Ubiti pticu rugalicu - Harper Li

First topic message reminder :



Klasik američke književnosti.

„Braniš li ti crnje, Atikuse?“, upitala sam ga te večeri.
„Dabome da branim. Ne govori ’crnja’, Skaut. To je prostački.“
„Tako govore svi u školi.“
„Od sada pa nadalje biće svi manje jedna…“

Iz perspektive Skaut Finč, šestogodišnje devojčice odrasle u malom gradu na jugu zemlje, Harper Li na duhovit i autentičan način kritikuje rasne i klasne predrasude u američkom društvu tridesetih godina prošlog veka. U učmaloj sredini ogrezloj u nasilje i hipokriziju, moralna snaga jednog čoveka, advokata Atikusa Finča, podsetiće stanovnike Okruga Mejkom, ali i samog čitaoca, koliko je teško i važno istrajati u tome da se bude čovek. Braneći crnca optuženog za silovanje bele žene, Atikus staje u odbranu ljudskog dostojanstva i vere u ispravnost zakonodavnog sistema. Zahvaljujući snazi svog karaktera on se tako svrstava u red onih retkih junaka koji prevazilazeći okvire jednog književnog dela postaju simbol univerzalne pravičnosti.

30


"Gospodin Arthur, dušo", rekao je Atticus, blago me ispravljajući. "Jean Louise, ovo je gospodin Arthur Radley. Mislim da on tebe već poznaje."
Samo je Atticusu bilo slično da me u ovakvom trenutku mrtvo- hladno predstavi Boou Radleyu.
Boo je vidio kako sam nagonski potrčala prema krevetu na kojem je spavao Jem - nasmiješio se istim sramežljivim smiješkom. Toliko sam se posramila da sam se pokušala pokriti time što sam pokrila Jema.
"Ah, ovaj, nemoj ga dirati", rekao je Atticus.
Gospodin Heck Tate sjedio je i pozorno promatrao Booa kroz svoje naočale. Upravo je zaustio da nešto kaže kad je niz hodnik došao dr. Reynolds.
"Svi van", rekao je kad je ušao. "Dobra večer, Arthure, prije te nisam primijetio."
Glas dr. Reynoldsa bio je jednako lak kao i njegov korak, kao da je to bilo nešto što govori svake večeri, a mene je zapanjilo gotovo još više nego to što sam u istoj prostoriji s Booom Radleyem. Pa naravno... i Boo Radley se ponekad razboli, pomislila sam. Ali, s druge strane, nisam bila sigurna.
Dr. Reynolds je nosio velik paket zamotan u novine. Spustio ga je na Jemov stol i svukao ogrtač. "Jesi li sad sigurna da je živ? Reci mi kako sam znao. Kad sam ga pokušao pregledati, udario me nogom.
Morao sam ga posve uspavati da bih ga mogao dodirnuti. A sad, crta", rekao mi je.
"Ovaj...", rekao je Atticus gledajući Booa. "Heck, idemo na prednji trijem. Tamo ima dovoljno stolaca, a i dovoljno je toplo."
Čudila sam se zašto nas Atticus poziva na trijem umjesto u dnevni boravak, a onda sam shvatila.
Svjetlo je u dnevnom boravku bilo vrlo jako.
Izišli smo jedno za drugim, najprije gospodin Tate - Atticus je čekao na vratima da pode prvi. Onda se predomislio i propustio ga.
Ljudi imaju običaj raditi svakodnevne stvari čak i u najneobičnijim okolnostima. Ni ja nisam bila iznimka. "Dođite, gospodine Arthure", čula sam sebe kako govorim. "Ne poznajete dobro kuću. Povest ću vas do trijema, gospodine."
Pogledao me i kimnuo.
Povela sam ga kroz hodnik pokraj dnevne sobe.
"Izvolite sjesti, gospodine Arthure. Ovaj je naslonjač vrlo udoban."
Moja mala maštarija o njemu ponovno je oživjela: on će sjediti na trijemu... baš je lijepo vrijeme, zar ne, gospodine Arthure?
Da, baš lijepo vrijeme. Osjećajući se pomalo nestvarno, povela sam ga do naslonjača najudaljenijeg od Atticusa i gospodina Tatea. Bio je u dubokoj sjeni. Boou će biti ugodnije u mraku.
Atticus je sjedio na ljuljački, a gospodin Tate na stolcu pokraj njega. Svjetlo iz dnevne sobe dobro ih je osvjetljavalo. Ja sam sjela kraj Booa.
"Pa, Heck", govorio je Atticus, "ono što treba poduzeti je valjda... dragi Bože, ostavlja me pamćenje..."
Atticus je podigao naočale i pritisnuo prstima oči. "Jemu još nije trinaest... ne, navršio je trinaestu - ne mogu se sjetiti. Uglavnom, to će ići na okružni sud..."
"Što to, gospodine Finch?" Gospodin Tate je raskrižio noge i nagnuo se naprijed.
"Dakako, bila je to očigledna samoobrana, ali morat ću otići do ureda i iskopati..."
"Gospodine Finch, zar vi mislite da je Jem ubio Boba Ewella? Zar to mislite?"
"Čuo si što je Scout rekla, nema sumnje. Rekla je da je Jem ustao i strgnuo ga s nje - vjerojatno se nekako dokopao Ewellovog noža u mraku... doznat ćemo sutra."
"Gospodine Finch, polako", rekao je gospodin Tate. "Jem nije uboo Boba Ewella."
Atticus je na trenutak šutio. Pogledao je gospodina Tate kao da cijeni to što je rekao. Ali, odmahnuo je glavom.
"Heck, to je vrlo ljubazno od tebe i znam da to činiš od srca, ali ne počinji s tim."
Gospodin Tate je ustao i otišao do ruba trijema. Pljunuo je u grmlje, a onda zabio ruke u džepove i okrenuo se Atticusu. "Sa čim?", upitao je.
"Zao mi je ako sam zvučao oštro, Heck", rekao je Atticus jednostavno, "ali nećemo ovo zataškavati. Ja ne mogu tako živjeti."
"Nitko ništa neće zataškavati, gospodine Finch."
Gospodin Tate je govorio tiho, ali je stajao kao ukopan na trijemu, kao da su mu noge izrasle iz poda.
Čudno nadmetanje, priroda kojega mi je izmicala, počelo je između moga oca i šerifa.
Sad je Atticus ustao i otišao do ruba trijema. Rekao je: "Hrm" i suho pljunuo u dvorište. Stavio je ruke u džepove i okrenuo se prema gospodinu Tateu.
"Heck, nisi to izgovorio, ali znam što misliš. I zahvalan sam ti. Jean Louise...", okrenuo se prema meni.
"Rekla si da je Jem strgnuo gospodina Ewella s tebe?"
"Da, tata, tako sam mislila., ja..."
"Vidiš, Heck? Hvala ti od srca, ali ne želim da mi sin krene u život s tako nečim nad glavom. Najbolje je da sve izađe na vidjelo. Neka dođe cijeli okrug i ponese sendviče. Ne želim da odrasta tako da se o njemu šapuće. Ne želim da itko kaže: 'Jem Finch... njegov je otac debelo platio da ga izvuče iz toga.' Što prije to obavimo, to bolje."
"Gospodine Finch", rekao je gospodin Tate tvrdoglavo. "Bob Ewell je pao na vlastiti nož. Sam se ubio."
Atticus je otišao do suprotne strane trijema. Pogledao je puzavac. Pomislila sam kako su obojica tvrdoglavi, svaki na svoj način. Pitala sam se tko će prvi popustiti. Atticusova je tvrdoglavost bila tiha i rijetko vidljiva, ali na svoj način nije bio ništa drukčiji od Cunninghamovih. Tvrdoglavost gospodina Tatea bila je neškolovana i izravna, ali po snazi ravna očevoj.
"Heck", rekao je Atticus okrenutih leda. "Ako se ovo zataška, bit će to suprotno svemu čemu sam pokušavao naučiti Jema. Katkad pomislim da sam potpun promašaj kao roditelj, ali oni samo mene imaju. Jem će pogledati mene prije nego ikoga drugog, a ja sam nastojao živjeti tako da mu mogu mirno uzvratiti pogled... Kad bih sudjelovao u nečemu ovakvom, više mu ne bih mogao pogledati u oči, a onog dana kad se to dogodi, znat ću da sam ga izgubio. Ne želim izgubiti njega i Scout jer su oni sve što imam."
"Gospodine Finch", rekao je gospodin Tate i dalje nepomično stojeći. "Bob Ewell je pao na svoj nož i ja to mogu dokazati."
Atticus se naglo okrenuo. Zakopao je ruke u džepove. "Heck, zar ne možeš ni pokušati gledati na to s mojeg stajališta? I ti imaš djecu, ali ja sam stariji. Kad moja odrastu, bit ću starac, ako uopće budem živ, ali u ovom trenutku ja... ako ne mogu vjerovati meni, neće moći vjerovati nikome. Jem i Scout znaju što se dogodilo. Ako čuju da u gradu pričam drugu priču - Heck, ja ih više neću imati. Ne mogu živjeti jednim životom u gradu, a drugim kod kuće."
Gospodin Tate se ljuljao na petama i strpljivo rekao: "Srušio je Jema, spotaknuo se na korijen ispod stabla i... ma mogu vam pokazati."
Gospodin Tate je posegnuo u džep i izvadio dugi nož skakavac. Upravo kad je to učinio, na vrata je došao dr. Reynolds. "Sin... pokojnik je pod onim stablom, doktore, odmah na početku školskog dvorišta. Imate bateriju? Onda uzmite ovu."
"Mogu se odvesti i osvijetliti ga svjetlima automobila", rekao je dr. Reynolds, ali je ipak uzeo bateriju.
"Jem je dobro. Večeras se, nadam se, neće buditi, neka vas to ne brine. Je li to nož kojim je ubijen, Heck?"
"Ne, gospodine, taj je još u njemu. Prema ručki bih rekao da je to kuhinjski nož. Ken je valjda već tamo s mrtvačkim kolima, doktore. Laku noć."
Gospodin Tate je otvorio nož. "Bilo je ovako", rekao je. Držao je nož i pretvarao se da je posrnuo; kad se nagnuo naprijed, lijevu je ruku stavio pred sebe. "Vidite? Sam se uboo kroz mekano tkivo između rebara. Pao je na nož cijelom težinom."
Gospodin Tate je sklopio nož i vratio ga u džep. "Scout ima osam godina", rekao je. "Bila je odveć uplašena da bi znala što se dogodilo."
"Iznenadili biste se vi", rekao je Atticus turobno.
"Ne kažem da je izmislila, kažem samo da je bila odveć uplašena da bi znala što se točno dogodilo.
Tamo je bilo vrlo mračno, crno k'o u rogu. Pouzdan bi svjedok mogao biti samo netko tko je jako navikao na mrak..."
"Neće ići", rekao je Atticus tiho.
"Do vraga, ne govorim o Jemu"
Čizma gospodina Tatea tako je jako udarila o pod da su se kod Miss Maudie upalila svjetla. A i kod Miss Stephanie Crawford. Atticus i gospodin Tate pogledali su preko ulice, a onda jedan u drugoga.
Čekali su.
Kad je gospodin Tate ponovno progovorio, glas mu je bio jedva čujan. "Gospodine Finch, mrzim se svađati s vama kad ste ovakvi. Večeras ste prošli nešto što nijedan čovjek ne bi trebao doživjeti. Zašto od toga niste završili u krevetu nije mi jasno, ali mi je jasno da ovaj put niste uspjeli zbrojiti dva i dva, a moramo to riješiti večeras jer će sutra biti prekasno. Bobu Ewellu iz prsa strši kuhinjski nož."
Gospodin Tate je dodao da Atticus valjda neće tvrditi kako dječak Jemove građe i slomljene ruke ima dovoljno snage da sruši i ubije odraslog čovjeka u mrklome mraku.
"Heck", rekao je Atticus iznenada, "to je bio skakavac. Odakle ti?"
"Uzeo sam ga jednom pijancu", odgovorio je gospodin Tate mrtvo-hladno.
Pokušavala sam se sjetiti. Gospodin Ewell je navalio na mene... onda je pao... sigurno je Jem ustao.
Barem sam mislila... "Heck?"
"Kažem da sam ga večeras u gradu uzeo nekom pijancu. Ewell je vjerojatno onaj kuhinjski nož našao negdje na smetlištu. Naoštrio ga je i čekao... samo je čekao priliku."
Atticus je otišao do ljuljačke i sjeo. Ruke su mu mlohavo visjele između koljena. Gledao je u pod.
Jednako se tako sporo kretao one večeri pred zatvorom, kad mi se činilo da mu je trebala cijela vječnost da presavije novine i baci ih na stolac.
Gospodin Tate je tiho hodao po trijemu. "Nije to vaša odluka, gospodine Finch, nego moja. Moja odluka i moja odgovornost. Ovaj put ne možete ništa ako se ne slažete sa mnom. Pokušate li, reći ću vam u lice da lažete. Vaš sin nije ubio Boba Ewella", rekao je tiho, "nije mu bio ni blizu i sad to znate.
On je samo htio njega i sestru odvesti kući."
Gospodin Tate je prestao koračati. Zaustavio se pred Atticusom, nama okrenut leđima. "Ja nisam osobito dobar čovjek, gospodine Finch, ali sam šerif okruga Mavcomb. Cijeli sam život proveo u ovom gradu, a već su mi četrdeset tri godine. Znam sve što se ovdje dogodilo i prije mojeg rođenja. Jedan je crnac bez razloga umro, a sad je mrtav i čovjek koji je za to odgovoran. Neka ovaj put mrtvi pokopaju svoje mrtve, gospodine Finch. Neka mrtvi pokopaju svoje mrtve."
Gospodin Tate je otišao do ljuljačke i uzeo svoj šešir. Ležao je pokraj Atticusa. Gospodin Tate je zagladio kosu i stavio šešir.
"Nikad nisam čuo da je protuzakonito ako građanin učini sve što može da spriječi zločin, a upravo je to on učinio, ali možda ćete vi tvrditi da je moja dužnost to ispričati cijelom gradu i da ništa ne zataškavam. Znate li što bi se onda dogodilo? Sve bi mu mavcombske gospođe donosile kolače uključujući moju ženu. Kako ja na to gledam, gospodine Finch, zgrabiti upravo onog čovjeka koji je vama i ovom gradu napravio veliku uslugu i tako sramežljivoga ga izvući pod reflektore - po meni bi to bio grijeh. To je grijeh, a ja ga nemam namjeru počiniti. Da je riječ o bilo kome drugom, bilo bi drukčije. Ali, ne s ovim čovjekom, gospodine Finch."
Gospodin Tate je prstima čizme pokušavao iskopati rupu u podu. Protrljao je nos pa lijevu ruku.
"Možda nisam bogzna što, gospodine Finch, ali sam još uvijek šerif okruga Mavcomb, a Bob Ewell je pao na vlastiti nož. Laku vam noć želim."
Gospodin Tate je sišao s trijema i prešao dvorište. Zalupila su se vrata njegova automobila i on se odvezao.
Atticus je dugo sjedio i gledao u pod. Napokon je podigao glavu. "Scout", rekao je, "gospodin Ewell je pao na svoj nož. Možeš li ti to razumjeti?"
Atticus mi je izgledao kao da mu treba podrška. Otrčala sam do njega i zagrlila ga i poljubila najjače što sam mogla. "Da, tata, razumijem", rekla sam. "Gospodin Tate ima pravo."
Atticus se odmaknuo i pogledao me. "Kako to misliš?"
"Pa, to bi bilo otprilike kao ubiti pticu rugalicu, zar ne?"
Atticus mi je prokuštrao kosu. Kad je ustao i krenuo preko trijema u sjenu, korak mu je opet bio mladalački. Prije nego što je ušao u kuću, zaustavio se pred Booom Radlevem. "Hvala ti za moju djecu, Arthure", rekao je.

31


Kad je Boo Radley ustao, na čelu mu se odrazila svjetlost iz dnevne sobe. Svaka mu je kretnja bila nesigurna, kao da nije siguran hoće li njegove ruke i noge dotaknuti predmete oko njega. Opet ga je uhvatio onaj strašni kašalj i toliko ga potresao da je ponovno sjeo. Pretražio je džep i izvukao rupčić.
Nakašljao se u njega, a onda obrisao čelo.
Budući da sam bila tako navikla na njegovu nevidljivost, bilo mi je nevjerojatno da je sve to vrijeme sjedio pokraj mene, nazočan. Ni pisnuo nije.
Ponovno je ustao. Okrenuo se prema meni i mahnuo glavom prema ulaznim vratima.
"Voljeli biste Jemu zaželjeti laku noć, zar ne, gospodine Arthure? Izvolite, uđite."
Povela sam ga niz hodnik. Teta Alexandra je sjedila pokraj Jemove postelje. "Uđi, Arthure", rekla je.
"Još spava. Dr. Reynolds mu je dao jak sedativ. Jean Louise, je li ti otac u dnevnoj sobi?"
"Da, mislim da jest."
"Idem samo na trenutak porazgovarati s njim. Dr. Reynolds je ostavio nekakve..." Glas joj se izgubio.
Boo se povukao u kut i stajao uzdignute brade, iz daljine promatrajući Jema. Uzela sam ga za ruku - njegova je ruka bila iznenađujuće topla s obzirom na to koliko je bila blijeda. Malo sam ga povukla i on mi je dopustio da ga povedem do Jemovog kreveta.
Dr. Reynolds je napravio nešto nalik šatoru iznad Jemove ruke, valjda da bi odmaknuo pokrivač, i Boo se sagnuo i pogledao preko njega. Na licu mu je bio izraz krotke radoznalosti, kao da nikad prije nije vidio dječaka. Usta su mu bila malo otvorena i odmjeravao je Jema od glave do pete. Podigao je ruku, ali ju je onda opet spustio.
"Možete ga pomilovati, gospodine Arthure, jer spava. Da je budan, ne biste mogli, ne bi vam dopustio...", objašnjavala sam mu. "Samo dajte."
Booova je ruka zalepršala iznad Jemove glave.
"Samo izvolite, spava."
Blago je spustio ruku na Jemovu kosu.
Počela sam svladavati njegov govor tijela. Stisnuo mi je ruku kako bi mi dao na znanje da želi otići.
Povela sam ga do prednjeg trijema, gdje su njegovi nesigurni koraci prestali. Još me držao za ruku i nije pokazivao nikakav znak da me namjerava pustiti.
"Hoćeš li me otpratiti kući?"
Izgovorio je to gotovo šapatom, kao dijete koje se boji mraka. Zakoračila sam na najgornju stubu i stala. Povest ću ga kroz kuću, ali ga neću voditi kući.
"Gospodine Arthur, savijte ovako ruku. Da, tako." Onda sam ga uhvatila pod ruku.
Morao se malo pognuti da ga dobro uhvatim, ali ako Miss Stephanie Crawford gleda kroz prozor na katu, vidjet će Arthura kako me prati niz ulicu kao što bi učinio svaki gospodin.
Došli smo do ulične svjetiljke na uglu i ja sam se upitala koliko je puta Dill ondje stajao grleći debeli stup, gledajući, čekajući, nadajući se. Pitala sam se koliko smo puta Jem i ja prešli taj put, ali ušla sam kroz kapiju Radleyevih drugi put u životu. Boo i ja popeli smo se uza stube do trijema. Napipao je kvaku. Blago mi je pustio ruku, otvorio vrata, ušao i zatvorio ih za sobom. Nikad ga više nisam vidjela.
Susjedi donose hranu u slučaju smrti, cvijeće u slučaju bolesti i razne sitnice između toga. Boo je bio naš susjed. Dao nam je dvije lutke od sapuna, pokvaren sat s lancem, dvije kovanice za sreću i spasio nam je život. Ali, susjedi uzvraćaju. Mi nikad ništa nismo stavili u deblo iz kojeg smo uzimali: nismo mu ništa dali i to me rastužilo.
Okrenula sam se da pođem kući. Ulične svjetiljke žmirkale su sve do grada. Nikad nisam vidjela našu četvrt iz tog kuta. Tu su bile kuće Miss Maudie i Miss Stephanie, tamo i naša kuća. Vidjela sam ljuljačku na trijemu - kuća Miss Rachel bila je iza naše i jasno se vidjela. Čak sam mogla vidjeti i kuću gospođe Dubose.
Osvrnula sam se. Lijevo od smeđih vrata bio je dug prozor s prozorskim kapkom. Prišla sam mu, stala ispred njega i okrenula se. Na danjem svjetlu, pomislila sam, vidi se sve do poštanskog ugla.
Dnevno svjetlo... u mojim je mislima noć nestala. Bio je dan i susjedstvo je bilo živahno. Miss Stephanie Crawford je prelazila ulicu da Miss Rachel ispriča novosti. Miss Maudie se naginjala nad svojim azalejama. Bilo je ljeto i dvoje je djece trčalo prema muškarcu koji se približavao iz daljine.
Muškarac je mahnuo a djeca su se natjecala koje će prije do njega.
Još je bilo ljeto i djeca su došla bliže. Dječak je hodao pločnikom s ribičkim štapom u ruci. Muškarac je stajao i promatrao držeći ruku na boku. Ljeto, a njegova su se djeca igrala u dvorištu sa svojim prijateljem, izvodeći mali igrokaz koji su sama smislila.
Sad je bila jesen i djeca su se svađala na pločniku pred kućom gospođe Dubose. Dječak je pomagao djevojčici da ustane pa su otišli kući. Jesen, a djeca su hodala amo-tamo do ugla i natrag; na licu su im se odražavale pobjede i porazi pojedinog dana. Zaustavili su se pred hrastom, oduševljeni i zbunjeno oprezni.
Zima, a djeca drhture pred kapijom. Siluete im se odražavaju na pozadini kuće koja gori. Zima, i neki čovjek iziđe na ulicu, baci naočale i ustrijeli psa.
Ljeto, a on gleda kako se njegovoj djeci lomi srce. Ponovno jesen, i Boo je potreban svojoj djeci.
Atticus je imao pravo. Jednom je rekao da nikoga ne poznaješ dok mu se ne uvučeš u kožu i hodaš u njoj. Meni je bilo dovoljno stajati na Booovom trijemu.
Ulične svjetiljke bile su zamagljene od sitne kiše koja je počela padati. Dok sam išla kući, osjećala sam se vrlo starom, ali kad sam pogledala vršak svoga nosa, vidjela sam sitne kapi, ali mi se od gledanja u križ zavrtjelo u glavi pa sam prestala. Dok sam išla kući, pomislila sam kakvu ću priču sutra imati za Jema. Bit će tako bijesan što mu je sve to promaklo da danima neće razgovarati sa mnom. Dok sam išla kući, pomislila sam kako ćemo Jem i ja odrasti, ali više nemamo što naročito naučiti, osim možda algebre.
Potrčala sam uza stube i ušla u kuću. Teta Alexandra je otišla u krevet, a u Atticusovoj je sobi bio mrak. Odlučila sam pogledati je li se možda Jem probudio. Atticus je bio ondje, pokraj Jemova kreveta.
Čitao je knjigu.
"Je li se Jem već probudio?"
"Mirno spava. Neće se buditi do jutra."
"Ah. A ti ga čuvaš?"
"Samo možda sat-dva. Podi u krevet, Scout. Imala si težak dan."
"Ne, mislim da ću malo ostati s tobom."
"Kako želiš", rekao je Atticus. Zacijelo je ponoć već bila prošla pa me iznenadio njegov laki pristanak.
Ali on je bio lukaviji od mene: čim sam sjela, počeo me hvatati san.
"Što to čitaš?", upitala sam.
Atticus je preokrenuo knjigu. "Nešto Jemovo. Zove se Sivi duh." Iznenada sam se razbudila. "Zašto si uzeo baš tu?"
"Ne znam, dušo. Samo sam je uzeo. Jedna je od rijetkih koje još nisam čitao", naglasio je.
"Čitaj je na glas, Atticuse, doista je zastrašujuća."
"Ne", rekao je. "Danas si imala dovoljno zastrašivanja. Ovo je odveć..."
"Atticuse, nisam se bojala."
On je podigao obrve, ali ja sam se bunila: "Barem ne dok nisam počela sve prepričavati gospodinu Tateu. Ni Jem se nije bojao. Pitala sam ga i rekao mi je da se ne boji. Osim toga, ništa zapravo nije zastrašujuće osim u knjigama."
Atticus je zaustio da nešto kaže, ali je onda zatvorio usta. Izvukao je palac iz sredine knjige i okrenuo je na prvu stranicu. Ja sam mu prišla i naslonila glavu na njegovo koljeno. "Hrmf', rekao je. "Sivi duh Seckatarya Hawkinsa. Prvo poglavlje..."
Prisiljavala sam se da ostanem budna, ali kiša je padala tako blago a u sobi je bilo tako toplo i njegov glas tako dubok i koljeno tako meko da sam zaspala.
Samo nekoliko sekundi poslije, ili mi se barem tako činilo, on me blago gurkao cipelom. Podigao me na noge i otpratio u moju sobu. "Čula sam sve što si rekao", mrmljala sam, "uopće nisam spavala, radi se o brodu i Troprstom Fredu i Stonerovom sinu..."
Otkopčao mi je kombinezon, naslonio me na sebe i svukao ga. Jednom me rukom pridržavao a drugom tražio moju pidžamu.
"Da, i svi su mislili da je Stonerov sin njihov klub zamrljao tintom i..."
Poveo me do kreveta i posjeo. Podigao mi je noge i onda me pokrio.
"I ganjali su ga i nisu ga nikad mogli uloviti jer nisu znali kako izgleda i Atticuse kad su ga napokon vidjeli, ispalo je da on nije ništa od toga učinio... Atticuse, bio je doista drag..."
Rukom me držao za bradu dok je navlačio pokrivač i umatao me u njega.
"Većina je ljudi takva, Scout, kad ih napokon vidiš." Ugasio je svjetlo i otišao u Jemovu sobu. Bit će ondje cijelu noć i bit će ondje kad se Jem ujutro probudi.

Bilješka o autorici


Herper Lee rodila se 28. travnja 1926. godine u Monroevilleu u Alabami kao četvrto, i najmlađe, dijete u obitelji. Otac, Amasa Comenam Lee bio je urednik u novinama, a poslije odvjetnik i državni službenik. Susjed i najbolji prijatelj u djetinjstvu bio joj je Truman Capote, koji joj je poslužio kao model za lik dječaka Dilla u romanu Ubiti pticu rugalicu. Studirala je pravo na Sveučilištu Alabama, ali je odustala u posljednjem semestru. Preselila se u New York i 1950ih radila na odjelu rezervacija međunarodne zrakoplovne tvrtke. Godine 1959. pomagala je Capoteu u prikupljanju podataka za njegov roman Hladnokrvno ubojstvo, te je s njim putovala u Kansas.
Svoj je roman Ubiti pticu rugalicu prerađivala i dotjerivala zajedno s urednikom Tayom Hohoffom dvije i pol godine. I nakon što je bio objavljen I960, odmah je postao bestseler. Sljedeće godine, 1961. za njega je dobila Pulitzerovu nagradu, a potom je prema romanu snimljen film u režiji Roberta Mulligana. Za ulogu odvjetnika Atticusa iz romana Gregory Peck je dobio Oscara. U to je vrijeme Harper Lee imala trideset i četiri godine i kazala je: "Želim biti Jane Austen južne Alabame." - ali nije napisala nijedan drugi roman. Objavila je samo nekoliko eseja u časopisima. Živi povučeno od javnosti između rodnoga Monroevillea i New Yorka.
No roman Ubiti pticu rugalicu je ne samo jedno od najpopularnijih i najčitanijih djela američke književnosti, prodan u desetke milijuna primjeraka, preveden na mnoge jezike, nego i klasično djelo koje književna kritika visoko vrednuje. Do trideset i trećeg američkog izdanja na koricama se pojavljivao citat autoričina prijatelja Capotea: "Taj krasan roman-prvijenac je napisao netko poseban: pisac koji duboko osjeća život, koji ima toplinu i autentičan smisao za humor."
Doista, možda je tajna trajne omiljenosti toga romana upravo u toplini i osebujnoj duhovitosti, u lirskoj eleganciji kojom je napisan, u suosjećajnosti i predanosti kojom promatra život, u povjerenju u ljudsku snagu i nezaboravnom ozračju, tako dojmljivom da nekom čarolijom prenese čitatelja u svijet malene mudrice Jean Lousie Finch, znane kao Scout, koja pripovijeda priču, njezina brata Jema, prijatelja Dilla i nadasve dojmljiva oca Atticusa. Ponajprije to je roman o odrastanju, o doživljavanju svijeta djeteta koje počinje shvaćati razliku između dobra i zla, o suočavanju sa svijetom koji nije uvijek dobronamjeran i naklonjen ni djeci a kamoli odraslima, pa potom i djelo o rasizmu, društvenim nepravdama i njihovu porijeklu, predrasudama i njihovoj pogubnosti. Stoga uvjerljiv glas vragolanke Scout u svakom vremenu zvuči vjerodostojno i prisno.


1 Miss - osobit način oslovljavanja žena u južnom dijelu Sjedinjenih Država. Premda riječ doslovce znači "gospođica", ondje se tako oslovljavaju i udane žene, u znak poštovanja. Oslovljavanje je dalje stupnjevano prema razini bliskosti - osobu koju manje poznajemo oslovit ćemo s "Miss" i prezimenom, a osobu koja nam je bliža s "Miss" i imenom. Ovdje bih napomenula i da nisam zagovornica prevođenja stranih narječja našima - držim, naime, da to kvari vjerodostojnost teksta, pa bi stanovnik američkog Juga koji, primjerice, govori dalmatinskim narječjem, zvučao apsurdno. Stoga je ova knjiga prevedena književnim jezikom, kojim je, uostalom, najvećim dijelom izvorno i napisana (prev.).
2 Melia azedarach (eng. chinaber tree) stablo iz porodice mahagonija, porijeklom, iz Indije, uobičajeno na jugu SAD.
3 WPA - kratica za Works Progress Administration, jedna od Rooseveltovih ustanova za rješavanje teškoća Velike depresije (prev.).
4 Ptica rugalica - engl. "mockingbird", zapravo vrsta američkog drozda koji se povezuje s američkim Jugom i ondje je veoma omiljen, pa je čak službena ptica pet američkih država. Oponaša pjev drugih ptica, (prev.).
5 Touch football (engl.) - manje nasilna varijanta američkog footballa, u kojoj se protivnički igrači ne ruše i ne udaraju, nego se samo dodirnu (prev.).
6 Rose Bowl - jedno od niza završnih natjecanja sveučilišnog footballa u Sjedinjenim Državama, koja se sva zovu "Bowl" (kup); osim Rose Bowla, koji se održava u Pasadeni u Kaliforniji, najpoznatiji je Sugar Bowl koji se održava u New Orleansu. Pobjednici oba smatraju se nacionalnim prvacima (prev).
7 First Purchase (engl.) - doslovce, "prva kupovina" (prev.).
8 Robert E. Lee - general Konfederacije u Američkom građanskom ratu (koji na Jugu često nazivaju Ratom između država), jedan od velikih južnjačkih junaka po kojem su mnoga djeca dobila ime (prev.).
9 Boy (engl.) - doslovce "dječak", ali na američkom Jugu tako bijelci svih dobi s omalovažavanjem oslovljavaju crnce svih dobi, pa nije neobično da bijeli dječak crnog starca oslovi s "dečko" (prev.).
10 Cotton Tom Heflin - krajnje konzervativni republikanski senator poznat kao rasist, protivnik ravnopravnosti žena i katolika, zakona o zabrani rada djece itd. (prev.).