Most preko vječnosti
Strana 1 od 2
Strana 1 od 2 • 1, 2
Most preko vječnosti
First topic message reminder :
Ako ste ikad osjećali da ste sami u svijetu stranaca, da vam nedostaje netko koga nikada niste sreli, poruku svoje ljubavi naći ćete u “Mostu preko vječnosti”... Mi smo most preko vječnosti koji se nadvija iznad mora i upušta u pustolovine zbog užitaka, živimo misterije zabave radi, sami biramo katastrofe, trijumfe, izazivamo nevjerojatne događaje, ispitujemo sebe, opet i opet, učimo voljeti, i volimo i volimo...
Ako ste ikad osjećali da ste sami u svijetu stranaca, da vam nedostaje netko koga nikada niste sreli, poruku svoje ljubavi naći ćete u “Mostu preko vječnosti”... Mi smo most preko vječnosti koji se nadvija iznad mora i upušta u pustolovine zbog užitaka, živimo misterije zabave radi, sami biramo katastrofe, trijumfe, izazivamo nevjerojatne događaje, ispitujemo sebe, opet i opet, učimo voljeti, i volimo i volimo...
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
14.
Mlažnjak jedan pet jedan X-ray", rekao sam pritišćući gumb mikrofona,"nalazi se na visini tri pet nula, traži spuštanje na dva sedam nula."
Pogledao sam ispod maske za kisik kroz deset kilometara neba popodnevne pustinje južne Californije provjeravajući nebo ispod sebe i polagano se i postupno spuštajući.
Tehnički, letio sam na zapad kako bih održao predavanje na sveučilištu u Los Angelesu. Ali odlučio sam krenuti nekoliko dana ranije.
"Roger pet pet X", oglasio mi se centar u Los Angelesu."Dozvola za spuštanje na dva pet nula, spuštanje brzo,"
Brzina od šesto pedeset kilometara na sat nije bila dovoljna. Žudio sam da što prije sletim i vidim Leslie, ali takvu brzinu nisam mogao postići u avionu.
"1 pet pet X, dozvola za spuštanje na jedan šest tisuća."
Primio sam dozvolu, nagnuo nos aviona prema dolje i ubrzao. Igla visinomjera se okrenula prema dolje.
"Mlažnjak pet pet X-ray je prošao letačku visinu jedan osam nula", rekao sam,"i otkazuje Item Fox."
"Roger, pet X-ray, otkazani ste na nula pet. Squawk VFR, ugodan dan."
Konture maske za kisik još uvijek su se ocrtavale na mom licu kad sam pokucao na vrata kuće na rubu Beverly Hillsa. Simfonijski je orkestar treštao na glazbenoj liniji; teška su vrata podrhtavala. Pozvonio sam, glazba se stišala. Zatim se pojavila ona, oči od mora i sunčeve svjetlosti, veseli pozdrav. Bez dodira, bez rukovanja, i niti meni, a ni njoj to nije bilo neobično.
"Imam iznenađenje za tebe", rekla je nasmijavši se pri samoj pomisli na to.
"Leslie, mrzim iznenađenja. Oprosti što ti to nisam nikada rekao, ali mrzim i prezirem iznenađenja, poklone. Sve što poželim, sam si kupim. Ako nešto nemam, znači da to i ne želim. I zato", rekao sam pokušavajući sažeti zaključak,"kad mi nešto pokloniš, poklanjaš mi nešto što ne želim. Nadam se da onda neće biti problema ako isto vratim."
Otišla je u kuhinju, njezina je kosa blistala na ramenima i leđima. S namjerom da sudjeluje, došla je njezina stara mačka uvjerena da je vrijeme za večeru."Ne još", rekla joj je nježno."Još uvijek nije vrijeme za večeru malim pahuljastim dlakavim stvorenjima.""Čudim se da i ti nisi kupio jednu sebi", rekla je pogledavši me preko ramena i nasmijavši se kako bi mi dala do znanja da je nisam uvrijedio."Mislim da bi ti neizostavno morao imati barem jednu, ali ako je ne želiš, možeš je baciti. Izvoli."
Poklon nije bio umotan. Velika zdjela iz dućana sve po dolar, iz jeftinog dućana, a na unutrašnjoj se strani nalazio crtež praščića.
"Leslie! Da sam je vidio, kupio bih je! Ovo je zapanjujuće! Što je u stvari ova slatka ... stvar?"
"Znala sam da će ti se svidjeti! Zdjela za hranjenje praseta. I ... žlica za praščiće!" I u ruci mi se našla žlica za osamdeset i osam centi s nečim nalik na golemu svinju urezbarenim na vršku drške."A ako pogledaš u hladnjak ..."
Brzo sam otvorio vrata i unutra ugledao dva galona sladoleda i posudu s kilogramom GRANULIRANE ČOKOLADE ZA PODGRIJAVANJE. Na svakoj se kutiji nalazila šarena vrpca. Hladna se izmaglica polagano širila iz ledom prekrivenih kutija i tiho padala prema podu.
"Leslie!"
"Da, praščiću?"
"Ti ... Ja ... Misliš li ..."
Nasmijala se samoj sebi i hiru kao i zvukovima koje sam proizvodio kad sam ugledao zaleđenu slasticu.
Nije poklon iz sjećanja istisnuo riječi, već iznenađenje, da je ona koja jede samo sjemenke i salatu, kupila ekstravagantne poslastice i stavila ih u zamrzivač samo da bi me promatrala kako ostajem bez riječi u trenutku kad otvorim hladnjak.
Izvukao sam kutije iz hladnjaka i stavio ih na kuhinjski stol. Otvorio sam ih. Pune do vrha. Čokoladni sladoled."Nadam se da imaš žlicu i za sebe", rekao sam otresito i gurnuo svoju žlicu u kremasti snijeg."Učinila si nešto nepromišljeno, ali sada je kasno i nije nam preostalo ništa drugo, već da uništimo dokaze. Hajde! Jedi!"
Uzela je minijaturnu žlicu iz ladice."Zar ne želiš vrelu čokoladu? Zar više ne voliš vrelu čokoladu?"
"Lud sam za njom. Ali poslije današnjeg dana, ni ti, a niti ja, do kraja života nećemo više poželjeti vidjeti riječi 'vrela čokolada'." Ljudi ne rade ništa što im nije svojstveno, pomislio sam žlicom zgrabivši granuliranu čokoladu i prebacivši je u lončić. Je li moguće da je jedna od njenih osobina nepredvidljivost? Kako sam uopće mogao pomisliti da je poznajem?
Okrenuo sam se, a ona me je promatrala, sa žlicom u ruci, nasmijana."Možeš li stvarno hodati po vodi?" upitala je."Onako kako si hodao u knjizi s Donaldom Shimodom?"
"Naravno. I ti možeš. Sam nisam pokušavao, u ovom životu. U vremenu i prostoru u kojem vjerujem da živim. Vidiš, postaje sve složenije. Ali radim na tome!"
Miješao sam čokoladu, pokušavao sam otopiti grumen koji se uhvatio za žlicu."Jesi li imala izvantjelesnih iskustava?"
Nije trepnula na moje pitanje ili me zamolila da joj ga objasnim."Dva puta. Jednom u Meksiku. Jednom u Dolini smrti, na vrhu planine, u noći obasjanoj zvijezdama. Nagnula sam se prema natrag kako bih uživala u pogledu i počela sam padati prema zvijezdama ... " U njenim su očima zasjale suze.
Tiho sam rekao;"Sjećaš li se, sjećaš li se kad si bila u zvijezdama, kako je sve bilo lako, prirodno, jednostavno, ispravno, stvarno kao povratak kući? Sjećaš li se kako je biti oslobođen od tijela?""Da."
"Hodanje po vodi je isto. To je moć koja je u nama ... to je rezultat sile u nama. Jednostavno je, lako i prirodno. Moramo pažljivo i predano učiti i neprestano se podsjećati da ne smijemo koristiti te moći zato što u tom slučaju ograničenja zemaljskog života postaju jako zamršena i raspuštena i samim time ne možemo usredotočeno pratiti lekciju. Problem je da s vremenom postanemo toliko dobri, kad je kontrola uporabe tih moći u pitanju, da postajemo uvjereni kako ih više ne posjedujemo. Vani, sa Shimodom, nije bilo pitanja.
Kad je otišao, prestao sam vježbati. Mrvice toga traju dugo vremena, pretpostavljam."
"Poput vrele čokolade."
Pogledao sam je oštro. Je li me to ona ismijavala?
Čokolada je počela kipjeti u lončiću."Ne. Vrela čokolada traje duže od duhovnih spoznaja. Vrela je čokolada OVDJE! Vrela čokolada ne predstavlja opasnost našim udobnim i široko prihvaćenim pogledima na svijet. Vrela čokolada je SADAŠNJOST! Jesi li spremna za malo vrele čokolade?"
"Sasvim malo", rekla je.
Do trenutka kad smo pojeli desert, kasnili smo i morali smo stajati u redu koji se protezao kroz dva bloka kako bismo kupili karte za kino.
Vjetar je puhao s mora, hladio je noć i ne želeći da joj bude hladno, zagrlio sam je."Hvala ti", rekla je."Mislila sam da nećemo dugo stajati vani. Je li ti hladno?"
"Uopće," odgovorio sam,"uopće mi nije hladno."
Razgovarali smo o filmu koji smo namjeravali pogledati; ona je uglavnom pričala, a ja sam slušao; što gledati, na što obratiti pozornost, kako otkriti u kojim je dijelovima novac bespotrebno potrošen i gdje ušteđen. Nije mogla podnijeti razbacivanje novcem. Dok smo stajali u redu, počeli smo razgovarati i o drugim stvarima.
"Kako je biti glumica, Leslie? Nikad nisam znao, a uvijek sam se pitao."
"Ah, Mary Glumica", rekla je i nasmijala se."Zar te stvarno zanima?"
"Da. Za mene je to tajna. Kakav je to život?"
"Ovisi. Ponekad je predivan, ako imaš dobar scenarij, dobre ljude oko sebe koji iz dubine srca žele stvoriti nešto dobro. Ali to je rijetkost. Ostatak je samo običan posao. Većina filmova ne ostavlja dubok trag na čovječanstvu. Bojim se da je to prava istina." Pogledala me upitno."Zar stvarno ne znaš kako je? Zar nikada nisi bio na lokaciji za snimanje?"
"Samo vanjskoj. Nikada u studiju."
"Sljedeći put kad budem snimala, hoćeš li doći?"
"Naravno. Hvala ti!"
Koliko mogu naučiti od nje, zapitao sam se. Što je naučila u svom životu zvijezde ... da li ju je promijenio, povrijedio, natjerao je da i ona sagradi zidove oko sebe? Zračila je određenom vrstom samopouzdanja, pozitivnim pogledom na život koji je privlačio poput magneta, slasno privlačio. Stajala je na vrhovima planina u kojima sam ja mogao uživati samo iz daljine; vidjela je svjetla, znala je tajne koje ja nikada nisam otkrio.
"Ali nisi mi odgovorila", rekao sam."Osim snimanja filmova, kakav je život, kakav je osjećaj biti Mary Glumica?"
Pogledala me, kratko razmišljala, zatim sve istresla.
"U početku je uzbudljiv. Misliš da si drukčiji, da imaš nešto novo za dati, i to je ponekad čak i istina. Zatim otkriješ da si ista osoba koja si bio i prije; jedina je promjena to što odjednom gledaš svoje slike svugdje i čitaš članke o sebi u kojima piše tko si i što si rekao i kamo namjeravaš ići i ljudi te zaustavljaju na cesti kako bi porazgovarali s tobom. I odjednom si zvijezda. Ali mislim da je bolja riječ predmet koji budi znatiželju. I samom sebi kažeš: Ne zaslužujem svu tu pozornost!"
Pažljivo je razmislila."Kada postaneš zvijezda ljudima nisi važan ti, već nešto drugo. Mislim da im je važno to što im predstavljaš u životu."
Kada zaglibimo u nekakvu raspravu, u nama raste uzbuđenje, osjećaj da nove sile brzo izrastaju. Slušaj pažljivo, Richarde, u pravu je!
"Drugi ljudi misle da znaju što si: slava, seks, novac, moć, ljubav. To može biti samo san agenta za odnose s javnošću koji nema veze s tobom, možda je čak nešto što ne želiš, ali misle da si to ti. Ljudi jure prema tebi sa svih strana, misle da će dobiti sve što predstavljaš samo ako te dodirnu. Zastrašujuće je i zato sagradiš zidove oko sebe, debele staklene zidove dok pokušavaš razmisliti, pokušavaš udahnuti. Duboko u sebi znaš tko si, ali ljudi oko tebe vide nešto posve drugo. Možeš prihvatiti nametnutu sliku, postati samo projekcija i zaboraviti pravog sebe, ili nastaviti živjeli kao i prije i osjećati se licemjerno dok igraš ulogu koja ti je namijenjena.
Ili možeš odustati. Zapitala sam se zašto, ako je život glumaca toliko divan, zašto ih je toliko alkoholičara, narkomana, zašto se toliko razvode i ubijaju stanovnici Zvjezdanog grada?" Pogledala me je ranjivo, nezaštićeno."Odlučila sam da ne vrijedi. 1 uglavnom sam prestala raditi."
Želio sam je podići i zagrliti zato što je tako iskrena.
"Ti si poznati pisac", rekla je."Zar se ne osjećaš isto; zar ti ovo što sam rekla nema smisla?"
"Ima. Ali postoji još toliko toga što moram naučiti o tome. U novinama, jesu li i tebi učinili isto? Tiskali stvari koje nikada nisi izgovorila?"
Nasmijala se."Stvari koje ne samo da nikada nisi rekao, već nikada nisi ni pomislio, u koje nikada nisi vjerovao i koje nikada ne bi učinio. Priča tiskana o tebi, s citatima, od riječi do riječi izmišljena. Mašta. Nikada nisi vidio novinara ... nikada nisi primio telefonski poziv, ali si u novinama! I moliš se da čitatelji ne povjeruju u ono što vide na stranicama novina."
"Nov sam u tom poslu, ali imam svoju teoriju."
"Reci mi."
Ispričao sam joj sve o tome kako sam uvjeren da zvijezde predstavljaju modele ostatku čovječanstva i da su tu, na promatranju, dok ih svijet izlaže iskušenjima. Nisam zvučao jasno kao što su zvučale njene riječi.
Podigla je glavu prema meni i nasmijala se. Kad sunce zađe, primijetio sam, njene oči promijene boju, postanu mješavina mora i mjesečine.
"To je simpatična teorija, primjeri", rekla je."Ali svaki je čovjek primjer, zar ne? Zar svatko nije projekcija onoga što misli, svih odluka koje je donio?"
"Istina. Ali ne znam baš za sve; nisu mi važni osim ako ih nisam upoznao ili čitao o njima ili ih vidio na ekranima. Prije nekog vremena, na televiziji je igrala dokumentarna serija, znanstvenik je istraživao što čini zvuk violine onakvim kakav je. Zapitao sam se što to ljudima treba? Milijuni ljudi gladuju, kome treba istraživanje o violini?
Zatim sam pomislio da ne smijem tako razmišljati. Ljudima su potrebni modeli, ljudi koji žive zanimljive živote, koji otkrivaju najrazličitija znanja, mijenjaju glazbu našeg vremena. Što ljudi rade sa svojim životima ako ih ne muče glad, kriminal, ral? Moramo izdvojiti ljude koji su donijeli odluke koje možemo i mi donijeti kako bismo postali prava ljudska bića. Ako toga nema, možemo imati svu hranu ovog svijeta pa što onda? Modeli! Obožavamo ih! Zar ne misliš tako?"
"Mislim da da", rekla je."Ali ne sviđa mi se riječ model. "
"Zašto ne?" upitao sam i odmah otkrio odgovor."Zar si bila model?"
"U New Yorku", odgovorila je kao da se radi o sramotnoj tajni.
"Što je loše u tome? Model je javni primjer posebne ljepote!""To je ono što ne valja. Teško je živjeti takve kriterije. Oni plaše Mary Glumicu."
"Zašto? Što je toliko strašno u tome?"
"Mary je postala glumica zato što je studio zaključio da je jako lijepa i od tada strahuje da će svijet otkriti da nije toliko lijepa i da nikada nije bila takva. Biti model je već bilo dovoljno strašno. Kad postaneš javni primjer zbog svoje ljepote, postaje ti teško."
"Ali Leslie, ti jesi lijepa!" Zacrvenio sam se."Htio sam reći, nema sumnje da si ... da si ... iznimno privlačna ... "
"Hvala ti, ali nije važno ono što ti kažeš. Bez obzira na riječi koje joj kažeš, Mary misli da je ljepota projekcija nečega što je netko drugi stvorio za nju. I postaje zatvorenik te projekcije. Čak i kad ide u trgovinu, mora biti sređena. Uvijek postoji mogućnost da će je netko prepoznati i da će reći svojim prijateljima: Trebao si je vidjeti u živo! Nije ni upola toliko lijepa! i Mary ih je razočarala." Ponovo se nasmijala pomalo sjetno."Svaka glumica u Hollywoodu, svaka lijepa žena koju znam, pretvara se da je lijepa, a strahuje da će svijet otkriti istinu o njoj, prije ili kasnije. I ja također." Odmahnuo sam glavom."Luda si. Luda."
"Svijet poludi kad je u pitanju ljepota."
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
"Ja mislim da si lijepa."
"A ja mislim da si ti lud."
Nasmijali smo se, ali nije se šalila.
"Je li istina", upitao sam je,"da lijepe žene imaju tragične živote?" To sam zaključio na osnovu svoje savršene žene s njenih mnoštvo tijela, možda ne toliko tragične, ali teške. Nezavidne. Bolne.
Razmislila je nakratko,"Ako se poistovjete sa svojom ljepotom", rekla je,"traže isprazan život. Kad sve ovisi o izgledu, izgubiš se u pogledima u zrcalo i nikada se više ne pronađeš."
"Ti si, čini mi se, pronašla sebe."
"Ono što sam otkrila nisam otkrila zahvaljujući ljepoti.""Ispričaj mi."
To je i učinila, a ja sam slušao prestrašen i zapanjen. Leslie se pronašla u mirovnim pokretima, u ulozi glasnogovornika agencija koje je osnovala i kojima je upravljala, a ne u filmovima. Prava je Leslie Parrish držala govore, vodila političke kampanje, borila se protiv stavova američke vlade prema ratu u Vijetnamu.
Dok sam pilotirao avionima vojnog zrakoplovstva, ona je na Zapadnoj obali vodila mirovne marševe.
Zato što se suprotstavila instituciji rata, zakon ju je gušio, napadale su je desničarske bande. Ali ustrajala je, organizirala još veća okupljanja, proteste, sakupljala je goleme količine novca.
Pomagala je ljudima da ih izaberu u kongres, senatorima i novom gradonačelniku Los Angelesa. Bila je delegat na predsjedničkim konvencijama.
Suosnivač KVST-TV, utjecajne televizijske postaje u Los Angelesu, utemeljene kako bi pomogla obespravljenim manjinama u gradu, preuzela je mjesto predsjednice kad je postaja zapala u teškoće, u dugove i kad su kreditori digli ruke. Račune postaje je ponekad podmirivala novcem koji je zarađivala glumom i postaja je preživjela, počela je napredovati. Ljudi su je gledali, širom države su pisali kritike o uzvišenom eksperimentu. S uspjehom je došlo i do borbe za vlast. Nazivali su je rasistom i bogatašicom; otpustili su je pregaženi i ugnjetavani. KVST je prestala emitirati onog dana kad je otpuštena i nikada se više nije oglasila. Do dana današnjeg, rekla mi je, ne može se suočiti s crnim ekranom na kanalu 68, a da pritom ne osjeti razarajuću bol.
Mary Glumica je platila umjesto Leslie Parrish. Predani borac za pravdu i prava i odlučna da promijeni svijet, Leslie je kasno na večer sama odlazila na političke sastanke u dijelovima grada iznad kojih ja usred bijela dana ne bih letio. Vodila je prosvjed farmera, marširala s njima, sakupljala je novac za njih. lako uvjereni pacifist, uključila se u neke od najnasilnijih bitaka moderne Amerike.
1 još uvijek je odbijala glumiti obnažene scene u filmovima."U nedjelju poslijepodne ne sjedim gola sa svojim prijateljima u dnevnom boravku. Zašto bih to onda činila s gomilom stranaca na snimanju? Za mene, raditi tako nešto neprirodno za plaću jednako je prostituciji."
Budući da je svaki film u sebi uključivao obnažene scene, okončala je filmsku karijeru i prebacila se na televiziju.
Slušao sam je dok je govorila i osjećao kao da se nedužno mladunče koje sam dodirnuo na pašnjaku preobrazilo u paklenu vatrenu stihiju.
"Jednom smo organizirali marš, u Torranceu, mirovni marš", rekla je."Sve smo isplanirali i sakupili potrebne dozvole. Nekoliko dana prije samog marša nekakvi su nas desničarski luđaci upozorili da će ubiti jednog od naših vođa ako ne otkažemo marš. Bilo je prekasno za otkazivanje tt
"Nije bilo prekasno!" uzviknuo sam."Nemoj to činiti!"
"Previše je ljudi već najavilo svoj dolazak i nismo ih imali vremena obavijestiti. Nismo mogli doći do njih u pet do dvanaest. A ako se samo nekolicina pojavi i suprotstavi luđacima, ne bi li to bilo jednako samoubojstvu? I zato smo pozvali novine i televizijske mreže, pozvali smo ih da dođu i promatraju kako nas ubijaju u Torranceu! Zatim smo marširali; rukama smo se povezali s čovjekom kojeg su rekli da će ubiti; okružili smo ga i marširali. Morali bi nas sve pobiti da ga se domognu."
"Ti ... jesu li pucali?"
"Ne. Ubijati nas pred očima kamera nije bio dio njihovog plana." Uzdahnula je prisjećajući se."Bili su to ružni stari dani, zar ne?" Nisam znao što da joj kažem. Tog trenutka, dok smo stajali u redu za karte za kino, rukom sam obujmio jedinstvenu osobu u svom životu: ljudsko biće kojem sam se divio.
Ja, koji se povlačim, ostao sam bez riječi zbog suprotnosti između nas. Ako su se drugi odlučili boriti i umrijeti ili prosvjedovati protiv ratova, ja sam odlučio da je to njihova slobodna odluka. Jedini svijet koji mi je bio važan jest svijet individualaca, svijet koji svatko od nas kreira za sebe. Nikada se ne bih odlučio mijenjati povijest, pa se ispolitizirati, zatim pokušati uvjeriti druge da pišu pisma, ili da glasuju, ili da marširaju, ili da čine nešto za što sami nisu osjetili potrebu.
Toliko je drukčija od mene, čemu takvo poštovanje koje osjećam prema njoj?
"Razmišljaš o nečemu jako važnom", rekla je uputivši mi odvažan, namrgođen pogled.
"Da. Istina. U potpunosti si u pravu." U tom sam je trenutku toliko dobro poznavao i toliko mi se sviđala da sam joj rekao o čemu sam razmišljao."Razmišljao sam da si mi zbog naših suprotnosti najbolja prijateljica."
"Oh?"
"Nemamo gotovo ništa zajedničko šah, vrelu čokoladu, želimo snimiti film ali u svim drugim pogledima se toliko razlikujemo da me ne plašiš na način na koji to čine druge žene. S njima postoji nada za brak, ponekad, u njihovim glavama. Jedan mi je brak bio dovoljan. Nikad više."
Red se polagano pomicao. Za manje od dvadeset minuta ćemo ući u kino.
"I ja isto mislim", rekla je i nasmijala se."Ne mislim te strašiti, ali to je još jedna stvar koja nam je zajednička. Prije puno sam se godina razvela. Prije udaje sam rijetko izlazila i zato sam nakon razvoda izlazila s muškarcima, muškarcima, muškarcima! Nemoguće je nekog upoznati na takav način, zar ne misliš tako?" Možemo ih sasvim malo upoznati, pomislio sam, ali najbolje bi mi bilo da čujem što ima za reći.
"Izlazila sam s najpametnijim, najslavnijim, najbogatijim muškarcima na svijetu," rekla je,"ali nisu me usrećili. Većina se njih pojavi pred vratima u automobilu većem od tvoje kuće, na sebi imaju pravu odjeću i vode te u prave restorane u koje svi pravi ljudi zalaze i zatim te slikaju i sve se čini čarobnim i zabavnim i pravim! A ja sam i dalje bila uvjerena da je bolje otići u dobar restoran nego onaj pravi, nositi odjeću koja ti se sviđa, a ne onu koju dizajneri smatraju modemom te godine. 1 na kraju, draži mi je konstruktivan razgovor ili šetnja šumom. Različite vrijednosti, pretpostavljam.""Moramo se koristiti valutom koja nam nešto znači", rekla je,"ili nam najveći uspjeh na svijetu neće ništa značiti, neće nam donijeti sreću. Ako ti netko obeća da će te platiti s milijun grickalica samo da pređeš cestu, bi li je prešao? Pa što onda ako su ti obećali milijun grickalica?
Isti sam stav imala prema većini stvari koje se u Hollywoodu jako cijene kao i prema grickalicama. Imala sam sve prave stvari, a ipak sam osjećala prazninu. Ništa mi od svega nije bilo važno. Koliko vrijedi grickalica? pitala sam se. Cijelo sam vrijeme strahovala da ću, ako nastavim izlaziti, prije ili kasnije pogoditi jack-pot vrijedan milijun grickalica."
"Što ti to znači?"
"Da ću se udati za pravog čovjeka; do kraja života nositi pravu odjeću, igrati se domaćice pravim ljudima na pravim zabavama. On bi bio moj trofej, a ja njegov. Ubrzo bismo se počeli jadali da je naš brak izgubio smisao, da nismo bliski kao što bismo trebali biti - a u stvari nikada nismo ni znali značenje bliskosti.
Dvije stvari u životu cijenim, intimnost i sposobnost za uživanje, ali izgleda da se niti jednom od muškaraca s kojima sam izlazila te dvije stvari nisu nalazile na vrhu liste prioriteta. Osjećala sam se kao stranac u stranoj zemlji i zato sam odlučila da se ne smijem udati za domoroce.
To je još jedna stvar s kojom sam prestala. Izlaziti na sudare. 1 sada ... " upitala je," ... sada, želiš li da ti otkrijem jednu tajnu?""Reci mi."
"Sada ću radije provesti vrijeme sa svojim prijateljem Richardom nego s bilo kime izaći na sudar!"
"Oooo ..." uzviknuo sam. Zagrlio sam je zbog tih riječi, suzdržan zagrljaj jednom rukom.
Leslie je bila jedinstvena osoba u mome životu: predivna sestra kojoj sam vjerovao i kojoj sam se divio, s kojom sam provodio noći i noći za šahovskom pločom, ali niti jedan jedini trenutak u krevetu.
Ispričao sam joj sve o svojoj savršenoj ženi, kako je moja zamisao dobro funkcionirala. Osjetio sam da se nije složila, ali slušala me sa zanimanjem. Prije nego je uspjela odgovoriti, red se pomaknuo. Ušli smo u predvorje kina.
U predvorju, na toplom, povukao sam ruku i nisam je više dodirivao.
Film koji smo vidjeli te večeri bio je film koji smo do kraja godine pogledali još jedanaest puta. U njemu se nalazilo golemo, dlakavo, plavooko stvorenje s drugog planeta, kopilot s uništenog svemirskog broda. Zvalo se wookie. Voljeli smo ga kao da smo i nas dvoje dva wookieja, s osobnim idolom na ekranu.
Sljedeći put kad sam doletio u Los Angeles, Leslie me dočekala u zračnoj luci. Kad sam iskočio iz kabine, pružila mi je kutiju s vrpcom i mašnom.
"Znam da mrziš poklone", rekla je,"i baš sam ti zato kupila ovo.""Ja tebi ništa ne poklanjam", pobunio sam se."To je najveći poklon koji ti mogu dati: Nikada ti ništa ne poklanjam. Zašto ...?""Otvori", rekla je.
"U redu, ali ovo je posljednje. Otvorit ću ga, ali ..."
"Otvori!" nestrpljivo je rekla.
Poklon je bila wookie-maska, dlakava i od lateksa, za navući od glave do vrata zajedno s plavim očnim dupljama i djelomično prorijeđenim zubima savršena imitacija našeg filmskog junaka."Leslie ...!" uzviknuo sam. Bio sam oduševljen.
"A sada možeš škakljati sve svoje prijateljice svojom mekom, dlakavom glavom. Navuci je."
"Ovdje, na aerodromu, u javnosti ti tražiš od mene da ...?"
"Ma daj je navuci! Za mene. Molim te."
Svojim je šarmom sve mogla iznuditi od mene. Navukao sam masku kako bih je usrećio, dva puta riknuo poput pravog wookieja, a ona se smijala sve dok joj suze nisu zasjale u očima. Iza maske, i ja sam se smijao i prvi put postao svjestan koliko mi znači.
"Hajde, wookie ", rekla je obrisavši suze i impulsivno me primivši za ruku.
1 kao što je obećala, odvezla nas je iz zračne luke ravno u MGM gdje je završavala snimanje televizijskog filma. Putem sam uočio nekoliko prestrašenih pogleda upućenih meni i odmah sam skinuo masku.
Osobi koja nikada nije bila u studiju u kojem se snimaju filmovi, doživljaj je bio jednak gostovanju na mjesecu po imenu Zapletenost koji se vrti oko planeta po imenu Rok. Kablovi i stalci i kamere i lutke i pruge i ljestve i nogostupi i svjetla ... strop prekriven golemim, teškim svjetlima. Ljudi je bilo posvuda, borili su se s opremom, namještali je na pozicije, prilagođavali je, ili su stajali između svega čekajući na sljedeće zvono ili svjetlo.
Izašla je iz garderobe u haljini od zlatnog lamea, ili samo u gornjem dijelu večernje odore i klizila je prema meni preko kablova i zamki na podu kao da su bili samo uzorci na sagu."Vidiš li dobro s tog mjesta?"
"Da." Namrgodio sam se zbog pogleda osoblja; nije se obazirala na njih. Bio sam živčan, smeten, prerijski konj u tropskoj prašumi; a ona je bila kod kuće. Osjećao sam se kao da je temperatura preko pedeset; a ona je bila smirena i svježa i vesela.
"Kako uspijevaš? Kako možeš glumiti okružena svim ovim, svim tim ljudima koji te promatraju? Mislio sam da je gluma nekakva osobna stvar, nekako ... "
"PROLAZ! GLAVE GORE!" Dva su muškarca gurala drvo na binu i da me nije dodirnula po ramenu i zamolila da se pomaknem, završio bih u granama pokraj naslikane ulice.
Pogledala me, i kaos oko nas."Morat ćemo puno čekati dok budu postavljali specijalne efekte", rekla je."Nadam se da ti neće biti dosadno."
"Dosadno? Oduševljen sam! A ti si toliko staložena zar nisi nimalo nervozna, zar te nije strah da nećeš dobro odglumiti?"
Električar iznad nas, na nogostupu, pogledao je dolje u nju i viknuo nekom na drugoj strani stropa."Danas je pogled na planine zaista čist, George! Milina! Oh, Bog, gospođice Parrish, kak' ste, kak'je dolje?"
Pogledala je prema gore i vrh haljine pritisnula na grudi."Hajde, momci,-" nasmijala se,"zar nemate ništa pametnijeg za raditi?" Električar mi je uputio značajan pogled i odmahnuo glavom. "Radnička zadovoljština!"
Nastavila je, ali ne toliko mrgodno."Producent je nervozan. Kasne dan i pol. Možda ćemo morati ostati kasno večeras i nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Ako se umoriš, a ja budem nešto radila, vrati se u hotel i nazvat ću te kasnije, ako ne bude prekasno."
"Sumnjam da ću se umoriti. Nemoj da te ometam, ako želiš ponoviti tekst..."
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
Nasmijala se."Nema problema", rekla je i pogledala kulise."Trebala bih se pripremiti.
Zabavljaj se."
Čovjek pokraj kamere je viknuo: "Prva ekipa! Zauzmite mjesta, molim vas!"
Zašto nije bila uopće napeta zbog teksta ili mogućnosti da pogriješi? Ja sam sretan kad zapamtim riječi koje sam sam napisao, a da ih ne moram prije toga milijun puta pročitati. Zašto nije nervozna, a ima toliko toga za upamtiti?
Počelo je snimanje, jedna scena za drugom, zatim još jedna. Niti jedan jedini put nije pogledala tekst. Osjećao sam se kao dobar duh koji promatra ulogu u drami postavljenoj u kazalištu. Nije propustila niti jednu jedinu riječ. Dok sam je promatrao kako radi, osjećao sam se kao prijatelj, ali istovremeno i stranac. Osjećao sam neobično, toplo nerazumijevanje moja sestra obasjana svjetlima pozornice i obasuta pogledima kamere.
Hoće li ovo promijeniti ono što mislim o njoj, zapitao sam se, hoće li njen posao izmijeniti moje mišljenje i osjećaje?
Da. Nešto se čarobno događa. Ima vještinu i moć koje ja još uvijek nisam naučio i nikada neću. Ne bih je ništa manje volio da nije glumica, ali zavolio sam je još više zato što je. Uvijek sam osjećao naboj kada bih sreo ljude koji se bave poslom kojim se ja ne bih mogao baviti. Samim time što Leslie spada u tu grupu, osjećao sam zadovoljstvo i sreću.
Sljedećeg sam je dana u njenom uredu zamolio za uslugu."Mogu li se poslužiti tvojim telefonom? Moram nazvati Udrugu pisaca ...""Pet pet, nula, tisuću", rekla je odsutno i gurnula telefon prema meni ne podižući pogled s financijskog prijedloga koji je stigao iz New Yorka.
"Što je to?"
Pogledala me."Telefonski broj Udruge pisaca."
"Znaš njihov broj?"
"A-ha,"
"Kako to da ga znaš?"
"Znam puno brojeva." Nastavila je čitati.
"Što ti to znači, znam puno brojeva?"
"Jednostavno znam puno telefonskih brojeva", odgovorila je nježno.
"Što kada bih želio nazvati... Paramount Studios?" upitao sam je sumnjičavo.
"Četiri-šest-tri, nula, sto."
Pogledao sam je ispod oka."Dobar restoran?"
"Magic Pan je dobar. Ima odjeljak za nepušače. Dva-sedam-četiri, pet-dva-dva-dva."
Uzeo sam telefonski imenik i počeo ga listati."Udruga glumaca", rekao sam.
"Osam-sedam-šest, tri-nula-tri-nula." Bila je u pravu.
Polako su mi se stvari razjašnjavale."Ti imaš ... Leslie, jučerašnji tekst, ti imaš fotografsko pamćenje, zar ne? Nisi mogla zapamtiti ... cijeli telefonski imenik?"
"Ne. To nije fotografsko pamćenje", rekla je."Ne vidim, samo pamtim. Moje ruke pamte brojeve. Upitaj me za bilo koji broj i promatraj moje ruke."
Otvorio sam golemu knjigu.
"Grad Los Angeles, Ured gradonačelnika?"
"Dva-tri-tri, jedan-četiri-pet-pet."
Prsti njezine desne ruke pomicali su se kao da pritišću gumbe na telefonu, ali obratno, ne kao da ih pritišću, već kao da ih uzimaju s brojčanika.
"Dennis Weaver, glumac?"
"Jedno od najslađih ljudskih bića u Hollywoodu. Kućni broj?""Da."
"Obećala sam mu da ga nikome neću reći. Hoće li ga moći zamijeniti broj The Good Lifea, trgovine zdravom hranom koja pripada njegovoj supruzi?"
"Hoće."
"Devet-osam-šest, osam-sedam-pet-nula."
Potražio sam broj; naravno da je ponovo bila u pravu."Leslie, plašiš me!"
"Ne boj se, wookie. To je jedna od smiješnih stvari koje mi se događaju. Pamtila sam glazbu dok sam bila mala i registarsku tablicu svakog automobila u gradu. Kad sam došla u Hollywood, pamtila sam tekstove, plesne koreografije, telefonske brojeve, programe, razgovore, sve. Broj tvog prekrasnog žutog mlažnjaka je N-jedanpet-pet-X. Broj tvog hotela je dva-sedam-osam, tri-tri-četiri-četiri; odsjeo si u sobi broj dva-jedan-osam. Kad smo sinoć napustili studio, rekao si: Podsjeti me da ti pričam o svojoj sestri u show-businessu. Ja sam ti rekla: Mogu li te odmah podsjetiti? a ti si rekao: Mislim da bi i mogla zato što ti zaista želim pričati o njoj. Zatim sam rekla: Znam li... " Prestala me je podsjećati i prasnula u smijeh vidjevši moju zapanjenost."Gledaš me kao da sam neki čudak, Richarde."
"I jesi. Ali svejedno mi se sviđaš."
"I ti meni", rekla je.
Isto sam popodne radio na televizijskom scenariju, ispravljao sam i prepisivao posljednjih nekoliko stranica, tipkao sam ih na Leslienom pisaćem stroju, a ona se u vrtu brinula o svom cvijeću. Čak i tu, naše su razlike bile toliko očite. Cvijeće je slatko, slažem se, ali uložiti toliko vremena u nj, dozvoliti da ovisi o vama da ga pojite vodom i hranite i perete i radite sve ostalo što traži od vas ... ovisnost nije za mene. Nikada ne bih mogao biti vrtlar, a ona nikada ne bi mogla biti drukčija.
Ondje, između biljaka u njezinom uredu nalazile su se police prekrivene knjigama koje su odražavale sjaj duge, njezin sjaj, ondje, iznad njezinog radnog stola, nalazili su se citati i ideje koje su joj nešto značile u životu:
Dobro i zlo u našoj zemlji. KAD JE DOBRO, MORA SE ODRŽATI TAKVO STANJE; KAD JE LOŠE, STVARI SE MORAJU POPRAVITI.
Carl Schurz.
Zabranjeno pušenje. Ovdje i bilo gdje.
Hedonizam nije zabavan.
Zatreperim zbog svoje zemlje kad otkrijem da je Bog pravedan.
Thomas Jefferson.
Zamislite da organiziraju rat i nitko ne dođe?
Posljednje je bio njezin citat. Tiskala ga je kao naljepnicu za blatobran, zatim ga je preuzeo mirovni pokret i raširio se po svijetu brzo kao televizija.
Promatrao sam ih s vremena na vrijeme, kada bih podigao pogled između redova scenarija, svjestan da je sve bolje upoznajem, sa svakim zamahom lopate, škljocajem škara, svakim potezom grabljama, šumom vode u cijevima i crijevu dok je napajala ožeđalo bilje. Poznavala je i obožavala svaki cvijetak.
Različiti, različiti, različiti, pomislio sam, završivši posljednji odlomak, ali, svejedno, obožavam tu ženu! Jesam li ikada, bez obzira na različitosti, imao prijateljicu poput nje?
Ustao sam i protegnuo se, otišao u kuhinju i kroz stražnja vrata ušao u vrt. Leđima mi je bila okrenuta dok je zalijevala gredice prekrivene cvijećem, duguje kosu zavezala u konjski rep. Nečujno sam joj prišao i zaustavio se nekoliko koraka iza nje. Tiho je pjevala svojoj maci.
"Ti si slatka mala maca, oh, da, to si ti/moje pahuljasto, dlakavo stvorenje, moja mala zvijezda/i ako me ostaviš, ne idi daleko ... "
Maca je otvoreno uživala u pjesmi, ali trenutak je bio toliko osoban da nisam mogao ostati onako neopažen. Zato sam odmah progovorio.
"Kako napreduje tvoje cvijeće?"
Okrenula se s crijevom u ruci, plave oči širom otvorene, užasnuta otkrićem da nije sama. Vrh crijeva je bio uperen prema mojim prsima, ali bio je namješten da raspršuje vodu u promjeru od metra, od mojih usta do struka. Niti riječ nismo rekli, nismo se pomaknuli dok je crijevo raspršivalo vodu po meni kao da sam visoki plamen koji je izmicao smrti.
Bila je prestrašena, prvo mojim riječima, zatim vodom koja se slijevala niz moj sako i košulju. Nepomično sam stajao zato što mi se činilo neprimjerenim da počnem trčati i vikati, zato što sam se nadao da bi se ubrzo mogla sjetiti okrenuti crijevo u nekom drugom smjeru, a ne prema meni.
Dok je u ruci držala raspršivač vode, scenu jasno vidim i dan danas ... sunčeva svjetlost, vrt oko nas, njezine velike oči zapanjene pojavom polarnog medvjeda koji se našao u njezinom cvijeću, crijevo njezina jedina obrana. Ako dovoljno dugo polijevate polarnog medvjeda, to joj je sigurno palo na pamet, okrenut će se i pobjeći.
Ali ja se nisam osjećao kao polarni medvjed, osim zbog ledene vode koja se slijevala po meni, u kojoj sam se utapao. Konačno sam zamijetio njezin užas zbog onoga što je činila svom poslovnom partneru, prijatelju i gostu u kući, a ne polarnom medvjedu. I premda se onako zapanjena još uvijek nije mogla pomaknuti, sabrala se, preuzela kontrolu nad crijevom i polagano ga okrenula na drugu stranu.
"Leslie!" rekao sam u tišini koju su samo kapi vode ometale,"pa to sam samo ja ..."
Zatim se nasmijala kroz suze, oči su joj bespomoćno zablistale od sreće i molile za oprost. Pala je smijući se, jecajući, naslonila je glavu na vodom natopljeni sako i iscijedila kapi iz džepova.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
15.
Kathy je danas zvala s Floride", rekla je Leslie namještajući svoju vojsku na šahovsku ploču, pripremajući je za novu igru."Je li ljubomorna?"
"Nemoguće", rekao sam."Ljubomora nije dio niti jednog od moj ih ugovora sa ženama."
Namrgodio sam se. Nakon svih ovih godina još uvijek moram u sebi mrmljati:"Bijela kraljica stoji na bijelom polju, a crna na crnom", kako bih se podsjetio pravog razmještaja figurica.
"Zanimalo ju je imaš li ovdje djevojku budući da toliko često dolaziš u Los Angeles."
"Oh, ma hajde", rekao sam."Nisi valjda ozbiljna.""Najozbiljnija."
"Što si joj rekla?"
"Rekla sam joj da ne brine. Rekla sam joj da, kad si ovdje, ne izlaziš ni sa kime, već da vrijeme provodiš sa mnom. Mislim da ju je to umirilo, ali možda bi s njom trebao ponovo porazgovarati o tom dogovoru o ljubomori kako bi se uvjerio da te je shvatila."
Na tren se odmaknula od stola i pozabavila svojom zbirkom kaseta."Imam Brahmsovu Prvu u izvođenju Ozawe, Ormandyja i Mehte. Želiš li nešto posebno?"
"Pusti ono što će najviše ometati tvoju igru."
Na tren je razmišljala, odabrala kasetu i gurnula je u svoju intrigantnu elektronsku glazbenu liniju,
"Što me inspirira", ispravila me."Kad želim biti smušena, puštam drukčiju glazbu."
Igrali smo pola sata, od prvog poteza teška igra. Baš je ponovo završila s proučavanjem Modernih ideja za otvaranje u šahu što bi me preplašilo da i ja prije dva dana nisam pročitao Zamke, klopke i obrati u šahu. Igrali smo gotovo do remija; zatim briljantan potez s moje strane i tijek igre se promijenio.
Koliko sam vidio, svaki potez, osim jednog, rezultirat će katastrofom. Njezina je jedina šansa bila pomicanje pješaka kako bi preuzela kontrolu nad zaštićenim poljem oko kojeg sam izgradio snažnu strategiju. Bez tog polja, moj će pokušaj kolabirati poput kule od karata.
Dio mene, onaj koji šah uzima ozbiljno, nadao se da će otkriti potez, uništiti moj položaj i prisiliti me da se borim za svoj rukom izrezbareni drveni život (najbolje igram kad me pritisnu uza zid). Svejedno sam u glavi imao izlaz ako blokira moju shemu.
Dio mene, onaj koji je znao da je šah samo igra, nadao se da neće proniknuti moju strategiju, toliko briljantnu i elegantnu. Žrtvovanje kraljice, pet poteza i šah-mat.
Zatvorio sam oči na tren dok je razmišljala o sljedećem potezu, ponovo ih otvorio i ostao zapanjen mišlju koja me poput munje pogodila u glavu.
Ispred mene se nalazio stol i prozor pun boja; iza, boje sumraka Los Angelesa, svršetak lipnja koji se gubi u moru. Lesliena silueta u sjaju sumraka, svjetala i boja djelovala je zamišljeno, smireno poput jelena iznad šahovske ploče u očekivanju otopljenog meda i kreme u sjeni večeri koja je predstojala. Topla, blaga slika, pomislio sam. Odakle se pojavila, tko je odgovoran za nju?
Brzi sklop riječi, tinta i džepni blok prije nego ideja nestane.
S vremena na vrijeme, napisao sam, baš je dobro sklopiti oči i u toj tami reći samom sebi: "Ja sam čarobnjak i kad otvorim oči, vidjet ću svijet koji sam sam stvorio i za koji sam ja i samo ja odgovoran. " Polagano zatim, očni se kapci podižu poput zastora na pozornici i otkrivaju naš svijet, svijet onakav kakav smo stvorili.
Brzo sam to napisao na prigušenom svjetlu. Zatim sam sklopio oči, još jednom provjeravajući: Ja sam čarobnjak ... ponovo sam polagano otvorio oči. Laktovi na stolu sa šahovskom pločom, glava naslonjena na dlanove, ugledao sam Leslie Parrish, oči velike i tamne kako me promatraju.
"Što je wookie napisao?" upitala me je.
Pročitao sam joj."Ova mala ceremonija", rekao sam,"služi nam kao podsjetnik da ne zaboravimo tko vodi predstavu."
Pokušala je i sama:"Ja sam čarobnica ... " Nasmijala se nakon što je otvorila oči."Jesi li se toga maloprije dosjetio?"
Kimnuo sam glavom.
"Ja sam stvorila tebe?" rekla je."Ja sam odgovorna za to što sam te dovela na pozornicu? Što sam te povela pogledati nekoliko filmova? Što si jeo sladolede? Ja sam odgovorna za partije šaha i razgovore?"
Ponovo sam potvrdno kimnuo glavom."Slažeš li se s time? Ti si uzrok mene kakvim me znaš. Nitko drugi na svijetu ne poznaje Richarda koji se nalazi u tvom životu. Nitko ne poznaje Leslie u mom."
"Baš lijepa zabilješka. Hoćeš li mi pročitati i druge, ili zabadam nos ondje gdje ne smijem?"
Upalio sam svjetlo."Drago mi je da si svjesna da su ovo osobne bilješke ..." Rekao sam blago, ali bila je to istina. Je li znala da je to još jedna vrpca povjerenja između nas, prvo da me je ona koja poštuje moju privatnost, zamolila da joj pročitam svoje bilješke i zatim moj pristanak? Imao sam osjećaj da je svega bila svjesna.
"Imamo nekoliko naslova knjiga", rekao sam,"Nakostriješeno perje: Izlaganje promatrača o nacionalnom skandalu. Evo jednog koji bi mogao biti za pet svezaka Što patku čini patkom? "
Okrenuo sam sljedeću stranicu, preskočio listu za kupovinu, zatim sam okrenuo još jednu stranicu.
"Pogledaj u zrcalo i otkrit ćeš veliku istinu: ono što vidiš nije stvarno, ono što vidiš nije prava slika. To sam napisao nakon što si pričala ono o zrcalima, sjećaš se?"
"Kad se osvrnemo na prošlost, zaključujemo da su dani proletjeli poput svjetlosti. Vrijeme ne traje i nikome nije preostao dugi život! Nešto me MUČI Što ? Što ? Što ?
Primijetila si da veći dio misli nije dovršen ... još uvijek.
Najljepši način plaćanja za lijepe trenutke jest da uživate u njima svim srcem.
Jedino kompromis može srušiti snove.
Zašto ne bismo pokušavali živjeti kao da smo iznimno inteligentni? Kakav bismo život živjeli da smo naprednija duhovna bića? " Približio sam se kraju prve stranice ovomjesečnih bilježaka. "Kako bismo mogli spasiti kitove? JEDNOSTAVNO, KUPIT ĆEMO IH! Ako kupimo kitove i proglasimo ih američkim državljanima ili državljanima Francuske, Australije, Japana, niti jedna ih se država neće usuditi ozlijediti!"
Pogledao sam je preko bloka."To bi bilo sve za ovaj mjesec.""Zašto ih kupovati?" upitala me.
"Još uvijek nisam razradio detalje. Svaki bi kit nosio zastavu države kojoj pripada, nešto kao golema putovnica, ili slično. Vodootporna, naravno. Profit od prodaje državljanstva išao bi ravno u Veliki fond za kitove, ili nešto slično. Moglo bi upaliti."
"Što namjeravaš učiniti s njima?"
"Dozvoliti im da odu kamo god žele. Uzgajao bih male kitove ..." Nasmijala se."Ne, zanima me što radiš s bilješkama? ''
"Ah, to. Na kraju ih svakog mjeseca čitam, pokušavam otkriti što mi imaju za reći. Nekoliko će ih možda završiti u priči ili knjizi, a neke neće. Život bilježaka je pun neizvjesnosti."
"Ove večerašnje bilješke, govore li ti nešto?"
"Još uvijek ne znam. Njih mi nekoliko govori da još uvijek ne znam je li ovaj planet moj dom. Da li ti se ponekad čini da si gost na Zemlji? Na primjer, hodaš cestom i odjednom ti se sve čini kao pokretna razglednica? Evo kako ljudi ovdje žive, u velikim kutijama-kućama kako bi se zaštitili od kiše i snijega, s otvorima na stranama kutija kako bi mogli vidjeti što se vani događa. Naokolo se kreću u manjim kutijama, raznobojnim, s kotačima na uglovima. Potrebna im je kutijasta kultura zato što svaki muškarac i svaka žena smatra da je zatočen ili zatočena u kutiji koju nazivamo tijelo, s rukama i nogama, prstima kako bi mogli baratati olovkama, jezicima zato što su zaboravili komunicirati, očima zato što su zaboravili kako gledati. Neobičan mali planet. Kad bi barem bila ovdje. Uskoro se vraćam kući. Je li ti se to ikada dogodilo?"
"Nekoliko puta. Ali ne baš na taj način", odgovorila je.
"Mogu li ti donijeti nešto iz tvoje kuhinje?" upitao sam ju."Keks ili nešto drugo?"
"Ne, hvala ti."
Ustao sam i pronašao staklenku s keksima, tanjur napunio čokoladnim kolačićima za mene i nju."Mlijeka?"
"Ne, hvala."
Donio sam kekse i mlijeko i odložio ih na stol.
"Bilješke su podsjetnik. Pomažu mi da ne zaboravim da sam gost na Zemlji, podsjećaju me na smiješne običaje ovdašnjih ljudi i koliko sam ponosan na ovo mjesto. Kad to učinim, gotovo da se u potpunosti mogu sjetiti kako izgleda mjesto odakle sam došao. Postoji magnet koji nas vuče, magnet koji nas drži podalje od ograde koja označava ovozemaljske granice. Imam osjećaj da smo svi mi došli s druge strane ograde."
Leslie je imala pitanja i u svezi toga, a imala je i odgovore kojih se nisam dosjetio. Poznavala je svijet kakav bi trebao biti, kladim se da je njen svijet-kakav-u-stvari-treba-biti bez ratova i da postoji u nekoj paralelnoj dimenziji. Ideja nas je zaokupila. Vrijeme je letjele.
Uzeo sam čokoladni kolačić, zamislio ga ugrijanog, napao ga nježno. Leslie se naslonila, njezino je lice ukrašavao znatiželjni, blagi osmijeh, kao da je marila za moje bilješke, kao da joj je stalo do misli koje su okupirale moju pozornost.
"Jesmo li prije razgovarali o pisanju?" upitao sam je.
"Ne." Konačno je pružila ruku i uzela keks, njezin je otpor slomila strpljiva, postojana blizina omiljene joj slastice."Željela bih čuti. Kladim se da si počeo rano."
Kako neobično, pomislio sam. Želim joj ispričati sve o sebi!
"Da. Svuda po kući, dok sam bio dijete, knjige. Kad sam naučio puzati, nalazile su se na visini mog nosa. Kad sam prvi put stao, gubile su se iz mog vidnog polja, protezale su se više nego što sam mogao doseći. Knjige na njemačkom, latinskom, hebrejskom, grčkom, engleskom, španjolskom.
Otac mi je bio propovjednik, odrastao u Wisconsinu govoreći njemački, a engleski je naučio kad mu je bilo šest godina, proučavao biblijske jezike, još uvijek ih govori. Mama mi je godinama radila u Portoriku.
Tata mi je čitao priče na njemačkom i prevodio ih za mene; mama je sa mnom pričala na španjolskom premda ga nisam razumio. Mislim da mogu reći da mi je djetinjstvo bilo obasuto il riječima. Sjajno!
Obožavao sam otvarati knjige da bih vidio kako počinju. Pisci pišu knjige na način na koji mi pišemo život. Pisac može: bilo koji lik odvesti bilo kamo, uključiti ga u bilo koji događaj, iz bilo kojeg razloga, kako bi prenio bilo kakvu poruku. Što radi ovaj pisac, ili ovaj, želio sam saznati, ali odmah, na prvoj praznoj stranici knjige? Kako utječu na moj um i duh kad čitam njihove riječi? Vole li me ili me preziru ili ne mare za mene? Neki su pisci čisti kloroform, to sam otkrio, a drugi su djetelina s četiri lista.
Zatim sam krenuo u srednju školu gdje sam zamrzio englesku gramatiku. Bilo mi je toliko dosadno da sam za vrijeme sata beskonačno zijevao, sedamdesetak puta u pedeset minuta, a iz učionice sam izlazio tako što bih se prije toga ošamario kako bih se probudio. U četvrtom sam razredu u srednjoj školi Woodrow Wilson, u Long Beachu, država California, izabrao kreativno pisanje kako bih se riješio trauma koje je na mene ostavila engleska književnost. Soba četiristo i deset, učionica u kojoj se održavalo. Šesti sat; kreativno pisanje."
Odgurnula je stolicu od stola i netremice me slušala.
"Učitelj se zvao John Gartner, nogometni trener. Ali John Gartner, Leslie, John je bio i pisac! Pravi pisac! Pisao je priče i članke za časopise, knjige za tinejđere: Rock Taylor Kako trenirali nogomet, Rock Taylor Kako trenirali baseball. Bio je golem, poput medvjeda, metar i devedeset visok, ruke ovako velike; strog i pravedan i zabavan i ponekad ljut. Znali smo da voli svoj posao, a volio je i nas." Odjednom mi se suza uvukla u oko. Obrisao sam je, brzo i zbunjeno. Nisam razmišljao o Johnu Gartneru ... umro je prije deset godina, a tek sam sada osjetio tu čudnu gorčinu u grlu. Pohitao sam, nadajući se da nije primijetila.
"'U redu, dečki', rekao je prvog dana. 'Znam da ste ovdje zato što ne želite pohađati englesku književnost.' Razredom se proširio žamor i kolektivni osjećaj krivnje. Svi smo pogledali na drugu stranu. 'Dakle ovako', rekao je, 'peticu će dobiti samo oni koji mi pokažu ček koji su zaradili prodavši nešto što su napisali tijekom ovog semestra.' Bujica bunta i neslaganja ... 'Oh, gospodine GARTNER, to nije pravedno, mi smo samo jadni srednjoškolci, kako uopće možete očekivati to nije PRAVEDNO, gospodine Gartner!' Negodovanje je umirio izgovorivši riječ koja je zvučala poput: 'BUUU.' 'Četvorka nije loša. Četvorka znači iznad prosjeka. Možete biti ocijenjeni tom ocjenom a da pritom ne morate prodali ono što napišete, zar ne? Ali petica znači superiornost. Zar se ne slažete sa mnom kada kažem, da je sve što napišete i uspijete prodali, superiorno i da zaslužuje peticu?"
Uzeo sam pretposljednji keks s tanjura."Gnjavim li te? Otkrivam li ti više nego što želiš znati?" upitao sam je."Iskreno mi reci."
"Reći ću ti kad mi bude dosta", rekla je."Sve dok te ne zamolim da prestaneš, pričaj, dobro?"
"A-ha. U to sam se vrijeme borio za visoke ocjene."
Nasmijala se prisjetivši se učeničkih knjižica i indeksa."Napisao sam dosta toga i poslao članke i priče novinama i časopisima i neposredno prije kraja semestra jednu sam priču poslao u prošireno nedjeljno izdanje Long Beach Press-Telegrama. Bila je to priča o amaterskom astronomskom klubu. Poznavali su čovjeka na Mjesecu.
Zamisli šok! Vratio sam se iz škole, unio sam kantu za smeće s ceste, nahranio psa i mama mi pruža pismo od Press-Telegrama! Sledio sam se! Drhtavo sam ga otvorio, progutao riječi, pročitao ga još jednom ispočetka. Kupili su moju priču! Poslali su mi i ček na dvadeset dolara!
Nisam mogao zaspati, nisam mogao dočekati da ujutro otvore školu. Konačno je došlo vrijeme školi i šesti sat, teatralno sam ga bacio na stol, TRES! 'Evo vam ček, gospodine Gartner!'
Njegovo lice ... lice mu se ozarilo. Čestitao mi je, rukovao se sa mnom tako da još sat vremena kasnije nisam mogao micati šaku. Obznanio je razredu da je Dick Bach prodao članak kako bih se još bolje osjećao. Dobio sam peticu iz kreativnog pisanja, više se nisam morao truditi. Pomislio sam da je to kraj priče."
Razmišljao sam o tom danu ... je li se dogodilo prije dvadeset godina, ili jučer? Što se dešava s vremenom u našim glavama?"Ali nije bio", rekla je.
"Nije bio što?"
"To nije bio kraj priče."
"Ne. John Gartner nam je pokazao što to znači biti pisac. Pisao je roman o učiteljima. Vrisak u rujnu. Baš me zanima je li ga dovršio prije smrti..." Ponovo, osjetio sam kako mi se grlo steže; pomislio sam da bi bilo najbolje da zaključim priču i promijenim temu.
"Svaki nam je tjedan donosio poglavlje romana, čitao ga naglas i tražio nas da mu iznesemo primjedbe i prijedloge. Bio je to njegov prvi roman za odrasle. U nj je upleo ljubavnu priču i svaki puta kad bi došao do tih dijelova, zacrvenio bi se, zatim nasmijao i odmahivao glavom usred rečenica za koje je mislio da su preistinite i prenježne za trenera nogometa, a pogotovo da ih dijeli sa svojim učenicima. Ali jednostavno nije znao opisivati ženske likove. Kad god bi se previše udaljio od sporta i aktivnosti na otvorenom, to bismo osjetili u njegovim riječima; kad je pisao o ženama kao da je hodao po tankom ledu. I zato smo ga otvoreno kritizirali; rekli bismo: 'Gospodine Gartner, dama se ne doima dovoljno stvarnom kao Rock Taylor. Postoji li možda način da nam je pokažete umjesto da nam o njoj pričate?'
A on bi se nasmijao i rupcem obrisao čelo i zatim bi se složio, složio bi se s našim primjedbama. Jer ono što nas je Veliki John učio udarajući šakom po stolu bilo je; 'Ne PRIČAJTE mi, POKAŽITE mi! DOGAĐAJ! i PRIMJER!"'
"Jako si ga volio, zar ne?"
Obrisao sam još jednu suzu."Ah ... bio je dobar učitelj, moja mala wookie."
"Ako si ga volio, zašto onda ne kažeš da si ga volio? Ne znam što ne valja s tim riječima?"
"Nikada nisam o tome razmišljao na taj način. Volio sam ga. Još uvijek ga volim."
I prije nego sam znao što se dešava, klečao sam ispred nje, rukama sam zagrlio njezine noge, glavu naslonio na njezino krilo i jecao sam zbog učitelja za kojim nisam ni trepnuo kad sam prije mnogo godina iz desete ruke saznao da je umro.
Milovala mi je zatiljak."Sve je u redu," rekla je nježno,"sve je u redu. Sigurna sam da je ponosan na tebe i tvoje knjige. Sigurna sam da i on tebe voli."
Kakav neobičan osjećaj, pomislio sam. Tako se dakle osjeća čovjek kad plače! Prošlo je mnogo godina otkad sam posljednji put učinio nešto drugo osim stezanja vilice i podizanja zidova kako bih se obranio od patnje i tuge. Posljednji put sam plakao? Nisam se mogao sjetiti. Onog dana kad mi je majka umrla, mjesec dana prije nego što sam postao zrakoplovni kadet koji je namjeravao zaraditi krila obučavajući se za pilota ratnog zrakoplovstva. Od dana kad sam se pridružio vojsci, intenzivno sam vježbao kontrolu nad osjećajima: gospodine Bach, od sada ćete pozdravljati svakog leptira i muhu. Zašto ćete pozdravljati leptire i muhe? Zato što oni imaju svoja krila, a vi ne. Ispred onog se prozora nalazi leptir. Gospodine Bach, pozor: LICE! Naprijed: TAKO! 1: Pozor! Okrenite se prema leptiru: POGLEDAJTE GA! Ruka: POZDRAV! Izbrišite taj osmijeh s usana, gospodine. Sada zgazite taj osmijeh, ubijte ga, UBIJTE GA! Sada ga pokupite, iznesite van i pokopajte. Tko ima kontrolu nad vašim osjećajima, gospodine Bach?"
To je bila srž mojih treninga, to je bilo ono za što sam mario: tko ima kontrolu?
Tko ima kontrolu? Ja! Ja, biće razuma, ja, biće logike, provjeravam i važem i procjenjujem i odabirem način djelovanja i reagiranja, život kakav želim. Ja-razumno biće nikad nisam obraćao pažnju na ja-emocionalno biće, prezirao sam ga, smatrao ga nebitnom sitnicom, nikada mu nisam dozvoljavao da preuzme kormilo.
Sve do večeras kad sam podijelio prošlost sa svojom najboljom prijateljicom, sa sestrom."Oprosti mi, Leslie", rekao sam ustavši i obrisavši lice."Ne znam što mi se dogodilo. Nikad mi se prije tako nešto nije dogodilo. Zaista mi je žao."
"Nikada ti se prije nije dogodilo što? Nikada nisi tugovao zbog nečije smrti ili nikada nisi plakao?"
"Nikada nisam plakao. Već jako dugo."
"Jadni Richard ... možda bi trebao češće plakati."
"Ne, hvala. Mislim da se samom sebi ne bih sviđao da mi to prijeđe u naviku."
"Misliš li da je plač loš, da muškarci ne smiju plakati?"
Sjeo sam na svoju stolicu."Drugi muškarci mogu plakati, ako žele. Ali mislim da to nije za mene."
"Oh", uzdahnula je. Učinilo mi se kao da razmišlja o tome, kao da me osuđuje. Kao da razmišlja kakva sam ja to osoba kad želim kontrolirati svoje osjećaje? Kakva je to osoba koja osuđuje drugu osobu zbog želje da kontrolira osjećaje? Žena koja zna voljeti, žena koja zna puno više od mene o osjećajima i kako ih izraziti. Nakon duge šutnje, nije izrekla presudu, već je rekla:"I što se zatim dogodilo?"
"Zatim sam napustio prvu godinu na koledžu. To je jedina godina koju sam uzalud protratio, ali ne do kraja. Pohađao sam streličarstvo i ondje upoznao Boba Keecha, instruktora letenja. Koledž je bio totalni promašaj, letenje mi je promijenilo život. Ali prestao sam pisati, nakon srednje škole, sve dok nisam napustio vojsku, oženio se i otkrio da jednostavno nisam u stanju dugo zadržati bilo kakav posao. Ubrzo bi mi dosadilo sve što sam radio, monotonija bi me uništila i zatim bih dao otkaz. Bolje gladovati, nego živjeti k'o biljka!
Na kraju, konačno, shvatio sam čemu nas je John Gartner pokušavao naučiti: Ovakav je osjećaj kad prodate priču! Nekoliko godina nakon što je umro, shvatio sam njegovu poruku. Ako srednjoškolac može prodati jednu priču, zašto ih odrasla osoba ne bi mogla prodati više?"
Promatrao sam samog sebe, znatiželjan. Nikada nisam ovoliko i ovako pričao, ni sa kim.
"I tako sam počeo skupljati odbijenice. Prodao bih priču ili dvije, nakon čega bih skupio mnoštvo odbijenica sve dok ne bih presušio idejama i počeo gladovati. Zatim bih pronašao posao dostavljača ili izrađivača nakita ili pisca tehničkih priručnika, radio bih sve dok ne bih poludio. Zatim bih se ponovo vratio pisanju, prodao priču ili dvije, skupljao odbijenice sve dok ne bih ostao bez ideja; pronašao bih novi posao ... Sve se vrtjelo u krug. Svaki sam put sve polaganije iscrpljivao ideje sve dok konačno nisam naučio kako preživjeti s pisanjem i poslije toga se nisam osvrtao na prošlost. Eto, tako sam postao pisac."
Njezin je tanjur bio pun keksa, a moj su pokrivale samo mrvice. Navlažio sam vršak prsta, počeo ih skupljati i pažljivo jesti, po redu, jednu za drugom. Bez komentara, slušajući me i dalje, svoje je kekse prebacila na moj tanjur, za sebe je zadržala samo jedan.
"Uvijek sam sanjao o životu pustolova", rekao sam."Dugo mi je trebalo da shvatim da jedino ja u svoj život mogu unijeti pustolovinu, a sebe učiniti pustolovom. I zato sam počeo raditi ono što volim, pisao sam o tome, knjige i priče za časopise."
Pažljivo me promatrala kao da sam muškarac kojeg je poznavala već tisućama godina.
Odjednom sam osjetio grižnju savjesti."Pričam i pričam", rekao sam."Što si mi to učinila? Rekao sam ti da sam slušač, a ne govornik i sada mi ne vjeruješ."
"Oboje smo slušači", rekla je."Oboje smo govornici."
"Najbolje bi bilo da završimo partiju", rekao sam."'I i si na redu." Zaboravio sam svoju briljantnu zamku, i dok sam je se pokušavao prisjetiti, ona je već sagledala svoj položaj i odigrala potez.
Nije pomaknula pješaka na polje koje joj je bilo neophodno za preživljavanje. Bio sam žalostan, ali i ushićen. Konačno će vidjeti što sam joj pripremio. Na kraju krajeva, to je pravo učenje, pomislio sam. Nije bitna pobjeda. Nije važno to što smo izgubili, već kako smo izgubili i kako nas je poraz promijenio i Sto smo naučili, spoznali za budućnost, za buduće igre. Poraz je na neobičan način pobjeda.
Ali bez obzira na tu misao, dio mene je bio tužan, zbog nje. Moja se kraljica pomaknula i pojela njenog konja iako je bio zaštićen. Sada će njen pješak pojesti moju kraljicu, planiranu žrtvu. Hajde, pojedi kraljicu, ti mali vraže, uživaj dok možeš ...
Njen pješak nije pojeo moju kraljicu. Umjesto toga, nakon nekoliko trenutaka razmišljanja, lovac je s jednog kuta ploče odletio na drugi, a njene su me noćnoplave oči promatrale u iščekivanju reakcije.
"Šah-mat", šapnula je.
Problijedio sam. Nisam mogao vjerovati. Zatim sam razmotrio njene poteze, uzeo džepni blok i ispisao pola stranice.
"Što si napisao?"
"Lijepu, novu misao", rekao sam. "Na kraju krajeva, to je smisao učenja: ne jesmo li izgubili, već kako smo izgubili i koliko nas je poraz promijenio i što nam je dao da sa sobom ponesemo u budućnost, da primijenimo u drugim igrama. Poraz je na neobičan način i pobjeda."
Sjedila je na sofi, bosa, noge je udobno smjestila ispod sebe. Ja sam sjedio na stolici nasuprot nje i svoje cipele pažljivo stavio na niski stolić kako ne bi ostavile tragove na staklu.
Učiti Leslie kako da govori šatru bilo je poput gledanja novog skijaša na vodi kako se od prve uspijeva izdići na površinu. Kad je shvatila principe jezika, sigurno ga je progovorila. Danima, danima sam kao dijete učio taj govor zanemarujući pritom algebru.
"Papa, Lepeslipijepe", rekao sam, " rapazpumipijepešštopo tipi gopovoporipim? "
" Naparapavnopo ... naparapavnopo dapa rapazupuvnipijepem! " rekla je." Kapakopo sepe kapažepe malo, mucasto stvorenje napa šapavapatripi? "
" Papa, mapalopo, mupucapastvopo stvoporepenjepe, naparapavnopo!"
Brzo je učila. Zaista ima um koji oduzima dah! Pravi užitak! Jedini je način da joj pariram bio da proučavam nešto što ona nikada nije vidjela, da izmislim nove načine komunikacije, ili da se naučim oslanjati na čistu intuiciju. Te sam se večeri dokazao.
"Uz pomoć samo jednog pogleda mogu reći da si dugo svirala klavir, gospođice Parrish. Vidjevši glazbu ondje, Beethovenove sonate na požutjelom papiru s izblijedjelim oznakama označenim običnom olovkom između bilježaka. Da pokušam pogoditi ... od srednje škole?"
Odmahnula je glavom."Prije toga. Kad sam bila djevojčica, nacrtala sam klavijaturu na papiru kako bih mogla vježbati. Bili smo siromašni i to mi je bila jedina šansa. Prije toga, prije nego sam prohodala, mama mi je ispričala, otpuzala sam ravno do prvog klavira koji sam vidjela u životu. Od tog trenutka, glazba je bila sve što sam željela. Ali dugo sam vremena bila prisiljena živjeti bez nje. Moji su se roditelji razveli; majka se razboljela; brat i ja smo se neko vrijeme selili iz sirotišta u sirotište."
Stegnuo sam vilicu. Tmurno djetinjstvo, pomislio sam. Kakve je tragove ostavilo na njoj?
"Kad mi je bilo jedanaest godina, mama je izašla iz bolnice i preselili smo se u ruševine Ratne kuće sagrađene prije Revolucije, klimavi, veliki, debeli kameni zidovi, štakori, rupe na podovima, začepljeni kamin. Unajmili smo je za dvanaest dolara mjesečno, a mama ju je pokušala obnoviti. Jednog je dana čula da se prodaje stari pijanino i kupila mi ga je! Stajao ju je čitavo bogatstvo, četrdeset dolara. Ali promijenio je moj svijet; više nikada nisam bila ona stara."
Nagnuo sam se prema naprijed."Sjećaš li se prijašnjeg života u kojem si svirala klavir?"
"Ne", odgovorila je."Nisam sigurna da vjerujem u prošle živote. Ali dogodilo mi se nešto čudno. Glazba koja je nastala u vrijeme Beethovena, koja je nastala na početku 1800.-ih godina, kao da sam je se prisjećala, lagana je, čini se kao da je, nakon samo jednog pogleda u note, mogu odsvirati. Beethoven, Schubert, Mozart kao da se susrećem sa starim prijateljima. Ali ne i sa Chopinom, Lisztom ... to je za mene potpuno nova glazba."
"Johann Sebastian? On je komponirao na početku osamnaestog stoljeća ..."
"Ne. Njega moram proučavati."
"Netko tko je svirao klavir na početku devetnaestog stoljeća", rekao sam,"morao je poznavati Bacha, zar ne?"
Odmahnula je glavom."Ne. Njegova su djela bila izgubljena, zaboravljena do sredine devetnaestog stoljeća kad su otkriveni rukopisi i ponovo objavljeni. Godine 1810., 1820. nitko nije znao ništa o Bachu."
Vrat mi se naježio."Želiš li otkriti jesi li živjela u to vrijeme? Pročitao sam knjigu, način kako da se prisjetiš proteklih života. Želiš li ga isprobati?" "Možda, jednom ..."
Zašto je toliko neodlučna? Kako tako inteligentna osoba nije sigurna da su naši životi nešto više od običnog bljeska u vječnosti?
Nedugo zatim, nešto poslije jedanaest sati na večer, pogledao sam na sat. Bila su četiri sata izjutra.
"Leslie! Znaš Ii koliko je sati?"
Ugrizla se za usnicu, dugo je promatrala strop."Devet?"
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
16.
Buđenje u sedam sati ujutro i let na Floridu neće biti baš najugodnije iskustvo, pomislio sam nakon što me je ostavila u hotelu i odvezla se u mrak. Nisam običavao ostajati budan nakon deset sati na večer. Bila je to navika koju sam stekao dok sam još putovao avionom po unutrašnjosti zemlje i prodavao vožnje. U to bih se vrijeme rano povukao na počinak, sat vremena nakon što bi sunce zašlo. Otići na spavanje u pet sati ujutro, probuditi se u sedam i letjeti pet tisuća kilometara bit će pravi izazov.
Ali toliko sam toga morao i još uvijek mogu čuti od nje. Imala je toliko toga za reći!
Neću umrijeti ako se jednom dobro ne naspavam, zaključio sam. Koliko ljudi u svom životu mogu s tolikim zanimanjem slušati i kome mogu neumorno pričati još dugo nakon što s tanjura nestane posljednji keks? S Leslie i s kim još? upitao sam se.
Zaspao sam ne saznavši odgovor.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
17.
Leslie, oprosti što te zovem ovako rano. Jesi li budna?" Istog dana, nešto poslije osam sati ujutro odlučio sam je nazvati.
"Sada jesam", rekla je."Kako si mi danas ujutro, wookie?" Imaš li vremena danas? Sinoć nismo dovoljno dugo razgovarali pa sam pomislio da bismo, ako ti obveze to dozvoljavaju, mogli zajedno ručati. 1 večerati, ako se slažeš?"
"Ali rekao si da se danas vraćaš na Floridu?"
"Promijenio sam odluku. Letim sutra."
"Oh, Richarde, žao mi je. Imam dogovoren ručak s Idom, zatim, poslijepodne me očekuje sastanak. 1 dogovor za večeru. Oprosti. Vrlo bih rado bila s tobom, ali mislila sam da ćeš odletjeti."
To će me naučiti pameti, pomislio sam. Kako mogu tako nešto očekivati? Kako sam mogao pomisliti da nema ništa drugo za raditi već sjediti i razgovarati sa mnom? Osjetio sam beskrajno duboku usamljenost.
"Nema problema", rekao sam."Najbolje bi bilo da odletim. Ali prije toga ti moram reći da sam uživao sinoć. Mogao bih te slušati, razgovarati s tobom sve dok od posljednjeg keksa na svijetu ne bi ostale samo mrvice. Jesi li svjesna toga? Ako nisi, ja ti sada kažem!"
"I ja sam uživala. Ali svi ti keksi kojima me mali praščić hrani, sad ću tjedan dana morati gladovati kako bi me mogao prepoznati. Tako sam debela. Zašto i ti ne možeš živjeti na sjemenkama i celeru?"
"Sljedeći ću put donijeti sjemenke celera."
"Ni slučajno nemoj zaboraviti."
"Vrati se u krevet. Žao mi je što sam te probudio. Hvala ti na prošloj noći."
"Hvala tebi", rekla je."Bog."
Spustio sam slušalicu i počeo slagati stvari u torbu. Prekasno je za let od Los Angelesa na istok. Put je dug. Ne mogu stići prije mraka.
Nije mi se sviđala pomisao na letenje noću u avionu T-33. Motor se rasplamsa, svako je prisilno slijetanje u tako teškom i brzom avionu komplicirano i danju; crna noć bi takvo prizemljenje učinila jednim neugodnim, čak užasnim iskustvom.
Ako uzletim prije podneva, pomislio sam, u Austin, Teksas, ću stići do pet sati, po njihovom vremenu. Ako uzletim u šest sati, na Floridu ću stići u devet i trideset, deset sati po ondašnjem vremenu. Ima li svjetla nakon devet sati? Nema.
Pa što onda? T je siguran avion, do sada sam se bez razmišljanja mogao osloniti na nj ... dogodila se jedna manja, ali misteriozna pukotina na hidraulici, to je jedini problem koji nisam uspio riješili. Ali mogao bih izgubiti tekućinu iz hidraulike. To bi bila katastrofa. Kočnice bi otkazale, krilca bi bilo teško pomicali, kočnice na kotačima bi oslabile. No cijela bi se situacija mogla držali pod kontrolom.
Ali cijelo me vrijeme, dok sam se pakirao i planirao let, spopadala gotovo nezamjetna slutnja. Jednostavno se nisam mogao vidjeti kako slijećem na Floridu. Što bi se moglo dogoditi? Vrijeme? Obećao sam samom sebi da više nikada neću letjeti za vrijeme oluja tako da to najvjerojatnije ne može biti problem. Otkazivanje elektrosustava?
To bi mogao biti problem. Izgubiti električni napon u T-ju i ostati bez pumpe za gorivo u glavnim krilnim spremnicima i biti prisiljen osloniti se na nagibne spremnike i spremnike u trupu. Većina bi instrumenata otkazala kao i radio i navigacijska oprema. Kočnice ne bi radile, niti krilca. Nestanak električnog napona znači slijetanje velikom brzinom što znači da mi je potrebna dugačka pista. Naravno, niti svjetala ne bih imao.
Generator, električni sustavi, nikada nisu otkazali. Je li moguće da su mi šaputali da je moguće da sada otkažu? Ovaj avion nije Mustang. Zašto se, kog' vraga, brinem?
Sjeo sam na rub kreveta, zatvorio oči, opustio se i motrio letjelicu, zamislio sam je kako lebdi ispred mene. Pregledao sam je pažljivo od repa do nosa u potrazi za mogućim kvarovima. Samo nekoliko nedostataka, nebitnih ... utori na jednoj od guma bili su gotovo istrošeni, bravica na vratima plenum komore bila je istrošena, mala pukotina na hidraulici u središnjem dijelu kućišta s motorom koju nismo uspjeli pronaći. Nikakvih razloga za uzbunu, telepatskih, koji bi me izvijestili da bi električni ili bilo koji drugi sustav mogao otkazati. Pa ipak, kad sam si pokušao predočiti kako večeras stižem na Floridu, nisam uspijevao.
Naravno. Neću ići na Floridu. Sletjet ću prije mraka, negdje drugdje.
Bez obzira na to, nisam se mogao vidjeti kako danas poslijepodne napuštam T-33. Trebalo bi biti lako. Trebao bih se bez poteškoća vidjeti. Ono sam ja, motor je isključen; vidiš li, Richarde? Gasiš motor na nekom aerodromu na koji si sletio ...
Ništa nisam vidio.
Probaj sa slijetanjem. Možeš vidjeti okret, pistu iz zraka kako se veličanstveno proteže, kontrole su spremne za slijetanje, tri su malena kotača vani i spremna dodirnuti tlo?
Ništa.
Pa, što sad, pomislio sam. Čini mi se da danas nisu zakazali električni sustavi, već duhovni.
Podigao sam slušalicu i nazvao meteorološku postaju. Do Novog Meksika će sve biti mimo, rekla je gospođa, zatim ću zaći u polje hladne fronte, u oluju i grmljavinu na visini od 13,000 metara. Nevrijeme ću preletjeti na visini od 14,000 metara ako se T može popeti tako visoko. Zašto si ne mogu predočiti kako slijećem?
Još jedan poziv, u hangar.
"Ted? Bog, Richard pri telefonu. Silazim za sat vremena možeš li izvući T-ja i napuniti gorivo? Kisik je u redu, ulje je u redu. Možda bi ga mogao napojiti s dva deci tekućine za hidrauliku,"
Na krevetu sam raširio karte, zapisao bilješke o navigacijskim frekvencijama, smjerove, visine kojih se moram držati. Isplanirao sam rutu, izračunao koliko mi treba goriva. Moći ćemo se popeti na 14.000, ali na jedvite jade.
Uzeo sam karte i prtljagu, platio hotelski račun i uzeo taksi do aerodroma. Bilo bi dobro da se već danas ponovo vidim s mojim damama koje me čekaju na Floridi. Mislim da bi to bilo baš dobro.
Prtljagu sam stavio u avion, zatvorio vrata, zaključao ih i osigurao, popeo sam se ljestvama do letačke kabine, izvadio kacigu iz torbe i objesio je na kuku. Nevjerojatno. Za dvadesetak ćemo se minuta, ovaj avion i ja, penjati uvis i preletjeti granicu Arizone.
"RICHARDE!" Ted je viknuo iz ureda."TELEFON! HOĆEŠ LI SE JAVITI?"
"NE! RECI DA SAM OTIŠAO!" Zatim sam, iz puke znatiželje, viknuo;"TKO ZOVE?"
Upitao je i viknuo:"LESLIE PARRISH!"
"RECI JOJ DA PRIČEKA MINUTU!" Ostavio sam kacigu i masku za kisik i otrčao se javiti na telefon.
Do trenutka kad je došla na aerodrom po mene, avion je bio spremljen i osiguran u hangaru; prekriven ceradom; kabina zatvorena, zaključana i pokrivena.
Zato si nisam mogao predočiti kako slijećem, zaključio sam, nisam se mogao vidjeti u tim okolnostima zato što nisu predstavljale najbližu budućnost.
Prtljagu sam ubacio u prtljažnik i smjestio se na sjedalo do nje."Bog, maleni moj wookie, sličan svim drugim wookiejima, samo malo manji", rekao sam,"drago mi je da te vidim! Kako to da si se riješila obveza?"
Leslie je vozila limuzinu s baršunastom unutrašnjošću boje pijeska. Nakon što smo pogledali film s wookiejem, nazvali smo je Bantha, po čupavom mamutu figuri od pijeska koja se pojavljuje u istom filmu. Polagano je zaokrenula krivinom i pridružila se rijeci raznobojnih Bantha automobila koji su se istovremeno kretali uz nas.
"S obzirom da imamo malo vremena za nas, zaključila sam da bih mogla malo izmijeniti planove. Moram pokupiti neke stvarčice na Akademiji nakon čega sam slobodna. Gdje bi želio ručati?""Svejedno mi je. U Magic Panu, ako nema gužve. Ima odjeljak za nepušače, zar ne?"
"Za vrijeme ručka se mora čekati barem sat vremena."
"Koliko vremena imamo?"
"Koliko želiš?" rekla je."Večera? Film? Šah? Razgovor?"
"Oh, slatkice! Zar si cijeli dan oslobodila zbog mene? Znaš li koliko mi to znači?"
"Znači da ću vrijeme radije provesti s gostujućim wookijem, nego s bilo kim drugim. Ali nema više vrele čokolade i keksa i drugih pošasti! Ti ako želiš, jedi nezdravo, ali ja se vraćam na dijetu kako bih se iskupila za grijehove!"
Dok smo se vozili, ispričao sam joj sve o jutrošnjem neobičnom iskustvu, o telepatskom pregledu aviona i letu i o neobičnim, prošlim vremenima kada sam tako prikupljao točne informacije.
Slušala me pažljivo, kao i uvijek kad bih joj pričao o paranormalnim pokusima. Ali, iza maske pristojnosti i usredotočenosti, otkrio sam da me sluša kako bi dobila odgovor i objašnjenje za događaje i zanimanje koje se prije nije usuđivala razmatrati. Slušala me je pozorno kao da sam neki prijateljski Leif Ericson koji se vratio s dijapozitivima neke zemlje za koju je čula, ali u kojoj nije bila.
Parkirala je auto pokraj ureda Filmske akademije i rekla mi:"Odmah se vraćam. Hoćeš li me pričekati, ili ideš sa mnom?"" Čekat ću te. I ne žuri."
Promatrao sam je kako se udaljavala kroz osunčanu podnevnu gužvu, ulicom kojom su brujali prolaznici. Skromno odjevena, u bijelu ljetnu majicu i bijelu suknju, ali. Bože, koliko se glava okretalo za njom! Svaki je muškarac u krugu od desetak metara usporio i pogledao je. Kosa boje meda lepršala je slobodno i veselo dok se žurila kako bi prešla cestu na zeleno svjetlo. Rukom se zahvalila vozaču koji joj je dozvolio da prođe, a on joj je odmahnuo, dobro nagrađen.
Kakva žena, pomislio sam.
Nestala je u zgradi, a ja sam se ispružio na sjedalu i zijevnuo. Najbolje bi bilo da iskoristim ovo vrijeme i nadoknadim nedostatak sna. Za to će mi biti dovoljno pet minuta autohipnotičkog odmora.
Sklopio sam oči, duboko udahnuo. Moje je tijelo u potpunosti opušteno: sad. Još jedan udah: Um mi je potpuno opušten: sad. Probudit ću se u trenutku Lesliena povratka; odmoran i svjež kao da sam spavao osam sati.
Autohipnoza za odmor jako je djelotvorna, posebice kad je prethodne večeri čovjek spavao samo dva sata. Mozak mi je prekrila tama; buka ulice je nestala. Zaglibio duboko u crni katran, vrijeme je stalo. Zatim u središtu ugljenog crnila,
!!SVJETLOST!!
Kao da je zvijezda pala na mene, deset puta sjajnija od Sunca, i kao da sam od njene svjetlosti oglušio.
Nestale su sjene, boje, toplina, sjaj, tijelo, nebo, Zemlja, Svemir, vrijeme, nestali su predmeti, ljudi, riječi. Ostala je samo
SVJETLOST!
Gluhonijem sam lebdio blještavilom. Nije to bila svjetlost, znao sam, taj beskrajni sjaj je prodirao kroz mene kakav sam nekoć bio, to nije svjetlost. Svjetlost, ona predstavlja, ona predstavlja nešto drugo, sjajnije od same svjetlosti, ona je Ljubav! toliko jaka da je ideja o intenzitetu samo smiješna zamisao u odnosu na golemu ljubav koja me obuzela.
JA SAM!
TI SI!
I LJUBAV; TO JE SVE: SVE ŠTO JE VAŽNO!
Sreća je eksplodirala u meni i raznijela me, odvojila je atom od atoma, ljubav, poput šibice koja pada na sunce. Sreća, nepodnošljiva, ne više! Gušio sam se! Dosta, molim te!
U trenutku kad sam je zamolio, Ljubav se povukla, nestala je u mraku podnevnim suncem obasjanog Beverly Hillsa, sjeverna hemisfera treći planet omanja zvijezda mala galaksija manji svemir maleni preokret u vjerovanju u prihvaćenu dimenziju vremena i prostora. Ja sam bio samo mikroskopski oblik, beskrajno dug, stajao sam iza glavne igraonice, promatrao sam je samo jednu nanosekundu, otkrio sam njenu suštinu i zamalo sam ispario, u šoku.
Probudio sam se u Bantha vozilu, srce mi je snažno udaralo, a licem su se slijevale suze.
" AH!" viknuo sam. " Al-ai-ai!"
Ljubav! Toliko snažna! da je zelena, bila bi tako transcendentalno zelena da je ni sam Princip zelene boje ne bi mogao zamisliti... kao da stojiš na golemoj lopti, kao da stojiš na suncu koje nije sunce, bila je beskrajna, nije bila ograničena obzorom, bila je toliko sjajna i BEZ SJAJA, pogledao sam otvorenim očima u najsjajniju ... a nisam zapravo imao oči NISAM MOGAO
IZDRŽATI SREĆU koju mi je ta ljubav otkrila .... Kao da sam u dubokoj i mračnoj špilji izgubio posljednju svijeću i nakon nekog vremena, prijateljica, prijateljica mi je pomogla otvoriti oči, aktivirala je hidrogensku bombu.
Nakon svjetlosti, ovaj svijet nakon te svjetlosti, ideja o životu i smrti, jednostavno je ... nevažna.
Sjedio sam u autu i žmirkao, hvatao zrak. Bože! Trebalo mi je deset minuta vježbe, da ponovo naučim disati. Što ... Zašto ... Ai!
Ondje, plavokoso i nasmiješeno lice iznad nogostupa, glave se okreću za njom i promatraju je. Trenutak kasnije, Leslie je otvorila vrata, odložila omotnice na stražnje sjedište i sama se smjestila iza volana."Oprosti, wook, potrajalo je. Zadržali su me. Jesi li se otopio do smrti ovdje?"
"Leslie, moram ti nešto ispričati. Naj ... nešto mi se maloprije dogodilo ..."
Okrenula se uzbunjeno."Richarde, jesi li dobro?"
"Izvrsno!" rekao sam."Dobro sam, dobro, dobro, jako dobro."
Zamuckivao sam, ispričao sam joj dijelove i detalje i utihnuo."Sjedio sam ovdje, nakon što si otišla, zatvorio oči... Svjetlost, ali nije to bila svjetlost. Nešto sjajnije od svjetlosti, ali ne sjaj, bezopasno. LJUBAV, ne istrošeni i isprazni slogovi, već Ljubav kakva je! Drukčija od svih ljubavi koje sam pokušao zamisliti. I LJUBAV! TO JE SVE; SVE ŠTO JE VAŽNO! Riječi, ali nisu to bile prave riječi, pa čak ni ideje. Jesi li ikada ... znaš li?"
"Da", odgovorila je. Nakon kratke je stanke nastavila:"Gore u zvijezdama, kad sam napustila tijelo. Sjedinjenje sa životom, sa svemirom, bilo je tako divno, ljubav toliko jaka i sreća da sam se rasplakala!"
"Ali zašto se to dogodilo? Samo sam se kratkim hipno-snom želio odmoriti. To sam već tisuću puta učinio! Ali ovaj put, JAO! Možeš li zamisliti nepodnošljivu sreću? Možeš li zamisliti sreću, toliko snažnu da moliš da je isključe?"
"Da", odgovorila je."Mogu ..."
Sjedili smo neko vrijeme ništa ne govoreći. Zatim je upalila Bantha vozilo i izgubili smo se u prometu sretni zbog vremena koje smo proveli zajedno i svega što je još pred nama.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
18.
Osim šaha, kad smo zajedno, nema druge akcije. Ne penjemo se zajedno na planine, ne splavarimo na divljim brzacima, ne borimo se zajedno. Kad smo zajedno, ne izlažemo svoje živote riziku. Čak i ne letimo. Naša je najveća zajednička pustolovina bila vožnja u gustom prometu na Aveniji La Cienega poslije ručka. Zašto me tako opčinjava?
"Jesi li primijetila", upitao sam je kad je skrenula na zapad, na Melroseu, na putu kući,"da je naše prijateljstvo potpuno ... pasivno?"
"Pasivno?" Pogledala me preplašena kao da sam je dodirnuo."Oh, ti, baš si neki. Ponekad ne znam šališ li se, ili si ozbiljan. Pasivno!""Ne. Zaista. Ozbiljan sam. Zar se ne bismo trebali zajedno skijati, daskati na Havajima, zar ne bismo trebali zajedno raditi i nešto energično? Najteža nam je vježba podići kraljicu i istovremeno izgovoriti 'šah'. Samo sam primijetio. Nikada nisam imao prijateljicu nalik na tebe. Zar nismo previše pasivni; možda previše pričamo?""Richarde," rekla je,"šah i razgovor su dovoljni, molim te! Ne želim organizirati zabave i razbacivati se novcem. Pa to su najomiljenije vježbe ovdašnjeg pučanstva."
Skrenula je u sporednu ulicu, zatim na kolni prilaz i parkirala se ispred garaže.
"Ispričaj me na trenutak, Leslie. Otrčat ću kući i spaliti svaki dolar koji imam. Začas ću se vratiti ... "
Nasmijala se."Ne moraš ih spaliti. U redu je imati novac. Ali ono što je ženi važno jest da li ga koristiš kako bi je kupio. Oprez! Nemoj nikada pokušati tako nešto."
"Prekasno", rekao sam."Učinio sam to, i to nekoliko puta." Okrenula se prema meni naslonivši se na vrata. Nije ih namjeravala otvoriti.
"Ti? Zašto me to toliko iznenađuje? Nekako te ne mogu zamisliti kako ... Pričaj mi. Jesi li kupio koju kvalitetnu ženu?"
"Novac čini čudne stvari. Bojim se, ne mogu gledati kad se to događa meni, kad to više nije film, već prava stvar, stvarni život. Kao da sam treći u ljubavnom trokutu koji nasilno pokušava pronaći svoje mjesto između žene i mog novca. Novac je i dalje novina u mome životu. Upoznam ženu koja nema baš neke prihode, koja je na rubu stečaja, kasni s plaćanjem računa. Mogu li joj reći: Neću potrošiti niti centa kako bih ti pomogao."
Trebao mi je odgovor na to pitanje. Dio moje savršene žene uključivao je tri žene s kojima sam se sprijateljio, a koje su se borile za golu egzistenciju.
"Radi onako kako misliš da moraš", rekla je."Ali varaš se ako misliš da će te voljeti zato što im plaćaš račune ili kupuješ hranu. Jedan od načina da budeš siguran jest da im ne dozvoliš da ovise o tebi zbog novca. Vjeruj mi, znam što govorim!"
Kimnuo sam glavom. Kako zna? Zar je okružuju muškarci koji se pokušavaju dočepati njenog novca?
"To nije ljubav", rekao sam."Niti jedna me od njih ne voli. Uživamo u zajedničkom društvu. Mi smo ti neka vrsta sretnih parazita."
"Grf."
"Molim?"
"Grf. izraz gađenja. 'Sretni paraziti', vidim buhe."
"Oprosti. Taj problemčić još uvijek nisam uspio riješiti.""Sljedeći im put nemoj reći da imaš novaca", rekla je.
"Ne uspijevam u tome. Ne znam lagati. Izvadim džepni blok i zajedno s njim iz džepa izvučem novčanice od sto dolara. Rasprše se po stolu i padnu na pod i onda ona kaže: 'Hej, rekao si mi da živiš na socijalnoj pomoći!' Što da radim?"
"Možda ti nema pomoći. Ali budi pažljiv. Nema grada koji će ti kao ovaj na mnogo načina pokazati kako mogu propasti ljudi koji ne znaju baratati novcem." Konačno je otvorila vrata."Jesi li za salatu, nešto zdravo? Ili mali praščić želi vrelu čokoladu i sladoled?"
Unutra, pustila je Beethovenovu sonatu, tiho, napravila veliku zdjelu salate sa sirom i ponovo smo zaglibili u razgovor. Propustili smo zalazak sunca, propustili smo film, igrali smo šah i vrijeme je, rezervirano samo za nas dvoje, proletjelo.
"Sutra ujutro moram rano poletjeti. To mi se mota po glavi", rekao sam."Zar ti se ne čini da nisam u formi? Izgubio sam tri igre od četiri? Ne znam što se desilo s mojom strategijom ... "
"Igraš bolje nego ikad", rekla je i trepnula."Ali i ja sam sve bolja. Jedanaesti lipnja ćeš zapamtiti kao dan kad si posljednji put pobijedio Leslie Parrish u šahu."
"Smij se dok možeš, vragolanko. Sljedeći put kad se suočiš s ovom glavom, imat ću pohranjene sve informacije iz knjige zamke u šahu i svaka će te od njih sakrivena čekati negdje na ploči." Uzdahnuo sam."Mislim da bih trebao krenuti. Hoće li me vozačica Bantha vozila odbaciti do hotela?"
"Naravno", odgovorila je, ali nije se pomaknula od stola.
S namjerom da joj se zahvalim na danu koji mi je priuštila, primio sam njezinu ruku, nježnu i toplu. Dugo smo se vremena gledali i ništa nismo govorili, nismo primijetili da je vrijeme stalo. Tišina nam je rekla sve što se nikada nismo usudili izraziti riječima. Zatim smo se iznenada zagrlili, nježno ljubili, nježno.
U tom se trenutku nisam sjetio da ću, zaljubivši se u Leslie Parrish, izgubiti jedinu sestru koju sam ikada imao.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
19.
Ujutro sam se probudio i ugledao sunčeve zrake koje su obasjavale njezinu zlatnu kosu koja je valovito padala preko jastuka. Otvorio sam oči i ugledao njezin osmijeh.
"Dobro jutro, wookie", rekla je, tako bliska i tako topla da sam jedva čuo riječi."Jesi li dobro spavao?"
"Mmmm!" odgovorio sam."Da! Da, naravno, hvala ti. Spavao sam izvrsno. Sanjao sam predivan san, sinoć, sinoć si me namjeravala odbaciti do hotela! Nisam mogao odoljeti, morao sam te poljubiti i onda ... kakav predivan san!"
Konačno, hvala ti, Bože, konačno žena uz koju sam se probudio nije stranac. Konačno, konačno se u mom životu našla žena koja tu i pripada, i ja s njom.
Dodirnuo sam njezino lice."Ostat ćeš ovdje još samo nekoliko sekundi, zar ne, i onda ćeš nestati? Ili će se oglasiti budilica ili telefon i javit ćeš mi se s pitanjem: Jesi li dobro spavao. Nemoj me još zvati. Želim još malo sanjati, molim te."
"'Ding-dong rekla je tiho. Zbacila je plahte i u ruci držala zamišljenu slušalicu, naslonila ju je na uho. Sunce je umivalo njezin osmijeh, gola ramena i grudi. Odmah sam se probudio."'Ding-dong ...' Halo, Richarde? Jesi li dobro spavao noćas? Ha?"
U tom se trenutku pretvorila u nedužnu zavodnicu, čistu i netaknutu zvjezdano sjajni mozak u tijelu božice seksa. Trepnuo sam vidjevši intimni pokret koji je izvela preda mnom, čuvši rečenicu i ugledavši joj sjaj u očima.
Život s glumicom! Nisam o tome razmišljao nisam se nikada zapitao koliko se različitih Leslie krije u ovom tijelu, koliko njih mogu dodirivati, koliko se njih može pojaviti pod svjetlom pozornice u tijelu ove osobe?
"Ti si... tako ... tako si lijepa!" Zamuckivao sam. Pokušavao sam pronaći prave riječi."Zašto mi nisi rekla da si tako ... lijepa?" Telefon je ispario iz njene ruke, a nedužan se osmijeh pretvorio u zavodnički."Nikada nisi pokazao zanimanje."
"Ovo će te iznenaditi, ali najbolje bi ti bilo da se počneš navikavati, zato jer je igra riječima moja profesija, i samim time si s vremena na vrijeme neću moći pomoći, već ću govoriti u stihovima. Takve sam naravi i ne mogu se mijenjati. O, kako lijepa ti si!"
Polagano je kimala glavom."Jako dobro, kovaču riječi. Hvala ti. Mislim da si i ti prekrasan." Za desetinku sekunde obuzela ju je posve nova misao."A sada, čisto igre radi, hajde da izražavamo osjećaje, ali bez riječi."
Da li da umrem od sreće odmah, zapitao sam se, ili da ostanem živ još neko vrijeme?
Ostanak me više privlačio. Lebdio sam na rubu smrti izazvane užitkom, gotovo bez riječi, ali ne bez glasa.
Nisam mogao izmisliti ženu toliko savršenu za mene, pomislio sam, a živa je i ovdje je, godinama se sakrivala u poznanici po imenu gospođice Leslie Parrish, zamaskirala se u mog poslovnog partnera, moju najbolju prijateljicu. Dovoljan je bio jedan jedini pogled na nju okupanu suncem da ta zapanjujuća površina nestane.
Svjetlost i dodir, meke sjene i šaputanja, to jutro je preraslo u podne i proteglo se u večer Sreli smo se nakon što su nas cijeli životi odvajali. Pahuljice za večeru. Na kraju smo ponovo počeli komunicirati riječima.
Koliko je riječi potrebno, koliko je vremena potrebno da se izgovori: Tko si ti? Koliko vremena treba proteći da se zapitate zašto"? Više nego što smo imali prije tri sata ujutro, prije nego je sunce ponovo svanulo. Vremenski su pejzaži nestali. Vani je bilo svjetlo ili nije bilo svjetla, kišilo je ili je bilo suho, satovi su pokazivali deset, a mi nismo znali o kojem se danu ili tjednu radi. Budili smo se u vlastita jutra i promatrali zvijezde iznad noćnom tamom prekrivenog grada; kad smo se grlili i sanjarili u naše ponoći, u Los Angelesu je bila špica i vrijeme ručku.
Savršeni partner ne postoji, naučio sam tijekom godina, otkako sam novcem zamijenio svog starog prijatelja Fleeta i sagradio svoje zidinama opasano carstvo. Ne postoji za ljude koji istovremeno jure na deset strana s deset različitih brzina, ne postoji za životne praščiće. Je li moguće da sam pogrešno naučio?
Vratio sam se u njenu spavaću sobu, jednog našeg jutra oko ponoći, s pladnjem na rukama koji su krasili komadići jabuke i sira i krekera.
"Oh!" uzdahnula je, sjela, protrljala oči kako bi se razbudila i namjestila kosu tako da joj je sasvim malo razbarušena padala preko ramena."Srce! Zaista si pažljiv!"
"Mogao bih biti još pažljiviji, ali u tvojoj kuhinji nedostaje surutke i krumpira za kuhani Kartoffelkuchen."
" Kartoffelkuchen!" ponovila je za mnom, iznenađena."Kad sam bila mala, mama mi je spremala Kartoffelkuchen'. Bila sam uvjerena da sam posljednja osoba na ovome svijetu koja se tog jela još uvijek sjeća! Znaš li ga spraviti?"
"Recept je na sigurnom, zaključan u ovoj izvanrednoj glavi. Dobio sam ga od bake Bach. Ti si prva osoba koja je u posljednjih petnaest godina za mnom ponovila tu riječ! Mislim da bismo trebali popisati sve što nam je ..." Protresao sam jastuke i smjestio se tako da je mogu dobro vidjeti. Bože, pomislio sam, obožavam njenu ljepotu!
Primijetila je da promatram njezino tijelo i namjerno je neko vrijeme uspravno sjedila na krevetu i promatrala me kako hvatam dah. Zatim je plahte povukla do brade.
"Bi li se javio na moj oglas?" upitala me, odjednom se posramivši.
"Da. Kako glasi?"
"Osoban je." Prozirni je komad sira stavila na pola krekera."Zanima li te kakav je tekst?"
"Reci mi." Moj je kreker pucao pod težinom sira, ali zaključio sam da je buka gotovo nečujna.
"Traži se: stopostotni muškarac. Mora biti briljantan, kreativan, zabavan, sposoban za intenzivnu intimnost i sreću. Mora voljeti glazbu, prirodu, miran i tih, sretan život. Koji ne puši ne pije ne konzumira droge. Mora biti lud za učenjem i željeti zauvijek rasti. Zgodan, visok, vitak, nježnih ruku, osjećajan, nježan, pun ljubavi. Strastven i seksi. "
"Kakav oglas! Da! Javio bih ti se!"
"Nisam gotova", rekla je. "Mora biti emocionalno stabilan, iskren i od povjerenja i pozitivna, konstruktivna osoba. Duhovna, ali ne smije ispovijedati neku organiziranu religiju. Mora voljeti mačke. ""Pa to sam ja, od početka do kraja! Čak volim i tvoju macu, iako mi se čini da ne gaji iste osjećaje prema meni."
"Daj mu vremena", rekla je."Neko će vrijeme biti ljubomorna.""Ah. Sada si se izdala."
"Što?" upitala je otkrivši se i nagnuvši se naprijed kako bi namjestila jastuke.
Učinak tog jednostavnog čina, učinak njezinog naginjanja, gurnuo me u vatru i led. Sve dok je mirovala, bila je senzualna, ali do granica podnošljivosti. Kad bi se pokrenula, njezina meka koža i obline i svjetlost promjena u njoj, riječi nestaju iz moje glave, dolazi do eksplozije sreće.
"Hm ...!" promrmljao sam promatrajući je.
"Ti, zvijeri. Pitala sam te nešto. Što sam izdala?"
"Ako budeš mirna, molim te, možemo lijepo razgovarati. Ali moram ti reći da me, kada nisi odjevena, i najmanji pokret izluđuje." Odmah sam požalio. Povukla je plahtu i pokrila grudi i rukama je tako držala. Promatrala me preko krekera.
"Oh. U redu", rekao sam."Ono što si mi otkrila rekavši da će mačak biti ljubomoran neko vrijeme jest da zadovoljavam uvjete navedene u oglasu."
"To sam i namjeravala", rekla je."Drago mi je da si shvatio.""Zar ne strahuješ da ću te iskoristiti budući da si mi otkrila tajnu?" Neznatno se otkrila i podigla obrvu."Želiš li me iskoristiti?"
Uz pomoć nadljudske kontrole sam se ispružio i pokrio je."Primijetio sam da ste se otkrili, gospođice, a budući da s vama želim provesti nekoliko minuta u mirnom razgovoru, zaključio sam da bi bilo najpametnije da se potrudim i spriječim daljnje razotkrivanje."
"Tako ste dobri."
"Vjeruješ li", upitao sam je,"u anđele čuvare?"
"Koji nas štite, bdiju nad nama i pomažu nam, vode nas, pokazuju nam put? Ponekad, da."
"Onda mi reci: što anđela čuvara briga za naš ljubavni život? Zašto bi trebali bdjeti i pokazivati nam put kad je u pitanju ljubav?""Pa to je barem jasno", odgovorila je."Anđelu čuvaru je ljubav važnija od bilo čega drugog. Njima je naš ljubavni život važniji od bilo kojeg drugog života koji vodimo! O čemu bi drugom anđeli čuvari trebali brinuti?"
Naravno, zaključio sam, u pravu je!
"Misliš li da", rekao sam,"anđeli čuvari mogu preuzeti ljudski oblik, jedan za drugog, da svakih nekoliko života mogu hiti ljubavnici?"
Zagrizla je kreker i kratko, u tišini, razmišljala."Da." Nakon stanke je dodala:"Bi li se anđeo čuvar javio na moj oglas?"
"Da. Sigurno. Svaki bi se muški anđeo čuvar u zemlji javio na tvoj oglas kada bi znao da se radi o tebi, da si ga ti predala."
"Ali menije dovoljan jedan", rekla je nakon kratke stanke."Imaš li ti svoj oglas?"
Potvrdno sam kimnuo iznenadivši i samog sebe."Godinama sam ga sastavljao: Traži se: stopostotna žena anđeo čuvar u ljudskom tijelu. Neovisna, pustolov, izrazito mudra. Prednost onima koje imaju sposobnost poticanja i davanja kreativnog odgovora u različitim vidovima komunikacije. Mora govoriti šatrovački."
"Je li to sve?"
"Ne", odgovorio sam. " Samo za anđela blistavih očiju, zapanjujuće privlačnog tijela i duge zlatne kose. Obveznu znatiželja, glad za znanjem. Prednost: profesionalnost u nekoliko kreativnih i poslovnih polja, iskustvo na najvišim upravnim položajima. Neustrašiva, spremna na rizik. Dugoročna sreća zajamčena. "
Pažljivo me je slušala."Zapanjujuće privlačnog tijela i duge zlatne kose. Zar to nije prezemaljski opis za jednog anđela?"
"Zašto anđeo čuvar ne bi mogao imati zapanjujuće privlačno tijelo i dugu kosu? Znači li to da nije pravi anđeo, da je nesavršen zato što se nalazi u tijelu smrtnika, da nije sposoban izvršavati svoj posao?"
Zašto anđeli čuvari ne bi mogli tako izgledati? zapitao sam se i poželio da uza se imam bilježnicu. Zašto ne može postojati planet anđela koji pustolovinom i misterijom jedni drugima usrećuju živote? Zašto ih barem ne bi bilo nekoliko, njih nekolicina koji bi se s vremena na vrijeme mogli sresti?
"I zato stvaramo tijelo koje naš smrtnik želi?" upitala je."Kad je učiteljica lijepa, ili učitelj, pozorno ga/je slušamo?"
"Da!" odgovorio sam."Samo tren ..."
Pronašao sam bilježnicu na podu pokraj kreveta, napisao ono što je rekla, stavio crticu i slovo L za Leslie."Jesi li ikada primijetila kako se izgled osobe koju dugo poznaješ postupno mijenja?"
"Može biti najljepši muškarac na svijetu", rekla je,"ali postaje bezličan poput kutije kokica kad nema što za reći. A naizgled najbezličniji čovjek koji mrmlja u sebi velike životne istine, i sve ono što mu znači u životu, i zašto voli ono što voli, nakon dvije minute postaje toliko lijep da se jedva možeš suzdržati da ga ne zagrliš i poljubiš!"
U meni se probudila znatiželja."Jesi li izlazila s puno bezličnih muškaraca?"
"Ne s puno."
"Ali ako postanu lijepi, zašto ne?"
"Zato što vide Mary Glumicu, okićenu i lijepu, njezino prekrasno lice pred kamerama i zaključe da je zanimaju samo Harryji Komadi. Rijetko mi priđu i pozovu me van, Richarde."
Budalice, pomislio sam. Rijetko me zovu van. Zato što smo svi opterećeni površinom, a ne onim što ona skriva, i zato što zaboravljamo da površina nije naše pravo lice. Ali kad sretnemo anđela blistavog uma, njegovo lice s vremenom postaje sve ljepše i ljepše. Zatim:"Oh, usput", kaže,"ovo je moje tijelo ..."
Zapisao sam misao.
"Jednoga dana", rekla je odloživši pladanj na noćni ormarić,"zamolit ću te da mi dalje čitaš svoje bilješke." Dok se micala, odbacila je plahtu. Podigla je ruke i elegantno se protegnula.
"Ali ne sada", rekla je približivši mi se."Za danas je dosta igre pitalica."
Budući da više nisam bio u stanju razmišljati, bez riječi sam se složio.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
20.
To nije bila glazba, već nešto što je podsjećalo na rezanje metala kružnom pilom. Tek što se okrenula od glazbene linije na kojoj je namještala, odnosno pojačavala glas, ja sam počeo zapomagati."To nije glazba!"
"ŠTO SI REKAO?" viknula je izgubljena u glazbi.
"REKAO SAM DA TO NIJE GLAZBA!"
"BARTOK!"
"ŠTO?" viknuo sam.
"BELA BARTOK!"
"MOŽEŠ LI STIŠATI, LESLIE?"
"CONCERTO ZA ORKESTAR!"
"MOŽEŠ LI SMANJITI ZVUK, SAMO MALO, ILI PUNO? MOŽEŠ LI SKROZ STIŠATI?"
Nije me čula, ali pretpostavila je što sam govorio i smanjila glasnoću.
"Hvala", rekao sam." Wookie, je li to ... zar zaista to smatraš glazbom?"
Da sam je pozornije promatrao, iza prekrasnog tijela umotanog u cvjetni ogrtač, kose sakupljene ispod turbana koji je složila od ručnika, zamijetio bih razočaranje u njenim očima.
"Ne sviđa ti se?" upitala me.
"Ti voliš glazbu, ti si je cijeli svoj život proučavala. Kako možeš podnijeti takav nesklad koji smo maloprije slušali, takvu neharmoniju koja je i za štakore pretjerana?"
"Jadni Richard", rekla je."Ali i sretni Richard! Pred tobom je toliko toga što možeš naučiti o glazbi! Toliko predivnih simfonija, sonata, koncerata koje ćeš po prvi put slušati!" Zaustavila je kasetu, premotala je i izvadila iz linije.
"Možda je još prerano za Bartoka. Ali, obećavam ti, doći će dan kad ćeš slušati ovo što si maloprije čuo i uživati."
Pregledala je zbirku kaseta, izabrala jednu i stavila je u liniju, na mjesto koje je prije zauzimao Bartok."Jesi li za malo Bacha ... želiš li čuti glazbu svog pra-pradjeda?"
"Najvjerojatnije ćeš me naglavce izbaciti iz kuće kad ti ovo kažem", rekao sam,"ali mogu ga slušati najviše pola sata, zatim se izgubim ili zaspem, ili počnem umirati od dosade."
"Umireš od dosade? Kad slušaš Bacha? Znači da ne znaš kako ga treba slušati; nikada nisi naučio kako ga slušati!" Pritisnula je gumb i kaseta je počela svirati; pradjed na nekakvim monstruoznim orguljama, to je bilo jasno."Prvo se moraš smjestiti na pravo mjesto. Ovdje. Dođi, sjedni ovdje, između zvučnika. Tu se sjedi kad u cijelosti želiš čuti glazbu."
Osjećao sam se kao da sam se odjednom našao u glazbenom vrtiću, ali prožeo me i osjećaj ugode jer sam sjedio pokraj nje, dodirivao je.
"Složenost bi te sama po sebi trebala privući. Većina ljudi glazbu sluša horizontalno, prati melodiju. Ali možeš slušati i strukturalistički, jesi li ikada to učinio?"
"Strukturalistički?" ponovio sam."Ne."
"Rana je glazba bila linearna," rekla je nadglasavši provaliju nota na orguljama,"jednostavne melodije, jedna za drugom, primitivne teme. Ali tvoj se pradjed odlučio za složene teme, složene ritmove i sve je zajedno pomiješao na neobičan način, u neobičnim intervalima i tako stvorio intrigantne strukture i glazbu nadopunio i vertikalnom komponentom harmonijom! Neke su Bachove harmonije toliko disonantne, poput Bartokovih, i bile su prihvaćene sto godina prije nego su se ljudi uopće dosjetili disonance."
Isključila je glazbu, sjela za klavir i bez riječi i ne trepnuvši na klaviru odsvirala posljednjih nekoliko nota koje smo čuli na zvučnicima.
"Eto." Na klaviru je melodija bila jasnija nego na zvučnicima."Vidiš? Ovo je jedna tema ..." Odsvirala ju je."A ovo još jedna ... i još jedna. Sada poslušaj kako gradi melodiju. Počinjemo s temom A koju sviramo desnom rukom. Sada se tema A ubacuje četiri takta kasnije, ali lijevom rukom; čuješ li? Zajedno ih sviramo sve dok ... tema B. A postaje podređena temi B: sad. Zatim se A ponovo ubacuje desnom rukom, i sada ... C!"
Odsvirala mi je temu za temom i zatim ih spojila. U početku polagano, zatim brže. Jedva sam je pratio. Ono što je za nju bilo pojednostavljeno objašnjenje, meni se činilo kao složeni račun; sklopivši oči i rukama pritisnuvši čelo gotovo da sam razumio.
Ponovo je počela svirati objašnjavajući svaki korak. Dok je svirala, moju je filharmonijsku dvoranu, koja je do sada čamila u mraku, obasjalo svjetlo.
Bila je u pravu! Postojale su teme između tema, plesale su zajedno kao da je Johann Sebastian sakrio cijelo blago u svoju glazbu, ali samo za privatno zadovoljstvo onih koji uspiju prodrijeti iza površine.
"Zaista me usrećuješ!" viknuo sam istovremeno pokušavajući shvatiti što mi pokušava reći."Čujem je! Čujem je!"
Bila je sretna koliko i ja i zaboravila se odjenuti ili počešljati se. S glazbene je police izvukla note i stavila ih na klavir ispred sebe. Johann Sebastian Bach, pisalo je, a iza imena su slijedile note i raznolike oznake i točke i ključevi i durovi i molovi i iznenađujuće upute na talijanskom poput mravinjaka ispisanih na papiru. Odmah na početku, prije nego je izvođač mogao uzletjeti na notama, bilo je ispisano con brio, za što sam zaključio da znači ili svirali veselo, opušteno, ili sa sirom.
Fantastično. Moja prijateljica, s kojom sam nedavno izronio iz tople postelje i slatkastih sjena, s kojom sam s lakoćom govorio engleski, španjolski sa smiješkom na usnama, njemački i francuski zbunjeno i poput kreativnog eksperimenta, moja je prijateljica odjednom eksplodirala pjevajući na novom i beskrajno složenom jeziku koji sam ja tek počeo upoznavati.
Glazba je prodirala iz klavira poput bistre, ledene vode iz stijene koju je dodirnula prorokova ruka, tekla je i prštala po nama dok su prsti plazili i širili se, savijali se i kočili i topili i trzali u začaranom valu koji je zahvatio klavijaturu.
Nikada mi prije nije svirala. Tvrdila je da dugo nije vježbala, bila je toliko smetena u mojem prisustvu da se nije usuđivala niti otkriti tipke. No, nešto se dogodilo između nas, kao ... zato što smo postali ljubavnici, da li je zato što smo ljubavnici, sada mogla svirati, ili je jednostavno učiteljica koja toliko žudi da pomogne gluhom učeniku, da nikakva prepreka ne može slomiti njezinu namjeru?
Njezine su oči pratile svaku kapljicu orkana na papiru; zaboravila je na tijelo, ostale su joj samo ruke, i razigrani prsti, duša koja je pronašla svoju pjesmu u srcu čovjeka koji je umro prije dvjesta godina, izvukla ju je iz njegove grobnice svojom željom da živi glazbu.
"Leslie! Moj Bože! Tko si ti?"
Okrenula je glavu sasvim malo prema meni i nasmiješila se, oči i um i ruke su i dalje bili poneseni glazbenom olujom koja se kretala prema vrhuncu.
Zatim me je pogledala; glazba je u trenutku nestala, ali žice klavira su još uvijek vibrirale poput harfe.
"1 tako dalje, i tako dalje", rekla je. Glazba je iskrila iz njezinih očiju, njezinog osmijeha."Vidiš li što je napravio? Jesi li čuo?""Da, malo", odgovorio sam."Mislio sam da te poznajem! Istiskuješ danju svjetlost iz mene! Ta glazba je ... to je ... ti si...""Odavno nisam vježbala", rekla je,"ruke ne rade onako kako su nekad radile..."
"Leslie, ne. Prestani. Slušaj. Ono što sam ja maloprije čuo je čisto ... blistavo jasno ... slušaj! ... čisti život, život i ljubav si izvukla iz oblaka i svitanja i destilirala ih u svjetlost koju mogu čuti! Znaš Ii kako je dobro, znaš li kako je ljupko, znaš li što radiš s klavirom?"
"Da, kamo sreće! Znaš da sam svoj život željela voditi u tom smjeru, klavir?"
"Jedna je stvar to isto izraziti riječima, ali nikada mi nisi ništa odsvirala! Odvela si me u nova, potpuno nova i drukčija ... nebesa!"
Namrgodila se."ONDA SE VIŠE NEMOJ DOSAĐIVATI DOK SLUŠAŠ GLAZBU KOJU JE KOMPONIRAO TVOJ PRADJED!""Nikad više", pokajnički sam rekao.
"Naravno, nikad više", ponovila je."Tvoj um suviše nalikuje na njegov, jednostavno ga ne možeš ne razumjeti. Za svaki jezik postoji ključ razumijevanja, pa tako i za jezik kojim se izražavao tvoj pradjed. Umireš od dosade! Ma hajde!"
Prihvatila je moje obećanje da ću se potruditi i napredovati i zatim je otišla raščešljati kosu.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
21.
Okrenula je leđa pisaćem stroju i uputila mi osmijeh dok sam sjedio sa šalicom čokolade i konceptom scenarija.
"Ne moraš je najednom progutati, Richarde, možeš je polagano pijuckati. Tako ćeš u njoj duže uživati."
Nasmijao sam se samom sebi, zajedno s njom. Leslie, pomislio sam, Leslie najvjerojatnije izgledam poput gomile razbacanog sijena na njenom uredskom kauču.
Radni joj je stol bio organiziran, spisi uredno posloženi, niti jedna spajalica nije bila ondje gdje joj nije mjesto. Djelovala je organizirano i sređeno: udobne hlače boje bijele kave, prozirna bluza zavučena u njih, grudnjak proziran, kao i bluza, i uokviren bijelim cvjetovima. Zlatna joj je kosa bila uredno počešljana. Tako, pomislio sam, to je organiziranost i urednost.
"Pića koja pijemo nisu utezi za papir", rekao sam."Vruća čokolada, većina je ljudi pije. Ti, ti prijateljuješ s njom. Mogu popiti dovoljno vruće čokolade da je zamrzim za cijeli život u vremenu koje ti je potrebno da se upoznaš s jednom šalicom!"
"Zar ti nije draže piti nešto što poznaješ", rekla je,"nego nešto što si tek sreo?"
Bliska sa svojom čokoladom, glazbom, vrtom, automobilom, kućom, poslom. Mene je mreža svilenih tananih niti povezivala sa svime što sam znao; a ona je bila vezana istkanim srebrnim kablovima. Leslie je cijenila i obožavala sve što joj je bilo blisko.
Glumački kostimi i haljine visjele su u njenim ormarima, posloženi prema boji i nijansama boja, čisti i plastični pokrivači kao zaštita od prašine uredno su ih pokrivali. Odgovarajuće su cipele bile uredno posložene na podu ispod haljina, a šeširi su se nalazili na polici iznad.
Knjige na policama bile su posložene prema temama; ploče i kasete prema kompozitorima, dirigentima i solistima.
Nezgrapni se mali pauk posklizne i upadne u otvor umivaonika? Život se zaustavlja. Gura papirnatu maramicu kao ljestve za spašavanje jadnoj životinjici, zatim se iz mračnih dubina pojavljuje pauk, na papiru ga podiže i nosi van i nježno ostavlja u vrtu istovremeno izgovarajući riječi podrške i blaga upozorenja da umivaonici nisu prava mjesta za igru pauka.
Ja sam bio čista suprotnost. Urednost, na primjer, nalazila se negdje na kraju liste prioriteta. Pauke bi trebalo spašavati kad upadnu u otvor umivaonika, naravno, ali nije ih potrebno tetošiti. Jednostavno bi se trebali iznijeti van i ostaviti na trijemu, a oni moraju osjećati zahvalnost i biti svjesni da su imali sreće.
Stvari, one nestaju u treptaju oka; vjetar zapuše i nema ih. Njeni srebrni kablovi ... njima se čvrsto vežemo za stvari i ljude, a kad nas ostave, ne ponesu li sa sobom i dio nas?
"Mislim da se bolje vezati za vječite istine, nego za nestalne, sad su tu, a sad ih nema, stvari", rekao sam joj dok nas je vozila u Glazbeni centar."Zar se ne slažeš?"
Kimnula je glavom. Vozila je deset kilometara iznad dozvoljene brzine, pokušavala je stići zeleno svjetlo.
"Glazba je vječna", rekla je.
Poput spašene, izgladnjele mačke lutalice hranila me najboljim djelima klasične glazbe za koju sam, tvrdila je, imao uho i sposobnost razumijevanja.
Dodirnula je radio i odjednom su se začule violine, vesele, razdragane. Slijedila je još jedna igra pitalica, pomislio sam. Volio sam tu igru.
"Barok, klasika, suvremeno?" upitala je vozeći praznom trakom prema središtu grada.
Glazbu sam slušao intuitivno, ali i uz pomoć smjernica koje sam dobio tijekom najnovije obuke koju sam prolazio. Previše složena struktura za barok, nedovoljno pročešljano i formalno za klasiku, previše ujednačena za suvremeni komad. Romantična, lirična, laka ...
"Neoklasicizam", pogodio sam."Zvuči kao neki poznati skladatelj, ali zabavlja se. Napisana, rekao bih -1923. godine?"
Bio sam siguran da je Leslie znala razdoblje, datum, skladatelja, djelo, stavak, orkestar, dirigenta. Nakon što bi prvi puta odslušala neko djelo, sve bi upamtila; pjevala je zajedno s tisućama izvedbi koje je skupila. Stravinskog, za mene nepredvidljivog baš kao što je i jahač rodea, pjevušila je, gotovo nesvjesna da to čini.
"Dobar pogodak!" rekla je."Blizu si! Skladatelj?"
"Zasigurno nije Nijemac." Nije bila dovoljno žestoka; nije imala dovoljno kotača na cesti da bi bila djelo Nijemca, Raspjevana, nije ruska. Ne doima se kao Francuskinja, niti Talijanka, a nije ni Britanka. Bila je obojena poput Austrije, ali nedostajalo joj je zlatne boje. Domaća, mogao bih je pjevušiti, ali ne američka. Previše rasplesana.
"Poljak? Čini mi se kao da je nastala u ravnicama istočno od Varšave."
"Dobar pokušaj! Ali nije Poljak. Malo dalje, na istok. Rus." Bila je zadovoljna odgovorima svojeg učenika.
Bantha nije milio; zelena svjetla kao da su robovala Leslie.
"Rus? Gdje je žudnja, sjeta? Što je s njima svojstvenim načinom izražavanja? Rus! Moj Bože!"
"Ne hitaj s uopćavanjima, wookie", rekla je."Do sada nisi čuo niti jedno veselo rusko djelo. Tu si u pravu. Ovo je razdragano."
"Tko je to?"
"Prokofjev."
"Vidi, vidi!" rekao sam."Rus ..."
"PROKLETI IDIOT!" Kočnice su zaškripale, Bantha je divljački krivudao, zamalo je promašio crnu munju koju je uzrokovao kamion koji je nenadano izletio na cestu. " Jesi li vidio kučkinog sina? Ravno kroz crveno! Zamalo nas je ubio ... Što je, kog' vraga, mislio ... "
Reagirala je poput vozača utrka nakon što je za milimetar izbjegla vozača koji je već nestao ispred nas, nešto dalje u Aveniju Crenshaw. A mene nije zaprepastio kamion, već jezik kojim je progovorila.
"Richarde! Šokirala sam te! Jesam li te iznenadila s Prokleti idioti" Jedva je suspregnula smijeh."Oh, moja mala beba! Opsovala sam ispred nje! Oprosti!"
Napola ljut, nasmijao sam se samom sebi.
"U redu, Leslie Parrish, to je to! Uživaj u ovom trenutku zato što je to posljednji put da ćeš me vidjeti zapanjenog riječima prokleti idiot!"
Čak i kad sam sam izgovorio te riječi, zvučale su neobično u mojim ustima, čudnovati i nepoznati slogovi. Kao kad osoba koja ne pije, kaže martini; nepušač kaže cigareta ili joint ili bilo koju riječ koju ovisnici bez poteškoća upotrebljavaju. Bez obzira kakva je riječ, ako je nikada ne koristimo, u našim je ustima stranac. Čak i trup aviona zvuči smiješno kad ga izgovori netko tko ne voli avione. Ali riječ je riječ, zvuk u zraku, i ne postoji razlog zbog kojeg ne bih smio izgovoriti neku riječ, a da se istovremeno ne osjećam kao ovca.
Nekoliko sekundi nisam ništa govorio, a ona me je promatrala i treptala.
Kako osoba uvježbava izgovaranje psovki? Slušajući Prokoljevljevu melodiju, koja je još uvijek svirala na radiju, vježbao sam, tiho."Oh ... prokletstvo, prokletstvo, pakleno prokletstvo, prokleto-pakleno-prokletstvo/prokleto-pakleno-prokietstvo-oh-prokletopakleno prokletstvo, PROKLETO PAKLENO PROKLETSTVO / Oh, prokletstvo-pakleno-prokletstvo-pakleno-pakleno-prokletstvo prokletstvoooo; Oh, prokleto-pakleno ... PROKLETSTVO!"
Kad je čula moju pjesmu, i iskrenu odlučnost kojom sam pjevao, otopila se od sreće.
"Smij se ako želiš, prokleto-pakleno prokletstvo, wookie", rekao sam."Pravilno ću naučiti te proklete psovke! Prokletstvo! Kako se zove ta prokleta glazba?"
"Oh, Richarde", dahtala je i brisala suze."Romeo i Julia..."
Nastavio sam svoju pjesmu i nakon nekoliko strofa, riječi su izgubile značenje. Još nekoliko stihova i proklinjat ću i kleti s gorima od najgorih! A ima tu dosta riječi koje moram usvojiti! Zašto se prije trideset godina nisam sjetio uvježbavati psovanje?
Do trenutka kad smo ušli u simfonijsku dvoranu, natjerala me da se upristojim.
I tek mi se, dok smo sjedili u autu, nakon večeri u prvom redu s Čajkovskim i Samuelom Barberom, Zubinom Mehtom kao dirigentom, Itzhakom Perlmanom i losanđeleskom filharmonijom, pružila prilika, da izrazim svoje osjećaje.
"Ovo je bila prokleto paklena glazba! Zar se ne slažeš. Bože ... htio sam reći, prokletstvo?"
Pogledala je u nebesa i rekla:"Što sam to učinila? Kakvog sam to monstruma stvorila?"
"Prokletstvo, kakvo god da si prokleto čudovište stvorila", rekao sam,"učinila si dobar posao."
Budući da smo i dalje bili poslovni partneri, tijekom tjedana koje smo proveli zajedno ustrajali smo i u poslu. Odabrali smo film za istraživanje i ranije se uputili u kino kako bismo dobili karte za poslijepodnevnu predstavu. Promet je uzdisao i brujao ulicom dok smo čekali, ali kao da ga nije bilo, kao da nas je okružila čarobna maglica, kao da je sve oko nas nestalo, a mi smo se našli na našem planetu.
Nisam primijetio ženu koja nas je nedaleko našeg oblačka promatrala i čija me iznenadna odluka preplašila. Prišla je Leslie, potapšala je po ramenu i srušila naš svijet.
"Vi ste Leslie Parrish!"
U trenu, srdačan se osmijeh koji je krasio lice moje prijateljice promijenio. Još uvijek nasmiješena, ali odjednom ukočena; povukla se u sebe, oprezno.
"Ispričavam se, ali gledala sam vas u Velikoj dolini i Zvjezdanim stazama i... obožavam vaše uloge i mislim da ste predivni..." Bila je iskrena i nenametljiva tako da su se zidovi u trenu istanjili.
"Oh-hvala!" žena je otvorila torbicu."Možete li ... ako vam ne predstavlja problem, možete li mi, molim vas, dati autogram za moju kćerku, Corrie? Ubila bi me kad bi saznala da sam razgovarala s vama a da nisam ..." No nije mogla pronaći papir."Nešto ću naći ..."
Ponudio sam joj svoj blok. Leslie ga je prihvatila."Izvolite", rekla je ženi, a meni:"Hvala vam, gospodine."
Napisala je posvetu Corrie i potpisala se, otrgnula list papira i predala ga ženi.
"Glumili ste Daisy Mae u Li 7 Abner, zar ne?" rekla je žena kao da je Leslie zaboravila na to."I u Mandžurskom kandidatu. Oduševio me taj film."
"Još uvijek se sjećate, nakon toliko vremena? Tako lijepo od vas
"Hvala vam. Corrie će biti presretna!"
"Zagrlite je u moje ime."
Nakon što je žena otišla, zavladala je kratka tišina.
"Da nisi ništa rekao", Leslie je zarežala.
"Dirljivo!" rekao sam."Zaista, ne šalim se."
Raznježila se."Bila je topla i iskrena. Ljudima koji mi kažu: Vi ste? Znam vas odnekud ... kažem ne i pokušam ih se riješiti. 'Ne, znam vas, znam da ste poznati, što radite?' Žele napraviti popis tvojih zasluga ..." Odmahnula je glavom."Što radite? Ne postoji način da se čovjek na lijep način odnosi prema bezosjećajnim ljudima. Slažeš li se?"
"Zanimljivo, ja nemam takvih problema."
"Ne, wookie? Hoćeš reći da ti se niti jedan jedini grubijan nije pokušao uvući u život?"
"Ne osobno. Piscima, bezosjećajni, hladni i proračunati ljudi šalju pismene zahtjeve i svoje priče. Samo jedan posto pisama koje primam su takva, čak ni toliko. Ostatak me pošte zabavlja."
Prezirao sam brzinu kojom je red napredovao. Za manje od sat vremena morali smo prestati pričati o svojim iskustvima i zbog posla ući u kino, sjesti i gledati film. Toliko toga mogu naučiti od nje, pomislio sam dok sam je držao za ruku u mraku i ramenom je dodirivao i tako izražavao čak i više od onoga što sam riječima mogao iskazati! A k tome, sada smo proživljavali i svu divlju čulnost seksa, zajedno, i mijenjali se, usavršavali.
Ova se žena ne može mjeriti niti s jednom drugom koja je prošla kroz moj život, zaključio sam pogledavši je u mraku. Ne mogu zamisliti to što bi uzdrmalo, dovelo u opasnost toplinu koja nas je prožimala dok smo bili zajedno. Evo žene, jedine žene od svih žena koje znam, s kojom neće biti nikakvih pitanja, sumnji u vezu koja će nas zadržati zajedno do kraja života.
Zar to nije čudno, kako nakon osjećaja sigurnosti uvijek slijedi oluja?
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
22.
Eno ga jezero, Florida je blistala ispod mojih prozora. Hidroavioni poput zaigranih vodenih leptira sunčevih boja klizili su vodom i zrakom. Sve je isto, pomislio sam dok sam odlagao prtljagu na kauč.
Kretnja koju sam krajičkom oka spazio i poskočio sam. Ugledao sam ga na pragu, ja, ali drukčiji, ja kojeg sam zaboravio; naoružan, u oklopu, zaštićen, i u trenutku sam osjetio gađenje. Kao da sam se vratio kući iz šetnje poljanama, s tratinčicama u kosi, praznim džepovima u kojima sam ponio komadiće jabuke i kocke šećera za jelene, i susreo se s ratnikom u punoj ratnoj spremi koji me čekao u kući.
"Zakasnio si sedam tjedana!" rekao je."Nisi mi rekao gdje si bio. Povrijedit će te ono što ti moram reći, a mogao sam te poštedjeti boli. Richarde, previše si vremena proveo s Leslie Parrish. Jesi li zaboravio sve ono što si naučio? Zar ne vidiš opasnost koja vreba? Ta žena predstavlja opasnost za tvoj način života!" Čeličnim lancima ukrašen plašt se pomaknuo. Oklop je zaškripio.
"Ali predivna je", rekao sam i odmah postao svjestan da će mu promaći značenje mojih riječi, da će me podsjetiti da sam u životu sreo mnoštvo predivnih žena.
Tišina. Škripanje."Gdje ti je štit? Izgubio si ga, pretpostavljam. Sreća da si se uspio vratiti živ!"
"Zapričali smo se ..."
"Budalo. Misliš li da oklope nosimo iz puke zabave?" Mrko me pogledao iz kacige. Prst u oklopu je pronašao udubljenja i počeo lupkali."Svaki je ožiljak djelo neke žene. Brak te zamalo uništio, ni sam ne znaš kakvim si čudom uspio pobjeći, i da nisi nosio oklop, najmanje bi se još desetak puta razbio nakon što bi prijateljstvo preraslo u obvezu i onda u teret. Jedno čudo si zaslužio. Ali na deset ne možeš računati."
"Nosio sam oklop", zarežao sam."Ali ti od mene tražiš ...da cijelo vrijeme? U svakom trenutku? Moraju postojati trenuci i za cvijeće. A Leslie je posebna."
"Leslie je bila posebna. Svaka je žena posebna na jedan dan, Richarde. Ali osobitost se pretvara u svakodnevnicu, zatim se javlja dosada, poštovanje nestaje, sloboda se gubi. Nakon što izgubiš slobodu, što ti preostaje?"
Lik je bio masivan, ali brži od mačke u boju, beskrajno snažan."Sagradio si mene da bih ti bio najbolji prijatelj, Richarde. Nisi me stvorio kako bih bio lijep, ili nasmijan i zabavan, ili topao i prilagodljiv. Stvorio si me kako bih te štitio od veza koje s vremenom postaju ružne; stvorio si me kako bi osigurao opstanak svoje slobodoljubive duše. Spasit ću te, ali samo ako to zatražiš od mene. Znaš li bilo koji sretan brak? Jedan? Od svih muškaraca koje znaš, postoji li jedan kojemu ne bi bilo bolje da se odmah razvede i osloni se samo na prijateljstva?"
Morao sam priznati."Niti jedan."
"Tajna je moje snage", rekao je,"to što ne lažem. Sve dok me možeš nadjačati i razuvjeriti, pobiti fiktivne činjenicc, bit ću s tobom i vodit ću te i štititi. Leslie je lijepa danas. Druge su ti žene bile lijepe jučer. Svaka bi te od njih uništila u braku. Postoji tvoja savršena žena, ali ona obitava u nekoliko različitih tijela ...""Znam. Znam."
"Znaš. A kad sretneš ženu koja će ti moći pružiti više od tvoje savršene žene s nekoliko tijela, ja ću nestati."
Nijemi se svidio, nije mi odgovaralo ono što je rekao, ali bio je u pravu. Spasio me napada koji bi me odveli u smrt, koji bi ubili mene ovakvog kakav sam sada. Nije mi se dopadala njegova arogancija, ali arogancija je posljedica samouvjerenosti. Osjećao sam hladnoću dok sam s njim stajao u istoj sobi, ali nisam ga mogao zamoliti da smekša zato što bi tako nešto u meni ponovo otvorilo ranu nastalu otkrićem da ova žena ili ona ipak nije ljubav mog života.
Otkad znam za sebe, slobodu poistovjećujem sa srećom. Malo zaštite, to je neznatna cijena za sreću.
Naravno, pomislio sam, Leslie također ima svoje čelično ja koje ju štiti... puno ju je više muškaraca planiralo uloviti i oženiti nego žena mene. da je živjela bez zaštitnog oklopa, danas bi bila udana, i ne bi upoznala božanstvenu ljubav koju smo pronašli. I njezina je sreća zasnovana na slobodi.
Kako smo oboje mrgodno gledali ljude koji su nam prilazili u potrazi za izvanbračnim vezama! Živi ono što vjeruješ, bez obzira na sve ako vjeruješ u brak, živi ga do kraja. Ako ne vjeruješ, odmah se razvedi.
Jesam li se i ja planirao oženiti s Leslie budući da sam joj toliko svoje slobode poklanjao?
"Oprosti", rekao sam svom prijatelju u oklopu."Više nikada neću zaboraviti."
Uputio mi je dug, mračan pogled prije nego je otišao.
Sat sam vremena odgovarao na poštu i pisao članak za časopis za koji nisam imao određen rok. Zatim, nemiran, sišao sam stepenicama u hangar.
Veliki, prazni prostor ograđen zidovima opsjela je slutnja poput nevidljivog vela koja je govorila da nešto nije kako treba ... toliko svijetla izmaglica da se gotovo ništa nije moglo vidjeti.
Mali je mlažnjak BD-5 žudio za letom, želio je otpuhati paučinu koja se skupila na kontrolnoj ploči.
I mene je prekrila paučina, pomislio sam. Zanemarivanje vještine upravljanja bilo kojim avionom nije preporučljivo. Nije preporučljivo dugo vremena izostati s letenja. Beba mlažnjak je bila zahtjevna, jedini avion kojim sam upravljao, a kod kojeg je bilo opasnije uzletjeti, nego sletjeti.
Četiri metra od nosa do repa, izgurao sam ga iz hangara poput kolica za prodaju hot-doga bez suncobrana. Djelovao je beživotno. Ne baš beživotno, pomislio sam, već smrknuto. I ja bih bio mrk da su me ostavili samog nekoliko tjedana i da mi je opremu za slijetanje prekrila paučina.
Zaštitno sam platno uklonio, provjerio gorivo, izvršio inspekciju prije leta. Krila je pokrivala prašina.
Trebao bih zaposliti nekog da održava avione, pomislio sam, da ih pere, i zatim sam zgađen frknuo. Kakva sam to lijena luda postao - zaposliti nekoga da pere avione!
Nekoć sam bio blizak s avionom, a sada posjedujem limeni harem; ja sam šeik koji ih povremeno posjećuje. Twin Cessna, Widgeon, Meyers, Moth, Rapide, hidroavion Lake, Pitts Special... prošlo je više od mjesec dana otkad sam ih posljednji put vinuo u visine. Jedino je T-33 imao ispunjen dnevnik leta; on me doveo iz Californije.
Pažljivo, Richarde, pomislio sam. Udaljiti se od aviona kojima letiš i nije najbolji recept za dug život.
Uskočio sam u kabinu bebe mlažnjaka i zagledao se u tablu s instrumentima, u stranca.
Nekoć sam svaki dan provodio s Fleetom, naglavce ulazio u kabinu kako bih pokupio sijeno s poda, rukave sam prljao uljem dok sam čistio motor i namještao ventile, stezao zasune cilindara. Danas, bliskost koju osjećam sa svojim avionima nije veća od one koju osjećam prema svojim mnogobrojnim ženama.
Što bi Leslie rekla na sve ovo, ona koja poštuje i cijeni sve, baš sve? Zar nas dvoje nismo bliski, ona i ja? da je barem ovdje.
"Od elise!" iz navike sam viknuo i pritisnuo prekidač za start.
Mehanizam za paljenje je eksplodirao TSIK! TSIK! TSIK! i, konačno, povukao ostatak mlaznog goriva u izgaračima. Temperatura ispušne cijevi je polako rasla, broj okretaja motora zakolutao se na malenom brojčaniku.
Toliko toga u našim životima prerasta u naviku. Kad jednom upoznamo avion, naše ruke i oči znaju kako da ga probudimo bez obzira na to što je um potisnuo to znanje. Da je netko sa mnom stajao u kabini i upitao me kako se pali motor, ne bih mu mogao objasniti... tek nakon što sam rukama završio s paljenjem, mogao sam objasniti.
Jedak miris sagorijevanja mlaznog goriva prodirao je u kabinu ... sjećanja na tisuće drugih letova prodirala su s njim. Stalnost. Ovaj je dan dio života koji sam proveo uglavnom leteći.
Znaš koje je drugo značenje letenja, Richarde? Od čega bježim i što otkrivam, ovih dana?
Rulao sam prema pisti i zamijetio nekoliko automobila koji su se zaustavili ispred ograde aerodroma i promatrali me. Nisu imali što za vidjeti. Mlažnjak je bio toliko malen da je bez dimnog sustava za predstave u zraku bio jedva primjetljiv prije nego je stigao do drugog kraja piste.
Uzlijetanje je kritično, ne zaboravi. Sasvim nježno s kontrolnom palicom, Richarde, tetoši je. Ubrzaj do 85 čvorova, zatim podigni kotač na nosu nekoliko centimetara od zemlje i prepusti avionu da ostalo učini sam. Prisili ga na uzlijetanje i mrtav si.
Usmjeren prema bijeloj crti duž središnjeg dijela piste, kabine zatvorene i osigurane, stroj je punom brzinom krenuo prema naprijed. Mlažnjak je svojim malenim motorom povećavao brzinu ne brže od indijanskog stočnog vozila. Na pola je piste sve više napredovao, ali još uvijek tek napola budan ... 60 čvorova je bilo premalo za uzlijetanje. Trebalo nam je dosta vremena, no ipak smo se uspjeli popeti na 85 čvorova, raširenih ruku i s pistom iza leđa.
Kotači gore.
Grane prekrivene mahovinom iskrile su tri metra ispod nas. Brzina do 100 čvorova, 120, 150 i konačno se motor razbudio, a ja sam se počeo polagano opuštati u kabini. Na brzini od 180 čvorova beba avion će raditi što god mi padne na pamet. Sve što sam trebao bilo je prazno nebo i brzina i bio sam presretan.
Bože, koliko mi letenje znači! Predstavljalo je sve što sam volio. Letenje je samo naizgled magija, no zapravo je škola, vježba, vještina, bliskost s voljenom. Principi koje treba otkriti, pravila koja treba poštivati, discipline koje vode, neobično kako bilo, u slobodu. Toliko je nalik na glazbu, letenje! Leslie bi ga odmah zavoljela.
Daleko od zračnih putova prema sjeveru linija kumulusa protezala se prema munjevitim olujama. Deset minuta i klizili smo njihovim glatkim kupolama, stigli do kraja, skočili u rijetki zrak i bacili se prema tri kilometra nižoj divljini.
Kad sam bio mali, sakrio bih se u paprati i promatrao oblake, promatrao bih sebe, drukčijeg, uspravnog, visoko na nebu, na rubu bijele pahulje slične ovoj, sa zastavom u ruci s kojom sam mahao dječaku u travi i vikao: BOG, DICKIE!, ali nije me mogao čuti zbog visine. Suze u očima, tako je želio, barem na tren, živjeti na oblaku.
Mlažnjak se okrenuo poslušavši naredbu, počeo se penjati, zatim je ispalio prema vrhu oblaka i skočio, Austrijanac koji skače sa skijaške skakaonice. Prvo smo krilima zaronili u gustu izmaglicu, zatim se okrenuli prema gore i zarolali se. Naravno, iza nas je nestajala kovrčava bijela zastavica koja je označavala skok. Bog, Dickie! pomislio sam, glasnije od vriska. Bog, Dickie! u drugu vremensku dimenziju dječaku na zemlji prije trideset godina. Sačuvaj strast koju osjećaš prema nebu, mali, i obećavam ti: ono što voliš pronaći će način da te podigne sa zemlje, visoko u radosne i strašne odgovore na svako pitanje koje postaviš.
Raketa, bili smo raketa, a oblačni su se krajolici mijenjali brzo.
Je li me čuo?
Da li se sjećam da sam onda čuo obećanje koje sam maloprije dao dječaku u travi iz neke druge godine? Možda. Riječi ne, ali bio sam sto posto siguran da ću jednog dana letjeti.
Usporavali smo, kotrljali se naglavce, padali, dugo-dugo. Kakva misao! Što da smo mogli međusobno razgovarati, iz jednog vremena u drugo, Richard iz sadašnjosti sada ohrabruje Dickieja iz prošlosti, dira ga, ali ne riječima, već dubokim i skrivenim sjećanjima na pustolovine koje su ga očekivale. Poput telepatskog radija, odašiljati želje, slušati intuiciju.
Toliko bismo toga mogli naučiti kada bismo uspjeli provesti barem jedan sat, dvadeset minuta sa samim sobom iz budućnosti! Koliko bismo toga mogli reći sebi kakvi smo bili!
Polagano, sasvim polako i nježno, s gotovo nezamjetnim dodirom prsta na palicu, mali se avion izvukao iz pada. Kad se kreće gornjom graničnom brzinom pilot ne izvodi nenadane manevre s avionom, osim ako se letjelica već nije pretvorila u oblak odvojenih dijelova koji se u sredini leta raspršuju poput vatrometa i nestaju tu i tamo po močvarama.
Niži su oblaci fijukali pokraj nas poput naleta miroljubivih protuavionskih raketa; osamljena je cestica bljesnula pod nama i nestala.
Kakav bi to bio eksperiment! Pozdraviti svakog Kitharda koji je prije mene poletio u budućnost i pronaći način da poslušam što mi govore! Svi drugi Richardi imaju drukčije budućnosti, oni koji su putem donosili drukčije odluke, koji su skrenuli lijevo na raskrižjima na kojima sam ja pošao desno, što bi mi oni mogli ispričali? Jesu li njihovi životi bolji ili ne? Što bi promijenili znajući ono Sto sada znaju? A sve je to ništa u usporedbi sa svim Richardima iz drugih života, u dalekim budućnostima i prošlostima Sadašnjosti Ako svi živimo Sada, zašto onda ne možemo komunicirali?
Do trenutka kad smo ponovo ugledali aerodrom, beba avion mi je oprostio sve grijehe, zaboravio je da sam ga zapostavljao i ponovo smo uživali u našem prijateljstvu. Ja sebi nisam mogao s lakoćom oprostiti, ali tako je to uvijek bilo.
Usporili smo i pripremili se za slijetanje. Izvodili smo iste kretnje koje sam vidio onoga dana kad sam sišao s autobusa i otputio se prema aerodromu. Možda ću ga vidjeti, vidjet ću ga kako korača s vrećom za spavanje pod rukom i saznanjem da je milijunaš? Što bih mu trebao reći? Oh, Bože, što mu imam za reći?
Slijetanje je bilo lako, baš kao što je uzlijetanje bilo složeno. BD-5 se spremio za dodir sa zemljom, minijaturnim ju je kotačima dodirnuo, kotrljao se i na kraju rulao prema posljednjem izlazu. Zatim se okrenuo i u trenutku smo se našli u hangaru, motor je bio isključen, turbina se sve sporije okretala i na kraju stala.
Potapšao sam krov i zahvalio mu se na letu, bio je to običaj svakog pilota koji je letio duže nego što je zaslužio.
Drugi su nas avioni sa zavišću promatrali. I oni su željeli letjeti; morali su letjeti. Widgeon, jadni Widgeon, iz kape desnog motora kapalo mu je ulje. Mrlja se osušila zato što je toliko dugo mirovao.
Mogu li saznati budućnosti aviona, kao što pokušavam otkriti svoju? Da sam vježbao i da sam onda znao njegovu budućnost, sada ne bih bio tužan. Postao bi avionska televizijska zvijezda, otvarao bih svaku epizodu divljački popularne TV serije, letio bi na predivne otoke, slijetao na vodi, rulao na doku sjajan i lijep, ne bi mu kapalo ulje. A takvu budućnost ne bi mogao imati bez sadašnjosti koju je sada živio, prašnjav u mome hangaru nakon što je sa mnom preletio stotinjak sati.
Dakle, postoji li budućnost za mene koja se ne bi mogla dogoditi bez slobodne i samotne sadašnjosti koju živim?
Stepenicama sam se popeo u kuću, pripremio se na mogućnost susreta sa svojim drugim aspektima, prošlim Richardima i Richardima koji ću tek biti, svim svojima ja iz drugih života, s drugih planeta, drugih hipnotičkih vremenskih i prostornih dimenzija.
Da li bilo koji od njih traži svoju princezu? Je li ju itko uspio pronaći?
Intuicija budućnost/prošlost vječiti ja šaptom mi je u tom trenutku na stepenicama odgovorio:
Da.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
23.
Otvorio sam ormarić, izvadio limenku juhe i rezance. Isplanirao sam brz i ukusan ručak na talijanski način. Dobro, možda se i nije radilo o pravom talijanskom specijalitetu, ali jelo je bilo toplo i hranjivo baš kao i razgovor koji sam sam sa sobom morao obaviti.
Pogledaj ovaj trenutak, Richarde. Ovo što vidiš jest život koji si oduvijek želio?
Užasno je usamljen, pomislio sam, nalio juhu u lončić i sve zajedno stavio na štednjak istovremeno smetnuvši s uma da ga pritom trebam upaliti. Nedostaje mi Leslie.
Čuo sam škripu oklopa i uzdahnuo.
Ne brini, pomislio sam, nemoj ni pokušavati; znam što ćeš reći, znam te vrlo dobro, ne mogu se suprotstaviti tvojoj logici. Zajedništvo je jednolično i dosadno samoubojstvo. Ne nedostaje mi Leslie, pretpostavljam. Nedostaje mi ono što mi u ovom trenutku predstavlja u životu.
Ratnik je otišao.
Zatim je misao sjela na svoje mjesto, umirujuća ideja: Nasuprot samoći, Richarde, ne nalazi se zajedništvo, već bliskost.
Oslobođena je riječ odlebdjela, srebrni balon se oslobodio poda ili mračnog mora.
To!
Mi nedostaje!
Moja je savršena žena utjelovljena u više tijela topla kao led u zamrzivaču. Razgovara sa mnom, ali ne mari; ona je seks bez ljubavi; ona je prijateljstvo bez obveza.
I baš kao što ne može povrijediti ili biti povrijeđena, nije sposobna voljeti ili biti voljena. Nije sposobna za bliskost. A bliskost bi... ona bi mi mogla biti jednako važna kao i sloboda? Jesam li zato sedam tjedana proveo s Leslie, a prije toga su mi tri dana bila posve dovoljna sa svim drugim ženama?
Ostavio sam nepodgrijanu juhu na štednjaku, pronašao stolicu i sjeo koljena podignuvši do brade i zagledavši se kroz prozor u jezero. Kumulus je sada bio pun kumulonimbus koji je zaklanjao sunce, Florida ljeti, sat možete namještati prema olujama. Dvadeset minuta kasnije buljio sam u zid koji su gradile kišne kapi i ne primjećujući ga.
Danas sam nekako uspio razgovarati s Dickom; otišao sam toliko daleko u prošlost; nekako sam mu prenio poruku. Ali kako da stupim u vezu sa budućim Richardom? Što on zna o bliskosti? Je li spoznao ljubav?
Sigurno, naša druga jastva, ona nam jednostavno moraju biti bliži prijatelji od bilo koga ... tko nam može biti bliži od nas samih u drugim tijelima, nas samih u drugim duhovnim obličjima? Ako se svi mi okrećemo na unutarnjem zlatnom koncu, koja nas nit vodi jedne k drugima?
Sve sam se više gubio, polagano sam se utapao u stolici i istovremeno se uzdizao iznad nje. Kakav neobičan osjećaj, pomislio sam. Ne opiri se, ne razmišljaj. Prepusti se, neka te odvede kuda god želi. Mogao bi ti pomoći, da sretneš ...
Sišavši s mosta tihog, srebrnog svjetla našao sam se u golemoj areni u kojoj su se prazna sjedala protezala u krug i u vis, prazni prolazi poput sunčevih zraka širili su se iz središta. Ne na bini, već u blizini, sjedio je osamljeni lik, bradu je naslonio na koljena. Mora da sam nečim otkrio svoje prisustvo zato što je podigao pogled, nasmijao se, mahnuo mi i pozdravio me.
" Ne da si točan, rekao je, " već si poranio. "
Lice mu nisam mogao jasno vidjeti, ali bio je otprilike moje visine, odjeven u nešto što je nalikovalo na odijelo za snježno vozilo, crni, jednodjelni, najlonski kombinezon, žuta i narančasta pruga na grudima i duž rukava. Patentni zatvarači na džepovima, patentni zatvarači na čizmama. Sve mi je bilo poznato.
" Ali ", odgovorio sam mu pokušavajući ostati smiren, "čini mi se da predstava nije ni pred početkom. Kakvo je ovo mjesto ? " Nasmijao se. "Predstava je počela. Upravo su uvučeni kotači. Hoćeš li poći sa mnom? "
"Hoću ", odgovorio sam.
Na travnjaku, u parku izvan arene, nalazio se paučast mali avion najviše sto kilograma težak pod uvjetom da je pun kamenja. Imao je visoko krilo pokriveno narančastim i žutim najlonom, visoki sjajni vertikalni stabilizatori na rubu svakog krila, palicu za uzlijetanje uzdignutu na aluminijske djevi ispred sjedala jednakih boja kao i stabilizatori, mali pokretni motor u njemu. Vidio sam mnoge avione, ali niti jedan nije nalikovao ovome.
Kombinezon koji je imao na sebi nije bio odijelo za snježno vozilo, već letačko, u skladu s avionom.
"Lijevo sjedalo, ako želiš. " Baš ljubazno, čini se da ima povjerenja u mene kad mi je ponudio pilotsko mjesto!
"Desno će biti posve u redu ", rekao sam i smjestio se u putničko sjedalo. Udobno sam se smjestio s obzirom da je cijeli avion bio mali.
"Kako želiš. Možeš upravljati s oba sjedala. Standardne kontrole, ali kao što vidiš nema pedala za vertikalne stabilizatore. Sve je u palici. Osjetljivi mehanizam za uzlijetanje; ova palica. Zamisli da je osjetljiv poput cikličke palice u helikopteru i...
Viknuo je 'Od elise! uhvatio ručku iznad glave, povukao jedanput i motor se upalio, tih poput sušila za kosu. Okrenuo se prema meni: "Spreman?"
"Kreći", odgovorio sam.
Pritisnuo je gas manji nego u bebi mlažnjaku, i, ne glasnije od povjetarca, motor se pokrenuo. Nakon petnaest se metara vinuo u zrak, nagnuo prema natrag i uspinjao se poput golemog stroja za penjanje uzbrdo.
Zemlja se udaljavala, široki zeleni pod se udaljavao od nas, padao je brzinom od tristo metara u minuti. Palicu je gurnuo prema naprijed, smanjio gas sve dok ventilator nije počeo tiho vitlati na vjetru iza nas. Pustio je kontrole i pokazao mi da mogu upravljati ako želim. "Tvoja je.
rt
"Hvala. "
Osjećao sam se kao da upravljam padobranom, samo što nismo padali. Kretali smo se možda brzinom od kojih pedesetak kilometara na sat, sudeći prema vjetru, u maloj igrački od letjelice koja je više nalikovala na vrtnu stolicu na rasklapanje koja se može kupiti za samo osam dolara, nego na avion. Bez zidova ili poda, letačka je kabina bila tako otvorena da su dvokrilci djelovali poput zapečaćenih grobnica u usporedbi s njom. Okrenuo sam avion i počeo se penjati. Bio je osjetljiv baš kao što me upozorio.
"Možemo li ugasiti motor? Možemo li upravljati ovom letjelicom kao da je jedrilica?"
"Naravno. " Pritisnuo je prekidač na gasu i motor se zaustavio. Nečujno smo jedrili kroz nešto što je morao hiti zrak u uzgonu ... nismo gubili visinu.
"Kakav savršen mali avion! Ovo je predivno! Kako da sebi nabavim jednog? "
Pogledao me zbunjeno. "Zar još uvijek ne znaš, Richarde? " " Ne."
" Znaš li tko sam? "
" Mislim da da. " Spopao me strah.
"Samo zabave radi", rekao je, "prohodaj kroz zid između onoga ,što znaš i onoga što se usuđuješ reći. Učini to, i reci mi čiji je ovo avion i s kime letiš. "
Palicu sam okrenuo udesno i avion se nježno nakosio, okrenuo se prema kumulusu na vrhu njegovog ishodišta. Bilo mi je to u prirodi, da tražim da me nešto podigne bez obzira na činjenicu da stroj-nije gubio visinu.
"Kada bih morao pogađati, rekao bih da je ovo moj avion iz budućnosti, a da si ti momak koji ću postati. " Nisam ga se usudio pogledati.
"Nije loše ", rekao je. "I ja bih pretpostavio isto. "
"Pretpostavio bi? Zar ne znaš? "
"Postaje složeno ako pretjerano time razbijaš glavu. Ja sam jedna od tvojih budućnosti, a ti jedna od mojih prošlosti. Mislim da si ti Richard Bach koji proživljava razdoblje s novcem, jesam li u pravu? Novi, proslavljeni pisac? Devet aviona, zar ne, i savršen dizajn savršene žene? Do smrti si joj vjeran, a ipak te ostavlja hladnog? "
Dodirnuli smo uzgon toplinskog izvora desnim krilom i nježno se naslonili na nj.
"Nemoj je tako snažno pritiskati", rekao je. "Ionako ima jako mali radijus okretanja, samo mali nagib će te zadržati u uzgonu. "
"U redu. " Ova prekrasna igračka od aviona će biti moja! I ja ću biti on. Što li sve zna?
"Slušaj ", rekao sam. "imam nekoliko pitanja. Koliko si daleka moja budućnost? Dvadeset godina?"
"Više pet. No čini se kao da se radi o pedeset godina velikom jazu. Mogao bih ti uštedjeti četrdeset i devet uzaludno potrošenih godina samo kada bi me poslušao. Tu leži glavna razlika između mene i tebe. Ja imam odgovore koje tražiš, ali nema izgleda da ih poslušaš sve dok te ne pregazi velika parnjača koju nazivamo iskustvo. "
Rastužio sam se. "Misliš li da se bojim onoga što bi mi mogao reći, siguran si da te neću čuti? "
"Hoćeš li? "
"Kome mogu više vjerovati nego tebi?" upitao sam. "Naravno da ću te poslušati. "
"Saslušat ćeš me, to i sam znam; ali nećeš djelovali u skladu s odgovorima. Sada smo se sreli zato što smo obojica znatiželjni, ali sumnjam da ćeš mi dozvoliti da ti pomognem. "
"Hoću!"
"Nećeš ", rekao je. "To ti je kao i ovaj avion. U tvom vremenu nema imena, još uvijek nije izmišljen. Ali kad ga izmisle, nazvat će ga ultralaganom letjelicom i revolucionarizirat će sportsku avijaciju. Ali ti ga nećeš kupiti gotovog, Richarde, ili unajmiti nekoga da ga sagradi za tebe. Sam ćeš ga sastaviti: dio po dio. Korak prvi. Korak drugi. Korak treći. Isto je tako i s tvojim odgovorima, istovjetno. Ne možeš ih kupiti gotove, nećeš ih uzeti čak i ako ih besplatno dobiješ, ako ti ih kažem, riječ po riječ, sve. "
Znao sam da je u krivu. "Zaboravljaš", rekao sam, "kako brzo učim! Daj mi odgovor i promatraj što ću učiniti s njime! " Dodirnuo je palicu, dao mi je znak da sam želi upravljati zmajem. Termalom smo se uzdigli tisuću metara uvis, gotovo do baze oblaka. Polja, livade, šume, brda, rijeke daleko ispod nas, žućkasto-zeleni, kotrljajući baršun. Nije bilo cesta. Tihi, meki šapat, najlaganiji vjetar oko nas dok smo jedrili prema gore.
Smirenim osmijehom kockara koji blefira: "Želišpronaći ženu svog života?"
"Da! Kao i uvijek, pa to znaš!"
"Tvoj oklop", rekao je. "Štiti te od svih žena koje bi te mogle uništiti, to je istina. Ali osim ako ga ne odbaciš, zaštitit će te i od jedine žene koju možeš voljeti, koja te može ispuniti, spasiti od obrambenog sustava kojeg si sam postavio. Postoji tvoja savršena žena. Ona je jedna, a ne raspodijeljena u više tijela. Odgovor koji tražiš jest da se odrekneš svoje slobode i neovisnosti i oženiš s Leslie Parrish. "
Baš dobro da je preuzeo kontrole prije nego mi je to rekao. "Kažeš ... ŠTO? "počeo sam se gušiti. "Ti... Ti mi kažeš da ... se OŽENIM? Jednostavno ne mogu... Znaš li što mislim o braku? Zar ne znaš da na predavanjima obično govorim da odmah iza Ruta i Organiziranih religija. Brak donosi najveću nesr ... misliš li da ne vjerujem u ono što govorim? Da se odreknem svoje SLOBODE!! Svoje NEOVISNOSTI? Kažeš mi da je rješenje da se OŽENIM? Jesi li... Hoću reći... ŠTO? "
Nasmijao se. Meni nije bilo smiješno. Pogledao sam prema oblacima.
"Zaista si preplašen, zar ne? " rekao je. "Ali to je tvoj odgovor. Kada hi barem slušao ono što znaš, a ne ono čega se bojiš... ""Ne vjerujem ti. "
"Možda si u pravu", rekao je."Ja sam tvoja najvjerojatnija budućnost, ali ne i jedina. " Okrenuo je sjedalo, nagnuo se prema motoru i povukao polugu za obogaćivanje mješavine. "Ali mislim da će moja žena Leslie jednoga dana biti tvoja supruga. Sada spava. u mome vremenu, baš kao što i tvoja prijateljica Leslie spava u tvom vremenu, ali razdvaja vas cijeli kontinent. Svaka od tvojih mnogo žena, ono što si naučio od njih, da je ti ovu jednu ženu, zar ti to nije jasno? Želiš li još odgovora? "
"Ako su to samo mrvice kako bih stekao uvid ", rekao sam, "nisam siguran da želim. Da se odreknem svoje slobode? Gospodine, uopće ne znaš tko sam ja. Ne trebam odgovore kao što su tvoji. Molim te! "
"Ne brini. Zaboravit ćeš ovaj let; nećeš ga se sjetiti sve do daleke budućnosti. "
"A ne, ja nisam takav", rekao sam. "Imam slonovsko pamćenje. "Stari druže ", rekao je tiho. "Znam te tako dobro. Zar ti nikada ne dosadi suprotstavljati se ? "
"Mrtav sam umoran. Ali ako je to način da svoj život živim na način na koji želim, suprotstavljat ću se. "
Nasmijao se i pustio našu letjelicu da sklizne s vrha termala. Polagano smo lebdjeli iznad zemlje, više nalik na balon, nego na avion. Nisam mario za njegove odgovore, oni su me plašili i predstavljali opasnost za mene i ljutili me. Ali detalji ultralaganog aviona, aluminijske djevi i ostale opreme, refleksna krivulja krila, spoj kablova od nehrđajućeg čelika, čak i neobičan i zanimljiv natpis pterodaktil ispisan na letjelici koju sam pohranio u memoriju kako bih je sagradio, pa čak i ni iz čega, ako budem morao.
Pronašao je zračni vir i spuštao se kružno baš kao što smo se penjali termalom. Naš sastanak neće još dugo potrajati.
"U redu", rekao sam. "Šokiraj me s još nekim odgovorima. " "Mislim da neću ", rekao je. "Želio sam te upozoriti, ali sada mi se čini da nisam to trebao učiniti. "
"Molim te, ispričavam se što sam ti se suprotstavljao. Zar si zaboravio tko sam i kakav sam?"
Nastala je duga šutnja, zatim je konačno odlučio da ćemo ipak još razgovarati.
"S Leslie ćeš biti sretniji nego što si ikada bio u životu ", rekao je. "Na sreću, Richarde, zato što će ti se carstvo početi raspadati pred očima. Zajedno, vas će dvoje proganjati država zbog novcu koji će tvoji menadžeri izgubiti. Nećeš smjeti pisati zato što će inače Porezna uprava zaplijeniti svaku riječ koju ćeš staviti na papir. Ostat ćeš bez novca, otići ćeš u stečaj. Izgubit ćeš avione, sve: kuću, novac, sve. Bit ćeš zatočen na zemlji, godinu za godinom. I bit će to najbolja stvar koja ti se ikada dogodila. Koja će ti se ikada dogoditi. " Usta su mi se osušila dok sam ga slušao. "To je odgovor? "
"Ne. Iz toga će izrasti odgovor "
Na vrhu brijega je nagnuo letjelicu prema livadi i pogledao prema dolje. Na rubu travnjaka je čekala žena. Promatrala nas je, mahala nam kad je ugledala avion.
"Želiš li je spustiti? " upitao me ponudivši mi kontrole.
"Polje je malo premalo za prvo slijetanje. Samo nastavi. " Ugasio je motor, napravio široki krug, jedreći. Dok smo prelazili posljednje drveće prije livade, okrenuo je nos prema dolje, zaronio prema vršcima trave i ponovo lagano podigao nos. Umjesto da se počne penjati, ultralagana letjelica je još nekoliko sekundi lebdjela, kotačima dodirnula zemlju i otkotrljala se do Leslie gdje se zaustavila. Ova je Leslie bila još ljepša od Leslie koju sam ostavio u Californiji.
"Bog, vas dvojica", rekla je. "Mislila sam da ću vas tu naći, uz avion. " Nagnula se kako bi poljubila drugog Richarda i razbarušila mu kosu. "Govoriš li mu budućnost? "
"Izgubio je nešto, ali nešto je i dobio", rekao je." Baš slatko, draga! Mislit će da si samo san!"
Njezina je kosa bila duža od one koju sam znao, a lice nježnije. Na sebi je imala laganu žutu svilu, široku bluzu s visokim okovratnikom koji bi stajao uspravno da materijal nije bio lako mekan. Široka vrpca paslelnih boja oko struka. Hlače od bijelog materijala za jedrenje, koje su se stapale s travom pokrivajući sve osim vrhova njenih sandala. Moje je srce zamalo stalo, moji su se zidovi umalo tu srušili. Ako ću svoj život na Zemlji morati provesti s jednom ženom, pomislio sam, neka to bude ova.
"Hvala ti" rekla je."Odjenula sam se za ovu priliku. Ne pruža nam se često prilika da sretnemo svoje pretke ... posebice ne u sredini životnog vijeka. " Zagrlila ga je kad je izašao iz aviona, zatim se okrenula prema meni i nasmijala mi se. "Kako si, Richarde ? "
"Osjećam užasnu zavist", odgovorio sam.
"Ne zavidi nam ", rekla je. "Avion će biti tvoj. "
"Ne zavidim tvom suprugu na avionu ", rekao sam. "Zavidim mu zbog supruge."
Zacrvenjela se. "Ali ti si taj koji mrzi brak, zar ne? Brak znači 'dosadu, stagnaciju, neizbježan gubitak poštovanja'! "
"Možda ne neizbježan. "
"To zvuči ohrabrujuće ", rekla je. "Misliš li da ćeš se predomisliti u vezi braka, jednog dana?"
"Ako je na meni da povjerujem tvom suprugu, hoću. Ne vidim kako, osim kad te pogledam. "
"Više neće biti ovakvih pogleda ", rekao je Richard iz budućnosti. "A zaboravit ćeš i ovaj susret. Sam moraš otkriti svoj put i proživjeti u dobru i zlu. "
Pogledala ga je. "I dobiti ili izgubiti."
Uputio joj je osmijeh. "Sve dok nas smrt još više ne zbliži. " Svojim su me riječima
zadirkivali, a ja sam ih oboje volio.
Zatim mi je rekla: "Naše je vrijeme isteklo. Ovo je odgovor koji ćeš zaboraviti. Ti se, ako želiš, možeš i dalje igrati avionom, ali mi se moramo vratiti u zemlju buđenja, u godinu toliko daleku od tvoje, ali istovremeno i jako blizu tvoje. Upravo pišem novu knjigu i ako budem imao sreće, čim se probudim, uzet ću olovku u ruke i ispričati ovaj san. "
Svoju je ruku polagano ispružio prema njenom licu, kao da je namjerava pomilovati, i zatim nestao.
Žena je uzdahnula tužna što je vrijeme tako brzo proletjelo. "On je budan, a i ja ču se probuditi za koju minutu. "
Napravila je lebdeći korak prema meni i, na moje iznenađenje, nježno me poljubila.
"Neće ti biti lako, jadni mali Richarde ", rekla je."Niti njoj neće biti lako, mislim Leslie, odnosno meni kakva sam bila. Pred vama su teška vremena! No ne boj se! Ako tražiš čaroliju, odbaci svoj oklop. Čarolije su moćnije od čelika. "
Oči poput sumraka na nebu. Znala je, toliko je znala!
U sredini svog osmijeha je nestala. Ostao sam sam na livadi s ultralaganom letjelicom. Nisam ponovo letio u njoj. Stajao sam na travi i prisjećao se svega što se dogodilo, urezivao sam svaki detalj u sjećanje njezino lice, riječi sve dok prizor nije nestao.
Kad sam se probudio, prozor je bio cm, umrljan kišnim kapima i iskrivljenom crtom kućnih svjetala na drugoj strani jezera. Protegnuo sam noge i nastavio sjediti u mraku pokušavajući se sjetiti. Pokraj stolice se nalazila olovka i bilježnica.
San o letenju. Prapovijesna leteća neman, obojeno perje, odvela me u zemlju gdje sam se susreo s najljepšom ženom koju sam vidio. Jednu je riječ rekla: "Čarolija. " Najljepše lice ...
Čarolija. Bilo je još toga, znao sam, ali nisam se mogao sjetiti. Osjećaj koji me još uvijek obuzimao bila je ljubav, ljubav i još više ljubavi. Nije bila san. Žena koju sam dodirnuo je stvarna! Odjevena u sunčeve zrake. Živa žena, a ja je ne mogu pronaći!
Gdje si?
Obuzeli su me tuga i bijes, bacio sam bilježnicu u prozor. Odbila se, odlepršala, stranice su počele letjeti, pala na karte južne Californije za slijetanje pomoću instrumenata.
"Sada, gdje si? Prokletstvo, gdje si SADA?"
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
24.
Nalazio sam se u Madridu kad se dogodilo. Zabavljao sam se na turneji po Španjolskoj, promociji španjolskog izdanju knjige, davao sam intervjue na tom jeziku i takvom gestom uveseljavao i osvajao televizijske voditelje i reportere. Zašto ne? Isto su tako i mene španjolski gosti u Americi osvajali, ili njemački, francuski, japanski ili ruski, oni koji su odbijali prevoditelje i sami vodili razgovor na engleskom. Sintaksa jest pomalo neobična, izbor riječi nije baš onakav kakav bi bio kod onih kojima je taj jezik materinji, ali zaista je predivno promatrati te hrabre ljude kako hodaju po ledu pokušavajući razgovarati s nama!
"Događaji i ideje o kojima pišete, senor Bach, vjerujete vi njima, rade oni za vas?" Kamera je tiho zujala iščekujući moj odgovor dok sam ja pitanje prevodio u glavi.
"Ne ima pisca na cijelom svijetu", rekao sam polagano, ali za mene najvećom mogućom brzinom,"koji, ona ili on, može pisati knjigu ideja u koje ona ili on ne vjeruje. Mi možemo pisati iskreno samo ako zaista vjerujemo iskreno. Ne ja sam toliko dobar u ... kako se kaže dokazivati na španjolskom? ... živjeti prema idejama kao što želim, ali sve sam više dobar svakim danom!"
Jezici su golemi perjasti jastuci ugurani između naroda ono što drugi kažu je prigušeno, nerazgovijetno i gotovo da gubi smisao, a kad mi govorimo njihovu gramatiku perje nam ulazi u usta. Ali vrijedi. Kakav je užitak prenijeti zamisao u riječi, čak i na jezik djece, polagano, i otputiti je morima na drugom jeziku, prema čovjeku koji ga govori!
U hotelu je telefon zazvonio kasno na večer i, prije nego što sam se uspio sjetiti španjolske riječi, rekao sam halo.
Tihi, nježni glasić oglasio se s druge strane međunarodne veze."Halo wookie, ja sam."
"Kakvog li krasnog iznenađenja! Baš lijepo da si me se sjetila!""Bojim se da ti donosim loše vijesti. Naime, iskrsnuli su problemi i jednostavno sam te morala nazvati."
"Kakvi problemi?" Nisam mogao zamisliti probleme toliko važne koji bi natjerali Leslie da u ponoć nazove Madrid.
"Tvoj računovođa pokušava stupiti s tobom u vezu", rekla je."Jesi li čuo za Poreznu upravu? Je li te itko obavijestio? Jesi li razgovarao s financijskim menadžerom?"
Međunarodna je veza bila loša, pucketala je i šumila.
"Ne. Ništa. Što si rekla, kakva uprava? Što se događa?""Porezna uprava. Traže od tebe da im platiš milijun dolara do ponedjeljka ili će ti uzeti sve što posjeduješ!"
Prijetnja je bila toliko opasna da jednostavno nije mogla biti istinita.
"Uzeti sve?" upitao sam zbunjeno."Do ponedjeljka? Zašto ponedjeljka?"
"Poslali su ti službenu obavijest prije tri mjeseca. Financijski menadžer ti nije rekao. Kaže da ne voliš loše vijesti ... "
To mi je rekla toliko tužnim glasom da sam znao da se ne šali. Zašto su mi, kog' vraga, služili poslovni menadžer, financijski menadžer ... zašto sam unajmio te profesionalce? Za postupak kao što je konfiskacija svega što imam od strane Porezne uprave nisu mi bili potrebni stručnjaci. To sam i sam mogao učiniti.
"Mogu li ti nekako pomoći, Richarde?" upitala je.
"Ne znam." Zaista će biti neobično vidjeti sve te lance i lokote na avionima i kući.
"Učinit ću sve što kažeš", rekla je."Mislim da bih nešto morala moći učiniti. Mislim da bih se trebala sastati s odvjetnikom." "Dobra ideja. Nazovi mog odvjetnika u Los Angeles. Provjeri razumije li se netko od njegovih ljudi u poreze. I ne brini. Siguran sam da se radi o zabuni. Možeš li zamisliti, milijun dolara POREZA? Dogodilo se da sam izgubio milijun dolara i da zbog toga neću imati nikakvih poreznih obveza. Žica je pukla. Razgovarat ću s Poreznom upravom kad se vratim i otkrijem što se točno događa i sve će se srediti."
"U redu", rekla je sumnjičavo."Nazvat ću tvog odvjetnika i vidjeti što moramo učiniti. Požuri se, brzo se vrati kući, što prije možeš." Zvučala je napeto i preplašeno.
"Ovdje me očekuju još dva dana. Ne brini. Sve ćemo srediti i vidjet ću te brzo!"
"Ni ti ne brini", rekla je."Sigurna sam da nešto mogu učiniti..."
Kako čudno, pomislio sam i ponovo se sakrio ispod pokrivača u Madridu. Sve to tako ozbiljno shvaća! Kao da je problem njen, kao da joj je stalo!
Sjetio sam se i menadžera koje sam unajmio. Ako je sve što mi je rekla istina, znači da su svi zakazali. Kladim se da ta žena ima više smisla za uspješno poslovanje u gumici za kosu, nego svi mi zajedno zavezani u čvor.
Pa, čini se da je život takav nisam kupio opravdanje za povjerenje zajedno s povjerenjem. Ili velikim plaćama ili titulama ili odgovornostima ili računima za troškove. A kad unajmljene ruke zakažu, iznenada sam shvatio, mene razapinju, a ne njih!
Joj, Richarde, que tonto! Estoy un burro, estoy un burro estupido!
Zanimljivo, zaključio sam. U Španjolskoj nisam ni dva tjedna, a već razmišljam na tom jeziku.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
25.
Nalazila se u dosjeu pod imenom Richard, na njenom stolu, i pretpostavivši da je to zapravo moj dosje, otvorio sam ga i pročitao je:
Smirujuće, sjajno plavetnilo svitanja Naglašeno danom
Kao i sreća Plava ... plavija ... najplavija,
Bijeli uzdisaji užitaka Neizmjerna sreća,
Sve dok nas sumrak Nije umotao u nježnu ružičastu boju A mi smo se stopili u Strastvenim grimiznim oproštajima,
Zemaljska duša i kozmička duša Eruptirale su od ljepote.
Kad je pao mrak,
Mlađak se onako nakošen nasmiješio iz tame.
Ja sam mu uzvratila osmijeh I pomislila:
Daleko, daleko, na drugom kraju svijeta Tvoje je nebo Ispunjeno istim Zlatnim osmijehom, I nadala sam se da si i ti,
Tvoje sjajne plave oči,
Vidio i čuo,
I tako smo se nas troje Sjedinili u našoj sreći,
Svatko u svome svemiru.
Zajedno, a odvojeni,
Udaljenost gubi značenje.
I zaspala sam U svijetu Punom osmijeha.
Pročitao sam je jednom, još jednom i još jednom, polako. '" Wookie moj mali", pozvao sam je."Tko je napisao pjesmu s mlađakom koji se koso smiješi iz tame? U spisu na tvom stolu. Jesi li je ti napisala?"
Odgovorila mi je iz dnevne sobe u kojoj se zatrpala gomilom obrazaca o ulaganjima i transakcijama, prerijama računa, rijekama otkazanih čekova; doseljenik u neprijateljskoj zemlji okružen vagonima papira.
Uspjela je odgoditi zapljenu kod Porezne uprave. Sada je ubrzano proučavala činjenice kako bi se mogla pojaviti na pregovorima, dva tjedna od utorka.
"Što si rekao?" viknula je."Jesam. Oh, NEMOJ JE ČITATI, MOLIM TE!"
"Prekasno", rekao sam dovoljno tiho da me ne čuje.
Ponekad se pitamo hoćemo li ikada uspjeti upoznati našu najbliskiju prijateljicu, što misli i osjeća u srcu. 1 zatim otkrijemo da je svoje najskrivenije tajne iz najdublje dubine srca povjerila papiru, jasno poput planinskog brzaka.
Ponovo sam pročitao. Datum je bio dan kad sam otišao u Španjolsku i sada, dan nakon povratka, otkrio sam kako se osjećala, otkrio sam ono što nikome nije rekla, već samo papiru. Prava je pjesnikinja! Intimna na papiru, nježna, bez strahova. Pisanje me dira kad dolazi iz dubine duše; letenje također, filmovi, razgovori, dodiri koji se doimaju slučajnim, ali koji nisu takvi.
Nikada nisam sreo osobu s kojom sam mogao bid djetinjast kao što sam se ponekad osjećao, luckast, mudar, seksi, toliko blizak i otvoren. Kada riječ ljubav ne bi bila toliko izokrenuta i unakažena posesivnošću i licemjerstvom, kada bi to bila riječ koja bi imala značenje koje sam želio da ima, mislim da bih bio na rubu uvjerenja da je volim.
Ponovo sam pročitao njene riječi."Pjesma je predivna, Leslie." Zvuči slabašno i milostivo. Zna li da to zaista mislim?
Njen me je glas, poput srebrnog lanca, ošinuo."Prokletstvo, Richarde! Zamolila sam te da je ne čitaš! To je osobno! Kad zaključim da je možeš pročitati, dat ću ti je! A sada, hoćeš li, molim te, izaći iz radne sobe i pomoći mi."
Pjesma se razmrskala u mojoj glavi poput glinenog goluba pogođenog u zraku. Gromovi i munje. Tko si ti da sebi daješ za pravo vikali na mene, gospođo! NITKO me, nitko tko vikne na mene, ne vidi opet, nikad više! Ne želiš me, nemaš me! Bog... Bog ... BOG... BOG!
Dvije sekunde razarajućeg bijesa, zatim žučna Ljutnja usmjerena na sebe samog. Ja, koji najviše na svijetu cijenim privatnost, pročitao sam poeziju njezinog srca! Provalio sam u njeno osobno spiso kako bih se ja osjećao da je ona isto učinila meni? Nevjerojatno! Ne mogu vjerovati da sam se drznuo učiniti tako nešto. Ima me potpuno pravo izbaciti iz svoje kuće, odmah, i zauvijek, a ja bih samog sebe mrzio zato što bi se naša veza mogla svršiti, zato što mi je najbliskija prijateljica koju sam ikada dodirnuo ...
Stegnuo sam usta, niti riječ nisam prozborio, otišao sam u dnevni boravak.
"Jako mi je žao", rekao sam."Najdublje se ispričavam. Ovo što sam učinio je neoprostivo i nikad se više neće ponoviti. Obećavam ti.'' Bijes se ohladio, otopio se, a vrelina je prerasla u led. Od pjesme je ostala prašina.
"Zar te nije briga za ovo?" Bila je ljuta, očajna."Odvjetnici ti ne mogu pomoći dok im ne daš nešto s čime bi mogli raditi, a ovo ... ovo je kaos! ... ovaj kaos bi trebale biti tvoje knjige!"
Razvrstavala je papire, slagala gomile na jednu i na drugu stranu."Imaš li kopije poreznih davanja? Znaš li gdje su ti potvrde o povratu poreza?"
Nisam imao pojma. Ako sam iza Rata, Organiziranih religija i Braka mrzio išta, onda su to bili Računovodstveni papiri. Suočiti se s povratom poreza za mene je bilo isto kao susret s Meduzom oči u oči: trenutačna skamenjenost.
"Morale bi biti tu negdje", rekao sam mimo."Potražit ću ih,"
Provjerila je listu koju je držala na krilu i podigla olovku."Koliki ti je prošlogodišnji prihod?"
"Ne znam."
"Približno. Plus-minus deset tisuća dolara."
"Ne znam."
"Richarde! Potrudi se! Plus-minus pedeset tisuća, sto tisuća dolara?"
"Iskreno, Leslie, nemam pojma!"
Odložila je olovku, pogledala me kao da sam neki endem doveden iz arktičkog blata."U milijunima dolara", rekla je polagano i razgovijetno."Ako si zaradio manje od milijun dolara prošle godine, reci mi: 'Manje od milijun dolara.' Ako si zaradio više od jednog milijuna, reci: 'Više od milijun dolara.'" Strpljivo je dovršila pitanje kao da razgovara s retardiranim djetetom.
"Možda više od milijun", rekao sam,"ali možda i manje, a možda i dva."
Izgubila je strpljenje. "Richarde! Molim te! Ovo nije igra! Zar ne vidiš da ti pokušavam pomoći? "
"ZAR NE VIDIŠ DA NE ZNAM? NEMAM POJMA KOLIKO SAM ZARADIO I NIJE ME BRIGA! UNAJMIO SAM ... UNAJMIO SAM LJUDE, KOJIMA SAM VJEROVAO, DA SE POBRINU
O SVEMU TOME, NE PODNOSIM TAJ DIO POSLA, NEMA GORE STVARI OD KNJIGOVODSTVA I FINANCIJA, OSIM TOGA, NE ZNAM NI KAKO SE TO RADI!" Cijela je situacija djelovala poput dijela scenarija."Ne znam."
Gumicom je dodirnula kut usana, pogledala me i nakon duge stanke rekla:"Pa ti zaista nemaš pojma, zar ne?"
"Ne." Osjećao sam zlovolju. Osjećao sam se neshvaćeno."Vjerujem ti", rekla je nježno."Ali ne mogu vjerovati da niti u milijunima ne znaš?"
Spazila je izraz na mom licu i rukom odmahnula kako bi povukla ono što je rekla."U redu, u redu! Ne znaš."
Neko sam vrijeme kopao po kutijama mrzeći svaki pokret. Papiri, pogledaj sve te papire. Brojevi ispisani nepoznatim rukopisima, na raznolikim pisaćim strojevima, sve to bi trebalo imali nekakve veze sa mnom. Ulaganja, dionice, obveznice, porezi, bankovni računi ..."Evo poreza!" uzviknuo sam."Cijeli porezni dosje!"
"Dobar dečko!" rekla je kao da sam koker španijel koji je iskopao izgubljenu narukvicu.
"Vau", zalajao sam. Nije se obazirala, već je počela pregledavati porezna davanja.
Dok je čitala, vladao je muk, a ja sam zijevnuo ne otvorivši usta, trik koji sam naučio još u srednjoj školi na satovima engleskog jezika. Mrzim papirologiju! Zar je moguće da ću se motali gnjaviti nečim ubitačnijim od gramatike? Zašto? Nisam zanemarivao papirologiju, unajmio sam ljude da se njome bave umjesto mene! Nakon što sam ih unajmio i dobro platio, zašto sam ja prisiljen ispravljati tuđe greške, tražiti porezne obrasce; zašto je na Leslie pao teret koji je dijelilo šestero dobro plaćenih najamnika? Gdje je tu pravda? Kad netko napiše bestseler ili potpiše fantastičnu pjesmu ili odglumi u prekrasnom filmu, uz čekove i pisma obožavatelja i gomile novaca trebalo bi im odmah predati i debeli priručnik:
UVOD I UPOZORENJE
Čestitamo Vam na uspješno obavljenom poslu (bez obzira na prirodu posla) putem kojeg ste zaradili svu tu gotovinu. Premda Vam se čini da pripada Vama i premda ste uvjereni da je Vaša, zato što ste društvo usrećili takvim darom (bez obzira na prirodu dara), tek će jedna desetina, možda, završiti u Vašim rukama, ali samo AKO STE VJEŠT PAPIROLOG.
Ostatak ide zastupnicima i na poreze i računovođama i odvjetnicima i osoblju i vladama i udruženjima i zaposlenicima koje ćete morati zaposliti kako biste mogli voditi knjige i kako biste mogli platiti poreze za te iste zaposlenike. Nije važno to što ne znate gdje da pronađete ljude koje biste zaposlili kako bi obavljali sve u Vaše ime, to što ne znate kome možete vjerovati ili to što ne znate kome sve morate platiti; bez obzira na neznanje, dužni ste ih platiti.
Molimo Vas da počnete od stranice 1 i detaljno proučite sve do stranice 923 i upamtite svaki redak. Zatim se možete otputiti u poslovni svijet i večerati s poslovnim čovjekom i troškove večere pravdati kao troškove tvrtke, i tijekom objeda možete razgovarati o poslu, zadržati račun i napisati tko je objedovao s Vama. Ako to ne učinite, znajte da ste na samu večeru potrošili dvostruko veći iznos od onog koliko ste zapravo platili izlazak.
Od sada pa nadalje, svoj život živite striktno se pridržavajući ovdje navedenih propisa i mi ćemo Vam, Vaša vlada, možda dozvoliti da još kratko postojite. U suprotnom, zaboravite nadu svi Vi koji ulazite.
Čak ni informativni letak. Za svaku se osobu, koja napiše pjesmu kako bi nas razveselila, pretpostavlja da je vješt računovođa, knjigovođa, skrbnik kredita i dugova koji se plaćaju nevidljivim gradskim agencijama i državi i narodu. A ako ne zadovoljava jedan od gore navedenih uvjeta, ili nije blagoslovljena smislom za red koji je neophodan za pažljivo i bezgrješno knjigovodstvo, njena se zvijezda skida s nebeskog svoda i trpa u zatvorsku ćeliju. Tu, sav svoj talent osoba mora preusmjeriti prema spoznaji ustroja tih ćelija, te usavršavanju u toj dosadnoj birokratskoj vještini bez obzira na to što ima okus kartona; također je prisiljena duge godine proživjeti u crnom mraku prije nego što im se odobri da njihova zvijezda još jednom zablista, naravno, samo ako je, nakon dugogodišnjeg procesa ispiranja mozga, iskra još uvijek prisutna.
Toliko energije ni za što! Koliko filmova, koliko knjiga, koliko pjesama ostaje neispjevano dok svi ti sati i mjeseci i godine prolaze, poput vode u toaletu, u posjetima uredima nalik na mišje rupe koji pripadaju odvjetnicima i računovođama i savjetnicima i konzultantima koje plaćate u trenucima kada vam je pomoć očajnički potrebna?
Smiri se, Richarde. Zaviruješ u budućnost. Ako odlučiš ostati u ovoj zemlji, posebna pozornost usredotočena na novac i knjigovodstvo bit će poput čeličnog lanca koji ti se steže oko vrata. Pobuni se, bori se i ugušit ćeš se. S druge strane, ako sve mirno prihvatiš, nastaviš koračati polagano, složiš se sa svakim uredom i referentom, nasmiješiš se ovlaš ... učini to i dozvolit će ti da dišeš, a da se pritom sam ne ugušiš lancem koji su ti vezali.
Ali moja sloboda! pobunio sam se. Jaak! Ghhhhr! Jaak, okovratnik je nemilosrdan!
Moja je sloboda trenutačno izbor između odluke da pobjegnem u neku drugu državu ili pažljivo i polagano spasim ostatke svog carstva. Richard iz prošlosti je donio neke nepromišljene odluke i napravio glupe pogreške za koje će Richard iz sadašnjosti morati platiti.
Promatrao sam Leslie koja je proučavala porezni dosje i za odvjetnike ispisivala stranice i stranice bilježaka.
Richard iz sadašnjosti, pomislio sam, ne radi ništa, baš ništa! Leslie iz sadašnjosti radi a da sama nema nikakve veze s raspadom sustava. Leslie nije letjela u skupim avionima; ona čak nije imala priliku spasiti carstvo od katastrofe. Leslie skuplja komadiće. Pokušava ih ponovo sastaviti. Kakva nagrada, samo zato što je odlučila biti prijateljica Richarda Bacha!
1 onda se on razljuti, pobjesni na nju zato što je podigla glas na njega nakon što je bez dozvole pročitao poeziju iz dubine njezine duše!
Richarde, pomislio sam, je li ti ikada palo napamet da si prokleti, ništavni kučkin sin? Po prvi sam put u životu razmišljao o toj mogućnosti, ozbiljno.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
26.
Jedina je razlika možda bila to što je bila tiša nego obično, ali u stvari to nisam ni zamijetio.
"Ne mogu vjerovati da nemaš vlastiti avion, Leslie. Sastanak u San Diegu, samo pola sata odavde!" Provjerio sam ulje u motoru Meyersa 200 s kojim sam ovaj put doletio na zapad kuko bih je vidio, provjerio sam kapice na spremnicima za gorivo, jesu li dovoljno stegnute, zatvorio poklopce preko njih i zaključao ih.
Odgovorila je glasom nešto glasnijim od šapta dok je na toplom suncu stajala pokraj lijevog krila. Na sebi je imala odijelo boje pijeska koje je najvjerojatnije krojeno za nju, pa ipak, djelovala je nekako napeto i nesigurno pokraj mojeg aviona za poslovne sastanke.
"Oprosti, wook' rekao sam."Nisam čuo što si rekla."
Pročistila je grlo."Rekla sam da sam do sada uspijevala živjeti i bez aviona."
Njezinu sam torbu stavio odostraga, sam se smjestio u lijevo sjedalo, pomogao joj da sjedne na desno i iznutra zatvorio vrata, i cijelo sam vrijeme nešto govorio.
"Prvi put kad sam vidio ovu ploču, uzviknuo sam: 'Hej! Pogledaj sve te brojčanike i prekidače i mjerače i naprave i radio aparate i sve ostalo!' Meyers zaista ima puno instrumenata, ali s vremenom se navikneš na njih i sve postane jednostavno."
"Baš dobro", tiho je rekla. Promatrala je ploču na način na koji sam ja promatrao snimanje filma onog dana kad me je povela u MGM. Nije baš bila toliko zapanjena, ali vidjelo se na njoj da ovako nešto ne čini tako često.
"OD ELISE!" viknuo sam, a ona me pogledala svojim velikim očima kao da nešto ne valja zato što sam viknuo. Navikla je na zrakoplove ne manje od jumbo-jeta, zaključio sam.
"Sve je u redu", rekao sam."Znamo da nema nikog u blizini aviona, ali svejedno vičemo 'Od elise! ' ili nešto slično tako da svatko tko nas čuje može znati da ćemo uskoro upaliti motor i da nam se moraju maknuti s puta. Stari avijatičarski običaj."
"Lijepo", zakimala je glavom.
Glavni prekidač uključen, gorivo spremno, gas je zjapio nekoliko centimetara otvoren, pumpa za gorivo uključena (ukazao sam joj na brojčanik koji pokazuje tlak u pumpi kako bih joj ukazao da postoji takav tlak), upalio sam motor, pritisnuo gumb za start.
Propeler se okrenuo; motor se upalio odmah zahvativši prvo otprilike četiri cilindra, zatim pet, pa šest, i onda se počeo mreškati i presti kao lav nakon sna. Kazaljke na ploči s instrumentima počele su se okretati: ulje, vakuum, voltmetar, pokazatelj smjera, umjetni horizont, navigacijski pokazatelji. Upalila su se svjetla i otkrila radio frekvencije; glasovi su se oglasili iz zvučnika. Prizor koji sam odigrao kojih desetak tisuća puta u raznoraznim avionima otkad sam kao dijete napustio srednju školu, i svaki sam put jednako uživao, pa lako i sada.
Od kontrole letenja sam dobio informacije o uzlijetanju, objasnio sam zemaljskoj kontroli da smo Meyers, a ne mali Navion, otpustio sam kočnice i polagano smo se rulali prema pisti. Leslie je promatrala ploču s instrumentima, druge avione koji su rulali, slijetali i uzlijetali. Gledala me je.
"Ne razumijem niti riječi", rekla je. Kosu je počešljala prema natrag i pričvrstila kopčom. Osjećao sam se kao pilot neke kompanije koji sa sobom, po prvi put, vozi prekrasnu predsjednicu.
"To ti je jezik avijatičara, neka vrsta šifre", odgovorio sam."Mi ga razumijemo zato što točno znamo što će reći: brojeve aviona, brojeve pisti, redoslijed uzlijetanja, vjetrove, promet. Reci kontrolnom tornju nešto što se ne očekuje kao na primjer: 'Ovdje Meyers Three Niner Mike, imamo sendviče sa sirom, molimo vas, sačuvajte majonezu', a gospodična u tornju će se oglasiti sa: 'Što? Što? Ponovite?' Sendvič sa sirom nije dio jezika avijatičara."
Veći se dio onoga što čuješ, pomislio sam, briše iz pamćenja. Zapravo se radi o slušanju u iščekivanju onoga što se tiče tebe. Ja sam obučeni slušač jezika avijatičara; ona je obučena za slušanje glazbe koju ja ne mogu čuti. Je li isto i s vidom? Da li naše vizije programiramo izvan očiju, i NLO-e i duhove? Da li programiramo naše ukuse, osjete sve dok ne otkrijemo da je fizički svijet onakav kakvim ga želimo, i ništa više? Kakav bi nam bio dan kada bismo bili programirani da svijet promatramo infracrvenim ili ultraljubičastim zrakama, ili kada bismo se mogli naučiti vidjeti aure, neoblikovane budućnosti, prošlosti koje nas proganjaju?
Pažljivo je slušala radio polagano dešifrirajući iznenadne nalete riječi koji su stizali s tornja, a ja sam na tren pomislio na sve raznolikiji niz smirujućih pustolovina koje sam s njom protivio.
Svaki bi drugi čovjek vidio prekrasnu poslovnu ženu, lijepo odjevenu, na putu na sastanak u svezi filmske produkcije, dodatnih troškova i smanjenja istih, rasporeda snimanja i lokacija. No ja sam, skupivši oči, mogao vidjeti nju, onakvu kakva je bila prije sat vremena, odjevenu samo u topli zrak koji je izlazio iz sušila za kosu koje je rabila nakon tuširanja, kako trepće prema meni kad sam prošao pokraj vrata, kako se trenutak kasnije smije kad sam se zabušio u zid.
Kakva šteta, pomislio sam, da takvi užici uvijek prerastaju u naviku, završavaju mrgodnim pogledima i svađama i svim ostalim bračnim klaonicama, bez obzira jeste li u braku ili ne.
Pritisnuo sam gumb mikrofona, na upravljaču."Meyers Three Niner Mike je spreman za dva-jedan."
"Three Nine Mike, imate odobrenje za uzlijetanje, molimo vas, požurite. Očekujemo slijetanje."
"Mike, Roger", rekao sam. Ispružio sam ruku preko predsjednice kompanije kako bih provjerio jesu li vrata dobro zatvorena i zaključana."Spremna?" upitao sam.
"Da", odgovorila je gledajući ravno ispred sebe.
Meyersovo predenje je preraslo u zvučni zid tristo konjskih snaga jak. Sila nas je pritiskala u sjedala dok je avion jurio pistom, koja se već promijenila iz asfalta u obojene crte i dugačku izmaglicu, Santa Monica je polagano nestajala ispod nas.
Polugu za uvlačenje stajnog trapa sam podigao na POLOŽAJ GORE.
"Kotači se u ovom trenutku uvlače," rekao sam Leslie,"a sada, poklopci... vidiš li kako se uvlače u krila? A sada ćemo se prepustiti uzgonu i buka će se stišati ..." Nekoliko sam puta pritisnuo gas, zatim ručku propelera, pa gumb za kontrolu mješavine kako bih temperaturu ispušnog plina podigao na normalu.
Tri su crvena svjetla gorjela na ploči ... kotači su bili uvučeni, u spremniku i osigurani. Poluga za opremu u neutralnom položaju kako bih zatvorio hidrauličku pumpu. Avion se penjao nekih tristo metara u minuti. Nije se penjao poput aviona T-33, ali isto tako nije ni trošio šesto galona na sat.
Obala je promicala ispod nas, stotine ljudi na plaži. Ako motor sada zakaže, pomislio sam, dovoljno smo visoko da se okrenemo sletimo na teren za golf, ili natrag na pistu. Zaokrenuli smo u široki okret iznad zračne luke, zatim se usmjerili prema San Diegu. Taj nas je put odveo iznad Međunarodnog aerodroma u Los Angelesu, a Leslie je prstom pokazala raštrkani niz mlažnjaka koji su slijetali
"Jesmo li im na putu?"
"Ne", odgovorio sam."Iznad zračne se luke nalazi koridor; trenutačno smo u njemu. To je ujedno i najsigurnije mjesto na kojem se možemo nalaziti dok letimo iznad piste, zato što veliki mlažnjaci dolaze s jedne strane i slijeću, vidiš li? 'Biserna ogrlica', tako ih kontrolori letenja nazivaju. Noću su ogrlica od dijamanata, kad su im svjetla upaljena."
Smanjio sam gas kako bih smanjio potrošnju, motor se još stišao. Očima je postavljala pitanja kad bih mijenjao nešto u avionu, a ja sam joj objašnjavao što se dešava.
"Sad smo se izravnali. Vidiš li pokazatelj brzine kako se kreće? Pomaknut će se dovde; pokazivat će oko tristo pedeset kilometara na sat. Ovaj je brojčanik naš visinomjer. Mala kazaljka pokazuje tisuće; velika stotine. Na kojoj smo visini?"
"Tri tisuće ... petsto?"
"Malo samouvjerenosti. Odgovori mi bez pitanja."
Naslonila se na mene kako bi bolje vidjela visinomjer."Tri tisuće i petsto."
"Točno!"
Cessna 182 je letjela prema nama u koridoru, kojih tristo metara iznad nas."Vidiš li? Leti na visini od tisuću petsto metara, u suprotnom smjeru. To su pravila kojih se pridržavamo kako ne bismo letjeli preblizu jedni drugima. Ali bez obzira na pravila, svaki mi avion koji vidiš pokaži, čak i one za koje znaš da vide tebe. Uvijek gledamo oko sebe. Želimo opažati i biti opaženi. Na vrhu repa i trupa nalaze se svjetla kako bi nas drugi avioni mogli vidjeli." Kimnula je glavom i tražila avione. Zrak je bio mekan poput jezera od šlaga još da se nije čulo brujanje motora, bili bismo poput spore svemirske kapsule u prolazu pokraj planeta Zemlje. Sagnuo sam se kako bih namjestio polugu za ravnanje aviona; što je brže letio, to se češće nos morao usmjeravati prema dolje inače bi se nastavio penjati.
"Želiš li pilotirati?"
Povukla se kao da se preplašila da ću joj prepustiti aparat."Ne, hvala, wookie. Ne znam kako."
"Avion sam leti. Pilot ga samo usmjerava u željenom smjeru. Lagano, lagano. Ruku stavi na upravljač ispred sebe. Lagano i nježno. Samo palac i dva prsta. To je dobro. Vjeruj mi, neću li dozvoliti da pogriješiš."
Drhtave je prste stavila na volan kao da je čelična zamka koja će joj zgnječiti ruku.
"Sve što trebaš raditi jest pritiskati prema dolje, nježno, desnu stranu volana."
Pogledala me upitno.
"Samo daj. Vjeruj mi, avionu se sviđa tvoj dodir! Pritisni malo nadesno."
Volan se pomaknuo kojih dva centimetra pod pritiskom njezinih prstiju, a Meyers se neznatno nagnuo na desnu stranu, počeo je skretati. Prestala je disati.
"A sada pritisni lijevu stranu." Učinila je to kao da izvodi fizikalni pokus kod kojeg nema pojma kakav će bili rezultat. Krila su se izravnala, a ona se radosno nasmiješila otkriću.
"A sada ga povuci prema sebi, par centimetara, volan ..."
Do trenutka kad se zračna luka u San Diegu pojavila u našem vidnom polju, završio je njezin prvi sat letenja i pokazivala mi je avione veličine čestica prašine tridesetak kilometara udaljene. Vid joj je bio oštar, a oči prekrasne; njezina mi je prisutnost pričinjala pravo zadovoljstvo dok sam letio.
"Bit ćeš dobar pilot, ako ikada odlučiš savladati letenje. Nježna si s avionom. Prvi puta većina ljudi, bez obzira na to što im se kaže da budu nježni, grčevito stišće palicu, a avion se počinje tresti i trzati i poskakivati u zraku ... da sam ja avion, obožavao bih svaki trenutak tijekom kojeg bi ti sa mnom upravljala."
Pogledala me ispod oka i nastavila tražiti avione dok smo se spuštali prema San Diegu.
Iste večeri, u kući u Los Angelesu, nakon mirnog leta poput onog jutrošnjeg, srušila se na krevet.
"A sada ću ti odati jednu tajnu, wookie", rekla je.
"Samo daj. O čemu se radi?"
"Užasavam se letenja! UŽASAVAM!! Posebno u malim avionima. Sve do danas, da mi je netko došao i prislonivši pištolj na sljepoočnicu rekao da se ukrcam u takav mali avion ili da će pucati, rekla bih: 'Povuci okidač!' Ne mogu vjerovati da sam danas to učinila. Na smrt sam se bojala, ali uspjela sam!"
Što? u čudu sam se zapitao."Užasavala? Zašto mi nisi rekla? Odvezli bismo se u Banthi..." Nisam mogao vjerovati. Žena do koje mi je toliko stalo, boji se aviona?
"Ali zamrzio bi me", rekla je.
"Ne bih te zamrzio! Pomislio bih da si smiješna, ali ne bih te zamrzio. Mnogi ljude ne vole letjeti."
"Ne radi se o tome da ne volim letjeti", rekla je, "ne mogu smisliti letenje! Čak i u velikim avionima, mlažnjacima. U najvećim postojećim avionima letim samo u situacijama kada nemam izbora. Uđem unutra, sjednem i zgrabim naslonjače za ruke i pokušavam zadržati suze. To proživljavam prije nego upale motore!"
Nježno sam je zagrlio."Jadna moja mala djevojčica! A nisi ni riječ rekla. Najvjerojatnije si mislila da su ti to posljednje minute života, kad si se ukrcala u Meyers, zar ne?"
Potvrdno je kimnula glavom u moje rame."Baš si hrabra djevojčica!"
Nastavila je kimali glavom.
"No sada je sve gotovo! Strah je nestao i odsad ćemo, kamo god budemo išli, letjeti i naučit ću te pilotirati i nabaviti ti jedan mali avion ... "
Glavom je kimala sve do riječi 'kamo god budemo išli'. U tom je trenutku stala, izvukla se iz mog zagrljaja, pogledala me preplašeno, očiju raširenih, brada joj se tresla dok sam završavao rečenicu. Oboje smo zamalo umrli od smijeha.
"Ali, Richarde, zaista! Ne šalim se! Bojim se letenja više od bilo čega drugog na svijetu! Sada znaš što osjećam prema svom prijatelju Richardu ..."
Odveo sam je u kuhinju, otvorio zamrzivač, izvadio sladoled i čokoladu i stavio ih na stol.
"Mislim da je ovo trenutak za slavlje", rekao sam kako bih prikrio svoju zbunjenost izazvanu njezinim riječima:"Sada znaš što osjećam prema svom prijatelju Richardu ..." Da čovjek pobijedi strah od letenja, potrebni su povjerenje i privrženost koju utjelovljuje samo prava ljubav, a ljubav je ulaznica za katastrofu.
Svaki puta kada mi je žena rekla da me voli, našli bi se na kraju našeg druženja. Hoće li se i moja prijateljica Leslie izgubili u vatrenim naletima ljubomorne posesivnosti? Ona mi nikada nije rekla da me voli, a ni ja nikada ne bih te riječi prevalio preko usta.
Stotine sam puta slušateljstvo upozoravao:"Kad god vam netko kaže da vas voli, pripazite se!" Nikoga nisam prisiljavao da prihvati moje riječi, no, dovoljan je bio samo jedan osvrt na vlastiti život i svaki se čovjek mogao uvjeriti u njihovu istinitost: roditelji tuku djecu i istovremeno viču kako ih vole; muževi i žene koji se ubijaju riječima, a i fizički tijekom svađa, tvrde da su to učinili iz ljubavi. Oni koji gaze druge, vječiti podjarmljivači drugih ljudi tvrde da vole one koje uništavaju. Iz takve ljubavi se rodio ovaj svijet. Zašto je ta riječ, ispunjena obećanjima, razapeta na drvu obveza, obješena licemjerstvom, zgažena običajima? Odmah do"Boga","ljubav" je najiskrivljenija riječ u svim jezicima ovoga svijeta. Najviši oblik ljudskog poštovanja je prijateljstvo, a čim se ljubav umiješa, prijateljstvo nestaje.
Nalio sam joj vrele čokolade. Nemoguće da je to mislila."Sada znaš što osjećam" govori o povjerenju i poštovanju, o onim najvišim vrhovima koje prijatelji mogu dostići. Nije valjda mislila na ljubav. Molim te, samo ne ljubav! Ne želim je izgubiti!
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
27.
Zvijezde su stalni i vječiti prijatelji, pomislio sam. Cijelu sam hrpu zviježđa otkrio kada mi je bilo deset; ona i vidljive planete i nekoliko zvijezda moji su prijatelji i danas kao da nije protekla niti jedna jedina noć otkad smo se prvi puta sreli.
Svjetleće se zelenilo krivilo i kovrčalo ispred jedrilice kroz ponoćnu tintu, maleni jarki virovi i tornada zasjali bi na tren i zatim nestali.
Jedrio sam sam duž zapadne obale Floride, južno od Sanibela prema Keyu. Pratio sam zvijezde, konstelaciju Gavrana sam namjestio na jarbol. Zvjezdani putovi. Premalo jedro da bi se dobilo na brzini.
Nježan crni povjetarac, istok-sjeveroistok.
Pitao sam se ima li morskih pasa u moru. Ne bih baš želio pasti s palube, automatski sam pomislio, a onda zar zaista ne želim pasti u more?
Kakav li je osjećaj kad se čovjek utapa? Ljudi koji su se utapanjem približili smrti kažu da nije tako strašno; nakon nekog vremena, navodno, čovjek osjeti mir. Tako kažu. Mnogi su ljudi bili na rubu smrti i ponovo oživjeli. I baš nam oni kazuju da je umiranje najljepši trenutak života i da se više ne boje smrti.
Trebaju li mi svjetla kad sam ovdje ovako sam? Bespotrebno razbacivanje energijom. Troše akumulator.
Deset metara dugačak brod je baš po mjeri. Za veći je potrebna posada. Baš dobro da ne trebam posadu.
Sam, sam, sam. Koliko vremena u našim životima provodimo sami? Leslie je u pravu. Kaže da se udaljavam od nje.
"Od svakog se udaljavam, wook! Nije problem u tebi, već jednostavno nikome ne dozvoljavam da mi se suviše približi. Ne volim se vezati ni za koga."
"Zašto?" U njenom se glasu osjećala gorčina. U posljednje se vrijeme to počelo sve češće događati. Bez upozorenja, razgovori koje bismo vodili ispali bi iz kolotečine, a ona bi postala bijesna na mene iz svakakvih nebitnih razloga."Što ne valja s bliskošću? Reci mi zašto se ne želiš ni sa kim zbližiti?"
Zato što u jedno ljudsko biće uložim svu svoju nadu i onda ga izgubim. Zaključim da sam je upoznao, no ubrzo otkrijem da je nešto posve drugo i tada sam prisiljen ponovo sjesti za crtaći stol i prepravljati crtež i nakon nekog vremena zaključim da ne postoji nitko koga mogu poznavati, osim samoga sebe, a i to baš ne mogu sa sigurnošću tvrditi. Jedino u što mogu vjerovati jest da su ljudi iskreni prema sebi i ako to znači da će svako malo eksplodirati zbog nekakvog neobičnog bijesa, najbolje je za mene da se na neko vrijeme udaljim tako da me sama eksplozija ne raznese. Zar to nije očito, jasno kao jučer?
"Zato što onda nisam onoliko neovisan koliko želim biti", odgovorio sam.
Trgnula je glavom i pažljivo me promatrala."Je li to najveća istina koju poznaješ?"
Postoje trenuci, pomislio sam, kad prijatelj koji ima sposobnost čitanja misli i nije najugodnije društvo. Zaista je tako."Možda je došlo vrijeme da odem na neko vrijeme.""Tako je", rekla je."Bježi! To ti je najpametnije. Nema te čak i kad si ovdje, Nedostaješ mi. Ovdje si i nedostaješ mi!""Leslie, ne znam što da učinim po tom pitanju. Mislim da je zaista došlo vrijeme da odem. Ionako moram prebaciti brod u Key West. Vratiti se i vidjeti što se događa na Floridi."
Namrgodila se."Nikada nisi uspijevao sa ženom provesti više od tri dana. Rekao si mi; umro bi od dosade. Mjesecima smo bili nerazdvojni i svejedno smo plakali kad smo se prisilno morali razdvojiti! To su nam bili najsretniji trenuci života, i meni i tebi! Što se dogodilo, što se promijenilo?" Gavran je zastranio sa svog mjesta na jarbolu; pokretom krme sam ga vratio ondje gdje pripada. Ali ako tako nastavim cijelu noć, pomislio sam, do zore ću završiti negdje na Yucatanu, umjesto u Key Westu. Ploviti prateći istu zvijezdu, ne željeti promjenu, znači da ćete se naći ne samo daleko od putanje, već i da ste izgubljeni.
Prokletstvo, Gavrane, zar si na njenoj strani? Pažljivo sam razradio ovaj izvrstan sustav, prvoklasnu shemu savršene žene i sve je dobro funkcioniralo dok se Leslie nije umiješala, počela postavljati pitanja o kojima se ja nisam usudio ni razmišljati, a kamoli pronaći odgovore. Naravno da te želim voljeti, damo, ali kako da te volim, kad ne znam što ćeš učiniti ako ti to priznam.
Kakav bi bio osjećaj pasti s palube? Bio bih samo zelena fosforna mrlja u oceanu; u jednom bi trenutku veliki brod bio iznad mene, a već u sljedećem izvan dosega. Sljedeće bi minute već nestao u mraku, a svjetlucanje u brazdi iza njega bi nestajalo.
Plivao bih prema obali, to bi bio osjećaj. Nalazimo se jedva petnaest kilometara od obale, a ako ne bi mogao plivati u toploj vodi, onda i zaslužujem da se utopim.
Ali što da sam tisuću kilometara daleko od obale? Kakav bi onda bio osjećaj?
Jednoga dana, Richarde, naučit ćeš kako da svoj luckasti um držiš pod kontrolom. Kao što bi dječak rekao letaču koji je sletio u njegovo polje:
"Gospodine, što biste učinili da vam motor zakaže?"
"Pa, jednostavno bih jedrio i sletio, prijatelju! Avioni su dobre jedrilice, za jedrenje im ne trebaju motori,"
"Ali što biste učinili da vam otpadnu krila?"
"Da mi krila otpadnu, morao bih se spašavati, zar ne, upotrijebiti padobran."
"Da, ali što ako se padobran ne bi otvorio'?"
"Onda bih pokušao pasti u stog sijena."
"Ali što ako su stijene svugdje oko vas?"
Gomila lešinara, djeca. I ja sam bio takav. Još uvijek sam takav. "Ali što bih učinio da se nalazim tisuću kilometara daleko od obale?" Toliko sam znatiželjan, dječak u meni želi trčati i otkrivati što se nalazi s druge strane umiranja, sada, upravo sada. Doći će vrijeme i za to, uskoro. Moj je zadatak dobrim dijelom ispunjen, s knjigama koje sam napisao, ali preostalo mi je još nekoliko lekcija s ove strane umiranja.
Kako voljeti ženu, na primjer. Richarde, sjećaš li se kad si odlučio napustiti profesiju trgovca letenjem kako bi pronašao svoju pravu ljubav, svoju savršenu ženu, svoju najbolju prijateljicu u milijun života? Sve se čini tako daleko. Kolika je vjerojatnost da je sve što sam naučio o ljubavi krivo, da postoji jedna žena na svijetu?
Vjetar se pojačao, brod je zaljuljao zvjezdanu ploču. Dozvolio sam Gavranu da ode i kompas namjestio prema Key Westu.
Zašto toliko pilota također jedri? Avioni znače slobodu u prostoru, a jedrilice u vremenu. Ne zanima nas sva ta željezarija, već nepostojanje okova koje željezarija sa sobom nosi. Ne volimo velike avione, već brzinu i moć koji dolaze zajedno s vještinom upravljanja njima. Niti dva jarbola privezana za drvo, već vjetar, pustolovinu, jednostavnost života koju nameću more i nebo.
Oslobođeni od vanjskih okova. Ako želiš, godinama možeš jedriti u jedrilici.
Jedrilice, one posjeduju vrijeme. Avion može letjeti samo nekoliko sati; akrobacija traje duže. Netko bi trebao izmisliti avion koji ima isto slobode u vremenu kao i jedrilica.
Sa svim sam drugim ženama sačuvao svoju slobodu; zašto ne uspijevam s Leslie? One me nikada nisu kritizirale da sam dalek ili zato što odlazim u trenutku kad osjetim potrebu za tim; zašto to čini? Zar ne zna? Previše vremena zajedno i čak i ljubaznost nestaje ... ljudi su ljubazniji prema strancima nego prema svojim ženama i muževima! Dvoje ljudi vezanih jedno za drugo poput dva gladna psa koji se međusobno bore za svaku mrvicu. Pogledaj nas, čak i nas. Podigla si glas na mene! Nisam ušao u tvoj život kako bih te razljutio. Ako ti se ne sviđam, ovakav kakav jesam, slobodno mi reci i otići ću! Previše vremena zajedno i sve prerasta u lance i obveze i odgovornosti, a užici i pustolovine blijede. To ne želim, ne, hvala.
Nekoliko sati kasnije, u noći, na južnom se dijelu obzora pojavilo prvo blijedo svjetlo. Nije to bila zora, već su visoko na nebu ulična svjetla Key Westa probijala izmaglicu.
Jedrenje je sve u svemu presporo, zaključio sam. Promijeniš odluku, ne želiš biti ondje gdje jesi, u avionu možeš nešto učiniti; za kratko vrijeme možeš daleko stići. Jedrilica, promijeniš odluku, ali ne možeš čak ni usidriti prokletu stvar i iskrcati se! Ne možeš lebdjeti ako si previsoko, a ni penjati se, ako si prenisko. Jedrilica je uvijek na istoj visini. Nema promjena. Dosada. Promjena je pustolovina, s jedrilicama, ali i sa ženama. Koja još pustolovina postoji, osim promjene?
Leslie i ja smo prihvatili određena pravila prijateljstva: potpuna jednakost, sloboda, ljubaznost, poštovanje, jedan drugog ne smijemo uzimati zdravo za gotovo, neekskluzivan pakt. Ako joj ta pravila više ne odgovaraju, trebala bi mi reći. Cijela ova veza postaje preozbiljna.
Naravno, ona će reći; Postoji li u tvome životu, Richarde Bachu, mjesta za nešto više osim pravila?
Kamo sreće da joj jednostavno mogu odgovoriti ne i napustiti je.
Kamo sreće da u ovom trenutku mogu s njom razgovarati o tome.
Kamo sreće da su jedrilice puno brže, kamo sreće da mogu letjeti.
Žalosno stanje svijeta. Ljude šaljemo na Mjesec, ali ne možemo proizvesti jedrilicu koja može letjeti.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
28.
Jesi li spreman, wookie?" upitala je.
Ponovo provodim previše vremena s njom, pomislio sam, previše. Organizirana je poput mikročipa ... sve čega se dotakne, za čas je dovedeno u red, čisto i jasno. Toliko je lijepa da me još uvijek zasljepljuje, zabavna je i topla i puna ljubavi. Ali pravilo kaže da ću se uništiti ako previše vremena provodim s jednom ženom, a s njom upravo to činim.
"Jesi li spreman za polazak?" ponovo je upitala. Bila je odjevena u kostim boje jantara, zlatna joj je svila krasila vrat; kosu je počešljala prema natrag i pričvrstila ukosnicom; izgled za poslovne sastanke.
"Naravno", odgovorio sam.
Čudno. Ona ponovo sastavlja komadiće mog razbijenog carstva, ona obavlja posao svih mojih otpuštenih zaposlenika.
Stan, smiren do kraja, rekao mi je, kad sam odlazio, da mu je žao zbog tolikog gubitka. Ponekad se takve stvari dešavaju, rekao je, burza se jednostavno okrene protiv čovjeka.
Stanov porezni zastupnik se ispričao. Rekao je da mu je žao što mu je promakao rok poreznika, da misli da nisu pravedni ... zakasnio je samo dva tjedna, predao je žalbu, a oni su je odbili razmotriti. Da nije primio odbijenicu, rekao je, mogao bi dokazati da im ne dugujemo niti centa.
Harry, poslovni menadžer, sa smiješkom je na usnama rekao da mu je jako žao zbog problema koji je iskrsnuo s poreznom upravom; ni njemu se cijela stvar nije sviđala, baš kao ni meni, i učinio je sve što je bilo u njegovoj moći da me poštedi ružne vijesti koliko je god dugo mogao. Usput je rekao i da bi mu dobro došla otpremnina u iznosu od jedne mjesečne plaće.
Da nije bilo Leslie, već bih bio na Antarktiku ili u Nedođiji, toliko sam se gnušao novca, poreza, računa i papirologije. Svaki sam papir na kojem su bile ispisane brojke želio reciklirati.
"Bog", rekla je u trenutku kad sam sjeo u auto.
"Bog?"
"Ponovo si odlutao, Richarde. Bog."
"Oprosti", rekao sam."Misliš li da bih trebao zatražiti antarktičko državljanstvo?"
"Ne još", rekla je."Nakon ovog sastanka, možda. Osim ako možeš stvoriti milijun dolara plus kamate."
"Jednostavno ne shvaćam! Kako mogu dugovati toliko poreza?""Možda iznos nije bio toliki", rekla je,"ali prekoračili su rok; sada je prekasno za bilo kakve svađe i uzrujavanja. Prokletstvo, takve me stvari ljute! Kamo sreće da sam bila s tobom prije nego je postalo prekasno. Ako ništa drugo, mogli su te barem obavijestiti!"
"Na drugim sam razinama bio svjestan toga, wook", rekao sam."Mislim da je dio mene želio izbrisati cijelo to bogatstvo. Nije to za mene, nije mi pomoglo, nisam bio sretan."
"Čudim se da si svjestan toga."
Richarde! pomislio sam. Nisi znao tako nešto! Naravno da te usrećivalo! Zar nisi imao sve one avione ... još uvijek su tvoji! A tvoja savršena žena? Naravno da te usrećivalo!
Kakva laž! Od carstva su ostale samo ruševine, novac zalijepljen poput tapeta koje su lijepili amateri, a ja sam bio najgori među njima. Okusio sam bogatstvo i raskoš, i bili su poput slatke kreme, tučenog slatkog vrhnja okusa slatkog arsena neznanja. Otrov je sada počeo djelovati.
"To se nije moralo dogoditi", rekla je."Bolje bi prošao da nikoga nisi zaposlio, već da si jednostavno nastavio sa starim životom.""Ali ja se nisam promijenio. Imao sam više igračaka, uli još uvijek sam bio svoj. A starija nikada ne bi mogao vodili knjige. "Mmmm", promrmljala je.
Sjedili smo oko radnog stola Johna Marquarta, odvjetnika kojeg je Leslie unajmila dok sam bio u Španjolskoj. Poslužili su nas vrućom čokoladom, kao da je netko znao da će sastanak potrajati. Otvorila je svoju poslovnu torbu, posložila bilješke, ali odvjetnik se obratio meni.
"Prijavili ste gubitak kapitala na osnovu prosječnog dohotka", rekao je."Je li to problem, u najkraćim crtama?"
"Mislim da je problem to što sam zaposlio financijskog čudotvorca koji zna manje o novcu od mene, znači ništa", rekao sam mu."Novac koji je ulagao, nisu bile mrtve brojke na papiru, već pravi novac i puf dezintegrirao se na tržištu. Porezna uprava nema propise ili porezni obrazac za 'puf slučajeve. Mislim da je to sve, u najkraćim crtama. Iskreno, ne znam što je momak prijavio. Nadao sam se da čete mi vi dati odgovore umjesto problema. Na kraju krajeva, ja sam vas unajmio, a to bi trebala biti vaša specijalnost ... "
Leslie se u tom trenutku uključila, a u glavi sam čuo njen glas koji me zamolio da samo sjedim i budem tiho, ako je to ikako moguće.
"Koliko shvaćam", rekla je,"šteta je napravljena. Richardov se porezni zastupnik porezni zastupnik kojeg je njegov financijski menadžer zaposlio nije odazvao Poreznoj upravi na vrijeme tako da je država donijela odluku na osnovu činjenice da se oglušio na poziv i da je prekoračio rok. 1 sada traži milijun dolara. Richard nema milijun dolara u gotovini koji bi im mogao odmah isplatiti. I zato se postavlja pitanje može li se isplata organizirati na drugi način? Može li dati određeni iznos kao polog i obećati da će ostatak plaćati tijekom postupka likvidacije imovine? Hoće li mu dati vremena da to učini?"
Odvjetnik joj se okrenuo otvoreno pokazavši olakšanje."Ne vidim zašto ne. Takve su molbe česte u ovakvim slučajevima; nazivaju se kompromisnim ponudama. Jeste li donijeli sve podatke koje sam tražio?"
Promatrao sam je, divio joj se zato što se i u odvjetničkom uredu osjećala kao kod kuće.
Posložila je označene liste na stol."Ovo je gotovina-odmah-dostupna, ovo imovina-za-likvidaciju, a ovo su projekcije njegovog dohotka u sljedećih pet godina", rekla je."Iz svega ovog, postojećeg kapitala i imovine i dohotka koji se očekuje, vidi se da cijeli iznos može isplatiti u sljedeće dvije godine, najviše tri."
Dok sam ja jedrio, pomislio sam, Leslie je razmatrala sheme otplate poreza! Orobili su me, nisam se obogatio zašto joj je toliko stalo?
Ubrzo su njih dvoje analizirali moj problem kao da me nije bilo. 1 nisam bio prisutan u tom uredu. Osjećao sam se poput komarca uhvaćenog u bankarsku mrežu ... nisam mogao naći izlaz iz teške dosade koju su kao pravilo sa sobom nosili papiri, imovina, likvidacija, datum isplate. Vani je sjalo sunce. Mogli bismo otići u šetnju, kupiti čokoladne kekse ...
"Više mi se sviđa ideja da otplatu strukturiramo kroz sljedećih pet godina, umjesto tri", Marquart je govorio,"u slučaju da njegov dohodak ne bude onakav kakav očekujete. Ako uspije otplatiti ranije, u redu, ali s ovakvim će dohotkom imati veliko porezno opterećenje, a ovdje pokušavamo organizirati plan koji mu neće nametnuti dodatni teret."
Leslie je kimnula glavom i nastavili su razgovarati; njih dvoje su razrađivali pojedinosti. Računalo je pokazivalo brojeve, na stolu između njih; Lesliene su bilješke bile uredno poslagane na stolnjaku s plavim prugama.
"Razumijem vaše stajalište", na kraju je rekla."Njih nije briga za ljude koje je Richard zaposlio, ili je li ili nije znao što se događalo. Oni jednostavno zahtijevaju svoj novac. Sad će ga dobiti, s kamatama, ako pričekaju malo. Mislite li da će biti voljni čekati?"
"Ponuda je dobra", odgovorio je odvjetnik."Gotovo da sam siguran da će je prihvatiti."
Do trenutka kad smo izašli iz ureda, katastrofa koja je vrebala nada mnom, izblijedjela je. Jednom ...jednom sam tijekom jednog jedinog telefonskog poziva saznao da na računu imam milijun dolara; isplata tako malenog iznosa tijekom pet godina ne bi trebala predstavljati problem. Prodat ću kuću na Floridi, avione, sve osim jednog ili dva, pronaći producente filma ... jednostavno.
A sada imam Leslie i profesionalnog odvjetnika iz Los Angelesa specijaliziranog za poreze da održe red u mom životu, nema više slabih karika u lancu koje bi mogle puknuti pod pritiskom.
Na moru je divljala oluja; ja sam upao u vodu. Ova je žena skočila u pobješnjele valove i izvukla me, spasila moj materijalni život.
Ured odvjetnika smo napustili puni nade.
"Leslie?" rekao sam pridržavši joj vrata na izlazu iz zgrade.
"Da, Richarde?" rekla je.
"Hvala ti."
"Nema na čemu, wookie", rekla je." 1 drugi put!"
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
29.
"Možeš li doći ovamo, wookie?" Preko telefona je djelovala iznemoglo."Bojim se da mi je potrebna tvoja pomoć."
"Oprosti, Leslie, ali večeras ne mogu."
Zašto sam osjećao nelagodu dok sam joj to govorio? Znam pravila. Pa sam stvorio pravila. Bez njih ne bismo mogli biti prijatelji. Pa ipak, jedva sam preko telefona izgovorio te riječi.
Wook, užasno se osjećam", rekla je."Zlo mi je. Bolesna sam i puno bih se bolje osjećala da si tu. Zar nećeš biti moj liječnik, dođi i izliječi me!"
Dio mene koji ju je želio spasiti i izliječiti gurnuo sam u ormar i zaključao."Ne mogu. Večeras imam sudar. Sutra mi odgovara. Ako želiš, doći ću sutra."
"Imaš sudar? Večeras izlaziš, izlaziš kad sam bolesna i kad te trebam? Richarde, ne mogu vjerovati ... "
Moram li joj ponoviti? Naše prijateljstvo ne poznaje posesivnost, naše je prijateljstvo otvoreno, zasnovano na obostranoj slobodi da se bilo tko udalji u trenutku kad to poželi iz nekog određenog razloga, ili bez ikakvog objašnjenja. Sada sam počeo osjećati strah. Prošlo je toliko vremena otkad sam u Los Angelesu posljednji put izašao s nekom drugom ženom. Činilo mi se kao da polako ulazimo u fazu navike, kao da smo počeli zaboravljati da nam je potrebno da s vremena na vrijeme budemo odvojeni, isto kao što osjećamo potrebu da budemo zajedno.
Morao sam ustrajati s večerašnjim izlaskom. Osjećao sam obvezu da budem s Leslie samo zato što sam se nalazio u Los Angelesu, a to je značilo da nešto ne valja s našim prijateljstvom. Ako više nemam slobodu izbora s kime želim biti, nestao je i naš smisao. Molio sam se da i ona to shvati.
"Mogu biti s tobom do sedam ...", rekao sam.
"Do sedam? Richarde, zar me nisi čuo? Trebam te. Ovaj puta meni treba tvoja pomoć!"
Zašto je vršila pritisak na mene? Najbolje bi bilo za nju da kaže da će i sama preživjeti i da se nada da ću se dobro provesti. Sve drugo, zar ne zna? Fatalna pogreška! Neću nikome dozvoliti da vrši pritisak na mene, nitko me neće posjedovati, nigdje, ni pod kojim uvjetima!
"Žao mi je. Kamo sreće da si me ranije nazvala. Sada je prekasno da otkažem sastanak. Ne mogu, ne želim to učiniti."
"Zar ti znači toliko", rekla je,"tko god da je? Kako se zove?" Leslie je bila ljubomorna!
"Debora."
"Zar ti Debora toliko znači da je ne možeš nazvati i reći da je tvoja prijateljica Leslie bolesna i upitati je hoće li se naljutiti ako odgodite izlazak do sutra ili sljedećeg tjedna ili sljedeće godine? Zar ti je toliko važna da je ne možeš nazvati i reći to?"
Njen je glas otkrivao bol. Ali tražila je nešto što joj nisam mogao dati a da se pritom ne odreknem svoje slobode. A njen sarkazam također nije pomagao.
"Ne", odgovorio sam."Nije mi toliko važna. Radi se o principu koji predstavlja da smo slobodni i da možemo izlaziti s kime god želimo ... "
Plakala je. "Prokleta da je ta tvoja sloboda, Richarde Bach! Danonoćno sam radila kako bih spasila tvoje carstvo od potpunog uništenja, nisam mogla spavati zbog brige da nisam sve pojedinosti razradila za tebe, pojedinosti kojih se nitko nije sjetio ... kako bih te spasila ... zato što mi toliko značiš ... tako sam umorna od svega da ne mogu ustati, a ti ne želiš biti sa mnom kad te trebam zato što izlaziš s nekakvom Deborom koju jedva poznaješ i to zato što ti predstavlja neki prokleti princip? "
"Da", odgovorio sam kroz debele zidove, čelične.
Uslijedila je duga tišina.
Glas joj se promijenio. Nestalo je ljubomore, tjeskobe, bila je smirena i tiha.
"Zbogom, Richarde. Uživaj u svom sudaru."
Dok sam govorio kako mi je drago zato što je shvatila koliko mi znači... spustila je slušalicu.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
30.
Sutradan se nije javljala na telefon, ni prekosutra. Tri dana nakon našeg nemilog razgovora primio sam pismo:
Srijeda na večer, 21. prosinca
Najdraži Richarde,
Ne znam kako i odakle da počnem. Dugo sam razmišljala, razmatrala razne načine kako bih
I konačno mi je jedna misao proletjela glavom, glazbena metafora, uz pomoć koje sam uspjela objektivno razmisliti: koja mi je pomogla da razumijem što nam se događa, ali koja me nije usrećila. U ovom je trenutku želim podijeliti s tobom. I zato te molim da pozorno poslušaš najnovije glazbeno predavanje.
Sonata je najčešće upotrebljavana forma dugih klasičnih komadu. Ona je osnova gotovo svih simfonija i koncerata. Sačinjavaju je tri glavna dijela: ekspozicija, ili otvaranje, u kojoj se iznose male ideje, teme, pojedinosti s kojima se upoznajemo; razvoj u kojem se te male ideje i motivi razrađuju i izgrađuju u cijelosti, šire, često prelaze iz durova (izraz sreće) u molove (izraz tuge) i natrag i razvijaju se i stapaju u jednu složeniju formu sve dok ne nastupi: rekapitulacija u kojoj se ponovo navodi bit, ispunjavajući izraz pune, bogate zrelosti u koju su te male ideje prerasle kroz proces razvoja.
Kako to primijeniti na nas, zapitat ćeš se, ako već nisi shvatio.
Kad razmišljam o nama, vidim nas u beskrajnom otvaranju. Na početku, to je bilo to, prava stvar, istinski užitak. To je dio ljubavne veze u kojem se najbolje snalaziš, u svom si najboljem izdanju: zabavan, šarmantan, ushićen, uzbudljiv, zanimljiv, zaintrigiran. To je faza u kojoj se osjećaš najugodnije i koju najviše voliš zato što ne moraš mobilizirati svoj obrambeni sustav tako da te partnerica može zagrliti i osjećati te kao toplo ljudsko biće, a ne kao golemi kaktus. Bilo je to vrijeme sreće i užitka i za tebe, a i za mene i ne čudi me da iz svog života želiš napraviti seriju otvaranja.
Ali počeci se ne mogu beskonačno produljivati; ne mogu se ponavljati i ponavljati i ponavljati. Moraju krenuti dalje, razvijati se ili će umrijeti od dosade. Nije tako, kažeš. Moraš pobjeći, prisiljen si na promjenu, susretati se s novim ljudima, odlaziti na druga mjesta tako da se možeš vratiti ljubavnoj vezi kao da je nova. Moraš stalno počinjali.
Prošli smo rastegnuti niz otvaranja i novih otvaranja. Neka su bila uzrokovana neizbježnim poslovnim obvezama, ali bespotrebno bolnim i teškim za dvoje bliskih ljudi kao što smo ti i ja. Neke si sam kreirao kako bi stvorio mogućnost da se ponovo vratiš početku kojem si toliko težio.
Mislim da je jasno da tebi dio u kojem se ideje razvijaju i sazrijevaju predstavlja anatemu. Zato što hi mogao otkriti da sve što imaš jest zbirka užasno ograničenih ideja koje ne mogu funkcionirati koliko god kreativnosti uložio u njih ili čak i gore po tebe da imaš sve što je potrebno za veličanstvenu simfoniju, ali u tom se slučaju moraš preznojiti: dubine moraju biti iskopane, a odvojeni entiteti pažljivo isprepleteni kako bi sami po sebi poslali veličanstveni i zajedno činili veličanstvenost. Pretpostavljam da je to slično trenutku tijekom pisanja knjige kad pisac nipošto ne smije odlutati od glavne ideje.
Bez sumnje, otišli smo dalje nego što si namjeravao. Ali, zaustavili smo se daleko od onoga što sam smatrala našim sljedećim logičnim koracima ispunjenim ljubavlju. Naš je zajednički rast obilježilo tvoje stalno povlačenje i došla sam do zaključka da nikada nećemo uspjeti stvoriti ništa više do sporadičnih pokušaja usprkos našem potencijalu za novim spoznajama, začuđujućim sličnostima kad su interesi u pitanju, bez obzira koliko godina proveli zajedno zato što nikada nećemo zajedno preteći vrijeme. I zato, razvoj i odrastanje koje toliko cijenimo i za koje znamo da je moguće, postaje neostvarivo.
Oboje smo imali viziju nečeg predivnog što nas je čekalo. Ali, s ovog mjesta ne možemo stići onamo. Suočena sam s betonskim zidom koji si stvorio oko sebe, a ti osjećaš potrebu da ih izgradiš još više. Ja žudim za punoćom i bogatstvom koje donosi daljnji rast, a ti ćeš neprestano tražiti nove načine kako da ga izbjegneš sve dok smo zajedno. Oboje smo nesretni; ti se ne možeš vratiti, a ja ne mogu napredovati, našli smo se usred beskrajne bitke s oblacima i mračnim sjenama koje natkrivaju ograničeno vrijeme koje nam dozvoljavaš da provedemo zajedno.
Osjećam stalni otpor usmjeren prema meni, otpor prema rastu i razvoju nečega ovako lijepog, kao da smo nešto užasno. Svaka borba protiv raznoraznih oblika otpora, od kojih su neki okrutni, nanosi mi bol na jednoj ili drugoj razini.
Zapisala sam sve o vremenu koje smo proveli zajedno. Dugo i pažljivo sam proučavala misli i osjećaje. Rastužila sam se, čak sam ostala šokirana, ali te su mi riječi na papiru pomogle da se suočim s istinom. Sjetila sam se prvih dana lipnja, i sedam tjedana koji su uslijedili i otkrila da je to razdoblje jedino razdoblje sreće. To je_ bilo otvaranje i bilo je predivno. Zatim su uslijedili naši i rastanci sa surovim i, za mene, neobjašnjivim prekidima i jednako surovo izbjegavanje otpor kad bi mi se vratio.
Rastavljeni i odvojeni ili zajedno i odvojeni, nema sreće. Postala sam stvorenje koje neprestano plače, stvorenje koje čak mora stalno plakati zato što mi se čini da je sažaljenje neizbježno prije nego nastupe dobrota i nježnost. Osim toga, znam da nisam ovako daleko dogurala u životu kako bih postala osoba vrijedna sažaljenja
Tvoje riječi da ne možeš otkazati izlazak kako bi mi pomogao dok sam bila u krizi jer sam te nazvala prekasno i zato što ne sručile su pravu istinu na mene silinom lavine. Suočivši se s činjenicama najbolje što sam znala, zaključila sam da ne mogu nastaviti, bez obzira koliko to želim; ne mogu se dalje povijati.
Nadam se da sve ovo nećeš shvatiti kao prekid dogovora, već kao nastavak mnogih, mnogih završetaka koji si u životu započeo. Mislim da je to nešto neminovno i da smo oboje toga svjesni. A ja moram prihvatiti činjenicu da ti nisam uspjela otkriti užitke ljubavi.
Richarde, moj najdraži prijatelju, ovo sam rekla blago, pa čak i nježno i s ljubavlju. A meki tonovi ne mogu sakriti bijes koji skriva površina: oni su stvarni. Nema optužbi, nema krivnje ili pogrešaka. Jednostavno pokušavam razumjeti i prekinuti bol. Iznijela sam ono što sam i sama bila prisiljena prihvatiti: ti i ja nikada nećemo preći u fazu rasta i razvoja, a da ne spominjem ostvarenje veličanstvenog kulminacijskog izraza ljubavi koja je procvala poput proljetnog cvata.
Osjetila sam da, ako je bilo što u mojem životu zavrijedilo napuštanje prethodno uspostavljenih principa i rutina, ako je išta zaslužilo da predem preko svih znanih i neznanih granica, onda je to bila ova veza. Pretpostavljam da bih imala opravdanje kada bih se osjećala poniženom zbog svega što sam poduzela kako bih nas ostvarila. Umjesto toga, ponosna sam na sebe i sretna zato što sam prepoznala rijetku i predivnu mogućnost koju smo imali dok smo je imali, i zato što sam dala sve od sebe, u najčišćem i najuzvišenijem smislu, da nas sačuvam. Trenutačno, tu nalazim utjehu. U ovom užasnom trenutku koji donosi svršetak, iskreno mogu reći da ne znam što bih još mogla učiniti kako bih nam priskrbila onu sjajnu budućnost koju smo mogli imati.
Usprkos bolu, sretna sam što mi se pružila prilika da te upoznam na ovako poseban način i zauvijek ću pamtiti vrijeme koje smo proveli zajedno. Rasla sam s tobom, učila sam od tebe, a znam da sam i sama ostavila pozitivan trag u tebi. I ja i ti smo bolja ljudska bića samim time što smo imali jedno drugo.
U ove kasne sate sjetila sam se još jedne šahovske metafore koja bi mogla poslužiti. Šah je igra u kojoj oba igrača imaju svoj jedinstveni cilj koji neminovno uključuje protivnika: sredinu igre u kojoj se borba zahuktava i intenzivira i tijekom koje se gube figure i na jednoj i na drugoj strani, obje strane polagano nestaju; i kraj u kojem jedna strana stvara zamku i paralizira protivnika.
Mislim da ti život promatraš kao partiju šaha: a ja kao sonatu. I baš zbog te razlike i kraljica i kralj su izgubljeni, a pjesma je prekinuta.
I dalje sam tvoja prijateljica i znam da i ti isto osjećaš. Ovo ti pismo šaljem u trenutku kad mi srce ispunjava duboka i nježna ljubav i poštovanje koje osjećam prema tebi, ali i istančana tuga zato što smo prokockali šansu punu obećanja, toliko rijetku i tako lijepu.
Leslie
Stajao sam i gledao kroz prozor, no ništa nisam vidio. Buka mi je parala glavu.
U krivu je. Naravno da je u krivu. Žena ne razumije tko sam i kako razmišljam.
Šteta, zaključio sam.
Zatim sam zgužvao njezino pismo i bacio ga.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
31.
Sat vremena kasnije vani je sve bilo isto.
Zašto samog sebe lažem? zapitao sam se. U pravu je i vrlo dobro to znam, pa čak i ako nikad samom sebi to ne priznam, čak i ako nikad više ne pomislim na nju.
Njena priča o simfoniji, i šahu ... zašto to sam nisam uvidio? Uvijek sam tako prokleto pametan, osim kad su u pitanju porezi, toliko perceptivan, sposobniji da prodrem u dubine ljudske duše od bilo kojeg drugog živog bića, kako je moguće da ona to vidi, a ja ne? Je li moguće da je pametnija od mene? Ako je tako pametna, gdje joj je sustav, njezina zaštita od boli? Ja imam svoju savrš ...
PROKLETA da je ta tvoja savršena žena! Ona je nekakav mješanac paunice koju si stvorio, okićene umjetnim perjem neobičnih boja, koja nikada neće poletjeti! Tvoja paunica možda može trčati naokolo i klepetati krilima i skvičati umjesto pjevati, ali nikada, nikada se neće uzdići iznad zemlje. Ti, na smrt prestrašen brakom, znaš li da si se oženio time? Fotografija s vjenčanja! Mali ja i deset metara velika paunica! To je prava istina! Oženio sam se pogrešnom idejom.
Ali ograničenje moje slobode! Ako ostanem s Leslie, umrijet ću od dosade!
Upravo sam se u tom trenutku podijelio u dvije osobe; ja koji sam toliko dugo upravljao svojim životom i novopridošlica koja se pojavila kako bi ga uništila.
Dosada je najmanja od svih naših briga, ti kučkin sine, rekla je pridošlica. Zar ne vidiš da je pametnija od tebe, spoznala je svjetove koje se ti ne usuđuješ niti štapom dodirnuti? Samo daj, napuni mi usta pamukom i zazidaj me kao što činiš sa svakim dijelom sebe koji se usudi reći da su tvoje svemoćne teorije pogrešne! Slobodan si, Richarde, slobodno to učini. A slobodan si i protratiti ostatak svog života u površnim poznanstvima sa ženama kojima znaš samo imena i koje se boje intimnosti više od tebe. Sličnosti se privlače, dečko. Osim ako nemaš barem prokleti gram razuma, i ako ga ne pronađeš tijekom ovog života, pripadat ćeš uz svoju bestjelesnu, zamišljenu savršenu ženu sve dok ne umreš od samoće.
Okrutan si poput leda. Pripadaš uz svoju ledeno okrutnu šahovsku ploču i svoje ledeno okrutno nebo; prokockao si veličanstvenu priliku braneći svoje samoubilački nastrojeno carstvo; preostale su ti samo mrvice koje će ti oteti država sve što si imao država ti je uzela!
Leslie Parrish je tvoja šansa tisuću puta dragocjenija od bilo kojeg carstva, ali na smrt te plaši zato što je pametnija od tebe, njena su mudrost i razboritost tolike da je nikada nećeš moći sustići i zbog toga ćeš je ostaviti. Ili je ona tebe ostavila? Neće biti povrijeđena, prijatelju, zato što nije gubitnik. Bit će tužna i plakat će neko vrijeme zato što se ne boji plakati kad nešto što je moglo biti predivno umire, ali s vremenom će te preboljeti i uzdići se iznad svega.
I ti ćeš je zaboraviti, za minutu i pol. Samo zatvori svoja prokleta čelična vrata, zalupi ih i dobro zaključaj i nikada više nemoj pomisliti na nju. Umjesto da se izdigneš iznad svega, potonut ćeš ravno do dna i nedugo zatim ćeš postići briljantan uspjeh u svojim podsvjesnim samoubilačkim pokušajima i probuditi se jadan zato što si na kratko imao vatru i srebro, dijamant za cijeli život, a ti si uzeo masni prokleti čekić i razbio ga u komadiće. Trenutačno se suočavaš s najvećom odlukom u svome životu i sam si toga svjestan. Ona je odlučila da se neće više boriti s tvojim divljački glupim strahom i u ovom je trenutku sretna zato što se riješila tereta, mrtvog puhala kakvo jesi.
Samo daj, učini ono što uvijek činiš; pobjegni. Otrči do zračne luke, upali motor aviona i uzleti u noć. Leti, leti! Pronađi sebi slatku djevojku s cigaretom u jednoj ruci i čašom punom ruma u drugoj i promatraj je kako te koristi kao odskočnu dasku za nešto bolje, za nešto od čega ćeš večeras pobjeći. Bježi, ti glupa kukavice! Požuri, ušutkaj me! Naš će sljedeći susret biti na dan tvoje smrti i tada ćeš mi moći ispričati kako si se osjećao nakon što si spalio posljednji most...
Zalupio sam vrata pred bukom i soba je utihnula i umirila se poput bonace.
"Bože," glasno sam rekao,"nismo li malo predramatični?"
Izvadio sam pismo, ponovo ga počeo čitati, pustio ga da padne nazad u koš za smeće.
Ako joj se ne sviđam ovakav kakav jesam, lijepo je da mi je to rekla. Baš šteta ... kamo sreće da je drukčija, ostali bismo prijatelji. Ali ja ne mogu podnijeti ljubomoru! Zar misli da sam njeno vlasništvo; zar ima pravo odlučivati s kim ću provoditi vrijeme, i kada? Otvoreno sam joj rekao tko sam i što mislim i kako mi može vjerovati iako se ne radi o onoj volim-te laži koju traži od mene. Od mene nećeš čuti volim-te, gospođice Parrish! Bit ću iskren prema samom sebi i dosljedan, pa čak i ako to znači da ću morati živjeti bez sreće i užitaka u kojima sam uživao svaki puta kada bi bili zajedno.
Postoji nešto, draga Leslie, što nikada nisam učinio nisam te slagao ili varao ili obmanjivao; živio sam ono u što sam vjerovao baš onako kao što sam ti i rekao. Ako ti je tako nešto sada postalo neprihvatljivo, ja tu ništa ne mogu učiniti; oprosti mi i žao mi je što mi to nisi ranije rekla i poštedjela nas oboje svih ovih problema.
Sutra u zoru odlazim, odlučio sam. Ubacit ću svoje stvari u avion i odletjeti nekamo gdje još nikada nisam bio. Wyoming, Možda Montana. Avion ću ostaviti Poreznoj upravi, ako ga uspiju naći, i izgubit ću se. Negdje ću posuditi dvokrilca i nestati.
Promijenit ću ime. Winnie-zvani-Pooh je živio pod imenom Sanders, mogu i ja. To će biti zabavno. James Sanders. A oni neka zadrže račune u banci, avione i sve ostalo što traže. Nitko nikada neće otkriti što se dogodilo s Richardom Bachom i to će mi biti dar s neba.
Sve što mi je još preostalo za napisati, ako mi je uopće nešto preostalo, napisat ću pod novim imenom. Nakon toga ću moći raditi što god mi padne na pamet. Ostaviti sve. James Sanders će možda odlutati u Kanadu, ili Australiju. Stari bi Jim možda mogao pokucati na vrata šuma Alberte, ili u Tiger Mothu odletjeti na jug u Sunbury, ili Whittlesea. Mogao bi naučiti australski, prodavati vožnje znatiželjnicima, tek toliko da preživi.
Zatim ...
Zatim ...
Zatim što, gospodine Sanders? Hoće li država ubiti Richarda Bacha, ili ti sam? Želiš li ga ubiti zato što ga je Leslie oslobodila? Hoće li njegov život bez nje biti toliko prazan da ti neće biti važno hoće li umrijeti, ili neće?
O tome sam razmišljao dugo-dugo. Bilo bi uzbudljivo poletjeti i promijeniti ime i pobjeći. Ali; je li to ono što najviše želim?
Da Ii je to tvoja najviša istina? upitala bi me.
Ne.
Sjeo sam na pod i naslonio se na zid.
Ne, Leslie, to nije moja najviša istina.
Moja najviša istina jest činjenica da moram još puno toga naučiti o ljubavi prema drugoj osobi i što to znači. Moja najviša istina jest da je moja savršena žena u svom najboljem izdanju prikladna za kratki razgovor, seks kratkotrajnu vezu, bijeg od samoće. Ona ne predstavlja ljubav o kojoj je ono dijete pred vratnicama sanjarilo, prije toliko vremena.
Kad sam bio dijete, znao sam što je dobro, i kad sam se ostavio putovanja i života od prodaje vožnji; kako bih pronašao životnu družicu, srodnu dušu, anđela utjelovljenog u ženi kako bih s njim učio i volio. Kako bih pronašao ženu koja bi bila stalni izazov, koja bi me prisiljavala da se mijenjam, rastem, ostanem u situacijama od kojih bih inače pobjegao.
Leslie Parrish možda nije ta osoba. Možda nije moja životna družica koja me je tražila i koju sam ja tražio. Ali ona je jedina ... ima Leslienu razboritost u Leslienom tijelu, žena koju ne moram sažalijevati, ne moram spašavati, ne moram nikome objašnjavati kamo god otišao. 1 tako je prokleto pametna da je najgora stvar koja me može zadesiti, mogućnost da naučim puno toga prije nego me sljedeći puta ostavi.
Ako je čovjek dovoljno okrutan, pomislio sam, dovoljno protiv života, čak ga se i životna ljubav kloni, ostavlja ga samog, spremna da pričeka neki sljedeći život prije novog susreta.
Ali što ako ne pobjegnem? Što bih mogao izgubiti osim stotinu tona teškog čeličnog oklopa koji bi me trebao štititi od boli? Ako dovoljno raširim krila, možda ću moći letjeti, a da me nitko ne pogodi . Sljedeći put mogu promijeniti ime u Sanders i odletjeti u Port Darwin!
To drsko prigovaralo koje sam ušutkao, u pravu je bio. Otvorio sam vrata, ispričao mu se, oslobodio ga; no nije više rekao niti riječ.
Bio sam prisiljen donijeti najveću odluku svog života, nije mi to morao ponoviti.
Je li moguće da se radi o ispitu kojeg su isplanirali na stotine drugih aspekata mene iz različitih vremena i prostora? Jesu li se u ovom trenutku okupili iza zamračenog stakla odakle me promatraju nadajući se da ću odbaciti čelik, ili se nadajući da ću se očajnički držati svog oklopa? Jesu li otvorili kladionicu? Ulažu li novac u moguće odluke?
Ako su se zaista okupili, bili su suviše tihi, iza stakla. Nikakve, ni najtiše šumove nisu proizvodili. Čak je i buka u mojoj glavi bila nekako smirena.
Cesta se ispred mene nastavljala u dva smjera.
Dvije su budućnosti značile dva različita života. Leslie Parrish, ili moja predvidiva i sigurna savršena žena?
Izaberi, Richarde. Sad. Vani se mrači. Tko?
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
32.
Halo?" Njen je glas bio bez daha, gotovo da se utopio u gitarama i bubnjevima.
"Leslie? Ja sam, Richard. Znam da je kasno, ali bi li mogla razgovarati sa mnom?"
Odgovora nije bilo. Glazba je bjesnila, udarala dok sam čekao zvuk koji bi me obavijestio da ne želi pričati. Boj koji sam preživio, odluka koju sam morao donijeti, pomislio sam, a odluka je već bila donesena; Leslie više nije bila zainteresirana za slične meni.
"Da", konačno je rekla."Samo da stišam glazbu. Plesala sam." Telefon je utihnuo, no za tren se vratila."Bog."
"Bog. Primio sam pismo."
"Izvrsno."
Držao sam slušalicu i koračao, lijevo-desno, i ne znajući da se krećem."Zar zaista želiš prekinuti sa svime, samo tako?"
"Ne sa svime", odgovorila je."Nadam se da ćemo i dalje zajedno raditi na filmu. Želim te kao prijatelja, ako ti to odgovara. Jedino što želim prekinuti jest bol."
"Ali nikad ti nisam želio nanijeti bol." Ja te ne mogu povrijediti, pomislio sam. Ne možeš biti povrijeđena, bez da prije toga samu sebe projiciraš kao ranjenicu ...
"Pa, svejedno je boljelo", rekla je."Čini mi se da nisam stvorena za slobodne veze. U početku je bilo dobro, ali kasnije smo bili tako sretni zajedno! Pružila nam se prilika da uživamo u tako toplom ushićenju, ti i ja, zajedno! Zašto to uništavati zbog ljudi do kojih nam nije stalo, ili zbog nekakvih apstraktnih principa? Jednostavno nismo mogli opstati."
"Zašto nismo mogli opstati?"
"Imala sam macu", rekla je."Amber. Velika, dlakava perzijska mačka. Amber i ja, svaki mogući tren koji sam provodila kod kuće, bile smo zajedno. Ručala je i večerala zajedno sa mnom, zajedno smo sjedile i slušale glazbu, noću je spavala na mom ramenu; u svakom smo trenutku znale što koja misli. Zatim se Amber omacila. Bili su preslatki. Oduzeli su joj vrijeme i ljubav, oduzeli su i moje vrijeme i ljubav. Amber i ja nismo više bile same, morale smo se brinuti i o mačićima, našu smo ljubav morale podijeliti. Nakon što se omacila, nikada više nisam osjetila tu bliskost koju smo imale, a ni ona, sve do trenutka njene smrti."
"Bliskost i intimnost koju osjećamo prema drugom obrnuto je proporcionalna broju ljudi koji su također u našim životima? " upitao sam. Zatim, preplašivši se da bi moje pitanje mogla shvatiti kao provokaciju:"Misliš li da smo ti i ja trebali predstavljati nešto posebno jedno drugom?"
"Da. U početku sam prihvaćala tvoje brojne prijateljice. Sve što si radio kad nisi bio sa mnom, nije me se ticalo. Ali kad se pojavila Debora, princip Debore, kao što si rekao, odjednom sam spoznala da si svoj harem počeo seliti na zapad i da si me planirao učlaniti u svoj klub. To ne želim, Richarde.
Znaš li što sam naučila od tebe? Naučila sam što je moguće i sada moram odbaciti sve ono za što sam mislila da bismo mogli imati. Želim biti jako bliska s nekim koga cijenim i kome se divim i koga ljubim, s nekim tko isto osjeća prema meni. To ili ništa. Otkrila sam da se ono što tražim, ne poklapa s onim što ti želiš. Želimo različito."
Prestao sam koračati, sjeo sam na rub kauča. Tama je prodirala kroz prozore oko mene.
"Što misliš da ja želim?" upitao sam.
"Upravo ono što imaš. Mnoštvo žena koje površno poznaješ i za koje ne mariš. Isprazni flert, obostrano korištenje, bez ljubavi. Za mene je to pakao. Pakao je mjesto, vrijeme, svjesnost, Richarde, u kojem ne postoji ljubav. Užas! Izostavi me iz svojih planova." Govorila je kao da je donijela odluku i kao da sam već znao kojim ću putem krenuti. Kao da nije bilo mjesta za bilo kakvu promjenu. Ništa nije tražila; govorila mi je najveću istinu znajući da se nikada neću složiti.
"Poštivala sam te i svim ti se srcem divila", rekla je."Mislila sam da si najljepša osoba koja je ušla u moj život. Sada, polagano počinjem 0 tebi otkrivati stvari koje ne želim vidjeti. Želim staviti točku na nas dok sam još uvijek uvjerena da si predivan."
"Ono čega sam se bojao, Leslie, jest to da smo počeli posjedovati jedno drugo. Sloboda mi je važna kao ... "
"Sloboda da činiš što?" uzvratila je paljbu."Tvoja sloboda da ne budeš blizak i intiman? Tvoja sloboda da ne voliš? Tvoja sloboda da se odmaraš od sreće i ushićenja u nemiru i dosadi? U pravu si... da smo ostali zajedno, ne bih ti dozvolila da zadržiš sve te slobode."
Dobro rečeno! pomislio sam kao da su njene riječi bile potez u šahu.
"Lijepo si mi pokazala ..." rekao sam."Razumijem što mi pokušavaš reći. Prije nisam. Hvala ti."
"Dobrodošao si", rekla je.
Prebacio sam slušalicu. Jednog će dana neki čarobnjak dizajnirati telefonsku slušalicu s kojom je razgovor ugodan dulje od jedne minute."Mislim da si imamo puno toga za reći. Postoji li mogućnost da se sastanemo i porazgovaramo?"
Stanka. Zatim:"Radije ne bih. Ne smeta mi razgovor preko telefona, ali ne želim te osobno vidjeti, barem ne neko vrijeme. Nadam se da me razumiješ."
"Naravno. Nema problema", rekao sam.".Moraš li ići sada?""Ne. Možemo razgovarati."
"Postoji li način da te uvjerim kako ti i ja i dalje možemo ostati bliski? U životu nisam sreo osobu poput tebe, a čini mi se da tvoja zamisao prijateljstva znači srdačno pismo ili rukovanje na kraju svake fiskalne godine."
Nasmijala se."Oh, nije baš tako crno. Rukovanje svakih pola godine. Kvartalno, budući da smo bili tako dobri prijatelji. Samo zato što naša ljubavna veza nije potrajala, Richarde, ne znači da nije uspjela. Pretpostavljam da smo iz nje naučili ono što smo morali naučiti."
"Možda sloboda o kojoj sam govorio", rekao sam,"veći dio nje, možda je to sloboda da se mijenjam, da svaki tjedan budem drukčiji, da se svaki dan mijenjam. 1 ako se dvoje ljudi mijenja u dva različita smjera ..."
"Ako se mijenjamo u različitim smjerovima", rekla je,"onda ionako nemamo budućnost, zar ne? Mislim da je moguće da se dvoje ljudi zajedno mijenja, da zajedno rastu i obogaćuju se, umjesto da se uništavaju. Zbroj jedan i jedan, ako se radi o onom pravom, može biti beskonačnost! Ali tako često jedna strana vuče drugu za sobom na dno; jedna strana želi letjeti poput balona, a druga je teret. Uvijek sam se pitala kako bi bilo kad bi dvoje ljudi, muškarac i žena, željelo letjeti poput balona?"
"Poznaješ li koji takav par?"
"Nekoliko", odgovorila je.
"Ikoga?"
"Dva. Tri."
"Ja ne znam nijedan", rekao sam joj."Pa ... poznajem jedan par. Od svih ljudi koje poznajem, jedan sretan brak. Ostali su ... ili je žena sreća, a muškarac teret, ili obrnuto, ili su oboje tereti. Dva su balona rijetkost."
"Mislila sam da bismo ja i ti mogli biti", rekla je.
"To bi bilo lijepo."
"Da."
"Što misliš, da bi nam trebalo", upitao sam,"što bi nas moglo vratiti da budemo zajedno kako smo nekad bili?"
Osjetio sam da je željela reći;"Ništa", ali nije zato što bi zazvučala preokrutno. Razmišljala je o mom pitanju i zato je nisam gnjavio, nisam je požurivao.
"Da se vratimo u ono što smo imali, mislim da nas ništa ne bi moglo vratiti onamo. Ne želim to. Sve sam dala od sebe kako bih se promijenila, čak sam pokušala izlaziti s drugim muškarcima dok te nije bilo kako bih vidjela mogu li izbalansirati tvoju savršenu ženu s mojim savršenim muškarcem. Ali nije upalilo. Dosadno, dosadno, dosadno. Bespotrebno gubljenje vremena.
Richarde, ja nisam jedna od tvojih djevojaka za zabavu", nastavila je polagano."Promijenila sam se onoliko koliko sam željela. Ako želiš biti sa mnom, na tebi je red da se mijenjaš."
Ukočio sam se."Kakvu mi vrstu promjene možeš ponuditi na razmatranje?" Najgori bi mogući odgovor bio da kaže nešto što mi je neprihvatljivo, pomislio sam, no, ni to nije gore od onog što trenutačno imamo.
Kratko je razmišljala."Predlažem da razmisliš o ljubavnoj vezi, ekskluzivnoj, samo ti i ja. Tako ćemo otkriti jesmo li dva balona.""Ali, u tom slučaju neću biti slo ... odmah bih morao prestati izlaziti sa svojim prijateljicama?"
"Da. Sa svim ženama s kojima spavaš. Morao bi prestati sa svim drugim ljubavnim vezama i vezicama."
Na menije bio red da utihnem, a na njoj da tiho čeka s druge strane linije. Osjećao sam se poput zeca kojeg su lovci stjerali u kut. Muškarci koje poznajem, koji su prihvatili takve uvjete, zažalili su. Bili su pogođeni, no uspjeli su preživjeti. Jedva.
Ali, s Leslie sam se mijenjao! Samo sam s njom mogao biti onakav kakav uistinu jesam. Nisam bio sramežljiv pred njom, ili čudan. Divio sam joj se, učio sam od nje. Ako me želi podučavati ljubavi, mogao bih pokušati.
"Tako smo različiti, Leslie, ti i ja."
"Različiti smo, isti smo. Bio si uvjeren da nećeš moći razgovarati sa ženom koja ne upravlja avionima. Ja nisam sebe mogla zamisliti sa čovjekom koji ne voli glazbu. Je li moguće da nije toliko važno biti sličan, već biti znatiželjan? Zato što smo različiti, zabavljamo se otvarajući jedan drugom vrata u nove svjetove, razmjenjujući svoje strasti i uzbuđenja. Ti možeš upoznati glazbu, a ja letjeti. 1 to je tek početak. Mislim da bismo mogli tako do kraja života.""Razmislimo o tome", rekao sam."Razmislimo o svemu. Oboje smo bili u braku i u situacijama pred brakom, oboje nosimo ožiljke, obećali smo si da nećemo više ponavljati iste pogreške. Zar ne vidiš niti jedan drugi način da ostanemo zajedno osim da ... osim braka?"
"Imaš li ti koji prijedlog?" upitala je.
"Ja sam bio poprilično sretan s onim što smo imali, Leslie,""Poprilično sretan nije dovoljno. Sama mogu biti sretnija od toga i to mi više odgovara zato što ne moram slušati tvoja opravdanja za bijeg, tvoja opravdanja da me udaljiš od sebe, sagradiš zidove kako bi se zaštitio od mene. Bit ću jedina ljubavnica u tvom životu, ili me neće biti. Pokušala sam tvoju polovičnu teoriju i nije upalila ne kod mene."
"Ali to je tako teško, brak nameće tolika ograničenja ...""Mrzim brak koliko i ti, Richarde, kad ljude pretvori u bezlična bića, kad ih pretvori u preljubnike ili kad ih zatvara u kaveze. Izbjegavala sam ga duže od tebe; prošlo je šesnaest godina od mog razvoda. Ali razlikujem se od tebe u sljedećem mislim da postoji brak koji nam donosi slobodu koju ne možemo postići ako smo sami. Mislim da je mala vjerojatnost da to razumiješ, ali isto tako mislim da smo ja i ti mogli to postići. Prije sat vremena, rekla bih da nema šanse. Mislila sam da nećeš nazvati."
"Ma daj. Znala si da ću te nazvati."
"Ne", rekla je."Ono što sam znala jest da ćeš baciti moje pismo i odletjeti nekamo u svom avionu."
Čitačica misli, pomislio sam. Ponovo sam se stavio u tu situaciju, bijeg u Montanu. Mnoštvo akcije, noviteti koje valja pogledati, nove žene za upoznati. Ali sve se doimalo dosadno, čak i dok sam samo razmišljao. To sam već učinio, pomislio sam, i znam kako je i da se sve odvija na površini. Ne dira me, ne mijenja i nije mi važno. Takva akcija me više ne zanima. Dakle, odletim ... pa što onda?
"Ne bih odletio a da ti se ne javim. Ne bih otišao i ostavio te ljutu na mene."
"Nisam ljuta na tebe."
"Hm", promrmljao sam."Dovoljno si ljuta da prekineš najljepše prijateljstvo koje mi se desilo u životu."
"Slušaj, Richarde, ozbiljno; nisam ljuta na tebe. Prije neku večer sam bila bijesna i gnušala sam te se. Zatim sam bila tužna i plakala sam. Ali, nakon nekog sam vremena prestala plakati i dosta sam razmišljala o tebi i konačno sam shvatila da si sa mnom bio u svom najboljem izdanju; ponašao si se najbolje što si znao; da ćeš morati živjeti s time sve dok se ne promijeniš i da nitko to ne može učiniti osim tebe. Kako bih se mogla ljutiti na prijatelja koji je davao sve od sebe?"
Osjetio sam val topline kako se širi mojim licem. Kakva teška misao ispunjena ljubavlju! Da me shvati, u takvom trenutku, da shvati da sam davao sve od sebe! Tko bi drugi na ovome svijetu to shvatio? Erupcija poštovanja prema njoj stvorila je klicu sumnje u mene samog.
"A što ako nisam davao sve od sebe?"
"Onda sam ljuta na tebe."
Rekavši to, jedva se suzdržala da ne prasne u smijeh, a ja sam se neznatno opustio, na kauču. Ako se još uvijek mogla smijati, znači da nije smak svijeta, barem ne za sada.
"Možemo li napisati ugovor, pažljivo složiti jasan dogovor o tome kakve promjene točno želimo?"
"Ne znam, Richarde. Čini mi se kao da igraš jednu od svojih igara, a situacija je puno ozbiljnija, a i meni i, nadam se tebi, puno važnija, pa nam ne trebaju takve igrarije. Igre, i tvoja litanija zastarjelih fraza, tvoje stare obrane. Ne želim ih više. Ako misliš da se moraš braniti od mene, ako ti neprestano moram dokazivali da sam ti prijateljica, da te volim i da te neću povrijediti ili uništili ili ubiti od dosade, menije to previše. Mislim da me dovoljno dobro poznaješ, a sam znaš što osjećaš prema meni. Ako se bojiš, bojiš se. Pustila sam te i osjećam se dobro zbog loga, zaista. Neka ostane na tome. Prijatelji, u redu?"
Razmislio sam o onome što mi je rekla. Navikao sam biti u pravu, navikao sam pobjeđivali u svim raspravama. Ali u ovom slučaju, koliko god sam se trudio pronaći slabe točke u njezinom načinu razmišljanja, nisam uspijevao. Njezino bi se mišljenje pokazalo pogrešnim samo kad bi mi lagala, samo kad bi se pokazalo da me namjeravala povrijediti ili prevariti ili uništiti. A u to nisam mogao vjerovati. Sve što je radila drugima, znao sam, jednog je dana mogla učiniti i meni, ali nikad je nisam vidio da vara ili da nekome drugome želi nanijeti bol, pa čak ni ljudima koji su bili zli prema njoj. Oprostila im je, svima, nije ih mrzila..
Da sam samom sebi dozvolio izgovoriti riječ, u tom trenutku, rekao bih joj da je volim.
"I ti daješ sve od sebe, zar ne?" upitao sam je.
"Da."
"Zar ti se ne čini pomalo čudnim da smo nas dvoje iznimka, ti i ja, kad gotovo nitko ne može iskoristiti bliskost za rast i razvoj? Bez vike i lupanja vratima, gubljenja poštovanja, uzimanja druge strane zdravo za gotovo, dosade?"
"Zar ne misliš da si poseban?" upitala me."Zar ne misliš da sam ja posebna?"
"Nikada nisam sreo nekoga poput nas dvoje", odgovorio sam."Ako se naljutim na tebe, ne mislim da postoji nešto loše u vikanju i lupanju vratima. Bacanju stvari, ako dovoljno pobjesnim. Ali to ne znači da te ne volim. A tebi sve ovo nema nikakvog smisla, zar ne?"
"Točno. Ne postoji problem koji ne bismo mogli riješiti uz pomoć mirnog, razboritog razgovora. Kad se ne slažemo, što ne valja ako kažem: 'Leslie, ne slažem se i to su moji razlozi'? Na što ti odgovaraš: 'U redu, Richarde. Tvoji su me razlozi uvjerili da je tvoj način bolji.' 1 tu je kraj priče. Nema krhotina stakla i porculana za pomesti, nema vrata koja se moraju popraviti."
"Kad bi barem bilo tako", rekla je."Vičem kad osjetim strah, kad mislim da ne čuješ ono što ti pokušavam reći. Možda čuješ moje riječi, ali ne razumiješ ih, i bojim se da ćeš učiniti nešto što će nas oboje povrijediti i zbog čega ćemo požaliti i vidim način da se tragedija izbjegne i ako ga izgovorim dovoljno glasno, čut ćeš me.""Želiš mi reći da, ako te budem slušao, nećeš morati vikati?""Da. Najvjerojatnije neću morati vikati", rekla je."Ali čak i ako podignem glas, proći će me vrlo brzo. Izbacim ljutnju iz sustava i ponovo sam mirna."
"U međuvremenu, ja sam poput nesigurnog početnika na tankom ledu ..."
"Ako ne želiš ljutnju, Richarde, onda me nemoj ljutiti! Odrasla sam i postala poprilično smirena i lako prilagodljiva osoba. Nisam zapeta puška koja je spremna opaliti na najmanju sitnicu, ali ti si jedan od najsebičnijih ljudi koje sam ikad upoznala! Bijes mi je bio potreban da te spriječim da me ne zgaziš, da nas oboje podsjeti kad je dosta!"
"Rekao sam ti da sam sebičan, prije puno vremena", rekao sam."Obećao sam ti da ću se uvijek ponašati u svom najboljem interesu, a nadao sam se i da ćeš ti isto činiti ... "
"Poštedi me svojih definicija, molim te!" rekla je."Samo ako jednog dana uspiješ ne misliti samo na sebe cijelo vrijeme, bit ćeš sretan. Sve dok ne oslobodiš prostor u svom životu za nekoga tko ti je važan koliko i ti samom sebi, uvijek ćeš biti sam, usamljen i tražit ćeš i gubiti ..."
Satima smo razgovarali kao da je naša ljubav bila prestrašeni i užasnuti bjegunac koji se raširenih očiju naginje preko ruba dvanaesterokatnice spreman na skok u trenutku kad ga prestanemo pokušavati spasiti.
Nastavi pričati, pomislio sam. Ako nastavimo razgovarati neće skočiti s dvanaestog kata i stropoštati se, užasnuto vrišteći, na pločnik. Pa ipak, niti jedno od nas nije željelo da bjegunac preživi osim ako ne postane razuman i snažan. Svaki komentar, svaka ideja koju smo dijelili udružili su se u vjetar koji ga je gurao od ruba smrti s vremena na vrijeme naša je zajednička budućnost visjela iznad ceste, a ostatak je vremena bila pritisnuta uza zid.
Koliko će toga umrijeti ako padne! Topli sati tijekom kojih smo se rijetko razdvajali, kad smo jedno drugom toliko značili, kad sam ostajao bez daha otkrivajući tko je ta žena u stvari; bili bi uzaludni, čak i nešto gore od uzaludnosti: bio bi to užasan gubitak.
Tajna pronalaska nekoga koga biste mogli voljeti, jednom mi je rekla, jest da prvo pronađete nekog tko vam se sviđa. Najbolji smo prijatelji bili puno prije nego što smo postali ljubavnici. Sviđala mi se i divio sam joj se i vjerovao joj, vjerovao\ Odjednom je toliko dobra pružilo protutežu.
Kad bi se bjegunac poskliznuo, wookieji bi umrli za vrijeme pada, praščić očajnički stežući sladoled, čarobnicu, božicu seksa; Bantha bi također preminuo, šah i filmovi i zalasci sunca bi zauvijek nestali. Njeni prsti više ne bi plesali na klavijaturama. Nikada poslije ne bih slušao glazbu Johanna Sebastiana, nikada više ne bih čuo tajnovite harmonije zato što mi ih je ona otkrila, nikada više ne bih igrao igru pogodi skladatelja, nikada više ne bih mogao pogledati cvijeće, a da pritom ne pomislim na nju, nikada više ne bih imao nekog tako bliskog. Sagradio bih nove zidove, postavio željezne šiljke na vrhove, i zatim bih sagradio zidove unutar njih i postavio još šiljaka ...
"Ne trebaju ti tvoji zidovi, Richarde!" vikala je."Čak i ako se više nikada ne vidimo, zar ne znaš da te zidovi ne štite? Oni te izoliraju!'
Pokušava mi pomoći, pomislio sam. U posljednjih smo se nekoliko minuta ponovo udaljili, ova žena želi da spoznam. Zar je rastanak moguć?
"I, praščić ..." rekla je," ... praščić ne mora ... praščić ne mora umrijeti... Svakog jedanaestog srpnja, obećavam ... napravit ću sladoled od čoko ... sladoled od čokolade ... i sjeti ... najdraži moj praščiću ... "
Rasplakala se; čuo sam je kako pritišće slušalicu na jastuk. Oh, Leslie, ne, pomislio sam slušajući jecaje prigušene perjem. Zar mora nestati, naš magičan grad za dvoje, čudo koje se dešava jedanput u životu, zar mora nestati u smogu i svakodnevnom životu? Tko nas to ubija?
Da se, kojim slučajem, neki stranac odlučio umiješati među nas, da nas je odlučio razdvojiti, izbacili bi kandže i rasjekli ga na komadiće. A ovo, ovo je izdaja iz naših redova, to je mojih ruku djelo, ja sam taj stranac!
Što ako smo jedno drugom ljubav života, zapitao sam se slušajući tihe jecaje. Što ako smo se tražili cijeli život? Dodirnuli smo se i na brzinu okusili zemaljsku ljubav i sada, zbog mojih strahova, hoćemo li se zauvijek rastati? Hoću li ostatak svog života provesti tražeći ženu koju sam već našao, ali koju sam se bojao voljeti?
Nevjerojatne slučajnosti! pomislio sam, koje su nas spojile u vrijeme kada niti jedno od nas nije bilo u braku ili imalo obveze prema drugim partnerima, kada niti jedno od nas nije bilo posvećeno traženju uzroka svake moguće sekunde, kada nismo bili prezaposleni glumom ili pisanjem ili putovanjima ili pustolovinama ili zaslijepljeni nečim drugim. Sreli smo se na istom planetu u istom vijeku, istih smo godina, odrasli smo u istoj kulturi. Da smo se sreli nekoliko godina ranije, ne bi se dogodilo ... sreli smo se nekoliko godina ranije i proveli nekoliko trenutaka zajedno, u dizalu ali trenutak nije bio pravi. I nikada više neće biti pravi trenutak.
Tiho sam koračao naprijed-natrag, radio sam polukrugove oko telefonske žice. Ako za deset ili dvadeset godina shvatim da joj nisam smio dozvoliti da ode, gdje će ona biti? Što ako se vratim za deset godina kako bih rekao: Leslie, žao mi je! i otkrijem da je gospođa Leslie Parrish-Netko? Što ako je ne uspijem pronaći, ako njezina kuća bude prazna, ako se odseli i ne ostavi novu adresu? Što ako bude mrtva, ako je ubije nešto što je ne bi ubilo da nisam odletio drugi dan?
"Oprosti", rekla je, oglasila se ponovo u slušalicu, obrisala suze."Baš sam guska. Kamo sreće da imam tvoju moć kontrole, ponekad. Oproštaje dobro podnosiš, kao da ti nije stalo."
"Moraš samo odlučiti tko vodi glavnu riječ", objasnio sam joj sretan što je promijenila temu."Ako dozvolimo da nas osjećaji preuzmu, trenuci kao što je ovaj, nisu zabavni."
"Ne", frknula je."Uopće nisu zabavni."
"Kad unaprijed sve proživiš, kad se pretvaraš da je sutra danas, ili sljedeći mjesec, kako se osjećaš?" upitao sam."Pokušao sam, ali nisam se bolje osjećao, ne bez tebe. Zamišljao sam kako je to biti sam, da nemam nikoga s kime bih mogao satima razgovarati preko telefona, napraviti račun od sto dolara na lokalnom pozivu. Tako mi nedostaješ!"
"I ti meni", rekla je."Richarde, reci mi, kako natjerati nekoga da pogleda iza ugla, kad još uvijek nije stigao do njega? Jedini život koji se isplati živjeti jest onaj ispunjen čarolijom, a ovo je čarolija! Dala bih sve da mogu vidjeti što je pred nama ..." Na tren je zastala tražeći što bi još rekla."Ali ako ti to ne vidiš, pretpostavljam da čarolija onda ne postoji, zar ne? Čak i ako je ja vidim, ne postoji." Zvučala je umorno, ravnodušno. Namjeravala je spustiti slušalicu.
Ne znam da li zato što sam i ja bio umoran ili preplašen ili oboje, nikad neću znati. Bez upozorenja; nešto me je udarilo, nešto se u meni oslobodilo, u mojoj glavi, i nije me razveselilo.
RICHARDE! vrisnulo je. ŠTO TO RADIŠ? JESI LI POLUDIO? Ne radi se o tamo nekakvoj metafori koja viri s ruba dvanaesterokatnice, već o TEBI! To je tvoja budućnost, a ako ne uspiješ, onda si ZOMBl, živući mrtvac, onda slobodno počni odbrojavati vrijeme prije nego se konačno ne dokrajčiš! Devet si se sati poigravao s njom preko telefona, ŠTO MISLIŠ, ZAŠTO SI NA OVOME PLANETU? KAKO BI LETIO? Ovdje si, ti arogantno čudovište, kako bi naučio što je to LJUBAV! Ona je tvoja učiteljica i za dvadeset i pet sekundi će spustiti slušalicu i više je nikada nećeš vidjeti! Ne gubi vrijeme, ti glupi kučkin sine! Imaš još deset sekundi i zauvijek će otići iz tvog života! Dvije sekunde! PROGOVORI VEĆ JEDNOM!
"Leslie", rekao sam."U pravu si. Ja sam u krivu. Želim se promijeniti, Pokušali smo na moj način i nije upalilo. Iskušajmo tvoj. Neće biti nikakve savršene žene, nikakvih zidova. Samo ti i ja. Zašto ne bismo vidjeli što će se dogoditi?"
Nastupila je šutnja.
"Jesi li siguran?" upitala je."Jesi li siguran, ili mi to tek tako kažeš? Zato što ako zaista to ne misliš, cijelu ćemo situaciju pogoršati. Toga si svjestan, zar ne?"
"Znam to vrlo dobro. Siguran sam. Možemo li o tome razgovarati?"
Još jedna šutnja.
"Naravno da možemo, wookie. Zašto ne spustiš slušalicu i dođeš ovamo na doručak?"
"U redu, draga", rekao sam."Bog."
Nakon što je spustila slušalicu, rekao sam:"Volim te, Leslie Parrish."
U apsolutnoj intimi, nitko me nije mogao čuti, riječi koje sam toliko prezirao, riječi koje nikada nisam izrekao, bile su jasne i istinite poput dana.
Spustio sam slušalicu."USPJELI SMO!" Viknuo sam u praznu sobu."USPJELI!" Bjegunac se ponovo nalazio u našem naručju, na sigurnom, daleko od ruba provalije. Osjećao sam lakoću poput planinske ljetne jedrilice lansirane u stratosferu.
U ovom trenutku postoji i drugi ja, pomislio sam, polagano se, ali i odlučno udaljavao od mene, skrenuo je lijevo na mjestu gdje sam ja otišao desno. Ovaj trenutak u nekom drugom vremenu, onaj je Richard završio razgovor s onom Leslie nakon sat vremena, ili deset minuta, ili je uopće nije nazvao. Bacio je njeno pismo u koš za smeće, uzeo taksi do aerodroma, uzletio prema sjeveroistoku, izravnao se na visini od tri tisuće sto metara i pobjegao u Montanu. Nakon toga, kad sam ga odlučio potražiti, sve je prekrio mrak.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
33.
'Ne mogu", rekla je."Dajem sve od sebe, Richie; na smrt sam preplašena, ali svejedno pokušavam. Uđemo u kovit, uranjamo ravno prema zemlji i okrećemo se, i onda se onesvijestim! Sljedeće što znam jest da smo ponovo izravnani i da me Sue doziva: 'Leslie! Jesi li dobro?'" Pogledala me tužno, beznadno,"Kako da me nauči - kako me može naučiti izvoditi kovite, kad se onesvijestim?" Hollywood je nestao šesto kilometara iza zapadnog horizonta, prodao sam kuću na Floridi, živjeli smo u kamp kućici parkiranoj na dvadeset tisuća kvadratnih kilometara površine pustinjskih prostranstava i planina Arizone, na rubu zračne luke za jedrilice. Estrella Sailport. Zalazak sunca poput oblaka natopljenih mlaznim gorivom i zapaljenih nečujnom šibicom. Jedrilice parkirane jedna do druge stapale su se, grimizne i zlatne, s bazenima pijeska.
"Mali moj wookie ", rekao sam joj."Ti to znaš, ja to znam, nema potrebe da se prepiremo oko činjenice: ne postoji ništa što Leslie
Parrish ne može učiniti kad to odluči. A sitnica poput kovita u jedrilici zaista ne može predstavljati problem. Imaš kontrolu nad letjelicom!"
"Ali gubim svijest", rekla je mrzovoljno."Teško je zadržati kontrolu kad si bez svijesti."
Otišao sam u minijaturni WC naše kamp kućice, pronašao malu metlu i donio je na mjesto na kojem je sjedila na krevetu."Ovo ti je palica, ručka ove metle", rekao sam."Pokušajmo zajedno, izvodit ćemo kovite ovdje, na zemlji, sve dok ti ne dojade."
"Nije mi dosadno, već sam prestrašena."
"Strah će nestati. Zamisli da ti je metla palica, a stopala stavi na zamišljene pedale vertikalnih stabilizatora. Nalaziš se na nebu, letiš ravno, a letjelica je izravnana. Zatim polagano povlačiš palicu prema sebi. Lagano, lagano, a nos se jedrilice podiže uvis i zadrhtat će. Krila će izgubiti uzgon na način na koji ti želiš. Palicu zadrži povučenu prema natrag i nos će polako početi padati i SAD pritisni pedalu desnog vertikalnog stabilizatora, tako, drži palicu povučenu prema natrag i broji okretaje; jedan ... dva ... tri ... broji svaki put kad vrh Montezuma proleti ispred nosa. Tri, zatim pritisni pedalu lijevog vertikalnog stabilizatora, istovremeno gumi palicu prema naprijed, naprijed do neutralnog položaja, jedrilica se prestala okretati. I na kraju lagano podiži nos sve dok ne izravnaš letjelicu. To je sve. Je li bilo teško?"
"Ne ovdje u kućici."
"Napravit ćemo još nekoliko i vidjet ćeš da će ti u avionu biti lakše, obećavam ti. Proći ćemo cijelu proceduru, vjeruj mi da znam o čemu govorim. I ja sam se užasavao kovita. A sad opet. Letimo ravno, izravnani smo. Povuci palicu prema natrag ... "
Koviti, najstrašnija lekcija osnova letenja. Toliko zastrašujuća da je vlada prije mnogo godina ukinula zahtjev za poznavanjem te vještine ... polaznici bi prošli sve i došli do kovita i tu se odrekli letenja. Ali Laszlo Horvath, državni prvak u jedriličarstvu i vlasnik Estrelle, Horvath je zahtijevao da svaki učenik savlada izvlačenje iz kovita prije nego sam sjedne u avion. Koliko je pilota poginulo zato što su uletjeli u kovit, a nisu znali kako se izvući? Previše, govorio je, i zato neću dozvoliti da se tako nešto dogodi na ovom aerodromu.
"Ono što želiš jest da se rep spusti točno ovdje", rekao sam joj,"to bi se trebalo desiti. Želiš da se nos uperi ravno prema zemlji i da se svijet počne okretati! Ako se to ne desi, znači da griješiš! Ponovo ... "
Leslien je zadatak bio da se suoči sa strahom, pobijedi ga i nauči upravljati avionom koji čak nije imao niti motor koji bi ga držao u zraku.
Moj je zadatak bio da se suočim s drukčijim strahom. Obećao sam joj da ću od nje naučiti kako voljeti, kako odbaciti svoju ledenu savršenu ženu i dozvolim Leslie da mi se približi onoliko koliko je željela da joj priđem. Vjerovali smo jedno drugom, bili smo nježni jedno prema drugom, nije bilo bičeva ili noževa u našem tihom domu.
Kamp kućica u pustinji bila je moja zamisao. Ako je ishod našeg pokusa o ekskluzivnosti trebao biti negativan, želio sam da bude eksplozivan i da se u trenutku svrši. A za to nije postojao bolji način nego da se smjestimo u malenu sobu natkrivenu plastičnim krovom bez privatnih kutaka u koje bismo mogli pobjeći. Postoji li bolji način od ovakve intenzivne intime? Ako tu pronađemo sreću, mjesec za mjesecom, otkrili smo čudo.
1, umjesto da smo režali jedno na drugo, rasli smo i razvijali se.
Zajedno smo trčali svako jutro, istraživali pustinju s priručnicima o cvijeću i kartama, letjeli smo u jedrilicama, dugo smo razgovarali, dva dana, četiri dana, učili smo španjolski, udisali čisti zrak, fotografirali zalaske sunca, započeli smo životnu zadaću međusobnog upoznavanja: odakle smo došli, što smo naučili, kako bismo sagradili novi svijet kada bi nam se pružila prilika?
Na večerama smo nosili najbolju odjeću, vazu je krasilo pustinjsko cvijeće, a svjetlost svijeća nas je obasjavala; razgovarali smo i slušali glazbu sve dok se svijeće ne bi otopile.
"Dosada između dvoje ljudi", rekla je jedne večeri,"nije rezultat toga što su dvoje ljudi zajedno, fizički, već to što su kilometrima udaljeni, mentalno i duhovno." Za nju jasno k'o dan, a za mene misao koja me je tako zapanjila da sam je morao zapisati. Za sada, zaključio sam, ne moramo se brinuti zbog dosade. Ali budućnost je još uvijek neizvjesna ...
Došao je dan, stajao sam na zemlji i promatrao njen susret s vlastitom nemani, stajao u dimu aviona koji je vukao njenu školsku jedrilicu kako bi se upustila u vježbanje kovita. Za nekoliko je minuta avion oslobodio jedrilicu oblika bijelog križa, visoko na nebu, i ostala je sama i nečujna. Usporila je, zaustavila se u zraku i zatim Whush! nos se uperio prema zemlji, krila su se počela okretati, sjeme javora boje pamuka je padalo, padalo i glatko izašlo iz vrtloga, iz kovita, usporilo, zaustavilo se u zraku i ponovo zavrtilo.
Leslie Parrish, donedavno žrtva straha od lakih aviona, danas drži pod kontrolom najlakšu od lakih letjelica i izvodi nastravičniju vježbu: okreće se u lijevu stranu, u desnu, izvodi polovične okrete i izlazi iz kovita, još se tri puta okreće i zatim izravnava letjelicu; sve do najniže visine, zatim lebdi i slijeće.
Jedrilica je dodirnula zemlju, kotrljala se lagano na jednom kotaču prema bijeloj crti na prljavoj pisti i zaustavila nekoliko centimetara od nje. Lijevo krilo se postupno nakosilo i dodirnulo zemlju, a ona je uspješno završila test.
Otrčao sam prema pisti, čuo pobjednički krik iz letačke kabine, a njena se učiteljica veseli s njom."Uspjela si! Sama si je zavrtjela, Leslie! Hura!"
Zatim se otvara krov kabine, ona izlazi s osmijehom od uha do uha i sramežljivo me promatra u iščekivanju mojih riječi. Poljubio sam je."Savršen let, wook, savršen kovit! Da samo znaš kako sam ponosan na tebe!"
Sljedećeg je dana sama letjela.
Kakva radost i ushićenje, stajati na zemlji i promatrati najdražu prijateljicu kako izvodi predstavu bez nas! Zauzela je posve novi stav i iskoristila ga kako bi uništila zastrašujuću zvijer koja ju je opsjedala i desetcima je godina plašila, a njeno se novo lice otkrilo. U morsko plavim očima zlatne su iskrice iskrile, elektricitet je plesao. Moćna je, pomislio sam. Richarde, nemoj nikada zaboraviti; ova žena nije obična, ovo nije obično ljudsko biće i nemoj to nikada zaboraviti!
Ja nisam bio uspješan sa svojim testovima kao ona.
S vremena na vrijeme, bez razloga, bio bih hladan prema njoj, tih, odgurivao bih je od sebe i ne znajući zašto.
U tim je trenucima bila povrijeđena i rekla bi mi to."Danas si bio grub prema meni! Razgovarao si s Jackom kad sam sletjela. Potrčala sam kako bih vam se pridružila, a ti si mi okrenuo leđa kao da me nema! Kao da sam lamo, ali bi ti bilo draže da nisam!"
"Leslie, molim te! Nisam znao da si ondje. Razgovarali smo. Zar život mora stati kad si ti u blizini?"
Znao sam da je ondje, ali nisam to pokazao, već sam se ponio kao da je samo otpali list s drveta, ili nestalni povjetarac. Zašto mi je smetalo što mari za mene?
Više se puta to događalo, između šetnji i glazbe i letenja i svijeća - iz navike bih sagradio nove zidove i hladnokrvno se sakrio iza njih, ponovo se zaštitio dobrim starim oklopima. Nije bila ljuta, već žalosna.
"Oh, Richarde! Zar te je vrag prokleo da toliko mrziš ljubav? Obećao si da ćeš srušiti zidove, a ne sagraditi nove između nas!"
Otišla je iz kamp kućice, šetala naprijed-nazad, sama, a iza nje se nazirala pista za jedrilice. Naprijed-nazad, i tako kilometrima.
Nije me prokleo vrag, pomislio sam. Bio je to samo jedan nepromišljeni trenutak, a ona mi kaže da sam proklet. Zašto sve mora preuveličavati?
Bez riječi, duboko zamišljena se vratila i satima pisala dnevnik.
Bio je tjedan vježbe za jedriličarsko natjecanje za koje smo se prijavili; ja sam bio pilot, a Leslie moja zemaljska posada. Ustajali smo u pet sati ujutro i polirali i uređivali avion prije nego bi jutarnja temperatura prešla trideset i pet stupnjeva, odgurali bismo jedrilicu do piste, napunili krila vodom. Led mi je stavljala na vrat, umotan u ručnike, sve do trenutka polijetanja, a ona je stajala na suncu.
Nakon uzlijetanja, ostajala je sa mnom u vezi preko radija u kombiju i istovremeno odlazila u kupovinu, po hranu i vodu, spremna da dođe po mene i avion u slučaju da prisilno moramo sletjeti stotinu kilometara dalje. Kad bih sletio, čekala me je s hladnim pivom, pomagala mi da odguramo jedrilicu do veza. Zatim bi se preobrazila u Mary Glumicu, servirala večeru uz svijeće i slušala sve o mojim dnevnim pustolovinama.
Jednom mi je rekla da je osjetljiva na vrućinu, ali sada nije pokazivala nikakve znakove slabosti. Radila je poput pustinjskog konjanika, bez odmora, pet dana za redom. Postizao sam dobro vrijeme letenja, a veći je dio zasluge zato pripadao njoj. Bila je savršena zemaljska posada kao što je bila savršena i u svemu ostalom.
Zašto sam izabrao baš to vrijeme da se udaljim od nje? Nedugo nakon što sam sletio i ona me dočekala, zidovi su ponovo bili tu; počeo sam razgovarati s drugim pilotima, nisam ni primijetio da je nema. Sam sam morao spremiti i zavezati jedrilicu, a to na pustinjskom suncu i nije nezanemariv posao, ali olakšao mi ga je bijes koji je u meni ključao zato što je nestala.
Kad sam ušao u kamp kućicu, ležala je na podu i pretvarala se da je iscrpljena.
"Bog", rekao sam."Hvala ti na pomoći."
Nije odgovarala.
"Baš mi je to trebalo nakon teškog leta."
Ništa. Ležala je na podu i odbijala bilo što reći.
Najvjerojatnije je primijetila da sam se ponovo zatvorio, pročitala mi je misli i naljutila se.
Igra tišine je besmislena, pomislio sam. Ako je nešto muči, ako joj se ne sviđa što radim, zašto mi jednostavno ne priđe i kaže sve u lice? Ne želi razgovarati, ne želim ni ja.
Preskočio sam njezino tijelo koje je ležalo na podu i upalio uređaj za rashlađivanje. Zatim sam se protegnuo na kauču, otvorio knjigu o jedrilicama i čitao istovremeno razmišljajući da možda nema budućnosti za nas ako bude ustrajala s ovakvim ponašanjem.
Nakon nekog se vremena promeškoljila. Nešto kasnije je ustala, beskrajno iscrpljena i odvukla se u kupaonicu. Čuo sam kako pumpa vodu. Bespotrebno je trošila vodu zato što sam je ja dovukao iz grada i sam napunio spremnike u kućici. Željela mi je napakostiti, stvoriti posao za mene.
Voda se zaustavila.
Odložio sam knjigu. Njezina čarolija, čarolija našeg zajedničkog života u pustinji, je li moguće da je izjedaju kiseline iz moje prošlosti? Zar ne mogu naučiti opraštati? Krivo me je razumjela i sada se osjeća povrijeđeno. Mogu biti dovoljno odrastao i oprostiti joj, zar ne?
Iz kupaonice nisu dopirali nikakvi zvukovi; jadnica najvjerojatnije plače.
Prišao sam malim vratima, dva puta pokucao.
"Žao mi je, wookie", rekao sam."Opraštam ti..."
"RRREEEEEAAAAAARGHH!!!" Zvijer je unutra eksplodirala. Bočice su počele udarati u drvo; staklenke, četkice, sušila za kosu.
"TI PROKLETI (TRAS) KUČKIN SINE! JA ... (BUM-TRAS-BUM) MRZIM TE! NE ŽELIM TE VIŠE NIKADA VIDJETI! JA ... (PRAS)... LEŽIM NA PODU U NESVIJESTI PROKLETSTVO GOTOVO MRTVA ZBOG TOPLOTNOG UDARA JER SAM RADILA NA TVOJOJ JEDRILICI, A TI SI ME OSTAVIO DA LEŽIMO I ODLUČIO ČITATI KNJIGU! MOGLA SAM UMRIJETI. ALI TEBE BAŠ BRIGA! (VUŠ-BUM-TRAS-VUŠ) PA, 1 MENE BAŠ BRIGA PROKLETI RICHARDE BACHU!! ODLAZI GUBI SE GUBI SE ODAVDE I OSTAVI ME SAMU TI SEBIČNA ... SVINJO!"
Nikada; nitko; u mome životu; nije tako razgovarao; sa mnom. Niti sam vidio da se netko tako ponaša. Lomila je stvari! U kupaonici!
Zgađen, bijesan, izletio sam iz kućice i zalupio vratima, otrčao do Meyersa parkiranog na suncu. Vrućina je bila nepodnošljiva, mravi su se rojili; ali ja ništa nisam zamijetio. Što joj je? Zbog nje sam ostavio svoju savršenu ženu! Kakva sam budala ispao!
Dok sam se bavio prodavanjem vožnji, moj je lijek za strah od mase bio jednostavan:, odmah pobjeći od svjetine, odletjeti i biti sam. Lijek je bio toliko učinkovit da sam ga počeo koristiti i protiv osobofobije koju je liječio jednako dobro. Svaku osobu koja mi se ne bi svidjela, ostavljao sam i nikada je više ne bih poželio vidjeti niti s njom porazgovarati.
Većinu vremena takav lijek savršeno djeluje trenutačni odlazak rješava vas svakoga tko vas nervira ili vam nanosi bol. Osim, naravno, kad je u pitanju vaša srodna duša, što se događa jednom u dvije milijarde puta.
Osjećao sam se kao da sam razapet. Želio sam bježati, trčati, trčati, bježati. Uskočiti u avion, upaliti motor, ne provjeriti vremenske prilike, ne provjeriti ništa, već jednostavno poletjeti, uperiti nos aviona prema nebu, u bilo kojem smjeru, stisnuti gas do daske i OTIĆI! Sletjeti negdje, bilo gdje, uzeti gorivo, upaliti motor, poletjeti i OTIĆI!
Nitko nema pravo vikati na mene! Jednom da, ali nikada više. Druga se prilika takvom drzniku ne pruži zato što trenutačno i zauvijek odlazim. Zalupim vratima i odem i tu je kraj!
Ali, ipak sam ostao. Prstima sam dodirivao kvaku na vratima aviona.
Moj mi razum ovaj puta nije odobravao bijeg.
Kimao je glavom:"U redu! U redu ... ljuta je na mene. Ima pravo biti bijesna. Ponovo sam učinio nešto nepromišljeno."
Odšetao sam u pustinju, šetao sam kako bih ispucao sav bijes i ublažio bol koju sam osjećao.
Ovo je jedan od mojih testova. Dokazat ću da učim i da neću pobjeći. Nemamo pravih problema. Ona je samo malo ... samo se malo grublje izražava od mene.
Neko sam vrijeme šetao, sve dok se nisam sjetio upozorenja iz priručnika da ljudi mogu umrijeti ako su predugo izloženi suncu.
Je li i ONA bila dugo na suncu? Je li moguće da se nije onesvijestila iz inata, već zbog vrućine?
Bijes i bol su nestali. Leslie se onesvijestila od vrućine, a ja sam je optužio da glumi! Richarde, zar zaista možeš biti takva budala?
Otrčao sam prema kamp kućici. Na putu sam ugledao pustinjski cvijet kakav do tada nismo vidjeli, na brzinu sam ga iskopao, zamotao u list papira iz svoje bilježnice.
Kad sam ušao, ležala je na krevetu, uplakana.
"Žao mi je, wookie", rekao sam tiho i pomilovao joj kosu."Zaista mi je žao. Nisam znao ..."
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
Nije odgovarala.
"Pronašao sam cvijet... donio sam ti cvijet iz pustinje. Misliš li da mu treba vode?"
Sjela je, obrisala suze i proučila novu i nepoznatu biljku.
"Da. Treba vode."
Donio sam šalicu za cvijet i čašu vode da ga napojim.
"Hvala ti za cvijet", rekla je nakon stanke."Hvala na isprici. 1, Richarde, molim te, zapamti: Ako nekoga želiš zadržati u svome životu nikada tu osobu ne uzimaj zdravo za gotovo!"
U petak kasno na večer s leta se vratila sretna, vesela i prelijepa; u zraku je ostala duže od tri sata. Sletjela je ne zato što se više nije mogla održati na nebu, već zato što je drugi pilot trebao avion. Poljubila me, zadovoljna i gladna, i ispričala sve što je naučila.
Slušajući, bacao sam salatu, miješao je u zraku iznad zdjele i podijelio je u dvije posude.
"Ponovo sam te gledao dok si se spuštala", rekao sam."Poput Mary Glumice ispred kamera. Dodir sa zemljom je bio nježan poput leptira!"
"A-ha", promrmljala je."Zato sam bila u pripravnosti za vrijeme cijelog slijetanja. Zamalo sam se otkotrljala u grmlje. Loša procjena!"
Ali bila je ponosna na spust, vidjelo se na njoj. Kad bi je netko hvalio, najčešće bi promijenila temu na nešto ne toliko savršeno kako bi smanjila šok izazvan komplimentom. Tako je samoj sebi olakšavala prihvaćanje pohvale.
Sada je trenutak, pomislio sam, da joj kažem, "Wook, mislim da ću ... mislim da ću na neko vrijeme odletjeli."
Odmah je točno znala što joj govorim, pogledala me preplašeno, ostavila mi prostora da u posljednjem trenutku promijenim odluku obrativši mi se s dvosmislenom rečenicom:
"Ne trudi se. Termali su se ohladili."
Umjesto da se predomislim, izlanuo sam:"Ne mislim uzletjeti u jedrilici. Mislim da ću otići na neko vrijeme. Nakon sutrašnje utrke; što misliš 0 tome? Osjećam potrebu da neko vrijeme budem sam. I ti, zar ne?"
Odložila je vilicu i sjela na kauč."Kamo ideš?"
"Nisam siguran. Nije važno. Bilo kamo. Samo moram biti sam, tjedan ili dva." Molim te, poželi mi sreću, pomislio sam. Molim te reci da me razumiješ i da i ti osjećaš potrebu za samoćom, možda da se vratiš u Los Angeles i snimiš nešto za televiziju?
Pogledala me, njezino je lice otkrivalo zbunjenost."U redu, ali postoji nekoliko problema. Preživjeli smo najljepše trenutke u našim životima, sretniji smo nego što smo ikada bili i ti iznenada želiš pobjeći nekamo i biti sam? Želiš li biti sam ili s jednom od svojih žena tako da ponovo ja i ti možemo krenuti ispočetka?"
"Leslie, nisi pravedna! Obećao sam ti promjene i promijenio sam se. Obećao sam ti da neće biti drugih žena, i nema ih. Da naš mali pokus nije uspio i da sam osjetio potrebu da izlazim s nekom drugom, to bih ti rekao. Znaš da sam dovoljno okrutan da ti to kažem. ""Da, znam." Na prelijepim sjenama i čistinama njenog lica nije bilo izraza ... njen je um razmatrao, razmatrao brzinom svjetlosti: razlozi, prijedlozi, mogućnosti, alternative.
Mislio sam da je tako nešto očekivala, da je znala da će se to dogoditi, prije ili kasnije. Moj cinični razarač, neprijatelj u mojoj glavi, od početka je sumnjao da će pokus potrajati dulje od dva tjedna, a sutra će biti šest mjeseci otkako smo se preselili u kamp kućicu, niti jedan jedini dan nismo bili razdvojeni. Od razvoda, pomislio sam, niti sa jednom ženom nisam proveo više od šest dana. No bez obzira na to, vrijeme je za stanku.
"Leslie, molim te. Zašto se s vremena na vrijeme ne bismo mogli razdvojiti? To je ubojiti dio braka ... "
"Oh, Bože, uključio je govorni automat sa svojim uvjerenjima. Ako moram slušati tu litaniju razloga zašto ne želiš voljeti ..." podigla je ruku kako bih prestao,"... znam da mrziš riječ ljubav, da su ljudi njeno pravo značenje iskrivili i zato je ne želiš upotrebljavati, ali ja ću se njome sada služiti! ... litaniju razloga zašto nikoga nevoliš osim neba ili svog aviona, ako ćeš me prisiliti da ponovo to slušam, počet ću vrištati!"
Tiho sam sjedio pokušavajući ući u njenu glavu, ali bezuspješno. Što ne valja s povremenim odmorom jednog od drugog? Zašto je ideja o kratkotrajnom razdvajanju plaši?
"Kada kažeš vrištati, znači da misliš podići glas", rekao sam osmjehnuvši se, istovremeno otkrivši da su, budući da sam se bio u stanju šaliti s mojim plašljivim pravilima, pred nama teška vremena.
Odbila se nasmijati."Ti i tvoja prokleta pravila! Koliko dugo oh, Bože još koliko ćeš sa sobom vući ta svoja pravila?"
Osjetio sam napad bijesa."Da nisu istinita, ne bih te s njima zamarao. Zar ti još uvijek nije jasno da mi nešto znače u životu; predstavljaju mi istinu; živim prema njima! I molim te, pazi kako govoriš preda mnom."
"Sada ćeš mi još naređivati kako da govorim! Prokletstvo, pričat ću onako kako mi se prokleto prohtije!"
"Slobodno ti govori što god želiš, Leslie, ali ja te ne moram slušati ..."
"Oh, ti i tvoj prokleti ponos!"
"Ako išta ne podnosim na ovome svijetu, onda je to da me tretiraju bez poštovanja!"
"A ako postoji išta što ja ne mogu podnijeti, onda je to da me OSTAVLJAJU!" Liceje zarinula u ruke, kosa joj je pala preko njih poput zlatne zavjese koja je sakrila njezin jad.
"Ostavljaju?" uzviknuo sam. "Wook, ne namjeravam te ostaviti! Sve što sam rekao ..."
"Namjeravaš! A ja ne mogu podnijeti ... kada me ostavljaju ..." Riječi su se gušile u jecajima kroz njezine ruke, kroz zlato.
Pomaknuo sam stol, sjeo s njom na kauč, povukao njezino sklupčano i napeto tijelo i naslonio je na sebe. Nije se istegnula; nije prestajala jecati.
U tom se trenutku pretvorila u malenu djevojčicu koja se osjećala napušteno i ostavljeno i usamljeno nakon razvodu njezinih roditelja. Od tada je uspjela zaboraviti tugu i voljela ih oboje, ali ožiljci iz djetinjstva nikada neće nestati.
Leslie se sama izborila za sve što ima u životu, živjela je suma, bila je sretna sama. I sada je samoj sebi dopustila povjerovati da se, zbog toliko presretnih mjeseci koje smo zajedno proživjeli, po prvi puta u svome životu oslobodila dijela neovisnosti koji je neminovno uključivao samoću. I ona je imala svoje zidova, a ja sam se nalazio u njima zajedno s njom.
"Ovdje sam, wook", rekao sam."Tu sam."
U pravu je u svezi mog ponosa. Pri prvom nagovještaju oluje pretjeram u naporima da se obranim i uvijek zaboravim da je ona ta koja je proživjela pakao. Snažna kao što je, i pametna, još uvijek se boji.
U Hollywoodu je bila središte puno veće pažnje, pažnje kakvoj ja nikada nisam bio izložen. Dan nakon našeg devet sati dugog razgovora, ostavila je svoje prijatelje, agente, studije, politiku; ostavila ih je sve bez pozdrava, bez objašnjenja, ne znajući hoće li se i kada vratiti. Jednostavno je otišla. Kada pogledam prema zapadu, vidim znakove upitnika koji još uvijek lebde iznad grada koji je napustila; Što se dogodilo s Leslie Parrish?
Sada je središte velikog dijela pustinje. Umjesto njezine drage mačke koja je umrla prirodnom smrću, utjeha su joj ne baš pitome čegrtuše i škorpioni i pijesak i stijene, a najbliži joj je svijet blago nasilni svijet letenja. Vjeruje meni u ovoj goloj zemlji, i nema ništa osim tople zaštite koja nas okružuje kad smo zajedno i kad smo sretni.
Jecaji su usporili, ali još uvijek je bila sklupčana i napeta i naslanjala se na mene.
Ne želim da plače, ali to je njen problem! Dogovorili smo za pokus, da ćemo eksperimentalno provoditi toliko vremena zajedno. Nismo se dogovorili da nećemo smjeti povremeno uzimati nekoliko tjedana samo za sebe. Kad se grčevito drži mene, zabranjuje mi moju slobodu u situacijama kada mi je potrebna, sama postaje razlog da odem. Tako je pametna, zašto ne može razumjeti tu jednostavnu istinu? Čim postanemo zatvorski čuvari, naši zatvorenici žele pobjeći.
"Oh, Richarde", rekla je, blijeda i umorna."Želim da uspijemo, nas dvoje. Želiš li i ti isto?"
"Da." Želim, ali ako mi dozvoliš da budem ono što jesam, pomislio sam. Nikada se neću ispriječiti između tebe i tvojih želja; zašto i ti ne možeš isto reći kad sam ja u pitanju?
Ispružila se i premjestila sjela je na drugi kraj kauča. Suze su nestale, ali u zraku se osjećao teret našeg neslaganja, udaljenost, kao da smo dva otoka.
I neobična istina: znao sam da se isto dogodilo već prije. Nebo boje krvi na zapadu, silueta kvrgavog drveta koja je izranjala odmah ispred prozora, Leslie potištena mnoštvom različitosti koje su se srušile na nas; isto se dogodilo, istovjetna situacija, ali u drugom vremenu. Želio sam otići, a ona se posvađala sa mnom. Plakala je i utihnula i zatim rekla: 'Želiš li da uspijemo?', a ja sam odgovorio: 'Da', i sljedeće što će reći jest 'Jesi li siguran?' Te je riječi izgovorila prije i sada će ih ponoviti.
Podigla je glavu i pogledala me."Jesi li siguran?"
Ostao sam bez daha.
Riječ po riječ, znao sam svoj odgovor. Moj je odgovor na njeno pitanje bio:"Ne. Da budem iskren, nisam siguran ..." i zatim su izblijedjele: riječi, zalazak sunca, drvo, sve je nestalo. S lim brzim pogledom u drukčiju sadašnjost došla je i neizdrživa luga, bol toliko jaka da je od suza nisam mogao vidjeti.
"I trebao bi biti", polagano je rekla."Znam da se mijenjaš i da si se jako promijenio od onoga kakav si bio u prosincu. Drag si i topao veći dio vremena, zajedno nam je jako dobro. Vidim predivnu budućnost, Richarde! Zašto želiš pobjeći? Vidiš li i li budućnost, ali je ne želiš vidjeti, ili nakon cijelog ovog vremena ne vidiš ništa?"
Kamp kućicu gotovo da je prekrivala mrkla tama, ali niti jedno od nas nije palilo svjetlo.
"Leslie, vidio sam nešto drugo, maloprije. Je li se sve ovo već dogodilo?"
"Misliš je li se ovaj trenutak desio prije?" upitala mu je. " Deja vu?"
"Da. Kada znaš svaku riječ koju ću ja izgovorili. Jesi li i ti imala isti osjećaj?"
"Ne."
"Ja jesam. Točno sam znao što ćeš sljedeće reći i rekla si "
"Što se onda dogodilo?"
"Ne znam, prizor je nestao. Ali bio je užasno žalostim "
Ispružilaje ruku i dodirnula mi rame; ulovio sam osmijeh duha u tami."Tako ti i treba."
"Daj da se probam vratiti. Daj mi deset minula ..."
Nije se pobunila. Legao sam na sag, sklopio oči. Duboko udahnuo.
Moje je tijelo potpuno opušteno ...
Još jedan duboki udah.
Moj je um u potpunosti opušten ...
Drugi.
Kamp kućica. Zalazak sunca. Leslie sklupčana na drugom kraju kauča, stvarna poput trodimenzionalnog filma.
"Oh, Richarde ", rekla Je, blijeda i umorna. "Želim da uspijemo, nas dvoje. Želiš li i ti isto?"
"Da. " Ako mi dozvoliš da budem ono što jesam, pomislio sam. Nikada se neću ispriječiti između tebe i tvojih želja; zašto i ti ne možeš reći isto kad sam ja u pitanju?
Ispružila se i premjestila sjela je na drugi kraj kauča. Suze su nestale, ali u zraku se osjećao teret našeg neslaganja, udaljenost, kao da smo dva otoka.
"Jesi li siguran ? Jesi li siguran da želiš da uspijemo ? "
"Ne! Da budem iskren, nisam siguran. Mislim da ne mogu živjeti ovako vezan, osjećam se kao da sam uhvaćen u oluji veza! Krenem na jednu stranu i tebi se ne sviđa, krenem na drugu, a ti vičeš na mene. Tako smo različiti, plašiš me. Zaista sam sve od sebe uložio u ovaj pokušaj, ali ako me ne možeš osloboditi, dozvoliti mi da budem sam dva tjedna, nisam siguran želim li da uspijemo. Ne vidim budućnost za nas."
Uzdahnula je. Čak sam i u mraku vidio kako se njezini zidovi dižu, a ja ostajem vani. "Niti ja ne vidim budućnost, Richarde. Rekao si mi da si sebičan, a ja te nisam slušala. Pokušali smo i nije uspjelo. Sve je trebalo biti onako kako si ti zamišljao, sve smo radili na tvoj način, zar ne? "
"Bojim se da je tako, Leslie. " Zamalo sam je nazvao wookie, a kako to nisam učinio, odjednom sam postao svjestan da je posljednji put kad sam je tako nazvao, ujedno i posljednji put u životu. "Ne mogu živjeti bez slobode ... "
"Nemoj opet o svojim slobodama, molim te. Dosta mi je govornih automata. Nisam ti trebala dozvoliti da me nagovoriš da još jednom pokušamo. Odustajem. Ti si to što jesi. "
Pokušao sam malo ublažiti težinu situacije. "Uspjela si sama letjeti u jedrilici. Više se nikada nećeš bojati letjeti. "
"To je točno. Hvala ti što si mi pomogao da pobijedim taj strah. " Ustala je, upalila svjetlo, pogledala na sat." Večeras još ima jedan kasni let za Los Angeles, zar ne ? Možeš li me odvesti do Phoenixa, želim još večeras otići? "
"Ako tako želiš. Ili se sami možemo odvesti u Meyersu. "
"Ne, hvala. Kasni let će biti posve u redu. "
Za deset je minuta spakirala svoju odjeću, ugurala sve u dvije torbe i poklopcem ih stisnula.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
Riječ nismo izustili.
Torbe sam stavio u kamionet i pričekao je u tamom prekrivenoj pustinji. Na nebu, nisko na zapadu, vidio se zanosni polumjesec. Mlađak, koso nam se smije. Sada isti mjesec, samo nekoliko mjesečevih mijena dalje, tmuran i u žalosti.
Sjećam se našeg devetosatnog razgovora, kad smo na jedvite jade spasili naš zajednički život. Što to radim? Ona je najdraža, najmudrija, najljepša žena koja je došla u moj život, a ja je vozim odavde!
Ali veze, Richarde. Pokušao si.
Osjećao sam se kao da cijeli život ispunjen srećom i čarolijama, učenjem i užicima sa ovom ženom odlazi, odvaja se i okreće kao golemo srebrno jedro obasjano mjesečinom, na trenutak vijori i zatim se ponovo okreće i odlazi, odlazi, odlazi...
"Želiš li zaključati kućicu? " upitala je. Kamp kućica je sada bila moj dom, a ne i njen.
"Svejedno je."
Ostavila ju je otključanu.
"Hoćeš li da ja vozim?" upitala me. Nikada joj se nije sviđalo kako vozim: moja je vožnja za nju bila previše neurotična, neoprezna.
"Svejedno je ", odgovorio sam. Već sam sjeo za volan, pa zašto onda ne bih i vozio.
Zajedno smo se vozili, bez riječi, šezdeset kilometara kroz noć do aerodroma u Phoenixu. Parkirao sam kamionet, u tišini pričekao da preda prtljagu tražeći riječi koje još nismo rekli jedno drugom, i na kraju sam s njom odšetao do izlaza.
"Ne moraš dalje", rekla je. "Odavde mogu sama. Hvala ti. Ostat ćemo prijatelji, u redu? "
"U redu."
"Bog. Richarde. Vozi... " ... pažljivo, to bi rekla, vozi pažljivo. Ali ne i u ovom trenutku. Sada mogu voziti kako god želim. 'Bog. "
"Zbogom. " Nagnuo sam se kako bih je poljubio, ali okrenula je glavu.
Moja je glava bila usporeni sivi oblačak. Činio sam nešto nevjerojatno, kao da iskačem kroz otvorena vrata aviona na visini od tri kilometra.
Sada sam joj još uvijek bio dovoljno blizu; još uvijek sam mogao, ako sam osjetio potrebu za tim, dodirnuti njezinu ruku.
Otišla je.
Sada je već bilo prekasno.
Promišljena osoba razmatra, donosi odluku i djeluje u skladu s njom. Nikada se nije kasno vratiti unatrag i promijeniti. To je učinila jednom sa mnom i bila je u krivu. Još jedan pokušaj nije vrijedan čak niti jedne izgovorene riječi između nas.
Ali Leslie, pomislio sam, znam te predobro da bi samo tako otišla! Znam te bolje od bilo koje druge osobe na svijetu, a i ti poznaješ mene. Ti si moja najbolja prijateljica u ovom životu; kako možeš otići? Zar ne znaš da te volim? Nikada nisam nikoga volio, ali tebe volim!
Zašto joj nisam to rekao? Još uvijek se udaljavala i nije se osvrtala. Zatim je prošla kroz izlaz i nestala.
Odjednom sam u ušima ponovo čuo taj zvuk, poput vjetra, propeler se okretao polako, strpljivo, čekao me da se ponovo ukrcam u avion i svoj život privedem kraju.
Dugo sam vremena promatrao vrata, stajao sam ondje i gledao kao da će se možda iznenada pojaviti, vratiti se i reći: 'Oh, Richarde, baš smo glupi, kako nam je uopće palo na pamet da učinimo takvu ludost jedno drugom?'
Ali nije, a ja nisam otrčao kroz izlaz i pokušao je zaustaviti.
Činjenica je da smo sami na ovom planetu, pomislio sam, oboje potpuno sami i što prije to prihvatimo, bolje za nas.
Mnogi ljudi žive sami: u braku ili kao samci, oni koji bezuspješno traže, koji na kraju zaboravljaju da su tražili. 1 ja sam prije bio takav, a i ponovo ću se vratiti na taj put. Ali nikada, Richarde, nikada više nemoj nikome dozvoliti da ti se toliko približi kao što si dozvolio njoj.
Izašao sam iz aerodromske zgrade, bez žurbe, odšetao do kamioneta i polagano izašao s terminala.
DC-8 se polagano uspinjao prema zapadu. Je li i ona unutra?
Za njim je uslijedio Boeing 727, zatim još jedan. Oštar kut uzleta dok su se uspinjali; uvukli su se kotači, poklopci su ih zatvorili, avion je zaokrenuo. Ono je moje nebo na kojem u ovom trenutku leti, kako me može ostaviti na zemlji?
Odmah je izbaci iz glave. Izbaci je iz glave, o svemu ćeš razmisliti kasnije. Kasnije.
Na sutrašnjoj sam utrci sjedio u jedrilici koja se nalazila na osamnaestom mjestu na listi za uzlijetanje. Pun vodeni balans u krilima, prva pomoć i oprema za spašavanje ukrcana, krov označen, a kamere provjerene.
Kako je kućica bila prazna prošle besane noći, kako potpuno mirna!
Da li je istina da je otišla? Nekako ne mogu vjerovati...
Smjestio sam se u anatomsko pilotsko sjedalo, provjerio upravljačku opremu, glavom kimnuo u redu jedinom članu moje nove zemaljske posade koji je čekao vani, nisam čak ni znao njegovo ime, prodrmao sam pedalu vertikalnog stabilizatora lijevo-desno-lijevo: Kreći, avionu, krećimo.
Kao katapultiranje s nosača aviona, usporenog. Užasna buka i rika iz tegljača ispred nas s kojim nas je povezivalo uže, pokrenuli smo se prema naprijed, nekoliko metara polagano, zatim sve hrže i brže. Brzina je postepeno davala snagu zakrilcima, vertikalnim i horizontalnim stabilizatorima i zatim smo se polagano odvojili od zemlje i čekali. Pista se mutila ispod nas dok smo čekali da tegljač konačno uzleti i počne se uspinjali.
Sinoć sam napravio ogromnu pogrešku, rekavši ono što sam rekao, dozvolivši joj da ode. Je li prekasno da je zamolim da mi se vrati?
Pet minuta kasnije, uspeli smo se uz pomoć užeta za vuču, zatim sam nos letjelice zarinuo kako bih smanjio napetost, te sam povukao ručku i oslobodio nas.
Dobar se termal nalazio u blizini aerodroma i vrvio je jedrilicama. Prva je jedrilica uzletjelo i otkrila kako se prepustiti njegovom uzgonu, a mi smo poput leminga krenuli za njom i ušli u veliki vrtlog glatkog bijelog fiberglasa. Jato jedrilica se vrtjela u krug i polagano se uspinjala, sve više i više na toplom zraku.
Pažljivo, Richarde, gledaj oko sebe! Uđi u termal na dnu i kruži u istom smjeru kao i ostale letjelice. Sudar u zraku, neki ljudi znaju progunđati, može čovjeku pokvariti dan.
Toliko letačkog iskustva, a još uvijek sam napet, živčan poput patke, kad se u malom prostoru nađem s mnoštvom ledrilica.
Nagli okret. Brzi okret. Uhvati glavni val vrtloga i naći ćeš se u brzom dizalu na putu prema vrhu ... sto pedeset metara u minuti, dvjesto pedeset, tristo. Nije to najbolji termal u Arizoni, ali dovoljno je dobar za prvi let u danu.
Bi li se javila na telefon kada bih je nazvao, i ako bi, što bih joj rekao?
Leslie, užasno mi je žao?
Zašto se ne bi vratili onome što smo imali?
Sve sam to već prije rekao, iskoristio sam sve isprike.
Nasuprot meni u termalu nalazio se AS-W 19, odraz u zrcalu moje jedrilice, oznaka natjecatelja CZ ispisana na krilu i repu. Ispod, još su tri jedrilice zajedno ušle u termalni izvor; iznad, najmanje dvanaestak. Pogled u vis je kao pogled u ciklonu koja je upravo udarila u tvornicu aviona, kovitlajući san nijemog letećeg kipa.
Jesam li je želio otjerati? Je li 'moram-neko-vrijeme-biti-sam' pilula za koju sam znao da je neće moći progutati; je li to bio kukavički način da prekinem s njom? Je li moguće da se srodne duše sretnu i zatim se zauvijek rastanu?
Postepeno i polako sam se penjao u termalu i pretekao CZ-a, bio je to znak da dobro letim, bez obzira na umor koji sam osjećao. Našu je utrku sačinjavao 250 kilometara dugačak trokut iznad divlje pržionice koju nazivamo pustinjom koja izgleda poput smrti na zemlji, ali iznad nje ima dovoljno uzgona da održi jedrilicu u zraku cijelo poslijepodne, na velikoj brzini.
Budi odlučan, Richarde! I oprezan. Sljedeća iznad mene je Libelle, zatim Cirrus i Schweizer 1-35. Mogao bih prestići Schweiza, možda čak i Cirrusa, ali ne i Libelle. Ubrzo ćemo stići na vrh i krenuti zadanim pravcem, neće biti tako neizvjesno.
Zatim što? Ostatak ću života provesti sam, natjecat ću se u jedriličarstvu? Kako će stručnjak u povlačenju uspjeti pobjeći od života bez žene koju je rođen da upozna? Leslie! Žao mi je!
Bez upozorenja, žarki je projektil zabljesnuo u mojim očima. Tresak, erupcija pleksiglasa, letačka je kabina podrhtavala na jednu i na drugu stranu, nalet vjetra u moje lice, jarko crveno svjetlo.
Od siline udara pojasevi su me jedva spasili, zatim me bacilo u sjedalo, sila teže me pokušavala izbaciti van, zatim zgnječiti.
Kabina se počela okretati poput šrapnele. Vrijeme je usporilo.
Richarde, pogodili su te! Nije puno toga ostalo od tvoje letjelice, a ako želiš preživjeti, moraš se izvući odavde, povuci ručku.
Osjećao sam kako ostaci letjelice podrhtavaju, raspadaju se, sve jače se okreću.
U crvenoj izmaglici izmjenjivali su se nebo i stijene, nebo i stijene. Komadi krila u dimnom oblaku oko mene. Nebo-zemlja-nebo ...
Kao da ne mogu rukama uhvatiti ručku kako bih se oslobodio sigurnosnog pojasa.
Iz iskustva nije baš puno naučio.
Sporo procjenjuje problem.
Oh, Bog, prijatelju!! Daj mi ruku, hoćeš li? Reći će da sam ostao pribijen u ostacima jedrilice. Nisam pribijen. Ali sila teže je tako jaka ...ne mogu ...
Kaže "ne može ". a zapravo misli "ne želi".
Hoću ... povući ću ručku ...
U posljednjoj sekundi sluša promatrača.
Zanimljiv svršetak života.
VIDIŠ!
U trenutku kad sam povukao ručku, kabina je nestala. Primio sam ručku za otvaranje padobrana, povukao je, okrenuo se prema zemlji prije nego se otvorio ... prekasno. Wook, žao mi je. Tako... crnilo..
Na podu kućice moje su se oči otvorile u tami.
"Leslie ..."
Ležao sam na podu, duboko disao, lice mi je bilo vlažno od suza. Još uvijek je bila tu, na kauču.
"Jesi li dobro?" upitala je."Wookie, je li sve u redu?"
Ustao sam s poda, sklupčao se pokraj nje, zagrlio je snažno.
"Ne želim te ostaviti, mali moj wookie, nikada te neću ostaviti", rekao sam."Volim te."
Njeno je tijelo oblio nježni val u noći, zatim kratka tišina koja se činila kao vječnost.
"Što?" uzviknula je.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
34.
Oko dva sata ujutro, kad smo svađu već zaboravili, onako isprepleteni u krevetu, u žaru razgovora o cvijeću, izumima, o tome kako bi savršeni život za nas izgledao, uzdahnuo sam.
"Sjećaš li se moje stare definicije?" upitao sam ju. "Da je savršeni partner netko ... netko tko u svakom trenutku zadovoljstva sve naše potrebe, cijelo vrijeme?"
"Da."
"Znači da ja i ti nismo jedno drugom savršeni partneri."
"Zašto ne?" upitala je.
"Ja ne osjećam potrebu za svađama", odgovorio sam."Nemam potrebu za svađama, prepirkama, sukobima."
"Kako znaš?" upitala me je nježno."Kako znaš da to nije jedini način da se dođe do novih saznanja, da se nauče neke lekcije, da neke stvari shvatiš? Da ne osjećaš potrebu za svađom, kako bi naučio, ne bi stvarao tolike probleme! Postoje trenuci kad te ne razumijem sve dok se ne naljutiš ... zar ne postoje trenuci kada ne razumiješ ono što ti pokušavam reći sve dok ne počnem vrištati? Zar postoji pravilo da ne možemo ništa novo naučiti, osim kroz slatke riječi i poljupce?"
Trepnuo sam, preplašen."Mislio sam da biti sa savršenim partnerom znači da je svaki trenutak savršen, kako je onda moguće da se životne ljubavi svađaju? Želiš li mi reći, wookie, da je to savršenstvo? Hoćeš li mi reći da su naše svađe čarobni trenuci? Kada to svađe materijaliziraju razumijevanje između nas, koje prije nije postojalo?"
"Ah", rekla je prelivena zlatnom tamom,"život s filozofom ..."
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
35.
Sljedećeg sam dana bio dvadeset i treći po redu za uzlijetanje predzadnja jedrilica. Puni vodeni balans u krilima, prva pomoć i sigurnosna oprema u kabini, krov jedrilice označen i kamere provjerene. Leslie mi je dodala karte i radio šifre, poljupcem mi poželjela sreću, zatvorila krov jedrilice. Zaključao sam ga iznutra. Namjestio sam se u anatomskom pilotskom sjedalu, provjerio instrumente za letenje, glavom kimnuo i dao joj do znanja da je sve u redu, poslao joj posljednji poljubac, prodrmao pedale kormila s jedne na drugu stranu: Krećimo, avionu, možemo krenuti.
Svako je polijetanje u jedrilici drukčije, ali svako nalikuje na usporeno lansiranje s jednog te istog nosača aviona. Treskanje i rika aviona tegljača ispred nas, polagano smo se pomaknuli nekoliko metara unaprijed, zatim sve brže i brže. Brzina je postupno davala snagu zakrilcima, vertikalnim i horizontalnim stabilizatorima, zatim smo se odvojili od zemlje i čekali da i avion uzleti i počne se uspinjali.
Leslie je jutros bila nestašna, hladila me studenom vodom u trenucima kad sam to najmanje očekivao. Bila je sretna, a i ja. Kakva velika greška, kakva bi to golema pogreška bila da sum ustrajao i ostavio je!
Pet minuta kasnije, uspon na kraju reda, uranjanje kako bih smanjio napetost užeta. Zatim sam povukao ručku kako bih se što bezbolnije oslobodio.
Dobar se termal nalazio u blizini aerodroma, ispunjen jedrilicama. Tresao sam se u vreloj kabini. Ciklon jedrilica, to je to. Ali bio sam gotovo posljednji i nisam cijeli dan mogao čekali da se uspnem. Bio sam poput đumbirovog kolačića na štapiću, pažljiv. Gledaj oko sebe, pomislio sam, pazi!
Nagli okret. Brzi okret. Ubacio sam se u središte termalnog izvora, ekspresno dizalo na putu do vrha ... sto pedeset minuta u minuti, dvjesto pedeset. Gledaj oko sebe.
Vrat me zabolio od stalnih provjera na lijevu i na desnu stranu, nalijevo, nadesno. Motrio sam, brojao. Schweitzer je skliznuo ispod mene naglo se okrenuvši.
U pravu je, ja zaista stvaram probleme. Proživjeli smo loše trenutke, ali zar se to ne događa svima? Lijepi su trenuci veličanstveni , oni su ... PAZI!
Cirrus koji je letio iznad mene naglo je zaokrenuo, previše prema zemlji. Zaronio je prema meni kojih desetak metara, njegovo je krilo nalikovalo na golemu oštricu koja juri prema mojoj glavi. Gurnuo sam palicu prema naprijed, počeo se spuštati istovremeno dovodeći u opasnost jedrilicu ispod sebe.
"Ako ćeš tako letjeti", kašljucao sam,"oslobodit ću ti prostor!" Ponovo sam se bacio u ciklonu, pogledao u središte kilometar dugog cilindra aviona koji se uspinjao. Ne može se reći da baš puno pilota, pomislio sam, ima čast vidjeti ovako nešto.
U trenutku kad sam pogledao, neobičan pokret daleko iznad mene. Bila je to jedrilica, u kovitu! prema dolje kroz središte drugih aviona! Vidio sam to, i nisam mogao vjerovali , kakva idiotarija, kakva idiotska idiotarija i još k tome opasna, KOVIT! Usred tolikih aviona!
Zaškiljio sam prema suncu. Jedrilica nije bila u kovitu zabave radi, vrtjela se zato što je izgubila krilo.
Pogledaj! Ne da se jedna jedrilica vrti već dvije! Dvije su jedrilice izgubile kontrolu, padale su ravno prema mojoj kabini.
Palicu sam gurnuo na lijevu stranu, stisnuo lijevi vertikalni stabilizator i izletio van iz vrtloga.
Visoko iznad mog desnog krila vrtjele su se i padale dvije jedrilice. Okruživao ih je oblačak slomljenih dijelova poput jesenskog lišća koje pada s drveta.
Radio koji je nekoliko minuta bio statičan, zavrištao je:"SUDAR! Došlo je do sudara u zraku! "
"SPAŠAVAJTE SE! SPAŠAVAJTE SE!"
Kako će im te riječi pomoći, zapitao sam se, koja korist od takvog upozorenja? Kad je avion reduciran na samo nekoliko dijelova, zar pomisao na padobran nije prva koja čovjeku pada na pamet?
Jedan od dijelova jedrilice na nebu bilo je tijelo čovjeka. Padalo je. Padalo je dugo-dugo, najlon je strujao iza njega, na vjetru. Bio je živ; povukao je ručku za otvaranje. Bravo momče!
Padobran se otvorio i nijemo se uputio prema stijenama.
"Na vidiku dva padobrana!" obznanio je radio."Zemaljskoj posadi! Uočena dva padobrana! Padaju pet kilometara sjeverno. Možete li poslati džipove na lokaciju?"
Nisam vidio drugi padobran. Onaj se koji sam promatrao složio u trenutku kad je čovjek dodirnuo zemlju.
Dijelovi jedrilice su još uvijek letjeli u zraku, polovica se trupa s pola krila polagano okretala u krug.
Nikada nisam vidio sudar u zraku. Iz daljine, bio je nježan i tih. Mogao bi prerasti u novi sport izmišljen od strane pilota koji su umirali od dosade. No problem bi predstavljali dijelovi aviona koji padaju prema zemlji. Niti jedan pilot ne bi izmislio sport koji uključuje raspadanje aviona.
Radio je pucketao."Vidi li netko pilote?"
"Da. Obojicu ih vidim."
"Kako su? Možeš li vidjeti jesu li u redu?"
"Da. Dobro su, tako se barem čini. Obojica su na zemlji, mašu.""Hvala Bogu!"
"U redu, momci, vi koji ste još uvijek na nebu, probudite se. Na malom Se prostoru nalazi mnoštvo jedrilica .. ." četiri su pilota ove utrke, pomislio sam, žene. Kako bi se osjećao, da si žena, i da letiš ovdje, i da te nazovu 'momkom'?
Odjednom sam se smrznuo na vrućini. Vidio sam jučer! Koja je vjerojatnost za tako nešto ... jedini sudar koji sam ikada vidio, dogodio se dan nakon što sam ležao na podu kućice i promatrao ga unaprijed!
Ne, nisam promatrao, ja sam sudjelovao, udarilo me krilo! Možda sam to bio ja, dolje u pustinji i možda nisam imao sreće poput dvojice sretnika koji su se ukrcavali u džip i prepričavali zanimljivo iskustvo.
Da me Leslie sinoć ostavila, da sam danas prije utrke bio umoran, a ne naspavan i hladnokrvan, ono sam mogao biti ja.
Skrenuo sam s putanje na nebu neobično praznom. Jednom kad krenu, jedrilice se ne zadržavaju dugo u jatu, ako je ikako moguće.
Nos sam okrenuo prema dolje, moj je tihi trkač jurio najvećom mogućom brzinom prema planinskom vrhu. Stijene blizu ispod mene, uletjeli smo u drugi termal i strmom se spiralom uspeli.
Vizija, pomislio sam, spasila mi je život?
Sada sam zaštićen, s razlogom.
Nakon što sam donio odluku da volim, jesam II također izabrao život umjesto smrti?
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
36.
Bila je sklupčana u pijesku u tragu guma džip«, spremna za napad na pretrpani kamionet koji joj se približavao brzinom od petnaest kilometara na sat. Zakočio sam neposredno ispred nje i uzeo CB mikrofon u ruke.
"Bog, wook, čuješ li me?"
Nastupio je trenutak tišine, zatim se javila putem radija iz kamp kućice.
"Da. Zašto si stao?"
"Tu je zmija, blokirala je prolaz. Možeš li pronaći knjige o zmijama? Opisat ću ti je."
"Samo tren, dragi."
Polako sam krenuo naprijed, okrećući kako bih mimoišao stvorenje. Ljutilo je lizalo zrak svojim crnim jezikom. Kad sam pritisnuo gas, začegrtala je repom, sikčući: Upozoravam te ...
Kako hrabra zmija! Da sam dovoljno hrabar, i ja bih stao ispred tenka visine tri i širine šest zgrada i namrgođeno siktao: Da se nisi usudio kretati prema naprijed, upozoravam te ...
"Pronašla sam knjige", rekla je preko radija."A sada, pažljivo. Ostani unutra i ne otvaraj vrata, u redu?"
Da, rekla je zmija. Samo ti nju slušaj i budi pažljiv. Ova pustinja pripada meni. Izazovi me i ubit ću ti kamion. Ne želim to učiniti, ali ako me prisiliš, nemam drugog izbora. Žute su me oči promatrale ne trepnuvši; jezik je ponovo oblizao zrak.
Leslie nije mogla nadvladati znatiželju."Dolazim i ja. Želim vidjeti."
"Ne! Bolje ostani gdje jesi. U ovom bi se pijesku moglo skrivati cijelo gnijezdo. U redu?"
Tišina.
"Leslie?"
Tišina.
U retrovizoru sam ugledao lik kako izlazi iz kamp kućice i približava mi se. Nešto čega više nema u ovim suvremenim muško-ženskim vezama, zaključio sam, jest pokornost.
"Ispričaj nas", rekao sam zmiji."Odmah se vraćamo."
Krenuo sam unazad niz cestu i zaustavio se pored nje. Ušla je u kamionet s knjigama: Terenski priručnik o sjevernoameričkim reptilima i vodozemcima i Vodič kroz prirodu Kluba Sierra Jugozapadne pustinje.
"Gdje je zmija?"
"Čeka nas", odgovorio sam."A od sada želim da ostaneš unutra. Ne želim da iskačeš iz kamioneta, jesi li me čula?"
"Neću, ako ni ti ne budeš." U zraku se osjećala pustolovina.
Zmija se nije pomaknula, siktajem je dala kamionetu znak da stane.
Vratili ste se? Pa, to je najdalje što ćete ići, niti centimetar dalje no prošli put.
Leslie se nagnula preko mene kako bi vidjela."Boog!" rekla je, veselo i živahno,"bog, zmijice! Kako si mi ti danas?"
Bez odgovora. Što biste rekli kada biste bili opasna, uvijajuća, otrovna čegrtuša i kada bi vas glasić predivne djevojke zapitao: "Kako si mi danas?" Naravno, ne znate što biste na to rekli.
Trepnuti biste okicama, ali ne biste rekli ništa.
Leslie se vratila na svoje sjedalo i otvorila prvu knjigu."Što kažeš, koje je boje?"
"U redu", započeo sam."Zelene pješčane boje, prašnjavo maslinasto zelene. Crne ovalne šare niz leđa, tamnija maslinasto zelena boja unutar ovalnih šara, gotovo bijelog vanjskog ruba. Ima široku, plosnatu, trokutastu glavu, kratak nos."
Listala je."Bože, ovdje ima doista opasnih kandidata!" rekla je."Koliko je velika?"
"Nije mala zmija", odgovorio sam."Da se ispruži ... metar i pol, možda?"
"Bi li rekao da se ovalne šare bliže repu pretvaraju u poprečne prstenove? "
"Pa, moglo bi se reći. Ne. Crni i bijeli prstenovi se šire repom. Uski crni i široki bijeli."
Zmija se ispružila i krenula prema grmlju uz cestu Dodirnuo sam pedalu gasa kako bih pokrenuo motor, no stvorenje se odmah vratilo u početni položaj, oči su joj sijevale, a rep bjesomučno trzao. Upozorila sam vas, nisam se šalila! Ako želite mrtav kamionet, to ćete i dobiti! Stani, zaustavi se odmah ili će vam jedino Bog moći pomoći ...
"Ljuske okrenute prema gore, u dvadeset i pet redova? " upitala je Leslie. "Ah! Crni i bijeli prstenovi okružuju rep! Pokušajmo ovako: Svijetla se crta proteže od oka, pod kutom, prema ustima. "
Vidiš li svijetlu traku iza oka? upitala je zmija. Što ti još moram reći? Dosta priče! Ruke drži tako da ih mogu vidjeti i polagano se povlači ...
"U pravu si!" uzviknuo sam."To je ona! Koja je to linija?"
"Čegrtuša mojave", pročitala je. "Crotalus scutellatus. Vidiš li sliku?"
Zmija, na slici se nije smijala.
Otvorila je vodič kroz prirodu i počela čitati: " Dr Lowe kaže da mojave ima 'jedinstven' otrov s neurotoksičmm elementima za koji ne postoji protuotrov i da je njezin ugriz potencijalno puno opasniji od ugriza zapadne dijamantne zmije, vrste s kojom se često zamjenjuje."
Tišina. U blizini nije bilo zapadne dijamantne zmije, pa s ovom zmijom nije bilo zabune.
Izmijenili smo nekoliko pogleda, Leslie i ja."Možda bi bilo pametnije da ne izlazimo iz kamioneta", rekla je.
"Ne brini, takvo što mi nije ni palo na pamet."
Da, zasiktala je zmija mojave, ponosita i opasna. Vjerujte mi, ne želite učiniti ništa nepromišljeno ...
Leslie je ponovo provirila van."Što radi?"
"Govori mi da ne želim učiniti ništa nepromišljeno."
Nakon nekog se vremena zmija ispružila, gledala nas ravno u oči, spremna za bilo kakav trik s naše strane. Nije ih bilo.
Da me ugrize, zapitao sam se, da li bih umro? Naravno da ne. Mogao bih povući svoje mentalne štitove, pretvoriti otrov u vodu ili sok od đumbira i tako pobiti globalno uvjerenje da zmije ubijaju. Mogao bih to učiniti, pomislio sam. Ali nema baš sada potrebe isprobavati vlastite sposobnosti.
Promatrali smo zmiju, divili joj se.
Da, uzdahnuo sam u sebi, sjetio sam se glupog, dosadnog i predvidljivog odgovora na problem: Ubij je. Što ako se uvuče u kamp kućicu i počne sve gristi; bolje uzeti lopatu i ubiti je, nego dopustiti da se tako nešto dogodi; raznesi puškom najotrovniju zmiju u pustinji, prije nego ubije Leslie!
Oh, Richarde, kakvo razočaranje! Spoznaja da postoji dio tebe toliko okrutan i ružan. Ubiti! Kad ćeš već jednom krenuti naprijed, prijeći na višu razinu na kojem se nećeš toliko bojati? Krivo sam se optužio! Zamisao o ubijanju bila je ludi prijedlog, proizišao iz neznanja i straha. Nisam odgovoran za prijedlog, već samo za svoja djela, svoj konačni izbor, a on je da cijenim i poštujem tu zmiju. Ona je izraz života, istinskog, ali i patvorenog, isto kao i ovo djelomično nasilno, dvonožno stvorenje koje koristi alat, vozi kamionet i pokazuje želju za otkrivanjem novih znanja. U tom bih trenutku lopatom udario bilo koga tko bi se usudio napasti našu hrabru čegrtušu mojave.
"Zašto joj ne bismo pronašli nekakvu glazbu na radiju?" Leslie je dodirnula gumb, pronašla stanicu s klasičnom glazbom, nešto poput Rahmanjinova i glasnoću odvrnula na najjače."ZMIJE NAVODNO NE ČUJU NAJBOLJE", objasnila je.
Nakon nekoliko se taktova zmija opustila; preostao je samo još jedan ovitak njezinog zida. Za nekoliko je minuta posljednji put polizala zrak prema nama. Dobro smišljeno. Prošli ste ispit. Čestitam. Vaša je glazba preglasna.
"Odlazi, wook! Vidiš li?"
Zbogom.
I polako je otpuzala gđa/gđica M. Č. Zmija, polagano je puzila i nestala u grmlju.
"Bog!" viknula je Leslie i mahnula, gotovo tužno.
Otpustio sam kočnicu, kamionet vratio do kamp kućice i ostavio svoju dragu suputnicu i njezine knjige o zmijama.
"Što misliš?" upitao sam je."Jesmo li umislili da nam je sve ono rekla? Misliš li da bi ona mogla biti duh u prolazu koji je na samo sat vremena preuzeo lik zmije kako bi otkrio kako kontroliramo strah, kako bi vidio hoćemo li ga ubiti ili ne? Anđeo zamaskiran u zmiju, ondje na cesti, koji nas provjerava?"
"Neću reći ne," odgovorila je Leslie,"ali čisto u slučaju da nije, mislim da bismo morali biti jako bučni kad izlazimo iz kamp kućice kako je ne bismo uznemirili, u redu?"
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
37.
Promijenimo naše misli, i svijet oko nas se mijenja. Arizona ljeti nam je postala pretopla, došlo je vrijeme za promjenu. Više bi nam odgovaralo nešto sjevernije, hladnije? Nevada? Kako bi bilo da uzmemo kamp kućicu i jedrilicu i odemo u Nevadu?
I bilo je hladnije, to se ne može poreći. Umjesto 40 stupnjeva, bilo je 35. Umjesto niskih planina na obzoru, promatrali smo visoke.
Generator se pokvario, u kamp kućici ... tri dana rastavljanja i sastavljanja, spajanja, i ponovo je proradio. Čim je generator bio popravljen, pokvarile su se pumpe za vodu. Na sreću, pomisao na život bez vode usred milijuna jutara pijeska i kosti mrtvih životinja natjerala nas je da ih popravimo džepnim nožićem i kartonom.
Kad se vratila s devedeset kilometara dugog puta po vodu i poštu, stajala je u kuhinji i čitala pismo iz Los Angelesa. Život u divljini je promijenio naša osjetila. Megalopolis je postao nešto nestvarno, toliko nestvarno da je bilo teško uopće zamislili da postoji, da ljudi još uvijek žive u gradovima. No pismo nam je vratilo sjećanja.
"Dragi Richarde; Žao mi je što te moram izvijestiti da je Porezna uprava odbila tvoju ponudu i da traži uplatu od milijun dolara, rok plaćanja: odmah. Kao što znaš, popisali su svu tvoju imovinu i imaju je pravo zaplijeniti kad god požele. Predlažem ti da se sastanemo što je moguće prije. Pozdrav, John Marquart."
"Zašto su odbili ponudu?" upitao sam."Predložio sam im da otplatim cijeli dug!"
"Vjerojatno se radi o nesporazumu", rekla je Leslie."Mislim da bismo trebali poći i otkriti što se događa."
Odvezli smo se pustinjom do benzinske crpke, najbližeg telefona, dogovorili sastanak za devet sati ujutro sljedećeg dana, ubacili nešto odjeće u Meyers, poletjeli i u sumrak sletjeli u Los Angeles.
"Ponuda nije problem", rekao je Marquart sljedećeg jutra."Problem je to što si poznat i popularan."
"Što? Što je problem?"
"Znam da u ovo nećeš Iako povjerovati, a ni sam tako nešto nisam prije čuo. Nova je politika poreznika da ne prihvaćaju ponude i kompromisna rješenja od poznatih ljudi."
"Što ... zašto misle da sam poznat i popularan?"
Vrtio se na stolici."Sam sam im postavio isto pitanje. Referent mi je rekao da je izašao iz ureda, otišao na ulicu i ondje upitao ljude znaju li tko je Richard Bach. Većina ih je znala tko si."
Sobu je preplavila tišina. Nisam mogao vjerovati svojim ušima."Da raščistimo nešto", rekla je Leslie."Porezna uprava ne želi prihvatiti Richardovu ponudu zato što su neki tamo ljudi na ulici čuli za njega. Misliš li ozbiljno?"
Odvjetnik je raširio ruke, bespomoćno. Nije mogao promijeniti istinu."Prihvatit će jednu jedinu uplatu ukupnog iznosa. Ne žele prihvatiti otplatu na obroke od poznatih i popularnih javnih osoba."
"Da si tamo neki Barry Privatni Poduzetnik, prihvatili bi tvoju ponudu", rekla je,"ali, budući da si Richard Bach, neće?""Upravo tako", odgovorio je.
"Ali ... pa to je diskriminacija!"
"Mogla bi s time otići na sud. Najvjerojatnije bi dobila parnicu. Ali sudski bi proces potrajao desetak godina."
"Ma daj! Tko je šef tom momku?" upitao sam."Mora postojati netko ..."
"Momak koji se trenutačno bavi tvojim problemom, on je šef. On je smislio to fantastično pravilo."
Pogledao sam Leslie.
"Što nam još preostaje?" upitala je Marquarta."Richard nema toliko novca, prodali smo gotovo sve što posjeduje kako bismo položili depozit! Mogao bi im odmah danas napisati ček za polovicu duga, ali samo kada mu ne bi oduzeli ostatak imovine. Mislim da bi cijelo dugovanje mogao podmiriti za godinu dana, posebice ako ponovo počne raditi. Ali ne može nastaviti s radom na filmu, ne može niti pisati ako mu oduzmu sve što ima, pa čak i radni stol ..."
Zamisao se rodila iz mog gnušanja.
"Drugi referent", rekao sam."Uvjeren sam da je moguće cijeli slučaj predati nekom drugom referentu?"
Počeo je pregledavati papire na stolu."Da vidimo. Do suda si ih već imao sedam; referenta Bulieigha, Paroseita, Ghoonea, Saydysta, Blutzuckera, Fradequata i Beestea. Niti jedan od njih ne želi preuzeti odgovornost, niti jedan se od njih ne želi petljatii s tvojim slučajem."
Leslie je izgubila strpljenje."Jesu li ludi? Zar ne žele novac? Zar ne shvaćaju da im ovaj čovjek pokušava platiti, ne pokušava pobjeći i dogovoriti vraćanje duga u iznosu od trideset centi na dolar, pokušava im sve platiti! KAKVI SU TO PROKLETO GLUPI IDIOTI S KOJIMA IMAMO POSLA?" Vikala je, a njezine su oči napunile suze suze očaja.
Marquart je ostao smiren kao da je istu scenu odigrao već mnogo puta.
"Leslie. Leslie? Slušaj. Jako je važno da shvatiš! Porezna uprava je puna ne baš inteligentnih, preplašenih, zlobnih, osvetoljubivih ljudi koji se kriju pod kapom vlade. Znam to vrlo dobro. Tri sam godine radio ondje. Svaki mladi porezni odvjetnik na početku karijere radi za državu kako bi upoznao neprijatelji. Niti jedna osoba koja nije radila za Poreznu upravu ne može poslali stručnjak u poreznom pravu; nemate pojma s kim imate posla."
Osjetio sam da sam problijedio dok je on nastavio govorili.
"Jedino u situacijama kad je Porezna uvjerena da čovjek namjerava pobjeći iz zemlje, tek onda mu se javlja. Inače ne odgovara na pisma, ne javlja se na telefonske pozive, ponekad se s njima mjesecima ne može stupiti u vezu. Nitko ondje ne želi preuzeti odgovornost za ovakav slučaj, za toliki iznos. Jedna jedina pogreška i kritizirat će ih u medijima; 'Stare pogurene žene izbacujete iz njihovih koliba, a dozvolili ste Richardu Bachu da vam pobjegne i ne vrati ogroman dug!'"
"Pa zašto onda odmah ne preuzmu imovinu, sada? Zašto mi ne otmu sve što imam?"
"1 to bi mogla biti pogreška: 'Richard Bach ponudio isplatu u gotovini kako bi povratio vlastitu slobodu, ali vi ste mu oteli svu imovinu koja ne vrijedi niti pola onoga što ste mogli dobiti... ' Zar ne vidite? Niti jedna odluka nije dobra. Koliko je bolje ne donijeti nikakvu odluku, nego pogrešnu?"
"Zato smo promijenili toliko referenata", zaključio sam."Svaki novi referent baci vreli krumpir u zrak nadajući se da će u međuvremenu dobiti premještaj ili će se pojaviti još noviji referent koji će morati preuzeti slučaj prije nego krumpir padne i pozabaviti se njime."
"Ali netko na vrhu", rekla je Leslie,"okružni direktor, ako se njemu obratimo ..."
Marquart je kimao glavom."Radio sam s njim. Odmah sam ga nazvao i kad sam ga se konačno uspio domoći, rekao mi je da nema izuzetaka, da se hijerarhija mora poštivati na najstaromodniji način. Rekao je da moramo raditi s referentom koji je dobio tvoj slučaj i sa sljedećim, i sa sljedećim ... "
Leslie je odlučila pristupiti mom slučaju kao da se radi o šahovskom problemu."Ne žele prihvatiti njegovu ponudu, a on ne može odjednom platiti milijun dolara. Ako mu zaplijene imovinu, neće moći raditi. Ako su neodlučni, on i dalje ne može raditi zato što zapljena može nastupiti sutra, i onda opet neće moći raditi. A ako ne može raditi, ne može niti zarađivati, što znači da im ne može otplatiti ostatak duga! Je li moguće da se sve beskonačno vrti u krug?"
Po prvi se puta tijekom sastanka odvjetnik ozario."Na neki je način vrijeme na Richardovoj strani. Ako odluči otezati cijeli slučaj tri godine i ako se nakon tri godine ne pronađe rješenje, dug će moći riješiti putem stečaja."
Osjećao sam se kao da pijemo kavu s Ludim klobučarom."Ali ako proglasim stečaj, neću im platiti dug! Zar to ne znaju?"
"Naravno da znaju. Ali mislim da žele čekati, mislim da žele da odeš u stečaj."
"ZAŠTO?" uzviknuo sam."Kakve su to ludosti... dobili bi milijun dolara kada bi mi dozvolili da im vratim dug u nekoliko obroka."
Pogledao me tužno."Neprestano zaboravljaš, Richarde. Ako odeš u stečaj, to neće biti odluka Porezne, već tvoja odluka a to znači da državu nitko neće kriviti! Nitko ne mora preuzeti odgovornost. Nikoga neće kritizirati. Dug će ti legalnim putem oprostiti. A do tada i ne stojimo tako loše. Osim u slučaju da odluče prihvatiti tvoju ponudu, možeš slobodno trošiti novac. Zašto ne bi krenuo na put oko svijeta, zašto ne bi posjetio najbolje svjetske hotele? S vremena na vrijeme me nazovi iz Pariza, Rima, Tokya?"
"Tri godine?" uzviknula je Leslie."Stečaj?" Pogledala me je. U njezinim se očima očitovala tuga za nas oboje i zatim odlučnost."Ne! To se neće dogoditi! Sami ćemo riješiti ovaj problem!" Iz oči joj je sijevalo."Poznat i popularan, ili ne, otkrij karte i pokušaj s novom ponudom. Neka bude toliko dobra da je ne mogu odbiti. I, za ime Boga, pronađi nekoga tko će imati dovoljno hrabrosti da preuzme slučaj!"
Marquart je uzdahnuo i rekao da nije problem u ponudama, ali pristao je pokušati.
Pozvao je računovođu, druge pravne savjetnike. Mnoštvo se novih brojki pojavljivalo i nestajalo na računalu, još je više papira prelazilo iz ruke u ruku, planovi su predlagani i odbacivani, novi je sastanak bio dogovoren za sutra zato što smo tražili toliko sigurnu ponudu da je država ne može odbiti.
Zurio sam kroz prozor, u nebo, dok su oni radili. Poput pilota oštećenog aviona, bio sam siguran da ćemo pasti, ali nisam se bojao. Otići ćemo odavde; počet ćemo ispočetka. U stvari, bilo bi to pravo olakšanje.
"Sjećaš li se čegrtuše mojave?" upitala me Leslie nakon što je sastanak odgođen za sutra i dok smo se vozili dizalom prema parkiralištu.
"Naravno. Croandelphitis scootamorphulus. Ne postoji protuotrov", rekao sam."Naravno da se sjećam. Hrabra zmija, baš prava junakinja."
"Čovjek shvati, nakon dana kao što je ovaj kad je prisiljen poslovati s tim ljigavcima iz Porezne, da je baš dobro sjediti u pustinji i sučeljavati se s pravom, jednostavnom i izravnom čegrtušom!" Odletjeli smo natrag u Nevadu, iscrpljeni. Konačno smo stigli u pustinju i otkrili da nam je netko opljačkao kamp kućicu: vrata su visjela otvorena, police s knjigama su bile očišćene, ladice su zjapile prazne; sve što smo ostavili u našoj maloj kući na kotačima, sve je nestalo.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
38.
Leslie je bila izvan sebe. Pretražila je dom u potrazi za našim malim prijateljima s kojima smo živjeli, kao da će se odjednom niotkuda pojaviti na svome mjestu. Knjige, odjeća, drvene kuhače koje su joj značile dom, pa čak i njezine četke za kosu; sve je nestalo.
"Nema problema, wook", pokušavao sam je smiriti."To su samo stvari bez kojih smo ostali. Sve dok Porezna ne donese odluku, imamo pregršt novca koji možemo trošiti. Sve ćemo nadoknaditi jednim izletom u grad."
Kao da me nije čula, podigla je pogled s prazne ladice."Richarde, čak su nam uzeli cijelo klupko konopca ... "
Očajnički sam je želio oraspoložiti."A mislili smo da smo posljednji čuvari užadi na cijelome svijetu! Zamisli kako će nekoga usrećiti .. cijelo klupko konopca koje su uzeli! I nagorene drvene kuhače! I tanjuri puni čipsa!"
"U našim tanjurima nije bilo čipsa", rekla je."Zajedno smo kupili te tanjure, zar se ne sjećaš?"
"Pa kupit ćemo nove. Možda bismo za promjenu mogli kupiti posuđe obojeno u lijepe narančaste i žute nijanse? 1 veće šalice od onih koje smo imali. Možemo se raspojasati u knjižari, a trebat će nam i nova odjeća ..."
"Ne radi se o stvarima, Richie, već tome što nam one predstavljaju. Zar te ne pogađa to što nam je potpuni stranac provalio u dom i uzeo stvari koje nam nešto znače?"
"Pogodit će me samo ako to dozvolim", rekao sam."Trenutačno baš i nemamo izbora; nije nam preostalo ništa što možemo učiniti.
Dogodilo se i što prije prebolimo, to bolje za nas. Kada bih znao da će mi pomoći da tugujem zbog toga, onda bih tugovao. No znam da će nam odlazak u grad i kupovina novih stvari pomoći i da se malo udaljimo od današnjeg dana. Uzeli su sve iz kamp kućice, pa što onda? Važni smo ti i ja, zar ne? Bolje da smo zajedno u pustinji i sretni, nego da nas razdvaja mjesto puno tanjura i užadi!"
Obrisala je suzu."Oh, u pravu si", rekla je."Ali mislim da se mijenjam. Nekoć sam govorila da kad bi netko provalio u moju kuću, ne bih mogla napasnika ozlijediti samo kako bih zaštitila svoju imovinu, ili sebe. Ali sad vidim da više nije tako. Tri su me puta do sada opljačkali, danas su nas dvoje opljačkali i odlučila sam da je to to. Dosta mi je pljački za cijeli život. Ako ćemo živjeti u divljini, nije pravedno da nas samo ti štitiš. I ja ću odigrati svoju ulogu. Kupit ću pištolj!"
Dva dana kasnije bila je jedna bojazan manje u njenom životu. Odjednom je, ona koja nije mogla podnijeti pogled na vatreno oružje, punila pištolj lakoćom Pustinjskog štakora u ophodnji.
Predano je vježbala, sat za satom; pustinja je odjekivala poput posljednje bitke za El Alamein. Bacao sam limenke iznad grmlja, a ona ih je svojim Magnumom 0.357 pogađala jednom u pet pokušaja, zatim tri puta i na kraju četiri puta od pet pokušaja.
Dok je punila pušku Winchester, ja sam u pijesak slagao red praznih kutija od metaka koje su nadomještale prave mete, zatim bih se povukao u stranu, a ona bi ciljala i pritiskala obarač. Na pucanj jedva da je trepnula, a njezine su mete nestajale jedna za drugom, slijeva nadesno, u oštrim eksplozijama i sjajnim, brončanim erupcijama pijeska.
Ma koliko se trudio razumjeti njezinu iznenadnu promjenu nakon provale, nisam uspijevao.
"Hoćeš reći", upitao sam,"da ćeš, ako netko provali u kamp kućicu ..."
"Ako bilo tko provali ma gdje ja bila, požalit će! Osim ako ne želi biti ustrijeljen, pljačkati nas posao je u koji su greškom ušli!" Nasmijala se ugledavši izraz na mom licu."Ne gledaj me tako! I sam isto govoriš, znaš da je tako."
"Nije istina! Moje su riječi drukčije!"
"Kako ti kažeš?"
"Ja kažem da nitko ne smije umrijeti. 'Ne ubijaj', nije samo zapovijed, već obećanje: Ti ne bi mogla ubiti, čak i da pokušaš, zato Sto je život neuništiv. Ali imaš slobodu vjerovali u umiranje, ako želiš.
Ako pokušamo opljačkati kuću nekoga tko nas čeka s nabijenom puškom", rekao sam,"toj osobi otvoreno govorimo da nam je dosta vjerovanja u život na ovom planetu, molimo tu osobu da nam učini uslugu i prebaci našu svijest s ove razine na drugu, pogodnost koju donosi metak u samoobrani. To su moje riječi. Tako ja kažem. Zar nije tako, zar se ne slažeš sa mnom?"
Nasmijala se i ponovo napunila pušku."Ne znam tko je od nas hladnokrvniji, Richarde, ti ili
ja."
Rekavši to, zaustavila je dah, naciljala i pritisnula obarač. U pustinji je još jedna kutija zavrištala i nestala.
Nakon pljačke, i kvara na generatoru i pumpama za vodu, nakon što se hladnjak pokvario i prsnulo plinsko crijevo štednjaka napunivši kamp kućicu eksplozivnim plinom, pojavio se pješčani vrag.
Pješčani vragovi su pustinjski bebe-orkani. Tijekom ljeta lutaju pustinjom, usisavaju ovu pješčanu dinu i onaj grm i šalju ih petsto metara visoko u nebo ... Pješčani vragovi idu kamo god požele i rade ono što žele raditi.
Sada, kad je generator ponovo radio, Leslie je završila s pospremanjem kamp kućice, odložila usisivač i pogledala kroz prozor."Wookie, dođi vidjeti golemog pješčanog vraga!"
Izvukao sam se ispod bojlera koji je odbijao grijati vodu."Bože, zaista je ogroman!"
"Dodaj mi foto-aparat, molim te. Moram ga slikati."
"Aparat su nam ukrali", rekao sam."Žao mi je."
"Novi, mali foto-aparat s najdonje police. Brzo, prije nego nestane!"
Dodao sam joj aparat, a ona ga je žurno snimila kroz prozor."Raste!"
"Ne raste", rekao sam."Djeluje veće zato što nam se približava.""Udarit će u nas?"
"Leslie, vjerojatnost da pješčani vrag, koji ima cijelu pustinju Nevade na raspolaganju, udari baš našu kamp kućicu koja se nalazi usred ničega je nekoliko stotina tisuća naprema jedan ... "
Zatim se svijet zatresao, sunce je nestalo, cerada je izvukla klinove iz zemlje i udarila u krov, vrata su se otvorila, prozori zaurlali. Pijesak, prljavština pretvorena u prašinu kao prilikom urušavanja rudnika, u velikom valu nahrupi u hodnik. Zavjese su se ispružile kroz sobu, kućica se zanjihala, spremna poletjeti. Poznati osjećaj, pad aviona bez pogleda van.
Tada je sunce zatreptalo, zavijanje utihnulo, nadstrešnica se srušila i posložila pokraj kamp kućice.
" ... možda je bolje reći", drhtavim sam glasom rekao,"da je vjerojatnost... da baš nas pogodi ... približno ... jedan naprema dva u korist pješčanog vraga!"
Leslie cijela situacija nije zabavljala."Maloprije sam završila s pospremanjem, sve sam usisala i obrisala prašinu, cijelo je mjesto blistalo!" da je ikako mogla rukama uhvatiti tornado, zahvatila bi ga.
I kao i uvijek, vrag je imao kojih desetak sekundi da se pozabavi s kamp kućicom i za to je vrijeme stigao ubaciti pedeset kilograma pijeska kroz rolete i prozore i vrata. Toliko zemlje u tako malo kvadratnih metara mogli bismo zasaditi krumpire na kuhinjskom stolu.
"Wookie", rekla je bespomoćno,"jesi li ikada imao osjećaj da nam nije suđeno živjeti ovdje? da je možda došlo vrijeme da krenemo dalje?"
Ostavio sam ključ za odvijanje kojeg sam za vrijeme napada grčevito držao, moje je srce, čuvši prijedlog, veselo zakucalo."Baš sam te namjeravao upitati isto. Ne želim više živjeti u maloj kući na kotačima! Prošlo je više od godinu dana! Možemo li prestati? Možemo li pronaći pravu kuću, pravu kuću koja nije napravljena od plastike?"
Pogledala me začuđeno."Je li to Richard Bach upravo izrazio želju da se skrasi, da pronađe dom?"
"Da."
Očistila je mjesto na stolici i tiho sjela.
"Ne", odgovorila je."Ne želim se u potpunosti predali potrazi i uređenju nove kuće i zatim biti prisiljena sve ostavili zato što si ti shvatio da ipak osjećaš nemir i da tvoj mali pokus nije uspio. Ako si još uvijek uvjeren da će nas prije ili kasnije rastavili dosada, još uvijek nismo spremni za kuću, zar ne?"
Razmislio sam o njezinom pitanju."Ne znam."
Leslie je vjerovala da otkrivamo nove unutarnje obzore, da širimo granice uma; znala je da smo na putu k otkriću užitaka koje sami, niti ona, a ni ja, ne bismo mogli otkriti. Je li bila u pravu, ili se jednostavno nadala?
U braku smo više od godinu dana, na papiru ili bez takve potvrde. Muče li me još uvijek isti strahovi? Jesam li prodao svog dvokrilca i otišao u potragu za svojom družicom da bih naučio kako je se bojati? Zar me nisu promijenila sva iskustva koja smo zajedno preživjeli, zar ništa nisam naučio?
Sjedila je. Nije se micala. Razmišljala je.
Sjetio sam se onog dana na Floridi, kad sam se osvrnuo na svoj život i otkrio da sam mrtvo tijelo koje nosi rijeka okružen novcem i avionima i ženama, ali nikakav napredak u životu. Trenutačno nema niti približno toliko novaca, a uskoro ga možda uopće neće biti. Postoji jedna žena, samo jedna. A moj se život kreće brzo poput glisera. Toliko sam se promijenio, toliko sam naučio s njom.
Nas smo dvoje, jedno drugom, škola i zabava, naš zajednički život se širio poput ljetnih oblaka. Upitajte ženu i muškarca koji jedre preko oceana je li im dosadno? Kako ubijaju vrijeme? Nasmijat će se. U godini nema dovoljno sati da se učini sve što se treba učiniti!
Isto je i s nama. Bili smo sretni, ushićeni, ponekad smo se smijali sve do suza, ponekad smo strahovali, s vremena na vrijeme smo bili nježni, očajni, sretni, otkrivali smo i učili, bili smo strastveni... ali niti u jednom jedinom trenutku nije nam bilo dosadno.
Kakva bi to bila priča! Koliko žena i muškaraca plovi istim rijekama, nad koje se neprestano nadvijaju prijeteći, smrtonosni klišeji iste opasnosti koje su vrebale i nad nama! Ako uspijemo sačuvati ono za što vjerujemo da imamo, pomislio sam, bit će vrijedno ponovo izvaditi prašnjavi pisaći stroj! Richard od prije nekoliko godina žudi saznati; Što se događa kada sretnemo 'nepostojeću' savršenu partnericu koju smo odlučili pronaći?"
"'Ne znam' nije dobar odgovor, wook" rekao sam nakon nekog vremena."Ja znam. Želim da kupimo kuću gdje ćemo pronaći svoj mir i tišinu i gdje ćemo još dugo-dugo biti zajedno."
Ponovo se okrenula prema meni."Govoriš li ti to o vezanju?"
"Da."
Ustala je sa stolice, sjela pokraj mene na komadić pustinje u našoj kamp kućici i nježno me poljubila.
Nakon duge je stanke progovorila."Imaš li neko posebno mjesto na umu?"
Potvrdno sam kimnuo glavom."Osim ako nemaš ništa protiv, wook, mislim da bismo mogli pronaći kuću gdje ima puno više vode, a puno manje pijeska."
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Re: Most preko vječnosti
39.
Mjesecima smo se davili u bujici kataloga nekretnina, karata i lokalnih novina; dva smo tjedna letjeli u Meyersu u potrazi za savršenim mjestom za život, letjeli smo iznad gradića s imenima kao što su Slatki Dom, Sretni Kamp i Rododendron. No na kraju je ipak svanuo dan kad su prozori kamp kućice, čije je okvire činilo grmlje i stijenje i suha pustinjska kora, ugledali livade ukrašene proljetnim cvijećem, guste zelene šume, rijeku.
Dolina Little Appelgate, Oregon. Pogled se pružao trideset kilometara na sve strane s vrha našeg brijega, pogled koji je remetila tek pokoja kuća. Bilo je kuća, ali skrivenih drvećem i obroncima, a mi smo se osjećali kao da smo sami i blagoslovljeni tišinom; ovdje ćemo sagraditi naš dom.
Počet ćemo s malim domom; jednom sobom s potkrovljem dok pregovori s Poreznom upravom još budu trajali. Kasnije, kad se problem riješi, sagradit ćemo pravu kuću, odmah pokraj, a malenu ćemo prozvati kućom za goste.
Porezna uprava se borila sama sa sobom pokušavajući razmotriti moju najnoviju ponudu, a mjeseci su polako prelazili u godine. Ponuda je bila dječja, sve sam priznao, ništa nisam pokušao sakriti. Osjećao sam se poput stranca u tuđoj zemlji koji se ne snalazi sa stranom valutom. Dobio sam račun, ali nisam znao kako podmiriti dugovanja i zato sam iznio što sve posjedujem i zamolio Poreznu da od mene uzme sve što poželi.
Moja je ponuda prešla u ruke još jednog referenta u Los Angelesu koji je zatražio pravovaljanu izjavu o financijskom stanju. Dobio je ono što je tražio. Mjesecima nam se nije javljao. Slučaj su dodijelili novom referentu, ovaj puta ženi, koja je tražila najnoviju izjavu o financijskom stanju. Dobila ju je. Prošlo je još mjeseci. Još jedan referent, nova izjava. Referenti su dolazili i odlazili poput stranica na kalendaru.
U kamp kućici, Leslie je tužno podigla pogled s najnovijeg zahtjeva za najnovijom izjavom.
Čuo sam glasić jednak onom koji sam prije dvije i pol godine čuo u Madridu."Oh, Richie, kamo sreće da sam te poznavala prije nego si se uvalio u sve ovo! Izbjegli bismo ovaj nerješiv problem tt
"Sreli smo se onda kad smo se trebali sresti", rekao sam."Da smo se ranije sreli, to i sama znaš ili bih te uništio, ili bih pobjegao od tebe, ili ti ne bi imala dovoljno strpljenja za mene, ostavila bi me i to s vrlo dobrim razlogom. Ne bismo uspjeli; sam sam morao srediti svoj nered. Ne bih to više nikada ponovio, ali sada više nisam onaj isti, promijenio sam se."
"Zahvali se Stvoritelju", rekla je."Pa, sad sam tu. Ako preživimo ovo, obećavam ti, naša budućnost ni u čemu neće sličiti tvojoj prošlosti!"
Sat je otkucavao; Porezna nije primjećivala, a još manje je marila za činjenicu da su naši životi stali.
Stečaj, rekao je odvjetnik. Možda je bizarna teorija Johna Marquarta bila pravo rješenje. Doduše ne baš lijep svršetak, pomislio sam, ali privlačniji od truljenja, bolji od beskonačnog pisanja novih ponuda.
Pokušali smo razmotriti tu mogućnost, ali ipak se nismo mogli odlučiti za takvo rješenje. Stečaj. Potez očajnika, doista. Nikada!
Umjesto posjeta Rimu i Parizu i Tokyju, započeli smo gradnju na vrhu brda.
Dan nakon postavljanja temelja, dok sam bio u kupovini u gradu, pažnju mi je privukla posve nova ponuda u trgovačkom centru: Elektronski prijatelji.
"Leslie, znam da ćeš me smatrati luđakom", rekao sam kad sam se vratio u kamp kućicu.
Bila je prekrivena zemljom, od zatrpavanja rovova cjevovoda za solame ploče koje će biti smještene na vrhu brda, od upravljanja Bobcat bagerom za nanošenje zemlje, od uređivanja vrta, od nesebičnog poklanjanja brige i ljubavi ovom mjestu koje smo izabrali za svoj dom.
Tako je lijepa, pomislio sam, kao da su joj namjerno u kozmetičkom salonu stavili prašinu da joj naglasi obraze. Nije marila. Svejedno se odlučila istuširati.
"Znam da je razlog mog odlaska u grad bio kruh bez kojeg smo ostali" rekao sam,"i mlijeko i salata i rajčice, u slučaju da nađem dobre rajčice. Ali znaš li što sam umjesto toga kupio?"
Sjela je prije nego sam nastavio."Oh, ne. Richarde, nećeš mi sada reći da si kupio ... čarobni grah?"
"Kupio sam poklon svojoj dragoj!" rekao sam.
"Richarde, molim te! Što si kupio? Nemamo mjesta u kućici! Možeš li vratiti poklon?"
"Možemo ga vratiti ako želiš. Ali ne vjerujem da ti se neće svidjeti, zaljubit ćeš se na prvi pogled. Predskazujem: TVOJ um, i OVAJ stroj... "
"Kupio si stroj? U trgovini hranom? Koliko je velik?"
"Neka vrst namirnice. Zove se Apple (Jabuka)."
"Richarde, drago mi je da si toliko pažljiv, ali, jesi li siguran da u ovo doba godine trebamo jabuku?"
"Idi se istuširati i kad izađeš iz kupaonice, wook, vidjet ćeš čudo, ovdje, u našoj kamp kućici. Obećavam ti."
"Ali imamo još toliko toga za napraviti danas, a i nema dovoljno prostora... Je li velika?" Nisam izgovorio više niti jednu riječ. Šutio sam kao zaliven. Na kraju se nasmijala i otišla istuširati.
Ugurao sam kutije kroz usko predsoblje, pomaknuo pisaći stroj s police koju smo pretvorili u pisaći stol, knjige sam stavio na pod, zatim sam izvadio računalo iz snježnog pakiranja i stavio ga na mjesto na kojem je stajao pisaći stroj. Toster i mikser sam stavio u ormarić za metle kako bih na kuhinjskom stolu oslobodio mjesto za pisač. Za nekoliko su minuta dva disk drivea bila povezana, a monitor je svijetlio.
Program za obradu teksta ubacio sam u jedan drive. Upalio sam stroj. Disk je zujao, gotovo minutu uzdisao, zatim se umirio. Utipkao sam poruku, tipkom scroll je izgurao s monitora sve dok na ekranu nije ostao samo jedan svjetleći kvadratić.
Izašla je iz kupaonice, svježa i čista, kosu je sakrila ispod turbana koji je napravila uz pomoć ručnika.
"U redu, Richie, ne mogu podnijeti neizvjesnost! Gdje je?" Otkrio sam računalo koje se sakrivalo ispod kuhinjske krpe."Ta-da!"
"Richarde?" uzviknula je."Što je to?"
"Tvoje osobno ... RAČUNALO!"
Pogledala me iznenađeno. Ostala je bez riječi.
"Ti sada lijepo sjedni ovdje", pokazao sam joj,"i pritisni tipku na kojoj piše 'Control' i istovremeno slovo 'B'. To se zove 'Control-B'."
"Ovako?" upitala je.
Svjetlucajući je kvadratić nestao s ekrana, a njegovo je mjesto zauzela poruka:
DOBAR DAN, LESLIE!
JA SAM TVOJE NOVO RAČUNALO.
SRETAN SAM ŠTO Ml SE PRUŽILA PRILIKA UPOZNATI SE S TOBOM I SLUŽITI TI.
MISLIM DA ĆEŠ ME ZAVOLJETI.
TVOJ NOVI APPLE.
HOĆEŠ LI POKUŠATI NAPISATI NEŠTO IZA MOJE PORUKE?
"Baš je sladak", rekla je.
Ispisala je probnu rečenicu: A SADA JE TRENUTAK DA SVI DOBRI LJUDI DIĐU K
"Pogriješila sam."
"Pomakni cursor na mjesto desno od pogreške, zatim pritisni lijevu strelicu." To je učinila i pogreška je nestala.
"Imaš li upute?"
"Sam će te podučavati. Pritisni dvaput tipku escape, zatim nekoliko puta slovo M i prati što će ti ekran reći... "
Bile su to posljednje riječi koje sam s Leslie izmijenio u sljedećih deset sati. Kao u transu je sjedila ispred stroja, upoznavala je sustav. Zatim je utipkala spisak svega što moramo upamtiti, plan izgradnje, listu zamisli; na kraju je tražila odgovor.
Računalo nije ništa ispisalo na papiru sve dok nije završila s unosom i dok sve nije bilo spremno za pisač; niti jedno drvo nije umrlo zbog pogrešaka u tipkanju.
Wookie," viknula je, poslije ponoći,"ispričavam se. Zaista mi je žao."
"U redu je", odgovorio sam."Zašto ti je žao?"
"Pomislila sam da si lud, da nam samo još to treba, velika elektronska igračka da nas štiti od kiše, ali nisam ništa rekla zato što se radilo o tvom poklonu. Bila sam u krivu! Tako je ... " Pogledala me, potražila riječ koja se pojavila u središnjem kvadratu;"... organiziran! Promijenit će nam živote!"
Toliko su je očarale moći računala da sam je više nego jedanput, u danima koji su uslijedili, morao zamoliti da mi samo na nekoliko minuta prepusti tipkovnicu. 1 ja sam želio učiti.
"Jadničak moj", rekla je odsutno dok je tipkala."Naravno da i ti želiš učiti. Samo još nekoliko minuta ... "
Minute su se pretvorile u sate, dane; a ja sam odbijao mogućnost da je ometem. Uskoro sam ponovo otišao u posjetu trgovini Elektronski prijatelji, donio sam drugo računalo. Za ovo smo prenosivi stolić morali staviti u najprazniji kutak kamp kućice koju smo pretvorili u pravi ured.
Čuda, računala su prava čuda, ali i kompasi koji nas vode kroz zamisli i programe i planove i strategije koje zahtijevaju pažnju. Povrh svega, mogli su proizvesti financijske izjave prije nego Porezna stigne trepnuti; pritiskom samo jedne tipke mogli smo ih zatrpati izjavama.
Do trenutka kad smo završili izgradnju kućice, oboje smo postali stručnjaci u radu na našim malim napravama. Prilagodili smo ih osobnim zamislima, komponente smo također prilagodili svojim potrebama, ugradili smo dodatnu memoriju, elektroniku kako bismo ih povezali s telefonskim linijama velikih kompjutorskih središta smještenih daleko od našeg malog doma.
Tjedan dana nakon što smo se uselili u našu malu kuću na vrhu brda, računala su radila šest sati dnevno, jedno do drugog, na svojim radnim stolovima u kutu spavaće sobe koji smo pretvorili u ured.
Naš se rječnik promijenio.
"Čim ga pokrenem, smrzne se, wookie! Pokazala mi je monitor pun smeća."Je li ti se to ikada dogodilo.?"
Kimnuo sam glavom pun razumijevanja."Da. Problem je ili u disketi ili u disketnoj jedinici", rekao sam."Ne. Možda i u 80-karakternom prikazu. Resetiraj ga s kontrolnom tipkom, ako možeš, ili ga snimi na moju disketu. Ako radi na mom računalu, znači da problem nije u ploči, već u tvojoj disketi. Možda se poremetila brzina disketne jedinice što je pojelo disketu, no nadam se da to nije to, ali, svejedno, popravit ćemo ga."
"Mislim da se ne radi o disketi zato što bih u tom slučaju dobila ispis I/O pogreška", rekla je namrgođeno."Moram jako paziti na sve što može uzrokovati pad sustava, ili će mi se računalo samo uništiti. Na primjer, moram paziti kako ga dodirujem ... "
Zatim smo čuli nevjerojatan zvuk, škripu guma na kamenom prilazu kući. Tu, gore, na našem strmom i zabranjenom prilazu, prošavši pokraj naših pet oznaka: Zabranjen prolaz svima i u bilo kojem slučaju, ispred naše se kuće zaustavio automobil.
Iz njega je izašla žena s papirima u rukama, drznula se zaviriti u našu intimu.
Odlučno sam ustao od računala, izjurio kroz vrata i zaustavio je prije nego je uspjela napraviti pet koraka.
"Dobro jutro", rekla je ljubazno svojim čistim britanskim naglaskom."Nadam se da vas ne ometam ... "
"Ometate nas", zalajao sam."Jeste li možda, kojim slučajem, primijetili oznake! One o ZABRANJENOM PROLAZU?"
Ukočila se poput golubice koja se sučeljava s vrhom cijevi lovačke puške.
"Samo sam vam željela reći namjeravaju posjeći sve drveće i ne zasaditi novo!" Okrenula se prema automobilu u potrazi za sigurnim skrovištem.
Leslie je izletjela iz kuće kako bi je zaustavila.
"Oni ... tko su to oni?" upitala je."Tko namjerava posjeći sve drveće?"
"Država", uznemireno je odgovorila žena gledajući preko Leslienog ramena, u mene,"Uprava za prirodna bogatstva. Njihova je odluka protuzakonita, ali svejedno neće odustati od svojih namjera zato što ih nitko neće pokušati zaustaviti!"
"Uđite", rekla joj je Leslie nakon čega mi je glavom pokazala 'Sjedi' kao da sam obiteljski pas čuvar."Molim vas, izvolite, uđite. Mislim da bismo trebali porazgovarati o tome."
I tako je to bilo, zauzevši obrambeni stav susreo sam Udruženje aktivista bio je to susret kojem sam se opirao otkad sam prohodao, možda sat vremena nakon što sam se po prvi puta osovio na svoje noge.
Mustra- Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011
Strana 1 od 2 • 1, 2
Strana 1 od 2
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|