Shirley

„Šerli“ (engl. Shirley) je društveni roman engleske književnice Šarlote Bronte iz 1849. Radnja romana se odigrava u Jorkširu u periodu od 1811. do 1812, tokom industrijske krize izazvane Napoleonovim ratovima. U njemu su obrađena četiri oprečna karaktera: Robert Mur (industrijalac, vlasnik mlina), Luis Mur (direktor škole) i njihove ljubavi Karolina Helston i Šerli Kildar.

Šerli u sebi spaja i relističke i romantičarske tendencije. Roman je započet sa namerom da svet u njemu bude prikazan realistično, što na početku knjige sveznajući narator potvrđuje rečima: Očekuješ li strasti, podstrek i melodramu? Umiri svoja očekivanja: svedi ih na manju meru. Pred tobom se nalazi nešto stvarno, staloženo, i temeljno; nešto neromantično kao ponedeljak ujutru...Pored realističkih opisa viktorijanskog društva i radničke klase, u romanu su osetni brojni uplivi romantičarske poetike, u vidu temperamenta, atmosfere i elemenata bajronovskog junaka pri koncepciji likova Šerli Helston i Roberta Mura.Fokusirajući se na teške uslove rada u viktorijanskim fabrikama, Šerli je blizak pojedinim romanima Čarlsa Dikensa, Elizabete Gaskel i Džordž Eliot, koji tematizuju život radničke klase i poseduju tendecioznu crtu poziva na društvene reforme.

Zanimljivo je da je ime Šerli, koje se do tada davalo mahom muškarcima, usled velike čitanosti romana postalo jedno od omiljenih imena koja se daju ženskim osobama u Velikoj Britaniji.[5] U samom romanu otac je dao svojoj novorođenoj kćerki ime Šerli pošto je očekivao sina.

Knjiga je adaptirana u istoimeni nemi film 1922.

1.
KNJIGA LEVITSKA


Posljednjih je godina bujica svećenika preplavila Sjevernu Englesku: gusto nastanjuju kraj; svaka župa ima jednog ili više njih; dovoljno su mladi da bi bili poduzetni i trebalo bi da čine mnogo dobra. Ali ne namjeravamo govoriti o tim posljednjim godinama; vraćamo se unatrag, na početak ovoga stoljeća: posljednje godine, sadašnje godine, prašne su i spaljene suncem, žarke, jalove; ostavit ćemo podne, zaboraviti ga u poslijepodnevnom počinku, najtopliji ćemo dio dana provesti u drijemežu, i sanjati o zori.
Čitaoče, ako po ovim uvodnim riječima pomisliš da te očekuje kakva romantična priča, grdno si se prevario; predviđaš li osjećaje, pjesništvo, sanjarije, očekuješ li strasti, uzbuđenja, melodramu ublaži svoja očekivanja, stišaj ih. Pred tobom je nešto stvarno, staloženo i razborito; nešto neromantično poput ponedjeljka ujutro, kad se svi koji rade bude svjesni da valja ustati i krenuti na posao. Ne tvrdimo izrijekom da ti neko jelo u sredini ili pred kraj obroka neće nadražiti nepce, ali odlučili smo da prvo koje iznosimo na stol bude takvo da bi ga pripadnik katoličke - pa čak i anglikanske crkve mogao jesti na Veliki petak o uskrsnome tjednu: hladna leća s octom bez ulja, pogače s gorkim travama, bez janjećeg pečenja.
Posljednjih godina, rekoh, bujica je svećenika preplavila Sjevernu Englesku; ali 1811 - 1812. ta se obilna kiša još nije spustila: svećenici bijahu rijetki u to doba: nije bilo Svećeničke pomoći - ni Društva pomoćnih svećenika koji bi pružili ruku pomoćnicu iznemoglim, starim župnicima i svećenicima i namakli im sredstva da plate nekog jačeg, mlađeg kolegu iz Oxforda ili Cambridgea. Današnji sljedbenici apostola, učenici doktora Puseja 1 i oruđa Propagande 2 u to doba bijahu još u kolijevci ili ih u dječjoj sobi podvrgavahu ponovnu rođenju, krštenjem u kadama.
Promatrajući ma kog od njih ne biste pomislili da dvostruka, na talijanski način uglačana, čipka njihove vezene kapice uokviruje čelo predodređena, naročito posvećena sljedbenika sv. Petra, sv. Pavla ili sv. Ivana; niti biste u naborima njegove dugačke noćne košuljice naslutili bijelu misnu košulju u kojoj će kasnije okrutno gospodariti dušama svojih župljanja i neobično zbunjivati svoga staromodnog župnika uzdižući na propovjedaonicu ovu odjeću nalik košulji koja nikad prije nije lepršala iznad naslona za čitanje. Pa ipak, i u tim je danima oskudice bilo svećenika: ta dragocjena biljka bijaše rijetka ali se mogla naći. Jedan se sretni okrug u West Ridingu, Yoshire, mogao pohvaliti da tri izdanka Aronove loze cvjetaju na dvadeset milja uokolo. Vidjet ćeš ih, čitaoče. Uđi u ovu urednu kuću okruženu vrtom na ulazu u Whinbury; Uđi u mali salon - evo ih kako ručaju. Dopusti da ih predstavim: gospodin Donne, župnikov pomoćnik iz Whinburyja; gospodin Malone, župnikov pomoćnik iz Briarfielda; gospodin Sweeting, župnikov pomoćnik iz Nunnevja.

U stanu su gospodina Donnea, u kući nekog Johna Galea, trgovca tkaninom na malo. Gospodin je Donne ljubezno pozvao svoju sabraću da se zajedno počaste. Pridružit ćemo im se, vidjeti što se može vidjeti, čuti što se može čuti. Zasad su, međutim, zabavljeni jelom; i dok oni jedu, mi ćemo u prikrajku razgovarati. Ova su gospođa u cvijetu mladosti; u naponu su snage kakvu posjedujemo u to zanimljivo doba, snaga koju bi njihovi sumorni, stari župnici rado usmjerili na obavljanje svećeničkih dužnosti, često ističući da bi željeli vidjeti kako se ona troši na marljiv nadzor na školama i na česte posjete bolesnicima njihovih župa. Ali mladi Leviti drže da je to dosadan posao; radije rasipaju snage na ono što bi drugima bilo dosadnije i jednoličnije od naporna rada tkalca za razbojem, ali njima kao da pruža neiscrpno zadovoljstvo i zabavu. Pritom mislim na njihovu jurnjavu tamo-amo, na njihove uzajamne posjete: ne u krug, već u trokut - što ih obavljaju čitave godine zimi, u proljeće, ljeti i ujesen. Godišnja doba i vrijeme nisu tu ni od kakve važnosti; s neshvatljivim marom prkose snijegu i gradu, vjetru i kiši, blatu i prašini da bi jedan drugome došli na ručak, na čaj ili na večeru. Teško je reći što ih privlači. Nije to prijateljstvo, jer se svađaju kad god se sastaju. Nije ni vjera; nikad je nisu ni spomenuli: o teologiji su još gdjekad i raspravljali, ali o pobožnosti nikad. Nije to ni želja za jelom i pilom: kod kuće ih očekuje jednako dobar komad mesa i puding, jak čaj i ukusan dvopek, kao i na stolu njihova brata. Gospode Gale, Hogg i Whipp - njihove domaćice - tvrde da je to »samo zato da bi se ljudima zadalo posla«. Pod »ljudima« one, naravno, misle sebe; jer, doista, ovaj običaj međusobnih upada tjera ih da neprestance budu na »na gotov's«. Gospodin Donne i njegovi gosti, kao što rekoh, ručaju; gospođa Gale ih poslužuje ali iskra žarke kuhinjske vatre sijeva joj u oku. Drži da je njen stanar svoje pravo da povremence pozove prijatelja na obrok bez dodatne naplate (pravo što ga ona uključuje u uvjete pod kojima iznajmljuje stan) dovoljno iskoristio u posljednje vrijeme. Tek je četvrtak, a u ponedjeljak ovog istog tjedna gospodin Malone, mladi svećenik iz Briarfielda, došao je na doručak i zadržao se na ručku; u utorak gospodin Malone i gospodin Sweeting iz Nunnelyja došli su na čaj, zadržali se na večeri, prespavali u gostinjskome krevetu i počastili je svojim društvom za doručkom u srijedu ujutro; danas, u četvrtak, evo ih obojice na ručku i gotovo je sigurno da će se zadržati i preko noći. »C'en est trop« kazala bi da je znala francuski. Gospodin Sweeting sjecka komad govedine na svom tanjuru i žali se da je vrlo tvrda; gospodin Donne kaže da je pivo bljutavo. I evo, to je najgore od svega: kad bi samo bili uljudni, gospođa im Gale i ne bi toliko zamjerala; kad bi samo bili zadovoljni onim što im iznese, ne bi marila, ali, »ovi mladi svećenici tako su gordi i podrugljivi, svakog drže nižim od sebe: nisu dovoljno uljudni spram nje samo zato što ona ne drži služavke, već sama obavlja kućni posao, kao što je i njena majka činila prije nje: nadalje, neprestance govore protiv jorkširskih običaja i jorkširskih ljudi«, i, napokon, gospođa Gale ne vjeruje da je ijedan od njih pravi gospodin ili gospodskoga roda. »Stari svećenici vrijede više od ove hrpe koledžskih mangupa; oni bar znaju što je dobro ponašanje i ljubezni su spram velikih i malih.«
- Još kruha! - vikne gospodin Malone, glasom po kome se, ma da je izgovorio samo dva sloga, odmah vidjelo da je rođen u zemlji djeteline i krumpira. Gospođa Gale mrzi gospodina Malonea više od ostale dvojice, ali ga se i boji, jer je visoka snažno građena osoba pravih irskih ruku i nogu i lica koje također odaje njegovu narodnost; nije to milezijansko 3 lice - niti Daniel O'Connellove 4 vrste, već izražajno, poput lica sjevernoameričkih Indijanaca, kakvo odlikuje jedan soj irskog plemstva, okamenjena i gorda izraza koji bi više pristajao vlasniku imanja s robovima no gospodaru zemlje što je obraduju slobodni seljaci. Otac se gospodina Malonea nazivao džentlmenom: bijaše siromašan, zadužen, i pretjerano ohol; a sin mu bijaše nalik. Gospođa Gale iznese kruh.
- Razreži ga, ženo - reče joj gost, a »žena« ga, kao što joj je rečeno, razreže. Da je postupila prema svojoj želji, razrezala bi i svećenika; njena se jorkširska duša žestoko opirala njegovu zapovjedničkom ponašanju. Svećenici bijahu pri teku, i premda je govedina bila »tvrda«, slistili su dobar dio. Popili su također zamjernu količinu »bljutava« piva dok su zdjela jorkširskog pudinga kao i dvije terine povrća nestale poput lišća pod navalom nametnika. Siru su, također, posvetili znatnu pozornost; a »komisbrot« kojim je ručak završen bestraga je nestao kao priviđenje. U kuhinji mu je tužaljku otpjevao šestogodišnji dječak Abraham, sin i nasljednik gospode Gale: računao je na povratak toga kolača i kad mu se majka vratila prazna tanjura, zatulio je i gorko zaplakao.
Svećenici su, u međuvremenu, sjedili i pijuckali vino; bilo je iz skromna podruma i nisu u njemu mnogo uživali. Gospodin Malone, doista, mnogo bi radije popio malo viskija, ali ga gospodin Donne, kao pravi Englez, nije kupovao. Pijući, raspravljahu: ne o politici, ni o filozofiji, ni o književnosti, ti ih predmeti ni sad kao ni prije nisu zanimali - čak ni o teologiji, bilo praktičkoj, bilo doktrinarnoj; već o tričavim pitanjima svećeničkog poziva, o beznačajnostima koje bi svatko, osim njih, držao praznima poput mjehura. Gospodin je Malone uspio izmamiti dvije čaše vina, dok su se njegova sabraća zadovoljila jednom, te je postajao, po svome običaju, sve veselijim, tj. pomalo neotesanim i svadljivim je glasom govorio bezobraštine grohotom se smijući vlastitoj duhovitosti.

Predmet šale bijahu redom njegovi prijatelji. Malone je imao za njih pripremljene šale kojima bi ih uslužio kad god bi se zato ukazala prilika poput ove, rijetko mijenjajući svoje dosjetke; to, doista, nije bilo potrebno, jer nije nikada mislio da je dosadan niti je mario što drugi misle. Gospodina bi Donnea počastio šalama u vezi s njegovom pretjeranom mršavošću, primjedbama o njegovu prćastom nosu, zajedljivo se rugao iznošenoj kabanici čokoladne boje što bi je ovaj džentlmen oblačio kad-god bi kišilo ili se činilo da će kišiti; nadalje bi kritizirao londonske pučke izraze i izgovor gospodina Donnea, koje valja istaknuti kao crtu otmjenosti i ugladenosti njegove osobe. Gospodina bi Sweetinga zadirkivao zbog njegova stasa - bijaše to malen čovjek, gotovo dječak po veličini i širini pri usporedbi sa snažnim gospodinom Maloneom - rugao se njegovim glazbenim sposobnostima - svirao je flautu i pjevao himne poput anđela (prema mišljenju nekih mladih dama iz župe), zadirkivao ga da je »ljubimac žena«, peckao ga zbog njegove »mamice« i sestara za koje su ga vezali još neki preostali osjećaji, a bio je toliko lakomislen da ponekad govori o njima pred ovim irskim svećenikom kod kojeg je ova prirodna naklonost nekako izostala.
Žrtve su svaka na svoj način podnosile te napade; Gospodin Donne s prijetvornom samouvjerenošću i pomalo zlovoljnom hladnokrvnošću, jedinim osloncima njegova donekle ugrožena dostojanstva; gospodin Sweeting s ravnodušnošću vesele i dobrodušne osobe koja nikad ne ističe neko osobno dostojanstvo što bi ga valjalo čuvati.
Kad je Maloneovo zadirkivanje postalo suviše uvredljivo, što se ubrzo desilo, ostala dvojica udružiše napore da mu uzvrate istom mjerom upitavši ga koliko je dječaka danas vikalo za njim na putu ovamo »Peter Irac« (Maloneovo ime bijaše Peter , Velečasni Peter Augustus Malone); tražili su da ih obavijesti je li u Irskoj uobičajeno da svećenici pri posjeti svojim župljanima nose nabijen pištolj u džepu i toljagu u ruci; nadalje ga pitahu za značenje nekih engleskih riječi koje je gospodin Malone krivo izgovarao, a služili su se i drugim sredstvima odmazde na koje bi ih uputila osobna dosjetljivost. U tome, naravno, ne bi uspjeli; Malonea, koji ne bijaše ni dobrodušan ni ravnodušan, smjesta bi obuzela gromovita srdžba. Vikao bi i mlatarao rukama; Donne i Sweeting bi se smijali. Nazvao ih je Saksoncima i snobovima najvišim tonom svoga piskavog keltskog glasa: rugali su mu se da je rodom iz pokorene zemlje. Prijetio je pobunom u ime »domovine«, dajući oduška svojoj mržnji protiv engleske vladavine; oni spominjahu dronjke, prosjačenje i zarazne bolesti. Mala se soba za primanje tresla od buke; pomislili biste da samo dvoboj može uslijediti nakon takvih teških uvreda. Začuđuje da se gospodin i gospođa Gale nisu uplašili takve buke i pozvali redara da načini reda. Ali bili su naviknuti na takve ispade; dobro su znali da svećenici nikad nisu ručali ili večerali a da se ne bi ovako malo zagrijali te da ne treba brinuti za posljedice; znali su da su ove svećeničke svađe toliko bezopasne koliko i bučne; da od njih neće biti ništa, te da će se ma kakvim se pogrdnim riječima noćas rastali sutra ujutro opet sastati kao najbolji prijatelji na svijetu. Dok su čestiti domaćini sjedili kraj kuhinjske vatre slušajući uzastopno i glasno udaranje Maloneove šake o ploču od mahagonija na stolu gostinjske sobe, tresak i zveket vrčeva i čaša iza svakog naleta, podrugljivi smijeh udruženih Engleza protivnika i zamuckujući govor osamljenog Hibernijanca. Dok su tako sjedili, začuše se koraci na stubištu vanjskih vratiju i prizva ih snažan udarac alke.
Gospodin Gale ode i otvori.
- Tko je gore u gostinjskoj sobi? - zapita neki neobičan odrešit i unjkav glas. - O! Gospodine Helstone, zar ste to vi, gospodine? Slabo vidim u tami; tako rano zanoćuje. Hoćete li ući, gospodine?
- Najprije bih želio znati ima li smisla da uđem. Tko je gore? - Mladi svećenici, gospodine.
- Što, svi su tu?
- Da, gospodine.
- Ovdje objeduju?
- Da, gospodine.
- U redu.
S tim riječima osoba uđe, čovjek srednjih godina, u crnu. Prijeđe ravno preko kuhinje do nekih unutarnjih vratiju, otvori ih, nagne glavu naprijed i zasta osluškujući. Imao je što i čuti, jer je buka odozgo, upravo u tom trenu, bila glasnija no igda.
»Oho!« povika za sebe: tada okrenuvši se gospodinu Gale nastavi: - Događa li se to često?
Gospodin je Gale bio crkveni čuvar, vrlo popustljiv prema svećenstvu. - Mladi su, znate gospodine, mladi su - reče izvinjavajući ih. - Što, mladi! Trebalo bi ih istući. Drski momci, drski momci!

- A da ste vi, John Gale, pripadnik disentista 5 , mjesto što ste dobar anglikanac, oni bi isto to činili - jednako bi se ponašali, ali ja ću... Mjesto da dovrši rečenicu uputi se k stubištu i zatvori za sobom vrata. Stigavši do gornjeg odmorišta zaustavi se nekoliko trenutaka i osluhnu. Tad uđe bez kucanja pred mlade svećenike.

Svećenici zanijemiše, kao gromom ošinuti, došljak također. Bio je osoba niska rasta, uspravna držanja, širokih ramena, glave s očima i kljunom kao u jastreba, a sve je to pokrivao široki svećenički šešir, koji, čini se, nije namjeravao podići ili skinuti u nazočnosti ovih osoba; prekrižio je ruke na grudima i pozorno motrio svoje mlade prijatelje, ako su mu ovi to uopće bili. - Što! - započne, izgovarajući riječi ne više kroz nos već dubokim, više nego dubokim glasom, namjerno podešenim tako da zvuči kao da dolazi iz neke šupljine ili pećine;
- Što! Zar se to ponovilo čudo Duhova! Zar su se plameni jezici ponovno spustili na zemlju? Gdje su? - u tom su se času orili čitavom kućom. - Čuo sam sedamnaest jezika u punom zamahu: Parte i Medejce, Elamite i stanovnike Mezopotamije, Judeje i Kapadokije, Pontusa i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i dijelova Libije oko Kirene, jezike naroda izvan granica Rimskoga carstva, čuo sam Židove i prozelite, Krećane i Arape; prije dvije minute svaki od ovih jezika imao je svoga zastupnika u ovoj sobi.
- Oprostite, gospodine Helstone - započe gospodin Donne. Sjednite, molim vas, gospodine. Hoćete li čašu vina? Njegove uljudne riječi ne dočekaše odgovor. Jastreb u crnu odijelu nastavi:
- Što ja to govorim o daru jezika! Dar, zaista! Zamijenio sam poglavlja, i knjigu, i zavjet: Evanđelje sa Zakonima, Djela apostolska s Knjigom Postanja, grad Jeruzalem s ravnicom u zemlji Sinarskoj.
Nije to bio dar već zbrka jezika koja me zaglušila. Vi da ste apostoli? Što? Zar vas trojica! To zasigurno niste: vi ste tri umišljena babilonska zidara, ni više ni manje!

- Uvjeravam vas, gospodine, da smo samo ćaskali uz čašicu vina poslije večere u krugu prijatelja i napadali disentiste!
- A, tako, napadali ste disentiste, zar ne? Zar je Malone napadao disentiste? Prije je zvučalo kao da napada svoju apostolsku braću. Svađali ste se; pritom ste, a samo ste trojica, dizali takvu buku, kao kad se Mojsije Barraclough, krojač-propovjednik, i svi njegovi slušaoci tamo dolje u metodističkoj kapeli bore za preporod crkve. Znam čija je to greška; tvoja, Malone. - Moja, gospodine?
- Tvoja, gospodine. Donne i Sweeting bijahu tihi prije no što si ti došao i bili bi to i nadalje da si otišao. Bilo bi mi drago da si prelazeći Kanal ostavio za sobom svoje irske običaje. Navike dablinskih studenata ovdje su neprilične: postupci koji mogu proći nezapaženi u divljim močvarama i planinskim predjelima Connaughta, u pristojnoj su engleskoj župi sramota; i što je još gore, tko se tako ponaša, sramoti svetu ustanovu a trebao bi biti njen ponizni sluga. Bilo je stanovita dostojanstva u načinu na koji je taj mali postariji gospodin kudio ove mladiće, premda to dostojanstvo nije u potpunosti odgovaralo prilici. Gospodin Helstone, uspravan poput svijeće, ljut kao ris, unatoč svećeničkom šeširu i crnom odijelu i gamašama bijaše prije nalik nekom iskusnu oficiru koji grdi svoje potčinjene nego uglednu svećeniku koji opominje svoje sinove. Kao da evanđeoska blagost i apostolska dobrota nigda nisu djelovale na ovo namrgođeno, ljutito lice; odlučnost se ugradila u te crte, a mudrost mu uklesala bore.
- Sreo sam Supplehougha - nastavi - kako se probija kroz blato u ovoj vlažnoj noći, da bi održao propovijed u protivničkoj crkvi u Milldeanu. Kao što sam vec rekao, čuo sam Barraciougha gdje urla okružen svojim vjernicima poput pobješnjela bika; a sad nalazim vas, gospođo, kako se uz čašu loša vina svađate poput bijesnih starica. Nije čudo da je Supplehough u jednome danu preobratio šesnaest odraslih osoba - bilo je to prije dvije nedjelje; nije ni čudo da Barraciough, nitkov i licemjer, mami sve djevojke iz tkaonice, da se ukrašene cvijećem i vrpcama uvjere kako su mu ruke tvrde od drvenih ivica bureta; i nije nikakvo čudo što vi, kad nema nas, vaših župnika - mene, Halla i Boultbija, da vas podržimo - vrlo često držite svetu misu u našoj crkvi golim zidovima, i čitate vaše pomalo suhe propovijedi pisaru, orguljašu i crkvenom poslužitelju. Ali, dosta o tome.- došao sam zbog Malonea, imam jedan nalog za tebe. - Što je to? - zapita Malone nezadovoljno. - U ovo doba dana nema sahrana. - Imaš li svoje oružje uza se?
- Ruke, gospodine? A i noge - i on ispruži svoje jake udove. - Koješta, mislim, imaš li oružja?
- Imam pištolje što ste mi sami dali; nikad se ne rastajem od njih: noću ih nabijene stavljam na stolac kraj uzglavlja. Imam i svoju toljagu. - Vrlo dobro. Hoćeš li otići do tvornice u Dolu? - Što se događa u tvornici u Dolu?
- Zasad ništa a možda se ništa neće ni dogoditi, ali Moore je tamo sam; sve je radnike u koje ima povjerenja poslao u Stibrou; s njim su samo dvije žene. Bila bi to izvanredna prilika da ga neki od njegovih prijatelja posjeti, kad bi samo znao da mu je put otvoren.
- Ja nisam jedan od njegovih prijatelja, gospodine: ne marim za nj. - Dakle tako, Malone, bojiš se.
- Znate da nije tako. Kad bih zaista vjerovao da može doći do gužve, pošao bih: ali Moore je čudan povučen čovjek, nikad ga nisam ni pokušao razumjeti; a ne bih napravio ni koraka samo zato da budem u njegovu društvu.
- Ali postoji vjerojatnost da dođe do gužve; ako i ne dođe do prava okršaja, zašto zaista nema znakova - ipak nije vjerojatno da će noć proći sasvim mirno. Znaš da je Moore odlučio nabaviti nova postrojenja i večeras očekuje iz Stilbroa dvoja kola natovarena razbojima. Nadglednik Scott i nekoliko povjerljivih ljudi pošli su po njih.

- Dovest će ih u miru i bez opasnosti, gospodine. - To kaže i Moore tvrdeći da mu nitko nije potreban; ali netko mora biti uza nj, makar da posvjedoči ukoliko se nešto dogodi. Držim da je vrlo neoprezan. Sjedi u pisarnici uz otvorene prozorske kapke; čak i noću šeće bez ikakva straha, luta dolinom putem prema Fieldheadu, između polja, kao da je ljubimac ovoga kraja, međutim, kako je njegov omraženik, živi »neranjivim životom« kao što se kaže u bajkama. Ničemu ga nije poučio Pearsonov ili Armitageov slučaj, prvi je bio ubijen u svojoj kući, a drugi na pustopoljini. - Ali, gospodine, to bi mu trebalo poslužiti kao opomena a morao bi, također, poduzeti mjere opreza - umiješa se gospodin Sweeting - i, uvjeren sam da bi to učinio da je čuo ono što sam ja čuo neki dan. - Što si čuo, Davy?
- Poznajete li Mikea Hartleja, gospodine?
- Tkalca, pristašu antinomijanaca 6 ? Da.
- Kad Mike pije nekoliko tjedana, poslije obično ode do župnika iz Nunnelyja i iznosi gospodinu Hallu svoje mišljenje o njegovim propovijedima, govori mu o strahotama njegova učenja o moralnim dužnostima i opominje ga da se on i njegovi vjernici nalaze u potpunome mraku.

- Dobro, ali to nije ni u kakvoj vezi s Mooreom. - Usto što je antinomijac, Mike je i strastveni jakobinac, borac za jednakost. - Znam to. Kad-god se napije, misli samo na to da bi trebalo poubijati kraljeve. Mike prilično dobro poznaje povijest i zabavno je slušati ga kako nabraja imena tiranina čija je smrt pružila zadovoljenje osvetniku prolivene krvi. Toga čovjeka čudovito uzbuđuju ubojstva okrunjenih glava ili pak ubojstva iz političkih razloga. Netko je nedavno primijetio da ga u ovom času čudovito uzbuđuje Moore: jesi li na to mislio, Sweeting? - Pogodili ste, gospodine. Gospodin Hali misli da Mike ne mrzi Moorea osobno; Mike štoviše kaže da voli s njim razgovarati i biti u njegovu društvu, ali da vapi za tim da Moore postane primjerom: neki ga je dan hvalio gospodinu Hallu kao najmudrijeg vlasnika tkaonice u Yorkshireu i kazao da ga baš zato valja izabrati za žrtvu. Mislite li, gospodine, da je Mike Hartlev sasvim pri sebi ? - upita Sweeting jednostavno.

- Ne bih znao kazati, možda je lud, možda lukav, a možda oboje pomalo. - Kaže da mu se javljaju priviđenja, gospodine.
- Da! Pravi je Ezekijel ili Danijel kad je riječ o priviđenjima. Prošlog je petka uveče došao k meni baš kad sam se spremao u krevet i ispričao mi što mu se prividjelo tog poslijepodneva u parku u Nunnelyju. - Ispričajte nam, gospodine, što je to bilo - zamoli Sweeting. - Ti si Davy strahovito radoznao, dok, vidiš, Malone to uopće nije; ne zanimaju ga ubojstva ni priviđenja; pogledaj, ovog je trenutka nalik na nekog velikog, zamišljenog Safa.
- Saf! Tko je bio Saf, gospodine?
- Mislio sam da nećeš znati: možeš pronaći: u Bibliji je. Ne znam ništa više o njemu doli njegovo ime i rod; ali još od djetinjstva držao sam Safa naročitom osobom. Prema mojoj je predodžbi bio pošten, sjetan i nesretan; skončao je u Gobu od Sibekajeve ruke.
- A što je s priviđenjem, gospodine?
- Čut ćeš, Davy. Donne grize nokte a Malone zijeva, pa ću samo tebi pričati. Mike je nezaposlen kao, nažalost, toliko njih; gospodin Grame, upravitelj imanja Sir Philipa Nunnelyja, našao mu je neki posao u samostanu: pričao je kako je Mike neki dan obrezivao živicu prilično kasno poslije podne, ali još prije mraka, kad je začuo nešto poput svirke muzikaša u daljini, lovački rog, frulu i zvuk trube; zvuk je dopirao iz šume te se Mike čudio odakle ta glazba: podignu pogled i ugleda kako se kreću neki likovi, jedni crveni poput maka, drugi bijeli poput glogova cvijeta; puna ih je bila šuma, miljeli su iz nje i ispunjavali park.
Tada primijeti da su to vojnici, njih na desetke tisuća; ali nisu pravili veće buke od roja mušica u ljetno veće. Postrojili su se, tvrdio je, i stupali puk za pukom kroz park; slijedio ih je do poljane u Nunnelyju; glazba je još tiho svirala u daljini. Na poljani je promatrao kako se prestrojavaju; zapovijedao im je čovjek u crvenu koji je stajao u sredini; prekrili su, reče, više od pedeset jutara: gledao ih je pola sata, kad tiho krenuše dalje: za sve vrijeme nije čuo ni glasove ni korake - ništa doli tihe glazbe koja je svirala svečanu koračnicu. - Kuda su otišli, gospodine?
- U pravcu Briarfielda. Mike ih je slijedio; kad su bili negdje blizu Fieldheada oblak dima, kakav bi izbacio artiljerijski vod, nečujno pokri polja, drum, poljanu i dokotrlja se, kako reče, plav i gust do samih njegovih nogu. Kad se razišao, on potraži pogledom vojnike, ali oni su nestali; nije ih više vidio. Mike nije samo ispričao svoje priviđenje već mu, poput mudra Daniela, nade i objašnjenje: ovo nagoviješta, reče, krvoproliće i građanski rat. - Vjerujete li vi u to, gospodine?- A ti, Davy? Ali slušaj, Malone, zašto ne odlaziš? - Čudim se, gospodine, što vi niste ostali s Moorom; vi bar volite te stvari.
- To bih i učinio da nisam, nažalost, pozvao Boultbyja da pri povratku sa sastanka Biblijskoga društva u Nunnelyju, dođe k meni na večeru. Obećao sam da ću poslati tebe kao svoga zamjenika; na čemu mi, uzgred budi rečeno, nije ni zahvalio: radije bih ja bio s njim, Peter. Ako pomoć odista bude potrebna, pridružit ću vam se: tvorničko će zvono dati znak. A dotle, idi; osim ako (iznenada se okrenu gospodinu Sweetingu i gospodinu Donneu), osim ako Davy Sweeting ili Joseph Donne ne bi radije pošli mjesto tebe. Što kažete, gospođo? Zadatak je častan i sa stanovitom primjesom opasnosti; zemlja je, kao što svi znate, u čudnu stanju, a Moore, njegova tvornica i strojevi prilično su omraženi. Ne sumnjam da se pod vašim prslucima kriju viteški osjećaji i muška srčanost. Možda sam suviše pristran prema svom miljeniku Peteru; možda će mali David biti branilac ili pak besprijekorni Josip. Malone, ti si najposlije tek veliki lutajući Saul, dobar jedino za posudbu svog oružja: vadi svoje pištolje, daj toljagu; tamo je u kutu.

Uz značajan osmijeh Malone izvadi svoje pištolje nudeći po jedan svakom od svoje subraće. Nisu ih spremno prihvatili: s ljupkom skromnošću svaki je gospodin za korak ustuknuo pred pruženim oružjem. - Nikad ih se ne dotičem, nikad nisam dotaknuo nešto takva - kaza gospodin Donne. - Gotovo i ne poznajem gospodina Moorea - promrmlja Sweeting. - Ako nikad nisi dotaknuo pištolj, učini to sada, Veliki namjesniče Egipta. A što se tiče malog svirača, on će vjerojatno radije poći ususret Filistincima bez drugog oružja doli svoje frule. Dodaj im šešire, Peter, obojica će poći. - Ne, gospodine, ne gospodine Helstone: mojoj majci to ne bi bilo drago - preklinjao je Sweeting.
- A moje je načelo da se nikad ne miješam u takve stvari - primijeti Donne. Helstone se vragoljasto smiješio, Malone je revao od smijeha. Stavi pištolj u džep, uze šešir i štap te rekavši da nikad nije bio spremniji za kavgu i da bi želio da dvadeset prljavih tkalaca noćas napadne Mooreove zgrade, svečano iziđe; u dva se skoka spusti niz stube, a kad je zalupio vanjskim vratima, zatresla se kuća.

2.
TERETNA KOLA


Veče je bilo vrlo mračno, kišni su oblaci prekrili mjesec i zvijezde,danju bijahu sivi, a uveče tmasti. Malone nije bio čovjek koji se prepuštao pomnu promatranju prirode; njene promjene bijahu za nj gotovo neprimjetne; mogao bi kilometrima koračati za ćudljiva aprilskoga dana a da ni jednom ne zamijeti divnu igru zemlje i neba; da ne primijeti kako sunčana zraka miluje vrhove brežuljka i da se oni vedro smiješe u zelenu sjaju; ili, da ih je oplakao pljusak sakrivši im vrhove niskim razbacanim uvojcima oblaka. Stoga nije pomišljao da usporedi nebo kakvo je bilo sada, tmast, ploveći svod, sasvim crn, osim tamo prema istoku gdje su visoke peći Stilbroa prekrivale vidik drhtavim bijelim odsjajem, s nebom neke vedre zimske noći. Nije ga mučilo pitanje gdje su nestale zvijezde i nebeska tijela, niti je žalio za »crnomodrom« jasnoćom zračnog oceana što ga rese mali srebrni otoci a pod kojim se sada, zaklanjajući ga, valjao jedan drugi, teži i gušći ocean. Uporno je kročio svojim putem naginjući se malo naprijed u hodu, šešira zabačena na potiljak po svom irskom običaju.
»Tup, tup« tupkao je duž nasipa tamo gdje je put pružao tu udobnost; »šljap, šljap« šljapkao je kroz blatom ispunjene kolske brazde na mjestima gdje je mjesto kamena bilo žitko blato. Pogledom je tražio znakove raspoznavanja: zvonik crkve u Briarfieldu, svjetla Crvene kuće. To bijaše gostionica; a kad je prispio do nje, odsjaj vatre kroz poluzastrte prozore, pogled na čaše na okruglom stolu i veseljaci na hrastovoj klupi - umalo ne skrenuše svećenika s puta. Željno pomisli na čašu viskija s vodom; u nepoznatu bi kraju smjesta ostvario svoj san; ali društvo, koje se skupilo u kuhinji, činjahu župljani gospodina Helstonea i svi ga poznavahu. Zato uzdahnu i pođe dalje. Sad je valjalo sići s druma, jer se preostali dio puta do tvornice u Dolu mogao prilično skratiti prečicom kroz polja, koja bijahu ravna i jednolična. Malone se uputi ravno preko njih, preskačući živice i zidove. Prošao je samo kraj jedne zgrade, a ova je bila velika i nalik zamku, nepravilna oblika: mogao se vidjeti visok zabat, zatim dugo pročelje, pa niži zabat a zatim zbijena, uzdignuta gomila dimnjaka: nekoliko je stabala bilo iza kuće. U njoj bijaše mrak; ni kroz jedan prozor nije dopirala svjetlost svijeća; vladala je potpuna tišina: kiša što se slijevala niz strehe i prilično divlji, iako vrlo prigušen, zvižduk vjetra bijahu jedini zvuci u okolini.
Kad je prošao pokraj ove zgrade, dotad ravna polja počeše se naglo spuštati: dolje se pružala udolina iz koje je dopirao žubor vode. Jedno svjetlo zatitra u dubini: Malone se uputi prema tom svjetlosnom signalu. Dođe do male, bijele kuće - vidjelo se da je bijela čak i u tako gustoj tami - i pokuca na vrata. Rumena mu služavka otvori; svijeća što ju je držala u ruci osvijetljavala je uzak prolaz koji se završavao tijesnim stubištem. Dvoja vrata prekrivena grimiznom vunenom zavjesom, vrpca grimizne zastirke na stubištu odudarali su od svijetlo obojenih zidova i pridonosili čistom i svježem izgledu unutrašnjosti.
- Nadam se da je gospodin Moore kod kuće?
- Da, gospodine, ali nije u kući.
- Nije u kući! Pa, gdje je onda?
- U tvornici - u pisarnici.
Uto se otvoriše jedna od grimiznih vratiju.
- Jesu li kola stigla. Šarah? - zapita ženski glas i u istom se trenu ukaza jedna ženska glava. To možda nije bila glava boginje - doista, kosa uvijena u papiriće s obje strane sljepoočnica ne bi podnijela ovu poredbu - ali to nije bila ni glava Gorgone; pa ipak se Maloneu prividje ovo posljednje. Krupan, kakav je bio, kad ju je ugledao, ustuknu plašljivo natrag na kišu. Glasom koji je vidljivo podrhtavao reče: - Idem do njega, te pohita kratkom stazom preko mračna dvorišta prema golemoj, crnoj tvornici. Radni je dan bio završen; radnici su bili otišli; strojevi su mirovali; tvornica bijaše zatvorena. Malone je obiđe; negdje u njenu veliku, čađavu krilu zamijeti tračak svjetla i snažno zakuca na vrata služeći se pritom debljim krajem svoje toljage. Ključ se okrenu, vrata se otvoriše.
- Je si li to ti, Joe Scott? Što je s kolima, Joe?
- Ne, to sam ja. Poslao me je gospodin Helstone. - O! Gospodine Malone. - U glasu koji je izgovorio to ime bio je jedva primjetan prizvuk razočaranja. Nakon kratke stanke on nastavi uljudno ali pomalo ukočeno:
- Molim vas uđite, gospodine Malone. Zaista mi je žao što je gospodin Helstone držao da je potrebno da vas šalje tako daleko; nije trebalo; rekao sam mu, i još za ovakve noći, ali uđite!
Kroz mračne prostorije koje se nije moglo razaznati Malone uđe za svojim sugovornikom u svijetlu i veselu sobu: doista se činila svijetlom i veselom očima koje su se čitav sat prije toga naprezale da prodru kroz dvostruku tamu noći i magle; ali, izuzev sjajne vatre i svjetiljke otmjena oblika koja je živo gorjela na stolu, bijaše to vrlo jednostavna prostorija. Na podu od dasaka nije bilo prostirača; tri ili četiri zeleno obojene stolice s tvrdim naslonom koje su negda vjerojatno krasile neku seosku kuhinju; čvrst, težak pisaći stol, gore spomenuti stol, nekoliko uokvirenih crteža zgrade i vrta te nacrta strojeva i tome slično što su visjeli na zidovima boje kamena - činili su namještaj prostorije.
Premda jednostavna, soba, je, čini se, zadovoljavala Malonea, koji, pošto je skinuo i objesio svoj mokri ogrtač i šešir, privuče jedan od rasklimanih stolaca ognjištu i sjede gotovo uvukavši koljena među rešetke užarene ograde kamina. - Ugodno je ovo vaše boravište, gospodine Moore, i sve je tako udobno. - Da, ali mojoj će sestri biti drago da vas primi ukoliko biste radije bili u kući. - O ne! najbolje je da su žene same. Nikad nisam bio ljubimac žena. Vi me, gospodine Moore, nadam se, niste zamijenili s mojim prijateljem Sweetingom?
- Sweeting! Tko je taj? Gospodin u kaputu boje čokolade, ili onaj visoki gospodin?

- Onaj maleni, iz Nunnelyja je, udvarač gospođica Sykes, zaljubljen je u svih šest odjednom, ha, ha!
- Bolje da je zaljubljen u sve njih nego samo u jednu, to je bar moje mišljenje - Ali on je zaljubljen i u jednu posebice, jer kad smo ga Donne i ja natjerali da izabere jednu iz lijepa jata, izgovorio je - što mislite - koje ime? S neobičnim, spokojnim smiješkom gospodin Moore odgovori: - Dora, naravno, ili Harriet.
- Ha, ha! odlično pogađate; ali zašto ste baš njih izabrali? - Jer su najvišeg rasta i najljepše; Dora je, bar, najkrupnija, a kako je vaš prijatelj, gospodin Sweeting, niska, nježna stasa, zaključio sam da je, kao što se često događa u takvim slučajevima, izabrao ono što je njemu suprotno. - U pravu ste. To je Dora, ali nema nade, zar ne, Moore? - Što posjeduje gospodin Sweeting osim svoga svećeničkog položaja? Čini se da je to pitanje uvelike zagolicalo Malonea; smijao se tri minute prije no što je odgovorio:
- Što ima Sweeting? Dakle, David ima svoju harfu ili flautu, a to izlazi na isto. Posjeduje neki lažni zlatni sat, takav prsten, takve naočale: eto što ima! - Kako bi on odijevao gospođicu Sykes?
- Ha, ha! Odlično! To ću ga pitati kad ga slijedeći put vidim. Izgrist ću ga zbog njegove uobraženosti: ali on, bez sumnje, očekuje da će stari gospodin Cristopher Sykes biti široke ruke. Imućan je, zar ne? Oni žive u bogatoj kući. - Sykes vodi veliko poduzeće.
- Prema tome mora biti bogat, zar ne?
- Prema tome ima gdje ulagati svoje bogatstvo; teško da bi u ovim vremenima izvlačio novac iz svoga posla i dao ga kćeri u miraz; to bi bilo kao da ja sanjam o tome da srušim ovu kućicu i na njezinim ruševinama izgradim drugu, veliku poput Fieldheada.

- Znate li, Moore, što sam čuo neki dan?
- Ne; možda da se i ja spremam na tako nešto. Vaši bi brajerfildski jezici i mogli to tvrditi, pa čak i nešto luđe.
- Čuo sam da vam je namjera uzeti Fieldhead pod zakup; pri prolazu sam večeras, uzgred, pomislio da je to prilično sumorno mjesto i da ćete jednu od gospođica Sykes učiniti njegovom gospodaricom; ukratko, da se ženite, ha! ha! Dakle, kojom od njih? Dorom? Siguran sam: rekoste da je najljepša. - Pitam se koliko se već puta otkad sam u Briarfieldu naklapalo o mojoj ženidbi. Pomišljalo se već redom na sve udavače u kraju. Jednom su to bile dvije gospođice Wynns - najprije crnka a zatim plavuša. Potom crvenokosa gospođica Armitage, zatim postarija Ann Pearson; sad mi pak svaljuješ na leđa čitavo pleme gospođica Sykes. Na čemu se temelje takve priče, sam će ga Bog znati. Nikog ne posjećujem, tražim žensko društvo gotovo isto tako neumorno kao i vi, gospodine Malone.
Ako igda i odem u Whinbury, to je stoga da bih posjetio Sykesa ili Pearsona u njihovim pisarnicama, gdje najmanje razgovaramo o vjenčanju, jer nas zaokupljaju sasvim druga pitanja a ne udvaranje, udaje, mirazi: tkanine koje ne uspijevamo prodati, ljudi koje ne možemo uposliti, tvornice koje ne možemo održavati, nesretan tijek događaja koje ne možemo izmijeniti toliko nam leže na srcu, toliko ispunjaju naše misli da gotovo potpuno isključuju takve izmišljotine kao što je vođenje ljubavi i tome slično. - Potpuno se s vama slažem, Moore. Ako postoji nešto što nadasve mrzim, onda je to pomisao na ženidbu: mislim ženidbu u običnom, sladunjavom smislu, ženidbu kao stvar osjećanja, dvije bijedne lude koje se odluče da sjedine svoju sirotinju nekom izmišljenom vezom, glupost! Ali neka prikladna veza koja se sklapa dostojanstveno i radi trajne koristi i ne bi bila tako loša, a?
- Ne bi - odsutno odgovori Moore; kao da ga taj razgovor nije zanimao: nije ga nastavio. Pošto je neko vrijeme sjedio zureći u vatru, utonuo u misli, iznenada okrene glavu:

- Slušajte! - reče - jeste li čuli štropot kotača? Ustane, uputi se k prozoru, otvori ga i osluhne. Potom ga zatvori. - Bio je to samo zvižduk vjetra koji postaje sve jači, primijeti - i žubor nabujala potoka što se slijeva u dolinu. Očekivao sam ta kola u šest; sada je skoro devet.
- Zar doista mislite da bi vas primjena tih novih postrojenja mogla izvrći opasnosti? - zapita Malone.
- Helstone drži da bi.
- Ja jedino želim te strojeve, da razboji budu ovdje na sigurnom, dobro sklonjeni unutar zidova tkaonice. Kad ih jednom smjestim, ne bojim se razbijača: neka me samo posjete, zapamtit će posljedice; moja je tvornica moja tvrđava.
- Prezira je vrijedna ta bijedna rulja - primijeti Malone vrlo zamišljeno. - Gotovo bih želio da vas noćas posjeti neka družba; ali put je izgledao neobično miran kad sam dolazio: nisam zamijetio nekakva pokreta. - Došli ste putem od Crvene kuće?
- Da.
- Na tom se putu ništa neće dogoditi; opasnost prijeti od strane Stilbroa. - A vi mislite da postoji opasnost?
- Ono što su ovi ljudi učinili drugima, mogli bi učiniti i meni. Postoji samo jedna razlika: većina se tvorničara skameni kad su napadnuti. Kad su Sykesu, na primjer zapalili krojačku radionicu i kad je izgorjela do temelja, kad su mu sukno strgli s razboja i pobacali ga rastrgana na komade po polju, ništa nije poduzeo da otkrije i kazni prestupnike: predao se pitomo kao zec u čeljusti lasice. Ja ću, međutim, koliko sam sebe poznajem, i te kako braniti svoj posao, svoju tvornicu i strojeve.
- Helstone kaže da su te tri stvari vaši bogovi; da vam odredbe Savjeta znače isto što i sedam smrtnih grijeha; da je Castlereagh za vas sam antikrist a pobornici rata njegova legija.
- Da, užasavam se svih tih stvari jer me one upropašćuju; stoje mi na putu i zbog njih ne mogu nastaviti. Ne mogu ostvariti svoje namjere: na svakome me zaokretu koči njihovo sputavajuće djelovanje.
- Ali, Moore, vi ste bogati i imate uspjeha?
- Bogat sam tkaninama koje ne mogu prodati, trebali biste posjetiti moje skladište tamo preko pa da vidite kako je krcato balama tkanine od stropa do poda. Roakes i Pearson u jednakom su položaju: svoju su robu prodavali na američkom tržištu ali su to zabranile Odredbe Savjeta. Malone kao da nije želio nastaviti razgovor, počeo je sastavljati pete svojih čizama i zijevati.
- I kad samo pomislim - nastavi gospodin Moore, očito suviše utonuo u svoje osobne misli da bi primijetio znakove dosade kod svoga gosta - kad pomislim da ti glupi jezici iz Briarfielda i Whinburvja neprestano kinje čovjeka tlapnjama o ženidbi. Kao da u životu ništa ne postoji osim ukazivanja sklonosti, kako kažu, nekoj mladoj dami, a zatim odlaska s njom u crkvu, pa na medeni mjesec, a tad u niz posjeta, a potom, mislim, osnivanje obitelji. - Oh, que le diable emporte ! - Prekinu svoj govor u koji se unio s određenim žarom i doda mirnije: - Vjerujem da žene govore i misle samo o tim stvarima i stoga, prirodno, drže da su i muškarci njima zaokupljeni.

»Oh, neka ih đavo nosi«
- Naravno, naravno - potvrđivao je Malone - ali ne brinite o njima. - I on zafućka, nestrpljivo pogleda uokolo i činilo se kao da mu nešto jako nedostaje. Ovaj puta Moore to primijeti i shvati o čemu je riječ. - Gospodine Malone - reče - vama je svakako potrebno osvježenje nakon šetnje po kiši: zaboravio sam na gostoprimstvo.

- Nikako - prihvati Malone; ali se unatoč tome činilo da je Moore, napokon, pogodio njegovu želju. Moore se podiže i otvori ormar. - Veselim se - reče - da imam što mi je potrebno ovdje i da ne ovisim o ženskom svijetu u kući tamo prijeko za svaki zalogaj koji pojedem i za svaku kap koju popijem. Često ovdje provodim veče i sam tu večeram, a spavam s Joe Scottom u tkaonici. Ponekad sam ja čuvar; potrebno mi je malo sna i rado u lijepim noćima šećem s puškom sat ili dva po dolini. Gospodine Malone, znate li prirediti ovčje kotlete?
- Da samo vidite: priredio sam ih stotinu puta dok sam bio u školi. - Evo, puna ih je zdjela, a roštilj je tamo. Okrećite ih brzo; poznajete li tajnu kako da se sok zadrži u njima?
- Ne bojte se, vidjet ćete. Dodajte mi, molim, nož i vilicu! Mladi svećenik zavrnu rukave svoga kaputa i revno se prihvati kuhanja. Tvorničar postavi na stol tanjure, kruh, crnu bocu i dvije čaše. Zatim izvadi bakreni kotlić - sve iz istog dobro opskrbljenog udubljenja svog ormara - napuni ga vodom iz velikog kamenog vrča u kutu, položi ga na vatru kraj roštilja koji je cvrčao i ode po limun, šećer i malu kinesku šalicu za punč, ali, dok je pripremao punč, prekine ga kucanje na vratima. - Jesi li ti to, Šarah?
- Da. Hoćete li, molim, doći na večeru, gospodine? - Ne, neću dolaziti kući noćas: spavat ću u tvornici. Zato zaključajte vrata i recite gazdarici neka legne.
Okrenu se.

- Dobro ste uredili svoje domaćinstvo - s odobravanjem primijeti Malone dok je, lica zarumenjena od žara nad koji se naginjao, marljivo okretao ovčje kotlete.
- Vi niste pod vlašću suknje kao siroti Sweeting, čovjek... uh!... kako mast prska!... ispeče mi ruku... kome je suđeno da mu gospodare žene. A vi i ja, Moore... evo jednog dobro pečenog i sočnog za vas... nama neće žene vladati kad se oženimo.
- Ne znam, nikad ne mislim o tome: ako je žena lijepa i blaga, zašto ne? - Kotleti su gotovi: je li punč zakipio?
- Evo jedne čaše; probajte ga. Kad se Joe Scott i njegovi momci vrate, dobit će svoj dio ukoliko razboji budu netaknuti.
Malone se vrlo raspoložio za vrijeme večere; svemu se glasno smijao; pravio loše šale i na njima sebi čestitao i, ukratko, postajao glupavo glasan. Njegov je domaćin, naprotiv, ostao miran kao i ranije. Vrijeme je, čitaoče, da te upoznamo s izgledom domaćina: pokušat ću ga prikazati dok sjedi za stolom. Vjerojatno biste ga, na prvi pogled, držali za čovjeka neobična izgleda: mršav je, crnomanjast, blijed; djeluje poput stranca, tamna mu kosa nemarno pada na čelo, reklo bi se da malo vremena troši na svoje dotjerivanje jer bi se inače dotjerao s više truda. Čini se da nije svijestan da su mu crte lica lijepe, da posjeduju južnjački sklad i da su jasno i pravilno oblikovane; a ni promatrač nije toga svjestan dok ga pozorno ne pogleda, jer brižan izgled i umorne, pomalo oronule crte lica prikrivaju njegovu ljepotu. Oči su mu velike, ozbiljne i sive, izraz im je pažljiv i upiljen, prije ispitivački nego blag, prije zamišljen no veseo. Kad mu se usne razvuku u osmijeh, lice mu djeluje ugodno - nije ni tada otvoreno ili radosno, ali odiše nekom zanosnom draži što nagoviješta, s razlogom ili ne, obzirnu, možda čak blagu narav; osobu strpljivih, uzdržljivih, vjerojatno vjernih, osjećaja, s kojom život može biti ugodan. Još je mlad - nema više od trideset godina, visoka je i vitka stasa. Govor mu je odbojan: njegov strani naglasak, i usprkos namjernoj nebrizi oko izgovora i izražavanja, vrijeđa englesko, a nadasve jorkširsko uho.
Gospodin Moore je, doista, tek upola Englez, pa jedva i to. Po majci je stranog porijekla, rođen je i djelomice odrastao na stranom tlu. Poput porijekla i stajališta mu bijahu raznorodna - pitanje rodoljublja, na primjer; vjerojatno se ne bi mogao opredijeliti za neku stranku ili skupinu, pa čak ni za neki predio ili običaj; možda osjeća potrebu za izdvajanjem iz svake zajednice u koju bi ga udes povremeno bacio, te drži da je najmudrije zastupati interese Roberta Gerarda Moorea, pa i po cijenu odbacivanja svake čovjekoljubive brige za opće interese, jer s njima spomenuti Gerard Moore nema ništa zajedničko. Trgovina je bila gospodinu Mooreu nasljedno zanimanje. Gerardi su već u tijeku dva stoljeća trgovci iz Antwerpena. Nekoć bijahu bogati, ali su ih pogodila nesigurna vremena i teške prilike za vođenje poslova; neuspješni su im poslovni pothvati u tijeku vremena ugrozili imovinu; tvrtka je desetak godina stajala na nesigurnim temeljima, da bi je najposlije udar francuske revolucije srušio.
Njen je pad značio također pad engleskog i jorkširskog predstavništva Mooreovih koji bijahu usko povezani s tvrtkom u Antwerpenu, jer je jedan njen član, koji je tamo živio, Gerard, oženio Hortense vjerujući da će mlada žena naslijediti udio u poslu svog oca Constantina Gerarda. Ona ga i naslijedi, kao što vidjesmo, ali kao udio u dugovanjima poduzeća, a ta je pak dugovanja, premda poništena nagodbom s povjerenicima, kažu, Robert dobio u naslijeđe: želio ih je isplatiti jednog dana i ponovno uzdići propalu tvrtku »Gerard i Moore« bar do njene nekadašnje veličine. Ovi su ga prošli događaji, čini se, teško pogodili; ukoliko djetinjstvo provedeno kraj sumorne majke u predosjećanju nadolazećeg zla, i mladost što su je pogodili i uništili nemilosrdni udarci oluje, mogu bolno utjecati na dušu, tad njegovu zasigurno nisu žarile sunčane zrake. Cilj mu je bio da obnovi tvrtku, ali nije raspolagao sredstvima za njegovo ostvarenje; valjalo se zadovoljiti sitnim pothvatima. Dok su mu preci posjedovali skladišta u luci i tvornice u gradu i ljetnikovce na selu, on je, došavši u Yorkshire, mogao jedino zakupiti malu tvornicu tkanina u nekom kutu na rubu svijeta, u zabačenu kraju; a uz to je proširio svoj posjed na nekoliko jutara strme, neobrađene zemlje na rubu udoline kroz koju je šumio potok. Sve je to iznajmio uz prilično visoku cijenu (ta su ratna vremena bila vrlo teška, a skupoća velika) od upravitelja imanja Fieldhead, kojeg je vlasnik u to doba bilo jedno malodobno dijete.
U to vrijeme kad počinje naša priča, Robert Moore je živio tek dvije godine u onom kraju i pokazao se vrlo radinim čovjekom. Zapuštena je poljska kuća pretvorena u uredan i ugodan dom. Komad neobrađene zemlje postao je vrtom, koji je on njegovao neobičnom, rekli bismo, flamanskom brigom i pažnjom. Što se pak tiče tvornice - bila je to neka stara građevina, opremljena strojevima koji su u tijeku vremena postali nedostatni i zastarjeli - od prvog je dana gajio najdublji prezir spram njenih uređaja i opreme; želio je da je iz temelja preuredi, što je i uradio čim su mu to dopustila njegova vrlo skučena sredstva; ograničena novčana sredstva i time sporo napredovanje zagorčavahu mu život. Moore je uvijek želio ići naprijed: »Naprijed« bila je lozinka njegove duše; ali siromaštvo ga držaše na ularu: gdje kad bi mu (slikovito rečeno) na usta izbila pjena kad bi uzde bile jako zategnute.
U tom duševnom stanju ne možemo od njega očekivati da mnogo razmišlja šteti li njegov napredak drugima ili ne. Kako nije bio rodom iz tog kraja, a nije u njemu ni duže boravio, ne kosnu ga što novi izumi dovode do nezaposlenosti starih radnika: nikad se nije zapitao kako oni kojima više nije plaćao tjednu nadnicu dolaze do svoga kruha; i u toj je nebrizi bio nalik tisućama drugih od kojih je gladna jorkširska sirotinja s pravom mogla očekivati više razumijevanja.
Razdoblje o kojem pišem mračno je doba engleske povijesti, a nadasve sjevernih njenih krajeva. Rat je tada bio u punom zamahu. Zahvatio je čitavu Evropu. Ako dug otpor i nije iscrpao Englesku, ipak ju je zamorio, a polovica je njenih ljudi, na rubu snaga, tražila mir po svaku cijenu. Slava nacije postalo je prazno ime, bez vrijednosti; jer vid im je zamaglila glad, za komad bi kruha dušu prodali. Prema »Odredbama Savjeta«, koje su stupile na snagu nakon Napoleonova Milanskog i Berlinskog dekreta, svim je neutralnim zemljama zabranjeno trgovanje s Francuskom; ta je »Kontinentalna blokada« naljutila Ameriku, koja je zatvorila svoje tržište i time odsjekla Yorkshire od njegova glavnog tržišta vunenom robom, a njegovu proizvodnju dovela na rub propasti. Manja inozemna tržišta i sama bijahu prezasićena, te nisu više uvozila: Brazil, Portugal, Sicilija bijahu namireni za dvije slijedeće godine. U tom su teškom času vlasnici tkaonica na Sjeveru počeli uvoditi nove strojeve, što je dovelo do vidljiva smanjenja broja zaposlenih radnika; tisuće ih je ostalo bez posla izgubivši tako osnovna sredstva za život. Povrh svega je još nadošla i loša žetva. Nevolja je dosegla vrhunac. Strpljenje je, na tolikoj kušnji, bratski pružilo ruku pobunama. Osjećalo se kako se ispod bregova sjevernih pokrajina priprema nešto poput duhovna zemljotresa. Ali, kao što već biva u takvim slučajevima, nitko tome nije pridavao mnogo pažnje. Kad bi u nekom industrijskom gradu izbila pobuna gladnih, kad bi pobunjenici spalili neku tvornicu ili napali kuću nekog tvorničara, namještaj izbacili na ulicu, te obitelj natjerali u bijeg da spase goli život, pokrajinske bi vlasti poduzele neke sitne mjere ili ne bi ništa učinile; kolovođu bi pronašli ili ga, još češće, pustili da umakne istrazi; novine bi o tome pisale i time je stvar završavala. Bijednici pak čiji je jedini imutak bio rad i koji su sad i njega izgubili, nisu mogli dobiti posla, pa prema tome ni nadnicu, pa prema tome ni kruha, bijahu prepušteni sami sebi i daljnjoj patnji; možda je to bilo neizbježno: napredak nije bilo moguće zaustaviti, znanosti se nije moglo nauditi potcjenjivanjem čovjekovih dostignuća; rat nije bilo moguće završiti, pa pravo olakšanje nije moglo nastupiti; nije bilo pomoći; nezaposlenima je valjalo podnijeti svoj udes - hraniti se i pojiti suzama.
Bijeda rađa mržnjom: ovi su patnici mrzili strojeve vjerujući da su im oni oduzeli kruh; mrzili su zgrade u kojima su se strojevi nalazili; mrzili su tvorničare, posjednike tih zgrada. U Briarfieldskoj je župi, a o njoj je ovdje riječ, tkaonica u Dolu bila najomraženija; Gerard Moore, u dvostrukoj ulozi stranca i upornog pristaše napretka, najmrskiji. Mooreovoj je ćudi, čini se, godila upravo ta omraženost; nadasve, jer je vjerovao da je stvar zbog koje je omrznut pravedna i korisna, pa je s gotovo ratničkim uzbuđenjem sjedio u svojoj pisarnici te noći čekajući dolazak kola s razbojima. Maloneova posjeta i društvo nisu mu bili nimalo ugodni: radije bi bio sam, jer je volio muklu, mračnu, opasnu samoću: dostajalo mu je društvo stražarske puške; neprestan bi žubor potoka u jarku bio najugodniji govor njegovom uhu.
Najčudnijim je pogledom na svijetu tvorničar promatrao irskog svećenika dok je ovaj ispijao punč; tad se iznenada njegove mirne sive oči promijeniše, kao da se između njega i Malonea pojavi neka prikaza; Moore podigne ruku. - Ćut! - kaza po svom francuskom, običaju, jer Malone zveknu čašom. Osluhnu na tren, ustane, stavi šešir i iziđe iz pisarnice.
Noć bijaše tiha, mračna i mirna: tek je voda bučila brzo i bučno: njen se tijek činio bujicom u toj mrtvoj tišini. Mooreovo uho, ipak, uhvati još jedan zvuk - vrlo dalek, ali drukčiji - isprekidan i nepravilan: riječju, bijaše to štropot teških kotača po kamenu putu. Vrati se u pisarnicu, upali svjetiljku i siđe s njom u dvorište tvornice da bi otvorio vrata. Velika su se teretna kola približavala; čulo se kako golema kopita teglećih konja šljapkaju po blatu i vodi. Moore ih pozdravi uzvikom:
- Hej, Joe Scott! Je li sve u redu?
Joe Scott vjerojatno bijaše još suviše daleko, jer ne odgovori. - Pitam, je li sve u redu? - ponovi Moore, kad ga njuška prvog konja, velika kao u slona, gotovo taknu.
Netko iskoči iz prednjih kola; neki glas doviknu: - Da, da, sotono, sve je u redu! Smrskali smo ih.
Začu se trčanje. Kola stajahu mirno; nikog nije bilo u njima. - Joe Scott! - Joe Scott ne odgovori. - Murgatroyd! Pighills! Sykes! - Nitko ne odgovori. Gospodin Moore podigne svjetiljku i pogleda u kola, u njima ne bjehu ni ljudi ni strojeva; bijahu prazna.
Gospodin je Moore volio svoje strojeve: svoj je posljednji novac uložio u kupovinu razboja što ih je noćas očekivao; neobično su važni poslovi ovisili o tome kakvim će se oni pokazati: gdje li su sad?

Riječi »smrskali smo ih!« odzvanjahu mu u ušima. Kako je primio tu nesreću? Pri svjetlosti svjetiljke što ju je držao u ruci moglo se primijetiti kako mu se lice razvlači u čudan osmijeh: osmijeh odlučna čovjeka na razmeđi života kad valja pokazati svoju čvrstinu - kad treba podnijeti napor i kad snaga ili izdrži ili se slomi. Stajao je nijem i nepokretan. U tom trenu nije znao što bi rekao ili učinio. Spusti svjetiljku, osta prekriženih ruku, pogleda uprta u zemlju, zamišljen.
Nestrpljivo poskakivanje jednog od konja prisili ga da podigne oči; tad ugleda nešto bijelo pričvršćeno za ormu. Pri svjetlosti je svjetiljke vidio da je to savijen komad papira - neka poruka. Nije bila naslovljena; u njoj je stajalo:
»Ne č astivom iz tvornice u Dolu.«
Nećemo je prenijeti u izvornu obliku već ćemo je prevesti na razumljiv engleski jezik. Glasila je:
»Vaši su pakleni strojevi razmrskani u komade na Stilbrovskoj pustopoljini, a vaši ljudi leže vezanih ruku i nogu u jarku kraj puta. Shvatite ovo kao opomenu od ljudi koji umiru od gladi i koji se nakon ovog čina vraćaju svojim kućama gdje ih čekaju žene i djeca koji također umiru od gladi. Ako kupite strojeve, ili ako nastavite ovako, čut ćete nas ponovno. Čuvajte se!« »Opet ću vas čuti? Da, opet ću vas čuti. Odmah ću govoriti s vama: na Stilbrovskoj ćete me pustopoljini čuti za koji tren.« Pošto je uveo kola, žurno se uputi kući: otvorivši vrata, obrati se s nekoliko brzih ali mirnih riječi dvjema ženama koje su mu potrčale hodnikom ususret. Očiglednu je izbezumljenost jedne od žena smirio time što joj je ukratko i uljepšanim riječima ispričao što se desilo, drugoj je kazao: - Šarah, idi u tvornicu, evo ti ključ, pa svom snagom povuci tvorničko zvono; potom donesi još jednu svjetiljku i pomozi mi da osvijetlimo pročelje tvornice. Vrativši se konjima, ispregnu ih, nahrani i odvede u konjušnicu jednako brzo i pažljivo, zastajkujući tek kadikad da bi slušao tvorničko zvono. Odjekivalo je isprekidano ali glasno i zastrašujuće; užurbani, uzbuđeni trzaji odjekivali su zloslutnije nego da su zvonile čvrste iskusne ruke. U mirnoj se noći, u taj neobičan sat, zvonjava čula nadaleko; gosti u kuhinji Crvene kuće trgnuše se na njegov zvuk i, izjavivši, »da se u tvornici u Dolu zasigurno događa nešto neobično«, zatražiše svjetiljke i pohitaše tamo u gomili. A tek što grunuše u dvorište sa svojim žmirkavim svjetiljkama, začu se topot konja i neki omalen čovjek u svećeničku šeširu, uspravno sjedeći na leđima kudrava konjića, ujaha lako unutra u pratnji pomoćnika na krupniju hatu. Gospodin Moore, koji je u međuvremenu namirio tegleće konje, osedla svoga jahaćeg konja, pa uz pomoć služavke jarko osvijetli široko i dugačko pročelje tvornice da ne bi došlo do meteža zbog mraka. Već se jasno čuo žagor glasova. Gospodin Malone napokon iziđe iz pisarnice, pošto je za svaki slučaj smočio glavu u kamenu sudu s vodom; ova mu je mjera opreza, zajedno s iznenadnom uzbunom, vratila sposobnosti koje mu je punč oduzeo. Stajao je sa šeširom na potiljku i, čvrsto stežući batinu u desnici, nasumce odgovarao pridošlicama iz Crvene kuće. Tad stiže i gospodin Moore i odmah se suoči sa svećeničkim šeširom i kudravim konjićem.
- Hej, Moore, što želite od nas? Mislio sam da ćete me noćas trebati, mene i moga hetmana (pritom potapša svog konjića), te Toma i njegova hata. Kad sam čuo zvono nisam više mogao mirno sjediti, već sam ostavio Boultbyja da sam dovrši večeru... Ali, gdje je neprijatelj? Ovdje ne vidim nikakve krabulje ili neko začadavljeno lice; nijedno okno na vašim prozorima nije razbijeno. Jesu li vas već napali ili tek očekujete napad?
- Ne, nikako! Niti su me napali, niti sam to očekivao - odgovori Moore hladno. - Naredio sam da zvona zvone jer želim da dva-tri susjeda ostanu ovdje u Dolu dok ja s nekolicinom njih odem do Stilbrovske pustopoljine.
- Do Stilbrovske pustopoljine! Zašto? U susret kolima? - U susret kolima?- Kola su se vratila ima već jedan sat. - Onda je sve u redu. Što još hoćete?

- Vratila su se prazna, a Joe Scott i njegovi ljudi ostali su na pustopoljini, a s njima i razboji. Pročitajte ovu črčkariju!
Gospodin Helstone uze i pozorno pročita papir čiji smo sadržaj naprijed naveli. - Ha! Ponijeli su se prema vama kao i prema drugima. Ali oni nesretnici u jarku zasigurno nestrpljivo očekuju pomoć: vlažna je noć za takav ležaj. Ja i Tom poći ćemo s vama. Malone može ostati i čuvati tkaonicu: što je s njim? Kao da će mu iskočiti oči?
- Pojeo je ovčji kotlet.
- Zaista! Peter Augustus, pazi se! Ne jedi noćas više kotleta! Postavljamo te na čelo ovog imanja: častan položaj.
- Hoće li još netko sa mnom ostati?
- Tko god od prisutnih to želi. Momci, koliko će vas ostati ovdje, a tko će krenuti drumom sa mnom i gospodinom Mooreom k ljudima koje su iz zasjede napali razbijači strojeva?
Samo se trojica dobrovoljaca ponudi, a drugi su radije ostali. Kad gospodin Moore uzjaha svoga konja, upita ga župnik je li zaključao kotlete, kako ih se Peter Augustus ne bi ponovno prihvatio. Tvorničar kimnu potvrdno glavom i spasilačka družba krenu.

3.
GOSPODIN YORKE


Radost je, čini se, nešto što podjednako ovisi o nama kao i o onom izvan i oko nas. Činim ovu otrcanu primjedbu jer slučajno znam da su gospođa Helstone i Moore projahali kroz tvorničku vežu na čelu svoje male skupine u najboljem raspoloženju. Kad bi svjetlost pala na lice gospodina Moorea (tri su pješaka u ovoj skupini nosila svjetiljke), vidjela se neobična i iznenađujuće živahna iskra što podrhtava u njegovu oku kao i sasvim novu ozarenost koja mu prekriva inače smrknuto lice; kad bi pak svjetlost obasjala župnikovo lice, stroge mu crte bijahu blage i obasjane radošću. Pa ipak čovjek ne bi vjerovao da kišna noć i opasni pothvat mogu razveseliti ljude koji se izlažu vlazi i upuštaju u pustolovinu. Da je netko od razbijača strojeva na Stilbrovskoj pustopoljini ugledao ovu skupinu, s najvećim bi zadovoljstvom iza nekog zida pucao i ubio bilo kojeg od vođa; a ovi su to znali i ta im je pomisao davala poleta, jer obojica bijahu ljudi željeznih živaca i odvažna srca. Znam, čitaoče, ne moraš me podsjećati, kako je strašno kad je svećenik ratoboran; znam da bi morao biti miroljubiv; znam donekle što podrazumijeva svećenički poziv; znam čiji je sluga svećenik, čiju poruku prenosi, čiji bi primjer morao slijediti; pa ipak uza sve to, čitaoče, ako i mrziš svećenike, neću te pratiti u stopu tim žalosnim, nekršćanskim putem; ne očekuj da ću se pridružiti tvojim anatemama, uskogrudnim a opet dalekosežnim - tvome otrovnu gnjevu tako žestoku a opet tako besmislenu protiv svećeničkih »halji«; da ću podići oči i ruke zajedno s jednim Supplehoughom ili svoj glas s jednim Barracloughom, pun zgražanja i prijekora, protiv demonskog župnika iz Briarfielda.
U njemu nije bilo ništa demonskog. Zlo je ležalo jednostavno u tome što je on promašio svoj poziv: trebalo je da bude vojnik, a prilike ga učiniše svećenikom. Inače, bijaše on svjestan, uporan, čvrst, hrabar, strog, neumoljiv i vjeran čovjek: bez naklonosti, s predrasudama, nepokolebljiv ali vjeran načelima častan, pronicav i iskren. Čini mi se, čitaoče, da se ne može uvijek krojiti ljude tako da odgovaraju svom pozivu, i da ih ne treba proklinjati ako im gdjekad taj poziv ne pristaje; stoga ne proklinjem Helstonea premda je pravi kozak u svećeničku ruhu. Međutim, njega su zaista proklinjali brojni njegovi župljani, dok su ga drugi obožavali: a takav je često udes ljudi koji su pristrani prema prijateljima a ogorčeni prema neprijateljima, ljudi koji su privrženi načelima a sputani predrasudama.
Kako Helstone i Moore bijahu izvrsna raspoloženja i zasad sjedinjeni istim ciljem, moglo bi se očekivati da će, jašući jedan uz drugog, prijateljski razgovarati. Ali, ne! Ta bi se dva čovjeka rijetko sastala, a da se pritom ne bi prepirala. Rat je često bio predmet njihovih raspri. Helstone je bio predani torijevac (u to su doba postojali torijevci), a Moore je bio gorljivi vigovac, barem kad je riječ o protivljenju ratnoj stranci, to je, naime, bilo pitanje koje je zadiralo u njegove osobne interese; i jedino je utoliko uopće zastupao neko stajalište u britanskoj politici.
Zabavljalo ga je da Helstonea dovodi do bjesnila izjavljujući da vjeruje u Bonaparteovu nepobjedivost, rugajući se nemoćnim pokušajima Engleske i Evrope da mu se odupru, te hladnokrvno iznoseći da je bolje predati mu se prije nego poslije, jer će on na kraju svakako pokoriti sve svoje protivnike i vladati bez premca.
Helstone nije podnosio takva shvaćanja; a jedino ga je pomisao da je Moore samo došljak i tuđinac, te da ima tek polovinu engleske krvi kojom razblažuje onu stranu žuč što mu razjeda žile, sputavala da ne popusti želji da ga udari štapom. Još je nešto ublažavalo ovu netrpeljivost; naime, puno razumijevanje spram upofnosti s kojom je ovaj iznosio svoja stajališta kao i poštovanje spram dosljednosti s kojom je ustrajao u svojoj mrgodnoj tvrdoglavosti. Kad družba skrenu na Stilbrovski drum, zahvati ih lagan vjetar, a kiša im udari u lice. Moore je već ranije peckao svoga suputnika, a sad ga, nadražen hladnim povjetarcem, poče podbadati:
- Jeste li još uvijek zadovoljni s vijestima iz Španjolske? - Što želite time reći? - zapita župnik mrgodno.
- Želim vas upitati, vjerujete li još uvijek u tog svoga boga rata, lorda Wellingtona?

- A čemu vam to?
- Vjerujete li još da taj idol Engleske, drvena lica i kamena srca, može dovesti oganj suda koji će uništiti Francuze kad biste vi to željeli? - Vjerujem da će Wellington jednim pokretom ruke pobacati u more Bonaparteove maršale.
- Ali, dragi moj gospodine, ne govorite valjda ozbiljno. Bonaparteovi su maršali veliki ljudi koji djeluju pod vodstvom jednog svemoćnog vrhunskog duha, vaš je Wellington obična poslušna čizma, čije spore mehaničke pokrete sputava nesposobna vlada u zemlji.
- Welhngton je duša Engleske. Wellington je pravi borac za pravednu stvar. Pravi je predstavnik moćna, odlučna, razumna i poštena naroda. - Ta vaša pravedna stvar, ako sam dobro razumio, zapravo je ponovno vraćanje onog pokvarenog slabića, Ferdinanda, na prijesto koji je osramotio; a taj vaš uzorni predstavnik jednog poštenog naroda glup je čobanin koji radi za još glupljeg seljaka, a njima nasuprot stoji pobjednička nadmoć i neslomljivi duh. - Zakonitoj vlasti stoji nasuprot otimačina; skromnu, iskrenu, pravednu i hrabru otporu što ga zemlja pruža stoji nasuprot hvalisava, dvolična, sebična i podla želja za prisvajanjem. Bog će zaštititi pravedne! - Bog često štiti moćne.
- Što! Zar je šaka Izraelaca koji su stajali nes-močene obuće na azijskoj strani Crvenog mora bila moćnija od vojske Egipćana što se slegla na afričkoj strani! Zar su bili brojniji? Ili bolje opremljeni? Riječju, jesu li bili moćniji - a? Ne govorite, Moore, jer ćete izreći laž; i sami znate da ćete izreći laž. Bijaše to skupina jadnih, izmučenih robova. Četiri stotine godina tlačili su ih tirani; u njihovim je prorijeđenim redovima bilo žena i djece; njihovi gospodari koji su nahrupili u potjeru za njima kroz razdvojene valove bijahu dobro uhranjeni Etiopljani, jaki i divlji poput biblijskih lavova. Bijahu naoružani, na konjima i kolima, dok su jadne židovske lutalice pješačile; teško da je itko od njih imao drugog oružja doli pastirske palice i zidarskog alata, a blag im je i moćan vođa imao tek pastirski štap. Ali, ne zaboravite, Roberte Moore, pravednost je bila na njihovoj strani; bog je rata bio s njima. Faraonove su redove predvodili zločin i pali anđeo, a tko ih je pobijedio? To nam je dobro znano: izbavi gospod Izrael u onaj dan iz ruku misirskih; i vidje Izrael mrtve Misirce na obali morskoj; da, dubine ih prekriše, potonuše na dno poput kamena. Desnica gospodnja proslavi se u sili; desnica gospodnja slomi neprijatelja!
- Imate potpuno pravo; samo što vam poredba ne valja: Francuska je Izrael, a Napoleon je Mojsije. Evropa je sa svojim prezasićenim carstvima i trulim dinastijama pokvareni Egipat, hrabra Francuska predstavlja onih dvanaest plemena, a njen krepak i snažan vođa - pastir je s Horeba. - Na to vam neću ni odgovoriti.
Moore stoga sam odgovori i već rečenom pridoda još jednu primjedbu tišim glasom.
- O, u Italiji je bio velik kao bilo koji Mojsije! Tamo je bio onaj pravi, sposoban da stane na čelo i poduzme korake za preporod naroda. Još i danas ne shvaćam kako je osvajač Lodija mogao sebi dopustiti da postane imperatorom, da učini tu glupu, prostačku prevaru; i još manje, kako je narod koji se jednom nazvao republikanskim mogao ponovno spasti na stupanj ropstva. Prezirem Francusku! Da je Engleska toliko uznapredovala na putu civilizacije kao Francuska, teško da bi tako sramno uzmakla.
- Ne želite, valjda, kazati da je opijena carska Francuska gora od krvave republikanske Francuske - upita Helstone gnjevno. - Ništa ne želim kazati, ali misliti mogu što god hoću, znate, gospodine Helstone, i o Francuskoj i o Engleskoj; o revolucijama, o ubijanju kraljeva i o restauracijama općenito kao i o božanskom pravu vladalaca koje vi često tvrdoglavo zastupate u svojim propovjedima, i o dužnosti nepružanja otpora, o opravdanosti rata, i o...
Brzo kotrljanje nekih dvokolica i njihovo naglo zaustavljanje nasred puta presjekli su rečenicu gospodina Moorea; i on i župnik bijahu suviše zaneseni razgovorom te ih ne opaziše sve dok nisu bile sasvim blizu. - Hej, gospodaru, jesu li kola stigla? - upita jedan glas iz dvokolica.Zar je moguće da je to Joe Scott?
- Da, da! - uzvrati drugi glas; jer u dvokolicama bijahu dvije osobe - što se moglo vidjeti pri žmirkanju fenjera. Ljudi sa svjetiljkama ostadoše u pozadini ili, točnije, konjanici iz skupine prestigoše pješake. - Da, Moore, to je Joe Scott. Vraćam vam ga u krasnom stanju. Našao sam ga pri dnu pustopoljine, njega i još trojicu. Kako ćete me nagraditi za to što vam ga dovodim? - Zahvalnošću, svakako, jer boljeg čovjeka ne bih mogao izgubiti. To ste, rekao bih, vi, gospodine Yorke, sudeći prema glasu?
- Da, momci, ja sam. Vraćao sam se kući s tržnice u Stilbrou i upravo kad sam bio nasred pustopoljine, jureći poput vjetra (jer ovo, kažu, nisu sigurna vremena, zahvaljujući lošoj vladi!) začuh stenjanje, zaustavih; netko bi ošinuo još brže ali ja se, koliko znam, nemam čega bojati. Ne vjerujem da u ovim krajevima ima čovjeka koji bi mi želio naškoditi: u svakom slučaju bih mu uzvratio istom mjerom ukoliko bi to pokušao. Povikah: - Zar tamo nešto nije u redu?
- Svakako da nije - reče netko kao da govori iz zemlje. - Što da učinim? reci brzo! - naredih.
- Nas se četvorica nalazimo u jarku - kaza Joe, što je mogao mirnije. Rekoh im da se stide i pozovem ih da ustanu i krenu dalje ili ću ih oplesti bičem, jer sam mislio da su pijani. - Učinili bismo mi to već prije jedan sat ali svezali su nas užetom - kaže Joe. Brzo sam sišao i oslobodio ih džepnim nožem; Scott je zatražio da ga povezem kako bi mi ispričao sve što se dogodilo; ostali idu za nama brzo koliko ih noge nose.
- Dakle, gospodine Yorke, vrlo sam vam zahvalan. - Zaista, momče? Znaš i sam da nisi. Međutim, evo i ostalih. A evo, boga mi, još jedne skupine sa svjetiljkama, poput Gideonove vojske, a kako je i župnik s nama - dobro veče, gospodine Helstone - to je dovoljno. Gospodin Helstone otpozdravi vrlo ukočeno. Ovaj nastavi: - Jedanaest nas je snažnih ljudi a imamo i konje i kola. Kad bismo samo naišli na nekog od tih izgladnjelih bijednika, razbijača strojeva, izvojevali bismo krasnu pobjedu; svaki bi od nas bio poput Wellingtona - to bi vam se svidjelo, gospodine Helstone; i kakve bi se tek članke moglo napisati za novine! Briarfield bi se proslavio: valjalo bi nam posvetiti barem stupac i po u »Stilbrovskom glasniku«, ne bih pristao na manje. - A ja vam i obećavam toliko, gospodine Yorke, osobno ću napisati članak - uzvrati župnik.
- Razumije se! Naravno! I ne zaboravite preporučiti da one koji razbijaju razboje i vežu Joe Scotta valja objesiti, i to bez ikakvih olakotnih okolnosti, bilo da je riječ i o svećenicima. Takav čin zaslužuje vješanje - ili bi trebalo da je tako - bez svake sumnje.
- Kad bih im ja sudio, brzo bih svršio s njima - uzviknu Moore - ali ovaj ću ih puta ostaviti na miru, olabaviti im konopac, jer sam siguran da će se na kraju sami objesiti.
- Ostavit ćeš ih na miru? Obećavaš li to, Moore? - Obećavam li? Ne. Hoću samo kazati da se neću naročito truditi da ih uhvatim; ali, ako mi jedan od njih dopadne šaka... - Uhvatit ćeš ga, razumije se: samo: želio bih da ti učine i nešto gore od zaustavljanja jednih natovarenih kola, prije no što se obračunaš s njima.
Dobro, sad više nećemo o tome. Evo nas pred mojom kućom, gospođo, pa se nadam da ćete vi i vaši ljudi ući unutra: nikome od vas neće škoditi malo okrepe.

Moore i Helstone nisu isprva prihvatili ovaj prijedlog, ali ih je domaćin tako srdačno pozivao a noć je uz to bila vrlo hladna i svjetlost što je prodirala kroz muselinske zavjese na prozorima kuće pred kojom su se zaustavili tako privlačna da su, najposlije, popustili. Gospodin Yorke siđe sa svojih dvokolica i, prepustivši dalju brigu o njima nekom čovjeku koji iziđe iz jedne dvorišne zgrade, uvede ih u kuću.
Gospodin je Yorke povremeno mijenjao svoj govor, govoreći čas jorkširskim narječjem a čas vrlo čistim engleskim jezikom; ponašanje mu je, čini se, bilo podjednako promjenljivo: znao je biti uljudan i srdačan ili pak osoran i grub. Prema njegovu se govoru i ponašanju teško moglo odrediti njegov društveni položaj; možda će nam izgled njegova doma pritom biti od pomoći. Momke je poslao u kuhinju rekavši da će se pobrinuti da im se odmah da nešto za jelo. Gospođu je uveo kroz glavni ulaz. Ušli su u predvorje zastrto prostirkama i gotovo do stropa prekriveno slikama, odakle ih je uveo u prostran salon gdje je u kaminu gorjela veličanstvena vatra; čitava je prostorija izgledala vrlo veselo a ni brižnije razgledavanje nije mijenjalo taj ugođaj. Nije bilo raskoši, ali sve je bilo ukusno - neobičan ukus - pomislili biste da je to ukus čovjeka koji je mnogo putovao, učena čovjeka, džentlmena. Na zidovima su visjele slike talijanskih krajolika: sve sama umjetnička djela; znalac ih je izabrao: bile su skupocjeni originali. Čak su i pri svjetlosti svijeće plava jasna neba, meke dubine s plavićastim zrakom što treperi između prizora, brežuljci u pozadini, svježi tonovi, dobar raspored svjetla i sjene očaravali pogled. Sve to bijahu pastoralni, osunčani prizori. Na poćivaljci su ležali gitara i svezak nota; bilo je tu kameja, prekrasnih minijatura; nad kaminom nekoliko vaza nalik grčkima, dobro raspoređene knjige u dva otmjena ormara. Gospodin Yorke zamoli svoje goste da sjednu, pa zazvoni po vino; sluzi koji donese vino dade upute u vezi s okrepom ljudi u kuhinji. Župnik je ostao stajati; činilo se da ne voli ovo mjesto; odbio je vino što mu ga je domaćin ponudio.
- Kako god želite - primijeti gospodin Yorke. - Vjerojatno mislite na istočnjačke običaje, gospodine Helstone, i nećete jesti i piti pod mojim krovom bojeći se da vas to ne prisili da budemo prijatelji, ali ja ne držim do toga i nisam praznovjeran. Mogli biste ispiti vino iz ovoga vrča i ponuditi me najboljim vinom iz vašeg podruma a ja bih ipak držao da sam slobodan da vam se suprotstavim na svakom koraku - na svakom crkvenom sastanku gdje bismo se sreli.
- To bih upravo od vas i očekivao, - gospodine Yorke. - Ne pada li vam teško, gospodine Helstone, da u vašim godinama po kišnoj noći na konju gonite buntovnike?
- Nikad mi ne pada teško obavljanje moje dužnosti; u ovom je slučaju moja dužnost pravo zadovoljstvo. Progoniti štetočine plemenito je zanimanje - a pristajalo bi i nadbiskupu.
- Vama, svakako, pristaje; ali gdje je vaš pomoćnik? Je li otišao u posjetu kakvu bolesniku ili i on goni štetočine u drugom pravcu? - Ostao je na straži u tvornici u Dolu.
- Nadam se, Bob, da ste mu ostavili koju kapljicu vina - obrati se gospodinu Mooreu - da bi ga ohrabrila. - Nije sačekao odgovor već odmah nastavi i nadalje se obraćajući Mooreu koji se smjestio u jedan starinski naslonjač uz kamin:
- Miči se, Roberte! Ustaj, momče! Ovo je moje mjesto. Sjedni na divan ili na preostale tri stolice, ako hoćeš, ali ne na ovu, ona pripada meni i nikom drugom.

- Zašto toliko držite do te stolice, gospodine Yorke? - upita Moore pokorivši se naredbi i nevoljko napuštajući mjesto.

- Prije mene pripadala je mojem ocu i to je jedini odgovor koji ću ti dati; a bolji odgovor ne može dati ni gospodin Helstone za većinu svojih stajališta. - Jeste li spremni za polazak, Moore - zapita župnik. - Ne, Robert nije spreman; ili, radije, ja nisam spreman da se rastanem od njega; on nije dobar dječak i treba ga ukoriti.
- Zašto, gospodine? Što sam učinio?
- Stvorio si sebi neprijatelje na svakom koraku. - Što marim za to? Što me se tiče ako me vaši jorkširski prostaci vole ili mrze? - A tu smo. Ovo je momče tuđinac među nama: njegov otac nikada ne bi tako govorio. Vrati se u Antwerpen, gdje si rođen i odgojen , mauvaise tete ! (Tvrdoglavče!)
- Mauvaise tete vous - meme; je ne fais que mon devoir: quant a vos lourdauds des pavsans, je m'en moque! (Tvrdoglavac ste sami; ja obavljam tek svoju dužnost: a što se tiče vaših prostačkih seljaka, za njih ne marim!)
- En revanche, mon garc,on, nos lourdauds de pavsans se moqueront de toi; sois en certain, (Za uzvrat, dječače, naši prostački seljaci neće mariti za tebe; u to budi siguran.) - odgovori Yorke, izgovarajući gotovo jednako čistim naglaskom kao Gerard Moore.
- C'est bon, c'est bon! Et puisque ćela m'est egal, que mes amis ne s'en inquietent pas. (Dobro, dobro! I kako mi je to svejedno, neka moji prijatelji ne brinu.) - Tes amis! Ou sont-ils tes amis? (Tvoji prijatelji! Gdje su tvoji prijatelji?)

- Je fais e'cho, ou sont-ils? et je suis fort aise' que l'e'cho seul y re'pond. Au diable.les amis! Je me souviens encore du moment ou mom pe're et mes oncles Gerard appellerent autour d'eux leurs amis, et Dieu sait si les amis se sont empresses d'accou-rir a leurs secours! Tenez, Monsieur Yorke, ce mot, »ami«, m'irrite trop; ne m'en parlez plus. (Ponavljam kao jeka, gdje su i drago mi je da mi samo jeka odgovara. Dođavola s prijateljima. Još se sjećam trena kad su moj otac i ujaci prizivali svoje prijatelje i sam bog zna ako su se prijatelji požurili da im priteknu u pomoć! Vidite, gospodine Yorke, ne mogu podnijeti tu riječ 'prijatelji'; ne govorite mi više o tome.) - Comme tu voudras. (Kako god hoćeš.)

I gospodin Yorke ne reče više ništa; i dok sjedi zavaljen u svom izrezbarenu trouglatu stolcu od hrastovine, iskoristit ću priliku da opišem ovoga jorkširskog džentlmena koji govori francuski.

4.
GOSPODIN YORKE


(nastavak)


Bio je pravi jorkširski džentlmen. Imao je oko pedesetpet godina ali se, na prvi pogled, činio starijim, jer mu je kosa bila srebrnosiva. Čelo mu bijaše široko, ne visoko; lice svježe i zdravo; Sjevernjačka se oporost zrcalila u njegovu izrazu, kao što se ćula u njegovu glasu; svaka je crta bila potpuno engleska, nijedna ne bijaše normanska; bijaše to neotmjeno, neklasično, neplemićko lice. Ljudi bi ga istančana ukusa možda držali grubim; osjećajni bi našli da je izrazito; oštroumni bi u njemu uživali zbog snage, pronicavosti, inteligencije - gruba, ali doista snažna ličnost obilježavala je svaku crtu, krila se u svakoj bori. Ali bilo je to i nepokorno, prkosno, podrugljivo lice, lice čovjeka s kojim se teško vlada i kojeg je nemoguće na nešto prisiliti.
Prilično visoka rasta, stasit i žilav uvijek se držao dostojanstveno i sve na njemu bijaše ozbiljno. Nije bilo lako prikazati vanjštinu gospodina Yorkea, a još je teže opisati njegovu unutrašnjost. Očekuješ li, čitaoče, da ćeš upoznati Savršenstvo, ili kakva dobroćudna stara gospodina koji čini dobra djela, u zabludi si. Gospodinu se Mooreu, doduše, obraćao razumno i blagonaklono, ali iz toga ne smiješ zaključiti da je uvijek govorio pravedno i ljubezno. Gospodin Yorke, ponajprije, nije bio sposoban za poštovanje - veliki nedostatak koji čovjeka dovodi u neugodan položaj kad god je poštovanje potrebno. Nadalje, nedostajala mu je moć poredbe, nedostatak koji čovjeka lišava suosjećanja; i, najposlije, bio je lišen dobrohotnosti i idealizma što ga je ometalo da bilo gdje u svijetu uoči ta božanska svojstva. Nedostatak ga je poštovanja učinio netrpeljivim prema nižima od sebe: kraljevi i plemići i svećenici, dinastije i parlamenti i ustanove, sa svim svojim radom, većim dijelom svojih uredbi, svojim propisima, svojim zahtjevima, bijahu mu mrski - same besmislice; u njima nije nalazio svrhe ni zadovoljstva; držao je da bi bio čisti dobitak a nikakva šteta za svijet kad bi ti visoki položaji nestali a s njima zajedno i oni koji ih zauzimaju. Nedostatak je poštovanja također učinio njegovo srce neosjetljivim za čudoviti užitak kojega osjećamo diveći se nečemu što je vrijedno divljenja; taj je nedostatak učinio da presuši tisuću bistrih izvora uživanja; sa-sušio je tisuću velikih zadovoljstava. Nije bio nevjernik premda nije pripadao nijednoj sekti; ali njegova vjera nije mogla biti onakva kakva je u nekog tko umije poštivati. Vjerovao je u Boga i nebo; ali njegov Bog i nebo bijahu svojina čovjeka lišena strahopoštovanja, mašte i nježnosti. Nedostatak sposobnosti uspoređivanja činio ga je nedosljednim; propovijedao je opća načela uzajamne trpeljivosti i opraštanja a prema stanovitim je društvenim slojevima gajio slijepu netrpeljivost: svećenici i svi oko njih bijahu za njega »velika gospoda« i sve što im pripada, te je o njima govorio gdjekad grubo, drsko i toliko nepravedno koliko i netrpeljivo. Nije se mogao zamisliti na mjestu onih koje je kudio, nije mogao usporediti njihove greške s njihovim iskušenjima, njihove nedostatke s nepovoljnim položajem na kojem su se nalazili; nije mogao zamisliti da bi određeni uvjeti jednako utjecali na njega u sličnom položaju i često bi vrlo okrutno i nesmiljeno poželio kazniti one koji su, prema njegovu mišljenju, postupili okrutno i nesmiljeno. Sudeći prema njegovim prijetnjama on bi se poslužio samovoljnim, čak surovim, sredstvima u borbi za slobodu i jednakost. Jednakost, da, gospodin je Yorke govorio o jednakosti, ali u duši bijaše ohol čovjek: vrlo srdačan prema onima koji su radili za njega, vrlo dobar prema svakom nižem od sebe i prema onome koji bi mirno podnosio tu podložnost, ali đavolski odbojan prema svakom iznad sebe, jer je on držao da iznad njega zapravo nitko i nije. Buntovništvo mu je bilo u krvi: nije mogao podnijeti nadzor; otac i djed nisu ga mogli podnijeti a isto tako ni njegova djeca.
Nedostatak dobrohotnosti prema svim ljudima činio ga je nestrpljivim pred glupošću i drugim nedostacima koji bi smetali njegovoj snažnoj, oštroumnoj prirodi: jetko mu podrugivanje nije imalo granica. Kako nije bio milosrdan, ponekad ne bi prestajao vrijeđati ne opažajući kako je daleko otišao. Kad je riječ o tome da mu nedostaje idealizma, teško da bismo to mogli nazvati nedostatkom: uho osjetljivo za glazbu i oko koje dobro zapaža boju i oblik razvili su mu ukus za lijepo? A tko pita za maštu?
Tko ovu ne drži pomalo opasnim, besmislenim svojstvom, vrlo bliskim slabosti, možda srodnim ludilu, radije bolešću negoli obdarenošću duha? Vjerojatno svatko osim onih koji je posjeduju - ili umišljaju da je posjeduju. Slušajući ove posljednje, pomislili biste da bi im se srca ohladila kad taj čudotvorni napitak ne bi kolao njihovim žilama; da bi im se oči zamutile kad im taj plamen ne bi bistrio vid; da bi bili osamljeni kad bi ih taj čudesan pratilac napustio. Pričinilo bi Vam se da ona daje neku radosnu nadu proljeću, divnu draž ljetu, spokojnu radost jeseni, utjehu zimi, a da uistinu to niste osjetili. Umišljaj, naravno; ali zanesenjaci se drže svoga sna i ne bi ga se odrekli ni za suho zlato.

Budući da gospodin Yorke sam nije imao pjesničke mašte, tu je osobinu držao sasvim suvišnom kod drugih. Slikare je i glazbenike podnosio čak i poticao, zato što je znao uživati u plodu njihova umijeća; mogao je osjetiti draž lijepe slike i zadovoljstvo što ga pruža dobra glazba; ali povučen pjesnik - ma kakva se oporba vodila, ma kakav plamen gorio u njegovim grudima - ako se ne bi umio ponašati poput poslovna čovjeka ili burzovna trgovca, mogao bi živjeti prezren i umrijeti neznan u neposrednoj blizini Hirama Yorkea. I budući da u svijetu ima mnogo ljudi poput Hirama Yorkea, dobro je što pravi pjesnik, premda naizgled tih, često pod svojom mirnoćom skriva borben duh, a u svojoj blagosti oštroumlje, te može odmjeriti veličinu onih koji na nj gledaju s visine i pravilno ustvrditi težinu i vrijednost poziva koji nije izabrao i zbog čega ga preziru. On srećom posjeduje svoje osobno blaženstvo i uživa u tome da može biti sam u društvu sa svojom velikom prijateljicom i boginjom Prirodom, sasvim neovisan o onima kojima pruža jedva nešto zadovoljstva a koji njemu ne pružaju nikakvo. Kako su svijet i okolnosti često hladni i ravnodušni prema njemu - i to s pravom, jer je on prvi pokazao ravnodušje, hladnoću i nemar prema njima - dobro je što uspijeva zadržati svečanu vedrinu i žar u svojim grudima, što sve oko njega čini blistavim i radosnim, dok drugi možda drže da mu je život nalik polarnoj zimi koju sunce nigdar ne grije. Prava pjesnika ne treba nimalo žaliti; spreman je da se u sebi nasmije kad se neki neupućeni prijatelj sažali nad njegovim nedaćama; čak kad mu utilitaristi sude pa njega i njegovu umjetnost proglase nekorisnima, on tu presudu sluša s tako podrugljivim osmijehom, s tako širokim, dubokim, i nemilosrdnim prezirom spram nesretnih farizeja koji su je izrekli - da ga radije valja izgrditi nego požaliti. Ovo, međutim, nisu razmatranja gospodina Yorkea; a o njemu je ovdje riječ.
Iznijela sam ti, čitaoče, neke njegove nedostatke; koliko je do njegovih dobrih strana, bijaše on jedan od najćasnijih i najsposobnijih ljudi u Yorkshireu; čak i oni koji ga nisu trpjeli, morali su ga poštovati. Sirotinja ga je jako voljela, jer se spram nje ponašao ljubezno i zaštitnički. Spram svojih je radnika bio obazriv i srdačan: kad bi ih otpustio s posla, nastojao je da im nade drugo mjesto, a ako bi to bilo nemoguće, pomagao bi im da se s obitelji presele u drugi kraj gdje se posla moglo naći. Međutim, ako bi neki od njegovih radnika pokazao znakove neposlušnosti, što se gdjekad događalo, Yorke je, kao mnogi koji ne vole da se njima vlada, znao strogo vladati drugima i poznavao je tajnu gušenja pobune u začetku i njena istrebljenja u samoj klici, tako da se nikada više ne raširi i ne uzme maha na području njegove vlasti. Kako su mu poslovi dobro napredovali, uzimao je slobodu da s najvećom strogošću sudi o onima koji bijahu u drukčijem položaju, držeći da je do teška stanja u poslovima došlo jedino njihovom greškom pa je stoga slobodno zastupao stvar radnika. Obitelj gospodina Yorkea bijaše prva i najstarija u kraju; a on, premda ne najbogatiji, jedan od najutjecajnijih. Obrazovanje mu je bilo dobro; u mladosti je, prije francuske revolucije, putovao Evropom, odlično je poznavao francuski i talijanski jezik. U tijeku dvogodišnjeg boravka u Italiji skupio je mnoge vrijedne slike i ukusne pojedinosti koje su sad krasile njegov dom. Ponašao se, kad je htio, kao dobro odgojen džentlmen stara kova; govor mu je, kad se želio svidjeti, bio nadasve zanimljiv i izvoran; izražavao se na jorkširskom narječju jer je tako želio; govor mu je rodnoga kraja bio draži od uglađena rječnika. - Jorkširski je govor - tvrdio je - bolji od londonskoga piskavog izgovora, kao što je volovska rika bolja od cike štakora.
Gospodin je Yorke poznavao svakog u okolini i svatko je njega poznavao; pa ipak malobrojni bijahu njegovi prisni poznanici. Po naravi sklon izvanrednome prezirao je sve prosječno: duhovita, gruba čovjeka, visoka ili niska roda, uvijek bi dobro primio; uglađena, pak, bezbojna osoba, ma kako visoka položaja, bijaše mu odvratna. Čitav bi sat razgovarao s nekim oštroumnim radnikom ili s nekom naročitom, bistrom staricom, ili sa svojim seljanima, a teško bi odvojio koji tren za nekog nezanimljivog, otmjenog gospodina ili za najotmeniju a1i najelegantniju gospođu površna duha.
U svojim sklonostima bijaše isključiv zaboravljajući da se gdjekad među onima koji nisu toliko izraziti nade poneka ugodna pa čak i krasna osoba. Pa, ipak, ponekog bi i izuzeo od tog pravila: stanovita duhovna ustrojstva, obični, prostodušni ljudi koji ne drže do ugladenosti, gotovo lišeni umnih sposobnosti i nemoćni da ocjene njegove, ali koji istodobno nikad nisu osjetili gnušanje spram njegove grubosti, niti su ih lako vrijeđale njegove zajedljive šale, i nikad nisu pobliže raščlanjivali njegove riječi, djela ili mišljenja; s tom se vrstom ljudi naročito dobro osjećao i nju je, stoga, pretpostavljao drugima. među takvim se osobama osjećao kao gospodar. Prešutno se podređujući njegovu utjecaju ti ljudi nisu bili svjesni njegove nadmoći, jer o njoj nikad nisu razmišljali; stoga bijahu pokorni ne izlažući se pritom opasnosti da budu ponizni, a njihova tupa, spontana, prirodna neosjetljivost bijaše gospodinu Yorkeu jednako prihvatljiva i ugodna poput neosjetljivosti stolca na kojem je sjedio ili poda po kojem je hodao.
Vidjeli smo da nije bio sasvim neljubezan prema gospodinu Mooreu; zbog nekoliko je razloga bio donekle naklonjen tom gospodinu. Možda se čini čudno, ali prvi je od njih bio taj što je Moore-govorio engleski stranim, a francuski savršeno čistim naglaskom i što je njegovo tamno, mršavo lice nježnih premda pomalo umornih crta imalo sasvim neengleski i nejorkširski izraz. Ne bismo pomislili da ove naizgled površne osobine mogu utjecati na čovjeka poput Yorkea; ali, činjenica je da su one u njem prizivale stare, možda ugodne, uspomene: sjećale ga na putovanja, na mladenačke dane. U talijanskim je gradovima i predjelima viđao lica poput Mooreovih; u pariškim je kavanama i kazalištima čuo izgovor sličan njegovu; bijaše tada mlad, i slušajući i gledajući tog stranca, činilo mu se da je ponovno mlad.
Nadalje, poznavao je Mooreovog oca, i radio je s njim: bijaše to važniji premda ne i ugodniji razlog, jer, kako je njegova tvrtka bila u poslovnoj vezi s Mooreovom, ona je, također, donekle, sudjelovala i u njegovim gubicima. Zatim Roberta je držao okretnim, poslovnim čovjekom. S razlogom je mogao pretpostaviti da će on na kraju, na ovaj ili onaj način, zaraditi novaca; cijenio je njegovu odlučnost i oštroumlje; možda, također, i njegovu grubost. Četvrta okolnost koja ih je zbližila bila je činjenica da je gospodin Yorke bio jedan od zaštitnika djeteta na čijem se imanju nalazila tkaonica u Dolu; Moore se stoga često s njim savjetovao za vrijeme obavljanja preinaka i izgradnje. Što se, pak, tiče drugog gosta koji se u ovom trenutku nalazi u salonu gospodina Yorkea, gospodina Helstonea, između njega i njegova domaćina postojala je dvostruka netrpeljivost; prirođena i stečena. Slobodni je mislilac mrzio formalistu; pobornik je slobode mrzio pristašu reda; osim toga, govorilo se da su u ranijim godinama obojica bili suparnički prosci iste gospode. Gospodin je Yorke u mladosti bio poznat po svojoj sklonosti spram veselih i bujnih žena: napadan su ga izgled i izraz, živahan duh i brz jezik, čini se, nadasve privlačili. Pa, ipak, nije zaprosio nijednu od tih ljepotica čije je društvo tražio, već se odjednom ozbiljno zaljubio i žarko udvarao djevojci koja je bila sušta suprotnost.žena koje je dotad primjećivao: djevojka s licem bogorodice; djevojka od živa mramora, oličenje mirnoće. Nije mu smetalo što je, kad bi joj govorio, odgovarala samo jednosložnim riječima; nije mu smetalo što se činilo da ne sluša njegove uzdahe, da ne uzvraća njegovu pogledu, da se nikad ne slaže s njegovim mišljenjem, i tek rijetko smijehom poprati njegove dosjetke, što ga ne poštuje niti mu poklanja pozornost; nije mu smetalo što je bila suprotnost svih ženskih svojstava kojima se čitava života divio: Mary Cave bijaše za nj savršena zato što ju je nekako, zbog nekog razloga a neki je razlog morao postojati - volio.

Gospodin Helstone, u to doba svećenički pripravnik u Briarfieldu, također je volio Mary; ili je bar tako mislio. Imala je i drugih udvarača, jer bijaše lijepa poput veličanstvena anđela; ali, svećenika je pretpostavljala ostalima zbog njegova zanimanja: ono mu je, čini se, podarilo u njenim očima neka varljiva svojstva, primamljiva za sklapanje braka, a koja gospođica Cave nije našla ni kod jednog od mladih trgovaca vunom, svojih ostalih obožavatelja. Gospodin Helstone nije nikad osjećao, niti se pravio da osjeća slijepu strast, kao što je to bilo s gospodinom Yorkeom: nije bio pun smjerna poštovanja kakvo joj je, čini se, ukazivala većina njenih udvarača; više no ostali vidio ju je onakvom kakva je odista bila; i stoga je više vladao njom i sobom. Pristala je čim ju je zaprosio i udala se za njega.

Gospodin Helstone ne bijaše stvoren za dobra muža, nadasve ne za muža tihe žene. Vjerovao je da dok žena šuti, to znači da je ništa ne boli i da joj ništa ne treba. Ako se ne žali na samoću, samoća joj, ma koliko trajala, ne pada teško. Ako ne govori i ne ističe se, ne izražava svoju naklonost ili odvratnost spram nečeg, tad ne posjeduje ni naklonosti ni odvratnosti te je uzaludno pitati je za njeno mišljenje. Nije mario da razumije žene niti ih je uspoređivao s muškarcima: one su drugačija, vjerojatno mnogo niža ljudska vrsta: žena ne može biti drug svome mužu, još manje njegov povjerenik, još manje njegov oslonac. Njegova mu, pak, žena nakon godinu-dvije nije više ništa značila; a tek kad se jednog dana, iznenadno, kako je mislio - jer jedva da je zamjećivao da vene - ali postepeno prema mišljenju ostalih, oprostila od njega i od života i kad je od nje ostao tek nepomičan, lijep, zemljani lik, hladan i bijel na bračnoj postelji, osjeti on svoj gubitak, tko zna koliki? Pa, ipak, možda, veći no što se činilo, jer bijaše to čovjek kojemu tuga teško izaziva suzu. Njegova staložena žalost bez suza zgranula je staru domaćicu i služavku koje su njegovale gospođu Helstone i, možda, imale više prilike od, njena muža da upoznaju narav preminule gospode, njenu sposobnost osjećanja i voljenja; ćaskale su uz njen odar, prepričavale zgode iz njena života, njeno dugotrajno slabljenje i njegove stvarne ili tobožnje razloge; ukratko: međusobno su se poticale na gnušanje spram malog čovjeka koji je u susjednoj sobi pregledavao neke papire i ne sluteći da je predmet takvih osuda.
Odmah nakon sahrane gospode Helstone proširi se u kraju glas da joj je od žalosti prepuklo srce: ubrzu potom uslijediše izvještaji o grubu ponašanju i najposlije pojedinosti o surovim muževljevim postupcima: premda posve netočni, ovi su iskazi tim radije prihvaćeni.

Gospodin Yorke ih je čuo i djelomice im povjerovao: već otprije on, razumije se, nije gajio prijateljskih osjećaja spram svoga sretnijeg suparnika; premda je sad i sam bio oženjen ženom koja je bila u svakom pogledu različita od Mary Cave, nije mogao zaboraviti veliko razočaranje svog života; i kad je saznao da je ono što bi njemu bilo toliko dragocjeno drugi zanemario, a, možda, i zlostavljao, obuze ga duboko i ogorčeno neprijateljstvo prema tom čovjeku. Gospodin je Helstone tek djelomice bio svjestan jačine i naravi tog neprijateljstva: nije znao koliko je Yorke volio Mary Cave, što je osjećao kad ju je izgubio, niti je znao za klevete o njegovu ponašanju spram nje, klevete koje su doprle do svakog uha u kraju osim do njegova. Mislio je da se s gospodinom Yorkeom razilazi jedino u političkom i vjerskom uvjerenju; da je doista znao kako stvari stoje, teško da bi ga itko mogao navesti da prekorači prag kuće svoga nekadašnjeg suparnika.

***


Gospodin Yorke nije nastavio koriti Roberta Moorea; razgovor se ubrzo nastavio u mnogo općenitijem tonu, premda i sad donekle polemičkom. Nemiri u zemlji, kao i raznovrsna pustošenja do kojih je nedavno došlo na tvorničkim posjedima, pružahu dovoljno razloga za razmimoilaženje, to više što su tri prisutna gospodina o tome imala više ili manje različito stajalište. Gospodin je Helstone držao da je vlasnicima nanesena nepravda te da su radnici nerazumni; osuđivao je opće raširen duh nezadovoljstva protiv zakonite vlasti, sve veće neraspoloženje ljudi da strpljivo podnose zlo koje je, prema njemu, bilo neizbježno: mjere koje je on predlagao, bile su: jace posredovanje države, strogi nadzor nad sudovima i, prema potrebi, pribjegavanje vojnoj sili.
Gospodin je Yorke želio znati da li će to posredovanje, nadzor i prisila nahraniti gladne, zaposliti one koji traže posao, a ne mogu ga naći. Rugao se mišljenju o neizbježnu zlu; rekao je da je strpljivost naroda deva na čija je leda stavljen i posljednji gram što ga može ponijeti i da je pobuna neizbježna; opće raširen duh nezadovoljstva zakonitom vlašću držao je dobrim znakom; vlasnicima je učinjena nepravda, priznavao je, ali im je najveću nepravdu nanijela pokvarena, podla i krvoločna vlada (tako se izrazio gospodin Yorke). Luđaci poput Pitta, demoni poput Castlereagha, pakosni glupani poput Percevala, tirani su i prokletstvo zemlje, rušitelji trgovine. Njihovo je slijepo nastavljanje neopravdanog, bezizlaznog i upropašćujućeg rata dovelo narod u sadanji škripac. Njihovi čudovišni porezi, zloglasne »Odredbe« - čije tvorci više no ijedan državnik zaslužuju osudu i vješala - svezali su Engleskoj oko vrata mlinski kamen.

- Ali čemu govoriti? - pitao je on. - Ima li nade da se čuje glas razuma u zemlji koju ugnjetava kralj, svećenik, plemić: gdje je onaj koji je samo po imenu vladar luđak, a razvratnik bez ikakvih načela stvarni gospodar; gdje se trpi takva povreda zdrava razuma kao što su nasljedni zakonodavci; gdje se podnosi i žrtvuje takvu prevaru kao što je biskupska klupa u Gornjem domu, takva bezobzirna zloupotreba kao što je dobro uhranjena crkva sa svojim progonima, gdje se drži stalna vojska, a mnoštvo lijenih svećenika i njihove kukavne obitelji žive na račun ostalog naroda?
Gospodin Helstone, dižući se i stavljajući svoj nizak šešir, odgovori, da je u svom životu nekoliko puta naišao na ljude koji su hrabro zastupali slična stajališta, sve dok su imali zdravlja, snage i uspjeha; ali doći će vrijeme za svakog, kad će drhtati stražari kućni, i visokog mjesta kad će se bojati i strašiti se na putu, bit će to trenutak iskušenja za pobornike anarhije i pobune, za neprijatelje vjere i poretka. Nedavno je, tvrdio je, bio pozvan da čita molitve što ih naša crkva predviđa za bolesne uz bijednu samrtnu postelju jednog od njenih najljućih neprijatelja; našao ga je kako, mučen grižnjom savjesti, brižno traži put pokajanja, i kako ga nije mogao naći, premda ga je uporno i u suzama tražio. Mora opomenuti gospodina Yorkea da je huljenje Boga i kralja smrtni grijeh, i da postoji tako nešto kao što je »strašni sud«.
Gospodin je Yorke čvrsto vjerovao da postoji tako nešto kao što je »strašni sud«. - Kad tako ne bi bilo, teško bi se moglo zamisliti kako bi se jednom po zasluzi platilo svim lopovima koji vladaju ovim svijetom, koji nekažnjivo lome nevina srca, zloupotrebljavaju nezaslužene povlastice, sramote časna zanimanja, uzimaju kruh iz usta sirotinji, muče nejake a podlo se dodvoruju bogatima i moćnima. Ali - nadodao je - kad god je potišten zbog takvih postupaka i njihova prividnog uspjeha na ovoj gadnoj grudi zemlje, on dohvati staru knjigu (pokaza na veliku Bibliju na polici za knjige), otvori je nasumce, i siguran je da će naići na stih koji svojom blistavom, prozračnom svjetlošću opet sve postavlja na mjesto. Zna - reče on - što će biti s određenim ljudima, baš kao da je neki anđeo s velikim bijelim krilima ušao preko kućnog praga i rekao mu.

- Gospodine - odgovori gospodin Helstone, sabirući, prikupljajući svo svoje dostojanstvo - gospodine, pravo se znanje sastoji u tome da čovjek upozna samog sebe i uvidi kuda ga vode njegovi osobni postupci. - Da, da! sjetite se, gospodine Helstone, da je Neznanje odnijeto sa samih vrata raja, prenijeto zrakom i spušteno na prag onog ulaza u brijegu koji vodi u pakao.
- Nisam zaboravio ni to, gospodine Yorke, da je tašto Samopouzdanje, ne vidjevši pred sobom puta, palo u duboki ponor što ga je ovdje namjerno postavio gospodar podzemlja da bi u njega hvatao razmetljive budale što bi se pri padu razmrskale u komadiće.
- A sad - umiješa se gospodin Moore, koji je dosad šuteći sjedio i zabavljao se slušajući ovaj dvoboj riječima i zbog svoje ravnodušnosti prema stranačkoj politici kao i prema naklapanjima u susjedstvu bio nepristran, premda ravnodušan sudac ovakvu sukobu - obojica ste dovoljno grdili jedan drugog pokazavši kako se iz sveg srca mrzite i kako loše mislite jedan o drugome. Što se mene tiče, moja mržnja prema ljudima koji su razbili moje razboje još je toliko jaka da je nedostaje za moje osobne poznanike, a kamoli za nešto tako neodređeno kao što je vjerska sekta ili državna uprava: ali, doista, gospođo, reklo bi se da ste obojica vrlo zli prema onome kako se sami prikazujete; gori nego što sam ikad pomislio. Ne usuđujem se provesti noć s buntovnikom i bogohulnikom poput vas, Yorke, a jedva se usuđujem poći kući sa surovim i tiranskim svećenikom poput gospodina Helstonea. - Ja, međutim, krećem, gospodine Moore - kaza župnik ukočeno - pođite sa mnom ili ne, kako želite.
- Ne, on nema izbora, poći će s vama - odgovori Yorke. - Ponoć je prošla, neću da mi itko više ostaje u kući. Svi morate otići.
Na to zazvoni.
- Deb - reče sluzi koji se pojavi - izbaci ove ljude iz kuhinje, zaključaj vrata i legni. Ovuda, gospođo - obrati se svojim gostima, i osvijetljujući im put kroz hodnik, uljudno ih izbaci na glavna vrata.
Tu sretoše svoje društvo koje je navrat-nanos izlazilo na stražnja vrata; konji im stajahu pred ulazom; uspeše se i odjahaše - Moore smijući se naglu odlasku, Helstone duboko uvrijeđen.

5.
KUĆA U DOLU


Moore je još uvijek bio u dobru raspoloženju kad se probudio slijedećeg dana. On i Joe Scott prenoćili su zajedno u tkaonici načinivši ležajeve od pokrivala što su ih pronašli u prednjoj i stražnjoj uredskoj prostoriji: gospodar koji se uvijek budio zarana, ustade još ranije nego obično; probudi svog radnika nekom francuskom pjesmicom što ju je pjevao pri oblačenju. - Znači, niste bijesni, gospodaru? - viknu Joe. - Ni najmanje, mon gargon - što znači, momče ustaj da pogledamo tkaonicu prije no što radnici stignu; objasnit ću im moje namjere. Unatoč svemu, dobit ćemo strojeve, Joseph; jesi li možda čuo za Brucea 7 ? I za Pauka?
- Da, jesam: čitao sam povijest Škotske i slučajno znam o njoj koliko i vi; mislim da time želite reći da nećete popustiti.
- I neću.
- Imate li ušteđenog novca u svojoj domovini - zapita ga Joe spremajući svoj privremeni ležaj i uklanjajući ga.
- U mojoj domovini? Gdje je moja domovina?
- Pa, Francuska, zar nije?
- Naravno da nije! To što su Francuzi osvojili Antwerpen, gdje sam rođen, ne može me učiniti Francuzom.
- Nizozemska, onda?
- Nisam ja Nizozemac; pomiješao si Antwerpen s Amsterdamom. - Flandrija?
- Odbijam s prezirom, Joe! Ja, Flamanac! Zar imam flamansko lice, debeli nos koji strši, nisko unazad povijeno ćelo, blijede plave oči a fleur de tete ? (izbuljene) - Jesam li zdepast i kratkonog poput Flamanca? Ali ti ne znaš kako oni izgledaju, ti Nizozemci. Joe, ja sam iz Antwerpena, moja je majka bila iz Antwerpena, iako je francuskog porijekla, te stoga i govorim francuski. - Ali otac vam je iz Yorkshirea, što vas zamalo čini i Jorkšircem: a svatko može vidjeti da ste nam srodni po tome što volite zarađivati novac i što ste tako poduzetni.
- Drsko pseto; u mladosti sam se već sviknuo na tu seljačku bezobraštinu: »la classe ouvriere« - to znači radni narod Belgije - ponaša se drsko prema svojim poslodavcima, a pod drskim, Joe, ja mislim »brutalement« , što bi u točnu prijevodu značilo »surovo«.
- Ljudi iz ovog kraja uvijek kažu što im je na jeziku, mladi svećenici i visoka gospođa iz Londona se zgražaju nad našom »prostotom«, a nama je baš drago što izazivamo njihovo zgražanje i uživamo gledajući kako podižu oči k nebu i šire svoje patrljke od ruku poput prosjaka, a skupljenih usana kažu: - O, Bože! Bože! Kakvi divljaci! Kako su samo sirovi! - Vi i jeste divljaci, Joe; ne misliš valjda da ste obrazovani; a? - Osrednje, osrednje, gospodaru. Priznajem da smo mi, tvornički radnici sa sjevera, bistriji i znamo mnogo više od poljodjelaca na jugu. Zanat nam je izoštrio duh, a one koji su mehaničari poput mene, posao tjera da misle. Znate, mi koji vodimo brigu o strojevima i sličnom, naučili smo da svemu odmah potražimo uzrok a često ga i nađemo; a osim toga, volim čitati i zanima me što oni koji upravljaju, namjeravaju učiniti za nas i s nama; a mnogi su još pametniji od mene; ima ih dovoljno među onim umašćenim momcima što mirišu po ulju i među onim umrljanim bojadisarima; ima mudrih glava koje će vam reći da je zakon blesav baš tako kao i vi ili stari Yorke i još bolje nego mlakonje poput Christophera Sykesa iz Whinburyja ili velike ništarije poput Irca Petera, Helstoneova pomoćnika.
- Ti, Scott, sigurno držiš da si pametan.
- He! Pa prilično; razlikujem rog od svijeće i znam da sam neke sposobnosti razvio mnogo više od nekih koji misle da su iznad mene; ali u Yorkshireu ima na tisuće takvih kakav sam ja, a i nekoliko boljih. - Ti si sila od čovjeka, Joe, dobar drug; pa ipak jedna umišljena, uobražena budala! Ne moraš odmah misliti da si zapostavljeni znanstvenik zato što si nakupio malo znanja iz primijenjene matematike i na dnu neke bačve za bojenje nabasao ha nekoliko osnovnih pojmova iz kemije; poslovi ne idu uvijek glatko, pa ti i tebi slični nemate uvijek posla i kruha, ali zato ne smiješ misliti da su ljudi tvog staleža mučenici a da je oblik vladavine pod kojom živite u cijelosti loš.
Nadalje, ni na trenutak nemoj pomisliti da se sva vrlina sklonila u siromašne kućerke i sasvim napustila bogate kuće. Dopusti da ti kažem da se nadasve užasavam takvih gluposti, jer predobro znam da je ljudska ćud svugdje ista, bilo u straćari ili u dvorcu i da su u svakom ljudskom stvoru oduvijek združeni porok i vrlina, u manjem ili većem omjeru, neovisno o društvenom položaju. Sretao sam nevaljalce među bogatima a i među siromašnima; a također sam ih sretao i među onima koji ne bijahu ni bogati ni siromašni, već prema Hagarinoj 8 želji življahu skromnim i pristojnim životom. Uskoro će izbiti šest sati; hajde, Joe, pođi i zazvoni.
Bijaše polovina veljače; oko šest ujutro; zora se tek nazirala kroz noć; blijeda se svjetlost pomaljala kroz mrklu tamu čije su guste sjene postale poluprozirne. Blijed bijaše svitaj tog dana; istok se nije obojio, ni tračak ga sunca nije ogrijao.
Da ste vidjeli kako je dan teško dizao svoje kapke, kakvim je pogledom obuhvatio brežuljke, pomislili biste da je noćašnji pljusak ugasio sunčev žar. Zrak je bio leden baš kao i jutro; hladan je vjetar gonio gomilu noćnih oblaka, a kad su se podigli - zatvarajući na obzorju bezbojan srebrnosjajan prsten - nije se pomolilo plavo nebo već sloj bijele pare. Kiša više nije padala, ali je zemlja bila natopljena a bare i potoci puni vode.

Prozori tkaonice bijahu osvijetljeni, zvono je još uvijek glasno zvonilo, a tada mala djeca utrčaše unutra u takvoj žurbi da, nadajmo se, nisu suviše osjetila štipanje oštra zraka; možda im se, baš naprotiv, ovo jutro učinilo ugodnijim od ostalih, jer su često ove zime dolazili na posao za snježne oluje, po gustoj kiši ili jaku mrazu.
Gospodin Moore je stajao na vratima i promatrao ih kako ulaze; pri prolazu ih je brojio; zakašnjelima bi uputio riječ prijekora, što bi ga u strožem obliku ponovio Joe Scott kad bi ove dangube stigle u radionicu. Ni gospodar ni nadzornik nisu govorili otresito; ni jedan ni drugi nisu bili grubi, iako su se takvima činili; znatno zakašnjelog prestupnika gospodin bi Moore prisilio da za kaznu plati jedan peni i kazao da će ga slijedeći put taj prestup stajati dva penija.
Propisi su svakako potrebni; kod grubih su i surovih gospodara i propisi takvi. To bar važi za doba o kojem je riječ - ovi su ih, gdjekad, i surovo primjenjivali; ali, premda opisujem nesavršene osobe (svaka je ličnost u ovoj knjizi više ili manje nesavršena, jer moje pero ne želi slikati uzore), nije mi namjera pisati o pokvarenim i nečasnim osobama. Mučitelje djece, robovlasnike i tlačitelje predajem u ruke tamničaru. Romanopisca, valja ispričati što ne želi prljati svoje stranice opisom njihovih nedjela.
Mjesto da vrijeđam dušu svog čitaoca i da ga potičem na zgražanje vjernim opisima šibanja i bičevanja, sretna sam što ga mogu obavijestiti da ni gospodin Moore ni njegov nadzornik nikad nisu udarili dijete u svojoj tvornici. Joe je, uistinu, jednoć jako istukao svoje vlastito dijete, jer je lagalo i ustrajalo u tome, ali poput njegova poslodavca bijaše suviše ravnodušan, suviše miran pritom i suviše razuman da bi u odgajanju omladine, osim u iznimnim slučajevima, primijenjivao tjelesnu kaznu.
Gospodin je Moore obilazio svoju tkaonicu - tvorničko dvorište, odjeljenje za bojenje i skladište - sve dok se blijeda zora nije pretvorila u dan. Štoviše, i sunce se pomolilo - bar njegova bijela ploča, jasna, bezbojna i gotovo nalik na led - provirilo je iznad tamna vrha jednog brijega, pretočilo u srebro olovni rub oblaka i svečanim pogledom obuhvatilo čitavu uvalu, ili uzak dol, unutar čijih se tijesnih meda u ovom trenutku odvija naša priča. Bilo je osam sati; sva su svjetla u predionici ugašena; zazvonilo je za doručak; djeca, za pola sata oslobođena rada, prionuše uz male limenke s kavom i uz košarice s kruhom. Nadajmo se da su imali dovoljno jela; bilo bi žalosno da je drukčije. Tek tada gospodin Moore napusti tvorničko dvorište i uputi se svojoj kući. Nalazila se sasvim blizu tkaonice ali se zbog živice i visoka nasipa s obje strane staze koja je do nje vodila, činila izdvojenom. Bijaše to mala, bijelo okrečena kuća, sa zelenom nadstrešnicom nad vratima; rijetke smeđe stabljike nicahu na vrtnome tlu blizu trijema iispod prozora, - stabljike zasad bez pupova i cvijeća ali koje obećavahu da će ljeti postati bujnim i rascvjetanim puzavicama. Travnjak i travom uokvirene gredice pružahu se pred pročeljem; gredice zasad bijahu tek crni okviri, osim na pojedinim mjestima, u skrovitim kutovima, gdje su se pomaljali prvi izdanci visibaba i šafrana, zeleni poput smaragda. Proljeće je okasnilo; zima bijaše oštra i duža nego obično; posljednji se duboki snijeg tek povukao prije jučerašnje kiše; na bregovima su se još bijeljeli njegovi ostaci, išaravši mrljama udoline, kraseći vrhove; travnjak nije bio bujno zelen već izblijedio, poput trave na nasipu i one pod živicom kraj staze. Tri, skladno raspoređena stabla, rasla su kraj kuće; nisu to bila neka velebna stabla, ali kako u blizini nije bilo drugih, ostavljala su jak i snažan dojam. Evo, kakav bijaše dom gospodina Moorea: udobno gnijezdo za spokojan život i razmišljanje, ali u njemu Mooreov radni polet i poduzetnost nisu mogli dugo ostati sklopljenih krila.
Skromna udobnost ove kuće nije, čini se, naročito privlačila njena vlasnika; mjesto da odmah uđe, on uze lopatu iz neke ostave i poče obrađivati vrt. Kopao je neumorno oko četvrt sata: najposlije se otvori jedan prozor - i ženski mu glas doviknu:

- Eh, bien! Tu ne dejeunes pas ce matin? (Pa, dobro! Zar jutros nećeš doručkovati?) Odgovor i daljnji razgovor odvijali su se na francuskom, ali kako je ovo engleska knjiga, prevest ću ih:
- Je li doručak gotov, Hortense?
- Naravno, gotov je već pola sata.
- Onda dolazim: gladan sam kao vuk. Odbaci lopatu i uđe u kuću: uzak je prolaz vodio do malog salona gdje je na stolu bio postavljen doručak koji se sastojao od kave, kruha i maslaca, uz kuhane kruške, što nije bio engleski običaj. Kraj stola je stajala gospođa koja je govorila s prozora. Opisat ću je prije no što produžim priču.
Činila se nešto starijom od gospodina Moorea; možda oko tridesetpet godina; visoka, pravilno građena - razmjerno krupna; njena vrlo tamna kosa u tom je trenutku bila uvijena u papiriće; obrazi joj bijahu jako rumeni, nos malen, oči sitne i crne. Donji joj je dio lica bio širok u usporedbi s gornjim; čelo nisko i prilično naborano; imala je osoran premda ne zlovoljan izraz lica; nešto je u njenoj pojavi izazivalo a pomalo i zabavljalo. Najčudnija joj bijaše odjeća: vunena donja suknja i prugast pamučni prsluk. Ispod kratke suknje virila su stopala i članci kojima bi se sa stajališta skladnosti moglo štošta zamjeriti. Pomislit ćeš, čitaoče, da sam opisala neko neuredno čeljade; nikako! Hortense Moore (Mooreova sestra) bijaše uredna i štedljiva osoba; donja suknja, prsluk i papirići za kosu činili su njenu jutarnju odjeću, u kojoj je već od rane zore, po navici stečenoj u svom zavičaju, obavljala kućne poslove. Nije držala potrebnim da usvoji engleske običaje ako je već prisiljena da živi u Engleskoj; ostala je pri svojim belgijskim navikama, uvjerena da u toj ustrajnosti ima neke vrline.
Ova je gospođica imala odlično mišljenje o samoj sebi; mišljenje koje nije bilo sasvim nezasluženo - jer je doista posjedovala neke korisne i hvalevrijedne odlike, ali ih je i precjenjivala gubeći iz vida različne male nedostatke koji su ih pratili. Nikad je ne biste uvjerili da je pristrana i uskogrudna, suviše osjetljiva kad je riječ o njenu dostojanstvu i značaju i lako uvredljiva zbog tričarija; pa ipak je bilo tako. Međutim, kad nitko ne bi protuslovio njenim pojmovima o otmjenosti i kad ne bi vrijeđao njene predrasude, bijaše ona prilično lju-bezna i srdačna. Svojoj braći (jer osim Roberta postojao je još jedan - Gerard Moore) bijaše nadasve privržena. Kao jedini preostali predstavnici njene propale obitelji, braća bijahu svetinja u njenim očima;

Louisa je slabije poznavala od Roberta; još kao dječaka poslaše ga u Englesku i školovao se u nekoj engleskoj školi. Obrazovanje koje je dobio nije odgovaralo trgovačkom pozivu - a možda ga ni njegove prirodne sklonosti nisu vukle trgovini te je, pošto su propati svi izgledi za nasljedstvo, bio prisiljen da okuša osobnu sreću, izabravši vrlo naporan i skroman poziv učitelja. Isprva je bio pomoćnik učitelja u nekoj školi, a sad je, čini se, postao odgojiteljem u nekoj obitelji. Govoreći o Louisu, Hortense bi ga spominjala kao čovjeka koji raspolaže onim što je ona zvala »des movens« ,(mogućnosti) ali je suviše povučen i miran;
O Robertu bi drukčije govorila, ne tako umjereno; vrlo se ponosila njime; za nju je on bio najveća ličnost Evrope; sve što bi on učinio ili rekao, u njenim bi očima bilo značajno, a očekivala je da ga i ostali gledaju takvim očima; ništa nije bilo nerazumnije, čudovišnije, ni besramnije nego protusloviti Robertu, možda jedino protusloviti njoj samoj.
I stoga, tek što je Robert sjeo za stol i ona ga poslužila kuhanim kruškama i pripremila mu dobru belgijsku krišku kruha s maslacem, poče se čuditi i zgražati nad događajima prošle noći, nad razbijanjem razboja.

- Quelle idee! (Što im pada napamet!) - Razbiti ih. Kakva bestidnost ! On vovait bien que les ouvriers de ce pays etaient a la fois bćtes et mechants, c'e'tait absolument comme les domestiques Anglais, les servantes surtout; rien d'insupportable comme cette Sarah, par exemple! (Vidi se da su radnici u ovoj zemlji i glupi i zli. Upravo kao i engleska posluga, nadasve sluškinje; ništa nesnosnije, na primjer, od ove Sare.) - Čini se da je uredna i vrijedna - primijeti gospodin Moore. - Čini se! Ne znam kakvom se čini i ne kažem da je baš prljava ili lijena; mais elle est d'une insolence! (Ali, kako je drska!) Sa mnom se jučer četvrt sata prepirala kako se kuha govedina: rekla je da ju ja kuham dok se ne raspadne i da Englezi ne bi nikad jeli takvo jelo a niti našu juhu, da je ona tek masna vruća voda, a što se tiče našega kupusa, ne bi ga ni okusila. Bačve u podrumu koje sam tako divno vlastitim rukama napunila, naziva kablom punim splačina, što će reći hranom za svinje. Ta me djevojka muči, a ipak se od nje ne mogu rastati da ne bih nabasala na goru od nje. Ti si u istom položaju sa svojim radnicima - pauvre cher frere! (Jadni moj brate!)

- Rekao bih da nisi suviše sretna u Engleskoj, Hortense. - Dužnost mi je da sam sretna tamo gdje si ti; premda, bez sumnje postoji tisuću stvari zbog kojih žalim za rodnim gradom: Ljudi su ovdje maleleves (loše odgojeni).Moje su im navike smiješne; ako neka djevojka iz tvoje tkaonice slučajno uđe u kuhinju i nađe da u ovoj suknji i prsluku pripremam objed (jer znaš da Sari ne mogu povjeriti nijedno jelo), ceri se. Ako prihvatim poziv na čaj, što sam jednom ili dvaput učinila, osjećam se zapostavljenom, ne poklanja mi se pažnja koju zaslužujem. A znamo iz kako su odlične obitelji Gerardovi i Mooreovi.S pravom očekuju poštovanje uvrijeđeni su ako ono izostane. U Antwerpenu su sa mnom uvijek postupali s mnogo pažnje: ovdje, čim u društvu otvorim usta, pomislilo bi se da govorim nekim smiješnim naglaskom, a uvjerena sam da mi je izgovor besprijekoran. - U Antwerpenu smo, Hortense, bili poznati kao bogataši, a u Engleskoj oduvijek kao siromasi.
- Točno! Kako je samo potkupljiv ljudski rod! Eto, prošle nedjelje, sjećaš li se, bilo je vrlo vlažno i ja sam stoga pošla u crkvu u mojim lijepim crnim drvenjacima, obući koju svakako ne bih obula u otmjenu gradu, ali koju sam uvijek nosila kad bih pošla na šetnju izvan grada po blatnjavim putovima. Vjeruj mi, dok sam koračala sredinom crkve, smirena i tiha kakva sam uvijek, četiri gospode i isto toliko gospode, nasmijali su se i sakrili glave iza molitvenika.

- Ajde, ajde! nemoj više obuvati drvenjake. Već sam ti rekao da ne pristaju u ovoj zemlji.
- Ali, brate, ovo nisu obični drvenjači kakve nose seljaci. Kažem ti, to su sabots noirs tres pro-pres, tres convenables. (Crni drvenjači, vrlo čisti, vrlo pristojni.) U Monsu i Leuzeu gradovima koji nisu suviše udaljeni od divne prijestolnice Bruxellesa - otmjeni ljudi rijetko nose nešto drugo zimi. Htjela bih ih vidjeti kako gacaju po blatnim flamanskim nasipima u pariškim dubokim cipelama , on m'en dirait des nouvelles. (vidjela bih kako bi se proveli.) - Ostavi ti Mons, Leuze i flamanske nasipe, prilagodi se okolnostima! A kad je riječ o tvojoj suknji i prsluku, ni tu nisam sasvim siguran da imaš pravo. Nikad nisam vidio neku englesku gospođu tako odjevenu. Pitaj Carolinu Helstone! - Carolinu! Da pitam Carolinu! Zar da se s njom savjetujem o mojoj odjeći? Ta ona bi trebala u svemu tražiti savjet od mene; ona je dijete. - Osamnaest joj je godina, ili barem sedamnaest, dovoljno je odrasla da zna sve o haljinama, suknjama i obući.
- Molim te, brate, ne kvari Carolinu, ne pridaj joj više pažnje nego što je potrebno. Još je i skromna i neumišljena i neka takvom i ostane. - Slažem se od sveg srca. Hoće li doći jutros?
- Doći će kao i obično u deset, na sat francuskog. - Ona ti se ne podsmjehuje, zar ne?
- Ne, ona me cijeni više no itko ovdje; ali to je zato što me je bolje upoznala: vidi da sam obrazovana, pametna, lijepa ponašanja i osoba od načela; ukratko, sve ono što se očekuje od dobro odgojene osobe iz dobre obitelji. - Voliš li je ti uopće?

- Da li je volim - ne bih mogla reći: nisam sklona žestokim osjećajima i to se prije čovjek može osloniti na moje prijateljstvo. Budući da je moja rođaka, naročito sam obzirna spram nje; njen položaj također budi pažnju a ponašanje joj je kao moje učenice dosad bilo takvo da je radije potaknulo nego što bi umanjilo naklonost koja je nastala zbog drugih razloga. - Lijepo se ponaša na satovima?
- Prema meni se lijepo ponaša - ali ti, brate, znaš da se ja držim tako da ne dopuštam nikake pretjerane prisnosti, kako bih sačuvala ugled i zadobila poštovanje. Međutim, jer sam pronicava, jasno uviđam da Caroline nije savršena, te bi štošta kod nje valjalo izmijeniti.
- Ulij mi još šalicu čaja i dok je ispijam zabavljaj me pričajući o njenim nedostacima.
- Dragi brate, drago mi je da slasno doručkuješ makar je iza tebe naporna noć. Carolina, dakle, ima nedostataka; ali, pod mojom umješnom rukom i gotovo majčinskom brigom može se još popraviti. Gdjekad ima u njoj nešto... neka uzdržljivost. Mislim, takva koja se meni ne sviđa, jer nije dovoljno djevojačka i krotka, a onda ima u njenoj naravi znakova nesređene žestine koja me zbunjuje. Pa ipak, neobično je tiha, gdjekad čak i suviše snuždena i zamišljena. U tijeku vremena ću je, zasigurno, učiniti mirnom i primjernom a da pritom ne bude tako neshvatljivo zanesena. Nikad nisam odobravala ono što se ne da razumjeti. - Tvoje mi izlaganje nije nimalo jasno; što hoćeš reći, na primjer, izrazom »nesređena žestina«?
- Jedan će ti primjer, možda, pružiti zadovoljavajuće objašnjenje. Gdjekad joj, znaš, dajem na čitanje francusko pjesništvo radi vježbanja izgovora. U tijeku naših sati čitala je mnogo Corneillea i Racinea, pri čemu je bila sabrana i ozbiljna, kakvu je volim. Ponekad bi, istina je, za vrijeme čitanja ovih cijenjenih pisaca pokazivala neku tromost koja više liči na ravnodušnost nego na razboritost, a ravnodušnost je nešto što ne mogu podnijeti kod onih koji imaju sreću da ih ja podučavam. Osim toga ne smijemo biti ravnodušni pri proučavanju slavnih djela. Neki sam joj dan dala u ruke knjigu lakih, kratkih pjesmica. Poslala sam je do prozora da jednu nauči napamet, a kad sam je pogledala, vidjela sam kako nestrpljivo okreće stranice i pući usta s očiglednim prezirom, dok je površno pregledavala pjesme. Ukorih je. »Ma cousine«, - ona reče, »tout ćela m'ennuie a la morte. (Rođako, ovo mi je na smrt dosadno.)Kazah joj da se tako ne govori.
»Dieu«, povika, Iln'y a done pas deux lignes de poesie dans toute la litterature franjaise! (Bože, pa zar u čitavoj francuskoj književnosti nema ni dva retka pjesništva?) Zapitah je kako to misli. Zamolila me za izvinjenje ponizno kao što priliči; tad je zašutjela, ali sam vidjela kako se potajice smješka nad knjigom. Počela je pozorno učiti. Nakon pola sata priđe, pruži mi knjigu, prekriži ruke, kako uvijek od nje tražim, i poče ponavljati onu kratku Chenierovu pjesmu »La Jeune Captive.« (Mlada zatočenica)
- Da si samo čuo njen izgovor kao i ono nekoliko nepovezanih primjedbi što ih je promucala nakon toga, razumio bi što sam mislila kad sam kazala »nesređena žestina«.
Pomislilo bi se, da je Chenier potresniji od Racinea i Corneillea. Ti, brate, koji si toliko pronicav, shvatit ćeš da ta pretjerana naklonost ukazuje na duhovnu neusklađenost, ali srećom ima dobru učiteljicu. Napravit ću reda u njenoj glavi, naučit ću je kako da misli, koja stajališta da zauzima; naučit ću je savršenu ponašanju i vladanju osobnim osjećajima.
- Naravno da hoćeš, Hortense; ali evo dolazi. Držim da je njena sjena promaknula ispod prozora.
- Ah, doista, Uranila je, došla je pola sata ranije.
- Dijete moje, što te dovodi tako rano, još prije nego što sam završila s doručkom? - Ovo je pitanje bilo upućeno osobi koja je u tom času ušla u sobu, mladoj djevojci uvijenoj u zimski ogrtač, čiji su nabori bili skladno raspoređeni oko njena očigledno krhka lika.
- Požurila sam da bih vidjela kako ste, Hortense, a i kako je Robert. Uvjerena sam da vas je pogodilo ono što se dogodilo prošle noći. Ja sam tek jutros čula. Stric mi je rekao za doručkom.
- O to je neopisivo. Ti suosjećaš s nama? Tvoj stric također? - Moj je stric vrlo ljut, ali on je, mislim, bio s Robertom, zar ne? Nije li išao s vama u Stilbro, Moore?
- Da, Caroline; krenuli smo kao na neki vojni pohod ali smo zarobljenike, koje smo pošli spasiti, sreli na pola puta.
- Nitko, nadam se, nije ranjen?
- Ma ne, tek su zglobovi Joe Scotta malo oguljeni jer su bili suviše snažno vezani iza leda.
- Vi niste bili tamo? Niste bili u blizini kola kad su ih napali? - Nisam; čovjek rijetko ima sreću da prisustvuje nečem što želi doživjeti. - Kuda ćete jutros? Vidjela sam da vam Murdgatrovd u dvorištu sedla konja. - U Whinbury: danas je sajmišni dan.
- I gospodin Yorke ide: srela sam ga u njegovim dvokolicima. Vratite se kući s njim.
- Zašto?
- Dvojica su jača od jednog, a gospodina Yorkea nitko ne mrzi, bar ga siromasi ne mrze.
- I tako će on meni koga mrze biti zaštitom?
- Koga ne shvaćaju možda je to prava riječ. Hoćete li se kasno vratiti? Hoće li se on kasno vratiti, rođako Hortense?

- Vrlo vjerojatno; obično mora obaviti mnogo posla u Whinburyju. Jesi li donijela svoju vježbenicu, dijete?
- Jesam. Kad ćete se vratiti, Roberte?
- Obično se vraćam u sedam. Želiš li da se vratim ranije? - Nastojte se vratiti u šest. Još nije potpuni mrak u šest, dok u sedam nema više ni trunka svjetla.
- A kakve se opasnosti treba bojati, Carolino, kad dan prođe? Kakvu mi opasnost prema tvojem mišljenju donosi noć?
- Ne znam da li bih znala točno iskazati u čemu je moj strah; ali svi mi danas strahujemo za svoje prijatelje! Moj stric naziva ova vremena opasnima: on također kaže da vlasnici tvornica nisu omiljeni. - A ja sam među najomraženijim? Nije li tako? Ti ne želiš govoriti otvoreno, ali u srcu misliš da će me zadesiti Pearsonova sudbina, na koga su pucali - ne, ipak ne iza neke živice, već u njegovu vlastitom domu kroz stubišni prozor, kad je odlazio na spavanje.
- Anne mi je Pearson pokazala metak u sobnim vratima - primijeti Carolina ozbiljno, dok je savijala svoj ogrtač i odlagala zajedno s mufom na stolić kraj zida. - Znate - nastavi - čitavim putem odavde do Whinburyja postoji živica, a osim toga treba proći pokraj rasadnika imanja Fieldheada; ali vi ćete se vratiti do šest, ili ranije?
- Naravno da hoće - potvrdi Hortense - ali sada, dijete moje, pripremi se za ponavljanje zadatka dok ja odem natopiti grašak za kašu koju spremam za ručak.
S tim nalogom ona napusti sobu.
- Znači, Carolino, ti misliš da imam mnogo neprijatelja - reče gospodin Moore - a zasigurno znaš i to da nemam prijatelja?

- To nije sasvim točno, Roberte. Tu je vaša sestra, vaš brat Louis, koga nikad nisam vidjela - tu je gospodin Yorke, pa i moj stric, a osim toga, naravno, i mnogi drugi.
Robert se nasmiješi. - Bila bi u neprilici kad bi morala imenovati te »mnoge druge« - reče - ali, pokaži mi tvoju vježbenicu. Koliko silnog truda ulažeš u pisanje. Pretpostavljam da to zahtijeva moja sestra: ona želi da u svemu postaneš uzornom flamanskom učenicom. Kakav li te život čeka, Carolino? Čemu će ti poslužiti francuski, crtanje i ostala umijeća kad ih svladaš? - Dobro ste rekli: kad ih svladam; jer, kao što znate, prije no što me Hortense počela podučavati, nisam gotovo ništa znala. A što je do života koji me očekuje, ne bih vam znala reći: pretpostavljam da ću voditi stričevu kuću, dok... - oklijevala je.
- Do kada? Do njegove smrti?
- Ne, kako je grubo to što ste rekli! Nikad ne pomišljam da bi mogao umrijeti: tek mu je pedeset-pet. Ali dok, riječju, dok mi događaji ne ponude nešto drugo. - Vrlo neodređeni izgledi! Zar si s njima zadovoljna? - Ranije sam bila zadovoljna. Djeca, znate, malo razmišljaju o nezemaljskim stvarima. Sada, pak, u nekim trenucima nisam sasvim zadovoljna. - Zašto?
- Ne zarađujem novac - ništa ne stječem.
- Dotaknula si se prave stvari, Lina, i ti, dakle, želiš zaraditi novaca? - Da, željela bih imati neko zanimanje; da sam dječak, ne bi bilo tako teško naći neki posao. Postojao bi jedan tako lak i ugodan način da se uvedem u posao i probijem kroz život.
- Nastavi; da čujemo, kakav način?

- Mogla bih započeti kao naučnik u vašem zanatu - u izradi sukna, vi biste me mogli naučiti, mi smo daljnji rođaci; radila bih u pisarnici, vodila knjigovodstvo, pisala pisma, dok biste vi obilazili sajmove. Znam da jako želite da se obogatite kako biste platili očeve dugove, možda bih vam mogla u tome pomoći.
- Pomoći meni? Ti moraš na sebe misliti.
- Ja i mislim na sebe, ali zar čovjek mora uvijek samo na sebe misliti? - Na koga drugog ja mislim? O kome bih se drugom usudio misliti? Siromasi ne smiju biti široka srca, dužnost im je da ga stisnu. - Ne, Roberte!
- Da, Carolino. Siromaštvo je ružno, sebično, zgrčeno u sebe, sitno, tjeskobno. Gdjekad srce nekog siromašnog čovjeka, ako ga posjeti sunčana zraka ili rosa, može nabujati poput propupale biljke dolje u vrtu ovog proljetnog dana, može se osjetiti zrelim da pusti lišće - možda i cvijeće; ali on ne smije poticati taj ugodni nagon; mora pozvati Razboritost u pomoć da ga obuzda svojim ledenim dahom što bridi poput sjevernog vjetra. - Tad ni u jednoj siromašnoj kući ne bi bilo sreće. - Kad govorim o siromaštvu, ne mislim toliko na prirođeno, obično siromaštvo radnika, koliko na zamršenu oskudicu čovjeka u dugovima; ono što mene muči to je uvijek poslovni čovjek u škripcu, u borbi za opstanak, izjedan brigom. - Ne gubite nadu, nemojte strepiti. Neke su vas misli suviše zaokupile. Možda je umišljeno kad kažem, ali moj je dojam da ima nešto pogrešno u tome kako vi zamišljate najbolji put da se dođe do sreće; kao što ima u... I drugi je puta neodlučno zastala.
- Pretvorio sam se u uho, Carolino.
- U... (hrabrosti! pomozi mi da kažem istinu)... u vašem držanju - zapamtite, rekla sam samo u »držanju« - spram ovih jorkširskih radnika. - Često si mi to željela reći, zar ne?

- Da, često, vrlo često.
- Jedino što se može zamjeriti mome ponašanju, to je da mi neke osobine nedostaju. Nisam gord: a i na što bi mogao biti gord čovjek u mome položaju? Samo sam šutljiv, ravnodušan i sumoran.
- Ponašate se kao da su vaši prelci, ljudi od krvi i mesa, strojevi, poput razboja: u svojoj ste kući drukčiji.
- Onima u mojoj kući nisam tuđ kao što sam tim engleskim glupanima. Mogao bih izigravati milosrdna čovjeka prema njima, ali pretvaranje nije moja jaka strana. Nalazim da su nerazumni i pokvareni, koče me u napretku. Pravedno postupam s njima i to je dovoljno.
- Vi, naravno, ne očekujete da vas oni vole?
- To i ne želim.
- Ah! - kaza ona koja ga je korila odmahujući glavom i duboko uzdišući. Taj je uzvik govorio o tome da ona zna da nešto s njim nije u redu, ali da nije u njenoj moći da to izmijeni, pa se nagnu nad svoju gramatiku tražeći pravila i vježbe za taj dan.
- Mislim da nisam osjećajan čovjek, Carolino, dostaje mi privrženost nekolicine.
- Molim vas, Roberte, biste li mi htjeli zaoštriti pero ili dva prije no što odete? - Daj da ti najprije izvučem crte u teci, jer ti uvijek ispadnu kose. Tako! A sad pera; ti, čini mi se, voliš kad su sasvim tanka?
- Onakva kakva uvijek pravite za mene i Hortense, ne poput vaših sa širokim vrhom.
- Da imam isto zanimanje kao Louis, mogao bih jutros ostati kod kuće i posvetiti ga tebi i tvom učenju; mjesto toga provest ću ga u skladištu vune kod Sykesa.

- Zaradit ćete novaca.
- Vjerojatno ću ih izgubiti.
Dovršavajući oštrenje pera, na vrtna mu vrata dovedoše osedlana i zauzdana konja.
- Evo! Fred je već spreman; moram ići. Najprije ću ipak pogledati što je proljeće učinilo u južnoj lijehi.
Napusti sobu i iziđe u dio vrta iza tkaonice. Sočne rese mlada zelenila i tek raspupalo cvijeće - visibabe, šafrani, pa čak i jaglaci - cvjetalo je na suncu pokraj toplog zida tvornice. Moore ubra jedan cvijet ovdje, drugi tamo, te poneki list sve dok ne nasta mala kitica s kojom se vrati u salon, uzme svileni končić iz sestrine košare za rad, veza cvijeće i stavi ga na Carolinin radni stol. - A sad, dovidenja!
- Hvala, Roberte: krasno je; dok ovako leže, cvjetovi su nalik na iskre sunca i plava neba; dovidenja!
Uputi se k vratima - zastane - zausti nešto, ali ne reče ništa i udalji se. Prođe kroz pokraj na vrata i uzjaha konja; u trenu opet skoči na zemlju, dobaci uzde Murgatrovdu i ponovno uđe u kuću.
- Zaboravio sam rukavice - reče hineći da nešto traži u stoliću kraj zida, a tad kao da se odjednom dosjetio, primijeti: - Nemaš, nadam se, neka neodložna posla danas kod kuće, Carolino?
- Nikad ga nemam: tek nekoliko pari dječjih čarapica za Židovsku košaru što ih je gospođa Ramsden naručila; ali one mogu pričekati. - Židovska košara, nestala da Bog da. Pravo ime nosi. Ništa se židovskije od te košare - njenog sadržaja i njenih cijena - ne može zamisliti: ali vidim nešto, mali osmijeh u uglovima tvojih usana, i on mi govori da i ti znaš koliko ona vrijedi, kao i ja. Zaboravi, stoga, Židovsku košaru; za promjenu provedi dan ovdje. Tvome stricu neće prepući srce zbog tvoje odsutnosti? - Neće - nasmije se Carolina.
- Stari Kozak! Zaista neće - promrmlja Moore. - Ostani i ručaj s Hortense, veselit će se tvome društvu, a ja ću se rano vratiti. Čitat ćemo večeras!: mjesec izlazi u pola devet, otpratit ću te do župnog dvora u devet. Slažeš se? Ona kimnu glavom; oči joj zablistaše; Moore je oklijevao još dvije-tri minute: nagnu se nad Carolinin stol, baci pogled u njenu gramatiku; dotaknu njeno pero, podigne stručak cvijeća i poigra se njime; konj mu zatopta nestrpljiv; Fred Murgatrovd nešto promrmlja, zakašlje se na vratima kao da pita što radi njegov gospodar.
- Dovidjenja - ponovi Moore i napokon se udalji. Hortense uđe deset minuta kasnije; na svoje čuđenje vidje da Caroline još nije započela svoju zadaću.

6.
KORIOLAN


Učenica mademoiselle Moore bijaše tog jutra ponešto rastresena. Caroline je neprestance zaboravljala dobivena objašnjenja; pa ipak je nepomućena raspoloženja podnosila ukore zbog nepažnje. Sjedeći na suncu kraj prozora kao da je uz toplinu bila izložena i nekom nježnom utjecaju koji ju je činio sretnom i dobrom. U takvu je raspoloženju izgledala najbolje, a to najbolje bijaše oku ugodno.
Dar joj ljepote ne bijaše uskraćen; nije bilo nužno poznavati je da bi je se voljelo; bijaše dovoljno lijepa da se dopadne i na prvi pogled. Stas joj bijaše u skladu s godinama; djevojački, lagan i gibak; svaki oblik pravilan, svaki ud skladan: lice izražajno i blago; lijepe bi joj oči gdjekad dobile neki privlačan izraz koji je prodirao u srce i govorio jezikom što budi osjećaje. Usta joj bijahu ljupka, put nježna, a divna kovrčava kosa boje kestena lijepo i umješno počešljana; uvojci joj pristajahu a bilo ih je u obilju. Način odijevanja govorio je o njezinom ukusu; odjeća neupadljiva kroja, od skromne tkanine ali zato u boji koja je skladno isticala njenu svijetlu put i prikladno odijevala njen vitak stas. Zimska haljina što ju je toga dana nosila,bila je od meke vune, tople kestenjaste boje kao i njena kosa; ispod je malog okovratnika bila provučena ružičasta traka vezana u čvor - njen jedini ukras. Toliko o izgledu Caroline Helstone; što se pak tiče njenih umnih i duševnih sposobnosti, ukoliko ih je imala, one će se i same pokazati kad za to dođe vrijeme.
Njene ćemo rodbinske veze ukratko objasniti. Roditelji joj se rastaviše ubrzo nakon njena rođenja, zbog neslaganja u naravima. Majka joj bijaše polusestra oca gospodina Moorea; tako, premda ne u krvnoj vezi - ona bijaše daljnja rođakinja Roberta, Louisa i Hortense. Otac joj bijaše brat gospodina Helstonea, čovjek čijih se moralnih svojstava prijatelji ne sjećahu s radošću. Napokon je smrt izravnala njegove zemaljske račune. Unesrećio je svoju ženu: glasine što su o njemu kružile i za koje se znalo da su istinite, činile su vjerojatnim i one što su netočno prenošene o njegovu bratu, jer je ovaj bio čovjek ispravnih životnih načela. Caroline nije nikada upoznala svoju majku, jer su je još za rana djetinjstva od nje rastavili i nije je više vidjela; otac joj je prilično mlad umro, pa joj jedinim starateljem bijaše njen stric, župnik. Znamo da ovaj kako po naravi tako i po navikama nije bio sasvim prikladna osoba za staranje o mladoj djevojci: nije se naročito brinuo o njenu obrazovanju; možda bi ga i sasvim zapustio da se ona sama, vidjevši da su je zanemarili, nije zabrinula za sebe i zatražila da joj se pruži malo pažnje i sredstava za stjecanje bar osnovnog obrazovanja. Pa ipak je trpjela osjećajući da nije na dovoljnoj visini i da je njeno znanje manje nego u ostalih djevojaka njenih godina i njena društvena položaja, te je s radošću prihvatila ponudu što joj je ubrzo po dolasku u Dol uputila njena rođakinja Hortense, da je podučava francuskom jeziku i sitnom vezu. Gospođica je o Carolini mislila upravo ono što i ova sama o sebi: da je djevojka manjkava obrazovanja pa čak i neznalica; otkrivši da ova brzo i s puno volje napreduje, taj uspjeh nije pripisala darovitosti ili marljivosti učenice već isključivo osobnoj izvanrednoj metodi učenja; kad je uvidjela da Caroline i bez redovita obrazovanja raspolaže nekim osobnim znanjima, međusobno nepovezanim ali raznovrsnim, to ju otkriće nije iznenadilo već je mislila da je djevojka iz razgovora s njom i nesvjesno nakupila ta blaga: tog se mišljenja držala čak i kad je bila riječ o stvarima o kojima je sama vrlo malo znala: stajalište nije bilo logično ali ga se Hortense u cijelosti pridržavala. Gospođica Moore koja se ponosila što ima »un esprit positif« (trijeznu pamet) i nedvojbenu naklonost k proučavanju suhoparnih predmeta, ni svojoj maloj rođaci nije dopuštala da se od ovih udaljuje.
Neumorno ju je poučavala francuskoj gramatici, zadavajući joj kao najbolje zamislive vježbe beskrajne »analyses logiques« . (logičke analize) Te »analyses« nisu Carolini pričinjale osobito zadovoljstvo; mislila je da bi i bez njih mogla pristojno naučiti francuski i žalila je zbog vremena što ga je provodila u razmišljanju o »propositions principales et incidentes« (glavnim i zavisnim rečenicama)u određivanju »incidente determinative« i »incidente applicative« (opisnim i dopunskim rečenicama) u istraživanju da li je rečenica »pleine, elliptique« ili »implicite« (potpuna, eliptična ili implicitna). Gdjekad bi se izgubila u toj zbrci i tada bi (dok je Hortense preturala po svojim ladicama u gornjim prostorijama - teško objašnjivo zanimanje u kojem je ova provodila velik dio dana, sređujući, premještajući, ponovno uređujući i preuređujući) odnijela svoju knjigu Robertu u poslovnicu i njegovom pomoći razjasnila mjesto na kojem je zapela. Gospodin je Moore imao urođenu jasnu i smirenu razboritost te bi se jednim pogledom razriješile Carolinine male teškoće: u tren bi joj oka sve objasnio - u dvije bi riječi iznašao ključ zagonetke. Ona je pomišljala koliko bi više napredovala kad bi je Hortense podučavala poput njega! Zahvalivši mu osmijehom punim udivljenja - osmijehom što bi ga prije uputila tlu pred njim no njegovu licu - nevoljko bi napustila tkaonicu, vratila se kući i tu bi, dovršavajući i izračunavajući zadatak (jer ju je Hortense podučavala i matematici), požalila što je priroda nije učinila dječakom, jer bi tada mogla zamoliti Roberta da mu bude pisar i da sjedi s njim u poslovnici mjesto s Hortense u salonu.
Od vremena do vremena - ali vrlo rijetko - provela bi veče u kući u Dolu. Za vrijeme tih posjeta Moore gdjekad ne bi bio kod kuće, bilo da je izišao zbog neke kupovine, bilo da je kod gospodina Yorkea; ili bi bio zauzet nekom posjetom u drugoj sobi; ali događalo se da je i kod kuće, bez obveza, slobodan za razgovor s Carolinom. U takvoj bi prilici večernji sati proletjeli kao na krilima, nestali bi prije no što bi ih se izbrojilo. U čitavoj Engleskoj ne bijaše ugodnije sobe od ove kad bi troje rođaka u njoj boravilo. Kad Hortense ne bi podučavala, opominjala ili kuhala, nije bila loše raspoložena; uveče bi se opustila i postala vrlo srdačna spram svoje male engleske rođakinje. Ali znala je čak biti i vrlo ugodna: događalo se to kad bi je nagovorili da uzme gitaru da svira i pjeva; tada bi se sasvim raznježila a kako je umješno svirala i imala ugodan glas, bio je užitak slušati je, bilo bi to zaista savršeno zadovoljstvo da se njena ukočena i umišljena ćud nije odražavala i u njenu pjevanju kao i u njenu držanju i liku.
Gospodin Moore, oslobođen poslovnih briga, premda nije bio živahne naravi, rado je promatrao Carolininu živost, ljubezno je slušao i spremno odgovarao na njena pitanja. Voljela je sjediti kraj njega, švrljati oko njega, obraćati mu se i gledati ga. Gdjekad bi bio u još boljem raspoloženju - gotovo razdragan, pun nježnosti i prijateljstva.
Nezgoda je bila u tome što će drugog jutra, znala je, i opet biti hladan i, premda se činilo da na svoj tihi način uživa u tim večerima, rijetko bi nešto učinio da se ponove. Ovo je zbunjivalo neiskusnu dušu njegove rođake. »Kad bih ja raspolagala nekim sredstvom s pomoću kojeg bih mogla biti sretna« mislila je »često bih se s njime služila, održavala bih ga tako da sja od upotrebe a ne bih ga nedjeljama ostavljala da rda po strani.« Sama je, međutim, prezala od primjene svoje teorije. Ma kako da je voljela večernje posjete rođacima, nikad nije dolazila nezvana. Štoviše, i kad bi je Hortense nutkala da dođe, često bi odbila, jer Robert nije podržao taj poziv ili ga je samo usput podržao. Ovog joj je jutra prvi puta dobrovoljno uputio poziv; i tada je govorio tako srdačno da je slušajući ga bila toliko sretna da joj je ta sreća dostajala za čitav dan.
Jutro je prošlo kao obično. Gospođica ga je kao uvijek, bez daha od užurbanosti, provela u trci između kuhinje i dnevne sobe - sad grdeći Saru, sad pregledavajući Carolininu zadaćnicu ili ispitujući je. Ma kako točna bila zadaća, nikad je ne bi pohvalila držeći da pohvala ne priliči nastavnikovu dostojanstvu, već jedino manji ili veći prijekor. Držala je da bez stalnih opomena - strogih ili blagih - ne može održati svoj autoritet; a ako u zadaći nije bilo nikakve greške, tad je valjalo ukoriti učenicu s njena držanja ili izgleda, zbog haljine ili izraza lica.
Oko ručka vodila se uobičajena raspra; a kad bi ga Sara napokon unijela, gotovo bi ga bacila na stol s izrazom koji je nedvojbeno govorio:
»Nikad u životu nisam ovakvo jelo iznijela na stol, nije ni za psa.« Usprkos Sarinu preziru, ručak bijaše vrlo ukusan. Juhu je sačinjavala neka vrsta kaše od sušenog graška, što ga je gospođica Moore pripremila uz gorko jadanje da u ovoj pustoj engleskoj zemlji nema graha. Potom je došlo neko jelo od mesa -nepoznate vrste ali po svemu sudeći neka mješavina - smljevena zajedno s mrvicama kruha s posebnim, ali ugodnim začinima, a pečeno u- zemljanom sudu; neobično ali doista ukusno jelo. Kao prilog bilo je svježe povrće, naročito nasjeckano. Ručak je završen kolačem ispečenim prema uputama »grandmere« Gerard Moore i tu se prema okusu moglo osjetiti da je mjesto šećera upotrijebljena melasa.

Carolina nije imala ništa protiv belgijske kuhinje; zapravo joj je prijala, kao promjena, i bolje za nju, jer da je samo jednom riječi pokazala da joj ne godi, zauvijek bi poljuljala naklonost gospođice Moore; i sam bi joj zločin lakše oprostila nego najmanji znak da joj ne prijaju strana jela. Ubrzo nakon objeda Caroline privoli svoju rođaku i učiteljicu da se uspne u svoju sobu i odjene, taj je potez morala pažljivo izvesti. Grdno bi se zamjerila da je izjavila kako su donja suknja i prsluk i papirići za uvijanje kose neprilični i ne sasvim dostojni. Stoga ne bi bilo mudro da je suviše rano predložila da se ta odjeća skine jer bi je inače gospođica Moore nosila čitav dan. Ali, brižno izbjegavajući da ne udari o stijene i da ne propadne u živi pijesak, pod izgovorom da bi željela promijeniti okoliš, učenica je uspjela odvesti učiteljicu, a kad su se jednom našle u spavaćoj sobi, uvjeri je da se odmah presvuče kako se ne bi ponovno morala ovamo vraćati; dok je gospođica Moore držala svečan govor o tome kako je njena velika vrlina to što ne mari za hirovitosti mode, Caroline joj svuče prsluk, navuče prikladnu haljinu, popravi okovratnik, kosu i ostalo, te je lijepo dotjera.
Hortense, međutim, svakako zaželi da dade sama neko konačno obilježje svojoj opremi, pa sveza oko vrata debeli rubac, a oko pasa široku crnu pregaču poput one što je nose služavke i tako sve upropasti. Ni po koju se cijenu ne bi Mademoiselle pojavila u vlastitoj kući bez debelog rupca i široke pregače - prvo u ime ćudorednosti - sasvim je neprilično nositi prozirni rubac; drugo kao znak dobre domaćice, držala je, čini se, da tako uvelike štedi imovinu svoga brata. Sama je izradila i darovala Carolini sličnu opremu; njihova je jedina ozbiljna raspra uslijedila pošto mlada nije htjela primiti ni služiti se tim otmjenim poklonima, a rana što ju je ova prepirka zadala još je pekla u duši starije rođake.
- Nosim visoko zakopčanu haljinu i ovratnik - reče Caroline - i osjećala bih da se gušim kad bih još tome pridodala i rubac; a moje mi kratke pregače služe jednako kao što bi i ova dugačka: radije ne bih mijenjala svoju odjeću. Pa ipak bi je Hortense svojom upornošću uspjela prisiliti na promjenu da slučajno gospodin Moore nije čuo ovu raspru i odlučio da je Carolinina mala pregača dovoljna i da, prema njegovu mišljenju, kako je ona još dijete, može zasad biti bez rupca, naročito s obzirom da joj dugi uvojci padaju gotovo do ramena.
Kako je Robertovo mišljenje primano bez pogovora, sestra je morala propustiti; ali nikako nije odobravala privlačnu otmjenost Carolinine odjeće i gospodsku draž njena izgleda: nešto ozbiljnije i strože svakako bi bilo beaucoup plus convenable (mnogo priličnije).
Poslijepodne je bilo posvećeno šivanju. Mademoiselle, je, poput većine belgijskih gospoda, bila vrlo okretna rukovanju iglom. Nipošto nije držala da su bezbrojni sati utrošeni u rad na sitnome vezu gubitak vremena, kao ni izrada čipki što upropaštava vid, čudovita veziva, prepleti i pletiva, a nadasve izvanredno brižljivo krpanje čarapa.
Spremno bi utrošila čitav dan na krpanje dviju rupa na čarapi i kad bi taj posao dovršila, držala bi da je njena »misija« za taj dan u cijelosti plemenito izvršena. Bijaše to jedna od Carolininih nevolja što je morala naučiti taj strani način šivanja gdje se igla utiče bod u bod, čime se točno podražava tkanje same čarape; naporan posao, ali za Hortense Gerard i za njene pretke unatrag brojnih pokoljenja bijaše to jedna od prvih »dužnosti žene«.I njoj su, dok je još bila dijete i nosila dječju kapicu na svojoj crnoj kosi, tutnuli u ruku iglu, konac i užasno poderanu čarapu; njene »hauts faits« (podvige)u krpanju rublja pokazivali su u društvu dok joj je bilo jedva šest godina, a kad je prvi put otkrila da Caroline ništa ne zna o tom najhitnijem umijeću, gotovo je zaplakala od sažaljenja nad njenom tako jadno zapuštenom mladošću. Ne gubeći ni časa potražila je neki beznadni par čarapa čije su pete bile sasvim poderane i dala ih na popravak toj neukoj engleskoj djevojci; ovaj je zadatak Caroline počela obavljati prije dvije godine a čarape su još uvijek ležale u njenoj torbici. Svaki bi dan izradila po koji red kao ispaštanje nekog grijeha; ove su čarape bile njen veliki jad i najradije bi ih bacila u vatru; jednom je gospodin Moore, promatrajući njenu muku, i uzdisanje nad njima, predložio tajno spaljivanje u njegovoj poslovnici, ali Caroline je znala da ne bi bilo mudro prihvatiti taj prijedlog, došao bi novi par čarapa možda i u gorem stanju: zato je ostala pri zlu koje je znala.
Cijelo su poslijepodne dvije gospode sjedile i šile, sve dok se oči i ruke, a čak i duša jedne od njih nisu umorili. Nebo se do večeri smračilo; ponovno je počelo kišiti, pljuštati; potajni je strah počeo moriti Carolinu, strah da će gospodin Sykes i gospodin Yorke zadržati Roberta dok se vrijeme ne popravi, a nije bilo nikakve nade da se to uskoro dogodi. Otkucalo je pet sati, vrijeme je odmicalo; oblaci su još prekrivali nebo; vjetar je hujao i stenjao u krovnim gredama; dan se gasio; u dnevnoj je sobi vatra obasjavala kamin rumenim žarom poput sunca u sumrak.
- Neće se razvedriti sve dok mjesec ne iziđe - reče gospođica Moore - zato vjerujem da se brat do tada neće vratiti; bilo bi mi žao da se prije toga vrati. Popit ćemo kavu: uzalud bismo ga čekale.
- Umorna sam, mogu li prekinuti rad, rođako?
- Možeš, jer je suviše mračno da bi se dobro vidjelo. Složi ga i stavi pažljivo u torbicu - zatim skokni do kuhinje i reci Sari da donese užinu ili čaj, kako to već nazivate.
- Ali još nije izbilo šest: možda još dođe.
- Neće doći, kad kažem. Znam ja njegove postupke. Poznajem ja svoga brata. Neizvjesnost je zamorna, razočaranje gorko. Svatko je to jednoć osjetio. Caroline se poslušno uputi u kuhinju. Sara je na stolu krojila svoju haljinu. - Treba donijeti kavu - reče mlada gospođica bezvoljno. Tad nasloni ruku i glavu na ognjište i osta kraj vatre zamišljena;

- Kako ste neraspoloženi, gospođice! Samo zato što vas rođaka tjera da toliko radite!
- Nije riječ o tome, Sara - ukratko odgovori Caroline. - O!, ali ja znam da je tako. Samo što niste zaplakali, a sve zato što se čitava dana niste ni pomakli. I mački bi dosadilo da je tako zatoče. - Sara, vraća li se vaš gazda ranije sa sajmišta kad kiši? - Gotovo nikad; ali danas je, ne znam zašto, učinio iznimku. - Što hoćete reći?
- Vratio se; sigurna sam da sam vidjela Murgatroyda kako kroz stražnja vrata uvodi njegova konja u dvorište, dok sam prije pet minuta pošla po vodu. Mislim da je u pisarnici sa Joe Scottom.
- Vjerojatno si se prevarila.
- Zašto bih se prevarila? Dobro poznajem njegova konja. - Ali njega nisi vidjela?
- Ali sam ga čula. Govorio je Joeu Scottu kako je sve uredio i da će novi razboji stići u tkaonicu prije kraja slijedećeg tjedna. On će i ovaj puta, rekao je, unajmiti četiri vojnika iz kasarne u Stilbrou koji će čuvati kola. - Šiješ haljinu Sara?
- Da, lijepa je, zar ne?
- Prekrasna! Pripremi kavu. Ja ću ti završiti krojenje ovog rukava, i poklonit ću ti ukras za nju. Imam usku satensku vrpcu koja će lijepo pristajati uz ovu boju. - Vrlo ste ljubezni gospođice.

- Budi dobra, požuri, ali najprije stavi cipele svoga gospodara na ognjište: skinut će čizme čim ude. Čujem ga - dolazi.
- Gospođice! krivo režete tkaninu.
- Uistinu, ali samo sam zarezala; šteta nije velika. Kuhinjska se vrata otvoriše; gospodin Moore uđe sasvim pokisao i prozebao. Caroline se upola okrene od svoga krojenja, ali odmah opet prione uz posao kako bi dobila na vremenu. Dok se nagnula nad haljinu, lice joj bijaše skriveno; pokušala je da ga umiri i ublaži njegov izraz ali nije uspjela: kad je, najposlije, pozdravila gospodina Moorea, sijala je od radosti. - Nismo vas više očekivali, rekli su da nećete doći - kazala je. - Ali obećao sam da ću se rano vratiti, ti si me, nadam se, očekivala? - Ne, Roberte, nisam se usudila, kiša je tako jako padala. A pokisli ste i promrzli - presvucite se; ako se prehladite, ja, mi bismo sebi predbacivali. - Nisam skroz pokisao; moj je jahaći kaput nepromočiv. Potrebne su mi jedino suhe cipele. -Tako... vatra mi tako godi nakon što sam prešao nekoliko milja po vjetru i kiši.
Naslonio se na ogradu ognjišta; Caroline je stajala pokraj njega. Uživajući u blagoj toplini, gospodin je Moore promatrao sjajno bakreno posude na polici iznad ognjišta. U jednom časku slučajno spusti pogled i ugleda lice podignuto uvis, užareno, nasmijano, sretno, osjenčano svilenim uvojcima, obasjano lijepim očima. Sara je pošla u sobu s poslužavnikom gdje se zadržala zbog pridike svoje gazdarice. Moore na čas položi ruku na rame svoje mlade rođake, nagnu se i poljubi je u čelo.
- O! - započe ona, kao da joj je ovaj čin razriješio usta - bila sam nesretna pri pomisli da nećete doći! Sad sam gotovo suviše sretna. Jeste li i vi sretni, Roberte? Volite li se vratiti kući?

- Mislim da volim; bar večeras.
- Jeste li sigurni da niste uznemireni zbog vaših razloga, zbog poslova, zbog rata?
- U ovom času ne.
- Jeste li sigurni da ova kuća u Dolu nije suviše mala, tijesna i tužna? - Nije u ovom času.
- Jeste li sigurni da niste ogorčeni stoga što vas moćni i bogati ljudi zaboravljaju?
- Dosta s pitanjima. Varaš se ako misliš da držim do naklonosti bogatih i moćnih ljudi. Jedino želim sredstva, položaj i uspjeh. - U tome ćete uspjeti zahvaljujući vašoj velikoj darovitosti i dobroti. Stvoreni ste da budete moćni i bit ćete moćni.
- Pitam se, ako govoriš iskreno i prema srcu, kakav ćeš mi savjet dati da ostvarim tu moć; ali ja ga znam - bolje nego i ti sama. Hoće li se pokazati uspješnim? Hoće li djelovati? Da, siromaštvo, bijeda, bankrotstvo. O, život je drukčiji no što ti misliš, Lina!
- Ali vi ste onakvi kakvim vas držim.
- Nisam.
- Tada ste bolji?
- Mnogo gori.
- Ne, mnogo bolji. Znam da ste dobri.
- Kako znaš?
- Izgledate tako; a osjećam da ste uistinu takvi. - Gdje to osjećaš?

- U srcu.
- O! Sudi o meni glavom, a ne srcem, Lina. Procjenjuj me glavom! - To i činim; i ponosim se vama. I ne slutite što sve mislim o vama, Roberte. Tamno lice gospodina Moorea obli rumenilo, na stegnutim mu usnama zatitra osmijeh; unatoč odlučno nabranim obrvama, oči mu se smijahu. - Ne misli suviše dobro o meni, Lina - reče on - Muškarci su, općenito, prilične ništarije, vrlo različiti od onog što ti misliš o njima; ne držim da sam bolji od ostalih.
- Da jesi, ne bih te toliko cijenila: baš stoga što si skroman, gajim toliko povjerenje u tvoje vrline.
- Ti mi laskaš? - upita je naglo se okrenuvši s prodornim pogledom i ispitujući njeno lice.
- Ne - odgovori ona blago, smijući se njegovoj iznenadnoj žestini. Držala je, čini se, da nema potebe da žustrije pobija ovu optužbu. - Da. Svejedno ti je mislim li ja da mi laskaš ili ne. Toliko si sigurna da znaš što želiš?
- Vjerujem u to.
- A što želiš?
- Samo da sebi olakšam dušu i da bar jednom izgovorim makar samo dio onog što mislim; a zatim da vas učinim zadovoljnim samim sobom. - Uvjeravajući me da je moja rođaka moj iskreni prijatelj? - Upravo tako; ja i jesam vaš iskreni prijatelj, Roberte.
- A ja sam ono što slučaj i prilika čine od mene, Lina. - A, ne moj neprijatelj?

Odgovor su prekinule Sara i gazdarica koje su prilično uzbuđene zajedno ušle u kuhinju. Vrijeme što su ga gospodin Moore i Caroline proveli u razgovoru one su iskoristile za kratku raspru na temu »cafe au lait« (bijele kave) za koju je Sara izjavila da je najčudnija mješavina što ju je ikada vidjela i da je to rasipanje božjih darova jer »priroda kave zahtijeva da se ona kuha u vodi« dok je gospođica Moore tvrdila da je to »un breuvage royal« (kraljevski napitak) suviše dobar da mu ovakva prosta osoba prigovori.
Oni koji su dosad bili u kuhinji povukoše se u salon. Prije no što im se Hortense pridružila, Caroline je jedva imala vremena da ponovi svoje pitanje: - Niste moj neprijatelj, Roberte? - a Moore lukavo odgovori protupitanjem - Zar bih to mogao biti? - i tada sjedajući za sto smjesti Caroline pokraj sebe. Caroline gotovo nije ni čula bujicu gnjeva što ju je Mademoiselle po dolasku prosula pred njih; dug govor o »conduite indigne de cette machante creature« (nedostojnu ponašanju ovog strašnog stvorenja), zvonio je u njenim ušima poput pomicanja i zveketa porculana. Robert se vrlo uzdržano smiješio, a potom na mio način i mirno zamolio sestru da se umiri govoreći joj da, ukoliko bi to njoj pružilo zadovoljstvo, izabere drugu služavku među djevojkama iz tkaonice; jedino se boji da joj ni one neće biti po volji, jer je većina njih, koliko zna, gotovo nevjesta kućnu poslu; stoga Sara, iako drska i tvrdoglava, vjerojatno nije gora od većine žena njena staleža. Gospođica Moore se složi s ovim mišljenjem: ona je držala da »ces pavsannes Anglaises etaient tout insuportables« (ove su engleske seljakinje sasvim nepodnošljive). Što bi dala za neku »bonne cuisiniere Anwersoise« (dobru kuharicu iz Antwerpena), s visokom kapom, kratkom suknjom i pristojnim drvenjacima kao što se priliči; to bi doista bilo bolje od jedne drske kaćiperke u širokoj haljini, nepokrivene glave (jer Sara, čini se nije dijelila mišljenje sv. Pavla da je »sramota za ženu da ide gologlava«, već je zastupala suprotno učenje odlučno odbijajući da platnom ili muslinom sakrije guste pletenice svoje plave kose, koje bi obično ukusno pričvrstila ćešljem pozadi a nedjeljom ih uvijala nad čelom).
- Želiš li da ti nađem neku djevojku iz Antwerpena? - upita gospodin Moore, izvan kuće strog, a u domaćem krugu uglavnom vrlo susretljiv. - Merci du cadeau! (Hvala ti na tom poklonu). - glasio je odgovor. - Djevojka iz Antwerpena ne bi ovdje ostala ni deset dana, tako bi joj se podsmjehivale sve one mlade namiguše iz tvoje tkaonice - zatim nastavi blaže - vrlo si dobar, dragi brate, oprosti mi moju zlovolju ali, vjeruj da mi ove kućne raspre teško padaju; mora da mi je to sudbina; sjećam se da je naša draga majka podnosila slične patnje, premda je mogla birati među najboljim djevojkama Antwerpena; posluga je u svim zemljama pokvarena i neposlušna. Gospodin je Moore također sačuvao neke uspomene o patnjama svoje drage majke. Bijaše mu dobra i poštovao je uspomenu na nju, ali se sjećao i njezinih žestokih kuhinjskih raspri, sasvim nalik na ove što ih je odana mu sestra vodila ovdje u Engleskoj. Stoga se ne upusti u daljnji razgovor već, kad su sklonili posude s kavom, donese note i gitaru da malo utješi Hortense; pošto joj je oko vrata namjestio traku instrumenta, s mirnom bratskom dobrohotnošću koja je mogla ublažiti i najljući sestrin bijes, zamoli je da mu otpjeva neku od omiljenih pjesama njihove majke.
Ništa ne oplemenjuje kao nježnost. Obiteljske raspre ogrubljuju dušu, sloga je uzdiže. Zadovoljna i zahvalna bratu, Hortense se prebirući po gitari činila gotovo ljupkom; uobičajena joj je osorna izraza nestalo za tren oka i zamijenio ga »sourire plein de bonte« (osmijeh pun dobrote). Osjećajno je pjevala pjesme koje je on želio čuti; sjećale su je na majku kojoj je bila istinski privržena; sjećale su je na mlade dane. Primijetila je, također, da je Caroline sluša s nepomućenim zanimanjem; to još poveća dobro joj raspoloženje; a uzvik pri kraju pjesme, »Željela bih da znam pjevati poput Hortense!« rasprši svu njenu zlovolju i raspoloži je za čitavo veće.
Doduše, uslijedilo je kraće predavanje Carolini kako ne valja željeti već poslušati. - Kao što Rim - primijetila je - nije bio izgrađen u jednom danu, tako ni odgoj gospođice Gerard Moore nije dovršen u tjedan dana ili samo u želji da se postane pametnom. S naporom, mukotrpno se ostvarilo ovo veliko djelo: poznata je sa svoje ustrajnosti i marljivosti: njeni su učitelji govorili da je ugodno koliko i rijetko susresti takvu nadarenost sjedinjenu s tolikom marljivošću, i tako dalje. -Kad bi počela opisivati svoje vrline, postala bi rječitom.

Uljuljavši se tako u blaženu samodopadljivost, prihvati se spokojno svoga pletiva. Spuštene zavjese, sjaj vatre, topla svjetlost svjetiljke, maloj su sobi davali najugodniju večernju milinu. Vjerojatno su je svi troje osjećali: svi izgledahu sretni.
- Što ćemo sada, Caroline? - upita gospodin Moore, vrativši se na svoje mjesto pokraj rođake.
- Što da radimo, Roberte? - ponovi ona razdragano - Ti odluči. - Nećemo igrati šah?
- Ne.
- Niti dame, ni piljaka?
- Ne, ne; oboje mrzimo tihe igre u kojima se samo rukama radi, zar ne? - Mislim da je tako, hoćeš li onda da nekog ogovaramo? - Koga? Da li nas itko dovoljno zanima da bismo raspredali o njegovim nedostacima?
- Sasvim umjesno pitanje. Što se mene tiče, premda to zvuči neljubazno - moram reći: ne.
- Ja također. Ali čudno je, iako ne osjećamo potrebu za nekim trećim - hoću reći četvrtim (pritom na brzinu i pokajnički pogleda Hortense) živim bićem - toliko smo sebični u sreći - premda ne želim misliti na postojeći svijet, bilo bi ugodno vratiti se u prošlost; slušati ljude koji već stoljećima počivaju u grobovima, koji možda i nisu više grobovi već vrtovi i polja, gdje nam govore i kazuju svoje misli, iznose svoja mišljenja.
- Tko će govoriti? Na kojem jeziku? Francuskom? - Tvoji francuski preci ne govore tako lijepo, tako svečano, s takvom snagom, poput naših engleskih pradjedova, Robert. Večeras budite sasvim Englez: čitat ćete neku englesku knjigu.
- Neku staru englesku knjigu?
- Da, staru englesku knjigu, jednu koju volite, a ja ću izabrati odlomak koji je sasvim u skladu s nečim u vama. Razdragat će vas, d-ušu vam napuniti glazbom: vičnom će vam rukom dirnuti srce i njegove će žice zatitrati. Vaše je srce lira, Roberte; ali često je nijema jer vam život nije podario da svirate na njoj; Neka je slavni William dotakne: vidjet ćete kako će na njenim žicama zasvirati staru englesku pjesmu.
- Da čitam Shakespearea?
- Njegov duh neka vam lebdi pred očima; vaše duhovno uho neka sluša njegov glas; dio njegove duše mora postati vašim.
- Mora li to štivo djelovati poput propovijedi, kako bih postao boljim? - Mora vas potresti, uzbuditi; da snažno osjetite život u sebi, ne samo svoje vrline već i ono što je pokvareno, poročno.
- Dieu! que dit-elle? (Bože! Što to ona govori?) - uzviknu Hortense, koja je dosad brojila očice na svom pletivu i nije pozorno pratila razgovor, ali joj ove dvije žestoke riječi dopriješe do uha.
- Ništa zato, sestro: pusti je da priča, večeras neka kaže što god zaželi. Gdjekad voli oštro napasti tvoga brata i to me zabavlja; zato je ostavi. Popevši se na stolicu Caroline je preturala po ormaru za knjige i vrati se s jednom.
- Evo, Shakespearea - reče - to je Koriolan. Počnite s čitanjem, a prema osjećajima što ih štivo u vama pobuđuje, ustvrdit ćete koliko ste odjednom mali i veliki.

- Dođi, onda, sjedi pokraj mene i ispravljaj me kad pogrešno izgovorim! - Ja ću, dakle, biti učitelj, a vi moj učenik.
- Ainsi soit-il! (Tako neka bude!)
- A Shakespeare će biti naša znanost, budući da nam je želja učiti. - Tako je.
- A vi nećete biti Francuz, nepovjerljiv, podrugljiv? Nećete držati da je znak mudrosti ako odbijete da se divite?
- Ne znam.
- Ako budete takvi, Roberte, odnijet ću Shakespearea; povući ću se, obući kapu i poći kući.
- Sjedi, evo počinjem.
- Samo tren, molim te, brate - prekine ih Mademoiselle - kad u obiteji muškarac čita, ženama valja plesti. Caroline, drago dijete, uzmi svoj vez; večeras bi mogla izvesti tri grančice.
Caroline je bila očajna.
- Ne vidim dobro pri svjetlosti svjetiljke; oči su mi umorne i ne mogu dobro raditi dvije stvari odjednom. Ako šijem, ne mogu slušati; ako slušam, ne mogu šiti.
- Fi, done! Quel enfantillage! (Koješta! Kakva djetinjarija!)- započe Hortense. Gospodin Moore, kao i uvijek blago priskoči u pomoć. - Dopusti joj da večeras zanemari vez. Želio bih da svu pozornost obrati mom naglasku, a da bi to mogla, mora čitanje pratiti očima; mora gledati u knjigu.
Stavi knjigu između sebe i Caroline, položi ruku na naslon njene stolice i poče čitati.

Prvi prizor Koriolana uzbudio ga je i, čitajući, sve se više zagrijavao. Vatreno je izgovorio oholi govor Kaja Marcija gladnome građanstvu; nije rekao da drži opravdanom njegovu nerazmjernu gor-dost, ali činilo se da tako osjeća. Caroline ga je gledala, čudno se smiješeći.
- Evo, već smo došli do jedne slabe točke - reče - vi ste na strani tog gordog patricija koji nema sažaljenja prema svojim izgladnjelim sugrađanima i vrijeđa ih; eto, nastavite. On nastavi. Ratnički ga prizori nisu naročito zanosili; reče da je sve to zastarjelo, ili bi takvim trebalo biti; da svime vlada barbarski duh, pa ipak, uživao je u susretu Marcija s Tulom Aufidijem. Čitajući dalje nije više stavljao kritičke primjedbe; očigledno je cijenio snagu, istinitost svakog odlomka; i, napuštajući usku stazu osobnih predrasuda, poče uživati u široku rasponu ljudske naravi, osjećati kako mu se sa stranica knjige obraćaju zbiljske osobe.
Nije dobro čitao komične prizore, te Caroline, uzevši mu knjigu iz ruku, pročita te dijelove. Činilo se da, slušajući je, uživa u tim prizorima, i doista čitala ih je s duhovitošću koju nitko od nje ne bi očekivao, s izražajnom snagom kojom kao da je odjednom i samo za taj kratak tren bila obdarena. Uzgred budi rečeno, govor joj je te večeri, bilo ozbiljan ili šaljiv, sumoran ili veseo, imao nešto nenaučeno, neusiljeno, neposredno, trenutno nađeno; ne bi ga bilo moguće ponoviti pošto je protekao kao što se ne ponavlja bljesak meteora, odsjaj dragog kamena, boja ili oblik oblaka pri sunčevu zalasku, brzi i svjetlucavi tijek gorskog potoka.
Koriolan u slavi; Koriolan u nesreći; prognani Koriolan, nizahu se poput divovskih sjena. Moore se zaustavi na prizoru prognana čovjeka. Kao da je sam stajao u Aufidijevu predvorju suočen s prizorom propala velikana koji bijaše i u tom bijednom stanju veći no ikada. Vidio je »strašnu pojavu«, tamno lice »što zapovijed u sebi nosi«, »velebni brod raskidanih konopaca«. U cijelosti je odobravao osvetu Kaja Marcija i nije ga nimalo užasnula, te Caroline opet prošapta:
- Evo i opet jedne mane koja vam je zajednička. Pohod na Rim, majčino preklinjanje, dug otpor, najposlije uzmicanje loših strasti pred dobrima, uvijek prisutno kod doista plemenitih priroda, Audijin bijes zbog onog što je držao slabošću svog saveznika, Koriolanova smrt i konačna žalost njegova velikog neprijatelja; svi ti prizori što u sebi sažimlju snagu i istinu nizahu se jedan za drugim i njihov brz i dubok tijek nosio je srce i duh čitaoca i slušateljke.

- Recite mi sada, jeste li osjetili Shakespearea? - upita Caroline nekih deset minuta nakon što je njen rođak sklopio knjigu.
- Mislim da jesam.
- A jeste li u Koriolana našli ma što nalik na sebe? - Možda jesam.
- Nije li on kriv, premda je velik? Moore kimnu. - A u čemu leži njegova pogreška? Zašto su ga građani zamrzili? Zašto su ga prognali njegovi zemljaci?- Što mislite zašto? - pitam se: »Što svakog će okaljat sretnika! U trajnoj sreći; ili s nedostatka u rasudi, te zgodnom prilikom se poslužit ne zna; ili zbog ćudi svoje.Jer samo jedno u njemu je biće te ne zna put od šljema k jastuku, I s podjednakom strogošću u miru, Zapovijeda i upravlja u ratu.«
- Pa dobro, odgovori ti sama, Sfingo.
- Zbog svega toga pomalo; i zato ne smijete biti oholi prema svojim radnicima i ne smijete propustiti priliku da ih smirite i ne smijete biti neumoljivi i postavljati zahtjeve kao da izdajete zapovijesti.
- Je li to pouka što je izvlačiš iz drame? Što te navodi na te misli? - Želja za vašom dobrobiti, briga za vašu sigurnost, dragi Roberte, i straha zbog mnogo čega što sam u posljednje vrijeme čula a što bi vam moglo nauditi.
- Tko ti je o tome govorio?

- Čujem svoga strica gdje govori o vama; on hvali vašu čvrstinu, vašu odlučnost, prezir prema podlim neprijateljima, odluku da ne laskate rulji, kako on kaže.
- A ti bi željela da im laskam?
- Ne, nizašto na svijetu: nikad nisam željela da se ponizite; ali se ipak ne mogu osloboditi osjećaja da je nepravedno zvati sav siromašan, radni svijet općim i uvredljivim imenom »rulja« i gledati ih s visine i postupati s njima oholo. - Ti si, Caroline, pravi mali demokrata: što bi na to kazao tvoj stric? - Kao što znate, rijetko razgovaram sa svojim stricem, a nikad o ovim stvarima; on drži da žene, izuzev šivanja i kuhanja, ništa ne razumiju i da im drugo ne pristaje.
- Misliš li da razumiješ stvari o kojima govoriš? - Koliko se tiču vas, razumijem. Znam da bi bilo bolje kad bi vas vaši radnici voljeli mjesto što vas mrze i uvjerena sam da ćete njihovo poštovanje prije zadobiti dobrotom nego ohološću. Kad biste bili osorni ili hladni prema Hortense ili prema meni, zar bismo vas voljele? Kad ste hladni prema meni, kao što gdjekad bivate, kako da vam uzvratim nježnošću? - A sad, Lina, kad sam dobio tvoju pouku iz jezika i etike, s nešto politike usto, sad je na tebi red. Hortense mi kaže da su ti se jako svidjeli stihovi što si ih neki dan naučila, pjesmica jadnog Andre Cheniera - La Jeune Captive; znaš li je još? - Naravno.
- Ponovi je, onda. Polako i pazi na naglasak, nadasve pripazi da se ne čuje englesko »u«.
Caroline započe izricati niskim pomalo drhtavim glasom ali postepeno sve odvažnijim drage Chesnierove stihove; dvije je posljednje kitice lijepo izgovorila.
»Mon beau voyage encore est si loin de sa fin! Je pars, et des ormeaux qui bordent le chemin J'ai pass les premiers a peine. Au banquet de la vie a peine commence, Un instant seulement mes levres ont press la coupe en mes mains encore pleine. Je ne suis qu'au printemps - je veux voir la moisson; Et comme le soleil, de saison en saison,je veux achever mon annse, brillante sur ma tige, et l'honneur du jardin Je n'ai vu luire encore que les feux du matin.Je veux achever ma journee!«


(Još je tako daleko kraj moga lijepog puta!

Odlazim, a tek sam mimoišla prve

Brijestove što se duž staze dižu.

Na tek započetoj gozbi života

Samo sam na tren usnama dotakla

Još pun pehar u svojim rukama

U proljeću sam tek želim vidjeti žetvu;

I poput sunca dovršiti svoju godinu

Prošavši kroz sva doba.

Blistava na štapu, ponos vrta,

Tek jutarnjih vatri svjetlošću obasjana.

Želim vidjeti kraj svoga dana.)

Moore je isprva slušao oborenih očiju, ali ih ubrzo zatim kradomice podiže i zavaljen u stolac gledaše Caroline a da ona toga nije bila svjesna. Te su večeri boja njenih obraza, sjaj očiju i izraz bili takvi da bi i ružno lice učinili zanimljivim; ali ona nije trpjela od tog žalosnog nedostatka; nije u nje bilo ružnoće koju bi valjalo uljepšati. Sunčevi zraci ne obasjavahu besplodnu pustoš već nježan cvijet. Svaka je crta bila ljupka, izraz umilan.
U ovom je času, oduševljena, zanesena, ganuta, bila doista lijepa. Takvo je lice moglo pobuditi ne samo mirno poštovanje, ili hladno divljenje, već nešto nježnije, toplije, prisnije, prijateljstvo, možda, ljubav, zanimanje. Završivši, okrene se Mooreu i sretne njegov pogled.

- Jesam li dobro ponovila? - upita smiješeći se poput sretna, poslušna djeteta. - Doista ne znam.
- Kako ne znate? Zar niste slušali?
- Jesam - a pri tom sam i gledao. Voliš pjesništvo, zar ne, Lina? - Kad naiđem na istinsku pjesmu, moram je naučiti napamet i tako je učiniti djelomice svojom.
Gospodin je Moore sjedio, tih, nekoliko minuta. Otkuca devet sati. Sara uđe i najavi da je služavka gospodina Helstonea došla po gospođicu Carolinu. - Veče je, evo, već proteklo, primijeti ona; i proći će još mnogo vremena, rekla bih, prije no što drugo dođe.
Hortense je već neko vrijeme sanjivo kimala glavom nad pletivom, a sad je sasvim zadrijemala te nije ništa odgovorila na ovu primjedbu. - Ti valjda ne bi imala ništa protiv da ovdje češće provedeš veče? - upita Robert uzimajući njen ogrtač sa stolića kraj zida gdje je još ležao i brižno je u nj umota.
- Volim ovamo dolaziti, ali ne bih željela biti nametljiva; nisam željela izmamiti poziv, morate to razumjeti.
- O! Razumijem te, dijete. Gdjekad mi predbacuješ što želim biti bogat, Lino; ali da sam bogat, uvijek bi ovdje živjela: to jest živjela bi sa mnom ma gdje ja stanovao.
- To bi bilo lijepo; a da ste siromašni - ma kako siromašni - i opet bi bilo lijepo. Laku noć, Roberte!
- Obećao sam da ću te otpratiti do kuće.

- Znam, ali sam mislila da ste zaboravili i nisam znala kako da vas podsjetim, premda sam to željela. Ali, želite li poći? Noć je hladna; i, kako je Fanny došla, nije potrebno...
- Evo tvog mufa - ne budi Hortense - hajdemo.
Brzo su prešli pola milje do župna dvora. Rastali su se u vrtu bez poljupca, tek uz stisak ruke: pa ipak je Robert napustio rođakinju svu uzbuđenu i punu radosna nemira. Bio je neobično ljubezan prema njoj toga dana: ne riječima, pohvalom, izjavama, već načinom, pogledom i blagim prijateljskim glasom. Robert se, pak, vrati kući ozbiljan, gotovo tmuran. Stojeći naslonjen na ogradu svoga dvorišta, zamišljen na blijedoj mjesečini, sasvim sam - s mračnom, muklom tkaonicom pred sobom i dolinom okruženom bregovima svuda uokolo, naglo, uzviknu:
- Ovo se ne smije nastaviti! To je slabost - vodi potpunoj propasti. Pa ipak - pridoda tišim glasom - ovo je samo prolazno ludilo. Poznajem ga dobro: događalo mi se i ranije. Sutra ga već neće biti.

7.
MLADI SVEĆENICI PRIČAJU


Caroline Helstone upravo je navršila osamnaest godina; a u osamnaestoj godini prava priča života tek počinje. Do tog doba živimo slušajući pripovijetku, čudovitu bajku; gdjekad divnu, gdjekad tužnu; gotovo uvijek nestvarnu. Do tog doba naš svijet nastanjuju junaci: polubogovi ili poludemoni; prizori su sanoliki; na ovoj su začaranoj zemaljskoj kugli šume mračnije, bregovi čudovitiji, neba sjajnija, vode opasnije; cvijeće opojnije, voće zamamnije; doline su šire, pustinje još beživotnije, polja sunćanija no što se igdje u prirodi može naći. Kakav je tek mjesec što ga vidimo u to doba! Kako drhtaji srca pri pogledu na nj svjedoče o neizrecivoj ljepoti tog vremena! A sunce je nebo u plamenu - svijet bogova.
U to doba - u osamnaestoj godini - bližeći se kraju varljivih, ispraznih snova, vilinska je zemlja iza nas, obale se stvarnosti dižu pred nama. Još su daleko pa se čine plavima, ugodnim i blagim; nestrpljivo očekujemo čas kad ćemo dospjeti do njih. Pri sunčevu sjaju zelenilo ispod plava neba nalik je na livade u proljeće; gdjekad ugledamo srebrne pruge i zamišljamo da su valovi vode kojateče. Kad bismo samo stigli do te zemlje, uvjereni smo da nikad više ne bismo bili gladni ni žedni; a valja prebroditi mnogu pustinju, često i provalu smrti, bujicu žalosti, hladnu i gotovo jednako mračnu kao što je i smrt sama prije no što okusimo prava blaženstva. Svaku radost života valja zaslužiti prije no što postane našom, a kako je teško zaslužiti je, znaju jedino oni koji su se borili za veliku nagradu. Tek kad rumene kapi krvi, potekle iz samog srca, okrune čelo borca, tek se tada na njeg spušta pobjednički vijenac. U osamnaestoj godini toga nismo svjesni. Bezuvjetno vjerujemo nadi koja nam se smiješi i obe- . ćava sreću u danu koji je pred nama; kad, lutajući poput izgubljena anđela, ljubav zakuca na naša vrata, odmah je pustimo unutra, radosno je dočekujemo i prihvaćamo. Njen tobolac ne vidimo, a ako strijele pogode, rana što su je načinile kao da nam daje nov život; ne bojimo se otrova, ni bodlje što je nijedan liječnik neće izvaditi; ta nam se opasna strast - koja je svakome povremena a mnogima trajna patnja - nadaje kao neko nesumnjivo dobro : ukratko, u osamnaestoj smo godini na pragu škole iskustva a pouke koje će nas učiniti krotkima, slamati nas, mrviti nas, a najposlije ipak pročistiti i osnažiti, tek su pred nama.
Iskustvo, jao! Ni u jednog učitelja nije lice tako zaleđeno i tako ispijeno: ni u jednog odjeća tako crna, palica tako teška i nijedan ne tjera pridošlicu na njegovu dužnost tako nemilosrdno i ne nameće se tako neopozivo. Samo s tvojom pomoći mogu muškarac ili žena pronaći siguran put u prašumi života; jer kako se inače spotiču, kako gutaju! U kakva sve mjesta dospijevaju, niz kakve se strahovite litice strmoglavljuju!
Pošto ju je Robert dopratio do kuće, Caroline nije željela provesti ostatak večeri sa svojim stricem; soba u kojoj je boravio bijaše za nju posvećeno tlo; rijetko bi nezvana ulazila, a večeras joj se približila tek kad se čulo zvono za molitvu. U kući gospodina Hestonea molitva je sačinjavala dio večernje službe; on bi je čitao svojim unjkavim glasom, razgovijetno, glasno, jednolično. Na završetku njegova bi mu nećakinja prema običaju prišla:
- Laku noć, striče!
- E, čitavog si se dana skitala - posjete, ručkovi i što sve ne! - Bila sam kod Mooreovih.
- I jesi li naučila što je trebalo?
- Jesam.
- I sašila košulju?
- Samo jedan dio.
- Pa, to je dovoljno: drži se igle - uči kako se šiju košulje, haljine i mijese kolači, pa ćeš jednog dana biti dobra žena. Pođi sada u krevet; moram napisati ovu raspravu.
Caroline se povukla u svoju sobicu; nakon što je zaključala vrata, obukla je bijelu kućnu haljinu i rasplela dugu kosu što joj je gusta, meka i valovita padala do struka. Kad je, da bi se odmorila od četkanja, naslonila glavu na ruku i zagledala se u prostirač, sa svih strana nagrnuše sanjarije kojima ne možemo umaći kad nam je osamnaest godina.
Razgovarala je sa svojim mislima: činilo se da joj ugodno zbore jer se smiješila slušajući ih. Bila je lijepa, tako zamišljena, ali u toj je sobi bilo nešto blistavije od nje, duh mladenačke nade i ta joj je blagorječiva proročica govorila da je za nju gotovo s razočaranjima, da više neće trpjeti hladnoću: za nju je nastupila zora ljetnog dana, ne lažna zora već odistinsko rađanje jutra, njeno će se sunce brzo podići. Bilo bi joj nemoguće posumnjati da je žrtva obmane: očekivanja su se činila opravdana, temelj na kojem počivahu tako čvrst. »Kad se dvoje zavole, slijedeći je korak vjenčanje«, zaključila je.« I evo ja volim Roberta i sigurna sam da i Robert mene voli; i ranije sam tako mislila ali sam danas to osjetila. Kad sam ga nakon recitiranja Chenierove pjesme ponovno pogledala (kako su mu lijepe oči), njegov mi se pogled strijelom istine urezao u srce. Gdjekad strepim od razgovora s njim, jer se bojim da ne budem suviše otvorena ili nametljiva; više sam se puta gorko pokajala zbog pretjeranih, suvišnih riječi, bojeći se da sam kazala više no što on od mene očekuje, da će mi možda predbaciti neuzdržljivost; a, eto, večeras sam se mogla osmjeliti i kazati sve što zaželim, bio je tako blag. Kako je samo bio ljubezan dok smo se uspinjali stazom! On ne laska, niti govori besmislice; njegovo udvaranje (hoću reći, prijateljstvo, naravno, ja ga još ne zovem svojim ljubavnikom ali nadam se da će to biti jednoga dana) nije onakvo kakvo nalazimo u knjigama - mnogo je bolje, drukčije, staloženo, muško, iskreno. Zaista mi se sviđa; kad bi me oženio, bila bih mu dobra žena: iznijela bih mu neke njegove mane (jer ih ima nekoliko), ali bih brinula o njegovoj udobnosti, njegovala ga i uradila sve što mogu da ga usrećim. Uvjerena sam da sutra neće biti hladan; gotovo sam sigurna da će sutra uveće doći ovamo ili me pozvati k njima.«
Nastavi četkati kosu, dugu kao u sirene; pomičući glavu pri tom dotjerivanju ugleda svoj lik u zrcalu. Odraz u ogledalu trijezni ružne ljude; ne oduševljava ih ono što vide, ali, lijepi, posve prirodno, drukčije zaključuju, slika je puna čari i mora oduševiti. Caroline je ugledala svoj stas i lice u ogledalu koji bi slikani u tom položaju i s tim izrazom bili divni: taj je prizor nedvojbeno potvrđivao njene nade; s nesmanjenom je radošću pošla u postelju. I s nesmanjenom je radošću ustala slijedećeg dana: kad je ušla u sobu gdje je njen stric doručkovao, nježno mu i veselo zaželi dobro jutro - tako da i ovaj malen, tvrd čovjek na tren pomisli kakva će krasna djevojka biti njegova nećakinja. Uz njeg je obično bila tiha i stidljiva: vrlo poslušna i ne suviše razgovorljiva; tog mu je jutra, međutim, o mnogo čemu govorila. Obično razgovarahu o beznačajnim stvarima, jer se gospodin Helstone sa ženama i djevojkama nije upuštao u ozbiljne razgovore. Rano je prošetala vrtom i pričala mu o cvijeću koje je počelo nicati, pitala ga kad će doći vrtlar da dotjera puteljke; obavijestila ga da su neki čvorci počeli praviti gnijezdo u crkvenom tornju (crkva se u Briarfieldu nalazila kraj župnog dvora); čudila se da ih ne plaše udarci zvona u zvoniku.
Gospodin Helstone primijeti da »oni poput ostalih tek vjenčanih glupana u početku ne trpe od neudobnosti«.
Caroline se, možda i suviše ohrabrena dobrim raspoloženjem, osmjeli iznijeti primjedbu kojom se nikad ranije ne bi usudila popratiti mišljenje svoga poštovanoga strica:
- Striče, reče, kad god govorite o braku, uvijek ga s prezirom spominjete: držite li da ljudi ne bi trebalo da se vjenčaju?
- Nesumnjivo je najpametnije ne stupati u brak, bar za žene. - Zar su svi brakovi nesretni?
- Milijuni brakova; kad bi svi rekli istinu, morali bi priznati da su svi manje ili više nesretni.
- Uvijek se ljutite kad vas zovu da obavite neko vjenčanje. Zašto? - Stoga što ne volim sudjelovati u obavljanju nečega što držim čistom ludošću.
Gospodin je Helstone tako spremno odgovarao da se činilo kao da mu je drago što mu se pružila prilika da svojoj nećakinji iznese svoje mišljenje o tom predmetu.

Potaknuta time što su njena pitanja dosad nekažnjeno prošla, ona se upusti i korak dalje:
- Ali zašto bi to bila čista ludost? - zapita - mora li to biti čista ludost? Ako se dvoje ljudi voli, zašto ne bi pristali na zajednički život? - Zato što dosade jedan drugome - za mjesec dana. Drug u jarmu nije drug već supatnik ili supatnica.
Slijedeća Carolinina primjedba nije nikako proizišla iz bezazlene prostodušnosti već iz osjećanja odvratnosti spram takva mišljenja i neraspoloženja prema onome koji ga zastupa.
- Pomislila bih da nikad niste bili oženjeni, striće: govorite poput stara momka. - U stvari to i jesam.
- Ali bili ste oženjeni. Zašto ste bili tako nedosljedni i oženili se? - Svatko jednom u životu izgubi glavu.
- Tako ste, dakle, vi dosadili mojoj teti a ona vama i zajedno ste bili nesretni? Gospodin Helstone isturi svoje podrugljive usne, nabra natmureno čelo i progunđa nešto nerazgovijetno.
- Zar vam nije odgovarala? Nije bila dobre ćudi? Niste se navikli na nju? I niste žalili kad je umrla?
- Caroline - kaza gospodin Helstone polako spuštajući ruku prema stolu, i tad najednom udari po njem - Zapamti ovo: nisko je i nezrelo miješati općenita načela s pojedinačnim slučajevima; za sve stvari postoje pravila, ali i iznimke. Tvoja su pitanja glupa i djetinjasta. Zazvoni, ukoliko si završila s doručkom.
Posude je bilo izneseno, a nakon obroka obično bi stric i nećakinja odlazili svako svojim putem i ne bi se vidjeli sve do ručka, ali toga je dana nećakinja, mjesto da napusti sobu, prišla klupi kraj prozora i sjela na nj. Gospodin se Helstone nelagodno osvrnu nekoliko puta, kao da je želio da se udalji, ali ona gledaše kroz prozor, ne obraćajući na nj pozornost; on nastavi s čitanjem jutarnjih novina - iznimno su bile vrlo zanimljive jer je u Španjolskoj došlo do novih nemira, a nekoliko je stupaca bilo puno telegrama Lorda Wellingtona. Nije znao kakve su se misli, u međuvremenu, rojile u glavi njegove nećakinje - misli što ih je razgovor od prije pola sata oživio ali ne i izazvao; sad su se uskomešale kao kad se pčele ustumaraju u košnici; ali u njenu su se mozgu začele još prije mnogo godina.

Razmišljala je o njegovim moralnim svojstvima, sklonostima, o njegovu mišljenju o braku. Već je i ranije o tome mislila i osjetila jaz između svoga i njegova gledišta: a potom bi s onu stranu široke i duboke provalije ugledala, onda kao i sada, jednu drugu priliku pokraj svoga strica - čudan lik, nejasan, mračan, jedva zemaljski: poluzaboravljenu sliku svoga oca, Jamesa Helstonea, brata Matthewsona Helstonea.
Do nje su doprli glasovi o tome kakav joj je bio otac; prema pričanju stare služavke dalo se ponešto naslutiti, znala je i to da je bio nevaljao čovjek I da s njom nikad nije bio dobar. Sjećala se, bijaše to maglovito sjećanje, kako je nekoliko tjedana provela s njim negdje u velikom gradu gdje nije bilo služavke da joj pomogne pri odijevanju i vodi brigu o njoj; kako je čitave dane i noći bila zatvorena visoko u nekoj tavanskoj sobi, bez prostirača, s nepokrivenim krevetom, bez zavjesa i gotovo bez ikakva drugog namještaja; kako je on rano izlazio svakog jutra i često ne bi čitava dana dolazio niti bi joj dao štogod za jelo, a kad bi se noću vratio bio je poput luđaka, bijesan, užasan ili - što je bilo još bolnije, poput slaboumna, blesava, bezosjećajna stvora. Znala je da se na tom mjestu razboljela i da je jedne noći, kad joj je bilo vrlo teško, bjesomučno ušao u sobu rekavši da će je ubiti, jer je teret za njega; na njenu viku pritekoše joj u pomoć i od trenutka kad su je oslobodili nikad ga više nije vidjela, osim mrtva u lijesu.
Takav joj je bio otac; a imala je i majku o kojoj gospodin Helstone nije nikada govorio; premda nije znala je li ju voljela, znala je da je živa. Kakav li je morao biti njihov brak? Okrećući se od prozora s kojega je gledala čvorke (premda ih nije vidjela), Caroline tiho, s tugom i gorčinom u glasu prekinu tišinu u sobi: - Vjerojatno držite da je brak nesreća zbog onog što ste vidjeli kod moga oca i majke. Ako je moja majka patila onoliko koliko sam ja pretrpjela kad sam bila s tatom, mora da joj je život bio strašan.

Kad mu se s time obratila, gospodin se Helstone okrenu na stolcu i kroz očale pogleda svoju nećakinju: bio je zapanjen.
Njen otac i majka! Što ju je navelo da spomene oca i majku, o kojima joj on u ovih dvanaest godina otkad je kod njega nikad nije govorio? Nije ni pomislio da su takve misli same sazrele u njenoj glavi, da se sjeća svojih roditelja i misli o njima.
- Tvoj otac i majka? Tko ti je govorio o njima?
- Nitko, ali donekle pamtim kakav je bio otac i žao mi je mame. Gdje je ona? Pitanje: gdje je ona? stotinu joj je puta već bilo na vrh jezika, ali dosad ga nikad nije postavila.
- Nemam pojma - odgovori gospodin Helstone - slabo sam je poznavao. Dugo se ne javlja i ma gdje bila, sigurno ne misli na tebe, nikad se ne raspituje o tebi; s razlogom vjerujem da te ne želi vidjeti. Hajde, vrijeme je za tvoju poduku, ideš svojoj rođaci u deset, zar ne? Sat je otkucao. Caroline bi možda još nešto kazala, ali Fanny koja u tom času uđe obavijesti gospodina da crkveni tutori žele s njim govoriti u sakristiji. On pohita k njima, a njegova se nećakinja ubrzo uputi u Dol.
Put se od župnoga dvora do tvornice u Dolu spuštao nizbrdo, te je skoro čitavo vrijeme trčala. Brzo kretanje, svjež zrak, pomisao da će vidjeti Roberta, ili da će bar biti u njegovu domu, u njegovoj blizini, uskoro je opet raspoložiše. Nadomak bijele kuće, kad je već do nje dopirala buka iz tvornice i šum vode, ugleda Moorea kako stoji na vrtnim vratima. Bio je odjeven u holandsku košulju s pojasom, i lagan šešir; to mu je svakodnevno odijelo odlično pristajalo; gledao je niz stazu a ne u pravcu odakle je njegova nećakinja dolazila. Caroline stane, skrivajući se iza jedne vrbe, i promatraše ga. - Nema mu ravna - mišljaše - lijep je koliko i pametan. Kako ima oštro oko! Kako su mu izrazite, produhovljene crte, nježne i ozbiljne, ali i skladne! Volim to lice, sviđa mi se njegov izgled, i te kako mi se sviđa! Više no ijedan od onih nespretnih mladih svećenika, više no itko: mili Robert! Ubrzo potraži prisutnost »milog Roberta«. Što se njega tiče vjerujem da bi kad ju je ugledao rado nestao poput priviđenja, samo da je mogao, ali kako ne bje utvara već živ čovjek, i to visok, morao je ostati i pozdraviti je. Bio je kratak: dočekao ju je kao rođak, kao brat, kao prijatelj, kako vam drago, samo ne kao zaljubljeni mladić. U njegovu držanju ne bješe više one draži od prošle noći; više nije bio isti čovjek, ili bar u njegovim grudima nije više kucalo isto srce. Okrutno razočaranje! Oštar bol! Spočetka radosna djevojka, ne htjede povjerovati toj promjeni, premda ju je vidjela i osjetila. Bilo je teško izvući ruku iz njegove a da je bar malo toplije ne stisne, odvojiti oči od njegovih dok mu na licu ne zatitra bar malo nježnosti, mjesto te hladne dobrodošlice. Zaljubljen muškarac pri takvu razočaranju smije govoriti i iziskivati objašnjenje; zaljubljena žena ne može ništa reći; kad bi to učinila, doživjela bi poniženje i muku; kajala bi se što se izdala. Priroda bi taj izljev osjećaja obilježila kao pobunu protiv njenih nagona osvetivši se kasnije samoprezi-rom koje bi je zgodilo poput groma. Uzmi stvari onakve kakve su, ne pitaj ništa, ne predbacuj ništa, to ti je najpametnije. Očekivala si kruh, dobila si kamen, slomi na njem zub, ali ne plači što si stavljena na muke; vjeruj da je tvoj duhovni želudac -ako ga uopće imaš - izdržljiv kao u noja - kamen ćeš probaviti. Pružila si ruku za jajetom, a sudbina je u nju spustila škorpiju. Ne pokazuj svoga zaprepaštenja; taj poklon stegni čvrsto u šaci; neka ti bode dlanove. Nije važno: doći će vrijeme, nakon što ti šaka natekne i iskrivi se od bola, i zgnječena će škorpija izdahnuti, a ti ćeš naučiti ono što je važno: kako izdržati bol ne pustivši suzu. Jer ako to iskušenje preživiš - neke, kažu, ono ubija - čitava ćeš života biti jača, pametnija i manje osjetljiva. Možda u prvo vrijeme nećeš toga biti svjesna i nećeš znati crpiti hrabrost iz te nade. Priroda, međutim, kao što smo naznačili, odličan je prijatelj u takvoj prilici: zatvara nam usta, brani govorenje, traži da se hladno pretvaramo; to se pretvaranje nadaje u početku neusiljenim i veselim, ali u tijeku vremena prelazi u tugu i bljedilo dok najposlije ne nestane ostavljajući nas mirnim i neosjetljivim, što je pomalo gorko ali daje snage. Pomalo gorko. Zar je to loše? Ne - gorko mora biti: gorčina rada snagu, ona krijepi. Nema ugodne i blage okrepe koja bi došla nakon teške patnje: tko to misli, vara se. Poslije patnji može nastupiti ravnodušna iscrpenost; ali ako preostane snage, bit će to prilično opasna snaga - smrtonosna pri susretu s nepravdom.
Tko je čitao baladu o »Sirotoj Mary Lee?« - tu staru škotsku baladu, za koju ne znam kad je i čijom rukom napisana. S Mary su loše postupali - vjerojatno su je prisilili da povjeruje da je istina ono što je bila laž; ona se ne žali, sama je u snježnoj oluji a vi čujete njene misli.
To nisu misli što bi ih u takvim prilikama iznosila neka uzorna junakinja, već su to misli duboko osjećajne, ogorčene seljakinje. Očaj ju je otjerao s domaćeg ognjišta u snijegom pokrivenu ledenu pustoš: zgurena u »hladnoj mećavi« sjeća se svih slika užasa, - »aždaje što pa-luca plamenim jezikom«, »dlakave zmije«, »stare psine što zavija na mjesec«, »ponoćne sablasti«, »divljeg vepra«, »mlijeka na medvjeđim leđima« i sve to ona mrzi ali »koliko tek mrzi Crnog Robina!«
Živjela sam nekoć sretna

Volio me čitav svijet,

A sad hladni vihor puše,

Dušu mori Robin klet!

Oštar vjetar tužno huji

I kroz gole grane briše


Nek' me snijegom cijelu zaspe.

Da ne vidim sunca više!

O, neka se snijeg ne topi

Što mi pokrov bijeli stere

Što me od zlih ljudi skriva,

od Robina, od nevjere.«

Ali ono što je rečeno u posljednja dva stiha ne odgovara osjećajima Caroline Helstone niti razvoju događaja između nje i Roberta Moorea. Njoj Robert nije učinio ništa nažao; nije joj rekao nikakvu laž; ako je itko kriv, onda je krivnja na njoj: gorčina što se rodila u njenoj duši mora pasti i past će na njenu glavu. Voljela je premda je nitko nije tražio da voli - prirodan, gdjekad neizbježan udes, ali i pun bola.
Ponekad se, doista, činilo da je Robert voli, ali zašto? Zato što mu je postala toliko draga da je, usprkos svom naporu, morao pokazati osjećaj što ga njegov razum nikad ne bi odobrio, niti bi ga volja dopustila. Namjera mu je bila da odlučno prekine prisnije razgovore s njom, jer nije želio da se u svojoj naklonosti nerazmrsivo veže za nju niti da, protivno svojoj prosudbi, uđe u brak koji je držao neopreznim.
A sad, kako da se ponaša? - Da dade oduška svojim osjećajima ili da ih obuzda? Da ga progoni ili da se povuče? Ako je slaba, prihvatit će ovo prvo - izgubit će njegovo poštovanje i izazvati njegovu netrpeljivost: ako je razumna, bit će gospodar svojih osjećaja i odlučiti da umiri i nadvlada uznemireno carstvo svojih osjećaja. Odlučit će da se mirno suoči sa životom, onakvim kakav jest, s ozbiljnošću će upoznati njegove okrutne istine, i savjesno ispitati njegova zamršena pitanja.
Činilo se da je razum pobijedio, jer se mirno rastala od Roberta, bez ijedne žalbe i pitanja, bez ikakve promjene na licu i bez suza - i kao obično otišla na učenje k Hortensi, a u vrijeme ručka bez zadržavanja se vratila kući. Kad se nakon ručka povukla u salon župnikova doma, ostavljajući strica da sam popije svoju čašicu crna vina, mučno se javilo pitanje: »Kako podnijeti ovaj dan?«

Prošle se noći nadala da će biti poput jučerašnjeg - da će ponovno provesti veče u društvu sa Srećom i Robertom: tog je jutra uvidjela da se prevarila ali nije se mogla pomiriti sa spoznajom da se ništa neće dogoditi što bi joj omogućilo da se vrati u kuću u Dolu ili što bi Moorea potaklo da joj ponovno dođe. Cesto ih je posjećivao poslije čaja i po čitav bi sat proveo s njenim stricem: zvono bi odjeknulo, ćula bi njegov glas u hodniku u sam sumrak kad već nije očekivala to zadovoljstvo: to se dogodilo dva puta otkako je s njom bio iznimno uzdržljiv; i premda joj se rijetko obraćao u stričevoj nazočnosti, čitavo bi je vrijeme posjete netremice gledao sjedeći preko puta stola na kojem je radila, poneka riječ koju bi joj uputio, tješila bi je; način na koji bi joj zaželio laku noć bijaše srdačan. Možda će i večeras doći, govorila je Varljiva Nada; gotovo sigurna da je to šapat Varljive Nade, ipak ga je slušala. Pokuša čitati - misli joj lutahu; pokuša šiti - svaki ubod bijaše dosadan, taj joj se posao činio nepodnošljivo tegobnim; otvori svoj pisaći stol i pokuša napisati neki francuski sastav - sve što je napisala, vrvjelo je pogreškama. Odjednom jako zazvoni ulazno zvono, srce joj brže zakuca, skoči do prozora salona, tiho ga otvori i proviri: Fanny je uvodila nekog posjetioca, nekog gospodina, visokog čovjeka, upravo Robertove visine. Pomisli da je to Robert - na časak se razveseli, ali je glas koji je tražio gospodina Helstonea razuvjeri: bio je to glas Irca, a ne Moorea, onog mladog svećenika, Malonea. Uvedoše ga u blagovaonicu gdje je, zasigurno, ubrzo pomogao župniku da isprazni bocu vina.
Valja pripomenuti da kad god bi jedan od mladih svećenika došao u neku kuću u Briarfieldu, Whinburyju ili Nunnelyju na ručak ili čaj - uskoro bi za njim naišao i drugi, a nerijetko i treći. Nisu se oni međusobno dogovarali već su obično sva trojica istodobno odlazili u goste i kad bi Donne, primjerice, potražio Malonea kod njegove kuće i ne bi ga našao, pripitao bi kuda je otišao i kad bi mu gazdarica kazala gdje je, pošao bi za njim što je brže mogao: isto se događalo sa Sweetingom.
Tako je ovog poslijepodneva zvonce, a s njim i dolazak neželjenog gosta, triput ranilo Carolinino uho: jer Donne je došao za Maloneom, a za Donneom Swee-ting; stari je Helstone naručio još vina (jer, premda je predbacivao mladim svećenicima kad bi ih zatekao »da pijančuju«, kako je govorio, u svojoj bi ih kući, za svojim poglavarskim stolom, uvijek ponudio čašom najboljeg vina), a kroz zatvorena vrata je do Caroline dopirao njihov dječački smijeh i isprazno čavrljanje. Bojala se da ne ostanu na čaju, jer nije voljela pripremati čaj za ovu trojicu. Kako ljude različito doživljavamo! Ovo bijahu mladi, obrazovani ljudi poput Moorea, pa ipak za nju tako različiti. Njihovo joj je društvo bilo dosadno, njegovo, užitak.
Ne samo da joj je valjalo provesti poslijepodne u društvu svećenika, već joj je Sudbina u tom trenu dovodila još četiri gosta, gošće, sve četiri zbijene u kočiji što se sporo kotrljala drumom iz Whinburyja: jedna starija gospođa i tri punačke kćerke dolazile su joj »u prijateljsku posjetu« već prema običaju u tom kraju. Da, zvonce i po četvrti put odjeknu; Fanny uđe u salon i najavi: - Gospođa Sykes i tri gospođice Sykes.
Kad bi joj dolazili gosti, Carolina bi vrlo uzbuđeno stezala ruke, malo pocrvenjela i brzo im, a ipak oklijevajući, prilazila u susret, želeći u tom trenu da je na drugom kraju svijeta. U takvim bi joj prilikama nedostajalo sigurnosti ophođenja, premda su je u školi, u kojoj je provela čitavu godinu dana, tome učili. I tako su i ovaj put njene male bijele ruke žalosno mučile jedna drugu dok je stojeći čekala ulazak gospode Sykes.
Dostojanstveno pristupi ta gospoda, visoka otmjena dama žučna izgleda, koja je mnogo i ne sasvim neiskreno govorila o svojoj pobožnosti i bila neobično gostoljubiva prema svećenstvu; za njom uploviše njene tri kćerke, raskošna trojka, sve tri visoke, više ili manje lijepe.
Kod engleskih gospođa koje žive na selu valja istaknuti jedno obilježje. Bile mlade ili stare, lijepe ili ružne, bez duha ili živahne, svima im je, ili gotovo svima, na licu utisnut izraz koji kao da govori:
- Znam, ne hvalim se time, ali znam da sam primjer onog što dolikuje, i neka stoga pripazi svatko kome prilazim ili tko meni prilazi, jer u čemu se razlikuje od mene - bilo po odjeći, ponašanju, mišljenju, načelima ili načinu života - u tom griješi.
Gospođa i gospođice Sykes ne samo da nisu bile iznimke od ovog pravila, već su bile njegova očigledna potvrda. Gospođica Mary - djevojka lijepa izgleda, dobronamjerna i, općenito, blage ćudi - isticala je ovo zadovoljstvo samom sobom dostojanstveno, ali ne odviše kruto; gospođica Harriet - ljepotica - pronosila ga s više oholosti; bila je gorda i hladna; gospođica Hannah uobražena, smjela i bujna - svjesno se i otvoreno razmahivaše svojom samodopadljivošću; majka ju je pak isticala s ozbiljnošću u skladu s njenim godinama i glasom što ga je uživala u vjerskim krugovima. Doček je nekako prošao. Carolini je bilo »drago što ih vidi« (nedvojbena izmišljotina), izrazila je nadu da su dobro, da gospođi Sykes prolazi njen kašalj (gospođa Sykes trpi od kašlja već posljednjih dvadeset godina), pitala jesu li gospođice Sykes ostavile svoje sestre kod kuće u dobru zdravlju; na ta raspitivanja gospođice Sykes, koje su sjedile na tri stolca nasuprot klavirskom tronošcu na koji se Caroline nehotice smjestila pošto se nekoliko trenutaka kolebala između njega i velikog naslonjača, za koji se najposlije prisjeti da ga valja ponuditi gospodi Sykes: i doista, gospođa joj prištedjela taj trud sama se u nj smjestivši: na ta raspitivanja gospođice Sykes, dakle, odgovoriše istodobnim vrlo veličanstvenim naklonom koji je ulijevao strahopoštovanje. Uslijedi stanka: taj je naklon bio od onih koji osiguravaju šutnju za slijedećih nekoliko minuta, a tako je i bilo. Gospođa Sykes tada priupita kako je gospodin Helstone, da li ponovno trpi od kostobolje, da li ga dvije propovijedi što ih nedjeljom drži umaraju, te da li se sada osjeća dovoljno dobro da bi mogao održati čitavu službu; nakon potvrdnih odgovora, ona i njene kćerke iznesoše svoje mišljenje da je on »nevjerojatan čovjek za svoje godine«. Druga stanka.
Gospođica Mary pokrenu razgovor, jer je sad na njoj bio red i upita je li Caroline bila na sastanku Biblijskog društva što se održao u Nunnelyju prošlog četvrtka - negativan odgovor što ga je Caroline dala istine radi, jer prošlog je četvrtka uveče provela kod kuće čitajući knjigu koju joj je Robert posudio - izazva jednodušan usklik iznenađenja kod sve četiri gospode. - Mi smo svi bili tamo - kaza gospođica Mary - mama i sve mi čak smo i tatu nagovorile da dođe: Hannah je to uporno zahtijevala: ali zadrijemao je za vrijeme predavanja gospodina Langweiliga, njemačko-moravskog svećenika: tako je klimao glavom da sam se stidjela.
- Broadbent je također bio prisutan - uzviknu Hannah - kakav divan govornik! Nitko to od njeg ne bi očekivao, jer izgled mu je gotovo prost. - Ali tako zlatan čovjek - prekine Mary.
- I tako dobar i koristan - pridoda njena majka. - Samo što izgleda poput mesara - umiješa se lijepa i ponosna Harriet - Nisam ga mogla gledati: slušala sam ga zatvorenih očiju. Gospođica Helstone bolno osjeti svoju neupućenost; kako nije vidjela doktora Broadbenta, nije mogla iznijeti svoje mišljenje. Nastupi treća stanka. Za njena trajanja Caroline osjeti u dnu duše kakva je luda sanjalica; kakvim nestvarnim životom živi; kako je nesposobna da održava obične odnose s običnim ljudima. Osjeti kako se isključivo vezala za bijelu kuću u Dolu, da je u osobu jednog njenog stanovnika smjestila čitav svoj svijet: postade svjesna da to tako neće ići, da će jednoga dana biti prisiljena da nešto izmijeni; ne može se reći da je željela da u cijelosti nalikuje gospođama pred sobom, ali je željela biti nadmoćnijom no što je sada, kako bi se manje plašila njihova dostojanstva.
Jedino što je iznašla kako bi oživjela razgovor koji je jenjao bilo je da ih pozove da ostanu na čaju; ta ju je uljudnost stajala teške unutrašnje borbe. Gospođica Sykes započe: - Svi smo vam vrlo zahvalni, ali... - kad ponovno uđe Fanny.

- Gospođa će ovdje provesti veče, gospođice - glasila je poruka gospodina Helstonea.
- O kakvoj je gospodi riječ? - zapita gospođa Sykes. Pošto su čule imena gostiju, gospođa Sykes i njene kćerke izmijeniše poglede: mladi su im svećenici značili nešto drugo nego Carolini. Gospodina su Sweetinga prilično cijenile; čak i gospodina Malonea, zato što je bio svećenik. - Doista, kako već imate goste, mislim da ćemo ostati - primijeti gospođa Sykes. - Sačinjavat ćemo sasvim zgodno malo društvo; u svakoj prilici volim susresti svećenike.
Carolini sad nije preostalo drugo nego da ih odvede gore, da im pomogne pri skidanju ogrtača, pri češljanju i dotjerivanju; ponovno ih je valjalo povesti dolje, razdijeliti im knjige sa slikama I druge tričarije kupljene iz Židovske košare, jer morala je biti kupac kad je već bila slab prinosnik i da je raspolagala s mnogo novca, radije bi kupila sve što se nalazi u košari prije njena donošenja u župni dvor - kakva strašna gnjavaža - no što bi priložila makar i jastučić za igle.
Možda bi ovdje valjalo pružiti objašnjenje onima koji nisu upućeni u tajne »Židovske košare« i u one »misionarskih košara«. Ti su predmeti bili prava spremišta od pruća, veličine obiteljske košare za rublje, namijenjena prenošenju iz kuće u kuću - čudovišne zbirke jastučića za pribadače, kutijica za igle, poslužavnika za posjetnice, torbica za rad, dječjih odjevnih predmeta i mnogih sličnih tričarija što su ih napravile, s voljom ili ne, ruke kršćanskih gospođa iz neke župe, i silom ih prodavale neprosvijećenoj gospodi po bestidno visokoj cijeni. Prihodi takvih prinudnih prodaja išli su u korist obraćenja Židova na kršćanstvo, na pronalaženje deset izgubljenih plemena, ili na pokrštavanje drugih rasa na kugli zemaljskoj. Svaka bi ženska sudionica tijekom mjesec dana raspolagala košarom, šila za nju, a njen bi sadržaj nametala prisutnoj gospodi, koja bi to rado izbjegla. Uzbudljivi su dani kad košara prispije u kuću: neke se dosjetljive žene, razvijena trgovačka duha, tome raduju i beskrajno uživaju kad izvuku novac od škrtih proizvođača vune, naplaćuju četiri do pet stotina puta iznad stvarne cijene njima sasvim neupotrebljive predmete; žene malodušnije ćudi protive se tome i radije bi ujutro na vratima susrele samog vraga nego tu sablasnu košaru koju donose s riječima: »Gospođa vas Rouse lijepo pozdravlja i, molim, gospođo, poručuje da je sada red na vama.« Pošto je gospođica Helstone s više nelagode no radosti obavila svoju dužnost domaćice, uputi se u kuhinju, kako bi se ukratko dogovorila s Fanny i Elizom o čaju.
- Koliko ih je samo - uzviknu Eliza, kuharica. - A danas nisam mijesila misleći da će dostajati kruha do ujutro: neće ga biti dovoljno. - Ima li peciva? - upita miada gospodarica.
- Samo tri i jedan kruščić. Bolje bi bilo da ti otmjeni ljudi ostanu kod kuće dok ih se ne pozove: htjela sam završiti svoj šešir (pritom je mislila na svoju kapicu).
- Tada - reče Caroline, koju je ova neočekivana okolnost učinila poduzetnom - neka Fanny skoči do Briarfielda i kupi čajnog peciva i pogačica, i nešto suhih kolača; ne ljutite se, nema nam sad pomoći.
- Koji ćemo pribor za čaj iznijeti?
- O, najbolji, mislim: izvadit ću srebrninu -pa potrči uz stube do ormara s posuđem i odmah donese dolje čajnik, lončić za vrhnje i zdjelicu za šećer. - A hoćemo li iznijeti i samovar?


- Svakako, a sad sve pripremite što brže možete, jer što prije završimo s čajem, to će prije otići - ili se bar tome nadam. Uh, željela bih da su već otišli - uzdahnu ona vraćajući se u blagovaonicu. »Pa ipak«, pomisli zastavši pred vratima, »kad bi makar i sada Robert došao, sve bi bilo tako veselo«! - Koliko bi lakše obavljala svoju dužnost i zabavljala ove ljude da je on ovdje! Bilo bi zanimljivo slušati ga (premda uvijek malo govori u društvu) i govoriti u njegovoj nazočnosti: sasvim je nezanimljivo slušati bilo kog od njih ili mu se obraćati. Kako će se raspričati kad udu mladi svećenici i kako ću se zamoriti slušajući ih! Ali mora da sam sebična glupača: to su vrlo otmjeni ljudi; morala bih se ponositi njihovom posjetom; ne kažem da su gori od mene - daleko od toga - ali, drukčiji su.Uđe u sobu.

U to se doba u Yorkshireu pio čaj sjedeći oko stola, sasvim uz sto s koljenima duboko uvučenim ispod njega. Važno je bilo da bude mnogo tanjura s kruhom i maslacem, razlićnih vrsta i u znatnoj količini: držalo se također da u sredini stola mora stajati staklenka s pekmezom; očekivahu se također pogačice sa sirom i voćni kolači; a ako bi se našao i neki tanjur s tankim kriškama ružičaste šunke ukrašene zelenim peršinom, utoliko bolje. Eliza je, župnikova kuharica, srećom znala svoj posao: spočetka se malo naljutila kad su nezvani gosti došli tako iznenada i u tolikom broju, ali, očito radom se ponovno oraspoložila, jer je čaj ukusno i na vrijeme postavljen, a ni šunka, ni voćni kolači, ni pekmez nisu nedostajali. Mladi su svećenici radosno prihvatili poziv na ovu obilnu užinu, ali kad su ušli i ugledali gospode, o nazočnosti kojih im ništa nije bilo rečeno, zastali su na vratima. Malone je bio na čelu; naglo se zaustavi, koraknu unatrag te gotovo sruši Donnea koji je bio iza njega. Posrćući tri koraka unazad Donne gurnu malog Sweetinga a ovaj pade u zagrljaj starom Helstoneu, koji je bio posljednji. Započe izvinjavanje, hihotanje: Maloneu su kazali da pripazi kuda ide i zamolili ga da krene naprijed, što ovaj, napokon, i učini dok ga je do vrha visokog čela oblilo plavičasto rumenilo. Helstone preuzme vodstvo, gurnu u stranu stidljive svećenike, i pozdravi svoje lijepe gošće, rukova se i našali sa svakom, pa se udobno smjesti između lijepe Harriete i pristale Hannah; gospođicu Mary zamoli da se premjesti na stolac njemu nasuprot kako bi je bar vidio kad već ne sjedi pokraj nje. Njegovo ponašanje spram mladih dama bijaše vazda na svoj način savršeno neusiljeno i uslužno; među njima je bio vrlo omiljen: pa ipak, u duši, nije žene poštovao, niti volio; a one koje bi mu se stjecajem okolnosti našle u blizini, prije su ga se plašile no što bi ga voljele. Mladi su se svećenici morali smjestiti kako sami znaju, Sweeting, najmanje zbunjen, nade utočište kraj gospode Sykes, znajući da ga ona voli gotovo kao da joj je sin. Donne, nakon što se svima naklonio sebi svojstvenom otmjenošću i rekao službenim glasom: »Kako ste, gospođice Helstone?«, spusti se na stolac kraj Caroline, što joj odista nije bilo ugodno, jer Donnea naročito nije podnosila zbog njegove glupe i ustrajne uobraženosti, i neizlječive uskogrudnosti. Malone se, smijući se bez ikakva razloga, smjesti na slobodno mjesto s druge strane Caroline, tako je usreće ovo dvoje pomagača za koje je znala da joj neće biti ni od kakve koristi, da neće pripomoći održavanju razgovora, niti će joj dodavati šalice, ili ponuditi ostale kolačićima, pa čak neće ni podignuti poklopac s posude za ispiranje šalica. Mali Sweeting, ma kako sitan i dječačka izgleda, bio bi dvadeset puta korisniji.
Malone, neumorno pričalo u muškome društvu, u nazočnosti žena ne bi ni riječi izustio: ipak, imao je tri spremne, gotove rečenice koje nikad ne bi izostale: Prvo: »Jeste li danas bili u šetnji, gospođice Helstone?« Drugo: »Jeste li ovih dana vidjeli vašeg rođaka Moorea?« Treće: »Je li još uvijek isti broj učenika u vašem razredu Nedjeljne škole?« Pošto su ova pitanja postavljena i na njih dobiven odgovor, između Malonea i Caroline zavlada šutnja.
Drukčije je bilo s Donneom: bio je strahovito dosadan. Sipao bi kao iz rukava niz površnih, otrcanih, besmislenih primjedbi; kudio bi ljude iz Briarfielda i općenito iz Yorkshirea; žalio što nema otmjena društva; govorio o zaostalosti ovih krajeva u pogledu obrazovanja; prigovarao zbog nepoštivanja što ga niži staleži sjevernih pokrajina pokazuju prema višim; glupo izrugivao ovdašnje običaje - tvrdeći da im nedostaje ukusa, otmjenosti kao da je on, Donne, naviknut na neki doista gospodski život: tvrdnja kojoj ni u koliko nisu išli u prilog njegovo neugladeno ponašanje i izgled. Držao je da će mu ovi prigovori podići ugled u očima gospođice Helstone a i ostalih gospođa koje ga čuju; gospođica ih je Helstone, međutim, primala s prezirom, a gdjekad bi je i razbjesnili: jer i sama rođena u Yorkshireu, nije trpjela da takvo bijedno naklapalo kudi njen kraj; kad bi joj dozlogrdilo, okrenula bi se i rekla nešto što joj ni po načinu, ni po sadržaju nije moglo pribaviti blagonaklonosti gospodina Donnea. Kazala bi mu da nije nikakav dokaz otmjenosti neprestano isticanje tuđe neuglađenosti i da dobar svećenik ne bi smio neprestance kuditi svoje stado. Upitala bi ga zašto je uopće izabrao svećenički poziv kad se tuži što obilazi jedino seoske kuće i propovijeda sirotinji? Je li postao slugom Božjim samo da nosi otmjeno odijelo i obilazi kraljevske kuće? Ovakva bi pitanja sva tri mlada svećenika držala nadasve drskim i bezbožnima. Čajanka je potrajala: svi su se gosti raspripovijedali kao što je njihova domaćica i očekivala.
Gospodin je Helstone bio izvrsno raspoložen - a da li je ikad bio drukčiji u privlačnome ženskom društvu - jer, zlovoljan je i šutljiv bio samo s jednom ženskom osobom iz svoje obitelji: neprestance je vrlo duhovito ćaskao sa svojim susjedima s desne i lijeve strane, i čak s osobom preko puta, gospođicom Mary: premda je Mary bila najrazumnija i najmanje koketna među njima, njoj je stari udovac obraćao najmanje pozornosti. U dnu duše nije trpio razumnost u žena: volio je da su krajnje luckaste, lakomislene, tašte, što je više moguće izložene podsmjehu, jer bi tada doista bile onakve kakvima ih je držao i kakve je želio da budu, niža bića: igračke s kojima se igra u času dokolice a potom ih odbacuje.
Hannah mu je bila najdraža. Harriet, premda lijepa, sebična i samozadovoljna, nije bila dovoljno slaba za njega: posjedovala je neko ozbiljno samo-poštovanje, premda s mnogo lažna ponosa; premda nije govorila poput mudraca, nije ni brbljala uludo: ne bi dopustila da se s njom postupa kao s lutkom, s djetetom, igračkom: očekivala je da joj se klanjaju kao kraljici.
Hannah, naprotiv, nije tražila da je poštuju; tek da joj laskaju: dostajalo je da joj obožavatelji kažu da je anđeo pa da im ne zamjeri što se prema njoj odnose kao prema slaboumnom stvoru. Bijaše toliko lakovjerna koliko budalasta kad bi je okružili pažnjom, laskanjem i udvaranjem da je u nekim trenucima gospodin Helstone bio u iskušenju da po drugi put stupi u brak i napravi pokus s drugom suprugom: ali na sreću spasonosno sjećanje na neugodnosti prvog iskustva, u njem je još uvijek prisutan osjećaj težine bunarskog kamena što ga je nekoć bio objesio o vrat, te nepokolebljivost njegovih načela u vezi s neizdrživo zlim stranama bračna života, sputavahu njegovu nježnost, zadržavahu uzdah što mu se otimao iz starih, željeznih grudi i sprečavao ga da Hannah prošapće nježnu izjavu koja bi njenu uhu pričinila veliku radost i zadovoljstvo. Vjerojatno bi pošla za nj da ju je zaprosio; njeni bi roditelji u cijelosti prihvatili tu vezu: nikakvu prepreku ne bi za njih predstavljalo njegovih pedesetpet godina i okrutno mu srce; a kako je bio župnik, dobro živio, imao lijepu kuću, a mislilo se da ima osobna imutka (ali u tome su se svi varali: svaki je novčić od onih 5000 funti, koje je naslijedio od svog oca, dao za izgradnju i opremu nove crkve u njegovu rodnom selu u Lancashireu, jer znao je biti i kraljevski darežljiv i ako bi odobravao cilj, nikada ne bi oklijevao da učini veliku žrtvu za njegovo ostvarenje) - njeni bi roditelji, rekoh, bez ikakve grižnje predali Hannah njegovoj ljubavi i nježnoj dobroti, pa bi se tako druga gospođa Helstone, mijenjajući prirodni tijek u životu kukaca za medena mjeseca prometnula u sjajna leptira vrijedna divljenja, da bi, potom, do kraja života puzila poput bijedna zgažena crva.

Mali Sweeting, sjedeći između gospode Sykes i gospođice Mary, a obje su bile vrlo ljubezne prema njemu, i imajući pred sobom zdjelu voćna kolača a pekmez i pogačice na tanjuru, bijaše zadovoljniji od kralja. Volio je sve gospođice Sykes; i sve su voljele njega: držao ih je divnim djevojkama, sebi ravnima, stoga prikladnim za udaju. Ako je išta žalio u tom sjajnom trenu, bila je to slučajna odsutnost gospođice Dore; jer, potajice se nadao da će upravo Doru jednoga dana zvati gospođom David Sweeting, odlaziti s njom u svečane šetnje i voditi je poput kraljice kroz selo Nunnely: a i bila je kraljica, kad bi visok rast činio ženu kraljicom. Bila je golema, glomazna, gledajući je straga, reklo bi se da je vrlo krupna žena četrdesetih godina; ali imala je lijepo lice i dobru ćud. Obrok se napokon primicao kraju: a bio bi već davno završen da gospodin Donne nije uporno sjedio pred polupraznom šalicom već hladna čaja, nakon što su ostali već odavno bili završili s obrokom i nakon što je sam progutao toliku količinu hrane koliku su mu snage dopuštale, zaista nakon što su već svi oko stola pokazali znakove nestrpljenja, odmakli stolce, nakon što je razgovor jenjao i nastupila tišina. Uzalud ga je Caroline više puta pitala želi li još šalicu čaja, malo topla čaja, jer je ovaj već svakako hladan, nije ga htio ni ispiti ni ostaviti. Mislio je, čini se, da mu ovaj izdvojen položaj pridaje neko značenje: da je otmjeno i uglađeno biti posljednji; da je gospodski pustiti ostale da čekaju. Toliko je odugovlačio da se i samovar ugasio i prestao šištati. Najposlije i sam stari župnik, koji u ugodnom razgovoru s Hannah nije ni primijetio odugovlačenje, postade nestrpljiv:
- Na koga čekamo? - upita.
- Na mene, rekao bih - mirno odgovori Donne, držeći da je polučio velik uspjeh time što čitavo društvo zavisi od njegova pokreta. - Koješta! - uzviknu Helstone, i nastavi ustajući: «Da zahvalimo Bogu«, pa to i učini i svi ustadoše. Donne je, nimalo zbunjen, sjedio još desetak minuta za stolom, kad gospodin Helstone pozvoni da se posude iznese; to prisili svećenika da isprazni svoju šalicu i odustane od uloge s kojom se, prema njegovu mišljenju, s toliko uspjeha istaknuo i privukao tako laskavu pozornost prisutnih.
A tada, po prirodnom tijeku događaja (Caroline, znajući ga otvori glasovir i pripremi note), zatražiše glazbu. Bila je to prilika da se gospodin Sweeting istakne, jedva je dočekao početak i preuzeo na sebe nagovaranje gospođica da društvo usreće jednom melodijom - pjesmom. »Con amore« je molio, preklinjao, odolijevao isprikama, uklanjao prepreke i najposlije izbori .od gospođice Harriet dozvolu da je povede do glasovira. Tad izvuče iz džepa dijelove svoje flaute (nosio ih je uvijek u džepu kao što je nosio maramicu).
Sastavi ih i namjesti; Malone su i Donne u međuvremenu prišli jedan drugome podsmjehujući se, što mali čovjek pogledavši ih preko ramena primijeti, ali se na to ne obazre; oni nisu mogli pratiti dame poput njega; pripremao se da uživa u svojoj nadmoći nad njima.

Likovanje otpoče. Ozlovoljen, slušajući ga kako svira, Malone poželi da se i sam istakne i odmah zauze pozu seoska dragana (uloga što ju je već dva ili tri puta pokušao odigrati, ali bez uspjeha, premda je držao da mu pristaje), priđe divanu na kojem je sjedila gospođica Helstone i smjestivši svoju veliku irsku trupinu pokraj nje, okuša se na djelu (ili radije na jeziku) obrativši joj se biranim riječima koje je popratio vrlo čudnim i nadasve besmislenim cerenjem. Dok se tako trudio da bude ugodan, nekako je dohvatio dva duguljasta i jedan kvadratičan jastuk s divana od kojih, nakon što ih je neko vrijeme gužvao čudnim pokretima, uspije načiniti vrstu pregrade između sebe i predmeta svoje pažnje. Rado prihvaćajući ovo razdvajanje Caroline uskoro iznađe neki izgovor i prijeđe u drugi kraj sobe, smjestivši se kraj gospode Sykes te ovu dobru gospođu zamoli da joj pokaže neki novi bod u ukrasnu pletivu, molba koju joj ova spremno ispuni; tako Peter Augustus bi odbijen. Zlovoljno se namrgodi kad uvidje da je napušten prepušten sam sebi na veliku divanu s tri mala jastuka u ruci. Valja reći da je ozbiljno želio njegovati prijateljstvo s gospođicom Helstone; jer je, poput ostalih, mislio da je njen stric bogat i zaključio da će, kako sam nema djece, sve ostaviti svojoj nećakinji. Gerard je Moore o tome bio bolje obaviješten; vidio je lijepu malu crkvu koja je izgrađena zahvaljujući župnikovu maru i novcu, i više je puta u sebi proklinjao skupi hir koji je kvario njegove želje i planove. Jednoj je osobi veče sporo odmicalo. Caroline bi od vremena do vremena spuštala vez u krilo i prepuštajući se nekoj duševnoj obamrlosti sklapala bi oči i sagnula glavu što je izazva ova besmislena graja oko nje: neskladno, neukusno udaranje po tipkama, škripavi i piskavi zvuči flaute, smijeh, veselje njena strica, Hannah i Mary, jer ništa smiješna ni zabavna nije razabrala u njihovu razgovoru, a nadasve ju je smetalo neumorno čavrljanje gospode Sykes tik do njena uha; brbljanje u kojem se izmjenjivahu četiri sadržaja: njeno zdravlje i zdravlje ostalih članova obitelji, misionarske i židovske košare s njihovim sadržajem, posljednji sastanak Biblijskog društva u Nunnelyju, te slijedeći koji će se vjerojatno održati u Whinburyju.
Umorna do iscrpenosti, ona iskoristi priliku kad gospodin Sweeting priđe gospodi Sykes pa se nečujno iskrade iz sobe da časkom otpočine u samoći. Uputi se u blagavaonicu gdje je u kaminu vatra još bila sjajna premda je dogorijevala. Soba bijaše prazna i tiha, čaše i vrčevi sklonjeni sa stola, stolci na svome mjestu: vladao je red. Caroline se zavali u veliki naslonjač svoga strica i polusklopljenih očiju počinu barem otpočinuše njeni udovi, osjetila sluha i vida umorna od slušanja ništavnih stvari i gledanja u prazno. A njen duh, međutim, poletje ravno u Dol: zastade na pragu salona male kuće, prijeđe u poslovnicu tražeći mjesto što ga obasjava Robertova nazočnost. U tom času nijedna prostorija nije uživala ovu čast, jer je Robert bio barem pola milje daleko od svoje kuće, i mnogo bliže Carolini nego što je njen obamrli duh slutio: upravo je prolazio pokraj crkvenog groblja približavajući se vrtnim vratima župnog dvora, ali nije dolazio u posjetu rođaci već je župniku želio saopćiti jednu kratku vijest.
Da, Carolino; ti čuješ kako odjekuje zvono već peti put ovog poslijepodneva: trgnula si se i sad si sigurna da to mora biti onaj o kome sanjaš. Zašto si toliko sigurna ne možeš objasniti, ali tog nalaznika znaš. Nagnula si se prema naprijed pozorno osluškujući kako Fanny otvara vrata: tako je! to je taj glas dubok s lakim stranim naglaskom, tebi toliko drag: pridigla si se: »Fanny će reći da gospodin Helstone ima društvo i on će otići.« O! ne smije to dopustiti: usprkos sebi usprkos svom razumu, ustaje i zastaje usred sobe spremna da pojuri van ako bi čula gdje odlazi: ali on ulazi u hodnik: - Budući da je vaš gazda zauzet - reče - uvedite me u blagovaonicu, donesite mi pero i tintu: napisat ću mu kratku poruku.
Kad njegove riječi dopriješe do nje i kad je čula gdje se približava, Carolina bi, da je blagovaonica imala još jedna vrata, kliznula kroz njih i pobjegla. Osjeti se uhvaćenom u klopci; uplaši se da bi ga njena iznenadna nazočnost mogla smetati. Časak ranije poletjela bi k njemu, a sad bi pobjegla od njega. Ne može, nema izlaza: blagovaonica je imala samo jedna vrata kroz koja ulazi, eto, njen rođak. Izraz mu se zbunjena iznenađenja pojavi na licu, pogodi je i iščeznu. Promrmlja nešto poput izvinjenja:
- Samo sam na trenutak napustila salon da se malo odmorim. Bijaše nešto toliko bojažljiva i snuždena u izrazu i glasu kojim je to kazala te bi svatko zapazio da su se njene nade bolno izjalovile a njena je vesela i spokojna smirenost napustila. Gospodin se Moore vjerojatno sjećao s kakvim ga je nježnim žarom i s povjerenjem punim nade ranije dočekivala: morao je zapaziti koliko ju je pogodila njegova uzdržanost tog jutra: bila je to prilika da uspješno ostvari svoju odluku ako je odlučio da je provede. Vjerojatno mu je bilo lakše provoditi je usred bijela dana - ispred svoje tkaonice, okružen poslovima nego u tihu hodniku - bez poslovnih briga i u večernjem satu. Fanny upali svijeće, koje su se dosad nezapaljene nalazile na stolu, donese pisaći pribor i napusti sobu: Caroline se spremala da pođe s njom. Moore bi je, da je bio dosljedan, pustio da ode; međutim, stajao je na vratima i pruživši ruku blago je zadržao: nije je molio da ostane, ali je nije puštao da ode. - Da kažem stricu da ste ovdje? - upita Caroline istim prigušenim glasom. - Ne, mogu i tebi reći sve što sam htio njemu kazati. Hoćeš li biti moj glasnik? - Da, Roberte.
- Tada ga samo obavijesti da sam saznao ime barem jednog od ljudi koji su mi uništili razboje; pripada istoj družini koja je napala Sykesove i Pearsonovu krojačnicu, i nadam se, već će sutra biti u zatvoru. Hoćeš li to zapamtiti? - O! da. - Te je dvije jednosložne riječi izgovorila glasom tužnijim no igda; i, kad ih je izgovorila, kimnu glavom i uzdahnu: - Hoćete li ga optužiti? - Svakako.
- Ne, Roberte.
- A zašto ne, Carolino?

- Jer će zbog toga ljudi ovog kraja biti još kivniji na vas. - To nije razlog da ne izvršim svoju dužnost i zaštitim svoje vlasništvo. Taj je čovjek veliki nevaljalac i valja mu onemogućiti da i nadalje čini zlo. - Ali njegovi će vam se saučesnici osvetiti. Ne znate kakva su zlopamtila ljudi ovoga kraja; neki se od njih hvale da mogu i sedam godina nositi kamen u džepu, da ga onda prevrnu i čuvaju još sedam godina a zatim ga zavitlaju, hitnu i »najposlije« pogode metu.
Moore se nasmija.
- Takva hvalisavost - reče - uvelike pridonosi ugledu tvojih dragih jorkširskih prijatelja. Ali ne boj se za mene, Lina, čuvam se ja od tvojih pitomih sunarodnika: ne uznemiruj se zbog mene.
- Ne mogu drukčije - rođak ste mi. Ako se nešto dogodi... - zastade. - Ništa se neće dogoditi, Lina. I kao što ti kažeš iznad svih stvari stoji neka providnost - zar ne?
- Da, dragi Roberte. Bog te čuvao!
- A ako molitve imaju neko djelovanje, tvoje će mi koristiti: moliš li gdjekad za mene?
- Ne, gdjekad, Roberte; tebe, Louisa i Hortense uvijek spominjem. - To sam i mislio: pomišljao sam kad bih umoran i ljut legao u krevet poput kakva bezbožnika, da je netko drugi izmolio oproštaj za moj dan, i sigurnost za moju noć. Ne vjerujem da takva posredna pobožnost može mnogo učiniti; ali te molitve potječu iz iskrena srca, s nevinih usana, trebalo bi ih prihvatiti poput Abelove žrtve; vjerojatno bi tako i bilo kad bi ih osoba na koje se odnose bila vrijedna.
- Odbaci tu sumnju; bez temelja je.
Kad je netko odgojen jedino za privređivanje novca, i živi tek radi osobna probitka, gotovo ne dišući drugi zrak doli zrak tvornica i sajmišta, neobično je da se ime takve osobe spominje u molitvi ili povezuje s bilo čim božanskim; neobično je da ga jedno dobro, čisto srce prigrli i pruži mu zaklon kao da on ima ikakva prava da se nastani u takvu gnijezdu. Kad bih mogao utjecati na to dobrostivo srce, vjerujem da bih mu savjetovao da odbaci onog koji priznaje da nema višeg cilja u životu no da povrati svoje propalo bogatstvo i da sa svog građanskog imena ukloni ružnu mrlju bankrotstva.Ovu nagovijest, premda nježno i blago izrečenu (kako je ona mislila) Caroline je duboko osjetila i u potpunosti razumjela.

- Doista, ja mislim - ili hoću misliti - o vama jedino kao o svom rođaku - brzo je odgovorila. - Počinjem bolje razumijevati stvari nego što sam to prije mogla, Roberte, kad ste tek došli u Englesku: bolje nego prije tjedan dana, nego jučer. Znam, dužnost vam je da uznastojite uspjeti i ne smijete biti romantični, ali nemojte ubuduće pogrešno shvatiti moju srdačnost. Jutros ste me pogrešno razumjeli, zar ne?
- Zašto si to pomislila? - Zbog vašeg izgleda, držanja. - Ali pogledaj me sada. - O, sad ste drukčiji: sad se usuđujem razgovarati s vama. - Pa ipak isti sam, osim što sam trgovca u sebi ostavio u Dolu: pred tobom je samo tvoj rođak. - Moj rođak, Robert, a ne gospodin Moore. - Ni trunka gospodina Moorea, Carolino. Čulo se kako društvo u susjednoj sobi ustaje,otvara vrata, naručuje kočije, traži ogrtače i kape; gospodin Helstone pozva svoju nećakinju.- Moram ići, Roberte.
- Da, moraš ići, ili će oni ući i pronaći nas ovdje, a ja ću, kako ne bih susreo sve te goste u hodniku, izići kroz prozor: srećom nizak je poput vratiju. Samo trenutak - spusti na čas svijeću - laku noć. Poljubit ću te jer smo rođaci; a budući da smo rođaci, dopuštena su jedan dva tri poljupca. Carolino, laku noć!

8.
NOA I MOJSIJE


Sutradan Moore ustade prije sunca i odjaha do Whinburyja i natrag prije no što je njegova sestra skuhala bijelu kavu i priredila mu kriške kruha s maslacem za doručak. Po kakvu je poslu odlazio, Moore zadrža za sebe. Hortense nije nigda postavljala pitanja; nije običavala izricati svoja mišljenja o njegovim postupcima kao što ni on nije imao običaj da je o njima izvješćuje. Poslovne tajne - složene i nerijetko mračne tajnovitosti - bijahu pokopane u njegovim grudima da nigda na iziđu iz tog groba, osim od vremena do vremena kad bi njima plašio Joea Scotta ili iznenadio nekoga, nepoznatoga poslovnog prijatelja: doista, njegovoj je trgovačkoj krvi bila prirođena načelna uzdržljivost kad je bila riječ o nečem od važnosti.
Nakon doručka ode u svoju poslovnicu. Henry, sin Joea Scotta, donese mu pisma i dnevne novine; Moore sjedne za pisaći stol, odlomi pečate s pisama i poče ih pregledavati. Sva su bila kratka, čini se ne suviše ugodna, štoviše prilično gorka, jer kad je i posljednje stavio na stol, Moore prezirno i prkosno frknu nosom; ništa nije rekao ali u očima mu bijaše paklen sjaj koji je nedvojbeno govorio da bi cijeli taj posao najradije poslao dodavola. Tad izabra pero i grčevitim mu, bijesnim pokretom prstiju odlomi vrh, tek mu prsti izražavahu bijes, lice mu je ostalo mirno; napisa gomilu odgovora, zapečati ih, a potom iziđe i prošeta kroz tkaonicu, vrati se i sjedne da pročita novine. Činilo se da nisu sadržavale ništa naročito zanimljivo; nekoliko ih puta spusti na krilo, prekriži ruke i zagleda se u vatru; kad - kad bi okretao glavu k prozoru i pogledao na sat: riječju, bio je nečim zaokupljen. Možda je mislio kako je lijepo vrijeme (jer doista bijaše lijepo i blago jutro za to godišnje doba) i zaželio da ode van, u polja. Vrata pisarnice bijahu širom otvorena, povjetarac i sunce nesmetano ulažahu; ali prvi posjetilac nije na krilima unio miris proljeća već sumporni smrad čađava stupa dima što se dizao iz sumornog tvorničkog dimnjaka.
Tamnoplava prilika, Joe Scott, koji je upravo izišao iz bojadisaonice, pojavi se za časak u okviru vrata, s riječima: - Došao je, gospodine.
Gospodin Moore ne podiže oči s novina. U sobu uđe krupan čovjek, širokih ramena i jakih udova, odjeven u odijelo od gruba sukna sa sivim vunenim čarapama; Moore mu kimnu i ponudi stolac, što ovaj prihvati primjećujući - nakon što je skinuo šešir (vrlo pohaban), stavio ga ispod stolca i obrisao ćelo prljavim pamučnim rupčićem koji je izvadio iz šešira - da je »prilično toplo za veljaču«. Gospodin - se Moore složi s njim: ili bar ispusti nekakav slab glas koji je, premda nerazumljiv, mogao značiti slaganje. Tad posjetilac službena izgleda pažljivo odloži u kut palicu što ju je dotad držao u ruci; zatim zazviždi vjerojatno u želji da prikrije svoju zbunjenost.

- Nadam se da imaš sve što ti je potrebno? - kaza gospodin Moore. - Da, da, sve je u redu.
On ponovno zazviždi, gospodin se Moore opet zadubi u čitanje: novine su, čini se, postale zanimljive. Ubrzo se, međutim, okrenu ormaru koji bijaše na dohvat njegove duge ruke, otvori ga bez ustajanja, izvadi crnu bocu, istu koju je iznio pred Malonea, čašu i vrč, postavi ih na stol i reče svom gostu : - Ponudi se; voda je u vrču tamo u kutu.
- Ne znam hoće li baš voda biti potrebna, jer mi je izjutra grlo vrlo suho - reće čovjek u odijelu od sukna te ustade i učini kako mu je naloženo. - Vi nećete piti, gospodine Moore? - upita, dok je spretnom rukom pripravljao piće, a kad je ispio velik gutljaj, zavali se u stolac smiješeći se zadovoljno. Moore, škrt na riječima, odgovori niječnim pokretom glave i mrmljanjem. - Dobro bi vam činilo - nastavi posjetilac - okrijepio bi vas gutljaj ovog pića. Izvrsna rakija! Držim da ste je nabavili u inozemstvu? - Aha!
- Poslušajte moj savjet i ispijte čašicu; morat ćete govoriti momcima koji će doći, tko zna koliko dugo: potrebna vam je okrepa. - Jesi li vidio jutros gospodina Sykesa? - upita Moore.
- Vidio sam ga prije pola sata; ne, bit će četvrt sata prije no što sam ovamo krenuo; rekao je da će doći, a ja se ne bih čudio da dođe i stari Helstone; vidio sam kako sedla svog konjića dok sam prolazio iza župnog dvora. Govornik je bio dobar prorok, jer se nakon pet minuta u dvorištu začu kas konjića; zaustavi se, a poznat unjkav glas poviče: - Momče (obraćajući se vjerojatno Harryju Scottu koji je obično tuda švrljao od devet ujutro do pet poslijepodne), uzmi konja i odvedi ga u konjušnicu! Helstone uđe koračajući hitro i uspravno, a činio se još preplanutijim, žustrijim i živahnijim no obično.

- Divno jutro! Moore: kako je, mladiću? Ha! Koga vidim ovdje? (okrenu se čovjeku s palicom) Sugden! Što? Zar ćete se odmah dati na posao? Boga mi, vi ne gubite vrijeme: ali došao sam radi objašnjenja: primio sam vašu poruku; jeste li sigurni da ste na pravu tragu? Kako se mislite prihvatiti te stvari? Imate li pismeni nalog?
- Sugden ga ima.
- Zar ćete ga odmah potražiti? Poći ću i ja s vama. - Prištedjet ćemo vam taj trud, gospodine; on će mene potražiti. Evo, sjedim i čekam ga.
- Tko je to? Jedan od mojih župljana?
Joe Scott uđe neprimijećen; stajao je naslonjen na stol poput najmračnije utvare, sav uprljan bojom indiga. Njegov gospodar osmijehom odgovori na župnikovo pitanje; Joe, vragolasta ali mirna izraza preuze riječ i reče: - To je vaš prijatelj, gospodine Helstone, čovjek s kojim često govorite. - Doista! A ime, Joe? - Lijepo izgledaš jutros.
- Velečasni Mojsije Barraclough, ulični govornik kako ga, čini mi se, često zovete.
- Ah! - reče župnik, vadeći burmuticu, i duboko u nju zahvaćajući. - Ah! ne bih pomislio. Ali, Moore, taj pobožni čovjek nije nikad bio vaš radnik: po zanimanju je krojač.

- Utoliko se više ljutim na njega što se umiješao i pobunio protiv mene radnike koje sam otpustio.
- I vi, zaista, mislite da je Mojsije sudjelovao u borbi na Stilbrovskoj pustopoljini? Da je išao sa svojom drvenom nogom? - Da, gospodine - reče Joe - bio je na konju kako ga ne bi prepoznali po drvenoj nozi; bio je vođa i nosio je masku; ostali su samo zagaravili lica. - A kako ste ga otkrili?
- Reći ću vam, gospodine - kaza Joe - gazda ne voli govoriti; ali ja ću vam rado ispričati. Udvarao se Sari, djevojci koja služi kod gospodina Moorea, i, čini se, da nije marila za nj: ili joj se nije sviđala njegova drvena noga ili je naslutila da je licemjer. Ali, dogodilo se (jer žene su čudna bića - to možemo reći među nama kad nijedna nije prisutna) da mu je ipak davala nade usprkos drvenoj nozi i njegovoj himbenosti - tek da joj prođe vrijeme; poznavao sam takvih djevojaka, najblaža i najsmjernija izgleda, o da! Vidio sam čiste, pristale mlade djevojke, koje su izgledale nježno, i ljupko poput tratinčica, a u tijeku vremena bi se otkrilo da su ljute, otrovne koprive.
- Joe je mudar čovjek - ubaci Helstone.
- Sara je, međutim, imala još jednog udvarača: Fred Murgatrovd, jedan od naših momaka juri za njom, a kako žene prosuđuju čovjeka po licu - a Fred ima ljepuškasto lice, dok Mojsije, kao što znate, nije nimalo lijep - djevojka je pošla s Fredom. Prije dva-tri mjeseca Murgatrovd i Mojsije slučajno su se sreli jedne nedjelje noći, jer su se oba ovuda šunjala s namjerom da nagovore Saru da pođe s njima u šetnju; posvađali su se, potukli i Fred je izvukao deblji kraj; jer on je mlad i nizak a Barraclough, premda samo s jednom nogom, gotovo jak poput Sugdena; zaista, kad čovjek čuje kakvu buku diže na nekom skupu ili vjerskom sastanku, može biti siguran da nije slabić.
- Joe, ti si nemoguć - prekine ga gospodine Moore - Raspredaš svoju priču kao Mojsije svoje propovijedi.

- Ukratko, Murgatrovd je bio ljubomoran na Barraclougha i jedne noći kad se s prijateljem sklonio od pljuska u neku staju, čuli su i vidjeli Mojsija kako pregovara s nekim svojim saučesnicima. Iz tog je razgovora bilo jasno da je on bio vođa, i to ne samo na Stilbrovskoj pustopoljini već i pri napadu na Sykesovo imanje: nadalje, dogovorili su se da mi jutros upute izaslanstvo na čelu s tim krojačem i da me na najpobožniji i najmiroljubiviji način nagovore da se odreknem prokletih strojeva. Odjahao sam jutros u Whinbury, dobio stražara i pismeni nalog i sad čekam da svome prijatelju priredim dostojan doček; međutim, evo i Sykesa: gospodine Helstone morate ga ohrabriti; strahuje pri pomisli da nekoga goni sudskim putem. Čulo se kotrljanje dvokolice u dvorištu: uđe gospodin Sykes, visok, krupan čovjek pedesetih godina, ugodne vanjštine ali malodušna izraza: činio se zabrinut.
- Jesu li bili? Jesu li otišli? Jeste li ga uhvatili? Je li sve gotovo? - pitao je. - Ne još - ravnodušno odgovori Moore. - Čekamo ih. - Neće ni doći: već je skoro podne; bolje da odustanemo; to će uzburkati zlu krv, izazvati nemire, a može imati i kobnih posljedica. - Vi se ne morate ni pojaviti - reče Moore -Ja ću ih dočekati u dvorištu; možete ostati ovdje.
- Ali moje će se ime spomenuti na sudu; žena i djeca, gospodine Moore - žena i djeca čine čovjeka opreznim.
Moore ga je pogledao s gađenjem. - Odustanite, ako želite - reče - ostavite me samog; nemam ništa protiv da djelujem sam: samo budite uvjereni da vam vaša pokornost neće osigurati mir; vaš je ortak, Pearson, odustao, povukao se i uzdržao - to ih, međutim, kao što ste vidjeli, nije spriječilo da ga pokušaju ubiti u njegovoj vlastitoj kući.
- Dragi gospodine, popijte malo vina s vodom - preporuči gospodin Helstone. Vino s vodom bila je klekovača s vodom, u što se gospodin Sykes ubrzo uvjerio kad je izmiješao i progutao do vrha punu čašu tog napitka: za dvije je minute bio drugi, krv mu se vratila u lice i učinila ga, bar po riječima, hrabrijim. Izjavi da neće dopustiti da po njem gaze prosti ljudi; da je odlučio da neće nadalje trpjeti drskosti radničke klase; razmislio je i odlučio da ide do kraja; ako su novac i srčanost jači od ovih buntovnika, oni će ih svladati; gospodin Moore može prema osobnom nahođenju postupiti, ali: on - Christie Sykes - i svoj će zadnji dinar dati za sudske troškove prije no što dopusti da ga pobijede: slomit će ih ili će vidjeti svoga boga.

- Uzmite još jednu čašu - ponudi ga Moore. Gospodin Sykes nije imao ništa protiv; jutro je bilo hladno (Sugden je držao da je toplo); valja biti oprezan u ovo doba godine - dobro je popiti čašicu da se izbjegne prehlada; on već malo kašlje (u prilog toj izjavi zakašlje); ovako nešto (pritom digne crnu bocu) odlično je sa stajališta medicine (tad ulije lijek u čašu); obično ne pije žestoka pića, ali je kadikad razborito biti oprezan.
- Vrlo razborito, i svakako uzmite - navaljivao je domaćin.Sad se gospodin Sykes obrati gospodinu Helstoneu koji je stajao kraj ognjišta, sa šeširom na glavi, promatrajući ga značajno svojim malim, živim očima. - Vi se, gospodine, kao svećenik - reče - možda neugodno osjećate okruženi prizorima meteža i nereda, i, usuđujem se reći, vaši to živci možda neće podnijeti, vi ste čovjek mira, gospodine, ali mi, tvorničari, koji živimo vani u svijetu, neprestance u vrtlogu, postali smo vični ratu. Doista, pomisao na opasnost budi u meni neku žestinu od koje mi srce brže kuca. Kad gospođa Sykes strahuje da će netko napasti kuću i provaliti - a to se događa svake noći - strašno se uzbudim. Ne mogu vam, gospodine, opisati svojih osjećaja: zbilja, kad bi netko došao - lopovi ili slično - vjerujem dn bih u tom uživao, tolika je moja srčanost.
Župnik mu odgovori surovim, doduše kratkim i prigušenim ali svakako uvredljivim, smijehom. Moore je već htio ponuditi junačkog tvorničara trećom čašom, ali ga svećenik, koji nikad nije prevršio mjeru pristojnosti, niti je podnosio da to drugi čine u njegovu društvu, zaustavi. - Ne isti hljeba preko pogače, zar ne gospodine Sykes? - reče, a gospodin Sykes se složi; tada sjedne promatrajući, samozadovoljna osmijeha i žalosna oka, Joea Scotta koji je na Helstoneov znak spremao bocu. Moore je, čini se, želio da ga opije do kraja. Što bi kazala stanovita mlada rođaka da je upravo u ovom času vidjela svoga dragoga, dobroga, velikog Roberta - svoga Koriolana? Da li bi u tom zluradom, podrugljivom licu prepoznala ono isto koje ju je s toliko ljubavi gledalo, nježno se nad nju naginjući prošle noći? Je li to bio onaj isti čovjek koji je proveo tako mirno veče sa svojom sestrom i s rođakom - tako blag prema jednoj, tako nježan prema drugoj - čitajući Shakespearea i slušajući Cheniera?
Da, bio je to isti čovjek, tek njegovo drugo lice, ono što ga Caroline još nije dobro upoznala, premda je bila dovoljno pronicava da neodređeno nasluti njegovo postojanje. I Caroline je, nesumnjivo, imala svojih nedostataka: bila je ljudsko biće, i zato nužno nesavršena; i da je vidjela Moorea u njegovu najgorem obliku, vjerojatno bi pomislila na tu činjenicu i time ga opravdala. Ljubav je kadra sve ispričati, sve osim Podlosti; Podlost ubija Ljubav, pogađa čak i Prirodnu Naklonost; bez Poštovanja Odistinska Ljubav ne može postojati. Moore je unatoč svim svojim nedostacima bio vrijedan poštovanja; jer nije imao nikakve karakterne mane, nekakve neizbrisive mrlje, kakva je prijetvornost; niti je bio rob svojih strasti; djelatan se život za koji je bio rođen i odgojen nije sastojao od lova na užitke; bijaše to neiskvaren čovjek, dijete Razuma, a ne poklonik osjetila.
Isto se moglo reći i za starog Helstonea: nijedan od ove dvojice ne bi pomislio ili izrekao laž; nijedan nije nalazio privlačne čari u nesretnoj crnoj boci, što su je upravo uklonili; obojica su se s pravom mogla dičiti gordim nazivom »gospodara svijeta«, jer nijedan životinjski nagon nije njima gospodario: izgledali su a i bili su viša bića od jadnoga Sykesa. U dvorištu odjeknu žagor i topot, a zatim nastupi stanka. Moore priđe prozoru; Helstone pođe za njim; stajali su na istoj strani - visok mlad čovjek i nizak stariji - i gledali oprezno da ih oni iz dvorišta ne primijete; ono što su vidjeli, popratili su jedino podrugljivim smiješkom kojim su se njihovi odlučni pogledi sporazumjeli. Čulo se svečano, govorničko nakašljavanje; zatim uzvici »Pst!« koji su imali utišati žagor nekoliko glasova. Moore malo odškrinu prozor kako bi zvuk jasnije dopirao.
- Joseph Scott - javi se šištav glas (Scott je čuvao stražu na vratima pisarnice) - možemo li te zapitati je li tvoj gospodar unutra i da li bismo mogli govoriti s njim?
- Unutra je, da - odgovori nemarno Joe.
- Hoćeš li onda, molimo te (naglasak na »te«) biti tako dobar i reći mu da bi ga dvanaest džentlmena željelo vidjeti.
- Mogao bih pitati što ga trebaju - pripomenu Joe - pa bih mu istovremeno mogao i to priopćiti.
- S naročitim ciljem - glasio je odgovor. Joe uđe. - Molim, gospodine, ovdje je dvanaest džentlmena koji bi vas željeli vidjeti s naročitim ciljem.
- Dobro, Joe, evo, me, dolazim, Sugden, izađi kad zviznem. Moore iziđe, uz prigušen i opor smijeh. Stupi s jednom rukom u džepu, drugom u prsluku i kapom nabijenom na čelo koja je donekle prikrivala dubok prezir koji mu se zrcalio u očima. Dvanaest ljudi čekalo ga je u dvorištu, neki bez kaputa, neki u plavim pregačama: predvodila su ih dvojica, očito vođe skupine. Prvi, neki sitan, dotjeran, kaćiperan čovjek prćasta nosa; drugi, čovjek širokih ramena koji se isticao kako smjernim licem i mačjim nepovjerljivim očima, tako i drvenom nogom i čvrstom štakom; nešto mu je zlobno titralo oko usana, kao da se u sebi nekom ili nećem smije; cjelokupan je dojam bio sve prije od onoga što karakterizira poštena čovjeka.
- Dobro jutro, gospodine Barraclough - pozdravi gospodin Moore uljudno.
- Neka je mir s vama! - glasio je odgovor; gospodin Barraclough dokraja zatvori svoje inače poluzatvorene oči dok je izgovarao te riječi. - Zahvaljujem vam; mir je divna stvar ne bih ništa više poželio; ali, rekao bih da to nije sve što mi želite reći. Mislim da mir nije cilj vaše posjete. - Što se tiče našeg cilja - započe Barraclough - on je takve prirode da vama može zvučati čudno, jer su djeca ovog svijeta mudrija od djece onog svijeta! - Prijeđimo na stvar, i recite mi što želite.
- Da, čut ćete, gospodine; ako ne uspijem izreći, njih će mi jedanaestero u tome pomoći. Velik je to cilj i (glas mu prijeđe iz poluruganja u kuknjavu), to je cilj samoga gospodina Boga, a to je mnogo važnije. - Da ne želite prilog za novu crkvu u Ranteru, gospodine Barraclough? Ukoliko vas ne dovodi nešto takva, ne vidim što bi drugo moglo biti. - Nije mi taj zadatak bio na umu, gospodine;ali kako vas je Providnost navela da ga spomenete, usput ću uzeti onu malenkost koju možete odvojiti; i najmanji je prilog dobro došao.
Zatim skide šešir i pruži ga poput prosjačke kutije; drski mu se smiješak pojavi na licu.
- Ako vam dam šest penija, zapit ćete ih. Barraclough podigne dlanove i oči k nebu, izvodeći pravu lakrdiju licemjerstva.
- Mora da ste krasan čovjek - reče Moore hladno i oporo - nije vam stalo što razotkrivate da ste dvolični licemjer i da vam je zanat prevara; očekivali ste, zar ne, da ću se smijati umijeću s kojim igrate svoju prostačku lakrdiju, dok istovremeno mislite kako ste obmanuli ove ljude iza sebe. Mojsije sagnu glavu; uvidje da je pretjerao: pripremao je odgovor, kad drugi vođa, nestrpljiv što je dosad stajao po strani, istupi. Ovaj čovjek nije imao lice izdajice, premda je bio strahovito samouvjeren i uobražen.
- Gospodine Moore - započe, govoreći i on grlenim i unjkavim glasom, izgovarajući svaku riječ vrlo polako, kao da je želio dati slušaocima dovoljno vremena da u cijelosti razaberu neobičnu ljepotu njegova izražavanja - može se, možda, s pravom kazati da nas k vama prije vodi razum no mir. Došli smo, ponajprije, da bismo vas zamolili da poslušate taj glas, a ako odbijete, dužnost mi je upozoriti vas, vrlo odlučnim riječima, da ćemo prestupiti nekim mjerama (htio je reći pristupiti) koje će vjerojatno završiti tako, tako da ćete silom uvidjeti svoju nerazumnost, ludost, koja, čini se, rukovodi vašim postupcima poslovnog čovjeka u ovom industrijskom kraju. Hm!... Gospodine, dopustite da pripomenem da vi kao stranac koji je došao iz dalekih krajeva, s drugog kraja zemaljske kugle, bačen, da tako kažem, kao pravi izagnanik na ove obale - grebene Albiona - vi nemate razumijevanja za nas i za naše nastojanje da pomognemo radničkoj klasi. Prijeđimo na stvar; kad biste se odrekli ove tvornice i bez daljnjeg premišljanja otišli ravno kući, kamo i pripadate, bilo bi doista dobro. Protiv takva rješenja ne bih imao ništa. Što vi na to kažete, momci - okrenu se ostalim članovima poslanstva koji jednoglasno odgovoriše: - Tako je, tako je!

- Bravo, Timov Noa! - promrmlja Joe Scott, koji je stajao iza gospodina Moorea. - Mojsije te nikad neće nadmašiti u govorenju - grebeni Albiona i zemaljska kugla! Časti mi! Gospodaru, zar ste vi došli iz antarktičkih predjela? Mojsije je skuhan!
Mojsije, međutim, nije priznavao da je »skuhan«; držao je da mu se valja još jednom okušati. Prilično ljutito pogleda Timova Nou i prijeđe u navalu, ali je sad govorio ozbiljno ostavljajući se podrugljivosti koja mu nije pošla za rukom. - Dok se niste nastanili ovdje među nama, gospodine Moore, živjeli smo mirno i spokojno; da, mogao bih reći; u pravoj bratskoj slozi. Nisam star, ali se sjećam da su pred nekih dvadeset godina, svi podržavali i poštovali radnike i nikakvu zlobniku ne bi palo na pamet da ovamo dovodi strojeve koji su donijeli toliko zla.
Ne, ja osobno nisam po zanatu tkalac već krojač; ali sam meka srca; osjećajan sam čovjek i kad vidim da su mi braća potlačena, poput mog velikog pretka čije ime nosim, na njihovoj sam strani; stoga danas osobno s vama govorim i savjetujem vam da se odreknete vaših paklenih strojeva i zaposlite više radnika. - A što ako ne poslušam vaš savjet, gospodine Barraclough? - Neka vam Bog oprosti! Neka vam Gospod umilostivi srce, gospodine! - Niste li pristupili Veslejancima 9 ? gospodine Barraclough. - Hvala Gospođu ! Slava imenu njegovu! Ja sam član metodističke crkve! - Što vas ni u koliko ne priječi da u isto vrijeme budete pijanac i varalica. Jedne noći, prije tjedan dana, kad sam se vraćao sa sajma u Stilbrou, vidio sam vas gdje mrtav pijan ležite pokraj puta; i dok propovijedate mir, cijelog života ništa drugo ne radite nego raspirujete kavgu. Nije vam više stalo do siromaha nego do mene; potičete ih na nasilje radi vaših prljavih ciljeva; isto čini i osoba po imenu Timov Noa. Vas ste dvojica nemirnu duhovi, smutljivci, drski nitkovi, a jedini vam je pokretač samoživost, koliko opasna toliko i nedorasla. Neki od ljudi koji stoje iza vas pošteni su, premda zavedeni; ali vas ste dvojica odista zli.

Barraclough htjede nešto reći.
- Tišina! Vi ste svoje rekli, a sad ću ja reći svoje. Ni na časak neću dopustiti da mi netko zapovijeda, ni vi, ni tko mu drago na ovoj zemlji. Želite da napustim ovaj kraj; da se odreknem svojih strojeva; ukoliko odbijem, prijetite mi. A ja odbijam - i to je neopozivo! Ovdje ću ostati, u ovoj tvornici; u nju ću dopremiti najbolje postojeće strojeve. Što ćete vi učiniti? Najviše što biste mogli učiniti - a to se nikad nećete usuditi - bilo bi da zapalite tvornicu, da uništite sve što je u njoj, i da mene ubijete.
A što onda? Zamislite da je tvornica uništena i da sam ja mrtav, što onda? Zar vi, momci, koji stojite iza ove dvojice nitkova, mislite da će to zaustaviti napredak i osujetiti znanost? Ne, ni za najmanji dijelić sekunde! Druga i bolja tvornica izrast će na ruševinama ove i možda će još poduzetniji vlasnik doći na moje mjesto. Slušajte! Proizvodit ću svoje tkanine kako se meni sviđa, kako najbolje znam i umijem. Za proizvodnju ću se poslužiti sredstvima koja mi odgovaraju. Tko god mi, poslije svega što sam rekao, pokuša stati na put, morat će snositi posljedice. A dat ću vam i jedan primjer koji će vam pokazati da mislim ozbiljno.

Zazviždi oštro i glasno. Pojavi se Sugden s palicom i nalogom. Moore se naglo okrenu Barracloughu. - Bili ste u Stilbrou - reče - imam dokaze. Bili ste na pustopoljini pod maskom - svojom ste rukom oborili jednoga od mojih ljudi - vi, koji propovijedate Evanđelje! Sugden, uhapsi ga! Uhvatiše Mojsija. Prolomi se krik i neki mu pritekoše u pomoć, ali Moore izvadi desnu ruku, dosad skrivenu u njedrima, a u njoj je bio pištolj. - Obje su cijevi napunjene - reče. - Sasvim sam odlučan. Odstupite! Koračajući natrag, licem prema protivniku, on provede svoj plijen do poslovnice: zapovjedi Joeu Scottu da uđe za Sugdenom i zatvorenikom i da zaključa vrata. On je, međutim, koračao gore-dolje ispred pročelja tvornice, zamišljeno gledao u zemlju, ruku nemarno opuštenih niz tijelo ali još uvijek držeći pištolj. Jedanaest preostalih izaslanika promatraše ga neko vrijeme, tiho razgovarajući međusobno; napokon mu jedan od njih priđe. Ovaj se čovjek jako razlikovao od one dvojice koji su ranije govorili: bio je grubih crta, ali skroman i muževan.
- Nemam mnogo povjerenja u Mojsija Barraclougha i zato vam se osobno obraćam, gospodine Moore. Nisam došao ovamo iz zlih namjera; došao sam da pripomognem da se stvari izglade, jer su se opasno zaoštrile. Znate, svi smo u teškom položaju - vrlo teškom; naše su obitelji siromašne i bijedne. Ovi su nam razboji oduzeli kruh; ne možemo naći posla; ništa ne možemo zaraditi. Što nam je činiti? Da prekrižimo ruke? Da legnemo i čekamo smrt? Ne, ja nisam okretan govornik, gospodine Moore, ali držim da nije dostojno da razuman čovjek dopusti da umre od gladi poput životinje: to ne mogu dopustiti. Ja sam protiv prolijevanja krvi: ne bih mogao ni ubiti ni raniti čovjeka; nisam za rušenje tvornica i lomljenje strojeva: jer, i sami ste kazali, to neće zaustaviti napredak; ali ja ću govoriti - vikat ću na sav glas.
Napredak može biti dobar po sebi, ali nije u redu da sirotinja umire od gladi. Neka oni koji nama upravljaju iznađu načina da nam pomognu: neka stvore nove uredbe. Reći ćete da to nije lako: zato mi moramo dizati što veću galamu jer će se, inače, oni u parlamentu sporo prihvatiti tog posla! - Navaljujte na ljude iz parlamenta koliko hoćete - reče Moore - ali vaše navaljivanje na tvorničare je besmisleno; i ja to neću trpjeti. - Vrlo ste okrutni! - odgovori radnik. - Zašto nam ne date malo vremena? Ne biste li pristali da malo sporije uvodite promjene? - Zar ja predstavljam sve proizvođače tkanina u Yorkshireu? Odgovorite mi na to!
- Da, vi ste taj.
- I jedini ja! A ako samo na tren zastanem dok drugi jure naprijed, pregazit će me. Kad bih učinio ono što od mene zahtijevate, propao bih za mjesec dana: a da li bi moja propast nahranila vašu gladnu djecu? Slušajte, William Farren, ni vašoj se, ni bilo čijoj naredbi neću pokoriti! Ne govorite mi više o strojevima; ići ću svojim putem. Novi razboji dolaze sutra: ako i ove slomite, kupit ću nove. Nikad neću popustiti.
Tad tvorničko zvono otkuca dvanaest sati: vrijeme ručka. Moore naglo okrenu leđa poslanstvu i vrati se u poslovnicu.
Njegove su posljednje riječi ostavile loš, neugodan dojam: on je u najmanju ruku »propustio priliku koja mu se ukazala«. Da je ljubezno razgovarao s Williamom Farrenom - neobično poštenim čovjekom, koji nije zavidao bogatijima od sebe, niti ih mrzio; niti je držao mukom i nepravdom što mora živjeti od svoga rada; zadovoljio bi se time da dobije posla - Moore je u njemu mogao steći prijatelja, upravo je nevjerojatno da je takvom čovjeku okrenuo leđa, i nije mu se obratio pomirljivo i saosjećajno. Bijednikovo je lice bilo ispijeno od neimaštine: bio je poput čovjeka koji već tjednima a možda i mjesecima nema dovoljno za život: pa ipak, na njegovu licu nije bilo ni zlobe ni surovosti: bilo je iscrpeno, žalosno, ozbiljno ali i nadalje strpljivo. Kako ga je Moore mogao tako ostaviti s onim »Nikad neću popustiti«, bez ijedne riječi utjehe, nade, pomoći?
Ta je pitanja Farren postavljao idući svojoj kući, koja je nekoć u bolja vremena bila pristojan, uredan i ugodan dom, ali sada, premda još uvijek uredan, vrlo sumoran zbog siromaštva koje je ovdje zavladalo. Zaključi da je strani tvorničar samoživ, bezosjećajan i nerazuman čovjek. Učini mu se da bi bilo najbolje da se iseli, kad bi samo imao sredstava, svakako bolje nego služiti takvom gospodaru. Bio je strašno obeshrabren - gotovo očajan. Kad je ušao, žena posluži njega i djecu, pristojno spremljenom, ali onakvom večerom kakvu je mogla pripremiti: bila je to samo zobena kaša, i to u maloj količini. Mlada djeca zatražiše još nakon što su pojela svoj dio; molba koja Williama duboko dirnu: dok je žena umirivala djecu kako je najbolje znala, on usta i priđe vratima. Zviždukao je neku veselu pjesmicu, što nije spriječilo da dvije-tri krupne suze - što su se skupile pod kapcima njegovih sivih očiju, više nalik na prve kapi olujna pljuska nego na suze ranjena gladijatora —kanu na prag. Rukavom obrisa oči, i kad je trenutak slabosti prošao, osjeti se ponovno vrlo jakim.
Dok je tako stajao i razmišljao u tišini, naiđe neka prilika u crnu, svećenik kao što se vidjelo na prvi pogled; ali to nije bio ni Helstone, ni Malone, ni Donne, ni Sweeting. Mogao je imati četrdeset godina; jednostavna crnomanjasta lica i već prilično sijede kose. Hodao je malo pognuto. Približavao se odsutna i pomalo sjetna izraza, ali kad stiže do Farrena i podignu oči, srdačan mu izraz ozari ozbiljno i zamišljeno lice.
- Ti si to William? Kako si? - upita.
- Osrednje, gospodine Hali: kako ste vi? Hoćete li ući i otpočinuti? Gospodin Hali, čije je ime čitalac već ranije susreo (bio je župnik u Nunnelyju, u župi u kojoj se William rodio i odakle se tek prije tri godine preselio u Briarfield kako bi bio bliže tvornici u Dolu u kojoj je dobio posao) uđe u kuću i sjedne veselo pozdravivši ženu i djecu. Poče živahno pripovijedati koliko je već vremena proteklo otkako je Farrenova obitelj napustila njegovu župu, o promjenama koje su se otada dogodile; odgovarao je na pitanja o svojoj sestri Margaret, za koju su se s mnogo zanimanja raspitivali; zatim on stade postavljati pitanja i napokon, bacajući kroz očale (nosio je očale jer je bio kratkovidan) brz i zabrinut pogled oko sebe, po goloj sobi i mršavim blijedim licima koja su ga okruživala - jer, djeca mu se okupiše oko koljena, dok otac i majka stajahu pred njim - naglo upita:

- Pa kako živite? Kako spajate kraj s krajem? Valja odmah pripomenuti da je gospodin Hali, premda vrlo obrazovan čovjek, ne samo govorio s jakim sjevernjačkim naglaskom već je gdjekad i upotrebljavao čisto sjevernjačke izraze.
- Živimo siromašno - reče William. - Svi smo bez posla. Kao što vidite, rasprodao sam gotovo sav namještaj: a što će dalje biti, sam Bog zna. - Zar vas je gospodin Moore otpustio?
- Otpustio nas je; a sada imam takvo mišljenje o njemu da kad bi mi i sutra ponudio mjesto, ne bih ga prihvatio.
- Ne nalikuje na tebe da tako govoriš, William.
- Znam da ne nalikuje; ali promijenio sam se; osjećam da se u meni nešto mijenja. Bilo bi mi svejedno da nema žene i djece; ali oni trpe - oni stradavaju. - I ti, moj prijatelju, vidim da i ti stradavaš. Nastupila su teška vremena. Gdje god se okrenem, svuda vidim samo patnju. Sjedi William; sjedi i ti Grace; hajde da porazgovaramo o tome.
- I da bi mogli bolje razgovarati gospodin Hali smjesti najmanje dijete sebi u krilo, te položi ruku na glavu onom malo starijem; a kad ovi počeše čavrljati, kaza im: »Pst!« i zagledan u ognjište ozbiljno promatraše žar što je tamo dogorijevao.

- Žalosna vremena! - reče - i dugo traju. To je Božja volja: neka bude volja Njegova! Ali nas stavlja na krajnju kušnju.
Zatim ponovno utonu u misli.
- Ti nemaš novaca, William, i nemaš ništa što bi mogao prodati da skupiš malu sumu?
- Nemam; prodao sam komodu, zidni sat, mali stol i lijepi pladanj za čaj i porculanski servis što ga je žena dobila u miraz kad smo se vjenčali. - A kad bi ti netko posudio funtu-dvije, bi li ti to moglo koristiti? Da li bi time mogao nešto započeti?
Farren ne odgovori; ali njegova žena brzo reče: - Ah, sigurna sam da bi mogao, gospodine; on je vrlo spretan, moj William. Kad bi imao dvije-tri funte, mogao bi početi s preprodajom stvari.
- Bi li mogao, William?
- S Božjom pomoći - odgovori razborito William - mogao bih kupiti nešto namirnica, nešto vrpce i konca, i stvari za koje držim da bi ih mogao prodati, i za početak bih pokušao pokućariti.
- A znate, gospodine - umiješa se Grace - možete biti sigurni da ih William ne bi ni popio, niti bi ljenčario i uludo ih potratio. Muž mi je i nije na meni da ga hvalim; ali moram reći da u čitavoj Engleskoj nema tako trijezna i poštena čovjeka.
- Dobro, govorit ću s nekim prijateljima, i vjerujem da vam mogu obećati da ću za dan-dva donijeti pet funti; na posudbu, razumije se, ne na poklon; morat ćeš ih vratiti.
- Razumijem, gospodine: slažem se u cijelosti.

- U međuvremenu evo ti, Grace, nekoliko šilinga, tek toliko da imaš šta staviti u lonac dok kupci ne prispiju. A sad, djeco, poredajte se da vidim kako znate vjeronauk, dok vam majka ode kupiti nešto za večeru, jer sam uvjeren da se danas niste najeli. Počni ti, Ben! Kako se zoveš? Gospodin Hali se zadržao dok se Grace vratila kući; tad se brzo oprosti, rukujući se s Farrenom i njegovom ženom; kad je već bio na vratima, uputi im nekoliko kratkih ali ozbiljnih riječi vjerske utjehe i savjeta: nakon što su izmijenili »Bog vas blagoslovio« i »Bog vas blagoslovio, prijatelji!« oprostiše se.

9.
BRIARMAINS


Gospođa Helstone i Sykes bili su vrlo raspoloženi i čestitali su gospodinu Mooreu kad se ovaj vratio pošto je raspustio poslanstvo; on je, međutim, ove pohvale svojoj srčanosti i slično primao vrlo mirno, lica poput oblačna dana bez sunca i bez vjetra, te župnik pogledavši ga pronicavo, zakopča svoj kaput a s njim i svoje čestitke, pa reče Sykesu, koji ne bijaše tako oštrouman da bez tuđe pomoći osjeti kad svojom nazočnošću i razgovorom počinje dosađivati: - Pođimo, gospodine; idemo u istome smjeru; ne bismo li krenuli zajedno? Oprostit ćemo se s Mooreom i ostaviti ga vedrim mislima kojima će se, čini se, predati.
- A gdje je Sugden? - upita Moore, obazirući se. - Aha! - uzviknu Helstone - nisam ni ja ljenčario dok ste vi radili. Malo sam vam pomogao, i laskam si, ne baš nespretno. Držeći da ne treba gubiti vrijeme, dok vi raspravljate s onim gospodinom turobna lica - mislim da se zove Farren - otvorio sam ovaj prozor prema dvorištu i viknuo Murgatrovdu u konjušnici da izvede dvokolice gospodina Sykesa; zatim sam potajice progurao kroz prozor Sugdena i brata Mojsija - s drvenom nogom i ostalim - i pričekao da se uspne u dvokolice (sve to, naravno, s dopuštenjem gospodina Sykesa). Sugden je uzeo uzde - on vozi kao lud - i tako će se već za četvrt sata Barraclough nalaziti u Stilbrovskom zatvoru.
- Vrlo dobro, hvala vam - reče Moore - doviđenja gospođo - doda i uljudno ih dovede do vratiju i isprati iz svojih prostorija.
Cijeloga je dana bio šutljiv i ozbiljan, nije se čak ni našalio s Joeom Scottom, a i ovaj se obraćao svome gospodaru samo kad je to posao neodložno zahtijevao, ali ga je motrio krajičkom oka, često navraćao da razgrne vatru, a jednom je, dok je sve za taj dan zaključavao (tvornica je u to doba radila skraćeno zbog slabe trgovine), primijetio da je lijepo veče i »kako bi bilo dobro da gospodin Moore malo iziđe iz Dola, to bi mu dobro činilo.«
Na taj savjet prasnu gospodin Moore u kratak smijeh, zapita Joea čemu sva ta briga, drži li ga on ženom ili djetetom, pa uzme ključeve iz njegovih ruku, uhvati ga za rame i izgura napolje. Međutim, prije no što je ovaj stigao do dvorišnih vratiju, pozva ga natrag.

- Joe, poznaješ li ti ove Farrenove? Nisu imućni, zar ne? - Ne mogu biti imućni, gospodine, kad su bez posla već tri mjeseca. I sami ste mogli opaziti koliko se William promijenio - gotovo se za upola smanjio: prodali su veći dio stvari iz kuće.
- On nije bio loš radnik?
- Nikad niste imali boljeg, gospodine, otkad se bavite trgovinom. - A pošteni su ljudi - cijela obitelj?
- Vrlo pošteni, žena mu je krasne ćudi i čista...! Moglo bi se jesti s njena poda. U teškom su položaju. Bilo bi dobro da se William zaposli kao vrtlar, ili slično, razumije se u vrtlarstvo. Nekoć je živio s nekim Škotlanđaninom koji ga je uputio u tajne zanata, kako se ono kaže.
- E, pa idi sada, Joe; ne stoji ovdje piljeći u mene. - Nemate nikakva naređenja?
- Ništa, osim da nestaneš.
Proljetne su večeri često hladne i oštre, i premda je dan lijep, a ujutro i oko podneva sunce gotovo toplo, u sumrak zahladni, zemlja se stegne i još prije noći inje neprimjetno prekrije tek izniklu travu i još neotvorene pupoljke. Pločnik je pred Briarmainsom (kućom gospodina Yorkea) pobijelio, a u njegovu su se vrtu, na mahovinastu travnjaku, nježne biljke nečujno smrzle. Ali, veliko drvo, snažna debla i razgranate krošnje, koje je štitio zabat najbliži drumu, prkosilo je mrazu proljetne noći, koji nije mogao naškoditi njegovim još golim granama; također su mrazu prkosila visoka stabla oraha - još bez lišća - što se dizahu iza kuće.
Osvijetljeni prozori jasno su blještali u tami ove zvjezdane noći, bez mjeseca; čitav prizor ne bijaše ni mračan ni samotan, pa čak ni tih. Briarmains je bio blizu druma; bijaše to prilično stara kuća, sagrađena još prije nego što je probijen drum, kad je do nje vodio tek poljski put. Briarfield je bio jedva milju udaljen; dopirao je njegov potmuli žagor, jasno su se vidjela njegova svjetla. Briarska kapela - prostrana, nova, jednostavna metodistićka crkva - bila je svega stotinu metara daleko, a kako se u njoj upravo održavao molitveni sastanak, sjaj njenih prozora osvijetljivaše put, a neka vrlo neobična himna koja bi svojom živošću i samog kvekera natjerala da zapleše, veselo je odjekivala čitavim krajem. Od vremena do vremena moglo se razabrati riječi; navest ćemo dva-tri različita primjera, jer su pjevači živo prelazili s himne na himnu, s melodije na melodiju, s nevjerojatnom lakoćom i razdraganošću.

»O! tko bi objasnio

Ovu životnu borbu,

Ovaj rad i jad

Ovu zebnju i bitku?

Kuga, potres i glad

I nemir i rat,

Čudoviti dolazak

Krista najavljuju!

Jer bitka je svaka

Strašna i glasna,

Ratniku je uživanje

Krvoproliće i klanje;

Protivnika goni

Dok dušu ne pokloni;


I sve to uz palež,

I vatru i gar!«

Zatim nastupi stanka u kojoj su se ćule glasne molitve popraćene strašnim uzdasima. Iz kapele se začu krik »Našao sam slobodu!« »Našao je slobodu!« i čitav skup ponovno zaori.
»Kakva je to milost!

Kakvo nebo blaženstva!

Kako sam beskrajno sretan!

U krilu tvojemu,

S narodom tvojim združen

S narodom tvojim živjeti i mrijeti!

O, dobar je Bog

Kad dio zemlje zaduži

Njegovoj slavi da služi;

Zastavu da mu nosi,

I pobjednički pronosi

Neizrecivu milost njegovu!

O, nedostižna ljubavi,

Što milostivo potpomažeš

I unapređuješ djelo ruku mojih,

S pastirskim sam štapom

Prošao potokom,


I gle! evo me u svećeničkim vrpcama!

Zadivljen pitam

Tko mi je ovo darovao?

I s koga su kraja ovamo dospjele;

Moje ispunjeno srce odgovara,

S neba su sišle,

U slavu Boga i Jaganjca njegova!«

Tada nakon još jedne duže stanke ispunjene kricima, povicima, uzvicima, mahnitom vikom i samrtnim jaucima uslijediše stihovi u kojima buka i vjerski zanos dostigoše vrhunac.
»Na rubu smo grijeha počivali,

Pakao nas je htio već progutati;

Milost nam je u pomoć prispjela,

Slomila zamku, nas izbavila!

Ovdje kao u pećini lavljoj,

Živimo još uvijek neprogutani;

Na Božju ruku naslonjeni,

Sigurni gazimo vodenom bujicom.

Ovdje, glasove dižemo još više

Vičući kroz vatru pročišćenja,

Plješćemo rukama u plamenu.

Slava nek je Isusovu imenu!«


Krov kapele nije odletio što najbolje dokazuje kako je čvrsto natkrivena. Ali nije bilo bučno jedino u Briarskoj kapeli već i u Briarmainsu: premda je, naravno, u kući bilo mirnije nego u hramu: i njeni prozori bijahu osvijetljeni: oni u prizemlju gledali su na tratinu, zavjese su pokrivale unutrašnjost, i djelomice zaklanjale plamen svijeća, ali nisu prigušivale glasove i smijeh. Uživamo povlasticu da uđemo na glavna vrata i dospijemo u domaće svetište. Nije nazočnost gostiju izazvala živost u kući gospodina Yorkea; jer, prisutni su samo članovi obitelji što su se okupili u najudaljenijoj sobi s desne strane, malom stražnjom salonu.
U toj se sobi obično sjedi s večeri. Na dnevnom bismo svjetlu vidjeli da su prozori ove prostorije od blistava raznobojna stakla - glavne su boje purpurna i jantarska što svijetle oko živo obojenih medaljona u sredini okna, s prikazom plemenite glave William Shakespearea i vedra lica Johna Miltona. Na zidovima visi nekoliko prikaza kanadskih krajolika - zelene šume i plave vode - a usred njih blješti noćna erupcija Vezuva; žarki je sjaj te slike u poredbi s hladnom pjenom i plavetnilom vodopada i mračnim dubinama šuma. Vatra što osvjetljuje sobu takva je, čitaoče, kakvu, ako si južnjak, nisi često viđao na ognjištima obična doma; to je sjajna i topla vatra od ugljena visoko natrpanog u prostranu kaminu. Gospodin je Yorke želio imati takvu vatru čak i za ljetnih toplih vremena: sjedi uz nju s knjigom u ruci, mali okrugli stalak sa svijećom pokraj njega, ali ne čita već promatra svoju djecu. Njemu nasuprot sjedi njegova supruga - osoba koju bih do u tančine mogla opisati ali me ne privlači taj zadatak. Vidim je, međutim, jasno pred sobom: krupna žena, vrlo ozbiljna, briga joj počiva na ćelu, na ramenima -međutim, nije to nesavladiva, neizbježna briga vec neka dobrovoljna, primjerna zabrinutost: teret što ga uvijek susrećemo kod ljudi koji drže da im dužnost nalaže ozbiljnost. Nažalost! I gospođa je Yorke bila tog mišljenja, i od jutra do večeri bijaše ozbiljna poput Saturna; teško osobi - naročito ženskog spola - koja bi se u njenoj nazočnosti usudila biti vedrom i nasmijanom. Po njenu je sudu razdraganost u sebi imala nešto bezbožno, radost nešto površno: nije uočavala razlike. Pa ipak, bila je vrlo dobra supruga, vrlo brižna majka, neprestano se starala o djeci, bila iskreno privržena svome mužu; samo, da je bilo po njenu, njezin suprug ne bi imao drugih prijatelja na svijetu osim nje: svi njegovi odnosi s ljudima bijahu joj nepodnošljivi, i prema svima se držala na priličnu odstojanju. Gospodin Yorke i ona savršeno su se slagali, pa ipak on je po naravi bio društven, gostoljubiv čovjek - zagovornik obiteljske sloge - a u mladosti je, kao što smo kazali, volio jedino živahne, vesele žene. Zašto je nju izabrao - kako su se uspjeli složiti - bila je prilična tajna, ali lako bismo je od-gonetnuli kad bi nam vrijeme dopuštalo da se upustimo u ispitivanje ovog slučaja. Pripomenimo tek da je gospodin Yorke uz vedru posjedovao i sumornu stranu svoje naravi, i da je ova sumorna strana naišla na razumijevanje i ljubav u cijeloj jednoznačno turobnoj prirodi njegove žene. Inače, bijaše ona mudra žena; nikad nije izjavila nešto beznačajno ili otrcano; njeni pogledi na društvo bijahu strogo demokratski, a na ljudsku narav donekle zajedljivi; sebe je držala savršenom i pouzdanom a ostali svijet zlim. Glavni joj je nedostatak bio što je neprestano i neopozivo sumnjala u sve ljude, sve stvari, vjere i stranke; ta joj se sumnjičavost poput koprene spuštala na oči i bila loš savjetnik, gdje god bi pogledala, gdje god bi se djela.
Moguće je pretpostaviti da djeca takvih roditelja neće biti sasvim obična, svakodnevna bića: zaista, ona to i nisu bila. Pred tvojim ih je očima šestero, čitaoče: najmlađe je beba na majčinu krilu; još joj sva pripada - i zato ovo dijete još nije počela gledati u nevjerici, sumnjičiti, osuđivati; ono se još hrani majčinim mlijekom, privija se uz nju, vezano je za nju i voli je više od svega na svijetu: sigurna je u to, jer kako od nje živi, i ne može biti drukčije. Zatim dolaze djevojčice Rose i Jessy: obje su sada na očevu krilu, rijetko prilaze majci, osim kad moraju. Rose, starija, ima dvanaest godina: slična je ocu - od sve mu je djece najsličnija - samo, dok bi očevu glavu valjalo isklesati od kamena, njenoj bi bolje pristajala slonovača - sve je u nje blaže: i boja i oblik.
Yorkeovo je lice grubo a u njegove kćerke doduše nije grubo, ali ni sasvim ljupko; jednostavna je - djetinja oblika, okrugli se obrazi rumene: sive oči, međutim, nisu sasvim djetinje - iz njih zrači ozbiljna duša - još mlada, ali sazret će, ako tijelo pozivi; ni očeva se ni majčina narav ne bi mogla mjeriti s njenom. Poprimivši bit od svakog, jednog će dana biti bolja od oboje - jača, čišća, uzvišenija. Rose je mirna, gdjekad tvrdoglava djevojčica: majka bi željela od nje stvoriti ženu poput sebe - ženu svjesnu svojih turobnih, tegobnih dužnosti -a Rosin je duh napučen, gusto posijan sjemenom misli kojima se njena majka nikad nije bavila. Pravo joj je mučenje kad netko gazi i potiskuje te misli. Nije se još pobunila; ali, ako je suviše pritisnu, pobunit će se jednog dana i bit će to jednom zauvijek. Rose voli svog oca: ne vlada njome željeznom rukom; dobar je. Gdjekad strahuje da ona neće poživjeti; toliko su sjajne iskre uma što joj povremeno bijesnu u oku i zablistaju kroz riječi. Ta ga pomisao često nagoni da bude tužno nježan prema njoj.

Za malu Jessy i ne pomišlja da bi mogla mlada umrijeti, toliko je vesela i brbljava - već sada sasvim naročita; žestoka ako je izazovu, savršeno osjećajna ako je pomiluju; čas blaga, čas naprasita; mnogo traži od drugih ali je i sama velikodušna, neustrašiva - čak i pred majkom, na primjer, čijim nerazumno teškim i strogim propisima često prkosi - ali puna povjerenja prema svakom tko joj želi pomoći. Svojim je ugodnim licem, zabavnim brbljanjem i umiljatošću stvorena za ljubimicu; ona i jest tatina maza. Čudno: ova je lutka svakom crtom nalik na majku kao što je Rose nalik na oca, pa ipak - kakva razlika u izrazu lica!
Što biste pomislili, gospodine Yorke, kad bi se sad pred vama našlo čarobno ogledalo u kome biste vidjeli vaše dvije kćerke, onakve kakve će biti dvadeset godina nakon ove večeri? Evo čarobnog ogledala: saznat ćete njihovu sudbinu - najprije sudbinu vaše male ljubimice, Jessy.
Poznajete li ovo mjesto? Ne, nikad ga niste vidjeli; ali poznata vam je ova vrsta drveća, ovo lišće - čempres, vrba, tisa. Ovi vam kameni i križevi nisu nepoznati, kao ni izblijedjeli vijenci od umjetna cvijeća. Evo tog mjesta: zelena ledina s nadgrobnom pločom od siva mramora - ispod nje počiva Jessy.
Život joj je bio poput aprilskog dana: bila je mnogo voljena i mnogo je voljela. U svom je kratkom životu često lila suze, doživjela mnoge tuge. Osmjehivala bi se između dviju žalosti ispunju-jući radošću svakog tko bi je ugledao. Umrla je tiha i sretna u Rosinu zaštitničkom naručju, jer Rose je bila njen oslonac i zaštitnik u mnogim kušnjama. Obje su engleske djevojke u tom trenutku bile same u stranoj zemlji, i tlo te zemlje pružilo je Jessy grob. A sad pogledajmo Rose, dvije godine kasnije. Križevi i vijenci bili su neobični, ali su brežuljci i šume ovog krajolika još neobičniji. Zaista, Engleska je vrlo daleko; mora da su ove divlje i bujne obale vrlo udaljene. Ovdje vlada djevičanska samoća: nepoznate ptice kruže rubom šuma; rijeka na čijoj obali sjedi Rose i razmišlja, doista nije evropska. Mala, tiha jorkširska djevojčica osamljena je izbjeglica u nekom dijelu južne polukugle. Hoće li se ikad vratiti? Troje najstarije djece u obitelji su dječaci: Matthew, Mark i Martin. Sjede tamo u kutu zabavljeni nekom igrom. Pogledajte ih: vrlo su nalik na prvi pogled; različiti pri drugom, sasvim suprotni pri trećem. Sva su trojica tamne kose i očiju, rumenih obraza; svi posjeduju neka sitna engleska obilježja; svi su nalik i na oca i na majku, pa ipak svaki ima poseban izraz lica, pečat vlastite naravi. Neću mnogo govoriti o Matthewu, prvencu ove kuće; premda njegovo lice zaustavlja i privlači da ga dugo promatramo i nagađamo kakve osebujnosti značaja ono krije ili razotkriva. Nije ružan dječak: sjajna crna kosa, svijetlo čelo, užareni obrazi, brze, tamne oči - sve je lijepo na sebi svojstven način. Ma kako dugo tražili, u čitavoj biste sobi našli samo jedan predmet, i to najzlokobniji, s kojim Matthewovo biće posjeduje nešto zajedničko - provala Vezuva. Čini se da su plamen i sjena jedini sastavni dijelovi duše tog dječaka; nema u njoj dnevna svjetla, sunčeve svjetlosti, ili čista, hladna mjesečeva sjaja. Vanjština mu je engleska, ali duh očito nije; rekli biste: talijanski bodež u koricama engleske izrade. Gubi u igri - gledajte kako je namrgođen. Gospodin Yorke to vidi i što kaže? Tihim glasom moli: »Mark i Martin, ne ljutite svoga brata« - tako oba roditelja uvijek postupaju. U načelu oni osuđuju pristranost; u ovoj se kući ne priznaju prava prvorodenja; pa ipak Matthewa se nikad ne smije naljutiti, nikad mu se ne smije suprotstaviti: brižno izbjegavaju da ga bilo čim izazovu, kao što bi vodili brigu da bure s barutom uklone od vatre. »Popusti, pomiri se«, njihovo je geslo kad god je o njemu riječ. Republikanci često od rođene djece stvaraju tiranina. Mladi to potomci već znaju i u srcu ustaju protiv nepravde, ne shvaćaju zašto to roditelji čine; svjesni su jedino razlike u postupku. Sjeme je razdora već posijano između mladih izdanaka gospodina Yorkea: jednog će dana požnjeti neslogu.
Mark je lijep dječak, najpravilnijih crta u obitelji, izrazito miran, pronicava osmijeha, kadar izgovoriti najoporije stvari najspokojnijim glasom. Unatoč njegovoj mirnoći strogo čelo govori o žestini njegove ćudi i podsjeća da najmirnije vode nisu uvijek i najsigurnije. Suviše je miran, nepokretan, ravnodušan da bi bio sretan. Život za Marka nikad neće biti ispunjen radošću: s dvadesetpet godina čudit će se zašto se ljudi uopće smiju, i mislit će da su budale svi koji se čine veselima. Pjesništvo neće postojati za Marka - ni u književnosti, ni u životu; najvrednije pjesničke izlive držat će pukom galamom' i besmislicom: zanos će mrziti i prezirati. Mark neće imati mladosti: dok će izgledati mladenački i u punom poletu, u duši će već biti čovjek srednjih godina. Tijelo mu i sada ima četrnaest godina, a duša već trideset. Martin, najmlađi od trojice, drukčije je naravi. Ne zna se koliko će živjeti, ali sigurno je da će to biti sjajan život: upoznat će svaku uobrazilju života i premda će joj možda tek upola vjerovati, u cijelosti će u svakoj uživati; a zatim će ih preživjeti. On nije lijep - nije poput druga dva brata; ružan je, kao prevučen nekom ljuskom, nekom suhom ljušturom koju će nositi do dvadesete godine, kad ce je odbaciti: tada će se poljepšati. Do tog će doba biti drska ponašanja, možda stoga jer mu je to lakše. Ali će gusjenica zadržati moć preobrazbe u leptira i takav će preobražaj nastupiti u pravo doba. Jedno će vrijeme biti tašt, možda pravi kicoš željan užitka i divljenja; ali istodobno, žedan znanja. Željet će sve što mu svijet može pružiti, i užitak i znanje; možda će se do grla napiti na oba izvora. A kad ugasi ovu žed - što onda? Ne znam. Martin bi mogao postati važan čovjek; hoće li to postati ili ne, ne mogu proreci: vidik se ovdje zatvara.
Pogledamo li djecu gospodina Yorkea, u tih ćemo šest malih glava naći toliko duhovne snage, toliko osebujnosti, djelatnosti i snage razuma, da bi ih - podijeljeno na šest običnih obitelji - dostajalo da svaki član bude više nego prosječna duha i sposobnosti. Gospodin Yorke to zna i ponosi se svojim porodom. Ponegdje se u Yorkshireu između brda i dola nade takvih obitelji - neobičnih, rasnih, snažnih; dobre krvi i bistre glave; pomalo glasnih u razmetanju snagom i neukrotivih u žestini izvornih snaga; nedostaje im ugladenosti, promišljenosti, krotkosti, ali su zdravi, odvažni i od prava soja, poput orla na litici ili bojna konja na stepi.

Tiho se kucanje začu na vratima; dječaci su igrajući se toliko galamili - a mala je Jessy svome ocu pjevala tako lijepu škotsku pjesmu, jer je jako volio škotske i talijanske pjesme i svoju je muzikalnu kćerku naučio nekoliko ponajboljih - da nisu čuli zvono na vanjskim vratima.
- Naprijed - reče gospođa Yorke svojim namjerno uzdržanim i svečanim glasom, uvijek tako usklađenim da ima neki beživotno pogrebni prizvuk, bilo da se obraćala kuharici naredbom da napravi puding, bilo da je opominjala dječake da objese kape u predvorju, ili pozivala djevojčice da se prihvate ručnog rada. uđe Robert Moore.
Mooreova uobičajena ozbiljnost, kao i uzdržljivost u piću, (ormarić s pićem nije trebalo iznositi za Mooreovih posjeta) služili su mu dosad kao preporuka kod gospode Yorke, te on još nije postao predmetom prigovora kad bi se gospođa i gospodin Yorke našli nasamo; još nije otkrila da ga neka tajna ljubavna veza sprečava da se oženi, niti da je vuk u janjeću ruhu; do takvih je otkrića došla uskoro po svom vjenčanju u pogledu većine neoženjenih prijatelja svoga muža i stoga ih je isključila od svoga stola; valja kazati da je ovo njeno ponašanje imalo temelja i opravdanja, premda je bilo nemilosrdno. - Gle, to ste vi? - rekla je gospodinu Mooreu dok joj je ovaj prilazio i pružao joj ruku. - Kuda lutate u ovo doba noći? Morali biste biti u svojem domu. - Može li samac reći da ima dom, gospođo? - upita.
- Koješta! - reče gospođa Yorke, koja, poput svoga muža, prezire površan i uglađen govor, te tako nikad ne razgovara; svojim pak smišljeno jednostavnim izražavanjem želi ponekad izazvati divljenje, a češće zabunu: - Koješta! meni ne morate govoriti takve besmislice; i samac može imati dom, ako to želi. Molim vas, zar kuća u kojoj je vaša sestra za vas nije dom? - Ne - pridruži se gospodin Yorke. - Hortense je čestita djevojka; ali u Robertovim sam godinama imao pet ili šest sestara, i sve su bile pristojne i vrijedne poput nje, a kao što vidiš, Hesther, sve me to nije spriječilo da nađem ženu.

- A poslije se bolno kajao što me je uzeo - doda gospođa Yorke, koja je povremeno voljela izbaciti po koju neslanu šalu protiv braka, pa makar i na svoj račun. - Navukao je pokajničko odijelo i posuo se pepelom, Roberte Moore, a to ćete mi doista povjerovati kad vidite kako je kažnjen (ovdje pokaza na djecu). Tko bi sebi natovario na leda ove velike, neotesane derane ako ne mora? Nije sve u tome da ih se donese na svijet, premda ni to nije lako, ali valja ih nahraniti, odjenuti, školovati, izvesti na put. Mladi gospodine, kad dođete u iskušenje da se oženite, dobro razmislite, sjetite se naša četiri sina i dvije kćerke i dobro razmislite prije nego potonete.
- U svakom slučaju zasad nisam u iskušenju: mislim da nisu vremena za ženidbu niti za udavanje.
Ovako sumorni pogledi morali su svakako naići na odobravanje gospode Yorke: kimnu i uzdahnu u znak suglasnosti, ali malo poslije reče: - Ne držim ja mnogo do salamonske mudrosti u vašim godinama; prva koja naiđe pokolebat će vas. U međuvremenu sjedite, gospodine; nadam se da možete i sjedeći govoriti?
Tako bi ona ponudila gosta da sjedne; tek što ju je poslušao, mala Jessy skoči s očeva krila i potrči prema gospodinu Mooreu, koji spremno raširi ruke da je dočeka.
- Govoriš o njegovoj ženidbi - reče ona majci ljutito dok ju je on nježno podizao na krilo - ali on je oženjen, ili, gotovo oženjen: obećao je da ću biti njegova žena prošlog ljeta kad me je prvi puta ugledao u mojoj novoj bijeloj haljini s plavim pojasom. Zar ne, oče? (djeca nisu običavala govoriti »mama« i »tata«, njihova majka nije trpjela takva »prenemaganja«). - Da, mila moja, obećao je; ja sam svjedok. Ali, prisili ga da ti to sad ponovi, Jessy: ovakvi momci često lažu.

- On ne laže; suviše je umiljat da bi lagao -reče Jessy gledajući uvis svoga visokog dragana s punim povjerenjem u njegovu iskrenost. - Umiljat! - poviče gospodin Yorke - u tome i leži razlog, a i dokaz, da je nevaljalac.
- Ali, suviše je tužan da bi mogao lagati - umiješa se tih glas iza očeve stolice. - Kad bi se uvijek smijao, pomislila bih da brzo zaboravlja obećanja, ali gospodin se Moore nikad ne smije.«
- Rose, sentimentalne su vjetrogonje najgore varalice - primijeti gospođa Yorke.
- On nije sentimentalan, reče Rose. Gospodin se Moore okrenuo prema njoj, pomalo iznenađen, smiješeći se istodobno.
- Kako znaš da nisam sentimentalan, Rose?
- Jer sam čula jednu damu koja je kazala da niste. - Voila qui devient inte'ressant! (To postaje zanimljivo) uzviknu gospodin Yorke, pomičući stolicu bliže ognjištu. - Neka dama! Vrlo romantično! Moram pogoditi o kome je riječ. Rosy, šapni mi tiho njeno ime: nemoj da svi čuju. - Rose suviše si slobodna - prekine ih gospođa Yorke, kvareći po svom običaju zabavu; kao i Jessy; svoj djeci, a naročito djevojčicama pristoji da šute u društvu starijih.
- Čemu nam onda jezici? - upita Jessy drsko; dok Rose samo pogleda majku s izrazom koji je govorio da će još pažljivo promisliti o toj uputi. Nakon dvije minute duboka razmišljanja, zapita - A zašto, naročito djevojčice, majko? - Prvo zato jer ja tako kažem, a drugo jer je za djevojčice najpametnije da budu smjerne i uzdržljive.

- Draga gospođo - primijeti Moore -izvrsno je to što kažete: podsjeća me na primjedbe moje drage sestre, ali zaista nije primjenljivo na ove male. Pustite Rose i Jessy da slobodno sa mnom pričaju, ili ćete mi uskratiti najveću radost što mi je pruža dolazak ovamo. Volim njihovo brbljanje: godi mi.
- Zar ne? - upita Jessy. - Više vam godi nego da vas zabavljaju grubi dječaci: svi moji stričevi i tetke, čini se, više vole svoje nećake i nećakinje i kad gospođa dođu nama na večeru, oni uvijek razgovaraju s Matthewom, Markom i Martinom, a nikad s Rosom ili sa mnom. Gospodin Moore je naš prijatelj i mi ćemo ga zadržati za sebe: ali znaj, Rose, on je više moj prijatelj nego tvoj: on je moj naročiti poznanik; upamti to! - I ona podigne svoju malu ruku opominjući je.
Rose se već sviknula da je ta mala ruka opominje: njena se volja dnevno povijala pred voljom male, silovite Jessy: Jessy ju je vodila i upravljala njome u tisuću malih stvari. Kad god bi se pružila prilika za užitak i zabavu, Jessy bi preuzela vodstvo, a Rose bi se tiho povukla u pozadinu; obratno: kad bi nastupile neugodnosti života, kad je nešto valjalo učiniti ili se nečeg lišiti, Rose bi nagonski uz svoj preuzela i sestrin dio, koliko su joj to snage dopuštale. Jessy je već u sebi donijela odluku da će se udati kad dovoljno poraste; za Rose je, pak, odlučila da ona mora ostati usidjelicom, živjeti s njom, brinuti se za njenu djecu, voditi kućanstvo. Tako nešto nije neobično među sestrama, kad je jedna ružna a druga lijepa; ali u ovom slučaju, ako je postojala razlika u vanjštini, ona je išla u prilog Rose: lice joj je bilo pravilnije no u dopadljive, male Jessy. Pa ipak, Jessy je sudba dodijelila, zajedno s bistrinom duha i živahnom osjetljivošću, dar - snagu neodoljiva privlačenja kad to zaželi, gdje zaželi i koga zaželi. Rose će imati divnu, velikodušnu dušu, plemenit, visokoobrazovan um, vjerno srce, ali ne i moć privlačnosti. - Hajde, Rose, reci ime osobe koja je porekla da sam sentimentalan - zamoli gospodin Moore.
Rose nije bila upućena u umijeće mučenja, jer bi ga inaće držala u nedoumici; ona odgovori ukratko - Ne mogu, ne znam njeno ime. - Opisi mi je: kako izgleda? Gdje si je vidjela?
- Kad smo Jessy i ja bile u jednodnevnoj posjeti Whinburyju kod Kate i Sušan Pearson, koje su se upravo vratile kući iz škole, kod gospode je Pearson bilo društvo a neke su starije gospođice sjedile u kutu dnevne sobe i govorile o vama.
- Zar nijednu nisi poznavala?
- Jesam, Hannah, Harriet, Doru i Mary Sykes.
- Dobro. Jesu li me ogovarale, Rosy?
- Neke jesu: nazvale su vas mizantropom: sjećam se riječi - potražila sam je u rječniku kad sam došla kući: znači 'ćovjekomrzac'. - Što još?
- Hannah Sykes je rekla da ste umišljeni praz-noglavac. - Sve bolje! - poviče gospodin Yorke smijući se. - O! izvrsno! Hannah - to je ona crvenokosa djevojka, lijepa ali prilično neduhovita. - Čini se, da nije sasvim neduhovita - reče Moore. - Umišljeni praznoglavac, zaista! Hajde Rose, nastavi!
- Gospođica Pearson je kazala da se vi jako pravite važni, i da s vašom crnom kosom i blijedim licem izgledate poput sentimentalna tikvana.
Gospodin se York opet nasmijao: ovaj mu se puta pridruži i gospođa Yorke: - Vidite što vam sve govore iza leđa - reče - pa ipak uvjeren sam da bi vas gospođica Pearson rado ulovila; bacila je, usprkos svojim godinama, oko na vas čim ste se pojavili u ovom kraju.

- A tko joj se suprotstavio, Rosy? - zapita Moore. - Gospođica koju ne poznajem, jer nam nikad ne dolazi u posjete, iako je viđam svake nedjelje u crkvi; sjedi u klupi blizu propovjedaonice. Obično gledam u nju umjesto u svoj molitvenik, jer je nalik na sliku u našoj dnevnoj sobi, na onu ženu s golubicom u ruci: ili su joj barem oči slične a i nos, pravilan nos koji čini da joj cijelo lice izgleda nekako čisto.
- I ti je ne poznaješ! - uzviknu Jessy jako iznenađena. - Evo takva vam je Rose. Često se pitam, gospodine Moore, u kakvom to svijetu živi moja sestra; uvjerena sam da u ovom nije stalno prisutna: neprestano otkrivate da je sasvim neupućena u neke sitnice koje svatko znade. Pomislite da svečano odlazi u crkvu svake nedjelje, a za vrijeme službe promatra jednu osobu, a da ne upita njeno ime.
To je Caroline Helstone, župnikova nećakinja: dobro se sjećam kako je bilo. Gospođica Helstone se prilično naljutila na Anne Pearson: kazala je: »Robert Moore nije ni umišljen, ni sentimentalan; sasvim krivo sudite o njegovoj naravi, ili bolje reći, nijedna od vas ne zna ništa o njemu!« Hoćete li da vam opišem kako izgleda? Bolje od Rose opisujem kako izgledaju ljudi i kako se odijevaju.
- Da čujemo!
- Zgodna je; lijepa je; vrat joj je lijep, bijel i tanak; uvojci dugi, ne kruti, već meki i prirodni, smeđe ali ne suviše tamne boje; govori tiho, jasno; kreće se bez žurbe; često nosi sivu svilenu haljinu; sve je na njoj uredno: haljine cipele, rukavice - uvijek joj pristaju. Ona je ono što zovem damom i kad porastem, željela bih da budem takva. Hoćete li se doista oženiti sa mnom?
Moore pomiluje Jessyjinu kosu: za tren je izgledalo da će je privući bliže, ali je mjesto toga malo odmaknu.

- O! Nećete me? Odbijate me?
- Pa Jessy, tebi nije nimalo stalo do mene! Nikad mi ne dođeš u posjete u Dol. - To je zato što me ne zovete.
Tada gospodin Moore pozove obje djevojčice da ga sutradan posjete, obećavši im da će u Stilbrou svakoj kupiti poklon, ali im sada neće reći što će to biti, već neka dođu i vide. Jessy htjede odgovoriti, kad jedan od dječaka neočekivano primijeti:
- Poznajem ja tu gospođicu Helstone o kojoj govorite: ružna je djevojka. Mrzim je! Mrzim sve što je žensko. Pitam se zašto su žene stvorene. - Martine! - reče njegov otac (jer je to bio Martin; dječak odgovori tek okretom svoga podrugljivog mladog lica, polu nestašna, polu surova). Martine dječače moj, zasad si još samo razmetljivo derište; jednog ćeš dana biti strašan fićfirić: ali drži se svoga stajališta.
Zapisat ću ove riječi u svoju bilježnicu. (Stari izvuče jednu knjižicu uvezenu u kožu i pažljivo u nju zapisa). Za deset godina, ako obojica budemo živi, podsjetit ću te na tvoje riječi.
- I tada ću isto govoriti: mislim da ću uvijek mrziti žene; one su prave lutke: ništa ne rade osim što se lijepo oblače i šeću uokolo da izazovu divljenje. Nikad se neću oženiti: bit ću neženja.
- Ostani pritom! Ostani pritom! Hester! (obraćajući se svojoj ženi). Bio sam isti u njegovim godinama, pravi ženomrzac; a gle! kad mi je bilo dvadeset i tri godine - putovao sam po Francuskoj i Italiji i gdje još ne! - uvijao sam kosu svake večeri prije no što bih pošao leći, i nosio kolut u uhu, a nosio bih ga i u nosu da je to moda zahtijevala i učinio bilo što da se svidim ženama i očaram ih. Martin će biti isti.
- Zar ja? Nikad! Ja sam razumniji. Kako ste morali biti smiješni, oče! A što se tiče oblačenja, zavjetujem se da se nikad neću odijevati upadljivije no što me vidite sada. Gospodine Moore, odjeven sam u plavo od glave do pete; u školi mi se smiju i zovu me mornarom. Ali ja se još glasnije smijem njima, i kažem im da su svrake i papagaji - s kaputima u jednoj boji, prslucima u drugoj, a hlačama u trećoj. Uvijek nosim plavu odjeću i ništa drugo; ispod je ljudskog dostojanstva odijevati se u raznobojnu odjeću.

- Za deset godina, Martine, nijedan krojač neće imati dovoljno raznolik izbor boja da bi zadovoljio tvoj ukus, neće biti dovoljno otmjena mirisa za tvoj prefinjeni nos.
Martin ga pogleda prezirno i ne udostojivši ga odgovora. Mark, koji je već neko vrijeme preturao po gomili knjiga na stoliću uza zid, uze riječ. Govorio je neobično polaganim, tihim glasom s izrazom mirne, teško objašnjive podrugljivosti na licu:
- Gospodine Moore - reče - vi možda držite da je gospođica Helstone izrekla nešto lijepo o vama kad je kazala da niste sentimentalni. Učinilo mi se da ste se zbunili kad su vam moje sestre ponovile njene riječi, kao da ste polaskani: zacrvenjeli ste se poput onog umišljenog dječarca u našoj školi koji drži da treba pocrvenjeti svaki put kad ga pohvale pred razredom. Da bih vam učinio uslugu, gospodine Moore, potražio sam u rječniku riječ »sentimentalan«, i našao da znači »koji ima osjećaja« Ispitujući dalje, našao sam da je »osjećaj« objašnjen kao misao, stajalište, poimanje. Prema tome sentimentalan je čovjek koji ima misli, stajališta, poimanja; nesentimentalan čovjek je onaj koji je lišen misli, stajališta, poimanja.Mark zastade: nije se smiješio, nije tražio pohvalu prisutnih: rekao je što je htio i zašutio. - Ma foi! Mon ami - Primijeti gospodin Moore Yorkeu - ce sont vraiment des enfants terribles, que les votres!
Rose koja je pažljivo slušala Markov govor, odgovori: - Postoje različite vrste misli, stajališta, poimanja - reče - dobra i loša: sentimentalno se vjerojatno odnosi na loša, ili je gospođica Helstone tu riječ upotrijebila u tom smislu, jer ona nije kudila gospodina Moorea, branila ga je. - Evo, mog malog dragog advokata! - reče Moore uzimajući Rosinu ruku. - Branila ga je - ponovi Rose - kao što bih i ja učinila na njenu mjestu, jer su druge gospođice, činilo se, govorile zlobno.
- Žene uvijek govore zlobno - primijeti Martin - u naravi im je da budu zlobne. Sad, Matthew, prvi puta, zausti:
- Kakva je budala taj Martin, uvijek se plete u ono što ne razumije. - Moje je pravo slobodna čovjeka da se pletem u što god zaželim - odgovori Martin.
- Vjere mi, prijatelju, ova vaša djeca su zaista strašna!« - Ali ti se tim pravom koristiš, ili točnije, iskorištavaš ga toliko - doda stariji brat - da time dokazuješ da si trebao biti rob.
- Rob! Rob! I to jedan Yorke kaže drugome! Ovaj ovdje - nastavi ustajući od stola i pokazujući na Matthewa - ovaj ovdje zaboravlja ono što i seljak u Briarfieldu zna, da svi koji su od našeg roda imaju jako usječene tabane pod kojima bi voda mogla teći - dokaz da kod nas nije bilo robova u posljednjih tri stotine godina.
- Obmanjivač! - reče Matthew.
- Tišina, derani! - poviče gospodin Yorke. - Martine, ti uvijek praviš zbrku: da nije tebe, ne bi bilo svađe.
- Doista? Baš tako! A tko je počeo, ja ili Matthew? Jesam li odgovorio kad me je napao da se pletem u svašta kao budala?
- Umišljena budala! - ponovi Matthew. Ovdje se gospođa Yorke poče ljuljati na stolici - a ovo je kretanje bilo značajno, jer bi ga gdjekad popratio, naročito ako bi se netko pokazao jačim od Matthewa, živčani napad. - Ne znam zašto bi trpio bezobraznosti od strane Matthewa Yorkea, i s kakvim me pravom vrijeđa - primijeti Martin.
- On nema prava, dječače, ali svome bratu se oprašta sedamdeset i sedam puta - reče gospodin Yorke umirujući ga.
- Uvijek isto, a nikad se riječi i djela ne slažu!
- promrmlja Martin okrećući se da napusti sobu. - Kamo si pošao, sine? - upita otac.
- Tamo gdje ću biti na sigurnom od uvreda: ako u ovoj kući postoji takvo mjesto.
Matthew se nasmije vrlo drsko: Martin ga čudno pogleda, dršćući čitavim krhkim tijelom, ali se svlada.
- Nadam se da nemate ništa protiv da se povučem? - upita. - Ne, idi moj dječače: ali upamti: ne budi zlopamtilo! Martin ode, a Matthew se još jednom za njim drsko nasmije. Rose podigne svoju lijepu glavu s Mooreova ramena, gdje juje položila na časak, i reče nepokolebljivo gledajući Matthewa:
- Martin je ražalošćen a ti se raduješ; ja bih radije bila na Martinovom nego na tvojem mjestu: ne sviđa mi se tvoja narav.
Tada gospodin Moore, da bi spriječio ili bar izbjegao neugodan prizor - što ga je jecaj gospode Yorke već navijestio - ustane, spusti Jessy na zemlju, poljubi nju i Rose - podsjetivši ih istodobno da svakako slijedećeg dana poslijepodne dođu u Dol; potom, pošto se oprostio s kućedomaćicom, reće gospodinu Yorkeu: - Bi li mogao razgovarati s vama? - na što ga ovaj isprati iz sobe. Njihov se kratak razgovor vodio u predvorju.
- Možete li uposliti dobra radnika? - upita Moore. - Besmisleno pitanje u ovo vrijeme, kad i sami znate da svaki poslodavac ima više dobrih radnika za koje nema dovoljno posla. - Zadužit ćete me ako primite ovog čovjeka.

- Mladiću moj, ne mogu uzeti više nijednog radnika pa zadužio i čitavu Englesku.
- To ništa ne znači, moram mu naći neko mjesto. - Tko je to?
- William Farren.
- Poznajem Williama; William je zaista pošten čovjek. - Već je tri mjeseca bez posla, ima veliku obitelj; bez nadnice naravno, ne mogu živjeti: on je bio među izaslanicima koji su mi se jutros došli žaliti i prijetiti mi. William nije prijetio: jedino me zamolio da mu dam malo vremena - da sporije uvodim promjene. Vi znate da je to nemoguće: pritisnut sam sa svih strana i jedino mi preostaje da nastavim tim putem. Držao sam da je uzalud s njima dalje raspravljati. Otpustio sam ih, nakon što sam uhapsio jednog nitkova iz njihove sredine i nadam se da ću ga poslati na robiju - čovjek koji gdjekad propovijeda tamo u onoj kapeli.
- Nije valjda Moses Barraclough?
- Jest.
- A! I ti si ga uhapsio? Krasno! Tako ćeš od nitkova napraviti mučenika: pametno si postupio.
- Postupio sam pravedno. A sad, ukratko rečeno, odlučio sam da nađem Farrenu posao, i očekujem da ćete mu ga vi dati. - Kakva drskost! - povika gospodin Yorke. -S kojim pravom od mene očekujete da ću uposliti radnike koje si ti otpustio. Što se mene tiču tvoji Farreni i Williami? Čuo sam da je pošten čovjek, ali zar je na meni da izdržavam sve poštene ljude u Yorkshireu? Reći ćeš, možda, da mi to neće biti suviše teško: ali, bilo teško ili ne, ja odbijam.
- Hajde, gospodine Yorke što biste mu mogli pronaći? - Ja da pronađem! Natjerat ćeš me da se poslužim riječima koje nerado upotrebljavam. Bolje pođi kući - evo vrata - putuj! Moore sjedne na jedan od stolaca u predvorju.
- Dobro, ne možete ga uposliti u vašoj tvornici, ali imate zemlje: nađite mu neki posao na vašem imanju, gospodine Yorke.
- Bob, držao sam da ti nije nimalo stalo do naših »lourdauds de pavsans« (Prostih seljačina) ne razumijem tu promjenu.
- Ja razumijem: čovjek mi je govorio iskreno i razumno. Odgovorio sam mu grubo kao i ostalima koji su uglavnom valjali gluposti. Nisam tada mogao praviti izuzetka: njegov izgled - bolje no riječi - govori koliko je pretrpio u posljednje vrijeme: ali čemu objašnjavanje! Nađite mu posla. - Nađi mu ga ti. Ako ti je toliko stalo, napregni se malo. - Kad bi stanje mojih poslova podnijelo i najmanje opterećenje, napregnuo bih se koliko mogu; ali jutros sam primio pisma koja mi prilično jasno govore da nisam vrlo daleko od ruba ponora. Moje je strano tržište u svakom slučaju, zasićeno. Ako se nešto ne promijeni - ako ne iskrsnu izgledi za mir - ako se Odredbe Savjeta ne obustave, kako bi se barem otvorio put na Zapad, ne znam što ću učiniti. Nigdje ni tračka svjetla, kao da sam zazidan u stijenu; ne bi bilo pošteno kad bih samo prividno nekom pružio sredstva za život.
- Dođi, hajde da prošećemo ispred kuće: zvjezdana je noć - reče gospodin Yorke.
Iziđoše, zatvorivši za sobom vanjska vrata, i rame uz rame šetahu gore-dolje po pločniku, bijelu od mraza.

- Odmah uredite stvar za Farrena - molio je gospodin Moore. - Imate velike voćnjake kod Yorkeovih tvornica: on je dobar vrtlar: tamo ga uposlite. - Dobro, neka bude. Pozvat ću ga sutra ujutro, i dogovorit ćemo se. A sad, mladiću, jesi li zabrinut zbog svojih poslova?
- Jesam: drugo bankrotstvo - koje mogu odgoditi, ali za sad ne vidim kako bih ga mogao i spriječiti - do kraja bi ocrnilo ime Mooreovih; a poznato vam je da sam imao dobre namjere da isplatim sve dugove i da ponovno podignem staro poduzeće na nekadašnju razinu.
- Nedostaje ti novaca - to je sve.
- Da; ali to je isto kao da kažete da je dah jedino što nedostaje mrtvu čovjeku. - Znam - znam da se novac ne nalazi samo tako; i da si oženjen čovjek s obitelji, poput mene, držao bih da je tvoj položaj gotovo očajan; ali mladi i slobodni ljudi raspolažu naročitim mogućnostima. Gdjekad čujem naklapanja o tome da si pred ženidbom s ovom ili onom gospođicom; ali nadam se da to nije istina?
- Naravno da nije; mislim da nisam u položaju u kojem bih mogao makar i sanjati o ženidbi. Ženidba! Ne podnosim tu riječ: zvuči tako glupo i besmisleno. Došao sam do konačnog zaključka da su ljubav i brak nešto suvišno, namijenjeno samo bogatima, onima koji žive u obilju i ne moraju misliti na sutrašnjicu; ili su pak očajnički potez, posljednja grčevita radost duboko ogorčenih koji su izgubili nadu da bi se mogli pridići iz kaljuže krajnjeg siromaštva.
- Ne bih tako sudio da sam na tvome mjestu: radije bih mislio o tome da nađem ženu s nešto novca, koja bi odgovorala i meni i mojim poslovima. - Pitam se samo gdje?
- Bi li pokušao da ti se pruži prilika?

- Ne znam: ovisi - ukratko, to ovisi o mnogo stvari. - Bi li oženio staru ženu?
- Radije bih tucao kamen.
- I ja. Bi li oženio ružnu?
- Pih! Mrzim ružnoću, uživam u ljepoti. Blage, nježne crte i boje oplemenjuju me - grube, vrijeđaju. Neću ružnu ženu.
- Čak ni ako je bogata?
- Makar bila optočena i dragim kamenjem. Ne bih je mogao voljeti - ne bih se mogao zanijeti - ne bih je podnio. Moram zadovoljiti svoj ukus ili bi me gnušanje učinilo okrutnim - ili još gore - zaledio bi mi svaki osjećaj. - Slušaj, Rob, a da oženiš jednu poštenu djevojku dobre naravi i bogatu, premda ne suviše lijepu, na bi li se mogao pomiriti s malo jačim jagodicama, nešto većim ustima i crvenkastom kosom?
- Ne bih ni pokušao, kažem ti. Barem ljupkost želim imati, mladost i sklad - da, i ono što zovem ljepotom.
- I siromaštvo. I dječju sobu punu dječurlije koju ne možeš ni nahraniti ni odjenuti i za kratko bi vrijeme imao kraj sebe zabrinutu uvelu majku - a zatim bankrotstvo, gubitak ugleda - tešku borbu cijela života? - Ostavite me s tim, Yorke.
- Ako si romantičan, Roberte, a nadasve ako si već zaljubljen, onda ne vrijedi govoriti.
- Nisam romantičan. Ostavili su me snovi baš kao što su ovi bijeli razapinjači u polju ostali bez sukna.
- Služi se uvijek takvim slikama pri govoru, momče; njih razumijem: i nema nikakve ljubavne zgode koja ti pomućuje rasudbu? - Mislim da sam već dovoljno o tome rekao. Ja i ljubav! Koješta! - Dobro onda; ako su ti srce i glava zdravi, nema razloga da ne iskoristiš dobru priliku ako se ova ukaže i zato čekaj.

- Govorite poput proroka, Yorke.
- Mislim da to pomalo i jesam. Ne obećavam ti ništa, ne savjetujem ništa; ali, molim te, budi srčan, ponašaj se u skladu s okolnostima. - Opreznije ne bi govorio ni liječnički almanah. - U međuvremenu, nije me briga za tebe, Robert Moore: nisi mi ništa - ni meni ni mojima i svejedno mi je hoćeš li se obogatiti ili propasti. Sad pođi kući: izbilo je deset. Gospođica Hortense će se pitati gdje si.

10.
USIDJELICE


Vrijeme je prolazilo i proljeće je bilo u punom zamahu. Engleska se proljepšala: polja bijahu zelena, brežuljci svježi, vrtovi rascvjetani; ali u duši se nije bolje osjećala: i nadalje je sirotinja živjela u bijedi, poslodavce su i dalje mučile brige: nekim je granama trgovine prijetila opasnost da potpuno zamru, jer rat je još uvijek trajao; prolijevala se engleska krv, a njeno se bogatstvo rasipalo: a sve to, čini se, za nerazmjerno male dobitke. Doista, povremeno su stizale vijesti o uspjesima u Španjolskoj, ali to se događalo rijetko, između njih su postojala duga razdoblja u kojim su se ćule jedino drske samopohvale Napoleona u vezi s njegovim stalnim pobjedama. Oni koji su trpjeli od posljedica ratovanja, osjećali su da se ta mučna, i kao što mišljahu bezizgledna borba protiv sile što su je iz straha ili zbog vlastite koristi držali nepobjedivom, ne može nadalje izdržati: ljudi poput Yorkea i Moorea - a bilo ih je na tisuće, koje je rat doveo u isti položaj, naime na rub bankrotstva - tražili su mir po svaku cijenu - zahtijevali ga s očajničkom žestinom. Sazivali su sastanke, držali govore; sastavljali peticije ne bi li iznudili mir: pod kakvim uvjetima - bilo im je svejedno.
Svaki je čovjek prilično sebičan, a ljudi su u cijelosti još i mnogo više. Britanski trgovac nije bio iznimka od toga pravila: trgovački mu je stalež bio najuvjerljivijom potvrdom. Ovaj sloj ljudi težio je jedino za zaradom: u ime razvoja engleske (tj. njihove) trgovine, bio je spreman okrnjiti ugled nacije; viteški osjećaji, nekoristoljublje, držanje do časti, sve je to bilo odavno mrtvo u njihovim srcima.
Zemlja kojom bi oni upravljali nerijetko bi se sramno pokorila - ne iz pobuda što ih je propovijedao Krist, već iz onih koje je širio Mamon 10 . U ovom bi ratu engleski trgovci rado otrpjeli pljuske Francuza na desnu i lijevu obrazu.
Dali bi Napoleonu svoj ogrtač, uljudno mu i kaput ponudili, čak ni prsluk ne bi odbili ako bi zatražio: jedino bi zamolili za dopuštenje da zadrže hlače, zbog novčarke u džepu.

Ni iskre srčanosti, ni traga otporu ne bi pokazali sve dok se taj korzikanski lupež ne bi mašio za njihovom novčarkom; tek bi tada, iznenadno preobraženi u britanske buldoge, skočili kradljivcu za vrat, držali ga čvrsto, i ne bi ga ispuštali - neumorno, neumoljivo, sve dok im ne vrati blago. Kad trgovci ustaju protiv rata, svagda iznose da ga mrze stoga što je to krvav i barbarski čin - i pomislili biste da su izvanredno humani, dobrohotni i ljubezni spram svojih bližnjih. Ali nije tako. Mnogi su među njima nadasve uskogrudni i okrutni; žele dobro jedino svom staležu; nepristupačni su - čak i neprijateljski spram svih drugih; drže da su nekorisni; gotovo se pitaju imaju li ovi uopće pravo postojanja; zavide im i na zraku koji udišu, a pomisao da jedu, piju i žive u pristojnim kućama čini im se neopravdanom. Ne znaju što drugi čine da bi pomogli, podigli ili poučili svoj narod; ne žele se umarati ispitivanjem; svakoga tko se ne bavi trgovinom osuđuju da ne zarađuje za svoj kruh i živi nekorisnim životom. Daj Bože da još mnogo vode proteče prije no što Engleska postane zemljom kramara!
Kazali smo već da Moore nije bio rodoljub pun samoodricanja, objasnili smo okolnosti koje su ga prisilile da svu pozornost i napor usmjeri na osobnu korist; kad je, dakle, uvidio da se po drugi put bliži rubu ponora, borio se žešće no itko protiv onog što bi ga u nj moglo gurnuti. Učinio je sve što je bilo u njegovoj moći da na sjeveru raspiri nezadovoljstvo protiv rata, a poticao je i druge, kojima su društvene veze i bogatstvo davali veću moć. Gdjekad bi na mahove uviđao da su zahtjevi što ih njegova stranka podnosi vladi besmisleni: kad je čuo da Napoleon ugrožava cijelu Evropu i da se ova u cijelosti digla na oružje kako bi mu pružila otpor; kad je vidio da je Rusija ugrožena te da i ona, bijesna i odlučna, brani svoju ledenu zemlju, svoje divlje kmetske pokrajine, svoj mračni despotizam i ustaje protiv jarma, provale i prisilne vladavine tuđinskog osvajača - shvaćao je da Engleska, slobodna kraljevina, ne može istodobno slati svoje sinove u poslanstvo s ovlaštenjem da pristanu na ustupke i nude uvjete nezakonitome, gramzljivom, francuskom vodi. Kad bi povremeno stizale vijesti o potezima onog ČOVJEKA koji je tada u Španjolskoj zastupao Englesku; o njegovu napredovanju iz uspjeha u uspjeh - napredovanju koje je bilo tako sporo ali tako postojano, tako oprezno ali tako sigurno, tako »neprenagljeno« ali i »neumorno«; kad bi u novinskim stupcima čitao izvještaje lorda Wellingtona - dokumente što ih piše Skromnost po diktatu Istine - Moore bi u srcu priznavao da je snaga na strani engleskih trupa: oprezna, uzdržljiva, istinska i nerazrnetljiva - koja će na kraju izvojevati pobjedu. Na kraju! Ali taj kraj, mislio je, još je daleko; a prije toga će on, Moore, kao pojedinac, biti pregažen, njegove nade pretvorene u prah i pepeo; morao je misliti na samog sebe, na ispunjenje svojih nada - na ostvarenje onog što mu je sudbina namijenila.
Ostvarivao je to s tolikom odlučnošću da se uskoro posve razišao sa svojim starim torijevskim prijateljem, župnikom. Na nekom su se javnome skupu posvađali i zatim u novinama izmijenili nekoliko uvredljivih pisama. Gospodin je Helstone proglasio Moorea jakobincem, više ga nije viđao, niti bi razgovarao s njim kad bi ga susreo: svojoj je nećakinji također vrlo odlučno saopćio da zasad mora prekinuti svaku vezu s kućom u Dolu; mora prekinuti učenje francuskog. Taj je jezik, primijetio je, u najboljem slučaju loš i površan, većina djela kojima se hvasta loša su i površna, a po svojoj namjeri uvelike štetna za slabu žensku pamet. Čudi se (primijeti uzgred) koji je glupan uveo običaj da žene uče francuski: ništa im manje ne pristaje; to je kao da rahitično dijete hranimo kredom i kašom na vodi; Caroline se mora odreći poduka; a i svojih rođaka: to su opasni ljudi.
Gospodin je Helstone očekivao da će ova zapovijed naići na otpor; očekivao je suze. Rijetko je vodio računa o Carolininu kretanju, ali je neodređeno osjećao da rado posjećuje kuću u Dolu i slutio da je vesele povremene posjete Roberta Moorea njegovom domu. Stari je kozak također primijetio ovo: kad bi Malone navratio u predvečerje i u želji da bude srdačan i da privuče pozornost češkao uši staroj crnoj mački, koja je obično s gospođicom Helstone dijelila njenu klupicu za noge, ili bi posudivši lovačku pušku, pucao u vrata ostave u vrtu dok je još bilo dovoljno svjetla da razazna ovu toliko očevidnu metu - ostavljajući pritom otvorena vrata hodnika i salona, što je bilo neugodno, kako bi lakše utrčao i istrčao, te glasnim i iznenadnim upadima objavio svoj uspjeh ili neuspjeh - zapazio je da bi se Caroline u tim tako zabavnim časovima spretno išuljala, nečujno se uspela stubištem i ne bi se pojavila sve dok je ne bi pozvali na večeru. S druge pak strane, kad bi Robert Moore bio gost, premda nije milovao mačku, osim što bi je povremeno sklonio da mu sjedne na koljena - gdje bi prela, penjala mu se na rame i »češkala« glavu o njegov obraz; premda za njegove posjete nije bilo zaglušujućih pucnjeva, niti mirisa na sumpor od ispaljena baruta, ni vike, ni hvalisanja - Caroline bi ipak ostajala u sobi; i činilo se da joj šivanje jastučića za igle za židovsku košaru ili pletenje čarapa za misionarsku košaru pruža izvanredno zadovoljstvo. Bila bi vrlo šutljiva i Robert bi joj poklanjao malo pozornosti; gotovo joj se ne bi ni obratio; ali gospodin Helstone nije bio poput one stare gospode koju je lako zavarati; naprotiv, u svakoj su mu prilici oči bile širom otvorene; gledao ih je kad bi se opraštali: samo je jednom vidio da su im se pogledi sreli - samo jednom. Nekim bi osobama pružilo zadovoljstvo da uhvate takav pogled, jer u njemu ne bijaše nikakva zla već stanovite ljepote. U tom je pogledu bilo jedino uzajamna razumijevanja, jer između njih nije bilo ljubavnih tajni; nije u njemu bilo lukavstva i uvredljive dvosmislenosti; jedino je gospodin Moore, susrevši Carolinin pogled, osjetio koliko je ovaj iskren i blag, a Caroline, susrevši pogled gospodina Moorea, priznala da je muževan i prodoran: svatko je na svoj način odao priznanje ćari drugoga: Moore se blago nasmiješio, a Caroline je malo porumenjela. Gospodin je Helstone zaželio da ih na licu mjesta izgrdi; ljutili su ga. Zašto? Teško je reći. Kad biste ga u tom času zapitali što zaslužuje gospodin Moore, rekao bi: »šibu«; da ste htjeli ćuti što bi Caroline zavrijedila, dodijelio bi joj pljusku; ako biste i nadalje pitali za razloge tog kažnjavanja, oborio bi se na očijukanje i udvaranje i zakleo se da neće trpjeti takve ludosti pod svojim krovom.
Ova osobna razmatranja, udružena s političkim razlozima, učvrstila su njegovu odluku da rastavi rođake. Svoju je volju iznio Carolini jedne večeri dok je uz vez sjedila pokraj prozora: lice joj je bilo okrenuto prema njemu i na njega je padala svjetlost. Pred koji mu se trenutak učinila bijedom i šutljivijom nego prije; također mu nije promaklo da Caroline u posljednja tri tjedna nijednom nije spomenula ime Roberta Moorea, niti da se ta osoba za svo to vrijeme pojavila u župnome dvoru. Obuzimala ga je sumnja da se tajno sastaju; kako je imao prilično nisko mišljenje o ženama, uvijek je sumnjao u njih: držao je da im je potreban stalan nadzor. Hladnim, odsječenim glasom iznio je svoju želju da prekine svakodnevne posjete kući u Dolu; očekivao je da će se trgnuti, uputiti mu pogled prijekora: vidio je da se trgnula, ali sasvim malo; nije ga uopće pogledala.
- Čuješ li me? - upita.
- Da, striče.
- Ti ćeš, naravno, poslušati ono što ti kažem.
- Da, naravno.
- I neću nikakvih dopisivanja s tvojom rođakom Hortense: nikakvih veza. Ne slažem se s političkim načelima te obitelji; oni su jakobinci. - Vrlo dobro - reče Caroline mirno.
Znači, pristala je: nije ljutito pocrvenjela, niti su joj navrle suze: izraz sjetne zamišljenosti, što joj je bio na licu prije no što joj se gospodin Helstone obratio, ostao je nepromijenjen: bila je poslušna.
Da, savršeno poslušna; jer se ova zapovijed podudarala s njenom ranijom prosudbom; jer joj je sad odlaženje u kuću u Dolu postalo bolno; tamo ju je čekalo jedino razočaranje: nada i ljubav napustile su ovo mjesto. Robert ga je napustio. Kad god bi zapitala za njega, a to bi činila vrlo rijetko, jer bi joj se obrazi zarumenjeli pri samu spomenu njegova imena - odgovor bi glasio da je izvan kuće, ili da je zauzet poslovima: Hortense se bojala da se uništava tolikim radom: jedva da je ikad dolazio kući na obroke; živio je u poslovnici.
Viđala ga je jedino u crkvi, ali i tada bi ga rijetko pogledala; pogled na nj bio je suviše bolan i suviše ugodan - uzbuđenje prejako a uzaludno, to je sad već znala.

Jednom, jedne sumorne, kišne nedjelje kad je malo ljudi bilo u crkvi i kad neke određene gospode, od čijih je zapažanja i oštrih jezika Caroline zazirala, nisu bile prisutne, dopustila je sebi da pogledom potraži Robertovu klupu i da samo na časak pogleda osobu koja je u njoj sjedila. Bio je sam. Hortense je ostala kod kuće zbog kiše, da se ne prehladi i da ne ošteti svoj novi proljetni »cha-peau«. Za vrijeme propovijedi sjedio je prekriženih ruku i spuštena pogleda, vrlo tužna i zamišljena izgleda. Kad bi bio potišten, i sama boja lica činila mu se tamnijom nego kad bi se smiješio, a danas mu obrazi i ćelo bijahu blijedi, hladne maslinaste boje.
Promatrajući to sumorno lice, Caroline nagonski osjeti da mu misli nisu zauzete običnim ili ugodnim stvarima; da su daleko, ne samo od nje, nego i od svega njoj znanog ili shvatljivog. Bile su to stvari o kojima nikad nisu zajedno razgovarali: bio je odvojen od nje poslovima i odgovornostima za koje se držalo da ona u njima ne može sudjelovati.
Caroline je na svoj način razmišljala o tome, mislila je o njegovim osjećajima, životu, njegovim bojaznima, sudbini; domišljala tajnu vođenja »poslova«, pokušala shvatiti više no što je ikada o tome ćula - razumjeti njihovu složenost; obveze, dužnosti, prisilna plaćanja; trudila se da zamisli duševno stanje »poslovna čovjeka«, da pronikne u nj i osjeti ono što on osjeća, da teži onom ćemu on teži. Ozbiljno je željela da stvari vidi onakve kakve su i da ne bude romantična. Zahvaljujući tom naporu ponegdje bi ugledala svjetlost istine, nadajući se da će joj i ta mala zraka dostajati da iznađe put. »Robertov se duševni svijet doista razlikuje od moga«, zaključila je, »ja neprestance mislim na njega, a u njeg nema ni mjesta ni vremena za razmišljanje o meni. Osjećaj koji se zove ljubav posljednje mi je dvije godine neprestano u srcu: uvijek tu, uvijek budan, uvijek živ; posve drukčiji osjećaji obuzimlju njegove misli i rukovode njegovim postupcima. Evo, ustaje, sprema se da napusti crkvu, jer služba je završena. Hoće li okrenuti glavu prema ovoj klupi? - Ne - nijednom nijedan pogled za mene: to je okrutno, jedan bi me srdačan pogled učinio sretnom do sutra; nisam ga dobila; nije mi ga htio pružiti: otišao je. Čudno kako me tuga guši, zato što me oči drugog ljudskog bića nisu pozdravile.«
Te nedjelje, kad je gospodin Malone kao i obično došao provesti večer sa župnikom, Caroline se nakon čaja povukla u svoju sobu. Fanny joj je, poznavajući njene navike, naložila veselu vatru, jer je vani bilo vjetrovito i hladno. Zatvorena ovdje, šutljiva i sama, što bi drugo radila doli razmišljala? Bešumno je koračala gore-dolje po podu prekrivenom tepihom, pognute glave, prekriženih ruku: sjediti nije mogla; navrla joj je bujica misli; obuzimalo neko nijemo uzbuđenje.
Nijema bijaše soba, nijema kuća. Dvostruka vrata radne sobe prigušivala su glasove gospode: posluga bijaše tiha u kuhinji, zabavljena knjigama koje im je posudila mlada gospođica i za koje im je kazala da su »prikladne za nedjeljno čitanje«. A i pred njom se nalazila takva knjiga; ležala je otvorena na stolu, ali je nije čitala: njen joj pobožan sadržaj bijaše nerazumljiv, a bila je suviše rastresena i vrludava duha, suviše zaokupljena osobnim mislima da bi bila kadra pratiti misli druge osobe. A osim toga, prividahu joj se slike: vidjela je mjesta na kojima je bila zajedno s Mooreom; zimske prizore uz vatru; sjajan krajolik za toplog ljetnjeg poslijepodneva što su ga zajedno proveli u Nunnelyijskoj šumi; divne časove u kasno proljeće i ranu jesen kad je sjedila uz Moorea u šumarku u Dolu slušajući svibanjsku pjesmu kukavice, ili dijeleći s njim rujansko blago oraha i zrelih kupina - poslastice čije joj je prikupljanje u košaru i pokrivanje zelenim lišćem i svježim cvijećem jutrom bilo zadovoljstvo a poslijepodnevom užitak kad bi ga pružala Mooreu, kupinu po kupinu, orah po orah, poput ptice koja hrani svoje mlado.
Robertovo lice i lik bijahu prisutni; uho joj je jasno razabiralo zvuk njegova glasa, gotovo je ponovno osjetila ono malo njegovih poljubaca. Ali te radosti, same po sebi isprazne, ubrzo nestadoše: slike izblijediše, glas utihnu, zamišljen se stisak ruke ohladi, i gdje su tople usne ostavile pečat na čelu, sada kao da je pala ledena kap susnježice. Iz začarana se predjela vratila u stvaran svijet: mjesto Nunnelyjske šume u lipnju vidjela je svoju usku sobicu; mjesto cvrkuta ptica u drvoredima čula je kišu na oknima, uzdah južnog vjetra zamijenio je jecaj istočnjaka; a Mooreovo muško društvo zamijeni odraz njene vlastite nejasne sjene na zidu. Okrećući se od blijeda priviđenja u čijem se obličju ogledala ona sama i njena uobrazilja, od klonule glave i bezbojnih pletenica, sjedne; nepomičnost je sada pristajala tuzi koja ju je obuzela, pa reče samoj sebi:
»Moram još živjeti, možda, do sedamdesete godine. Držim da sam dobra zdravlja: preda mnom je još pola stoljeća života. Kako ću ga provesti? Čime ću ispuniti vrijeme koje me dijeli između sadašnjeg trenutka i groba?« Razmišljala je:
»Vrlo je vjerojatno da se neću udati«, nastavi.
»Budući da Robert ne mari za mene, držim da nikad neću imati muža kojega bih voljela, ni dječicu koju bih njegovala; Do nedavna sam vjerovala da će mi dužnosti supruge i majke ispuniti život. Držala sam da se to samo po sebi razumije da mi je namijenjena uobičajena sudbina, i nikad nisam brinula o iznalaženju neke drukčije: ali sad jasno uviđam da sam možda pogriješila. Vjerojatno ću ostati usidjelicom. Živjet ću da bih jednom vidjela kako se Robert ženi nekom drugom, nekom bogatom djevojkom: ja se nikad neću udavati. Zašto sam uopće stvorena, pitam se? Gdje mi je mjesto na ovome svijetu?«
»Pa, jasno«, ubrzo nastavi: »to se pita većina usidjelica: na to pitanje drugi za njih odgovaraju: - Na vama je da činite dobro, da pomognete gdje god je pomoć potrebna! To je donekle pravedno, ali i vrlo lagodno načelo za one koji ga zastupaju; međutim, držim da neki ljudi i suviše spremno pristaju da drugi žrtvuju svoj život za njih, služe im a ovi im to uzvraćaju pohvalama, nazivaju ih požrtvovnima i vrijednima. Da li je to dovoljno? Vrijedi li to života? Zar u tom življenju za druge ne postoji neka užasna praznina, obmana, lišenost i čežnja, jer vam nedostaje nešto svoga čemu biste se posvetili? Držim da postoji. Leži li vrlina u samozataji? Ne vjerujem. Pretjerana poniznost izaziva ugnjetavanje; nemoćno popuštanje stvara sebičnost. Katolička crkva naročito propovijeda samoodricanje, pokornost drugima, a nigdje nema toliko lakomislenih despota koliko u redovima katoličkog svećenstva. Svako ljudsko biće ima svoja prava. Držim da bi bila sreća i blagostanje kad bi svatko znao što mu je dodijeljeno i držao ga se uporno, kao što se mučenik drži svoje vjere. Čudne mi se misli vrzu; jesu li to prave misli? Nisam sigurna.« »Uostalom, dobro je što je život kratak: sedamdeset godina, kažu, prođe kao dašak vjetra, kao san kad se čovjek probudi; i svaka staza kojom ljudska noga kroči vodi istoj krajnjoj točki, grobu; maloj pukotini na površini ove velike zemljine kugle, brazdi u koju snažan poljodjelac polaže sjeme što ga je stresao sa zrele biljke; ono padne, istruli i ponovno nikne, dok se zemlja još nekoliko puta okrenula. Toliko o tijelu; duša se u međuvremenu nalazi na svom dugom letu prema gore, sklapa krila na obali ledena i vatrena mora i gledajući dolje vidi kroz plamenu jasnoću odraz slike kršćanskog božanskog trojstva: Gospodina Oca; Sina, njegova Posredovatelja; Duha, Stvoritelja. To su bar riječi koje su izabrane da se izrazi ono što je neizrecivo, da se opiše ono što izmiče opisu. Što se uistinu zbiva s dušom, tko zna?« Vatra je izgorjela do zadnjeg ugarka. Malone je otišao; zvono radne sobe pozvonilo je na molitvu.
Slijedeći je dan Caroline morala provesti posve sama, jer je njen stric otišao na ručak k svome prijatelju doktoru Boultbyju, župniku u Whinburyju. Cijelo su joj se vrijeme misli vrzle oko istog pitanja: gledala je u budućnost i pitala se što da radi u životu. Fanny, koja je povremeno ulazila ili izlazila iz sobe, obavljajući kućanske dužnosti, zapazila je da njena mlada gospodarica nepomično sjedi. Stalno na istom mjestu, uvijek marljivo nagnuta nad posao: nije digla glave da razgovara sa Fanny, kao što je obično činila; a kad je ova primijetila da je lijep dan i da bi morala poći u šetnju, ona kratko odgovori: »Hladno je.«
- Vrlo marljivo šijete, gospođice Caroline - nastavi djevojka približavajući se njenu malom stolu.
- Dosadilo mi je već, Fanny.

- Zašto onda i dalje radite? Ostavite to: čitajte ili radite nešto što će vas zabaviti.
- Pusto je u ovoj kući, Fanny: ne misliš li?
- Ne mislim, gospođice. Ja i Eliza pravimo jedna drugoj društvo; ali vi se ne krećete dovoljno, morali biste češće odlaziti u posjete. Evo, poslušajte me; pođite gore i lijepo se obucite pa pođite u prijateljsku posjetu gospođici Mann ili gospođici Ainley: sigurna sam da će se obje radovati što vas vide. - Ali kod njih je turobno: obje su usidjelice. Uvjerena sam da su usidjelice vrlo nesretna bića.
- Nisu, gospođice: one ne mogu biti nesretne; toliko su zauzete sobom. Sve su one sebične.
- Gospođica Ainly nije sebična, Fanny: uvijek čini dobra. Kako je samo bila požrtvovna prema svojoj maćehi sve do staričine smrti; a sad kad je potpuno sama na svijetu, bez brata, sestre ili ikog tko bi se brinuo o njoj, kako je samo milostiva prema sirotinji, koliko joj god njena sredstva dopuštaju! Pa ipak nitko se ne sjeti na nju, nikom ne čini zadovoljstvo da je posjeti; a kako joj se tek gospođa podsmjehuju.
- Ne bi smjeli; gospođice, vjerujem da je ona dobra žena: ali muškarci jedino misle na ženski izgled.
- Idem je posjetiti - uzviknu Caroline ustajući. - A ako me zadrži na čaju, ostat ću. Kako je nepravedno ne obraćati pozornost na ljude zato što nisu lijepi, mladi i veseli! I svakako ću posjetiti gospođicu Mann: možda i nije Ijubezna; ali što ju je učinilo neljubeznom? Kakav je život bio prema njoj? Fanny je pomogla gospođici Helstone pri sklanjanju ručnog rada i potom joj pomogla pri odijevanju.
- Vi nećete biti usidjelica, gospođice Caroline - reče vezujući pojas na njenoj smeđoj svilenoj haljini, nakon što joj je ranije zagladila meke i guste i sjajne uvojke - nema na vama znakova stare djevojke. Caroline pogleda u malo zrcalo pred sobom i učini joj se da postoje neki znaci. Primijeti kako se promijenila u posljednjih mjesec dana - da je boja njene puti bijeda i da su oči drukčije - kao da su ih sjenili neki blijedi kolutovi, izraz se lica promijenio i, riječju, nije bila tako lijepa kao prije. Ona to neodređeno pripomenu Fanny, koja joj ne odgovori neposredno već primijeti da se izgled ljudi mijenja, te da u njenim godinama nije važno ako malo oslabi - ubrzo će se oporaviti i postati jedrijom i rumenijom no igda. Pošto je tako pokušala da je umiri, Fanny je vrlo brižno umota u tople ogrtače i marame sve dok se Caroline, svijajući se pod teretom svega toga, nije pobunila. Posjetila je prvo gospođicu Mann, jer joj je to bilo teže; gospođica Mann zasigurno nije bila osoba koju je lako voljeti. Caroline je dosad bez dvoumljenja izjavljivala da je ne voli, i više se no jednom pridružila svom rođaku Robertu koji je ismijavao neke njene nastranosti. Moore se nije običavao podrugivati, nadasve ne skromnijem i slabijem od sebe; ali se dva-tri puta zatekao u sobi kad je gospođica Mann posjetila njegovu sestru, i pošto je neko vrijeme slušao njen govor i promatrao njeno lice, izišao je u vrt gdje se njegova mlada rođaka bavila njegovim najdražim cvijećem, i dok je stajao kraj nje i gledao je, zabavljao se uporedujući lijepu mladost, nježnu i privlačnu, s uvelom starošću, blijedom i neumiljatom, i u šali ponavljao jetke riječi ozlijeđene usidjelice. Jednom takvom prilikom, dižući pogled s bujna puzavca što ga je vezala za štap, Caroline mu reče:

- Ali, Roberte, vi ne volite usidjelice. Da sam stara djevojka i mene bi opržio žalac vaših zajedljivih šala.
- Ti stara djevojka! - odgovorio je. - Vrlo zanimljivo kad to kažu usne takve boje i oblika. Mogu te zamisliti čak i u četrdesetoj skromno odjevenu, blijedu i uvelu, ali još uvijek pravilna nosa, bijela čela i blagih očiju. Vjerujem, također, da će ti i glas ostati isti tako različita tembra od gruba, duboka organa, gospođice Mann. Hrabro, Cary! - i u pedesetoj nećeš biti odbojna.
- Gospođica Mann nije sama sebe stvorila, niti je dala boju svom glasu, Robert. Priroda ju je stvorila u istom raspoloženju u kojem je stvorila trnje i bodljike; dok je za stvaranje nekih žena izabrala majske jutarnje sate kad se s dnevnom svjetlošću i rosi divi jagorčiki na livadi i ljiljanu u šumskoj mahovini. Kad je ušla u mali salon gospođice Mann, Caroline ju je našla kao što bi je uvijek nalazila, okruženu savršenim redom i udobnošću (nije li to najposlije vrlina što usidjelice u svojoj samoći rijetko postanu nemarne i neuredne?) nikakve prašine na njenu uglačanom namještaju, niti na prostiraću; svježe cvijeće u vazi na stolu, sjajna vatra u kaminu. Ona je, pak, sjedjela ukoćena i stroga izraza okružena jastucima u stolici za ljuljanje, ruku zauzetih pletivom; bijaše to njen omiljeni posao, jer je zahtijevao najmanje napora. Samo se pridigla kad je Caroline ušla - jedan od ciljeva njena života bijaše da izbjegava svako uzbuđenje: pribirala se od jutra kad je napustila sobu i upravo postigla neko obamrlo stanje spokojnosti kad je trgnu kucanje posjetioca i tako upropasti sav njen trud. Stoga se nije mnogo obradovala kad je ugledala gospođicu Helstone: primila ju je uzdržano, ukočeno joj ponudila stolicu i smjestila sebi nasuprot, a tad je poče mjeriti oštrim pogledom. Nije bila sasvim obična stvar izložiti se pogledu gospođice Mann. Robertu. se Mooreu to jednom dogodilo i nikad nije zaboravio taj doživljaj. Držao je da je to bilo ravno bilo kojem Meduzinom činu: tvrdio je kako sumnja da mu je tijelo nakon te povrede ostalo isto, a da se nije nešto skamenilo u njegovu tkivu. Taj je pogled na nj tako djelovao da ga je smjesta otjerao iz prostorije i iz kuće i prisilio ga da se uputi ravno župnikovu domu, gdje se pojavio pred Carolinom vrlo čudna izraza lica i zbunio je tražeći odmah rođački pozdrav u ime odštete za pretrpljene muke.

Kao osoba ljepšeg spola gospođica je Mann doista imala strašno oko: buljavo, snažno isturenih bjeloočnica, ovo bi vas oko gledalo uporno i bez treptanja poput željezne kugle utisnute u glavu; a kad bi gledajući vas netremice počela govoriti neopisivo suhim i jednoličnim glasom, bez titraja ili pregiba, osjećali biste se kao da vam se obraća slika i prilika nekog zloduha. Ali sve je to bio plod mašte, površni dojam. Jeziva strahotnost gospođice Mann nije bila dublja od anđeoske blagosti mnogih ljepotica. Bijaše to savršeno poštena, savjesna žena, koja je svojedobno izvršila takve zadatke pred čijom bi tegobnošću užasnuto ustuknule mnoge Peri 11 u ljudskome liku s očima gazele, svilene kose i umiljata glasa: bez ičije je pomoći podnijela dugotrajne patnje, pokazala krajnju požrtvovnost, žrtvujući vrijeme, novac, zdravlje za one koji su joj uzvratili jedino nezahvalnošću, a sad joj je glavna, gotovo jedina greška bila strogost što ju je pokazivala prema drugima. Stroga je doista bila. Nije prošlo ni pet minuta otkako je Caroline stigla, kadli njena domaćica, općinjujući svojim strašnim pogledom, već poče na živo guliti kožu neke obitelji u susjedstvu. Predavala se tom poslu čudnovato hladno i smišljeno poput kirurga koji vježba rukovanje skalpelom na nekom mrtvom tijelu: rijetko bi koga po-štedjela: jedva da je ikog držala dobrim; tom bi, »seciranju« podvrgla bez iznimke gotovo sve svoje poznanike. Ako bi se njena slušateljica povremeno osmjelila i izrekla koju ublažujuću riječ, ova bi je odbacila s priličnim prezirom. Pa ipak, premda nemilosrdna kad je riječ o moralnoj anatomiji, ona nije bila ogovaralo: nikad ne bi širila zlonamjerne i štetne vijesti: nije joj srce bilo zlo, već narav. Caroline je to tada otkrila prvi put i, žaleći što je više puta nepravedno osudila mrgodnu staru djevojku, poče s njom razgovarati blago, ne pokazujući svoju naklonost riječima već glasom. Osamljenost njena života otkri joj se u novome svjetlu, a njena ružnoća također - beskrvno bljedilo kože i duboko urezane bore na licu. Djevojka požali samotnu i nesretnu ženu; pogled joj je govorio što osjeća; umiljato lice ne nadaje se tako umiljatim kao kad ga dirnuto srce oživi suosjećajnom nježnošću. Ugledavši takvo lice pred sobom, gospođica Mann i sama bi dirnuta: kako je obično nailazila na ravnodušnost i podsmijeh, zahvali joj na toj neočekivanoj pažnji iskrenošću svoga pripovijedanja. Nije običavala pripovijedati o svojim osobnim stvarima, jer nitko nije mario da ih sluša; ali danas je to učinila, i njena povjerenica zaplaka slušajući je: jer, govorila je o okrutnim, neprestanim, iscrpljujućim patnjama.
Nije čudo što je nalik na leš; nije čudo što je namrštena i nikad se ne smiješi; nije čudo što želi izbjeći uzbuđenje kako bi stekla i sačuvala mir! Kad je sve saznala, Caroline je priznala da gospođica Mann prije zaslužuje divljenje s njene snage no prigovora s mrzovolje. Čitaoče kad ugledaš tmurno i namršteno lice čiji izraz ne možeš objasniti, čije te neprestano neraspoloženje ljuti jer mu ne znaš razloga, budi uvjeren da se negdje krije crv, koji, premda skriven, duboko nagriza.

Gospođica Mann osjeti da ju je Caroline djelomice razumjela i poželi da je razumije u cijelosti; jer, ma kako bili stari, ružni, skromni, očajni i pošteni, sve dok nam u srcu tinja i najmanja iskra života, kraj tog blijedog žarišta tinja također neka gladna, sablasna čežnja za priznanjem i nježnošću. Toj izgladnjeloj utvari možda ni jednom godišnje ne dobace mrvicu; ali kad sasvim izgladni i ožedni, kad svi zaborave umirućeg stanovnika kuće u propadanju - božanska se milost prisjeti nesretnika i pregršt mane kane na usne preko kojih zemaljska hrana više neće prijeći. Biblijska obećanja što smo ih prvi put čuli kad smo bili zdravi i kad nismo na njih obraćali pozornost, šapatom se opet jave na bolesničkoj postelji: tad osjetimo da milostivi Bog bdije nad onima koje su ljudi napustili; prisjetimo se nježna Kristova sažaljenja i oslonimo se na nj: oko koje se gasi upućeno je s onu stranu Vremena i u Vječnosti nalazi Dom, Prijatelja, Utočište.
Gospođica Mann, potaknuta mirnom pažnjom svoje gošće, nastavi s iznošenjem događaja iz svoje prošlosti. Pripovijedala je poput osobe koja govori istinu - jednostavno, sa stanovitom uzdržljivošću: nije se hvalila, niti pretjerivala. Caroline otkri da stara djevojka bijaše privržena kćerka i sestra, koja je neumorno bdjela uz postelje samrtnika; da bolest koja joj sada nagriza snage potječe od dugotrajna i neumorna njegovanja bolesnika; da je nekom nesretnom rođaku, koji je sam skrivio svoju propast, bila osloncem i rukom pomoćnicom, te ga ta ista ruka još i danas podržava da ne zapadne u potpunu bijedu. Gospođica se Helstone zadrža čitavo veče i ne ode u drugu posjetu kako je namjeravala; a napustila je gospođicu Mann s odlukom da ubuduće uznastoji opravdati njene mane, da više nikad ne uzme olako njezine nastranosti i ne ismijava njenu ružnoću; a, nadasve, da je ne zaboravi; već da je posjećuje jednom tjedno i time ukaže nježnost i poštovanje bar jednog ljudskog srca: osjeti da joj sad s iskrenošću može pružiti malen dio i jednog i drugog osjećaja.
Po povratku, Caroline reče Fanny da joj je vrlo drago što je izišla i da se mnogo bolje osjeća nakon posjete. Sutradan nije propustila da posjeti gospođicu Ainley. Ova je gospođica bila siromašnija, i njen dom skromniji; pa ipak, ako je to moguće, njen je stan bio još ćišći, premda je ova žena postajala sve siromašnijom te nije mogla držati služavku, nego je sve radila sama uz povremenu pripomoć jedne djevojčice iz susjedne kuće. Gospođica Ainley nije bila samo siromašnija već i ružnija od gospođice Mann. U ranoj je mladosti vjerojatno bila ružna, sad u pedesetoj godini bila je vrlo ružna. Nakon prvog susreta bi joj svi ljudi, osim onih s velikom moći savladavanja, s dosadom okrenuli leda: u njima bi se rodila predrasuda protiv nje, a sve zbog njena neprivlačna izgleda. U odijevanju i ophođenju bijaše staromodna; izgledala je, govorila i kretala se poput prave usidjelice. Unatoč srdačnosti, jer bilo je srdačno, primila je Caroline ukočeno; ali gospođica je Helstone našla opravdanja za to. Znala je ponešto o dobronamjernu srcu koje je kucalo ispod uškrobljene marame; svo je susjedstvo ili barem svo žensko susjedstvo, znalo ponešto o tome: nitko nije govorio protiv gospođice Ainley, osim površne mlade gospode i bezobzirnih starih ljudi koji su tvrdili da je užasna.
Caroline se ubrzo u tom malom salonu osjećala kao kod kuće; blaga joj ruka prihvati ogrtač i kapu i smjesti je na najudobnije mjesto pokraj vatre. Mlada i starija žena ubrzo utonuše u srdačan razgovor, i doskora Caroline posta svjesna snage što je zračila iz te iskrene, nesebične i dobronamjerne duše prema svakom kome bi se obratila. Nikad ne govoraše o sebi - uvijek o drugima. Opraštala je ljudske nedostatke; govorila je o onom što im je potrebno; i nastojala im to pružiti; o patnjama koje je željela ublažiti. Bila je pobožna, zastupnica vjere, bila je ono što bi neki zvali »sveticom« i često bi govorila o vjeri bogobojaznim riječima, riječima koje bi oni koji brzo uoče smiješno a nisu sposobni da istinski ispitaju ili pravilno prosude nečiju narav, spremno proglasili pogodnima za porugu -predmetom šaljiva podražavanja i ismjehivanja.
Grdno bi se prevarili. Iskrenost nikad nije smiješna; uvijek je vrijedna štovanja. Kad netko govori istinu - bilo vjersku ili moralnu, govorio on tečno i dobro sročenim riječima ili ne, taj govor valja slušati s poštovanjem. Oni koji nisu kadri jasno i sigurno razabrati licemjeran govor od iskrena, bolje da se nikad ne smiju na krivu mjestu i poči-njaju grijeh i kad misle da su duhoviti. Gospođica Ainley nije pripovijedala Carolini o svojim dobročinstvima, pa ipak je ona znala za mnoge od njih; o njenim su dobrim djelima često govorili siromašni ljudi Briarfielda. Ne bijahu to novčani pokloni, jer stara je djevojka bila i suviše siromašna da bi mogla mnogo dati (premda je živjela u oskudici samo da bi priložila svoj novčić gdje je bilo potrebno); bijahu to djela milosrdne sestre, mnogo teža od onih darežljive gospode. Spremno je bdjela pokraj svačije bolesničke postelje: činilo se da se ne boji bolesti: i najsiromašnijeg bi njegovala, čovjeka koga nitko nebi htio njegovati: a uza sve to bijaše spokojna, skrušena, dobra i uvijek jednako raspoložena. Za tu je dobrotu dobila u tijeku života tek malu nagradu. Mnogi se siromasi tako naviknuše na njene usluge da bi joj jedva zahvalili: bogati bi o njima slušali s čuđenjem, ali su šutjeli, stideći se razlike između njene i svoje požrtvovnosti. Mnoge gospode, međutim, duboko su je poštovale, nisu mogle drukčije; jedan joj je gospodin, jedan jedini, poklonio svoje prijateljstvo i potpuno povjerenje - bijaše to gospodin Hali, župnik iz Nunnelyja. Govorio je, i to s pravom, da je njen život bliži Kristovu životu no i u ijednog živog bića koje poznaje. Nemoj pomisliti, čitaoče, da sam opisujući ličnost gospođice Ainley opisala neko izmišljeno lice ne uzor za takav portret uvijek tražimo u stvarnu životu.
Gospođica je Helstone razmišljala o duhu i srcu što ih je sad upoznala. Nije našla neku visokoumnu sposobnost kojoj bi se divila: stara je djevojka bila samo razumna, ali otkrila je toliko dobrote, toliko uslužnosti, toliko blagosti, strpljenja i iskrenosti, da se njen duh smjerno poklonio pred duhom gospođice Ainley. Što je bila njena ljubav prema prirodi, njen osjećaj za lijepo, što bijahu njeni raznovrsni i žestoki osjećaji, njena dublja misaona sposobnost, šira moć shvaćanja u prispodobi s praktičnim savršenstvom ove dobre žene? Na tren joj izgledahu tek lijepim oblicima sebična užitka i u mislima ih je zgazila. Pa ipak i nadalje je s bolom osjećala da život, koji usrećuje gospođicu Ainley, nju ne bi mogao usrećiti; srcem je sudila da je takav život čist i djelatan - suhoparan, jer u njemu nema ljubavi, a razum joj je govorio koliko je beznadan. Međutim, mislila je, potrebna je tek navika da se takav život ostvari i da pruži zadovoljstvo; osjećala je kako je nedostojno ovako venuti podržavajući skrivenu bol i prazne uspomene; biti nedjelatan i potratiti mladost u ljubavnim jadima; ostarjeti ne učinivši ništa.
»Prisilit ću se i pokušati da budem pametna ako već ne mogu biti dobra« odlučila je.Upitala je gospođicu Ainley može li joj u čemu pomoći. Gospođica Ainley, radosna što će dobiti pomoćnika, odgovori joj potvrdno i navede imena nekih siromašnih obitelji u Briarfieldu koje bi valjalo posjetiti; nadalje joj je, na njen zahtjev, dala da šasije nešto za neke siromašne žene koje nisu umjele šivati.
Caroline stiže kući, donoseći odluku o svom budućem radu, odlučna da od nje ne odstupi. Jedan će dio vremena učiti, zatim će obavljati poslove što joj ih nade gospođica Ainley, a preostalo će vrijeme provesti u šetnji; ni trenutka nije ostalo za grozničave misli kakve su je mučile prošle nedjelje uvečer.Valja reći da se svoje odluke pridržavala savjesno i ustrajno. U početku to bijaše teško - pa i kasnije; ali pomoglo joj je da se bori protiv tjeskobe i ublaži je; sprečavalo je da sanjari; iskre bi zadovoljstva povremeno obasjale njen sumoran život, kad bi vidjela da je učinila dobro djelo, pričinila radost, olakšala patnje. Pa ipak, valja reći istinu; ti joj napori nisu vratili ni zdravlje ni duševni mir: unatoč svemu, smršavila je, bivajući sve tužnijom i bijedom; Roberta Moorea nije mogla zaboraviti: u ušima joj je i nadalje zvonila tužaljka za prošlošću; nije se mogla osloboditi unutarnjeg pogrebnog krika: skršenost, malaksalost, slabljenje i jenjavanje sposobnosti teško pritiskivahu njenu bujnu mladost. Kao da je zima osvajala njeno proljeće: tlo njene duše i njegova bogatstva smrzavahu se postepeno do jalove besplodnosti.

11.
FIELDHEAD


Caroline se unatoč svemu nije predavala bez borbe: u njenu djevojačku srcu počivahu urođene snage i ona ih je upotrijebila. Ljudi se i žene nikad ne bore tako uporno kao kad se bore sami, bez svjedoka, savjetnika ili osobe povjerenja: kad ih nitko ne ohrabruje, savjetuje ili sažaljeva. Gospođica je Helstone bila u takvu položaju. Njene joj patnje bijahu jedinim poticajem; a kako su bile vrlo stvarne i vrlo žestoke, snažno su joj bodrile duh. U toj želji da pobijedi smrtonosan jad, činila je sve da ga nadvlada. Nikad nije bila tako zaposlena, marljiva pri učenju i, nadasve, tako poduzetna. Odlazila bi u šetnje po svakom vremenu -bijahu to dugačke šetnje po osamljenim putovima. Danomice se vraćala uveće kući blijeda i iscrpena, ali kao da nije bila umorna, jer čim je skinula ogrtač i kapu, mjesto da se odmori, počela je hodati po sobi: gdjekad ne bi sjela dok ne bi pala od umora; govorila je da to čini kako bi se umorila da noću bolje spava. Ali ta svrha nije postizala cilja, jer se noću, dok su ostali spavali, nemirno vrtjela po jastuku ili bi sjedila podno kreveta u mraku, zaboravljajući, čini se, da joj je odmor potreban. Često bi nesretna djevojka plakala, plakala u nekom nepodnošljivu, neizrecivu jadu, a kad bi plač jednom prestao bjesniti, ostajala bi slomljena, bespomoćna poput djeteta.
Ovako klonuloj, nailazila bi iskušenja: tih je šapat nagovarao njeno izmučeno srce da piše Robertu i kaže mu kako je nesretna zbog zabrane da posjećuje njega i Hortense i kako se plaši da će izgubiti njegovo prijateljstvo (ne ljubav) i da će se posve zaboraviti; zamoliti ga da je se sjeti i povremeno piše. Jedno ili dva takva pisma je zaista i sastavila, ali ih nikad nije poslala: branili su joj to stid i zdrav razum.
Napokon je život koji je vodila došao do točke kad se činilo da ga nadalje neće moći podnijeti; da mora potražiti i pronaći neku promjenu ili će joj glava i srce podleći pritisku što ih raspinje. Željela je napustiti Briarfield, otići u neko udaljeno mjesto. Željela je i nešto drugo: duboka, tajna, nemirna čežnja da pronađe i upozna svoju majku bivala je svakim danom sve jačom; ali u tu se želju uvlačila i sumnja, strah - kad bi je upoznala, bi li je mogla voljeti? Bilo je razloga za oklijevanje, za strepnju: nikad nije čula da netko hvali njenu majku: tko god bi je spomenuo, učinio bi to uzdržano. Njen je stric, čini se, gajio nijemu odbojnost spram svoje šurjaki-nje; jedna stara služavka koja je živjela s gospođom James Helstone kratko vrijeme prije udaje, kad god bi spomenula svoju bivšu gospodaricu, o njoj bi govorila ledenom uzdržljivošću: jednom bi je nazivala »čudnom«, drugi bi puta kazala da je nije mogla razumjeti. Ove su riječi bile led za kćerkino srce; navodile su je na zaključak da bi možda bilo bolje da nikad ne upozna svoju majku, nego da je upozna a da je ne može zavoljeti.
Ali prisjetila se nečeg što je mogla ostvariti a što bi joj, mislila je, moglo pružiti neko olakšanje; željela je naći neki posao, biti odgojiteljicom - ništa drugo nije mogla raditi. Neki beznačajan događaj pružio joj je potrebnu hrabrost da stricu iznese svoju namisao.
Do u kasne bi sate odlazila na duge šetnje, uvijek po usamljenim putovima, kao što smo napomenuli, ali ma u kojem bi se pravcu uputila, bilo duž sumorne ivice Stilbrovske pustopoljine ili Sunčanim stazama Nunnelyjske poljane, svoj bi put kući uvijek podesila tako da prođe pokraj Dola. Rijetko bi silazila, ali bi u sumrak došla do samih njenih padina, isto tako redovito poput zvijezda što se pomaljaju iznad vrhova brda. Odmorištem joj je bila neka ograda ispod jednog starog gloga: odatle je mogla vidjeti kuću, tkaonicu, rosni vrt, osamljen, dubok nasip; mogla je vidjeti dobro poznat prozor pisarnice, čija bi okna u određeni sat odjednom obasjala svjetlost dobro poznate svjetiljke. Dolazila je da promatra tu svjetlost: bila bi nagrađena kad bi je ugledala - jednom jasno svijetleći kroz proziran zrak, drugi put nejasno trepereći kroz maglu, a gdjekad prelamajući se kroz zavjesu kiše - jer, dolazila je po svakom vremenu. Nekih bi večeri svjetlost izostala: tad je znala da Robert nije kod kuće, i odlazila bi dvostruko nesretnijom; svjetlost te svjetiljke dala bi joj podstreka, ulijevala bi neku neodređenu nadu. Ako bi se dok je gledala, između svjetlosti i rešetke na prozoru pomolila neka sjena, srce bi joj brže zakucalo - ta bi sjena bio Robert: vidjela ga je. Vraćala bi se kući utješena, noseći u srcu još jasniju njegovu sliku, još razgovjetnije sjećanje na njegov glas, osmijeh, držanje; a istodobno s tim dojmom rađalo se uvjerenje da bi je on toplo pozdravio, samo da mu se približila: da bi u tom času sigurno pružio ruku i privukao je sebi kao što je to prije običavao. Tih bi je noći, premda je plakala kao uvijek, suze manje pekle, jastuk koji su natapale činio se mekšim; sljepoočnice pritisnute uza nj manje su boljele.
Najkraći put od Dola do župnoga dvora skretao je kraj velika zdanja stara nenastanjena zamka, zvana Fieldhead, pokraj čijih je pustih zidova prošao Malone one noći što smo je opisali u jednom od prvih poglavlja ove knjige. Već desetak godina nije njegov vlasnik u njemu boravio, ali zgrada nije bila u ruševnom stanju: gospodin ju je Yorke redovito popravljao a stari vrtlar i njegova žena koji su u njemu stanovali, njegovali su vrt i održavali kuću, te se u njoj moglo živjeti.
Zamak Fieldhead nije bio neke naročito ljepote, ali se isticao sa svoje živopisnosti: nepravilna oblika, sav obrastao u mahovinu sa sivom patinom vremena, u cijelosti zasluživaše taj ukrasni naziv. Starinski prozori s rešetkama, kameni trijem, zidovi, krov, dimnjaci, sve bogato obojeno u crvenosmeđe tonove, s mnogo svjetla i sjene. Drveće iza kuće bijaše lijepo, uspravno i snažno; cedar koji se pružao na travnjaku ispred kuće, i kamene urne na vrtnome zidu, oronuli svod trijema, bijahu pravi užitak za oko umjetnika. Jedne blage svibanjske večeri, Caroline je prolazila tim putem u času kad se dizao mjesec, i premda umorna, nije joj se odlazilo kući gdje ju je čekala postelja od trnja i čemerna noć, pa sjedne na mahovinom obraslu zemlju pokraj vrata promatrajući cedar i zamak. Noć bijaše tiha - mirna, rosna, vedra: zabati okrenuti prema zapadu odražavahu nebo boje jantara; hrastovi straga bijahu tamni; cedar još tamniji; ispod njegovih gustih, crnih grana vidio se dio zagasita neba: s mračna je nebeskog svoda pun mjesec svečano i blago motrio Carolinu.
Osjećala je da je ova noć puna neke slatke i žalosne nade. Željela je da bude sretna: da stekne unutrašnji mir: pitala se hoće li je Providnost požaliti, pomoći joj i utješiti je. Pomisli na sretne sastanke ljubavnika o kojima pjevaju stare balade: takav bi sastanak, mislila je, na ovakvu mjestu bio pravo blaženstvo. Gdje je sada Robert? - pitala se - u Dolu ga nema: dugo je čekala njegovu svjetiljku i nije je ugledala. Pitala se je li joj suđeno da se s Mooreom nikad više ne sretne i ne razgovara. Iznenada se vrata na kamenu trijema zamka otvoriše i dva čovjeka iziđoše: jedan stariji, sjedokos - drugi mlad, tamnokos i visok. Prešli su preko travnjaka i izišli kroz prolaz u vrtnome zidu: Caroline je vidjela kad su presjekli put, opkoračili ogradu i počeli se spuštati niz polja; gledala ih je sve dok nisu iščezli. Tik do nje prošao je Robert sa svojim prijateljem gospodinom Yorkeom: nisu je vidjeli. Priviđenje je bilo kratka vijeka - tek što ga je ugledala, iščezlo je; ali i ovo kratkotrajno viđenje uzbudilo joj je krv, potreslo dušu. Ukazalo joj se dok je očajavala - ostavilo je očajnom - dva različita stanja. »O! da je barem bio sam! da me je barem vidio!« uzviknu, »rekao bi mi nešto, pružio mi ruku. On me voli, mora me bar malo voljeti: odao bi ga neki znak naklonosti: a oku, na usnama, pročitala bih utjehu: ali prilika je propuštena. Vjetar - pa i sjene oblaka ne prolaze nečujnije, bešumnije od njega. Sudbina mi se podsmjehnula. Nebo je okrutno!«
I tako se slomljena od čežnje i razočaranja uputi kući. Idućeg jutra za doručkom, blijeda i izmučena poput osobe kojoj se ukazao duh, obrati se Helstoneu:
- Da li biste, striče, imali nešto protiv da potražim neki posao u nekoj obitelji? Njen stric, koji je u sve što je njegova nećakinja pretrpjela i što trpi bio jednako upućen kao i ovaj stol na kome su stajale šalice za kavu, jedva povjerova svojim ušima:
- Kakva je to mušica? - upita. - Jesi li pri sebi? Što hoćeš reći? - Ne osjećam se dobro, potrebna mi je promjena - reče. Promatrao ju je ispitivački. Otkri da je doživjela neku promjenu. A da nije ni primijetio ruže je nestalo, izblijedila je, prometnula se u visibabu: cvijet je uvenuo, obrazi upali; sjedila je pred njim klonula, blijeda, mršava. Da nije bilo topla izraza njenih smeđih očiju, nježnih crta lica i bujne kose, ne bi joj više pristajao naziv - lijepa.
- Što se to, zaboga, s tobom događa? - upita. - Što ne valja? Što te muči? Nije bilo odgovora, samo se smeđe oči napuniše suzama, a blijede usne zadrhtaše.
- Da potražiš neki posao, doista! Kakav bi ti posao mogla raditi? Što si od sebe učinila? Ti si bolesna.
- Ozdravit ću ako odem od kuće.
- Žene su zaista neshvatljive. U stanju su čovjeku prirediti najneugodnija iznenađenja. Jednog dana pucaju od zdravlja, pune su i rumene poput trešnje, oble poput jabuke: sutradan se pojave ispijene poput usahle trave, blijede i slomljene. A razlog svemu tome? Zagonetka! Ima što da jede, slobodna je, živi u lijepoj kući, dobro je odjevena, kao i uvijek: do jučer je to dostajalo da bude lijepa i vesela, a sad ovdje sjedi jadna, mala, blijeda, slabašna mladica. Da pobjesniš! Postavlja se pitanje, što da se učini? Mislim da ću se morati posavjetovati s nekim. Želiš li da pozovemo liječnika, dijete? - Ne, striče: ne želim: liječnik mi neće pomoći. Jedino želim promjenu zraka i sredine.
- Dobro, čak ako je to i tvoja mušica, ispunit ću ga. Poslat ću te u ljekovitu banju. Nije mi stalo do troška: Fanny će te pratiti. - Ali, ujače, jednoga ću dana morati voditi brigu o sebi; ja nisam bogata. Bolje da sad počnem.
- Za moga života nećeš biti odgojiteljica, Caroline. Neću da ljudi govore da je moja nećakinja odgojiteljica.
- Ali, striče, što kasnije mijenjamo način života, to nam teže i bolnije pada. Željela bih se naviknuti na rad prije no što se sviknem na lagodan i nezavisan život.

- Molim te, ne gnjavi me, Caroline. Ja ću te zbrinuti. Uvijek sam to namjeravao: osigurat ću ti godišnji prihod. O, Bože, pa tek mi je pedeset i pet godina; izvrsna sam zdravlja; imam još dovoljno vremena da uštedim i poduzmem odgovarajuće korake. Ne strepi zbog budućnosti: je li to ono što te muči?
- Ne, striče, ali čeznem za promjenom. Nasmija se: - Govoriš kao sve žene! – poviče - prava žena! Promjena! Promjena! Pune maštanja i mušica! To im je u krvi.
- Nisu to maštanja i mušice, striče.
- Pa, što je onda?
- Neophodna potreba, mislim. Osjećam se slabijom no prije; držim da bih morala više raditi.
- Divno! Osjeća se slaba i stoga bi se morala baviti teškim poslovima - clair comme le jour! (jasno kao dan). - kako bi Moore... dođavola Moore! Otići ćeš u Cliff Bridge; i evo ti dvije gvineje pa kupi novu haljinu. Ajde, Cary, ne boj se: naći će se za te lijeka u Geleadu 12 .
- Ujače, više bih voljela da niste toliko velikodušni a da ste... - Da sam, što?
»Osjećajniji« bila je riječ što ju je Caroline zaustila, ali je nije izrekla; na vrijeme se zaustavila: njezin bi se stric zasigurno nasmijao da je izgovorila tu sladunjavu riječ.
Kako je šutjela, on reče:

- Radi se o tom da ni sama ne znaš točno što želiš. - Jedino to da budem odgojiteljica.
- Koješta! Puka besmislica! Neću da čujem ni riječi o odgojiteljstvu. Ne spominji mi to više. Prava ženska izmišljotina. Završio sam s doručkom, pozvoni! Izbi te mušice iz glave i idi, zabavljaj se. »Čime? Lutkom?« pitala se Caroline dok je izlazila iz sobe. Prošlo je nedjelja-dvije; njeno se duševno i tjelesno stanje nije ni pogoršalo ni popravilo. Bilo je upravo takvo da bi se kad bi joj organizam naginjao tuberkulozi, sušici i potajnoj groznici, te bolesti naglo razvile i brzo je odnijele s ovoga svijeta. Nitko ne umire jedino od ljubavi ili od jada već od pritajenih bolesti što ih nosi u sebi, a patnje koje trpi od ovih strasti, prerano izazivlju njihovo razorno djelovanje. Po prirodi zdravi ljudi izdrže te patnje; one ih namuče, ispiju, slome; ljepota i sjaj tad nestanu, ali život ostaje netaknut. Postaju nekom vrstom olupine; blijedi su, slabi, nemoćni. Kad ih ljudi vide gdje se bezvoljno vuku, pomisle da će uskoro pasti u postelju i tamo okončati, da nikad više neće biti zdravi i sretni. Ali to se ne događa: oni nastave živjeti, uspiju ponovo steći snagu i vedrinu. Cvijet što ga ožujski vjetar sprži - ali ga ne otkine - može se razviti u smežuranu jabuku koja će se održati na stablu do pozne jeseni: kako je prkosio posljednjem proljetnom mrazu, prkosit će i prvome zimskom.
Svi su primijetili promjenu na gospođici Hel-stone, neki su govorili da će umrijeti. Ona nije tako mislila: nije se osjećala kao netko na samrti; nije patila ni od kakve bolesti, ništa je nije boljelo. Nije imala volje za jelo; znala je zašto: stoga što je noću toliko plakala. Nedostajalo joj je snage; i to je mogla objasniti: slabo je i teško usnula; snovi bijahu teški i zlokobni. U dalekoj je budućnosti naslućivala čas u kojem će ovo nesretno razdoblje biti iza nje, i kad će ponovno biti smirena, premda možda nikad više sretna.
Za to ju je vrijeme stric nagovarao da ide u posjete; da se odazivlje čestim pozivima poznanika: ona je to nerado činila; u društvu nije bila vesela: osjećala je da je promatraju više iz radoznalosti no iz suosjećanja. Starije su joj gospode stalno dijelile savjete, preporučujući joj ovaj ili onaj lijek; mlade su je gledale pogledom čije joj je značenje bilo poznato i kojemu se uklanjala. Ovi su pogledi govorili da znaju da je »razočarana« kako se to obično kaže: tko ju je razočarao, nisu sigurno znale.

Površne mlade gospođice bijahu jednako okrutne kao i površna mlada gospođa - jednako zlobne i sebične. Bolje da ih oni koji pate izbjegavaju; jer one preziru tugu i nevolju; čini se da ih drže božjom kaznom namijenjenoj poniznima. Za njih »voljeti« znači vješto smisliti kako da se uhvati »dobra partija«: biti »razočaran« za njih znači da je netko otkrio i onemogućio tu namjeru. Drže da su ljubavni osjećaji i pobude u drugih istovjetni njihovima, pa u skladu s tim i donose svoju prosudbu.
Sve je to Caroline znala, djelomice nagonski, djelomice na osnovi opažanja: rukovodeći se time uklanjala je pogledima, koliko je moguće, svoje blijedo lice i omršavjeli stas. Živeći tako u potpunoj izdvojenosti, prestala je voditi računa o sitnim naklapanjima svojih susjeda.
Jednoga jutra, njen stric uđe u salon gdje je ona sjedjela trudeći se da se razonodi slikanjem stručka poljskoga cvijeća, što ga je ubrala ispod neke živice u Dolu i reče joj odrešito:
- Dođi, dijete, neprestano sjediš pogrbljena nad bojicama, knjigom ili ručnim radom: ostavi to bojenje. Uzgred, zar ti stavljaš olovku u usta kad slikaš? - Gdjekad, striče, kad zaboravim.
- To je ono što te truje. Boje su opasne, dijete: u njima ima bijela i crvena olovna spoja i bakra i gumiguta i dvadesetak drugih otrova. Skloni ih! Skloni! Stavi kapu: želio bih da pođeš sa mnom u jednu posjetu. - S vama, striče?
Pitala je to glasom punim iznenađenja. Nije bila navikla da odlazi u posjete sa svojim stricem: dosad nikad nije s njim izlazila, ni pješice ni kolima. - Brzo! Brzo! Znaš da sam uvijek zaposlen: nemam vremena na pretek. Užurbano je spremala svoje stvari, ispitujući usput kamo idu. - U Fieldhead.

- Fiedhead! Zašto? u posjetu starom Jamesu Boothu, vrtlaru? Zar je bolestan? - Posjetit ćemo gospođicu Shirly Keeldar.
- Gospođicu Keeldar! Zar se vratila u Yorkshire? U Fieidheadu je? - Da. Već nedjelju dana. Sreo sam je u nekom društvu prošlo veče; - društvo u koje ti nisi htjela doći. Sviđa mi se: odlučio sam da te s njom upoznam - to će ti dobro činiti.
- Zar je postala punoljetna?
- Da, punoljetna je i živjet će neko vrijeme na svom imanju. Poučio sam je i ukazao joj na njene dužnosti: pristupačna je, dobra djevojka; pokazat će ti što znači imati živ duh: ona nije plačljiva.
- Ne vjerujem da čezne da me vidi ili da me upozna. Što ću joj ja? Što bi je na meni zanimalo?
- Pst! Stavi kapu.
- Je li gorda, striče?
- Ne znam. Ne misliš valjda da bi mogla biti gorda prema meni? Djevojče poput nje jedva bi se usudilo da digne nos pred svojim župnikom, ma kako bilo bogato.
- Da - ali kako se ponaša prema ostalima?
- Nisam gledao. Drži glavu visoko i vjerojatno zna biti drska kad hoće - inače ne bi bila žena. No - idi već jednom po tu svoju kapu!
Tjelesna slabost i duševna utučenost nisu po prirodi nepovjerljivoj Caroline povećale prisutnost duha i lakoću ophođenja; niti su je naročito ohrabrile da stupi pred stranu osobu; unatoč samoprijekoru klonula je duhom dok je sa stricem koračala širokom, popločenom stazom koja je od vratnica Fieldheada vodila do glavnoga trijema. Nerado je ušla za gospodinom Helstoneom u trijem, zatim u tamno, starinsko predvorje.

Doista je bilo vrlo tamno; dugačko, prostrano i mračno: prigušeno ga je osvijetljavao tek jedan prozor s rešetkama; u velikom starom kaminu nije bilo vatre, tamo je ležalo mnogo vrbovog granja. Jedva su se nazirali obrisi visoke galerije nasuprot ulazu, toliko je ovo predvorje bivalo sve sjenovitijim prema tavanici. Izrezbarene jelenje glave s pravim rogovima gledahu zastrašujuće sa zidova.
To nije bila ni veličanstvena ni udobna kuća: izvana kao i iznutra bila je starinska, puna skrovitih kutova i neudobna. Pripadalo joj je imanje koje je nosilo tisuću funti godišnje; nasljednica je bila žena, jer muških potomaka nije bilo. U tom je kraju bilo trgovačkih obitelji koje su se mogle pohvaliti dvaput većim prihodima, ali su Keelderovi po svojoj starini i ugledu što ga uživahu kao vlasnici zamka bili ispred svih.
Gospodina i gospođicu Helstone uvedoše u malen salon: kao što se i moglo očekivati, salon te stare i velike kuće bijaše obložen hrastovinom; divna, tamna, ulaštena oplata pružala se duž zida sumorno i veličanstveno. Divno je, čitaoče, to sjajno smeđe drvo: mekih tonova i tako ukusno, ali, ako znaš što znači »proljetno čišćenje« - tad ono postaje odvratnim, nečovječnim. Tko god bi, posjeduje li i trunke ljudskog osjećaja, vidio sluge kako s navoštenim krpama trljaju ove uglačane drvene zidove za toplog svibanjskog dana, morao bi priznati da su ti zidovi »odvratni i da ih ne bi trebalo nadalje podnositi«; i ja potajice čestitam dobronamjernom barbarinu koji je zidove drugih, većih soba u Fieldheadu, veliki salon koji je također nekoć bio obložen hrastovinom, obojio u nježno ružičastobijelo; to mu je pribavilo glas divljeg Huna, ali je znatno povećalo veselost tog dijela kuće i uštedjelo budućoj posluzi mnogo mučna rada.
Tamno-obloženi salon bio je starinski namješten pravim starim namještajem. Na obje strane visoka kamina pružahu se dvije vremešne naslonjače od hrastovine, čvrste poput prijestolja šumskoga boga i u jednoj od njih sjedila je neka gospođa. Ali, ako je to bila gospođica Keelder, onda je postala punoljetnom još prije dvadesetak godina: bila je to krupna žena i premda nije nosila kapice i imala sjajnu svijetlokestenjastu kosu koja je uokvirivala malo i po prirodi mladenačko lice, nije izgledala mlada, niti se činilo da želi da tako izgleda! Poželjeli biste da se suvremenije odijeva: u dobro bi krojenoj i šivanoj haljini bila sasvim naočita. Pitali bismo se zašto je odjeća od tako lijepe tkanine tako štedljivo nabrana i staromodno sašivena: bili bismo skloni da osobu koja je nosi odmah ubrojimo u osobenjake.

Ova je gospođa primila posjetioce istodobno svečano i bojažljivo - tako engleski (nijedna gospođa srednjih godina, ako nije Engleskinja, ne posjeduje taj način ophođenja) pomalo nesigurna u sebe, u svoju vrlinu, u svoju moć sviđanja; a opet tako nastojeći da bude prilična i, ako je moguće, ugodna. Ovaj je puta, međutim, domaćica bila još zbunjenija no što su obično stidljive Engleskinje: gospođica Helstone to odmah primijeti, osjeti naklonost spram nepoznate gospođe, i znajući iz osobna iskustva što valja činiti sa stidljivim osobama, mirno sjedne na stolac kraj nje i obrati joj se blago i s lakoćom, koju bi zadobila čim bi netko od prisutnih imao manje samopouzdanja od nje. Njih bi se dvije, da su bile same, odmah dobro razumjele. Gospođa je imala najjasniji mogući glas: beskrajno mekši i topliji no što bi se očekivalo od osobe četrdesetih godina koja nesumnjivo naginje debljini. Carolini se svidio taj glas; on je nadomještao malo ukočen, premda uljudan govor i naglasak: gospođa bi ubrzo otkrila da su njen glas i osoba ugodni Carolini i za deset bi se minuta sprijateljile.
Ali je gospodin Helstone stajao na pokrivci pred kaminom i gledao ih; nadasve je pomno motrio nepoznatu gospođu svojim podrugljivm oštrim okom koje je nedvojbeno govorilo da ga njena hladna uglađenost i nedostatak pouzdanja ljute. Njegov strog pogled i osoran glas zbunjivahu je sve to više; ona ipak pokuša povesti razgovor o običnim stvarima, o vremenu, stanju u zemlji i sličnom. Nesusretljivi se gospodin Helstone ponašao kao da je gluh i hinio da nije dobro čuo što god bi ona zaustila, te joj je mučno sročenu ništavnost valjalo dvaput ponoviti. Taj joj je napor ubrzo postao i suviše teškim; sva uzdrhtala upravo je ustajala zbunjeno mrmljajući kako ne zna gdje se zadržala gospođica Keeldar te da je ide potražiti, kadli joj gospođica Keeldar prištedi taj trud, ukoliko se tako zvala osoba koja je upravo ulazila kroz staklena vrtna vrata.
Zaista je lijepo vidjeti osobu neusiljena ponašanja, i gospodin Helstone to s lagodom osjeti kad im je prišla vitka djevojka uspravna držanja, pridržavajući lijevom rukom svilenu pregaču punu cvijeća, a pružajući mu desnu s riječima: - Znala sam da ćete me posjetiti iako mislite da me je gospodin Yorke učinio jakobincem. Dobro jutro!

- Ali mi nećemo da vi budete jakobinac - odgovori gospodin Helstone. - Neću im dopustiti da ukradu cvijet iz moje župe: sad kad ste među nama, postat ćete mojom učenicom - kako u političkom tako i u vjerskom pogledu: učit ću vas zdravim gledištima iz oba ova područja.
- Gospođa Pryor vas je preduhitrila - odgovori Shirly okrećući se starijoj gospođi. - Gospođa je Pryor bila moja odgojiteljica i još je uvijek moja prijateljica, a ona je, znate, kraljica svih krutih i zadrtih torijevaca; na čelu je svih nepokolebljivih bogomoljki. Vjerujte mi, gospodine Helstone, dobro me je rešetala i teologiju i povijest.
Župnik se odmah duboko pokloni gospodi Pryor i izjavi da joj je iskreno zahvalan.
Bivša odgojiteljica ustvrdi da se ne razumije ni u politička ni u vjerska pitanja, jer drži da ova pitanja ne priliče ženskoj pameti, ali priznade da zastupa red i odanost, a, nadasve, iskrenu privrženost zakonski priznatom društvenom i crkvenom uređenju. Nadoda kako je uvijek bila protivnikom svake promjene pod bilo kakvim okolnostima; svoj je govor završila dodavši jedva čujnim riječima da je vrlo opasno kad čovjek suviše spremno prihvaća nova načela. - Nadam se, gospođo, da gospođica Keeldar misli kao i vi. - Razlike u godinama i razlike u naravi uzrokom su razlike u gledištima - glasio je odgovor. -Ne možemo očekivati da žestoki i mladi dijele mišljenja staloženih i sredovječnih
- A tako! gospođica je nezavisna: ima osobna gledišta! - uzviknu gospodin Helstone. - Gospođica je mali jakobinac, ako se ne varam, mali slobodni mislilac, u to nema sumnje. Hajde da je odmah ispitam vjeronauk. Zatim uze nasljednicu za obje ruke te ona ispusti svoj tovar cvijeća na pod i posjedne je kraj sebe na divan.
- Recite mi vjerovanje - naredi.
- Apostolsko vjerovanje?
- Da.
Shirly ga izgovori poput kakva djeteta.

- A sad Sv. Anastazija: da vas vidim!
- Dopustite mi da pokupim cvijeće: evo Tartara, on će mi ga pogaziti. U taj tren Tartar, prilično dug, snažan pas, bijesna izgleda, vrlo ružna mješavina engleske doge i buldoga, uđe u sobu kroz staklena vrata, pa uputivši se ravno kaminu, stade njuškati cvijeće rasuto na prostirci. Čini se da ga je kao hranu prezreo, ali držeći vjerojatno da bi baršunaste latice mogle izvrsno poslužiti kao ležaj, okrenu se spreman da svoje tamno tijelo spusti na njih, kad se gospođica Helstone i gospođica Keeldar istodobno sagnuše da ih spase. - Hvala - reče nasljednica podižući ponovno svoju pregaču da Caroline u nju složi cvijeće. - Je li to vaša kći, gospodine Helstone? - upita. - Moja nećakinja, Caroline.
Gospođica Keeldar pruži ruku i zagleda se u nju. I Caroline gledaše domaćicu. Shirly Keeldar (drugog krsnog imena nije imala: njeni su roditelji željeli sina i kad su vidjeli da im je i nakon osam godina braka Sudbina dodijelila samo kćerku, dali su joj muško obiteljsko ime, koje bi dali dječaku da ih je Bog obdario muškim djetetom) - Shirly nije bila ružna nasljednica: bila je ugodne vanjštine; visinom i stasom nalik na gospođicu Helstone, možda čak za prst-dva viša od nje, skladne građe; lice joj je posjedovalo neku draž koju najbolje objašnjava riječ - sklad.
Bijaše to po prirodi blijedo, bistro lice, živa izraza. Nije bila plavuša poput Caroline: svijetlo i tamno bijahu obilježja njena izgleda s obzirom na boju: lice i čelo svijetli, oči sive: vrlo tamne nisu prelazile u zeleno -bijahu prozračno, čisto, ravnomjerno sive, dok joj je kosa bila izrazito tamnosmeđa.Crte lica bijahu joj prefinjene; ne želim pritom reći da su bile oštre, koščate i rimljanske, jer su uistinu bile sitne i gotovo neupadljive; ali bile su, da se poslužim s nekoliko francuskih riječi; »fins, gracieux, spirituels« (otmjene, umiljate, duhovite) pokretne i rječite, ali te se promjene i njihov izraz nije moglo uočiti isprve.
Gledala je Carolinu ozbiljno, ispitujućim pogledom, nagnuvši malo glavu u stranu, zamišljena izraza.

- Kao što vidite, mršavo pilence - primijeti gospodin Helstone. - I mlada je, mlađa od mene. Koliko vam je godina? - upita je glasom koji bi zvučao zaštitnički da nije bio krajnje ozbiljan i jednostavan. - Osamnaest i pol.
- A meni je dvadeset i jedna.
Nije nastavila; položila je cvijeće na stol i počela ga slagati. - A vjerovanje Sv. Anastazija? - navaljivao je župnik. - Vjerujete u njega, zar ne?
- Ne sjećam ga se sasvim. Dat ću vam kitu cvijeća, gospodine Helstone, ali ću najprije jednu pokloniti vašoj nećakinji.
Načinila je malu kitu od jednog cvijeta žarke boje i dva-tri skromnija i ukrasila ih zelenim grančicama; svezala ih je svilenim koncem iz svoje košare za ručni rad i položila Carolini u krilo; tad je stavila ruke na leđa i stajala blago nagnuta prema svojoj gošći gledajući je položajem i izrazom nalik na nekog ozbiljnog otmjenog mladog udvarača.
Ovom je trenutnom izrazu lica pridonio i način na koji je češljala kosu, s razdjeljkom sa strane, začešljavajući je sa čela jednim valovitim potezom, dok je inače na sve strane padala u prirodnim, slobodno lepršavim uvojcima. - Je li vas šetnja umorila? - upita.
- Ne - ni najmanje; nije daleko - jedva jedna milja. - Izgledate blijedi. Zar je uvijek tako blijeda? - upita okrećući se župniku. - Bila je nekoć rumena poput vašeg najcrvenijeg cvijeća. - Zašto se promijenila? Zašto je poblijedjela? Je li bila bolesna?
- Kaže da joj je potrebna promjena.

- Onda joj je valja pružiti: vi joj morate pomoći; trebalo bi da je pošaljete na more.
- I hoću, još ovog ljeta. A dotad, ako nemate ništa protiv, želio bih da bude ponekad u vašem društvu.
- Uvjerena sam da gospođica Keeldar nema ništa protiv - umiješa se gospođa Pryor. - Sigurna sam da će nam češće posjete gospođice Helstone pričiniti najveće zadovoljstvo.
- Rekli ste upravo ono što osjećam, gospođo - reče Shirly - i ja vam zahvaljujem što ste me u tom pretekli. Dopustite da vam kažem - nastavi okrećući se Carolini - da biste se i vi trebali zahvaliti mojoj odgojiteljici; malo je osoba koje bi ona tako prihvatila: i ne znate koliko vas je počastila. Još jutros, čim odete, pitat ću gospođu Pryor što misli o vama. Pouzdajem se u njen sud o ljudima jer sam se uvjerila da je čudovito točan. Već unaprijed vidim da će odgovor na moje pitanje biti povoljan: jesam li pogodila, gospođo Pryor?
- Draga moja, upravo ste kazali da ćete me pitati za mišljenje kad gospođica Helstone ode; ne bih ga rado iznosila u njenoj nazočnosti. - Znam; a možda će proći još mnogo vremena prije no što ga dobijem. Gospodine Helstone, gdjekad me gospođa Pryor strašno muči svojom pretjeranom opreznošću: njen je sud, kad ga jednom donese, nužno točan, jer ona tako dugo dvoumi prije no što ga donese kao da je predsjednik vrhovnog suda: o nekim ljudima neće izreći svoje mišljenje ma kako je preklinjala.
Gospođa se Pryor nasmiješi.
- Da - reče njena učenica - znam što znači taj osmijeh, mislite na gospodina moga zakupca. Poznajete li gospodina Moorea iz Dola? - upita ona gospodina Helstonea.
- Da, da, vaš zakupac - to je točno: vi ga, razumije se, često viđate otkad ste se vratili?

- Prinuđena sam da ga viđam - ima poslovnih stvari koje moramo riješiti. Poslovne stvari! Doista i sama me riječ podsjeća da više nisam djevojka, već odrasla žena, a čak i više. Ja sam veleposjednik: Shirly Keeldar, veleposjednik, trebalo bi glasiti moje ime i titula. Dobila sam muško ime; zauzimam muški položaj, već i to dostaje da me prožme nešto muško, a kad sam u nazočnosti ljudi poput ovoga dostojanstvenog polu-Engleza, polu-Belgijanca tog Gerarda Moorea - koji sa mnom ozbiljno razgovara o poslovima, zaista se osjećam kao pravi muškarac. Gospodine Helstone, pri slijedećem me izboru morate izabrati za crkvenog starješinu: morala bih postati i općinski sudac i kapetan narodne garde. Majka Tony Lumpkina bila je pukovnik, a njegova tetka mirovni sudac, zašto i ja to ne bih bila?
- Od sveg srca. Ako se odlučite da postavite takav zahtjev, obećavam da će moje ime stajati na čelu liste s potpisima. Ali govorili ste o gospodinu Mooreu? - Ah, da. Rekla bih da nije lako razumjeti gospodina Moorea; ne znam što da mislim o njemu: je li mi drag ili nije. Mislim da bi se svaki vlasnik mogao ponositi s njim kao zakupcem - i u tom se smislu i ja s njime ponosim - ali kakav je kao susjed? Neprestano preklinjem gospođu Pryor da iznese svoje mišljenje o njemu, ali ona još uvijek izbjegava neposredan odgovor. Nadam se da ćete vi, gospodine Helstone, biti manje zagonetan i da ćete se odmah izjasniti: volite li ga?
- U ovom času ni najmanje: njegovo je ime izbrisano sa spiska mojih prijatelja. - O čemu se radi? Što je učinio?
- Moj stric i on se razilaze u svojim političkim pogledima - umiješa se Caroline tihim glasom. Bolje bi bilo da nije govorila: kako je dosad jedva sudjelovala u razgovoru, bilo je neprilično da se baš sada umiješa: osjetila je to čim je progovorila i zacrvenila se do ušiju.
- Kakvi su Mooreovi politički pogledi? - upita Shirly.
- Pogledi trgovca - odgovori župnik - uskogrudni, sebični i nerodoljubivi. Taj čovjek neprestano piše i govori protiv produženja rata, ide mi na živce. - Rat pogađa njegov posao. Mislim da je to upravo jučer napomenuo. Ali što mu još osim toga zamjerate?
- I to dostaje.
- Rekla bih da je džentlmen - kakvim ga ja zamišljam - nastavi Shirly - i rado vjerujem da on to doista i jest.
Caroline, čupajući latice najljepšeg cvijeta u stručku, odgovori razgovijetnim glasom: - On to i jest.
Na tu hrabru potvrdu Shirly joj dobaci vragolast, radoznao pogled svojih dubokih, živih očiju.
- U svakom slučaju vi ste mu prijatelj - reče - branite ga u njegovoj odsutnosti. - Ja sam mu i prijatelj i rođakinja - glasio je spreman odgovor. - Robert Moore je moj bratić.
- E pa, onda mi vi možete reći sve o njemu. Recite mi ukratko, kakav je to čovjek?
Na taj zahtjev Caroline obuze nesavladiva zbunjenost: nije mu mogla, ni htjela udovoljiti. Njenu je šutnju spremno prikrila gospođa Pryor obrativši se gospodinu Helstoneu različnim pitanjima o nekim obiteljima iz susjedstva, koje je, reče, nekoć na jugu poznavala. Shirly uskoro presta gledati gospođicu Helstone. Svoje pitanje nije ponovila, već poče slagati stručak za župnika. Preda mu ga na odlasku i za uzvrat joj ovaj poljubi ruku. - Ne zaboravite se okititi ovim cvijećem, meni za ljubav - reće mu. - Pokraj samog srca - odgovori gospodin Helstone. - Gospođo Pryor, vodite brigu o ovom budućem sucu, crkvenom starješini i kapetanu narodne garde, ovom mladom veleposjedniku iz Briarfielda: ukratko, ne dopustite da se suviše izlaže; ne dajte mu da slomi vrat u lovu: a nadasve, prisilite ga da pazi kad jaši niz opasan brežuljak u Dolu.
- Volim nizbrdicu - reče Shirly - volim juriti nizbrdo; a iznad svega volim taj romantični Dol.
- Romantičan - s tkaonicom?
- Romantičan, unatoč tkaonici... Stara tkaonica i bijela kuća lijepe su svaka na svoj način.
- A poslovnica, gospođice Keeldar?
- Poslovnica je ljepša od moje veselo obojene dnevne sobe. - A zanat? Tkanina, masna vuna, prljave bačve za bojenje? - Zanat valja poštivati.
- A zanatlija je junak, e pa dobro!
- Drago mi je da ste to rekli: mislila sam da zanatlija izgleda junački. Pri tom dvoboju riječima na licu joj je titrao nestašan, živ i veseo osmijeh - a stari je kozak gotovo jednako u njem uživao.
- Kapetane Keeldar, u vašim žilama ne teče trgovačka krv: zašto vas odjednom toliko zaokupljaju poslovna pitanja?
- Zato što sam vlasnik tkaonice, razumije se. Polovina mojih prihoda potječe iz Dola.
- Ne upuštajte se u ortaštvo, to je sve što vam želim reći. - Prisjetili ste me! Dali ste mi dobru misao! Hvala vam. - I mašući rukom, bijelom poput ljiljana i vilinski nježnom, iščeznu u trijemu, dok su župnik i njegova nećakinja izlazili kroz nadsvodene vratnice.

12.
SHIRLEY I CAROLINE


Shirley je često posjećivala Caroline i time potvrdila da je bila iskrena kad je kazala da bi željela biti u Carolininu društvu. Doista, da je sama nije potražila, Caroline joj ne bi došla, jer gospođica Helstone nije lako stvarala nova poznanstva. Uvijek ju je kočila pomisao da je ne žele, da nije dovoljno zabavna, a blistavu, sretnu, mladu osobu poput nasljednice Fieldheada, mislila je, ne može zanimati takvo neuzbudljivo društvo i nikad se neće, držala je, uistinu radovati njenu dolasku.
Shirley je doduše bila blistava, a vjerojatno i sretna, ali tko bi mogao biti ravnodušan spram poznanstva sa zanimljivom osobom. U proteklih je mjesec dana upoznala većinu obitelji iz okolice, i na slobodan se i lagodan način ophodila sa svim gospođicama Sykes, i svim gospođicama Pearson i sa dvije izvanredne gospođice Wynne iz zamka Walden, pa ipak, činilo se, nijedna joj nije bila zanimljiva; prema vlastitim riječima, ni s jednom se nije zbližila. Da je kojim sretnim slučajem bila gospodin Shirley Keeldar, gospodar Briarfieldskog zamka, u ovoj i u dvije susjedne župe ne bi se našla nijedna ljepotica kojoj bi s radošću ponudila da postane gospodaricom zamka. Ovo je izjavila gospođi Pryor koja to primi vrlo mirno kao i većinu brzopletih izjava njene učenice, pa reče:
- Draga moja, pazite da vam ne postane navikom da o sebi govorite kao o muškarcu: to zvuči čudno. Tko vas ne poznaje pomislio bi da namjerno oponašate ponašanje muškaraca.
Shirley se nikad nije smijala svojoj bivšoj učiteljici; poštovala je, štoviše, i stanovitu ukočenost u ponašanju, te neke bezazlene nastranosti ove gospođe - u protivnom bi samo dokazala svoju slabost, jer jedino se slabići rugaju skrivenoj vrlini; stoga ne reče ništa na ovu primjedbu. Stajala je mirno kraj prozora gledajući veliki cedar na travnjaku i neku pticu na jednoj od nižih grana. Tad poče oponašati cvrkut; uskoro cvrkut posta jasan i ubrzo prijeđe u zvižduk; zvižduk, vrlo ljubak i veseo, uskoro posta melodijom.
- Ali, draga moja! - zgranu se gospođa Pryor. - Zar sam zviždala? - upita Shirley. - Zaboravila sam. Ispričavam se, gospođo. Nisam željela zviždati u vašoj nazočnosti.

- Ali, gospođice Keeldar, gdje ste naučili zviždati? Mora da ste stekli ovu naviku otkad ste došli u Yorkshire. Nisam primijetila da ste to ranije činili. - O! već sam odavno naučila zviždati.
- Tko vas je naučio?
- Nitko; naučila sam slušajući druge i već sam na to zaboravila ali sam jučer uvečer, uspinjući se našim puteljkom, čula nekog džentlmena gdje u polju, s druge strane živice, zviždi ovu melodiju - to me je podsjetilo. - Koji je to džentlmen bio?
- U ovom kraju postoji samo jedan džentlmen, gospođo, i to je gospodin Moore; ili je bar jedini džentlmen koji nije sijed; doduše, moja dva uvažena ljubimca, gospodin Helstone i gospodin Yorke, zaista su krasni, stari ljepotani neusporedivo bolji od ma kojeg od ovih mladih glupana. Gospođa Pryor ne reče ništa.
- Gospođo, vama se ne sviđa gospodin Helstone? - Draga moja, zanimanje gospodina Helstonea štiti ga od svake primjedbe. - Kad najave dolazak gospodina Helstonea, vi obično pod nekom izlikom napuštate sobu.
- Idete li jutros u šetnju, draga moja?
- Da, otiću ću do župnog dvora i potražiti Caroline Helstone; natjerat ću je da se malo pokrene: brzim ću je hodom povesti preko poljane u Nunnelyju. - Ako tamo idete, draga moja, budite ljubezni i upozorite gospođicu Helstone da se dobro odjene, jer puše svjež vjetar a držim da se mora čuvati.
- Poslušat ću vas u svemu, gospođo Pryor; ali, ne biste li i vi pošli s nama? - Ne, mila moja; ja bih vam smetala, troma sam i ne bih mogla hodati tako brzo kao što vi to želite.

Shirley lako nagovori Caroline da pođe s njom, a kad su osamljenim putem odmakle već dovoljno daleko, prelazeći pustom i prostranom nanelijskom poljanom, s jednakom je lakoćom navede na razgovor. Pošto je svladala prvobitnu nelagodu, Caroline ubrzo osjeti zadovoljstvo u razgovoru s gospođicom Keeldar.
Prva im je izmjena površnih dojmova dostajala da se donekle upoznaju. Shirley reče da voli zeleno prostranstvo ovih livada a da još više voli vrijesom obrasle ledine, jer je vrijes podsjeća na pustopoljine koje je vidjela putujući u blizini škotske granice. Nadasve se sjeća kraja kojim je prolazila jednoga dugog poslijepodneva za sparna i oblačna ljetnog dana; putovali su pustim predjelom gusto obraslim vrijesom od podneva do sunčeva zalaska i ništa nisu vidjeli doli divljih stada; ništa čuli doli krika divljih ptica.
- Znam kako je vrijes mogao izgledati za takva dana - reče Caroline - grimiznocrn, nešto tamniji od boje neba, a ono mora da je bilo olovno-plavo. - Da, sasvim plavo, a rubovi oblaka bijahu bakreni s pokojim svijetlim prelijevom, još sablasnijim od plamene boje neba; gledajući ga očekivali biste da će se svakog trena zapaliti i blijesnuti munjom. - Je li grmjelo?
- Tutnjilo je u daljini, ali oluja nije nadošla sve do večeri, a tad smo već prispjeli u našu gostionicu; bijaše to neka kuća na osami u podnožju planinskog lanca.
- Jeste li promatrali kako oblaci naliježu na planine? - Jesam. Stajala sam uz prozor čitav sat i promatrala ih. Bregovi bijahu uvijeni u tamnu maglu, a potom ih kiša posve sakri pogledu pokrivši ih svojom bijelom zavjesom - bijahu zbrisani sa svijeta.
- Vidjela sam takve oluje u brdovitim predjelima Yorkshirea. Kad bi dosegle svoj burni vrhunac, kad bi cijelo nebo postalo slap, a zemlja voda, pomišljala sam na Potop.

- Neobičan je osjećaj lagode što ga osjećamo kad se poslije takve nepogode sve opet stiša i kad kroz oblake koji se razmiču prodre neki okrepljujući sjaj - umilno svjedočanstvo da se sunce nije ugasilo.
- Gospođice Keeldar, stanite načas i pogledajte nanelijsku goru i šumu. Obje se zaustaviše na zelenu obronku utrine. Gledale su dolje na duboko usječenu dolinu odjevenu u svibanjsko ruho. Cvijećem prošarane livade, neke tratinčicama, neke zlatnim maslačcima, - sve se to mlado zelenilo toga dana jasno smiješilo suncu; nad njim titrahu zrake boje prozirna smaragda i jantara. Iznad nanelijske šume - jedinog ostatka starih britanskih šuma u ovom kraju, čije je nizine negda pokrivala gusta šuma, a više mu predjele obrastao vrijes koji je sezao do ramena - počivala je sjena oblaka. Udaljeni brežuljci bijahu prošarani mrljama; obzorje, također u sjeni, bijaše išarano pjegama boje sedefa. Srebrna plavetnila, žarka rumenila, zelenila i ružičaste sjenke što se gube u daljini, sve se to stapalo s bijelim paperjem oblaka, čistim poput plavičasta snijega, i privlačilo pogled razotkrivajući mu tek djelomice od čega je sve sastavljeno nebo. Zrak na grebenu, na kojem su stajale, bio je svjež, ugodan i rezak.
- Naša je Engleska lijep otok - reče Shirley - a Yorkshire jedan od najljepših njenih kutaka.
- I vi ste iz Yorkshirea?
- Iz Yorkshirea sam - po krvi i rođenju. Pet koljena mojih predaka počiva pod svodovima brajerfildske crkve; prvi sam svoj dah udahnula u onome starome, mračnom zamku.
Caroline joj na to pruži ruku koju ova spremno prihvati i stegnu. - Iz istog smo kraja - reče.
- Da - složi se Shirley i ozbiljno kimnu glavom. - A ono - upita gospođica Keeldar pokazujući na šumu - je li to nanelijska šuma?

- Da.
- Jeste li gdjekad bili u njoj?
- Mnogo puta.
- Duboko u šumi?
- Da.
- Kako je tamo?
- Kao u logoru Anakovih 13 šumskih sinova. Drveće je golemo, prastaro. Kad stanete pri dnu stabla, vrh kao da mu je u drugome kraju; deblo je nepomično i čvrsto poput stupa, a grane se njišu pri svakom povjetarcu. I za najdublje tišine med lišćem nikad ne vlada tajac, a za jaka vjetra pomislili biste da nadire bujica: kao da nešto huči iznad vas.
- Nije li to bilo jedno od utočišta Robin Hooda? - Da, a i danas postoje ostaci koji sjećaju na nj. Ući u nanelijsku šumu, gospođice Keeldar, znači vratiti se u mračne dane prošlosti. Vidite li onaj proplanak tamo, na sredini šume?
- Da, jasno ga vidim.
- Taj je proplanak udolina, duboka šuplja uvala obrasla zelenim i niskim šipražjem poput trave na ovoj ledini; na njenom rubu raste najstarije drveće ove šume: jaki, čvornati hrastovi. Na njenu dnu leže ruševine ženskog samostana.
- Otići ćemo u tu šumu, samo vi i ja, Caroline, rano izjutra jednoga lijepoga ljetnjeg dana i tamo provesti cijeli dan. Mogle bismo uzeti olovke i crtanke, neku zanimljivu knjigu, a naravno, i nešto za jelo. Imam dvije male košare u koje bi nam gospođa Gill, moja domaćica, mogla staviti užinu i svaka bi ponijela po jednu. Neće li vas suviše umoriti tako duga šetnja? - O, ne; naročito ako bismo se cijeli dan odmarale u šumi, a ja poznajem najpogodnija mjesta. Znadem gdje ćemo naći oraha u doba kad sazrijevaju; znam gdje ima šumskih jagoda u obilju; poznajem neke osamljene proplanke, gdje nitko ne dolazi, pokrivene neobičnom mahovinom, negdje žutom kao pozlaćenom, negdje tamnosivom, negdje smaragdnozelenom. Poznajem šumarke koji su svojom savršenom slikovitošću prava blagodet za oko: goleme hrastove, nježne breze, glatke bukve, drveće tako raznoliko, a na jednome mjestu; jasenove što poput Saula 14 stoje svečano usamljeni, stare drevne divove pokrivene svijetlom koprenom bršljanja. Gospođice Keeldar, mogla bih vam biti vodič.
- Dosađivat ćete se samnom.
- Neću. Mislim da ćemo se složiti; a postoji li neka treća osoba koja nam ne bi pokvarila zadovoljstvo?
- Zaista ne znam nikog naših godina; bar ne djevojku, a što se tiče gospode... - Sasvim je drukčije kad na izlet pođu i gospoda - prekine je Caroline. - Slažem se s vama, sasvim je drukčije od onog što smo mi zamislile.

- Želimo gledati staro drveće, stare ruševine. Želimo provesti jedan dan u davnoj prošlosti, okružene vjekovnom tišinom i nadasve mirom. - Imate pravo. Nazočnost bi gospode, rekla bih, razbilo svu draž. Ako su dosadni poput vaših Malonea, mladih Sykesa i Wunnesa, mjesto vedrine obuzima nas razdražljivost. Ako su zabavni i opet postoji razlika: teško bih mogla reći kakva; lako ju je osjetiti, ali teško objasniti. - Tad, ponajprije, zaboravljamo na Prirodu.

- A onda Priroda nas zaboravi; svoje široko spokojno čelo pokrije gustom koprenom, sakrije lice i odnosi sa sobom mirnu radost kojom bi nam ispunila srca da nam je bila jedinim predmetom ushita.
- A što nastupa mjesto tih osjećaja?
- Veći zanos i veća tjeskoba; uzbuđenje u kojem sati brzo prolaze, i uznemirenost koja čini da burno prolaze.
- Vjerujem da naša sreća dobrim dijelom leži u našim rukama - mudro primijeti Caroline. - Bila sam u Nunnelyju s velikim društvom, s mladim svećenicima i još nekom gospođom iz ovoga kraja, zajedno s različitim gospođama i gospođicama; taj mi je izlet bio neobično dosadan i besmislen; a odlazila sam i posve sama, ili samo s Fanny, koja bi sjedila u šumarevoj kućici i šila ili razgovarala s njegovom ženom, dok bih ja lutala unaokolo i cijelog dana uživala u spokojnoj sreći. Ali tada sam bila mlada: bilo je to prije dvije godine.
- Jeste li ikad odlazili sa svojim rođakom, Robertom Mooreom? - Da, jednom.
- Kakvo je on društvo u takvoj prilici?
- Rođak je, znate, nešto drugo no stran čovjek.
- To znam, ali ako su rođaci glupi, još su nesnosniji nego tuđinci, jer ih ne možete s lakoćom držati na odstojanju. Ali vaš rođak nije glup, zar ne?
- Nije, ali...

- Ali?
- Ako nam je, kao što kažete, društvo budala dosadno, pametni nam zadaju neku osobitu vrstu nelagode. Ako dobrota i nadarenost vašeg prijatelja nadilazi svaku sumnju, postavlja se pitanje jeste li vi dostojni njegova društva? - O! ovdje se ne bih složila s vama; nikad ne bih pomislila nešto takva. Držim da sam dostojna da budem u društvu najboljih... Mislim na gospođu ... Premda je to smiona izjava. Kad vrijede, vrijede mnogo. Uzgred budi rečeno, vaš je stric prilično lijep primjerak starijeg gospodina; uvijek se radujem kad vidim njegovo tamno, živo, pametno, staro lice, bilo u mojoj kući ili drugdje. Volite li ga? Je li dobar prema vama? Recite istinu. - Odgojio me je od malih nogu, uvjerena sam, onako kako bi odgojio svoju kćer, da ju je imao; to znači da je dobar, ali ne volim ga; radije nisam u njegovu društvu.
- Čudno! A on znade biti tako ugodan.
- Da, u društvu; ali kod kuće je strog i šutljiv. Kad u predsoblju odloži štap i svećenički šešir, kao da svoju živost zaključa u ormar s knjigama ili u pisaći stol; smrknuto čelo i šutljivost ostavlja za kuću, smiješak, šalu i duhovitost, za društvo.
- Je li tiranin?
- Ni najmanje; nije ni silnik ni licemjer; jednostavno čovjek prije velikodušan nego dobar, prije iskričav no veseo, prije strogo nepristran nego uistinu pravedan; ako uočavate ove istančane razlike.
- O, da! Dobrodušnost podrazumijeva trpeljivost koje on nema; veselost, toplo srce, a njegovo nije takvo; istinska je pravednost plod suosjećanja i razumijevanja, a lako mogu zamisliti da ovo posve nedostaje mom starom, okorjelom prijatelju. - Često se pitam, Shirley, ponašaju li se svi ljudi poput moga strica spram onih s kojima žive; zar je nužno da im budemo novi i nepoznati, da bismo im bili zanimljivi i vrijedni štovanja; zar je takvim naravima nemoguće da gaje stalno zanimanje i ljubav za one koje svakodnevno viđaju?
- Ne znam, ne bih vam znala kazati. I ja sam često razmišljala o sličnim stvarima. Ali, povjerit ću vam tajnu: kad bih bila uvjerena da se nužno i općenito razlikuju od nas, da su nestalni, da naginju tome da postanu okrutni, bezosjećajni – nikad se ne bih udavala. Ne bih htjela otkriti jednog dana da me čovjek kojeg volim više ne voli, da sam mu dosadila i da je svaki napor što bih ga učinila da ga zadovoljim posve uzaludan jer se on već po svojoj naravi mora promijeniti i postati ravnodušan.
Kad bih to jednom ustanovila, za čim bih težila? Da odem, da se udaljim od onoga kome moje društvo ne pruža nikakva zadovoljstva. - Ali to ne biste mogli ako ste udati.
- Ne, ne bih mogla, u tome i jest problem. Nikad više ne bih mogla biti gospodarem vlastite volje. Strašna pomisao! Guši me! Ništa me ne užasava više od pomisli da sam nekome teret i dosada: neotklonjivi teret, neprestana dosada! Kad danas osjetim da je moja nazočnost suvišna, lagodno se umotam u svoju neovisnost kao u ogrtač, preko lica spustim koprenu ponosa i povučem se u samoću. Da sam udata, ne bih to mogla.
- Čudim se da sve zajedno ne odlučimo da ostanemo neudate - reče Caroline - a tako bismo doista i postupile da slušamo savjet što nam ga daje iskustvo. Moj stric uvijek govori o braku kao o teretu i, uvjerena sam, kadgod čuje da se netko ženi, redovno ga drži budalom, ili bar osobom koja se upušta u glup čin. - Ali, Caroline, nisu svi ljudi poput vašega strica; sigurno nisu; nadam se da nisu.
Zasta razmišljajući.
- Možda mi uvijek držimo da je osoba koju volimo iznimka sve dok se za njeg ne udamo - primijeti Caroline.
- Možda; i vjerujemo da je ta iznimka izlivena od najboljeg željeza; zamišljamo da je nalik na nas; pretpostavljamo sklad. Mislimo da njegov glas izražava najumiljatija, najistinskija obećanja srca koje nikad neće otvrdnuti prema nama; u oku mu čitamo vjeran osjećaj; ljubav. Mislim, Caroline, da ne bismo smjele vjerovati u ono što se naziva strašću. Vjerujem da je to samo časovita vatra od suha granja: brzo plane i nestane; ali, promatramo ga, vidimo da je dobar prema životinjama, prema maloj djeci, siromasima. Dobar je i spram nas, ljubezan, pažljiv. Ne laska nam, ali je strpljiv; lagodno se ponaša i čini se da mu je naše društvo ugodno. Ne voli nas iz ispraznih i sebičnih razloga, već onako kako mi njega volimo: zato jer ga volimo.

Nadalje zapažamo da je pravedan, da vazda govori istinu, da je savjestan. Osjetimo kako radost i mir zavladaju sobom kad on uđe; tužni smo i nespokojni kad je napusti. Znamo da je taj čovjek bio nježan sin i nježan brat: tko bi se usudio poreći da će biti nježan muž?
- Moj bi stric to bez oklijevanja ustvrdio. 'Smučit će mu se od tebe za mjesec dana', rekao bi.
- Gospođa bi Pryor ozbiljno iznijela isto mišljenje. - Gospođa Yorke i gospođica Mann bi sumorno ustvrdile isto. - Ako su njihova proročanstva istinita, bilo bi bolje da se nikad ne zaljubimo. - Vrlo dobro, ako to možete izbjeći.
- Ja unatoč svemu sumnjam da su njihova mišljenja točna. - Bojim se da to dokazuje da ste već upali u klopku. - Nisam, ali da jesam, znadete li u koga bih proroka tražila savjeta? - Ni u čovjeka, ni u žene, ni u stara ni u mlada: u malena Irca, prosjaka, što mi bosonog dolazi na vrata; u miša što se potajice iskrada iz pukotine među daskama; u psa koji mi liže ruku i sjedi mi uz koljeno. - Jeste li ikad susreli nekog tko je prema tim stvorenjima bio ljubezan?
- Jeste li ikada vidjeli nekog za kim bi ta stvorenja pošla sama od sebe, puna odanosti?

- U župnome dvoru imamo jednu crnu mačku i staroga psa. Znam nekog u čije krilo ta crna mačka rado skače, uz čije rame i obraz često prede. Stari pas uvijek iziđe iz svoje kućice, maše repom i cvili s puno ljubavi kad taj netko prođe.
- A što taj netko učini?
- On mirno gladi mačku i pušta je da mu sjedi na krilu koliko god želi, a kad je mora uznemiriti da bi ustao, pažljivo je spusti i nikad je grubo ne odgurne; psu uvijek zazviždi i pomiluje ga.
- Doista? Da to nije Robert?
- Upravo on.
- Lijep čovjek! - reče Shirley oduševljeno, a oči joj zasjaše. - Zar nije lijep? Oči su mu lijepe, crte lica pravilne, čelo široko, kraljevsko, zar ne?
- Sve je to tako Caroline. Sreća njegova! I lijep je i dobar. - Bila sam uvjerena da ćete vi to uvidjeti; znala sam to kad sam vas prvi put pogledala u lice.
- Bila sam mu naklonjena i prije no što sam ga upoznala. Svidio mi se kad sam ga vidjela, a sad mu se divim. Ljepota je već sama puna draži, Caroline; združene s dobrotom te čari postaju moćne.
- A kad se svemu pridoda mudrost, Shirley?
- Tko bi odolio?
- Sjetite se moga strica, gospođe Pryor, gospode Yorke i gospođice Mann.
- Sjetite se kako žabe krekeću u Egiptu! On je plemenito biće. Rekoh vam da kad jesu dobri onda su gospodari svijeta; božji sinovi. Izliveni prema liku Stvoritelja i najmanja ih iskra njegova duha diže iznad ostalih smrtnika. Nesumnjivo, mudar, dobar i lijep čovjek je iznad svih stvorenih stvari. - Iznad nas?
- Ne bih se željela s njim nadmetati; nije mi stalo. Zar da se moja ljevica s desnicom prepire oko prvenstva? Zar da se moje srce prepire s mojim bilom? Zar da moje žile budu ljubomorne na krv koja u njima teče? - Ljudi i žene, supruzi i supruge užasno se svađaju, Shirley. - Bijednici! Jadna, pala, izopačena stvorenja! Bog im je namijenio drukčiji život, drukčije osjećaje.
- Ali, jesmo li mi ravne muškarcima ili nismo? - Ništa me toliko ne oduševljava kao kad sretnem nekog boljeg od sebe; nekog za kog zaista osjetim da je iznad mene.
- Jeste li ikad sreli takvog čovjeka?
- Rado bih ga susrela jednog dana. Što viši od mene, to bolje; ponižavajuće je saginjati se, veličanstveno gledati uvis. Ljuti me kad spram nekog počnem gajiti poštovanje, a uvidim da sam prevarena; kad me ispuni vjerski osjećaj, a ustanovim da se ljudi klanjaju lažnim bogovima. Prezirem one koji se klanjaju idolima.
- Gospođice Keeldar, hoćete li ući? Evo nas pred vratima župnog dvora. - Ne danas, ali sutra ću doći po vas i provest ćemo večer zajedno. Caroline Helstone, ako ste zaista takvi kakvi mi se činite, odlično ćemo se složiti. Još nikad u životu nisam s nekom djevojkom tako razgovarala kao jutros s vama. Poljubite me, i zbogom.
Gospođa je Pryor, čini se, jednako kao i Shirley, željela Carolinino društvo. Ona, koja nikad nije izlazila, ubrzo je posjetila župnikov dom. Došla je jednog poslijepodneva kad je župnik slučajno bio izišao. Dan je bio pomalo sparan; od vrućine se malo zarumenjela, ali ju je, po naravi povučenu i osamljenu, također uzbudila posjeta nepoznatoj kući. Kad je gospođica Helstone došla da je pozdravi, zatekla ju je kako sjedi na divanu u dnevnoj sobi, trudeći se da umiri svoje krajnje napete živce.
Caroline se čudila da se žena njenih godina tako teško svladava a i da takva krupna osoba nije krepkija, jer gospođa Pryor odmah poče zadihano objašnjavati svoju časovitu slabost, ispričavajući se umorom zbog hoda, vrućinom i sličnim; i dok je i nadalje užurbano i isprekidano neprestano navodila razloge svoje iscrpljenosti, Caroline blago uznastoja da joj pomogne skidajući joj rubac i kapu. Gospođa Pryor ne bi od svakog prihvatila takvu pažnju. Mješavinom bi zbunjenosti i hladnoće obično uzmicala od svakog dodira i neposredne blizine, a to ne bi naročito laskalo osobi koja bi joj ponudila svoju pomoć.
Međutim, maloj se nježnoj ruci gospođice Helstone poslušno pokorila i njen ju je dodir, čini se, umirio. Poslije nekoliko minuta presta drhtati i posta opet spokojna i mirna.
Kad se oporavila, poče govoriti o običnim stvarima. U nazočnosti gospode, gospođa bi Pryor rijetko otvorila usta, a ako bi morala govoriti, govorila je usiljeno i zato loše. U razgovoru je udvoje, međutim, bila ugodan sugovornik; govorila je pomalo ukočeno, ali biranim riječima; pogledi joj bijahu ispravni, primjedbe raznovrsne i točne. Caroline ju je rado slušala, radije no što je mogla pretpostaviti.
Na zidu nasuprot divana na kojem su sjedjele visjele su tri slike: u sredini, iznad kamina, slika neke žene, a ostale dvije bijahu portreti muškaraca. - Krasno lice - reče gospođa Pryor, prekidajući stanku što je nastupila nakon pola sata živa razgovora - crte su mu savršene; nema tog kipara čije bi ih dlijeto bolje isklesalo; portret je rađen prema živome modelu, pretpostavljam? - To je portret gospode Helstone.
- Gospođe Matthewson Helstone? Žene vašeg strica? - Da; kažu da je sasvim nalik. Prije vjenčanja držali su je ljepoticom kraja. - Rekla bih da je zasluživala taj naziv: kako joj je svaka crta pravilna! Pa ipak to je lice suviše mirno; mora da ova osoba nije bila ono što se obično naziva 'ženom živa duha'.

- Mislim da je bila neobično mirna i šutljiva.
- Teško je vjerovati, draga moja, da je vaš stric izabrao takvu osobu. Ne voli li on ljude koji su ga kadri zabaviti živahnim razgovorom? - Da, kad je u društvu, ali uvijek kaže da ne bi podnio govorljive žene; u kući želi imati mir. Izlazimo da bismo pripovijedali, kaže on, vraćamo se kući da bismo čitali i razmišljali.
- Čula sam, čini mi se, da je gospođa Matthewson živjela samo nekoliko godina poslije udaje?
- Oko pet godina.
- Znate, draga moja - nastavila je gospođa Pryor - vjerujem da smo se složile da ćete češće dolaziti u Fieldhead; nadam se da hoćete. Mora da ste ovdje jako osamljeni bez ikakva ženskog društva u kući; sigurno mnogo vremena provodite sami.
- Navikla sam na to, sama sam odrasla. Mogu li vam namjestiti rubac? Gospođa Pryor prista na Carolininu pomoć.
- Ako vam ustreba pomoć pri učenju - reče - obratite mi se, slobodno. Caroline joj srdačno zahvali na ljubeznosti.
- Nadam se da ću češće s vama razgovarati. Željela bih da vam budem od pomoći.
Gospođica joj Helstone ponovno zahvali. Razmišljala je kako se pod prividnom hladnoćom njene gošće krije toplo srce. Primijetivši da je gospođa Pryor izlazeći iz sobe ponovno sa zanimanjem pogledala slike na zidu, Caroline joj usput objasni:

- Slika što visi kraj prozora, sigurno ste i sami primijetili, predstavlja moga strica a naslikana je prije dvadeset godina; druga, lijevo od kamina, je slika njegova brata Jamesa, mog oca.
- Nalikuju donekle jedan na drugoga - reče gospođa Pryor - pa ipak, u drukčijem obliku čela i ustiju nazire se različitost naravi. - Kakva razlika? - upita Caroline ispraćajući je do vratiju. - Svi se uglavnom slažu da je James Helstone, moj otac, ljepši; primijetila sam da strani posjetioci obično uskliknu; 'Kakav lijep čovjek!' Držite li vi, gospođo Pryor, da je lijep? - Lice mu je ljepše i istančanijih crta od lica vašeg strica. - Ali gdje leži ili u čemu se sastoji razlika naravi koju ste spomenuli? Recite mi; željela bih vidjeti hoćete li točno pogoditi.
- Draga moja, vaš je stric čovjek od načela; čelo i usne su mu strogi, pogled čvrst.
- A, u drugog? Ne plašite se da ćete me uvrijediti; uvijek cijenim istinu. - Volite istinu? To je dobro za vas; držite se te ljubavi; nikad ne odstupite od nje. Ovaj drugi, draga moja, da je kojim slučajem još živ, teško da bi bio snažnim osloncem svojoj kćerki. Pa ipak, glava mu je lijepa; naslikana u mladosti, pretpostavljam. Draga moja (naglo se okrenu) držite li da su načela od velike važnosti u životu?
- Uvjerena sam da bez njih čovjek ne može imati prave vrijednosti. - Osjećate li ono što kažete? Jeste li razmišljali o tome? - Često! Prilike su me rano prisilile da o tome mislim.
- Ta vam pouka, znači; nije bila uzaludna, premda je došla suviše rano. Tlo na koje je sjeme palo vjerojatno nije ni sipko ni kamenito jer, u protivnom, ne bi donijelo ploda s obzirom na dob u kojem je posijano. Draga moja, nemojte stajati na propuhu; prehladit ćete se, dovidenja. Gospođica Helstone ubrzo osjeti vrijednost svoga novog poznanstva i posta svjesna prednosti ovog druženja; uvidje da bi doista pogriješila kad bi propustila takvu priliku da sama sebi pomogne, kad ne bi iskoristila ovu dobrodošlu promjenu; misli joj se uputiše u drugome smjeru, ukaza im se nov put koji ih, bar djelomice, skrenu od jedinoga pravca kojim se dosad upućivahu, ublaži žestinu njihova naleta, smanji jačinu pritiska na ono uvijek isto, ranjeno mjesto.

Uskoro bi s radošću cijeli dan provela u Fieldheadu baveći se naizmjence ovim il onim što bi joj Shirley ili gospođa Pryor ponudile; čas bi je jedna tražila, čas druga. Prijateljstvo starije gospođe bijaše nadasve neupadljivo, ali krajnje pažljivo, usrdno, neumorno. Navijestila sam da je ona bila neobična osoba, a ništa nije bilo neobićnije od načina na koji je pokazivala svoje zanimanje za Caroline. Pogledom je pratila svaki njezin pokret; činilo se da bdije nad svakim njenim korakom; radovala se kad bi joj se gospođica Helstone obratila za savjet ili neku uslugu; ako bi zatražila pomoć, pružila bi je s takvim mirom, a ipak s očitim veseljem, da se Caroline uskoro s radošću na nju oslanjala. U početku je gospođicu Helstone čudila Shirleyina posvemašnja poslušnost gospođi Pryor, kao i činjenica da se ova, inače uzdržljiva, bivša odgojiteljica ponaša tako slobodno i kao kod svoje kuće u domu svoje mlade učenice, gdje je s toliko spokojne nezavisnosti zauzimala tako zavisan položaj; ubrzo, međutim, uvidje da joj valja upoznati narav ovih žena da bi u cijelosti riješila ovu zagonetku.

Činilo se da se gospođa Pryor mora svakom svidjeti kad je upozna, da je svatko mora zavoljeti i poštovati. Usprkos tome što je ustrajno nosila svoje staromodne haljine, govorila ukočeno, držala se hladno i bila puna sitnih nastranosti - bijaše ona takav oslonac, takav savjetnik, toliko istinoljubiva, na svoj način ljubezna, da se, prema Carolininu mišljenju, nitko tko bi se jednom naviknuo na njezinu nazočnost ne bi ove olako lišio. A koliko je do zavisnosti i donekle nižeg društvenog položaja, Caroline ih u svom drugovanju sa Shirley nikad nije osjetila pa zašto bi ih onda osjetila gospođa Pryor? Nasljednica bijaše bogata, vrlo bogata, u usporedbi sa svojom novom prijateljicom; imala je tisuću funti godišnjeg prihoda, a Caroline ni penija; pa ipak, u njezinu biste se društvu uvijek osjetili kao sa sebi ravnim, osjećaj što ga nikad ne biste očutjeli u društvu ostale gospode iz Briarfielda i Whinburyja.
Razlog je tome bio što je Shirley bila zaokupljena drugim mislima, a ne razmišljanjem o novcu i položaju. Bilo joj je ugodno što je neovisna, povremeno bi se čak i zanosila pomišlju da je gospodarica zamka, da ima zakupce i imanja; ponajviše bi joj laskalo kad bi je podsjetili na »sav onaj posjed« tamo u Dolu »koji obuhvaća jednu odličnu tkaonicu, bojadisaonicu, spremište robe, kao i okućnicu, vrtove te zgradu poznatu pod nazivom kuće u Dolu«; ali kako svoj ushit nije skrivala, on nije bio uvredljiv; ozbiljne su joj pak misli bile upućene drugdje. Udivljenje spram velikih, poštovanje dobrih i radovanje s onima koji su joj dragi, bijahu sklonosti njene duše i stoga je češće maštala kako da zadovolji te naklonosti nego što je razmišljala o svojoj društvenoj nadmoći.
U početku je Caroline privukla pozornost gospođice Keeldar svojom šutljivošću, povučenošću i što se činila nježna zdravlja pa joj je potreban netko tko bi brinuo o njoj. Ova se naklonost povećala kad je otkrila da njezina nova poznanica razumije njen način mišljenja i govorenja, te odgovara sličnim. Tome se nije nadala. Gospođica Helstone, mislila je, ima suviše ljupko lice, suviše blago držanje i glas, da bi se duhom i znanjem toliko razlikovala od ostalih djevojaka; neobično se iznenadila, kad je vidjela kako se ovo blago lice vragoljasto ozari pri nekoj smionoj dosjetci na koju bi se osmjelila, a još ju je više začudilo kad je otkrila da se u toj djevojačkoj glavi, pokrivenoj uvojcima, krije samouko znanje i ni od kog naučene misli. Carolinin je ukus također bio srodan njezinu: knjige što bi ih gospođica Keeldar čitala s najvećim zadovoljstvom i za gospođicu su Helstone predstavljale iskren užitak. A kako im je također bilo zajedničko ono što nisu podnosile, mogle su se zajedno smijati lažno sentimentalnim i izvještačenim djelima. Shirley je shvatila da samo vrlo malen broj ljudi i žena posjeduje razvijen ukus za istinsko pjesništvo: siguran osjet kojim razlikuju iskren osjećaj od lažna. Često je čula gdje pametni ljudi uzvisuju djelo nekog pjesnika, a kad bi ga pročitala, uistinu bi susrela tek ispraznost, razmetanje i lažan sjaj ili pak, u najboljem slučaju, tek umješnu rječitost, neobične, umne, učene riječi, gdjekad čak obojene privlačnom bojom uobrazilje, ali i sam Bog zna, vrlo daleko od istinskog pjesništva kao što je bogata, teška vaza od mozaika daleko od malena pehara od čista zlata; ili, učinimo još jednu usporedbu, kao što se umjetno cvijeće razlikuje od tek ubranih poljskih ljiljana. Caroline, osjećala je, razlikuje vrijednost čista zlata od varljiva sjaja blještavih stakalaca. Skladno bijahu ustrojene duše ovih dviju djevojaka i često bi zajedno blagoglasno odzvanjale.
Jedne su večeri slučajno bile same u salonu obloženom hrastovinom. Zajedno su provele dug, kišni dan, ne dosađujući se. Spuštao se sumrak! Svijeće još nisu unijeli. Obje su, kako je suton postajao sve gušći, bile sve zamišljenije i tiše. Zapadnjak je hučio oko zamka noseći teške oblake i olujnu kišu s udaljena oceana; vani, s druge strane rešetkastih prozora, vladala je oluja; unutra, dubok mir. Shirley je sjedila kraj prozora promatrajući oblake na nebu i maglu na zemlji, slušajući šum vihora kako ječi poput duše koja nije našla spokoja: zvuke što bi, da nije bila tako mlada, vesela i zdrava, potresli njene osjetljive živce poput kobne slutnje ili preuranjene tužaljke; međutim, kako je bila u najljepšim godinama, u cvijetu mladosti, oni tek pretvoriše njenu živahnost u zamišljenost.
Neprestano su joj nadolazili stihovi ljupkih balada; od vremena do vremena pjevušila bi pokoju kiticu; glas joj je slijedio ćudljive nalete vjetra: dizao se kad bi ovaj udarao, zamirao kad bi se smirio. Caroline se povukla u najudaljeniji i najmračniji kut sobe, lik joj se jedva nazirao pri rumenu odsjaju ognjišta u kojem je tinjala vatra, koračala je gore-dolje govoreći podglas dijelove dobro poznatih pjesama. Govorila je vrlo tiho, ali ju je Shirley čula, i pjevušeći slušala. Bila je to pjesma:
«U najtamnijoj noći što pokri nebo cijelo.

Kad valova se atlantskih urlik orio,

Tad neki jadnik udesa sličnog mom,

S palube brodske pade,

Lišen svega, prijatelja i nade.

Zauvijek napustiv svoj plovni dom.«

Ovdje se zaustavi, jer se Shirleyna pjesma, do maločas jasna i zvonka, jedva čula.- Nastavite - reče. - Tad i vi nastavite. Ja sam samo ponavljala 'Prognanika'.
- Znam; ako se možete sjetiti cijele pjesme, recite je do kraja. I kako je bilo gotovo mračno, a gospođica Keeldar nije bila opasan slušalac, Caroline nastavi. Izgovorila ju je kao da je sve sama proživjela: divlje more, mornar koji se davi, brod što boreći se s valovima nestaje u oluji - sve je to dočarao njen glas, a još je dublje suosjetila s pjesnikom koji nije plakao za prognanim, već je u času bezglasna bola, u sudbini tog mornara od svih napuštena, iznio svoj osobni udes, sebe sama od Boga ostavljena, i kriknuo iz dubina svoje rastrgane duše:
»Niotkud božanska glasa da buru stiša,

Niotkud svjetla uranja plam,

Kad više nikakve stvarne pomoći nema,

Stradavamo - svatko sam!

Al' mene silniji val prelama, I guta dublja bezdan oceana.«

- Nadam se da je William Cooper sada na nebu, siguran i spokojan - reče Caroline.
- Žalite li ga zbog svega što je pretrpio na ovome svijetu? - upita gospođica Keeldar.
- Žalim li ga, Shirley? Što bih drugo i mogla? Duša mu je bila gotovo slomljena kad je pisao ovu pjesmu, a i nama gotovo puca srce kad je čitamo. Ali, bilo mu je lakše kad ju je napisao, sigurna sam u to; a taj, od svih najbožanstveniji, pjesnički dar kojim su neki obdareni postoji, vjerujem, da bi čovjek dao oduška svojim osjećajima kad njihova snaga postane zastrašujuća. Čini mi se, Shirley, da nitko ne bi smio pisati pjesme da bi u njima pokazao svoju mudrost ili znanje. Kome je do takvog pjesništva? Kome je stalo do učenosti, do lijepih riječi u pjesmi? A tko ne mari za osjećaje, istinske osjećaje, ma kako jednostavno ili grubo bili izneseni?
- U svakom slučaju, čini se, vama je do njih stalo; i, doista, slušajući tu pjesmu, osjećamo da je Coopera gonio nagon snažan poput vjetra koji je gonio taj brod, nagon koji mu nije dopuštao da se zaustavi da bi i jednu jedinu kiticu nečim ukrasio, već mu je podario snagu da stvori savršenu cjelinu. Uspjeli ste je izgovoriti, Caroline, a da vam glas pritom nije zadrhtao; čudim se! - Cooperu se nije tresla ruka dok je pisao ove stihove, zašto bi meni drhtao glas dok ih izgovaram?
- Uvjeravam vas, Shirley, da nijedna suza nije kanula na rukopis 'Prognanika'; ne čujem u njem ni jedan žalobni jecaj, već krik očaja; a kad mu se jednom oteo taj krik, sigurna sam da mu se srce oslobodilo strašne more; da se dobro isplakao i osjetio olakšanje.
Shirley nastavi pjevušiti svoju baladu. Najednom se zaustavi i časak zatim primijeti: - Coopera bi žena mogla voljeti ako ni zbog čega, a ono stoga što bi ga mogla tješiti.
- Nikad vi ne biste mogli voljeti Coopera - spremno odgovori Caroline. - On nije bio stvoren da ga žene vole.
- Što želite time reći?

- Ono što sam kazala. Znam da u svijetu postoje naravi, vrlo pametne i uzvišene, koje ljubav nikad ne pohodi. Mogli biste se približiti Cooperu u namjeri da ga volite; pogledali biste ga, zažalili i ostavili, potjerao bi vas osjećaj da je ovdje riječ o nečem nemogućem, nedopustivom, kao što je 'pobješnjela oluja' tjerala posadu broda dalje od njihova druga koji se davio. - Možda imate pravo. Tko vam je to rekao?
- A što sam kazala za Coopera, rekla bih i za Rousseaua. Zar je Rousseau ikad bio voljen? On je volio strastveno; ali je li mu itko uzvratio tu strast? Uvjerena sam da nije. A da postoje ženski Cooperi i Rousseaui i za njih bih ustvrdila isto. - Tko vam je to rekao, pitam? Je li Moore?
- Zašto bi mi netko to morao reći? Ne posjedujem li nagon? Ne mogu li sama zaključiti prema podudarnosti? Moore mi nikad nije govorio ni o Coperu, ni o Rousseau, ni o ljubavi. Glas što ga čujemo u samoći rekao mi je sve što o tome znam.
- Sviđaju li vam se naravi poput Rousseauove?
- Uglavnom ne. Neke mi se njihove osobine jako sviđaju; neke božanske iskre u njihovoj naravi zasljepljuju mi oči, zatravljuju dušu. Gdjekad ih pak prezirem. Sačinjene su od ilovače i zlata. Blato i metal daju neotpornu mješavinu; rekla bih, da su neprirodne, nezdrave, odbojne. - Ja bih, Caroline, bila blaža prema Rousseau. Vaša je narav podložna i zamišljena, a volite stroge i djelatne; uzgred budi rečeno, mora da vam nedostaje taj vaš rođak, Robert, sada kad se nikad ne viđate. - Nedostaje mi.
- A vjerojatno i vi nedostajete njemu?
- To sigurno ne.
- Ne mogu zamisliti - nastavi Shirley koja je od nedavna običavala uplesti Mooreovo ime u razgovor čak i kad se činilo da za to nema potrebe - ne mogu zamisliti da vas nije volio kad vam je posvetio toliko pozornosti, razgovarao s vama, toliko vas toga naučio.

- Nikad me nije volio; nikad nije izjavio da sam mu draga. Jedino je pokazao da me podnosi.
Odlučivši da pri ocjeni osjećaja što ih je njen rođak mogao gajiti spram nje niukoliko ne pogriješi sebi u korist, Caroline je sad uvijek mislila i govorila o tim osjećajima vrlo umjereno. S razlogom je s manje pouzdanja no ikada gledala u svoju budućnost i stoga se rjeđe prepuštala ugodnim uspomenama prošlosti.
- Prema tome i vi ste, naravno - primijeti gospođica Keeldar - za uzvrat njega tek podnosili.
- Shirley, muškarci i žene su tako različiti; u tako su različitom položaju. Žene imaju vrlo malo stvari o kojima mogu misliti, muškarci tako mnogo. Vi osjećate prijateljstvo spram muškarca, a on je gotovo ravnodušan. Velik dio onog što vas raduje u životu ovisi o njemu, dok je samo mali broj stvari, koje su za njeg od značenja, s vama u vezi.
Robert bi običavao otići u London i gdjekad bi se tamo zadržao tjedan ili dva; dok je on bio na putu osjećala sam prazninu njegove odsutnosti; nešto mi je nedostajalo; Briarfield bi postao dosadnijim. Naravno, bavila sam se svojim uobičajenim poslovima, pa ipak mi je nedostajao. Kad bih sama sjedila uvečer obuzimalo bi me neko čudnovato uvjerenje koje ne bih znala opisati; da mi je neki čarobnjak ili duh u tom času dao Ali-babin dalekozor (sjećate se, Tisuću i jedne noći), i da sam kroz njeg mogla vidjeti Roberta, da sam vidjela gdje je i što radi, uvjerena sam da bih s iznenađenjem otkrila kakav ponor zjapi između mene i njega. Ma koliko moje misli bile upućene njemu, znala sam da su njegove daleko od mene.
- Caroline - upita iznenadno gospođica Keeldar - biste li željeli da imate neki poziv, zanimanje?
- Poželim to pedeset puta na dan. Ovako se pak često pitam zašto uopće postojim. Žudim za nekim poslom, za nečim što bi me ispunilo i zabavilo mi ruke i misli.

- Može li rad sam po sebi usrećiti čovjeka?
- Ne može; ali nam patnje nisu onda tako jednoznačne, ne slama nam srce jedna jedina okrutna muka. Osim toga, uspješan posao pruža nagradu, dok prazan, dosadan, samotan, beznadan život ne pruža ništa. - Ali, kaže se, da težak posao, učen poziv, čine ženu muškobanjastom, grubom, neženstvenom.
- Pa što onda ako su neudate žene, ili one za koje nema nikakva izgleda da će se udati, muškobanjaste, neprivlačne i neugledno odjevene? Ukoliko su pristojne, uredne i čiste! Jedino što se može zahtijevati u vezi s izgledom usidjelica jest da ne vrijeđaju oko muškaraca kad prođu ulicom mimo njih; inače im valja dopustiti, ne prezirući ih zbog toga, da budu koliko god hoće zamišljene, ozbiljne, ružne i neugledne.
- Kao da ste i sami usidjelica, Caroline; tako ozbiljno govorite. - Bit ću usidjelica; to mi je suđeno. Nikad se neću udati za nekog Sykesa ili Malonea - a nitko me drugi neće uzeti.
Uslijedi duga stanka. Shirley je prekinu; ponovno se ime, koje ju je gotovo začaralo, nađe na njenim usnama.
- Lina, nije li vas Moore gdjekad zvao Lina?
- Da; u njegovu se zavičaju to ime gdjekad upotrebljava kao skraćenica za Caroline.- Pa dobro, Lina, sjećate li se da sam jednog dana zapazila da vam je kosa na jednome mjestu neravna, da vam nedostaje jedan uvojak s desne strane, a vi ste mi kazali da je to zbog Roberta, jer da je na tom mjestu odrezao jedan pramen vaše kose?
- Da.- Ako je on, kao što kažete, tako ravnodušan spram vas i ako je uvijek takav bio, zašto vam je ukrao uvojak?

- Ne znam... da, znam; ja sam to učinila. Sve sam takve stvari ja učinila. Odlazio je, kao obično, u London; uveče, uoči njegova odlaska, pronašla sam, u kutiji za ručni rad od njegove sestre, čuperak crne kose: kratki, kovrčavi uvojak. Hortense mi je kazala da je to uvojak njegova brata i da ga čuva za uspomenu. On je sjedio blizu stola; pogledala sam u njegovu kosu: kosa mu je bujna, na sljepočnicama je bilo mnogo takvih uvojaka. Pomislila sam da bi mi jednog mogao pokloniti; znala sam da bih ga rado imala i pitala sam ga. Kazao mi je da će mi ga dati, ako on može izabrati jedan moj uvojak; tako je on dobio jedan moj dugi pramen, a ja njegov kratki. Čuvam ga, ali mislim da je on moj izgubio. To je, dakle, moje djelo, jedan od onih budalastih postupaka koji vam izmuče dušu i rumenilom obliju lice kad god ih se sjetite, jedna od onih sitnih, ali živih, uspomena što ih se često sjećamo i tad nam poput uboda tanka nožića ranjavaju samopoštovanje i navode nas da u samoći, odjednom suludo kriknemo. - Caroline!- Ja zaista mislim, Shirley, da sam u stanovitom pogledu luda; zaista se prezirem. Ali, kazala sam da neću dopustiti da postanete mojim ispovjednikom, jer vi ne biste mogli uzvratiti istom slabošću: vi niste slabi. Kako me uporno u ovom času promatrate! Odvratite od mene vaš jasni, snažni, orlovski pogled; uvredljivo je što me tako gledate. - Kako ste vi zanimljiva osoba! Slaba, svakako, ali ne u onom smislu u kojem vi mislite... Naprijed! - odgovorila je na kucanje. Gospođica se Keeldar u tom trenu slučajno našla blizu vratiju, a Caroline na drugom kraju sobe: Vidjela je da je Shirley primila neko pismo i čula riječi: - Od gospodina Moorea, gospođice.
- Donesite svijećnjake - reče gospođica Keeldar. Caroline, puna očekivanja, sjedne.
- Poslovna poruka - reče nasljednica. Ali, kad su donijeli svijećnjake, nije je pročitala. Ubrzo najaviše da je stigla Fanny te župnikova nećakinja pođe kući.

13.
DALJE POSLOVNE OBAVJESTI


Shirley bi gdjekad obuzimala neka lagodna lijenost; u nekim bi časovima uživala u potpunom odmoru ruku i očiju; tada bi je njene misli i samo njeno postojanje, svijet koji je okružuje - nebo iznad nje, ispunjavali tako potpunom srećom, da ne bi ni prstom makla da je poveća. Često bi, nakon jutra ispunjena radom, provodila sunčano poslijepodne ležeći nepomično na tratini podno nekog stabla, koje bi bacalo ugodnu sjenu. Carolinino joj je društvo bilo dovoljno - ako bi ova bila na domet glasa; prizor visoka, plava neba s malim oblacima što plove njegovim prostranstvom, te zvuk zujanja pčela i šumora lišća, zadovoljavahu je. Jedina knjiga što bi je u takvom ćasu čitala bila bi kronika maglovitih uspomena ili proročanskih stranica budućnosti; čitala bi je pri sjajnoj svjetlosti svojih mladih očiju; na usnama bi joj povremeno zatitrao osmijeh prema kojem se moglo zaključiti o kakvoj je uspomeni ili proročanstvu riječ: nisu bile ni tužne ni sumorne. Sudbina je bila naklonjena toj blaženoj sanjalici i obećavala da će joj i nadalje biti sklona. Prošlost joj bijaše ispunjena divnim trenucima, budućnost, ružičastim nadama. Pa ipak je Caroline, kad je jednog dana, misleći da je dovoljno ležala, prišla da je probudi, vidjela da su Shirleyini obrazi vlažni kao od rose; lijepe joj oči bliještahu zamagljene i pune suze.
- Shirley, zašto Vi plačete? - upita Caroline i nehotice naglašavajući ono Vi. Gospođica Keeldar se osmjehnu i okrenu svoje izražajno lice prema Caroline. - Zato jer mi plakanje pruža veliko zadovoljstvo - reče - srce mi je istodobno i tužno i veselo; ali, zašto mi vi, dobro i strpljivo dijete, ne pravite društvo? Moje su suze lagodne i brzo se osuše, ali da vi zaplačete, gorko biste plakali. - Zašto bih ja gorko plakala?
- Usamljena ptico bez druga! - glasio je odgovor. - Zar niste i Vi, Shirley, bez druga?
- U srcu - ne.
- A tko se, Shirley, u njem krije?

Na to se pitanje Shirley samo radosno nasmija i živahno skoči na noge. - Maštala sam - reče - to je samo sanjarija; divna, ali neostvariva. Do tog se vremena gospođica Helstone već donekle oslobodila svojih varljivih nada; prilično je sumorno gledala na budućnost držeći da zna kakva će biti njezina sudbina a i sudbina nekih drugih osoba. Pa ipak bi pod utjecajem starih sjećanja i navika i nadalje često noću dolazila do ograde na poljani i do staroga gloga iznad Dola.
Uvečer, nakon zgode s pismenom obavijesti, ponovno je bila na svojoj uobičajenoj osmatračnici, čekajući svjetlosni signal - uzalud je čekala; ove se večeri nikakva svjetiljka nije upalila. Čekala je sve dok se nisu pojavile prve zvijezde, opominjući je da je već kasno, i prisilile je da krene kući. Na povratku je, dok je prolazila kraj Fieldheada, privuče ljepota toga zamka obasjanog mjesečinom i na tren se zaustavi. Veliki cedar i zamak počivahu spokojno pod noćnim nebom na kome je bliještao pun mjesec; bisernoblijeda svjetlost padala je na zgradu; meka, smeđa tama obavijala ju je sa svih strana; tamnozelene sjene lebdjele su iznad krova što su ga krunile hrastove grane. I širok je pločnik ispred pročelja sjao blijedim sjajem; svijetlucao je kao da se nekom čarolijom tamni granit prometnuo u paroški mramor; na srebrnastom prostoru počivahu, jasno se ocrtavajući, tamne sjene dviju ljudskih prilika. U prvi mah obje bijahu nepomične i nijeme, ali se ubrzo uputiše skladna koraka i počeše razgovarati tiho i blagoglasno. Ozbiljan je bio pogled koji se trudio da ih prepozna, tad su se pomolili iza cedrovog debla. »Jesu li to gospođa Pryor i Shirley?«
Shirley je sigurno. Tko bi drugi bio, tako vitka, uspravna i .gospodska stasa? A vidi joj se i lice njen izraz, istodobno bezbrižan i zamišljen, sanjarski i radostan, podsmješljiv i nježan. Ne bojeći se rose, nije pokrila glavu; uvojci joj slobodno padaju, pokrivaju vrat i zavijenim krajevima miluju ramena.
Neki zlatni ukras sjaji kroz poluskupljene nabore rupca kojim se ogrnula, a krupan i blještav dragi kamen svjetluca na bijeloj ruci kojom je pridržava. Da, to je Shirley.

S njom je, naravno, gospođa Pryor?
Da, ako je gospođa Pryor visoka metar i osamdeset i ako je svoju skromnu udovičku crninu zamijenila muškim odijelom. Osoba koja kroči pokraj gospođice Keeldar je muškarac - visok, mlad, otmjen čovjek - njen zakupnik, Robert Moore.
Razgovaraju tiho, riječi su nerazgovijetne; zastati na časak i promatrati još ne znači prisluškivati; a kako je mjesec svijetao a njihova lica tako jasna, tko bi odolio tom iskušenju? Caroline mu, čini se, ne može odoljeti i stoga oklijeva. Nekoć, za ljetnih noći, Moore je običavao šetati sa svojom rođakom, kao što sad šeće s nasljednicom. Često bi se po zalasku sunca uspinjali Dolom da udahnu svježinu zemlje na nekoj ravnoj, mirisnim travama pokrivenoj, uzvisini na rubu duboka klanca iz čije bi tamne usjekline dopirao žagor usamljena potoka što poput duha, među obalama obraslim korovom, huči, tekući mimo vlažna kamenja pod gustom sjenom joha.
»Ali, ja bih stajala tik uz njega,« mišljaše Caroline; »nije ga sputavala dužnost da mi iskazuje poštovanje - dostajala mi je srdačnost. Obično bi me držao za ruku - nju i ne dodiruje. Pa ipak, Shirley nije gorda kad voli. Lice joj je blago, tek držanje donekle uznosito; to je u njenoj prirodi, neodvojivo od nje; takva je u najbezbrižnijim i u najopreznijim časovima.
Robert zasigurno misli, kao što i ja mislim, da u tom času gleda divno lice; a to misli svojim muškim umom, a ne mojim. Tako je raskošan a ipak blag sjaj njezina oka. Osmjehuje se - što čini njen smiješak tako ljupkim? Znam da Robert osjeća njegovu ljepotu; osjeća je svojim muškim srcem, a ne mojim nesigurnim, ženskim opažajem. Nalik su na dva velika, sretna duha; srebrnast pločnik, na kojem stoje, podsjeća me na bijelu obalu za koju vjerujemo da nas čeka s onu stranu rijeke smrti; stigli su do nje i sjedinjeni njome kroče.
A što sam ja - dok stojim ovdje u sjeni, krijući se, a u duši mi je mračnije no u ovom skrovištu? Ja sam od ovoga svijeta, a ne duh - jadni, nesretni smrtnik što se u neznanju i beznađu pita zašto je rođen, zašto živi; kako će duše zauvijek mučene pitanjem izdržati do kraja, tko će ih podržati do smrti?« »Ovo je najteži trenutak što sam ga dosad doživjela; pa ipak, znala sam da će doći. Odrekla sam se Roberta i prepustila ga Shirley istoga dana kad sam saznala za njen dolazak - odmah čim sam je ugledala: bogatu, mladu, lijepu. I sad je on njezin; njen je dragan a ona njegova draga; bit će mu još mnogo draža kad se vjenčaju: što će je bolje poznavati, to će je više voljeti. Bit će sretni zajedno i ja im ne zavidim na toj sreći, ali stenjem zbog vlastite nesreće; gdjekad žestoko trpim. Zaista, bolje bi bilo da se nisam ni rodila, da su me udavili kad sam prvi put zaplakala.«

U tom času Shirley krenu ustranu da ubere neki rosni cvijet te se uputiše stazom što je vodila pokraj ulaznih vratiju; riječi im sada bijahu razgovijetne. Caroline nije željela da ostane i sluša; nečujno se udalji, a mjesečina obasja zid na koji je pala njena sjena. Čitalac je pak, povlašten da ostane i uznastoji razumjeti njihov razgovor.
- Ne shvaćam zašto vas priroda nije obdarila i glavom buldoga kad već imate njegovu ustrajnost reče Shirley.
- Nimalo laskavo; zar sam toliko podao?
- A ima u vama i nešto od nijema načina na koji se ta životinja prikrada: prilazite bez opomene, nečujno iza leda, čvrsto zgrabite i ne puštate. - To je čisto nagađanje; takve majstorije nisam izvodio pred vama; u vašoj se nazočnosti nisam ponašao kao buldog.
- I sama vaša šutnja govori o vrsti kojoj pripadate. Govorite malo i duboko krijete svoje namjere. Dalekovidni ste i proračunati. - Znam što snuju ovi ljudi. Saznao sam što namjeravaju. Sinoćnjim sam vam pismom javio da je završeno suđenje Barracloughu i da je osuđen na robiju; njegovi će saučesnici smisliti neku osvetu; učinit ću sve da im osujetim taj pokušaj ili da se bar pripremim za napad - to je sve. A sad, pošto sam vam iznio situaciju kako sam najbolje znao, mogu li držati da pristajete na ono što ću učiniti?
- Da, podržat ću vas dogod ostanete pri tome da se branite. - Dobro! I bez ičije bih pomoći, čak i da ste se usprotivili ili se pobunili, postupio upravo onako kako ću postupiti ali u drukčijem raspoloženju; sad sam zadovoljan. Sada uživam u svom položaju.
- U to ne sumnjam: vidi se; radujete se onom što vas očekuje mnogo više no što biste se radovali da vam je vlada dostavila narudžbu tkanina za vojna odijela. - Svakako; držim da mi to više leži.
- Tako bi i stari Helstone mislio. Pobude su vam, doduše, različite, možda i sasvim drukčije. Mogu li razgovarati s gospodinom Helstoneom? Ako želite, mogla bih!
- Postupite prema svom nahođenju; vaša vas prosudba neće prevariti, gospođice Keeldar. Na nju bih se oslonio i u najodlučnijim časovima; ali, moram vas upozoriti da mi u posljednje vrijeme gospodin Helstone nije nimalo naklonjen. - To mi je poznato; čula sam sve o vašim razmiricama; vjerujem da će se to izgladiti; u današnjim okolnostima on neće odoljeti iskušenju da s vama sklopi savez.
- Bilo bi mi drago da je na mojoj strani: od dobra je kova. - I ja držim da jest.
- Stari mač, ponešto zahrđao, ali i nadalje izvanredne oštrine i snage. - Bit će vaš, gospodine Moore, to jest, ako ga uspijem pridobiti. - Koga vi ne biste pridobili?
- Župnika možda ne, ali potrudit ću se.
- Potruditi! Popustit će nakon prve vaše riječi - prvog smiješka. - To nikako. Stajat će me to nekoliko šalica čaja, pržena kruha, i kolača, mnoštva pritužbi, prepirki i uvjeravanja. Zahladilo je. - Vidim da drhtite; možda griješim što vas ovdje zadržavam, pa ipak, tako je tiho; meni je gotovo toplo; vaše je društvo za mene rijetko zadovoljstvo... Da ste se umotali u topliji rubac...

- Ostala bih duže i zaboravila da je kasno a to bi zabrinulo gospođu Pryor. U Fieldheadu svi rano liježu, gospodine Moore, a uvjerena sam da je tako i kod vaše sestre, u vašoj kući.
- Da; ali Hortense i ja smo sklopili najugodniji sporazum na svijetu: svatko radi što hoće.
- A što je to što vi hoćete?
- Tri noći u tjednu spavam u tvornici pa, kako mi ne treba mnogo sna, za blagih noći i mjesečine, često lutam Dolom, sve do zore. - Dok sam bila mala djevojčica, moja mi je dadilja pripovijedala priče o vilama što su, navodno, viđene u Dolu. Bilo je to u vrijeme kad moj otac još nije izgradio tvornicu i kad je Dol bio sasvim pusti klanac; pripazite da vas ne opčine!
- Bojim se da se to već dogodilo - reče Moore tihim glasom. - Ali, postoje i gore stvari od vila kojih se valja čuvati - nastavi gospođica Keeldar.
- Opasnije stvari - doda on.
- Mnogo opasnije. Na primjer, kako biste se osjećali da susretnete Michaela Hartlyja, tog kalvinistu, jakobinca i tkalca? Kažu da je lovokradica i da često luta noću s puškom.
- Već sam imao sreću da ga susretnem. Jedne smo noći dugo raspravljali. Bio je to čudan doživljaj: svidio mi se.

- Svidio vam se? Divim se vašem ukusu! Michael nije sasvim pri sebi. Gdje ste ga sreli?
- U najudaljenijem i najmračnijem mjestu u Dolu, gdje voda tiho žubori ispod šipražja. Sjeli smo pokraj drvena mostića. Bila je mjesečina, ali oblačno i vjetrovito. Razgovarali smo.
- O politici?
- I o vjeri. Mislim da je bio pun mjesec i Michael je bio u svom najluđem raspoloženju: čudnovatim je riječima hulio na Boga, na svoj antinornijski način.
- Izvinite, ali rekla bih da ste i vi bili ludi kad ste sjedili s njim i slušali ga. - Neobično je zanimljivo slušati njegovo mahnitanje. Taj bi čovjek bio pjesnik, da nije toliki luđak, ili prorok da nije varalica. Svečano me je obavijestio da mi je pakao neizbježno predodređen, da vidi znak zvijeri na mome čelu; da sam izopćenik od rođenja. Sprema mi se kazna božja, reče, i ustvrdi da mu se jedne noći prividjelo kako i od čega ću okončati. Želio sam nešto pobliže saznati, ali me napustio s riječima: 'Još nije došao čas'. - Mjesec dana kasnije, kad sam, vraćajući se sa sajmišta, sreo njega i Mojsija Barraclougha, obojicu dobro nakresane; bjesomučno su se molili Bogu pokraj puta. Oslovili su me kao đavla i zamolili da im se sklonim s puta i izbavim ih od iskušenja. A prije nekoliko dana pojavio se Michael na vratima moje poslovnice, gologlav i u košulji - jer su mu kaput i šubaru zadržali u krčmi kao zalog; donio mi je dobre vijesti uz želju da gospodin Moore sredi svoje poslove, jer će mu Bog, vjerojatno, doskora pozvati dušu k sebi. - I s takvim se vi stvarima šalite?
- Jadni je čovjek tjednima pijančevao; bio je na granici delirijuma.
- Pa što? To je spremniji da se sam prihvati ispunjenja osobnih proročanstava. - Ne smijemo dopustiti da nas takve stvari uznemire. - Gospodine Moore, pođite kući.
- Zar već?
- Idite ravno preko polja, a ne okolnim putem pokraj šume. - Još je rano.
- Kasno je; što se mene tiče, ja idem unutra. Hoćete li mi obećati da noćas nećete lutati Dolom?
- Ako to želite.
- Želim. Mogu li vas upitati, držite li život bezvrijednim? - Nikako; naprotiv, u posljednje vrijeme držim da mi je život dragocjen. - U posljednje vrijeme?
- Sada mi život opet ima cilj i svrhu; prije tri sam mjeseca bio lišen i jednog i drugog. Tada sam se gušio i gotovo želio da sve što prije okonča. Iznenadno, netko mi je pružio ruku - toliko nježnu, da sam joj se jedva usudio povjerovati - pa ipak, njena me snaga izbavila od propasti. - Je li vas uistinu izbavila?
- Za neko vrijeme; vaša mi je pomoć pružila još jednu nadu. - Živite da biste je što bolje ostvarili. Ne izlazite se kao meta Michaelu Hartlvju, i... laku noć.



Gospođica je Helstone obećala da će slijedeće veče provesti u Fieldheadu; obećanje je održala. U međuvremenu je proživjela sumorne časove. Većinu je vremena provela zatvorena u svojoj sobi; napustila bi je jedino da bi se pridružila stricu pri obrocima, a Fannvna je pitanja preduhitrila izjavivši da je zaposlena oko preinake neke haljine te da radije šije gore u svojoj sobi, kako je ne bi prekidali.

I šila je, doista; neprestano je marljivo ubadala iglu, ali misli joj bijahu brže od prstiju. Ponovno je, snažnije no kada, željela neko zanimanje - ma kako teško, ma kako mučno. Još će se jednom pokušati obratiti stricu, ali će se prije toga posavjetovati s gospođom Pryor. Upinjala se da nešto smisli s istim marom s kojim je pravila nabore i šila tanku tkaninu ljetne, muslinske haljine što ju je rasprostrla na maloj, bijeloj postelji u čijem je podnožju sjedila. Povremeno bi joj, ovako dvojako zaokupljenoj, navrla pokoja suza i kanula na zaposlenu ruku; ali ti znaci uzbuđenja bijahu rijetki i ubrzo bi ih nestalo; oštar bi bol minuo, pogled se razbristrio; ponovno bi uvela konac u iglu, popravila nabore i rubove, i nastavila s radom.
Predvečer se obukla; stigla je u Fieldhead i pojavila se u malom salonu upravo u času kad su unosili čaj. Shirley je upita zašto je stigla tako kasno. - Zato što sam šila haljinu - reče. - Ovih sam se lijepih sunčanih dana zastidjela svoje vunene, pa sam popravila jednu laganiju. - U njoj izgledate upravo onako kako ja volim - reče Shirley. - Vi ste, Caroline, prava mala gospođica, zar ne gospođo Pryor?
Gospođa Pryor nikada nije laskala i rijetko je stavljala primjedbe, bilo povoljne ili nepovoljne, o nečijem izgledu. Ovom prigodom, kako je zauzela mjesto kraj Caroline, samo otkloni uvojke s djevojčina obraza, pomilova joj duguljasto lice i primijeti;
- Malo ste smršavili, mila moja, a i blijedi ste. Spavate li dobro? Oči vam izgledaju umorne - i brižno se u nju zagleda.
- Gdjekad me more tužni snovi - odgovori Caroline - a kad noću ležim budna sat-dva, neprestano mislim o tome kako je župni dvor staro, sumorno mjesto. Znate, groblje je sasvim blizu; stražnji je dio kuće vrlo star i pričaju da je ljetna kuhinja nekad bila dio groblja i da se ispod nje nalaze grobovi. Željela bih otići iz te kuće.

- Draga moja, niste valjda praznovjerni?
- Ne, gospođo Pryor; ali mislim da postajem nervozna. Sve mi se nadaje mračnijim no prije.
Obuzima me strah, što se nikad prije nije događalo; ne od duhova, već od ziih slutnji i kobnih događaja! Osjećam neki neizrecivi teret na duši i sve bih dala da ga se oslobodim, ali ne mogu.
- Čudno! - uzviknu Shirley - nikad se tako ne osjećam. Gospođa Pryor ne reče ništa.
- Lijepo vrijeme, ugodni dani i ljepota krajolika ne pružaju mi više zadovoljstvo - nastavi Caroline. - Tihe večeri za mene nisu tihe; mjesečina, nekoć blaga, sad mi je turobna. Je li to malodušnost, gospođo Pryor; a ako nije, što je onda? Ne mogu izbjeći takvo raspoloženje premda se često borim protiv njega - tražim razloge, ali sve je uzalud: i razlozi i napori. - Morali biste se više kretati - reče gospođa Pryor. - Kretati se!? Pa ja se dovoljno krećem: hodam dok me noge ne izdaju. - Draga moja, trebalo bi da odete od kuće.
- Gospođo Pryor, rado bih otišla, ali ne na neki besciljni izlet ili u neku posjetu. Htjela bih biti odgojiteljicom, poput vas. Mnogo biste me zadužili kad biste o tome govorili mojem stricu.
- Glupost! - prekide je Shirley. - Kakva pomisao! Biti odgojiteljica! Radije odmah postanite rob. Čemu to? Zašto pomišljate na taj mučni korak?
- Draga moja - reče gospođa Pryor - suviše ste mladi za odgojiteljicu, a niste ni dovoljno jaki; dužnosti su odgojiteljice često vrlo teške. - Držim da su mi potrebne teške dužnosti: da me zaposle. - Da vas zaposle!? - uzviknu Shirley. - A kad ste vi to besposleni? Nikad nisam vidjela marljivije djevojke: uvijek ste pri poslu. Dođite - nastavi - dođite, sjednite pokraj mene i popijte malo čaja da se osvježite. Znači, vi ne držite mnogo do mog prijateljstva kad me želite ostaviti? - Uistinu mi je stalo, Shirley, i ne želim vas ostaviti. Nikad neću imati prijatelja kojeg ću toliko voljeti.

Na te riječi gospođica Keeldar naglo i nježno stavi svoju ruku u Carolininu, kretnjom koja je izražavala isto što i njeno lice. - Ako tako mislite bolje je da budete što više sa mnom - reče - a ne da me ostavljate. Teško mi je rastati se od onih koje sam zavoljela. Evo, i gospođa Pryor gdjekad govori da će me napustiti; kaže da bih mogla naći zanimljivije društvo od njena. Kao da bih mogla ovu staromodnu majku zamijeniti nekom modernom i kaćipernom! A vi - mislila sam da smo postale najbliskije prijateljice; da volite Shirley gotovo isto toliko koliko ona voli vas; a ona ne štedi svojih osjećaja.
- Uistinu volim Shirley; svakim je danom volim sve više, ali to me ne čini jakom i sretnom.
- A da li bi vas činilo jakom i sretnom da živite negdje u ovisnu položaju među samim stranim ljudima? Ne bi; i to nemojte ni pokušati. Kažem vam, bilo bi uzaludno; vaša narav ne bi podnijela tužan život kakav obično vode odgojiteljice; oboljeli biste; ni riječi više o tome! Gospođica Keeldar zastade, nakon što je vrlo odlučnim glasom izrekla ovu zabranu. Ubrzo nastavi još uvijek malo courroucee (nabrušena)? : »I to mi govorite kad mi je postalo navikom i zadovoljstvom da svakodnevno iščekujem sjaj male bijele kapice i svilenog rupca među drvećem na putu, i kad znam da mi eto dolazi moja tiha, pametna, razborita drugarica i savjetnica; da će sjediti kraj mene i da ću je moći gledati, razgovarati s njom ili je ostaviti samu, kako nam se svidi. Možda govorim sebično - znam to; ali to su riječi koje mi prirodno naviru i moram ih izgovoriti.
- Pisat ću vam, Shirley.
- A što su pisma? Tek nadomjestak. Popijte malo čaja, Caroline, pojedite nešto; ništa ne jedete; smijte se, budite veseli i ostanite kod kuće. Gospođica Helstone odmahnu glavom i uzdahnu. Osjeti koliko će joj biti teško da bilo kog uvjeri da joj pomogne i da se složi s tom promjenom u njenu životu koju je držala neophodnom. Kad bi samo mogla djelovati prema osobnu nahođenju, vjerovala je da bi pronašla uspješan, mada možda gorak lijek svojim patnjama. Ali njena se prosudba, s obzirom na okolnosti što ih nikom u cijelosti nije mogla objasniti, a najmanje Shirley, svima osim nje činila nerazumljivom i neuvjerljivom pa su joj se zato i protivili. S obzirom na njeno imovinsko stanje zaista nije bilo neophodno da napušta svoj ugodni dom i »traži posao«; bilo je vrlo vjerojatno da će je stric na neki način trajno osigurati. Tako su mislili njezini prijatelji, a činilo se da imaju pravo; ali oni nisu ništa znali o Carolininim teškim patnjama što ih je s toliko mara nastojala svladati i osloboditi ih se - nisu ni sanjali o njenim teškim noćima i bolnim danima.
Bilo je ujedno nemoguće i uzaludno objašnjavati im: odluči da čeka i trpi. Brojni bijahu oni koji su oskudijevali u hrani i odjeći, a ipak su živjeli sretnije, i vedrije su gledali u budućnost od nje: položaj mnogih koje je tištilo siromaštvo nije bio tako jadan.
- Jeste li se umirili? - upita Shirley. - Pristajete li da ostanete kod kuće? - Neću otići ako se moji prijatelji s tim ne slože - glasio je odgovor - ali, uvjerena sam, da će u tijeku vremena biti prisiljeni da misle kao ja.
Za vrijeme tog razgovora gospođa se Pryor nije nimalo ugodno osjećala. Njezina uobičajena krajnja uzdržljivost nije joj dopuštala da govori otvoreno ili da druge pobliže ispituje. Tisuću joj je pitanja padalo na pamet ali se nije usudila da ih postavi; u sebi je dijelila savjete koje nikad ne bi glasno izrekla. Da je bila sama s Caroline, možda bi joj kazala nešto umjesno; nazočnost joj je gospođice Keeldar, ma kako bila na nju naviknuta, zatvarala usta. Sada, kao i tisuću puta prije toga, neobjašnjivi je i plahi obziri sputavahu da se umiješa. Svoju je brigu za gospođicu Helstone pokazivala posredno, pitajući je nije li joj suviše toplo kraj vatre, stavljajući zaklon između nje i kamina, zatvarajući prozor u strahu da puše i često je uznemireno pogledavala. Shirley nastavi: - Pošto sam osujetila vašu namjeru, a nadam se da jesam, iznijet ću vam jednu drugu, moju osobnu. Svakog ljeta odlazim na neko putovanje. Ove godine namjeravam provesti dva mjeseca bilo na škotskim ili na engleskim jezerima; to jest ići ću tamo ukoliko i vi pođete sa mnom; ako odbijete, ostat ću ovdje.

- Vrlo ste dobri, Shirley.
- Bila bih vrlo dobra da mi vi dopustite da to budem; imam sve uvjete da budem dobra. Moja je nesreća i navika, znam to, što držim da sam iznad svih ostalih; ali tko u tom pogledu nije takav? Međutim, kad se kapetan Keeldar dobro osjeća i ima sve što mu treba, uključivši pametna i vesela druga, čini mu golemo zadovoljstvo da svoje slobodno vrijeme posveti tom drugu i usreći ga. Zar ne bismo bile sretne, Caroline, u škotskim planinama? Hajdemo u Škotsku! Pošle bismo, ako vi podnosite plovidbu morem, i na otoke - na Hebridsko, Shetlandsko i Orknevjsko otočje. Ne biste li voljeli putovati? Vidim da bi; gospođo Pryor, vi ste mi svjedok; lice joj se ozarilo pri samu spomenu putovanja.
- Jako bih voljela - odgovori Caroline, kojoj i sama pomisao na takvo kružno putovanje nije samo godila već ju je uistinu oduševila. Shirley je trljala ruke.
- Evo, i ja mogu nešto pružiti - uzviknu. - Sa svojim novcem mogu učiniti dobro djelo. Mojih tisuću funti godišnje nisu samo prljave novčanice i požutjela kovina (pa ipak, dopustite da o njima govorim s poštovanjem, jer ih obožavam); one mogu pružiti zdravlje oronulima, snagu slabima, utjehu žalosnima. Odlučila sam da s njima učinim nešto bolje od ulaganja u lijepu, starinsku kuću i u svilene haljine; bolje no da me poznanici poštuju, a sirotinja blagosivlje. To je početak. Ovog ljeta Caroline, gospođa Pryor i ja odlazimo na Sjeverni Atlantik, dalje od Shetlanda, možda i do Faroskog otočja. Vidjet ćemo foke u Suderoeu i, nesumnjivo, sirene u Stramoeu. Caroline se smije, gospođo Pryor: ja sam je nasmijala; a sam učinila dobro djelo. - Rado bih išla, Shirley - ponovi gospođica Helstone. - Željela bih čuti šum oceanskih valova i vidjeti ih onakve, kakve sam ih zamislila, poput nemirnih sprudova zelene svjetlosti ukrašene vijencem pjene, bjelje od ljiljana što nestaje i ponovno izbija. Uživala bih da prođem kraj onih osamljenih stjenovitih otoka gdje morske ptice nesmetano žive i svijaju gnijezda. Ići ćemo tragom starih Skandinavaca - Norvežana; u daljini ćemo gotovo vidjeti obalu Norveške. Vaš me je prijedlog ispunio nekom čudnom radošću, ali to je ipak radost. - Hoćete li sada, kad ćete noću budna ležati, misliti na rt Fitful; na galebove što kriješte uokrug i na valove što se razbijaju o nj radije nego na grobove ispod vaše ljetne kuhinje?

- Pokušat ću; i mjesto da mi se priviđaju dijelovi mrtvačkog pokrova i sanduka, kosturi i mrtvački prah, zamišljat ću morske pse kako na suncu leže na pustim obalama gdje nigda nije stupila noga ribara ili lovca; na usjekline u stijenju pune bisernih jajašca položenih u morsku travu; na još neustrašene ptice što u sretnim jatima slijeću na bijele sprudove. - A što će biti s onim neopisivim teretom za koji ste kazali da vam pritišće dušu?
- Nastojat ću da ga zaboravim razmišljajući kako cijelo, golemo morsko prostranstvo vlada čoporom kitova što se jureći kroz plavu vodu uz tutanj spuštaju iz ledenog pojasa: stotine njih, valjajući se, pljušteći i prevrćući se iza starog kita predvodnika toliko golemog kao da se rodio prije Potopa, stvorenje kakvo je jadni Smart (engleski pjesnik) imao na umu kad je rekao: »Snažan protiv valova, golemi kit pomoli se iz mora, kad odlazi.« - Nadam se da naš brod neće naići na takvo jato, ili čopor, kako ga vi nazivate, Caroline; mislim da zamišljate morske mamute kako pasu podno vječnih bregova , gutajući čudnu hranu u prostranim dolinama kroz koje se i iznad kojih valjaju morski valovi. Ne bih htjela da me uhvati taj stari kit. - Shirley, vi vjerojatno zamišljate da ćete ugledati sirene? - Jednu, svakako; barem to! A mora se pojaviti ovako: prilično kasno jedne kolovoske večeri, ja šećem palubom i promatram pun mjesec koji i mene promatra; nešto se bijelo pojavljuje na morskoj površini iznad čega se mjesec tiho diže i sjajan zastaje, dok predmet zasvijetli i potone. Ponovno izlazi. Čini mi se da čujem razgovijetan krik; zovem vas iz vaše kabine; pokazujem prikazu kao od alabastra što se pomalja iz mutnih valova. Obje gledamo njenu dugu kosu, uzdignutu, poput pjene bijelu ruku, duguljasto zrcalo blistavo poput zvijezde. Prilika klizi prema nama: ljudsko se lice jasno razabira; lice poput vašeg, čije pravilne crte (oprostite na izrazu, prikladan je), čije pravilne, čiste crte blijedilo ne remeti. Gleda nas, ali ne vašim očima. U tom pronicavu pogledu otkrivam neku nadnaravnu draž: daje nam znak. Da smo muškarci odazvale bismo se, prkosile bismo hladnim valovima za ljubav još hladnije čarobnice; budući da smo žene, nismo u opasnosti, ali se ipak bojimo. Ona razumije naš nepokolebljiv pogled; osjeća se nemoćnom; čelo joj se nabire od srdžbe; ne može nas opčiniti, ali će nas uplašiti: diže se visoko izronivši cijela iz vode i klizi tamnom krestom vala. Užasna zavodnica! Čudovištan odraz nas samih! Ne radujete li se Caroline, što će najposlije, uz divlji krik, zaroniti?
- Ali, Shirley, nije nalik na nas; nismo mi ni zavodnice ni čudovišta, ni nemani.
- Za neke od našeg soja kažu da su sve to troje. Ima ljudi koji ženi kao takvoj pripisuju ova svojstva.
- Drage moje - umiješa se gospođa Pryor - niste li primijetile da je vaš razgovor u posljednjih deset minuta prilično nestvaran?
- Ali nema nikakva zla u maštanju, zar ne, gospođo? - Znamo da sirene ne postoje; zašto onda govoriti o njima kao da postoje? Kako vam može biti zanimljivo da govorite o onom čega nema? - Ne znam - reče Shirley.
- Draga moja, mislim da netko dolazi. Čula sam korake na putu dok ste razgovarale, a ne škripe li to vrtna vrata?
Shirley priđe prozoru.
- Da, netko ide - reče okrećući se polako; dok je sjedala rumenilo joj prekri lice, a drhtava joj svjetlost, topla i blaga, ozari pogled. Podiže ruku k bradi, spusti pogled i, dok je tako čekala, činila se utonula u misli. Služavka najavi gospodina Moorea, a Shirley se prenu kad se on pojavi na vratima. Činio se vrlo visokim kad je ušao i stao pred ove tri žene od kojih se nijedna ne bi mogla pohvaliti rastom iznad prosječna. Dobro je izgledao, bolje no ikad za posljednjih mjesec dana; oči mu i obrazi bijahu kao pomlađeni a cijelo mu je držanje zračilo novom nadom i čvrstom namjerom; lice mu je i nadalje izražavalo odlučnost, ali ne strogost; u isti je mah bilo radosno i ozbiljno.
- Upravo se vraćam iz Stilbroa - reče gospođici Keeldar - i pomislio sam da bih mogao svratiti do vas i obavijestiti vas što sam obavio. - Dobro ste učinili što me niste ostavili u neizvjesnosti - reče - i došli ste u pravi tren. Sjednite: još nismo završili s čajem. Jeste li dovoljno Englez da biste uživali u čaju ili ste vjerni kavi?
Moore prihvati čaj.
- Trudim se da postanem pravi Englez - reče - napuštam jednu po jednu moje belgijske navike.

Tada na priličan način izrazi svoje poštovanje gospodi Pryor, s ozbiljnom skromnošću koja odgovara njegovim godinama u odnosu spram njezinih godina. Zatim pogleda Caroline - ne doduše prvi put - njegove su se oči već prije na njoj zaustavile; sagnuo se do nje, jer je sjedila, i pružio joj ruku upitavši je kako je. Svjetlost s prozora nije padala na gospođicu Helstone jer mu je bila leđima okrenuta; miran, premda tih, odgovor, spokojno držanje i prijateljska zaštita ranog sumraka sakrili su znake koji bi je odali. Nitko ne bi mogao ustvrditi da je zadrhtala ili se zacrvenjela, da joj je srce brže zakucalo, da su joj živci zatreperili; nitko ne bi mogao dokazati da je uzbuđena, nikakve topline nije bilo u njezinu pozdravu. Moore sjedne na prazan stolac pokraj nje, nasuprot gospođice Keeldar. Izabrao je dobro mjesto: njegova susjeda, već samom blizinom zaštićena od njegovih ispitivačkih pogleda i sve bolje zaklonjena sumrakom što je svakim časom postajao sve gušćim, uskoro povrati ne samo prividnu nego i stvarnu vlast nad svojim osjećajima, nad uzbuđenjem koje ju je obuzelo već pri samoj nagovijesti njegova imena. Obrati se gospođici Keeldar.
- Bio sam u kasarni - reče - i razgovarao s pukovnikom Rydeom; odobrio je moje namjere i obećao mi pomoć koju sam zahtijevao; čak mi je ponudio i veći broj ljudi no što sam tražio; dovoljno ih je šestoro. Ne bih želio da me preplavi vojska: potrebni su mi više zbog dojma nego iz drugih razloga; glavnim mi osloncem ostaju moji prijatelji, građani.
- I njihov kapetan - doda Shirley.
- Koji kapetan, kapetan Keeldar? - upita Moore osmjehnuvši se ne dižući pogleda; zadirkujući način kojim je to izgovorio bio je ipak pritajen i pun poštovanja.
- Ne - odgovori Shirley uzvraćajući mu osmijehom - kapetan Gerard Moore, koji se, rekla bih, mnogo uzdaje u svoju desnicu.
- S kancelarijskim ravnalom u toj ruci - doda Moore. Potom, poprimajući uobičajenu ozbiljnost, nastavi: - Večerašnjom sam poštom primio odgovor ministra unutrašnjih poslova na moje pismo; čini se da ih zabrinjava stanje stvari ovdje na sjeveru; nadasve osuđuju nebrigu i malodušnost tvorničara; kažu, kao što ja uvijek tvrdim, da je nedjelotvornost u ovim časovima kažnjiva, da je kukavičluk nedopustiva okrutnost jer može potaknuti nerede i najposlije dovesti do krvavih pobuna. Evo pisma; donio sam da ga pročitate; a evo i novina s najnovijim izvještajima o događajima u Nottinghamu, Manchesteru i drugdje.

Izvadi pisma i novine, i položi ih pred gospođicu Keeldar. Dok ih je pregledavala on je mirno ispijao svoj čaj, ali ako nije govorio, moć mu je opažanja bila na djelu. Gospođa je Pryor sjedila u dnu sobe tako da njegovi pogledi nisu stizali do nje, ali je zato s najvećom pozornošću promatrao dvije mlade gospođice.
Gospođicu je Keeldar, koja je sjedila njemu nasuprot, mogao vidjeti bez ikakva napora; čim bi podigao oči, pogled bi mu pao na nju; a kako ju je posljednja svjetlost dana, zlatna boja zapada obasjavala, lik joj se ocrtavao ružičast na tamnoj podlozi drvom obložena zida. Sa svježih joj obraza još nije nestalo rumenila koje ju je oblilo prije nekoliko časaka; tamne trepavice oborenih očiju dok je čitala, tamni ali, nježni luk obrva, gotovo crni sjaj njenih uvojaka, činili su njeno uzbuđeno lice lijepim i isticali ga poput cvata crvena poljskog cvijeta. U njenu je držanju bilo urođene ljupkosti a sjajni su joj nabori svilene haljine slikovito padali - haljina jednostavna kroja ali gotovo veličanstvena zbog prelijeva boja, jer osnova i potka bijahu tamne i presijavahu se poput fazanova vrata. Sjajna, zlatna narukvica isticala se na njezinoj bijeloj ruci boje slonove kosti; cijeli je prizor stvarao dojam nečeg raskošnog. Pretpostaviti nam je da je Moore tako mislio, jer mu oči dugo počivahu na njem, ali rijetko bi dopustio da mu se osjećaji ili misli čitaju na licu; kako je bio donekle ravnodušne naravi, najradije je imao zatvoren, premda ne odbojan i ozbiljan izraz lica. Gledajući ravno pred sebe nije mogao vidjeti Caroline jer je sjedila pokraj njega; stoga se morao malo pomaknuti da bi je dobro vidio; naslonio se na naslon stolca i promatrao je. Ni on, ni itko drugi ne bi mogao vidjeti ničeg raskošnog na gospođici Helstone. Sjedila je u sjeni - bez cvijeća i ukrasa, u haljini od skromna muslina koja bi se, da nije bilo svijetloplava pojasa, činila bezbojnom; mirna, blijeda lica, a smeđa joj se kosa i oči nisu vidjele pri slaboj svjetlosti, te je u prispodobi s nasljednicom bila poput ljupka crteža spram uljene slike živih boja. Otkad ju je Robert posljednji put vidio mnogo se promijenila; ne bi se moglo znati je li to primijetio: o tome nije rekao ni riječi. - Kako je Hortense? - upita Caroline blago.
- Vrlo dobro; samo žali se da nema posla; nedostaješ joj. - Kažite joj da i ona meni nedostaje i da svakog dana nešto čitam ili pišem na francuskom.
- Pitat će me jesi li je pozdravila: na to jako pazi. Znaš koliko voli da joj se ukazuje pozornost.
- Pozdravite je; mnogo je pozdravite, i kažite joj da ću se uvijek radovati ako mi, kad nađe vremena, napiše koji redak.
- A što ako zaboravim? Nisam najpouzdaniji prenosilac laskavih pozdrava. - Nemojte zaboraviti, Roberte; nije riječ o laskavom pozdravu, ovo je sasvim ozbiljno.
- I stoga se mora točno prenijeti?

- Molim vas.
- Hortense će zaplakati; osjetljiva je pri spomenu svoje učenice; gdjekad ti zamjera što se suviše doslovno pokoravaš naredbama svog strica. Ponekad je i naklonost, kao i ljubav nepravedna.
Caroline ne reče ništa na tu primjedbu, jer joj srce bijaše uznemireno i rado bi prinijela očima rupčić, da je mogla. Da se usudila izjavila bi također da voli i samo cvijeće u vrtu, da je mali salon kuće u Dolu za nju poput zemaljskog raja; da žudi da se tamo vrati gotovo onoliko, koliko je Prva žena morala žudjeti da se vrati u raj, kad su je iz njeg prognali. Ali kako se nije osmjelila da to sve kaže, šutjela je i sjedila bez riječi čekajući da Robert progovori. Mnogo je vremena prošlo otkako nije bila u njegovu društvu - otkako nije s njim razgovarala. Beskrajno bi je usrećilo da je bilo kakav znak govorio da mu to pričinja zadovoljstvo. Pa ipak, premda nije bila sigurna da mu je ugodno i premda je strahovala da mu je dosadno, prihvatila je taj neočekivani poklon kao što bi ptica u kavezu dočekala zraku sunca: biti uz Roberta značilo je ponovno oživjeti.
Gospođica Keeldar položi novine na stol.
- Raduju li vas ili zabrinjavaju ove uznemirujuće vijesti? - upita svoga zakupnika.
- Ni jedno ni drugo; ali sam bar obaviješten. Uviđam da nam jedino preostaje da budemo odlučni. Jasno mi je da će jedino odgovarajuće pripreme i odlučno držanje spriječiti prolijevanje krvi.
Zatim je upita je li pročitala neki naročiti članak, na što ona odgovori da nije, pa ustane da joj ga pokaže; razgovor je nastavio stojeći kraj nje. Iz njihovih je riječi bilo očito da strahuju od nemira u okolici Briarfielda premda nisu jasno izrekli kakav bi oblik mogli poprimiti. Ni Caroline, ni gospođa Pryor nisu postavljale pitanje: činilo se da predmet još nije sazrio za javno raspravljanje; stoga su gospođica i njen zakupnik zadržali neke pojedinosti za sebe, neprekidani radoznalošću svojih slušateljki. Obraćajući se gospodinu Mooreu, gospođica je Keeldar govorila istodobno živahno i dostojanstveno povjerljivo i samosvjesno. Kad su, međutim, unijeli svijeće i podstakli vatru, i kad joj se pri svjetlosti mogao razabrati izraz lica bilo je vidljivo da je razgovor neobično zanima i da je vrlo ozbiljna; u njenu držanju nije bilo želje da se dopadne; ma što ona osjećala za Moorea, bilo je to vrlo ozbiljno.
A ozbiljni bijahu i njegovi osjećaji a namjere odlučne; nije se trudio da zablista, da privuče, zasjeni ili stvori dojam. Pa ipak je na neki način vladao situacijom, jer bi dublji glas, premda blag, i nešto veća domišljatost, povremeno, možda nehotice i nenamjerno, nekom uvjerljivom rečenicom ili naglaskom nadjačao nježniji glas i osjetljivu, premda jaku ličnost gospođice Keeldar. Činila se sretnom u razgovoru s njim, a njena je radost bila dvojaka - radovala se prošlosti i sadašnjosti, uspomenama i nadama.
Iznijela sam ono što je Caroline mislila o ovoj dvojici; opisala što je osjećala; pritom je nastojala da ne pati, pa ipak, gorko je patila. Doista, mnogo je trpjela; prije pet je minuta njeno izgladnjelo srce dobilo mrvicu hrane koja bi joj, pružena u obilju, obnovila sve životne snage; ali, tu su joj bogatu gozbu u zadnji čas uskratili i iznijeli je drugome - a ona je ostala tek promatračem slavlja.
Sat odzvoni devet; u to je vrijeme Caroline odlazila kući; složila je svoj posao, stavila vez, nožice i naprstak u košaricu, zaželjela gospođi Pryor laku i ugodnu noć, gospođa joj uzvratila toplijim stiskom ruke no inače, a zatim priđe gospođici Keeldar.
- Laku noć, Shirley!
Shirley se trgnu. - Što, tako rano? Zar već odlazite? - Prošlo je devet.
- Nisam čula sat. Doći ćete sutra ponovo i biti : sretni večeras, hoćete li? Ne zaboravite naše planove.
- Neću - reče Caroline - neću zaboraviti. Slutila je da joj ni planovi ni išta drugo neće trajno vratiti duševni mir; kad je podigla glavu svjetlost joj svijeće na kaminu obasja lice: jasno se vidjelo koliko je blijeda, kako se promijenila, koliko joj je tužan izraz lica. Robert je bio pronicava pogleda i mogao je vidjeti da je gledao: je li vidio? Ni po čemu se nije moglo zaključiti. - Laku noć! - reče ona, podrhtavajući poput lista i žurno pružajući svoju mršavu ruku u želji da se s njim brzo oprosti.
- Ideš kući? - upita je ne prihvaćajući njenu ruku.
- Da.
- Otpratit ću te dio puta: ne do župnog dvora, jer bi u protivnom moj stari prijatelj Helstone mogao pucati na mene s prozora. Nasmija se i uze šešir. Caroline pripomenu da se nepotrebno trudi a on joj mirno reče da stavi kapu i ogrne rubac. Brzo je bila spremna i uskoro su zajedno bili izvan kuće. Moore uze njenu ruku i stavi je ispod svoje, kao što je nekoć običavao; a ona je to toliko voljela.
- Pođite naprijed, Fanny - reče služavki - stići ćemo vas. - A kad se djevojka malo udaljila on stisnu Carolininu ruku u svojoj i reče joj da mu je drago da je svakodnevni gost Fieldheada; izrazi nadu da će njezino poznanstvo s gđicom Keeldar potrajati; takvo će joj prijateljstvo biti ugodno i korisno. Caroline reče da voli Shirley.
- Nema sumnje da je sviđanje uzajamno - reče Moore - ako ona kaže da ti je prijatelj, budi uvjerena da je iskrena: ona se nikad ne pretvara; prezire licemjerje. Ali, Caroline, zar te više nikad nećemo vidjeti u kući u Dolu? - Vjerojatno nećete, osim ako moj stric promijeni mišljenje. - Jesi li sad jako osamljena?
- Jesam; prilično. Osim društva gospođice Keeldar ničija mi nazočnost ne pruža zadovoljstvo.
- Osjećaš li se u posljednje vrijeme dobro?
- Sasvim dobro.
- Moraš se čuvati. Nastoj da si što više na zraku. Znaš, rekao bih da si se nekako promijenila; malo si smršavila i poblijedjela. Je li stric dobar prema tebi?
- Jest; kao i prije.
- To znači da nije previše nježan i da ne brine mnogo o tebi. A što te onda muči? Reci mi, Lina!

- Ništa, Roberte - ali glas joj zadrhti.
- Znači da je nešto što mi nećeš reći; nisam osoba povjerenja. Kroz ovu ćemo se razdvojenost, dakle, sasvim otuđiti.
- Čini se da je tako.
- Ali ne bi moralo biti tako: 'Zar da se prijateljstvo zaboravi i izblijedi sjećanje na negdanje dane'?
- Ja ne zaboravljam, Roberte.
- Ima već dva mjeseca, čini mi se, kako nisi bila kod nas, Caroline. - Otkako nisam bila u kući - da.
- Jesi li ikad šetajući prošla tim putem?
- Gdjekad uvečer dođem iznad Dola i gledam dolje. Jednom sam vidjela Hortense u vrtu kako zalijeva cvijeće, a znam i kad vi palite svjetiljku u poslovnici; gdjekad čekam da se upali; jednom sam vas vidjela kako ste se sagnuli između svjetiljke i prozora; znala sam da ste to vi - gotovo sam vam razaznala obris.
- Čudim se da te nikad nisam susreo; ponekad, po zalasku sunca, penjem se do vrha Dola.
- Znam to; jedne sam vam se večeri skoro obratila, tako ste blizu prošli. - Jesam li? Prošao sam mimo tebe, a nisam te vidio! Jesam li bio sam? - Dva sam vas puta vidjela, ali nijedanput niste bili sami. - Tko je bio sa mnom? Vjerojatno Joe Scott ili moja vlastita sjena na mjesečini. - Ne, ni Joe Scott ni vaša sjena, Roberte. Prvi ste puta bili s gospodinom Yorkeom, a drugi je puta ono što nazivate svojom sjenom bio lik bijela čela i tamnih uvojaka, svijetlucajuće ogrlice o vratu; ali vas i tu čarobnu sjenu vidjela sam samo na tren: nisam čekala da čujem vaš razgovor. - Čini se da kročiš nevidljiva. Primijetio sam prsten na tvojoj ruci večeras; nije li to neki čarobni prsten? Odsad ću, kad budem sjedio u pisarnici, sam, u gluho doba noći, zamišljati da se Caroline naginje preko moga ramena i sa mnom čita knjigu ili kako sjedi kraj mene vezući i povremeno diže prema meni svoje nevidljive oči da bi pročitala moje misli.
- Ne trebate se bojati da ću vas tako pohoditi; neću vam se približavati; stajat ću na udaljenosti i promatrati što se s vama zbiva. - Kad budem uvečer, pošto zatvorim tvornicu, odlazio sam u šetnju duž živice, ili kad budem noću bdio na straži, zaleprša li ptica, zašušti li lišće, vjerovat ću da su to tvoji koraci; sjene će drveća biti nalik na tebe; mislit ću da sam te ugledao u bijelim grančicama gloga. Progonit ćeš me, Lina. - Nikada neću biti na mjestu gdje ne biste željeli da budem, kao što neću ni čuti ni vidjeti ono što želite da ostane nečujnim i nevidljivim. - Vidjet ću te čak i u tvornici, usred bijela dana; doista, tamo sam te jednoć i vidio. Ima tome tjedan dana; stajao sam u dnu jedne od dugačkih prostorija; djevojke su radile na drugom kraju i između njih šestoro u pokretu učinilo mi se da sam spazio lik nalik na tebe. Bila je to, vjerojatno, igra svjetla i sjene ili su bile krive zaslijepljujuće sunčeve zrake. Prišao sam djevojkama; ono što sam tražio iščezlo je: našao sam se između dviju krupnih djevojaka u pregačama. - Neću dolaziti u vašu tvornicu, Roberte; jedino ako me pozovete. - A to nije bio jedini slučaj kad me je moja uobrazilja obmanula. Jedne noći kad sam se kasno vraćao kući sa sajma ušao sam u salon moje kuće - očekujući da ću tamo naći Hortense; ali mjesto nje, učinilo mi se da si ti tamo. Nije bilo svjetla u sobi: sestra je odnijela svijeću; zavjesa nije bila navučena i široke se mjesečeve zrake prosipahu kroz prozor; stajala si, Lina, kraj prozorskog okvira, malo povučena ustranu, kao što to često činiš. Bila si odjevena u bijelo, kako sam te vidio na nekoj proslavi. Za kratak mi se tren pričinilo da se tvoje svježe, živo lice okrenulo prema meni i gledalo me; na časak sam pomislio da ti priđem i uhvatim te za ruku, da te izgrdim zbog tvoje duge odsutnosti i pozdravim ovu tvoju posjetu. Tek što sam koraknuo, uobrazilje je nestalo; nabori tvoje haljine rasplinuše se, obrazi izgubiše boju i oblik; doista, kad sam došao do tog mjesta ostala je samo bijela muslinska zavjesa i balzamov cvijet u tegli, sav u cvatu - sic transit et cetera.
- Znači, to nije bio moj duh? Umalo sam povjerovala da je bio. - Ne; samo prozirna tkanina, grnčarija i ružičasti cvijet: primjer kako je čovjek podložan varkama.
- Čudim se da nalazite vremena za takve varke, kad vam je glava puna briga.
- I ja se čudim. Ali, otkrivam da u meni postoje dvije osobe, Lina; jedna koja pripada svijetu i poslovima i druga koja pripada kući i dokolici. Gerard je Moore okorjeli trgovac koji jedino poznaje tvornicu i tržište, dok je osoba što je nazivaš svojim rođakom, Robertom, gdjekad sanjar koji živi daleko od tkanina i pisarnice.
- Čini se da vaša dvostruka ličnost nije u sukobu: izgledate dobro raspoloženi i zdravi; sasvim je nestalo onoga iscrpenog izraza od prije nekoliko mjeseci što ga je bilo tako bolno vidjeti na vašem licu.
- Primjećuješ to? Da, riješio sam se nekih teškoća; oslobodio sam se grebena, pa opet plovim na otvorenom.
- I, ako vas vjetar posluži možete se nadati sretnom putovanju. - Nadati se mogu, da, ali nada je varljiva; nemoguće je gospodariti morem i vjetrom; oluje i valovi neprestano skreću pravac što ga je mornar izabrao; stoga se ne usuđuje sasvim odbaciti pomisao da ga možda očekuje oluja. - Ali, vi ste spremni da prkosite vjetru, dobar ste moreplovac, sposoban zapovjednik; okretan ste kormilar, Roberte, prebrodit ćete oluju.
- Moja rođakinja uvijek misli dobro o meni, ali ću njene riječi uzeti kao dobar znak, držeći da sam večeras kad sam je sreo, susreo jednu od onih ptica za koje mornari vjeruju da im donose sreću.

- Teško da sreću donosi netko tko ne može ništa učiniti, tko nema snage. Osjećam svoju nemoć; nema smisla da vam govorim kako bih vam željela pomoći ako to ne mogu dokazati; pa ipak, to bih željela. Želim vam uspjeh, bogatstvo i istinsku sreću.
- Zar si mi ikad željela nešto drugo? Što čeka Fanny? Rekao sam joj da pođe naprijed. O, pa mi smo već stigli do crkvenoga groblja: čini se da nam se ovdje valja rastati; da ova djevojka nije s nama mogli bismo sjesti na tren pred crkvu. Tako je lijepa noć, tako ljetna, blaga i tiha; ne želim se još vratiti u Dol. - Ali ne možemo sada sjediti u crkvenom trijemu - usprotivi se Caroline jer ju je Moore poveo prema crkvi.
- Možda ne možemo, ali, reci Fanny da uđe u kuću; reci da ćemo odmah doći; nekoliko minuta ništa ne mijenja.
Crkveni sat odzvoni deset.
- Sad će moj stric izići na svoj svakodnevni stražarski obilazak; uvijek nadgleda crkvu i groblje.
- Pa što? Da nema Fanny, koja zna da smo ovdje, uživao bih da se s njim poigramo skrivača. Sakrili bismo se kraj istočnog prozora dok je on kod trijema; kad bi došao do sjeverne strane mi bismo pobjegli do južne; mogli bismo se, za nuždu, sakriti iza nekog spomenika; visoki bi nas spomenik obitelji Wynne potpuno sakrio.
- Kako ste vi, Roberte, dobro raspoloženi! Idite - idite! - doda Caroline užurbano - čujem gdje se otvaraju prednja vrata. - Ne želim otići; naprotiv, želim ostati.
- Znate da bi se moj stric strašno razljutio; zabranio mi je da vas viđam jer ste jakobinac.

- Čudna li jakobinca! - Idite, Roberte, evo ga, čujem gdje kašlje. - Dodavola! Čudno, kakva me tvrdoglava želja spopala da ostanem. - Sjećate se što je učinio Fannynu... - zausti Caroline, ali se naglo prekinu. Htjela je reći »draganu« ali nije mogla; učinilo joj se da bi ta riječ mogla nagovijestiti nešto što nije željela; nešto varljivo i uznemirujuće. Moore nije bio toliko obziran: - Fannynu draganu? - reče odmah. - Polio ga je vodom s pumpe, zar ne? Vjerujem da bi to i meni učinio, i to sa zadovoljstvom. Rado bih izazvao toga starog Turčina, ali ne protiv tebe; međutim, on razlikuje dragana od rođaka, zar ne?
- O, pa naravno, o vama ne bi tako mislio; posvađao se s vama jedino zbog politike; pa ipak, ne bih željela da se jaz poveća; tako je razdražljiv. Evo ga kod vrtnih vratiju; idite, Roberte!Molbu je popratila molećiva kretnja, a nadasve preklinjući izraz lica. Moore na tren položi svoju ruku na njenu, na njen pogled odozdo odgovori pogledom odozgo, reče »Laku noć!« i ode. Caroline je za tili čas bila na kuhinjskim vratima iza Fanny; sjena svećenikova šešira u tom trenu padne na neki mjesečinom obasjani grob; župnik se, uspravan poput svijeće, pomoli iz vrta, i sporim se korakom, ruku na leđima, uputi prema groblju. Umalo nije uhvatio Moorea. Ovaj se najposlije ipak igrao »skrivača«; šuljao se oko crkve i onako visok čučio iza razmetljiva groba obitelji Wynne. Tu se skrivao gotovo deset minuta, klečeći jednom nogom na travi, bez šešira, dok mu je na valovitu kosu padala rosa, tamno se oko sjalo a usne osmjehivale, jer, u sebi se smijao položaju u kome se našao; a župnik je za to vrijeme stajao na tri koraka od njega i mirno gledajući zvijezde šmrkao duhan.Gospodin Helstone, međutim, nije ni u što sumnjao; obično se samo neodređeno raspitivao o kretanju svoje nećakinje držeći da nije potrebno da o tome strogo vodi računa, pa tako nije znao je li uopće izišla toga dana, već je držao da je u svojoj sobi gdje čita ili radi. U tom se času ona, doista, tamo i nalazila; premda ne zadubljena u neki tihi posao, kako je on zamišljao, već je stajala kraj prozora dok joj je srce žestoko udaralo, i virila iza zavjese očekujući da njen stric uđe u kuću, a da rođak pobjegne; i, najposlije bi nagrađena: čula je gdje gospodin Helstone ulazi i vidjela je Roberta kako krupnim koracima preskače grobove i penje se preko zida; tad siđe dolje na molitvu. Kad se vratila u sobu, obuzme je sjećanje na Roberta. Dugo je čekala da zaspi; dugo sjedila uz prozor i gledala u stari vrt i još stariju crkvu, u sive i mirne grobove što se jasno isticahu na mjesečini. Pratila je noć u stopu na njenu zvjezdanom putu, kasno, do u »sitne sate po ponoći«; u duši je neprestano bila s Mooreom, stajala kraj njega, slušala mu glas, držala svoju ruku u njegovoj - toplo je počivala među njegovim prstima.
Kad bi zvonio crkveni sat ili se čuo neki drugi zvuk, kad bi se mali miš, koji je često posjećivao njenu sobu - nije dopuštala da Fanny namjesti klopku tom uljezu - pojavio zveckajući među njenim nakitom: lančićem s medaljonom, njenim prstenom i još dva-tri sitna predmeta na njenu stoliću s ogledalom, i grickao kolač što mu ga je pripremila, pridigla bi glavu i na tren se vratila u zbilju. Tada bi podglas govorila, kao da odbija optužbu nekoga nevidljivoga i nečujnog tužioca: »Ne uljuljkujem se u ljubavne snove; razmišljam jedino stoga što ne mogu spavati; znam, naravno, da će se on vjenčati sa Shirley.« A kad bi ponovno zavladala tišina, kad bi sat prestao zvoniti, i njen se mali nepripitomljeni prijatelj i nepoznati štićenik povukao, opet bi se prepustila sanjarenju privijajući se uz svoju uobrazilju, slušajući je, govoreći joj. Ali, i ona je najposlije izblijedjela; kako se bližila zora, zvijezde, koje su gasnule, i dan što se rađao, brisali su djelo Mašte: cvrkut probuđenih ptica ušutkao je njen šapat.
Jutarnji je povjetarac odnosio tu žarku i tako zanimljivu priču što se gubila u nejasnu mrmljanju. Lik što je na mjesečini živio, disao i gibao se rumen od zdravlja i mladenačke svježine, postao je hladan i sablasno siv u prispodobi spram jutarnjeg rumenila. Najposlije je bila sama: sleđena i obeshrabrena uvukla se u postelju.

14.
SHIRLY TRAŽI SPASA U
DOBRIM DJELIMA


Naravno, znam da će se on oženiti sa Shirley«, bile su joj prve riječi kad je sutradan ustala. »I trebalo bi da se njome oženi; ona mu može pomoći«, doda odlučno. »Ali, kad se vjenčaju, mene će zaboraviti«, bila je slijedeća okrutna misao. »O! sasvim će me zaboraviti! A što ću - što ću učiniti kad se Robert posve udalji od mene? Gdje ću se djenuti? Moj Robert! Željela bih da ga s pravom mogu nazvati svojim; ali ja sam oličenje siromaštva i nemoći - Shirley, bogatstva i snage, uz to, ljepote i ljubavi, to ne mogu poreći.
Njegovo udvaranje nije uvredljivo: ona ga voli - nisu to niski osjećaji; voli, ili, voljet će ga tako da će on biti ponosan na tu ljubav. Tome uistinu nema prigovora. Neka se, dakle, vjenčaju; ali, nakon toga ja za njega neću značiti ništa. Da mu budem sestrom ili nešto slično - nikako! Čovjeku kao što je Robert bit ću sve ili ništa; ne mogu prihvatiti nikakvo polovično rješenje ili lažni odnos. Kad se njih dvoje sjedine, napustit ću ih.
Ne smijem dopustiti da ih obilazim licemjerno izigravajući iskrene i spokojne prijateljske osjećaje dok mi dušu muče drukčiji osjećaji. Ne mogu im biti zajedničkim prijateljem kao što im ne bih mogla postati zakletim neprijateljem; ne bih mogla stajati između njih kao što ih ne bih mogla zgaziti. U mojim je očima Robert izvanredan čovjek: voljela sam ga, volim ga i moram ga voljeti. Bila bih mu ženom kad bih mogla; kako to ne mogu, moram otići negdje gdje ga nikad neću viđati. Postoje samo dvije mogućnosti: da prionem uza nj kao da sam dio njega sama ili da se otrgnem i odem daleko kao da sam dio suprotna zemljina pola. Gospode, odvoji me od njega! Rastavi nas brzo!«
Takve i tome slične želje morile su je ponovno predvečer toga dana, kad se ispred prozora salona pojavi jedna od dvije ličnosti koje su je progonile u mislima. Gospođica Keeldar prođe lakim korakom; u hodu joj se i na licu ocrtavala ona mješavina zamišljenosti i bezbrižnosti što joj je, kad bi šutjela, bila svakodnevnim izrazom i svojstvom njena držanja. Kad bi govorila te bi bezbrižnosti nestalo a zamišljenost bi se stopila sa srdačnom veselošću, podarujući smijehu, osmijehu i pogledu neki jedinstven izraz osjećajnosti; njezina veselost nije nikad bila 'prazna bura u loncu'. - Zašto niste danas poslije podne došli do mene kao što ste obećali - upita Carolinu čim je ušla.

- Nisam bila raspoložena - odgovori gospođica Helstone sasvim iskreno. Shirley ju je već motrila svojim prodornim pogledom. - Da - reče - vidim da niste raspoloženi; u jednom ste od svojih turobnih raspoloženja kad se čini da vam nije dobrodošla nazočnost druge osobe. Imate vi takvih raspoloženja; jeste li svjesni toga?
- Namjeravate li, Shirley, dugo ostati?
- Da. Došla sam na čaj i popit ću ga prije no što odem. Bit ću tako slobodna da skinem kapu premda mi to vi niste ponudili.
Kad je to učinila, prišla je kaminu i stavila ruke na leđa. - Krasna li držanja! - nastavi i nadalje uporno gledajući Caroline, premda prijateljski i sa suosjećanjem. - Izvanredno neovisno, vi ranjena košuto što tražite samoću. Zar se bojite da će vas Shirley mučiti i dodijavati vam kad otkrije da ste ranjeni i da krvarite?
- Nikad se ne bih plašila Shirley.
- Ali gdjekad je ne volite: izbjegavate je. Shirley dobro osjeti kad je izbjegavaju i kad je se klone. Da jučer niste otišli u društvu u kojem ste bili, danas biste bili drugom djevojkom. Kad ste stigli do župnog dvora?
- Oko deset.

- Hm! Trebalo vam je tričetvrt sata da prijeđete jedan kilometar. Tko je toliko zastajkivao, vi ili Moore?
- Shirley, govorite besmislice.
- On je, nema sumnje, govorio besmislice, u to sam uvjerena, ili se besmisleno ponašao, što je tisuću puta gore; vidim trag njegova pogleda na vašem čelu; pozvala bih ga na dvoboj samo kad bih mogla naći povjerljiva svjedoka; užasno sam uzbuđena; i sinoć sam bila a i danas se tako osjećam. - Ne pitate me, zašto - nastavi nakon stanke - vi, malo, tiho, suviše skromno stvorenje; ne zaslužujete da vam iznosim svoje tajne kad me za njih ne pitate. Sinoć sam, na časnu riječ, zaželjela da odem za Mooreom sa strašnim namjerama: imam pištolje i znam pucati.
- Koješta! Shirley! U koga biste pucali - u mene ili u Roberta? - Možda ni u koga; možda u sebe, ali najvjerojatnije u nekog šišmiša ili u neku granu. Vaš je rođak običan, umišljen čovjek - šutljiv, ozbiljan, pametan, častoljubiv, poduzetan umišljenko. Vidim ga gdje stoji preda mnom i govori svojim upola osornim, upola blagim glasom i pobjeđuje me (a svjesna sam da to čini) snagom svoje volje; a zatim... počinje me nervirati! Gospođica Keeldar odjednom poče brzim koracima kročiti sobom odlučno ponavljajući da joj svi ljudi općenito idu na živce a njen zakupac napose. - Imate krivo - primijeti Caroline puna neke strepnje: - Robert nije nimalo umišljen čovjek niti je laskavac; jamčim vam da nije. - Vi mi jamčite da nije! Mislite li da mi je u toj stvari dovoljna vaša riječ. Svačijem bih svjedočanstvu prije povjerovala. Desnu biste ruku odrezali samo ako biste time pridonijeli njegovoj sreći.
- Ali ne bih lagala; a kako govorim istinu, uvjeravam vas da je prošle noći bio jedino uljudan prema meni - to je sve.
- Nisam vas pitala kakav je bio, to mogu zamisliti: vidjela sam kroz prozor kako vas je, još na mojim vratima, svojim dugim prstima uhvatio za ruku. - To ništa ne znači. I sami znate da mu nisam tuđa: stari smo poznanici i rođaci. - Ogorčena sam, eto; u tome je stvar - odgovori gospođica Keeldar. - Svojim mi je postupcima poremetio mir - nastavi užurbano - neprestano se postavlja između mene i vas; bez njega bismo bile dobre prijateljice, ali taj naduvenko od metar i osamdeset neprestano ometa naše prijateljstvo. Uvijek iznova prelazi i zasjenjuje onaj kolut čiji bih sjaj toliko željela da ostane nepomućen; zbog njeg sam vam povremeno dosadna i na teret.

- Ne, Shirley, niste.
- Da. Istina je. Danas poslijepodne niste željeli moje društvo i to me je teško pogodilo; po naravi ste donekle povučeni ali ja sam društveno biće i ne mogu sama živjeti. Kad se nitko ne bi miješao osjećam da bih uvijek mogla biti s vama i ni na časak ne bih željela da se rastajemo. Vi to za mene ne možete kazati.
- Shirley, mogu vam reći sve što želite: volim vas. - Sutra ćete poželjeti da budem na drugom kraju svijeta, Lina. - Neću. Svakim se danom sve više navikavam na vas, sve vas više volim. Znate, suviše sam Engleskinja da odmah osjetim vatreno prijateljstvo, ali vi ste toliko iznad ostalih ljudi, toliko drugačija od svih mladih djevojaka; cijenim vas, znam koliko vrijedite; nikad mi niste na teret, nikad! Vjerujete li to što vam kažem?
- Djelomice - odgovori gospođica Keeldar, smiješeći se s nevjericom. - Ali vi ste čudno stvorenje; uz sav vaš mir negdje se u vama krije snaga i dubina do kojih nije lako doprijeti niti ih je lako razumjeti: zasigurno niste sretni. - A nesretni su ljudi rijetko dobri, to želite reći?
- Nipošto; htjela sam reći da su nesretni ljudi često zauzeti sami sobom i nisu raspoloženi za razgovor s osobama poput mene. Osim toga postoje nesreće koje ne samo da tište već i izjedaju, a to je, bojim se, vaš slučaj. Da li bi vam suosjećanje pomoglo, Lina? Ako bi, obratite se Shirley; ona vam ga nudi od sveg srca i jamči da je iskrena.

- Shirley, nikad nisam imala sestre - ni vi je niste imali; ali ovog trena uviđam što sestre osjećaju jedna za drugu. Naklonost se tako ispreplete sa samim životom da je nikakav osjećajni lom ne može iščupati; sitne je svađe na tren potisnu ali, čim ih nestane, ljubav izbije još većom snagom; to je osjećaj što ga nikakva strast ne može potisnuti a iskrenošću se i snagom može mjeriti sa samom ljubavlju. Toliko trpimo od ljubavi, Shirley: kinji nas, raspinje; njezin nam plamen sažiže snagu; naklonost pak nema u sebi ni bola ni vatre, samo podršku i utjehu. Osjećam tu podršku i spokoj kad ste - hoću reći, kad si jedino ti - pokraj mene, Shirley. Vjeruješ li mi sada? - Nije mi teško vjerovati kad je riječ o nečem meni ugodnom. Znači, Lina, da smo uistinu prijatelji, usprkos onoj crnoj sjeni?
- Doista jesmo - odgovori Caroline, privukavši Shirley k sebi i natjeravši je da sjedne. - Ma što se zbilo.
- Dođi, razgovarajmo o nečem drugom, a ne uvijek o onom čovjeku koji je izvor našeg nemira.
Ali, u tom trenu uđe župnik i o »nečem su drugom« razgovarale tek na rastanku; gospođica se Keeldar zadržala u hodniku još nekoliko časaka i rekla: - Caroline, htjela bih ti reći da mi velik teret leži na srcu; savjest mi je nemirna kao da sam počinila, ili namjeravam počiniti, neki zločin. Nije riječ o mojoj osobnoj savjesti, već o mojoj veleposjedničkoj savjesti, savjesti gospodara zamka. Pala sam u željezne kandže orla. Pala sam pod strašan utjecaj s kojim se ne slažem, a ne mogu mu se oduprijeti.
Bojim se da će se uskoro dogoditi nešto o čemu radije ne bih mislila. Da si olakšam dušu i da spriječim zlo, koliko je u mojoj moći, namjeravam poduzeti niz dobrih djela. Stoga se ne čudi ako ti se učini da sam odjednom postala vrlo milosrdna. Ne znam kako da započnem ali ti ćeš me savjetovati; sutra ćemo govoriti više o tome; molim te, pozovi onu dragu osobu, gospođicu Ainley, da dođe u Fieldhead; držim da bi me ona mogla poučiti - zar neće dobiti krasnu učenicu? Pripomeni joj izdaleka, Lina, da sam dobronamjerna ali prilično neuka osoba, kako bi je manje zgranulo kad vidi da ništa ne znam o dobrotvornim društvima i sličnom.
Slijedećeg je jutra Caroline ugledala Shirley gdje ozbiljno sjedi nad knjigom troškova, nad snopom novčanica i novčarkom punom novca pred sobom. Izgledala je vrlo ozbiljno ali i ponešto zbunjeno. Reče da je »bacila pogled« na tjedne troškove domaćinstva u zamku, kako bi pronašla na čemu bi se moglo uštedjeti; da je upravo razgovarala s gospođom Gill, domaćicom, i otpustila je u uvjerenju da je ona (Shirley) sišla s uma. - Održala sam joj predavanje kako mora biti štedljiva - reče - što je zaista bilo novo za nju. Tako sam rječito govorila o štednji da sam se i sama začudila; jer, znaš to je zbilja novo za mene: nikad o tome nisam ni mislila a još manje govorila. Ali sve je to teorija jer kad smo došle do praktične strane ništa nisam mogla uštedjeti. Nisam bila čak ni toliko odlučna da žrtvujem pola kilograma maslaca, niti sam uspjela točno saznati kako stoji u kući s mašću, kruhom, mesom i ostalim namirnicama. Znam da nikad u Fieldheadu ne priređujemo iluminacije, ali se nisam osmjelila da je pitam što znače te beskrajne, odista neizmjerne količine svijeća; kod nas se ne pere za čitavu župu pa ipak sam bez riječi prešla preko računa za sapun i za prašak za bijeljenje čiji bi iznos umirio i najbrižnijeg ispitivača, kad bi ovaj na osnovi izdataka za ova dva predmeta želio provjeriti naše imovinsko stanje; nisam mesožder, a nije ni gospođa Pryor, pa ipak sam zanijemila i razrogačila oči kad sam ugledala račune iz mesnice čije su brojke upravo dokazivale tu činjenicu, hoću reći, tu laž; Caroline, možeš se smijati koliko hoćeš, ali ne možeš me promijeniti.
U nekim sam stvarima prava kukavica, znam to. Negdje, u dnu duše, posjedujem neku primjesu moralnog kukavičluka. Zacrvenjela sam se i sagnula glavu pred gospođom Gill, mjesto da sam je prisilila da mi zbunjeno prizna.
Nedostajalo mi je snage da joj dam na znanje, a kamoli da joj dokažem, da je varalica. Nema u meni mirna dostojanstva - istinske hrabrosti. - Shirley, kakva je to provala samooptužbi? Moj stric, koji ne govori suviše lijepo o ženama, kaže da u cijeloj Engleskoj nema ni deset tisuća muškaraca koji su tako istinski neustrašivi poput tebe.

- Neustrašiva sam u fizičkom pogledu, ne gubim glavu pred opasnošću. Nisam izgubila prisutnost duha kad se veliki, crni bik gospodina Wynnea, sagnuvši svoju prljavu, mrgodnu glavu, ustremio na mene dok sam sama prolazila livadom jagorčike. Ali, uplašila bih se zbunjenog i postiđenog lica gospođe Gill. Tvoja je duševna snaga u nekim stvarima dva puta, ne, deset puta veća od moje, Caroline; ti, koju nitko ne bi nagovorio da prođeš ispred bika, ma kako miroljubivo izgledao, odlučno bi ukazala mojoj gazdarici na njenu krivnju; potom bi je blago i mudro ukorila a najposlije bi joj, ukoliko se pokaje, velikodušno oprostila.
Ja nisam sposobna za tako nešto. Ipak, usprkos tim pretjeranim izdacima, držim da živimo u granicama naših mogućnosti; imam novaca i moram ga uložiti u nešto dobro. Brajerfildska sirotinja živi u velikoj bijedi; valja im pomoći. Što da učinim, Lina? Ne bi li bilo najbolje da odmah razdijelim novac? - Ne, nipošto, Shirley; ne bi dobro učinila. Već sam više puta primijetila da se tvoje poimanje milosrđa svodi na velikodušno i nemarno dijeljenje novca, što nužno vodi do zloupotrebe. Moraš imati svog ministra savjetnika koji će voditi tvoje poslove, inače ćeš upasti u mnoge nevolje. Sama si predložila gospođicu Ainley; obratit ću joj se, a dotad mi moraš obećati da ništa nećeš poduzeti i da nećeš početi razbacivati novac. Koliko ga samo imaš, Shirley! Mora da se osjećaš vrlo bogatom.
- Da; osjećam se važnom ličnošću. Nije to golema svota, ali osjećam se odgovornom kako ću je upotrijebiti, a taj mi teret pritišće dušu mnogo jače no što sam mislila. Čula sam da neke obitelji u Briafieldu gotovo skapavaju od gladi; neki moji zakupci nalaze se u bijedi; moram, i želim im pomoći. - Neki kažu, Shirley, da sirotinji ne treba dijeliti milostinju.
- Mora da su to velike budale. Lako je onima koji nisu gladni propovijedati kako milosrđe ponizuje i tome slično; ali oni zaboravljaju kako je život kratak i koliko gorak. Nije nam dato da dugo živimo, pa stoga pomozimo jedni drugima koliko možemo u tim danima nestašice i jada, ne obzirući se ni najmanje na prazna mudrovanja.

- Ali, ti pomažeš drugima, Shirley; ti i sada daješ mnogima. - To nije dovoljno; moram dati i više, ili će, kao što sam ti već kazala, krv moje braće jednoga dana do neba vapiti za osvetom. Jer, ako politički nezadovoljnici usprkos svemu dođu ovamo, podmetnu požar u susjedstvu i napadnu moje imanje, branit ću ga kao lavica - znam to! Pusti me da slušam glas Milosrđa dok je u meni; kad ga jednom uguši vika pobunjene gomile, u meni će buknuti želja da se oduprem i da ga ušutkam. Ako se jednom sirotinja okupi i nasrne kao rulja, ustat ću protiv nje i stati na stranu plemstva; ako me izazovu, moram se braniti; ako me napadnu, moram pružiti otpor - i pružit ću ga. - Govoriš poput Roberta.
- Osjećam kao Robert, samo s više žestine. Neka samo dirnu u Roberta, ili u Robertovu tvornicu, ili u Robertove interese, zamrzit ću ih. U ovom se času ne osjećam plemićem, ne gledam na sirotinju kao na nižu vrstu ljudi; ali ako jednoga dana ustanu protiv mene, ili mojih, i osmjele se da nam naređuju, sasvim ću zaboraviti na sažaljenje spram njihove bijede i na poštovanje njihove sirotinje; prezret ću njihovo neznanje i bijesno se oprijeti njihovoj drskosti. - Shirley, kako ti sijevaju oči!
- Jer mi duša gori. Zar bi ti, ili ja, zar bismo nas dvije mogle dopustiti da Roberta svladaju brojno nadmoćni?
- Kad bih raspolagala tvojim mogućnostima da Robertu pomognem, pomogla bih mu kao što ćeš mu i ti pomoći. Kad bih mu mogla biti takvim prijateljem kakvim mu ti možeš biti, stala bih uza nj kao što ćeš i ti učiniti i ostala bih uz njega - do smrti.
- A sad, Lina, tvoje oči možda ne sijevaju, ali bliješte. Spustila si pogled, ali sam vidjela kad je kresnula iskra. Međutim, još nije došlo do borbe. Želim spriječiti zlo. Ni noću ni danju ne zaboravljam da je ovo ogorčenje sirotinje protiv bogataša začeto u patnji; ne bi nas mrzili, niti bi nam zavid-jeli da im se ne nadajemo sretnijima od njih. Da ublažim tu patnju, i time umanjim mržnju, dopusti mi da u mom obilju dajem obilno; a da bi poklon bio što djelotvorniji, valja ga mudro pokloniti. Stoga je našem savjetu potrebna neka bistra, iskusna glava; zato idi i dovedi gospođicu Ainley. Bez riječi, Caroline stavi kapu na glavu i ode. Moglo bi nas začuditi što se nisu obratile gospodi Pryor; ali mudro su postupile. Da su se s njom posavjetovale, nagonski su to osjetile, samo bi je dovele u grdnu zabunu. Bila je bolje obaviještena, više je čitala i bila je misaonija od gospođice Ainley, ali nije uopće posjedovala snage i poduzetnosti potrebne za provedbu. Spremno bi dala svoj skromni poklon u milosrdne svrhe, rado bi u potaji pružila milostinju, ali nije mogla sudjelovati u javnim zahvatima širih razmjera; nije bilo u njenoj moći da ih pripremi. Shirley je to znala i stoga nije uznemirivala gospođu Pryor beskorisnim razgovorima koji bi joj ukazali na neke njene nedostatke a ničem ne bi koristili.

Bio je to veliki dan za gospođicu Ainley; zvali su je u Fieldhead u stvari koja se nje toliko ticala; sjedila je, uz sve počasti i znakove štovanja, za stolom na kojem su se nalazili papiri, pero i tinta i, a to je bilo najvažnije - novac; zamolili su je da napravi raspored dijeljenja pomoći najpotrebnijoj sirotinji u Briarfieldu. Ona, koja ih je svih poznavala, koja je ispitala u čemu oskudijevaju i neprestano mislila kako bi im se najbolje moglo priteći u pomoć, samo da je raspolagala potrebnim sredstvima, bila je zaista dorasla tom pothvatu i njeno je dobro srce skromno i radosno likovalo osjećajući da na sva pitanja uzbuđenih djevojaka može pružiti kratak i jasan odgovor, pokazavši im koliko je korisnih obavijesti nakupila o položaju u kojem se nalaze njeni bližnji. Shirley joj je stavila na raspoloženje tri stotine funti, a kad ih je ugledala, oči se gospođice Ainley ispuniše suzama radosnicama; vidjela je već kako su zahvaljujući tom novcu gladni nahranjeni, goli odjeveni, bolesni okrijepljeni.
Brzo je sastavila jednostavan i razuman raspored trošenja tog novca; uvjeravala je djevojke da će sad nastupiti bolja vremena jer, bila je uvjerena, i drugi će slijediti njihov primjer; pokušat će dobiti još priloga i organizirati pomoć; ali najprije se valja posavjetovati sa svećenicima; da, u tome je bila nepopustljiva; mora se posavjetovati s gospodinom Helstoneom, doktorom Boultbyjem, gospodinom Hallom - (jer, osim Briarfielda valjalo je priteći u pomoć i Whinburyju i Nunnelyju) - bilo bi, tvrdila je, drsko s njene strane da poduzme bilo kakav korak bez njihova pristanka.

Svećenici bijahu posvećena bića u očima gospođice Ainley; ma kako ništavni bili pojedinci, njihov ih je položaj činio svetima. Čak je i svećeničke pripravnike - koji u svojoj prostačkoj naduvenosti nisu bili dostojni ni da joj zavežu cipele, ili da ponesu njen pamučni kišobran ili kockasti vuneni šal - u svome čistome, iskrenom oduševljenju držala budućim svecima. Ma kako joj nedvosmisleno ukazivali na njihove sitne poroke i beskrajne besmislenosti, ona ih ne bi uvidjela; bila je slijepa za svećeničke mane - bijeli je stihar pokrivao sve nedostatke.
Shirley, kojoj je bila poznata ova bezazlena zanesenost svoga novoizabranog ministra savjetnika, izrijekom je zahtijevala da se svećeničkim pripravnicima ne da pravo glasa pri razdiobi novca; da im se ne dopusti da umiješaju svoje prste. Župnici su, naravno, bili nepovredivi, ali njima se moglo vjerovati: raspolagali su iskustvom, stanovitom mudrošću, a gospodin je Hali, najblaže rečeno, uživao naklonost i istinsku privrženost svojih bližnjih; ali kad je riječ o mladićima, njihovim pripravnicima, valja ih držati postrani i naučiti ih da pokornost i šutnja najbolje priliče njihovim godinama i sposobnostima. Gospođicu su Ainley donekle užasnule ove riječi, ali ju je umirila Caroline rekavši nekoliko riječi u pohvalu gospodina Sweetinga. Sweeting je, doista, i bio njen ljubimac; trudila se da poštuje gospodina Malonea i gospodina Donnea, ali, komadić je medena kolača i čašicu mlada vina, ili vina od jagorčike, što bi ih iznijela pred Sweetinga kad bi je posjetio, nudila s istinskim majčinskim osjećajem. Istom je bezazlenom zakuskom jednoć ponudila Malonea, ali je ovaj to prihvatio s tako očiglednim prezirom te se više nikad nije osmjelila da ponovi svoju ponudu. Donnea bi također uvijek počastila i bila sretna, što on tako vidljivo pokazuje svoje odobravanje, jer - dva bi kolača pojeo, a treći strpao u džep.
Neumorna u nastojanju da učini dobro djelo, kad god bi se za to ukazala prilika, gospođica je Ainley odmah bila spremna da krene na put i propješači petnaestak kilometara do svih triju župa kako bi im iznijela svoj nacrt i skromno zatražila njihov pristanak, ali joj gospođica Keeldar to zabrani i mjesto toga predloži da još večeras pozove svećenike u Fieldhead, na malo savjetovanje izabranih. Gospođica će Ainley, naravno, biti prisutna i okupljeni će savjet do u tančine pretresti nacrt.
Shirley je uspjela okupiti starije svećenike i, još prije no što je gospođica Ainley stigla, ova su gospoda, zahvaljujući Shirleynu zalaganju, bila u najboljem raspoloženju. Doktora je Boultbyja i gospodina Helstonea preuzela na sebe. Prvi je bio tvrdoglav Walešanin, prgav, nepopustljiv i uporan ali inače čovjek koji je činio mnoga dobra djela i njima se prilično hvalisao; drugog poznajemo. Shirley je bila prilično naklonjena obojici, napose starome Helstoneu, pa joj i nije bilo teško da bude srdačna s njima. Izvela ih je u vrt, ubrala im cvijeća, ponašala se poput uljudne kćerke. Gospodina je Halla prepustila Carolini - ili, radije, gospodin se Hali odmah priklonio Carolininoj brizi.
U svakom društvu, u kojem bi se susreli, odmah bi prilazio Carolini. Žene ga nisu naročito zanimale, premda su ga sve voljele; bio je nešto poput knjiškoga crva, kratkovidan, s naočarima, pomalo rastresen. Spram starijih je gospođa bio uljudan, kao da im je sin. Prihvaćali su ga ljudi najraznovrsnijih zanimanja i položaja: iskreno, otvoreno i jednostavno ponašanje, plemenitost i poštenje, istinska i produhovljena pobožnost, omogućavali su mu da nade prijatelje među svim društvenim slojevima; njegov siromašni pisar i crkvenjak obožavali su ga; njegov ga je uzvišeni crkveni starješina visoko cijenio. Jedino je u društvu mladih, lijepih, dotjeranih gospođica bio pomalo plah; kako je bio jednostavan čovjek - jednostavna izgleda, držanja i govora - zbunjivala ga je njihova dotjeranost, otmjenost, uobraženost. Gospođica Helstone, međutim, nije bila ni dotjerana, ni uobražena, a prirodna joj je prefinjenost bila vrlo nenametljiva - neupadljiva poput ljepote cvijeta što raste uz živicu. Govor mu je bio živ, veseo, zabavan. I Caroline je znala zabavno pripovijedati kad bi bila s nekim nasamo; voljela je kad bi gospodin Hali došao i sjeo kraj nje u nekom društvu i tako je oslobodio Petera Augustusa Malonea, Josepha Donnea ili Johna Sykesa a gospodin bi Hali vazda iskoristio tu svoju povlasticu kad god bi se za to ukazala prilika.
Takva bi otvorena naklonost jednog neženje spram neke neudate gospođice u svakom drugom slučaju pokrenula jezike, izazvala ogovaranje; ali Cyril je Hali imao četrdeset i pet godina, počeo je sijedjeti i ćelaviti, te nikad nitko nije rekao ni pomislio da bi se on mogao oženiti gospođicom Helstone. Ni on sam na to nije mislio; bračni su mu život nadomjestile knjige i poslovi oko župe; dobra mu je sestra Margaret, koja je i sama bila učena i nosila očale, usrećila život neženje te je držao da je suviše kasno da ga mijenja. Osim toga, Caroline je poznavao od malih nogu; često mu je sjedila u krilu; kupovao joj je igračke i poklanjao knjige; osjećao je da u njenu prijateljstvu spram njega ima djetinjeg poštovanja; nikad ne bi pokušao da njene osjećaje drukčije oboji, a vedra mu je duša bila kadra primiti jednu lijepu sliku a da je pritom u dubini svojoj ne nagrdi.
Kad je stigla gospođica Ainley, svi su je srdačno pozdravili; gospođa Pryor i Margaret Hali napravile su joj mjesta između sebe na divanu i njih su tri, sjedeći na divanu, činile trio kojem bi se neki površni i praznoglavi ljudi podsmjehnuli kao nečem bezvrijednom i neprivlačnom - udovica srednjih godina i dvije ružne usidjelice u naočarima - ali, one su posjedovale svoju neupadljivu vrijednost u koju se mnoga nesretna i osamljena duša uvjerila. Shirley prijeđe na posao i pokaza nacrt. - Poznajem ruku koja ga je napravila -reče gospodin Hali i pogleda gospođicu Ainley dobronamjerno se smiješeći; njegov su pristanak odmah dobile. Boultby je, namrgođen, isturene donje usne, slušao i razmišljao; držao je da je njegov pristanak suviše važan, da bi ga mogao dati na brzinu. Helstone je, oprezna, sumnjičava izraza, strogo motrio oko sebe bojeći se, vjerojatno, da je eto ženska promućurnost na djelu te da ova stvorenja u suknji potajice pokušavaju zadobiti i suviše velik utjecaj, pribaviti preveliko značenje. Shirley opazi i shvati taj izraz: - Ovaj nacrt nije važan - reče nemarno - to je samo pokušaj, tek prijedlog; vas, gospodo, molimo da nas uputite.
I odmah ode po pribor za pisanje smiješeći se pronicavo dok se saginjala da ga dohvati, pripremi komad papira, novo pero, privuče naslonjač k stolu i pružajući ruku starom Helstoneu, zamoli ga da joj dopusti da ga u nju smjesti. Časak je postao, pomalo zapanjen i čudno mršteći svoje opaljeno čelo. Najposlije promrmlja:
- Dobro, niste mi ni žena ni kćerka i stoga ovaj put pristajem da me vodite; ali, upamtite: znam da me vodite; vaše me sitne ženske smicalice neće zaslijepiti.
- O! - reče Shirley zamočivši pero u tintu i stavljajući ga njemu u ruku - danas morate misliti da sam kapetan Keeldar! To je sasvim muški posao; između mene i vas doktore (tako je nazvala župnika). Gospođe su ovdje samo pomoćnici i teško njima ako progovore dok mi ne obavimo ovaj posao. Župnik se kiselo osmjehnu i poče pisati. Uskoro je zastao da bi postavio neka pitanja i posavjetovao se sa svojom svećeničkom braćom, prezirno prelazeći pogledom preko kovrčavih glava djevojaka i skromnih kapica starijih gospođa , da bi pogledao u naočari i sijede glave svećenika! U razgovoru, što je potom uslijedio, pokazalo se, a to im služi na čast, da je svaki od tri gospodina u tančine poznavao najsiromašnije u svojoj župi - pa čak i da znaju što je svakom od njih najpotrebnije. Svaki je župnik znao gdje je odjeća najnužnija, gdje bi hrana dobrodošla a tko bi pak prilog u novcu znao razumno utrošiti. Kad bi im pamćenje zatajilo gospođica Ainley ili gospođica Hali mogle bi im priskočiti u pomoć, ali, obje su gospođice budno pazile da ne govore neupitane. Nijedna nije baš željela da se istakne, ali su obje iskreno željele da budu od koristi; svećenici su pristajali na to da budu od koristi a one su se tom milošću zadovoljile.
Shirley je stajala iza župnika povremeno se naginjući preko njegova ramena da vidi upute i spisak; slušala je što su govorili i nadalje se na mahove zagonetno smiješila - ne zlonamjernim osmijehom, već značajnim; suviše značajnim da bi svima bio ugodan. Ljudi rijetko vole one koji suviše jasno i točno uočavaju njihovu pravu narav.

Ženama nadasve priliči da posjeduju neko blago sljepilo; da su im oči umiljate i zamagljene, da nikad ne prodru ispod površine stvari; da drže kako je sve upravo onako kako izgleda; znajući to, tisuće njih drže oči oborene; ali i u zemlju uperen pogled ima svoju osmatračnicu, kroz koju, kad se prilika pruži, budno upiju sve oko sebe. Sjećam se da sam jednom uhvatila par plavih očiju, koje su se obično činile sanjarskima, u času kad su potajice vrebale; prema njihovu sam izrazu shvatila, taj mi je izraz zaledio krv, toliko je bio neočekivan - da su te oči već godine i godine običavale neopazice čitati dušu. Posjednicu tih plavih očiju zvali su »bonne petite femme«(dobra mala ženica), nije bila Engleskinja; poslije sam je dobro upoznala, do u dušu, proučila njene najudaljenije, najskrivenije kutke: bijaše najumješnija, najpromućurnija, najlukavija spletkarica u Evropi.
Kad je sve, najposlije, bilo ugovoreno onako kako je to gospođica Keeldar zamislila i kad su svećenici do te mjere prihvatili njenu zamisao te je svaki na čelo s popisima priloga stavio u svoje ime pedeset funti, Shirley zamoli gospođu Gill da iznese večeru, a unaprijed joj je kazala da uloži sve svoje umijeće u pripremu tog obroka.
Gospodin Hali nije bio izjelica; po naravi umjeren, bijaše on ravnodušan spram obilna jela; ali Boultby i Helstone su voljeli dobro jelo; stoga ih je neobično obradovala ova brižno pripremljena večera; pohvalili su je, premda vrlo gospodski, a ne onako kako bi je Donne pohvalio, da je bio prisutan. I čašu su vina s užitkom popili, ali ne zaboravljajući što se dolikuje. Pohvalili su ukus »kapetana« Keeldara; ta mu je pohvala pričinila zadovoljstvo; želio je da ugodi i zadovolji svoje goste pa je, stoga, u tom času blistao od radosti.

15.
SLAVNI ODLAZAK GOSPODINA
DONNEA


Slijedećeg je dana Shirley pripovijedala Carolini koliko je radosna što je njen mali prijem tako dobro prošao.
- Volim pozivati muškarce u goste - reče. - Zanimljivo je promatrati kako uživaju u dobro pripremljenu jelu. Nama pak, vidiš, ta izabrana vina i znalački pripremljena jela ne znače ništa; ali gospoda su, čini se, zadržala nešto od dječje prostodušnosti spram jela; zabavlja nas da im ugađamo, to jest, ako se pritom lijepo i prilično ponašaju, poput naših župnika. Gdjekad promatram Moorea u želji da otkrijem kako bi se njemu ugodilo, ali on ne posjeduje takvu djetinju jednostavnost. Jesi li ti, Caroline, ikad otkrila neku njegovu slabost? Češće si ga viđala od mene.
- U svakom slučaju to nije slabost moga strica ili doktora Boultbyja - odgovori Caroline smiješeći se. Uvijek bi osjetila neko plaho zadovoljstvo kad bi s gospođicom Keeldar raspravljala o osobinama svog rođaka; sama, međutim, nikad ne bi započinjala razgovor o njemu; ali kad bi ga drugi započeli, ne bi odoljela iskušenju da govori o onome o kome je neprestano razmišljala. - Ali - nastavi - doista ne znam koja je njegova slabost; jer, kad god sam pokušala promatrati Roberta, odmah bih primijetila da i on mene promatra i to bi mi onemogućilo dalje ispitivanje.
- To je to! - uzvikne Shirley. - Ne mogu ga pozornije gledati, jer on odmah uzvrati pogled. Neprestano je na oprezu; ne pruža priliku; čak i kad me ne gleda čini mi se kao da kopka po mojim mislima, traži izvorište mojih riječi i čina, ispituje pobude. O! Poznajem takve naravi, ili njima slične; to su osobe koje me naročito razdražuju. Kako na tebe djeluju? Takvim bi pitanjem Shirley često oštro i neočekivano skrenula razgovor - ova su pitanja u početku zbunjivala Caroline, ali je u tijeku vremena naučila da ih odbija, spretno poput kvekera.
- Razdražuju te? A zašto te razdražuju?
- Evo ga! - odjednom uzvikne Shirley i potrča do prozora. - Evo nekog tko će nas prekinuti. Nisam ti rekla kakvu sam izvanrednu osobu nedavno osvojila; na jednoj od onih zabava na koje te nikako ne uspijevam nagovoriti da podeš samnom; i, vjeruj mi, to se zbilo bez ikakva napora ili namjere s moje strane. Evo, zvoni - i, tako mi svega, izvrsno, dolaze obojica. Zar uvijek udvoje polaze u lov? Lina, prepuštam ti jednog, izaberi; držim da sam doista velikodušna. Slušaj Tartara!

Žutosmedi pas crne njuške, što smo ga već na tren susreli u poglavlju u kojem smo čitaoca upoznali sa Shirley, lajao je u predvorju i taj je glasni lavež snažno odjekivao u tom praznom prostoru. Potom se čulo rezanje opasnije od laveža, prijeteće poput tutnjave groma.
- Slušaj! - ponovno poviče Shirley, smijući se. - Pomislili bismo da je to uvod kakvome krvavom napadu; uplašit će se; ne poznaju starog Tartara, kao što ga ja znam; ne znaju da je njegov lavež tek prazna galama, bez značenja. Začu se komešanje. - Dolje! - dolje! - vikao je kreštav glas i čuo se pucanj biča ili udarac štapom. Odmah zatim netko vrisnu; čula se trka, jurnjava - pravi metež.
- O! Malone! Malone!
- Dolje! dolje! dolje! - vikao je kreštav glas.
- Zaista ih je napao! - uzviknu Shirley. - Udarili su ga; nije naviknut na udarce i neće im oprostiti.
Shirley istrči van; neki je gospodin iz sve snage trčao uz hrastove stube tražeći spas na galeriji ili u nekoj od soba; drugi se naglo povlačio prema podnožju stuba bijesno vitlajući kvrgavom batinom i neprestano ponavljajući: - Dolje! dolje! dolje! Za sve to vrijeme žutosmedi je pas lajao, zavijao, štektao na njega a posluga dotrčala iz kuhinje da vidi što se događa. Pas skoči: drugi se gospodin okrenu i potrči za svojim drugom, koji se već spasio sklonivši se u spavaonicu i čvrsto držao vrata ne puštajući svog prijatelja unutra - nema veće nemilosrdnosti no u strahu - ali, drugi se bjegunac snažno borio: vrata su gotovo popustila pod njegovim pritiskom.
- Gospodo - reče gospođica Keeldar zvonkim ali drhtavim glasom - poštedite mi kvake, molim vas. Smirite se! - siđite dolje! Pogledajte Tartara - ni mrava ne bi zgazio.
Milovala je Tartara; ležao je zguren do njenih nogu, ispruženih prednjih šapa, frkćući nosnicama dok mu je u očima buldoga sijevala prigušena vatra. Bio je poštene, ravnodušne, glupe ali tvrdoglave pseće ćudi; volio je svoju gospodaricu i Johna, koji ga je hranio, dok je bio potpuno ravnodušan spram svih ostalih; bijaše to mirno pseto osim kad bi ga udarili ili mu prijetili štapom, jer bi ga to smjesta preobrazilo u čudovište.
- Dobar dan, gospodine Malone - nastavi Shirley podižući prema galeriji svoje radosno lice. - Ne ide se ovuda do hrastova salona: to je soba gospođe Pryor. Pozovite svog prijatelja, gospodina Donnea, i recite mu da iziđe; bit će mi naročito drago da vas primim... u jednoj od donjih soba. - Ha! Ha! - nasmija se Malone usiljeno, pa ostavi kvaku i nasloni se na tešku ogradu. - Ta je životinja zaista uplašila Donnea. Malo je bojažljiv - nastavi uspravljajući se i opreznim se korakom upućujući k vrhu stubišta. - Držao sam da je bolje da pođem za njim i ohrabrim ga.
- Rekla bih da ste u tome uspjeli; dobro, a sad siđite, molim vas. John (reče okrećući se sluzi) pođite gore i oslobodite gospodina Donnea. Pripazite, gospodine Malone, stube su skliske.
Doista su bile skliske, jer su bile od uglačane hrastovine. Opomena je stigla malo prekasno za gospodina Malonea; pri svečanu se silasku već malo poskliznuo i bio bi pao da se nije grčevito uhvatio za ogradu pri čemu su stube zaškripale.
Tartar je, čini se, bio mišljenja da ovaj posjetilac silazi bezrazložno bučno i zato još jednom zareži. Malone ipak nije bio kukavica; pas ga je svojim skokom iznenadio, ali sad je prošao pokraj njega više svladujući bijes nego strah. Da ga je pogledom mogao udaviti, Tartara više ne bi bilo među živima. U navali bijesa zaboravi na pristojnost i uđe u salon prije gospođice Keeldar. Ugleda gospođicu Helstone i jedva se toliko svlada da joj se nakloni. Buljio je u obje djevojke i da je kojim slučajem bio s jednom od njih oženjen, krasan bi muž ispao: tog bi časa, činilo se, najradije svakom rukom dohvatio jednu i stegnuo ih dok ne izdahnu.
Shirley ga, međutim, požali; presta se smijati; a Caroline je bila i suviše otmjena da se, makar u sebi, nasmije nekom tko je doživio nezgodu. Izvele su Tartara iz sobe, Petera Augustusa umirile; jer Shirley bi svojim pogledom i riječju i bika umirila; on to osjeti i, kako nije mogao iskaliti svoga bijesa na vlasniku, shvati da je pametnije da bude uljudan - i zaista, potrudio se da to bude; nastojanja mu bijahu spremno prihvaćena, te je ubrzo postao vrlo uljudan i potpuno se umirio.
Došao je, zapravo, s namjerom da očara i zabljesne: crni su ga znaci dočekali čim je stupio u Fieldhead, ali to je prošlo pa je odlučio da i bude očaravajući i zanosan. Poput ožujka, prispio je kao vuk, a namjeravao otići kao janje. Kako bi imao više zraka ili, možda, da bi lakše izišao u slučaju neke nove nevolje, sjedne - ne na divan gdje mu je gospođica Keeldar ponudila svečano mjesto, niti blizu kamina gdje ga je Caroline srdačnom kretnjom pozvala - već na stolac pokraj vrata.
Budući da više nije bio bijesan i ljut, postao je, prema svom običaju, usiljen i zbunjen. Govorio je zbrkano i o najotrcanijim stvarima; duboko bi, značajno, uzdahnuo pri kraju svake rečenice; uzdahnuo bi i prije no što bi zaustio. Najposlije, u želji da ostalim svojim čarima pridoda i neusiljeno ponašanje, izvadi u to ime veliki svileni rupčić, koji je trebalo da bude ljupka igračka kojom će zabaviti svoje nezaposlene ruke. Sa žarom se lati posla: najprije savi crvenožuti kvadrat rupčića u trokut; potom ga jednim pokretom rastvori; zatim ga ponovno složi i učini lijepu, usku vrpcu. Čemu će poslužiti taj zavoj? Hoće li ga svezati oko vrata, oko glave? Hoće li poslužiti da mu ublaži bol ili će od njeg napraviti turban? Ni jedno ni drugo. U Petera Augustusa je dosjetljiv, nesvakidašnji duh; namjeravao je da gospođicama pokaže nešto što će u svakom slučaju imati draž novine. Sjedio je na stolcu prekrstivši svoje jake irske noge, i iste je, mijenjajući položaja, obavio rupčićem i čvrsto ih svezao. Očito je mislio da taj izum vrijedi ponovna prikazivanja te ga ponovi više puta. Kad ga je po drugi put izvodio, nezatomljiv smijeh potjera Shirley do prozora, dok Caroline okrenu glavu ustranu a dugi joj uvojci sakriše smiješak. Nije to bilo jedino u ponašanju Petera Augustusa što je zabavljalo gospođicu Helstone: uočila je da je on potpuno i bez ikakva prijelaza prenio svoje udvaranje s nje na nasljednicu; onih pet tisuća funti, za koje se držalo da će ih Caroline jednom Malone usiljeno, nisu se mogle prispodobiti s imanjem i zamkom gospođice Keeldar.
Nije se trudio da prikrije svoju računicu i namjere; nije hinio da postupno mijenja svoja mišljenja - promijenio ih je u tili čas; otvoreno je odustao od manjeg bogatstva u ime većeg. Na osnovi čega je držao da će u tome uspjeti, samo je on znao: nije valjda na osnovi spretna ophođenja! Prema vremenu koje je proteklo činilo se da je John prilično teško uspio nagovoriti Donnea da siđe. Najposlije se taj gospodin ipak pojavio na vratima salona i ništa na njem nije odavalo da je postiđen ili zbunjen, baš ništa. Donne je bio od onih hladnih i ravnodušnih ljudi, nepokolebljivo sigurnih u sebe i samozadovoljnih, nesposobnih da osjete sramotu; za cijela se života nije zacrvenio; nikakvo ga poniženje ne bi postidjelo; nije bio dovoljno osjetljivih živaca da bi mu išta natjeralo rumenilo u obraze: u krvi mu nije bilo vatre ni u duši skromnosti; bijaše on bezočan, drzak i naduven primjerak prosječna čovjeka; umišljen, prazan, suhoparan.
I ovaj je gospodin gajio nadu da zaprosi gospođicu Keeldar! Tog se posla, međutim, prihvatio kao drvena Marija; ni na kraju mu pameti nije bilo da bi trebalo zadovoljiti nečiji ukus, udvaranjem osvojiti nečije srce; namjeravao je da joj, nakon što je, reda radi, posjeti nekoliko puta, napiše pismo i ponudi brak; ona će ga, držao je, prihvatiti za ljubav njegova poziva; oženit će se, postati gospodarem Fieldheada, živjeti udobno, imati poslugu, jesti i piti do mile volje i biti važan čovjek. Da ste ga čuli kako se drsko i uvredljivo obraća osobi koju je želio oženiti, ne biste ni pomislili da ima takvih namjera. - Vrlo opasan pas, gospođice Keeldar. Čudim se da držite takvu životinju. - Doista, gospodine Donne? Možda ćete se još više čuditi kad vam kažem da ga vrlo volim.
- Vjerujem da to ne mislite ozbiljno. Ne mogu zamisliti da bi neka gospođica mogla voljeti takvu životinju, tako ružnu... Obično seljačko pseto! Objesite ga, molim vas.
- Da objesim ono što volim?
- I mjesto njega nabavite nekog slatkog, malog psića ili pudlicu; nešto što pristaje lijepu spolu; žene obično vole male psiće, - Možda sam ja iznimka.
- O, to je nemoguće. U tim su stvarima sve žene iste: to je opće poznato. - Mora da vas je Tartar strašno uplašio, gospodine Donne. Nadam se da ćete mu oprostiti.
- To zasigurno neću. Uplašio me je tako da mu to neću tako brzo zaboraviti. Kad sam vidio (ovu je riječ Donne, već prema svom običaju, krivo izgovorio) gdje se sprema da skoči, pomislio sam da ću se onesvijestiti. - Možda ste se onesvijestili u spavaćoj sobi? Dugo ste se tamo zadržali. - Nisam; svladao sam se kako bih mogao držati vrata; odlučio sam da nikog ne puštam unutra i da me tako ova pregrada čuva od neprijatelja. - Ali da je vašem prijatelju Maloneu prijetila opasnost? - Neka Malone sam vodi brigu o sebi. Vaš me je sluga napokon nagovorio da izidem rekavši da je pas svezan u kućici; da mi to nije rekao, ostao bih u sobi cijeli dan. Ali, što je to? Pa taj je čovjek lagao! Evo psa!
268
I, doista, Tartar je prošao pokraj staklenih vrata koja su vodila u vrt, jednako ukočen, žutosmeđ i crne njuške. Još je izgledao zlovoljan; režao je i prigušeno zavijao, a to je naslijedio po buldoškoj strani svojih predaka. - Dolaze još neki posjetioci - primijeti Shirley s izazivačkom hladnokrvnošću kakvu pokazuju neki vlasnici strašnih pasa u času kad se njihovi psi razjare. Tartar dotrči do ulaznih vrata i zalaja »gromoglasno«. Njegova gospodarica mirno otvori vrtna vrata, iziđe i pozove ga. Ali je on već prestao lajati i pružao je svoju veliku, glupu glavu tupa oblika, na milovanje. - Što je, Tartare, što je? - reče veseo, gotovo dječački glas. - Zar nas ne prepoznaješ? Dobar dan, stari moj!
I mali gospodin Sweeting, koji se u svojoj dobrodušnosti nije bojao ni muškaraca, ni žena, ni djece, ni životinja, uđe milujući čuvara kuće. Za njim je ušao njegov župnik, gospodin Hali; ni on se nije bojao Tartara i pas nije bio kivan na njega; oba je gospodina onjušio i, kad je zaključio da su bezopasni i da ih može pustiti u kuću, povukao se na sunce ispred ulaza u kuću, ostavljajući slobodan prolaz. Gospodin Sweeting pođe za njim u želji da se još malo poigra, ali Tartar nije mario za njegovo milovanje; jedino mu je dodir ruke njegove gazdarice pružao zadovoljstvo; prema svima je ostalima bio uporno neosjetljiv.
Shirley priđe da pozdravi gospodina Halla i gospodina Sweetinga i srdačno se s njima rukova; došli su je izvijestiti o nekim jutrošnjim uspjesima u vezi s prikupljanjem priloga. Oči su gospodina Halla dobrodušno sjale kroz naočari; ružno bi mu lice, ozareno dobrotom, postalo gotovo lijepim, a kad je Caroline, prepoznavši posjetioca, istrčala da ga pozdravi pruživši mu obje ruke, on je pogleda s blagim, vedrim izrazom, punim naklonosti zbog koje je bio nalik na nasmijanog Melanchtihona 15 .Mjesto da uđu u kuću, prošetali su vrtom, svaka gospođica s jedne strane gospodina Halla.
Bio je sunčan dan s povjetarcem; obrazi obiju djevojaka zarumenješe se na svježem zraku a uvojci im se ljupko zamrsiše: obje bijahu lijepe - a jedna vesela; gospodin se Hali više obraćao svojoj živahnoj pratilji, ali je češće gledao onu tihu. Gospođica je Keeldar nabrala pune ruke cvijeća u raskošnu cvatu, od kojeg je mirisao cijeli vrt; par je cvjetova dala Caroline rekavši joj da složi stručak za gospodina Halla; Caroline sjede na stube neke sjenice s krilom punim divnog i nježnog cvijeća; župnik je stajao pokraj nje oslanjajući se na svoj štap.
Da ne bi bila negostoljubiva, Shirley je pozvala iz salona onu zaboravljenu dvojicu; Donnea je otpratila dok je prolazio kraj svoga smrtnog neprijatelja Tartara koji je, položivši njušku međ šape, ležao i hrkao na podnevnom suncu. Donne joj nije na tome zahvalio: nikad ne bi zahvalio na ukazanoj mu ljubeznosti ili pažnji, ali ova mu je zaštita dobrodošla. Gospođica Keeldar, u želji da bude nepristrana, pokloni i ostalim svećenicima cvijeće: ovi ga prihvatiše s urođenom nespretnošću. Malone se naročito zbunio držeći u jednoj ruci rukovet cvijeća, a u drugoj svoju toljagu.
Trebalo je čuti Donneovo »Hvala!« - zvučalo je glupo i drsko kao da je ovaj dar zasluženi izraz štovanja i pokušaj nasljednice da pridobije njegovu dragocjenu naklonost. Jedino je Sweeting primio svoj stručak cvijeća kao živahan, razuman čovječuljak, što je i bio; otmjeno ga je i spretno zataknuo u zapučak svoga kaputa.
Kao nagradu za njegovo lijepo ponašanje, gospođica ga Keeldar pozove ustranu i dodijeli mu neki zadatak zbog čega mu oči radosno zasjaše. Odmah je požurio preko dvorišta u kuhinju; nije ga trebalo upućivati; snalazio se kao kod svoje kuće. Ubrzo se pojavi noseći neki okrugli stol i stavi ga ispod cedra; zatim iz različitih kutova donese šest vrtnih stolica i rasporedi ih oko stola. Tad se pojavi djevojka koja je posluživala za stolom, gospođica Keeldar nije držala slugu za taj posao, noseći pladanj pokriven ubrusom. Sweeting joj spretnim pokretima pomože pri razmještanju čaša, tanjura, noževa i viljušaka; pomogao je i pri iznošenju ukusne užine koja se sastojala od hladne piletine, šunke i voćnog kolača.
Shirley je uživala da goste, koji bi slučajno naišli, ponudi ovakvom, na brzinu pripremljenom, zakuskom a nadasve je voljela kad bi se pritom našao neki hitri, uslužni prijatelj, poput maloga Sweetinga, koji bi trčao oko nje rado primajući i izvršavajući sve što bi ona u svom gostoljublju zamislila. David i ona izvrsno su se slagali; njegova je odanost nasljednici bila sasvim nesebična jer niukoliko nije umanjivala njegovu vjernu privrženost veličanstvenoj Dori Sykes. Obrok je protekao vrlo veselo. Uistinu, Donne su i Malone malo pridonijeli toj živosti, jer su se, uglavnom, bavili nožem, viljuškom i čašom ali, kad se četiri osobe, poput gospodina Halla, Davida Sweetinga, Shirley i Caroline, nađu zajedno u zdravlju i prijateljstvu, na zelenoj tratini, pod sunčanim nebom, okruženi bujnim cvijećem, tad nije moglo biti prazno ni dosadno. U toku razgovora, gospodin je Hali podsjetio gospođice da su uskoro Duhovi, kad se održava velika zajednička čajanka Nedjeljnih škola i svečana povorka triju župa, Briarfieldaa, Whinburyja i Nunnelyja. Znao je, reče, da će Caroline zauzeti svoje mjesto učiteljice a, vjerovao je, ni gospođica Keeldar neće izostati; nadao se da će se tada prvi put javno pojaviti u njihovoj sredini. Shirley nije bila osoba koja bi propustila takvu prigodu; voljela je praznička uzbuđenja, vesele skupove, prilike kad se raznovrsne sitne i krupne ugodnosti nađu na okupu, vrevu veselih lica i skup radosnih srdaca; kazala je gospodinu Hallu da na nju sa sigurnošću može računati; ne zna u čemu će se sastojati njena uloga, neka joj daju zadatak koji im najbolje odgovara. - A vi, gospodine Hali - reče Caroline - obećajte da ćete doći za moj stol i sjediti pokraj mene.
- Neću izostati, ako Bog dopusti - reče on. - Evo već šest godina kako joj sjedim zdesna na tim velikim čajankama - nastavi okrećući se gospođici Keeldar. - Izabrali su je za učiteljicu Nedjeljne škole još kao dvanaestogodišnju djevojčicu: po naravi nema baš suviše samopouzdanja kao što ste, zasigurno, primijetili i kad je prvi puta morala 'raznositi pladanj' kako se to kaže, i, javno poslužiti uzvanike čajem, drhtala je i crvenjela se. Opazio sam njenu nelagodu, vidio gdje se šalice tresu u toj maloj ruci i kako se iz čajnika prolijeva čaj. Pohitao sam joj u pomoć, sjeo pokraj nje i, doista, poput kakve stare bake, kuhao čaj mjesto nje.
- Bila sam vam vrlo zahvalna - ubaci Caroline. - Doista; to ste mi i kazali, i to tako ozbiljno i iskreno da sam time bio dovoljno nagrađen; tim više što nimalo niste bili nalik na većinu malih gospođica od dvanaest godina kojima možete pomagati do mile volje, a da one ničim ne pokažu da su svjesne te srdačnosti, baš kao da su drvene lutke a ne bića od krvi i mesa. Cijele je večeri gospođica Helstone išla za mnom svuda po livadi gdje su se djeca igrala; pošla je za mnom i u sakristiju kad su svi bili pozvani u crkvu a, vjerujem, popela bi se sa mnom i na propovjedaonicu da je nisam preduhitrio i odveo do župnikove klupe.
- I otad je moj prijatelj - reče Caroline.
- I uvijek sjedim za njenim stolom, pokraj njena poslužavnika, dodajem joj šalice; dovde idu moje usluge. Slijedeća stvar koju ću učiniti za nju bit će da je jednog dana vjenčam s nekim svećenikom ili vlasnikom tvornice; ali, znaj, Caroline, raspitat ću se o tvome mladoženji i ako ne bude pravi gospodin, sposoban da usreći malu djevojčicu, koja je držeći me za ruku sa mnom šetala nanelijskim livadama, neću obaviti obred; zato dobro pripazi. - Neće biti potrebno; neću se udavati. Živit ću neudata, kao vaša sestra Margaret, gospodine Halle.
- Vrlo dobro; nije ni to najgore: Margaret nije nesretna; ima knjige koje joj pružaju zadovoljstvo, brata o kojem vodi brigu i zadovoljna je. Ako biste ikad trebali dom, ako bi došao dan kad Briarfield više nebi bio vaš, dođite u Nunnely. Ako stara djevojka i neženja budu još na životu, bit ćete dobrodošli. - Uzmite svoje cvijeće - reče Caroline koja je stručak što mu ga je namijenila dosad držala u ruci. - Znam da vama nije do cvijeća, ali dajte ga Margaret; jedino, budimo jednom sentimentalni, zadržite ovaj nezaboravak, poljski cvijet što sam ga ubrala u travi a, potom, da budemo još sentimentalniji, dopustite da uzmem dva-tri plava cvijeta i da ih stavim u svoj spomenar. Izvadi malu knjižicu s koricama od slonovače i srebrnim zatvaračem, otvori je, stavi u nju cvjetove a oko njih napisa olovkom: »Za uspomenu na velečasnog Cyrila Halla, mog prijatelja. Svibanj 1812.«
Velečasni Cyril Hali stavi svoj stručak među stranice malog džepnog Svetog pisma; sa strane zapisa jedno: »Caroline«.
- Eto - reče smiješeći se - držim da smo bili dovoljno romantični. Gospođice Keeldar - nastavi (svećenici su za vrijeme ovog razgovora bili suviše zaokupljeni svojim osobnim pošalicama da bi primijetili što se događa na drugom kraju stola) vjerojatno se smijete ovoj exaltation starog, sijedog župnika; ali, vjerujte, toliko sam navikao da ispunjavam svaku molbu ove vaše prijateljice, da ne mogu odbiti kad mi kaže da nešto učinim. Reći ćete, možda, da mi ne priliči da se igram s cvijeće i nezaboravkom, ali vidite, kad me zamoli da budem sentimentalan, ja se pokorim.
- Po naravi je sklon osjećajnosti - primijeti Caroline. - Margaret mi je to kazala i znam što mu se sviđa.
- Da vi budete dobri i sretni? Da, to mi je jedno od najvećih zadovoljstava. Neka Bog da, da što dulje sačuvate blaženstvo spokoja i nevinosti! Pritom mislim na stanovitu nevinost; jer svjestan sam, u njegovim očima nitko nije nevin. Što se našim ljudskim osjetilima nadaje čistim poput anđela, za njega je tek slabost koja traži krv Sina Njegovoga da je očisti i snagu Duha Njegovog da je podrži. Budimo smjerni: i ja i vi, mladi prijatelji; a to će nam biti lako ako pogledamo u naša srca i vidimo kako su puna iskušenja, nedosljednosti i nagnuća zbog kojih i sami pred sobom crvenimo. A u očima gospodnjim ni mladost, ni lijep izgled, ni ljupkost i nikakav ugodni, vanjski sjaj ne sačinjavaju ljepotu i dobrotu. Mlade gospođice, kad vam ogledalo ili muški jezici laskaju, sjetite se da je Mary Ann Ainley - žena koju zrcalo ili usne nikad ne bi pohvalile - u očima Stvoritelja ljepša i bolja nego ma koja od vas. I, doista je tako, nastavi nakon stanke, doista.
Vi mladi ljudi - zabavljeni sobom i svojim zemaljskim nadama - ne živite onako kako je Krist živio; možda to još unutra ne možete, jer vam je život toliko lijep a svijet vam se s toliko miline osmjehuje; to se ne bi moglo ni očekivati; dok ona, smjerne duše, puna poštovanja, kroči stopama svoga Spasitelja.

U tom trenu Donne svojim grubim glasom prekine blage riječi gospodina Halla:
- Hm! - započe nakašljavajući se i očito se spremajući da kaže nešto važno. - Hm! Gospođice Keeldar, molim vas, poslušajte me na čas. - Da? - reče Shirley nemarno. - O čemu je riječ? Slušam vas; sva sam se pretvorila u žutosmeđe uvo ako ne i oko.
- Nadam se da je dio vas ostao i za ruku - odgovori Donne na svoj prostački i drski način - a i za novčarku: namjera mi je obratiti se i ruci i novčarki. Došao sam jutros da vas zamolim...
- Trebalo bi da ste se obratili gospodi Gill; ona u moje ime dijeli milodare. - ...da vas zamolim da date prilog za jednu školu. Ja i doktor Boultby namjeravamo osnovati školu u seocu Ecclefigg koje pripada župi u Whinburvju. Osvojili su ga baptisti; imaju tamo jednu crkvicu, a mi im ga želimo preoteti.
- Ali, ja nemam nikakve veze s Ecclefiggom; nemam tamo imanja. - Pa što onda! Jeste li kćerka Anglikanske crkve? - Krasan stvor! - promrmlja Shirley za sebe: - Kako me ushićuje!« Zatim reče glasno: - Svakako, pripadnica sam Anglikanske crkve. - Onda ne možete odbiti prilog za ovu stvar. Stanovnici Ecclefigga pravi su divljaci, a mi želimo da ih uljudimo.
- A tko će biti misionar?
- Ja, vjerojatno.

- Vaša će vam usrdna ljubav prema puku pri tome biti od pomoći. - Nadam se; očekujem da ću uspjeti; ali, potreban mi je novac. Evo popisa; molim vas upišite neku veću svotu.
Kad bi je netko tražio novac, Shirley bi rijetko odugovlačila. Upisa svoje ime i prilog od pet funti; nakon što je u posljednje vrijeme dala tri stotine funti i redovito davala manje iznose, zasad je mogla priložiti samo toliko. Donne pogleda papir, izjavi da je prilog »ništavan« i bezobrazno zatraži više. Gospođici Keeldar navre krv u lice: što od ogorčenja, što od iznenađenja. - Zasad neću dati više - reče.
- Nećete dati više! A ja sam očekivao da će se vaše ima naći na vrhu popisa s barem stotinu funti. S vašim imutkom nikad ne biste smjeli manje priložiti. Shirley je šutjela.
- Na jugu bi se Engleske - nastavi Donne - osoba koja ima tisuću funti godišnjeg prihoda stidjela da priloži pet funti za neku opću stvar. Shirley je rijetko bila ohola ali je sada tako izgledala. - Čudne li primjedbe! - reče - vrlo nepromišljene! Prigovorom uzvratiti dobročinstvo nije nimalo umjestno.
- Dobročinstvo! Zar pet funti nazivljete dobročinstvom? - Da: i to dobročinstvom koje bih - da ga nisam dala doktoru Boulbvju za izgradnju škole, jer to odobravam, a ne njegovu pomoćniku čiji način traženja ili, radije, iznuđivanja priloga nije nimalo uljudan - dobročinstvo, ponavljam, koje bih, da nije tih obzira, odmah povukla.
Donne je bio debelokožac; nije osjećao ni polovicu onog što su njen glas, izgled i pogled izražavali; nije bio svjestan po kakvom se tlu kreće.
- Odvratan kraj, taj Yorkshire - nastavi. - Ne bih mogao ni zamisliti takve zemlje da je nisam vidio; a ljudi - bogati ili siromašni - kakvi su samo! Kako su grubi i prosti! Na jugu bi ih s prezirom otjerali s praga. Shirley se nagnu preko stola; usne su joj lako podrhtavale, tanki se prsti isprepleli i čvrsto stisli.

- Bogati - nastavi zaneseni i nesvjesni Donne - gomila škrtaca: ni jedan ne živi kako se dolikuje osobi s velikim prihodima; vrlo rijetko (oprosti, čitaoče, zbog izgovora gospodina Donnea; bijaše to otmjen izgovor, držao ga je gospodskim; ali na sjevernjačke je uši često ostavljao neobičan dojam); rijetke su obitelji koje imaju kočiju ili stalnog slugu koji vodi brigu o podrumu i stolu; a, koliko je do sirotinje, pogledajte je samo kad se u gomili okupi oko crkvenih vrata, prigodom nekog vjenčanja ili sahrane, lupajući cokulama; muškarci bez kaputa, u pregačama u kojima češljaju vunu, žene u jutarnjim kapama i kućnim haljinama.
Zavrijedili bi da se među njih pusti pobješnjelu kravu da rastjera tu rulju - ha! ha! To bi bila paprena šala!
- E, a sad ste pretjerali - reče Shirley mirno. - Stjerali ste mak na konac - reče bijesno ga gledajući. - Više nemate što reći a u mojoj kući i nećete. Diže se od stola; nitko je ne bi zaustavio: bila je bijesna; pošla je ravno prema vrtnim vratima i širom ih otvorila.
- Izlazite - reče strogo - i to što prije; i da nikad više niste nogom stupili ovamo. Donne je bio zapanjen. Cijelo je vrijeme vjerovao da se pokazuje u punom sjaju, kao osoba uzvišena duha i vrlo otmjena; držao je da proizvodi izvanredan dojam. Nije li izrazio svoj prezir spram svega u Yorkshireu? A sad ga ovdje, poput pseta, izbacuju iz jednog jorkširskog vrta! Gdje je u svemu tome »logička veza«?
- Oslobodite me smjesta svoje nazočnosti, smjesta! - ponovi Shirley, jer je on oklijevao.
- Gospođice, zar svećenika? Svećenika izbacujete? - Napolje! Da ste i sam nadbiskup, pokazali ste da niste džentlmen, zato idite! Brzo!

Bila je sasvim odlučna; s njom nije bilo šale; usto se Tartar ponovno pridigao; osjetio je da se nešto zbiva i bio voljan da sudjeluje. Donneu je jedino preostalo da iziđe i svečano je izišao; nasljednica mu se duboko poklonila dok je za njim zatvarala vrata.
- Kako se samo taj naduti pop usuđuje tako kuditi svoje stado! Kako se samo taj mucavi Londonac usuđuje napadati Yorkshire? - bilo je sve što je rekla u vezi s događajem kad se vratila za stol.
Malo se društvo brzo razišlo; namršteno i mrgodno čelo gospođice Keeldar, njezine stisnute usne i bijesne oči nisu pozivale na dalju zabavu.

16.
DUHOVI


Broj je dobrovoljnih priloga sve više rastao. Zahvaljujući primjeru gospođice Keeldar, veliku zalaganju trojice župnika i djelotvornoj, premda nevidljivoj pomoći dviju starih djevojaka u naočarima, Mary Ann Ainley i Margaret Hali, skupljena je lijepa svota; kako su je razumno podijelili, u tom je trenutku bila veliko olakšanje nezaposlenima i siromašnim ljudima. Činilo se da se narod u okolini smiruje; u posljednja dva tjedna ni komad tkanine nije bio uništen; u sve tri župe nije zabilježen nijedan napad na tvornicu ili na zamak. Shirley je gotovo vjerovala da je zlo, što ga je željela spriječiti, uklonjeno; da ih je prijeteća oluja mimoišla; bila je sigurna da će se u tijeku ljeta, koje je bilo na pomolu, prilike u trgovini popraviti - tako je uvijek bilo, a zatim, i taj zamorni rat nije mogao vječno trajati; jednoga dana mora doći do mira - a kakav će to polet dati trgovini!
Slična je razmišljanja iznosila svome zakupcu, Gerardu Mooreu, kad god bi ga srela negdje gdje su mogli razgovarati; Moore bi je slušao mirno - suviše mirno da bi bila zadovoljna. Tada bi svojim nestrpljivim pogledom tražila nešto više od njega - neko objašnjenje, ili bar dodatnu primjedbu. Smiješeći se sebi svojstvenim načinom koji bi njegovim usnama davao neku naročitu blagost dok bi mu pogled bio ozbiljan, odgovorio bi joj da i on vjeruje u skori završetak rata; da, zapravo, na tome počivaju sve njegove nade, o tom ovisi njegov budući rad.
- Jer, kao što znate - nastavio bi - ja zasad samo gomilam robu; ne prodajem ništa; za moje proizvode nema tržišta. Proizvodim za dane koji će doći; pripremam se da što bolje iskoristim prvu povoljnu prigodu koja se ukaže. Prije tri mi mjeseca to nije bilo moguće; iscrpao sam i kredit i kapital; dobro znate tko mi je pritekao u pomoć, iz čije sam ruke dobio zajam koji me je spasio. S njegovom pomoći nastavljam smionu igru, dok sam se još prije kratkog vremena bojao da je neću moći nastaviti. Znam da će, ukoliko je izgubim, nastupiti potpuna propast i svjestan sam da je uspjeh neizvjestan; ali vedar sam; sve dok mogu raditi, boriti se, riječju, dok nisam svezanih ruku, neću klonuti duhom. Jedna godina, ne, samo šest mjeseci pod vladavinom maslinove grančice i ja sam spašen; jer, kao što ste kazali, mir će dati poleta trgovini. Tu ste u pravu; ali što se tiče obnovljena spokojstva u kraju - trajne djelotvornosti vaših dobrovoljnih prihoda, u to sumnjam.
Milostinja još nikad nije umirila radničku klasu, nikad je nije učinila zahvalnom; to nije u ljudskoj naravi. Mislim da, kad bi sve bilo kako bi trebalo biti, radnici ne bi bili u položaju u kojem bi im bila potrebna takva poniženja, a oni to osjećaju; i mi bismo tako osjećali da smo na njihovu mjestu. Osim toga, kome bi trebali biti zahvalni? Vama; ili svećenstvu? Možda, ali ne nama, vlasnicima tvornica! Mrze nas više no ikad. Nadalje, ovdašnji su nezadovoljnici povezani s pobunjenicima iz drugih krajeva; Nottingham je jedno od njihovih središta, Manchester drugo, Birmingham treće. Ovi u pokrajini dobivaju upute iz središta; disciplinirani su; odluku o napadu donose nakon zrela razmišljanja. Vidjeli ste kako za sparna vremena nebo iz dana u dan prijeti olujom pa ipak svake se večeri oblaci razilaze i sunce mirno zalazi; ali, opasnost nije minula, samo je odgođena; najposlije će zasigurno izbiti oluja koja je tako dugo prijetila. Postoji podudarnost između moralne i fizičke atmosfere. - Prema tome, gospodine Moore, tako bi uvijek završavali ti razgovori, pripazite na sebe. Ako držite da sam vam učinila neko dobro, zahvalite mi time što ćete mi obećati da ćete se čuvati.
- Obećavam; bit ću vrlo oprezan. Želim živjeti, a ne umrijeti; budućnost mi se ukazuje poput rajskih vrata a, ako pažljivije pogledam unutra, vidim neko priviđenje, koje mi se sviđa više no svi serafini i kerubini, kako klizi dalekim vidicima.
- Doista? A, molim vas, kako izgleda to priviđenje? - Vidim...
Djevojka iznenadno uđe donoseći čaj.
Kao što smo vidjeli, početak je svibnja te godine bio lijep, ali su na sredini mjeseca pale kiše a posljednji se tjedan, nakon mjesečeve mjene, ponovno razvedrilo. Svjež je vjetar rastjerao srebrno-bijele, guste, kišne oblake gomilajući ih prema istoku gdje su postajali sve manji da bi najposlije nestali ostavljajući čisto plavo nebo spremno za vladavinu ljetnjega sunca. Na Duhove to sunce i granu na vedrome nebu: krasno je vrijeme navijestilo sastanak svih škola.

Treći je dan Duhova bio taj veliki dan za koji su obavljane pripreme u dvije velike učionice brajerfildske škole; izgradio ju je sadašnji župnik uglavnom iz osobnih sredstava. Iz učionica su iznijeli gotovo sav namještaj, okrečili zidove i ukrasili ih cvijećem i zimzelenom - dijelom iz župnikova vrta - dok su dvoja kola puna zelenila prispjela iz Fieldheada, a jedna ručna kolica sa skromnijeg imanja De Walden, vlasništva gospodina Wynnea. U učionicama su postavili dvadeset stolova; za svakim je imalo sjediti dvadeset osoba, a oko njih su postavili klupe i pokrili ih bijelim stolnjacima; iznad njih su objesili bar dvadeset krletki s kanarincima, prema običaju toga kraja, a naročito im se radovao pisar gospodina Helstonea koji je uživao u prodornu pjevu ovih ptica, a znao je da će najglasnije cvrkutati za općeg žagora. Valja napomenuti da ovi stolovi nisu postavljeni za tisuću i dvije stotine učenika iz triju župa, koliko ih se ovdje imalo okupiti, već za pokrovitelje i učitelje ovih škola; proslava se za djecu održavala na otvorenom. U jedan su sat imali stići đaći; u dva je zakazana smotra; do četiri su sata morali u svečanoj povorci obići župu a onda je započinjala gozba koja će se završiti glazbom i govorom u crkvi.
Objasnit ćemo zašto je Briarfield izabran za mjesto održavanja proslave; ne stoga što bi to bila najveća ili najnapučenija župa - Whinbury ju je u tom pogledu nadmašivao; niti zato što je to bila najstarija župa - premda crkva i župni dvor bijahu vrlo stari; nizak hram i mahovinom obrastao župni dvor što su poput stražara stajali usred stoljetnih hrastova pred nanelijskom gorom bijahu mnogo stariji; bilo je to jedino stoga što je gospodin Helstone želio da tako bude a njegova je volja bila jača od Boultbyjeve ili Hallove; prvi ne bi mogao a drugi ne bi želio raspravljati o prvenstvu s odlučnim i vlastoljubivim subratom; prepustili su mu vođstvo i zapovjedništvo. Ova je važna proslava uvijek bila dan kušnje za Caroline Helstone jer se tad valjalo pojaviti u javnosti, suočiti se sa svim bogatim, uglednim i utjecajnim ličnostima ovoga kraja u čijem bi se društvu osjetila sasvim izgubljenom da nije bilo ljubezne pomoći gospodina Halla. Kao župnikova je nećakinja silom prilika zauzimala istaknut položaj, a kako je bila prva učiteljica prvog razreda, morala je ići na čelu svog odjeljenja; za glavnim joj je stolom valjalo poslužiti čajem različite gospođe i gospodu, a sve je to morala činiti bez podrške majke, tetke ili ma kog starijeg; razumljivo je, stoga, što je, kao osjetljiva osoba koja je strepila od javnog izlaganja, u takvim okolnostima drhtala od straha i na samu pomisao da se bliže Duhovi.
Ali ove će godine Shirley biti uz nju, a to je prilično utjecalo na njene muke - iz osnova ih izmijenilo: to više nije bila kušnja već gotovo užitak. Sama je gospođica Keeldar značila mnogo više no gomila običnih prijateljica. Puna samopouzdanja, vazda vesela i lagodna ponašanja, svjesna svoje društvene važnosti, premda je nikad nije isticala; i sam bi pogled na nju ulio hrabrosti. Jedino se bojala da nasljednica neće stići u ugovoreni sat; često je, u svojoj nemarnosti, zakašnjavala, a Caroline je dobro znala da njen stric nikog neće ni časa čekati; u času kad će crkveni sat izbiti dva, zvona će zabrujati i povorka će krenuti. Valja joj se, dakle, pobrinuti da Shirley ne zakasni, jer će inače ostati bez svoje drugarice.
Trećeg je dana Duhova ustala čim je svanulo. Ona, Fanny i Eliza cijelog su jutra spremale odaje župnog dvora za najsvečaniji prijem; na stol su u blagovaonici iznijele jela i piće za goste: vino, voće i kolače. Zatim joj se valjalo odjenuti u najnoviju i najljepšu haljinu od bijela muslina - krasan dan i tako svečana prilika opravdavali su, čak i iziskivali takvu odjeću. Nov pojas - koji joj je za rođendan poklonila Margaret Hali a s razlogom je vjerovala da ga je sam Cyril kupio pa mu je za uzvrat u lijepoj kutiji poklonila par svećeničkih vrpca od najtanjeg lanenog platna - vezala joj je Fanny svojim spretnim prstima; s velikim je zadovoljstvom dotjerivala svoju lijepu, mladu gospođicu za proslavu. Jednostavnu je kapu ukrasila ukrasom koji je pristajao pojasu; lijep, premda skroman rubac od bijela krepa dobro je pristajao uz haljinu. Kad je bila spremna, izgledala je možda ne zasjenjujuće ali dovoljno lijepo da privuče pozornost; nije bila blještavo privlačna ali je bila ljupko dopadljiva; činila se poput slike na kojoj mekoća boja, čedan izraz i nježni oblici nadoknađuju odsutnost živih boja i raskošnih oblika. Ono što su njene smeđe oči i vedro čelo govorili o njenoj duši bilo je u skladu s njenom haljinom i licem - bilo je to skromno, ljupko i skladno lice, premda pomalo zamišljeno. Ni janje ni golubica ne bi je se uplašila, već bi, naprotiv, u njenu jednostavnom i toplom izgledu radosno pozdravili srodnu narav, ili bar onu koju im pripisujemo.
Najposlije, bila je tek nesavršeno ljudsko biće puno nedostataka; prilično lijepa, svježa, lijepo odjevena; ali, kao što je rekao Cyril Hali, ni tako dobra ni tako velika poput uvele gospođice Ainley koja je u tom trenu u svojoj sobici oblačila svoju najbolju crnu haljinu i stavljala svoj strogi, smeđesivi rubac. Caroline se uputi u Fieldhead preko pustih polja i skrivenih puteljaka. Žurila je duž živica i klizila još zelenijim livadama. Nije bilo ni prašine ni vlage koja bi uprljala rub njene besprijekorno čiste haljine ili ovlažila njene lake cipelice; posljednje su kiše sve oprale a blještavo sunce sve posušilo; stoga je bez straha gazila po tratinčicama, djetelini i gustoj travi. Stigla je u Fieldhead i odmah otrčala u sobu za odijevanje gospođice Keeldar. Dobro je učinila što je došla, jer bi Shirley inače zakasnila. Mjesto da se užurbano sprema, ležala je na divanu zadubljena u neku knjigu. Gospođa je Pryor stajala pokraj nje i uzalud je opominjala da ustane i odjene se. Caroline nije trošila riječi; odmah joj je knjigu oduzela i sama je počela razodijevati i odijevati. Shirley je, omamljena vrućinom, nestašna i puna poleta i vedrine, željela razgovarati, smijati se, dokoličiti; ali, Caroline, koja je odlučila da ne zakasne, nastavi s odijevanjem vezujući vrpce i ubadajući igle što je brže mogla. Napokon, kad je završila i s posljednjim kopčama, nađe vremena da je ukori zbog netočnosti; reče joj da je oličenje nepopravljive nemarnosti a to je Shirley doista i bila, ali - vrlo lijepo oličenje toga svojstva.
Bila je sušta suprotnost Carolini; u svakom je naboru njezine haljine, u svakoj crti lica bilo nešto dostojanstveno; raskošna joj je svila bolje pristajala od skromne tkanine; bogato izvezeni rubac bio je u skladu s haljinom i premda nemarno prebačen, lijepo je padao; vijenac joj je na kapi skladno krunio glavu; njenoj je ličnosti odgovaralo da vodi brigu o modi, da svaki detalj njene haljine bude s ukusom dotjeran; sve joj je to pristajalo koliko i otvoren pogled njezinih očiju, podsmješljiv osmijeh oko usana, uspravno držanje i lak korak. Kad je bila spremna, Caroline je uhvati za ruku, povuče niz stubište, pa iz kuće; smijući se žurile su preko polja, poput snježne bijele golubice i rajske blistave ptice u zajedničkom letu.

Zahvaljujući brizi gospođice Helstone stigle su na vrijeme. Dok je još drveće skrivalo crkvu do njih je dopirala zvonjava zvona koja je svih pozivala da se odmah okupe; čulo se također stupanje i bat mnogobrojnih koraka, žagor brojnih glasova. S jedne su uzvišice uskoro ugledale, na drumu za Whinbury, školsku povorku koja je otuda dolazila: bilo ih je pet stotina. Na čelu povorke stupao je župnik Boultby i njegov pomoćnik, Donne; prvi se pomolio krupan, u punoj svećeničkoj odori koračajući, kako dolikuje rukopoloženu svećeniku, pod okriljem svoga širokog šešira i s dostojanstvom što mu ga je davao velik trbuh, širok i dug crn kaput, čvrst štap sa zlatnom drškom na koji se oslanjao. Koračajući tako, Doktor bi povremeno zamahnuo štapom i značajno kimnuvši glavom nagnuo svoj šešir prema svom pomoćniku. Taj pomoćnik, a to znači Donne, ma kako da se činio mršavim spram svog starješine, ipak je uspio da cijelim svojim držanjem bude nalik na pravog svećenika; sve je na njemu bilo naduveno i samozadovoljno - od prćasta nosa i isturene brade do svećeničkih dokoljenica, nešto kraćih hlača bez naramenica i cipela tupa vrha. Samo naprijed, gospodine Donne! Pažljivo su vas odmjerili. Umišljate da dobro izgledate - da li to mišljenje dijele s vama i one dvije prilike, ružičasta i bijela, što vas motre s onog brežuljka, drugo je pitanje. Kad je povorka prošla, ove se dvije prilike spustiše u trku; crkveno dvorište bijaše puno djece i učitelja, svi u najboljem, prazničnu ruhu; s obzirom na siromaštvo kraja i na teška vremena - pravo je čudo kako su se uspjeli tako pristojno, štoviše lijepo, dotjerati. Englesko osjećanje za ono što se priliči stvara čuda; siromaštvo koje bi neku irsku djevojku natjeralo da ide u dronjcima, neće neku mladu Engleskinju lišiti uredna odijela, jer zna da joj je ono neophodno kako bi očuvala svoje dostojanstvo. Osim toga, vlasnica zamka - ova Shirley koja sada stoji i veselo promatra tu dobro odjevenu i zadovoljnu gomilu - učinila im je mnogo dobra; njena je pravovremena pomoć uoči praznika pomogla mnogim siromašnim obiteljima; mnoga su djeca zahvaljujući njoj dobila za tu prigodu novu haljinu ili kapicu; ona to zna i raduje se; drago joj je da su njen novac, primjer i utjecaj uistinu koristili ljudima oko nje. Ne bi znala biti milosrdna na način gospođice Ainley, to nije u njenoj naravi, stoga se sad dobro osjeća jer vidi da postoji i drugi način da se bude milosrdan; način koji odgovara drukčijoj vrsti ljudi i u drugim okolnostima.
Caroline je također zadovoljna, jer i ona je, prema svojim skromnim mogućnostima, pripomogla; lišila se mnoge haljine, vrpce ili ovratnika, koje je još mogla nositi, da bi đacima svoga razreda pomogla da se ljepše odjenu; a kako nije imala novaca, slijedila je primjer gospođice Ainley, poklanjajući svoje vrijeme i šijući za djecu.
Nije samo crkveno dvorište bilo puno svijeta, već i vrt župnikova doma: gospođe i gospoda , u dvoje ili u skupinama, šetahu između lelujavih jorgovana i zanovijeti. Ušli su u kuću: kroz otvorene su se prozore salona vidjele vesele skupine ljudi. Na omanjem prostoru iza župnikovog dvora skupili su se muzikanti sa svojim instrumentima iz svih triju župa. Fanny i Eliza, u svojim najljepšim haljinama i. kapama, te u kao snijeg bijelim pregačama, kreću se među njima i služe ih dobrim i jakim pivom, koje je u priličnim količinama prije nekoliko tjedana pripremljeno prema župnikovoj odredbi i pod njegovim osobnim nadzorom. Svaka stvar koje bi se prihvatio morala je ispasti dobro; nije podnosio »aljkav rad« bilo koje vrste; od izgradnje neke javne zgrade, crkve, škole ili suda, pa do pripreme nekog ručka, zahtijevao je da sve bude gospodski i valjano urađeno, ne štedeći novca gospođica je Keeldar u tom pogledu bila poput njega, te su jedno drugome nijemo odobravali. Caroline i Shirley uskoro su se našle usred toga društva; prvoj je taj susret bio lakši no obično; mjesto da sjedi u nekom skrivenom kutu, ili da pobjegne u svoju sobicu dok povorka ne krene, kao što je obično činila, sada je obilazila sva tri salona, razgovarala i smiješila se, u dva-tri maha čak sama zapodijevala razgovor; riječju, bila je drugo stvorenje.
Shirleyna ju je nazočnost toliko izmijenila - tako je blagotvorno utjecala na njeno neusiljeno ponašanje i izgled. Ona se nije plašila svojih bližnjih; nije imala potrebe da se skriva pred njima ili da ih izbjegava. Sva su joj ljudska bića, muškarci, žene, djeca, ukoliko nisu bili neodgojeni ili drski, bila dobrodošla: razumije se, neki više od drugih ali, općenito uzevši, sve dok se netko ne bi loše ponio prema njoj držala bi poznanstvo s tom osobom dobrim i korisnim i srdačno bi se s njom ophodila.
- Zbog takve su je naravi svi voljeli; ova bi oduzimala, podrugljivost njenu osmijehu i davala istinsku draž razgovoru s njom; to nije umanjivalo vrijednost njena prisnog prijateljstva i poticalo je iz drugog dijela njene naravi. Gospođica je Helstone bila izbor njena srca i razuma; gospođice Sykes, Pearson, Wynne i dr. dobijale su tek ono što su im njena dobroćudnost i živahnost mogle pružiti.
Donne je slučajno ušao u salon dok je Shirley, sjedeći na divanu, okupila oko sebe priličan broj gostiju. Već je zaboravila koliko ju je naljutio pa mu je dobroćudno kimnula i nasmiješila se. I upravo se u tom trenu otkrila prava priroda toga čovjeka. Nije dostojanstveno odbio taj pozdrav, kao osoba čiji je ponos povrijeđen, niti ga je otvoreno prihvatio kao netko voljan da zaboravi i oprosti; nije se nimalo zastidio kad ga je kaznila pa ga ni taj susret nije postidio: nije bio dovoljno zao da bi se otvoreno neprijateljski ponio - samo je pokunjeno prošao, oborena i mrka pogleda.
Nikad se ne bi pomirio sa svojom neprijateljicom premda mu beskrvna ćud nije bila sposobna za strastven gnjev čak ni pri težoj i sramnijoj uvredi. - Nije imalo smisla svađati se s njim! - reče Shirley Caroline. - Kako sam bila glupa! Osvećivati se Donneu zbog glupih i pakosnih riječi o Yorkshireu jednako je kao zgnječiti komarca što je napao nosoroga. Da sam muškarac, vjerujem da bih ga bila fizički izbacila - sad mi je drago da sam primijenila samo moralno oružje. Ali neka mi se više ne približi; ne sviđa mi se; ide mi na živce; Malone je zabavniji.
Malone je, čini se, želio opravdati tu laskavu izjavu jer, se pojavio tek što je to izrekla. Peter Augustus, u »grande tenue« ,(svečano odjeven) u rukavicama, namirisan, namazane i brižno začešljane kose, pi išao je noseći u ruci kitu rascvjetanih ruža i pružio je nasljednici tako uglađenom kretnjom da joj ni najhimbenije pero ne bi našlo prigovora.
I tko bi se nakon ovog usudio reći da se Peter ne zna ophoditi spram žena? Ubrao je i poklonio cvijeće; prinio je sentimentalni-pjesnički dar na oltar ljubavi ili Mamona. Herkul s preslicom samo je blijeda slika Petera s ružama. Zasigurno je i sam tako mislio jer je, bio zadivljen svojim činom: bez riječi se povukao zadovoljno čestitajući sam sebi; tad se nečeg sjeti, stane i okrenu se da bi se osobnim očima uvjerio da je doista predao cvijeće: da, na krilu od purpurne svile ležalo je šest crvenih ruža a bijela ih je ruka sa zlatnim prstenjem pažljivo držala, glava uokvirena uvojcima što su upola zaklanjali nasmijano lice, nagnula se nad njih; uvojci su tek upola zaklanjali to lice jer je Peter opazio osmijeh; nije bilo sumnje, rugali su se na njegov račun - njegovoj ljubeznosti, njegovu viteškom držanju podsmjehivala se jedna suknja, zapravo dvije suknje, jer i gospođica se Helstone smiješila. Štoviše, osjeti da su ga prezrele te se natušti poput olujna oblaka. Kad je Shirley podigla glavu susrela je bijesan pogled; on je bar imao dovoljno snage da mrzi; pročitala je to u njegovu pogledu.
- S Peterom se isplati svađati pa ću mu to, ako poželi, jednoga dana i priuštiti. A tad se na vratima salona pojaviše tri župnika - svečano i strogo odjeveni premda blaga izraza lica; dosad su bili zauzeti oko priprema u crkvi a sad su, evo, došli da se, prije no što povorka krene, malo okrijepe. Prostran, kožom presvučen naslonjač čekao je doktora Boultbyja.
Ponudiše mu ga a Caroline, slušajući Shirleynu uputu da je sad vrijeme da se pokaže kao domaćica, pohita do glomazna, poštovana i po svemu ugledna prijatelja svoga strica te ga ponudi vinom i kolačićima. Boultbyjevi crkveni starješine, kojima je on namijenio da obavljaju službu domaćina nedjeljne škole, već su se našli oko njega; gospođa Sykes i druge gospode iz njegove crkvene općine stajahu mu zdesna i slijeva izražavajući nadu da nije umoran i strahovanje da će dan biti suviše topao za njega. Gospođa Boultby, koja držaše da je lice njena supruga kad zaspi nakon obilna ručka nalik na lice anđela, nagnu se nada nj i brisaše mu nježno s čela stvarne ili zamišljene kapi znoja; riječju, Boultby je uživao i zvučnim »voix de poitrine«se zahvaljivao na pažnji uvjeravajući ih da je dobra zdravlja. Caroline nije ni primijetio kad mu je prišla ali se poslužio svime što mu je ponudila; nije ju vidio; nikad je ne bi primjećivao; jedva da je znao da takva osoba postoji. Pa ipak, vidio je slatkiše, a kako ih je volio, uzeo je punu šaku. Gospođa je Boultby zahtijevala da mu vino razrijede s toplom vodom uz dodatak šećera i oraščića. Gospodin je Hali stajao kraj otvorenog prozora, udišući svjež zrak i miris cvijeća, u prijateljskom razgovoru s gospođicom Ainley, Caroline sa zadovoljstvom prenese na nj svoju pozornost. Što da mu donese? Ne smije se sam posluživati - ona će ga poslužiti; uze jedan mali pladanj kako bi mu mogla donijeti više raznovrsnih stvari. Margaret im se Hali pridruži a i gospođica Keeldar. Sve četiri žene stajahu oko njihova omiljenog župnika; one su također držale da stoje pred nekim zemaljskim anđelom: Cyril Hali bijaše njihov papa, nepogrešiv, kao što je Thomas Boultby bio za svoje obožavateljice. Jedna je skupina pak okružila župnika iz Briarfielda: dvadesetak se njih tiskalo oko njega. Nijedan župnik nije imao više uspjeha u društvu od starog Helstonea. Mladi su svećenici stajali zajedno, kao obično, sačinjavajući sazviježde sastavljeno od triju manjih planeta.

Gospodin Helstone izvadi svoj sat. - Dva za dvadeset - objavi glasno. - Vrijeme da se razvrstamo. Pođimo! Uzme svoj svećenički šešir i uputi se krupnim korakom van; svi ustadoše i u gomili pođoše za njim.
Tisuću i dvije stotine djece rasporedi se u tri povorke od po četiri stotine duša u svakoj; iza svakog je odjeljenja bio orkestar; između pojedinih je dvadesetina bio razmak gdje je Helstone postavio po dva učitelja a na čelo je vojske pozvao:

- Grace Boultby i Mary Sykes neka vode Whinbury. - Margaret Hali i Mary Ann Ainley vodit će Nunnely. - Caroline Helstone i Shirley Keeldar predvodit će Briarfield. Zatim zapovijedi:
- Gospodin Donne s Whinburyjem; gospodin Sweeting s Nunnelyjem; gospodin Malone s Briarfieldom.
Župnici stadoše na čelo svih odjeljenja, crkveni pisari sasvim na začelje povorke. Helstone podigne šešir i u tom se trenu zaori zvonjava svih osam zvona u crkvenu tornju, odjeknuše zvuči glazbe: flauta je pjevala a truba odgovarala; bubnjevi su potmulo tutnjali. Povorka krenu. Pred njom se pružao širok bijel put; sunce i nebo bijahu jasni, vjetar je lagano njihao grane iznad njihovih glava; tisuću i dvije stotine djece, sto i četrdeset odraslih što sačinjavahu povorku, kročili su ravnomjerno i složno, veselih lica, radosnih srdaca.
Bijaše to lijep okrepljujući prizor; bio je to dan sreće i za bogate i za siromašne; ponajprije djelo Božje a, potom, svećenika. Priznajmo engleskim svećenicima ono što zaslužuju; u stanovitom su smislu grešni, jer su od krvi i mesa kao i svi mi; ali zemlja bi trpjela bez njih; Engleskoj bi nedostajala crkva, kad bi ta crkva propala. Neka je Bog čuva! Ali, neka je Bog i preuredi!

17.
ŠKOLSKA SVEČANOST


Povorka na čijem su čelu bili svećenici a predvodile je žene nije polazila u vojni pohod ili u potragu za neprijateljem; pa ipak, glazbenici su svirali borbene melodije i sudeći prema pogledu i držanju nekih, gospođice Keeldar na primjer, ti su zvuči poticali ako ne baš borben duh a ono spremnost na borbu. Stari se Helstone slučajno na tren okrenuo i nasmijao se ugledavši Shirleyno lice.
- Ne predstoji nam bitka - reče - domovina ne iziskuje od nas da za nju ratujemo; nikakav neprijatelj ili silnik ne dovodi u sumnju niti ne ugrožava našu slobodu; ne krećemo u vojni pohod; ovo je tek šetnja. Svladajte se, kapetane, i stišajte svoj vatreni duh; zasad nije potreban - a to je velika šteta. - Sami poslušajte svoj savjet, doktore - glasio je odgovor. Carolini je pak šapnula: - Zamislit ću ono što mi stvarnost ne pruža. Nismo vojnici, ne želim prolijevanje krvi; ili, ako I jesmo neki vojnici, onda smo križari. Vrijeme se pomaklo nekoliko stotina godina unatrag i mi krećemo na hodočašće u Palestinu. Ali ne to je i suviše neodređeno. Potreban mi je neki stvarniji san: stanovnici smo škotske nizine i pratimo nekog crkvenog starješinu na sastanak koji će se održati u brdima izvan domašaja konjanika koji nas progone. Znamo da bitka može uslijediti nakon molitve; a kako vjerujemo da će nam, ukoliko izgubimo, tek nebo biti nagradom, spremni smo i voljni da svojom krvlju obojimo mahovinu. Ova mi glazba potresa dušu; budi život u meni; ubrzava kucanje srca; nisu to obični, umjereni otkucaji, već drugačiji, uzbuđeni. Gotovo čeznem za opasnošću; za vjerom, zemljom, ili bar draganom kojeg bih branila.
- Pogledaj, Shirley! - prekine je Caroline. - Kakva je to crvena mrlja iznad stilbrovskog grebena? Baci svoj orlovski pogled; oko ti je oštrije od moga.
Gospođica Keeldar pogleda. - Vidim - reče i odmah nastavi - neka crvena crta. To su vojnici; konjica - produži užurbano - brzo jašu; skrenuli su desno; ugledali su našu povorku i mimoišli je u luku. Kuda su krenuli? - Možda samo vježbaju konje?

- Možda. Nestali su.
U tom se času začu glas gospodina Helstonea:
- Proći ćemo putem za Royd da bismo prečicom stigli do Nunnelyja. Uputiše se tim putem. Bio je vrlo uzak - tako uzak da ih je samo dvoje moglo kročiti usporedno, jer se s obje strane pružao dubok jarak. Kad su bili na pola puta, među svećenstvom se na čelu osjeti komešanje: Boultbyjeve naočale i Helstoneov šešir počeše podrhtavati; mladi se svećenici gurkaše laktovima; gospodin se Hali okrenu ženama i osmjehnu:
- Što se događa? - pitale su.
On štapom pokaza na kraj staze, I gle! -Njima ususret dolazila je ista takva povorka predvođena ljudima u crnu, i, koliko se moglo ćuti, pratila ih je glazba. - Zar su to naši dvojnici? - upita Shirley: Naše sjene? To je zaista iznenađenje. - Ako ti je bilo do borbe, čini se da ćeš je imati - u najmanju ruku vodit će se rat pogledima - šapnu Caroline smiješeći se.
- Neće nas preteći! - povikaše mladi svećenici u glas: - Nećemo uzmaknuti. - Uzmaknuti! - ljutito ponovi Helstone okrećući se. - Tko govori o uzmicanju? Vi, mladići, pripazite kako ćete; za žene sam siguran da će se dobro držati. U njih imam povjerenja. Nema ovdje nijedne anglikanke koja za čast i slavu svoje crkve ne bi ostala na svome mjestu pred tim ljudima. Što kaže gospođica Keeldar?
- Pita što se događa.
- Disentisti i metodisti sa svojim školama, baptisti, nezavisni i veslejanci, sklopili su bezbožni savez i namjerno se uputili ovim puteljkom u želji da nam prepriječe put i tako nas prisile da se vratimo.

- Neodgojenost! - reče Shirley - a ja ne podnosim neodgojenost. Svakako, valja im dati pouku.
- Pouku uljudnosti - reče gospodin Hali, koji je vazda bio pobornik mire - a ne primjer grubosti.
Stari Helstone krenu. Ubrzavši korak pođe nekoliko metara ispred ostalih. Gotovo je stigao do vođa u crnu, kad onaj koji je, čini se, imao neprijateljsku ulogu vrhovnog zapovjednika - krupan, debeo čovjek, glatko začešljane crne kose preko čela - povika da stanu. Povorska se zaustavi; vođa izvadi molitvenik, pročita jedan stih, dade glas i svi zajedno zapjevaše neki žalosni psalam.
Na to Helstone dade znak; limena glazba odjeknu svom snagom. Tražio je da sviraju »Vladaj Britanijo!« i naredio djeci da se pridruže, što ona oduševljeno prihvatiše. Neprijatelj je bio natpjevan i potučen; njegov psalam ugušen; bio je pobijeđen.
- A sad, za mnom! - poviče Helstone - ne trkom, već čvrstim, sigurnim korakom. Neka nijedna žena i nijedno dijete ne odstupe. Držite se zajedno. U slučaju potrebe uhvatite se jedni drugima za suknje. Helstone krenu odlučnim i odmjerenim korakom, njegovi učenici i učitelji za njim, čineći kako im je rečeno; nisu trčali ni zastajali, već su stupali suzdržano i nepokolebljivo; mladi svećenici bijahu prisiljeni da se pokore, jer bijahu između dvije vatre, Helstonea i gospođice Keeldar - koji su oboje sokolovim okom motrili da netko ne popusti, spremni da štapom, odnosno suncobranom, opomenu onog tko bi i najmanje prekršio zapovijed ili poželio da istupi samostalno i mimo ostale.
Disentisti su se prvi zbunili, a zatim uplašili; kako su ih nadvladali i nadjačali morali su podviti rep i osloboditi izlaz s puta za Royd. Boultby je teško podnio ovaj juriš ali su mu Helstone i Malone pružili podršku i pomogli da sve prebrodi živ i zdrav premda se strašno zadihao. Debeli disentista koji je dao znak da se zapjeva psalam ostao je sjediti u jarku. Po zanimanju je bio trgovac žestokim pićima, vođa nonkonformista, a kažu da je tog poslijepodneva popio više vode nego u zadnjih dvanaest mjeseci. Gospodin je Hali vodio brigu o Carolini a ona o njemu; on i gospođica Ainley potiho su izmijenili mišljenja u vezi s događajem. Gospođica Keeldar i gospodin Helstone srdačno su se rukovali kad su povorku izveli s puteljka. Mladi svećenici počeše glasno likovati, ali gospodin Helstone prekine tu prostodušnu radost rekavši im da nikad ne znaju ocijeniti što valja kazati pa je stoga bolje da drže jezik za zubima, a osim toga cijela ova stvar nije niukoliko njihovo djelo.
Oko pola četiri povorka se uputi natrag i oko četiri stigne do mjesta s kojeg je krenula. Dugi redovi klupa bijahu poredani na pokošenoj travi oko škole; ovdje su se smjestila djeca; iz škole su donesene velike košare pokrivene bijelim ubrusima i limene posude iz kojih se pušilo. Prije podjele tih divnih stvari, gospodin je Hali očitao kratku molitvu a djeca je otpjevala; mladi su im glasovi skladno zvučali na otvorenu, gotovo dirljivo. Bilo je u obilju kolača sa suhim grožđicama i topla, dobro zašećerena čaja; barem toga dana nije smjelo biti tvrdičenja; svako je dijete moglo dobiti barem dva puta više no što je moglo pojesti, a to je omogućilo da ostatak ponesu kući, onima koje je starost, bolest ili nešto drugo spriječilo da prisustvuju svečanosti. Kolači i pivo kružili su među glazbenicima i crkvenim zborom. Nakon užine klupe su razmaknute i djeca su se mogla do mile volje prepustiti dopuštenim igrama. Zvono pozva učitelje, domaćine i domaćice u učionicu. Gospođica Keeldar, gospođica Helstone i mnoge druge gospode i gospođice već su se tu nalazile nadzirući da li je sve u redu s pladnjevima i stolovima koji bijahu njima namijenjeni. Većina ženske posluge iz susjedstva, žene pisara, pjevača i glazbenika, toga su dana obavljale službu konobara; natjecale su se međusobno u lijepu i dotjeranu odijelu, a među mladima se isticala mnoga lijepa pojava. Šestoro ih je rezalo kruh; drugih je šest donosilo toplu vodu u bakrenim loncima iz župnikove kuhinje. Obilje cvijeća i bršljana što su krasili bijele zidove, sjaj srebrnih čajnika i blijesak porculanskog posuda na stolu, užurbana tijela i radosna lica, vesele haljine što su lepršale uokolo, sve je to pružalo osvježavajući i slikovit prizor. Svi su govorili, ne suviše glasno ali veselo, a kanarinci su piskavo cvrkutali u visoko obješenim kavezima. Caroline, kao župnikova nećakinja, preuze svoju dužnost za jednim od prva tri stola, dok će se gospođa Boultby i Margaret Hali brinuti o druga dva. Za ovim se stolovima skupilo najotmjenije društvo; kako drugdje tako ni u Briarfieldu nisu vladali zakoni jednakosti. Gospođica Helstone skine kapu i rubac da joj ne bude prevruće; dugi joj uvojci, što su padali po vratu, gotovo zamijeniše rubac, a haljina joj je od muslina, jednostavna kroja poput haljine opatice, to dopuštala.
Soba se punila; gospodin se Hali smjesti kraj Caroline koja mu je sada, sređujući šalice i žličice, šapatom iznosila svoje dojmove u vezi s današnjim događajem. Prilično je ozbiljnim držao taj okršaj na putu za Royd a ona ga je osmijesima pokušavala razvedriti. Gospođica je Keeldar sjedila s druge strane; začudo nije se smijala ni govorila; naprotiv, bila je vrlo tiha i budno je gledala oko sebe; kao da se bojala da neki nametljivac ne zauzme mjesto pokraj nje; povremeno bi širila svoju atlasnu haljinu preko nezauzeta dijela klupe ili na nj stavljala svoje rukavice ili vezenu maramicu.
Caroline najposlije opazi tu igru i upita je koga to prijatelja očekuje. Shirley se nagnu k njoj, gotovo joj rumenim usnama dotaknu uho i šapne svojim milozvučnim, mekim glasom kakav bi dobila kad bi ono što je željela kazati poticalo iz nekog nježnog i tajnog izvora njena srca: - Očekujem gospodina Moorea; vidjela sam ga sinoć i obećao je da će doći sa svojom sestrom i sjesti za naš stol; ali mogao bi zakasniti, a tada bi sjedio daleko od nas. Evo, pristižu novi gosti; zauzet će sva mjesta, nesnosno!
I doista, u tom trenu svečano uđoše gospodin Wynne, sudac, njegova žena, sin i dvije kćerke. Pripadali su brajerfildskoj gospodi i mjesto im je svakako bilo za prvim stolom; odveli su ih tamo te oni zauzeše sva preostala mjesta. Gospodin se Sam Wynne, na zadovoljstvo gospođice Keeldar, progura do prazna mjesta što ga je ona čuvala za Moorea i udobno se smjesti na njenu haljinu, rukavice i rubac. Gospodin je Sam bio jedan od onih koje nije trpjela, to više što je očito pokazivao da ozbiljno cilja na njenu ruku. I stari je Wynne javno izjavio da se Fieldhead i imanje De Walden tako divno dodiruju - zli jezici nisu propustili da ovu neumjesnost ponove pred Shirley.
U Carolininim je ušima još uvijek zvonio uzbuđen šapat: »Očekujem gospodina Moorea«; srce joj je jače zakucalo, obrazi se zarumenjeli. Tada se iznad nerazgovijetna žagora razliježe zvuk orgulja. Gospodin Boultby, gospodin Helstone i gospodin Hali ustadoše, a za njima svi prisutni, pa zapjevaše molitvu Bogu uz pratnju glazbe; zatim čajanka započe. Caroline je neko vrijeme bila i suviše zaposlena oko posluživanja da bi se stigla obazirati ali kad je poslužila i posljednju šalicu čaja, baci nemaran pogled po sobi. Neke su gospođe i gospoda stajali jer se za njih još nije našlo mjesto; u toj skupini ona prepozna svoju prijateljicu, staru gospođicu Mann, koju je lijepo vrijeme ponukalo da iziđe ili ju je neki uporni prijatelj nagovorio da napusti svoju sumornu samoću i provede bar jedan sat u društvu. Gospođicu je Mann, čini se, umorilo stajanje jer joj neka gospođa u žutoj kapici prinese stolac. Caroline je dobro poznavala taj »chapeau en satin jaune«, (šešir od žutog atlasa) crnu kosu i dobroćudno, premda naizgled tvrdoglavo i mušičavo lice ispod šešira; poznavala je tu »robe de soie noire« (crnu svilenu haljinu) i taj »schal gris de lin« (siva marama od lanene tkanine), riječju, poznavala je Hortense Moore i poželjela da otrči i poljubi je - da je jedan puta zagrli zbog nje same, a dva puta zbog brata. Već se upola digla uz prigušen uzvik i možda bi, jer je želja bila neodoljiva, pretrčala preko sobe i pozdravila je, ali jedna je ruka zadrža a glas joj šapnu: - Pričekaj dok čajanka završi, Lina, ja ću ti je dovesti. Kad je najposlije uzmogla podići pogled, ugledala je Roberta gdje stoji posve blizu smiješeći se njenu žaru, ljepši no ikad, njenu se pristranu oku učini toliko lijepim da se nije usudila da ga ponovno pogleda; jer njegova joj se slika s tako bolnom jasnoćom urezala u sjećanje kao da je ucrtana užarenom olovkom.
On priđe gospođici Keeldar i obrati joj se. Shirley, ljuta zbog nametljive pažnje Sama Wynnea i zbog toga što je dotični gospodin i nadalje sjedio na njenim rukavicama i rupcu - a vjerojatno i stoga što je Moore tako netočan - nije bila nimalo dobro raspoložena. Slegnu ramenima i uputi mu nekoliko uvrijeđenih riječi u vezi s njegovim »nepodnošljivim zakašnjavanjem«. Moore se ne ispriča, niti dade bilo kakva odgovora; stajao je uz nju mirno, kao da čeka da joj se vrati dobro raspoloženje - što se i dogodi za nešto više od tri minute, a to je navijestila pružajući mu ruku. Moore je prihvati uz osmijeh djelomice prijekoran djelomice zahvalan: jedva vidljiv pokret glavom nagovijestio je prvo, dok je blag stisak ruke vjerojatno značio ono drugo. - Sada sami pronađite neko mjesto, gospodine Moore - reče Shirley smiješeći se - kao što vidite ovdje nema ni milimetra mjesta za vas; ali za stolom gospođe Boultby, između gospođice Armitage i gospođice Birtwhistle ima mnogo praznog prostora; idite tamo: John će vam Sykes sjediti sučelice, a nama ćete biti okrenuti leđima.

Moore je, međutim, radije još neko vrijeme ostao tu gdje se nalazio, a kako nije imao mjesta da sjedne povremeno bi prošetao dugačkom sobom, zastajući da izmijeni pozdrave s drugim ljudima, ali uvijek bi se vratio privlačnoj točki, Shirley, svaki je puta imao neku novu primjedbu koju bi joj šapnuo u uho. Za to se vrijeme jadni Sam Wynne nije naročito dobro osjećao; lijepa mu je susjeda, sudeći prema njenim kretnjama, bila uzbuđena i nepristupačna: ni dvije sekunde ne bi mirno sjedila; bilo joj je vruće, hladila se i tužila da joj nedostaje zraka i prostora. Primijetila je da bi, prema njenu mišljenju, ljudi morali napustiti stolove nakon što popiju čaj i nedvosmisleno navijestila da će se onesvijestiti ako se ništa ne promijeni. Gospodin joj Sam ponudi da je izvede van, na svjež zrak, na što ona odgovori da bi to bio najbolji način da navuče smrtnu prehladu; riječju, njegov je položaj postao neizdrživ, pa pošto je na brzu ruku iskapio svoj čaj zaključi, da je najbolje da nestane. Mjesto da se nađe pri ruci, Moore se u tom trenu nalazio na sasvim drugom kraju sobe u zadubljenu razgovoru s Cristopherom Sykesom. Krupni trgovac žitom i veleposjednik Timothy Ramsden, slučajno se našao u blizini pa se, umoran od duga stajanja, uputi k ispražnjenu mjestu. Shirleyna se snalažljivost tek tada pokazala na visini: krajem je svog šala prevrnula šalicu s čajem te se ova prosu djelomice na kapu a djelomice po atlasnoj haljini. Razumije se, valjalo je pozvati u pomoć konobara; gospodin se Ramsden, debeo, naduven gospodin, krupna stasa i još krupnija imanja, držao po strani dok se sve ne uredi. Shirley, koja je obično bila upravo kažnjivo nemarna spram svojih haljina i sličnog, ovaj puta napravi takvu predstavu kakvu bi u sličnoj prilici priredila neka preosjetljiva, razdražena gospođa ; gospodin Ramsden u čudu otvori usta, lagano se povuče i dok je gospođica Keeldar ponovno nagovijestila da »naprave mjesta« jer će se onesvijestiti, okrenu se na peti i užurbano nesta. Najposlije se pojavi Moore; mirno promatrajući metež i podrugljivo gledajući Shirleyno zagonetno lice, primijeti da je ovo, doista, najtopliji dio sobe te da u njem vlada podneblje koje odgovara samo hladnim naravima poput njegove, pa odgurnuvši u stranu konobara, stolnjake, atlasnu haljinu, ukratko, cijelu ovu zbrku, zauze mjesto koje mu je sudbina očito namijenila. Shirley se umiri, izraz joj se lica promijeni; namršteno čelo i neobjašnjivo napućena usta poprimiše svoj prvobitni oblik; tvrdoglav i vragolast izraz sad zamijeni nešto posve drugo a svi osorni pokreti koji su povrijedili dušu Sama Wynnea, prestaše kao čarolijom. Pa ipak, Mooreu nije uputila nježan pogled, već ga, naprotiv, optuži što joj je zadao tisuću muka; otvoreno ga napadne što je spriječio da joj gospodin Ramsden ukaže svoje poštovanje i lišio je dragocjena prijateljstva Samma Wynnea.
- Ni za što na svijetu ne bih uvrijedila ovu gospođu - uvjeravaše ga - uvijek sam se spram obojice ophodila s najvećim poštovanjem, a sada, zahvaljujući vama, kako sam se samo ponijela! Neću se smiriti dok to ne popravim; nisam sretna ako ne živim u prijateljstvu sa svojim susjedima; stoga mi sutra valja poći u hodočašće do mlina u Roydu, utješiti mlinara i pohvaliti mu žito, a prekosutra u posjetu imanju De Walden - gdje ne volim ići - i ponijeti u torbi pola ječmene pogače za ljubimce gospodina Sama - njegove ptičare. - Vi znate pronaći put do svačijeg srca, u to ne sumnjam - primijeti Moore mirno. Činio se zadovoljnim što se najposlije dočepao ovog mjesta; ali nije držao zahvalni govor, niti se izvinio za nevolje kojima je bio povod. Njegova mu je ravnodušnost izvanredno pristajala; staloženost ga je činila samo ljepšim, njegovo društvo to ugodnijim i tako umirujućim. Gledajući ga, nikad ne biste pomislili da je taj čovjek, što sjedi pokraj ove bogate žene, siromašan i mučen brigama; spokojan osjećaj ravnopravnosti počivao mu je na licu; možda je takva smirenost vladala i u njegovoj duši.
Po načinu na koji bi povremeno pogledao odozgo gospođicu Keeldar i kako bi joj se obraćao, pomislili biste da je po svom položaju toliko iznad nje koliko je to svojim rastom. Neki bi mu tvrdi izraz letimice prošao preko čela i sijevnuo u očima; unijeli su se u živahan, premda poluglasan razgovor; ona je navaljivala s pitanjima - on očito nije želio do kraja zadovoljiti njenu radoznalost. Pogledala ga je ravno u oči; po toplu se i gorljivu izrazu vidjelo da ga moli da joj jasno odgovori. Moore se ljubezno nasmiješi ali usta mu bijahu kao zalivena. Tad se ona namršti i okrenu u stranu, ali joj on za dvije minute i opet privuče pozornost; činilo se da joj nešto obećaje što ona primi mjesto tražene obavijesti i umiri se.
Vrućina ove prostorije, čini se, nije prijala gospođici Helstone: kako se služenje čaja odužilo postajala je sve bijeđom i bijeđom. Po završenu obroku, čim je izrečena molitva zahvalnica, ona napusti stol i požuri da nade svoju rođakinju, Hortense, koja je s gospođicom Mann već bila izišla na svjež zrak. Robert je Moore ustao kad i ona; možda joj je želio pristupiti, ali valjalo se oprostiti s gospođicom Keeldar, a za to je vrijeme Caroline već nestala. Hortense dočeka svoju bivšu učenicu prije dostojanstveno nego srdačno; duboko ju je povrijedio postupak gospodina Helstonea i držala je da Caroline zaslužuje prijekor što tako doslovno sluša svog strica. - Sasvim si se otuđila - reče osorno dok joj je učenica držala i stezala ruku. Suviše ju je dobro poznavala da bi se usprotivila ili požalila s njene hladnoće; pustila je da prođe časak osjetljivosti, uvjerena da će njena prirodna bonte (upotrebljavam ovu francusku riječ jer ona izražava upravo ono što želim reći: ni dobrotu ni dobroćudnost, već nešto između) ipak pobijediti. Tako je i bilo; čim ju je Hortense malo pozornije pogledala i opazila koliko se promijenila, što se ogledalo na njenu omršavjelu licu, ublaži joj se izraz. Poljubi je na oba obraza i upita za zdravlje; Caroline veselo odgovori. Uslijedilo bi unakrsno ispitivanje i dugotrajna propovijed da gospođica Mann nije privukla pozornost ispitivača, zamolivši Hortense da je odvede kući. Jadna se bolesnica umorila; zbog iscrpljenosti je postala ljuta - čak toliko ljuta da gotovo ni s Carolinom nije željela razgovarati; usto bijela haljina i živahan izgled mlade djevojke nisu joj se sviđali; svakodnevna je odjeća i uobičajen, zamišljen izraz mnogo više odgovarao staroj usidjelici; danas je jedva prepoznala svoju mladu prijateljicu i hladno joj kimnula u znak pozdrava.
Caroline potom pogleda unaokolo tražeći Shirley. Ugleda rubac duginih boja i purpurnu haljinu usred skupine gospođa koje je dobro poznavala, ali radije ih je izbjegavala kad je to bilo moguće. Budući da je u nekim časovima bila naročito stidljiva, tako sada nije prikupila dovoljno hrabrosti da im se približi; pa ipak, nije mogla ostati sama dok su svi ostali bili u parovima ili u skupinama pa zato pristupi skupini svojih učenica, velikih djevojčica, gotovo djevojaka, koje su promatrale kako se stotinjak manje djece igra slijepog miša. Gospođica je Helstone znala da je one vole pa ipak je s njima izvan škole bila bojažljiva; bojala ih se koliko i one nje; pristupila im je više da bi u njihovu društvu našla zaštite nego da bi njih štitila. Nagonski su osjećale njenu slabost i s prirodnom je uljudnošću poštivale. Kad bi ih učila cijenile su je zbog njena znanja; njena je blaga ćud poticala njihovu pozornost; a kako je u školi bila pametna i pravedna, rado su izvan nje prelazile preko njene očigledne plahosti. Kao seljačke djevojke i same su posjedovale onu englesku osjetljivost koja ih je priječila da se o nju ogriješe grubošću; stajale su oko nje mirne, uljudne, ljubezne, primajući njezine osmijehe i pomalo usiljen trud da s njima razgovara s dobronamjernošću i uljudnošću; kako je ovo posljednje proistjecalo iz prvog, Caroline se ubrzo opustila.
Gospodin im Sam Wynne užurbano priđe navaljujući da se veće djevojčice pridruže igri manjih, pa je tako Caroline ponovno ostala sama. Upravo se spremala da se neopazice povuče u kuću, kad Shirley, spazivši je iz daleka, požuri k njoj.
- Hajde da se popnemo na vrh poljane - reče - znam, Caroline, da ne voliš mnoštvo.

- Ali to će te spriječiti da se zabavljaš sa svim ovim otmjenim ljudima, Shirley; svi oni toliko čeznu za tvojim društvom a ti se s njima tako neusiljeno i prirodno ponašaš.
- Nije to baš sasvim neusiljeno; umorilo me to nastojanje; razgovor i smijeh s brajerfildskom gospodom nezanimljiv je i jalov posao. Već deset minuta pogledom tražim tvoju bijelu haljinu; volim promatrati ljude koji su mi dragi kad su okruženi mnoštvom i onda ih uspoređivati s drugima; i tebe sam usporedila. Ti, Lina, ne nalikuješ ni na kog od njih; nađe se i ljepših lica od tvoga; nisi uzorna ljepotica poput Harriet Sykes, na primjer; uz nju tvoja osoba djeluje gotovo blijedo; ali tvoj je izgled ugodan; izgledaš pametna... izgledaš... kako ja to zovem... zanimljiva.
- Psst, Shirley, laskaš mi.
- Ne čudi me da te tvoje učenice vole.
- Koješta, Shirley! Govorimo o nečem drugom. - Onda ćemo govoriti o Mooreu i promatrati ga; vidim ga. - Gdje? - i postavljajući to pitanje Caroline nije pogledala preko polja već u oči gospođice Keeldar kao što bi obično činila kad bi Shirley spomenula nešto što se nalazi u daljini. Njena je prijateljica imala bolji vid od nje i Caroline je, čini se, vjerovala da se tajna što ju je ugledalo njeno nepogrešivo oko može pročitati u njenim tamnosivim šarenicama, ili je, radije, tražila da joj te pronicave i sjajne oči pokažu smjer u kojem valja gledati.
- Eno Moorea - reče Shirley pokazujući ravno preko polja gdje se tisuću djece igralo I valjda tisuću odraslih šetalo uokolo. - Tamo dolje - gledaj kako se ističe njegov visoki stas i uspravno držanje. Ovako okružen ljudima nalik je na Eliaba među pastirima; na Saula u ratnu vijeću; a ovo i jest ratničko savjetovanje, ako se ne varam.
- Zašto Shirley? - upita Caroline čije su oči najposlije ugledale ono što je tražila. - Robert upravo razgovara s mojim stricem i rukuje se; znači, pomirili su se.

- Pomirili su se, i to ne bez valjana razloga; udružili su se protiv zajedničkog neprijatelja. A što misliš, zašto su se gospođa Wynne, Sykes, Armitage i Ramsden okupili oko njih u tako tijesnu krugu? Zašto su i Maloneu mahnuli da im se približi? Kad njega zovu budi sigurna da im je potrebna jaka ruka. Promatrajući ih, Shirley se uznemiri; oči joj sijevnu. - Nemaju povjerenja u mene - reče - uvijek je tako kad do nečeg dođe. - Do čega?
- Zar ne osjećaš? Neka je tajanstvenost u zraku; nešto se očekuje; nešto se priprema, uvjerena sam; slutila sam to po Mooreovu ponašanju danas poslijepodne: bio je uzbuđen ali nepopustljiv.
- Nepopustljiv prema tebi, Shirley?
- Da, prema meni. Često je takav prema meni. Rijetko razgovaramo u četiri oka ali, osvjedočila sam se da njegova narav nije meka poput pamuka. - Pa ipak, činilo se da s tobom blago razgovara. - Nipošto. Glas mu je blag i držanje uljudno, pa ipak, to je neumoljiv i zatvoren čovjek. Njegova me uzdržljivost vrijeđa.
- Da - Robert je zatvoren.
- A nema pravo da sa mnom bude takav; nadasve što mi se već počeo povjeravati. Kako nisam ništa učinila što ne bi opravdalo to povjerenje, ne bi trebalo da mi ga sad uskraćuje; ali vjerojatno misli da nisam dovoljno otporna da bi mi mogao u odlučnom času vjerovati.
- Možda se boji da te uznemiri.
- Nepotrebni obziri; sačinjena sam od savitljive tvari koja se lako ne slama; to bi bar trebao znati; ali on je gord; ima on svojih nedostataka ma što ti kazala, Lina. Pogledaj kako su zaokupljeni razgovorom: ne znaju da ih gledamo. - Ako budemo stalno budne, možda ćemo proniknuti njihovu tajnu. - Doskora će se dogoditi nešto nesvakidašnje: možda već sutra, možda još noćas! Oči su i uši širom otvorene; motrit ćemo vas, gospodine Moore. I ti, Lina, budno pazi.

- Hoću; Robert odlazi, gledaj, okrenuo se... vjerujem da nas je ugledao... - rukuju se.
- Nekako se značajno rukuju - doda Shirley - kao da zaključuju neki svečani sporazum i dogovor.
Vidjele su gdje je Robert napustio skup, prošao kroz neka vrata i nestao. - Nije se ni pozdravio s nama - šapnu Caroline.
Tek što su joj se omakle ove riječi, već osmijehom uznastoja prikriti svoje razočaranje što su ga one, čini se, razotkrile.
- O, tome ima lijeka! - uzviknu Shirley. - Prisilit ćemo ga da se s nama oprosti. - Prisiliti ga! To nije isto - glasio je odgovor.
- Bit će isto.
- Ali otišao je, ne možeš ga stići.
- Poznajem jedan prečac: predusrest ćemo ga.
- Shirley, ja radije ne bih išla.
Dok je još Caroline ovo govorila, gospođica je Keeldar zgrabi za ruku i povuče za sobom niz poljanu. Bilo je uzaludno protiviti se; nitko nije bio uporniji od Shirley kad bi nešto utuvila u glavu; Caroline izgubi mnoštvo iz vida prije no što je toga bila svjesna. Shirley je povuče put nekog sjenovitog puteljka koji je odozgo zaklanjao glog a tlo prekrivale tratinčice. Nije primjećivala poslijepodnevno sunce koje je titralo na travi, niti osjećala divan miris kojim je u tom času odisalo drveće i bilje; čula je jedino otvaranje nekih vratiji pri dnu puta; ugledale su ga prije no što je on njih spazio. Jedan je pogled dostajao Carolini da primijeti kako je nestalo one veselosti što ju je pokazivao u društvu, ostavio ju je za sobom, na poljani oko škole; ostalo je samo tmurno, staloženo, poslovno lice.
Kao što je Shirley primijetila, doista je bilo stanovite neumoljivosti u njegovu izrazu i uzbuđenu ali strogu pogledu. Zato je ova Shirleyna mušica to nezgodnije pala; da je bio blagdanski raspoložen ne bi bilo važno, ali ovako... - Kazala sam ti da bi bolje bilo da nismo pošle - reče Caroline pomalo ogorčeno svojoj prijateljici. Činila se zaista uznemirenom; bilo joj je strašno neugodno što ju je Shirley prisilila da se, protiv svoje volje, nametne Robertu koji to ne očekuje i očito nije raspoložen da ga netko zaustavlja. Sve to, međutim, nije ni najmanje zbunjivalo Shirley; krenula je naprijed i suočila se sa svojim zakupnikom prepriječivši mu put.
- Zaboravili ste nas pozdraviti - reče.
- Zaboravio sam vas pozdraviti! Odakle dolazite? Jeste li vile? Pred jednu sam minutu vidio dvije djevojke, jednu u crvenu a drugu u bijelu, gdje stoje na vrh nasipa, na udaljenosti od četiri polja!
- Tamo ste nas vidjeli, a sada smo ovdje. Promatrale smo vas a i nadalje ćemo paziti na vas, jednog ću vam dana, ne danas, postaviti neka pitanja, u ovome mi času jedino recite zbogom i možete nastaviti put. Moore je gledao, sad jednu sad drugu, nepromijenjena izraza lica. »Dani slavlja kao i dani opasnosti uživaju neke povlastice.«
- Hajde, bez propovijedi; pozdravite nas i idite - navaljivala je Shirley. - Moram li vam zaželjeti laku noć, Shirley?
- Da, a Carolini također. Rekla bih da to za vas nije ništa nova, i ranije ste to činili.

Moore uzme njenu ruku, zadrži je u svojoj i pokri drugom rukom; gledao ju je ozbiljno, srdačno, pa ipak zapovjednički.
- Vaš vam dužnik želi laku noć! U miru i sigurnosti počivali do zore! - A vi, gospodine Moore, što ćete vi raditi? Što ste kazali gospodinu Helstoneu, jer vidjela sam da ste se rukovali. Zašto su se svi oni ljudi okupili oko vas. Bar jednom odbacite svoju zatvorenost; budite iskreni sa mnom. - Kako da vam odolim. Bit ću iskren, sutra ćete čuti, ukoliko uopće dođe do nečeg vrijednog pričanja.
- Ne, nego sada - molila je Shirley - ne odugovlačite. - Ali mogao bih vam ispričati samo polovinu priče, a imam vrlo malo vremena, ne smijem gubiti ni časa, poslije ću ovo odugovlačenje otkupiti potpunom iskrenošću
- Idete li kući?
- Da.
- I nećete je noćas više napuštati?
- Naravno da neću. A sada, zbogom obadvjema,Htio je uzeti Carolininu ruku i spojiti je u isti stisak sa Shirleynom, ali se ova nekako nije našla u blizini, Caroline se odmakla nekoliko koraka u stranu, na Mooreov je pozdrav odgovorila tek laganim naklonom i ozbiljnim, ljupkim osmijehom. Nije tražio srdačnijeg izraza. Ponovi svoje »Zbogom!« i napusti ih. - Evo, s tim je svršeno - reče Shirley kad je otišao. - Prisilile smo ga da nam zaželi laku noć i, vjerujem, ništa nismo izgubile u njegovim očima, Cary. - Nadam se da nismo - glasio je kratak odgovor.
- Suviše si stidljiva i povučena - primijeti gospođica Keeldar. - Zašto nisi Mooreu dala ruku kad ti je on svoju pružao? Tvoj je rođak, voliš ga. Bit će mi žao što sam propustila njegov žustri govor. Znam da će biti pun razložnih misli o crkvi i zajedljivih primjedbi na račun krivovjernika; neće . propustiti da spomene sukob na putu za Royd. Žao mi je također što ću te lišiti iskrene i usrdne propovijedi gospodina Halla, začinjene sočnim jorkširskim izrazima, ali moram ostati vani. Siva crkva i još sivlji grobovi čine se božanskima u večernjem rumenilu. Priroda je sada pri večernjoj molitvi; klekla je pred ovim ružičastim bregovima. Vidim je gdje je pala ničice na velikom stubištu svog oltara moleći da mornari na pučini, putnici u pustinji, janjad na pašnjacima i mlade ptice u šumi, provedu blagu noć. Vidim je, Caroline! Reći ću ti kako izgleda; nalik je na Evu u doba kad ona i Adam bijahu jedini na zemlji.

- Ali to nije Miltonova Eva, Shirley.
- Miltonova Eva! Miltonova Eva! Ne, tako mi prečiste djevice, nije! Same smo, Cary, i možemo reći što mislimo. Milton bijaše velik, ali... je li bio dobar? Um mu bijaše moćan, ali kakvo mu je bilo srce? Spoznao je nebo, vidio pakao. Vidio je Sotonu i Grijeh, čedo njegovo, i Smrt, užasna im potomka. Anđeli su se pred njim razvrstavali u čete; s dugih je redova njihovih blistavih štitova slijepe mu oči obasjavao sjaj nebeske svjetlosti. I đavoli su razvrstavali svoje čete njemu na uvid; ta je mračna, prognana, ljagom obilježena vojska svečano kročila pred njim. Milton je pokušao vidjeti prvu ženu, ali, Cary, on je nije vidio.
- Smiono je reći tako nešto, Shirley.
- Smiono, ali točno. Vidio je tek svoju kuharicu, ili, možda, gospođu Gill kako je ja vidim dok peče kolače za ljetne pripeke; kad u svježoj, ljetnoj kuhinji, oko čijeg prozora rastu ruže i potočarke, priprema hladnu užinu za župnike - kompot i šlag - razmišljajući što da najbolje izabere, kojim redom da usluži jela kako se okusi ne bi izmiješali, da ih ne složi pogrešno, neotmjeno, već da okusi slijede jedni druge uz jedva osjetljivu razliku.
- Sve je vrlo dobro, Shirley.

- Rado bih ga podsjetila da prvi ljudi na zemlji bijahu Titani i da im je Eva bila majka; iz njena su krila potekli Saturn, Hiperion, Ocean; ona je rodila Prometeja.
- Kakav si ti poganin! Što to znači?
- Želim reći da su u to doba na zemlji živjeli divovi, divovi kojima je bila želja da se uspnu na nebo. Iz prvih ženskih grudi, koje su u sebi nosile život, potekla je Smjelost, kadra da se bori za Svemoći, sposobna da izdrži tisuću godina robovanja - životnost koja je u tijeku neizbrojnih stoljeća hranila onu grabežljicu pticu koja se zove smrt - neiscrpan život, neiskvareno savršenstvo, sestre besmrtnosti koje su, nakon tisuću godina zločina, borbi, nesreća, bile kadre začeti i svijetu pokloniti Spasitelja. Prva je žena rođena na nebu; široko bijaše srce iz kojeg je potekao izvor krvi čovječanske; velika i nepomućena bijaše glava na kojoj je počivala vladalačka kruna stvaranja.
- Čeznula je za jabukom, a zmija ju je prevarila; ali u tvojoj se glavi pobrkalo Sveto pismo s mitologijom pa je teško u svemu tome iznaći neki smisao. Nisi mi još kazala koga to vidiš gdje kleči na onim brežuljcima. - Vidjela sam, i sad vidim, ženu Titana; haljina joj je od plavičasta zraka rasprostrta sve do ledine na kojoj pase stado; koprena, bijela poput snježna usova, pada joj od glave do nogu, dok joj plamen munje urezuje šare na njenim rubovima. Ispod grudi joj je pojas, purpuran poput obzorja, a kroz njegovo rumenilo sjaji zvijezda Večernjica.
Spokojne joj oči ne mogu opisati; jasne su, duboke poput jezera, podignute i pune obožavanja zbog ljubavne miline i usrdnosti molitve. Čelo joj je široko poput oblaka, veđe od mlada mjeseca što se diže još prije sumraka; grudi je naslonila na stilbrovsku pustopoljinu a pod njima sklopila svoje snažne ruke. Klečeći s Bogom razgovara. Ova je Eva kći Jehove, a Adam je sin njegov.
- Vrlo je nejasna i maglovita! Dođi, Shirley, moramo ući u crkvu. - Ne mogu, Caroline; ostat ću ovdje uz svoju majku Evu, što je danas zovu Prirodom. Volim njeno besmrtno, moćno biće! Možda je s njena čela nestalo nebeskoga sjaja kad je posrnula u Raju, ali na njem i nadalje svijetli sve što je veličanstveno na zemlji. Privija me na grudi i otkriva mi svoje srce. Pst, Caroline! Budemo li tihe i ti ćeš je vidjeti i osjetiti što i ja osjećam. Gospođica Keeldar, na koju je blag nemir tople ljetne noći djelovao neobično jako, nasloni se na neki uspravni, nadgrobni kamen, zagleda se u taman sjaj gorućeg zapada i utonu u blažen zanos. Caroline je, udaljivši se malo, išla gore-dolje duž vrtnog zida župnog dvora također sanjareći na svoj način. Shirley je spomenula riječ »majka«; u Carolininoj duši ona nije izazvala tajanstvenu i moćnu predodžbu praroditeljice, već običnu ljudsku priliku - priliku za koju je zamišljala da je njena rođena majka; nepoznata, nevoljena, ali željena majka. »O, kad bi svanuo dan u kojem bi se ona sjetila svoga djeteta! O! kad bih je upoznala i, upoznavši, zavoljela je!«

Bila je to njena želja.
Čežnja njena djetinjstva ponovno joj ispuni dušu. Želja, zbog koje je mnogu noć probdjela u svome krevetiću i koja se posljednjih godina gotovo ugasila od straha da je uzaludna, iznenadno se ponovno razbukti, toplo zasja u njezinu srcu; želja da se jednoga sretnog dana njena majka vrati i zaželi njenu nazočnost - da je toplo gleda očima punim ljubavi i da joj nježno kaže blagim glasom: »Caroline, dijete moje, kod mene te čeka dom, sa mnom ćeš živjeti. Svu sam ljubav, za kojom si žudjela a nisi je osjetila, brižno čuvala za te. Dođi! Sad ćeš je osjetiti.«
Neki šum na drumu trgnu Caroline od njenih kćerinjih nada a Shirley od njenih titanskih priviđenja. Osluhnule su i razabrale topot konja; među drvećem su opazile neko svjetlucanje; između lišća bijesnu tu i tamo grimizna boja vojničkih odijela, zablista šljem, zaleprša perjanica. Šest je vojnika jašilo pokraj njih, u zbijenu redu, bez riječi.
- To su isti koje smo vidjele danas poslijepodne - šapnu Shirley. - Mora da su se dosad negdje sklonili. Nastoje da budu što je više moguće neprimjetni i sastaju se u ovaj sat dok su svi u crkvi. Nisam li ti kazala da će se uskoro dogoditi čudne stvari?

Tek što su se vojnici izgubili iz vida i topot njihovih konja zamro, kad neki drugi, drukčiji zvuk, poremeti noćnu tišinu - nestrpljiv dječji krik. Pogledale su u pravcu odakle je dolazio; iz crkve je izlazio neki čovjek noseći u naručju malo dijete - rumena mališana od dvije godine - koje se, vjerojatno, upravo prenulo iza sna što ga je u crkvi svladao i sad je urlalo iz sve snage; za čovjekom su išle dvije male devetgodišnje djevojčice. Svjež zrak i miris nekoliko s groba ubranih cvjetića, umirili su dijete; čovjek je sjeo i počeo ga ljuljati na krilu, nježno poput majke; djevojčice su mu sjele svaka s jedne strane.
- Dobro veče, William - reče Shirley pošto je pozorno pogledala čovjeka. Vidio ju je već prije i očito čekao da ga prepozna; sad skide šešir i nasmiješi se od zadovoljstva. Lice mu je bilo grubo, oštrih crta i ne suviše staro ali opaljeno vjetrom i suncem; odjeća mu je bila pristojna i čista a dječja nadasve uredna; bio je to njen stari prijatelj Farren. Mlade mu djevojke pridoše. - Ne idete u crkvu? - pitao je gledajući ih ljubezno, ali malo plaho ne toliko zbog strahopoštovanja spram njihova položaja koliko s njihove mladosti i ljepote. Pred gospođom - poput Helstonea ili Moorea na primjer - William bi često bio pomalo tvrd; s oholim je i obijesnim gospođama također znao biti sasvim nepopustljiv, gdjekad i osoran, ali bio je nadasve osjetljiv na dobrodušnost i uljudnost koje bi ga lako mogle pridobiti. Tvrdokoran, kakav je bio, odbijala bi ga tuđa nepopustljivost. Stoga i nije volio svoga bivšeg gospodara, gospodina Moorea; neznajući kako lijepo mišljenje taj gospodin gaji spram njega, niti da mu je on potajice učinio uslugu preporučivši ga kao vrtlara gospodinu Yorkeu a time i ostalim obiteljima u susjedstvu, i nadalje je bio ozlojeđen zbog njegove strogosti.
U posljedje vrijeme često radio na imanju Fieldhead; iskreno i srdačno ponašanje gospođice Keeldar osvojilo ga je. Caroline je poznavao od malih nogu; i ne znajući bila je ona za nj uzor otmjene dame. Njen blagi lik, hod, pokreti, ljupkost kojom je zračila njena osoba i pojava, dotaknuli su neku umjetničku žicu u njegovu seljačkome srcu; rado ju je gledao s užitkom s kakvim je promatrao neko rijetko cvijeće ili lijep krajolik. Obje su gospođice voljele Williama; rado su mu posuđivale knjige, poklanjale sadnice; razgovor s njim uvelike su pretpostavljale razgovoru s mnogim neuljudnim, grubim i uobraženim osobama mnogo višeg društvenog položaja. - Tko je govorio, William, kad ste izlazili? - upita Shirley. - Gospodin kojeg vi naročito cijenite - gospodin Donne. - Upućeni ste, čini se, u neke događaje, Williame. Kako znate za moje osjećaje spram gospodina Donnea?

- Eh, gospođice Shirley, u vašem oku ponekad zabljesne nešto što vas izda. Ponekad vam je pogled u nazočnosti gospodina Donnea pun prezira. - A da li ga vi, Williame, volite?
- Ja? Dosta mi je tih mladih svećenika a mojoj ženi također; ružno se ponašaju; sa siromasima razgovaraju s visine. Uvijek ističu svoje zanimanje; šteta da ih taj poziv i same malo ne uzdigne. Mrzim oholost. - Ali i sami ste pomalo gordi - umiješa se Caroline. - Vi, kao što sami kažete, posjedujete urođen ponos; volite kad je sve što vas okružuje lijepo; gdjekad se čini da ste čak suviše gordi da biste uzeli svoju plaću. Kad ste ostali bez posla, bili ste suviše gordi da bilo što kupite uz pozajmicu, da nije djece, držim da biste radije umrli od gladi no što biste bez novaca pošli u dućan; a kad sam vam htjela nešto pokloniti, koliko sam vas samo morala nagovarati da primite! - To je djelimice točno, gospođice Caroline; ima dana kad bih radije davao no uzimao, naročito od takvih poput vas. Pogledajte kakva je razlika među nama: vi ste malo, mlado, krhko biće, a ja velik, jak, čovjek; više sam no dvaput stariji od vas. Stoga nije na meni da uzimam od vas - da ja vama budem obavezan, kako se to kaže; a onog dana kad ste došli pred moju kuću i ponudili mi pet šilinga, za koje sam uvjeren da bi i vama dobro došli - jer znam da niste bogati - toga sam dana bio pravi buntovnik, radikal, pobunjenik; vi ste me takvim učinili. Držao sam da je to sramota da se ja, valjan i sposoban za rad, nađem u položaju da vi, mlado stvorenje, gotovo istih godina kao moja najstarija kćerka, držite potrebnim da mi ponudite ono malo što imate. - Pretpostavljam da ste se ljutili na mene, Williame? - Gotovo i jesam, ali sam vam ubrzo oprostio; imali ste dobru namjeru. Da, zaista sam gord a i vi ste; ali vaš i moj ponos na svom su mjestu - ono što u Yorkshireu zovemo čistim ponosom - a o takvom gospodin Malone i gospodin Donne ne znaju ništa; njihov je ponos ružan.
Ja ću učiti svoje djevojčice da budu ponosne poput gospođice Shirley, a dječake da budu gordi poput mene; neka samo pokušaju da budu nalik na ove mlade svećenike; istukao bih malog Michaela čim bih primijetio nešto takva. - U čemu je razlika, William?
- Znadete vi dobro u čemu je razlika, ali me vučete za jezik. Gospodin Malone I gospodin Donne su gotovo i suviše gordi da bi i sami za sebe nešto uradili; mi smo, pak suviše gordi da bismo dopustili da drugi za nas rade. Svećenici nisu u stanju da upute lijepu riječ nekome koga drže nižim od sebe; mi ne podnosimo neuljudnu rječ od nekog tko drži da je iznad nas. - A, sad, Williame, budite toliko smjerni i recite mi kako živite? Vežete li kraj s krajem?
- Gospođice Shirley, vrlo mi je dobro. Otkad sam se uz pomoć gospodina Yorkea počeo baviti vrtlarstvom i otkad je gospodin Hali (također valjan čovjek) pomogao mojoj ženi da otvori mali dućan, ni na što se ne mogu požaliti. Moja obitelj ima dovoljno i jela i odjeće; gordost me tjera da nađem načina kako bih povremeno stavio koju funtu na stranu za crne dane, jer čini mi se da bih prije umro no što bih se obratio župi; zadovoljni smo, ja i svi moji; ali susjedi su i nadalje u bijedi; vidim mnogo jada i nevolje. - I tako, pretpostavljam, nezadovoljstvo traje i nadalje? - upita gospođica Keeldar.
- Traje, dobro ste rekli, traje. Ljudi koji umiru od gladi ne mogu biti zadovoljni i mirni. Zemlja je u teškom položaju - to je sve što mogu reći! - Ali, što bi se moglo učiniti? Što bih još ja mogla učiniti, na primjer? - Što biste vi učinili? - Ne možete vi mnogo učiniti, jadna mala gospođice! Dali ste svoj novac; dobro ste učinili. Kad biste mogli poslati svoga zakupca, Roberta Moorea u Botan Bay još biste bolje učinili. Ljudi ga mrze. - Stidite se, Williame! - uzviknu Caroline bijesno. - Ako ga ljudi i mrze trebalo bi da se oni toga stide, a ne on. Gospodin Moore ne mrzi nikoga; jedino želi da obavlja svoju dužnost i da brani svoja prava: imate krivo kad tako govorite!
- Govorim ono što mislim. Taj vaš Moore ima hladno, bezosjećajno srce. - Ali - umiješa se Shirley - pretpostavimo da Moorea potjeraju iz ovog kraja i da mu tkaonicu sravne sa zemljom; da li bi bilo više zaposlenih? - Bilo bi ih manje. Znam to; i oni to znaju; mnogo je poštenih ljudi na rubu očaja jer su svjesni da im niotkuda nema pomoći, a mnogo je nepoštenih ljudi koji su spremni da ih odvedu u propast; nevaljalci što sebe nazivlju »prijateljima naroda« a o narodu ne znaju ništa i neiskreni su poput Nečastivoga.
Živim već četrdeset godina i znam da »narod« nikad neće imati prijatelja doli sebe sama i ono dvoje-troje dobrih ljudi iz različitih staleža, koji su prijatelji svakome živom stvoru. Ljudska je ćud u prosjeku puka sebičnost. Postoji tek vrlo mali broj ljudi, poneka iznimka ovdje-ondje, tu i tamo, poput vas dviju mladih djevojaka i mene koji, premda iz različitih krugova, razumijemo jedni druge i prijatelji smo a da pritom jedni nisu podređeni a drugi oholi. Nikad ne valja vjerovati onima koji se iz koristoljublja nazivaju prijateljima neke klase, niže od njihove; oni uvijek teže da te niže učine svojim oruđem. Koliko to ovisi o meni, ne dopuštam da mi netko radi vlastitog zadovoljstva bude pokroviteljem, niti da me upućuje na krivi put U posljednje sam vrijeme dobio ponuda za koje sam ubrzo uvidio da su podvale i bacio ih u lice onima koji su ih donijeli.
- Neću; ničem ne bi poslužilo; ništa ne bi promijenilo; oni o kojima je riječ kadri su se sami o sebi pobrinuti.
- Sigurno, pobrinut ćemo se mi za sebe - primijeti neki drugi glas. Joe je Scott izišao iz crkve da udahne svježeg zraka i sad je stajao kraj njih. - Za tebe sam, Joe, doista siguran - primijeti William smiješeći se. - A ja sam siguran za svoga gospodara - glasio je odgovor. - Mlade gospođice - nastavi Joe poprimajući zapovjedničko držanje - bolje bi bilo da uđete u kuću. - Pitam se samo, zašto? - upita Shirley poznavajući nadzornikovo pomalo drsko ponašanje; često je s njim ratovala; Joe je, naime, na žene općenito gledao s visoka i na dnu mu je duše bilo jako krivo što se njegov gospodar i tvornica nalaze donekle pod ženskom vlašću; ljuto ga je peklo i ogorčavalo mu život kad bi nasljednica došla u poslovnu posjetu u njihovu poslovnicu u Dolu. - Zato što se ovdje vani ne događa ništa što bi se trebalo ticati žena. - Doista! Vani, u crkvi, održava se molitva i propovijed; zar se to nas ne tiče? - Ako me oči ne varaju, niste prisustvovali ni molitvi ni propovijedi, gospođice. Mislio sam na politiku: William Farren, ovdje prisutan, o tome je govorio, ako se ne varam.
- Pa što onda? Redovno razmišljam o politici, Joe. Znate li da svaki dan čitam neke dnevne novine, a nedjeljom i dvije?
- Vjerojatno čitate, gospođice, čitate obavijesti o tome tko se vjenčao, o ubojstvima, nesrećama i sličnom.
- Čitam vijesti iz inozemstva, pratim tržišne cijene; riječju, čitam upravo ono što čitaju muškarci. Joe je, čini se, te riječi shvatio kao mlaćenje prazne slame. Odgovorio je prezirnom šutnjom.

- Joe - nastavi gospođica Keeldar - sve do danas nije mi jasno jeste li vi vigovac ili torijevac; molim vas, koja partija ima tu čast da vi budete njen pripadnik? - Teško je objašnjavati nekome za koga ste sigurni da neće razumjeti - glasio je Joeov osorni odgovor. - Ali ako bih morao biti torijevac, radije bih bio neka stara baba, ili - što je još jadnije -neka mlada žena. Torijevci su oni koji nastavljaju rat i upropašćuju trgovinu; a kad bih i pristupio nekoj stranci - premda su sve partije besmislene, pristupio bih onoj koja je najviše za mir pa time djeluje u prilog trgovačkog napretka ove zemlje. - Slažem se s vama, Joe - odgovori Shirley, koja se zabavljala zadirkujući nadzornika, uporno nastavljajući razgovor u koji se ona, prema njegovu mišljenju - kao žena - nije imala prava miješati: - ... bar djelomice; jer, i mene zanima napredak poljoprivrede a to je razumljivo; ne želim da Francuska podjarmi Englesku, a osim toga, dio moga dohotka, potječe od tvornice u Dolu, a drugi, veći dio od okolnog poljoprivrednog dobra. Držim da ne bi valjalo uvesti mjere koje bi išle na štetu poljodjelstva i zemljoradnika, zar ne, Joe?
- Rosa u ovo doba dana nije zdrava za ženski svijet - primijeti Joe. - Ako ovom primjedbom izražavate svoju brigu za mene, budite uvjereni da ne naginjem prehladama. Rado bih jedne ljetne noći stražarila pred tvornicom, naoružana vašom puškom, Joe. Joeova je brada uvijek bila prilično isturena;na ove je riječi on isturi još nekoliko centimetara više no obično.
- Ali, vratimo se našem razgovoru - nastavi Shirley - premda sam proizvođač sukna i vlasnik tkaonice, a uz to i poljoprivrednik, ne mogu se osloboditi pomisli da smo mi tvorničari i poslovni ljudi ponekad malo, sasvim malo, sebični i kratkovidni u našim pogledima; suviše bezobzirni spram ljudskih patnji, nemilosrdni u našoj trci za dobitkom; ne slažete li se sa mnom, Joe? - Ne mogu raspravljati s onima koji me nisu u stanju razumjeti - ponovio je Joe. - Tajanstveni čovječe! Vaš gospodar ponekad pristaje na razgovor sa mnom, Joe; on nije tako nepristupačan.
- Možda nije; svatko ima svoju ćud.
- Joe, zar vi ozbiljno mislite da je sva mudrost svijeta smještena u muške lubanje?
- Mislim da su žene teška i tvrdoglava stvorenja; uvelike poštujem učenje što ga razlaže sv. Pavao u drugom poglavlju Prve poslanice Timoteju. - Koje je to učenje, Joe?
- Žena na miru da se uči sa svakom pokornošću. Ali ženi ne dopuštam da podučava niti da vlada mužem, nego da bude mirna. Jer je Adam najprije sazdan, pa onda Eva.
- Kakve to ima veze s onim o čemu je riječ? - prekinu ga Shirley - to me podsjeća na prava prvorođenja. Napomenut ću to gospodinu Yorkeu kad bude slijedeći puta grmio protiv njih.
- I - produži Joe Scott - Adam se ne prevari, a žena prevarivši se posta prestupnica.
- To veća je sramota za Adama što je zgriješio otvorenih očiju! - viknu gospođica Keeldar. - Da vam pošteno priznam, Joe, nikad nisam bila načistu s tim poglavljem, zbunjuje me.
- Vrlo je jasno, gospođice: tko ima oči neka čita. - Može ga pročitati na svoj način - primijeti Caroline prvi se put miješajući u razgovor. - Priznajete pravo osobne prosudbe, nadam se, Joe?
- Naravno da priznajem! Dopuštam i zastupam to pravo za svaki red u Bibliji. - Ona pripada, kao što znamo, kako muškarcima tako i ženama? - Ne; ženi valja prihvatiti mišljenje svog muža kako u politici tako i u religiji; to je za njih najbolje.

- Oho! - uskliknu Shirley i Caroline u glas.
- Nego kako, o tome nema sumnje - ustraja uporni nadzornik. - Smatrajte da smo vas izgrdile i postidjele zbog tako glupe primjedbe - reče gospođica Keeldar. - Nadalje biste mogli ustvrditi da muškarcima valja prihvatiti mišljenje njihovih svećenika. Kakvu bi vrijednost imala vjera koju bi ljudi tek tako prihvaćali? Bila bi to tek slijepo, zaglupljeno praznovjerje. - A kako vi tumačite ove riječi sv. Pavla, gospođice Helstone? - Hm!... Ja... ja ih ovako razumijem: sv. je Pavao napisao ovo poglavlje za neku određenu zajednicu kršćana, pod određenim uvjetima; a osim toga, uvjerena sam da bih, kad bih mogla čitati Bibliju na grčkome izvorniku, pronašla da su mnoge riječi krivo prevedene, a možda i posve krivo protumačene. Uvjerena sam da bi se, s malo umješnosti, ovaj odlomak mogao sasvim drukčije protumačiti i glasio bi: »Neka žena kaže kad misli da treba nešto primijetiti; žena može podučavati i zapovijedati koliko je u njenoj moći. Za to je vrijeme najbolje da čovjek šuti - i tako dalje.
- To ne bi išlo, gospođice.
- Tvrdim da bi. Moje će stajalište biti dužeg vijeka od vašeg, Joe. Gospodine Scott, vi ste strašno dogmatični i uvijek ste takvi bili; draži mi je William od vas.
- Joe je manji od makova zrna kad je kod kuće - reče Shirley. - Vidjela sam ga krotka poput janjeta u njegovu domu. Nema boljeg i nježnijeg supruga u Briarfieldu. Sa svojom ženom nije ni izdaleka tako nepopustljiv.
- Moja je žena obična, radna žena; godine i brige izbile su joj iz glave svaku mušicu, ali s vama to nije slučaj, mlade gospođice. Osim toga, vi zamišljate da posjedujete mnogo znanja, a ja držim da ste prikupile tek neka površna i tašta znanja.

Sjećam se, bilo je to prije godinu dana, jedanput je gospođica Caroline došla u našu poslovnicu dok sam ja nešto umatao iza velikog stola i nije me vidjela; mojem je gospodaru donijela tablicu s nekim računom; nekim jednostavnim računom što bi ga moj Harry u tili čas riješio; gospodin joj ga je Moore pokazao, ali ga ni tada nije razumjela!
- Besmislica, Joe.
- Ne, nije to besmislica; a gospođica Shirley sluša moga gospodina kad govori o trgovini pozorno kao da slijedi svaku riječ i da joj je sve jasno kao dan, a pritom neprestano virka kroz prozor da vidi je li kobila mirna; potom ugleda neku mrlju na svojoj jahaćoj suknji; onda se obazire okolo i gleda paučinu i prašinu u pisarnici pomišljajući kako je kod nas prljavo i kako će s uživanjem jašiti preko poljane u Nunnelyju. A to što govori gospodin Moore razumije isto toliko kao kad bi govorio hebrejski.
- Joe, pravi ste klevetnik. Odgovorila bih vam, da ljudi ne počinju izlaziti iz crkve; moramo vas ostaviti. Zbogom, čovječe s predrasudama; zbogom Williame. Djeco, dođite sutra u Fieldhead i izaberite ono što vam se najviše sviđa u ostavi gospođe Gill.

18.
LJETNA NOĆ


Spuštao se sumrak. Na vedrom su se nebu palile zvijezde. Bit će taman dovoljno svjetla da nađem put do kuće - reče gospođica Keeldar opraštajući se s Carolinom na vrtnim vratima župnog dvora. - Ne smiješ poći sama, Fanny će te otpratiti.
- Nikako. Čega da se bojim u svojoj župi? I tri bi se sata kasnije upustila u šetnju, od Fieldheada do crkve, za blage ljetne noći, iz čista zadovoljstva da uživam u zvijezdama i u nadi da ću možda susresti neku vilu. - Ali pričekaj barem da se ljudi raziđu.
- Dobro. Evo, upravo prolazi pet gospođica Armitage. Sad nailazi laka kočija gospodina Sykesa, zatvorena kola gospodina Wynnea i kola gospođice Birtwhistle; rado bih izbjegla zamoran obred pozdravljanja i zato uđimo u vrt i sklonimo se na časak između zanovijeti.
Župnici, svećenici i crkveni starješine pojaviše se u tom trenu na crkvenu trijemu. Tad započe živahan razgovor, stezanje ruku, čestitanje na održanim govorima, upozorbe kako se valja čuvati svježega noćnog zraka, itd. Upravo u času kad se gospođica Keeldar pomolila iz svoga cvjetnog skrovišta, gospodin Helstone uđe u vrt i spazi je.
- O! Upravo vas tražim! - reče - Bojao sam se da ste već otišli. Caroline, dođi ovamo!
Caroline priđe očekujući, kao i Shirley, da će im očitati prodiku zbog toga što nisu bile u crkvi. Međutim, posve su drukčije misli zaokupljale župnika. - Noćas neću spavati kod kuće - reče. - Upravo sam sreo nekog starog prijatelja i obećao da ću poći s njim. Vratiti ću se, vjerojatno, tek sutradan oko podneva. Pisar Thomas je zauzet pa neće moći spavati kod kuće, kao što obično čini kad sam odsutan, stoga...
- Stoga - prekine ga Shirley - želite da ja kao džentlmen, kao prvi džentlmen Briarfielda, riječju, želite da vas ja zamijenim i da u vašoj odsutnosti budem poglavar kuće i čuvar vaše nećakinje i posluge. - Upravo to, kapetane; znao sam da će vam ta dužnost pristajati. Hoćete li iskazati čast Carolini i za jednu noć biti njen gost? Hoćete li ostati, mjesto da se vratite u Fieldhead?

- A što će reći gospođa Pryor? Ona me očekuje. - Javit ću joj. Hajde, odlučite se, ostanite. Već je kasno; pala je gusta rosa; siguran sam da ćete vi i Caroline uživati zajedno. - Dobro, obećajem vam da ću ostati s Carolinom - odgovori Shirley. - Kao što rekoste, uživat ćemo da budemo zajedno; nećemo se noćas rastajati. A sad, pridružite se vašem prijatelju i ne brinite za nas. - Ako bi vas noćas slučajno nešto uznemirilo, kapetane, ako biste čuli da netko obija bravu, reže, prozorsko okno ili se šulja oko kuće,a vama, kojoj se ispod djevojačkih svilenih vrpca krije odvažno i hrabro srce, mogu otvoreno kazati da se takvi mali događaji lako mogu dogoditi u ova doba, što biste uradili? - Ne znam; možda bih se onesvijestila ili srušila, pa bi me morali vraćati k svijesti. Ali, doktore, ako mi već dodjeljujete počasnu dužnost, morate me snabdjeti s oružjem. Kakvog oružja ima u vašoj utvrdi? - Ne znate rukovati mačem?
- Ne; bolje bih rukovala s nožem za rezanje pečenke. - Naći ćete jedan odličan nož u ormaru za posuđe u blagovaonici; ženski nož, lak za rukovanje, šiljat poput bodeža.
- Taj bi bio za Caroline, a meni morate dati par pištolja: znam da ih imate. - Imam dva para; jedan vam mogu staviti na raspolaganje. Vise u kožnom uvezu iznad kamina u mojoj radnoj sobi.
- Jesu li napunjeni?

- Da, ali nisu zapeti. Napnite oroz prije nego pođete leći. Iskazujem vam veliku čast time što vam ih ustupam; da ste jedna od onih nespretnih djevojaka, ne biste ih dobili.
- Bit ću oprezna. Ne morate se dulje zadržavati, gospodine Helstone; možete odmah poći. Zaista mi je naklonjen kad mi je posudio svoje pištolje, primijeti Shirley dok je župnik izlazio na vrtna vrata. - Ali dođi, Lina - nastavi - uđimo u kuću i večerajmo; za vrijeme sam čajanke bila toliko bijesna zbog nazočnosti gospodina Sama Wynnea, da nisam mogla jesti, a sad sam doista gladna. Ušle su u kuću i uputile se u mračnu blagovaonicu kroz čije je otvorene prozore strujio večernji zrak unoseći miris cvijeća iz vrta i vrlo udaljen bat koraka što se udaljavahu drumom, a i neki neodređeni šum što ga je Carcline, osluškujući pokraj prozora, protumačila ovako: - Shirley, čujem šum potoka u Dolu. Tad zazvoni, zatraži svijeće, kruha i mlijeka, jelo koje su gospođica Shirley i ona obično jele za večeru. Fanny unese pladanj i htjede zatvoriti prozore, ali je djevojke zamole da to učini kasnije; sumrak je bio tako tih, njegov dah toliko mirisan, da ga se još nisu željele odreći. Jele su šuteći; Caroline je ustala i premjestila na prozor vazu s cvijećem, koja je dosad stajala na ormaru za posude, jer se u zagušljivoj sobi suviše jako osjećao njegov opojan miris; vraćajući se odškrinu jednu ladicu i izvadi neki predmet koji je u njenoj ruci bljesnuo oštrim i jasnim sjajem.
- Ovog si mi namijenila, Shirley, zar ne? Sjajan je, oštar, dobro usiljen; opasan je; nikad nisam osjetila nagon da ga podignem protiv svog bližnjeg. Teško bih mogla zamisliti okolnosti koje bi mogle nagnati moju ruku da zada smrtni udarac ovim dugim nožem.
- Učinila bih to s gnušanjem - odgovori Shirley - ali, vjerujem da bih to mogla učiniti, ako bi me na to prisilila neka nevolja, a mogu je zamisliti. Potom gđica Keeldar mirno nalije još malo mlijeka u svoju čašu, zamišljena i pomalo blijeda, ali kad ona nije bila blijeda? Rumena nije nikada bila.
Pošto su popile mlijeko i pojele kruh ponovno pozovu Fanny; rekle su njoj i Elizi da pođu spavati što su one rado učinile jer su bile umorne od napora toga dana, od rezanja voćnog kolača, pripremanja tople vode za čajnike i samovare i od trčanja tamo-amo s pladnjevima. Uskoro se čulo kako su za sobom zatvorile vrata; Caroline uze svijeću i tiho obiđe cijelu kuću provjeravajući jesu li svi prozori dobro zatvoreni i sva vrata zaključana. Nije zaboravila ni ljetnu kuhinju u kojoj su se javljali duhovi, niti zasvođen podrum. Kad je sve pregledala, vratila se.

- U ovom času nema u kući ni mrtve ni žive duše - reče - kojoj tu nije mjesto. Uskoro će jedanaest sati, već odavno vrijeme da se pođe u postelju pa ipak, rado bih još malo sjedila, ako ti nemaš ništa protiv, Shirley. - Evo, donijela sam pištolje iz stričeve radne sobe: možeš ih pregledati. Položi ih na stol pred svoju prijateljicu.
- Zašto želiš da još malo posjedimo? - upita gospođica Keeldar uzimajući vatreno oružje u ruku, razgleda ga i ponovno položi na stol. - Zato što sam nekako čudno uznemirena.
- I ja isto tako.
- Pitam se, ne izaziva li ovo nesanicu i nemir nešto naelektrizirano u zraku? - Ne, nebo je vedro i puno zvijezda; lijepa je noć. - Ali vrlo tiha. Čujem kako se voda valja svojim kamenim koritom kroz guštik u Dolu tako razgovijetno kao da teče pokraj zida crkvenog dvorišta. - Drago mi je da je noć tako tiha; u ovom bi mi času užasno smetao huk vjetra ili pljusak kiše.
- Zašto, Shirley?
- Zato što bi me to spriječilo da osluškujem.
- Osluškuješ li nešto iz Dola?
- Da; jedino odatle u ovom času dopire neki zvuk. - Jedino odatle, Shirley.

Obje su sjedile kraj prozora naslonjene na okvir, nagnuvši glave prema van kroz rasklopljene rešetke. Pri svjetlosti su zvijezda vidjele jedna drugu, jer je bio blag lipanjski sumrak koji se zadržava na zapadu sve dok zora ne zarudi na istoku.
- Gospodin Helstone misli da mi i ne slutimo kuda je otišao - promrmlja gospođica Keeldar - ni s kojim ciljem, ni što očekuje i na što se sprema; ali ja slutim mnogo toga, a ti?
- Ponešto.
- Svi ti ljudi, pa i tvoj rođak Moore, vjeruje da ti i ja sad spavamo u svojim posteljama, ništa ne sluteći.
- Da nismo za njih zabrinute, da se ne nadamo ničem i ni za što ne strahujemo s njima u vezi - doda Caroline.
Šutjele su gotovo pola sata. I noć je šutjela; samo bi crkveni zvonik izbio svakih četvrt sata i tako mjerio njeno protjecanje. Izmijenile su nekoliko riječi o tome kako je zrak svjež, bolje se umotale u rupce, ponovno stavile kape i nastavile stražariti.
Oko ponoći, uznemirujući, jednoličan lavež kućnog psa naruši njihovo tiho bdjenje. Caroline ustade, uputi se tiho mračnim hodnikom prema kuhinji u želji da ga umiri s komadićem kruha i to joj pođe za rukom. Kad se vratila blagovaonica je bila u mraku; gospođica je Keeldar ugasila svijeću;obris se njena lika ocrtavao kraj otvorena prozora kroz koji se nagnula. Gospođica Helstone joj priđe ne pitajući ništa. Pas ponovno poče bijesno lajati, ali najednom ušutje kao da osluškuje. Dvije su djevojke u blagovaonici također osluškivale i sad ne više jedino šum vodenična potoka; s druma, iza crkvenog groblja, čuo se neki, ne tako dalek, premda prigušen, šum; ravnomjeran, sve bliži zvuk, potmuli bat koraka. Bivao je sve razgovjetniji. Kako se približavao, djevojke su, slušajući ga, mogle procijeniti koliko nogu stupa. Nije to bilo dvoje, deset ili dvadeset ljudi; bilo ih je na stotine. Ništa nisu vidjele; visoko vrtno raslinje tvorilo je lisnat zaklon između njih i druma. U času kad je skupina stupila ispred župnog dvora, osjetile su da se ne mogu zadovoljiti tek slušanjem. Taj je osjećaj postao još jači kad se neki glas, mada je izgovorio samo jednu riječ, prolomio kroz noćnu tišinu.
- Stoj!
Stali su; stupanje je prestalo. Uslijedi tih razgovor od kojeg djevojke u blagovaonici nisu razabirale ni rijeci.
- Moramo to čuti - reče Shirley.
Okrenu se, uze pištolj sa stola, bez riječi iziđe kroz srednji prozor blagovaonice - bio je nizak te je mogao poslužiti kao staklena vrata - prišulja se stazom do vrtnog zida i tu, ispod jorgovana, stade osluškujući; Caroline ne bi napustila kuću da je bila sama, ali kuda je išla Shirley, morala je poći i ona. Baci pogled na oružje, koje je ležalo na ormaru za posude, ali ga ne uze; ubrzo se našla pokraj svoje prijateljice. Nisu se usudile pogledati preko zida od straha da ih ne primijete; morale su čučnuti; čule su riječi:
- Čini se da je to trošna, stara zgrada. Tko živi u njoj osim tog prokletog župnika?
- Samo tri žene: njegova nećakinja i dvije služavke. - Znaš li gdje spavaju?
- Služavke sa stražnje strane, nećakinja u jednoj od prednjih soba. - A Helstone?
- Eno njegove sobe. Obično kod njega gori svjetlo, ali sad ga ne vidim. - Kako bi ušao?
- Ako biste mi naredili da obavim taj posao - a on to zaslužuje - pokušao bih ući kroz onaj široki prozor od blagovaonice; uspeo bih se stubištem pipajući u mraku; znam gdje je njegova soba.

- A što bi učinio sa ženama?
- Ostavio bih ih na miru, osim ako bi vrištale a i tad bi ih brzo ušutkao. Želio bih zateći staroga na spavanju; ako se probudi, mogao bi biti opasan. - Ima li oružja?
- Vatrenog oružja? Uvijek; i uvijek je napunjeno. - Onda je glupo što si nas ovdje zaustavio; pucanj bi dao znak za uzbunu; Moore bi nas napao prije no što bismo trepnuli okom. Propustili bismo ono glavno.
- Produžite vi samo, kažem vam. Helstonea prepustite meni! Stanka. Nekom iz skupine uz zveket pade oružje na kameni put; na taj zvuk župnikov pas ponovno zalaja snažno i bijesno.
- To je sve pokvarilo! - javi se neki glas. - Probudit će ga; takva bi buka i mrtvoga digla iz groba. Nisi rekao da ima psa. Idi dodavola! Produžite! Krenuše dalje - tup, tup - mnogobrojni su se koraci polako ujednačavali. Otišli su.
Shirley se uspravi; pogleda preko zida niz drum. - Ni žive duše - reče.
Stajala je i razmišljala. - Hvala Bogu! - bile su joj slijedeće riječi. Caroline ponovi njen uzvik, ali ne tako čvrstim glasom; drhtala je i srce joj je jako udaralo; lice joj je bilo ledeno, čelo vlažno. - Hvala Bogu što nas je poštedio! - ponovi - ali, što bi se dogodilo u protivnom? Nas su ostavili na miru, da ne bi propustili one druge.
- Dobro su učinili - staloženo odgovori Shirley - drugi će se već nekako braniti, oni su u mogućnosti da to učine; spremno će ih dočekati; s nama je drukčije. Bila sam spremna da ovome čovjeku, ako ude, pripremim takav doček kakav ni u snu nije očekivao. Prst mi je bio na obaraču; ali iza njega ih je bilo tri stotine; nemam ni tristo ruku, ni tristo pištolja. Ne bih mogla zaštititi ni tebe ni sebe, a ni one tri jadnice što unutra spavaju; stoga usrdno zahvaljujem Bogu što su nas napad i opasnost mimoišli.

Nakon druge stanke, nastavi: - Što mi dužnost i razum sad nalažu da radim? Ne mogu ostati ovdje i čekati prekriženih ruku - i drago mi je da je tako - već mi smjesta valja poći u Dol.
- U Dol, Shirley?
- U Dol. Ideš li sa mnom?
- Kuda su otišli oni ljudi?
- Krenuli su drumom; nećemo ih susresti; put je preko polja siguran, tih i pust kao što bi bila staza kroz zrak. Ideš li?
- Da - glasio je odgovor što ga je Caroline dala bez razmišljanja, ne zato jer je željela ili bila spremna da pođe ili što je pomisao na odlazak nije plašio, već samo zato što je osjećala da ne može napustiti Shirley. - Tad nam valja zatvoriti prozore i osigurati kuću što je bolje moguće. Znaš li, Carry, zašto idemo?
- Da... ne... zato što ti to želiš.
- I to je sve? Zar si tako spremna da se pokoriš mojem hiru? Kako bi ti bila poslušna žena nekome strogom mužu! Ni mjesečevo lice nije bjelje od tvojeg u ovom času, a ni jasen ispred vrata ne drhti jače od tvojih prstiju; tako krotka, ustrašena, izbezumljena i odana, pošla bi za mnom u istinsku opasnost, Carry; dopusti da iznesem i dadem dovoljnog razloga tvojoj privrženosti; idemo radi Moorea; da vidimo možemo li mu nekako biti od pomoći; da ga pokušamo upozoriti na ono što se sprema.
- Pa naravno! Ja sam slijepa, malodušna budala, a ti si, Shirley, dosjetljiva i pametna! Idem s tobom! Rado ću poći s tobom! - U to ne sumnjam. Slijepo bi i poslušno dala svoj život za mene, a za Moorea bi ga dala svjesno i radosno; ali zapravo, noćas i nije život u pitanju, nikakvoj se opasnosti ne izlažemo.

Caroline užurbano sklopi rešetke i zatvori prozorske kapke. - Ne boj se da će mi ponestati daha ili da neću moći trčati tako brzo kao ti, Shirley. Uzmi me za ruku; krenimo ravno preko polja. - Ali ti se ne znaš penjati preko zidova, Caroline? - Noćas ću znati.
- Bojiš se živica i potoka koje nam valja preskakati? - Preskočit ću.
Krenule su; trčale su. Mnogi im je zid bio preprekom, ali ih nije zaustavio. Shirley je kročila sigurno i spretno; mogla je skočiti poput srne kad je trebalo. Caroline je, bojažljiva i ne tako spretna, pala nekoliko puta i udarila se, ali odmah bi ustala tvrdeći da se nije povrijedila.
Najgušća je živica opasivala posljednje polje; izgubile su mnogo vremena tražeći neki otvor; našle su ga; bio je vrlo uzak, ali su se nekako provukle; duga kosa, nježna koža, svila i muslin stradali su, ali najviše su žalile što su izgubile toliko vremena. S druge su strane naišle na potok što je tekao dubok u svom koritu punom kamenja; na tom je mjestu jedna uska daska bila jedinim mostom. Shirley je već više puta bez straha prešla na drugu stranu: Caroline se dosad nije usudila da na ovome mjestu prijeđe potok. - Prenijet ću te - reće gospođica Keeldar - lagana si, a ja nisam slaba; daj da pokušam.
- Ako padnem, morat ćeš me loviti poput ribe - glasio je odgovor dok je zahvalna ruka stisla njenu. Caroline bez oklijevanja koraknu na nesigurnu dasku kao da i nadalje kroči čvrstim tlom; ni sama je Shirley, idući iza nje, nije prešla odlučnijim i sigurnijim korakom. U raspoloženju u kojem su bile, s ciljem koji ih je vodio, ni jaka ih pjenušava bujica ne bi zaustavila. U tom su trenu bile jače i od vatre i od vode; ne bi posustale ni da je cijela stilbrovska pustopoljina bila u plamenu, ni da su se razlile nabujale vode rijeka Calder ili Aire. Pa ipak, jedan ih zvuk zaustavi.
Tek što su nogom stupile na drugu obalu, kadli se kroz zrak prolomi pucanj koji je dolazio sa sjevera. Prođe jedan časak. U daljini odjeknu slični prasak s južne strane. U razmaku od tri minute isti se znakovi javiše s istoka i zapada. - Pri prvom sam pucnju pomislila da je svršeno s nama - reće Shirley uz dubok uzdah. - Osjetila sam kao da me metak pogodio u sljepoočicu i zaključila da je tebi prošao kroz srce; ali ponovni je fijuk sve objasnio: to su znakovi, tako oni rade; napad zasigurno nije daleko. Morale smo imati krila; noge nas nisu dovoljno brzo nosile.
Sad im je valjalo proći kroz onizak šumarak; kad su izišle iz njega, mlin se sterao ravno ispred njih; vidjele su zgrade, dvorište; drum s druge strane. Na prvi pogled Shirley uvidje da je imala pravo, stigle su prekasno za bilo kakvo upozorenje; više im je vremena trebalo no što su mislile dok su svladale sve prepreke na koje su naišle prelazeći prečicom preko polja. Drum, inače bijel, sada se crnio od ljudi; pobunjenici su se skupili iza zatvorenih dvorišnih vrata, a jedna se prilika nalazila s dvorišne strane i očito im se obraćala; tvornica pak bijaše tiha i tamna; nije bilo nikakve živosti, svjetlosti ili kretanja.
- Sigurno se pripremio: sigurna sam da Moore nije sam stupio pred njih - šapnu Shirley.
- Jest, to je on - moramo poći do njega. Ja idem k njemu. - To zasigurno nećeš učiniti.
- Zašto sam onda došla? Došla sam jedino radi njega. Pridružit ću mu se.
- Na sreću to je izvan tvoje moći; nema drugog ulaza u dvorište. - Ima, postoji jedan malen ulaz straga; znam tajnu kako se otvara, moram pokušati.
Gospođica je Keeldar obim rukama obuhvati oko pasa i zadrža je. - Ni koraka nećeš učiniti, nastavi zapovjednički. - Kad bi Moore u ovom času ugledao bilo mene ili tebe, zbunio bi se i užasnuo. Muškarci nikad ne vole da su žene u blizini u vrijeme stvarne opasnosti.
- Ne bih mu smetala, pomogla bih mu - glasio je odgovor. - Kako? Ulila bi mu hrabrost? Pih! Prošli su dani viteštva; nije ovdje riječ o dvoboju na nekom turniru, već o borbi za novac, hranu i goli život. - Prirodno je da budem uz njega.
- Kao kraljica njegova srca? Tvornica je njegova ljubav, Cary. Ne treba mu druge podrške doli njegove tvornice i razboja. Isukat će mač zbog svojih trgovačkih knjiga i sukna, a ne zbog ljubavi i ljepote. Ne budi sentimentalna; Robert to nije.
- Mogla bih mu pomoći, stoga idem k njemu.
- Idi onda, puštam te, idi k Mooreu, nećeš ga naći. Shirley olabavi stisak. Caroline poleti poput strijele iz napeta luka; za njom se začu podrugljiv, podsmješljiv smijeh. - Pazi da ne pogriješiš - glasila je opomena.
I doista, pogriješila je. Gospođica se Helstone zaustavi i, skanjujući se za časak, pozorno se zagleda. Ona se osoba naglo povukla s vratiju i brzo trčala natrag u tvornicu.
- Požuri, Lina! - viknu Shirley - uhvati ga prije no što uđe. Caroline krenu natrag polaganim koracima. -To nije Robert. - reče - ovaj čovjek nema njegov stas, visinu i držanje.
- Vidjela sam da to nije Robert čim sam te pustila. Kako si to mogla i pomisliti? Bio je to neki vojnik. Na sigurnom je, u tvornici; vidjela sam da su otvorili vrata i pustili ga unutra. Sad mi je lakše; Robert se pripremio; naše bi upozorenje bilo suvišno i drago mi je što ga nismo stigle izručiti; poštedjele smo sebi neugodan prizor. Kako bi bilo glupo da smo ušle u poslovnicu toute eperdue (posve izbezumljene) i suočile se s gospodinom Armitage i gospodinom Ramsdenom gdje puše, i s Maloneom koji se pravi važan, tvojim stricem koji se podrugljivo smješka, gospodinom Sykesom uz čašicu rakije i, najposlije, s Mooreom hladna i poslovna izgleda; sretna sam da smo sve to izbjegle. - Pitam se, ima li ih mnogo u tvornici, Shirley?

- Dovoljno da je obrane. Vojnici što smo ih danas već dva puta vidjele, bez sumnje su tamo, a skupina koja je, kao što smo vidjele, okružila tvog rođaka, tamo, na ledini, sigurno je s njim.
- Što sada rade, Shirley? Kakva je to buka?
- Udarci sjekira i pijuka o dvorišna vrata; žele ih silom otvoriti. Bojiš li se? - Ne, ali mi srce jako kuca; jedva stojim; sjest ću. Zar ti nisi uzbuđena? - To ne bih mogla reći, ali drago mi je da sam došla: svojim ćemo očima vidjeti sve što će se dogoditi; na licu smo mjesta i nitko to ne zna. Mjesto da smo svojim romantičnim dolaskom na poprište zbivanja zbunile župnikova pomoćnika, proizvođača sukna i trgovca žitom, ovdje smo, okružene blagom noći, nijemim zvijezdama i šuštavim drvećem koje nas svojim šumorom neće izdati našim prijateljima.
- Shirley, Shirley! Provalili su vrata! Tresak je bio nalik na obaranje velika debla. Prodiru unutra. Provalit će i vrata tkaonice kao što su oborili ulazna vrata; što može Robert protiv takve gomile? Daj Bože da sam malo bliže, da ga čujem gdje govori, da mu se obratim! Moja volja i nastojanje da mu pomognem ne bi mu bili na teret; mogla bih nečemu poslužiti.
- Evo ih! - poviče Shirley. - Kako sigurno stupaju! Disciplinirani su; neću reći da je to hrabrost: stotina protiv desetorice nije dokaz hrabrosti; ali (pritom spusti glas) ali, vode ih patnja i očaj - to ih tjera naprijed. - Naprijed protiv Roberta, mrze ga. Shirley, imaju li velikih izgleda da pobijede?

- Vidjet ćemo. Moore i Helstone od najboljeg su soja, ni petljavci, ni kukavice...
Tresak, lom, tutanj - prekinu njihov šapat.
Istodobna salva kamenja sruči se na široko pročelje tvornice - sva su se prozorska stakla rasprsla u tisuću komada. Nakon ovog podviga prolomi se krik, krik buntovnika,ustanika iz Sjeverne Engleske, iz Yorkshirea, Zapadnog Ridinga, u kojem se proizvodi sukno.
Možda nikad nisi čuo takva krika, čitaoče? To bolje za tvoje uši, možda i za srce; jer ako se takav krik mržnje vine u zrak protiv tebe, ili protiv ljudi i načela koje zastupaš, ciljeva čijem ostvarenju težiš, tad takva mržnja urađa gnjevom; lav trese grivom i diže se na zavijanje hijene; Kasta gnjevno ustaje protiv Kaste, a ogorčeni i oštećen srednji stalež sa žarom i prezirom juriša na izgladnjelu, pobješnjelu gomilu radničke klase. U takvim je časovima teško biti trpeljiv, teško biti pravedan.
Caroline ustade, Shirley je ogrli; stajale su nepomično poput dva uspravna debla. Bojni je poklič bio dug, a kad je utihnuo, čulo se kroz noć negodovanje i uskomešanost gomile.
- Što sad? - pitale su djevojke koje su sve čule. Ništa se nije zbivalo. Tvornica bijaše nijema, poput grobnice.
- Nije moguće da je sam! - šapnu Caroline.
- Kladila bih se u sve što imam da nije ni sam ni uplašen. - odgovori Shirley.
Pobunjenici ispališe nekoliko hitaca. Jesu li branioci čekali taj znak? Čini se da jesu. Sve dosad nepomična i mirna, tvornica se probudi; kroz razbijene prozore bijesnu vatra; puščana paljba gromko odjeknu Dolom. - Napokon se i Moore javio! - reče Shirley - i, čini se, na više jezika; nije to glas jedne osobe.
- Bio je strpljiv; ne može mu se prigovoriti prenagljenost - reče Caroline - Njihova je salva prethodila njegovoj; slomili su mu vrata i prozore; pucali na njegove ljude prije no što ih je odbio.
Što se dalje zbivalo? Teško je bilo razaznati u mraku, ali svakako nešto strašno; metež se nastavljao: bijesni napadi, očajnički otpori; borba se vodila u tvorničkom društvu i u samoj tvornici; puščana paljba gotovo nije prestajala; čuli se okršaji, jurišanje, topot, krikovi.
Napadači su, čini se, pokušavali ući u tvornicu, a branioci odbijali njihove napade. Čulo se gdje vođa pobunjenika viće: »Straga momci!« i odgovor: »Samo dođite, čekamo vas!«
- Na poslovnicu! - glasila je slijedeća zapovijed. - Dobro došli! Tu ćete se provesti! - začuo se odgovor. I doista, juriš gomile pobunjenika na pisarnicu, popratila je najjača paljba i najžešći plamen.
Glas koji se javio bio je Mooreov. Po njegovoj su boji shvatile da ga je sukob zagrijao: naslutile su da se u svakom od ovih ljudi koji su se borili rame uz rame, probudila divlja zvijer i u tom času posve ovladala njihovim razumom. Obje su djevojke osjetile da im lica gore a srca brže kucaju; znale su da ne bi ništa pomogle, kad bi se sjurile dolje u metež; nije im bila želja ni zadavati ni primati udarce, ali nisu mogle ni otići - ni Caroline, ni Shirley; ne bi se mogle niti onesvijestiti; ni za što se na svijetu ne bi odvojile od toga nejasnoga, užasnog prizora: od gomile oblaka i dima, sijevanja pušaka...
- Kako i kad će to završiti? - zvonilo je pitanje u glasnu im kucanju srca. - Hoće li se ukazati prigoda da budu od koristi?

Na to su čekale; jer premda se Shirley šalila na račun njihova prekasna dolaska i vazda spremno izrugivala svome i tuđem zanosu, svoju bi najbolju njivu dala samo da joj se pruži prilika da pomogne.
To se nije dogodilo; očekivana prigoda nije se ukazala, niti je bilo izgleda da se ukaže. Moore je već dane i dane, možda mjesece i mjesece očekivao taj napad; pripremio ga do u tančine. Utvrdio je i snabdio posadom svoju tvornicu, koja je i sama bila čvrsta zgrada; bio je hladnokrvan i odvažan čovjek;nepokolebljivom je odlućnošću branio svoje dobro; njegova je srčanost prešla na druge, ugledali su se na nj. Dosad nitko nije tako dočekao pobunjenike. Prigodom napada na druge tvornice nisu naišli na otpor; ni u snu se nisu nadali unaprijed pripremljenoj, odlučnoj odbrani. Kako paljba iz tvornice nije prestajala, a njen je vlasnik hladnokrvno i odlučno zvao i izazivao pobunjenike koji su posvuda unaokolo ležali ranjeni, vođe su ustanika shvatile da se ništa ne može učiniti. Brzo su okupili svoje ljude, povukli ih dalje od zgrade, pozvali ih - ljudi odgovarahu na brojeve, a ne na imena - a zatim se rasturili po poljima ostavljajući za sobom tišinu i pustoš. Cijeli je napad, od početka do kraja, trajao jedva jedan sat.
Dan se polako pomaljao: zapad je bio taman, istok se već žario. Pomislili bismo da će dvije djevojke, koje su promatrale sukob, sada pohrliti pobjednicima na čijoj su strani bile sve njihove misli, ali tek su se oprezno približile oštećenoj tvornici i, kad se iznenadno nekoliko vojnika i gospode pojavilo na velikim vratima što vode u dvorište, brzo se sakrile u neku ostavu stara željeza i dasaka, odakle su mogle gledati a da ih nitko ne vidi.
Prizor nije bio veseo; pri svjetlu su se ljetne zore sada posvuda vidjeli tragovi pustošenja. Šumarak što se prostirao duž Dola bio je sav u sjeni i pokriven rosom; vrh je brežuljka bio zelen, ali upravo u sredini ove ubave udoline Nered, što je noćas umakao Nadzoru, razgazio je zemlju topotom svojih kopita, opustošio je i pretvorio u prah. Prozori su bez stakla zjapili na razvaljenoj tvornici; dvorište bijaše puno kamenja i komadića cigle, a tik uz zid tvornice, između svjetlucavih komadića razbijena stakla, ležale su rasturene puške i drugo oružje; na šljunku se vidjela mnoga tamnocrvena mrlja. Pokraj ulaznih vrata, ležalo je, licem prema zemlji, nepomično tijelo nekog čovjeka; pet ili šest ranjenih ljudi grčilo se i stenjalo u prašini pomiješanoj s krvlju. Pri pogledu na taj prizor lice se gospođice Keeldar izmijenilo; bio je to osjećaj što nas obuzima nakon borbe kad smrt i bol nadomjeste uzbuđenje i napor; ono što ostaje kad se ugasi plamen razbuktale vatre, kad nestane njene topline i žara.
- Evo, ovo sam htjela spriječiti - reče glasom čije je podrhtavanje odavalo da joj sad srce drukčije kuca.
- Ali nisi to mogla spriječiti; učinila si sve što je bilo u tvojoj moći; bilo je uzalud - umirivala ju je Caroline. - Ne tuguj, Shirley. - Žao mi je tih jadnih ljudi - rekla je dok se iskra u njenu oku prometnu u rosu. - Pitam se je li itko od ovih ljudi u tvornici ranjen? Je li to tvoj stric? - Da, a evo i gospodina Malonea, i - O! Shirley! Eno Roberta! - Dobro, pritom Shirley poprimi svoj uobičajeni glas, ne steži mi tako ruku; vidim ga i to nije nikakvo čudo. Pa znale smo da je bar on morao svakako biti prisutan, ma tko bi odsutan.
- Evo, ide prema meni, Shirley!
- Hoćeš reći, prema pumpi kako bi oprao ruke i čelo koje je, kako vidim, metak okrznuo.
- On krvari, Shirley; ne drži me, moram ići.
- Ni koraka.
- Ranjen je, Shirley!
- Koješta!
- Ali, moram ići. - Zašto moraš?

- Da razgovaram s njim, da ga pitam kako je i što mogu učiniti za njega! - Da ga naljutiš i dosađuješ mu; da sebe i njega učiniš smiješnim pred ovim vojnicima, gospodinom Maloneom, svojim ujakom. Misliš da bi mu to bilo drago? Bi li se ti voljela sjetiti toga postupka za tjedan dana? - Zar će me uvijek netko obuzdavati i sprečavati? - upita Caroline prilično žestoko.
- Za njegovo dobro. A za tvoje još i više. Kažem ti, ako sad izideš, predbacivat ćeš sebi već za jedan sat, a Robert također.
- Misliš da mu ne bi bilo drago, Shirley?
- Još mnogo manje no onda kad sam ga ja zaustavila da nam zaželi laku noć, a što je tebi bilo tako neugodno.
- Ali to je bila šala; nije bilo opasnosti.
- A ovo je ozbiljno; ne smijemo mu smetati.
- Želim mu prići jedino stoga što mi je rođak, razumiješ li? - Dakako. Ali gledaj: oprao je čelo i krv je prestala teći; to i nije rana, već ogrebotina; vidim odavde; ide se pobrinuti o ranjenicima. Doista, gospodin Moore i gospodin Helstone obilazili su dvorište brižno promatrajući svako tijelo koje je ležalo. Zatim narediše ljudima da podignu ranjenike i unesu ih u tvornicu. Kad su to učinili, narediše Joeu Scottu da osedla konja svoga gospodara i konjića gospodina Helstonea, te obojica odjahaše punim kasom tražeći liječničku pomoć, u različitim smjerovima. Caroline se još nije smirila.
- Shirley, Shirley, toliko sam željela da mu uputim makar jednu riječ prije no što ode - prošapta očiju blistavih od suza.
- Zašto plaćeš, Lina? - upita gospođica Keeldar pomalo strogo. - Morala bi biti radosna a ne tužna. Robert nije pretrpio nikakvu ozbiljnu povredu; iz bitke je izišao kao pobjednik; bio je hladnokrvan i srčan; sad je, premda pobjednik, pun obzira: je li to vrijeme, jesu li to razlozi za suze? - Ne znaš kako mi je pri duši - preklinjućim je glasom kazala Caroline - kakav bol, kakav nemir, niti odakle sve to potječe. Razumijem da si oduševljena Robertovom plemenitošću i dobrotom; i ja sam, donekle, ali se istodobno osjećam tako jadnom. Tako sam daleko od njega: nekad sam mu bila bliža. Ostavi me samu, Shirley, pusti me da se isplačem koju minutu, bit će mi lakše. Gospođica je Keeldar, osjećajući da Caroline drhti svakim udom, presta koriti; iziđe iz ostave i ostavi je da se isplače. To je najbolje što je mogla učiniti; za nekoliko joj se minuta Caroline pridruži mnogo smirenija, pa jednostavno, ljubezno i blago reče: - Dođi, Shirley, pođimo sada kući. Obećajem da više neću tražiti Roberta, sve dok on ne zaželi da me vidi. Nikad mu se više neću nametati. Hvala ti što si me malo prije zadržala. - Učinila sam to u najboljoj namjeri - odgovori gospođica Keeldar. - A sad, draga Lina - nastavi - neka nam svjež jutarnji povjetarac miluje lica; vratimo se polako u župni dvor. Ušuljat ćemo se, kao što smo se iskrale; nitko neće znati gdje smo noćas bile i što smo vidjele; nitko nam se neće rugati, niti krivo tumačiti naše korake. Kad sutra vidimo Roberta, bit ćemo vesele; ali bolje da više ništa ne kažem, jer ću i ja zaplakati. Možda misliš da sam nemilosrdna prema tebi, ali vjeruj mi, nisam.

19.
SUTRADAN


Na putu kući djevojke nisu susrele ni žive duše, bešumno su se ušuljale; nitko ih nije čuo kad su se uspele; praskozorje im je pritom pružilo dovoljnu svjetlost. Shirley je odmah legla; premda joj je ova soba bila nepoznata, jer nikad još nije spavala u župnome dvoru, a minuli doživljaj uzbudljiviji i užasniji od bilo kojeg kojem je dosad prisustvovala, tek što je položila glavu na jastuk utonula je u dubok, okrepljujući, umirujući san. Moglo se zavidjeti na Shirleynu besprijekornu zdravlju; premda osjećajna i meka srca, nije bila osjetljivih živaca; jaki su je osjećaji mogli obuzeti i potresti je a da je ne iscrpe; za svoga bi je trajanja oluja slamala i savijala, ali kad bi jednom prošla, njena bi izdržljivost i svježina ostale nepromijenjene. Svaki bi joj dan donosio uzbuđenja koja bi je bodrila, a svaka noć zdravonosan odmor. Caroline ju je promatrala kako spava i na sretnom joj licu čitala vedrinu duha. Caroline pak, po naravi drukčija, nije mogla spavati. I ništavno bi uzbuđenje oko čajanke i školskoga skupa bilo dovoljnim razlogom da provede nemirnu noć; strašan događaj koji se odigrao pred njenim očima vjerojatno danima neće zaboraviti. Bilo bi uzaludno da i pokuša spavati; sjedila je uz Shirley brojeći spore minute i promatrajući rađanje lipanjskog sunca. Život brzo otječe kada se mnogo bdije kao što je Caroline u posljednje vrijeme činila; za takvih bdjenja duša, nemajući nikakve hrane koja bi je krijepila, nikakve mane koja bi pothranila nadu, niti sretnih uspomena što se čuvaju poput zaliha meda u košnici, uznastoji živjeti na mršavoj hrani želja, a kako iz nje ne crpe ni užitak ni oslonac, svakog joj se trena čini da će poginuti od neutolive gladi, te se obraća mudrim mislima, odlukama, pomirenosti sa sudbinom; svim se bogovima obraća za pomoć; uzalud ih priziva, nitko je ne čuje, niotkuda pomoći - i tako, eto, malaksava.
Caroline bijaše kršćanka; stoga bi, u nevolji, sama sročila mnogu molitvu u skladu s kršćanskim vjerovanjem; izricala bi ih u dubokoj skrušenosti; molila bi Boga da joj udijeli strpljenje, snagu, pomoć. Život je, međutim, kao što znamo, pun iskušenja i proba; a kako joj dosad njene molbe nisu ništa donijele, činilo se da su neuslišane i neprihvaćene. Gdjekad bi pomislila da je Bog okrenuo svoje lice od nje; na časak bi postala kalvinist i tonući u ponore vjerskoga očaja vidjela gdje se nad nju nadvija vječno prokletstvo. Većina je ljudi u tijeku života doživjela dan, ili dane, kad bi se osjetili posve napuštenima i nakon duga bi i uzaludna nadanja uvidjeli da je predmet želje i nadalje jednako dalek, te bi im duša doista obamrla. Težak je to časak, ali često upravo najmračniji čas navješćuje osvit novoga dana: to je onaj obrat u godini kad ledeni, siječanjski vjetar pronosi pustim poljem pogrebnu pjesmu prohujaloj zimi i predznak nadolazećem proljeću. Ptice što tad dršćući od zime ugibaju ne tumače tako ove zamahe vjetra, kao što ni izmučena duša ne može u vrhuncu svoje patnje nazreti praskozorje njena izbavljenja. Pa ipak, svi koji trpe neka se čvrsto drže ljubavi i vjere u Boga, Bog ih nikad neće iznevjeriti, niti ih posve napustiti. »Koga on voli, njega i kažnjava« - te su riječi istinite i ne smijemo ih zaboraviti.
Kuća je najposlije oživjela; služavke su ustale i počele otvarati kapke na donjim prozorima. Napustivši svoju postelju, koja za nju bijaše ležaj od trnja, Caroline osjeti kako joj se s novim danom i poslovima koje ovaj donosi vraća snaga kakvu novi dan ulijeva svima osim krajnjim očajnicima i onima na umoru. Odjenula se, brižljivo kao i obično, nastojeći da joj izgled ničim ne oda bespuće što ga je nosila u srcu; činila se jednako svježom kao i Shirley, samo što oči gospođice Keeldar bijahu žive, a oči gospođice Helstone ugašene. - Danas namjeravam mnogo toga reći Mooreu - bile su prve Shirleyne riječi; na licu joj se čitalo da je za nju život pun zanimljivosti i nade te mnoge stvari namjerava obaviti. - Podvrgnut ću ga unakrsnom ispitivanju - doda - sigurno misli da me je divno nadmudrio. Tako muškarci postupaju sa ženama; vazdan od njih skrivaju svaku opasnost; vjerojatno drže da im time prišteduju bol. Misle da mi ne znamo gdje su noćas bili: a mi znamo da se oni ni u snu ne nadaju gdje smo mi bile. Muškarci, čini se, zamišljaju da je ženska pamet isto što i dječja. A u tom imaju krivo.
Izgovorila je te riječi stojeći pred ogledalom i namatajući oko prsta u kovrču svoju prirodno valovitu kosu. Malo zatim, dok joj je Caroline zatvarala haljinu i vezala pojas, nastavila je:

- Kad bi nas muškarci vidjeli kakve smo uistinu malo bi se zbunili, jer i najoštroumniji su ljudi u zabludi kad je riječ o ženama; ne vide ih u pravu svjetlu, pogrešno ih razumiju kako u dobru tako i u zlu; dobra je žena, prema njihovu sudu, čudno biće, napola lutka, napola anđeo; zla je, pak, redovito čudovište. Kad ih samo čujem gdje se oduševljavaju svojim tvorevinama i uzdižu junakinju neke pjesme, romana ili drame, i drže je divnom: božanskom! Bila ona uzvišena i divna, nerijetko je lažna: umjetna poput one ruže tamo na mom najljepšem šeširu. Kad bih im kazala sve što o tome mislim; iznijela im svoje istinsko mišljenje o nekom slavnom ženskom liku u nekome slavnom djelu, što bi mi učinili? Kamenovali bi me u roku od pola sata. - Shirley, toliko pričaš da ti ne mogu zatvoriti haljinu: budi mirna! A najposlije, junakinje romana što su ih pisali muškarci nisu bolje od junaka djela što su ih žene napisale.
- Nije istina; žene bolje poznaju muškarce nego muškarci žene. Jednog ću dana iznijeti dokaze o tome u nekom časopisu, ako nađem vremena; samo... to nikad ne bi tiskali: vratili bi mi rukopis 'uz zahvalu'. - Zasigurno; ti i ne bi znala pisati; nedostaje ti znanja; nisi obrazovana, Shirley. - I sam Bog zna da govoriš istinu, Cary: prava sam neznalica. Jedino se tješim da ni ti nisi bolja.
Sišle su na doručak.
- Pitam se kako su gospođa Pryor i Hortense provele noć - reče Caroline dok je pripremala kavu. - Kako sam sebična! Dosad nisam ni jednom na njih pomislila; mora da su sve čule; Fieldhead i kuća Mooreovih sasvim su blizu; Hortense je plašljiva, a bez sumnje i gospođa Pryor.
Uvjerena sam, Lina, da je Moore negdje sklonio svoju sestru; otišla je kući s gospođicom Mann; sigurno ju je kod nje smjestio za ovu noć. Za gospođu sam Pryor, priznajem, malo uplašena, ali za pola ćemo sata biti s njom. Vijesti o događaju u Dolu pročula se već u cijelu susjedstvu. Fanny, koja je pošla u Fieldhead po mlijeko, vratila se trčeći i sva im zadihana pripovijedala o bici koja se noćas odigrala kod Mooreove tvornice, i, kazala je, govori se da ima dvadeset mrtvih. Elzu je, pak, U Fannynu odsustvu, obavijestio mesarski pomoćnik da je tvornica do temelja izgorjela. Obje su djevojke utrčale u salon da bi ispripovijedile te strašne novosti, iznoseći na kraju ove jasne i točne priče svoje uvjerenje da je i gospodar u tome sudjelovao; on i njegov pisar, Thomas, uvjerene su, pridružili su se noćas gospodinu Mooreu i njegovim vojnicima; gospodin se Malone također nije vraćao kući od jučer poslijepodne; a žena I djeca Joea Scotta u velikoj su brizi jer ne znaju gdje je glava obitelji. Tek što su to ispričale, kadli se na kuhinjskim vratima začu kucanje; bio je to služitelj iz Fieldheada s hitnom obavijesti od gospode Pryor. Napisala je u žurbi pisamce u kojem moli gospođicu Keeldar da se odmah vrati, jer u okolini i kući vlada strašan metež a valja izdati naredbe što jedino gospodarica može učiniti. U dodatnoj je rečenici zamolila da gospođicu Helstone ne ostavlja samu u župnome dvoru; bit će bolje, mislila je, da gospođica Helstone doprati gospođicu Keeldar.

- Ali, što će biti s Fanny i s Elizom? A ako se vrati stric? - Tvoj se stric još neće vratiti; ima on hitnijeg posla; cijelog će dana jašiti od Briarfielda do Stilbroa i natrag; obilaziti suce u sudnici i časnike u kasarni; a Fanny i Eliza mogu pozvati ženu Joea Scotta i pisarevu ženu da im prave društvo. Uostalom, više ne prijeti nikakva opasnost; proći će tjedan dana prije no što se pobunjenici opet skupe ili pripreme novi napad; a čvrsto sam uvjerena da će Moore i gospodin Helstone iskoristiti jučerašnju pobunu da ih posve ušutkaju; prisilit će vladu u Stilbrou da poduzme oštre mjere. Jedino se nadam da neće biti suviše okrutni - da poražene neće odviše nemilosrdno progoniti. - Robert neće biti okrutan: sinoć smo se u to uvjerile - reče Caroline.
- Ali će biti nepopustljiv - uzvrati Shirley - a tvoj stric također. Dok su brzo išle duž livade, a potom stazom između oranica, u smjeru Fieldheada, u daljini su primijetile kako je drum pun ljudi, pješaka i konjanika; neuobičajeno se mnoštvo slijevalo u smjeru inače pustog Dola. Kad su stigle u zamak, stražnja su dvorišna vrata bila otvorena, a dvorište i kuhinja puni uzbuđenih ljudi koji su došli po mlijeko muškarci, žene i djeca, koje je gospođa Gill molila, očito bez uspjeha, da uzmu svoje kantice i pođu kući. (Na sjeveru je Engleske običaj, ili je bio običaj, da se seljaci iz susjednih kuća opskrbljuju mlijekom i maslacem iz mljekarstva plemićkoga imanja na čijim su se pašnjacima upravo za to odgajale krave muzare. Gospođica je Keeldar imala takvo stado švicarskih krava, tamnih podgušnjaka, koje su pasle sočnu travu i pile bistru vodu Airedalea, a Shirley se njihovom mekom dlakom i uzornim izgledom vrlo ponosila.) Kad je vidjela kako stvari stoje, Shirley zaključi da bi valjalo isprazniti kuću, te priđe skupinama ljudi koji su žagorili. Zaželje im dobro jutro, jednostavno i neusiljeno - njen prirodan način kadgod bi se obraćala većem broju ljudi, nadasve ako bi ovi bili pripadnici radničke klase; sa sebi je ravnima bila nešto hladnija, a spram onih je iznad sebe bila gorda. Zatim ih upita jesu li svi dobili svoje mjerice mlijeka a kad joj odgovoriše potvrdno, primijeti da se 'čudi što još čekaju'.

- Raspravljamo o bici koja se odigrala u vašoj tvornici, gospođice - odgovori joj jedan od muškaraca.
- Raspravljate! To je i nalik na vas! - reče Shirley. - Čudno kako ljudi vole raspravljati o događajima; raspravljate ako netko iznenada umre; raspravljate ako negdje izbije požar; raspravljate ako neki tvorničar propadne ili ga ubiju. Kakvo dobro od vašeg raspravljanja?
Ljudi iz nižih staleža jako vole kad ih se dobroćudno i bez okolišanja malo ukori. Laskanje duboko preziru; u poštenoj grdnji uživaju. Oni to zovu otvorenim govorom i istinski se raduju kad je njima upućen. Prisna osornost pozdrava gospođice Keeldar u trenu skrenu pozornost cijele skupine.
- Mi bar ne ratujemo s onima iznad nas, zar ne? - primijeti neki čovjek smiješeći se.

- Ali niste ništa bolji; vi biste morali biti primjer marljivosti, a ovdje naklapate poput lijenčina. Otmjeni, bogati ljudi, koji nemaju nikakva posla, mogu se donekle ispričati što trate vrijeme; ali vi, koji morate zaraditi svoj kruh u znoju lica svoga, za vas nema isprike.
- Čudno je to, gospođice; zar za nas nema nikad praznika? - Nikad - glasio je žustar odgovor. - Osim - dodala je 'gospodarica' uz osmijeh koji je upola ublažio njenu strogost - osim ako biste ga znali bolje provesti, a ne da uz rum i čaj, kako čine žene, ili uz pivo i lule, kao što čine muškarci, raspravljate na račun vaših susjeda. Hajde, prijatelji, doda, odjednom prelazeći s osornosti na uljudnost - budite tako ljubezni i uzmite vaše limenke pa pođite kući. Danas očekujem brojne posjete pa ne bi bilo zgodno da svi pristupi kući budu zakrčeni.
Ljudi u Yorkshireu spremno prihvaćaju razložnost jednako kao što su tvrdoglavi kad je riječ o prisili: za pet je minuta dvorište bilo prazno. - Hvala i dovidenja, prijatelji - reče Shirley dok je zatvarala vrata sada tihog dvorišta.
Neka mi samo neki uglađeni Londonac nakon ovoga kaže da jorkširci nisu vični lijepu ponašanju! Ako im se obratite na pravi način, većina je ljudi iz Zapadnog Ridinga prava gospoda: glupa ih izvještačenost i besmislena naduvenost čine silovitima.
Ušavši na pokrajni ulaz, mlade se gospođice preko kuhinje (ili kuće kako se naziva unutrašnja kuhinja) uputiše u salon. Gospođa im Pryor, trčeći niz hrastove stube, pođe ususret. Bila je jako uznemirena; inače rumeno lice bilo joj je blijedo; plave, spokojne oči sada su se činile nemirne i uplašene. Pa ipak, nije počela s uzvicima, niti s užurbanim, isprekidanim pripovijedanjem o onom što se dogodilo.
U tijeku cijele ju je noći i jutra više no išta mučio osjećaj nezadovoljstva samom sobom, što nije odlučnija, smirenija pa time i spremnija da se suoči sa situacijom.

- Vi znate - započe dršćućim glasom pa ipak trudeći se da ne pretjera u svom izlaganju, da je skupina pobunjenika noćas napala tvornicu gospodina Moorea; odavde smo jasno čuli pucnjavu i metež; nitko od nas nije spavao: bila je to tužna noć; kuća je od jutra uskomešana, ljudi neprestano dolaze i odlaze; sluge mi se obraćaju, traže zapovijedi i upute, a nisam ja ovlaštena da ih dajem. Gospodin je Moore, čini mi se, poslao nekog po hranu i piće za vojnike i za sve koji su sudjelovali u obrani; tražio je, također, neke druge stvari potrebne za ranjenike.
Nisam mogla na sebe preuzeti odgovornost, izdavati naređenja i bilo što poduzeti. Bojim se da odgađanje gdjekad može imati teških posljedica ali ovo nije moja kuća; bili ste odsutni, draga gospođice Keeldar - što sam mogla učiniti?
- Zar hrana nije poslana? - upita Shirley, a lice joj, dotad vedro, zadovoljno i spokojno, čak i kad je grdila ljude koji su došli po mlijeko, potamni i planu. - Mislim, draga, da nije.
- I ništa nije poslano ranjenicima? Zavoji, vino, posteljina? - Mislim da nije. Ne znam je li gospođa Gill nešto učinila, ali meni je u ovom času bilo nemoguće da raspolažem vašom svojinom i da je šaljem i njome opskrbljujem vojnike - količina namirnica za četu vojnika vrlo je skupa; nisam mogla dopustiti da opustoše kuću. Željela sam postupiti kako valja, ali priznajem da nisam bila sasvim sigurna što bi bilo najbolje. - Pa ipak, jasno je kao sunce. Ovi su vojnici izložili svoje živote braneći moje dobro; držim da s pravom očekuju moju zahvalnost; ranjenici su naši bližnji: držim da bi im trebalo pomoći. Gospođo Gill!
Okrenula se vičući glasom prije razgovijetnim no blagim. Kroz zidove je predvorja obložena hrastovinom i kroz kuhinjska vrata odjeknuo jače no ijedno zvonce. Gospođa Gill, koja je upravo mijesila kruh, dotrčala je ruku i pregače umrljane brašnom, ne usuđujući se ni da obriše ruke, niti da istrese pregaču. Njena gospodarica nikad nije zvala poslugu takvim glasom, osim jednom, kad je s prozora vidjela gdje se Tartar uhvatio u koštac s dva psa od kojih je svaki bio za glavu veći od njega, ako ne i hrabriji, a njihovi su gospodari, nosači, stajali kraj njih i podjarivali ih, dok je Tartar bio bez podrške; tada je, doista, pozvala Johna kao da je došao sudnji dan.

Nije čekala da se ovaj pojavi, već je sama, gologlava, istrčala na travnjak i, dobacivši nosačima da su veće životinje od ovih pasa što se tuku i valjaju u prašini ispred njih, obavila ruku oko debelog vrata najvećeg psa i iz sve ga snage uznastojala udaljiti od Tartareva ranjenog i zakrvavljenog oka ispod i iznad kojeg su se upravo žarili osvetoljubivi očnjaci. Pet ili šest ljudi odmah joj je priskočilo u pomoć ali ona ni jednom nije zahvalila: - Mogli su doći prije da su doista željeli pomoći - kazala je. Cijeloga dana nikome nije uputila ni riječi, već je sve do večeri sjedila kraj vatre u salonu motreći i njegujući Tartara koji je, sav krvav, ukočen i natečen, ležao na prostirci kraj njenih nogu. Povremeno bi krišom zaplakala i šaptala mu najnježnije riječi sažaljenja i milja, glasom na čiju bi blagost stari, izranjeni ratnik prestao lizati svoje rane i počeo lizati njenu ruku ili cipelu. Johna pak gospodarica nije pogledala cijeloga tjedna.
Gospođa Gill koja je dobro upamtila ovu zgodu, dotrčala je »sva uzdrhtala«, kako je sama pripovijedala. Gospođica joj je Keeldar istim strogim, odsječenim glasom postavljala pitanja i izdavala naređenja. Gordi joj je duh strašno pogodila pomisao da se u takvu času Fieldhead pokazao negostoljubiv i uskogrudan. Snažno pomicanje svile i čipaka na njenim grudima, uslijed burna kucanja srca, najbolje je pokazivalo koliko joj je ponos bio ranjen. - Kad je stigla ta poruka iz tvornice?
- Nema ni sat vremena, gospođice - odgovori domaćica u želji da je umiri.
- Nema ni sat! Isto kao da ste kazali, dan. Vjerojatno su se već nekom drugom obratili. Smjesta pošaljite tamo čovjeka s porukom da sve što je u ovoj kući stoji na raspolaganju gospodinu Mooreu, gospodinu Helstoneu i vojnicima. To prije svega!
Dok je gospođa Gill potrčala da izvrši ovo naređenje, Shirley se odmakla od svojih prijateljica i stajala pokraj prozora, šutljiva i nepristupačna. Okrenula se kad se pojavila gospođa Gill. Tamna rumen, kakva uslijed bolna uzbuđenja izbije na blijedu obrazu, planula je na njezinu licu; iskra nezadovoljstva sijevala joj je u tamnu oku.
- Iznesite sve što je u smočnici i u podrumu za vino, natovarite u kola za sijeno i pošaljite u Dol.
Ako slučajno nema dovoljno kruha i mesa, pošaljite nekog do pekara i mesara; neka pošalju što imaju; ali sama ću pogledati. - Zatim iziđe. - Uskoro će sve biti u redu; za jedan će je sat sve proći - šaptala je Caroline u uho gospodi Pryor. - Pođite gore, draga gospođo - dodala je osjećajno - i pokušajte se umiriti i sabrati. Uistinu, prije no što se smrkne, Shirley će više okrivljavati sebe nego vas.
Blagim uvjeravanjem i nagovorom gospođica je Helstone umirila uzbuđenu gospođu. Otprativši je do njene sobe i obećavši da će se vratiti čim bude mogla, Caroline je ostavi rekavši da ide vidjeti »može li biti od koristi«. I doista, mogla je biti od koristi, jer posluga u Fieldheadu nije bila brojna, a gospodarica je iznašla tisuću poslova za svakog od njih a i za samu sebe. Caroline, sa svojom blagom i dobrom ćudi, a pritom okretna u poslu, priskoči u pomoć domaćici i služavkama, pa im kako su ove bile pomalo uplašene neočekivanom provalom bijesa njihove gospodarice, uvelike olakša; pripomognu djevojkama i umiri upraviteljicu. Na kratak pogled i smiješak što ga je uputila Shirley, ova uzvrati osmijehom. U tom je času Caroline nosila tešku košaru uz podrumske stube.

- To nema smisla! - viknu Shirley i potrči joj u pomoć. - Istegnut ćeš ruku. S tim joj riječima uze košaru i sama je iznese u dvorište. Kad se vratila, oblak se gnjeva već razišao, sjena s lica raspršila; poprimila je svoje uobičajeno srdačno i veselo držanje spram svih oko sebe, a bila je i naročito blaga jer se pomalo stidjela svoga nepravednog bijesa.Nadzirala je utovar kola, kadli neki gospodin uđe u dvorište i priđe joj a da ga ona nije opazila. - Nadam se da je gospođica Keeldar jutros dobro? - reče, ispitivački promatrajući njeno zarumenjeno lice.

Pogledala ga je i ne odgovorivši nastavila posao. Prikrila je smiješak zadovoljstva što joj je zatitrao oko usana. Gospodin ponovi svoj pozdrav naginjući se ne bi li ga bolje čula.
- Dobro da ne može bolje - glasio je odgovor - a to bih, čini se, kazala i za gospodina Moorea. Istini za volju, nisam za njeg suviše zabrinuta; sitne su nezgode ono što upravo i zaslužuje; njegovo je ponašanje, zasad ćemo reći čudno, a kad bude više vremena izabrat ćemo prikladniji izraz. U međuvremenu, mogu li ga upitati što ga dovodi ovamo? - Gospodin Helstone i ja upravo smo primili vašu poruku da nam sve u Fieldheadu stoji na raspolaganju. Po bezgraničnom smo značenju ove ljubezne ponude zaključili da ste sebe opteretili s previše truda i kako vidim naše su pretpostavke bile točne. Imajte na umu da kod mene nije cijeli puk, već svega šest vojnika i otprilike isto toliko građana. Dopustite da vam vratim dio od ovog obilja namirnica.
Gospođica se Keeldar zacrveni i sama se smijući svojoj pretjeranoj darežljivosti i nerazumnom proračunu. Moore se također smijao, premda vrlo tiho, a zatim je isto tako tiho naredio da se mnoge košare skinu s kola i mnoge boce vrate u podrum.
- Moram ovo ispričati župniku - reče - napravit će od toga divnu priču. Kakav biste odličan vojni dobavljač bili, gospođice Keeldar! - ponovno se nasmije, pa doda: - Upravo kako sam i pretpostavio.
- Morali biste mi biti zahvalni - reče Shirley - umjesto što mi se rugate. Što mi je bilo činiti? Kako sam mogla znati koliko ste gladni i koliko vas je? Po onome što sam znala, moglo je biti i pedeset ljudi koje je valjalo nahraniti. Ništa mi niste kazali, a osim toga, kad netko traži namirnice za vojnike, odmah zamišljamo da je riječ o većoj količini.

- Čini se da je tako - primijeti Moore uputivši zbunjenoj Shirley svoj prodorni pogled. - A sad - reče obraćajući se kočijašu - držim da ostalo možete odvesti u Dol. Vozit ćete nešto lakši teret no što vam je gospođica Keeldar namijenila. Kad su kola uz štropot napustila dvorište, Shirley se pribrala i upitala što je s ranjenicima.
- Na našoj strani nitko nije bio ranjen - glasio je odgovor. - Ali vi ste ranjeni na sljepočici - umiješa se zadihan, tih glas, Carolinin glas; ona se bila povukla u sjenu vrata i sakrila iza krupne gospođe Gill, pa je Moore do tog trena nije primijetio; kad je progovorila, njegove se oči zagledaše u to mračno skrovište.
- Jeste li jako ranjeni? - upita.
- Kao kad se ti pri šivanju ubodeš iglom.
- Podignite kosu, da vidimo!
Robert skinu šešir i učini kako je zamolila otkrivajući pritom usku vrpcu flastera. Caroline kimnu u znak da je zadovoljna i iščeznu u mračnoj unutrašnjosti kuće.
- Kako zna da sam povrijeđen? - upita Moore. - Vjerojatno je čula. Ali i suviše je dobra što se zbog vas uzbuđuje. Ja sam imala na umu vaše žrtve kad sam se raspitivala o ranjenicima; koliko su gubitaka imali vaši protivnici?
- Jedan je od pobunjenika, ili žrtava kako vi kažete, ubijen, a šestero ih je ranjeno.
- Što ste učinili s njima?

- Ono što ćete vi svakako odobriti. Smjesta smo im pružili liječničku pomoć, a čim dobijemo dvoja natkrivena kola i malo čiste slame, prebacit ćemo ih u Stilbro.
- Slame!?! Potrebni su im ležajevi i posteljina. Poslat ću svoja kola, a vjerujem da će i gospodin Yorke poslati svoja.
- Točno ste prosudili; on se već sam ponudio, a gospođa Yorke, koja je poput vas sklona da pobunjenike drži mučenicima, a mene, i nadasve gospodina Helstonea, ubojicama, u ovom času vjerojatno već užurbano priprema perine, jastuke, jastučiće, pokrivače, itd. Žrtve imaju sve što im je potrebno, vjerujte mi. Gospodin je Hali, vaš omiljeni svećenik, već od šest sati uz njih, savjetuje ih i moli s njima njegujući ih poput prave bolničarke; a Carolinina dobra prijateljica, gospođica Ainley, ta toliko ružna stara djevojka, poslala je gomilu zavoja i platna, otprilike onoliko koliko je vina i mesa namjeravala poslati druga jedna gospođica.
- Dosta o tom. Gdje je vaša sestra?
- Odlično zbrinuta. Smjestio sam je na sigurnome, kod gospođice Mann. Jutros su krenule u Wormwood Wells (poznate toplice), gdje će ostati nekoliko tjedana.
- Da, a gospodin je Helstone mene smjestio u župni dvor! Kako ste samo vi muškarci dosjetljivi! Od srca vam čestitam na tom izumu i vjerujem da vam, kad o njem s užitkom razmišljate, pruža veliko zadovoljstvo. Dosjetljivi i promućurni, zašto niste i sveznajući? Kako to da vam se pred nosom odigravaju događaji o kojima vi nemate ni pojma? Tako mora biti, jer inače ne bismo osjetile izvanrednu radost da smo vas nadmudrile. O! prijatelju, buljite u mene koliko vas volja, moje vam lice ništa neće otkriti. Moore je doista izgledao poput čovjeka koji ne shvaća. - Držite da sam opasan primjerak ženskoga soja? Zar ne?
- Neobičan, u najmanju ruku. - A Caroline, je li ona neobična? - Na svoj način, da. - Na svoj način! Koji je to način? - Poznajete je jednako dobro kao i ja.

- Budući da je poznajem, uvjeravam vas da nije ni nastrana, niti su joj postupci teško predvidivi.
- Zavisi...
- Pa ipak, ona nije nimalo muškobanjasta, zar ne? - Zašto toliko naglašavate to ona? Držite li da se, u tom pogledu, razlikuje od vas?
- Tako vi mislite, u to ne sumnjam, ali to i nije važno. Caroline nije ni muškobanjasta, niti ono što se nazivlje žustrom ženom. - Vidio sam je kad plane.
- I ja, ali ne s muškim žarom: bio je to kratak, živ, drhtav plamen, koji bukne, bljesne i ugasi se...
- A zatim se uplaši svoje vlastite smjelosti. Opisujući Caroline, opisujete i ostale.
- Želim reći da je gospođica Helstone, premda blaga, pomirljiva i vrlo iskrena, unatoč svemu kadra da se opre pronicavu duhu gospodina Moorea. - Što ste to vas dvije radile? - upita iznenadno Moore. - Jeste li doručkovali?- U čemu je vaša zajednička tajna? - Ako ste gladni, gospođa će vam Gill pripremiti nešto da ovdje pojedete. Uđite u mali salon i zazvonite; poslužit će vas kao u gostionici; ili ako vam je draže, vratite se u Dol!
- Nema izbora; moram se vratiti u Dol. Doviđenja! Doći ću do vas čim nađem vremena.

20.
GOSPOĐA PRYOR


Dok je Shirley razgovarala s Mooreom, Caroline se uspela gospođi Pryor. Zatekla ju je vrlo utučenu. Nije se činilo da ju je prenagljenost gospođice Keeldar uvrijedila, već ju je očito pekla neka unutrašnja rana. Svatko bi, osim srodne naravi, držao da je neosjetljiva spram tihe, nježne pažnje kojom je gospođica Helstone pokušavala da je utješi; ali Caroline je znala da ona tu pažnju osjeća, cijeni i da je smiruje, premda se činilo da je jedva primjećuje. - Nedostaje mi samopouzdanja i odlučnosti - kazala je najposlije. - Oduvijek mi nedostaju te osobine; pa ipak, čini mi se da je gospođica Keeldar za cijelo to vrijeme morala upoznati moju narav i znati da se vazda trudim da učinim ono što je pravo, da postupim kako najbolje znam. Zbunila sam se što je na meni bilo da donesem odluku o nečem tako neuobičajenom, nadasve nakon one noćašnje uzbune. Nisam mogla spremno djelovati u tuđe ime, ali nadam se da zbog moje neodlučnosti neće biti ozbiljne štete. Na vratima se čulo tiho kucanje; bila su poluotvorena. - Caroline dođi - čuo se tih glas. Gospođica Helstone iziđe; Shirley je stajala na galeriji, skrušena, postiđena, poput pokajnička djeteta. - Kako je gospođa Pryor?
- Prilično utučena - reče Caroline.
- Vrlo sam ružno postupila, nevelikodušno, nezahvalno - reče Shirley. - Kako je ružno od mene da sam je tako napala zbog nečeg što, najposlije, i nije njena greška, već posljedica njene pretjerane savjesnosti. Ali iskreno se kajem zbog svoje pogreške; reci joj to i zamoli je da mi oprosti. Caroline s najvećim zadovoljstvom obavi ovaj zadatak. Gospođa Pryor ustade i priđe vratima; zazirala je od raspri; bojala ih se kao i svi stidljivi ljudi te stoga zbunjeno promuca: - Uđite, draga moja.
Shirley uđe pomalo plaho, te zagrlivši svoju odgojiteljicu i ljubeći je srdačno, reče:

- Morate mi oprostiti, gospođo Pryor. Ne bih podnijela da između nas postoji neki nesporazum.
- Nemam vam što oprostiti - glasio je odgovor. - Nećemo o tome dalje raspravljati, molim vas. Ovaj je događaj konačno i jasnije no ikad pokazao da nekim teškoćama nisam dorasla.
A taj će bolni osjećaj i nadalje tištati dušu gospode Pryor i nikakav ga Shirleyin ili Carolinin napor ne bi mogao izbrisati; mogla je oprostiti svojoj učenici koja ju je uvrijedila, ali sebi, nedužnoj, nije mogla.
Gospođicu Keeldar koja, čini se, toga jutra nije mogla ni časka odahnuti, opet je netko pozvao da siđe. Najprije je to bio župnik kojeg je srdačno dočekala i još srdačnije ukorila; očekivao je i jedno i drugo, a kako je bio u dobru raspoloženju, obje je stvari s mirom primio.
Za svoje je kratke posjete sasvim zaboravio da upita za svoju štićenicu; napad, napadači, tvornica, suci i nasljednica posve su zaokupili njegove misli, te je zaboravio na sve što je u vezi s obitelji. Govorio je o udjelu što su ga on i njegov pomoćnik imali pri obrani Dola.
- More će se licemjernog bijesa izliti na naše glave zbog sudjelovanja u toj stvari - reče - ali, ja se ne bojim klevetnika. Bio sam tamo u ime zakona i obavio svoju dužnost kao čovjek i Britanac, a mislim da je to posve u skladu s mojim pozivom svećenika i Levite u njegovu najuzvišenijem smislu. Vaš je zakupac - nastavi - zaslužio pohvalu. Ne bih mogao poželjeti hladnijega i odlučnijeg zapovjednika.
Pritom je također pokazao da posjeduje moć zrele prosudbe i zdrava razuma; ponajprije što se do u tančine pripremio za događaj, a zatim što je, kad su mu njegovi dobro smišljeni planovi donijeli uspjeh, bez zloupotrebe iskoristio svoju pobjedu. Neki su se ljudi iz sudstva sada jako uplašili i, poput svih kukavica, spremni su na okrutnost; Moore ih obuzdava sa zavidnom mudrošću.
Dosad je bio prilično omražen u ovome kraju, ali upamtite moje riječi, sada će se javna naklonost okrenuti njemu u korist; ljudi će uvidjeti da ga nisu valjano procijenili i požurit će da isprave svoje grešku; a kad on vidi da su ljudi oko njega voljni da priznaju njegove zasluge i sam će postati ljubeznijim spram njih.

Gospodin se Helstone upravo spremao da već rečenom nadoda nekoliko polušaljivih, poluozbiljnih upozorenja gospođici Keeldar, povodom glasina što kruže o njenoj naklonosti spram sposobnoga zakupca, kadli zvono na vratima navijesti slijedećeg posjetioca i uskrati mu zadovoljstvo u toj pošalici; kako je slijedeći posjetilac bio sjedokos, postariji gospodin žustra držanja i prezriva pogleda - riječju, naš stari znanac i župnikov davnašnji neprijatelj, gospodin Yorke - svećenik i Levit zgrabi šešir, brzo se oprosti s gospođicom Keeldar, ukočeno kimnu gostu i naglo se udalji.
Gospodin Yorke nije bio dobro raspoložen pa nije mjerio riječi kojima je izrazio svoje mišljenje o događajima prošle noći; nikog nije poštedio: ni Moorea, ni sudske vlasti, ni vojnike ni vođu pobunjenika - sve je redom izgrdio; ali, najteže je riječi sačuvao - a to su bili pravi, sočni, jorkširski pridjevi - za ratoborne svećenike, za »krvožednog i đavolskog« župnika i njegova pomoćnika. Prema njegovu se mišljenju čaša svećeničkih krivica sada napunila do vrha.
- Crkva je - reče - sada u lijepom sosu. Jednom kad se svećenici pomiješaju s vojnicima, kad rukuju puškama i barutom ubijajući bolje od sebe, tad je kucnuo čas da crkva propadne.
- Što bi Moore učinio da mu nitko nije pomogao? - upita Shirley. - Požnjeo bi ono što je posijao - pojeo ono što je skuhao. - Znači li to da biste ga vi pustili da se sam ogleda s tom ruljom? Pa dobro. On je vrlo hrabar, ali i najveća neustrašivost što je ikad ispunjavala nečije grudi ne bi mu bila od pomoći ako je riječ o dvije stotine ljudi.
- Imao je vojnike, te vrijedne robove koji iznajmljuju svoju krv i za novac ubijaju ljude.

- Nepravedno napadate vojnike, gotovo kao i svećenike. Svi koji nose crvene kapute u vašim su očima ljaga ovog naroda, dok su oni koji nose crne kapute, varalice. Gospodin je Moore, prema vašem mišljenju, pogriješio kad je potražio vojnu pomoć, a još je više pogriješio što je prihvatio i pomoć ostalih Vi, zapravo, želite reći ovo: morao je prepustiti tvornicu i svoj život neobuzdanu gnjevu grupe zavedenih luđaka, dok bi gospodin Helstone i sva ostala gospođa u župi promatrali sa strane kako gomila ruši zgradu i ubija njena vlasnika, a da pritom ne maknu ni malim prstom kako bi spasili i jedno i drugo. - Da se Moore od početka odnosio spram svojih radnika kako pristoji gospodaru nikad ga ne bi ovako ogorčeno mrzili. - Lako je vama govoriti - uzviknu gospođica Keeldar koja je sa sve većim žarom branila svog zakupca: - Vi, čija obitelj živi u Briarfieldu već šest pokoljenja, pedeset ste godina ovdje i ljudi su se navikli na vas; poznajete njihove navike, predrasude i sklonosti. Doista, vama je lako izbjeći da ih svojim postupcima uvrijedite; ali gospodin je Moore stigao u ovaj kraj kao tuđin, došao je siromašan i bez prijatelja; s vlastitom snažnom voljom kao jedinim osloncem; probijao se jedino s pomoću svoje časti, darovitosti i marljivosti.
Kakav čudovištan zločin, uistinu, što pod takvim okolnostima njegovo po prirodi ozbiljno i tiho držanje nisu svi odmah prihvatili; što se nije šalio i slobodno i srdačno ophodio s ovim nepoznatim mu seljacima kao vi sa svojim sunarodnjacima! Neoprostiv prijestup, zar ne, što usavršavajući proizvodnju nije postupio baš najopreznije, što nije uvodio promjene polako i postepeno kao što to može učiniti neki bogati kapitalist! Zar zbog takvih grešaka treba pasti žrtvom razbješnjele gomile?
Zar mu treba uskratiti čak i mogućnost da se brani? Zar one kojima kuca muško srce u grudima (a u gospodina je Helstonea takvo, ma što vi kazali) treba nazvati zlikovcima zato što su stali na njegovu stranu, zato što su se usudili da se pridruže čovjeku koji se sam bori protiv dvije stotine? - Hajde, hajde, smirite se - reče gospodin Yorke smiješeći se žestini kojom je Shirley postavljala svoja žustra pitanja.
- Da se smirim! Zar da smireno slušam puke besmislice?! Opasne besmislice! Ne. Prilično ste mi dragi, gospodine Yorke, i vi to znate: ali doista ne podnosim neka vaša načela. Sva ova licemjerna kuknjava nad vojnicima i svećenicima vrijeđa mi uho. Svo to smiješno, besmisleno uzdizanje jedne klase, bilo aristokratske, bilo demokratske, svo to huljenje na neki drugi red, bilo svećenički, bilo vojnički, svo to nanošenje nepravde pojedincima, bilo vladaru, bilo prosjaku, zaista mi je odvratno; svako ustajanje jednog staleža protiv drugog, sve stranačke mržnje, svako nasilje prerušeno u slobodu, sve to odbacujem i neću ni ćuti za to.
Vi mislite da ste čovjekoljubivi; vi mislite da ste pristaša slobode, ali slušajte što ću vam reći: gospodin Hali, župnik u Nunnelyju, bolji je prijatelj čovjeku i slobodi od Hirama Yorkea, reformatora iz Briarfielda. Gospodin Yorke ne bi s tolikim strpljenjem slušao gdje mu se tako obraća neki muškarac, niti bi to dopustio svakoj ženi; ali Shirley je držao poštenom i lijepom, a i zabavljalo ga je što je tako otvoreno pokazala svoj bijes; usto je potajice uživao što ona brani svoga zakupca, jer kao što smo spomenuli, dobro mu je Roberta Moorea iskreno ležalo na srcu; osim toga, znao je da joj se može osvetiti za njenu strogost čim to poželi; jedna bi riječ, vjerovao je, dostajala da je ušutka, da joj svijetlo čelo prekrije ružičastom sjenom stida, a spušteni kapci i trepavice sakriju ovo užareno oko.
- Što biste još željeli kazati? - upita je kad je zastala više, čini se, da bi odahnula no što bi iscrpla svoj predmet ili snagu. - Imam li još što kazati, gospodine Yorke? - ponovila je brzo kročeći od jednog do drugog zida hrastovinom obloženog salona. - Imam li još što kazati? Imala bih mnogo toga, samo kad bih se mogla jasno izraziti, a u tome nikad posve ne uspijem. Željela bih kazati da su vaša stajališta, kao i u većine ekstremnih političara, takva da ih samo neodgovoran čovjek može zastupati; da su to uvijek pogledi opozicije, vazda na riječima, nikad na djelu. Kad biste sutra postali ministar predsjednik, morali biste ih napustiti. Okrivljujete Moorea stoga što je branio svoju tvornicu; da ste bili na njegovu mjestu, jedini čisti i razumni postupak bi bio da učinite ono što je on učinio. Okrivljujete gospodina Helstonea zbog toga kako je postupio. Gospodin Helstone ima svojih pogrešaka; ponekad ima krivo, ali češće je u pravu. Da su vas kojim slučajem izabrali za župnika u Briarfieldu, ne bi vam bilo lako ostvariti sve što je za dobrobit župe započeo, i na čemu je ustrajno radio vaš prethodnik. Čudim se da ljudi ne sude pravednije o drugima i o samima sebi. Kad čujem gospođu Malonea i Donnea gdje naklapaju o ugledu crkve, dostojanstvu i pravima svećenika, o poštovanju koje im kao svećenicima pripada; kad čujem njihove sitne, zlobne napade na disentiste; kad vidim njihovu glupu, uskogrudnu ljubomoru i umišljenost; kad mi uši zvone od njihova blebetanja o obzirima, običajima i predrasudama; kad vidim koliko su bezobzirni spram sirotinje, a kako su bijedno ponizni spram bogatih, pomislim da je Anglikanska crkva u doista žalosnu stanju te da bi i njoj i njenim sinovima bila prijeko potrebna preobrazba.
I dok tako tužna okrećem glavu od tornja stolne i seoske crkve - da, tužna poput crkvenog starješine koji vidi da bi crkvu valjalo obijeliti a nema novca da kupi kreč, mislim na vaše besmisleno ismijavanje »debelih biskupa«, »zadriglih župnika«, »stare majke crkve«, itd. Pomislim kako napadate svakog tko se razlikuje od vas, kako brzopleto osuđujete staleže i pojedince a da pritom ne uzimate u obzir okolnosti i iskušenja, i tada me, gospodine Yorke, u dnu duše obuzima sumnja postoje li uopće ljudi dovoljno milosrdni, razumni i pravedni da bi im se mogao povjeriti zadatak preobrazbe crkve. Ne vjerujem da ste vi takav čovjek.
- Gajite loše mišljenje o meni, gospođice Shirley; nikad mi ga niste tako otvoreno iznijeli.
- Nije mi se ukazala prigoda; ali mnoge sam večeri provela u salonu u Briarmainsu sjedeći na Jessynoj stoličici pokraj vaše naslonjače i uzbuđeno slušala vaše pripovijedanje, napola zadivljeno, napola buneći se. Držim, gospodine, da ste lijep primjer starog jorkširca; ponosim se time što sam se rodila u istoj pokrajini i u istoj župi kao i vi, istinoljubivi ste, uznositi, nezavisni poput snažno ukopane podmorske stijene; ali istodobno ste nesmiljeni, grubi, uskogrudni i nemilosrdni.
- Ne spram siromašnih, djevojko, a ni spram poniznih na ovoj zemlji; jedino spram ponosnih i oholih.
- As kojim pravom, gospodine, provodite ova razlikovanja? Nema ponosnijeg i oholijeg čovjeka od vas. S lakoćom se lijepo ophodite spram nižih od vas; ali suviše ste uznositi, suviše slavoljubivi, suviše ljubomorni da biste bili uljudni spram onih iznad vas. Svi ste vi isti. Helstone je, također, ponosan i pun predrasuda. Pa i Moore je, premda pravedniji i obzirniji od vas i župnika, unatoč svemu gord, odbojan i donekle sebičan. Srećom što se gdjekad nađe i čovjek poput gospodina Halla: čovjek široka i dobra srca koji voli cijelo čovječanstvo, i u stanju je da oprosti drugima što su bogatiji, uspješniji i moćniji od njega. Takav je čovjek možda običnije, i ne tako izrazite naravi, ali veći je prijatelj ljudskome rodu.
- A kad će se taj događaj odigrati?
- Koji događaj?
- Vjenčanje.
- Čije vjenčanje?
- Pa vjenčanje gospodina Gerarda Moorea, vlasnika kuće u Dolu, s gospođicom Keeldar, kćerkom i nasljednicom pokojnog Charlesa Cavea Keeldar, iz zamka Fieldhead.
Shirley ga začuđeno pogleda crveneći se; ali sjaj se njenih očiju nije izmijenio, postojano su svijetlile, da, duboko u njima sijevala je vatra. - To je vaša osveta - reče najposlije mirno; zatim nastavi: - Zar bi to bio loš izbor, nedostojan nasljednika pokojnog Charlesa Cavea Keeldara?
- Draga djevojko, Moore je džentlmen; njegova je krv jednako čista i stara poput vaše ili moje.

- A mi, dakle, držimo do stare krvi? Stalo nam je do obiteljske časti, premda bar jedan od nas zastupa republikanska načela? Stojeći pred njom Yorke pognu glavu. Usne su šutjele, ali oči su priznavale optužbu. Da - držao je do obiteljske časti - vidjelo se to u cijelom njegovu držanju.
- Moore je uistinu džentlmen - ponovi Shirley dižući glavu ljupko i veselo. Svladavala se, riječi su joj navirale ali ih nije htjela izgovoriti; oči su joj u tom trenu bile vrlo rječite; ono što su govorile
-Yorke je pokušao pročitati ali nije mogao, bilo je vidljivo ali se nije dalo izraziti, pjesmu, žarke stihove na neznanu jeziku. Pa ipak, nije bila riječ o nekoj običnoj priči niti o običnom izljevu osjećaja, o ljubavnoj ispovijesti - to je bilo očito; radilo se o nečem drugom, dubljem, zamršenijem no što je i pomišljao: osjeti da je njegova osveta promašila cilj; da Shirley likuje a on stoji pred njom kao krivac, zbunjen i u neprilici; u tom je času ona uživala, a ne on. - A kako je Moore pravi gospodin, a vi otmjena gospođica, prema tome... - Prema tome bi naš brak bio sasvim priličan, zar ne? - Sasvim.
- Zahvaljujem vam na odobrenju. Hoćete li me povesti pred oltar kad odlučim da ime Keeldar zamijenim imenom Moore?
Mjesto odgovora, gospodin ju je Yorke zbunjeno gledao. Nije mogao dokučiti značenje njena pogleda; govori li ozbiljno, ili se šali; nemirno joj je lice istodobno izražavalo i neku namjeru i osjećaj, ruganje i podsmijeh, poigravanje.
- Ne razumijem vas - reče okrećući lice od nje.
Smijala se: - Samo hrabro, gospodine; niste jedini koji me ne razumije; ali, držim, dovoljno je da me Moore razumije - zar ne? - Neka Moore nadalje sam sređuje svoje poslove. Ja se više ne miješam u njegove stvari.

Ona se iznenadno nečeg dosjeti; lice joj se ukoči, oči potamne; upita: - Zar vas je netko molio da se miješate? Ispitujete li me u nečije ime? - Sačuvaj Bože! Tko god vam postao mužem, neka dobro pripazi! Zadržite sva vaša pitanja za Roberta; ja više na njih neću odgovarati. Zbogom, djevojko!
* * *

Idući je dan bio lijep, ili bar vedar, jer meki oblaci prekrivahu sunce a plavkasta sumaglica, gusta, ali ne hladna, ni vlažna, obavijala brežuljke - Caroline, dok je Shirley bila zauzeta svojim posjetiocima, nagovori gospođu Pryor da stavi kapu i ogrne ljetni rubac te pođoše u šetnju duž uskoga ruba Dola. Na ovome su se dijelu suprotne padine udoline približavale i, obrasle šibljem i kržljavim hrastovima, tvorile šumovit klanac; njegovim je dnom neravnomjerno tekao potok probijajući se između mnogobrojnog kamenja, podlokavajući krševitu obalu, izjedajući čvornato korijenje drveća, pjeneći se, klokoćući, probijajući se sve dalje. Ovdje se, na pola milje hoda od mlina, mogao doživjeti osjećaj duboke samoće što je vladala u sjeni nedotaknutog drveća, čula se u pjesmi brojnih ptica koje su u toj sjeni prebivale. Put nije bio utaban; svježina je šumskoga cvijeća svjedočila da ljudska noga nije ovuda često prošla; napuštene su divlje ruže pupale, cvjetale i venule jedino pod nadzorom samoće, kao u haremu kakvog sultana. Bilo je ovdje nježno-plavih zvončića i bisernobijela cvijeća što je blistajući u travi, na skromniji način, podsjećalo na dio zvjezdanog neba.
Gospođa je Pryor voljela samotne šetnje; uvijek je zaobilazila drumove i tražila sporedne putove i osamljene staze; radije je šetala u društvu nego posve sama jer bi postajala bojažljiva; neodređen strah od neugodnih susreta kvario bi joj tada užitak; ali s Carolinom se ničeg nije bojala; čim bi se udaljila od ljudskih nastambi i ušla u tiho carstvo prirode u pratnji svoje mlade prijateljice, neka bi joj lagoda obuzela dušu i ozarila lice. Kad bi bila s Carolinom, jedino s njom, pomislili biste da joj je neki teret pao sa srca, neka koprena s čela, da joj se duh oslobodio nečeg što ga sputava; s njom je bila vesela; s njom bi, gdjekad, bila nježna; njoj bi otkrila svoje znanje, neka svoja iskustva; pružala joj mogućnost da nasluti kakvim je životom živjela, kakvo joj je bilo obrazovanje, kakva snaga duha, kako joj i gdje osjećajnost bijaše ranjiva. Danas, na primjer, dok su šetale, gospođa je Pryor pripovijedala svojoj pratilji o raznovrsnim pticama što su pjevale na drveću, opisivala joj vrste, govorila o njihovim odlikama i običajima. Činilo se da dobro poznaje prirodopis Engleske. Poznavala je sve vrste poljskog cvijeća što su ga vidjele usput; tanahne biljke što nicahu međ kamenjem i provirivahu iz pukotina starih zidova - biljke što ih je Caroline jedva ranije zapazila - sad su dobile nazive i objašnjenje svojih odlika; činilo se da je gospođa Pryor brižno proučila botaniku engleskih polja i šuma.
Kad su stigle do vrha klanca, sjele su na rub nekog sivog, mahovinom obraslog grebena što se pružao u podnožju strmoga zelenog brijega koji se dizao nad njima; kretala se tim krajem i govorila o njem kao da je već jednom bila ovdje. Opisivala je koliko se promijenio i uspoređivala ga s ostalim predjelima Engleske miran i neusiljen opis otkrivao je njen smisao za slikovito, uočavanje razlike između lijepoga i običnoga, moć poredbe divljeg s njegovanim, veličanstvenoga s ubavim, a sve je to davalo njenom pričanju, ugodnom a nerazmetljivom, živopisnu draž.
Usrdno zadovoljstvo s kojim ju je Caroline slušala - iskreno, tiho a ipak vidljivo - blago je uzbudilo stariju gospođu.Vjerojatno je tek rijetko sa svojom hladnom, odbojnom vanjštinom, svojim bojažljivim izrazom i uobičajenom povučenošću, pobudila u nekom kojeg je i sama mogla voljeti, osjećaj iskrene nježnosti i udivljenja punog poštovanja. Lagodna je, bez sumnje, bila spoznaja da je mlada djevojka, spram koje se - sudeći prema uzbuđenu izrazu lica i očiju - njeno srce s ljubavlju otvorilo, prihvaća za svog učitelja i privija se uz nju kao uz prijatelja. Nagnuvši se nad svoju mladu pratilju i sklanjajući joj s čela svijetlosmeđi uvojak što se iskrao iz češlja, reče joj s nešto jače naglašenom brigom no što bi sebi inače dopuštala: - Nadam se, draga moja Caroline, da će vam ovaj blag povjetarac što dolazi s brijega dobro činiti; željela bih da na ovim obrazima vidim malo više rumenila; ali možda nikada i niste bili rumeni? - Imala sam nekad rumene obraze - odgovori gospođica Helstone smiješeći se. - Sjećam se, prije godinu ili dvije, kad bih se pogledala u zrcalo, ugledala bih drukčije lice no što je ovo ovdje - oblije i ružičastije. Ali kad smo mladi - dodala je osamnaestogodišnja djevojka - duša nam je bezbrižna i život lagan. - Zar vas - nastavila je gospođa Pryor s naporom savladavajući svoju strašnu stidljivost zbog koje se čak i u ovakvoj prilici skanjivala da zaviri u dušu druge osobe: - Zar vas, u vašim godinama, muče brige o budućnosti? Vjerujte mi, ne mislite na to; neka sutrašnjica sama misli za sebe. - Imate pravo, draga gospođo; nisam zabrinuta zbog budućnosti. Sadašnjica me ponekad pritište, suviše pritište i čeznem da pobjegnem od nje. - Hoćete reći... sadašnjica vas tišti, to jest,vaš ujak možda nije... ne može razumjeti... ne shvaća...
Gospođa Pryor nije mogla dovršiti svoje razlomljene rečenice; nije mogla otvoreno postaviti pitanje je li gospodin Helstone suviše strog spram svoje nećakinje, ali Caroline je pogodila.
- O, to nije ništa - odgovorila je - stric i ja se dobro slažemo: nikad se ne svađamo; ne mislim da je grub, nikad me ne grdi. Gdjekad zaželim da me netko na svijetu voli; ali ne bih mogla reći da bih željela da upravo bude nježniji nego što jest. Kao dijete sam možda osjećala nedostatak ljubavi, ali služavke su bile vrlo ljubezne sa mnom; osim toga kad su ljudi dugo vremena ravnodušni spram nas, jednoga dana i mi postanemo ravnodušni spram njihove ravnodušnosti.
Prema naravi moj stric ne obraća pozornost na žene i djevojke, osim kad je riječ o gospođama koje susreće u društvu; ne može se promijeniti, a ja i ne želim da se promijeni. Vjerujem da bi me kinjilo i plašilo da sada odjednom postane nježniji spram mene. Ali znate, gospođo Pryor, ovo kako ja živim i brojim dane u župnome dvoru jedva se može nazvati životom. Sati prolaze i nekako ih prebrodim, ali ih ne živim. Ja podnosim život, ali tek rijetko uživam u njemu. Odkad ste vi i gospođica Keeldar došle, ja sam, htjela sam reći, sretnija, ali to ne bi bila istina. - Caroline zastane. - Kako ne bi bila istina? Pa vi volite gospođicu Keeldar, draga moja, zar ne? - Jako volim Shirley; i volim je i poštujem; ali u teškom sam položaju; s razloga kojeg vam ne mogu reći, željela bih otići iz ovog mjesta i zaboraviti ga.
- Jednom ste mi prije kazali da biste željeti biti odgojiteljica; ali draga moja, ako se sjećate, nisam vas podržala u vašoj namjeri. Veći sam dio života i sama bila odgojiteljicom. Držim da je moja velika sreća bila što sam upoznala gospođicu Keeldar; kraj njene nadarenosti i doista krasne naravi moj je posao bio lak; ali kad sam bila mlada, prije no što sam se udala, prošla sam kroz teška, bolna iskušenja.
Ne bih željela da... Ne bih željela da i vi tako nešto doživite. Slučaj me je doveo u jednu obitelj koja je uvelike držala do svoga visokog roda i duhovne nadmoći; njeni su članovi vjerovali da je »na njima vidljiv« dar »božje milosti«, da su im srca blagorodna a um nadasve uglađen. Ubrzo su mi dali na znanje »da im nisam ravna«, te stoga i ne mogu očekivati »njihovu naklonost«. Ni najmanje nisu skrivali preda mnom da sam im »na teret i smetnju u društvu.«
Uvidjela sam da me gospoda drže za »ženu na kojoj je tabu« i kojoj »im je zabranjeno pružiti ono što je uobičajeno pravo ljepšeg spola«, a samo im je smetala time »što su neprestance nailazili na nju«. I žene su mi također otvoreno pokazivale da sam im »dosadna«. Navijestili su mi da me posluga »prezire«; zašto, to nikad nisam uspjela shvatiti. Za moje su mi učenice kazali da »ma koliko me voljele i ma koliko im bila privržena, one mi ne mogu biti prijateljice«. Nagovijestili su »da mi valja živjeti samoj i da nikad ne smijem prijeći nevidljivu ali oštru granicu koja me dijeli od mojih poslodavaca«.
Moj je život u toj kući bio nepokretan, osamljen, povučen, bez radosti, naporan. Uskoro su ovaj strašni pritisak koji mi je oduzimao životnu snagu i neprestano prisutan osjećaj da sam bez prijatelja i bez doma - što je nužno proistjecalo iz moga položaja, kobno djelovali na moje zdravlje: oboljela sam. Gospodarica mi je kuće hladno priopćila da sam žrtva »povrijeđene taštine«. Nabacila je da će mi um, ako se ne budem potrudila da ugušim svoje »bezbožno nezadovoljstvo«, ako ne prestanem »prigovarati mjestu što mi ga je Bog u svijetu dodijelio« i ne postanem duboko smjerna kao što dolikuje mome položaju, da će se moj um vjerojatno »rasprsnuti u komadiće« o onu stijenu koja je već tolike, meni slične, upropastila - o bolesnu uobraženost, te ću umrijeti u nekoj ludnici.

- Ništa nisam odgovorila gospodi Hardman, bilo bi besmisleno, ali njenoj sam starijoj kćerki jednoga dana spomenula nešto, a evo što mi je odgovorila: »Položaj je odgojiteljice«, priznala je, »prilično težak; zasigurno, često su stavljene na kušnju; ali (kazala je, a i danas se moram nasmijati kad se toga sjetim) tako mora biti. Ona (gospođica H.) ne misli, ne nada se, niti ne želi da bude drukčije; jer s obzirom na engleske navike, osjećaje i predrasude to se i ne može ispraviti. »Odgojiteljice« primijetila je »moraju vazda živjeti odvojene; to je jedini način da se održi rastojanje što ga uzdržljivo englesko ponašanje i uglađenost engleskih obitelji zahtijevaju.«
- Sjećam se da sam uzdahnula kad se gospođica Hardman udaljila od moje postelje; čula je to, okrenula se i strogo kazala: »Bojim se, gospođice Grey, da ste u punoj mjeri naslijedili najružniji porok što ga može imati naša griješna narav - porok koji se zove gordost. Gordi ste a zbog toga i nezahvalni. Mama vas dobro plaća; da imate i trunku razuma, zahvalno biste se pomirili s mnogom nedaćom i naporom, jer vam je to sve tako dobro plaćeno« - Draga moja, gospođica je Hardman bila mlada djevojka vrlo odlučna duha i natprosječne nadarenosti; plemići su nedvojbeno viši stalež - tjelesno, duševno i umno - kao pristaša konzervativne stranke moram to priznati; jedva bih vam mogla opisati kako joj je dostojanstven bio glas i izraz kad mi se obratila; pa ipak, draga moja, rekla bih da je bila sebična. Ne želim da govorim ružno o onima iznad mene; ali mislim da je bila malo sebična. - Sjećam se - nastavila je gospođa Pryor nakon stanke - jedne druge primjedbe gospođice Hardman što bi je vrlo veličanstveno iznijela. »NAMA« kazala bi »NAMA su potrebne nepromišljenosti, razuzdanosti, greške i prijestupi određenog broja očeva, jer ovi tako posiju sjeme iz kojeg ćemo MI požnjeti odgojiteljice. Trgovačke kćeri, ma koliko obrazovane, nužno su loše odgojene, te nisu pogodne da stanuju u NAŠIM stanovima, da brinu o duši i tijelu NAŠE djece. Radije ćemo namjestiti one koje su NAŠEG soja, rođene i odgojene bar donekle onako otmjeno kao i MI.« - Mora da je gospođica Hardman držala da je iznad svojih bližnjih, gospođo, kad je mislila da su za njenu udobnost potrebne nesreće, pa čak i prijestupi. Kazali ste da je vjerovala u Boga; mora da je njena vjera bila poput one farizeja, koji je Bogu zahvaljivao što nije kao drugi ljudi, pa čak ni kao onaj carinik.
- Draga moja, nećemo raspravljati o tome; nikako ne bih željela da unesem u vašu dušu osjećaj nezadovoljstva onime što vam je namijenio život, ili bilo kakav osjećaj zavidnosti ili nepokornosti spram viših od vas. Pokornost vlastima i savjesno poštovanje boljih od nas (a ovdje, naravno, mislim na više slojeve društva), prema mojem su mišljenju neophodni za dobrobit svake zajednice.
Želim jedino kazati, draga moja, da se ne trudite da postanete odgojiteljica, jer bi dužnosti što ih taj posao nosi sa sobom bile iznad vaših snaga. Nijednu riječ nepoštovanja ne želim izreći protiv gospođe ili gospođice Hardman, već samo, sjećajući se osobnog iskustva, da biste se vi, kad biste dospjeli u slične ruke, neko vrijeme hrabro borili sa sudbinom, a potom biste počeli venuti i postali preslabi za obavljanje svoje dužnosti; vratili biste se kući - ako biste je još imali - posve slomljeni. Nastupile bi tada godine postupnog kopnjenja, muka i tegoba što ih poznaju jedino bolesnici i njihovi najbliži prijatelji: sušica ili tuberkuloza zaključile bi poglavlje vašeg života. Takva je povijest mnogih života; ne bih željela da bude i vaša. Draga moja, hajde da sada malo prošetamo.
Ustale su i polako se uputile prirodnim, zelenim travnjakom što se prostirao duž provalije.

- Draga moja - uskoro nastavi gospođa Pryor a sa stidljivosti je i zbunjenosti govorila užurbano i isprekidano - mladi ljudi, nadasve oni kojima je sudbina bila sklona, nerijetko žele brak kao krajnji cilj svojih nada. Zastala je. Caroline joj spremno pritekne u pomoć, pokazujući se mnogo smjelijom i pouzdanijom od nje kad se poveo razgovor o tom važnom predmetu.
- Da, i to je prirodno - odgovorila je, mirno naglašavajući svoje riječi što je iznenadilo gospođu Pryor. - Drže da je brak s osobom koju vole nešto najljepše - najsjajnija moguća sudbina. Imaju li krivo? - O, draga moja! - uzviknu gospođa Pryor lomeći ruke, a zatim ušuti. Caroline pogleda ispitujućim i radoznalim pogledom lice svoje prijateljice: bilo je vrlo uzbuđeno. - Draga moja - promrmljala je - život je obmana. - Ali nije ljubav! Ljubav je stvarna; najstvarnija, najtrajnija, najslađa, pa ipak i najgorča stvar koju poznajemo.
- Draga moja, vrlo je gorka. Kaže se da je jaka, jaka poput smrti! Sve su varke života jake. A koliko je do njihove slasti, ništa nije toliko prolazno; traje trenutak, dok trepnete okom, a žalac ostaje zauvijek; možda izblijedi kad zarudi zora vječnoga života, ali na ovom nas svijetu muči do duboke starosti. - Da, cijelog života - složi se Caroline - osim ako je ljubav uzajamna. - Uzajamna ljubav! Draga moja, romani su štetni. Ne čitate ih, nadam se? - Gdjekad... zapravo, kadgod dođem do njih; ali pisci romana vjerojatno ne znaju ništa o ljubavi, sudeći prema onome kako je opisuju. - Zaista ništa, draga moja! - spremno potvrdi gospođa Pryor - niti o braku; nema riječi kojima bismo ih dovoljno osudili što ih tako lažno prikazuju. Stvarnost je drugačija; oni nam pokazuju tek zelenu, privlačnu površinu močvare, a ni jednom vjernom, istinitom riječju ne nagoviještaju glib što se nalazi ispod nje.
- Ali nije to uvijek glib - usprotivi se Caroline - postoje i sretni brakovi. Ako je ljubav uzajamna i iskrena, duše skladne, moraju biti sretni. - Nikad nisu u cijelosti sretni. Dvoje ljudi nikada ne može postati jedno; postoji, možda, mogućnost da budu zadovoljni, uz naročite, rijetke uvjete, zadovoljni, draga moja; neka svi koji nisu u braku budu sretni što su slobodni. - Ponavljate riječi moga strica! - uskliknu Caroline očajno - govorite poput gospode Yorke u njenim najmračnijim raspoloženjima; poput gospođice Mann u najmrzovoljnijim i najsumornijim časovima. To je strašno! - Ne, tek istinito. O, dijete! Proživjeli ste tek ugodno jutro života; toplo, iscrpljujuće ljeto, tužno veće, tamna noć tek su pred vama! Kažete da gospodin Helstone govori poput mene; pitam se što bi kazala gospođa Helstone da je na životu. Ali, umrla je! Umrla!
- A, nažalost, moji otac i majka... - uzviknu Caroline, pogođena tužnom uspomenom.
- Što je s njima?
- Nisam li vam kazala da su se rastali?
- Čula sam.
- Mora onda da su bili vrlo nesretni.
- Vidite činjenice govore u prilog onome što vam iznosim. - U tom slučaju brak ne bi trebalo ni da postoji. - Mora postojati, ako ništa a ono da dokaže da je život tek veliko iskušenje u kojem nema ni odmora ni nagrade.
- A što je s vašim brakom, gospođo Pryor? Gospođa se Pryor trgnu i zadrhti kao da joj je netko grubim prstom dotaknuo živu ranu; Caroline osjeti da je dirnula u nešto što ne može podnijeti ni najnježniji dodir. - Moj je brak bio nesretan - reče gospođa prikupivši najposlije snagu - pa ipak... - oklijevala je. - Pa ipak - pomogne joj Caroline - nije bio posve promašen, zar ne? - Nije, bar po onome što je iz njeg proizišlo. Ne - dodala je blaže - Bog i u pehar najgorčeg pelina umiješa malo svog melema. Gdjekad podesi događaje tako da iz nekog slijepog, brzopletog čina koji nam uništi pola života, potekne ono što će usrećiti ostatak toga života.
Nadalje, priznajem da sam neobične ćudi; teška sam, nespretna, a u nekim stvarima i nastrana. Nisam se smjela udavati; nije lako naći narav poput moje, ili takvu s kojom bi se u razlici mogla uskladiti. Bila sam svjesna da to nije za mene; da nisam živjela tako bijednim životom odgojiteljice, nikad se ne bih udavala; a onda... Carolinine su je oči molile da nastavi; silile je da razbije debeli oblak očaja što su ga prijašnje riječi razastrle nad životom. - A osim toga moja draga, Gospodin naime, gospodin za kojeg sam se udala, bio je također prilično neobična osoba. Nadam se bar da je malo njih iskusilo ono što sam ja i proživjeio patnje poput mojih. Od njih sam gotovo poludjela; pomoći niotkuda; ništa se više nije dalo ispraviti; ali draga moja, ne želim vas obeshrabriti, već jedino upozoriti i pokazati vam da oni koji su neudati ne moraju toliko žudjeti za promjenom, jer to može biti i promjena nagore. - Hvala vam, draga gospođo, posve razumijem vaše ljubezne namjere; ali ne postoji opasnost da počinim grešku poput ove o kojoj govorite. U svakom slučaju ne mislim na udaju, stoga želim nekim drugim putem osigurati svoj položaj.
- Draga moja, slušajte me. Pažljivo sam promislila o onome što ću vam reći; mislila sam o tome, zapravo, od časa kad ste spomenuli da se želite zaposliti. Znadete da ja zasad živim s gospođicom Keeldar kao njena družica: ako se oženi (a oženit će se uskoro, mnoge stvari govore tome u prilog) neću joj nadalje biti potrebna u tome svojstvu. Moram vam reći da posjedujem malu imovinu, djelomice osobnu ušteđevinu, djelomice nasljedstvo što sam ga naslijedila prije nekoliko godina; kad napustim Fieldhead, nabavit ću malu kuću; ne bih podnijela da živim sama a nemam rodbine s kojom bih željela živjeti u bliskoj zajednici, jer kao što ste primijetili, a i sama sam priznala, navike i običaji su mi prilično neobični; vama, draga moja, ne moram govoriti koliko sam vam naklonjena; s vama sam sretnija no ma s kim drugim (Bilo je to rečeno s naglašenim ushitom). Vaše bih društvo držala neprocjenjivom dobiti, utjehom, blagoslovom i tada dođite k meni. Caroline, nećete me odbiti? Nadam se da me možete voljeti?
Nakon ova dva iznenadna pitanja ona ušuti.
- Zaista vas volim - glasio je odgovor. - Voljela bih s vama živjeti, ali... suviše ste ljubezni.
- Sve što posjedujem - nastavila je gospođa Pryor - vama ću ostaviti; bit ćete osigurani, ali nikad više ne recite suviše ste ljubezni. Ranjavate mi srce, dijete! - Ali draga moja gospođo... ova velikodušnost... ja nemam prava... - Pst! Ne govorite o tome; postoje neke stvari koje ne možemo čuti. O! prekasno je, ali mogu još poživjeti koju godinu; prošlost neću nikad izbrisati, ali možda će još koja buduća godina biti moja!Činilo se da je gospođa Pryor duboko uzbuđena; krupne suze navirahu joj na oči i kotrljahu se niz obraze. Caroline je poljubi na svoj nježan, umiljat način i reče joj blago: - Mnogo vas volim. Nemojte plakati.Ali gospođa je bila duboko potresena; sjela je, sagnula glavu i glasno zaplaka. Ništa je ne bi utješilo dok se unutarnja bura ne stiša. Najposlije suze prestaše teći same od sebe.
- Jadno dijete! - šaptala je, vraćajući Carolini poljubac - jadno osamljeno dijete! Ali, dođite - dodala je iznenadno - dođite, moramo poći kući. Neko je vrijeme gospođa Pryor kročila vrlo brzo; nakon nekog vremena joj se vratio njen uobičajeni mir, koračala je kao uvijek na sebi svojstven način, kakvi su joj bili svi pokreti, a kada stigoše do Fieldheada sasvim se oporavila; bila je, kao obično, tiha i stidljiva.

21.
DVA ŽIVOTA


Prigodom obrane tvornice Moore je pokazao tek polovinu svoje odlučnosti i okretnosti; drugu je polovinu (a ova je bila strašna) razotkrio u neumornoj i upornoj ustrajnosti s kojom je progonio vođe buntovnika. Gomilu je, koja je ove tek slijedila, ostavio na miru; možda mu je neki urođeni osjećaj pravednosti govorio da su ovi ljudi zavedeni lažnim savjetom, potaknuti bijedom, te im se stoga ne bi trebalo osvećivati, jer tko bi pognutu glavu patnika kaznio zbog nasilja bio bi prije tiranin no sudac. Premda je mnoge u gomili napadača poznavao - prepoznao ih je pred kraj napada kada je počelo svitati - svakog ih je dana viđao na ulici ili na drumu ne obraćajući pozornost i ne prijeteći im. Vođe nije poznavao: bijahu stranci, poslani iz velikih gradova. Većinom i nisu pripadali radničkoj klasi; bijahu to uglavnom beskućnici, propalice, ljudi vječno u dugovima i često pijani - ljudi koji nisu imali što da izgube, a u pogledu ugleda, novca i ispravnosti mogli su dobiti mnogo. Ove je osobe Moore progonio poput lovačkog psa; taj mu se posao sviđao; uzbuđenje što ga je pritom osjećao godilo je njegovoj naravi; volio ga je više od proizvodnje tkanine.
Mora da su to bili teški dani za njegova konja, jer je Moore često i dugo jašio: gotovo je živio na cesti, a svjež je zrak godio njegovim plućima kao što je policijski progon odgovarao njegovu raspoloženju; volio je to više no sparinu bojadisaonice. Suci toga kraja zasigurno su ga se bojali: bijahu to spori, bojažljivi ljudi; zabavljalo ga je da ih uplaši i prodrma. Pružalo mu je zadovoljstvo što ih prisiljava da razotkriju strah zbog kojeg oklijevaju s donošenjem odluke i ustručavaju se da nešto poduzmu - strah da će ih netko ubiti. Ova je zebnja sputavala svakog tvorničara i gotovo sve ljude u javnim službama toga kraja. Jedino je Helstone nije nikad osjetio. Stari je kozak znao da bi i njega mogli ubiti; znao je da postoji opasnost; ali nije se bojao takve smrti; čak bi je i izabrao - da je to bilo u njegovoj moći. Moore je također bio svjestan opasnosti; iz toga je proizišao tek njegov beskrajni prezir spram onih od kojih mu je, kako je pretpostavljao, prijetila opasnost. Svijest da progoni ubojice poticala je njegov plameni gnjev. Koliko je do straha, bio je suviše gord, suviše okorjele ćudi (ako hoćete), suviše ravnodušan da bi se bojao. Često bi kasno uvečer jašio preko pustopoljina, pri mjesečini ili bez nje, i osjećao se uzvišenije i bodrije nego u sigurnosti i miru svoje pisarnice. Valjalo mu je uhvatiti četvoricu vođa; dvojicu su, u tijeku prva dva tjedna, uhvatili u blizini Stilbroa; ostalu mu je dvojicu valjalo dalje tražiti; krili su se, vjerojatno, u okolici Birminghama.
U međuvremenu proizvođač tkanina nije zapuštao svoju tvornicu; njen popravak nije iziskivao velike radove: potrebni su bili jedino stolar i staklar. Budući da pobunjenici nisu uspjeli provaliti unutra, njegovi su ružni, metalni miljenici - njegovi strojevi - ostali netaknuti.
Da li je ovako zaposlen - jer neumoljiva pravda i poslovne obveze iziskivahu svu njegovu snagu i tegobno mu obuzimahu misli - da li je gdjekad odvojio pokoji časak, učinio koji napor da očuva plamen vatre nježnije od one što tinja u hramu boginje Nemezis? Rijetko je dolazio u Fieldhead, a kad bi došao, ostajao bi kratko; ako bi navratio u župni dvor, bilo bi to jedino stoga da se s župnikom savjetuje u vezi s poslovima, i to u njegovoj radnoj sobi. Ustrajno se i nadalje uzdržljivo ponašao. No, godina je prolazila, nevolje se redale; ratna oluja nije jenjavala; njen je dugotrajni vihor šibao Europom. Niotkuda ni najmanjeg predznaka lijepu vremenu, nijedan otvor između »oblaka ratne prašine i dima«; nigdje čiste rose koja bi potakla rast masline; neprestano je lila crvena kiša koja hrani kobne i sjajne lovorike. Za to je vrijeme propast rovarila i kopala ispod Mooreovih nogu, i jašio ili pješačio, ili samo kročio svojom kancelarijom, galopirao preko sumornog Rushedgea, neprestano bi čuo mukli tutanj i osjećao gdje zemlja podrhtava pod njegovim koracima. Dok je Moore ovako provodio ljeto, što su radile Shirley i Caroline? Posjetimo najprije nasljednicu. Kako izgleda? Je li blijeda poput napuštene djevojke, što čezne za svojim labudom koji ju je zanemario? Sjedi li danima pognuta nad nekim jednoličnim poslom? Drži li neprestano knjigu u ruci, ili vez u krilu, gleda li samo u njih, ne govoreći ništa i krijući svoje misli?
Nikako. Shirley je vrlo dobro. Nije doduše nestalo njenoga zamišljenog izraza, ali nije nestalo ni bezbrižnog osmijeha. Svojom radosnom nazočnošću čini vedrim i sjajnim stari, mračni zamak; galerijom i prostorijama s niskim svodom odzvanja radosni odjek njena glasa; mračno se predvorje, s jednim jedinim prozorom, sa zadovoljstvom naviklo na često šuštanje svilene haljine, u kojoj ona neprestano prelijeće iz sobe u sobu, sad noseći cvijeće u barbarski salon breskvine boje, sad ulazeći u blagovaonicu da otvori prozore i pusti unutra miris rezede i divlje ruže, sad premještajući na sunce u otvorena ulazna vrata tegle s cvijećem s prozora na stubištu.

Gdjekad se prihvati šivanja, ali kao da joj je sudbina odredila da nikad ne sjedi na miru dulje od pet minuta: tek što bi stavila naprstak i uvela iglu, sjetila bi se nečeg zbog čega bi se morala uspeti u sobu; možda će potražiti neku staru kutiju za igle od slonovače, ili još stariju kutiju za rad s poklopcem od porculana, sasvim nepotrebnu, ali u tom času, čini se, neophodnu; ili bi joj valjalo dotjerati kosu, ili neku ladicu, za koju se sjetila da ju je jutros našla u strahovitu neredu; možda će tek virnuti s jednog određenog prozora s kojeg se vide crkva i župni dvor, lijepo okruženi drvećem. Tek što bi se vratila i uzela u ruke komad tankoga lanenog platna ili kvadrat poluizvezene jute, kad bi Tartar počeo snažno grepsti ili cviljeti ispred ulaznih vrata, te mu je valjalo otvoriti; topao je dan i pas ulazi dašćući; mora ga odvesti do kuhinje i vlastitim se očima uvjeriti da je njegova zdjelica za vodu napunjena. Kroz otvorena se kuhinjska vrata vidi dvorište, sunčano i veselo, puno purana, purića, kokoši, pilića i biserki; ovdje je također cijelo raznoliko mnoštvo golubova, posve bijelih, golovratih i s perjem cimetove boje. Neodoljiv prizor za Shirley! Trči u smočnicu po pecivo i stojeći na pragu baca im mrvice: oko nje se guraju njeni pohlepni, debeli i radosni pernati podanici. John se vrze oko staje, pa mu se valja obratiti, a mora pogledati i svoju kobilu. Još je miluje i tapše, kad dolaze krave na mužu; to je važno; Shirley će ostati i obaviti smotru. Možda se izleglo neko malo tele, neko janje; možda su blizanci koje je majka napustila; John je mora s njima upoznati - ne smije sebi uskratiti zadovoljstvo da ih hrani iz vlastite ruke, prema savjetima svoga brižnog nadzornika. U međuvremenu John je pita kako da obrade neku »njivicu«, »lug« ili »oranicu pokraj rijeke«, te njegova gospodarica mora staviti svoj veliki šešir, slamnat kao u cigana, i poći s njim preko ograde i duž živica da na licu mjesta donese odluku o tom poljoprivrednom pitanju imajući pred očima spomenutu »njivicu«, »lug« ili »oranicu pokraj rijeke«. Tako se svijetlo poslijepodne pretaće u blago veče, pa se vraća kući na čaj, a poslije čaja nikad ne veze. Tada Shirley čita i gotovo jednako teško ispušta knjigu iz ruku, kao što s lakoćom ostavlja iglu. Tepih joj je radna soba; sjedi na stoličiei ili na zastirci kraj nogu gospode Pryor; kao dijete je uvijek ovako učila, a starih se navika strogo pridržava. Tamno i poput lavljeg krupno Tartarovo tijelo vazdan je ispruženo pokraj nje; crnu njušku položi na šape, ravne, jake i lijepo oblikovane poput šapa alpskoga vuka. Ruka gospodarice obično počiva na gruboj glavi odanog joj roba, jer čim je makne ovaj nezadovoljno reži. Shirley se zadubila u čitanje; ne diže oči s knjige; ne miče se, ne govori osim da kratko i uljudno odgovori na pitanje gospode Pryor, koja joj se povremeno obrati s nekom molbom.
- Draga moja, bolje bi bilo da ovaj veliki pas ne leži tako blizu; gužva vam rub haljine.
- O, pa to je samo muslin; sutra ću obući čistu.
- Draga moja, željela bih da se priviknete da čitate za stolom. - Pokušat ću, gospođo, jednoga dana; ali tako je udobno čitati u položaju na koji smo navikli.
- Draga moja, dopustite da vas zamolim da prestanete čitati; umarate oči pri slaboj svjetlosti vatre.
- Ne, gospođo, nikako; moje se oči nikada ne umore. Ali najposlije blijeda svjetlost pada s prozora na stranicu njene knjige; digne pogled; pojavio se mjesec; zatvara knjigu, ustaje i kroči sobom. Knjiga je vjerojatno bila lijepa; osvježila ju je, ispunila, zagrijala je; potaknula joj misli, mašti pružila nove slike. Tiha soba, čisto srce, prozor što se pruža spram sutonska neba na kojem počiva njegov »blijeda lica vladar«, tek ustoličen i u punom sjaju, dovoljni su da za Shirley od zemlje stvore raj, a od života pjesmu. Tiha, duboka, unutrašnja radost kola njenim žilama; ni s čim izmiješana - nepomućena; ljudi je ne mogu doseći niti oduzeti, jer joj je oni nisu ni poklonili: čist je to dar Boga svome stvorenju, slobodan poklon Prirode svome djetetu.
Ta joj radost podaruje iskustva genija. Poletno, zelenim stubama, veselim brežuljcima okupanim u zelenilu i svjetlu, stiže ona do mjesta jedva nešto nižeg od onog s kojeg su anđeli gledali na sanjača iz Betela 16 , dok joj se pogled udubljuje, duša upija sliku života za kakvim žudi. Ne - ne žudi za njim; nema vremena za žudnju; naglo se blaženstvo širi, obuhvaća je, sažiže; njegove se divote umnažaju brže no što je Misao u stanju da ih oblikuje, Čežnja da ih izrazi. Dok traje zanos Shirley ne govori ništa - posve je nijema; ali ako joj se gospođa Pryor u tom trenu obrati, ona mirno napušta sobu i nastavlja svoju šetnju gore u mračnoj galeriji.
Kad Shirley ne bi bila lijeno, nemarno, neuko biće, u takvom bi se času mašila pera; ili bi barem to učinila dok je sjećanje još svježe u njenu duhu; uhvatila bi, zaustavila priviđenje, ispripovjedila što je vidjela. Da je u nje bilo malo više želje za stjecanjem, a u njenoj naravi više potrebe za posjedovanjem, uzela bi velik list papira i jasno ispisala, svojim neobičnim ali čitkim rukopisom, priču koju je čula, pjesmu koja je u njoj pjevala, te bi tako ono što je bila kadra stvoriti u svome duhu, postalo njenim vlasništvom. Ali nemarna kakva je, lijena, a nadasve neuka, i ne zna koliko su rijetki njeni sni - neobični njeni osjećaji: ne zna, niti je ikad znala i umrijet će ne saznavši prave vrijednosti tog izvora čiji veseli, svježi žubor održava mladim njeno srce. Shirley shvaća život olakotne, čita li joj se to u očima? U časovima dobra raspoloženja nisu li joj oči pune neke nemarne blagosti kao što u kratkim nastupima bijesa blistaju plamenim žarom?
Ćud joj se ogleda u oku; dok je mirna, nemir, popustljivost, šala i nježnost vladaju njenim širokim, sivim, zjenicama; naljuti li se, crvena zraka probije rosu i odmah se užare.
Prije kraja mjeseca srpnja gospođica bi Keeldar vjerojatno već bila otputovala s Carolinom na ono putovanje po sjeveru o kojem su pripovijedale; ali upravo u to se vrijeme sruči na Fieldhead najezda posjetilaca: jedna otmjena družba što je pustošila gostoljubive domove, navalila je na Shirley i na njezin dvorac, prisilivši je da se preda bez riječi. Stric, teta i dvije sestrične, gospodin, gospođa i dvije gospođice Sympson, iz grofovije Sympson Grove, svečano su joj došli u posjetu.
Gostoljublje joj je nalagalo da popusti, što je ona i učinila s lakoćom koja je donekle začudila Caroline, jer je znala da Shirley obično ne oklijeva i brzo iznalazi način da izvojuje pobjedu, kad nešto želi. Gospođica ju je Helstone čak upitala kako to da je tako spremno popustila, na što je Shirley odgovorila da stari osjećaji posjeduju svoju moć - provela je dvije godine za rane mladosti u Sympson Groveu.
- Voli li svoje rođake?
Nema s njima ničeg zajedničkog, odgovorila je; zapravo, mali Harry Sympson, sin jedinac, nije nimalo nalik na svoje sestre i njega je nekad jako voljela; ali on nije došao u Yorkshire - bar zasad nije.
Slijedeće nedjelje, u klupi koja je u brajerfildskoj crkvi pripadala Fieldheadu, sjedio je ukočen, dotjeran stariji gospodin koji se neprestano vrpoljio, namještao naočari i mijenjao položaj svake tri minute; do njega je sjedila strpljiva postarija gospođa mirna izgleda, u haljini od smeđeg atlasa, te dvije uzorite mlade gospođice, primjerna držanja i odjeće. Shirley je izgledala poput crnog labuda ili bijele vrane među njima - činila se izgubljenom. Doprativši je u ovo otmjeno društvo, ostavit ćemo je ovdje neko vrijeme i pogledati što se događa s gospođicom Helstone.
Za neko vrijeme odvojena od gospođice Keeldar, jer nije je željela posjećivati dok su se kod nje nalazili njeni otmjeni rođaci, izbjegavala je Fieldhead jer je dolazak ovih posjetilaca izazivao veliko uzbuđenje u cijelom susjedstvu i tako je ponovno bila osuđena na sumoran župnikov dom, na samotne jutarnje šetnje udaljenim sporednim putovima; na duga, samotna poslijepodnevna sjedenja u tihu salonu u kojem od podneva nadalje nije bilo sunca, ili u vrtnoj sjenici gdje ono žarko a ipak tužno šija na ribizlima što dozrijevaju obavijajući se oko nje, a grane su mu isprepletene divnim ružama-puzavicama, te baca zlatne mrlje na Caroline koja u svojoj bijeloj ljetnoj haljini sjedi nepomično, poput kakva vrtnoga kipa.

Ovdje čita stare knjige, iz biblioteke svoga strica: grčke joj i latinske nisu ni od kakve koristi, a zbirka zabavnih knjiga zauzima tek jednu policu; pripadale su njenoj teti Mary: nekoliko davnašnjih ženskih časopisa, koji su jednom, sa svojom vlasnicom, putovali preko oceana i preživjeli oluju, a na stranicama su ostale mrlje od slane vode; nekoliko suludih metodističkih časopisa, punih čuda i pojavljivanja, natprirodnih opomena, zloslutnih snova i mahnitih zanosa; jednako luda pisma gospode Elisabeth Rowe od Mrtvih Živima; nekoliko knjiga starih engleskih klasika; iz toga je izblijedjelog cvijeća Caroline još za djetinjstva upila sav med, sada joj bijahu bljutavi. Za promjenu, a i da učini nešto dobro, šivala je haljine za siromašne, prema uputama dobre gospođice Ainley. Gdjekad, kad bi osjetila i vidjela suzu što bi joj se polako otkotrljala na rad, pitala bi se kako ta divna žena, koja je sve to skrojila i pripremila, uspijeva da, premda uvijek sama, zadrži svoju vedrinu. - Nikad nisam vidjela gospođicu Ainley utučenu ili skrhanu tugom - razmišljala je - pa ipak njena je kućica tiho, sumorno mjesto, a ona nema nikakve nade ili bliskoga prijatelja na svijetu. Sjećam se, istina je da mi je jednoć kazala kako je sve svoje misli ustremila k nebu. Priznala je da na ovome svijetu nema, i nikad nije ni bilo, mnogo zadovoljstva te stoga, vjerujem, očekuje blaženstvo na drugome svijetu. Tako čine opatice - u svojim tijesnim ćelijama, sa željeznim svjetiljkama, odjećom strogom poput pokrova, krevetima uskim poput lijesa.
Često kaže da se ne boji smrti, ne plaši se groba; kao što je se nije plašio ni sv. Simeon, strašno uzdignut na svom čudovitom stupu u pustinji; ili onaj indijski zavjetnik što je ležao na željeznim šiljcima. Obojica su izvršila nasilje nad sobom, pa su im se prirodne sklonosti i odbojnosti promijenile: postali su nezdravi.

Ja se još bojim smrti, ali držim da je to stoga što sam mlada; sirota bi gospođica Ainley čvršće prionula uz život da je ovaj za nju imao više draži. Bog nas zasigurno nije stvorio, niti nam udahnuo život, s jedinim ciljem i željom da umremo. Vjerujem, u svom srcu, da smo stvoreni da poštujemo i uživamo život, sve dok ga posjedujemo. Život nije izvorno namijenjen beskorisnu, jednoličnu, polaganu i blijedu životarenju kakvim mnogi žive, a između ostalih i ja.«
»Nitko« nastavila je »nitko, koliko ja mogu vidjeti, nije posebice kriv što je tome tako; i ne bih mogla kazati, ma koliko o tome razmišljala, što bi trebalo učiniti da se to promijeni na bolje; ali osjećam da je u svemu nešto krivo. Držim da bi neudate žene morale obavljati raznolikije poslove, imati više mogućnosti za korisnija i ozbiljnija zanimanja no što ih imaju danas. A kad ovako govorim, nemam dojam da svojim riječima vrijeđam Boga; da sam grešna ili nestrpljiva, bezbožna ili bogohulna.
Jedina mi je utjeha da Bog čuje mnogo uzdaha i duboko žali žene zbog patnji pred kojima muškarci zatvaraju oči ili se mršte puni nemoćnog prezira. Kažem nemoćnog, jer primjećujem da društvo ne trpi jadanje zbog zla kojemu ne može odmah pronaći lijeka, te ga kažnjava svojim prezirom; taj je prezir tek blještav plašt kojim društvo pokriva svoje izopačene slabosti. Ljudi ne podnose da ih se podsjeća na zlo kojem ne mogu ili ne žele naći lijeka; osoba koja ih na to podsjeća, ukazuje im na njihovu nemoć, ili, a to je još gore, na obvezu da učine neželjeni napor, pomućuje njihovu lagodu, potkopava im samopouzdanje. Stare djevojke, poput beskućnih, besposlenih siromaha, ne bi smjele tražiti neko mjesto ili posao na ovome svijetu: ovaj zahtjev uznemiruje sretne i bogate; uznemiruje roditelje. Pogledajte obitelji u okolici u kojima ima mnogo kćerki: Armitage, Birtwhistle, Sykes.
Braća se ovih djevojaka svi odreda bave trgovinom ili drugim poslovima - imaju svoje zanimanje; njihove sestre, osim kućnog posla i šivanja, nemaju nikakvog zaposlenja; nikakvog zadovoljstva doli uzaludnih posjeta; nikakve nade da će im ikad u životu biti bolje. Tromost njihova položaja podgriza im zdravlje; ne osjećaju se dobro a duše im se i pogledi sužavaju do stravične uskogrudnosti. Velika želja - jedini je cilj svake od njih da se uda, ali većina u tome neće uspjeti: umrijet će kao što su živjele. Stoga snuju, postavljaju zamke, dotjeruju se da bi uhvatile muža. Gospoda im se izruguju; ne žele ih, potcjenjuju; kažu - više sam ih puta čula gdje s podrugljivim osmijehom govore - da je bračno tržište zasićeno. Očevi kažu to isto i ljute se kad otkriju njihova lukavstva; tada im zabranjuju da izlaze iz kuće. Što očekuju da će raditi kod kuće? Kad biste ih upitali, odgovorili bi vam da će plesti i kuhati. Očekuju od njih da jedino to - i samo to - rade; cijelog života, zadovoljno, postojano i bez jadanja, kao da doista nisu sposobne da rade bilo što drugo, načelo prihvatljivo koliko i ono da očevi nisu u stanju raditi ništa drugo doli jesti ono što su im kćerke skuhale i nositi odjeću koju su im sašile.

A bi li muškarci mogli tako živjeti? Ne bi li ih to strašno umorilo? A ako ništa ne bi olakšalo njihovu zamorenost i kad bi im prigovorili čim je i najmanje pokažu, ne bi li taj umor uskoro prerastao u bjesnilo? Lukreciju 17 , što u ponoć plete okružena svojim služavkama, i Solomunovu kreposnu ženu često navode kao uzor ženama. Ne znam; priznajem Lukrecija je zasigurno bila vrijedna žena vrlo nalik na moju rođakinju Hortense Moore; ali svojim služavkama nije dopuštala da pođu u postelju do kasno u noć. Ne bih tjela biti jedna od tih djevojaka. Hortense bi, mene i Saru, kad bi samo mogla, također silila da radimo, ali nijedna od nas to ne bi otrpjela.

Solomunova je 'kreposna žena' zahtijevala od svojih ukućana da ustaju usred noći; »podijelila bi doručak«, kao što kaže gospođa Sykes, prije jednog sata po ponoći; ali ona je imala i drugih poslova, osim što je prela i punila porcije; bila je proizvođač: tkala je tanko platno i prodavala ga; bila je poljoprivrednik: kupovala je zemlju i sadila vinograde.

Ova je žena bila poduzetnik - ono što gospode u nas zovu »poduzetnom ženom«. U cijelosti, mnogo mi je draža od Lukrecije; ne vjerujem da bi je gospodin Sykes ili gospodin Armitage nadmudrili u trgovanju; pa ipak, sviđa mi se. »Opasuje snagom bedra svoja; oslanja se na nju srce muža njezina. Usta svoja otvara mudro i na jeziku joj je nauka blaga; sinovi njezini podižu se i blagosiljaju je; muž njezin također hvali je« Kralju Izraela! Tvoj je uzor žene - valjan uzor!
Ali jesmo li mi, danas, odgojene da budemo poput nje? Ljudi Yorkshirea! - jesu li vaše kćerke dorasle tom kraljevskom uzoru? Mogu li ga doseći? Jeste li u stanju da im pružite polje djelovanja na kojem će vježbati i usavršavati svoje sposobnosti? Englezi, pogledajte vaše jadne kćerke; mnoge od njih venu pokraj vas, ginu od sušice i slabosti, ili se, a to je još gore, pretvaraju u zlobne usidjelice - zavidne, zajedljive, nesretne jer za njih je život pustinja, ili su, a to je najgore, prisiljene da se služe neskromnim kaćiperstvom i ponižavajućim umijećem kako bi udajom postigle položaj i ugled što ga neudate nikad ne bi stekle. Očevi! Ne biste li mogli to izmijeniti?
Možda ne sve odjednom; ali razmislite o tom pitanju kad vam ga postave, vjerujte da vrijedi razmišljanja; ne odbacujte ga nemarno uz šalu i uvredu nedostojnu muškarca. Želite da se ponosite svojim kćerkama, a ne da zbog njih crvenite - nađite im zanimanje i posao koji će ih uzdići iznad kaćiperstva, hvatanja muževa i pakosna ogovaranja. Ako duše vaših kćerki i nadalje budu okovane i sputane, one će vam biti na brigu i nevolju, a gdjekad i na sramotu; pružite im obrazovanje, dajte im zraka i posla, bit će vam najradosnijim družicama u zdravlju, najnježnijim njegovateljicama u bolesti, najvjernijim osloncem u starosti.

22.
VEČERNJI IZLAZAK


Jednoga lijepoga ljetnog dana što ga je Caroline provela posve sama (njen je stric otišao u Whinbury) i čiji su dugi, vedri, tihi sati bez povjetarca i oblaka (činilo se da ih je proteklo bezbroj od izlaska sunca!) bili za nju jednako tužni kao da ih je provela u žarkoj i pustoj Sahari bez trunke sjene, a ne u rascvjetanu vrtu jedne engleske kuće, sjedila je u sjenici sa svojim ručnim radom u krilu, marljivo rukujući iglom i prateći očima svoje kretnje, dok joj je mozak neumorno razmišljao, kadli se pojavi Fanny, obazre se po travnjaku i lijehama i, ne opazivši je, poče da je zove: - Gospođice Carolino! Tih glas odgovori: - Fanny! - Dolazio je iz sjenice te se Fanny žurno uputi u tom smjeru, s pisamcetom u ruci te ga pruži prstima koji su jedva imali snage da ga drže. Gospođica Helstone nije pitala odakle ono dolazi, te ga i ne pogleda već ono padne među nabore njezina veza.
- Donio ga je Harry, sin Joea Scotta - reče Fanny. Ova djevojka nije bila čarobnica niti je poznavala tajnu čarolija, pa ipak je ono što je kazala imalo čarobno djelovanje na njenu mladu gospodaricu. Caroline naglo podiže glavu kao da je u njoj nešto oživjelo; pogledala je Fanny ne više beživotno, već živo i radoznalo.
- Harry Scott? Tko ga je posao?
- Došao je iz Dola.
Caroline hitro dohvati ispušteno pisamce - slomi pečat; pročita ga u času. Bila je to srdačna poruka od Hortense, kojom javlja svojoj mladoj rođaci da se vratila iz Wormwood Wellsa, da je toga dana sama jer je Robert otišao na sajam u Whinbury, te da bi joj Carolina pružila veliko zadovoljstvo kad bi došla na čaj; i dodala je dobra gospođa - uvjerena je da će mala promjena dobro doći i biti ugodna Carolini, jer mora da je tužna zbog gubitka sigurne savjetnice i korisnoga društva, otkad su između Roberta i gospodina Helstonea nastupile one nesuglasice i prisilile je da se rastane od »svoje najbolje prijateljice, Hortense, Gerard Moore.« U dodatku ju je ispod pisma molila da odmah stavi kapu i dotrči.
Carolini nije trebalo dvaput reći; bila je sretna da može odložiti dječju košuljicu od smeđeg platna što ju je šivala za Židovsku košaru, da potrči uz stube, pokrije uvojke slamnim šeširićem, prebaci preko ramena crni svileni rubac, kojega su jednostavna tkanina i kroj isticali bjelinu njene haljine i ljupkost njena lica; bila je sretna da makar na nekoliko sati pobjegne od samoće i tužne more svoga života; sretna da će potrčati zelenom livadom što se spušta do Dola, da će udisati miris poljskoga cvijeća, slađi od mirisa ruža ili ljiljana. Doista, znala je da Roberta nema kod kuće, ali joj je ipak pružalo zadovoljstvo da odlazi na mjesto gdje je on nedavno boravio. Nakon tako duge i posvemašnje odvojenosti, vidjeti njegovu kuću, ući u sobu u kojoj je toga jutra boravio, bilo je gotovo isto kao i sastati se s njim. Stoga je sve u njoj oživjelo, ponovno se uljuljala u maštanje; blagi joj je povjetarac milovao obraze, a zrak što je strujio s plavoga ljetnjeg neba pronosio je glas koji joj je šaputao: »Možda će se Robert vratiti dok si ti još u njegovoj kući; a tada ćeš barem moći gledati njegovo lice - pružiti mu ruku; možda ćeš, na časak i sjediti pokraj njega.«
»Tišina!« strogo je naredila; ali voljela je glas koji ju je tješio i utjehu koju je donosio.
Gospođica je Moore vjerojatno s prozora ugledala kako se između vrtnoga grmlja bjelasa i svjetluca Carolinina bijela haljina, jer joj je pošla u susret. Bila je uspravna, ukočena, uzdržljiva, kao i obično: nema te žurbe ili ushita koji bi poremetili (dostojanstvenost njenih kretnji; ali smiješila se zadovoljno jer je spazila radost svoje učenice i osjetila je kad ju je ova poljubila i nježno, iskreno zagrlila. Pažljivo ju je uvela u kuću - uvelike polaskana, premda dobrim dijelom u zabludi. U zabludi! Da nije bilo tako, vjerojatno bi je izbacila iz kuće. Da je točno znala odakle potječe i čemu uvelike valja pripisati ovu djetinjastu radost, Hortense bi se zasigurno užasnula i uvrijedila. Sestre ne vole kad se mlade djevojke zaljubljuju u njihovu braću; to im se čini, ako ne drsko, budalasto i glupo, a ono kao neka obmana, besmislena greška. One zapravo ne vole tu gospođu, ma kakvu sestrinsku nježnost gajile spram njih, a da bi ih netko drugi mogao voljeti, to im je odvratno, nalik na grubu izmišljotinu. Ono što ponajprije osjete, pri takvu otkriću (a to se često događa i roditeljima kad saznaju da su im djeca zaljubljena), mješavina je nestrpljenja i prezira. Razum, ukoliko su razumni, u tijeku vremena ispravi ovaj pogrešni osjećaj, ali. ako su nerazumni, nikad ga ne isprave pa do kraja života mrze svoju snahu ili šogoricu.
- Po mojem si pismu zacijelo očekivala da ćeš me naći samu - primijeti gospođica Moore uvodeći je u salon - ali napisala sam ga jutros, a poslije ručka dobila sam goste.
Otvorila je vrata te Caroline ugleda široku grimiznu suknju koja je prekrila veliki naslonjač blizu kamina; iznad nje se dizao beskrajno dostojanstven pokrov na glavi, strasniji od krune. Taj pokrov nije nikad došetao u kuću u Dol ispod kape, već su ga odvojeno donosili u nekoj velikoj torbi, ili radije u balonu od crne svile srednje veličine, razapetom s pomoću ribljih kostiju. Dio ovog pokrova, ili radije, vrpca široka oko četvrt metra obavijala je lice osobe koja ga je nosila, dok joj je cijela glava bila ukrašena kičicama i čvorovima načinjenim od vrpci što ih nazivlju ljubavnim vrpcama - bilo ih je u priličnoj količini - rekla bih čak u velikoj količini, a taj je pokrov nosila gospođa Yorke - i on joj je dolikovao; haljina što ju je nosila jednako joj je dobro pristajala. Ova je velika gospođa došla u prijateljski posjet, na čaj, gospođici Moore. Bijaše to gotovo jednaka čast i isto tolika rijetkost, kao kad bi kraljica nepozvana stigla jednom od svojih podanika da s njim podijeli njegov jednostavni objed: veći znak pažnje ne bi mogla ukazati žena koja prezire posjete i čajanke, drži prostom i krsti »lajavicom« gotovo svaku djevojku ili gospođu u susjedstvu.
Pa ipak, to nije bilo slučajno; gospođica je Moore uživala njenu naklonost: pokazala je to već više puta; u nedjelju bi se zaustavila u crkvenom dvorištu da s njom porazgovara; gotovo bi je ljubezno pozvala u Briarmains; a pokazala je to i danas udostojivši je svoje posjete. Razloge je svoje naklonosti sama iznijela: gospođica je Moore stroga ponašanja, bez trunke neozbiljnosti u razgovoru i držanju; a osim toga, kao strankinji, mora da joj nedostaje neka prijateljica koja bi je podržala. Mogla je mirno dodati da su joj njena neugledna vanjština, jednostavna i ozbiljna haljina te hladno i uzdržano ponašanje također bili preporukom. Gospođa je Yorke osuđivala sve čemu su se muškarci divili na ženama; uzdizala je, pak, sve što bi ovi previdjeli ili prezreli. Caroline je donekle stidljivo prišla toj moćnoj gospođi; slabo je poznavala gospođu Yorke; a osim toga, kao župnikova nećakinja, mogla je pretpostaviti kako će je ova primiti. Doček je bio vrlo hladan, i Caroline je bila sretna što svoju zbunjenost može prikriti okrećući se da skine kapu. A kad je sjela, obradovala se jer joj je odmah prišlo jedno malo stvorenje u plavoj haljini s vrpcom; dolepršalo je poput vile, jer je dosad sjedilo na maloj stoličici iza naslonjača velike gospode, a sakrivali su ga nabori široke crvene haljine; dotrčalo je do gospođice Helstone i ne stideći se obavilo joj ruke oko vrata tražeći da ga poljubi.
- Moja majka nije baš ljubezna spram vas - kazala je mala moliteljica kad joj se Caroline nasmiješila a ova joj odgovorila smiješkom - Rose vas, eno je tamo, i ne primjećuje, takva je ona. Da je, mjesto vas, u sobu ušao anđeo s krunom od zvijezda, majka bi mu ukočeno kimnula, a Rose ne bi ni glavu podigla; ali ja ću vam biti prijateljica; uvijek ste mi se sviđali.
- Jessie, ne baljezgaj i ne budi nasilna! - reče gospođa Yorke. - Ali, majko, tako ste hladni! - usprotivi se Jessie. - Gospođica vam Helstone nije učinila ništa nažao; zašto niste ljubezni spram nje! Sjedite tako ukočeno, gledate tako hladno, govorite tako odsječeno - a čemu? Upravo se tako ponašate i spram gospođice Keeldar, ili bilo koje mlade djevojke koja nas posjeti. A Rose, takva je au.... au... zaboravila sam riječ, ali mislim na stroj u ljudskome obličju. Vas biste dvije potjerale sve živo iz Briarmainsa - Martin to često kaže!
- Zar sam ja automat? O, Bože! Ostavi me onda - rekla je Rose, govoreći iz kuta u kojem je sjedila na podu podno police s knjigama, a jedna joj je ležala otvorena na krilu. - Gospođice Helstone, dobar dan - dodala je upućujući kratak pogled osobi kojoj se obratila i odmah potom spustila svoje sive, prekrasne oči na knjigu i nastavila čitati.
Caroline se potajice zagleda u nju, zadržavajući pogled na tom mladom zaokupljenom licu i primjećujući njeno nesvjesno pomicanje usana pri čitanju : vrlo svojstven pokret. Caroline je bila tankoćutna i znala je procijeniti ljude; osjetila je da je Rose Yorke naročito dijete - jedinstveno; znala je kako se treba ophoditi s njom. Približila joj se tiho, klekla na tepih pokraj nje i preko njena malog ramena gledala u knjigu. Bio je to roman gospođe Radcliff, »Talijan«. Caroline je čitala s njom ne obraćajući joj se; ubrzo joj se Rose obrati pitajući je: - Mogu li okrenuti?
Caroline samo kimnu glavom.
- Sviđa li vam se? - upita Rose uskoro.
- Još davno, kad sam je čitala kao dijete, jako mi se svidjela. - Zašto?
- Činilo se da početak toliko obećava; moglo se očekivati najčudovitiju priču. - A u tijeku se čitanja osjećamo kao da smo vrlo daleko od Engleske, kao da smo doista u Italiji, pod drukčijim nebom, plavim, južnim nebom što ga putnici opisuju.
- To te privlači, Rose?
- To budi u meni čežnju za putovanjem, gospođice Helstone. - Kad odrasteš. možda ćeš moći ostvariti svoju želju. - Ako mi se i ne pruži prigoda, sama ću je stvoriti. Ne mogu vazda živjeti u Briarfieldu. Ni cijela zemlja nije naročito velika ako je usporedimo sa svemirom; moram barem vidjeti kako ova naša planeta izgleda izvana. - U kojoj mjeri?
- Ponajprije polutku na kojoj mi živimo, potom drugu. Odlučila sam da mi život bude zbiljski život, a ne mračna obamrlost kukca sahranjenog u mramoru; niti dugo, postepeno umiranje poput vašeg života u župnome dvoru. - Poput moga? Kako to misliš, dijete?
- Neprestano ste zatvoreni u toj crvenoj kući, zar to nije nalik na umiranje od dosade; to me mjesto, kad god prođem pokraj njega, podsjeti na ostakljenu grobnicu. Nikad nisam vidjela da se netko kreće pokraj vrata; nikad kroz zidove nije do mene dopro zvuk; uvjerena sam da ni dim ne izlazi kroz dimnjake. Što uopće tamo radite?
- Šijem, čitam, učim.
- Jeste li sretni?
- Zar bih bila sretnija da lutam sama nepoznatim krajevima, kao što vi to želite? - Mnogo sretniji, čak i ako biste samo lutali. Ne zaboravite, međutim, da ću ja imati neki cilj; ali čak i da samo idete dalje i dalje, poput začarana bića iz bajke, bili biste sretniji no što ste sada. Za jedan biste dan vidjeli bregove, šume, rijeke gdje im se izgled mijenja prema tome da li sunce sija ili je oblačno, da li je vrijeme kišno ili lijepo, mračno ili sjajno. Nema promjene u brajerfildskome župnom dvoru: zidni ukrasi na stropu salona, tapete na zidovima, zavjese, tepisi, stolice uvijek su isti.
- Zar je promjena neophodna za sreću?
- Da.
- Zar te dvije riječi znače isto?
- Ne znam; ali osjećam da su jednoličnost i smrt gotovo jednake. Sad se umiješa Jessie.
- Zar nije luda? - upita.
- Ali, Rose - nastavi Caroline - bojim se da će život lutalice, bar ja tako mislim, završiti poput priče koju čitaš - u razočaranju, ispraznosti i duševnim patnjama. - Zar »Talijan« tako završava?

- Meni se tako učinilo kad sam ga čitala.
- Bolje je iskušati sve stvari i iznaći da su prazne, nego ne pokušati ništa i živjeti praznim životom. Tko tako radi počinja grijeh poput grijeha osobe koja svoj talent zaveže u ubrus; bijedna lijenčina!
- Rose - primijeti gospođa Yorke - do pravog zadovoljstva dolazimo jedino ako obavljamo svoju dužnost.
- Točno, majko! Ako mi moj gospodar udijeli deset talenata, moja je dužnost da ih uložim u neki posao i da od njih stvorim dvadeset talenata. Novac ne smije ležati u prašnjavoj ladici. Neću ga spremiti u okrnjeni čajnik i zatvoriti ga u ormar za posude zajedno s priborom za čaj. Neću ga pohraniti ni u vaš stol za ručni rad gdje bi se ugušio u gomili poderanih čarapa. Neću ga zarobiti u ormaru za rublje gdje bi se zavukao među plahte, a ponajmanje bih ga, majko (pritom ustade s poda) ponajmanje bih ga sklonila u terinu s krumpirom gdje bi ga pohranili zajedno s kruhom, maslacem, kolačima i šunkom na policu ostave. Zastade, pa nastavi: - Majko, Stvoritelj, koji nam je svima udijelio naše talente, jednoga će dana doći i tražiti od nas da mu položimo račune. Čajnik, stara čarapa, platnena krpa, terina sa šarom žalosne vrbe, u mnogim će kućama razotkriti svoju jalovost; dopustite bar da vaše kćerke ulože svoj novac kod bankara, kako bi kad Gospod dođe mogle platiti svoj račun s kamatama. - Rose, jesi li ponijela svoje vezivo, kao što sam ti kazala? - Jesam, majko.
- Sjedi i izvezi jedan red križića.
Rose poslušno sjedne i učini kako joj je rečeno. Pošto je radila deset minuta, upita je majka: - Osjećaš li se potlačenom? Žrtvom?
- Ne, majko.

- Pa ipak, ako sam te dobro razumjela, bilo je to što si kazala pobuna protiv svih ženskih i kućanskih zanimanja.
- Niste me razumjeli, majko. Bilo bi mi žao da ne znam šivati; imate pravo što me učite, što me silite da radim.
- Čak i što te tjeram da krpaš čarape svoje braće i da šiješ plahte? - Da.
- Zašto se onda praviš važna i dižeš toliku galamu? - Zar ću vazdan samo to raditi? Prvo ću raditi to, a potom nešto drugo. Rekla sam, majko, što mi je bilo na umu. Sada mi je dvanaest godina i do šesnaeste neću ponovno govoriti o talentima; za ove ću četiri godine biti poslušna učenica u svemu ćemu ćete me učiti.
- Vidite li, gospođice Helstone - primijeti gospođa Yorke - kakve su moje kćerke - kako su pametne i uobražene! »Radije bih ovo«, »više volim ono«; tako glasi Jessiena pjesma, dok Rose smionije izjavljuje »Hoću, i neću!« - Uvijek navedem neki razlog, majko; osim toga, ako je moja izjava smiona, dajem je tek jednom godišnje. Pred svaki me rođendan neki zli duh natjera da prorokujem kakvo bih obrazovanje željela i kako bi sa mnom valjalo postupati; iznesem svoje mišljenje i ne govorim više o tome; na vama je da ga čujete ili ne.
- Svim bih mladim djevojkama savjetovala, nastavi gospođa Yorke - da prouče narav djece koja su oko njih prije no što se vjenčaju i imaju svoju vlastitu djecu; da dobro razmisle bi li mogle voditi brigu o nemarnoj djeci, slamati tvrdoglavu, naporno i neumorno raditi s najboljim djetetom. - Ali ljubav pritom pomaže i olakšava - umiješa se Caroline. - Majka voli svoju djecu najnježnijom ljubavlju, gotovo više no sebe samu.
- Lijepe riječi! Vrlo tankoćutne! Gruba, svakidašnja strana života još je pred vama, mlada gospođice!

- Ali gospođo Yorke, kad uzmem malo dijete u naručje - dijete bilo koje siromašne žene - osjetim da volim to bespomoćno stvorenje na posve neobičan način, premda mu nisam majka. Rado bih za nj učinila bilo što, kad bi ga prepustili mojoj brizi, kad bi posve ovisilo o meni. - Vi osjećate! Da, naravno. Sad već mogu reći: vas uvelike rukovode vaši osjećaji, i zasigurno držite da ste tankoćutna, prefinjena osoba. Jeste li, uz sve te romantične misli, svjesni da ste svome licu uspjeli podariti neki čežnjiv izraz što bi bolje pristajao junakinji nekog romana nego ženi kojoj se s pomoću zdrava razuma valja probiti kroz život?
- Ne; toga nisam svjesna, gospođo Yorke.
- Pogledajte se u ovo zrcalo iza sebe. Usporedite lice što ga vidite s onim mljekarice koja rano ustaje i naporno radi.
- Moje je lice blijedo, ali nije čežnjivo, a većina je mljekarica, ma kako bile jedre i rumene, gluplja i manje spremna da se probija kroz život od mene. Mislim više i ispravnije od jedne mljekarice; stoga tamo gdje bi one zbog nerazmišljanja često loše postupile, ja bih, zahvaljujući tome što mislim, postupila pravilno.
- O, ne! Na vas će utjecati vaši osjećaji. Vodit će vas nagoni. - Naravno, često će na mene utjecati moji osjećaji: zato ih i posjedujem. Moram i želim voljeti osobu koju mi moji osjećaji nalože da volim, ali nadam se da će mi, ako ikad budem imala muža i djecu, moji osjećaji nalagati da ih volim. Nadam se da će me u tom slučaju svi moji nagoni uputiti na ljubav. Caroline je sa zadovoljstvom naglasila ove riječi; bilo joj je drago da je to izrekla u nazočnosti gospode Yorke. Nije joj bilo stalo što će joj ova možda odgovoriti zajedljivo; zarumenjela se, ne od srdžbe, već od uzbuđenja, kad joj je ova osorna gospođa hladno odgovorila: - Ne rasipajte uzalud krupne riječi.
Dobro ste to rekli; bilo je vrlo lijepo, ali je bilo uzaludno, jer su vas čule tek dvije žene, jedna stara žena i stara djevojka; trebalo je da ih čuje neki neoženjeni gospodin. Gospođice Moore, nije li se možda gospodin Robert sakrio iza zavjesa?

Hortense, koja je za većeg dijela ovog razgovora bila u kuhinji i nadzirala pripremu čaja nije u cijelosti shvatila obrat što ga je razgovor uzeo. Zbunjeno je odgovorila da je Robert u Whinburyju. Gospođa se Yorke nasmija svojim kratkim, neobičnim smijehom.
- Kratko i jasno, gospođice Moore! - kazala je zaštitnički. - Nalik je na vas da tako doslovno shvatite moje pitanje i da na njega tako jednostavno odgovorite. Vaš se um nimalo ne razumije u spletke. Čudne se stvari mogu odigravati oko vas, a da vi o njima ništa ne znate; niste od onih za koje bismo kazali da su oštroumni.
Ova se dvosmislena pohvala, čini se, nije svidjela gospođici Moore. Uspravi se, namršti svoje tamne obrve, ali ni sada nije shvaćala. - Od djetinjstva su držali da sam pametna i razumna - odgovorila je, jer se doista nadasve ponosila što je smatraju takvom. - Kladila bih se da nikad niste pleli zamke kako biste uhvatili muža - nastavi gospođa Yorke - stoga ne posjedujete iskustvo koje bi vam pomoglo da razotkrijete tuđe zamke.
Carolinu su ove ljubezne riječi pogodile upravo tamo gdje je milostiva gospođa koja ih je izrekla i željela da. je pogode. Nije smogla ni toliko snage da uzvrati udarac; za časak je bila obezoružana; da je odgovorila priznala bi da su s razlogom izrečene. Gledajući je gdje sjedi posve zbunjena, oborenih očiju i bolno zajapurena, dok joj je cijelo povijeno tijelo koje je i nehotice podrhtavalo pokazivalo koliko ju je zaboljela ova uvreda, gospođa Yorke shvati kako je dobro nanišanila.
Neobična je žena osjećala prirođenu odbojnost spram povučenih, tankoćutnih osoba osjetljivih živaca, a lijepo nježno i mlado lice također nije bilo preporukom takvoj osobi. Rijetko je imala prilike susresti nekog tko je posjedovao sve te omrznute osobine, a još bi rijeđe naišla prilika u kojoj bi joj se takvo stvorenje predalo na milost i nemilost te ga je mogla po volji izgaziti. Ovoga je poslijepodneva bila naročito mrzovoljna i zajedljiva; raspoložena da ubada poput kakve »predvodnice stada«; stoga se, sagnuvši svoju veliku glavu, ponovno ustremi na svoju žrtvu.
- Vaša je rođakinja Hortense izvanredna sestra, gospođice Helstone: djevojkama koje bi došle okušati svoju sreću u kuću u Dolu, uspjeh je osiguran ukoliko s nešto ženske promućurnosti i lukavosti uspiju polaskati domaćici. Rekla bih, gospođice, da vi vrlo volite društvo vaše rodbine. - Na koga mislite?
- Na vašu rođakinju, naravno.
- Hortense je uvijek bila, a i sad je neobično dobra spram mene. - Neudate djevojke uvijek drže za neobično dobru sestru koja ima neoženjena brata.
- Gospođo Yorke - reče Carolina polako dižući oči iz čijih plavih zjenica namah nesta zbunjenosti te su zasjale odlučno i otvoreno, dok je rumenilo stida iščezlo s njenih obraza te je ostalo blijedo i mirno: - Gospođo Yorke, mogu li vas upitati što ste time željeli kazati?
- Željela sam vam dati pouku iz lijepa ponašanja; odvratiti vas od lukavstva i lažne osjećajnosti.
- Treba li mi takva pouka?
- Većini je današnjih djevojaka potrebna. Prava ste suvremena mlada djevojka, nezdrava, nježna, koja tvrdi da voli povučenost, a to vjerojatno znači da mislite kako je malo stvari na ovome svijetu dostojno vaše naklonosti. Običan svijet, svakodnevni, pošteni ljudi, bolji su no što vi mislite; bolji od bilo koje knjiške, zanesene, nezrele djevojčice, koja jedva da je ikad pomolila nos preko ograde vrtnoga zida u kući svoga strica župnika.
- O kojoj, stoga, ne znate ništa. Oprostite... zapravo, posve je svejedno hoćete li mi oprostiti ili ne... napali ste me premda vas ničim nisam izazvala; obranit ću se, stoga, a da vam se ne ispričavam. Moj vam je odnos spram mojih rođaka posve nepoznat; u nastupu ste lošeg raspoloželja pokušali da ga zatrujete vašim samovoljnim nagađanjima, promućurnijim i lažnijim od bilo čega za što mene optužujete.
To što sam slučajno blijeda i gdjekad stidljiva vas se ne tiče. To što volim knjige i nisam sklona ogovaranju, još vas se manje tiče. Da sam 'zanesena nezrela djevojčica' čisto je nagađanje s vaše strane; nikad se nisam zanosila pred vama, niti pred nekim koga vi poznajete. Što sam župnikova nećakinja nije grijeh, premda ste vi dovoljno uskogrudni da tako mislite. Ne sviđam vam se: pravih razloga za to nemate; stoga zadržite za sebe izraze svoje netrpeljivosti. Ako je ikad, ubuduće, budete ovako neugodno iznosili, odgovorit ću vam s još manje obzira nego sada.
Zaustavila se i sjela u posvemašnjemu, nijemom uzbuđenju. Govorila je vrlo razgovijetno, ni suviše brzo, ni suviše glasno, ali zvonki joj je glas odjekivao u ušima. Krv joj je strujila žilama veoma brzo, ali izvana se to nije vidjelo. Gospođu Yorke nije naljutio ovaj prigovor, tako jednostavno i strogo izrečen, s toliko ponosa. Hladnokrvno se okrenu gospođici Moore i reče joj kimajući s odobravanjem: Ipak, bar imate duha. Govorite uvijek tako pošteno kao sada, nastavila je, pa ćete uspjeti u životu.
- Odbijam svaki uvredljivi savjet - glasio je odgovor izrečen istim zvonkim glasom, jednako nepomućena pogleda. - Odbijam savjete otrovane podmetanjima. Moje je pravo da govorim kako držim da je potrebno; ništa me neće navesti da govorim onako kako vi naređujete. A koliko je do toga da uvijek govorim kao što sam govorila sada, znajte da se nikad ne obraćam drugima tako osorno i grubo, osim ako me ne uvrijede bez ikakva povoda s moje strane.
- Majko, naišli ste na vama dorasla protivnika - reče mala Jessie koju je taj prizor, čini se, uvelike zabavljao. Rose ga je pratila ne izražavajući svoje mišljenje. Tada reče: - Ne; gospođica Helstone nije dorastao protivnik mojoj majci, jer dopušta da je njene izjave naljute: majka bi je za nekoliko tjedana slomila. Shirley Keeldar bolje se drži. Majko, još nikad niste uspjeli pogoditi u živac gospođicu Keeldar. Ispod svilene joj je haljine oklop što ga vi niste kadri probiti.
Gospođa se Yorke često žalila da su joj djeca puna buntovnička duha. Bilo je čudno da ih unatoč svoj svojoj strogosti i »snazi duha« nije uspjela podrediti sebi; samo jedan pogled njihova oca više je na njih utjecao od cijele njene prodike.
Gospođici se Moore uloga svjedoka u jednoj raspri u kojoj nije sudjelovala nije nimalo svidjela, jer je bila sporedna, ostavljena po strani; stoga sad prikupi svoje dostojanstvo i pripremi se da održi govor koji će obim stranama pokazati da nemaju pravo te će uvidjeti da bi se trebale stidjeti pa će se ponizno pokoriti mudrijemu mišljenju osobe koja im se obraća.
Srećom po slušateljstvo, njeno raspredanje nije potrajalo dulje od desetak minuta, kad je ušla Sara unoseći pladanj s čajem pa su njenu pozornost ponajprije privukli pozlaćen češalj što ga je ova gospođica nosila u kosi i crvene perle oko njezina vrata, a potom, pošto ju je dobro izgrdila, briga oko pripremanja čaja. Nakon južine, Rose ju je odobrovoljila donoseći joj gitaru i moleći je da zapjeva, a potom ju zasu pitanjima o tome kako se svira na gitari i o glazbi općenito.
Jessie se, u međuvremenu, obratila Carolini. Sjedeći na stoličici podno njenih nogu, govorila joj je najprije o vjeri, a zatim o politici. Jessie bi obično kod kuće usrdno upijala sve što bi njen otac govorio o tim predmetima, da bi zatim u društvu prepričavala njegova mišljenja; s više bi duhovitosti i lakoće no dosljednosti i promišljenosti iznosila njegove sklonosti i odbojnosti. Carolinu je dobro izgrdila što pripada anglikanskoj crkvi i što joj je stric duhovno lice. Obavijestila je da živi na račun seljaka i da bi morala pošteno zarađivati za sebe mjesto što živi na gotovanskome kruhu u obliku crkvene desetine. Potom je prešla na tadašnju vladu i počela redom razglabati o njihovim zaslugama. Lorda je Castlereagha i gospodina Percevala spomenula kao stare znance.
Narav je svakog od ove dvojice tako ukrasila da su bili nalik na Moloha 18  ili Belijala 19. Ustvrdila je da je rat klaonica, a da je Lord Wellington »unajmljeni mesar«.

Njena ju je slušateljica slušala s izvanrednim zanimanjem. Jessie je imala jedinstven smisao za humor; bilo je neopisivo smiješno slušati je gdje ponavlja očeve optužbe sa svojim isprekidanim sjevernjačkim narječjem; jedva da se ikad srčanije mala jakobinka krila u slobodnome, buntovnom duhu djevojčice u haljinici od muslina s vrpcama. Kako po naravi nije bila zlobna, njen je govor prije bio sočan no gorak, a izražajno joj je malo lice svakoj rečenici davalo posebnu draž, te prisutni ne bi odoljeli želji da je slušaju. Caroline se usprotivila kad je napala Lorda Wellingtona, ali je sa zadovoljstvom slušala govor protiv regenta, koji je potom uslijedio. Jessie odmah uvidje, po iskri u oku slušateljice i smiješku što joj je titrao na usnama, da je najposlije pogodila što joj se sviđa. Kod kuće je za doručkom toliko puta slušala gdje njen otac govori o debelom »pedesetogodišnjem Adonisu«, te je sada iznosila što o njemu misli gospodin Yorke - upravo onako kako je on to izgovarao svojim jorkširskim narječjem.
Ali, Jessie, neću više o tebi pisati. Jesenje je poslijepodne, mokro i hladno. Jedan je jedini oblak na nebu, a prekriva ga s kraja na kraj. Vjetar ne jenjava; stenjući zavija iznad bregova čiji su obrisi sumorni i bezbojni zbog sumraka i magle. Kiša je cijeloga dana udarala o crkveni toranj što se, taman, diže iz svoga kamenog postolja na groblju; s kopriva, visoke trave i grobova kaplje voda.
Ovo me veče neodoljivo podsjeća na jedno drugo prije nekoliko godina; bilo je također tužno, kišovito, jesenje veće, kad su neke osobe što su toga dana posjetile jedan svježi grob na židovskome groblju sjedile kraj vatre u ognjištu u tuđoj kući.
Bijahu veseli i raspoloženi, ali svatko je od njih osjećao prazninu što zjapi među njima da se nikad ne ispuni. Znali su da su izgubili nekoga čiji nestanak neće biti ničim nadoknađen, nikada više u njihovu životu; znali su, također, da ova teška kiša natapa vlažnu zemlju što pokriva njihovu izgubljenu ljubimicu, i da joj tužni jecaju vjetra zavijaju ponad zakopane glave. Vatra ih je ugrijala; Život i Prijateljstvo za njih su i nadalje postojali; ali Jessie leži hladna, sama, u mrtvačkome kovčegu, a jedino je nadgrobni humak štiti od oluje. Gospođa Yorke složi svoje pletivo, u tili čas prekine pouku iz glazbe i predavanje o politici i ustane da krene dok je još dovoljno rano da se vrati u Briarmains prije no što s neba posve izblijedi žar sunca na zalazu i prije no što večernja rosa posve ne ovlaži put kroz polja.

Kad je gospođa sa svojim kćerkama otišla, Caroline je znala da joj valja ogrnuti rubac, poljubiti rođaku i uputiti se kući, jer bude li oklijevala spustit će se mrak, i Fanny će morati dolaziti po nju; znala je da je toga dana Fanny imala mnogo posla: bio je to dan kad se peklo kruh i glačalo rublje u župnome dvoru. Pa ipak, ne može napustiti svoj stolac pokraj prozora u malome salonu. Ni sa jednog mjesta nije zapad bio ljepši no s ovog prozora oko kojeg se savijao vijenac jasmina, čiji se bijeli cvjetovi i zeleno lišće u ovome trenutku nadavahu kao olovkom nacrtani, lijepa oblika, ali bezbojni - spram zlatna rumenila ljetnje večeri, spram vatrena plavetnila neba u kolovozu u osam sati uvečer. Caroline je gledala vrtna vrata kraj kojih se dizahu hrastovi; gledala je gustu živicu od divlje loze i lovora koja je ograđivala vrt; oči su joj željno tražile još nešto, osim žbunja, prije no što se okrenu od tog skučenog vidika: čeznula je da vidi ljudski lik, određena obličja i stasa, gdje prolazi duž ograde i pojavljuje se na vratima. Najposlije ga je ugledala, ne jednu, već dvije osobe: Frederick je Murgatroyd prošao tuda noseći kabao s vodom, a za njim je išao Joe Scott vrteći na kažiprstu ključeve od tvornice. Išli su da zaključaju tvornicu i konjušnice, nakon čega će poći svojim kućama. »To i meni valja učiniti«, pomisli Caroline ustajući upola i uzdišući.
»Sve je to ludost - bezumna ludost« dodala je. »Ponajprije, kad bih i ostala do mraka nitko ne bi došao. Osjećam to. Sudbina je upisala na današnju stranicu svoje proročanske knjige, da danas neću doživjeti radost za kojom žudim. Potom, kad bi i ušao ovaj čas, moja bi mu nazočnost bila mučna, a od te mi se spoznaje sledi krv. Ruka bi mu možda bila mlitava i hladna kad u nju stavim svoju; pogled smrknut, ako u njemu potražim zraku. Tražila bih toplinu što sam je nekoć, u prošlosti, nalazila, u ono sretno doba kad su mu se moje lice, govor, i veselost još sviđali - našla bih led. Bolje da pođem kući. Uzela je svoju kapu sa stola gdje je ležala i upravo je vezala vrpce, kad Hortense, pokazujući joj raskošnu kitu cvijeća u vezi na istome stolu, pripomenu da ga je jutros gospođica Keeldar poslala iz Fieldheada; potom je nastavila pripovijedati o gostima koji su kod nje, o napornu životu što ga u posljednje vrijeme vodi nasljednica; natuknula kako se to njoj mnogo ne sviđa te se čudi da osoba koja toliko voli samostalan život, poput nasljednice, ne iznalazi načina da se otrese ove povorke rođaka. - Ali, govori se da upravo ona zadržava gospodina Sympsona i njegovu obitelj, nastavila je, željeli su se vratiti na jug prošloga tjedna, kako bi dočekali jedinca sina koji se vraća kući s dužeg putovanja. Ona je, međutim, bezuvjetno zaželila da njen bratić Henry dođe i pridruži im se ovdje u Yorkeshireu. Vjerujem da je to djelomice učinila i zato da bi Robertu i meni ugodila. - Robertu i vama?

- Kako, dijete moje, ne shvaćaš li? Zar ne znaš, mora da si čula... - Molim, gospođo, reče Sara otvarajući vrata, voće koje ste mi naredili da kuham u sirupu, marmelada, kako vi to zovete, zagorjelo je sve do dna. - Les confitures! Elles sont brulees? Ah, quelle negligence coupable! Coquine de cuisiniere - fille insuportable! (»Marmelada«! Izgorjela je! O, kakva kažnjiva nemarnost. Kakva loša kuharica - nepodnošljivo stvorenje!«)I mademoiselle žurno izvadi iz ladice veliku platnenu pregaču te je sveže preko svoje crne pregače i pojuri eperdue (izbezumljena) u kuhinju, odakle je, istini za volju, dopirao miris, prije opor no ugodan.
Gazdarica i njena služavka cijelog su dana ratovale oko toga kako valja pripremiti za zimu neku vrstu crnih trešanja, tvrdih poput kamena i kiselih poput trnjina. Sara je tvrdila da je šećer jedini dodatak što ga valja primijeniti pri tome poslu, dok je gospođica tvrdila - i dokazivala iskustvom i radom svoje majke, bake i prabake - da je sirup »melasa« mnogo bolji. Iz neopreznosti je Saru ostavila samu da bdije nad posudom za kuhanje marmelade, a ova je, budući da je sadržaj nije nimalo privlačio, bila donekle nepažljiva i nije je nadzirala, pa se sve pretvorilo u crne, izgorjele otpatke. Zametnu se graja, vika i grdnja, a zatim jecaji prije glasni no iskreni i pokajnički. Caroline se drugi put okrenu zrcalu, sklanjajući uvojke s obraza i zagladujući ih ispod kape, držeći da je ne samo besmisleno već i neumjesno da se dulje zadržava. U tom se času iznenadno otvoriše stražnja vrata, vika u kuhinji namah zamre, jezici se zaustaviše kao zavezani. »Je li, je li to Robert«? često je, ako ne uvijek, ulazio na kuhinjska vrata kad bi se vraćao sa sajmišta. Ali ne; bio je to Joe Scott koji, nakon što se tri puta značajno nakašljao, bila je to naduta opomena ženama koje se svađaju, reče: Učinilo mi se da sam čuo neki prasak?
Nitko ne odgovori.
- A - nastavi važno - kako se gospodar vratio i vjerojatno će ovuda proći, držao sam da je poželjno da uđem i obavijestim vas. Kad se žene nađu same u kući, ne treba ih nikad iznenaditi a da ih se prije ne opomene. Evo ga; izvolite gospodine. Čudno su se zabavljale, ali držim da sam ih umirio. Čulo se da je još jedna osoba ušla. Joe Scott nastavi sa svojim poukama. - Što vam je, da ste u mraku? Sara, kraljice, ne možeš li upaliti svijeću? Sunce je zašlo još prije jedan sat. Slomit ćemo vrat o te vaše lonce, stolove i ostale tričarije. Pripazite, gospodine, na tu tepsiju za kolače; stoji nasred srijede kao da su vam ga namjerno namjestile.
Nakon ovih Joeovih riječi uslijedi neobična stanka za koje Caroline, premda je dobro naćulila uši, nije razabrala ni riječi. Bila je kratka, jer je prekine krik, uzvik iznenađenja, a za njim se začu poljubac; uslijediše upola razgovijetni usklici.

- Mon Dieu! Mon Dieu! Est-ce que je m'y atten-dais? (Moj Bože! Moj Bože! Tko bi se tome nadao?) - bile su jedine riječi što ih je mogla razaznati. - Et tu te portes toujours bien, bonne soeur? (Jesi li mi dobro, sestrice?) - upita drugi glas, Robertov bez sumnje.
Caroline je bila u nedoumici. Povodeći se za svojim nagonom, kojega razlog sada nije mogla ispitivati, pobjegla je iz salona, ostavljajući ulaz slobodnim, i potrčala uz stube zaustavivši se na odmorištu odakle je mogla vidjeti o čemu je riječ prije no što se pokaže. Sunce je već davno zašlo; bilo je već prilično tamno, ali ne toliko da Caroline ne bi vidjela Roberta i Hortense gdje ulaze. - Caroline! Caroline! - zvala je Hortense, časak zatim, - venez voir mon frere! (dođi vidjeti moga brata!)
»Čudno!« razmišljala je Caroline. »Vrlo čudno! Čemu to nepotrebno uzbuđenje oko tako običnog događaja poput povratka sa sajmišta? Nije valjda sišla s uma; ili jest? Nije joj valjda zagorio pekmez pomutio pamet? Caroline siđe savladavajući svoju zabunu; ali se još više zbuni kad je na vratima salona Hortense uze za ruku i privodeći je Robertu, koji je stajao, visok i taman, naslonjen leđima na jedini prozor, i predstavi ga s mješavinom zbunjenosti i ukočenosti, kao da su posvemašnji stranci pa im je ovo prvi susret.
Još veća zagonetka! On joj se prilično zbunjeno pokloni, a kad se u nedoumici okrenuo od nje obasjala ga je slaba svjetlost s prozora, pala mu na lice, te zagonetni san, dosegne svoj vrhunac: bio je to Robert i nije bio Robert. - Što se to događa? - reče Caroline. - Zar me oči varaju? Je li to moj rođak? - Naravno, tvoj rođak - potvrdi Hortense.
A tko je onda bila osoba koja je prošla hodnikom i ušla u sobu? Caroline se obazre i ugleda još jednog Roberta, njenog Roberta, kako je odmah osjetila. - No - reče ovaj smiješeći se njenu radoznalome, iznenađenom licu - tko je tko? - A! to ste vi! - glasio je odgovor. Nasmijao se. - Vjerujem da sam to ja, a znadeš li tko je on? Nikad ga prije nisi vidjela, ali čula si o njemu. Caroline se već bila pribrala.

- To jedino može biti - vaš brat, kad je toliko nalik na vas: moj dragi rođak, Louis.
- Mudri mali Edip 20 - ti bi razriješila Sfinginu zagonetku. Ali pogledaj nas zajedno. Izmijenimo mjesta. Izmijenimo ih ponovno da je zbunimo, Louis. Tko je tvoja stara ljubav, hajde sada, reci, Lina. - Kao da bih mogla pogriješiti dok govorite. Morali ste reći Hortense da me upita. Ali, zapravo, i ne nalikujete toliko jedan drugome: slični ste jedino po stasu, rastu i boji lica.
- A ja sam Robert, zar ne? - upita došljak trudeći se da savlada svoju, čini se urođenu, stidljivost.
Caroline blago zatrese glavom. Nježno je, izražajno gledala Roberta: taj je pogled mnogo govorio.
Nisu joj dopustili da ih odmah napusti. Robert ju je osobno ustrajno nagovarao da ostane. Vesela, jednostavna i ljubezna u ophođenju (vesela bar ovo veče), naročito dobro raspoložena u tom času, tako je ugodno upotpunjavala obiteljski krug da se nitko nije želio rastati od nje.

Louis je po naravi, čini se, bio ozbiljan, miran, povučen čovjek, ali je Caroline, kakva je bila te večeri - a to nije bila svakodnevna Carolina, kao što ti čitaoče dobro znaš - rastopila njegovu uzdržljivost i razvedrila njegovu ozbiljnost. Sjeo je pokraj nje i razgovarao s njom. Znala je da je po zanimanju nastavnik; rekao joj je da je već nekoliko godina odgojitelj sina gospodina Sympsona; da je bio s njim na putovanju i dopratio ga na sjever. Pitala ga je voli li svoj posao na što ju je on tako pogledao da ga nije dalje o tome ispitivala. Taj je pogled pridobio Carolininu naklonost; držala je da se u tom izrazu što je prekrio osjećajno Louisovo lice krilo mnogo tuge (jer njegovo je lice doista bilo osjećajno, premda ne lijepo u usporedbi s Robertovim), bar je ona tako mislila. Okrenu se da ih usporedi. Robert je bio naslonjen na zid, malo iza nje i listao knjigu s gravirama, a možda usput i slušao razgovor između nje i Louisa. »Kako sam mogla pomisliti da su nalik jedan na drugoga?« pitala se. »Sad vidim da je Louis nalik na Hortense, a ne na Roberta.« To je bilo djelomice točno; imao je kraći nos i dulju gornju usnu poput svoje sestre, a ne pravilne crte svoga brata: njezin oblik usana i brade - manje odlučan, izrazit i jasan nego u vlasnika tvornice. Njegov izraz, premda staložen i zamišljen, jedva bismo mogli nazvati prodornim i oštrim. Sjedeći pokraj njega osjetili biste gdje na vas umirujuće djeluje blaža i vjerojatno dobrodušnija ćud nego u starijega Moorea.

Robert, osjetivši vjerojatno Carolinin pogled gdje se zadržao na njemu, ne odgovori na nj ali ostavi knjigu s crtežima, priđe joj i sjedne pokraj nje. Ona nastavi svoj razgovor s Louisom, ali dok je govorila, misli joj bijahu drugdje: srce joj je kucalo spram osobe čiju je nazočnost osjećala. Priznavala je da je Louis ozbiljan, muževan, srdačan, ali priklanjala se Robertovoj tajanstvenoj moći. Dok je sjedila pokraj njega, premda je šutio i premda nije dotaknuo ni resu njene marame, ili bijeli rub njene haljine, osjećala se kao začarana. Da je s njim samim razgovarala, čarolije bi nestalo, ali kako se mogla obraćati nekom drugom, to ju je uzbuđivalo. Govorila je s lakoćom; bila je vesela, zabavna, rječita. Blag pogled i spokojno držanje njena sugovornika davahu joj sigurnost; mirno zadovoljstvo što ga je izražavao njegov osmijeh potaknulo je najblistavije njene osobine. Osjećala se ove večeri nadmoćnom, a kako je Robert bio nazočan, to joj je pružalo zadovoljstvo; da ga je u tom času netko pozvao, obamrlost bi namah zamijenila živost.
Ali njena radost nije dugo ostala nepomućenom: uskoro ju je prekrio jedan oblak.Hortense, koja je dosad bila zaokupljena izdavanjem naredbi u vezi s večerom, a sada raspremala stol od knjiga i ostalog, kako bi napravila mjesta za poslužavnik, pokaza Robertu vazu s cvijećem, rumenim, bijelim i zlatnim čije su se latice pri svjetlosti svijeće širile poput zraka. - Stiglo je iz Fieldheada - kazala je - zasigurno tebi na dar; znamo tko je miljenik zamka; ja svakako ne.
- Znači li to da je Robert miljenik? - primijeti Louis. - Mon cher - odgovori Hortense, Robert - c'est tout ce qu'il y ade plus precieux au monde; a cote de lui, le reste du genre humain n'est que du rebut. N'ai je pas raison, mon enfant? (Dragi moj, Robert je ono najdragocjenije na svijetu; kraj njega su svi ostali nevažni. Nisam li u pravu, dijete?) - dodala je obraćajući se Carolini. Carolini je valjalo odgovoriti: »Da«. I njena se svjetlost ugasi; rekavši to, njena zvijezda potamni.
- Et toi, Robert? (A ti, Roberte?) - upita Louis.
- Kad ti se bude pružila prilika, pitaj nju samu - glasio je spokojan odgovor. Je li pocrvenio ili problijedio, Caroline nije ispitivala: ni sam je Robert više ne bi mogao zadržati.

23.
U SJENCI SMRTI


Budućnost nam gdjekad uz jecaj tiho nagovijesti događaje što nam ih nosi, poput oluje koja se priprema, ali je još daleko, te hukom vjetra, sijevanjem munja, čudno rastrganim oblacima, najavljuje strahovito nevrijeme od kojeg će se more prekriti ostacima olupina brodova; ili se sprema da nam s maglom donese onu žutu kužnu boju koja će zapadne otoke prekriti otrovnim isparenjima Istoka zamaglivši prozore engleskih kuća dahom indijske kuge. Gdjekad se pak budućnost rastvori odjednom, kao da se stijena raspukla te se u njoj otvori grob iz kojeg iziđe tijelo onog koji je dosad spavao. Prije no što ste se osvijestili, stojite licem u lice s nepredviđenom, u mrtvački pokrov zavijenom, kobnom zbiljom, s novim Lazarom 21 .
Caroline se vratila iz kuće u Dolu u dobru zdravlju, tako je bar ona vjerovala. Drugog se jutra, međutim, probudila s neobičnim osjećajem da je tišti neka čudna klonulost; za doručkom joj, i za svim obrocima toga dana, hrana nije nimalo prijala: ukusno pripremljena, činila joj se bljutavom i neukusnom. »Jesam li bolesna?« pitala se i pogledala u zrcalo. Oči joj bijahu sjajne, zjenice raširene, obrazi puniji i rumeniji nego inače. »Dobro izgledam; zašto ne mogu jesti?«
Osjećala je gdje joj bilo brzo udara u sljepoočicama, da joj glava grozničavo radi; živnula je duhom, stotine isprekidanih, trenutnih misli rojilo se u njenu mozgu: bijahu to usijane misli, poput obraza koji su joj gorjeli. Uslijedila je teška, sparna i besana noć u kojoj ju je mučila žed. Pred jutro joj se prisni strašan san i poput tigra je ščepa u svoje kandže: kad se probudila osjećala je i znala da je bolesna.
Kako je dobila groznicu (jer bijaše to groznica), nije znala. Vjerojatno je, kad se kasno vraćala kući, neki blagi i otrovni povjetarac, noseći u sebi sladak miris cvijeća i vlažna isparenja močvara, ušao u njena pluća i krv i - zatekavši je već grozničavu od duševna uzbuđenja i malaksalu od duge borbe i svakodnevne žalosti - raspalio iskru i ostavio za sobom dobro razgoreni oganj. Činilo se, međutim, da je to tihi oganj: nakon dva dana provedena u vrućici i dviju nemirnih noći nisu se pokazali nikakvi znaci teže bolesti te se ni njezin stric, ni Fanny, ni liječnik, a ni gospođica Keeldar koja je došla da je posjeti, nisu zabrinuli - za koji će se dan oporaviti, vjerovali su. Prošlo je nekoliko dana i, premda su svi vjerovali da će joj uskoro biti bolje, poboljšanje nije dolazilo. Gospođa Pryor, koja ju je danomice posjećivala, ušla je u njenu sobu jednog jutra, pošto je Caroline već dva tjedna bolovala, i brižno je promatrala nekoliko minuta. Uzela ju je za ruku i stavila prst na njeno zapešće; tada je, nečujno napustivši sobu, otišla do gospodina Helstonea. Dugo se vremena zadržala u njegovoj sobi. Kad se vratila svojoj bolesnoj, mladoj prijateljici, skinula je kapu i odložila rubac; stajala je neko vrijeme kraj njene postelje, držeći jednu ruku u drugoj, njišući se malo tamo-amo, kao što je često činila. Najposlije reče:

- Poslala sam Fanny u Fieldhead da mi donese neke stvari koje bi mi mogle zatrebati za moga boravka ovdje; želim da ostanem uz vas dok vam ne bude bolje. Vaš mi je stric to ljubezno dozvolio; da li vi na to pristajete, Caroline? - Žao mi je što se bez potrebe uznemiravate. Čini mi se da nisam teško bolesna, ali ne bih vas mogla odlučno odgovarati: bit će mi tako ugodno da znam da ste u kući, da vas gdjekad vidim u svojoj sobi: ali draga gospođo Pryor, nemojte se zbog mene zatvoriti u ovu kuću. Fanny me sasvim dobro njeguje. Nagnuvši se nad malu, blijedu bolesnicu, gospođa joj Pryor zagladi kosu pod kapu i blago joj namjesti jastuk. Dok je to radila, Caroline, smiješeći se, podigne lice da je poljubi.
- Boli li vas još? Nije li vam suviše teško? - pitala ju je tihim, brižnim glasom dobrovoljna bolničarka prepuštajući se njenoj nježnosti. - Mislim da sam gotovo posve sretna.

- Jeste li žedni? Usne su vam suhe.
Uzela je čašu s nekim osvježujućim napitkom i prinijela je njenim usnama. - Jeste li jeli nešto danas, Caroline?
- Ne mogu jesti.
- Ali uskoro će vam se vratiti tek; mora se vratiti; to jest, molim Boga da se vrati!
Položivši je ponovno na postelju, ogrli je i gotovo nesvjesnim je pokretom privuče na svoje grudi i čvrsto privine za časak. - Gotovo i ne bih željela da ozdravim, kako biste stalno bili uz mene - reče Caroline.
Gospođa se Pryor nije nasmiješila njenim riječima; drhtaj joj preleti licem i trebalo joj je nekoliko časaka da se svlada.
- Više ste navikli na Fanny nego na mene - primijeti. - Možda vam se moja nazočnost nadaje neobičnom, nametljivom? - Ne naprotiv, posve prirodnom i vrlo umirujućom. Mora da ste često njegovali bolesnike, gospođo. Tako se nečujno krećete, tako blago govorite tako me nježno dodirujete.
- Draga moja, ničemu nisam vješta. Često ćete se uvjeriti da sam nespretna, ali... nikad nisam nemarna.
I doista, nemarna nije bila. Od toga časa Fanny su i Eliza nestale iz bolesničke sobe; gospođa ju je Pryor učinila svojim carstvom; obavljala je sve dužnosti; živjela u njoj danju i noću. Bolesnica se u početku protivila, premda blago, a uskoro nikako; kraj njene postelje nisu više počivale samoća i žalost, već zaštita i utjeha. Ona i njena njegovateljica izvanredno su se slagale. Carolini je obično bilo neugodno kad bi je netko okružio sa suviše pažnje; gospođa Pryor pak nije bila ni spretna, ni vična sitnim dužnostima što ih iziskuje njega bolesnika, ali sve se odvijalo tako jednostavno, tako prirodno da je bolesnica s jednakom lagodom primala njegu s kakvom joj je ova i pružana; nikakav znak zamorenosti u njene njegovateljice nije Carolini davao povoda da se zabrine. Zapravo, dužnosti što ih je valjalo obaviti i ne bijahu naročito teške, ali najmljenoj bi se njegovateljici mogle činiti takvima. Čudno, ali uza svu tu brigu bolesnica se nije oporavljala. Kopnila je poput grude snijega za južnjaka; venula poput cvijeta za žege. Gospođica Keeldar, koja bi rijetko mislila na smrt, u početku nije nimalo strahovala za svoju prijateljicu; ali vidjevši kako se mijenja i slabi od jedne do druge njene posjete, nemir joj obuze dušu.
Otišla je do gospodina Helstonea i iznijela mu svoje sumnje tako odlučno, da je ovaj gospodin najposlije bio prisiljen da, premda nevoljko, prihvati da njegova nećakinja boluje od nečeg težeg no što je obična glavobolja; a kad je došla gospođa Pryor i mirno zatražila liječnika, odgovorio joj je da može pozvati i dva ako želi. Došao je jedan i bio nalik na proroka: izgovorio je neke tajanstvene riječi čije će značenje tek budućnost odgonetnuti, napisao nekoliko recepata, dao neke upute - a sve s izrazom najvećeg dostojanstva - spremio u džep svoju nagradu, i otišao. Možda je dobro znao da ne može pomoći, ali to nije želio reći.
U susjedstvu se, međutim, još nije proširila vijest da je Caroline ozbiljno bolesna. U kući su u Dolu vjerovali da je riječ o težoj prehladi, jer je Caroline, u svom pisamcetu Hortense, nešto takvo navijestila. Stoga se Mademoiselle zadovoljila time da joj pošalje dvije staklenke džema od ribizla, uputu za neki napitak i svoje dobre savjete.
Gospođa se Yorke, kad je čula gdje su pozvali liječnika, podrugljivo podsmjehnula bolesnim uobražajima bogatih i dokonih, koji, kazala je, jer su im misli jedino sobom zaokupljene, zovu liječnika čim ih zaboli prst.
»Bogati i dokoni«, koje je predstavljala Carolina, u međuvremenu su i dalje slabili, a klonulost, koja je kod nje tako uzimala maha, iznenađivala je sve koji su izbliza pratili njen tijek - svih osim jedne osobe, koja je dobro znala koliko je malo potrebno da se sruši zgrada koja je već potkopana. Bolesnici su nerijetko skloni mušicama što ih oni koji ih njeguju nikako ne razumiju; tako je Caroline imala jednu želju koju njena nježna njegovateljica isprva nije bila kadra shvatiti. Određenog bi dana u tjednu, u određeni sat - bilo joj bolje ili gore - Caroline zamolila da je podigne, odjene i smjesti u njezin stolac pokraj prozora. Ovdje bi ostajala sve dok ne prođe podne; ma kako se činila iscrpenom i iznemoglom, blago bi odbijala svaki nagovor da pođe u postelju i odmori se, sve dok crkveni sat ne bi otkucao podne; kad bi dvanaest udaraca izbilo, ponovno bi postajala poslušnom i krotko bi lijegala u postelju. Kad bi se vratila na svoj ležaj, obično bi glavu duboko zagnjurila u jastuk, navukla pokrivač kao da je željela da se skloni od svijeta i sunca koji su je umorili; često bi, dok je tako ležala, blagi trzaj potresao krevet, a prigušen bi jecaj prekinuo tišinu. Gospođa je Pryor sve to zapažala. Jednog je utorka ujutro, kao i obično, zamolila da ustane, i sjedila je, umotana u svoju bijelu kućnu haljinu, nagnuvši se prema naprijed u svojem naslonjaču, netremice i strpljivo gledajući kroz prozor. Gospođa je Pryor sjedila iza nje i, činilo se, plela, ali ju je, zapravo, promatrala. Blijedo joj se i žalosno lice odjednom prenu i probudi se iz svoje obamrlosti; sjaj se pojavi u njezinu ugaslu oku i ono živnu; upola se pridigla i žudno gledala van. Gospođa joj Pryor nečujno priđe i pogleda preko njena ramena. Sa tog se prozora vidjelo crkveno dvorište, a iza njega put, po kojem je žurno projahao neki konjanik. Nije bio suviše daleko i mogla ga je prepoznati; gospođa je Pryor bila dalekovidna; prepoznala je gospodina Moorea. Upravo u času kad ga je neka uzvišica zaklonila od pogleda, sat je izbio dvanaest. - Mogu li ponovno leći? - upita Caroline.

Njena joj njegovateljica pomognu da dođe do postelje; pošto ju je položila u postelju i navukla zavjese, zastala je osluškujući. Mali se krevet zatresao, a tišinu remetio prigušen jecaj. Lice se gospođe Pryor zgrči od tjeskobe; kršila je ruke i gotovo zajecala. Sjetila se sada da je utorak sajamski dan u Whinburyju, te Mooreu na taj dan valja proći ispred župnikovog doma, točno pred podne. Caroline je neprestano oko vrata nosila tanku svilenu vrpcu na kojoj je visio neki ukras. Gospođa je Pryor primijetila gdje je nešto zablistalo poput zlata, ali ga nije pomnije zagledala. Bolesnica se nikad nije odvajala od njega; kad je bila odjevena sakrila bi ga u grudi; kad bi ležala, vazda ga je držala u ruci. Tog ju je utorka poslijepodne i opet svladao kratak drijemež, prije nalik na bunilo nego na san koji bi joj gdjekad skratio dan; bilo je vruće i ona se prevrtala u grozničavu nemiru te je pritom zbacila pokrivač; gospođa se Pryor sagnu da ga podigne; mala je blijeda ruka nemoćno počivala na bolesnim grudima djevojke, ljubomorno stežući svoje blago; u snu je, međutim stisak tih oslabljelih, blijedih prstiju popustio; gospođa Pryor blago povuče vrpcu i izvuče jedan mali medaljon - skroman kakav je s ono malo novaca što ih je posjedovala mogla kupiti: pod njegovim se staklenim poklopcem vidio crn uvojak, suviše kratak i čvrst da bi potjecao od ženske kose.
Slučajan nagli pokret pomaknu svilenu vrpcu i bolesnica se trgnu i probudi. Misli bi joj, za bolesti, obično bile nesređene pri buđenju: pogled bi joj nemirno lutao. Podigla se upola i ustrašeno povikala: - Ne oduzimajte mi ga, Roberta! Nemojte! To mi je posljednja utjeha, pustite da je sačuvam. Nikom nisam rekla čija je to kosa, nikome je ne pokazujem.
Gospođa je Pryor već bila nestala iza zavjese i utonula u naslonjač pokraj postelje, tako duboko da je se nije vidjelo. Caroline pogleda po sobi: držala je da je sama. I dok su joj se bludeće misli, poput iznemoglih ptica, vraćale i sklapale svoja nejaka krila na žalosnoj obali njena duha, zbog prazne je sobe i tišine koja je u njoj vladala, povjerovala je da je sama. Nije se još sasvim pribrala, a možda više nikad ni neće ponovno posjedovati moć zdravog upravljanja samom sobom, možda joj je zauvijek izmaknuo onaj svijet u kojem žive jaki ljudi koji imaju uspjeha u životu, tako joj se bar često činilo. Kad je bila zdrava nije običavala glasno misliti, ali su joj sada riječi nesvjesno prelazile preko usana.
- O! Moram ga još jednom vidjeti prije no što se sve završi. Valjda može nebo toliko učiniti za mene? - uzviknula je. - Bože, udijeli mi tu utjehu prije no što umrem! - skrušeno je molila.

»Ali on neće saznati da sam bolesna, dok me ne nestane; doći će tek kad me budu polagali na odar, kad budem neosjetljiva, hladna i ukočena.« »Što će tada osjećati moja pokojna duša? Hoće li vidjeti ili znati što se događa s komadićem ilovače? Postoji li neki način da duše opće sa živima? Mogu li mrtvi posjetiti one koje su ostavili? Mogu li se javiti u obliku prirodnih sila? Hoće li mi vjetar, vatra ili voda pokazati put do Moorea?« »Ne znači li to ništa što vjetar gdjekad šumi gotovo razgovjetno? Što pjeva, kao što sam ga nedavno noću slušala? Ili stenje oko kuće kao da žalost pronosi? Ne gone li ga duše umrlih, ne prenosi li njihov dah?« »Nije li mi vjetar jedne noći gotovo i same riječi kazivao: govorio mi napjev i bila bih ga zapisala, da se nisam uplašila te se nisam usudila ustati i pri slaboj svjetlosti noćnoga žiška potražiti papir i olovku.« »Kakve su to struje o kojima toliko govore, uslijed čijih promjena bivamo zdravi ili bolesni, te ako ih je previše ili premalo ugibamo, a ako su skladno raspoređene živimo? Što su svi ti utjecaji u zraku oko nas, te nam živci podrhtavaju poput prstiju na žičanu instrumentu izazivajući sad umilan zvuk, sad jecaj - čas radosni kliktaj, čas bolnu tužaljku?« »Gdje je drugi svijet? Kakav će biti drugi život? Zašto pitam? Nemam li razloga da vjerujem da će mi se veo tajne i suviše rano razotkriti? Veliki duše, u čiju se dobrotu uzdajem, kojem sam se, kao ocu, molila jutrom i večeri od najranijeg djetinjstva, pruži ruku pomoćnicu tvom slabom stvorenju! Podrži me da podnesem patnje kojih se plašim a kroz koje moram proći! Udijeli mi snage! Podaj strpljenja! Udijeli mi - o! udijeli mi VJERU!« Caroline ponovno pade na uzglavlje. Gospođa se Pryor spretno išulja iz sobe, da bi se uskoro zatim vratila s licem tako mirnim kao da uistinu nije čula onaj čudni govor.
Slijedećeg je dana došlo nekoliko posjetilaca. Svi su čuli da se stanje gospođice Helstone pogoršalo. Stigao je gospodin Halla sa svojom sestrom Margaret; obojica u suzama napustiše bolesničku sobu; bolesnica se promijenila mnogo više no što su očekivali. Došla je Hortense Moore. Caroline je živnula za njene posjete: uvjeravala ju je, smiješeći se, da nije teško bolesna; govorila joj je glasom tihim, ali veselim; za vrijeme njene posjete obrazi su joj se zarumenjeli od uzbuđenja i izgledala je bolje.

- Kako je gospodin Robert? - pitala je gospođa Pryor, dok se Hortense pripremala da ode.
- Bio je vrlo dobro kad je odlazio.
- Odlazio! Zar je nekamo otputovao? Objasnila joj je da je tog jutra morao otići u Birmingham zbog nekih policijskih obavijesti u vezi s pobunjenicima te da će se vjerojatno vratiti tek za dva tjedna.
- On ne zna da je gospođica Helstone teško bolesna? - Naravno da ne zna. Vjerovao je, poput mene, da se tek jače prehladila. Nakon te je posjete gospođa Pryor više od jednog sata brižno izbjegavala Carolininu postelju; čula ju je gdje plače i teško su joj padale te suze. Pred kraj joj je poslijepodneva donijela malo čaja. Caroline nakon kratka drijemeža otvori oči i pogleda svoju njegovateljicu očima koje je nisu prepoznavale.
- Jutros sam iz doline osjetila miris orlovih noktiju, dok sam stajala na prozoru tvorničke pisarnice - reče.
Ove čudne riječi s blijedih usana, oštrije se od željezna šiljka zariše u srce puno ljubavi koje ih je čulo. U knjigama one zvuče romantično, ali u stvarnome životu razdiru dušu.
- Draga moja, prepoznajete li me? - upita gospođa Pryor.
- Došla sam da pozovem Roberta na doručak; bili smo zajedno u vrtu; pozvao me je da pođemo; gusta je rosa osvježila cvijeće; breskve sazrijevaju. - Draga moja! Draga moja! - neprestano je ponavljala njena njegovateljica. - Mislila sam da je dan, da se sunce već davno pojavilo, ali čini se da je mrak; je li mjesec izišao?
Tek izišao mjesec, okrugao i blag, gledao je ravno u nju, ploveći dubokim, plavim prostranstvom, nezaklonjen ni jednim oblačkom. - Znači nije jutro? Nisam u Dolu? Tko je to? Vidim neku sjenu pokraj postelje. - Ja sam to, tvoja prijateljica, tvoja njegovateljica, tvoja... Nasloni glavu na moje rame: priberi se. - Zatim je dodala tišim glasom: - O, Bože, smiluj se! Podari joj život, a meni snagu! Ulij mi hrabrosti, pouči me što da kažem! Nekoliko minuta prođe u tišini. Bolesnica je ležala nijema i klonula u drhtavim rukama njegovateljice, na njenim ustreptalim grudima. - Bolje mi je sada - prošapta Caroline najposlije - mnogo bolje; znam gdje sam: gospođa je Pryor pokraj mene; sanjala sam, a kad se probudim iz snova, glasno govorim; to se često događa u bolesti. Kako vam srce brzo kuca, gospođo! Ne plašite se.
- Nije to strah, dijete moje; već samo prolazna uznemirenost. Donijela sam vam malo čaja, Cary; vaš ga je stric sam pripremio. Kaže da umije bolje pripremiti čaj no ijedna domaćica. Probajte ga. Brine što malo jedete: radovao bi se kad biste imali bolji tek.
- Žedna sam, dajte mi. Pila je žudno.
- Koliko je sati, gospođo? - pitala je.
- Prošlo je devet.
- Nije više? O! Duga je noć preda mnom; ali čaj me osvježio; htjela bih sjesti. Gospođa je Pryor podigne i namjesti joj jastuke.
- Hvala nebesima! Nisam uvijek tako jadna, bolesna i bez nade. Poslijepodne je bilo teško otkako je Hortense otišla; možda će veče biti bolje. Lijepa je noć. Mjesec je jasan.

- Vrlo lijepa: prekrasna ljetna noć. Stari se crkveni toranj sjaji poput srebra. - A u crkvenom je dvorištu vjerojatno vrlo tiho. - Da; u vrtu također; rosa bliješti na lišću.
- Ima li među grobovima mnogo visokih trava i korova, ili su obrasli tratinom i prošarani cvijećem?
- Vidim zatvorene krunice tratinčica što bisernobijele svijetle na humcima. Thomas je pokosio kiselicu i korov i sve je oplijevio. - Volim da sve bude oplijevljeno; nekako mi je lakše pri duši kad znam da su grobovi u redu; vjerujem da u ovom času mjesec jednako sja u crkvi kao u mojoj sobi. Kroz istočni će prozor njegove zrake pasti na grobnicu obitelji Helstone. Zatvorim li oči, vidim ime moga jadnog oca ucrtano crnim slovima na bijelome mramoru. Ispod njega je još dovoljno mjesta za druge natpise. - William Farren jutros je došao i pregledao vaše cvijeće. Bojao se da ga ne bi zapustili, kad vi niste u stanju da ga njegujete. Dvije vam je najdraže biljke odnio kući da ih malo oporavi.
- Kad bih pisala oporuku, sve bih svoje biljke ostavila Williamu; Shirley bih ostavila svoj nakit, osim jednog ukrasa, koji mi ne smijete skinuti s vrata; a vama bih gospođo ostavila svoje knjige. - Nakon stanke dodade: - Gospođo Pryor, osjećam duboku čežnju za nečim.
- Za čim, Caroline?
- Znate da uvijek uživam slušati vas gdje pjevate; otpjevajte mi sad neku himnu, onu koja počinje:

»Bog naš, pomoć naša u danima prošlim,


Nada naša u danima budućim;

Od olujna zamaha naš zaklon;

Utočište, luka, dom!«

Gospođa joj Pryor odmah ispuni želju.
Nije čudno da je Caroline voljela njeno pjevanje: glas joj je bio, čak i kad je govorila, blag i zvonak; kad bi pjevala bio je božanstven: ni frula ni harfa nemaju tako čist zvuk. Ali ni zvuk nije bio toliko važan pri usporedbi s izražajem koji je prožimao njeno pjevanje: nježni drhtaji toploga, ljudskog srca. Kad služavke u kuhinji začuše njenu pjesmu, prikradoše se do stubišta i slušahu; čak je i stari gospodin Helstone, koji je šetao u vrtu, razmišljajući o neshvatljivoj i krhkoj ženskoj naravi, zastao između lijeha ne bi li jasnije razabrao tu sjetnu melodiju.
Ne bi umio kazati zašto ga je ona podsjetila na njegovu pokojnu ženu, niti zašto se, slušajući je. više no dosad, zabrinuo za Carolinu i njenu mladost koja je kopnila. S olakšanjem se prisjeti da je sucu Wynneju obećao da će ga večeras posjetiti. Nije podnosio teške i crne misli; kad bi ga obuzele, obično bi iznašao načina da ih se oslobodi što je prije moguće. Tihi su ga zvuči himne još uvijek pratili, dok je prelazio preko livade; još je više ubrzao svoj i inače brz korak, kako bi im što prije umakao.
»Na tvoju nam riječ tijelo prahom biva,

Vratite se sinovi čovjekovi;

Iz zemlje su potekli svi ljudi,

I u zemlju se ponovno vraćaju.

Pred okom tvojim tisuću vjekova

Prođe poput jedne večeri;

Trenutni kao sat pred svitanje


Između noći i izlaska sunca.

Rijeka vremena neprestano teče,

I odnosi sa sobom sve svoje sinove-,

Oni promiču, zaboravljeni, poput sna

I umiru pri rađanju dana.

Poput cvjetnih polja uspravni narodi stoje,

Svježe okupani jutarnjom svjetlošću;

Pod rukom kosaca cvijeće pada

I vene još prije kraja dana.

O, Bože naš, pomoći naša u danima prošlim,

Nado naša u godinama budućim;

Budi nam čuvarem dok patnje života traju,

O, Oče naš, budi utočištem našim!«

- A sada mi otpjevajte neku pjesmu, neku škotsku pjesmu, zamolila je Caroline po završetku himne - »O bregovi i obale lijepe Doone«. Gospođa ju je Pryor poslušala ili pokušala da je posluša. Pri kraju prve kitice je zastala, nije mogla dalje - briznula je u plač.
- Plačete jer je ova pjesma tako dirljiva, dođite, utješit ću vas - reče samilosno Caroline. Gospođa joj Pryor priđe, sjedne na rub bolesničke postelje te je Carolinine mršave ruke zagrle.
- Vi mene često tješite, dopustite da i ja vas jednom utješim, šaptala je mlada djevojka ljubeći je u obraz. - Nadam se - dodala je - da ne plačete zbog mene?
Nije bilo odgovora.

»Mislite li da se neću oporaviti? Ne osjećam se teško bolesnom; jedino slabom. - Ali duša vaša, Caroline, duša vam je skrhana, srce slomljeno; zapustili su vas, odbacili, prepustili očaju.
- Vjerujem da je najveća moja bolest uvijek bila, a i sad je, tuga. Gdjekad pomislim da bih se još uvijek mogla oporaviti, da me zapljusne neki iznenadni val sreće.
- Želite li živjeti?
- Nemam za što živjeti.
- Volite li me, Caroline?
- Jako vas volim; iskreno; gdjekad neizrecivo; upravo u ovom času osjećam gdje sam vam dušom i tijelom privržena.
- Odmah ću se vratiti, draga - reče gospođa Pryor polažući Caroline na uzglavlje.
Udaljivši se od postelje, žurno je prišla vratima, tiho okrenula ključ u bravi i vratila se. Nagnula se nad Caroline. Razmaknula je zavjesu kako bi mjesečina nesmetano padala. Pažljivo joj se zagledala u lice. - Onda, ako me volite - rekla je brzo izgovarajući riječi promijenjenim glasom - ako me volite, da se poslužim vašim riječima, »dušom i tijelom«, tada vas neće zaboljeti, niti uznemiriti kad saznate da je to isto srce izvor na kojem ste pili, da je iz mojih žila potekla krv koja teče u vašim žilama; da ste moja - moja kćerka - moje jedino dijete.
- Gospođo Pryor...
- Moje jedino dijete!
- To jest... To znači... Vi ste me prisvojili?
To znači, da ukoliko vam ništa nisam pružila, dala sam vam barem život; da sam vas rodila, dojila; da sam vaša odistinska majka; nijedna druga žena nema pravo na taj naziv, meni pripada.

- Ali gospođa James Helstone, žena mog oca koju ja nikad nisam vidjela, zar nije ona moja majka?
- Ona jest vaša majka; James Helstone je bio moj muž. Kažem vam da ste moji. Dokazala sam to. Mislila sam da ste možda posve nalik na njega, što bi mi teško palo, ali uvjerila sam se da nije tako. Gospod je dopustio da budem roditeljica duši moga djeteta, ona je moje vlasništvo, moje pravo. Po izgledu ste nalik na Jamesa. Imao je lijepo lice, kad je bio mlad i dok ga grijesi još nisu izmijenili. Otac vam je, mila moja, dao plave oči i meku, smeđu kosu; podario vam je oblinu lica i pravilnost crta; vanjština je njegova, ali srce i um su moji: to je moja klica, ali se razvila u nešto bolje, savršenije. Štujem i ponosim se svojim djetetom, kao što ga nježno volim.
- Da me uši ne varaju? Nije li to san?
- Toliko je istina, koliko bih voljela da ti se istinsko rumenilo i svježina vrate u obraze.
- Moja rođena majka! Hoću li je moći voljeti koliko vas volim? Čula sam da je ljudi nisu voljeli.
- Kazali su ti? A sad će ti tvoja majka kazati da ne posjeduje moć sviđanja ljudima općenito, i da za to nimalo ne haje, da su sve njene misli upravljene spram njena djeteta: prihvaća li je to dijete ili odbacuje? - Ali, ako ste vi uistinu moja majka, cijeli mi se svijet čini drukčijim. Naravno, tada ću moći živjeti - želim ozdraviti...
- Moraš se oporaviti. Iz mojih su ti grudi potekli život i snaga dok si bila nejako, lijepo djetešce, nad tvojim sam plavim okom ronila suze, strahujući da u tvojoj ljepoti nalazim znak onog što mi je poput užarena željeza ranilo srce, poput mača probolo dušu. Kćeri moja! Tako smo dugo bile rastavljene: vratila sam se da te njegujem.
Privukla ju je na grudi i blago je njihala u naručju, zibala je nježno poput djeteta koje se uspavljuje.
- Majko moja! Rođena moja majko! Mladica se privila uz stabljiku – roditeljicu koja ju je, shvaćajući raznježenost i čežnju, privijala čvršće k sebi. Obasipala je jedva čujnim poljupcima, tepala joj umilne riječi, poput golubice svome mladunčetu.
U sobi je zadugo vladala tišina.
- Znade li moj stric?
- Znade; kazala sam mu prvog dana kad sam te došla njegovati. - Jeste li me prepoznali kad ste me prvi puta vidjeli u Fieldheadu? - Kako bi moglo biti drukčije? Čim su mi javili da dolaze gospodin i gospođica Helstone, pripremila sam se da ugledam svoje dijete. - Zato ste, znači, bili toliko uzbuđeni; primijetila sam da ste bili smeteni. - Ništa ti nisi vidjela, Caroline; umijem ja sakrivati svoje osjećaje. Nikad nećeš saznati što sam proživjela od časa kad su te najavili do onoga kad sam te ugledala. Nikad zamisliti kako su me uzbudili tvoj izraz, izgled, ponašanje. - Zašto? Bili ste razočarani?
- Kakva li je? - pitala sam se; a kad sam te ugledala, gotovo sam se srušila. - Zašto, mama?
- Zadrhtala sam kad sam te ugledala. Pomislila sam da nikad nećeš biti moja, upoznati me.
- Ali nisam kazala niti učinila ništa osobita. Bila sam malo bojažljiva pri pomisli da mi valja upoznati nepoznatu osobu, to je sve.
- Uskoro sam uvidjela da si bojažljiva; bila je to prva stvar koja me je umirila; da si bila neuljudna, glupa, nespretna, bila bih posve zadovoljna. - Zbunjuješ me.

- S razlogom sam strahovala od lijepe vanjštine, zazirala od zavodljiva ponašanja, umiljatosti i uljudnosti. Ljepotu sam i ljubeznost susrela za mladosti, kad sam bila usamljena, tužna i neiskusna: odgojiteljica, iscrpljena radom koji ne pruža zadovoljstva, uvela prije vremena. Tko bi mi se nasmiješio, Caroline, držala bih ga anđelom! Pošla bih za njim i u njegove ruke položila svu svoju nadu u sreću; sudbina je htjela da ih vidim gdje se na domaćem ognjištu preobražavaju; da vidim gdje se bijela maska diže, sjajna krinka odbacuje i ispred mene pojavljuje... O, Bože! Koliko sam trpjela! Ona padne na jastuk.
- Koliko sam trpjela! Nitko nije vidio, nitko znao; niotkuda suosjećanja... izbavljenja... pomoći!
- Umiri se majko; sve je to sad prošlo!
- Prošlo je, a i plodom urodilo. Nastojala sam strpljivo podnositi ono što mi je Gospod namijenio. On mi je bio osloncem u danima očaja. Bila sam uplašena, izbezumljena, nespokojna; preko velikih me je iskušenja priveo spasenju i dopustio mi da doživim ovih nekoliko dana. Kinjila me bojazan. On ju je raspršio i podario mi, mjesto nje, savršenu ljubav... Ali, Caroline.. - kazala je nakon stanke.
- Majko!
- Zahtijevam od tebe da, kad budeš slijedeći put gledala nadgrobni kamen na grobu svog oca, poštuješ ime koje je na njem urezano. Tebi je učinio jedino dobra. Na tebe je prenio riznicu svoje ljepote, a nijednu manu. Sve što si od njega naslijedila, divno je. Duguješ mu zahvalnost. Pusti da nas dvoje sami pred Bogom raščistimo svoje račune; ne miješaj se; neka nam On sudi. Zakoni ovoga svijeta na nas nisu djelovali - nimalo! Bijahu nemoćni da mi pruže zaštitu; poput glupave brbljarije, nisu bili kadri da ga obuzdaju! Kao što si kazala, sada je sve prošlo: sada nas dijeli grob. On počiva tamo, u onoj crkvi! Njegovu se prahu večeras obraćam i kazujem mu ono što mu još nikad nisam rekla, 'James, počivaj u miru! Pogledaj! Tvoj je strašni dug isplaćen! Gledaj! Vlastitom rukom brišem tvoj dugi, crni račun! Jamese, tvoje ga je dijete platilo; tvoja živa slika i prilika - ovo biće s tvojim savršenim crtama - jedini lijepi poklon koji si mi dao, s ljubavlju se privija uz moje srce i nježno me naziva »majkom«. Mužu moj, počivaj u miru!
- Najdraža majko, tako je i pravo! Može li nas čuti očev duh? Je li mu lakše kad čuje da ga još uvijek volimo?
- Ljubav nisam spomenula: govorila sam o oprostu. Upamti dijete, o ljubavi nisam ništa rekla. I na pragu bih vječnosti, ako bi me on vidio gdje ulazim, ponovila to isto.
- O, majko! Mora da ste mnogo pretrpjeli!
- Dijete moje! Ljudsko srce može mnogo trpjeti. U njega stane više suza nego u ocean vode. Nikad ne znamo koliko je duboko, koliko u njemu ima mjesta sve dok se tmasti oblaci nevolje i čemera ne sruče na nj. - Zaboravi, majko.
- Zaboravi! - kazala je uz zastrašujuć smijeh. - Prije će se Sjeverni pol spustiti na Jug i rtovi Europe utonuti u australske zaljeve, no što ću ja zaboraviti. - Šuti, majko! Odmori se, umiri!
I dijete je zibalo majku, kao što je ova njega maločas zibala. Najposlije gospođa Pryor zaplače - to ju je umirilo. Ponovno postade nježna i puna brige, koju je na tren zanemarila. Položi svoju kćerku na krevet, popravi jastuk, izravna pokrivač. Poravnala je meku kosu čiji su se uvojci zamrsili te mirisnom vodicom osvježi oznojeno čelo.
- Majko, zamoli da unesu svijeću, htjela bih te gledati; i kaži usput mome stricu da bih željela da dođe: hoću da iz njegovih ustiju čujem da si moja majka; i, majko, večeraj ovdje; ove me noći ne napuštaj, ni na časak. - O, Caroline, lijepo je da si nježna. Kad mi kažeš da idem, otići ću; kažeš li mi dođi, doći ću; učini to ili ono, učinit ću. Uz crte si lica naslijedila i stanovit način ophođenja. Uvijek će iza »majko« uslijediti neka naredba, samo što ćeš je ti, srećom, blago izgovoriti. »Da« (dodala je u sebi) »i on je blago govorio, jednoć, poput nježnoga zvuka svirale; a potom, kad ostali nisu mogli čuti, uslijedile bi uvrede od kojih puca glava i ledi se krv - glas koji me je tjerao u ludilo.«

- Čini mi se toliko prirodnim, mama, da te zamolim za ovo ili ono. Željela bih da samo ti budeš pokraj mene ili činiš nešto za mene; ali nemoj dopustiti da te gnjavim; zaustavi me ako pretjeram.
- Ne očekuj od mene da te zaustavljam; sama moraš voditi brigu o svome ponašanju. Nemam mnogo moralne snage; taj me je nedostatak i upropastio. Zbog njeg sam bila takva protuprirodna majka - zbog njeg ostala po strani od moga djeteta u tijeku deset godina koje su protekle od smrti moga muža i za vrijeme kojih sam mogla potražiti svoje dijete; to mi je vezalo ruke i dijete, koje sam mogla zadržati, prije vremena otrglo iz moga naručja. - Kako to, mama?
- Napustila sam te još kao djetence, jer si bila suviše lijepa i plašila sam se tvoje ljepote držeći je znakom tvoje buduće izopačenosti. Poslali su mi tvoju sliku kad ti je bilo osam godina; ona je potvrđivala moje slutnje. Da sam ugledala kakvu suncem opaljenu seljančicu, neko punaško, bezizražajno, obično dijete, odmah bih te potražila; ali pod srebrnim sam papirom ugledala nježan, prefinjen cvijet - ime »male otmjene gospođice« bilo je ispisano na svakoj crti. A ja sam se tek nedavno bila oslobodila jarma otmjenog gospodina; - pobjegla sam napaćena, iznurena, slomljena, nemoćna, na samrti, i nisam se usuđivala približiti njegovu još otmjenijem, još nadnaravnije lijepom djetetu. Otmjena me je mala gospođica ispunila očajem; njen izraz prirodne elegancije ledio mi je krv u žilama. Za života nisam susrela čovjeka čija bi ljepota išla naporedo s poštenjem, skromnošću i pridržavanjem načela. Tako pravilan i lijep lik, držala sam, skriva izopačenu i okrutnu dušu. Nisam vjerovala da bi odgoj mogao izvesti takvu dušu na pravi put, ili, radije, nisam vjerovala da bih bila kadra na nju tako utjecati. Caroline, nisam se usudila da te sama odgajam; odlučila sam da te ostavim u rukama tvoga strica. Matthewson Helstone je, znala sam, strog ali ispravan čovjek. On, kao i ostali ljudi, osuđivali su me s moje čudne, nemajčinske odluke, a ja sam to i zavrijedila.
- Mama, zašto si uzela ime gospođe Pryor?
- To je ime postojalo u obitelji moje majke. Uzela sam ga da me nitko ne bi uznemirivao. Moje me je vjenčano ime suviše živo podsjećalo na moj bračni život: nisam ga mogla podnijeti. Osim toga, prijetili su mi da će me silom vratiti u bračni jaram, a to je bilo nemoguće: radije u lijes nego u tu postelju, radije u grob nego ponovno u tu kuću Novo me je ime štitilo; pod njegovom sam se zaštitom ponovno počela baviti svojim nekadanjim zanimanjem - odgajateljstvom.
Spočetka sam jedva zarađivala dovoljno za život, ali kako je slatka bila glad koju trpimo u miru! Kako je lako bilo podnijeti mrak i hladnoću nenaložena ognjišta, kad nikakav odbljesak straha ne bi obasjao njegovu pustoš! Kako vedra bijaše samoća, kad se nisam bojala da će je grubo prekinuti provala nasilja i poroka.
- Ali mama, ti si već prije živjela u ovome kraju. Kako to da te nitko nije prepoznao kad si se ponovno vratila s gospođicom Keeldar? - Bila sam ovdje tek kratko vrijeme, kao nevjesta, prije dvadeset godina, a tada sam bila posve drukčija - mršava, gotovo jednako nježna stasa kao što je moja kćerka danas; lice mi se promijenilo, čak i izraz; kosa, način odijevanja... sve je bilo drukčije. Ne možeš me zamisliti kao mladu, krhku osobu, odjevenu u prozračnu haljinu od bijela muslina, golih ruku, s bisernom narukvicom i ogrlicom, kose začešljane u obliku grčkih kovrča ponad čela.
- Mora da si, doista, bila posve drukčija. Mama, čujem gdje se otvaraju vanjska vrata: ako to dolazi moj stric, zamoli ga da se uspne do mene i uvjeri me da sam uistinu budna i prisebna, da ne sanjam i da nisam u bunilu. Župnik se i sam već peo uz stubište i gospođa ga Pryor zamoli da uđe u sobu svoje nećakinje.

- Nije joj gore, nadam se? - pitao je užurbano.
- Držim da joj je bolje; raspoložena je za razgovor - čini se jačom. - Dobro je! - reče, brzo ulazeći u sobu. - Ha, Cary! Kako si? Jesi li ispila šalicu čaja što sam ti ga priredio? Skuhao sam ga za tebe upravo onako kako ga ja volim.
- Ispila sam do zadnje kapi, striče: prijao mi je - živnula sam. Zaželjela sam društvo, pa sam zamolila gospođu Pryor da vas pozove. Uvaženu je duhovnjaku, čini se, ovo bilo ugodno, ali ga je i zbunjivalo. Dobrovoljno bi pravio društvo svojoj nećakinji kojih desetak minuta, ako ona to želi, ali nije znao čime da je zabavi: nakašljavao se, osvrtao. - Ubrzo ćeš se oporaviti - primijetio je tek da nešto kaže. - Prolazna će slabost uskoro proći, a potom ćeš morati piti porto - cijelo bure, ako možeš - i jesti meso od divljači i školjke; nabavit ću ih za tebe makar i s drugog kraja svijeta. Časti mi, nećeš ni trepnuti, a postat ćeš jaka poput Samsona. - Striče, tko je ova gospođa što stoji pokraj tebe u podnožju kreveta? - Dobri Bože! - uskliknuo je. - Nije valjda u bunilu; recite, gospođo? Gospođa se Pryor nasmiješi.
- U najugodnijem sam mogućem bunilu - reče Caroline, toplim, sretnim glasom - i željela bih da mi kažete je li ono odistinsko ili nestvarno. Tko je ova gospođa ? Imenujte je, striče.
- Valja nam ponovo pozvati doktora Rilea, ili, još bolje, MacTurka: on je pouzdaniji. Neka Thomas osedla konja i ode po njega. - Ne, ne želim liječnika; mama će mi biti jedinim liječnikom. Razumijete li sada, striče?

Gospodin Helstone gurnu svoje naočari na čelo, uzme burmuticu i valjano se njome posluži. Kad se tako okrijepio, odgovori kratko: - Jasno mi je. Kazali ste joj, dakle, gospođo?
- A je li to istina? pitala je Caroline, dižući se s jastuka. - Je li ona uistinu moja majka?
- Nećeš li plakati, uzbuditi se ili uznemiriti ako moj odgovor bude potvrdan? - Plakati? Plakat ću ako mi pružiš niječan odgovor. Bilo bi strašno da se sad tako razočaram. Ali imenujte je: kako je zovete? - Ova krupna gospođa u neobičnoj crnoj haljini, dovoljno mlade vanjštine da bi mogla nositi i privlačniju odjeću kad bi samo htjela, zove se Agnesa Helstone: udala se za moga brata Jamesa i njegova je udovica. - A moja majka?
- Kako je samo sumnjičava! Pogledajte, gospođo Pryor, ovo malo lice, ne veće od moga dlana, kako je živnulo i prometnulo se u radoznalost samu! - Potom obraćajući se Carolini: - Ma kako bilo, ona se potrudila da te donese na svijet: pazi da joj se odužiš time što ćeš se oporaviti i ispuniti svoje upale obraze. Ehej! Kako je bila zaobljena, - kako se ovako promijenila ne bih znao kazati ni za živu glavu.
Ako mi želja za ozdravljenjem može pomoći, tad ću ubrzo ozdraviti. Još jutros nisam imala ni razloga, a ni snage, da to zaželim. U tom trenu Fanny pokuca na vrata i obavijesti ih da je večera spremna. - Striče, molim vas, pošaljite mi nešto za jelo - štogod hoćete, vi izaberite. To je pametnije nego da očajavam, zar ne?
- Mudro zboriš, Cary; vidjet ćeš kako ću te lijepo poslužiti. Kad su žene razborite - i iznad svega shvatljive - ja mogu izići s njima na kraj. Zbunjuju me jedino kad su im osjećaji neodređeni, suviše tankoćutni, a misli suviše složene. Ako me neka žena zamoli da joj dam nešto što se jede ili nosi, pa bilo to i nojevo jaje ili Aronov oklop, skakavac i med sv. Ivana Krstitelja ili kožu kojom se opasivao oko bedara, takav zahtjev sam barem kadar razumjeti; ali kad jadikuju za nečim što i same ne znaju što je, za naklonosti, osjećajima, za nekom od tih neodredljivih stvari, tu posustajem, ne znam o čemu je riječ, ne mogu im to pružiti. Gospođo, dopustite da vas povedem. Gospođa mu Pryor reče da bi ovu večer željela provesti sa svojom kćerkom, te ih Helstone ostavi zajedno. Uskoro se vrati noseći svojom vlastitom, duhovničkom rukom pladanj s jelom.

- Ovo je piletina - reče - ali sutra ćemo imati jarebice. Podignite je i umotajte rupcem. Doista, ja se razumijem u njegovanje bolesnika. A sad evo, gledaj, ovo je ona ista mala srebrna viljuška kojom si se služila kad si prvi put došla u župni dvor; rekao bih da je to ono što biste vi, žene, nazvale sretnom namisli, nježnom pažnjom. Uzmi je, Cary, i prihvati se posla. Caroline se trudila što je bolje mogla. Njen se stric namrštio kad je vidio kako su joj snage ograničene; pa ipak, za budućnost je predskazivao velike stvari; i dok je ona hvalila komad mesa što joj ga je on izabrao i zahvalno mu se smiješila, on se nagnu nad nju, poljubi je i reče nesigurnim, muklim glasom: Laku noć, djevojčice! Bog te blagoslovio!
Caroline je provela tako mirnu noć u zagrljaju svoje majke, da je bila zaboravila na svaki drugi oslonac; i premda su je mučili nemirni snovi, ipak, kad se uznemirena probudila, s vraćanjem joj se svijesti vratilo zadovoljstvo i sreća, te se njena uznemirenost gotovo trenutno raspršila. Koliko je do majke, ona je provela noć poput Jakova u Fanuelu, u usrdnoj se molitvi s Bogom borila sve do zore.

24.
ZAPADNI VJETAR


Tko se osmjeli Bogu suprotstaviti, ne pobjeđuje uvijek. Iz noći će mu u noć na čelu izbijati ledene kapi samrtničkog znoja; skrušeni molitelj tada traži milost tihim glasom kakvim se duša obraća Nevidljivome. »Poštedi moje čedo«, preklinjat će. »Iscijeli život mog života. Ne oduzimaj mi ono što je tijekom duge ljubavi postalo jedno s mojim bićem. Bože koji si na nebesima, prigni se k meni, poslušaj me, budi milosrdan!« A nakon te molbe i borbe, rodit će se sunce i pokazati da se stanje pogoršalo. Rujna zora, što je nekad bolesnika pozdravljala šapatom povjetarca i cvrkutom ševa, prozborit će s dragih usana u kojima više nema rumenila i topline: »O, kakvu sam tešku noć proveo. Jutros se osjećam još gore. Pokušao sam ustati. Nisam mogao. Neobični su me snovi mučili.«
A kad se onaj koji je bdio uz bolesnika približi njegovu uzglavlju, na dragome licu ugleda neki novi, nepoznati izraz; iznenadno osjeti da se bliži posljednji čas; zna da je Božja volja da mu oduzme obožavano biće; saginje glavu i pokorava se presudi što je ne može izmijeniti, tek će je s teškom mukom podnijeti.
Blago gospođi Pryor! Još uvijek je molila ne primjećujući ljetno sunce što se pomolilo ponad bregova, kad joj se dijete u naručju blago trgnulo iza sna. Njenu buđenju nije prethodilo bolno i nesvjesno stenjanje - čiji nas se zvuk tako bolno dojmi da, premda smo se zakleli da ćemo biti čvrsti, bujica nezadrživih suza odnese sa sobom zakletvu. Nije uslijedio časak posvemašnje obamrlosti. Prve riječi nije izgovorilo biće već tuđe ovome svijetu te mu je dopušteno da gdjekad odluta u carstva živima neznana. Caroline se, očigledno, jasno sjećala svega što se dogodilo.
- Mama, tako sam dobro spavala. Samo sam se dvaput trgnula iza sna. Gospođa je Pryor naglo ustala kako njeno dijete ne bi spazilo suza radosnica što joj navriješe na oči uslijed te nježno izgovorene riječi »mama« i umirujuće izjave.
Danima je još majka strepjela i nije se usudila otvoreno radovati. Oporavljanje je u početku bilo nalik na tinjanje svjetiljke koja se gasi; plamen što bi se u jednome trenu snažno vinuo, u drugome bi se posve pritajio u svome udubljenju. Za uzbuđenjem bi slijedila posvemašnja iscrpljenost. Caroline je neprestano dirljivo nastojala da bar izgleda bolje, ali njene su snage suviše često otkazivale poslušnost volji; njen napor da se pridigne suviše je često bio uzaludan; naprezanje da jede, govori, bude vesela, bezuspješno. Za mnogih je sati gospođa Pryor strahovala da nit života nikad neće ojačati, već da je samo odložen časak kada će pući.

Za to su vrijeme, činilo se, majka i kćerka ostale posve same u cijelome kraju. Kolovoz se bližio kraju; vrijeme bijaše lijepo, to jest vrlo suho i s mnogo prašine, jer je cijelog mjeseca puhao suhi istočnjak; bez ijednog oblačka, premda se činilo da blijeda maglica što je lebdjela u zraku oduzima nebu plavetnilo, zelenim livadama svježinu, a svjetlu dana njegov sjaj. Gotovo su sve obitelji iz Briarfielda otputovale. Gospođica Keeldar i njeni prijatelji otišli su na more, a i obitelj Yorke. Gospodin Hali i Louis Moore, koji su se neobično sprijateljili, vjerojatno stoga što im stajališta i naravi bijahu skladne, pošli su »gore na sjever« na putovanje pješice oko jezera. Čak je i Hortense, koja bi rado bila ostala i pomogla gospođi Pryor pri njegovanju Caroline, popustila usrdnim molbama gospođice Mann da ponovno pođu u Wormwood Wells, jer se ova gospođica nadala da će joj to olakšati patnje što ih je ovo nezdravo vrijeme uvelike povećalo; doista nije bila kadra odbiti molbu upućenu dobroti njena srca, uz istodobno isticanje da sve ovisi o njoj, što je laskalo njenu samoljublju. Robert je pak iz Birminghama otišao u London, gdje je još boravio.
Sve dok je vjetar iz azijskih pustinja sušio Carolinine usne i izazivao groznicu u njenoj krvi, njeno tjelesno ozdravljenje nije moglo ići u korak s vraćanjem duševnog joj spokojstva; ali došao je dan kad je vjetar prestao zavijati na istočnome zabatu župnikove kuće i na izbočenome crkvenom prozoru. Malen se oblak, veličine ljudske ruke, pomolio na zapadu; nanosi vjetra, što je puhao s iste strane, potiskivali su ga i širili; nekoliko je dana bilo kišno i olujno vrijeme.
Kad je to prošlo ponovno je radosno zasjalo sunce, nebo se zaplavilo, zemlja zazelenjela; kiše su sprale s lica zemlje pepeljastu, kužnu boju: bregovi se jasno ocrtavahu na obzorju oslobođeni sive, nezdrave izmaglice. Carolini je sad mogla biti od pomoći i njena mladost i njega njene majke: i jedno i drugo, okrunjeno Božjim blagoslovom, što je s čistim zapadnim vjetrom, blagim i svježim, dopirao do nje kroz stalno otvoren prozor njene sobe ponovno je oživjelo njeno tako oslabljeno tijelo. Gospođa je Pryor, najposlije, uvidjela da se smije nadati oporavku, počelo je istinsko, stvarno ozdravljenje. Ne samo da je Carolinin osmijeh postao življim i duh vedrijim, već joj je s lica i iz očiju nestalo onog izraza, strašnog i neopisivog, što ga dobro poznaju oni koji su bdjeli uz postelju teških bolesnika. Mnogo prije no što su se upali Carolinini obrazi počeli zaobljavati i prije no što im se vratila prijašnja svježina odigrala se neka jedva zamjetljiva promjena: sve je na Carolini postalo blaže i toplije. Gospođa je Pryor, mjesto mramorne maske i staklasta oka, sada gledala na uzglavlju doduše blijedo i iznemoglo lice, možda još više oronulo od onog lika, ali ne toliko zastrašujuće; jer bijaše to bolesna djevojka, a ne bijeli odljev, nepomična statua.

Također, nije više neprestance zahtijevala da pije. Riječi »Tako sam žedna«, nisu više bile njena neprestana jadikovka. Gdjekad, kad bi progutala neki zalogaj, izjavila bi da ju je okrijepio; sva joj je hrana prestala biti jednako bezukusnom; gdjekad bi je čak naveli da kaže što bi voljela da joj pripreme. S kakvim bi drhtavim zadovoljstvom i brižnom njegom njena njegovateljica pripremila ono što bi poželjela! Kako bi je motrila dok bi hranu prinosila ustima!
Hrana joj je vraćala snagu. Mogla se već pridići. Potom je poželjela da udahne svježeg zraka, da obiđe svoje cvijeće, da vidi gdje dozrijeva voće. Njen stric, vazda širokogrudan, kupio je, samo za nju, stolac s kotačima; svojim bi je rukama prenio i smjestio u stolac, a William bi je Farren vozio po stazama, pokazivao joj kako njeguje njene biljke, dobivao upute za dalji rad. Bilo je mnogo stvari o kojima su ona i William razgovarali; stvari nevažnih za druge, zanimljivih za njih. Oboje su se zanimali za životinje, ptice, kukce, bilje; imali ista mišljenja o živim bićima, od čovjeka do nižih vrsta; oboje su s podjednakom pomnjom promatrali raznovrsne pojave u biljnome i životinjskom svijetu. Mravinjak i život mrava, što su podrovali tratinu ispod stare trešnje, bijaše predmet njihova zanimanja; gnijezdo vrabaca i dobrobit bisernih jaja i goluždravih ptića također su bili predmetom njihove pozornosti. Da je u to doba izlazio »Chamberski glasnik«, bio bi on zasigurno omiljeni list gospođice Helstone i gospodina Farrena. Predbilježila bi se na njega i redovito mu posuđivala svaki broj; oboje bi bezuvjetno vjerovali i uvelike uživali u svim neobičnim pričama o oštroumlju životinja.
Ovime smo se malo udaljili, ali smo objasnili zašto Caroline nije željela da je na tim šetnjama vozi netko drugi osim Farrena, i zašto su joj njegovo društvo i razgovori s njim bili dovoljni da joj ove budu zanimljive. Gospođa se Pryor, koračajući pokraj njih, čudila kako se njena kćerka tako ugodno osjeća u društvu s »čovjekom iz naroda«. Nije mu se bila kadra obraćati drukčije doli ukočeno. Osjećala je da između njenog i njegovog društvenog položaja zjapi jaz te da bi se, kad bi ga premostila ili samo pošla Williamu ususret, unizila. Blago je pitala Caroline: - Ne bojiš li se, draga moja, tako otvoreno razgovarati s tom osobom? Mogao bi prevršiti mjeru i postati neugodno razgovorljiv.
- Da William prevrši mjeru? Majko, ti ga ne poznaješ. Nikada on ne pretjera: suviše je ponosan i osjetljiv da bi se tako ponašao. William je vrlo tankoćutan. Gospođa bi se Pryor sumnjičavo osmjehnula tome prostodušnom mišljenju da je ova prosta, sirova seljačina, odjevena u grubu tkaninu, »tankoćutna«. Farren je, sa svoje strane, bio tek mrzovoljno namršten spram gospode Pryor. Osjetio bi kad bi ga krivo prosudili i spremno bi se zatvarao u sebe pred osobom koja bi ga potcijenila.
Uvečer bi Caroline opet posve pripadala majci, i zato se gospođa Pryor radovala njegovu dolasku; jer tada bi bila sama sa svojom kćerkom i ničija sjena ne bi pala između nje i predmeta njene ljubavi. Tijekom dana držala bi se ukočeno i uzdržano, kao što je navikla. Gospodin Helstone i ona bijahu međusobno vrlo hladni ali uljudni; svaka bi prisnost, u jednog ili oboje, izazvala prezir; ovako, zahvaljujući strogoj uljudnosti i brižljivo čuvanu odstojanju, dobro su se slagali.
Spram posluge gospođa Pryor ne bi bila neljubezna, već stidljiva, hladna, neprirodna. Možda ju je prije plašljivost no gordost činila tako uznositom; ali, kao što se moglo pretpostaviti, Fanny i Eliza nisu lučile ovu razliku, pa je obadvije nisu voljele.
Gospođa je Pryor znala kako se doima njeno ponašanje i gdjekad se ljutila na svoje greške što ih nije bila kadra ispraviti, pa bi tako postajala još bojažljivijom, hladnijom i šutljivijom.
U Carolininoj bi blizini, i jedino uz nju, bivala drukčijom. Nježnost kojoj se prepuštala njena miljenica, i prirodna osjećajnost njena djeteta razblažili bi je, raspršili njenu hladnoću i ukočenost: postala bi nasmiješena i popustljiva. Caroline nije govorila o svojoj ljubavi - to se ne bi svidjelo gospođi Pryor; držala bi to dokazom neiskrenosti; ali se bez ustezanja prepuštala njenoj brizi i oslanjala na nju u posvemašnjemu povjerenju; to je zadovoljavalo njeno majčinsko srce.
Voljela je ćuti gdje joj njeno dijete kaže: »Mama, učini ovo. Molim te, mama, dodaj mi ono. Mama, čitaj mi. Pjevaj mi malo, mama.« Nitko drugi, ni jedno živo biće, nikad nije tako tražilo njene usluge, na taj joj se način obraćalo za pomoć. Drugi ljudi bijahu vazda manje-više uzdržljivi i ukočeni spram nje, kao što je i ona bila uzdržljiva i ukočena spram njih; drugi su joj pokazivali da su svjesni njenih pogrešaka i da su im ove na smetnju. Caroline, međutim, nikad nije pokazivala takve uvredljive pronicavosti niti prijekorne osjetljivosti, baš kao ni onda kad je bila dojenče od tri mjeseca. Pa ipak, Caroline je bila svjesna nekih njenih pogrešaka. Previdjela bi sve urođene nedostatke kojima nije bilo lijeka, ali jasno bi uočila one loše navike gospođe Pryor, koje je bilo moguće popraviti. U vezi s nekim bi stvarima sasvim otvoreno prigovorila svojoj majci, a ova bi, mjesto da se uvrijedi, nalazila zadovoljstva u tome što se njena kćerka usuđuje da joj prigovori, jer je to ukazivalo koliko joj je bliska.
- Majko, odlučila sam da više nećeš nositi ovu staru haljinu; njen ti kroj ne pristaje; suknja je i suviše uska. Svakog ćeš poslijepodneva obući svoju svilenu haljinu; u njoj si lijepa i pristaje ti; nedjeljom ćeš staviti haljinu od crnog atlasa, pravog atlasa a ne od neke loše svile ili kakvog drugog sličnog materijala. A kad kupiš novu haljinu, mama, onda je moraš i nositi. - Draga moja, držala sam da će mi moja svilena haljina poslužiti kao svečana haljina još nekoliko godina, a željela sam tebi nabaviti neke stvari. - Koješta, mama; moj mi stric daje novac da kupim što mi je potrebno; znaš da je velikodušan, a toliko sam zaželjela da te vidim u svilenoj haljini. Nabavi je uskoro i neka je sašije krojačica koju ću ti ja preporučiti: dopusti da ti ja izaberem kroj. Vazdan se prerušavaš u baku; svakog želiš uvjeriti da si stara i ružna, a to nipošto nije istina. Naprotiv, kad si lijepo odjevena i raspoložena nadaješ se sasvim lijepom. Osmijeh ti je ugodan, zubi bijeli, kosa ti je zadržala lijepu, svijetlu boju. A osim toga, glas ti je kao u djevojke, jasan, nježan; i pjevaš ljepše no ijedna djevojka koju sam čula. Zašto nosiš takve haljine i kape, majko, kakve više nitko ne nosi?
- Smeta li ti to, Caroline?
- Vrlo mnogo; čak me i ljuti. Ljudi kažu da si škrta, a ja znam da nisi i znam da obilno daješ kako siromašnima tako i dobrotvornim društvima; svoje poklone dijeliš tako tajno i tiho, da malo tko za njih zna osim onih kojima su namijenjeni. Ali ja ću biti tvoja sobarica; kad se malo oporavim, prihvatit ću se posla, a ti moraš biti dobra, mama, i učiniti kako te ja zamolim. I Caroline, sjedeći pokraj majke, popravi njenu muslinsku maramu i zagladi joj kosu. - Moja draga mama - nastavi uživajući u pomisli na njihovo srodstvo - mama koja mi pripada i kojoj ja pripadam! Bogata sam djevojka postala; postoji netko koga mogu voljeti i to bez straha. Mama, tko ti je poklonio ovaj mali nakit? Dopusti da ga skinem i pogledam.
Gospođa Pryor, koja bi inače odmah uzmaknula, čim bi je netko pokušao dotaknuti, mirno joj dopusti.

- Je li ti ga otac poklonio, mama?
- Moja mi ga je sestra dala - moja jedina sestra, Cary. Da je barem tvoja tetka Carolina živa, da sada vidi svoju nećakinju!
- Zar nemaš ništa od oca, nikakav ukras, nikakav poklon? - Imam jedan.
- Je li ti drag?
- Drag mi je.
- Je li vrijedan i lijep?
- Meni je najdragocjeniji i najmiliji.
- Pokaži ga, mama. Je li ovdje ili u Fieldheadu? - Upravo mi se obraća, naslonjen je na mene; ogrlio me je svojim rukama. - Oh, mama! Misliš na svoju dosadnu kćerku, koja te ne ostavlja na miru; koja kad podeš u svoju sobu ne može odoljeti da ne potrči za tobom; koja te slijedi uz i niz stube, poput psa.
- Čije me lice gdjekad čudno uznemiri. Bojim se pomalo tvoje ljepote, dijete. - Ne boj se, ne smiješ se bojati. Mama, žao mi je da tata nije bio dobar spram tebe; tako bih željela da je bio. Zloća pokvari i otruje sve lijepo: ona ubija ljubav. Da ti i ja držimo jedna drugu zlom ne bismo se mogle voljeti, zar ne? - A kad ne bismo jedna drugoj vjerovale, Cary? - Kako bismo bile nesretne! Majko, prije no što sam te upoznala predosjećala sam da nisi dobra, da te ne bih mogla poštovati; taj me je strah priječio da te potražim; a sad mi je srce radosno jer mislim da si savršena - gotovo u cijelosti: dobra, pametna, nježna. Jedina ti je greška da si staromodna, a ja ću te od toga izliječiti. Mama, ostavi posao: čitaj mi. Volim tvoj južnjački naglasak: tako je čist, tako blag. Ne gutaš slova, ne čitaš kroz nos kao gotovo svatko ovdje na sjeveru. Moj stric i gospodin Hali kažu da lijepo čitaš. Gospodin je Hali kazao da je malo žena susreo gdje čitaju s tako pravilnim izražajem i čistim naglaskom.
- Rado bih mu uzvratila ovu laskavu primjedbu, ali Cary, uistinu, kad sam prvi put čula tvoga doista odličnog prijatelja gdje čita i propovijeda, gotovo nisam razumjela njegov rastegnut, sjevernjački govor. - Razumiješ li kad ja govorim, mama? Držiš li da mi je govor neugladen? - Ne; gotovo sam poželjela da tako govoriš, kao što sam poželjela da tako i izgledaš. Tvoj je otac, Caroline, po prirodi lijepo govorio; posve suprotno tvome cijenjenom stricu: pravilno, skladno i tečno. Ti si naslijedila taj dar. - Jadni tata! Zašto nije bio dobar kad je bio tako privlačan? - Zašto je bio takav kakav je bio - a ti, dijete, na sreću to ne možeš ni zamisliti - ne bih umjela kazati: to je duboka tajna. Njen je ključ u ruci njegova Stvoritelja: neka tamo i ostane.
- Mama, stalno šiješ i šiješ; ostavi vez, ne podnosim ga. Zauzima ti krilo, a ja bih na nj željela položiti glavu; zaokuplja ti oči, a ja bih željela da mi čitaš. Evo ti tvoje omiljene knjige, Cowper.
Ti su zahtjevi majci pričinjali zadovoljstvo. Ako bi ikad oklijevala da ih posluša, bilo je to jedino stoga da ih Caroline ponovi i da uživa slušajući gdje joj njeno dijete - napola šaljivo, napola mušičavo - iznosi svoje zahtjeve. A potom, kad bi popustila, Caroline bi vragoljasto dodala: - Razmazit ćeš me, mama. Uvijek sam mislila kako bih voljela da me netko mazi i držim da je to divno.
Bilo je to ujedno i mišljenje gospode Pryor.

25.
STARE BILJEŽNICE


U vrijeme kad se društvo iz Fieldheada vratilo u Briarfield, Caroline se već gotovo posve oporavila. Gospođica Keeldar, koju su pismeno obavijestili o poboljšanome zdravstvenom stanju njene prijateljice, odmah je po svome povratku otrčala u župni dvor.
Tiha se ali obilna kiša spustila na kasno cvijeće i crvenosmede jesenje žbunje, kadli se začu otvaranje vrtnih vratiju i dobro poznat Shirleyn lik prođe ispred prozora. Po ulasku je na sebi svojstven način pokazala ono što osjeća. Kad bi je nešto duboko potreslo, ozbiljan strah ili radost, ne bi mnogo govorila. Veliko je uzbuđenje ne bi potaknulo da govori više no obično; čak bi joj i oči tek povremeno i na časak bljesnule. Zagrlila je Caroline, pogledala je, poljubila i kazala: - Bolje ti je.
A nakon jednog časa: - Vidim da si sad izvan opasnosti, ali čuvaj se. I sam Bog zna da tvoje tijelo ne bi otrpjelo daljih udaraca! Nastavila je tečno pripovijedati o svome putovanju. Usred najživljeg govora oči bi joj se zadržale na Carolini: u njima se mogla pročitati ozbiljna zabrinutost, zabuna i čuđenje.
»Možda joj je i bolje« govorio je njen pogled »ali kako je još uvijek slaba! Kroz kakvu je opasnost prošla!«
Iznenadno se prodorno zagleda u gospođu Pryor: skroz ju je prozrela. - Kad će mi se vratiti moja odgojiteljica? - pitala je. - Mogu li joj sve reći? - upita Caroline svoju majku. Ova pokretom odobri i Caroline obavijesti Shirley o svemu što se u njenoj odsutnosti dogodilo. - Vrlo dobro! glasila je mirna primjedba. -Vrlo dobro! Ali to nije novost za mene.
- Što! Zar si znala?
- Već sam odavno naslutila. Ponešto sam načula o životu gospođe Pryor; ne od nje, već od drugih. Upoznata sam sa svim pojedinostima o životu i ličnosti gospodina Jamesa Helstonea: gospođica me je Mann obavijestila o tome u tijeku jednoga poslijepodnevnog razgovora; gospođa Yorke navodi njegov slučaj kao primjer i opomenu da bi ustrašila mlade djevojke od braka. Držim da ne treba u potpunosti vjerovati slici što su je ove osobe naslikale, obje nalaze potajno zadovoljstvo u predočavanju mračne strane života - ali pitala sam i gospodina Yorkea i on mi je kazao: 'Shirley, djevojko, ako želiš sve saznati o tom Jamesu Helstoneu, mogu ti jedino reći da je bio tigar u ljudskome obličju. Bio je lijep, raskalašen, povodljiv, nevjeran, zavodnik, okrutan'... Ne plači, Cary; nećemo više o tome govoriti. - Ne plačem, Shirley; ili, ako i plačem, nije to ništa - nastavi; nisi mi prijatelj, ako mi sakriješ istinu; mrzim kad ljudi lažno prerušavaju, iskrivljuju stvari. - Srećom, kazala sam gotovo sve što znam, osim da je i tvoj stric potvrdio riječi gospodina Yorkea; jer on također ne podnosi laž i ne služi se uobičajenim izgovorima koji su gori od laži.

- Ali otac je mrtav; trebalo bi ga ostaviti na miru. - Trebalo bi, i mi ćemo ga ostaviti na miru. Isplači se, Cary, bit će ti lakše; ne valja uzdržavati suze što naviru same od sebe; osim toga, dijelim mišljenje što ga u tom trenu čitam u očima tvoje majke: svaka suza briše po jedan grijeh. Plači! Tvoje suze imaju moć što je nisu imale rijeke u Damasku; poput Jordana, one su kadre pročistiti uspomenu na gubavca.
- Gospođo - nastavila je obrativši se gospodi Pryor - zar ste mogli pomisliti da sam dnevno viđala vas i vašu kćerku zajedno, primjećujući vašu čudovitu sličnost u mnogo čemu, zapažajući, oprostite, vaše jedva savladane osjećaje u nazočnosti vašeg djeteta, i još jače za njegove odsutnosti, a da pritom ništa ne naslutim? Rodile su se stanovite slutnje i pokazalo se da su bile doslovno točne. Pomislit ću da sam neobično pronicava.
- I ništa nisi kazala? - primijeti Caroline, koja se ubrzo ponovo umirila.
- Ništa. Nisam imala pravo da o tome izustim ni riječ. Nije bilo na meni da to učinim: nisam se željela miješati.
- Odgonetnula si tako duboku tajnu i ničim to nisi nagovijestila? - Zar je to tako teško?
- Nije nalik na tebe.
- Kako znaš?
- Nisi zatvorena. Iskrena si i otvorena.
- Otvorena sam, pa ipak znam kad mi se valja zaustaviti. Razotkrivajući svoje blago, gdjekad zadržim pokoji dragulj - poneki čudni, bogomdani, izbrušeni kamenčić, amajliju čiji tajanstveni sjaj i sama rijetko pogledam. Dovidenja. Tako je Caroline u novome svjetlu ugledala Shirleynu ličnost. Uskoro se nešto, tome slično, ponovilo: počela je shvaćati.
Čim se toliko oporavila da je mogla podnijeti promjenu sredine, uzbuđenje da bude u malome društvu, gospođica ju je Keeldar danomice pozivala u Fieldhead. Nije bilo jasno je li Shirley umorilo društvo njenih poštovanih rođaka; o tome nije govorila; ali Caroline je pozivala i toliko zadržavala te je bilo očito koliko joj je dobrodošlo da se ona pridruži mnogopoštovanom skupu. Obitelj Sympson pripadala je anglikanskoj crkvi te su, stoga, spremno i ljubezno prihvatili župnikovu nećakinju. Gospodin se Sympson pokazao kao čovjek vrijedan štovanja, mrzovoljne ćudi, nabožnih načela i širokih svjetskih pogleda; gospođa mu bijaše dobra, strpljiva, srdačna, dobro odgojena žena. Odgoj joj bijaše uskogrudan - životarila je od nekoliko predrasuda, pregršti gorkih trava, nekoliko sklonosti što bi ih žvakala dok iz njih ne bi iscijedila sav sok ne dodajući im nikakva začina; nekoliko izvrsnih načela također skorenih u teško-probavljivo bogomoljstvo; bila je suviše podložna da bi se tužila na tu mršavu hranu i zatražila nešto preko nje.
Kćerke predstavljahu uzor svoga roda. Bijahu visoke i obje s orlovskim nosom. Bijahu besprijekorno odgojene. Sve što bi učinile, bilo bi dobro urađeno. Svoj su duh oplemenile čitajući povijest, i to najozbiljnije knjige. Stajališta im i mišljenja bijahu besprijekorna. Teško bismo igdje našli ispravniji život, osjećaje, navike, običaje. Znale su naizust propise djevojačke škole o lijepu govoru, ponašanju i sličnome; nikad ne bi odstupale od svojih sitnih, čudnih, poučnih zaliha i s potajnim bi užasnutim šapatom popratile tuđe odstupanje. Odvratnost spram izdvojenosti ne bijaše im tajnom; ustanovile su da se ta neiskaziva Stvar krije u onome što drugi nazivaju naročitošću. Odmah bi uočile to zlo i gdjekod bi naišle na njegov trag - u pogledu, riječi, djelu; bilo da ga otkriju u živu, krepku jeziku nekog štiva ili da čuju neko zanimljivo, neizvještačeno, izražajno pripovijedanje - stresle bi se, užasnule: opasnost bi im lebdjela nad glavom, stradanje počivalo na dohvat ruke. Kakvo je to čudno svojstvo? Budući da je neshvatljivo, mora da je loše. Valja ga optužiti i sputati. Henry Sympson - sin jedinac i najmlađe dijete u obitelji - bio je dječak od petnaest godina. Većinu je vremena provodio sa svojim odgojiteljem, a kad ne bi bio uza nj, tražio bi svoju rođakinju Shirley. Ovaj se dječak razlikovao od svojih sestara: bio je nizak, hrom, blijed; velike mu, duboko usađene oči sijahu nekom posebnom čežnjom; zapravo, pogled bi mu uglavnom bio tmuran, ali bi znao živnuti, gdjekad ne samo zasjati, već i blijesnuti; od unutrašnjeg bi mu se uzbuđenja gdjekad obrazi zarumenjeli a pokreti postali odlučni. Njegova ga je majka voljela; njegovu je neobičnost držala znakom izabranosti; priznavala je da nije nalik na ostalu djecu; vjerovala da je predodređen - novi Samuel, prst je božji počivao na njemu od rođenja: trebalo je da bude svećenikom. Gospodin su ga i gospođice Sympson, ne razumijevajući ga, često ostavljali samog. Shirley ga je učinila svojim mezimcem, a ona bijaše njegov najmiliji drug u igri.

Usred ovoga obiteljskog kruga, ili radije, izvan njega, kretao se odgojitelj, poput zvijezde pratilje.
Da; Louis Moore bijaše zvijezda pratilja obitelji Sympson; povezan s njima, a ipak odvojen; uvijek prisutan, uvijek na odstojanju. Svaki se član ove pristojne kuće ponašao spram njega s dužnim poštovanjem. Otac bijaše ozbiljan i uljudan, gdjekad razdražljiv; majka, uvijek ljubezna osoba, bijaše pažljiva, ali ukočena; za kćerke bijaše on pojam, a ne čovjek. Sudeći prema njihovu ponašanju, reklo bi se da odgojitelj njihova brata uopće ne postoji. Bile su učene: on također, ali ne u njihovim očima. Bile su dobro odgojene: on također, ali njegovih sposobnosti nisu uočavale. Najvještiji crtež što bi ga on napravio za njih bi bio tek prazan papir; najduhovitija njegova primjedba ne bi doprla do njihovih ušiju. Ništa ne bi bilo kadro poljuljati pristranost njihova ponašanja.

Zaustila sam da kažem kako njihovu ponašanju nije bilo ravna, ali sam se prisjetila da se Caroline Helstone neobično iznenadila jednoj stvari; naime, otkriću da u Fieldheadu savršeno nitko nije bio prijateljski naklonjen njenu rođaku; da je čak i za gospođicu Keeldar bio jedino odgojitelj, a džentlmen i čovjek upravo toliko koliko i za uvažene gospođice Sympson. Što se zbilo s dobrim Shirleynim srcem te je bila toliko ravnodušna spram nevesela položaja jednoga ljudskog, stvorenja koje je tako osamljeno živjelo pod njenim krovom? Možda i nije bila uznosita spram njega, ali ga nije ni primjećivala: previđala ga je. Ušao bi, govorio ili šutio, ona bi tek rijetko primjećivala njegovo postojanje.
Koliko je do Louisa Moorea, nadavao se poput čovjeka naviknuta na takav život, koji je odlučio da ga podnosi neko vrijeme. Njegove sposobnosti bijahu duboko zakopane u njemu ne buneći se zbog svoga sužanjstva. Nikad se ne bi smijao; tek rijetko smiješio; nije se žalio. Sve bi svoje dužnosti savjesno obavio. Njegov ga je učenik volio; od ostalog je svijeta zahtijevao tek uglađenost.
Činilo se da više od toga ne bi ni prihvatio; bar ne u ovoj kući, jer kad mu se njegova rođakinja pokušala prijateljski približiti, ničim je nije potaknuo; prije je izbjegavao no što je tražio njeno društvo. Jedno je jedino živo biće, izuzev svoga blijedoga, hromog učenika, uživalo njegovu naklonost u toj kući: bio je to onaj nevaljalac, Tartar, koji mu je, premda mrzovoljan i nepristupačan spram svih ostalih, postao neobično privržen; privrženost koja se očitovala ovako: kad bi Moore, pozvan na ručak, ušao u sobu i sjeo za stol, a da mu nitko nije zaželio dobrodošlicu, Tartar bi ustao sa svog ležaja pokraj Shirleynih nogu i prišao šutljivome odgojitelju.
Jednom, samo jednom - ona je primijetila da ju je pas napustio i svojom ga bijelom rukom i umilnim riječima pokušala namamiti natrag. Tartar ju je pogledao, obliznuo se i na svoj način uzdahnuo, ali nije se odazvao pozivu, već se spokojno smjestio pokraj Moorea. Taj je gospodin privukao njegovu krupnu glavu s crnom njuškom, položio je na koljeno, pomilovao ga i potajice se osmjehnuo.
Pažljiv bi promatrač možda opazio da je u tijeku iste večeri, pošto se Tartar vratio Shirley i pokorno smjestio pokraj njene stoličice, smioni odgojitelj riječju i pokretom ponovno psa sebi domamio. Pas je naćulio uši čim ga je čuo, uspravio se čim mu je mahnuo i, ponizno spuštene glave, prišao da ga ovaj pomiluje; pritom je Mooreovim spokojnim licem ponovno prešao onaj zagonetni osmijeh.
- Shirley - rekla je Caroline jednog dana dok su same sjedile u ljetnikovcu - jesi li znala da je moj rođak Louis odgojitelj u obitelji tvoga strica prije no što su Sympsonovi došli ovamo?
Shirley joj ne odgovori s uobičajenom spremnošću, ali najposlije reče: - Da, naravno: znala sam to.
- Mislila sam da ti je moralo biti poznato.
- Dobro, pa što?
- Čudim se da mi to nikad nisi spomenula.
- Zašto te čudi?
- Neobično je. Ne mogu to objasniti. Mnogo pričaš - govoriš otvoreno. Kako to da se toga nikad nisi dotaknula?

- Zato jer nisam - odgovori Shirley i nasmija se. - Čudno si ti biće! - primijeti njena prijateljica: - Vjerovala sam da te dobro poznajem, a sad vidim da sam pogriješila. Za gospođu si Pryor šutjela poput groba, a sada, ponovno, otkrivam još jednu tvoju tajnu. Ali zašto si tako tajanstvena, ne shvaćam.
- Nikad nisam tajila: nije bilo razloga. Da si me pitala tko je Henryjev odgojitelj, kazala bih ti, a, osim toga, držala sam da ti je poznato. - Nije to jedino što me u vezi s time zbunjuje: ti ne podnosiš jadnoga Louisa; zašto? Da li zbog njegova podređena položaja? Možda bi željela da Robertov brat uživa veći društveni ugled?
- Robertov brat, doista! - uzviknula je s prizvukom prezira; nestrpljivim je i gordim pokretom otkinula jednu ružu što je cvjetala na grani koja se uvukla kroz otvoreni prozor.
- Da - ponovi Caroline s blagim prijekorom. - Robertov brat. Vrlo je blizak Gerardu Mooreu iz Dola, premda mu priroda nije dodijelila tako lijepo lice i tako gospodski izraz kao njegovu najbližem srodniku; ali njegova je krv jednako plemenita i bio bi jednak džentlmen, samo da je slobodan. - Mudra, skromna, pobožna Caroline! - uzviknu Shirley podrugljivo. - Ljudi i anđeli, poslušajte je! Ne valja prezirati ružno lice i častan i težak posao, je li tako? Pogledaj u predmet tvoje pohvalnice, evo ga u vrtu - nastavila je pokazujući rukom kroz otvor između gustih puzavaca; a kroz taj se otvor moglo vidjeti Louisa Moorea kako lagano dolazi stazom. - On nije ružan, Shirley - nastavljala je Caroline - nije neugladen; tužan je; tišina mu pritište dušu; ali držim da je pametan i budi uvjerena da gospodin Hali nikad ne bi s njim provodio toliko vremena kad ne bi posjedovao visokih moralnih svojstava.
Shirley se nasmija; za tren se ponovno nasmija; oba je puta u tom smijehu bilo malo gorčine.

- Dobro, dobro - primijetila je. - S obzirom da je prijatelj gospodina Cyrila Halla i brat Roberta Moorea, i nadalje ćemo ga podnositi, zar ne Cary? Vjeruješ da je pametan, zar ne? Nije baš slaboumna duha? Visoke moralne osobine! To jest, nije nitkov. Dobro! S obzirom da ga štitiš, prihvatit ću tvoje razloge, a da bih ti to dokazala, obratit ću mu se, ako se uputi ovim pravcem. Louis se približio vrtnoj kućici; ne znajući da je netko u njoj, sjeo je na stube. Tartar, njegov svakodnevni pratilac, bio je uza nj i sjeo mu podno nogu. - Staro momče! - reče Louis vukući ga za tamno uho, ili bolje rečeno, za ono što je od uha ostalo nakon tolikih bitki - jesensko sunce sije na nas jednako ugodno kao i na najljepše i najbogatije. Ovaj nam vrt ne pripada, ali ipak uživamo u njegovu zelenilu i mirisu, zar ne?
Sjedio je spokojno i nadalje milujući Tartara kojemu su sline curile od zadovoljstva. Tihi se cvrkut začuo u okolnome drveću; doleprša nešto lagano poput lista; bijahu to male ptice koje su, sletjevši na travu, na stidljivu odstojanju skakutale kao da nešto očekuju.
- Mali se smeđi davolčići očito sjećaju da sam im neki dan bacio mrvicu - nastavio je Louis za sebe. - Žele još keksa, ali sam danas zaboravio sačuvati za njih. Radoznala mala bića, nemam ništa za vas. Stavi ruku u džep i izvadi je praznu.
- Tome ima lijeka - šapnula je gospođica Keeldar koja ga je slušala. Izvadi iz svoje torbice za rad komadić kolača: u njoj je vazda nosila nešto što se moglo baciti pilićima, malim patkama ili vrapcima; razmrvi ga i nagnuvši se preko njegova ramena, stavi mu mrvice u ruku. - Evo - reče - evo, Providnost vodi brigu o nebrižnima.
- Ovo je rujansko sunce tako ugodno - primijeti Louis Moore dok je, nimalo zbunjen, mirno stavljao mrvice na travu.

- Čak i vama?
- Meni kao i bilo kojem vladaru.
- Nalazite neko, divlje, samotno uživanje u ljepotama prirode, u neživim bićima i svim nižim stvorenjima.
- Samotno da, ali ne divlje. Kad sam uz životinje, osjećam se Adamovim sinom: kao da sam od njeg naslijedio vlast nad 'svim živim što se kreće na zemlji'. Vaš me pas voli i slijedi; kad uđem u dvorište, golubi iz vašeg golubinjaka slijeću mi do nogu; vaša me kobila u konjušnici poznaje jednako kao i vas, a sluša me bolje od vas.
- I moje vam ruže lijepo mirišu, a moje drveće pruža hladovinu. - I - nastavi Louis - nikakva mi ih mušica nije kadra oduzeti; moji su. Pošao je dalje; Tartar ga je slijedio, dok je Shirley ostala na stubama vrtne kućice. Caroline joj je vidjela lice dok je gledala za osornim odgojiteljem: bilo je blijedo i činilo se da joj je ponos duboko povrijeđen. - Vidiš - primijeti Caroline, ispričavajući ga - toliko su ga vrijeđali da je postao odbojan.
- Vidiš - odgovori joj Shirley bijesno - ako budemo o njemu češće razgovarali, to bi mogao biti razlog za svađu; stoga, ne govorimo nikad više o njemu. - Pretpostavljam da se češće ovako ponašao - razmišljala je Caroline - i to je Shirley toliko udaljilo od njega; pa ipak, ne shvaćam kako ne uzima u obzir njegove osobujnosti i okolnosti pod kojima živi; čudim se da njegova skromnost, muževnost, iskrenost njegove naravi, ne djeluje njemu u korist kod nje. Rijetko sam je vidjela tako neuviđavnu - tako razdražljivu. Prosudbu što su je dva Carolinina prijatelja iznijela o naravi njena rođaka samo je još povećala njeno dobro-mišljenje o njemu. William Farren, čiji je dom ovaj posjetio u društvu gospodina Halla, izjavio je da je on »pravi gospodin« kojemu nema ravna u Briarfieldu; on bi - William - »bio spreman sve učiniti za toga čovjeka«. A potom »koliko se tek djeci svidio i kako ga je srdačno prihvatila njegova žena; čim bi ušao u neku kuću, djeca bi se uputila ravno k njemu; djeca, čini se, bolje od odraslih prosuđuju ljudsku ćud.« Gospodin je Hali, odgovarajući na pitanje gospođice Helstone kakvo je njegovo mišljenje o Louisu Mooreu, spremno izjavio da je to najbolji čovjek što ga je sreo otkad je napustio Cambridge.
- Ali, tako je ozbiljan - primjetila je Caroline.
- Ozbiljan! Najzabavniji čovjek na svijetu! S takvom neobičnom, uzdržanom, rijetkom duhovitošću. Nikad nisam toliko uživao u nekom izletu kao za našeg putovanja po Jezerima. Osjećaj za lijepo i ukus tako su mu razvijeni da je pravi užitak biti u njegovu društvu; a koliko je do njegove naravi i osobina, rekao bih da su izvanredni.
- U Fieldheadu je vazda tmuran i ponaša se, rekla bih, poput čovjekomrsca. - O, mogu zamisliti da se tamo dobro ne osjeća - u krivom je položaju. Sympsonovi su ljudi štovanja vrijedni, ali nisu osobe koje bi ga bile kadre razumjeti: suviše drže do izvanjskih, ispraznih obzira, a to je Louisu posve strano.
- Mislim da ga ni gospođica Keeldar ne voli.
- Ne poznaje ga, ne poznaje; inače bi, budući da je tankoćutna, bolje prosudila njegovu vrijednost.
»Da, i ja mislim da ga ne poznaje« razmišljala je Caroline pokušavajući objasniti nešto što bi u protivnome bilo neobjašnjivo. Ali ovo je jednostavno rješenje problema nije zadugo zadovoljilo: bila je prisiljena da gospođici Keeldar uskrati čak i ovu sumnjivu ispriku za njeno ponašanje. Jednog je dana slučajno bila u sobi za učenje s Henryjem Sympsonom, koji je svojim prijateljskim i srdačnim ponašanjem uskoro pridobio njenu naklonost.
Dječak je nešto radio oko nekoga mehaničkog izuma; hromost ga je navela da zavoli poslove pri kojima se sjedi; otvorio je ladicu radnog stola svoga odgojitelja i počeo u njoj tražiti komad voska ili konopac potreban za njegovu napravu. Moore je slučajno bio odsutan. Gospodin ga je Hali pozvao na podužu šetnju. Henry nije odmah uspio pronaći ono što je tražio; otvarao je ladicu po ladicu i, najposlije, otvorivši neki unutarnji pretinac, namjerio se, ne na klupko konopca ili komad voska, već na svezak tankih bilježnica sa šarenim koricama, svezanih nekom vrpcom. Henry se zagleda u njih: -Kakve tričarije čuva gospodin Moore u svome radnom stolu! - reče. - Nadam se da ne čuva tako brižno moje stare zadaćnice.

- Što je to?
- Stare bilježnice.
Dodao je svežanj Carolini. Izvana je tako uredno izgledao te je poželjela da vidi što je unutra.
- Ako su samo bilježnice, mislim da smijem pogledati? - O, naravno; slobodno pogledajte. Radni je stol gospodina Moorea donekle i moj, jer mi on dopušta da različite stvari držim u njemu, a ja vam dajem odobrenje.
Pokazalo se da je riječ o francuskim sastavima, pisanim neobičnim ali sigurnim rukopisom, izvanredno čitkim i jasnim. Prepoznala ga je: nije joj trebalo daljnjeg dokaza, naime potpisa ispod svakog sastava, da bi znala tko ga je napisao. Pa ipak, taj ju je potpis iznenadio: Shirley Keeldar, Sympson Grove, u grofoviji... (jedna južna grofovija), te datum od prije četiri godine. Ponovno je umotala svezak i zadržala ga u ruci razmišljajući. Učinilo joj se da je, otvorivši ga, nasilno proniknula nečiju tajnu. - Kao što vidite, to su Shirleyne bilježnice - reče nemarno Henry. - Jeste li ih vi dali gospodinu Mooreu? Sastavljala ih je, pretpostavljam, za gospođicu Pryor?
- Pisala ih je u mojoj sobi za učenje u Sympson Groveu, dok je tamo s nama živjela. Gospodin ju je Moore podučavao francuski; to je njegov materinji jezik.

- Znam... Je li bila dobar učenik, Henry?
- Bila je nestašna, stalno se smijala i sve bi obasjala svojom nazočnošću: satovi su tada bili puni draži. Brzo je učila, jedva biste znali kada i kako. Francuski joj nije bio težak: govorila ga je brzo - brzo; jednako brzo kao i sam gospodin Moore.
- Je li bila poslušna? Jesu li imali muke s njom? - Mnogo, u stanovitom smislu; bila je prevrtljiva, ali ja sam je volio. Obožavam je.
- Obožavate je, mali glupavko! I ne znate što govorite. - O-bo-ža-vam je, kao zjenicu svog oka; rekao sam to sinoć gospodinu Mooreu. - Zasigurno vas je izgrdio zbog pretjerivanja.
- Nije. On ne grdi neprestano, poput ženskih odgojiteljica. Čitao je i nasmiješio se ne dižući glave; rekao je, ako je gospođica Keeldar jedino zjenica mog oka, onda je manje od onog što on drži da jest, jer sam ja tek kratkovidno momče zamagljena pogleda. Bojim se, gospođice Helstone, da sam nažalost veliki nesretnik. Znate, ja sam bogalj.
- Ništa zato, Henry, vi ste zlatan mladić, i ako vam Bog nije udijelio zdravlje i snagu, dao vam je dobru narav, te izvanredno srce i pamet. - Svi će me prezirati. Gdjekad mislim da me i Shirley i vi prezirete. - Slušajte, Henry. Općenito ne volim dječake vaših godina: užasavam ih se. Čine mi se poput malih grubijana koji nalaze čudovišno zadovoljstvo u ubijanju i mučenju ptica, kukaca, mačića i svih stvorenja koja su slabija od njih; ali vi ste drukčiji i vrlo ste mi dragi. Razumni ste gotovo poput odrasla čovjeka (»a sam Bog zna da ste razumniji od mnogih ljudi«, promrmljala je za sebe); volite čitati i umijete pametno pripovijedati o onome što ste pročitali. - Doista volim čitanje. Znam da sam bistar i osjećajan. U tom ćasu uđe gospođica Keeldar.
- Henry - reče - donijela sam ti užinu: sama ću ti je prirediti. Stavila je na stol čašu svježeg mlijeka i tanjur s nečim što je bilo nalik na komad kože te neku napravu koja je podsjećala na viljušku za pečenje kruha. - Što vas dvoje ovdje radite - nastavila je - kopate po stolu gospodina Moorea? - Gledamo tvoje stare bilježnice - odgovori Caroline. - Moje bilježnice?
- Francuske sastave. Pogledaj! Nekome su vrlo dragocjeni s obzirom da ih tako brižno čuva.
Pokaza joj svežanj. Shirley ga žurno dohvati: - Nisam znala da još postoje - reče. - Vjerovala sam da su već odavno završili u kuhinjskoj vatri, ili pak poslužile služavkama u Sympson Groveu za uvijanje kose. Zašto ih čuvaš, Henry?
- Ne čuvam ih ja; ne bi mi to palo na pamet; nikad nisam pomislio da bi stare bilježnice bile od vrijednosti. Gospodin ih je Moore spremio u unutarnji pretinac svoga radnog stola; možda ih je zaboravio. - C'est cela (Tako je); zasigurno ih je zaboravio - ponovila je Shirley. - Kako sam lijepo pisala - primijeti zadovoljno.
- Kako si bila nestašna, Shirley, u to doba! Dobro te se sjećam: bila si krhko, nježno stvorenje što sam ga, premda visoko, mogao podići. Vidim tvoje duge, mnogobrojne uvojke što ti pokrivahu ramena i dugu lepršavu vrpcu tvoje haljine. Gospodin bi Moore živnuo u tvojoj nazočnosti, bar u početku; poslije si ga, rekao bih, nešto naljutila.
438
Shirley je okretala gusto ispisane stranice i nije mu odgovorila. Nešto poslije primijetila je: - Ovaj sam sastav napisala jednoga zimskog poslijepodneva. To je opis snježnog krajolika.
- Sjećam se - reče Henry - gospodin je Moore, čitajući ga, uzviknuo Voila le Francais gagne! (Evo, svladala je francuski!) Kazao je da si ga dobro napisala. Potom si ga zamolila da ti sepijom nacrta krajolik što si ga opisala. - Sve si to zapamtio, Henry?
- Pa naravno. Toga su nas dana izgrdili jer nismo sišli na čaj kad su nas pozvali. Dobro se sjećam odgojitelja dok je sjedio uz platno, a ti si stajala iza njega držeći svijeću i motreći gdje crta snježnu liticu, bor i srnu ispod njega, a mlad mjesec iznad svega.
- Gdje su njegovi crteži, Henry? Željela bi ih pokazati Carolini. - U njegovoj torbi, ali na njoj je lokot, a ključ nosi sa sobom. - Zamoli ga da ti da ključ kad dođe.
- Ti ga zamoli, Shirley; postala si nekako bojažljiva spram njega; primijetio sam da se spram njega ponašaš poput gorde odrasle gospođice. - Shirley, prava si zagonetka - šapnu joj Caroline u uho. - Svakoga dana otkrivam kod tebe nešto neobično! Neobjašnjivo stvorenje! Čak ti i ovaj dječak zamjera.
- Zaboravila sam 'stare dobre dane'; tako je to, Henry - reče gospođica Keeldar odgovarajući mladome Sympsonu, ne obazirući se na Carolininu primjedbu. - A to nisi smjela učiniti. Ne zaslužuješ da budeš nečijom jutarnjom zvijezdom ako ti je pamćenje tako kratko.
- Nečija jutarnja zvijezda, doista! A pod 'nekim' ti, naravno, misliš svoju poštovanu osobu, zar ne? Dođi, popij svoje svježe mlijeko dok je još toplo. Mladi bogalj ustade i hramajući priđe kaminu gdje je ostavio svoju štaku.
439
- Jadni moj hromi mezimče! - šapnula je Shirley svojim najnježnijim glasom i pomogla mu.
- Koga više voliš, Shirley, mene ili gospodina Sama Wynnea? - upita je dječak smještajući se u svoj naslonjač.
- O, Harry! Sama Wynnea ne podnosim, a ti si moj ljubimac. - Ja ili gospodin Malone?
- Ti, ponavljam po tisuću puta.
- Pa ipak, oni su visoki, pristali ljudi sa zaliscima. - A ti ćeš, Harry, do kraja života biti mali, blijedi, šepavi čovječuljak. - Da, znam to.
- Ne moraš zbog toga biti nesretan. Nisam li ti često govorila o nekome jednako blijedom, sitnom i nesretnom, pa ipak snažnom poput diva i hrabrom poput lava?
- Admiral Horacije?
- Admiral Horacije, Vikont Nelson i vojvoda od Brontija; srce mu je bilo kao u Titana; široko i junačko kao da je iz viteškoga doba; na čelu engleske moći; zapovjednik njenih pomorskih snaga; diljem vodenoga je prostranstva proslavio njeno ime.
- Velik čovjek, ali ja nisam ratničke prirode, Shirley, pa ipak, duša mi je tako nemirna, izgaram danonoćno; zbog čega, ne bih umio kazati... što će biti sa mnom... što ću raditi? Trpjet ću, rekao bih.
- Harry, tvoj je duh jači i odrasliji od tvoga tijela, to te muči. Duh ti je zatočen, tjelesno sputan,ali iznaći će snage da se izbavi. Pozorno proučavaj, ne samo knjige, već i svijet oko sebe. Voliš prirodu: voli je bez straha. Budi strpljiv; čekaj da vrijeme učini svoje. Ne ćeš biti vojnik ili mornar, Henry, ali ćeš, ako poživiš - poslušaj moje proročanstvo - biti pisac, možda pjesnik.
440
- Pisac! Kakvo blještavo, blještavo otkriće! Da, to bih želio biti! Napisat ću knjigu da bih je tebi posvetio.
- Napisat ćeš je da bi svojoj duši omogućio da se slobodno izrazi. Gospode, što ja to govorim? Više no što i sama razumijem i shvaćam; više no što je dobro. Slušaj, Harry; evo tvoje ražene pogače, jedi je i poživi! - Sa zadovoljstvom! - javi se neki glas ispod otvorena prozora. - Poznajem miris toga peciva. Gospođice Keeldar, mogu li ući i podijeliti ga s vama? - Gospodine Hali (jer bio je to gospodin Hali, a s njim i Louis Moore, na povratku sa zajedničke šetnje) u blagovaonici je postavljena prava južina i prilično se društvo okupilo oko stola; možete im se pridružiti i južinati s njima, ali ako vas vaš nastrani ukus navodi da radije prihvatite naše ćudljive postupke, dođite i pridružite nam se.
- Sviđa mi se ovaj miris i stoga ću poslušati svoj nos - uzvrati gospodin Hali i uđe u društvu Louisa Moorea. Ovaj se gospodin odmah zagleda u svoj uneređeni radni stol.
- Lupeži! - reče. - Henry, zaslužuješ batine.
- Dajte ih Shirley i Caroline, one su to učinile - izjavi Henry kojemu je više bilo stalo do dojma što će ga proizvesti nego do istinitosti svoje izjave. - Izdajico i klevetniče! - povikaše djevojke uglas. - Ako smo nešto i dotaknule bilo je to u najboljoj namjeri!
- Upravo tako - reče Moore uz osmijeh koji mu se rijetko pojavljivao na licu. - I što ste pronašle u toj svojoj »najboljoj namjeri«? Opazi da je unutarnji pretinac otvoren.
- Prazan je - reče. - Tko je uzeo...
- Evo vam, evo! - žurno reče Caroline i stavi mali svežanj na njegovo mjesto. Moore zatvori pretinac, zaključa ga malim ključem što mu je visio o lancu za
441
sat; složi ostale papire, smjesti ih na njihovo mjesto te sjede ne govoreći više o tome.
- Očekivao sam da ćete ih jače izgrditi, gospodine - reče Henry. - Djevojke su zaslužile dobru prodiku.
- Ostavljam to njihovoj savjesti.
- Predbacivat će si ne samo grijehe koje su počinile, već i one što su ih tek namjeravale počiniti, gospodine. Da nisam bio ovdje, provalile bi i u vašu torbu, kao što su otvorile vaš stol; ali rekao sam im da je zaključana. - Hoćete li užinati s nama? - umiješa se Shirley obraćajući se Mooreu u želji, rekli bismo, da skrene razgovor.
- Vrlo rado, ako smijem.
- Sastoji se jedino od svježega mlijeka i jorkširske pogače od raži. - Va pour le lait frais! (Pristajem na svježe mlijeko) - reče Louis.-Ali, koliko je do vaše ražene pogače...- i on iskrivi lice.
- Ne prija mu - reče Henry. - Kaže da ga podsjeća na mekinje zamiješane prekiseljenim kvascem.
- Dobro, onda će, u ime posebne naklonosti, dobiti malo suhih keksa, ali ništa više.
Domaćica pozvoni, izda naređenja koja namah bijahu izvršena. Sama je točila mlijeko oko vatre u sobi za učenje. Potom se prihvati pečenja kruha; kleknula je na zastirku, uzela viljušku za pečenje vješto njome rukujući. Gospodin je Hali, koji je uživao u jednostavnom odstupanju od svakidašnjih navika, i kojem je dobro znana crna ražena pogača bila slatka poput mane, bio u najboljem raspoloženju. Radosno je pripovijedao i smijao se, sad s Caroline, koju je smjestio pokraj sebe, sad sa Shirley ili pak s Louisom Mooreom. Louis se također raspoloži; nije se mnogo smijao, već je najozbiljnijim glasom govorio najsmješnije stvari.
442
Ozbiljno izgovorene rečenice s iznenadnim i duhovitim obratima same mu navirahu na usta, svježe i dojmljive. Pokazalo se da je, a to je gospodin Hali već odavno tvrdio, izvanredno ugodan u društvu. Caroline se divila njegovoj duhovitosti ali iznad svega njegovoj sigurnosti u sebe. Činilo se da ga nitko od prisutnih nimalo ne sputava: da mu nitko nije dosadan i zbog nikog se ne suzdržava; pa ipak, gotovo pred njegovim nogama, klečala je hladna i gorda gospođica Keeldar.
Ali Shirley nije više bila ni hladna ni gorda, bar ne u ovome času. Činilo se da je položaj u kojem se nalazila nimalo ne unizuje, a ako ga. je bila i svjesna, uživala je u draži uniženja. Njenu ponosu nije smetalo što se u društvu, kojemu je dobrovoljno bila služiteljkom, nalazio i odgojitelj njenog rođaka: nije obraćala pozornost da joj, služeći druge kruhom i mlijekom, valja i njega poslužiti, a Moore bi svoj dio primio iz njene ruke s mirom njoj ravne osobe. - Suviše ste se zagrijali - reče kad ona na tren odloži viljušku - dopustite da vas zamijenim.
I on je uze iz njenih ruku mirno i spokojno, a ona se pokori njegovoj odlučnosti bez riječi, ali i bez zahvale.
- Rado bih vidjela vaše crteže, Louis - reče Caroline po završetku užine. - Ne biste li i vi, gospodine Hali, željeli da ih vidite? - Vama za volju, pristajem; ali koliko je do mene, odričem ga se kao umjetnika. Dovoljno sam se toga naužio u Cumberlandu i Westmorelandu. Često bismo pokisnuli u planinama jer bi on ustrajno sjedio na stoličici za sklapanje kako bi se nagledao kišnih oblaka, sumaglice koja se zgušnjavala, nestalne igre sunca i čega sve ne.
- Evo mape - reče Henry noseći je u jednoj ruci dok se s drugom oslanjao na štaku.
Louis mu je uze iz ruku i činilo se da čeka da je još netko zaželi razgledati. Reklo bi se da je nije htio otvoriti sve dok gorda gospođica Keeldar ne izrazi želju da vidi njegove slike.
443
- Ostavlja nas u napetosti samo da podraška našu znatiželju - reče Shirley. - Vi znate kako se otvara - primijeti Louis pružajući joj ključ. - Jednom ste mi već pokvarili bravu, pokušajte ponovno.
On je držao mapu, ona je otvorila, te je, zadržavši je kod sebe, prva uživala u svakom crtežu. Zabavljala ju je ta šala, ako je i bila šala - ali je nije popratila riječima. Moore je stajao iza njena stolca i gledao preko njezina ramena, a kad je sve pregledala, dok su drugi još razgledavali, udaljio se i počeo šetati po sobi.
Na puteljku se začu kočija; zvonce na ulaznim vratima zazvoni; Shirley se trgnu.
- Dolaze gosti - reče - pozvat će me dolje. Krasno izgledam, upravo za doček gostiju; Henry i ja smo cijelo jutro brali voće u vrtu. O, kako bi lijepo bilo otpočinuti u vlastitom vinogradu, u hladu smokvina drveta! Blago ženi indijanskog poglavice koja, premda zarobljenica, ne mora dočekivati goste, već spokojno i do mile volje sjedi i plete mreže ili niže perle te nesmetana sjedi u kutu svoje kolibe milujući glavu svoga djeteta. Iselit ću se u šume divljeg zapada.
Louis se Moore nasmija.
- Da biste postali ženom Bijelog Oblaka ili Velikog Bivola i nakon svadbe se posvetili privlačnoj dužnosti okopavanja kukuruzišta svoga gospodara, dok ori puši lulu i ispija vatrenu vodu.
Shirley se upravo spremala da mu odgovori, ali se u tom trenu otvoriše vrata učionice i na njima se pojavi gospodin Sympson. Ovaj je gospodin zaprepašteno gledao skupinu što se okupila oko vatre. - Mislio sam da ste sami, gospođice Keeldar - reče. - A vidim da je tu društvo. Zgranuto mu je, užasnuto lice jasno govorilo da bi, da nije u jednome članu skupine prepoznao duhovno lice - istrusio namah smišljen govor o
444
začuđujućem ponašanju svoje nećakinje, ali uzdržao se iz poštovanja spram svećeničke halje.
- Želio sam da vam priopćim - nastavio je hladno - da se obitelj iz zamka De Wallden, gospodin, gospođa i gospođice, te gospodin Sam Wynne, nalaze u salonu. - Potom se uz naklon povukao.
- Obitelj iz zamka De Wallden! Gore me zlo nije moglo zadesiti - šapnu Shirley.
Ostala je sjediti prkosna izraza, bez volje da se pokrene. Bila je zajapurena od vatre; crnu joj je kosu više no jednom tijekom jutra zamrsio povjetarac; imala je laganu, lijepu haljinu od muslina koja je padala u širokim naborima; rubac kojim se ogrnula u vrtu i nadalje joj je, nemarno prebačen, počivao na ramenima. Nadavala se nehatom, svojeglavom, živopisnom i čudovito privlačnom - ljepša no inače; kao da joj je neki blagi, unutarnji osjećaj (tko zna otkuda je potekao) podario rascvjetan i ozaren izraz. - Shirley, Shirley, moraš ići - šaptala je Caroline. - Pitam se samo: zašto?
Podigavši pogled u zrcalu je ugledala lica gospodina Halla i Louisa Moorea gdje je ozbiljno promatraju.
- Ako - reče uz osmijeh koji je značio popuštanje - ako većina prisutnih drži da obitelj iz zamka De Wallden s pravom od mene očekuje uljudnost, žrtvovat ću svoje želje dužnosti. Neka oni koji misle da mi valja poći podignu jednu ruku.
Letimičan joj pogled u zrcalo pokaza da su svi glasali protiv nje. - Morate ići - reče gospodin Hali i ponašati se uljudno, također. Imate neke društvene obaveze. Nemate pravo da jedino sebi ugodite. Louis se Moore pridruži: - Tako je! Tako je!
445
Caroline joj priđe, zagladi joj lepršave uvojke i poravna haljinu, koja se sad nadavala ne toliko živopisno, ali ipak - kako pristoji domaćici, pa je potom izguraše iz sobe, dok se ona i nadalje opirala i natuštenih usana bunila što je izgone.
- Neizreciva je njena privlačnost - primijeti gospodin Hali nakon Shirleyna odlaska. - A sad,dodao je - moram poći, jer je Sweeting otišao u posjetu svojoj majci te mi valja obaviti dva pogreba. - Henry, pođi po svoje knjige; vrijeme je za poduku - reče Moore sjedajući za svoj radni stol. - Čudovita privlačnost! - ponovi učenik kad su ostali sami. - Uistinu. Nije li nalik na bijelu vješticu? - upita.
- O kome je riječ, gospodine?
- O mojoj rođaci, Shirley.
- Bez neumjesnih pitanja. Šutite i radite. Izgled i govor gospodina Moorea bijahu strogi i osorni. Henry je poznavao ovo raspoloženje njegova odgojitelja; rijetko bi ga obuzelo, ali vazda bi ga uplašilo: poslušao je.

26.
PRVA UČENA ŽENA


Naravi se gospođice Keeldar i njenog strica nikako nisu mogle složiti - nikad se i nisu slagale. Bijaše on razdražljiv, a ona puna duha; volio je zapovijedati, a ona je voljela slobodu; bio je svjetovne ćudi, a ona, možda, romantične. U Yorkeshire je došao s određenom namjerom - zadatak što ga je sebi postavio bijaše jasan i želio ga je savjesno obaviti; žarnom mu je željom bilo da se njegova nećakinja uda; da joj nađe neku prikladnu osobu; da nadalje o njoj brine neki pogodni suprug, a da on jednom zauvijek skine tu brigu s vrata. Nesreća je bila što njemu i Shirley, još od njena djetinjstva, riječi »prikladan« i »pogodan« nisu značile iste stvari. Ona nikako nije prihvaćala njegovo određenje ovih pojmova te je bilo malo vjerojatno da će ga prihvatiti u času donošenja ove najznačajnije odluke u njenu životu. Prilika se za raspru ubrzo ukazala.
Gospodin je Wynne po svim pravilima zaprosio njenu ruku za svoga sina, Samuela Fawthropa Wynnea.
- Nedvojbeno prikladan! Izvanredno pogodan! - izjasnio se gospodin Sympson. - Lijepo, čisto, neopterećeno imanje, dobre veze. Taj se brak mora sklopiti! Pozvao je svoju nećakinju u mali salon; zatvorio se tamo s njom i priopćio joj ponudu; iznio je svoje mišljenje i zatražio njen pristanak. Odbila je.
- Ne, neću se udati za Samuela Fawthropa Wynnea. - Pitam se samo zašto? Iznesite mi razlog. U svakom vas je pogledu više nego dostojan.
Stajala je pokraj kamina blijeda poput mramorne ploče iza nje; oči su joj sijevale širom otvorene, mrke.
- A ja vas pitam u kojem je to obliku taj mladi gospodin dostojan mene?
- Ima dvaput više novaca, dvaput više zdrava razuma; jednako dobre veze, jednak ugled.
- Kad bi imao i sto puta više novaca od mene, ne bih pošla za njega. - Molim, iznesite što mu zamjerate.
- Vodio je pokvaren, razvratan život. Evo vam prvog razloga zbog kojega ga odbijam.
- Gospođice Keeldar, vi me zapanjujete!
- Već ga samo to ponašanje nevjerojatno unizuje. Um mu nije na onoj visini koju bih mogla cijeniti: to je drugi kamen spoticanja. Pogledi su mu uskogrudni, osjećaji grubi, ukus neistančan, ponašanje prosto. - On je uvažen, bogat čovjek. Ako ga odbijete, dokazat ćete da ste uobraženi. - Odbijam ga bez razmišljanja! Ne dosađujte mi više s tom stvari, zabranjujem vam!
- Da li se uopće namjeravate udavati, ili ćete radije ostati neudata? - Ne držim da sam vam dužna odgovoriti na ovo pitanje. - Mogu li vas upitati, ne očekujete li da vas zaprosi kakav plemić, neki visoki plemić iz našega kraljevstva?
- Ne vjerujem da postoji plemić za kojeg bih se udala. - Da je u našoj obitelji bilo umno poremećenih, vjerovao bih da ste poludjeli. Vaša nerazboritost i umišljenost graniče s bezumljem. - Možda će vam se uskoro ukazati prilika da vidite gdje prelazim tu granicu. - To se moglo i očekivati. Mahnito, nemoguće stvorenje! Ali pazite! Da se niste usudili osramotiti naše ime nekom nepriličnom udajom! - Naše ime! Zar se ja zovem Sympson?
- Ne, hvala Bogu! Ali, čuvajte se! Sa mnom nema šale! - Ali što biste vi u ime zakona i zdravog razuma učinili, ili mogli učiniti, ako mi se svidi da izaberem nekog koga vi ne odobravate? - Pazite se! Pazite! (Pri toj su mu opomeni i glas i ruka drhtali.) - Zašto? Kakvu vi vlast imate nada mnom! Zašto bih vas se bojala? - Pripazite, gospođice!

- Brižno ću paziti, gospodine Sympson. Odlučila sam da prije no što se udam moram tu osobu cijeniti, diviti joj se, voljeti je.
- Besmislice! Neprilične riječi! Nedolične ženi! - Voljeti je svim svojim srcem. Znam da vam se obraćam na vama nepoznatu jeziku; ali posve mi je svejedno da li me razumijete ili ne. - A ako predmetom te vaše ljubavi bude prosjak? - Ne bih mogla voljeti prosjaka. Prosjačenje nije vrijedno poštovanja. - Neki mali činovnik, glumac, dramski pisac, ili... ili... - Samo naprijed, gospodine Sympson! Ili što?
- Neko jadno piskaralo, ili ništavni, otrcani umjetnik. - Jadno me, ništavno i otrcano ne može privući, ali književnost i umjetnost da. Zato se i pitam kako bi mi vaš Fawthrop Wynne mogao pristajati? Ni običnu pismenu poruku nije kadar napisati bez grešaka; čita jedino sportske novine; u stilbrovskoj su ga osnovnoj školi držali tupavcem! - Tako ne govori otmjena gospođica! Blagi Bože! Što će biti s vama? - pritom podiže oči i ruke k nebu.
- Utješite se, striče. Da je Britanija zemlja robova, a vi njen car, ni onda me ne biste mogli prisiliti da učinim taj korak. Sama ću pisati gospodinu Wynneu. Nemojte se nadalje uzbuđivati oko toga.
Promjenljivost je sreće već poslovična, pa ipak gdjekad se njena mušičavost očituje tako što zgoditak nekoliko puta za redom padne na isto mjesto. Činilo se da se gospođica Keeldar, ili njeno bogatstvo - već toliko pročulo u kraju te se dojmilo i onih o kojima ona nije ni sanjala. Ni manje ni više no tri su ponude došle nakon prošnje gospodina Wynnea, gotovo sve jednako prihvatljive. Njen joj je stric jednu za drugom nametao, a ona ih je s jednakim mirom odbijala. Pa ipak, među proscima bijaše otmjene gospode besprijekornih osobina i bogatstva. I drugi su se, a ne jedino njen stric, pitali što ona misli i koga se to nada uloviti kad je toliko izbirljiva.

Najposlije, brbljavo javno mnijenje povjerova da je iznašlo ključ zagonetke, a to je mislio i njen stric; još i više, to mu je otkriće pokazalo njegovu nećakinju u novome svjetlu, i u cijelosti izmijenilo njegovo ponašanje spram nje. U posljednje je vrijeme u Fieldheadu vladala iskričava napetost u kojoj bi njih dvoje teško mogli opstati; blagorječivoj teti nije polazilo za rukom da ih izmiri; kćerke bi ostajale bez daha i kao zaleđene pri njihovim svađama; Gertruda i Isabella satima bi o tome šaputale u svojoj spavaonici, a kad bi se slučajno našle nasamo sa svojom neukrotivom rođakinjom, ukočile bi se od straha i povlačile u sebe kao što i priliči. Ali, kao što rekoh, nastupila je jedna promjena: Gospodin se Sympson umirio, a njegovoj je obitelji laknulo. Selo smo Nunnely već spomenuli; govorili o njegovoj staroj crkvi, gori i ruševinama nekadašnjeg samostana. Ono je također imalo svoj zamak, nazvan Priory - stariji, veći, gospodskiji od ma kojegu Briarfieldu ili Whinburyju; a što je još važnije, selo je Nynnely imalo i svoga plemića, svoga baroneta, a time se ni Briarfield niti Whinbury nisu mogli pohvaliti; doduše, premda su se stanovnici Nunnelyja tim naslovom toliko dičili i cijenili ga, on je godine i godine bio tek prazno ime, jer sadašnji baronet, mlad čovjek, vazda je boravio u nekoj udaljenoj pokrajini i nije se pojavljivao na svome jorkširskom imanju. U tijeku svoga boravka u otmjenom ljetovalištu Cliffbridge gospođica Keeldar i njeni prijatelji susreli su i upoznali Sir Philipa Nunnelyja. Neprestance su ga viđali na plaži, na stijenama, prigodom šetnji, a gdjekad i na javnim plesovima što se priređivahu u tome mjestu. Činio se osamljenim; ponašao se vrlo povučeno, suviše jednostavno da bi ga se moglo nazvati susretljivim; bijaše prije stidljiv no gord; nije se činilo da im iskazuje čast svojom nazočnošću, već da se uistinu raduje što je s njima u društvu.
Shirley bi se vazda lako i brzo sprijateljila s osobama neizvještačena ponašanja. Šetala je i razgovarala sa Sir Philipom; zajedno bi, s njenom tetom i rođakinjama, odlazili na jedrenje u njegovoj jahti. Sviđao joj se jer je bio ljubezan i skroman i s radošću bi primijetila da mu je zabavna. Postojala je tek jedna mala nezgoda, ima li prijateljstva u kojem se ona ne pojavi? Sir je Philip imao književnih sklonosti: pisao je pjesme, sonete, stance, balade. Gospođica je Keeldar mislila da on možda i suviše rado čita i recitira svoje tvorevine; da im unekoliko nedostaje sklada, blagozvučja čistih slika i snažnog nadahnuća; u svakom slučaju, prenula bi se kadgod bi ovaj spomenuo svoje pjesme i iz sve snage uznastojala skrenuti razgovor u drugom smjeru. Nagovarao bi je da pođu u šetnju za mjesečine, a činilo se jedino stoga, da bi joj u uho istočio svoju ponajdužu baladu; odveo bi je do kakve usamljene klupe na živopisnu mjestu do kojeg bi dopiralo blago i umirujuće zapljuskivanje valova o pješčano žalo; i tada, kad bi se našao nasamo s njom, dok bi se pred njima pružalo more, u sjeni oko njih mirisali vrtovi, a visoke im okomite stijene iza njih bile skloništem - izvukao bi svoju najnoviju zbirku soneta i uzeo joj ih čitati glasom drhtavim od uzbuđenja.
Kao da nije osjećao da ti soneti, premda u stihu, nisu pjesništvo. Shirley je to, sudeći prema njenu zbunjenom licu i oborenom pogledu, nažalost osjećala i bilo joj je neopisivo neugodno zbog te jedine slabosti ovoga dobrog i srdačnoga gospodina.
Često je pokušavala, najblaže moguće, da ga odvrati od toga zanesenog obožavanja muza; bijaše to njegova jedina nastranost - u svemu je ostalome bio prilično razuman te je ona neprestano nastojala da govore o običnim stvarima. Gdjekad bi se raspitivao o svome imanju u Nunnelyju i ona bi s uživanjem nadugačko odgovarala na njegova pitanja; nikad se ne bi umorila opisujući mu stari zamak, sav zarastao, šumovit park, drevnu crkvu i seoce i nikad ne bi propustila da mu savjetuje da se vrati, okupi svoje zakupce i živi u zamku svojih predaka.
Donekle se začudila kad je Sir Philip Nunnely, poslušavši doslovno njene savjete, potkraj rujna doista stigao u Priory.
Ubrzo je posjetio Fieldhead, a prva mu posjeta ne bijaše i posljednja; izjavio je - nakon što je posjetio okolinu - da ni pod jednim krovom nije našao tako ugodno sklonište kakvo su mu pružile teške hrastove grede sivoga zamka u Briarfieldu; u prispodobi spram Prioryja bijaše to tijesna, skromna zgrada, ali svidjela mu se.
Uskoro mu više nije bjlo dovoljno da sjedi sa Shirley u njezinu salonu obloženu hrastovinom gdje bi neprestano netko ulazio i izlazio i tek rijetko bi ugrabio pokoji tihi časak u kojem bi joj mogao podastrijeti najnovije tvorevine svoje plodne muze; poželio je da bude s njom vani, okružen ubavim pašnjacima i pokraj tihe rječice. Kako je Shirley izbjegavala da bude nasamo, on je priređivao prijeme na svom imanju, u svojoj veličanstvenoj šumi i još dalje - preko rijeke Wharfe i u dolini što je oplakuju valovi Airea. Ovolika je pažnja podigla ugled gospođice Keeldar. Vidoviti joj je stric već prorokovao slavnu budućnost; zamišljao čas kad će, nemarno klateći nogu preko noge, usput i posve prisno spomenuti svoga »nećaka baroneta«. Sada mu se njegova nećakinja više nije nadavala kao »luda djevojka«, već kao »nadasve razumna žena«. U povjerljivu bi je razgovoru s gospođom Sympson nazivao »doista izvanrednom osobom: neobičnom, ali vrlo mudrom.« S krajnjim se poštovanjem ophodio spram nje; brižno ustajao da joj otvori ili za njom zatvori vrata; ne prežući od vrtoglavice ili glavobolje, spremno se saginjao i dizao joj rukavice, rupčić ili neku drugu sitnicu što bi je Shirley u svojoj nemarnosti ispustila. Pravio bi tajanstvene šale na račun domišljatih žena što nadmudruju muškarca; neodređeno se ispričavao što je tako krivo protumačio namjere i postupke »jedne osobe koja nije niti stotinu milja udaljena od Fieldheada«; riječju, činio se ushićenim poput »pijetla na bunjištu«.
Njegova je nećakinja ravnodušno pratila ove njegove poteze i nagovijesti; činilo se da tek upola shvaća kuda smjeraju. A kad joj je otvoreno ukazao na baronetovu naklonost, kazala je da drži da mu se ona sviđa kao što se i on njoj sviđa; nikad ne bi pomislila da bi čovjek njegova položaja, jedinac ponosne majke koja ga toliko voli, jedini brat sestara koje ga obožavaju - mogao biti tako dobar, tako razuman.

Vrijeme je, uistinu, pokazalo, da se ona sviđa Sir Philipu. Možda je i on, poput gospodina Halla, otkrio njenu »neizrecivu privlačnost«. Sve je češće tražio njenu nazočnost, a najposlije toliko često te je postalo očito da mu je ono neophodno. U to su doba čudni osjećaji salijetali Fieldhead: nemirne su nade, i brižne strepnje progonile stanovnike nekih njegovih soba. Ne nalazeći mira polazili bi u duge šetnje okolnim, pustim poljima; neodređeno ih je iščekivanje držalo u napetosti.
Jedno je bilo jasno: Sir Philip nije bio čovjek prezira vrijedan; bio je srdačan; ako ne i visokih umnih sposobnosti, svakako razborit. Za njega gospođica Keeldar ne bi mogla ustvrditi ono što je s toliko gorčine ustvrdila za Sama Wynnea - da su mu osjećaji niski, ukus grub a ponašanje prostačko. Bio je osjećajan, vrlo je iskreno volio umjetnost, ako i nije bio istančana ukusa; a ponašao se kao pravi engleski džentlmen; koliko je pak do njegova roda i bogatstva, oboje je doista nadilazilo sve čemu se Shirley mogla nadati. Njegova je vanjština u početku izazvala u vesele Shirley nekoliko šaljivih, premda ne zlonamjernih, primjedbi. Bio je poput dječaka, obična i sitna lica, pepeljaste kose, oniska rasta. Ali ubrzo je obuzdala svoj podsmijeh; štoviše, razljutila bi se kad bi netko primijetio štogod podrugljivo u vezi s njegovim izgledom. Ustvrdila je da ima »ugodno lice«, a »u srcu nešto što vrijedi više no tri rimska profila, više no uvojci Absalomovi ili tijelo Saulovo«. Poneku, ali rijetku, strijelu zadržala je i nadalje za njegovu nesretnu pjesničku sklonost; ali i o tom pitanju ne bi podnosila ničijeg osmijeha osim svoga vlastitoga. Riječju, stvari su se toliko razvile te se primjedba što ju je jednog dana gospodin Yorke iznio odgojitelju, Louisu, činila posve opravdanom.
- Onaj tvoj mladi brat Robert mora da je ili lud ili budala. Prije dva bih se mjeseca zakleo da je sve konce držao u svojim rukama, a sad luta uokolo i tjednima boravi u Londonu, a kad se vrati, ustanovit će da je prilika propuštena. Slušaj, Louise, 'U poslovima ljudskim postoji određena plima, i ako je uhvatiš kad nadire, ponijet će te k uspjehu; propustiš li je, nikad se neće vratiti.' Na tvome bih mjestu pisao Robertu i podsjetio ga na to. - Zar je Robert imao kakvih namjera spram gospođice Keeldar? - upita Louis kao da o tome ništa ne zna.

- Namjera koje sam mu ja prišapnuo i koje je mogao ostvariti jer joj se sviđao. - Kao susjed?
- Više od toga. Vidio sam gdje joj se mijenja izraz lica i kako se zarumeni pri samu spomenu njegova imena. Kažem ti, piši tome momku i kaži mu da mu ja poručujem da se vrati kući. Najposlije, veći je džentlmen od toga malog baroneta.
- Ne čini li vam se, gospodine Yorke, da je uobraženo i nepošteno da jedan pustolov bez dinara u džepu pomišlja na ruku bogate žene? - O! Ako držiš do uzvišenih načela i tankoćutnih osjećaja, tad nemam što kazati. Običan sam, poduzetan čovjek, a, ako je Robert voljan prepustiti takav kraljevski dobitak nekom suparniku dječaku, nekom cmizdravom plemićkom razmaženku, ja nemam ništa protiv. U njegovim godinama, na njegovu mjestu, s njegovom privlačnošću drukčije bih postupio. Ni baronetu, ni vojvodi, ni princu ne bih bez borbe prepustio svoje dragane. Ali vi ste, odgojitelji, tako uzvišen soj; savjetovanje s vama nalik je na razgovor sa svećenikom.


***

Svo to laskanje i udvaranje nije zanijelo Shirley nije je razmazilo niti ju napustilo njeno bolje »ja«. Ljudi su prestali povezivati njeno ime s imenom Roberta Moorea, a ovu je šutnju, činilo se, opravdavao i njen prividni posvemašnji zaborav odsutnoga; ali da ga još nije posve zaboravila, da je i nadalje mislila na njega, ako ne s ljubavlju a ono sa zanimanjem, vidjelo se po tome što se s povećanom pozornošću ophodila spram Robertova brata, odgojitelja, koji je iznenadno obolio, a spram kojeg je obično čudno mijenjala svoje ponašanje: bila sad hladno uzdržljiva, sad puna poslušna poštovanja; sad bi prošla mimo njega u svom dostojanstvu mlade nasljednice i buduće Lady Nunnely, a potom bi mu se obratila poput stidljive učenice svome strogom nastavniku; jednoć bi ponosno uspravila svoj poput slonovače bijeli vrat i napučila rumene usne ako bi je on pogledao u oči, da bi u slijedećem času pognula glavu pred njegovim ozbiljnim prijekornim pogledom, tako skrušeno kao da je u njegovoj moći da je kazni zbog tvrdoglavosti. Louis se Moore vjerojatno prehladio za jedne od posjeta siromašnim obiteljima toga kraja kamo bi ga, zajedno s njegovim hromim učenikom, odveo gospodin Hali, te mu je valjalo ostati nekoliko dana u postelji. Kako bilo da bilo, obolio je i nakon što je nekoliko dana ustrajno odolijevao boljci, bio je najposlije prisiljen da ostane u sobi.

Jedne se večeri prevrtao u svojoj postelji, koja je za njega bila ležaj od trnja, a njegov ga vjerni učenik nije napuštao već je sjedio pokraj njega, kad netko pokuca na vrata - udarac suviše lagan da bi to bila gospođa Gill ili sobarica - te mladi Sympson ustane da otvori.
- Kako se večeras osjeća gospodin Moore? - upita tih glas s mračne galerije. - Uđi i sama se uvjeri.
- Spava li?
- Kad bi samo mogao zaspati. Uđi i razgovaraj s njim, Shirley. - To mu neće biti ugodno.
Ali je unatoč svemu ušla i Henry je, vidjevši gdje se dvoumi, uhvati za ruku i povuče do kreveta.

Pri slaboj se svjetlosti ukaza lik gospođice Keeldar, premda nejasan, ali vidjelo se da je svečano odjevena. U donjim se sobama okupilo društvo uključujući i Sir Philipa Nunnelyja; gospođe su se zasad nalazile u salonu, a njihova se domaćica išuljala da bi posjetila Henryjeva odgojitelja. Snježno bijela haljina, lijepe ruke i vrat, zlatni lančić koji joj je podrhtavao na vratu i grudima, blještahu čudnim sjajem u tami bolesničke sobe. Lice joj bijaše nježno i zamišljeno, glas blag.
- Gospodine Moore, kako se večeras osjećate?
- Nisam ni bio ozbiljno bolestan, a sad mi je bolje. - Kazali su mi da se žalite na žed; donijela sam vam malo grožđa; možete li ga probati?
- Ne, ali hvala vam što ste mislili na mene.
- Samo jedno zrno.
S raskošnog grozda koji je ispunjavao cijelu košaricu što ju je držala u ruci Shirley otkinu jedno zrno i približi ga njegovim usnama. On ga odbije i okrenu ustranu svoje zažareno lice.
- Ali što bih vam drugo donijela? Voće ne želite, a vidim da su vam usne suhe. Koje piće najviše volite?
- Gospođa mi Gill donosi pečeni kruh i vodu: to mi je posve dobro. Nekoliko je časaka vladala tišina.
- Trpite li? Imate li bolove?
- Vrlo slabe.
- Od čega ste se razboljeli? Šutnja.
- Pitam se otkud ta groznica? Kako je vi objašnjavate? - Zarazna isparavanja - možda malarija. Jesen je, doba groznica. - Čula sam da često posjećujete bolesnike u Briarfieldu i Nunnelyju, zajedno s gospodinom Hallom; čuvajte se; ne budite nepromišljeni. - Podsjetili ste me, gospođice Keeldar, da je možda pametnije da ne ulazite u ovu sobu ili bar da ne prilazite postelji. Ne vjerujem da je moja bolest zarazna; ne bojim se (pritom se nekako čudno osmjehnu) da ćete se vi zaraziti; ali zašto se izlagati i najmanjoj opasnosti? Ostavite me.

- Strpite se, uskoro ću otići, ali bih prije toga željela da za vas nešto učinim, neku malu uslugu...
- Pitat će se gdje ste.
- Ne, gospođa su još za stolom.
- Neće se dugo zadržati; Sir Philip Nunnely ne uživa naročito u vinu, i evo čujem ga gdje prelazi iz blagovaonice u salon.
- To je netko od posluge.
- To je Sir Philip, poznajem njegov korak.
- Imate dobre uši.
- Uvijek su me dobro služile, a sad se, čini se, sluh još i izoštrio. Sir Philip je sinoć bio kod vas na čaju. Čuo sam vas gdje ste mu pjevali neku pjesmu za koju vam je donio note. Čuo sam kad je odlazio i pozvao vas da izidete pred kuću i pogledate zvijezdu večernjicu.
- Držim da su vam živci preosjetljivi.
- Čuo sam kad vam je poljubio ruku.
- Nemoguće.
- Nije; moja je soba iznad salona, a prozor upravo iznad ulaznih vrata; prozor je bio malo odškrinut jer mi je zbog groznice bilo vruće; desetak ste se minuta zadržali s njim na stubištu: čuo sam vaš razgovor, svaku riječ, čuo sam kad vas je pozdravio. Henry, dodaj mi malo vode.

- Dopusti da mu ja dam.
Louis se pridigao da uzme čašu iz ruku mladog Sympsona odbijajući njenu pomoć.
- Zar ništa ne smijem za vas učiniti?
- Ništa; jer ne možete mi osigurati mirnu noć, a to je sve što mi je potrebno. - Slabo spavate?
- San me je posve napustio.
- Pa ipak, kazali ste da niste jako bolesni.
- Često patim od nesanice i kad sam najzdraviji. - Kad bih mogla, uljuljala bih vas u najmirniji san, dubok, tih i bez snova. - Ponor praznine! Ne, to nisam tražio.
- Onda sa snovima koje najviše želite.
- Čudovišna uobrazilja! Takav bi san bio ludilo, a buđenje smrt. - Želje vam valjda nisu tako nestvarne; vi niste sanjar? - Gospođice Keeldar, vi vjerojatno tako mislite, ali moja vam narav, pretpostavljam, nije tako pregledna poput stranice najnovijeg romana što ga upravo čitate.
- Moguće je... Ali taj san: željela bih da ga domamim na vaše uzglavlje, da za vas pridobijem njegovu naklonost. Kad bih uzela knjigu, sjela i pročitala vam nekoliko stranica...? Mogla bih se zadržati pola sata.
- Hvala vam, ne želim vas zadržavati.

- Čitala bih vam vrlo tiho.
- Ne bi mi pomoglo. Suviše sam grozničav i razdražljiv da bih podnio da mi pokraj uha treperi tih, gugutav, drhtav glas. Bit će bolje da pođete. - Dobro, onda idem.
- I nećete mi zaželiti laku noć?
- Hoću, gospodine, hoću. Laku noć gospodine Moore - zaželi mu Shirley izlazeći.
- Henry, moj dječače, pođi i ti na spavanje; vrijeme je da otpočineš. - Gospodine, volio bih ostati pokraj vaše postelje cijelu noć. - To uopće nije potrebno; bolje mi je, hajde, idi. - Blagoslovite me, gospodine.
- Bog te blagoslovio, moj najbolji učeniče!
- Nikad mi ne kažete moj najdraži učeniče!
- Ne, i nikad ti neću kazati.
Gospođica se Keeldar možda uvrijedila što je njezin prijašnji odgojitelj odbio usluge koje mu je ponudila; u svakom slučaju svoje ponude nije obnovila. Kad bi svojim lakim hodom kročila galerijom, više se ne bi zaustavila pred vratima bolesničke sobe, niti bi njen »gugutav, drhtav glas« ponovno uznemirio njenu tišinu. Zapravo, ta je soba uskoro i prestala biti bolesničkom; zdravo je tijelo gospodina Moorea ubrzo nadvladalo bolest; za nekoliko se dana oporavio i ponovo preuzeo svoju dužnost odgojitelja.
Ali »stara su dobra vremena« i nadalje bila na snazi, a to bi se ogledalo u tome što bi odgojitelj gdjekad bez ustezanja prelazio rastojanje između sebe i svoje bivše učenice što ga je ova obično postavljala između njih i sigurnom bi i mirnom rukom savijao njenu gordo uspravljenu glavu. Jednog je poslijepodneva obitelj Sympson pošla s kočijom u šetnju. Shirley, koja bi se vazda rado malo odmorila od njihova društva, ostala je kod kuće, ispričavši se poslovima. Posao - nekoliko pisama - je završila ubrzo pošto su se za kočijom zatvorila vrtna vrata, a potom se uputila u vrt. Bijaše miran, jesenski dan. Kasno je ljetno sunce zlatnim sjajem obasjavalo pašnjake u daljini. Riđa je boja šume nagoviještala da će uskoro ogoljeti, ali je još sva bila pod lišćem. Grimizno rumenilo vrijesa, izblijedjelih ali ne uvelih, bojilo je brežuljke. Potok je tiho vrludao prema Dolu; nije bilo vjetra koji bi ubrzao njegov tijek ili hučio oko njegovih šumovitih obala. Vrt je u Fieldheadu pokazivao znake laganog umiranja. Na stazama, što su ih jutros pomeli, palo je novo, žuto lišće. Ne bijaše više ni cvijeća ni voća; još je poneka jabuka krasila drveće i rijedak se cvijet, blijed i nježan, isticao tu i tamo iz gomile uvela lišća. Zamišljeno šećući duž lijeha, Shirley je brala ove usamljene cvjetove, posljednje u svojoj vrsti. Upravo je zadijevala o svoj pojas kitu toga cvijeća bez boje i mirisa, kad Henry Sympson hramajući iziđe iz kuće i pozove je. - Shirley, ako nemaš hitnoga posla, gospodinu bi Mooreu bilo drago da dođeš u sobu za učenje i malo mu čitaš na francuskome. Glasnik joj je izručio poruku tako jednostavno kao da je to najobičnija stvar. - Je li ti gospodin Moore rekao da mi to kažeš?
- Naravno, pa što? A sada, dođi, neka opet bude kao u Sympson Groveu. Kako su bili ugodni ti naši školski sati!
Gospođica je Keeldar možda pomislila da se mnogo toga promijenilo od tog vremena, ali nakon kraćeg razmišljanja mirno pođe za Henryjem. Na ulasku se u učionicu poslušno poklonila kao što je nekad običavala; skinu kapu i objesi je pokraj Henryjeve. Louis je Moore sjedio za radnim stolom okrećući stranice knjige što je ležala pred njim i označavao neke odlomke olovkom; kao odgovor na njezin pozdrav kimnuo je, ali nije ustao. - Prije nekoliko dana ste se ponudili da mi malo čitate - reče. - Tada vas nisam mogao saslušati, ali vam sada stojim na raspolaganju. Malo vam vježbanja francuskoga neće biti zgoreg: naglasak vam, primijetio sam, malo zapinje. - Koju knjigu da uzmem?
- Evo posmrtnih djela St. Pierrea. Pročitajte nekoliko stranica iz »Fragments de Amazone«. (Odlomci s Amazone). Shirley prihvati stolac što ga je on spremno stavio pokraj svoje, knjiga je ležala na njegovu stolu; razdvajali su ih tek njeni bujni uvojci koji su padali tako nisko da su zaklanjali stranu koju je čitala. - Podignite kosu - reče joj on.
Za časak se činilo da se Shirley dvoumi da li da ga posluša; potajice se krajičkom oka zagledala u lice svoga učitelja; možda bi se, da ju je gledao strogo ili bojažljivo, ili da je ma i jedan znak neodlučnosti bio na njegovu licu, pobunila i s tim bi pouki došao kraj; ali on je jednostavno čekao da se ona pokori, spokojan i hladan poput mramora.
Ona zabaci koprenu svojih uvojaka iza uha. Lice joj je bilo lijepa oblika, obrazi glatki i obli kao u djevojčice, jer joj inače, lice, bez meke sjenke uvojaka što ga okružuju, ne bi bilo tako ljupko. Ali zar je to bilo važno s obzirom na društvo u kojemu se nalazila? Ni Kalipso ni Eukaris 22 nisu željele začarati Mentora 23 . Poče s čitanjem. Odviknula se od francuskoga; zapinjala, čitala nejednoliko, zadihano, poneku bi riječ izgovorila s engleskim naglaskom. Zastala je, - Ne ide. Molim vas pročitajte mi jednom odlomak, gospodine Moore.
On je čitao, ona ponavljala: za tri je minute uhvatila njegov naglasak. - Tres bien. (Vrlo dobro). - primijetio je odobravajući na kraju odlomka. - C'est presque le francais rattrape, n'est ce pas? (Gotovo mi se vratilo moje znanje francuskog, zar ne?)

- Mislim da više ne biste znali pisati na francuskome kao nekad,zar ne? - O, zasigurno ne bih. Napravila bih grdnu zbrku sa slaganjem vremena. - Ne biste bili kadri napisati sastav »La Premiere Femme Savante? (Prva učena žena).
- Zar se još uvijek sjećate te gluposti?
- Svakog retka.
- Ne vjerujem.
- Tvrdim da ga mogu ponoviti naizust.
- Zastat ćete kod prvog retka.
- Izazivate li me da se okušam?
- Izazivam.
Započeo je kazivati slijedeće; govorio je na francuskome, ali mi ćemo to prevesti kako ne bi bilo nerazumljivo nekim čitaocima. »A kad se ljudi počeše množiti na zemlji, i kćeri im se narodiše, videći sinovi Božji kćeri čovjekove kako su lijepe, uzimaše ih za žene koje hotijaše. Bijaše to u praskozorje vremena, prije no što su jutarnje zvijezde zašle i dok su još zajedno pjevale.Tako je daleko to doba i takvom ga neodređenom mrklinom prekriva magla i rosna jutarnja polutama, te se ne nazire ni jedan prepoznatljivi obris ili jasna crta koja bi ukazala na mjesto događaja, a svako bi istraživanje bilo uzaludno. Valja nam se zadovoljiti znanjem da je svijet u to doba već postojao; ljudi ga nastavahu; da je čovjek sa svojom naravi, strastima, naklonostima, bolima i zadovoljstvima već oživio i nadahnuo našu planetu. Neko se pleme nastanilo na stanovitome mjestu na Zemlji; koje je rase bilo, ne znamo; na kojem je mjestu živjelo - nije rečeno. Obično pomišljamo na Istok kad govorimo o nečem što se u to doba zbivalo; ali tko bi mogao izrijekom tvrditi da u to doba nije bilo života na Zapadu, Jugu, Sjeveru? Tko bi mogao poreći da to pleme nije lutalo hrastovim šumama ovih otoka što ih oplakuju europske vode, mjesto da logoruje pod palmama Azije? Mome se duhovnom oku ne ukazuju pješčane ravnice ni strogo omeđena, oskudna oaza. Duboko se ispod mene pruža šumovita dolina stjenovitih padina, smeđih zasjenjenih dubina, što ih tvore gusto stiješnjena stabla. Ovdje, uistinu, prebivaju ljudska bića, ali u tako malome broju i staze su tako zarasle i prekrivene granjem da su gotovo nevidljiva i nečujna. Jesu li to divljaci? Zasigurno! Žive od pastirskoga štapa i luka i strijela: napola pastiri, napola lovci; stada im lutaju divlja poput divljači koju love. Jesu li sretni? Ne, nisu sretniji no mi danas. Jesu li dobri? Ne, nisu bolji od nas; njihova je narav naša - ljudska. U tom plemenu živi jedno biće koje je stalno nesretno - dijete ostalo bez oba roditelja. Nitko ne brine o njemu; gdjekad ga hrane, ali češće zaboravljaju na nj; rijetko je tko primi u svoju kolibu; šuplje drvo ili ledena pećina njenim su domom. Napuštena i izgubljena, luta i živi više s divljim zvjerima i pticama nego s ljudskim bićima. Glad i hladnoća njeni su drugovi; tuga lebdi nad njom, samoća je okružuje. Zaboravljenoj i napuštenoj, valjalo bi joj umrijeti: ali ona živi i raste; zelena je divljina njeguje, postaje joj majkom; hrani je sočnim jagodama, slatkim korijenjem i orasima. Nešto u zraku ovoga podneblja blago pospješuje život; nešto u njegovoj rosi iscjeljuje poput balzama. Umjerena mu godišnja doba ne raspaljuju strasti, niti nadražuju osjetila; blaga toplina sve usklađuje; povjetarac, kazali biste, s neba donosi sjeme čiste misli i ćišćega osjećaja. Obrisi stijena i lišća nisu čudovišno nestvarni, kao što ni cvijeće ni ptice nisu divljih, žestokih boja; u svoj veličini ove šume prebiva počinak; u svoj njenoj svježini, nježnost.
Umilna blagost što krasi svaki cvijet i stablo,a posjeduje je srna i golubica, nije uskraćena ni ovome ljudskom čedu. Premda posve sama, izrasla je uspravna i ljupka. Priroda joj je brižno izdjelala oblike; sazreli su u onim čistim, prvobitnim obrisima, što ih još nikakva bolest nije nagrdila. Nema ovdje snažna i suha vjetra koji bi joj smežurao kožu, niti žestoka sunca koje bi joj spalilo i sasušilo kosu: bijeli joj se lik kao od slonovače svjetluca među drvećem; kosa joj se rasula gusta, duga i sjajna; oči, nezasjenjene ognjem odozgo, blistaju široke i otvorene u sjeni trepavica, kao rosom okvašene; ponad njih, kad joj povjetarac makne kosu s ćela, zasvijetli lijep, širok proplanak, jasna, otvorena stranica na kojoj će znanje, ako ga ikada bude, pisati zlatnim slovima. U tom se jadnome, mladome, divljem stvorenju ne krije ništa poročno, ni isprazno; luta šumom bezazlena i zamišljena, premda nije lako pogoditi o čemu misli takvo neuko biće.

Jedne ljetne večeri, prije Potopa, bila je posve sama - izgubila je trag svoga plemena koje je odlutalo u neznanu joj smjeru; krenula je duž doline da promatra smiraj Dana i dolazak Noći. Greben na kome je raslo neko drvo, bijaše joj osmatračnicom, hrastovo korijenje, obraslo travom i mahovinom, sjedištem, a guste, lisnate grane, nadstrešnicom. Polako se i veličanstveno povlačio dan u grimiznu ognju i uz oproštajnu pjesmu divljih, dubokih šumskih glasova. Tad se prišunjala noć, tiha poput smrti; vjetar je stao, ptice prestale pjevati. Sretne, stisle su se u gnjezdima, a jelen i košuta utonuli u blaženi san sigurni u svojim nastambama. Djevojka je sjedila, nepokretna tijela, uzbuđena duha; zaokupljena prije osjećajima no mislima, željama no nadama, zamišljanjem no snovanjem.
Ćutila je beskrajnu snagu svijeta, neba, noći. Držala je da je središte sviju stvari ,mala, zaboravljena čestica života, iskra duše što je nekim slučajem odskočila od velikoga životodavnog izvora i sad neprimjetna gori sve dok se ne ugasi u srcu tamne duplje. Pitala se je li se rodila da bi umrla a da njeno živo svjetlo nikog ne ozari, nikom ne posluži, da ga nitko ne vidi - da bude tek zvijezda u beskraju bez zvijezda koja ni pastiru, ni lutalici, ni mudracu, ni svećeniku neće biti vodiljom ili proročanstvom? Je li to moguće, pitala se, kad njen um svijetli tako živim sjajem, život u njoj kuca tako odistinski, stvarno i moćno, kad je u njoj takav uznemireni pokret i bogomdana snaga što nezadrživo sebi traži cilja? Gledala je oko sebe; nebo i Večer joj uzvraćahu pogled. Sagnula se ne bi li vidjela obalu, brijeg i rijeku što se mutno nazirahu u dubini. Čemu se god obratila uzvraćalo bi joj nekim zagonetnim, proročanskim glasom: čula ga je - uzbudila se, ali, nije razumjela. Sklopljene je ruke podigla iznad glave. - Uputi me... pomozi... utješi... dođi! Ne bje glasa, ni odgovora. Čekala je klečeći, postojano gledajući uvis. Beskrajno je nebo šutjelo, svečane zvijezde svijetlile daleke i strane.
Najposlije jedna prenapregnuta žica u njoj popusti; učini joj se da se nešto tamo gore olabavilo; osjeti da se Nešto odozgo primaknulo bliže; čula je Tišinu gdje joj zbori. Ne bijaše to govor, ni riječ, samo glas. I ponovi se lijep, pun, dubok glas, zvučan, blag zvuk, poput olujna šapata, od kojeg je suton zadrhtao.
Još jednom, dublji, bliži, jasniji, skladno se oglasi. I treći put - razgovijetan se glas začu između Neba i Zemlje. - Eva!
Ako je ova žena posjedovala ime, bilo je to Eva. Ustala je. - Evo me.

- Eva!
- O! Noći! (Samo je Noć mogla govoriti) Evo me! Glas je dopirao odozgo i silazio na Zemlju.
- Eva!
- Gospode! - uzviknula je - svrni pogled na svoju služavku!
- Vjerovala je; svako je pleme imalo svoju vjeru. - Dolazim; tvoj sam Utješitelj!
- Gospode, siđi brzo!
Večer blijesnu nadom; Zrak je drhtao; Mjesec se dizao, penjao pred njom velik ali njegova svjetlost ne obasja nikakvu priliku.
- Nasloni se na mene, Eva; Uđi u moj zagrljaj; otpočini. - Oslanjam se na tebe, o ti, kojeg ne vidim ali ga osjećam! Tko si? - Eva, donio sam živodajni napitak s neba. Kćerko čovjekova, evo, pij iz moje čaše!
- Pijem - mlaz mi najslađe rose pada na usne. Moje suho srce oživljava; moja je tuga minula, jad i nevolja nestali. I noć se mijenja! Šuma, brijeg, mjesec, prostrano nebo - sve se mijenja!
- Sve se jednom za svagda mijenja. Uklanjam tamu ispred tvojih očiju, razbijam okove s tvojih moći, dižem prepreke na tvome putu; svojom nazočnošću ispunjam prazninu; prisvajam izgubljenu česticu života, uzimam ovu iskru duha što je dosad zaboravljena gorjela! - O, uzmi me! O, usvoji me! To je Bog.
- To je Sin Božji; u iskri je života koja tebe pokreće; dopušteno mu je da uzme ono što je njegovo, da ga potakne i podrži kako ne bi beznadno propalo. - Sine Božji! Jesam li doista izabrana?
- Jedina ti na ovome svijetu. Vidio sam da si lijepa; znao sam da si moja. Na meni je da izbavim, podržim i milost ukazem onima koji su moji. Poznaj u meni anđela zemaljskoga koji se zove Genije.
- Moj uzvišeni mladoženjo! Istinska Zoro nebeska! Sve za čim sam čeznula najposlije posjedujem. Doživjela sam otkrivenje. Tamni nagoviještaj, nejasni šapat, što su me od djetinjstva pratili, najposlije su objašnjeni. Ti si Onaj kojeg sam tražila. Sine Božji, uzmi me, uzmi svoju nevjestu! Bez stida mogu uzeti ono što mi pripada. Nisam li ja sa svetišta pružio plamen koji je ozario samo Evino biće? Vrati se ponovno na nebo s kojeg si poslana. Ova je nevidljiva ali moćna Nazočnost privuče k sebi kao stado janje; glas joj je, blag ali prodoran, zvonio u srcu poput glazbe. Oči joj nisu ugledale nikakve slike, pa ipak, vid su joj i mozak osjetili svježinu i čistu vedrinu zraka, žestinu silnih mora, veličanstvenost putujućih zvijezda, snažan sraz prirodnih sila, snagu kojom su podnožja bregova urasla u zemlju, a, iznad svega, blijesak junačke ljepote što pobjednički juriša kroz Noć, slamajući njene sjene poput božanskoga sunca.
Evo kakav je bio čas u kojem su se zemlja i čovječanstvo vjenčali. Tko će ispričati priču o njihovu potonjem životu? Tko će opisati ta blaženstva i nevolje? Tko ispričati kakve je strahovite zavjere kovao onaj koga je Bog neprijateljstvom razdvojio od žene kako bi raskinuo tu vezu ili je oskvrnuo? Tko će iznijeti dugu borbu između Zmije i Anđela? S kakvim je mirom Pokrovitelj Laži potajice dobru dolijevao zlo, mudrosti gordost, veličajnosti prostotu, blaženstvu bol, strasti otrov? Kako je »neustrašivi Anđeo« prkosio, odolio i dobio ga? Kako je uvijek ponovno pročišćivao oskrnavljeni pehar, uzdizao uniženi osjećaj, ispravljao izopačeni nagon, razotkrivao skriveni otrov, osujećivao besramno iskušenje - pročišćivao, ispravljao, bdio i odolijevao? Kako se, s pomoću strpljenja, snage, nedostižne vrsnoće koju mu je Bog podario - a i stvorio ga - ovaj vjerni Anđeo valjano borio za čovječanstvo u tijeku vremena; a kad se njegov vijek primaknuo kraju te mu je valjalo pogledati smrti u oči, koja mu je svojim mršavim rukama priječila pristup u vječnost, i nadalje je taj Genije držao čvrsto u naručju svoju umiruću nevjestu, bio joj osloncem kroz patnje tog prolaska i pobjednički je donio do njena vlastitog doma, Neba; iskupio je i vratio Jehovi - njenu stvoritelju; i najposlije ju pred anđelima i arhanđelima okrunio krunom Besmrtnosti. Tko će napisati povijest tih događaja? «
- Nikad nisam ispravila ovaj sastav - primijeti Shirley pošto je Moore završio.
- Svojom ste olovkom za ispravljanje pogrešaka sa strane povukli brojne crte koje su značile neodobravanje, a nikad im nisam uspjela dokučiti značenja. Uzela je olovku s odgojiteljeva stola i stala na rubu knjige iscrtavati sitno lišće, dijelove stupova, slomljene križeve.
- Francuski ste možda donekle i zaboravili ali su navike sa satova francuskoga ostale kao što vidim - reče Louis - sad kao i nekoć mojim knjigama prijeti opasnost kad su u vašim rukama. Moj nanovo uvezani St. Pierre bit će uskoro nalik na moga Racinea; gospođica Keeldar, njen znak ostat će na svakoj stranici.
Shirley ispusti olovku kao da se opekla.
- Recite mi u čemu sam pogriješila u toj zadaći? - upita. - Je li riječ o gramatičkim pogreškama ili o sadržaju?
- Nikad nisam kazao da crte što sam ih povukao označuju pogreške. Vi ste ih tako shvatili a ja vam nisam želio protusloviti.
- Pa što su onda označavale?
- Nije više važno.
- Gospodine Moore - uzviknu Henry - recite Shirley da nam kaže neku od onih pjesama što ih je nekoć tako dobro znala naizust. - Kad bih je zamolio da neku izgovori, bio bi to »Le Cheval Dompte« (Ukroćeni konj) - reče Moore oštreći džepnim nožićem olovku što ju je Shirley otupjela. Ona okrenu glavu ustranu; vrat joj i obraz ne bijahu zaklonjeni te se vidjelo gdje su se zarumenjeli.
- A! Vidite li, nije zaboravila, gospodine - reče Henry likujući. - Sjeća se kako je bila nevaljala.
Smiješak što ga je Shirley željela zatomiti zadrhti joj na usnama; sagnula je lice i upola ga prikrila rukom, upola ga sakriše uvojci koji se, dok se nagnula, ponovno raspustiše.

- Zasigurno, bila sam buntovnica! - odgovorila je. - Buntovnica! - ponovi Henry. - Da, strašno si se posvađala s tatom i stala prkositi njemu, mami, gospođi Pryor i svakome; rekla si da te je uvrijedio... - Doista me uvrijedio - prekinu ga Shirley.
- I željela si namah napustiti Sympson Grave. Spremila si svoje stvari a tata ih je izbacio iz tvoga kovčega; mama je plakala a gospođa Pryor također; obje su lomile ruke moleći te da budeš strpljiva dok si ti klečala na prostirci pred izvrnutim kovčegom i izgledala si, Shirley, izgledala si - kao kad te obuzme onaj tvoj bijes.
Lice ti se pritom ne izobliči; tek se ukoči, ali i nadalje je lijepo; jedva da se činiš bijesnom, tek odlučnom i kao u nekoj žurbi; pa ipak, čini se da bi u takvom času sve što ti se ispriječi na putu bila kadra kao munjom zbrisati. Tata te se uplašio i pozvao gospodina Moorea.
- Dosta, Henry.
- Ne, nije dosta. I sam ne znam kako je to gospodinu Mooreu pošlo za rukom; sjećam se jedino da je ocu rekao da mu se od uzbuđenja može vratiti kostobolja; potom se mirno obratio ženama i zamolio ih da se udalje; najposlije je tebi, Shirley Keeldar, kazao da sad nije vrijeme za razgovor ili prodiku, ali da su u učionicu upravo unijeli sve što je potrebno za čaj a, kako je vrlo žedan, zamolio te da zasad odložiš pakovanje, da dođeš k njemu i meni pripremiš čaj. Došla si; u početku nisi govorila ali si se uskoro umirila i raspoložila. Gospodin nam Moore stade pripovijedati o Europi, o ratu i Napoleonu - predmeti o kojima smo rado slušali. Nakon čaja rekao je da bi želio da ga ove večeri ne napuštamo; nije želio da nas izgubi iz vida pa da opet napravimo neku glupost. Sjedili smo mu svaki s jedne strane; bijasmo tako sretni. Nikad nisam proveo tako ugodne večeri. Slijedećeg ti je dana, mlada gospođice, održao prodiku koja je trajala cijeli sat i zaključio je time što ti je za kaznu dao da iz Bossueta 24 naučiš naizust pjesmu »Le Cheval Dompte«. I mjesto da pripremaš stvari za odlazak, ti si učila, Shirley. Nije više bilo ni spomena o tvome bijegu. Gospodin te je Moore zbog toga zadirkivao cijele godine. - Nikad nije tako poletno izgovorila svoga zadatka - dometnu Moore. - Tada sam prvi put čuo jednu Engleskinju gdje bez stranog naglaska govori mojim materinjim jezikom.
- Nakon toga je mjesec dana bila slatka poput meda - pripomenu Henry - poslije dobre svađe Shirley je uvijek bolje raspoložena no prije. - Govorite o meni kao da nisam prisutna - primijeti gospođica Keeldar još uvijek ne dižući glave.
- Jeste li sigurni da ste doista ovdje? - upita je Moore. - Od moga je dolaska ovamo bilo časova kad sam poželio upitati gospodaricu Fieldheada što se dogodilo s mojom bivšom učenicom.
- Sada je ovdje.
- Vidim je, neobično skrušenu; ali ni Harryju ni drugima ne bih savjetovao da suviše olako povjeruju u skrušenost koja u jednom času sakrije svoje zarumenjeno lice poput stidljiva djeteta da bi ga u drugome podigla blijedo i gordo kao u mramornoga kipa božice Here.
- Priča se da je nekoć jedan čovjek udahnuo život kipu što ga je djelao. Drugi pak možda posjeduju obratnu moć - da: živo biće prometne u kamen. Na tu je primjedbu Moore zastao prije no što je odgovorio. Pogleda istodobno zamišljena i iznenađena reče: - Čudna rečenica; što li znači?
Prometao ju je u mislima lagano i duboko, poput kakva Nijemca što mozga o metafizičkim pitanjima.

- Htjeli ste kazati - reče najposlije - da neki ljudi zrače odbojnošću i tako zaleđuju toplo srce.
- Oštroumno! - odgovori Shirley. - Ako vas takvo objašnjenje zadovoljava, prihvatite ga. Meni je zaista svejedno.
Tad podignu glavu gorda pogleda, mramorno blijeda kao što ju je Louis maloprije opisao.
- Vidi preobrazbe! - reče. - Jedva sam je zamislio, a već je nastupila; skrušena se nimfa prometnula u nedostižnu božicu. Ali Henryja ne smijemo razočarati i lišiti ga pjesme, pa će se Olimpija smilovati i učiniti mu po volji. Da počnemo. - Ne mogu se prisjetiti prvog stiha.
»Ja ga se pak sjećam. Moje je pamćenje, premda sporo, dugotrajno. Sporo stječem i znanje i naklonost; ali ono što sam primio urezuje se u moj mozak i urasta u srce; nisam poput bujnih izdanaka što se, bez korijenja, kratko vrijeme živo zelene da bi ubrzo zatim uveli. Pozor, Henry! Gospođica Keeldar pristaje da ti ispuni želju. Voyez ce Cheval ardent et impetneux (Pogledajte ovog konja vatrenog i silnog), tako počinje pjesma.«
Gospođica Keeldar prista na pokušaj, ali ubrzo zastane. - Ne mogu nastaviti, ako ne čujem cijelu - reče. - Brzo ste je naučili; 'što se brzo stekne, brzo i nestane',« poučavao je učitelj. Potom točno i polako izgovori taj dio pjesme, brižno i s razumijevanjem naglašavajući riječi.
Ukoliko je dalje govorio, Shirley ga je sve pažljivije slušala. Njeno se lice, dosad okrenuto ustranu, sad okrenu spram njega. Kad je završio, ona nastavi, kao da upija riječi s njegovih usana; čak je i glas bio isti; poprimila je njegov naglasak; kazivala je stihove upravo kao što ih je i on kazivao; podražavala je do u tančine njegov način, izgovor, izraz.
Sad je na njoj bio red da nešto njega zamoli.
- Sjetite se kako ide Le Songe d'Athalie (Atalijin san) molila je - i izgovorite mi. Govorio je, a ona ponavljala za njim; uzbuđivalo ju je i pružalo joj zadovoljstvo da podražava njegov govor; zamolila ga da nastavi; ponovili su sve stare školske pjesme a time i oživjeli školske dane.
Ponovio je nekoliko najljepših Racineovih i Corneilleovih 25 odlomaka, da bi potom čuo odjek svoga vlastitoga dubokoga glasa u djevojčinom, koji ga je vjerno podražavao; potom je odgojitelj lijepo izgovorio »Le Chene et le Roseau« , (Hrast i trstika) ovu najljepšu od La Fontaineovih basni, čiju je pouku učenica živo primijenila na dalji razgovor.
Možda ih je oboje istodobno obuzeo isti osjećaj te im se zanos pretvorio u žar što ga blago gorivo francuskoga pjesništva više nije bilo kadro održati; možda su zaželjeli da snažnim trupcem nekoga engleskog hrasta potaknu taj plamen. Moore primijeti: - I to su naše najljepše pjesme. Ne posjedujemo ništa uzbudljivije, snažnije, prirodnije!
Nasmiješio se i zašutio. Kao da mu je čitavo biće bilo osvijetljeno vedrim sjajem; stajao je pokraj vatre, naslonivši se laktom na kamin, u blaženu razmišljanju.
Sumrak se rano spuštao toga kasnoga jesenjeg dana; prozori su učionice - zatamnjeni puzavcima s kojih još uvijek jaki vjetrovi što pušu u studenome nisu strgnuli sve lišće - jedva propuštali svjetlost; ali sjaj je vatre bio dovoljan za razgovor.
Sad se Louis Moore obrati svojoj učenici na francuskome; a ona mu u početku odgovori skanjujući se uz smiješak i isprekidanim rečenicama; Moore ju je hrabrio i ispravljao; Henry im se pridružio; dvoje je učenika stajalo nasuprot učitelju zagrlivši se oko pasa; Tartar, koji je već davno cviležem izmolio da ga puste unutra, sad je mudro stajao na prostirci gledajući u žeravicu što se uz prasak odlamala od komada ugljena; bijahu sretni, ali... »Radost je poput maka cvat: Ubereš li je, prestane sjat.« Jednoličan, tup zvuk kotača začu se na pločniku dvorišta. - Evo gdje se vraća kočija - reče Shirley - i vjerojatno je večera pripremljena, a ja još nisam odjevena.

Služavka uđe sa svijećom i čajem za gospodina Moorea; učenik bi i odgojitelj obično obilnije jeli jedino u podne.
- Gospodin se Sympson vratio s gospođama - kazala je - a Sir je Philip Nunnely s njima.
- Kako si se trgnula i kako ti je ruka zadrhtala, Shirley! - reče Henry kad je služavka izišla i za sobom zatvorila vrata.
- Ali, ja znam zašto; a i vi, vjerojatno, gospodine Moore? Poznate su mi očeve namjere. Kakav je ružan, mali čovječuljak taj Sir Philip. Više bih volio da nije došao. Shirley bi nam još jednom priredila čaj i zajedno bismo proveli jedno sretno veće.
Moore je zaključavao svoj radni stol i odlagao svoga St. Pierrea: - Ti si to tako zamislio, zar ne, dječače?
- Ne biste li se složili gospodine?
- Ne slažem se ni s čim utopijskim. Ne zatvaraj oči pred ružnim stranama života; gledaj zbilji u lice. Pripremi čaj, Henry; vratit ću se odmah. Napustio je sobu; i Shirley također, samo na druga vrata.