Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Most preko vječnosti

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

Most preko vječnosti - Page 3 Empty Most preko vječnosti

Počalji od Mustra Sub Apr 21, 2018 1:50 pm

First topic message reminder :

Most preko vječnosti - Page 3 334_bi10

Ako ste ikad osjećali da ste sami u svijetu stranaca, da vam nedostaje netko koga nikada niste sreli, poruku svoje ljubavi naći ćete u “Mostu preko vječnosti”... Mi smo most preko vječnosti koji se nadvija iznad mora i upušta u pustolovine zbog užitaka, živimo misterije zabave radi, sami biramo katastrofe, trijumfe, izazivamo nevjerojatne događaje, ispitujemo sebe, opet i opet, učimo voljeti, i volimo i volimo...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Most preko vječnosti - Page 3 Empty Re: Most preko vječnosti

Počalji od Mustra Sub Apr 21, 2018 2:14 pm

Most preko vječnosti - Page 3 4bbaa4b9518983ccde58d25711e83f0b



40.

Denise Findlayson nas je ostavila s gomilom papira i vrtlogom prašine na prilazu i osjećajem mračne depresije. Zar nisam već imao dovoljno problema s državom, nego je morala odlučiti uništiti predio koji nas okružuje?
Namjestio sam jastuke na krevetu oko sebe, pročitao prvih par redaka izvještaja Uprave pod naslovom; Ekološka procjena u vezi prodaje debala i uzdahnuo."Ovo izgleda jako službeno, wookie: čini se da smo izabrali pogrešno mjesto za izgradnju našeg doma. Što kažeš da prodamo kući i preselimo se sjevernije. Idaho, možda? Montana?"
"čini mi se da u Idahu obavljaju površinske kopove, jesam ii u pravu?" upitala je i ne podigavši pogled s dokumenta koji je držala u ruci."A Montana je poznata po rudnicima uranija i radioaktivnom divljem bilju?"
"Imam osjećaj da mi pokušavaš nešto reći", rekao sam."Zašto ne bismo, sada i ovdje, na ovom krevetu, otkrili sve karte i rekli sve što nam je na pameti?"
Odložila je stranicu sitno pisanog vladinog dokumenta."Moj je prijedlog da ne bježimo, prije nego otkrijemo što se događa, osim ako ti osjećaš da ne možeš ostati. Zar ti nikada nije palo na pamet boriti se protiv nepravde?"
"Nikada! Pa znaš to. Ne vjerujem u nepravdu. Sami privučemo svaki događaj u svoje živote, svaki... zar se ne slažeš?"
"Možda", odgovorila je."Zašto si ti onda ovaj problem privukao sebi, što misliš, država odlučuje posjeći šumu dan nakon što smo se uselili u naš dom? Da bismo imali od čega pobjeći? Ili da naučimo nešto?"
Mudra je ljubavnica ponekad pravi užitak, pomislio sam, ali ponekad i napor.
"Što bismo mogli naučiti?"
"Ako želimo, možemo promijeniti svijet oko sebe", rekla je,"kolika je naša snaga i moć, koliko dobra možemo donijeti, zajedno." Utihnuo sam. Bila je spremna dati život kako bi promijenila svijet, kako bi okončala ratove, ispravila nepravde s kojima se svakodnevno susretala. I sve što je odlučila promijeniti, promijenila je.
"Zar ti nije dosta društvenog aktivizma? Zar nisi rekla: 'Nikad više'? "
"Jesam", rekla je."Mislim da ono što sam dala društvu vrijedi za sljedećih deset života i nakon što su mi oteli KVST, zaklela sam da ću se kloniti borbe za pravdu do kraja ovog života. Ali, postoje trenuci ... "
Osjetio sam da nije željela reći ono što joj je bilo na pameti, da je tražila riječi kako bi predložila nešto što joj je do toga trenutka bilo nezamislivo.
"S tobom mogu podijeliti sve što sam naučila", rekla je,"ali ne i ono što znam. Ako želiš otkriti i naučiti sve o borbi za dobro i zamijeniti svoje bjegove novim saznanjima, spremna sam odreći se svoje mirovine. U meni nema ni trunka sumnje: ako doista želimo spriječiti državu da posiječe drveće koje neće ponovo narasti, uspjet ćemo. Ako se radi o protuzakonitoj odluci, spriječit ćemo državu.
A ako se službena odluka slaže sa zakonom, uvijek se možemo preseliti u Idaho."
Nije bilo ničega što me je manje zanimalo od zadatka da prisilim državu na promjenu. Mnogi ljudi uspiju protratiti svoje živote pokušavajući. I na kraju, ako pobijedimo, postići ćemo da birokracija ne učini nešto što od početka nije smjela. Zar ne postoje pozitivnije i korisnije stvari koje se mogu učiniti od traćenja vremena u pokušajima da se državni službenici prisile da se pridržavaju zakona?
"Prije nego se preselimo", rekao sam,"možda bismo se, na brzinu, mogli uvjeriti kako se njihove namjere ne kose sa zakonom. Iskoristit ćemo naše elektronske prijatelje i otkriti sve što možemo. Ali, moja draga, siguran sam da nećemo saznati da vlada Sjedinjenih Američkih Država krši vlastite zakone."
Je li osmijeh koji mi je uputila bio 'sladak' ili 'pun gorčine'?"Sigurna sam", rekla je.
Tog su poslijepodneva naša računala, sakrivena u šumi, brzinom svjetlosti postavljala pitanja računalu u Ohiju koje ih je prosljeđivalo u San Francisco odakle su nam stizali odgovori: Federalni zakoni zabranjuju prodaju i sječu neregenerativnih šuma koje su javno dobro. I sažeci osamdeset i dva takva slučaja.
Jesmo li se, preselivši se u krhku šumu u južnom Oregonu, iznenada našli na mjestu zločina neposredno prije nego se dogodilo silovanje i umorstvo?
Pogledao sam Leslie, prihvatio njezinu neizrečenu odluku. Nismo mogli ignorirati zločin koji se trebao dogoditi.
"Kad budeš slobodna", rekao sam sljedećeg dana dok smo sjedili i promatrali naše sjajne monitore. Operater naših računala obraćao nam se svojim jezikom; zamolio nas je za pozornost i u istom dahu da ne odgovaramo krivom tipkom ako ne želimo da sve što smo tijekom jutra radili i napravili netragom nestane.
Trenutak kasnije podigla je pogled s monitora."U redu.""Misliš li da nas je sama šuma privukla sebi?" upitao sam."Misliš li da je telepatijom prizivala pomoć, da su drveni bogovi i dobri duhovi biljaka i divljih životinja isplanirali na stotine slučajnosti kako bi nas doveli ovamo da se za njih borimo?"
"Baš si to poetično rekao", rekla je."To je najvjerojatnije istina." Vratila se poslu.
Sat vremena kasnije nisam mogao ostati tiho."Kad budeš slobodna ..."
Nekoliko je sekundi kasnije njezina disketna jedinica počela zujati, glasno obznanivši da je počela pohranjivali podatke."Može."
"Kako mogu to činiti?" upitao sam."UPD je odlučila uništiti zemlju koju je zakonom obvezna štititi! To je kao ... crni medvjed, on ubija drveće!"
"Jedna stvar koju ćeš, sigurna sam, naučiti, wookie", rekla je."Vlade gotovo da i nemaju sposobnost predviđanja, a posjeduju beskonačan kapacitet za glupost, nasilje i destrukciju. Ne baš, ali gotovo da je beskonačan. Ne baš, odnosno ono što ih sprječava da budu beskonačno i nevjerojatno glupi jesu ljudi koji se povremeno razljute i zapriječe im put."
"To ne želim naučiti", rekao sam."Molim te, želim naučiti da je država mudra i predivna i da građani ne moraju trošiti svoje slobodno vrijeme kako bi zaštitili sami sebe od izabranih vođa.""Kamo sreće ..." rekla je i nastavila lutati daleko ispred mene putem na kojem smo se našli. Zatim se okrenula kako bi se suočila sa mnom."Ovo neće biti lako. Nije u pitanju šuma, već ogromna zarada, puno novaca, golema moć."
Na moj je stol položila savezni dokument."UPD dobiva veliki kapital od drvnih kompanija. One plaćaju ured da prodaje drveće, ne da ga čuva. 1 zato, nemoj misliti da ćemo tek lako odšetati do okružnog direktora, ukazati mu na prekršene zakone i da će nam na to odgovoriti: 'Bože, ispričavamo se i obećavamo da se tako nešto više nikada neće ponoviti.' Bit će ovo duga i iscrpljujuća borba. Šesnaest sati dnevno i sedam dana tjedno, moral ćemo toliko raditi ako želimo pobijediti. I zato mislim da ne bismo trebali ništa započinjati ako mislimo da nećemo istrajati do kraja. Ako želiš odustati, reci i odustat ćemo."
"Ionako ne možemo izgubiti", rekao sam otvarajući novu bazu podataka u računalu."Sve dok mi Porezna može oteti najobičniji nacrt knjige iz računala, nema smisla da ih pišem. Ali zato mogu napisati savršeno prosvjedno pismo zbog prodajo drveća! Država neće morati oteti ono što napišem ... poslat ćemo im, preporučeno. Sučeljavanje državnih ureda, već vidim naslove: prije nego Porezna odluči hoće li mi oduzeti novac, potrošit ću ga na borbu protiv UPD-a!"
Nasmijala se."Ponekad ti vjerujem. Možda ne postoji nešto što nazivamo nepravdom."
Naši su se prioriteti izmijenili. Svi su ostali poslovi stali dok smo se pripremali za borbu i proučavali sav raspoloživi materijal. Naši su radni stolovi, kuhinjski stol i elementi i krevet bili zatrpani tisućama stranica o upravljanju šumama, podržanim/odbačenim prijedlozima, zemlji koja erodira, regeneraciji osjetljivih dobara, zaštiti voda, evoluciji klimatskih uvjeta, ugroženim vrstama, socijalnoj ekonomiji upravljanja šumama u relaciji s anadromnim selicama na marginalnim mjestima, zoni obalne zaštite, koeficijentu transfera topline u granitnom tlu, i zakona, zakona, zakona. Pravne knjige. Savezni zakon o zaštiti okoliša. Savezni zakon o zaštiti i upravljanju zemljom, Zakon o ugroženim vrstama, NHPA, FWPCA, AA, CWA, DOI 516M. Zakoni su putem naših prstiju postupno sa stranica prelazili u računala; ispisivani elektronima, šifrirani i pohranjeni u dosjeima i na disketama čije smo duplikate pohranili u trezore banaka za slučaj da se nešto dogodi nama ili kući u kojoj smo radili.
Kad smo sakupili dovoljno informacija s kojima smo mogli privući sljedbenike, počeli smo se susretati sa susjedima. Pridružili su nam se Denise Findlayson i Chant Thomas koji su se do našeg dolaska borili gotovo potpuno sami. Zajedno smo tražili pomoć drugih.
Većina je ljudi u dolini oklijevala. Nisu nam se željeli pridružiti... u potpunosti ih razumijem!
"Nitko nikada nije uspio spriječiti državu da proda drveće", odgovarali su nam."Ne postoji način da spriječimo UPD da siječe što god poželi."
Pa ipak, kad su saznali sve što smo i mi otkrili, da je sječa šuma i pretvaranje šumovitih krajeva u golet protuzakonito, našli smo se na čelu organizacije po imenu SPASITE ŠUMU koja je brojila više od sedam stotina članova. Naše je privatno skrovište sakriveno u divljini postalo stožer, naša mala planina mravinjak, dok su radnici dolazili i odlazili i donosili i unosili sva otkrića u računala.
Otkrio sam novu i nepoznatu Leslie: u potpunosti usredotočenu na posao; bez osmijeha, bez intimnih izljeva, jednosmjernu, predanu i usredotočenu na borbu.
Nekoliko nam je puta rekla:"Emocionalni apeli neće biti učinkoviti: 'Molimo vas da ne siječete prekrasno drveće, ne uništavajte prirodu, nemojte dozvoliti da životinje uginu.' UPD-u to ništa ne znači. A ni nasilje: 'Drveće ćemo prekriti bodljikavom žicom, a u vas ćemo pucati ako pokušate ubiti drveće.' To znači da će svejedno sprovesti svoje namjere, ali uz pomoć vojske koja će ih štititi.
Pravni je put jedini način zaustavljanja države. Kad budemo poznavali zakonske propise bolje od njih i kad budu znali da im se možemo suprotstaviti na sudu i pobijediti, kad budemo mogli dokazati da krše savezne propise, sječa i prodaja drveća će prestati."
Pokušali smo pregovarati s UPD-om."Ne očekuj suradnju", rekla je."Možda samo laži, uglađenost, obranu, ne-radimo-to-više. Ali pregovori su s njima neizbježni." 1 bila je u pravu, sve što je rekla, obistinilo se.
"Leslie, ne mogu vjerovati ovom odgovoru! Jesi li pročitala? Direktor UPD-ovog ogranka Medford sjedio je i govorio nam. Snimili smo mu glas! Slušaj:
RICHARD: Pokušavate li vi to meni reći da trebate mnoštvo potpisa ljudi koji su se pridružili prosvjedu, ljudi koji su protiv sječe, ili da vam uopće neće biti važno što ljudi imaju za reći?
DIREKTOR: Ako pitate mene osobno, mislim da to neće imati nikakvog utjecaja.
RICHARD: Znači li to da nema veze hoćete li dobiti četiristo ili četiri tisuće potpisa ...
DIREKTOR: Već smo primali takve peticije. Ne, neće imati nikakvog utjecaja.
RICHARD: Kada bi skupili četrdeset tisuća potpisa, kada bi cjelokupno stanovništvo Medforda, država Oregon, prosvjedovalo zbog prodaje, bi li vam to išta značilo?
DIREKTOR: Ne.
RICHARD: Kada bi prosvjedovali i inženjeri šumarstva, biste li njih poslušali?
DIREKTOR: Ne. Ne zanima me prosvjed javnosti.
RICHARD: Zanima nas zašto ste toliko sigurni da su vaše namjere opravdane bez obzira na prosvjed javnosti?
DIREKTOR: Pa, bez obzira na sve, ustrajat ćemo.
RICHARD: Jeste li ikada odustali od prodaje drva zbog prosvjeda javnosti?
DIREKTOR: Ne. Nikada.
Jedva da je trepnula. Netremice je promatrala monitor."Dobro. Pohrani to pod Nedostatak dobre vjere. To je disketa dvadeset i dva, poslije Prodaja krši Savezni zakon o zaštiti okoliša "
Rijetko je iskazivala svoju ljutnju prema našim neprijateljima. Pohranila je dokaz, spremila ga u dosjee. Pripremala je parnicu za sud.
***
"Što bi bilo da smo vidoviti", jednom sam je upitao,"i da znamo kako i kada će direktor umrijeti? Da znamo je li mu preostalo još samo dva dana života hoće li se prekosutra na njega sručiti tona debala iz kamiona i zgnječiti ga? Bi li to išta značilo, bi li to promijenilo naš sadašnji stav prema njemu?"
"Ne", odgovorila je.
Novac koji je Porezni ured odbio uzeti iskoristili smo za opunomoćena istraživanja: Preliminarno istraživanje o kvaliteti vode rječice Grouse, vodenih klanaca, isušivanog rukavca Mule i klanca Hanley rijeke Little Appelgate i razvoda rijeke Beaver u okrugu Jackson, država Oregon; Izvješća o očekivanim učincima dogovorenih aktivnosti sječe šuma unutar predloženog područja rječice Grouse za prodaju drva na anadromne ribe i habitate; Ekonomski pregled prodaje drva u području rječice Grouse.
S vremena na vrijeme bismo stali na vrh našeg malog brda i promatrali šumu. Nemoguće ju je ubiti, baš kao ni planine, tako smo razmišljali. Sada smo je promatrali kao krhku obitelj biljaka i životinja koje žive zajedno u skladu, balansiraju na vrhu kružne pile, naginju prema istrebljenju zbog glupe sječe.
"Drži se, drveće", vikali bi prema šumi."Drži se! Ne brini! Zaustavit ćemo ih, obećavamo!"
A bilo je i trenutaka kad ništa nije išlo onako kako treba, kada bismo na tren podigli pogled s naših računala i pogledali šumu kroz prozor."Dajemo sve od sebe, drveće", u tim bismo trenucima promrmljali.
Računala Apple su za nas bila isto što i Coltovi revolverašima. UPD da je javnosti trideset dana da se pripremi za prosvjed zbog prodaje drveća prije nego strojevi uđu u šumu i unište je. Očekuje da će primiti dvije do deset tisuća osjećajnih stranica od građana koji mole da se sačuva dobro. Od nas, od naše organizacije i njihovih računala primili su šesto stranica činjenica, dokumentiranih incidenata i primjera kao dokaz, povezanih u tri toma. Kopije smo poslali senatorima, zastupnicima i medijima.
Bila je to dvadeset mjeseci duga bitka protiv Uprave za prirodna dobra.
Sve sam avione prodao. Po prvi put u životu, otkad sam odrastao, prošli su tjedni, zatim mjeseci, bez jednog jedinog leta, bez i jednog jedinog iskustva iznad zemlje. Umjesto da promatram svijet iz tih predivnih, slobodnih naprava, gledao sam u njih prisjećajući se koliko su mi značili, koliko mi je letenje značilo. Znači tako je to kad si Zemljanin, zaključio sam. Grf!
Zatim, jedne srijede, država je povukla svoju odluku o prodaji. Leslie je u to bila sigurna, a ja sam ostao zapanjen i bez riječi.
"Sama se prodaja kosi s dovoljnim brojem propisa i zakonskih procedura koje je propisala UPD da prijedlog ne može biti odobren", izjavio je tisku pomoćnik državnog direktora Uprave prirodnim dobrima države Oregon."Kako bismo se pridržavali naših propisa, nemamo izbora, već moramo povući prijedlog o prodaji i odbiti sve ponude,"
Direktor lokalnog UPD-a nije poginuo pod deblima. On i njegov okružni upravitelj dobili su premještaj izvan države, u drugi odsjek birokracije.
Slavlje zbog naše pobjede bilo je dugo dvije rečenice.
"Molim te, nikada ne zaboravi ovo", Leslie mi je rekla ostavivši računalo da se odmori po prvi puta od početka bitke. " Ne možete protiv gradskog parlamenta je državna propaganda. Kad se ljudi odluče suprotstaviti gradskom parlamentu, tek nekoliko ljudi protiv nečega toliko velikog što nanosi nepravdu, ne postoji ništa - ništa! što ih može zaustaviti na putu do pobjede!"
Zatim se srušila na krevet i spavala tri dana
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Most preko vječnosti - Page 3 Empty Re: Most preko vječnosti

Počalji od Mustra Sub Apr 21, 2018 2:14 pm

Most preko vječnosti - Page 3 4ba85d43c334984615f9c58ff60c6e70


41.

Negdje u sredini borbe protiv UPD-a, sat Porezne je otkucao ponoć, ali nečujno. Porezna uprava je uspjela odugovlačiti s odlukom gotovo četiri godine, prošla je godina dana otkad sam stekao pravo da svoj dug u iznosu od milijun dolara riješim uz pomoć stečaja.
Dok je bitka protiv UPD-a bjesnila, nismo imali vremena razmišljati o stečaju; kad je prosvjed uspješno završio, nismo mogli razmišljati ni o čem' drugom.
"Zar to ne bi bilo zabavno, mali moj wook" rekao sam pokušavajući po četvrti put napraviti pitu od limuna kakvu je radila njezina mama."Sve bismo izgubili. Morao bih početi ispočetka." Postavljala je stol za večeru."Ne bi", rekla je. "Pravilnik o stečaju kaže da ti se moraju osigurati 'sredstva da nastaviš s radom.' A osim toga, postoji i zagarantirani minimum, što znači da ne bi tako brzo umro od gladi."
"Zaista? Mogli bismo zadržati kuću? Mjesto u kojem bi mogli živjeti?" Razvukao sam tijesto za pitu i istovremeno u pomoć dozivao božicu korica za pite.
"Ne, kuću ne. Niti kamp kućicu."
"Mogli bismo živjeti na drveću."
"Ne bi bilo tako loše. Mary Glumica ima nešto ušteđevine, ne zaboravi; ona neće propasti. Ali kako bi se ti osjećao autorska prava za knjige njih bi također izgubio! Kako bi se osjećao kada bi netko otkupio prava i ne bi ga bilo briga, kada bi netko snimao trećerazredne filmove bazirane na tvojim predivnim knjigama?"
Koru sam gurnuo u pećnicu."Preživio bih."
"Nisi mi odgovorio na pitanje", rekla je."Ne trudi se. Bez obzira na to kakav bih odgovor dobila, znam kako bi se osjećao. Morali bismo živjeti skromno, štedjeti svaki cent i nadati se da će nam dozvoliti da ponovno otkupimo prava za knjige."
Gubitak prava na knjige oboje nas je proganjao. Osjećali smo se kao da našu djecu dajemo na dražbu i prepuštamo ih najboljem ponuđaču. Pa ipak, ako proglasim stečaj, izgubit ću ih i doći će do dražbe.
"Ako proglasim stečaj, država dobiva trideset do četrdeset centi na svaki dolar koji joj dugujem, a mogla je dobiti sve. UPD pokušava progurati protuzakoniti prijedlog o prodaji šume, ne uspijeva, i na to je država potrošila cijelo bogatstvo. Ako se nama sve ovo dešava, wookie, ako smo svjedoci tek jednog dijela, koliko milijuna dolara država uzalud troši drugdje? Kako država može tako uspješno griješiti?"
"1 ja sam se isto pitala," rekla je,"dugo-dugo sam razmišljala o tome. Konačno sam došla do jedinog mogućeg odgovora."
"A on je?"
"Praksa", rekla je."Predana, beskompromisna vježba."
Odletjeli smo u Los Angeles, našli se s odvjetnicima i računovođama kako bismo posljednji puta pokušali postići nekakav dogovor.
"Žao mi je", rekao je John Marquart,"jedino do čega možemo doći jest njihovo računalo. Ne postoji živo biće koje bismo mogli natjerati da nam odgovori na pisma ili uzvrati telefonski poziv.
Računalo nam šalje formulare. Nedavno smo primili obavijest da je novi referent preuzeo slučaj, gđa/gđica Faumpire. Ona je dvanaesta po redu. Kladim se da će tražiti financijsku izjavu."
Tako predvidivo, pomislio sam. Prisiljavaju me da predam zahtjev za stečaj. Pa ipak, siguran sam da ne postoji nepravda; znam da nam je poklonjen život kako bismo učili i zabavljali se. Sami privlačimo probleme kako bismo se testirali, kako bismo ispitali vlastite moći protiv njih ... kada ne bih imao svih tih problema, imao bih neke druge, jednako izazovne. Nitko ne završava školu bez testova. Ali u testovima se obično nalaze neočekivani odgovori, a s vremena na vrijeme jedini je prihvatljivi odgovor onaj krajnji.
Jedan se od pravnih savjetnika namrgodio."Radio sam za Poreznu upravu u Washingtonu kad je propis kojim se želite okoristiti. Zakon o oprostu dugovanja saveznih poreza zbog stečaja, predložen u Kongresu", rekao je."Poreznoj se zakon nije nimalo sviđao, a kad je prihvaćen, zakleli smo se da ćemo svaku osobu, koja se poželi njime okoristiti, natjerati da požali."
"Ali, ako je to zakon," rekla je Leslie,"kako možete spriječiti ljude da se njime okoriste ..."
Odmahnuo je glavom."Ja vas samo upozoravam. Zakon ili ne, Porezna će vas proganjati; proganjat će vas u svakoj mogućoj prilici."
"Ali oni žele da odem u stečaj", rekao sam,"kuko nitko od njih ne bi bio odgovoran!"
"I to je najvjerojatnije istina."
Pogledao sam Leslie, napetost se nazirala na njezinom licu."K vragu i Porezna", rekao sam.
Kimnula je glavom iskazavši slaganje sa mnom. Četiri izgubljene godine su dovoljne. Želimo da nam vrate živote."
Odvjetniku zaduženom za stečaj donijeli smo popis svega što posjedujem: kuću, kamionet, kamp kućicu, bankovne račune, računalo, odjeću, automobil prava na svaku knjigu koju sam napisao. Sve ću izgubiti.
Odvjetnik je u sebi pročitao listu, zatim rekao: "Sud neće zanimati koliko pari čarapa ima, Leslie."
"U mojem pravilniku o stečaju piše da se sve mora navesti", rekla je.
"Ali to ne znači da se moraju navesti i čarape."
Zatočeni u limbu od strane nadutih Kiklopa po imenu Porezna uprava s jedne strane, s druge strane napadnuti motornom pilom Uprave prirodnim dobrima, borili smo se protiv jednog čudovišta, ili protiv oba istovremeno, četiri godine uzastopce.
U našim životima nije bilo priča, knjiga, scenarija, filmova, televizije, glume, produkcija nije bilo ničeg od života koji smo nekoć živjeli, prije nego smo se u potpunosti posvetili borbi protiv države.
Cijelo to vrijeme, tijekom najtežih i najstresnijih trenutaka naših života, dogodilo se nešto neobično ... bili smo sve sretniji, sretniji nego što smo ikada zajedno bili.
Budući da smo preživjeli test u kamp kućici, bez problema smo zajedno živjeli u maloj kući koju smo sagradili na brijegu. Niti u jednom jedinom trenutku nismo bili razdvojeni duže od vremena koliko nam je bilo potrebno da odemo do grada po hranu.
Znao sam da zna, ali svejedno sam joj sve češće ponavljao da je volim. Hodali smo zagrljeni po gradskim pločnicima poput zaljubljenog para, ruku pod ruku po šumi. Ne znam da li bih prije nekoliko godina povjerovao, da ću biti nesretan ako je ne budem mogao dodirivati dok šetamo.
Činilo se kao da nam se brak razvija obrnutim redoslijedom umjesto da se postupno hladimo i udaljavamo jedno od drugog, postajali smo sve bliži i topliji.
"Obećao si mi dosadu", s vremena na vrijeme bi me podsjetila.
"Što se dogodilo s mojim gubitkom poštovanja?" zahtijevao sam.
"Ubrzo će nam postati dosadno", rekli bismo jedno drugom. Ono zbog čega smo nekoć strahovali, preraslo je u luckaste šale koje bi nas do suza nasmijale.
Dan za danom, sve smo se bolje upoznavali, a naše su čuđenje i sreća koje smo osjećali zato što smo zajedno, sve više i više rasli.
Moralno, vjenčali smo se onog dana kad je naš pokus započeo, kad smo odlučili da ćemo biti isključivi partneri jedno drugom, kad smo prihvatili rizičnu mogućnost da smo srodne duše.
Zakonski, još uvijek smo bili samci. Bez ceremonija vjenčanja prije nego sredite problem s Poreznom, Marquart nas je upozorio. Bez braka, molim vas. Neka Leslie ostane slobodna inače će se i ona, zajedno s tobom, naći u živom pijesku.
Proglasili smo stečaj, riješili problem s Poreznom i postali slobodni da se konačno zakonski obvežemo.
Matični ured sam pronašao u telefonskom imeniku pod Spajanje i sjedinjenje, i sam se čin desio u skladu s popisom stvari koje moramo učiniti posljednje subote našeg boravka u Los Angelesu.
09:00 spremanje stvari i odjavljivanje iz hotela
10:00 veletrgovina, sunčane naočale, bilježnice, olovke
10:30 vjenčanje
U sumnjivom predvorju odgovorili smo na pitanja koja nam je matičarka postavila. Kad je čula Leslieno ime, podigla je glavu i zaškiljila.
"Leslie Parrish. Ime mi je poznato. Jeste li poznali?"
"Ne", odgovorila je Leslie.
Žena je ponovo zaškiljila, slegnula ramenima i natipkala ime na obrazac.
Na kućištu njezinog staromodnog pisaćeg stroja stajala je natipkana rečenica: Kršćani nisu savršeni, već zaboravljeni i pričvršćen na zid, stajao je drugi znak; PROSTOR ZA PUŠENJE, Ured je bio ispunjen cigaretnim dimom, pepeo je pokrivao radni stol i pod.
Pogledao sam Leslie, zatim kratko u strop i uzdahnuo. Uz telefonski broj nije stajalo upozorenje, bez riječi sam joj rekao, da će mjesto biti tako sumnjivo.
"A sada, možemo vam ponuditi običan vjenčani list", rekla je matičarka."Košta tri dolara. Ili poseban, sa zlatotiskom. Košta šest dolara. Ili deluxe, sa zlatotiskom i šljokicama po sebi. Košta dvanaest dolara. Koji želite?" Primjerak svakog se nalazio na plutanoj oglasnoj ploči.
Pogledali smo se i jedva zadržavši smijeh bez riječi smo kimnuli glavom. Korak koji smo poduzeli bio je pred zakonom vrlo značajan.
U istom smo trenutku izgovorili: OBIČAN.
"Običan će biti dovoljan", rekao sam. Ženi je bilo svejedno Običan je i jednostavan vjenčani list stavila u pisaći stroj, brzinom svjetlosti upisala podatke, potpisala se, viknuvši dozvala svjedoke i okrenula se prema nama.
"A sada bih vas zamolila da se potpišete ovdje ..."
Potpisali smo se.
"Fotografiranje košta petnaest dolara ..."
"To možemo preskočiti", rekao sam."Ne trebaju nam fotografije."
"Petnaest dolara pristojbe za kapelicu ..."
"Bilo bi nam draže kada ne bismo morali prolaziti kroz ceremoniju. Nikakvu."
"Ne želite ceremoniju?" upitno nas je pogledala, zatim slegnula ramenima."U redu. Proglašavam vas mužem i ženom."
Gotovo u sebi je zbrojila sva dugovanja."Pristojba za svjedoke ... okružna pristojba ... pristojba za registraciju ... sve zajedno trideset i osam dolara, gospodine Bach. A ovo je omotnica za donaciju, naravno, po želji."
Leslie je izvadila gotovinu iz svog novčanika, trideset i osam dolara i pet dolara za omotnicu. Novac je dala meni, a ja sam ga predao gospođi koja nas je vjenčala. Potpisivanje smo zgotovili, predala nam je vjenčani list, i moja supruga i ja smo izašli van što smo brže mogli.
U prometnoj vrevi grada izmijenili smo prstene, otvorili prozore kako bismo se riješili cigaretnog smrada koji nam se uvukao u odjeću. Prvih minutu i pol našeg formalnog braka ispunio je smijeh.
Njezine su prve riječi, prve su riječi moje zakonske supruge bile;"Zaista znaš oboriti curu s nogu."
"Nemoj tako. Promotri cijeli događaj s druge strane, gospođo Parrish-Bach", rekao sam."Ovo su bili nezaboravni trenuci, zar ne? Ne vjerujem da ćemo zaboraviti dan našeg vjenčanja.""Nažalost ne", nasmijala se."Oh, Richarde, ti si najromantičniji ..."
"Za četrdeset i tri dolara ne možeš kupiti pravu romancu, moja draga. Prava romanca se dobiva s deluxe vjenčanim listom; onim šljokicama koje moraš posebno platiti. Znaš da moramo paziti na svaki cent."
Kratko sam je promatrao."Osjećaš li se drukčije sada? Osjećaš li se kao da si tek sada u pravom braku?"
"Ne. A ti?"
"Malo. Nešto je drukčije. Ono što smo učinili maloprije, u onoj pušionici, nešto je što naše društvo prepoznaje kao Pravu stvar. Sve što smo do sada zajedno proživjeti, sva sreća, ali i sve suze, ne znače ništa. Potpisivanje papira je prava stvar! Možda osjećam da sada postoji jedna stvar manje u koju nam se država može miješati. Toga si svjesna? Što više spoznajem, wookie, sve mi se manje sviđa država. Ili je možda problem samo u našoj državi?"
"Pridruži se masi, slatkice. Nekoć bi mi, samim pogledom na zastavu, suze ispunile oči, toliko sam voljela svoju domovinu. Sretna sam što sam rođena i živim ovdje, mislila sam, ne smijem takvu sreću uzimati zdravo za gotovo, moram nešto učinili raditi u predizbornim kampanjama, sudjelovati u demokratskom procesu!
Učila sam puno i s vremenom shvatila da stvari nisu onakve kakvima su nam ih predstavili u školi; Amerikanci nisu uvijek pozitivci; naša država nije uvijek bila na strani slobode i ravnopravnosti i pravde!
Vijetnamski rat se baš zahuktavao i, što sam se više bavila time nisam mogla vjerovati ... Sjedinjene Američke Države potiskuju održavanje demokratskih izbora u nečijoj zemlji zato što nam se ne bi svidio ishod; Amerika podržava marionetskog diktatora; američki predsjednik javno izjavljuje da nismo u Vijetnamu zato što tražimo pravdu, već zato što želimo kositar i volfram!"
"Imam pravo prosvjedovati", zaključila sam "I zato sam se pridružila mirovnom maršu, legalnim, nenasilnim demonstracijama. Nismo bili tamo neki luđaci, nismo bili fundamentalisti koji bacaju dimne bombe, bili smo skupina priznatih u Los Angelesu: odvjetnici, liječnici, roditelji, učitelji, poslovni ljudi.
Policija se obrušila na nas kao da smo čopor pobješnjelih pasa, palicama su nas tukli do krvi. Vidjela sam ih kako tuku majke koje su u naručju držale svoje bebe, vidjela sam ih kako svojim palicama ruše čovjeka u invalidskim kolicima, vidjela sam krv koja se slijevala pločicama! A ovaj je grad grad stoljeća. Los Angeles!
Bila sam uvjerena da se to ne događa, da je sve ružan san!
Mi smo Amerikanci i naša nas vlastita policija tuče! Bježala sam kad su me udarali i ne sjećam se više ničega.. Neki su me prijatelji odveli kući."
Drago mi je da nisam bio ondje, zaključio sam. Nasilnik u meni, neprestano pod pažljivom prismotrom čuvan pod kontrolom, podivljao bi i oslijepio od bijesa i ljutnje "Nekoć sam mislila, kad god bih vidjela fotografiju u novinama na kojoj policija tuče nekog, da se radi o nekome tko je učinio takvo zlo da zaslužuje batine", rekla je. "Te sam večeri spoznala da je, čak i ovdje, dovoljno zlo već to što se ne slažeš s vladom. Oni su željeli rat, a ne mi. 1 zato su nas prebili na mrtvo ime!
Bio sam napet i drhtao, osjećao sam to u rukama koje su upravljale automobilom."Predstavljali ste im pravu opasnost", rekao sam, "tisuće lojalnih građana kažu NE ratu ''
"Rat. Toliko novca trošimo na ubijanje i destrukciju! I to opravdavamo imenom Obrana, širimo strah i mržnju prema drugim ljudima, državama koje ne volimo. Ako pokušaju osnovati vladu koja nam se ne svidi, i ako su dovoljno nemoćni, zgazimo ih. Samoodlučnost je potrebna nama, a ne njima.
Kakav je to primjer? Koliko se trudimo da svojom dobrotom shvatimo druge ljude? Koliko trošimo na mir?"
"Polovicu onoga što trošimo na rat?" rekao sam.
"Da bar! Ometa nas naš licemjerni mentalitet koji vjeruje u Boga i Državu. To je ono što ne dozvoljava mir u svijetu. Takva licemjerna vjera stvara mržnju prema drugima! Bog-i-Država, Zakon-i-Red jest ono što je palicama sravnilo Los Angeles. Kada bi postojala neka druga država u koju bih mogla otići, nekoć sam mislila da bih odmah otišla", rekla je."Ali, bez obzira na to koliko je opasna i zastrašujuća, još uvijek je najbolja država za koju znam. I zato sam odlučila ostati ovdje i pomoći joj da se razvije i odraste."
I još uvijek je voliš, želio sam reći.
"Znaš li što mi najviše nedostaje?" upitala me je.
"Što?"
"Da me preplavi ponos dok promatram zastavu."
Približila mi se na sjedalu u automobilu spremna promijeniti temu.
"A sada, kad smo se konačno riješili države, o čemu bi još želio razgovarati na dan svog vjenčanja, gospodine Bach?"
"O bilo čemu", odgovorio sam."Želim biti s tobom." Ali dio mene neće nikada zaboraviti. Palicama su isprebijali ovu prekrasnu ženu, dok je pokušavala pobjeći!
Zakonsko vjenčanje bilo je još jedan korak koji me udaljio od Richarda kakav je nekad bio. Richard koji je mrzio obvezivanje našao se zakonski obvezan. Osoba koja je mrzila veze bračnog blagostanja, zakonski se vezala.
Iskušao sam etikete etikete koje bi mi prije četiri godine pristajalo poput bodljikave ogrlice ili užarene krune. Ti si Suprug, Richarde. Oženjen si. Ostatak ćeš svog života provesti sa samo jednom ženom, ovom koja sjedi do tebe. Više nećeš moći živjeti svoj život na način koji tebi odgovara. Odrekao si se svoje samostalnosti. Odrekao si se svoje slobode. Zakonski si vezan. Kako se osjećaš?
Bilo koje od ovog bilo bi poput rupe u mom srcu, čelična strijela koja probija moj oklop. Od danas su postali istinskim dijelom moga života, a ja sam se osjećao kao napadnut slatkim kolačima od maslaca.
Odvezli smo se do kuće mojih roditelja smještene u predgrađu mjesta u kojem sam živio od djetinjstva do dana kad sam pobjegao kako bih letio. Usporio sam, parkirao automobil na prilazu koji je bio poznat svim prošlim Richardima koji su postojali.
Ovdje je još uvijek bila svijetlo zelena krošnja eukaliptusa koja je natkrivala prilaz; travnjak koji sam kosio što sam rjeđe mogao. Tu je bila i garaža s ravnim krovom na koji sam postavio svoj prvi ručno izrađeni teleskop kako bih promatrao Mjesec, ovdje je i bršljan koji je prekrivao zid koji je ograđivao vrt, glatko obrađene drvene vratnice s rupicama za oči za psa koji je prije puno vremena preminuo.
"Mislim da će ostati bez riječi od iznenađenja!" Leslie je krenula prva. Prstima je dodirnula vratnice.
U tom sam se trenutku ukočio, vrijeme je stalo. Njezina ruka na drvetu, novi zlatni prsten blista na ruci; prizor je eksplodirao u mom umu i treptajem oka izbrisao trideset godina.
Dijete je znalo! Dijete koje sam bio stajalo je kod ovih vratnica i znalo da će žena za koju je rođeno da voli jednoga dana stajati ovdje. Ne vrata u prostoru, u tom trenutku, bijelo je drvo bilo vrata u vremenu. U stotinki sekunde vidio sam ga kako stoji u tami daleke prošlosti, stoji otvorenih usta promatrajući živahnu Leslie obasjanu sunčevim svjetlom. Taj je mali znao!
Moja je supruga otvorila vrata i otrčala kako bi zagrlila mojeg oca i maćehu.
Dječak je postao proziran i zatim je nestao. Oči su mu i dalje bile širom otvorene, kao i usta i trenutak je nestao.
Ne zaboravi! Viknuo sam bez riječi za njim kroz desetljeća koja su nas dijelila. Nikada ne zaboravi ovaj trenutak'
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Most preko vječnosti - Page 3 Empty Re: Most preko vječnosti

Počalji od Mustra Sub Apr 21, 2018 2:14 pm

Most preko vječnosti - Page 3 4a4_XL


42.

Dok smo se te večeri u hotelu u kojem smo odsjeli spremali za počinak, pričao sam joj o tim vratima, o tome kako je njezin nježni dodir uzdrmao moj život od prije toliko godina Slušala me dok je pažljivo vješala bluzu na vješalicu.
"Zašto si me toliko vremena držao podalje od sebe? upitala me.
"Čega si se bojao?"
Svoju sam košulju prebacio preko stolice na tren, zaboravivši biti uredan biti uredan poput nje, zatim sam uzeo vješalicu. "Strah da ću se promijeniti, naravno. Branio sam svoju ustaljenu, gotovo ispravnu rutinu."
"Kao i oklop?" upitala me.
"Pa, obrana, da."
"Obrana. Gotovo svaki muškarac kojeg sam srela skrivao se iza svog obrambenog sustava", rekla je."Zato su mi čak i oni najljepši bili prokleto neprivlačni."
"Odbijali su te od sebe. I ja, zar ne?"
"Ti nisi", odgovorila je, ali kad sam se pobunio iznijevši činjenice, priznala je."Zamalo si me odbio od sebe, ali znala sam da hladnoća koju osjećam nisi ti."
Povukao sam je u krevet, još jednom udahnuo njezinu zlatnu kosu."Kakvo predivno tijelo! Ti si... tako nevjerojatno lijepa, a i moja si supruga! Kako je moguće da se to dvoje spojilo?"
Poljubio sam kutak njezinih usana, nježno."Zbogom, hipotezo!""Zbogom?"
"Imao sam hipotezu, gotovo da se radilo o teoriji. Hm, razvijala se u tom pravcu sve dok ti nisi ušla u moj život: lijepe žene, one ne mare za seks "
Iznenađeno se nasmijala."Oh, Richarde, ne misliš valjda ozbiljno? Zaista?"
"Zaista." U meni se počela voditi bitka. Želio sam joj ispričati, ali želio sam je i dodirivati. Vrijeme je za oboje, zaključio sam, vrijeme je za oboje.
"Znaš Ii što ne valja s tvojom hipotezom?" upitala me.
"Ništa, mislim da je sve u redu. Postoje iznimke i ti si jedna od njih, hvala dragom Stvoritelju, ali u globalu je istinita: lijepe žene umori to što ih svi promatraju kao igračke za seks, kad znaju da vrijede puno više i zato ugasnu."
"Lijepo objašnjenje, ali nije istinito", rekla je.
"Zašto ne?"
"Muški šovinistu. Primijenimo isto na muškarce. 'Imam teoriju, Richarde. Zgodni muškarci ne mare za seks.'"
"Glupost! Što mi pokušavaš reći?"
"Slušaj: 'Branim se poput tvrđave od zgodnih muškaraca, hladna sam prema njima, držim ih podalje od sebe, ne dozvoljavam im da postanu dio mog života i nekako mi se čini da ne uživaju u seksu onoliko koliko bih htjela
"Nije ni čudo", rekao sam, i kroz krhotine moje razbijene teorije znao 0 čemu govori."Nije ni čudo! Da nisi tako hladim prema njima, wookness, da se samo malo otvoriš, dozvoliš im da otkriju što osjećaš, što misliš niti jedan od nas, zgodnih muškaraca ne želi da ga tretiraju kao seks-mašinu! Što znači, kada bi nam žena pružila malo ljudske topline, priča bi bila potpuno drukčija!"
Svoje je tijelo prislonila na moje."Razrede?" rekla je."Koja je pouka priče? Richarde?"
"Ondje gdje nema intime, niti seks ne valja", rekao sam. "Je li to pouka, učiteljice?"
"Postaješ sve veći filozof!"
"'A kad bi čovjek to spoznao, i pronašao nekog koga voli i kome se divi i koga poštuje i koga je cijeli svoj život tražio, također bi otkrio da je pronašao i najtopliji krevet na svijetu, zar ne? I čak i kad bi osoba koju je pronašao bila jako lijepa žena, ne bi li otkrio da i ona može jako mariti za seks s njim i uživati u slatkom bludu koliko i on?"
"Baš onoliko koliko i on uživa", nasmijala se."Možda čak i više!""Učiteljice!" rekao sam."Ne!"
"Da možeš biti žena, mislim da bi se iznenadio."
Nas dvoje, tek vjenčani par, dodirivali smo se i razgovarali tijekom noći koja je čelične zidove, srušena carstva, sukob s državom i stečaj učinila nevažnima. Jedna jedina noć, od mnogih, izdigla se iznad prošlosti, nadvila se nad sadašnjost i obasjala budućnost.
Što je najvažnije u svakom životu koji odaberemo? zapitao sam se. Da li bi to moglo biti nešto tako jednostavno kao prisnost s osobom koju volimo?
Osim u vremenima kada smo bili bijesni jedno na drugo u pustinji, ili kad smo se rušili od umora ispred računala, sjajna je aura seksa blistala iznad svega što smo radili. Brzi treptaj oka, kratki osmijeh, dodir u prolazu, bili su dobrodošli trenuci u svakome danu koji smo proživjeti zajedno.
Jedan od razloga zbog kojeg sam stalno tražio nove početke, prije mnogo godina, bio je taj što sam mrzio svršetke, mrzio sam nestajanje profinjenog seksualnog naboja. Na moje veliko veselje, s ovom ženom voltaža nije padala. Postupno je moja žena postajala sve ljepša, sve ljepša za promatranje i milovanje.
"Sve je to subjektivno, zar ne?" rekao sam izgubljen u oblinama i zlatnom sjaju.
"Da", složila se točno znajući na što mislim. Nije postojala nikakva posebna telepatska tehnika koju smo savladali. Jednostavno se događalo, često, da znamo točno što drugi misli.
"Netko drugi bi nas mogao pogledati i reći nam da se nismo promijenili", rekla je,"da smo isti. Ali postoji nešto u svezi tebe, što me sve više i više privlači!"
Točno tako, složio sam se. Da se ne mijenjamo, jedno prema drugom, dosadilo bi nam!
"Jesmo li došli do kraja našeg početka?" upitao sam je."Ili će se zauvijek nastaviti?"
"Sjećaš li se u tvojoj knjizi, što je galeb rekao? Je li moguće da si i ti stigao onamo: Sada si spreman uzletjeti. Spreman si spoznati značenje dobrote i ljubavi. "
"Nije to rekao. To su mu rekli."
Nasmijala se."A sada je isto rečeno tebi."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Most preko vječnosti - Page 3 Empty Re: Most preko vječnosti

Počalji od Mustra Sub Apr 21, 2018 2:15 pm

Most preko vječnosti - Page 3 Image


43.

Sud koji je proglasio stečaj dozvolio nam je da kao kućepazitelji neko vrijeme ostanemo u našoj maloj kući dok ne pronađemo nešto za unajmiti. Nešto sjevernije, nešto jeftino. Zatim je došao i trenutak kad smo morali napustiti dolinu Little Applegate.
Ušli smo unutra, izašli, zajedno smo se oprostili. Zbogom radni stole i prosvjedu protiv sječe šuma. Zbogom krevetu ispod neba s kojeg smo običavali promatrati zvijezde prije nego što bismo zaspali. Zbogom kaminu sagrađenom od kamena kojeg smo sami, komad po komad, nosili. Zbogom topla, mala kućice. Zbogom vrtovi koje je Leslie uz pomoć svoje mašte pretvorila u cvjetnu stvarnost, koje je miješala i kopala i sadila i štitila. Zbogom šume i životinje koje smo voljeli i za čiji smo se opstanak borili. Zbogom, rekli smo.
Kad je došao trenutak odlaska, glavu je zakopala u moja prsa, njezina se hrabrost rastopila u suzama.
"Naš vrt!" jecala je."Volim naš vrt! A volim i našu malu kućicu i naše divlje bilje i našu obitelj jelenova i sunce koje izlazi iznad šume ..." Plakata je kao da nikada neće prestati.
Držao sam je, milovao njezinu kosu."U redu je wookie", promrmljao sam,"u redu je. Pa to je samo kuća. Dom smo mi. Gdje god odemo ... jednog ćemo dana sagraditi kuću ljepšu od ove, a tvoji će je vrtovi okruživati sa svih strana, voćke i stabljike rajčica i cvijeće, bit će ih više nego što smo ikada ovdje sanjali. Upoznat ćemo i novo divlje bilje, a nova će obitelj jelena živjeti kraj nas. Mjesto na koje idemo bit će puno ljepše, obećavam ti!"
"Ali Richie, ja volim ovo mjesto!"
Jecala je sve dublje i dublje u sebi sve dok joj nisam pomogao doći do automobila i dok se nismo odvezli. Dolina u kojoj smo živjeli nestajala je ispod nas, gubila se iz vidokruga.
Nisam plakao zato što smo imali dogovor samo se jedan član naše male zajednice u određenom trenutku može prepustiti osjećajima, jedno od nas može biti iscrpljeno ili bolesno, povrijeđeno, ili ovisno o drugome. Tiho sam vozio i, na kraju, Leslie je plačući zaspala na mom ramenu.
Konačno smo slobodni, pomislio sam skrenuvši na sjever na državnu cestu. Možemo početi ispočetka, ali ne ni iz čega. Možemo ponovo početi, ali sa svim spoznajama koje smo usput stekli! Načela ljubavi i nit vodilja i uzajamna podrška i iscjeljivanje, sve to radi za nas, čak i sada.
Stečaj, gubitak prava na knjige, sve se to može doimati kao nepravedno nanesena tragedija, Richarde, ali mi znamo bolje no vjerovati u privide, zar ne? Naša je jedina šansa da se grčevito držimo onoga što jest, usprkos onoga kakvim se naizgled doima.
Čisti rez, bez veza, bez sidara upravo su mi dali mogućnost da dokažem moć mojeg toliko cijenjenog Neviđenog! To je kozmički zakon, zaključio sam, neslomljiv: Život nikada ne napušta život.
Uskrsnuće iz ruševina bogatstva jest poput izlaska iz tamnice u balonu. Nestali su okrutni i mračni zidovi koji su nas okruživali; najizazovnije, iskušavajuće, teške, željezom okovane godine su iza nas. Pa ipak, medu tim zidinama je izrastao odgovor od zlata i duge, na potrazi lutajućeg prodavača letenja ... pronašao sam jedinu osobu koja mi je značila više od mene samog u bilo kojem svijetu. Nemirna potraga koja je trajala desetljećima konačno je svršena.
Ovo je pravi trenutak. Upravo ovdje, dok brda Oregona nestaju u sumraku, u ovom bi trenutku svaki dobar pisac prošaptao;"Kraj".
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Most preko vječnosti - Page 3 Empty Re: Most preko vječnosti

Počalji od Mustra Sub Apr 21, 2018 2:15 pm

Most preko vječnosti - Page 3 Image


44.

Preselili smo se sjevernije, ponovo započeli život u kući unajmljenoj novcem Mary Glumice za koji je Leslie govorila da je naš. Osjećaj je bio neobičan, nisam imao niti centa!
Bila je štedljiva i pažljiva baš kao što sam ja bio rastrošan. Štedljivost, razboritost kvalitete kojih nije bilo na popisu osobina koje moraju krasiti moju srodnu dušu, ali takav jasan uvid očekujem od svemira; jedna strana nadopunjuje nedostatke druge.
Ono što mi je nedostajalo, od trenutka kad se na mene obrušilo golemo bogatstvo, bila je jednostavnost. Osim ako čovjek nije unaprijed spreman na šok, iznenadno će ga bogatstvo zatrpati slojevitim, razgrananim, isprepletenim, zamršenim teretom koji vodi k zakučastoj složenosti. Jednostavnost, poput žive, nestaje kad se stisne.
Jednostavnost je sada-kucala na potporni zid na kojem su nekoć stajala vrata."Bog, Richarde. Nisam mogla ne primijetiti da više nemaš novaca. Jesi li skoro pogledao nebo? Pogledaj te oblake! Promatraj što se događa s Leslienim cvijećem, čak i u unajmljenom vrtu! I ... zar nije lijepo promatrati vlastitu suprugu kako sjeda za računalo kako bi radila?"
I zaista je bilo lijepo. Za toplih dana Leslie odjevena u jednostavnu odjeću: bijele kratke hlače i tanku bluzu kako bi radila odmah pokraj mene u našem malom uredu. Kad bih se okrenuo da je pitam kako se točno piše kompatibilan, preplavio bi me užitak prošaran žudnjom. Obožavao sam jednostavnost!
No, kako bilo, nisu svi problemi nestali. Konačno je došao i trenutak kad nam je izvršitelj stečaja, zadužen za likvidaciju moje cjelokupne imovine, poslao obavijest da je spreman primiti ponudu za kupovinu autorskih prava na moje knjige. Bile su na prodaju, njih sedam. Kao i svatko drugi, imali smo pravo predati ponudu ako želimo.
Naše su se uloge zamijenile. Ja sam bio pažljiv; Leslie, nakon mjeseci čekanja, odjednom se razuzdala.
"Mislim da ne bismo trebali ponuditi puno", rekao sam."Tri su knjige već rasprodane. Tko će ponuditi novac za njih?"
"Ne znam", rekla je."Ne želim riskirati. Mislim da bismo trebali ponuditi sve, do posljednjeg centa."
Ostao sam bez daha."Sve do posljednjeg centa? Kako ćemo platiti najam; kako ćemo živjeti?"
"Moji su roditelji rekli da će nam posuditi novac", rekla je,"sve dok ne stanemo na noge." Leslie je bila odlučna.
"Nemoj posuđivati, molim te. Ja mogu ponovo početi pisati. Odmah. Mislim da postoji još jedna knjiga koju bih trebao napisati." Nasmijala se."1 ja tako mislim. Sjećaš li se kad si rekao da si ispunio svoju dužnost? Sjećaš li se kad si mi rekao da možeš i umrijeti bilo kada zato što si rekao sve što si došao reći?"
"Bio sam prava ovca. Onda nisam imao ni za što drugo živjeti.""A sada imaš?"
"Da."
"1 bolje ti je da je tako", rekla je."Ako umreš, na podu će ležati dva tijela! Ako odeš, ja nemam zašto ostati."
"Ali na podu će ležati dva tijela i ako odlučiš potrošiti novac za hranu na kupovinu starih autorskih prava!"
"Preživjet ćemo. Ne možemo dozvoliti da tvojih sedam knjiga samo tako padne u ruke nekog stranca, a da ih prethodno ne pokušamo spasiti!"
Oko ponoći smo postigli kompromis. Ponudit ćemo sve do posljednjeg centa i posuditi novac od Leslienih roditelja kako bismo imali od čega živjeti. Sljedećeg jutra, prije nego sam je uspio uvjeriti da je sve to previše, poslala je ponudu izvršitelju.
Izvršitelj je našu obavijest poslao drugim interesentima: Možete li ponuditi više za autorska prava?
Neizvjesnost se u našem unajmljenom domu mogla rezati nožem. Tjednima kasnije uslijedio je telefonski poziv.
Zadihano je trčala uz stepenice. "Wookie!" viknula je."Imamo ih! Dobili smo ih! Knjige! Ponovo su naše!"
Zagrljajem sam istisnuo zrak iz nje, cvilili smo i vikali i skakali i smijali se. Nisam znao da će mi povratak kući naše papirnate djece toliko značiti.
"Koja je bila prva sljedeća ponuda?" upitao sam.
Odjednom se pogurila."Nije bilo drugih ponuda."
"Nitko nije dao nikakvu PONUDU? Uopće?"
"Ne."
"Sitniš, ništa? Hura!"
"Nije hura", rekla je.
"Nije hura?"
"Bio si u pravu! Nismo trebali toliko ponuditi. Potrošili smo novac za hranu za sljedećih stotinu godina!"
Ponovo sam je zagrlio."Nije tako, mala moja wookie. Tvoja je ponuda bila toliko dobra da se nitko drugi nije usudio upustiti u nadmetanje, to se dogodilo! Da si ponudila manje, odmah bi ušli u igru i nadmašili te bez poteškoća!"
Na te se riječi ozarila, a neobično je svjetlo obasjalo našu budućnost.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Most preko vječnosti - Page 3 Empty Re: Most preko vječnosti

Počalji od Mustra Sub Apr 21, 2018 2:15 pm

Most preko vječnosti - Page 3 45cbdf04b392


45.

Tijekom tih se mjeseci u zračnoj industriji događala revolucija jeftinih aviona i prva priča koju sam napisao u novom životu zaradila je dovoljno za hranu i ultralagani zrakoplov letjelicu koju je proizvela kompanija po imenu Pterodactyl, Ltd. Čim sam čuo ime, svidjela mi se, no pokazalo se da je ujedno bila i najbolji proizvođač ultralaganih aviona za ono što sam ja želio raditi; još jednom uzletjeti s polja i travnjaka, pogledati dolje prema oblacima iz otvorenog neba, zabave radi.
Kakav je užitak bio ponovo raditi rukama, graditi taj stroj! Aluminijska cijev i čelični kabel, vijci i matice i platno, motor veličine četvrtine Fleetovog starog Kinnera. Posao sam zgotovio za mjesec dana, čitajući upute, promatrajući i proučavajući fotografije i crteže i kutiju koju smo dobili iz tvornice.
"Baš slatka stvarčica", bile su Lesliene riječi kad je prvi puta vidjela slike Pterodactyla.
Ponovila ih je, glasnije, kad je naš stroj stajao zgotovljen na travnjaku; golemo izdanje dječjeg modela aviona, šepireći se poput svilenog, srebrnog vilinskog konjica na svom vlastitom lopoču.
Tako je jednostavan, pomislio sam, zašto ga nisu izmislili prije četrdeset godina? Nije važno. Sada je izmišljen, u pravo vrijeme za ljude željne visina i ograničenih novčanih mogućnosti.
Pun poštovanja prema nepoznatoj igrački, i nakon dosta vježbe rulanja i mnogih letova u trajanju od deset sekundi tik iznad unajmljenog travnjaka, konačno sam dao pun gas i zmaj s motorom se uzdigao iznad zemlje, boja poput plamenog-i-suncem-obasjanog Duha letenja, uputio se kući. Predsjednik Pterodactyla mi je dao skafander za snježna vozila koji odgovara avionu . . . u to doba godine, bez kabine, zaista je bilo hladno.
Gore na nebu, zrak! Vjetar i mir, planine i doline, trava i zemlja i kiša i slatki ledeni zrak kroz mene po prvi puta nakon dugo, dugo vremena! Prestao sam brojati sate letenja kad sam dostigao osam tisuća. Registar o tipovima aviona kojima sam upravljao prestao sam voditi kad sam ih nabrojao 125. No ipak, ova mi je ultralagana letjelica, podigavši me u nebo, poklonila trenutke pravog užitka, koje nisam doživio niti u jednom drugom avionu.
Zahtijevao je poseban oprez primjerice letenje za lošeg vremena nije dolazilo u obzir ali za mirnog vremena let je u njemu bio prava poslastica. Završio sam s letenjem za taj dan, savio Pterodactylova krila, spremio ga u dugačku vreću na krovu automobila i vratio ga kući kako bi se odmorio u vrtu.
Jedini je problem s letjelicom bio taj što je primao samo jednu osobu; nisam mogao letjeti s Leslie.
"U redu je", rekla je."I ja sam gore s tobom dok letiš. A kad pogledam dolje, vidim sebe kako ti mašem dok ćeš preletjeti iznad kuće!"
Sjela je u improviziranu kabinu, upalila motor, kosu ugurala u kacigu i, zabave radi, rulala u malom zmaju po travnjaku obećavši da će uzletjeti u njemu kada bude imala vremena naučiti kako se to radi.
Uzrok tome bilo je uzbuđenje zbog letenja tih mjesec dana, ali je ubrzo došla noć u kojoj sam usnuo jako neobičan san
Upravljao sam Pterodactylom koji je imao dva sjedala umjesto jednog. Letio sam visoko iznad magličastog, srebrnog mosta i namjeravao sletjeti na zelenu, travnatu kosinu pokraj nekakva ogromnog sastajališta, gledališta na otvorenom. Ušetao sam unutra, sjeo i čekao brade naslonjene na koljena. Nikada nisam usnuo san, pomislio sam, u kojem sam se pojavio ranije, prije početka nečega što se još uvijek nije trebalo dogoditi. Za minulu dvije čuo sam zvuk koji je dolazio iza mene.
Okrenuo sam se i odmah ga prepoznao. Prepoznao sum se. Sebe iz prošlosti, izgubljenog, sebe od prije pet godina začahurenog žudnjama koje su se pretvorile u oklope, sebe dok se pitam na kakvom se to mjestu nalazim.
Osjetio sam neobično zadovoljstvo vidjevši log čovjeka, preplavila me snažna ljubav prema njemu. No isto sam tako odmah osjetio i sažaljenje prema njemu; bio je sam i očajan i to se vidjelo. Toliko je želio pitati, no nije se usudio znati. Ustao sam i nasmijao mu se, sjetivši se. Bio je fanatik kad su u pitanju vremenski dogovori, nikada nije kasnio.
"Bog, Richarde ", rekao sam što sam ležernije mogao. "Ne samo da si točan, već si poranio, zar ne? "
Bio je zbunjen, pokušavao me smjestiti negdje. Ako nisi siguran, pomislio sam, zašto ne pitaš?
Izveo sam ga van znajući da će se bolje osjećati uz avion.
Imao sam odgovor na svako njegovo pitanje, odgovore na bol i osamljenost koje je osjećao, kako ispraviti njegove pogreške. Ali oruđe koje je u mojim rukama stvaralo čuda, u njegovim je rukama bilo užareno željezo. Što bih mogao reći?
Pokazao sam mu avion, objasnio kako se njime upravlja. Smiješno, pomislio sam. Govorim mu o letenju, a ja sam taj koji godinama nije letio ni u čemu osim u ultralaganoj letjelici. Možda je usamljen, ali puno je bolji pilot od mene.
Kad je sjeo na svoje sjedalo, viknuo sam: 'OD ELISE!' i pokrenuo motor Bilo je tako tiho i drukčije da sam na tren zaboravio zašto je izabrao upoznati baš mene, zaboravio sam da je avion samo pozadina, a ne središte našeg sna.
"Spreman? " upitao sam ga pripravan za polijetanje.
"Kreći."
Kako bih ga opisao? Spreman za borbu, zaključio sam. Proživljava varavu torturu iznenadno stečenog bogatstva, zlo koje ono nanosi nedužnom i njegovim prijateljima, i sada se sve oko njega raspada, njegov svijet se ruši. No u ovom je trenutku dječak s igračkom, obožava avione. Kako je lako iskazati suosjećanje, pomislio sam, kad smo u neprilike uhvaćeni mi sami.
Podigli smo se tristo metara iznad zemlje. Pustio sam kontrole. "Preuzmi. "
Letio je s lakoćom, pažljivo i bez poteškoća, u letjelici kakvu nije mogao ni zamisliti.
Znao sam da je na neki način ovo moja predstava, ovaj san, da čeka da mu kažem nešto. Pa ipak, čovjek je bio uvjeren da je naučio sve što je imao za naučiti! Osjećao sam da je spreman odbaciti znanje koje će ga osloboditi.
"Možemo li isključiti motor? " upitao je kroz vjetar
Umjesto odgovora pritisnuo sam prekidač gasa. Propeler se usporio, zaustavio, i pretvorili smo se u jedrilicu.
Podukama o avionima nije mogao odoljeti.
"Savršen mali avion!" rekao je. "Kako mogu nabaviti jedan? "
Nekoliko minuta letenja i bio je spreman otrčali i kupiti Pterodactyla. Imao je novaca za to: mogao je kupiti stotinu Pterodactyla, ali, naravno, u njegovo je vrijeme Pterodactyl bio neuhvatljiva ideja, čak ni nacrt na papiru.
Kupovanjem ga neće moći priskrbiti. Bio je to prvi putokaz, način da započnem razgovor o njegovom obrambenom mehanizmu koji ga je štitio od promjena.
Zamolio sam ga da mi ispriča sve što je znao. kakav je ovo avion i tko je momak u skafanderu za snježno vozilo koji upravlja njime. Nisam se iznenadio kad mi je odgovorio. Očekivao je pitanje, priželjkivao ga.
Nakon nekog vremena, spojivši sve s letenjem, iskreno sam mu rekao da imam odgovore koje traži i da znam da me neće poslušati i da ih neće prihvatiti.
"Jesi li siguran da neću slušati? " upitao me je.
"Hoćeš li?"
"Kome mogu vjerovati više nego tebi? "
Leslie, pomislio sam, ali on bi se samo nasmijao na to, s time ne bismo nigdje dospjeli.
"Ovdje je ono što si došao saznati. Ovako će se tvoj život odvijati ", rekao sam mu. "Odgovor koji tražiš jest da se moraš odreći svoje Slobode i Neovisnosti i oženiti Leslie Parrish. Ono što ćeš zauzvrat dobiti jest drukčija vrsta slobode, toliko lijepa da je ne možeš zamisliti..."
Nije čuo ništa nakon oženiti Leslie Parrish; zamalo je ispao iz aviona, bio je zapanjen.
Dug je put pred njime, pomislio sam, dok je kašljucao i gušio se. I prevalit će ga za samo pet godina. Prokleto tvrdoglav, hermetički zatvoren kučkin sin, ali, u biti, sviđa mi se taj momak. Uspjet će, bit će dobro, pomislio sam ... ili neće? Možda baš on postane glas iz nesreće s jedrilicom, ili drugog skretanja prema Montani? Da li baš njega očekuje neuspjeh u budućnosti?
Njegova osamljenost, tako dobro čuvana, na kraju se pretvorila u moju nadu. Kad sam govorio o Leslie, pozorno me slušao, čak je nešto i progutao i prihvatio djelić istine o svojoj budućnosti. Spoznat će da bi mu ona mogla olakšati preživljavanje, pomislio sam, čak i ako zaboravi moje riječi i prizore koje sam mu pokazao. Okrenuo sam avion prema sjeveru.
Kad smo sletjeli, čekala nas je odjevena u odjeću koju inače nosi u našem domu. Ukočio se ugledavši je; pogled na nju kao da je u stotinki sekunde gumicom izbrisao tonu željeza koja ga je štitila. Ljepota ima takvu moć!
Željela mu je nešto osobno reći i zato sam se promeškoljio u snu, nestao i probudio se nekoliko godina kasnije od vremena u kojem će se on probuditi iz istog sna.
Čim sam otvorio oči, priča je nestala, isparila. San o letenju, pomislio sam. Baš imam sreće da tako često sanjam o letenju! Nešto je posebno u ovom ... što sam sanjao? Ulagao sam u nebrušene dijamante, je li to moj san, jesam li letio nekamo s kutijom dijamanata ili sjemenki ili nečega i zamalo su mi ispali iz aviona? San o ulaganju. Dio moje podsvijesti još uvijek misli da imam novaca? Možda zna nešto što ja ne znam.
U blok na noćnom ormariću napisao sam. Zašto ne bismo mogli sami sebe navoditi da sanjamo određene stvari, da putujemo i vidimo i naučimo sve što želimo naučiti?

Tiho sam ležao, promatrao Leslie kako spava, svjetlost zore je obasjavala zlatnu kosu bezbrižno razbacanu po jastuku. Na tren je bila tako mirna što ako je mrtva? Diše tako tiho, to vidim. Diše li? Ne diše!
Znao sam da se poigravam sam sa sobom, ali kakvog li olakšanja, kakve li iznenadne sreće kad se pomaknula u snu u tom trenutku i nasmiješila najmanjim snenim smiješkom!

Život sam proveo tražeći ovu ženu, pomislio sam. Samom sam sebi rekao da je to moj zadatak, ponovo biti s njom.
Bio sam u krivu. Pronaći je nije bio cilj mog života, bila je to neizbježna slučajnost. Pronaći je bio je uvjet da počnem živjeti.
Cilj je: Što sada? Što ćete vas dvoje naučiti o ljubavi? Toliko sam se promijenio, pomislio sam, a tek smo na početku.
Prave ljubavne priče nikada nemaju kraja. Jedini način da otkrijemo što se događa poslije i-živjeli-su-zauvijek-sretno da sami preživimo isto sa srodnom dušom. Postoji romansa, naravno, i čulno ushićena žudnja onih koji su zaljubljeni.
1 što dalje?
Zatim slijede dani i mjeseci razgovora, prepričavanja svega što se dogodilo dok su nas dijelila stoljeća što si učinila onda, što si mislila, što si naučila, kako si se promijenila?
I što onda?
Koje su tvoje najintimnije nade snovi želje, tvoji najočajniji kad-bi-harem koji bi ti donijeli blagostanje? Koji je najljepši mogući život koji možeš zamisliti, a ovo je moj, i dvoje su se sjedinili poput sunca i mjeseca na našem nebu, i zajedno ih možemo ostvariti!
I što dalje?
Toliko toga što zajedno možemo naučiti! Toliko toga za podijeliti! Jezici i gluma, poezija i drama i kompjutorsko programiranje i fizika i metafizika, i parapsihologija i elektronika i vrtlarstvo i stečaj i mitologija i zemljopis i kuhanje i povijest i slikanje i ekonomija i obrada drveta i glazba i povijest glazbe, letenje, jedrenje i povijest jedrenja, politički pokreti i geologija, hrabrost i utjeha i divlje biljke i životinje, umiranje i smrt, arheologija i paleontologija i astronomija i kozmologija, ljutnja i kajanje, pisanje i metalurgija i gađanje i fotografija i solarni dizajni, konstrukcija kuća i ulaganje i tiskanje i davanje i primanje i daskanje i prijateljevanje s djecom, starenje i očuvanje zemlje i zaustavljanje rata, duhovno iscjeljenje i psihičko iscjeljenje i kulturna razmjena i stvaranje filma, fotoelektrika, mikroskopiranje i izmjenična struja, kako se igrati, kako se svađati i miriti, kako iznenaditi i razveseliti i odjenuti i plakati, kako svirati klavir i flautu i gitaru, kako prodrijeti iza vanjštine, prisjetiti se drugih života, prošlih i budućih, razumjeti odgovore, istraživati i proučavati, skupljati i analizirati i sintetizirati, služiti i pridonositi, predavati i slušati, vidjeti i dodirivati, putovati vremenom i susretati se s našim drugim ja, kako iz snova graditi svjetove i živjeti u njima, mijenjati se.
Leslie se u snu nasmiješila.
1 što zatim? pomislih. A postoji još puno toga, uvijek postoji još puno toga pred životnim praščićima. Za naučiti, primjenjivali, podijeliti s drugim životnim praščićima, podsjetiti ih da nismo sami.
1 što dalje, nakon što smo proživjeli snove, kada smo umorni od vremena?
1 onda ... Život, je!
Sjećaš li se? Ne zaboravi JA SAM! 1 TI SI! I LJUBAV JE; SVE: SVE ŠTO NEŠTO ZNAČI!
To je to i to je onda!
Zato ljubavne priče nemaju svršetka! Nemaju svršetka zato što ljubav nema kraja!
Zatim, ujutro, iznenada, u stotinki sekunde, otkrio sam kako se sve što jest, jednostavno spaja. Zgrabio sam knjižicu s noćnog ormarića i u sekundi crnim flomasterom ispisao velikim slovima;
Jedino je život stvaran!
Život da je slobodu svjesnosti da izabere nikakav oblik ili beskonačno mnogo trilijuna oblika, ili bilo koji oblik koji može zamisliti.
Ruka mi se tresla i jurila, riječi su se nizale između plavih crta na papiru.
Svjesnost može zaboraviti sebe, ako to želi. Može izmisliti granice, stvoriti maštu; može graditi galaksije ili svemire ili paralelne kozmose, crne rupe, bijele rupe, velike praskave i mirne države, sunce i planete, astralne projekcije i astralno tijelo: Što god zamisli, to i vidi: rat i mir, bolest i zdravlje, okrutnost i dobrotu.
Svjesnost može samu sebe pretvoriti u trodimenzionalnu konobaricu koja je postala Božji poslanik; može biti ivančica, duhovni vođa, dvokrilac na travnjaku; može biti avijatičar koji se maloprije prenuo iz sna još jednom shvativši da obožava osmijeh svoje usnule supruge; može biti mačkica Dolly koja skače na krevet i nestrpljivo, bez riječi MOLIM, pita gdje je jutros njezina hrana? I kad god poželi, može se sjetiti tko je, može se sjetiti stvarnosti, može se sjetiti Ljubavi. U tom trenutku, sve se mijenja ...
Pahuljasta loptica Dolly se nakostriješila, njezine su se nevidljive oči sakrivene iza čokoladne maske raširile, ostala je zapanjena tragom tinte oblika mišjeg repa koji je na papiru ostavljala moja olovka, zatim ga je napala.
"Dolly, ne!" bijesno sam šapnuo.
Ne daš mi mačju hranu? Pojest ću ti olovku ...
"Dolly! Ne! Hajde! Uhvati!"
Ne tvoju olovku? zasjala je. Pojest ču ti RUKU!
" Dolly!"
"Što se događa, vas dvoje?" Leslie je, probuđena našim komešanjem, otkrila svoje prste ispod deke. Prošla je stotinka sekunde i malo je stvorenje bilo spremno za napad, zubi oblika igle i dvadeset kandži, zbog nove opasnosti za male mačiće.
"Dolly Macalorium kaže kako je vrijeme da započnemo dan", uzdahnuo sam nadglasavši oluju koja se polako zahuktavala.
Većina onoga što sam sada znao nalazilo se na sigurnom, zaključano u tinti.
"Jesi li se probudila, wookie?" upitao sam."Maloprije mi je pala na pamet fantastična ideja i ako si budna, želio bih je podijeliti s tobom ... "
"Pričaj." Namjestila je jastuk ispod glave izbjegavajući Dollynu kaznu čistom slučajnošću jer je Angel Druga Maca ušetala u sobu, nedužno, i u tom trenutku postala Dollyna nova meta za tuču i grebanje.
Iz bilježnice sam čitao sve ono što sam zapisao, rečenice su skakale jedna na drugu poput gazela koje preskakuju visoku ogradu. Ubrzo sam završio i podigao pogled s papira. "Prije mnogo sam godina pokušao napisati pismo mlađem izdanju sebe, Sve ono što bih želio da sam znao kad sam bio ti. Kad bi barem mogli to dati djeci koja smo bili!"
"Zar ne bi bilo zabavno sjediti na oblaku", rekla je,"i promatrati ih kako pronalaze bilježnicu koju smo im ostavili, a u kojoj smo zapisali sve što smo naučili?"
"Bilo bi na neki način žalosno", rekao sam.
"Zašto žalosno?"
"Toliko se dobra treba dogoditi, a oni se ne mogu sresti sve do sada, ili tek prije pet godina..."
"Zašto im ne bismo rekli!" rekla je."Zapiši u bilježnicu: 'A sada, Dick, nazovi Leslie Mary Parrish, upravo se preselila u Los Angeles, pod ugovorom je s Twentieth Century Foxom, a njezin je broj telefona Crveno šest, dva devet devet tri... "
"1 što onda?" upitao sam je." 1 reći mu da joj kaže: 'Tvoja srodna duša pri telefonu?' Leslie je već bila mala zvijezda! Muškarci su vidjeli njezine filmove i zaljubili se u nju! Hoće li ga pozvati na ručak, dječaka koji se sprema napustiti svoju jedinu godinu na koledžu?"
"Ako je pametna, predložit će mu da što prije pobjegnu iz Hollywooda!"
Uzdahnuo sam."Ne bi uspjeli. On se mora pridružiti vojnom zrakoplovstvu i pilotirati borbenim avionima, oženiti se i razvesti, otkriti u što izrasta i što počinje spoznavati. A i ona mora završiti priču sa svojim brakom i razvodom, sama naučiti štošta o poslovanju i politici i moći."
"Zašto onda ne bismo njoj poslali pismo", rekla je."Draga Leslie, primit ćeš poziv od Dicka Bacha, on je tvoja srodna duša i zato budi dobra prema njemu, zauvijek ga voli... "
"'Zauvijek', wook? Zauvijek je ..."
Pogledao sam je prije nego sam završio odgovor i ukočio se, spoznao sam,
Slike iz zaboravljenih snova, fragmenti života izgubljenih u prošlosti i budućnosti, sjale su poput dijapozitiva iza mojih očiju, klik, -klik, -klik...
Žena na krevetu, u ovom trenutku, ova žena koju sada mogu dodirnuti i pružiti joj ruku, milovati joj lice, ona je poginula sa mnom u masakru u kolonijalnoj Pennsylvaniji, ista žena, ona je moj dragi smrtnik čiji sam duhovni vođa bio na desetke puta, i koja je mene vodila; ona je vrba čije su se grane ispreplele s mojima; ona je lisac, ja lisica, očnjaci bljeskaju, škljocaju, mlate, brojčano nadjačani, spašavaju mačiće od vukova; ona je vjetar koji me uzdignuo u visine; ona je živa svjetlost na putu u Aleksandriju; ona je srebrni život na Bellatrix 5; časnica inženjerka sa svemirske krstarice koju ću voljeti u budućnosti; cvjetna božica iz moje daleke prošlosti. klik i -klik i -klik; okvir i okvir i okvir.
Zašto osjećam slabost, sreću kada čujem mudrost iz ovih usta, kada ugledam njezino lice ili grudi, kada ugledam sjaj u njezinim očima dok se smješi?
Zato što te jedinstvene obline i iskrice, Richarde, nosimo sa sobom, iz života u život, one su naši zaštitni znakovi, urezani duboko u naša vjerovanja i bez znanja ih se prisjetimo! kad se ponovo sretnemo!
Pogledala me je, uzbunjena."Što ne valja, Richarde? Što nije u redu?"
"U redu je", rekao sam pogođen munjom."Dobro sam, u redu sam ..."
Zgrabio sam papir, hitro nizao riječi. Kakvog li predivnog jutra!
Koliko smo puta, i opet i opet i opet, crtali sami sebe jedno drugom zato što smo imali puno toga zajedno za naučiti, teške spoznaje i one sretne.
Kako to znam, zašto sam tako siguran da nas smrt ne odvaja od osobe koju volimo?
Zato što ona koju danas volim ... zato što smo ona i ja umrli milijun puta ranije, a u ovoj smo sekundi, minuti, ovome satu, ponovo zajedno! Smrt nas ne razdvaja više od života! Duboko u sebi, svatko od nas zna zakone: zauvijek ćemo se vraćati u zagrljaj onih koje volimo, bez obzira na to razdvajamo li se preko noći, ili nas smrt dijeli.
"Samo trenutak, wook. Moram ovo zapisati..."
Jedino što traje jest ljubav!
Riječi su se nizale brzinom kojom je flomaster mogao pisati.
Na početku svemira ... Prije Velike eksplozije, bili smo mi!
Prije svih Velikih eksplozija u svim vremenima, i prije nego je jeka svake od njih utihnula, bili smo mi. Mi, plesači u svakojakim oblicima, pokazujući se svugdje, mi smo razlog prostora, graditelji vremena.
Mi smo most preko vječnosti koji se nadvija iznad mora i upušta u pustolovine zbog užitaka, živimo misterije zabave radi, sami biramo katastrofe, trijumfe, izazivamo nevjerojatne događaje, ispitujemo sebe opet i opet, učimo voljeti i volimo i VOLIMO!
Podigao sam olovku, bez daha sjeo na krevet i pogledao svoju suprugu,
"Živa si!" uzviknuo sam.
Njezine su oči zasjale."Zajedno smo živi."
Neko sam vrijeme bio tih, sve dok nije ponovo progovorila."Prestala sam te tražiti", rekla je."Bila sam sretna sama u Los Angelesu, sa svojim vrtom i glazbom, svojim borbama za pravdu i svojim prijateljima. Voljela sam živjeti sama. Mislila sam da ću tako do smrti."
"A ja bih bio sretno zarobljen u svojoj slobodi", rekao sam,"Ne bi bilo loše, bili bi to najbolji mogući životi koje smo mogli živjeli. Kako bi nam moglo nedostajati nešto što nikada nismo imali?"
"Ali nedostajalo nam je, Richie! S vremena na vrijeme, kad bi ostao sam, okružen ili neokružen ljudima, jesi li ikada osjetio tugu od koje si mogao zaplakati, kao da si jedini pripadnik svoje vrste na ovome svijetu?" Nagnula se kako bi mi pomilovala lice.
"Jesi li ikada osjećao", upitala je,"da li nedostaje netko koga nikada nisi sreo?"
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Most preko vječnosti - Page 3 Empty Re: Most preko vječnosti

Počalji od Mustra Sub Apr 21, 2018 2:16 pm


Most preko vječnosti - Page 3 4533.1153929600


46.

Do kasno smo ostali budni, nas dvoje. Leslie se izgubila na tristo i nekoj stranici knjige Pasivna solarna energija: prošireno stručno izdanje.
Ja sam pročitao knjigu Povijest revolvera Colt, odložio je na hrpu pročitanih i uzeo prvi svezak s gomile knjiga koje sam pripremio za čitanje.
Kako nas naše knjige razotkrivaju, pomislio sam. Na Leslienom noćnom ormariću: Knjiga poezije E. E. Cummingsa, Izvještaj predsjedniku: Svijet 2000., Kako se naučiti štedljivosti, Carl Sandburg: Abraham Lincoln, Jednorozi koje sam poznavao. Ovaj bezvremeni trenutak. Godine vitkosti, Baryshnikov na djelu. Američki filmski režiseri, 2081.
Na mojem. Plešući Wu Li učitelji, Priče Raya Bradburyja, Odiseja letača. Konspiracija vodenjaka. Teorija paralelnih svjetova u interpretaciji kvantne mehanike, Jestivo divlje bilje zapada, Trimtab faktor. Kada želim na brzinu otkriti kakva je osoba, dovoljno mi je pregledati njezine knjige.
Šuškanje izazvano promjenom knjige privuklo joj je pozornost s kraja proračuna."Kako je gospodin Colt?" upitala me pomaknuvši solarne karte na svjetlo.
"Oh, baš mu je dobro. Znaš li da bi bez revolvera Colt danas imali samo četrdeset i šest država u ovoj zemlji, a ne pedeset?"
"Prijetnjom revolverom smo oteli četiri države?"
"Izraz ti je malo pretjeran, Leslie. Nismo ih oteli. Neke smo branili, a druge oslobodili. I ne mi. Ti i ja nismo imali nikakve veze s time. Ali prije stotinu i nešto godina, tim je ljudima, onima koji su živjeli u to vrijeme, Colt bio ubojito oružje. Ručno oružje spremnika nekoliko metaka brže od bilo koje puške i preciznije od većine oružja koje je postojalo u to vrijeme. Oduvijek sam želio 1851 Navy Colt. Ludo, zar ne? Originali su skupi, ali Colt izrađuje i replike."
"Što bi ti s tako nečim?"
U tom trenutku nije željela biti seksi zavodnica, ali čak niti zimski ogrtač nije mogao sakriti te predivne obline. Kad ću prerasti svoje jednoumno oduševljenje oblikom koji je izabrala za svoje tijelo? Nikada, zaključio sam.
"S tako nečim što?" rekoh odsutno.
"Zvijeri", zarežala je."Zašto ti treba stari pištolj?"
"Oh. Colt. Otkad znam za sebe u vezi njega imam čudan osjećaj. Kad shvatim da ne posjedujem to oružje, osjećam se nezaštićeno, ranjivo. Navika mi je da se nalazim u blizini jednog, da ga mogu dohvatiti, ali nikada nisam čak niti dodirnuo Colt. Zar to nije čudno?"
"Ako ga zaista želiš, možemo početi štedjeti za njega. Ako ti je toliko važan."
Koliko često odlutamo u svoje druge prošlosti uz pomoć dijelova odjeće, starih strojeva, zgrada, zemalja koje smo strastveno voljeli ili jednako strastveno mrzili, a da ne znamo zašto. Postoji li netko na ovome svijetu tko ne osjeća magnetsku žudnju prema drugim mjestima, bliskost s drugim vremenima? Jedna od mojih prošlosti, znao sam, uključivala je u sebi brončano-plavi željezni revolver Colt Patent. Baš bi bilo zabavno otkriti što se događalo.
"Mislim da ne, wookie. Luckasta zamisao."
"Što ćeš sada čitati?" upitala me okrenuvši knjigu kako bi promotrila sljedeću kartu.
"Zove se Život u smrti. Djeluje mi kao pravo istraživanje , razgovori s ljudima koji su doživjeli kliničku smrt, kako su se osjećali, što su vidjeli. Kako ti napreduješ sa svojom knjigom?"
Mačka Angel T. je skočila na krevet. Tri kilograma bijele dugačke dlake perzijske mačke teško je koračalo, kao da se radi o šest tona, prema Leslie, srušilo se na stranice ispred nje i počelo tresti.
"Dobro. Ovo je poglavlje posebno zanimljivo. Kaže dlaka dlaka dlaka OČI NOS OČI dlaka dlaka dlaka pandže rep. Angel, znače li ti išta riječi smetaš mi? Riječi sjediš mi na knjizi?"
Mačka je lijenim pogledom odgovorila niječno; počela je glasnije presti.
Leslie je pahuljasti teret prebacila na svoje rame i neko smo vrijeme u miru čitali.
"Laku noć, wook", rekao sam isključivši svoju lampu za čitanje.
"Srest ćemo se na uglu ulice Oblaka i aleje Sneni pozdrav."
"Ni ja neću još dugo, dragi", rekla je."Laku noć "
Savio sam jastuk i smotao se u lopticu za spavanje. Neko sam vrijeme vježbao navođenje snova, ali s minimalnim uspjehom. Večeras sam bio preumoran za vježbu. Odmah sam utonio u san Bila je to osvijetljena, prozračna staklena kuća koju smo vidjeli visoko na zelenom, šumovitom otoku. Cvijeće se širili na sve strane, bujica boja u sobama, preko balkona i katova i iza, šireći se niže, padinom prema čistini. Jezerski hidroavion boje svitanja miruje na travi. Daleko, preko duboke vode, nalazilo se mnoštvo drugih razbacanih otoka, zelenih i plavičastih.
Drveća je bilo u kući kao i izvan nje, drveća i visećeg bilja ispod povelikog kvadrantnog krova otvorenog kako bi sunčeva svjetlost i zrak prodrli u kuću. Stolice i kauč prekriveni platnom boje vanilije. Police s knjigama na dohvat ruke, u zraku Bartokov fantastični Koncert za orkestar. Tu smo se osjećali kao kod kuće. Zbog glazbe i biljaka, aviona parkiranog na travnjaku i pogledu u daljine, osjećali smo se kao da letimo. Mjesto je bilo onakvo kakvo smo priželjkivali za sebe, jednoga dana.
"Dobro došli oboje! Uspjeli ste!"
Dvoje ljudi koji su nas dočekali bili su nam poznati. Smijali su se i sretni nas zagrlili.
Kad se probudimo, zaboravimo, ali u snu se možemo sjetiti snova od prije nekoliko godina. Muškarac je bio isti onaj koji me je provozao u Pterodactylu; bio sam to ja, ali za deset ili dvadeset godina, mladolikog izgleda. Žena je bila Leslie koja je stajala pokraj aviona, još ljepša, sve su je spoznaje učinile još ljepšom.
"Sjednite, molim vas ", rekla je. "Nemamo puno vremena. " Muškarac nas je ponudio vrućim jabučnim vinom i stavio čaše na izrezbareni stol.
"Dakle, to je naša budućnost", rekla je Leslie. "Dobar posao! " "To je jedna od vaših budućnosti", rekla je Leslie iz budućnosti, "i vi ste učinili dobar posao. "
"Vi ste nam pokazali kako ", rekao je muškarac. "Dali ste nam priliku koja nam se inače ne bi pružila. "
"Ma nije to ništa, zar ne, wookie? " nasmiješio sam se svojoj supruzi.
"To nije ništa ", odgovorila je, "to je mnogo!"
"Jedini način da vam se zahvalimo bio je da vas pozovemo u našu kuću ", rekao je Richard iz budućnosti. "Tvoj nacrt, Leslie. Savršeno radi. "
"Gotovo savršeno ", ispravila ga je žena. "Fotoelektrični su uređaji bolji nego što si mislila. Ali imam nekoliko prijedloga u vezi termalne mase... "
Dvije su se Leslie polako gubile u razgovoru o hibridnim solarnim konstrukcijama i superizolaciji kad sam shvatio ...
"Oprostite ", rekao sam. "Mi sanjamo! Svi mi, jesam li u pravu? Zar ovo nije san? "
"U pravu si", rekao je Richard iz budućnosti."Ovo je prvi put da smo uspjeli s vama oboma stupiti u vezu. Već godinama vježbamo, s vremena na vrijeme i svakim snom postajemo sve bolji! " Trepnuo sam. "Godinama ste vježbati i ovo je prvi put da ste došli do nas?"
"Razumjet ćeš što ti govorim kad sam isprobaš. Dugo ćeš se susretati s ljudima koje nisi vidio sebe u različitim budućnostima, svoja druga ja, prijatelje koji su umrli. Dugo ćeš vremena morati učiti prije nego budeš spreman preuzeti ulogu učitelja. Trebat će li dvadeset godina. Dvadeset godina vježbe i poprilično ćeš uspješno usmjeravati svoje snove, kad to budeš želio. Tada ćeš se okrenuti i početi se zahvaljivati svojim precima. "
"Precima? " Leslie je upitala. "Zar smo mi stari? "
"Žao mi je ", rekao je. "Loš izbor riječi. Vaša je budućnost naša prošlost. Ali i naša je budućnost vaša prošlost. Čim se oslobodite okova vremena i nastavite vježbati, razumjet ćete. Sve dok vjerujemo u tijek vremena, vidimo postajanje umjesto postojanja. Izvan vremena, svi smo mi jedno. "
"Drago mi je da nije sve tako složeno ", rekla je Leslie.
Morao sam se ubaciti. "Oprostite. Znaš mene i kako stojim s naslovima knjiga. Jesam li ikada pronašao pravi? Jesam li ikada napisao knjigu i objavio je i jednostavno se ne mogu ...jesam li ikada pronašao naslov? "
Richard iz budućnosti nije imao dovoljno strpljenja za moje sumnje. "Ovaj san ne sanjaš kako bi ga saznao. Da, pronašao si naslov; da, objavio si knjigu. "
"To je sve što želim znati", rekao sam. I zatim, molećivo: "Koji je naslov? "
"Cilj ovog sna jest da saznaš nešto drugo ", rekao je. "Imamo ... nazovimo to pismom ... pismo od nas iz daleke budućnosti. Tvoje zamisli o stupanju u vezu s Dickom i Leslie, one su pokrenule nekakvo kolo. Sada nas se poprilično mentalno dopisuje.
Sve što si želio da tvoja mlađa izdanja saznaju, preneseno im je. Male promjene, podsvijest, ali oni su drukčiji, možda neće morati proći kroz sve što smo mi prošli. Naravno, morat će se suočiti s nekim nedaćama, ali postoji mala šansa da neće morati naučiti kako voljeti. "
"Pismo koje smo primili", rekla je Leslie iz budućnosti, "kaže: sve što znate je istina! " Počela se gubiti, prizor je počeo treperiti. "Ima još toga, ali slušajte: Nikada ne sumnjajte u ono što znate. Nije to bio samo simpatičan naslov knjige, mi smo mostovi..."
Zatim je san nestao, pretvorio se u prtljagu punu čokoladnih kolačića, potjeru automobilima, u parobrod na kotačima.
Nisam probudio Leslie, ali sam ispunio stranice bilježnice koja je stajala na mom noćnom ormariću, prisjećajući se što se dogodilo prije kolačića.
Kad se sljedećeg jutra probudila, rekao sam:"Dozvoli mi da ti ispričam svoj san."
"Kakav san?" upitala me.
"Susret s nama u kući čiji si nacrt napravila."
"Richarde!" rekla je."Sjećam se! Dozvoli meni da ga ja tebi ispričam! Mjesto je bilo predivno, jeleni su pasli, jezerce je bilo zrcalo cvjetnih polja Oregona. Nacrt, solarna kuća će uspjeti! Unutra je svirala glazba, i drveće i knjige ... tako prozračna i svijetla! Dan je bio predivan, pun boja, a Dolly i Angel su nas gledale, prele su u snu, debele stare mačke. Vidjela sam novu knjigu, na polici!""Da? Jesi? Koji je naslov? Reci mi!"
Naprezala se prisjetiti."Wookie, žao mi je! Ne mogu se sjetiti...""Oh, što sad. Nemoj se kuditi", rekao sam."Luda znatiželja. Kakav san, zar ne?"
"Govorio je o vječnosti."
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Most preko vječnosti - Page 3 Empty Re: Most preko vječnosti

Počalji od Mustra Sub Apr 21, 2018 2:16 pm


Most preko vječnosti - Page 3 44f2a0b6c6f5917dc08116d84725cf7c

47.

Sjećanja na smrt sam pročitao jedne večeri, nedugo nakon što je počela čitati Život poslije života i što sam više razmišljao, osjećao sam sve snažniji poriv da razgovaram s njom.
"Kad budeš slobodna", rekao sam."Kad budeš imala dosta vremena."
Nastavila je čitati do kraja odlomka i stavila oznaku za knjige kako bi označila stranicu do koje je došla.
"U redu", rekla je.
"Misliš li da sam u krivu", pitao sam,"misliš li da sam u krivu kad kažem da je smrt najčešće kaotičan, nepotreban problem, za većinu ljudi, nešto što nas zaskoči možda baš u trenutku kad smo pronašli jedinu osobu na ovome svijetu koju možemo voljeti, od koje se nikada ne želimo rastati, pa čak niti na jedan dan, a smrt kaže da je nije briga, da će nas nasilno razdvojiti?"
"Povremeno me ta misao uznemiri", odgovorila je.
"Zašto umiranje mora biti takvo? Zašto bismo trebali prihvatiti takvu smrt kojoj ne treba naš pristanak?"
"Možda zato što je jedino drugo rješenje samoubojstvo", odgovorila je.
"Aha!" rekao sam."Je li samoubojstvo jedini izbor? Zar ne postoji bolji način od neplaniranog i prisilnog napuštanja ovog svijeta kako je to običaj na Zemlji?"
"Daj da pogodim", rekla je."Ti imaš plan koji namjeravaš predložiti? Ali prije svega, želim ti reći da sam sretna ovdje i da me, sve dok si i ti tu, ne opterećuje iznenadna smrt."
"Čekaj malo. Poslušaj me. Mislim da će ti se moj plan svidjeti zbog tvog smisla i potrebe za redom: Zašto, umjesto iznenadne smrti, ljudi ne bi mogli živjeti do trenutka kad sami odluče: 'U redu! Učinili smo sve zbog čega smo došli ovamo, ne postoji planina na koju se nismo popeli, ništa što nismo spoznali a što smo željeli naučiti, proživjeli smo lijep život', i onda, u savršenom zdravstvenom stanju jednostavno sjesti, njih dvoje ispod drveta ili zvijezde, i podići se izvan tijela i nikada se više ne vratiti?"
"Kao u knjigama koje čitamo", rekla je."Baš lijepa zamisao! Ali mi ne ... mi to ne činimo zato što ne znamo kako."
"Leslie!" rekao sam ispunjen svojim najnovijim planom, "ja znam kako!"
"Ali ne još, molim te", rekla je."Moramo sagraditi našu kuću i moramo misliti na mačke i rakune, i mlijeko u hladnjaku će se pokvariti i na poštu treba odgovoriti; tek smo počeli."
"U redu. Ne još. Ali palo mi je na pamet, dok sam čitao knjige o iskustvima na rubu smrti, ona su istovjetna izvantjelesnim iskustvima u knjigama o astralnim putovanjima! Smrt nije ništa više od napuštanja tijela u koje se više nikada ne vraćamo! A izvantjelesno napuštanje tijela se može naučiti!"
"Čekaj malo", rekla je."Hoćeš reći da jednostavno možemo izabrati prekrasan zalazak sunca, napustiti naša tijela i višu se nikada ne vratiti?"
"Da, jednog dana."
Pogledala me ispod oka."Misliš li ozbiljno?"
"Sto posto. Zaista! Zar te ne rastužuje pomisao da te može pregaziti kamion? Zar te ne rastužuje razdvajanje, gubitak jednog ili dva dana, stoljeće ili dva našeg zajedništva?"
"Zajedništvo mi se sviđa", rekla je."I ja mislim ozbiljno ako umreš, neću više željeti živjeti."
"Znam", rekao sam."1 zato, jedino što nam preostaje jest da naučimo | putovati izvan tijela, poput duhovno naprednih ili vukova."
"Vukova?"
"Pročitao sam to u knjizi o vukovima. Neki su zoolozi uhvatili dva vuka, vuka i vučicu, u klopku, ljudsku klopku koja ih niti na jedan način nije ozlijedila. Stavili su ih u veliki kavez u stražnjem dijelu kombija i odvezli ih u zoološki vrt. Kad su stigli na cilj, podigli su kavez i otkrili da su oba vuka ... mrtva. Nisu bili bolesni, niti ozlijeđeni, ništa im nije bilo. Vukovi se nisu željeli razdvojiti, nisu željeli živjeti u kavezu. Svojevoljno su odlučili da više ne žele živjeti i zajedno su napustili ovaj svijet. Nisu pronašli nikakvo medicinsko objašnjenje. Jednostavno su otišli."
"Je li to istina?"
"Pisalo je u knjizi o vukovima, znanstvenoj. I ja bih sigurno učinio isto da sam na njihovom mjestu, a ti? Zar ne misliš da je to jedan civiliziran, inteligentan način kako napustiti ovaj planet? Ako je cijela zemlja, ako je cijeli prostorno-vremenski ustroj samo san, zašto se ne bi probudili nježno i sretni negdje drugdje, umjesto da vrištimo da ne želimo otići odavde?"
"Zar zaista misliš da to možemo učiniti?" upitala je. Moj ju je plan pogodio u žicu, njezin osjećaj i potrebu za redom.
Tek što je završila s pitanjem, vratio sam se natrag u krevet s desetak knjiga koje su stajale na našim policama. Istraživanje i vježbanje astralne projekcije, Izvantjelesna putovanja, Uzvišena pustolovina, Praktični vodič kroz astralnu projekciju, Um izvan tijela. Njihova je težina stvorila krater u madracu.
"Ovi ljudi tvrde da se može naučiti. Nije lako i treba puno raditi, ali može se naučiti. Pitanje je: Vrijedi li se upuštati u tako nešto?" Namrgodila se."U ovom trenutku moram reći ne, ali ako umreš sutra, bit će mi žao jer nisam naučila."
"Onda moramo napraviti kompromis. Naučit ćemo onaj dio o izvantjelesnim iskustvima, a onaj drugi, smrt, odnosno trenutak kada odlučimo da se nećemo vratiti u naša tijela, ostavit ćemo za kasnije, puno kasnije. 1 prije smo imali izvantjelesnih iskustava, i ti i ja, i samim time znamo da su moguća. Na nama je da sada naučimo putovati izvan tijela, kada to poželimo i zajedno. Mislim da ne bi trebalo biti toliko teško."
Bio sam u krivu. Bilo je jako teško. Problem je bio u tome što smo morali otići spavati, ali ne zaspati u doslovnom smislu riječi, nismo smjeli izgubiti svjesnost da smo odvojeni od tijela. Tako je nešto jednostavno razumjeti u budnom stanju. Sačuvati svjesnost u stanju sna koji te vuče prema dolje to nije jednostavan zadatak.
Noćima smo čitali knjige o astralnim putovanjima, obećavali smo jedno drugom da ćemo se sresti iznad naših usnulih tijela, ugledati se i svega se sjećati kad se probudimo. Nismo imali sreće. Prošli su tjedni. Mjeseci. Vježba nam je prerasla u naviku koja je trajala još dugo nakon što smo pročitali sve knjige.
"Ne zaboravi da se moraš sjećati ..." rekli bismo jedno drugom prije nego bismo ugasili svjetlo.
Zaspali bi isprogramirani za susret iznad naših tijela; ona bi otišla u Pennsylvaniju, a ja bih stajao na krovu u Pekingu. Ili bih se ja našao u kaleidoskopu budućnosti, a ona u devetnaestom stoljeću gdje je održavala koncerte.
Pet mjeseci predane vježbe i probudio sam se, moralo je biti negdje oko tri sata ujutro.
Pokušavao sam pomaknuti glavu na jastuku, promijeniti položaj, kad sam shvatio da se ne mogu pomaknuti zato što se jastuk nalazio dolje na krevetu, a ja sam lebdio na leđima, dva metra
visoko u zraku.
Potpuno budan. Lebdio sam. Sobu je ispunjavalo srebrnasto-sivo svjetlo. Mjesečina, rekao bih, ali nije bilo mjeseca. Tamo su zidovi, glazbena linija; ondje je krevet, knjige uredno posložene na njezinom noćnom ormariću, a razbacane na mojem. A tu su bila i naša tijela, uspavana!
Udar zapanjenosti, poput plave vatrene strijele u meni u noći, zatim erupcija sreće. Ono je moje tijelo, dolje; ona neobična stvarčica na krevetu sam ja, sklopljenih očiju, usnuo! Nisam to uistinu ja, naravno ...ja sam gledao iz zraka.
Sve što sam pomislio, te prve noći, bilo je podvučeno crtom ili završeno znakom usklika.
Djeluje! Tako ie lako! To je... sloboda! HURA!
Knjige su govorile istinu. Pomislio sam na micanje i pomaknuo sam se, klizio sam zrakom kao klizač na ledu. Ne bih mogao reći da sam imao tijelo, ali isto tako ne mogu reći da sam bio bestjelesan. Osjećao sam tijelo magličasto, sivkasto, tijelo duha. Nakon duge i predane vježbe, kako je moguće da je sada to tako lako? Krajnja svjesnost. U usporedbi s ovim sveznajućim životom, dnevna je svjesnost tek hodanje u snu!
Okrenuo sam se u zraku i pogledao iza sebe. Blijeda, jedva vidljiva, sjajna nit protezala se od mene do mojeg uspavanog tijela. To je nit o kojoj smo čitali, srebrna nit koja povezuje živućeg duha i njegovo tijelo. Prereži nit, kažu, i otići ćeš bez povratka.
U tom trenutku, iza mene je zasvijetlila namreškana aura, usporila je kako bi lebdjela iznad Leslie u krevetu i nestala u njezinom tijelu. Sekundu kasnije ona se pomaknula, okrenula se ispod pokrivača: njezina je ruka dodirnuta moje rame. Osjećao sam se kao da me nešto povuklo iza leđa: njezinim sam dodirom naglavce bio katapultiran u javu.
Moje su se oči naglo otvorile u sobi mračnijoj od ponoći... toliko mračnoj da nije bilo važno jesu li otvorene ili zatvorene. Ispružio sam ruku kako bih upalio lampu. Srce mi je snažno tuklo."Wookie", rekao sam."Draga, jesi li budna?"
"Mmm. Sada jesam. Što se dogodilo?"
"Sve je u redu!" tiho sam uzviknuo."Uspjelo je! Uspjeli smo!""Uspjeli smo?"
"Bili smo izvan naših tijela!"
"Oh, Richie, jesmo li? Ne sjećam se ..."
"Ne sjećaš se? Što je posljednje čega se sjećaš prije ovog trenutka?"
Rukama je pomaknula svoju zlatnu kosu s očiju i nasmiješila se sneno."Letjela sam. Lijep san. Letjela sam iznad polja ..."
"Znači da je istina! Sjećamo se naših izvantjelesnih putovanja kao snova u kojima letimo!"
"Kako znaš da sam napustila tijelo?"
" Zato što sam te vidio!"
Moje su je riječi razbudile. Ispričao sam joj sve što se dogodilo, sve što sam vidio.
"Ali 'vidjeti' nije izraz za izvantjelesni vid, wook. Ne radi se toliko o viđenju koliko o znanju, detaljnom znanju koje je jasnije od samog pogleda." Ugasio sam svjetlo."Soba ovako mračna, a ja sam vidio sve. Glazbenu liniju, police, krevet, tebe i sebe ..." U mraku je sve zvučalo impresivnije, razgovarati o uvidu.
Upalila je svjetlo, sjela na krevet, namrgodila se."Ne sjećam se!""Prošla si pokraj mene poput NLO-a sagrađenog od ruža i ivančica; zaustavila si se u zraku i kao da si se otopila u svom tijelu.
Zatim si se pomaknula i dodirnula me i bum! Bio sam budan. Da me nisi dodirnula u tom trenutku, ne bih se sjećao."
Prošlo je još mjesec dana prije nego se dogodilo ponovo, i tada se zbilo gotovo obrnuto. Do jutra je čekala kako bi mi sve ispričala.
"Dogodilo mi se isto što i tebi, wook! Osjećala sam se poput oblaka na nebu, lagana poput zraka. 1 bila sam sretna! Okrenula sam se, pogledala prema krevetu i ti si spavao i Amber, slatka mala Amber je spavala na mome ramenu, baš onako kako je običavala spavati! Rekla sam: 'AMBER!', a ona je otvorila oči i pogledala me kao da nikada nije otišla. Zatim je ustala i počela koračati prema meni i tu je kraj, probudila sam se u krevetu."
"Jesi li se osjećala kao da moraš ostati u krevetu?"
"Ne, ne! Mogla sam otići bilo kamo u svemiru, kamo god poželim, mogla sam otići susresti se s bilo kime. Osjećala sam se kao da imam čarobno tijelo ... "
Sobom je zavladala tišina.
"Uspjeli smo!" rekla je uzbuđena baš kao što sam i ja bio."Putujemo drugim dimenzijama!"
"Idući bismo mjesec", rekao sam,"možda mogli sve ponoviti!" No dogodilo se već sljedeće večeri.
Ovaj sam puta sjedio u zraku kad sam se probudio iznad kreveta, a pozornost mi je privukao živahan lebdeći oblik, savršeno sjajno srebrn i zlatan jedva metar udaljen, posebno uobličenje ljubavi.
Oh, Bože! pomislio sam. Leslie koju sam gledao svojim očima jest samo mali dio prave Leslie! Ona je tijelo u tijelu, život u životu; otvara se i otkriva i opet se otvara i otkriva ... hoću li je ikada upoznati u cijelosti?
Riječi nisu bile potrebne, znao sam sve što je željela da znam. Spavao si, a ja sam bila ovdje i nagovara te da izađeš, Richie, molim te. izađi... i poslušao si me Zdravo draga! Bog, najdraža, bog!
Krenuo sam prema njoj i kad su se naša svjetla dodirnula, osjećali smo se isto kao da se držimo za ruke, no ipak neusporedivo bliži, uživali smo.
Gore!-pomislio sam prema njoj. Polako. Pokušajmo se popeti. Poput dva topla balona, podizali smo se zajedno kroz strop kao da je samo hladan zračni pokrov.
Krov kuće je nestajao ispod nas, grubo obrađena šindra prekrivena iglicama bora, cigleni dimnjak, televizijska antena okrenutu prema civilizaciji. Dolje na balkonu i trijemu, cvijeće je spavala u teglama.
Nalazili smo se iznad drveća, polagano lebdjeli iznad vode, u noći ispunjenoj zalutalim pahuljastim oblacima na zvjezdanom nebu: tanušni vitičasti oblak runjavac, vidljivost neograničena, vjetar južnjak brzine dva čvora. Temperature nije bilo
Ako je ovo život, pomislio sam, neopisivo je ljepši od bilo čega što sam ikada ...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Most preko vječnosti - Page 3 Empty Re: Most preko vječnosti

Počalji od Mustra Sub Apr 21, 2018 2:17 pm

Most preko vječnosti - Page 3 4453c0d1cba73c1973d652f67f70b4fa

Da, čuo sam Leslie kako razmišlja. Da. -
Pohrani ovo u tu tvoju zapanjujuću memoriju, rekao sam joj. Nećeš zaboraviti sve ovo kad se probudimo!-
Ti, također... -
Poput učenika pilota na našem prvom samostalnom letu. polagano smo se i zajedno micali, nikakvih naglih kretnji. Uopće se nismo bojali visine, nismo osjećali strah jači od straha koji osjećaju dva oblaka koji padaju, dvije ribe koje se dave. Kakva god da su to bila tijela, bila su bestežinska, bez mase. Mogli smo jedriti kroz željezo, kroz središte Sunca, samo da smo to poželjeli.
Vidiš li? Nit? -
Kad je to rekla, sjetio sam se i pogledao. Dvije sjajne paukove mreže protezale su se od nas prema kući.
Mi smo zmajevi duhovi na konopcima pomislio sam. Jesi li spremna za povratak? -
Lijep i polagan. -
Ne moramo se vratiti... -
Ali želimo, Richie! -
Lijepo i polagano, lebdjeli smo natrag iznad vode prema kući, kroz zapadni zid spavaće sobe.
Zaustavili smo se kod police s knjigama.
Vidiš? pomislila je. Vidiš li? Ono je Amber! -
Pahuljasti svjetleći oblik lebdio je prema Leslie.
Bog, Amber! Bog, mala moja Amber! -
Osjećaj je bio uzvišen, iz svjetlosti se širila ljubav. Ostavio sam ih polako i nastavio se kretati po sobi. Što kada bismo željeli razgovarati s nekim? Ako Leslie poželi porazgovarati s njezinim bratom koji je umro kad joj je bilo devetnaest godina, kad bih ja poželio razgovarati s mojom mamom, s mojim ocem koji je nedavno umro, što bi se dogodilo?
Kakvo god da je ovo stanje, izvantjelesno, pitanja dolaze zajedno s odgovorima. Ako želimo razgovarati s njima, možemo to učiniti. Možemo hiti s kime god osjećamo vezu i tko želi hiti s nama.
Okrenuo sam se i pogledao iza sebe u njih dvije, ženu i mačku, i po prvi puta primijetio srebrnu nit koja se protezala od mačke. Protezala se kroz tamu prema košari na podu i bijeloj uspavanoj pahuljici. Da sam imao srce, poskočilo bi.
Leslie! Amber... Amber je mačka Angel T. -
I kao da ima ulogu u predstavi koje nismo bili svjesni, u tom se trenutku naša druga mačka, Dolly, sjurila predvorjem najvećom mogućom brzinom i skočila na krevet poput četveronožnog motocikla.
U sljedećem nas je trenutku nasilno probudila mačka koračajući po nama i sve smo zaboravili.
"DOLLY!" viknuo sam, ali ona je već skočila s kreveta prema zidu i ponovo odjurila hodnikom. Tako se naime ona zabavljala.
"Oprosti, wook", rekao sam."Oprosti što sam te probudio."
Upalila je svjetlo.
"Kako si znao da je to Dolly?" upitala me pospano.
"Bila je Dolly. Vidio sam je."
"U mraku? Vidio si Dolly, smeđe-crnu mačku, koja je jurila najvećom mogućom brzinom, u tami?"
U istom smo se trenutku oboje sjetili.
"Bili smo vani, zar ne?" upitala je."Oh, wookie, bili smo zajedno i bili smo u oblacima!"
Zgrabio sam bilježnicu, napipao olovku."Brzo, odmah. Reci mi sve čega se sjećaš."
Od te večeri nadalje, izvantjelesna smo putovanja sve lakše izvodili, svaki je uspjeh utirao put za sljedeći.
Nakon prve godine vježbe mogli smo se sresti izvan tijela nekoliko puta mjesečno; sumnja da smo posjetitelji na ovom planetu rasla je sve dok nismo bili u stanju smješkati se jedno drugom, zainteresirani promatrači, u sredini večernjih vijesti.
Zbog vježbe, smrt i tragedija koje smo gledali na Kanalu 5 nisu bile smrt i tragedija; bile su dolasci i odlasci, pustolovine beskrajno moćnih duša. Večernje su vijesti prerasle iz tmurnih zastrašujućih novosti u izvještaje različitih stupnjeva, u testove koji su još stajali pred nama, mogućnosti za ulaganja u društvo, u izazove i rukavice bačene nam u prsa.
"Dobra večer, Ameriko, ja sam Nancy Vijestonoša. Slijedi večerašnja lista strahota u svijetu. Duhovni hvalisavci, ako želite napredovati putem spašavanja, slušajte: danas na Bliskom istoku ..." Čita nadajući se da će se spasioci javiti."Zatim slijedi lista vladinih neuspjeha! Uživa li itko popravljati birokratske katastrofe? Nakon kratke propagandne stanke, otvorit ćemo Sanduk izabranih problema. Ako možete ponuditi rješenja, obvezno nas gledajte!"
Nadali smo se da ćemo izvantjelesnim putovanjima naučiti kako postati gospodar, a ne žrtva tijela i njegove smrti. No nismo znali da će zajedno s lekcijama doći i perspektiva koja će izmijeniti sve ostalo kad iz žrtve prerastemo u gospodare, što radimo s našom moći?
Jedne večeri, nakon pisanja, dok sam sipao mačju hranu i malene sljezove kolačiće u posudu rezerviranu za noćne posjete Rakunice Racquel, Leslie je došla nadgledati me. Ranije je prestala raditi na računalu kako bi se upoznala sa stanjem u svijetu.
"Jesi li vidjela išta na vijestima", rekao sam,"u što bi željela uložiti?"
"Sprječavanje nuklearnih katastrofa, ratova, kao i uvijek. Svemirske kolonije, možda; spašavanje Zemlje, naravno, i kitova, ugroženih životinjskih vrsta."
Posuda s hranom je djelovala primamljivo i ukusno kad sam zaškiljio i pogledao stanje očima rakuna.
"Previše sljezovih kolačića", rekla je uzevši ih nekoliko s gomile."Hranimo Rakunicu Racquel, a ne Praščića Hoggieja."
"Mislim da bi joj večeras moglo odgovarati nekoliko više. Što više sljezovih kolačića pojede, više će malenih ptica ostati živo." Bez riječi, Leslie je vratila višak kolačića i otišla pripremiti kauč za nas.
Ostavio sam hranu za rakunicu, zatim legao pokraj svoje supruge u dnevni boravak.
"Mislim da je individualno napredovanje najbolja mogućnost", rekao sam."Ti i ja, učimo ... da postoji nešto što možemo kontrolirati! "
"Ali još uvijek nismo iskusili izvantjelesne izlete na druge razine, jesi li primijetio?" zadirkivala me."Zar se još uvijek nismo spremni oprostiti s ovim planetom?"
"Čini se da nismo", rekao sam."Dovoljno je da možemo otići ako želimo, kad god poželimo. Možda smo stranci na Zemlji, wookie, ali suviše smo toga ovdje proživjeli! Godine školovanja kako da koristimo svoja tijela, civilizacija, zamisli, jezik. Kako promijeniti stvari. Još uvijek nismo spremni sve to odbaciti. Drago mi je da se nisam ubio prije toliko vremena, prije nego sam upoznao tebe." Pogledala me, znatiželjna."Jesi li znao da se pokušavaš ubiti?""Ne svjesno, mislim da nisam. Ali isto tako ne mislim da su izleti do ruba bili slučajnosti. Samoća mi je predstavljala veliki problem, tada, nisam mario hoću li umrijeti, na neki bi mi način smrt predstavljala novu pustolovinu."
"Kako bi se osjećao", rekla je,"da si se ubio i tek onda otkrio da se tvoja srodna duša još uvijek nalazi na Zemlji, da te čeka?" Riječi su se zamrznule u zraku. Jesam li se približio smrti više nego što sam toga bio svjestan? Zajedno smo sjedili na unajmljenom kauču, sumrak se polako stapao s tamom.
"GRR!" promrmljao sam."Kakva pomisao!"
Samoubojstvo, kao i umorstvo nekreativno! Svaki bi čovjek, dovoljno očajan da počini samoubojstvo, pomislio sam, trebao isto tako biti dovoljno očajan da izabere kreativnu krajnost kako bi riješio probleme; pobjeći u ponoć, ukrcati se na brod za Novi Zeland i početi sve ispočetka, učiniti nešto o čemu je oduvijek sanjao, ali se bojao upustiti u ostvarenje snova.
U tami sam primio njezinu ruku."Kakva pomisao!" rekao sam."Tu sam ja. Upravo sam počinio samoubojstvo i odvojio se od svog tijela i zatim shvatio, prekasno ... da bih te sreo, slučajno, na putu za Novi Zeland preko Los Angelesa, ali, sam sam sebi oduzeo život! 'Oh, ne!' uzviknuo bih. 'Baš sam ispao budala!'"
"Jadna moja budalo", rekla je."Ali uvijek bi mogao početi ispočetka u drugom životu."
"Naravno da bih mogao. I bio bih četrdeset godina mlađi od tebe.""Od kada smo počeli brojati godine?" Zadirkivala me zbog moje proturođendanske kampanje.
"Nije stvar u godinama. Problem je u tome što ne bismo bili usklađeni. Ti bi rekla nešto u vezi mirovnih marševa ili Banthe, a ja bih sjedio poput mrtvog puhala i rekao: 'Što?' Osim toga, drugi bi život bio tako neugodan! Možeš li se zamisliti da postaješ ponovo beba? Učiš ... hodati? Proživljavaš pubertet? Pravo je čudo da smo ovaj puta preživjeli adolescenciju. To je pravo čudo. Da ponovo imaš osamnaest godina, dvadeset i četiri? To je veća žrtva, nego što sam spreman prinijeli u sljedećih tisuću godina; najvjerojatnije više nikada, hvala. Radije bih bio tuljan."
"A ja ću biti tuljan zajedno s tobom", rekla je."Ali, ako je ovo naš posljednji život na Zemlji u sljedećih nekoliko stoljeća, trebali bismo ga iskoristiti. Zašto su nam važni drugi životi? Stvari koje smo postigli u ovom životu Hollywood, život u kamp kućici, borba za spašavanje šume zašto će nam to biti važno za tisuću godina, ili večeras, osim zato što smo nešto naučili iz njih? Znanje koje smo stekli jest sve! Mislim da smo ovaj puta lijepo započeli. Hajde da još malo ne budemo tuljani." Meškoljila se, tresla."Želiš li deku ili vatru?"
"Ne, samo šibicu ... "
Maleni nas je plamen obasjavao toplim sjajem koji se širio od sitne drvene pećnice prema njezinim očima, kosi.
"U ovom trenutku", rekla je,"kad bi mogao učiniti što god poželiš, što bi učinio?"
"Ja MOGU učiniti sve."
"Što bi učinio?" ustrajala je približivši mi se i promatrajući vatru.
"Želio bih izreći sve što smo naučili." Moje su me riječi prisilile da trepnem. Zar to nije neobično, pomislio sam. Ne želim više tražiti odgovore, želim ih davati! Zašto ne, kad smo pronašli ljubav, kad konačno znamo kako funkcionira svemir? Ili samo mislimo da znamo.
Podignula je pogled s vatre i pogledala me."Ono što smo naučili jest jedino što nam je preostalo. Želiš to ispričati?" Leđa je okrenula vatri i nasmijala se, testirajući me."Ne zaboravi da si ti sam napisao da sve što kažeš ne mora biti točno, odnosno može biti krivo."
"Može biti krivo", složio sam se."Ali kad slušamo nečije odgovore, ne slušamo zapravo nekoga, zar ne? Slušamo sami sebe dok oni govore; mi sami određujemo ovaj je dio istinit, a ovaj luckast, a ovaj je dio ponovo istinit. Zato je zabavno slušati nekoga. A kad govorimo važno je da što manje zastranimo u odnosu na ono koliko bismo mogli."
"Znači ponovo razmišljaš o predavanjima", rekla je.
"Možda. Bi li mi se pridružila na govornici, rekli bismo im sve što smo zajedno otkrili? Ne bismo se bojali govoriti o ružnim vremenima, ili lijepim. Govorili bi onima koji traže. Ispričali bismo im kakav je bio naš put, dali bismo im nadu da postoji i-živjeli-su-zauvijek-sretno! Kako mi je žao što i sam nisam isto čuo prije mnogo godina!"
Tiho mi je odgovorila."Mislim da ne bih to mogla učiniti s tobom. Mogu organizirati. Primiti se organizacijskog dijela, ali ne želim stajati za govornicom."
Nešto nije bilo u redu."Ne želiš? Ali postoje stvari koje zajedno možemo ispričati, a što niti jedno od nas ne može učiniti samo. Ja ne mogu govoriti o onome kroz što si ti prolazila, a ni ti ne možeš govoriti o mojim mukama; jedini je način da to učinimo zajedno!"
"Mislim da ne mogu", rekla je.
"Zašto ne?"
"Richie, kad sam govorila protiv rata, mase su bile neprijateljski raspoložene, bojala sam se stati pred njih. Ali morala sam, no obećala sam samoj sebi da kad završim s govorom, to više nikada neću ponoviti. Nikada. Ni zbog čega. Mislim da to nisam u stanju učiniti."
"Baš si smiješna", rekao sam joj."Rat je gotov! Danas ne govorimo o ratu. Danas govorimo o ljubavi!"
Njezine su oči ispunile suze."Oh, Richie!" rekla je."Ja sam im tada govorila o ljubavi!"
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Most preko vječnosti - Page 3 Empty Re: Most preko vječnosti

Počalji od Mustra Sub Apr 21, 2018 2:18 pm

Most preko vječnosti - Page 3 4432


48.

"Gdje pronalazite svoje luckaste ideje?" upitao je gospodin koji je sjedio dvadeset redova dalje. Bilo je to prvo pitanje u drugom satu predavanja.
Oko dvije tisuće ljudi se zakašljalo u Civic Auditoriumu ... nije bio jedini kojeg je to zanimalo.
Leslie se oslanjala na visokoj barskoj stolici na bini, odmah do moje. Bila je opuštena, djelovala je smireno. U tom sam trenutku s bežičnim mikrofonom šetao medu publikom, birao između podignutih ruku podsjećajući se da ponovim pitanje tako da i oni na balkonu mogu čuti i kako bih imao vremena razmisliti o odgovoru.
"'Odakle mi takve luckaste ideje?"' ponovio sam. Za pola sekunde odgovor se materijalizirao, zatim su se stvorile i riječi koje sam trebao izgovoriti.
"Ondje gdje pronalazim i one razumne", odgovorio sam."Zamisli dolaze od vile sanjarke, vile šetačice, i, kad sam mokar, kad se sve s mene cijedi tako da ne mogu ništa pribilježiti, od vile tuširačice. Ono što sam ih uvijek molio jest: Molim vas, dajte mi zamisli koje ne štete mojoj intuiciji. "
"Intuitivno znam, na primjer, da smo stvorenja svjetla i života, a ne slijepe smrti. Znam da nismo ovdje kako bi nas nasilno odveli iz vremena i prostora u kojima se tu i sada događa na milijune promjena, dobra i zla. Zamisao da smo fizička bića koja su se razvila iz prvobitnih stanica u hranjivoj kaši, ta ideja vrijeđa moju intuiciju, korača po njoj u kopačkama.
Ideja da smo se razvili od ljubomornog Boga koji nas je oblikovao iz prašine kako bi bili prisiljeni birati između klečanja-i-molitvi i vatre-i-prokletstva, ta me najžešće pogađa. Niti jedna mi vila sanjarka nikada nije dala takve zamisli. Cijeli je koncept razvoja, za mene, pogrešan.
Pa ipak nisam mogao pronaći mjesto, niti osobu, nigdje, koja je imala odgovore na moja pitanja, osim u samom sebi, a bojao sam se samom sebi vjerovati. Bio sam prisiljen kroz život plivati poput kita, uzimajući u sebe ogromne količine morske vode, onoga što su drugi ljudi napisali i mislili i rekli, okusiti sve i zadržati dijelove znanja veličine planktona, koje je odgovaralo onome u što sam želio vjerovati. Bilo što, što bi mi potvrdilo da je ono što znam istina, to sam tražio.
Od ove ovdje spisateljice nisam mogao prisvojiti niti mikro-račića od svih njezinih knjiga koje sam pročitao. Od ovog pisca nisam razumio ništa osim sljedećeg: Nismo kakvima se doimamo. Hura! To sam, intuitivno, znao! Znao sam da je to ISTINA! Ostatak je knjige mogao biti morska voda, ali kit je zadržao rečenicu.
Malo po malo mislim da gradimo svjesno razumijevanje znanja s kojim smo rođeni: istina je ono u što naše vrhovno ja želi vjerovati. Ali naša svijest nije zadovoljna sve dok tu istinu ne možemo sročiti u riječi.
Prije nego što sam to spoznao, za samo nekoliko desetljeća, imao sam sustav razmišljanja koji mi je davao odgovore kad postavim pitanja."
Uputio sam kratki pogled Leslie, a ona mi je mahnula kako bi mi pokazala da je još uvijek s nama.
"Koje je bilo pitanje?" upitao sam."Oh. Odakle mi te luckaste ideje? Odgovor: od vila sanjarki, vila šetačica, vila tuširačica. Knjižnih vila. A u posljednjih nekoliko godina, od moje supruge. Sada, kad imam pitanje, pitam je, a ona mi da odgovor. Ako već niste, predlažem vam da pronađete svoju srodnu dušu, što prije možete. Sljedeće pitanje?"
Imamo toliko toga za ispričati, pomislio sam, a samo jedan dan u svakom gradu koji nas zamoli da gostujemo kod njih i održimo predavanje. Osam sati nije ni približno dovoljno. Kako predavači u samo sat vremena uspiju reći ljudima sve ono što im moraju reći? Naš prvi sat, jedva smo iznijeli šturu maketu svojih gledišta na svijet.
"Ona dama, ona koja sjedi daleko odostraga na desnoj strani..."
"Moje je pitanje namijenjeno Leslie. Kako znate da ste upoznali svoju srodnu dušu?"
Moja me supruga kratko pogledala, u njezinim se očima očitovao užas, podigla je mikrofon.
"Kako znamo da smo sreli srodnu dušu?" ponovila je pitanje, smireno, kao da je takve stvari stalno činila."Nisam znala, kad sam upoznala svoju. Dogodilo se to u dizalu. 'Idete gore?' upitala sam ga. 'Da', odgovorio je. Niti jedno od nas nije znalo što će nam te riječi značiti sada.
Četiri godine kasnije bolje smo se upoznali i iznenada smo postali najbolji prijatelji. Što sam ga bolje upoznavala, to sam mu se više divila, to sam sve više bila uvjerena da je predivna osoba!
To je ključ. Tražite ljubavnu vezu koja s vremenom postaje sve bolja, u kojoj poštovanje i divljenje rastu, te povjerenje koje osnažuje svaka oluja.
Otkrila sam da s ovim čovjekom mogu ostvariti intimu ispunjenu slatkim elektricitetom i predivnim nabojima i da s njim mogu pronaći svoju sreću. Do tada sam mislila da su to moji hirovi, da je to nešto što samo ja tražim, moje osobne oznake srodne duše. Sada mislim da su kod svih ljudi iste, ali da se, dok ih očajnički pokušavamo pronaći, zadovoljavamo s manjim. Kako se usuđujemo tražiti više kad su mlitavi ljubavnik i osrednja sreća ono najbolje što smo u stanju pronaći?
Istovremeno znamo da će se osrednjost pretvoriti u led; sreća će prerasti u bezimenu tugu, pregršt pitanja: Je li to ljubav mog života, je li to sve što mogu dobiti, jesam li zato ovdje? Duboko u našim srcima znamo da mora postojati više i zato žudimo za osobom koju nikada nismo sreli.
Toliko se često polovica para pokušava uzdići, poletjeli, dok druga strana vuče prema dolje. Jedna strana korača naprijed, a druga za svaki korak naprijed osigurava ona dva unatrag. Najbolje je da sama pronađem svoju sreću, mislila sam, volim svoje prijatelje i svoju mačku, bolje mi je da čekam srodnu dušu koja nikada neće doći, nego da prihvatim dosadni kompromis.
Srodna je duša osoba koja ima ključanice u koje idu naši ključevi, i ključeve koji odgovaraju našim lokotima. Kad se osjećamo dovoljno sigurno da ih otvorimo, naše najistinskije ja izlazi van i možemo u potpunosti i iskreno biti ono što jesmo; možemo dozvoliti da nas vole zbog onoga što jesmo, a ne zbog onoga kako se pokušavamo predstaviti. Obje strane otkrivaju svoje najbolje ja. Bez obzira na sve što može krenuti po zlu oko nas, s tom osobom smo sigurni u našem vlastitom raju. Naša je srodna duša osoba koja s nama dijeli najskrivenije želje, stremljenja, naš osjećaj za put koji nas vodi ka cilju. Kad smo dva balona, zajedno se možemo kretati samo prema gore, ako vam se to dogodi, najvjerojatnije ste pronašli svoju srodnu dušu. Životna ljubav je osoba koja nam konačno omogućava da živimo punim životom."
Na njezino veliko iznenađenje, slušateljstvo ju je nagradilo pljeskom. Zamalo sam joj povjerovao u ono što mi je rekla, da može biti nesavršena na pozornici. Dokazala je suprotno.
"Razmišljate li na način na koji on razmišlja," sljedeća je osoba postavila pitanje,"slažete li se s njim u svemu?"
"Slažemo li se u svemu", ponovila je."Većinu vremena. On upali radio i otkrijem da je jedina osoba koju sam upoznala u svome životu koja je također očarana gajdama. On je jedina osoba koju sam upoznala koja zajedno sa mnom pjeva 'Alone am I' od Tubby the Tubaja, riječ po riječ, prisjećajući ih se iz djetinjstva."
"S druge strane", rekla je,"na početku se nismo mogli više razlikovati ... ja sam prosvjedovala protiv rata, Richard je bio vojni pilot; meni je uvijek bio dovoljan jedan muškarac odjednom, a Richardova se savršena žena nalazila u mnogim ženama. Oba je puta bio u krivu i zato se, naravno, promijenio.
Ali, na kraju krajeva, nije važno slažemo li se ili ne, ili tko je u pravu. Ono što je važno za nas dvoje ...jest da li se stalno mijenjamo, da li rastemo, da li se svakim danom sve više volimo? To je ono što nam je važno."
"Mogu li ja nešto dodati?" ubacio sam se.
"Naravno."
"Sve što nas okružuje kuće, poslovi, automobili to je pozornica, scena na kojoj se odigrava naša ljubav. Sve što posjedujemo, mjesta na kojima živimo, događaji u našim životima; prazne scene. Kako je lako tražiti scene, a zaboraviti dijamante! Jedino što nam je važno, na kraju našeg boravka na Zemlji, jest koliko smo i kako voljeli, kakva je bila naša ljubav? ''
Za vrijeme prve stanke većina je ljudi ustala i protegnula se, neki su mi prišli s knjigom tražeći autograme. Drugi su se upoznali i razgovarali, bez formalnog predstavljanja, na mjestu blizu bine koje smo za njih postavili.
Dok su se ljudi vraćali na svoja mjesta kako bi poslušali peti sat našeg predavanja, dodirnuo sam Leslieno rame."Kako si, mali moj wookie? Jesi li dobro?"
"Dobro sam", odgovorila je."Ne osjećam se kao prije! Ovo je predivno!"
"Tako si pametna!" rekao sam."Tako si mudra i lijepa. Mogla si izabrati bilo kojeg muškarca na ovome svijetu."
Stegnula je moju ruku."Izabrala sam ovog, hvala ti. Vrijeme je da počnemo?"
Kimnuo sam glavom i uključio mikrofon."Idemo dalje", rekao sam."Da nastavimo. Na bilo koje pitanje koje se postavlja u sumrak ljudskog roda, obećavamo vam, možemo ponuditi zadovoljavajući odgovor."
Toliko je toga što smo ispričali zvučalo suludo, pa ipak, sve je bilo istina ... kao da su dva fizičara, teoretičara, stala za govornicu i rekla da se, kad putujemo brzinom sličnom brzini svjetlosti, pomlađujemo, da postajemo mladi od onih koji miruju ili se koriste manjim brzinama; da je kilometar prostora blizu Sunca drukčiji od kilometra prostora blizu Zemlje zato što je kilometar oko Sunca više zakrivljen od onog oko Zemlje.
Luckaste ideje čija se vrijednost može mjeriti u osmjesima, ah u potpunosti istinite. Je li atomska fizika zanimljiva zato što je istinita ili zato što zvuči suludo?
"Gospođo", rekao sam pokazavši ženu koja je stajala u sredini gledateljstva istovremeno se zapitavši kamo će nas odvesti."Namjeravate li umrijeti?"
Lako pitanje; odgovor smo podijelili.
***
Jedrili smo tog dana uz vjetar znanja koje nas je izmijenilo i naučilo, kroz more pitanja:
Zašto imamo problema?
Može li nas smrt rastaviti? Budući da ćete reći da ne može, kako možemo razgovarati s
prijateljima koji su umrli?
Postoji li zlo?
Kako je hiti oženjen glumicom?
Jeste li prihvatili Isusa Krista kao svog osobnog Spasitelja? Čemu nam služe države i narodi?
Jeste li ikada bolesni?
Tko se nalazi u NLO-ima?
Je li ljubav koju osjećate sada drukčija od one koju ste osjećali prije nekoliko godina?
Koliko novaca imate?
Je li Hollywood doista tako glamurozan?
Čak i ako je istina da sam prije živjela, zašto sam zaboravila? Je li ona zaista prekrasna kako tvrdite? Što ne volite jedno kod drugog?
Jeste li se prestali mijenjati?
Možete li vidjeti vašu budućnost?
Kako nas može promijeniti sve što ste nam ispričali?
Kako ste postali filmska zvijezda?
Jeste li ikada mijenjali svoju prošlost?
Zašto glazba na nas djeluje na način na koji djeluje?
Učinite nešto, pokažite nam vaše nadnaravne moći, molim vas. Zašto ste tako sigurni da smo besmrtni?
Kako čovjek zna da je brak gotov?
Koliko još ljudi promatra svijet na vaš način?
Kamo da odemo kako bismo upoznali životnu ljubav?
***

Jedrili smo danom koji nam se činio kao da traje samo sekundu, kao da smo i sami putnici koji putuju brzinom svjetlosti.
Ubrzo je došao i trenutak kad smo zatvorili vrata naše hotelske sobe i srušili se na krevet.
"Nije bilo loše", rekao sam."Dan nije bio loš. Jesi li umorna?""Ne!" odgovorila je."Toliko je snage, toliko je ljubavi u zraku na ovakvim okupljanjima. Dolazi sreća i sve nas grli!"
"Sljedeći bismo put mogli vježbati s aurama", rekao sam."Kažu da na dobrim javnim okupljanjima zlatna svjetlost nadsvođuje publiku, i binu. Svi su naelektrizirani."
Pogledao sam njezinu bluzu."Imam li dopuštenje milovati?" Pogledala me ispod oka."Što to znači?"
"To je običaj kadeta avijatičara. Nikada ne dodiruj drugu osobu bez prethodne dozvole." "Mislim da ti ne treba dozvola, gospodine Bach."
"Samo mi je palo napamet da bih te, prije nego ti rastrgam odjeću, morao ljubazno zatražiti za dozvolu."
"Zvijeri", rekla je."Kad me čovjek upitao ima li još zmajeva na ovome svijetu, trebala sam pokazati tebe."
Legao sam na leđa, pogledao u prazan strop, sklopio oči."Ja sam zmaj. Ja sam također anđeo. Ne zaboravi to. I ja i ti imamo svoje tajne, svoje pustolovine, zar ne, istovremeno se krećemo milijunima različitih putova kroz vrijeme? Što radimo, u tim drugim vremenima? Ne znam. Ali kladio bih se u jednu neobičnu istinu, draga," rekao sam,"kladio bih se da je ono što mi radimo sada ... "
"... povezano svjetlosnim nitima", rekla je,"s onime što smo radili onda!"
Ostao sam zapanjen čuvši je kako završava rečenicu.
Ležala je na svojoj strani kreveta, morsko plave oči netremice su promatrale moje, poznajući me, svjesne znanja, sve više svjesne znanja.
Nježno sam se obratio životu koji je blistao i plesao iza njezinih očiju.
"Zdravo, misterijo", šapnuo sam.
"Zdravo, pustolovino."
"Kamo ćemo dalje?" upitao sam je, ispunjen našom zajedničkom snagom."Kako ćemo promijeniti svijet?"
"Danas sam vidjela našu kuću", rekla je."Kad me ona gospođa pitala znamo li kakva nam je budućnost. Sjećaš li se našeg sna? One kuće. Vidjela sam šumu na otoku i čistinu. Vidjela sam mjesto na kojem ćemo sagraditi našu kuću koju smo posjetili u snu." Kutak se njezinih usana zakrivio u smiješak."Misliš li da mare, sva naša jastva svugdje izvan vremena i prostora? S obzirom na ono kroz što smo prošli", rekla je,"misliš li da će im smetati ako prvo sagradimo našu kuću, a onda promijenimo svijet?"
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Most preko vječnosti - Page 3 Empty Re: Most preko vječnosti

Počalji od Mustra Sub Apr 21, 2018 2:18 pm

Most preko vječnosti - Page 3 4362b0a2a2ff977a000f8db887b055f6



49.


Mali rovokopač je brujao na brdu, ugledao me na livadi, dokoturao se kako bi me presreo, njegova željezna žlica do pola puna plodne zemlje za vrt.
"Bog, dragi!" Leslie je viknula nadglasavši brujanje motora. Radnim danima je nosila teški bijeli kombinezon, a kosu je držala uvijenu ispod žute radničke kape; ruke su se krile u krutim kožnim rukavicama koje su pridržavale kontrole stroja.
Tih je dana bila gospodar rovokopača. Uživala je u radovima na kući koju je toliko dugo gradila u svojoj glavi.
Ugasila je motor."Kako je moj dragi kovač knjiga?"
"Posve dobro", odgovorio sam."Ne znam što će ljudi misliti o ovoj knjizi. Reći će da je preduga i previše seksi za pisca kao što sam ja. Ali meni se sviđa. A danas sam pronašao i naslov!" Podigla je kapu i stražnjim dijelom rukavice pogladila čelo."Konačno! Koji je naslov?"
"Već je tu, bio je ovdje već dugo vremena. Ako ga i ti pronađeš, tako ćemo nazvati knjigu, u redu?"
"Vrijeme je da i ja pročitam knjigu, cijelu, od početka do kraja?""Da. Još samo jedno poglavlje i bit će završena."
"Još jedno poglavlje", rekla je."Čestitam!"
Pogledao sam niz padinu iza livade, preko vode prema otocima koji su plutali na obzoru."Ovo je lijepo mjesto, zar ne?"
"Raj! A trebao bi vidjeti kuću", rekla je."Prve su fotoelektrične uređaje danas ugradili. Uskači, odvest ću te gore i pokazati ti ih!" Stao sam na žlicu do pola ispunjenu zemljom. Pritisnula je gumb za paljenje.
Stroj je oživio i, na tren, mogao sam se zakleti da je iznenadan nalet brujanja, zvuk mojeg starog dvokrilca koji polagano kreće na livadi.
Napola sam sklopio oči, vidio sam ...
... čudo, duh iz prošlosti, kretao se livadom. Richard, putujući prodavač letenja, upalio je motor Fleeta posljednji put i sjeo u letačku kabinu. Dodirivao je ručicu gasa spreman za početak potrage za svojom srodnom dušom.
Dvokrilac je rulao prema naprijed. što bih učinio da je sada ugledam, pomislio je, kad bih je ugledao kako korača poljem i govori mi da je pričekam?
Osjetivši luckasti poriv, okrenuo sam se i pogledao.
Polje je prekrivala sunčeva izmaglica. Kroz polje do aviona, duga zlatna kosa je lepršala iza nje, trčala je žena, trčala je najljepša ... Leslie Parrish! Kako je ... ?
Odmah je ugasio motor, presretan što je vidi.
"Leslie! Jesi li to ti? "
"Richarde!" viknula je. "Ideš gore?" Zaustavila se uspuhana pokraj letačke kabine. "Richarde ... imaš li vremena poletjeti sa mnom?" "Želiš li... " rekao je i odjednom ostao bez daha, "... želiš li?"
Okrenuo sam se prema svojoj supruzi preplašen i zapanjen baš kao i pilot kojeg sam vidio.
Prekrivena blatom, prekrasna, nasmiješila mi se, živahna i sretna."Richie, pokušat će!" rekla " Poželi im sreću!"
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Most preko vječnosti - Page 3 Empty Re: Most preko vječnosti

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu