »neka drži jezik za zubima«. To joj je dobro činilo i bilo je očito da me zbog toga ne voli manje.
Što je noć postajala tamnija, to je more bilo nemirnije. Visoki valovi udarali su o brod. Bilo je čudno pomisliti da nas okružuje mrak i voda i da brod nastavlja svoj put bez obzira na udarce valova. Pokućstvo je počelo letjeti uokolo i morali su ga privezati. Putnicima je postajalo sve gore. Gospođica Fanshawe je izjavila, izdišući, da će umrijeti.
- Nemojte još sada, draga - govorila je stjuardesa. Upravo smo stigli u luku. - I zaista, za slijedećih pola sata sve se smirilo i oko ponoći našem je putu bio kraj.
Bilo mi je žao; da, zaista mi je bilo žao. Prošlo je vrijeme mog odmora i ponovno su započele poteškoće. Kad sam stupila na palubu obavio me hladan zrak i mrak, želeći me otjerati. Svjetla stranog lučkog grada činila su mi se poput bezbroj prijetećih očiju. Na palubu su došli prijatelji da pozdrave Watsonove. Čitava je jedna obitelj okružila i odvela gospođicu Fanshawe. Ja nisam ni na čas smjela pomisliti na to da se uspoređujem s njima.
Kamo da odem? Moram nekamo otići. Dala sam stjuardesi napojnicu - činila se iznenađenom što je primila veći iznos nego što je pretpostavljala od osobe poput mene. Zatim sam kazala: - Budite dobri i recite mi gdje mogu naći mirno, pristojno svratište da provedem noć.
Ne samo što mi je kazala kamo da pođem, već je pozvala carinika i kazala mu neka se pobrine i za mene a ne samo za moj kovčeg, jer su njega bili otpremili u carinarnicu.
Slijedila sam toga čovjeka po grubo popločenoj ulici, rasvijetljenoj samo mjesečinom. Doveo me do svratišta. Ponudila sam mu novčić, ali on ga je odbio. Mislila sam da mu nisam dala dovoljno, pa sam mu ponudila šiling, ali on je i to odbio govoreći dosta oštro jezikom koji nisam razumjela. Konobar, koji se pojavio u rasvijetljenom prolazu, kazao mi je isprekidanim engleskim jezikom da je to strani novac koji ovdje ne primaju. Dala sam mu da ga promijeni. Čim sam to uredila zatražila sam odmah sobu, jer zbog morske bolesti još nisam mogla večerati. Još sam uvijek sva drhtala. Kako sam bila sretna kad su se napokon za mnom i za mojom iscrpenošću zatvorila vrata vrlo male sobe. Opet sam se mogla odmarati, iako će oblak sumnje biti drugog jutra jednako tako taman kao i uvijek. Veća je postala potreba za sigurnošću, oštrija.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:15 pm


Villette       Portrait_of_a_young_girl_with_a_parasol



VII.
VILLETTE




Probudila sam se idućeg jutra s novom hrabrošću i s osvježenim duhom. Fizička iznemoglost nije više uzbuđivala moju moć rasuđivanja. Moj je duh bio jasan i brz.
Tek što sam se obukla, netko je pokucao na vrata. Kazala sam: - Uđite! - očekujući sobaricu. Međutim na vratima se pojavio neki čovjek gruba izgleda i rekao:
- Dajte mi svoje ključeve, gospođice!
- Zašto? - zapitala sam.
- Dajte! - nestrpljivo je rekao i gotovo oteo ključeve iz moje ruke. - Dobro! Brzo ćete dobiti kovčeg.
Na sreću sve je dobro završilo. On je bio iz carinarnice. Nisam znala gdje bih mogla dobiti doručak i oklijevajući sišla sam dolje. Primijetila sam sada ono što sinoć zbog svoje velike zbunjenosti nisam zapazila. Ovo je svratište zapravo bilo veliki hotel. Polako sam silazila, zastajkujući na svakoj stubi (nisam se, naime, uopće žurila da siđem) i promatrajući veliki strop nad glavom, oslikane zidove, široke prozore koji su ispunjavali kuću svjetlom i mramor po kome sam gazila (jer su stube bile od mramora, iako bez saga, i ne baš čiste). Uspoređivala sam sve to sa svojom izričito skromnom sobicom i zapala u filozofska razmatranja.
Divila sam se mudrosti konobara i sobarica prilikom smještanja gostiju. Kako su posluga svratištima i stjuardi na brodovima mogli smjesta utvrditi da sam osoba bez ikakvog društvenog značenja i novaca? A oni su to očito znali. Vidjela sam kako su me nakonkratkog promatranja svi jednako prosudili. To mi se činilo čudnim i zapažanja vrijednim. Nisam htjela skrivati pred samom sobom što je to značilo, već sam nastojala ostati hrabra.
Konačno sam stigla u veliko predvorje pune svjetla i nekako krenula u dvoranu za doručak. Ne mogu zanijekati da sam pri ulasku pomalo drhtala osjećala sam se nesigurnom, osamljenom. Molila sam Boga da saznam ponašam li se ispravno ili ne, bila sam uvjerena da griješim, no ništa nisam mogla učiniti. Postupajući pod pritiskom tih misli i s mirom fatalista, sjela sam za mali stol. Konobar mi je donio doručak i ja sam ga pojela u raspoloženju koje nije pridonosilo dobroj probavi. Mnogo je drugih ljudi doručkovalo za stolovima u toj dvorani Osjećala bih se mnogo sretnijom da sam među njima svima ugledala neku ženu. Ipak nije bilo ni jedne - svi su prisutni bili muškarci. Činilo se ipak da nitko i ne pomišlja kako činim nešto nedolično. Poneki od te gospode katkad bi mi dobacili pogled, no ni jedan nije zurio u mene. Pretpostavljam, ako je i bilo nešto neobično u tome, oni su to odbacili riječju: »Engleskinja!« Nakon doručka morala sam se opet pokrenuti - u kom pravcu?
»Pođi u Villettu« - govorio mi je neki unutarnji glas, potaknut vjerojatno sjećanjem na savjet što mi ga je gospođica Fanshawe dobacila pri rastanku.
- Bilo bi mi drago kad biste došli gospođi Beck, ona možda ima neki posao za vas. Traži englesku guvernantu, ili ju je bar tražila prije dva mjeseca.
Tko je bila gospođa Beck i gdje je živjela, to ja nisam znala. Pitala sam, ali pitanje nije bilo zapaženo. Gospođica Fanshawe, koja se požurila za svojim prijateljima, nije odgovorila. Pretpostavljala sam da je Villette njezino mjesto boravka - i u Villette sam odlučila krenuti. Udaljenost je iznosila četrdeset milja Znala sam da se hvatam za slamku, ali u situaciji u kojoj sam se nalazila ja bih se bila uhvatila i za paučinu. Raspitala sam se kako se može stići do Villette i osigurala mjesto u diližansi. Krenula sam tada ususret novom pothvatu. Prije nego osudiš moje ponašanje, čitaoče, sjeti se odakle sam krenula, uzmi u obzir pustoš koju sam ostavila za sobom. Igrala sam igru u kojoj ništa nisam mogla izgubiti nego samo dobiti. Nisam posjedovala narav umjetnika, ali sam ipak morala posjedovati umjetničku sposobnost da izvučem najveće moguće zadovoljstvo iz svog sadašnjeg stanja. Uživala sam u putovanju, iako smo polagano napredovali, iako je bilo hladno i padala je kiša. Cesta kojom smo putovali bila je nekako gola, ravna i bez drveća, uz tu cestu puzali su uski kanali poput zelenih zmija, a živice su omeđivale polja, uređena poput vrtova. Nebo je bilo jednolične sive boje, zrak ustajao i vlažan. Ipak sve to nije moglo utjecati na moju dobru volju i na moje srce koje kao da se kupalo u sunčanim zracima. Ti su osjećaji ipak bili potisnuti neprekidnim, nepoznatim osjećajem straha, koji je vrebao nad mojom radošću, poput tigra skrivenog u džungli. Neprekidno sam slušala disanje te zvijeri, njegovo snažno srce udaralo je blizu moga. Ja sam ga osjećala. Znala sam da očekuje samo zalazak sunca, pa da skoči iz svog brloga. Nadala sam se da ćemo stići u Villette prije no što padne noć, kako bi izbjegla osjećaj neugodnosti koji me obuzimao kad bi me pri prvom dolasku u neko nepoznato mjesto zatekao mrak. Ipak se već spustila noć, kad smo, nakon polaganog putovanja i čestog zadržavanja zbog guste magle i uporne kiše, stigli u grad. Znala sam da smo prošli kroz gradska vrata kraj kojih su stajali vojnici - to sam mogla vidjeti u svjetlu svjetiljke.
Vozili smo se zatim po veoma grubo popločenom putu. Diližansa je stala kraj nekog ureda i putnici su sišli. Prvo sam se pobrinula za svoj kovčeg. Bio je male vrijednosti, ali je za mene bio čitavo bogatstvo. Spoznala sam da je najbolje ne navaljivati odviše, pa sam zastala, gledajući kako skidaju druge kutije, i čekajući da skinu i moj. Trebalo se smjesta javiti i uzeti ga. Stoga sam ostala sa strane i gledala u onaj dio vozila gdje sam znala da se kovčeg nalazi, ispod hrpe drugih torba i škrinja. Vidjela sam kako skidaju komad po ko- mad. Bila sam sigurna da bih sada već morala ugledati i svoj, ali nije ga bilo. Zavezala sam kartu koju sam za nj dobila zelenom vrpcom na sam kovčeg da bih ga smjesta prepoznala.
Već su bili skinuli svu prtljagu, svaku limenku, svaki paket zamotan u smeđi papir, podigli su platneni pokrov i jasno sam vidjela da nije preostao ni jedan kišobran, kaput, kutija, ručni kovčeg, ni škrinja.
Gdje je, dakle, ostao moj kovčeg, zajedno s mojih nekoliko haljina i malom knjižicom u kojoj se nalazilo mojih preostalih petnaest funti? Sada to pitam, ali tada nisam mogla. Nisam ništa mogla kazati, nisam znala ni riječi francuski, a svi oko mene nisu znali ništa drugo osim jezika na kojem su sada brbljali oko mene. Što da učinim? Približila sam se kočijašu i stavila svoju ruku na njegovu, pokazujući prema kovčezima, zatim prema krovu diližanse, nastojeći izraziti pitanje očima. On me nije shvatio, prihvatio je kovčeg na koji sam bila pokazala, spreman da ga podigne na krov. »Ostavite to!« - začula sam kako netko glasno govori dobrim engleskim jezikom, i ispravljajući se: »Qu’est ce que vous faites done? Cette malle est a moi.« (Što to radite? Ovo je moj kovčeg). Riječi moje domovine obradovale su moje srce. Okrenula sam se. - Gospodine - kazala sam tom strancu, ne primjećujući u svojoj zbunjenosti kako on izgleda.- Ne govorim francuski. Mogu li vas zamoliti da tog čoveka upitate što je učinio s mojim kovčegom?
Ne upuštajući se taj čas u prosuđivanje lica prema kome sam sada podigla svoje oči, ja mogu samo primijetiti da je on očito bio začuđen zbog toga što sam tražila od njega, razmišljajući o tome da li bi bilo pametno umiješati se u sve to.

- Pitajte ga, ja bih to isto učinila za vas - rekla sam. Ne znam da li se on nasmiješio, no kazao je tonom pravog gospodina, tj. tonom koji čovjeku nije ulijevao strah:
- Kakav ste kovčeg imali?
Opisala sam ga, uključujući u taj opis i zelenu vrpcu. Zatim je on uhvatio kočijaša pod ruku i ja sam osjetila kroz tu bujicu francuskih riječi kako ga kara. Sada se opet okrenuo prema meni. - Ovaj čovjek kaže da je bio pretovaren i priznaje da je skinuo vaš kovčeg, nakon što ste već vidjeli da ga je smjestio. Ostavio ga je u Boue-Marine s još nekim drugim paketima. Obećao je da će ga sutra dovesti. Prema tome naći ćete ga prekosutra u ovom uredu. - Hvala vam - odgovorila sam, i moje je srce zadrhtalo. Što ću do tada raditi? Možda je taj engleski gospodin u mom licu vidio strah, jer me ljubazno zapitao:
- Imate li prijatelja u ovom gradu?
- Ne, i ne znam kamo bih otišla.
Nastala je kratka stanka za vrijeme koje se on okrenuo prema svjetiljci nad njim, i ja sam primijetila da je bio mlad, otmjen i zgodan čovjek. Mogao je biti i lord, koliko sam ja mogla prosuditi. Priroda ga je stvorila za princa, pomislila sam. Njegovo je lice bilo veoma ugodno, gledao je ponosno, ali ne i naduveno, muškarački, ali ne i grubo. Okrenula sam se, svjesna toga kako nemam prava tražiti još neku pomoć od čovjeka poput njega.
- Da li je sav vaš novac bio u kovčegu? - zapitao je, zaustavivši me. Kako sam sretna bila što nisam morala lagati.
- Ne, imam dovoljno u novčarki (imala sam gotovo dvadeset franaka) da ostanem u nekom mirnom svratištu do prekosutra. No, ja sam stranac u Villetti i ne poznam ulice i svratišta. - Mogu vam dati adresu svratišta kakvo vi tražite - rekao je. - Nije daleko i zahvaljujući mojim uputama lako ćete ga naći. Istrgao je stranicu iz svog notesa, napisao nekoliko riječi i dao mi je. Pomislila sam kako je on ljubazan. Ne vjerovati njemu, njegovim savjetima ili adresi koju mi je dao, bilo bi jednako kao da ne vjerujem Bibliji. Čitavo je njegovo ponašanje odavalo dobrotu, a iz očiju mu je zračio osjećaj časti.
- Najbrže ćete stići ako krenete bulevarom i prođete kroz park - nastavio je. - No sada je prekasno da jedna dama sama ide parkom. Otpratit ću vas taj dio puta.
Krenuo je, i ja sam pošla za njim kroz mrak. Kiša je lagano padala. Bulevar je bio prazan, kapalo je s grana drveća. Park je bio mračan kao u ponoć. Od kiše i magle nisam vidjela svoga pratioca. Mogla sam samo slijediti njegove korake. Nisam se uopće plašila. Mislim da bih tog čovjeka mogla slijediti kroz vječnu noć, do kraja svijeta. - Sada - rekao je kad smo stigli na kraj parka - poći ćete ovom širokom ulicom sve dok ne stignete do stuba. Dvije svjetiljke će vam pokazati gdje se ono nalazi. Sići ćete tim stubama, ispod njih leži uža ulica. Krenite njome i na njezinom ćete kraju naići na svratište. Tamo govore engleski, pa je tako došao kraj vašim poteškoćama. Laku noć! - Laku noć, gospodine - rekla sam. - I primite moju najveću zahvalnost. Razišli smo se.
Njegovo ponašanje, koje je unijelo svjetlo u život bića bez prijatelja, ton njegova glasa, koji je zvučao tako viteški u ušima slabe i izgubljene osobe, njegov mladenački lijepi izgled - sve ja to dugo ni- sam mogla zaboraviti. On je bio pravi mladi engleski gospodin. Krenula sam dalje, žureći kroz divnu ulicu i trg, okružen visokim kućama. Nazrela sam obrise velikih zgrada koje su morale biti ili palače ili crkve - što, ja to sama nisam tada znala. Upravo kad sam prolazila kraj nekih vratiju, izišla su dva brkata muškarca, pušeći cigare, odjeveni u skupocjena odijela, nastojeći da izgledaju poput prave gospode. Siromasi! Ipak su u duši ostali plebejci. Govorili su bezobrazno i slijedili me dugi dio puta. Konačno sam srela neku patrolu i moji progonitelji su se izgubili. Kad sam se sabrala, nisam više znala gdje se nalazim. Sigurno sam već davno prošla stube. Ustrašena, teško dišući, neizmjerno uzbuđena, nisam znala kamo da krenem. Strašna mi je bila pomisao na to kako bih mogla ponovno sresti one bradate, glasne prostake. Ipak, morala sam se vratiti i pronaći svoj put.
Napokon sam stigla do nekih starih, istrošenih stuba i vjerujući da se radi o onima koje su mi označili, ja sam sišla. Ulica u koju sam se spustila bila je zaista uska, ali u njoj nije bilo svratišta. Nastavila sam put. U nekoj tihoj, čistoj ulici ugledala sam svjetlo koje je gorjelo iznad vratiju jedne velike kuće, prostranije od susjednih. To je konačno moglo biti svratište. Požurila sam, koljena su mi klecala. Bila sam iscrpena.
Ne, ovo nije bilo svratište. Mjedena ploča koja je ukrašavala veliki dovratnik nosila je natpis »Pensionnat de Demoiselles« (Internat za djevojke) a ispod toga ime »Madame Beck«.
Zagledala sam se. Tisuće je misli prošlo mojom glavom u taj čas. Ipak nisam ništa planirala, ni o čemu razmišljala. Nisam imala vremena. Sudbina je kazala: »Stani ovdje, to je tvoje svratište.« Sudbina me ponovno povela svojim snažnim rukama. Upravljala je mojom voljom. Pozvonila sam.
Dok sam čekala nisam htjela razmišljati. Zurila sam na pločnik obasjan svjetiljkama, brojila sam kamenje, primjećivala njegov oblik, kišu koja se slijevala po njemu. Napokon su se vrata otvorila. Sobarica s elegantnom kapicom stajala je preda mnom.
- Mogu li govoriti s gospođom Beck? - pitala sam je. Vjerujem da me ne bi propustila da sam govorila francuski. No kako sam govorila engleski, pomislila je da sam učiteljica iz inozemstva koja je došla zbog poslova u vezi s penzionatom, pa me pustila ući u taj kasni sat ne oklijevajući ni trenutka. Idućeg sam trena sjedila u hladnom, sjajnom salonu, s porcelanskim kaminom koji nije grijao, ornamentima na zidovima i ulaštenim podom. Sat na kaminu otkucao je devet sati.
Prošlo je četvrt sata. Kako je brzo kucalo moje bilo. Naizmjenično su me oblijevali vrućina i studen. Sjedila sam, očiju uperenih u ona vrata - velika bijela vrata. Čekala sam da se jedno krilo otvori... Sve je bilo mirno. Bijela su vrata ostala zatvorena i nepomična. - Vi ste Engleskinja? - čula sam glas kraj sebe. Umalo što nisam skočila toliko je neočekivan bio taj glas, tako sam sigurna bila u to da sam sama.
Kraj mene nije stajao duh, a ni neko astralno biće, već mala, okrugla žena, majčinskog izgleda, u kućnoj haljini, zaogrnuta u šal, s noćnom kapicom na glavi.
Odgovorila sam da sam Engleskinja, i smjesta, bez ikakvog uvoda mi smo se našli u zanimljivom razgovoru. Gospođa Beck (jer to je bila gospođa Beck, koja je ušla kroz neka vrata iza mene; hodala je u papučama, pa nisam čula ni kako je ušla, ni kako mi se približila). Gospođa Beck je iscrpla svoje znanje engleskog jezika zapitavši me: »Vi ste Engleskinja?« i sada je nastavila na svom jeziku. Ja sam odgovarala na svojem. Ona me djelomično razumjela, ali ja nju uopće nisam - pa iako smo bile prilično glasne (nisam do tada čula ništa slično načinu govora gospođe Beck, niti sam to tada mogla zamisliti) postigle smo samo mali napredak. Ona je pozvonila, tražeći pomoć, koja je stigla u obliku »mattresse«. Ona je bila djelomično odgojena u nekom Irskom samostanu i vjerovalo se za nju da izvrsno govori engleski.
Ta mala učiteljica bila je prava građanka Labassecoura. Kako je mrcvarila jezik Albiona! Ipak sam joj sve ispričala, i ona je to prevela. Kazala sam joj kako sam napustila svoju domovinu, nastojeći steći nova znanja i zaraditi svoj kruh. Kako sam bila spremna prihvatiti se svakog korisnog posla, ukoliko ne bi bio ponižavajući ili nepošten, kako bih željela biti dadilja ili bih čak prihvatila i kućne poslove, ako ne bi prelazili moju snagu. Gospođa je to čula, i promatrajući njezino držanje, činilo mi se kao da joj se moja priča sviđa. - Ii n’y a que les Anglaises pour ses sortes d’en treprises - kazala je – sont elles done intrepides ces femmes lak(Samo su Engleskinje sposobne za to! Kako su to žene hrabre). Pitala je kako se zovem, koliko mi je godina, sjedila je i gledala me - niti sažalno, niti s interesom, za vrijeme razgovora nisam u njoj primijetila ni traga simpatije ili suosjećanja. Osjetila sam da se ona ne prepušta osjećajima. Gledala me ozbiljno, oslanjajući se na svoj sud i proučavajući moju priču. Začulo se zvono.
- Budite uvjereni, gospođo, da će biti korisno za vas, ako smjesta prihvatite moje usluge. To vam neće škoditi. Naći ćete u meni osobu, koja će nastojati u potpunosti opravdati plaću koju će primati. Ako me angažirate, bit će bolje da već ovu noć ostanem ovdje. Budući da ne poznam nikoga u Villette i ne govorim vaš jezik, kako bih mogla naći smještaj?
- To je istina - odgovorila je ona - ali možete li mi dati bar neku preporuku?
- Nikakvu.
Pitala je za moju prtljagu. Kazala sam joj kad će stići. U to se začuo u predsoblju korak nekog muškarca, koji je brzo krenuo prema vanjskim vratima. (Nastavit ću sa pričom kao da sam razumjela sve što se događalo, iako je to onog časa bilo nemoguće za mene. Kasnije su mi to preveli.)
- Tko sada izlazi? - pitala je gospođa Beck, slušajući korake. - Gospodin Paul - odgovorila je učiteljica. - Došao je večeras, da bi održao sat čitanja s prvim razredom.
- To je baš onaj čovjek kojeg bih baš sada željela vidjeti. Pozovite ga. Učiteljica je potrčala prema vratima salona. Pozvala je gospodina Paula. On je ušao. Bio je to nizak, tamnokosi čovjek s naočalama. - Dragi bratiću - započela je gospođa - želim čuti vaše mišljenje. Znam kako dobro prosuđujete fizionomije. Učinite to i sada. Pogledajte je. Mali je čovjek uperio svoje naočale na mene. Odlučan izraz oko njegovih usnica i skupljene obrve kao da su kazale kako on gleda kroz mene i prodire do dna duše.
- Spoznao sam - rekao je.
- Et qu’on dites vous? (I što kažete?)
- Mnogo toga - glasio je njegov proročanski odgovor. - Dobra ili zla?
- Bez svake sumnje oboje - nastavio je pogađati. - Mogu li vjerovati njezinim riječima?
- Pregovarate li o važnoj stvari?
- Htjela bih je angažirati kao sobaricu ili dadilju. Ispričala mi je svoju priču, ali nema preporuka.
- Strankinja je?
- Engleskinja, kao što se i vidi.
- Govori li francuski?
- Ni jednu riječ.
- Razumije li taj jezik?
- Ne!
- Znači može se otvoreno govoriti u njezinoj prisutnosti? - Bez svake sumnje.
Zurio je u mene.
- Da li vam je ona potrebna?
- Mogla bi mi koristiti. Znate da mi je gospođa Sweeny odurna. Još me promatrao. Sud koji je zatim izrekao bio je jednako tako neodređen kao i sve ono što je prije kazao.
- Zaposlite je. Ako će dobro nadvladati u njezinoj prirodi, to će djelo donijeti nagradu, ako nadvlada zlo, sestrično, ipak će to uvijek ostati dobro djelo s vaše strane. - Taj arbitar moje sudbine se naklonio i nestao poželjevši laku noć.
Gospođa me uposlila isto veće. Bogu hvala, bilo mi je ušteđeno da još jednom prođem onom pustom, strašnom, neprijateljskom ulicom.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:16 pm

Villette       Pleasure_with_Devotion


VIII.
GOSPOĐA BECK




Gospođa Beck me povjerila brizi učiteljice i ona me povela kroz dugi, uski hodnik u kuhinju, vrlo čistu, ali i vrlo čudnu. Činilo se kao da u njoj ne postoji ništa s pomoću čega bi se kuhalo, nije bilo ni štednjaka ni ognjišta. Nisam shvatila da velika crna zidana peć, smještena u kutu služi u te svrhe. Iako ponos još nije započeo šaptati u mom srcu, ipak sam osjetila stanovito olakšanje kad me nisu ostavili u kuhinji, kao što sam pretpostavljala, već su me poveli u mali kabinet. Kuharica u bluzi i kratkoj suknji, s čizmama na nogama, donijela mi je večeru: neku nepoznatu vrstu mesa u čudnom, kiselom soku, koji mi je dobro prijao, nekoliko kriški krumpirića, začinjenih octom i šećerom, komadić kruha s maslacem i pečenu krušku. Bila sam gladna, pa sam sve to zahvalno pojela. Nakon večernje molitve, gospođa je ponovno došla do mene. Htjela je da s njom pođem u gornji kat. Kroz nekoliko čudnih malih spavaonica, za koje sam kasnije saznala da su nekad bile ćelije opatica, jer je zgrada potjecala iz davnih vremena, zatim kroz kapelicu, dugu, nisku i tamnu prostoriju, u kojoj je visjelo blijedo raspelo, a osvjetljavale su je samo dvije svijeće, ona me povela u sobu u kojoj su spavala tri mala djeteta.
Zbog pregrijane peći zrak je u sobi bio zagušljiv, a osjećao se i neki miris, više jak nego ugodan. Miris, kojeg čovjek nije očekivao u takvim prilikama, neka kombinacija dima i alkohola - kratko rečeno bio je to miris viskija.
Kraj stola, na kome je dogorjevala i rasipnički se trošila svijeća u svjećnjaku, spavala je sjedeći neka gruba žena, neskladno odjevena u svilenu haljinu s prugama i s vunenom pregačom. Kao nadopuna slike, ne dopuštajući da u čovjeku ostane i tračak sumnje, stajala je boca i prazna čaša kraj lakta uspavane ljepotice.
Gospođa je promatrala tu zapažanja vrijednu sliku s velikim mirom. Nije se niti nasmijala, niti namrštila.
Njen ozbiljan izgled nije pomutila ni srdžba, ni gađenje ili pak iznenađenje. Ona čak nije ni probudila tu ženu. Mirno, pokazala je na četvrti ležaj, koji je trebalo da bude moj. Pošto je ugasila svijeću i zamijenila je noćnom lampicom, ona je kliznula kroz druga vrata, ostavljajući ih otvorena. Bio je to ulaz u njezinu prostranu, lijepo namještenu sobu, što sam primijetila kroz odškrinuta vrata. Cijelu sam noć provela moleći se puna zahvalnosti. Čudno je protekao taj dan - neočekivano sam našla svoj mir. Teško mi bijaše i povjerovati u to da je tek četrdeset i osam sati prošlo otkada sam napustila London, bez ikakvog drugog čuvara osim onoga koji štiti ptice selice, bez ikakvog drugog izgleda osim sumnji i tračka nade. Imala sam lagan san.
Iznenada sam se usred noći probudila. Sve je bilo mirno. Usred sobe stajala je bijela prikaza - gospođa Beck u noćnoj košulji. Kretala se nečujno, promatrajući troje djece u tri krevetića. Zatim mi se približila. Pretvarala sam se kao da spavam, a ona me dugo promatrala. Slijedila je mala, prilično čudna pantomima. Mogla bih ustvrditi da je sjedila više od četvrt sata na rubu mog kreveta, zureći u moje lice. Primakla mi se i nagnula nad mene. Podigla je rub moje kapice, zavrnula ga i stala promatrati moju kosu, pogledala je moju ruku koja je ležala na pokrivaču. Nakon toga je otišla do stolca na kojem je ležala moja odjeća. Stala je podno kreveta.
Čuvši kako prebire po odjeći, otvorila sam oprezno oči. Bila sam, naime, radoznala kamo će je odvesti njena želja za istraživanjem. Odvela ju je daleko. Pregledala je svaki predmet.. Pogađala sam koji je bio njezin motiv. Željela je s pomoću odjeće zaključiti kakva je bila osoba koja ju je nosila, je li bila uredna, kojem je staležu pripadala i s kakvim je sredstvima raspolagala. Krajnji cilj i nije bio loš, no način da ga se postigne jedva bi se mogao opravdati. Moja je haljina imala džep i ona ga je izvrnula, prebrojila je novac u mojoj novčarki, otvorila notes i hladnokrvno pročitala što piše u njemu, izvadila je između listova mali sijedi uvojak kose gospođice Marchmont. Naročitu je pažnju posvetila ključevima koje je pronašla. Bijahu to ključevi moga kovčega, pisaćeg stola i kutije za šivanje. Ponijela ih je u svoju sobu. Tiho sam se pridigla u svom krevetu, slijedeći je svojim pogledom. Ključevi se nisu vratili dok nisu ostavili svoj otisak u vosku u susjednoj sobi. Pošto je to obavila, pošteno je vratila sve na svoje,mjesto. Moju je odjeću pažljivo složila. Kakav je bio rezultat njezina istraživanja? Je li bio dobar, ili nije? Uzaludno pitanje. Kameno lice gospođe Beck (jer je tako izgledalo te noći u mojoj sobi, dok je u salonu bilo ljudsko, puno majčinskih osjećaja) nije davalo odgovora.
Nakon što je obavila svoju dužnost, jer osjećala sam da to ona smatra svojom dužnošću, napustila je sobu tiho poput sjene. Krenula je u svoju sobu, zastavši na vratima, uperila je pogled u junakinju boce koja je još uvijek spavala i glasno hrkala. U očima gospođe Beck čitala se presuda izrečena gospođi Sweeny. Njezine su oči govorile o tome da je donijela neizmjenjivu odluku. Gospođine odluke bile su spore, ali dostižne. Sve je to bilo veoma ne-engleski. Ja sam se zaista nalazila u stranoj zemlji.
Slijedeće sam jutro pobliže upoznala gospođu Sweeny. Činilo se da se ona gospođi Beck predstavila kao engleska dama u teškim materijalnim prilikama, koja iako rođena u Middlesexu, govori najčišćim londonskim naglaskom. Gospođa - vjerujući u svoju nepogrešivu sposobnost da kad-tad sazna istinu (što je dokazala i u mom slučaju) uposlila ju je kao guvernantu za svoje troje djece. Nije potrebno objasniti čitaocu da je ta gospođa zapravo bila Irkinja. Ne želim odrediti njen društveni položaj. Hrabro je izjavila kako je odgajala sina i kćerku nekog markiza. Ja osobno mislim da je ona mogla biti jedva pomoćnica dadilje, dojkinja ili pak pralja u nekoj irskoj obitelji. Govorila je tihim glasom u kome se osjećao utjecaj govora londonskog predgrađa.
Na neki način pribavila je i postala posjednikom prekrasne garderobe. Haljine su bile od teške, skupocjene svile, ali nisu bile napravljene za njen stas. Kape ukrašene s pravom čipkom. Kao nekom čarolijom izazivala bi poštovanje ukućana, smirivala prezirno ponašanje učitelja i posluge, pa čak utjecala i na gospođu osobno, kad bi prebacila preko svojih širokih ramena pravi indijski šal. »Un veritable Cachmire« (Pravi kašmir), kako bi gospođa Beck govorila puna poštovanja, pomalo zbunjena. Vjerujem da je ona bez toga »kašmira« ne bi bila zadržala dulje od dva dana u svom internatu. No zbog njega, i to samo zbog njega, ona ju je zadržala čitav mjesec. Gospođa Sweeny, saznavši da sam ja došla na njezino mjesto, svom je svojom rječitošću ustala protiv gospode Beck, a zatim i protiv mene. Gospođa Beck je taj izljev podnijela stoičkim mirom, te ni ja od stida nisam mogla drugo nego da ostanem hladnokrvna. Gospođa Beck je načas napustila sobu, a desetak minuta nakon toga našao se među nama policajac. Odveo je gospođu Sweeny zajedno sa njezinim stvarima. Gospođa Beck za vrijeme čitave te scene nije ni obrve namrštila niti je progovorila i jednu grubu riječ. Čitava ta mala scena oko otkaza odvijala se prije doručka. Otkaz je bio uručen, pozvan je policajac, pobunjenik je bio izbačen, dječja soba raskužena, prozori otvoreni i svaki trag gospođe Sweeny, pa čak i onaj miris alkohola koji je dao tako suptilno obilježje i poslužio kao razlog za njezino otpuštanje - sve je to nestalo iz ulice Fossette. Sve se to dogodilo, rekoh, između časa kad se gospođa Beck poput Aurore pojavila iz svoje sobe i trenutka kad je mirno sjela i stala piti svoju prvu šalicu kave.
Oko podne pozvali su me da odjenem gospodu. (Činilo se da je moje mjesto kombinacija guvernante i sobarice.) Gospođa je prije podne tumarala po kući u kućnoj haljini, šalu i nečujnim papučama. Što bi direktorica jedne engleske škole mislila o takvu ponašanju? Nisam je znala počešljati. Imala je gustu crvenkastu kosu, još nepomiješanu sa sijedim vlasima, iako joj je bilo već četrdeset godina. Vidjela je kako se mučim, pa mi je kazala: »Niste bili sobarica u svojoj domovini, zar ne?« Uzela je četku iz moje ruke, ostavila me stajati po strani, prijazno i s poštovanjem te je sama uredila kosu. Dok sam je odijevala ona mi je izdavala naređenja i u isto mi vrijeme pomagala, ne odavajući ni traga nestrpljenju ili ljutnji. (To je bilo prvi i posljednji puta da je zatražila moju pomoć pri odijevanju. Od toga je vremena vratarica Rosine obavljala tu dužnost). Odjevena, gospođa Beck je izgledala mala, snažna i još uvijek, na svoj način, zgodna osoba. I to zbog zahvalnih proporcija svoga tijela. Ten joj je bio svjež i odavao je zdravlje, ali nije bio pretjerano rumen. Oči su joj bile plave i jasne. Haljina od tamne svile pristajala joj je onako kako to uspijeva samo francuskim šveljama. Izgledala je otmjeno, iako nešto malograđanski, a takva je ona zaista i bila. Ne znam kako je mogla odisati harmonijom, jer je njezino lice bilo puno kontrasta. Izraz nije bio onakav kakav imaju osobe koje su svježe i odmorene. Crte su joj bile oštre. Visoko, ali usko čelo odavalo je i izražavalo snagu, ali i dobrodušnost. Mirno i pažljivo oko nije odavalo vatru koja joj je gorjela u srcu ili blagost koja ju je ispunjavala. Usta su joj bila tvrda, čak malko odviše oštra, a usnice tanke.
Što se tiče osjetljivosti i sposobnosti, uz svu njezinu nježnost i hrabrost, osjećala sam da bi gospođa mogla biti pravi Minos u suknji.
Nakon nekog vremena spoznala sam da je ona još i nešto drugo u suknji. Njezino je pravo ime bilo Modesta (Skromna) Marija Beck, rođena Kint. Zapravo je trebalo glasiti Ignacija, jer je ona bila milosrdna žena i činila mnoga dobročinstva. Nikada nije postojala blagodarnija gospodarica. Kazali su mi kako nikada nije prigovarala gospođi Sweeny, usprkos njezinu pijanstvu i neurednosti. Ipak je gospođa Sweeny morala otići onog časa kad je to odlučila. Čula sam da još nikada nije javno prigovarala učiteljima ili odgojiteljima. A ipak su se oni vrlo često mijenjali. Nestajali bi, a na njihovo bi mjesto dolazili drugi. Nitko to nije mogao potpuno objasniti.
Ustanova je bila u isti čas i internat i škola za vanjske đake. Tih dnevnih đaka bilo je stotinjak, dok ih je u internatu živjelo oko dvadeset. Gospođa je imala veliki smisao za organizaciju. Ona je sama upravljala svime. Sa četiri učitelja, osam odgajatelja, šestero služinčadi i troje djece, uspijevajući u isto vrijeme zadovoljiti i roditelje i prijatelje svojih učenika. I sve to bez nekog naročitog napora, bez buke, povišene temperature ili znakova uzbuđenja. Uvijek je bila zaposlena, a rijetko kada u žurbi. Istina, gospođa je imala svoj vlastiti sustav upravljanja tim pogonom i bio je to veoma zgodan sustav. Čitalac je vidio mali primjer toga sustava kad mi je ona izvrnula džepove i čitala moje privatne zabilješke. »Nadzor i špijuniranje« bila je njezina lozinka. Gospođa Beck je ipak dobro znala što je poštenje i voljela ga je. Sve do tada dok poštenje nije svojim skrupulama stalo na put njezinoj želji i interesima.
Poštovala je Englesku i nikad nije željela nikakvu drugu ženu kraj svoje djece do Engleskinje.
Često bi uveče, pošto bi cijeli dan spletkarila i razotkrivala spletke, špijunirala i primala izvještaje špijuna, došla u moju sobu, umorna izraza lica, te bi sjela i slušala djecu kako govore na engleskom svoje male molitve. Tim je malim katolicima bilo dopušteno da ponavljaju na mojem krilu »Očenaš« i »Blagi Isuse«. Nakon što bi djecu smjestila u krevet, gospođa je razgovarala sa mnom (uskoro sam naučila dovoljno francuski da sam je mogla razumjeti i odgovarati joj) o Engleskoj i Engleskinjama, i razlozima zbog kojih joj se sviđala nadmoćna engleska inteligencija, i njeno poštenje, na koje se čovjek mogao osloniti.
Često bi pokazivala veliki razum i pravilno bi rasuđivala. Shvaćala je kako nije najbolji način odgoja djevojaka, ako želimo da postanu poštene i skromne žene, u tome, da ih držimo pod stalnim nadzorom, u slijepom neznanju, ne ostavljajući ih ni trenutka same. No, vidjela je i poražavajuće posljedice u slučajevima primjene neke druge metode na djeci s kontinenta. Ona su navodno bila tako naučena na strogost da bi svako popuštanje bilo krivo shvaćeno, i dovelo bi do katastrofalnih posljedica. Bila je nesretna, izjavila je, zbog metoda kojima se koristila. Ali morala je to činiti.
Nakon razgovora sa mnom, punog delikatnosti i ponosa, ona bi se na »souliers de silance« (papuče tišine) povukla i stala poput duha kliziti kućom, promatrajući i špijunirajući posvuda, zureći kroz ključanice, prisluškujući na svakim vratima. Zapravo taj sistem gospođe Beck i nije bio loš. Moram joj odati to priznanje. Ništa se bolje nije moglo učiniti za fizičku dobrobit učenika. Ničiji um nije bio preopterećen, satovi su bili dobro raspoređeni, a to je učenicima bilo veliko olakšanje. Imali su vremena za zabavu, a gimnastika je pridonosila zdravlju. Hrana je bila obilna i dobra. U ulici Fossette nije se vidjelo ni jedno blijedo lice. Nikada nije uskraćivala odmor za blagdane. Bilo je dovoljno vremena i za spavanje, odijevanje, pranje i jelo. Njezina je metoda, što se toga tiče, bila ugodna, liberalna, zdrava i razumna. Mnoga stroga engleska direktorica bila bi učinila dobro slijedeći njezine metode. I vjerujem da bi mnoge od njih bile sretne kad bi mogle tako postupati, kad bi im to, engleski roditelji s velikim zahtjevima, dopustili. Budući da je gospođa Beck upravljala s pomoću špijunaže, ona je naravno imala svoj štab špijuna. Izvrsno je poznavala oružje s pomoću kojeg je vladala. Nije imala skrupula, služeći se i najprljavijim oružjem, koje bi zatim odbacila kao koru oguljene naranče. Spoznala sam kako je pažljivo odabirala pravi metal za pravu svrhu i kako je, kad bi konačno pronašla instrument koji nije rđao i nije ostavljao tragove, znala taj instrument cijeniti i umatati u svilu i pamuk. Teško muškarcu ili ženi koji bi koraknuli ma i korak dalje od one točke od koje su počinjali njezini interesi. Interes je bio misao vodilja gospođine naravi, pokretač njezinih motiva, a alfa i omega njezina života. Vidjela sam kako su se ljudi pozivali na njezine osjećaje, pa im se smiješila sažalno. Nitko je nije na taj način mogao zadobiti, niti bi je time mogao navesti na bilo kakav čin. Naprotiv, pokušaj da se dirne njezino srce, bio je najsigurniji način zadobivanja gospođine antipatije. Na taj bi način ona postala njegov tajni neprijatelj. To je bio dokaz da ona nema srce koje se može ganuti. Svaki pokušaj u tom smislu podsjećao bi je na to da je i ona tamo ranjiva i slaba. Kod nikoga nije tako jasno bila naglašena razlika između milosrđa i milostinje. Iako nije posjedovala sposobnost osjećati naklonost prema nekome, ipak je posjedovala sposobnost za racionalno dobročinstvo. Najspremnije bi činila dobročinstvo onima koje nije poznavala, i to radije pojedinim kategorijama ljudi nego pojedincima. »Pour les pauvres« (Za siromahe) , ona bi rado otvarala lisnicu, a što se tiče pojedinca »siromašnog čovjeka« ona bi je držala zatvorenom. Vidno je mjesto zauzimala u doprinosu kroz dobročinstva društvu, no brige pojedinaca je nisu dirale. Nikakva patnja sakupljena u jednom srcu nije imala snage da dirne njezino. Ni agonija u Getsametu, ni smrt na Golgoti nije mogla izmamiti suze u njezinom oku. Ponavljam, gospođa je bila značajna i sposobna žena. Škola joj nije pružala dovoljno mogućnosti da razvije svu svoju sposobnost. Ona je mogla vladati jednim narodom. Trebalo je da bude vođa burne zakonodavne skupštine. Nitko je ne bi mogao zaplašiti, niti uzbuditi njezine živce, iscrpsti njezino strpljenje, niti je nadmudriti. U svojoj ličnosti ona je mogla objediniti predsjednika vlade i šefa policije. Što se moglo više poželjeti od mudrosti, odlučnosti, nepovjerljivosti, snage i mirnoće? Bila je pažljiva i nedokučiva, oštroumna i bezosjećajna. Pažljivi čitalac neće ni domisliti da sam ja stekla sva svoja znanja o njoj za mjesec dana iii čak za pola godine. Ne! Prvo sam opazila lijepu spoljašnost procvjetale odgojne ustanove. Bila je to prostrana kuća, puna zdravih, živahnih djevojaka, dobro odjevenih. Mnoge su od njih bile lijepe, a sve su stjecale znanje upravo začuđujući lakom metodom, bez bolnih napora ili nepotrebna opterećivanja duha. Nisu možda u svemu brzo napredovale, jer su sve olako shvaćale, ali su uvijek bile nečim zauzete, a da ih to ne bi zamaralo. Postojao je nastavnički i odgojiteljski zbor, veoma zaposlen jer je sam svršavao velik dio poslova, da ih ne bi morale vršiti učenice. A sve je bilo tako organizirano da je uvijek, kad je bilo mnogo posla, jedan mogao zamijeniti drugoga. Ukratko, ovo je bila inozemna škola, koja je svojom živahnošću i raznovrsnošću pružala šarmantan kontrast mnogim sličnim engleskim institucijama. Iza kuće prostirao se prostran vrt. Ljeti su učenice zapravo živjele u njemu, između grmova ruža i voćaka. U ljetna poslijepodneva gospođa bi sjedila pod velikom sjenicom, pokrivenom lozom, okupljajući oko sebe jedan razred za drugim. Djevojke bi tada šivale ili čitale. U međuvremenu dolazili bi učitelji i držali kratka i zanimljiva predavanja, a učenice bi to zapisivale - ili ne bi - kako je već kojoj odgovaralo. Kasnije će moći zabilješke prepisati od svojih drugarica.
Osim uobičajenih »jours de sortie« (dana za izlazak), katolički bi blagdani donosili u tijeku cijele godine praznike. Ponekad bi, u jasna ljetna jutra ili pak blage večeri, učenice izlazile na duge šetnje u okolicu, i častile se kolačićima i »vin blanc«(bijelim vinom), mlijekom i »pain bis«(crni kruh), ili pecivom s maslacem i kavom. Sve je to bilo veoma zgodno i činilo je gospođu oličenjem dobrote. Ni učitelji nisu bili tako loši - postojali su i gori, učenice pak bile su možda nešto preglasne i grube, ali su odavale dobro zdravlje i veselje. Tako se sve to pričinjalo, promatrano izdaleka. No došlo je vrijeme kad je udaljenosti za mene nestalo, kad su me pozvali iz moje osmatračnice u dječjoj sobi, odakle sam obavljala sva svoja promatranja i kada sam došla u prisniji dodir s tim malim svijetom u ulici Fossette.

Sjedila sam jednog dana, kao obično, parajući svilenu gospođinu haljinu i slušajući u isto vrijeme kako djeca govore svoju englesku zadaću. Tada je ušla gospođa Beck gegajući se u sobu, utonula u misli i zamišljena izraza, što joj je davalo pametan izgled. Sjela je nasuprot meni i nekoliko časaka šutjela.
Najstarija djevojčica Desiree upravo je čitala naglas mali esej gospode Barbauld. Zatražila sam od nje da to prevede s engleskog na francuski, htjela sam se uvjeriti da ona razumije što čita. Go- spođa je slušala.
Bez ikakvog uvoda ona je rekla gotovo oštrim tonom: - Gospođice, vi ste u Engleskoj bili odgojiteljica.
- Ne, gospođo - odgovorila sam, smiješeći se - varate se. - Jesu li ovo s mojom djecom vaši prvi pokušaji učiteljevanja? Uvjeravala sam je da je to istina. Ponovno je ušutjela, ali kad sam uzimala iglu s jastučićem, primijetila sam kako me ona promatra. Njezine su misli, tako se činilo, bile zaokupljene sa mnom, razmišljajući odgovaram li njezinim namjerama, procjenjujući moju vrijednost za njezin plan. Iako su joj već do tada bile poznate sve moje osebujnosti, pa je bila svjesna svih mojih vrijednosti, ona me ipak u tijeku slijedećih četrnaest dana podvrgavala novim ispitivanjima.
Prisluškivala je na vratima dječje sobe dok sam se u njoj nalazila s djecom, slijedila me oprezno kad bih s njima odlazila u šetnju, nastojeći da prisluškuje kad bi joj drveće parka ili bulvara pružalo zaklon. Po završetku promatranja ona je učinila korak naprijed. Jednog je jutra ušla brzo u sobu kao da joj se žuri i kazala mi da se našla u neprilici. Učitelj engleskog jezika, gospodin Wilson, nije stigao na predavanje. Bojala se da se razbolio. Učenice su čekale u razredu i nije bilo nikoga tko bi mogao održati predavanje. Da li bih se ja protivila da im održim sat i diktiram im kratku vježbu. Tako učenice ne bi mogle kazati da su izgubile sat engleskog jezika.
- U razredu? - zapitala sam.
- Da, u drugom razredu.
- Ali tamo ima šezdeset učenica - primijetila sam, jer mi je taj broj bio poznat. Kako sam po prirodi bila plašljiva, skupila sam se u svojoj haljini poput puža u kućici. Navela sam kao uzrok za odbijanje nesposobnost i neznanje. Kad bi se bilo radilo samo o meni, sigurno bih bila propustila ovu priliku. Nisam bila pustolovnog duha, niti me je ambicija tjerala naprijed. Bila bih sposobna sjediti još dvadeset godina i obučavati malu djecu iz čitanke, parati svilene haljine i šivati dječje suknjice. Nisam time naravno bila naročito zadovoljna, taj posao nije odgovarao mom ukusu, niti me zanimao, ali za mene je već bilo mnogo i to što nisam imala velikih briga.
Odricanje od velikih patnji bio je najbliži put do sreće za mene. Osim toga, činilo se da živim dva života - život u mislima i život u zbilji. Kako je prvi bio pothranjivan čudnim, čarobnim zadovoljstvom maštanja, drugi se zadovoljavao dnevnim obrokom hrane, radom i krovom nad glavom.
- Dođite - kazala je gospođa, kad sam žustrije nego inače počela krojiti dječju pregačicu - ostavite taj posao!
- Ali Fifine to tako želi.
- Neka je samo i dalje želi, jer ja želim vas.
Gospođa Beck me zaista željela, i bila je odlučna u tome da me dobije. Dugo je vremena bila nezadovoljna s učiteljem engleskog jezika. On je bio veoma netočan, a njegove su nastavničke metode bile neozbiljne. Nije bilo važno za nju imam li ja sposobnosti za obučavanje ili ne. Natjerala me bez oklijevanja da ostavim svoj posao i iglu. Uzela me za ruku i povela dolje.
Stigavši do velikog, četverokutastog predvorja, koje je spajalo školsku i internatsku zgradu, ispustila je moju ruku i stala me promatrati. Drhtala sam od pete do glave. Ne bih vam htjela lagati - ne vjerujem da sam plakala. Zaista, poteškoće koje su me čekale nisu postojale samo u mojim mislima. Neke su bile vrlo stvarne, i u meni nije postojala ni najmanja želja da poučavam one koje sam morala poučavati. Otkad sam stigla u Villette učila sam francuski, u praksi svakog dana, a teoretski za slobodnih noćnih sati, i to sve do časa dokle su prema kućnom redu smjele gorjeti svijeće. No, još sam bila daleko od toga da se tim jezikom pravilno služim. - Dites done - reče gospođa strogo - vous sentez vous reellement trop faible? (Recite dakle, osjećate li se zaista odviše slabom?)
Mogla sam odgovoriti »da« i povući se u mrak dječje sobe, i tamo možda provesti ostatak života. Ali, promatrajući gospođu, vidjela sam u njezinu držanju nešto što me natjeralo da dva puta promislim prije no što donesem odluku. U tom času ona nije bila nalik na ženu, već na muškarca. Neka izvanredna snaga ocrtavala se na njezinu licu. Ta snaga nije bila moja vrsta snage. Osjećaji, koje je ona u meni probudila, nisu bili ni simpatični, ni ugodni, ni ponizni. Stajala sam - ni smirena, ni pobijeđena, ni savladana. Činilo se kao da se u meni bore dvije raznovrsne sile, i ja sam iznenada osjetila nečasnost svoje stidljivosti, svu slabost svoje malodušnosti da za nečim posegnem.
- Hoćete li - upitala je - krenuti natrag ili naprijed? - Pokazala je rukom na mala vrata koja su vodila u internat, a zatim na veliki školski portal.
- En avant (Naprijed) - odgovorila sam.
- No - nastavila je, sve hladnije što sam se ja više zagrijavala, gledajući me hladnim pogledom punim antipatije iz kojeg sam ja crpla snagu i odlučnost - hoćete li moći stati pred razred ili ste odviše uzbuđeni?
To je govorila prezirnim glasom, jer uzbuđenja nisu bila prema njezinu ukusu.
- Mirnija sam od ovog kamenja - odgovorila sam, lupajući petom popločeni pod - i od vas. - Dodavši to, uzvratila sam njezin pogled. - Dobro! No dopustite da vam kažem kako ove djevojke pred koje ćete stati, nisu mirne, poslušne Engleskinje. Ce sont des Labassecourinnes, rondes, franches, brusques, et tant soit peu rebelles(To su djevojke iz Labaroussea, oble, iskrene, nagle i ponekad buntovne). Odvratila sam: - Znam! A znam i to da ma koliko sam učila francuski od kada sam stigla ovamo, još uvijek ne govorim bez poteškoće, još uvijek nedovoljno tečno, a da bih mogla zadobiti njihovo poštovanje. Pravit ću greške koje će me izložiti njihovu preziru. Ipak im namjeravam predavati.
- Uvijek se obaraju na stidljive učitelje - rekla je ona. - I to mi je poznato, gospođo! Čula sam kako su se bunile i kako su progonile gospođicu Turner, siromašnu učiteljicu engleskog jezika, bez prijatelja, koju ste vi angažirali i izbacili, i čiju žalosnu priču ja dobro poznajem.
- C’est vrai (To je istina) - kazala je hladno. - Gospođica Turner nije nad njima imala više vlasti nego što bi to imala služavka iz kuhinje. Bila je slaba i blaga. Nije imala ni takta, ni inteligencije, bila je neodlučna i nije imala ponosa. Gospođica Turner nije odgovarala tim djevojkama.
Nisam odgovorila, već sam se približila zatvorenim školskim vratima. - Ne možete očekivati pomoć ni od mene, ni od ikoga drugoga - kazala je gospođa. - To bi smjesta dokazalo kako niste sposobni za svoj posao.
Otvorila sam vrata, uljudno je propustila i ušla za njom. U školi su se nalazila tri razreda. Soba, određena za drugi razred, u kome sam ja morala podučavati, bila je daleko najprostranija. U njoj je bilo smješteno mnogo više učenica nego u druga dva, a one su bile i mnogo nemirnije od drugih. Idućih dana, kad sam bolje upoznala svoju novu okolinu, ponekad bih pomislila (ako je takva usporedba dopuštena) da se mirni, dobro odgojeni prvi razred odnosi prema grubom, buntovnom i razuzdanom drugom razredu poput Doma lordova prema Donjem domu.
Prvi me pogled uvjerio da učenice više nisu bile djevojčice, već prave mlade djevojke. Znala sam da su neke od njih iz otmjenih obitelji (ukoliko pravo plemstvo dolazi u ovaj grad). Bila sam uvjerena da je svakoj od njih poznat moj položaj u kući gospođe Beck. Popevši se na katedru (nisku platformu uzdignutu za jednu stubu iznad poda) gdje su se nalazili stol i stolac za nastavnika, ugledala sam pred sobom niz očiju i lica. U njima sam mogla naslutiti nagovještaj oluje. Te su oči bile pune bezobraznog sjaja, a lica su bila tvrda i blijeda poput mramora. Žene s kontinenta potpuno se razlikuju od otočkih žena istih godina i položaja. Nikada nisam vidjela takve oči i lica u Engleskoj. Gospođa Beck predstavila me jednom jedinom hladnom rečenicom i isplovila iz sobe, prepustivši me samoj sebi. Nikada neću zaboraviti tu prvu lekciju, ni sve one podzemne tijekove života i karaktera koju mi je ona otkrila. Tek sam tada stala shvaćati kolika je razlika između »jeune fille«(mlada djevojka), kako je opisuju pjesnici i književnici i »jeune fille« kakva ona zaista i jest.Činilo se da su tri mlade plemkinje, koje su sjedile u prvom redu, odlučile da im dadilja ne može davati satove iz engleskog. Uvijek im je uspijevalo istjerati mrske učitelje. Znale su kako je gospođa Beck spremna otjerati bilo kojeg profesora ili učiteljicu, ako bi postali neomiljeni u školi. Ona nikada nije pomogla jednom namješteniku da zadrži svoje mjesto. Ukoliko nije sam imao snagu da to izbori, ili pak takta da pobijedi, morao je propasti. Gledajući »gospođicu Snowe« obećavale su same sebi laku pobjedu. Gospođice Blanche, Virginie i Angelique započele su borbu nizom prigušenih kliktaja i šapata. Iz toga se uskoro razvio smijeh i žamor, što su stražnje klupe prihvatile i još glasnije uzvraćale. Ta je glasna pobuna šezdeset njih protiv jedne postajala sve mučnija, a moja mogućnost zapovijedanja na francuskom bila je ograničena i stavljena u veliko iskušenje pod tako okrutnim okolnostima. Osjećala sam da bi me one, kad bih mogla govoriti na svom jeziku, saslušale. Jer iako sam ja izgledala kao jadno stvorenje, što sam u mnogo čemu i bila, ipak me priroda obdarila glasom koji je nadaleko odzvanjao, naročito pri uzbuđenom stanju.
Pred ovom pobunjenom masom ja bih bila na engleskom mogla izreći rečenice koje bi žigosale njihovo ponašanje, jer je upravo to i trebalo učiniti. Tada bi mi bilo moguće s pomoću stanovitog sar- kazma, punog gorčine prema kolovođama, i s podsmijehom prema njihovim slabijim sljedbenicima dovesti u red ovu divlju hordu i konačno ovladati njome. No, sve što mi je u ovoj situaciji preostajalo bilo je da pristupim Blanche - gospođici de Melcy, mladoj barunici, najstarijoj, najvišoj i najljepšoj od svih njih, a ujedno i najživahnijoj, da stanem pred njezinu klupu, da joj iz ruku uzmem zadaćnicu, po- novno se popnem na katedru i pročitam njen sastav koji mi se činio vrlo glupim, što sam joj iskreno pred svima i kazala, pošto sam rastrgala zamrljani papir na dvoje.
Ovaj moj postupak uspio je privući njihovu pozornost i utišati žamor. Jedna jedina djevojka u pozadini nastavila je bučati s istom nesmanjenom energijom. Pogledala sam je pažljivo. Bila je blijedo- lika, kosa joj je bila tamna poput noći, imala je jake obrve, odlučan izgled i tamne prijeteće oči. Primijetila sam da sjedi blizu nekih malih vratiju od sobička u kojem su se odlagale knjige. Stajala je samo da bi mogla što glasnije vikati. Promjerila sam njezinu visinu i procijenila njezinu snagu. Činila se visoka i snažna, no ukoliko bi sukob bio kratak i neočekivan, mogla bih je pobijediti.
Hodala sam prema njoj što sam hladnokrvnije mogla, ayant l’air de rien (Praveći se nevješta). Lagano sam gurnula vrata i provjerila da nisu zaključana. Zatim sam se naglo i odlučno okrenula prema njoj. U slijedećem trenutku ona se već nalazila u sobičku, vrata su bila zaključana a ključ u mom džepu.
Tu su djevojku imenom Dolores, iz Katalonije, ostale djevojke u isti čas mrzile i bojale se je. Moj postupak im se vrlo svidio. Nije bilo ni jedne koja to u dubini srca nije odobrila. Časak su bile mirne, a zatim je smiješak - ne smijeh - prošao od klupe do klupe. Kad sam se popela na katedru, zamolila ih za tišinu i započela diktatom kao da se ništa nije dogodilo, pera su stala mirno kliziti preko stranica i ostatak sata prošao je u redu i radu.
- C’est bien (Dobro je.) - kazala je gospođa Beck, kad sam izišla zagrijana i pomalo uzbuđena. - la ira (To će ići).
Ona je prisluškivala i promatrala cijelo vrijeme kroz ključanicu. Od toga dana više nisam bila dadilja, postala sam učiteljica engleskog jezika. Gospođa mi je povisila plaću, ali je od mene izvlačila dva puta toliko rada koliko je zahtijevala od gospodina Wilsona. A sve to za pola njegove plaće.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:16 pm


Villette       Old_Fir_Trees


IX.
ISIDORE




Moje je vrijeme sada bilo potpuno ispunjeno. Podučavala sam druge, a i sama marljivo učila, pa sam imala jedva koji slobodni trenutak. To je bilo ugodno. Osjećala sam da napredujem - nisam čamila na dnu močvare, nego sam razvijala svoje sposobnosti i izoštravala ih. Imala sam tek vrlo malo iskustvo. Villette je bio kozmopolitski grad i ovu su školu posjećivale djevojke iz gotovo svih evropskih zemalja, pa prema tome i iz različitih slojeva. U Labassecouru vladala je demokracija; iako nije bila republikanska oblikom, ipak je takva bila svojim sadržajem. U klupama škole gospođe Beck sjedile su mlade barunice zajedno s mladim građankama.
Nije se uvijek po vanjskim znacima moglo raspoznati koja je plemkinja, a koja nije, osim što su građanke često bile iskrenije i pristojnije, dok su plemkinje odavale kombinaciju drskosti i himbenosti. Kod plemkinja je često vrela francuska krv bila pomiješana s ustajalošću močvara. Žao mi je što moram kazati da se taj živahni duh najčešće pojavljivao kod tečnog govora punog laskanja i maštanja, te u lakom i živahnom, ali zato bezosjećajnom i neiskrenom vladanju.
Htjela bih biti pravedna prema svima, pa reći i to, da su poštene žiteljke Labassecoura također bile na svoj način licemjerne, i to na grub način, pa su malo koga mogle prevariti. Uvijek kad bi im bila potrebna neka laž, one bi je izrekle smiono i bezbrižno, a da im pri tom njihova savjest nije zadavala briga. Ni živa duša u kući gospođe Beck, od sudoperke do same direktorice, nije se stidjela lagati. Tome nisu pridavali važnost, lagati za njih baš nije bila vrlina, ali je bila i najnevinija od svih grešaka. »J’ai menti plusieurs fois«(Lagala sam više puta) izjavila bi svaka djevojka i žena kad bi jednom mjesečno odlazila na ispovijed. Svećenik se zbog toga nije uzbuđivao i bez oklijevanja bi davao odrješenje. Posve je drugo bilo kad bi one propustile otići na misu ili bi pročitale poglavlje nekog zabranjenog romana. To su bili grijesi za koje se trebalo pokajati.
Makar još uvijek nisam potpuno spoznala pravo stanje stvari i nisam znala za sva zbivanja, ja sam se dobro uklopila u novu okolinu. Nakon nekoliko prvih teških satova podučavanja, koji su se odvijali na rubu moralnog vulkana što je podmuklo tutnjio pod mojim nogama i bacao mi žarke varnice i vrelu paru u oči, buntovnički se duh prema meni počeo smirivati. Moj je duh u priličnoj mjeri stremio k uspjehu. Nisam mogla podnositi misao da bih mogla biti osujećena pri prvom pokušaju da postignem uspjeh u životu samo zbog tuđe nediscipline, neljubaznosti i neposlušnosti. Mnoge sam noćne sate probdjela, razmišljajući kako bih se trebala ponašati da ukrotim te pobunjenike i da to tvrdoglavo krdo podvrgnem svom utjecaju. Ponajprije sam shvatila kako ne mogu očekivati nikakvu pomoć gospođe Beck. Ona ni u kom slučaju nije željela postati neomiljena kod učenica, pa makar to išlo na teret pravde ili pak na štetu učitelja. Učitelj koji bi zatražio njezinu pomoć u slučaju nediscipline, mogao je biti siguran da će izgubiti posao. U odnosima sa svojim učenicama, gospođa Beck bi činila samo ono što je bilo ugodno. Zahtijevala je od svojih pomoćnika da riješe svaku nezgodnu krizu, iako je svaki takav postupak bio nepopularan. I tako sam se mogla osloniti samo na sebe samu. Imprimis (U isto vrijeme) bilo je jasno da se tom gomilom ne može upravljati silom. Trebalo ju je umilostiti i strpljivo s njom postupati. Pristojno, ali u isto vrijeme odlučno ponašanje ih je impresioniralo. Rijetke šale su također bile dobro primane. Nisu podnosili stroge moralne propovijedi. Odbacivali su teške zahtjeve upravljene njihovom umu, jednako kao i razmišljanja i pažljivost. Ono što bi engleska djevojka, osrednjih umnih sposobnosti i nadarenosti, poslušno prihvaćala, nastojeći da to razumije i savlada, dievoika iz Labassecoura bi odbila, nasmijavši vam se u lice:
- Dieu que c'est difficile! Je n’en veux pas. Cela m’ennuie trop. (Bože, što je to teško! Neću to. Predosadno je). Nastavnica s iskustvom povukla bi tu temu, bez oklijevanja, raspravljanja ili prepirke, pa bi još većom pažnjom nastojala sve to objasniti i prilagoditi njihovu shvaćanju. Tu bi im temu tako izmijenjenu vratila uz sarkastičan osmijeh. One bi osjetile bodlju, pa bi se možda zbog nje i trgle. Nisu se ljutile na takvu vrst napada, ako je bio dobronamjeran i koristan. Iz svega toga moj čitatelj može zaključiti njihovu nesposobnost, neznanje i lijenost. One bi se bunile kad bi dobile tri dodatna stiha više, no nikada nisam vidjela da su se bunile kad bi netko zadao ranu njihovu samopoštovanju. Ono malo te osobine, koju su posjedovale, bilo je naviknuto na gaženje, pa su one više voljele kad ih je netko odlučno pritisnuo petom nego nešto drugo. Što sam više svladavala njihov jezik i mogla se koristiti svim onim riječima koje su u ovom slučaju bile potrebne, to su me starije i inteligentnije djevojke više voljele. Primijetila sam da bi učenica kad god bi joj u duši probudila osjećaj uznemirenosti, ili pak iskrenog stida, uvijek bivala pobijeđena. I sve bi krenulo po dobru kad bi mi uspjelo zacrvenje njihove (obično velike) uši skrivene gustom, bujnom kosom. Malo-pomalo počele su stavljati ujutro cvijeće na katedru i kao znak zahvalnosti za tu malu pažnju ja sam znala za vrijeme odmora šetati s nekolicinom od njih. Za vrijeme razgovora dogodilo mi se jednom ili dva puta da sam bez prethodnog razmišljanja ispravila neke njihove osobito iskrivljene poglede. Naročito sam nastojala iznijeti svoje poglede o zlu i niskosti laži. Jednom, kad sam bila sama s njima, iskoristila sam to da kažem kako ja između dva zla smatram laž gorom od povremenog kršenja crkvenih propisa. Uboge djevojke morale su katoličkim ušima javiti sve što bi protestantski nastavnici govorili.
Tada bi slijedile moralne propovijedi. Nešto neodređeno i bezimeno uvlačilo se između mene i tih mojih najboljih učenica. I nadalje sam dobivala cvijeće, ali nisam više mogla razgovarati s njima. Kad sam prolazila drvoredom ili sjedila u sjenici ne bi mi se pridružila ni jedna učenica, ali bi se kao nekim čudom pojavio koji učitelj. Također su, a to se može divno povezati, nečujne cipele stalno dovodile gospođu iza mojih leđa, brzo, tiho i neočekivano, poput daška vjetra. Mišljenje mojih katoličkih poznanika o mom duševnom stanju iznijeto mi je bilo jednom prilikom pomalo naivno. Učenica, kojoj sam učinila neku malu uslugu, uzdahnula je jednoga dana kad je sjedila kraj mene:
- Gospođice, kakva šteta što ste protestantkinja! - Zašto, Isabelle?
- Parceque, quand vous serez morte - vous brfllerez tout de suite dans l’Enfer. (Jer ćete, čim umrete, odmah izgorjeti u paklu). - Croyez-vous? (Vjerujete li)?
- Certainment que j'y crois; tout le monde le sait; et d’ailleurs le perstre me l’a dit.” (Naravno da vjerujem, to svi znaju, a osim toga to mi je kazao i svećenik)
Isabela je bila glupo, malo biće. Dodala je tiho:
- Pour assurer votre salut lehaut, on ferait bien de vous brciler toute vive icibas. (Da se osigura vaš spas tamo gore, bilo bi najbolje spaliti vas već ovdje dolje). Nasmijala sam se; drugo nisam ni mogla učiniti.
Je li čitalac zaboravio gospođicu Ginevru Fanshawe? Ako je tako, dopustite mi da vam je ponovno predstavim kao vrlu učenicu gospođe Beck. Stigavši u ulicu Fossette dva ili tri dana pošto sam se ja tamo iznenada smjestila, ona se jedva tome začudila. U njezinim je žilama morala teći plemenita krv, jer nikada ni jedna vojvotkinja nije bila smirenija i nonšalantnija od nje. Malo prolazno čuđenje bilo je sve što je ona pokazala. Činilo se da i sve njezine ostale sposobnosti odgovaraju tome. Njezina ljubav ili mržnja, simpatija ili antipatija bile su nalik paučini. No nešto je kod nje bilo čvrsto, tvrdo i trajno - to je bila njezina sebičnost.
Nije bila ohola. Iako sam tada bila dadilja, učinila je od mene neku vrstu prijateljice i povjeravala mi se. Mučila me tisućama žalbi o svađama u školi i kućnoj ekonomiji. Hrana joj se nije sviđala. Ljudi oko nje, učitelji i đaći, činili su joj se užasnim, jer su bili stranci. Neko sam vrijeme podnosila njezine žalbe na slanu ribu petkom, na tvrda jaja, juhu, kruh i kavu. Ali kad mi je konačno to ponavljanje dosadilo, ukorila sam je i dovela u red. A to je trebalo da učinim od samog početka, jer ona bi se uvijek slagala s razumnim primjedbama. Malo sam dulje morala podnositi njezine zahtjeve u pogledu rada. Njena garderoba, što se izvanjskog izgleda ticalo, bila je elegantna i bogata, no bilo je drugih predmeta koji nisu bili tako pažljivo spremljeni njih je često trebalo popravljati. Ona je mrzila šivanje, pa mi je donosila svoje čarape i druge stvari, čitavu gomilu predmeta da ih ja zakrpam. Ta višetjedna pomoć prijetila je da pre- raste u trajno dosađivanje, pa sam joj napokon odlučno kazala kako treba sama krpati svoju odjeću. Zaplakala je čuvši te riječi i optužila me da joj više nisam prijateljica. No, ja sam ostala odlučna, čekajući prestanak njezine histerije.
Usprkos toj slabosti i različnim drugim crtama koje ne bih željela spomenuti, moram kazati kako je ona bila lijepa! Kako je šarmantno izgledala kad je jednog nedjeljnog jutra bila obukla elegantnu svijetloljubičastu haljinu. Po njezinim bijelim ramenima spuštala se plava, kovrčava kosa. Bila je dobre volje. Nedjelja je, naime, bila dan koji je uvijek provodila s prijateljima što su stanovali u gradu. A među tim prijateljima, dala mi je naslutiti, bio je jedan koji će uskoro postati više od toga. Svojim žarkim pogledom ona mi je dala naslutiti kako je ovladala nečijim iskrenim osjećajem. Zvala je svog obožavaoca »Isidore«, iako to nije bilo njegovo pravo ime. Ali njoj se sviđalo da ga tako zove, jer njegovo vlastito ime nije bilo »lijepo«, kako je govorila. Jednom, kad mi je pričala o snazi »Isidorovih« osjećaja, zapitala sam je voli li ona njega.
- Comme cela (Onako.) - odgovorila je. - On je zgodan i vrlo me voli. Mene to zabavlja.
Vidjevši da je stvar dotjerala dalje nego što sam pretpostavljala zbog njezina nestalnog ukusa, jednog sam dana odlučila ispitati je li taj gospodin takav da bi bio po volji njezinim roditeljima, a naročito njezinu stricu o kome je ovisila. Ona je priznala kako u to sumnja, jer »Isidore« ne bijaše bogat.
- Dajete li mu nade? - zapitala sam.
- Ponekad mnogo.
- Iako niste uvjereni da će vam dopustiti da se udate za njega? - Kako ste vi neiskusni! Ne želim se ja udati. Premlada sam. - Ali ako vas on ljubi toliko koliko vi kažete, a do braka neće doći, on će biti nesretan.
- Naravno, to će mu slomiti srce. Bila bih užasnuta i razočarana kad se to ne bi dogodilo.
- Pitam se je li taj gospodin »Isidore« budala? - rekla sam. - Što se mene tiče, jest. No, što se tiče drugih stvari on je mudar, tako bar kažu. Gospođa Cholmondeley čak misli da je vrlo pametan. Kaže da će svojim talentom uspjeti u životu. Ja ne znam mnogo više od toga. On u mojoj prisutnosti uzdiše i ja ga mogu omatati oko prsta. Želeći da saznam više o tom ljubavlju pogođenom gospodinu Isidoru, čiji mi se položaj baš nije činio najsigurnijim, zatražila sam od nje neka mi ga opiše. Nije imala ni snage, ni riječi da ga slikovito prikaže. Čak se činilo da ga nije ni točno promatrala. Ništa od njegova lika, ili pak izraza nije je dirnulo u srce, ni ostalo u njenoj memoriji. Sve što je mogla kazati bilo je da je on »beau, mais plutot bel homme que joli garsjon«.(Lijep, ali više lijep muškarac nego zgodan momak). Sve ono što mi je ona pričala, svi ti detalji, potpuno su jasno dokazivali da je gospodin Isidore iskazivao ljubav vrlo deli- katno i s puno poštovanja. Rekla sam joj jasno i glasno kako ga smatram i predobrim za nju, i iskreno joj u isti čas kazala kako ona nije ništa drugo do isprazna koketa. Nasmijala se, stresla uvojke s čela i otplesala kao da sam joj učinila najveći kompliment.
Učenje gospođice Ginevre bilo je osrednje. Ozbiljno se bavila samo glazbom, plesom i pjevanjem. Vezla je i fine rupčiće zbog toga što su bili skupi te ih sama nije mogla kupiti. Zadaće pak iz povijesti, zemljopisa, gramatike i aritmetike nije pisala, ili bi to drugi učinili mjesto nje. Mnogo je vremena trošila na posjete. Gospođa Beck je shvatila da je njezin boravak u školi točno određen, postigla ona uspjeh ili ne, pa joj je stoga davala više slobode nego drugima. Gospođa Cholmondeley, njezina pokroviteljica, pozivala bi je uvijek kad je kod kuće imala goste, a ponekad bi je vodila i na zabave svojih prijatelja.
Ginevri je to potpuno odgovaralo. Postojala je samo jedna neprilika: morala se dobro odijevati, a nije imala novaca da kupuje mnogo haljina. Sve njezine misli vrtjele su se oko te poteškoće. Cijela njezina duša bijaše zauzeta traženjem rješenja tog problema. Divno je bilo promatrati kako napreže misli, ona koja to inače nikada ne čini. Vidjeti njezin prkos, proizišao iz želje da neprestano blista. Hrabro je molila gospođu Cholmondeley - hrabro kažem, a ne s ustezanjem ili stidom:
- Draga gospođo Cholmondeley, nemam haljinu koja bi odgovarala za vaše primanje idućeg tjedna. Morate mi dati haljinu od muslina sa ceinture bleu celeste (svjetloplavim pojasom). Budite anđeo, molim vas!
»Draga gospođa Cholmondeley« u prvo je vrijeme ispunjavala njezine molbe, sve dok nije, kao što je to bilo kod svih prijatelja gospođice Fanshawe, opazila kako traženja postaju sve veća i veća te im se stala suprotstavljati. Nakon nekog vremena više nisam čula za darove gospode Cholmondeley. No, i dalje ju je posjećivala, a neophodno potrebne haljine su pristizale. A zajedno s njima mnogobrojne skupocjene sitnice - rukavice, buketi, čak i nakit. Te je stvari, suprotno svom običaju, pa čak i svojoj naravi, neko vrijeme sakrivala. No, jedno veče, kad je odlazila na veliku zabavu za koju se naročito uredila, ona nije mogla odoljeti a da ne dođe u moju sobu i pokaže se u svoj svojoj ljepoti.
Zaista je bila lijepa: tako mlada, tako svježa, nježna tena i visoka stasa kakvog imaju samo Engleskinje, a ne možemo ga naći kod žena s Kontinenta. Njezina je haljina bila nova, skupocjena i savršena. Na prvi sam pogled vidjela da ne nedostaje ni jedan od onih skupocjenih detalja koji tek zaokružuju čitavu pojavu. Pogledala sam je od pete do glave. Okretala se, da bih je mogla vidjeti sa svih strana. Bila je svjesna svoje ljepote i stoga najbolje volje. Njezine oči, koje su zapravo bile male, blistale su. Upravo
me htjela poljubiti i tako na način šiparice iskazati svoje oduševljenje, kad sam je prekorila:
- Smirite se! Smirimo se i spoznajmo značenje te krasote. - Udaljila sam je od sebe, želeći je promatrati na miru.
- Hoću li uspjeti? - zapitala je.
- Uspjeti? - kazala sam. - Ima mnogo načina da se uspije, a dajem vam riječ, ne razumijem kako vi to namjeravate? - Kako izgledam?
- Elegantno.
Mislila je da ja nisam dovoljno oduševljena, pa me upozoravala na razne detalje svoje odjeće. - Pogledajte nakit. Broš, naušnice i narukvice - rekla je. - Nitko u školi nema takav nakit, čak ni go- spođa Beck. - Vidjela sam ga. (Stanka) - Da li vam je vaš ujak gospodin de Bassompierre poklonio te dragulje?
- Moj ujak ne zna za njih.
- Je li to dar gospođe Cholmondeley?
- To zaista nije. Gospođa Cholmondeley je zla i sebična. Više mi ništa ne daje.
Nisam je namjeravala dalje pitati, već sam se naglo okrenula. - Hajde, stara Okorjelice, stari Diogene (tako me nazivala kad bi se naša mišljenja razilazila), što je sada opet?
- Odlazite! Ne pričinja mi zadovoljstvo promatrati vas ili vaš nakit. - Časak se činila iznenađenom.
- Što je sad opet, majko Mudrost? Nisam se zbog toga zadužila, ni za dragulje, ni za rukavice, ni za cvijeće. Moja haljina, naravno, još nije plaćena, ali će je ujak de Bassompierre platiti. On uvijek pogleda samo konačnu svotu. On je tako bogat da ne treba obraćati pozornost na nekoliko novčića više ili manje.
- Hoćete li napokon otići? Htjela bih zatvoriti vrata... Ginevra, ljudi će možda kazati da ste vrlo lijepi u toj plesnoj haljini, ali u mojim očima nikada nećete biti ljepši nego što ste bili u onoj skromnoj haljini, i slamnatom šeširu što ste ih nosili kad smo se prvi puta sreli.
- Drugi ljudi nemaju puritanski ukus poput vas - glasio je ljutiti odgovor. - Osim toga, vi nemate pravo držati mi propovijedi. - Tako je! Nemam to pravo, a vi imate možda još i manje pravo da ulijećete u moju sobu poput svrake okićene tuđim perjem. Ni najmanje se ne divim vašem perju, gospođice Fanshawe, a naročito ne kad se njime kočoperite poput pauna. Sve su to vrlo lijepe stvari kad biste ih kupili vlastitim novcem, kojeg ste se mogli lako odreći. Ali nisu ni najmanje lijepe pod tim uvjetima.
- On est la pour Mademoiselle Fanshawe! (Stigli su po gospođicu Fanshawe).- najavila je vratarica i otišla.
Tajna nakita bila je riješena tek dva-tri dana kasnije, kad je došla i dobrovoljno mi se ispovijedila
- Ne ljutite se na mene - započela je. - Ne tjeram oca ili gospodina Bassompierra u dug. Sve je plaćeno, osim nekoliko haljina nabavljenih u posljednje vrijeme. Sve ostalo je uređeno. - U tome - pomislila sam - i leži tajna.
- Nije vam ih poklonila gospođa Cholmondeley, a vi sami raspolažete samo s nekoliko šilinga koje pažljivo čuvate. - Ecoutez! (Poslušajte!) - nastavila je, približivši mi se i govoreći mi najpovjerljivijim tonom, punim ulagivanja, jer nije voljela, kad sam se ljutila. Željela je razgovarati sa mnom, čak i tada kad sam je grdila. - Ecoutez, chere grogneuse!’ (Slušajte, draga ljutita gospođice!)Ja ću vam sve ispričati, a vi ćete tada uvidjeti ne samo kako je sve to u redu, već i kako je pametno izvedeno. Ponajprije, ja moram izlaziti. Sam tata mi je kazao kako želi da vidim nešto od svijeta. On sam je napomenuo gospođi Cholmondeley da ma kako ja dražesna bila, ipak još uvijek izgledam poput male školarke.
A on je naročito želio da se ja toga izgleda riješim prisustvujući ovdašnjem društvenom životu, prije nego što me uvede u društvo u Engleskoj. Dakle, kad izlazim, moram biti dobro odjevena. Gospođa Cholmondeley postala je škrtica i ne želi mi više dati, a ne mogu ni od
ujaka zahtijevati da plati sve što mi je potrebno. To ne možete zanijekati, s time se slažete. Ali netko tko me je čuo (uvjeravam vas posve slučajno) kako se žalim gospođi Cholmondeley zbog svojih poteškoća i kako su mi potrebna dva-tri ukrasa, taj netko koji je daleko od toga da mi na silu naturi dar, bio je oduševljen mišlju da stekne odobrenje i da mi pokloni neku sitnicu. Izgledao je poput žutokljunca kad je prvi puta govorio o tome. Oklijevao je i pocrvenio. Drhtao je od straha da bih ga mogla odbiti.
- Dosta je, gospođice, Fanshawe! Čini mi se da je gospodin Isidore taj dobročinitelj. Od njega ste dobili onaj skupocjeni nakit i prihvatili ga. On nabavlja za vas cvijeće i rukavice?
- Kako se neugodno izražavate! - rekla je - Ne znam kako bih vam odgovorila. Namjeravala sam samo kazati kako ja povremeno dopuštam Isidoru da mi pokloni neku sitnicu.
- To je isto.... Ginevra, da budem iskrena, ja se u sve to ne razumijem, no mislim da vi griješite, ozbiljno griješite. Možda mislite da ćete se udati za gospodina Isidora. Jesu li vaši roditelji i vaš ujak pristali na to i da li ga vi dovoljno volite?
- Mais pas du tout! (Ne uopšte!)uvijek se služila francuskim kada je htjela kazati nešto naročito okrutno i pokvareno). - Je suis sa reine, mais ii n’est pas mon roi. (Ja sam njegova kraljica, ali on nije moj kralj.) - Oprostite, moram vjerovati da su te riječi samo besmislica ili koketerija. Nema ničeg velikog u vama, ako koristite dobrodušnost i novčarku čovjeka za kojeg ne osjećate ništa do ravnodušnost. Vi gospodina Isidora volite možda mnogo više nego što ste toga svjesni, ali to ne želite priznati.

- Ne! Plesala sam prošlu noć s nekim mladim oficirom, koga tisuću puta više volim. Često se pitam zašto sam tako hladna prema Isidoru, jer svi kažu da je on zgodan. Druge mu se žene dive, ali on mi nekako dosađuje. Moram razmisliti zašto je tako. Činilo se kao da napregnuto misli. U tome sam je hrabrila. - Da! - kazala sam - nastojte spoznati svoje osjećaje. Meni se sve to čini poput goleme zbrke, poput pravog kaosa.
- To je nekako tako - povikala je nakon nekog vremena - taj je čovjek odviše romantičan i odan, on me smatra vrednijom nego sto jesam. Misli da sam savršena, oboružana svim mogućim vrlinama koje ja nikada nisam imala, niti ću ih ikada posjedovati. Nemoguće je u njegovoj prisutnosti ne opravdati to dobro mišljenje. A mene neizmjerno umara da budem dobra i da govorim razumno, jer on zaista misli da sam takva. Mnogo sam više onakva kakvom vi mene vidite. Koketna, glupa, neozbiljna, smiješna i sebična. I sa svim ostalim što pripada mojemu značaju.
- Sve je to lijepo i dobro - odgovorila sam, nastojeći da sačuvam ozbiljnost - no to ništa ne mijenja u toj bijednoj priči o darovima. Sakupite ih, Ginevra, poput dobre, poštene djevojke i vratite mu ih. - To zaista neću - odgovorila je odlučno.
- Tada varate gospodina Isidora. Jasno je da ćete mu vi, primajući njegove darove, jednog dana dati naknadu za njih. A vi... - On već sada prima nagradu uživajući u tome što ih ja nosim - prekinula me ona. - S time je on zadovoljan, on je običan malograđanin.
Ta rečenica, u svoj svojoj nadutosti izliječila me od moje privremene slabosti zbog koje sam počela govoriti blažim tonom. Nastavila je brbljati:
- Moj sadašnji posao je da uživam u mladosti, a ne da sebe sputavam obećanjima ili svečanim izjavama nekom čovjeku. Ugledavši prvi puta Isidora, vjerovala sam da će mi on pomoći u uživanju. Vjerovala sam kako će mu biti dovoljno što sam lijepa djevojka i što ćemo se sastajati, rastajali, lepršajući poput dva sretna leptira. Ali, gledaj! On ponekad postaje strog poput suca, ozbiljan i zamišljen. Bah! Les penseurs, les hommes profonds et passion e s, ne sont pas k mon gout. Le Colonel Alfred de Hamal (Mislioci, ljudi duboki i strastveni, ne odgovaraju mojem ukusu.Pukovnik Alfred de Hamal) mnogo mi bolje odgovara. Va pour les beaux fats et les jolis fripons! Vive les joies. et les plaisirs! A bas les grandes passions et les severes vertus! (Pristajem na lijepe uobražene i na umiljate obješenjake! Neka žive radosti i uživanja! Dolje velike strasti i stroge vrline!)
Tražila je odgovor na tu tiradu. Ja joj ga nisam dala. - J’aime mon beau colonel - nastavila je - je n’aimerai jamais son rival. Je ne serai jamais femme de bourgeois, moi! (Volim svog lijepog pukovnika... nikada neću ljubiti njegova suparnika. Nikada neću biti žena malograđana.)
Kazala sam joj da je sada neophodno potrebno da se riješim njezine prisutnosti i ona je otišla smijući se.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:17 pm


Villette       Man_s_Head


X.
DOKTOR JOHN




Gospođa Beck bijaše čvrst karakter, popustljiva prema svima, nježna ni prema kome. Ni njezina je djeca nisu mogla izbaciti iz svakodnevnog mira. Brinula se za svoju obitelj, pazila na njezine interese i dobro zdravlje. No, kao da nikada nije osjetila želju da podigne svoju malu djecu na koljena da poljubi svojim usnama njihove ružičaste obraze, da ih zagrli, nježno pomiluje i kaže riječi pune ljubavi.
Promatrala sam je ponekad kako sjedi u vrtu i gleda svoje mališane kako šeću udaljenom alejom u pratnji njihove dadilje Trinette. U njenu se licu nazirala briga. Znam da je često brižno razmišljala o onome što je zvala »leur avenir« (njihova budućnost). No, kad bi najmlađe, slabo i nježno, ali i vrlo privlačno dijete, ugledavši svoju majku, pobjeglo dadilji, te se dogegalo smijući se do nje u želji da zagrli njezina koljena, gospođa bi samo mirno ispružila ruku, kao da se brani od neugodnog sudara do kojeg bi došlo zbog iznenadnog nasrtaja djeteta:
- Prends garde, mon enfant! (Čuvaj se dijete moje!) - kazala bi mirno. Strpljivo bi dopustila djetetu da nekoliko časaka stoji kraj nje, a tada bi bez smiješka ili poljupca ili bilo koje nježne riječi, ustala i povela ga do Trinette.
Njezino ponašanje prema starijoj djevojčici bilo je karakteristično na drugi način. To ne bijaše baš dobro dijete.
- Quelle peste que cette Desir e e! Quel poison que cette enfant la! (Kakva je napast ta Desiree! Kakvo otrovno dijete!) - bile su riječi njoj upućene, izrečene na jednak način i u kuhinji i u razredu. Uz ostale osobine, djevojčica je posjedovala i izvanrednu vještinu izazivanja, zbog koje bi ponekad dadilja ili služavke gotovo poludjele. Ušuljala bi se u njihove sobice, otvarala ladice i kutije, obijesno im trgala njihove najbolje kape i prljala im šalove. Vrebala bi priliku da dođedo ormara u blagovaonici. Tamo bi razbijala porcelansko suđe ili čaše. Šuljala bi se do ormara u spremnici, pljačkala zalihe, pila slatko vino, razbijala tegle i boce, ali sve tako da bi bacila sumnju na kuharicu i njezinu pomoćnicu. A na sve to bi gospođa Beck, kad bi to sama vidjela ili kad bi čula za to, samo nevjerojatno smireno primijetila:
- Desir e e a besoin d’une surveiliance toute particuliere. (Desiree je potrebno naročito čuvati.) - U skladu s tim držala bi tu malu maslinovu grančicu često kraj sebe. Čini mi se da joj nikada nije rekla istinu o njezinim djelima, objasnila joj opasnost takvih navika i ukazala na posljedice. Nadzor je imao biti jedini lijek. Naravno to nije donosilo nikakav uspjeh. Držali su Desiree daleko od služinčadi, ali mjesto toga ona je mučila i pljačkala svoju majku. Sve do čega bi došla na radnom ili toaletnom stolu gospođe Beck ona bi krala i skrivala. Gospođa je sve to vidjela, no pretvarala se kao da ništa ne opaža. Njezina duša nije bila tako čista da bi mogla spočitnuti djetetu njegove grijehe. Kad bi nestao neki predmet, vrijedan toliko da ga je trebalo pronaći, ona bi se pretvarala kao da misli kako je dijete tu stvar u igri sakrilo i zamolila bi Desiree neka je vrati.
Desiree nije bila osoba koju se moglo lako prevariti, naučila je da se služi pretvaranjem kao pomoćnim sredstvom pri krađi. Zanijekala bi da je dirnula broš, prsten ili škare. Nastavljajući s tom metodom prevare, majka bi se činila kao da joj vjeruje. Nakon toga bi neprekidno promatrala dijete dok je ono ne bi dovelo do pukotine na tavanu ili skrovišta izvan kuće, neke rupe u vrtnom zidu. Kad se to dogodilo, majka bi poslala Desiree na šetnju s dadiljom, i u njezino bi odsutnosti, okrala kradljivca. Desiree bi dokazala kako je prava kćerka svoje vrijedne majke. Ne bi ni izrazom lica a ni ponašanjem pokazala ni najmanji znak potištenosti zbog gubitka.
Druga kćerka, Fifine, bila je, kako su govorili, nalik na pokojna oca. Zaista, iako je od majke naslijedila zdravu tjelesnu građu, plave oči i pune obraze, nije od nje naslijedila i moralne značajke. Bila je to poštena, vedra mala duša, strastvena, žarkog temperamenta. Od one vrste koja često upadaju u opasnosti i poteškoće. Jednog dana pala je s vrha sve do dna kamenog stubišta, a kad je gospođa Beck izišla iz blagovaonice začuvši buku (ona je uvijek čula svaku buku) i podigla je, kazala je mirno:
- Cet enfant a un os de casse. (Ovo je dijete slomilo kost.) Prvo smo se nadali da se to možda nije dogodilo. Ipak, na žalost, bijaše tako. Jedna mala debela ručica visjela je bespomoćno. - Neka je Miss (mislila je na mene) odnese - kazala je gospođa - Et qu’on aille tout de suite chercher un fiacre. (Neka smjesta pođu po fijaker.) S tim fijakerom je ona smjesta, zadivljujuće mirna, pošla potražiti kirurga.
Čini se da nije kod kuće našla obiteljskog liječnika. No, to nije bilo važno. Tražila je sve dok nije pronašla zamjenu i dovela je sa sobom. U međuvremenu, prerezala sam rukav haljinice, svukla Fifine i stavila je u krevet.
Pretpostavljam da nitko od nas (mislim na sobaricu, kuharicu, vratarku i sebe, koji smo bili sakupljeni u maloj pregrijanoj sobi) nije pažljivo pogledao novog liječnika kad je on ušao u sobu. Ja sam bila zauzeta umirivanjem Fifine, jer su njezini jauci parali uši. Ti su jauci postali dva puta snažniji kad se neznanac približio njezinu krevetu. Kad ju je podigao, viknula je strastveno: »Ostavi me!« lošim engleskim jezikom. Ona je poput ostale djece govorila engleski. »Ja neću tebe, hoću doktora Pilulu!«
- Doktor Pilula je moj dobar prijatelj - glasio je odgovor na tečnom engleskom jeziku - no on ima posla na nekom udaljenom mjestu i ja sam došao mjesto njega. Kad se malo umirimo, morat ćemo započeti poslom. Začas ćemo ovu siromašnu malu ruku poviti i urediti. Nakon toga on je zahtijevao malo »eau sucree« (šećernu vodu) i nahranio Fifine s nekoliko žlica te slatke tekućine (Fifine je bila pravi sladokusac. Svatko je mogao zadobiti njezino srce slatkim zalogajem). Obećao joj je još kad operacija bude završena i smjesta započeo s poslom. Bila mu je potrebna pomoć koju je zatražio od kuharice, čvrste žene snažnih ruku. No ona, vratarica i dadilja smjesta su pobjegle. I meni nije bilo drago dirati tu izmučenu, malu ruku, ali vidjevši da nema izbora, ispružila sam ruku da bih učinila ono što je bilo potrebno. To je bilo preuranjeno. Gospođa Beck je već pružila svoju ruku, koja je bila mirna, dok je moja drhtala.
- La vaudra mieux (To će biti bolje.)- kazao je liječnik, okrećući se od mene prema njoj. Pokazao je mudrost u izboru. Moj bi stoicizam bio lažan, a čvrstoća prisiljena. Gospođa je zaista bila mirna i sabrana. - Merci, Madame; tr e s bien, fort bien! - rekao je liječnik kad je završio. - Voilk un sangfroid bien oportun, et qui vaut mille elans se sensibilite d ć placee. (Hvala, gospođo, vrlo dobro, odlično. Evo dobro došle hladnokrvnosti, koja vrijedi tisuću puta više od pretjerane osjetljivosti, kojoj ovdje nema mjesta.)
Njemu se sviđala njezina odlučnost, a njoj njegov kompliment. Činilo se kako on čitavom svojom pojavom, svojim glasom i ponašanjem postiže dojam u svoju korist. I zaista, kad ga je čovjek dobro pogledao, i to tek kad su unijeli svjetiljku, jer se spustilo veče i tama je postajala sve gušća, vidjelo se da taj mladi liječnik izgleda neobično.
Činio se vrlo visokim u toj maloj sobi i među tim ženama nalik okruglim Holandeskinjama. Njegov je profil bio čist, fin i izražajan. Možda su njegove oči prelazile s lica na lice i odviše često. No bile su ugodne kao i njegove čvrste usne. Brada mu je bila snažna, na grčki oblikovana. Nije bilo moguće u brzini opisati njegov smijeh, pridajući mu zaslužen epitet. Bilo je u njemu nešto što se moglo sviđati, ali i nešto što je dalo naslutiti i nedostatak i slabosti. Fifine se sviđao taj neodređeni smiješak, smatrala je doktora savršenim. Iako joj je zadao bol, ona je ipak digla ruku i pružila mu je zaželivši mu laku noć. Nježno je potapšao malu ruku, a zatim su on i gospođa zajedno sišli. Ona, govoreći živahno puna dobre volje, a on, slušajući je dobrodušno, izrazom vragoljasta lukavstva kojeg je tako teško opisati. Primijetila sam da on, iako je dobro govorio francuski, još bolje govori engleski. I izgledao je poput Engleza. Imao je engleski ten, oči stas. Primijetila sam još nešto. Prolazeći, za trenutak, on je okrenuo lice prema meni. Ne da govori sa mnom već s gospođom Beck. Stajala sam, naime, tako da me morao pogledati. Tada je sjećanje koje se u meni borilo od prvog trenutka čim sam začula njegov glas, postalo stvarnost. To je bio onaj isti gospodin s kojim sam razgovarala kraj poštanske stanice, koji mi je pomogao u vezi s kovčegom, i vodio me kroz tamne ulice. Prepoznala sam njegov korak, bio je to onaj isti čvrsti korak što sam ga slijedila ispod drveća s kojeg se cijedila kiša.
Moglo se zaključiti da je prvi posjet tog mladog kirurga ulici Fossette ujedno bio i posljednji. Budući da se poštovanja vrijedan dr. Pilula trebao vratiti slijedećeg dana, nije bilo potrebe da ga njegov kolega ponovno zamijeni. Ali sudbina je odredila drukčije. Dr Pilula je bio pozvan u posjetu nekom starom, bogatom, umišljenom bolesniku u drevnom sveučilišnom gradu Bouquin- Moisi. Prepisao mu je kao lijek promjenu zraka i putovanje. Plašljivi pacijent pozvao ga je neka ga prati na tom putovanju koje je trebalo trajati nekoliko tjedana. I tako je novi liječnik nastavio svoje posjete ulici Fossette.
Često sam ga vidjela kad bi dolazio. Gospođa, naime, nije htjela povjeriti malu bolesnicu Trinetti, već je zatražila od mene da veći dio svog vremena provedem u dječjoj sobi. Činio mi se vrlo sposobnim. Fifine se brzo oporavljala, zahvaljujući njegovoj brizi, ali njezino ozdravljenje nije požurilo njegov odlazak. Činilo se kao da su sudbina i gospođa Beck sklopile sporazum. Obje su odlučile kako bi on trebao upoznati predvorje, privatno stubište i gornji kat u ulici Fossette. Čim je Fifine ozdravila, Desiree se razboljela. To čudno dijete bilo je pravi genij za simuliranje. Privučena pažnjom i popustljivošću bolesničke sobe, ona je zaključila kako bi bolest izvrsno odgovarala njezinom ukusu i smjesta je legla u krevet. Glumila je izvrsno, a njezina majka još i bolje, jer iako ju je gospođa Beck smjesta progledala, ipak je postupala s njom s najvećom ozbiljnošću i zabrinutošću.
Najviše me iznenadilo što je doktor John (tako je mladi Englez kazao Fifine neka ga zove, a mi smo se također na to privikli, pa je to postao običaj i nitko ga u ulici Fossette nije drukčije zvao) pristao na taktiku gospođe Beck, i složio se s njezinim postupcima. Neko je vrijeme bio izložen smiješnoj sumnji, bacao je brze poglede s djeteta na majku, prošao period razmišljanja i konačno pristao blagonaklono da odigra svoju ulogu u toj farsi. Desiree je jela poput gavrana, skačući dan i noć po krevetu, razapinjući šatore od plahta i pokrivača, odmarajući se poput Turčina između jastuka i dušeka, zabavljajući se bacanjem svojih cipela na sobaricu. Kreveljila se svojoj sestri. Bila je, kratko rečeno, nezasluženo zdrava i zla. Bolovala je samo za vrijeme svakodnevnih posjeta majke i liječnika. Gospođa Beck bila je sretna da uz bilo koju cijenu može zadržati svoju kćer u krevetu, jer tako nije mogla činiti nevaljalstva po kući, no čudila sam se kako je doktor John pristajao na to.
Svakog bi dana, pod ovim izgovorom, dolazio točno u posjete. Gospođa bi ga uvijek dočekivala jednakom ljubaznošću, s istim radosnim smiješkom i jednakom lažnom brigom za dijete.
Doktor John prepisao bi neškodljive lijekove za dijete i gledao njegovu majku lukavo svjetlucavim očima. Gospođa bi uhvatila njegove izazivačke poglede i nije mu to zamjerala - s tim je bila prerazumna. Ma koliko joj je taj mladi liječnik podilazio nije ga mogla prezirati. Njegova popustljivost sigurno nije služila tome da stekne blagonaklonost svoje poslodavke. Volio je svoj posao u internatu i često se vrzmao oko ulice Fossette. Pa koliko se činio bezbrižnim, on ipak često bijaše zamišljen i zabrinut.
Možda nije bio moj posao da promatram njegovu skrivenu tajnu, ili tražiti njen uzrok ili cilj, no u položaju u kojem sam se nalazila jedva da sam mogla učiniti nešto drugo. Izlagao se mojim očima, nesvjestan moje prisutnosti u sobi, zbog moga neupadljivog izgleda, izgleda što ga isto tako pružaju skromni komadi pokućstva, stolice napravljene od običnog stolara i jednostavni sagovi. Često bi se čekajući gospođu, smješkao, promatrao ili osluškivao poput čovjeka koji misli da je sam. Ja sam za to vrijeme pogađala što znači poneki njegov izraz ili pokret. Pitala sam se otkud ta njegova naročita privrženost ovoj kući. Kao da ga je neka čarolija vezala za taj bivši samostan, sagrađen u središtu prijestolnice. Činilo mi se kao da on nikada ne zapaža da ja imam oči, a još manje da iza tih očiju imam mozak. Niti bi to ikada otkrio. No, jednog dana kad je on sjedio na suncu ja sam promatrala boju njegove kose, zalisaka i tena - sve je to izgledalo kao da neka jarka svjetlost izbija opasnom snagom (sje- ćam se da sam uspoređivala njegovu glavu u svojim mislima sa »zlatnom slikom« kralja Nabukodonozora) kada me iznenada zaokupila uzbudujuća misao. Privukla je moju pažnju s golemom snagom. Ne znam do dana današnjeg kako sam ga pogledala. Osvijestila sam se tek kad sam primijetila da sam privukla njegovu pažnju i da me promatra u malom ovalnom zrcalu smještenom u udubljenju kraj prozora. Gospođa je često špijunirala pomoću njega osobe koje su se šetale vrtom. Iako je bio vesela i sangvinična karaktera, bijaše ipak ponekad vrlo osjetljiv, pa se stoga osjećao nelagodno kad bi netko zurio u njega. Iznenadivši me na taj način, okrenuo se i kazao tonom, koji iako je bio pristojan, nije mogao sakriti sjenu zlovolje:
- Gospođica me ne štedi. Nisam dovoljno umišljen da bih smatrao kako moja ljepota privlači vašu pozornost. Sigurno je posrijedi neki nedostatak. Smijem li pitati - koji?
Kao što čitalac može pretpostaviti, bila sam zbunjena, ali sam ipak to mogla sakriti. Bila sam, naime, svjesna toga da se tom prijekoru nisam izložila zbog osjećaja divljenja ili pak neopravdane radoznalosti. Mogla sam se smjesta opravdati, no nisam to htjela. Nisam mu odgovorila. Nisam bila naučena da razgovaram s njim. Prepuštajući ga neka misli što želi i neka me optuži za ono što mu odgovara, ja sam nastavila šivati, sagnuvši glavu na svoj posao za cijelo vrijeme njegove prisutnosti.
Postoji raspoloženje kojem nesporazum više odgovara nego što mu škodi. Drago nam je kada u dijelovima grada, u kojima nas nitko nikada neće zaista upoznati, prolazimo nezapaženi. I koji pošten čovjek, koga zabunom smatraju provalnikom, neće biti više uzbuđen nego uvrijeđen zbog te zabune?

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:17 pm


Villette       Litlle_Busy_Body

XI.
VRATARIČINA SOBA




Bilo je toplo ljeto. Najmlađa kćer gospođe Beck dobila je groznicu. Desiree, koja je iznenada ozdravila, otišla je na ladanje baki zbog opasnosti zaraze Liječnička je pomoć sada zaista bila potrebna. Dr Pilula se vratio kući već prije tjedan dana, no gospođa je, hineći neobaviještenost o tome, zamolila njegova engleskog rivala neka produži svoje liječničke posjete. Jedna ili dvije učenice potužile su se na glavobolju, pa se činilo, po tome a i po drugim znacima, da boluju od iste bolesti kao Georgetta »Sada napokon« - pomislila sam - »morat će pozvati dr. Pilulu. Oprezna direktorica nikada neće dopustiti da tako mlad liječnik brine o učenicama.«

Direktorica je zaista bila vrlo oprezna, ali je također znala biti vrlo smjela. Smjesta je predstavila doktora Johna razredu u kome su se nalazile te učenice, i postavila ga za liječnika ponosne i lijepe Blanche de Melcy, te njezine tašte i površne prijateljice Angelique. Doktor John je, čini mi se bio zadovoljan zbog toga znaka povjerenja. Pa, ako je dobro ponašanje moglo opravdati taj korak, on ga je zaista potpuno opravdao. Jer ovdje, u ovoj zemlji samostana i ispovjednika, njegova prisutnost nije mogla proći nezapaženo.
Počela su ogovaranja u školi, u kuhinji su šaputali, grad je uhvatio taj šapat, roditelji su pisali pisma i dolazili se buniti u školu. Da je gospođa bila slaba, ona bi sada bila izgubljena. Dvanaestak konkurentskih odgojnih ustanova bilo je spremno iskoristiti taj pogrešan korak i uništiti je. Ali gospođa nije bila slaba, i makar je bila mali Jezuit, ja sam joj ipak u srcu odobravala i vikala »Bravo!«, promatrajući njezino hrabro držanje, spretno ponašanje, raspoloženje i odlučnost u ovoj situaciji.
Primala je uzbuđene roditelje srdačno i otmjeno. U tome joj nitko nije bio ravan. Posjedovala je, naime, stanovitu »rondeur et franchise de bonne femme« (Blagost i iskrenost dobre žene.)Pomoću tih osobina ona bi često postizala brze i potpune uspjehe, i to u slučajevima u kojima bi velika ozbiljnost i dubokoumno razmišlja- nje dovodili do neuspjeha.
- Ce pauvre Docteur Jean. - govorila je, trljajući radosno svoje debele, male, bijele ruke - ce cher jeune homme! Le meilleur crdature du monde! (Taj ubogi doktor Jean! Taj dragi mladić! Najbolji čovjek na svijetu!)
Objasnila bi kako ga ona poziva svojoj vlastitoj djeci. Ona su ga tako zavoljela da su upravo luđački vriskala i na samu pomisao da bi mogao doći neki drugi liječnik. Imajući u njega povjerenje što se tiče vlastite djece smatrala je potpuno logičnim da ga ima i kad su tuđa u pitanju. Osim toga, to je njoj momentano najbolje odgovaralo. Blanche i Angelique imale su migrenu, doktor John im je prepisao lijek i to je bilo sve.
Tako je zatvorila usta roditeljima. Blanche i Angelique uštedjele su joj i sve ostale neprilike hvaleći glasno u duetu svoga novog liječnika. Ostale učenice govorile su isto i jednoglasno izjavljivale kako one, ako se razbole ne žele nikakvog drugog liječnika osim doktora Johna. Labassecourienci imali su veliki smisao za filoprogenitinizam - praštanje potomstvu zauzelo je kod njih široke razmjere. Zakon većine obitelji očitovao se u izvršavanju volje njihove djece. Gospođa je stekla pohvale što je u toj prilici postupala poput prave majke. Iz svega toga je izišla uzdignuta čela. Ljudi su je kao direktoricu voljeli više nego ikada prije.
Sve do dana današnjega nikada nisam potpuno razumjela zašto je ona toliko riskirala zbog doktora Johna. Znala sam dobro što su ljudi govorili: cijela kuća - učenice, nastavnici, posluga - svi su oni bili uvjereni kako će se ona udati za njega. Oni su to tako zamislili. Činilo se da razlika u godinama ne predstavlja nikakvu zapreku u njihovim očima: tako je to trebalo da bude.
Moralo se priznati da stanovite stvari nisu baš opovrgavale tu priču. Gospođa je odlučila da zadrži njegove liječničke usluge. Brzo je zaboravila svog prijašnjeg štićenika doktora Pilulu. Osim toga, ona bi ga uvijek osobno primala kad bi dolazio na vizite i bila je u njegovoj prisutnosti srdačna, vesela i prijazna. U to je vrijeme stala poklanjati i više pozornosti svojoj garderobi. Odbacila je kućnu ha- ljinu, noćnu kapicu i šal. Kad bi doktor John dolazio rano ujutro, našao bi je pažljivo počešljanih kestenjastih pletenica, u svilenoj haljini koja bi joj dobro pristajala, s cipelama mjesto papuča. Ukratko, bila je uređena poput modela i svježa poput cvijeta. Ipak, mislim, njen interes nije išao dalje od toga da vrlo zgodnom muškarcu pokaže kako ona nije obična žena, a to zaista i nije bila. Ne bijaše dobro niti skladno građena, pa ipak se sviđala. Bijaše vesela, iako više nije imala mladenačke draži. Čovjek se nikada ne bi zamorio promatrajući je. Nikada nije bila dosadna, bezbojna, nezanimljiva. Njena kosa još ne bijaše sijeda, njezine sjajne plave oči, obrazi svježi poput rascvjetale voćke - sve se to sviđalo u svojoj umjerenosti i čvrstini. Da li zaista namjerava uzeti doktora Johna za muža, uvesti ga u svoju dobro opskrbljenu kuću, obdariti ga svojom ušteđevinom, za koju su pričali da osigurava primjerne prihode i na taj način osigurati ga do kraja života? Je li doktor John sumnjao što ona namjerava? Srela sam ga pri odlasku od nje uz nestašan smiješak na usnama. U njegovim je očima titrao pogled pun muške taštine. Usprkos svom dobrom izgledu i dobrodušnosti, on nije bio bez zamjerki. Trebalo mu je prigovoriti ako je kod nje poticao želje za koje je znao da se nikada neće ostvariti. Zar on možda ipak nije namjeravao da ih ostvari? Ljudi su govorili da je siromašan i potpuno ovisan o svojoj zaradi. Gospođa - iako četrnaest godina starija od njega - bila je ipak jedna od onih žena koje nikada ne stare, i nikada ne uvenu. Oni su se očito dobro slagali. Doktor John možda i nije bio zaljubljen, ali koliko ljudi uopće ikada ljubi, ili se pak ženi iz ljubavi? Čekajmo što će se dogoditi. Što je on čekao, što je mislio, to ja ne znam. Ali njegovo čudno ponašanje, njegov pogled pun očekivanja, pažnje i žara - nikad se nije gasio.
Čak je postajao i snažniji. On nikada nije bio unutar kruga mog interesa i promatranja. Sada, kao da se još više udaljavao. Jednog je jutra mala Georgetta imala višu temperaturu i bila je stoga zlovoljna. Plakala je i nisam je mogla umiriti. Napitak koji joj je bio prepisan nije joj valjda odgovarao, pa nisam znala bi li joj ga i dalje davala. Nestrpljivo sam očekivala liječnika. Začulo se zvono na vratima i on je ušao. U to sam bila sigurna, jer sam čula njegov glas kojim se obratio vratarici. Njegov je običaj bio da dođe ravno u dječju sobu, preskačući pritom po tri stube, i upadajući iznenada poput vjetra. Prošlo je pet minuta - deset i ja ga nisam vidjela ni čula. Što je radio? Možda je čekao u hodniku u donjem katu. Mala Georgetta je još uvijek tužno plakala i mazno govorila: »Minnie, ja vrlo bolna!« Srce me zaboljelo. Sišla sam da izvidim zašto nije došao. Hodnik je bio prazan. Kamo je nestao? Nije li bio s gospođom u blagovaonici? Nemoguće: ostavila sam je prije kratkog vremena u njezinoj sobi. Oblačila se. Slušala sam. Tri su učenice marljivo vježbale u tri susjedne sobe - blagovaonici, u većoj i manjoj radnoj sobi. Između njih i hodnika bila je samo vrataričina soba, koja je bila povezana sa salonom. Nešto dalje, u kapelici pjevao je čitav jedan razred. Dvanaestak njih ili više. Upravo su tada pjevale »barkarolu« (mislim tako se zvala). Još se uvijek sjećam riječi »fraiche briše« (svježi lahor) i »Venice« (Venecija.) Što sam mogla čuti u toj galami? Možda mnogo toga da mi je to bila namjera.
Da, začula sam vragoljasti smijeh iz već spomenute vrataričine sobice. Stajala sam blizu njenih vrata, a ona su bila samo pritvorena. Čula sam muški glas kako govori nježno, toplo, s puno molbe. Ja sam razumjela samo »Za ime Boga!« Tada je, nakon nekog vremena, izišao doktor John, sjajnih očiju, ali ne od sreće ili trijumfa. Njegov svijetli engleski ten je porumenio, a shrvanost, tjeskoba i briga, ali i nježnost, ocrtavali su mu se na licu. Otvorena vrata služila su mi kao zaklon. No, da sam mu i stala na put, vjerujem, prošao bi ne opazivši me. Teška briga i jad tištili su mu dušu. Sada, kad poslije dugog vremena opisujem svoj dojam - rekla bih da je to bila neka tuga i osjećaj povrijeđenosti. Nije njegov ponos bio povrijeđen, već su njegovi osjećaji ranjeni. Okrutno ranjeni. Tako mi se činilo. Ali tko ga je mučio? Koje biće u toj kući je imalo takvu vlast nad njim? Vjerovala sam da je gospođa u svojoj sobi. Sobica iz koje je izišao bila je određena samo za vrataricu. A ta Rosine Matou, zgodna mala Francuskinja, bila je bezobzirna, laka, nestalna, ohola, uobražena i grabežljiva. Sigurno nije ona držala u svojoj ruci uzrok njegovih muka. Ali dok sam još razmišljala, njezin jasan, pomalo oštar glas, zapjevao je neku laku francusku pjesmu. Pogledala sam unutra, sumnjajući u ono što sam vidjela. Sjedila je za stolom u elegantnoj ružičastoj svilenoj haljini i uređivala malu kapicu. Nikoga nije bilo tamo osim nje, zlatnih ribica u staklenoj posudi, nešto cvijeća u vazama i svijetlog srpanjskog sunca.
Bijaše to zagonetno. Ali ja sam morala poći gore i zapitati što je s lijekom.
Doktor John je sjedio na stolcu kraj Georgettinog kreveta. Gospođa je stajala kraj njega. Već je uspio pregledati i umiriti malu bolesnicu i ona je sada mirno ležala. Gospođa Beck je, u času kad sam ja ušla, govorila o zdravlju samog liječnika, primjećujući promjenu u njegovu izgledu. Prigovarala mu je zbog prenapornog rada, i preporučivala odmor i promjenu zraka. On ju je dobrodušno slušao, smiješeći se nezainteresirano i govoreći joj kako je »trop bonne« (više nego dobro) i kako se izvrsno osjeća. Gospođa se obratila meni za pomoć, dok je doktor John pratio njezin pokret začuđenim pogledom zbog toga što se obratila meni, tako beznačajnoj osobi. - Što vi mislite, gospođice Lucie? - zapitala je gospođa. - Nije li doktor danas bljeđi i mršaviji?
Rijetko sam kada u prisutnosti doktora Johna izgovorila više od jednosložne riječi. On je bio takav čovjek da sam u njegovoj prisutnosti uvijek željela ostati nezapažena i povučena. Sada sam ipak iskoristila pravo da izreknem cijelu rečenicu. I to rečenicu koja je zvučala značajno. - Ovaj tren doktor izgleda bolesno, no možda je to samo prolazno. Možda je netko uvrijedio doktora Johna. - Ne znam kako je on prihvatio moje tumačenje, jer nisam vidjela njegovo lice. Georgetta je upravo zatražila od mene, svojim isprekidanim engleskim jezikom, čašu zašećerene vode. Odgovorila sam joj engleski. Po svoj prilici on je prvi puta primijetio da govorim njegov jezik. Dosad me uvijek smatrao Francuskinjom, nazivajući me »Mademoiselle« i dajući mi direktive što se tiče liječenja djece na francuskom. Učinilo se kao da će on nešto primijetiti no predomislio se i zašutio.
Gospođa mu je ponovno započela davati savjete. On je odmahnuo glavom, smiješeći se. Ustao je i pozdravio se s njom vrlo pristojno, ali još uvijek s odsutnim izgledom nekoga kome je dosta toliko neželjene pažnje.
Kad je otišao gospođa se bacila na stolac. Naslonila je glavu na ruke. Sve što je bilo živahno i ljubazno u njezinu licu nestalo je. Činila se hladna i mrzovoljna, gotovo ljuta. Uzdahnula je. Jedan jedini, ali duboki uzdah. Začulo se zvono jutarnje škole. Ustala je i prolazeći kraj toaletnog stola na kojem je stajalo ogledalo, pogledala se u prolazu. Jedna jedina sijeda kosa zaokupila je njezinu pozornost i ona ju je iščupala, zadrhtavši. U punoj svjetlosti ljetnog dana vidjelo se da je njezino lice, koje je još uvijek imalo dobru boju, izgubilo napetost mladosti. A gdje su bili mladenački oblici? Oh, gospođo, pa makar kako mudri bili, vi ste poznavali slabosti! Nikada prije nisam žalila gospođu, ali moje je srce patilo s njezinim, kad se tužna okrenula od ogledala. Nesreća je stigla i do nje. Vještica razočaranja pozdravljala ju je svojim strašnim pozdravom, no njezina je duša odbijala to prijateljstvo.
Ali, Rosine! Moje iznenađenje je prelazilo sve granice. Iskoristila sam opet mogućnost da toga dana prođem kroz njezinu sobu. Promatrala sam njene draži i nastojala odgonetnuti tajnu njenog uspjeha. Ona je bila mlada, lijepa i elegantna. Sve je to moglo izazvati mladog čovjeka kao što bijaše doktor John. To bi ustvrdio i svaki filozof. Ipak, nisam mogla, a da ne poželim da taj spomenuti liječnik bude moj brat. Da je bar imao sestru ili majku koje bi mu mogle održati propovijed! Bila je to samo polu-želja, jer ja sam je brzo odbacila prije nego je mogla postati cijela, uočivši na vrijeme da je to ludost. »Netko bi mogao« razmišljala sam »održati propovijed i gospođi o njenom mladom liječniku, a što bi to koristilo!« Gospođa je, vjerujem, samoj sebi održala tu propovijed. Nije se ponašala poput slabe žene niti je bila i najmanje smiješna. Istina je, nije trebala niti nadvladati snažne osjećaje, a ni preveliku nježnost, što bi joj zadalo veliku bol. Istina je i to, da je imala važno zaduženje, posao, koji je ispunjavao njezino vrijeme, rastresao njezine misli i zaokupio njezin interes. Naročito valja naglasiti da je ona bila vrlo razumna, što mnoge žene i muškarci nisu. Zbog svih tih prednosti, ona se ponašala mudro - ponašala se ispravno. Čestitam, još jednom, gospođo Beck! Vidjela sam kako se borite protiv Apollyona pristranosti. Dobro ste se borili i pobijedili ste.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:17 pm


Villette       LIFE_AND_DEATH


XII.
KUTIJICA




Iza kuće u ulici Fossette nalazio se vrt, koji je s obzirom na to što se nalazio u središtu grada bio dosta prostran. U sjećanju mi je ostao veoma ugodan, no vrijeme, jednako kao i udaljenost, zamagljuju stvari. Taj dijelić zasađenog i ograđenog tla, usred golih zidova i užarenih pločnika, pričinjaše mi se lijep. Kuća gospođe Beck bila je u staro vrijeme samostan. Tako se pričalo. To je bilo u davna vremena. Kako davna, to ni sama ne znam, ali sigurno najmanje nekoliko stoljeća. Bilo je to prije nego se grad proširio i na taj dio. U doba kada se ovdje još obrađivala zemlja sve je bilo zasađeno. Tada je ta kuća bila potpuno izdvojena, kao što i odgovara samostanu, a u njoj se dogodilo nešto što je izazvalo strah i užas i ostavilo u nasljeđe tom mjestu priču o duhovima. Pričalo se o nekoj opatici koja bi se ponekad noću pojavljivala u okolini. Duh je morao biti izmišljen u davna vremena, jer su sada svuda uokolo bile izgrađene kuće. Ostale su još samo neke uspomene na samostan, kao npr. prastare voćke. Tu se nalazila i breskva stara poput Metuzalema, sva sasušena, osim nekoliko grana koje su još uvijek cvjetale mirisavim snijegom u proljeće i rađale medenim plodovima ujesen. Ispod nje ste mogli, kad biste skinuli mahovinu između poluogoljelih žila naići na sjajne glatke, tvrde crne ploče. Nepotvrđena legenda kazivala je da su to bila vrata koja su vodila do prostorija duboko u podzemlju. Nad njima je rasla trava i cvjetalo cvijeće. Navodno su u srednjem vijeku ovdje zakopali živu neku grešnu djevojku. Makar se njezin ubogi kostur odavno pretvorio u prah, mnoga su se pokoljenja plašila njezine sjene. Plašila su se i njezine crne haljine i bijelog lebdećeg vela, koje je plašljivim očima dočaravala mjesečina i noćni vjetar u vrtnom gustišu.
Neovisno o tim romantičnim glupostima stari je vrt ipak imao svoj čar. U ljetna jutra običavala sam rano ustajati i u njemu u samoći uživati. U ljetnim pak večerima šetala sam sama čekajući izlazak mjeseca, uživajući u poljupcima večernjeg povjetarca i svježini rose koja je padala. Trava je bila zelena, a staze posute bijelim šljunkom. Kao sunce sjajne potoćarke krasile su korijenje golemih voćaka. U vrtu se nalazila velika sjenica iznad koje su se širile grane akacije. Bila je tu još i jedna manja sjenica, smještena usred vinove loze što se prostirala uz visoki, sivi zid, zaplećući svoje grančice u divan splet. Njeni grozdovi visjeli su bogato iznad mjesta gdje su se spleli jasmin i bršljan. Nije bilo nikakve sumnje, taj se vrt pretvarao u neugodno i izgaženo mjesto kad bi u podne učenice gospođe Beck napuštale školu nadmećući se s dječacima iz obližnje škole u vježbanju svojih pluća i udova. No, kad bi sunce zašlo, ili za vrijeme večernjice kad su učenice već otišle kućama a one iz internata boravile u svojim sobama, bivalo je ugodno šetati mirnim alejama vrta i slušati skladan i nježan zvuk zvona sv. Ivana Krstitelja.
Šetala sam jedno veče u šumarku dulje nego inače. Zadržao me mir koji je postajao sve dublji, ugodna svježina, te miomirisan dah cvijeća izazvan rosom. Zaključila sam, prema svjetlu u kapelici, da se katolički dio kućanstva tamo skupio na molitvu.
Ponekad sam i ja, premda protestantkinja, znala prisustvovati tom činu.
- Samo još časak - šaptali su samoća i ljetni mjesec - ostani s nama. Sve je sada tako tiho. Daljnjih četvrt sata nitko neće primijetiti da te nema. Vrućina i žurba dana umorile su te. Uživaj u ovim skupocjenim časovima.
Naličja kuća oko vrta nisu imala prozore. Jedna je strana bila omeđena dugim zidom susjednog koledža. To naličje bilo je cijelo od golog, neobrađenog kamena, izuzev otvora visoko gore na mansardi. To su bili prozori soba ženske posluge. Niže se nalazio samo jedan otvor za koji se govorilo da je to prozor nekog učitelja. Za svaki slučaj, učenicama je bilo zabranjeno šetati alejom uz taj zid. Ta se aleja zvala »l’allee defendue« (Zabranjena aleja) i svaka djevojka koja bi šetala po njoj izlagala se opasnosti najstrože kazne koju su blaga pravila škole gospođe Beck dopuštala. Učitelji su tu, naravno, smjeli nekažnjeno šetati. No, kako je staza bila uska i zapuštena, te zarasla u gusti korov, a i sunce se teško probijalo kroz granje, to su njome vrlo rijetko šetali čak i danju. Po mraku su je svi izbjegavali.
Već sam dugo namjeravala prekršiti to pravilo, privlačila me osama i neka teška sumornost. Dugo vremena plašila sam se toga da me ne bi smatrali čudnom. U tijeku vremena, kad su se već ljudi privikli na mene, na moje običaje i na neke čudne postupke koji su odgovarali mojoj naravi, ja sam sve češće stala posjećivati taj uski puteljak. Sama sam sebe postavila za vrtlara nekog bezbojnog cvijeća naraslog između gustog granja. Uklonila sam ostatke protekle jeseni. Na taj sam način otkrila na kraju aleje seljačku klupu. Posudila sam od kuharice Goton kablić s vodom i četku za ribanje, pa sam je uredila. Gospođa me vidjela gdje radim i odobravajući mi nasmiješila se. Je li to bilo iskreno ili ne, to ja ne znam. No, činilo se da je iskrena. - Voyez-vous! - zavikala je - comme elle est propre cette demoiselle Lucie! Vous aimez done cette allee, »Meess«? (Vidite li kako je čista ta gospođica Lucie! Ova vam se aleja sviđa, gospođice?) - Da - odgovorila sam - mirna je i sjenovita.
- C’est juste! (Tako je!) - viknula je dobrodušnim izrazom. Ljubazno mi je preporučila neka se koristim njome koliko god puta budem željela. Nisam, naime, bila zadužena za čuvanje učenica i nisam morala šetati s njima. Zamolila me jedino da i njezinoj djeci dopustim da dolaze ovamo i da razgovaram s njima engleski. Te noći sjedila sam u svom skrovištu, očišćenom od plijesni i gljiva i slušala zvukove grada, iako zapravo i nisam bila daleko od njega. Škola se nalazila u samom središtu grada. Za pet minuta mogla sam stići do parka, a za jedva deset do najdivnijih palača. Blizu su se nalazile široke rasvijetljene ulice, pune života. Kroz njih su vozile kočije na batove i u operu. U isto vrijeme dok je zvono našeg samostana označavalo da treba ugasiti svjetiljke i spustiti zavjese oko ležajeva, u veselom gradu započinjale su zabave i uživanja. Nisam mislila na tu razliku, nisam žudila za zabavom. Nikad nisam bila ni na plesu ni u operi, iako sam često slušala kako o tome pričaju. Željela sam ih posjetiti, ali ne kao netko tko bi u tome uživao i nalazio svoj životni smisao. Nisam osjećala žudnju da to okusim, već samo radoznalost da nešto novo upoznam.
Mjesec je sjao na nebu. Nije to bio pun mjesec, već mlad. Vidjela sam ga kroz rupu u granju iznad sebe. Mjesec i zvijezde bijahu jedino što mi ovdje nije bilo strano. Znala sam ih iz djetinjstva. Vidjela sam taj zlatni znak na pozadini neba, kraj nekog tornja iznad polja stare Engleske. Bilo je to u davna vremena, a mjesec je bio isti poput ovoga koji se naslanjao na nebo ovog kontinentalnog grada. Oh, moje djetinjstvo! I ja sam bila osjećajna, ma kako povučeno živjela, ma kako malo govorila, ma kako hladno izgledala. Sjećajući se prošlosti osjećaji su se rađali u meni. Što se tiče sadašnjosti, bilo bi bolje stoički je podnositi - najbolje je bilo ne doživjeti je. U obamrlosti i samrtničkom transu morala sam obuzdati živahnost svoje duše.
U to vrijeme - toga se dobro sjećam - plašilo me sve što me moglo uzbuditi, pa čak i promjena vremena. Plašila sam se, jer je to moglo u meni probuditi biće koje sam nastojala uspavati. Poticalo me to na prodorni krik koji nisam mogla zatomiti. Jedne noći izbila je oluja. Neka vrsta uragana tresla nas je u našim krevetima. Katolici su se digli u strahu, i stali se moliti svojim svecima. Mene je ta oluja zarobila poput pravog tiranina. Nešto me prisililo da ustanem i odem. Obukla sam se i išuljala napolje kroz prozor kraj moga kreveta. Sjela sam na neku ogradu s nogama na krovu susjedne zgrade. Bilo je mokro, divlje i mračno. U spavaonicama djevojke su se okupile u strahu oko svjetiljke i molile se glasno. Nisam htjela ući, nisam se mogla oduprijeti uživanju u toj divljini ispunjenoj gromovima. Divljina je pjevala odu kakvu još nikada ljudski jezik nije izrekao. Veličanstvena je bila ta igra oblaka, koje su sjajne, zasljepljujuće munje parale i probijale.
Žudila sam tada, i za idućih dvadeset i četiri sata, da me nešto izvuče iz moga sadašnjeg bivstvo- vanja i odvede me više i dalje. Sve te žudnje trebalo je izbiti iz glave, što sam, slikovito rečeno, i učinila na način Jaele koja je Siseri probila šatorskim klinom čelo. No, žudnja nije bila ubijena poput vojskovođe Sisera. Bila je samo privremeno prigušena, te bi od vremena do vremena buntovničkim pokretima zavrtala čavao. Tada bi iz čela kapnula krv, a mozak bi se uzbudio do ludila.
Večeras nisam bila buntovnički raspoložena, niti sam se osjećala onako bijedno. Moj Sisera ležao je miran u šatoru i drijemao. Pa ako je osjećao bol kroz san, nešto nalik na anđela klečalo je uz njega, stavljajući mu balzam na bolno čelo i držeći pred zatvorenim očima čarobno zrcalo. S njega su se odražavale slatke, divne misli ulazeći u njegove snove, a odbljesci mjesečine s anđeoskih krila i haljina padahu preko probodenog spavaća, preko praga šatora i preko cijelog predjela. Jael, ta okrutna žena, sjedila je nešto dalje, ne obraćajući pozornost na svog zarobljenika, već je iščekivala povratak Hebera. Tim riječima želim kazati kako su me mir i ugodna svježina te večeri u vrtu ispunjavali nadom. Ne nadom u neki određeni cilj, već nekim ohrabrenjem i čuvstvom sreće.
Nije li takvo raspoloženje, tako slatko, tako smireno, tako neočekivano, moralo donijeti nešto dobro? Nažalost, ništa dobro nije slijedilo! Iznenada se gruba stvarnost ukazala u svoj svojoj ružnoći i odbojnosti.
Usred mira te kamene zgrade podignute iznad aleja, drveća i visokih zidova ja sam iznenada začula neki zvuk. Zaškripale su šarke na prozoru. Jedva sam imala vremena pogledati tko je to i gdje otvorio prozor, kad je iznenada neki predmet, leteći poput rakete, pao pred moje noge.
Na crkvi sv. Ivana Krstitelja odbilo je devet sati. Dan se gubio, ali mrak još nije potpuno pao. Izlazeći mjesec nije još dovoljno osvjetljavao kraj, ali je svjetlo zalazećeg sunca održavalo ljetni sumrak. Čak sam ja u svom tamnom skrovištu, kad sam se pomakla do nekog otvora, mogla primijetiti predmet. Nije bilo teško utvrditi da je to kutija, i to mala kutija od bijele i obojene slonove kosti. Poklopac se otvorio u mojim rukama. U kutijici su ležale ljubičice koje su skrivale savijeni komadić ružičastog papira. Na njemu je pisalo: »Pour la robe grise«. (Za sivu haljinu.) A ja sam zaista nosila haljinu sive boje. Dobro. Je li to ljubavno pismo? Ja sam već bila čula za takva pisma, no dosad ih nisam nikad primala. Je li ono što sam držala između kažiprsta i palca bio takav predmet?
Ne vjerujem. Nisam to ni časak pomišljala. Nisam mogla zamisliti udvarača ni u mislima. Sve su učiteljice sanjale o ljubavniku, a jedna (naravno ona je bila lakovjerna) čak je sanjala i o budućem suprugu. Sve učenice iznad četrnaest godina imale su u izgledu nekog zaručnika. Dvije ili tri su njihovi roditelji čak već zaručili, to je tako bilo od samog djetinjstva.
Usred niza tih osjećaja i nada, koje su takvi izgledi stvarali, moja razmišljanja, a još manje moje pretpostavke, nisu mi nikada dopuštale takvu nadu. Druge učiteljice, odlazeći u grad, šećući po bulvarima i odlazeći na misu, bile su uvijek sigurne da će sresti neko biće »suprotnog spola« (bar su tako pričale nakon povratka) čija će ih pažnja uvjeriti u vlastitu privlačnost. Ne mogu kazati da sam imala ista iskustva kao one. Odlazila sam u crkvu i na šetnje, a da me pri tom nitko nije zapazio. Nije bilo ni jedne djevojke ili žene u ulici Fossette koja nije tvrdila da ju je naš mladi liječnik pogledao zadivljeno svojim plavim očima. Moram zamoliti, ma kako to smjerno zvučalo, da se mene izuzme od toga. Što se tiče mene, te su modre oči bile nedužne i mirne poput neba kome su i nalikovale svojom bojom. Događalo se da čujem kako drugi razgovaraju, čudeći se njihovoj veselosti, sigurnosti samozadovoljstvu, iako se nisam trudila da podignem oči i promotrim stazu kojom su se nepoznati gibali. Dakle, ovo nikako nije bilo ljubavno pismo; potpuno uvjerena u to, ja sam ga otvoril i »Anđelu mojih snova! Tisuću tisuću puta hvala za održano obećanje. Nisam se nadao da će se ispuniti. Vjerovao sam da mi se ti rugaš. Tada ti se činilo kako te ta pustolovina dovodi u veliku opasnost - nezgodno vrijeme, usamljena aleja - koju, kako si često znala govoriti, posjećuje neki zmaj, pa zatim engleska učiteljica - »une veritable begueule Britannique a ce que vous dites - espece de monstre, brusque et rude comme un vieux coporal de grenadiers, et revšche comme une religieuse«,(Prava Engleskinja koja se prenemaže i, kao što vi kažete, neka vrsta grubog i surovog čudovišta nalik na starog grenadirskog kaplara, tvrdoglava poput opatice), neka mi čitatelj dopusti da taj laskavi opis moje osobe sakrijem iza vela originalnog jezika). Ti ne znaš - nastavio je ovaj dragocjeni izljev - da je mali Gustav zbog svoje bolesti prebačen u sobu učitelja. Prozori te sobe otvaraju se na tvoj zatvor. Ja, najbolji stric na svijetu, smijem ga posjećivati. Dršćem kad se približim prozoru i pogledam u tvoj raj. Za mene raj, a za tebe pustinja! Kako se plašim da u njemu neću ugledati tebe, već gore spomenutog zmaja. Kako je moje srce zadrhtalo od ushita kad sam jednom ugledao tvoj dražestan slamni šeširić i vijorenje tvoje sive haljine koju bih prepoznao medu tisućama drugih. A li zašto, anđele moj, nisi bacila pogled gore? Okrutnice, nisi mi poklonila jedan pogled svojih divnih očiju! Kako bi me samo jedan pogled oduševio! Pišem ovo u velikoj brzini. Dok liječnik pregledava Gustava, koristim se prigodom da pismo sakrijem u kutijicu zajedno s buketom cvijeća, najslađeg koje sada raste, a ipak ne tako slatkog kao što si to ti, moja Peri, moja najdivnija! Uvijek tvoj - dobro znaš tko!«
- Ja bih željela znati tko - bio je moj komentar. A ta je želja bila još jača s obzirom na neznanku kojoj je to pismo bilo upućeno. Možda je potjecalo od zaručnika jedne od djevojaka. U tom slučaju nije se moglo ništa opasno dogoditi. Bila je to samo mala pustolovina. Nekoliko djevojaka, zapravo većina njih, imale su braću ili bratiće u susjednom koledžu. Ali la robe grise, le chapeau de paille (siva haljina i slamni šešir) sigurno su predstavljali ključ - i to zbunju- jući. Slamni šešir bio je običan vrtni šešir što su ga nosile osim mene i mnoge druge djevojke. A i siva haljina baš nije mnogo govorila. Gospođa Beck je i sama upravo sada često nosila sivu haljinu. Još jedna učiteljica i tri učenice imale su iste sive haljine poput mene. Bila je to vrsta dnevne haljine upravo u modi.
Dok sam tako razmišljala, spoznala sam da moram ući. Svjetla u spavaonicama bila su znak da je molitva završena i da su se učenice spremale u krevet. Još pola sata i sva će vrata biti zaključana, a svjetla ugašena. Ulazna su vrata još uvijek bila otvorena, da bi u zagrijanu kuću mogla ući svježina ljetne noći. Iz vrataričine sobe vidio se sjaj svjetiljke što je osvjetljivala dugi hodnik s dvokrilnim vratima radne sobe s jedne strane i velikim ulaznim vratima što su zatvarala vidik s druge.
Iznenada se začulo zvono - brzo, ali ne i glasno - poput opreznog zveckanja, poput šapta metala koji je opominjao. Rosine je izletjela iz svoje sobe da otvori vrata. Osoba koju je propustila stajala je s njom dvije minute u predsoblju. Činilo se kao da je došlo do nekog zadržavanja. Rosine je prišla vrtnim vratima sa svjetiljkom u rukama. Zastala je na stubama, podigla svjetiljku i stala se ogledavati. - Quel cinte! (Kakva priča!) - povika smješeći se koketno - personne n’y a ete (nikoga nije bilo.).
- Propustite me - zaklinjao je glas kojeg sam poznavala - potrebno mi je samo pet minuta. I meni poznat lik, visok i snažan, izišao je iz kuće, i pošao između staza i aleja. Pravo svetogrđe - prodor muškarca na to mjesto i u taj sat! No, on je znao da je povlašten, a možda je imao povjerenja i u prijateljsku noć. Hodao je alejom, pogledavajući s jedne strane na drugu, izgubio se zatim u grmlju gazeći cvijeće i lomeći u svom traženju grane. Napokon je došao do »zabranjene aleje«. Tamo sam se srela s njim, poput nekog duha. - Doktore Johne, nađeno je!
Nije me pitao tko je našao, jer se brzim pogledom uvjerio što držim u ruci.
- Nemojte je izdati - kazao je, gledajući me kao da sam zaista zmaj. - Da sam ikada i posjedovala sklonost za izdaju, ne bih mogla izdati nešto meni neznano - glasio je moj odgovor. - Pročitajte poruku i vidjet ćete kako ona malo otkriva.
- Možda ste je već pročitali - pomislila sam u sebi. Ipak nisam mogla povjerovati da ju je on pisao. To nije mogao biti njegov stil. Osim toga bila sam dovoljno luda da povjerujem kako me on ne bi nazvao imenima iz tog pisma. Njegov izgled, dok je ćitao, obranio ga je. Pocrvenio je i uzbudio se.
- Ovo je zaista odviše, ovo je okrutno i ponižavajuće za vas - bile su riječi koje je izustio. Shvatila sam da je to bilo zaista okrutno prema meni kada sam vidjela njegovo reagiranje. Bez obzira je li trebalo i njemu prigovoriti ili ne, nekog drugog je trebalo mnogo više kriviti. - Što ćete poduzeti u vezi s tim? - stao me ispitivati. - Hoćete li kazati gospođi Beck što ste našli i na taj način izazvati skandal? Mislila sam da to moram kazati, a to sam mu i rekla, dodavši kako ne vjerujem da će doći do skandala. Gospođa je bila previše oprezna da bi izazvala aferu u vezi sa svojom školom.
Gledao je u pod i razmišljao. Bio je odviše ponosan i pošten da bi tražio da sačuvam tajnu, jer je bilo očito da mi dužnost nalaže da sve to prijavim. Htjela sam obaviti svoju dužnost, no nisam htjela njega povrijediti. Upravo je tada Rosine provirila kroz otvorena vrata. Nije nas mogla vidjeti, iako sam je ja jasno vidjela između drveća. Njezina je haljina bila siva poput moje. Ta činjenica, povezana s prethodnim događajima, natjerala me da pomislim kako možda i nema potrebe da se zbog svega toga uzbuđujem. - Možda, - kazala sam. - Ako možete potvrditi da ni jedna učenica gospođe Beck nije umiješana u to, bit ću vrlo sretna da ne sudjelujem u svemu tome. Uzmite kutijicu, buket i pismo. Ja ću rado na sve to zaboraviti. - Pogledajte! - prošaptao je iznenada, sklopivši ruku nad onim što sam mu pružila i u isto vrijeme pokazujući kroz granje. Pogledala sam. Ugledala sam gospođu u kućnoj haljini sa šalom i papučama kako tiho silazi niz slube i šulja se poput mačke vrtom. Za dvije bi minute bila stigla do doktora Johna. Ako je ona nalikovala mački, on je još više nalikovao leopardu. Ništa nije moglo biti tiše od njegova koraka. Promatrao ju je, a kad je ona zakrenula za ugao, učinio je dva nečujna koraka. Ona se ponovno pojavila, a on je nestao. Rosine mu je pomogla, zatvarajući smjesta vrata između njega i njegove progoniteljice. I ja sam mogla pobjeći, no radije sam gospođi stala otvoreno pred oči.
Lako je svima bilo poznato da provodim vrijeme sumraka u vrtu, ipak još nikada nisam bila ostala tako dugo kao danas. Bila sam sigurna da je gospođa promašila. Htjela je, naime, doći nezapaženo i uhvatiti grešnika iznenada. Očekivala sam prigovore. Ne! Gospođa je izigravala suštu dobrotu. Nije pokazivala čak ni tračak iznenađenja. Svojim osjećajem takta, u kome je, vjerujem, nije moglo nadmašiti ni jedno živo biće, ona je izjavila kako je izišla napolje da udahne »la brise du soir«.(Večernji povjetarac.)
- Quelle belle nuit! (Kako divna noć) - povika gledajući zvijezde. Mjesec je upravo zalazio za tornjevima sv. Ivana Krstitelja. - Qu’il fait bon! Que l’air est f'rais! (Kako je divno! Kako je svjež zrak!) I, mjesto da me je poslala u kuću, zadržala me želeći da s njom prošećem glavnom alejom. Kad smo najposlije obje ušle, ona se naslonila na moje rame kako bih joj pomogla da se popne do ulaznih vrata. Pružila mi je obraz na poljubac, i - Bon soir, ma bonne amie; dormez bien! (Laku noć, dobra moja prijateljice, spavajte dobro!) Uhvatila sam sebe kako se smiješim dok sam ležala budna i razmišljala - smijala sam se gospođi. Nježnost koju mi je ukazala bila je za nekoga tko ju je dobro poznavao dokaz, da se u njezinu mozgu rodila neka sumnja. Kroz neki otvor, s osmatračnice, kroz razdvojene grane ili otvoreni prozor, ona je sigurno zamijetila dijelić, dalek ili blizak, varljiv ili pouzdan, noćašnjih događaja. Napokon, kad je netko bio tako izvježban u umjetnosti uhođenja kao ona, tada je bilo nemoguće da se u njen vrt baci kutijica i da netko nezamijećen pođe u potragu za njom. Nije se moglo dogoditi da ona ne bi uhvatila nagovještaj nečeg čudnog što se zbivalo na njezinu imanju, makar kako koraci bili tihi i glas prigušen. Doktor John je onih nekoliko riječi upućenih meni izrekao šapatom, ali se meni činilo kako je taj muški glas odzvanjao cijelim područjem samostana. Kakve su to stvari bile ona nikako nije mogla vidjeti, ali slatka mala spletka izazvala ju je i ona je nastojala da je rasvijetli. Pa zar nije, usred te spletke, našla »Miss Lucie« umotanu paučinu, nalik na glupu muhu, što je ona zaista i bila.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:18 pm

Villette       LEAVING_HOME


XIII.
HUNJAVICA IZVAN SEZONE




Ni dvadeset i četiri sata nisu bila prošla od ispričanog dogadaja, a ja sam imala prigodu smiješiti se, bolje rečeno smijati se gospođi Beck. Villette je imao vrlo promjenjivu klimu, iako ne tako vlažnu, kao bilo koji engleski grad. Nakon blagog zalaza sunca slijedio je snažan vjetar i čitav je idući dan bio olujan, mračan i oblačan, iako nije padala kiša. Ulice su bile pune pijeska i prašine, donesene s bulvara. Znala sam da me čak ni lijepo vrijeme ne bi bilo natjeralo da provedem veče tamo gdje sam ga sinoć provela. Moja aleja, svi zidovi i skrovišta vrta, činili se sada drukčijim, iako ne ljepšim. Njihova je osama postala nesigurna. Ta zgrada s koje su padala pisma unakazila je inače drago mjesto koje se prostiralo pod njom. Činilo se kao da je cvijeće dobilo oči, a kvrge na drveću poprimale su za mene oblik ušiju. Doktor John je doista uništio neke biljke za vrijeme svoje potrage. Htjela sam ih zaliti i njegovati, da ožive. Ostavio je otiske nogu u cvjetnjaku. Njih sam uklonila, usprkos snažnom vjetru, već rano ujutro prije no što su ih mogli otkriti. Sa sjetnim zadovoljstvom sjela sam za svoj radni stol i prionila učenju njemačkog jezika, dok su učenice izrađivale svoje zadaće, a učiteljice šivale.
Te »etude de soir« (večernje učenje) odvijale su se u bivšoj kapelici, sobi mnogo manjoj od ona tri razreda. Ovamo, naime, nitko nije smio ući osim učenica koje su živjele u internatu, a njih nije bilo mnogo. Dvije su svjetiljke visjele sa stropa iznad stolova. Upalili bi ih čim bi pao mrak, a to je ujedno bio znak da se školske knjige sklone, da se svi uozbilje i utišaju, jer bi tada zapoćimala »la lecture pieuse«.(pobožna lektira) To što su nazivali tim imenom bilo je uglavnom, kao što sam uskoro opazila, određeno za otupljivanje zdravog razuma. Knjiga koju bi tada izvlačili (bila je uvijek ista, pa kad bi je pročitali, započinjali bi iznova) bila je cijenjen primjerak, star poput bregova siv poput Hotel de Ville. (Gradska vijećnica.) Bila bih dala dva franka kad bih jednom mogla dobiti tu knjigu u svoje ruke i listati njezinim posvećenim izlizanim stranicama, pročitati naslov, i proučiti te užasne izmišljotine koje sam ja, kao heretik, mogla samo slušati zbunjenim ušima. Ta je knjiga sadržavala priče o svecima. Dragi Bože (ove riječi govorim s dostojnim poštovanjem), kakve li su to priče bile! Kakvi su hvalisavci ti sveci morali biti, ako su se hvalili tim pothvatima ili izmišljali ta čuda. Te legende nisu bile ništa drugo do redovničke pretjeranosti kojima se čovjek u sebi smijao. Uši su mi gorjele s obje strane glave dok sam bila prisiljena slušati priče o mučeništvu u Rimu. To strašno hvalisanje ispovjednika koji su zloupotrebljavali svoju službu, ponižavajući visokorođene gospođe, čineći od grofica i princeza najteže mučeno roblje pod suncem. Priče poput one o Konradu i Elizabeti Mađarskoj pojavile su se uvijek iznova u svoj svojoj prljavoj pokvarenosti, bolesnoj tiraniji i crnoj bezbožnosti. Te su priče bile nalik mori koja guši, odricanju i agoniji.
Prisustvovala sam tim »lecture pieuse« toliko koliko sam dugo mogla izdržati. Sjedila sam mirno i samo sam jednom slomila škarice, kad sam ih nehotice zabila u crvima izgrižen rub stola pred sobom. No, konačno me obuzela vrućina u sljepoočicama i srce mi je snažno kucalo, san mi je nakon toga često bio isprekidan uzbuđenjima, tako da više nisam mogla izdržati. Opreznost mi je stoga nalagala da se što brže povučem s tog mjesta čim bi se pojavila stara knjiga. Nikada Mause Headrigg nije osjećala snažniju potrebu da svjedoči protiv narednika Bothwella nego što sam ja željela izreći svoje mišljenje o toj papističkoj »lectur pieuse.

Ipak mi je nekako uspijevalo da se savladam, i ja sam, čim bi se Fosine pojavila sa svjetiljkama, pobjegla što sam brže mogla iz sobe. Naravno, i što je tiše moguće. Pogodni trenutak kucnuo bi u onom kratkom času prije no što je nastupila tišina, i za vrijeme kojega su učenice spremale svoje knjige.
Pobjegla sam u mrak. Nije bilo dopušteno nositi sa sobom svijeće. Učiteljica koja bi napustila kapelicu nije mogla poći nikamo nego u neosvijetljeno predvorje, razrede ili spavaonicu i tamo potražiti utočište. U zimi bih se sklanjala u razrede, i tu brzo hodala ovamo- onamo, da bih se ugrijala. Bila sam sretna kad je mjesec sjao. Brzo bih se pomirila s nejasnom svjetlošću zvijezda ili čak s time što ih uopće nije bilo. Ljeti nije nikada bilo tako tamno. Tada bih se popela u svoju spavaonicu, otvorila prozor i promatrala grad prostrt iza vrta. Slušala sam glazbu iz parka ili s trga pred palačom. Razmišljala sam, živjela svojim životom u svom vlastitom tihom zasjenjenom svijetu. I te sam večeri kao obično pobjegla od Pape i njegova djela. Uspela sam se stubama, približila spavaonici i tiho otvorila vrata koja su uvijek bila pažljivo zatvorena i koja su se poput ostalih vrata u kući otvarala tiho i nečujno na dobro nauljenim šarkama. Prije no što sam vidjela, osjetila sam nešto živo u ovoj velikoj sobi, obično praznoj. Nisam čula disanje ili pokret, ali nije bilo ni praznine i samoće. Svi su bijeli kreveti, »lits d’anges« (anđeoski) kako su ih zvali, ležali preda mnom, svi su bili prazni, nitko se u njima nije odmarao. Zvuk opreznog otvaranja ladica dopro je do mojih ušiju. Učinivši nekoliko koraka na stranu bolje sam vidjela, jer mi nisu smetale zavjese. Ugledala sam svoju postelju i toaletni stolić na kojem je stajala zaključana kutijica.
Izvrsno. Okrugli, materinski mali lik s lijepim šalom i čistom bijelom noćnom kapicom stajao je pred stolićem, nastojeći očigledno učiniti mi uslugu i pospremiti ga. Kutijica bijaše otvorena kao i najgornja ladica. Za njom je otvorila ostale, pregledavajući njihov sadržaj. Svaki je komadić uzela u ruke, svaki papirić pregledala. Svaku je i najmanju kutijicu otvorila. Bilo je zanimljivo promatrati kojom spretnošću i pažnjom se taj pregled vršio. Gospođa je radila poput pravog majstora, strogo i neumoljivo. Ne mogu zanijekati da je nisam gledala s potajnom radošću. Sigurna sam, da sam bila muškarac, gospođa bi mi se sviđala, tako je bila uredna i pažljiva pri svemu što je radila. Postupci nekih ljudi izazivaju negodovanje svojom nespretnošću, ali ona je oduševljavala svojom spretnošću. Stajala sam zadivljena. No, trebalo je da nešto poduzmem kako bi se prekinuo taj čar. Morala sam se nekako izvući. Mogla se okrenuti i uhvatiti me. Došlo bi do scene, pa bi se iznenada sukobile. Mi smo, naime, potpuno poznavale jedna drugu. Nestalo bi svih konvencionalnosti, pretvaranja, ja bih zavirila u njezine oči, a ona u moje. Shvatile bismo kako više ne možemo zajedno raditi i rastale bismo se zauvijek.
Zašto da izazovem takvu katastrofu? Nisam se ljutila i nisam je željela napustiti. Teško bih pronašla novog gospodara čiji bi se jaram mogao tako lako podnositi. Iskreno sam voljela gospođu zbog njezine razumnosti, pa makar što mislila o njezinim postupcima. Što se tiče njezinog sistema, on mi nije štetio, mogla ga je iskušavati na meni do mile volje. Ništa iz svega nije mogla izvući. Nisam imala ljubavnika i nisam očekivala ljubav, pa sam u siromaštvu svoga srca bila tako sigurna od špijuna kao što je to prosjak pred kradljivcem. Okrenula sam se i pobjegla. Silazila sam niz stube brzo i nečujno poput pauka. Kako sam se smijala kad sam stigla u razred. Sada sam bila sigurna da je vidjela doktora Johna u vrtu. Znala sam što je mislila. Zabavljalo me je gledati osobu koju je na krivi put navela njezina sumnjičava priroda. Pa ipak, kad je smijeh utrnuo, u meni se rodilo nešto poput mržnje, a za njom je slijedila gorčina. Stijena je bila probijena, a voda Meribaha je ključala kroz rupu. Nikada nisam osjećala tako čudnu oluju proturječnosti u sebi. Moje je srce bilo rascijepano smijehom i srdžbom, plamenom i tugom. Prolijevala sam tople suze, ne zato što mi gospođa nije vjerovala - nije mi bilo stalo do toga - već zbog drugih razloga. Zamršene, uznemiravajuće misli uništile su mir moje duše. Ipak, ta se oluja smirila i drugog dana ja sam opet bila stara Lucy Snowe.
Pri ponovnom pregledu ladica našla sam ih sve zaključane. I najpomniji pregled nije odavao promjenu u smještaju predmeta. Moje malobrojne haljine bile su složene kao što sam ih ja ostavila. Kitica ljubičica koju mi je tiho poklonio neki neznanac (nikada s njim nisam izmijenila ni riječ) i koju sam bila sačuvala zbog njezina mirisa u naborima moje najbolje haljine, još je bila tamo. Moj crni svileni šal, moja čipkasta bluza i ovratnici nisu bili zgnječeni. Da je izgužvala ma i jednu stvar, osjetila sam da bih joj teže oprostila. No, kako sam našla sve u najvećem redu, rekla sam: »Što je bilo, bilo je. Ništa se nije dogodilo, zašto bih se ljutila?«

* * *

Jedna me stvar uznemiravala, i ja sam, u mislima, tražila rješenje te zagonetke jednako tako pomno kao što je gospođa tražila ključ zagonetke u mojem toaletnom stoliću. Kako to da je doktor John, ako on nije bio saučesnik u bacanju one kutijice, znao da je bila bačena u vrt. Kako to da se smjesta pojavio i stao je tražiti? Ta je želja za saznanjem bila tako snažna da sam počela podržavati ovu svoju misao: »Zašto ne bih, u slučaju kad bi mi se pružila prilika za to, zatražila od doktora Johna objašnjenje?«
I sve dok je doktor John bio odsutan ja sam vjerovala kako ću smoći hrabrosti i postaviti mu to pitanje.
Mala Georgetta se oporavljala i liječnik je sve rjeđe dolazio. Zapravo bi uopće i prestao dolaziti da gospođa nije tražila od njega neka posjećuje dijete dok ono posve ne ozdravi.
Ušla je u dječju sobu jedne večeri pošto sam bila saslušala Georgettu kako šapuće svoju molitvu. Položila sam je u krevet. Gospođa je uhvatila dijete za ruku i kazala:
- Cette enfant a toujours un peu de fivre. (To dijete još uvijek ima malu groznicu.) - I pogledavši me nakon toga bržim pogledom no što je to bio njezin običaj. - Le Docteur John l’atil vue dernierement? Non, n’est ce pas? (Da li ju je doktor John pregledao u posljednje vrijeme. Nije, zar ne?)Naravno, ona je to bolje znala od bilo koga na svijetu. - Dobro - nastavila je - izlazim da nešto obavim fijakerom. Otići ću do doktora Johna i poslati ga djetetu. Želim da je pregleda još večeras. Njezini su obrazi rumeni, a bilo ubrzano. Vi ćete doktora primiti, jer ja neću biti kod kuće.
Djetetu nije ništa bilo. Bilo je samo toliko toplo koliko je za to bila kriva srpanjska noć. Gotovo je jednako potrebno bilo pozvati svećenika na posljednju pomast, koliko i poslati po liječnika da prepiše lijek. Osim toga, gospođa bi rijetko kad izlazila poslovno navečer. A to bi bilo i prvi puta da ne bi prisustvovala posjetu doktora Johna. Sve je to odavalo neki plan. To sam spoznala, iako bez i najmanje straha. »Ha! Ha! Gospođo! - nasmijao se Bezbrižni prosjak - Vaše čarolije su na pogrešnom putu!«
Otišla je vrlo elegantno odjevena, sa skupocjenim šalom i svijetlozelenim šeširom koji je dobro pristajao njezinu svježem tenu. Pitala sam se što namjerava. Hoće li zaista poslati doktora Johna ili neće? Hoće li on doći ili je možda zauzet? Gospođa mi je naredila da Georgette ostane budna dok liječnik ne stigne. Bila sam stoga zauzeta pričajući joj priče i razgovarajući s njom. Voljela sam Georgettu, osjećajno i ljubazno dijete. Za mene je bila nagrada držati je u krilu, ili je nositi na rukama. Noćas je zatražila da položim svoju ruku na njen jastuk. Čak me i zagrlila. Mazna kretnja kojom je pritisnula svoj obraz na moj gotovo mi je natjerala suze na oči od slatkog bola. U ovoj kući nije bilo velikih osjećaja. Ova čista mala kapljica od bistrog malog izvora bila je premila, prodirala je duboko sve do srca. Prošlo je nešto oko pola sata. Georgetta je promrmljala svojim mekim ustašcima kako je pospana. »I ti ćeš morati spavati«, pomislila sam, »usprkos svojoj mami i liječniku, ukoliko ne stignu za deset minuta«. U to sam začula zvono, a zatim brzo korake kojima se netko uspinjao uz stube. Rosine je uvela doktora Johna. Slobodnog ponašanja poput većine služinčadi u Villettu, ona je zastala, očekujući što će liječnik kazati.
Gospođina prisutnost bila bi je otjerala u njezinu vratarsku sobicu. No, nije se obazirala na moju prisutnost, kao što se ne bi ni na prisutnost bilo koje učiteljice ili učenice. Stajala je elegantna, vitka i drska, s rukama u džepovima svoje sive pregače, gledajući doktora Johna s jednako tako malo poštovanja, kao da promatra sliku mjesto živog čovjeka.
- Le marmot n’a rien, n’est pas? (Djetetu nije ništa, zar ne?) - kazala je, pokazujući prema Georgetti pokretom brade. - Pas beaucoup (Ništa naročito) - glasio je odgovor dok je liječnik prepisivao neki bezopasni lijek.
- Dobro! - nastavila je Rosine približivši mu se. - Jeste li našli kutijicu? Gospodin je izišao poput vjetra one noći. Nisam ga stigla pitati.
- Našao sam je.
-A tko ju je bacio? - nastavila je Rosine, izgovarajući sasvim slobodno ono što sam ja tako željela pitati. Ali nisam imala hrabrosti to izustiti. Kako je za neke ljude kratak put do cilja, koji se drugima čini nedokučivim.
- To je moja tajna - odgovorio je doktor John kratko, ali ne s visine. Činilo se kao da potpuno razumije Rosinino ponašanje. - No - nastavila je ona, niti najmanje zbunjena - gospodin je znao da je kutijica bačena, jer ju je došao potražiti. Kako ste znali? - Posjetio sam malog bolesnika u susjednom koledžu - kazao je. - Vidio sam kako je pala s prozora, pa sam došao po nju. Kakvo jednostavno objašnjenje! Pismo je govorilo liječniku koji je pregledavao Gustava.
- Ah da! - nastavi Rosina. Il n’y a done rien iddessous: pas de mystre, pas d’amourette, par exemple? (Ah, tako dakle u tome nema ničega, nema tajni, nema ljubavi, ništa!)
- Pas plus que sur ma main (Ne više nego u mojoj ruci.) - odgovorio je liječnik, pokazujući svoju ruku.
- Quel dommage! - odgovorila je grizeta - et moi, a qui tout cela comencait donner des ides. (Šteta! A ja sam već svašta zamišljala.) - Vraiment! Vous en etes pour vos frais. (Zaista Nećete doći na svoj račun.)- glasio je hladan liječnikov odgovor.
Ona se namrštila. Liječnik se morao nasmijati, pogledavši je. Kad se smijao izgledao je naročito dobrodušno i mudro. Gurnuo je ruku u džep. - Koliko ste puta otvorili za mene vrata posljednjih mjeseci? - zapitao je.
- Gospodin je morao voditi računa o tome - odgovorila je spremno. - Kao da nisam imao pametnijeg posla! - dodao je i pružio joj zlatnik, koji je ona uzela bez ikakva ustezanja. Požurila je začuvši zvono. Ono je sada svakih pet minuta zvonilo, jer je posluga dolazila po učenice koje su odlazile kući.
Čitalac ne smije misliti odviše loše o Rosini. Nije ona bila zla. Nije ni pomišljala na to da bi mogla biti sramota naplatiti sve usluge i brbljati poput svrake s najboljim gospodinom na svijetu. Shvatila sam nešto iz protekle scene - osim onoga što se ticalo kutije od slonove kosti. Naime to da krivicu za slomljeno srce doktora Johna nije trebalo tražiti ni u sivoj haljini ni u nabranoj pregači s džepovima. Sve su te stvari bile jednako nedužne kao i Georgettina mala plava tunika. To bolje.
Ali tko je onda bio krivac? Koji je bio uzrok, koje porijeklo, kakvo objašnjenje svega toga? Neka su pitanja bila rašćišćena, ali kolika su još ostala tamna poput noći.
- Ipak - kazala sam samoj sebi - to se tebe ne tiče. Okrenula sam se od tog lica koje sam nesvjesno pažljivo promatrala i stala gledati kroz prozor u vrt ispod nas. Doktor John je u međuvremenu, stojeći kraj kreveta, polagano navlačio rukavice. Gledao je svoju malu pacijenticu, kojoj su se oči sklapale a ustašca otvarala u dubokom snu. Čekala sam da on ode kao obično uz lagan naklon i s jedva razumljivim »Laku noć«. Upravo kad je uzeo šešir, moje su oči uperene prema susjednoj kući opazile kako se već ranije spomenuti prozor lagano otvorio i kroz njega se promolila ruka mašući bijelom maramicom.
Ne znam je li netko iz naše kuće odgovorio na taj signal, no smjesta zatim s prozora je pao neki predmet, bijel i lagan - po svemu sudeći neko pismo.
- Tamo! - zavikala sam nehotice.
- Gdje? - zapitao je doktor John energično, krenuvši prema prozoru. - Što se dogodilo?
- Opet su učinili ono isto - glasio je moj odgovor. - Netko je mahao rupčićem i nešto je palo. - Pokazala sam prema prozoru koji je sada bio zatvoren i licemjerno prazan.
- Pođite smjesta, dignite ga i donesite ovamo - glasio je njegov nalog. - Nitko vas neće primijetiti. Mene bi zapazili.
Smjesta sam pošla. Nakon kratkog traženja našla sam savijeni papirić na grani jednoga grma. Dohvatila sam ga i smjesta odnijela doktoru Johnu. Ovaj me puta nije vidjela ni Rosine.
On je smjesta rastrgao pisamce na male komadiće, ne pročitavši ga. - To nije njezina krivnja, to ne smijete zaboraviti - kazao je gledajući me.
- Čija krivnja? - pitala sam. - O kome je riječ?
- Vi, dakle, ne znate?
- Nemam pojma.
- I ne pogađate?
- Ne!
- Da vas bolje poznajem, možda bih vam se povjerio i na taj vas način postavio za čuvaricu nedužnog i divnog, ali neiskusnog bića. - Kao paziteljicu? - pitala sam.
- Da - kazao je neodređeno. - Kakve su se zamke splele oko nje? - dodao je zamišljeno.I sada je, sigurno prvi puta, promatrao ispitivački moje lice. Pitao se bez sumnje hoće li ga ljubazan izraz na mojem licu natjerati da prepusti mojoj pažnji i skrbi to eterično biće, protiv kojega su se urotile tamne sile.
Nisam se osjećala pozvanom čuvati to neznano biće, no prisjetivši se njegove uslužnosti onda kraj kočije, spoznala sam da i ja njemu nešto dugujem. Budem li mu mogla pomoći ja ću to i učiniti, ali odluka nije bila moja. S najmanjim mogućim sustezanjem ja sam predložila »da sam voljna učiniti sve što je u mojoj moći da se pobrinem za osobu za koju je on zainteresiran«.
- Nisam više zainteresiran od običnog gledaoca - kazao je zadivljujućom skromnošću. Slučajno poznajem tu bezvrijednu osobu koja je iz susjedne zgrade već dva puta povrijedila svetinju ove kuće. Osim toga susreo sam u društvu onu koja je predmet tih prostačkih pokušaja. Njezina superiornost i urođena finoća trebalo bi da izbace tu napast iz njezinih misli. Ipak nije tako. Ona je tako nevina i tako neiskusna da bih je najradije ja zaštitio kad bih to mogao. Osobno ne mogu ništa učiniti. Ne mogu joj se približiti - zastao je. - Rado ću vam pomoći - rekla sam - samo mi recite kako. I počela sam brzo u mislima prelaziti listu naših učenica, tražeći taj uzor, taj skupocjeni biser, taj dragulj bez mane. - Sigurno je riječ o gospođi Beck - zaključila sam. - Jedino ona među nama svima izgleda superiorno, no teško je za nju kazati da je nevina i neiskusna. Ne bi trebalo da se doktor John zbog toga uzbuđuje. Napokon to se samo njega tiče, i ja mu neću protivrečiti. Bit će zadovoljan. Njegov anđeo ostat će anđeo. - Uputite me kamo bi trebalo da usmjerim svoju pozornost - nastavila sam ozbiljno, smijući se u sebi na pomisao da ću morati štititi gospodu Beck ili neku njenu učenicu.
Kako je doktor John imao tanane živce, instiktivno je osjetio ono što bi i grublje sazdan um pronašao: naime, da sam mu se pomalo smijala. Pocrvenio je, s laganim smiješkom okrenuo se i uzeo šešir - i već je odlazio. Srce mi je počelo udarati.
- Želim vam pomoći - kazala sam vatreno. - Učinit ću što vi želite. Čuvat ću vašeg anđela! Brinut ću se za nju, samo mi recite tko je ona. - Ali vi to morate znati - kazao je ozbiljno, i vrlo tiho. - Nemoguće je da se u jednoj kući nalaze dvije tako čiste, tako dobre i tako neizmjerno lijepe osobe. Ja, naravno, govorim o...
Tada je brava na vratima sobe gospođe Beck iznenada zaškripila, kao da je ruka na kvaki lagano zadrhtala. Zatim je odjeknula prigušena eksplozija nezadrživog kihanja. Ta nezgoda se dogodila na našu sreću. Gospođa - ta divna žena, opet je bila na dužnosti. Tiho se vratila kući, popela se uz stube na vršcima prstiju i ušla u svoju sobu. Da nije kihnula bila bi sve čula, a čula bih bila i ja. Ali ta nezgoda zaustavila je doktora Johna. Dok je on prestrašeno zastao, ona je ušla vedra, smirena i dobre volje. Netko tko nije poznavao njezine navike pomislio bi da je ona upravo ušla, odbacivši pomisao da je stajala uhom prislonjenim na ključanicu bar deset posljednjih minuta. Uspjelo joj je još jednom kihnuti. Izjavila je kako je prehlađena, a zatim stala pričati o svojoj vožnji fijakerom. Zazvonilo je zvono na večernju molitvu i ja sam je ostavila s liječnikom.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:18 pm

Villette       Knitting_by_the_window


XIV.
PROSLAVA




Počim se Georgetta oporavila gospođa ju je poslala na selo. Bilo mi je žao, jer ja sam voljela to dijete pa sam postala još siromašnijom zbog tog gubitka. No, ne smijem se žaliti. Živjela sam u kući punoj života. Mogla sam imati društvo, no izabrala sam samoću. Svaka učiteljica posebice pokušala je postati sa mnom povjerljiva. Sve sam ih iskušala. Jedna je bila poštena žena, ali vrlo uska vidokruga, grubih osjećaja i pravi egoist. Druga je bila Parižanka, rafinirana i pokvarena u srcu. Bez vjere, principa i osjećaja. Kad bi čovjek prodro kroz vanjski okvir toga lika, našao bi u dubini kaljužu. Posjedovala je strast za darovima.
U tom pogledu ličila joj je treća učiteljica, osoba bez karaktera i posve beznačajna. Ova posljednja imala je još jedno svojstvo - škrtost. Voljela je novac radi novca. Pogled na zlatnik izazvao bi u njezinim očima neki neopisiv zeleni sjaj. Ona me jednom, kao znak naročite sklonosti, povela gore i otvorivši neka tajna vrata pokazala mi hrpu kovanog novca - oko petnaest zlatnih funti u komadima od pet franaka. Gledala je tu gomilu kao što ptica gleda svoja jaja. To je bila njezina ušteđevina. Govorila mi je o njoj puna zanosa i s velikom ustrajnošću, neshvatljivom za osobu od dvadeset i pet godina. Parižanka je s druge strane bila rasipna i raskalašena po prirodi (da li je tako i postupala, to ne znam). Te osobine pokazale su mi svoju zmijsku glavu samo jednom prilikom, pomaljajući se vrlo oprezno. To je bio nadasve opasan gmaz, sudeći prema onome što sam vidjela. To otkriće me zainteresiralo. Da je istupilo bezobrazno, tada bih možda bila filozofskim mirom ostala na mom mjestu promatrajući tu zmiju od račvastog jezika sve do kraja repa. No, samo je šušnulo među stranicama bijedne pripovijetke, i čim se susrela s naglim izljevom bijesa, povukla se i iščezla. Ona me od tog dana mrzila. Parižanka je uvijek bila u dugovima. Plaću je, naime, trošila ne samo na haljine, već i na parfeme, kozmetiku, poslastice i začine. Kakav je hladan epikurejac bila u svemu tome! I sada je vidim: mršava lica i stasa, bolešljiva izgleda, pravilnih crta lica, sa savršenim zubima, usnica uzanih poput niti, široke, izbočene brade, velikih ali hladnih prijetećih, a u isto vrijeme molećivih očiju! Neizrecivo je mrzila rad i voljela je ono što je nazivala zabavom. A to je bilo dosadno, okrutno i glupo traćenje vremena.
Gospođa Beck je savršeno dobro znala kakav je karakter te žene. Jednom je sa mnom razgovarala o njoj, s čudnom mješavinom prezira, nezainteresiranosti i antipatije. Pitala sam je zašto je drži u školi. Odgovorila je iskreno »jer to odgovara njezinim interesima« ukazujući mi na činjenicu koju sam već i sama bila zapazila. Gospođica St. Pierre posjedovala je, naime, jedinstvenu moć uspostavljanja discipline među svom tom neposlušnom djecom. Bez uzbuđenja, buke ili sile ona je znala smiriti djecu, kao što ledeni zrak može smiriti živahni potok. Nije bilo velike koristi od nje što se tiče prenošenja znanja, no bila je nezamjenljiva u pogledu održavanja reda i nadziranja.
- J’ai sais bien qu’elle n’a pas de principes, ni, peuttre, de moeurs (Znam dobro da nema principa, a možda ni morala.) - priznavala je gospođa iskreno, no filozofski bi dodala - son maintien en classe est toujours convermhle et rempli m ž me d’une certaine dignits: c’est tout ce qu’il faut. Ni les č leves ni les parents ne rekilrdent plus loin; ni, par cons e quent, moi non plus. ( No njezino vladanje u razredu je uvijek u redu, čak u njemu ima stanovitog dostojanstva. Više od toga nije potrebno. Ni učenici, ni roditelji ne gledaju dalje, pa prema tome ni ja.) Čudan, veseo i bučan svijet bila je ta škola. Svim su silama nastojali sakriti lance cvijećem. Nježni duh romantizma bio je posvuda prisutan. Velika tjelesna sloboda (da tako kažem) bila je dopuštena kao protuteža ljubomornim duhovnim ograničenjima. Sve su duše bile odgajane u ropstvu, no da nitko ne bi tu činjenicu primijetio koristila se svaka mogućnost tjelesne rekreacije. Ovdje, kao i posvuda drugdje, crkva je nastojala odgojiti svoju djecu da budu tjelesno snažna, a duševno slaba. Debela, rumena, radosna, neobrazovana, nezainteresirana. »Jedi, pij i živi!« govorila je ona. Brinite se za svoja tijela, a dušu prepustite meni. Ja ću se brinuti za nju i voditi je. Osigurat ću joj konačni spas.« To je pogodba u kojoj se svaki pravi katolik smatra dobitnikom. Lucifer nudi iste stvari: »Svu ću ti moć dati i njezinu slavu, jer to je meni prepušteno i mogu je dati kome zaželim. I stoga, ako me ti obožavaš, ja ću biti tvoj!« U to vrijeme - usred najjačeg žara ljeta - kuća gospode Beck postajala bi toliko veselo mjesto koliko to uopće škola može biti. Cijelog su dana sva vrata i svi dvokrilni prozori bili otvoreni. Zrak je bio pun sunca. Oblaci bijahu daleko. Plovili su iznad mora, odmarajući se bez svake sumnje na otocima, kakav je bila i Engleska - ta draga maglena zemlja. Bježali su sa suhog kontinenta. Živjeli smo mnogo više u vrtu, nego pod krovom. Nastava se održavala u velikoj sjenici, a tamo se i jelo. Osjećalo se i približavanje blagdana, pa se sloboda pretvarala u razuzdanost. Školski praznici počinjali su za dva mjeseca, ali prije toga čekao nas je veliki događaj i važna ceremonija - rođendan gospođe Beck. Tu je proslavu organizirala gospođica St. Pierre. Gospođa je, naime, željela ostati po strani, kao da ne zna što se priprema u njezinu čast. Nikada nije tobože znala, nikada nije mogla ni pomisliti da se po školi sakuplja novac za njezin dar.
Uljudni čitalac neće obraćati pozornost na kratko potajno savjetovanje u gospođinoj sobi.
- Što biste željeli ove godine? - pitao ju je njezin pariški poručnik. - Nije važno! Neka uboga djeca ne troše svoj novac - kazala je gospođa milostivo i skromno.
Tada bi St. Pierrova isturila bradu, ona je dobro poznavala gospođu. Uvijek bi nazivala te izraze dobrote »des grimaces« (Grimase.) Nije se čak ni pretvarala da tim riječima i časak vjeruje. - Brzo! - govorila je hladno. - Recite što želite. Dragulje ili porcelan? Odjeću ili srebro?
- Eh bien! Deux ou trois cuillers et autant de fourchettes en argent. (Dobro, dakle! Dvije ili tri srebrne žlice i isto toliko vilica.) Rezultat je bila lijepa kutija, a u njoj srebrni pribor u vrijednosti od 300 franaka.
Program proslave sadržavao je predaju pribora, doručak u vrtu, predstavu (u kojoj su kao glumci sudjelovali đaci i učitelji), ples i večeru. Sjećam se da je sve to na mene ostavilo snažan dojam. Zetie St. Pierre razumjela se u to i sve je odlično organizirala. Glavna je točka bila predstava. Probe za nju trajale su mjesec dana. I izbor glumaca zahtijevao je znanje i brigu. Zatim je slijedilo vježbanje izgovora i bezbroj proba. Za sve to, kao što se može pretpostaviti, nisu dostajale snage gospođice St. Pierre. Za to su bile potrebne sposobnosti veće od njezinih, a imao ih je profesor književnosti Paul Emanuel. Nikada nisam prisustvovala predava- njima gospodina Paula, no često sam ga sretala kud bi prolazio četvrtastim predvorjem smještenim između škole i internata. Čula bih ga ponekad za toplih večeri kako predaje kraj otvorena prozora, a legende o njemu dopirale su do mojih ušiju sa svih strana. Naročito je naša stara poznanica, gospođica Ginevra Fanshawe koja je bila odabrana da odigra značajnu ulogu u drami, često pričala o tome što on kaže ili čini.
Smatrala ga je užasno ružnim, i gotovo bi zapadala u histeriju na zvuk njegovih koraka ili glasa. On je zaista bio malen, crn čovjek, zajedljiv i mračan. Čak se i meni činio neugodnom pojavom zbog svoje kratko podšišane crne kose, upalih obraza, širokih dršćućih nozdrva i duboka pogleda. Bio je razdražljiv, to se vidjelo po načinu kojim se obraćao nemirnim učenicama koje su bile pod njegovim nadzorom. Ponekad bi strastveno povikao na te glumce amatere, prigovarajući im zbog nerazumijevanja, hladnoće osjećaja ili slabog izražavanja. »Poslušajte« viknuo bi i tada bi njegov glas odjeknuo poput trube preko pozornice. I kada bi ga tihim zviždanjem imitirale Ginevra, Mathilda ili Blanche, nije bilo čudo što bi on duboko prezirno uzdahnuo ili pak glasno zašištao.
- Vous n’dtes done que des poup e es? (Zar niste ništa drugo do lutka?) - čula sam ga grmjeti. - Vous n’avez pas de passions vous autres? Vous ne sentez done rien? Votre ehair est de neige, votre sang de glace? Moi, je veux que tout cela s’allume, qu’il ait une vie, une Srne! (Zar u sebi nemate strasti? Zar ništa ne osjećate? Zar je vaše meso od snijega, a osjećaji od leda? Ja želim da se ovo sve upali, da oživi i ima dušu!)

Uzaludno objašnjenje. Pa kad je to konačno spoznao, on je od svega odustao. Do tada je s njima spremao veliku tragediju, sada je knjigu rastrgao na male komadiće i došao drugog dana s nekom komedijom. To im se više sviđalo. Uspjelo mu je konačno sve to utuviti u njihove okrugle glatke glave.
Gospođica St. Pierre je uvijek prisustvovala satovima gospodina Emanuela. Pričali su mi kako se njemu vrlo sviđa njezino otmjeno ponašanje, tobožnja pažljivost, takt i profinjenost. Ona je zaista pos- jedovala dar da se u prvo vrijeme sviđa onome kome je htjela. No taj osjećaj ne bi potrajao. Za sat vremena usukao bi se i nestao poput paučine.
Dan prije rođendana gospođe Beck nalikovao je već samom blagdanu. Sva tri razreda bi se ispraznila, očistila i dekorirala. Svuda u kući vladalo je radosno raspoloženje. Osoba koja je tražila osamu nije mogla naći ni pedalj mjesta za sebe. Što se mene tiče sklonila sam se u vrt. Cijelog sam dana šetala ili sjedila sama, grijala se na suncu, skrivala među drvećem i družila se sa svojim vlastitim mislima. Sjećam se da sam tog dana izmijenila samo dvije rečenice s nekim živim bićem. Nisam se osjećala osamljenom. Bila sam sretna što sam ostavljena na miru. Za promatrača bilo je dovoljno da prođe jednom kroz sobe pa da primijeti kakve su se sve promjene dogodile. Kako su stvorene garderobe i mala pozornica s kulisama. Kako svime time upravlja gospodin Emanuel uz pomoć gospođice St. Pierre, i kako vesela skupina učenica, među njima i Ginevra Fanshawe, ubrzano rade pod njegovim nadzorom.
Veliki je dan osvanuo. Sunce se diglo toplo i grijalo je s vedrog neba sve do kasnih sati. Svi su prozori i sva vrata bili otvoreni. Sve je to davalo ugodan osjećaj ljetne slobode - a potpuna sloboda bila je i lozinka toga dana. Nastavnice i učenice sišle su na doručak u kućnim haljinama, uvijene kose.
Spremale su se za večernju toaletu. Uživale su očito što će provesti to jutro u luksuzu ljenčarenja. Osjećale su se poput gradskih vijećnika koji poste u očekivanju gozbe. Oko devet sati stigla je važna ličnost: frizer. Makar je to bilo svetogrđe, on se ipak smjestio u kapelici i tamo je u prisutnosti škropionice, svijeća i raspela svečano služio svom zanatu. Sve su djevojke bile po redu pozivane k njemu. Izlazile bi s glavama dotjeranim poput školjke, izbrazdane bijelim razdjeljcima i s lakiranim kovrčicama kao u grčkih frizura. I ja sam došla na red i jedva sam mogla povjerovati onom što je pokazivalo zrcalo kad sam se pogledala. Iznenadila me raskošna smeđa kosa, za koju sam u prvi čas pomislila da nije sva moja. Tek me opetovano potezanje uvjerilo u suprotno. Morala sam tada priznati da je frizer prvorazredan umjetnik, jer mu je uspijevalo da poluči uspjeh od osrednjeg materijala.
Kapelica se zatvorila, a spavaonica je postala pozornicom pranja, odijevanja i spretnog dotjerivanja. Za mene je bila tajna, a to će uvjek i ostati, kako im je uspijevalo utrošiti toliko vremena a pri tom tako malo obaviti. Postupak se činio zamršen i dug, a rezultat tako jednostavan. Bijela haljina od muslina, plavi pojas, par bijelih ili žutih rukavica - to je bila svečana uniforma za koju je kuća puna nastavnica i učenica utrošila tri sata. Iako je uniforma bila jednostavna, ona je ipak krojem i svježinom bila besprijekorna. Sve su nastavnice u odijevanju također pokazivale odabrani ukus, koji je odgovarao punim, čvrstim oblicima žena iz Labassecoura. Možda bi sve to bilo i nešto odviše kruto za neki lepršaviji stil ljepote, ali opći dojam bio je zadovoljavajući.
Promatrajući tu prozračnu, poput snijega bijelu gomilu, osjetila sam se kao tamna mrlja usred polja punog svjetla. Nisam imala hrabrosti da obučem prozirnu bijelu haljinu. Morala sam nositi nešto lagano, jer je vrijeme bilo vrlo toplo. I tako sam, prolazeći kroz niz dućana, konačno pronašla crveno-sivu tkaninu, poput izmaglice nad močvarom. Moja krojačica sašila ju je tako dobro kako je umjela, jer je, kako je ona primijetila materijal bio »si triste - si peu voyant«.(Tako tužan i neupadljiv.) Morala je šivanju posvetiti veliku pažnju, što je bilo dobro, jer nisam imala ni cvijeće, ni dragulje za ukras. A što je bilo najvažnije nisam imala ni prirodno ružičast ten. Ne primjećujemo te nedostatke kad nosimo svakodnevnu odjeću, no smjesta će se pojaviti pred nama ako za svečanih prilika naša ljepota treba zasjati.
Ipak sam se ja u toj sumornoj haljini dobro osjećala, što se sigurno ne bi dogodilo da sam nosila nešto sjajnije i upadnije. Gospođa Beck se složila sa mnom. I ona je obukla jednostavnu haljinu. Samo što je ona stavila narukvicu i veliki zlatni broš s lijepim kamenom. Srele smo se na stubama, ona mi je kimnula i nasmiješila mi se s odobravanjem. Nije mislila da ja dobro izgledam - to nju nije zanimalo - smatrala je samo da sam odjevena »convenablement decemment«, (pristojno i decentno) a to je za gospođu bilo najvažnije. Čak je i zastala, stavljajući mi na rame svoju ruku u rukavici. Držala je izvezen i parfimiran rupčić i šapnula mi u uho sarkastičnu prim- jedbu o drugim učiteljicama (kojima je upravo malo prije polaskala). - Nema ništa smješnije nego kad se zrela žena odijeva poput djevojčice od petnaest godina - quant a la St. Pierre, elle a l’air d’une vieille coquette qui fait l’ingenue. (Što se tiče St. Pierre, ona liči na staru kokotu koja se pravi nevina.)
Obukla sam se nekoliko sati prije ostalih, pa sam željela neko vrijeme probaviti u osami, ali ne u vrtu gdje je služinčad pripremala duge stolove, smještala stolice i rasprostirala stolnjake za zakusku. Pošla sam u razrede, koji su sada bili prazni, tihi, hladni i čisti. Zidovi su bili svježe obojeni, podovi oribani i već gotovo suhi. Svježe nabrano cvijeće služilo je kao ukras, a zavjese su resile velike prozore.
Povukla sam se u prvi razred koji je bio manji i uredniji od ostalih i izvadila iz staklene police neku knjigu koja mi se učinila zanimljivom. Sjela sam i stala čitati. Staklena vrata tog razreda gledala su u vrt. Vidjela se sjenica ukrašena granama akacija koje su se spajale s rascvjetanim granama ruža. Pčele su u granama ruža zujale sretno i marljivo. Počela sam čitati. I upravo kad su me to zujanje, ugodna hladovina i mir stali odvoditi u daleku zemlju snova, začuo se oštri zvon zvonca ulaznih vratiju. To me vratilo u stvarnost. Zvono je zvonilo čitavo jutro, jer su radnici, posluga, frizeri, krojačice dolazili i odlazili. Znalo se i to da će zvoniti cijelo poslije podne, jer je oko stotinu vanjskih učenica trebalo da stigne u svojim kočijama. Nije se moglo očekivati da će prestati zvoniti ni uveče, jer su tada imali stizati roditelji i prijatelji na predstavu. U tim je uvjetima zvonjava, ma kako oštra, bila nešto uobičajeno. Ipak, ovo je ispalo nekako drukčije. Otjeralo je moje snove i bacilo mi knjigu s koljena. Upravo sam se spremala da je podignem, kad začuh brzi, pravilan i odlučan korak koji je prolazio kroz predvorje, hodnik, razrede i veliku dvoranu. Zatvorena vrata prvog razreda, moga skloništa, nisu predstavljala zapreku. Naglo su se otvorila, i neki kaput s grčkom kapom ispuni otvor. Dva oka su prvo nesigurno lutala prostorom, a zatim su se željno spustila na mene. - C’est cela! - rekao je neki glas. - Je la connais, c’est l’Anglaise. Tant pis. Tout Anglaise, et, par consequent, toute begueule qu'elle soit, elle f'era mon affair, ou je saurai pourquoi. (Tako je! Poznajem je to je Engleskinja. Utoliko gore. Iako je Engleskinja, pa se prema tome prenemaže - ipak će obaviti moj posao, pa ću znati zašto.)
A zatim, s velikom uljudnošću (vjerojatno je mislio da nisam razumjela njegovo nepristojno mrmljanje) i s najužasnijim naglaskom koji sam ikada bila čula: »Miss, morate igrati. Propao sam.« - Što mogu učiniti za vas, gospodine Paul Emanuel? - zapitala sam, jer to bijaše gospodin Paul Emanuel u stanju najvećeg uzbuđenja. - Morate glumiti. Ne želim da se ustežete, da odbijete ili se mrgodite. Prozreo sam vaše sposobnosti one noći kad ste stigli. Vidim vaše mogućnosti. Vi možete igrati i morate igrati.
- Ali kako gospodine Paul? Kako to mislite?
- Ne smijemo gubiti vrijeme - nastavio je, sada govoreći francuski. - Povjerimo ovim zidovima sva oklijevanja i sve isprike. Morate preuzeti ulogu.
- U vodvilju?
- U vodvilju! Sami ste to kazali.
Užasnuto sam udahnula zrak. Što je taj mladi čovjek mislio? - Poslušajte! - kazao je. - Sve ću vam ispričati i vi ćete mi tada kazati da ili ne. I prema tom odgovoru ja ću vas kasnije cijeniti. Na njegovim je obrazima gorio sjaj jedva svladane žestine. Njegova je narav bila u isto vrijeme i suzdržana i mrzovoljna, i žestoka, a bila je blizu toga da postane gruba i nesmiljena. Najbolje je bilo saslušati ga pozorno i tiho. Slušala sam.
- Sve će propasti - započeo je. - Louise Vanderkelkov se razboljela, bar tako kaže njezina smiješna majka. Ja sam siguran da bi ona mogla igrati samo kad bi htjela. Nedostaje joj očito dobra volja. Ona je vježbala - kao što znate - ili možda ne znate, to nije važno. Bez nje, komad se neće moći izvesti. Preostaje samo nekoliko sati da ulogu naučite. Ni jedna učenica ne bi prihvatila tu ulogu. Jer to i nije zanimljiva, ni simpatična uloga. Njihovo grozno »amour- propre«(samoljublje), tako svojstveno ženama, pobunilo bi se. Engleskinje su ili najgore, ili najbolje predstavnice svoga spola. Sam Bog zna da ih mrzim poput kuge (to je kazao stisnutih zubi). Molim Engleskinju da me spasi. Kako glasi vaš odgovor - da ili ne? Tisuću primjedaba vrzmalo mi se glavom. Strani jezik, kratko vrijeme, javno prikazivanje... Sve je drhtalo u meni, moje neprovjerene mogućnosti i samoljublje (ta najgora osobina). Sve je to govorilo: »Ne, ne, ne!«
No, pogledala sam gospodina Paula, i u njegovim ljutitim prodornim očima ugledala nešto poput molbe, pa su moje usne izrekle riječ »da«. Za časak njegov se kruti lik opustio, no brzo se svladao i nastavio:
- Brzo na posao! Evo knjige, ovo je vaša uloga, pročitajte je! I ja sam čitala. Nije pravio primjedbe, no ponekad bi se namrštio. Glumio je, a ja sam ga poslušno oponašala. To je bila nezgodna uloga - muška - i to jednog glupana. U nju se nije moglo staviti ni srca ni duše. Nije mi se sviđala. Komad - obično brbljanje - odvijao se oko napora dvaju suparnika da zadobiju ruku neke lijepe kokete. Jedan se ljubavnik zvao Medvjed. Bio je to dobar, pristojan, ali sirov čovjek. Neka vrsta sirovog dijamanta. Drugi je bio pravi leptir, brbljavac, hvalisavac. A ja sam morala biti taj hvalisavac, brbljavac i leptir. Učinila sam što sam mogla. Znala sam da to nije dobro. Izazivala sam gospodina Paula, bio je bijesan. Svim sam silama nastojala učiniti sve što sam mogla. Vjerujem da je spoznao moje dobre namjere. Ići će - viknuo je. A kad su se začuli glasovi iz vrta i pojavile se bijele haljine koje su lepršale oko drveća, on je kazao: - Morate se povući. Morate to nasamo naučiti. Dođite sa mnom. Nije mi dao ni vremena ni mogućnosti da nešto odlučim. On me poput vihora poveo stubama na prvi kat, na drugi - na treći (činilo se kao da taj mali čovjek instinktivno svuda pogađa svoj put). Odveo me na tavan, tamo me zaključao i nestao.
Nije to bilo ugodno mjesto. Mislim da on nije znao kako je neugodno bilo, jer me sigurno inače ne bi ovdje zatvorio. U to ljetno vrijeme bilo je na tavanu vruće kao u Africi. Zimi je čak bilo hladno kao na Grenlandu. Sve je bilo puno kutija i starih krpa. Stare su haljine visjele s neokrečenih zidova. Strop je bio pun paučine. Bilo je poznato da je tavan pun štakora, žohara i druge gamadi - a šaptalo se da se tajanstvena opatica iz vrta jednom pojavila ovdje. Jedan je dio tavana bio u mraku. A da bi misterija bila još dublja, preko tog dijela bila je navučena zavjesa koja je zaklanjala tamni red zimskih ogrtača što su visjeli, svaki s jednog klina, poput zločinaca na vješalima. Govorilo se kako se opatica pojavila iza zavjese i ogrtača. Nisam u to vjerovala, niti me to uznemirivalo. No, ugledala sam vrlo tamnog i velikog štakora, s dugim repom, koji se pojavio iz udubljenja u zidu. Pogled mi je pao na crne žohare što su šetali po podu. Oni su me više zabrinjavali od prašine, starih krpa i vrućine. To posljednje bi uskoro postalo nepodnošljivim kad mi ne bi bilo uspjelo popeti se i otvoriti prozorčić na krovu. Ispod tog otvora dogurala sam prazan sanduk, stavila sam na njega manju kutiju, obrisala s nje prašinu, skupila svoju haljinu (neka se čitalac sjeti da je to bila najbolja koju sam imala) i popela se na to čudno prijestolje. Počela sam svladavati svoj zadatak. Dok sam učila bacala sam pogled na žohare zbog kojih sam, vjerujem, više nego zbog štakora, sjedila u smrtnom strahu na tom prijestolju.
Moja je prva impresija bila da sam poduzela nešto nemoguće. Odlučila sam učiniti sve što budem mogla, pomirivši se s mišlju svoga neuspjeha. Uskoro sam ipak otkrila da uloga u tako malom komadu nije nešto što se ne može savladati za nekoliko sati. Učila sam i učila, prvo šapćući, a zatim glasno govoreći. Sigurna da me nitko ne gleda, ja sam glumila pred tavanskim insektima. Ulazeći u površnost, frivolnost i neiskrenost uloge koju sam igrala, osvećivala sam se tom glupanu, praveći ga što je moguće smješnijim.
U tom vježbanju prošlo je poslije podne. Dan je stao prelaziti u sumrak. Nisam ništa jela od doručka, pa sam postajala sve gladnija. Sjetila sam se zakuske i hrane koju su sigurno upravo sada gutali u vrtu duboko ispod mene. (Vidjela sam u predvorju košaru punu »pates k la creme« (Kolači s kremom). Za mene nije bilo ništa bolje na svijetu). U ovaj čas bi mi odgovarao komad kolača i što se više moja želja za tim slasticama pojačavala, sve mi se teže činilo provesti blagdan u postu i u zatvoru. Iako je tavan bio daleko od ulaznih vrata i predvorja, čak je i ovamo dopirao zvuk zvona, i neprestano kotrljanje kočije po popločenom putu. Znala sam da u kući u vrtu sve vrvi od ljudi punih sreće i radosti. Ovdje je počeo padati mrak, žohari su mi nestajali pred očima. Drhtala sam od straha da oni ne navale na mene, popnu se neopazice na moje prijestolje i izvrše prepad na moju suknju. Puna nestrpljenja počela sam ponovno vježbati svoju ulogu želeći da utučem vrijeme. Tek što sam završila, čula sam dugo očekivani šum ključa. Bio mi je dobro došao. Gospodin Paul (jer sam kroz prašinu još mogla vidjeti nje- govu kratko ošišanu kosu i žućkastu boju lica) ušao je.
- Izvrsno! - zaviknuo je, držeći vrata otvorena i zastavši na pragu. - J’ai tout entendu. C’est assez bien. Encore! (Sve sam čuo. To je dosta dobro. Još jednom!)
Oklijevala sam časak.
- Encore! - kazao je odlučno. - Et point de grimaces! A bas la timidite. (Još jednom! I bez grimasa. Dolje stidljivost!)
Ponovila sam ulogu, no ni upola tako dobro kao kad sam bila sama. - Enfin, elle sait (Najzad, naučila je.) - kazao je prilično nezado- voljno - u tim uvjetima se i ne može više zahtijevati. - Zatim je dodao: - Imate dvadeset minuta za pripreme. Do viđenja! - I otišao je.
- Gospodine - viknula sam, skupivši svu svoju hrabrost. - Eh bien. Qu’est ce que c’est, Mademoiselles? (Dobro, što je sad, gospođice?)
- J’ai bien faim.(Gladna sam).
- Comment, vous avez faim! Et la collation? (Kako to a što je sa zakuskom?)
- Ne znam ništa o njoj. Nisam bila tamo, jer sam ovdje bila zaključana. - Ah, c’est vrai. (To je istina!) - viknuo je.
Za trenutak moje je prijestolje bilo napušteno, a tavan ispražnjen. Jurnuli smo sve do same kuhinje. Činilo mi se da ćemo prodrijeti do podruma.
Kuharici je bilo strogo naređeno da iznese hranu, a meni da je pojedem. Na moju radost ta se hrana sastojala samo od kave i kolača. Plašila sam se vina i suhih kolača, jer to nisam voljela. Otkud je pogodio da bih rado pojela komadić pite s kremom, to ne znam. Ali on je izišao i odnekud mi to doneo. Jela sam i pila s velikim apetitom, ostavljajući pitu za kraj. Gospodin Paul nadzirao me je pritom i gotovo mi naturio više nego sam mogla progutati. - A la bonne heure. (U dobar čas.) - viknuo je kad sam mu dala do znanja da ne mogu više jesti i sklopljenih ga ruku zaklinjala da me poštedi još jednog komada peciva namazanog maslacem. - Mislit ćete o meni kao o tiraninu i Modrobradom, koji zatvara žene na tavanu. A ja ipak nisam takav. Gospođice, osjećate li sada dovoljno snage i hrabrosti da se pojavite?
Odgovorila sam potvrdno, iako sam zapravo bila vrlo zbunjena. Ovaj mali čovjek bio je jedan od onih kojima se nitko ne može suprotstaviti, ukoliko sam ne raspolaže snagom da ga od prve smlavi. - Dođite - rekao je, ponudivši mi svoju ruku.
Pružila sam mu svoju i on je krenuo brzim korakom, prisiljavajući me na trčanje da ne bih zaostala. Časak se zaustavio u predvorju. Bilo je rasvijetljeno jarkim svjetiljkama. Sva su vrata od razreda bila otvorena, a tako i široka vrata prema vrtu. Narančina drvca, i visoko cvijeće u vazama, ukrašavali su portale s obje strane. Skupine dama i gospode u večernjim odijelima komešale su se među cvijećem. Iz razreda se pružao pogled na to zbijeno, uzburkano, bučno mnoštvo u pokretu. Sa stropa su visjeli upaljeni lusteri. U daljini se uzdizala pozornica sa svečanom zelenom zavjesom i redom svjetiljaka. - N’est pas que c’est beau? (Zar ne da je to lijepo?) - pitao je moj pratilac.
Morala sam to potvrditi, no srce mi se popelo u grlo. Gospodin Paul je to shvatio, pa me je sa strane pogledao.
- Učinit ću sve što mogu, no željela bih da je sve već prošlo. - Zatim sam zapitala - Hoćemo li proći kroz to mnoštvo? - Ni govora. Ja stvar bolje provodim. Proći ćemo kroz vrt. I začas smo prošli kroz vrata. Svježa, mirna noć me nekako oživjela. Nije bilo mjeseca, no veliki broj blistavih prozora osvjetljavao je dvorište, pa čak i aleje. Na nebu nije bilo oblaka, i ono je veli- čanstveno sjalo svojim živim plamenovima. Kako su blage noći na Kontinentu! Kako ugodne, mirisne i mirne! Nema magle s mora, nema hladne vlage. Te su noći kao podneva bez magle, a svježe su poput jutra. Prošli smo kroz predvorje i vrt te stigli do staklenih vrata prvog razreda. Bila su otvorena, kao što su te noći bivala i sva ostala vrata. Ušli smo, i on me uveo u maleni kabinet između razreda i velike sale. "Zaslijepila me silna svjetlost u kabinetu, zaglušila me buka glasova. Stala sam se gušiti od vrućine, stiske i gužve. - De l’ordre! Du silence! (Reda i mira!) - zavikao je gospodin Paul. - Kakav je to kaos? - zapitao je, i sve se stišalo. S nekoliko riječi i gesta on je iz kabineta potjerao više od polovice prisutnih, i prisilio preostale na mir. Svi su bili u kostimima. To su bili glumci, a ovo je bila garderoba. Gospodin Paul me predstavio. Zurili su u mene, a neki se nasmijaše. Za njih je to bilo iznenađenje. Nisu očekivali da će Engleskinja igrati u vodvilju.
Ginevra Fanshawe, odjevena u lijepi kostim i uistinu prekrasna, pogledala me očima sjajnim i okruglim poput bisera. Ona je bila izvrsno raspoložena, nije se ni plašila ni stidjela, bila je oduševljena što će se pojaviti pred stotinjak ljudi. Moj dolazak prekinuo ju je u toj radosti. Bila bi uzviknula, ali gospodin Paul držao je u svojoj vlasti, i nju i sve ostale.
Nakon što ih je sve pogledao kritičkim pogledom, on se okrenuo k meni.

- I vi se morate obući za svoju ulogu.
- Odjenuti se poput muškarca! - viknula je Zelie St. Pierre, približavajući se. Dodala je službeno: - Ja ću joj pomoći. Nije mi se sviđalo što ću se obući u muškarca, a sigurno mi i neće dobro pristajati. Bijah pristala prihvatiti muško ime i mušku ulogu, ali ne i muški kostim. Stanite! Ne! Zadržat ću vlastitu haljinu, bilo što bilo. Rekla sam to odlučnim glasom, iako tihim, zamuckivajući od uzbuđenja.
On nije odmah planuo kao što sam ja pomislila. Šutio je. Ali Zelie se ponovno suprotstavila.
- Bit će pravi kicoš. Evo odijela. Sve je kompletno. Možda je preširoko, ali ja ću to urediti. Dođite, chere amie - belle Anglaise! (Draga prijateljice - lijepa Engleskinjo!) Rugala mi se, jer ja nisam bila lijepa. Uhvatila me za ruku i povukla za sobom. Gospodin Paul je stajao mirno i nezainteresirano.
- Ne smijete se braniti - nastavila je St. Pierr, jer ja sam se odupirala. - Sve ćete pokvariti, uništiti komad, pokvariti veselje cijeloj družbi. Zar sve to žrtvovati svom samoljublju? To bi bilo šteta, i gospodin to nikada neće dopustiti.
Potražila je njegov pogled. I ja sam ga htjela uhvatiti. Prvo je pogledao nju, a zatim mene. - Stanite! - rekao je polagano, zaustavivši St. Pierr u njezinim naporima da me odvuče za sobom. Svi su očekivali njegovu odluku. Nije se ljutio, niti je bio uzbuđen. Primijetila sam to, i to me ohrabrilo.
- Ne sviđa vam se to odijelo? - zapitao je pokazujući na mušku odjeću.
- Nemam ništa protiv pojedinih dijelova, ali neću obući sve. - Pa kakvo bi moralo biti? Kako prihvatiti mušku ulogu, a pojaviti se na pozornici u ženskim haljinama? Ovo je amaterska predstava, to je istina. Vodvilj u internatu. Mogao bih pristati na stanovite ustupke, no nešto ipak morate obući što će potvrditi da pripadate plemenitijem spolu.
- Hoću, gospodine! Ali to mora biti uređeno kako ja želim. U to se nitko ne smije miješati. Nitko me ni na šta ne smije prisiliti. Dopustite da se sama odjenem.
Gospodin je, bez ijedne daljnje primjedbe, uzeo kostim od St. Pierr, predao ga meni i odveo me u svlačionicu. Ostavši sama, smirila sam se i sabrano prišla poslu. Zadržala sam svoju žensku odjeću i dodala joj prsluk, okovratnik i kravatu. Zatim još i kratki kaput. Sva je ta odjeća pripadala bratu jedne učenice. Raspustila sam pletenice i sakupila pozadi dugu kosu. Sprijeda sam je počešljala na jednu stranu. Uzela sam šešir i rukavice u ruku i izišla. Gospodin Paul je čekao kao i svi ostali. Pogledao me: - To je dobro za internat - izjavio je. A zatim je prilično ljubazno dodao: - Courage, mon ami! Un peu de sang froid - un peu d’aplomb, M. Lucieh, et tout ira bien. (Samo hrabro prijatelju! Malo hladnokrvnosti, malo hrabrosti i sve će biti u redu, gospodine Lucien!)
St. Pierr se ponovno hladno nasmijala poput zmije.Razdražena zbog uzbuđenja, ja sam se okrenula prema njoj i kazala kako bih je izazvala na dvoboj kad ona ne bi bila dama, a ja gospodin. - Nakon predstave, nakon predstave - govorio je gospodin Paul. - Tada ću vam podijeliti svoje pištolje i uredit ćemo sve kako je propisano. Bit će to stara svađa između Francuske i Engleske. Približavao se čas početka predstave. Gospodin Paul je stao pred nas i održao nam kratak govor, poput generala koji se prije bitke obraća svojim vojnicima. Ne znam što je rekao, osim neka svaka od nas pokuša odbaciti privatnu ličnost. Sam Bog zna kako sam taj savjet shvatila beskorisnim za neke od nas. Zazvoni zvono. Odvedoše mene i još dvije druge djevojke na pozornicu. Zvono je ponovno zazvonilo. Morala sam kazati prve riječi komada. - Ne gledajte u publiku, i ne mislite na nju - šapnuo mi je gospodin Paul u uho. - Zamislite sebe na tavanu kako glumite štakorima. Nestao je. Zavjesa se digla. Na nas je navalilo svjetlo iz velike dvorane i žamor veselog mnoštva. Sjetila sam se žohara, starih kutija, pisaćeg stola izjedenog crvotočinom. Loše sam izgovorila svoj tekst, ali sam ga ipak izgovorila.
Te prve riječi bile su najteže. Otkrile su mi činjenicu da se ne plašim toliko gomile koliko svog vlastitog glasa. Ti ljudi meni strani nisu za mene značili ništa. Nisam mislila na njih. Kad se moj jezik oslobodio i moj glas zadobio svoju pravu boju, nisam više mislila ni na što osim na osobu koju sam predstavljala - i na gospodina Paula, koji je slušao, gledao i uzbuđivao se iza pozornice.
Osjećajući pomalo kako mi se vraća snaga, stala sam zamijećivati druge glumce. Neki su od njih glumili vrlo dobro, naročito Ginevra Fanshawe. Koketirala je s dva obožavatelja na pozornici, što joj je izvrsno uspijevalo. Ona je zaista bila u svom elementu. Primijetila sam da je jednom ili dva puta obratila naročito pozornost meni - kicošu. Ona mi je s tolikim oduševljenjem i živahnošću pokazivala svoju naklonost dobivajući za to aplauze publike, da sam ja - koja sam je dobro poznavala - shvatila da ona glumi za nekoga. Slijedila sam njezine poglede, smiješak i geste i brzo uočila da je ona izdvojila lijep, otmjen cilj za svoje strijele. Viši od ostalih i prema tome cilj koji su strijele lako mogle pogoditi, stajao je među publikom: dobro poznati lik doktora Johna.
Predstava je djelovala sugestivno. U očima doktora Johna moglo se nešto pročitati, iako ne znam točno što. Na mene je to djelovalo tako da sam svoju ideju ulila u svoju ulogu na pozornici. Ulila u riječi koje sam govorila Ginevri. U liku iskrenog ljubavnika vidjela sam doktora Johna. Jesam li ga žalila? Ne, moje je srce bilo tvrdo, on mi je bio suparnik. Bila sam gizdelin, no mogla sam ga pobijediti. Glumila sam puna odlučnosti da pobijedim i osvojim. Ginevra me u svemu slijedila. Nas dvije smo u mnogome promijenile karakter uloge. U pauzi, gospodin Paul nam je kazao, pomalo nas optužujući, da ne zna što nas je na to nagnalo.
C’est peutstre plus beau que votre modele - rekao je - mais ce n’est pas juste. (To je možda ljepše od originala, ali nije točno.)
- Ni ja nisam znala što se to sa mnom događalo, ali kao da sam željela istisnuti doktora Johna. Ginevra je bila zavodljiva, pa kako sam ja mogla biti drukčija? Izmijenila sam duh uloge. Nisam je mogla igrati bez srca i bez interesa. Morala je biti odigrana zrelo i nadahnuto, pa sam je tako glumila s uživanjem.
Što sam osjećala i činila te noći? Nisam očekivala da ću u transu biti podignuta u sedmo nebo. Prihvatila sam tu ulogu, hladno, zlovoljno i sa strahom, da bih drugoga zadovoljila. A glumila sam je toplo i zainteresirano, želeći zadovoljiti sebe.
Kad sam drugi dan razmišljala o tome, shvatila sam da sam protiv tih amaterskih predstava. Iako mi je bilo drago što sam učinila uslugu gospodinu Paulu, i sama jednom okušala svoje snage, čvrsto sam odlučila da to nikada više ne ponovim.
Uživanje u glumi otkrilo se kao dio moje naravi. Njegovanje i vježbanje tog pronađenog dara moglo mi je donijeti mnogo uživanja, ali to ne bi odgovaralo mom shvaćanju života. Trebalo je da se odreknem tih svojih sposobnosti i želja. Zaključala sam ih ključem odlučnosti i nisu ih otključali do danas ni vrijeme, ni iskušenja.
Kad je predstava završila, gospodin Paul, obično ljutit i sklon osuđivanju, sasvim se izmijenio.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:19 pm

Villette       John_Kirby_Hedges_Esq._1811_1900


Vrijeme njegove odgovornosti proteklo je i on je smjesta odbacio zapovjedničko držanje. U tren oka našao se među nama, radostan, živahan i društven. Stisnuo nam je svima ruke, svakom posebice zahvalio i izrazio svoju odluku da će sa svakom od nas plesati na balu. Kada je zatražio moj pristanak, odgovorila sam mu da ne plešem. - Jednom morate - glasio je odgovor. I da se nisam sklonila i izbjegavala ga, on bi me prisilio na tu drugu predstavu iste večeri. No, meni je bila dosta jedna. Bilo je vrijeme da se povučem u samu sebe i svoj svakodnevni život. Moja tamna haljina je sasvim dobro izgledala ispod kaputa na pozornici ali ne bi odgovarala valceru ili kadrili. Povukla sam se u tihi kutak i promatrala, sama neprimijećena, taj bal koji se u svojoj ljepoti i raskoši odvijao preda mnom poput predstave.
I opet je Ginevra Fanshawe bila najljepša i najradosnija od sviju. Ona je bila odabrana da otvori ples. Izgledala je dražesno, plesala je skladno i radosno se smiješila. Takve su scene značile trijumf za nju - ona je bila dijete radosti. Oglušila bi se na rad ili tude patnje. To bi odbacivala. Ali radost je širila njezina leptirska krila, dizala zlatnu prašinu s njih. Tada bi blistala poput dragulja i cvjetala poput cvijeta. Naljutila bi se na svaku jednostavnu hranu ili obično piće. No uživala je u kremama i sladoledu poput kolibrića u medu. Najviše je voljela slatko vino. Slatkiši su bili njen kruh svagdašnji. Ginevra je živjela svojim pravim životom u toj plesnoj dvorani, a na drugom bi mjestu venula u tuzi.
Čitaoče, nemoj misliti da je ona tako cvjetala i sjala zbog svog partnera, gospodina Paula, i da je samo radi njega prosipala svoje čari ili pak radi roditelja, djedova i baka u plesnoj sali. Zbog svega toga Ginevra bi jedva pristala otplesati kadrilu. A njezinu dobru volju i radost zamijenili bi dosada i zlovolja. No, ona je znala za nešto što je obasjavalo svu tu zbitu, svečano raspoloženu masu. Znala je za začin koji je svemu davao bolji ukus. Opažala je razloge koji su opravdavali to isticanje njezine privlačnosti.
U ovom dijelu dvorane gdje se plesalo nije se nalazio ni jedan muškarac koji nije bio oženjen ili otac - izuzimajući gospodina Paula. On je bio jedina osoba koja je smjela pozivati učenice na ples. To mu je bilo dopušteno djelomično jer je to bio dugogodišnji običaj (on je, naime, bio rođak gospođe Beck i ona ga je vrlo cijenila), a djelomično zbog toga, jer je on uvijek predstavljao iznimku. Radio je ono što je htio. Iako je bio strastven i svojeglav, bio je ipak oličenje poštenja. Mogla mu se povjeriti četa najljepših i najčednijih djevojaka s punim povjerenjem da im se ništa neće dogoditi. Mnoge djevojke, dopustite mi da to primijetim, nisu uopće bile tako naivne, čak suprotno od toga. No u prisutnosti gospodina Paula one se nisu usuđivale pokazati svoje pravo lice. Jednako tako nisu se usuđivale namjerno stati mu na žulj. Smijati mu se u lice dok je glasno vikao, ili pak šaputati za vrijeme dok bi srdžba otkrivala njegovo inteligentno tigrovsko lice. Gospodin Paul je dakle mogao plesati s kim je htio i teško onome tko bi mu se našao na putu. Ostali su bili pozvani ovamo samo da promatraju - a i za to su bile potrebne posebne molbe, veze i dobrohotnost gospođe Beck. Njih bi ona čitavo veće držala odvojene od učenica u najudaljenijem, najhladnijem i najtamnijem dijelu plesne dvorane. Bila je to mala, usamljena skupina »jeunes gens« (mladih ljudi) iz najboljih obitelji. Sve odrasli sinovi prisutnih majka, čije su sestre bile učenice ove škole. Cijelo je veče gospođa provodila kraj njih - brinula se za njih poput majke, ali je bila isto tako stroga poput zmaja. Ispred njih nalazila se neka vrsta ograde od konopca. Oni su je zaklinjali da im dopusti da ga prijeđu, kako bi se razveselili makar jednim plesom s onom »belle blonde« (lijepom plavojkom) ili onom »jolie brune« (lijepom smeđokosom), ili »cette jeune fille magnifique aux cheveaux noirs comme le jais«.(onom mladom djevojkom s divnom crnom kosom poput jantara.) - Taisez vous! (Šutite!) - odgovarala bi gospođa oštro. - Vous ne passerez pas a moins que ce ne soit sur mon cadavre, et vous ne danserez qu’avec la nonnette du jardin. (Prijeći možete samo preko moje lešine, a plesati možete samo s malom opaticom iz vrta.) - govorila je aludirajući na staru legendu. I stala je šetati majestetično, poput malog Bonapartea, odjevena u svilenu haljinu mišje boje. Gospođa je dobro poznavala svijet i ljudsku prirodu. Ne vjerujem da bi se i jedna druga direktorica u Villettu usudila pustiti te »jeunes hommes« među svoje zidove. No, gospođa je znala da je davanjem takvog odobrenja na dan kao što je bio ovaj mnogo riskirala, ali je zadobila također poen u svoju korist.
U prvom redu, roditelji su postali saučesnici tog čina, jer je sve bilo učinjeno u njihovoj prisutnosti. Drugo: upravo je na taj način, dopuštajući pristup tim tako opasnim i fascinirajućim zvjerkama, ona isticala najjaču stranu svoga karaktera - moć »surveillante« (budnosti). Treća: njihova je prisutnost činila pikantan dodatak zabavi. Učenice su to znale i vidjele. Pogled na takvu zlatnu jabuku koja je sjala u daljini podizao je njihovo raspoloženje više nego pod utjecajem bilo čega drugoga. Dobro raspoloženje djece prelazilo je na roditelje, živahnost i razdraganost rasprostirala se po plesnoj dvorani. I sami »jeunes gens«, iako isključeni, dobro su se za- bavljali. Gospođa, naime, nikada nije dopuštala da im bude dosadno. I tako je godišnja zabava gospođe Beck uspijevala bolje, i imala više uspjeha, od zabave bilo koje druge direktorice u zemlji. Primijetila sam kako je doktor John isprva smio šetati razredima. On je izgledao nekako ozbiljno i muževno, usprkos svojoj mladosti. A to je uz ostalo pridonosilo njegovoj ljepoti. Čim je, međutim, započeo ples, gospođa je potrčala prema njemu.
- Dođite, vuče - rekla je smijući se - navukli ste janjeće krzno, ali ipak morate napustiti tor. Dođite, imam ovdje lijepu menažeriju od dvadeset primjeraka. Dopustite da vas smjestim u svoju zbirku. - Ali prije mi dopustite da otplešem jedan ples s učenicom po mom izboru.
- Imate li zaista toliko smjelosti da to zatražite? To je ludost! Pravi grijeh! Sortez, sortez, et au plus vite!
Gurala ga je ispred sebe i začas ga smjestila među druge mlade ljude.
Ginevra, koja se umorila od plesa kako pretpostavljam, potražila me u mom skloništu. Bacila se na klupu kraj mene i (toga bih se vrlo rado bila odrekla) zagrlila me.
- Lucy Snowe! Lucy Snowe! - viknula je gotovo jecajući i na pola histerično.
- Što se dogodilo - zapitala sam suho.
- Kako izgledam... kako izgledam večeras? - zapitala je. - Kao obično - odgovorila sam - neizmjerno tašto. - Zajedljivo stvorenje! Nikada nemate dobru riječ za mene. Ali usprkos vama i svim ostalim zavidnicama, ja znam da sam lijepa. Ja to osjećam. Ja sam toga svjesna jer se u garderobi nalazi veliko zrcalo, u kojem se mogu ogledati od pete do glave. Hoćete li poći sa mnom tako da obje zajedno stanemo preda nj?
- Hoću, gospođice Fanshawe, zabavljajte se koliko god to možete. Garderoba je bila blizu i mi smo ušle. Zgrabila me za ruku i povukla me do zrcala. Nisam joj pružala otpor, niti sam išta kazala. Stala sam kraj nje i dopustila da njezino samozadovoljstvo slavi pravo slavlje. Bila sam radoznala koliko će toga moći podnesti. Može li uopće osjetiti zadovoljstvo? Da li i najmanji šapat razumijevanja za druge može prodrijeti u njezino srce i umiriti njezinu taštinu? Nije bilo moguće. Zavrtjela je sebe i mene. Gledala nas sa svih strana. Smiješila se, tresući svojim kovrčicama. Uređivala je svoj pojas, raširila svoju haljinu i konačno, spustivši moju ruku, naklonila se s velikim poštovanjem i kazala:
- Ne bih htjela da sam kao vi, ni za čitavo kraljevstvo.Izlazite, izlazite što brže!
Primjedba je bila uistinu naivna pa se nisam mogla naljutiti. Odgovorila sam:
- Dobro!
- A što biste vi dali da budete na mom mjestu?
- Ni jedan lažan novčić, ma kako to čudno zvučilo - odgovorila sam. - Vi ste jadno biće.
- Ne mislite tako u svom srcu.
- Ne, jer za vas nema mjesta u mom srcu. Tek katkada pomislim na vas. - Dobro, ali - kazala je svađalačkim tonom - sjetite se razlike u našem položaju, i tada ćete vidjeti koliko sam ja sretna, a vi bijedni. - Samo nastavite, slušam vas.
- Ponajprije, ja sam kćerka jednog gospodina iz plemenite obitelji. Pa, iako on nije bogat, ja imam ipak stanovite izglede zbog svog bogatog ujaka. Osim toga, meni je tek osamnaest godina, a to su najljepše moguće godine. Odgojena sam na Kontinentu, pa sam tako stekla dovoljno znanja. Lijepa sam, to ne možete zanijekati. Mogu imati onoliko obožavalaca koliko poželim. Baš ove noći slomila sam srce dvojici i baš me samrtnički pogled jednoga od njih doveo u ovo raspoloženje.
Uživam u tome što vidim kako oni pocrvene i problijede. Kako jedan drugome dobacuju poglede bijesne, a meni pune čežnje. To sam ja - sretnica, a što je s vama, ubogom dušom? Pretpostavljam da ste siromašni, čim ste se bavili odgojem djece kad ste stigli u Villette. Nemate rodbine, ne možete kazati za sebe da ste mladi s vaše dvadeset i tri godine. Niste ni privlačni, ni lijepi. Što se pak tiče obožavatelja, vi jedva i znate što je to. Ne možete o tome čak ni raz- govarati. Potpuno ste nijemi dok druge učiteljice iznose svoje uspjehe. Vjerujem da nikada niste bili zaljubljeni i ne poznajete taj osjećaj. A to je i bolje za vas. Naime, moglo bi se dogoditi da vam srce pukne, jer vi ne možete slomiti ničije. Nije li to istina? - Dobar dio je istinit poput evanđelja, a k tome još i oštrouman. Mora da ste u duši dobri, Ginevra, kad govorite tako iskreno. Ona zmija St. Pierr nikada ne bi mogla izreći ono što ste vi sada kazali. Pa ipak, gospođice Fanshawe, ma kako nesretna ja bila, sudeći prema vašim riječima, ja ne bih dala ni jedan novčić da steknem vaše tijelo i dušu. - Samo zato, jer ja nisam pametna, a to je sve na što vi mislite. Nikom na svijetu nije stalo do pameti osim vama. - Naprotiv, ja vas smatram pametnom, na svoj način, zaista vrlo pametnom. No, govorili ste o slomljenim srcima, o toj zabavi koju ja ne mogu shvatiti. Što kaže vaša taština, koga ste to smaknuli noćas? Približila je usne mom uhu. - Isidore i Alfred de Hamel su obojica ovdje - šapnula mi je.
- Zaista? Rado bih ih vidjela.
- Kako ste dragi! Konačno sam probudila vašu radoznalost. Pođite za mnom. Pokazat ću vam ih.
Ponosno je krenula naprijed. - No, nećete ih baš dobro vidjeti. Gospođa ih drži predaleko - rekla je okrenuvši se. - Prođimo radije kroz vrt, uđimo u hodnik, pa ćemo im se tako odostraga više približiti. Prekorit će nas budu li nas vidjeli, no nije važno.
Pristala sam. Prošle smo kroz vrt i ušle u hodnik kroz neki mali prolaz. Krenule smo prema predvorju, skrivajući se u sjeni hodnika. Tako smo izbliza mogle pogledati skupinu »jeunes gens«. Mislim da bi tog de Hamala prepoznala i da mi ga nije pokazala. Bio je to dobro građeni mali gizdelin, ravna nosa. Kažem mali gizdelin, iako je bio normalne visine. Ali djelovao je sitno, sitne su mu bile ruke i noge. Bio je lijep i uglađen. Ulickan poput lutke. Šarmantan - lijepo odjeven i očešljan, urednih cipela, rukavica i kravate. Rekla sam:
- Kako drag mladić! - hvaleći Ginevrin ukus. Zapitala sam je što misli da je de Hamal učinio s dijelovima srca kojeg je ona slomila. Čuva li ih u bočici s mirisima ili u buketu ruža. Zlobno sam primijetila da pukovnikove ruke nisu mnogo veće od njenih, pridodavši kako je to zgodno jer bi on mogao nositi njezine rukavice. Divila sam se njegovim kovrčičama, a priznala sam i to da mi nedostaju riječi za opisivanje njegova grčkog čela i klasičnog lica. - A kad bi on bio vaš ljubavnik? - zapitala je okrutna Ginevra. - O, nebesa! To bi bilo božanstveno! - rekla sam - no ne budite okrutni, gospođice Fanshawe! Uliti mi tu misao u glavu je isto kao i ubogom, izopćenom Kainu pokazati dijelić raja.
- Znači, on vam se sviđa?
- Jednako tako kao što mi se sviđaju slatkiši, marmelada i cvijeće u stakleniku.
Ginevra se divila mom ukusu, jer je i ona sve to obožavala. Mogla mi je povjerovati.
- A sada, Isidor - nastavila sam. Priznajem bila sam još radoznalija da upoznam njega nego njegova suparnika. Ali Ginevra se nije mogla odvojiti od prvoga.
- Alfred je smio doći večeras - kazala je - zbog preporuke njegove tete, gospode barunice de Dolodot. Sada, kad ste ga vidjeli, sigurno možete razumjeti zašto sam cijelo veče bila tako dobro raspoložena. Zašto sam tako dobro glumila, i tako živahno plesala. I zašto sam sada sretna poput kraljice. Bože! Tako sam se dobro zabavljala promatrajući prvo njega, a zatim onog drugog, zaluđujući obojicu. - Ali onaj drugi - gdje je on? Pokažite mi Isidora. - Neću.
- Zašto ne?
- Stidim ga se.
- Zbog čega?
- Zato... zato (šaptom) - on ima takve zaliske, narančastocrvene, eto zato!
- Ubojica je priznao - nadodala sam istim tonom. - No, nije važno, ipak mi ga pokažite. Jamčim, neću se onesvijestiti. Pogledala je uokolo. Upravo tada je netko progovorio iza nas na engleskom jeziku.
- Obje stojite u propuhu. Morate napustiti taj hodnik. - Nema propuha, doktore Johne - kazala sam, okrenuvši se prema njemu.
- Ona se tako lako prehladi - nastavio je, gledajući Ginevru s najvećom nježnošću. - Tako je nježna, netko se mora brinuti za nju. Donesite joj kili.
- Dopustite mi da sama prosudim - rekla je gospođica Fanshawe s visoka. - Ja ne želim šal.
- Vaša je haljina tanka. Plesali ste i ugrijali se.
- Uvijek propovijedate - odvratila je - stalno nekom dajete savjete. Odgovor doktora Johna nije uslijedio. Da je povrijeđen u srcu odavale su njegove oći. Postale su tužne i tamne, pune bola. Okrenuo se na stranu, no ostao je strpljiv. Znala sam da se u blizini nalazi čitava hrpa šalova. Potrčala sam i donijela jedan. - Ona će ga nositi, ako budem imala dovoljno snage da je na to prisilim - dobacila sam, stavljajući ga na njezinu haljinu od muslina, pokrivajući tako pažljivo njezina leđa i ramena. - Je li to Isidor? - zapitala sam je šaptom.
Ona je naprčila usnice, nasmiješila se i kimnula. - Je li to Isidor? - ponovila sam, gurnuvši je. Mogla bih to ponoviti bezbroj puta.
- C’est lui meme (To je on) - rekla je. - Kako je ružan u usporedbi s grofom-pukovnikom! A zatim... nebesa!... ti zalisci. Doktor John je otišao.
- Grof-pukovnik! - ponovila sam. - Ta lutka... taj maneken, to bijedno inferiorno biće! On doktoru Johnu ne može biti ništa do sluge! Zar je moguće da vam taj plemeniti dobri gospodin - lijep poput vizije - nudi svoju ruku i plemenito srce, obećavajući vam da će vas štititi, tu lakomislenu osobu slabe pameti, i voditi kroz bure i bitke života, a vi da ga odbijete, prezirete i mučite ga! Otkud vam snaga da to učinite? Tko vam je tu snagu dao? Leži li ona u vašoj ljepoti? Vašem bijelom i ružićastom tenu i plavoj kosi? Je li se zato poklonio pred vašom neozbiljnošću? Da li vam on zbog svega toga poklanja svoje osjećaje, svoju nježnost, svoje misli, svoje nade, svoj interes i plemenitu ljubav? A vi sve to ne prihvaćate? Vi se varate, ne možete to ozbiljno misliti, vi ga ljubite, žudite za njim, ali vi se poigravate njegovim srcem, kako bi on još sigurnije postao vaš.
- Što se toliko uzbuđujete? Ne razumijem ni pola toga što ste kazali. Izvela sam je u vrt. Posjela sam je i rekla da se neće maknuti odavde dok mi ne prizna koga će konačno prihvatiti - čovjeka ili majmuna.
- Njega vi nazivate čovjekom - začudila se. - On je crvenokosi buržuj i odaziva se na ime John. Pukovnik de Hamal je gospodin s izvanrednim poznanstvima, savršenog ponašanja, lijepe pojave, interesantna blijeda lica s kosim očima poput Talijana. Osim toga, on je divan u društvu, on mi potpuno odgovara. Nije osjećajan i ozbiljan poput onog drugoga. S njim mogu razgovarati istim jezikom - on ne prigovara i ne dosađuje mi. Ne muči me svojim strastima i talentima za koje nemam razumijevanja. Tako je to. Ne držite me tako čvrsto.
Popustila sam svoj stisak i ona je pobjegla. Nisam je htjela slijediti. Nisam mogla odoljeti, a da se ne vratim u hodnik i još jednom pogledam doktora Johna. Srela sam ga na vrtnim stubama. Stajao je na mjestu osvijetljenom svjetlom sa susjednog prozora. Njegov visoki stas morao se primijetiti, jer nitko u društvu nije bio nalik na njega. U ruci je držao šešir.
Njegova nepokrivena glava, lice i fino čelo djelovali su vrlo muškarački. Crte njegova lica nisu bile nježne, ni ženstvene. Nisu bile ni hladne, niti su odavale slabost. Crte su mu lica bile pravilne. U njima se zrcalila velika osjećajnost, a u očima tuga. Bar se to meni činilo. Okupilo me neizrecivo čuđenje na pomisao da bi takav čovjek mogao biti odbijen.
Nisam mu se namjeravala približiti, niti razgovarati s njim. Stupanj našeg poznanstva nije to dopuštao. Htjela sam ga samo promatrati usred mnoštva ljudi, a da pritom on ne vidi mene. Kad sam ga ugledala usamljenog, odustala sam od toga. On je tražio mene, ili bolje rečeno nju. Zato je sišao niz stube i krenuo alejom prema meni. - Poznajete gospođicu Fanshawe? Često sam vas to htio zapitati - rekao je.
- Da, ja je poznajem.
- Intimno?
- Toliko koliko ja to želim.
- Što ste sada učinili s njom?
- Jesam li njezina čuvarica? - htjela sam ga zapitati, no jednostavno sam odgovorila. - Dobro sam je prodrmala, a bila bih je još i više da nije pobjegla.
- Da li biste mi učinili uslugu - zapitao je. - Čuvajte je večeras, i pazite da ne učini ništa neoprezno. Na primjer, da istrči u hladnu noć nakon plesa.
- Mogla bih malko pripaziti na nju, jer vi to želite. Ali ona je i odviše samostalna, a da bi prihvatila takav nadzor.
- Ona je tako mlada, tako neiskusna - dodao je on. - Za mene je ona zagonetka – odgovorila sam.
- Zaista? - zapitao je zainteresirano. - Kako to?
- To je teško reći, naročito je to teško reći vama. - A zašto baš meni?
- Čudim se što nije sretna kad ste joj tako dobar prijatelj. - Ona nema pojma koliko sam joj ja prijatelj. To je upravo ono što joj ne mogu dokazati. Smijem li vas pitati je li ikada s vama govorila o meni? - Nazivala vas je »Isidor«. Često je pričala o vama. No moram priznati kako sam tek posljednjih deset minuta otkrila da ste vi i »Isidore« jedno. Tek sam malo prije saznala da je Ginevra Fanshawe ona osoba za koju ste se vi toliko zanimali. Da je ona taj magnet koji vas privlači u ulicu Fossette, da ste se vi radi nje šuljali ovim vrtom tražeći pisamce koje je bacio vaš suparnik. - Vi znate sve?
- Ja znam tek toliko.
- Više od godine dana sretao sam je u društvu.
Gospođa Cholmondeley je njezina i moja prijateljica. Posjećujem je svake subote i tamo se viđamo. Spomenuli ste da je ona govorila o meni kao o »Isidoru«. Smijem li, a da vas ne tjeram odati ono što vam je povjerila, zapitati što je o meni govorila i s kakvim osjećajima? Ja bih to rado saznao jer me muči nesigurnost u pogledu naših odnosa.
- Njezini se osjećaji mijenjaju poput vjetra.
- Ipak ste možda nešto zapazili?
- Jesam - pomislila sam u sebi - ali ja vam to neću reći. A kada bih vam i kazala da vas ona ne ljubi, vi mi ne biste vjerovali. - Ništa mi ne kažete - nastavio je. - Pretpostavljam da nemate dobrih vijesti za mene. Nije važno. Ukoliko ona za mene ne osjeća ništa do odbojnosti i hladnoće, znači nisam je zavrijedio. - Ne vjerujete u sebe? Smatrate se bezvrednijim od pukovnika de Hamala?
- Volim gospođicu Fanshawe mnogo više nego što de Hamal može ikoga voljeti. Brinuo bih se za nju i čuvao je bolje od njega. Uz sve dužno poštovanje prema de Hamalu, mislim, ona se zanosi iluzijom. Poznam tog čovjeka, njegov karakter i sve što tome prethodi. On nije vrijedan vaše mlade lijepe prijateljice.
- Moja »lijepa mlada prijateljica« trebalo bi da sama znade i osjeti tko je dostojan nje - rekla sam. - Ukoliko joj njezina ljepota i pamet u tome ne pomognu, tada zavređuje lekciju koju će joj pružiti život. - Niste li malko prestrogi?
- Ja sam vrlo stroga, mnogo stroža nego što se pred vama pokazujem. Trebali ste čuti kako sam stroga bila prema »mojoj lijepoj mladoj prijateljici«. Tek tada bi vas pogodio nedostatak moje nježnosti prema toj osjetljivoj naravi.
- Ona je tako lijepa da čovjek može biti samo ljubazan s njom. Vi, i svaka žena starija od nje, mora osjećati prema tom nevinom, vilinskom biću majčinsku ili sestrinsku ljubav. Taj divni anđeo! Zar se vaše srce ne obraća njoj kad vam šapće u uho svoje čisto djetinjske povjerljivosti? Kakvu vi sreću imate! - Uzdahnuo je.
- Nastojim od vremena do vremena skratiti ta priznanja - rekoh. - Ali, oprostite doktore Johne, smijem li časkom skrenuti na drugu temu? Kako taj de Hamal dobro izgleda! Kakvo lice, kakav nos! Savršeno! Oblikujte ga od gline i ne bi mogao biti savršeniji. Ne biste ga mogli učiniti ljepšim, ni skladnijim. Kakve klasične usne i brada, a tek njegovo ponašanje. Savršeno!
- De Hamal je prava lutka, a osim toga je i vrlo problematičan junak.
- Vi, doktore Johne i svaki muškarac, koji. nije savršen poput njega, morate osjećati prema njemu neku vrstu divljenja, kao što su je Mars i drugi grubi bogovi osjećali prema mladom, divnom Apolonu. - Beznačajni mali kockar! - kazao je doktor John - koga bih ja svaki dan mogao podići jednom rukom za pojas i baciti ga u štenaru, samo kad bih to htio.
- Blagi anđele! - uzviknula sam. - Kakva okrutna ideja. Niste li prestrogi, doktore Johne?
Zašutjela sam. Drugi puta te noći ja sam nadmašila samu sebe i ono što sam smatrala svojim prirodnim ponašanjem. Govorila sam nepromišljeno i neodgovorno, što me čudno dirnulo kad sam o tome stala razmišljati. Jesam li tog jutra prilikom ustajanja mogla pomisliti da ću prije no što padne noć odigrati mušku ulogu u jednom vodvilju, i sat nakon toga iskreno razgovarati s doktorom Johnom o njegovoj nesretnoj ljubavi i napadati ga zbog njegovih iluzija? To nisam mogla predvidjeti, jednako tako kao što nisam mogla predvidjeti da bih se mogla uzdići balonom ili oploviti Cap Horn. Doktor i ja šetali smo niz aleju i sada smo se stali vraćati. Odsjaj s prozora ponovno je rasvijetlio njegovo lice. Smiješio se, ali u očima mu se zrcalila žalost. Kako sam željela da on bude sretan! On, sa svim svojim odlikama, pa da nesretno ljubi! Kako sam žalila što je on tužan! Tada još nisam znala da je suzdržana žalost osjećanje koje nekim ljudima najbolje odgovara. Niti sam znala da neke biljke »bez mirisa kad su čitave, šire opojan miris kad ih razmrvimo«.
- Ne budite žalosni, ne tugujte - izletjelo mi je. - Ako u Ginevri imade i tračak toga što bi je učinilo vrijednom vaše ljubavi, ona vam mora uzvratiti ljubav. Ne tugujte, nadajte se, doktore Johne! Tko bi se mogao nadati, ako ne vi?
Kao odgovor na ove riječi dobila sam - a mora se pretpostaviti da sam to i zaslužila - pogled pun iznenađenja. A čini mi se i nevjerice. Rastali smo se, a ja sam ušla u kuću potpuno smrznuta. Sat je otkucavao ponoć, ljudi su brzo odlazili, svjetiljke su se gasile. Za još jedan sat čitava je kuća bila u mraku. I ja sam ležala u krevetu, ali nisam spavala.
Nije mi bilo lako zaspati nakon tolikih uzbuđenja.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:19 pm

Villette       John_Hedges_Marshall_Esq._1810_1893




XV.
VELIKI PRAZNICI





Nakon proslave rođendana gospođe Beck, kojem je prethodio nerad od tri tjedna, i nakon onih dvanaest sati razdraganosti i oslobođenja od stege, slijedila je reakcija. Dva mjeseca pravog rada i reda, i strogog učenja. Ta su dva mjeseca bili posljednji mjeseci školske godine, a ujedno i dva jedina mjeseca kad se ozbiljno učilo. U ta dva mjeseca bio je usredotočen sav rad profesora, učiteljica i učenica, sve pripreme za ispite pred podjelu nagrada. Kandidati za nagrade morali su ozbiljno raditi, a nastavnici su uprli sve svoje snage da pokrenu one koji su zaostali u znanju, i da usavrše druge koji su više obećavali. Za javnost trebalo je prirediti demonstraciju rada i sva su sredstva bila dopuštena samo da se taj cilj postigne.
Jedva sam primjećivala što su drugi učitelji radili. Imala sam svojih vlastitih briga. A te nisu bile male. Morala sam uliti u devedeset mozgova nešto što su smatrali najkompliciranijom i najtežom znanošću. Engleski jezik. Morala sam uvježbati devedeset njuškica izgovarati nešto što im se činilo nemogućim - trebalo je da ih uvježbam izgovarati šuštave nepčane suglasnike engleskog jezika.
Stigao je dan ispita. Užasan dan! Pažljivo se pripremalo za njega. Oblačilo se u tišini i to ništa prozračno, ništa bijelo ili modro. Haljine su morale biti što zatvorenije, tamnije i ozbiljnije. Ja sam bila osuđena da podnesem glavni teret. Ostale učiteljice nisu morale ispitivati učenice iz predmeta koje su obučavale, jer je to preuzeo na sebe profesor književnosti, gospodin Paul. On, taj školski samodržac, skupio je sve uzde u svoje ruke. Odbio je pomoć svojih kolega. Njemu to nije bilo potrebno. Pred njim je morala popustiti i gospođa Beck, iako je željela ispitivati zemljopis, njezin najmiliji predmet, kojeg je izvrsno predavala. Morala se podvrći despotskim naređenjima svoga rođaka. Smjestio je po strani sve nastavnike, muške i ženske, i sam zauzeo mjesto na katedri. Ljutilo ga je što je morao učiniti jednu iznimku. Nije znao engleski. Tu granu nauke morao je prepustiti učitelju engleskog jezika, što nije učinio bez ljubomore.
Neprekidni križarski rat protiv samoljublja svakog živog bića osim samoga njega bila je mušica tog vrlo sposobnog, ali i lakomog malog čovjeka. Sam se volio praviti važan pred javnošću, i bilo mu je strašno kad bi to netko drugi radio. Nastojao je sve držati pod sobom, a kad mu to ne bi uspijevalo hučao je poput prigušene oluje. Prethodne večeri pred ispitima ja sam šetala vrtom poput svih ostalih učiteljica i učenica. Gospodin Emanuel pridružio mi se u »Allee defendue« s cigarom u ustima. Njegov kaput, najkarakterističniji dio njegove odjeće, visio je taman i prijeteći. Resa njegove grčke kapice pokrivala mu je lijevu sljepoočicu, njegovi crni zalisci kovrčali su se kao u bijesne mačke. Nešto poput oblačka zastiralo je pogled njegovih modrih očiju.

- Ainsi - započeo je naglo me zaustavivši - vouz allez troner comme une reine; demain troner a mes cotes? Sans doute vous savourez d’avance les d e lices de l’autorite. Je crois voir en vous je ne sais quoi de rayonnante, petite ambitieuse. (I tako ćete sjediti na prijestolju poput kraljice, sutra - kraj mene na prijestolju? Bez svake sumnje uživate unaprijed u vlasti, čini mi se da vidim u vama kao neki sjaj, vi mala častohlepnice!) On se varao. Nisam mogla cijeniti divljenje, ili dobro mišljenje sutrašnjih slušalaca, na isti način kao što je to činio on. Da se u toj publici nalazilo toliko osobnih prijatelja i poznanika, kao što je to kod njega bio slučaj, ne znam što bi bilo. Ja govorim s pozicija na kojima sam se ja nalazila. Za mene su uspjesi škole prosipali samo hladan sjaj. Pitala sam se - i sada se još uvijek pitam - zašto su za njega sjali takvim žarom i takvom toplinom. Možda mu je i odviše bilo stalo do njih, a meni vjerojatno premalo. Ipak, ja sam na svoj način znala uživati poput njega. Voljela sam, na primjer, vidjeti gospodina Emanuela ljubomornog, to je budilo njegov duh i podizalo ga, bacalo sva moguća čudna svjetla na njegovo lice i u njegove ljubičasto-modre oči, običavao je govoriti da su njegova crna kosa i modre oči »une de ses beautes«. (jedna od njegovih ljepota.)
Bilo je nešto ugodno u njegovoj srdžbi, bila je neizvještačena, ozbiljna, nerazumna, ali nikad licemjerna. Nisam opovrgla ono što mi je pripisao. Upitala sam ga jedino kad će se održati ispit iz engleskog, ujutro ili predveče.
- Oklijevam još - rekao je. - Da li ujutro, prije no što svi stignu, pa vas neće smetati gomila ljudi, ili predveče kad će već biti svi umorni i neće vam obraćati preveliku pozornost.
- Que vous fe'tes dur, monsieur! (Kako ste grubi, gospodine.) - rekla sam pretvarajući se da sam rastužena.
- Čovjek mora biti takav s vama. Vama se ne smije dopustiti da previše dignete glavu. Poznajem vas! Poznajem vas! Drugi ljudi u kući vide vas samo kad prolazite i misle pri tome da je upravo prošla bezlična sjena. Što se mene tiče, ja sam samo jednom ispitivao vaše lice i to mi dostaje.
- Zaista vjerujete da me razumijete?
Nije mi izravno odgovorio već je nastavio: - Niste li bili sretni kad ste uspjeli u onom vodvilju? Promatrao sam vas i vidio vašu strastvenu želju za uspjehom. Kakav vam je žar izbijao iz očiju. To nije bila samo vatra već pravi požar; je me tins pour averti. (u to sam uvjeren.) - Što sam tada osjećala, gospodine, i oprostite mi ako kažem da pretjerujete neizmjerno što se tiče i kvalitete i kvantitete osjećaja, bilo je potpuno apstraktno. Nije mi bilo stalo do tog vodvilja. Mrzila sam svoju ulogu. Nisam osjećala ni najmanju simpatiju prema publici u dvorani. To su sigurno dobri ljudi, ali ih ja ne poznajem? Što znače oni za mene? Da li mi je i najmanje stalo što ću sutra ponovno stati pred njih? Hoće li taj ispit biti za mene bilo što drugo osim tereta, kojeg bih se rado što prije riješila?
- Hoćete li da ga ja preuzmem iz vaših ruku?
- S najvećim oduševljenjem, ukoliko se ne bojite poraza. - Ali ja ne bih uspio. Znam samo tri rečenice engleskog i nekoliko riječi. Na primjer: sonn, mone, stare - jesam li to dobro izgovorio? Po mojem mišljenju bilo bi najbolje od svega odustati i ne održati ispit iz engleskog, zar ne?
- Ako gospođa pristane, pristat ću i ja.
- Iskreno?
- Najiskrenije.
Pušio je u tišini svoju cigaru. Iznenada se okrenuo. - Donnez moi la main. (Dajte mi ruku.)- rekao je, i iz njegova je lica nestalo zlobe i ljubomore, a mjesto toga pojavila se velika ljubaznost.
- Dođite, nećemo biti suparnici, već prijatelji - nastavio je. - Ispit će se održati, a ja ću odabrati povoljan trenutak. I mjesto da vam dosađujem, čemu sam bio sklon prije deset minuta - jer ja sam ponekad zloban - ja ću vam iskreno pomagati. Konačno, vi ste osamljeni i stranac ste ovdje. Morate, pokušati uspjeti i zaraditi za život. Možda bi bilo dobro kad biste postali poznati. Bit ćemo prijatelji. Slažete li se? - Od sveg srca, gospodine! Sretna sam što ću imati prijatelja. To mi je milije od najvećeg uspjeha.
- Pauvrette! (Sirotica!)- rekao je, okrenuo se i otišao alejom. Ispit je dobro prošao. Gospodin Paul je bio jednako tako dobar kao što su dobre bile njegove riječi i učinio je sve da bi mi olakšao moj zadatak. Idućeg dana uslijedila je podjela nagrada. I to je prošlo. Škola je prestala, učenice su krenule svojim kućama i započeli su veliki praznici.
Ti praznici! Hoću li ih ikada zaboraviti? Mislim da neću. Gospođa Beck pošla je prvog dana praznika svojoj djeci na moru. Sve tri učiteljice imale su roditelje ili prijatelje kod kojih su se sklonile. Svi su profesori napustili grad. Neki su otišli u Pariz, neki u Boue- Marine. Gospodin Paul krenuo je na hodočašće u Rim. Kuća je ostala gotovo potpuno prazna. U njoj sam ostala samo ja, služavka i neka uboga nakazna učenica - neka vrsta kretena, kojoj maćeha iz daleke unutrašnjosti nije dopuštala da se vrati kući. Moje je srce gotovo umrlo u meni. Bijedne čežnje uništavale su ga. Kako su dugi bili ti rujanski dani! Kako tihi, kako beživotni! Kako je golemo i prazno izgledalo to napušteno imanje! Kako je tužan bio napušteni vrt - siv od gradske prašine. Nisam znala hoću li doživjeti kraj tih osam tjedana. Moje je raspoloženje bivalo sve gore, to više što sada nisam imala nikakva posla. Nisam se imala ćemu nadati, budućnost me nije mogla utješiti. Nije mi davala snage da podnosim sadašnje nedaće, nadajući se boljemu. Često mi se nametala tužna ravnodušnost prema opstanku - očaj pri pomisli da ću uskoro dospjeti do kraja svih zemaljskih patnja. Sada, kad sam imala vremena da razmišljam o životu onako kako o životu treba razmišljati, vidjela sam da on nije ništa do beznadna pustinja puna pijeska, bez zelenih polja, bez palmina drveća. Nade koje su bile priželjkivane od mladosti, koje su je vodile naprijed, nisam poznavala, a nisam to ni smjela. Ako bi one jednom i pokucale na moje srce, morala sam im odbiti gostoprimstvo. Kad su bile odbačene, potekle su ponekad tužne suze. No, ništa se nije moglo učiniti. Nisam se usudila prihvatiti te goste. Tako sam se užasno plašila grijeha i lude smjelosti.
Ti čitaoče, koji vjeruješ, održat ćeš mi sada dugu propovijed o onome što sam upravo napisala. A to ćete učiniti i vi, moralisti, i vi strogi mudraci. Stoici će se namrštiti, cinici narugati, a sladokusci nasmijati. Učinite svi što god želite. Prihvaćam propovijed, ruganje i smijeh. Možda ste u pravu. A možda biste u istim okolnostima nalikovali na mene. Prvi je mjesec zaista bio za mene dug i težak. Onaj kreten nije bio nesretan. Učinila sam sve da bih je dobro nahranila, držala je u toplom. Njoj nije bilo potrebno ništa do hrana i sunce. A kad nije bilo sunca onda vatra. Njezinim je sposobnostima odgovarao nerad. Njezin mozak, njezine oči, njezine uši i njezino srce spavali su zadovoljni. Nije ih se moglo probuditi, san je bio njihov raj.
Prva tri tjedna tih praznika bijahu vruća i suha, ali četvrti i peti olujni i vlažni. Ne znam zašto je promjena vremena tako okrutno utjecala na mene, zašto su oluja i šum kiše pobuđivali u meni samrtničku oduzetost u mnogo većoj mjeri nego vedri zrak. Ali tako je bilo. Moji su živci teško podnosili ono što su morali podnijeti kroz mnoge dane i noći u toj golemoj praznoj kući. Kako sam molila nebo za utjehu i pomoć! S kakvom me užasnom snagom obuzelo uvjerenje da će sudbina biti moj vječni neprijatelj s kojim se nikada neću pomiriti. U svom srcu nisam tražila božju milost. Prema njegovu velikom planu neki moraju patiti dok su živi. Vjerujem, ja sam jedna od njih. Za mene je bilo veliko olakšanje, kad je teta one uboge slaboumne djevojke, ljubazna stara žena, došla jednog dana i odvela moju čudnu družicu. To bespomoćno biće bijaše ponekad težak teret za mene. Nisam je mogla odvesti dalje nego u vrt, a nisam je mogla ostaviti ni časa samu. Njen jadni duh bio je, naime, deformiran kao i njezino tijelo. Naginjala je zlu. Zbog njezine sklonosti da počini neko zlo djelo bila je potrebna neprekidna pozornost. Rijetko je kada govorila. Satima je mogla sjediti i razvlačiti svoje lice u grimase. Činilo se kao da sam zatvorena s nekom čudnom divljom životinjom, a ne s ljudskim bićem. Morala sam joj činiti usluge koje su zahtijevale živce bolničarke. Ponekad sam osjećala smrtnu mučninu. Te neugodne dužnosti zapravo nisam morala obavljati ja. Jedna služavka, koja sada nije bila prisutna, bila je zadužena za to. U žurbi, pred praznike, nisu joj našli zamjenu. To iskušenje nije bilo jedino što sam ga upoznala u životu. Ma koliko to ogavno bilo, moja duševna bol bila je još strašnija. Briga za slaboumnu djevojku ponekad bi mi zbog gadljivosti onemogućila da bilo što okusim. Jedva bih dočekala da iziđem na svježi zrak, na izvor ili vodoskok u dvorištu. Ali ta dužnost nikada mi nije lomila srce, zamutila mi oči i natopila obraze suzama vrućim poput rastaljenog metala.
Sada, kad je slaboumna djevojka otišla, mogla sam poći u šetnju. U prvo vrijeme nisam imala hrabrosti udaljiti se od ulice Fossette. Malo-pomalo, stigla sam do gradskih vrata, prošla kroz njih i krenula u šetnju dugim cestama, preko polja, kraj katoličkog i protestantskog groblja, uz farme, livade i šumice. I sama ne znam kamo. Nešto me je poticalo, neka groznica mi nije dala da se odmaram. Želja za društvom izazivala je u mojoj duši osjećaj nalik gladi. Često sam hodala cijeli dan, po žarkom suncu podneva, u siva poslijepodneva i maglene večeri. Vraćala bih se kad bi izlazio mjesec.
Dok sam šetala sama, dočaravala sam samoj sebi što sada rade moji poznanici. Gospođa Beck je bila kraj obale mora sa svojom djecom, svojom majkom i čitavorh skupinom prijatelja. Zelie St. Pierre bila je u Parizu sa svojim rođacima. Ostale učiteljice nalazile su se u svojim domovima. Ginevru Fanshawe odveli su neki prijatelji na ugodno putovanje na jug. Mislila sam, Ginevra je najsretnija. Krenula je na krasno putovanje. To rujansko sunce obasjavalo je za nju plodna polja, gdje se vršila žetva i odvijala berba. Kristalni mjesec dizao se za nju na plavom horizontu omeđenom visokim planinama. No, sve to nije bilo ništa. I ja sam osjećala to jesensko sunce i svijetli mjesec, a željela sam da me pokrije zemlja i trava, kako bih se sakrila pred njima. Jer ja nisam mogla živjeti u njihovu svjetlu, nisam se mogla sprijateljiti s njima, niti zadobiti njihovu ljubav. Ginevra je posjedovala nešto što joj je omogućavalo da neprekidno bude jaka, da uživa u dnevnoj svjetlosti i da se čuva od mraka. Najbolji od svih duhova koji čuvaju čovječanstvo zaklonio ju je svojim krilima i prekrio joj glavu, nadvivši se nad njom. Ljubav je slijedila Ginevru, ona nikada nije mogla biti sama. Zar ona nije osjećala tu prisutnost? To mi se činilo nemogućim. Nisam to mogla shvatiti. Zamišljala sam da ona zatomljuje svoju ljubav, ali da će je jednog dana razotkriti. Zamišljala sam njenog izabranika svjesnog skrivene ljubavi i smirenog zbog te spoznaje. Isplela sam žicu simpatije među njima, fini lanac međusobnog razumijevanja, koji ih je povezivao makar oni bili udaljeni, noseći tu vezu preko brda i dolina, noseći je molitvama i željama. Ginevra je za mene postepeno postajala neka vrsta junakinje. Jednog sam dana spoznala tu iluziju i rekla: - Zaista mislim da su moji živci prenapeti. Moj um je odviše patio, u njemu se razvijala neka bolest. Što da učinim? Kako da ostanem zdrava?
I zaista nije bilo moguće čuvati se u tim prilikama. Napokon je jednog dana, nakon noći čudne samrtničke depresije, nastupila i tjelesna bolest.
Morala sam se skloniti u krevet. Nekako u to vrijeme isteklo je i bablje ljeto i počele su ekvinocijske oluje. Devet mračnih, vlažnih dana - u kojima su sati prolazili uskovitlano, muklo i divlje uz zvukove oluje - ja sam ležala u nekoj čudnoj groznici živaca i krvi. Nisam mogla zaspati. Ustajala bih noću, tražila odbjegli san, zaklinjala ga nek se vrati. No, san se nije vratio. Lažem. Vratio se ipak jednom, ali pun srdžbe. Bijesan stoga što ga nisam ostavljala na miru, došao je pun osvete. Sudeći prema zvonu tornja sv. Ivana Krstitelja san je trajao jedva petnaest minuta. Dakle kratko vrijeme, no dovoljno dugo da me ispuni jezom. Da me obdari bezimenim iskustvom koje je imalo boju, izraz, užas i zvuk posjete iz vječnosti. Između dvanaest i jedan te noći netko je mojim usnama prinio napitak, crn, snažan, čudan. Taj nije potjecao ni iz jednog izvora, već iz bezgraničnog mora bez dna. Taj napitak spremljen za usne smrtnika nije imao dah smrti. Popila sam ga i probudila se, misleći da je sve prošlo. Kraj je došao i prošao. Tresla sam se od straha nakon povratka svijesti, spremna pozvati u pomoć neko ljudsko biće. No znala sam, ni žive duše nema tako blizu da bi mogla čuti moje divlje krikove. Gospođa Goton u svojoj dalekoj sobici nije ih mogla čuti. Kleknula sam na krevet. Prošlo je nekoliko užasnih sati. Razum mi je bio neizmjerno iskidan i izmučen. Najveći od svih užasa tog sna sastojao se u tome: moji ljubljeni mrtvi, koji su me voljeli za života, sreli su me negdje potpuno neodređeno. Moj je duh bio prožet neizmjernim očajem kad sam pomislila na bu- dućnost. Nije bilo nikakvog razloga zašto bih se oporavila ili htjela živjeti, a ipak je neizdrživ bio nesmiljeni i naduveni glas kojim me Smrt pozivala da mi pokaže svoje nepoznate užase. Kad sam pokušala moliti, uspjelo mi je izreći samo ove riječi:
- Od svoje mladosti patih zbog Tvojih užasa poremećena uma. A to je i bila istina.

Kad mi je Goton slijedećeg jutra donijela čaj, zahtijevala je neka pozovem liječnika. Mislila sam, ni jedan me liječnik ne može izliječiti. Jedne večeri - nisam bila u deliriju, već pri punoj svijesti - ustala sam i obukla se. Obuzela me slabost, drhtala sam. Nisam više mogla podnositi samoću i tišinu velike spavaonice. Sablasno bijeli kreveti stali su se gibati poput duhova. Svako je uzglavlje postalo mrtvačka glava izblijedjela od sunca. Smrtni sni jednog minulog svijeta ležali su smrznuti u njihovim očnim šupljinama. To veče, snažnije nego inače, u mojoj se duši učvrstilo uvjerenje da je Sudbina od kamena, a Nada lažni idol, slijep, beskrvan i granitna srca. Osjetila sam i da iskušenje koje mi je Bog nametnuo kreće prema svom vrhuncu. Trebalo je da izmijeni sudbinu svojim vlastitim rukama ma kako one slabe, nemoćne i vrele bile. Još je uvijek kišilo, a vjetar je hučio. Sumrak se spuštao, a ja sam vjerovala u njegov blagotvoran utjecaj. Kroz prozor sa rešetkama vidjela sam noćne oblake gdje vise na nebu poput spuštenih zastava. Osjetila sam gore na nebu samilost i ljubav za sve patnike dolje na zemlji. Nisam više osjećala teret svoga strašnog sna. Nepodnošljiva pomisao na to da me nitko više ne voli pomalo je uz- micala preda mnom. Bila sam sigurna kako će nada snažnije zasjati ako napustim tu kuću koja me zatvarala poput groba i ako pođem izvan grada na neki mirni brežuljak daleko u poljima. Krenula sam zamotavši se u ogrtač (nisam mogla biti u deliriju, jer sam odlučila da obučem nešto toplo). Zvona crkve zadržala su me i pozvala na pozdravljanje. Ušla sam. Bilo koji svečani obred, bilo koji izraz is- krenog vjerovanja bio bi za mene jednako tako dobro došao, kao što bi to bio komadić kruha izgladnjelom. Klekla sam s ostalima na kameni pod. Bila je to stara crkva, veoma svečana, čiju je tamu probijalo purpurno svjetlo prodirući kroz obojena stakla prozora. Skupilo se samo nekoliko vjernika. Nakon pozdravljenja otišlo ih je oko polovine. Ostali su se zadržali radi ispovijedi. Nisam se micala. Zatvorili su pozorno sva vrata crkve, zavladala je pobožna tišina, a svečana tama nas je obavila. Nakon nekog vremena neka grešnica zadubljena u molitvu priđe ispovjedaonici. Promatrala sam je. Šaptala je svoju ispovijest. Ispovjednik joj je odvraćao šaptom. Vratila se utješena. Za njom je pošla druga, pa treća. Neka blijeda dama, koja je klečala kraj mene, kazala je tihim, ljubaznim glasom: - Pođite sada vi! Ja još nisam spremna.
Mehanički sam je poslušala. Ustala sam i krenula. Znala sam što činim. Brzinom munje mozgom mi prođe ono što sam namjeravala. Taj korak nije mi mogao donijeti više bijede no što sam je već trpjela. Mogao me čak umiriti.
Svećenik u ispovjedaonici nije me ni pogledao. Mirno je prinio uho mojim usnama. Možda je bio dobar čovjek, ali ta je dužnost postala za njega neka vrsta običaja. Prolazio je kroz sve to mirom stečenim navikom. Oklijevala sam. Nisam poznavala način ispovijedanja. Mjesto da sam započela uobičajenim riječima, kazala sam: - Oče, ja sam protestantkinja!
On se okrenuo. Nije bio rođeni svećenik, od onih koji uvijek djeluju poput licemjera. Mogla sam prema njegovu izgledu utvrditi da je Francuz. Iako je bio sjedokos i star, nije mu nedostajalo osjećajnosti i mudrosti. Zapitao me ljubazno zašto sam kao protestantkinja došla k njemu.
Kazala sam da žarko žudim za savjetom ili za nekoliko riječi utjehe. Živjela sam nekoliko tjedana posve sama. Bila sam bolesna, a nešto mi je mučno pritiskalo um što nisam dulje mogla podnositi. - Je li to neki grijeh, neki zločin? - zapitao je uznemireno. Umirila sam ga što se toga tiče i što sam bolje mogla prikazala sam mu ono što sam osjećala.
Gledao je zamišljeno, iznenađeno i uznemireno. - Ne znam što bih mogao učiniti - rekao je. - Nikada prije nisam imao slučaj nalik na vaš. Obično imamo iskustvo i znamo što je potrebno učiniti. Ali ovo se vrlo razlikuje od uobičajene prakse ispovijedi. Nemam savjet koji bi odgovarao ovoj prilici. Naravno da nisam ništa drugo ni očekivala. Ali već sama mogućnost da saopćim uhu, koje je bilo čovječje, osjećajno i posvećeno, ono što se u meni nakupilo poput boli u nekom sudu, koristilo mi je. Već mi je bilo lakše.
- Moram li otići, oče? - zapitala sam, jer je on šutke sjedio. - Kćeri moja - odgovorio je ljubazno, a ja sam bila uvjerena da je on dobar čovjek, imao je oči tako pune razumijevanja - bolje bi bilo kad biste sada otišli. Ali uvjeravam vas da su me vaše riječi potresle. Ispovijed, poput drugih stvari, može postati čista formalnost ako prijeđe u običaj. Došli ste i izlili svoje srce. Htio bih promisliti o vašem slučaju. Kad biste bili naše vjere, znao bih što moram kazati, jer tako rastrojeni um može naći mir samo u okrilju vjere. Svijet, to je dobro poznato, ne pruža utočište takvim naravima. Sveti ljudi nalagali su pokajnicima poput vas da krenu stazom pokajanja, samoodricanja, putem vršenja dobrih djela. Ovdje su im suze zamijenjivale meso i piće - bol kruh i vodu - nagradu su primali kasnije. Ja vjerujem da su ti osjećaji koji vas muče božji glasnici što vas žele vratiti u krilo istinite crkve. Vi ste stvoreni za našu vjeru. Jedino vas naša vjera može izliječiti. Protestantizam je previše hladan, previše suh i odviše prozaičan za vas. Što više razmišljam o svemu tome, to mi je jasnije kako je sve to neuobičajeno. Nipošto vas ne želim izgubiti iz vida. Pođite zasad, kćeri moja, no vratite mi se ponovno. Ustala sam i zahvalila mu. Odlazila sam već kad me on još jednom pozvao.
- Ne smijete doći u ovu crkvu - rekao je. - Vidim da ste bolesni, a crkva je hladna. Morate doći u moju kuću. Stanujem (dao mi je adresu).Dođite sutra u deset.
Odgovorila sam mu kimanjem glave, podigla veo i zamotavši se u ogrtač otišla sam.
Što misliš, čitaoče? Jesam li razmišljala o tome da se ponovno vratim tom vrijednom svećeniku?
Jednako tako pomišljala bih da uđem u kulu babilonsku. Taj je svećenik imao moć da utječe na mene. Bio je od prirode ljubazan, na onaj sentimentalni francuski način koji ja nisam mogla potpuno odbiti. Iako nisam cijenila neke vrste ljubaznosti, ovo je sigurno bila jedna od onih za koju nisam imala snage da joj se oduprem.

Da sam se vratila k njemu, on bi mi bio pokazao sve što je bilo utješno, lijepo i pošteno u papinskom praznovjerju. Tada bi pokušao probuditi u meni želju za vršenjem dobročinstava. Ne znam kako bi sve to bilo završilo.
Svi mi mislimo da smo u nekim stvarima odlučni i čvrsti, a u drugima slabi. Da sam kojim slučajem posjetila kuću u ulici des Mages broj 10, ne bih sada pisala ovu heretičku priču. Molila bih krunicu u ćeliji karmelićanskog samostana na bulvaru de Crecy u Villette.Taj stari svećenik imao je u sebi nešto od Fenelona.
Pa ma što većina njegove braće bila, i ma što ja mislila o njegovoj crkvi i vjeri (a ne volim ni jedno), njega moram sačuvati u zahvalnom sjećanju. Bio je nježan, kad mi je nježnost bila potrebna. Utješio me je.

Neka ga nebo blagoslovi!

Sumrak je prešao u noć, a ulične su svjetiljke bile upaljene, kad sam izišla iz tamne crkve. Sada sam se mogla vratiti. Nije me više obuzimala misao i divlja želja da se nadišem jesenjeg vjetra na ma- lom brežuljku daleko izvan gradskih zidina. Tu je želju sada mogao nadvladati razum i ja sam krenula prema ulici Fossette. No, nalazila sam se u dijelu grada koji nisam poznavala. Bio je to stari dio sa slikovitim uskim ulicama i trošnim kućama. Bila sam slaba i nesabrana, a još uvijek odviše nemarna što se tiče zdravlja, te ne bijah oprezna.
Uznemirila sam se. Zalutala sam u nepoznatim uličicama. Izgubila sam se. Nisam bila dovoljno odlučna da zamolim nekog prolaznika da me povede.
Vjetar se bio smirio za vrijeme zalaza sunca, a sada kao da je htio nadoknaditi izgubljeno. Snažno i bučno grmio je od sjeverozapada prema jugoistoku. Donio je sa sobom kišu i udar tuče. Hladnoća mi je prodirala do kostiju. Sagnula sam glavu da bih se zaštitila. U tom sukobu moje srce nije popustilo, željela sam jedino imati krila pa se uzdignuti do vjetra i tamo se odmoriti nošena njegovom snagom. Letjeti kamo on leti.
Dok sam tako razmišljala iznenada sam osjetila veću hladnoću od one koju sam osjetila prije, veću slabost od one prijašnje. Nastojala sam da dođem do vrata neke velike obližnje zgrade. Ali golemo pročelje iznenada se izgubilo pred mojim očima i sve je postalo crno. Mjesto da sam stupila na stubište kao što sam namjeravala, stala sam padati u neki bezdan. Ničega se više ne sjećam.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:20 pm


Villette       James_Hayllar_British_1829_-_1920_Young_girl_with_doll


XVI.
STARA DOBRA VREMENA




Ne znam kamo je otišla moja duša za vrijeme te nesvjestice. Ma što ona vidjela, ma gdje boravila za vrijeme te čudne noći, ona je sačuvala svoju tajnu. Nikada nije sjećanju šapnula ni jednu riječ, zavaravajući maštu potpunim zaboravom. Možda je naletjela i ugledala svoj vječni dom gdje će se konačno odmoriti i riješiti se bolne veze s materijom. Dok je tako sanjarila, možda ju je neki anđeo otjerao s nebeskog praga i doveo zaplakanu još jednom natrag dolje do mog ubogog hladnog istrošenog tijela s kojim se željela razdružiti.
Ušla je u svoj zatvor puna bola, zajecavši dugo i tužno. Teško je bilo ujediniti razdvojene drugove.
- Duh i Materiju. Nisu se pozdravili poljupcem, već odbojnošću. Vid mi se vratio crven, kao da plivam u krvi, sluh mi se vratio glasan poput groma. Svijest se probudila u strahu. Sjela sam i začuđeno se pitala gdje sam se to našla, među kakvim čudnim bićima. Isprva nisam prepoznala ništa što sam ugledala. Zid nije bio zid, svjetiljka nije bila svjetiljka. Jednako bih tako bila shvatila ono što nazivamo duhom, kao što sam spoznavala te obične stvari. Sve na što je moj pogled pao činilo mi se sablasnim. No, osjećaji su se ubrzo vratili na svoje mjesto, životni stroj započeo je svojim uobičajenim radom. Još uvijek nisam znala gdje se nalazim. Zamijetila sam jedino to da su me makli s mjesta na koje sam bila pala. Nisam ležala na stubama. Noć i oluja bile su isključene zidovima, prozorima i stropom. Unijeli su me u neku kuću, ali koju?
Mogla sam se sjetiti samo kuće u Rue Fossette. Još uvijek u polusnu nastojala sam se dosjetiti u koju su me sobu smjestili. Da li u veliku spavaonicu ili u jednu od manjih.
Bila sam uznemirena, jer nisam znala u kojoj se sobi moglo nalaziti pokućstvo koje sam ovdje vidjela. Nije bilo bijelih kreveta, ni reda širokih prozora. »Sigurno me nisu«, pomislila sam, »smjestili u sobu gospođe Beck!« I moj je pogled pao na naslonjač presvučen plavim damastom. Pomalo sam razaznala i druge stolice presvučene istom tkaninom. Konačno sam spoznala da se nalazim u ugodnoj sobi. U kaminu je gorjela vatra. Na podu se nalazio sag na kojemu su se plave arabeske isticale na svijetlosmeđoj pozadini. Svijetli zidovi bili su ukrašeni beskrajnim vijencem azurno-plavih nezaboravaka između tisuću zlatnih listića i vitica loze. Pozlaćeno zrcalo ispunjavalo je prostor između dva prozora s raskošno-modrim zavjesama od damasta. U tom sam zrcalu ugledala sebe kako ležim ne na krevetu, već na sofi. Izgledala sam poput duha, moje su oči postale veće i bile su upale, moja je kosa bila tamnija nego obično i isticala se na mom mršavom licu, pepeljaste boje. Bilo je očito, ne samo zbog pokućstva već i zbog položaja prozora, vrata i kamina, da se nalazim u nepoznatoj sobi. Svijest mi još nije u redu, jer što sam više promatrala plavi naslonjač, on mi je postajao sve poznatiji. Isto je bilo i s nekom klupom i okruglim stolom s plavim pokrivačem, na kojem je bilo izvezeno cvijeće jesenskih boja. Tu su bile i dvije stoličice s izvezenim pokrivačima, i mali stolac uokviren ebanovinom, također presvučen tamnom svilom izvezenom sjajnim cvjetovima.
Zamijetivši to, počela sam dalje razgledavati. Čudno, bila sam okružena starim poznanicima, i iz svakog su mi se kuta smiješila »stara dobra vremena«. Iznad kamina nalazile su se dvije ovalne minijature. Napamet sam znala broj bisera oko visokih napudranih perika, ogrlice oko bijelih vratova, nabore na maramama od muslina i čipkaste rukave. Na polici iznad kamina stajale su dvije porculanske vaze glatke poput emajla i tanke poput ljuske od jaja. U sredini ornamenta nalazila se ispod stakla klasična skupina iz alabastera. Znala sam svojstva svih tih stvari, znala sam gdje su napukle kao da sam vidovita. Tu su bila i dva crteža olovkom, nalik gravirama. Gledala sam ih opet i opet, sjećajući se vremena kad su bili crtani potez po potez nježnom, slabašnom rukom učenice. Rukom koja je sada nalikovala na kostur.
Gdje sam ja to bila? Nisam znala ni na kom mjestu na svijetu niti koja bi to mogla biti godina? Jer svi su ti predmeti pripadali proteklom vremenu i dalekoj zemlji. Oprostila sam se od njih prije deset godina i nikada ih više nisam srela. Glasno sam uzdahnula: - Gdje sam?
Osoba koju do sada nisam primijetila ustala je i približila mi se. Ta se osoba nije slagala s ovom okolinom i sve je samo još više zamrsila. Ona je bila neka vrsta služavke, u uobičajenoj haljini i ka- pici kakvu su služavke nosile. Nije govorila ni francuski ni engleski. Nisam se mogla sporazumjeti s njom, jer nisam razumjela njezin dijalekt. No, ona je smočila moje sljepoočice hladnom i namirisanom vodom. Zatim je poravnala jastuk na kome sam ležala zaprijetivši mi nježno da ne smijem govoriti, i ponovno sjela na svoje mjesto kraj sofe. Plela je, pa kako više nije obraćala pozornost na mene, ja sam je mogla promatrati. Pitala sam se kako je ona došla ovamo, ili pak što radi ovdje gdje su se odigravali dani moga prvog djevojaštva. Čudilo me još više kakvu vezu imaju ta okolina i ti dani sa mnom. I odviše slaba, a da proniknem u tu tajnu, nastojala sam se umiriti govoreći kako je to greška, san, groznica. Ipak sam znala da nisam mogla pogriješiti, vjerovala sam da sam zdrava. Poželjela sam da soba ne bude tako dobro rasvijetljena, da ne vidim tako jasno one male slike, ornamente i stolice. Svi ti predmeti, jednako kao i pokućstvo s plavim damastom, bili su u svakom pa i najsitnijem detalju jednaki onim meni tako dobro poznatim iz salona moje kume u Brettonu. Samo to nije bio taj stan. Imao je, naime, druge proporcije.
Sjetila sam se Bedredin Hasana koga su u snu prenijeli iz Kaira do kapije Damaska. Da li je Genije spustio svoja tamna krila kroz oluju koja me nadvladala, pokupio me sa stuba i »podigao visoko u zrak«, kako priča ta istočnjačka priča. Da li me je prenio preko zemlje i oceana i položio me pažljivo kraj ognjišta Stare Engleske? Ali, ne! Znala sam da vatra tog ognjišta više ne gori pred svojim Larima. Ugasila se već davno, a kućni su bogovi odvedeni na drugo mjesto. Služavka me pogledala. Vidjevši da su mi oči širom otvorene i pune uzbuđenja, ona je spustila pletivo. Vidjela sam kako časak nešto radi kraj male police. Natočila je vodu i izbrojila nekoliko kapljica iz bočice. Približila mi se s čašom u ruci. Kakav mi je to tamno obojeni napitak nudila? Eliksir Genija ili čarobnu tekućinu?
Bilo je prekasno zapitati je. Progutala sam ga bez otpora. Tok blagih misli stao je milovati moj mozak, sve nježnije i nježnije, poput balzama. Slabost je obuzela moje zglobove, moji su mišići za- spali. Izgubila sam svu moć pokretanja, ali nisam to osjećala kao neugodnost. Ta dobra žena stavila je zaslon između mene i svjetiljke. Vidjela sam kako se zbog toga digla, ali se ne sjećam da sam vidjela kako je ponovno zauzela svoje mjesto. U stanki između ta dva događaja ja sam zaspala.



* * *


Kad sam se probudila sve je opet bilo izmijenjeno. Okruživala me danja prohladna svjetlost, olovni sjaj surove jeseni. Bila sam sigurna da se nalazim u internatu - zbog udaranja kiše po prozorskim oknima, zbog urlanja vjetra medu drvećem. Sigurna i zbog bjeline i samoće u kojoj sam ležala. Kažem bjeline, jer su zavjese francuskog kreveta zatvarale moj vidik.
Podigla sam ih. Pogledala napolje. Moje su oči bile spremne ugledati dugu, široku i bijelu sobu. Mjesto toga spazila sam mali kabinet zelenih zidova. Mjesto pet širokih prozora bez zavjesa ugledala sam prozorsko okno ukrašeno zavjesama od muslina. Mjesto dvanaest malih polica od obojadisanog drva na kojima su stajali umivaonici i vrčevi ugledala sam toaletni stolić uređen onako kako se ureduje dama za ples u bijeloj haljini s ružičastom podsuknjom. Iznad njega nalazilo se veliko sjajno zrcalo ukrašeno s jastučićem punim čipaka. Taj toaletni stolić, zajedno s malenim, niskim zeleno- bijelim naslonjačem, umivaonikom s mramornom pločom i svijetlozelenim priborom, ispunjavali su ovu malu sobu. Čitaoče, bila sam uzbuđena! Zašto? - pitat ćete. Što je bilo u toj jednostavnoj i lijepoj spavaćoj sobici što me moglo uplašiti? Samo to da ovo pokućstvo nije moglo biti istinito; naslonjač, zrcalo i umivaonik morali su biti samo odraz, samo slika, privid tih predmeta. To je bila smjela pretpostavka. Kad tako ne bi bilo, tada se je moralo zaključiti da stanje moga duha nije normalno. Ukratko, da sam bila vrlo bolesna i da sam buncala. A ako je tako i bilo, tada je taj delirij koji je mene mučio bio najčudniji delirij koji je ikada spopao svoju žrtvu. Poznavala sam - morala sam to poznavati - zelenu presvlaku malog naslonjača, sjajni okvir zrcala, svijetlozeleni porculan na polici, pa i samu policu od sivog mramora, odlomljenu u jednom uglu. Sve sam to prepoznala jednako tako kao što sam prošle noći prepoznala predmete u salonu.
Bretton! Bretton! Prošlost od prije deset godina odsijevala je u tom ogledalu. Zašto me progonio Bretton i mojih četrnaest godina? Zašto, kad su se već pojavili, nisu došli svi? Zašto se u mojim vizi- jama pojavljivalo samo pokućstvo, a ne i one osobe i prostor? Onaj jastučić od crvenog satena, ukrašen čipkom i zlatnim perlama, poznavala sam jednako tako dobro kao i one crteže. Sama sam ga sašila. Naglo sam se digla i uzela jastučić u ruke. Stala sam ga pregledavati. Našla sam slova »L. L. B.« izvezena zlatnim perlama i okruženim vezom od bijele svile. To su bili inicijali moje kume - Luisa Lucy Bretton. Jesam li bila u Engleskoj? Jesam li u Brettonu? - šaptala sam. Naglo sam otvorila zavjesu na oknu nastojeći saznati gdje se nalazim. Na pola sam bila pripravna sresti mirne, stare, lijepe kuće i čisti divni pločnik ulice Svete Ane i spaziti na njezinom kraju tornjeve katedrale. Ako pak ne to, onda barem neku ulicu u Villette, ili ulicu u nekom lijepom starom gradu Engleske. Suprotno svemu tome ugledala sam kroz okvir bršljana što je uokvirivao prozor travnjak i drveće iza njega. Bilo je to visoko šumsko drveće kakvo već dugo vremena nisam vidjela. Ono se sada savijalo pod jesenskim vjetrom, a između debala nazirala se cesta pokrivena žutim lišćem. To je lišće zapadni vjetar kovitlao zrakom. Predio koji se dalje prostirao morao je biti ravan, no visoke bukve su zastirale vidik. To je mjesto bilo osamljeno i meni potpuno nepoznato.
Ponovno sam legla. Moj je krevet stajao u malom udubljenju. Kad bih okrenula lice zidu, činilo se da sam isključila cijelu tu sobu i čudovite predmete u njoj. Isključila? Ne! Dok sam se smještala u toj nadi, ugledala sam na zidu između odmaknutih zavjesa portret s pozlaćenim okvirom. Bio je naslikan vodenim bojama. Prikazivao je glavu dječaka, svježu, životnu koja kao da je govorila. Bijaše to mladić od šesnaestak godina, svijetloput i zdrava izgleda. Kosa mu je bila duga i svijetla i kao prelivena suncem. Prodornih očiju, usana izvijenih u luk i radosna smiješka. Sve u svemu vrlo zgodno lice, naročito za one koji su imali pravo na ljubav tog dječaka. Na primjer za roditelje ili sestru. Svaka romantična mala školarka mogla se zaljubiti u tu sliku. Te su oči obećavale da će u svojoj zrelosti znati govoriti jezikom ljubavi. Ne znam jesu li krile u sebi zrake vjernosti. Ma kakav osjećaj ga sreo njegove su usne ostajale lijepe, ali čvrste, pune nježnog prkosa.
Nastojeći prihvatiti svako novo otkriće što mirnije moguće, šapnula sam samoj sebi: - Taj je portret visio u blagovaonici, iznad kamina. Prilično visoko. Dobro se sjećam kako sam primicala klupičicu i penjala se na nju da bih ga mogla skinuti i promatrati. Dok sam ga držala u rukama, tražila sam u tim dobrodušnim očima pogled što je ispod smeđih obrva izgledao poput naslikanog osmijeha. Voljela sam promatrati boju obraza i izraz ustiju.
- Nisam mogla povjerovati da bi mašta mogla zamisliti ljepši luk usana ili brade. Čak sam ja u svom neznanju spoznala da je oboje bilo lijepo. Zbunjena razmišljala sam o tome: »Kako to da nešto što može tako ugodno očarati, može u isti čas zadati bol?« Jednom, želeći to ispitati, podigla sam malu gospođicu Home i rekla joj neka pogleda sliku.
- Sviđa li ti se, Polly? - zapitala sam. Nikada mi nije odgovorila ali ju je dugo promatrala. Konačno je neka sjeta prošla njezinim osjećajnim očima i ona je kazala: - Spusti me! - To sam i učinila, govoreći samoj sebi: - I dijete to osjeća.
O svemu tome sam sada razmišljala, dodajući: - On je imao svojih grešaka, ali rijetko je kada postojala plemenitija priroda, slobodnija, ugodnija i značajnija. Moje je razmišljanje završilo u glasno izgovorenoj riječi: - Graham?
- Graham! - čuo se odjek kraj moje postelje. - Želite li Grahama? Pogledala sam. Zaplet je postajao sve zamršeniji, čuđenje je postiglo vrhunac. Bilo je čudno vidjeti živu osobu čije sam se slike na zidu dobro sjećala, a još je čudnije bilo ugledati njezin živi oblik - ženu živu i stvarnu u udovičkoj haljini i kapi što je izvanredno pristajala njezinu majčinskom liku. I njezino je lice odavalo dobrotu. Bilo je možda odviše izrazito a da bi bilo lijepo. Ona se bila malo promijenila, postala je nešto ozbiljnija i čvršća. Ali ona je bila moja kuma - bila je to gospođa Bretton.
Šutjela sam, no u sebi bijah vrlo uzbuđena. Moje je srce snažno tuklo i krv je napustila moje ohladnjele obraze.
- Gospođo, gdje sam? - pitala sam.
- Na sigurnome mjestu, dobro zaštićeni. Ne zamarajte mozak dok se ne osjetite bolje. Danas izgledate bolesno.
- Tako sam smetena da ne znam mogu li povjerovati mojim osjetilima ili me ona navode na krivi put. Ali vi govorite engleski, zar ne, gospođo?
- Vjerujem da to čujete. Bilo bi mi teško voditi dugi razgovor na francuskom.
- Dolazite li vi iz Engleske?
- Nedavno sam došla odanle. Živite li dugo u ovoj zemlji? Čini se da poznajete moga sina.
- Poznajem li ga? Možda. Je li ono slika vašeg sina? - To je njegov portret iz mladosti. Dok ste ga gledali izgovorili ste njegovo ime.
- Graham Bretton?
Kimnula je.
- Znači, ja govorim s gospođom Bretton, koja je živjela u Brettonu? - Tako je. Kazali su mi da ste vi učiteljica engleskog jezika na jednoj ovdašnjoj školi. Moj vas je sin prepoznao.
- Kako su me našli, gospođo? Tko me našao?
- To će vam malo-pomalo ispričati moj sin - rekla je. - Ali za sada ste odviše zbunjeni i slabi za razgovor. Pokušajte nešto pojesti, a zatim spavati.
Usprkos svemu što sam podnijela - tjelesnom umoru, duševnom uzbuđenju, lošem vremenu - ipak se činilo da mi je bolje. Groznica, ona prava bolest kad je izmučila moje tijelo, nestala je. Posljednjih devet dana nisam bila pojela gotovo ništa, a patila sam od neprestane žedi. Tog jutra pak, kad su mi ponudili doručak, osjetila sam želju za hranom. Unutarnja slabost natjerala me da pohlepno popijem čaj i pojedem komadić isprženog kruha. Bio je to samo mali komadić, no i to je bilo dosta. Tako sam imala dovoljno snage da dočekam služavku, koja mi je nakon dva-tri sata donijela šalicu juhe i biskvit. Kad se mrak stao spuštati, vjetar je neprekidno puhao divlje i hladno, a kiša padala kao da želi sve potopiti; nisam više mogla ostati u krevetu. Soba, iako lijepa, bila je malena. Žudila sam za promjenom. Sve jači mraz i sve gušća tama pritiskivali su me. Htjela sam vidjeti i osjetiti vatru kamina. Osim toga nisam prestajala misliti na sina one gospode. Kad ću ga ugledati? Sigurno ne prije no što napustim svoju sobu.
Konačno je stigla djevojka da mi pripremi krevet za noć. Htjela me zamotati u pokrivač i posjesti u mali naslonjač. Ja sam to odbila i stala se odijevati. Upravo sam to obavila i sjela kako bih odahnula, kad je još jednom došla gospođa Bretton.
- Odjeveni! - uskliknula je, sa smiješkom, koji sam tako dobro poznavala. Bio je to ugodan smijeh, iako ne mekan. - Znači, vi se bolje osjećate? Jači ste, zar ne?
Govorila je sa mnom kako je to i prije običavala, pa sam pomislila da me ona počela prepoznavati. U njezinu se glasu osjećala ona ista briga koju sam kao djevojčica uvijek osjećala kod nje. Ja sam joj se predavala, pa i voljela je. Ta briga nije bila zasnovana na temelju boljeg materijalnog stanja ili položaja, već na prirodnim razlozima fizičke nad- moćnosti. Bilo je to nalik zaklonu koje stablo daje travi. Zamolih je bez ikakvih daljnjih ceremonija:
- Dopustite mi da siđem. Ovdje mi je tako hladno i dosadno. - Ništa drugo i ne želim. Ako ste dovoljno snažni da podnesete tu promjenu - glasio je njezin odgovor. - Dođite, evo vam moja ruka. - I pružila mi ju je. Prihvatila sam je i mi smo sišle niz stube prekrivene sagom do otvorenih visokih vrata koja su vodila u neku sobu obloženu plavim damastom. Kako je ugodno bilo u toj atmosferi mirnog doma! Kako je topla bila svjetlost lampe boje jantara, i jarko crveni odsjaj iz kamina. Sliku je upotpunjavao pripremljen na stolu - engleski čaj. Sjajno posuđe bilo mi je poznato, od teške srebrne starinske posude do masivnog čajnika. Bile su tu i šalice od tankog porculana s tamnocrvenim i zlatnim rubom. Poznavala sam i kolač naročitog oblika, ispečen u posebnoj posudi, koji se uvijek nalazio na stolu u Brettonu. Graham ga je volio, a i sada je stajao pred njegovim mjestom. Kraj njega bijahu položeni srebreni nož i vilica. Znači, čekali su Grahama da dođe na čaj. Možda je Graham i sada bio u kući, mogla sam ga ugledati svakog časa.
- Sjednite - kazala je gospođa, kad sam posrnula prolazeći kraj kamina. Posjela me na sofu, ali ja sam brzo stala iza nje, govoreći da je vatra preto- pla. Našla sam stolac koji mi je bolje odgovarao. Gospođa Bretton nikada nije prigovarala, dopustila mi je da učinim što sam željela. Pripremila je čaj i uzela novine. Voljela sam promatrati svoju kumu. Sve su njezine kretnje bile tako mladenačke. Morala je imati više od pedeset godina, no zub vremena nije dotakao ni njezin izgled, ni njezin duh. Iako dostojanstvena, bila je i živahna. Obično mirna, tek ponekad nagla. Dobro zdravlje i izvrstan temperament održali su je mladom.
Dok je čitala primijetila sam da osluškuje dolazi li njezin sin. Nije bila žena koja bi priznala da je uznemirena, no ako je Graham bio napolju po tom vjetru, koji je još uvijek nezadovoljen hučao, znala sam da je srce njegove majke s njim.
- Zakasnio je deset minuta - rekla je, pogledavši na sat. Zatim, načas, podigla je oči s novina i okrenula glavu prema vratima. Čula je neki zvuk. Lice joj se razvedrilo, a tada je i moje uho, nenaučeno na taj zvuk, uhvatilo škripu zatvaranja ulaznih vrata, bat koraka po šljunku i najposlije ulazno zvono. Stigao je. Njegova je majka nalila čaj i primakla vatri plavo tapecirani stolac, koji je pripadao njoj, ali koji je netko osobit mogao nekažnjeno zauzeti. A tada je taj netko stao uzlaziti stubama, pošto je, očito, uredio svoju toaletu što je bilo neophodno nakon te divlje i vlažne noći. Zatim je ušao.
- Jesi li to ti, Graham? - kazala je njegova majka, skrivajući radosni smijeh.
- A tko bi drugi bio, majko? - zapitao je Netočni, sjedajući na napušteno prijestolje.
- Nisi li zaslužio hladan čaj zbog zakašnjavanja? - To se neće dogoditi, jer čajnik veselo pjeva.
- Brzo za stol, lijeni momče! Uvijek moraš sjesti na moj stolac. Da u sebi imaš i tračak osjećaja, prepustio bi stolac Staroj dami. - Tako bih i učinio da ga Stara dama namjerno ne ostavlja meni. Kako je tvoja pacijentica, majko?
- Hoće li se ona pojaviti i sama govoriti u svoje ime? - zapitala je gospođa Bretton, okrenuvši se prema meni. Na taj poziv ja sam se pojavila. Graham se pristojno digao da me pozdravi. Uspravio se u svoj svojoj visini. Zaista je mogao biti ponos svoje majke. - Vi ste, dakle, sišli - rekao je. - Znači, bolje vam je, mnogo bolje. Nisam vas očekivao ovdje. Bio sam uplašen sinoć, i da nisam morao otići nekom umirućem pacijentu sigurno vas ne bih bio ostavio. No, i moja je majka poput liječnika, a Marta je izvanredna bolničarka. Osim toga slučaj i nije tako opasan. Što vas je dovelo u to stanje, to još moram istražiti. A sada vjerujem da se zaista osjećate bolje. - Mnogo bolje - rekla sam mirno. - Mnogo bolje, hvala vam doktore Johne.
Jer, dragi čitaoče, taj visoki mladi čovjek, ljubimac svoje majke, moj domaćin, taj Graham Bretton bio je - doktor John. On i nitko drugi.
A što je još važnije, mene to zapravo i nije iznenadilo. Kad sam začula Grahamov korak na stubama, već sam znala tko će ući i koga će moje oči ugledati. To otkriće nije bilo od današnjeg dana, već sam dugo u to sumnjala. Naravno, dobro sam se sjećala mladoga Brettona. Pa iako deset godina (od šesnaeste do dvadeset i šeste) mogu vrlo izmijeniti mladog čovjeka sazrelog u muškarca, ipak ga nisu mogle izmijeniti tako da ja to ne bih vidjela. Doktor John Graham Bretton još je ličio na onog dječaka od šesnaest godina. Imao je njegove oči, neke crte lica, onu divno izvajanu bradu. Brzo sam ga prepoznala.
Prvi puta onom prilikom - koju sam opisala prije nekoliko poglavlja - kad je moja nepažnja izazvala njegov ukor. Kasnija promatranja potvrdila su ovu pretpostavku. U njegovim gestama, držanju i navikama otkrila sam ono što je kao mladić obećavao. U njegovu, sada dubokom glasu prepoznala sam naglasak prijašnjih dana. Stanovite rečenice, koje su mu bile svojstvene tada, ostale su karakteristične za nj i sada. A i mnogi pogled, smiješak, bljesak očiju.
Nisam to spomenula jer to nije odgovaralo mojem načinu mišljenja, niti se je slagalo s mojim osjećajima. Naprotiv, radije bih to bila zadržala za sebe. Voljela sam boraviti uz njega sakrivena oblakom kroz kojeg on nije vidio. On je tada stajao preda mnom uokviren naročitom svjetlošću koja je obasjavala njegovu glavu i podrhtavala mu oko nogu, ne bacajući dalje svoje zrake.
Znala sam da za nj ne bi značilo ništa kad bih ja kazala: - Ja sam Lucy Snowe! - I tako sam za njega ostala samo obična učiteljica. Nikada nije zapitao kako se zovem, pa mu to nisam ni kazala. Čuo je kako me zovu »gospođice« ili »gospođice Lucy«. Nikada nije čuo prezime Snowe. Što se tiče prepoznavanja - iako sam se ja možda bila manje izmijenila od njega - ta mu misao nikada nije pala na pamet, pa zašto da mu je ja naturam?
Za vrijeme čaja doktor John je bio ljubazan, kao što je po prirodi uvijek bio. Nakon čaja i pošto je suđe bilo izneseno, on je udobno namjestio nekoliko jastuka u kutu sofe i natjerao me da prilegnem. On i njegova majka također su sjeli kraj vatre i tako smo ostali desetak minuta. Uhvatila sam gospodu kako me promatra. Žene neke stvari shvaćaju brže od muškaraca.
- Zaista - uzviknula je - rijetko sam kada vidjela veću sličnost! Grahame, jesi li je dobro pogledao?
- Pogledao? Što Stara dama time želi reći? Zašto tako zuriš, majko? Moglo bi se pomisliti da imaš napad vidovitosti. - Reci mi, Grahame, na koga te podsjeća ta mlada dama? - pokazala je na mene.
- Majko, dovest ćeš je u nepriliku. Koliko puta sam ti kazao da ti je naglost mana. Sjeti se da je ona za tebe stranac, i da joj nije poznat tvoj način postupanja.
- Kad gleda dolje, kad se okrene na stranu, kome nalikuje, Grahame?
- Zaista, majko, kad već govoriš u zagonetkama, mogla bi nam bar kazati rješenje.
- A ti je poznaješ već neko vrijeme. Od tada kad si počeo odlaziti u školu u ulici Fossette. A nikad mi nisi spomenuo tu začuđujuću sličnost.
- Nisam mogao spomenuti nešto na što nikada nisam mislio i za što nisam znao. Što želiš kazati?
- Glupi dječače! Pogledaj je!
Graham je pogledao. No, to nisam mogla podnijeti. Znala sam kako će to završiti, pa sam mislila da je najbolje to preduhitriti. - Doktor John - kazala sam - imao je mnogo posla otkada smo se rastali posljednji puta u ulici svete Ane. Dok sam ja lako prepoznala gospodina Grahama Brettona prije nekoliko mjeseci, nisam mogla ni pomisliti da bi on mogao prepoznati Lucy Snowe. - Lucy Snowe! To sam i mislila! Znala sam! - uzviknula je gospođa Bretton. Pristupila mi je smjesta i poljubila me. Neke bi žene možda učinile veliku buku oko takvog otkrića, makar i ne bile vrlo oduševljene, no to nije bio običaj moje kume. Više je voljela iskazati svoje osjećaje prigušenim tonovima. Tako smo ona i ja prešle preko tog iznenađenja s nekoliko riječi i jednim pozdravom. Ipak mogu kazati da joj je bilo drago, a bilo je i meni. Oživljavale smo stare uspomene, Graham koji je sjedio nasuprot nama, šutio je nastojeći da se sabere od tog uzbuđenja.
- Majka kaže da sam glup momak, a čini mi se da je u pravu - napokon je kazao. - Jer, časna riječ, ma koliko sam vas puta vidio, nikada nisam ni pomislio na to. A sad ipak sve shvaćam. Lucy Snowe! Naravno! Izvrsno se sjećam, a evo je sada ovdje. U to nema sumnje. Ali - dodao je on - sigurno niste čitavo to vrijeme znali da smo stari poznanici, kada to niste spomenuli?
- Jesam - glasio je moj odgovor.
Doktor John nije ništa primijetio. Pretpostavljam da je moju šutnju smatrao ekscentričnom, ali se obuzdavao da prigovori. Vjerojatno je smatrao neodgojenim da me dalje ispituje zašto sam šutjela i zbog čega. Pa iako je bio radoznao, stvar nije bila tako važna, te nije dopustio radoznalosti da bude snažnija od dobrog odgoja. Što se mene tiče izložila sam se opasnosti i upitala ga sjeća li se kako sam ga jednom tamo u internatu uporno promatrala, i predbacila mu neraspoloženje koje je on tada ispoljio i koje me još uvijek boljelo u duši.
- Sjećam se - rekao je - čini mi se, čak sam se i ljutio na vas. - Vjerovali ste da sam pomalo drska? - upitala sam. - Ni govora. Samo što ste vi bili plahi i povučeni, pa sam se pitao koja to sila u meni privlači vaše, obično oborene, oči. - Sad vam je sve jasno?
- Potpuno.
Ovdje nas je gospođa Bretton prekinula s mnogo, mnogo pitanja o prošlim vremenima. Da bih je zadovoljila morala sam se vratiti davno prošlim nevoljama, objasniti joj razloge tobožnje otuđenosti, dodirnuti svoje osobne sukobe sa životom, smrću, boli i sudbinom. Doktor John je slušao i malo govorio. On i ona ispričali su mi tada što se njima dogodilo. Nije ni za njih sve bilo lako. Nekad veliko bogatstvo se smanjilo. Ali tako hrabra majka, obdarena takvim sinom, bila je oboružana za borbu sa svijetom. I konačno je pobijedila. Doktor John je bio jedan od onih pri čijem rođenju su se blagonaklone planete sigurno smiješile. Makar se nesreća pred njim pojavila u najgorem obliku, on je bio čovjek koji ju je mogao pobijediti svojim smiješkom. Bio je snažan i veseo, čvrst i profinjen. Nije bio grub, već hrabar. On je bio sposoban izazvati sudbinu i izmamiti iz njezinih kamenih očiju tračak ljubavi.
Bilo je sigurno da će uspjeti u zvanju koje je odabrao. U prošla tri mjeseca on je iznajmio ovu kuću (mali dvorac, kako su mi kazali). Tu kuću izvan grada izabrali su zbog zdravstvenog stanja gospođe Bretton kojoj gradski zrak nije odgovarao. Gospođa je doputovala iz Engleske i ponijela sa sobom staro pokućstvo iz ulice svete Ane, smatrajući da je bolje ne prodati ga. Otuda moj užas zbog priviđenja stolaca, zrcala, posude za čaj i šalica.
Otkucalo je jedanaest sati. Doktor John je zaustavio svoju majku. - Gospođica Snowe se sada mora povući - rekao je - već je posve blijeda. Sutra ću joj postaviti neka pitanja u vezi s njezinim zdravljem. Vrlo se promijenila od srpnja, kad sam je vidio kako s mnogo žara i duha glumi nekog mladog zavodnika. Siguran sam da postoji neki razlog sinoćnje katastrofe, no večeras je više neću ništa pitati. Laku noć, gospođice Lucy!
Nježno me odveo prema vratima i lojanicom mi osvijetlio stube. Kad sam se pomolila, svukla i legla, osjetila sam da ipak i ja imam prijatelje. Prijatelje koji nisu pokazivali žarku ljubav, niti nudili vidljive znakove prijateljstva, od kojih su se stoga mogli tražiti samo umjereni znaci privrženosti, što je odgovaralo umjerenom očekivanju. No, prema njima je moje srce osjećalo instinktivnu nježnost i zahvalnost, a ja sam zaklinjala um da ih drži u razumnim granicama. - Ne daj da na njih mislim, prečesto i s previše osjećaja - zaklinjala sam - daj da se zadovoljim umjerenim gutljajem struje življenja. Daj, Bože, da osjetim zadovoljstvo u slučajnom, prijateljskom susretu, ma kako rijedak, kratak i tih bio.
Ponavljajući te riječi, okrenuh se jastuku i još uvijek opetujući ih, namočila sam jastuk suzama.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:25 pm

Villette       In_the_Hayfield


XVII.
ZDANJE ZVANO TERASA




Te borbe s urođenim značajem, sa sklonošću srca, možda se čine beskorisne i ništave, ali na kraju ipak koriste. One nagone, iako blago, na ponašanje koje razum odobrava i kojima se osjećaji možda i odviše često suprotstavljaju. Oni sigurno čine odstupanje od običnog načina života. Omogućuju mu da bude sređeniji, postojaniji i na površini mirniji. A obično pogled pada samo na površinu. Ono što je ispod, to prepustite Bogu. Pokažite svom Stvoritelju tajnu duše koju vam je dao. Pitajte Njega kako podnositi boli koje vam je on namijenio. Kleknite u Njegovoj prisutnosti i molite za svjetlo u tami, za snagu u slabosti, za strpljenje u krajnjem iskušenju. Naravno da će se ponekad, iako možda ne u prvi čas, ustajale vode uzburkati. Možda će u nekom obliku, iako ne u obliku koji ste vi sanjali i kojeg svim srcem ljubite, sići spasonosni glasnik. Kljasti i slijepi, nijemi i oni šenuli pameću, okupat će se. Iscjelitelju, dođi brzo! Tisuće leže oko vode u očaju što ona nepomično stoji već godi- nama. Dugo je »vrijeme« neba. Putovi anđela glasnika čine se neizmjerni za oči smrtnika. Oni mogu kružiti vjekovima. Krug jednog odlaska i povratka može trajati kroz bezbroj generacija, a prah što se vraća u kratak patnički život i ponovno se kroz bol vraća u prah može se u međuvremenu uvijek iznova izgubiti iz sjećanja, ponovno i ponovno. Kolikim je ojađenim milijunima koji jadikuju prvi i jedini anđeo posjetilac bio onaj kojeg istočnjaci nazivaju Azrael.
Nastojala sam ustati slijedeće jutro. Dok sam se oblačila, i pri tome pila hladnu vodu iz vrča na umivaoniku da bih se riješila slabosti, u sobu je ušla gospođa Bretton.
- Kakva glupost - glasio je njezin jutarnji pozdrav - To ne - dodala je na svoj odlučan način u kojem sam ja nekad toliko uživala dok je tako govorila sa svojim sinom, a on joj se odupirao. Za dvije minute ona me vratila u krevet.
- Ovdje ćete ostati do poslijepodne - rekla je.
- Moj dječak ostavio je poruku prije no što je izišao što valja učiniti. A ja vas uvjeravam, moj je sin pravi majstor i mi ga moramo slušati. Sada ćete dobiti doručak.
Zatim je donijela taj obrok - i to vlastoručno - ne prepuštajući me posluzi. Sjela je na krevet dok sam ja jela. Ne podnosimo svakoga, čak i ako je među najboljim prijateljima i poštovanim poznanicima, da bude tako blizu nas, da nas promatra, čuva i brine se kao što se bolničarka brine za pacijenta. Ne donosi svako oko prijatelja sjaj u bolesničku sobu. Ali sve je to bila gospođa Bretton za mene.
Hrana i piće mi nikada nisu tako dobro prijali kao sada iz njezine ruke. Ne sjećam se prilike kada njezin dolazak u sobu ne bi donio sa sobom radost. Naša priroda priznaje da su naše naklonosti i antipatije čudne. Ima ljudi pred kojima se potajno zgrozimo, koje nastojimo izbjeći, iako nam razum potvrđuje da su to dobri ljudi. Ima drugih, sa očitim greškama, kraj kojih sretno živimo, kao da nam zrak oko njih godi. Crne oči moje kume, njezini jedri obrazi, topla spretna ruka, samozadovoljno raspoloženje i odlučno držanje, djelovali su na mene blagotvorno kao atmosfera nekog zdravog podneblja. Njezin ju je sin običavao zvati »stara dama«. To me je navodilo da primijetim njezinu živahnost i snagu kao u žene od dvadeset i pet godina. - Donijela bih ovamo svoj ručni rad - kazala je, dok mi je iz ruke uzimala praznu šalicu za čaj - i sjedila s vama cijeli dan, kad taj užasni John Graham ne bi bio stavio veto na to. »A sada, mama - rekao je kad je izlazio - pazi da svoje kumče ne zasipaš brbljanjem«. Naročito je zahtijevao da ostanem u svojim sobama i lišim vas svoje dragocjene prisutnosti. Kazao je, Lucy, da misli kako imate nervnu groznicu, sudeći prema vašem izgledu; je li to istina? Odgovorila sam kako ne znam pouzdano kakva je moja bolest bila, ali da sam zaista mnogo patila, naročito duševno. Nisam smatrala preporučljivim dalje se upuštati u to, jer su detalji onoga što sam prepatila pripadali onom dijelu mog bivstvovanja kojeg nikada ne htjedoh podijeliti sa svojom kumom. U kakvo bi novo područje takvo priznanje odvelo moju kumu, tu sretnu, radosnu prirodu! Razlika između nje i mene mogla se najbolje prikazati razlikom između dostojanstvenog broda što plovi po mirnom moru sa svom posadom i veselim hrabrim i mudrim kapetanom, i čamcem za spašavanje koji veći dio vremena leži osamljen u starom mračnom doku, a spuštaju ga u more samo kad se valovi visoko uzdižu. Onda kad se oblaci sreću s morem i kada opasnost i smrt brišu među njima zakon velike dubine. No, Louisa Bretton nikada nije bila napolju u noći po takvom vremenu, njezina momčad to ne bi izdržala, i tako je napola udavljeni mornar sa čamca za spasavanje tražio savjet sam kod sebe i nije ispričao svoju priču.
Otišla je, a ja sam, zadovoljno ostala ležati. Bilo je lijepo od Grahama što me se sjetio prije nego je izišao.
Dan sam provela u osami, ali i u radosnom očekivanju večeri. Osim toga, ja sam se osjećala vrlo slabom i odmor mi je dobro došao. Prošli su jutarnji sati. Oni uvijek donose, čak i onima koje posao ne tjera, neki osjećaj potrebe da obave svoje dužnosti. Kad je to vrijeme prošlo i stala se spuštati poslijepodnevna tišina čula sam samo tihe korake sobarice po stubama i ja sam ugodno zadrijemala. Moja tiha mala soba ličila je na špilju u moru. U njoj nije bilo nikakve boje do bijele i svijetlozelene, što je davalo dojam pjene i dubokog mora. Bijela karniša bijaše ukrašena ornamentima od školjki, a bijeli ukrasi u uglovima stropa nalikovahu delfinima. Čak je i jedna crvena mrlja, onaj mali jastučić, sličila koraljima. Sjajno zrcalo nalikovalo je zrcalu sirene. Kad sam zatvorila oči zvuk vjetra je odzvanjao poput valova što udaraju o stijene. Čula sam kako udara i odbija se daleko poput valova koji se povlače s obala nekog drugog svijeta - svijeta koji je bio tako udaljen da se udaranje najve- ćih valova čulo ovdje, u mojoj podvodnoj kući, kao neki daleki mrmor i uspavanka.
Usred tih snova spustilo se veče, pa je Marta donijela svjetiljku. Uz njezinu pomoć ja sam se brzo obukla. Bila sam jača nego ujutro i mogla sam se bez ičije pomoći spustiti u plavi salon. Doktor John je završio svoje liječničke posjete ranije nego obično. Njegov je lik bio prvi objekt na koji su se zaustavile moje oči kad sam ušla u sobu. Stajao je u udubljenju prozora nasuprot vrata čita- jući novine pri slaboj svjetlosti odlazaćeg dana. Vatra je bacala svoj jasni sjaj, ali svjetiljka na stolu još nije bila zapaljena, a čaj nije bio spremljen.
Gospođa Bretton, koja je, kako sam kasnije saznala, proboravila cijeli dan na zraku, ležala je napola u svom naslonjaču i drijemala. Njezin mi je sin, ugledavši me, pristupio. Hodao je pažljivo da ne probudi uspavanu majku i tiho je govorio. Njegov meki glas nikada nije imao oštrine. Sad ovako prigušen, njegov je glas mogao prije nekoga uspavati nego probuditi.
- Ovo je miran mali dvorac - primijetio je, pošto me pozvao neka sjednem kraj prozora. - Ne znam jeste li ga zamijetili za vrijeme vaših šetnja. Nije vidljiv sa ceste. Milju iza Port de Cracyja valja skrenuti nekom livadom koja ubrzo postaje široki put, zatim prijeći preko polja i kroz šumu da bi se stiglo do vrata ove kuće. To nije neka moderna kuća. Građena je u starinskom stilu Basse-Ville. To je više veliko zdanje nego dvorac. Zovu ga »Terasa«, jer mu se pročelje izdiže iz travne staze, odakle stube vode niz travnatu padinu do aleje. Pogledajte! Mjesec izlazi. Lijep je ovako između stabala. A gdje mjesec i ne bi bio lijep? Kakav je to prizor, skučen ili prostran, kojeg njegova lopta ne bi uzvisila? Ona se sada uzdizala rumena i usijana iznad obližnjeg nasipa. I još dok smo promatrali njegov put, njegov rumeni sjaj postao je zlatan, i to za vrlo kratko vrijeme, i stao ploviti po sada mirnom nebu. Je li mjesečina raznježila ili ražalostila doktora Brettona? Je li postao romantičan? Mislim da jest. Iako nije bio tužan, on je ipak uzdahnuo gledajući ga. Uzdahnuo je tiho. Nije bilo potrebno tražiti uzroke tog uzdaha. Prouzročila ga je ljepota. Uzdah je pratio Ginevru. Znajući to, smatrala sam svojom dužnošću spomenuti ime o kojem je razmišljao. Naravno, on je bio spreman na to. U njegovu ponašanju nazrijela sam radoznalost. Nije progovorio samo stoga što nije znao kako bi započeo. Moja je dužnost bila da ga riješim te nelagode. Tre- balo je da samo spomenem ime njegove obožavane i potekla bi duga ljubavna litanija. Upravo sam se dosjetila rečenice koja bi odgovarala: - Znate li da je gospođica Fanshawe krenula na putovanje s Cholmondelijevima? - i upravo sam htjela otvoriti usta da progovorim, kad je on pokvario moju namjeru, prešavši na drugu temu.
- Prvo što sam jutros učinio - rekao je, spremivši svoje osjećaje duboko u džep i okrenuvši se od mjeseca - bilo je da pođem u ulicu Fossette i javim kuharici da ste na sigurnom mjestu i u dobrim rukama. Ona još uvijek nije primijetila da vas tamo nema. Mislila je da ste u velikoj spavaonici. Zaista vam je posvećivala veliku pažnju.
- To je posve razumljivo - rekoh - Goton i nije mogla učiniti ništa do donijeti mi malo čaja I koricu kruha. A kako sam ja sve to tako često odbijala proteklog tjedna, toj je ubogoj ženi dosadilo beskorisno šetati između kuhinje i spavaonice. Dolazila bi samo jednom dnevno namjestiti moj krevet. Morate ipak vjerovati da je to dobrodušna osoba. S oduševljenjem bi mi pripremila janjeće kotlete, kad bih ih ja mogla pojesti.
- A kako vas je gospođa Beck mogla ostaviti samu? - Gospođa Beck nije mogla predvidjeti da ću se razboljeti. - Vaš živčani sustav pokazuje prilične tragove patnje. - Nisam posve sigurna što je živčani sustav, ali bila sam užasno potištena.
- To mi onemogućava liječenje pilulama ili kakvim napitkom. Medicina ne može nikoga razvedriti. Moje se znanje zaustavlja na pragu duše. Ono samo zaviruje u mučionicu, ali ne može ništa poduzeti. Veselo bi društvo bilo od koristi. Ne biste smjeli biti sami. Morali biste se mnogo kretati.
Nakon ovih primjedaba uslijedio je mir i tišina. Pomislila sam da je on potpuno u pravu. Njegova je primjedba bila posve uobičajena. - Gospođice Snowe - nastavio je doktor John (pošto je završio razgovor o mom zdravlju i živčanom sustavu) - smijem li vas zapitati koje ste vjere. Jeste li katolkinja?
Pogledala sam ga iznenađeno: - Katolkinja? Ne! Kako ste došli na tu ideju?
- Posumnjao sam zbog načina na koji ste prošle noći predani meni na brigu.
- Predana vama? Zaista, zaboravila sam pitati. Kako sam dospjela u vaše ruke?
- Pod okolnostima koje me uznemiruju. Prekjučer sam cijeli dan bio zauzet s nekim vrlo interesantnim i opasnim slučajem. Posrijedi je rijetka bolest, o čijem se liječenju mnogo ne zna. Vidio sam sličan slučaj u bolnici u Parizu. No, to vas neće zanimati. Konačno su se najakutniji bolovi mog pacijenta smirili, pa sam mogao krenuti kući. Najkraći me put vodio kroz Donji grad, a kako je noć bila naročito tamna, divlja i mrkla, krenuh njime. Prolazeći pokraj jedne crkve koja pripada općini Beguines, ugledah pod svjetlošću svjetiljke koja je visjela na luku iznad vrata svećenika koji je nekog pridizao. Svjetlo je bilo dovoljno jako da sam mogao prepoznati njegovo lice. Bio je to čovjek kojega sam često sretao uz krevete bolesnika, i to bogatih i siromašnih; najčešće onih posljednjih. Vjerujem da je on dobar starac, bolji od mnogih njegove vrste u ovoj zemlji. U svakom je pogledu stajao iznad njih, znao je više i bio je predaniji svom pozivu. Naše su se oči srele. Poznavao me. Ono što je on nastojao podići bila je neka žena, koja bijaše u nesvijesti ili je umirala. Približio sam se. - Ova je osoba vaša zemljakinja - rekao je. - Spasite je, ona nije mrtva.
- Ta moja zemljakinja bila je učiteljica engleskog jezika u školi gospode Beck. Bila je u dubokoj nesvjestici i gotovo posve hladna. - Što sve to znači? - glasilo je moje pitanje.
- Pričao mi je o čudnom susretu s vama. Te večeri došli ste k njemu na ispovijed. On je pretpostavljao da je vaša očigledna iscrpenost u vezi s nečim što ste kazali...
- Nečim što sam kazala? Pitam se što!
- Sigurno ste pričali o strašnom grijehu. No, on mi nije ništa kazao. Vezala ga je ispovjedna tajna, a to je još više probudilo moju radoznalost. Zbog vašeg priznanja on ipak nije postao vaš neprijatelj. No, čini se on vas je žalio što ste sami noću napolju po takvom vremenu i smatrao je svojom kršćanskom dužnošću čuvati vas kad napustite crkvu i ne izgubiti vas iz vida dok ne stignete kući. Možda je taj vrijedan čovjek, polusvjesno, u svoj postupak unio i malko lukavstva svog poziva. Možda je odlučio saznati gdje vi stanujete. Jeste li to spominjali u ispovijedi?
- Nisam, čak sam pažljivo izbjegavala i svaku sjenu takvog nagovještaja. A što se tiče moje ispovijedi pretpostavljam da ćete me smatrati ludom, doktore Johne! Vjerujem da je za sve to bio kriv, kako vi kažete, moj »živčani sustav«. Ne mogu to iskazati riječima, ali moji dani i noći postali su nesnosni. Okrutna je bol mučila moj um. Osjećaj koji bi, da se razvio do kraja, prošao poput struje mojim srcem. Kao u slučaju aneurizma što zatvara prirodne putove, tražio bi neprirodni izlaz. Žudila sam za društvom, za prijateljstvom, za utjehom. Nisam to mogla naći u svojoj sobi, pa sam izišla i potražila utjehu u crkvi i ispovjedaonici. Tamo nisam ništa priznala, ni pričala. Nisam ništa zla učinila. Moj život nije bio dovoljno aktivan da bih mogla učiniti neko zlodjelo, bilo u mislima bilo u stvarnosti. Ono što je provalilo iz mene bila je tužna, očajna žalopojka. - Lucy, morali biste otići na dugo putovanje. Vi, koji ste po prirodi tako mirni, iznenada ste postali razdražljivi. Prokleta gospođa Beck! Zar ta mala, okrugla udovica nema duše? Kako je mogla svoju najbolju učiteljicu zatvoriti u samicu?
- Nije gospođa Beck kriva za to - rekla sam.
- Nitko živ nije kriv za to, i ne želim nikoga optužiti. - Pa tko je onda kriv, Lucy?
- Ja sama, doktore Johne! I ono nešto golemo na čija bih široka ramena htjela svaliti brdo krivnje, jer je stvoreno da to ponese: ja i moja sudbina!
- »Ja« ću se morati ubuduće bolje pripaziti - rekao je smiješeći se doktor John. - Promjena zraka, promjena okoline, to su moji lijekovi - nastavio je mladi liječnik. - Ali da se vratimo našoj priči. Otac Silas slijedio vas je, dakle, kriomice (kažu da je jezuit), a vi ste, mjesto da pođete u ulicu Fossette, stali lutati uokolo. Vjerojatno ste bili u groznici.
- Ne, doktore Johne, groznica me obuzela tek kasnije te noći. Nisam tada bila u bunilu, to sigurno znam.
- Dobro! Bili ste tada jednako tako sabrani kao ja sada. Krenuli ste u suprotnom pravcu od škole. Blizu Baguinage, pritisnuti kišom i vjetrom, zbunjeni tamom, vi ste pali. Svećenik vam je došao u pomoć. Tada je naišao i liječnik. Dozvali smo fijaker i doveli vas ovamo. Otac Silas, ma kako star bio, sam vas je nosio uz stube i položio na sofu. Sigurno bi ostao zajedno sa mnom dok ne biste došli k svijesti. Međutim, baš tada smo primili poruku da onaj pacijent umire. Morali smo obadvojica obaviti našu posljednju dužnost, i svećenik i liječnik. Posljednja pomast morala se poštivati. Otac Silas i ja pošli smo zajedno. Moja je majka veče provodila izvan kuće. I tako smo vas predali Marti, uz upute kojih se ona strogo pridržavala. A sada, jedno pitanje, jeste li vi katolkinja?
- Još nisam - odgovorila sam smiješeći se. - I nemojte nikad ocu Silasu odati gdje ja živim, jer bi me on nastojao obratiti. Ali zahvalite mu najiskrenije u moje ime kad ga vidite, a ako se ikada obogatim, poslat ću mu novaca za njegova dobra djela. Eto, doktore Johne, vaša se majka probudila, pozvonite da donesu čaj.
- Pssst, mama! Spavaj dalje! Ti izgledaš u snu poput slike nevinosti. - U snu, John Graham! Što to govoriš? Ja nikada ne spavam po danu. Samo sam malo zadrijemala.
- Tako je! Bio je to samo anđeoski sanak, vilinski snovi. Majko, u takvim me okolnostima uvijek podsjećaš na Titaniju. - To je stoga što ti sam toliko nalikuješ Botomu.
- Gospođice Snowe - jeste li ikada čuli nešto slično majčinoj duhovitosti? Ona je najživahnija od svih žena njezine dobi i obujma. - Sačuvaj svoje komplimente za sebe, i ne zaboravi na svoj obujam. Lucy, ne izgleda li on pomalo kao John Buli? Bio je vitak poput jegulje, a sad osjećam kod njega naklonost grubom ponašanju - nagon za proždiranjem govedine. Graham, upamti! Budeš li se još debljao, razbaštinit ću te.
- Bilo bi bolje da najprije sebe razbaštiniš. Bez mene ona ne može biti sretna, Lucy! Upala bi u gadnu melankoliju kad ne bi mogla grditi šest grešnih stopa moje mješine. To joj održava živahnost tijela i živost duha.
Stajali su sada jedno nasuprot drugome, s obje strane kamina. Njihove riječi nisu bile vrlo nježne, ali njihov je pogled odavao ono što riječi nisu kazivale. Konačno, najveće blago gospođe Bretton bilo je sigurno zatvoreno u grudima njezina sina.
Što se njega tiče, osim sinovljeve, on je imao i drugu ljubav, kasnije rođenu; Ginevra! Je li gospođa Bretton znala pred čije je noge njezin mladi idol položio svoje srce? Bi li odobrila taj izbor? Ni- sam to znala.
No, da je ona znala za ponašanje gospođice Fanshawe prema Grahamu, njezino kolebanje između hladnoće i ulagivanja, odbijanja i privlačenja, da je samo mogla posumnjati u bol u Grahamovu srcu, da je vidjela njegov tanani duh zarobljen, mučen i
ponižen, sigurna sam da bi Ginevru smatrala ili glupom, ili pokvarenom, ili nečim još gorim. A to je bilo i moje mišljenje.
To drugo veće prošlo je jednako lijepo kao prvo
- zapravo još ljepše. Uživali smo u izmjeni misli, nismo spominjali stare patnje, učvrstili smo naše prijateljstvo. Osjećala sam se sretnijom, laganijom i prisnijom. Te noći - mjesto da sam plačući zaspala - pošla sam u svijet sanja putem popločenim ugodnim mislima.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:26 pm


Villette       Hayllar_-_The_Old_Master



XVIII.
PREPIREMO SE




Za vrijeme prvih dana mog boravka u njihovoj kući Graham nikada nije sjeo kraj mene, niti bi se prilikom čestih šetnja po sobi približio onom dijelu u kojem sam ja sjedila. Nije izgledao zabrinutiji ni ozbiljniji nego inače, no ja sam ipak očekivala da će ime gospođice Fanshawe izletjeti iz njegovih usana. Neprekidno sam držala svoje uši i duh u pripremi za tu nježnu temu. Sačuvala sam strpljenje, a moja je naklonost uvijek bila spremna da se izlije. Napokon, nakon unutarnje borbe koju sam primijetila i koju sam poštovala, on se jednog dana upustio u razgovor. Započeo je s velikom delikatnošću, kao što ćete sami vidjeti.
- Vaša prijateljica provodi praznike na putovanju, zar ne? »Kakva prijateljica!«, pomislila sam. Ali nisam mu htjela proturiječiti. Neka razgovor teče svojim tijekom. Pa neka mi bude čak i prijateljica. Ipak, morala sam zapitati koga on to misli.
Sjeo je kraj moga radnog stola. Držao je u rukama klupko konca koje je nemarno odmotavao.
- Ginevra, gospođica Fanshawe prati Cholmondelijeve na njihovu putu po jugu Francuske?
- Tako je.
- Dopisujete li se?
- Začudit ćete se, no ja nikada nisam tražila taj privilegij. - Jeste li vidjeli kakva pisma koja je ona pisala? - Da, neka pisma stricu.
- Sigurno su puna duha i naivnosti. Njezina je duša tako živahna i tako neizvještačena.
- Kada piše gospodinu Bassompierru, ona piše vrlo razumljivo. (Jer zaista Ginevrina pisma tom bogatom rođaku bila su posve obična poslovna pisma, obično traženje novca).
- A njezin rukopis? Sigurno je lijep, ženstven, zar ne? Takav je doista bio, pa sam to potvrdila.
- Vjerujem da je sve što ona čini savršeno - rekao je doktor John. Budući da se ja nisam dovoljno brzo s time složila, dodao je: - Vi, koji je lako dobro poznajete, možete li iznijeti i jednu njezinu grešku? - Neke stvari čini vrlo dobro (među ostalim udvaranje - dodala sam u mislima).
- Što mislite, kad će se vratiti u grad? - nastavio je pitati. - Oprostite, doktore Johne, moram vam objasniti. Vi mi činite i preveliku čast kad me smatrate intimnom prijateljicom gospođice Fanshawe. Nikada mi nije povjeravala svoje tajne ili planove. Njezine ćete prijateljice naći u drugim krugovima. Na primjer medu Cholmondelijevima.
Pomislio je kako mene muči ljubomora nalik na njegovu. - Oprostite joj - rekao je - nemojte joj suditi strogo. Sjaj otmjenog društva ju je zaveo. No, uskoro će spoznati kako su ti ljudi prazni i vratit će se vama s još više ljubavi i povjerenja. Znam kakvi su ti Cholmondelijevi. Oni su površni, razmetljivi i puni sebe. Možete mi vjerovati, u svom srcu Ginevra zna da vrijedi više od svih njih. - Vrlo ste ljubazni - rekla sam kratko. Htjela sam opovrći osjećaje koje mi je on pripisivao, no ugasila sam taj plamen. Pristala sam da na mene gleda kao na uvrijeđeno i poniženo biće puno čežnje za povjerenjem otmjene gospođice Fanshawe. Ali, čitaoče, to je bio težak pristanak.
- Pa vidite - nastavio je Graham - ja vas tješim, a sam za sebe ne mogu naći utjehu. Ne smijem se nadati da će prema meni postupati pravedno. De Hamal je bezvrijedan čovjek, no plašim se da joj se sviđa. Kakva bijedna zabluda!
Mojem je strpljenju došao kraj. Vjerojatno me je bolest i slabost iscrpla, pa se nisam mogla suzdržati.
- Doktore Bretton - izletjelo mi je - nema veće zablude od vaše. Vi ste u svakom pogledu, osim u jednom, pravi muškarac, iskren, zdrav, razuman i mudar. Ali u tom jednom jedinom pogledu vi ste pravi rob. Izjavljujem da u vezi s vašim odnosom prema gospođici Fanshawe ne zavređujete nikakvo poštovanje. A moje i ne posjedujete. Ustala sam i vrlo uzbuđeno napustila sobu.
Ta se mala scena dogodila ujutro. Morala sam se s njim ponovno sresti uveče i tada sam vidjela koliko sam pogriješila. On nije bio sazdan od obične ilovače ili od jednostavnog materijala. Dok je osnova njegove naravi bila čvrsta i krepka, pojedinosti su bile gotovo ženski nježne, mnogo nježnije no što se to moglo pretpostaviti. To njegovo stanje moglo se zamijetiti samo po osjetljivom reagiranju njegovih živaca. No, ta osobina nije bila kod njega naročito naglašena. Osjetiti i brzo shvatiti nečije osjećaje dvije su različite sposobnosti. Neki ljudi posjeduju obje, a neki nijednu. Jednu je od njih doktor John posjedovao, i to potpuno. Budući da nije bio obdaren drugom, čitalac će možda pomisliti da je on bio bezosjećajan. Naprotiv, on je bio dobar, plemenit čovjek. Bio je spreman svakome pomoći u nevolji. Saslušati svačije jade. Ali, ako očekujete profinjenost zapažanja, čuda intuicije, doživjet ćete razočaranje. Te noći, kad je on ušao i stao pod snop svjetla, ja sam sve to shvatila.
Prema nekome koji ga je nazvao »robom« i isključio ga iz svog poštovanja on je morao gajiti naročite osjećaje. Možda je to zapažanje bilo dobro odabrano, u svakom slučaju, on se nije trudio da ga porekne. Njegov je duh čak razmatrao i tu mogućnost. U toj je optužbi tražio uzrok svog neuspjeha koji je poremetio njegov duševni mir. U tom samooptuživanju, njegovo je držanje bilo hladno i ozbiljno, i prema meni i prema majci. Pa ipak nije bilo ni traga zlobe, mržnje i omalovažavanja u njegovu muževno lijepom licu, pa čak i u ovoj tuzi. Kad sam primakla njegov stolac k stolu, a to sam požurila učiniti prije sobarice, i kad sam mu pružila dršćućom rukom čaj, on je rekao: - Hvala vam, Lucy - najljubaznijim mogućim glasom. Što se mene tiče, mogla sam slijediti samo jedan plan. Morala sam ispaštati svoju naglost, ili pak ne spavati te noći. A to ne bih mogla podnijeti. Nisam mogla voditi rat s njim. Usamljenost škole, samostanski mir i tišina, sve mi se to činilo boljim od pomisli da živim u svađi s doktorom Johnom. Što se pak Ginevre tiče, neka poleti na srebrnim krilima golubice ili bilo koje druge ptice, na najviše mjesto, među najvišim zvijezdama, kamo ju je smjestila misao njenog zaljubljenika. Nikada se ja više neću tome oduprijeti. Dugo sam nastojala uhvatiti njegov pogled. Opet i opet to se oko srelo s mojim, no nije mi što imalo kazati pa se povuklo, a ja sam ostala zbunjena. Nakon čaja, on je žalostan sjedio i čitao.
Željela sam smoći snagu i sjesti kraj njega. No, činilo se, kad bih ja to i pokušala, on bi pokazao neprijateljstvo i prezir. Željela sam govoriti, ali nisam se usudila ni šaptati. Njegova je majka izišla iz sobe. Tada sam, potaknuta neizmjernim žaljenjem, prošaptala: - Doktore Bretton!
Digao je pogled s knjige. Njegove oči nisu bile hladne i ljutite, njegove usne nisu bile zlobne. Bio je spreman poslušati ono što sam mu željela kazati. Njegov je duh bio suviše blag i plemenit a da bi ostao neraspoložen.
- Doktore Bretton, oprostite mi moje nepromišljene riječi! Molim vas, oprostite!
Nasmiješio se čim sam progovorila. - Možda sam to zaslužio, Lucy! Ako me ne poštujete, znači da me nemate zašto poštivati. Bojim se da sam prava luda. Vjerojatno nešto s mojim ponašanjem nije u redu. Ne sviđam se, a želim to.
- To ne možete znati. Pa ako bi i tako bilo, zar ste vi krivi za to, ili ona koja to ne zna zapažati? Ali sada dopustite da povučem ono što sam u srdžbi kazala. Poštujem vas u svemu. Ali vi mislite premalo na sebe, a odviše na ostale.
- Zar previše na Ginevru?
- Ja mislim da, a vi mislite ne. Sporazumimo se da o tome imamo različito mišljenje. Oprostite mi, to je jedino što od vas tražim. - Zar mislite da bih se mogao ljutiti na vas zbog jedne riječi? - Znam da ne možete. Ali recite ipak »Lucy, ja vam opraštam!« Recite to da me srce više ne bi boljelo.
- Odbacite bol svog srca, kao što ću ja odbaciti svoju, jer vi ste me ranili, Lucy! Sada, kad je boli nestalo, ja vam opraštam. Čak i više od toga. Osjećam zahvalnost prema vama, jer mi želite samo dobro. - To vam zaista i želim. Imate pravo. I tako je završila naša svađa.
Čitaoče, ako za vrijeme čitanja ove knjige primijetiš da sam izmijenila u nečem svoje mišljenje o doktoru Johnu, oprosti mi tu prividnu nedosljednost. Opisujem osjećaje koji su me tog trenutka obuzimali. Opisujem karaktere onako kako sam ih otkrila pri upoznavanju.
Pokazao je plemenitost svoje naravi na taj način što je sa mnom bio još ljubazniji nego prije. Taj događaj, koji nas je prema mojem mišljenju, imao pomalo udaljiti jedno od drugoga, promijenio je u neku ruku naše odnose. Ali ne onako kako sam se ja bojala. Do sada je među nama postojalo nešto vrlo prozračno, vrlo prozirno, nalik na neku vrstu ledene zavjese, koja je dijelila naša dva života i naše razgovore. Tih nekoliko toplih riječi, iako toplih od srdžbe, otopilo je taj led. Od toga dana pa za cijelo vrijeme našeg prijateljstva on nikada nije sa mnom razgovarao zvanično. Znao je da su moje želje uvijek bile ispunjene kad bi on govorio o sebi ili o onome što ga je najviše zanimalo. Zato sam i nadalje mnogo slušala o »Ginevri«.
»Ginevra!« Vidio ju je u svojim mislima samo lijepu i plemenitu. Govorio je s toliko ljubavi o njezinim čarima, nevinosti i dražesti, da sam usprkos tome što sam dobro poznavala stvarno stanje, ponešto od tog hvaljenja i sama prihvatila. Ipak, moram priznati čitaoče, on je često govorio gluposti. Ali ja sum bila beskrajno strpljiva s njim. Dobro sam upamtila svoju lekciju. Znala sam kakvu bi mi veliku bol zadala činjenica da sam ga ražalostila ili razočarala. Na neki čudan novi način postala sam sobična, ne želeći se odreći uživanja koje sam nalazila u popuštanju njegovim raspoloženjima i u podvrgavanju njegovoj volji. Činio mi se još uvijek čudnim što nije vjerovao u svoju moć da konačno zadobije sklonost gospođice Fanshawe. I sve sam više vjerovala u to da ona koketira, kako bi ga potakla, a da u srcu žudi za svakom njegovom riječju ili pogledom. Katkada me je ipak to mučilo usprkos mojoj odluci da trpim i slušam. Usred slatko-gorkog uživanja trpljenja i slušanja on bi ponekad tako čvrsto kresnuo kremen, čiju sam čvrstoću posjedovala, da bi ponovno izazvao iskru. Usudila sam se jednog dana, da bih umirila njegovo nestrpljenje, izjaviti kako ja mislim da gospođica Fanshawe namjerava prihvatiti njegovu naklonost.
- Lako je to reći, no imade li ikakve osnove za takvu tvrdnju? - Svakako!
- Recite mi, Lucy!
- Vi to znate jednako tako dobro kao ja, doktore Johne! Zato me i čudi što nemate puno povjerenje u njezinu vjernost. Sumnjati u nju, pod tim okolnostima, prava je uvreda.
- Počeli ste govoriti brzo, a dišete kratko. Govorite malo sporije i dišite nešto dublje, pa mi sve objasnite. Moram čuti vaše objašnjenje. - I hoćete, doktore Johne! Vi ste ponekad vrlo plemenit čovjek. Uvijek ste spremni učiniti dobra djela. Kad bi ocu Silasu uspjelo da vas obrati, dali biste mu mnoge milodare za njegove siromahe, ukrasili biste njegovu crkvu svijećama i uredili oltar vašeg najmilijeg sveca. Ginevra, doktore Johne...
- Šutite! - rekao je. - Nemojte nastaviti.
- Neću šutjeti, nastavit ću. Ginevra je od vas primila više darova nego što ja to mogu nabrojiti. Nabavljali ste za nju najskuplje cvijeće. Razmišljali ste o tome kako da joj poklonite najljepše darove, takve koje bi inače samo žena mogla izmisliti. A uz to, gospođica Fanshawe posjeduje dragulje, pri nabavi kojih je vaša plemenitost morala graničiti s rasipnošću.
Skromnost koja Ginevru nikada nije krasila osula je rumenilom lice njezinog obožavaoca.
- Gluposti! - odgovorio je, uništavajući škarama moju svilu za vezenje. - Poklonio sam joj ih da bih sebi priredio zadovoljstvo. Učinila mi je uslugu prihvativši ih.
- Učinila je više od usluge, doktore Johne, obvezala se čašću da vam to na neki način vrati. I ne bude li vam to mogla platiti naklonošću, morala bi vam poslati istu vrijednost u zlatnicima. - Ali vi je ne razumijete. Ona je odviše nezainteresirana za moje darove, i odviše naivna da bi znala njihovu vrijednost. Nasmijala sam se, čula sam je kako je procijenila vrijednost svakog dragulja, a uz to sam dobro znala da su nedostatak novca i napori da ga nabavi za svoje potrebe, ma kako mlada ona bila, njezina misao vodilja.
Nastavio je. - Trebali ste je vidjeti svaki puta kad sam joj položio u krilo neki dar. Bila je tako hladna, tako nezainteresirana. Uzimala ga je bez pohlepe, čak nije uživala u promatranju. Samo iz prijateljstva prema meni dopuštala je da cvijeće ostane ležati kraj nje. Ili bi možda pristala da ga ponese sa sobom. Ili, kad bih uspio staviti narukvicu na njezinu ruku, pa ma kako lijepa ona bila (jer sam uvijek odabirao nešto lijepo, što je ujedno bilo i vrijedno) u njezinim se očima nikada ne bi pojavio sjaj. Jedva da bi moj dar i pogledala.
- Pa naravno, budući da to nije cijenila, ona je i u narukvicu sigurno skinula i vratila vam je.
- Ne, bila je odviše dobrodušna da to učini. Pretvarala se kao da je zaboravila što sam učinio. Prihvaćala bi dar poput prave dame, mirno i opraštajući mi. U takvim uvjetima, kako čovjek može računati s time da je prihvaćanje njegovih darova znak naklonosti? Što se mene tiče, kad bih joj ja poklonio sve što imam i kad bi ona to prihvatila, to me ne bi pomaklo ni korak bliže, jer se na nju ne može utjecati niskim namjerama.
- Doktore Johne - započela sam - ljubav je slijepa. - Ali upravo me tada pogodio pogled njegovih nježnih, modrih očiju, podsjećajući me na stare dane, podsjećajući me na njegov portret. Pomislih da je njegova vjera u naivnost gospođice Fanshawe bila samo prividna, i da on usprkos svojoj strasti za njezinom ljepotom ipak ne sudi pogrešno o njezinim slabostima, iako bi se to prema njegovu govoru moglo zaključiti. Napokon, možda je to bio samo slučajan pogled, ili trenutna impresija. Bilo kako bilo, slučajan ili namjeran, istinit ili zamišljen, taj je pogled okončao naš razgovor.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:26 pm


Villette       MORE_BOTHER_THAN_ITS_WORTH

XIX.
KLEOPATRA




Moje prebivanje kod Brettonovih produžilo se još četrnaest dana nakon početka školske godine. Ljubaznost gospođe Bretton omogućila mi je taj boravak. Kad je njezin sin jednog dana izjavio: »Lucy još nije dovoljno snažna da se vrati u onu jazbinu«, ona se smjesta odvezla do ulice Fossette, razgovarala s direktoricom, i dobila odobrenje, tvrdeći da će produženi odmor i promjena pridonijeti mom potpunom ozdravljenju. Za tim je slijedilo nešto čega bih se vrlo rado bila odrekla, tj. ljubazan posjet gospođe Beck.
Ta je dama jednog dana stigla fijakerom. Pretpostavljam da je odlučila pogledati kako stanuje doktor John. Očito su krasan položaj i lijepa unutrašnjost zdanja nadmašili njezina očekivanja. Hvalila je sve što je vidjela, rekla za plavi salon da je »une piece magnifique«,(Krasna soba) oduševljeno mi čestitala na stjecanju prijatelja tako »digne, aimables, et respectables«,(Časni, ljubazni i poštovanja vrijedni ) izrekla je i nekoliko komplimenata na moj račun. Kad je doktor John ušao, ona mu je naglo pritrčala i otvorila pravu paljbu čestitanja i pohvala dvorcu i »madame sa mire, la digne chateiaine«.(Gospođa, majka, časna gospodarica dvorca.) - Hvalila je i njegov izgled koji je zaista bio lijep i ovog trenutka osvijetljen dobrodušnim smiješkom kojeg je uvijek pokazivao slušajući gospođin kićeni francuski jezik. Ukratko, gospođa se tog dana pokazala u svom najboljem svjetlu. Došla je i otišla s pravim vodoskokom pohvala, ushićenja i ljubaznosti. Izašla sam zajedno s njom da je zapitam nešto o školi i otpratila je do kočije. Pošto je ona ušla, sjela i zatvorila vrata, ja sam je pogledala. Kakva se promjena dogodila u tom kratkom vremenu. Prije jednog trenutka bila je sva oduševljena i vesela, a sada je sjedila ozbiljna poput sunca i mudrija od bilo kakvog mudraca. Čudna mala žena!
Vratila sam se i stala zadirkivati doktora Johna u vezi s odanošću koju mu je iskazivala gospođa Beck. Kako se smijao! Kako se veselje pojavilo u njegovim očima kad se podsjećao nekih njezinih otmjenih riječi, ponavljajući ih i oponašajući je! Imao je smisla za humor i bio je najsjajniji drug na svijetu - čim bi zaboravio gospođicu Fanshawe.
***


Sjediti na sjajnom i toplom suncu je najbolji lijek za bolesne osobe. Tako bar kažu. To im daje novu životnu snagu. Kad se mala Georgetta Beck oporavljala od svoje bolesti, ja bih je nosila na rukama u vrt i tamo s njom šetala satima, ispod zida s kojeg je visjela vinova loza. Sunce juga gladilo je njezino blijedo lice jednako tako kao što je obasjavalo grožđe što dozrijeva.
Postoje neke ljudske naravi, dobrodušne, živahne i mudre koje obasjavaju uboge ljude jednako tako kao što podnevno sunce obasjava nemoćne i slabe. Takvi su bili doktor Bretton i njegova majka. Oni su prenosili radost, kao što neki prenose bol.
Činili su to instinktivno, bez buke, vjerojatno ni sami to ne zapažajući. Svaki dan koji sam proboravila kod njih predložili bi neki mali plan za novu radost. Ma koliko doktor John bio zaposlen, uspijevalo mu je da nas prati na svakom takvom malom izletu. I sama ne shvaćam kako mu je to polazilo za rukom. Bio je vrlo zaposlen, no sve je znao urediti tako da mu je svakog dana ostajalo i slobodnog vremena.
Često sam ga vidjela umornog od posla, ali nikada premorenog. Nikada nije bio ljut, zbunjen ili potišten. Sve što je činio bilo je ispunjeno divnom radošću velike i nesalomljive energije. Pod njegovim vodstvom vidjela sam u tih četrnaestak dana više od Villette, njegove okolice i njegovih stanovnika nego što sam vidjela u proteklih osam mjeseci. Vodio me na zanimljiva mjesta u gradu, za koja nikada prije nisam bila ni čula. S velikom voljom i s puno duha davao mi je važna objašnjenja. Nikada mu nije bilo teško da govori sa mnom, a meni nikada nije bio teret slušati ga. Nije govorio hladno i površno o stvarima. Rijetko je uopćavao. Nikada nije bio dosadan. Volio je ljepotu jednako tako kao što sam je voljela i ja. Dobro je zapažao i nikada nije bio površan. Sve je to pridonosilo zanimljivosti njegova izlaganja. Govorio je iz vlastitog iskustva, a ne samo iz knjiga. Nije iznosio suhe činjenice, otrcane fraze i tuđa mišljenja. Njegove su riječi bile rijetko svježe. Pred mojim očima mijenjalo se i njegovo raspoloženje najavljujući novi lijepi dan i plemenitiju zoru.
Njegova je majka činila mnoga dobra djela, no on ih je činio još i više. Prateći ga u Donji grad - siromašnu i prenaseljenu gradsku četvrt - vidjela sam da tamo ne dolazi samo kao liječnik, već i kao dobrotvor. On sam nije bio svjestan svojih velikih dobročinstava. On je tom ubogom stanovništvu neprekidno činio dobra djela i svi su ga voljeli. Njegovi ubogi pacijenti u bolnicama dočekivali bi ga oduševljeno. Ali dosta je - ne smijem od vjernog prikazivanja događaja prijeći na hvalospjeve. Naravno, bilo mi je jasno kako doktor John nije savršen, kao što ni ja nisam savršena. I on je imao ljudskih slabosti. Nije bilo sata, a jedva i kojeg trenutka što sam ih provodila s njim, a da se ne bi odao nečim što nije bilo dobro. Nije mu bila na pohvalu taština, kao ni njegova povremena lakomislenost. Nitko nije mogao savršenije od njega zaboraviti na sve što tog trenutka nije postojalo, uživajući u sadašnjosti. Izvlačio bi iz sadašnjeg časa sve ono što je hranilo njegovo muško samoljublje. Njemu je bilo pravo zadovoljstvo pothranjivati svoje nabujale osjećaje ne misleći na posljedice.
Neka čitalac sam primijeti proturječnost u ova dva opisa Grahama Brettona. Jednog javnog - drugog privatnog, jednog izvan kuće - drugog u kući. U javnosti on se pokazivao kao netko tko ne misli na sama sebe. Netko tko je skroman u isticanju svojih dobrih osobina. U drugom slučaju, kad se pojavljivao kraj kućnog ognjišta, on je izražavao svijest o onome što je imao i što je bio. Uživao je u poštovanju pun stanovite taštine. No obje su slike bile točne.
Bilo je gotovo nemoguće učiniti doktoru Johnu zadovoljstvo tiho i neprimjetno. Kad ste učinili neku sitnicu za njega i pomislili da on to nije zamijetio, nego će je početi upotrebljavati a da nikada neće zapitati odakle dolazi, on će vas iznenaditi nekom primjedbom i time pokazati kako je sve to pratio od prvog početka pa do kraja. Volio je da mu služe, a svoju bi radost odavao pogledom očiju i izrazom oko ustiju.
Sve bi to bilo u najvećem redu kad on ne bi tom ljubaznom i nenametljivom promatranju dodao određenu samovoljnost u uzvraćanju duga. Kad bi njegova majka nešto učinila za njega, on bi joj plaćao svojom pažnjom, koja je bila još veća od uobičajene. Kad bi otkrio da je to djelo ruku Lucy Snowe, on je kao nagradu odmah planirao neku ugodnu zabavu.
Često sam se čudila njegovom savršenom poznavanju Villette. Poznavanje se nije odnosilo samo na ulice grada, već i na muzeje, dvorane i zbirke. Poznavao je svaka vrata iza kojih se skrivao neki predmet vrijedan interesa, svaku galeriju, sve što je bilo sveto u umjetnosti ili nauci. Činilo se da posjeduje ono »Sezame otvori se!« Nikada nisam bila dovoljno mudra za znanost ali sam zato posjedovala instinkt za ostvarenja umjetnosti. Voljela sam posjećivati galerije slika i tamo ostajati sama. Među ljudima me neka prokleta nelagodnost sprečavala u potpunom uživanju. U nepoznatu društvu, gdje se odvijao razgovor o viđenim i poznatim umjetničkim djelima, bilo je dovoljno pola sata da se umorim tjelesno i duševno. Nisam mogla podnijeti ono što je moglo svako dobro odgojeno dijete, a pogotovu obrazovano odraslo biće, a to je skupni pregled slika, povijesnih građevina i drugih znamenitosti. Doktor Bretton bio je vodič prema mom ukusu. Poveo bi me u muzeje kad su bili najmanje posjećeni. Ostavljao me tamo dva-tri sata dok ne bi obavio svoje poslove, pa bi tada dolazio po mene. U međuvremenu ja sam bila sretna.
Ne uvijek stoga što sam uživala, već što sam nesmetano promatrala i stvarala svoje mišljenje. U početku tih posjeta došlo je do nesporazuma i borbe između htijenja i moći. Prvo je zahtijevalo divljenje onome što je sav svijet priznavao. Drugo je stenjalo stoga što nije moglo prihvatiti taj sud. U toj se borbi ukus istančao i izoštrio. Postepeno sam otkrivala kako se iz tih napora borbe razvija divan osjećaj umora. Počela sam razmišljati ne bih li se mogla odreći tog velikog napora i zaključivši da to mogu, uronila sam u raskoš mira ispred devedeset i devet posto izloženih slika. Činilo mi se da je originalna i dobra slika jednako tako rijetka kao i dobra knjiga. Konačno se nisam plašila, stojeći pred nekim remek- djelom koje je nosilo veliko ime, priznati samoj sebi: - Ovo nije nalik na prirodu. Danje svjetlo nikada nije te boje, ni po oluji, ni pod oblacima kao što je prikazano ovdje pod indigo plavim nebom. Ta boja nije eterična. Ovo tamno raslinje, naslikano na toj pozadini, nije nalik na drveće... Nekoliko vrlo zgodnih debelih žena nikako mi nisu nalikovale božicama. Mnoge krasne male slike flamanskih slikara, kao i pojedini crteži, izvrsno bi odgovarali nekim modnim knjigama. Prikazivale su najrazličitije kostime od krasnih tkanina te su predstavljale fantastičnu primjenu industrijskih proizvoda. Pa ipak, bilo je ovdje-ondje istinskih fragmenata sa zrakama svjetla koje su razvedravale Viziju.
Prirodne sile izbijale su kroz planinsku snježnu oluju i kroz sliku sunčanog dana na Jugu. Izraz portreta svjedočio je o poznavanju njegova karaktera. Lice na jednoj povijesnoj slici dokazivalo je genijalnost majstora. Te sam iznimke voljela, postale su mi dragi prijatelji.
Jednog dana, rano ujutro, našla sam se gotovo sama u nekoj galeriji. Ugledala sam sliku velikih razmjera, smještenu na najboljem svjetlu i zaštićenu konopcem. Pred njom je stajala tapecirana klupa omogućujući tako pravom ljubitelju da se udobno smjesti. Činilo se kao da ta slika predstavlja najvredniji izložak galerije. Predstavljala je natprirodno veliku ženu. Pretpostavljala sam da bi ta dama, kad bi je stavili na vagu dovoljno jaku da izdrži njezin teret, vagala između četrnaest i šesnaest stona.
Ona je zaista bila dobro uhranjena. Morala je konzumirati mnogo mesa, a da ne spomenemo kruh, povrće i tekućine - dok je postigla tu širinu i visinu i tu količinu mišića, svu tu masu mesa. Ležala je polunaslonjena na nekoj ležaljci. Zašto, to je bilo teško kazati. Svjetlost dana ju je obavijala. Imala je dovoljno snage i zdravlja za posao dviju kuharica. Nije se mogla potužiti na slabu kičmu. Trebalo je da stoji ili bar sjedi uspravno. Nije trebalo da se izležava na sofi sve do podneva. Osim toga morala je obući pristojne haljine, koje bi ju pokrivale, što na slici nije bio slučaj. Od obilja tkanine uspjelo joj je napraviti oskudnu odjeću. A nije bilo isprike ni za veliku neurednost oko nje. Posudice i bočice, vaze i čaše - ležale su razbacane po podu; među njima ležalo je rasuto cvijeće i besmislena, neuredna gomila zavjesa i pokrivača. Pogledavši u katalog, pronašla sam da se to značajno djelo zove »Kleopatra«.
Dakle, sjedila sam i promatrala je. Iako su neki detalji, kao npr. ruže, zlatne posude i dragulji, bili lijepo naslikani, čitava je slika predstavljala golemu ništicu. Dvorana je bila gotovo prazna kad sam došla ovamo. Sada se počela puniti. Ja sam to jedva zapažala (jer to i nije bilo važno za mene), pa sam ostala mirno sjediti na svom mjestu, više se odmarajući nego promatrajući tu tamnoputu cigansku kraljicu. I zaista me taj pogled brzo umorio pa sam tražila osvježenje u promatranju nekih izvrsnih malih mrtvih priroda.
Divlje cvijeće, divlje voće, gnijezda obrasla mahovinom, u kojima su jaja sjala poput bisera u jasnoj zelenoj morskoj vodi. Sve je to visjelo skromno ispod one proste, besmislene slike.
Iznenada me netko lagano udario po ramenu. Okrenula sam se i ugledala lice puno negodovanja.
- Que faites vous ici? (Što radite ovdje?) - upitao me taj glas. - Mais, monsieur, je m’amuse. (Zabavljam se, gospodine.) - Vous vous amusez! Et a quoi, s’il vous plait? Mais d’abord, faitesmoi le plaisir de vous lever; prenez mon bras, et allons de l’autre cute. (Zabavljate se! A čime, molim Vas? No učinite mi najprije zadovoljstvo da ustanete, uhvatite me pod ruku i pođimo na drugu stranu.)
Učinila sam ono što je zatražio od mene. Gospodin Paul Emanuel (jer to je bio on), vratio se iz Rima. To putovanje nije ga učinilo tolerantnijim prema neposlušnima.
- Dopustite mi da vas odvedem do vašeg društva - rekao je, kad smo prolazili kroz dvoranu.
- Nemam društva.
- Pa niste valjda sami?
- Jesam, gospodine!
- Došli ste ovamo bez ikakve pratnje?
- Ne, gospodine! Doktor Bretton me doveo.
- Doktor Bretton i, naravno, njegova gospođa majka? - Ne, samo doktor Bretton!
- I on vam je kazao da pogledate ovu sliku?
- Ni govora, ja sam je sama pronašla.
Gospodin Paul je imao kratko podšišanu kosu, inače bi se sigurno podigla u zrak. Počela sam primjećivati kako je on zgranut, pa sam s naročitim uživanjem sačuvala hladnoću i tako ga nervirala. - Začuđujuća otočka smjelost - viknuo je profesor. - Singuliferes femmes que ces Anglaises! (Jedinstvene žene, te Engleskinje!) - O čemu je riječ, gospodine?
- O čemu? Kako se usuđujete vi, jedna mlada žena, sjediti hladno poput kakvog muškarca i promatrati takvu sliku? - To je vrlo ružna slika, ali ne znam zašto je ne bih promatrala. - Dobro, dobro! Ne govorimo više o tome! Ali vi ne biste smjeli biti ovdje sami.
- A što, ako ja nemam društva? Zar je važno jesam li sama ili nisam? Nitko me ne uznemiruje.
- Taisez-vous, et asseyez-vous la-la! (Šutite i sjednite, ovdje-ovdje!) - rekao je stavljajući užurbano stolac u neki dosadan kut, ispred serije naročito ružnih slika.
- Mais, monsieur! (Ali gospodine.)
- Mais, mademoiselle, asseyez vous, et ne bougez pas, entendezvous? Jusqu’a ce qu’on vienne vous chercher, ou que je vous donne la permission. (Ali, gospođice, sjednite i ne mičite se, čujete li, dok ne dođu po vas ili dok vam ja ne dam dopuštenje.) - Quel triste coin! - zavikala sam - et quel les laids tableaux! (Kakav žalostan kut i kako ružne slike!) A ružne su zaista bile. Te četiri slike bile su navedene u katalogu pod imenom »La vie d’une femme«. (Život žene.) Bile su naslikane naročitim stilom - ravne, mrtve, blijede i obične. Predstavljale su »Jeune fille« (Mlada djevojka), kako izlazi kroz crkvena vrata s molitvenikom u ruci, u urednoj haljini, oborenih očiju, naprčenih usnica, slika najpokvarenijeg malog licemjera. Druga je predstavljala »Mariee« (Nevjesta.) s dugim bijelim velom, kako kleči na klecalu u svojoj sobi, sklopljenih ruku i stisnutih prstiju, pokazujući svoje bjeloočnice na najočajniji način. Treća »Jeune Mere« (Mlada majka.) bila je žalosno nagnuta nad blijedom, debelom bebom, lica poput punog mjeseca. Četvrta »Veuve« (Udovica) bila je žena u crnini koja je držala za ruku malu djevojčicu, a obje su promatrale elegantan francuski spomenik koji je stajao u nekom kutu Pere la Chaise (Pariškog groblja).
Sva su četiri »anđela« bila bezbojna i siva nalik utvarama. Strašno bi bilo živjeti s tim neiskrenim, zlovoljnim beskrvnim, glupim ženama! Jednako tako loše kao što bi bilo i s onom ciganskom div- ženom - s Kleopatrom.
Bilo je nemoguće dugo promatrati ta remek- djela pa sam se stoga okrenula i počela gledati po dvorani.
Mnoštvo gledalaca okupilo se oko one slike iz čije sam ja blizine bila odagnana. Gotovo polovica od njih bijahu žene, ali gospodin Paul mi je kasnije kazao da su to »des dames« (dame) i da one mogu promatrati ono što je zabranjeno »Demoiselle« (Gospođicama). Jasno sam mu dala na znanje da se ne mogu složiti s tom doktrinom, ne shvaćajući njezin smisao. Na to je on svojom uobičajenom samovoljom zatražio od mene neka šutim, a u isto vrijeme ustvrdio koliko sam nerazborita i neuka.
Nikada za profesorskom katedrom nije sjedio takav despot kao gospodin Paul. Moram pri tom primijetiti kako je on vrlo pažljivo promatrao onu sliku i to dugo. Ipak nije zaboravio da od vremena do vremena baci pogled na mene, vjerojatno da bi provjerio držim li se njegovih naređenja. Malo-pomalo on mi se stao opet približavati.
Nisam li bila bolesna, poželio je znati. Čuo je da jesam. - Bila sam, no sada se dobro osjećam.
Gdje sam provela praznike?
- Najvećim dijelom u ulici Fossette, a djelomično kod gospođe Bretton.
Čuo je da su me ostavili samu u ulici Fossette. Je li doista tako bilo? - Nisam bila posve sama. Marie Broc (ona slaboumna) bila je sa mnom.
Slegnuo je ramenima. Njegovim su licem prolazili proturječni osjećaji. Gospodin Paul je dobro poznavao Marie Broc. Nije prošao ni jedan njegov sat u trećem razredu ( u kojem su bile najslabije učenice) a da ona ne bi izazvala u njemu oštar sukob antagonističkih impresija. Njezina pojava, njezino odbojno ponašanje, i često nepodnošljivo raspoloženje, dovodilo ga je u srdžbu i ulijevalo snažnu antipatiju prema njoj. S druge strane njezina je nesreća jako utjecala na njegove osjećaje, a taj utjecaj njegova narav nije mogla odbiti. Iz toga je proizlazila gotovo svakodnevna borba između nestrpljenja i osjećaja gađenja s jedne strane, i sažaljevanja i osjećaja pravednosti s druge. Mora se kazati, u njegovu korist, rijetko kad su oni prvi osjećaji nadvladali. A kad bi se to ipak dogodilo, ličnost gospodina Paula očitovala bi se u izljevu bijesa.
Bijaše to čovjek snažnih osjećaja privrženosti i mržnje. Svojim načinom, to se moglo lako pretpostaviti, on je kod običnih ljudi izazivao strah i nesimpatiju. Ipak, bilo je pogrešno plašiti ga se. Ništa ga nije moglo toliko uzbuditi koliko strah razumnog i sumnjičavog duha. Ništa ga nije moglo više umiriti od povjerenja povezanog s nježnošću. Da bi se takav sud donio, bilo je potrebno duboko razumijevanje njegove naravi. A njegova je narav išla u red teško razumljivih.
- Kako ste izlazili s Marie Broc? - pitao je nakon nekoliko časaka tišine.
- Učinila sam što sam mogla, no bilo je užasno ostajati nasamu s njom.
- Znači da imate slabo srce! Nedostaje vam hrabrosti a možda i milosrđa. Ne posjedujete odlike potrebne za milosrdnu sestru. (On je bio religiozan mali čovjek, njegova je duša bila puna samoodricanja i požrtvovnosti).
- Zaista ne znam. Brinula sam se o njoj što sam bolje mogla. No, kad je njezina teta došla po nju, bilo je to za mene veliko olakšanje. - Vi ste egoist. Postoje žene koje su se brinule za bolnice pune takvih nesretnika. Vi to ne biste mogli?
- A da li bi to gospodin mogao?
- Žene, dostojne tog naziva trebale bi neizmjerno nadmašiti taj grubi, grešni spol.
- Prala sam je, držala je čistom, hranila je i nastojala je zabaviti. No, mjesto da govori ona se kreveljila.
- I vi mislite da ste učinili veliku stvar?
- Ne, ali učinila sam što sam mogla.
- Tada je vaša snaga ograničena, jer ste se razboljeti stoga što ste morali čuvati jednog idiota.
- Ne zbog toga, gospodine! Imala sam nervnu groznicu. Moj je duh bio bolestan.
- Vraiment! Vous valez peu de chose. (Zaista! Ne vrijedi baš mnogo.) Niste stvoreni za junaka. Vaša hrabrost neće biti dovoljna da vas podrži u samoći. Ona vam daje jedino smjelost da hladnokrvno promatrate Kleopatrine slike.
Ne bi bilo teško pokazati srdžbu čuvši taj neprijateljski, izazovni govor maloga čovjeka. No, ja se dosad još nikada nisam bila naljutila na njega, a nisam to ni sada namjeravala. - Kleopatra! - ponovila sam mirno. - I gospodin je promatrao Kleopatru. Što mislite o njoj?
- Cela ne vaut rien (Ništa ne vrijedi). - odgovorio je. - Une femme superbe, une taille d’imperatrice, des formes de Junon, mais une personne dont je ne voudrais ni pour femme, ni pour fille, ni pour soeur. (Divna žena, carskog stasa, oblika Junone, ali osoba koju ne bih htio ni za ženu, ni za kćerku, ni za sestru. I stoga više nećete baciti ni jedan pogled na nju.)
- Ali ja sam je dugo gledala dok je gospodin govorio. Vidim je dobro i iz ovog kuta,
- Okrenite se prema zidu i proučite četiri slike iz života žene. - Oprostite, gospodine Paul, one su užasne. Ali ako im se vi divite, dopustite mi da vam ponudim svoje mjesto i prepustim vam promatranje.
- Gospođice - kazao je pokazujući neki polusmiješak, nešto što je on smatrao smijehom, iako je to bila samo kratka grimasa - vaš obožavani protestantizam me iznenađuje. Vi slobodne Engleskinje prolazite mirno između crvenih plamenih jezika i izlazite neopečene. Vjerujem, kad bi neku od vas bacili u najžarkiju Nabukodonozorovu peć, ona bi izišla neopečena plamenom vatre.
- Da li bi se gospodin malko pomakao?
- Zašto? U što sada zurite? Valjda niste prepoznali nekog u onoj grupi mladića?
- Čini mi se da tamo vidim nekoga kojeg poznajem. Zaista sam ugledala glavu koja je bila tako lijepa da nije mogla pripadati nikome drugome nego pukovniku de Hamalu. Kako je to bila savršeno uređena mala glava! Kako je bio vitak i lijep! Kakve male ženske ruke i noge je imao! Kako je otmjeno držao monokl na oku! A s kakvim je tek divljenjem promatrao Kleopatru! I s kakvim je oduševljenjem nešto šapnuo prijatelju u uho! Kakav profinjen gospodin, pun ukusa i takta! Promatrala sam ga oko deset minuta, primijetivši da ga je uzbudila Venera s Nila. Toliko sam se zadubila u promatranje toga gospodina, nastojeći iz njegova ponašanja upoznati njegov karakter, da sam gotovo zaboravila na gospodina Paula. U međuvremenu je neka skupina ljudi stala između mene i njega. Kad sam se ponovno osvrnula njega više nije bilo.Tražila sam ga očima, no nisam ga ugledala. Spazila sam, međutim, među gomilom ljudi drugu osobu koja se isticala svojom visinom i otmjenim držanjem. Dolazio je doktor John, izgledom toliko različit od tamnoputog, oštrog i sarkastičnog profesora, kao što se voće Hesperida razlikuje od gloginja u šiblju. Jednako je tako skladan i poslušan arapski konj različit od grubog i tvrdoglavog šetlendskog. Tražio me, ali još nije otkrio kut u koji me profesor sakrio. Ostadoh mirna, htjela sam ga još časak promatrati.
Približio se de Hamalu. Zaustavio se blizu njega. Činilo mi se kao da uživa što gleda preko njegove glave. I doktor Bretton je promatrao Kleopatru. Ne vjerujem da mu se sviđala, nije se glupo smješkao kao mali grof. Oči su mu ostale hladne. Bez ikakvog vanjskog znaka maknuo se u stranu i prepustio svoje mjesto drugima. Vidjela sam da čeka, pa sam ustala i približila mu se. Prošetali smo oko galerije. To je bilo vrlo ugodno u društvu s Grahamom. Uvijek mi je bilo drago slušati ga što govori o slikama ili knjigama. Ne tvrdeći da je poznavalac, on bi uvijek kazao svoje svježe i zanimljivo mišljenje, često potpuno ispravno. Bilo je ugodno saopćiti mu neke stvari za koje nije znao. Slušao je tako zainteresirano i prijateljski. Sagnuo bi ljubazno svoju lijepu glavu, ne smatrajući da žensko, ponekad ne posve jasno, objašnjenje šteti njegovoj muškoj superiornosti. A kad bi on za uzvrat nešto objasnio, tada bi njegove izvanredno pametne riječi ostale duboko usječene u sjećanje. Nikada nisam zaboravila ništa što je on objasnio ili pričao. Pošto smo napustili galeriju, zapitala sam ga što misli o Kleopatri (prije toga sam mu ispričala kako me profesor Emanuel najprije otjerao, a zatim natjerao da promatram onu slatku seriju slika).
- Pih! - rekao je. - Moja majka bolje izgleda od nje. Čuo sam neke francuske kicoše koji su je opisali kao raskošni tip. Pa ako je tako, moram priznati da mi se raskošni tip ne sviđa. Usporedite, molim vas, tu mulatkinju sa Ginevrom!
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:27 pm


Villette       Hayllar_-_Hide_and_seek


XX.
KONCERT




Jednog je jutra gospođa Bretton ušla u moju sobu i zatražila da joj pokažem sve svoje haljine. To sam bez riječi i učinila. - Dosta sam vidjela - rekla je kad ih je pregledala. - Bit će vam potrebna nova.
Izišla je. I vratila se s krojačicom, koja je uzela moju mjeru. - Mislim da ću slijediti svoj ukus i sama odlučiti o toj sitnici. Dva dana kasnije stigla je - ružičasta haljina.
- To nije za mene - brzo sam kazala, osjećajući kako bih radije obukla haljinu neke plemenite Kineskinje.
- Vidjet ćemo da li je za vas ili nije - odvratila je moja kuma, dodavši odlučno - upamtite moje riječi. Obući ćete je još večeras. Mislila sam da neću. Mislila sam kako me ni jedna ljudska sila neće moći primorati na to. Ružičasta haljina! To nije za mene. Tada je moja kuma otkrila da ću to veče poći s njom i Grahamom na koncert, koji se imao održati u nekoj velikoj dvorani najpoznatijeg glazbenog društva. Svirat će najbolji učenici Konzervatorija. Nakon koncerta je dolazila lutrija »au benefice des pauvres«,(u korist siromašnih) a kao kruna svega, priredbi je trebalo da prisustvuju kralj, kraljica i princ od Labassecoura. Graham je, poslavši ulaznice, naredio da u čast kraljevske kuće obratimo naročito pozornost na našu toaletu. Osim toga, preporučio je neka budemo spremne točno u sedam sati.
Oko šest odveli su me gore. I tamo je sa mnom stala upravljati neka tuđa volja, jednostavno me nadvladavši. Ukratko, obukla sam ružičastu haljinu ukrašenu crnim čipkama. Proglasili su me svečano odjevenom i odveli pred zrcalo. Pogledala sam se s određenim strahom, pomalo dršćući, a s još više straha okrenula sam se od zrcala. Zazvonilo je sedam. Stigao je doktor Bretton. Kuma i ja smo sišle. Ona je obukla smeđi baršun i ja sam joj zavidjela na toj veličanstvenoj ozbiljnoj toaleti. Graham je stajao na vratima salona.
- Nadam se da on neće pomisliti kako sam se tako obukla da bih privlačila pozornost - pomislila sam, u nelagodi. - Evo, Lucy, cvijeće za vas - rekao je i pružio mi buket. Nije dalje obraćao pozornost na moju haljinu, samo se ljubazno nasmiješio, i zadovoljno kimnuo. To je gotovo u isti čas smirilo moj osjećaj stida i straha pred opasnošću da ispadnem smiješna. A haljina je i bila skrojena najjednostavnije što je moguće, bez ikakvih ukrasa. Mene je plašila samo prozraćnost i svijetla boja materijala. Budući da Graham nije u tome vidio ništa smiješno, i moje su se vlastite oči napokon pomirile s mojim izgledom.
Pretpostavljam da ljudi koji svako veče odlaze na zabave, opere ili koncerte ne mogu doživjeti nesvakidašnji svečani osjećaj prilikom posjete kao oni koji rijetko dolaze. Nisam sigurna da sam očekivala veliko zadovoljstvo od koncerta, jer sam imala samo nejasne predodžbe o njemu, ali uživala sam u vožnji do dvorane. Udobnost kočije usred te hladne i lijepe noći, radost što izlazim s tako veselim i ljubaznim prijateljima, sjaj zvijezda kroz granje drvoreda pa zatim pogled na noćno nebo kad smo izišli na otvorenu cestu, prolaz kroz gradska vrata, svjetla grada, straže, pogled kome smo se morali podvrći i koji nas je tako zabavljao - sve su te pojedinosti, nove za mene, bile pune nekog čudnog šarma.
Ne znam koliko toga moram zahvaliti atmosferi prijateljstva koja me okruživala. Doktor John i njegova majka, izvrsno raspoloženi, živahno su razgovarali cijelo vrijeme puta i bili tako ljubazni sa mnom kao da pripadam njihovoj obitelji.
Naš nas je put vodio kroz neke od najotmjenijih ulica Villette. Bile su sjajno osvijetljene i mnogo živahnije sada nego inače oko podneva. Kako su sjajni bili izlozi trgovina! Kakva je sretna, vesela i bogata struja života tekla pločnicima! Dok sam to promatrala, prisjetila sam se ulice Fossette, vrta, školske zgrade, tamnih, prostranih razreda kojima sam inače u ovo doba šetala promatrajući zvijezde kroz visoke prozore, i osluškujući monoton glas iz kapelice. Uskoro ću to opet slušati i hodati tamo uokolo. Sjena budućnosti natkrila je svom ozbiljnošću ovaj blistavi čas.
U to smo vrijeme već bili ušli u red kočija koje su se gibale u istom pravcu i uskoro se pred nama pojavila velika sjajno osvijetljena zgrada. O tome što ću ugledati u samoj zgradi imala sam samo nejasnu predodžbu, jer još nikada dosad nisam ulazila u takva zdanja.
Sišli smo ispod trijema punog buke i neopisive gužve. Ne sjećam se drugih pojedinosti sve dok se nisam stala uspinjati veličanstvenim prostranim stubištem, obloženim crvenim sagom. Stubište je vodilo do velikih zatvorenih vrata presvučenih grimiznom tkaninom. Jedva da sam i primijetila na kakav su se čaroban način vrata otvorila - to je uspjelo doktoru Johnu. Iza njih se pojavila velika, prostrana i visoka dvorana, čiji su okrugli zidovi i visoka kupola izgledali kao od zlata (jer su njime bili ukrašeni). Sve je bilo puno karniša i girlanda, koje bijahu pozlaćene ili pak sniježnobijele kao od alabastra. Ili bi se pak zlato miješalo s bijelom bojom u obliku pozlaćenih listića i ljiljana. Sve su zavjese, sagovi i jastuci bili u jednoj jedinoj boji - u grimiznoj.

Sa kupole je visjelo nešto sjajno što me zasljepljivalo. Činilo mi se da su to brdski kristali, sjajni poput zvijezda i rastopljenih dragulja, poput dijelova duge. To bijaše luster, čitaoče, ali meni se činilo kao da je to djelo nekog istočnjačkog duha. Već sam stala promatrati neću li ugledati mršavu, tamnu ruku roba Aladinove svjetiljke gdje lebdi u mirisnom zraku kupole i čuva svoje blago. Krenuli smo dalje. Nisam doduše bila svjesna kamo, no iznenada smo sreli skupinu ljudi koja nam se približavala iz susjednog pravca. Ugledala sam je tek kad je prolazila kraj nas. Neka lijepa žena srednjih godina u haljini od tamnog baršuna, gospodin koji je mogao biti njezin sin - najljepšeg lica i najotmjenije figure koju sam ikada bila srela, te neka treća osoba u ružičastoj haljini s ogrtačem od crnih čipaka.
Primijetila sam ih sve - onu treću osobu jednako tako kao prve dvije, i prvi sam čas pomislila da su to neki stranci. Ta je impresija tek proletjela mojim duhom. Časak zatim prodrlo mi je u svijest da stojimo ispred golemog zrcala, smještenog između dvaju stupova. To društvo bijasmo mi sami. I tako sam prvi, a možda i posljednji put u životu, vidjela sebe onako kao što su me drugi gledali. Nema potrebe zadržavati se na posljetku. Nije me oduševljavao, niti mi laskao, iako sam ipak morala biti zahvalna. Moglo je ispasti još mnogo gore. Napokon smo sjeli na naša mjesta. Imali smo dobar pogled na prostranu, ali i toplu dvoranu ispunjenu veseljem. Dvorana je već bila puna, puna divnog svijeta. Ne znam jesu li žene bile lijepe, ali njihove su haljine bile prekrasne. Ljudi, čak i oni koji su ružni između svoja četiri zida, kao da posjeduju moć da u javnosti budu lijepi. Ma kako ružne neke žene bile u svakodnevnom životu, u kućnim haljinama i papilotima, ipak bi se, kad obuku svečane haljine i stave nakit, pojavio neki pokret ruku, neki izraz usta ili očiju, rezerviran samo za tu priliku.
Ovdje-ondje ugledala sam prave ljepotice. Takvu ljepotu nikada nisam vidjela u Engleskoj. Solidne, zaobljene, čvrste kao isklesane, nalik na karijatide u mramoru. Ni Fidijine božice nisu mogle biti savršenije. Izgledale su poput madona nizozemskih slikara, klasičnih crta lica, pravilnih ali oblih. Jedino se polarno snježno polje moglo usporediti s njihovim bezizražajnim, nestrastvenim mirom. Toj vrsti žena nije potreban nikakav ukras, a one ga i rijetko nose. Meka, gusta kosa pruža dovoljnu opreku nježnom licu i obrazima. Haljina ne može biti jednostavnija. Oble ruke i savršen zatiljak ne traže ogrlicu ili lanac. Imala sam čast da dobro poznajem jednu od tih ljepotica. Divna je bila snaga ljubavi koju je nosila u sebi. Nju je mogla nadmašiti samo njezina ponosna nemoć da voli bilo koje drugo živo biće. Njezinim venama nije tekla topla struja krvi. Ledena limfna tekućina ispunjavaše njezine arterije.
Takva Junona, koju sam upravo opisala, sjedila je pred nama. Svi su je promatrali, a ona je to dobro znala. Mirno je podnosila poglede, hladna, obla, plavokosa i lijepa kao bijeli stup s pozlaćenim kapitelom koji se uzdizao kraj nje.
Primijetila sam kako je pozornost doktora Johna usmjerena prema njoj, pa sam ga šaptom stala preklinjati:
- Za ime Boga, dobro pripazi na svoje srce. Ne smijete se zaljubiti u tu damu, jer vam predskazujem smrt podno njezinih nogu. Ona, vas neće zavoljeti.
- Dobro - rekao je - a kako znate da ta njezina veličanstvena bezosjećajnost neće predstavljati pravi poticaj za mene? Žaoka očaja je ono što uzbuđuje moje osjećaje. Ali, slegnuvši ramenima, vi ništa o tome ne znate. Obratit ću se majci. Mama, ja sam u opasnosti. - Kao da me to zanima! - odgovori mu gospođa Bretton. - Kako je okrutna moja sudbina! - odvrati on.
- Nikada nije bilo čovjeka koji je imao majku tako malo sentimentalnu kao ja. Nikada nije ni pomislila da bi takva nevolja mogla iznenada postati njezinom snahom.
- Ako to ne činim, nije to zbog toga da takvu nesreću ne natovarim sebi na vrat. Već mi deset proteklih godina prijetiš time. »Mama, ja ću se ubrzo oženiti.« To si izjavljivao i prije nego si dobro izišao iz kratkih hlača.
- No, majko, to će se jednog dana ipak ostvariti. Iznenada, kad ćeš se osjećati najsigurnijom, ja ću otići poput Jakoba ili Esaija, ili bilo kog drugog patrijarha i naći ženu. Možda jednu od kćeri ove zemlje. - Na svoju odgovornost, Johne Grahame!
- Ovoj mojoj majci bilo bi najdraže kad bih ostao stari neženja. Kako je to ljubomorna stara gospođa! Pogledajte samo ono prekrasno biće u svijetloplavoj haljini od satena i svijetlosmeđe kose. Zar ti ne bi bila ponosna, majko, kad bih ja doveo tu božicu kući i predstavio ti je kao gospođu Bretton, mlađu?
- Nećeš dovesti nikakvu božicu u našu kuću. Naš mali dvorac neće imati dvije gospodarice. Naročito pak ako bi ta druga izgledala poput one snažne, visoke lutke od drveta i voska.
- Majko, ona bi tako divno ispunjavala tvoj plavi naslonjač. - Moj naslonjač! Neka taj strani uzurpator samo pokuša! Njoj bi bila potrebna pokajnička stolica. Ali sada dosta, Johne Grahame! Šuti i gledaj!
Za vrijeme našeg razgovora dvorana, koja mi se već prije učinila punom, nastavljala se puniti sve više. Društvo za društvom je ulazilo sve dok polukrug pred pozornicom nije predstavljao gustu masu glava. I pozornica, ili bolje rečeno širok podij, prostraniji od bilo koje pozornice, koji bijaše prazan prije pola sata, bio je sada prepun života. Oko dva velika klavira nasred pozornice okupile su se bešumne, poput bijelih pahuljica, učenice Konzervatorija. Primijetila sam kako su se okupljale za vrijeme dok su Graham i njegova majka bili zaokupljeni razgovorima o onoj ljepotici u plavom. Sa zanimanjem sam promatrala kako su ih razmještali.
Dva gospodina, a obojicu sam poznavala, zapovijedali su tom vojskom djevojaka. Jedan, koji je izgledao poput umjetnika s bradom i dugom kosom, bio je poznati pijanist, i ujedno najpoznatiji učitelj glazbe u Villette. Dolazio je dva puta tjedno u školu gospođe Beck i podučavao onih nekoliko bogatih djevojaka što su imale privilegirano pravo na tu obuku. Zvao se gospodin Josef Emanuel, a bio je polubrat gospodina Paula, ovdje prisutna u liku drugog gospodina. Gospodin me Paul zabavljao. Smijala sam se u sebi dok sam ga promatrala. Bio je u svom elementu pred tim mnoštvom ljudi smještajući stotinjak mladih djevojaka. Bio je tako ozbiljan, tako energičan i odlučan, ali što je zapravo radio ovdje? Kakve je on veze imao s glazbom ili Konzervatorijem. Nije razaznavao jednu notu od druge. Znam da ga je ovamo dovela njegova želja za isticanjem i zapovijedanjem - želja puna naivnosti i koja stoga nikoga nije vrijeđala. Očito je on zapovijedao svojim bratom Josipom jednako tako kao i djevojkama. Nikada nije postojao ni jedan čovjek nalik na gospodina Paula! Ubrzo su se na pozornici pojavili još neki slavni pjevači i glazbenici. Kako oni ustadoše, tako je profesor, nalik na kometu, sjeo. Nije podnosio poznate i slavne ljude. Bježao bi kad ne bi drugima bio nadmoćan.
Sve je bilo spremno. Ali jedna je loža čekala prazna. Loža pokrivena grimizom. Bila je puna klupa s jastucima, poredanih oko dviju kraljevskih stolica smještene ispod zastora.
Dan je znak, vrata su se otvorila, publika je ustala, orkestar zasvirao i na dobrodošlicu kora uđoše kralj, kraljica i princ od Labassecoura. Do tada nikada nisam vidjela svojim očima živoga kralja ili kraljicu, pa se prema tome može zamisliti koliko sam naprezala oči da vidim uzorke jedne evropske kraljevske obitelji. Svatko kad prvi puta ugleda neko kraljevsko veličanstvo osjetit ce lako razočaranje što to veličanstvo ne sjedi stalno na prijestolju, s krunom na glavi i sa žezlom u ruci. Osjetila sam se napola prevarenom i napola zadovoljnom što sam mjesto toga ugledala vojnika srednjih godina i vrlo mladu gospođu. Dobro se sjećam kralja. Bio je to čovjek pedesetih godina, pomalo pogrbljen i pomalo sijed. Nije bilo nijednog lica nalik njegovu među svim tim prisutnim ljudima. Nikada nisam ništa čitala, niti mi je itko išta pričao o njegovoj naravi ili običajima. Isprva su oštre bore nalik na hijeroglife urezane oko njegovih očiju, kraj njegovih usana i na čelu, izazvale moju radoznalost. Nakon nekog vremena osjetila sam, iako to nisam znala, značenje tih slova koje nije napisala ruka. Tamo je sjedio tihi patnik, nervozan i melankoličan čovjek. Njegove su oči dugo čekale na dolazak i odlazak najčudnijeg duha, Hipohondrije. Možda ju je i sad ugledao na pozornici, medu svom tom blještavom gomilom. Hipohondrija ima tu moć da se pojavi - mračna poput udesa, blijeda poput prave bolesti, snažna poput smrti. Njezin drug i žrtva osjeća se sretnim jednog trena. »Ne tako - govori ona - ja dolazim!« I tada zamre krv u njegovu srcu i ugasi sjaj u njegovim očima.
Neki bi mogli kazati da je zlatna kruna, koja je pritiskala kraljevo čelo, bila kriva za to. Neki bi mogli navesti kao uzrok različne nesreće. U jednom i u drugom moglo bi biti neke istine, no sve je to bilo zagorčeno najmračnijim neprijateljem čovječanstva - urođenom melankolijom. Kraljica, njegova žena, znala je to. Činilo mi se kao da refleksi tuge njezina muža bacaju sjenu i na njezino milostivo lice. Doimala se kao blaga, pažljiva i otmjena žena. Nije bila lijepa, niti je bila nalik na one prazne bezosjećajne žene koje sam malo prije opisala. Bila je vitka stasa, a otmjeno je lice odavalo odsjaj kraljevskog porijekla. Izraz njezina profila bio je privlačan na određen način. No promatrajući ga, niste mogli zaboraviti slična lica ranije viđena koja su odavala slabost, senzualnost ili lukavstvo. Kraljičino je oko ipak pripadalo samo njoj. Samilost, nježnost i dobrota obdarili su ga najdivnijim sjajem. Ona se nije gibala kao vladarica, već kao nježna i elegantna žena. Pratio ju je njezin sin princ od Labassecoura i vojvoda od Dindonneaua. Naslonio se na majčino koljeno. Često sam u tijeku večeri primijetila kako promatra kralja pokraj sebe. Svjesna njegove mračne usamljenosti, nastojala ga je odvratiti od nje, usmjerujući njegovu pozornost prema sinu. Često se je priginjala da bi bolje čula primjedbe dječaka, i sa smiješkom bi ih opetovala njegovu ocu. Melankolični bi kralj saslušao, nasmiješio se, i smjesta zapao u sjetu čim bi njegov dobar anđeo prestao šaputati. Tužan je i značajan bio taj prizor. To više što ni plemstvo, a ni časni građani Labassecoura, to nisu primjećivali. Nisam zapazila da bi ijedna osoba bila time pogođena ili dirnuta. S kraljem i kraljicom ušla su u dvoranu i dva-tri strana ambasadora. S njima je došla i elita stranaca koji su živjeli u Villette. Svi su zaposjeli klupe s grimiznim jastucima. Dame su sjele, a većina je muškaraca ostala stajati. U tamnim odijelima, poredani u nizu, predstavljali su savršenu pozadinu za onu krasotu što se smjestila pred njima. Srednji je dio bio ispunjen matronama u haljinama od baršuna i satena, s perjem i draguljima. Prednje klupe, s desne strane kraljice, bile su određene isključivo za mlade djevojke. Za cvijet - ili bih morala kazati za pupoljak - aristokracije Villette. Ovdje nije bilo dragulja, šešira, skupocjenog baršuna i svile. U skupini djevojaka nadvladala je čistoća, jednostavnost i dražest. Jednostavno počešljane mlade glave, lijepi oblici - htjela sam napisati poput silfida, no to ne bi odgovaralo istini. Neke od tih »jeunes filles«, koje nisu bile starije od šesnaest do sedamnaest godina imale su oblike jednako tako čvrste kao što ih imaju Engleskinje od dvadeset i pet godina. Nosile su bijele, ružičaste i svijetlo- plave haljine koje su nametale pomisao na nebesa i anđele. Poznavala sam nekoliko tih ružičastih i bijelih primjeraka ljudske rase. Evo dvije nekadašnje učenice gospođe Beck - gospođice Matilda i Angelique, koje su u posljednjoj godini školovanja morale polaziti najviši razred, ali zbog svoje pameti nisu nikada mogle doprijeti dalje od drugog. Ja sam ih podučavala engleski i bio je zaista mukotrpan posao natjerati ih da razumno prevedu jednu stranicu »Wakefieldskog vikara«. Jedna je od njih tri mjeseca sjedila meni nasuprot. Količina domaćeg kruha, maslaca i ukuhanog voća, koju bi ona pojela za »second jeneur« (drugi doručak) predstavljala je pravo svjetsko čudo, nadmašeno samo time što je ona još i u džep spremala komadiće hrane koju više nije mogla pojesti. I to je istina - čista istina. Poznavala sam još jednog od tih anđela - najljepšu, ili bar izgledom najmanje licemjernu djevojku od svih prisutnih. Sjedila je kraj kćerke jednog engleskog lorda, koja je također bila poštena, iako pomalo uobražena djevojka. Obje su ušle u pratnji engleskog ambasadora. Ona (tj. moja poznanica) bijaše vitka i oniska; nije izgledala poput onih stranih gospođica. Njezina kosa također nije bila glatko počešljana poput školjke ili satenske kape. Izgledala je poput prave kose i padala u dugim kovrčicama. Glasno je brbljala i činila se zadovoljna samom sobom i svojim položajem. Nisam pogledala doktora Brettona. Ali znala sam da je i on primijetio Ginevru Fanshawe. Utihnuo je i samo kratko odgovorio majci na njezine primjedbe. Suzdržavao bi uzdahe. Zašto je uzdisao? Priznao je da voli ljubav izloženu poteškoćama i kod nje je nalazio razumijevanje za to. Njegova je ljubav sjala nad njim iz sfera viših od njegove. Nije joj se mogao približiti. Nije bio siguran ni u to da bi mogao zadobiti jedan njezin pogled. Promatrala sam hoće li mu ukazati tu čast. Naše mjesto nije bilo daleko. Morali su nas tamo primijetiti, a naročito kad je netko imao tako brz pogled poput gospođice Fanshawe. I uskoro se njezin pogled zaustavio na nama, tj. na gospođi i na doktoru Brettonu. Ja sam bila u mraku, ne želeći da me odmah prepoznaju. Mirno je pogledala doktora Johna, a zatim je podigla dvogled i stala promatrati njegovu majku. Nekoliko časaka kasnije nešto je uz smijeh došapnula svojoj susjedi. Ali tada je započela predstava i privukla njezinu pozornost. Ne moram se upuštati u koncert. Čitaocu sigurno nije stalo do mojih impresija. I zaista ne bi imalo smisla zabilježiti ih. To su bili dojmovi potpunog neznalice. Mlade dame s Konzervatorija bile su vrlo uplašene, pa se to očitovalo i na njihovoj izvedbi na dva klavira. Gospodin Josef Emanuel stajao je za vrijeme dok su svirale kraj njih, ali nije imao snagu svoga brata, koji bi u takvim okolnostima ulio u njih hrabrost i samopouzdanje. Gospodin Paul bi te histerične debitantice stavio između dvije vatre - straha od publike i straha od njega. Ulio bi u njih hrabrost očaja, učinivši onaj drugi strah neizmjerno većim od prvoga. Gospodinu Josefu to nije uspijevalo. Za tim pijanisticama došla je neka otmjena mrzovoljna dama u bijelom satenu. Ona je pjevala. Njezino je pjevanje djelovalo na mene kao neki trik čarobnjaka. Čudila sam se kako joj to uspijeva. Njezin se glas spuštao i dizao i izvodio najčudnije skokove. Mene je obična škotska melodija koju bi pjevao neki ulični pjevač često puta više dirnula. Nakon toga se pojavio neki gospodin. Naklonio se u pravcu kralja i kraljice, a zatim je često prinosio svoju ruku u bijeloj rukavici srcu. Tada bi izustio gorki krik protiv neke »fausse Isabelle« (pokvarene Isabelle).
Činilo se kako naročito želi zadobiti simpatije kraljice, no ukoliko se nisam varala, kraljica ga je slušala više iz pristojnosti nego iz oduševljenja. Njegova je namjera bila toliko zamjetljiva da sam bila sretna kad je priveo kraju svoj pjevački nastup.
Zbor je otpjevao nekoliko vedrih pjesama. Prosudila sam da je to bio najvredniji dio koncerta. U njemu su sudjelovali predstavnici svih najboljih pokrajinskih zborova, pravi, debeli, istinski stanovnici Labassecoura. Ti vrijedni ljudi pjevali su bez usiljenosti, i to je urodilo dobrim rezultatom.
Za vrijeme cijelog koncerta - plašljivog klavirskog dueta, pjevačkih solo nastupa i sonornog zbora - ja sam samo jednim okom promatrala pozornicu. Drugo je bilo zaposleno promatranjem doktora Brettona. Nisam ga mogla zapostaviti, niti sam se prestajala pitati kako se on osjeća, što misli, zabavlja li se ili dosađuje. Napokon je progovorio. - Kako vam se sve to sviđa, Lucy? Vrlo ste tihi - rekao je svojim vedrim tonom.
- Tiha sam - odgovorila sam - jer sam jako zaokupljena. Ne samo glazbom, već svime oko sebe.
On je tada nastavio govoriti tako smireno da sam pomislila kako on zaista nije ugledao ono što sam ja vidjela. Šapnula sam: - Gospođica Fanshawe je ovdje. Jeste li je opazili? - Jesam! A opazio sam i to da ste vi ugledali nju. - Što mislite, je li došla s gospođom Cholmondeley? - Gospođa Cholmondeley je stigla u vrlo visokom društvu. Ginevra je došla u njezinoj pratnji. A gospođa Cholmondeley je bila u pratnji gospođe... koja je opet stigla u pratnji kraljice. Kad ovo ne bi bio jedan od manjih evropskih dvorova, čije su formalnosti samo nešto strože od onih u obitelji, sve bi to zvučalo vrlo lijepo. - Mislim da vas je Ginevra vidjela.
- To mislim i ja. Pogledao sam je nekoliko puta nakon što ste je vi prestali promatrati. Imao sam čast promatrati malu scenu koja je vama izmakla.
Nisam pitala što je posrijedi. Čekala sam da mi to dobrovoljno saopći, a on je to i učinio.
- Gospođica Fanshawe - rekao je - u društvu je jedne plemkinje. Poznajem Lady Saru po viđenju. Njezina plemenita majka pozvala me kao liječnika. Ona je ponosna djevojka, ali nipošto bezobrazna i ne vjerujem da je Ginevra zadobila njezino poštovanje, rugajući se svojim susjedima.
- Kakvim susjedima?
- Samo meni i mojoj majci. Što se mene tiče, to je posve prirodno. Ništa ne može biti slađi plijen od mladog građanskog liječnika. Ali moja majka!
Nikada nisam vidio da bi joj se netko narugao. Znate li da su ta iskrivljena usta, taj sarkastično podignut pogled izazvali kod mene čudan osjećaj.
- Ne mislite na to, doktore Johne! To se ne isplati. Kad je Ginevra tako neozbiljno raspoložena kao danas, ona bi se narugala i blagoj, zamišljenoj kraljici i melankoličnom kralju. Ona nije zlonamjerna, ona je samo luda. Školarki s ptičjim mozgom ništa nije sveto. - Zaboravljate, nisam bio naučen gledati gospođicu Fanshawe kao školarku s ptičjim mozgom. Nije li ona bila moje božanstvo, moj anđeo?
- To je bila vaša pogreška.
- Da budem iskren, bez ikakve lažne skromnosti, zaista je prije šest mjeseci postojao trenutak kad sam je smatrao božanstvenom. Sjećate li se našeg razgovora o tome? Nisam bio posve iskren s vama kad smo o tome razgovarali. Zabavljao me žar kojim ste tome prišli. Da bih posve spoznao svjetlost u kojoj ste se nalazili, ja sam se još više povukao u mrak. Pokušaj s poklonima prvi mi je dokazao da je Ginevra običan smrtnik. Njezina me ljepota još uvijek očaravala. Prije tri dana, što govorim, prije tri sata, ja sam još uvijek bio njezin rob. Moji su se osjećaji poklonili pred njom kad je večeras prošla pokraj mene, trijumfirajući u svojoj ljepoti. Da nije bilo jednog nesretnog podsmijeha, još bih uvijek bio njezin najponizniji sluga. Ona se mogla rugati meni, iako bi me time ranjavala, ali me ne bi otuđila od sebe. Rugajući se meni ne bi ni u deset godina mogla postići ono što je, narugavši se mojoj majci, postigla u jednom času. Za trenutak je ušutio. Nikada prije nisam bila vidjela toliko vatre i tako malo sunčeva sjaja u modrim očima doktora Johna. - Lucy - ponovno je započeo - pogledajte dobro moju majku i recite bez straha ili naklonosti, što mislite o njoj.
- Ono što sam uvijek mislila, da je engleska građanka srednjeg staleža, dobra žena, ozbiljno odjevena, bez pretenzija, obično smirena i ljubazna.
- Takvom se i meni čini - bila blagoslovljena! Sretni se smiju zajedno s majkom, slabići će joj se smijati. Nitko joj se ne smije rugati, bar ne s mojim pristankom, ni bez moga prezira i moje mržnje. Prekinuo se, a bilo je to u pravi čas, jer je postao uzbuđeniji, čak mi se činilo više no što je bilo potrebno. Nisam tada znala da je on zamijetio dva razloga nezadovoljstva prema gospođici Fanshawe. Izraz njegova lica, raširene nosnice, prezir njegovih lijepih usana, prikazao ga je u novoj i neobičnoj boji. Ipak, iznenadna strast kod onih koji su obično mirni i vedri nije ugodan prizor. A nije mi se sviđao ni osvetnički izraz koji je prolazio preko njegova snažnog mladog lica. - Jesam li vas uplašio, Lucy?
- Ne znam zašto se toliko ljutite.
- Zato što - šapnuo mi je u uho - Ginevra nije ni čisti anđeo, ni žena čistih misli.
- Gluposti! Pretjerujete, u njoj nema zloće.
- Za mene i odviše. Vidim da ste i vi slijepi. Ne govorimo više o tome. Zabavljat ću se zadirkivanjem majke. Želim se uvjeriti da nije zadrijemala. Mama, molim te, probudi se.
- Probudit ću ja tebe, Johne, ako se vas dvoje ne budete pristojnije ponašali. Hoćete li ti i Lucy zašutjeti da bih mogla slušati pjevanje? Upravo je, naime, glasno zapjevao zbor i nadglasao naš razgovor. - Ti čuješ pjevanje, mama! Kladim se na svoja vrijedna dugmeta protiv tvog lažnog broša...
- Moga lažnog broša! Grahame, bezbožni dječače! I sam znaš koliko je taj kamen vrijedan.
- To samo ti tako misliš. Kod kupnje su te prevarili. - Mene manje varaju nego što ti možeš i pomisliti. Otkuda poznaješ mlade dame iz dvorske pratnje? Primijetila sam kako ti dvije od njih posvećuju veliku pozornost za posljednjih pola sata. - Bilo bi mi draže kad ti to ne bi zamjećivala.
- Zašto ne? Zato jer me jedna od njih podsmješljivo pogledala svojim dvogledom? Ona je lijepa, glupa djevojka. Misliš li da će njezino smijanje uznemiriti staru gospođu?
- Divnu, mudru staru gospođu! Majko, ti si za mene vrednija nego deset drugih žena zajedno.
- Ne budi tako brzoplet, Johne, jer bih se mogla onesvijestiti i ti bi me morao iznijeti. Kad bi taj teret pao na tebe, ti bi sigurno izmijenio svoju posljednju izjavu i viknuo: »Majko, deset žena ne bi bile teži teret za mene nego što si to ti!«
Nakon koncerta slijedila je lutrija »au ben e fice d es pauvres« (u korist siromaha).Odmor između toga bio je predah za sve nas, i omogućio je najugodniju moguću gužvu. Bijele pahuljice su nestale s pozornice, a mjesto toga zaposjela su je užurbana gospođa koja su obavljala pripreme za izvlačenje. Među njima sam ugledala dobro poznati lik, ne visok ali vrlo pokretan s više energije no što se moglo naći u tri visoka muškarca. Bio je najzaposleniji od svih. Kako je gospodin Paul radio! Kako je izdavao naređenja, i u isto vrijeme sam pomagao! Pola tuceta asistenata gibalo se za njim, mičući glasovire i druge stvari. Ali on je morao njihovoj snazi pridodati svoju. Njegova je užurbanost bila dosadna i smiješna. U mislima se nisam slagala, a i podsmjehivala sam se toj zbrci. Ipak, usred tih predrasuda i dosađivanja nisam mogla ne priznati stanovitu dobronamjernost u svemu što je činio i govorio. Snaga njegova lika bila je očevidna u usporedbi s krhkošću drugih. Njegove su oči bile ozbiljne, čelo snažno, blijedo i ispupčeno, usne pokretljive. Nedostajala mu je mirnoća snage, ali je posjedovao njezinu pokretljivost i plamen. U međuvremenu je cijela dvorana uzavrela. Većina posjetilaca digla se i ostala stajati na, svome mjestu. Neki su i šetali. Svi su razgovarali i smijali se. Crvena je loža predstavljala čudovito animiranu scenu. Raspao se dugi red gospode i pomiješao s damama. Neka gospoda, naizgled časnici, približili su se kralju i stali razgovarati s njim. Kraljica je napustila svoje mjesto i prošla kraj reda mladih dama. One su se sve digle dok je ona prolazila. Vidjela sam kako je svakoj od njih kazala neku ugodnu riječ, uputila ljubazan pogled i osmijeh.
Poklonila je i nekoliko rečenica dražesnim Engleskinjama lady Sari Ginevri Fanshawe. Kad ih je napustila, obje su, a naročito Ginevra, sjale od sreće. Kasnije im se obratilo nekoliko dama, i mali krug gospode okupio se oko njih. Među njima, najbliži Ginevri, stajao je grof de Hamal.
- Neizdrživo je vruće - rekao je doktor Bretton, ustavši nestrpljivo - Lucy, majko, ne biste li časkom izišle na svježi zrak? - Pođite s njim, Lucy - kazala je gospođa Bretton - ja bih radije ostala sjediti.
I ja bih bila rado ostala, ali Grahamova je želja bila važnija od moje. Otpratila sam ga.
Noćni je zrak bio oštar, ili se bar meni tako činilo. On kao da to nije osjećao. Vrijeme je bilo mirno, a nebo vedro. Zamotala sam se u krzneni šal. Prošetali smo nekoliko koraka. Prolazeći ispod svjetiljke Graham me je pogledao.
- Izgledate zamišljeno, Lucy, zar zbog mene?
- Plašila sam se da ste tužni.
- Nisam, budite jednako tako dobre volje kao što sam i ja. Kada umrem, Lucy, uvjeren sam da uzrok moje smrti neće biti tuga srca. Mogu biti ranjen, mogu patiti neko vrijeme, ali nijedna patnja ili bolest osjećaja još nije prošla cijelim mojim bićem. Uvijek ste me vidjeli raspoložena kod kuće.
- Obično jesam.
- Drago mi je što se narugala mojoj majci. Ne bih dao staru damu ni za tuce ljepotica. Taj mi je smijeh pomogao. Hvala vam, gospođice Fanshawe!
I skinuvši šešir sa svoje kovrčave kose, on se podrugljivo naklonio. - Da - nastavio je - ja joj zahvaljujem. Učinila je da osjetim kako je devet desetina moga srca uvijek zvonilo poput zvona, a ona jedna desetina krvari na najmanji ubod. No, to će ubrzo zacijeliti. - Vi ste sada ljuti i ozlojeđeni. Sutra ćete drukčije osjećati i misliti. - Ja da sam ljut i ozlojeđen? Vi me ne poznajete. Naprotiv, uzbuđenja je nestalo. Hladan sam poput ove noći, koja je, uzgred spomenuvši, previše hladna za vas. Hoćemo li se vratiti?
- Kakva promjena, doktore Johne!
- Za to postoje dobri razlozi. Dva dobra razloga. Jedan vam je poznat. Ali, vratimo se sada.
Nismo baš lako stigli do naših mjesta. Lutrija je započela i sve je bilo puno uzbuđenja. Gomila ljudi zakrčila je hodnik kojim smo morali proći. Morali smo se zaustaviti. Ogledala sam se i učini mi se kao da sam začula svoje ime. Ugledala sam kraj sebe neizbježnog gospodina Paula. Gledao me ozbiljno i pozorno. Zapravo je, više nego mene, promatrao moju ružičastu haljinu, a ironični komentar o tome mogao mu se nazreti u očima. Njegova je navika bila da kritizira haljine učiteljica i učenica gospođe Beck - to je navika koju sam držala pomalo drskom, iako do sada nisam trpjela zbog nje. Naime, moje tamne haljine nisu privlačile ničiju pozornost. Nisam bila raspoložena da večeras slušam bilo kakve prigovore, smatrajući da je pametnije hiniti neprimjećivanje njegove nazočnosti. Okrenula sam lice prema rukavu doktora Johna tražeći u tom crnom rukavu prizor koji je obećavao mnogo više ugodnosti, utjehe i prijateljstva nego što mi je moglo pružiti neljubazno lice toga malog, crnog profesora. Činilo se da mi doktor John nesvjesno pomaže, jer se nagnuo prema meni i kazao ljubazno:
- Držite se čvrsto uza me Lucy! Građani pri guranju ne poštuju pojedince.
Nisam mogla biti iskrena prema samoj sebi. Podavajući se nekom hipnotičkom utjecaju, neugodnom ali jakom, ponovno sam se stala ogledavati ne bih li vidjela je li gospodin Paul otišao. Ne, još je uvijek stajao na istome mjestu, gledao me, ali sada drukčijim
pogledom. Prodro je u moje misli i pročitao želju da ga izbjegnem. Podrugljivi, ali ne i zlovoljni pogled od malo prije sada je postao oštar, a kad sam se naklonila u znak pomirenja, on mi je uzvratio samo kratkim hladnim naklonom.
- Koga ste to razljutili, Lucy? - šapnuo mi je smiješeći se doktor John. - Tko je taj vaš bijesni prijatelj?
- Jedan od profesora gospođe Beck. Vrlo zlovoljni mali čovjek. - Izgleda vrlo ljutit. Što ste mu učinili? Što je posrijedi, Lucy? Odajte mi značenje svega toga.
- U tome nema nikakve tajne, uvjeravam vas. Gospodin Emanuel je čovjek pun zahtjeva a ja sam, mjesto da mu se naklonim, pogledala u vaš rukav. Tako mu, prema njegovu mišljenju, nisam odala dužno poštovanje.
- Taj mali... - započeo je doktor John, i ne znam što bi još bio dodao, da me nije tog trenutka gomila ljudi gotovo bacila na pod. Gospodin Paul je, naime, stao krčiti prolaz laktovima, grubo gurnuo ljude oko sebe i tako izazvao vrlo snažan potisak mase.
- Čini mi se on je sam ono što on naziva »mechant« (zao) - rekao je doktor Bretton. I ja sam isto mislila.
Polagano i uz velike poteškoće krčili smo put kroz hodnik i konačno stigli do svojih mjesta. Izvlačenje lutrije trajalo je gotovo cijeli sat. Bijaše to vedar i zabavan prizor. Svi smo posjedovali srećke, pa se sa svakim okretajem kotača naizmjenično rađala u nama nada i strah. Dvije male djevojčice od pet ili šest godina izvlačile su brojeve. Nagrade su bile mnogobrojne, iako male vrijednosti. Dogo- dilo se da smo doktor John i ja dobili po jedan broj. Ja sam dobila kutiju za cigare, a on ženski šešir. Bijaše to zapravo prozračni plavo-srebrni turban s perjem nalik snježnom oblaku. Doktor John je neizmjerno zainteresiran za razmjenu, ali me nije mogao pridobiti. Sve do dana današnjeg posjedujem tu kutiju za cigare koja me podsjeća na stara vremena i jedno sretno veče.
Doktor John je držao svoj turban ispruženim rukama, palcem i kažiprstom i gledao ga mješavinom poštovanja i neugodnosti, a to je izazvalo smijeh. Nakon što ga je dobro pogledao htio ga je hladnokrvno staviti na pod do svojih nogu, nemajući pojma što bi učinio s njim. Pritekla mu je u pomoć njegova majka i spremila ga natrag u kutiju za šešire.
Graham je cijelo to veće bio dobro raspoložen, a to se raspoloženje činilo naravnim i neusiljenim. Nije lako opisati njegovo ponašanje i njegov pogled. Bilo je tu nečeg osebujnog, što je teško iskazati. Vidjela sam u tome nesvakidašnje savladavanje osjećaja i duboku zdravu snagu kojom je bez vidljivih napora nadvladao razočarenje. Njegovo me ponašanje podsjećalo na one odlike koje je on pokazivao za vrijeme svog rada među siromašnim i bijednim patnicima Donjega grada, činio se odlučnim, čvrstim i u isto vrijeme nježnim. Tko ga ne bi volio? Nije pokazivao slabosti koje uništavaju sve vaše osjećaje, iz njega nije izbijala razdražljivost koja je mrvila smirenost i radost, iz njegovih usana nije izbijala jetkost koja prodire do kosti i truje srce. Kraj njega je čovjek nalazio smirenje i utočište - oko njega je sjalo sunce. Pa ipak nije zaboravio niti oprostio gospođici Fanshawe. Kad bi se jednom naljutio, doktor Breton bi teško opraštao. Kad bi se otuđio, teško da bi se ikada vratio. Pogledao ju je nekoliko puta, ali ne ponizno i pokorno, već oštro i otvoreno. De Hamal je sada stalno bio kraj nje. Gospođa Cholmondeley je sjedila u blizini, pa su on i ona bili potpuno zauzeti veselim i uzbuđenim razgovorom. Veseo je razgovor obuzeo grimizne klupe jednako kao i plebejske stolice u bilo kojem dijelu dvorane. Za vrijeme očito vrlo živahnog razgovora Ginevra je jednom ili dva puta podigla svoju ruku. Na njoj je bljesnula lijepa narukvica. Primijetila sam da je i doktor John zapazio njezin sjaj i u njegovim se očima pojavio podrugljiv, ljutit bljesak. Nasmijao se. - Mislim - primijetio je - da ću položiti taj turban na oltar svojih poklona. Tamo bi bar sigurno naišao na odobravanje. Ni jedna grizeta ne prima lakše darove. Čudno! Koliko ja znam, ona je djevojka iz dobre obitelji.
- Ali vi ne znate kako je ona odgajana, doktore Johne - rekla sam. - Bacana iz jedne inozemne škole u drugu, ona može zbog neznanja lako naći opravdanja za većinu svojih grešaka. A koliko sam saznala od nje same, njezin otac i majka baš su je tako odgajali kakva je sada.
- Uvijek mi je bilo jasno da nije bogata. Ta mi se činjenica čak i sviđala.
- Rekla mi je - odgovorila sam - da su oni kod kuće siromašni. Ona o tome potpuno iskreno govori. Nikada ne laže, kao što bi ove strankinje lagale. Njezini roditelji imaju veliku obitelj. Imaju takav položaj i takva visoka poznanstva koja, prema njihovom mišljenju, zahtijevaju trošenje. Skučene mogućnosti, zajedno s besmislenošću ponašanja, izazvale su neobzirnost u načinu stjecanja sredstava potrebnih za održavanje dobrog vanjskog izgleda. Takvo je pravo stanje stvari, i to jedino stanje koje je ona vidjela od djetinjstva do danas. - Vjerujem. Htio sam je pretvoriti u nešto bolje. Ali, da govorim iskreno, Lucy, danas sam osjetio nešto novo gledajući nju i de Hamala. Osjetio sam to prije no što sam primijetio njezinu drskost prema mojoj majci. Vidio sam kako su oni izmijenili pogled odmah pri ulasku u dvoranu. To je na mene djelovalo vrlo loše.
- Kako to mislite? Već vam je dugo poznat flert među njima. - Flert! To može biti i nevina djevojačka zabava u privlačenju pravog obožavaoca. No ja ne mislim na flertovanje. To je bio pogled koji je svjedočio o međusobnom tajnom sporazumijevanju. Nije bio ni djevojački ni nevin. Niti jedna žena, pa makar bila lijepa poput Afrodite, čim bi dala ili primila takav pogled, nikad ne bi smjela ni pomisliti da bi mogla postati mojom ženom. Radije bih se oženio seljakinjom u kratkoj suknji i s visokom kapom, ali da budem siguran u njeno poštenje.
Morala sam se nasmijati. Pretjerivao je. Ginevra je sigurno bila poštena usprkos svojoj lakomislenosti. To sam mu i kazala. Odmahnuo je, govoreći kako joj on ipak neće povjeriti svoju čast. - Čast je jedino što biste joj sigurno mogli povjeriti - rekla sam. - Ona bi beskrupulozno mogla uništiti novčarku i imutak svoga supruga, neprekidno iskušavati njegovo strpljenje i dobru volju. Ali ne vjerujem da bi mogla povrijediti, ili dopustiti drugima da povrijede čast njenog muža.
- Postali ste njezin advokat - odgovorio je. - Želite li me ponovno okovati starim lancima?
- Ne, sretna sam što ste sada slobodni, i nadam se da ćete slobodni dugo ostati. Ali, u isto vrijeme morate biti i pravedni. - I jesam, kao što je to bio Radamantus, Lucy! Kad se jednom potpuno otuđim postajem strog. Ali pogledajte, kralj i kraljica ustaju. Sviđa mi se kraljica, tako je draga. I majka je vrlo umorna. Nikada nećemo dovesti staru gospođu kući, ako dulje ostanemo. - Ja umorna? - povikala je gospođa Bretton. Izgledala je jednako tako svježa i budna kao i njezin sin. - Mogla bih ovdje sjediti dulje od tebe. Ostanimo do jutra pa ćemo vidjeti tko će od nas dvoje umorniji dočekati zoru.
- Ne bih htio napraviti taj pokus. Jer ti si, majko, zaiste najsvježiji zimzelen i najneumornija od svih matrona. Samo zahvaljujući osjetljivim živcima i lomnoj građi svoga sina bila si zamoljena za ubrzani odlazak.
- Bezobrazni mladi čovječe! Ti bi želio već biti u krevetu. A i Lucy je, čini se, iscrpena. Stidite se, Lucy! U vašim godinama, ni tjedan neprestanih večernjih izlazaka ne bi učinio moje lice bljeđim. Dođite oboje! Možete se smijati staroj dami koliko vam god bilo drago, ali ja ću ponijeti kutiju za šešire i turban.
To je i učinila. Ponudila sam joj pomoć, no ona je to ljubazno odbila. Moja je kuma mislila da je dovoljno da se brinem za samu sebe. Ne pazeći na ceremonijal, sada kad je nakon odlaska kralja i kraljice »zbrka gora od gužve«, gospođa Bretton je krenula pred nama, otvarajući nam put kroz mnoštvo. Graham je išao za njom, govoreći joj da je najljepša grizeta koju je on ikada imao sreće vidjeti natovarenu kutijama. Upozorio me i na to kako se njoj očito nebesko-plavi turban sviđa, i izjavio kako je uvjeren da će ga ona jednog dana nositi. Noć je bila vrlo tamna i hladna, i mi smo s nemalo muke pronašli kočiju. Brzo smo se smjestili i zamotali te nam je bilo toplo kao kraj kamina. Vožnja kući bijaše još ugodnija od vožnje na koncert, iako nas je kočijaš, koji je dobar dio vremena za vrijeme trajanja koncerta proveo u dućanu nekog »marchand de vin«(trgovac vinom), odvezao dalje od puta koji je skretao prema našoj kući. Mi smo razgovarali i smijali se, pa nismo primijetili skretanje. Konačno je gospođa Bretton izjavila kako zna da se dvorac nalazi daleko, ali ne ipak na kraju svijeta. Vozili smo se već sat i po, a nismo još skrenuli u aleju.
Tada je Graham pogledao napolje. Opazio je samo tamno široka polja, s nepoznatim nizom šiblja i drveća uz nevidljive ograde. Počeo je shvaćati što se dogodilo, naredio je kočijašu da stane i zatim izišao. Popeo se do kočijaša i sam uzeo uzde u ruke. Zahvaljujući njemu stigli smo ipak kući čitavi sat i pol kasnije no što smo morali. Marta nas nije zaboravila. Vesela je vatra gorjela, a večera je bila pripremljena u blagovaonici. Već je počela svitati zimska zora kad smo se popeli u svoje sobe. Svukla sam ružičastu haljinu i ogrtač od čipaka, mnogo sretnija nego kad sam se oblačila. Nisu svi, koji su blistali na koncertu, osjećali isto, jer svi i nisu uživali u prijateljstvu, spokojstvu i nadi koje ono donosi.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:27 pm


Villette       Hayllar


XXI.
POSLJEDICE




Još tri dana i morat ću se vratiti u internat. Brojila sam svaki trenutak tih dana. Rado bih bila zaustavila njihov tijek, ali oni su brzali pred mojim očima. Već su protekli, a ja sam se još uvijek plašila njihova odlaska.
- Lucy nas neće danas napustiti - rekla je gospođa Bretton, nagovarajući me za vrijeme doručka - ona zna da možemo izraditi još jednu odgodu.
- Ne bih je zatražila ni kad bih je mogla dobiti samo jednom riječju - rekla sam. - Htjela bih se riješiti toga rastajanja i ponovno se smjestiti u ulici Fossette. Moram još jutros otići. Odmah. Moj je kovčeg već spremljen.
Ipak se činilo da moj odlazak ovisi o Grahamu. Rekao je da će me otpratiti, a kako je cijeli dan bio zauzet, vratio se kući tek kad je već pao mrak. Tada je došlo do male bitke riječima. Gospođa Bretton i njezin sin nagovarali su me neka ostanem još jednu noć. Skoro sam zaplakala, toliko sam nestrpljivo čekala da odem. Željela sam ih napustiti jednakom nestrpljivošću kao što osuđenik na gubilištu čeka pad sjekire na svoj vrat. To jest, željela sam da sve to već jednom prođe. Nisu mogli shvatiti koliko ja to želim. Nisu mogli shvatiti moje duševno stanje.
Već je pala noć kad mi je doktor John pomogao da iziđem iz kočije pred vratima gospođe Beck. Svjetiljka nad vratima bijaše zapaljena. Padala je prava jesenska kiša, ona »od jutra do sutra«. Ta je noć bila ista kao ona, kad sam, nema tome ni godinu dana, prvi puta zastala na tom pločniku. Bio je to isti prizor. Sjećam se oblika kamenih kocaka pločnika koje sam bila zamijetila onda dok sam, osamljena i nesretna, uzbuđeno čekala otvaranje vratiju. Te sam iste noći srela na časak i njega. I sada je on stajao kraj mene. Jesam li ga ikada podsjetila na taj susret ili mu ga objasnila? Ne, nikada nisam osjetila potrebu da to učinim. Bilo je to ugodno sjećanje, zatvoreno u dubini moje duše. Graham je pozvonio. Vrata su se smjesta otvorila jer je to bilo upravo ono vrijeme kad su učenice odlazile svojim kućama, pa je stoga Rosine bila pripravna.
- Nemojte ući - rekla sam, no on je načas ušao u dobro osvijetljeno predvorje. Nisam željela da on primijeti »kako mi oči blistaju suzama«. Zašto tog čovjeka bespotrebno mučiti svojim bolima. Uvijek je želio liječiti i pomagati, iako nije uvijek posjedovao ni dovoljno moći, a ni potreban lijek.
- Samo hrabro, Lucy! Ne zaboravite, majka i ja smo vam pravi prijatelji. Nećemo vas zaboraviti.
- Neću ni ja vas, doktore Johne!
Unijeli su moj kovčeg. Rukovali smo se. Okrenuo se da pođe, no još uvijek nije bio zadovoljan. Nije dovoljno pokazao ili izrekao ono što je osjećao.
- Lucy - rekao je, idući za mnom - hoćete li se ovdje osjećati vrlo osamljeni?
- U početku hoću.
- Moja će vas majka ubrzo posjetiti, a u međuvremenu reći ću vam što ću ja učiniti. Pisat ću vam sve gluposti koje mi padnu na pamet. Hoćete li?
»Dobro, plemenito srce« pomislila sam. No odmahnula sam, smiješeći se i kazala: - Nikada nemojte na to ni pomisliti. Nemojte se time opteretiti.
Zašto bi vi, meni pisali? Pa vi za to nemate vremena. - Naći ću ga ili ću ga stvoriti. Zbogom!
Otišao je. Teška su se vrata zalupila za njim. Sjekira je pala. Osjetila sam bol.

Ne dopuštajući da me zaguše misli i osjećaji, gutajući suze kao vino, pošla sam u salon gospođe Beck da obavim očekivanu posjetu i odam joj poštovanje. Primila me savršeno odglumljenom ljubaznošću i poželjela mi dobrodošlicu. Već nakon deset minuta mogla sam ići dalje. Kroz blagovaonicu sam pošla do dvorane u kojoj su se bile okupile učenice i učiteljice na večernje čitanje. Ponovno me dočekala dobrodošlica, ali ovdje, tako bar mislim, nije bila posve prazna. Kad sam i to obavila mogla sam se povući u spavaonicu. »Hoće li mi Graham pisati?« pitala sam samu sebe umorno se spuštajući na rub kreveta.
Razum, probuđen u polumraku te duge sobe, šapnuo mi je: »On će možda jednom pisati. On je tako dobar da će ga to natjerati da se potrudi. Ali to se neće nastaviti - ne može se produljiti. Bila bi velika ludost računati na to. Bila bi ludost vjerovati kako mala lokvica proljetne kiše u sebi sadrži dovoljno vode za sva godišnja doba.« Spustila sam glavu. Još sam jedan sat razmišljala. Razum mi je još uvijek nešto došaptavao, stavljajući na moje rame svoju uvelu ruku i dodirujući moje uho ledenim plavim usnicama starosti. »A ako i bude pisao« šaptao je on »šta onda? Očekuješ li zadovoljstvo u odgovaranju? Ludo! Upozoravam te! Tvoj bi odgovor bio kratak. Ne nadaj se uživanju srca, niti zadovoljavanju duha. Ne dopusti da ti se osjećaji razviju, ne daj slobodu svojim sposobnostima, ne učvršćuj prijateljske veze.
»Ali ja sam razgovarala s Grahamom, a ti me nisi grdio« zaklinjala sam ga.
»Ne« odgovorio je on »nije bilo potrebno. Razgovor je za tebe dobra vježba. Ne znaš razgovarati kako treba. Dok govoriš ne može ti se oprostiti potčinjenost, niti te se može pohvaliti zbog obmane. Patnja, oskudica i neimaština obilježavaju tvoj govor.« »Ali« ponovno sam ga prekinula »tamo gdje je tjelesna nazočnost neznatna, a govor oskudan, sigurno nije strašno upotrijebiti jezik pisma kao sredstvo za bolje sporazumijevanje?«
Razum je odgovorio. »Bavi se tom mišlju na vlastiti rizik, ili dopusti da njen utjecaj nadahne ono što napišeš.«
- Ali ako osjećam, hoću li to ikada moći izraziti? »Nikada!« izjavio je razum.
Zajecala sam zbog njegove okrutnosti. Nikada - nikada - kako teška riječ! Taj vještac, razum, nikada mi neće dopustiti da se nadam, da se nasmiješim. Neće se umiriti dok ja neću biti slomljena, uništena i smoždena. Prema njemu, ja sam bila rođena samo zato da radim za koricu kruha, da očekujem smrtnu bol i da cijelog svog života očajavam. Možda je razum i bio u pravu. Ipak, nije čudo što po nekada nastojimo da ga pobijemo, da se istrgnemo ispod njegova zagrljaja i predamo se mašti, našoj blagoj, slatkoj spasiteljici, našoj božanstvenoj nadi. Mi hoćemo i moramo prekinuti granice, usprkos užasnoj osveti koja nas očekuje. Razum je osvetoljubiv poput đavla. Prema meni se uvijek odnosio s puno mržnje. Ako sam ga i poslušala, bila je to samo poslušnost straha, a ne ljubavi. Davno bih umrla da sam živjela samo od njega i njegove oskudne, jalove hrane i ledene postelje, te neprestanih okrutnih udaraca. Često me je razum noću izbacivao, usred zime, na hladni snijeg, dobacujući mi kosti od pasa oglodane. Odlučno bi tvrdio kako u svojim skladištima ne sprema ništa više za mene, odričući mi pravo da potražim nešto bolje... Tada sam, pogledavši gore, ugledala zvijezde koje su kružile, a od kojih je ona u sredini zračila ugodnim sjajem. Duh, nježniji i bolji od ljudskog razuma, spustio bi se u mirnom letu u našu pustoš, donoseći sa sobom dah vječnog ljeta, miris cvijeća koje ne može uvenuti i drveća čiji su plodovi sam život. Donosio bi čisti dah svijeta, čijim danima nije potrebno sunce da ih osvijetli. Taj dobar anđeo utažio je moju glad hranom, slatkom i čudnom iz rosno-bijele žetve požnjevene u prvim svježim satima nebeskog dana. Nježno je otirao moje bolne suze s kojima je otjecao sam život, pružao odmor smrtnom umoru, davao nadu i poticaj umrtvljenom očaju. Božanstveni, samilosni, spasonosni utjecaj! Suncu su podignuti hramovi, oltari su posvećeni mjesecu. Oh, veličanstvena slavo! Tebi ruke nisu ništa sagradile, riječi s usana nisu ti posvećene, ali su srca kroz vjekove puna tebe. Imaš dom svoj u nama, previše prostran za zidove, previsok za kupole.
Vladaru sviju nas!
Ta me se nebeska kći sjetila noćas. Vidjela me kako plačem i došla me utješiti: »Spavaj«, govorila je. »Spavaj slatko, pozlaćeni bili ti snovi!« Održala je riječ i bdjela nad mojim noćnim mirom, ali u zoru razum ju je zamijenio na straži. Probudila sam se i trgla. Kiša je udarala o prozorska stakla, a vjetar je zlovoljno ječio. Noćna je svjetiljka umirala na okruglom stalku u sredini spavaonice. Dan je svanuo. Kako žalim one koje duševne boli zbunjuju mjesto da ih podižu! Tog me jutra bol buđenja izbacila iz kreveta kao da me podigla neka divovska ruka. Kako sam se brzo obukla po hladnoći te ledene zore! Kako sam naglo ispila ledenu vodu iz čaše! Kad bi me mučila neka boljetica, voda je bila moj lijek, kao što je to bilo kod svih pijanaca.
Za kratko vrijeme zvono je stalo buditi cijelu školu. Već sam bila odjevena, pa sam sama sišla u dvoranu u kojoj je gorjela vatra u peći, i bilo je toplo. U ostalim dijelovima kuće bijaše hladno, vladala je oštra kontinentalna zima, iako je tekao tek početak studenog. Sjeverni je vjetar rano donio Evropi zimsko, ledeno vrijeme. Sjećam se kako mi se ta crna peć sviđala prigodom moga dolaska, ali sada sam stala povezivati s njom osjećaj udobnosti i zavoljela sam je kao što mi u Engleskoj volimo kamine.
Sjela sam kraj tog tamnog tješitelja i stala raspravljati sa samom sobom o životu i njegovim mogućnostima, o sudbini i njenim osobinama. Moj je duh bio sada mirniji i snažniji nego dan ranije. Donio je nekoliko vrlo važnih naredbi, zabranjujući pod prijetnjom smrtne kazne sva sjećanja na prošlu sreću, zahtijevajući strpljivo putovanje kroz divljinu sadašnjosti, uživanje u osloncu što ga pruža vjera, odricanje od žudnje za dalekom obećanom zemljom čije će rijeke naići tek u umirućim snovima, a njeni divni pašnjaci mogu se ugledati samo s tužnog i mrtvačkog vrha Neba.
Postepeno je osjećaj boli i snage stao obavijati moje srce i to mi je pomoglo da obuzdam njegovo drhtanje, čineći me sposobnom za moj svakodnevni rad. Podigla sam glavu.
Kao što sam već prije bila kazala, sjedila sam kraj peči, smještenoj između blagovaonice i predvorja. Ona je na taj način grijala obje prostorije. Na tom istom zidu, blizu peći nalazio se prozor koji je također gledao u predvorje. Kad sam podigla oči, resa s kape, čelo i dva oka ispunjavala su jedno od prozorskih okna. Pogled tih očiju sukobio se s mojim, promatrao me. Sve do sada nisam znala da su moji obrazi bili mokri od suza, ali sam to osjetila.
Ovo je bila čudna kuća u kojoj ni jedan kut nije bio siguran od promatranja, gdje se ni jedna suza nije mogla neprimjetno proliti, ni jedna misao sakriti. Odmah bi se našao neki špijun koji bi promatrao i pogađao. Što je dovelo ovog novog špijuna, muškarca, u taj neobičan sat? Kakvo je pravo imao da me promatra? Ni jedan drugi profesor ne bi se usudio proći predvorjem prije no što je započela nastava. Gospodin Emanuel nije obraćao pozornost na vrijeme a ni na razrede. U knjižnici se nalazila neka knjiga koju je on htio pogledati. Došao je po nju, a na svom je putu morao proći kroz blagovaonicu. Bio je njegov običaj da sve promatra kao da ima oči sprijeda i straga. Ugledao me kroz mali prozor - a sada je otvorio vrata blagovaonice i stao preda me.
- Mademoiselles, vi ste žalosni.
- Monsieur, j’en bien le droit. (Gospodine, imam pravo na to.) - Vous etes malade de coeur et d’humeur (Bolesni ste srcem i duhom.) - nastavio je. - Vi ste istodobno tužni i nijemi. Vidim na vašim obrazima dvije suze koje su tople kao iskre i slane poput mokrih kristala. Dok govorim čudno me gledate. Hoćete li da vam kažem na što me podsjećate kad vas gledam?
- Gospodine, uskoro će me pozvati na molitvu. Moje vrijeme za razgovor je vrlo ograničeno u ovo doba. Oprostite... - Opraštam vam sve - prekinuo me je. - Tako sam dobro raspoložen da me ni odbijanje, pa čak ni grubost ne mogu ozlovoljiti. Podsjećate me, dakle, na mladu divlju zvjerku, koja tek što je uhvaćena, a nije još pripitomljena i koja s mješavinom vatre i straha promatra prvi ulazak nasrtljivca.
Nepodnošljiv način! Bio bi grub kad bi bio upućen učenici, a nedopušten prema učiteljici. Mislio je da će izazvati vatren odgovor. Vidjela sam ga već prije kako izaziva strasti do eksplozije. Kod mene njegova zloba neće naići odaziv. Sjedila sam i šutjela. - Izgledate - rekao je - poput nekog tko bi prihvatio napitak slatkog otrova, a s gađenjem ispljunuo gorki.
- Zaista, nikada nisam voljela ništa gorko, niti sam ikada vjerovala da bi gorčina mogla biti korisna. A svemu što je slatko, bio to otrov ili hrana, ne možete odreći divno svojstvo - slatkoću. Možda je bolje umrijeti brzo ugodnom smrću, nego živjeti dugim, dosadnim životom.
- Pa ipak - rekao je - vi biste morali svakodnevno popiti taj gorki napitak, kad bih vas ja mogao prisiliti na to. A što se tiče ukusnog otrova, možda bih razbio posudu u kojoj ga držite. Naglo sam okrenula glavu, jer mi njegova nazočnost nije bila draga, a i stoga što sam htjela izbjeći pitanja. U mom sadašnjem raspoloženju napor odgovaranja bi prelazio moju moć svladavanja.
- Hajde - kazao je nešto nježnije - recite mi istinu. Žalite što ste morali napustiti prijatelje, nije li tako?
Njegova nježnost nije bila prihvatljivija od inkvizitorske radoznalosti. Šutjela sam. Ušao je u sobu, sjeo na klupu blizu mene i nastojao je, dugo strpljivo, da me uvuče u razgovor. Taj je pokušaj morao uroditi neuspjehom, jer ja nisam mogla govoriti. Konačno sam zamolila neka me ostavi samu. Izrekavši molbu, moj je glas drhtao, a glava mi je pala na ruke koje su ležale na stolu. Gorko sam plakala, iako tiho. Sjedio je još neko vrijeme. Nisam podigla pogled, niti sam govorila sve dok mi zatvaranje vrata i šum odlazećih koraka nisu odali da je on otišao. Te su suze bile pravo olakšanje.
Stigla sam oprati oči prije doručka i pretpostavljam da sam za vrijeme jela bila jednako tako vedra kao i svi drugi. Nisam, naravno, izgledala radosno poput mlade dame koja je sjela nasuprot mene i uperila u mene pogled svojih malih, sjajnih očiju. Pružila mi je preko stola ruku da je stisnem.
Putovanje, zabave i udvaranja izvrsno su prijali gospođici Fanshawe. Odebljala je, a njezini su obrazi bili okrugli poput jabuke. Posljednji sam je puta bila vidjela u elegantnoj večernjoj odjeći. Nije izgledala manje privlačnom u svojoj školskoj haljini od tamnomodre tkanine, neodređeno i nejasno protkane crnim. Čak mi se činilo kao da joj ta tamna odjeća daje neki naročiti čar. Isticala je bjelinu njezine kože, svježinu njezine puti i sjaj zlatnih pletenica.
- Sretna sam što ste se vratili, Timone - kazala je. Timon je bio jedno od dvanaestak imena kojima me nazivala. - Ne znate koliko sam puta poželjela da budete ovdje u ovoj turobnoj rupi. - Zaista? Kad ste me toliko željeli, sigurno očekujete da nešto učinim za vas: možda da vam pokrpam čarape.
Nisam mogla povjerovati da bi Ginevra nešto rekla, a da se u tome nije krio neki interes.
- Mrzovoljna i zlovoljna kao uvijek! - odgovorila je. - To sam i očekivala. Ne biste to bili vi kad ne biste nekoga vrijeđali. Ali sada, bako, jeste li raspoloženi za zamjenu. Pretpostavljam da još uvijek volite kavu kao prije, a da mrzite kruščiće.
- Učinite kako želite.
Imala je običaj da me iskoristi. Nije voljela piti kavu ujutro, naročito ne onu školsku koja joj nije bila ni dovoljno jaka, ni dovoljno slatka. A imala je izvrstan apetit, kao sve ostale učenice. Voljela je kruščiće i pecivo, svježe ispečeno i izvrsna okusa. Kako ja nisam mogla pojesti svu količinu koju su nam davali, ja bih polovicu ustupila Ginevri. Nikada za sebe nisam uzimala više od polovice, a ona bi mi za uzvrat ponekad davala nešto od svoje kave. Jutros mi je to bilo naročito drago. Nisam bila gladna, ali zato bijah vrlo žedna. Ne znam zašto sam radije davala svoj kruh Ginevri nego nekom drugome. Nisam znala ni to zašto sam radije dijelila s njom napitak, što se znalo ponekad dogoditi kad bismo polazile na duge šetnje i zadržale se u nekoj seljačkoj kući zbog okrepe. Uvijek sam tražila da nas dvije pijemo iz iste čaše, prepuštajući njoj lavlji dio pive, slatkog vina ili svježeg mlijeka. Ali tako je to bilo, a ona je to znala. I zato, iako smo se svakog dana prepirale, nikada se nismo otuđile jedna od druge. Moj je običaj bio da se nakon doručka povučem u prvi razred. Tamo bih sjedila sama i čitala, ili pak razmišljala (najčešće ovo posljednje). Kada bi zazvonilo devet sati sva su se vrata otvorila i stala propuštati rijeku vanjskih učenica, i onih koje su samo preko dana boravile u školi. Tako bi započela ova gužva i užurbanost koja nije prestajala sve do pet sati poslije podne.
I toga sam jutra tamo sjedila kad je netko lagano zakucao na vrata. - Oprostite, gospođice - rekla je jedna učenica, koja je tiho ušla i uzela sa svog stola neku knjigu ili teku. Povukla se na vršcima prstiju, šapćući dok je prolazila kraj mene:
- Que mademoiselle est appliquee! (Kako je gospođica marljiva). Marljiva, zaista! Predmeti te marljivosti ležali su oko mene, ali ja nisam ništa radila, a nisam ni namjeravala nešto raditi. I tako nam svijet odaje bezrazložno priznanja. Gospođa Beck me smatrala za pravu basbleu (učena žena) i često bi me svečano upozoravala kako ne treba da odviše učim. Jer »krv će mi udariti u glavu«. Zaista, svi su u ulici Fosette mislili kako je gospođica Lucy učena, uz časnu iznimku gospodina Emanuela, koji je, na sebi svojstven način za mene neshvatljiv, ocijenio stupanj mog obrazovanja. Često bi iskoristio priliku i šapnuo mi u uho svoje zlobne primjedbe o zabludi ostalih.
Što se mene tiče, nikada me nije zabrinjavalo njegovo mišljenje. Voljela sam misliti svoje vlastite misli. Uživala sam u čitanju knjiga, ali ne u prevelikom broju, pretpostavljajući uvijek one u kojima se mogao nazirati vlastiti stil pisca ili njegovi osjećaji. Prelazila sam preko bezličnih knjiga, ma koliko pametne i korisne bile. Shvaćala sam, bar što se moga razuma ticalo koje granice mu je Bog odredio. Bila sam zahvalna na sposobnosti kojima me obdario ali nisam težila za nečim višim, nisam žudila za višom kulturom. Tek što je pristojna učenica otišla, kad je bez kucanja upao drugi nametljivac. Da sam bila i slijepa ipak bih smjesta znala o kome se radi. Naime, svi moji ukućani ponašali su se suzdržano, što je meni bilo upravo ugodno. Rijetko sam kada doživljavala grubo i nametljivo ponašanje. U početku, kad sam tek bila stigla ovamo, znalo se ponekad dogoditi da bi me neka čvrsta Njemica udarila po ramenu i pozvala na utrkivanje. Ili bi me živahna djevojka iz Labassecoura uhvatila za ruku i stala me vući prema igralištu, predloživši mi da se igramo »Pas de Geant«. (Koraci diva).
Pozivala bi me da se pridružim nekoj vrsti igre skrivača koja se zvala »Un, deux, trois« (Jedan, dva, tri) - no sve te male pažnje prestale su same od sebe bez potrebe da ih presiječem u korijenu. Nisam se sama trebala udaljavati, a niti podnositi preveliku prisnost. Osim s jedne strane. A kako je ta bila engleska, mogla sam je lako podnositi. Ginevra Fanshawe bi me bez suzdržavanja znala uhvatiti kad bih prelazila dvorištem, stala bi me okretati u nekoj vrsti valcera, uživajući u mojoj duševnoj i tjelesnoj neugodnosti koju bi mi time prouzročila. I baš je Ginevra Fanshawe sada upala u sobu. Nosila je pod rukom golemu knjigu s notama.
- Pođite vježbati - kazala sam joj - brzo u mali salon! - Ne prije nego što porazgovaram s vama, chere amie (draga prijateljice). Znam gdje ste proveli praznike i kako ste se stali klanjati ljepoti, uživajući život poput ostalih ljepotica. Vidjela sam vas neki dan na koncertu. Bili ste odjeveni jednako kao i svi drugi. Tko je vaša tailleuse? (krojačica).
- Brbljarije! Kako lijepo započinje! Moja krojačica? Gluposti! Ginevra, odlazite, zaista ne želim vaše društvo!
- Ali ja toliko žudim za vašim, ange farouche (gnjevni anđele). Zašto se odupirete? Dieu merci, (Hvala bogu) znamo kako valja postupati s našom mudrom sugrađankom! Učenim »ourse Britannique« (britanskim medvjedom). I tako ste upoznali Isidora, medvjediću?
- Poznajem Johna Brettona!
- Oh, molim vas (začepila je prstima uši) vi probijate moje bubnjiće vašim grubim anglicizmima. Ali kako je našem ljubljenom Johnu? Sigurno je žalostan. Što je kazao o mom ponašanju one večeri? Nisam li bila okrutna?
- Mislite li da sam vas primijetila?
- Bilo je to divno veče. Oh, taj božanstveni de Hamal! Pa promatrati onog drugog kako u daljini pati. A tek moja buduća tašta? Plašim se da smo ja i lady Sara bile pomalo okrutne, promatrajući je. - Lady Sara je uopće nije promatrala. A što se vas tiče, nije potrebno da se i najmanje uzbuđujete. Gospođa Bretton će to lako preživjeti. - Možda, stare gospođe su otporne. Ali onaj njezin ubogi sin! Recite mi što je on kazao. Vidjela sam, bio je strašno pogođen. - Kazao je da mu se čini kako ste vi u srcu već gospođa de Hamal. - Zaista? - kriknula je oduševljeno. - On je to primijetio? Kako divno! Znala sam da će poludjeti od ljubomore!
- Ginevra, jeste li ozbiljno prekinuli s doktorom Brettonom? Želite li da vas se on odrekne?
- I sami znate da on to ne može. Ali nije li se ljutio? - Ljutio se da nije mogao više.
- A kako ste ga uspjeli odvesti kući?
- Zaista, kako? Zar nemate smilovanja prema njegovoj ubogoj majci i meni? Zamislite nas kako smo ga čvrsto držale u kočiji, a on je bjesnio među nama, dovodeći nas gotovo do ludila. Čak je i kočijaš krenuo krivim putem, i mi smo se izgubili.
- Nemojte reći? Rugate mi se. Dakle, Lucy Snowe... - Uvjeravam vas da je to istina. A istina je i to da doktor Bretton nije htio ostati u kočiji. Izišao je i želio se voziti napolju. - A zatim?
- A zatim, kad je stigao kući... Ne, nemoguće je opisati taj prizor. - Opišite ga, to je tako zabavno!
- Za vas jest, gospođice Fanshawe! Ali (s naglašenom ozbiljnošću) vi poznate poslovicu: »Ono što je za jednoga igra, može za drugoga značiti smrt«.
- Nastavite, budite dobri, Timone!
- Ne mogu ako me prije ne uvjerite kako ipak imate srce. - Imam ga. I to tako veliko da vi to ne možete ni zamisliti. - Dobro! U tom slučaju shvatit ćete doktora Brettona koji je odbio večeru, pile i kolač pripremljene za njegovu okrepu. Sve je ostalo nedirnuto na stolu. Zatim... no, nema potrebe da zalazim u mučne pojedinosti. Dovoljno je da kažem kako njegova majka, nikada pa ni u njegovu djetinjstvu, nije imala toliko posla da ga zavije u pokrivač kao te noći.
- Nije ležao mirno?
- Nije ležao mirno. Mogla ga je pokriti, ali problem je bio u tome kako zadržati pokrivač na njemu.
- A što je govorio?
- Govorio! Zar ne možete zamisliti kako zaziva svoju božanstvenu Ginevru i kako proklinje onog demona de Hamala i bunca o zlaćanim uvojcima, modrim očima, bijelim rukama i sjajnoj narukvici? - Zaista je tako bilo? Znači, vidio je narukvicu.
- Vidio narukvicu? Jednako tako dobro kao što sam je i ja vidjela. A možda je i prvi put ugledao biljeg što ga je ta narukvica utisnula na vašu ruku. Ginevra (ustajući i mijenjajući svoj ton), sada je toga dosta. Pođite vježbati. - I otvorila sam vrata.
- Ali vi mi niste sve kazali.
- Bolje nemojte čekati da vam sve kažem. Moja saopćenja vas baš ne bi razveselila. Pođite!
- Pokvareni stvore! - rekla je, ali me poslušala. Jer zaista taj prvi razred bio je moje carstvo, pa se nije mogla oduprijeti mom naređenju. Da govorim iskreno, nikada nisam bila manje zadovoljna s njom nego tada. Zabavno je bilo sjetiti se razlike između stvarnosti i mog opisa. Sjetite se kako je doktor John uživao na putu kući, s kakvim je tekom pojeo svoju večeru, i kako je mirno krenuo na počinak. Jedino da sam primijetila kako je on nesretan, mogla bih se bila naljutiti na taj lijepi, krhki uzrok njegove patnje, na gospođicu Ginevru. Prošlo je četrnaestak dana. Postepeno sam se stala privikavati na školsku stegu, prelazeći od strastvene patnje u jednoličnost uobičajenosti. Jedno poslijepodne, kad sam prolazila dvorištem, na putu u prvi razred gdje je trebalo da održim sat »stila i literature«, ugledala sam pokraj jednog od dugih, širokih prozora, vratarku Rosine. Kao i obično njezino je ponašanje bilo vrlo neusiljeno. Uvijek je stajala »nemarno« s jednom rukom u džepu pregače. U drugoj je držala pismo, proučavajući adresu i pečat.
Pismo! Sjena sličnog pisma prolazila mi je posljednjih sedam dana mislima. Sanjala sam o pismu protekle noći. Neka magnetska sila me sada privlačila tom pismu. No, nisam znala da li bih se smjela usuditi zatražiti od Rosine da pogledam bijelu kuvertu s crvenim voštanim pečatom u sredini. Nisam znala. Ne! Bojala sam se udarca razočaranja i moje je srce već sada drhtalo kao da čujem približa- vanje njegovih koraka. Kakva greška izazvana uzbuđenjem! Bili su to koraci profesora književnosti koji je prolazio hodnikom. Pobjegla sam ispred njega. Bude li mi uspjelo da sjednem za svoj pult i umirim razred prije njegova dolaska, tada možda neće obratiti pozornost na mene. No, kad bi me primijetio u dvorištu, on bi me podvrgao naročitom mučenju. Uspjela sam sjesti, uspostaviti savršenu tišinu u razredu, izvaditi knjige i započeti podukom u najvećem miru i tišini. Gospodin Emanuel ušao je bučno kao obično, naklonivši se pretjerano duboko, što je naviještalo buru.
Kako sam kazala, upao je među nas poput udarca groma, ali mjesto da se poput munje uputi s vrata do katedre, on je krenuo prema mojem stolu. Stao je između mene i prozora, pokazujući leđa učenicama i razredu. Pogledao me. Taj me pogled natjerao da ustanem i zapitam ga što želi, toliko je bio pun nepovjerenja. - Voila! pour vous (Evo, za vas.) - rekao je izvlačeći ruku iz džepa i stavljajući pismo na moj stol. To je bilo isto ono pismo što sam ga vidjela u Rosininoj ruci. Pismo koje se tako duboko usjeklo u zjenicu mog unutarnjeg oka svojom bijelom bojom i jednim jedinim rumenim Kiklopovim okom. Znala sam, osjećala sam da je to ono pismo kojem sam se nadala. Pismo, ispunjenje mojih želja, izbavljenje od sumnji, iskupljenje od straha. To je pismo gospodin Paul, po svom običaju da se u sve miješa, uzeo od Rosine i sada mi ga sam predao.
Mogla sam se naljutiti, no nisam imala vremena za to. Da: držala sam u ruci kuvertu u kojoj se morao nalaziti bar list papira. Nije se činila prazna, već čvrsta i tvrda. Na njoj je pisalo: »Gospođica Lucy Snowe«, čvrstim i odlučnim rukopisom. A evo i okruglog žiga, utisnutog mirnom rukom, na kojem su se nalazili dobro poznati inicijali »J. G. B.« Bila sam radosna, a osjećaj sreće ugrijao mi je srce i tekao živahno svim mojim žilama. Jednom mi se nada ispunila. Držala sam u rukama komadić prave sreće. Nije to bio ni san, ni mašta, ni maglovita slika blaženstva za kojim čovjek žudi, ali od kojeg ne može živjeti. Nije to bila mana nebeska, koju sam nedavno hvalila. Ona se, doduše, u prvi trenutak topi na usnama nekom nadzemaljskom neizrecivom slatkoćom, ali naša je duša na kraju ipak odbija, žudeći pomamno za prirodnom ovozemljaskom hranom, moleći nebesa da nas spasu od te božanske hrane, kobne za nas smrtnike. To što sam držala u ruci nije sitno zrno korijandola, ni kolač, ni slatki med, već krepka lovačka hrana, hranjiva i okrepljujuća. Svježa, zdrava hrana šume koja podržava život. Bilo je to ono što je stari umirući patrijarh tražio od svog sina Esaua, obećavajući mu za uzvrat svoj posljednji blagoslov. Bio je to božji dar, i ja sam mu u duši zahvalila što mi ga je pružio. Prema vani ja sam zahvalila: »Hvala vam, hvala, gospodine!«
Gospodin je stisnuo usne i pogledao me zlim pogledom, te se popeo do katedre. Gospodin Paul uopće nije bio dobar mali čovjek, iako je imao i dobrih osobina.
- Da li da pismo pročitam ovdje i sada? Da li da divljač smjesta pojedem, kao da Esauovo koplje leti svakog dana? Znala sam nešto bolje. Zasad je dostajala kuverta s adresom i žig s ona tri slova. Napustila sam sobu, nabavila ključ velike spavaonice zaključavane u tijeku dana. Pošla sam u svoju sobu, užurbano i nekako uzbuđeno, bojeći se da bi se gospođa mogla popeti gore i početi me uhoditi. Otvorila sam ladicu, otključala neku kutiju i izvadila iz nje manju. Još sam jednom s uživanjem pogledala pismo, približavajući pečat usnama, s nekom mješavinom stida i straha, i poljubila ga. Zamotala sam svoje nedodirnuto blago u srebreni papir i spremila ga u kutiju. Zaključala sam ladicu, zatvorila i zaključala vrata spavaonice i vratila se u razred. Ipak se i bajke mogu ispuniti, a vilinski darovi nisu samo snovi. Čudna, slatka ludost! A to pismo, taj izvor moje radosti, još uvijek nisam bila pročitala. Nisam znala ni koliko redaka sadrži.
Kad sam se vratila u razred našla sam gospodina Paula kako bjesni. Neka učenica nije govorila dovoljno glasno za njegov ukus i njegovo uho, pa su sada ona i još neke plakale, a on je mrtvo blijed bjesnio s katedre. Čim sam se ja pojavila, njegov se bijes sručio na mene. »Jesam li ja učiteljica tih djevojaka? Da li ih ja učim kako se moraju ponašati? Jesam li im ja dopuštala, a on u to nije sumnjao, da guše svoj materinji jezik u svojim grlima? Da ga melju svojim zubima i da ga žvaću? Kao da se moraju stidjeti riječi koje izgovaraju. Je li to bilo iz skromnosti? Znao je da nije. Bila je to pseudoosjećajnost - uzrok i preteča zla. Radije nego da se preda tom kreveljenju, zamuckivanju i grimasama, tom uništavanju plemenitog jezika, toj bezgraničnoj tvrdoglavosti učenica prvog razreda, on će odbaciti te nepodnošljive djevojke i podučavati abecedu djecu nižeg razreda. Što sam mogla kazati na sve to? Ništa: nadajući se da će mi on dopustiti da šutim. Oluja je ponovno započela.
»Zar nije bilo odgovora na njegova pitanja? Činilo se kao da nije potrebno odgovarati profesoru literature u tom prvom razredu s njegovim nametljivim policama za knjige, zeleno obojenim klupama, stalcima za cvijeće, tim smećem od uramljenih slika i s tom stranom surveillante (odgojiteljica). To su bile nove ideje, bez svake sumnje, uvezene iz Engleske. U njima se osjećala drskost i arogancija tog otoka.« Djevojke, ne samo one za koje se znalo da plaču svaki put kad bi im nastavnik prigovorio, topile su se sada poput snjegovića pred pretjeranim žarom gospodina Emanuela. Ja zasad još nisam bila tako uzbuđena, pa sam sjela i nastavila svoj posao. Nešto u mom držanju, možda moja šutnja ili pokret ruke, natjerao je gospodipa Emanuela u krajnje bjesnilo. Skočio je s katedre. Peć je stajala blizu moje klupe i on je navalio na nju. Gotovo ju iščupao mala željezna vrata, a gorivo je stalo ispadati.
- Est ce que vous avez l’intention de m’insulter? (Imate li namjeru da me vrijeđate?) - rekao mi je bijesno, pretvarajući se kao da želi potaknuti vatru. Kucnuo je čas da ga pokušam malo umiriti. - Mais, monsieur - kazala sam - ne bih vas htjela uvrijediti ni za što na svijetu. I odviše se dobro sjećam da ste jednom kazali kako bismo morali postati prijatelji.
Nisam željela da moj glas zadršće, ali se to ipak dogodilo. Čini mi se više zbog uzbuđenja nego od straha pred njim. Ipak je nešto bilo u ponašanju gospodina Paula, neka vrsta uzrujanosti koja je čovjeku mogla natjerati suze na oči. Nisam bila nesretna ni uplašena, a ipak sam plakala.
- Allons, allons! (Hajde, hajde). - rekao je, ogledavši se i videći opću poplavu. - Zaista sam pravo čudovište i grubijan. Imam samo jedan džepni rupčić - dodao je - ali kad bih ih imao dvadeset ponudio bih po jednu svakoj od vas. Vaša učiteljica bit će vaš predstavnik. Evo,gospođice, Lucy!

Izvukao je i ponudio mi čisti svileni rupčić. Netko, tko nije poznavao gospodina Paula i nije bio naučen na njega i njegove izljeve temperamenta, bio bi naravno otklonio takvu ponudu. Ali ja sam i predobro osjetila da to ne bi valjalo. I najmanje oklijevanje bilo bi kobno za ove mirovne pregovore. Ustala sam i srela se na po puta s rupčićem, svečano ga primila, obrisala oči i ponovno sjela držeći stijeg primirja u rukama. Za čitavo preostalo vrijeme naročito sam pazila da ne bih dotakla iglu, napršnjaka, škare ili muslin.
Gospodin Paul je tim predmetima dobacio mnoge ljubomorne poglede. Smrtno ih je mrzio smatrajući ručni rad razlogom da se njemu ne obraća dovoljna pažnja. Njegovo je predavanje bilo vrlo zanimljivo i sve do kraja sata bio je ljubazan i drag. Oblaci su se raspršili i pojavilo se sunce, smijeh je zamijenio suze.
Napuštajući sobu zastao je još jednom kraj mene. - A vaše pismo? - zapitao je, ovaj puta ne sasvim čvrstim glasom. - Nisam ga još pročitala, gospodine!
- Zar je odviše dobro da ga smjesta pročitate? Spremili ste ga kao što sam ja, dok sam bio dječak, spremao naročito zrele breskve. Točno je pogodio, stoga nisam mogla spriječiti rumenilo koje mi je udarilo u lice i odalo istinu.
- Pripremate si ugodan trenutak - primijetio je - čitanja toga pisma. Otvorit ćete ga kad budete sasvim sami, zar ne? Ah, ovaj smiješak je dovoljan odgovor. Dobro, dobro! Ne valja biti prestrog. La jeunesse n’a qu’un temps. (Čovjek je samo jednom mlad.)
- Monsieur, monsieur! - rekoh, ali zapravo šapnuh kad je izlazio - nemojte me pogrešno shvatiti. To je samo pismo prijatelja. Iako ga nisam pročitala, mogu to ustvrditi.
- Je conceois, je concjois; on sait ce que c’est qu’un ami. Bon jour, mademoiselle! (Shvaćam, shvaćam, zna se što je prijatelj. Dobar dan gospođice!)
- Gospodine, evo vašega rupčića!
- Zadržite ga, zadržite ga sve dok ne pročitate pismo. Zatim mi ga vratite. Vidjet ću odsjaj pisma u vašim očima.
Kad je otišao, a ja sam ostala sama u razredu, zastala sam časak i stala razmišljati, gnječeći rupčić. Učenice su već bile otišle u vrt na uobičajeni odmor prije ručka. Stajala sam tako časak i iz nekog razloga sjetila se iznenada sretnih časova svoga djetinjstva i sreće koju
čovjeku donosi posljednji školski sat. Srce mi je bilo lako zbog radosne spoznaje kakvo me bogatstvo čeka u kutiji u mojoj sobi. Igrala sam se rupčićem kao da je lopta, bacajući ga u zrak i hvatajući ga. Tu je igru zaustavila nečija ruka koja nije bila moja. Ruka, koja je izlazila iz rukava kaputa i pružila se preko moga ramena. Uhvatila je tu improviziranu igračku i sklonila je, govoreći zlovoljno: - Je vois bien que vous vous moquez de moi et des mes effets. (Vidim da se rugate meni i mojim stvarima.) Taj je mladi čovjek zaista bio strašan. Pravi duh ćudljivosti i sveprisutnosti. Nitko ni- kada nije poznavao njegove mušice ili mjesto zadržavanja.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:29 pm

Villette       Happy_Is_the_Bride


XXII.
PISMO




Kad je u kući sve utihnulo, kad je prošao ručak i bučni časovi odmora, kad je počeo padati mrak a svjetiljka bila upaljena u blagovaonici, kad su vanjske učenice otišle kući i umirilo se lupanje vratiju i zvonjava zvona, kad se gospođa Beck sigurno smjestila u salonu sa svojom majkom i nekim prijateljima, tada sam se ušuljala u kuhinju, zamolila da mi na pola sata posude svijeću, našavši razumijevanje kod svoje prijateljice Goton, koja mi je odgovorila:
- Mais certainement, chou-chou, vous en aurez deux, si vous voulez, (Naravno, milo moje, možete dobiti i dvije ako želite), tada sam se tiho popela u spavaonicu.
Kako mi je bilo žao kad sam u spavaonici našla u krevetu učenicu koja se nije dobro osjećala. A još više kad sam između nabora noćne kapice ugledala »figure chiffonee« (nepravilno lice) gospođice Ginevre Fanshawe. Istina, ona je sada spavala, no čim se probudi, obasut će me bujicom riječi upravo kad će to biti najnezgodnije. I zaista, promatrajući je, micanje njezinih kapaka, upozorilo me kako bi to spavanje moglo biti lukavstvo, e da ne bih opazila da ona promatra »Timonovo« kretanje.
Nije joj se smjelo vjerovati. A ja sam toliko bila željela ostati sama i pročitati to dragocjeno pismo u miru.
Dakle, morat ću otići u neki razred. Nakon što sam pronašla svoje blago u kutiji, ja sam sišla. No zla me sreća progonila. Upravo su pri svjetlosti svijeća čistili razrede, kao što je to bio svakodnevni običaj. Klupe su bile podignute na stolove, zrak je bio pun prašine, talog od kave (koji su služavke Labassecoura upotrebljavale za čišćenje podova mjesto listića za čaj) bio je rasut po podu. Svuda je vladao beznadni nered. Osujećena, ali ne i pobijeđena ja sam pošla u potragu za osamom.
Znala sam gdje se nalazi ključ spremišta, pa sam ga uzela i popela se uz tri stubišta do tamnog, uskog, tihog odmorišta. Otvorila sam drvena vrata koja je crvotočina izgrizla i zaronila u duboki, crni, hladni tavan. Ovamo me sigurno nitko neće slijediti, pa čak ni sama gospođa. Zatvorila sam tavanska vrata. Stavila sam svijeću na trošnu škrinju punu paučine. Zagrnula se rupcem, jer je zrak bio leden. Izvadila sam pismo i dršćući od slatkog nestrpljenja otvorila pečat.
»Hoće li biti dugo, hoće li biti kratko?« razmišljala sam, prelazeći rukom preko očiju da bih razbila srebrenkastu maglu blagog južnjačkog vjetra.
Bilo je dugo.
»Hoće li biti hladno, hoće li biti ljubazno?« Bilo je ljubazno.
Meni se čak učinilo vrlo ljubazno u mojem skromnom očekivanju. Možda mi se čak činilo ljubaznijim no što je zaista bilo zbog moje čežnje za njim.
Tako malo sam se nadala, a toliko sam se plašila. Osjetila sam takvo uživanje u iščekivanju, kakvo mnogi ljudinikada ne upoznaju. Siromašna učiteljica engleskog jezikasjedila je na ledenom tavanu i pri svjetlu svijeće što je treptala na hladnom zimskom zraku čitala ljubazno pismo, koje nije bilo ništa više od pisma, i osjećala se sretnijom od većine kraljica u palačama. Naravno da je sreća mogla biti samo kratka. Ali dok je trajala bila je iskrena i divna. Mjehurić, ali slatki mjehurić, kao od meda. Doktor John mi je napisao podugačko pismo. Pisao ga je sa zadovoljstvom u dobrom raspoloženju, prisjećajući se prizora koji su se odvijali pred njegovim i mojim očima, te mjesta koje smo zajedno posjećivali. Sjećao se naših razgovora, ukratko svih onih lijepih stvari koje su se dogodile posljednjih nekoliko tjedana. No srž uživanja bila je u uvjerenju da je to, tako divno pismo, napisano ne samo da mene zadovolji, već i da ugodi samom sebi. Možda on to nikada više neće potražiti, niti poželjeti. Ta je hipoteza bila vrlo blizu istine, ali to se ticalo budućnosti. Sadašnjost nije donosila bol, ni želju, bila je ispunjena, čista, zadovoljena i duboko me blagosivljala. Kao da se anđeo u prolazu zadržao kraj mene, nagnuo se prema mom srcu i položio na nj svoje krilo koje je štitilo i ozdravljalo. Doktore Johne, vi ste mi kasnije zadali bol. No, neka ona bude rado zaboravljena za ljubav ovog dragog, dobrog časa. Imade li zala, koja nisu ljudska, a koja zavide ljudskoj sreći? Imade li utjecaja zala koja se šire zrakom i truju ljude? Što je to bilo blizu mene? Nešto se čudno začulo na tom praznom tavanu. Posve sam bila sigurna u to da čujem pritajene korake po podu. Taj je šum dolazio iz onog mračnog kuta prekrivenog zlokobnim ogrtačima. Okrenula sam se. Moje je svjetlo bilo slabo, a prostorija duga. Ali, tako mi svega, ugledala sam na sredini te uklete sobe crno-bijeli lik. Usku crnu suknju, bijeli pokrov na glavi.
Reci što želiš, čitaoče, kaži da sam bila uzbuđena ili luda, da sam bila uznemirena zbog onog pisma, izjavi da sam sanjala, ali ja se zaklinjem da sam vidjela one noći, usred te sobe, priviđenje-opaticu. Kriknula sam. Pozlilo mi je. Da mi se taj lik približio, onesvijestila bih se. No, povukao se, a ja sam jurnula prema vratima. Ne znam kako sam sišla niz one stube. Instinktivno sam izbjegla blagovaonicu i pošla u gospođin salon. Upala sam i rekla:
- Nešto je na tavanu. Bila sam tamo. Vidjela sam nešto. Pođite svi i pogledajte!
Kazala sam: »Svi!«, jer mi se učinilo kao da je soba puna ljudi. Zapravo ih je bilo samo četvero: gospođa Beck, njezina majka gospođa Kint, koja je bila bolesna i sada je došla da posjeti kćer, te njezin brat, Victor Kint i još jedan gospodin. Taj je upravo, kad sam ja ušla u sobu, razgovarao sa starom damom, leđima okrenut prema vratima. Sigurno sam bila smrtno blijeda od straha. Bilo mi je hladno i drhtala sam. Svi su uzbuđeno ustali i okružili me. Nagovarala sam ih da pođu na tavan. Pogled na prisutnu gospodu dobro mi je činio i ohrabrio me. Muškarci su sigurno mogli pomoći. Krenula sam prema vratima, pozivajući ih da me slijede. Htjeli su me zadržati, ali ja sam kazala da moraju poći za mnom. Moraju vidjeti ono što sam ja bila vidjela - ono nešto čudno što je stajalo nasred tavana. A sada sam se sjetila svog pisma koje je ostalo na škrinji kraj svijeće. Moje dragocjeno pismo! Za nj treba žrtvovati i tijelo i dušu! Poletjela sam gore, to brže što sam znala da me slijede, morali su.
Kad sam stigla do tavanskih vrata unutra je bilo tamno kao u rogu. Svijeća se ugasila. Na sreću je netko - pomislila sam na gospođu Beck i njenu uobičajenu hladnokrvnost - ponio svjetiljku iz sobe. I kada su pristigli gore, ubrzo je zraka svjetlosti probila neprozirnu tamu. Ugašena svijeća stajala je na škrinji. Ali gdje je bilo pismo? Ja sam sada tražila pismo, a ne opaticu.
- Moje pismo! Moje pismo! - govorila sam uzbuđeno, sva izvan sebe. Puzala sam po podu i puna očaja kršila ruke. Okrutna sudbino! Ukrali su mi moju utjehu, prije no što sam mogla iskušati svu njenu slast.
Nisam znala što drugi rade. Nisam ih mogla pogledati. Oni su mi stavljali pitanja, a ja im nisam odgovarala. Pretražili su sve uglove. Pričali su o neredu među ogrtačima, o razbijenom prozoru na krovu. Ne znam o čemu sve. »Nešto ili netko je bio ovdje« mudro su zaključili.
- Uzeli su moje pismo! - kriknula je luđakinja pužući po podu. - Kakvo pismo, Lucy? Draga moja, kakvo pismo? - zapitao je poznati glas kraj mog uha. Jesam li mogla vjerovati svom uhu? Ne, i pogledala sam. Jesam li mogla vjerovati svojim očima? Jesam li poznavala taj glas? Jesam li sada promatrala lice pisca onog istog pisma? Je li taj gospodin kraj mene, ovdje na tamnom tavanu, bio John Graham Bretton?
Da, to je bio on. Pozvali su ga to veče zbog bolesti gospođe Kint. On je bio onaj drugi gospodin u sobi kad sam ja tamo izbezumljeno utrčala.
- Je li to bilo moje pismo, Lucy?
- Vaše, pismo koje ste mi vi napisali. Nisam našla drugo mjesto gdje bih ga mogla na miru pročitati. Čuvala sam ga cijeli dan. Nisam ga otvorila do naveče. Jedva sam ga stigla pročitati, ne mogu podnijeti taj gubitak. Oh, moje pismo!
- Ne plačite i ne uzbuđujte se toliko. Da li se to isplati? Izađite iz ovog hladnog prostora. Poslat će po policiju da to dalje ispita. Ne moramo dulje ostati ovdje. Dođite, sići ćemo.
Jedna topla ruka prihvatila je moje hladne prste i odvela me u sobu gdje gorjela vatra. Doktor John i ja sjeli smo kraj peći. Razgovarao je sa mnom i tješio me svojom neizmjernom dobrotom, obećavajući mi dvadeset pisama za ono jedno izgubljeno. Postoje riječi koje poput noža zadavaju duboke nezacjeljive rane. Ali postoje i nezaboravne utjehe. Tople, dobre koje cijelog života podsjećaju na neuvelu nježnost i odazivaju se zovu svojim sjajnim zrakama.
Kasnije su mi kazali kako doktor Bretton nije ni blizu tako savršen kakvim sam ga ja zamišljala, i da je njegovu karakteru nedostajalo dubine, mjere i čvrstoće, koje sam mu ja pripisivala. Ne znam. Bio je prema meni tako dobar kao izvor prema ožednjelom putniku, kao sunce prema smrznutom robijašu. Želim ga zadržati u sjećanju onako hrabrog kao što je tada bio.
Pitao me smiješeći se zašto mi je toliko stalo do toga pisma. Pomislila sam, iako to nisam kazala, da ga cijenim poput krvi u svojim žilama. Odgovorila sam samo da dobivam tako malo pisama. - Siguran sam da ga niste pročitali - rekao je - inače vam ne bi bilo toliko stalo do njega.
- Pročitala sam ga, ali samo jednom. Želim ga ponovno pročitati. Žao mi je što sam ga izgubila. - I ponovno sam stala plakati. - Lucy, Lucy, drago moje, ubogo kumče (ako tako srodstvo postoji), ovdje je vaše pismo. Nije se isplatilo za njim prolijevati tolike suze. Čudan, karakterističan pothvat! Njegovo je brzo oko ugledalo pismo dolje na podu. Njegova ga je ruka zgrabila. Sakrio ga je u džepu svoga kaputa. Da moj očaj nije bio tako velik, ne vjerujem da bi on to ikada priznao i vratio mi ga. Suze, tek za jedan stupanj hladnije od onih koje sam ja prolijevala, samo bi zabavljale doktora Johna. Veselje što sam ponovno dobila pismo učinilo je da zaboravim na prigovore koje je zavrijedio. Moja je radost bila velika. Nisam je mogla sakriti. Mislim ipak da se ona više očitovala u ponašanju nego u riječima. Malo sam govorila.
- Jeste li sada zadovoljni? - zapitao je doktor John. Odgovorila sam da sam zadovoljna i sretna.
- Dobro - nastavio je - a kako se fizički osjećate? Jeste li se smirili? Vidim, niste odviše, jer još uvijek dršćete poput lista. Meni se činilo kako sam dovoljno mirna. Bar se više nisam plašila. To sam i kazala.
- Prema tome, sposobni ste ispričati mi što ste vidjeli? Vaše je objašnjenje sasvim nejasno. Bili ste blijedi poput zida. Govorili ste o »nečemu« ali niste točno kazali o čemu. Je li to bio muškarac? Ili životinja? Što je to bilo?
- Nikada neću točno znati što sam vidjela - odgovorila sam - ukoliko to i netko drugi ne vidi. Tada ću sve to potvrditi. Inače mi ne biste vjerovali i mogli biste me optužiti da sanjam.
- Recite mi - rekao je doktor Bretton - i ja ću to saslušati kao vaš liječnik. Sada vas promatram sa profesionalnog stajališta i čitam u vašim nemirnim očima sve ono što biste vi možda sakrili. Vaše je obraze krv napustila, a ruke ne možete smiriti. Govorite, Lucy, i kažite mi!
- Smijali biste se.
- Ako mi ne kažete nećete više dobivati pisma.
- Već mi se sada smijete.
- Oduzet ću vam pismo: moje je, pa imam pravo zatražiti ga natrag. Osjetila sam podsmijeh u njegovim riječima. To me umirilo i uozbiljilo, ali sam ipak složila pismo i sakrila ga. - Možete ga sakriti, no ja u svakom času kada to zaželim, mogu doći do njega. Nije vam poznata spretnost mojih ruku. Mogao bih nastupati kao čarobnjak kad bih to htio. Majka također ponekad kaže da imam smisla za sklad između riječi i pogleda. Ali vi to nikada niste kod mene primijetili, zar ne, Lucy?
- Primijetila sam to kad ste još bili dječak. I to više nego sada, jer ste sada snažni, a snazi nije neophodna okretnost. Ali vi još uvijek imate ono što u ovoj zemlji zovu »un air fin« (lukav izgled)a to je nemoguće ne zapaziti. I gospođa Beck je to vidjela... - I sviđalo joj se to - rekao je, smiješeći se - jer ga i gospođa posjeduje. Ali Lucy, dajte mi sad ono pismo, ne vjerujem da vam je zaista toliko stalo do njega.
Na te izazivačke riječi nisam odgovorila. Nisam smjela odviše izazvati Grahama. Upravo sada se neka nova vrsta smijeha pojavila oko njegovih usana. Bio je to sladak smijeh, ali me nekako bolio. Novi se sjaj pojavio u njegovim očima, nije bio neprijateljski, ali nije niti umirivao. Ustala sam da krenem. Poželjela sam mu, žalosnim glasom, laku noć.
Njegova osjećajnost, ta čudna, pronicava osobina, osjetila je na časak neizrečenu optužbu i prijekor. Upitao me mirno jesam li uvrijeđena. Odmahnula sam glavom da nisam.
- Dopustite mi tada da s vama ozbiljno progovorim prije no što odete. Vi ste vrlo nervozni. Siguran sam po vašem ponašanju, iako se dobro svladavate, da ste večeras dok ste bili sami na onom užasnom vlažnom i smrdljivom tavanu vidjeli ili mislite da ste vidjeli nešto što je djelovalo na vašu maštu. Budite sada mirni. Sve je to pitanje živaca. Opišite mi tu viziju.
- I nećete nikome kazati?
- Sigurno neću. Možete mi vjerovati jednako tako kao što ste vjerovali ocu Silasu. Možda je čak liječnik sigurniji ispovjednik od svećenika, iako nije sjedokos.
- Nećete se smijati?
- Možda, ako bi vam to koristilo. Ali ne radi ruganja, Lucy, ja sam vaš istinski prijatelj, iako vaša stidljiva narav može teško povjerovati u to. Sada je zaista izgledao poput prijatelja. Onaj čudni smijeh i pogled je nestao. Lukovi usana, obrva i nosnica ublažili su se. Izgledao je smireno. Sigurnost je obilježavala njegovo držanje. Stekavši ponovno povjerenje sve sam mu ispripovijedala. Prije toga već sam mu bila ispričala priču ove kuće kad smo onomad šetali zajedno šumom l’Etang.
Sjedio je i razmišljao, i dok je to činio čuli smo ostale kako silaze. - Hoće li nas prekinuti? - zapitao je, pogledavši s izrazom dosade prema vratima.
- Neće doći ovamo - odgovorila sam, jer smo se nalazili u malom salonu u koji gospođa na večer nije nikada ulazila i gdje je dogorijevala vatra u kaminu. Prošli su kraj vrata i ušli u blagovaonicu. - Sada će - nastavio je - oni razgovarati o lopovima, provalnicima i sličnom. Neka to čine, vi ne mijenjajte svoju odluku da nikome ništa ne pričate o onoj opatici. Možda će vam se ona ponovno ukazati. Nemojte se uplašiti.
- Vi, dakle, mislite - rekla sam s užasom - da je opatica plod moje mašte? I da će se ponovno pojaviti u dan ili čas kad je neću očekivati? - Mislim da je to slučaj zvan iluzija. A bojim se da proizlazi iz dugotrajnog duševnog konflikta.
- Oh, doktore Johne, dršćem na pomisao da bih mogla biti podložna takvoj iluziji! Sve se činilo tako stvarno. Zar nema lijeka za to? - Lijek je sreća, a dobro raspoloženje obrana. Njegujte ih oboje. Ni jedan savjet na tom svijetu nije mi se učinio tako neostvarljiv kao priča o njegovanju sreće. Što je značio takav savjet? Sreća nije krumpir, koji možemo zasaditi u crnicu i pažljivo uzgajati. Sreća sjaji na nas s nebesa. Ona je božanska rosa koja pada na nas sa cvjetova i zlatnih plodova raja.
- Njegovati sreću? - rekla sam doktoru Johnu. - Da li vi njegujete sreću? Kako vam to uspijeva?
- Ja sam po naravi vedar momak. A nesreća me i nije pratila. Ona je mene i moje jednom u prolazu dotakla, ali mi smo se borili protiv nje, smijali smo joj se i ona je otišla od nas.
- I u svemu tome nema njegovanja.
- Ja se predajem melankoliji.
- Vidjela sam kad vas je ovladao taj osjećaj.
- Zbog Ginevre Fanshawe, zar ne?
- Niste li ponekad zbog nje bili nesretni?
- Gluposti! Vidite da mi je sada bolje.
Ako je oko u kojem se nazirao vedri smijeh i lice koje je odavalo zdravu energiju moglo to potvrditi, tada je sve zaista bilo dobro. - Ne izgledate loše, a ni nesretno – priznala sam. - Pa zašto ne možete, Lucy, osjećati na isti način kao što ja osjećam? Budite hrabri i borite se protiv svih opatica. Dao bih smjesta zlatnik da vidim kako stežete prijeteću pesnicu. Pokušajte! - A što bi bilo kad bih ovamo dovela gospođicu Fanshawe? - Ne bi me potresla. Ili bi to mogla postići samo jednim - čistom i iskrenom ljubavlju. Ne bih sve zaboravio za nešto neznatnije od toga.
- Zaista! Prije nekog vremena jedan njezin smiješak vrijedio je za vas imutak.
- Promijenio sam se, Lucy, promijenio! Sjećate li se da ste me jednom nazvali robom? Sada sam opet slobodan čovjek. Ustao je. U držanju njegove glave, u uspravnom stasu i sjaju njegova oka mogao se nazreti osjećaj slobode i prezir bivših okova. - Gospođica Fanshawe upoznala me s različitim osjećajima. To je sada prošlost. Ušao sam u drugo raspoloženje, pa sam sposoban odvojiti ljubav od ljubavi, strast od strasti, i dobro ih odmjeriti. - Doktore, kazali ste kako vašoj prirodi ne odgovara stjecanje ljubavi uz poteškoće: predavati se ponosnoj neosjetljivosti. Nasmijao se i odgovorio: - Moje se raspoloženje mijenja. Osjećaj u jednom satu možda služi kao poruga u drugom. Dakle, Lucy, (oblačeći rukavice) hoće li opatica ponovno doći noćas? Što mislite? - Mislim da neće.
- Pozdravite je u moje ime, ako se pojavi. Izručite joj pozdrave doktora Johna, i zamolite je neka bude tako dobra i neka pričeka njegovu posjetu. Lucy, je li to bila lijepa opatica? Je li imala lijepo lice? To mi još niste kazali, a to je vrlo važno.
- Imala je bijeli rubac preko lica - rekla sam - ali njezine su oči sjale. - Šteta zbog te njezine odjeće - viknuo je bez poštovanja - ali je bar imala lijepe oči: svijetle i nježne.
- Hladne i mrtve - glasio je moj odgovor.
- Ne, ona vas više neće progoniti. Stisnite joj ovako ruku, ako se ponovno pojavi. Hoćete li to podnijeti, što mislite? Stisak mi se činio odviše nježnim i srdačnim za duha, a takav je bio i smiješak koji je pratio njegovo »Laku noć«.
* * *

Je li nešto bilo na tavanu? Što su oni otkrili? Mislim da je pri pomnom pregledu ustanovljeno vrlo malo. Prvo su govorili o kaputima koji su bili u neredu. Ali gospođa Beck mi je kasnije kazala da joj se učinilo da vise onako kao što su obično visjeli. Što se tiče
slomljenog stakla na prozoru, izjavila je kako rijetko kada nije koje od stakala slomljeno. A osim toga prije nekoliko dana vladala je snažna oluja. Gospođa me pomno ispitivala o onome što sam vidjela, ali ja sam samo opisala taman lik odjeven u crno. Izbjegavala sam izreći riječ »opatica«. Bila sam sigurna da bi ta riječ kod nje izazvala osjećaj romantičnosti i nerealnosti. Naredila mi je da o tome ništa ne govorim ni posluzi, a isto tako ni učenicama, ni nastavnicima. Hvalila me što sam došla ravno u njezin salon, mjesto da sam tu priču strave i užasa stala širiti u školskoj dvorani. Nismo više o tome govorile. A ja sam se potajno i dalje pitala je li to čudno biće bilo s ovoga svijeta, ili utvara iz zagrobnog života. Ili je to možda zaista bio samo plod bolesti.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:30 pm

Villette       GUILTY_OR_NOT_GUILTY_2



XXIII.
VASHTI




Jesam li kazala da sam se žalosno osjećala? Ne, neki je novi utjecaj stao djelovati na moj život i žalost se neko vrijeme povukla u sklonište. Zamislite udolinu, duboko sakrivenu u šumskoj tajnovitosti, koja se prostire u tami i magli. Njezina je trava blijeda i vlažna. Oluja ili sjekira naprave široki otvor između hrastova. Vjetar počinje prodirati, sunce sjati i žalosna, hladna i mračna dolina pretvori se u duboki sjajni pehar. Toplo ljeto širi svoju modrinu i zlatno svjetlo s divnog neba, koje ta izgladnjela dolina nikada prije nije vidjela. U meni se rodila nova vjera u sreću.
Prošla su tri tjedna od onog događaja, na tavanu. Ja sam u svojoj kutiji posjedovala uz prvo pismo još četiri druga, napisana istom čvrstom rukom, zapečaćena istim pečatom i sva puna utjehe. Davala su mi životnu snagu. Tako mi se tada činilo. Pročitala sam ih ponovno nakon nekoliko godina. Bila su to prijazna pisma, jer ih je napisao netko tko mi se sviđao. U posljednja dva našla sam tri ili četiri završna retka, napola vesela, napola nježna, »dirnut osjećajima, ali ne i savladan«. Vrijeme, dragi čitaoče, učinilo je od njih blago piće. Ali kad sam prvi put ispijala taj eliksir koji je potekao iz takvog divnog izvora, on mi se učinio pićem božanske berbe. Napitak koji je mogla natočiti Heba, a odobriti ga bogovi. Hoće li se čitalac, sjetivši se što je bilo rečeno nekoliko stranica prije, zapitati kako sam odgovorila na ta pisma? Da li vođena krutim razumom, ili prepuštena slobodi osjećaja.
Da govorim istinu, povezala sam jedno s drugim. Služila sam dvojici gospodara. Klanjala sam se u kući Rimonovoj, a molila se pred drugim oltarom. Napisala sam dva odgovora na ta pisma. Jedno sebi za utjehu, a drugo Grahamu na čitanje.
Da počnemo: Osjećaj i ja izbacili smo razum iz kuće i zakračunali vrata. Zatim smo sjeli, raširili svoje papire, zamočili pero u tintu i s najvećim uživanjem razlili osjećaje svoga srca. (Jednom zauvijek, u ovim zagradama, odbacujem s najvećim prezirom svaku sumnju u ono što se naziva »topli osjećaji«. Žene ne podržavaju »tople osjećaje«. Nikada se nitko ne upušta u ljubav ukoliko nije vidio ili sanjao izlazak zvijezde nade iznad uzburkanih voda ljubavi). Napisavši, dakle, te dvije stranice ispunjene jezikom najsnažnijih osjećaja i iskrene zahvalnosti izrazila sam čvrstu i duboku privrženost, koja je željela njega privući meni. To bi bilo uništilo sve bure i oluje bivstvovanja, promatranog dubokom strašću. No baš tog trenutka zatresla bi se vrata moga srca, brave bi popustile i uskočio bi razum, snažan i osvetoljubiv. Uhvatio bi ispunjene listove, pročitao ih, rastrgao, ponovno napisao, složio, zapečatio i odaslao kratko pismo od jedne stranice. Imao je posve pravo.
Nisam samo živjela od njegovih pisama. Posjećivali su me, i brinuli se o meni. Jednom tjedno dovodili bi me svojoj kući. Doktor Bretton mi je govorio zašto je tako ljubazan sa mnom:
- Da se opatica ne bi vratila - rekao je - odlučio je oduzeti joj plijen - mene. Izjavio je kako je ne voli, naročito zbog bijelog vela i hladnih sivih očiju. U času kad je saznao za te ogavne pojedinosti on je odmah osjetio gađenje prema njoj. Odlučio je iskušati tko je pametniji, on ili ona, nadajući se da će se bar još jednom pojaviti predamnom u njegovoj nazočnosti, ali ona se nikada više nije pojavila. Ukratko, on me promatrao naučno kao pacijenta primjenjujući na mene svoje profesionalno znanje, dok je svoju prirođenu dobrodušnost zadovoljavao srdačnim i pažljivim postupkom.
Jedne prosinačke večeri šetala sam sama predvorjem. Bilo je šest sati. Vrata razreda bijahu zatvorena. U zgradi su učenice bučile za vrijeme večernjeg odmora. Predvorje je bilo mračno osim crvenog odsjaja vatre iz peći. Široka staklena vrata i dugi prozori bijahu zamrznuti. Kristalni odsjaj zvijezda probijao je bijeli zimski veo i prekidao svojim sjajem njegov vez. Noć je bila jasna, iako nije bilo mjeseca. Usudila sam se ostati sama u tom mraku; to je bio dokaz da su moji živci postali mnogo zdraviji. Pomislila sam na opaticu, ali nisam je se plašila, iako se iza mene nalazilo stubište koje je vodilo od kata do kata, sve do tavana. Moje je srce zadrhtalo i stalo je jače udarati kad sam iznenada iza sebe začula disanje i guranje. Okrenuvši se, ugledala sam u tami stubišta jednu još tamniju sjenu - lik koji se kretao i silazio. Neko je vrijeme zastao kraj vrata razreda, a zatim kliznuo dalje. U isti se čas začula zvonjava nekog dalekog zvona. Zvukovi puni života donose životne osjećaje. Ta je prilika bila i odviše okrugla i niska za moju opaticu: to je bila samo gospođa Beck na dužnosti.
- Gospođice Lucy! - viknula je Rosine, izlazeći sa svjetiljkom u ruci iz hodnika. - On est la pour vous au salon. (Čekaju vas u salonu) Gospođa je ugledala mene, ja sam ugledala gospođu, a Rosine nas obje. Ali nismo to pokazale. Krenula sam ravno u salon. Tamo sam našla osobu, koju sam očekivala - doktora Brettona. Bio je u večernjem odijelu. - Kočija je pred vratima - rekao je - majka me poslala po vas. Idemo u kazalište. Trebalo je da pođem s majkom, no neki ju je posjet zadržao. Smjesta je kazala: »Povedi Lucy mjesto mene.« Hoćete li? - Sada? Pa nisam odjevena - viknuh i pogledah očajno svoju tamnu vunenu haljinu.
- Imate pola sata vremena'. Morao sam vam javiti ranije, ali i ja sam oklijevao do pet sati. Odlučio sam čim sam čuo da nastupa sjajna glumica.
I spomenuo je ime koje me izazvalo - ime koje je u to vrijeme uzbuđivalo Evropu. Ono se sada više ne čuje. Odjek tog imena je zamro. Ona koja ga je nosila pošla je prije mnogo godina na svoj počinak, a noć i zaborav spustili su se nad nju. Ali u ono doba njezina je zvijezda sjala visoko u punom svjetlu i žaru. - Idem, bit ću gotova za deset minuta - prošaptala sam i odletjela. Ni na tren me nije obuzela misao, čitaoče, koja vas je možda obuzela ovaj čas. Naime, da bi, kamo god pošla sa Grahamom bez gospođe Bretton, to moglo izazvati primjedbe. Nisam mogla ni pomisliti, a još manje saopćiti Grahamu takvu misao i takve skrupule, bez rizika da izazovem surov samoprezir, unutarnju vatru stida, tako snažnu da bi ona vrlo brzo uništila sam život u mojim venama. Osim toga, moja kuma, poznajući svog sina i poznajući mene, jednako bi tako pomislila da treba pričuvati brata i sestru, kao što je trebalo pričuvati nas, naše odlaske i dolaske.
Ovo nije bila prilika za raskošno odijevanje. Moja tamnosiva haljina najbolje je odgovarala, pa sam je potražila u velikom hrastovom ormaru u spavaonici, gdje je visjelo četrdesetak haljina. No, dogodile su se neke promjene i neka ruka koja je voljela novotarije odnijela je iz pretrpanog ormara različne haljine na tavan - među njima i moju. Morala sam poći po nju. Pošla sam po ključ i bez straha, ne razmišljajući, krenula na tavan. Otključala sam vrata i ušla. Čitalac može vjerovati ili ne, ali tavan nije bio potpuno taman kad sam iznenada ušla. U jednom kutu naziralo se svjetlo, poput neke zvijezde, ali još blještavije. Svjetlo je bilo tako jako da je osvjetljivalo udubinu u zidu zastrtu crvenom zavjesom. Najednom je to svjetlo tiho nestalo pred mojim očima. Nestalo je zavjese i udubine, i čitav taj dio tavana postao je crn poput noći. Nisam se usudila poći u istraživanje. Nisam imala ni vremena, ni volje. Uhvatila sam svoju haljinu koja je visjela na zidu, i to na sreću blizu vrata, i pobjegla Zaključala sam vrata velikom žurbom i potrčala prema spavaonici.
Odviše sam drhtala da bih se mogla sama obući. Ukočenim prstima nisam mogla urediti kosu niti zatvoriti kopče. Pozvala sam Rosine i potkupila je da mi pomogne. Rosine je voljela napojnice, pa je učinila sve što je mogla, počešljala mi je kosu jednako tako dobro kao pravi frizer, uredila mi čipkasti okovratnik, svezala vrpcu oko vrata - ukratko obavila je svoj posao kao Filis, a to je mogla i biti da je tako odlučila. Pošto mi je pružila rupčić i rukavice, uzela je svijeću i posvijetlila mi stubište. Ipak sam bila zaboravila svoj šal i ona je potrčala po njega. Stajala sam s doktorom Johnom u predvorju i čekala.
- Što se dogodilo, Lucy? - zapitao je, pogledavši me pažljivo. - Ponovno ste uzbuđeni. Zar opet ona opatica?
No, ja sam to odlučno odbila. Bila sam uvrijeđena što me osumnjičio i za drugu iluziju. Nije mi vjerovao.
- Pojavila se, dajem svoju glavu - rekao je. - Kada lik opatice prijeđe preko vaših očiju, on ostavlja neki čudan sjajan trag i izraz koji moram primijetiti.
- Nije se pojavila - tvrdila sam. Ja zaista nisam morala lagati: nije se bila pojavila.
- Stari simptomi opet su se pojavili - utvrdio je - bljedoća i ono što Škoti nazivaju »opsjednut« pogled.
Bio je tako uporan da je bilo bolje kazati mu što sam zaista vidjela. Naravno za njega su posljedice istog uzroka bile posve drukčije. Sve je to za njega bila optička iluzija, bolesni živci i slično. Nisam mu ni najmanje vjerovala. No, nisam mu se usudila proturječiti. Liječnici su tako samouvjereni, tako kruti u svojim suhim, materijalističkim zapažanjima.Rosine je donijela šal, pa su me ugurali u kočiju.

***


Kazalište je bilo puno - krcato sve do stropa. Dvor i plemstvo bijahu u punom broju prisutni. Dvorci i palače ispraznili su se i zbili svoje stanovnike u uske redove. Osjećala sam se ponosnom što sam i ja imala svoje mjesto odmah ispred pozornice. Žudila sam vidjeti to biće, o kojem sam toliko toga čula pa sam bila puna velikih iščekivanja. Pitala sam se hoće li ona opravdati svoj glas. Čekala sam s čudnom radoznalošću, sa strogim i ozbiljnim osjećajima. Moje je oči do tada još nisu vidjele. Bila je veliki, novi planet. Ali u kojem obliku? Očekivala sam njen izlazak.
Pojavila se u devet sati te prosinačke noći. Vidjela sam je kako dolazi s obzora. Sjajila je blijedom veličanstvenošću i snagom. No ta se zvijezda već približavala svom sudnjem danu. Gledana izbliza bila je prazan, poluistrošen kaos, zvijezda ugašena ili koja se glasila - napola lava napola sjaj.
Čula sam kako o toj ženi govore da je »plosnata«, pa sam očekivala koščatu osobu, široku i uglatu. Ono što sam ugledala bila je sjena veličanstvene Vashti-kraljice, nekoć lijepe poput dana, a sada blijede poput sumraka i istrošene poput voska u vatri.
Neko sam vrijeme - dugo vremena - mislila da je zvijezda na pozornici samo žena, iako jedinstvena. Kretala se otmjeno i odlučno pred mnoštvom gledatelja. Malo-pomalo stala sam primjećivati svoju grešku. Gledajući je, otkrila sam u njoj nešto što nije pripadalo ni muškarcu ni ženi. U njezinim se očima smjestio đavo. Ta sila zla vodila ju je kroz tragediju, održavajući njezine slabe snage - jer ona je bila krhko biće. A kad se radnja stala odvijati i sukob se produbio, đavo ju je divlje tresao svojom paklenom strašću. Napisao je pakao na njezinom ravnom, visokom čelu. Dao njezinu glasu prizvuk očaja. Pretvorio njezino lice u demonsku masku. Ona je bila utjelovljenje mržnje, umorstva i ludosti.
Bio je to divan pogled, snažno otkriće. Bila je to strašna i nemoralna predstava.
Toreadori što umiru probodeni u svojoj krvi na pijesku arene, bikovi što probadaju konje, sve je to bilo blaži prizor za publiku, blaži začin za nepce od Vashi koju su razdirali vragovi. Đavoli što jecaju tužno i razbijaju dom koji nastanjuju, i iz kojeg se ipak ne daju istjerati. Patnja je pogodila tu kraljicu pozornice. I ona je stajala pred svojom publikom ne predajući se. Stajala je obuhvaćena borbom, ukočena u otporu. Stajala je nalik na kip, uvijena u svijetle antičke haljine. Pozadina, okolina i pod najtamnije crvene boje isticali su je, bijelu poput alabastra, poput srebra, ili bi možda bilo bolje kad bismo kazali - poput smrti.
Gdje je bio slikar koji je naslikao Kleopatru? Neka dođe, sjedne i prouči ovu tako različitu viziju. Neka ovdje potraži te mišiće, to čvrsto meso, obilje krvi i ugojeni lik, koji je obožavao. Neka dođu svi materijalisti i neka gledaju.
Rekla sam da ona ne pati zbog svoga bola. Ne, ta je riječ preslaba i mogla bi djelovati lažno. Njoj, sve ono što boli smjesta postaje tjelesno. Ona gleda na to kao na neku stvar koju može napasti, uništiti i rastrgati na komadiće. Jedva i sama stvarna, ona se bori s apstrakcijama. Postaje tigricom pred nevoljama, trga svoje jade, odbacuje ih u strašnom užasu. Bol za nju nema odjeka u dobru. Suze ne zalijevaju žetvu mudrosti. Očima pobunjenika gleda na bolest i smrt. Možda je zla, ali u isto je vrijeme i jaka. Njezina je snaga pobijedila ljepotu i dražest, vezajući ih obje uza se - zarobljenike izvanredno poštene i poslušne. Čak i u najžešćem izljevu bijesa, svaki je pokret ostao kraljevski uzvišen i nadmoćan. Njezina kosa, vijoreći se na gozbi ili u ratu, ostajala je uvijek anđeoska kosa, veličanstvena pod aureolom. Srušena, pobunjena, prognana, ona je podsjećala na nebo protiv koga se pobunila. Nebesko svjetlo, prateći je u progonstvo, probijalo je svoje granice i otkrivalo napuštene daljine. Smjestite sada Kleopatru ili ma kakvu drugu ljenjivicu ispred nje kao zapreku, i pogledajte je kako ona prodire kroz nju isto tako kao što Saladinova sablja cijepa jastuke pod sobom. Neka se Paul Peter Rubens probudi iz mrtvih, neka se podigne iz svoga groba i neka dovede u sadašnjost svu četu svojih debelih žena. Čarobna moć, ili proročanska odlika koja je obdarila Mojsija čarobnim štapom, mogla je u jednom trenu osloboditi i ponovno pomiješati dijelove razdvojenog mora, uništavajući veliko mnoštvo kad je srušila njegove obale.
Vashti nije bila dobra, tako mi je bilo rečeno. A ja sam kazala da nije izgledala dobro: iako duh, ona je bila duh proizašao iz Tofeta. Dobro, dakle, ako se tolika sila zla može podići iz podzemlja, ne bi li se mogla jednako tako snažna sila posvećenog duha spustiti jednog dana odozgo?
Što je doktor Graham mislio o tom biću?
Dugo sam vremena zaboravila pogledati kako se ponaša ili upitati ga što misli. Snažna privlačna moć genija izvukla je moje srce iz njegove uobičajene putanje. Suncokret se okrenuo od juga prema jednoj žarkoj svjetlosti, koja nije bila svjetlost sunca, već razorna svjetlost kometa. I prije sam vidjela umjetnike na pozornici, ali nikada ništa tome slično. Nikada ništa što bi izdalo nadu i ušutkivalo želju, razgolićavalo poticaj i izbljeđivalo misao. Nešto što, mjesto da razbudi maštu, uzbudi živce. Nešto što otkriva moć poput duboke, nabujale zimske rijeke koja huči u vodopadu i nosi dušu kao list u čeličnom tijeku svojih padova.
Gospođica Fanshawe, koja je obično zrelo prosuđivala, smatrala je doktora Brettona ozbiljnim , čovjekom bez strasti. Ja ga nikada nisam gledala u tom svjetlu. Nisam ga mogla bez toga optuživati. Njegovo ponašanje nije bilo umišljeno, niti je po naravi bio sentimentalan. Vjetar i sunce su ga pokretali - metal se nije mogao urezati u nj, niti vatra staviti svoj pečat.
Doktor John je znao razmišljati, i to dobro razmišljati, ali on je ipak bio više čovjek djela nego misli. Osjećao je duboko, no njegovo se srce nije moglo lako oduševiti. Veselim, nježnim, slatkim utjecajima, njegove oči i usne izražavale bi dobrodošlicu. Nije volio ono što je pripadalo oluji, ono što je bilo divlje i snažno, opasno i plameno. Nije se povezivao s time. Kad sam ga konačno pogledala obradovala sam se što on tu tamnu i naduvenu Vashti nije gledao s divljenjem, ni s obožavanjem ili strahom, već samo s golemom radoznalošću. Njezina mu agonija nije zadavala bol, njezini divlji jecaji - gori od vriska - nisu ga dirnuli. Njezin ga je bijes pomalo ljutio, ali ne i užasavao. Hladan mladi Britanac! Bijele stijene njegove rodne Engleske ne gledaju mirnije u struje Kanala od pogleda kojim je on te večeri promatrao Pitijinu proročicu. Gledajući njegovo lice, poželjela sam da saznam što on misli o Vashti i na kraju sam mu postavila to pitanje. Čuvši moj glas, on kao da se probudio iz sna, jer on je mislio, i to duboko mislio svoje vlastite misli, na svoj vlastiti način. - Kako mu se sviđala Vashti? - željela sam saznati.
- Hm...m...m - glasio je jedva čujan, ali to značajniji odgovor. A zatim se neki čudan smiješak stao šetati oko njegovih usana. Smijeh, tako pun kritike, smijeh gotovo surov! Pretpostavljam da je prema osobama te vrste bio nesmiljen. U nekoliko kratkih rečenica rekao mi je svoje mišljenje i osjećaje prema toj glumici. Sudio je o njoj kao ženi, a ne kao o glumici. Bila je to oštra osuda. Ta je noć bila obilježena u mojoj knjizi života žarko crvenim križem. Ali još je nisam završila; i preostala sjećanja bijahu određena da budu zapisana neizbrisivom bojom.
Oko ponoći, tragedija se približavala času smrti, i ja sam suzdržala dah. Čak je i Graham grizao usne i mrštio čelo. Zavladao je muk u cijelom kazalištu, i sve su oči gledale prema jednoj točki, a sve uši slušale jedan glas. Nije se vidjelo ništa do bijelog lika koji se borio s posljednjim, najomraženijim i očito pobjedničkim neprijateljem. Nije se čulo ništa do njezinih uzdisaja i jauka, kad se, kako se činilo, nadnaravna volja borila protiv sudbine i smrti, nastojeći da zadrži svaki pedalj tla, svaku kapljicu krvi, da se održi do krajnjih granica moći, nastojeći gledati, slušati, disati i živjeti do onog pos- ljednjeg trenutka kada smrt kaže svim čulima: »Dovde i ni koraka dalje!« - baš tada, zavladalo je komešanje iza pozornice, začuli su se glasovi i trčeći koraci. Što je to? pitala se cijela dvorana. Pojavio se plamen i miris dima.
- Vatra! - začulo se kroz gledalište. - Vatra!
- A zatim je brže no što pero može napisati zavladala panika, slijepi, sebični i okrutni kaos.
A doktor John? Čitaoče, još i sada vidim njegov mirni, hrabri pogled pun dobrote.
- Lucy će mirno sjediti, to znam - kazao je i pogledao me s tom istom vedrom dobrotom i umirujućom odlučnošću koju sam upoznala dok sam sjedila kraj njega u miru kućnog ognjišta njegove majke. Da, poslije tih riječi ja bih ostala sjediti mirno i ispod ruševne litice. No, i instinkt mi je govorio da bih u ovim okolnostima morala ostati na svom mjestu. Ni po cijenu svog vlastitog života ja se ne bih bila pomakla i tako mu zadala brige, niti bih zahtijevala njegovu pažnju. Bili smo u loži u parteru i osjetili užasan, nemilosrdan pritisak. - Kako su žene uplašene! - rekao je John - ali da to nisu i muškarci moglo bi se sačuvati red. Ovo je žalostan prizor. Vidim pedesetak sebičnih grubijana. Svakoga bih od njih mogao oboriti na pod samo da sam im bliži. A vidim i nekoliko žena hrabrijih od muškaraca. Eno jedne tamo - dobri Bože!
Dok je Graham govorio, neka mlada djevojka koja je čvrsto privila uz gospodina pred nama, bila je otrgnuta od njega od nekog velikog grubijana i bačena pod noge ljudske gomile. Jedva je dvije sekunde trajao njezin nestanak. Graham se požurio, on i onaj gospodin, snažan sjedokos čovjek, udružili su svoje snage i izvukli je iz gomile. Njezina glava i duga kosa pale su na Grahamovo rame. Bila je u nesvjestici. - Povjerite je meni, ja sam liječnik - viknuo je doktor John. - Ako nemate damu sa sobom, neka bude tako - glasio je odgovor. - Nosite je, a ja ću probiti prolaz. Moramo je odnijeti na zrak. Imam damu u pratnji - rekao je Graham - ali ona nam neće smetati, niti će nam biti teret.
Potražio me očima. Odlučila sam da mu se pridružim, utonula sam u gomilu, puzeći ispod gdje nisam mogla proći skroz. - Držite se mene i ne puštajte me - zapovjedio je i ja sam ga poslušala. Gospodin koji nas je predvodio bio je jak i spretan. Rastvorio je put kroz zbijenu gomilu kao da prodire klinom. Strpljivo i s mukom on je konačno probio stijenu od krvi i mesa, čvrstu, toplu i zagušljivu, i doveo nas u svježu, ledenu noć.
- Vi ste Englez? - zapitao je, okrenuvši se prema doktoru Brettonu kad smo izišli na ulicu.
- Englez! Govorim li sa zemljakom? - glasio je odgovor. - Tako je. Budite dobri i ostanite časak ovdje dok ne nađem svoju kočiju.
- Oče, ja nisam ranjena - začuo se mladenački glas. - Gdje je moj otac?
- Vi ste s prijateljem, a vaš je otac blizu.
- Recite mu da nisam ranjena, samo me boli rame. Oh, moje rame! Stali su mi na rame.
- Možda iščašenje - promrmljao je doktor John. - Nadajmo se da nema nikakve teže povrede. Lucy, pomozite mi.
I ja sam mu pomagala dok je on stavio njenu ruku u povoj načinjen od svoga šala, da bi olakšao bol djevojci koja je patila. Suspregla je uzdah, ležeći mirno i strpljivo u njegovim rukama.
- Ona je vrlo laka - rekao je Graham - poput djeteta. - I šapnuo mi je u uho: - Je li ona dijete, Lucy? Jeste li primijetili koliko joj godina može biti?
- Ja nisam dijete, ja sam djevojka od sedamnaest godina - odgovorila je pacijentica dostojanstveno. Nadodala je: - Recite ocu da dođe, počinjem sć plašiti.
Kočija se dovezla. Otac je zamijenio Grahama. Ali u toj razmjeni ona je osjetila bol i ponovno zajauknula.
- Draga moja! - kazao je nježno njezin otac. Zatim se okrenuo prema Grahamu. - Kazali ste da ste liječnik?
- Jesam! Ja sam doktor Bretton.
- Dobro! Hoćete li ući u moju kočiju?
- I moja je kočija ovdje. Potražit ću je i otpratiti vas. - Molim vas dođite za nama.
Dao nam je svoju adresu: Hotel Crecy u ulici Crecy. Pošli smo za njima. Kočija je vozila brzo. Graham i ja smo šutjeli. To je izgledalo poput pustolovine.
Izgubili smo neko vrijeme u traženju naše kočije i tako stigosmo u hotel desetak minuta nakon onih stranaca. Bio je to hotel u francuskom smislu. Sastavljen od nekoliko stanova. Nije to bilo svratište. U veliku otmjenu zgradu vodila su nadsvođena ulična vrata. Popeli smo se lijepim stubištem i stali pred stanom broj 2 na drugom katu. Na prvom je katu bio stan ne znam kojeg »prince Russe« (Ruski princ), kako mi je kazao Graham. Pozvonili smo i propustili su nas u krasan stan. Najavio nas je sluga u livreji, a mi smo ušli u salon u kojem je gorjela prava engleska vatra. Zidovi su sjali od mnogih zrcala. Kraj kamina sjedila je skupina ljudi: neka nježna osoba utonula u duboki naslonjač, jedna ili dvije žene koje su se bavile djevojkom i sijedi gospodin koji je uplašeno sve to promatrao. - Gdje je Harriet? Htjela bih da Harriet dođe - kazala je tiho djevojka. - Gdje je gospođa Hurst? - zapitao je nestrpljivo gospodin, slugu koji nas je uveo.
- Žao mi je, ali ona je otputovala iz grada. Gospođica joj je dala odsustvo do sutra.
- Tako je. Otišla je u posjet svojoj sestri. Dopustila sam joj da može otići. Sada se sjećam - prekinula je mlada djevojka. - No žao mi je što Manon i Louison ne mogu razumjeti ni jednu riječ koju im kažem, pa mi tako, i ne želeći, zadaju bol.
Doktor John i onaj gospodin savjetovali su se nekoliko trenutaka, a ja sam se približila naslonjaču i čula što djevojka želi te sam joj učinila po volji.
Još sam uvijek bila zabavljena time kad se Graham približio. Bio je vrlo spretan kirurg i nakon kratkog pregleda ustanovio da nije bila potrebna ničija pomoć osim njegove za liječenje toga slučaja. Naredio je da djevojku odnesu u njezinu sobu i šapnuo mi:
- Pođite s tim ženama, Lucy! Čini se da su glupe. Vi ćete bar moći upravljati njihovim pokretima i tako joj prištedjeti bol. Nju valja doticati vrlo nježno.
Soba je bila zamračena svijetloplavim lakim zavjesama i velovima od muslina. Krevet mi se činio poput snijega, čist, mek i prozračan. Rekla sam ženama neka se maknu, pa sam svukla njihovu gospodaricu bez njihove dobronamjerne, ali nespretne pomoći. Nisam
bila raspoložena promatrati svaki detalj odjeće koju sam skidala, ali sam stekla dojam otmjenosti i finoće.
Sama djevojka bijaše krhko, nježno biće, građena poput modela. Kada sam skupila i podigla njezinu punu, ali nježnu kosu, sjajnu i meku, ugledala sam mlado, blijedo plemenito lice. Čelo je bilo meko i čisto, obrve istaknute ali nježne, gubeći se prema sljepoočicama. Oči su bile bogati dar prirode. Nježne, velike, duboke. Vjerojatno su bile sposobne da budu mnogo izrazitije u prilikama drukčijim od ove kad su bile patničke i umorne. Njezina je koža bila tamna, vrat i ruke ukrašene nježnim žilicama poput peteljki cvjetova. Tanak led ponosa krasio je nježnu vanjštinu. Oko usana vidjela sam crtu koja bi me, da sam je ugledala kad je djevojka bila zdrava, iznenadila svojom nesigurnošću.
Njezino ponašanje, dok se liječnik bavio njome, bijaše strpljivo i ozbiljno. No, ipak, ona se jednom ili dva puta obratila njemu s iznenadnom oštrinom, govoreći da joj zadaje bol i da bi morao nastojati da bude pažljiviji. Vidjela sam kako su se njezine velike oči zadržale na njegovu licu, poput očiju nekog lijepog začuđenog djeteta. Nisam znala zapaža li Graham taj ispitujući pogled. Ako je bilo tako, on je nastojao da je ne uznemiri ne pokazujući da je to primijetio. Mislim da se on brinuo za nju najvećom mogućom pažnjom, a ona je to i priznala, kad je on završio svoj posao, riječima: - Hvala vam, doktore, i laku noć - izrekavši to glasom punim zahvalnosti. U isto ga je vrijeme ponovno pogledala pogledom punim ozbiljnosti i intenzivnosti.
Ozljede, činilo se, nisu bile opasne. To Grahamovo uvjeravanje primio je njezin otac s prijateljskim smiješkom. Bio je tako sretan i pun zahvalnosti. Izrazio je svoju zahvalnost Grahamu s onoliko srdačnosti koliko može pokazati Englez koji se obraća nekom tko mu je učinio uslugu, ali kojega ipak smatra strancem. Zamolio ga je neka sutra ponovno navrati.
- Papa - začuo se glas s ležaljke zakrivene zavjesom - zahvali i gospođici! Je li ona tamo?
Otvorila sam zavjesu sa smiješkom i pogledala je. Ona je sada ležala, kako se čini, ne osjećajući velike bolove. Bila je dražesna, iako blijeda. Imala je nježno lice, koje se na prvi pogled činilo ponosnim, ali koje je, kad bi se čovjek na nj navikao, moglo biti i nježno.
- Zahvaljujem najiskrenije gospođi - rekao je njezin otac. - Znam da je bila vrlo dobra prema mom djetetu. Čini mi se da ćemo se teško usuditi reći gospođi Hurst tko je bio njezin zamjenik i obavio njezin posao. Ona će se u isti čas i stidjeti i osjetiti ljubomoru.
I tako smo na najprijateljskiji način izmijenili pozdrave. Ponudili su nam s velikom gostoljubivošću neko osvježenje, ali za nas je bilo prekasno, pa smo to odbili i ostavili njihovu kuću.
Na povratku prošli smo kraj kazališta. Vladala je tišina i tama. Nestalo je bučne gomile, sva svjetla, kao i vatra bijahu ugašeni. Slijedeći smo dan pročitali u novinama da se zapalila samo jedna zavjesa na koju je pala iskra, ali su je odmah ugasili.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:30 pm


Villette       Guilty_or_Not_Guilty


XXIV.
GOSPODIN DE BASSOMPIERRE




Oni koji žive povučeno, iza zidova škola ili drugih obzidanih i dobro čuvanih zdanja, često nestaju iz sjećanja svojih prijatelja, stanovnika slobodnog svijeta. Neobjašnjivo možda, nad vremenom neobično čestog druženja, pada tiha stanka, tišina bez riječi, dugo razdoblje zaborava. Ta je praznina uvijek neraskidiva i u cijelosti neobjašnjiva. Pisma koja su nekad često pristizala, poruke koje su dolazile više ne stižu. Posjeti, koji su prije bili redoviti, prestaju. Knjige, papiri i ostali predmeti više ne pristižu.
Uvijek postoje za to izvanredni razlozi, ukoliko pustinjak sazna za njih. Tako je miran u svojoj ćeliji, njegove se spoznaje ipak kovitlaju u vrtlogu života. To razdoblje koje njemu prolazi tako polagano da mu se čini da su satovi zastali i da se vrijeme ponaša poput umornog skitnice koji zastaje pri svakom miljokazu, to isto razdoblje brzo prolazi za njegove prijatelje jer je puno događaja. Pustinjak - ako je to osjećajan pustinjak - potisnut će svoje vlastite misli i zatvoriti svoje osjećaje za vrijeme tih tjedana. Znat će kako je sudbina odredila da on to vrijeme prespava zimskim snom poput puha i bit će zadovoljan. Sklupčat će se u loptu, povući se u rupu života i pokoriti se struji zraka koja će ga ubrzo pretvoriti u led. Neka samo kaže: »Sve je u redu. Tako mora biti.« Možda će se jednog dana otvoriti njegov snježni grob, vratit će se proljeće, a sunce i južni vjetar doprijet će do njega. Pupoljci na živicama, pjev ptica i pjesma oslobođenih rijeka, pozvat će ga natrag u život. Možda će se to dogoditi, a možda i neće. Studen bi mu mogla prodrijeti do srca i nikada se više ne otopiti. Kada dođe proljeće, tada bi gavran ili svraka mogli iskljuvati iz zida samo kosti puha. Pa dobro, čak i u tom slučaju sve je u redu. Može se pretpostaviti kako je on od samog početka znao da je smrtan i da jednog dana mora krenuti tamo kamo sve živo kreće.
Nakon te večeri pune događaja u kazalištu, slijedilo je sedam praznih tjedana, nalik na listove neispisana papira. Ni jedna riječ nije bila napisana na njima. Nije bilo ni jedne posjete, ni jednog razgovora.
Kad je prošla prva polovina tog vremena uplašila sam se da se mojim prijateljima nešto dogodilo. Neznanje je uvijek mračna točka za usamljenike. Njegovi živci jecaju pod pritiskom dugog iščekiva- nja. Potisnute sumnje skupljaju se u gomilu i udaraju ga snagom koja ima okus osvete. Noć postaje neugodno vrijeme, a san i njegova priroda ne mogu se pomiriti. Čudne more i borbe muče ga dok leži. Mračni snovi, užas propasti i strah od napuštenosti udružuju se u borbi protiv njega. Ubogi bijednik! Čovek čini sve što može da to podnese, ali on je usprkos svemu tomu jadnik.
Potkraj sedmog tjedna priznala sam ono što sam proteklih šest nastojala ljubomorno odbaciti, a to je bilo da su te praznine neizbježne. Bile su rezultat okolnosti, djelo sudbine, dio moga života. Stvar za čije porijeklo nikada nije trebalo pitati, i nikada o njoj nije trebalo govoriti s bolom. Zahvaljivala sam Bogu da sam imala razvijen osjećaj pravednosti koji mi nije dopuštao da samu sebe optužujem, niti da optužujem druge za njihovu šutnju, znajući u dubini duše da su oni besprijekorni. No, bilo je teško putovati tom cestom i ja sam priželjkivala bolje dane.
Nastojala sam na različite načine ispunjavati svoj život. Započela sam izrađivati čipku, proučavala sam njemački, čitala sam najdosadnije i najdeblje knjige u biblioteci. I u svemu tome bila sam tako uporna, kako sam samo ja znala biti. Jesam li negdje griješila? Vjerojatno jesam. Znala sam samo da je rezultat bio isti kao da sam se najela trnjina da zadovoljim glad ili se napila mora da utažim žed. Najteži mi je bio sat kad je dolazila pošta. Na nesreću znala sam i predobro kad se to događa, ali sam nastojala prevariti samu sebe. Plašila sam se uzaludnog iščekivanja i svakodnevnog razočaranja nakon dobro poznate zvonjave.
Životinje zatvorene u kavez i hranjene tako bijedno da se uvijek nalaze na rubu gladi, očekujući hranu osjećale su isto ono što sam osjećala ja, očekujući pismo. Oh, da kažem istinu i odbacim taj lažni mir koji je prelazio moje mogućnosti trpljenja, ja sam tih sedam tjedana osjećala užasan strah i gorke bolove, bijedne tračke nade i nepodnošljive napade očaja. Očaj bi me ponekad tako zgrabio da sam osjećala njegov dah kako prodire kroz mene. Osjećala sam to poput zlokobne struje zraka koja je duboko prodirala i vršila neiskazani pritisak. Pismo - to tako željno očekivano pismo - nije nikako stizalo. A to je bilo jedino što sam još u životu mogla očekivati. Na vrhuncu svojih želja, meni je preostajao još jedan spas: onih već primljenih pet pisama u sandučiću. Kako su divni bili ti mjeseci na čijem je nebu blistalo tih pet zvijezda. Uvijek sam ih noću posjećivala. Ne usuđujući se svakog dana zatražiti svijeću u kuhinji ponijela bih sa sobom malu svjećicu i šibice. U zgodan čas ušuljala bih se u spavaonicu i tu se nahranila koricom Barmicidina3 kruha. Nije me zasitila. Venula sam nad tim pismima i postala nalik na sjenu. Inače nisam bila bolesna.
Čitaoče, jedne večeri kad sam osjetila da su pisma zbog čestih čitanja izgubila sve svoje značenje i kad sam žalila zbog gubitka svoje iluzije, začula sam kako se trčeći koraci približavaju spavaonici. Prepoznala sam korake Ginevre Fanshawe koja je večerala u gradu i sad je dolazila da odloži svoj šal i ostalo.
Ušla je odjevena u svijetlu svilenu haljinu sa šalom koji joj je prekrivao ramena. Njezini su se uvojci raspustili zbog noćne vlage i padali su joj teško na potiljak. Jedva sam stigla zaključati svoje blago a ona se već našla kraj mene. Nije bila baš najbolje volje. - Kakvo je to glupo veče bilo, kako su to glupi ljudi - započela je. - Tko? Gospođa Cholmondeley? Mislila sam da ste uvijek voljeli njenu kuću?
- Nisam bila kod gospode Cholmondeley.
- Zaista? Imate li neko novo poznanstvo?
- Stigao je moj stric de Bassompierre.
- Vaš stric Bassompierre? Pa zar se tome ne radujete? Mislila sam da ga volite.
- Varali ste se. Taj je čovjek strašan i ja ga mrzim.
- Zato jer je stranac? Kakve druge razloge imate?


Bogataš iz »1001 noći- koji je hranio siromahe zamišljenom hranom - On nije stranac. On je zaista pravi Englez. Imao je i do prije dvije- tri godine englesko prezime. Ali njegova je majka bila strankinja. Jedna de Bassompierre. Neki član njezine obitelji je umro i ostavio mu imanje, naslov i ime. On je sada veliki čovjek.
- Zar ga zbog toga mrzite?
- Znate li što moja majka kaže za njega? On nije moj pravi ujak. Oženio se majčinom sestrom. Mama ga mrzi, kaže da je ubio tetu Ginevru, jer nije bio nježan s njom. Izgleda poput medvjeda. Kakva propala večer! - nastavila je. - Neću više odlaziti k njemu. Zamislite mene kako ulazim sama u sobu, a meni dolazi ususret veliki čovjek pedesetih godina, koji mi nakon nekoliko minuta razgovora okreće leđa i iznenada napušta sobu. Kakvo ponašanje! Usudila bih se tvrditi da ga je njegova savjest stala mučiti, jer kod kuće svi kažu da sam prava slika i prilika tete Ginevre. Mama često izjavljuje kako je ta sličnost upravo zapanjujuća.
- Jeste li vi bili jedini gost?
- Jedini gost? Da, bila je još prisutna i moja sestrična, neko malo razmaženo stvorenje.
- Gospodin de Bassompierre ima kćer?
- Da, da, ne mučite me pitanjima. Oh, Bože! Kako sam ja umorna! Zijevnula je. Bacila je bez ikakvih ceremonija na moj krevet i dodala:
- Čini se da je gospođica bila gotovo zgnječena za vrijeme neke panike u kazalištu prije nekoliko tjedana.
- Zaista? Stanuju li oni možda u velikoj kući u ulici Crecy? - Tako je. Kako vi to znate?
- Bila sam tamo.
- Bili ste? Zaista? Zaista posljednje vrijeme idete svakamo. Sigurno vas je povela gospođa Bretton. Ona i Eskulap neprekidno posjećuju de Bassompierrove. Čini se da je »moj sin John« pomogao gospođici kod onog nesretnog slučaja. Nesretan slučaj? Kakvo pretjerivanje! Ne vjerujem da je bila prignječena više no što to zbog svog ponašanja zavređuje. A sada medu njima kao da postoji neka intimna veza. Načula sam nešto o »dobrim, starim vremenima«. Oh, kako su svi bili glupi!
- Kazali ste da ste bili jedini gost.
- Jesam li? Vidite, čovjek zaboravlja spomenuti jednu staru ženu i njezinog dječaka.
- Doktor Bretton i njegova majka bili su kod Bassompierrovih večeras?
- Da, da, u svoj svojoj ljepoti. A gospođica je igrala domaćicu. Kakva je to uobražena lutka!
I tako je gospođica Fanshawe stala otkrivati uzroke svoje zlovolje. Bila je prilično neraspoložena jer su joj uskratili pažnju i nisu joj odavali dovoljno poštovanja. Njezina je koketerija promašila cilj, a taština je bila povrijeđena. Ležala je i gušila se od uzbuđenja.
- Kako je sada gospođici de Bassompierre? - zapitala sam. - Dobro joj je kao vama i meni. No, ona je uobraženo malo biće i izigrava bolesnika samo da bi privukla pažnju liječnika, da bi natjerala staru damu da je sili nasloniti se na fotelju, a »mog sina Johna« da joj zabrani svako uzbuđenje. Gotovo sam se razboljela od svega toga. - Ne bi bilo tako zlo samo da su oni obratili pažnju na nekog drugog. Da ste na primjer vi bili na mjestu gospođice de Bassompierre. - Ja mrzim »mog sina Johna«!
- »Moj sin John«! Tako ga vi nazivate, njegova ga majka tako nikada ne zove.
- Trebala bi. Taj John je pravi pajac.
- Izvrćete istinu govoreći tako. A kako je došao kraj mom strpljenju, želim da se dignete s moga kreveta i, molim, napustite ovu sobu. - Strastvene li osobe! Vaše je lice crveno poput maka. Pitam se zašto ste tako osjetljivi kad je u pitanju debeli John. »John Anderson, moj John!« Kako otmjeno ime!
Dršćući od bijesa, kojeg bi bila prava ludost pokazati jer me ta površna djevojka nije mogla shvatiti, ja sam ugasila svoju svjećicu, zaključala ladicu i ostavila nju, jer ona nije htjela ostaviti mene. Razmažena kao što je bila, ona je postala nepodnošljivo ogorčena. Sutradan je bio četvrtak i napola praznik. Doručak je prošao i ja sam se povukla u prvi razred. Približavao se čas kojeg sam se plašila. Čas pristizanja pošte. Čekala sam ga kao netko tko vidi duhove i čeka te prikaze. Postojala je manja vjerojatnost nego inače da to pismo stigne. Ipak, nisam mogla potisnuti tu mogućnost. Nemir i strah obuzeo me snažnije nego obično. Bio je to zimski san, a puhao je istočni vjetar. Već sam se neko vrijeme bila sprijateljila s vjetrovima i njihovim promjenama, pojavom gotovo neshvatljivom za zdrave osobe. Sjeverni i istočni vjetar snažno su utjecali na mene. Zbog njih sam svaku bol osjećala još jače, a svaku tugu još snažnije. Južnjak bi me smirivao, a zapadnjak ponekad razvedravao, ukoliko nisu na svojim krilima donosili teret olujnih oblaka, pod čijim bi teretom i toplinom umirala svaka energija. Gorak je i taman bio taj siječanjski dan. Sjećam se kako sam istrčala iz razreda i bez kape potrčala prema kraju dugog vrta. Stala sam šetati između golih grmova sve u nadi da će poštar pozvoniti dok ga ja ovdje neću čuti. Na taj bih način izbjegla drhtavicu izazvanu živcima uznemirenim fiksnom idejom koja je postala gotovo nesnosna. Zadržala sam se tako dugo kako sam se usudila, a da ne izazovem pažnju zbog moje odsutnosti. Zamotala sam glavu u pregaču, nastojeći zaglušiti zvuk zvona. Konačno sam se usudila vratiti u prvi razred, kamo učenice još nisu smjele doći, jer nije bilo prošlo devet sati. Prvo što sam ugledala bio je bijeli predmet na mom crnom pultu. Pošta je zaista stigla, a da je ja nisam bila čula. Rosine je posjetila moje skrovište, poput anđela, i ostavila za sobom sjajni znak svoje nazočnosti. Taj sjajan predmet na pultu bijaše zaista pismo, pravo pismo. To sam vidjela iz prilične udaljenosti, a kako meni nitko do jedne osobe na svijetu nije pisao, pismo je moralo potjecati od njega. Sjetio me se. Kakvu sam duboku zahvalnost osjetila u svom srcu! Približila sam se i dršćući pogledala pismo, gotovo sigurna da ću prepoznati slova napisana poznatom rukom. No, sudbina je odredila drukčije. Ugledala sam pismo koje mi je u prvi čas bilo nepoznato - blijedi, ženski rukopis mjesto čvrstog muškog. Pomislila sam tada da je sudbina i odviše okrutna sa mnom i rekla jedva čujno: »Ovo je okrutno.«
Prešla sam i preko te boli. Život je ipak život, ma kako bolan bio. Naše oči i uši i korištenje njima ostaje prisutno u nama, iako je nestalo svake nade da ćemo ugledati ili ćuti nešto ugodno. Otvorila sam pismo. Tada sam već prepoznala rukopis, meni dobro poznat.
Pismo je glasilo ovako:
»Draga Lucy, meni je palo u zadatak da se raspitam što ste radili posljednje vrijeme? Ne sumnjam da bi vam bilo teško podnijeti računa o svojim postupcima. Sigurna sam da ste bili jednako tako zaposleni i sretni kao i mi ovdje. Što se tiče Grahama, on svakog dana ima sve više posla. Toliko ga traže da sam mu kazala da će postati uobražen. Poput prave dobre majke, što ja i jesam, nastojim ga zadržati na pravom mjestu. On je dobar momak, Lucy! Majčino je srce puno sreće kada ga ugleda. Nakon što je cijelog dana trčao ovamo i onamo, nakon što se sreo sa najrazličitijim ljudima i podnio njihove mušice, te ponekad bio svjedokom i najokrutnijih bolova, on ipak na večeru dolazi k meni dobro raspoložen. Meni se tada učini kao da živim u nekoj vrsti moralnih antipoda i tih siječanjskih večeri moj dan sviće kada drugima zalazi. Ipak se o njemu još moram starati, ispravljati ga i obuzdavati; ja to činim. No, momak je tako elastičan da nema stvari koja bi ga mogla do kraja povrijediti. Kada pomislim da sam ga konačno razbjesnila, on mi za osvetu uzvrati šalama. Vi poznajete njega i sve njegove greške, a ja sam samo stara budala koja ga je učinila predmetom ovog pisma.
Što se mene tiče, kod mene je bio stari agent iz Brettona, pa sam preko glave utonula u poslove. Toliko bih željela vratiti Grahamu bar dio onoga što mu je njegov otac ostavio. On se smije zbog mojih napora topogledno, moleći me da uvidim kako se on sam može brinuti za sebe i za mene i pitajući me što stara dama još želi, a ne posjeduje. Šali se zbog plavog turbana, optužuje me da želim nositi dijamante, imati konjušara i palaču, te biti najelegantnija dama među svim Engleskinjama u Villette.
Govoreći o plavom turbanu, željela bih da ste mogli biti s nama neko veče. Stigao je kući zaista umoran i nakon što sam mu natočila čaj, bacio se sa svojom uobičajenom naglošću u naslonjač. I na moje veliko oduševljenje on je zaspao. (Znate koliko mi se ruga govoreći da sam pospanka, meni koja nikada tijekom dana ne zaklopim oči). Dok je spavao učinio mi se vrlo lijepim, Lucy! Ja sam takva luda da se ponosim njime. No, što mogu? Pokažite mi nekoga tko je nalik na njega. Ne vidim nikoga sličnog u Villette. Sjetila sam se kako bih se mogla našaliti. Izvadila sam nebesko plavi turban i s najvećim mogućim oprezom stavila sam mu ga na glavu. Uvjeravam vas da mu je čak i dobro pristajao. Izgledao je poput nekog istočnjaka, samo što je svjetlokos. Nitko ga, međutim, ne može optužiti sada da ima crvenu kosu. Ona je kestenjasta, tamno kestenjasta. Stavila sam mu oko ramena svoj kašmirski šal i on je zaista izgledao poput mladog bega ili paše. To je trebalo vidjeti.
Izvrsno sam se zabavljala, ali nisam mogla potpuno u tome uživati, jer sam bila sama. Trebalo je da vi budete ovdje.
Nakon nekog vremena moj se gospodar probudio. Zrcalo nad kaminom ubrzo mu je otkrilo njegov lik. Kao što možete zamisliti živim sada u strahu pred osvetom. Ali da dođem na glavnu točku svoga pisma. Znam da je četvrtak napola praznik u ulicu Fossette. Budite spremni u pet sati poslije podne. U to ću vrijeme poslati kočiju po vas. Molim, dođite k nama! Srest ćete neke stare prijatelje. Do viđenja, moje mudro, drago, ozbiljno kumče
Vaša
«

Pismo poput ovog uvijek umiruje čovjeka. Mogla sam nakon čitanja toga pisma još uvijek biti žalosna, ali bila sam i smirena. Ne obradovana, ali mnogo mirnija. Mojim je prijateljima bilo dobro i bar su oni bili sretni. Ništa se Grahamu nije bilo dogodilo. Njegova majka nije bila bolesna. Sve moje brige bile su samo snovi i ružne misli. Njihovi osjećaji prema meni bili su isti kao i prije. No, ipak, kako je čudno bilo promatrati sedam tjedana gospođe Bretton i uspoređivati ih s mojima. A kako je mudro da ljudi, koji se nalaze u nekom izvanrednom položaju, drže jezik za zubima i ne iskazuju ono što ih uznemiruje. Svijet može razumjeti nekoga tko gine od želje za hranom, mogu razumjeti da bi netko mogao poludjeti bude li zatvoren u samicu. Vide dugokosog zatvorenika kojeg napušta njegov razum. Vide, kako njegovi živci, isprva uspaljeni, trpe neizrecivu bol, a zatim tonu u otupjelost, što je običnim ljudima gotovo nemoguće shvatiti. Gotovo istim riječima možete na evropskim tržnicama govoriti mračne izreke onim jezikom kojim ih je carski umišljeni bolesnik Nabukodonosor govorio Kaldejcima. I dugo, dugo će razumnih, kojima takve teme nisu misterija, biti malo i rijetko ćemo ih sretati. Dugo će vladati mišljenje da samo tjelesne boli zavređuju smilovanje, a da je ostatak izmišljotina. Kad je svijet bio mlađi i zdraviji nego današnji, duševna iskušenja bila su još dublja tajna. Možda je u cijeloj zemlji Izraelu bio samo jedan Saul, a sigurno samo jedan David, koji ga je tješio i shvaćao.

* * *


Oštru, mirnu hladnoću toga jutra smjenio je snažan dah s ruskih prostranstava. Hladnoća se stala širiti i sve je zamrzla. Sa sjevera su putovali tamni, debeli oblaci koji su donosili snijeg i širili se nad Evropom. Oko podneva stalo je sniježiti. Plašila sam se da kočija neće stići, jer je bijela oluja bila tako gusta i divlja. Ali mojoj je kumi trebalo vjerovati! Kada je jednom nekoga pozvala, tada ga je i očekivala. Oko šest sati izišla sam iz kočije i preko snijegom pokrivenih stuba ušla u La Terrasse.
Prošla sam kroz predvorje i popela se u salon. Tamo sam našla gospođu Bretton - koja je izgledala poput pravog sunčanog dana. Da mi je bilo dva puta tako hladno kao što mi je bilo, njezin bi me nježni poljubac zagrijao. Bila sam dugo vremena osuđena na sobe s golim podovima, crnim klupama, pultovima i pećima, pa mi se taj salon činio predivnim. Već sama vatra, nalik onoj Božičnoj, širila je čistu, rumenu divotu koja me opijala.
Moja je kuma držala neko vrijeme moju ruku, brbljajući sa mnom i karajući me što sam postala mršavija od onda kada me posljednji puta bila vidjela. Primijetila je da je snažni vjetar raščupao moju kosu, pa me poslala gore neka je uredim i odložim svoj rubac. Unišla sam u svoju bivšu zelenu sobu u kojoj je također gorjela vatra. Svijeće su bile upaljene s obje strane zrcala. Ali između svijeća, a pred zrcalom pojavilo se nešto što se uređivalo. Neko vilinsko malo biće nalik na zimskog duha.
Moram izjaviti kako sam se trenutak prisjetila Grahama i njegove vizije. Očima punim nepovjerenja promatrala sam tu prikazu. Nosila je bijelu haljinu ukrašenu crvenim točkicama. U kosi je imala zataknuto nešto sjajno, mali vijenac s kamenjem zimzelene boje. Bio to duh ili ne, nisam se imala čega plašiti, pa sam se približila. Okrenuvši se naglo prema meni, veliko oko ispod dugih trepavica stalo je promatrati nametljivca. Trepavice su bile jednako tako crne kao što su bile duge, a krasile su oči koje su čuvale.
- A, to ste vi! - rekla je mekim, tihim glasom, blago se nasmiješila i stala me pažljivo promatrati.
Prepoznala sam je. Samo sam jednom bila vidjela takvo lice, s tim nježnim i finim crtama. Morala sam je prepoznati. - Gospođica de Bassompierre - izrekla sam.
- Ne - glasio je odgovor - nisam gospođica de Bassompierre za vas. Nisam ispitivala zašto je to rekla, već sam čekala dalje objašnjenje. - Promijenili ste se, ali ste još uvijek ona ista - rekla je, približivši mi se. - Dobro vas se sjećam, sjećam se vašeg držanja, boje vaše kose, crta vašeg lica...
Približila sam se vatri, a ona je stajala nasuprot i zurila u mene. I što me više gledala to je njezino lice postajalo sve izražajnijim, dok konačno nešto tamno nije prekrilo njezin pogled. - Tjera me na plač kad se sjetim tih davnih vremena - primijetila je. - No nemojte misliti da me to žalosti, naprotiv, meni je to vrlo drago.
Nisam znala što bih joj odgovorila. Konačno sam promucala: - Mislim da se nikada prije one noći nismo srele.
Nasmiješila se: - Zaboravili ste da sam sjedila na vašim koljenima, da ste me držali u naručju, da sam čak dijelila krevet s vama. Ne sjećate li se više one davne noći, kad sam plačući poput razmaženog malog djeteta što sam i bila, došla do vašeg kreveta, a vi ste me polegli kraj sebe? Zar se ne sjećate utjehe i zaštite koju ste pružili nekome koga je mučila teška bol? Sjetite se Brettona, sjetite se gospodina Homea.
Konačno sam sve shvatila: - Vi ste mala Polly?
- Ja sam Pauline Mary Home de Bassompierre.
Kako se vrijeme promijenilo! Mala Polly, ono blijedo, malo biće, tako divno skladno, tako izražajno, koje je već tada obećavalo da će postati otmjeno i zanimljivo. Pauline Mary je postala ljepotica. Ne ljepotica koja vam je upadala u oči ljepotom ruže, niti sladunjavom ljepotom njezine plavokose sestrične Ginevre. Njezinih sedamnaest godina donijelo joj je nježni, prefinjeni šarm, koji nije ležao samo u boji njezine kože, iako je ta bila svijetla i nježna, niti u njezinom licu, iako su mu crte bile skladne a njezini udovi savršeno građeni; njezina je ljepota proizlazila iz unutarnjeg sjaja njezine duše. Ona nije bila mutna vaza od skupocjenog materijala, već svijetla i čista koja u sebi čuva djevičanski plamen. Govoreći o njezinoj ljepoti ne bih htjela pretjeravati, ali ona mi se činila vrlo stvarnom i privlačnom. Nije važno što je sve to bilo sitno. Bio je to miris bijelih ljubičica koji je bio slađi od mirisa najvećih kamelija i najrascvjetanijih dalija koje su ikada cvjetale.
- Sjećate se starih vremena u Brettonu?
- Možda bolje od vas - odgovorila je. - Sjećam se svih pojedinosti, ne samo tog vremena, već i dana u tom vremenu i sati u tim danima. - Sigurno ste nešto i zaboravili?
- Pretpostavljam, vrlo malo.
- Bili ste tada malo biće, i to vrlo osjećajno. Morali ste zaboraviti impresije koje su sreća i tuga, radost i mržnja utisnuli u vaše misli prije deset godina.
- Mislite da sam zaboravila one koje sam voljela, jer sam tada bila dijete?
- Oštrine sjećanja moralo je nestati. Duboki dojam morao se zamagliti.
- Dobro se sjećam tih dana.
Činilo se kao da je zaista tako. Njezine su oči bile oči nekoga tko se zna sjećati, nekoga čije djetinjstvo ne nestaje poput sna, niti mladost vene poput zrake sunca. Za nju život nije bio sastavljen od nepovezanih dijelova. Nije zaboravljala ni jedan njegov dio, ulazeći u drugi. Ona ga je zadržala u sjećanju. Često bi se prisjećala samog početka i tako se razvijala u skladu i povezanosti tijekom svih tih godina. Ipak nisam mogla povjerovati da je sve slike, kojih sam se sada prisjećala, i ona zapamtila. Njezina privrženost, njezine igre i zabave s voljenim drugom u igri, strpljiva odanost njezina djetinjeg srca, njezini strahovi, mala iskušenja, posljednja prodorna bol rastanka... Prisjećala sam se svega toga i puna nevjerice odmahnula glavom. Ona je ustrajala. - Dijete od sedam godina živi u djevojci od sedamnaest - kazala je. - Vrlo ste voljeli gospođu Bretton - primijetila sam, nastojeći je iskušati. Ona me smjesta ispravila.
- Ne naročito - rekla je. - Voljela sam je. Poštovala sam je što i sada činim. Čini mi se kao da se nije mnogo promijenila. - Ne, nije se promijenila - priznala sam.
Nekoliko smo časaka šutjele. Ogledala se po sobi i primijetila: - Ovdje ima nekih stvari koje su bile i u Brettonu. Sjećam se tog jastučića za igle i dogleda.
Očigledno nije pretjerala što se ticalo njezinog pamćenja. Bar za sada ne.
- Mislite, dakle, da biste prepoznali gospođu Bretton? - nastavila sam.
- Sjećam je se potpuno dobro. Njezinog lica, maslinastog tena i crne kose, njezine visine, načina hoda, njezinog glasa. - Doktora Brettona se, naravno, ne možete sjetiti - dodala sam. - A ja sam i bila prisutna vašem prvom razgovoru s njim. Bio je potpuni stranac za vas.
- Prve sam noći bila zbunjena – odgovorila je.
- Kako su se on i vaš otac prepoznali?
- Prigodom razmjene posjetnica. Imena Graham Bretton i Home de Bassompierre izazvala su pitanja i objašnjenja. To se dogodilo slijedećeg dana. Ali već prije toga ja sam nešto naslućivala. - Kako je to moguće?
- Kako je čudno da većina ljudi tako polagano spoznaje istinu. Ne da je vidi, već da je osjeti! Kad me doktor Bretton posjetio, sjeo kraj mene i razgovarao, ja sam primijetila pogled njegovih očiju, izraz oko njegovih usana, oblik brade, držanje glave, sve ono što primjećujemo kod ljudi koji su nam postali bliski. Pa kako sam mogla ne pomisliti na Grahama Brettona? Graham je bio mršaviji, nije još bio tako visok, imao je mekše lice i dulju, svjetliju kosu. Nije govorio tako duboko, već više poput neke djevojke. Ali ipak, to je bio Graham, jednako tako kao što sam ja bila mala Polly, ili vi Lucy Snowe. Ja sam mislila to isto, no začudila sam se što sam svoje misli nalazila ovdje. Postoje određene stvari u kojima se tako rijetko slažemo sa svojim sugovornicima, da nam se čini pravim čudom kad se to dogodi. - Vi i Graham bili ste tada drugovi u igri.
- Vi se toga sjećate? - upitala je za uzvrat.
- Nema sumnje da se i on toga sjeća – kazala sam. - Nisam ga pitala. Rijetko što bi me moglo tako iznenaditi kao da je tome zaista tako. Pretpostavljam da je on još uvijek veseo i površan. - Zar je nekada takav bio? To vam se čini? Takvog ga se sjećate? - Jedva da ga se sjećam u nekom drugom svjetlu. Ponekad je bio ozbiljan, ponekad radostan. No, bio on zauzet svojim knjigama ili spreman za igru, on bi mislio samo na knjige ili igru. Nije obraćao pažnju na one s kojima je čitao ili se zabavljao.
- S vama je ipak činio izuzetak.
- Izuzetak? On, ne! Imao je druge drugove u igri - svoje školske drugove. Ja za njega nisam bila važna, osim u nedjelju. Tada smo se držali za ruke i išli u crkvu sv. Marije. Toga se sjećam. On bi pronalazio molitve u mojem molitveniku. Kako je dobar i tih bio tih nedjeljnih večeri! Tako nježan, za tako ponosnog, živahnog dječaka. Tako je bio strpljiv usprkos mojim greškama pri čitanju. Bilo je divno što smo sigurno mogli računati na njega. Nikada nije provodio to veče izvan kuće. Neprekidno sam se plašila da bi mogao prihvatiti poziv nekog druga i izdati nas. Ali on to nikada nije učinio, a činilo se kao da to i ne želi. Tako naravno više ne može biti. Pretpostavljam da je nedjelja dan kada doktor Bretton večera napolju.
- Dođite, djeco! - zvala je odozdo gospođa Bretton. Paulina bi bila još rado razgovarala, ali ja sam željela sići, pa smo to i učinile.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:31 pm

Villette       Granville_Sharp_the_Abolitionist_Rescuing_a_Slave_from_the_Hands


XXV.
MALA GROFICA




Iako je moja kuma bila ljubazne naravi i nastojala nas zabaviti, ipak te večeri nije bilo prave radosti i u La Terrasse sve dok nismo kroz zimsku noć začuli konjski topot. Žene i djevojke često sjede kraj tople vatre, ali njihova srca i mašta ostavljaju tu udobnu okolicu koja ih okružuje te kroz noć prolaze tamnim putovima izloženim udarcima vjetra i snježnim olujama. Njihova čula u napetosti promatraju i osluškuju vraća li se kući otac, sin, ili muž. Otac i sin su konačno stigli. Jer grof de Bassompierre je te noći pratio doktora Brettona. Ne znam koja je od nas tri prva začula topot konja. Žestina oluje opravdavala je naše trčanje do predvorja gdje smo dočekale i pozdravile dva jahača. Oni su nas upozorili da im se ne približavamo. Obojica su bila bijela - dva snježna brda. I zaista, kad je gospođa Bretton vidjela u kakvom se stanju nalaze, naredila im je da uđu u kuhinju, zabranjujući im da stave nogu na njezino stubište prekriveno sagom dok ne stresu sa sebe tu masku djeda Mraza. Krenuli smo i mi za njima u kuhinju. Bila je to prostrana nizozemska kuhinja, slikovita i udobna. Mala bijela grofica plesala je u krugovima oko svog bijelog gospodara, plješčući i vičući:
- Tata, tata, ti izgledaš poput golemog sjevernog medvjeda. Medvjed se stresao, a mala vila povukla se pred ledenom kišom. Ipak se ubrzo vratila smijući se. Kad je grof konačno uspio skinuti kaput, zaprijetio joj je da će je prekriti njime kao snježnom lavinom. - Hajde, daj - rekla je, sagibajući se i izazivajući. I kada se kaput u šali našao nad njezinom glavom, ona se izvukla poput male divokoze. Njezini su pokreti bili meki i puni baršunaste dražesti poput pokreta male mačkice. Njezin je smijeh bio jasniji od zvuka srebra i kristala. Uhvatila je očeve ruke i stala ih trljati. Stala je na vrške prstiju kako bi mogla poljubiti njegove usne. Oko nje je sjao sjaj ljubavi. Ozbiljan i častan plemić gledao ju je kao što čovjek gleda ono što mu je najdraže.
- Gospođo Bretton - rekao je - što ću učiniti s tom svojom kćeri ili kćerkicom? Ona ne raste ni u mudrosti, a ni u veličini. Ne čini li vam se gotovo isto takvim djetetom kakva je bila prije deset godina? - Ne može biti veće dijete od ovoga mog velikog momka - dodala je gospođa Bretton. Upravo se ljutila na svoga sina zbog toga što se nije želio presvući. Stajao je naslonjen na kuhinjsku policu i smijao se. - Hajde, majko - rekao je - sporazumimo se! Osiguraj nam unutarnju toplinu koja je jednako tako važna kao vanjska. Hajde da ispijemo čašu božićnjeg pića, i da ovdje kraj ognjišta nazdravimo staroj Engleskoj.
I tako, dok je grof stajao kraj vatre, a Pauline Mary plesala oko njega sretna u slobodi te prostrane kuhinje, gospođa Bretton je naredila Marthi kako da pripremi to piće. Vruće su piće ulili u mali srebreni pehar koji sam prepoznala kao pehar s Grahamova krštenja. - Za stara, dobra vremena - rekao je grof, podigavši pehar. A zatim je pogledao gospođu Bretton i nastavio:

»Nas dvoje sretni bijasmo na rijeci Bura Od jutra

sve dok sunce zašlo nije, Između nas čusmo huku

mora.U ona stara, dobra vremena.

Sigurno ćeš nazdravljati ti,

A nazdravljat ću i ja.

Ispit ćemo kalež dobrote

Za ona dobra, stara vremena. «


- Škotski! Škotski! - viknula je Paulina - otac govori škotski. A on je i pomalo Škot. Mi smo Home i de Bassompierre i Kaledonci i Gali. - A da li je to škotski ples što ga ti plešeš, gorska vilo? - upitao je njezin otac. - Gospođo Bretton, uskoro će posred vaše kuhinje izrasti zelen grm. Znate, ona je čarobno malo biće.
- Reci Lucy da pleše sa mnom, tata! Znaš, to je Lucy Snowe. Gospodin Home (jer on je bio isto toliko gospodin Home kao što je bio ponosni grof de Bassompierre) pružio mi je ruku i ljubazno saopćio, »da me se vrlo dobro sjeća, pa da ga je i njegova memorija izdala, ipak ne bi bio mogao zaboraviti moje ime, jer ga je njegova kćer tako često spominjala i pričala mu toliko o meni da sam ja za njega bila nešto poput starog prijatelja.«
Svi su sada kušali napitak, osim Pauline, čiji vilinski ples nitko nije želio prekinuti nečim tako profanim kao što je piće. Ali, ipak se preko toga nije smjelo samo tako prijeći i lišiti je njenih ovozemaljskih prava.
- Dajte mi da kušam - kazala je Grahamu, kad je stavio pehar na policu izvan njezinog domašaja.
Gospođa Bretton i gospodin Home su razgovarali. Doktoru Johnu nije izmakao vilinski ples, promatrao ga je i sviđao mu se. Njegovim očima, koje su voljele ljepotu, sviđala se skladnost i ljepota tih pokreta. Ta nesputanost u kući njegove majke bila mu je draga, jer se i on mogao tako opustiti. Učinila mu se ponovno djetetom - njegovim drugom u igri. Pitala sam se kako će on razgovarati s njom. Nisam još bila primijetila da joj se obratio. Njegove prve riječi dokazale su da se prisjetio starih dana »male Polly« zbog njezinog večerašnjeg djetinjastog ponašanja.
- Poštovana gospođica želi pehar?
- Čini mi se da sam to kazala. Mislim da sam to izjavila. - Ni po koju cijenu ne bih mogao pristati na nešto takvo. Žao mi je, ali to ne mogu učiniti.
- Zašto? Ja se dobro osjećam. To mi neće slomiti ključnu kost ili iščašiti rame. Je li to vino?
- Ni vino, ni osvježavajuće piće.
- Ne želim osvježavajuće piće. Ne volim ga. Ali što je to? - Pivo - jako pivo i to »rujansko«. Načinjeno možda kad sam se ja rodio.
- Zanima me kakav tek ima. Je li dobro?
- Izvanredno!
Skinuo je pehar i srknuo po drugi put gutljaj snažnog eliksira. U njegovim se očima pojavio izraz zadovoljstva. Zatim je pehar svečano vratio na njegovo mjesto.
- Rado bih malko kušala - rekla je Pauline, pogledavši gore. - Nikada nisam pila »rujansko pivo«. Je li slatko?
- Opasno slatko - reče Graham.
Nastavila je gledati pehar pogledom djeteta koje žudi za nečim zabranjenim. Konačno se doktor John predao, skinuo pehar i priuštivši samom sebi zadovoljstvo dao joj gutnuti iz svoje ruke. Nagnuo je pehar tako da je samo kap po kap padala na ružičaste usnice koje su srkale.
- Još malo, još malo - govorila je, dodirujući njegove ruke svojim prstićima kako bi on više nagnuo vrč. - Ima miris po mirođijama i šećeru, ali ga ne mogu okusiti, jer držite ruku tako ukočenu. Kakav ste vi škrtac!
Popustio je, ozbiljno joj šapćući u uho: - Ne recite ništa majci ili Lucy. Ne bi se složili.
- Ne bih ni ja - rekla je čim je okusila piće. Po svemu sudeći nije djelovalo na nju kao neki čarobni napitak i nije je oduševljavalo. - Ne čini mi se slatkim. Gorko je i vruće, i oduzima mi dah. Poželjela sam vaše »rujansko« samo zato jer je bilo zabranjeno. Hvala vam, neću više.
I laganim naklonom, nemarnim, ali dražesnim kao što je bio i njen ples, ona se povukla od Johna i pošla svom ocu.
Dijete od sedam godina nalazilo se u djevojci od sedamnaest. Graham je pogledao za njom ponešto iznenađeno i njegove su je oči promatrale dobar dio večeri, no činilo se kao da ona to ne zamjećuje. Kad smo silazili u salon, ona je prihvatila oca ispod ruke. Njezino prirodno mjesto bilo je kraj njega. Njezine oči i njezine uši bijahu posvećene njemu. On i gospođa Bretton bili su te večeri glavni govornici. Pauline je bila njihov najbolji slušalac, pozorno prateći sve što su oni govorili, zahtijevajući da se ponovi ovaj ili onaj slučaj i događaj. - Gdje si bio u ono vrijeme, tata? Što si kazao? Pričaj gospođi Bretton što se tada dogodilo - tako ga je tjerala da govori. Nije više davala oduška svojoj veselosti. Djetinji se sjaj izgubio za to veče. Postala je nježna, zamišljena i pažljiva. Bilo je lijepo pogledati je kad je zaželjela laku noć. Njezino ponašanje spram Grahama bijaše puno otmjenosti. U njezinu naklonu i lakom smiješku očitovalo se ponašanje prave grofice, a Graham ju je mogao samo ozbiljno pogledati i nakloniti se. Vidjela sam kako ne uspijeva povezati u mislima onu malu vilu što pleše i otmjenu damu. Slijedeće jutro, kad smo se svi okupili oko stola postavljenog za doručak, još uvijek drhtureći od jutarnjeg hladnog pranja, gospođa Bretton je zabranila izlazak iz kuće u tijeku dana svakome tko nije bio poslom prisiljen.
Zaista, izlazak se činio gotovo nemogućim. Smetovi su pokrivali donja okna prozora, a napolju su se oštro borili snijeg i vjetar pod teškim tamnim nebom. Sada više nije padao snijeg, ali onaj koji je do sada napadao vijorio je zrakom nošen vjetrom čineći tisuće fantastičnih oblika. Paulina je podržavala gospođu Bretton.
- Tata neće izići - rekla je, stavljajući stolac za sebe kraj naslonjača svog oca. - Pobrinut ću se za njega. Nećeš otići u grad, zar ne, oče? - Da i ne - glasio je odgovor. - Ako ti i gospođa Bretton budete dobri prema meni, nježni i pažljivi, ako me budete mazili, možda bih mogao pristati da pričekam i vidim hoće li se vrijeme smiriti. Ali, vi mi i ne nudite doručak, vi me želite izgladnjeti.
- Molim vas, natočite mu brzo kavu - zatražila je Paulina - a ja ću se pobrinuti za grofa de Bassompierrea na drugi način. Budući da je on postao grof treba mu posvećivati veliku pažnju.
Uzela je pecivo i pružila mu ga.
- Evo, oče, hoćeš li da ti ga namažem - zapitala je. - Ova je marmelada ista kao ona u Brettonu za koju si ti govorio da je pripremljena kao u Škotskoj.
- A koju je mala Polly tražila za moga sina, sjećate li se? - prekinula ju je gospođa Bretton. - Sjećate li se kako ste mi se prišuljali i dignuli moj rukav šapćući: - Molim vas, gospođo, dajte nešto dobro za Grahama. Možda malo marmelade ili meda'?
- Ne, majko - nasmijao se doktor John - sigurno nije bilo tako. Nije moguće da sam ja to volio.
- Je li to volio, ili ne, Paulina?
- Volio je - potvrdila je Paulina.
- Ne stidi se toga, Johne - ohrabrio ga je gospodin Home. - Ja to još i sada volim, i uvijek sam volio. A Polly je dokazala svoj razum brinući se za dobrobit svoga prijatelja. Ja sam je naučio takvom dobrom ponašanju i neću joj dopustiti da to ikada zaboravi. Polly, ponudi mi komadić toga jezika.
- Izvoli, tata, ali ne zaboravi da se mi brinemo za tebe samo pod uvjetom da danas ostaneš u La Terrasse.
- Gospođo Bretton - kazao je grof. - Htio bih se riješiti svoje kćerke i poslati je u školu. Znate li možda za koju?
- Jedino onu u kojoj radi Lucy, za školu gospođe Beck. - Gospođica Snowe radi u školi?
- Ja sam učiteljica - rekla sam, i bilo mi je drago što mi se pružila prilika da to izjavim. Kratko vrijeme iza te izjave osjećala sam se kao da sam gurnuta izvan kruga. Gospođa Bretton i njezin sin znali su za prilike u kojima sam živjela. Ali grofu i njegovoj kćeri nije to bilo poznato. Moglo se dogoditi da promijene svoje ljubazno ponašanje prema meni, saznavši za moj društveni položaj. Gospodin Home nije podigao oči s doručka više od dvije minute i nije progovorio ni riječi. Možda nije shvatio ono što sam kazala, možda je mislio da dobro ponašanje prijeći da bilo što izjavi u vezi s takvim priznanjem. Škoti su poznato ponosni, pa iako je gospodin Home izgledao dobrodušno i bio jednostavan u ponašanju i ukusu, ipak sam pretpostavljala da i on nije sasvim lišen tih nacionalnih osobina. Je li to bio lažni ponos? Ili istinska otmjenost? Nisam odgovorila na to pitanje. Što se mene osobno ticalo mogla sam samo ustvrditi: tada i uvijek poslije toga on se pokazao kao pravi džentlemen.
On je po naravi bio osjećajan. Bio je mislilac. Njegovi osjećaji i misli bijahu zastrti velom melankolije. U ozbiljnim situacijama taj bi veo postao pravi oblak. On nije mnogo znao o Lucy Snowe. A ono što je znao nije posve shvaćao. Zaista sam se često znala nasmijati zbog njegova krivog rasuđivanja moga karaktera. No, on je spoznao da moj životni put vodi po sjenovitoj strani brda. Odavao mi je priznanje što sam nastojala ići pošteno svojim putem. Bio bi mi pomogao da je to bilo u njegovoj moći. Kako to nije mogao, on mi je ipak uvijek želio samo najbolje. Kad bi me promatrao, njegov je pogled bio ljubazan, kad je govorio, glas mu je bio dobrodušan.
- Vaš je posao mučan - primijetio je najposlije. - Želim vam zdravlja i snage da pobijedite i uspijete.
Njegova lijepa mala kćer nije prihvatila tu novost tako smireno. Pogledala me začuđeno, gotovo ustrašeno.
- Vi ste učiteljica? - kriknula je. Zatim je zastala, toliko joj se ta misao činila čudnom. - Nikada nisam znala što ste, a nisam se ni sjetila da vas pitam. Za mene vi ste uvijek bili Lucy Snowe. - A što sam sada? - nisam se mogla suspregnuti a da je ne zapitam. - Vi ste, naravno, vi. Ali, zar zaista podučavate ovdje u Villette? - Tako je.
- I to vam se sviđa?
- Ne uvijek.
- Pa zašto to onda radite?
Otac ju je pogledao i ja sam se uplašila da će je prekoriti. Ali on je samo kazao: - Nastavi, Polly, nastavi s tim svojim ispitivanjem. Dokaži svoju radoznalost. Da je gospođica Snowe pocrvenjela ili izgledala zbunjeno, zahtijevao bih da šutiš. Ali, budući da se ona samo smiješi, nastavi sa svojim ispitivanjem. Dakle, gospođice Snowe, zašto se time bavite?
- Uglavnom, moram to priznati, radi novca što ga time zarađujem. - Dakle ne iz posve filantropskih pobuda? Polly i ja priklonili smo se toj hipotezi, kao najugodnijem načinu da objasnimo vašu ekscentričnost. - Ne, gospodine! To činim uglavnom radi krova nad glavom, koji sebi na taj način osiguravam. I radi svog vlastitog umirenja što mi daje spoznaja da mogu raditi za samu sebe i tako ne moram nikome pasti na teret.
- Oče, reci što hoćeš, ali ja žalim Lucy.
- Prihvatite to sažaljenje, gospođice de Bassompierre, prihvatite ga obim rukama kao što biste prigrlili i malo goluždravo ptiče ispalo iz gnijezda. Stavite ga natrag u toplo gnijezdo srca iz kojeg je palo i dobro poslušajte moj šapat: - Ako moja Polly ikada sazna za nesigurnost ovozemaljskih dobara, volio bih da ona postupa poput Lucy: da radi sama za sebe, kako ne bi pala na teret ni rođacima, ni prijateljima.
- Da, oče, - odgovorila je zamišljeno. - Ali, uboga Lucy! Mislila sam da je ona bogata i da ima bogate prijatelje.
- Tvoje su misli vrlo površne. Ja nikada nisam tako mislio. Shvatio sam da je ona od onih koji štite, a ne koje treba štititi. Od onih koji djeluju, a ne koji služe. Ta ju je sudbina učinila iskusnom i ako dovoljno dugo poživi da iskoristi plodove, ona će biti zahvalna svojoj sudbini. Ali što je s tom školom - nastavio je veselo, promijenivši ton. - Da li bi gospođa Beck primila moju Polly, što mislite gospođice Lucy? Rekoh kako samo treba upitati gospođu i ubrzo će sve saznati. Ona je voljela engleske učenice.
- Ako želite, danas poslije podne dovesti gospođicu de Bassompierre - nadodala sam - mislim da mogu jamčiti da će Rosine brzo otvoriti vrata, a gospođa će obući svoj najljepši par rukavica i primiti vas u salonu.
- U tom slučaju - odgovorio je gospodin Home - ne vidim razloga da to odgađam. Gospođa Hurst moći će poslati stvari svoje mlade gospodarice za njom. Polly bi se mogla prihvatiti knjige još prije no što padne noć. A vi, gospođice Lucy, nećete odbiti da od vremena do vremena bacite pogled na nju i obavijestite me kako joj je. Nadam se da se slažete s time, grofice de Bassompierre?
Paulina je oklijevala i stala mucati:
- Ja sam... mislila - rekla je - mislila sam da je moje školovanje... dovršeno.
- To samo dokazuje kako se možemo varati u svom mišljenju. Ja mislim posve drukčije, kao što bi to činili i mnogi drugi slušajući jutros tvoje dobro poznavanje života. Mala moja djevojčice, ti još mnogo toga moraš naučiti. I otac te je morao naučiti još mnogo toga, a on to još nije učinio. Ne možemo ništa drugo nego pokušati s gospođom Beck. Vrijeme se smirilo i ja sam završio s doručkom... - Ali, oče!
- Što je?
- Vidim zapreku.
- Ja je ne vidim.
- Golema je, oče! Ne može se savladati. Tako je široka kao ti u svom zimskom kaputu pokrivenim snijegom.
- Mogla bi se otopiti poput snijega.
- Ne može! Ta si zapreka, ti sam, oče. Gospođice Lucy, upozorite gospođu Beck neka ne pristane da me primi, jer bi na kraju morala primiti i mog oca. Budući da me toliko izaziva, ispričat ću i ja nešto o njemu. Gospođo Bretton, i svi vi ostali, poslušajte: Prije pet godina, kad mi je bilo dvanaest, on se iznenada sjetio da me je odviše razmazio. Kako ja zbog toga neću biti sposobna za život, i ne znam što još sve ne. Odlučio je da moram u školu. Plakala sam, ali gospodin de Bassompierre je imao tvrdo srce. Bio je zaista odlučan, i ja sam krenula u školu. Kakav je bio rezultat? Na najšarmantniji način, otac je dolazio u školu svakog drugog dana da me posjeti. Madame Aigredoux se ljutila, ali to nije ništa koristilo. I tako smo najposlije otac i ja, bili na neki način izbačeni. Lucy bi mogla ispričati gospođi Beck tu malu pričicu, pošteno je da sazna što je očekuje. Gospođa Bretton je zapitala gospodina Homea što ima kazati na to. Kako se on nije branio, presuđeno je protiv njega i Paulina je trijumfirala.
No, ona je znala biti i drukčija, a ne samo naivna. Nakon doručka, kad su se gospođa Bretton i gospodin Home povukli da razgovaraju o nekim poslovima gospođe, ostali smo doktor Bretton, Paulina i ja sami. Tada više nije djelovala poput djeteta. U našem društvu, koje joj je bilo bliže po godinama, ona je iznenada postala prava mala dama. Kao da se i njezino lice promijenilo. Izraz lica i pogled očiju koji su, dok je razgovarala s ocem, bili djetinjasti, iznenada su postali zamišljeni i manje živahni.
Bez svake sumnje i Graham je zamijetio tu promjenu. Nekoliko je časaka zastao kraj prozora, gledajući napolje u snijeg. Zatim se približio kaminu i stao razgovarati, i to ne svojom uobičajenom lakoćom. Činilo se da mu zgodne teme nisu padale na pamet, odabirao ih je oklijevajući, bez mnogo sreće. Govorio je o Villette, o njegovim stanovnicima i o zgradama. Gospođica de Bassompierre odgovarala mu je na vrlo ženstven način. Inteligentno, izričući svoje vlastito mišljenje. Ipak bi poneki pokret, riječ i pogled odavali malu Polly. Bilo je tu toliko finoće, mira i dražesti, da se osjećajan čovjek poput Grahama mogao uhvatiti za njih kao za nešto što vodi iskrenom prijateljstvu. I makar je doktor Bretton bio kao opčinjen, on je ipak i dalje promatrao. Nije mu izbjeglo naviranje tih osjećaja, ni jedan karakterističan pokret, ili oklijevanje u govoru. Ponekad je ona još uvijek pomalo tepala i tada bi pocrvenjela. Još zgodniji od te njezine male slabosti bio je način kako ju je željela ispraviti, ponavljajući iste riječi ali mnogo pažljivije.
Uvijek kad bi to učinila, doktor Bretton bi se nasmijao. Pomalo, u tijeku razgovora, nestajalo je suzdržljivosti među njima. Da se razgovor mogao produžiti, vjerujem postao bi uskoro vrlo srdačan. U Paulinino se lice stao vraćati onaj radosni smiješak, tepala je i nije se ispravljala. A i doktor John se nekako izmijenio, iako ne znam kako. Nije postao veseliji, no činilo se da se on sada osjeća ugodnije što se očitovalo u njegovu mnogo živahnijem i opuštenijem razgovoru. Prije deset godina to dvoje je uvijek imalo mnogo toga reći jedno drugome. Razmak od deset godina nije umanjio njihovu inteligenciju, a imali su i više iskustva. Osim toga, postoje stanovite ličnosti koje uzajamno utječu jedna na drugu, i to tako da što više govore, to više imaju reći jedno drugome. Kod njih se iz združivanja razvija privrženost, a iz privrženosti sjedinjavanje.
Graham je morao otići. Morao se odazvati pozivu svoga zvanja. Napustio je sobu. Prije no što će napustiti kuću, trebalo je da još jednom navrati. U to sam bila sigurna. Ne zbog papira na svom pisaćem stolu, što je predstavljalo samo prividan razlog, već da samog sebe uvjeri kako Pauline zaista izgleda tako kako ju je pamtio. Nije li je vidio u krivom svjetlu i prevario se? Ne! Zaista je bila takva. U to se on još bolje uvjerio prilikom svog povratka u sobu. Ponio je sa sobom oproštajni pogled, plah, ali vrlo nježan. Tako lijep, tako nedužan kako bi moglo pogledati samo lane ispod pokrivača od pa- prati ili janješce iz slamnatih jaslica.
Ostavši same, Pauline i ja smo neko vrijeme šutjele. Obje smo izvadile ručni rad i radile ga marljivo. Drvena šivaća kutija iz davnih vremena bila je zamijenjena jednom sa skupocjenim mozaikom i sa zlatnim listićima. Oni, tada tako sitni prstići koji su jedva mogli držati iglu, bili su sada spretni i brzi. Čelo se još uvijek onako mrštilo, pokreti su bili jednako tako brzi - čas da maknu pali uvojak, čas da stresu zamišljenu prašinu sa svilene suknje.
Toga jutra nisam bila raspoložena za razgovor. Mračni bijes zimskog jutra utjecao je na mene. Strast tog siječanjskog tako bijelog i beskrvnog dana još se nije bila ugasila. Oluja je promukla, ali se nije iscrpla. Da je Ginevra Fanshawe bila moja družica u tom salonu, ona mi ne bi bila dopustila šutjeti i nesmetano slušati. Tema njezina razgovora bila bi osoba koja nas je upravo napustila.
Njezine bi se riječi vrtjele oko njega, mučila bi me pitanjima i pretpostavkama. Uznemiravala primjedbama i povjerljivostima koje nisam željela i koje sam izbjegavala. Pauline Mary mi je jednom ili dva puta dobacila miran, ali prodoran pogled svojih tamnih očiju. Njezine su usne bile poluotvorene, kao da želi nešto kazati. Ali ona je shvatila i poštovala moju želju za šutnjom.
- To neće dugo trajati - govorila sam samoj sebi, jer nisam bila navikla da nađem kod žena ili djevojaka moć samokontrole, ili snagu zatomljivanja svojih želja. Koliko sam ih ja poznavala, prilika za pričanje o običnim stvarima, o njihovim često tako razvodnjenim i nevažnim osjećajima, predstavljali su iskušenje koje se nije moglo tako lako propustiti.
Mala grofica bijaše iznimka. Šivala je sve dok se nije umorila, a zatim je uzela knjigu.
Slučaj je htio da je knjigu potražila baš u onom dijelu biblioteke u kojem su se nalazile knjige doktora Brettona - neko ilustrirano djelo iz povijesti prirode. Često sam je nekoć bila vidjela kako stoji kraj Grahama i promatra slike u knjizi koja je ležala na njegovim koljenima. Kad bi sat bio završen, ona bi ga molila neka joj kao nagradu ispriča sve o slikama. Pažljivo sam je promatrala. Ovo je bio pravi dokaz njezina pamćenja, kojim se toliko hvalila. Hoće li se sjetiti svega toga? Sjetiti se? Bez svake sumnje. Okrećući stranice, preko lica su joj prelazili odbljesci osjećaja poput pozdrava prošlosti. Otvorila je naslovnu stranicu i pogledala ime napisano dječjim rukopisom. Dugo ga je promatrala, nije bila zadovoljna samo gledanjem. Prešla je preko slova vršcima prstiju, prateći to nesvjesnim, ali nježnim smiješkom, koji je pretvarao dodir u milovanje. Pauline je voljela prošlost. No, najčudnije na toj maloj sceni bilo je da ona nije ništa kazala. Osjećala je ne iskazujući svoje osjećaje bujicom riječi.
Sada se pozabavila bibliotekom više od jednog sata. Skidala je knjigu za knjigom, i prisjećala ih se. Pošto je to učinila, sjela je na nisku stolicu, položila obraz na ruke, razmišljala i još uvijek šutjela. Najposlije ju je zvuk ulaznih vrata što su se otvarala, prodor hladnog vjetra i glas njezinog oca koji je nešto govorio gospođi Bretton, trgnuo iz misli. Skočila je i za čas sišla.
- Oče! Oče, nećeš valjda izići?
- Draga moja, moram otići u grad.
- Previše je hladno, oče!
Zatim je čula gospođu Bretton kako je uvjerava da je otac toplo odjeven, i da će krenuti kolima, zagrnuti se. Ukratko, da se ona ne treba plašiti.
- Moraš mi obećati, da ćeš se vratiti prije nego što se posve smrači, zajedno s doktorom Brettonom, u istoj kočiji. Nije vrijeme za jahanje. - Dobro, ako sretnem doktora Brettona, kazat ću mu da se jedna dama brine za njegovo dragocjeno zdravlje i da mi je naložila da ga dovedem sa sobom.
- Moraš reći, jedna dama. Tada će on pomisliti da se radi o njegovoj gospođi majci i poslušat će. Dođi skoro oče, jer ću ja slušati i čekati. Vrata su se zatvorila i kočija je krenula kroz snijeg. Paulina se vratila zamišljena i ustrašena.
Ona je zaista slušala i gledala kad se mrak stao spuštati. Hodala je salonom tihim koracima. Prekidala bi svoj baršunasti hod i prisluškivala noćne zvukove. Ili bolje rečeno, noćnu tišinu. Jer sada se konačno vjetar smirio. Nebo, sa kojeg su otpale lavine, sada je ležalo golo i blijedo. Vidjeli smo ga jasno kroz ogoljelu aleju, a vidjeli smo i mjesec u punoj novogodišnjoj krasoti, bijelog poput svjetla od leda. Nije bilo kasno kad smo ugledali kočiju.
Paulina te večeri nije zaplesala ples kao dobrodošlicu. Velikom se ozbiljnošću stala brinuti za svog oca čim je ušao u sobu. Potpuno ga je osvojila za sebe. Odvela ga je do stolca koji je sama odabrala, i stala mu zahvaljivati medenim riječima što se tako rano vratio. Činilo se kao da su ga te male ruke posjele u stolac i uredile ga, jer je taj snažan čovjek očito uživao u tome da se preda njezinoj vlasti, njoj koja je bila jaka samo u svojoj ljubavi.
Graham se pojavio tek nekoliko minuta nakon grofa. Paulina se okrenula začuvši njegove korake. Razgovarali su, ali samo dvije-tri riječi. Njihovi su se prsti na čas sreli. Paulina je ostala uz svog oca, a Graham se bacio u naslonjač na drugoj strani sobe. Bilo je dobro što su gospođa Bretton i gospodin Home imali toliko toga da razgovaraju. Stara sjećanja pružala su im gotovo neiscrpan izvor tema. Inače bi naše društvo te večeri bilo vrlo tiho. Nakon čaja, Paulinini prsti sa zlatnim napršnjakom brzo su šivali u svjetlu svjetiljke, ali njezin se jezik odmarao. Njezine se oči nisu dizale od rada. Činilo se da je Graham također umoran od svog posla. Slušao je s puno poštovanja starije i pametnije. Sam je malo govorio slijedeći svojim očima sjaj Paulininog napršnjaka, kao da je taj napršnjak bio blještav leptir u letu ili zlatna glava neke hitre, male žute zmije.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:32 pm

Villette       Going_to_School



XXVI.
SPROVOD




Od tog časa moj život više nije bio dosadan. Često sam izlazila, uz pristanak gospođe Beck, kojoj je savršeno odgovarao visoki položaj moga društva. Ta vrijedna direktorica od samog je početka postupala sa mnom s velikim poštovanjem, koje je postalo još veće kad je saznala da sam često pozivana u visoko društvo. Nije ni u tome pretjerivala. Gospođa nije posjedovala tu slabost, bilo je mjere i smisla čak i u najsnažnijem ostvarivanju njezinih interesa. Bila je mirna i razložna uvijek kad je željela postići za sebe neku korist. Pokazivala mi je kako je zadovoljna što osoba iz njezine ustanove posjećuje najviše i najkulturnije društvo. To je svakako bilo bolje nego se upustiti s nekima na nižem položaju od sebe. Nikada nije hvalila ni mene ni moje prijatelje. Samo je jednom, sjedeći u vrtu na suncu, sa šalicom kave kraj sebe i s novinama u ruci, kad sam došla i zamolila je za izlazak te večeri, ljubazno primijetila: - Oui, oui, ma bonne amie, je vous donne la permission de coeur et de gre. Votre travail dans ma maison a toujours ete admirable, rempli de zele et de discretion. Vous avez bien le droit de vous amuser. Sortez done tant que vous voulez. Quant a votre choix de connaissances, j’en suis contente; s’est sage, digne, louable. (Da, da draga prijateljice, dajem vam dozvolu od sveg srca i drage volje. Vaš posao u ovoj kući uvijek je bio zadivljujući, pun žara i diskrecije. Imate potpuno pravo da se zabavljate. Izlazite, dakle, koliko vam drago. Što se tiče vašeg izbora poznanstva, ja sam zadovoljna. On je mudar, dostojan i hvale vrijedan.)

Zašutjela je i nastavila čitati novine.
Čitatelj neće obratiti odviše pozornosti činjenici što je nekako baš u to vrijeme pet zajedno zavezanih pisama nestalo na neko vrijeme iz moga pisaćeg stola. Naravno, prvi sam čas zbog toga bila očajna, no nakon nekoliko trenutaka ja sam se smirila.
- Samo strpljivo! - šapnula sam samoj sebi.
- Neću ništa kazati, već strpljivo čekati. Netko će ih već vratiti. A to se zaista i dogodilo. Pisma su pošla samo u kratku posjetu gospođi Beck. Pošto ih je pročitala, ona su se vratila na svoje mjesto. Našla sam ih slijedećeg dana.
Pitala sam što ona misli o mojem dopisivanju? Kakav je sud stvorila o načinu pisanja doktora Brettona? Što je sudila o njegovim često vrlo zagonetnim mislima i originalnim idejama, o njegovim lakim, slikovitim opisima. Kako joj se sviđao taj vedri, veseli stil, koji je mene toliko oduševljavao? Što li je mislila o onih nekoliko ljubaznih riječi razbacanih ovdje-ondje, makar ne tako obilno kao što su dijamanti bili razbacani u Sindbadovoj dolini, već rijetkih poput dragulja u kutiji za nakit. Gospođo Beck, kako vam se to čini? Mislim da je tih pet pisama naišlo na određeno razumijevanje kod gospode Beck. Jedan dan nakon što ih je ona posudila od mene (kada čovjek govori o tako uglađenoj dami, mora birati uglađene riječi), uhvatila sam je kako me zamišljeno promatra, ali nipošto s negodovanjem. Bilo je to za vrijeme onih kratkih časova između satova, kada su učenice izlazile na dvorište na četvrt sata odmora. Ona i ja ostale smo same u prvom razredu. Kad sam susrela njezin pogled, njene su misli, gotovo protiv volje, potekle s njezinih usana.
- Il ya - rekla je - quelque chose de bien remarquable dans le caractere Anglais. (Ima nečeg zanimljivog u engleskom karakteru.) - Kako to, gospođo?
Nasmiješila se, opetujući riječ »kako« na engleskom. - Je ne saurais vous dire »how«; mais, enfin, les Anglais ont des idee eux, en amitie', en amour, en tout. Mais au moins ii n’est pas besoin de les surveiller (Ne znam vam reći »kako«; Englezi imaju svoje ideje što se tiče ljubavi, prijateljstva i svega. Ali bar nije potrebno nadgledati ih.) - dodala je, ustajući i napustivši sobu kaskajući poput malog ponija. - Tada se nadam - šapnula sam samoj sebi - da u buduće više neće dirati moja pisma.
Ali, jao! Nešto mi je zaslijepilo oči, zamračilo njihov pogled, izbrisalo sliku razreda, vrta, sjajnog zimskog sunca, kad sam se sjetila da nikada više neću čitati pisma kakva je i ona nedavno pročitala. Nikada više ni jedno takvo neće stići do mene. Lijepa rijeka, na čijim sam obalama boravila, a kapljice s njezinih valova rosile mi usne, skrenula je svoj tijek. Ostavila je moju malu kolibu i isušeno polje. Nosila je svoju vodu u daljine. Skretanje tijeka bilo je posve prirodno, nije se moglo ništa prigovoriti. Ali ja sam ljubila svoju Rajnu i svoj Nil. Obožavala sam svoj Ganges, i sada sam bila tužna što je tijek rijeke skrenuo i nestao poput lažnog čuda. Iako stoična, nisam bila pravi stoik. Kapljice su stale padati na moje ruke, na moj pisaći stol. Plakala sam gorko i kratko.
No uskoro kazala sam samoj sebi: »Nada za kojom sada žalim, natjerala me na duboku patnju. Nije umrla dok nije kucnuo pravi čas... Nakon tako bolne agonije, smrt je dobro došla.« Potrudila sam se da je i učinim takvom. Zaista, dugotrajna bol učinila je strpljenje uobičajenim. Na kraju zaklopila sam oči nad svojim pokojnikom, pokrila sam mu lice i s velikim mirom prekrižila ruke. Pisma sam ipak morala spremiti. Ljudi koji su pretrpjeli nesreću uvijek ljubomorno skupljaju i sklanjaju svoje osjećaje. Nije moguće podnositi da nam srce svakog časa ranjava oštra bol sjećanja. Jednog slobodnog poslijepodneva (bio je to četvrtak), kada sam htjela konačno spremiti svoje blago, opazila sam, ali ovaj puta s velikom nelagodom, da ga je ponovno netko dirao. Pisma su bila tamo, ali vrpca kojom su bila svezana bila je odvezivana. Osim toga, i po drugim sam znacima vidjela da je netko otvarao moju ladicu. Ovo je zaista bilo odviše. Gospođa Beck je bila oličenje diskrecije. Uz to, ona je bila mudra i znala je rasuđivati. Nije mi bilo ugodno što je poznavala sadržaj moje ladice, ali to se moglo podnositi. Bila je pravi mali Jezuitski inkvizitor, ali vidjela je stvari u pravom svjetlu i shvaćala ih onako kakve su i bile. No mene je uzbudila pomisao da je ona prenijela informacije o pismima drugima, i da se možda s nekim drugim smijala tim, meni svetim, pismima. Imala sam mnogo razloga bojati se da je tako. Čak sam mogla pogoditi i s kim je razgovarala.
Njezin rođak, gospodin Paul Emanuel proveo je proteklo veče s njom. Ona je običavala pitati ga za savjet i razgovarati s njim o stvarima o kojima ni s kim nije govorila. Tog jutra, u razredu, taj mi je gospodin dobacio pogled nalik pogledu glumice Vashti. Nisam tog časa shvatila razlog njegove srdžbe, ali sada sam razumjela sve. On o meni nije mogao suditi nepristrano, pa čak ni sa dobrohotnošću i tolerancijom. Uvijek sam ga smatrala strogim i sumnjičavim. Pomisao da su ta pisma, obična prijateljska pisma, pala jednom u njegove ruke, a da se to moglo i ponoviti, potresla me do dubine duše.
Što sam mogla poduzeti da to spriječim? U kojem je kutu ove čudne kuće bilo moguće naći sigurno skrovište? Gdje je ključ mogao značiti sigurnost, a lokot zapreku.
Na tavanu? Ne, ja nisam voljela tavan. Osim toga, većina kutija i ladica koje su se tamo nalazile bile su nagnjile i nisu se mogle zatvoriti. Štakori su krčili svoj put kroz raspalo drvo, a miševi su se smjestili među otpacima. Moja draga pisma (još uvijek draga, iako je njihovo vrijeme prošlo) mogla su pasti kao plijen crvima. Uskoro bi postala nečitka zbog vlage. Ne, tavan mi nije odgovarao - ali kamo s njima?
Dok sam razmišljala o tome, sjedila sam kraj prozora spavaonice. Bilo je lijepo, ali hladno poslijepodne. Zimsko sunce na zalazu blijedo je sjalo iznad stare kruške koja se doimala poput osušenog, visokog, sivog kostura. Iznenada se nečeg sjetih. Bila je to jedna od onih fantastičnih misli koje se ponekad rađaju u glavama osamljenih ljudi. Stavila sam kapu na glavu, obukla krzno, te krenula u grad. Pošla sam prema starom povijesnom dijelu grada, čije sam trošne, potamnjele kuće uvijek tražila kad sam bila melankolično raspoložena. Hodala sam ulicama i pošto sam prešla preko nekog polupraznog trga, našla sam se pred staretinarnicom. Ono što sam željela kupiti bila je metalna kutija koja bi se mogla zalemiti, ili pak boca od debelog stakla, koja se mogla hermetički zatvoriti. Između mnoštva različitih stvari pronašla sam i kupila ovo drugo.
Zatim sam načinila zamotuljak od pisama, uvila ih u voštano platno, svezala i stavila u bocu. Zamolila sam starog Židova da bocu zapečati i čvrsto zatvori. Izvršavajući moje naređenje, on me sumnjičavo promatrao ispod snježnobijelih trepavica. Vjerujem da je on mislio kako se radi o nekom opasnom i nečistom poslu. U svemu tome ja sam nalazila tužnu zadovoljštinu. Nagon koji me tjerao na to i raspoloženje u kojem sam se nalazila bijahu slični onima koji su me natjerali da pođem ispovjedniku. Žureći se, stigla sam do škole po mraku, ali u pravo vrijeme za večeru. U sedam sati digao se mjesec. U pola sedam kad su se učenice i učitelj i nalazili na učenju, a gospođa Beck je sa svojom majkom i djecom boravila u blagovaonici, kad su vanjske učenice već bile otišle kući, a Rosina napustila predvorje, ja sam se ogrnula rupcem, i išuljala se kroz vrata prvog razreda u vrt, noseći svoju bocu. Pošla sam u »zabranjenu aleju«.
Ono drvo Metuzalem stajalo je na kraju aleje, blizu moje klupe. Uzdizalo se sivo i maglovito, iznad žbunja koje ga je okruživalo. To drvo, iako vrlo staro, bilo je još neoštećeno. Jedino što se blizu njegova korijena nalazila duboka rupa. Znala sam za tu rupu, napola prekrivenu bršljanom, tu sam namjeravala sakriti svoje blago. No, nisam samo htjela sakriti blago već i sahraniti jednu bol. Tu bol, zbog koje sam u posljednje vrijeme plakala, trebalo je zakopati. Dobro, dakle, očistila sam bršljan i pronašla rupu. Bila je dovoljno široka da primi bocu, i ja sam je gurnula duboko u nju. U kućici za alat na kraju aleje ležali su ostaci materijala, što su ga bili ovdje ostavili zidari prilikom popravaka na kući. Odanle sam uzela malo crijepa i maltera. Crijep sam stavila u rupu, pričvrstila ga cementom, sve to pokrila zemljom i konačno položila natrag bršljan. Kad sam to obavila, naslonila sam se na drvo i zastala u žalosti kao kraj iskopanog groba. Noćni je zrak bio vrlo miran, ali mutan od neke čudne magle, koja je mjesečinu pretvarala u blještavu izmaglicu. U tom zraku, u toj magli, bilo je nešto čudno, neka vrsta elektriciteta koja je snažno djelovala na mene. Osjećala sam se tada kao onda u Engleskoj, kada je jedne noći zvijezda Sjevernjaća putovala nebom i kada sam, zakasnivši na pustom polju, promatrala smotru vojnika sa zastavama i podrhtavanje nazupčenih kopalja, brzo penjanje glasnika od sjeverne zvijezde prema tamnom, nebeskom svodu. Nisam bila sretna, ali sam se osjećala jakom.
Ako je život bio rat, moja je sudbina bila boriti se sama. Razmišljala sam o tome kako da napustim svoj zimovnik - da ga ostavim jer je nedostajalo hrane za ljude i za stoku. Možda je, za takav korak, bila potrebna još jedna bitka sa srećom. Ako je tako bilo, imala sam hrabrosti za to. Nisam imala što izgubiti, a Bog mi je mogao pomoći da pobijedim. Ali, koja je cesta bila otvorena, koji plan moguć? Još sam uvijek razmišljala o tome, kad je iznenada mjesec, dotada zamagljen, bljesnuo punim sjajem. Pogledala sam pažljivije ne bih li otkrila uzrok te iznenadne promjene. Bacila sam pogled u aleju, kad se preda mnom pojavio lik visoke, u crno odjevene žene, sa snježnobijelim velom.
Prošlo je nekoliko trenutaka, a ja nisam pobjegla, niti vrisnula. Ona je još uvijek stajala na istome mjestu. Počela sam govoriti. - Tko ste vi i zašto ste došli k meni?
Stajala je nijemo. Nije imala ni lice ni obličje. Sve ispod njezinog čela bilo je zastrto bijelim velom. Ali, ona je imala oči, a te su me oči gledale.
Nisam osjećala hrabrost, već prije neku vrstu očaja. A očaj često preuzima na sebe ulogu hrabrosti. Približila sam joj se. Pružila sam ruku, jer sam je namjeravala dirnuti. Činilo se kao da se ona povlači. Što sam joj se više pokušala približiti, njezino je nečujno povlačenje postajalo sve brže. Mnoštvo žbunja, zimzelenog drveća i lovora ispriječilo se između mene i onoga što sam slijedila. Čekala sam. Kazala sam: »Ako imaš neku poruku ljudima, vrati se i reci.« Prikaza ne odgovori, nego nestade.
Ovaj puta nije bilo doktora Johna kome sam se mogla obratiti za pomoć. Nije bilo nikoga kome sam mogla prišapnuti: »Ja sam ponovno vidjela opaticu.«

***


Paulina Mary je zahtijevala da često dolazim u ulicu Crecy. U ono staro doba u Brettonu, iako nije pokazivala neku naročitu ljubav prema meni, moja je nazočnost postala za nju neka vrsta potrebe. Primijetila sam da je ona trčala za mnom čim bih napuštala sobu.
Otvarala bi vrata, i provirivala, te govorila odlučno:
- Siđite! Zašto sjedite ovdje sami? Morate doći u salon. Sada mi je u tom istom duhu govorila:
- Napustite ulicu Fossette. Dođite i živite s nama. Tata bi vam plaćao mnogo više nego gospođa Beck.
Gospodin Home mi je ponudio lijepu svotu, koja je bila tri puta veća od moje sadašnje plaće, prihvatim li mjesto družbenice njegove kćeri. Odbila sam. Mislim da bih to bila učinila i kad bih bila još mnogo siromašnija, i s još mnogo manje izgleda za budućnost. Nisam osjećala volju za taj posao. Mogla sam učiti druge, davati lekcije, ali mi nipošto nije odgovaralo da budem nečija guvernanta ili družbenica. Radije bih bila u nekoj bogatoj kući sobarica. Kupila bih čvrste rukavice, pometala spavaonice i stubišta, te čistila peći u miru i neovisno o bilo kome. Radije bih šivala košulje i gladovala, nego bila nečija družbenica.
Nisam mogla postati sjena sjajne dame - sjena gospođice de Bassompierre. Po naravi sam često bila neraspoložena. Navikla sam na pokornost, ali to moje pokoravanje moralo je biti dobrovoljno. Kao što je to bilo kad bih strpljivo sjedila za katedrom između, sada već sasvim priviknutih, učenica prvog razreda gospođe Beck. Ili kad sam bila sama u spavaonici, u vrtnoj aleji, na svojoj klupi u vrtu. Nisam mogla promijeniti svoju ćud, niti je prilagođavati: nije mogla postati okvir nikakvom dragom kamenu, pridodatak nečijoj ljepoti ili privjesak samaritanskoj veličini.
Gospođa Beck i ja smo se dobro razumjele. Ja nisam bila njezina družbenica, niti guvernanta njezine djece. Ona mi je davala slobodu, nije me ničim vezala, pa čak ni za sebe, ni za svoje interese. Jednom je zbog bolesti nekog rođaka morala na četrnaestak dana napustiti školu. Vratila se puna straha da se za vrijeme njezine odsutnosti nešto dogodilo u školi. Videći da se sve odvijalo svojim uobičajenim tijekom i da nema dokaza nemara, ona je svakoj učiteljici u znak zahvalnosti dala poklon. Do mog je kreveta stigla u ponoć i rekla da za mene nema dar.
- Moram St. Pierrovoj dokazati da joj se vjernost isplati - rekla je. - Kada bih to pokušala s vama, to bi moglo uroditi nesporazumom, pa možda čak i razdorom među nama. Nešto ipak mogu učiniti za vas. Mogu vam dati punu slobodu. C’est ce que je ferai. (To je ono što ću učiniti.)
Održala je riječ. Sve blage okove kojima me ikada bila okovala ona je sada skinula. No, ja sam se dobrovoljno pokoravala njezinim pravilima. Sa zadovoljstvom sam sada radila dva puta više s učenicama i dvostruko se više zalagala.
Što se tiče Mary de Bassompierre, ja sam je rado posjećivala, iako nisam željela živjeti s njom. Sve mi je dokazivalo da će joj čak i ti moji povremeni posjeti uskoro postati neophodni. Što se tiče gospodina de Bassompierra, on toga nije bio svjestan. Nije uočavao tu mogućnost jer, poput djeteta, nije shvaćao znakove ni početak nečega što kasnije možda ne bi odobravao.
Počela sam razmišljati o tome hoće li on to odobriti ili neće. To je bilo teško kazati. Bio je zauzet svojim naučnim istraživanjima. Bio je oštrouman i mudar u vezi sa svim što se ticalo njegovih istraži- vanja, no odviše povjerljiv i naivan za svakodnevni život. Prema svemu sudeći, on je svoju »kćerkicu« još uvijek smatrao djetetom i nije shvaćao da je netko drugi može gledati drugim očima. Govorio je o tome što će morati učiniti kada Polly postane žena, kad odraste. A Polly, koja je stajala kraj njegova naslonjača, nasmiješila bi se i uzela njegovu glavu među svoje dlanove, poljubivši njegove sijede uvojke. Ponekad bi ga stala natezati za kosu, ali nikada nije rekla: »Oče, pa ja sam odrasla.«
Ona se različito ponašala prema različnim ljudima. S ocem je još uvijek bila dijete, nježno, veselo i zaigrano. Sa mnom je bila tako ozbiljna i ženstvena kako je samo mogla biti. S gospođom Bretton je bila poslušna, ali ne i srdačna. S Grahamom je bila suzdržljiva, ponekad čak vrlo stidljiva. Po neki je put nastojala da bude hladna. Katkada ga je i izbjegavala. Trgnula bi se začuvši njegov korak. Ušutjela bi kad bi on govorio. Zamuckivala je odgovarajući, a kad bi on otišao, ostajala bi uznemirena i zbunjena. To je primjećivao čak i njezin otac. - Mala moja Polly - primijetio je jednom - ti živiš odviše povučeno. Ako ćeš se kao žena tako plašljivo ponašati, nećeš odgovarati društvu. Ponašaš se prema doktoru Brettonu kao prema strancu. Kako to? Zar se ne sjećaš da si ga kao mlada djevojčica vrlo voljela. - Vrlo, tata - odvraćala mu je svojim suhim, ali ipak nježnim glasom. - Zar ga sada ne voliš? Što ti je učinio?
- Ništa. Volim ga pomalo. Ali postali smo stranci jedno drugome. - Odbaci taj osjećaj. Govori s njim slobodno i ne boj ga se! - On baš nije razgovorljiv. Ne plaši li se on mene, oče? - Kako bi se bilo koji muškarac mogao plašiti tako male šutljive dame?
- Onda mu reci jednom zgodom neka se ne ljuti na mene što šutim. Reci mu da je to moj način i da ja ne želim biti neljubazna. - Tvoj način, mala brbljavice? Daleko je to od tvog načina! To je samo tvoje raspoloženje.
- Popraviti ću se, oče!
Na dražestan je način već slijedećeg dana nastojala održati svoje obećanje. Vidjela sam kako se napreže pri razgovoru s doktorom Johnom o općim temama. Ta pažnja izazvala je osjećaj zadovoljstva na licu njezinog gosta. Bio je pažljiv prema njoj i odgovarao joj na najnježniji mogući način, kao da u zraku visi neka paučinasta sreća, koju se on bojao uništiti jačim dahom. Nije se moglo zanijekati da u njezinu plašljivom, ali ozbiljnom pokušaju u stjecanju njegova prijateljstva, nije bilo neke divne draži.
Kad je doktor otišao, pristupila je očevu naslonjaču. - Jesam li održala svoju riječ, tata? Jesam li se bolje ponašala? - Moja se Polly ponaša poput kraljice. Bit ću ponosan na nju, ako tako nastavi. Malo-pomalo. ona će primati moje goste mirno i otmjeno. Gospođica Lucy i ja morat ćemo se potruditi i ponašati se najotmjenije da nas Polly ne bi zasjenila. Ipak, Polly, još uvijek lagano zamuckuješ, pa čak i tepaš Kao onda kada ti je bilo šest godina. - Ne, oče - odbila je ona uvrijeđeno. - To ne može biti istina. - Što vi kažete, gospođice Lucy? Nije li Polly kad je odgovarala na pitanje doktora Brettona poznaje li palaču princa Bois l’Etanga, odgovorila tepajući da je bila tamo nekoliko puta? - Tata, ti si tako sarkastičan, ti si zao! Ja mogu izgovoriti sva slova abecede jednako tako jasno kao i ti. Ali, odgovori mi: zašto ti je toliko stalo da budem ljubazna s doktorom Brettonom? Zar ga toliko voliš?
- Volim ga zbog toga što smo stari, dobri poznanici. Osim toga, on je istinski dobar sin. Ima dobro srce i vrlo je sposoban u svom zvanju. Da, taj je callant4 dobar.
- Callant! Ti si pravi Škot! Je li to narječje Edinburga ili Aberdeena?

- Oboje, ljubavi moja! A bez svake sumnje i Glasgowa. Zbog toga i govorim francuski tako dobro. Pravi Škot uvijek dobro govori francuski.
- Ti uvijek odaješ Škota.U tome si nepopravljiv, oče! I tebi bi škola bila potrebna.
- Morat ćeš nagovoriti gospođicu Snowe da nas oboje podučava. Tebe u otmjenom i ženstvenom ponašanju, a mene u klasičnom izgovoru. Svjetlost u kojoj je gospodin de Bassompierre očigledno promatrao »gospođicu Snowe« pružala mi je unutarnje zadovoljstvo. Kako nam proturječne karakterne osobine pripisuju oni koji nas promatraju. Gospođa Beck smatrala me učenom i ozbiljnom, gospođica Fanshawe ironičnom i ciničnom, gospodin Home uzornom učiteljicom, oličenjem ozbiljnosti i diskrecije, pomalo konvencionalnom i možda nešto prestrogom i odviše uskih pogleda, ali ipak uzornom guvernantom. Profesor Paul Emanuel pak nije nikada propustio priliku a da mi ne spočitne da sam i odveć pustolovna duha, neposlušna i hrabra. Smijala sam im se svima. Ako me je itko od njih poznavao, onda je to bila mala Paulina Mary. Nisam bila pristala da postanem njezina plaćena družbenica, ali kako sam, družeći se s njom, stala uviđati da je ona ugodna i skladna, počela me je nagovarati da joj se pridružim u učenju. Predložila je da zajedno učimo njemački jezik, koji joj se, kao i meni, činio teškim. Dogovorile smo se da ćemo imati satove u ulici Crecy s istom učiteljicom. Taj nas je dogovor dovodio zajedno nekoliko sati na tjedan. Činilo se kao da je to gospodinu de Bassompierru bilo drago. Savršeno mu je odgovaralo da gospođa Minerva dio svog slobodnog vremena poveže s dokolicom njegova lijepog i dragog djeteta. Onaj drugi, samoizabrani sudac, profesor iz ulice Fossette, otkrivši tko zna kojom špijunskom metodom da ja često odlazim u određene sate i dane, stao me nadzirati. Govorilo se da je gospodin Emanuel odgojen kod Isusovaca. Ja bih to bila mogla povjerovati da je bolje znao sakriti svoje čine. Sumnjala sam u to, sudeći prema njegovu ponašanju. Nikad nije postojao netko tko se slabije znao sakrivati od njega. On bi analizirao svoje vlastite pothvate: izmislio je i razradio zavjeru, bez oklijevanja hvaleći svoju sposobnost. Ne znam jesam li se više smijala ili ljutila kad mi je on jednog jutra pristupio i šapćući svečano priznao kako me uhodi. On će ispuniti dužnost prijatelja i neće me prepustiti mojim sklonostima. Moje je ponašanje, prema njegovu mišljenju, vrlo neodgovorno. Nije znao kako bi to shvatio. Krivio je svoju sestričnu Beck što dopušta takvo ponašanje učiteljici na njezinoj školi. Jer što bi osoba, koja se posvetila ozbiljnom zadatku odgoja, radila s grofovima, groficama, dvorcima i palačama? Njemu se sve to činilo neodgovornim. Zaista, njemu se činilo da ja izlazim šest dana u tjednu.
Odgovorila sam: - Gospodin pretjeruje. Doista sam u posljednje vrijeme uživala u maloj razonodi, ali ne prije nego li je to postalo neophodno; i ne pretjerujem u tome.
- Potrebno? Zašto bi to uopće bilo potrebno? Pa meni ništa nije manjkalo, tako je on pretpostavljao. Preporučio bi mi neka proučavam život katoličkih opatica. Njima nije bila potrebna nikakva razonoda. Ne znam kakav je izraz prošao mojim licem kad je on to izgovorio. Ali sigurno ga je izazvao. On me optužio da žudim za svjetskim uživanjima, da sam epikurejka, puna želje za veličinom, u grozničavoj potrazi za sjajem i svjetskom taštinom. Činilo se da u meni nema ni požrtvovnosti, ni smirenosti. Nije bilo ni vjere, ni samoodricanja. Ne želeći odgovarati na te optužbe ja sam nastavila ispravljati hrpu engleskih zadaćnica.
Nije u meni vidio kršćanski duh. Poput mnogih drugih protestanata i ja sam u sebi gajila ponos bezbožništva.
Okrenula sam se od njega, i još se više skupila u krilo šutnje. Neodređeni je zvuk prošao kroz njegove zube. Sigurno to nije bila kletva. Za to je on bio odviše pobožan. No sigurna sam da sam čula riječ »prokletstvo«. Nešto sam slično čula i tada, kad sam dva sata kasnije išla hodnikom i prošla kraj njega na svom putu na sat njemačkog jezika. Nikada nije postojao bolji čovjek od gospodina Paula u određenim točkama, a s druge strane nikada nije bilo većeg despota.


* * *

Naša učiteljica njemačkog jezika gospođica Anna Braun bila je dobrodušna žena, u dobi od oko četrdeset i pet godina. Možda je trebalo da živi u doba kraljice Elizabete, jer je obično jela za prvi i drugi doručak govedinu i pila pivo. Osim toga, njezina otvorena njemačka priroda patila je okrutno zbog naše engleske suzdržljivosti. Mi smo mislile kako smo vrlo srdačne s njom, ali je nismo udarale po ramenima, a kad smo pristale da je poljubimo u obraz, učinile smo to tiho, bez bučnog cmakanja. To je nju očito žalostilo i tištilo. Ipak, uzeto jedno s drugim, mi smo se dobro slagale. Naučena na djevojke koje su malo razmišljale i slabo učile, ona je bila začuđena zbog našeg napretka. U njezinim smo očima nas dvije bile dva ledena, ponosna i neprirodna čudovišta.
Mlada je grofica bila pomalo ponosna. Svojom prirođenom ljepotom i nježnošću, ona je imala pravo na te osjećaje. Ali mislim da je bilo potpuno pogrešno pripisivati ih meni. Ja nikada nisam izbjegavala jutarnji pozdrav, što je Paulina činila kad god joj je to bilo moguće. U mom naoružanju nije postojalo oružje blagog prezira. Paulina je pak uvijek pokazivala to sjajno, fino oružje i svakom grubom njemačkom ispadu suprotstavljala bi njegov sjaj.
Poštena Anna Braun je osjećala u stanovitoj mjeri tu razliku. Ona se napola plašila, a napola obožavala Paulinu koju je držala nekom vrstom vile. Kod mene pak, kod tog običnog smrtnika, ona bi tražila zaklon.
Knjiga koju smo voljele čitati i prevoditi sadržavala je Schillerove Balade. Paulina ih je ubrzo naučila divno čitati. Gospođica bi je slušala s očitim zadovoljstvom i sretnim osmijehom, diveći se njezinu zvonkom glasu. Ona bi ih prevodila, a riječi bi joj lako tekle preko usana, pune pjesničkog žara. Njezini bi se obrazi zarumenjeli, na usnama bi se pojavio lagani smiješak, a lijepe bi oči zaiskrile. Najljepše dijelove naučila je napamet i često bi ih recitirala, kad bijasmo same. Jedna, koju je naročito voljela, zvala se »Des Madchens Klage« (Djevojačka tužba.)
Voljela je ponavljati te riječi, nalazeći u njima tužnu melodičnost. Smisao joj se nije sviđao.
Jedne večeri, kad smo sjedile kraj vatre, prošaptala je:
Du Heilige, rufe dein Kind zuruck Ich

habe genossen das irdische giuck,

Ich habe gelebt und geliebet.


(Ti, sveta, nozovi svoje dijete,

Uživala sam u zemaljskoj sreći;

Živela i ljubila!)


- Živjela i ljubila! - rekla je - zar je to vrhunac zemaljske sreće, kraj života - ljubav? Ja to ne mislim. Može to biti najveća ljudska bijeda, može biti gubljenje vremena, besplodno mučenje osjećaja. Da je Schiller kazao »biti ljubljen« bio bi bliže istini. Nije li to nešto drugo, Lucy, biti ljubljen?
- Mislim da je možda tako. Ali zašto da o tome razmišljamo? Što vama znači ljubav? Što vi znate o tome?
Pocrvenjela je, pomalo zbog srdžbe, a pomalo zbog stida. - Nemojte tako govoriti, Lucy! Otac može još uvijek gledati u meni malo dijete. Meni je to čak i drago. Ali vi znate i morat ćete se priviknuti na to, da sam djevojka od devetnaest godina. - Nije važno ni da imate dvadeset i devet. Ne možemo spoznati osjećaje s pomoću razgovora i diskusija. Nećemo tako govoriti o ljubavi.
- Zaista, zaista! - kazala je brzo i uzbuđeno - možete nastojati sputavati me koliko želite, ali ja sam već o tome govorila, a i mnogo čula. Mnogo

neugodnog i štetnog, i to na način koji vi ne biste odobravali.
I to malo, uvrijeđeno, lijepo zločesto biće nasmijalo se. Nisam mogla naslutiti što ona misli, a nisam je ni htjela pitati. Bila sam zbunjena. Videći ipak potpunu nevinost u njezinu držanju, spojenu s malo nestašnosti i obijesti, kazala sam napokon:

- Tko govori s vama na takav način o tim stvarima? Tko vam je toliko blizak da se to usudio reći?
- Lucy - odgovorila je mnogo nježnije - to je osoba zbog koje sam ponekad vrlo tužna. Voljela bih kad ona ne bi dolazila. Ne želim da
dolazi ovamo.

- Tko je to, Paulina? Zbunjujete me.
- To je moja sestrična Ginevra. Svaki put kada dolazi u posjete gospođi Cholmondeley ona navraća ovamo i govori o svojim obožavaocima. Kakva je to ljubav! Trebali biste čuti sve što ona govori o ljubavi.
- Čula sam - odgovorila sam potpuno hladno.
- A možda i nije loše da ste to i vi čuli. Ne valja žaliti zbog toga, to je posve u redu. Jer naravno, Ginevrino mišljenje ne može utjecati na vas. Vi ste visoko iznad njezine glave i iznad njezina srca. - Ona jako utječe na mene. Ona ima moć da razori moju sreću i uznemiri moje misli. Ona me ranjava svojim mišljenjima o ljudima koji su mi najdraži.

- Šta to ona govori, Paulina? Recite mi! Mora postojati način da se ukloni učinjena šteta.
- Ljude koje sam najdulje i najviše poštovala ona potcjenjuje. Ona ne štedi ni gospođu Bretton, a ni Grahama.
- Vjerujem. Samo ne znam kako ona povezuje te ljude sa svojim osjećajima i sa svojom ljubavlju? A ona to čini, zar ne? - Lucy, ona je drska i zlobna. Vi poznajete doktora Brettona. Obje ga poznajemo. On je možda ponosan i nemaran, ali je li ikada bio zao i ponizan? Dan za danom ona mi ga prikazuje kako kleči pred njezinim nogama, proganjajući je poput sjene. Ona ga uvredljivo odbija, a on je zaklinje da mu se smiluje. Lucy, je li to istina? Je li bilo što od toga istina?
- Istina je da ju je on možda nekoć smatrao privlačnom. Kaže li ona kako joj još uvijek udvara?
- Kaže da bi se za nj mogla udati kad god to zaželi. On samo čeka njezin pristanak.
- Znači zbog toga ste bili tako suzdržani spram Grahama, a to je i vaš otac primijetio?
- Stala sam sumnjati u njegov značaj. Zatim sam posumnjala u Ginevrine riječi, jer nisu zvučile istinito. Vjerujem da pretjeruje, možda čak i izmišlja. Ali želim znati koliko.
- Pretpostavimo da možemo natjerati gospođicu Fanshawe da nam dokaže svoje tvrdnje. Dajmo joj priliku da pokaže svoju moć.
- Mogla bih to učiniti sutra. Otac je pozvao neku gospodu na večeru. Sve same učenjake. Graham je isto tako učenjak. I on je pozvan. Ja bih bila vrlo žalosna kad bih morala sjediti posve sama za stolom u tom društvu. Ne bih mogla razgovarati s gospođom iz pariške Akademije. Sve moje novo stečeno dobro ponašanje bilo bi dovedeno u opasnost.
Vi i gospođa Bretton morate doći zbog mene. Ako je zamolite, i Ginevra će vam se pridružiti.
- Da, odnijet ću joj poziv i ona će imati prilike da dokaže svoj istinoljubivi značaj.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:32 pm

Villette       Going_Home_from_School



XXVII.
PALAČA U ULICI CRECY




Sutrašnji dan bio je mnogo živahniji i poslovniji no što smo to mi, ili bar ja, pretpostavljali. Bio je to rođendan jednog od mladih prinčeva Labassecoura - mislim vojvode od Dindonneaua. U njegovu čast nije bilo nastave ni u školama, ni na sveučilištu. Studenti su morali prisustvovati čitanju čestitke, pa su se stoga okupili u dvorani u kojoj su se inače održavali ispiti i dijelile nagrade. Nakon samog čestitanja jedan od profesora imao je održati govor. Neki od prijatelja gospodina de Bassompierra, koji su bili povezani sa Sveučilištem, spremali su se da prisustvuju toj proslavi, zajedno s gradonačelnikom Villette, vitezom Staasom, te mnogim roditeljima i rođacima studenata. Prijatelji su pozvali i gospodina de Bassompierra. Naravno, trebala je da ga prati i njegova lijepa kćer. Ona je napisala pisamce Ginevri i meni, pozivajući nas da joj se pridružimo. Gospođica Fanshawe i ja oblačile smo se u spavaonici ulice Fossette, kada je Ginevra iznenada prasnula u smijeh.
- Što je? - zapitala sam je, jer se ona prestala uređivati i zurila je u mene.
- Tako je čudno - kazala je svojom uobičajenom iskrenošću i drskošću - da ćemo vi i ja posjetiti isto društvo. Da imamo iste poznanike. - Tako je - odgovorih - nisam baš mnogo cijenila društvo u kojem ste se posljednje vrijeme kretali. Gospođa Cholmondeley i družina meni ne odgovaraju.
- A tko ste to vi, gospođice Snowe? - pitala je tonom tako neprekrivene radoznalosti, da sam se sada ja morala nasmijati. - Pričali ste o sebi da ste guvernanta, a kad ste stigli ovamo zaista ste se i bavili djecom. Vidjela sam vas kako nosite malu Georgettu na rukama poput služavke. Malo bi koja guvernanta pristala na to. Najednom je gospođa Beck mnogo pažljivija prema vama nego prema onoj Parižanki, St. Pierrovoj. A ona oholica, moja sestrična, smatra vas svojom najprisnijom prijateljicom.
- Divno! - povlađivala sam joj, zabavljajući se zbog njezine zbunjenosti. - Tko sam ja doista? Možda neka tajanstvena osoba. Šteta što ne izgledam tako.
- Čudim se što niste više time polaskani - nastavila je. - Vi sve to primate tako mirno. Ako ste doista tako beznačajna osoba kakvom sam vas smatrala, morate biti vrlo hladnokrvni.
- Beznačajna osoba kojom ste me smatrali! - ponovila sam njezine riječi i moje se lice pomalo zacrvenjelo. No, nisam se ljutila. Od kakve je važnosti bilo što obična školarka upotrebljava te pojmove? Ograničila sam se stoga na primjedbu da sam naišla na uglađenost, zapitavši je zašto to ona smatra tako zbunjujućim. - Čovjek se ne može ne čuditi ponekim stvarima - ostala je uporno pri svome.
- Čudite se nečemu što ste sami izmislili. Jeste li konačno spremni? - Da, dopustite da vas uhvatim pod ruku.
- Radije ne. Hodat ćemo jedna uz drugu.
Kad me uhvatila pod ruku običavala se naslanjati na mene svom svojom težinom. A kako nisam bila muškarac, a ni njezin obožavatelj, meni to nije bilo drago.
- Evo, opet! - viknula je. - Mislila sam da bih na taj način priznavala vaš položaj. Smatrala sam to komplimentom.
- Zaista? Mislili ste izraziti kako se ne stidite pojaviti se sa mnom na ulici? To znači da, kad bi nas ugledali gospođa de Cholmondeley, mazeći svog psića na prozoru, ili pukovnik de Hamal smiješeći se na balkonu, vi ne biste pocrvenjeti zbog pratnje u kojoj se nalazite? - Da - kazala je iskreno; to je bila njezina najveća odlika, sol koja je sprečavala da se njezin značaj ne pokvari.
Osim što je mogla pročitati moj komentar toga »da« u izrazu mog lica, ja nisam ništa primijetila. No u mojem pogledu nije mogla otkriti izraz zahvalnosti.
- Kako podrugljiva osoba! - nastavila je, dok smo prelazili široki trg i ušli u tihi, ugodan park. Kroz njega je vodio najkraći put u ulicu Crecy. - Nitko na svijetu nikada nije bio tako zao prema meni kao što ste to vi.
- Sami ste za to krivi. Šutite, pa ću vas ostaviti na miru. - Kao da se vas može ostaviti na miru. Tako ste čudni i tajanstveni. - Ta tajanstvenost je plod vaše mašte, pa vas molim da me time ne mučite.
- Ali, jeste li vi zaista netko? - uporno je nastavljala, turajući svoju ruku, protiv moje volje, pod moju. I ta se ruka tiskala uz mene, iako nije bila dobrodošla.
- Da - odgovorila sam - ja sam osoba koja napreduje. Bila sam družbenica neke stare gospode, zatim guvernanta, a sad učiteljica. - Recite mi tko ste! Neću to nikome kazati - nagovarala me, želeći uporno da otkrije moj inkognito. Stiskala je moju ruku koju je sada bila potpuno osvojila i toliko me nagovarala da sam napokon morala stati u parku i nasmijati se. Za vrijeme čitave naše šetnje parkom izmišljala je najsmješnije varijacije na tu temu, dokazujući uporno svoju nesposobnost da shvati kako osoba bez roda i bogatstva, nepodržavana prijateljima i vezama, može zadržati svoju neovisnost. Što se mene tiče, dostajalo mi je da su me priznavali tamo gdje je to za mene bilo važno. Sve ostalo lako sam podnosila. Porijeklo, društveni položaj, intelektualne sposobnosti, sve je to u mojim mislima bilo nevažno. To su bili trećerazredni stanari, koji su se mogli služiti samo malim salonom i spavaonicom u stražnjem dijelu kuće. Čak i kad su blagovaonica i soba za primanje bile slobodne, nisam ih puštala u njih. Smatrala sam da im odgovara skromniji smještaj. Svijet nije tako sudio o tome, u to sam se brzo uvjerila. Bez svake sumnje svijet je u pravu, ali nisam ni ja u potpunoj zabludi. Postoje ljudi, koje niži društveni položaj i duševno srozava. Njima nedostatak poznanstva znači i gubitak samopoštovanja. Oni moraju cijeniti ta poznanstva i veze, koje ih štite od moralne degradacije. Treba li optuživati čovjeka, koji prikriva činjenicu da su njegovi preci bili obični građani, a ne plemići, da su bili siromašni, a ne bogati, radnici, a ne kapitalisti, ako se on zbog toga smatra manje vrijednim? Što dulje živimo, to imamo više iskustva; to smo manje spremni osuditi vladanje naših bližnjih. Gdje god nalazite skup sitnih obrambenih sredstava, koja štite čedne vrline, vjerujte da su i potrebna.
Stigli smo do palače u ulici Crecy. Paulina je bila spremna. S njom je bila i gospođa Bretton. S njom i gospodinom de Bassompierrom smjestili smo se na dobrim mjestima u dvorani u ne prevelikoj udaljenosti od tribine. Pred nama je bila skupljena omladina Ateneuma, odbornici i gradonačelnik. Mladi prinčevi sa svojom pratnjom sjedili su na istaknutim mjestima. Dvorana je bila krcata plemstvom i najotmjenijim građanima grada.
Nisam znala koji će profesor održati govor. Nisam se o tome raspitivala. Očekivala sam da će se pojaviti neki profesor koji će održati službeni govor, pun mudroslovlja što se tiče studenata, a pun laskanja za princa.
Tribina je bila prazna kad smo mi ušli, ali desetak minuta kasnije bila je već krcata. Iznenada se iznad crvenog pulta pojavila neka glava, poprsje i ruke. Poznavala sam tu glavu, a isto tako i gospođica Fanshawe. Tamna kosa, široko, blijedo čelo, plave sjajne oči bile su nam tako dobro poznate i povezane s mnogim sjećanjima, da smo se gotovo nasmijale ugledavši ga iznenada. Moram priznati, ja sam se zaista i nasmijala, no brzo sam se sagnula, nastojeći rupčićem i velom sakriti svoje raspoloženje.
Zaista sam bila sretna što sam ugledala gospodina Paula. Bilo je ugodnije nego inače vidjeti ga kako sjedi tamo ponosan i uspravan, mračan i smiren, neustrašiv jednako kao kraj katedre u razredu. Njegova nazočnost bijaše veliko iznenađenje za nas. Nisam ga ovdje očekivala, iako sam znala da je profesor književnosti na sveučilištu. Sada sam bila sigurna da nećemo morati slušati riječi pune mudrosti laskanja. No, nisam bila spremna na ono što se iznenada izlilo iznad naših glava.
Govorio je prinčevima, plemenitašima, odbornicima i građanima, s jednakom takvom lakoćom, s jednakom takvom ljutitom iskrenošću, s kojom je bio navikao govoriti učenicama u ulici Fossette. Obraćao se studentima, ne kao đacima, već kao budućim građanima i rodoljubima. Događaji koji su se kasnije zbili u Evropi tada se još nisu mogli naslutiti, i ono što je izlagao gospodin Emanuel činilo mi se upravo proročkim. Tko bi mogao i pomisliti da će široko i plodno tlo Labassecoura pružiti utočište takvim političkim idejama i nacionalnim osjećajima, kakva su sada bila najavljena? Nije potrebno ovdje posebno naglašavati njegovo mišljenje. No, neka mi bude dopušteno ustvrditi kako je taj mali čovjek bio isto toliko u pravu, koliko je bio iskren u svojim izlaganjima. Svim svojim žarom bio je i strog i osjećajan. Gazio je utopističke teorije, odbacivao odlučno lude ideje. A kad bi pogledao u lice tiranije, tada bi se u njegovim očima pojavio sjaj kojeg je vrijedilo vidjeti. Kad je govorio o nepravdi u njegovu se glasu nije osjećala nesigurnost. Njegov bi me glas tada podsjećao na trubu limene glazbe koja je u sumrak svirala u parku.
Ne vjerujem da su njegovi slušatelji bili voljni dijeliti s njim njegov plan u potpunosti. No, neki od studenata oduševili su se kad im je on govorio kakav bi morao biti njihov put i zadatak u budućnosti njihove zemlje i Evrope. Oni su mu dugo i bučno odobravali kad je završio svoj govor. Usprkos njegovoj oštrini, on je bio njihov najmiliji profesor.
Kad je naše društvo napuštalo dvoranu, on je stajao kraj ulaza. Ugledao me i prepoznao. Skinuo je šešir. Pružio mi je ruku u prolazu i upitao: »Qu’en dites vous?« (Što kažete?)
Bilo je to karakteristično pitanje za njega i podsjećalo me, čak u ovom času njegova trijumfa, na nedostatak onog što sam smatrala samokontrolom i što je bila jedna od njegovih grešaka. Nije baš sada trebalo da me pita što mislim ili što bilo tko drugi misli. No, njemu je bilo stalo do toga, a bio je i odviše otvoren po prirodi, odviše nagao da zatomi tu želju.
Dobro! Iako mi se nije sviđala njegova pretjerana gorljivost, sviđala mi se njegova naivnost. Rado bih ga bila pohvalila, moje je srce bilo puno hvale za njega, no nažalost, ni jedna riječ nije silazila s mojih usana. Tko uopće nalazi prave riječi u pravi čas. Promucala sam nekoliko beznačajnih pohvala, a bila sam zaista sretna kad su nagrnuli drugi, koji su svojim oduševljenim čestitkama prekrili moju nedovoljnu rječitost.
Neki ga je gospodin predstavio gospodinu de Bassompierru. Grof, koji je bio oduševljen, pozvao ga je da se pridruži njegovim prijateljima (koji su dobrim dijelom bili također prijatelji gospodina Emanuela). Odbio je da dođe na ručak, jer on je uvijek bio nekako plah pri susretu s bogatstvom. Bio je pun neke snažne želje za neovisnošću, koja nije bila nametljiva ali koju je mogao zapaziti samo netko tko ga je dobro poznavao. Ipak je obećao da će navratiti u tijeku večeri sa svojim prijateljem M.A., članom francuske akademije. Za vrijeme ručka i Paulina i Ginevra bijahu, svaka na svoj način, lijepe. Ginevra je možda bila nadmoćna što se tiče fizičkih čari, ali je Paulina bila nježnija i duhovitija. Oči su joj bile sjajnije i živahnije. Imala je finije lice i veću izražajnost. Tamno crvena Ginevrina haljina isticala je njezine svijetle uvojke i odgovarala je njezinom nježnom tenu. Paulinina bijela haljina, moderna ali stroga, prisiljavala je oko da primijeti živahnost njezina izraza, nježan ali i dubok pogled i smeđu kosu koja se spuštala poput slapa. Bila je tamnija od svoje saksonske sestrične. Priroda je obrve i trepavice gospođice Fanshawe naznačila samo u prolazu, dok je kod gospođice de Bassompierre sve to izvela savršeno i prefinjeno.
Paulina se uplašila učenjaka, no ne toliko da bi neprekidno šutjela. Razgovarala je skromno i bojažljivo, ne bez napora, ali s prirođenom dražesti i s puno duha, tako da je njezin otac često prekidao svoj razgovor i saslušao ponosno njezine riječi. U razgovor ju je uvukao neki vrlo pristojan Francuz, učen čovjek. Bila sam oduševljena njezinim francuskim jezikom. Govorila je bez greške. Struktura je bila ispravna, idiomi točni, naglasak čist.
Ginevra, koja je pola života proboravila na Kontinentu, nije joj bila ravna. Riječi joj doduše nisu nikada nedostajale, ali nije govorila posve tečno, a ni posve čisto. Bilo je očito da tako nikada neće govoriti. Gospodin de Bassompierre bio je i u tom pogledu zadovoljan sa svojom kćeri, iako je bio vrlo kritičan u pogledu jezika. Ovdje je još netko slušao i gledao. Netko, koji je zbog svoje profesije zakasnio na ručak. Čim je sjeo za stol, doktor Bretton je pogledao obje djevojke, i tu im je pozornost posvetio još nekoliko puta te večeri. Njegov je dolazak uzbudio gospođicu Fanshawe, koja do tog časa kao da nije slušala. Postala je ljubazna i smiješila se, govorila je iako ono što je kazala obično nije imalo veze s razgovorom. Njezin površan i bezvezan govor možda se nekad sviđao Grahamu. Možda mu se čak još i sada sviđao.
Možda je to bila samo uobrazilja, koja mi je govorila da iako su mu oči i uši zadovoljne, njegov živi duh i velika inteligencija nisu bili namireni. Bilo je sigurno da je zbog upornog traženja njegove pažnje on, pun pristojnosti, činio sve što se od njega zahtijevalo. Nije bio ni hladan, ni odbojan. Ginevra je bila njegova susjeda i za vrijeme jela on je gotovo isključivo njoj posvećivao svoju pozornost. Bila je zadovoljna i prešla je u salon dobro raspoložena. No, tek što smo došle do te odaje, ona je ponovno postala nezainteresirana. Bacila se na sofu izjavivši kako je onaj govor bio glup, a večera dosadna. Ispitivala je svoju sestričnu kako može podnositi toliko dosadnih učenjaka, koje je njezin otac okupljao oko sebe. Čim smo začule da se gospoda približavaju, ona je ponovno oživjela. Ustala je, otrčala do klavira i počela svirati. Doktor Bretton čim je ušao zauzeo je svoje mjesto kraj nje. Mislila sam da tamo neće dugo izdržati. Ugledala sam, naime, prazno mjesto kraj kamina koje ga je sigurno privlačilo. Primijetio ga je, ali su ga već drugi zauzeli. Dražest i mudrost Pauline privlačili su misaone Francuze. Nježnost njezine ljepote, otmjenost u ponašanju, njezin nezreli, ali prirodni osjećaj takta odgovarao im je. Sakupili su se oko nje, ne da razgo- varaju o nauci, što bi pokazalo njezino neznanje, već o literaturi, umjetnosti, o čemu je, kako se pokazalo ona mnogo znala. Slušala sam. Sigurna sam da je i Graham to također činio. Imao je vrlo dobar sluh i vid. Znala sam da sluša razgovor. Osjetila sam kako je oduševljen njime. Paulina je posjedovala više osjećajnosti i karaktera, no što je to većina ljudi mislila. Više no što je i Graham mogao zamisliti. Nije to nikada pokazivala onima, koji to nisu željeli primijetiti. Da kažem istinu, čitaoče, nema ljepote, dražesti i savršene prefinjenosti bez isto toliko snage i iskrenosti. Jednako tako kao što ćeš uzalud tražiti dobar plod i krasan cvijet na drvetu bez korijena i soka, isto ćeš tako uzalud tražiti dražest kod slabe i umorne prirode. Za kratko vrijeme će možda cvijet prekriti slabost, ali ubrzo će uvenuti, čak i na najtoplijem suncu. Graham bi se sigurno prenuo da mu je neki duh šapnuo nešto o snazi te nježne prirode. Ali ja, koja sam je poznavala od djetinjstva, znala sam ili pogađala kakvo čvrsto korijenje povezuje njezinu dražest sa sočnim tlom stvarnosti.
Dok je doktor Graham slušao i čekao da se čarobni krug otvori, njegov pogled koji je lutao po sobi zadržao se na meni. Sjedila sam u mirnom kutu nedaleko moje kume i gospodina de Bassompierra koji su razgovarali u četiri oka. Graham mi se nasmiješio, prošao kroz sobu i zapitao me kako sam, zašto sam tako blijeda. Imala sam svoj vlastiti smiješak i svoje vlastite misli. Bilo je već prošlo tri mjeseca otkada je doktor John posljednji put razgovarao sa mnom, čega on uopće nije bio svjestan. Sjeo je i zašutio. Više je volio gledati nego razgovarati. Ginevra i Paulina nalazile su se sada nasuprot njemu. Mogao ih je promatrati. Proučavati oba lica.
Nakon večere je nekoliko novih gostiju, dama i gospode, ušlo u sobu. Stigli su na razgovor. Među njima zamijetila sam strogi, tamni profesorski lik u salonu. Gospodin Emanuel poznavao je mnoge od prisutne gospode, ali čini mi se ne i dame, isključujući mene. Kad je pogledao prema kaminu morao me primijetiti, te je naravno krenuo ovamo.
Čim je ugledao doktora Brettona, promijenio je svoju odluku i zastao. Da je to bilo sve ne bi bilo nikakvog razloga za svađu. Ali nezadovoljan svojim držanjem, on je nabrao obrve, isturio usne i izgledao tako ružno da sam ja odvratila oči od te gadne grimase. Stigao je i gospodin Josef Emanuel, zajedno sa svojim mračnim bratom. Zamijenio je Ginevru za glasovirom. Kakvo majstorsko sviranje nakon onog školskog! Kakvim je divnim, plemenitim tonom instrument zahvaljivao toj majstorskoj ruci!
- Lucy - kazao je doktor Bretton, prekinuvši tišinu i nasmijavši se, kad je Ginevra prošla kraj njega, dobacivši mu pogled. - Gospođica Fanshawe je zaista dražesna djevojka.
Naravno, ja sam to potvrdila.
- Ima li - nastavio je on - još jedna u toj sobi tako dražesna kao što je ona?
- Mislim, ni jedna nije tako lijepa.
- Slažem se s vama, Lucy! Vi i ja često isto mislimo. Ili bar jednako prosuđujemo.
- Zaista? - zapitala sam nekako sumnjičavo.
- Vjerujem, da ste vi mladić a ne djevojka, mi bismo bili dobri prijatelji. Naše bi se mišljenje podudaralo.
Zadirkivao me. Pomalo ironičan, a pomalo nježan pogled pojavio mu se u očima. Ah, Grahame! Često sam razmišljala o tome kakav je tvoj sud o Lucy Snowe. Je li uvijek bio dobar i pravedan? Da li bi tvoji osjećaji bili jednaki da je Lucy bila ista koja je sada, ali obdarena bogatstvom i položajem? Da li bi tvoje ponašanje bilo jednako? Ne, ne želim ti prigovarati. Ponekad si me ražalostio i oneraspoložio, ali mene je bilo tako lako rastužiti. To mi se dogodilo i kad bi oblak prešao preko sunca. Možda bih pred očima strogog suca imala više krivnje nego ti.
Nastojala sam nadvladati nerazumnu bol koja mi je izjedala srce, osjećajući da Graham posvećuje drugima sav svoj interes, a da za me čuva samo tihu porugu, pa sam ga zapitala:
- U čemu se to mi tako savršeno slažemo?
- Mi znamo dobro zapažati. Vi možda smatrate da ja te sposobnosti nemam, ali nije tako.
- Govorili ste o ukusu. Gledamo iste stvari, ali ih različito prosuđujemo.
- Hajde, da govorimo o ukusima. Naravno i vi morate priznati odlike gospođice Fanshawe. A što mislite o drugima u sobi? Na primjer o mojoj majci, ili o gospođi A. i Z? Ili recimo o blijedoj mladoj dami, gospođici de Bassompierre?
- Znate što mislim o vašoj majci. Ne razmišljam o gospođi A. i Z. - A dalje?
- Mislim da je ona, kao što ste to već kazali, mala blijeda dama. Blijeda je sada, jer je premorena od uzbuđenja.
- Sjećate li je se kao djeteta?
- Pitam se ponekad, sjećate li je se vi?
- Bio sam zaboravio na nju. No poznato je da se događaji, osobe, pa čak i pogledi i riječi izbrisani iz vašeg sjećanja ponovno javljaju u određenim okolnostima.
- To je moguće.
- Ipak - dodao je on - to je sjećanje nepotpuno. Potrebna mu je potvrda, inače je više nalik na san. Može ga učvrstiti samo nečije svjedočanstvo. Vi ste bili naš gost prije deset godina u Brettonu, kada je gospodin Home doveo mojoj majci tu svoju malu djevojčicu, »malu Polly« kako ju je zvao?
- Bila sam tamo one noći kad je ona stigla i onog jutra kad je odlazila.
- Bila je čudno dijete, zar ne? Kako sam postupao s njom? Jesam li u to doba volio djecu? Je li taj veliki nemirni đak imao u sebi nježnosti? Ali vi me se, naravno, ne sjećate?
- Vidjeli ste svoju sliku u La Terrasse. Potpuno vam je nalik. U ponašanju bili ste tada isti kao što ste danas.
- Kako je to moguće, Lucy? Te riječi su probudile moju radoznalost. Kakav sam ja danas? Kakav sam bio jučer ili prije deset godina? - Ljubazan sa svakim s kim ste željeli, neljubazan i okrutan s drugima.
- Varate se. Bio sam grub prema vama.
- Grub! Ne, Grahame! Ja ne bih nikada mogla strpljivo podnositi grubost.
- Jednoga se ipak sjećam. Mirna Lucy Snowe nije osjetila ništa od moje nježnosti.
- Jednako tako malo kao od vaše okrutnosti.
- Da sam bio i sam Neron, ne bih mogao mučiti osobu mirnu poput sjene.
Nasmiješila sam se. Ali sam također ugušila jecaj. Zašto me nije ostavio na miru, zašto nije prestajao s aluzijama na mene? Ti epiteti i te osobine koje mi je pripisivao ja sam odbacila. »Tiha poput sjene« to nisam mogla prihvatiti. Ne ljutito, već s najvećom odlučnošću. Ti epiteti bili su hladni i teški poput olova. Nisam željela da me time optereti.
Na sreću, ubrzo je prešao na drugu temu.
- Kakvi su bili odnosi između »male Polly« i mene? Ukoliko me sjećanje ne vara, nismo bili neprijatelji.
- Govorite vrlo neodređeno. Možda mala Polly ima bolju memoriju. - Oh, mi sada ne razgovaramo o maloj Polly. Molim vas, govorite o gospođici de Bassompierre. I naravno, tako važna osoba ne sjeća se Brettona. Pogledajte njezine velike oči, Lucy! Mogu li one pročitati i jednu riječ u knjizi sjećanja? Jesu li to one iste oči kojima sam pokazivao slikovnice? Ona ne zna da sam je ja djelomično naučio čitati.
- Iz Biblije u nedjelju navečer.
- Ona sada ima mirni, nježni i fini profil. Nekada je imala nemiran i zabrinut izraz! Što znači dječja ljubav - mjehur od sapunice! Biste li vi u nju vjerovali? Ta me mala dama zaista voljela!
- Mislim da vas je zaista voljela na neki način - rekla sam mirno. - Znači, ne sjećate se? Ja sam bio zaboravio, ali sada sam se sjetio. Voljela me više od bilo koga drugoga u Brettonu. - To ste vi mislili.
- Dobro se toga sjećam. Htio bih da joj mogu kazati sve čega se prisjećam, ili bih zapravo želio da joj netko drugi, na primjer vi, šapne to u uho a ja bih s ovog mjesta uživao gledajući izraz njezinog lica. Ne biste li to mogli izvesti i učiniti me svojim vječnim dužnikom? - Da li bih vas mogla učiniti svojim vječnim dužnikom? - zapitala sam. - Ne, to ne bih mogla.
Osjetila sam kako kršim prste. Osjetila sam u sebi neku toplu hrabrost. Ne, nisam htjela pomoći Johnu. Osjetila sam sada svom snagom kako on krivo prosuđuje moj značaj i narav. Uvijek mi je želio dati ulogu koja mi nije odgovarala. Priroda i ja suprotstavljali smo mu se. On nije mogao spoznati moje osjećaje. Nije znao pročitati pogled mojih očiju, lice ili kretnje, iako je sve to govorilo. Nagnuo se prema meni i kazao nježno: - Učinite mi to, Lucy! Bila bih ga zadovoljila, ili bih mu bar jasno bila kazala da nikada više ne zatraži od mene da igram subretu u ljubavnoj drami, kad ne bi nakon njegovih nježnih, gotovo zaklinjućih riječi (»Učinite mi to, Lucy!«) slijedile nečije oštre s druge strane.
- Petite chatte, doucerette, coquette! - siktala je ta boaconstrictor.- Vous avez l’air bien triste, soumise, reveuse, mais vous ne l’etes pas: c’est moi qui vous le dis: Sauvage! la flamme a l’ame, l’eclair aux yeux! (Mala mačka, slatka koketna, izgledate žalosno, pokorno, sanjalački, ali vi to niste: to vam ja kažem. Divljakinja! S plamenom u duši i sjajem u očima.)
- Oui, j’ai la flamme a l’ame, et je dois l'a voir! (Da, imam plamen u duši i moram ga imati!) - odgovorila sam okrenuvši se ljutito. Ali profesor Emanuel je izrekao svoje uvredljive riječi i otišao. Najgore je bilo što je doktor Bretton, koji je imao vrlo dobar sluh, uhvatio svaku riječ. Stavio je rupčić na lice i stao se tresti od smijeha. - Izvrsno, Lucy - zaviknuo je - savršeno! Mala mačka, mala koketa! To moram ispričati majci! Je li to istina, Lucy, ili samo upola? Mislim da jest. Pocrvenjeli ste poput haljine gospođice Fanshawe. Doista, kada ga bolje pogledam, prepoznajem onog malog čovjeka koji se toliko ljutio na vas na koncertu. Isti je, a u ovaj je čas neizmjerno bijesan, jer me vidi kako se smijem. Oh, moram ga dražiti! I Graham, dobro raspoložen, smijao se i rugao, te šaptao tako dugo dok se moje oči nisu napunile suzama.
Iznenada se otrijeznio. Pojavilo se prazno mjesto kraj gospođice de Bassompierre. Činilo se da se krug oko nje razilazi. To je Graham smjesta zamijetio svojim pozornim očima, čak i dok se smijao. Ustao je, sakupio svu svoju hrabrost, prošao kroz sobu i iskoristio priliku. Doktor John je čitavog svog života imao sreću, bio je čovjek uspjeha. A zašto? Jer je imao oči koje su vidjele svaku priliku, srce stvoreno za brze odluke i živce da djelo izvrši. Nikakve ga strasti nisu sputavale, nikakav entuzijazam nije mu stajao na putu. Kako je bio divan tog časa! Kad je Paulina podigla pogled on je stigao do nje, njihovi su se pogledi spojili. Dok je razgovarao s njom, nježno je gledajući, pocrvenio je. Stajao je hrabro u njezinoj nazočnosti, a ujedno i stidljivo, pokoran i nenametljiv, premda odlučan u svojoj namjeri. Ja sam sve to uočila jednim pogledom. Nisam produljila svoje promatranje, jer nisam za to imala vremena, pa da sam to i željela. Bilo je kasno, a Ginevra i ja već smo morale biti u ulici Fossette. Ustala sam i poželjela laku noć svojoj kumi i gospodinu de Bassompierreu.
Ne znam je li profesor Emanuel zapazio kako nerado prihvaćam šale doktora Brettona, ili pak da sam te večeri patila, tako da sve to nije predstavljalo zabavu za tu površnu i lepršavu Mademoiselle Lucy. Kad sam izlazila iz sobe on mi je pristupio zapitavši me hoće li me tko otpratiti do ulice Fossette. Profesor je sada govorio vrlo pristojno, činilo se kao da se ispričava i kaje, ali ja tu njegovu uljudnost nisam mogla samo tako prihvatiti, niti mu tako brzo oprostiti. Nikada zapravo i nisam bila ozbiljno ljuta zbog njegovih grubosti, niti sam se plašila njegova bijesa. Međutim, ono što je večeras kazao smatrala sam neodgovornim i to sam mu željela pokazati. Stoga sam kratko odgovorila:
- Pratnja mi je osigurana.
To je i bila istina. Ginevru i mene odvest će kući kočija. Prošla sam kraj njega s laganim naklonom tako kako su ga morale pozdravljati učenice prolazeći kraj njegove katedre.
Pošto sam našla svoj šal, vratila sam se u predvorje. Gospodin Emanuel stajao je tamo kao da nešto čeka. Dobacio je kako je noć lijepa.
- Je li? - odgovorila sam hladno i suzdržano. Mogla bih bila pljeskati samoj sebi u znak odobravanja. Tako sam rijetko znala dobro glumiti suzdržanost i hladnoću kad me netko uvrijedio ili mi zadao bol. Osjetila sam ponos zbog toga mog uspjeha. To »je li?« zvučilo je baš kao i kod drugih ljudi. Čula sam na stotine takvih suhih rečenica s rumenih usana uobraženih, samoljubivih gospođa i gospođica. Znala sam da gospodin Paul neće željeti nastaviti takav razgovor, ali on je to zaista bio zavrijedio. Smatram da je i on mislio isto, jer je mirno to progutao. Pogledao je moj rubac i primijetio zabrinuto kako je lagan. Odlučno sam mu odvratila da je toliko topao koliko je meni potrebno. Povukla sam se i naslonila na ogradu stuba, zamatajući se u svoj rubac i razgledavajući užasne loše religiozne slike na zidovima. Ginevra nije dugo dolazila. Njezino traćenje vremena bilo je zaista dosadno. Gospodin Paul je još uvijek bio ovdje, i moje je uho uhvatilo njegov ljutiti uzvik. Približio mi se. »Još jedno siktanje« pomislila sam. A kad ne bi bilo odviše nepristojno, bila bih zapušila prstima oba uha u strahu pred onim što ću čuti. No, ništa se nije odigravalo onako kako mi to očekujemo. Ako očekujete šaptanje, čut ćete krik molbe ili jada. Očekujete li vrisak, strašnu prijetnju, začut ćete prijateljski pozdrav i nježni šapat. Gospodin Paul je nježno kazao: - Prijatelji se - kazao je - ne svađaju zbog riječi. Recite mi jesu li se vaše oči ovlažile zbog mene ili zbog onog glomaznog Engleza? (tako je on bezobrazno zvao doktora Brettona) Zbog koga ste tako pocrvenjeli da su vaši obrazi još i sada rumeni?
- Nisam svjesna toga da ste vi ili tko drugi izazvali kod mene takvo raspoloženje - glasio je moj odgovor. Tim sam odgovorom ponovno nadmašila samu sebe i postigla stupanj najledenijeg pretvaranja. - Ali što sam to kazao? - nastavio je. - Recite mi, bio sam ljut pa sam zaboravio svoje riječi. Što sam kazao?
- Ono što je najbolje zaboraviti - odgovorila sam mu još uvijek vrlo mirna.
- Znači, moje su vas riječi uvrijedile? Smatrajte ih neizrečenima, dopustite mi da ih povučem, i oprostite mi!
- Ja se ne ljutim, gospodine!
- Tada je to još nešto gore od srdžbe; zadao sam vam bol. Oprostite mi, gospođice Lucy!
- Gospodine Emanuele, ja vam opraštam.
- Recite mi to svojim prirodnim glasom, a ne tim stranim tonom. - Mon ami, je vous pardonne. (Prijatelju, ja vam opraštam.) Morala sam se nasmijati. Tko bi mogao zadržati smijeh, gledajući ga tako ozbiljnog?
- Dobro! - zavikao je. - Voila que le jour va poindre! Dites done mon ami (Eto svanut će dan! Recite, dakle moj prijatelju.) - Monsieur Paul, je vous pardonne. (Gospodine Paul, ja vam praštam. - Izostavite to Monsieur, izgovorite onu drugu riječ, ili neću povjerovati u vašu iskrenost. Recite - moj prijatelju! »Moj prijatelj« sasvim drukčije zvuči i ima drugo značenje na engleskom nego na francuskom. »Mon ami« nisam mogla kazati gospodinu Paulu. Ali, engleski sam to mogla izgovoriti bez ikakve poteškoće. Ta razlika za njega nije postojala, i on se zadovoljio engleskom frazom. Nasmiješio se. Čitaoče, trebalo je da ga vidiš kako se smije. Kakva razlika u njegovu vladanju sada i prije pola sata. Moram priznati, nikada do tada nisam ugledala u očima gospodina Paula smiješak zadovoljstva ili sreće. Stotinu sam puta vidjela kako se smije sarkastično, ironično ili prezirno. Ali ovaj izraz na njegovu licu bio je nešto posve novo za mene. Promijenilo ga je iz maske u lice. Duboke su bore nestale. Njegov južnjački tamni izgled, koji je svjedočio o njegovoj španjolskoj krvi, iznenada je postao nekako svjetliji. Ne znam jesam li ikada na jednom ljudskom licu vidjela takvu metamorfozu. Odveo me do kočije, a istog je časa stigao i gospodin de Bassompierre sa svojom nećakinjom.
Gospođica Fanshawe bila je loše raspoložena. Smatrala je to veče propalim. Čim su se vrata kočije zatvorila, ona je dala oduška svom neraspoloženju i neobuzdanim prigovorima. Grdila je doktora Brettona otrovnim riječima. Nije uspjela očarati ga ili ga bar mučiti, pa se predala osjećaju mržnje, koji je izražavala tako žarko i u takvim čudovišnim razmjerima, da sam ja planula slušajući je neko vrijeme mirno. Toliko je bio povrijeđen moj osjećaj za pravdu. Uslijedila je prava eksplozija, jer sam i ja znala biti vatrena. Naročito u društvu moje nježne, ali griješne suputnice, koja je uvijek uspijevala uzmutiti u meni najgori talog. Bilo je dobro što su kotači naše kočije užasno bučili prelazeći preko neravnog pločnika Chosevilla. Naime, unutar kočije nije vladala tišina ni miran razgovor. Oborila sam se na Ginevru poput oluje. Izišla je bijesna iz ulice Crecy, trebalo ju je ukrotiti prije no što stignemo u ulicu Fossette. Morala sam joj dokazati njezinu pravu vrijednost. Trebalo je to učiniti jezikom čija se uvjerljivost mogla usporediti s komplimentima Johna Knoxa Mariji Stuart. To je bio pravi postupak sa Ginevrom. Odgovarao joj je. Uvjerena sam da je te noći legla u krevet mirnija i mnogo bolje raspoložena. Sigurno je i dobro spavala, zahvaljujući teškom moralnom udarcu.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Mustra Sre Apr 18, 2018 12:33 pm


Villette       Girl_with_tambourine


XXVIII.
LANAC ZA SAT




Gospodin Paul Emanuel bio je vrlo osjetljiv na prekide za vrijeme njegovih predavanja. Prolaziti pod takvim okolnostima kroz njegov razred smatrale su i učiteljice i učenice opasnim po život. I sama gospođa Beck, ukoliko je bila prisiljena da to učini, proletjela bi kroz razred sakupivši svoju suknju i pažljivo izbjegavajući katedru, poput broda koji se kloni valova. Što se pak tiče Rosine, vratarice, ona je imala opasan zadatak. Svakih pola sata odvodila bi učenice s predavanja, na satove glazbe u kapelicu, ili u veliki i mali salon, blagovaonicu ili pak koju drugu prostoriju u kojoj je bio smješten glasovir. Nakon drugog ili trećeg pokušaja često bi ostajala nijema od straha - osjećaja izazvanog neopisivim pogledom upućenim njoj, kroz naočale.
Jednog sam jutra sjedila u predvorju i vezla neki ručni rad što ga je jedna učenica započela, a nikada ga nije dovršila. Moje su se uši naslađivale slušajući dizanje i spuštanje glasa u susjednom razredu, u tonovima katkada neskladnim, a katkada čak užasno kreštavim. Između mene i te oluje nalazio se čvrsti zid, kao i mogućnost laganog bijega kroz staklena vrata u dvorište, u slučaju da oluja skrene ovamo. Stoga sam se više zabavljala nego uzbuđivala zbog tih sve žešćih simptoma. Uboga Rosina nije bila u sigurnosti. Četiri je puta tog jutra krenula putem opasnosti. A upravo sada, peti puta, njezina joj je opasna dužnost nalagala da izvuče ugarak iz vatre - učenicu ispred nosa gospodina Paula.
- Mon Dieu! Mon Dieu! (Bože moj! Bože moj!) - zaviknula je. - Que vais-je devenir? Monsieur va me tuer, je suis sure; car il est d’une colere! (Što će biti sa mnom? Gospodin će me ubiti, sigurna sam, jer on je užasno bijesan!)
I hrabrošću očajnika ona je otvorila vrata.
- Mademoiselle La Malle au plano! (Gospođica La Malle na sat glasovira!) - viknula je. Mogla se povući ili tiho zatvoriti vrata za sobom, ali glas ju je slijedio.
- Des ce moment! - la classe est defendue. La premisre qui ouvrira cette porte, au passera par cette division, sera pendue, futce Madame Beck elle meme! (Od ovog trenutka razred je zatvoren.
Prva koja otvori ova vrata ili prođe kroz njih, bit će obješena, pa makar to bila sama gospođa Beck.)

Nije prošlo ni pet minuta od te prijetnje kad su se ponovno začule Rosinine francuske papuče kako se šuljaju hodnikom. - Mademoiselle - kazala je - ja ne bih ni za pet franaka ponovno ušla u taj razred. Naočale gospodina Paula zaista su strašne. A upravo je stigao glasnik s porukom iz Atheneuma. Kazala sam gospođi Beck da se ne usuđujem predati poziv, a ona je rekla neka to vama povjerim. - Meni? Ne, to je zaista strašno! Nije to moja dužnost. Hajde, Rosino! Nosite svoj vlastiti teret. Budite hrabri i uđite još jednom! - Ja, gospođice? To je nemoguće. Danas sam ga već pet puta prekinula. Gospođa bi zaista trebala unajmiti žandara za takvu dužnost. Ne! Je n’en puis plus! (Ne, ja više ne mogu!)
- Baš ste kukavica! O kakvoj je poruci riječ?
- Upravo o onakvoj koju gospodin najmanje voli. Hitan poziv da smjesta dođe u Atheneum. Ima tamo službenu posjetu - nekog inspektora, ili tako nešto. Ni sama ne znam što. Gospodin se mora sastati s njim. A znate kako on mrzi svako: mora! Da, to sam zaista znala. Taj ćudljivi mali čovjek mrzio je svaki pritisak. On se bunio protiv svega što je bilo hitno i obvezatno. Ipak, prihvatila sam taj zadatak, naravno ne bez svakog straha. No taj je strah bio pomiješan s drugim osjećajima, naročito s radoznalošću. Otvorila sam vrata, ušla i zatvorila ih za sobom što brže i što je tiše bilo moguće, koliko mi je to uspjelo ovom mojom nemirnom rukom. Jer biti polagan ili bučan, ili pak ostaviti vrata širom otvorena, to su bili najteži zločini. Stajala sam, dakle, tamo, a on je sjedio. Bio je očito zle, upravo najgore moguće volje. Upravo je predavao matematiku, jer on je predavao sve što mu je padalo na pamet. A matematika je bila suh predmet koji mu nije odgovarao. Sve su učenice drhtale dok je govorio. Sjedio je nagnut nad katedrom. Nije mogao učiniti taj napor i pogledati tko je tako izravno prekršio njegovu volju i zakon. To je bilo dobro. Ja sam, naime, na taj način
imala vremena da prođem kroz razred. Mnogo mi je više odgovaralo da sretnem njegov bijes izbliza, nego da podnesem te prijetnje iz daljine. Stala sam točno pred njegovom katedrom. Naravno, nije me smjesta zapazio. Nastavio je predavati. Nije imalo smisla uvrijediti se. Morao je čuti i odgovoriti na poruku koju sam mu donosila. Nisam bila dovoljno visoka da bih mogla podignuti glavu iznad njegova stola, smještenog na podiju. Ohrabrila sam se i pošla naokolo kako bih bolje vidjela njegovo lice. Ono mi je u času kad sam ulazila u razred nalikovalo crnom, divljem tigru.
Dva sam ga puta pogledala nekažnjeno postrance. Treći puta, kad sam uperila pogled iza stola, srela sam njegove zjenice, koje su me prostrijelile kroz naočari. Rosine je bila u pravu. Te su naočale nosile u sebi neizrecivi užas. Iza njih su gledale njegove oči, pune mržnje.
Sad sam otkrila dobre strane blizine. Kako je bio kratkovidan smetalo mu je promatranje zločinca izbliza. Zbog toga je skinuo naočari i mi smo sada bili u istom položaju.
Sretna sam što ga se nisam zaista bojala i što, nalazeći se tako blizu njega, nisam osjećala užas. Usprkos prijetnji koje je bio malo prije izrekao, ja sam mu pristupila s toliko ljubaznosti da nije mogao da se bar malko ne umiri. Naravno, u tome nisam pretjerivala pred očima javnosti. Samo sam mu željela sve saopćiti iza pisaćeg stola. - Que me voulez-vous? (Što želite od mene?)
- zapitao je muklim glasom koji mu je dolazio samo iz grudi i grla, jer je zube držao čvrsto stisnute. Kao da se zakleo da ništa ovozemaljsko neće izmamiti njegov smiješak. Odgovorila sam odlučno: - Monsieur - rekoh - je veux l’impossible, des choses inouies. (Gospodine, želim nemoguće, neprihvatljive stvari.) I misleći kako je najbolje ne oklijevati, već mu što prije sve saopćiti rekla sam mu tiho i brzo što su mu poručili iz Atheneuma, preuveličavajući hitnost poruke.
Naravno, on nije htio čuti o tome. »On neće otići, neće prekinuti predavanje, pa makar sve službenike Villetta poslali po njega. Ne bi skrenuo s puta ni na zapovijed kralja, kabineta i parlamenta zajedno.« Znala sam da on mora otići. I dužnost i interes zahtijevali su da se bez odgađanja odazove pozivu. Ostala sam stoga šuteći stajati, kao da on ništa nije odgovorio. Zapitao me što još želim.
- Samo odgovor koji moram predati glasniku.
Odmahnuo je nestrpljivo rukom. Usudila sam se dohvatiti grčku kapu s prozora.
Slijedio je tu smjeiu kretnju pogledom koji se činio u isti čas i radoznalim i punim sažaljenja.
- Ah! - promrmljao je - ako je došlo do toga da se gospođica Lucy petlja s tom kapom, mogla bi je sama staviti na glavu. Mogla bi sama otići u Atheneum, obučena poput dječaka. S najvećim poštovanjem položila sam kapu na njegov stol. Činilo se kao da mi njezine rese trepereći prigovaraju.
- Napisat ću pismo i ispričati se, to će biti dovoljno! - rekao je, još uvijek nastojeći da izbjegne poziv.
Znala sam da to ne bi koristilo, pa sam nježno gurnula kapu prema njemu. Ona je kliznula po glatkoj površini pisaćeg stola, gurajući pred sobom lagano naočari s metalnim okvirom, i one su na moj užas pale na pod. Već sam nekoliko puta vidjela da su pale i pritom im se ništa nije dogodilo, ali ovaj puta nesreća koja je pratila Lucy Snowe bila je uzrokom što su se oba stakla raspala u sjajne zvjezdice. Sada me zaista obuzeo užas i žaljenje. Znala sam vrijednost tih naočari. Vid gospodina Paula bio je čudan, nije lako bilo naći stakla za njega, a ova su mu odgovarala. Čula sam kako ih je nazivao svojim blagom. Kad sam podizala krhotine, moja je ruka drhtala. Bila sam uplašena do dna srca zbog ove nesreće koju sam prouzrokovala. Zapravo mi je bilo više žao nego što sam bila uplašena. Nekoliko trenutaka nisam se usudila pogledati nesretnog profesora. On je prvi progovorio.
- La! - rekao je - me voila veuf de mes lunettes! (Evo ... ostadoh bez očala.) - Mislim da će gospođica Lucy priznati da je pošteno zaslužila konopac i vješala. Dršće unaprijed u očekivanju svoje zle kobi. Izdajico! Izdajico! Odlučili ste me oslijepiti da bih bio nemoćan u vašim rukama!
Podigla sam oči. Njegovo lice nije odavalo ni bijes, ni srdžbu, već je bilo ozareno smiješkom i preliveno bojom koju sam ugledala one večeri u palači ulice Crecy. Nije bio ljutit, čak ni žalostan. Pokazao se milosrdnim kad se radilo o pravoj nesreći, strpljivim poput sveca. Taj dogadaj koji je, kako sam ja mislila, uništio svaku mogućnost postizanja uspjeha, postao je mojim najboljim pomoćnikom. Nisam mogla vladati njime dok mu nisam ništa učinila. Ali sada, kad sam stajala pred njim kao skrušeni grešnik, on je postao popustljiv. Još me uvijek nježno zadirkivao kao »une forte femme - une Anglaise terrible - une petite casse- tout«. (Snažna žena, strašna Engleskinja ko]a sve razbija). On je izjavio da se mora pokoriti nekome tko je dao takvog dokaza svoje odlučnosti. To je bilo jednako kao kad je »veliki imperator« razbio vazu da bi izazvao strah. I tako je najposlije, stavivši kapu na glavu i uzevši mi iz ruke slomljene naočari, krenuo u Atheneum sjajno raspoložen.

* * *


Nakon sve te ljubaznosti, čitaocu će sigurno biti žao kada čuje da sam se ja još tog istog dana posvađala s gospodinom Paulom, ali tako je bilo i ja nisam mogla ništa učiniti.
Običavao je, a to je bilo vrlo pohvalno, dolaziti ponekad uveče iznenada i nenajavljen. Tada bi upadao za vrijeme učenja i zavladao nama i našim poslovima poput pravog despota. Naredio bi da se knjige spreme, i pripreme kutije za ručni rad. Izvukao bi debelu knjigu ili čitav snop članaka i zamijenio »lecture pieuse«, koju je neka pospana učenica dosadno čitala, nekom uzvišenom tragedijom punom snažne radnje. Ili pak nekom dramom, kojoj sam rijetko shvaćala pravu vrijednost Čitajući je, gospodin bi je Emanuel ispunio svojim urođenim poletom i strašću, kao da puni pehar životnim napitkom. Ili bi pak u našu tamu unio odsjaj vanjskog svijeta, pokazao nam odbljesak suvremene literature, pročitao nam odlomak iz neke čarobne priče ili pak posljednji duhoviti feljton koji je izazvao smijeh u pariškim salonima. Uvijek bi vodio brigu o tome da iz tih tragedija, melodrama, priča i eseja izbriše sve ono što nije odgovaralo ušima »jeunes filles«. Primijetila sam često da je on čitave odlomke, koje nije mogao doslovce pročitati ali niti izostaviti, zamijenio vlastitim improvizacijama koje su bile jednako tako snažne kao one ispuštene. Dijalozi i opisi, koje je on izmišljao, bili su često bolji od onih koje je bio odbacio.
Te smo večeri sjedile tiho poput opatica. Učenice su učile, a učiteljice radile. Sjećam se svog posla. Bila je to neka mala stvar koja me zaista zanimala. Imala je neki cilj. Nisam to radila samo zato da ubijem vrijeme. Htjela sam je pokloniti, a kako je datum predaje dara bio blizu, morala sam se požuriti i moji su prsti brzo radili. Začuli smo oštru zvonjavu koju smo svi poznavali. Zatim brzi korak poznat svakom uhu. Riječi: »Evo gospodina« u isti su čas sišle sa svih usana, i već su se otvorila vrata, a on se pojavio među nama. U sobi su se nalazila dva duga stola s klupama sa svake strane. Iznad sredine svakog stola visjela je svjetiljka. Ispod te svjetiljke, sa svake strane stola sjedila je po jedna učiteljica. Djevojke su im sjedile slijeva i zdesna. Najstarije, koje su morale najviše učiti, bile su najbliže svjetiljkama, a mlade više prema sjeveru i jugu. Običaj gospodina Paula bio je da ljubazno ponudi stolicu jednoj od učiteljica, najčešće najstarijoj Zelie St. Pierre, pa da zatim sjedne na njezino upražnjeno mjesto. Na taj bi način osigurao za sebe rasvjetu sazviježda Raka i Kozoroga što mu je bilo potrebno zbog njegove kratkovidnosti. Kao obično, Zelie je ustala i nasmiješila se svom širinom svojih usana, otkrivajući na taj način niz gornjih i donjih zubi. Taj je čudni smijeh razvučen od uha do uha bio naznačen jedino oštrom tankom krivuljom preko lica. Nije stvarao jamice na obrazima, niti je davao sjaj očima. Pretpostavljam gospodin je nije vidio, a odlučio je i ne primijetiti je. Bio je, naime, isto tako kapriciozan, kao što se govori za žene. Njegove naočari (jer je stavio druge očale) ispričavale su ga za sve propuste i previde. Ma kakav bio njegov razlog, on je prošao kraj Zelie, i prije no što sam ja mogla ustati i otići, on mi je prišapnuo: »Ne bougez pas« (Ne mičite se) i smjestio se između gospođice Fanshawe i mene. Ona je uvijek željela sjediti kraj mene, pa me gurala laktom u rebra, iako sam joj često govorila:
- Ginevra, željela bih da ste u Jerihonu.
Lako je bilo reći »Ne bougez pas«, ali kako sam ja to mogla izvesti? Morala sam mu napraviti mjesta a da to postignem morala sam zatražiti od učenica neka se pomaknu. Mogla sam dopustiti Ginevri da se prilijepi uz mene »želeći se zagrijati« kako je govorila tih zimskih večeri. Mučila bi moje srce uznemirivanjem i bockanjima, te sam često bila prisiljena staviti iglu u pojas štiteći se na taj način od njezina lakta. No, s gospodinom Emanuelom nisam mogla postupati na taj način. Sklonila sam svoj ručni rad kako bih napravila mjesta za njegovu knjigu, ne ostavljajući ipak prevelik razmak među nama. Baš onoliko koliko bi svaki razuman čovjek smatrao odgovarajućim. Ali gospodin Emanuel nikada nije bio razuman čovjek. Zapaljiv kakav je bio, smjesta je planuo:
- Vous ne voulez pas de moi pour voisin - zagrmio je - vous vous donnez des airs de e aste; vous me traitez en paria. Soit! Je vais arranger la chose! (Ne želite me za susjeda... Smatrate me pripadnikom kaste. Sa mnom postupate kao s parijom. Ja ću sve urediti.)
I pošao je na posao.
- Lave e vous toutes, mademoiselles! (Ustanite, gospođice!)- viknuo je.Djevojke su ustale. Natjerao ih je da sve prijeđu do drugog stola. Zatim je mene smjestio na jedan kraj klupe i donio mi pažljivo moju kutiju za ručni rad, svilu, škare i sve ostalo. Nakon toga se sam smjestio na drugom kraju klupe.
Ma koliko to bilo smiješno, nitko se u sobi nije usudio nasmijati. Smijeh bi, onoj koja bi se nasmijala, donio pravu nesreću. Ja sam sve to prihvatila s najvećim mogućim mirom. Sjedila sam izdvojena, odrezana od svake veze s ljudima. Sjedila sam i radila, tiha i nipošto nesretna.
- Est ce assez de distance? (Je li to dovoljan razmak?) - zapitao je. - Monsieur en est l’arbitre(Gospodin je sudac toga) - odgovorila sam. - Vous savez bien que non. C’est vous qui avez cree ce vide immense: moi je n’y ai pas mis la main. (Dobra znate da to nije tako. Vi ste stvorili tu golemu prazninu. Ja za to nisam kriv.) Poslije te izjave počeo je čitati.
Na svoju nesreću bio je odabrao francuski prijevod Shakespearove drame: »le faux dieu - dodao je - de ces sots paien, les Anglais.« (Lažnog boga tih glupih bezbožnih Engleza.) Kako bi ga inače bio opisao, da nije bio tada tako loše raspoložen, jedva je potrebno da naglasim.
Naravno, francuski je prijevod bio vrlo slab, pa se nisam trudila sakriti prezir što su ga pogreške kod mene izazvale. Nije mi se činilo ni zgodno, a ni potrebno da nešto kažem, ali netko može ponekad svojim držanjem izraziti ono što ne smije izreći riječima. Gospodin Paul me pozorno motrio i ne mislim da mu je izmakla i jedna od mojih reakcija. Kao posljedica toga njegove su se oči ubrzo odrekle zaštite naočari, da bi im plamen mogao slobodnije sjati. Prognavši se sam na sjeverni pol, osjetio je ipak veću toplinu negoli je vladala u sobi.
Pošto je čitanje bilo završeno, ostalo je neizvjesno hoće li on otići sa svojom neizrečenom srdžbom ili će sebi dati oduška. Susprezanje baš nije bilo uobičajeno za nj, premda mu zapravo ništa nije bilo učinjeno što bi moglo izazvati njegovu srdžbu. Nisam izrekla ni jednu riječ, a nije mi se moglo prigovoriti ili kazniti me zbog lakog stezanja mišića oko očiju i usana.
Unijeli su večeru, koja se sastojala od kruha i mlijeka razblaženog mlakom vodom. U znak poštovanja prema profesoru, stavili su čaše i pecivo na stol i nisu ih odmah podijelili.
- Samo večerajte, moje dame - rekao je i prividno nešto zapisivao u svojoj knjizi. One su uzele svoje čaše. I ja sam dobila pecivo i mlijeko, no kako sam sada bila još više zaokupljena svojim poslom, ostala sam sjediti na mjestu kamo su me zbog kazne poslali i nastavila raditi jedući i pijući. A sve to tako hladnokrvno i smireno kao što sam to rijetko kada bila i to je predstavljalo novost za moje osjećaje. Činilo se da nazočnost jedne tako nemirne i prgave naravi kao što je bio gospodin Paul poput magneta privlači sve neugodne utjecaje, a ostavlja mi samo mirne i skladne.
Ustao je. »Hoće li otići, a da ne kaže ni jednu riječ?« Da, krenuo je prema vratima.
Ne, vratio se istim putom. Ali možda samo zato da uzme kutiju za olovke koju je ostavio na stolu.
Uzeo ju je. Stavio je olovku u nju i ponovno je izvadio, slomivši joj vrh pritiskom o drveni stol. Zatim ju je stavio u džep i krenuo ravno prema meni.
Djevojke i učiteljice okupljene oko drugog stola razgovarale su prilično slobodno. Uvijek su to činile za vrijeme jela. Zbog stalne navike da razgovaraju u to vrijeme brzo i glasno nisu ni sada mnogo stišale svoje glasove.
Gospodin Paul je stao iza mene. Pitao me što radim. Kazala sam mu da izrađujem lanac za džepni sat.
Zapitao me: »Za koga?« A ja sam mu odgovorila »Za jednog gospodinovog prijatelja.«
Gospodin Paul se nagnuo i počeo mi - kako to romanopisci kažu - siktati u uho.
Rekao je kako sam ja između svih žena koje on poznaje najneugodnija. Sa mnom tobože nije bilo moguće živjeti u prijateljstvu. Imala sam nemoguć značaj. Kako mi je to uspijevalo, ili što je to ovladalo mnome, to on nije znao. Ali kad mi se čovjek približio s najprijateljskijim namjerama - odmah sam na ponuđenu slogu odgovarala neslogom, dobroj volji suprotstavljala sam neprijateljstvo. On je bio siguran da mi nikada nije učinio nikakvo zlo. Trebalo ga je smatrati u najmanju ruku neutralnim poznanikom, bez neprijateljskih osjećaja. Ali kako sam se ja ponašala prema njemu! S kakvom srdžbom, s kakvim otporom i kakvom golemom nepravdom! Nisam mogla ne pogledati ga začuđeno:
- Srdžba? Otpor? Nepravda? Ne znam...
- Šutite! Eto - vive comme la poudre! (Praskava kao barut.) Bilo mu je žao - vrlo žao. Zbog mene je prešao preko svega toga. Ali ta njegova dobrohotnost i velikodušnost mogla mi je nanijeti zlo. Zaista šteta! Vjerovao je u duši da nisam bila sasvim lišena dobrih osobina. Kad bih bila smirenija, trezvenija i razumnija, mogla bih postati primjerna osoba. No trebalo bi da više slušam razum, da budem smirenija i manje koketna i manje podložna pridavanju vrijednosti vanjskom izgledu. Za mene nije toliko važno je li netko viši
za nekoliko stopa, ima li »des coulers de poupee« i »un nez plus ou moins bien fait« (Boju lutke i manje više lijep nos.) Ali, onakva kakva sam ja bila... I tu se glas tog malog čovjeka na čas prekinuo. Bila bih ga pogledala, pružila mu ruku ili kazala nekoliko umirujućih riječi, ali sam se plašila da bih se mogla nasmijati ili zaplakati. Tako je čudna u svemu tome bila mješavina dirljivosti i apsurda. Mislila sam da je završio. Ali nije bilo tako. Sjeo je da bi mogao nastaviti.
»On, gospodin Paul je riskirao da izazove moj bijes zbog moga dobra. On je također primijetio da sam promijenila način odijevanja. Morao je priznati da je u tom pogledu bio zadovoljan sa mnom kad me upoznao, odnosno kad je imao prilike dobaciti mi pogled u prolazu. Stroga jednostavnost i ozbiljnost mog odijevanja ulijevala je povjerenje u mene. Kakav me to koban utjecaj natjerao da u posljednje vrijeme stavljam cvijeće na svoju kapu, da nosim izvezene okovratnike. Čak da se jednom prilikom pojavim u crvenoj haljini? On je to mogao pretpostaviti, ali zasad nije htio otvoreno izjaviti. Prekinula sam ga ponovno, ali ovaj put ne bez naglašene ozlojeđenosti i užasa.
- Crvena, gospodine Paul? Nije bila crvena! Bila je ružičasta, i to svijetloružičasta, a pritom još ukrašena crnim čipkama. - Ružičasta ili crvena, žuta, ili grimizna, zelena ili plava, to je svejedno. To su sve raskalašene boje. A što se tiče čipke, to je samo još jedan ukras više.
Bio je uzbuđen zbog toga što se sa mnom događalo. On nije mogao, što se tiče tog predmeta, biti tako precizan kako je on to želio. Nije znao točno imena svih tih »sitnica«, mogao je čak i pogriješiti u njihovim nazivima, ali zato nije bilo potrebno rugati mu se, i nisam smjela reagirati na to tako naglo i vatreno. On je samo htio ustvrditi, govoreći općenito - a znao je da su te tvrdnje točne - da je moja odjeća u posljednje vrijeme pokazivala »des fafons mondaines«,(moderni kroj) što ga je boljelo.
Pitala sam se kakvu »fafons mondaines« je on vidio u vunenoj zimskoj haljini s bijelim okovratnikom, koju sam sada nosila. Kad sam ga to zapitala, odgovorio mi je kako je skrojena s očitom namjerom da se sviđa, a osim toga nisam li ja svezala vrpcu oko vrata? - Ako osuđujete vrpcu kod dame, gospodine, sigurno vam se neće sviđati ni ovo za jednog gospodina? - zapitala sam ga pokazujući mu svoj ručni rad. Odgovorio je s uzdahom - pretpostavljam zbog moje neozbiljnosti.
Pošto je neko vrijeme sjedio šuteći i promatrajući kako napreduje lanac, koji sam radila pažljivije nego inače, on me upitao: - Hoću li ga ja zbog svega toga što mi je sada kazao zamrziti? Jedva se sjećam što sam mu odgovorila. Mislim da čak nisam uopće ništa kazala, ali znam da smo prijateljski poželjeli jedno drugome laku noć. A kad je gospodin Paul stigao do vrata, on se okrenuo i objasnio kako on ne osuđuje potpuno onu crvenu haljinu (»ružičastu« doviknula sam) i da mora priznati kako mi je dobro pristajala. (Ukus gospodina Paula u pogledu boja bio je sklon onim sjajnim.) No savjetovao mi je, ako je budem ponovno nosila, neka je nosim s istim osjećajima kao da je sašivena od običnog sukna sive boje.
- A što je s cvijećem na mojoj kapi? - zapitala sam. - Cvjetovi su zaista sitni.
- Pa ostavite ih - odgovorio je. - Nemojte dopustiti da se rascvjetaju. - A što je s vrpcom?
- Va pour le ruban! (Može i vrpca!) - glasio je ljubazni odgovor. I tako se sve smirilo.


* * *


- Dobro izvedeno, Lucy Snowe! - povikala sam samoj sebi. - Došla si zbog ugodne lektire, a navukla si na sebe »rude savon«,(grubo ribanje.) a sve zbog svoje griješne ljubavi prema svjetskim taštinama. Tko bi to mogao i pomisliti? Smatrala si sebe prilično razumnom i usto pomalo melankoličnom, a gospođica Fanshawe smatra te drugim Diogenom. Gospodin de Bassompierre prekinuo je razgovor o glumici Vashti, jer mu se činilo da to gospođici Snowe nije ugodno. Doktor John Bretton poznaje te samo kao »tihu Lucy«, osobu neprimjetnu poput sjene. On je rekao, a ti si to čula: »Lucyni nedostaci sastoje se u prevelikoj strogosti ukusa i ponašanja, u nedostatku živahnosti i osebujnosti u odijevanju.« Takvi su tvoji vlastiti dojmovi i mišljenja tvojih prijatelja. Ali taj mali čovjek ima posve suprotno mišljenje. Optužuje te da si površna i odviše lepršava, prevrtljiva, živahna i rascvjetana. Taj mali grubi čovjek, taj nesmiljeni cenzor sakupio je sav tvoj ubogi smisao za taštinu,
tvoju nesretnu haljinu od ružičaste svile, sve sitne ukrase, uske vrpce, smiješnu čipku, i traži od tebe račune za sve njih zajedno i za svaku posebice. Naučena si prolaziti poput sjene sunčanom stranom života. Posve je novi osjećaj za tebe što netko mora rukom zaštititi svoje oči pred sjajem što ga ti zračiš.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Villette       Empty Re: Villette

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 2 1, 2  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu