Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Nešto plavo

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

 Nešto plavo - Page 2 Empty Nešto plavo

Počalji od Mustra Čet Apr 19, 2018 10:15 am

First topic message reminder :

 Nešto plavo - Page 2 Nesto_11

Sjećate se Darcy Rhone i njezinih životnih krilatica: što ljepša-to sretnija, zanemari sadržaj, ne obaziri se na pravila, zaboravi karmu?

Sjetite se onda i činjenice da se Darcyn savršeno uređen svemir zaljuljao kada joj je nenaočita najbolja prijateljica Rachel preotela zaručnika, a potpuno srušio kad je ona ostala trudna s Marcusom, najboljim prijateljem svojeg sada već bivšeg zaručnika. A onda će je Marcus ostaviti i Darcy će se prvi put u životu naći u situaciji u kojoj nije sve po njezinom.

Kako bi zaliječila povrijeđeni ponos, ostavit će život iza sebe i odletjeti u London, u posjet starom školskom prijatelju kako bi se uvjerila da njezina pravila i dalje vrijede, čak i na drugom kontinentu. Samo mora pronaći zgodnog Engleza kojeg će oboriti s nogu. No, čini se da joj je dobra vila potpuno okrenula leđa… Nešto plavo nastavak je sada već kultnog romana Nešto posuđeno, iz pera američke spisateljice Emily Giffin koja je majstorski uspjela omraženi lik iz prvog romana pretvoriti u ranjivu heroinu s kojom jednostavno morate suosjećati. Nisu li mnogi od nas već shvatili da je često ono što najmanje žele upravo ono što najviše trebaju?
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


 Nešto plavo - Page 2 Empty Re: Nešto plavo

Počalji od Mustra Čet Apr 19, 2018 10:26 am

 Nešto plavo - Page 2 Image



Dvadeset devet
Geoffrey se vratio u sobu, banuvši usred mog prijelomnog zagrljaja s Ethanom. Bar se činilo kao da je banuo, s obzirom na moje duševno stanje, ali to je vjerojatno bio njegov uobičajeni dostojanstveni ulazak. U svakom slučaju, ja sam se smela i zapekla me savjest. Rekla sam sebi da ovaj put, za promjenu, nisam varala. Nisam mogla obuzdati svoje osjećaje, a Geoffrey mi nije mogao pročitati misli. Što se toga tiče, nije mogao ni Ethan. Prema svim vanjskim pokazateljima, ja sam samo grlila prijatelja. No u meni je bjesnjela oluja.
Promatrala sam Ethana kako ustaje i odlazi do prozora, kao da želi Geoffreyja i mene ostaviti nasamo. Došlo mi je da se proderem: "Ne. Ti ostani tu. Tebi je mjesto pokraj mene." Ali umjesto toga pogledala sam Geoffreyja kako stoji u podnožju bolničkog kreveta onako uspravan, u svojoj uškrobljenoj bijeloj košulji i savršenom odijelu i kravati. Unatoč tomu što smo propatili, on je ostao sabran, staložen i nepokolebljiv. Bilo mi je jasno zašto sam bila u zabludi da ga volim, zašto sam ga toliko silno željela voljeti. Na papiru je bio idealan: naočit liječnik, odan ljubavnik, naoko - spasitelj.
"Što će sada biti?" pitala sam Geoffreyja dok sam nervozno petljala po rasporenom rubu svoje bolničke halje. Naravno, mislila sam što će biti u sljedećih nekoliko minuta i sati, ali u sebi sam razmišljala i o dugoročnoj budućnosti. Već su me jednom obmanuli da se zaljubim u ono što je bilo na papiru. Dex je zadovoljavao sve kriterije, njegov je zaručnički životopis bio uzoran - dobar čovjek, isklesane jagodice, pomno njegovan. debeli bankovni račun. A eto kakvim je debaklom završila naša veza. Zaklela sam se sebi da neću opet ponoviti sedmogodišnju pogrešku. Čak ni sedmodnevnu. S Geoffreyjem sam morala prekinuti u roku od tjedan dana.
Moj uskoro bivši dečko obavijestio me žustrim, profesionalnim tonom da je g. Smith zaključio, a on se složio, da ću opreza radi morati mirovati dok se djeca ne rode. Rekao je da ne žele nikakav nepotrebni pritisak na grlić moje maternice. Pročitala sam da je mirovanje uobičajeno u blizanačkim trudnoćama, ali ta me vijest svejedno potresla.
"Znači, ne smijem se iz kreveta maknuti cijeli dan?" pitala sam.
Geoffrey je rekao da ne smijem, osim da odem u zahod ili se istuširam. Rekao je da moram izbjegavati svaki stres jer stres može izazvati trudove.
"Mogu li ustati da pripremim jelo?" pitala sam.
"Ne, draga. Platit ću nekog da dolazi, kuha i brine se za tebe dok ja radim." Trenutak je razmišljao pa rekao: "Poznajem divnu Portugalku koja je pomagala nakon što se Max rodio. Oduševit će te."
Ethan se okrenuo prema nama, a iz očiju mu je zaiskrilo. "To neće biti potrebno, Geoffrey." Njegov je ton bio nepokolebljiv i pun inicijative.
Čak i seksi. Nastavio je: "Ja ću pisati kod kuće i voditi brigu o njoj."
Nasmiješila sam se ganuto, a istodobno mi je sa srca pao velik kamen. Nisam željela boraviti u Geoffreyjevu stanu. Željela sam biti kod kuće s Ethanom. Željela sam s njime biti zauvijek. Zapanjilo me kako ti takva kolosalna spoznaja može u času sinuti i promijeniti ama baš sve u tvom životu. Voljela sam Ethana. Bilo je to suludo, ali poreći se nije dalo. Čak i da on nikad ne zavoli mene, moji osjećaji prema njemu pobijali su svaku mogućnost budućnosti s Geoffreyjem. Nikad nisam shvaćala na što ljudi ciljaju kad kažu da će radije biti sami ako već ne mogu biti u onoj pravoj vezi. Sad mi je to bilo jasno. Željela sam Ethana ili nikoga.
"Neće ti smetati ako budeš pisao kod kuće?" pitala sam ga nesigurno. "Ni najmanje."
"Ali zar nisi rekao da u svom stanu ne možeš razmišljati?" pitala sam ga. "Ne želim sputavati tvoj stvaralački proces." Geoffrey, koji kao da je naslutio što se zbiva, iskoristio je tu priliku i rekao: "Da. Ne želimo te ometati u pisanju."
Zadržala sam dah i osjetila kako mi se mišići napinju kad je Ethan prišao mom krevetu i stisnuo mi rame. "Darcy i njezina djeca nisu smetnja." "Darcy?" Geoffrey me tugaljivo pogledao, s dlanovima sklopljenim pred prsima. "Odgovara li tebi taj aranžman?"
"Da", rekla sam pokajnički.
"Onda smo to riješili", rekao je Ethan. "Idemo kući."
Prošla je ponoć kad smo Ethan, Sondrine i ja umorno isteturali na mračnu, usku ulicu pred bolnicom i pričekali da se Geoffrey zaleti po svoj Jaguar u zonu s ograničenim trajanjem parkiranja iza ugla. Izašao je iz auta, pohitao uokolo na suvozačku stranu i pomogao mi da sjednem sprijeda. Ethan i Sondrine sjeli su otraga.
Dok smo se vozili u Ethanov stan, Sondrine se rascvrkutala o tome kako će dolaziti i kuhati mi, a Geoffrey je pet puta zahvalio Ethanu na njegovoj "plemenitosti" i njegovoj "spremnosti da priskoči u nevolji". Ja sam nijemo zurila kroz svoj prozor, pokušavajući analizirati što sam točno osjećala. Bilo je tu grižnje savjesti zbog mog skorog prekida s Geoffreyjem. Bilo je tu olakšanja što su moja dječica dobro. Bilo je tu zabrinutosti zbog toga što me još čeka dalek put. A najviše od svega, bilo je tu moje ljubavi prema Ethanu, ljubavi koja je sezala do same moje srži i u meni istodobno budila osjećaj mučnine i ushićenosti.
Kad smo stigli kući, Ethan je nespretno pozvao Geoffreyja i Sondrine da uđu. Naravno, nije im preostalo ništa drugo nego da odbiju. Pa što smo uopće svi mi i mogli raditi? Utrpati se u Ethanov krevet da u ponoć prigrizemo kekse i čaj? Čula sam Ethana kako Sondrine došaptava ispriku. Ona je zauzvrat promrmljala nešto što nisam dobro čula - nešto o tome kako će joj nedostajati - a onda se začuo zvuk brzinskog poljupca. Geoffrey je slijedio njihov primjer, okrznuvši svojim usnama moje i rekavši da će me nazvati ujutro. A onda je rekao: "Pij što više vode možeš zato što dehidracija može izazvati trudove. I ostani u krevetu." Prema izrazu njegova lica bilo je jasno da nije zaboravio kako je u Ethanovu stanu bio samo jedan pristojan krevet.
Ethan i ja smo izašli iz auta i stajali na pločniku dok je Sondrine prelazila na moje mjesto sprijeda. Geoffrey je kroz svoj poluotvoreni prozor obećao Ethanu da će Sondrine dopremili kući živu i zdravu. Potom nam je ona lagano domahnula i zalupila vratima. Sekundu poslije mrzovoljni je duo nestao. Okrenula sam se prema Ethanu s čudnovatim osjećajem srama pred dječakom kojeg sam poznavala od četvrtog razreda.
Pričekala sam časak, a onda rekla: "Jesu li ti se oni činili... malo iživcirani?" U kutovima Ethanovih usana poigravao je osmijeh. "Malo. Da..."
Od izraza na njegovu licu prasnula sam u nervozan smijeh. "Bili su ljuti kao risovi", rekla sam. "Bome jesu", rekao je on uz osmijeh.
Dok mi je Ethan pomagao uz ulazne stube do svog stana, oboje smo usrdno tvrdili kako nije nimalo smiješno što su se Geoffrey i Sondrine razljutili. Kako bih to podcrtala, ispričala sam se Ethanu što sam mu upropastila Valentinovo. On mi je rekao da ne budalim, da ništa nisam upropastila.
"Sondrine se s time možda ne bi složila."
Slegnuo je ramenima dok je otključavao vrata. "Sondrine će se ispuhati... Ispuhat će se oni oboje."
Prošlo mi je glavom kako su Sondrine i Geoffrey postali oni i kako ćemo, makar samo u razdoblju prije mog porođaja, Ethan i ja biti mi. Sviđa mi se što sam mi s Ethanom, pomislila sam dok me kroz hodnik vodio do svoje sobe. Kad je uključio svjetlo, ugledala sam njegov nepospremljeni krevet, kao i foliju od omota kondoma na njegovu noćnom ormariću. Hopa-cupa prije večere bio je potvrđen. Ethan je izgledao kao da mu je
neugodno kad me zamolio da odem malo na kauč dok on ne presvuče plahte. Nešto u njegovu bolnom izrazu probudilo je u meni želju da mu bacim ruke oko vrata, poljubim ga i kažem mu koliko ga volim.
Umjesto toga otišla sam i sjela na kauč, nervozna i uzbuđena što ću spavati pokraj Ethana. Srce mi je odbilo usporiti, čak i nakon što sam sebe podsjetila da je ta vrtoglava vrsta tjeskobe svejedno stres i da je Geoffrey rekao kako stres izaziva trudove. Nekoliko minuta poslije Ethan se pojavio u majici i boksericama. Nisam mogla a da ne spustim pogled na njegove noge. Bile su iste kao i uvijek, mršavi listovi prekriveni finim, svijetlim dlačicama, ali sad su odisale silnom privlačnošću.
"Gotovo", Ethan je rekao. "Želiš li se presvući u pidžamu?"
Rekla sam mu da ni u jednu svoju više ne mogu stati. Proteklih sam nekoliko tjedana s Geoffreyjem spavala gola, ali taj sam dio zadržala za sebe.
"Hoćeš posuditi neku moju?"
Rekla sam mu da hoću, iako sam sumnjala da će mi i ta pristajati. Ethan je bio tek nešto krupniji od moje normalne veličine. Izvukao je kariranu od flanela i rekao: "Evo. Probaj ovu."
Uzela sam je od njega i rekla da ću se presvući u kupaonici. "Dobro. Požuri se. Trebala bi biti u krevetu."
Kimnula sam i rekla da se vraćam za tren oka. Otišla sam u kupaonicu, svukla svoju odjeću i postrance stala pred ogledalo.
Trbuh mi je bio ogroman. Toliko ogroman da više nisam mogla vidjeti stopala ako se nisam nagnula naprijed. Molila sam SE da tijekom sljedećih nekoliko tjedana postanem još krupnija. Što krupnija, to bolje. Popiškila sam se i zadržala dah dok sam provjeravala školjku. Na moje veliko olakšanje, krvi više nije bilo.
Brzo sam oprala zube, umila se hladnom vodom i obukla Ethanovu mekanu, iznošenu pidžamu, gurnuvši elastičnu vrpcu oko pasa ispod trbuha.
Pristajala mi je - jedva. Pomirisala sam rukav, u nadi da ću nanjušiti Ethanov losion poslije brijanja, ali uhvatila sam samo dašak omekšivača.
Kad sam se vratila u Ethanovu sobu, on je spuštao plahte kao u hotelu. "Upadaj", rekao je i našušurio moj jastuk šakom.
Kliznula sam pod pokrivače i pitala ga hoće li uskoro u krevet. Rekao je da hoće, uskoro, nakon što opere zube i obavi još neke stvari. Pitala sam se je li jedna ostvari koje mora obaviti poziv Sondrine.
Ako ju je i nazvao, poziv nije trajao dugo, zato što je koju minutu poslije došao natrag u sobu, ugasio svoju svjetiljku i legao u krevet pokraj mene. Čeznula sam da ga dotaknem, odvagujući bih li potražila njegovu ruku ispod pokrivača. Bas kad sam zaključila kako je bolje da to ne učinim, on se nagnuo i dao mi brz poljubac tik lijevo od usnica. Dah mu je mirisao po Listerineu, a njegova su usta ostavila vlažan trag na mojoj koži. Dodirnula sam to mjesto, a on je rekao: "Tako mi je drago da su tvoja dječica dobro, Darce. I drago mi je što si ovdje."
"I meni, Ethane. Hvala ti."
U tami sobe spustila sam vjeđe i zacrnila sve oko sebe. Pravila sam se da smo Ethan i ja zaista skupa, trajno mi, na pragu da postanemo prava obitelj.
Iduće me jutro probudila zvonjava telefona. Moja je prva misao bila, nadam se da nije Geoffrey. Sljedeća mi je misao bila, i dalje volim Ethana. Dakle, moji osjećaji nisu bili puka iluzija iznikla iz umalo tragičnog događaja. Osjetila sam kako se madrac zatresao kad je Ethan spustio ruku da dohvati telefon. Čula sam Sondrinin francuski naglasak s druge strane linije. Mislim da je vjerojatno pitala gdje ja spavam zato što je Ethan odgovorio: "Evo ovdje."
Takav bih kontrolirajući, ljubomorni manevar ranom zorom ja bila izvela u svom prijašnjem životu, i nijemo sam se zaklela da se, bez obzira na okolnosti svojih budućih veza, tako nikad više neću ponašati. To je bilo sebično i neprivlačno. Ethan je reagirao kao što sam i znala da hoće - suzdržanom razdražljivošću. Pravila sam se da spavam kad je ustao iz kreveta i u hodniku razjareno prošaptao da se ponaša apsurdno.
"Zar nisi ti sinoć prisustvovala istoj toj agoniji?" pitao je. "A što ti misliš? Nešto se događa?... Ne. Ne! Ona mi je prijateljica, Sondrine... Ne želi ostati ondje... Ne znam - bi li je ti htjela pitati?"
Razgovor je tako tekao neko vrijeme dok on nije rekao da mora ići. Kad je spustio slušalicu, otvorila sam jedno oko i ugledala ga na vratima, raščupane kose koja je na sve strane stršila poput perjanica američkih Indijanaca. Pitala sam ga je li sve u redu.
"Aha", rekao je Ethan, ali izgledao je uzrujano dok je išao na drugi kraj sobe do svog ormara, pa izvukao traperice i mornarski plavu dolčevitu. "Ljuti li se Sondrine što sam ovdje?" pitala sam.
"Ne. Ne smeta joj to", slagao je. "Kako se osjećaš?" "Dobro, ali moram ići piškiti."
Ethan je kimnuo, s nervoznim izrazom lica. Oboje smo znali što sam zapravo morala učiniti: pogledati ima li krvi. Sjeo je na rub kreveta i čekao me. Začas sam se vratila i podnijela mu pozitivan izvještaj.
"Sve u redu", rekla sam, signalizirajući mu podignutim palcima. Osmjehnuo se i rekao mi da se vratim u krevet. I jesam.
"A sad", rekao je Ethan. "Što da ti donesem za doručak?"
Nisam željela biti još veće breme, pa sam rekla da bi instant zobena kaša bila odlična, iako sam zapravo imala želju za jajima "Dobro", rekao je. "Odmah se vraćam."
Nakon što je otišao, ja sam prolistala svoju knjigu Kad nosite blizance, koju sam nekoliko tjedana ranije ostavila pokraj njegova kreveta, baš kao da sam znala. Proučavala sam dijagram o tjednima gestacije i promjeru glave, zaključivši da su glave moje dječice trenutačno veličine limuna. Ako ostvarim svoj cilj od trideset i šest tjedana, izrast će do veličine grejpfruta. Rekla sam sebi da ja to mogu.
Za nekoliko trenutaka Ethan se vratio, noseći drveni pladanj. Na njemu je bio tanjur s kajganom, narezanim rajčicama i tostom od pšeničnog kruha, sve prekrasno dekorirano grančicom peršina "Otkazao sam tvoju narudžbu za kašu. Treba ti bjelančevina." Uspravila sam se i ispružila koljena, a on je pladanj položio onoliko blizu meni koliko je to dopuštao moj trbuh - što nije bilo jako blizu. Sjeo je na krevet pokraj mene.
"Hvala ti", rekla sam. "Gdje je tvoj doručak?"
"Nisam gladan", rekao je. "Ali samo ću ti raditi društvo." Nasmiješila sam se i pojela zalogaj svojih jaja.
"Treba li još soli ili papra?" pitao je. "Ne. Savršena su", rekla sam. "Hvala ti."
Dok sam žvakala prvi zalogaj, osjetila sam kako su se oba djeteta pokrenula istodobno. Čedo A me oštro bolo pod rebrima, čedo B je mirno plivalo ispod, proizvodeći svoj uobičajeni efekt namreškane površine. Naravno, moglo je to biti jedno dijete koje je zamahnulo rukom dok se ritalo. Ali meni se nije tako činilo. Imala sam osjećaj da su to obojica u tandemu. Počela sam vjerovati da zbilja mogu razlikovati njihove pokrete i prema tomu im pridavati karakterne crte. Činilo se da se čedo A zna više nametnuti. Logično, A-tip ličnosti. On će biti moj sportaš, moj karijerist. Čedo B činilo se ležernije i opuštenije. Umjetnik nježne duše. Zamislila sam ih zajedno, kako istrčavaju iz školskog autobusa, identične prilike iz daljine. Jedan vodi košarkašku loptu, drugi njiše svoju futrolu s trubom.
Ma kakvi da im budu interesi, nadala sam se samo da će moji sinovi biti dobri, sretni dječaci koji će uvijek imati mudrosti i hrabrosti da slušaju svoje srce.
Ostatak dana, osim petominutnog tuširanja koje je Ethan prekidao neprestanim kucanjem na vrata kupaonice, vičući na mene da se požurim, provela sam u horizontali. Drijemala sam, čitala svoju knjigu o blizancima i listala zalihu časopisa Hello. No uglavnom sam samo razmišljala o Ethanu, zamišljajući kako bi to bilo da s njime podijelim polagan, strastven poljubac. Da s njime vodim ljubav. Da ga čujem kako me predstavlja kao svoju djevojku, a zatim kao zaručnicu. Nakratko sam se propitivala je li to samo jedan od mojih izazova, je li tu posrijedi moja potreba da me svaki muškarac voli.
Ali u dubini duše znala sam da ovo nema veze ni sa čim sličnim. Prvi sam put u životu bila iskreno zaljubljena. Nije mi bilo važno što mi Ethan može pružiti ili kako bismo zajedno izgledali dok nekamo ulazimo. Bio je važan samo Ethan. Dobri, otkačeni, mili, strasni, inteligentni, duhoviti Ethan. Bila sam luda za njim i toliko prštala od osjećaja da sam se morala suzdržati da ga ne pozovem natrag u spavaću sobu, što sam, uporno je tvrdio, mogla u svakom času. Umjesto toga strpljivo sam čekala da on napravi predah od pisanja i promoli svoju slatku plavokosu glavu u sobu da
vidi kako sam. Koji bi put samo na brzinu pozdravio ili mi donio još vode. Drugi put bi mi na tanjuru donio zdrave grickalice: sir i krekere, narezane kruške, masline, domaću salatu od tjestenine i raščetvorene sendviče s maslacem od kikirikija. Uvijek je razgovarao sa mnom dok sam jela. A jedanput, kasno popodne, dok je vani baš jako kišilo, zavukao se pod pokrivače i nakratko sa mnom odrijemao. On je zaspao prvi, pa sam imala priliku proučavati njegovo lice.
Obožavala sam sve na njemu. Njegove izvijene, pune usnice, duge trepavice boje pijeska što su ravno rasle, njegov kraljevski nos. Dok sam se divila njegovim crtama, usnice su mu se u snu zatrzale, a ona njegova jedna rupica načas pojavila. U tom sam času znala što doista želim svojim dječacima. Željela sam da. za oca imaju Ethana.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Nešto plavo - Page 2 Empty Re: Nešto plavo

Počalji od Mustra Čet Apr 19, 2018 10:26 am


 Nešto plavo - Page 2 Image_5



Trideset
Sljedeći sam se tjedan prepustila uživanju u toplini svog života s Ethanom i pritom tolerirala gotovo neprestane Geoffreyjeve upadice. Nazivao je svakih nekoliko sati i posjećivao me svaki dan kad se vraćao kući s posla. Koji bi put donio večeru pa sam bila prisiljena večer provesti s njime umjesto s Ethanom (koji bi istog časa otišao k Sondrine). Drugom bih se prilikom pravila da spavam, a on bi mi samo ostavio poruku na svom privatnom pisaćem papiru koji je, usput budi rečeno, bio ukrašen gravurom njegova obiteljskoga grba. Upravo bi me takva nijansa pogodila u žicu u danima dok sam maštala o Alistairu. Ali sad su mi draži bili Ethanovi pragmatični žuti listovi izvučeni iz bloka s crtama. Sad mi je draže bilo sve vezano za Ethana.
Jedno popodne tijekom mog trideset i prvog tjedna Geoffrey me iznenadio posjetom dok je bio na stanci za ručak. Ja sam zaspala čitajući Us Weekly koji mi je Annalise obzirno poslala od doma, zajedno s limenom kutijom svojih slavnih keksa od zobenog brašna s grožđicama i bocom ulja za tijelo za prevenciju strija. Kad sam se probudila, ugledala sam Geoffreyja čudnovato ukočenog u blagovaoničkoj stolici ravnih leda koju je privukao krevetu. Po izrazu njegova lica vidjela sam da osjeća isto što i ja kad god sam promatrala Ethana kako spava, i znala sam da je vrijeme da podvučem crtu.
"Zdravo, draga", rekao je dok sam se ja protezala i uspravljali Glas mu je bio prigušen i brižan. "Kako se osjećaš?" "Dobro. Samo sam umorna i općenito mi je neudobno." rekla sam.
"Je li gospodin Smith svratio popodne?"
"Da", rekla sam sa smiješkom. "Obožavam kućne posjete u kakve liječnici idu na selu." "I?" pitao je Geoffrey. "Što je rekao?"
"Rekao je da se i dalje sve čini u redu."
Kimnuo je. "Fino. Je li otad bilo kakvih grčeva, tragova krvi ili trudova?" Odmahnula sam glavom.
"Bravo." Ispružio je ruku i zagladio mi kosu s čela. Zatim mi je uputio lagan, tajanstven smiješak i rekao: "Imam nešto za tebe". Dao mi je tri letka iz agencije za nekretnine koja su prikazivala prelijepe, prostrane stanove u otmjenim četvrtima. Ono o čemu sam sanjala kad sam se doselila u London. Pogled mi se zaustavio na opisima: pet spavaćih soba, terasa, pogled na park, kamin osposobljen. Prisilila sam sebe da mu ih vratini. Nisam više mogla čekati ni časka, nisam mogla riskirati da ti prospekti izmame onu staru Darcy.
"Nisi raspoložena da baciš pogled?" pitao je Geoffrey. "Mislim da to ne bi bilo pametno", rekla sam.
"Zar nešto nije u redu?"
Znao je da nije. Ljudi uvijek znaju. Tražila sam prave riječi, suosjećajne riječi. Ali jako je teško lijepo upakirati prekid kad si u krevetu drugog muškarca i nosiš njegovu kariranu pidžamu.
Pa sam jednostavno bubnula verbalni ekvivalent trganja flastera: "Geoffrey, stvarno mi je žao, ali mislim da trebamo prekinuti."
Promiješao je letke, a onda bacio pogled na gornji s prikazom stana u Belgraviji, koji je izgledao navlas kao ulica gdje su stanovali Gwyneth Paltrow i Chris Martin. Žacnula sam se, pomislivši kako bih, da ostanem s Geoffreyjem, mogla biti jedna od Gwynethinih prijateljica. Zamislila sam je kako dijeli sa mnom svoju odjeću, provlači ruku kroz moju i govori: "Što je moje, i tvoje je". Zajedno bi nas fotografirali za Hello. Kao veliki obožavatelj Coldplaya, i Ethan bi od toga imao koristi. Vidjela sam svoje dječake u vrtićkoj grupi s malenom Apple. Možda bi se jedan od njih jednom oženio njome. Ja bih isplanirala njihovu probnu večeru, Gwynnie bi sredila vjenčanje. Svaki bismo se dan telefonski čule, raspravljale o cvjetnim aranžmanima, kušanju torte, izboru vina. Stresla sam se i vratila u stvarnost. Čak ni Gwyneth nije bila dovoljan mamac da se predomislim u vezi s Geoffreyjem.
Napokon je prozborio. "Zbog Ethana?"
Uhvatio me nespremnu i nervoznu na spomen Ethanova imena. Nisam bila sigurna kako da odgovorim, ali naposljetku sam rekla: "Jednostavno prema tebi ne osjećam ono što bih trebala. Mislila sam da osjećam... Ali... Nisam zaljubljena u tebe. Žao mi je."
Te su mi otvorene, ogoljene riječi zazvučale poznato, i shvatila sam koliko su bliske govoru kojim je Dexter prekinuo sa mnom. Najednom mi je sinulo da, bez obzira na to kad je njegova veza s Rachel počela, ona nije bila razlog našeg prekida. Dex i ja smo se razišli zato što nismo bili jedno za drugo, a zbog te se činjenice on i mogao zaljubiti u nju. Da su naši temelji bili čvrsti, Dex me ne bi prevario. Ta me spoznaja nekako oslobodila i s mojih leđa digla još jedan djelić bremena kivnosti prema njima oboma. Poslije ću o tome više razmišljati, ali ovaj sam čas pozornost vratila na Geoffreyja, čekajući da odgovori.
"U redu je", napokon je rekao s elegantnim zamahom ruke.
Ja sam valjda izgledala zbunjena njegovom nonšalantnošću, zato što je pojasnio: "Ti si sada jednostavno u vrlo teškom položaju. To što si ovako vezana za krevet mora te zbuniti. Možemo to raščistiti poslije - nakon što se dječica rode. A ja se u međuvremenu stvarno želim brinuti za tebe. Samo mi to dopusti, draga."
Iz usta većine muškaraca te bi riječi zvučale superiorno ili bijedno - posljednji, očajnički pokušaj da se održi veza što visi o zadnjoj niti. Ali iz Geoffreyjevih je usta to bila tek dostojanstvena, pragmatična i iskrena objava. Na trenutak me uvjerio. Na kraju krajeva, on mi je trebao omogućiti da se u Londonu trajno zadržim. Ali što je još i važnije, Geoffrey je bio moja emocionalna sigurnosna mreža. Nemoguće je pretjerati u dočaravanju one jedinstvene ranjivosti koja prati trudnoću, pogotovo s obzirom na okolnosti moje trudnoće - a Geoffrey je velik dio moje bojazni ublažio. Bio je dobar čovjek koji se odlično brinuo za mene, a u svakom se njegovu dodiru podrazumijevalo obećanje da će tako biti zauvijek.
Ali nisam bila zaljubljena u njega. To je bilo dovoljno. Pomisao da s nekim muškarcem budem isključivo zbog ljubavi nekoć mi se činila naivna i idealistična; rugala sam se Rachel kad bi govorila takve stvari, ali i ja sam sad postala uvjerena u to. Stoga sam prisilila sebe da ne skrećem s puta. "To je stvarno jako lijepo", rekla sam, posegnuvši da ga uhvatim za ruku. "I ne mogu ti opisati koliko cijenim tvoju dobrotu, sve što si učinio za
mene. Ali mi moramo prekinuti. Jednostavno nije pravedno da ostanemo zajedno kad ja ništa ne osjećam..."
Zatim, da bih to dodatno naglasila, rekla sam mu kako će mi nedostajati, iako sam znala da će mi dodatne beneficije koje su dolazile s njim u paketu nedostajati trunčicu više nego on sam. Ispustila sam njegovu ruku.
Geoffrey je zaškiljio. Oči su mu bile tužne, ali suhe. Rekao je, bez imalo gorčine, da mu je jako žao što me gubi, ali da razumije. Povukao je aktovku na krilo, sa škljocajem je otvorio i ubacio unutra prospekte na sjajnom papiru. Zatim je ustao i krenuo prema vratima.
"Možemo li ostati prijatelji?" poviknula sam za njim, osjetivši kako pomalo gubim kontrolu nad sobom nakon njegove lagane predaje. Zabrinula sam se da je to pitanje poteklo od stare Darcy, one Darcy kojoj je bilo potrebno da je obožavaju po svaku cijenu. Možda sam samo željela zadržati Geoffreyja na uzici. Ali kad se okrenuo da me pogleda preko ramena, i rekao da bi mu to bilo jako drago, znala sam da su moje namjere iskrene. Željela sam Geoffreyja zadržati kao prijatelja zato što mi je bio drag kao čovjek. Ne zato što sam od njega išta htjela.
Kasnije te večeri, dok je Ethan ležao pokraj mene i u National Geographicu čitao članak o globalnom zagrijavanju, rekla sam mu da smo to popodne Geoffrey i ja prekinuli. Ispripovijedala sam mu sve osim Geoffreyjeva pitanja o njemu.
Ethan je slušao podignutih obrva. "Oho-ho. Nisam ni znao da se kod vas dvoje išta klima", rekao je, ali ton ga je odao. Kao ni Geoffrey, nije bio pretjerano iznenađen.
Kimnula sam. "Da. Jednostavno se nisam mogla uživjeti." "Je li on bio dobro?"
"Pa valjda", rekla sam.
"A ti?" upitao je.
Slegnula sam ramenima. "Ne znam. Peče me savjest nakon svega što je učinio za mene. A rekla bih i da sam mrvicu tužna... Ali najviše od svega mislim da je tako dobro, iako to znači da ću se morati odseliti natrag u New York prije nego što bih to voljela."
Ethan je žmirnuo. "Što?"
"Rekla sam da me peče savjest..." "Ne. Ono da ćeš se odseliti natrag?"
"Nemam posao, Ethane. Vjerojatno ću se morati vratiti na svoj stari nakon što se djeca rode. Jednostavno nemam novca da ostanem ovdje." "Možeš ostati ovdje koliko god želiš", rekao je Ethan.
"Ne mogu tako. Već sam ti ionako na teret... A i nije baš da imaš love na bacanje." Nasmiješila sam se.
"Uživam što si ovdje, Darcy. Jedva čekam da se ta dječica rode. Nemaš pojma koliko me puca adrenalin. Nemoj da ti novčana stiska diktira odluke. Smislit ćemo nešto. Ja sam nešto uštedio."
Pogledala sam njegovo ozbiljno lice i potisnula poriv da mu povjerim što osjećam. Nije da sam se bojala da će me odbiti.
Više je stvar bila u tome što su moji osjećaji, malo za promjenu, bili nesebični, i mislila sam kako nije pošteno prema Ethanu da mu to natrpam na grbaču. Već je imao vezu. Nije se još morao opterećivati i brigom zbog mene i zbog toga kako bi se na moju trudnoću moglo odraziti ako me povrijedi.
Zato sam se samo osmjehnula i rekla: "Hvala ti, Ethane. Vidjet ćemo što će biti."
No u sebi sam znala da se vrijeme koje sam provela u Londonu, kao i vrijeme provedeno s Ethanom, bliži kraju.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Nešto plavo - Page 2 Empty Re: Nešto plavo

Počalji od Mustra Čet Apr 19, 2018 10:27 am

 Nešto plavo - Page 2 Image_4


Trideset jedan
Sutradan sam dogurala do točke od trideset i dva tjedna, koja je, prema mojoj knjizi o blizancima, bila značajni utoliko što je bilo "malo vjerojatno" da će moja djeca "trpjeti dugoročne zdravstvene posljedice prouzročene njihovim preranim porođajem". Imala sam osjećaj da je to strašna zapreka, što se činilo ironično, s obzirom na to da sam cilj postigla ne radeći apsolutno ništa, osim što sam ljenčarila po krevetu, čitala časopise i usput grickala.
Kako bi proslavio tu prekretnicu, Ethan me iznenadio domaćom čokoladnom tortom, donijevši je u spavaću sobu na svom drvenom pladnju. Torta je bila ukrašena s trideset i dvije plave svjećice, po jedna za svaki tjedan moje trudnoće, koje je zapalio dok je falš pjevao "Sretan rođendan, čedo A i B!"
Nasmijala sam se, poželjela želju i ugasila svjećice u dva pokušaja (za koja je on rekao da se broje zato što ću roditi dva djeteta). Zatim je narezao tortu i poslužio nam svakom veliku krišku. Ja sam uzela repete, a onda i treću porciju, hvaleći njegovo slastičarsko djelo, pogotovo glazuru. Kad smo pojeli, odnio je naše tanjure i pladanj i vratio se s velikom kutijom umotanom u papir zelen poput metvice s krupnim bijelim točkama.
"Nisi trebao", rekla sam, u nadi da se nije previše istrošio na dječji dar. Ceremonijalno je položio kutiju meni u krilo. "I nisam. Od Rachel je."
Zurila sam u paket. Imao je pravo, po tome kako je dar bio umotan, nije bilo sumnje da je od Rachel: savršeno i lijepo, ali do voljno suzdržano da ne izgleda kao da ga je umatao profesionalac. Uočila sam njezine uredne uglove, kratke komade selotejpa, sve paralelne s rubovima kutije, i njezinu punu, simetričnu mašnu. Iz nekog razloga taj je paket na površinu izvukao najrazličitije lijepe uspomene, trenutke koje sam tijekom godina dijelila s Rachel.
Ethan mi je kradomice dobacio pogled. "Ljutiš li se? Možda ti ga nisam trebao dati? Premišljao sam se neko vrijeme..."
"Ne. U redu je", rekla sam, prešavši rukom preko ukrasnog papira. Rachelina je ruka dotaknula ovu kutiju, pomislila sam, i prožeo me potpuno apsurdan osjećaj da stupam u kontakt s nekim pokojnikom.
"Hoćeš li ga otvoriti?" pitao je. Kimnula sam.
"Poslala ga je prije nekoliko tjedana, ali željela je da pričekam dok se tvoj termin ne primakne. Učinilo mi se da bi danas bilo zgodno... Zato što više nisam zabrinut. Tvoja će djeca biti dobro."
Srce mi je tuklo dok sam pažljivo razvezivala bijelu mašnu, kidala papir i otvarala kutiju u kojoj sam našla dvije bijele dekice za zamatanje novorođenčadi, obrubljene svijetloplavom svilom. Nikad nisam dotaknula nešto mekše i raskošnije. Sjetila sam se kako je Rachel darovala Annalise sličnu dekicu na njezinu darivanju, ali moje su bile još ljepše. Nakon duge stanke izvadila sam čestitku iz omotnice. Na njoj su u reljefu bile otisnuta dvoja dječja kolica. Polako sam otvorila čestitku i ugledala njezin poznati, pedantni kurziv. Čula sam njezin glas dok sam u sebi čitala:
Draga Darcy,
prvo ti želim reći koliko mi je žao zbog svega što se dogodilo između nas. Nedostaje mi naše prijateljstvo i žalim što ne mogu sudjelovati u ovom, posve iznimnom razdoblju tvog života. Ali usprkos udaljenosti između nas, želim da znaš da te se često sjetim. Puno puta na dan. Tako mi je drago što od Ethana čujem da si sretna i dobro. A blizanci! Nitko drugi osim tebe ne bi već ionako prekrasan događaj mogao pretvoriti u nešto dvostruko uzbudljivije! I, za kraj, želim ti samo od srca čestitati na majčinstvu koje ti predstoji. Nadam se da ću jednom upoznati tvoje sinove. Znam da će biti prelijepi, fascinantni dječačići, baš kao i njihova majka.
Sve najbolje ti želi i uvijek te puno voli,
Rachel
Držeći čestitku i dalje u ruci, naslonila sam glavu na jastuk. Već sam mjesecima čekala da mi se Rachel nekako javi, ali nisam shvaćala koliko sam željela da mi se javi sve dok nisam pročitala njezinu čestitku. Podigla sam pogled prema Ethanu. Njegovo je lice bilo spokojno, strpljivo.
"Ha. Zamisli ti to", rekla sam, ispunivši tišinu. "Što je rekla?" upitao je Ethan.
Zakolutala sam očima da prikrijem svoju ganutost. Zatim sam podigla kosu u punđu, učvrstila je elastičnom vrpcom i nonšalantno rekla: "Recimo samo da pokušava vratiti izgubljeni status". Moje su riječi bile gizdave, ali odao me napukli glas. I iako sam se trudila iz petnih žila, osjetila sam kako se smekšavam. Svoje sam osjećaje pokušala zakamuflirati bacivši čestitku prema njemu, kao da je frizbi. "Evo ti. Pročitaj sam", rekla sam.
Usnice su mu se micale dok je u sebi čitao. Kad je došao do kraja, podigao je pogled prema meni i rekao: "Baš je lijepo".
"Da. I ove su dekice prilično zgodne", rekla sam, pogladivši palcem svileni rub. "Mislim da više ne želim da se nosi u pakao", nasmijala sam se. "Samo u sumorno mjesto u raju."
Ethan se osmjehnuo.
"Znači li ovo da je moram nazvati?" pitala sam ga.
Dio mene želio je da odgovori "Da, smjesta je moraš nazvati", zato što sam priželjkivala izliku da progutam svoj ponos i popustim. Ali Ethan je rekao samo: "Ne moraš zvati. Samo joj pošalji zahvalnicu." Vratio mi je čestitku.
Nisam mogla odoljeti a da je ne pročitam naglas, raščlanjujući svaku rečenicu u potrazi za značenjem. "Rekla je da 'joj je žao zbog onog što se dogodilo između nas.' Ne zbog onog što je učinila."
"Mislim da se to podrazumijeva."
"I što to točno znači? Da bi povukla ono što je učinila s Dexom da može?" pitala sam, preslagujući svoju punđu. "Vjerojatno bi samo voljela da je to drukčije riješila", rekao je Ethan.
"A kako?" upitala sam.
"Ne znam... Da je recimo pričekala dok ti i Dex ne prekinete da se počne viđati s njime?" "Je li ti ona to rekla? Znaš li to pouzdano?"
"Ne pouzdano. Ne."
"Dobro", rekla sam i preletjela pogledom ostatak čestitke. "Idemo dalje... 'Usprkos udaljenosti između nas'", pročitala sam naglas. "Misliš da želi reći emocionalna udaljenost ili zemljopisna udaljenost?"
"Vjerojatno oboje", rekao je Ethan.
"Sjeti me se svaki dan? Misliš li da pretjeruje?"
"Ne. Ne mislim, kad već pitaš", rekao je Ethan. "Zar se ti ne sjetiš nje svaki dan?"
Odgovor je bio potvrdan, ali pravila sam se da nisam čula pitanje i nastavila mljeti. '"Drago mi je što od Ethana čujem?'" rekla sam, prisjetivši se ulomaka razgovora koje sam načula za Božić. "Što si joj točno rekao?"
"Pa razumije se da sam joj rekao da nosiš muške blizance. Rekla si da mogu... I samo sam joj rekao da ti je ovdje dobro. Da si stekla neke prijatelje. A rekao sam joj i za Geoffreyja."
"Jesi li razgovarao s njom otkad smo Geoffrey i ja prekinuli?" "Nisam."
Načas mi je došlo da ga pitam za Racheline zaruke, ali zaključila sam da još nisam spremna da mi ih potvrdi. Zaklopila sam čestitku i tutnula je natrag u omotnicu.
"Ne misli valjda ozbiljno da bismo opet mogle biti bliske prijateljice?" upitala sam, a glas mi se rasplinuo.
"Prilično te dobro poznaje, Darce. Mislim da ne očekuje da ćeš popustiti", promrmljao je. Njegov je glas bio trezven, ali izraz lica je govorio: "Ja mislim da ćeš popustiti." Ili možda: "Ja mislim da si ti već popustila."
Rachelinu sam zahvalnicu odgađala gotovo dva tjedna zato što nisam mogla izabrati ni sadržaj ni ton. Da joj smjesta oprostim? Da joj kažem kako i ona meni nedostaje, i da iako nikad neću do kraja prihvatiti njezinu vezu s Dexom, želim pokrpati naše prijateljstvo? Je li to uopće i bila istina? Jedne noći, u subotnju večer mog trideset i četvrtog tjedna, nešto me nagnalo da ustanem iz kreveta i izvadim maleni kožni album iz ormara u dječjoj sobi, zaguran u bočni džep jednog od mojih kovčega. Taj sam album složila jedno ljeto nekoliko godina ranije, i u posljednji ga čas spakirala. Donijela sam ga u krevet i listala, preskačući slike Claire, Dexa i raznih drugih prijatelja, dok nisam našla jednu s Rachel i sa mnom, snimljenu u Hamptonu nedugo nakon što su ona i Dex diplomirali na pravu. Proučavala sam naše bezbrižne poze, naše široke osmijehe, ruke koje smo ležerno ovile jedna oko druge dok smo u bikinijima stajale uz rub vode. Gotovo da sam mogla namirisati slani zrak, osjetiti oceanski povjetarac i pijesak kako mi se miče pod stopalima. Čula sam čak i njezin smijeh. Zapitala sam se zašto fotografije izgubljenih dragih ljudi koje su
snimljene na plaži ostavljaju toliko dublji dojam od ostalih slika.
Dok sam promatrala tu našu sliku, sjetila sam se svega što se dogodilo između Dexa, Rachel i mene, zaključivši ponovno da su napukline u našem odnosu bile plodno tlo za prijevaru.
Dex i ja smo jedno drugo prevarili zato što nikad i nismo bili skladan par. Rachel je mene izdala zato što je naše prijateljstvo bilo manjkavo. Ja sam njoj za Marcusa lagala zbog istih tih negativnih silnica ispod površine - prešutnog nadmetanja koje može iskvariti i najbolje prijateljstvo. Koje je upropastilo naše.
Ma koliko da sam željela krivnju svaliti na njih, znala sam da ni ja nisam nedužna. Svi smo mi bili odgovorni. Svi smo mi lagali i varali. Ali, unatoč svemu, znala sam da smo ipak dobri ljudi. Svi smo mi zavrijedili drugu priliku, priliku da budemo sretni. Razmišljala sam o onoj izreci "Tko prevari jednom, varat će uvijek", i odbacila je kao neistinu. Ljudi u dobrim vezama općenito ne varaju, i nisam mogla zamisliti da Dex i Rachel prevare jedno drugo. Također sam znala, budem li ikad s Ethanom, nikad ga ne bih prevarila. Bila bih mu vjerna, bez obzira na sve, uvijek.
U tome trenutku, na korak od oprosta, uhvatili su me trudovi. Počeli su kao jaki grčevi u donjem dijelu trbuha, a kad sam ustala da se popiškim, niz nogu mi se slila tekućina. Puknuo mi je vodenjak. Čudna me smirenost obuzela kad sam nazvala g. Smitha i obavijestila ga o svojim simptomima. Potvrdio je da zaista imam trudove i uputio me da što prije dođem u bolnicu. Rekao je da ćemo se naći ondje.
Ethan je bio u sportskom kafiću u Piccadillyju i gledao Stan- fordovu utakmicu na košarkaškom turniru Savezne studentske sportske federacije. Nerado sam prekidala utakmicu - vrlo je ozbiljno shvaćao taj proljetni turnir - ali natjerao me da mu obećam da ću ga nazvati "zbog i najmanjeg povoda", pa sam zaključila da se to što mi je vodenjak puknuo može smatrati takvim. Javio se nakon prvog zvona, proderavši se u telefon dok se u pozadini čula buka iz bara: "Darcy? Jesi li dobro?"
"Dobro sam... Dobiva li Stanford?"
"Nisu još ni počeli", rekao je. "Sad gledam Wake Forest. Prilično su jaki - što je dobro jer sam se kladio da će ući među četiri najbolje ekipe." Zamislila sam ga na rubu barske stolice, kako u šaci drži žuti marker kojim je inače označavao svoj raspored utakmica istrgnut iz USA Today.
"Kad počinje tvoja utakmica?" pitala sam, odvagujući da li da pričekam dok utakmica ne završi pa da se onda nađemo u bolnici. "Uskoro. Zašto? Jesi li dobro?"
Oklijevala sam, a potom rekla: "Stvarno mi je žao, Ethane. Znam koliko si se veselio tom turniru i Stanfordovoj utakmici i svemu... Ali puknuo mi je vodenjak. Bi li se mogao vratiti kući pa me odvesti u bolnicu?"
"O, Kriste! Ne miči se!" povikao je u slušalicu. "Odmah dolazim!"
Deset minuta poslije nahrupio je kroz vrata i hodnikom se sjurio prema spavaćoj sobi, urlajući: "Taksi čeka vani! Taksi čeka vani!" "Ovdje sam", doviknula sam mu iz dnevne sobe. Moja malena vrećasta torba, već tjednima spakirana, počivala mi je uz noge.
Utrčao je u dnevnu sobu, poljubio me u obraz i bez daha pitao kako sam.
"Dobro sam", rekla sam, osjetivši olakšanje što ga vidim. "Možeš li mi zavezati tenisice? Ne mogu ih dohvatiti." "O, Bože. Tako mi je žao što nisam bio ovdje", rekao je dok se saginjao da mi zaveže nikeice. Ruke su mu se tresle.
"Gdje ti je jakna?" upitala sam, primijetivši da je kući došao samo u svojoj sretnoj majici sa Stanforda. "Vani je sigurno ciča zima." "Ostavio sam je u kafiću."
"O, Ethane, žao mi je", rekla sam. "I stvarno mi je žao što sam te još omela i u utakmici."
Rekao mi je da ne pričam gluposti, da će po jaknu otići poslije, a da utakmica nije važna. Kad se nagnuo da podigne moju torbu, spazila sam prozirni flaster zalijepljen za ruku što mu je provirio ispod majice.
"Prestao si pušiti?" pitala sam, shvativši da ga već sto godina nisam vidjela s cigaretom niti mu je, usput budi rečeno, odjeća izdajnički zaudarala po duhanu.
"Da. Ne mogu pušiti blizu tebe ili djece." Nervozno je protrljao flaster kao da želi unijeti potrebnu dozu nikotina. Zahvalila sam mu, ganuta njegovim trudom.
"Nema na čemu. Ionako sam trebao prestati. Idemo sad!" Potegnuo me da ustanem i poviknuo: "Schnell! Schnell!, za što sam pretpostavila da znači "požuri se" na stranom jeziku, možda njemačkom. Pomogao mi je da dođem do vrata, gdje je zgrabio svoju jedinu drugu jaknu, žarkožutu kabanicu. Onda je oštro udahnuo, protrljao dlanove i rekao: "Dakle. Kucnuo je čas."
Dok smo se taksijem vozili u bolnicu, Ethan mi je pomagao u vježbama disanja, što je bilo zabavno zato što se činilo da bi prije njemu trebalo pomoći da diše, nego meni. Zaključili smo da je razmak između mojih trudova šest minuta i da svaki traje oko trideset sekundi.
"Koliko te boli?" pitao je Ethan svaki put kad sam se lecnula. "U rasponu od jedan do deset?"
Moj prag boli inače je bio prilično nizak, i znalo se da ja tulim već i kad mi vade špranje, tako da mi se bol činila za jedanaesticu. Ali rekla sam mu četiri jer sam željela da se ponosi mojom snagom. Također sam mu rekla da se ne bojim - što zaista ima težinu kad to kaže nekadašnja dramatiziranju sklona pesimistica. Ali to je i bila istina - nisam se bojala. Jednostavno sam znala da će s mojom dječicom sve biti dobro. Izgurala sam do trideset i četiri i pol tjedna. A uz mene je bio Ethan. Što sam više mogla poželjeti? Osjećala sam se kao najveća sretnica na svijetu. Bila sam spremna upoznati svoje sinove.
Prijavili smo se u bolnicu, a Ethan je moja kolica odgurao do rađaonice u koju su nas smjestili. Zatim mi je pomogao da se skinem i presvučem u svoju bolničku halju. Zacrvenio se kad sam pred njega stala gola, a na trenutak je i meni bilo neugodno.
"Nije ti to još ništa", rekla sam da ublažim nelagodu. Nasmijala sam se. "Odsada pa nadalje nema više stidljivosti... I iskreno se nadam da nisi gadljiv."
Osmjehnuo se, uhvatio me za ruku i rekao da se može nositi s time. Potom mi je pomogao da se naslonim u krevetu. Kad sam se ispružila, osjetila sam olakšanje - a preplavio me i silan umor. Samo sam željela spavati, ali bol je bila previše jaka da bih odrijemala. Otprilike pet minuta kasnije stigli su g. Smith i njegova primalja. Ona me priključila na infuziju, a on mi je pregledao grlić maternice i obavijestio me da sam se otvorila gotovo pet centimetara.
Nedugo potom anesteziolog mi je donio epiduralnu. Nikad se nisam toliko razveselila što vidim iglu, očekujući čudesnu opijenost, nešto nalik rajskom plinu kod zubara. No umjesto da osjetim kako me prolaze žmarci i kako lebdim, epiduralna je samo uklonila bol. Neposredno nakon mojih žestokih trudova, međutim, taj nestanak boli imao je upravo euforično djelovanje.
Sve se poslije toga događalo jako brzo. Sjećam se da mi je Ethan jednu nogu uhvatio ispod koljena, primalja dohvatila drugu, dok mi je g. Smith izdavao upute kako da se napregnem i tiskam. I jesam - što sam jače mogla. I tako sveudilj. Sjećam se da sam dahtala i znojila se kao luda, radila raznorazne ružne grimase i ispuštala grlene krikove. Prošlo je jako dugo prije nego što je moj liječnik objavio da se prvom djetetu pomalja glava. Uspravila sam se i upela da vidim, krajičkom oka uhvativši tamnu, zamršenu kosu, a potom ramena, torzo i dvije mršave nožice.
"Dječak je", potvrdio je g. Smith.
Zatim sam začula žalosni zov kojim se moj sin oglasio prvi put na svijetu. Glas mu je bio promukao, kao da je satima plakao u maternici.
Čeznula sam da ga primim u naručje. "Želim ga vidjeti", rekla sam kroz jecaje.
"Samo još časak", rekao je moj liječnik. "Moramo presjeći pupčanu vrpcu... Ethane, želite li vi to obaviti?" "Smijem li?" Ethan me upitao.
Kimnula sam i još jače zaplakala. "Naravno da možeš."
Ethan je od primalje uzeo velike metalne škarice i oprezno štricnuo vrpcu. Potom ju je moj liječnik svezao i na brzinu pregledao moje dijete prije nego što ga je umotao u deku i položio meni na prsa. Premjestila sam mu glavicu iznad svog srca i isti je čas utihnuo dok sam ja nastavila ridati. Nisam micala pogled s njegova anđeoskog lišća, upijajući svaki detalj. Obline njegovih obraza, njegove majušne, ali ipak pune usnice, rupicu na lijevom obrazu. Nekim je čudom silno sličio Ethanu.
"Savršen je. Zar nije savršen?" pitala sam svakog i nikog.
Ethan mi je nježno položio ruku na rame i rekao: "Da. Zaista je savršen."
Svjesno sam uživala u tom trenutku, zaključivši da se ništa što sam ikad pročitala, vidjela ili čula o porođaju ne može usporediti s onim što sam zapravo osjećala.
"Kako se zove?" pitao je Ethan.
Proučavala sam lice svog sina, tražeći odgovor. Moji prijašnji ekstravagantni izbori - imena poput Romea i Enza - doimali su se smiješni i potpuno pogrešni. Najednom mi je sinulo njegovo ime. "John", rekla sam. "Zove se John." Bila sam uvjerena da će se pokazati dostojnim svog jednostavnog, ali snažnog imena. Bit će on izvanredan John.
Tad me g. Smith podsjetio da me čeka još posla, a primalja je podigla Johna i predala ga sestri. Pokušala sam svog prvorođenca držati na oku, ali zapljusnuo me nov val boli. Zažmirila sam i zastenjala. Epiduralna kao da je popuštala. Preklinjala sam za još jednu dozu. Moj je liječnik rekao ne, ponudivši mi neko objašnjenje na koje se nisam mogla koncentrirati. Ethan je samo ponavljao da ja to mogu.
Nakon nekoliko minuta agonije začula sam još jedan jauk. Johnov se brat rodio koju sekundu poslije ponoći. Jednojajčani blizanci, svaki s vlastitim, zasebnim rođendanom. Iako sam znala da su bebice identične, nisam bila ništa manje nestrpljiva da ugledam svoga drugorođenoga. Ethan je presjekao pupčanu vrpcu, a primalja povila dijete i predala mi ga. Kroz suze koje mi nisu prestajale teći, smjesta sam naslutila da ovo dijete ima bratove crte lica, ali da su njegove trunčicu jasnije definirane. Bio je i nešto sitniji, s malo više kose. Lice mu je imalo odlučan izraz koji mi se na tako majušnom novorođenčetu učinio smiješnim. I opet, njegovo mi je ime došlo samo od sebe.
"Ti si Thomas", prošaptala sam prema njemu. Otvorio je jedno oko i povirio prema meni s očevidnim odobravanjem. "Mogu li ih obojicu držati zajedno?" pitala sam svog liječnika.
Kimnuo je i stavio mi Johna natrag na prsa.
Ethan me pitao jesam li izabrala krsna imena. Sjetila sam se Ethanova krsnog imena, Noel, i zaključila da u oba moja sina treba biti po dio najboljeg čovjeka kojeg poznajem.
"Jesam", rekla sam. "Zovu se John Noel i Thomas Ethan."
Ethan je uvukao zrak, trepćući da zaustavi suze. "Tako sam... počašćen", rekao je, s istodobno iznenađenim i ganutim izrazom. Zatim se sagnuo da nas zagrli. "Volim te, Darcy", došapnuo mi je u uho. "Volim vas sve troje."

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Nešto plavo - Page 2 Empty Re: Nešto plavo

Počalji od Mustra Čet Apr 19, 2018 10:27 am

 Nešto plavo - Page 2 Image_3


Trideset dva
Sljedeća dvadeset i četiri sata nisam znala je li dan ili noć. Vrijeme mi je uz Johna i Thomasa protjecalo kao u magli. Ethan se nije micao od mene, osim ako nije imao konkretan zadatak da donese krekere s maslacem od kikirikija iz automata, analgetike od sestara ili cipelice iz darovnog dućana u predvorju bolnice. Spavao je na ležaju pokraj mog kreveta, pomagao mi da odem u zahod i okidao rolu za rolom crno-bijelog filma.
Ethan se pobrinuo i da nazovem majku. Kad sam ja ustuknula, rekavši da sam previše iscrpljena i u vlasti hormona da bih se nosila s njome, na svom je mobitelu otipkao moj kućni broj i rekao: "Evo. Požalit ćeš ako to ne učiniš."
Uzela sam njegov telefon baš u času kad se moja majka javila.
"Zdravo, mama. Ja sam", rekla sam, osjetivši malaksalost i prije nego što je razgovor uopće počeo. "Zdravo, Darcy." Glas joj je bio služben i ukočen kakav je bio i na Badnjak.
Nisam dopustila da me to kosne pa sam umjesto toga hitro objavila svoju vijest. "Rodila sam svoju dječicu, mama." Prije nego što je dospjela reagirati, nabrojila sam ono osnovno, rekla joj njihova puna imena, te koliko teže, koliko su dugi i u koliko su sati rođeni.
Onda sam rekla: "Možeš li ti to vjerovati, mama? Blizanci rođeni u različite dane?" Spustila sam pogled prema Johnu koji mi je spavao na prsima, a onda prema Thomasu kojeg je držao Ethan.
Moja me majka zamolila da sve ponovim da može zapisati. I jesam, a onda je ona rekla: "Čestitam, zlato". Glasom joj se razlila blagost. "Hvala, mama", rekla sam, a Ethan mi je suflirao da iznesem sitnije, ali po mnogo čemu važnije pojedinosti. "Reci joj kako John plače više od
Thomasa i na koljenu ima madež u obliku Italije. Reci joj kako te Thomas mjerka jednim okom", prošaptao je.
Poslušala sam njegov savjet, i iako je ishod bio neizvjestan, moja je majka izabrala umirujući, gotovo radostan ton. "Nepodnošljiva mi je pomisao da si sama", rekla je majka brižno i pokajnički.
"Hvala ti, mama. To mi puno znači... Ali nisam sama. S Ethanom sam", rekla sam, ne da bih joj prkosila, nego zato što sam željela da shvati koliko mi je Ethan važan u životu.
Ethan se osmjehnuo dok je premještao Thomasa u svom naručju, a onda ga poljubio u paperjasto tjeme. "Svejedno. Majku nitko ne može nadomjestiti", rekla je odlučno.
"Znam, mama", rekla sam, dirnuta istinom u njezinoj izjavi.
"Zato ću ti doći u posjet što prije budem mogla... Početkom lipnja. Čim obavimo Jeremyjevo i Laurenino vjenčanje." "Dobro, mama", rekla sam. "To bi bilo stvarno krasno. Hvala ti."
"I, Darcy?"
"Da?"
"Silno se ponosim tobom."
Njezine su mi riječi bile kao ozeblom sunce. "Hvala, mama." "Volim te, zlato", nastavila je, a glas joj je puknuo.
"I ja tebe volim, mama. I reci tati i Jeremyju i Lauren da ih volim. Jako mi je žao što neću moći doći na njihovo vjenčanje." "Jeremy razumije", rekla je. "Svi mi razumijemo."
Kad smo se oprostile, uhvatila sam sebe kako razmišljam o tome što Thomasovo i Johnovo rođenje znače u široj perspektivi, u kontekstu naše obitelji. Stvorila sam novi naraštaj. To je za sobom povlačilo strahovitu odgovornost. Suze su mi navrle na oči, po stoti put, činilo mi se, otkad sam došla u bolnicu.
"Ta postnatalna uopće nije zezancija", rekla sam Ethanu dok sam rukavom spavaćice otirala oči.
Ethan je donio Thomasa k meni pa smo se sve četvero nagurali u krevet. "Hoće li nam doći u posjet?" pitao je. Nije mi promaknulo ono nama. Nasmiješila sam se i rekla: "Da. Poslije Jeremyjeva vjenčanja."
"Što ti kažeš na to što ćeš je vidjeti?" pitao je.
"Zapravo, jedva čekam", rekla sam, iznenađena time koliko Johna i Thomasa želim podijeliti s njome. Ethan je kimnuo, a onda mi dobacio pogled iskosa. "Želiš li još koga nazvati?"
Vidjela sam da misli na Rachel, pa sam upitno izgovorila njezino ime; ta su dva sloga ostala visjeti u sobi, s prizvukom utjehe i prijetnje u isti mah.
"No?" pitao je. "Što kažeš?"
"Kad već pitaš, mislim da ću je baš i nazvati", rekla sam odrješito. "A onda Annalise. A onda Meg i Charlotte." To je bio pravi redoslijed.
"Jesi li sigurna da želiš razgovarati s Rachel?" pitao je.
Kimnula sam. Nisam to mogla izraziti riječima, ali nekako sam neobjašnjivo osjetila poriv da sklopim službeno primirje sa svojom nekadašnjom najboljom prijateljicom. Bez obzira na to što se dogodilo u prošlosti ili što nam budućnost sprema, željela sam da vijest o rođenju Thomasa i Johna Rachel čuje od mene. I tako sam otipkala broj na Ethanovu mobitelu da se ne stignem predomisliti. Dok sam slušala kako joj telefon zvoni, nisam se mogla odlučiti želim li da odgovori ona ili da se javi sekretarica.
Zadesilo me jedino čemu se nisam nadala.
"Hal-o", rekao je Dex veselo.
Uspaničila sam se, razrogačenim očima užasnuto pogledala Ethana i izbezumljeno bez glasa izgovorila: "Dex!"
Ethan je napravio suosjećajnu grimasu, a onda stisnuo šaku u zraku da me ohrabri i prošaptao: "Nastavi. Hajde. Traži da ti dade Rachel."
To sam i učinila, crpeći snagu iz pogleda spuštenog prema Johnu koji je u snu ispuštao prigušen zvuk kao da siše. Dex je bio davna prošlost. Od njega su me dijelila doslovce dva života.
Duboko sam udahnula i rekla: "Zdravo, Dexe. Darcy je. Je li Rachel tu?"
"Zdravo, Darcy", rekao je Dex službeno. Zatim je zastao poput nekog stražara koji njuši nevolje s onu stranu oceana. "Rachel je evo ovdje", naposljetku je rekao.
Nastala je još jedna duga stanka, a na vezi se začulo šuškanje. Zamislila sam kako prekriva telefon rukom i instruira je, govori joj nešto u stilu: "Ne daj joj da te uvuče u sukob".
Sjetila sam se kad sam posljednji put vidjela Dexa, u našem starom stanu, i oblio me sram zbog psine koju sam pokušala izvesti. Svoju sam reputaciju očito zaslužila pa ga nisam mogla kriviti što sad zazire od mene.
"Zdravo, Darcy", rekla je Rachel plaho, a glas joj je zapucketao iz daljine. Bio je to glas koji sam dvadeset i pet godina slušala gotovo svaki dan, i zapanjilo me kako mi je sad zvučao u isti mah poznato i potpuno strano.
"Zdravo, Rachel... Imala sam nešto - željela sam ti nešto reći", lupetala sam dok mi je srce tuklo. "Sinoć sam rodila. Dva dječaka." "Čestitam, Darcy", rekla je. Glas joj je bio topao i iskren. "Baš mi je drago zbog tebe."
"Hvala ti", rekla sam.
"Kako se zovu?" pitala je nesigurno. "John Noel i Thomas Ethan."
"Prekrasna su mi ta imena", rekla je, a onda zastala. "Prema Ethanu?"
"Da", rekla sam, pitajući se je li joj Ethan rekao koliko smo se zbližili. Ako nije, vjerojatno je pomislila kako se pokušavam ubaciti na njezin teren kao Ethanova prisna prijateljica. Bilo je to sasvim u stilu mojih starih smicalica, pa me još jednom zapekao sram što sam nekoć bila takva. Usprkos tomu oduprla sam se porivu da objasnim zašto su ta imena bila primjerena, pa sam umjesto toga odverglala ostatak porođajne statistike.
"Kako se osjećaš?" upitala je blago.
Osjetila sam kako se opuštam dok sam govorila: "Dobro sam. Porođaj nije bio težak... Samo što sam sad stvarno umorna, ali koliko čujem, bit
će samo još gore."
Nasmijala sam se, ali Rachel je ostala ozbiljna. Pitala je hoće li moja majka doći da mi pomogne. "A-ha. Ovaj sam čas razgovarala s njom", rekla sam. "Ti si tek druga koju sam nazvala."
Željela sam da zna redoslijed. Željela sam da se to između redaka uračuna kao moja isprika. Nisam bila u stanju za sveobuhvatnu analizu našeg prijateljstva, ali željela sam da zna kako mi je žao zbog onog što se dogodilo između nas.
Nakon duge stanke rekla je: "Jako mi je drago što si nazvala, Darcy. U zadnje sam vrijeme toliko mislila na tebe, pitala se kako si." "Da. Dobila sam tvoju poruku. I dekice", rekla sam. "Stvarno su posebne. Oduševile su me. Hvala ti."
"Zbilja nema na čemu", rekla je ona.
"I kako si ti?" upitala sam, shvativši da je još nisam spremna pustiti. Nisam je se nasitila. "Dobro. Ja sam dobro", rekla je s laganom zadrškom.
"Što je novo u tvom životu?" pitala sam, aludirajući na Dexa, ali i na sve ostalo.
"Pa... Napokon sam otplatila zajmove i dala otkaz. Sad vodim pravne poslove u zakladi za sidu u Brooklynu." "To je odlično", rekla sam. "Znam da si sigurno puno sretnija."
"Da. Jako mi se sviđa", rekla sam. "Tako je lijepo kad ne moraš glavu razbijati naplaćivanjem radnih sati. ..A ni putovanje do posla nije tako strašno."
Vidjela sam da izbjegava i sam spomen Dexa, pa sam nakon sljedećih nekoliko sekundi šutnje rekla: "A ti i Dex ste dobro?"
Željela sam joj pokazati da sam prihvatila status quo. I iako mi je pomisao na njih dvoje zajedno i dalje bila čudnovata, s time sam se uistinu
posve pomirila. Kako bih mogla biti zavidna na ičijoj sreći kad sam sama bila toliko ispunjena i zadovoljna?
Oglasila se s hmm, a potom rekla: "Ethan ti nije rekao?" "Za vaše zaruke?" nagađala sam.
"Hm... Pa zapravo... Dex i ja smo... vjenčani", rekla je Rachel blago. "Jučer smo se vjenčali." "Oho", rekla sam. "Nisam znala."
Čekala sam da me zapljusne val ljubomore ili ogorčenosti. Ili bar zdrava doza čežnje. Umjesto toga osjećala sam se onako kao kad u Peopleu
čitam o vjenčanju zvijezda. Detalji me zanimaju, ali ne uživim se do kraja.
"Čestitam", rekla sam, shvativši zašto je Dexu moj poziv bio znak za uzbunu. Stigao je u svakako sumnjivom trenutku. "Hvala ti, Darcy", rekla je. "Znam... Sve je ovo tako bizarno, zar ne?" U glasu joj se osjećala isprika.
Je li joj bilo žao što se udala za Dexa? Što me nije pozvala? Zbog svega?
Nisam htjela tjerati mak na konac pa sam rekla: "U redu je, Rachel. Zaista. Drago mi je zbog tebe." "Hvala ti, Darcy."
U glavi su mi se namnožila pitanja. Htjela sam ih cenzurirati, ali onda sam pomislila, zašto ne bih pitala? "Gdje vam je bio obred?" prvo sam pitala.
"Ovdje, u gradu. U metodističkoj crkvi na uglu Šezdesete i Park Avenue." "A svadba?"
"Održali smo je u The Innu na Irving Placeu", rekla je. "Bila je jako malena." "Je li Annalise došla?"
"Da. Samo šačica prijatelja i naše obitelji... Željela sam da i ti budeš prisutna, ali..." Glas joj je zamro. "Znala sam da ne bi htjela doći. Hoću reći, ne bi mogla doći."
Nasmijala sam se. "Da. To bi bilo nekako uvrnuto, ha?" "Da. Valjda", rekla je pogruženo.
"I gdje sad vas dvoje živite?" pitala sam.
Rekla mi je da su kupili stan u Gramercyju - što je Rachel oduvijek bila najdraža četvrt u gradu.
"To je fenomenalno... A idete li na medeni mjesec?" pitala sam, sjetivši se njihova putovanja na Havaje, ali nisam dopustila da me obuzmu negativne emocije.
"Da... Večeras putujemo za Italiju", rekla je.
"O. To je krasno. Drago mi je što sam te uhvatila." "Da. I meni", rekla je.
"Nadam se da će vam biti lijepo u Italiji. Pozdravi mi i Dexa. Može?"
Rekla je da hoće. Zatim smo ponovno čestitale jedna drugoj i oprostile se. Prekinula sam vezu i pogledala Ethana kroz suze što su nanovo potekle. Suze kakve ti navru nakon što proživiš agoniju.
"Namjeravao sam ti reći", rekao je Ethan. "Ali s obzirom na tvoje preuranjene trudove, nisam te htio uznemirivati, a jučer nije bio pravi dan...
Uostalom, smatrao sam da ti Rachel to treba reći sama."
"U redu je", rekla sam. "Iznenađuje me koliko mi to ne smeta... Pretpostavljam da si ti bio pozvan?" Kimnuo je. "Da. Ali ni u jednom trenutku nisam planirao otići."
"Zašto ne?"
"Misliš da bih te ostavio?" "Mogao si."
Energično je odmahnuo glavom. "Ni govora."
"S njom si bliskiji", rekla sam, možda da vagnem njegove osjećaje prema sebi, ali i zato što me pekla savjest jer je zbog mene propustio vjenčanje jedne od svojih najboljih prijateljica.
"Bliskiji sam s tobom", rekao je ozbiljno.
Osmjehnula sam se a da nisam pritom osjetila trijumf nad Rachel, samo neopisivu bliskost s Ethanom. Pitala sam se osjeća li i on isto - ili je to za njega bila samo ljubav prema prijateljici.
"A pogledaj samo što bih propustio", rekao je Ethan, spustivši pogled na Johna i Thomasa.
Pomislila sam na ta dva događaja - rođenje moje djece i Rachelino vjenčanje - koja su se zbila gotovo istodobno, na suprotnim stranama Atlantika.
"Možeš li ti vjerovati da se sve dogodilo točno isti dan?" upitala sam ga. Ethan je odmahnuo glavom. "Iskreno, ne. Ne mogu."
"Očito nikad neću zaboraviti njihovu godišnjicu."
Ethan me rukom privukao u zagrljaj i pustio da se još malo isplačem.
Onog dana kad su nas otpustili iz bolnice Geoffrey je svratio da nas posjeti za vrijeme vizita. S Ethanom se rukovao, mene poljubio u obraz i divio se mojim sinovima.
"Kakav simpatičan čovjek", rekao je Ethan nakon što je Geoffrey izašao.
"Da, mogao bi osvojiti nagradu za bivšeg dečka godine", rekla sam, s mišlju kako sam, ma koliko simpatičan Geoffrey bio, i dalje sigurna da sam dobro postupila što sam prekinula s njime. Činjenica da je naša veza tako glatko prebrodila prijelaz u prijateljstvo bila je samo dodatna potvrda.
Obukla sam pulover koji mi je Ethan dao za Božić, a on je uvio Johna i Thomasa još i u Racheline dekice pa mi predao oba smotuljka, po jedan u svaku ruku. Ethan je zatim do kraja spakirao naše stvari, koje su bile raštrkane s kraja na kraj sobe.
"Ne želim ići", rekla sam. "Zašto ne?" pitao je.
Pokušala sam objasniti svoju želju da u bolnici ostanem zauvijek, s vojskom sestara i liječnika koji su dvorili mene i moju djecu. Zavidjela sam ženama čiji su trudovi upravo počinjali, i rekla Ethanu da bih tu bol opet proživjela ispočetka za još nekoliko noći u prenoćištu.
Ethan me smirio da se nemam zašto brinuti. "Snaći ćemo se mi", rekao je. "Vidjet ćeš."
To me držalo me tijekom onih prvih suludih dana i tjedana kod kuće. Dalo mi je snage da prebrodim strah da će moja dječica najednom prestati disati, frustraciju oko dojenja, moju nesigurnost za vrijeme kupanja i sve one ostale rutinske, ali naoko nesavladive zadatke. Najviše od svega, dalo mi je snage da prebrodim agoniju besanih noći. Roditelji jednog novorođenčeta znaju govoriti o tome koliko te nedostatak sna iscrpi, ali kada doživiš beskrajni krug buđenja-hranjenja-presvlačenja s blizancima, jednostavno ne možeš sebi doći. Recimo samo da sam shvatila zašto je uskraćivanje sna glavna metoda u mučenju političkih zatvorenika.
Ni dani nisu bili puno lakši. Prljavo rublje, suđe i računi gomilali su se alarmantnom brzinom. Hrana je nestajala još i brže, pa smo često pribjegavali otvaranju prašnjavih limenki, radije nego da se u svom deliričnom stanju odvučemo onih nekoliko ulica do trgovine s namirnicama. Bilo je toliko dana kad smo se tek kasno popodne presvukli iz pidžama ili oprali zube. A ja pogotovo nisam imala energije da se šminkam ili sušim kosu fenom, čak niti da se pogledam u ogledalo, osim u prolazu, kad bi mi pogled s užasom pao na zamršenu kosu, upale oči i onih sedam kilograma, uglavnom oko struka, koje nikako da skinem.
Ukratko, to se baš i ne bi moglo nazvati plodnim tlom za romantiku, ali ona je svejedno postojala, bujala je između Ethana i mene, ogledajući se u svakoj malenoj ljubaznoj gesti. Bila je to ljubav u glagolskom obliku, kako je to Rachel govorila. Ljubav od koje sam se osjećala potpunije nego ikad prije u svojoj glamuroznoj, jimmy chooicama obilježenoj prošlosti.
No na površini Ethan i ja smo ostali "samo prijatelji". Te su me dvije riječi progonile, pogotovo kad bi Ethan otišao, svakih nekoliko dana, da bude sa Sondrine. Ona mu je i dalje bila djevojka. Ja sam mu bila samo prijateljica. Točno, bili smo prijatelji koji su izmjenjivali osjećajne poglede, prijatelji koji su spavali u krevetu nabijenom seksualnom napetošću, prijatelji koji su smišljali bilo kakve izlike samo da se dotaknu; ali brinula sam se da nikad nećemo napraviti onaj pogibeljni korak u nepoznato i postati pravi par, trajni tim. Mučile su me noćne more o tragičnom kraju: Ethan se ženi sa Sondrine, a ja se vraćam u New York s Thomasom i Johnom. Probudila bih se, u znoju i suzama, okusivši žalost i čemer koji će me čekati budem li ostatak života morala provesti sama, pitajući se koliko smo samo fenomenalan par mogli biti, da je bar jedno od nas smoglo snage i riskiralo.
A onda, jednog popodneva u kasnom travnju, kad smo Ethan i ja odveli dječake na našu svakodnevnu šetnju Holland Parkom, on je svečano objavio da je večer prije, uz kamenice u Bibendumu, prekinuo sa Sondrine. Osjetila sam kako me uzbuđenje preplavljuje i mogućnosti se otvaraju. Također sam oćutjela i nelagodu između nas. Naša posljednja zapreka je nestala, ali što sada?
Nervozno sam se nasmijala i provokativnim tonom rekla: "Malo je uvrnuto nekom nogu dati dok jedeš kamenice, zar ne?" "Pa," rekao je Ethan, uprijevši pogled na stazu pred nama, "ja ne uspijem uvijek lijepo upakirati stvar... kao što ti dobro znaš."
Njegovo "kao što ti dobro znaš" činilo se bremenito značenjem, pa sam se još i više usplahirila. I tako sam nastavila prtljati, razbrbljavši se o tome kako sam mislila da se kamenice ne smiju jesti u mjesecima koji imaju slovo r u nazivu.
"Jeli smo kamenice -fin de clair - koje se mogu jesti cijele godine. Ali hvala ti lijepa na brizi", rekao je, zijevnuvši tobože nehajno. "Nema na čemu", rekla sam dok smo s noge na nogu šetali po Cricket Lawnu. Prošla je duga minuta, tišina se između nas zgusnula. "Kako se osjećaš?" naposljetku sam pitala, pomno birajući riječi. "Što se prekida tiče?"
Ethan mi je dobacio pogled podignutih obrva. "Dugo se to spremalo. Mislim da sam jednostavno bio previše neispavan da bih se toga ranije uhvatio, shvaćaš?"
Kimnula sam. Shvaćala sam.
"Jednostavno se nisam baš zbližio s njom", nastavio je. "Nakon toliko vremena trebao sam osjećati veću bliskost s njom. Ili bar imati osjećaj da je poznajem... Ono, poznajem njezin ukus u glazbi, umjetnosti, hrani, putovanjima, književnosti. Ali svejedno nisam upoznao nju. Ili je možda jednostavno nisam dovoljno jako želio upoznati."
Ponovno sam kimnula, primijetivši da smo oboje ubrzali korak i da se izbjegavamo pogledati.
"Bilo je tu i drugih stvari", nervozno je čavrljao. Prestao je gurati kolica taman koliko mu je trebalo da spusti ruku i Johnu popravi kapu koja mu je kliznula preko očiju, a onda je rekao: "Bila je toliko nepopustljivo antiamerički nastrojena. Ja sam prvi koji će podići glas i kritizirati našu vladu. Ali dizalo mi je tlak kad je to radila ona. Hvatao sam sebe kako si stalno grizem jezik da ne bih rekao: 'Stara moja, da nas nije bilo, govorila bi ti njemački.'"
Nasmiješila sam se, odglumivši da mi je pozornost odvukla obližnja nogometna utakmica tri na tri. "A onda još i njezin miris..." rekao je.
"Što? Zar se ne pere redovito?"
Odmahnuo je glavom. "Ne. Savršeno je čista. I koristi fine parfeme i sve to. Ali ima nešto u njezinu pravom, prirodnom mirisu. U tome kako joj koža miriše. Jednostavno mi se nije sviđalo... A to se teško dade izgladiti, shvaćaš."
"Imam li ja miris? Kad ne nanesem parfem?" pitala sam, zabrinuvši se naglo da se Ethanu ni moj ne sviđa, i da ja samo umišljam našu fizičku, kemijsku povezanost.
Ethan mi je dobacio pogled dok mu je grimiz bojio obraze. "Da. Imaš ti miris", rekao je polako. "I?" upitala sam dok mi je srce tuklo.
Prestao je hodati, okrenuo se prema meni i zagledao mi se u oči. "Tvoj je miris gotovo citrusan. Sladak, ali ne previše."
Izraz na njegovu licu izbrisao je i zadnji tračak moje sumnje. Sad sam bila sigurna - Ethan me volio koliko i ja njega. Nasmiješila sam se, osjetivši kako me hvata vrtoglavica i nestaje mi daha, kad je svoju ruku ovio oko moje, dok je drugom i dalje držao dršku kolica. I prije smo se mi često držali za ruke, ali ovaj je put bilo drukčije. Ovo je bio uvod u nešto više. I točno tako, Ethan me privukao k sebi. Zatim je sklopio oči, zaronio lice u moj vrat i udahnuo.
"Da. Ti mirišeš kao naranča", prošaptao je. "Naranča u tvojoj čarapi u božično jutro."
Tijelo mi je stresao strujni udar i shvatila sam što znači kad koljena zaklecaju. Zažmirila sam, rukama obgrlila Ethanova ramena i čvrsto se uhvatila. A onda, nasred Holland Parka, među nogometašima, psima i djecom, Ethan i ja smo podijelili svoj prvi pravi poljubac. Nisam sigurna koliko je trajao - deset sekundi ili pet minuta ili negdje između - ali znam da se činilo kao da je na svijetu stalo sve, osim naših srdaca što su tukla jedno o drugo. Sjećam se kako je njegova topla ruka kliznula ispod moje jakne i košulje, kako su mi se njegovi dugi, vitki prsti utisnuli u leda. Sjećam se kako sam pomislila koliko silno svu njegovu kožu želim osjetiti na svojoj.
Kad smo se napokon razdvojili, Ethan je moje ime izgovorio kao što nikad nitko nije; glas mu je bio podjednako nabijen i nježnošću i željom.
Oči su mi zasuzile dok sam gledala u njegove.
On je i dalje bio Ethan, onaj žgoljavi klinac s igrališta i moj najbolji prijatelj. Ali ujedno je bio i netko nov. "Mislim da znaš pravi razlog zbog kojeg smo Sondrine i ja prekinuli", rekao je.
"Da. Mislim da znam", šapnula sam.
Osjetila sam kako blistam, željno iščekujem ono što slijedi. To popodne i svaki dan poslije toga. Svoju sam ruku provukla iznad njegova lakta pa smo okrenuli kolica i krenuli doma.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Nešto plavo - Page 2 Empty Re: Nešto plavo

Počalji od Mustra Čet Apr 19, 2018 10:27 am

 Nešto plavo - Page 2 Image_2


Dvije godine poslije
Sunčani je ljetni dan u Londonu. Čekam u Holland Parku, odjevena u šifonsku haljinu boje slonovače, toliko mekanu da je ne mogu prestati dodirivati. Haljina na leđima ima v-izrez, a sprijeda je nabrana na prsima i ukrašena ljeskavim perlicama. Suknja je ležernog A-kroja - romantična i jednostavna - a na povjetarcu leprša baš kako treba. Žena u salonu vjenčanica u Kensingtonu rekla mi je da je ta kreacija nadahnuta edvardijanskom erom - što je zazvučalo kao nešto što bi se svidjelo Ethanu. Bila je to prva vjenčanica koju sam probala, ali jednostavno znaš kad je nešto ono pravo.
Kad je gudački kvartet zasvirao, zirnem iza ugla Belvederea, prema vrtovima, i dopuštam sebi da bacim pogled na Ethana. Bili smo razdvojeni tek dvadeset i četiri sata, ali nama je to bilo dugo. Bilo zbog naše razdvojenosti, njegova Armanijeva odijela ili emocionalnog dana, nikad nije izgledao privlačnije. Osjećam kako me steže u prsima pa počinjem brzo i plitko disati da se ne bih rasplakala. Na trenutak poželim da imam oca na kojeg se mogu nasloniti ili djeverušu da hoda za mnom. Ali ne, donijela sam pravu odluku. Na dan svog vjenčanja hodam sama, ne iz prkosa ili da bih tjerala po svome, nego više kao vlastiti intimni simbol koliko sam daleko dogurala.
Duboko udišem i iza ugla skrećem prema vrtovima. Sad mi se pogled na Ethana otvara do kraja, po licu mu vidim da misli kako prekrasno izgledam, i ne mogu dočekati da čujem kako svoje osjećaje poslije pretače u riječi. Nitko se ne zna izraziti kao što on zna. Ne mičem pogled s njegova. Napokon sam pokraj njega.
"Zdravo", prošapće.
"Zdravo", uzvraćam mu šaptom dok svećenik počinje govoriti.
Obred je kratak, usprkos satima koje smo Ethan i ja proveli sastavljajući svoje zavjete. Neke smo dijelove ostavili da budu tradicionalni, ostatak izbacili, ali svaka riječ odiše našim vlastitim značenjem. Ethanove su oči na kraju vlažne i obrubljene crvenilom. Naginje se naprijed i svojim usnicama dotiče moje. Uzvraćam poljubac svomu mužu, pamteći taj trenutak, sunce koje osjećam na koži, miris divljeg cvijeća u luku iznad nas, zvuk pljeska i škljocanje fotoaparata i slavodobitne zvuke Beethovenove "Ode radosti".
Osjećam ushit kao i Ethan, i okrećem se, s rukom u njegovoj, licem prema našim uzvanicima. Prvo ugledam svoju majku kako čipkastim rupčićem otire oči. Moj tata sjedi pokraj nje, drži Thomasa i Johna. Moji su roditelji oduševljeni što sam našla pravu ljubav, i što sam je otkrila u književniku sa stanfordskom diplomom, čija je knjiga o otkrivanju ljubavi tamo gdje je ne očekuješ međunarodni bestseler. Sumnjam da će se moji roditelji ikad promijeniti - uvijek će silno držati do novca, materijalnih stvari i imidža, ali isto sam tako svjesna da je jaz između nas djelomice uzrokovala briga i skrb za dijete. Sada te osjećaje shvaćam.
Dok se Ethan i ja spuštamo vrtnom stazom, smješkamo se našim drugim uzvanicima. Vidim svog brata i Lauren, novopečenu trudnicu... Ethanovu majku i oca, koji su po svemu sudeći sinoć na probnoj večeri nanovo razbuktali ljubavni plam... Annalise, Grega i slatku malu Hannu koja će uskoro navršiti tri godine... Martina i njegovu novu djevojku Lucy... Phoebe, koju sam s vremenom počela cijeniti, a nakon pokojeg koktela čak mi je i draga... Charlotte i Johna s Natalie... Meg, Yossija i njihova sina Lucasa... Geoffreyja i Sondrine koji su se nedavno zaručili, što je Ethana i mene uvelike zabavilo.
A onda, u zadnjem redu, ugledam njih. Rachel i Dexa s njihovom novorođenom kćeri Julijom, slikom i prilikom svoje majke, ali s Dexterovom tamnom, valovitom kosom. Odjevena je u ružičastu štepanu haljinicu koju sam joj poslala za prvi rođendan. Dok prolazim pokraj njih, pokazujem na plavi svileni obrub s pohabanih dekica Thomasa i Johna dok su bili bebe; sada vrpcu svezanu oko mog buketa bijelih ljiljana. Rachel i ja ne razgovaramo često, ali rekla sam joj za plan da tu vrpcu iskoristim kao svoje "nešto plavo" s popisa onog što mladenka mora nositi. Vidjela sam da je dirnuta, sretna što u našem danu igra neizravnu ulogu.
"Predivna si!" sad mi govori bez glasa.
Dex mi se smiješi, gotovo s dragošću, a ja mu uzvraćam, ljubazno kimajući glavom. Teško je vjerovati da smo sedam godina bili zajedno. Sad mi se čini tek poput poznanika s izvanredno kvalitetnom kosom.
Stižemo na kraj staze i ja se okrećem prema Ethanu. A onda podižemo Thomasa i Johna koji su se otrgnuli mom tati i pojurili za nama. "Jesmo li se već vjenčali, mama?" pitaju s britanskim naglaskom koji nisu naučili kod kuće.
"Jesmo!" smijem se.
"Jesmo! Stvarno smo se vjenčali!" kaže Ethan.
Napokon.
Prisjećam se onog jesenskog dana kad me Ethan zaprosio. Za vikend smo otputovali u Edinburgh, da proslavimo moj novi posao na prikupljanju financijskih sredstava u organizaciji Posvoji minsko polje. Nakon što smo se prijavili u hotel, odlučili smo se popeti na Arthur's Seat, malenu planinu što se uzdiže nad tim drevnim gradom. Dok smo se odmarali na obronku i divili pogledu što je ispod pucao u daljinu, Ethan mi je uručio majušni komad papira, tako izlizan da je na opip djelovao kao baršun. Kad sam bolje pogledala, vidjela sam da je to poruka koju sam mu dala u petom razredu. Ona poruka s "Hoćeš li hodati sa mnom?" i kućicom pokraj hoću prekriženom crvenom olovkom.
"Gdje li si samo to našao?" pitala sam ga, a u glavi mi se zavrtjelo što je sačuvao najstariji komadić naše zajedničke povijesti.
"Našao sam ga u kutiji sa starim papirima", rekao je sa smiješkom. "Mislio sam da sam ti ga vratio, ali očito nikad nisam?" "Nisi. Samo si mi pod odmorom rekao da. Sjećaš se?"
"Bit će." Ethan je kimnuo, a onda rekao: "Okreni ga".
I jesam, a na drugoj sam strani vidjela da je ispisao vlastito pitanje.
Hoćeš li se udati za mene?
Podigla sam pogled i lecnula se. Potom sam zaplakala i rekla hoću, hoću! Ethanove su ruke lagano podrhtavale dok je iz džepa na jakni vadio kutiju, otvorio je i na prst mi stavio blještav prsten s dijamantom jastučastog reza.
"Za obitelj nisu potrebni zavjeti ni genetika. Mi to već jesmo", rekao je Ethan. "Ali želim da to postanemo i službeno. Želim da to traje vječno." A onda je, uvijek spreman da filmom ovjekovječi neki trenutak, ispružio ruku i opalio našu zaručničku fotografiju. Znala sam da mi je kosu zamrsio vjetar i da su nam oboma nosovi crveni i da cure od hladnoće, ali nije me bilo briga. Naučila sam zanemarivati te površinske stvari, cijeniti sadržaj, a ne formu. Znala sam da kad god pogledam tu našu sliku s planine u Škotskoj neću vidjeti nikakve nesavršenosti, i da ću se sjetiti samo
Ethanovih riječi. Želim da to postanemo i službeno. Želim da to traje vječno.
I tako smo ovog radosnog lipanjskog dana, pod nebom tako plavim da je izgledalo retuširano, postali upravo to: službena obitelj, na putu u svoju vječnost.
Poslije, nakon što smo se svi preselili u Belvedere na rani ručak uz pjenušac, počele su zdravice Ethanu i meni. Neki se šale na račun naše romance iz petog razreda. Drugi aludiraju na naš grozničavi život roditelja blizanaca, diveći nam se kako sve to uspijevamo. Svi kažu koliko im je drago zbog nas.
A onda, kad sam pomislila daje i posljednja zdravica završila, Rachel nesigurno ustaje i nakašljava se. Izgleda nervozno, ili mi se to možda samo čini jer znam koliko mrzi držati govore.
"Nema toga zbog čega bih osjećala veći ponos ili sreću nego što ovdje prisustvujem vjenčanju dvoje tako bliskih prijatelja", otpočinje, podižući pogled s koncepta i prelijećući njime preko prostorije. "Darcy i Ethana poznajem već cijelu vječnost, i zato znam koliko su dobri ljudi. Isto tako znam da su zajedno utoliko bolji." Zastaje, pogled joj se sreće s Ethanovim pa s mojim. "Valjda je u tome snaga prave ljubavi i pravog prijateljstva... Valjda je to smisao svega." Podiže svoju čašu, smiješi se i kaže: "Nazdravimo stoga Ethanu i Darcy, pravoj ljubavi i pravom prijateljstvu."
Dok svi plješću i otpijaju pjenušac, ja Rachel uzvraćam osmijeh, pomislivši kako je to rekla da nije mogla točnije. Ljubav i prijateljstvo. Oni od nas stvaraju ono što jesmo, a oni nas mogu i promijeniti, ako im dopustimo.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Nešto plavo - Page 2 Empty Re: Nešto plavo

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu