Doživljaji Arthura Gordona Pyma

VII
10. srpnja.
- Izmijenili smo znakove s nekim jedrenjakom iz Ria, koji je plovio u Norfolk. Vrijeme maglovito, s lakim,
nestalnim vjetrom s istoka. Danas je umro Hartman Rogers, pošto su ga osmoga spopali grčevi nakon čaše groga.
Taj je čovjek pripadao kuharovoj stranci, i Peters se u njega osobito pouzdavao. Peters je rekao Augustu, da
drži, da ga je poručnik otrovao, i da očekuje, da bi to naskoro moglo zadesiti i njega, ako ne bude oprezan. Sad
su ostali samo on, Jones i kuhar - s druge strane bilo ih je pet. Peters je govorio Jonesu o preuzimanju
zapovjedništva broda, ali ga je Jones slušao hladno. Peters se stoga bojao da svoju zamisao požuruje, pa kuharu
nije ništa rekao. Bilo je dobro, što je bio tako mudar, jer je poslije podne kuhar izjavio, da će se pridružiti
poručniku. On je zaista i prešao na njegovu stranu. Jones se međutim posvadio s Petersom, te je natuknuo, da će
obavijestiti poručnika o pripremanju pobune. Sad je bilo jasno, da ne valja gubiti vrijeme. Peters je rekao, da će
pod svaku cijenu pokušati da preuzme vlast na brodu, ako je August pripravan da mu pomogne. Moj gaje
prijatelj odmah uvjerio u svojoj spremnosti da sudjeluje u takvom pothvatu. Držeći da je prilika povoljna,
obavijestio ga je o mojoj prisutnosti. Mješanac se iznenadio, ali se i obradovao, jer se nije pouzdavao u Jonesa,
za kojega je ionako držao, da već pripada poručnikovoj stranci. Odmah su sišli k meni, i August me pozvao, pa
smo se Peters i ja brzo upoznali. Sporazumjeli smo se, da ćemo prvom zgodnom prilikom pokušati da zauzmemo
brod, no da ne ćemo na dogovor pozvati Jonesa. U slučaju uspjeha odvest ćemo jedrenjak u prvu luku i predati
ga. Peters je, napušten od svoje družbe, odustao od namjere, da pođe na Tihi ocean - jer se ta pustolovina ne bi
mogla izvesti bez posade, a nadao se, da će ga sud riješiti krivnje zbog ludosti (svečano je uvjeravao, da je u
pobuni pomagao u napadaju ludosti), ili će, ako bude proglašen krivim, biti pomilovan Augustovim i mojim
posredovanjem. Naše dogovaranj e prekinuo je uzvik:
„Svi k jedrima“, pa su Peters i August potrčali na palubu.
Kao obično, gotovo sva je posada bila pijana, i prije nego su dospjeli skratiti jedra, jak udarac vjetra prevrne
jedrenjak na bok. Brod se ipak nekako uspravi, ali je zagrabio mnogo vode. Tek što je bio upostavljen red, novi
udarac vjetra zahvati brod, pa za njim još jedan, no nije počinio nikakve štete. To je dalo naslućivati buru, koja se
doista naskoro pojavi, bjesneći sa sjevera i zapada. Brod je bio osiguran, kako se najbolje moglo. Plovili smo
samo sa skraćenim prednjim jedrom. Kad je pala noć, vjetar je žestoko puhao, a more se još više uzburkalo.
Tada dođe Peters s Augustom u pramnicu. Nastavili smo vijećanje.
Složili smo se, da ne bi moglo biti bolje prilike, da ostvarimo svoju namjeru, jer se u ovom času nitko ne nada
napadaju. Kako je brod siguran, ne će trebati nikakva upravljanja, dok se vrijeme opet ne popravi, pa ako naš
pokušaj uspije, moći ćemo osloboditi jednoga ili dvojicu od posade, da nam pomogne da dovedemo brod u luku.
Glavna je poteškoća u velikom nerazmjeru naših snaga. Protiv nas trojice u kabini su devetorica. I sve oružje je u
njihovim rukama, osim Petersovih dviju malih pištolja i dugog mornarskog noža, što ga je on uvijek nosio za
pašom. Prema nekim znacima - primjerice, nijedna sjekira ni klin nisu bili na uobičajenim mjestima - počeli smo se
bojati, da je poručnik nešto posumnjao, barem što se tiče Petersa, pa ne će propustiti zgodnu priliku, da ga se
riješi. Bilo je, dakako, jasno, da se ne smijemo prenagliti. I nadmoć je bila prevelika a da bismo išta poduzeli bez
najvećeg opreza.
Peters je predložio, da će on poći na palubu i upustiti se u razgovor sa stražom (Allenom), pa će ga, čim mu
se pruži prilika, bez buke baciti u more. Tada ćemo August i ja doći na palubu i nastojati da se opskrbimo bilo
kakvim oružjem, a zatim ćemo zajedno navaliti i zauzeti stepenice prema kabini, prije nego bude pružen ikakav
otpor. Ja sam se tome usprotivio, jer nisam vjerovao, da bi poručnik (koji je bio praznovjeran ali lukav momak)
dopustio, da tako lako bude uhvaćen. Sama činjenica, da je na palubi straža, bila je dovoljan dokaz, da je on
oprezan - jer nije običaj, osim na brodovima, gdje vlada stroga stega, da za vrijeme bure, kad brod plovi sa
skraćenim jedrom, stoji na palubi straža. Kako većina čitalaca nikada nije bila na moru, bit će dobro, da opišem
brod u ovakvoj prilici. Skraćivanje jedra je mjera, koja služi u različite svrhe i na različite načine. Kod povoljnog
vremena ona se često primjenjuje, da se brod zaustavi, da počeka drugi brod ili slično. Ako brod plovi punim
jedrima, taj se manevar obično izvodi tako, da se dio jedra okrene, da ih straga zahvati vjetar, i tada se brod
zaustavlja, kad vjetar udara sprijeda i kad je prežestok, a da bi se mogla upotrebiti jedra, bez opasnosti da brod
bude prevrnut. Brod se katkada zaustavlja i onda, kad je vjetar povoljan, ali je more previše uzburkano, pa ne
može ploviti. Ako brod plovi pred vjetrom po veoma uzburkanom moru, nastaje obično dosta štete, jer se voda
prelije preko krme, a često i zbog toga, što pra- mac duboko uroni. U takvu se slučaju rijetko kada primjenjuje
ta mjera, osim u nuždi. Ako brod propušta vodu, uopće se ne zaustavlja, pa bilo more i veoma uzburkano, jer bi
more pri snažnom otporu još više proširilo pukotine. To se ne događa, kad brod plovi s vjetrom. Osim toga treba
često prepustiti brod vjetru, i to kad je vjetar tako žestok, da bi na komade razderao jedro, koje je namješteno
radi zaustavljanja broda, ili kad je zbog drugih razloga nemoguće izvršiti taj manevar.
U buri se brod zaustavlja na različite načine, već prema njegovoj građi. Neke je brodove najbolje zaustavljati
prednjim jedrom, i to je jedro, koje se zato najčešće upotrebljava. Veliki brodovi s pravokutnim jedrima imaju za
to posebna jedra, koja su nazvana jedra za buru, no katkada se upotrebljava sama prečka - katkada prečka i
prednje jedro, ili dvostruko skraćeno prednje jedro a nerijetko i krmeno jedro. Cesto prednje vršno jedro bolje
služi svrsi, nego jedro druge koje vrste. Grampus se zaustavljao skraćenim prednjim jedrom.
Kad se želi zaustaviti brod, treba ga tako okrenuti pod vjetar, da se jedro napuni, to jest da se okrene
poprijeko s obzirom na smjer broda. Kad je to učinjeno, pramac se za nekoliko stupnjeva odmakne od smjera
vjetra. Brod dobiva tada udarce valova s one strane pramca, koja je sada okrenuta prema vjetru. U tom će
položaju dobar brod izdržati veoma jaku buru, a da ne zgrabi ni kapljicu vode, i posada nema više nikakva posla
oko broda. Kotač krmila obično se pričvrsti, no to je sasvim nepotrebno (osim da se ublaži štropot udaraca), jer
krmilo nema nikakva utjecaja, kad je brod zaustavljen. Ipak je bolje ostaviti krmilo slobodno, nego čvrsto
privezano, jer se može dogoditi, da ga otkinu valovi, ako se ne može slobodno micati. Tako dugo dok jedro
izdrži, dobro građeni brod ostat će u svojem položaju i prebrodit će svaki val, kao da je neki razumni i živi stvor.
No ako snažan vjetar razdere jedro (to može učiniti samo pravi orkan), opasnost je neposredna. Brod se okrene
od vjetra, valovi zahvate bokove, i brod je prepušten na milost moru. U tom je slučaju jedini spas, da brod'
okrenemo uz vjetar i da ga pustimo, dok se ne namjesti drugo jedro. Ima brodova, koje je nemoguće zaustaviti,
no ti brodovi nisu sposobni za plovidbu po moru.
Vratimo se svojoj priči. Poručnik nije nikada običavao postavljati stražu na palubi, dok je brod bio izvrgnut
buri. Ta nas je činjenica, povezana s nestankom sjekira i klinova, sasvim uvjerila, daje posada na oprezu i daje ne
bismo mogli iznenaditi, kako je predlagao Peters.
Ipak je trebalo učiniti nešto, i to što prije, jer nije bilo sumnje, da će Petersu, ako su već posumnjali u njega,
zakrenuti vratom prvom prilikom, a to će zacijelo biti, čim se bura stiša.
August je rekao, da bi bilo dobro, kad bi Peters, pod bilo kojom izlikom, maknuo onaj željezni lanac s otvora
u podu kabine. Tada bismo neopaženo mogli izvršiti napadaj iz spremišta. Nakon kraćeg razmišljanja uvjerili smo
se, daje to nemoguće, jer se brod previše ljulja.
Napokon se dosjetih, da bismo se mogli okoristiti praznovjernim strahom i nečistom savješću poručnikovom.
Poznato je, da je toga jutra umro jedan član posade, Hartman Rogers, kojega su prije dva dana, nakon čaše
špirita, pomiješanog s vodom, spopali grčevi. Peters je bio uvjeren, da ga je otrovao poručnik. Rekao je, da za to
ima nepobitnih dokaza, ali nam ih nije htio odati - tome je zacijelo bio uzrokom njegov neobični značaj. Bez
obzira na to, imao on više razloga nego mi da sumnja ili ne, mi smo se složili s njim i odlučili se na djelo.
Rogers je umro u žestokim grčevima oko jedanaest prije podne. Njegovo tijelo bilo je već nekoliko časaka
nakon smrti strasnije i gnusnije od svega, što sam ikada vidio. Trbuh mu je bio silno nadut, kao kod utopljenika,
koji je više sedmica ležao pod vodom. Ruke su mu bile u jednakom stanju, a lice je bilo zgrčeno, nabrano i bijelo
poput krede, sa dvije ili tri krupne crvene mrlje kao od vrbanca. Jedna od tih mrlja raširila se preko lica, i sasvim
mu pokrila jedno oko - poput vrpce od crvena baršuna. Tijelo su o podne donijeli u tom strašnom stanju iz
kabine, da ga bace u more. Kad ga je poručnik ugledao (tada ga je vidio prvi put), odredio je - možda zbog
grižnje savjesti ili pod dojmom toga strašnog prizora - da se tijelo ušije u mrežu, te je dopustio obred, koji je
uobičajen kod pokopa na moru. Izdavši tu zapovijed, otišao je u kabinu, kao da više ne želi vidjeti svoju žrtvu.
Dok su se vršile pripreme za pokop, dignula se žestoka bura, pa su privremeno odustali od pokopa. Tijelo je,
prepušteno samo sebi, otplavljeno u žlijeb s lijeve strane palube, gdje je i sada još ležalo i koprcalo se pri
žestokom nagibanju jedrenjaka.
Dogovorivši se o svemu, dali smo se na posao, što smo mogli brže. Peters je otišao na palubu. Ondje mu je -
kako je i pretpostavljao - odmah prišao Allen, koji je, čini se, bio na straži više radi motrenja pramnice, nego radi
ičega drugog. Sudbina toga lupeža bila je brzo i tiho odlučena. Peters mu se nehajno približio, kao da mu želi
nešto reći, uhvatio ga za grkljan i bacio preko ograde, prije negoli je lupež dospio i kriknuti. Tada nas je Peters
pozvao gore.
Najprije smo se ogledali za nečim, čime bismo se mogli naoružati. Kretali smo se oprezno, jer smo zbog
jakog ljuljanja jedva stajali na nogama, i jer je uzburkano more pri svakom uranja- nju pramca preplavljivalo
brod. Morali smo žuriti - poručnik je svakog časa mogao izdati zapovijed da prorade sisaljke, jer se jedrenjak
brzo punio vodom. Tražeći neko vrijeme, pronašli smo samo dvije ručke od sisaljke - jednu je uzeo August, a
drugu ja. Naoružavši se njima, skinuli smo s mrtvaca košulju, a zatim smo bacili lešinu u more. Peters i ja sišli smo
u pramnicu, a August je ostao na straži na palubi, točno tamo, gdje je prije stajao Allen. August je stajao leđima
okrenut prema stepenicama kabine, kako bi svaki od poručnikove družbe, koji bi izišao iz kabine, mislio, da je to
njihova straža.
Čim smo sišli, počeo sam se preodijevati, da bih prikazao Rogersovu lešinu. Tu mi je uvelike pomogla
košulja, što smo je svukli s mrtvačeva tijela, jer je bila osobita kroja i oblika, pa ju je bilo lako raspoznati. Bijaše
to neka vrst haljetka, što ga je pokojnik nosio preko svojeg odijela. Košulja je bila sašivena od modrog pletenog
tkiva sa širokim bijelim poprečnim prugama. Kad sam je navukao na se, načinio sam sebi lažni trbuh, kako bih što
bolje mogao oponašati strahovitu iznakaženost nadute lešine. To sam postigao tako, da sam pod košulju natrpao
nešto posteljine. Tada sam iznakazio i ruke, navukavši na njih par bijelih vunenih rukavica bez prstiju i ispunivši ih
svakakvim krpama. Peters mije uredio lice. Najprije gaje dobro natrljao kredom, a zatim ga je, zarezavši se u
prst, zamrljao krvlju. Nismo zaboravili ni onu prugu preko oka, koja je činila lice još strasnijim.

VIII
Kad sam se pogledao u komadiću ogledala, koje je visjelo u kabini, i još pri blijedom svijetlu mutne svjetiljke,
moj mi je lik dozvao u sjećanje strahovitu stvarnost, koju sam predstavljao, pa me spopala tolika strava, da sam
jedva ostao pri odluci, da odigram svoju ulogu. Ipak nisam smio odustati, pa smo se Peters i ja vratili na palubu.
Našli smo sve u redu, i sva trojica, držeći se ograde, odšuljali smo se do ulaza u kabinu.
Vrata su bila samo pritvorena, a na gornjoj stepenici bila je podmetnuta drvena klada, da se vrata ne zatvore.
Bijaše to mjera opreza, da ih ne bi tkogod izvana iznenada zatvorio. Nije nam bilo teško da pregledamo
unutrašnjost kabine kroz otvor kraj stožera vrata. Sad smo se uvjerili, da je bilo veoma dobro, što nismo pokušali
da ih nenadano napadnemo, jer su očito bili na oprezu. Samo je jedan čovjek spavao, a i on je ležao na podnožju
stepenica, s muške- tom na dohvat. Ostali su sjedili na strunjačama, što su ih uzeli s ležaja i bacili na pod. Ozbiljno
su razgovarali. Dva prazna vrča i razbacane velike limene čaše svjedočile su, da su obilno pili, no ipak nisu bili
pijani kao obično. Svi su imali noževe, jedan ili dvojica i pištolje, a najednom ležaju ležalo im je na dohvat prilično
mnogo mušketa.
Neko vrijeme prisluškivali smo njihov razgovor i razmišljali, što da radimo, jer dosad nismo zaključili ništa
određeno, osim da ćemo pokušati, kad bude vrijeme za napadaj, da sprij e- čimo njihov otpor pojavom Rogersa.
Raspravljali su o svojim gusarskim namjerama, te je, koliko smo čuli, bilo očito, da se žele udružiti s posadom
škune Homet, i, ako bude moguće, zaposjesti škunu radi nekog većeg pothvata. Pojedinosti o tome nismo ipak
mogli razumjeti.
Jedan od njih rekao je'nešto o Petersu, a poručnik mu je odgovorio tako tiho, da nismo ništa razumjeli. Zatim
je dodao glasnije, da „ne može razumjeti, što se toliko zadržava u pramnici s kapetanovim deranom, i da misli, da
ih obojicu treba što prije baciti u more.“ Na to nije nitko ništa odgovorio, no mogli smo opaziti, daje cijela družba
zadovoljno primila taj prijedlog, osobito Jones. Ja sam bio veoma uzbuđen, videći, da se ni August ni Peters ne
mogu odlučiti, da se nešto uradi. Stoga sam odlučio, da ću svoj život prodati što skuplje i da ne ću dopustiti da
me svlada strah.
Strahovita tutnjava vjetra u oputi i pljuskanje mora preko palube priječilo nam je da čujemo što su govorili.
Za vrijeme trenutnoga zatišja jasno smo čuli, kako je poručnik rekao jednome od ljudi, neka „ode u pramnicu i
kaže onim prokletim klipanima, da dođu u kabinu“, gdje će mu biti na oku, jer ne želi nikakvih tajni na jedrenjaku.
Srećom se brod u tren tako žestoko zaljuljao, da se ta zapovijed nije mogla odmah izvršiti. Kuhar je ustao sa
strunjače, da ode po nas, kad ga strahoviti trzaj broda - mislio sam, da će nam se slomiti jarboli - baci naglavce, i
on udari o vrata s lijeve strane kabine. Vrata se razbiše, i nastade zbrka. Srećom nitko od nas nije stradao, pa
smo imali vremena, da se požurimo do pramnice, i u brzini, prije nego je stigao glasnik ili, bolje, prije nego je
pomolio glavu iz kabine (jer uopće nije izišao na palubu), odlučismo, što ćemo poduzeti. Kuhar nije ni opazio, da
nema Aliena, pa je zaurlao, ponovivši poručnikovu zapovijed. Peters je izmijenjenim glasom viknuo gromko „Ay,
ay“, a kuhar je odmah sišao, ne pokazavši ni najmanje sumnje.
Sad su moja dva druga hrabro pošla u kabinu. Peters je za sobom pritvorio vrata onako, kako su i prije bila
pritvorena. Poručnik ih je dočekao hinjenom srdačnošću. Augustu je rekao, da može stanovati u kabini i da ga
primaju u svoje društvo, jer se u posljednje vrijeme tako dobro vladao. Tada mu do polovice napuni čašu rumom
i pruži mu je, daje ispije. Ja sam sve to gledao i slušao, jer sam pošao za svojim prijateljima do kabine, čim su
zatvorili, vrata, i zauzeo svoje staro mjesto na promatralištu. Sa sobom sam donio obje ručke od sisaljki. Jednu
sam sakrio nedaleko ulaza u kabinu, kako bi mi u slučaju nužde bila pri ruci.
Zgodno sam se namjestio, kako bih mogao dobro vidjeti što se unutra događa. Pritom sam nastojao umiriti
živce, kako bih, kad mi Peters dadne ugovoreni znak, sišao među pobunjenike kako treba. Peters je uspješno
skrenuo razgovor na krvave prizore prilikom pobune, te je pomalo naveo ljude, da pričaju tisuće praznovjernih
priča, koje su tako uobičajene među pomorcima. Nisam mogao čuti, što se sve govorilo, no jasno sam vidio
učinak razgovora na licima prisutnih. Poručnik je bio veoma uzbuđen. Kad je netko spomenuo strahoviti izgled
Ro- gersove lešine, činilo mi se, da će se poručnik onesvijestiti. Tada gaje Peters upitao, ne misli li, da bi bilo
bolje, kad bi lešinu odmah bacili u more, jer je strašno gledati, kako se koprca u žlijebu. Nato je lupež počeo
hvatati dah. Polagano je pogledao svoje drugove, kao da ih zaklinje, da tko od njih izvrši taj zadatak. Nitko se ni
ne maknu. Bilo je jasno, da je sva družba do krajnosti uzbuđena. Tada mi Peters da znak. Odmah širom otvorih
vrata kabine i počeh silaziti ne progovorivši ni riječi, te stadoh usred družbe.
Lako je razumjeti snažan dojam, što ga je izazvala ta nenadana pojava, ako se uzmu u obzir sve okolnosti. U
sličnim slučajevima obično gledalac može ipak malo posumnjati u stvarnost pojave. Ostaje nešto nade, premda
slabe, da je to samo varka, i da pojava uistinu nije neki gost iz svijeta sjena. Nije pretjerano, ako kažemo, da
gotovo u svakom takvom slučaju ipak ostane nešto sumnje, i da je razlog strave, više neka slutnja, da bi pojava
mogla biti stvarnost, nego nepokolebljivo vjerovanje u njezinu stvarnost. U ovom slučaju, kao što ćemo odmah
vidjeti, nije u glavama pobunjenika bilo ni traga sumnji. Svi su povjerovali, daje strašna lešina Rogersova doista
oživjela, ili daje to barem njegov duh. Osamljenost jedrenjaka i nemogućnost, da mu se pri toj buri tko približi,
sveli su mogućnost neke varke u tako uske i određene granice, da su pobunjenici držali, da bi morali opaziti svaku
takvu mogućnost. Bili su na moru već dvadeset i četiri dana, a da nisu s nikakvim brodom imali druge veze osim
dozivanja. I sva je posada - barem svi ljudi, za koje su znali, da su na brodu - bila sakupljena u kabini, osim
stražara Aliena. Njegov golemi stas (bio je visok šest stopa i šest palaca) svi su veoma dobro poznavali, pa nitko
nije mogao ni pomisliti, da je ta pojava on. Tome treba dodati tjeskobu zbog bure, pa razgovor, što ga je počeo
Peters, zatim snažan dojam, što ga je ujutro kod njih ostavila lešina, pa moje izvrsno predstavljanje i nemirno
svijetlo iz mutne svjetiljke, u kojem su me ugledali, i koje je na mene padalo i na mahove. Nitko se dakle ne će
čuditi, što je učinak varke bio znatno veći, nego što smo očekivali. Poručnik je skočio sa strunjače, na kojoj je
ležao, i odmah se, ne prozborivši ni slova, srušio mrtav na pod kabine. Pri snažnom lj u- ljanju jedrenjaka
otkotrljao se u zavjetrinu kao klada. Od preostale sedmorice samo su trojica u početku zadržali nešto prisutnosti
duha. Ostala četvorica sjedili su neko vrijeme, kao da su prirasli za pod - bio je to najjadniji prizor straha i očaja
koji sam ikada vidio. Otpor su pružili samo kuhar, John Hunt i Richard Parker, no i to je bila slaba i neodlučna
obrana. Prvu dvojicu Peters je odmah ustrijelio, a ja sam oborio Parkera udarcem ručke za sisaljku po glavi.
Međutim, August je pograbio jednu od mušketa, koja je ležala po podu, i jednom je pobunjeniku, Wilsonu,
prostrijelio prsa. Sad su ostala samo trojica. Kad su došli k sebi i vidjeli, da su prevareni, počeli su se boriti
veoma odlučno i bijesno, pa nas je spasila samo golema snaga Pe- tersovih mišića. Ta tri čovjeka bili su Jones,
Greely i Absalom Hicks. Jones je bacio Augusta na pod, uboga na nekoliko mjesta u desnu ruku, i bio bi zacijelo
brzo svršio s njim (jer se ni Peters ni ja nismo mogli odmah osloboditi naših protivnika), da nije na vrijeme
pomogao j e- dan prijatelj, na čiju pomoć uopće nismo računali. To je bio Tigar. Uz tiho rezanje skočio je u
kabinu u najopasnijem trenutku za Augusta, te se bacio na Jonesa i začas ga pritisnuo o pod.
Moj je prijatelj bio ranjen, pa nam uopće nije mogao pomoći, a meni je toliko smetala moja odjeća, da sam
se jedva micao. Pas nije nikako ispuštao Jonesovo grlo - a Peters bi bio i suviše jak za preostalu dvojicu, te bi ih
se zacijelo brzo riješio, da je bilo više prostora i da nije bilo strahovitog nagibanja broda. Tada se dočepao
jednog od nekoliko teških stolica, što su ležali na podu. Njim je razbio glavu Greelyju, upravo kad je Greely htio
da u mene ispali hitac iz muškete, a zatim ga nagib jedrenjaka baci na Hicksa. Zgrabio gaje za grlo svom snagom i
odmah ga zadavio. Tako smo za kraće vrijeme, nego što smo očekivali, zagospodarili jedrenjakom.
Od naših protivnika ostao je na životu jedino Richard Parker. Njega sam u početku napadaja oborio udarcem
ručke za sisaljku. Sad je nepomično ležao kraj vrata porazbijane kabine, no kad ga je Peters gurnuo nogom,
progovorio je i zamolio milost. Bio je malo ozlijeđen na glavi, no inače nije bio ranjen, jer se od udaraca odmah
onesvijestio. Ustao je, a mi smo mu za svaki slučaj svezali ruke na leđima. Pas je mrtav ležao nad Jonesom. Kad
smo bolje pogledali, ustanovili smo, da je i Jones mrtav. Krv mu je obilno tekla iz duboke rane na grlu, koja je
potjecala od oštrih zuba životinje.
Bilo je oko jedan sat ujutro, a vjetar je još uvijek žestoko puhao. Jedrenjak se naporno valjao, više nego
obično, pa je svakako trebalo učiniti nešto, da se olakša stanje. Gotovo pri svakom nagibu prema zavjetrini
grabio je vodu, koja je za vrijeme naše tučnjave pomalo ulazila u kabinu. Budući da sam, kad sam silazio, ostavio
otvor za krcanje otvoren, čitava ograda s lijeve strane bila je otplavljena. Jednako bijaše otplavljena i brodska
kuhinja, zajedno s čamcem s krme. Škripanje i trzanje glavnoga jarbola bilo je upozorenje, da će se naskoro
prevrnuti. Da se dobije više prostora za tovar u stražnjem spremištu, donji dio jarbola bio je utvrđen između
gornje i donje palube, (postupak, koji katkada primjenjuju loši graditelji brodova), pa je prij etila neposredna
opasnost, da će iskočiti iz uporišta. A kao kruna svih naših napora našli smo, začepivši rupu, ništa manje nego
sedam stopa vode u brodu.
Lešine smo ostavili u kabini i odmah se prihvatili posla oko sisaljki. Parkera samo dakako oslobodili, kako bi
nam pomogao. Augustu smo povezali ruku, kako smo najbolje mogli, pa je i on radio, koliko je mogao, no bez
velike koristi. Ipak smo ustanovili, da možemo spriječiti jače prodiranje vode, ako jedna sisaljka bude stalno
radila. Kako smo bili samo četvorica, bilo nam je teško, no mi smo nastojali da ne klonemo duhom, i željno smo
očekivali jutro, nadaj ući se, da ćemo tada moći olakšati brod, ako odrežemo glavni jarbol.
Tako smo proveli napornu noć punu briga, a kad je napokon svanuo dan, bura nije jenjala, niti je bilo ikakva
znaka, da će prestati. Izvukli smo lešine na palubu i bacali ih u more. Zatim smo se dali na posao, da se riješimo
glavnoga jarbola. Izvršili smo potrebne predradnje, i Peters je prerezao jarbol (u kabini smo našli sjekire). Mi
smo pazili na potpore i konope. Kad se jedrenjak nagnuo prema zavjetrini, prerezali smo, na zapovijed, konope, i
čitava je komadina drva s oputom pljusnula u more. Jedrenjak se oslobodio bez ikakve štete. Brod se više nije
tako naprezao kao prije, no naš je pokušaj još uvijek bio veoma opasan. Unatoč krajnjem naporu jedva smo, uz
pomoć dviju sisaljki, zadržavali navalu vode. Augustova pomoć bila je doista neznatna. Da naša nevolja bude još
veća, jedan veliki val udari o bok jedrenjaka i pomakne ga za nekoliko zraka od vjetra. Prije nego je brod mogao
da se vrati u svoj položaj, drugi val ga sa svim prevrne na bok. Tovar u brodu naglo se pomakne prema zavjetrini
(on se već neko vrijeme sasvim po volji pomicao). Ne koliko časaka činilo nam se, da nas ništa ne može spasiti,
da ćemo se prevrnuti. Naskoro smo se ipak malo ispravili. Tovar je još uvijek ostao s lijeve strane, pa smo tako
ležali na boku. U tom stanju bio bi beskoristan rad sisaljki, a ionako nismo više mogli raditi s njima, jer su nam
ruke bile sasvim izranjene, od prevelikog napora, i strašno su krvarile.
Protivno Parkerovu savjetu prerezali smo, teškom mukom, prednji jarbol. Kad je padao u more, odnio je
prikosnik, te nam je tako ostao samo trup broda.
Radovali smo se, što nam dosada valovi nisu otplovili s palube najveći brodski čamac, no ni to veselje nije
potrajalo dugo.
Kako smo izgubili prednji jarbol, a s njim i prednje jedro, koje je nekako držalo ravnotežu jedrenjaka, počeli
su nas preplavljivati valovi, pa je za pet časaka naša paluba bila pometena od pramca do krme. Najveći čamac i
desna ograda bili su otkinuti, a vitao je bio razbijen u komade. Teško je i zamisliti bjedniji položaj od našega.
O podne se učinilo, kao da će bura jenjati, no grdno smo se razočarali, jer je zatišje trajalo samo nekoliko
časaka. Bura je opet navalila dvostrukom snagom. Oko četiri sata poslije podne bilo je gotovo nemoguće izdržati
žestinu vjetra, a kad je pala noć, izgubio sam svaku nadu, da bi brod mogao izdržati do jutra.
Oko ponoći utonuli smo veoma duboko, a voda je dosizala do najdonje palube. Naskoro nam voda odnese
krmilo, a more podigne stražnji dio jedrenjaka sasvim iz vode. Brod se tako zatresao, kao da će potonuti. Svi
smo držali, da će krmilo izdržati do kraja, jer je bilo neobično čvrsto. Duž njegove glavne grede bio je niz jakih
željeznih kuka, kao i na krmi. Kroz te kuke bila je provučena veoma debela šipka od kovana željeza, i tako je
krmilo bilo pričvršćeno o krmu, viseći slobodno na sipki. Strahovita snaga valova, koji su otkinuli krmilo, može se
ocijeniti po tome, što su sve kuke na krmi bile iščupane iz tvrda drva, a bile su zabijene sasvim kroz drvo i
zavinute s nutarnje strane.
Nakon toga žestokog udarca jedva smo imali vremena da odahnemo, kad se golemi val sruši na palubu i
otplavi stepenice, što su vodile prema kabini, i navali u otvor za krcanje, te napuni vodom svaku stopu broda.

IX
Pred noć smo se, srećom, sva četvorica čvrsto svezali za ostatke vitla i potrbuške se ispružili na palubi. Samo
to nas je spasilo od propasti. Od goleme težine valova, koji su nas preplavljivali, bili smo više ili manje omamljeni,
a voda se povukla s nas tek kad smo bili gotovo sasvim iscrpljeni. Čim sam došao do daha, glasno sam dozvao
svoje drugove. Odazvao se samo August:
- S nama je svršeno. Neka se bog smiluje našim dušama!
Malo po malo javiše se i druga dvojica opominjući nas, da ne gubimo hrabrosti, jer još uvijek ima nade.
Tovar je u jedrenjaku takav, da brod ne može potonuti, a do jutra će jamačno prestati bura. Te su mi riječi ulile
novu snagu. Kako se god čini neobično, sasvim sam bio smetnuo s uma, da brod s tovarom praznih bačava za
ulje ne može potonuti, a baš sam taj tovar neko vrijeme držao opasnim. Cim je u meni opet oživjela nada,
nastojao sam pojačati konop, kojim sam bio pričvršćen za ostatak vitla. Opazio sam, da to isto rade i moji
drugovi.
Noć je bila veoma tamna, te bi bio uzaludan pokušaj, da opišem strahovite zvižduke, štropot i zbrku oko nas.
Naša paluba bila je u ravnini s površinom mora ili, bolje reći, bili smo okruženi visokim zidom pjene, koja se
svakoga trenutka prelijevala preko nas. Nije pretjerano reći, da su naše glave u tri časka bile samo jedan tren
izvan vode. Ležali smo sasvim blizu, no nismo mogli vidjeti jedan drugoga, a nismo vidjeli ni onaj dio jedrenjaka,
po kojem smo se kotrljali. Na mahove smo se dozivali, da obnovimo nadu i hrabrost. Augustova slabost izazivala
je naše saučešće, a kako on svojom ranjenom rukom nije mogao dosta čvrsto stegnuti konop, očekivali smo
svakog trenutka, da će pasti u more. Ipak mu nismo nikako mogli pomoći. Na sreću, njegovo je mjesto bilo
sigurnije od naših. Gornji dio njegova tijela ležao je upravo ispod dijela razbijenoga vitla, pa su valovi, valjajući se
prema njemu, u znatnoj mjeri gubili snagu. U svakom drugom položaju (u sadašnji ga je položaj s opasnoga
mjesta, na kojem se bio svezao, slučajno bacio neki val) poginuo bi svakako prije jutra. Kako je jedrenjak bio
veoma nagnut, manje smo bili izloženi opasnosti, da nas valovi otplave. Jedrenjak je bio nagnut, kako sam prije
ustanovio, na lijevu stranu, te je jedna polovica palube bila neprekidno pod vodom. Stoga su se valovi, koji su
udarali s desne strane, razbijali o bok broda, pa su nas, koji smo ležali potrbuške, zahvaćali već sasvim raspršeni.
Oni pak valovi, koji su dolazili slijeva, bili su tzv. mrtvi valovi, koji zbog našeg položaja nisu imali dovoljno snage,
da nas istrgnu iz naših konopa.
U tom smo strahovitom položaju ležali do zore, kad smo jasno mogli razabrati svu strahotu oko sebe.
Jedrenjak je bio obična klada prepuštena na milost svakom valu. Bura je rasla.
Bila je već pravi orkan, pa nam se činilo, da više nema nikakve nade u spas. Šutjeli smo nekoliko sati
očekujući svaki čas, da će popustiti naši konopi, da će se ostaci vitla prevrnuti u more, ili da će koji od golemih
valova, koji su se valjali sa svih strana, gurnuti trup broda tako duboko pod vodu, da ćemo se udaviti prije, negoli
opet izronimo. Milošću božjom ipak smo izišli iz te neposredne opasnosti. Oko podne ohrabrilo nas je sunce.
Odmah zatim opazili smo, daje snaga vjetra znatno manja. Tada je, prvi put od sinoć, August progovorio. Upitao
je Pe- tersa, koji mu je bio najbliži, ima li ikakve mogućnosti, da se spasimo. Kako nismo odmah čuli odgovor na
to pitanje, zaključili smo, da se mješanac udavio, no on se, na našu veliku radost, naskoro odazva veoma slabim
glasom. Rekao je, da mu je veoma mučno, jer su mu se konopi čvrsto zarežali oko želuca, pa ih mora na neki
način otpustiti, ili će poginuti, jer tu muku više ne može izdržati. To nas je veoma ražalostilo, jer je bilo sasvim
beskorisno i pomisliti, da bismo mogli nekako da mu pomognemo, dok nas more, kao sada, neprestano
preplavljuje. Opominjali smo ga, neka hrabro podnosi patnje, i obećavali, da ćemo mu pomoći prvom prilikom.
On je odgovorio, da će naskoro sve biti prekasno, da će sve biti svršeno prije, negoli mu uzmognemo pomoći.
Još je neko vrijeme stenjao, a onda je umuknuo, pa smo zaključili, da je izdahnuo.
Navečer se more tako stišalo, da se u pet časaka jedva koji val prelio preko trupa broda.
Vjetar je bio znatno slabiji, premda je još uvijek puhala oštra bura. Nekoliko sati nisam čuo ni glasa od svojih
drugova, pa sam zazvao Augusta. On mi se odazvao veoma slabim glasom, pa nisam mogao razumjeti što je
rekao. Zatim sam zvao Petersa i Parkera, no nijedan se od njih nije odazvao.
Naskoro sam i ja zapao u stanje djelomične besvjestice, za koje su mi se u mašti javljale najljepše slike:
zelena stabla, polja lelujava zrela žita, povorke plesačica, čete konjanika i drugo. Sjećam se, da je u svemu, što
mi se priviđalo, glavna zamisao bila kretanje. Nikako mi se u mašti nisu javljali nepokretni predmeti, kao kuća,
brijeg ili što slično. Vjetrenjače, brodovi, velike ptice, baloni, ljudi na konju, kola u bijesnoj vožnji i slični predmeti
u pokretu javljali su mi se, naprotiv, u beskrajnim nizovima. Kad sam se prenuo iz toga stanja, sunce je već bilo
izišlo, i to, koliko sam mogao prosuditi, sat prije. Veoma teško mi je bilo sjetiti se različitih okolnosti u vezi s
mojim stanjem, pa sam neko vrijeme bio čvrsto uvjeren, da sam još uvijek u prostoriji za tovar, nedaleko škrinje i
da je Parkerovo tijelo Tigar.
Kad sam se napokon sasvim osvijestio, ustanovio sam, da vjetar nije više jači od blagog povjetarca a more
daje razmjerno mirno. Tako se stišalo, daje preplavljivalo samo sredinu jedrenjaka. Lijeva mi se ruka izvukla iz
konopa. Na njoj je bila, oko lakta, prilična ozljeda.
Desna mi je bila sasvim utrnula, a šaka i zapešće jako su mi natekli od pritiska konopa, kojim sam bio
zavezan ispod ramena. Osjećao sam jaku bol i od drugoga konopa, kojim sam bio nepodnošljivo čvrsto svezan
oko pasa. Pogledao sam svoje drugove. Vidio sam, daje Peters još živ, premda mu je debeli konop tako snažno
stezao slabine, da se činilo, da je gotovo prerezan na dvoje. Cim sam se pomaknuo, Peters mi je iznemoglom
kretnjom ruke pokazao konop. August nije davao nikakva znaka života. Ležao je gotovo dvaput savijen oko
odlomlje- noga komada vitla. Parker je progovorio, kad je opazio, da se mičem, i upitao me, imam li dovoljno
snage, da ga oslobodim iz toga položaja. Dodao je, da bismo se još možda mogli spasiti, kad bih ja mogao
sabrati sve snage i odvezati ga, inače ćemo svi poginuti. Rekao sam mu, neka se hrabro drži. Ja ću pokušati da ga
oslobodim. Napipao sam u džepu hlača svoj džepni nožić. Nakon više bezuspješnih pokušaja konačno mi je
uspjelo da ga otvorim. Tada sam lijevom rukom oslobodio svoju desnu ruku, a zatim sam prerezao konop, kojim
sam bio svezan. Pokušao sam da se maknem, ali sam pritom ustanovio, da su me noge sasvim iznevjerile i da ne
mogu ustati. Ni desnu ruku nisam uopće mogao maknuti. Kad sam to rekao Parke- ru, savjetovao mi je, neka
mirno ležim nekoliko časaka držeći se za vitlo lijevom rukom, dok mi opet počne kolati krv. I doista, odmah je
počela nestajati ukočenost, čim sam učinio, kako mije savjetovao Parker. Najprije sam mogao micati jednom
nogom, zatim drugom.
Naskoro sam se pomalo mogao služiti i desnom rukom. Veoma oprezno, ne ustajući, ot- puzao sam do
Parkera i prerezao sve konope, kojima je bio svezan, pa je naskoro i on mogao djelomice upotrebiti sve svoje
udove. Tada smo se brzo dali na posao, da oslobodimo Petersa.
Konop mu se bio duboko zarezao u slabine, kroz pojas njegovih vunenih hlača i kroz dvije košulje, pa mu je
iz slabina, kad smo skinuli konop, obilno potekla krv. Ipak je, čim smo uklonili konop, progovorio, i odmah se
oporavio, jer se mogao lakše micati, lakše nego Parker i ja. Tome je zacijelo bio uzrok puštanje krvi.
Slabe su nam bile nade, da će se August osvijestiti, jer uopće nije davao znakova života.
Kad smo mu se približili, vidjeli smo, da je samo u nesvijesti, jer je izgubio mnogo krvi. Zavoj, koji smo mu
bili namjestili oko ranjene ruke, razderala je voda. Inače nijedan konop, k o- jim je bio svezan, nije bio tako
čvrsto stegnut, da bi mogao prouzročiti smrt. Oslobodivši ga konopa i uklonivši komade vitla, odnijeli smo ga na
suho mjesto u zavjetrini. Ondje smo mu glavu položili niže od tijela, a zatim smo mu sva trojica počeli trljati udove.
Nekako pola sata kasnije on se osvijestio, ali nas je tek idućeg jutra mogao prepoznati. Tek je tada smogao
snage da govori. Dok smo se oslobađali konopa, postojalo je tamnije i naoblačilo se, pa smo se počeli bojati, da
se sprema bura, u kojoj ćemo - onako iscrpljeni - svakako poginuti. Srećom je vrijeme noću ostalo veoma mirno.
More se svakog časa sve više smirivalo, pa smo se počeli nadati, da ćemo se ipak spasiti. Blagi vjetrić puhao je
sa sjeverozapada, no nije bilo hladno.
Augusta smo pomno zavezali u zavjetrini, da se pri ljuljanju broda ne bi okliznuo u more. Bio je preslab da se
sam pridržava. Nama drugima nije to bilo potrebno. Sjedili smo jedan uz drugoga, držali smo se pomoću
pokidanih konopa za vitlo i razmišljali, kako da izađemo iz toga strašnog položaja. Bilo je ugodno, što smo mogli
svući odjeću i iz nje iscijediti vodu. Kad smo se zatim odjenuli, bilo nam je toplo. I Augusta smo svukli, iscijedili
njegovu odjeću, te je i on osjetio jednaku ugodnost.
Naše glavne muke bile su sada glad i žeđ. Ogledali smo se za pomoći, no pritom nas obuze očaj, i već smo
počeli žaliti, što smo izmaknuli manje strašnoj smrti u moru. Pokušali smo se utješiti nadom, da će nas naskoro
naći neki brod. Hrabrili smo tako jedan drugoga, da lakše podnesemo zlo.
Napokon je svanulo jutro četrnaestoga. Vrijeme je još uvijek bilo vedro i blago, sa stalnim i veoma laganim
povjetarcem sa sjeverozapada. More je sada bilo sasvim mirno. Ne znam zbog čega brod nije više bio tako
nagnut kao prije. Paluba se uglavnom osušila, pa smo se po njoj mogli slobodno kretati. Više od tri dana i tri noći
nismo ni jeli ni pili, pa je bilo krajnje vrijeme, da pokušamo odozdo nešto donijeti. Kako je jedrenjak bio pun
vode, malodu- šno smo se dali na taj posao i jedva smo se nadali, da ćemo doći do nečega. Načinili smo neku
vrst jaružara: u dva komada drva zabili smo čavle, koje smo našli na ostacima vrata. Zatim smo drva zajedno
svezali krajem konopa. Tu smo napravu bacili u kabinu, te smo je vukli amo tamo nadajući se, da ćemo tako
izvući što za jelo ili bar neki predmet, koji bi nam mogao dalje pomoći pri traženju hrane. Veći dio jutra proveli
smo radeći bez uspjeha. Izvukli smo tek nekoliko pokrivača, koji su zapeli o čavle. Naša je naprava doista bila
tako nespretna, da se bolji uspjeh jedva mogao i očekivati.
Tada smo pokušali u pramnici, no jednako bez uspjeha, i već smo bili očajni, kad Peters predloži, da njemu
svežemo oko pasa konop. On će pokušati da zaroni i da donese štogod hrane iz kabine. Radosno smo prihvatili
taj prijedlog. Opet se u nama probudila nada. On je odmah svukao kaput, a zatim smo mu svezali čvrsti konop
oko tijela i preko remen tako, da se konop ne bi mogao izmaknuti. Taj pothvat bio je veoma težak i opasan.
Koliko god je bilo nade, da će u kabini naći hrane, ronilac je morao najprije krenuti desno, a zatim proći pod
vodom deset ili dvanaest stopa kroz uski prolaz, do spremišta hrane, i vratiti se, a da za to vrijeme uopće ne diše.
Kad je sve bilo spremno, Peters se spusti u kabinu po stepenicama, dok mu voda nije dosegla do brade.
Tada naglavce zaroni, okrenuvši se na desno, kako bi krenuo prema spremištu hrane. Taj prvi pokušaj nije uspio.
Za manje od pola časka osjetili smo snažni trzaj konopa (to je bio ugovoreni znak, da želi da ga izvučemo).
Odmah smo ga izvukli, no tako nespretno, da se sav izudarao o stepenice. Ništa nije donio, jer nije mogao da se
provuče kroz prolaz. Voda gaje neprestano dizala do stropa. Kad smo ga izvukli, bio je veoma iscrpljen i morao
se odmarati petnaest časaka.
Drugi pokušaj prošao je još gore. Ostao je pod vodom i nije davao ugovoreni znak tako dugo, da smo se
uplašili i izvukli ga. Ustanovili smo, daje bilo već krajnje vrijeme. On je, kako je rekao, nekoliko puta potezao
konop, no mi nismo osjetili taj trzaj. Tome je valjda bio razlog, što se konop zapleo o ogradu na podnožju
stepenica. Ta je ograda doista smetala, pa smo odlučili da je uklonimo, prije negoli nastavimo radom. Kako nismo
imali drugog oruđa osim naših ruku, ušli smo svi u vodu, dokle smo mogli. Sjedinjenim smo snagama gurnuli
ogradu i slomili je.
I treći pokušaj bio je bezuspješan, kao i prva dva, pa je sada bilo očito, da se ništa ne može postići, ako
ronilac ne bude imao težak predmet, koji bi ga pritezao na pod kabine, dok bude tražio hranu. Drugo smo uzalud
tražili predmet, koji bi mogao poslužiti. Napokon smo, na našu veliku radost, otkrili, da je jedan od lanaca slabo
pričvršćen, te smo ga lako skinuli.
Kad smo lanac pričvrstili oko Petersovih gležanj a, on se po četvrti put spustio u kabinu. Ovaj put mu uspije
da se probije do vrata spremišta hrane, no vrata su - na njegovu veliku žalost - bila zaključana, pa se morao vratiti
a da nije ušao u spremište, jer više ni časa nije mogao izdržati pod vodom. Sad je naš položaj doista bio očajan,
pa se ni August ni ja nismo mogli uzdržati od plača. Mislili smo na goleme nevolje što nas biju i na neznatne
mogućnosti spasenja. Ta naša slabost ipak nije dugo potrajala. Pali smo na koljena i zamolili boga, da nas izvede
iz svih tih mnogobrojnih opasnosti. Ustali smo puni nade i ohrabreni počeli razmišljati, što još može smrtnik učiniti,
da se spasimo.

X
Naskoro zatim dogodilo se nešto, što je u prvi mah pružilo radost, a zatim me ispunilo većom stravom, nešto,
što je bilo uzbudljivije, nego ikoji od mojih kasnijih doživljaja za dugih devet godina punih najstrahovitijih i često
najnevjerojatnijih i najnerazumljivijih događaja.
Ležali smo na palubi nedaleko stepenica i razgovarali kako bismo ipak mogli doći do spremišta hrane, kad
pogledah Augusta, koji je ležao meni nasuprot, i opazih, da je iznenada smrtno problijedio, i da su mu usnice stale
neobično i nerazjašnjivo drhtati. Ja se veoma uplaših.
Pomislio sam, da je iznenada obolio, no tada spazih, da su mu oči nepomično uperene u neki predmet iza
mene. Okrenuh glavu, i nikad ne ću zaboraviti onaj zanos, što je prožeo svaki dio mojega tijela, kad sam ugledao
neki golemi jedrenjak, kako - udaljen svega dvije milje - plovi prema nama. Skočih na noge, kao da me iznenada
pogodilo u srce tane iz muškete. Ispružio sam ruke prema brodu i nepomično sam, nijemo stajao u tom položaju.
Uzbudiše se i Peters i Parker, premda na različite načine. Peters je kao luđak stao plesati po palubi. Izgovarao je
različite besmislice, isprekidane urlicima i kletvama, a Parker je briznuo u plač, te je nekoliko časaka jecao kao
dijete.
Brod, koji se približavao, bio je veliki jedrenjak nizozemske gradnje, crno obojen, s neukusno pozlaćenim
likom na pramcu. I taj je brod vjerojatno proživio mnogu buru i mnogo je, činilo nam se, podnio za vrijeme bure,
koja je za nas bila tako kobna. Nije imao prednjega košnog nastavka jarbola, a ni dijela ograde s desne strane.
Kad smo ga ugledali, bio je udaljen oko dvije milje sa strane vjetra, i plovio je prema nama. Povjetarac bijaše
veoma blag, pa smo se najviše čudili tome, što brod nije imao razapeta druga jedra, osim prednjega, glavnoga i
prečke. Zato se vrlo polagano približavao, tako da smo od nestrpljivosti gotovo oboljeli. Bez obzira na
uzbuđenost, ipak smo opazili i nespretno kretanje broda. Tako je odmicao od smj era, da smo jedamput ili
dvaput pomislili, da je moguće, da nas nisu opazili, ili smo pak držali, da su nas, doduše, opazili, ali da nisu nikoga
vidjeli na palubi, pa kane okrenuti i otploviti drugim smjerom. U svakom takvom trenutku vriskali smo i vikali,
koliko smo god mogli, našto bi strani brod, kako nam se činilo, opet promijenio svoju namjeru i opet zaplovio
prema nama. To se čudnovato vladanje ponovilo dvaput ili triput, pa smo napokon zaključili, da nema drugog
tumačenja, nego da je krmilar pijan.
Na palubi nismo opazili nikoga, sve dok nam se brod nije približio na četvrtinu milje. Tada smo ugledali tri
mornara, u kojima smo po odjeći prepoznali Nizozemce. Dvojica su ležala na nekom starom konopu nedaleko
pramnice, a treći, koji kao da nas je veoma radoznalo promatrao, stajao je naslonjen s desne strane nedaleko
prikosnika. To je bio čvrst i visok čovjek veoma tamne kože. Činilo se, da nas svojim kretnjama želi ohrabriti, da
budemo strpljivi.
Veselo nam je kimao glavom, premda nekako neobično, i neprestano se smješkao pokazujući pri tom niz
sjajno bijelih zubi. Kad se njegov brod još više približio, vidjeli smo, kako mu je kapa od crvena flanela najednom
pala s glave u more. On se na to nije obazirao, već se i dalje smješkao kimajući glavom. Ja to pripovijedam
potanko i točno onako, kako se sve to nama činilo.
Brod se polagano približavao, sada opet stalnije nego prije, i... ne mogu mirno govoriti o tom događaju... srca
su nam divlje lupala, cijelom smo dušom klicali i zahvaljivali bogu za neočekivani i divni spas, koji nam je već
nadomak. Iznenada dopre do nas sa stranog broda (koji nam je već bio sasvim blizu) neki miris, neki smrad,
kojemu na cijelom svijetu ne bismo našli ime... za to nema predodžbe... pakleni, do krajnosti zagušljivi,
nepodnošljivi, nepojmljivi smrad. Zapeo mi je dah a kad sam se okrenuo k svojim drugovima, opazio sam, da su
bljeđi od mramora. Nismo, međutim, imali vremena da raspravljamo ili pitamo - jedrenjak je bio udaljen od nas
samo pedeset stopa, te se činilo, da kani pristati uz nas kraj krme, da bismo se mogli ukrcati na spušteni čamac.
Potrčali smo prema krmi, kad najednom neki široki val potjera brod za punih pet ili šest zraka od njegova smjera.
Dok je tako plovio dvadesetak stopa udaljen od naše krme, pružio nam se slobodan vidik na njegovu palubu.
Hoću li ikada zaboraviti trostruku strahotu toga prizora? Dvadeset i pet ili trideset ljudskih lešina, od kojih
nekoliko žena, ležalo je raštrkano u posljednjem i najodvratnijem stanju raspadanja između krme i brodske
kuhinje. Jasno smo vidjeli, da na tom prokletom brodu nema ni žive duše! Ipak smo mrtvace zvali u Pomoć! Da,
dugo smo i glasno, u trenutku bolne napetosti, molili te nijeme i odvratne likove, da nam pomognu, da ne dopuste,
da i mi budemo nalik na njih, da nas prime u svoje jadno društvo! Mahnitali smo u stravi i očaju - sasvim smo bili
ludi od boli zbog svojega gorkog razočaranja.
Kad smo po prvi put glasno vrisnuli od užasa, nešto se na stranom brodu, nedaleko priko- snika, odazove;
glas je bio tako sličan ljudskom kriku, da bi se i najosjetljivije uho moglo uplašiti i prevariti. U taj nam čas opet
jedan nenadani trzaj broda otvori vidik na predjel oko pramnice. Odmah razabrasmo odakle dolazi onaj zvuk.
Ugledasmo onaj snažni lik, još uvijek naslonjen na ogradu. Covjek je neprestano klimao glavom, no sad mu
nismo mogli vidjeti lice, jer je bilo okrenuto od nas. Ruke su mu bile raširene preko ograde, a dlanovi izvrnuti.
Koljena su mu bila naslonjena na debeli, napeti konop, koji je vezao prikosnik s ogradom. Na golim leđima, s
kojih je bio otkinut komad košulje, sjedio je golemi galeb. Marljivo je proždi- rao ono meso. Kljun i čaporke
duboko je zario u lešinu, a bijelo penje sasvim je poprskao krvlju. Kako se jedrenjak dalje okretao, ptica je,
valjda ugledavši nas, s mnogo muke izvukla krvavo rumenu glavu. Cas nas je zaprepašteno gledala, zatim se lijeno
digla s lešine, na kojoj se gostila. Poletjela je iznad naše palube, i lebdjela nad njom nekoliko trenutaka s nekim
zgru- šanim komadom u kljunu, s nečim što bijaše slično jetri. Taj strahoviti zalogaj padne napokon uz neugodni
pljesak do Parkerovih nogu. Neka mi bog oprosti, no u prvi mi je čas mozgom sjevnula neka misao, misao, koju
ne ću izreći. Pođoh prema toj krvavoj mrlji. Pogledah gore, i moje se oči sretoše s Augustovim očima, u kojima je
bilo toliko snage i razuma, da sam se odmah osvijestio. Brzo sam skočio i uz strašan osjećaj jeze gurnuo u more
taj odvratni predmet.
Lešina, s koje je galeb bio uzletio, bila je poduprta konopom i lagano se njihala, kako ju je kljuvala ptica
mesožder. To su bile kretnje, zbog kojih nam se najprije činilo, daje čovjek živ. Kad se galeb digao, lešina se,
olakšana, zaljuljala i okrenula, tako da smo joj ugledali liše.
Doista, nikad nije bilo strasnije slike! Nije više bilo očiju, a ni mesa oko usta. Vidjeli su se sasvim goli zubi. To
je dakle, bio smiješak, kojim nas je bodrio! To je... no bolje je, da prešu- tim. Jedrenjak je, kako sam već rekao,
prošao kraj naše krme i nastavio polako i sigurno svoj put prema zavjetrini. S njim i s njegovom strašnom
posadom nestala je sva naša radost, nestala su sva naša vedra priviđenja. Dok je brod polagano prolazio mogli
smo možda naći načina, da se ukrcamo na nj - da nam nenadano i stravično razočaranje nije sasvim sputalo i duh
i tijelo. Gledali smo i osjećali, ali nismo mogli misliti ni raditi... dok nije bilo prekasno! Koliko je taj događaj
oslabio naš um, može čitalac ocijeniti po činjenici, da je brod bio već tako udaljen, da smo jedva vidjeli polovicu
njegova trupa, kad je pao ozbiljan prijedlog, da pokušamo plivanjem dostići brod!
Ja sam otad uzalud nastojao da otkrijem strašnu tajnu sudbine toga broda. Njegov način gradnje i vanjski
oblik, kako sam prije rekao, davao je dojam, daje to nizozemski trgovački brod, a to je mišljenje potvrđivala i
odjeća posade. Lako smo mogli pročitati ime broda na krmi, a mogli smo vidjeti i mnogo štošta drugo, što bi nam
otkrilo podrijetlo broda, da nas golemo uzbuđenje nije lišilo sposobnosti promatranja i mišljenja. Po šafranovoj
boji onih tje- lesa, koja se još nisu bila sasvim raspala, zaključili smo, daje cijela posada pomrla od žute groznice
ili od koje druge strašne bolesti te vrste. Ako je to bio uzrok (a drugo ne mogu zamisliti), smrt je, sudeći prema
položaju lešina, morala doći iznenada i silovito - sasvim različito od onih smrtonosnih bolesti, što ih poznaje ljudski
rod. Možda je i neki otrov dospio u spremište hrane i prouzročio nesreću. Možda su jeli neku nepoznatu, otrovnu
vrst riba, ili drugu koju morsku životinju, ili pticu. Svakako, sasvim je beskorisno nagađati, kad je sve obavijeno
tajnom, pa će, nema sumnje, zauvijek ostati najstrašnija i nedokučiva zagonetka.

XI
Ostatak dana proveli smo u stanju potpune otupljenosti. Buljili smo u brod, koji je odlazio, dok ga mrak nije
sasvim sakrio, a onda smo se opet donekle osvijestili. Tada se vratiše muke gladi i žeđi, kraj kojih su nestale sve
druge brige i misli. Do jutra nismo mogli ipak ništa učiniti, pa smo se smjestili, kako smo mogli, da se malo
odmorimo. Meni je to uspjelo iznad očekivanja, te sam spavao sve dok me drugovi, koji nisu bili takve sreće, nisu
u zoru probudili, da ponovo pokušamo doći do hrane iz spremišta.
Vrijeme je bilo sasvim mirno, a more glatko kao malo kada. Bilo je ugodno i toplo. Onaj jedrenjak nismo više
vidjeli. Počeli smo raditi. Istrgli smo, uz malo muke, još jedan lanac.
Oba lanca pričvrstili smo o Petersove noge, i on je opet pokušao doći do vrata spremišta. Mislio je, da će ih
moći razbiti, ako dosta brzo stigne do njih. Nadao se to više, jer je trup broda ležao uspravnije nego prije.
Doista je veoma brzo došao do vrata, skinuo s gležanja jedan od lanaca, pokušao razbiti ta vrata, no uzalud -
građa je bila čvršća, nego što smo mislili. Već je bio sasvim iscrpljen od dugog ronjenja, pa je trebalo, da ga
netko od nas zamijeni. Parker se odmah dragovoljno javio. Nakon trećeg uzaludnog pokušaja uvidio je, da
nikako ne može stići do vrata. August, zbog ranjene ruke, ne bi mogao razbiti vrata, ni kad bi stigao do njih, pa
sam tako ja bio na redu, da učinim nešto za naš zajednički spas.
Peters je dolje u prolazu ostavio jedan od lanaca, a ja sam zaronivši, ustanovio, da nemam dosta ravnoteže,
da se održim pod vodom. Stoga odlučih da najprije potražim onaj drugi lanac. Tapajući po podu prolaza osjetih
neki tvrdi predmet, te ga odmah zgrabih i vratih se na površinu. Sad smo vidjeli, da sam iznio neku bocu. Na našu
radost, boca je bila puna portsko- ga vina. Zahvalismo bogu za tu pravodobnu pomoć. Odmah smo mojim
nožićem izvukli čep i svaki je potegao po jedan umjereni gutljaj. To nas je grijalo, to nam je jačalo tijelo i duh.
Zatim smo pomnjivo bocu začepili i objesili je pomoću rupčića - tako da se ne razbije.
Odmorivši se malo nakon toga sretnog nalaza, opet zaronih. Sada nađoh lanac i odmah iz- ronih. Zatim sam
svezao lanac i po treći put zaronio. Uvjerio sam se da nema sile, koja bi u tom položaju mogla razbiti vrata
spremišta. Vratih se natrag očajan.
Činilo se, da više nema nikakve nade, a po držanju mojih drugova zaključih, da su se pomirili s tim, da će
poginuti. Vino je u njima izazvalo neku vrst uzbuđenosti, koju ja nisam osjetio, valjda zbog ronjenja. Govorili su
nesuvislo o stvarima, koje nisu bile ni u kakvoj vezi s našim stanjem. Peters me je neprestano zapitkivao o
Nantucketu. Sjećam se, da mi je i August pristupio ozbiljna lica i zamolio me, da mu posudim džepni češalj, jer da
mu je kosa puna ribljih ljusaka i da ih želi iščešljati prije nego se iskrca. Činilo se, da je Parker više pri svijesti.
On me je molio, da se još jednom spustim u kabinu i da izvučem, što god nađem. Pristao sam na to. Roneći
cijeli jedan čas, donio sam mali kožnati kovčeg, koji je pripadao kapetanu Bar- nardu. Odmah smo ga otvorili
nadajući se da ćemo u njemu naći štogod za jelo ili piće, no našli nismo ništa, osim neke kutije s britvama i dvije
lanene košulje. Zaronih ponovo, no vratih se praznih ruku. Kad mi je glava provirila iz vode, začuh kao da se
nešto na palubi razbilo.
Kad sam izišao iz vode, vidio sam, što je bilo. Moji nezahvalni drugovi iskoristili su moju odsutnost i ispili
ostatak vina. Želeći staviti bocu na mjesto prije nego se vratim, ispustili su je. Ona je pala i razbila se. Kad sam im
prigovorio zbog bezdušna vladanja, August je zaplakao. Ostala su se dvojica pokušala nasmijati, kao da se radi o
nekoj šali, no nadam se, da nikada više ne ću vidjeti takav smijeh. Njihova nacerena lica bila su strašna.
Vjerojatno je vino odmah i snažno djelovalo u njihovim praznim želucima, pa su bili potpuno pijani. Jedva sam ih
nagovorio da legnu. Odmah su tvrdo zaspali. Disali su glasno i hroptavo.
Sada sam bio, da to kažem, sam na jedrenjaku, a misli su mi bile mračne. Nije bilo nikakve nade. Očekivao
sam samo polaganu smrt od gladi ili, u najboljem slučaju, smrt u prvoj buri, koja će nas napasti, jer ovako
iscrpljeni ne bismo mogli izdržati još jednu buru.
Muke od gladi, što sam ih sada osjećao, bile su gotovo nepodnošljive. Osjećao sam, da bih mogao učiniti
sve, samo da ih ublažim. Nožem sam odrezao komadić kožnatog kovčega i pokušao da ga pojedem, ali sam
ustanovio, da ne mogu progutati ni jedan zalogaj. Ipak mi se činilo, da mi je malo lakše već i od samoga žvakanja.
Navečer su se moji prijatelji probudili.
Svi su bili neopisivo slabi i prestrašeni, jer je prestalo djelovanje vina. Tresli su se kao u jakoj groznici i očajno
zapomagali za vodom. Njihovo me stanje dirnulo. Ipak sam se istodobno radovao, što se sretnim stjecajem
okolnosti nisam i ja prepustio užitku vina, i zapao u sjetu i klonulost. Ipak sam se zbog njihova stanja zabrinuo i
uzrujao. Oni mi uopće nisu mogli pomoći pri traženju hrane. Još nisam bio sasvim napustio zamisao, da se što
donese iz kabine, no ništa se nije moglo pokušati, dok se barem jedan od njih sasvim ne oporavi, kako bi mogao
držati jedan kraj konopa, kad budem ronio. Činilo se, da je Parker nekako više pri svijesti, nego ostali, pa sam
nastojao, koliko sam god mogao, da ga dignem. Mislio sam, da bi mu voda mogla koristiti. Svezao sam mu dakle
konop oko tijela, pa sam ga doveo do ulaza u kabinu (on je cijelo vrijeme bio sasvim bez volje), gurnuo sam ga u
vodu i odmah ga izvukao. Taj mije pokus dobro uspio. Parker se činio živahniji i osvježen, a kad sam ga izvukao
iz vode, upitao me sasvim razumno, zašto sam to učinio. Kad sam mu razjasnio, zahvalio mi se i rekao, da se
osjeća veoma dobro. Razborito je razgovarao sa mnom o našem položaju. Odlučili smo da jednaki postupak
primijenimo kod Augusta i Petersa. To smo odmah učinili, i obojica su se poslije kupke osjećali znatno bolje. To
sredstvo naglog uranjanja u vodu upamtio sam čitajući neku liječničku knjigu o izvrsnom djelovanju škropca u
slučaju, kad bolesnik mahnita u pijanstvu.
Kad sam ustanovio, da opet mogu drugovima povjeriti, da drže konopac, zaronio sam tri ili četiri puta redom
u kabinu, premda je već bilo sasvim tamno i premda su blagi, široki valovi sa sjevera počeli ljuljati trup broda.
Kod tih pokušaja iznio sam dva noža u koricama, prazan vrč od tri galona i jedan pokrivač, ali nikakve hrane.
Ronio sam, sve dok se nisam sasvim iscrpio, no iznio nisam ništa. Noću su ronili Parker i Peters, ali ni oni nisu
ništa iznijeli, pa smo očajni napustili taj posao, jer smo se uvjerili, da samo uzalud trošimo snagu.
Ostatak noći proveli smo u duševnoj i tjelesnoj klonulosti. Napokon je svanulo jutro šesnaestoga, pa smo
čeznutljivo pregledavali obzorje. More je još uvijek bilo mirno, sa širokim valovima sa sjevera, kao i jučer. To je
bio šesti dan, otkako nismo okusili nikakve hrane ni pića, osim one boce portskog vina. Bilo je jasno, da možemo
izdržati samo još kratko vrijeme, ne nađemo li što za jelo. Nikad prije nisam vidio, a i ne želim opet vidjeti ljude,
koji bi izmr- šavjeli kao Peters i August. Da sam ih takve vidio gdjegod na kopnu, ne bih rekao, da sam ih ikada
poznavao. Sasvim su im se izmijenile crte lica, pa nikako nisam mogao vjerovati, da su to isti ljudi, s kojima sam
bio prije nekoliko dana. Premda je i Parker prilično oslabio i bio tako nemoćan, da ni glavu nije mogao podići,
ipak se nije tako promijenio kao ova dvojica.
Veoma je strpljivo podnosio muke, nije se tužio i želio je da nam ulije nadu, kako je god znao.
Što se mene tiče, ja sam patio manje od ostalih, premda sam na početku putovanja bio slaba zdravlja. Mnogo
sam manje smršavio, a um mi je bio u punoj snazi, dok su ostali bili sasvim iscrpljeni, te se činilo, da su nekako
podjetinjili. Gledao sam njihova nacerena lica, s glupim smiješkom, i slušao njihove besmislice. Ipak bi se na
mahove iznenada osvijestili i kao da bi razumjeli svoje stanje. Tada bi u nekom blijesku živahnosti pokušali da
ustanu, i neko bi vrijeme govorili sasvim razborito, premda puni očaja, o svojim namjerama. Moguće je, da su
moji drugovi jednako misli o svojem stanju, moguće je, da sam ja nesvijesno zapadao u jednake pretjeranosti i
govorio besmislice kao i oni - no to ne mogu da utvrdim.
Oko podne Parker reče, da s lijeve strane broda vidi kopno, i jedva sam ga zadržao, da ne skoči u more sa
željom da otpliva na kopno. Peters i August nisu se nimalo osvrtali na njegove riječi, jer su utonuli u mračne misli.
Pogledao sam onamo, kamo je Parker pokazivao, no nisam mogao opaziti ni najmanjega traga obale. Predobro
sam znao, da smo daleko od svakoga kopna, a da bih se mogao podavati takvoj nadi. Trajalo je dugo, dok sam
uvjerio Parkera, da se vara. On je tada zaplakao, jecao je kao dijete, glasno se derao, uzdisao je dva ili tri sata, a
onda je izmoren zaspao.
I Peters i August pokušali su da progutaju komadić one kože. Savjetovao sam im, da je samo prožvaču i
ispljunu, no bili su preslabi za to. Ja sam međutim i dalje žvakao komade kože i bilo mi je lakše. Najviše me
mučila žeđ, pa me je samo sjećanje na strašne posljedice zadržalo, da ne popijem gutljaj morske vode.
Tako je prolazio dan, kad najednom opazih neko jedro na istoku, nama s lijeve strane. Ci- nilo se, da je to
veliki brod. Plovio je okomito na naš bok, udaljen oko dvanaest ili petnaest milja. Nitko od mojih drugova nije ga
još opazio, a ja sam se suzdržavao, da im to zasada kažem, da se ne bismo možda opet razočarali. Napokon
sam, kad se brod približio, jasno razabrao, da plovi ravno k nama. Više nisam mogao da se suzdržim, pa sam
pokazao brod svojim supatnicima. Oni odmah skočiše na noge, počeše se neizmjerno radovati, stadoše vriskati,
stadoše se glupo smijati, počeše skakati, tabati po palubi, čupati sebi kosu i naizmjence moliti i psovati. Mene je
uzbudilo i njihovo vladanje, uzbudila me i vjerojatnost, da ćemo se spasiti, pa nisam mogao da i sam ne
sudjelujem u tom ludovanju. Pustio sam maha nagonu zahvalnosti i zanosu, te sam se valjao po palubi, pljeskao
rukama, vikao i radio slične stvari, dok se iznenada ne osvijestili. Osjetio sam očaj, jer nam je brod naj edenom
okrenuo krmu i zaplovio gotovo u sasvim protivnom smjeru.
Trebalo je nešto vremena, dok sam uvjerio svoje bijedne drugove, daje nastao strašan obrat u našim
izgledima. Na sva moja uvjeravanja odgovarali su ukočenim pogledima i kretnj ama, kojima su pokazivali, da ne
žele biti prevareni takvim iskrivljenim izvještajem. Osobito me dirnulo Augustovo vladanje. Usprkos svemu što
sam govorio ili činio, on je ustrajao u tvrdnji, da nam se brod brzo približuje, te se spremao da se ukrca. Morsku
travu, što je plovila uz naš jedrenjak, držao je za brodski čamac, te je htio - strašno urlajući i vičući - da se baci
na nj. Jedva sam ga zadržao, da se ne baci u more.
Kad smo se malo umirili, gledali smo kako brod odmiče, dok nam napokon nije nestao s vida. Međutim se,
uz laki povjetarac, počela spuštati magla. Cim je brod sasvim nestao. Parker se najednom okrenuo k meni. Izraz
lica bio mu je takav, da sam zadrhtao. Činio se hladnokrvan kao nikada dotle. Prije nego što je i otvorio usta,
moje mi je srce kazalo što će reći.
Rekao je, da jedan od nas mora umrijeti, kako bi ostali mogli ostati živi.

XII
U posljednje vrijeme bio sam već razmišljao o toj krajnjoj strahovitoj nuždi, te sam u sebi odlučio, da ću
radije umrijeti, nego da se poslužim takvim sredstvom. Tu odluku nisu nipošto poljuljale sadašnje muke zbog
gladi. Ni Peters ni August nisu čuli Parkerov prijedlog. Odveo sam stoga Parkera na stranu i počeo sam, pozvavši
u pomoć boga, prosvjedovati. Dugo sam ga molio - u ime svega, što mu je sveto - da odustane od te zamisli i daj
e uopće ne spomene pred drugom dvojicom.
On me je slušao i nije pokušao da mi protuslovi, te sam se počeo nadati, da ću postići svrhu. Kad sam
prestao govoriti, on mi, međutim, reče, da sve to dobro zna, daje sve istina, što sam rekao, i da čovjek ne može
ni da zamisli strasnije rješenje, no da je on do sada izdržao, koliko god čovjek može podnijeti, te daje
nepotrebno, da poginu svi, kad je moguće i vjerojatno, da smrt jednoga može spasiti ostale. Dodao je, da sam
sebi mogao prištedjeti muku, da ga preobratim, jer je on već i prije pojave onoga broda o svemu dobro razmislio,
te da je samo pojava broda odgodila objavu toga prijedloga.
Tada sam ga zamolio, da barem počeka još jedan dan, ako već ne će da odustane od svoje namjere, jer će
nam možda neki brod donijeti spas. Opet sam ponavljao niz razloga, za koje sam držao da bi mogli utjecati na
njegovu grubu narav. On mi odgovori, da do sada nije o tom govorio, no da više ne može izdržati bez hrane, jer
bi, barem što se tiče njega, sve bilo prekasno, kad bi čekao do drugoga dana.
Kad sam ustanovio, da ga ne ću ganuti blagim načinom, počeo sam drugačije; rekao sam mu, da valjda vidi,
da sam ja od svih nas najmanje pretrpio, da sam sada prema tome zdraviji i jači od njega, pa i od Petersa ili
Augusta, ukratko, da ću znati silom da uspostavim red, bude li potrebno, te da ću ga - pokuša li on obavijestiti
ostale o svojim krvavim i ljudožderskim namjerama - bez oklijevanja baciti u more. Nato me je pograbio za
grkljan, izvukao je nož, te je nekoliko puta, no bez uspjeha, pokušao da mi ga zabode u trbuh. Samo njegova
slabost spriječila ga je da izvrši to krvoločno djelo. Ja sam se neobično naljutio, pa sam ga odvukao do ruba
broda, da ga bacim u more. Od toga ga je spasilo Petersovo posredovanje. Peters je došao, rastavio nas i upitao
za uzrok svađe. Prije nego što sam mogao ikako spriječiti, Parker mu je sve rekao.
Učinak njegovih riječi bio je strasniji, nego što sam očekivao. I August i Peters, koji su, čini se, i sami u sebi
već nosili strahovitu zamisao, koju je Parker prvi izrekao, pristali su na njegov prijedlog, te su zahtijevali, da se
ona odmah ostvari. Držao sam, da će barem jedan od njih imati toliko razuma, da mi pomogne pri otporu protiv
izvršenja te ogavne odluke. Nisam sumnjao u svoj uspjeh, uz uvjet, da mi se koji od njih pridruži, ali sam se
razočarao u tom očekivanju, pa sam morao najprije pomišljati na svoju sigurnost, jer bi ti ljudi svaki moj otpor
mogli uzeti kao dovoljan razlog, da u tragediji, koja će se, znao sam, naskoro odigrati, sa mnom ne postupaju baš
pošteno.
Rekoh im, da pristajem na prijedlog, tek bih htio, da se sve odgodi za jedan sat, koliko je potrebno, da se
raziđe magla, jer je moguće, da tada opet ugledamo neki brod. Teškom sam mukom iznudio od njih obećanje, da
će počekati. Magla se, kako sam i pretpostavljao, jer je naskoro zapuhao povjetarac, digla prije jednog sata, no
broda nije na vidiku, pa smo se spremili, da vučemo ždrijeb.
S najvećom mukom opisujem strašan prizor, što sam ga doživio. Nikakvi kasniji događaji nisu mogli izbrisati
iz mojega pamćenja taj prizor sa svim njegovim najsitnijim potankostima, i pomisao na njih trovala mi je svaki
časak u mojemu kasnijem životu. Neka mi bude dopušteno, da taj dio svojeg izvještaja ispripovjedim što kraće,
koliko dopušta priroda događaj a.
Jedini mogući način ždrebanja, u kojem ćemo svaki od nas okušati sreću, bilo je izvlačenje slamke. Male
drvene trijeske poslužile su umjesto slame, a odlučeno je, da ću ih ja držati u ruci. Otišao sam na jedan kraj trupa
broda, a moji su bijedni drugovi šuteći sjeli na drugom kraju, okrenuti leđima prema meni. U toj strašnoj drami
podnosio sam, pripravljajući ždrijeb, najteže muke. Malo je slučajeva smrtne opasnosti, u kojima čovjek ne osjeti
žarku želju, da očuva svoj život. Sada, kad sam uz taj tihi, određeni i nemili posao mogao razmisliti o neznatnoj
mogućnosti da ću se očuvati od najstrašnije smrti - od smrti s najstrašnijom svrhom - svaki se djelić moje snage
raspršio poput perja na vjetru, te me svladala najjadnija i najbjedni- ja strava. Najprije nisam imao ni toliko snage,
da prelomim i složim male trijeske. Prsti su mi sasvim otkazali poslušnost, a koljena su mi drhtala i udarala jedno o
drugo. U mozgu mi je jurilo na tisuće besmislenih misli, kako bih mogao da se izvučem iz te ogavne igre. Htio sam
da se bacim na koljena pred svoje drugove i da ih zamolim, da me poštede od toga posla. Zatim sam pomislio, da
iznenada navalim na njih, da ubijem jednoga od njih, pa tako učinim nepotrebnim vučenje ždrijeba - ukratko,
mislio sam na sve, samo ne na izvršenje onoga, što sam imao da izvršim. Tim glupim razmišljanjem izgubio sam
već dosta vremena, kad me napokon dozove k svijesti Parkerov glas. Požurivao me, tražio je, da ih sve već
jednom riješim strahovite tjeskobe, no ja ni tada još nisam mogao da složim trijeske. Bilo je dogovoreno, da će
onaj, koji iz moje ruke izvuče najkraću trijesku, umrijeti, da spasi ostale. Samo onaj, tko još nije bio u sasvim
sličnom položaju, osudit će me zbog te očite bezdušnosti.
Napokon više nisam mogao odgađati, te pođoh - srce mi je htjelo probiti grudi - prema pramnici, gdje su me
čekali moji drugovi. Ispružio sam ruku s trijeskama, te Peters odmah izvuče. Bio je slobodan - njegova trijeska
nije bila najkraća. Vjerojatnost, da se ja ne ću spasiti, bila je sada veća. Skupio sam svu snagu i pružio trijeske
prema Augustu. I on brzo izvuče. I on je bio slobodan. Sad je mogućnost za moj život ili smrt bila sasvim
podjednaka. U tom trenutku osjetih u grudima svo bjesnilo tigra. Osjetih najžešću, najđavolskiju mržnju prema
svojem bijednom drugu Parkeru, no taj osjećaj ne potraja dugo. Dršćući, grčeći se i zatvorenih očiju pružih mu
ruku s dvije preostale trijeske. Prošlo je pet časaka, dok se odlučio da vuče, a za sve to vrijeme strahovitog
čekanja ja nisam otvorio oči. Tada osjetih, kako mi je iz ruke naglo izvukao jednu od dvije trijeske. Sudbina je
bila odlučena - nisam znao, da li u moju korist ili protiv mene. Nitko nije ništa rekao, a ja se nisam usudio
pogledati trijesku, što sam je držao. Napokon me Peters uhvati za ruku, i ja prisilih sam sebe da otvorim oči. Po
Parkero- vu sam držanju odmah opazio, da sam spašen, a on je osuđen. Duboko udahnuh zrak, a zatim se bez
svijesti sruših na palubu.
Osvijestio sam se na vrijeme, da vidim svršetak tragedije: smrt onoga, koji je bio začetnik te strahote. Nije se
uopće opirao. Kad ga je Petersov nož pogodio u leđa, odmah se srušio mrtav. Ne ću se zadržavati
pripovijedajući o strašnom obroku jela. To može čovjek samo zamisliti - riječi nemaju te snage, da opišu strahotu
stvarnosti. Dosta će biti, ako kažem, da smo najprije utažili ludu žeđ napivši se Parkerove krvi, a zatim smo se
složili, da odrežemo ruke, noge i glavu. Te smo dijelove zajedno s iznutricom bacili u more. Ostalo smo, komad
po komad, pojeli u četiri dana, koje ne ću nikada zaboraviti: sedamnaestoga, osamnaestoga, devetnaestoga i
dvadesetoga.
Devetnaestoga se spustio žestoki pljusak, koji je trajao petnaest ili dvadeset časaka. Dosjetili smo se, da
ujedan od pokrivača, što smo ih nakon bure bili izvukli iz kabine, uhvatimo nešto vode. Uspjelo nam je uhvatiti u
pokrivač jedva pola galona vode, no i ta ograničena zaliha ispunila nas je nekom snagom i nadom.
Dvadeset i prvoga našli smo se opet u krajnjoj nuždi. Vrijeme je još uvijek bilo toplo i ugodno, tu i tamo s
maglama i lakim povjetarcem, obično sa sjevera prema zapadu.
Dvadeset i drugoga, dok smo zajedno sjedili i potišteno razgovarali o našem tužnom stanju, iznenada mi
bljesne mozgom neka zamisao, koja me ispuni vedrom nadom. Sjetih se, da mije Peters, kad smo rušili prednji
jarbol, dao jednu od sjekira i da me zamolio, da je spremim po mogućnosti na neko sigurno mjesto. Nekoliko
časaka prije, nego što su navalili veliki valovi i jedrenjak napunili vodom, ja sam tu sjekiru bio odnio u pramnicu i
položio je na jedan od ležaja s lijeve strane. Sad pomislih da bi bilo moguće, da pomoću te sjekire probijemo
palubu iznad spremišta hrane i da se tako lagano domognemo hrane.
Kad sam drugovima saopćio tu zamisao, oni kriknuše od veselja, i svi pođosmo prema pramnici. Tu su
poteškoće pri silasku bile veće, nego kod silaženja u kabinu. Otvor je bio uži, jer je čitava ulazna vrata u kabinu
odnijelo more, a tu, kod pramnice, iznosio je ulazni otvor, koji je ostao neoštećen, samo tri četvorne stope. Ipak
nisam oklijevao. Svezao sam oko tijela konop, zaronio i brzo dopro do ležaja. Odmah nađoh sjekiru. Sjekira je
dočekana sa zanosom i radošću, a lakoću, kojom smo pribavili sjekiru, smatrali smo znakom svojega konačnog
spasa.
Sad smo svom snagom raspaljene nade počeli razbijati palubu. Naizmjence smo radili Peters i ja. August, radi
svoje ranjene ruke, nije mogao pomagati. Kako smo još uvijek bili toliko slabi, da smo jedva mogli stajati na
nogama, nismo mogli ni raditi, a da se svakoga časa ne odmaramo, pa smo uvidjeli, da će proći mnogo drugih
sati, dok svršimo posao - to jest dok razbijemo dosta široki otvor, da bismo mogli ući u spremište hrane. To nas
ipak nije obeshrabrilo. Radili smo pri mjesečini svu noć, te smo u zoru dvadeset i trećega uspjeli.
Sad se Peters sam javio, da će zaroniti. Opremio se kao i prije, spustio se kroz rupu i naskoro se vratio
noseći mali lonac, koji je, na našu veliku radost, bio pun maslina. Kad smo ih među se razdijelili i pohlepno pojeli,
spustili smo Petersa opet kroz rupu. Ovaj put je premašio sva naša očekivanja. Vratio se s velikim butom i bocom
madeire. Iz boce smo svaki potegnuli po jedan umjereni gutljaj, jer smo iz iskustva znali, kakve su pogubne
posljedice neumjere- nosti. But, osim neke dvije funte oko kosti, nije bio dobar za jelo, jer se od slane vode bio
sasvim pokvario. Sto se moglo jesti, podijelismo među se. Peters i August nisu mogli da se obuzdaju, te su svoje
obroke odmah pojeli, no ja sam bio oprezniji, pa sam pojeo samo mali dio svojeg obroka, jer sam se bojao žeđe,
koja će se, znao sam, pojaviti. Tada smo se odmarali od rada, koji je bio nepodnošljivo naporan.
Osjetivši se oko podneva opet nešto snažniji i svježiji, ponovo pokušasmo da se opskrbimo hranom. Peters i
ja naizmjence smo ronili, s više ili manje uspjeha, sve do zalaza sunca.
Za to smo vrijeme iznijeli još četiri mala lonca s maslinama, još jedan but, jednu bocu od gotovo tri galona
izvrsne madeire i, čemu smo se još više obradovali, jednu malu kornjaču s otočja Galapagos. Kapetan Barnard je
nekoliko komada takvih kornjača uzeo na brod, kad je prilikom izlaska Grampusa iz luke uplovila škuna Mary
Pitts, koja se upravo bila vratila s lova na tuljane u Tihom oceanu.
U nastavku ovog izvještaja imat ću često prilike da spomenem tu vrst kornjače. Ona se uglavnom nalazi, kako
će možda većina čitalaca znati, na skupini otoka nazvanih Galapagos.
Španjolska riječ galipago znači slatkovodnu golemu kornjaču, pa je po toj životinji i to otočje dobilo svoje
ime. Tu kornjaču zovu katkada - zbog njezine veličine i snage - i slonovska kornjača. Cesto su goleme. Vidio sam
nekoliko tih kornjača, koje su bile teške dvanaest do petnaest stotina funti, no ne sjećam se, da je koji pomorac
pripovijedao da je vidio primjerke teže od osam stotina funti. Izgled im je neobičan, gotovo odvratan. Kreću se
veoma polagano, odmjereno i teško, i tijelo im je pri tom oko jednu stopu uzdignuto od tla. Vrat im je dug i
veoma tanak, obično osamnaest palaca do dvije stope, no ja sam ubio kornjaču, kojoj je razmak od ramena do
glave iznosio ništa manje nego tri stope i deset palaca. Glava je sasvim slična glavi zmije. Te kornjače mogu živjeti
bez hrane nevjerojatno dugo. Ima primjera, da su živjele bez ikakve hrane u spremištu broda i dvije godine - a
ipak su ostale jednako tuste. Te neobične životinje slične su u nečemu devi. U kesi pri dnu vrata nose stalnu zalihu
vode. U kesama ubijenih kornjača znali su naći i do tri galona izvrsne i svježe vode, premda nisu cijelu godinu
primile nikakvu hranu. Uglavnom se hrane divljim peršunom i celerom, pa sočnom morskom travom i divljim
kruškama, od kojih divno uspijevaju. Divlje kruške rastu obično na obroncima brežuljaka nedaleko obale, gdje
ima i kornjača. Te su kornjače izvrsne i veoma hranjive, te su spasile živote tisućama pomoraca, koji love kitove ili
inače plove po Tihom oceanu.
Kornjača, koju smo izvukli iz spremišta hrane, nije bila baš velika. Bila je teška vjerojatno šezdeset i pet ili
sedamdeset funti. Bila je ženka, dobro uzdržana, veoma tusta. U kesi je imala više od kvarta bistre i slatke vode.
To je doista bilo pravo blago, pa smo složno pali na koljena i gorljivo se zahvalili bogu za tu pravodobnu pomoć.
Veoma smo se izmučili, dok smo životinju provukli kroz rupu, jer se žestoko opirala, a snaga joj bijaše znatna.
Gotovo se bila otela iz Petersovih šaka i spuzala natrag u vodu, no August joj je bacio na vrat konop s omčom, a
ja sam skočio u otvor i pomogao Petersu daje digne na palubu.
Vodu iz kese pažljivo smo natočili u vrč, koji smo već prije donijeli iz kabine. Kad smo to učinili, odbili smo
grlo jednoj boci, začepili ga čepom i tako dobili neku vrst čaše, koja je sadržavala oko pola gilla. Zatim smo svaki
ispili po jednu punu čašu vode i odlučili, da ćemo se te mjere držati kao dnevnog obroka, dok ne iscrpimo svu
zalihu.
Kako je posljednja dva ili tri dana vrijeme bilo suho i ugodno, sasvim se osušila postelj ina, koju smo izvukli iz
kabine, i naša odjeća, pa smo proveli noć (to je bilo dvadeset i trećega) razmjerno ugodno i mirno, pošto smo
večerali masline i but s malo vina. Bojali smo se, da nam se ne bi, dune li vjetar, noću nešto od naših zaliha hrane
otkotrljalo u more, pa smo sve svezali konopom uz ostatke vitla. Kornjaču smo prevalili na leđa i pomno smo je
svezali, jer smo htjeli da što dulje ostane živa.

XIII
24. srpnja.
- Toga jutra probudismo se divno oporavljeni, i duševno i tjelesno. Opasnost nam je još uvijek prijetila -
nismo znali, gdje smo, premda je bilo očito, da smo veoma udaljeni od kopna. Hrane smo imali samo za četrnaest
dana, i to uz najveću štednju, vode gotovo ništa, a plutali smo na najobičnijoj trupini, izloženi na milost svakom
vjetru i valu. Ipak smo, sjećajući se strasnijih nevolja i opasnosti, iz kojih smo se nedavno sretno izvukli, smatrali
sadašnje stanje manjim zlom. Dobro ili zlo tako je relativno!
Čim je izišlo sunce, spremili smo se da opet pokušamo izvući štogod iz spremišta hrane, kad najednom udari
jaki pljusak uz bljeskanje, pa smo se dali na hvatanje vode pomoću pokrivača, kako smo to već jednom bili
učinili. Nismo imali drugog sredstva za skupljanje kišni- ce, imali smo samo taj razapeti pokrivač, koji smo u
sredini opteretili komadom lanaca. Tako je voda tekla prema sredini pokrivača i curila u naš vrč. Na taj smo ga
način gotovo sasvim napunili, kad sa sjevera udari snažan vjetar. Morali smo odustati od toga posla, jer se trup
broda opet počeo strašno ljuljati, te nismo mogli stajati na nogama. Pošli smo prema pramcu i svezali se, kao i
prije, za ostatke vitla. Taj smo događaj dočekali mnogo mirnije, nego što bi čitalac mislio s obzirom na te
okolnosti. O podne je vjetar ojačao; a kad je pala noć, zapuhala je jaka bura uz pratnju strahovitih valova.
Iskustvo nas je, međutim, naučilo kako treba urediti vezove, pa smo tu očajnu noć proveli prilično sigurni, premda
nas je more gotovo neprestano zapljuskivalo, tako da smo bili mokri do kože, i premda smo se neprestano bojali,
da će nas valovi otplaviti u more. Srećom, bilo je toplo, pa nam je voda gotovo godila.
25. srpnja.
- Bura je ujutro jenjala, puhao je vjetar brzinom deset uzlova, a more se prilično smirilo, pa nas valovi više
nisu preplavljivali. Na našu veliku žalost ustanovismo, međutim, da nam je more otplovilo dva lonca s maslinama i
cijeli but, premda smo sve to bili dobro zavezali. Ipak odlučismo, da ne ubijemo kornjaču, te se zadovoljismo
zajutarkom od nekoliko maslina i po jednom mjericom vode pomiješanom s pola vina. Ta nas mješavina veoma
okrijepi, a ipak se ne opismo, kao kad smo pili portsko vino. More je još uvijek bilo previše burno, a da bismo
opet mogli pokušati da izvadimo štogod hrane iz spremišta. Neki su predmeti, koji nam u našem položaju nisu
trebali, isplivali toga dana kroz otvor, a voda ih je odmah otplavila u more.
Opazismo, daje trup broda sada jače nagnut, nego prije, pa smo neprestano morali biti svezani. Tako smo
proveli tužan i neugodan dan. O podne se pojavi sunce gotovo okomito iznad nas, pa nije bilo sumnje, da nas je
niz sjevernih i sjeverozapadnih vjetrova dognao u blizinu ekvatora. Predveče smo vidjeli nekoliko morskih pasa i
prilično smo se uzbudili, videći, kako nam se neki veoma veliki morski pas drzovito približuje. Jednom se trup
broda naglo nagnuo, pa je paluba uronila pod vodu. Onda je neman preplivala iznad nas, okrenula se upravo
iznad ulaza u kabinu i repom je snažno udarila Petersa. Uvelike nam je odlanulo, kad je napokon jedan veliki val
odnio morskoga psa s palube u more. Da je vrijeme bilo mirnije, lako bismo ga bili uhvatili.
26. srpnja.
- Vjetar je toga jutra prilično jenjao, a ni more nije bilo veoma burno, pa smo odlučili da nastavimo s radom u
spremištu hrane. Radeći prilično teško cijeli dan, ustanovismo, da u tom dijelu broda ne možemo ništa više naći,
jer su se noću srušili zidovi u toj prostoriji, pa je voda sve odnijela u tovarni prostor. To nas je otkriće ispunilo
očajem.
27. srpnja.
- More je gotovo sasvim glatko. Lagani vjetar još uvijek puše sa sjevera i zapada. Kad je poslije podne
prigrijalo sunce, osušili smo svoju odjeću. žeđ smo utažili, kupajući se u moru, no pri tom smo morali biti veoma
oprezni, jer smo se bojali morskih pasa, koje smo vidjeli oko jedrenjaka.
28. srpnja.
- Još uvijek lijepo vrijeme. Jedrenjak se sada tako opasno nagnuo, da smo se uplašili, da će se sasvim
prevrnuti. Pripremili smo se, kako smo najbolje mogli, da izmaknemo toj opasnosti. Svezali smo kornjaču, vrč s
vodom i preostala dva lonca s maslinama, što smo mogli dalje u privjetrini, s vanjske strane trupa, ispod glavnog
lanca. More je cijeli dan veoma glatko s malo vjetra ili uopće bez vjetra.
29. srpnja.
- Vrijeme kao jučer. Augustova ranjena ruka pokazuje znakove obamiranja. On se tuži na pospanost i jaku
žeđ, no nema znatnijih bolova. Nikako mu ne možemo pomoći, osim što mu ruku trljamo s malo octa iz lonca s
maslinama, no čini se, da od toga nema nikakve koristi.
Učinili smo sve što smo mogli, da mu bude ugodnije, i potrostručili smo njegov obrok vode.
30. srpnja.
- Neobično vruć dan bez vjetra. Golemi morski pas plivao je cijelo prije podne oko trupa broda. Pokušavali
smo nekoliko puta, bez uspjeha, da ga uhvatimo petljom. Augustu je mnogo gore. On očito propada i zbog
nedostatka dobre hrane i zbog posljedica rane. Neprekidno se moli, ne bi li se oslobodio svojih patnja, i želi sebi
samo smrt. Te večeri pojeli smo posljednje masline, a voda u vrču bila je tako bljutava, daje bez vina nismo mogli
piti. Ujutro smo odlučili da ubijemo kornjaču.
31. srpnja.
- Proveli smo veoma nemirnu i napornu noć, jer je položaj trupa broda bio kritičan. Ujutro smo ubili kornjaču
i raskomadali je. Ustanovili smo, daje mnogo manja, nego što smo mislili, premda je bila dobro uzdržana - meso
je bilo ukupno jedva deset funti. Da bismo meso što dulje održali upotrebljivim, razrezali smo ga u sasvim sitne
komade i stavili ih u tri preostala lonca od maslina i u bocu od vina (samo to nam je od svega ostalo), a zatim smo
meso zalili octom, koji nam je ostao u loncima od maslina. Tako smo spremili oko tri funte kornjačina mesa.
Namislili smo da to ne diramo, dokle god ne pojedemo ostalo. Odlučili smo da smanjimo svoj dnevni obrok mesa
na četiri unce - tako ćemo imati hrane za trinaest dana. U sumrak udari jak pljusak s grmljavinom i sijevanjem, no
bio je tako kratak, da nam je jedva uspjelo da uhvatimo oko pola pinte vode. Uz opći pristanak svu smo tu vodu
dali Augustu, koji je sada, činilo se, bio na kraju. On je ispio vodu iz pokrivača, kako smo je uhvatilo (držali smo
pokrivač iznad njega, pa mu je voda tekla ravno u usta), jer nismo imali nikakve druge posude, a ni smo htjeli izliti
vino iz boce ili bljutavu vodu iz vrča. Jedno od toga svakako bismo bili učinili, da je pljusak potrajao.
Bolesniku, čini se, nije bilo od vode mnogo lakše. Ruka mu je bila sasvim crna, od šake do ramena, a noge su
mu bile hladne kao led. Svaki čas smo očekivali, da će izdahnuti. Bio je strašno omršavio. Kad smo isplovili iz
Nantucketa, imao je stotinu dvadeset i sedam funti, a sada nije imao više od četrdeset ili najviše pedeset funti. Oči
su mu bile duboko upale, te su se jedva i opažale. Koža na licu visjela je tako mlohavo, da mu je smetala, kad je
žvakao hranu, a jedva je gutao i tekućinu.
1. kolovoza.
- Vrijeme je jednako toplo, sunce nesnosno vruće. Trpjeli smo strahovitu žeđ, voda u vrču bila je sasvim
gnjila, u njoj su vrvjeli nametnici. Ipak smo popili mjericu te vode pomij e- šane s vinom, ali smo samo malo utažili
žeđ. Više nas je osvježilo kupanje u moru, no tim smo se sredstvom - zbog blizine morskih pasa - malokad mogli
poslužiti. Sad nam je bilo jasno, da Augustu nema spasa - da umire. Nismo mogli da mu olakšamo patnje, koje su
bile velike. Oko dvanaest sati izdahnuo je u jakim grčevima, a da već nekoliko sati uopće nije progovorio ni riječi.
Njegova smrt ispunila nas je mračnim slutnjama i utjecala je na naše raspoloženje tako snažno, da smo cijeli dan
nepomično prosjedili kraj lešine i razgovarali samo šaptom. Tek kad se sasvim smračilo, skupili smo hrabrost da
ustanemo i da tijelo bacimo u more. Bilo je neizrecivo odvratno i već toliko gnjilo, da se otkinula noga, kad ju je
Peters uhvatio, da digne tijelo. Kad je lešina, koja se raspadala, kliznula preko ograde u more, fosforno nam je
svjetlucanje lešine otkrilo sedam ili osam golemih morskih pasa; a kad su morski psi stali trgati svoj plijen, čulo se,
valjda na udaljenost od jedne milje, kako im zubi škljocaju. Mi smo se tresli od strave slušajući taj zvuk.
2. kolovoza.
- Jednako strašna tišina i vrućina. Zora nas je zatekla sasvim klonule i tjelesno iscrpljene.
Voda u vrču bila je sada sasvim neupotrebljiva - pretvorila se u gustu želatinoznu tvar, u kojoj su se svijali
ružni crvi. Ispraznili smo vrč i dobro ga oprali u moru, a onda smo u nj nalili malo octa iz naših posuda s
kornjačinim mesom. Sad smo jedva podnosili žeđ, te smo uzalud kušali vinom; ono ju je samo pojačalo, a osim
toga odmah smo se strašno opijali. Zatim smo pokušali ublažiti svoje muke miješajući vino s morskom vodom, ali
smo odmah stali strašno povraćati, pa smo se odrekli toga sredstva. Cijeli smo dan vrebali priliku, da se
okupamo, no bez uspjeha. Trup broda opkoliše sada sa svih strana morski psi. Bijahu to, nema sumnje, one iste
nemani, koje su jučer proždrle našega bijednog druga. Sada su čekale novu, sličnu gozbu.
Ta nas je okolnost ispunila gorkim i tužnim slutnjama. Znali smo, daje kupanje neopisivo ugodno, i da nam je
to sredstvo sasvim uskraćeno. Pomisao na to bila je nepodnošljiva. Nismo uopće bili sigurni, jer nas je i najmanje
okliznuće ili kriva kretnj a mogla baciti na dohvat tih proždrljivih riba, koje su se, plivajući sve do ruba jedrenjaka,
nagurale oko nas. Nikakva vika, nikakvo naše nastojanje nije ih plašilo. Štaviše, kad je Peters jednog od najvećih
morskih pasa udario sjekirom i prilično ranio, taj je morski pas i dalje navaljivao na nas. U sumrak se pojavio
oblak, ali je, na našu veliku žalost, prošao bez kiše. Gotovo je nemoguće razumjeti naše patnje od žeđi. Proveli
smo noć bez sna, mučeni žeđom i strahom pred morskim psima.
3. kolovoza.
- Nikakve nade, da ćemo se spasiti. Jedrenjak se već tako nagnuo, da uopće nismo više mogli stajati na
palubi. Požurili smo se, da osiguramo vino i kornjačino meso, da nam ne propadne, ako se prevrnemo. Izvukli
smo dva klina i sjekirom ih zabili koje dvije stope iznad vode sa strane privjetrine, nedaleko kobilice broda, jer
smo ležali gotovo već sasvim na boku.
Za te klinove svezali smo hranu, jer je tu bila sigurnija, nego prije, ispod lanca. Cijeli dan smo strahovito trpjeli
od žeđi - nije bilo nikakve prilike za kupanje, jer nas morski psi nisu ni načas ostavljali. Nismo mogli ni spavati.
4. kolovoza.
- Malo pred zoru opazismo, da se trup prevrće, te se spremismo, da spriječimo najgore.
Trup se okretao ispočetka polagano i postepeno, pa nam je uspjelo da se uspnemo na uzdignutu stranu - po
konopima, kojima smo svezali hranu za klinove. Nismo računali s ubrzanjem okretanja. Trup se stao ponovo
okretati tako naglo, da se u taj tren nismo mogli ni po maknuti.
Prije, nego što smo i znali što se događa, bili smo žestoko bačeni u more. Koprcali smo se nekoliko hvati
ispod po vršine vode, a tik nad nama bio je golemi trup broda.
Kad sam potonuo, morao sam ispustiti konop, što sam ga držao. Ustanovio sam, da sam pod brodom, pa
kako sam bio gotovo sasvim iscrpljen, j edva sam i pokušavao da se spasim, te sam se u nekoliko trenutaka
pomirio s mišlju, da ću umrijeti. Ipak sam se i ovaj put prevario.
Nisam uzeo u obzir prirodni odskok trupa. Vrtlog vode, koji je nastao od djelomičnog obratnog okretanja,
izbacio me na površinu još snažnije, nego što sam bio uronjen. Kad sam izronio, bio sam, koliko sam mogao
ocijeniti, dvadesetak yarda daleko od trupa broda. Jedrenjak je ležao s kobilicom prema gore i silno se ljuljao, a
more je sa svih strana bilo veoma uzburkano i puno vrtloga. Nigdje nisam vidio Petersa. Jedna bačva za ulje
plivala je nekoliko stopa od mene, a i različiti drugi predmeti s jedrenjaka plutali su naokolo.
Sad sam se bojao samo morskih pasa, za koje sam znao da su u blizini. Da mi se ne približe, lupao sam
rukama i nogama po vodi okruživši se pjenom, i plivao prema trupu broda.
Samo tome mogu, nema sumnje, zahvaliti svoj spas. More je, naime, prije nego se brod prevrnuo, bilo tako
puno nemani, da sam se zacijelo morao plivajući sukobiti s kojim morskim psom. Ipak sam srećom stigao čitav
do boka broda. Toliko sam oslabio od teškog napora, da mi bez Petersove pravodobne pomoći ne bi uspjelo
uspeti se na brod. Peters se, na moju veliku radost, pojavio (uspeo se na kobilicu s protivne strane trupa) i bacio
mi kraj konopa, koji je bio svezan za klin.
Tek što smo izmaknuli toj opasnosti, morali smo obratiti pozornost na drugu strašnu pogibelj, koja nam je
prijetila glad. Svu našu zalihu hrane odnijela je voda, koliko god smo se trudili da je osiguramo. Spoznavši, da
više nema ni najmanje mogućnosti, da pribavimo novu hranu, obojica smo u očaju glasno zaplakali kao djeca, te
nismo ni pokušali da utješimo jedan drugoga. Teško je razumjeti takvu slabost. Onome tko još nikada nije bio u
sličnom položaju ona će se svakako činiti neobična, no treba se sjetiti, da je naš duh, zbog duge oskudice i straha,
bio tako rastrojen, da nas nitko ne smije prosuđivati kao ostala razumna stvorenja. U kasnijim opasnostima, koje
su bile jednake, ako ne i gore, hrabro sam podnosio sve muke, a Pe- ters je, kako će čitalac vidjeti, pokazivao
neku stoičku filozofiju, jednako nevjerojatnu, kao što je nevjerojatna ova djetinjasta tromost i slaboumnost -
razlika je samo u duševnom raspoloženju.
Prevrnuće jedrenjaka, pa i njegove posljedice - gubitak vina i kornjačina mesa - ne bi zapravo toliko
pogoršalo naš položaj, da nismo izgubili i pokrivače, kojima bismo mogli hvatati kišnicu, i vrč, u koji bismo mogli
spremiti vodu. Cijeli donji dio broda - dvije do tri stope od ruba do kobilice, pa i sama kobilica - bio je gusto
pokriven velikim školjkama, za koje smo ustanovili da su izvrsna i zdrava hrana. Tako se događaj, koji nam se
činio tako strašan, pokazao više koristan nego štetan. Otkrio nam je zalihe hrane, koja će nam biti dovoljna za
mjesec dana, budemo li je štedljivo trošili, a to je mnogo pridonijelo i našoj udobnosti, jer smo sada bili u znatno
manjoj opasnosti nego prije.
Trebalo je, međutim, pribaviti vodu, ali kako? Ta nas je poteškoća učinila slijepima za sve prednosti našega
novog stanja. Kako bismo u slučaju kiše bili spremni, skinuli smo košulje, da ih upotrebimo, kao što smo prije
upotrebljavali pokrivače - no nismo se nadali, da ćemo, pa ni u najpovoljnijim okolnostima, uhvatiti na taj način
više od polovice gilla vode. Cijeli dan nije bilo ni traga oblacima, a muke od žeđi bile su gotovo nepodnošljive.
Peters je noću jedva jedan sat spavao nemirnim snom, no ja nisam ni na trenutak sklopio oči.
5. kolovoza.
- Danas je zapuhao ugodan povjetarac i natjerao nas kroz golemu površinu pokrivenu morskom travom, u
kojoj smo sretno pronašli jedanaest malih rakova, pa smo si priuštili nekoliko slasnih obroka. Ljuske tih rakova
bile su sasvim mekane, te smo ih pojeli čitave. Od njih nismo bili tako žedni kao od školjki. Kako u travi nismo
vidjeli ni traga morskim psi ma, usudismo se i okupati. Ostali smo u vodi četiri ili pet sati i znatno utažili žeđ.
Veoma smo se dobro osvježili, i tako ugodnije proveli noć. Obojica smo malo spavali.
6. kolovoza.
- Nagla i neprekidna kiša blagoslovila je taj dan. Padala je od podneva do noći. Gorko smo žalili gubitak vrča
i boce, jer bismo bili, unatoč nespretnom sredstvu za hvatanje kišnice, napunili barem vrč, ako ne i vrč i bocu.
Ovako smo kušali utažiti žeđ izažimajući košulje natopljene vodom, cijedeći u kapima dragocjenu tekućinu u usta.
Tako smo proveli cijeli dan.
7. kolovoza.
- Upravo u zoru smo istodobno obojica opazili na istoku jedro, koje je očito plovilo prema nama!
Pozdravismo tu divnu sliku slabim, ali dugim i zanosnim krikom, te odmah počesmo davati sve moguće znakove.
Mahali smo košuljama, skakali uvis koliko god smo onako oslabljeni mogli, a i vikali smo svom snagom svojih
pluća, premda je brod bio udaljen najmanje petnaest milja. Ipak se brod približavao našem trupu. Znali smo, da
mora doći do nas, da nas mora opaziti, nastavi li put tim smjerom. Sat kasnije jasno smo vidjeli ljude na palubi. To
je bila duga, niska, gizdava škuna s vršnim jedrima, s crnom kuglom na prednjem vršnom jedru i s potpunom
posadom. Najednom se prestrašismo, da će nas prepustiti sudbini - koliko god nismo mogli ni zamisliti, da nas
nisu opazili. To bi bio čin najvećeg divljaštva, a ipak, koliko se god činilo nevjerojatan, na moru je bio čest u
sličnim prilikama. Takva su divljaštva znala izvršiti stvorenja, koja se ubrajaju u ljudski rod ) Mi smo u toj prilici,
hvala bogu, bili sretniji, jer smo opazili živahno komešanje na brodu, koji je digao britansku zastavu. Po okretanju
k vjetru zaključili smo, da plovi ravno prema nama. Pol sata kasnije bili smo u kabini broda. To je bio brod Jane
Guy, koji je, pod zapovjedništvom kapetana Guya, isplovivši iz Liverpoola, plovio u Južno more i Tihi ocean radi
lova na tuljane i trgovine.

XIV
Jane Guy bila je lijepa škuna s vršnim jedrima, nosivosti stotinu i osamdeset tona. Bila je neobično vitkih
bokova, a na vjetru pri blagom vremenu jedna od najbržih jedrenjača, što sam ih ikada vidio. Na uzburkanu moru
nije bila baš zgodna, a s obzirom na svrhu, kojoj je bila namijenjena, preduboko je gazila. Za takvu su svrhu
zgodniji široki brodovi, s razmjerno plićim gazom - recimo, brod od tri stotine do pet stotina tona. Škuna je
trebala biti opremljena kao jedrenjak s tri jarbola, i trebala je biti građena različito od običnih brodova na Južnom
moru. Svakako i dobro naoružana. Trebala je imati, recimo, deset ili dvanaest kratkih brodskih topova od
dvanaest funti i dva ili tri duga, sa širokim mjedenim cijevima, a uz svaki top škrinju za oružje, koja ne propušta
vodu. Sidra i čelični konopi trebali bi biti znatno čvršći, nego obično, a, što je najvažnije, posada bi morala biti
mnogobrojna i sposobna. Brodu, kakav sam opisao, bila bi potrebna posada od barem pedeset ili šezdeset
snažnih momaka. Jane Guy imala je posadu od trideset i pet sposobnih mornara, ne računajući kapetana i
poručnika, no nije bila naoružana ni opremljena, kako bi trebalo i kako bi to poželio pomorac, koji poznaje sve
poteškoće i opasnosti toga zanimanja.
Kapetan Guy bio je veoma uglađen gospodin i čovjek s velikim iskustvom u trgovini na Jugu, kojoj je
posvetio veći dio svoga života, no nedostajalo mu je snage, pa prema tome i poduzetna duha, koji je tu svakako
potreban. Bio je suvlasnik broda, kojim je zapovijedao, i bio je ovlašten, da na putovanju po Južnom moru ukrca
svaki tovar, koji mu se nađe pri ruci.
Vozio je, kao obično na takvu putovanju, krunice, ogledala, kresiva, sjekire, sjekirice, pile, bradve, blanje,
dlijeta, žljebasta dlijeta, svrdla, turpije za kovinu, strugače, velike turpije, čekiće, čavle, noževe, nožice, britve,
igle, konac, lončarsku robu, pamuk i druge lične predmete i tričarije.
Škuna je iz Liverpoola isplovila 10. srpnja, dvadeset i petoga prešla je Rakovu obratnicu na 20° zapadne
duljine i stigla dvadeset i devetoga na Sjedan od Kapverdskih otoka, gdje je ukrcala sol i druge potrepštine za
putovanje. 3. kolovoza napustila je Kapverdske otoke i zaplovila na jugozapad, prema obali Brazilije, te je prešla
ekvator između 28° i 30° zapadne duljine. Tim smjerom obično plove brodovi iz Evrope prema Rtu Dobre Nade
ili prema Istočnoj Indiji. Tako se brodovi uklanjaju bezvjetrini i jakim protivnim strujama, koje stalno prevladavaju
uz obalu Gvineje, a to je napokon, i najkraći put, jer tu uvijek ima zapadnih vjetrova, uz pomoć kojih se dolazi do
Rta. Kapetan Guy se namjeravao najprije zaustaviti kod Kerguele- nove zemlje - ne znam zašto. Kad su nas bili
pokupili, škuna je prošla kraj Rta St. Roque na 31° zapadne duljine. Prema tome smo ustanovili, da je trup našeg
broda plutao od sjevera prema jugu čitavih 25°!
Na palubi Jane Guy postupali su s nama veoma ljubazno, kako je to zahtijevalo naše bijedno stanje. Nekako
za četrnaest dana, dok smo uz blagi povjetarac i lijepo vrijeme plovili neprestano prema jugozapadu, Peters i ja
sasvim smo se oporavili od posljedica nedavne oskudice i strašnih patnji, te smo se svega sjećali više kao nekoga
jezovitog sna, iz kojega smo se sretno probudili, nego prave i gole zbije. Kasnije sam ustanovio, da je obično ta
pojava djelomičnog zaborava posljedica naglih prijelaza iz radosti u žalost ili iz žalosti u radost - stupanj zaborava
odgovara stupnju razlike u promjeni osjećaja. Ja, na primjer, nikako ne mogu zamisliti punu mjeru bijede, što sam
je podnosio u one dane na trupini. Sjećam se događaja, ali ne i osjećaja, što su ih ti događaji izazivali u ono doba.
Znam samo to, da sam tada mislio, da ljudska priroda nikako ne bi mogla podnijeti veće patnje.
Putovali smo nekoliko sedmica, a da se nije dogodilo ništa značajnije od slučajnog susreta s nekim
kitolovcima. Cesto bismo susreli kojeg crnog ili pravog kita, kako ga nazivaju za razliku od ulješure. Ulješura ima
uglavnom južno od dvadeset i pete usporednice. 16. rujna, u blizini Rta Dobre Nade, škuna doživi prvu jaču buru,
otkako je isplovila iz Liverpoola. U tom dijelu, no još češće južno i istočno od Rta (mi smo bili zapadno), pomorci
se često moraju boriti sa strašnim burama sa sjevera. One uvijek uzburkaju more, a jedna je od njihovih
najopasnijih značajki iznenada promjena smjera vjetra. To se obično dogodi, kad bura najsnažnije puše. Jedan
trenutak puše pravi orkan sa sjevera ili sjeveroistoka, a onda se najednom iz toga smjera ne javi više ni dašak
vjetra, već iznenada neopisivom snagom zapuše s jugozapada.
Svijetla mrlja na jugu siguran je predznak promjene vremena, pa tako brod može poduzeti sve potrebne
mjere opreza.
Bilo je oko šest uj, kad je zapuhao vjetar jakim udarcem i, kao obično, sa sjevera. Oko osam vjetar je
ojačao i navalio na nas tako golemim valovima, kakvih nikada nisam vidio.
Svaki predmet na brodu bio je osiguran, kako se najbolje moglo, no škuna se strašno naprezala. Pokazala je
pritom, kako je loše kakvoće, jer je svaki čas uranjala pramcem i teško se borila sa svakim valom. Naredni bi je
val ipak opet zalio. Baš pred zalazak sunca pojavi se na jugozapadu svijetla mrlja, koju smo očekivali, i za jedan
sat opazismo, da je malo glavno jedro mlitavo zalepršalo uz jarbol. Dva časa kasnije, usprkos svim mjerama, legli
smo kao začarani na bok, a pobješnjela pjena poletje preko nas. Jugozapadnjak je srećom tek jednom zapuhao,
pa je uspjelo uspraviti brod bez gubitka križeva. Zatim smo se još nekoliko sati borili s uzburkanim morem, a
prema jutru bilo je vrijeme opet gotovo jednako, kao prije bure. Kapetan Guy je rekao, da smo se samo čudom
spasili.
13. listopada ugledasmo otok Princa Edwarda na 46° 59' južne širine, 37° 46' istočne duljine. Dva dana
kasnije bili smo nedaleko otoka Possession, a tada smo prošli kraj otoka Cro- zet na 42° 59' južne širine, 48°
istočne duljine. Osamnaestoga stigosmo do Kerguelenova otoka ili Pustog otoka u južnom Indijskom oceanu, te
se usidrismo u Božičnoj luci, u vodi dubokoj četiri hvata.
Taj otok, ili bolje, skup otoka, leži jugoistočno od Rta Dobre Nade. Od toga rta je udaljen gotovo osam
stotina liga. Otkrio ga je 1772. Francuz barun de Kergulen ili Kerguelen, koji je mislio, da je taj otok dio nekoga
velikog južnog kontinenta, te je tako i izvjestio. To je u ono doba pobudilo prilično zanimanje. Stoga je vlada
uzela stvar u ruke, te je naredne godine poslala baruna, da svoje otkriće točno ispita. Tada se otkrila zabluda.
Godine 1777. naišao je na isti skup otoka kapetan Cook. On je glavni otok nazvao Pustim otokom. To mu ime
izvrsno pristaje, no kad se pomorac približuje tom otoku, čini mu se, da nije tako. Većina brežuljaka pokrivena je,
od rujna do ožujka, divnim zelenilom. Uzrok je toj varavoj pojavi neka mala biljka, slična alpskoj saxifragi, koja
bujno raste na širokim komadima zemlje, na nekoj vrsti razmrvljenog tresetišta. Osim te biljke na otoku nema ni
traga nekom znaku biljnoga svijeta, izuzevši nešto krupne bujne trave u blizini luke, nešto lišaja i grmlja, koje je
slično zelju, kad već nosi sjeme, i koje je gorka i ljuta okusa.
Površina otoka je brežuljkasta, no nijedan brežuljak nije visok. Ipak su vrhovi brežuljaka pokriti vječnim
snijegom. Na otoku ima nekoliko luka, među kojima je najzgodnija Božična luka. Ta je luka prva po redu na
sjeveroistočnoj strani otoka, a do nje se dolazi, kad se uz sj e- vernu obalu oplovi Rt Francois, koji svojim
osobitim oblikom služi kao putokaz. Istaknuta točka rta svršava visokom klisurom, u kojoj je široka rupa i čini se
kao neki prirodni svod.
Ulaz je na 48° 40' južne širine, 69° 6' istočne duljine. Kad se tuda prođe, dolazi se do dobrog sidrišta, što ga
okružuje nekoliko malih otoka, koji su dovoljna zaštita od svih istočnih vjetrova. Krenemo li od tog sidrišta dalje
prema istoku, dolazimo u Osin zaljev - u glavni dio luke.
To je mali basen, dubok četiri hvata, s dnom od tvrde gline, a sasvim je opkoljen kopnom.
Brod tu može bez opasnosti ostati, usidren velikim sidrom, i godinu dana. Zapadno, kod ulaza u Osin zaljev,
teče na dohvat mali potok s izvrsnom vodom.
Na Kerguelenovu otoku ima još uvijek nekih tuljana s dlakavim krznom, a ima i mnogo tuljana sa surlom,
nazvanih morski slon. Ptica ima veoma mnogo. Osobito ima mnogo pingvina, i to iz četiriju različitih vrsta. Najveći
je kraljevski pingvin - nazvan tako zbog veličine i lijepa perja. Gornji dio njegova tijela obično je siv, katkada
nekako ljubičasto obojen, a donji je dio neopisivo bijel. Glava mu je sjajno, blistavo crna, a takve su mu i noge.
Najljg su ipak dvije široke zlatne trake perja, koje idu od glave do grudi. Kljun mu je dug i ružičast ili skrle- tno
crven. Te ptice hodaju uspravno i dostojanstveno. Glavu nose visoko, krila su im spuštena uz tijelo, kao ruke, a
rep im strši od tijela usporedno s nogama. Stoga su veoma slični ljudskim stvorovima, pa će njihova pojava na
prvi pogled ili u sumrak lako zavarati gledaoca. Kraljevski pingvini, što smo ih vidjeli na Kerguelenovu otoku, veći
su od guske. Još ima maka- ronskih pingvina, magarećih pingvina i društvenih pingvina. Ti su pingvini mnogo
manji, perje im nije tako lijepo, a i inače se razlikuju jedni od drugih.
Osim pingvina ima mnogo i drugih ptica. Treba spomenuti morske kokoši, modre zovoje, patke,
portegmontske kokoši, kukmaste kormorane, golube, morske lastavice, morske galebove, burnice, velike zovoje
i, napokon, albatrose.
Veliki zovoj velik je kao obični albatros i mesožder je. Cesto ga nazivaju i kostolomac ili morski orao. To su
veoma neoprezne ptice. Kad su dobro skuhane, tečna su hrana. Cesto lete nad površinom vode sasvim raširenih
krila, te se čini, da uopće ne miču krilima.
Albatros je jedna od najvećih i najdivnijih ptica Južnog mora. To je vrst galeba. Svoj plijen hvata u letu.
Nikada ne dolazi na kopno, osim da snese jaja. Između te ptice i pingvina postoji neobično prijateljstvo. Gnijezda
grade zajedno. Albatrosovo je smješteno u sredini između četiriju pingvinskih gnijezda. Pomorci nazivaju skupove
takvih gnijezda gnjezdištem.
Ta su gnjezdišta opisana u mnogim knjigama, no ima čitalaca, koji zacijelo nisu još čitali te opise, pa ću ja
nešto reći o pingvinu i albatrosu, o njihovu načinu građenja gnijezda i o njihovu životu.
Kad dođe doba ležanja na jajima, ptice se skupe u velikim jatima, te se čini, da se nekoliko dana dogovaraju.
Napokon se daju na posao. Izaberu ravan komad tla, dosta širok, obično površinu od tri do četiri acra, što bliže
moru, ali ipak dosta udaljenu, da ih more ne bi preplavilo. Kod izbora mjesta odlučuje ravnina površine. Mjesto
mora biti što manje zakrčeno kamenjem. Kad je to pitanje riješeno, ptice u isti mah i nekako jednodušno
matematskom točnošću nacrtaju četverokut ili pačetvorinu - prema tome, kako bolje odgovara prirodi tla, i
dovoljno veliku, da se unutar nje lako mogu smjestiti sve udružene ptice, ali ni jedna više - vjerojatno zato, da se
tu ne bi smjestile ostale ptice, koje nisu sudjelovale u građenju gnjezdišta.
Jedna strana omeđenog tla ide usporedo s rubom vode, a otvorena je za ulazak i izlazak.
Kad su tako utvrđene granice gnjezdišta, prostor se očisti od svih otpadaka i smeća. Ptice odnesu kamen po
kamen izvan granica, poslažu to kamenje tik uz granicu i tako s tri kopnene strane podignu zid. S unutarnje strane
uza zid načine savršeno ravan i gladak put, širok šest do osam stopa, koji vodi oko cijelog gnjezdišta, i služi kao
javno šetalište.
Tada podijele cijelu površinu u jednake male četverokute. To načine tako, da sagrade uske, veoma glatke
puteljke, koji u pravim kutovima vode po cijelom gnjezdišta. Na svakom raskršću tih puteljaka sagrade po jedno
albatrosovo gnijezdo, a u sredini svakoga četverokuta sagrade pingvinovo. Tako je svaki pingvin opkoljen sa
četiri albatrosa, a svaki albatros istim brojem pingvina. Pingvinovo gnijezdo sasvim je plitka rupa u zemlji, tek
tolika, da spriječi, da se pingvinovo jedino jaje ne otkotrlja. Albatrosovo gnijezdo nije tako jednostavno. To je
brežuljak visok jednu stopu, a u promjeru dvije. Taj brežuljak načinjen je od zemlje, morske trave i školjaka, a
albatros se ugnijezdi na njegovu vrhu.
Ptice se posebno brinu, da im gnijezda nikada ne budu prazna, ni za vrijeme ležanja, ni dok mladi nisu
dovoljno snažni, da se uzmognu sami brinuti za sebe. Dok je mužjak odsutan pribavljajući hranu, u gnijezdu je
ženka, i tek kad se vrati njezin drug, ona izlijeće. Jaja nikad nisu nepokrivena - dok je jedna ptica izvan gnijezda,
druga leži na jajima. Ta je mjera potrebna, jer se stanovnici gnjezdišta ne skanjuju da jedan drugome svakom
prilikom ukradu jaja.
Premda u mnogim gnjezdištima žive jedino pingvini i albatrosi, ipak ima gnjezdišta, u kojima ima i različitih
morskih ptica s jednakim pravima. Te ptice smjeste svoja gnijezda tamo, gdje nađu mjesta, no nikad se ne uguraju
među gnijezda brojnije vrste ptica. Iz daljine je takvo gnjezdište neobično. Zračni prostor iznad takvih naselja sav
je ispunjen mnogobrojnim albatrosima (među kojima ima i manjih ptica), koji neprekidno lebde nad gnjezdištem,
odlije- ću i vraćaju se kući. Istodobno gomila pingvina prolazi uskim puteljcima. Oni stupaju poput vojnika, ili
šeću po glavnom šetalištu, koje okružuje gnjezdište. Ukratko, kako god promatrali taj prostor, moramo se diviti
razumu tih pernatih stvorova, koji u svakom pogledu podsjećaju na dobro uređeno ljudsko društvo.
Sutradan, nakon našeg dolaska u Božičnu luku, uzeo je prvi poručnik, g. Patterson, čamac i (makar još nije
bilo doba za to) pošao u potragu za tuljanima. Kapetan se, s nekim svojim mladim rođakom, iskrcao na
zapadnom, pustom dijelu otoka, jer je trebao obaviti neki meni nepoznat posao. Kapetan Guy uzeo je sa sobom
bocu, u kojoj je bilo zapečaćeno pismo, i pošao prema jednom od najviših vrhunaca na otoku. Vjerojatno je htio
ostaviti to pismo na nekoj uzvisini, za neki drugi brod, koji je tu imao kasnije pristati. Cim su nam oni nestali s
vida, nastavili smo (Peters i ja bili smo u poručnikovu čamcu) plovidbu oko otoka, tražeći tuljane.
Tim smo se poslom bavili tri sedmice. Veoma smo pozorno ispitivali svaki kutić ne samo Kerguelenove
zemlje, već i nekoliko malih otoka u blizini. Sav nam je trud bio gotovo bezuspješan. Vidjeli smo mnogo krznatih
tuljana, no bili su tako plašljivi, da smo se dočepali samo tri stotine i pedeset koža. Bilo je mnogo i morskih
slonova, osobito na zapadnoj obali otoka, no ubili smo ih jedva dvadeset. Na manjim otocima našli smo dosta
tuljana, no nismo ih dirali. Vratili smo se jedanaestoga na škunu. Tu smo našli kapetana Guya i njegova sinovca,
koji su nam priopćili veoma loših stvari o otoku. To je najpustiji i najneplodniji kraj na svijetu.
Oni su na otoku ostali dvije noći, i to zbog nekog nesporazuma - drugi poručnik nije na vrijeme poslao po njih
čun sa škune.

XV
Dvanaestoga isplovismo iz Božične luke prema zapadu, istim putem kojim smo došli. S lijeva nam je bio
Marionov otok, jedan iz skupa Crozet. Zatim smo prošli kraj otoka Princa Edwarda, ostavivši ga također s lijeve
strane. Tada smo zakrenuli malo prema sjeveru, te smo za petnaest dana stigli do skupa otoka Tristan d' Acunha
na 38° 8' južne širine, 12° 8' zapadne duljine.
Taj skup, koji je danas dobro poznat i koji se sastoji od tri okrugla otoka, otkrili su Portugalci, a zatim su ga
pohodili Nizozemci (1634) i Francuzi (1767). Ta tri otoka čine zajedno trokut, a udaljeni su jedan od drugoga
desetak milja, te se između njih otvara lijep, širok prolaz. Površina tih otoka veoma je brdovita, osobito na
Tristanu d'Acunha. To je najveći otok u skupu. Obodnica mu je petnaest milja, a tako je visok, da se pri lijepu
vremenu vidi s udaljenosti od osamdeset ili devedeset milja. Jedan dio kopna sa sjeverne strane diže se strmo uz
more više od tisuću stopa. Na toj visini širi se visoravan gotovo do sredine otoka, a s te visoravni diže se veoma
visoki čunj, poput cunja na Teneriffi. Donja polovica cunja pokrivena je prilično visokim stablima, a gornji dio je
goli kamen, obično zastrt oblacima i veći dio godine pod snijegom. Oko otoka nema pličina ni drugih opasnosti.
Obale su strme, a voda duboka.
Na sjeverozapadu je zaljev sa žalom od crna pijeska, gdje lako mogu pristati čamci, ako puše južnjak. Tu ima
u izobilju izvrsne vode. Udicom se može loviti bakalar i druga riba.
Drugi otok po veličini je najzapadniji u skupu. Zove se Nepristupačni otok. Leži na 37° 17'južne širine, 12"
24' zapadne duljine. Obodnica mu je sedam ili osam milja, a obala je sa svih strana strašno strma. Najveći dio
otoka sasvim je ravan, a cijela je površina neplodna.
Samo na sjevernoj strani ima nešto kržljava grmlja.
Otok Slavuja najmanji je i najjužniji, a leži na 37° 26' južne širine, 12° 12' zapadne duljine. Na njegovoj
južnoj strani visoko strše krševiti otočići, a ima ih nekoliko i sa sjeveroistočne strane. Tlo je neravno i pusto, a
duboka dolina presijeca otok u dva dijela.
U određeno doba godine ima na obalama tih otoka dugogrivih tuljana, morskih slonova, tuljana krznaša i
mnogih različitih morskih ptica. U blizini ima i mnogo kitova. Područje je prikladno za lov na te životinje, pa su
ljudi marljivo pohađali te otoke. Najprije su dolazili Nizozemci i Francuzi. Godine 1790. bio je na Tristanu
d'Acunha kapetan Patten s brodom Industtj iz Philadelphije. On je ondje ostao oko sedam mjeseci (od kolovoza
1790. do travnja 1791.) loveći tuljane. Za to vrijeme sakupio je ništa manje nego pet tisuća šest stotina koža, te
je pripovijedao, da bi za tri sedmice bez poteškoća mogao uljem nakrcati i kakav veliki brod.
Kad je došao onamo, nije našao nikakvih četveronožaca, osim nekoliko divljih koza. Danas otok obiluje svim
našim najvrednijim domaćim životinjama, koje su pomalo doveli pomorci.
Mislim da je kratko vrijeme nakon kapetana Pattena pohodio otoke kapetana Colquhoun s američkim
jedrenjakom Betsey i da se zaustavio, radi vode, kod najvećeg otoka. On je tu zasadio luk, krumpir, zelje i
mnogo drugog povrća, kojeg na otoku ima i danas.
Godine 1811. pošao je na Tristan neki kapetan Haywood s Nereusom On je tamo zatekao tri Američanina,
koji su na otoku prerađivali tuljanske kože i ulje. Jedan od njih, Jonathan Lambert, rekao je, daje on vladar te
zemlje. Iskrčio je i obradio oko šest acra zemlje i trudio se da uzgoji kavovac i šećernu trsku, kojom ga je
opskrbio američki poslanik u Rio de Janeiro.
Ta je naseobina međutim napuštena, a otok je godine 1817. zaposjela britanska vlada, poslavši ovamo
jedinicu vojske s Rta Dobre Nade. Ni ti vojnici nisu ostali dugo, jer je Britanija napustila posjed. Tada su se,
neovisno od vlade, naselile ovdje dvije ili tri engleske obitelji. 25. ožujka 1824. stigao je ovamo kapetan Jeffrey s
brodom Benvick, na putu iz Londona u Van Diemenovu zemlju. On je tu našao nekog Engleza, imenom Glass,
bivšeg podčasnika britanskog topništva. Taj je Glass tvrdio, da je on vrhovni upravitelj otoka. Vladao je naseljem
od dvadeset i jednoga muškarca i tri žene. Veoma je hvalio zdravu klimu i plodost zemlje. Pučanstvo se,
uglavnom, bavilo sakupljanjem tuljanovih koža i ulja od morskih slonova, a trgovali su s Rtom Dobre Nade, jer je
Glass imao malu škunu. U doba našeg dolaska Glass je još uvijek upravljao otokom, no njegova se mala
zajednica povećala.
Na Tristanu je bilo pedeset i šest osoba, a na Otoku Slavuja malo naselje od sedam ljudi.
Opskrbili smo se bez poteškoća svakovrsnom hranom, koju smo trebali - bilo je u izobilju ovaca, svinja,
goveda, kunića, peradi, koza, različitih riba i povrća. Usidrili smo se blizu velikog otoka, u vodi dubokoj
osamnaest hvati, te smo mogli zgodno ukrcati sve što smo htjeli.
Kapetan Guy kupio je od Glassa i pet stotina tuljanovih koža i nešto slonove kosti. Ostali smo na otoku oko
sedam dana, za koje su vrijeme prevladavali sjeverni i zapadni vjetrovi, a vrijeme je bilo nekako neodređeno. 5.
studenoga otplovili smo prema jugozapadu, namjeravajući da potražimo skup otoka, nazvanih Auroras. Neki su
držali, da tih otoka uopće nema.
Tvrdi se, da je te otoke još 1762. otkrio zapovjednik broda Aurora. Godine 1790. prošao je upravo između
njih kako sam tvrdi, kapetan Manuel de Ovarvido na brodu Princess. Taj brod je pripadao Kraljevskom
filipinskom društvu. Godine 1794. pošla je španjolska korveta Atrevida sa zadatkom, da utvrdi točan položaj tih
otoka. U časopisu Kraljevskog hidrografs- kog društva u Madridu g. 1809. taj je pohod opisan ovako:
„Korveta. Atrevida izvršila je, u vremenu od 21. do 27. siječnja, u neposrednoj blizini, sva potrebna promatranja,
te je krono- metrom izmjerila razliku duljine između tih otoka i luke Soledad na otocima Manilas. Tu su tri otoka.
Gotovo su na istom meridijanu. Srednji je otok prilično nizak, a ostala dva mogu se vidjeti iz udaljenosti od devet
liga.“ Prema promatranjima, koja su izvršena s palube Atrevida, točan je položaj otoka ovaj: najsjeverniji leži na
52° 37' 24" južne širine" 47° 43' 15" zapadne duljine, srednji na 53° 2' 40" južne širine, 47° 55' 15"zapadne
duljine, a najjužniji na 53° 15'22" južne širine, 47° 57' 15" zapadne duljine.
27. siječnja 1820. pošao je, iz Staten Landa, kapetan britanske mornarice James Weddel također u potragu
za otocima Auroras. On izvješćuje, daje najtočnije pretražio ne samo točke, što ih je naveo zapovjednik
Atrevide, već daje pretražio i okolicu tih točaka, no da nije otkrio ni traga kopnu. Ti protuslovni izvještaji
potaknuli su druge pomorce, da pođu u potragu za tim otocima. I začudo, dok su jedni preplovili svaku stopu
mora, a da ih nisu našli, ima ih dosta, koji tvrde, da su ih vidjeli i da su čak bili sasvim blizu njihovih obala.
Kapetan Guy je namjeravao na svaki način riješiti to toliko raspravljano pitanje. )
Nastavili smo plovidbu jugozapadnim smjerom uz promjenljivo vrijeme. Dvadeset i prvoga stigli smo na 53°
15' južne širine, 47° 58' zapadne duljine, to jest u neposrednu blizinu mjesta, koje je zabilježeno kao položaj
najjužnijeg otoka u skupu. Nismo opazili ni traga kopnu, pa smo plovili dalje prema zapadu usporedo s 53° južne
širine do merdijana na 50° zapadne duljine. Tada smo pošli prema sjeveru usporedo s 52° južne širine, a zatim
smo okrenuli, držeći se naše usporednice i merdijana prema istoku. Stigavši istočno do merdijana zapadne obale
Georgije, vratili smo se do južne širine, s koje smo bili pošli. Još smo prošli dijagonalno cijeli opisani prostor,
neprekidno pregledavajući okolicu s vrha nižeg jarbola, i tri smo sedmice sve točno promatrali. Vrijeme je
neprestano bilo lijepo i vedro, bez imalo magle, pa smo se uvjerili, da otocima, ako ih je u tom dijelu ikada i bilo,
sada više nema ni traga. Kad sam se vratio kući, saznao sam, da su isti predjel jednako pozorno pretražili 1822.
kapetan Johnson, na američkoj škuni Henry, i kapetan Morrell, na američkoj škuni Osa - obojica s istim
uspjehom, kao i mi.

XVI
Prvobitna namjera Kapetana Guya bila je, da riješimo pitanje otočja Auroras i da nastavimo plovidbom kroz
Magellanov tjesnac sve do zapadne obale Patagonije. Obavijesti, što ih je međutim dobio na Tristanu dAcunha,
utjecale su, da je zaplovio prema jugu, nadajući se, da će nabasati na neke male otoke, koji, kako su mu rekli,
leže nekako na 60° južne širine i 41°20' zapadne duljine. U slučaju pak, da ne nađe te otoke, namjeravao je, ako
mu dopusti vrijeme, da pođe prema polu. Tako smo 12. prosinca zaplovili u tom smjeru. Osamnaestoga našli smo
se otprilike u položaju, koji je bio označio Glass, pa smo tri dana krstarili u tom predjelu, ali nismo našli ni traga
otocima, o kojima je on govorio. Budući da je vrijeme bilo neobično lijepo, dvadeset i prvoga zaplovili smo dalje
prema jugu, kako bismo doprli što dalje. Prije nego počnem taj dio svojeg izvještaja, treba da ukratko spomenem
malobrojne pokušaje, koji su dosada izvršeni, da se dopre do južnoga pola, jer ima čitalaca, koji su poklanjali
malo pažnje istraživanju u tih krajeva.
Kapetan Cook prvi je to pokušao. Godine 1772. zaplovio je prema jugu na brodu Resolu- tion, a pratio ga
je poručnik Furneaux s broda Adventure. U prosincu je stigao do 58. uspored- nice južne širine i 26° 57' istočne
duljine. Tu je naišao na uska ledena polja, debela oko osam ili deset palaca, koja su plovila prema sjeverozapadu
i jugozapadu. Taj je led bio tako zbit, da se brod probijao teškom mukom. Kapetan Cook je držao, sudeći po
golemim jatima ptica, a i po drugim znakovima, da je u blizini neko kopno. On je nastavio plovidbu prema jugu,
premda je vrijeme bilo strahovito hladno, sve dok nije stigao do 64. usporednice, 38° 14' istočne duljine. Tu je
pet dana vrijeme bilo blago, uz ugodan povjetarac, premda je toplomjer pokazivao 36 stupnjeva. U siječnju
1773. brod je prešao polarni krug, no dalje nije mogao prodrijeti.
Kad je naime stigao do 67° 15' širine, spriječile su mu napredovanje goleme količine leda, koji se prostirao
na južnom obzorju, dokle god je sezalo oko. Led je bio veoma različit - nekoliko milja široke sante leda tvorile su
zbito brdo, koje se dizalo osamnaest ili dvadeset stopa iznad vode. Godišnje doba bilo je već poodmaklo, te nije
bilo nade, da bi se ta zapreka mogla oploviti. Stoga je kapetan Cook, premda nerado, opet okrenuo prema
sjeveru.
U narednom studenome on je obnovio svoja istraživanja u Antarktiku. Na 59° 40' južne širine naišao je na
jaku struju, koja ga je nosila prema jugu. U prosincu, kad su brodovi stigli na 67° 31' južne širine i 142° 54'
zapadne duljine, studen je bila izvanredna, uz snažne vjetrove i maglu. I tu je bilo mnogo ptica: albatrosa, pingvina,
a osobito zavoja. Na 70° 23' južne širine naišli su na neke velike ledene otoke, a malo zatim opaziše na jugu
oblake bijele kao snijeg, koji su odavali blizinu ledenih polja. Na 71° 23'južne širine i 106° 54' zapadne duljine
pomorce je, kao i prije, zaustavila golema smrznuta površina, koja se protezala po cijelom prostoru južnog
obzorja. Sjeverni rub te površine bio je neravan i nabijen oko jednu milju prema jugu, no pojedini komadi leda bili
su tako čvrsto spojeni, da se između njih ne bi moglo proći. Poslije toga vidjeli su neku glatku površinu, koja je,
napokon, u daljini svršavala divovskim ledenim gorskim lancem. Kapetan Cook je zaključio, da ta golema
površina dopire do južnoga pola, ili da je u vezi s nekim kontinentom. G. J. N. Reynolds, kojemu je, uz veliki
napor i ustrajnost, uspjelo da se opremi naredna ekspedicija, ovako govori o pokušaju broda Resolution:
„Ne čudimo se, što kapetan Cook nije mogao doprijeti dalje od 71° 10', već smo iznenađeni, što je stigao do
te točke na meridijanu 106° 54' zapadne duljine. Palmerova zemlja leži južno od Shetlanda, na 64° širine, i
proteže se na jug i zapad dulje, nego što je ijedan pomorac mogao doprijeti. Cook je plovio prema toj zemlji, a
led ga je zaustavio. To se mora na toj točki uvijek dogoditi, osobito u tako rano godišnje doba (6. siječnja). Ne
bismo se iznenadili, kad bi se dokazalo, da dio opisanih ledenih bregova pripada Palmerovoj zemlji ili nekom
drugom dijelu kopna, koje leži još južnije i zapadnije.“
Godine 1803. ruski car Aleksandar po slao je Kreutzensterna i Lisiauskoga, da oplove zemaljsku kuglu. Oni
su želeći doprijeti na jug stigli jedva do 59° 58'južne širine, 70° 15' zapadne duljine. Naišli su na jake istočne
struje. Vidjeli su mnogo kitova, ali leda uopće nije bilo. O tom putovanju kaže g. Reynolds, da bi Kreutzenstern
svakako bio našao led, da je onamo stigao u ranije godišnje doba - jer je već bio ožujak, kad je stigao do
navedene širine.
Vjetrovi s juga i zapada, koji su prevladavali, odnijeli su sante leda, uz pomoć struja, u ledeni predjel, što ga
omeđuju: Georgija sa sjevera, Sandwichska zemlja i Južni Orkneyji s istoka, a južni Shetlandski otoci sa zapada.
1882. godine dopro je James Weddel, kapetan britanske mornarice, sa dva veoma malena broda, prema jugu
dalje, nego ijedan pomorac prije njega, a nije pritom naišao ni na kakve osobite poteškoće. On izvješćuje, da ga
je često opkolio led još prije, nego što je stigao do 72. usporednice, no kad je stigao tamo, uopće nije našao led.
Kad je stigao do 74° 15'južne širine, nije bilo nikakvih ledenih površina, osim tri ledena otoka. Vidio je doduše
golema jata ptica i druge običajne znakove kopna. S jarbola je doduše, južno od Shetlandskih otoka, opažena na
jugu neka nepoznata obala, no Weddel odbacuje svaku pomisao, da bi u južnim polarnim krajevima bilo kopna.
11. siječnja 1823. otplovio je kapetan Benjamin Morrell na američkoj škuni Osa iz Ker- guelenove Zemlje,
ne bi li prodro što dalje na jug. 1. veljače našao se na 64° 52' južne širine i 118° 27' istočne duljine. Tog je dana u
njegovu dnevniku zapisano ovo:
„Vjetar je naskoro ojačao do brzine od jedanaest uzlova, pa smo iskoristili tu priliku i krenuli prema zapadu.
Bili smo uvjereni, da dalje od 64° južne širine ima sve manje leda, pa smo krenuli malo prema jugu, dok nismo
prešli polarni krug i doprli do 69° 15' istočne duljine. Na toj širini nije bilo nikakvih ledenih polja, a vidjeli smo
veoma malo ledenih otoka.“
14. ožujka upisano je još ovo:
„Sad je more sasvim čisto od ledenih polja, a ne vidi se više od nekih dvadesetak ledenih otoka. Toplina
zraka i vode barem je za trinaest stupnjeva više (i blaža), nego što smo ustanovili između 60. i 62. južne
usporednice. Sad smo na 70° 14'južne širine, i toplina zraka je četrdeset stupnjeva, a toplina vode četrnaest
stupnjeva. Na tom položaju ustanovio sam otklon magnetske igle za 14° 27' istočne duljine po azimutu...
Nekoliko puta sam na različitim mer- dijanima prešao polarni krug i ustanovio, da su i zrak i voda sve topliji, što
sam dalje prodirao iza 65° južne širine. Otklon magnetske igle smanjivao se u istom omjeru. Sjeverno od te širine,
recimo između 60° i 65° južne širine, naš je brod, naprotiv, često veoma teško prolazio između golemih i gotovo
nebrojenih ledenih otoka. Nekima je od tih otoka obodnica bila jednu do dvije milje, a stršili su iznad površine
vode više od pet stotina stopa.“
Nisu imali dosta goriva i vode, bili su i bez potrebnih sprava, a i godišnje je doba bilo po- odmaklo, pa se
kapetan Morrell morao vratiti, a da nije ni pokušao doprijeti dalje na zapad, premda je pred njim bilo sasvim čisto
more. On je rekao, da bi bio stigao barem do 85. uspo- rednice, ako ne i do samoga pola, da nije bilo onih
opravdanih razloga, zbog kojih se morao vratiti. Ja sam malo opširnije iznio njegove misli o tome, kako bi čitalac
mogao prosuditi, koliko ih je kasnije potvrdilo moje iskustvo.
Godine 1831. otplovio je kapetan Briscoe, u službi gospode Enderby, vlasnika kitolovca iz Londona, u Južno
more na jedrenjaku Lively, u pratnji kutera Tula. 28. veljače, našavši se na 66° 30'južne širine, 47° 13' istočne
duljine, opazio je kopno, a „kroz snijeg su se jasno raspoznavali crni vrhovi gorskog lanca, koji se protezao od
istoka prema jugoistoku.“ On je ostao u tom kraju čitav naredni mjesec, no nije se mogao, zbog bure, približiti
obali više od deset liga. Kad je ustanovio, da zbog godišnjega doba ne može ništa više otkriti, vratio se prema
sjeveru, da prezimi u Van Diemenovoj zemlji.
Početkom 1832. opet je krenuo prema jugu, pa je 4. veljače opazio na jugoistoku kopno na 67° 15' južne
širine i 69° 29' zapadne duljine. Naskoro je ustanovio, da je to neki otok u blizini kopna, koje je već prije bio
otkrio. Dvadeset i prvoga istoga mjeseca uspjelo mu je da se tamo iskrca i da zauzme otok u ime Williama IV. U
čast engleske kraljice dao mu je ime Adelaidin otok. Kad su ti podaci bili javljeni Kraljevskom geografskom
društvu u Londonu, to je društvo došlo do zaključka, „da je to neprekidni dio kopna, koje se proteže od 47° 30'
istočne duljine do 69° 29' zapadne duljine usporedno sa 66° do 67° južne širine.“ S obzirom na taj zaključak g.
Reynolds dodaje: „Ne možemo se složiti s tim zaključkom, a ni Briscoeoya otkrića ne opravdavaju takav
zaključak. Baš unutar tih granica napredovao je Weddel na jug po merdijanu istočno od Georgije, do
Sandwichske zemlje, od južnih Orknevja i Shetlandskih otoka.“ Moje će iskustvo bolje potvrditi netočnost
zaključaka Kraljevskog geografskog društva.
To su bili glavni pokušaji, da se dopre što više na jug. Vidjet će se, daje do putovanja Jane Guy preostao još
golemi prostor, preko kojeg uopće nitko nije prešao u polarnom krugu.
Pred nama je bilo, dakako, široko polje otkrića, i ja sam s najnapetijim zanimanjem slušao kapetana Guya,
kad je izjavio, da je odlučio smiono krenuti prema jugu.

XVII
Napustivši potragu za Glassovim otocima, plovili smo četiri dana prema jugu, no uopće nismo naišli na led.
Dvadeset i šestoga o podne stigli smo na 63° 23'južne širine, 21° 25' zapadne duljine. Sad smo ugledali nekoliko
golemih ledenih otoka ijedno ledeno polje, koje nije bilo baš veliko. Vjetar je uglavnom puhao s jugoistoka ili
sjeveroistoka, no nije bio jak. Kad god je puhao zapadni vjetar, što je malokad bilo, uvijek bi donio kišu. Svakog
dana padalo bi nešto snijega. Dvadeset i sedmoga toplomjer je pokazivao trideset i pet stupnjeva.
1. siječnja 1828.
- Toga dana sasvim nas je opkolio led, pa su naši izgledi bili neveseli. Cijelo prijepodne puhao je snažan vjetar
sa sjeveroistoka i tjerao velike sante leda, koje su tako jako udarale o krmilo, da smo svi bili zabrinuti zbog
posljedica. Predvečer je vjetar još uvijek bijesno puhao.
Jedna se golema santa leda otkinula, pa smo se uz pomoć jedra probili, između manjih santa leda, do
otvorena mora. Približujući se otvorenom moru pomalo smo skraćivali jedra, a kad smo napokon bili sigurni,
zaplovili smo samo sa skraćenim prednjim jedrom.
2. siječnja.
- Vrijeme je prilično lijepo. O podne smo došli do 69° 10' južne širine, 42° 20' zapadne duljine. Prešli smo
polarni krug. Na jugu se opažalo veoma malo leda, premda su iza nas bila velika ledena polja. Upotrebivši veliki
željezni lonac od dvadeset galona i konop od dvjesta hvati, načinili smo neku napravu za mjerenje vodene struje.
Ustanovili smo, da struja teče prema sjeveru brzinom od oko četvrt milje na sat. Toplina zraka bila je oko trideset
i tri stupnja. Tu smo ustanovili otklon magnetske igle 14° 28' prema istoku po azimutu.
5. siječnja.
- Još uvijek plovimo prema jugu bez većih zapreka. Toga jutra ipak nas je, na 73° 15' južne širine, 42° 10'
zapadne duljine, opet zaustavila golema površina čvrsta leda. Na jugu smo vidjeli mnogo slobodnog mora, te smo
vjerovali, da ćemo doći do njega. Ploveći prema istoku uz rub sante leda, stigli smo napokon do prolaza širokog
oko jedne milje, kroz koji smo se o zapadu sunca povukli. Tada smo ušli u more puno ledenih otoka, no bez
ledenih polja, pa smo hrabro krenuli dalje. Činilo se, da se studen ne pojačava, premda je često sniježilo, i
premda bi od vremena do vremena zapuhao veoma snažan vjetar. Cijeli dan letjela su iznad škune, od jugoistoka
prema jugozapadu, velika jata albatrosa.
7. siječnja
- More je još uvijek prilično čisto, pa nema nikakvih poteškoća kod plovidbe. Prema zapadu vidjeli smo
nekoliko nevjerojatno visokih santa leda, a poslije podne prošli smo pokraj sante leda, koje je vrhunac stršio
najmanje četiri stotine hvati iznad površine mora. Njezin obujam na podnožju bio je vjerojatno tri četvrtine lige. Iz
pukotina sa strane sante teklo je nekoliko mlazova vode. Dva dana vidjeli smo taj otok, a tada nam je nestao iz
vida - u magli.
10. siječnja.
- Rano ujutro pao je nesretnim slučajem u more jedan čovjek. Bio je to Američanin, imenom Peter
Vredenburgh, rodom iz New Yorka, jedan od najboljih članova posade na škuni.
Poskliznula mu se noga, kad je hodao po pramcu, i on je pao između dvije sante leda, te se više nije pojavio.
O podne bili smo na 78° 30'južne širine, 40° 15' zapadne duljine. Sad je studen bila strahovita, a vjetar s tučom
neprekidno je udarao sa sjevera i istoka. U tom smo smjeru vidjeli još nekoliko golemih santa leda, a cijelo
istočno obzorje kao da bijaše zakrčeno ledenim poljima, koja su se nizala jedno povrh drugoga. Navečer je
pokraj nas plovilo naplav- ljeno drvlje, a mnoštvo ptica prelijetalo je iznad nas. U jatu je bilo zovoja, albatrosa i
nekih velikih ptica sa sjajnim modrim perjem. Tu je otklon magnetske igle po azimutu bio manji nego kad smo
prešli polarni krug.
12. siječnja.
- Opet se činilo neizvjesno, da li ćemo se probiti prema jugu, jer u smjeru pola nismo vidjeli ništa drugo do
naoko beskrajnog polja leda, s pozadinom golemih isprekidanih ledenih bregova, koji su se prijeteći dizali jedan
povrh drugoga. Plovili smo prema zapadu sve do četrnaestoga, nadajući se, da ćemo naći neki prolaz.
14. siječnja.
- Toga jutra stigli smo do zapadnoga ruba polja, koje nam je stajalo na putu. Mi smo ga oplovili i ušli u
otvoreno more, u kojem nije bilo ni mrvice leda. Spustivši napravu za mjerenje do dubine od dvije stotine hvati,
ustanovili smo, da neka struja teče prema jugu brzinom od pola milje na sat. Toplina zraka bila je četrdeset i dva
stupnja, a vode trideset i četiri stupnja. Do šesnaestoga plovili smo bez ikakva prekida prema jugu, a tada smo
oko podne stigli do 18° 21' južne širine, 42° zapadne duljine. Tu smo opet spustili napravu za mjerenje i
ustanovili, da struja još uvijek teče prema jugu, no brzina joj je tri četvrtine milje na sat. Otklon magnetske igle po
azimutu smanjio se a zrak bijaše blag, topao i ugodan. Toplomjer je pok a- zivao pedeset i jedan stupanj. U to
vrijeme nismo opazili ni komadić leda. Svi smo se nadali, da ćemo doprijeti do pola.
17. siječnja.
- Taj dan bio je pun događaja. Iznad nas je preletjelo, prema jugu, golemo mnoštvo ptica, te smo s palube
poubijali nekoliko njih. Jedna od tih ptica, neka vrst nesita, bila je izvrsna za jelo. Oko podne ugledali smo s vrha
jarbola, na lijevo od pramca, malu santu leda, na kojoj je bila, kako se činilo, neka velika životinja. Kako je
vrijeme bilo lijepo i gotovo bez vjetra, kapetan Guy zapovjedi, da se spuste dva čamca, da izvide stvar. Dirk
Peters i ja pošli smo s poručnikom u većem čamcu. Kad smo stigli do sante, opazismo, da na njoj stoji divovski
polarni medvjed, vjerojatno najveći od te vrste. Bili smo dobro naoružani, pa smo ga bez razmišljanja odmah
napali. Ispalili smo brzo nekoliko hitaca u glavu i tijelo, od kojih je većina očito pogodila cilj. Neman se nije
nimalo uplašila, već se sa sante bacila u vodu, te je otvorenih ralja zaplivala prema čamcu, u kojem smo bili Peters
i ja. Taj nas je neočekivani obrat zbunio. Nitko nije bio spreman da ponovo odapne, i medvjedu je uspjelo da
prebaci polovicu svojega golemog tijela preko ruba čamca. Jednoga je mornara dohvatio po križima, prije negoli
je itko i pokušao da odbije napadaj. U toj krajnjoj opasnosti spasila nas je od propasti samo Peterso- va brzina i
okretnost. Skočivši golemoj zvijeri na leđa, on joj jednim udarcem zabode nož u vrat do hrpteničine moždine.
Zvijer se bez otpora sruši mrtva u more i povuče sa sobom Petersa. On naskoro izroni, sveže konopom, koji
smo mu bacili, medvjeđu lešinu i vrati se u čamac. Tada smo se u slavlju vratili na škunu, tegleći za sobom svoj
plijen. Medvjed je bio dug punih petnaest stopa. Krzno mu je bilo savršeno bijelo, s veoma oštrom i gustom
dlakom. Oči su mu bile crvene kao krv i veće, nego oči običnog sjevernog medvjeda. I njuška mu je bila oblija,
više nalik na buldogo- vu njušku. Meso je bilo mekano, no veoma gorko i ribljeg okusa. Ipak su ga ljudi lakomo
pojeli, čak su i pohvalili izvrsnu hranu.
Jedva smo smjestili svoj plijen na palubu, kad čovjek s vrha jarbola radosno uskliknu:
- Kopno s desne strane pramca!
Svi skočismo na noge. Kako je zapuhao veoma zgodan povjetarac sa sjeveroistoka, naskoro se približismo
obali. Ustanovismo, da je to niski kameni otočić, obodnice oko jedne lige.
Na njemu je rasla samo neka vrsta bodljikave kruške, a inače je bio posve pust. Približavajući se otoku sa
sjevera, vidjeli smo neki neobični greben, veoma sličan svežnjevima pamuka svezanima konopom. Zapadno od
toga grebena bio je mali zaljev, u kojem smo se lako iskrcali iz svojih čamaca.
U kratkom smo vremenu pregledali cijeli otok, no nismo našli ništa, što bi bilo vrijedno naše pozornosti. Samo
smo na južnom dijelu našli, nedaleko obale, komad drva, napola ukopan u hrpu kamenja. Bio je to, kako se
činilo, pramac čamca. Na njemu su se vidjeli neki pokušaji rezbarije. Kapetan Guy je tvrdio, da je tu prikazan lik
kornjače, no ja nikako nisam mogao opaziti neku sličnost. Osim toga pramca, ako je to doista bio pramac, nismo
našli nikakvog drugog znaka, daje ovdje ikada prije bio neki živi stvor. Uz obalu smo gdjegdje našli male sante
leda, no nije ih bilo mnogo. Točan položaj tog otočića (što gaje kapetan Guy nazvao Bennetov otočić, u čast
drugog suvlasnika škune) je 82° 50'južne širine 42° 20' zapadne duljine.
Doprli smo na jug za osam stupnjeva dalje, nego što je dosada dopro ijedan pomorac, a pred nama je još
uvijek bilo otvoreno more. Ustanovili smo i to, da se otklon magnetske igle smanjuje i da zrak i voda postaju u
posljednje vrijeme, začudo, sve topliji, Vrijeme je bilo gotovo ugodno. Neprestano je puhao blagi povjetarac u
sjevernom smjeru. Nebo je obično bilo vedro, tek se na južnom obzorju katkada pojavljivala rijetka para - no to
bi uvijek potrajalo tek kratko vrijeme. Prijetile su nam samo dvije poteškoće: nismo imali dosta goriva, a kod
nekih članova posade pokazali su se znakovi skorbuta. Te okolnosti opominjale su kapetana Guya, da je vrijeme
povratku, i on je često govorio o tome. Sto se mene tiče, ja sam bio uvjeren, da bismo sadašnjim smjerom
naskoro mogli doći do nekoga kopna, a mnogi su znakovi govorili, da ne bismo našli neku neplodnu zemlju, kao
na Arktiku; stoga sam navaljivao, da ustraje barem još nekoliko dana i da nastavimo put u istom smjeru. Htio sam
iskoristiti priliku, kakve još nikada nije bilo, kako bih riješio veliko pitanje antarktičkoga kontinenta, i priznajem,
da sam prezirao strah i strašljive prijedloge kapetanove. Vjerujem, da sam, ne mo- gavši da se svladam, rekao
kapetanu i neke nezgodne riječi, no čini se, da su ga upravo te rij e- či navele, da nastavimo putovanje. Pa
premda ne mogu a da ne požalim nesretne i krvave događaje, koji su bili posljedica mojega savjeta, ipak sam
donekle i zadovoljan, što sam upravo ja pomogao, iako samo posredno, da se znanosti otkrila najuzbudljivija
tajna, koja je ikada zaokupljala pozornost učenjaka.

XVIII
18. siječnja.
- Toga jutra krenuli smo, po jednako lijepom vremenu, dalje prema jugu. More je bilo sasvim mirno, a zrak
bijaše razmjerno topao. Duvao je sjeveroistočnjak, a temperatura vode bila je pedeset i tri stupnja. Opet smo
ispitali smjer struje. Pomoću konopa od stotinu i pedeset hvati ustanovili smo, da struja teče prema polu stalnom
brzinom od jedne milje na sat. Taj stalni smjer vjetra i struje prema jugu bio je povod, da su se neki na škuni
zamislili, pa i uzbudili, a jasno sam opazio, da i kapetan Guy stoji prilično pod tim dojmom. Kako je on bio
strašno osjetljiv, uspjelo mi je ipak da ismijavanjem razbijem njegovu zabrinutost. Otklon magnetske igle bio je
sada sasvim neznatan. U toku dana vidjeli smo nekoliko velikih pravih kitova, a nebrojena jata albatrosa preletjela
su iznad broda. Iz vode smo izvukli neki grm pun crvenih bobica, sličnih glogu, i strvinu neke neobične kopnene
životinje. Bila je duga tri stope, a visoka samo šest palaca. Imala je četiri veoma kratke noge, a na šapama bili su
joj dugi čapor- ci sjajno skrletne boje, slične boji koralja. Tijelo joj je bilo pokriveno glatkom svilenom, sasvim
bijelom dlakom. Rep joj je bio šiljast kao u štakora, a dug oko stopu i pol. Glava joj je bila kao u mačke, samo
što su joj uši bile preklopljene kao u psa. Zubi su bili jednako sjajno skrletni kao i čaporci.
19. siječnja.
- Danas, kad smo stigli na 83° 20' južne širine, 43° 5' zapadne duljine (more je bilo neobično tamne boje),
opet smo s vrha jarbola ugledali kopno, te smo, nakon točnog ispitivanja, ustanovili, da je to skup nekih velikih
otoka. Obala je bila strma, a unutrašnjost otoka činila nam se šumovitom. Tome smo se silno obradovali. Po
prilici četiri sata pošto smo prvi put ugledali to kopno, spustili smo sidro jednu ligu od obale, u vodi dubokoj deset
hvati, jer nam je jako udaranje valova o obalu priječilo da se više približimo. Tada smo spustili dva najveća
čamca. Dobro naoružana četa (u kojoj smo bili Peters i ja) krene, da istraži, ima li neki prolaz među grebenima,
koji su, kako se činilo, opkoljavali otok. Nakon nekoga vremena pronađosmo prolaz, kroz koji smo i prošli.
Najednom ugledasmo četiri velika čuna, koji su se otiskivali s obale. Bili su puni očito dobro naoružanih ljudi.
Počekali smo, da nam se približe, a kako su veoma brzo plovili, brzo su nam se primaknuli na domet glasa.
Kapetan Gyu je tada digao bijeli rupčić svezan o veslo. Stranci se zaustaviše i počeše brzo i glasno nešto
nerazumljivo brbljati, uzvikujući od vremena na vrijeme neke riječi, od kojih smo razabrali Anamoo-moo! i
Lama-Lama! Tako su vikali najmanje pol sata, za koje vrijeme smo ih mogli dobro promotriti.
U ona četiri čuna - od kojih je svaki bio oko pedeset stopa dug i pet širok - bilo je ukupno stotinu i deset
divljaka. Bili su obična stasa, kao u Evropljana, tek mišićaviji i jači. Put im je bila crna poput ugljena, a kosa duga,
gusta i vunasta. Bili su odjeveni u dugodlako svileno krzno nepoznate crne životinje, vješto skrojeno. Dlaka krzna
bila je okrenuta prema unutra, osim oko vrata, zapešća i gležanja. Oružje su im bile uglavnom toljage od tamnog,
očito veoma teškog drva. Opazismo i nekoliko kopalja sa šiljcima od kremena i nekoliko praćaka.
Dno čunova bilo je puno crnoga kamenja veličine većega jajeta.
Dovršivši onim brbljanjem svoje bodrenje (jer je ono brbljanje očito imalo tu svrhu), jedan od njih, vjerojatno
poglavica, stane na pramac svojega čuna i pokaže nam znakovima, da se približimo. Učinili smo se, da to nismo
razumjeli, jer smo držali, da je pametnije ostati po mogućnosti u nekoj udaljenosti. Ta bilo ih je četverostruko više
od nas. Tada je poglavica zapovjedio, da tri čuna ostanu na mjestu, a on se sa svojim primakao k nama. Cim je
stigao, skočio je u najveći od naših čamaca i sjeo kraj kapetana Guya. Pokazujući prstom na škunu ponavljao je
riječi:
- Anamoo-moo! Lama-Lama!
Tada krenusmo prema brodu, a za nama u maloj udaljenosti i ona četiri čuna.
Kad smo stigli do broda, poglavica pokaže znakove velikog čuđenja i radosti. Pljeskao je rukama, udarao se
po bedrima i prsima i bučno se smijao. Njegovi ljudi pridružiše se toj veselosti, pa je nekoliko časova galama bila
upravo zaglušna. Kad se napokon buka smirila, kapetan Guy zapovjedi, da se za svaki slučaj dignu čamci, te
razjasni poglavici (naskoro ustanovi- smo, da mu je ime Too-wit), da ne može pustiti na palubu više od dvadeset
njegovih ljudi u isto vrijeme. Činilo se, da je poglavica bio s tim sasvim sporazuman, pa je nešto doviknuo
čunovima. Tada se približio jedan čun. Drugi su ostali udaljeni pedesetak yarda. Zatim je došlo na brod dvadeset
divljaka. Počeli su lutati po palubi i penjati se po oputi. Ukratko, veoma su radoznalo pregledali svaki predmet.
Bilo je očito, da još nikada nisu vidjeli bijelaca - po njihovu izrazu lica zaključili smo, da se zgražaju. Vjerovali
su, da je Jane živi stvor. Izgledalo je, da se boje, da je ne bi ozlijedili šiljcima koplja, pa su ih brižno okrenuli.
Naše ljude veoma je zabavljalo Too-witovo vladanje.
Kuhar je nedaleko kuhinje cijepao neko drvo i slučajno sjekirom prilično duboko zasjekao u palubu.
Poglavica je odmah priskočio, grubo odgurnuo kuhara u stranu, i napola cvileći, napola urlajući, počeo davati
znakove suosjećanja sa stradanjem škune, treptajući i gladeći trag udarca sjekire rukom i polijevajući ga
morskom vodom iz kablića, koji je nedaleko stajao.
Nitko od nas nije očekivao toliko neznanje, a ja sam čak mislio, daje to vladanje nekako i hinjeno.
Kad su posjetioci donekle udovoljili svojoj radoznalosti na gornjem dijelu broda, pustis- mo ih dolje, gdje je
njihovo začuđenje prešlo sve granice. Bilo je prejako, da bi ga mogli iskazati riječima, pa su šutke lutali brodom
prekidajući šutnju tihim usklicima. Mnogo su mozgali o oružju, koje smo im dali, da ga po volji razgledavaju i
ispituju. Ne vjerujem, da su i naslutili njegovu pravu svrhu. Držali su ga valjda za idole videći, kako mi s oružjem
brižno postupamo i kako ih pozorno promatramo, dok ga drže u rukama. Pred velikim topovima njihovo se
divljenje podvostručilo. Prilazili su k topovima s očitim znakovima najdubljeg poštovanja i stra- hopočitanja, no
suzdržali su svoju želju, da ih potanko pregledaju. U kabini su bila dva velika ogledala, i tu je njihovo začuđenje
doseglo vrhunac. Too-wit im se prvi približio. Stajao je u sredini kabine, okrenut licem prema jednom, a leđima
prema drugom ogledalu, i nije ih odmah opazio. Kad je slučajno podigao oči i ugledao u ogledalu sebe, pomislih,
da će divljak poludjeti. Brzo se okrenuo, da pobjegne, no s druge je strane ponovo ugledao sebe! Uplaših se, da
će odmah umrijeti. Nikako ga nismo mogli navesti, da ponovo pogleda u ogledalo. Bacio se na pod, lice je pokrio
rukama i tako ležao, dok ga nismo odvukli na palubu.
Svi su divljaci redom, dvadesetorica po dvadesetorica, pregledali brod, a Too-wit je cijelo vrijeme ostao na
palubi. Nismo opazili, da bi ti ljudi bili skloni krađi. Nakon njihova odlaska nije nam nedostajao nijedan predmet.
Za vrijeme svojega pohoda vladali su se veoma prijateljski, no ipak je u njihovu držanju bilo nešto, što nikako
nismo mogli razumjeti. Nismo ih, primjerice, mogli navesti, da se približe nekim sasvim bezazlenim predmetima,
kao što su jedra, jaje, otvorena knjiga ili lonac s brašnom. Htjeli smo saznati, imaju li predmeta, koje bi rado
zamijenili, no nismo se mogli sporazumjeti. Ipak smo saznali - a to nas je veoma iznenadilo - da otoci obiluju
velikim kornjačama s Gallapagosa, od kojih smo jednu vidjeli u Too- witovu čunu. U rukama jednog divljaka
vidjeli smo i biche de mer, koji ju je sirovu pohlepno jeo. Sve te izuzetnosti - jer bile su izuzetnosti, ako se uzme u
obzir stupanj širine - izazvale su u kapetana Guya želju, da pozorno istraži taj kraj. On se nadao, da će od tog
otkrića imati koristi. Što se tiče mene, i ja sam htio više saznati o tim otocima, no ipak sam znatno više želio, da
bez odgađanja nastavimo putovanje prema jugu. Vrijeme je bilo lijepo, no nismo znali, kako će dugo potrajati. Bili
smo već na 84. usporednici, pred nama bijaše otvoreno more, jaka struja vodila je prema jugu, a vjetar bijaše
povoljan, pa nisam htio ni čuti, da bismo se zadržali dulje, nego što je najnužnije radi zdravlja posade i da
nabavimo dovoljno zalihe goriva i svježe hrane. Predočili kapetanu, da se na tom otočju možemo zadržati i na
povratku, da možemo ovdje i prezimiti, ako nam led zakrči put. On je napokon pristao uz moje mišljenje (imao
sam, ne znam zašto, mnogo utjecaja na kapetana), pa je na koncu odlučeno, da ćemo - sve da i nađemo biche de
mer - ostati ovdje samo sedam dana, da se oporavimo, a tada ćemo krenuti što dalje prema jugu. Spremismo
dakle sve što je trebalo, i Jane - pod vodstvom Too- witovim - prođe između grebena i usidri se u nekom
krasnom zaljevu s crnim pješčanim dnom, sasvim okruženim kopnom, oko jednu milju od jugoistične obale
glavnog otoka, u vodi dubokoj deset hvati. Na kraju toga zaljeva bila su (tako su nam rekli) tri sjajna izvora
dobre vode, a u blizini smo vidjeli veliku šumu. Cetiri čuna plovila su za nama u pristojnoj udaljenosti. Too-wit je
ostao na brodu, a kad smo bacili sidro, pozvao nas je, da s njim pođemo na obalu i da pohodimo njegovo selo u
unutrašnjosti otoka. Kapetan Guy pristade. Deset divljaka zadržasmo na brodu kao taoce, a dvanaest naših ljudi
pazilo je na poglavicu. Pobrinusmo se, da se dobro naoružamo, a da pri tom ne pobudimo nikakvu sumnju. Na
škuni su topovi bili izvučeni, podigli smo zaštitne mreže, i poduzeli sve druge mjere opreza, da nas ne iznenade.
Prvi poručnik dobio je zapovijed, da za naše odsutnosti nikoga ne pusti na brod. Ne vratimo li se za dvanaest
sati, imao je da pošalje u potragu za nama kuter s pokretnim topom.
Stupili smo na tlo. Pri svakom koraku bilo nam je sve jasnije, da smo u zemlji, koja se bitno razlikuje od bilo
koje druge zemlje, što su je do tada bili pohodili civilizirani ljudi. Nismo opazili ništa, što bi nam se činilo i malo
poznato. Stabla nisu bila slična raslinstvu ni žarkoga, ni umjerenog, ni sjevernog ledenog pojasa, a nisu bila slična
ni stablima, što smo ih vidjeli na drugim nižim južnim širinama. I klisure su bile nove po obliku, boji i slojnim
naslagama, pa i sami potoci, koliko se god činilo nevjerojatno, tako su malo bili slični potocima u drugom
podneblju, da smo se bojali okusiti njihovu vodu. Doista, jedva smo povjerovali, daje to sasvim prirodna voda.
Kod nekoga malog potočića, koji je prosjecao naš put (bio je to prvi potočić, na koji smo naišli), Too-wit i
njegovi ljudi stadoše, da piju. Nama se voda učinila neobičnom, pa ne htjedosmo da je kušamo držeći, da je
zaprljana. Tek nakon nekog vremena razum- jesmo, da su svi potoci na cijelom otočju takvi. U neprilici sam,
kako da opišem tu tekućinu, i ne mogu to reći u nekoliko riječi. Voda teče doduše veoma brzo, kao i svaka
obična voda niz strminu, a ipak se nikada, osim u slapu, ne čini bistra. Međutim, voda je ipak savršeno bistra, kao
svaka voda u vapnencu, a samo je naoko drukčija. Na prvi pogled, osobito ako je strmina bila neznatna, voda se
činila, što se gustoće tiče, kao gusta otopina gumiarabike u običnoj vodi, no to je bila najnevažnija od neobičnih
kakvoća vode. Voda nije bila bezbojna, a ni inače jednobojna - kad je tekla, činila se purpurna u svim nijansama,
kao boje neke osobite vrste svile. Te su promjene u nijansama jednako zaprepastile nas, kao što je ogledalo
zaprepastilo Too-wita. Kad smo vodu zagrabili u zdjelu i počekali, da se smiri, opazismo, da se cijela tekućina
sastoji od mnogo različitih žila, od kojih je svaka bila druge nijanse. Boje se nisu miješale jedna s drugom; čestice
jedne žile savršeno su prianjale, ali uz čestice susjednih žila nisu ni malo prianjale. Kad smo oštricom noža prošli
preko tih žila, voda se odmah prelila preko noža, kao i naša, a kad smo nož izvukli iz vode, u njoj je odmah
nestao svaki trag noža. Ako smo nožem prošli točno između dviju žila, voda se savršeno razdvajala. Snaga
prianjanja bila je za neko vrijeme slabija. Te pojave u vodi bile su prva karika u golemom nizu prividnih čuda,
koja su me čekala.

XIX
Nakon gotovo tri sata hoda stigli smo do sela, koje je bilo udaljeno od obale više od devet milja. Put do
njega bio je veoma neravan. Dok smo hodali, Too-witova se družba (svih stotina i deset divljaka iz čunova)
neprestano povećavala. Kao slučajno pridruživali su nam se na pojedinim zavojima mali skupovi od dva do šest ili
sedam ljudi. Činilo se, da u svemu tome ima neke sustavnosti, pa sam počeo pomalo sumnjati. Spomenuo sam to
kapetanu Guyu, no bilo je prekasno da se vratimo, pa smo odlučili, da se - radi naše sigurnosti - pričinjamo kao
da smo potpuno uvjereni u Too-witove poštene namjere. Budno smo, dakle, motrili sve pokrete divljaka, i nismo
dopustili, da nas razdvoje. Tako smo, prolazeći kroz strme gudure, napokon stigli u selo, koje je, bar nam se tako
činilo, bilo i jedino naselje na otoku. Cim smo ga ugledali, poglavica stane nešto vikati. Cesto je ponavljao riječ
Klock-klock, pa smo mislili, da je to ime sela ili možda uopće naziv za selo.
Nastambe u selu bile su strašno jadne i uopće nisu bile slične ni najpriprostijem boravištu divljačkih plemena,
što ih poznaje ljudski rod. Neke nastambe (pripadale su Wampoosima ili Yampoosima, poglavarima zemlje)
sastojale su se od stabla odrezanog oko četiri stope iznad korijena. Preko debla bilo je prebačeno široko crno
krzno, koje je visjelo u naborima. Ispod toga krzna stanovao je divljak. Druge nastambe bile su od granja s
osušenim lišćem na granama. Grane su bile prislonjene u kutu od četrdeset i pet stupnjeva uz hrpu ilovače, koja je
bila bezoblično nagomilana do visine od pet ili šest stopa. Bilo je i nastambi, koje su bile obična okomita rupa u
zemlji, pokrivena granjem. To je granje trebalo pomaknuti, kad bi stanar ulazio, i opet ga namjestiti, kad bi ušao u
stan. Nekoliko nastambi bilo je uređeno pod rašljas- tim granjem. Gornja grana bila je malo narezana, kako bi se
mogla svinuti prema dolje, da bolje štiti od nevremena. Nastambe su, međutim, bile većinom male plitke rupe
izdubene u okomitim crnim pećinama, kojima je cijelo selo bilo okruženo sa tri strane. Kod ulaza u svaku od tih
rupa ležao je maleni kamen, koji bi stanar, kad bi odlazio, brižno prislonio na ulaz. Nisam mogao utvrditi, zašto to
čini, jer kamen nije bio dovoljno velik da pokrije ma i trećinu otvora.
Selo, ako ga možemo tako nazvati, ležalo je u dolini. U nj smo mogli ući samo s juga.
Strme pećine, o kojima sam već govorio, priječile su pristup s ostalih strana. Sredinom doline šumio je potok
pun onako čarobno obojene vode, kakvu sam već opisao.
Među nastambama opazili smo nekoliko neobičnih domaćih životinja. Najveća od tih životinja bila je slična
običnoj svinji - barem po obliku tijela i rilu - no rep joj je bio čupav, a noge vitke kao u antilope. Kretnje su joj
bile nespretne i neodlučne, a nikada nisam vidio, da bi i pokušavala potrčati. Opazili smo još nekoliko sličnih
životinja, no mnogo duljega tijela i pokrivenih crnom vunom. Bilo je mnogo različite pitome peradi, koja je bila,
kako nam se činilo, glavna hrana urođenika. Veoma smo se začudili, kad smo u tom mnoštvu peradi opazili sasvim
pitoma, crna albatrosa, koji bi od vremena do vremena odlijetao na more po hranu i opet se vraćao kući, u selo.
Kad je trebalo ležati na jajima, odlazio je na nedaleku južnu obalu.
Tamo bi se albatrosima pridružili pingvini, no oni nikad ne bi s albatrosima dolazili u selo. U jatima peradi bilo
je pataka, koje su se malo razlikovale od sjevero-američke patke. Bilo je tu i crnih nesita, pa nekih velikih ptica
prilično sličnih škanjcu, no te ptice nisu bile mesožderi.
Riba je, čini se, bilo u izobilju. Dok smo bili u pohodima, vidjeli smo mnogo sušenih lososa, bakalara, modrih
dupina, skuša, crnih lososa, raža, velikih jegulja, trilja, listova i neobično mnogo drugih vrsta riba. Opazili smo i to,
daje većina riba sličila ribama oko otočja Lorda Aucklanda na 51° južne širine. Bilo je mnogo i Gallapagos-
kornjača. Vidjeli smo tek malo divljih zvijeri, a nijedna nije bila ni velika ni poznata. Jedna ili dvije strahovite zmije
prešle su nam preko puta, no urođenici se na njih nisu gotovo ni osvrnuli, pa smo zaključili, da nisu otrovne.
Kad smo se s Too-witom i njegovom družbom približili selu, došla nam je ususret gomila ljudi. Glasno su
klicali ponavljajući razgovjetno samo riječi Anamoo-moo! i Lama-Lama!
Veoma smo se začudili, videći, da su, osim nekoliko iznimaka, svi bili goli. Samo ljudi iz čunova nosili su
krzna. Činilo se, da je isto tako bilo i s oružjem, jer gotovo nitko od stanovnika sela nije imao oružja. Bilo je
mnogo žena i djece. Žene nisu bile sasvim bez tjelesne ljepote. Bile su vitke, visoke, lijepo razvijene, hod im bijaše
dražestan i gibak, što ni u civiliziranom društvu ne susrećemo često. Usnice su im bile, međutim, kao u muškaraca,
debele i nezgrapne, pa im se nisu vidjeli zubi, ni kad bi se smijale. Kosa im je bila ljepša, nego u muškaraca.
Najviše deset ili dvanaest stanovnika sela bilo je odjeveno kao članovi Too-witove družbe. Nosili su na sebi crna
krzna, a bili su i naoružani kopljima i teškim toljagama. Ti su ljudi očito bili ugledniji od ostalih, koji su ih nazivali
Wampoo. Stanovali su u palačama od crna krzna. Too-witova nastamba bila je u sredini sela, a bila je veća i
nekako bolje načinjena od ostalih. Deblo bijaše odsječeno dvanaest stopa iznad korijena, a na deblu bijaše
ostavljeno i nekoliko grana, kako bi bolje držale krzno, da zastor ne leprši oko debla. I pokrov, koji su
sačinjavala četiri velika krzna sastavljena drvenim štapićima, bio je na dnu pričvršćen kolči- ćima o zemlju. Na
podu bijaše, umjesto saga, prostrto lišće.
Uveli su nas, veoma svečano, u tu kolibu, a za nama se naguralo urođenika, koliko god je stalo. Too-wit je
sjeo na lišće i dao nam znak, da i mi sjednemo. Kad smo sjeli, našli smo se u veoma nezgodnom, ako ne i
opasnom položaju. Nas dvanaestorica sjedili smo na podu, a oko nas se tako tijesno naguralo četrdesetak
divljaka, da u gunguli ne bismo uopće mogli upotrebi- ti oružje, a ni ustati s poda. Gužva nije bila samo u šatoru,
već i napolju, gdje je vjerojatno stajalo sve živo sa cijelog otoka, i samo nas je neprekidna vika Too-witova
spasila, te nas mnoštvo nije pogazilo. Glavno jamstvo naše sigurnosti bio je Too-wit, pa smo odlučili da se
prilijepimo što tješnje uz njega i da odmah pri prvom znaku neprijateljstva žrtvujemo njega.
Kad je nakon dosta poteškoća uspostavljen priličan red, poglavica započe prilično dugačak govor, veoma
sličan govoru u čunu samo, što se sada češće čulo Anamoo-moo!, negoli Lama-Lama! Tiho smo saslušali njegov
govor, a tada je progovorio kapetan Guy i stao uvj e- ravati poglavicu o vječnom prijateljstvu i dobrim
namjerama. Završivši govor poklonio je poglavici nekoliko nizova modrih kuglica i jedan nož. Na naše
iznenađenje poglavica je kuglice primio očito prezirno, no s nožem je bio izvanredno zadovoljan, pa je odmah
zapovjedio, da donesu objed. Jelo su pružili u šator preko glava gledalaca. Objed se sastojao od crijeva neke
nepoznate životinje, vjerojatno onakve tankonoge svinje, kakvih smo vidjeli, kad smo došli u selo. Vidjevši, da
smo u neprilici, kako da počnemo, poglavica počne jesti. Proždirao je yard za yardom te zamamne hrane. Zbog
očitih znakova pobune naših želudaca Njegovo se veličanstvo jedva manje iznenadilo, negoli onda, kad je vidjelo
ogledala. Usprkos tome nismo htjeli da se poslužimo tom poslasticom. Pokušali smo mu razjaniti, da nikako ne
možemo jesti, jer smo malo prije odlaska pojeli dobar zajutrak.
Kad je vladar dovršio objed, počeli smo ga na najdomišljatije načine ispitivati o glavnim proizvodima zemlje, i
da li bi se koji od proizvoda mogao iskoristiti. Napokon je, čini se, donekle razumio, te nam je ponudio, da će
nas odvesti na obalu, gdje ima u izobilju biche de mer (pokazao nam je jedan primjerak te životinje). Bilo nam je
drago, što ćemo se riješiti one gužve, pa smo pristali na to, da odmah pođemo. Izišli smo iz šatora, te smo, u
pratnji cijeloga sela, pošli za poglavicom na jugoistočnu obalu otoka, gdje je - nedaleko zaljeva - bio usidren naš
brod. Tu smo čekali gotovo jo sat, dok je nekoliko divljaka dovezlo četiri čuna. Ukrcali smo se u jedan čun, i
tada su nas odvezli uz greben, o kojem sam već govorio, do nekog drugog grebena, gdje smo vidjeli mnogo više
biche de mer, nego što ih je i najstariji mornar među nama ikada vidio na otocima, koji su na glasu zbog te
trgovačke robe. Neko vrijeme stajali smo na tom grebenu i uvjerili se, da bismo s lakoćom mogli nakrcati i
dvanaestak brodova tim životinjama. Zatim su nas odvezli do škune, gdje smo se oprostili od Too-wita, koji nam
je obećao, da će nam za dvadeset i četiri sata dovesti pataka i Gallapagos-kornjača, koliko god može stati u
njegove čunove. Za sve to vrijeme nismo u vladanju urođenika opazili ništa, što bi moglo pobuditi našu sumnju,
izuzmemo li ono sustavno povećanje Too-witove družbe, kad smo išli od škune prema selu.

XX
Poglavica je održao riječ, pa smo se naskoro opskrbili dovoljnim zalihama dobre hrane.
Kornjače su bile izvrsne, a patke izvanredno mekane, sočne i tečne, uopće znatno bolje od naših najboljih
vrsta pernate divljači. Divljaci su osim toga, na našu želju, donijeli goleme količine smeđega celera i trave protiv
skorbuta, te pun čun svježih i nešto sušenih riba. Celer je bio veoma tečan, a trava je pomogla našim ljudima, kod
kojih su se pojavili znakovi skorbuta. Za kratko vrijeme svi su ozdravili. Imali smo dovoljno i drugih vrsta svježe
hrane, primjerice neku vrst školjkaša sličnih jestivoj školjci pučici, no teka ostrige. Bilo je mnogo i rakova kozica,
albatrosovih i drugih ptičjih jaja s tamnom ljuskom. Utovarili smo i veliku zalihu svinjskoga mesa. Većini je naših
ljudi to meso prijalo, no meni se činilo slično ribljem mesu, a i inače je bilo odvratno. U zamjenu za sve te dobre
stvari poklonili smo urođenicima modre staklene kuglice, mjedene stvarce, čavle, noževe i komade crvene
tkanine, za koju su se oduševili. Na obali, pod topovima škune, otvorili smo pravo tržište, gdje smo mijenjali robu
za robu. Sve se odvijalo pošteno i u redu, čemu se, sudeći po vladanju divljaka u selu Kloc- kklock, nismo
nadali.
Ti prijateljski odnosi trajali su nekoliko dana. Cesto su na palubu škune dolazili skupovi urođenika, a naši su
ljudi nesmetano odlazili na obalu i u unutrašnjost otoka. Zbog lakoće, kojom bi se brod mogao nakrcati
mnoštvom biche de mer, zbog prijateljskog raspoloženja otočana i njihove spremnosti, da nam pomognu u
sabiranju tih životinja, kapetan Guy je odlučio da stupi u pregovore s Too-witom, da bi se na obali sagradila
prikladna zgrada, u kojoj bi se ta roba sušila u dimu, i da bi on i njegovo pleme sabralo te robe, koliko god
uzmognu, dok bismo mi da iskoristimo povoljno vrijeme, nastavili putovanje prema jugu. Kad je to spomenuo
poglavici, činilo se, daje poglavica s tim sporazuman. Na zadovoljstvo obiju strana sklopljena je pogodba, prema
kojoj ćemo, nakon potrebnih priprema (izbor zgodnog zemljišta, podizanje dijela zgrade, i još neki radovi, za
koje je potrebna sva naša posada) nastaviti svoje putovanje, ali ćemo ostaviti na otoku trojicu naših ljudi, da
nadziru radove i poučavaju urođenike u sušenju biche de mer. Nagrada će biti obračunana naknadno, prema
trudu divljaka za naše odsutnosti, a primat će ugovorenu količinu modrih staklenih kuglica, noževa, crvene tkanine
i drugih predmeta, za određenu količinu biche de mer, koja će pri našem povratku biti prerađena.
Moje čitaoce zacijelo će zanimati opis te značajne trgovačke robe i način prerađivanja, pa je najzgodnije, da
sada ovdje kažem nešto o tom. U jednom od suvremenih izvještaja o putovanju po Južnom moru ima o tom
predmetu ovaj opširni zapis:
„To je mekušac iz Indijskog mora, koji je u trgovini poznat pod francuskim imenom Bou- che de mer
(morska poslastica)“. Ako se ne varam, slavni ga je Cuvier nazvao gasteropeda pulmonifera. Ima ga u izobilju
na obalama otoka u Tihom oceanu, a osobito se lovi za kinesko tržište, gdje za nj plaćaju velike svote, možda iste
kao i za glasovita jestiva ptičja gnijezda. Ta su gnijezda vjerojatno načinjena od želatinozne tvari, što je neka
posebna vrst lastavice vadi iz tijela mekušaca. Ti mekušci nemaju ni ljuske, ni nogu, ni bilo kakvih istaknutih
dijelova, osim ulaznog i izlaznog otvora, no oni svojim rastezljivim tijelom, kao gusjenice ili crvi, gmižu u plitkoj
vodi. Tu ih može opaziti lastavica, koja onda u mekanu životinju zarine svoj oštri kljun i iščupa nešto ljepljive i
vlaknaste tvari, pa je, kad se osuši, ugradi u čvrste zidove svojega gnijezda. Odatle i naziv gasteropeda
pulmonifera.
Mekušac je duguljast, a veličina mu varira - dugačak je tri do osamnaest palaca, no vidio sam primjeraka
dugačkih i malone dvije stope. Ti su primjerci bili gotovo okrugli, malo plosnati s one strane, koja je okrenuta
prema morskom dnu, debeli jedan do dva palca. U određeno godišnje doba plivaju ti mekušci u plitkoj vodi
udvoje, vjerojatno radi parenja. Kad je sunce najtoplije i kad voda bude sasvim mlaka, oni se približe obali.
Cesto se nađu u tako plitkoj vodi, da za vrijeme oseke ostanu na suhu, izloženi sunčanom žaru. Oni ne legu mlade
u plitkoj vodi, jer tamo nikada nismo vidjeli njihovo potomstvo, a kad dolaze iz duboke vode, već su sasvim
odrasli. Hrane se uglavnom koraljnim životinjicama.
Biche de mer se obično lovi u dubini od tri do četiri stope. Kad ga izvuku na obalu, razrezu ga nožem na
jednom kraju. Rez mora biti dug jedan palac ili više, prema veličini odnosnoga mekušaca. Kroz taj otvor istisnu
utrobu. (Ti su mekušci veoma slični drugim malim stanovnicima dubina.) Zatim se životinju opere i skuha, no ne
smije se kuhati ni previše ni premalo. Tada mekušce valja zakopati u zemlju na četiri sata. onda ih opet malo
prokuhati, pa osušiti na vatri ili na suncu. Životinje, koje su sušene na suncu, u većoj su cijeni, no sušenje na dimu
tridesetorostruko je brže. Kad se dobro osuše, možemo ih, bez opasnosti da će se kvariti, držati i po dvije ili tri
godine na suhu mjestu. Ipak ih treba pregledati svakih nekoliko mjeseci, recimo četiri puta na godinu da se ne bi
pokvarile od vlage.
Kao što je prije spomenuto, Kinezi cijene biche de mer kao osobitu raskoš i vjeruju, da ta hrana neobično
jača i uzdržava tijelo, te da obnavlja snagu nakon neumjerene razbludnosti.
Roba prve vrste u visokoj je cijeni. U Kantonu plaćaju devedeset dolara za svežanj. Za robu druge vrste
plaćaju sedamdeset i pet dolara po svežnju, treća stoji pedeset dolara, četvrta trideset, peta dvadeset, šesta
dvanaest, sedma osam, osma šest, a deveta četiri dolara po svežnju,' no s jeftinijim vrstama često će se više
zaraditi u Manili, Singapuru i Bataviji.“
Kad smo se tako o svemu sporazumjeli, odmah smo pošli na kopno, da sve pripremimo za gradnju zgrade i
da očistimo zemljište. Izabrali smo širok ravan prostor nedaleko istočne obale zaljeva, jer je ondje bilo dosta drva
i vode i jer nije bio udaljen od grebena, na kojemu se moglo loviti biche de mer. Svi smo se zdušno dali na posao,
te smo naskoro, na veliko čudo divljaka, srušili potrebna stabla i priredili drvenu građu. Za dva ili tri dana toliko
smo uznapredovali, da smo ostatak posla mogli povjeriti trojici ljudi, koji su imali ostati na otoku. To su bili John
Carson, Alfred Harris i Peterson (mislim, da su svi bili iz Londona), koji su se sami bili prijavili za tu službu.
Koncem mjeseca bili smo sasvim spremni za odlazak. Obećali smo da ćemo prije odlaska još jednom
pohoditi selo, a i Too-wit je tako tvrdoglavo zahtijevao, da održimo to obećanje, da smo mislili, da ne bi bilo
zgodno, da ga uvrijedimo. Mislim, da tada nitko od nas nije ni najmanje sumnjao u iskrenost divljaka. Svi su se
oni vladali veoma pristojno, najspremnije su nam pomagali, davali nam svoje proizvode, često i besplatno, a nikad
nisu ništa ukrali, premda su, kad bismo im štogod poklonili, svojom radošću očito pokazivali, kako visoko cijene
takve predmete. Žene su bile osobito uslužne, pa bismo zbog svega toga morali biti najsum- njičaviji ljudi na
svijetu, kad bismo i pomislili, da bi ti ljudi uopće mogli biti himbeni. Naskoro se ipak pokazalo, daje ta srdačnost
bila samo posljedica dobro promišljene namjere, da nas unište, i da su ti otočani, koje smo tako cijenili, bili
najbarbarskiji, najlukaviji i najkrvoločniji lupeži na svijetu.
1. veljače pošli smo na kopno, da pohodimo selo. Nismo sumnjali u divljake, ali ipak smo poduzeli sve mjere
opreza. Šestoricu naših ljudi ostavismo na škudi. Dobili su upute, da ne smiju dopustiti, da se ijedan divljak za
naše odsutnosti pod bilo kakvim izgovorom približi brodu, i da cijelo vrijeme moraju biti na palubi. Bile su
podignute zaštitne mreže, topovi su bili nabiti sačmom i nabojima za karteče, a pokretni topovi puščanim
nabojima. Brod je bio usidren oko milju od obale, pa se nijedan čun nije mogao približiti, a da ne bude opažen i
izložen vatri iz naših pokretnih topova.
Budući da je šest ljudi ostalo na brodu, naša je četa, koja je pošla na kopno, brojila ukupno trideset i dvije
osobe. Svi smo bili do zubi naoružani mušketama, pištoljima i mornarskim sabljama. Osim toga svaki je imao dug
mornarski nož, sličan lovačkom nožu, koji se mnogo upotrebljava u zapadnom i južnom dijelu naše zemlje. Kad
smo se iskrcali, dočekalo nas je stotinu ratnika u crnim krznima, koji će nas pratiti na našem putu. Iznenadismo se,
međutim, kad smo opazili, da su svi nenaoružani; upitasmo Too-wita, što to znači, a on je odgovorio samo:
Mattee non we pa pa si, što je značilo, da ne treba oružja, kad su svi braća. Uzeli smo dakle stvar s dobre
strane i pošli.
Prošli smo izvor i potok, o kojem sam već govorio, i ušli u usku guduru, koja je vodila kroz klanac steatitskih
brežuljaka, među kojima je ležalo selo. Gudura je bila puna pećina i neravna, te smo se tuda i prvi put mučno
penjali prema Klock-klocku. Citava gudura bila je duga oko podrug milje, možda i dvije. Vijugala se u svim
smjerovima između brežuljaka (vjerojatno je u davno vrijeme nastala kao korito neke bujice), te je gotovo svakih
dvadeset yardi oštro zakretala. Strane gudure dizale su se u cijeloj njenoj duljini okomito sedamdeset ili
osamdeset stopa, a na nekim su mjestima bile tako visoke, daje danje svijetlo jedva prodiralo u prolaz. Prolaz
bijaše širok oko četrdeset stopa, ali se mjestimice tako sužavao, da usporedo nije moglo prolaziti više od pet ili
šest ljudi. Ukratko, nije moglo biti boljeg mjesta za zasjedu, pa smo, dakako, čim smo ušli u guduru, svi opipali
oružje. Kad pomislim, kako smo bili nečuveno ludi, čini mi se neobično, da smo se tek tako predali u ruke
nepoznatim divljacima i dopustili im, da u toj guduri stupaju i pred nama i iza nas. Taj smo način hodanja slijepo
prihvatili, uzdajući se nerazumno u svoju snagu, u nenaoružanog Too-wita i njegove ljude, u djelovanje naših
pušaka (koje urođenici nisu poznavali), a još više u prijateljstvo tih podmuklih lupeža. Petorica ili šestorica tih
razbojnika išli su sprijeda, kao da nam pokazuju put, uklanjajući s puta veće kamenje i otpatke. Iza njih je išla
naša četa. Stupali smo tijesno jedni uz drugog pazeći, da se ne odijelimo. Iza nas hodala je glavnina divljaka u
neobičnom redu i pristojno.
Dirk Peters, neki Wilson Allen i ja išli smo s desne strane. Usput smo promatrali neobične slojeve i naslage u
strminama iznad nas. Opazili smo neku pukotinu u glatkoj klisuri. Bila je dovoljno široka, da bi u nju mogao lako
ući jedan čovjek. Pružala se ravno osamnaest ili dvadeset stopa, a onda je zakretala ukoso lijevo. Otvor bijaše
visok šesnaest do sedamnaest stopa.
U pukotini su rasla dva tri zakržljala grma s nekim plodom sličnim lješnjaku. Zaželjeh da to pogledam izbliza,
pa se za tren uvukoh u pukotinu i ubrah pet ili šest lješnjaka, koje sam mogao dohvatiti, a zatim se opet spremih
za povratak. Okrenuvši se opazih, da su Peters i Allen pošli za mnom. Rekoh im, neka se vrate, jer nije bilo
mjesta za dvojicu, i da ću im ja dati od svojih lješnjaka. Oni se okrenuše i stadoše se spuštati. Allen je došao do
otvora pukotine. Iznenada osjetih potres, kakav još nikada nisam osjetio, te pomislih, ako sam uopće bio
sposoban misliti, da se cijela zemaljska kugla raspuknula, i da je došao dan opće propasti.

XXI
Čim sam se osvijestio, ustanovih, da sam se gotovo ugušio i da ležim u potpunom mraku pod čitavom hrpom
rahle zemlje, koja je još uvijek sa svih strana padala na mene kao da će me sasvim zatrpati. Ta me misao strašno
uplaši, te krajnjim naporom pokušah ustati, što mi napokon uspije. Nekoliko trenutaka stajao sam nepomično
želeći ustanoviti, što mi se dogodilo i gdje sam. Tik svojega uha začuh teško stenjanje, a zatim mukli Petersov
glas; zvao me u pomoć. Pomakoh se jedan ili dva koraka naprijed, te se spotakoh o glavu i ramena svojega
druga, koji je bio, kako sam naskoro ustanovio, napola zatrpan hrpom rahle zemlje, te se očajno naprezao da se
iskopa. Stadoh svom snagom divlje kopati zemlju oko njega, te ga napokon i iskopah.
Kad smo se toliko oporavili od straha i iznenađenja, da smo mogli razumno razgovarati, zaključismo, da su
stijene pukotine, u koju smo ušli, srušile zbog nekog prirodnog potresa ili možda zbog vlastite težine, te da smo
prema tome živi pokopani i zauvijek propali. Dugo smo nepomično ležali, smrtno prestrašeni i očajni. Taj osjećaj
ne može nitko ni zamisliti, tko sam nije bio u sličnom položaju. Uvjeren sam, da nikakav događaj ne može jače
izazvati duševnu i tjelesnu klonulost, nego kad je čovjek živ zakopan. Crna tama, koja okružuje žrtvu, strahoviti
pritisak na pluća, pa jezovita izvjesnost, da nema nikakve nade u spas, i da se jedino možemo nadati smrti - sve
to ispunjuje ljudsko srce nepodnosivom stravom, koja se ne da ni zamisliti.
Napokon predloži Peters, da pokušamo utvrditi veličinu naše nesreće i opipom ustanoviti oblik naše tamnice,
premda je gotovo nemoguće, rekao je, da ima neki izlaz, kroz koji bismo se mogli spasiti. U meni se odmah
probudi nada, te pokušah probiti put kroz rahlu zemlju.
Tek što zakoraknuh, spazih tračak svijetla, koji me odmah uvjeri, da ne ćemo umrijeti od ugušenja. Malo se
ohrabrismo. Popesmo se preko hrpe zemlje, te počesmo napredovati prema svijetlu. Osjećali smo, da nestaje
onog strašnog pritiska na pluća, koji nas je mučio. Naskoro smo počeli razlikovati i predmete oko sebe, a zatim
smo otkrili, da se nalazimo nedaleko mjesta, gdje je pukotina skretala ulijevo. Još malo napora, pa stigosmo do
zavoja, gdje opazi- smo, na svoju veliku radost, neku dugu pukotinu, koja se širila visoko prema gore, uglavnom
u kutu od oko četrdeset i pet stupnjeva. Katkada još i strmije. Nismo mogli pogledom obuhvatiti čitav otvor, no
sudeći po količini svijetla, koje je prodiralo kroz otvor, bili smo uvjereni, da ćemo na vrhu (ako uzmognemo
nekako doći do vrha) naći prolaz na slobodan zrak.
Tada mi pade na um, da smo trojica ušli iz gudure u pukotinu, i da još ne znamo, što je s našim drugom
Allenom. Odmah odlučismo da se vratimo i da ga potražimo. Nakon duga traženja i uz opasnost, da će nas
zemlja ponovo zatrpati, Peters napokon poviče, da je naišao na nogu našega druga, no da je njegovo tijelo tako
duboko pod zemljom, daje nemoguće iskopati ga. Ustanovih, daje to, nažalost, istina, i daje čovjek, dakako, već
davno mrtav. Tužna srca ostavismo lešinu i opet se počesmo probijati prema zavoju.
Širina te pukotine bila je jedva tolika, da smo stali u nju. Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, da
prodremo prema gore, počesmo opet očajavati. Prije sam spomenuo, da se lanac brežuljka kroz koji vodi
gudura, sastoji od nekoga mekanog kamena, sličnog steatitu. Stijene raspukline, kroz koju smo se pokušali uspeti,
bile su od istoga kamena, a bile su tako skliske od vlage, da smo jedva našli oslonac za nogu, pa i na najmanje
strmom dijelu. Na nekim mjestima, gdje je uspon bio gotovo okomit, bilo je, dakako, još teže. Neko smo vrijeme
mislili, da je nemoguće svladati zapreke. Ipak smo se trgnuli iz očaja. Lovačkim noževima urezivali smo stepenice
u mekanom kamenu i penjali se uz životnu opasnost do malih izbočina od škriljevca, koje su stršile iz zemlje, te
smo napokon stigli do neke prirodne ravne plohe, s koje se vidio komadić modra neba iznad gusto pošumljene
ravnice. Kad smo sada, dakako s olakšanjem, pogledali prolaz, kroz koji smo prošli, vidjeli smo po stijenama, da
je nastao tek nedavno, pa smo zaključili, da nam je potres, koji nas je zatrpao, istodobno otvorio i ovaj prolaz.
Tako smo bili iscrpljeni od napora i slabi, da smo jedva mogli stajati na nogama i govoriti; stoga Peters
predloži, da pokuša dozvati u pomoć drugove hicima iz pištolja, koje su nam ostale za pojasima (muškete i
mornarski noževi propali su nam na dnu ponora u rahloj zemlji).
Kasnije su događaji dokazali, da bismo se pokajali, da smo ispalili pištolje, no srećom nismo to učinili, jer sam
u taj tren posumnjao u poštenje divljaka, pa nismo htjeli da ih obavijestimo o našoj blizini.
Odmarasmo se gotovo čitav sat, a zatim se počesmo polagano uspinjati iz pukotine. Bili smo prevalili tek
malen dio puta, kad opet začusmo strahovitu tutnjavu. Napokon stigosmo na neko mjesto, koje bismo mogli
nazvati površinom tla. Otkad smo naime pošli s one ravne plohe, naš je put prema gore prolazio kroz svodove
visokih klisura i zelenila. Dovukosmo se veoma oprezno do nekog uskog otvora, kroz koji smo jasno vidjeli
okolicu, i u času otkrismo jezovitu tajnu potresa.
Mjesto, s kojega smo ugledali okolicu, bilo je nedaleko vrha najviše glavice u nizu steatitskih brežuljaka.
Gudura, u koju je bila ušla naša četa od trideset i dva čovjeka, protezala se oko pedeset stopa lijevo od nas. U
dubini od najmanje stotinu yarda korito gudure bilo je puno zemlje i kamenja: više od milijun tona zemlje i
kamenja bilo je srušeno na umjetni način.
Sredstva, kojima je srušena ta golema količina, bila su jednostavna. Još su se uvijek vidjeli tragovi toga
zločinačkog djela. Na više mjesta uzduž istočne strane gudure (mi smo sada bili na zapadnoj strani) vidjeli smo
drvene kolce zabijene u zemlju. Na tim mjestima zemlja nije popustila, no uzduž čitave strmine, s koje se srušilo
kamenje i zemlja, jasno su se vidjeli tragovi u zemlji slični rupama pri potkopavanju klisura. To je dokazivalo, da
su i tu bili zabijeni kolci, slični onima, što smo ih vidjeli. Tragovi su se opažali u duljini od kojih tri stotine stopa, po
jedna rupa na svaki yard, desetak stopa iza ruba ponora. Za kolce na brežuljku bili su još uvijek svezani konopi
spleteni od vinove loze, pa nam je bilo jasno, da su i za ostale kolce bili svezani takvi konopi. Već sam govorio o
neobičnim naslagama tih steatitskih brežuljaka. Moj opis uske i duboke pukotine, kroz koju smo se spasili iz
groba, još bolje razjašnjuje prirodu tih naslaga. Naslage leže tako, da se zemlja pri svakom, pa i prirodnom
potresu, mora raspucati u okomitim, usporednim slojevima ili brazdama, a jednaki se uspjeh mora postići i sasvim
čednim umjetnim potresom. Nema sumnje, da je niz kolaca izazvao djelomični prolom tla, a divljaci su, potežući
za kraj onih konopa (konopi su bili svezani za vrhove kolaca i vodili preko ruba klisure), snagom poluge, odvalili
na dani znak čitav gornji sloj brežuljka u guduru.
Sad nam sudbina naših bijednih drugova nije više bila neizvjesna. Samo nas dvojica izmakli smo toj strahovitoj
smrti. Bili smo jedini živi bijelci na otoku.

XXII
Naš nam se položaj sada učinio gotovo jednako strašan kao i tada, kad smo mislili, da smo zauvijek živi
zakopani. Nije bilo nikakve nade. Bili smo uvjereni, da će nas divljaci poubijati ili da će nas zadržati kao
zarobljenike. Mogli bismo se, dakako, neko vrijeme sakrivati među brežuljcima ili u pukotini, iz koje smo upravo
izišli, no napokon bismo poginuli od studeni i gladi u dugoj polarnoj zimi, ili bi nas ipak otkrili.
Činilo nam se, da čitav otok vrvi divljacima. Mnoštvo ih je dolazilo, kako smo opazili, na splavima s nekih
otoka na jugu, zacijelo s namjerom, da pomognu zauzeti i opljačkati Jane.
Brod je još uvijek mirno ležao usidren u zaljevu, a oni na brodu očito nisu ni slutili opasnost, koja ih čeka. Da
smo sada mogli biti s njima, da im pomognemo pri bijegu, ili da s njima po- ginemo u pokušaju obrane! Nije bilo
mogućnosti, da ih upozorimo na opasnost, a da ne upropastimo sebe - a nije se ni činilo, da bi od upozorenja bilo
ikakve koristi. Hitac iz pištolja bio bi možda dovoljan, da ih obavijesti, da se dogodilo neko zlo, no ta im obavijest
ipak ne bi mogla reći, daje jedina mogućnost spasa u tom, da odmah isplove iz luke - ne bi im mogla reći, da ih
više ne veže poštenje, da ostanu u zaljevu, jer su njihovi drugovi mrtvi. Kad bi i čuli hitoni se ne bi mogli bolje
pripremiti za obranu od neprijatelja, koji priprema napadaj.
Hitac bi, dakle, mogao da donese samo zlo, pa smo, dobro razmislivši, odustali od toga.
Najbliža nam je bila pomisao, da pojurimo prema brodu, da dohvatimo jedan od četiri čuna, koji su ležali u
dnu zaljeva, i da se pokušamo probiti na palubu. Naskoro uvidjesmo, da nema nikakve nade, da bi takav
očajnički pothvat donio uspjeh. Kao što sam već rekao, otok je vrvio urođenicima, koji su se šuljali po grmlju i
obroncima brežuljaka, kao da se skrivaju, da ih ne bi opazili sa škune. U našoj neposrednoj blizini, zaposjevši
jedini put, kojim bismo mogli stići na obalu, nalazila se cijela četa ratnika u crnom krznu pod zapovjedništvom
Too- witovim. Oni su vjerojatno čekali pojačanje, pa da zatim navale na Jane. I čunovi, koji su ležali na dnu
zaljeva, bili su već krcati divljacima. Oni su doduše bili nenaoružani, no oružje im je zacijelo bilo na dohvat. Stoga
smo morali, i protiv volje ostati u svojem skrovištu i kao obični gledaoci promatrati boj, koji će začas planuti.
Nakon nekih pola sata vidjesmo, kako šezdeset ili sedamdeset splavi i plosnatih čamaca s plovcima, punih
divljaka, plovi južnim zaljevom luke. Činilo se, da nemaju nikakva oružja, osim kratkih toljaga i kamenja, koje je
ležalo na dnu čamaca. Odmah zatim pojavila se, s protivnog kraja, još veća četa naoružana sličnim oružjem. Sad
su se urođenici, dojurivši iz grmlja u zaljev, ukrcali na čunove, pa su se brzo otisnuli, da se pridruže drugim
četama. Tako je za kraće vrijeme, nego što je meni trebalo da to ispripovjedim, i kao nekom čarolijom, Jane bila
opkoljena golemim mnoštvom opasnih razbojnika, koji su po svoj prilici bili odlučili, daje zauzmu.
Ni časa nije bilo sumnje, da će im to uspjeti. Ona šestorica na brodu, ma koliko odlučno branili brod, nisu
mogli da poslužuju sve topove ili da se bilo kako održe u toj strašnoj borbi.
Nisam gotovo mogao ni zamisliti, da bi se oni uopće mogli oduprijeti, a ipak - prevarih se!
Naskoro ih vidjeh kako skaču po konopima i okreću desnu stranu broda prema čunovima, koji su se za to
vrijeme približili na domet pištolja, dok su splavi bile udaljene gotovo četvrtinu milje. Ne znam zašto, no
najvjerojatnije radi uzbuđenja naših prijatelja, koji su se našli u tako beznadnom položaju, hici nisu imali nikakva
učinka. Nijedan čun nije bio pogođen, nijedan divljak ranjen. Hici su bili prekratki, ili su prozujali iznad njihovih
glava. Jedini učinak bilo je iznenađenje zbog neočekivanog praska i dima. To iznenađenje bilo je tako snažno, da
sam začas pomislio, da će divljaci sasvim odustati od namjere i vratiti se na obalu. Oni bi to vjerojatno bili i učinili,
da su naši ljudi u njih ispalili puške. Cunovi su bili blizu, pa puščani hici zacijelo ne bi bili promašili, ili bi time bar
spriječili divljake da se još više približe, pa bi dotle mogli ispaliti puške i na divljake u splavima. Umjesto toga oni
su dopustili, da se ljudi u čunovima oporave od straha. Vidjevši, da nitko nije ranjen, naši su pojurili na lijevu
stranu broda, da dočekaju splavi.
Učinak hitaca, ispaljenih s lijeve strane, bio je strahovit. Hici iz velikih topova sasvim su smrvili sedam ili osam
splavi, a poubijali kojih trideset ili četrdeset divljaka. Najmanje stotinu divljaka, većinom teško ranjenih, bačeno je
u vodu. Ostali, izvan sebe od straha, počeli su se naglo povlačiti, ni ne pokušavši izvući iz vode osakaćene
drugove, koji su plivali na sve strane, vrišćući, urlajući, vičući u pomoć. Taj veliki uspjeh došao je, međutim,
prekasno, da bi se naši odani ljudi mogli spasiti. Oko sto i pedeset divljaka iz čunova bilo je već na palubi škune.
Većina se popela po lancima i preko zaštitnih mreža prije, nego što su se naši ljudi mogli primaknuti topovima
na lijevoj strani broda. Sad se ništa više nije moglo oduprijeti njihovu životinjskom bijesu. Naši su ljudi za tren oka
bili oboreni, svladani, pregaženi i rastrgani u komade.
Kad su to vidjeli divljaci sa splavi, ohrabrili su se, pa su se i oni sjatili radi pljačke. Za pet časova Jane je bila
tužna slika pravog pustošenja i silovitog uništavanja. Paluba je bila rasječena i raskomadana. Konopi, jedra i svaki
pokretni predmet na palubi, sve bijaše uništeno kao nekom čarolijom. Napokon su trup broda - gurajući ga s
krme, tegleći ga čunovima i vukući ga s bokova - dotjerali do obale (lanac sidra se odriješio) i predali ga na milost
i nemilost To- o-witu, koji je, kao neki iskusni general, za vrijeme cijelog pothvata bio na sigurnom mjestu na
brežuljku. Sada, kad je pobjeda bila izvojevana na njegovo zadovoljstvo, udostojao se dohrliti na obalu sa svojim
ratnicima u crnom krznu i sudjelovati u diobi pljačke.
Kad je Too-wit sišao, mi smo mogli izići iz svojega skrovišta i pregledati brežuljak u blizini pukotine.
Pedesetak yarda od ulaza opazili smo mali izvor vode, pa smo utažili žeđ, koja nas je mučila. Nedaleko izvora
našli smo nekoliko lješnjakovih grmova, o kojima sam prije govorio. Ustanovismo, da su lješnjaci veoma ukusni i
da su gotovo jednaka teka kao obični engleski lješnjak. Napunismo šešire, spremismo lješnjake u pukotinu, te
pođosmo, da ih još naberemo. Dok smo marljivo brali lješnjake, uzbuni nas neko šuškanje u grmlju. Htjeli smo se
već odšuljati u svoje skrovište, kad se neka velika crna ptica, slična bukavcu, nespretno i polagano digne iz
grmlja. Bio sam tako iznenađen, da nisam znao što bih, ali Peters se snašao, potrčao je do nje i zgrabio je za vrat
prije nego je mogla uteći. Strašno je kriještala i otimala se, pa smo već pomišljali, daje pustimo, jer smo se bojali,
da će buka uzbuditi divljake, koji su još uvijek bili u blizini. Napokon je svladasmo udarcem lovačkog noža i
ugurasmo je u pukotinu. Bili smo zadovoljni, što smo se opskrbili zalihom hrane za cijelu sedmicu.
Zatim smo opet izišli, da izvidimo okolicu, te smo se usudili djelomice spustiti niz južni obronak brežuljka, no
nismo našli nikakve hrane. Sakupivši dovoljno suhih drva, vratili smo se, kad opazimo dva velika skupa
urođenika, koji su se vraćali u selo, natovareni opljačkanim predmetima s broda i koji bi nas, prolazeći kraj
brežuljka, mogli otkriti.
Najpreča nam je briga bila, da što bolje osiguramo svoje skrovište, pa smo grmljem pokrili otvor kroz koji
smo bili, penjući se iz pukotine, ugledali komadić modroga neba. Ostavili smo samo malen otvor, tek toliki da smo
mogli vidjeti zaljev, a da nas odozdo ne opaze. Kad smo to učinili, bijasmo zadovoljni svojim sigurnim položajem.
Dokle god smo u pukotini, sigurni smo, da nas nitko ne može naći. Nigdje nismo opazili znakova, koji bi kazivali,
da su divljaci ikada dolazili u blizinu te rupe. Sjetismo se, međutim, da je ta pukotina nastala tek nedavno, zbog
pada suprotne klisure, i da nema nikakva drugog načina, da se do nje dopre.
Ali se uplašismo, da nema nikakve mogućnosti ni da siđemo odatle. Odlučismo da pomno istražimo obroke
brežuljaka, čim nam se pruži prilika. Sada smo kroz rupu promatrali kretanje divljaka.
Oni su već sasvim opljačkali naš brod, pa su se spremali da ga zapale. Naskoro opazismo, da se diže jaki
dim iz glavnog otvora broda. Malo zatim bukne gusti plamen iz pramnice.
Plamen odmah zahvati oputu, jarbole i ostatke jedra, i vatra se brzo proširi po cijeloj palubi.
Još je uvijek veoma mnogo divljaka ostalo kod broda. Udarali su velikim kamenjem, sjekirama i topovskim
kuglama po klinovima i drugim željeznim i bakrenim dijelovima broda. Na obali, u čunovima i na splavima,
također u neposrednoj blizini škune, bilo je oko deset tisuća urođenika, ne računajući gomilu, koja je natovarena
plijenom išla prema unutrašnj osti otoka i plovila na susjedne otoke. Znali smo, da će biti nesreće, i nismo se
prevarili. Najprije se osjetio priličan udarac (jasno smo ga ovdje gore osjetili, kao da nas je lagano udarila struja),
premda nismo čuli praska. Divljaci su se očito zaprepastili, te su načas prestali raditi i urlati.
Upravo su htjeli ponovo da počnu, kad iz palube sukne gusti dim, nalik na crn i težak olujni oblak. Tada se,
kao iz sredine oblaka, digne visoki mlaz žarkog plamena oko četvrtinu milje visoko, a zatim se vatra najednom
raširi uokrug. Cijeli zračni prostor napuni se u trenu divljom zbrkom drva, kovine i ljudskih udova. Napokon se
začu tutnjava. Silni potres obojicu nas naglo sruši. Po brežuljcima je odjekivala grmljavina, a gusta kiša najsitnijih
dijelova broda padala je na sve strane oko nas.
Opustošenje divljaka bilo je mnogo strasnije, nego što smo očekivali. Oni su sada ubrali obilne plodove svoje
izdaje. Barem tisuću ljudi poginulo je od eksplozije i najmanje isto toliko bilo je strašno osakaćeno. Cijela
površina zaljeva bijaše posuta tim lupežima, koji su se koprcali i utapljali, a na kopnu je bilo još i gore. Činilo se,
da su posve izgubili glavu zbog nenadanog i potpunog poraza, te nisu ni nastojali da drugima pomognu. Napokon
opazismo, da se njihovo vladanje sasvim promijenilo. Iz potpune otupjelosti prešli su najednom u krajnju
uzbuđenost i počeli bijesno juriti po obali. Na licima im se odražavala neobična smjesa strave, gnjeva i očite
radoznalosti. Trčali su urlajući iz svega glasa:
- Tekeli-li! Tekeli-li!
Tada opazismo, da je jedan veliki skup otišao prema brežuljcima. Ti se ljudi naskoro vra- tiše noseći drvene
kolce. Odnesoše ih tamo, gdje je gomila bila najgušća. Sada se gomila razdijelila, pa smo mogli ugledati ono, što
ih je tako uzbudilo. Vidjesmo, da na tlu leži nešto bijelo, no nismo odmah mogli razabrati što je. Napokon
ustanovismo, daje to strvina one neobične životinje skrletnih zubi i pandža, koju je škuna našla u moru 11.
siječnja. Kapetan Guy je spremio strvinu, da ispuni njezino krzno i da ga dopremi u Englesku. Sjećam se, daje
kapetan prije dolaska na otok dao neke upute o tome, da su strvinu odnijeli u potpalublje i da su je spremili u
neku škrinju. Sad ju je eksplozija izbacila na obalu. Nikako nismo mogli razumjeti, zašto su se divljaci toliko
zabrinuli. Stajali su veoma blizu strvine, no nitko, čini se, nije htio da se sasvim približi. Strvinu su pomalo ogradili
kolcima koje su zabili naokolo, a kad je to bilo učinjeno, cijela golema rulja pojuri u unutrašnjost otoka glasno
urlajući:
- Tekeli-li! Tekeli-li!

XXIII
Nakon toga ostali smo šest ili sedam dana u svojem skloništu. Samo bismo uz najveći oprez katkada izlazili
po vodu i lješnjake. Na ravnoj plohi brežuljka načinili smo kolibicu, u kojoj smo uredili ležaje od suhoga lišća, a
tri velika kamena služila su nam kao ognjište i stol.
Vatru smo zapalili bez poteškoća. Trljali smo dva komada suhoga drva - jedno meko, a drugo tvrdo. Ptica,
što smo je uhvatili, bila je izvrsna, premda ponešto žilava. To nije bila morska kokoš, već neka vrst bukavca sa
crnim i sivim perjem i razmjerno veoma malim krilima. Poslije smo u blizini gudure vidjeli tri takve ptice, koje su
vjerojatno tražile onu, što smo je uhvatili. One se nisu spustile, pa ih nismo mogli uhvatiti.
Dok je bilo mesa od te ptice, nije nam nedostajalo hrane, no kad smo je pojeli, morali smo tražiti hranu.
Lješnjaci nisu mogli utažiti glad. Od njih smo, osim toga, dobivali grčeve u crijevima, a kad bismo ih jeli više,
zaboljela bi nas žestoko i glava. Nedaleko obale istočno od brežuljka opazismo nekoliko velikih kornjača. Lako
bismo ih uhvatili, da smo mogli do njih a da nas ne opaze urođenici. Stoga odlučismo, da ćemo se pokušati
spustiti s brežuljka Spuštali smo se niz južni obronak, koji nam se činio najblaži, no jedva prijeđosmo stotinu
yarda (kako smo ocijenili prema udaljenosti glavice brežuljka) kad nas zaustavi neki ogranak gudure, u kojoj su
poginuli naši drugovi. Pođosmo dalje rubom oko četvrtinu milje, a tada nas zaustavi neki strmi golemi ponor. Dalje
nismo mogli, pa smo se morali vratiti istim putem, kojim smo došli.
Tada krenusmo prema istoku, no uspjeh je bio sasvim jednak. Nakon cijelog sata penjanja, uz opasnost da
ćemo slomiti vrat, nađosmo se u nekoj golemoj rupi u crnom granitu, s veoma sitnom prašinom na dnu. Iz rupe je
vodio samo jedan put, teški put kojim smo sišli.
Kad smo se opet uspeli tim putem, pokušasmo proći sjevernim rubom brežuljka. Tu smo morali pozorno
paziti na svaki svoj pokret, jer nas je i najmanja nerazborita kretnja mogla izložiti pogledima divljaka u selu. Zato
smo puzali na rukama i koljenima, a katkada smo se morali i sasvim ispružiti po tlu i tako se provlačiti kroz grmlje.
Prođosmo tako tek malen dio puta, kad stigosmo do nekog dubokog ponora, kakav još nismo vidjeli. Ponor je
bio vezan s glavnom gudurom. Naš se strah pokazao opravdanim. Bili smo sasvim odsječeni od svijeta u dolini.
Vratismo se u svoje skrovište potpuno iscrpljeni, i bacismo se na ležaje od lišća da prespavamo nekoliko sati.
Nakon toga besplodnog traženja bavili smo se istraživanjem svakoga dijela brežuljka, ne bismo li pronašli
način, kako da se spasimo. Ustanovismo, da nema hrane, osim onih škodlj i- vih lješnjaka i neke gorke trave,
koja je rasla u malom komadiću zemlje od četiri metara, a koju smo brzo potrošili. 15. veljače, ako se točno
sjećam, nije bilo više ni travke, a i lješnjaci su se prorijedili. Naš položaj bio je težak. (Toga dana opazismo na
jugu nekoliko golemih trakova sivkaste pare.) Šesnaestoga obiđosmo opet prostor oko našega zatvora, nadajući
se, da ćemo možda naći neki izlaz, no bez uspjeha. Spustili smo se i u pukotinu, u kojoj smo bili zatrpani, jedva
vjerujući, da ćemo otkriti neki prolaz u glavnu guduru. I tu se razočarasmo.
Našli smo tek jednu mušketu i uzeli je sa sobom.
Sedamnaestoga pođosmo s namjerom, da bolje pregledamo rupu u crnom granitu, u kojoj smo bili, kad smo
prvi put tražili izlaz. Sjetili smo se, da smo tek djelomice pregledali neku pukotinu u stijeni, pa je htjedosmo
istražiti premda nismo očekivali, da ćemo pronaći neki otvor.
Spustismo se dakle bez velikih poteškoća na dno rupe, pa je stadosmo u miru pregledavati. To je doista bilo
sasvim neobično mjesto. Covjek bi jedva povjerovao, da je to djelo prirode. Rupa je, sa svim zavojima, bila duga
oko pet stotine yarda. Udaljenost u ravnoj crti od istočnog do zapadnog kraja nije bila veća (kako mi se činilo,
jer nisam mogao točno izmjeriti) od četrdeset do pedeset yarda. Pri vrhu rupe - to jest oko stotinu stopa ispod
glavice brežuljka - stijene rupe nisu bile jedna drugoj slične i vjerojatno nikad nisu činile neku cjelinu, jer je jedna
stijena bila od steatita, a druga od lapora pomiješanog sa zrncima neke kovine. Prosječna širina ili razmak između
obje stijene bio je tu oko šezdeset stopa, no činilo se, da nema pravilnih oblika. Kad smo se spustili niže, razmak
se, međutim, naglo suzio. Stijene su bile usporedne, premda su i dalje bile nejednaka sastava i nejednaka oblika
na površini. Spustivši se do pedeset stopa iznad dna, opazismo savršenu pravilnost. Stijene su bile sasvim jednaka
sastava i boje. Bile su od sasvim crna i sjajna granita. Razmak između obje stijene bio je svagdje točno dvadeset
yarda. Oblik rupe bit će nam jasniji, ako pogledamo crtež, koji je izrađen na samom mjestu. Srećom sam u
dugom nizu pustolovina sačuvao bilježnicu i olovku, koje su zaslužne za beleđenje čitavog red pojedinosti, koje bi
inače sigurno bile potisnute iz moga pamćenja.
Crtež br. 1 prikazuje općenite obrise rupe bez manjih udubina u bokovima, kojima su s protivne strane
odgovarale jednake izbočine. Dno rupe bilo je pokriveno veoma nježnom prašinom, debelom tri ili četiri palca,
ispod koje smo također otkrili crni granit. S desne strane, na nižem dijelu, vidimo na crtežu odvojak malog
otvora. To je pukotina, o kojoj sam prije govorio, i koju smo htjeli najpomnije ispitati pri drugom silasku.
Uklonivši mnogo grmlja, koje nam je smetalo, i golemu hrpu oštrog kremenog kamenja, koje je nekako bilo
slično šiljcima strelica, brzo smo ušli u tu pukotinu. Hrabro smo napredovali, to više, što smo u daljini opazili neko
blijedo svijetlo. Napokon se ugurasmo oko trideset stopa duboko u pukotinu i ustanovismo, da je taj otvor nizak i
pravilan svod; dno otvora bilo je i ovdje pokriveno sitnom prašinom, kao u glavnoj rupi.
Tada prodre do nas jako svijetlo, i mi se, krenuvši kratkim zavojem, nađosmo u visokoj šupljini, koja se od
one, iz koje smo došli, razlikovala samo po duguljastom obliku. (Vidi crtež br. 2.)
Duljina te rupe od otvora a, pa zavojem b do krajnje točke d iznosi pet stotina i pedeset yarda. Kod c
otkrismo malen otvor sličan onomu, kroz koji smo izišli iz prve rupe. I taj je otvor bio jednako zakrčen grmljem i
hrpom bijelih kremenih šiljaka za strelice. Probivši se kroza nj, ustanovismo, da je dug oko četrdeset stopa i
uđosmo u treću rupu. I ta je rupa bila sasvim jednaka prvoj, samo što je bila duguljasta. (Vidi crtež br. 3.)
Treća rupa bila je duga tri stotine i dvadeset yarda. Kod točke a bio je otvor s promjerom od kojih šest
stopa. On je u duljini od petnaest stopa ulazio u klisuru, u kojoj je svršavao slojem lapora. Dalje nije bilo nikakve
druge rupe, kako smo i očekivali. Kad smo htjeli izići iz te pukotine, u kojoj gotovo nije bilo svijetla, Peters me
upozori na niz neobičnih zareza na površini lapora, kojim je svršavao taj slijepi otvor. Uz malo mašte mogao bi
čovjek zareze s lijeve strane, ili najsjevernije zareze, smatrati za grubi crtež uspravnog ljudskog lika s ispruženom
rukom. Ostali zarezi bili su slični nekim slovima. Peters je ustvrdio, da to i jesu slova. Napokon ga uvjerili, da se
vara. Upozorili ga naime na nekoliko velikih komada lapora na podu, koji su se - očito za nekog potresa - otkinuli
od stijene, na kojoj smo opazili one zareze. Ti su komadi točno pristajali u rupe zareza. Tako smo ustanovili, da je
to prirodna pojava. Crtež br. 4 prikazuje točnu sliku zareza.
Uvjerivši se, da nam te neobične lape ne pružaju nikakvu mogućnost bijega iz našega zatvora, vratismo se
utučeni i potišteni na vrhunac našega brežuljka. Narednih dvadeset i četiri sata nije se dogodilo ništa, što bi bilo
vrijedno spomena, osim što smo pri pregledavanju tla istočno od treće rupe našli dvije veoma duboke trokutne
rupe, kojih su stijene bile također od crna granita. Nije nam se činilo vrijedno truda da pokušamo sići u te rupe,
jer su bile, kako se činilo, prirodni okomiti rovovi bez izlaza. Svaka je rupa imala obodnicu od dvadesetak yarda,
a njihov oblik i položaj prema trećoj rupi pokazuje crtež br. 5.

XXIV
20. veljače, ustanovivši, da se više ne možemo hraniti lješnjacima, od kojih smo dobivali tako strašne bolove,
odlučismo, da pod svaku cijenu pokušamo sići niz južnu strminu brežuljka. Površina te strmine bila je od
najmekšega steatita, premda je bila gotovo sasvim okomita
(dubina je iznosila najmanje stotinu i pedeset stopa) i premda je na nekim mjestima, štoviše, dobivala oblik
svoda. Nakon dugoga traženja otkrismo, dvadesetak stopa ispod ruba ponora, uski izbojak. Petersu je uspjelo
da skoči na taj izbojak, i to uz pomoć naših džepnih rupčića, što smo ih zajedno svezali. Nešto teže sišao sam i ja.
Tada vidjesmo, da bismo se mogli spustiti na onaj način, na koji smo se uspeli iz pukotine, u kojoj smo bili
zatrpani - to jest tako, da urežemo noževima stepenice u površini steatita. Teško je opisati strašnu opasnost, koja
nam je prijetila kod tog pokušaja, no nije bilo druge, pa se odlučismo na to.
Na izbojku, na kojemu smo stajali, raslo je nekoliko grmova lješnjaka, pa smo za jedan grm svezali kraj
našega konopa od rupčića. Drugi kraj zavezali smo oko Petersova pasa, i ja sam ga onda spuštao niz strminu,
dokle su dosizali rupčići. Tada je on iskopao duboku rupu u steatitu (oko osam ili deset palaca), a zatim iznad
rupe odbio komad stijene nekako u visini od jedne stope, pa je drškom pištolje zabio u stijenu prilično jak klin.
Zatim sam ga povukao gore za koje četiri stope, gdje je on opet izrezao rupu i zabio klin, tako da se sada mogao
oduprijeti nogama i prihvatiti rukama. Nakon toga sam odvezao rupčiće s grma i dobacio Petersu kraj rupčića,
koji je on zavezao za klin kod najgornje rupe. Peters se nato polagano spustio oko tri stope niže - to jest, koliko
su dosizali rupčići. Tu je iskopao novu rupu i zabio klin. Zatim se opet digao do rupe, koju je izrezao, prihvativši
se rukama o gornji klin. Sad je trebalo odvezati rupčiće s najgornjega klina, kako bi ih mogao privezati o drugi
klin. Pokazalo se daje pogriješio, što je pravio rupe u tako velikim razmacima. Ipak je, nakon nekoliko neuspjelih
pokušaja, da dohvati uzao (držeći se samo lijevom rukom, dok je desnom odvezivao uzao), napokon prerezao
konopac, ostavivši na klinu komadić od šest palaca. Svezavši nato rupčiće za drugi klin, spustio se ispod trećega
klina pazeći, da se ne spusti preduboko. Tako se (a to ja nikad ne bih smislio, i sve je zasluga Petersove
domišljatosti i odlučnosti) moj drug napokon - uz pomoć izbojaka u stijeni - sretno spustio na dno ponora.
Trebalo je dosta vremena, dok sam skupio hrabrosti, da pođem za njim. Napokon se odlu- čih. Peters je
prije silaska skinuo košulju, pa sam od te i svoje košulje načinio konop za spuštanje. Bacivši mušketu, koju smo
našli u pukotini, u ponor, privezah konop za grm i brzo se spustih nastojeći odlučnim kretnjama svladati drhtanje.
To mi je kod prvih četiri ili pet stepenica prilično uspijevalo, no tada me strašno uzbudi pomisao na golemu visinu,
koju moram prijeći, i na nesigurne klinove i rupe u steatitu, koje su mi jedino uporište. Uzalud sam pokušavao da
ne mislim na to i da gledam samo u stijenu pred sobom. Što sam se više borio da ne mislim, to su moje predodžbe
bile sve strahovitije i sve jasnije. Napokon nastupi onaj strašni sudbonosni čas, koji se pojavljuje u takvim
slučajevima, sudbonosni čas, u kojem čovjek unaprijed počinje proživljavati osjećaje, s kojima će padati -
počinje zamišljati mučninu, vrtoglavicu i krajnje naprezanje, polunesvjesticu i konačno strahotu strmoglavog
padanja. Sve te misli kao da se u trenu pretvoriše u stvarnost. Spopala me strava. Osjetih, kako mi strahovito
dršću koljena. Zahvat mojih prstiju doista je pomalo popuštao. U ušima mije zvonilo, te rekoh sam sebi:
- To je moje smrtno zvono!
Tada me obuzme neodoljiva želja, da pogledam dolje. Nisam mogao, nisam htio da gledam u stijenu pred
sobom, već pogledah nekako divlje, neopisivo uzbuđen, napola prestravljen, napola potišten, dolje u ponor. Prsti
su mi načas grčevito obuhvatili uporište. U tom tr e- nutku nejasno pomislih, kao u magli, na mogućnost spasa, a
zatim mi svu dušu proze želja, da padnem. Bijaše to želja, čežnja, neka sasvim neodoljiva strast. Ispustili klin i
zateturah, okre- nuvši se napola od ponora. Tada mi se zavrtje u mozgu. U ušima mi prodorno i sablasno zak-
rešti neki glas. Tik ispod mene stajaše neki mrki, neprijateljski i mutni lik. Osjećajući kako mi udara srce,
udahnuh, potonuh i - zaronih u naručaj onoga lika.
Onesvijestio sam se. Peters me je uhvatio u padu. On me je s dna ponora promatrao. Opazivši daje opasnost
blizu, pokušao me ohrabriti na sve moguće načine, no moj a je svijest bila tako zamućena, da nisam ništa čuo i
nisam znao, daje uopće što govorio. Napokon se, vidjevši da teturam, brzo popeo prema meni. Stigao je u pravi
čas. Da sam pao svom težinom, svakako bi konop od košulja popustio, i ja bih se strmoglavio u ponor. Ovako
me Peters polagano spustio, pa sam visio na konopu, dok se nisam osvijestio. Nesvjestica je potrajala petnaest
časaka.
Kad sam se osvijestio, sasvim je nestalo straha. Osjećao sam se kao neko novo biće, i uz neznatnu pomoć
svojega druga, sretno sam stigao na dno ponora.
Sad smo bili nedaleko gudure, u kojoj su poginuli naši prijatelji. To je bilo južno od mjesta, gdje se srušio
brežuljak. Ovdje se činilo neobično divlje, te se sjetih opisa putnika, koji opisuju tužno mjesto, na kojem je stajao
srušeni Babilon, a da i ne govorim o ruševinama srušene klisure, koje su sa sjevera činile neurednu pregradu.
Površina tla je na sve strane bila posuta golemim humcima, očito ostacima nekih golemih građevina, ma da se
svaki pojedini humak nije činio kao umjetna tvorevima. Bilo je mnogo pepela, lave i golemih nepravilnih komada
crnoga granita pomiješanih s komadima lapora (i lapor je bio crn, na otoku nismo vidjeli baš ništa, što bi bilo
svijetlije boje), a sve je bilo pomiješano sa zrncima kovine. Nije bilo ni traga biljnom svijetu - dokle god je sezao
pogled. Vidjesmo nekoliko golemih štipavca i drugih gmazova, kojih nema na tako visokim geografskim širinama.
Kako nam je hrana bila najveća briga, odlučismo poći prema obali, koja je bila udaljena jedva pola milje.
Namjeravali smo uhvatiti koju od kornjača, što smo ih opazili iz našega skro- višta na brežuljku. Kročeći oprezno
između velikih klisura i humaka, prešli smo oko stotinu yarda. U tom času iskočilo je iz neke spilje na nas pet
divljaka. Zakrenuvši oko ugla baciše se na nas i oboriše Petersa toljagom. Cim je pao, svi pojuriše na nj, pa je
meni ostalo vremena da se oporavim od iznenađenja. Još sam uvijek imao mušketu, no cijev joj se nešto oštetila,
kad sam je bacio niz strminu. Zato sam je odbacio. Oslonio sam se na pištolje, koji su bili brižno sačuvani.
Poletjeh na napadače i brzo ispalih iz obiju pištolja. Dva divljaka padnu, a jedan, koji je upravo htio da probode
Petersa kopljem, skoči na noge. Sad je moj drug bio oslobođen, pa se nismo više bojali. I on je imao pištolje, no
razumno je odustao od toga da ih upotrebi.
Pouzdavao se u svoju golemu snagu, kakve doista nisam nikada vidio. Peters uzme toljagu jednom od mrtvih
divljaka i za tren smrska glave trojici preživjelih. Tako zavladasmo bojnim poljem.
To se dogodilo tako brzo, da smo jedva vjerovali, da se uopće nešto i zbilo. Stajali smo nekako glupo
zamišljeni nad lešinama, kad nas dozove k svijesti zvuk uzvika u daljini. Bilo je jasno, da je pucnjava uzbudila
divljake, a malo je bilo vjerojatnosti, da nas neće otkriti. Da se dočepamo klisure, trebalo bi poći u smjeru,
odakle su se čuli uzvici, a kad bismo i uspjeli stići do podnožja klisure, nikako se ne bismo mogli neopaženo
uspeti. Bili smo u velikoj opasnosti. Nismo se mogli odlučiti na koju stranu da potrčimo, kad jedan od divljaka, u
kojega sam pucao, i za kojega sam mislio da je mrtav, skoči na noge i pokuša pobjeći. Ipak ga još na vrijeme
uhvatismo. Htjeli smo već da ga ubijemo, kad Peters reče, da bi nam on možda mogao poslužiti, kad bismo ga
prisilili da pođe s nama. Odvukosmo ga dakle s nama i zaprijetismo mu, da ćemo ga ustrijeliti, bude li se opirao.
On se za nekoliko časova pokori i potrči s nama između klisura prema obali.
Neravnina tla zatvarala nam je, osim malih prekida, vidik prema moru, a kad smo ga napokon ugledali, bili
smo udaljeni možda dvije stotine yarda. Kad smo stigli na obalu, zaprepa- stismo se. Golema rulja urođenika
jurila je iz sela, i iz svih vidljivih dijelova otoka, bijesno mašući rukama prema nama i urlajući poput divljih zvijeri.
Već smo htjeli da se okrenemo i da se povučemo u bregoviti dio otoka, kad spazih dva čuna, koji su virili iz vode
iza nekog velikog grebena. Potrčasmo svom brzinom k čunovima. Nitko ih nije čuvao. Bili su gotovo prazni. U
njima bijahu samo tri Gallapagos-kornjače i običajna oprema za šezdeset veslača.
Odmah skočismo u jedan čun, povukosmo unutra i svojega zarobljenika, te se svom snagom otisnusmo od
obale.Jedva smo odmakli pedeset yardi, kad opazismo, da smo učinili veliku pogrešku, što smo drugi čun ostavili
divljacima. Oni su za to vrijeme bili samo dvaput dalje od obale, nego mi i brzo su se primicali. Nismo smjeli gubiti
vrijeme. Naša nada bila je neznatna, no ipak bila je nada. Malo je bilo vjerojatnosti, da bismo mogli stići prije njih
i zauzeti čun, no nije bilo sasvim nemoguće. Ako nam to uspije, mogli bismo se spasiti, a ako ne pokušamo,
moramo se pomiriti sa sudbinom. Sigurno će nas poklati.
Pramac i krma čuna bijahu jednaka oblika, pa smo, umjesto da se okrenemo, jednostavno promijenili položaj
vesala. Cim su divljaci to opazili, podvostručili su urlanje i brzinu, te su se stali brzo približavati. Ali i mi smo veslali
očajnom snagom. Kad stigosmo na cilj, dočekao nas je samo jedan urođenik. Taj je čovjek skupo platio svoju
neobičnu žustrinu. Peters mu je prostrijelio glavu hicem iz pištolja, čim smo se približili obali. Najbliži od ostalih
divljaka bio je, kad smo se dočepali čuna, udaljen možda dvadesetak ili tridesetak koraka. Najprije htjedosmo
gurnuti čun u duboku vodu, kako ga divlj aci ne bi mogli dohvatiti, no kad ustanovismo, da je čun predaleko
izvučen na obalu, i da nemamo vremena, Peters razbi, zamahnuvši jedanput ili dvaput kundakom muškete, veliki
komad pramca i boka. Tada se otisnusmo. Dvojica urođenika zgrabe naš čamac, i nisu ga htjeli ispustiti, dok ih
nismo otjerali noževima. Sad smo bili slobodni, te zaplovismo na more. Glavnina divljaka, stigavši do razbijenoga
čuna, počne strahovito bijesno i očajno urlati. Koliko sam mogao upoznati te lupeže, čini se, da je to
najpokvareniji, najlicemjerniji, najosvetljiviji, najkrvoločniji i uopće najpaklenskiji soj ljudi na zemaljskoj kugli.
Jasno je, da za nas ne bi bilo milosti, da smo im pali u ruke. Luđački su pokušali da pođu za nama u razbijenom
čunu, ali su ustanovili, da je to beskorisno, pa su opet dali oduška svojemu bijesu ružnim urlanjem. Napokon
odjuriše u brda.
Tako smo izmaknuli neposrednoj opasnosti, no naš je položaj još uvijek bio mračan. Znali smo, da divljaci
imaju četiri takva čuna, kakav je naš, no nismo znali (kasnije smo to saznali od našega zarobljenika), da su dva
čuna stradala prilikom eksplozije Jane Guy. Mi smo dakle računali, da će naši neprijatelji poći za nama, čim
stignu na drugu stranu zaljeva (oko tri milje), gdje su im obično bili čamci. Bojeći se toga, nastojali smo, da se
svakako što više udaljimo od otoka, pa smo brzo plovili - prisilivši i zarobljenika, da vesla. Oko pola sata kasnije,
prešavši pet ili šest milja prema jugu, vidjesmo kako od zaljeva dolazi mnogo plosnatih čunova ili splavi, očito u
potjeri za nama. Videći da nas ne će dostići, naskoro su se vratili.

XXV
Sad smo bili na širokom i pustom Antarktičkom moru, na širini od kojih osamdeset i četiri stupnja, u krhkom
čunu sa ukupno tri kornjače, kao jedinom hranom. Osim toga treba uzeti u obzir, da se približavala duga polarna
zima, pa je trebalo dobro promisliti o smjeru, kojim ćemo zapravo zaploviti. Na vidiku nam je bilo šest ili sedam
otoka, koji su pripadali skupu, a bili su jedan od drugoga udaljeni oko pet ili šest liga. Nismo namjeravali da se
iskrcamo ni na jednom od tih otoka. Kad smo na Jane Guy dolazili sa sjevera, ostavili smo pomalo iza sebe
najhladnije ledene krajeve - to možda nije u skladu s općenitim pojmovima o Antarktiku, no to je činjenica, koju
potvrđuju naša iskustva. Pokušati stoga da krenemo natrag, bila bi ludost - osobito u tako kasno godišnje doba.
Činilo se, da nam samo jedan smjer daje neku nadu.
Odlučismo da krenemo prema jugu, jer smo samo napredujući u tom smjeru mogli očekivati, da ćemo otkriti
neko kopno, odnosno - što je još vjerojatnije - da ćemo naći neko blaže podneblje.
Dosada smo ustanovili, da na Antarktiku, kao i na Sjevernom moru, gotovo nema snježnih bura ili jačih
valova. Naš čun je bio velik, ali prilično krhak, pa smo nastojali, da ga svojim ograničenim sredstvima što bolje
učvrstimo. Trup čamca bio je od kore - od kore nekoga nepoznatog stabla. Rebra su bila od neke žilave vrbe,
koja je za to bila zgodna. Od pramca do krme, bio je pedeset stopa dugačak, širok četiri do šest stopa, a dubok,
po cijeloj duljini, četiri i pol stope. Ti čamci se prilično razlikuju po obliku od čamaca drugih poznatih stanovnika
Južnoga mora. Nikako nismo vjerovali, da su te čunove izradili oni neuki otočani, koji su ih imali. I doista,
nekoliko dana zatim otkrismo, ispitujući našeg zarobljenika, da su ih načinili urođenici nekog otočja na
jugozapadu, te da su slučajno pali u ruke naših divljaka. Veoma smo malo mogli učiniti za sigurnost našega čamca.
Blizu krajeva smo pronašli nekoliko širokih pukotina, koje smo začepili komadima vunenoga haljetka. Uz pomoć
suvišnih vesala, kojih je bilo mnogo, načinili smo neku vrst okosnice oko pramca, kako bi se o nju razbijali valovi,
ako bi bilo opasnosti da nas zaliju. Upotrebili smo i dvije ploštice vesala kao jarbole. Postavili smo ih jednu
nasuprot drugoj uz rub ograde čamca, te smo tako uštedjeli križ jarbola.
Na te jarbole pričvrstili smo jedro načinjeno od naših košulja. To nas je stajalo dosta truda, jer nam
zarobljenik nije pri tom pomagao, koliko je god inače u svakom drugom poslu dragovoljno sudjelovao. Činilo se,
da je pogled na platno na nj djelovao veoma neobično. Nikako ga nismo mogli nagovoriti, da dodirne platno, ili
da mu se približi. On je odmah počeo drhtati i vrištati:
- Tekeli-lil!
Kad smo tako učinili sve što je bilo moguće da osiguramo čun, zajedrili smo prema jugu- jugoistoku, s
namjerom da oplovimo najjužniji otok u skupu što smo ga vidjeli. Vrijeme nije bilo neugodno. Neprestano je
puhao blagi vjetar sa sjevera, more je bilo glatko, a dan nije prestajao. Nigdje nismo vidjeli leda. Uopće nismo
vidjeli ni komadić leda, otkada smo prešli usporednicu Bennetova otoka. Voda je bila pretopla, a da bi moglo biti
u njoj leda. Ubili smo najveću od naših kornjača i od nje dobili ne samo hrane, već i obilno vode. Nastavili smo
put u istom smjeru. Sedam ili osam dana ništa se značajno nije dogodilo. Prevalili smo veliki put prema jugu, jer je
vjetar neprestano puhao u našem smjeru, a nosila nas je jaka struja u smjeru, kojim smo plovili.
Mnoge neobične pojave kazivale su, da ulazimo u predjel pun novoga i neobičnoga. Na južnom obzorju vid
jeli smo cijelo vrijeme neki visoki krug svijetlosive pare, koji bi katkada zabljesnuo veoma visokim trakama (čas
sunuvši od is toka prema zapadu, čas od zapada prema istoku, pa opet u ravnoj i jednoličnoj crti) - ukratko u
svim neobuzdanim promjena ma polarnoga svijetla. Prosječna visina te pare mogla je biti oko dvadeset i pet
stupnjeva. Činilo se, da toplina vode svakoga časa raste, a bilo je veoma zamjetljivih promjena i u boji vode.
2. ožujka.
- Danas smo ponovo ispitivali našeg zarobljenika i saznali mnoge potankosti o onom otoku krvoprolića, o
njegovim stanovnicima i običajima - no zar da sada time zadržavam čitaoca? Ipak ću reći, da smo saznali, da u
skupu ima osam otoka, da njima vlada zajednički kralj Tsalemon ili Psalemon, koji stoluje na jednom od
najmanjih otoka, da crno krzno, koje je odora ratnika, potječe od neke goleme životinje, koja se zadržava samo
u nekoj dolini nedaleko kraljeva dvora, da stanovnici tog otočja izrađuju samo splavi, da su ona četiri čuna jedina
te vrste, i da su do njih došli slučajno na nekom velikom otoku na jugozapadu, daje ime našeg zarobljenika Nu-
Nu, da on uopće ne zna za Bennetov otočić, i da je ime otoka, s kojega je on došao, Tsalal. Početak riječi
Tsalemon i Tsalal izgovarao je dugim siktanjem, koje nikako nismo mogli oponašati, premda smo to nekoliko
puta pokušali. Taj je zvuk bio sasvim jednak glasu crnog bukavca, što smo ga pojeli na vrhu brežuljka.
3. ožujka.
- Toplina vode bila je sada doista znatna, a i boja se brzo mijenjala. Voda više nije bila prozirna, već gusta i
bijela kao mlijeko. U našoj neposrednoj blizini bila je neobično mirna.
Nikad nije bila tako uzburkana, da bi ugrozila čun - no često bismo se iznenadili, opazivši, kako bi se
površina vode i desno i lijevo od nas u različitoj udaljenosti, nenadano i snažno uzburkala. Napokon smo opazili,
daje tomu uvijek prethodilo neobuzdano treptanje one pare na jugu.
4. ožujka.
- Kad smo danas htjeli povećati jedro, jer je povjetarac sa sjevera osjetljivo jenjao, izvadio sam iz džepa
bijeli rupčić. Nu-Nu je sjedio kraj mene, i platno mu je slučajno zalepršalo po licu. On se počeo savijati, kao da
su ga spopali strašni grčevi. Nakon toga sjedio je kao u polusnu. Tupo je i tiho mrmljao: „Tekeli-li! Tekeli-li!“
5. ožujka.
- Vjetar je sasvim prestao, no mi smo ipak, nošeni snažnom strujom, jurili prema jugu.
Bilo bi razumljivih razloga, da se uzbudimo zbog onoga, što će se dogoditi, no mi se uopće nismo uzbudili.
Petersovo lice nije pokazivalo straha, premda sam mu na licu katkada opazio neki izražaj, koji nisam mogao sebi
razjasniti. Činilo se, da dolazi polarna zima - no bez strahota studeni. Osjećao sam neku omamljenost tijela i duše,
neku pospanost i to je bilo sve.
6. ožujka.
- Siva para digla se sada znatno više iznad obzorja i pomalo je gubila sivu boju. Vrućina vode bila je tolika, da
je bilo neugodno dodirnuti je, a mliječna gustoća bila je još očitija. Danas se voda snažno uzburkala veoma blizu
čuna. Opazili smo, kao obično, i neobuzdano blije- štanje na vrhu pare, dok se para pri dnu za trenutak
razdijelila. Kad je prestalo bliještanje u pari i kad se sleglo komešanje u moru, padao je u čun i na široku po
vršinu vode nježni bijeli prah, sličan pepelu - no to zacijelo nije bio pepeo. Nu-Nu se bacio licem na dno čuna i
nikako ga nismo mogli nagovoriti, da ustane.
7. ožujka.
- Danas smo upitali Nu-Nua, zašto su njegovi zem ljaci poubijali naše drugove, no on je očito bio tako
prestrašen, da nije mogao razumno odgovoriti. Tvrdokorno je ležao na dnu čamca. Kad smo ga ponovo upitali o
onom događaju, on je samo idiotski mahao rukama i kažiprstom dizao svoju gornju usnicu, da su mu se vidjeli
zubi. Zubi su mu bili crni. Nikada prije nismo vidjeli zube stanovnika Tsalala.
8. ožujka.
- Struja je danas kraj nas pronijela onakvu bijelu životinju, zbog kakve je nastalo na obali Tsalala ono žestoko
komešanje medu divljacima. Htio sam je povući u čun, no iznenada me obuzela neka mlitavost, pa sam odustao
od toga. Vrućina vode neprestano je rasla, pa nisam mogao ni ruku umočiti u vodu. Peters je malo govorio.
Nisam znao, odakle ta njegova ravnodušnost. Nu-Nu je tek disao.
9. ožujka.
- Sad je oko nas neprestano padala, u velikim količinama, ona tvar slična pepelu. Krug pare na jugu strašno
je porastao iznad obzorja i počeo dobivati jasniji oblik. Mogao bih ga opisati jedino kao neki beskrajni vodopad,
koji se s nekog neizmjernog i veoma udaljenog nebeskog nasipa tiho ruši u more. Taj golemi zastor protezao se
čitavim južnim obzorjem.
Nije se odatle čuo nikakav zvuk.
21. ožujka.
- Sad je iznad nas lebdjela neugodna tama - no iz mliječnih dubina mora dizao se neki svjetlucavi sjaj i
prikradao se bokovima čamca. Kiša bijeloga pepela, koja je padala po nama i u čun, gotovo nas je zasula, no u
vodi se otapala. Vrhunac vodopada sasvim je nestao u tami i daljini. Ipak smo se približavali tom vodopadu, i to
strašnom brzinom. Na trenutke vid jeli bismo u vodopadu široke pukotine, a iz tih bi pukotina, u zbrci lepršavih i
nejasnih slika, navaljivali snažni, no bezglasni vjetrovi, koji su burkali more.
22. ožujka.
- Tama je porasla. Samo odsjev bijeloga zastora u vodi razbijao je donekle taj mrak.
Mnoge goleme i bijele ptice neprestano su dolijetale iza onog zastora, a kad su nestajale, ostao bi iza njih
vječni krik Tekeli-li! Nu-Nu se pomaknuo na dnu čamca, a kad smo ga dodirnuli, ustanovili smo, daje izdahnuo.
Zatim smo pojurili u naručaj onog vodopada, u kojem se upravo raširila neka pukotina, da nas propusti. U tom se
času pojavio pred nama neki zakukuljeni ljudski lik - mnogo veći od stanovnika Zemlje. Boja kože toga lika bila
je savršeno bijela kao snijeg.

Napomena
Novine su već obavijestile javnost o nedavnoj nenadanoj i tužnoj smrti g. Pyma. Bojimo se, da je onih
nekoliko preostalih poglavlja, koja su trebala dovršiti njegovu pripovijest, i koja je zadržao, dok je ostalo već bilo
u tisku, da ih pregleda, izgubljeno u nepovrat u nesreći, u kojoj je i on poginuo. No ako se papiri ipak pronađu,
bit će naknadno objavljeni.
Ništa nije propušteno, da bi se nadoknadio taj gubitak. Gospodin, čije je ime spomenuto u predgovoru, i koji
bi prema onome, što je ondje rečeno, možda mogao ispuniti prazninu, odbio je poziv, da to učini - s opravdanim
razlogom: zbog netočnosti podataka i zbog nevjeroja- tnosti posljednjega dijela izvještaja. Peters, od kojega bi
javnost mogla štogod saznati, još je živ i boravi u državi Illinois, no nije ga bilo moguće odmah naći. Možda ćemo
ga kasnije pronaći, pa će on, bez sumnje, dati gradivo, da se dovrši priča g. Pyma.
Treba žaliti, što su izgubljena dva ili tri zaključna poglavlja, to više, što su ona zacijelo sadržavala podatke o
polu ili barem o predjelu u blizini pola. I piščeve tvrdnje s obzirom na taj predjel mogle bi se ispitati prilikom
istraživačkog putovanja u Južno more, što ga sada sprema vlada.
Jednoj točki izvještaja moglo bi se ipak nešto dodati. Piscu ovoga dodatka bilo bi veoma drago, kad bi
čitaoci poklanjali više pažnje i vjere neobičnim podacima u ovoj knjizi. Tu mislimo na rupe na otoku Tsalal i na
crteže u dvadeset i trećem poglavlju.
G. Pym je dao crteže onih rupa bez tumačenja i odlučno rekao, da su zarezi, što ih je našao u istočnom dijelu
tih rupa, neobično slični abecednim znakovima, ali da to nipošto nisu neka slova. Ta je tvrdnja izrečena tako
jednostavno, a potkrepljena je tako uvjerljivim zaključkom (da komadi nađeni u prašini točno pristaju u zareze na
zidu), da piscu moramo vjerovati. Nitko ne će ni posumnjati u to, no stvarna veza između svih znakova upravo je
neobična (osobito, ako uzmemo u obzir neke tvrdnje u izvještaju), pa bi se moglo o tom nešto reći - to više, što
su neke činjenice očito izmakle pozornosti g. Poa.
Spojimo li crteže br. 1, 2, 3 i 5 onim redom, kojim se javljaju rupe, i ispustimo li male pobočne ogranke ili
hodnike (koji su, kakao znamo, služili samo kao prolazi između glavnih rupa, te su se od njih i razlikovali), vidjet
ćemo, da ti crteži daju etiopski glagolski korijen:„biti sjenovit“ odakle se izvode riječi sjena ili tama.
Što se tiče zareza „s lijeve strane ili prema sjeveru“ na crtežu br. 4, više je nego vjerojatno, daje bilo ispravno
Petersovo mišljenje, i da je hijeroglifski lik doista umjetno načinjen, i da je pisar htio prikazati ljudski lik.
Pogledamo li crtež, opazit ćemo sličnost. Ostali zarezi potvrđuju Petersovu misao. Gornji je red očito arapski
glagolski korijen:„biti bijel“ odakle se izvode riječi sjaj i bjelina.
Donji red nije tako jasan. Znakovi su nekako prekinuti i nepovezani; ipak nema sumnje, da u izvornom stanju
tvore egipatsku riječ:- „južni predjel“.
Očito je, da ovo tumačenje potvrđuje Petersovo mišljenje u pogledu „najsjevernijeg“ znaka. Ruka je
ispružena prema jugu.
Ti zaključci ostavljaju široko polje razmišljanju i uzbudljivom nagađanju. Možda ih treba dovesti u vezu s
nekim događajima u izvještaju, koji su tek površno istaknuti. Iako nema vidljive veze, lanac je potpun. Tekeli-li!
bio je usklik urođenika na Tsalalu, kad su našli strvinu bijele životinje, što ju je izbacilo more. To je bio i jezoviti
usklik zarobljenika s Tsalala, kad je opazio neki bijeli predmet u g. Pyma. To je bio krik brzih, bijelih, golemih
ptica, koje su izlijetale iz bijelog zastora pare na jugu. Na Tsalalu ništa nije bilo bijelo, kao ni na cijelom prostoru
do kraja putovanja. Nije nemoguće, da bi jezikoslovci točnim ispitivanjem ustanovili, daje „Tsalal“, ime otoka s
onim rupama, u nekom srodstvu s rupama ili s etiopskim slovima, s onim vijugavim znakovima, koji su bili tako
tajanstveno urezani.
„Ukopah ga u bregove i osvećujem se prašini u klisuri.“