Gabrielle Kimm

First topic message reminder :



Nasljednica firentinske loze Medici, Lucrezia udaje se za vojvodu od Ferrare, pristalog Alfonsa d’Estea. Brak je od početka prepun poteškoća i, kako vrijeme prolazi, Lucrezia se sve više otuđuje od supruga. Alfonso je, pak, pod sve većim pritiskom Vatikana koji mu prijeti oduzimanjem titule ukoliko ne bude u mogućnosti osigurati sebi nasljednika. Čini se da je jedino Alfonsova ljubavnica Francesca sposobna obuzdati njegov potisnuti bijes. Odbojnost prema mladoj supruzi ubrzo postaje nepodnošljiva i Alfonso počinje smišljati način za bijeg od svojih problema… Strastvena i dirljiva ljubavna priča uzburkat će vam krv i dotaknuti srce.

28


GIULIETTA JE DRHTALA. Položila je ruku na Lucreziinu. »Cara, možeš li naći nekoga da mi donese ogrtač? Ovdje vani je hlad­nije nego sam predvidala...«
»Naravno.« Lucrezia je domahnula jednom od sluga. »Možete li otrčati gore do mojih odaja i donijeti krznom podstavljen ogrtač — onaj vezeni — iz obojene škrinje?«
Kimanje glavom, bez riječi, i izvršenje bez odgađanja. »Taj bi ti trebao biti dovoljno topao, Giulietta,« rekla je Lucre­zia. »Večera ovdje vani u cortileu je zgodna, ali mora se reći, ovdje nikad nije onako toplo kao u Mugellu.«
Giulietta se ogledala oko velikog stola od tisovine. Ogromno sre­dišnje dvorište Castella Estense bilo je blještavo osvijetljeno za proslavu otkrivenja freske: uz rubove su veselo gorjele mnoge male svjetiljke, a nekih dvadesetak svijeća je osvjetljavalo stol, dajući upravo toliko svjetla da je njihov nemiran žuti sjaj skrivao goste na suprotnoj stra­ni. Tanjuri, srebrnina i staklo iskrili su pod tim svjetlom, a Giulietti se učinilo da uzbuđeno čavrljanje tridesetak gostiju tome blještavilu pridodaje i zvuk.
Nad njima je nebo bilo posuto zvijezdama, baršunasto crno.
Lucrezia joj je sjedila s jedne, a Giovanni s druge strane. Vojvoda, koji je sjedio zdesna Lucrezii, započeo je svoj slavljenički objed u gorljivo živahnom raspoloženju, osjetila je Giulietta, ali ipak je ono bilo nekako krhko i, kako je večer odmicala, on je postajao svi mušićaviji i sada se gotovo potpuno ograničio na promatranje svojih gostiju u razgovoru, a lice su mu prekrili oblaci zamišljene sumnjičavosti.
Lucrezia je, pak, upravo iskrila zadovoljstvom.
Giulietta nije znala što misliti. Pri dolasku u Ferraru djevojčin ju je izgled zaprepastio — Lucrezia je imala pepeljastu put i vidljivo je smršavila otkad ju je posljednji put vidjela. Giulietta je bila sigurna da njezina bivša štićenica izbjegava razgovor s njome — ah, bila je iskreno sretna što je vidi, toliko je mogla reći, ali umjesto da je, kako je Giulietta očekivala, poljubi, uhvati za ruku i pođe s njome gore do njezinih odaja, počastivši je svojim uobičajenim pretjerano kićenim pričama, Lucrezia se u naizgled prešutnoj zdvojnosti uhvatila Giovannia i zatim s njime nestala u stajama.
Giuliettu je to prilično uznemirilo.
Ranije toga dana, dok su se okupljali u velikoj Sjevernoj dvorani radi otkrivanja freske, Lucrezia se činila jednako malaksalom, zabri­nutom i umornom i Giulietta je, znajući da njezina plodnost — ili njezin izostanak — kod kuće u Cafaggiolu izaziva zabrinutost, počela se bojati za Lucreziino zdravlje. Ali kako je svečanost otkrivanja freske odmicala, a ona svjedočila kako Lucreziino lice postaje sve ozarenije i primijetila kuda djevojčin pogled bludi, njezini su strahovi dramatično promijenili smjer. I pojačali se.
Ona nije bila glupa.
Ili slijepa.
SLUGA se uskoro opet pojavio, noseći tamnocrveni izvezeni ogrtač obrubljen zečjim krznom. Lucrezia mu je zahvalila osmijehom i uzela ga od njega. »Nagni se naprijed, Giulietta,« rekla je i, kad je bivša dadilja udovoljila njezinoj zamolbi, Lucrezia je prebacila ogrtač preko staričinih koštunjavih ramena. »Eto,« rekla je, poljubivši Giuliettu u obraz, »to bi te trebalo malo ugrijati.«
Lucrezia je jedva mogla vidjeti Jacoma na mjestu gdje je s veleča­snim bratom sjedio, na posve suprotnoj strani stola: sjaj svijeća je bio prejak, a stol preširok i pretrpan, bilo kakav razgovor s njime bio je nemoguć. Ali baš ta nemogućnost je vjerojatno bila sretna okolnost, pomislila je. Bili su preblizu kulminacije svojih planova da bi riskirali razotkrivanje. Bilo je dovoljno samo znati da je ondje. Freska je bila gotova. Za portret, rekao joj je, neće trebati puno vremena — Tomaso je već gotovo okončao pripreme — i dan njihova odlaska se sve više bližio.
Što je više razmišljala o tom zaraznom uzbuđenju koje je bijeg u njoj budio, to joj se više činilo da su joj sva ćutila spremna eksplodirati. Osjećala se kao nekad dok je bila dijete, nakon jednog od Giuliettinih kaznenih kupanja — nakon dobrog ribanja grubim ubrusom, sjećala se kako se smijala promatrajući sebe onako cijelu ružičastu; prisjetila se brojnih prigoda kad je više nego sada posvuda po tijelu osjećala bockanje.
KAKO je gozba protjecala, pomisao na prizor skriven pod naslika­nim zastorom nastavila je uznemirivati Alfonsa. Onaj trenutak kad je prstima dotaknuo žbuku i pao na varku — tako ponižavajuće — pred tolikom publikom, uvijek iznova mu se ponavljao u mislima. Bio se nasmiješio onom idiotu Rovigu — Dakle, ukloni taj zadnji zastor, Este — pogledajmo i ostatak. Kako su ga svi morali smatrati blesavim i loše upućenim! Jazonova velika nagrada, koju je toliko dugo tražio, ostaje mučno skrivena. Kako to nije mogao vidjeti? Zašto se nije okrenuo zidu prije nego je posegnuo za tim zastorom? Da je tako postupio, sigurno je morao prezreti trik. Bilo je to mudro — dobri Bože, bilo je tako prokleto mudro. Prikaz te svile bio je minuciozno izvrstan. Nije vjerovao da je Pandolf toliko vješt, unatoč svemu njegovom ugledu. Čak i iz neposredne blizine, bilo je gotovo nemoguće ne povjerovati onime što je oko vidjelo.
Ali što je ležalo ispod? Sada svi samo možemo nagađati kakav prizor zastor skriva... On ostaje vječno skrivenim...
Zašto je Pandolf prekrio zadnji prizor?
Je li nešto bilo namjerno skriveno od njega? Je li to bilo sim­bolično? Je li Lucrezia možda i slikarima rekla o mogućoj sudbini vojvodstva i je li taj prizor zastora — o kojem se s njime nikad nije raspravljalo niti je to odobrio — simbolizirao zabavljanje njegovim neznanjem za njihovu porugu? Sada svi možemo samo nagađati što zastor skriva. Zamislio ju je gore u galeriji kako im blistavih očiju prenosi prljave pojedinosti; predočio je sebi zaprepaštene i razbludne reakcije slikara. Ali možda je griješio: napokon, činilo se da su i njegovi gosii bili jednako prevareni i na koncu to iskazali uzdasima nevjerice i divljenjem vještini kojom je sve obavljeno. Kakav god izvor te promjene u kompoziciji bio, zapravo je mogao, pomislio je pokušavajući sebe utješiti, fresku uistinu svrstati medu najznačajnija djela toga stoljeća.
Niže dolje niz stol netko je bučno odgurnuo stolicu tako da su joj noge zagreble po podnim pločama. Alfonso se naklonio unazad da vidi tko je to ustao. Signor della Pretura — sitnoga mozga, velike trbušine, sjedokos i tustog, ovješenog podvoljka. Zašto je baš on ustao od stola? Bez komentara, Alfonso ga je promatrao kako prolazi pored posjetitelja iz Cafaggiola, pa pored Lucrezie i njega samoga i primijetio da je pogled njegova gosta usredotočen na vojvotkinju. Lucrezia je otvorila usta da bi nešto rekla, ali Pretura je podignuo debeli kažiprst i naklonio joj se glavom. Ona je ostala šutjeti, osmijehujući se. Nekoliko ostalih gostiju za večerom je prekinulo svoj razgovor i nastavilo ga promatrati. Alfonso je s nevjericom gledao kako njegov korpulentni gost odlazi do lonca s posađenim stablom trešnje i — bez ikakva tra­ženja dozvole — otkida jednu grančicu koju je potom uzdignuo uvis poput trofeja, posrćući natrag prema Lucrezii koja ga je promatrala preko ramena.
Uz pretjerano kićeno razmahivanje rukom, signor della Pretura se duboko naklonio i ponudio joj uvenulu grančicu. »Moja damo, ljepota poput vaše zaslužuje priznanje. Koliko god skroman moj darak bio i — moram to priznati — ukraden iz obilne dvorske flore moga plemenitog domaćina, pustite ga da stoji ovdje kao simbol ljepote gos­podarice ove kuće.«
Ostali gosti su srdačno zapljeskali, a netko na suprotnoj strani stola se nasmijao.
Alfonsu je pogled prešao s napuhanih i uzdrhtalih obraza jed­noga od — po njegovu mišljenju — najneinteligentnijih Ferrarinih magistrata na lice njegove žene. Lucrezii su oči sjale. A zatim joj je, izazvavši u Alfonsu još veću zlovolju, taj gizdavi izraz zadovoljstva zasjao i na obrazima, a usne joj se razvukle u široki osmijeh. Ali ni na trenutak nije to svoje uživanje podijelila sa svojim mužem. Niti na jedan trenutak. Umjesto toga je osmijehom podarila tu debelu, nedarovitu, nametljivu ludu koja se od toga zračećeg osmijeha gotovo rastopila. Alfonsu se učinilo da njegova žena sada uživa u zadovoljstvu koje joj pruža takvo ekstravagantno iskazivanje privrženosti — i to birajući to činiti u prisutnosti svojega muža uvijek kad je to mogla, vjerojatno da bi mogla uživati u utrljavanju soli svoje razuzdanosti u rane njegova poniženja.
Alfonso je u ušima začuo tutnjavu koja je posve prigušila buku što ju je stvaralo okupljeno društvo. Okrenuo se od Lucrezie, boreći se zadržati neutralan izraz lica i, podignuvši pogled prema zvijezdama, pomislio na svoga sokola koji gore strpljivo vreba, tako visoko da ga je nemoguće vidjeti. Pomisao na Stregu podsjetila ga je na Panizatov nesvjesno ponuđen ključ. Nezamislivi ključ koji će mu donijeti mir. Trebao je samo čekati najpovoljniji trenutak. A dotad neće puno proći.
Ustreptala srca, opet je pogledao Lucreziu i koža mu se naježila.
SVAKO ćutilo joj je bilo izoštreno: Lucrezia je mirno sjedila i dopuštala da je sve to preplavljuje. Sve boje oko nje bile su sjajnije, glazba slada, hrana ukusnija, a noćni joj zrak opojan u nosnicama.
Čak i neprimjerena pažnja jednog od Alfonsovih dosadnih gosti­ju činila joj se zanosnom u toj nezahtjevnoj prirodnosti dok je razmi­šljala o svojem odlasku s Jacomom. Dok se debeli gospodin crvenog lica — nije mu znala imena — naklanjao i darivao je gomilom klonulog lišća, impresivno kao da se radi o niski dijamanata, Lucrezii se ta nje­gova budalasta bezazlenost učinila šarmantnom, toliko se razlikovala od Alfonsovih crnih, teških dubina. Čula je kako se Jacomo smije s druge strane stola dok je nekoliko ljudi pljeskalo, ali još uvijek je bio skriven sjajem svijeća.

29


DVA DANA NAKON otkrivanja freske Alfonso je ušao u Lucreziinu malenu radnu sobu i objavio da mora otputovati do Bologne. Činio se nervoznim i neodlučnim oko odlaska; čudila se njegovim opetovanim uvjeravanjima da će izbivati tek nekoliko dana.
»Prvo poziranje za tvoj portret bit će sutra,« rekao je, »i oni će naporno raditi na slici do utorka. Ne želim dopustiti da djelo previše uznapreduje bez uvjerenja da sam njime zadovoljan.«
»Moraš to dogovoriti po svojim željama,« mirno je rekla Lucrezia, ne usuđujući se pogledati ga kako ne bi otkrio rastuće uzbuđenje koje je prijetilo prsnuti iz nje na pomisao o njegovu skorom odlasku.
»Hoće li te slikanje tog portreta učiniti sretnom, Lucrezia?« upitao je.
»O, da!« rekla je ona. Zatečena pitanjem, razotkrila je sav svoj polet i primijetila Alfonsovu iznenađenost njezinim neočekivanim od govorom. Uslijedila je dugačka stanka, prije nego je opet prozborio.
»Ja... ovaj...« Oklijevao je, zvučeći neuobičajeno nervozno. »Što?«
»Ja... pitao sam se bi li na tom portretu voljela nositi granate.«
Lucrezii su se ramena ukrutila. Radije bi oko vrata objesila uža­reno ugljevlje. Ti su granati postali simbolom cijelog njezinog neshvatljivog odnosa s Alfonsom koji ju je oduvijek zbunjivao, budio u njoj zebnju i napokon strah. Mrzila ih je. Pažljivo je birala riječi prije nego je odgovorila. »Možda su oni,« rekla je, »nešto previše... intimno da bi ih se tako izložilo pogledu javnosti.«
Alfonso je sporo zatreptao, a među obrvama mu se pojavila bora slična posjekotini od noža. »Možda imaš pravo. Pričekat ću dok u srijedu ne vidim skice.«
Dok je to govorio, na licu mu se pojavio neuobičajen izraz koji Lucrezia nije mogla dokučiti. Više od svega, sličio je krivnji.
ALFONSO je bučno odjahao iz Castella neposredno prije podneva. Lucrezia je stajala u svilom obloženom predsoblju što je gledalo na središnji cortile i promatrala njegov odlazak. Proteći će tri dana prije njegova povratka, kako je bio rekao i, dok je napuštala prostoriju i hitala prema predvorju, srce joj je snažno udaralo o rebra.
»Lucrezia, cara?.«
Naglo se okrenula kad su se vrata otvorila i Giulietta stupila u hodnik iz malene oličene kapelice; Lucrezia se svim silama borila pri­kriti razočaranje. Pokušala se nasmiješiti.
»Kao da si negdje žurila, cara...« rekla je Giulietta. »Nešto nije u redu?«
»Ne, uopće. Zašto tako misliš?«
Giulietta nije ništa odgovorila, ali Lucrezia je primijetila kako je starica podignula obrvu i osjetila kako joj lice gori.
O dobri Bože, zar će Giulietta biti ta koja će im pokvariti pla­nove, nakon što ih toliko dana nisu razotkrili, i tako blizu njihovu odlasku? Starica je osjetila da nešto nije kako valja: Lucrezia je mogla vidjeti njezinu sumnjičavost i prestravila se od slutnje što bi se moglo dogoditi ako se upuste u razgovor. Još od njezina najranijeg djetinjstva, Giulietta je znala iz nje izvući sve ono što ju je zanimalo i sada je Lucreziu užasnula pomisao da bi im razgovor mogao poći neželjenim smjerom i pokazati se katastrofalnim. To bi značilo kraj svemu, pomislila je i stoga jednostavno pokušavala izbjeći razgovor s Giuliettom još od njezina dolaska iz Mugella.
Ali ta njezina strategija, činilo se, nije prošla nezamijećeno.
»Tako sam te malo viđala ovih dana otkad sam u Ferrari,« rekla je Giulietta. »Gotovo da nismo imale prigodu pošteno popričati.«
Lucrezia je uhvatila Giuliettu za ruku i pošla s njome iz predvoi ja. »Žao mi je,« rekla je. »Doista se čini da sam bila uposlenija nego inače. A sada, dok je Alfonso na nekoliko dana odsutan, i uz obveze poziranja za portret, bojim se da će se te neizbježne obveze nastaviti.«
Uslijedila je duga šutnja tijekom koje je Lucrezia čula jedino šuštanje njihovih haljina u hodu: Giuliettina krutog crnog lanenog platna i njezina crvenosmeđeg damasta.
Giulietta je kratko uzdahnula, kao da se sprema progovoriti, ali nije rekla ništa. Lucrezia je u glavi zamišljala sumnje svoje dadilje. Čak i ako je — Bože sačuvaj! — naslutila istinu, Lucrezia se očajnički nadala da će — onako staromodna, smjerna, ćudoredna, neumoljivo kreposna — smatrati nemogućim otvarati tu temu zbog koje bi je osjećaj stida gotovo ugušio.
Ipak, kako bi mogla išta naslućivati? Bili su tako oprezni. Lucre­zia se nije mogla sjetiti da su ona i Jacomo razmijenili ijednu rečenicu pred Giuliettom.
Tišina je bila upravo mučna. Morala je zapodjenuti nekakav raz­govor. Nadajući se da joj glas zvuči prirodnije nego joj se činilo, rekla je: »Giulietta, jesu li ti odaje dovoljno udobne?«
Starica ju je oštro pogledala, što je Lucrezia dočekala s osmijehom.
»Da, dijete,« rekla je Giulietta. »Veoma udobne. Ipak, noću je možda malo svježe.«
»Ah, žao mi je — reći ću nekome da ti donese još pokrivača, a mogu ti i zapaliti vatru.«
Lucrezia je mogla osjetiti kako je Giuliettin pogled gurka, tjerajući je da se osvrće uokolo, ali ona se pretvarala kao da ju je odjednom zasvrbjelo oko zglavka i umjesto toga se zagledala u svoju ruku. Uspele su se zajedno dugim nizom stuba i približile Giuliettinim odajama.
»Lucrezia...«
U Giuliettinu glasu su se naslućivali bol i osjećaj zapostavljenosti. »Molim te, cara, što nije u redu?« rekla je Giulietta. »Znam da nešto jest. Znam da mi prešućuješ nešto važno.«
Oduvijek je postupala na taj način, shvatila Lucrezia: ta suptilna, brižljivo tempirana mješavina intimnosti i krivnje. Giulietta je bila stručnjak za to. Odlučna tome se oduprijeti, nasmiješila se i rekla: »Uistinu, Giulietta, nije ništa. Ipak, nisam baš najbolje spavala i malo sam umorna. Možda te to brine. Možda izgledam umorno.«
»Tvoji su roditelji zabrinuti,« rekla je Giulietta.
Lucrezia se ugrizla za unutrašnjost obraza. Glavom joj je odjed­nom prostrujao živ prizor reakcije njezinih roditelja na vijesti o nje­zinu bijegu iz Castella. Zamislila je lice svoje majke, natečeno, mokro od suza i zamrljano, i svojega oca kako gnjevno korača spavaonicom. Zamislila je kako se Giulietta vraća k njima iz Ferrare i, naboranog lica među rukama, kroz jecaje im prepričavajući pojedinosti o pre­ljubničkom bijegu njihove voljene kćeri od kuće s nekim propalicom od slikara. Provođenje u djelo onoga što su ona i Jacomo planirali oboje bi ih uništilo. Toga je časa Lucrezia bila posve uvjerena da bi ih manje zaboljelo ako bi doznali da je mrtva. Oboje ih je veoma voljela i pomisao na bol koju bi im zadala bila je užasna. Ali znala je da će to učiniti. Nije se mogla odreći Jacoma. Bilo je nemoguće čak i zamišljati ostanak u Castellu nakon njegova odlaska.
»Ne trebaju brinuti,« rekla je Lucrezia, otvarajući vrata Giuliettine spavaonice i odmičući se da propusti staricu unutra. »Kad podeš kući, možeš im reći da mi je posve dobro.«
Giulietta je pročistila grlo. »Njih brine to što... što još nisi za­trudnjela. Kad je tvoj muž vojvoda došao u Cafaggiolo, on je...«
Lucrezia se ukočila. Prešla je sobu, do prozora, i leđima okrenuta Giulietti rekla: »Takvo što ne valja požurivati. Dogodit će se ono što će se dogoditi onda kada Gospod bude tako htio.« Okrenula se natrag prema unutrašnjosti sobe i nasmiješila se. »A sada moram poći pro­vjeriti kod fra Pandolfa kada točno želi da mu poziram za portret.« Poljubila je Giuliettu u mekan naborani obraz i napustila sobu prije nego je starica dospjela išta odgovoriti.
JACOMO je prešao rukama preko tek stvrdnute žbuke. Površina je bila hladna i glatka poput svile. »Dobro obavljeno, Tomaso, to je savršeno. Bit će spremno za početak rada čim skice budu gotove. Zapravo, već sam načinio grubi crtež — mogu ga prenijeti na zid danas popodne. Za pojedinosti mi neće trebati skice.«
»Radiš po sjećanju, je li?«
Jacomo je vidio podsmješljiv osmijeh na usnama svoga prijatelja. Upitno se namrštio. Tomaso se nacerio i rekao: »Ne mogu se odlučiti.«
»Što ti je to na umu?«
»Pa... ne mogu se odlučiti: ili si se samo umorio od života, Jacomo, ili si potpuno izgubio razum.«
»O čemu to govoriš?« Jacomo je pokušao odglumiti zbunjenost, ali srce mu se uspelo u grlo.
Tomaso se nagnuo bliže njemu i stišao glas. »Vojvotkinja,« prošaptao je.
»Što je s njome?«
Tomaso je otvorio usta da mu odgovori, ali ga je presjekao zvuk koraka. Jacomo se okrenuo. Lucrezia se nalazila na pragu predvorja, blistavih očiju i rumena kao da je trčala. Primijetila je Tomasa i obuz­dala se, usporila i korakom se zaputila prema stubištu.
Tomaso je podignuo obrvu. Jacomo je jezikom oblizao usne. Od­lučno je pogledao Tomasa i rekao: »Ostavi nas samo na tren, hoćeš li? Molim te.«
Tomaso je odmahnuo glavom, kao da ne vjeruje svojim ušima. Slegnuo je ramenima i krenuo niza stube, prošavši pored Lucrezie par stuba prije dna. Prevelike cipele su mu glasno odjekivale po kamenom podu.
Lucrezia je promatrala kako odlazi, a zatim se okrenula Jacomu. »Zna li on?« rekla je.
»Samo ima svoje mišljenje, ništa više.« »Ali...«
»Ne brini. Neće nikome ništa reći, čak i kad bi znao.«
Lucrezia je pogledala u vrata kroz koja je Tomaso upravo nestao. Trenutak kasnije, rekla je: »Alfonso je upravo napustio Castello. Tri dana će biti u Bologni.«
»Jesi li dobro, Lucrezia? Je li te...«
»Nije bio u mojim odajama od one noći.«
Jacomo je isprepleo prste s njezinima.
»Želim te vidjeti,« rekla je Lucrezia. »Večeras.«
Jacomo je kimnuo glavom. Prošlo je više od tjedan dana, a da u Lucreziinu društvu nije proveo više od par sekunda i njegova je želja za njom — ne, njegova potreba — prerasla u fizički bol. »Ona soba na tornju,« rekao je.
»To će morati biti dugo iza sumraka.«
»U ponoć. Ja ću se prije toga uspeti gore — ponijet ću pokrivače i svijeće, možda malo hrane. Može biti hladno.«
»Mislim da ćemo naći načina kako se zagrijati.«
Jacomo joj je prišao malo bliže i prstima joj prešao po oblini grudiju. »Siguran sam da si u pravu,« rekao je.
MJESEC se uspeo visoko na nebu i Lucrezia je prosudila da bi moglo biti blizu ponoći. Dvorac je već neko vrijeme bio miran i tih: jedini zvukovi koje je čula u posljednjih najmanje sat vremena bili su tiha škripa i uzdasi velike građevine koja se i sama spremala na počinak.
Od sumraka je s Giovanniem sjedila u svojoj spavaonici, osje­ćajući kako joj malo nedostaje da eksplodira od iščekivanja. Sjedeći prekriženih nogu na krevetu, beskrajno premećući rub krevetnog za­stora među prstima, satima je s njime razgovarala, pričajući mu do pojedinosti o svemu što se dogadalo u posljednja dva tjedna — o sve­mu osim o neposrednim planovima za tu večer. Giovanni je zijevao i protezao se i rekao joj kako bi, da je i upola toliko umorna od dugog popodnevnog jahanja kao on, trebala poći na počinak. »Ali sutra opet idem. Hoćeš li poći sa mnom?« rekao joj je.
»Imam prvo poziranje za portret.«
»Cijeli dan?« bio je rekao, trljajući oči dnom dlanova.
Od te je poznate geste Lucreziu prožela panika. Dopuzala je pre­ko kreveta do mjesta na kojem je sjedio i grozničavo ga zagrlila, stišćući ga što je jače mogla, sve dok se nije nasmijao, uhvatio je za podlaktice i odmaknuo od sebe. Bio je rekao: »Što je? Što se dogodilo, Crezzi?«
»Obećavam da ću se pobrinuti da doznaš gdje smo.«
»Što?«
»Nakon što otiđemo odavde. Obećavam da ću se pobrinuti da znaš kako nas pronaći. Gdjegod bili.«
Giovanniev smijeh je utihnuo. »I bolje ti je,« blago joj je rekao.
»Ne bih mogla podnijeti da te izgubim.«
»Niti nećeš.« Uslijedila je duga stanka. »To se nikad neće dogoditi.«
NE USUDIVŠI se ponijeti svijeću, Lucrezia se u spavaćici i ogrtaču u potpunoj tami uspela na vrh Torre San Paola. Snažno ustreptala srca, zastala je na vrhu stuba da povrati dah. Vrata prema predsoblju su se otvorila, prostrijevši žuti trak treperavog svjetla svijeće po prljavu podu.
Jacomo je strčao niz kratak niz drvenih stuba i bez riječi je počeo ljubiti. Ispustivši tihi jecaj žudnje, obujmila mu je rukama glavu i zatim se, ne odmičući usne od njegovih, okrenula i povela ga uz drvene stube u odaju na vrhu tornja.
Jacomo je udarcem noge za sobom zatvorio vrata, a zatim se na­slonio na njih, privukavši Lucreziu bliže sebi.
Trenutak kasnije ona se odmaknula i rekla: »O Bože, toliko si mi nedostajao.«
»I ti si meni nedostajala — nedostajalo mi je ovo.« Opet ju je poljubio. »Dođi vidjeti — donio sam ovamo gore za nas neke stvari.«
U kutu sobe je gorjelo pet-šest svijeća. Nekoliko žutosmeđih deka je bilo prostrto jedna preko druge na podu, dajući sobi, pomi­slila je Lucrezia, neobično egzotično, strano joj ozračje, poput slike unutrašnjosti beduinskog šatora koju je jednom vidjela. Na dekama je stajala boca crnog vina, malena košara — u kojoj se nalazilo, činilo se, voće, sir i kruh — jedan jedini kositreni pehar i Jacomova kožna torba. »Kako ljupko,« rekla je.
»Uspio sam pronaći samo jednu čašu. Morat ćemo je dijeliti.«
»Otkud ti sve ovo?«
»Deke su s moje postelje, a jedna djevojka iz kuhinje mi je pronašla sve ostalo.«
Primijetivši izraz na Lucreziinu licu, Jacomo se nasmijao. »Ne brini — unatoč svim mojim naporima, dosad sam u Castellu uspio zavesti samo ovu ovdje damu...« Posegnuo je za bocom, odčepio je i napunio pehar, pa ga dodao Lucrezii. »Izvoli,« rekao je.
Lucrezia je na jeziku osjetila trpkost vina. »Hvala ti,« rekla je.
»Odjevena si za spavanje,« rekao je Jacomo. Uzeo je čašu iz njezine ruke i otpio.
»Da.« Oklijevala je, nadajući se da je neće smatrati budalastom. »Ja... Pomislila sam, ako me itko zatekne na putu ovamo ili na povrat­ku u moje odaje, da bih se mogla pretvarati kako hodam u snu.«
Jacomo se opet nasmijao. »Hodanje u snu sve do vrha Torre San Paola? Dolazi ovamo!« Spustio je pehar na pod do sebe i do njega položio bocu i košaru. Pustivši da mu jakna spuzne sa ramena, smotao ju je u zamotuljak i položio na jedan kraj deka, kao jastuk. Opet je počeo ljubiti Lucreziu, govoreći između poljubaca: »Pametna zami­sao... vrlo razborita... da ne spominjemo činjenicu... da je... spavaćicu mnogo lakše... skinuti...«
Sada svjesnoj i drugog — važnijeg — razloga zbog čega je oda­brala odjenuti tu odjeću, Lucrezii se lice vruće zažarilo.
LUCREZIA je otvorila oči. Shvatila je da je sigurno morala zaspati, unatoč neudobnosti sobe na tornju. Na kratak sneni trenutak ostala je zbunjena činjenicom da se ne može pomaknuti, a tada je shvatila da se Jacomo sklupčao odmah iza nje: tijelom se straga stisnuo uz njezino, gurnuvši noge pod njezine. Usnula teška ruka bila je prebačena pre­ko obje njezine, pritišćući joj ih na grudi; kroz kosu je mogla osjetiti njegov dah na svojem vratu.
Svijeće su izgorjele i tiha soba je bila u gotovo potpunom mra­ku, osvijetljena samo mekanim sivilom mjesečine. Lucrezia je kratko vrijeme ležala mirno, uživajući u raskoši zagrljaja svoga ljubavnika. Ipak, kad se potpuno razbudila, osjetila je užasnu tvrdoću poda; deke su tek neznatno ublažavale neravnine dasaka i rame i bok su joj bili bolni i ukočeni. Ne želeći probuditi Jacoma, pokušala je što oprezni­je promijeniti položaj. Ali napori su joj bili uzaludni: gotovo istoga trena pospani je glas promrmljao: »Prestani se vrpoljiti — spavao sam...«
Lucrezia se okrenula pod Jacomovom rukom i njemu su se oči otvorile — na bjeloočnicama odražavajući mjesečinu. Nasmiješio se, privukao je čvršće sebi i poljubio joj usne.
»Mmm...« rekla je Lucrezia, odmičući usne od njegovih. »Sada sam gladna. Možemo li jesti?«
JACOMO je sjeo i posegnuo za svojom kožnom torbom, izvukavši iz nje prilično pohabanu kutiju za kresivo. Otvorio ju je, uzeo prstima nekoliko traka nagorjelog platna i položio ih na poklopac; zatim je kresnuo mali kremen čelikom. Prasak iskara crveno je bljesnuo u tami; nagnuo se naprijed i lagano puhnuo; platno se zadimilo, zasjalo i upa­lilo se. Dodao je još nekoliko komadića iverja koje je izvukao iz kutije i zatim, još uvijek pušući, posegnuo iza leđa za svijećom. Upalio ju je i uspravio se u sjedećem položaju, a zidovi sobe tornja zalelujali su na žutom svjetlu njezina plamena. Dohvativši još dvije svijeće i upalivši ih na plamenu prve, Jacomo je kapnuo malo voska na pod i sve ih posta­vio uspravno na pod. Lucrezia je gola ramena ogrnula jednom dekom. Svjetlo svijeća pretvorilo joj je lice i zamršenu kosu u sjenoviti reljef, a nabori deke isticali su se poput debelih, crnih poteza kista. Jacomo je taj prizor zamislio kao ciaroscuro drvorez i poželio da je sobom i ovaj put ponio ugljen i papir. »Pa... ima malo kruha.« Podignuo je okrugli plosnati hljeb. »Grožđe. Nekoliko bresaka. I komad sira.« Usput je sve to vadio iz košare i spuštao hranu na deku medu njima.
»Možeš li mi otrgnuti jedan komad kruha?« rekla je Lucrezia.
Jacomo je prepolovio hljeb i dodao joj njezinu polovicu. Mala se ruka pojavila ispod deke i uzela je od njega.
»Je li ti zima?«
Odmahnula je glavom, usta sada prepunih da bi mogla odgo­voriti. Posegnuvši opet rukom ispod deke, odložila je ostatak kruha i uzela breskvu. Kratko vrijeme nitko nije govorio. Jeli su i pili, gledajući više jedno u drugo nego u hranu. Jacomo se sjetio onoga dana kad je Lucrezii dao svoj kruh u Sjevernoj dvorani — A vi, signora? Jeste li gladni? — sjećao se one nikad prije okušane, neočekivane žudnje koja ga je ispunila dok su se promatrali s kraja na kraj galerije, i njegove sve veće sigurnosti da mu se na njegove osjećaje uzvraća istom mjerom.
Dohvatio je jednu bobicu grožđa s grozda i prinio je Lucrezii do usta. Ona ju je prihvatila, usnama mu dotaknuvši vrhove prstiju. Ponudio joj je još jednu, a ona je tu zadržala među zubima. Nagnula se prema njemu, primaknuvši lice njegovom; kad su im se usne dotaknule, zagrizla je bobicu i jezikom mu je gurnula u usta. Načas su oboje kušali isti slatkast sok i Jacomu se učinilo da je taj čin jednako intiman kao i svi oni dosadašnji izravniji trenutci njihova sjedinjavanja.
Sa svijeće je kroz žlijeb istekao mlaz voska. Pogledao je prema prozoru. Bilo je primjetno svjetlije. »Uskoro će zora,« rekao je. »Tre­bali bismo poći.«
»Ne još.«
»Portret će biti gotov za tjedan dana. Sljedećeg dana iza toga odlazimo. Ne možemo sebi dopustiti rizik da nas sada otkriju.«
»Imaš pravo, ali sigurno...«
»Moramo poći,« rekao je Jacomo, podignuvši se na ruke i kolje­na. Lucrezia je još bila zaogrnuta u svoju deku: on ju je sada rastvorio. Uhvativši je za gola ramena, položio ju je na pod i nagnuo se nad nju, oslanjajući se na široko razmaknute lakte. Ona se uzvrpoljila i uzdahnula, nasmijavši se dok joj je jezikom prelazio od pupka, gore između grudiju, pod bradu i uokolo do usta. Još jedan brz poljubac i bio je na nogama, u potrazi za svojom odjećom.
»To je sve — hajde! Oblači se!«
Lucrezia je otpuzala preko pokrivača do svoje spavaćice i navukla je preko glave. Dohvatila je ogrtač i prebacila ga preko ramena dok je Jacomo vraćao ostatke hrane u košaru i cijedio posljednje ostatke vina ravno iz boce. Zatim je i nju stavio u košaru. Otresao je i složio pokrivače, a zatim pogasio prstima svijeće, ubacio i njih u košaru i gurnuo je u mračni kut sobe. »Doći ću po ovo kasnije,« rekao je, primijetivši Lucreziin upitni pogled.
Spustili su se s rukom u ruci dolje niz mnoštvo stuba, držeći se zida gdje su stube bile najuže. Jacomo je deke nosio pod pazuhom slobodne ruke. »To je samo nekoliko dana,« rekao je kad su dosegnuli dno. »Čak i ako se ne budemo mogli vidjeti nasamo do dana odlaska, to nije puno vremena.«
»Nije,« rekla je Lucrezia. »Samo da se ništa ne dogodi u međuvremenu.«

30


LUCREZIA SE OSJEĆALA ukočeno, umorno i pomalo smiješna samoj sebi. Bilo je neugodno biti tako uporno i pomno proučavana od fra Pandolfa koji je napola žmireći zurio u nju dok se ona istodobno borila ne obraćati pažnju na Jacoma koji je crtao s poznatim namršte­nim izrazom duboke usredotočenosti na licu.
Tijekom prethodna dva dana — a ni danas nije bilo ništa bolje — osjećala se potpuno rastresenom u blizini čovjeka kojega je toliko zavoljela, u nemogućnosti pokazivanja bilo kakvih osjećaja na licu. Sve u njoj je ključalo od želje da se glasno nasmije, poput uzavrele vode u čvrsto poklopljenoj posudi. Ne bi je iznenadilo, pomislila je, kad bi joj iz ušiju počeli izvirati pramenovi pare.
Na prvom poziranju, prije nego je velečasni brat pristigao, Jacomo joj je detaljnije opisao svoj plan da je naslika kao Perzefonu. Bila je zbunjena.
»Ali — ali zato što je Perzefona pojela šest zrna šipka, Had joj kaže da mora polovicu svake godine provesti s njime u podzemnom svijetu. O, Jacomo, ne znam treba li...«
On ju je poljubio i pojasnio da će, premda je namjerava naslikati kao Perzefonu, postojati jedna bitna razlika: ona će, kazao je, u jed­noj ruci držati šipak, a druga će joj biti prazna, otvorena i s praznim dlanom okrenutim nagore. Dvanaest zrna šipka će naslikati prosute i nepojedene na tlu.
»Ovaj put,« rekao je, »slika će nam pokazati da Perzefona nije podlegla iskušenju; moći će pobjeći od kralja Podzemnog svijeta i napustiti podzemlje netaknuta i sigurna.«
Simbolizam možda jest bio pomalo neistančan, priznao je Jacomo, ali rekao je i da je zadovoljan tom zamišlju.
ODMAH nakon što se vratio iz Bologne, Alfonso je pošao ravno do odmorišta na stubištu. Nakon neočekivanih promjena na velikoj freski, nije želio riskirati i s portretom. Ako bude ičega što mu se ne bude svidjelo, želio se osigurati da to bude ispravljeno prije nego bude pre­kasno.
Fratar i njegov pomoćnik su marljivo radili — Pandolf je sje­dio iznenađujuće blizu mjestu na kojem je Lucrezia stajala. Ona je izgledala nepobitno ljupko, pomislio je, u toj haljini, tamnocrvenoj i optočenoj zlatom, koju joj je on sam dao prošlog Božića. Bilo mu je drago vidjeti je u njoj: mislio je da joj do nje nije stalo. Rijetko ju je viđao u njoj.
Tih nekoliko dana provedenih podalje od nje su ga smirili i shvatio je, pomalo iznenađeno, da je sada može promatrati bez onog nemira koji je osjećao prethodnih tjedana.
Činilo se da ni umjetnici ni Lucrezia nisu primijetili njegov dola­zak i Alfonso je kratko vrijeme ostao tiho stajati u sjeni, promatrajući rad umjetnika. S mjesta na kojem je stajao mogao je vidjeti Pandolfov papir. Činilo se da crta studije Lucreziinih ruku, premda naizgled nije mnogo toga nacrtao, što je Alfonsa iznenadilo: sama slika je brzo napredovala. Na zidu iza Lucrezie već je na ožbukanoj podlozi bila narisana cijela skica; tijelo i lice već su bili naslikani bojom. Dubina i strast koje su joj se na licu ogledale veoma su izrazite, pomislio je. Bit će to najljepše djelo.
Zapitao se zašto je Pandolf od Lucrezie zatražio da u ruci drži plod šipka. Premda nije shvaćao simbolizam te voćke, boja izloženog sjemena nasuprot grimizu njezine haljine nedvojbeno je bila krajnje privlačna. Odlučio je fratra o tome upitati nakon svršetka poziranja.
FRA PANDOLF kao da je u crtanju izgubio ritam. Petljao je oko svojeg crtaćeg pribora, nešto ispustio, s naporom se sagnuo i podignuo to s poda. Na trenutak se Lucrezia zapitala što mu je, a onda je na suprotnom kraju odmorišta ugledala Alfonsa. Još uvijek je na sebi imao odjeću za jahanje, a kosa mu je bila raščupana vjetrom. Pogledi su im se načas susreli, ali mu ona, pretvarajući se da mora zadržati miran izraz zbog poziranja, nije uzvratila nikakvom gestom.
Fra Pandolf se sada mrštio, očito pokušavajući povratiti pribra­nost, premda je povremeno pogledavanje iza leđa odavalo nemir koji je vidljivo osjećao u prisutnosti svojega patrona. Iznenada je ustao, debelim prstima čvrsto stišćući crtaću ploču, i pristupio joj, na silu se smiješeći i govoreći gotovo kao za sebe dok joj je uklanjao vrpcom urešen rub rukava s ruke: »Rukav vam previše prekriva zglavak, moja damo. Skliznuo je niže dolje otkad sam započeo...«
Lucrezia mu je pokušala uhvatiti pogled, nadajući se da bi ga mogla malo primiriti, ali on nikako nije htio pogledati joj u oči. Već sljedećeg trenutka bio je opet na svojoj stolici, uklanjajući nabore svojeg habita s crteža i popravljajući u čvor vezano bijelo uže kojim mu je bio opasan struk, što mu je pri ponovnom sjedanju zapelo za nogu stolice.
Upravo u tom trenu Lucrezia je nenadano susrela Jacomov pogled.
Pokušavala je to izbjeći, u strahu da će na neki način razotkriti njihovu intimnost. Sada se bio zavalio u svojoj stolici, protežući utr­nule prste i uklanjajući uvojak kose s očiju. Vidio je da ga Lucrezia promatra i u kutovima usana su mu se pojavile bore oblika mladog mjeseca; usne su mu se izvinule u osmijeh. Oči su mu nestašno zaigrale, a zatim je neočekivano vrhom jezika oblizao gornju usnu. Lucreziu je to istoga trena ispunilo vrelom navalom žudnje; prisjetila se načina na koji se od nje odvojio na vrhu tornja i izdajničko rumenilo joj je zažarilo obraze.
OSUPNUT od nevjerice, Alfonso je primijetio kako boja navire Lucrezii na lice. Upravo se na vrijeme vratio iz Bologne, razjareno je pomislio. A već se bio ponadao da može svoju ženu promatrati, a da to u njemu ne probudi nemir? Glupo neshvaćanje. U ušima mu je počelo tutnjati, a iz prizora pred njim kao da je počelo nestajati boje i crvena izmaglica je zaprijetila cijeloga ga na licu mjesta obuhvatiti. Bilo je to neobjašnjivo. Fra Pandolf je ustao sa stolice i prišao Lucrezii kako bi joj popravio rukav, zadržavši pritom, pomislio je Alfonso, svoju ruku tek neznatno predugo vremena na njezinoj. Promatrao je fratra kako se pomalo nespretno vraća na stolicu. Slušao je čovjeka kako mrmlja komentare o njezinu rukavu i primijetio kako ga Lucrezia širom otvo­renih očiju prati pogledom dok se vraćao na svoje mjesto. Gledao je Pandolfa kako opet uzima ugljen i počinje crtati. I tada je, u krajnjoj nevjerici, vidio Lucreziu — pogleda još uvijek usmjerenog prema fratru — kako živo rumeni i posve očito suspreže osmijeh.
Ona im je rekla! Morala im je reći! Ledeni čvor mu se preo­krenuo u utrobi. Sada svi moraju biti posve svjesni toga da će devet stotina godina staro vojvodstvo prestati postojati samo zbog izostanka ukrućenosti njegova uda.
Možda je već i cijeli dvorac znao.
Njegovo je poniženje bilo potpuno.
Ali čak i dok ga je ta misao prožimala, opet je ugledao boju Lucreziinih obraza i umalo se srušio od neobjašnjivo snažne navale želje koja ga je potpuno oduzela.
Ona je osjetila njegov pogled na sebi. Vidio je kako joj se oči šire — je li to bio strah? Ili ravnodušnost? Štogod bilo, način na koji ga je pogledala nepovratno je ugasio žudnju koja je prijetila preplaviti ga; ostali su samo pišteći ostaci velikih bodljikavih nakupina vrištećeg gnjeva koji je u njemu bujao, brzo postajući moćniji od njega. Čvrsto sklopivši oči, ostao je neko vrijeme stajati mirno, osjećajući vrtoglavicu.
U glavi mu se razbistrilo. Ledeno jasno je znao što mu je činiti. Nju se mora ušutkati. Odmah. Sada je to bilo očito. Bez obzira je li ili nije rekla slikarima — a on je bio gotovo posve siguran da jest — od kraj­nje je važnosti bilo pobrinuti se da ne kaže više nikome drugome. Bio mu je ponuđen ključ — i došao je čas da ga upotrijebi. Okrenuvši se na petama, pohitao je niza stube i kroz glavni ulaz, s Follettom za petama.
JACOMO je osjetio hladnu stravu kad je vojvoda onako brzo otišao. Onom ih je jednom nepromišljenom gestom možda oboje razotkrio. Srce mu je ubrzano kucalo od straha, a na Lucreziinu odjednom bijelom licu je vidio da je i ona prestrašena.

31


FRANCESCA I DJEVOJKE SU se trgnule od snažnih udaraca koji su protresli vrata. Beata i Isabella su stale iza stola, držeći se za ruke dok je Francesca odlazila otvoriti ih.
Alfonsu je na licu bio krut i neprepoznatljiv izraz. Francesca se zaprepastila ugledavši ga — rijetko je dolazio do njezine kuće. Nije mu mogla pročitati izraz lica, ali nakon onoga što se ranije dogodilo nije željela riskirati da bilo što kaže ili učini, osim ako ne bude morala. Čekala je da on prvi progovori.
Tišina se nastavila toliko dugo da se sve počelo činiti smiješnim. Svi su samo stajili poput kipova, zureći jedni u druge i ništa ne govo­reći.
Tada se Alfonso napokon oglasio. »Navuci ogrtač. Želim da oba­viš jedan posao za mene.«
Dodao joj je komadić papira, preklopljen i zapečaćen voskom. »Odnesi ovo signor Caroleiu, ljekarniku u Via Fondobanchettu. Reci mu da preparat koji tražim mora što je brže moguće pripraviti, ali nemoj mu govoriti tko te je poslao. Pismo vrati natrag. Štogod činila, ne ostavljaj ga kod njega.«
Francesca se namrštila. »Alfonso, rado ću otrčati to obaviti za tebe, ali ne razumijem zašto neki od tvojih sluga ne može...«
»To nije posao koji bih želio povjeriti ikome drugome osim tebi, Francesca. Čekat ću te ovdje.«
»U mojoj kući?«
»Čini mi se boljim rješenjem od čekanja na ulici,« rekao je Alfonso, blijedo se nasmiješivši. Francesca je primijetila da mu oči čudno sjaje i osjetila jasan nemir.
»Želim odmah čuti kako si obavila tu zadaću,« rekao je.
Djevojke su se stisnule uza zid dok su s majkom napuštale kuću. Francesca je mogla vidjeti da se boje velikog crnog psa koji im se, ona­ko centimetrima viši od njih, morao činiti uistinu groznim čudovištem. Na odlasku se okrenula za sobom, ali Alfonso i vučjak su već bili ušli u kuću i vrata su sada bila zatvorena.
Francesca i dvije djevojčice su pohitale niz ulicu. »Biste li radije pošle do Cateline?« upitala ih je. One su kimnule glavama. Francesca je zastala pred vratima Giorgiove kuće i pokucala na vrata.
Nekoliko sekunda prije nego se Catelina pojavila, začule su plač djeteta.
Otvorila je vrata s djetetom u rukama. Vrištalo je, crvena lica i obli­veno znojem, gnjevno stišćući svoje male ručice u šake. Kad je ugledala posjetitelje, na Catelininu licu se pojavio pokušaj osmijeha. »Žao mi je,« rekla je. »Kako možete vidjeti, malo je razdražljiv. Jeste li nešto trebale?«
»Ne,« rekla je Francesca, uvidjevši da njezina molba neće biti dobrodošla. »Htjela sam te zamoliti ako mogu na sat vremena ostaviti cure kod tebe, ali vidim da...« Zašutjela je.
»Ah, Francesca, žao mi je...« rekla je Catelina, ljuljajući se u pokušaju da umiri dijete, »... ali... o Bože, ta jadna djevojka je tako bolesna. Još joj je gore. Svakim danom joj je sve gore. Nadam se da sam u krivu, ali mislim da je u pitanju rodiljna groznica.«
»A što je s djetetom?«
»On nije bolestan, samo je gladan. Ta je jadnica previše bolesna da bi ga nahranila. Giorgio je pošao potražiti neku dojilju. «
»Žao mi je. Ja... moram poći do ljekarnika. Pitat ću ga može li mi dati išta što bi moglo pomoći.«
»Hvala ti. Možda bi mogao doći ovamo i pogledati je? Od svega smo već umorni, a ništa ne pomaže.«
»Vidjet ću što će on reći,« kazala je, spustivši pogled na djevoj­čice koje su širom otvorenih očiju zurile u rasplakanu bebu.
FRANCESCI i blizankama je trebalo samo par minuta da dođu do Vie Fondobanchetto: uske, prljave ulice kojom je po sredini pretje­cala traka pjenušave tamne vode. Francesca je prilično lako pronašla ljekarnikovu kuću.
Kad je pokucala na vrata, otvorio je osobno signor Carolei. Bio je srednje visine i gojazan. Koža mu se činila neprirodno blijedom — poput nekuhane tjestenine — a izbuljene oči imale su mu goto­vo jednoličnu boju stare prašine. Te su oči Francescu i njezinu djecu podarile hladnim pogledom koji je potrajao nekoliko trenutaka prije nego se ljekarnik pomaknuo i progovorio.
»Da?« Bilo je to izgovoreno glasom tek nešto jačim od šapta. Kraj riječi pretvorio se u neobično siktanje.
Premda je ljekarnikovo krupno tijelo gotovo posve ispunjavalo ulaz, Francesca je pored njega mogla proniknuti pogledom u pretrpa­nu odaju ispunjenu kutijama, košarama, vrčevima i zavežljajima; sve je to bilo posloženo u uredne gomile koje su doslovno dosezale do niskog, gredama poduprtog stropa, i samo je uzak prostor ostao slo­bodan, vodeći do stubišta koje se strmo spuštalo izvan dosega njezina pogleda.
»Imam pismo za vas,« rekla je Francesca. »Rečeno mi je da vam ga dam pročitati i zatražim od vas odgovor, ali da papir zadržim za sebe i vratim ga onome tko ga je napisao. Kazao je da želi izradu pripravka što prije možete.«
Signor Carolei je kimnuo glavom i uzeo pismo. Glavom je Francesci i djevojkama dao znak da mogu poći za njim i poveo ih kroz prepunu sobu prema stubama, čitajući u hodu.
Njegova se radna soba bez prozora nalazila u podzemlju, osvi­jetljena bakljama koje su gorjele u nosačima na zidovima. Bila je to prostrana odaja: velika i niska, ispunjena jetkim mirisima mješavina začina, pokvarenih jaja i slatkastog metalnog zadaha, sličnog mirisu krvi. U središtu je stajao težak stol. Izrađen od grubo tesanog drva, bio je izdubljen i išaran zarezima noža poput mesarova panja, a površina mu je bila prekrivena raznobojnim mrljama. Na njemu su ležale gomile lišća raznolikih boja i oblika, uz veći broj vrčeva različitih veličina. Neki su bili od stakla i sadržaj im se mogao nazrijeti kroz stijenke — žut, zelen, bijel i tamne boje opeke — dok su ostali bili izrađeni od pečene gline. Zidovi su bili prekriveni policama na kojima su se nalazili desetci — možda stotine — sličnih vrčeva. Na jednoj je strani stola stajala mjedena vaga, blistajući na svjetlu baklji. Na jednoj njezinoj plitici nalazila se malena niska posuda prepuna bijelog praha, pretežući vagu na svoju stranu; označeni utezi koje je ljekarnik koristio za odmjeravanje sastojaka bili su rasuti uokolo mehanizma. Francesca je pretpostavila da ga je pokucavši na vrata upravo prekinula u vaganju.
Bilo je vruće i zagušljivo i zadrhtala je od pomisli na provođenje dugih sati u ovakvoj prostoriji, bez danjeg svjetla; sada je shvaćala bljedilo signor Caroleia. Beata i Isabella su joj stajale uz bokove, prstima je čvrsto držeći za haljinu. Bile su mirne i tihe i Francesca je znala da ih je obuzeo strah.
Ljekarnik je još jednom pročitao Alfonsovo pismo. »Recite mu: da. Recite mu da će biti spremno za preuzimanje sutra navečer, nakon zalaska sunca. Već vidim da je shvatio potrebu za... diskrecijom. A kao odgovor na posljednje pitanje iz pisma, recite mu da djeluje gotovo odmah. Već za nekoliko... trenutaka.« Izbuljene oči su se raširile dok je izgovarao tu posljednju riječ i dodavao joj poruku, sada neznatno zgužvanu i poderanu na mjestu gdje je slomljen pečat.
»Hvala vam, signore,« rekla je Francesca, uzimajući je od njega. Prstima mu je dotaknula ruku. Put mu je bila hladna i blijeda, vlažna od hladnog znoja, i ona je brzo povukla ruku, kao da ju je taj dodir opekao.
»IDEMO li sada kući?« upitala je Isabella kad su izišle na ulicu, sve tri trepćući na jakom svjetlu. Francesca ju je jedva čula; borila se obuzdati hladan i sve jači osjećaj panike. Otvorivši Alfonsovu poruku, proči­tala ju je i s mučnom navalom spoznaje posve jasno razumjela svrhu »narudžbe«. Alfonso je imao dobrih razloga ne povjeriti je svojim slugama. Planirao je nekome skončati život. I, premda nije u tim redci­ma koje je pročitala razotkrio identitet svoje planirane žrtve, Francesca nije imala dvojbi tko bi to mogao biti. Možda je tome razlog bio onaj ludi bljesak koji je vidjela u Alfonsovim očima dok joj je predavao pismo — nešto što je ranije viđala samo u prigodama kad joj je govorio užasnoj nesreći koju je imao sa svojom ženom. Dok je tako stajala na ulici pred ljekarnom, zamislila je u glavi onu pjegavu djevojku ljupkog osmijeha kako nesigurno sjedi na svojem riđanu. »O dobri Bože, neću mu dopustiti da to učini,« rekla je. »Ne mogu. Moram joj to nekako dojaviti.«
»Kome, mama?«
Francesca je ostala zatečena, shvativši da je glasno razmišljala i da su je blizanke čule. Odgovorila je iskreno, ali kratko. »Dami u Castellu Estense. Onoj ljubaznoj dami koja vam je poklonila vrpce. Ali ne znam kako na najbolji način doći do nje.«
Bila je toliko prestrašena i toliko obuzeta užasom Alfonsove uro­te da nije ni čula kako Beata govori: »Giorgio radi u Castellu.«
Kad nije ništa odgovorila, Beata je rekla: »Mama — on radi...«
»Što? O kome to govoriš?«
»Veliki Giorgio koji živi do nas. On radi s konjima u Castellu. Rekao mi je.«
Giorgio. Catelina. Ona beba. O Bože, posve je zaboravila na njih...
Ponovila je: »Giorgio radi u Castellu?«
»Da. A i Catelina je rekla da je i ona nekoć tamo radila. Radila je za tu damu, rekla je, ali više ne radi.«
Francesca je zastala u pola koraka, zagledavši se u svoju djecu. Rekla je: »Kad čovjek koji čeka u našoj kući ode, želim da ostanete u kući i budete mirne dok ja otiđem Catelini. O ovome tom čovjeku nemojte ništa govoriti. To je veoma važno. Razumijete li?«
One su obje kimnule glavama.
Nekoliko trenutaka kasnije došle su kući i Francesca je kratko zastala na pragu, jednom rukom naslonjena na zid do vrata, brzo raz­mišljajući.
ALFONSO je ostao stajati miran dok mu je Francesca dodavala pismo i govorila: »Bit će spremno sutra navečer, nakon sumraka. Kaže da si zasigurno svjestan potrebe za diskrecijom. Kaže da... djeluje za par trenutaka.«
Glas joj je bio bezizražajan, ali je drhtala i Alfonso je znao da je shvatila što leži iza narudžbe koju je upravo obavila.
»Ja ću to preuzeti za tebe,« rekla je. Promatrao ju je dok se njegova prekrasna kurva naizgled borila sama sa sobom — trebalo joj je nekoliko sekunda da izgovori te riječi, a zatim je utonula u tišinu poput kamenčića bačenog u bunar. »I hoću li... hoćeš li mi se opet vratiti... kao nekad, kad sve ovo bude... gotovo?«
Nesposoban govoriti, Alfonso je u dugom, isprekidanom dahu ispustio zrak iz pluća. Kimnuo je glavom. »Nakon... nakon što ovo završi, provest ću noć u villetti,« uspio je izgovoriti. Glas mu se učinio šupljim i dalekim, kao da do njega dolazi negdje sa suprotnog kraja tunela. »Možda ćeš mi se htjeti pridružiti. Ne planiram se vratiti sve do sljedećeg popodneva.«
Francesca je bez riječi sporo kimnula glavom.
»Tada sutra iza ponoći budi pred glavnim pomičnim mostom, Francesca.«
Prešla je prostoriju do mjesta na kojem je on stajao. Nagnuvši gla­vu ustranu, čeznutljivo ga je poljubila u usta, prešavši jezikom uokolo njegovoga. On ju je obgrlio rukama, ali ona je ustuknula. Usne su joj bile mokre.
»Ne,« rekla je. »Ne dok su djevojke ovdje. Morat ćeš pričekati do sutra navečer.«
Ne rekavši više ništa, okrenula se od njega i uspela uza stube.
Mnogo godina prije, prijatelj koji je proputovao beduinske zemlje opisao je Alfonsu noć koju je jednom proveo usred pješčane oluje. Njegov živ opis neumoljivog urlanja pijeska, demonskog zavijanja vjetra i divljeg, probadajućeg bola zrnaca na koži i očima toga se trena Alfonsu učinio jedinom stvari koju bi se približno moglo usporediti s nemirom koji ga je brzo gurao prema rubu provalije. Užas zbog onoga što je upravo pokrenuo, bolna žudnja za pohotnim mirom te sjenovite odaje u njegovu umu, novi ubod žudnje za njegovom kurvom i užasna, sputavajuća svijest o sramotnim poniženjima njegova uništenog braka. Protrljao je oči i prstima obuhvatio glavu, dnom dlanova snažno pritišćući očne duplje dok mu je sve to divljalo glavom.
Zatim se sve primirilo i ugledao je živu sliku stvorenja koje je doveo iz Cafaggiola. Još uvijek ju je želio više od ičega u životu — bolovao je od te želje za njom još od onog sramotnog neuspjeha u prvoj bračnoj noći. Nju se mora uništiti — donio je odluku. Ako želi da vojvodstvo preživi, nije imao izbora. Ali morao ju je i izbiti sebi iz glave. Štogod Lucrezia bila, štogod ona učinila, kakvu god opasnost predstavljala, bio je svjestan imperativa da tu prikazu, ako želi biti u stanju ikad — ikad — posve je prognati iz svoje glave, posjeduje u cijelosti — samo jednom — prije nego je uništi. Sada je, s ključem čvrsto stisnutim u ruci, vjerovao da — napokon — zna kako to postići.
Alfonso je svoje pismo zgužvao u loptu i bacio ga u ognjište. Debeo plamičak je oblizao loptu, a zatim je užgao. Papir se izvio, tamneći, goreći i raspadajući se.

32


AH, HVALA BOGU što si ovdje!« Catelina se uklonila ustranu da propusti Franeescu unutra. Catelina je primijetila kako pogle­dava prema stubama. »Giorgio nije mogao pronaći dojilju,« rekla je. »Morao se vratiti natrag u dvorac, a ja sam bebi upravo dala nešto kozjeg mlijeka. Jadničak, prestao je plakati, prvi put nakon toliko sati.« Zastala je. »Je li ljekarnik rekao doći?«
Tek sad je pažljivije pogledala Francescu i ostala zatečena izrazom njezina lica. »Što? Što je? Što nije u redu, Francesca? Što ti je rekao?«
Francesca je oklijevala. »Žao mi je, nisam ga pitala jer... jer...«
»Molim te — što je?«
»Djevojke... rekle su mi da si nekoć radila gore u Castellu...«
Catelina se namrštila. »Ima li kakve veze ako jesam?«
»Ne, naravno, ali — o Bože, moram znati — je li istina da si radila za vojvotkinju?«
»Zašto to pitaš?«
Francesca je nekoliko dugih sekunda zurila u nju, prije nego je počela govoriti. Catelina je slušala, i svaka riječ koju je čula budila joj je novu ledenu jezu na tjemenu. »Ne razumijem,« rekla je. »Zašlo ti? Zašto bi signore od tebe tražio da za njega preneseš poruku? Otkud te toliko dobro poznaje da ti povjerava...?«
Francesca je porumenjela.
»Tko si ti zapravo?« polako je rekla Catelina, shvaćajući da joj nikad prije nije palo na um to se zapitati.
»Nije li očito?«
Catelina je pomislila na blizanke i onaj osjećaj da ih odnekud poznaje odjednom je imao smisla. »Ti... i on?«
Francesca je kimnula glavom.
»Otkad?«
»Gotovo devet godina.«
»I te djevojčice, jesu li...«
Ponovo kimanje glavom.
»O Bože, jadna moja gospoda. Ali...« Catelinu je odjednom obuzeo bijes. »Ali, ne razumijem. Ako ste ti i on... pa, zašto mi onda ovo govoriš? Zašto ti je uopće stalo? Zasigurno je on taj kome si oda­na. Što je ona tebi?«
»Zašto mi je stalo?« uzvratila je promuklim glasom Francesca. »O Bože, da si ti vidjela kako promišlja tu odvratnu stvar s takvom krajnjom bezdušnošću — nikad ti ne bi na pamet palo pitati zašto!« Zastala je, a zatim rekla: »On više nije čovjek kojeg sam tako dugo poznavala. Ne znam što se dogodilo, ali... bojim se da gubi razum.«
Catelina joj je vidjela suze u očima, i vjerovala joj.
Francesca je rekla: »Vojvotkinju treba upozoriti. Ja sama ne mogu u Castello, ali čujem da tvoj Giorgio radi ondje i...«
Bilo je očito. »Da. Moramo mu reći. On o tome može obavije­stiti Jacoma. A Jacomo će je izvesti odande.«
Odjednom se odozgo začuo žestok plač djeteta.
Francesca je bacila pogled na stube. »Ti moraš ostati ovdje. Bli­zanke mogu prenijeti poruku. Kad otiđu, ja ću poći potražiti pomoć za tu bebu. Imaš li papira i olovku?«
»Da, ali poruku ćeš morati ti napisati. Bojim se da ja to ne znam.«
GIORGIO je vidio kako mu dvije susjedine kćeri domahuju s ulaza u dvorac. Nasmiješio se i odmahnuo im na pozdrav. Jedna od njih ga je rukom pozvala bliže i on se preko dvorišta zaputio k njima.
»Kakvo je iznenađenje vidjeti vas dvije ovdje,« rekao je, kleknuvši pred njih.
»Imamo poruku za vas.«
Jedna od njih je uvukla ruku u ovratnik svoga prsluka i izvukla komadić zgužvanog papira. Smiješeći se, Giorgio ga je uzeo od nje i pročitao, očekujući nešto nesuvislo, ali od onoga što je pročitao osmijeh mu je izblijedio i jeza mu se spustila niz kralježnicu. Odjednom je osjetio mučninu.
»Hvala vam, djevojke,« rekao je, pokušavajući skriti zabrinutost. »A sada je bolje da se brzo vratite kući. Recite Catelini i svojoj mami da — da ću učiniti sve što mogu. Hoćete li to učiniti?«
One su kimnule glavama i otrčale natrag prema gradu, opet se držeći za ruke, pogledavajući preko ramena i usput domahujući Giorgiu.
GIOVANNI je podignuo pogled s novih Brezzinih potkova koje je upravo pregledavao i primijetio dvije lijepe djevojčice kako napuštaju prostor staja. Giorgiu je lice bilo blijedo — baš kao da ga je netko upravo udario. Giovanni je potapšao svoju kobilu i prešao dvorište. »Što je, amico?«
»Moram poći... moram pronaći...« Giorgio se činio potpuno rastresenim i nesvjesnim onoga što je govorio ili činio. Štogod pisalo u toj poruci, očito ga je zaprepastilo, pomislio je Giovanni, sada već više zabrinut nego radoznao. »Što se dogodilo, Giorgio?« rekao je.
Giorgio je sada već vidljivo drhtao. »Signore, moram vam reći — ona je vaša rođakinja.« Odjednom, Giovanni više nije bio zabrinut, bio je prestrašen. »Što je na stvari? Brzo — reci mi!« Srce mu je snažno tuklo dok je promatrao Giorgiovo bijelo, zabrinuto lice. Uzeo je poruku koju mu je Giorgio pružio i pročitao je. »O Bože!« rekao je. »Moram je izvući odavde — odmah.«
»Ne. Ne možete. Prije svega, ona je vani, sa svojim učiteljem jahanja, i ja ne znam kamo su otišli. Signore je rekao da će se naći s njome ovdje za sat ili dva — i ako posumnja da išta znamo o ovome, siguran sam da ga ništa neće moći zaustavili dok nas sve ne ušutka.«
Duga, mučna stanka.
»Moramo reći Jacomu,« rekao je Giovanni, više za sebe nego se obraćajući Giorgiu. »Nemam ti vremena objašnjavati, ali vjeruj mi, on mora znati.«
»Ja idem natrag do naše kuće,« rekao je Giorgio i pojasnio Giovanniu kako je može pronaći. »Dovedite toga Jacoma odmah onamo.«
Giovanni se zaputio u Castello, trudeći se prikriti žurbu. Prona­šao je Jacoma na odmorištu iznad predvorja kako sam radi na portretu. Giovanni je tek usput primijetio kakvu je začudnu sličnost postigao u tako malo vremena — glava i veći dio tijela su već bili gotovi i sad je klečao pred drugom rukom. Prva, u kojoj je stiskala djelomično oguljen šipak, također je bila dovršena.
Jacomo je osjetio njegovu prisutnost i okrenuo se, upitno se iz klečećeg položaja zagledavši u njega.
»Mogu li govoriti s vama — hitno?« promrmljao je Giovanni.
Jacomo se bez riječi uspravio, odložio kist i pošao za njim.
Giovanni mu je sve ispričao.
»Poći ću odmah po nju,« rekao je Jacomo. Lice mu je bilo za­brinuto i blijedo, ali glas mu je bio odlučan.
»Ne, ne možete. Ona nije ovdje. Izišla je na jahanje i on će biti tamo kad se vrati, rekao je Giorgio. Nećemo imati izgleda izvući je neprimijećeni. Pođite sa mnom do Giorgia i tamo možemo smisliti postoji li ikakav način da je odvedemo odavde, a da Il Duca ne dozna da ste otišli.«
KAD SU Jacomo i Giovanni ušli u malu kućicu, dijete je još plakalo. Bio je to tanak, očajan glasić, jedini zvuk koji se u kući čuo; zvučao je poput krika krajnjeg beznađa i Jacomu su u glavi počela tući uspa­ničena, lepršava krila.
Osvrnuo se oko sebe. Giorgio je stajao u sjeni, naslonjen na su­protni zid prostorije, pogrbljenih ramena, ruku prekriženih na grudi­ma, izduljenog i ukočenog lica, lupkajući jednom nogom po podu. Za malim stolom nasred prostorije sjedile su tri osobe koje Jacomo nikad prije nije vidio: izvanredno lijepa žena sa zelenkastom modricom pod jednim okom i, sa svake joj strane, dvije posve jednake djevojčice.
Giorgio se odmaknuo od zida. »Signori, ovo je signora Felizzi,« rekao je, pokazujući na ženu za stolom. Jacomo i Giovanni su joj kimnuli glavama. Djevojčice su se još bliže stisnule uz svoju majku.
Na stubama se pojavila Catelina, sa sada usnulim djetetom u naručju. Na Jacomovo iznenađenje, slijedio ju je stariji čovjek gotovo ćelave glave i bujnih bijelih obrva: Alessandro Giglio, ljekarnik. Catelina je izgledala iscrpljeno, pomislio je Jacomo, blijedog lica umrljanog suzama. Držeći dijete na grudima, oprezno se spustila niza strme stu­be; signora Felizzi je rukom dala znak svojoj djeci da ustanu kako bi Catelina mogla sjesti.
Alessandro je sišao za Catelinom, tužno odmahujući glavom. I sam se spustivši na drugu upražnjenu stolicu, pomilovao je kvrgavom rukom djetetu glavu.
»Francesca,« rekao je Giorgio i svi su se okrenuli prema njemu. »Francesca, reci gospodi ono što si rekla meni.«
Jacomo je promatrao kako lijepa signora Felizzi kima glavom Giorgiu, a zatim prelazi pogledom od Cateline, preko njega, do Giovannia. Trenutak je oklijevala, pa tihim glasom rekla: »Vojvoda je od ljekarnika u Via Fondobanchettu naručio da mu načini... pripravak kojim, mislim, namjerava... riješiti problem s kojim se više ne može nositi.« Dugo je i polako udahnula. »Nemam za to dokaza, ali vjeru­jem da namjerava otrovati vojvotkinju. Naručio je bočicu La Cantarelle. Ja... trebam je za njega preuzeti sutra navečer, nakon zalaska sunca.«
Od njezinih riječi Jacomo je ostao bez daha. Ona nije s ovoga svijeta, pomislio je, već neka prelijepa vračara iz kraljevstva onkraj Stiksa. Zapravo nije imao pojma tko je ona, ili zbog čega bi obavlja­la ovakve zadaće za vojvodu, ali mogao je vidjeti da govori iskreno i otkrio da nije u stanju skinuti pogleda s njezina lica.
Giovanni je rekao: »Ali, što možemo učiniti? Kako ga možemo spriječiti? Ne možemo samo sjediti ovdje i dopustiti da se to dogodi.«
Napeta tišina je ispunila prostoriju.
Nitko nije ništa govorio.
A tada se oglasila Catelina, pogledavajući Alessandra: »Nešto možemo učiniti. Signor Giglio mi je to upravo predložio. Rekao je da bi to trebalo djelovati. Kažite im, signore.«
Stari ljekarnik je tihim glasom prekinuo tišinu.
»Dobri Bože — svi ćemo otići u pakao!« promuklim je glasom rekao Giorgio.
Catelina je prigrlila dijete čvršće sebi i rekla: »Ali sad kad je to jadno stvorenje mrtvo...«
»Lina — to dijete je siroče manje od pola sata. Djevojka se još nije ni ohladila!«
Catelina je rekla: »Znam da zvuči užasno, ali to nam je jedina šansa da izvučemo moju gospođu bez signoreova znanja. Mislim da je to jedini način.«
FRANCESCA, Jacomo, Giovanni i Alessandro Giglio u tišini su brzo hodali ulicama Ferrare. Zastali su na raskrižju cesta gdje su se trebali rastati.
»Jacomo, trebam li reći Crezzi što će se dogoditi?« tiho je upi­tao Giovanni.
»Ne. Prestrašit će se. Ako vojvoda primijeti njezin strah, to bi ga moglo upozoriti na ono što smjeramo. Ako želimo uspjeti i izvući je, on mora bezuvjetno vjerovati da mu je plan uspio.«
Giovanni je opsovao. Izgledao je veoma mlado i prestrašeno, po­mislila je Francesca. »Ali što ako mu plan uistinu uspije?« rekao je.
»Učinit ću sve da se osiguramo kako se to ne bi dogodilo, signore,« rekao je Alessandro. »Ali moram požuriti — puno toga treba pripraviti.«
Francesca je položila ruku na Giovannievu. »Moramo vjerovati Alessandru. On svoj posao zna bolje od bilo koga drugoga. A vojvot­kinja je u svakom slučaju sigurna sve do sutra navečer.«
Giovanni je kimnuo glavom i dlanom obrisao oči, dišući kratkim dahom na širom otvorena usta, kao da je trčao. Zatim je, glasom dubo­kim od tjeskobe, rekao: »Prokletstvo, to jednostavno mora uspjeti.« Okrenuvši se prema Castellu, dao se u trk.
Ostalih troje su se brzim korakom zaputili prema rijeci, Alessan­dro i Francesca gotovo posrćući kako bi pratili Jacomove duge korake.
CATELINA je nježno spustila dijete na janjeću kožu u drvenom sanduku i brižljivo zataknula pokrivač oko njega. Tako čvrsto ušuškan, sada je spavao, trbuščića barem dijelom ispunjenog kozjim mlijekom kojim ga je tako mukotrpno nahranila vlastitim prstima, kap po kap. Kratko ga je promatrala, do boli dirnuta njegovom sićušnošću, a zatim pogledom prešla na mali lik što je ležao na krevetu. Mrtva djevojka je bila sitna i blijeda, gotovo netjelesna, i izgledala je nepodnošljivo krhko, poput s cvijeta otpale ozlijeđene latice, tužno je pomislila Catelina.
»Tako mi je žao, Chiara,« rekla je spustivši se na rub kreveta i blago joj uklonivši crnu kosu s voštano bijelog lica. »Toliko si se namučila donijeti svoga dječačića na svijet. Nepošteno je što se ovo moralo dogoditi. Tako mi je užasno žao što ti nisam mogla bolje pomoći. A pokušala sam. I signor Giglio je pokušao. Ako te je itko mogao spasiti, mislim da je on bio taj. Ipak, zaslužila si bolje od ovoga. Skrbit ću o njemu, obećavam ti, kako najbolje budem mogla. Nazvat ću ga Paolo, jer to znači >mali<. On je tako sićušan...«
Dijete je šmrcnulo i zaječalo. Catelina se nagnula nad njim i položila mu ruku na trbuh. »Nadam se da nisi previše užasnut onim što smo planirali,« nastavila je. »Znam da sve to zvuči tako grozno, ali... ali mislim da je to jedini način da spasimo moju gospođu, zato — molim te — oprosti nam.«

33


LUCREZIA JE NAKON povratka s jahanja očajnički željela pronaći Jacomma, premda je znala da bi to bilo glupo činiti, ali to se napo­kon pokazalo i nemogućim: Alfonso ih je čekao već u dvorištu. To je samo po sebi bilo neobično, pomislila je. Rijetko je odlučivao za dana provoditi vrijeme s njome. A bilo je tu i nešto više: nešto zbunjujuće u njegovu ponašanju. Već je tjednima bio nekako dalek i opsjednut mračnim mislima, pomislila je, i već se bila naviknula na licu mu vidjeti izraz ćudljive sjete — ali sada, shvatila je, bilo je tu i novog nemira: žive, neumorne energije. Nasmiješio joj se, pružajući ruku da joj pomogne spustiti se iz sedla, premda u tom osmijehu nije vidjela nježnosti; sive su mu oči blistale, a iz njih je vrebalo nešto nalik gladi, grozničavoj želji za — za nečim što nije mogla odrediti.
»Jesi li uživala u jahanju, Lucrezia?«
Natjerala se na osmijeh. »Da, hvala ti, premda će ti signor Bracciante reći da sam još daleko od toga da postanem pravom jahačicom.«
Vječno šutljiv učitelj jahanja nije ništa rekao, a Alfonso se nije trudio navesti ga na razgovor. Nije skidao pogleda s Lucrezie. Osjetila je kako joj se utroba komeša pri pomisli na prirodu njegovih namjera. Nakon one grozne noći ponadala se da više neće biti prisiljena suo­čavati se s Alfonsom prije svoga bijega s Jacomom i, štoviše, sebe je zaticala kako broji sate — gotovo minute — do trenutka kad će ona i slikar moći napustiti Castello. Kako se bližio utorak, a Allonso se neko vrijeme držao podalje od nje, sve do ovog časa je mislila da će imati sreće. Ali kao da se, vidjevši je, i Alfonso prisjetio one noći: s mučnim osjećajem neizbježnosti, Lucrezia je promatrala kako joj pogledom prilazi po usnama, a odatle do njenih grudi i opet natrag do lica.
»Dođi, Lucrezia,« tada je rekao Alfonso, ne obraćajući pozornost na signora Bracciantea. »Pomislio sam da bismo mogli zaigrati jednu igru dame.« Posegnuo je za Lucreziinom rukom i brzo je dohva­tio, okrenuo se i kroz sjeverna vrata iz dvorišta zaputio u Castello, takvom brzinom da je Lucrezia morala gotovo trčati kako bi održala korak s njime. Crni je vučjak čvrsto stisnute čeljusti trčao par koraka iza njih. »Već neko vrijeme to nismo igrali, zar ne?«
»Nismo,« rekla je Lucrezia.
»Znaš li kako je zovu u Francuskoj, sad kad su se pravila izmi­jenila?« rekao je Alfonso, opet joj promatrajući usne.
»Ne,« rekla je Lucrezia.
»Jeu Force. Jer sada, za razliku od prije, ako možeš poraziti pro­tivnika, tada to i moraš učiniti. Mnogo uzbudljivije, ne slažeš li se?«
»Takvo pravilo uistinu ne ostavlja mnogo prostora za samilost,« natuknula je Lucrezia, a Alfonso se nasmijao.
»U ovoj igri niti nema mjesta samilosti, Lucrezia. Nemilosrdna odlučnost da se riješiš svega što ti stoji na putu, i odvažnost odigrava­nja poteza koje bi drugi mogli shvatiti kao nesmotrene, s ciljem posti­zanja konačnog uspjeha — to je ono što će ti u igri donijeti pobjedu.«
Nekoliko metara pred njima snažno su udarila vrata i Lucrezia je okrenula glavu.
Bio je to Jacomo.
Naslijepo je unatrag išao hodnikom, pognut pod teretom teškog paravana koji je koristio kako bi skrio završni dio freske. Alfonso je zastao, spriječen nastaviti dalje jer su mu Jacomo i njegov teret prepriječili put. Lucrezia je zurila u svoga slikara. Nije ga vidjela od poziranja prethodnog dana, kad je Alfonso onako odjurio, izgledajući onako zastrašujuće gnjevan. Još uvijek nije imala pojma je li ili nije primijetio kako je Jacomo promatra — ali mogla je samo pretpostaviti da jest; vrijeme je nakon toga provodila očajnički želeći potražiti Jacoma, ali ne usuđujući se privlačiti pozornost na njega.
Sada je ipak u glavi opet čula riječi koje je Alfonso upravo bio izgovorio i na um joj je pala uistinu zastrašujuća pomisao. Je li njezin suprug jučer, svjedočeći onom neoborivom dokazu, iz toga izveo neke zaključke i odlučio »ukloniti svoga protivnika«? Je li zato bio ovako uzbuđen, uopće ne sličeći sebi? Aj, dobri Bože! Poželjela je upozoriti Jacoma — osjetila je riječi koje su bile spremne iz nje provaliti: budi cijelo vrijeme uz velečasnog brata. Zaboga, ne idi nikuda sam. On ti želi nauditi. Kloni ga se! Ali ovdje, u Alfonsovoj prisutnosti, mogla je samo stajati u strahu i ne reći ništa.
Vidjela je i da su Jacomu oči širom otvorene od brige. Bio je smrtno blijed.
»Ja... žao mi je, signore,« promucao je, svim se silama trudeći skloniti paravan kako bi oni mogli proći. »Odmah ću ovo ukloniti.«
»Ah, zaboga, dječače,« prasnuo je Alfonso, »samo mi se miči s puta.«
Jacomo je uspio odvući paravan na jednu stranu hodnika i Alfon­so je prošao pored njega. Obuzdavajući suze, Lucrezia ga je u prolasku brzo pogledala, ruke još uvijek čvrsto stisnute u Alfonsovoj. Ovo je bilo nepodnošljivo. Urlik žudnje joj je bujao u grudima i jedva se obuzdavala istrgnuti prste iz ruke svoga muža i otrčati — natrag do mjesta na kojem je Jacomo stajao i zurio za njima.
»Nije li to bio Pandolfov mladi pomoćnik?« razdražljivo je re­kao Alfonso dok su nastavljali dalje.
»Mislim da jest,« rekla je Lucrezia.
»Čini se da ta velika mrlja na njegovu licu ukazuje na izvjestan nedostatak inteligencije — momak je pravi idiot.«
Lucrezia nije rekla ništa.
»Pandolf kaže da je darovit slikar — darovit slikar? Moram reći da mi je teško povjerovati mu. Čini mi se krajnje neizvjesnim da takav neartikulirani seljak može imati ikakvih visokih estetskih osjećaja. Bez dvojbe, Pandolf preuveličava vještinu svoga podređenoga zbog neka­kvih krivih osjećaja franjevačkog milosrđa.«
Lucrezii je lice gorjelo. Ako je to bilo iskreno mišljenje, tada njezini strahovi nisu imali osnove, Alfonso nije ništa primijetio i nije pomišljao nauditi Jacomu. Ali, pomislila je, što ako je to njegova zajed­ljiva zamisao najboljeg načina koji je mogao smisliti za bolnu osvetu?
Možda je poželio pred njom omalovažiti Jacoma kako bi nju samu ponizio zbog njezina — po njegovu mišljenju — lošeg izbora ljubavnika, prije nego ga uništi. Ali prije nego je dospjela išta dalje smisliti o toj zagonetki, stigli su do sobe za igru i Alfonso je otvorio vrata da je u nju propusti. Ulazeći, vidjela je da je već postavio damu. Male okrugle figure već su bile namještene na crvenobijeloj šahovnici, a sa svake strane stola se nalazila po jedna stolica.
Uskovitlanih misli, Lucrezia se osvrnula po igraonici. Iza igre Dame, i stol za biliardo je bio spreman za igru, s nekoliko loptica neuredno raštrkanih po tkaninom obloženoj površini. Uza zid su bile naslonjene dvije lutnje, gomila teniskih reketa je ležala na podu pod prozorom, a na drugom, većem stolu ležao je veći broj kocaka, kom­plet šaha i ploča za zaru. Raznobojni četverokuti, krugovi i zvijezde ležali su na gomili u otvorenoj izrezbarenoj kutiji od bjelokosti. Na zidovima je visio veći broj tapiserija koje su prikazivale različite spor­tove, dok se nekoliko blistavo obojenih maski comedie dell’arte, opre­mljenih vrpcama i urešenih šljokicama, na zidu cerilo s nosača koji su, pomislila je Lucrezia, veoma podsjećali na vješala. Nekoć je uživala provoditi vrijeme u ovoj prostoriji, ali danas ta živahna vedrina kao da se namjerno izrugivala njezinoj tjeskobi.
Alfonsov glas joj je odjeknuo kroz uskomešane misli. »Dođi, Lucrezia, ti igraš bijelima. Ja ću igrati crvenima i započeti igru. Upam­ti, kad te mogu uzeti, to ću i učiniti — neću imati izbora.« I, spustivši kažiprst na jednu od okruglih igraćih figura, gurnuo ju je poprečno, s jednog crvenog kvadrata na sljedeći.
»HVALA TI, Alfonso,« nešto kasnije je rekla Lucrezia kad je on, na svoje oduševljenje i njezino olakšanje, s priličnom lakoćom dobio par­tiju. »Igraš vještije nego što ću ja ikad moći.«
»Možda,« bio je njegov jedini odgovor.
»Sada sam umorna. Trebala bih se vratiti u svoje odaje,« rekla je Lucrezia.
»Pa, tada ću i ja poći s tobom. Možemo tamo i večerati.«
Alfonso, Lucrezia i uvijek prisutni crni duh zaputili su se dvor­cem do njezinih odaja.
Zašto? pitala je sebe Lucrezia. Zašto? Zašto? Zašto? Zašto je nakon svih tih tjedana njezina izbjegavanja Alfonso sada želio glumiti predanog supruga? Nešto se promijenilo: znala je to. Nešto se u njemu preokrenulo i to ju je uznemirivalo. Osjetila se samom i ranjivom. Dok su se bližili njezinim odajama, donijela je odluku: nije imala poj­ma što se krije iza promjene Alfonsova ponašanja ali, štogod tomu bilo razlogom, odlučila je učiniti sve što bude od nje poželio — koliko god je to moglo uznemiriti ili joj biti odvratno. Jer, shvatila je, zadržava­nje Alfonsa zadovoljnim sigurno mora biti najbolji način da zaštiti Jacoma. Napokon, preživjela je i ono posljednje teško iskušenje. U najgorem slučaju, može joj preostati još nekoliko dana čistilišta. To može otrpjeti.
Ipak, u glavi joj je zavijao glas na koji se nije mogla oglušiti. Pro­badao joj je dušu, oštar i tanak poput žice, brkajući joj misli: ne misliš valjda da bi takvu zadaću sam obavio, zar ne? Možda želi, šaptao je glas, da budeš u svojim odajama, daleko od Jacoma, kako bi neki poda­nik mogao izvršiti njegove zapovijedi i riješiti ga »protivnika« čak dok si mu ti u naručju. Možda... dok ti ugađaš Alfonsu, sigurna da čineći to držiš Jacoma na sigurnom, negdje drugdje u dvorcu...
»Crezzi!«
Glas joj je razbio snatrenje. Začula je korake u trku. Alfonso je usporio korak i okrenuo se zajedno s njom. Ugledavši Giovannia, Lucrezia je zamalo uzviknula od olakšanja.
Trčao je gore, usporivši kad je došao do njih. »Signore, oprosti­te mi.« Naklonio se Alfonsu, a zatim se okrenuo Lucrezii. »Crezzi, nisam te vidio od prekjučer.«
»Ne. Gdje si bio?«
»Pripremao sam se za povratak u Cafaggiolo, pored ostaloga. Odlazim za nekoliko dana.«
»Ali, Vanni, nisam shvatila da odlaziš tako uskoro. Trebao si poći na jahanje sa mnom i signor Braccianteom...«
»Recite mi, signore,« prekinuo ih je Alfonso, »jeste li ovaj put uživali u svojem boravku u Castellu? Je li vas se u pravoj mjeri dojmilo otkrivanje naše freske?«
»Naravno, gospodine, ja...«
»A portret?«
»Naravno, još nije dovršen, signore, ali obećavam da ću teti i tetku ispričati kakvu izvanrednu sličnost Crezzi je fra Pandof« — Giovanni je brzo pogledao Lucreziu — »već uspio postići.«
Alfonso se činio zadovoljnim. Zureći u Lucreziu, rekao je: »Možete im reći kolika je sreća to što vam rođakinja može biti... učinjena besmrtnom... trajnim uresom ugrađenim u Castello...«
Dok je Alfonso govorio, Giovanni se okrenuo Lucrezii i ona je na svoje iznenađenje primijetila da su mu oči mračne i širom otvorene i da mu nad gornjom usnom vise sitne kapljice znoja. Činio se krajnje uznemirenim.
»Jesi li... je li ti dobro, Vanni?« upitala je Lucrezia, posegnuvši za njegovom rukom.
On se nasmiješio i potvrdno kimnuo glavom, ali nju to nije uvje­rilo. Njegov nemir bio je prava slika odbojnog ozračja koje kao da je toga dana visjelo nad cijelim dvorcem. Lucrezia je osjetila kao da se u građevini uspjelo stega osloboditi neko neznano, prijeteće biće, nekakva divlja verzija Folletta — i sada na mekanim šapama tapkalo hodnicima Castella, stvorenje koje bi ih moglo svakoga časa zaskočiti, zapjenjene gubice i spremno za napad.
»Želiš li večerati s nama, Vanni?« upitala je Lucrezia kad su se približili njezinim odajama.
»Ah, siguran sam da tvoj rođak ima mnogo toga za obaviti, Lu­crezia. Nedvojbeno ne želi trošiti to kratko vrijeme koliko će još bora­viti ovdje u Ferrari zatočen u tvojim odajama,« neprirodno srdačno je rekao Alfonso, prije nego je Giovanni dospio odgovoriti.
Ali Giovanni je rekao: »Upravo suprotno, signore, s ushitom ću provesti što je više moguće vremena uz Lucreziu prije nego budem morao otići.«
Alfonso je još uvijek držao Lucreziu za ruku i ona je sada mogla osjetiti kako mu se prsti grče na Giovannieve riječi, koje su se čak i njoj učinile drskima.
»Ne razumijete me, gospodine. Nisam želio biti tako izravan, ali kako ste me doveli u položaj da moram takav biti, dužan sam vam pojasniti. Želim sam večerati sa svojom vojvotkinjom.
Giovanni se zarumenio. »Oprostite mi,« rekao je ali obraćao se Lucrezii, prije nego Alfonsu. Zatim se ovlaš naklonio, okrenuo i otišao.
DANJEG svjetla je već gotovo bilo nestalo, a Lucrezia i Alfonso su završili s jelom. Svijeće u zidnim svijećnjacima su već bile upaljene, a u ognjištu je gorjela prigušena vatra, bacajući drhtave sjene preko rogožinom prekrivenog poda.
Lucrezia je počela osjećati mučninu od pomisli na ono što će se uskoro od nje očekivati jer Alfonso je jasno dao do znanja da mu nešto jest na umu. Pogled mu je, pomislila je Lucrezia, bio ispitivački i gladan još od trenutka kad joj je nekoliko sati prije pomogao sići s konja. Visoko u grlu je osjećala grudu strave, iščekujući njegove prve želje. Zato je ostala potpuno zatečena kad je ustao sa stolice i rekao: »Izgledaš umorno, Lucrezia. Povući ću se u svoje odaje i pustiti te da spavaš.« Zastao je. »Ipak, jedva čekam sutrašnji dan.«
Jedino joj prešavši prstima uzduž jedne ruke i čvrsto je na tren uhvativši za rame, Alfonso ju je napustio.
Sjedila je zagledana u žeravicu, bolno obuzeta strahom za Jacomovu sigurnost, ali nije se usuđivala napuštati sobu. San joj se činio nemogućim i, nakon što je pošla na počinak, ležala je budna još sati­ma, zagledana u nebo kroz zastorima nezaklonjen prozor.
MORALA je na kraju ipak usnuti, premda je znala da je vidjela rađanje zore. Činilo se da su joj se tek koji časak kasnije oči naglo otvorile, nakon što ju je iznenadno probudila neka uznemirujuća misao. Izvana je dopiralo blještavo svjetlo, a sunce je već bilo visoko na nebu. Morali su proteći sati. Svakog je spokoja nestalo i hladan teret strave ju je opet pritisnuo. Jedva je mogla podnijeti i pomisao na to što se moglo dogoditi dok je ona spavala.
Svukla je sa sebe spavaćicu i odjenula istu potkošulju koju je nosi­la i prethodnog dana. Podignuvši poklopac obojene škrinje takvom žestinom da je glasno udario o zid, ščepala je iz njega plavi prsluk i haljinu. Prsti su joj toliko drhtali da joj je haljina dvaput zamalo ispala iz ruku dok ju je pokušala vezati, ali je tek ugrubo pritegnula vrpce prsluka i gurnula ruke u već vezane rukave, boreći se da je prebaci preko glave rukama koje su joj se činile poput praznih rukavica.
U susjednoj se sobi neko pokrenuo. Začulo se kucanje na vratima i unutra je ušla jedna od njezinih sluškinja. Djevojci su se oči raširile kad je vidjela kako joj se gospodarica bori s odjećom. »Moja damo…«
»Ja... ja... ovaj...« Lucrezia nije mogla smisliti što bi rekla.
»Mogu li vam pomoći, signora?« rekla je mlada žena. Bila je niska i tamnoputa i Lucrezia se nije mogla sjetiti je li djevojku ikad prije vidjela. Nakon Catelinina odlaska, njezine su joj se sluškinje činile nevažnima i nezanimljivima i rijetko je s njima razgovarala više nego je to uljudba zahtijevala.
»Hvala vam,« rekla je sada. »Možete li mi pomoći ovo zave­zati?« Okrenula joj je leđa, pokazujući joj loše vezane vrpce prsluka. Brzim, vještim prstima djevojka ga je ispravila i stegnula; kad joj je prsluk snažno pritisnuo grudi, Lucrezia je mogla osjetiti kako joj srce žestoko tuče i upitala se je li djevojka mogla primijetiti kako drhti cijelim tijelom.
Trudeći se zadržati pribran glas, rekla je: »Spavala sam dulje ne­go sam namjeravala. Poći ću do krovnog vrta i uživati u suncu.« Tim je putem morala proći kroz predvorje.
»Da, moja damo.«
Lucrezia je mogla osjetiti djevojčin pogled na sebi dok je napu­štala odaje. Bijesna na sebe — zašto je osjetila potrebu njoj objašnjavati svoje postupke? — pošla je niz hodnik što je sporije mogla, ali čim je zašla za ugao, dala se u posrćući trk. Na rubu pada, skuta haljine u rukama, preskakala je po dvije stube odjednom, poskliznuvši se dok je oštro skretala na uglu iza kojega se nastavljao dugačak hodnik. Rame­nom je udarila u zid i zateturala. Natjeravši sebe opet na hod, nastavila je što se brže usuđivala prema mjestu gdje će, molila se za to, Jacomo raditi na portretu.
Kad je Lucrezia istupila iz polutame hodnika, svjetlo u predvorju ju je načas zbunilo i cijelu sekundu nije ništa vidjela. A zatim je gore na odmorištu ugledala njega. Par koraka od velečasnog brata, klečao je najednom koljenju, obrva namrštenih od usredotočenosti, s jednim kistom u ruci i drugim među zubima. Lucrezia je ispustila prigušeni uzdah olakšanja i stupila natrag u sjene. Nije se usuđivala dopustiti Jacomu da je vidi — kad bi joj se sada nasmiješio, bila je sigurna da bi zaplakala.
Nekoliko trenutaka u krovnom vrtu dovoljno će je primiriti, po­mislila je, da se može vratiti u predvorje bez straha da bi se mogla izdati pred fra Pandolfom.
Morala je pronaći način da razgovara s Jacomom.
Morali su još danas napustiti Castello.
Već pri ulasku u krovni vrt osjetila je sunčevu toplinu na crvenim opekama. Prešavši sa svih strana zatvoren četverokut, položila je ruke na zid i pogledala kroz jedan od sićušnih prozora dolje na ulicu. U kutovima očiju su joj bujale suze i kroz njihovu izmaglicu činilo joj se da ljudi dolje kao da veselo plešu, odlazeći za svojim neznanim poslovima.
Lucrezia je nekoliko minuta stajala tako nepokretna, glave naslo­njene na ruku, čekajući da joj se ubrzano bilo napokon smiri. A zatim se, polako udahnuvši, okrenula, odlučna vratiti se u predvorje i Jacomu. Ipak, nije učinila više od koraka kad je začula nečije korake.
Alfonso je istupio na svjetlo, zaklanjajući rukom oči.
Lucrezia je osjetila kako joj se jecaj nakuplja u grlu.
»Dobro!« rekao je Alfonso. »Ovdje si. Tvoja je sluškinja rekla da ćeš biti tu. Jučer si sama priznala da još nisi dovoljno vješta u sedlu, Lucrezia. Jutros ću te ja odvesti na jahanje.«
Činilo se kao da joj pritom uopće ne ostavlja mogućnost izbora, a očito nije primijetio ni suze u njezinim očima niti nervozu koja ju je obuzimala. Uzvratila mu je pogled, ali nije ništa rekla.
Alfonso ju je uzeo za ruku i krenuo natrag prema stubama. »Morat ćeš se preodjenuti. Možemo sada poći do tvojih odaja, da se možeš pripremiti za jahanje. Možda bi trebala i štogod pojesti prije nego podeš — možda se zadržimo neko vrijeme.«
Vratili su se do Lucreziinih odaja ne prošavši predvorjem.
LUCREZIA je nekako izdržala taj dan. Do zalaska sunca je bila posve iscrpljena. Alfonso je bio uz nju još od jutra, još uvijek neobično ener­gičan i živ. Činilo se kao da ga je posve obuzela titrava, grozničava živost, pomislila je, posve različita od njegova uobičajenog dostojan­stvenog držanja.
Sati su pretjecali u izmaglici tjeskobe i umora. Lucreziu su od nedostatka sna pekle oči i nije imala teka za jela koja je Alfonso pripravio za njih dvoje. Još uvijek nije shvaćala. Nikad u dvije godina njihova braka nije bio tako brižan — činilo se da nikad ne brine previše o njezinim svakodnevnim aktivnostima. Kao da je onoga njegovog gnjeva od prije dva dana posve nestalo. Lucrezia je pretpostavila da bi neki promatrač sa strane mogao reći kako se njezin muž ponaša besprijekorno, ali ona je još uvijek osjećala isti duboki nemir.
Dan se bližio kraju; dnevno je svjetlo počelo gasnuti i na zalasku sunca posvud po Castellu su upaljene svijeće i baklje.
»Moram obaviti kratki posjet, Lucrezia,« rekao je Alfonso nedu­go nakon što je velika crvena lopta potonula iza gradskih krovova. »Vratit ću se malo kasnije.«
Dok je Alfonso uzimao svijeću i napuštao sobu, Lucrezia od snažnog udaranja srca u grlu nije mogla izgovoriti ni riječi. Goli strah za Jacomovu sigurnost vrištao joj je u glavi, pa ipak se nije usuđiva­la upozoriti ga, ne znajući koliko će Alfonso biti odsutan, užasnuta mogućnošću da bi, ukoliko su njezine pretpostavke pogrešne, nena­mjerno mogla privući pažnju na svoga ljubavnika i izazvati Jacomovu propast samim pokušajem da mu pomogne.
Besciljno je lutala sobama, gotovo cijeli sat šetala iz spavaonice u radnu sobu i natrag, dišući isprekidanim, uzbuđenim dahom i lomeći prste kao da ih uistinu ima namjeru slomiti. Ipak, unatoč svom užasu, napokon ju je svladao umor i odlučila se razodjenuti. Odlučivši radije ne pozvati neku od svojih dama, raskopčala je i skinula svoj nakit, a zatim uspjela razvezati prsluk. Svukla ga je, razvezala svoje haljine i istupila iz gomile teške tkanine. Zatim je svukla potkošulju, navukla preko glave spavaćicu i drhtavim prstima rasplela pletenice i raspustila kosu.
Osjećajući mučninu, sjela je na rub kreveta ali je gotovo istoga trena opet ustala, začuvši korake i grebanje psećih šapa.
Vrata su se uz tihu škripu otvorila, zagrebavši lagano preko poda, na njima se pojavio Alfonso.
U rukama je nosio bocu vina i dva srebrna pehara.

34


ZVUKOVI S ULICE probili su se izvana u prizemnu prostoriju dok je Catelina premještala dijete u svojem naručju, otvarala ulazna vrata i sklanjala se ustranu. Giorgio je udobnije namjestio Chiarino tijelo u naručju. Umotana u pokrivač, izgledala je smirena i blijeda, a glava joj je počivala na njegovim širokim prsima kao da spava.
»Zbilja je možeš nositi cijelim tim putem, Giorgio?«
»Ona gotovo niti ne teži ništa, jadnica.«
»Jacomo i Giovanni će te čekati kod stražnjeg pokretnog mosta, rekli su.«
Francesca je ustala. »Ja ću poći s tobom, Giorgio,« rekla je. Bli­zanke su sjedile na klupicama uz vatru, širom otvorenih očiju opčinjeno zureći u Giorgia i njegov teret. Među njima je ležala koza mljekarica, nogu uredno podvijenih pod tijelo i očiju sklopljenih pred toplinom žeravice. »Bella, Beata, slušajte,« rekla je Francesca. »Vi ostanite ovdje s Catelinom i bebom. Možda se neću moći vratiti do jutra.«
Djeca su kimnula glavama.
»Hvala ti,« rekla je Francesca Catelini. »Vratit ću se što prije budem mogla.«
Catelina je usnama dotaknula djetetu glavu i kimnula glavom.
UNATOČ Giorgiovim strahovanjima, nitko nije obraćao pažnju na malu skupinu koja se uspinjala prema Castellu. Osjećao je ledeni teret mrtve djevojke u svojim rukama i drhtao od pomisli na ono što ih čeka.
»Santo cielo — ne mogu vjerovati da ovo činim,« rekao je, više za sebe nego obraćajući se Francesci.
Francesca ga je uhvatila za ruku i on je spustio pogled na nju. »Teža je nego što sam očekivao,« rekao je, podižući Chiarino tijelo više na grudi.
»Hoćeš li uspjeti?«
»Uskoro smo tamo.«
Zaobišli su pročelje katedrale i ugledali četvrtastu masu Castella, crnu nasuprot sve tamnijem nebu.
Francesca je pokazala prstom. »Eno ih.«
Dva lika su istupila iz sjena i zaputila im se ususret.

35


KAD JE ALFONSO ušao u njezinu spavaonicu, Lucrezia je bila odjevena u spavaćicu, kose opuštene niz ramena. Oči su joj bile širom otvorene i činila se zabrinutom, ali možda je, pomislio je, nji­hov posljednji noćni sastanak tu osobitu reakciju činio na neki način predvidljivom.
Promatrajući njezinu nervoznu tjeskobu, ostao je iznenađen vlastitom smirenošću jer se nakon donošenja odluke o okončanju agonije ovog mračnog braka osjećao punijim životom i energijom više nego ikad od Lucreziina dolaska u Castello. Nemirnog i razdra­žljivog tijekom cijela posljednja dva dana, sada ga je zaprepastila spoznaja da, nakon svega što je prošlo, u društvu svoje žene osjeća nekakvo izopačeno uživanje. Ona je, nasuprot tome, bila krotka i šutljiva, premda je iz nekog razloga taj mir jedino još više podjarivao njegovu živahnost. Ipak, Alfonso je spoznao da se sad, kad je taj čas napokon došao — sad kad je uistinu, fizički, u rukama držao sred­stvo za potpun i nepovratan završetak — njegov unutarnji nemir primirio. Suočio se sa svojom vojvotkinjom s dotad neiskušanom smirenošću.
Spustio je bocu i pehare na stol do kreveta, a tada se naslonio na izrezbareni stup baldahina, ne skidajući pogleda s Lucrezie. Ona nije rekla ni riječi, ali nije odvraćala pogled od njegova.
»Pomislio sam da bismo mogli još jednom pokušali začeti nasljednika vojvodstva, Lucrezia,« rekao je.
Njoj se na licu pojavio grč, ali još uvijek nije ništa govorila.
»Mislio sam to ponovo pokušati sinoć.« Bila je to laž: Alfonso je bio svjestan da nije imao ni najmanje namjere položiti čak i prst na Lucreziu sve do večeras. »Ali vidio sam da si umorna i nisam ti htio smetati. Palo mi je na um,« pridodao je, »da bi, nakon što ćeš se — nadao sam se — dobro naspavati i odmoriti, mogla svemu prići s malo više poleta nego si to činila ranije. Možda ti dobro vino ovaj put taj pokušaj učini ugodnijim.«
Alfonso je ulio vina u oba pehara; tjemenom mu je prošla iščekujuća jeza kad je ugledao punu žlicu zlatne tekućine što se već nalazila na dnu jednoga od njih. Napunivši ga, dodao je pehar Lucrezii koja ga je mršteći se prihvatila.
»Obično u ovo doba ne pijem vino, Alfonso,« rekla je.
Krv mu je glasno tukla u ušima. Ako odbije... Neće je na to pri­siljavati, pomislio je — bila bi to uvreda njegovu dostojanstvu. Morala je sama izabrati hoće li piti.
»Možda će se ta novost pokazati zabavnom,« rekao je.
Lucrezia se nije činila uvjerenom, ali svejedno je prinijela pehar usnama i otpila. Alfonso je čekao, i sam otpivši iz vlastitog pehara, a Lucrezia je otpila još jedan veliki gutljaj.
Nedostaje još jedan bitan element za upotpunjenje cijelog pri­zora, shvatio je. Dok je Lucrezia podizala svoj pehar, posegnuo je u kutiju od ružina drva što je stajala do kreveta i iz nje izvadio nisku granata. Nije rekla ni riječi, već je samo tiho uzdahnula i Alfonso je primijetio kako joj se ramena povijaju, kao da se pomirila sa sudbinom. Dodao joj je Crveno Uže. Ona je podignula nisku i sama je omotala sebi oko vrata, svaki put je provlačeći ispod svoje bujne raspuštene kose. Alfonso je promatrao kako joj se pod širokom spavaćicom dok je rukama poslovala iza glave grudi pomiču; kroz tanku tkaninu su joj se nazirale tamne bradavice.
Zamislio je ključ koji mu je Panizato nesvjesno podario tamo vani na vrištini — zamislio ga je tako jasno da je gotovo mogao osjetiti njegovo hladno željezo u svojoj ruci. Ključ se okrenuo u bravi i vrata u sobu su se napokon širom otvorila. Na suprotnom zidu te posljednje sobe nalazilo se zrcalo. Sve pukotine, izobličenja i mrlje koje su mu toliko dugo iskrivljavale odraz počele su nestajati i opet se pojavljivala ona savršena slika za kojom je Alfonso, znao je to, još uvijek gladovao.
Sjeo je na krevet do Lucrezie i spustio svoj pehar na stol. Pose­gnuo je i za njezinim, ovaj put se više nadajući nego strepeći da će je odbojnost prema njemu potaknuti da nastavi piti. I doista, ona se odmaknula od njega i rekla: »Još samo tren, Alfonso, voljela bih naj­prije popiti još malo vina. Mudro si se dosjetio donijeti ga.«
Glas joj je zvučao kruto i neprirodno premda je to možda, pret­postavio je Alfonso, već bila posljedica učinka napitka signor Caroleia. Lucrezia je otpila dugi gutljaj i vratila svoj sada već gotovo potpuno prazan pehar na stol.
Alfonso je shvatio da je nije u stanju pogledati. Ustao je s ruba kreveta i pošao do prozora. Mjesec je bio tek nekoliko dana do ušta­pa i činio mu se nekako izobličenim i nesavršenim, na donjem rubu spljoštenim. Nekoliko sati ranije vidio ga je kako visi blizu obzoru: ogroman, plosnat i blijede ružičastozlatne boje. Sada, nakon što se uzdigao, smanjio i poprimio srebrnu boju, obasjavao je gradske ulice svjetlošću ne mnogo slabijom od dnevne. Spustivši pogled, vidio je da se odražava i u crnilu vode u opkopu. Zurio je neko vrijeme u taj drhtavi srebrni disk na vodi dok ga nije prenulo tiho »Ah!« i nemirno cviljenje iza leđa. Nije imao snage okrenuti se, već je prstima ščepao prozorski prag i sklopio oči, poželjevši da može jednako tako sebi začepiti uši.
Kad je napokon prikupio snage za povratak u sobu i usudio se pogledati vojvotkinju, ona je ležala zgrčena na krevetu. Spavaćica joj se visoko podignula, razotkrivajući joj noge i oblinu boka. Lice joj je bilo blijedo, pjege pod raščupanom kosom tamne, a usta otvorena. Među obrvama joj se nazirala namrštena bora, kao da se ljuti, premda je Alfonso naslutio da bi to prije moglo biti znakom pretrpljenog bola.
Nije mogao vidjeti znaka disanju. Nije bilo pokreta. Niti života.
Sve je bilo gotovo. Ušutkao ju je.
Opet je sjeo do nje. Gurnuvši ruku pod zgužvanu tkaninu spavaćice, prstima joj je dotaknuo malenu dojku: već ledenu, izbrazdanu venama i blago modru poput mramora. Više nije bila ništa doli poda­tan kip. Hladne su joj obline udobno klizile pod toplinom njegova svijetlog dlana dok joj je rukom prelazio po koži i čudio se njezinoj izvanrednoj pasivnosti.
Promatrajući je sada odozgo, napokon je vidio prizor za kojim je tolike mjesece žudio. Bila je prekrasna, pomislio je. U ovoj gluhoj tišini uistinu je bila prekrasna. Savršeni odraz napokon se vratio i zrcalo je opet bilo posve besprijekorno. Znao je da će napokon moći u cijelosti polagati pravo na nju, zadobiti neokaljan pristup ovom stvorenju čija ga je živahnost i spontanost za života toliko ponižavala i gušila. Dogodit će se to samo jednom, znao je. Ali to će biti dostatno. Potpuno posjedovanje.
Sada je u njemu narasla pohlepa za njom i otkrio je kako se kruti na pomisao obavljanja čina čiju je pravu prirodu jedva bio u stanju priznati, čak i samome sebi. Sve do ovoga časa ju je držao pod ključem i hranio se spoznajom o njezinoj skrivenoj prisutnosti na rubovima vlastite svijesti; često se poigravao zamišlju koja ga je istodobno ushićivala i užasavala.
Zamislio je svoju toplu put u njezinu ledenom smiraju i osjetio kako mu se koža ježi.
Nije više mogao čekati. Užasavajući osjećaj neovlaštenog stupanja na opasan teritorij oduzeo mu je dah, ali dok je razvezivao vrpce svojeg haljetka znao je da je sve to još uvijek savršeno. Bez straha da će ovaj izvanredan prizor biti izobličen kao mnogo puta prije.
Poželio joj je svući spavaćicu. Izvukao je obje teške ruke iz ruka­va, a zatim joj gurnuo ruku pod leđa, namjeravajući je podignuti i osloboditi tkaninu ispod njezina tijela. Morao joj se nagnuti blizu, ali je otkrio da joj pritom nema snage pogledati lice.
Osjećaj brzog nastupanja trenutka konzumacije bujao mu je u glavi.
Odbacio je spavaćicu na pod i polegao vojvotkinju natrag na jastuke. Glava joj je mlitavo klonula ustranu, a kosa joj pala preko lica. U ovoj besprijekornoj nepokretnosti bila je zanosna i napokon joj je pogledao lice.
A tada ju je ugledao.
Jednu jedinu suzu koja se morala nekoliko trenutaka prije pojaviti u kutu njezina oka i prelila se preko njegova ruba pred njegovim očima. Polako se spustila dolje niz njezin obraz i skliznula prema zamršenoj kosi.
Alfonso se sledio.
Ovoga puta prizor se nije izobličio.
Jednostavno se rasplinuo.
Rasplinuo se, i san je bio uništen.
Alfonso je osjetio kako mu se žuč uzdiže u grlu i rukom poklo­pio usta. Od početka je znao da je njegov san vulgaran — podmukao — ali se krijepio njegovim čarima i užasnom ljepotom... trebao ga je... mjesecima je sebe omatao u njegove paklenski ispredene skute, uljuljkivao se u njega, zanemarujući njegove implikacije i hraneći se utjehom koju mu je nudio. Ali, zureći sada u taj sitni lik na krevetu, počeo je drhtati; ogroman nabubrio mjehur njegova čudovišnog samoljublja se probušio i, dok se sada praznio ispuštajući svoj grozan sadržaj oko njega, osjetio je kako sam iščezava, smanjuje se, isušuje.
Nije više mogao podnijeti pogled na nju. Pokrivač. Poželio ju je pokriti. Ne dotaknuvši je. Prebacio je pokrivač preko nje; činila se kao da spava. Sada bi trebao osjetiti smirenje, pomislio je, ali odjednom mu je u glavi uporno započela ječati potreba da je vidi budnu. Poželio ju je protresti — ali ne. Da bi to učinio, morao bi položiti ruke na nju.
Na um su mu pali Katulovi stihovi koje je znao još iz djetinjstva, tako užasno prikladni; naizgled i bez njegove volje, usne su mu obliko­vale riječi. Odi et amo: quare id faciam, fortasse requires. Nescio, sedf ieri sentio ad excurcior. Ja mrzim i volim: zašto to činim, možda ćeš upitati. Ne znam odgovora, ali osjećam da se to zbiva i obuzima me agonija.
Nesposoban oduprijeti se, Alfonso je opet pogledao Lucreziino lice. Suza joj je još visjela na obrazu, a trag joj blistao u crti što joj se pružala prema kosi. Uspravio se, posegnuo i prstom joj obrisao trag. Prstom je dotaknuo usnu i okusio sol. Glavu mu je obuzela mučnina, omatajući ga i gušeći, i načas je pomislio da će pasti. Sklopio je oči i naslonio se na stup baldahina, sve dok najgore nije prošlo. Morao je otići odavde. U glavi mu je počeo rasti pritisak i obuzeo ga je strah da bi mu lubanja mogla prsnuti pod njegovim širenjem.
Podignuo je svijećnjak — ali ga i istoga trena spustio natrag do kreveta. Nije želio Lucreziu ostaviti u mraku.
Vladala je potpuna tišina. Leđima okrenut, krenuo je prema vra­tima, posegnuo iza sebe, napipao kvaku i otvorio vrata. Zapela su i zaškripala po podu. Načinio je još jedan korak unazad i nogom udario Folletta u bok. Zarežavši, pas se trgnuo, uspravio na noge i gurnuo njušku Alfonsu u ruku: hladnu, vlažnu, upornu. Alfonso je mirno stajao: drhtavica koja je započela na prizor one suze sada mu je protresala cijelo tijelo. Odmaknuo je ruku od istražujuće njuške.
Folletto je podignuo glavu i zatulio. Sjevši natrag na stražnje noge, njuške podignute prema stropu, ispustio je dugačak i sablastan zvuk.
Alfonso se ukočio.
Srce mu je ustreptalo, a dah mu sledio grlo.
»Stai zitto!« prosiktao je. »Prestani! Netko će te čuti.« Obu­hvatio je rukama Follettovu njušku, ali vučjak se izvukao iz njegova stiska.
Tuljenje se nastavilo.
Zavijanje za mrtvim.
Alfonso je zgrabio životinju za glavu, pokušao buku prigušiti svo­jom jaknom, ali tuljenje se nastavilo, odjekujući o kamenje hodnika.
»Stai zitto! Netko će čuti.«
Jedva svjestan onoga što čini, Alfonso je rukom obujmio pse­tu glavu; gurnuo ju je snažno, jednom rukom pritisnuvši potiljak. A zatim je, obuhvativši drugom Follettovu njušku, naglo trgnuo nagore i opet natrag. Začulo se pucanje.
Tuljenje je prestalo.
Načas je Folletto ostao beživotno visjeti na Alfonsovim rukama, mokrim od pseće sline. Osjećajući nagon za povraćanjem, Alfonso je popustio stisak. Veliko crno tijelo skljokalo se na pod i ostalo nepo­mično ležati.
Vrata Lucreziine odaje su još bila otvorena i Alfonso je na svjetlu svijeće vidio kako nepomično leži pod svojim grimiznim pokrivačem. Ustuknuo je, brišući dlan o nogavicu hlača.

36


PET JE LIKOVA tiho čekalo u malom predsoblju, premda je samo četvero njih disalo.
Giovanni je stajao uz najudaljeniji zid, uz vrata — Jacomo ga je samo nazirao u dubokoj sjeni. Manje zaokupljen pomaganjem nego pola sata ranije, Tomaso je sjedio na niskoj klupici, leđima naslonjen na zid i ruku labavo stisnutih među raširenim koljenima. Giorgio je bio tek obris uz prozor, a mali tihi lik je sjedio na stolici visokog naslona, umotan u pokrivač, pod neprirodnim kutom klonuo na drvo.
Dok su tako čekali, Jacomovim su umom promicali stravični pri­zori. Biti tako blizu Lucrezii, prolaziti kroz nezamislivo i sada samo stajati ovdje, puštati da se sve to dogodi... bilo je to gotovo nestvarno. Ali Catelinin izvanredan prijedlog morao je biti najbolji — možda i jedini — način da se vojvodu spriječi u razotkrivanju prijevare, nepre­stano je sebi govorio Jacomo. Kad bi bio svjestan da je tako izigran, Jacomo je bio siguran da vojvodu ništa ne bi spriječilo u osveti zbog poniženja koje bi zbog takve izdaje osjećao.
Međutim, prava stvarnost onoga što su činili bila je daleko, dale­ko gora nego je zamišljao kad je Catelina predložila kako bi mogli pokušati obaviti akciju spašavanja.
Pogledao je sitan lik na stolici i progutao slinu.
Mjesec je sada već bio visoko na nebu i osvjetljavao predsoblje kositreno sivim svjetlom. Nisu imali svijeću — vrata su morala ostati pritvorena. Giovanni je osluškivao zvukove u hodniku iza njih.
Sekunde su se pretvorile u minute; minute u sate.
A zatim se u tišini začulo škljocanje.
Željezna kvaka se pomaknula i vrata otvorila.
Jacomo je ustreptalog srca skočio na noge kad je unutra ušao lik sa svijećom u ruci. Izobličene sjene počele su skakati po zidovima. Ugledavši ih, Giulietta je užasnuto udahnula, ali Giovanni joj je prišao s leđa i stavio joj ruku na usta prije nego je dospjela išta reći. Zamahnula je široko svijećom i plamen se ugasio ali je, na olakšanje Jacoma koji je ostao bez daha, nije ispustila.
Giovanni je ostao stajati iza Giuliette, s rukom još uvijek na nje­zinim ustima, obraza prislonjenog uz njezin. »Giulietta, ako ispustite samo glas,« šapnuo joj je na uho, »Crezzi će to vjerojatno platiti životom.« Zastao je. »Ako vas pustim, obećavate li da ćete šutjeti?«
Jacomo je vidio kako starica iza Giovannievih prstiju kima gla­vom.
Giovanni je popustio stisak i odmaknuo se od nje.
»Santo cielo! Što zaboga...?«
Uhvativši je za nadlaktice, još uvijek šapćući, Giovanni joj je is­pričao onoliko koliko joj se usudio povjeriti.
Otvorenih usta, Giulietta je pogledom prešla s njega na Jacoma, pa na Tomasa i Giorgia i zatim na skvrčeno stvorenje na stolici. »To nije moguće...« protisnula je.
»Vjerujte mi, Giulietta,« rekao je Giovanni. Odjednom je zastao i ukipio se, očito osluškujući. Domahnuvši rukom Jacomu, pokazao je glavom prema vratima. Vrata Lucreziine sobe su se uz škripu otvorila i začuli su tihe korake i grebanje psećih šapa. Pripremili su se za pokret.
A tada je vučjak počeo zavijati.
Bio je to grozan zvuk što je tjeskobno odjeknuo o kamene zidove. Svi su se ukipili. Sličilo je to naricanju za umrlim, pomislio je Jacomo i dlake na potiljku su mu se naježile.
Zavijanje je prestalo. Koraci su prošli pored vrata i zatim utihnuli u daljini.
Pričekavši dok nije bio siguran da je vojvoda napustio hodnik, Giovanni je provirio iz predsoblja, a zatim im dao znak da pođu za njim. Jacomo, Tomaso, Giorgio i Giulietta su napustili prostoriju i u tišini prešli onih nekoliko metara do Lucreziine odaje.
Jacomo je zadržao dah.
Vojvodin pas je ležao crn i miran na podu hodnika. Jacomo ga je kušao nogom gurnuti u slabinu, ali nije se pomaknuo. Čučnuo je pred stvorenje i pomilovao ga po glavi; oči su mu bile otvorene, a jezik ispružen. Premda još uvijek topao, nije bilo dvojbe da je mrtav.
Preko velikog crnog tijela stupili su u Lucreziinu odaju.
Nakon tolikog oklijevanja da sebi dopusti zamisliti sliku onoga što bi mogli zateći u sobi, Jacomo je ostao zatečen prizorom naizgled usnule Lucrezie, pokrivene tamnocrvenim pokrivačem, osvijetljene svi­jećom što je još uvijek gorjela uz njezin jastuk. Prizor je bio na neki način previše spokojan, previše običan; Jacomo nije znao što misliti.
Prešao je sobu i nagnuo se nad nju.
Prethodne večeri, iza širokih prozora ljekanikova dućana, Alessandro je do najsitnijih pojedinosti opisao učinke svoje zastrašujuće mješavine laudanuma, mandragore i valerijane, spretno je spravljajući i ulijevajući u bočicu. Jacomo je znao da neće vidjeti disanje niti bilo kakve znakove života. Znao je da će biti hladna na dodir, da će joj disa­nje biti neprimjetno i da će proteći sati prije nego se probudi; mislio je da je na sve to spreman. Ali kad joj je ugledao lice, onako mlitavo i isprazno, svejedno ga je gotovo posve obuzela hladna, sikćuća panika.
Ukonivši zatim s nje prekrivač, vidio je da je naga. Spavaćica joj je ležala odbačena na podu, a oko vrata joj bila omotana dugačka niska tamnocrvenog blistavog kamenja.
»Kučkin sin,« prošaptao je Jacomo, jedva sposoban povjerovati u stravičnu pomisao koja mu je proletjela glavom. »Ti... ti kučkin sine!«
Podignuo je Lucreziu u naručje i stisnuo je uza se. Bila je klo­nula i teška, a glava joj je pala preko njegove ruke. Trenutak kasnije, uzdrhtao, položio ju je natrag na jastuk.
»Jacomo?« Giovanni je bio uz njega i, premda je Jacomo brzo opet navukao pokrivač preko Lucrezie, čuo je tih uzdah i znao da je Giovanni vidio isto što i on, zaključio isto što i on.
»Ali — on je vjerovao da je uistinu mrtva...« Giovanniev glas je odavao mučninu koja ga je obuzela.
»Moramo je odnijeti odavde. Pođi s Giorgiom po Chiaru.«
Giovanni i Giorgio su provirili kroz vrata da provjere je li hodnik još uvijek pust, a zatim napustili sobu.
Jacomo je razvezao nisku od crvenog kamenja i skinuo je Lucrezii s vrata. Ako žele da zamjena bude uvjerljiva, morat će je omotati oko vrata nesretnoj Chiari.
Giulietta je položila ruku na Jacomovu. Oči su joj bile širom raširene i prepune suza. »O, dobri Bože — pogledajte je! Kako je to mogao učiniti? Kako?«
»Molim vas — pomognite mi da je odjenem,« rekao je Jacomo.
Izvukao je Tomasove čarape i hlače iz svoje torbe i uz prilične teškoće ih navukao preko Lucreziinih beživotnih nogu. Giulietta je vidljivo uzdrhtalim rukama otresla košulju, jaknu i kapu i dodala mu ih. Za samo nekoliko trenutaka, beživotan odraz stvorenja blistavih očiju koje je držao u naručju u potkrovlju Alessandrova dućana tiho je ležao pred njim i preostalo mu je samo još skriti joj kosu prije nego je odnese iz dvorca.
Žestoko se trudio. Stojeći joj iza leda te noći u Alessandrovoj ostavi, uživao je omatati Lucreziinu kosu oko prstiju, uspio je umo­tati u labavu pletenicu i ugurati pod Tomasovu kapu, ali sada, koliko god se upirao, uz Lucreziu naizgled beživotnu i posve neosjetljivu, ta se kosa opirala svim njegovim neiskusnim pokušajima. Na kraju je, mahnito željan što prije otići, došapnuo Giulietti: »Možete li mi pronaći nekakve škare?«
»O, ne, ne možete...« započela je Giulietta, ali mu je ipak doda­la par dugih škara što ih je pronašla u košari s priborom za šivanje pod prozorom. Jacomo je prikupio i zamotao kosu, a zatim slobodnom rukom uzeo škare. Oštrice su se sporim pokretom spojile, dugačko klupko kose je otpalo, a skraćeni se krajevi uvili i u snopovima pali naprijed Lucrezii oko lica. Jacomo je dohvatio Tomasovu crvenu kapu i s lakoćom joj je navukao na glavu, a zatim je opet nježno položio na jastuk. Giulietta je posegnula za snopom kose koji se već počeo razmatati i uzela ga od njega.
Gotovo je, pomislio je Jacomo. Vrijeme je za polazak.
Giulietta je zurila u Lucreziu dok su joj suze neobuzdano kapale na prednjicu haljine, mrljajući tkaninu. »O, Bože! Ovo je previše — ne mogu podnijeti pomisao da je više nikad neću vidjeti. I to jadno, jadno dijete tamo...«
I Jacomu su na oči navrle suze, a osjećaj krivnje mu se uspeo u grlo. Ta je starica stajala ovdje, naričući zbog neočekivanog gubitka koji je jedva mogla pojmiti; a tamo u Mugellu, Lucreziini nesvjesni roditelji još uvijek nisu ništa ni slutili o vijestima koje će do njih doprijeti za nekoliko dana, dok će on za samo nekoliko minuta sve ovo ostaviti za sobom, odnoseći Crezzi kako bi zajednički krenuli u sretnu buduć­nost. Ta se nepravda činila nepodnošljivom. Uzeo je Giuliettu za ruku. »Uvijek ću brinuti o njoj.«
»Znam, dijete.«
»Ja... ja je volim, signora.«
Na Giuliettinu se licu pojavio nedokučiv izraz. Blago mu je rekla: »Hajde — odnesi je sada.« Položila je dugu pletenicu kose na stol do kreveta, a zatim je omotala oko prstiju, zamotala u klupko i uvila u komad platna koji je izvukla iz iste košare iz koje je bila uzela škare. Pružila ga je Jacomu.
Jacomo joj je zahvalio osmijehom i gurnuo klupko u džep svojih hlača. »Hvala vam, signora. Sada moramo poći. Giorgio i Giovanni će ostati s vama — sami nećete biti sigurni. Oni će učiniti... no — učinit će ono što se mora obaviti.«
Giovanni i Giorgio su se pojavili. Giorgio je nosio Chiaru, u pokrivač umotanog tijela naizgled ne većeg od dječjeg u snažnim ruka­ma. Tomaso se uklonio da ih propusti, a zatim prišao Jacomu.
»Idem li ja s tobom, Jacomo?«
Potvrdno kimanje glavom. »Trebaš poći sa mnom samo do po­mičnog mosta. I, molim te, hoćeš li ovo ujutro dati velečasnom bra­tu?« Pružio mu je dugačko pismo koje je bio napisao — mješavinu isprika, iskrenih zahvala i detaljnih uputa. Uz molbu za blagoslovom. Svjesnom nemira svoga mentora i polaganog gubitka njegovih radnih sposobnosti, Jacomu je bilo gotovo nemoguće to pismo napisati. To­maso je gurnuo papir pod svoju jaknu.
Jacomo se nagnuo naprijed, jednom rukom poduhvatio Lucreziina koljena, a drugu joj gurnuo pod leđa. Glava joj je pala njemu u naručje dok ju je čvrsto stiskao uza se. S naporom se uspravio i namjestio je da mu udobnije leži u naručju. Glava joj je teško počivala na njegovu ramenu, a svježe podrezana kosa ga bola u obraz.
Giorgio je položio Chiaru na Lucreziino mjesto.
Giovanni je prišao Jacomu, prignuo se i nježno poljubio svoju rođakinju u čelo. »Pazi na nju,« rekao je.
Bila je to, znao je Jacomo, jednako zapovijed koliko i molba.
Rekao je: »Obećavam. Pisat ćemo ti. Reći ti gdje ćeš nas moći pronaći.«
Giovanni je dlanom obrisao oči i nos. »Odmah ću doći. Reci joj to.« Glas mu je drhtao.
Jacomo je pogledom prešao s Giovannia na Giorgia. »Hoćete li moći... obaviti ostalo?«
Kimnuli su glavama. Jacomo im je kratko spomenuo nisku od crvenog kamenja.
»Čekajte!« Giulietta se nagnula prema Lucrezii, objema rukama obuhvatila njezino beživotno lice i poljubila je. Zatim ju je Giovanni obgrlio oko ramena. Giulietta se okrenula njemu. Privukao ju je sebi, a zatim pogledao Jacoma i glavom pokazao prema vratima. Jacomo je kimnuo glavom. Giorgio ih je otvorio i provirio u hodnik. A zatim je Jacomo s Lucreziom u naručju prekoračio beživotno tijelo psa na pragu. S Tomasom do sebe, zaputio se — posljednji put — kroz neo­svijetljeni Castello.
GIULIETTA je dohvatila sićušnu rezbarenu kutiju s police, otvorila je i iz nje izvukla krunicu. Giovanni je prepoznao perle od koralja i srebrni lanac — pripadala je teti Eleanori i ona ju je dala Crezzi kad je odlazila u Ferraru. Giulietta je omotala krunicu oko tankih djevojčinih prsti ju, uguravši joj srebrni križ čvrsto među palčeve. »Što će se dogodili sutra,« rekla je, »kad signore vidi da je Lucrczia nestala, da je na njezinu mjestu ovo dijete?«
Giovanni je progutao slinu i rekao: »Neće znati. Nikad neće doznati. Giorgio i ja ćemo se za to pobrinuti. Ovo ti se neće svidjeti, Giulietta, ali moramo to učiniti ako želimo da Il Duca po poviaiku i dalje ostane uvjeren kako je Crezzi mrtva.«
»Kako to misliš, dijete?«
Giovanni je brzo pogledao Giorgia, a zatim s nelagodom uzdah­nuo. Pojasnio joj je njihov plan.
Giulietta je glasno uzdahnula. »O ne! Giovanni, ne — to jadno dijete...«
»Čuj, Giulietta, ova djevojka — Chiara — ona je već mrtva. Više joj ne možemo nauditi. Ako to ne učinimo, Crezzi će život vječno biti ugrožen. Čekat će da je jednom dostigne — uvijek se osvrćući preko ramena, nikad ne znajući. Molim te, pođi i čekaj u radnoj sobi. Nećeš htjeti gledati što činimo.«
Okrenuo se Giorgiu. »Spreman?«
Lica boje pepela, Giorgio je samo kimnuo glavom. Dohvatio je vreću od voštanog platna što mu je dotad visjela vezana o pojasu i pošao za Giovanniem prema Lucreziinoj postelji. Giovanni je odma­knuo pokrivače, a zatim zastao pred prizorom sitnog tijela u bijeloj košulji. On i Giorgio su razmijenili poglede, a zatim se Giovanni pre­križio i tiho zamolio oprost za ono što su namjerili učiniti; Giorgio je skinuo kapu s glave i sklopio oči.
Giovanni je dohvatio dugu nisku crvenog kamenja i ovio je oko Chiarina tankog vrata. Od ogromne crvene mase činilo se kao da joj je grlo prerezano i Giovanni se upitao zašto ju je Lucrezia nosila: nije mogao zamisliti da joj se sviđao tako razmetljiv nakit. To je sigurno morao biti njegov izbor, pomislio je, osjetivši navalu gnušanja. Namje­stio je pokrivač natrag oko tijela i ponovo omotao krunicu oko jedne ruke, sklopivši tanke prste oko raspela i zbrke od tamnoružičastih i bijelih perli.
Sada je Giorgio iz svoje vreće izvukao veliku grudu blistavo bijele masti, ovlaš umotane u jutenu tkaninu.
»Donesi to ovamo!« prosiktao je Giovanni, pokazujući na jastuke. Giorgio je grudu držao objema rukama; spustio ju je na stol pokraj kreveta i s pojasa izvukao nož. Jednom rukom čvrsto držeći grudu, počeo je od nje odrezivati komadiće veličine oraha i dodava­ti ih Giovanniu. Giovanni ih je pažljivo slagao oko krute kose, pre­ko djevojčinih ključnih kostiju, vrata i grudiju, te niz njezine ruke. Osjetio se lagan miris ovčjeg pečenja. Giovanni je primaknuo prste nosu.
»Ovčji loj,« rekao je Giorgio. »To je bilo jedino šio sam mogao pronaći u kuhinjama. Nadam se da će biti dovoljno.«
Giovanni je otišao do radne sobe. »Giulietta, ima li ovdje kakva zaliha svijeća?«
Bez riječi, otvorila je dugačku kutiju na prozorskom pragu i iz nje izvukla dvije nove žute svijeće od pčelinjeg voska. Giovanni ih je uzeo od nje i vratio se svojoj zadaći. Prelomivši najveću u tri dijela i izvukavši stijenj, dodao je dijelove Giorgiu koji ih je nježno položio uz Chiarino žutobijelo lice. Drugu svijeću, također razlomljenu na koma­de, Giovanni je spustio uz prijevoj Chiarine druge ruke koju je položio preko jastuka. Giorgio je uzeo mastan komad jute, istresao preostale mrvice loja po krevetu i prostro tkaninu preko Chiarina tijela. Zatim je, prešavši sobu, širom otvorio jedan od prozora. Povjetarac je podignuo zastore baldahina koji su se lagano napuhnuli prema krevetu.
Odmaknuli su se i zagledali u posao koji su obavili. Okrenuvši se Giorgiu, Giovanni je primijetio kako ovaj drhti.
»O Bože,« rekao je Giorgio, »što to činimo? Svi ćemo otići u pakao...«
Giovanni nije ništa rekao. Giulietta mora izići iz radne sobe, pomislio je. Vatra je nepredvidljiva. Pošao je po nju i uzeo je za ruku. »Giulietta, moraš izići odavde. Vrijeme je da se pobrinemo da Crezzi ostane zauvijek sigurna od tog kučkina sina.«
Drhteći, Giulietta je pošla za njim u spavaonicu, širom otvorenih usta promatrajući lik ispružen na širokoj postelji i male grudice bijelog loja ugurane joj oko lica i tijela. »O, dobri Bože, Giovanni...«
»Samo pomisli, Giulietta,« rekao je Giovanni kako bi uvjerio sebe jednako koliko i staricu, »na kraju će imati veličanstven kršćanski sprovod. Ta jadna beskućnica, umjesto da završi u vapnom posutoj vreći, bačena u neku bezimenu masovnu grobnicu, napustit će ovaj svijet u pompoznom i raskošnom državničkom sprovodu. Zastao je, a zatim dodao: »Državničkom sprovodu koji će biti Crezzin.«
Giulietta je zatomila jecaj.
»Giorgio...« rekao je Giovanni.
Giorgio je dohvatio svijećnjak sa stola pokraj kreveta i primaknuo ga bliže mjestu do kojega je dopirao tamni zastor baldahina koji se njihao na propuhu što je dopirao s otvorenog prozora. Zatim je prstima odigao svijeću sa svijećnjaka, pustivši je da padne kao da ju je srušio zamah zastora.
U tom je trenutku Giovanni shvatio da im je vojvoda nesvjesno osigurao završni čin njihova djela: gotovo praznu vinsku bocu i dva srebrna pehara. Il Duca im je tako osigurao savršen izgovor zašto se njihova »vojvotkinja« nije uspjela probuditi kad je vjetar srušio svi­jeću na njezinu posteljinu.
Svijećnjak je pao ustranu. Svijeća se s njega otkotrljala i pala na jastuk; plamen je dotaknuo jednu od gruda loja što su ležale oko Chiarine glave. Plamen je kratko lizao s jedne grude na drugu, oko njezina tjemena i njihovim se užasnutim očima učinilo kao da je upravo zasjala blistava aureola. Zatim se odjednom loj užgao i Giulietta je uz jecaj okrenula glavu. Giorgio je rukama poklopio usta, a Giovanni je osjetio kao da ga nešto guši.
Zatim se užgala i Chiarina kosa i planula šištećim plamenom, dok se jedan pramen plamena pružao niz ispruženu ruku, preko jastu­ka i zahvaćao jedan od zastora baldahina koji je planuo gotovo istog trena. Dok je tkaninu zahvaćao plamen, a pocrnjeli komadi počeli padati po već užganim podnim prostirkama od rogožine, Giovanni je još jednom pogledao nepokretan lik i vidio da, baš kako je Catelina zamislila, plamenovi sada ližu oko mršava lica, već ga čineći posve neprepoznatljivim.
Došlo je vrijeme za odlazak, pomislio je, i da Giulietta podigne uzbunu, kao da je upravo otkrila taj užasan prizor — prekasno da bi spasila osobu za koju su svi željeli da ju se prepozna kao Lucreziu.
Kad se Giovanni na pragu posljednji put okrenuo, soba se već bila pretvorila u pakao. Zastori baldahina bili su posve zahvaćeni va­trom, a Chiarino tijelo sada kao da je počivalo u kolijevci od plamena. Lice i ruke su joj pocrnjele, a prsti se zgrčili, kao u molitvi.

37


JOŠ DOK JE ALFONSO prelazio središnje dvorište Castella, začuo je zavijajući krik koji je dopro odnekud iz dvorca, preklinjući za pomoć. Srce mu je ustreptalo i načas je zastao rastrgan, isprekidanih misli, nesposoban otići, ali istodobno nevoljan vratiti se i suočiti s onim što se unutra zbivalo.
A onda se Francesca pojavila uz njega. »Je li gotovo?« rekla je.
Spoznavši da joj nije u stanju odgovoriti, Alfonso je samo kratko kimnuo glavom.
Francesca je stala pred njega. Usne bi joj trebale biti neodoljive, pomislio je. Njihova se jedrost nije promijenila i njihov se prikriveni poziv jasno nazirao. Ali prožimali su ga dotad nedoživljena težina i umor. Alfonso je osupnuto sebe zatekao kako prvi put promatra svoju kurvu, a da se pritom nije ukrutio. Strahom natopljena obamrlost koja ga je preplavila dok je promatrao tijelo vojvotkinje još uvijek ga je okruživala poput mokrog ogrtača. Ipak, mogao je vidjeti da Francesca očekuje njegov poljubac, pa je prignuo glavu njezinoj, ali je s nemirom spoznao da mu u usnama nema osjeta. Uopće nije mogao osjetiti dodir njihovih usana.
»Ne vraćaj se, Alfonso,« rekla je Fancesca. »Bolje je da te ne vide prije jutra. Pođi sa mnom.« Uzevši ga za ruku, povela ga je dalje od Castella i katastrofe koja se u njemu razotkrivala.
DOBRO je što joj iskustvo kurve omogućuje da s uvjerljivom žudnjom promatra nekoga čija sama prisutnost ju je tjerala na povraćanje, pomi­slila je Francesca dok su odlazili. Pogledati te noći Alfonsu u oči i nuditi mu poljubac, znajući što je bio nakanio učiniti, znajući što bi bio učinio da ga u tome nisu spriječili, znajući da je uvjeren u uspjeh svoga plana... sve to je tek minulo, pomislila je, zadrhtavši.
Kad su nakon šutljiva prolaska ulicama Ferrare stigli do villette, Alfonso je sjeo na stolicu od brjestovine što je stajala pod prozorom do kreveta. Francesca je užgala vatru i otvorila jednu od mnogih boca vina. Velikodušno napunivši čašu do vrha, dodala mu je i on ju je bez riječi prihvatio. Činio se jedva svjesnim njezine prisutnosti i, kad ga je pažljivije pogledala, primijetila je da je ono što joj se u prvi mah učinilo učinkom treperave vatre zapravo lagana drhtavica koja mu je prožimala cijelo tijelo.
»Dođi u postelju, Alfonso,« rekla je. Obećala im je da će ga noćas zadržati ovdje i namjeravala je svoje obećanje održati.
Bezizražajno ju je pogledao, kao da nije siguran što bi trebao učiniti. Francesca je uzela kaput od njega, zatim mu razvezala jaknu i hlače, skinula čizme i čarape. Bez pogovora se pokoravao njezinoj po­moći. Prvi put otkad ga je upoznala nije pokušao dotaknuti je. Morala se sama razodjenuti.
Unatoč novoj odbojnosti prema svojem bivšem ljubavniku, Fran­cesca je ipak bila zatečena tom Alfonsovom rastrojenošću. Nakon što ga je pomilovala i nakratko mu pokušala privući pažnju, primijetila je da se napokon usredotočio na njezino lice. Činilo se da je svjestan nje­zine prisutnosti i čak je pokušao poljubiti, ali tada je, nakon što joj je položio ruku na dojku, odjednom zastao, uzdrhtao i ukočio se. Kao da ga je potpuno obuzelo nešto nalik panici, pomislila je Francesca. Bio je poput djeteta koje je iznenada spoznalo da se, nakon trka i bezbrižne igre na nepoznatom mjestu, posve izgubilo; i uz lagani uzdah koji je imao prizvuk očaja, čvrsto se stisnuo uz nju. Premda je jedva mogla podnijeti ponuditi mu išta što bi sličilo utjesi, ovijajući mu nevoljko ruke oko uzdrhtalih ramena, osjetila je nekakvo oporo zadovoljstvo u promatranju tog nikad dotad viđenog, bespomoćnog nemira.
OSTALI SU U kućici i cijelo sljedeće jutro. Alfonso je bio tih i napet i sjedio pred vatrom, stišćući objema rukama čašu vina i zureći u plamenove.
Negdje oko podneva izjavio je da je umoran i Francesca mu je predložila da malo odspava. Jedino joj je rastresenim kimanjem glavom dao do znanja da prihvaća njezin prijedlog. Odloživši sada već praznu čašu, prešao je sobu, legao na postelju i sklopio oči. Zaspao je gotovo istoga trena.
Francesca je neko vrijeme čekala i promatrala ga, a zatim ga, uvjerivši se da je uistinu nesvjestan njezine prisutnosti, pokrila prekrivačem, pokupila svoje stvari i napustila kuću.
Hodala je brzo, želeći se vratiti blizankama i što prije ih odve­sti iz Ferrare. Prije nego se Alfonso probudi i pođe za njom. Bila je sigurna da će joj život — i njihov — biti ugrožen, ako on ikad dozna za njezinu dvoličnost. Uopće nije dvojila kako će reagirati kad dozna za njezin i Jacomov posjet Alessandru: kako su čekali dok ljekarnik nije pripravio sredstvo za spas života vojvotkinje. Ona i Jacomo su razgovarali o protuotrovu — o nečemu što bi joj mogli dati nakon što ona Alfonsa odvede sa scene — ali Alessandrova zamjena je bila bolja, pomislila je sada Francesca. Sigurnija.
Poći će u Napulj, pomislila je prelazeći preko živošću ispunjene piazze. Odvest će djevojke u Napulj. To će biti dovoljno daleko od Ferrare. Krenut će još tog popodneva.
ALFONSA je iz sna trgnulo mahnito lupanje na vratima villette. Posegnuo je rukom prema Francesci, ali nje, na njegovo iznenađenje, nije bilo tamo. Ustreptalog srca, ostao je nepomično ležati. Kucanje se ponovilo, sada još glasnije. Navukao je košulju i čarape i pošao otvoriti vrata.
Zaprepastio se kad je ugledao zamršenu sijedu kosu i ptičje crne oči Franca Guarniera. Nije bilo teško pogoditi razlog Guarnierova po­sjeta, pomislio je, ali sve do ovog trena Alfonso uopće nije bio svjestan da njegov majordom zna za postojanje villette.
»Ah, signore!« Guarnieru je glas bio viši nego inače i Alfonso je promatrao kako se vidljivo trudi pronaći način kako svojem gospodaru reći ono neizrecivo. »Žao mi je što dolazim ovamo, signore. Tako mi je strašno žao — to je potpuno neoprostivo! Ovako nenajavljeno upa­sti... inače nikad ne bih... Ali nisam znao što činiti. Voj... vojvotkinja!«
Alfonso je odglumio uznemirenost. »Što, Franco? Što je s njo­me? Je li bolesna? Izgledaš kao... reci mi! Što je?« Još dok je to izgo­varao, Alfonso je osjetio toplu navalu ponosa na uvjerljivost svojega suzbijanja konsternacije.
»Va... vatra, signore.« Prisjećajući se nedavnog užasa, Guarniera je širom otvorenih očiju zurio u njega i sad je nevjerica u Alfonsovu pogledu bila iskrena. Vatra? zbunjeno je pomislio. Kakva vatra? Nije shvaćao.
»O, moj gospodaru, vojvotkinja je mrtva.«
Riječi su ostale visjeti u zraku između dvojice muškaraca poput jeke zaostale nakon prestanka zvonjave zvona.
Nijedan od njih nekoliko dugih sekunda nije rekao ni riječi.
A tada je Alfonso bezizražajnim glasom upitao: »Kako si znao gdje ćeš me pronaći?«
Guarniera je porumenio i prešutio odgovor. Alfonsa je zapre­pastila spoznaja da su njegovi privatni poslovi izgleda postali javnom stvari u Castellu. Rekao je: »Gdje je vojvotkinja sada?«
Guarnieru je glas drhtao. »Još uvijek u svojoj jadnoj izgorjeloj odaji, moj gospodaru. Nismo znali što bismo trebali učiniti... Željeli smo čekati vaš povratak, signore. Mi... nismo vas mogli pronaći... pa sam pomislio da biste mogli biti ovdje, i... ah, signore... vaš pas.«
Majordom se od nemira gotovo nekontrolirano cerio — Alfonso ga nikad nije vidio tako rastrojenog.
NETKO je Folletta sklonio ustranu. Alfonso je osjetio jezu i priličnu mučninu prolazeći pored nemarno odbačenog crnog trupla koje je poput zaboravljene lutke ležalo uza zid hodnika. Načas je ostao zagle­dan u psa, a zatim se okrenuo, nekoliko koraka ispred Guarniera, i otvorio vrata Lucreziine spavaonice.
Ustuknuo je pred jetkim zadahom izgorjela drva, spaljenog perja i pougljenog mesa koji ga je poput šake pogodio u lice. Bez daha se u nevjerici ogledao po sobi, po onome što je ostalo od drvenih zidnih obloga, popucalih okana i crnog stropa.
A tada je ugledao nju.
Neki prizori se, pomislio je mnogo puta dotad, mogu već na prvi pogled trajno urezati u pamćenje — usijani, stvarajući neizbrisive ožiljke, posve neiskorjenjive. Izobličeno, pocrnjelo tijelo na uništenoj postelji, ogoljele ruke izokrenute u grotesknoj molitvi, sve je to sličilo prizoru iz Boschove noćne more i Alfonso je znao da se tog prizora nikad neće moći osloboditi.
Zapravo, pomislio je, da nije portreta, mogao ju je zauvijek izgu­biti. Hvala Bogu na tom portretu! Bila bi za njega posve izgubljena! Prizor pred njim već mu je iz sjećanja proganjao upamćenu sliku Lucreziine ljupkosti. Nipošto nije za sobom trebao ostavljati upaljenu svijeću.
Okrenuvši se bez riječi, Alfonso se progurao pored Guarniera i pet-šest drugih slugu koji su ih pratili do odaje i izišao van na hod­nik. Kloneći se pogleda na Follettovo truplo, nekoliko je puta duboko udahnuo, a zatim se hitro spustio Castellom do predvorja.
Ona ga je gledala sa zida.
Sjeo je na stubište što je vodilo gore, nekoliko stuba iznad odmorišta, i ostao je dugo promatrati. Imao je pravo, pomislio je. Ništa dru­go nije mogao učiniti. Previše se toga i predugo urotilo protiv njega, gurnuvši ga na rub Danteova »žalobnog dola, tog strašnog ponora što grmljavinu bezbroja tužaljki združuje«. Nešto od toga bi možda i mogao otrpjeti, ali sve to tako združeno, to nipošto. Izrazi naklono­sti koje je tako često darivala svima kao nemjerljivo velikodušje; ona krvnička moć koju je posjedovala kako bi ga u svojoj postelji srozala do eunuha — to bi zasigurno već samo po sebi bilo dovoljno, i bez te užasne nove spoznaje o sudbini vojvodstva ako ne bude u stanju dobiti nasljednika. Njegova Svetost je mislila kako vas se mora upozoriti na težinu situacije. Ne, pomislio je, sada izbjegavajući Lucreziin pogled: to joj nikad ne bi oprostio.
Morao bi se početi raspitivati o drugim potencijalnim bračnim družicama. Očuvanje Ferrare je bilo od najveće važnosti.
EDUARDU Rossiu se činilo da se cijelo vojvodstvo moralo okupiti u Ferrari kako bi promatralo spektakl. Uz put kojim će proći pogrebna povorka ulice su bile obrubljene s pet ili šest redova ljudi. Ne odnose vojvotkinju izravno iz dvorca u katedralu, rekli su toga jutra — ta udaljenost nije bila veća od nekoliko stotina metara. Procesija će viju­gati zavojitim labirintom ulica: duljim putem, rečeno mu je, kako bi se prigoda uveličala i ljudima dalo vremena da u prolazu odaju počast tragično mladoj vojvotkinji.
Tragično mladoj. Ne mnogo starijoj od njegove Chiare. Čak i od same pomisli na to, Eduardo je osjetio kako mu se oči opet pune suzama. Pritisnuo je vapnom izbrazdanu ruku uz jedno oko i stranu nosa, u želji da obuzda jecaj. Barnabeo ga je ščepao za ruku dok su Antonio i ostala dvojica obrtnika mrmljali nezgrapne izraze sućuti.
Procesija je pristigla i tiho mrmljanje gomile utihnulo je u pot­punu tišinu.
Iza desetak raskošnim prekrivačima urešenih konja, povorku je predvodilo tridesetak svećenika: nadbiskup Ferrare, desetak svećenika i povorka u grube smeđe habite odjevenih franjevaca od kojih je jedan — punašan i postariji — činilo se, plakao. Mrtvačka nosila, obložena i natkrivena tako tamnim grimiznim pokrovom da se činio crnim, nosi­lo je šest mladića. Sitno tijelo na nosilima nije ležalo u lijesu, već je bilo samo omotano svjetlijom grimiznom svilom. Tako je sitna, pomi­slio je Eduardo, sada već nekontrolirano lijući suze. Jadnica — uza sve privilegije koje je imala.
Dok je tako zurio u čvrsto umotan lik, zatekao je sebe kako guta puna usta sada već užasno poznate žučljive krivice, a hladna težina neznanja o Chiarinoj sudbini opet mu je opteretila utrobu poput ve­likog komada olova.
Iza nosila su hodali rođaci. Vojvoda, uspravan i bezizražajnog lica, a zatim najmanje dvadeset ljudi različite dobi — za jednoga je pomi­slio da bi morao biti djevojčin otac, s obzirom na tragično bljedilo jadnikova lica. Najmlađi, visok, vitak, tamnoput — nije mogao imati više od sedamnaest godina, pomislio je Eduardo — na sebi je imao svoje najbolje odijelo i bezizražajnog lica držao starca za ruku. Nosači baklji, ljudi sa zastavama, skupina glazbenika, još konja. Dok su prolazili, gomila je priginjala glave, rukama gorljivo čineći znak križa, neki su popadali na koljena. Eduardo je pomislio na žene tamo u Castellu, ostavljene da žaluju u osami.
Ustuknuo je korak unatrag i sudario se s visokim mladićem okruglog lica koji je rukom obgrlio crnokosu djevojku. Bila je odjevena u žuto i u naručju nosila dijete. Eduardo je primijetio da je unutrašnji dio jednog djevojčina zglavka crven i naboran — slično opeklini od vapna, nesuvislo je pomislio. Ispričavši se zbog svoje nespretnosti, pogledao je bebu i praznina njegova gubitka mu se učinila još većom. Djevojka mu se nasmiješila, šutke prihvaćajući ispriku, a zatim se opet okrenula i nastavila promatrati procesiju.

EPILOG


Kolovoz 1562.
Ardea: malo južnije od Rima



CVRČCI SU CVRČALI U teškoj večernjoj zapari. Sunce je vidljivo tonulo nadolje: donjim rubom kao da je krvarilo na mjestu gdje je dotaknulo obzor. Tamne grimizne sjene izduljivale su se i postajale dubljima dok je svjetlo slabjelo, a nastupajuća večer počinjala popri­mati toplu, uspavljujuću tromost.
Mlada je žena sjedila na drvenoj klupi prislonjenoj uz vanjski zid male kolibe. Gusta je loza prekrivala neravno kamenje začelja kuće i granala se preko grubo načinjene sjenice pod koju je mlada žena sjela. Dojila je sićušno djetešce; glavu je spustila i nagnula ustranu, proma­trajući dijete s izrazom ushićene privrženosti. Kroz isprepletene vitice i lišće nad njima na njezino lice i djetetovu glavu padale su šarene mrlje plavih sjena.
Činilo se da je dijete usnulo. Mlada majka mu je gurnula vrh svoga malog prsta u kut usta da ga odmakne od bradavice, ali je ono na njezin dodir zamahalo sitnim ručicama koje su dotad počivale na kosini njezine dojke i opet počelo sisati. Ružičasto mu se uho pritom pomicalo naprijed-natrag. Njegova se majka nasmiješila obnovljenom žaru svojega sinčića i podignula pogled da svoje zadovoljstvo podijeli sa svojim sudrugom. On je sjedio na niskom zidu koji se u pravokutniku protezao uokolo glavne zgrade, tvoreći malo zatvoreno dvorište; vidjevši da ga mlada žena promatra, spustio je ploču na koju je bio položio list papira i zataknuo komad ugljena za uho. »Možeš li ostati mirna?« rekao je.
»Hoćeš li još dugo?«
Odmahnuo je glavom, opet podignuo ploču i nastavio crtati. Kovrča crne kose mu je pala preko očiju i on je puhnuo da je ukloni. Kad mu to nije uspjelo, odgurnuo ju je nestrpljivom rukom s lica, ostavljajući trag ugljena preko grimizne mrlje koja mu se isticala na lijevom obrazu. Usredotočeno se namrštio, podižući pogled sa skice na ženu i djetešce.
Nešto kasnije je, kao da je zadovoljan učinjenim, odložio ploču na zid, spustio ugljen do nje, prešao dvorištem do klupe i sjeo. Ob­grlio je rukom ženina ramena, ispružio noge preda se i nasmiješio se. Sklopivši oči, podignuo je lice prema lozi koja je visjela u zamršenim klupkima nad njim. Mlada žena mu je naslonila glavu na rame i okrenula se kako bi se naslonila na njega umjesto na tvrdi naslon klupe.
Dijete je opet prestalo sisati. Ovoga puta mu je glava pala po­strance i bradavica mu je iskliznula iz usta. Spora crta mlijeka slila mu se iz kuta svijenim laticama sličnih mekanih usana dok je u sitom zanosu ležao u majčinu naručju. Mladić je nježno pomilovao malu glavicu prstima ruke što mu je labavo visjela preko ženina ramena. Sjedili su tako nekoliko trenutaka obuzeti tihim zadovoljstvom. A tada je djevojka progovorila. »Hoćeš li sutra opet ići brodom van s Cristoforom?«
»Mmm, moram. Ne mogu reći da želim, ali jučer je ulov bio tako dobar; zamolio me da mu opet pomognem.« Zvučao je sneno, kao da ne želi razmišljati o predstojećim aktivnostima.
»Ipak, što je sa signor de Lavallom? Kad ćeš se morati vratiti u grad radi njegova poziranja?«
Sklopljenih očiju, mladić je promrmljao: »Odsutan je do petka, rekao je. Poći ću nakon toga. Možemo svi ići, ako želiš — sve troje.«
Djevojka je podignula glavu prema njegovu licu i on joj se prisno nasmiješio, slobodnom rukom joj obuhvativši lice. Zatim je opet glavu podignuo prema lozi.
»Trebala bih nam nešto pripremiti za jelo,« rekla je djevojka. »Jesi li gladan?«
Još uvijek zatvorenih očiju, mladić je opet kimnuo glavom.
»Hoćeš li ga uzeti?«
Potvrdno se nasmiješio.
Djevojka je slobodnom rukom zaodjenula dojku u prsluk haljine i ponovo mu labavo zategnula vezice. Zatim je, nagnuvši se naprijed, slobodnu ruku gurnula pod djetešce. Prihvativši svoga sinčića objema rukama, dodala ga je njegovu ocu koji se opet nasmiješio i preuzeo djetešce od nje. Položio ga je na grudi, tako da mu je glava ostala gurnuta pod njegovu bradu; jednom je preplanulom rukom obuhvatio dijete, držeći ga sigurno u tom položaju.
Djevojka je popravila kosu, prekratku da bi poslušno stajala na mjestu i, prije nego je prešla u svježu unutrašnjost kuće, sagnula se da poljubi pahuljastu glavu svoga usnulog sinčića. Dok se uspravljala, mladić je podignuo slobodnu ruku i uhvatio je za zglavak. Privukavši je natrag sebi, bez žurbe joj je podario dug poljubac.
Nakon što mu je kratko popustila, ona mu se nasmijala i odma­knula se od njega. »Dosta je. Ako želiš jesti prije nego se posve smrači, trebam poći i početi pripravljati večeru.«
Mladić je podignuo njezinu ruku do svojih usana. »Što ćeš pri­praviti?« nerazumljivo je promrmljao preko njezinih prstiju.
»Što bi ti volio?«
»Ne znam.« Zastao je. »Bilo što, samo ne ribu.«
Ona se opet nasmijala i, pogledavši s ljubavlju svoga sinčića i njegova oca, okrenula se i ušla unutra.
SVIJEĆA je počela pištati: stijenj se utapao u rastopljenom vosku. Voj­voda je dohvatio drugu i zapalio je na prigušenom plamenu, a zatim je uspravno položio u mekanu gomilicu od kapljica voska na kame­nom podu. Strop ćelije bio je prekriven napisima: velikim, neuredno pisanim redovima crnih riječi ispisanih dimom svijeće preko niskog, povijenog stropa — posljednjih misli bezbrojnih bivših stanara. Možda su, pomislio je kao i često puta ranije, neke od tih riječi ispisali neki neznanci koji su ovdje dolje naricali u jednakoj agoniji očaja kao i on onoga dana kad mu je bilo deset godina. Zapitao se — a to se sada pitao svakoga dana — koje su bile posljednje misli vojvotkinje. Naravno, za razliku od svih onih tijekom godina utamničenih ovdje dolje, ona ne bi prepoznala svoje završne misli onakvima kakve su bile; bila je nesvjesna neposrednosti svoje smrti. Njezine su posljednje riječi bile izrazito ovozemaljske: »Mudro si se dosjetio donijeti ga.« Ipak je griješila, pomislio je sada vojvoda: to nije bilo mudro — bilo je ključno. Nije imao izbora. Učinio je samo ono što je morao učiniti.
U misli mu se uvukao pougljen lik, štapovima sličnih ruku ispru­ženih kao u molitvi, i on je zadrhtao, mrmljajući mu da ode — da ga ostavi na miru. Čak i sada, ovdje dolje, on ga je ipak vidio. Ovo je bilo posljednje mjesto na kojem je mogao od njega pobjeći, ali i tu ga je pronašao. Sada mu više nije preostalo mjesta za skrivanje. Nagnuo se naprijed, spustio glavu među koljena i pritisnuo je rukama, poku­šavajući tu neželjenu prikazu silom otjerati, ali ona je ostajala tamo i zatim, kao što je uvijek činila, otvorila svoje oči. Znao je da će one biti sjajne od suza, na tom pocrnjelom licu.
Ustao je.
Poći će pogledati portret.
Bila je to čudesna sličnost. Svi koji su poznavali vojvotkinju su to govorili. Djelo zapanjujuće vještine. Premda s Pandolfom nije razmi­jenio ni riječi nakon dana u kojem se dogodio požar, sluge u dvorcu rekli su vojvodi da su starca događaji od te noći strašno pogodili i da se mučio oko dovršetka slike. Allonso je pretpostavio kako je sretna okolnost bilo ta što je portret prije gubitka modela već bio gotovo završen.
Nježno odvojivši svijeću od njezina malog voštanog pijedestala, otvorio je željezna vrata i izišao iz ćelije. Nemirni plamen bacao je nejasne sjene po niskom stropu hodnika, izobličene i iskrivljene poput izgorjelih udova.
Nasmiješila mu se kad je odmaknuo crveni zastor i sjeo u dno stuba što su s odmorišta vodile na kat. Suočeno s tim osmijehom, stvorenje crnih udova mu se odvuklo iz misli. U njezinu je izrazu sada mogao vidjeti pogled kojim ga je počastila kad su se prvi put susre­li. Pogled zarumenjelog ushita, kao u žene koja toplo njeguje nježne uspomene na euforičan čin obljube, naslikani pogled koji mu je opet poklanjala, nesposobna skrenuti ga ustranu pred njegovim upornim zurenjem. Ovako je trebalo uvijek biti, pomislio je, njezin razvratnički i sveobuhvatan promiskuitet na ovaj način obuzdan i utišan. Sada je bila zatočena u tišini, u samom tkanju zidova Castella, i ta mrlja ushita na njezinu obrazu, ovdje tako vjerno prikazana, napokon se žarila samo za njega.
Napokon je sve bilo obuzdano.
Volio ju je gledati kako se samo njemu smiješi.
Čak i dok bi je netko drugi promatrao skupa s njime, pomislio je, njezin je pogled uvijek ostajao samo na njezinu mužu.
Naravno, ostali su je mogli vidjeti samo kad bi im on to odlučio dopustiti. Ona mudra opsjena na velikoj freski dala mu je ideju da postavi zastor i sada nitko osim njega nije uklanjao zastor od damasta koji je pred portret postavio. Nalazio je kako ga sve češće nešto privlači ovamo, ali najčešće je, kao i ovoga časa, ovamo dolazio sam.
Volio ju je zadržavati samo za sebe.
Zurio je u portret. Shvatio je da slikare nikad nije upitao kakvo je značenje šipka. Na podu pred vojvotkinjom, ispod spuštene druge ruke i otvorenog, naprijed okrenutog praznog dlana, raspršio se niz grimiznih bobica. Kao da se cijelom svijetu ukazuje, pomislio je, da je upravo pustila da joj iz ruke ispadne Crveno Uže i ispruži joj se poput zmije do nogu.
MLADI poslanik grofa od Tirola bio je visok, vitak, veoma nervozan zbog svoje nove funkcije, ali i krajnje ponosan na uspješno — nadao se — okončanje svoje prve službene zadaće. Međutim, nešto od onoga što je vidio i čuo tijekom svoga kratkog boravka u Ferrari posve ga je uzrujalo.
Znao je da je doslovno slijedio upute koje je dobio.
»Isporuči vojvodi ove znakove moga štovanja, Udo, « rekao je grof, dajući mu dva predmeta. Drhteći od iščekivanja, Udo ih je po dolasku u Ferraru uredno predao: torbu od jelenske kože s akvarelom Albrechta Altdorfera i jednostavnu drvenu kutiju u kojoj se nalazilo sićušno remek-djelo: maketa od sjajne brestovine koju je načinio nitko drugi doli veliki Veit Stoss. Mnogo toga mu je bilo rečeno o ugledu koji je vojvoda uživao kao mecena umjetnika te je s ponosom i pone­što treme iščekivao trenutak kad će mu te darove konačno predati.
Bili su dobro primljeni.
Udo je bio impresioniran vojvodinim poznavanjem njemačkog jezika, kojim se služio gotovo bez ikakvih teškoća.
»Moram pisati grofu, vašem gospodaru, i zahvaliti mu. Njegova je dobro znana darežljivost ovako velikodušnim darovima dostojno prikazana — premda će, naravno, njegova lijepa kći biti najveći od svih darova.«
Od nečega u vojvodinu strasti lišenom nagovještaju predstojećeg stjecanja nove mladenke, na Udovu su se tankom i prilično bubuljičavom vratu nakostriješile dlake. Ipak, otresao se te trenutačne smeteno­sti kad je vojvoda predložio da pođu u razgledanje umjetničkih djela koja je već posjedovao u Castellu. Udo mu je svim silama želio ugoditi, jer njegov je gospodar bio krajnje uporan u isticanju važnosti takvog saveza između grofovije Tirol i vojvodstva Ferrare. Udo nije htio biti uzročnikom promjene osjećaja kod budućega mladoženje. Mlada kći njegova gospodara bila je zanosna i ljupke naravi, oduvijek je to mislio, i povlačenje ponude njezina novog prosca slomilo bi joj srce.
Stoga je prikladno hvalio i divio se i upijao gorljivost kojom je njegov domaćin opisivao svoja umjetnička djela, vrlo malo toga shva­ćajući, ali beskrajno se diveći.
Nakon nekog su vremena zastali na vrhu niza stuba i ostali sta­jati pred grimiznim zastorom od damasta što je dosezao sve do poda. Vojvoda je posegnuo naprijed i odmaknuo zastor kako bi razotkrio sliku žene odjevene u tamnocrvenu haljinu, s plodom šipka u ruci.
Ovoga puta Udo je bio uistinu dirnut jer žena je bila prekrasna i činilo se da s primjetnom željom u svojim sjajnim očima gleda njega — samo njega.
Zaboravio je na svoga pratitelja i začarano zurio u sliku nasli­kanu izravno na zidu. Ipak, dok je tako zurio, postao je — krajičkom oka — svjestan promjene u držanju njegova domaćina. Kad se opet oglasio, u vojvodinu se glasu osjećao nekakav čudan prizvuk i Udo je odmaknuo pogled sa slike kako bi ga pogledao. Na jedan mu se kratak trenutak vojvoda učinio posve rastresenim i Udo ga je opet počeo pažljivije slušati.
»To je slika moje posljednje vojvotkinje,« polako je, trepčući očima, rekao vojvoda, »naslikana na zidu, tako da izgleda kao da je živa...«

Moja posljednja vojvotkjnja


- ROBERT BROWNING -

FERRARA

To moje je posljednje vojvotkinje na zidu slika,
Naslikana kao njezina stvarna prilika.
Zovem to djelo čudom. Ruke fra Pandolfove
Radiše naporno danima i eto nje gotove.
Hoćete l’ sjesti molim i pogledati je? Rekoh
Po radu »fra Pandolf«, jer nikad ne sretoh
Strance poput vas koji taj lik razumješe,
Dubinu i strast tog iskrenog pogleda uvidješe,
A drugi se meni okreću (jer nitko ne uklanja
Taj zastor što za vas ga naslikah doli ja)
I kao da su me željeli pitati, kad usudili bi se
Otkuda ondje onakav pogled; zato ni vi niste
Prvi što se okreće i pita to. Gospodine, nije samo
Prisutnost muža njezina dozvala onamo
Tu mrlju veselja na obraz njezin sav
Možda fra Pandolf slučajem reče: »Taj rukav
Previše preko zglavka dame pada«, ili »Boja
Nadat’ se ne može prikazat stvarno tu sjenu koja
Niz vrat joj polako gasne«: sve to bijaše plod
Tek uljudnosti, mišljaše ona, dovoljan povod
Da dozove tu mrlju ushita. Srce joj bješe tako
— Kako bih rekao — da radovati se znalo olako
Previše lako se dojmilo: kao da mu je godio
Svaki prizor, a pogled joj je posvud brodio.
Gospodine, to bješe sve! Grud njena meni
Najdraža i svjetlo danje što na zapadu tamni,
Grančica trešnje što neka je prerevna budala
Za nju u voćnjaku otrgnu, k’o mazgova šetala
Ga je bijelog po dvorištu — i svi su bez presedana
Iz nje na jednak način mamili riječi odobravanja,
Ili rumenilo makar. Zahvaljivala im je — nek’ je!
Ali činila to nekako — ne znam kako — kao da je
Dar joj moga devetsto godina starog imena
Jednak svačijem daru. Sramotu što ta mi žena
Podsmijehom takvim nanese tko ublažit može?
Čak i vaša rječitost — koju ja nemam — dal’ može
Izrazit jasno, bez dvojbe, sve to i reći: »To
Ili ono meni se gnuša; nedostaje ti ovdje nešto
Ili tu nečega previše ima« — i kad bi i dopustila
Pouku takvu, razboru vašem se ne protivila
Zaista i kad bi ispriku vam svoju ponudila rado
— Čak i tad bi to poniženje bilo; a ja se nerado
I nikad poniziti ne dam. O, smiješila se jest
Uvijek kad kraj nje bih proš’o; ali nije vijest
Da jednako smiješila se svakom. I bješe sve gore;
Zapovjedi dadoh; i otad osmijeh zamijeniše more.
I eto je kako stoji kao živa. Ustat možete li, molim:
Naći ćemo se opet dolje. I ponoviti vam opet volim
Darežljivost vašeg gospodara grofa dobro znana
Dovoljno jamstvo je da nije mi nipošto nakana
Hiniti da mirazu takvom tek divio bili se lažno
Premda njegova lijepa kći, obvezah se snažno
Još u početku, moj je cilj. Ne, pođimo samo
Zajedno dolje, moj sire. Vidite Neptuna tamo
Što tritona kroti, to rijetkost je prava, zar ne,
Claus od Insbrucka u bronci ga iskova za me.

Napomena autorice


OVAJ JE ROMAN izvorno nadahnut poemom Roberta Browninga Moja posljednja vojvotkinja, prije nego stvarnim povijesnim događanjima. Tek nakon početka dubljeg istraživanja poeme, dok sam ugrubo poči­njala skicirati svoju knjigu, otkrila sam — na svoje prilično iznenađenje — da su Browningovi eponimski likovi uistinu postojali.
Premda sam za svoj roman provela, što sam bolje mogla, brižljiva i pedantna istraživanja, on u duši ipak ostaje djelom fikcije i ondje gdje sam morala ponešto iskriviti povijesne činjenice ili preinačiti geo­grafske lokacije kako bih omogućila tečan razvoj svoga zapleta radnje, dozvolila sam sebi to i učiniti.
A povijesne činjenice na kojima se temelji ova priča su sljedeće:
Alfonso d’Este (Alfonso II) bio je peti vojvoda od Ferrare i 1559. godine oženio je nasljednicu kuće Medici, Lucreziu. Tri godi­ne kasnije ona nestaje iz svih zapisa. Različiti izvori koje sam istra­živala nude različita tumačenja: neki sumnjaju na nečasne radnje, dok drugi vjeruju da je umrla prirodnom smrću. Sam Browning je izjavio kako je, premda se poigravao sa zamišlju da je Alfonso Lucre­ziu smjestio u samostan, njemu bliža bila pomisao da ju je vojvoda dao ubiti.
Alfonso se nakon Lucrezie još dvaput ženio: s Barbarom od Au­strije i Margheritom Gonzaga, Barbarinom nećakinjom.
Alfonso je veći dio djetinjstva proveo u Ferrari bez svoje majke Renee, kalvinističke Francuskinje koju je njezin muž otjerao sa svoga dvora pod optužbom za bogohuljenje. Kako ja tumačim tadašnje zapi­se, ona je stala u obranu jedne od svojih francuskih sluškinja, optužene za bogohuljenje pred Svetim Sakramentima u vojvotkinjinoj kapeli zbog čega je na mnogo godina protjerana s dvora.
Povijesna je činjenica i to da je Vatikan zatražio prava na vojvod­stvo Ferrare zbog Alfonsove nesposobnosti da sebi osigura nasljednika. Obitelj Este je zadržala prava na Modenu i Reggio i — baš kao što se u poemi Alfonso pribojavao — njihova je važnost kao dinastije drastično opala.


Zahvale


Jednostavno je previše ljudi kojima moram zahvaliti! Prije svega, naravno, zahvale mojoj obitelji: Steveu, mojim ljupkim kćerima Katy i Beattie, i Rickyu. Hvala i mojim sestrama: Vicky Kimm, Buffy Kimm i Fioni Kimm; mojim vrlo posebnim prijateljicama Cathy Mosely, Sahri Gott i Becky Patton; zatim Kate Goodhart, Annie Thomson, Cloe White i profesoru Michaelu Irwinu — jer su mi na različite načine i u različito vrijeme velikodušno i bez ustezanja iskre­no ponudili svoja razmišljanja i vrijeme. Veliko, veliko hvala Rebecci Saunders, mojoj urednici u Littleu, Brownu, i Judith Murray, mojoj agentici. I hvala i velika ljubav onima kojima sve ovo posvećujem mojim roditeljima.
Vrlo sam zahvalna i onima koji su mi velikodušno ponudili svoje praktično znanje, stručnost i pripomoć: izvanrednom Todu Todeschiniu, mojem stručnom savjetniku za razdoblje renesanse; Marku Wade Stoneu, stručnjaku za opasan posao gašenja vapna; dr. Jonou Prosseru, psihijatru; Susan North iz Victoria i Albert muzeja, Royu Figgisu koji me savjetovao o rasvjeti iz tog razdoblja; mojoj snahi Mary Rowlands-Pritchard, za mir i osamu u Calmynsyu. Hvala svima koji su pomogli u samim začetcima knjige - čak i ako vaše zamisli nisu ušle u završni tekst, bila je to ogromna pomoć. I Stephanie Norgate i svim mentorima na poslijediplomskim studijima kreativnog pisanja na Sveučilištu Chichester - mnogo vam hvala, svima vama! Ostajem vam velikom dužnicom.
Nekoliko knjiga mi je bilo od veliku vrijednosti: Svakodnev­ni život u renesansnoj Italiji Elizabeth Cohen i Thomasa Cohena;Kardinalska tijara Mary Hollingsworth; Priča o umjetnosti Ernesta H. Gombricha; Praktično sokolarenje (pokojnog i krajnje izvanred­nog) Gagea Earla Freemana; Spol i društvo u renesansnoj Italiji Judith Brown i Roberta Davisa; Ii Castello di Ferrara Marca Borelle; Cafaggiolo, La Villa de’ Medici nel Mugello Mattie Tiraboschia; i Unu­trašnjost renesansne kuće Elizabeth Currie. U potrazi za savjetima o slikanju fresaka, mnoge sam sate provela nad zapisima s interneta pokojne Lucie Wiley. Sve povijesne ili tehničke pogreške u romanu će posve izvjesno biti moje, a ne bilo kojega od prethodno spomenutih autora.