Njujorška trilogija - Pol Oster

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Njujorška trilogija - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 11:00 am



Jedan od najvećih američkih pisaca današnjice, čije su knjige prevedene na dvadeset jezika, kod nas poznat kao autor scenarija za film Dim, ko-reditelj filma Modri u licu i scenarista i reditelj filma Pandorina kutija. Njujorška trilogija je najpoznatije delo Pola Ostera nastala 1990. g. spajanjem njegove tri knjige koje su ranije objavljene - u Gradu od stakla posle neobičnog telefonskog poziva usred noći Kvin, pisac detektivskih priča, postaje upleten u slučaj čudniji od svega što bi sam mogao da napiše; Duhovi nam predstavljaju Blua koga je najmio Vajt da špijunira Bleka. S prozora iznajmljene sobe Blu posmatra Bleka koji, s druge strane ulice, gleda kroz svoj prozor; U Zaključanoj sobi saznajemo šta se dogodilo sa Fensoom koji je nestao ostavljajući za sobom ženu, dete i svežanj izuzetnih romana, drama i pesama. Sačinjena od tri detektivske priče, ova knjiga u osnovi ima za temu odnos autora i njegovih likova. Njujorška trilogija spada u knjige koje čitaoca uzbudjuju i pokreću menjajući njegovo raspoloženje i iskustvo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Njujorška trilogija - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 11:02 am






Stakleni grad




1


Sve je započelo pogrešno biranim brojem, telefonom koji je u gluho doba noći zazvonio triput, i glasom s druge strane koji je tražio nekoga tko nije bio on. Puno kasnije, pošto je uzmogao razmisliti o tome što se dogodilo, zaključit će da ništa nije stvarno osim slučajnosti. No to je bilo puno kasnije. Na početku su bili samo taj događaj i njegove posljedice. Nije riječ o tome da je sve moglo drugačije ispasti, odnosno da je sve bilo već unaprijed određeno prvom riječju koju je stranac izustio. Riječ je o samoj priči, a znači li ona nešto ili ne, nije na njoj da kaže.
Što se Quinna tiče, ništa nas ne zadržava. Tko je bio, odakle je došao i što je radio, nije odveć važno. Znamo, primjerice, da mu je bilo trideset i pet godina. Znamo da je jednom bio oženjen, da je bio otac te da su i njegova žena i sin pokojni. Također znamo da je pisao. Točnije, znamo da je pisao krimiće. Potpisivao se kao William Wilson, i pisao ih je brzinom od jednom godišnje, što mu je osiguravalo dovoljno novca da živi umjereno u malom newyorškom stanu. Budući da na pisanje romana nije trošio više od pet do šest mjeseci, ostatak godine mogao je slobodno raditi što god mu se prohtjelo. Pročitao je mnoštvo knjiga, odlazio na izložbe, u kino. Ljeti je gledao bejzbol na televiziji; zimi je odlazio u operu. Više od svega, međutim, volio je šetati. Gotovo svakoga dana, bez obzira na to je li padala kiša ili sjalo sunce, bilo vruće ili hladno, odlazio bi iz stana da bi šetao gradom — ne odlazivši nikamo određeno, nego jednostavno onamo kamo su ga noge nosile.
New York je bio neiscrpiv prostor, labirint beskrajnih koraka, svejedno koliko daleko koračao, bez obzira na to koliko dobro poznavao njegove četvrti i ulice, uvijek ga je ostavljao s osjećajem izgubljenosti. Izgubljen, ne samo u gradu nego jednako tako unutar samoga sebe. Svaki put kad bi krenuo u šetnju, osjećao je kako iza ostavlja samoga sebe, a prepuštajući se kretanju ulica, reducirajući se na promatračko oko, mogao je izbjeći prisili razmišljanja, i to, više negoli išta drugo, davalo mu je mjeru mira, neku zdravu prazninu u njemu samome. Svijet je bio izvan njega, oko njega, ispred njega, a brzina kojom se mijenjao onemogućivala mu je da se ničemu ne posveti na duže vrijeme. Ključno je bilo kretanje, čin stavljanja jedne noge pred drugu i to da može slijediti lutanje svoga tijela. Tumarajući besciljno, sva su mjesta postala jednaka i više nije bilo važno gdje je bio. Tijekom svojih najboljih šetnji osjećao je da nije nigdje. New York je bio ta nigdina koju je izgradio oko sebe, i shvatio je kako ga više nikad ne želi ponovno napustiti.
Quinn je bio puno ambiciozniji u prošlosti. Kao mladić bio je objavio nekoliko knjiga poezije, napisao dramske komade, kritičke prikaze i napravio mnogo dugih prijevoda. Međutim, posve iznenada, prekinuo je sa svim tim. Dio njega bijaše umro, rekao je prijateljima, i nije želio da se vrati i ponovno ga proganja. Tada je preuzeo ime Williama Wilsona. Quinn nije više predstavljao onaj dio njega samog koji je mogao pisati knjige, te iako je nastavio postojati, nije više postojao ni za koga drugog doli za samoga sebe.
Bio je nastavio pisati zato što je osjećao da je to bilo jedino što je mogao raditi. Krimići su se učinili prihvatljivim rješenjem. Nije imao poteškoća u izmišljanju složenih priča koje su oni zahtijevali, a pisao je lako, često usprkos samomu sebi, kao da to ne iziskuje nikakav napor. Zato što se nije smatrao autorom onoga što je pisao, nije se osjećao odgovornim za to i stoga se nije osjećao pozvanim da ga u duši brani. Na koncu, William Wilson je izmišljen, pa čak iako se rodio unutar samoga Quinna, sad je vodio nezavisan život. Quinn ga je prezirao, a katkad mu se divio, no nikad nije išao tako daleko da povjeruje kako su on i William Wilson ista osoba. To je bio razlog zbog kojega se nije pojavljivao iza maske svoga pseudonima. Imao je agenta, no nisu se nikad sreli. Njihovi su se kontakti ograničili na dopisivanje, za što je Quinn u pošti iznajmio pretinac. Isto je vrijedilo za izdavača koji je preko agenta Quinnu plaćao sve honorare, novac i tantijeme. Nijedna knjiga Williama Wilsona nije uključivala autorovu fotografiju ili bilješku o piscu. William Wilson nije bio ni u jednom imeniku pisaca, nije davao intervjue, a na sva pisma koja je primao odgovarala je agentova tajnica. Koliko je Quinn mogao reći, nitko nije znao za tu njegovu tajnu. Na početku, kada su prijatelji doznali da je prestao pisati, pitali su ga kako namjerava živjeti. Rekao im je uvijek isto: da je naslijedio novac od svoje žene. No njegova žena nikad nije imala novca. A nepobitno je bilo i to da više nije imao prijatelja.
Bilo je proteklo već pet godina. Više nije mnogo razmišljao o svom sinu, no tek je nedavno uklonio fotografiju svoje žene sa zida. Svako malo iznenada bi osjetio kako bi bilo držati trogodišnjeg dječaka u rukama — no to zapravo nije bilo razmišljanje, niti je to bilo prisjećanje. Bio je to fizički osjet, otisak prošlosti što je preostao u njegovu tijelu, ono što nije mogao nadzirati. Ti su se trenuci prorijedili i većim dijelom činilo se kao da su se stvari za njega počele mijenjati. Više nije priželjkivao da bude mrtav. U isto se vrijeme ne može reći da mu je drago što je živ. No barem to nije uzimao za zlo. Bio je živ, a tvrdoglavost te činjenice počela ga je malo-pomalo opčinjavati — kao da je uspio nadživjeti samoga sebe, kao da je na neki način živio posthumnim životom. Više nije spavao s upaljenom svjetiljkom i već se više mjeseci nije mogao prisjetiti nekog od svojih snova.
Bila je noć. Quinn je ležao u postelji pušeći cigaretu, slušajući udaranje kiše o prozorsko okno. Pitao se kad će prestati i hoće li ujutro biti raspoložen za dužu ili kraću šetnju. Pokraj njega, okrenuta licem, na jastuku je ležala rastvorena knjiga Putovanja Marka Pola. Pošto je prije dva tjedna završio novi roman Williama Wilsona, osjećao je kako vene. Njegov je pripovjedač, privatni detektiv Max Work, riješio složen niz zločina, pretrpio batinanja i jedva jedvice se izvukao, te se Quinn osjećao donekle iscrpljenim zbog njegovih napora. Tijekom godina Work se zbližio s Quinnom. Dok je William Wilson ostao apstraktna pojava za njega, Work je postajao sve stvarniji. U trijadi jastava u koju se Quinn preobrazio Wilson je služio kao neka vrsta trbuhozborca. Sam Quinn bio je lutka, a Work je bio onaj oživljeni glas koji je osmišljavao cijeli poduhvat. Da je Wilson bio tek iluzija, ipak bi opravdao živote dvaju drugih. Da Wilson nije postojao, ipak bi poslužio kao most koji je omogućavao Quinnu da prijeđe u Worka. I, malo-pomalo, Work se oprisutnio u Quinnovu životu, postao njegov unutarnji brat, njegov drug u samotništvu.
Quinn dohvati Marka Pola i počne iznova čitati prvu stranicu. ‘Navest ćemo stvari viđene onako kako smo ih vidjeli, zapisane onako kako smo ih čuli, tako da naša knjiga može biti točan zapis, bez ikakva izmišljanja. I svi oni koji pročitaju ovu knjigu ili ju čuju mogu to učiniti s puno povjerenja, jer ona sadržava ništa drugo doli istinu.’ Baš dok se Quinn udubljivao u značenje tih rečenica kako bi u glavi razmotrio njihova jedra uvjeravanja, zazvoni telefon. Puno kasnije, kad je mogao rekonstruirati događaje te noći, sjetit će se da je pogledao na sat, vidio da je pola jedan, te da se zapitao zašto bi ga netko u to vrijeme nazvao. Bilo je više nego vjerojatno, mislio je, da su posrijedi loše vijesti. Ustao je iz postelje, gol otišao do telefona te pošto je po drugi put zazvonio, podigao je slušalicu.
‘Da?’
S druge strane bijaše stanka i Quinn na trenutak pomisli da je pozivatelj spustio slušalicu. Tada je, kao iz velike udaljenosti, začuo glas koji nije nalikovao niti jednom poznatom. Bio je u isto vrijeme mehaničan i ispunjen osjećajima, jedva nešto čujniji od šapta pa ipak savršeno čujan, a tako ravnomjeran da nije mogao reći je li riječ o muškarcu ili o ženi.
‘Halo?’ reče glas.
‘Tko je to?’ zapita Quinn.
‘Halo?’ ponovi glas.
‘Slušam’, reče Quinn. ‘Tko je to?’
‘Je li to Paul Auster?’ zapita glas. ‘Želio bih razgovarati s gospodinom Paulom Austerom.’
‘Ovdje nema nikoga s tim imenom.’
‘Paul Auster. Iz Austerove detektivske agencije.’
‘Žao mi je', reče Quinn. ‘Dobili ste pogrešan broj.’
‘Ovo je krajnje hitno’, reče glas.
‘Ne mogu vam pomoći’, reče Quinn. ‘Ovdje nema Paula Austera.’
‘Ne razumijete’, reče glas. ‘Vrijeme istječe.’
‘Onda vam predlažem da ponovno nazovete. Ovo nije detektivska agencija.’
Quinn spusti slušalicu. Stajao je tamo na hladnu podu, promatrajući svoja stopala, koljena, svoj mlohavi penis. Na trenutak požali što je s pozivateljem bio tako otresit. Možda je moglo biti zanimljivo, pomisli, malo se poigrati s njim. Možda bi otkrio nešto o slučaju — možda bi na neki način i pomogao. ‘Moram naučiti brže razmišljati na nogama’, reče sam sebi.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Njujorška trilogija - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 11:03 am






Poput većine ljudi, Quinn nije ništa znao o kriminalu. Nije nikad nikoga ubio, nije ništa ukrao, i nije poznavao nikoga tko je to učinio. Nije nikad bio u policijskoj postaji, nije se nikad susreo s privatnim detektivom, nije nikad razgovarao s kriminalcem. Što god je znao o svemu tome, naučio je iz knjiga, filmova i novina. Nije, međutim, to držao zaprekom. Ono što ga je zanimalo u svezi s pričama koje je pisao nije bio njihov odnos prema svijetu nego njihov odnos prema drugim pričama. Čak i prije no što je postao William Wilson, Quinn je bio strastveni čitatelj krimića. Znao je da su uglavnom loše napisani, da ih većina ne bi mogla izdržati ni najslabiji oblik preispitivanja, pa ipak, ta ga je forma privlačila i morao bi to biti rijedak, neizrecivo loš krimić koji ne bi htio pročitati. Dok je njegov ukus za druge knjige bio strog, zahtjevan sve do točke uskogrudnosti, u tih djela gotovo da nije pokazivao nikakvu diskriminaciju. Kad bi bio dobro raspoložen, nije mu bilo nikakav problem pročitati ih deset ili dvanaest zaređom. Bila je to vrsta gladi koja bi ga obuzela, čežnja za posebnom hranom, i ne bi prestao sve dok se ne bi zasitio.
Volio je kod tih knjiga njihov osjećaj za savršenost i ekonomičnost. U dobrim krimićima ništa nije suvišno, nema rečenice ni riječi koja ne bi bila važna. Pa čak ako i nije važna, mogla bi to postati — što se svodi na isto. Svijet knjige oživljuje, kipeći od mogućnosti, s tajnama i protuslovljima. Budući da se sve što se vidi ili kaže, pa čak i nešto najneznatnije, najobičnije, može dovesti u svezu s ishodom priče, ništa se ne smije previdjeti. Sve postaje bit; središte knjige premješta se sa svakim događajem koji ga gura naprijed. Središte je, dakle, posvuda, i sve do kraja knjige ne može ga se obuhvatiti. ’
Detektiv je onaj koji promatra, koji sluša, koji se kreće kroz taj splet stvari i događaja u potrazi za onom mišlju, zamisli koja će sve to objediniti i osmisliti. U biti, pisac i detektiv međusobno su zamjenjivi. Čitatelj promatra svijet očima detektiva, doživljavajući bujanje njegovih pojedinosti kao da se to događa prvi put. Postane osjetljiv na stvari koje ga okružuju, kao da bi mu one mogle govoriti, kao da bi, zbog pozornosti koju im sad posvećuje, mogle početi posjedovati značenje drugačije od onog što im ga daje samo njihovo postojanje. Privatni istražitelj. Za Quinna je taj izraz imao trostruko značenje. Nije to bilo samo slovo i koje je označavalo riječ istražitelj, nego i riječ tražitelj, pupoljčić skriven u tijelu riječi. U isto vrijeme, bilo je to i tijelo pisca, tijelo čovjeka koji svoj pogled usmjerava prema svijetu i traži da mu se svijet razotkrije. Već pet godina Quinn živi u vlasti te jezične igre.
On je, razumije se, davno prestao o sebi misliti kao o nekome stvarnom. Ako je uopće sada živio u svijetu, bilo je to na jednoj drugoj razini, kroz izmišljenu osobu Maxa Worka. Njegov je detektiv nužno morao biti stvaran. Narav knjiga je to zahtijevala. Ako si je Quinn dopustio da nestane, da se povuče unutar granica povučena i hermetična života, Work je nastavio živjeti u svijetu drugih, i što se više činilo da Quinn nestaje, to je čvršćom bivala Workova nazočnost u tom svijetu. Dok se Quinn u vlastitoj koži nastojao osjećati izmještenim, Work je bio agresivan, brz na jeziku i gdje god bi se zatekao, osjećao bi se ugodno. Work je uzimao zdravo za gotovo iste stvari koje su za Quinna bile problem i kretao se kroz nered svojih doživljaja s lakoćom i ravnodušnošću koja je redovito ostavljala dojam na njegova stvoritelja. Quinn zapravo nije želio biti Work, niti mu nalikovati, ali to ga je potaknulo da se pretvara da je Work dok piše svoje knjige, da zna da bi htio biti Work ako bi ikad trebao birati, pa čak samo u mislima.
Te noći, kada je napokon utonuo u san, Quinn pokuša zamisliti što bi Work bio rekao strancu na telefonu. U snu, što je poslije zaboravio, zatekao se sam u sobi kako iz pištolja puca u goli bijeli zid.


Sljedeće je noći Quinn bio zatečen. Bio je pomislio da je slučaj završio i nije očekivao da stranac ponovno nazove.
Kad se to dogodilo, sjedio je u zahodu, zabavljen istiskivanjem govna, i tada je zazvonio telefon. Bilo je to nešto kasnije no prethodne noći, možda nekih deset ili dvanaest minuta prije jedan. Upravo je bio dospio do poglavlja u kojem se pripovijeda o putovanju Marka Pola iz Pekinga u Amoy i knjiga bijaše rastvorena u njegovu krilu kada je krenuo u skučenu kupaonicu da obavi posao. Zvonjava telefona nedvojbeno je iritirala. Javiti se odmah značilo bi ustati a da se ne obriše, a bilo mu je mrsko hodati stanom u takvu stanju. Kada bi pak uobičajenom brzinom obavio to što je radio, ne bi na vrijeme dospio do telefona. Usprkos tomu, Quinn se zateče kako oklijeva da se pokrene. Telefon nije bio njegov omiljeni predmet, i više no jednom razmišljao je o tome da ga se riješi. Ono što najviše nije volio bijaše njegova tiranija. Ne samo da nije posjedovao moć da ga prekine protiv njegove volje nego bi mu se neizbježno morao pokoriti. Ovoga se puta odlučio oduprijeti. Kada je po treći put zazvonilo, crijeva bijahu ispražnjena. Kada je po četvrti put zazvonilo, uspio se obrisati. Kada je po peti put zazvonilo, navukao je hlače, izišao iz kupaonice i mirno koračao stanom. Javio se kada je po šesti put zazvonilo, no nije bilo nikoga s druge strane. Pozivatelj je bio spustio slušalicu.
Sljedeće je noći bio spreman. Ispružen u postelji, pomnjivo čitajući stranice Sportskih novosti, čekao je da stranac nazove po treći put. Svaki čas, kad bi poživčanio, ustao bi i koračao stanom. Stavio je ploču na gramofon — Haydnovu operu Čovjek na Mjesecu — i odslušao ju od početka do kraja. Čekao je i čekao. U pola tri napokon odustane i ode spavati.
Čekao je sljedeće noći, i noć nakon nje također. Baš kad je namjeravao odustati od svoga plana, shvaćajući da se bio prevario, telefon ponovno zazvoni. Bijaše to devetnaestoga svibnja. Sjetio bi se nadnevka jer je to bila godišnjica njegovih roditelja — odnosno bila bi da su mu roditelji živi — a majka mu je jednom bila ispričala kako je začet u noći njezina vjenčanja. Ta mu se činjenica oduvijek sviđala — da može utvrditi prvi trenutak svog postojanja — i godinama je sam slavio rođendan na taj dan. Ovaj je put bilo nešto ranije nego prethodne dvije noći — još nije bilo ni jedanaest sati — i posegnuo je za slušalicom pretpostavljajući da ga zove netko drugi.
‘Halo?’ reče.
Ponovno tišina s druge strane. Quinn odmah shvati da je to stranac.
‘Halo?’ ponovi. ‘Mogu li vam pomoći?’
‘Da’, napokon reče taj glas. Isti mehanički šapat, isti očajnički prizvuk. ‘Da. Potrebno je. Bez odgađanja.’
‘Što je potrebno?’
‘Govoriti. Sad odmah. Sad odmah govoriti. Da.’
‘A s kime želite govoriti?’
‘Uvijek s istim čovjekom. Austerom. Onim koji se zove Paul Auster.’
Ovaj put Quinn nije oklijevao. Znao je što će učiniti, i sad kad je za to došlo vrijeme, učinio je to.
‘Pri telefonu’, reče. ‘Ovdje Paul Auster.’
‘Napokon. Napokon sam vas našao.’ Osjetio je olakšanje u njegovu glasu, opipljivu mirnoću koja ga je, čini se, obuzela.
‘Tako je’, reče Quinn.
‘Napokon.’ Na trenutak zastane kako bi dopustio da riječi sjednu, i njemu i onom drugom.
‘Kako da vam pomognem?’
‘Potrebna mi je pomoć’, reče glas. ‘Riječ je o velikoj opasnosti. Kažu da ste vi najbolji za takvo što.’
‘Ovisno o tome na što mislite.’
‘Mislim na smrt. Na smrt i ubojstvo.’
‘To baš nije moj posao’, reče Quinn. ‘Ne ubijam ljude.’
‘Ne’, reče glas razdražljivo. ‘Mislim na obratno.’
‘Netko vas kani ubiti?’
‘Da, ubiti mene. Upravo tako. Planiraju me ubiti.’
‘I želite da vas ja zaštitim?’
‘Da me zaštitite, da. I da otkrijete tko to namjerava učiniti.'
‘Ne znate tko je?’
‘Da, znam. Naravno da znam. Ali ne znam gdje je.’
‘Možete li mi ispričati o tome?’
‘Ne sad. Ne preko telefona. Riječ je o velikoj opasnosti. Morate doći ovamo.’
‘Može sutra?’
‘Dobro. Sutra. Rano sutra. Ujutro.’
‘U deset?’
‘Dobro. U deset.’ Glas mu dade adresu u 69. ulici istočno. ‘Ne zaboravite, gospodine Auster. Morate doći.’
‘Ne brinite’, reče Quinn. ‘Doći ću.’

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Njujorška trilogija - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 11:03 am






2


Sljedećeg jutra Quinn se probudi ranije no što je to činio proteklih tjedana. Dok je pio kavu, mazao maslac na prepečenac i čitao rezultate bejzbolskih utakmica u novinama (Metsi su opet izgubili, dva naprama jedan, pogreškom u devetoj izmjeni), nije mu sinulo da se treba pojaviti na svom dogovorenom sastanku. Čak i taj način govora, svom dogovorenom sastanku, doimao mu se čudnim. To nije bio njegov sastanak, bio je to sastanak Paula Austera.
Usprkos tomu, kako je vrijeme protjecalo, shvatio je da uspješno oponaša čovjeka koji se sprema izići. Počistio je stol, bacio novine na kauč, otišao u kupaonicu, istuširao se, obrijao, otišao u sobu omotan u dva ručnika, otvorio ormar i izvukao odjeću za taj dan. Zatekao se kako poseže za sakoom i kravatom. Quinn nije nosio kravatu još od pogreba svoje žene i sina i čak se nije mogao sjetiti ima li još uvijek koju. No bila je tu, obješena usred ostataka njegove garderobe. Međutim, odbacio je bijelu košulju kao previše formalnu i umjesto nje odabrao sivo-crveno kariranu košulju koja će pristajati uz sivu kravatu. Odjenuo ih je u nekoj vrsti transa.
Sve dok nije položio ruku na kvaku, nije shvatio što čini. ‘Čini se da izlazim’, reče samomu sebi. ‘No, ako već izlazim, kamo idem?’ Sat poslije, dok je silazio s autobusa broj 4 na raskršću 70. ulice i Pete avenije, još nije odgovorio na to pitanje. S jedne njegove strane bio je park, zelen na jutarnjem suncu, s oštrim, nepostojanim sjenama; s druge je strane bio Frick 1, bijel i ozbiljan, kao prepušten mrtvima. Na trenutak pomisli na Vermeerova Vojnika i nasmijanu djevojčicu, pokušavši se prisjetiti izraza na djevojčicinu licu, točnog položaja njezinih ruku oko vrča, crvenih leđa čovjeka bez lica. U mislima mu se načas ukaza plava karta na zidu i sunčevo svjetlo kako sipi kroz prozorsko okno, poput ovoga koje ga je sad okruživalo. Hodao je. Prelazio je preko ceste i kretao se prema istoku. U Aveniji Madison skrene udesno i zaputi se južno do sljedećeg raskršća gdje skrene ulijevo i shvati gdje je. ‘Čini mi se da sam stigao’, reče samomu sebi. Stajao je ispred zgrade i oklijevao. Iznenada mu više ništa nije bilo važno. Osjećao se veoma spokojno, kao da mu se sve već bijaše dogodilo. Pošto je otvorio vrata koja će ga uvesti u predvorje, posavjetova samoga sebe. ‘Ako se sve ovo doista događa’, reče, ‘onda moram budno paziti.’
Vrata stana otvorila je neka žena. Iz nekog razloga, Quinn to nije bio očekivao i to ga izbaci iz kolosijeka. Stvari su se već odvijale prebrzo. Prije no što mu se uopće pružila prilika da ga ženina nazočnost zaokupi, da ju opiše samomu sebi te da o njoj stekne dojam, već mu je govorila, prisiljavajući ga da odgovori. I stoga mu se, čak u tim prvim trenucima, tlo izmaknulo pod nogama, i počeo je padati. Poslije, kad je imao vremena razmišljati o tim događajima, uspio bi spojiti komadiće toga susreta sa ženom. Međutim, tu je na djelu bilo sjećanje, a ono čega se mogao sjetiti, znao je, potkopavalo je sjećanja o tome. Kao rezultat toga,'ni u što više nije mogao biti siguran.
Žena je imala trideset, možda trideset i pet godina; prosječne visine u najboljem slučaju; bokova malko preširokih, odnosno raskošnih, ovisno o tome kako na to gledate; crne kose, crnih očiju, i pogleda u tim očima koji je istodobno bio nepristupačan i blago zavodljiv. Nosila je crnu haljinu i izrazito crveni ruž na usnama.
‘Gospodin Auster?’ Nesiguran smiješak; upitno nakrivljena glava.
‘Tako je’, reče Quinn. ‘Paul Auster.’
‘Ja sam Virginia Stillman’, započe žena. ‘Peterova žena. Očekuje vas još od osam sati.’
‘Sastanak je bio zakazan za deset’, reče Quinn bacivši pogled na sat. Bijaše točno deset sati.
‘Izvan sebe je’, objasni žena. ‘Nikad ga takva nisam vidjela, jednostavno nije mogao čekati.’
Ona otvori vrata Quinnu. Kad je prešao preko praga i ušao u stan, osjetio je kako otupljuje, kao da mu se mozak iznenada isključio. Bio je poželio upiti pojedinosti onoga što je vidio, no taj mu je zadatak u tom trenutku nekako izmicao. Stan mu se ukaza kao u nekoj izmaglici. Uvidi da je to prostran stan, možda s pet ili šest soba, te da je bogato namješten, s mnogim umjetninama, srebrnim pepeljarama i pomnjivo izrađenim okvirima slika na zidovima. No to je bilo sve. Ništa više od općeg dojma — čak iako je on tu bio nazočan, i sve to promatrao svojim vlastitim očima.
Zatekao se kako sjedi na sofi, sam u dnevnoj sobi. Sjetio se kako mu je gospođa Stillman rekla da pričeka tu dok ona ne ode po supruga. Ne bi znao reći koliko je vremena proteklo. Jamačno ne više od minutu-dvije. Međutim, sudeći prema načinu na koji je svjetlost dolazila kroz prozorska okna, činilo se da je gotovo bilo podne. Nije mu, međutim, palo na pamet da pogleda na sat. Miris parfema Virginije Stillman lebdio je oko njega i on stade zamišljati kako bi izgledala bez odjeće. Zatim pomisli što bi Max Work mislio da se zatekao tu. Odluči pripaliti cigaretu. Otpuhne dim u sobu. Godilo mu je promatrati ga kako u oblačićima napušta njegova usta, kako se rasplinjuje te kako se poveća kad ga prožme svjetlost.
Iza sebe začu zvuk nekoga kako ulazi u sobu. Quinn ustade sa sofe i okrenu se, očekujući da ugleda gospođu Stillman. Umjesto nje pojavi se mladić, potpuno odjeven u bijelo, s kosom svijetlom kao u djeteta. Nevjerojatno, ali u prvi mah Quinn pomisli na svoga pokojnog sina. Zatim ta pomisao iščezne jednako tako iznenada kao što se i pojavila.
Peter Stillman uđe u sobu i sjedne na crveni baršunasti naslonjač sučelice Quinnu. Nije progovorio ni riječ dok se primicao naslonjaču, niti je dao do znanja da je zamijetio Quinna. Doimalo se da je sam čin kretanja od jednog mjesta k drugom zaokupljao svu njegovu pozornost, kao da bi ga razmišljanje o tome što čini dovelo do nepokretnosti. Quinn nije nikad vidio nekoga tko bi se kretao na takav način, i sine mu da je to ista osoba s kojom je razgovarao telefonom. Tijelo se ponašalo gotovo potpuno jednako kao i glas: poput stroja, hirovito, izmjenjujući spore i nagle gestikulacije, ukočeno pa ipak izražajno, kao da je cijela operacija izmakla nadzoru, ne podudarajući se sasvim s voljom koja je stajala iza njega. Quinnu se činilo da Stillmanovo tijelo već duže vrijeme nije bilo uporabljeno te da su sve njegove funkcije bile ponovno naučene, tako da je pokret postao svjestan proces, svaka kretnja razlomljena na sastavne potkretnje, dok su jednolično gibanje i spontanost bili izgubljeni. Kao kad se promatra marioneta koja pokušava hodati bez konopčića.
Sve na Peteru Stillmanu bijaše bijelo. Bijela košulja, otkopčana na vratu; bijele hlače, bijele cipele, bijele čarape. U usporedbi s bljedilom njegove kože, svijetložutom tanušnošću njegove kose, činio se gotovo prozirnim, kao da se moglo gledati kroz plave vene ispod kože lica. Ta plava boja bijaše gotovo jednaka kao plava boja njegovih očiju: mliječnoplava koja se naizgled rastvarala u mješavinu neba i oblaka. Quinn nije mogao zamisliti da išta kaže toj osobi. Kao da je Stillmanova nazočnost zapovijedala da se šuti.
Stillman se polako namjesti u naslonjaču i naposljetku se posveti Quinnu. Kad im se oči susretoše, Quinn iznenada osjeti da je Stillman postao nevidljiv. Vidio ga je kako sjedi u naslonjaču sučelice njemu, no u isto se vrijeme činilo kao da ga ondje nije bilo. Quinnu sine da je Stillman možda slijep. Ali ne, to se nije činilo mogućim. Čovjek je gledao u njega, čak ga je i proučavao, no iako znak prepoznavanja nije zadrhtao na njegovu licu, ono je ipak sadržavalo nešto više od prazna pogleda. Quinn nije znao što da poduzme. Sjedio je tupo na svom mjestu i Stillmanu uzvraćao pogled. Prošlo je mnogo vremena.
‘Bez pitanja, molim’, reče napokon mladić. ‘Da. Ne. Hvala vam.’ Zastao je na trenutak, ‘ja sam Peter Stillman. Kažem to svojom slobodnom voljom. Da. To je moje pravo ime. Ne. Dakako, moj um više uopće nije onakav kakav bi trebao biti. No oko toga više se ništa ne može učiniti. Ne. Oko toga. Više ne.
Vi sjedite tu i mislite: tko je taj čovjek koji mi govori? Kakve su to riječi što dolaze iz njegovih usta? Reći ću vam. Ili vam inače neću reći. Da i ne. Moj um više uopće nije onakav kakav bi trebao biti. Kažem to svojom slobodnom voljom. No pokušat ću. Da i ne. Pokušat ću vam reći, čak iako mi moj um tu odmaže. Hvala vam.
Zovem se Peter Stillman. Možda ste čuli za mene, no vjerojatnije je da niste. Nema veze. To nije moje pravo ime. Svog se pravog imena ne mogu sjetiti. Oprostite. Što ne znači da bi to išta promijenilo. To jest, ne više.
Ovo je ono što se naziva govorenjem. Mislim da je to taj izraz. Kad riječi iziđu, zaplove zrakom, časak žive a onda umru. Čudno, zar ne? Osobno, nemam mišljenje. Ne i ne ponovno. Pa ipak, ima riječi koje će vam ustrebati. Ima ih mnogo. Mnogo milijuna mislim. Možda tri ili četiri. Oprostite. No danas sam dobro. Puno bolje nego inače. Ako vam uspijem dati riječi koje ćete ustrebati, bit će to velika pobjeda. Hvala vam. Hvala vam više od milijun puta.
Jednom davno bijahu moja majka i otac. Ničega se od toga ne sjećam. Kažu: majka je umrla. Tko su oni, ne mogu kazati. Oprostite. No to je ono što oni vele.
Onda, nema majke. Ha-ha. Tako se sad smijem, moj trbuh puca od tog tandara-mandara. Ha-ha-ha. Veliki otac reče: svejedno je. Meni. To jest, njemu. Veliki otac velikih mišica i bum, bum, bum. Bez pitanja, molim.
Kažem što oni kažu zato što ne znam ništa. Ja sam samo jadni Peter Stillman, dječak koji se ne može sjetiti. Aaaa. Hoćeš-nećeš. Bedačina. Oprostite. Oni kažu, kažu. No što jadni mali Peter kaže? Ništa, ništa. Više ne.
Bijaše to. Mračno. Vrlo mračno. Toliko mračno kao pravi mrak. Kažu: to je bila soba. Kao da bih ja mogao govoriti o tome. Mislim, o mraku. Hvala vam.
Mračna, mračna. Kažu devet godina. I bez prozora. Jadni Peter Stillman. I bum, bum, bum. Hrpe kakice. Pi-pi jezerca. Nesvjestice. Oprostite. Umrtvljen i gol. Oprostite. Više ne.
Bijaše mračno tada. Kažem vam. Bijaše hrane u mraku, da, kaša od boba u sobi mračnoj poput groba. Jeo je rukama. Oprostite. Mislim na Petera. A ako sam ja Peter, utoliko bolje. To jest, utoliko gore. Oprostite. To nije moje pravo ime. Hvala vam.
Jadni Peter Stillman. Bijaše dječačić. Jedva da je govorio. A zatim bez riječi, a zatim niti jedna, a zatim ne, ne, ne. Više ne.
Oprostite mi, gospodine Auster. Vidim da vas rastužujem. Bez pitanja, molim. Zovem se Peter Stillman. To nije moje pravo ime. Moje je pravo ime gospodin Sad. Kako se vi zovete, gospodine Auster? Možda ste vi pravi gospodin Sad, a ja sam nitko.
Aaa. Oprostite. Tako ja plačem i jaučem. Aaa, ah ah. Što je Peter radio u toj sobi? Nitko ne može kazati. Neki kažu ništa. Što se mene tiče, mislim da Peter nije mislio. Je li trepnuo? Je li žedan? Je li se ulitao? Ha-ha-ha. Oprostite. Katkad sam tako duhovit.
Buši klik mrvižvači budizahod. Zvecka zvecka postelje prečka. Utrnula buka, punobuka, žvačimanu. Ti, ti, ti. Oprostite. Jedino ja razumijem ove riječi.
Kasnije i kasnije i kasnije. Tako kažu. Predugo je to trajalo da bi Peter ostao zdrave pameti. Nikad više. Ne, ne, ne. Kažu da me je netko pronašao. Ne sjećam se. Ne, ne sjećam se što se dogodilo kad su otvorili vrata i kada je ušla svjetlost. Ne, ne, ne. O tome ne mogu ništa reći. Više ne.
Dugo sam nosio tamne naočale. Bilo mi je dvanaest godina. Ili tako kažu. Živio sam u bolnici. Malo-pomalo, naučili su me da budem Peter Stillman. Rekli su: ti si Peter Stillman. Hvala vam, rekoh. Ti, ti, ti. Hvala vam i hvala vam. Rekoh.
Peter je bio djetešce. Morali su ga svemu podučiti. Kako hodati, znate. Kako jesti. Kako se pokakiti i popiškiti u zahodu. To nije bilo loše. Čak i kad sam ih ugrizao, nisu učinili bum, bum, bum. Poslije sam čak prestao trgati svoju odjeću.
Peter bijaše dobar dječak. No bilo ga je teško naučiti riječi. Njegova usta nisu radila kako treba. I naravno, nije bio baš čitav u glavi. Ba ba ba, govorio je. I da da da. I la la la. Oprostite. Potrajalo je godinama. Sad kažu Peteru: možeš ići, više ništa ne možemo učiniti za tebe. Peteru Stillmane, ti si ljudsko biće, rekoše. Dobro je vjerovati u ono što liječnici kažu. Hvala vam. Puno vam hvala.
Ja sam Peter Stillman. To nije moje pravo ime. Moje je pravo ime Peter Rabbit. Zimi sam gospodin White, u ljeto gospodin Green. Mislite što hoćete o tome. Kažem to posve slobodno. Buši klik mrvižvači budizahod. Prekrasno, zar ne? Cijelo vrijeme izmišljam riječi poput ovih. Tome se ne može pomoći. Jednostavno same izlaze iz mojih usta. Ne mogu se prevesti.
Pitajte i pitajte, to ne čini dobro. No reći ću vam. Ne bih htio da se rastužite, gospodine Auster. Imate tako dobro lice. Podsjećate me na nekog takvog ili na jecanje, ne znam što. I vaše me oči gledaju. Da, da. Vidim ih. To je dobro. Hvala vam.
Zato ću vam reći. Bez pitanja, molim. Vjerojatno se pitate što još ima. To jest, o ocu. Groznom ocu koji je učinio takve stvari malom Peteru. To tek slijedi. Odveli su ga na mračno mjesto. Zaključali ga i ostavili tamo. Ha-ha-ha. Oprostite. Katkad sam tako duhovit.
Trinaest godina, rekli su. To je možda dugo vrijeme. No ja ne znam ništa o vremenu. Svakoga sam dana kao nov. Rađam se kad se ujutro probudim. Starim tijekom dana, umirem navečer kad idem na počinak. Nije moja greška. Danas se tako dobro osjećam. Osjećam se toliko bolje kako se nikad nisam osjećao.
Trinaest godina nije bilo oca. Također se zove Peter Stillman. Čudno, zar ne? Da dvoje ljudi mogu imati isto ime? Ne znam je li to njegovo pravo ime. Ali mislim da on nije ja. Obojica smo Peter Stillman. Ali Peter Stillman nije moje pravo ime. Stoga ja, naposljetku, možda i nisam Peter Stillman.
Trinaest godina kažem. Ili to oni kažu. Svejedno. Nemam pojma o vremenu. Ali mi oni kažu ovo. Sutra navršava tih trinaest godina. To je loše. Čak i ako oni kažu da nije, loše je. Ne moram se sjećati. Ali pokatkad se sjećam, usprkos tomu Što kažem.
Doći će. To jest, otac će doći. I pokušat će me ubiti. Hvala vam. Ali ja to ne želim. Ne, ne. Više ne. Peter sac! živi. Da. Sve mu baš i nije na mjestu u njegovoj glavi, ali ipak živi. I to je nešto, zar ne? Kladite se u što hoćete. Ha-ha-ha.
Sad sam uglavnom pjesnik. Svaki dan sjedim u svojoj sobi i pišem novu pjesmu. Sam izmišljam sve riječi, kao kad sam živio u mraku. Na taj se način počnem prisjećati tih stvari, pretvarati se da sam ponovno u tom mraku. Jedino ja znam što te riječi znače. Ne mogu se prevesti. Te će me pjesme učiniti slavnim. Biti pun pogodak. Ti, ti, ti. Divne pjesme. Tako divne da će cijeli svijet plakati.
Poslije ću vjerojatno raditi nešto drugo. Kad prestanem biti pjesnik. Prije ili poslije, znate, ponestat će mi riječi.
Svatko ima samo toliko riječi u sebi. I kamo ću onda? Mislim da bih nakon toga htio biti vatrogasac. I nakon toga liječnik. Svejedno. Na kraju ću biti pelivan. Kad ostarim i kad napokon naučim hodati poput ostalih ljudi. Zatim ću plesati na žici, i ljudi će biti zadivljeni. Čak i mala djeca. To bih volio. Plesati na žici dok ne umrem.
Ali nema veze. Svejedno je. Meni. Kao što vidite, bogat sam. Ne moram se brinuti. Ne, ne. Ne o tome. Kladite se u što hoćete. Otac je bio bogat i mali je Peter dobio sav njegov novac pošto su ga zaključali u mraku. Ha-ha-ha. Oprostite mi što se smijem. Katkad sam tako duhovit.
Ja sam posljednji od Stillmanovih. Bijaše to velika obitelj, ili tako kažu. Iz staroga Bostona, ako ste čuli za nju. Ja sam posljednji. Nema drugih. Ja za sve predstavljam kraj, posljednjega čovjeka. Utoliko bolje, mislim. Ne bi bilo šteta da se sad sve svrši. Za sve ljude dobro je da umru.
Otac možda i nije bio zaista loš. Barem ja tako sad kažem. Imao je veliku glavu. Veliku kao veoma veliku, što je značilo da je u njoj bilo previše mjesta. Toliko misli u toj njegovoj velikoj glavi. No nije li i za jadnog Petera unutra bilo mjesta? I dok je, doista, bio u užasnu škripcu. Peter koji nije mogao vidjeti ni govoriti, koji nije mogao misliti ni raditi. Peter koji nije mogao. Ne. Ništa.
Ništa ne znam o tome. Niti razumijem. Moja mi žena o tome pripovijeda. Kaže da je bitno da to znam, čak iako ne razumijem. No čak i ovo ne razumijem. Da bi znao, moraš razumjeti. Nije li tako? Ali ja ne znam ništa. Moje je pravo ime Peter Nobody. Hvala vam. A što vi mislite o tome?
I tako vam pričam o ocu. To je dobra priča, čak i ako ju ne razumijem. Mogu vam ju ispričati zato što znam riječi. I to je nešto, zar ne? Mislim, znati riječi. Katkad se tako ponosim sobom! Oprostite. Evo što moja žena kaže. Kaže da je otac govorio o Bogu. To mi je smiješna riječ. Kada se obrnuto napiše, čita se kao pas 2. A pas uopće nije nalik Bogu, zar ne?
Av-av. Grr-grr. To su pseće riječi. Mislim da su divne. Tako lijepe i istinite. Poput riječi koje izmišljam.
U svakom slučaju. Pričao sam. Otac je govorio o Bogu. Želio je znati ima li Bog jezik. Ne pitajte me što to znači. To vam pričam zato što znam riječi. Otac je mislio da bi ga djetešce moglo govoriti kada se ne bi susrelo s drugim ljudima. No koje je djetešce bilo tamo? Ah. Sad počinjete uviđati. Niste ga morali kupiti. Naravno, Peter je znao neke ljudske riječi. To se nije moglo izbjeći. Ali otac je mislio da će ih Peter možda zaboraviti. Nakon nekog vremena. Zbog toga je bilo toliko bum-bum-buma. Svaki put kad bi Peter izgovorio neku riječ, otac bi ga bubnuo. Na koncu je Peter naučio da ništa ne govori. Ti, ti, ti. Hvala vam.
Peter je riječi čuvao u sebi. Sve te dane i mjesece i godine. Tamo u mraku, mali Peter potpuno sam, i riječi su bučale u njegovoj glavi i pravile mu društvo. Zato njegova usta ne rade kako treba. Jadni Peter. Aaa. Takve su njegove suze. Dječačić koji nikad ne može odrasti.
Peter sad govori poput ljudi. No još uvijek ima druge riječi u svojoj glavi. One su Božji jezik, i nitko drugi ne može ih govoriti. Ne mogu se prevesti. Zato Peter i živi tako blizu Boga. Zato je on znameniti pjesnik.
Sada mi je tako dobro. Mogu raditi što god poželim. U bilo koje vrijeme, bilo gdje. Čak imam i ženu. To vidite. Maloprije ju spomenuh. Možda ste se već i upoznali. Divna je, zar ne? Zove se Virginia. To joj nije pravo ime. Ali to nije bitno. Meni.
Kad god to zatražim, moja mi žena pronađe djevojku. One su kurve. Stavim svog crva u njih i one zastenju. Bilo ih je tako puno. Ha-ha. Popnu se ovamo i onda ih poševim. Tako je dobro ševiti. Virginia im dade novac i svi su sretni. Kladite se u što hoćete. Ha-ha.
Jadna Virginia. Ne voli se ševiti. To jest, sa mnom. Možda se ševi s nekim drugim. Tko bi to mogao znati? O tome ništa ne znam. Svejedno je. Ali ako budete dobri s Virginijom, možda će vam dopustiti da ju poševite. To bi me razveselilo. Zbog vas. Hvala vam.
I tako. Ima jako puno toga. Pokušavam vam to reći. Znam da sa mnom nije sve u redu. I točno je, da, i kažem posve slobodno, da katkad jednostavno vrištim i vrištim. Bez nekog posebnog razloga. Kao da treba imati razlog. Ali niti iz jednog koji bih ja znao. Ili tko drugi. Ne. A onda opet ima dana kad ništa ne kažem. Danima i danima zaredom. Ništa, ništa, ništa. Zaboravim kako riječi izlaze iz usta. Zatim mi se teško pokrenuti. Ti ti. Ili čak i gledati. Tada postajem gospodin Sad.
Još uvijek volim biti u mraku. Barem katkad. Mislim da mi to čini dobro. U mraku govorim Božjim jezikom i nitko me ne može čuti. Ne ljutite se, molim vas. Ja tu ne mogu ništa.
Što je najbolje, postoji zrak. Da. I malo-pomalo, naučih živjeti u njemu. Zrak i svjetlo, da, to također, svjetlo koje osvjetljava sve stvari i stavlja ih ispred mene da ih promatram. Postoje zrak i svjetlo, i to je najbolje. Oprostite. Zrak i svjetlo. Da. Za lijepa vremena volim sjediti pokraj otvorena prozora. Katkad gledam van i promatram stvari dolje. Ulicu i sve ljude, pse i automobile, opeke zgrade nasuprot. A onda ima dana kad zaklopim oči i samo sjedim tamo, s povjetarcem koji mi puše u lice, i sa svjetlošću u zraku, svuda oko mene i samo iznad mojih očiju, i s tim svijetom u rumenilu, prekrasnim rumenilom u mojim očima, sa suncem koje sja na mene i na moje oči.
Istina je da rijetko izlazim. Naporno mi je, a i ne može mi se uvijek vjerovati. Katkad zavrištim. Molim vas, ne ljutite se na mene. Ja tu ne mogu ništa. Virginia kaže da se moram naučiti ponašati na javnom mjestu. Ali ja tu ponekad ne mogu ništa učiniti i krikovi jednostavno iziđu iz mene.
Ali volim otići u park. Ondje ima drveća, i zraka i svjetla.
U svemu tome ima nečega dobrog, zar ne? Da. Čak i doktor Višnegradski to kaže. Znam da sam još uvijek dječak-marioneta. To je tako. Ne, ne. Više ne. No katkad pomislim da ću naposljetku odrasti i postati stvaran.
Za sada sam još uvijek Peter Stillman. To nije moje pravo ime. Ne mogu reći što ću sutra biti. Svaki je dan nov i svakog se dana iznova rađam. U svemu vidim nadu, čak i u mraku, a kada umrem, možda postanem Bog.
Ima još toliko mnogo riječi koje treba izgovoriti. Ali mislim da ih neću izgovoriti. Ne. Ne danas. Usta su mi se izmorila i mislim da je vrijeme da se povučem. Dakako, o vremenu ne znam ništa. Ali svejedno je. Za mene. Puno vam hvala. Znam da ćete spasiti moj život, gospodine Auster. Računam na vas. Shvaćate, život može trajati tako dugo. Sve je drugo u sobi, s tamom, Božjim jezikom, krikovima. Evo me od zraka, lijepa sam stvar koju svjetlost može obasjati. Možda ćete se sjetiti toga. Ja sam Peter Stillman. To nije moje pravo ime. Puno vam hvala.’

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Njujorška trilogija - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 11:03 am





3


Govor je završio. Quinn nije mogao reći koliko je potrajao. Jer tek sad, kad su riječi stale, shvatio je da sjede u mraku. Bijaše, po svemu sudeći, protekao cijeli dan. Za vrijeme Stillmanova monologa u jednom je trenutku sunce ušlo u sobu a da Quinn toga nije bio svjestan. Sad je osjećao mrak i tišinu, i od toga mu je zujalo u glavi. Protekne nekoliko minuta. Quinn pomisli da se možda sad od njega očekuje da nešto kaže, ali nije bio siguran. Čuo je kako na drugom kraju sobe Peter Stillman otežano diše. Osim toga, nije bilo drugih zvukova. Quinn nikako da odluči što da učini. Razmotri nekoliko mogućnosti, no onda odbaci jednu po jednu. Sjedio je na svome mjestu, čekao što će se sljedeće dogoditi.
Zvuk nogu u čarapama koje se kreću sobom napokon prekine tišinu. Zvecne metalni prekidač na stolnoj svjetiljci i soba se odjednom ispuni svjetlom. Quinnove se oči automatski okrenu prema njegovu izvoru i tamo, pokraj stolne svjetiljke, lijevo od Peterova stolca, stajaše Virginia. Mladić se zapiljio ispred sebe, kao da je usnuo otvorenih očiju. Gospođa Stillman se nagnu, položi ruku na Peterovo rame, i nježno mu reče na uho.
‘Vrijeme je, Peter’, reče. ‘Gospođa Saavedra te očekuje.’
Peter ju pogleda i nasmiješi se. ‘Ispunjen sam nadom’, reče.
Virginia Stillman nježno poljubi muža u obraz. ‘Oprosti se s gospodinom Austerom’, reče.
Peter ustane. Odnosno započne tužnu, sporu avanturu izvlačenja vlastita tijela iz stolice i ustajanja. Pri svakoj etapi bilo je ponovnog sjedanja, rušenja, gubljenja ravnoteže, popraćenih iznenadnim napadajima nepokretnosti, gunđanjem, riječima koje Quinn nije mogao protumačiti.
Peter se naposljetku uspravi. Stajao je ispred svoga naslonjača s izrazom trijumfa na licu i zagledao se Quinnu izravno u oči. Zatim se nasmije, široko i nenamješteno.
‘Do viđenja’, reče.
‘Do viđenja, Peter’, reče Quinn.
Peter mu spastično mahnu rukom, a zatim se polako okrenu i poče hodati sobom. Hodao je klimajući, naginjući se prvo nadesno, zatim nalijevo, noge su mu naizmjence klecale i spajale se. U udaljenom dijelu sobe, u osvijetljenom prolazu kroz vrata, stajaše sredovječna žena odjevena u bijelu odoru medicinske sestre. Quinn pretpostavi da je to gospođa Saavedra. Pogledom otprati Petera Stillmana sve dok ne nestane kroz vrata.
Virginia Stillman sjedne sučelice Quinnu, u isti naslonjač koji je do maloprije zauzimao njezin muž.
‘Mogla sam vas poštedjeti svega ovoga’, reče, ‘no mislila sam da bi bilo najbolje da se u to sami uvjerite.’
‘Shvaćam’, reče Quinn.
‘Ne, mislim da ne shvaćate’, reče žena gorko. ‘Mislim da to nitko ne može shvatiti.’
Quinn se promišljeno nasmije, a zatim reče samomu sebi da se upusti u to. ‘Razumio ja to ili ne’, reče, ‘to vjerojatno ne spada ovamo. Vi ste me unajmili da obavim posao, i što prije počnem raditi na njemu, to bolje. Iz onoga što mogu zaključiti, stvar je hitna. Ne tvrdim da ću shvatiti Petera ili to što ste vi propatili. Važno je da sam voljan pomoći. Mislim da biste to trebali uzeti s dozom opreza.’
Zagrijavao se. Nešto mu je govorilo da je pogodio pravi ton, i prožme ga iznenadan osjećaj zadovoljstva, kao da je upravo uspio prijeći neku granicu u samome sebi.
‘Imate pravo’, reče Virginia Stillman. Naravno da imate pravo.’
Žena zastane, duboko uzdahne, i zatim opet zastane, kao da u mislima isprobava što će reći. Quinn opazi kako su njezine ruke čvrsto obujmile naslonjač.
‘Razumijem da je’, nastavi ona, ‘većina toga što Peter kaže veoma zbrkano — pogotovu kad ga prvi put čujete. Stajala sam u susjednoj sobi i slušala što vam govori. Ne smijete pretpostaviti da Peter uvijek govori istinu. No bilo bi pogrešno misliti da laže.’
‘Mislite da bih trebao povjerovati u neke stvari što mi ih je ispričao i ne povjerovati u druge.’
‘Upravo to mislim.’
‘Vaše me se seksualne navike, ili njihov izostanak, gospođo Stillman, ne tiču’, reče Quinn. ‘Čak i ako je istina ono što je Peter rekao, to ne mijenja stvar. U mom se poslu sreće svega pomalo, i ako se ne naučite suzdržati od izricanja procjena, nikad nećete nikamo dospjeti. Navikao sam slušati ljudske tajne, a navikao i sam držati jezik za zubima. Ako činjenica nema izravne veze sa slučajem, nemam nikakve koristi od nje.’
Gospođu Stillman oblije rumenilo. ‘Samo sam htjela da znate da to što je Peter rekao nije istina.’
Quinn slegne ramenima, izvadi cigaretu i pripali ju. ‘Kako god uzeli’, reče, ‘nije važno. Zanima me ostalo što je Peter rekao. Pretpostavljam da je istinito i, ako jest, volio bih čuti Što vi mislite o tome.’
'Da, istinito je.’ Virginia Stillman popusti stisak na naslonjaču i svoju desnu ruku stavi pod bradu. Zamišljena. Kao da traži stav nepokolebljiva poštenja. ‘Peter to iskazuje na djetinjast način. No ono što kaže istinito je.’
‘Recite mi nešto o ocu. Sve što mislite da je važno.’
‘Peterov otac pripada bostonskim Stillmanovima. Uvjerena sam da ste čuli za tu obitelj. Imali su nekoliko guvernera u devetnaestom stoljeću, nekoliko biskupa, veleposlanika, jednog predsjednika Sveučilišta Harvard. U isto vrijeme, obitelj je puno zaradila u tekstilnoj industriji, na prijevozu robe, i bogzna na čemu još. Pojedinosti nisu važne. Upravo toliko koliko je nužno da dobijete neku ideju o pozadini svega.
Peterov otac otišao je na Harvard, kao i svi ostali u obitelji. Studirao je filozofiju i teologiju i po svemu sudeći bio je zaista izvrstan. Napisao je disertaciju o teološkim tumačenjima Novoga svijeta iz šesnaestog i sedamnaestog stoljeća, a zatim se zaposlio na odsjeku za teologiju Sveučilišta Columbia. Nedugo zatim oženio se Peterovom majkom. Ne znam mnogo o tome. Sudeći po fotografijama koje sam vidjela, bila je veoma lijepa. Ali nježna — pomalo kao Peter, s tim svijetlo-plavim očima i bijelom kožom. Kada se nekoliko godina poslije rodio Peter, obitelj je živjela u prostranu stanu na Riverside Driveu. Stillmanova akademska karijera bila je u punom uzmahu. Prepravio je svoju disertaciju i pretvorio ju u knjigu — veoma dobru — i postao redovni profesor s navršenih trideset i četiri ili trideset i pet godina. Zatim je Peterova majka umrla. Okolnosti te smrti nisu jasne. Stillman je tvrdio da je umrla u snu, no dokazi su ukazivali na samoubojstvo. Nešto u vezi s prekomjernom dozom tableta, ali se, dakako, ništa nije moglo dokazati. Čak su kružile priče da ju je ubio. No to su bile samo glasine, i od toga nikad ništa nije bilo. O cijelom se slučaju malo govorilo.
Tada je Peter imao samo dvije godine i bio savršeno normalno dijete. Nakon ženine smrti Stillman se, po svemu sudeći, malo bavio njime. Zaposlio je dadilju, i otprilike u sljedećih šest mjeseci ona je preuzela potpunu brigu o Peteru. Zatim, posve iznenada, Stillman ju najuri. Ne sjećam se kako se zove — gospođica Barber, čini mi se — no ona je svjedočila na procesu. Čini se da je Stillman jednostavno došao kući jednoga dana i rekao joj da on preuzima brigu o Peterovu odgoju. Dao je otkaz na Columbiji i rekao im da napušta sveučilište kako bi se mogao posvetiti svome sinu. Novac, naravno, nije bio problem, i tu nitko više nije mogao ništa učiniti.
Nakon toga je on, manje ili više, nestao. Ostao je u istome stanu, ali je rijetko izlazio. Nitko zaista ne zna što se dogodilo. Mislim da je, čini se, počeo vjerovati u neke od tih nevjerojatnih religioznih zamisli o kojima je bio pisao. Od toga je pošašavio, posve poludio. Drukčije se to ne može opisati. Zaključao je Petera u sobu, zastro sve prozore i držao ga unutra devet godina. Pokušajte to zamisliti, gospodine Auster. Devet godina. Cijelo je djetinjstvo proveo u mraku, odvojen od svijeta, bez ljudskoga dodira osim povremenog batinanja. Živim s posljedicama tog eksperimenta i mogu vam reći da je šteta čudovišna. To što ste vi danas vidjeli predstavlja Petera u najboljem izdanju. Trebalo je trinaest godina da ga do ovoga dovedemo, i neka sam prokleta ako ikomu dopustim da ga ponovno povrijedi.’
Gospođa Stillman zastane da uhvati daha. Quinn osjeti da se veoma uzbudila te da bi još jedna riječ prelila čašu. Sad je on morao govoriti, inače bi mu razgovor mogao uteći.
‘Kako su na koncu otkrili Petera?’ zapita.
Njezina se napetost malko smanjila. Glasno uzdahne i zagleda se u Quinna.
‘Bio je požar’, reče.
‘Slučajan ili podmetnut?’
‘Nitko ne zna.’
‘Što vi mislite?’
‘Mislim da je Stillman bio u svojoj radnoj sobi. Ondje je čuvao bilješke o svom eksperimentu, i mislim da je naposljetku shvatio neuspješnost svoga posla. Ne kažem da je požalio zbog onoga što je uradio. Ali čak i prema njegovim mjerilima, znao je da nije uspio. Mislim da je te noći dosegnuo neku točku gađenja nad samim sobom i odlučio spaliti sve papire. No vatra je izmakla nadzoru i većina stana je izgorjela. Srećom, Peterova soba bila je s druge strane dugoga predsoblja i vatrogasci su do njega dospjeli na vrijeme.’
'I onda?’
‘Trebalo je nekoliko mjeseci da se sve sredi. Stillmanovi papiri bijahu uništeni, što je značilo da nije bilo konkretna dokaza. S druge strane, Peterovo stanje, soba u kojoj je bio zaključan, te užasne ploče postavljene preko prozora, i policija je naposljetku povezala konce. Stillman je na kraju doveden pred sud.’
‘Što se dogodilo na sudu?’
‘Stillmana su proglasili ludim i poslali ga na liječenje.’
‘A Peter?’
‘On je također otišao u bolnicu. Ostao je u njoj sve do prije dvije godine.’
‘Jeste li ga ondje upoznali?’
‘Da. U bolnici.’
‘Bila sam govorni terapeut. Pet godina svakodnevno sam radila s Peterom.’
‘Ne bih htio gurati nos u tuđe stvari, ali kako je to dovelo do braka?’
‘Teško je objasniti.’
‘Biste li mi htjeli o tome ispričati?’
‘Bih. Ali mislim da ne biste razumjeli.’
‘Postoji samo jedan način da to otkrijem.’
‘Pa, što jednostavnije. Bio je to najbolji način da se Petera izvuče iz bolnice i omogući mu se da ima normalniji život.’
‘Zar niste mogli postati njegova zakonita skrbnica?’
‘Postupak je bio veoma složen. Uz to, Peter više nije bio malodoban.’
‘Nije li to bilo golemo samožrtvovanje?’
‘Doista nije. Već sam bila udana — što je bilo užasno. To je nešto što više ne želim samoj sebi. S Peterom je moj život barem dobio nekakav smisao.’
‘Je li istina da Stillmana uskoro puštaju?’
‘Stiže na kolodvor Grand Central sutra navečer.’
‘I mislite da bi možda mogao potražiti Petera. Je li to samo predosjećaj, ili imate neki dokaz?’
‘I jedno i drugo. Prije dvije godine namjeravali su pustiti Stillmana. Međutim, napisao je pismo Peteru, i ja sam ga pokazala odgovornima za njega. Odlučili su da još nije spreman da iziđe.’
‘Kakvo je to bilo pismo?’
‘Luđačko. Nazvao je Petera đavoljim dječakom i rekao da dolazi sudnji dan.’
‘Imate li još uvijek to pismo?’
‘Ne. Prije dvije godine dala sam ga policiji.’
‘A kopiju?’
‘Žao mi je. Mislite li da je važno?’
‘Moglo bi biti.’
‘Ako želite, mogu pokušati nabaviti jednu kopiju.’
‘Pretpostavljam da nakon toga nije više bilo pisama.’
‘Nije bilo pisama. I sad misle da mogu otpustiti Stillmana. To je službeni stav, svakako, i ja ne mogu ništa učiniti da ih spriječim. No ipak mislim da je Stillman jednostavno naučio svoju lekciju. Shvatio je da bi ga pisma i prijetnje i dalje držali zatvorenim.’
‘A ipak ste još uvijek zabrinuti.’
‘Tako je.’
‘Ali nije vam jasno što Stillman planira.’
‘Točno.’
‘Što želite da učinim?’
‘Želim da ga pozorno pratite. Da otkrijete što namjerava. Da ga držite podalje od Petera.’
‘Drugim riječima, neka vrsta poznatog uhođenja.’
Takvo nešto.’
‘Mislim da vam treba biti jasno kako ja ne mogu spriječiti Stillmana da dođe ovamo. Mogu vas samo upozoriti. I mogu srediti da ja dođem s njim ovamo.’
‘Shvaćam. Dokle god ima neke zaštite.’
‘Dobro. Koliko često želite da vam se javljam?’
‘Voljela bih da me svaki dan izvijestite. Recimo da nazovete navečer, oko deset ili jedanaest sati.’
‘Dogovoreno.’
‘Imate li još što?’
‘Još samo nekoliko pitanja. Primjerice, volio bih znati kako ste otkrili da Stillman dolazi na kolodvor Grand Central sutra navečer.’
'Moje je da to doznam, gospodine Auster. Previše bih riskirala da sve prepustim slučaju. A ako se Stillmana ne slijedi od samoga trenutka dolaska, mogao bi lako bestraga nestati. Ne želim da se to dogodi.’
‘U kojem će vlaku biti?’
‘Broj 641 koji dolazi iz Poughkeepsieja.’
‘Pretpostavljam da imate neku Stillmanovu fotografiju?’
‘Da, naravno.’
‘To se također tiče Petera. Htio bih znati zašto ste mu uopće rekli o svemu ovome. Zar ne bi bilo bolje da ste to prešutjeli?’
‘I htjela sam. No Peter je slučajno prisluškivao na drugom telefonu kad su me obavijestili o izlasku njegova oca. Ništa nisam mogla učiniti. Peter katkad može biti veoma tvrdoglav, i naučila sam da je najbolje ne lagati mu.’
‘Posljednje pitanje. Tko me je preporučio vama?’
‘Michael, muž gospođe Saavedre. Bio je policajac te je napravio malo istraživanje. Otkrio je da ste za ovakvo nešto najbolji u gradu.’
‘Polaskan sam.’
‘Sudeći prema ovome što sam dosad vidjela, gospodine Auster, uvjerena sam da smo pronašli pravoga čovjeka.’ Quinn ovo shvati kao znak da ustane. Bilo je ugodno napokon se protegnuti. Sve se dobro odvijalo, puno bolje no što je očekivao, ali sad ga je boljela glava i tijelo ga je boljelo od umora kakav godinama nije osjetio. Kada bi još nastavio, svakako bi se odao.
'Tražim sto dolara na dan plus troškovi’, reče. ‘Kada biste mi nešto dali unaprijed, bio bi to dokaz da radim za vas — što bi nam osiguralo privilegiran odnos između detektiva i klijenta. To znači da će sve što se između nas dogodi biti u strogom povjerenju.’
Virginia Stillman se nasmiješi, kao nekoj svojoj tajanstvenoj šali. Ili je jednostavno odgovorila na moguću dvosmislenost njegove posljednje rečenice. Poput mnogo toga što mu se dogodilo sljedećih dana i tjedana, Quinn ni u što nije mogao biti siguran.
‘Koliko biste htjeli?’ zapita ona.
‘Nije važno. To prepuštam vama.’
‘Petsto?’
‘To bi bilo više nego dostatno.’
Dobro. Donijet ću čekove.’ Virginia Stillman ustane i ponovno se nasmiješi Quinnu. ‘Donijet ću vam i sliku Peterova oca. Mislim da baš znam gdje je.’
Quinn joj zahvali i reče da će pričekati. Promatrao ju je kako izlazi iz sobe i još jednom se zatekne u zamišljanju kako bi izgledala razodjevena. Nije li mu se počela sviđati, pitao se, ili ga je to tek njegov um pokušavao još jednom sabotirati? Odluči odgoditi svoja razmišljanja i pozabaviti se time poslije.
Virginia Stillman vrati se u sobu i reče: ‘Izvolite ček. Nadam se da sam ga ispravno ispisala.’
Da, da, pomisli Quinn dok je pregledavao ček, sve je tiptop. Bio je zadovoljan svojom domišljatošću. Ček je, dakako, bio naslovljen na Paula Austera, što je značilo da se Quinna nije moglo teretiti za utjelovljivanje privatnog detektiva bez dozvole za rad. Umirila ga je spoznaja da se na neki način odriješio krivnje. Nije mu smetalo to što nikad neće moći unovčiti ček. Shvatio je, još tada, da to nije radio zbog novca. Stavio je ček u unutarnji džep sakoa.
‘Žao mi je što nema novije fotografije’, govorila je Virginia Stillman. ‘Ova je stara više od dvadeset godina. Na žalost, to je najbolje što mogu učiniti.’
Quinn pogleda fotografiju Stillmanova lica, nadajući se nekom iznenadnom otkrivenju, nekoj iznenadnoj navali podzemnog znanja koje bi mu pomoglo da razumije toga čovjeka. No fotografija mu nije ništa govorila. Nije bila ništa više od fotografije jednog muškarca. Još malo ju prouči i zaključi da bi to isto tako mogao biti bilo tko drugi.
‘Pogledat ću je pomnjivije kad stignem kući’, reče stavljajući ju u isti džep gdje je završio i ček. ‘Uzevši u obzir proteklo vrijeme, uvjeren sam da ću ga sutra moći prepoznati na kolodvoru.’
‘Nadam se’, reče Virginia Stillman. ‘Strašno je važno i računam na vas.’
‘Ne brinite’, reče Quinn. ‘Još nikoga nisam iznevjerio.’ Ona ga otprati do vrata. Nekoliko su sekunda stajali u tišini, ne znajući ima li se još nešto dodati ili je došlo vrijeme da se oproste. U tom sićušnom intervalu Virginia Stillman iznenada obgrli Quinna, svojim usnama pronađe njegove, i strasno ga poljubi, gurnuvši mu svoj jezik duboko u usta. Quinn je bio toliko zatečen da gotovo i nije uspio uživati u tome.
Kada je napokon ponovno mogao disati, gospođa Stillman držala ga je podalje od sebe i rekla: ‘To dokazuje da vam Peter nije govorio istinu. Veoma je važno da mi vjerujete.’
‘Vjerujem vam’, reče Quinn. ‘A i da vam ne vjerujem, to uopće ne bi bilo važno.’
‘Samo sam vam željela dati na znanje što sam kadra učiniti.’
‘Mislim da sam dobro shvatio.’
Ona objema rukama primi njegovu desnu ruku i poljubi ju. ‘Hvala vam, gospodine Auster. Doista vjerujem da ste vi rješenje problema.’
Obeća da će ju nazvati sutra navečer, a zatim krene prema vratima, spusti se dizalom i iziđe iz zgrade. Bijaše prošla ponoć kad se našao na ulici.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Njujorška trilogija - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 11:04 am




4


Quinn je već i prije čuo za slučajeve poput Stillmanova. U svom prijašnjem životu, nedugo pošto mu se bio rodio sin, napisao je prikaz knjige o divljem dječaku iz Aveyrona te je u to vrijeme malo proučio tu temu. Koliko se sjećao, najraniji primjer takva eksperimenta zabilježen je u Herodotovim radovima: u sedmome stoljeću prije Krista egipatski faraon Psametih izolirao je dva djeteta i zapovjedio slugi koji je bio zadužen za njih da u njihovoj nazočnosti ne izusti ni riječi. Prema Herodotu, krajnje nepouzdanu kroničaru, djeca su naučila govoriti — a prva im riječ bijaše frigijska riječ za kruh. U srednjem vijeku rimsko-njemački car Fridrik II. ponovio je eksperiment, nadajući se da će otkriti čovjekov pravi ‘prirodni jezik’ rabeći slične metode, ali djeca su poumirala prije no što su progovorila. I na kraju, u onome što je nedvojbeno bila neslana šala, James IV., škotski kralj s početka šesnaestoga stoljeća, tvrdio je da su škotska djeca koja su bila na isti način izolirana na koncu govorila ‘veoma dobar hebrejski’.
Čudaci i ideologije nisu, međutim, bili jedini koji su se zanimali za tu temu. Čak i tako razborit i sumnjičav čovjek poput Montaignea pozorno je razmatrao to pitanje, i u svom je najvažnijem eseju, Obrani Raymonda Sebonda, napisao: ‘Vjerujem da bi dijete koje se potpuno osami, udalji od društva (što bi bilo teško izvesti), imalo neku vrstu govora kojim bi izrazilo svoje zamisli. I nije vjerojatno da nam je Priroda uskratila taj izvor koji je dala mnogim drugim životinjama... Ali tek treba doznati kakvim bi to jezikom dijete govorilo; a ono što se o njemu naslućuje, ne čini se istinitim.’
Osim takvih eksperimenata bilo je i slučajeva nenamjerne izolacije — djeca izgubljena u šumi, mornari ostavljeni na samotnim otocima, djeca koju su odgojili vukovi, a i slučajeva okrutnih i sadističkih roditelja koji su zaključavali svoju djecu, vezali ih lancima za postelju, tukli ih u ormarima, mučili ih bezrazložno, jednostavno zato što ih je na to tjeralo njihovo vlastito ludilo — Quinn bijaše pročitao opširnu literaturu o takvim pričama. Postojao je tako škotski moreplovac Alexander Selkirk (neki misle da je poslužio kao model za Robinsona Crusoea) koji je četiri godine živio sam na otoku daleko od obale Čilea i koji je, prema kapetanu broda koji ga je spasio 1708., ‘toliko zaboravio svoj jezik zbog nekorištenja njime, da smo ga jedva jedvice razumjeli’. Ni nepunih dvadeset godina poslije, Peter iz Hannovera, divlje dijete od kojih četrnaest godina, koje bijaše otkriveno golo i nijemo u šumi blizu njemačkoga grada Hamelna, doveden je na engleski dvor pod posebnom paskom Georgea I. I Swift i Defoe bili su u prilici da ga vide, a to je iskustvo ponukalo Defoea da 1726. napiše pamflet Opis same prirode. Peter, međutim, nije nikad naučio govoriti, a nekoliko mjeseci poslije poslali su ga na selo, gdje je živio do svoje sedamdesete godine, bez ikakva zanimanja za seks, novac i druge zemaljske stvari. Zatim tu bijaše slučaj Victora, divljeg dječaka iz Aveyrona, koji je pronađen 1800. godine. Pod strpljivom i temeljitom brigom doktora Itarda, naučio je neke rudimente govora, ali nije nikad napredovao iznad razine govora maloga djeteta. Još poznatiji od Victora bijaše Kaspar Hauser, koji se jednog poslijepodneva 1828. godine pojavio u Nurnbergu, čudno odjeven i jedva kadar izustiti nešto razumljivo. Znao se potpisati, no u svakom drugom pogledu ponašao se poput maloga djeteta. Pošto ga je grad usvojio i dodijelio na brigu mjesnom učitelju, dane je provodio sjedeći na podu i igrajući se s drvenim konjićima, te hraneći se samo kruhom i vodom. Usprkos tomu Kaspar je uznapredovao. Postao je izvrstan konjušar, opsesivno uredan, iskazivao strast za crvenom i bijelom bojom, i po svim mjerilima pokazivao izvrsno pamćenje, poglavito imena i lica. Pa ipak, više je volio boraviti u zatvorenu prostoru, klonio se jarkog svjetla i, slično Peteru iz Hannovera, nije se nikad zanimao za seks, odnosno novac. Budući da mu se sjećanje na prošlost postupno vraćalo, mogao se sjetiti kako je mnoge godine bio proveo na podu neke zamračene sobe, kako ga je hranio čovjek koji s njim nije nikad razgovarao niti mu je dopustio da ga vidi. Nedugo nakon tih otkrića Kaspara je bodežom ubio nepoznati muškarac u gradskom parku.
Godine već bijahu prošle otkako je Quinn razmišljao o tim pričama. Tema djece bijaše prebolna za njega, a poglavito djece koja su patila, s kojom se loše postupalo, koja su umrla prije no što su imala priliku odrasti. Ako je Stillman čovjek s bodežom, koji se vraća da bi se osvetio dječaku čiji je život uništio, Quinn ga je u tome želio spriječiti. Znao je da ne može oživjeti svoga sina, ali barem je mogao spriječiti da drugi ne umre. To je iznenada postalo moguće, i dok je sad stajao na ulici, zamisao o tome što ga je očekivalo nazirala se poput užasna sna. Razmišljao je o tom malenom lijesu u kojem je bilo tijelo njegova sina te kako je na dan pokopa vidio kako ga spuštaju u zemlju. To je bila izoliranost, pomisli. To je bila tišina. Možda nije pomoglo ni to što se i njegov sin zvao Peter.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Njujorška trilogija - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 11:05 am






5


Na uglu 72. ulice i Avenije Madison rukom dozove taksi. Dok je automobil kloparao kroz park krećući se prema West Sideu, Quinn pogleda kroz prozor i zapita se je li to isto drveće koje je Peter Stillman vidio kad je izišao na zrak i svjetlo. Pitao se je li Peter vidio iste stvari koje je i on vidio, ili je svijet za njega bio neko drugačije mjesto. A ako stablo nije bilo stablo, pitao se što je ono stvarno bilo.
Pošto ga je taksi iskrcao ispred njegove kuće, Quinn shvati da je gladan. Nije objedovao još od doručka rano jutros. Začuđujuće je, pomisli, kako je u Stillmanovu stanu vrijeme brzo prošlo. Ako su njegova nagađanja točna, ondje je bio više od četrnaest sati. Njemu samomu, međutim, činilo se da je njegov boravak trajao najviše tri ili četiri sata. Slegne ramenima na to protuslovlje i reče samomu sebi: ‘Moram naučiti češće pogledavati na sat.’
Vratio se istim putem niz 107. ulicu, skrenuo lijevo na Broadway i počeo hodati prema gornjem dijelu grada, tražeći pogodno mjesto gdje bi objedovao. Večeras ga bar nije privlačio — objedovati u mraku, okružen supijanim čavrljanjem — iako bi inače možda rado bio navratio. Pošto je prešao 112. ulicu, vidio je da je Heights Luncheonette još uvijek otvoren i odluči ući. Bilo je to živo osvijetljeno iako turobno mjesto s velikim stalkom sa ženskim časopisima na jednom zidu, prostorom za papirnate potrepštine, još jednim dijelom rezerviranim za novine, nekoliko stolova za goste i dugim plastificiranim šankom s pokretnim barskim stolicama. Visoki Portorikanac s bijelom kuharskom kapom stajao je iza šanka. Pripremao je hranu koja se uglavnom sastojala od hrskavih smjesa za hamburgere, mekanih sendviča s blijedim rajčicama i sparušenom salatom, milkshakeova, krema od jaja i kolačića s grožđicama. S njegove desne strane, udobno smješten iza blagajne, bio je šef, omanji proćelavi muškarac s kovrčavom kosom i brojem iz koncentracijskog logora utetoviranim na podlaktici, koji je gospodario svojim cigaretama, lulama i cigarama. Spokojno je sjedio ondje, čitajući noćno izdanje Daily Newsa koje izlazi sljedećeg jutra.
U to vrijeme mjesto je bilo gotovo pusto. Za stražnjim stolom sjedila su dva starija muškarca u pohabanoj odjeći, jedan veoma debeo, a drugi veoma mršav, obojica zaokupljeni proučavanjem listića za konjske utrke. Između njih na stolu su stajale dvije prazne šalice za kavu. U pozadini, okrenut stalku s časopisima, stajao je mladi student s otvorenim časopisom u rukama, buljeći u sliku gole žene. Quinn sjedne za šank i naruči hamburger i kavu. Kad se pipničar pokrenuo, preko ramena dobaci Quinnu.
‘Stari, jesi li vidio utakmicu večeras?’
‘Propustio sam ju. Je li bilo što važno?’
‘A što misliš?’
Već je nekoliko godina Quinn vodio iste razgovore s tim čovjekom, čije ime nije znao. Jednom, kad je bio u toj zalogajnici, razgovarali su o bejzbolu, i sad, svaki put kad bi Quinn ušao, nastavili bi razgovarati o njemu. Zimi bi govorili o trgovini, predviđanjima, sjećanjima. U sezoni, o posljednjoj utakmici. Obojica su navijala za Metse i spojila ih je beznadnost te strasti.
Pipničar kimne glavom. ‘Prva dva puta Kingman solira’, reče. ‘Bum, bum. Frajeri — sve do Mjeseca. Jones barem jednom dobro baci i stvari se ne odvijaju loše. Dva naprama jedan, posljednje optrčavanje u devetoj izmjeni. Pittsburghovi su igrači u drugoj i trećoj bazi, jedan ispada, zato Metsi radi Allena odlaze u dio za bacače. On prijeđe prvog frajera i spuca im ju. Metsi optrče jednu bazu, a možda će i drugu ako stignu do sredine. Dođe Pena i zasere spuštenu loptu do prve baze i sranje prođe Kingmanu kroz noge. Dvojica poentiraju i to je to, zbogom New Yorku.’
‘Dave Kingman je govno’, reče Quinn jedući hamburger.
‘Ali pazi na Fostera’, reče pipničar.
‘Foster je propao. Nema ga. Budala opaka lica.’ Quinn pomnjivo žvače hranu tražeći jezikom zalutale komadiće kosti. ‘Trebali bi ga ekspresnom poštom otpraviti nazad u Cincinnati.’
‘Da’, reče pipničar. ‘No držat će se. Kako god bilo, bolje no lani.’
‘Ne znam’, reče Quinn još jednom zagrizavši. ‘Dobro izgleda na papiru, no što oni doista imaju? Stearns se uvijek ozljedi. Imaju drugoligaše, a Brooks nije kadar pratiti igru. Mookie je dobar, ali sirov, a i ne mogu se čak odlučiti koga da stave. Tu je još, dakako, Rusty, ali on je predebeo da bi još mogao trčati. A što se tiče bacanja, zaboravi. Ti i ja mogli bismo sutra otići na stadion Shea i postati vrhunski starteri.’
‘Možda te imenujem kapetanom momčadi’, reče pipničar. ‘Mogao bi tim seronjama pokazati zube.’
‘Svakako’, reče Quinn.
Pošto je završio s objedom, Quinn ode do polica s papirima. Pristigla je pošiljka s novim bilježnicama i hrpa je bila impresivna, lijep niz plavih i zelenih, crvenih i žutih bilježnica. Uzme jednu i vidje kako ima stranice s uskim crtama kakve je volio. Quinn je sve pisao kemijskom olovkom, a pisaći je stroj rabio samo za konačne verzije te je uvijek tražio dobre bilježnice sa spiralnim uvezom. Sad kad se latio Stillmanova slučaja, osjetio je da je na red došla nova bilježnica. Bilo bi korisno imati posebno mjesto za bilježenje svojih misli, zapažanja i pitanja. Na taj mu način, možda, stvari neće izmaći nadzoru.
Sve je pregledao pokušavajući se odlučiti koju da uzme. Iz razloga koji mu se nikad nisu razjasnili, iznenada je osjetio neodoljivu potrebu za određenom crvenom bilježnicom na samome dnu. Izvukao ju je i pozorno pregledao rastvarajući stranice palcem. Nije si mogao objasniti zašto ju je smatrao tako privlačnom. Bijaše to uobičajena bilježnica od stotinjak stranica. Ali bijaše nešto u njoj što ga je pozivalo — kao da joj je njezina jedinstvena sudbina na svijetu namijenila da primi riječi koje će njegova kemijska olovka zapisati. Gotovo zbunjen intenzitetom svojih osjećaja, Quinn tutne bilježnicu pod ruku, ode do blagajne i kupi ju.


Četvrt sata poslije u svom stanu Quinn izvadi Stillmanovu fotografiju i ček iz sakoa i stavi ih pažljivo na svoj stol. Očisti smeće s površine stola — izgorjele žigice, opuške, hrpice pepela, potrošene uloške za kemijsku olovku, nekoliko kovanica, poništene karte, črčkarije, prljavi rupčić — i stavi crvenu bilježnicu na sredinu. Zatim spusti rolete, skine svu odjeću i sjedne za pisaći stol. To još nikad ne bijaše učinio, no učini mu se prikladnim biti gol u ovom trenutku. Sjedio je ondje kojih dvadeset ili trideset sekunda, pokušavajući da se ne pomakne, ne pokušavajući išta drugo činiti osim disanja. Dohvati kemijsku olovku i napiše svoje inicijale, DQ (Daniel Quinn), na prvoj stranici. Bilo je to prvi put u više od pet godina da je stavio vlastito ime na jednu od svojih bilježnica. Zastane načas da razmotri tu činjenicu, ali ju odbaci kao nevažnu. Okrene stranicu. Nekoliko je trenutaka promatrao njezinu nepomućenost, pitajući se nije li on običan kreten. Zatim spusti kemijsku olovku na vrh stranice i napravi prvu zabilješku u crvenoj bilježnici.


Stillmanovo lice. Odnosno: Stillmanovo lice otprije dvadeset godina. Nemoguće je znati hoće li mu to lice sutra sličiti.
Nedvojbeno je, međutim, da to nije lice luđaka. Ili ovo nije pravi izraz? U mojim očima, barem, doima se bezazlenim, ako ne i potpuno prijaznim. Čak i nagovještaj nježnosti oko usana. Više nego vjerojatno plave oči, koje se brzo ovlaže. Prorijeđena kosa čak i tada, što znači da je sad više nema, a što je ostalo, sad je sivo ili čak bijelo. Na neki čudan način podsjeća na nekoga: zamišljen tip, nesumnjivo napet, netko sklon mucanju, borbi sa samim sobom kako bi zaustavio navalu riječi iz usta.


Mali Peter. Je li doista nužno da to zamišljam ili se mogu u to pouzdati? Mrak. Razmišljati u toj sobi o sebi kako vrištim. Neodlučan sam. A i ne mislim da to čak i želim razumjeti. Dokle? Naposljetku, ovo nije priča. To je činjenica, nešto što se događa u svijetu, a ja moram obaviti posao, jednu sitnicu, i to sam prihvatio. Ako sve dobro krene, čak bi trebalo biti sasvim jednostavno. Nisu me unajmili da razumijem — nego da jednostavno nešto učinim. To je nešto novo. Pod svaku cijenu imati to na umu.


A onda, što ono Dupin kaže u Poeu? ‘Poistovjećivanje misliočeva intelekta s onim njegova suparnika.’ Ali ovdje bi se to odnosilo na Stillmana starijeg. Što je još i gore.


A što se tiče Virginije, u škripcu sam. Ne samo poljubac, koji bi se moglo opravdati mnoštvom razloga; ni ono što je Stillman rekao o njoj, a što je nevažno. Njezin brak? Možda. Njegova potpuna apsurdnost. Bi li moglo biti da je ona tu zbog novca? Ili da na neki način surađuje sa Stillmanom? To bi sve promijenilo. Ali, u isto vrijeme, to nema smisla. Jer zašto bi me unajmila? Da ima svjedoka za svoje dobre namjere? Možda. Ali to se doima suviše složenim. I još: zašto osjećam da joj se ne može vjerovati?


Ponovno Stillmanovo lice. Razmišljajući ovih nekoliko minuta, Čini mi se da sam ga već negdje vidio. Možda davno prije u susjedstvu, prije no što je uhićen.
Sjetiti se kako je to kad nosiš odjeću drugih ljudi. Mislim da treba početi s tim. Pretpostavljam da moram. U stara vremena, prije osamnaest, dvadeset godina, kad sam bio bez novca i kad su mi prijatelji davali odjeću. Primjerice, J-ov stari kaput u koledžu. I čudan osjećaj koji sam imao o uvlačenju u njegovu kožu. To je vjerojatno početak.


A onda, najvažnije od svega: sjetiti se tko sam. Sjetiti se tko bih trebao biti. Ne mislim da je ovo igra. S druge strane, ništa nije jasno. Primjerice: tko si ti? I ako misliš da znaš, zašto i dalje lažeš o tome? Nemam odgovora na to. Sve što mogu reći jest: slušaj me. Zovem se Paul Auster. To nije moje pravo ime.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Njujorška trilogija - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 11:05 am




6


Sljedeće je jutro Quinn proveo sa Stillmanovom knjigom u knjižnici na Columbiji. Stigao je rano, bio je prvi kad su se vrata otvorila i umirila ga je tišina mramornih dvorana, kao da mu je bilo dopušteno da uđe u neku kriptu zaborava. Pošto je dremljivom službeniku za stolom mahnuo svojom studentskom iskaznicom, pronašao je knjigu na policama, vratio se na drugi kat i zatim se smjestio u zelenom kožnom naslonjaču u jednoj od dvorana gdje je bilo dopušteno pušenje. Vedro svibanjsko jutro vrebalo je vani poput iskušenja, poput poziva da se besciljno prolunja na zraku, ali ga Quinn odbaci. Okrene naslonjač, leđa okrene prema prozoru i otvori knjigu.
Eden i toranj; rani pogledi na Novi svijet bio je podijeljen na dva dijela približno jednake dužine, ‘Mit o raju’ i ‘Mit o Babelu’. Prvi se usredotočio na otkrića istraživača, otpočevši s Kolumbom i nastavljajući se sve do Raleigha. Stillman je tvrdio da su prvi ljudi koji su posjetili Ameriku vjerovali da su slučajno otkrili raj, drugi Eden. Na primjer, u opisu svog trećeg putovanja Kolumbo je zapisao: ‘Jer vjerujem da je ovdje raj na zemlji u koji nitko ne može ući osim s Božjim dopuštenjem.’ A što se tiče ljudi u toj zemlji, Petar Mučenik će već 1505. godine zapisati: ‘Oni, čini se, žive u tom zlatnom svijetu o kojem stari pisci toliko govore, gdje su ljudi jednostavno i nevino živjeli, bez zakonskih prisila, bez svađa, osuda ili kleveta, zadovoljavajući se time da udovolje prirodi.’ Ili, kako će svugdje nazočni Montaigne zapisati nešto više od pola stoljeća poslije: ‘Mislim da to što mi zapravo vidimo u tim narodima nadilazi ne samo sve slike što su ih pjesnici stvorili o Zlatnom dobu i sve pronalaske koji predstavljaju ondašnju sreću čovječanstva nego također predodžbu i želju same filozofije.’ Prema Stillmanu, od samoga početka otkriće Novoga svijeta ubrzalo je razvoj utopijske misli, iskre koja je unijela nadu u savršenost ljudskoga života — od knjige Thomasa Morea iz 1516. godine do proročanstva Geronima de Mendieta nekoliko godina poslije da će Amerika postati idealna teokratska država, istinski Božji grad.
Postojalo je, međutim, i suprotno gledište. Ako su neki vidjeli Indijance kao one koji žive u nevinosti prije prvoga grijeha, bilo je onih koji su ih držali divljim zvijerima, đavolima u ljudskom obličju. Otkriće kanibala na Karibima nije nimalo ublažilo takvo stajalište. Španjolci su se time koristili kao opravdanjem da bezobzirno iskorištavaju domoroce radi svojih trgovačkih dobiti. Jer ako čovjeka ispred sebe ne smatrate ljudskim bićem, u vašoj savjesti nema nikakvih zapreka glede vašeg ponašanja prema njemu. Sve do godine 1537. i bule pape Pavla III. Indijance nisu smatrali pravim ljudima s dušom. Usprkos tomu rasprava se otegnula nekoliko stotina godina, s jedne strane dosegnuvši vrhunac u pojmu ‘plemeniti divljak’ Lockea i Rousseaua — što je postavilo temelje demokraciji u neovisnoj Americi — i, s druge strane, kampanjom za istrebljenje Indijanaca, s vječitim uvjerenjem kako je samo mrtav Indijanac dobar Indijanac.
Drugi dio knjige započeo je novim propitivanjem pada. Uglavnom se oslanjajući na Miltona i njegov prikaz u Izgubljenom raju — koji je predstavljao pravovjerno protestantsko stajalište — Stillman je tvrdio da je ljudski život, onakav kakva ga znamo, zaživio tek nakon pada. Jer ako zlo nije postojalo u Edenu, jednako tako nije postojalo ni dobro. Kao što je i sam Milton naveo u djelu Areopagitica: ‘Kušanjem jedne jabuke dobro i zlo krenuše u svijet, kao dva blizanca ne-razdvojna?.’ Stillmanovo tumačenje te rečenice bilo je iznimno temeljito. Oprezan zbog mogućih jezičnih igara, pokazao je kako je riječ ‘kušati’ zapravo ukazivala na latinsku riječ ‘sapere’, koja znači i ‘kušati’ i ‘znati’ te stoga podsvjesno upozorava na drvo znanja: podrijetlo jabuke čiji je okus raširio znanje po svijetu, što će reći, dobro i zlo. Stillman se također opširno pozabavio paradoksom riječi ‘cleave’ 3, koja znači i ‘spojiti’ i ‘rascijepiti’, te tako utjelovljuje ista i suprotna značenja, što, nadalje, utjelovljuje pogled na jezik koji je Stillman našao u cijelom Miltonovu djelu. Primjerice, u Izgubljenom raju svaka ključna riječ ima dva značenja — jedno prije pada, a drugo poslije njega. Da bi to pojasnio, Stillman je izdvojio nekoliko takvih riječi — koban, zmijolik, slastan — i pokazao kako njihova prvotna uporaba nije imala moralne konotacije, dok je njihova uporaba nakon pada zamućena, dvosmislena, svjesna postojanja zla. Jedan od Adamovih zadataka u Edenu bijaše izmišljanje jezika, imenovanje svake stvari i stvora. U tom je stanju nevinosti njegov jezik zadirao u samo živo meso svijeta. Njegove se riječi nisu samo pridodavale onomu što je vidio, one su otkrivale njihovu bit, doslovce ih oživljavale. Stvar i njezino ime bili su međusobno zamjenjivi. Nakon pada to više nije vrijedilo. Imena su se odvojila od stvari; riječi su postale zbir proizvoljnih znakova; jezik se bijaše odvojio od Boga. Zbog toga priča o Edenu ne samo da bilježi čovjekov pad nego i pad jezika.
U kasnijem dijelu Knjige Postanka nalazi se još jedna priča o jeziku. Prema Stillmanu, epizoda o kuli babilonskoj bijaše točna rekapitulacija onoga što se dogodilo u Edenu — samo proširena i poopćena u svom značenju za cjelokupno čovječanstvo. Priča poprima posebno značenje kad se razmotri njezin položaj u knjizi: jedanaesta glava Knjige Postanka, reci 1-9. To je u Bibliji doista posljednji događaj u pretpovijesti. Nakon toga, Stari je zavjet isključivo hebrejska kronika. Drugim riječima, kula babilonska stoji kao posljednja slika prije pravoga početka svijeta.
Stillmanovi komentari nastavljaju se na brojnim stranicama. Započeo je povijesnim pregledom različitih tumačenja Svetoga pisma koja su se odnosila na tu priču, opširno opisao brojna pogrešna čitanja, i završio podužim katalogom legendi iz Hagade (sažetak rabinskih tumačenja koja se ne drže pravovaljanima). Opće je prihvaćeno, piše Stillman, da kula babilonska bijaše izgrađena godine 1996. nakon stvaranja svijeta, jedva tristo četrdeset godina nakon općega potopa, ‘da se ne raspršimo po svoj zemlji’. Božja kazna uslijedila je kao odgovor na tu želju, koja je bila u suprotnosti sa zapovijedi što se bijaše ranije pojavila u Knjizi Postanka. ‘Plodite se i množite, i zemlju napunite i podložite ju sebi.’ Zbog toga je Bog, razorivši kulu, osudio ljude da se pokore tom nalogu. Drugo čitanje, međutim, vidi kulu kao izazivanje Boga. Nimrod, prvi vladar cijeloga svijeta, određen je za njezina arhitekta: kula babilonska bila bi svetište koje bi simboliziralo sveukupnost njegove moći. Bilo je to prometejsko viđenje priče i ovisilo je o izrazima ‘toranj s vrhom do neba’ i ‘pribavimo sebi ime’. Gradnja kule pretvorila se u opsesivnu, najvažniju strast čovječanstva, u konačnici važniju od samoga života. Opeke su postale dragocjenije od ljudi. Radnice nisu zastajale da bi rodile djecu; zamotale bi novorođenčađ u svoje pregače i odmah nastavljale posao. Kako se čini, postojale su tri različite skupine uključene u gradnju: oni koji su se željeli nastaniti na nebu, oni koji su se željeli zaratiti s Bogom i oni koji su se željeli klanjati idolima. U isto vrijeme, sjedinili su se u svojim naporima — ‘Sva je zemlja imala jedan jezik i riječi iste’ — te je prikrivena snaga ujedinjenog čovječanstva razbjesnila Boga. ‘Jahve reče: “Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve! Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo što god naume izvesti.’” Taj je govor svjesna jeka riječi koje je Bog izgovorio protjerujući Adama i Evu iz Rajskog vrta: ‘Evo, čovjek postade kao jedan od nas — znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke! Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskoga ...’ Još jedno čitanje smatralo je da je priča napisana s namjerom da se objasni raznovrsnost naroda i jezika. Jer ako svi ljudi potječu od Noe i njegovih sinova, kako je moguće razjasniti goleme razlike među kulturama? Još jedno, slično čitanje tvrdilo je da priča objašnjava postojanje poganstva i idolopoklonstva — jer sve do ove priče ljude se predstavljalo kao jednobošce. A što se tiče same kule, prema legendi, jedna je njezina trećina utonula u tlo, jednu je trećinu progutala vatra, a jedna je trećina ostala stajati. Bog ju je napao na dva načina kako bi uvjerio čovjeka da je razaranje Božja kazna, a ne posljedica slučaja. Pa ipak, dio koji je ostao stajati bio je tako visok da se palma viđena s njezina vrha doimala malom poput skakavca. Također, govorilo se da se u sjeni kule moglo tri dana hodati a da se ne iziđe iz nje. Na koncu — i Stillman se time naširoko pozabavio — vjerovalo se da bi onaj koji pogleda njezine ruševine zaboravio sve što zna.
Kakve je veze sve ovo imalo s Novim svijetom, Quinn nije mogao reći. No onda se otvorilo novo poglavlje i odjednom je Stillman raspravljao o životu Henryja Darka, bostonskoga svećenika koji se rodio u Londonu 1649. godine (na dan pogubljenja Charlesa I.), došao u Ameriku 1675. i umro u požaru u Cambridgeu, u državi Massachusetts 1691. godine.
Prema Stillmanu, Henry Dark je kao mladić bio osobni tajnik Johna Miltona — od 1669. godine sve do pjesnikove smrti pet godina poslije. To je za Quinna bila novost, jer se, čini se, prisjetio kako je negdje pročitao da je slijepi Milton svoja djela diktirao jednoj od svojih kćeri. Doznao je da je Dark bio gorljiv puritanac, student teologije i odan sljedbenik Miltonova djela. Susrevši se jedne večeri sa svojim idolom u omanjem društvu, pozvan je da ga posjeti sljedećeg tjedna. Zatim su uslijedili novi pozivi, sve dok Milton nije počeo Darku povjeravati različite male zadatke: diktiranje, vođenje londonskim ulicama, čitanja klasičnih djela. U pismu koje je 1672. godine Dark napisao svojoj sestri u Bostonu spominje duge rasprave s Miltonom o osjetljivim točkama tumačenja Svetoga pisma. Potom Milton umre, a Dark ostade neutješen. Šest mjeseci poslije, otkrivši da je Engleska pustinja, zemlja koja mu nije ništa ponudila, odluči emigrirati u Ameriku. U Boston je stigao u ljeto 1675. godine.
Malo je znano o njegovim prvim godinama u Novom svijetu. Stillman je nagađao kako je možda putovao na zapad, prekopavajući po neistraženim područjima, ali nije mogao pronaći nikakav konkretan dokaz za to svoje mišljenje. S druge strane, određeni znakovi u Darkovu pisanju ukazivali su na temeljito poznavanje indijanskih običaja, što je Stillmana navelo da teoretizira o tome kako je Dark neko vrijeme možda živio u jednom od plemena. Kako god bilo, nema traga o Darkovu javnom djelovanju sve do 1682. godine, kada je njegovo ime upisano u bostonskom matičnom uredu jer se vjenčao sa stanovitom Lucy Fitts. Dvije godine poslije navodi se kao voditelj jedne male kongregacije u predgrađu. Bračnom se paru rodilo nekoliko djece, ali su sva umrla još u ranom djetinjstvu. Međutim, preživio je sin John, rođen 1686. godine. Ali 1691. godine zabilježeno je da je dječak pao s prozora na prvom katu kuće i nestao. Samo mjesec dana poslije, cijela je kuća nestala u plamenu, a Dark i njegova žena su poginuli.
Henry Dark bio bi završio u mraku ranog američkog života da nije bilo jednog: objavljivanja pamfleta 1690. godine naslovljenog Novi Babel. Prema Stillmanu, to djelce od šezdeset i četiri stranice bijaše najvizionarskiji prikaz novoga kontinenta do tada napisan. Da Dark nije umro ubrzo nakon njegova pojavljivanja, njegov bi učinak nesumnjivo bio veći. Jer, kako se pokazalo, većina primjeraka pamfleta bila je uništena u požaru u kojem je nastradao Dark. Sam Stillman mogao je pronaći samo jedan primjerak — i to slučajno na tavanu svoje obiteljske kuće u Cambridgeu. Nakon godina marljiva istraživanja zaključio je da je to jedini postojeći primjerak.
Novi Babel, pisan smionom, miltonovskom prozom, pokazao je primjer izgradnje raja u Americi.. Nasuprot drugima koji su pisali o toj temi, Dark nije tumačio raj kao mjesto koje se može otkriti. Nije bilo zemljovida koji bi čovjeka doveli do njega niti su postojali navigacijski instrumenti koji bi ga naveli na njegove obale. Bolje rečeno, njegovo je postojanje prirođeno samom čovjeku: zamisao o jednom drugom svijetu koji bi jednom mogao izgraditi ovdje i sada. Jer utopije nigdje nije bilo — čak ni, kao što je Dark pojasnio, u njezinu ‘rječstvu’. I kada bi čovjek uzmogao pronaći to sanjano mjesto, bilo bi to jedino tako da ga izgradi vlastitim rukama.
Darkovi su se zaključci zasnivali na tumačenju priče o Babelu kao proročkom djelu. Obilno crpeći iz Miltonova tumačenja pada, slijedio je maestra pridajući pretjeranu važnost ulozi jezika. Međutim, on je pjesnikove zamisli odveo korak dalje. Ako je za čovjekovim padom uslijedio pad jezika, nije li bilo logično pretpostaviti da bi bilo moguće sve obrnuti, poništiti njegove učinke obrtanjem pada jezika, nastojeći iznova stvoriti jezik koji se govorio u Edenu? Ako je čovjek kadar govoriti tim prvobitnim jezikom nevinosti, nije li iz toga slijedilo da bi tako vratio stanje nevinosti unutar samoga sebe? Samo se moramo ugledati na Kristov primjer, tvrdio je Dark, da shvatimo da je to tako. Jer nije li Krist čovjek, stvorenje od krvi i mesa? U Miltonovu Ponovno stečenom raju Sotona govori ‘dvolično i zdvojno, zbunjujući smislom’, dok su Kristova ‘djela slika njegovih riječi, riječi njegove / Svom velikom srcu izraz pravi daju, / a srce dobro, mudro, pravedno i savršeno jest.’ I zar Bog ne ‘posla sad svoje Proroštvo živo / U Svijet da pouči zadnju mu volju, / I šalje svoje Istine Duh da u Srcima pobožnim / Nastani se unutrašnje Proroštvo / Za svu Istinu što mi je dana? I nije li, zbog Krista, pad sretno završio, nije li to bio felix culpa, kako nas nauk uči? Zbog toga bi, tvrdio je Dark, doista bilo moguće progovoriti prvobitnim jezikom nevinosti i ponovno steći, cjelovitu i nedirnutu, istinu u samom sebi.
Okrenuvši se priči o Babelu, Dark je potom izložio svoj plan i najavio svoje viđenje onoga što će doći. Navodeći drugi stih Knjige Postanka — ‘Ali kako su se ljudi selili s istoka, naiđu na jednu dolinu u zemlji Šinearu, i tu se nastane.’ — Dark je ustvrdio kako je to putovanje dokazalo zapadni hod ljudskoga života i civilizacije. Jer sam grad Babel — odnosno Babilon — smjestio se u Mezopotamiji, krajnje istočno od hebrejske zemlje. Ako je Babel ležao zapadno, bio je to Eden, prvobitna kolijevka čovječanstva. Čovjekova dužnost da se rasprši po cijeloj zemlji — kao odgovor na Božju zapovijed ‘plodite se... i zemlju napunite’ — neizbježno bi vodila zapadnim smjerom. A koja je zemlja, pitao se Dark, u cijelom kršćanskom svijetu zapadnija od Amerike? Odlazak engleskih iseljenika u Novi svijet mogao se tako protumačiti kao ispunjenje drevne zapovijedi. Amerika je bila posljednja etapa u tom procesu. Čim bi se kontinent ispunio, sazrelo bi vrijeme za promjenu sudbine čovječanstva. Zapreka gradnji Babela — da čovjek mora napuniti zemlju — time bi se uklonila. U tom bi trenutku opet postalo moguće da sva zemlja ima jedan jezik i riječi iste. I kad bi se to dogodilo, raj ne bi mogao biti daleko.
Baš kao što i Babel bijaše izgrađen tristo i četrdeset godina nakon Potopa, tako bi se, predviđao je Dark, točno tristo i četrdeset godina nakon uplovljavanja Mayflowera u Plymouth izvršila zapovijed. Nedvojbeno, bili su to puritanci, Božji novoizabrani narod, koji su držali sudbinu čovječanstva u svojim rukama. Nasuprot Hebrejima, koji su izdali Boga odbivši priznati njegova sina, ovi bi presađeni Englezi napisali posljednje poglavlje povijesti prije no što se nebo i zemlja ponovno ne spoje. Poput Noe u njegovoj korablji, putovahu preko nepreglednog oceanskog potopa kako bi izvršili svoje sveto poslanstvo.
Tristo i četrdeset godina je, prema Darkovoj procjeni, značilo da bi se 1960, godine završio prvi dio doseljeničkog posla. U tom bi se trenutku već bili postavili temelji za pravi posao koji će tek uslijediti: gradnju novog Babela. Već je, pisao je Dark, opažao ohrabrujuće znakove u gradu Bostonu jer je ondje, kao nigdje u svijetu, glavni građevni materijal bila opeka — koja je, kao što se pokazuje u trećem retku glave jedanaeste Knjige Postanka, navedena kao materijal od kojeg je izgrađen Babel. Godine 1960., naveo je u povjerenju, trebao bi se početi izdizati Novi Babel, a sam njegov vrh stremio bi prema nebesima kao simbol uskrsnuća ljudskoga duha. Povijest bi se pisala unatraške. Što bijaše palo, uskrsnulo bi; što bijaše slomljeno, zacijelilo bi. Nakon dovršetka toranj bi bio dostatno velik da primi svakoga stanovnika Novog svijeta. Svatko bi dobio svoju sobu, a ulaskom u nju sve bi zaboravio. Nakon četrdeset dana i četrdeset noći, pojavio bi se novi čovjek koji bi govorio Božjim jezikom i bio spreman naseliti drugi, vječni raj.
Tako je završio Stillmanov prikaz pamfleta Henryja Darka s nadnevkom od 20. prosinca 1690. godine, što je bila sedamdeseta obljetnica iskrcavanja iz Mayflowera.
Quinn malo uzdahne i zatvori knjigu. Čitaonica je bila prazna. Nagne se naprijed, rukama obuhvati glavu i zaklopi oči. ‘Godina 1960.’, reče naglas. Pokuša zamisliti sliku Henryja Darka, ali bez uspjeha. U svojim je mislima samo vidio požar, plamsanje gorućih knjiga. Onda se, izgubivši slijed misli i njihov smjer, iznenada sjeti kako je baš 1960, godine Stillman zaključao svog sina.
Otvori crvenu bilježnicu i stavi ju u krilo. Međutim, baš kad je nakanio pisati, odluči da je bilo dosta. Zaklopi crvenu bilježnicu, ustane i vrati Stillmanovu knjigu na prednji stol. Pripalivši cigaretu u podnožju stuba, ode iz knjižnice i iziđe u svibanjsko poslijepodne.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Njujorška trilogija - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 11:05 am





7


Stigao je na kolodvor Grand Central podosta prije. Stillmanov vlak nije trebao doći prije osamnaest i trideset, no Quinnu je trebalo vremena da prouči geografiju mjesta, da se osigura kako mu Stillman ne bi umaknuo. Kad je izronio iz podzemne željeznice i ušao u veliku dvoranu, na satu je vidio da je upravo prošlo šesnaest sati. Kolodvor se već bio počelo puniti ljudima koji su se vraćali s posla. Probijajući se kroz naviruća tijela, Quinn je obišao obilježene izlaze tražeći skrivena stubišta, neobilježene izlaze, tamne niše. Zaključio je da bi čovjek koji bi nakanio nestati mogao to učiniti bez imalo teškoća. Nadao se da Stillmana nisu upozorili da će on biti tu. Kada bi tako bilo, te ako ga Stillman uspije izigrati, to bi značilo da je za to odgovorna Virginia Stillman. Nitko drugi. Tješilo ga je što je imao pričuvni plan u slučaju da sve krene naopako. Kada se Stillman ne bi pojavio, Quinn bi smjesta otišao u 69. ulicu i suočio Virginiju Stillman sa svime što zna.
Dok je lutao kolodvorom, podsjetio se za koga se predstavljao. Biti Paul Auster, počeo je shvaćati, nije uopće bilo neugodno. Iako je još uvijek imao isto tijelo, isti um, iste misli, osjećao je da na neki način bijaše izvučen iz samoga sebe, kao da više nije morao hodati unaokolo s teretom vlastite svijesti. Jednostavnim trikom, vještim izvrtanjem imena, osjetio se neusporedivo lakšim i slobodnijim. U isto vrijeme znao je da je to obmana. No u tome je bilo određenog zadovoljstva. Nije zapravo izgubio sebe; samo se pretvarao i mogao je biti Quinn kad god bi mu se prohtjelo. Spoznaja da je to što je bio Paul Auster sada imalo smisla — smisla koji mu je postajao sve važniji i važniji — poslužila je kao neka vrsta moralnog opravdanja za tu šaradu i iskupljivala ga od toga da brani svoju laž. Jer to što se zamišlja Austerom u njegovoj se glavi izjednačilo s činjenjem dobra u svijetu.
Kolodvorom je, dakle, lutao kao da je u tijelu Paula Austera, i čekao da se pojavi Stillman. Podigne pogled prema nadsvođenom stropu velike dvorane i prouči zviježđe na freskama. Bilo je žarulja koje su predstavljale zvijezde te iscrtanih nebeskih tijela. Quinn nikad nije uspio dokučiti vezu između zviježđa i njihovih imena. Kao dječak proveo je mnoge sate pod noćnim nebom pokušavajući otkriti podudaraju li se grozdovi bockavih svjetala s oblicima medvjeda, bikova, strijelaca i vodonoša. Međutim, od toga nikad ništa nije bilo i osjećao se glupo, kao da je u njegovu mozgu bila neka slijepa točka. Pitao se je li mladi Auster u tome bio išta uspješniji od njega.
Prekoputa, zauzimajući veći dio istočnog zida kolodvora, bila je Kodakova reklama sa svojim jarkim, nadnaravnim bojama. Ovoga je mjeseca prikazivala ulicu u nekom ribarskom selu u Novoj Engleskoj, možda Nantucketu. Prekrasno proljetno svjetlo presijavalo se na kamenom pločniku, cvijeće raznih boja stajalo je u prozorskim žardinijerama uzduž pročelja kuća, a daleko dolje na kraju ulice bio je ocean sa svojim bijelim valovima i modrom, modrom vodom. Quinn se prisjetio posjeta Nantucketu sa svojom ženom davno prije, u prvom mjesecu njezine trudnoće, kad njegov sin nije bio veći od sićušna badema. Otkrio je da je o tome sad bolno razmišljati te pokuša potisnuti slike koje su se oblikovale u njegovoj glavi. ‘Pogledaj to Austerovim očima’, reče sebi, ‘i nemoj misliti ni na što drugo.’ Ponovno se usredotoči na fotografiju i s olakšanjem ustvrdi da su mu misli odlutale prema kitovima, ekspedicijama koje su tijekom minuloga stoljeća krenule iz Nantucketa, k Melvilleu i prvim stranicama Moby Dicka. Odatle mu misli odlutaju prema prikazima što ih je čitao o Melvilleovim posljednjim godinama — samozatajnom starcu koji je radio u carinarnici u New Yorku, bez čitatelja, zaboravljen od svih. Zatim, iznenada, s velikom jasnoćom i preciznošću ugleda Bartlebyjev prozor i goli zid od opeke ispred njega.
Netko ga potapša po ruci, i dok se Quinn okrenuo očekujući napad, ugleda niskog, nijemog čovjeka koji mu je pružao zeleno-crvenu kemijsku olovku, za koju je bila prikopčana mala bijela papirnata zastavica na čijoj je jednoj strani pisalo: ‘Ovaj je dobar proizvod tu ljubaznošću gluhonijemoga. Platite koliko možete. Hvala vam za Vašu pomoć.’ S druge strane zastavice bila je tablica abecede za gluhonijeme — naučite govoriti sa svojim prijateljima — koja je pokazivala položaje ruku za svako od dvadeset i šest slova abecede. Quinn posegne u džep i dade čovjeku jedan dolar. Gluhonijemi brzo kimne glavom, a zatim ode dalje ostavivši Quinna s kemijskom olovkom u ruci.
Prošlo je sedamnaest sati. Quinn shvati da će biti manje izložen na nekom drugom mjestu te se premjesti u čekaonicu. To je, općenito gledano, bilo sumorno mjesto, ispunjeno prašinom i ljudima koji nemaju kamo poći, no sada, za vrijeme špice, bili su ga zaposjeli muškarci i žene s aktovkama, knjigama i novinama. Potraga za sjedalom nije bila laka. Pošto je tražio dvije ili tri minute, napokon pronađe mjesto na jednoj od klupa i uvuče se između jednog muškarca u plavom odijelu i bucmaste mlade žene. Muškarac je čitao sportsku rubriku New York Timesa i Quinn letimično pogleda izvještaj o sinoćnjem porazu Metsa. Bio je stigao do trećeg, odnosno do četvrtog odlomka kada se muškarac polako okrenuo prema njemu, oštro ga pogledao i naglim potezom zaklonio novine.
Nakon toga dogodi se nešto neobično. Quinn je usredotočio pozornost na mladu ženu sa svoje desne strane, da vidi ima li što za čitanje u tom smjeru. Pretpostavi da joj je oko dvadeset godina. Na njezinu lijevom obrazu bilo je nekoliko prištiča, prekrivenih ružičastim premazom make-upa, a čulo se kako u njezinim ustima pucketa žvakaća guma. Ona je, međutim, čitala knjigu, meko uvezanu knjigu s groznim omotom i Quinn se blago nagne na svoju desnu stranu ne bi li mogao pročitati naslov. Suprotno svim očekivanjima, bila je to knjiga koju on sam bijaše napisao—Samoubilački stisak Williama Wilsona, prvi od romana o Maxu Worku.
Quinn često bijaše zamišljao sljedeću situaciju: iznenadno, neočekivano zadovoljstvo susreta s jednim od svojih čitatelja. Čak bijaše zamišljao razgovor koji bi uslijedio: on, blago samozatajan dok bi čitatelj hvalio knjigu, a potom, s velikim oklijevanjem i skromnošću, složio bi se da potpiše naslovnu stranicu, ‘kad već inzistirate’. Ali sad, kad je do toga došlo, osjetio se razočaranim, pa čak i bijesnim. Nije mu se svidjela djevojka koja je sjedila pokraj njega, i vrijeđalo ga je da ona tako letimice prelazi preko stranica koje su ga bile stajale toliko napora. Došlo mu je da istrgne knjigu iz njezinih ruku i da odjuri s njom.
Ponovno se zagleda u njezino lice pokušavajući čuti riječi koje su odzvanjale u njezinoj glavi, promatrajući njezine oči dok su se kretale gore-dolje po stranici. Jamačno se bio upiljio, jer se ona trenutak poslije razljućeno okrenula njemu i rekla, ‘Nešto vas muči, gospodine?’
Quinn se slabašno nasmija. ‘Ništa’, reče. ‘Samo sam se pitao sviđa li vam se knjiga.’
Djevojka slegne ramenima. ‘Čitala sam i bolje i gore.’ Quinn smjesta zaželi prekinuti razgovor, ali nešto u njemu nije odustajalo. Prije no što je mogao ustati i otići, već se izlanuo. ‘Mislite li da je uzbudljiv?’
Djevojka ponovno slegne ramenima i glasno probuši balon od žvakaće gume. ‘Pomalo. Dio gdje se detektiv izgubi donekle je zastrašujući.’
‘Je li on pametan detektiv?’
‘Je, pametan je. Ali previše priča.’
‘Vi biste više akcije?’
‘Mislim da bih.’
‘Ako vam se ne sviđa, zašto onda čitate dalje?’
Ne znam.’ Djevojka još jednom slegne ramenima. ‘Pretpostavljam da tako prolazi vrijeme. No kako god bilo, ništa važno. To je samo knjiga.’
Bio joj je upravo namjeravao reći tko je, ali onda shvati da to ne bi imalo smisla. Djevojka je bila izgubljen slučaj. Pet je godina držao identitet Williama Wilsona u tajnosti, i ne bi ga odao sad, a najmanje ne priglupoj neznanki. Pa ipak, bilo je bolno i očajnički se borio da proguta svoj ponos. Umjesto da ošamari djevojku, naglo ustane i ode.


U osamnaest i trideset smjesti se ispred ulaznih vrata broj dvadeset i četiri. Vlak je trebao stići na vrijeme, a iz svoje povoljne pozicije na sredini ulaza Quinn procijeni kako su izgledi da ugleda Stillmana dobri. Izvadi fotografiju iz svoga džepa i ponovno ju prouči, posebno se usredotočivši na oči. Sjetio se kako je negdje pročitao da su oči ona značajka lica koja se nikad ne mijenja. Od djetinjstva do starosti ostaju iste, i čovjek dovoljno razuman da to uvidi mogao bi se teoretski zagledati u oči dječaka na fotografiji i prepoznati istu osobu kao starca. Quinn je o tome dvojio, no bio mu je to jedini oslonac, njegov jedini most sa sadašnjošću. Međutim, Stillmanovo mu lice opet nije ništa govorilo.
Vlak uđe u stanicu i Quinn osjeti kako ga je njegova buka protresla: nasumična, grozničava buka koja kao da se pridružila njegovu bilu, potjeravši krv. Njegova se glava potom ispuni glasom Petera Stillmana kao baražnom paljbom besmislica koje su žamorile unutar njegove lubanje. Reče si da ostane miran. Ali od toga nije bilo ništa. Usprkos onomu što bijaše očekivao od sebe u tom trenutku, uzbudio se.
Vlak je bio krcat i kad su putnici počeli ispunjavati peron i kretati se prema njemu, ubrzo su postali svjetina. Quinn se uzrujano pljesne crvenom bilježnicom po svojem desnom bedru, propne se na pete i zagleda u mnoštvo. Uskoro su ljudi nagrnuli pokraj njega. Bilo je tu žena i muškaraca, djece i staraca, tinejdžera i male djece, bogataša i siromaha, crnaca i bjelkinja, bijelaca i crnkinja, istočnjaka i Arapa, muškaraca u smeđem i sivom i plavom i zelenom, žena u crvenom i bijelom i žutom i ružičastom, djece u tenisicama, djece u cipelama, djece u kaubojkama, debelih i mršavih, visokih i niskih, svaki drugačiji od ostalih, svaki nesvodivo svoj. Sve njih Quinn je promatrao usidren na svome mjestu, kao da cijelo njegovo biće bijaše prognano u njegove oči. Svaki put kad bi mu se približio stariji čovjek, pripremio bi se kao da je to Stillman. Suviše su brzo dolazili i odlazili a da bi se imao vremena razočarati, ali činilo mu se da je u svakom starom licu pronalazio nagovještaj kako bi pravi Stillman trebao izgledati te je ubrzano mijenjao očekivanja sa svakim novim licem, kao da je gomilanje staraca navješćivalo skori dolazak samoga Stillmana. Odjednom mu prostruji pomisao: ‘Dakle, takav je detektivski posao.’ Ali osim toga ništa drugo ne pomisli. Promatrao je. Nepokretan usred gomile u pokretu, stajao je ondje i promatrao.
Kada je otprilike polovica putnika otišla, Quinn prvi put ugleda Stillmana. Sličnost s fotografijom bijaše nedvojbena. Ne, nije oćelavio, kako Quinn bijaše mislio da hoće. Kosa mu je bila sijeda, nepočešljana, i tek su ponegdje stršili čuperci. Bio je visok, mršav, nedvojbeno napunio više od šezdeset godina, i pomalo pogrbljen. Posve neprikladno za to doba godine, nosio je dugi, smeđi i staromodni kaput, te se pomalo gegao. Lice mu je naoko bilo spokojno, na pola puta između zbunjenosti i zamišljenosti. Nije se osvrtao na stvari oko sebe niti su ga one zanimale. Imao je samo jedan komad prtljage, jednom lijep, no sad trošan kožni kovčeg s vrpcom oko njega. Dok se kretao peronom, jednom ili dvaput spusti kovčeg i nakratko se odmori. Čini se da se teško kretao, pomalo ponesen mnoštvom, neodlučan da li da drži korak s njime ili da pusti da ga drugi pretječu.
Quinn se povuče nekoliko koraka i smjesti tako da se prema potrebi može pomaknuti ulijevo ili udesno. Istodobno je želio biti dovoljno daleko da Stillman ne bi stekao osjećaj kako ga netko prati.
Kad je Stillman dospio do ulaza u stanicu, još jednom spusti kovčeg i zastane. U tom si trenutku Quinn priušti da pogleda desno od Stillmana i pregleda ostatak mnoštva kako bi bio sasvim siguran da nije pogriješio. Ono što se potom dogodilo nije se dalo opisati. Odmah iza Stillmana, pojavivši se iza njegova desnog ramena, zaustavi se drugi muškarac, iz džepa izvadi upaljač i pripali cigaretu. Njegovo je lice bilo istovjetno Stillmanovu. Quinn na trenutak pomisli kako je to obmana, neka vrsta aure koju su elektromagnetske silnice stvarale oko Stillmanova tijela. Ali ne, taj se drugi Stillman kretao, disao, žmirkao očima; njegove su radnje očevidno bile neovisne o prvom Stillmanu. Drugi se Stillman doimao uspješnim čovjekom. Bio je odjeven u skupocjeno plavo odijelo; cipele su mu se sjajile; njegova sijeda kosa bila je počešljana; u njegovim se očima nazirao prodoran pogled svjetskoga čovjeka. On je, također, nosio jednu torbu: elegantan crni kovčeg, otprilike iste veličine kao onaj drugoga Stillmana.
Quinn se sledi. Nije ništa mogao učiniti a da ne pogriješi. Koju god mogućnost da izabere — a morao je izabrati — bit će to potpuno proizvoljno, pokoravanje slučaju. Nesigurnost će ga proganjati do samoga kraja. U tom se trenutku oba Stillmana ponovno pokrenu. Prvi skrene udesno, drugi ulijevo. Quinn je čeznuo za amebinim tijelom, da se presiječe napola i istodobno odjuri u oba smjera. ‘Učini nešto’, reče samomu sebi, ‘učini nešto sad, glupane.’
Bez ikakva posebnog razloga ode ulijevo, za drugim Stillmanom. Nakon devet ili deset koraka zastane. Nešto mu je govorilo da će se uvijek kajati zbog toga što čini. Činio je to iz inata, potaknut željom da kazni drugoga Stillmana zato što ga je zbunio. Okrene se oko sebe i ugleda prvoga Stillmana kako se gega u suprotnom smjeru. To je jamačno njegov čovjek. To jadno stvorenje, toliko slomljeno i ni u kakvoj vezi sa svojom okolinom — to je jamačno bio ludi Stillman. Quinn je duboko disao, izdisao dok bi mu prsa drhtala, i ponovno udisao. Nikako nije mogao doznati: ni to, ni ništa drugo. Išao je za prvim Stillmanom, usporavajući svoj korak kako bi ga uskladio sa starčevim, i slijedio ga do podzemne željeznice.
Bilo je već devetnaest sati i mnoštvo se počelo prorjeđivati. Iako se Stillman doimao smetenim, svejedno je znao kamo se uputio. Profesor je išao ravno prema stubama koje vode u podzemnu željeznicu, dolje je kupio žeton i na peronu mirno čekao dolazak Times Square Shuttlea. Quinn se polako oslobodio straha da bi mogao biti opažen. Ne bijaše nikad vidio nekoga toliko zadubljenog u vlastite misli. Čak i kad bi stao ispred njega, sumnjao je da bi ga Stillman zapazio.
Putovali su u smjeru West Sidea, išli hladnim i vlažnim hodnicima stanice kod 42. ulice i spustili se niz još nekoliko stubišta do IRT-vlakova. Sedam ili osam minuta poslije ukrcali su se na Broadway express, prevalili gornji dio grada prošavši kroz dvije duge postaje i sišli na postaji kod 96. ulice. Polagano se uspinjući posljednjim stubištem, uz nekoliko stanki kad je Stillman odložio svoj kovčeg i hvatao zrak, izronili su na uglu ulice i ušli u modroljubičastu večer. Stillman nije oklijevao. Ne zaustavivši se kako bi se orijentirao, zaputi se istočnom stranom ulice Broadway. Nekoliko se minuta Quinn zabavljao iracionalnom mišlju kako se Stillman zaputio prema njegovoj kući u 107. ulici. Ali prije no što ga je mogla obuzeti panika, Stillman se zaustavi na uglu 99. ulice, pričeka zeleno svjetlo na semaforu i prijeđe na drugu stranu Broadwaya. Na polovici bloka bilo je malo jeftino prenoćište za siromašne, Hotel Harmony. Quinn bijaše mnogo puta prošao kraj njega i dobro je bio upoznat s pijanicama i skitnicama koje su se tu okupljale. Začudio se kad je Stillman otvorio ulazna vrata i ušao u predvorje. Nekako bijaše pretpostavljao kako će starac naći udobniji smještaj. Ali dok je Quinn stajao ispred ostakljenih vrata i vidio kako profesor prilazi stolu, upisuje u knjigu gostiju ono što je nedvojbeno bilo njegovo ime, shvati da je upravo tu Stillman namjeravao ostati.
Quinn vani pričeka sljedeća dva sata, šetajući gore-dolje ulicom, misleći da će se Stillman možda pojaviti kako bi otišao na večeru u jedan od obližnjih kafića. Starac se, međutim, nije pojavio i Quinn naposljetku zaključi kako je vjerojatno otišao spavati. Iz govornice na uglu ulice nazvao je Virginiju Stillman, potanko ju izvijestio o tome što se dogodilo, a zatim je krenuo prema kući u 107. ulici.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Njujorška trilogija - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 11:06 am




8


Sljedećeg jutra, a i mnogih jutara koja će uslijediti, Quinn se smjestio na klupi na sredini prometnog otoka na križanju Broadwaya i 99. ulice. Stigao bi rano, nikad nakon sedam sati, sjedio ondje s kavom u plastičnoj čaši, pecivom s maslacem i raširenim novinama u krilu, te promatrao ostakljena hotelska vrata. Stillman bi izišao do osam, uvijek u svom dugom smeđem kaputu, noseći veliku šarenu platnenu putnu torbu. Puna dva tjedna to se nije mijenjalo. Starac bi lutao ulicama u susjedstvu, napredovao polako, katkad jedva zamjetno, zaustavljao se, ponovno nastavljao, još jednom se zaustavljao, kao da je svaki korak trebalo odvagnuti i odmjeriti prije no što bi se pribrojio ukupnom zbroju koraka. Quinnu je takvo kretanje bilo teško. Navikao je hodati žustro, a svi ti polasci, zaustavljanja i geganja počeli su bivati naporni, kao da se narušavao ritam njegova tijela. Bio je zec koji se utrkivao s kornjačom, a neprestano se morao podsjećati da se mora suzdržati.
To što je Stillman činio tijekom tih šetnja za Quinna je bila neka vrsta tajne. Dakako, svojim je očima vidio što se događa i sve je to uredno zapisivao u svoju crvenu bilježnicu. Međutim, značenje toga i dalje mu je izmicalo. Stillman, čini se, nikad nije išao nekamo određeno, niti se doimalo da zna gdje je. Pa ipak, kao po nekom svjesnom naumu, držao se uska područja, na sjeveru omeđenog 110. ulicom, na jugu 72. ulicom, na zapadu Riverside Parkom, a na istoku Avenijom Amsterdam. Bez obzira na to kako su se ta putovanja činila slučajnima — a itinerar svakog dana bio je drugačiji — Stillman nije nikad prekoračivao te granice. Takva je preciznost zbunjivala Quinna, jer se u svakom drugom pogledu Stillman doimao kao čovjek bez cilja.
Dok je hodao, Stillman nije podizao pogled. Njegove su oči neprestano bile uprte u pločnik, kao da je nešto tražio. Doista, svaki bi se čas sagnuo, podigao neki predmet s pločnika, proučio ga pozorno, nekoliko ga puta okrenuvši u svojoj ruci. Quinna to podsjeti na arheologa koji pomno razgleda krhotinu na nekom prethistorijskom nalazištu. Nakon takva zadubljivanja u predmet Stillman bi ga katkad hitnuo na pločnik. Međutim, puno bi češće otvorio svoju torbu i te predmete nježno položio unutra. Potom bi, zavukavši ruku u jedan od džepova na kaputu, izvukao crvenu bilježnicu — sličnu Quinnovoj, no manju — te minutu ili dvije s velikom usredotočenošću pisao u nju. Obavivši taj posao, vratio bi bilježnicu u džep, podigao torbu i nastavio svojim putem.
Koliko je Quinn mogao procijeniti, predmeti koje je Stillman skupljao nisu imali nikakvu vrijednost. Bile su to ništa drugo doli potrgane, odbačene stvari, otpaci. Proteklih je dana Quinn zabilježio potrgani kišobran bez zaštitnog platna, otkinutu glavu gumene lutke, crnu rukavicu, ostatak razbijene žarulje, nekoliko tiskovina (raskvašene časopise, razderane novine), jednu poderanu fotografiju, nepoznate strojne dijelove i isušene hrpice nečega što nije mogao identificirati. To što je Stillman to smetlarenje smatrao ozbiljnim zaintrigiralo ga je, ali nije mogao učiniti ništa drugo osim da motri, u crvenu bilježnicu zapisuje što vidi, da uzaludno grebe po površini stvari. U isto vrijeme, godila mu je spoznaja da Stillman također ima crvenu bilježnicu, kao da je to među njima tvorilo neku tajnu vezu. Quinn je slutio da je Stillmanova crvena bilježnica sadržavala odgovore na pitanja koja se bijahu nagomilavala u njegovoj glavi te je započeo planirati različite lukavštine kako bi ju ukrao od starca. Ali još nije došlo vrijeme za takav korak.
Osim skupljanja predmeta s ceste, Stillman, čini se, nije radio ništa drugo. Svako malo negdje bi se zaustavio da objeduje. Katkad bi se sudario s nekim i promrmljao ispriku. Jednom ga je zamalo pregazio auto dok je prelazio preko ceste. Stillman nije ni s kim razgovarao, nije ulazio u dućane, nije se nasmijao. Činilo se da nije ni sretan ni tužan. Dvaput se, kada se njegovo smetlarenje neuobičajeno odužilo, vratio u hotel usred dana da bi se nekoliko minuta poslije ponovno pojavio s praznom torbom. Gotovo bi svaki dan proveo barem nekoliko sati u Riverside Parku, šetajući sustavno pješčanim stazama, odnosno mlateći štapom po grmlju. U tom zelenilu njegova potraga za predmetima nije jenjala. Kamenje, listovi i grančice, svi su našli put do njegove torbe. Jednom se, zamijetio je Quinn, čak sagnuo da uzme sasušeno pseće govno, omirisao ga pomnjivo i spremio. U parku se, također, Stillman i odmarao. Poslijepodne, obično nakon ručka, sjedio bi na klupi i zapiljio se preko rijeke Hudson. Jednom ga je Quinn, kad je bio izrazito topao dan, ugledao kako spava ispružen na travi. Kad bi se smračilo, Stillman bi večerao u kafiću Apollo na uglu 97. ulice i Broadwaya, a zatim bi se vratio u svoj hotel kako bi ondje proveo noć. Nijednom nije pokušao stupiti u vezu sa svojim sinom. To je potvrdila i Virginia Stillman, koju je Quinn nazivao svaku večer nakon povratka kući.
Najvažnije je bilo ostati u tome. Malo-pomalo, Quinn je počeo osjećati kako se udaljio od prvobitnih namjera te se zapitao nije li se upustio u besmislen pothvat. Bilo je, dakako, posve moguće da je Stillman samo čekao povoljan čas, umrtvljujući svijet prije no što će udariti. Ali to bi značilo da je svjestan kako ga se uhodi, a Quinn je osjećao da to nije moguće. Sve do sada svoj posao bijaše dobro obavio, držeći se na pristojnoj udaljenosti od starca, miješajući se s gomilom na ulici, ne privlačeći pozornost na sebe niti poduzimajući drastične korake kako bi se prikrio. No bilo je moguće da je Stillman znao da će biti uhođen — čak i da unaprijed bijaše znao — te se stoga i nije potrudio otkriti tko je bio taj uhoda. Uhodu se, bude li otkriven, uvijek moglo zamijeniti nekim drugim.
To je viđenje situacije umirilo Quinna i on odluči povjerovati u to, čak i ako za to nije bilo temelja. Ili je Stillman znao što on radi, ili nije. A ako nije znao, onda Quinn nije nikamo napredovao, samo je tratio svoje vrijeme. Koliko je bolje bilo vjerovati da su svi njegovi koraci doista imali nekakva smisla. Ako je ovo tumačenje bilo uvjetovano Stillmanovom sviješću o svemu, onda bi, barem za sada, Quinn prihvatio tu svijest kao djelić pouzdanja.
Preostaje problem o čemu bi razmišljao dok slijedi starca. Quinn se navikao na lutanje. Njegovi izleti gradom bijahu ga naučili da razumije povezanost unutarnjeg i vanjskog. Služeći se besciljnim kretanjem kao tehnikom obratna kretanja, većinu dana mogao je unijeti vanjsko u sebe te na taj način prisvojiti suverenost nutrine. Preplavljujući se izvanjskim pojavama, zatomljujući samoga sebe, uspio je postići neki mali stupanj kontrole nad svojim napadima očaja. Lutanje je, dakle, bilo neka vrsta nerazmišljanja. Međutim, praćenje Stillmana nije bilo lutanje. Stillman je mogao lutati, mogao je teturati poput slijepca od jedne do druge točke, no_ ta je povlastica Quinnu bila uskraćena. Jer on se sad morao usredotočiti na to što čini, pa čak i ako je to bilo gotovo ništa. Njegove bi misli opetovano odlutale, a uskoro bi ih popratili i njegovi koraci. To je značilo da se izvrgavao stalnoj opasnosti ubrzavanja svoga koraka i sudara sa Stillmanom. Da bi otklonio mogućnost takve nezgode, izmislio je nekoliko različitih metoda usporavanja. Prva je bila ta da kaže samomu sebi kako više nije Daniel Quinn. Sad je bio Paul Auster i sa svakim poduzetim korakom pokušao se što ugodnije uklopiti u ograničenost takve preobrazbe. Auster nije bio ništa više od imena, ljuska bez sadržaja. Biti Auster značilo je biti čovjek bez nutrine, čovjek bez misli. I ako nije raspolagao nikakvim mislima, ako mu je njegov vlastiti unutarnji život bio nepristupačan, onda nije postojalo mjesto u koje bi se mogao povući. Kao Auster nije mogao prizvati nikakva sjećanja ili strahove, nikakve snove ili zadovoljstva, jer je sve to, dokle god se ticalo Austera, njemu bilo nepoznanica. On je naposljetku morao ostati tek na vlastitoj površini, okrenut prema van kako bi se mogao održati. Držanje Stillmana na oku, prema tome, nije bilo samo odvlačenje pozornosti od njegovih vlastitih misli nego je to bila jedina misao koju si je mogao priuštiti.
Dan-dva ta je taktika bila donekle uspješna, no na koncu je čak i Auster klonuo od jednoličnosti. Quinn shvati da mu treba nešto više čime bi se zaokupio, neki zadačić kojim bi popratio svoj posao. Na koncu mu crvena bilježnica ponudi spas. Umjesto da samo pribilježi nekoliko neobveznih komentara, što bijaše isprva činio, odluči zabilježiti svaku moguću pojedinost o Stillmanu. Uzevši kemijsku olovku koju je kupio od gluhonijemoga, marljivo se lati zadatka. Ne samo da je opisivao Stillmanove gestikulacije, svaki predmet koji je odabrao ili odbio staviti u svoju torbu, vodio točnu satnicu svih događaja, nego je brižno bilježio točan itinerar Stillmanovih hodnji, svaku ulicu kojom je išao, svaki zaokret, svaku stanku. Uz to što ga je upošljavala, crvena je bilježnica usporavala Quinnov korak. Više nije prijetila opasnost da će prestići Stillmana. Problem je prije bio u tome da drži korak s njim, da se osigura kako mu ne bi nestao. Jer hodanje i pisanje nisu bile aktivnosti koje su se lako mogle uskladiti. Ako proteklih pet godina Quinn bijaše proveo čineći jedno i drugo, sad je pokušavao istodobno učiniti oboje. U početku je mnogo griješio. Bilo je osobito teško pisati a da ne gleda na stranicu te je nerijetko otkrio kako bijaše napisao dva ili čak tri retka jedan preko drugoga stvarajući neuredan, nečitljiv palimpsest. Gledati u stranicu, međutim, podrazumijevalo bi zaustavljanje, a time bi se povećali izgledi da izgubi Stillmana. Nakon nekog vremena shvati kako je to zapravo pitanje položaja. Pokušavao je držati bilježnicu ispred sebe pod kutom od. četrdeset i pet stupnjeva, ali je otkrio da mu se lijevi zglavak umara. Nakon toga pokušao je držati bilježnicu ispred lica — oči su buljile preko nje poput nekog oživljenog Kilroya — ali to se pokazalo nepraktičnim. Zatim je pokušao učvrstiti bilježnicu na desnoj ruci nekoliko inča iznad lakta i poduprijeti njezinu poleđinu lijevim dlanom. Međutim, od toga se grčila ruka kojom je pisao, a pisanje pri dnu stranice bijaše onemogućeno. Na koncu je odlučio položiti bilježnicu na svoj lijevi bok, onako kako umjetnik drži paletu. To je ipak bilo neko poboljšanje. Nošenje bilježnice više nije iziskivalo napor, a desnom je rukom mogao nesmetano držati kemijsku olovku. Iako je ta metoda imala svojih nedostataka, doimala se najugodnijim rješenjem na duge staze. Jer sada je Quinn mogao svoju pozornost gotovo ravnopravno podijeliti između Stillmana i pisanja, čas bacivši pogled na jedno, čas na drugo, opazivši predmet i pišući o njemu u istom potezu. S kemijskom olovkom gluhonijemoga u desnoj ruci i crvenom bilježnicom na lijevom boku Quinn je nastavio slijediti Stillmana idućih devet dana.


Njegovi noćni razgovori s Virginijom Stillman bili su kratki, lako je sjećanje na poljubac u Quinnovim mislima još uvijek bilo snažno, ništa se romantično dalje nije zbilo. Quinn isprva bijaše očekivao da će se nešto dogoditi. Nakon tako obećavajućeg početka bio je uvjeren kako će se gospođa Stillman na koncu naći u njegovim rukama. Međutim, njegova se poslodavka vrlo brzo skrila iza poslovne maske i nijednom nije spomenula onaj osamljeni trenutak strasti. Možda Quinn bijaše zabludio u svojim nadanjima, trenutačno se obmanjujući Maxom Workom, čovjekom koji se uvijek okoristio takvim situacijama. Ili je jednostavno posrijedi bilo to što je Quinn počeo snažnije osjećati vlastituosamljenost. Bijaše prošlo mnogo vremena otkad je neko toplo tijelo bilo uz njega. Jer nepobitno je bilo da je počeo žudjeti za Virginijom Stillman od trenutka kad ju je ugledao, dobrano prije poljupca. Ni sadašnji nedostatak hrabrosti nije ga priječio da ju i dalje ne zamišlja nagom. Svake su noći Quinnovom glavom prolazile lascivne slike te su, iako su se izgledi da postanu stvarnost doimali malima, bile ugodnom razonodom. Puno kasnije, dugo nakon toga što je postalo prekasno, shvatio je da duboko u sebi bijaše njegovao vitešku nadu kako će slučaj riješiti tako blistavo da će Petera Stillmana izbaviti od opasnosti tako brzo i neopozivo, da će u gospođe Stillman pobuđivati želju onoliko dugo koliko to on bude želio. To je, dakako, bila pogreška. Ali od svih pogrešaka što ih je Quinn od početka do kraja počinio, nije bila ništa gora od drugih.
Bilo je to trinaestog dana otkako je počeo raditi na slučaju. Quinn se te večeri ozlovoljen vratio kući. Bio je obeshrabren, spreman da digne ruke od svega. Usprkos igrama što ih bijaše igrao sa samim sobom, usprkos pričama što ih bijaše izmislio kako bi mogao nastaviti dalje, slučaju je, čini se, nedostajalo nešto bitno. Stillman je bio luckasti starac koji je zaboravio na svoga sina. Moglo bi ga se slijediti sve do konca vremena i svejedno se ne bi ništa dogodilo. Quinn podigne slušalicu i nazove Stillmanov stan.
‘Baš se spremam odustati’, rekao je Virginiji Stillman. ‘Iz svega što sam vidio, Peteru ne prijeti opasnost.’
‘Upravo nas na to on želi navesti da pomislimo’, odgovori žena. ‘Nemate pojma koliko je pametan. I koliko je strpljiv.’
‘On možda jest strpljiv, ali ja nisam. Mislim da tratite svoj novac. A ja tratim svoje vrijeme.’
‘Jeste li uvjereni da vas nije opazio? To bi moglo sve promijeniti.’
‘Ne bih stavio svoj život na kocku zbog toga, ali da, uvjeren sam.’
‘Što onda kažete?’
‘Kažem da se nemate zbog čega brinuti. Barem ne zasad. Ako se poslije nešto dogodi, obavijestite me. Dojurit ću na prvi znak nevolje.’
Nakon kraće stanke Virginia Stillman reče: ‘Možda imate pravo.' Zatim, nakon sljedeće stanke: ‘Ali tek toliko da me donekle umirite, pitam se bismo li se mogli nagoditi.’
‘Ovisi o tome što imate na umu.’
‘Samo ovo. Pokušajte još nekoliko dana. Da budemo potpuno sigurni.’
‘Pod jednim uvjetom’, reče Quinn. ‘Morate mi dopustiti da to uradim po svome. Bez ograničenja. Moram imati odriješene ruke kako bih mogao razgovarati s njim, ispitivati ga, prodrijeti do srži stvari jednom zauvijek.’
‘Ne bi li to bilo riskantno?’
‘Ne morate se brinuti. Neću mu otkriti svoje namjere. Neće čak ni naslutiti tko sam i što kanim.’
‘Kako će vam to poći za rukom?’
‘To je moja stvar. Pripremio sam sve moguće trikove. Morate samo imati povjerenja u mene.’
‘Pristajem, idem dalje. Pretpostavljam da neće biti bolno.’
‘Dobro. Treba mi još nekoliko dana, a onda ćemo vidjeti na čemu smo.’
‘Gospodine Auster?’
‘Da?’
‘Veoma sam vam zahvalna. Peter se tako dobro osjeća u protekla dva tjedna, a ja znam da je to zbog vas. Neprestano govori o vama. Vi ste mu ... ne znam . . . poput junaka.’
‘A kako se gospođa Stillman osjeća?’
‘Ona se osjeća manje-više jednako.’
‘Drago mi je što to čujem. Možda će mi jednoga dana dopustiti da joj iskažem svoju zahvalnost.’
‘Sve je moguće, gospodine Auster. Trebali biste to zapamtiti.’
‘Hoću. Bio bih lud kada ne bih.’


Quinn lagano večera, kajganu i preprženac, popije pola boce piva, a zatim se s crvenom bilježnicom smjesti za pisaći stol. Već danima bijaše zapisivao u nju, ispunjavajući stranicu za stranicom rukom koja je krivudala, nalakćivala se, no još uvijek nije imao srca pročitati što je napisao. Sada kad se nazirao kraj, pomisli da bi mogao okušati sreću i pogledati.
Većinu toga bilo je teško pročitati, poglavito početne dijelove. Čak i kad je uspio odgonetnuti riječi, činilo mu se da nije vrijedilo truda. ‘Uzme olovku usred ulice. Proučava, oklijeva, stavlja u torbu... Kupuje sendvič u dućanu s delikatesama... Sjeda na klupu u parku i čita iz crvene bilježnice.’ Takve su mu se rečenice činile potpuno bezvrijednim.
Sve je bilo pitanje metode. Ako je cilj bio razumjeti Stillmana, dovoljno dobro ga upoznati kako bi se moglo predvidjeti što će sljedeće učiniti, Quinn u tome nije uspio. Bijaše započeo s ograničenim brojem činjenica: Stillmanovo podrijetlo i zanimanje, utamničenje njegova sina, njegovo uhićenje i liječenje, bizarni znanstveni rad koji je napisao dok je vjerojatno još bio zdrav, i iznad svega uvjerenost Virginije Stillman da će sad pokušati nauditi svome sinu. Međutim, čini se da činjenice iz prošlosti nisu imale veze sa sadašnjošću. Quinn se duboko razočarao. Uvijek je mislio kako je za dobar detektivski rad ključno pomno zapažanje pojedinosti. Što se pomnjivije motri, to su rezultati uspješniji. Moglo se zaključiti kako je moguće razumjeti ljudsko ponašanje, kako se ispod beskonačnih fasada gesta, tikova, šutnji, krila neka dosljednost, red, izvor motivacije. Međutim, nakon nastojanja da obuhvati sve te površinske učinke Quinn osjeti da se Stillmanu nije približio ništa više nego onda kad ga je počeo pratiti. Bijaše živio Stillmanovim životom, koračao je poput njega, vidio isto što i on, i jedino što je sad znao bilo je to da je taj čovjek nedokučiv. Umjesto da smanji razdaljinu između sebe i njega, bijaše zamijetio kako mu starac izmiče, čak i kad mu je bio pred očima.






Bez ikakva posebnog razloga Quinn okrene čistu stranicu u crvenoj bilježnici i nacrta malenu kartu područja kojim Stillman bijaše lutao.
Zatim, pomnjivo pregledajući zabilješke, započne kemijskom olovkom ocrtavati Stillmanovo kretanje tijekom samo jednoga dana — prvoga dana bijaše potanko zabilježio starčeva lutanja. Dobio je ovo:






Quinna zapanji kako je Stillman išao rubom tog područja a da se niti jednom nije usudio zaputiti prema središtu. Dijagram je donekle nalikovao karti neke izmišljene države na Srednjem zapadu. Izuzevši jedanaest blokova uzduž Broadwaya na samom početku i niza vitica koje su predstavljale Stillmanova krivudanja u Riverside Parku, crtež je također podsjećao na pravokutnik. No s obzirom na kvadratnu strukturu ulica New Yorka, mogao bi isto tako biti ništica, odnosno slovo ‘O’.
Quinn nastavi sa sljedećim danom i odluči vidjeti što će se dogoditi. Ishod uopće nije bio jednak.






Taj crtež Quinna podsjeti na pticu, možda grabljivicu, raširenih krila, kako kruži visoko u zraku. Časak poslije to mu se tumačenje učini prenategnutim. Ptica iščezne, i umjesto nje ukažu se samo dva apstraktna oblika koje je spajao tanušan most što ga je Stillman stvorio hodajući 83. ulicom prema zapadu. Quinn na časak zastane kako bi razmislio o tome što radi. Nije li črčkao besmislice? Je li idiotski rasprčkavao večer, ili je pokušavao nešto otkriti? Bilo koji odgovor, shvatio je, bio je neprihvatljiv. Ako je jednostavno ubijao vrijeme, zašto je izabrao tako minuciozan način da to učini? Je li bio toliko smušen da više nije imao odvažnosti misliti? No ako se nije samo zabavljao, što je doista smjerao? Činilo mu se da je tražio neki znak. Prekopavao je po kaosu Stillmanovih kretanja ne bi li iskrsnulo nešto uvjerljivo. To je podrazumijevalo samo jedno: da je nastavio sumnjati u proizvoljnost Stillmanovih djela. Želio je otkriti njihov smisao, koliko god on bio opskuran. To, samo po sebi, nije bilo prihvatljivo. Jer to je značilo da si je Quinn dopuštao opovrgavati činjenice, a to je, kao što je dobro znao, bilo najgore što je detektiv mogao učiniti.
Usprkos tomu, odluči nastaviti. Nije bilo kasno, još nije bilo ni jedanaest sati, a ni to nije moglo ničemu nauditi. Treća karta nije nimalo sličila drugim dvjema.






Čini se da se više nije postavljalo pitanje o tome što se događa. Ako se zanemare krivuljice u parku, Quinn je bio gotovo uvjeren kako gleda u slovo ‘E’. Pretpostavivši da je prvi dijagram zapravo predstavljao slovo ‘O’, onda mu se posve opravdanim činilo da je ptičje krilo trećeg dijagrama tvorilo slovo ‘W’. Dakako, slova O-W-E značila su neku riječ, ali Quinn još uvijek nije bio spreman izvesti neki zaključak. S popisom stvari ne bijaše započeo sve do petoga dana Stillmanovih putovanja, a o identitetima prvih četiriju slova moglo se tek nagađati. Požalio je što ne bijaše prije započeo, svjestan da je zagonetka tih četiriju dana sad bila nenadoknadiva. Međutim, možda bi mogao nadoknaditi prošlost tako da se pozabavi budućnošću. Možda bi dokučio početak tako što bi se približio koncu.
Dijagram sljedećeg dana naizgled je poprimio oblik koji je podsjećao na slovo ‘R’. Kao što je bilo i s ostalima, komplicirale su ga brojne nepravilnosti, približnosti i kićeni ukrasi u parku. Još uvijek se držeći neke objektivnosti, Quinn pokuša gledati na to kao da nije očekivao neko slovo abecede. Bio je prisiljen priznati kako ništa nije sigurno: to je isto tako moglo biti potpuno besmisleno. Možda je tražio slike u oblacima, kao što to bijaše činio kao dječačić. Pa ipak, podudarnost je bila prenaglašena. Ako je jedna karta podsjećala na slovo, pa i dvije, to je možda mogao odbaciti kao hir slučaja. Ali četiri slova, jedno za drugim, bila su previše.
Sljedeći mu je dan udijelio nahereno ‘O’, krafnu s jedne strane pritisnutu s tri ili četiri nazubljene crte koje su se preklapale jedna preko druge. Zatim je došlo uredno ‘F’ s uobičajenim rokoko-viticama sa strane. Nakon toga došlo je ‘B’, koje je izgledalo poput dvije kutije slučajno postavljene jedna povrh druge, s umjetnom slamicom koja se isipavala preko rubova. Sljedeće je bilo klimavo ‘A’ koje je donekle podsjećalo na ljestve s uporištima za noge sa svake strane. I naposljetku, bilo je tu drugo ‘B’: opasno nagnuto na jedinoj neposlušnoj točci, poput piramide okrenute naglavačke.
Quinn potom prepiše slova ovakvim redoslijedom: OWEROFBAB. Pošto ih je četvrt sata premetao, zamjenjivao, vadio, preslagivao, vratio se prvobitnom poretku te ih zapiše na sljedeći način: ower of bab. Rješenje se doimalo tako grotesknim da je gotovo izgubio živce. Uzevši u obzir to da je propustio prva četiri dana te da Stillman još uvijek ne bijaše završio, odgovor mu se učini neizbježnim: the tower of babel.
Quinnove misli istoga časa polete k zaključnim stranicama A. Gordona Pyma i otkriću neobičnih hijeroglifa na unutarnjem zidu provalije — slova upisanih u samu zemlju, koja kao da su pokušavala reći nešto što se više nije moglo razumjeti. Ali kad je malo bolje promislio, to mu se ne učini prikladnim. Jer Stillman nigdje ne bijaše ostavio poruku. Doduše, svojim je koracima stvorio slova, ali ona ne bijahu zapisana. Bilo je to poput crtanja rukom po zraku. Slika nestaje istodobno s crtanjem. Nema posljedice, nema traga koji bi pokazao što ste napravili.
A ipak, slike su postojale — ne na ulici gdje bijahu iscrtane, nego u Quinnovoj bilježnici. Pitao se je li Stillman svake noći u svojoj sobi sjedao i planirao put za sljedeći dan, odnosno je li putem improvizirao. To je bilo nemoguće doznati. Također se pitao kakvu je svrhu to pisanje imalo za Stillmana. Je li to bila samo neka bilješka za njega samoga, ili je to trebala biti poruka upućena drugima? To je barem značilo, zaključi Quinn, da Stillman nije zaboravio Henryja Darka.
Quinn nije želio paničariti. U naporu da se obuzda pokuša sve razmotriti u najgorem mogućem svjetlu. Zamišljajući najgore, možda neće biti tako loše kao što je mislio. Ovako je to razložio. Prvo: Stillman je Peteru doista kanio nešto učiniti. Odgovor: to svakako bijaše polazna pretpostavka. Drugo: Stillman bijaše znao da će ga se pratiti, znao je da će njegovo kretanje biti bilježeno, znao je da će njegova poruka biti odgonetnuta. Odgovor: to nije promijenilo ono bitno — da se Petera mora zaštititi. Treće: Stillman je bio puno opasniji nego što je to ispočetka mislio. Odgovor: to nije značilo da će u tome uspjeti.
To je donekle pomoglo. Ali slova su nastavila užasavati Quinna. Sve je bilo tako podmuklo, u cjelini tako paklensko, da to nije želio prihvatiti. Zatim su se javile sumnje, kao po naredbi, puneći mu glavu podrugljivim, jednoličnim glasovima. Sve bijaše izmislio. Slova uopće nisu bila slova. Bijaše ih vidio zato što ih je želio vidjeti. A čak ako su dijagrami bili u obliku slova, to je bio samo slučajan pogodak. Stillman nije imao nikakve veze s tim. Sve to bio je slučaj, neslana šala koju bijaše zbio sa samim sobom.
Odluči poći spavati, spavao je isprekidano, probudio se, pola sata pisao u crvenu bilježnicu, vratio se u postelju. Posljednje o čemu je mislio prije no što je legao bilo je da su mu vjerojatno preostala još dva dana, s obzirom na to da Stillman još uvijek ne bijaše dovršio svoju poruku. Preostala su dva posljednja slova — ‘E’ i ‘L’. Quinnove se misli rasprše. Stigao je u nigdariju, zemlju krhotina, obitavalište bezimenih stvari i bestvarnih riječi. Zatim, posljednji se put boreći s obamrlošću, kaza sebi da je 'el' drevna hebrejska riječ za boga.
U snu, koji je poslije zaboravio, zatekao se kako na gradskom smetištu iz svog djetinjstva pomno prekopava po brdu otpada.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Njujorška trilogija - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 11:06 am





9


Prvi susret sa Stillmanom zbio se u Riverside Parku. Bilo je to sredinom poslijepodneva, jedne subote pune biciklista, ljudi s psima i djece. Stillman je na klupi sjedio sam, pogleda uperena ni u što određeno, s malom crvenom bilježnicom u krilu. Posvuda je bilo svjetla, silnoga svjetla koje je naizgled izviralo iz svakoga predmeta u vidokrugu, a gore, u krošnjama drveća, lahor je i dalje puhao, njihao lišće koje je s ushitom šumorilo dišući snažnije, pa slabije, postojano poput udaranja valova o obalu.
Quinn bijaše pomnjivo isplanirao svaki svoj potez. Praveći se da ne zamjećuje Stillmana, sjedne pokraj njega na klupu, prekriži ruke na prsima, i zagleda se u istome smjeru kao i starac. Niti jedan ne progovori. Kako je poslije procijenio, to je potrajalo nekih petnaest ili dvadeset minuta. A onda, bez ikakva upozorenja, okrene se prema starcu i zagleda se u njega, tvrdoglavo se zapiljivši u njegov naborani profil. Quinn svu svoju snagu usredotoči na svoje oči, kao da bi njima mogao progorjeti rupu u Stillmanovoj lubanji. To je potrajalo pet minuta.
Naposljetku se Stillman okrene. Iznenađujuće nježnim tenorom reče: ‘Žao mi je, ali nećemo moći razgovarati.’
‘Nisam ništa rekao’, reče Quinn.
‘Točno', reče Stillman. 'Ali morate shvatiti da ja nemam običaj razgovarati sa strancima.’
‘Ponavljam’, reče Quinn, ‘da nisam ništa rekao.’
‘Da, čuo sam i prvi put. Ali zar vas ne zanima zašto?’
‘Žao mi je, ali ne.’
‘Dobro rečeno. Vidim da ste razborit čovjek.’
Quinn slegne ramenima, odbije odgovoriti. Njegovo je cijelo biće isijavalo ravnodušnost.
Tomu se Stillman vedro nasmije, nagne se prema Quinnu i zavjerenički reče: ‘Mislim da ćemo se slagati.’
‘Vidjet će se’, reče Quinn nakon duže stanke.
Stillman se nasmije — kratkim, grohotnim ‘ha’ — a zatim nastavi. ‘Nije da ja ne volim strance per se. Bit je u tome da radije ne razgovaram s nekim tko se ne predstavi. Da bih započeo, moram dobiti ime.’
‘Ali kad vam netko dade svoje ime, on više nije stranac.’
‘Upravo tako. Zato nikad i ne razgovaram sa strancima.’ Quinn se bijaše pripremio za to i znao je kako treba odgovoriti. Neće dopustiti da bude zatečen. Budući da je tehnički bio Paul Auster, to je bilo ime koje je trebao zaštititi. Bilo što drugo, pa čak i istina, bilo bi izmišljotina, maska iza koje bi se krio i osjećao sigurno.
‘Onda mi je’, reče, ‘drago što vam mogu udovoljiti. Zovem se Quinn.’
‘Ah’, reče Stillman razmišljajući, kimnuvši glavom. ‘Quinn.’
‘Da, Quinn. Q-U-I-N-N.’
‘Shvaćam. Da, da, shvaćam. Hmmm. Da. Veoma zanimljivo. Quinn. Veoma zvučna riječ. Rimuje se s riječju “twin”.’
‘Tako je. “Twin”.’
T, ako se ne varam, sa “sin”.’
‘Ne varate se.’
‘U njoj je također jedno n — odnosno “inn” —dva n. Nije li tako?’
‘Tako je.’
‘Veoma zanimljivo. Ta riječ ima mnoge mogućnosti, taj Quinn, ta kvintesencija. . . kvinta. Primjerice, Kvirin. I kviz.
I kvoc. I kvit. Hmmm. Rimuje se s riječju klin. A da i ne spominjem krin. Hmmm. Veoma zanimljivo. I sin. I fin. I čin. I pin. I din. I tin. Čak i s džin. Hmmm. A ako ga ispravno izgovorite, rimuje se i sa ‘been’. Hmmm. Da, veoma zanimljivo. Veoma mi se sviđa vaše ime, gospodine Quinn. U istom trenutku može odlepršati u mnoštvo malih smjerova.’
‘Da, i sam sam to često opažao.’
‘Većina ljudi ne obraća pozornost nečemu takvom. Razmišljaju o riječima kao o kamenju, kao o velikim nepokretnim predmetima bez života, kao o monadama koje se nikad ne mijenjaju.’
‘Kamenje je podložno promjenama. Mogu ga podlokati i izdupsti voda i vjetar. Može erodirati. Zdrobiti se. Možete ga pretvoriti u krhotine, ili šljunak, ili prašinu.’
‘Tako je. Odmah bih, gospodine Quinn, mogao reći da ste razborit čovjek. Da samo znate koliko me ljudi pogrešno shvaća. Moj posao pati zbog toga. Užasno pati.’
‘Vaš posao?’
‘Da, moj posao. Moji projekti, moja istraživanja, moji eksperimenti.’
‘Aha.’
‘Da. Ali usprkos svim tim zaprekama, nikad se nisam obeshrabrio. Trenutno se, primjerice, bavim jednom od najvažnijih stvari do sada. Ako sve dobro krene, vjerujem da ću doći u posjed ključa koji će dovesti do niza velikih otkrića.’
‘Ključa?’
‘Da, ključa. Predmeta koji otvara zaključana vrata.’
‘Aha.’
‘Dakako, zasad samo skupljam podatke, prikupljam dokaze, da tako kažem. Zatim ću morati uskladiti svoja otkrića. To je veoma zahtjevan posao. Ne biste vjerovali koliko težak — posebice za čovjeka moje dobi.’
‘Mogu zamisliti.’
‘Tako je. Ima se toliko toga napraviti, a tako malo vremena. Svakoga dana ustajem u zoru. Moram biti vani po svakom vremenu, neprestano u pokretu, vječito na nogama, idući od jednog do drugog mjesta. Budite uvjereni da me to umara.’
‘Ali vrijedi.’
‘Sve za istinu. Niti jedna žrtva nije prevelika.’
‘Uistinu.’
‘Vidite, nitko nije shvatio to što sam ja shvatio. Ja sam prvi. Jedini. To stavlja veliko breme odgovornosti na mene.’
‘Svijet na vaša pleća.’
‘Da, tako reći. Svijet, odnosno ono što je ostalo od njega.’
‘Nisam znao da je tako loše.’
‘Tako je loše. Možda i lošije.’
‘Aha.’
‘Vidite, gospodine, svijet je u krhotinama. A moj je posao da ga ponovno spojim.’
‘Prihvatili ste se velika posla.’
‘Znam. Ali ja samo tražim načelo. To je uvelike u djelokrugu jednoga čovjeka. Ako ja mogu položiti temelje, drugi mogu izvršiti sam posao obnove. Važna je početna pretpostavka, teoretski prvi korak. Na žalost, nema nikog drugog da to učini.’
‘Jeste li daleko odmakli?’
‘Itekako. Zapravo, osjećam da sam nadomak važnom otkriću.’
‘Vjerujem.’
‘To je ugodna pomisao, da. A to je sve zbog moje pameti, izvanredne bistrine mog uma.’
‘U to ne sumnjam.’
‘Vidite, shvatio sam kako je potrebno da se ograničim. Da radim na području dovoljno malom kako bih došao do uvjerljivih rezultata.’
‘Početne pretpostavke od početne pretpostavke, da tako kažem.’
‘Upravo tako, to je to. Načela od načela, metode operacije. Vidite, gospodine, svijet je n krhotinama. Ne samo da smo izgubili svijest o svrsi nego smo izgubili jezik pomoću kojeg možemo govoriti o tome. To su nesumnjivo duhovne stvari, ali one imaju svojega parnjaka u materijalnom svijetu. Moja je izvanredna zamisao bila da se ograničim na fizičke stvari, na ono neposredno i opipljivo. Moji su motivi uzvišeni, ali moje se djelo sad odvija u području svakodnevice. Zato me se tako često pogrešno shvaća. Ali nema veze. Naučio sam da se na to ne osvrćem.’
‘Savršen odgovor.’
‘Jedini mogući. Jedini koji je dostojan čovjeka moga ranga. Vidite, upravo izmišljam novi jezik. U takvu poslu ne mogu dopustiti da me ometa priglupost drugih. Kako god bilo, sve to dio je bolesti koju pokušavam izliječiti.’
‘Novi jezik?’
‘Da. Jezik koji će konačno reći ono što moramo reći. Jer naše riječi više ne korespondiraju sa svijetom. Kad su stvari bile cijele, bili smo uvjereni da ih naše riječi mogu izraziti. Ali malo-pomalo te su se stvari lomile, uništavale, tonule u kaos. A ipak su naše riječi ostale iste. Nisu se prilagodile novoj stvarnosti. Zbog toga, svaki put kad pokušamo govoriti o onome što vidimo, govorimo lažno, iskrivljujemo samu stvar koju pokušavamo predočiti. Nastao je nered. No riječi se, kao što i sami znate, mogu mijenjati. Problem je kako to pokazati. Zato sad radim s najjednostavnijim mogućim sredstvima — tako jednostavnim da čak i dijete može shvatiti što govorim. Razmotrite riječ koja se odnosi na predmet — na primjer, ‘kišobran’. Kad izgovorim riječ ‘kišobran’, vi u svojoj glavi vidite predmet. Vidite neku vrstu štapa, sa sklopivim žbicama na vrhu, koje tvore neku vrstu oklopa za vodootporni materijal koji će vas, kad je kišobran otvoren, štititi od kiše. Važna je posljednja pojedinost. Ne samo da je kišobran predmet, to je predmet koji ispunjava jednu funkciju — drugim riječima, izražava čovjekovu želju. Kad prestanete razmišljati o tome, svaki je predmet sličan kišobranu po tome što obavlja jednu funkciju. Olovka je za pisanje, cipela za nošenje, auto za vožnju. Moje je pitanje sad ovo. Što se dogodi kad stvar više ne ispunjava svoju funkciju? Je li to još uvijek stvar, ili je postala nešto drugo? Kad strgnete platno s kišobrana, je li kišobran još uvijek kišobran? Kad otvorite žbice, stavite ih iznad svoje glave, iziđete na kišu i promočite do gole kože. Može li se i dalje taj predmet zvati kišobranom? Ljudi to većinom čine. U krajnjem, reći će da je kišobran potrgan. Mislim da je to ozbiljna pogreška, izvor svih naših nevolja. Zbog toga što više ne može obavljati svoju funkciju, kišobran je prestao biti kišobran. On možda podsjeća na kišobran, možda je jednom i bio kišobran, no sad se preobrazio u nešto drugo. Riječ je, međutim, ostala ista. Zbog toga ona više ne može izražavati predmet. Neprecizna je; lažna; skriva predmet koji bi trebala otkrivati. A ako mi ne možemo imenovati čak ni običan, svakodnevni predmet koji držimo u rukama, kako možemo očekivati da govorimo o stvarima koje nas se istinski tiču? Sve dok u riječi koje rabimo ne uključimo zamisao o promjeni, i dalje ćemo biti izgubljeni.’
‘A vaš posao?’
‘Moj je posao jednostavan. Došao sam u New York zato što je on jedno od najizgubljenijih mjesta, najbjednijih. Posvuda je propast, nered je sveopći. Potrebno je samo da otvorite oči da to uvidite. Propali ljudi, propale stvari, propale misli. Cijeli je grad gomila smeća. Savršeno se uklapa u moje namjere. Otkrivam kako su ulice beskrajan izvor materijala, neiscrpivo skladište uništenih stvari. Svakoga dana izlazim sa svojom torbom i skupljam predmete koji mi se čine vrijednim istraživanja. Mojih uzoraka sad je na stotine — od okrhnutih do skrhanih, od ulupljenih do zgnječenih, od zdrobljenih do trulih.’
‘Što činite s tim stvarima?’
‘Dajem im imena.’
‘Imena?’
‘Izmišljam nove riječi koje će korespondirati sa stvarima.’
‘Aha. Sad mi je jasno. Ali kako odlučujete? Kako znate jeste li pronašli pravu riječ?’
‘Nikad ne pogriješim. To je odlika moga genija.’
‘Biste li mi to mogli pokazati na primjeru?’
‘Jedne od mojih riječi?’
‘Da.’
‘Žao mi je, ali to neće biti moguće. Razumijete, to je moja tajna. Čim izdam knjigu, doznat ćete i vi i ostatak svijeta. Ali za sada moram to zadržati za sebe.’
‘Povjerljiva informacija.’
‘Tako je. Strogo povjerljiva.’
‘Žao mi je.’
‘Ne morate biti toliko razočarani. Neće dugo potrajati dok ne stavim svoja otkrića u red. A onda će se početi događati velike stvari. Bit će to najvažniji događaj u povijesti čovječanstva.’


Drugi se sastanak dogodio sljedećeg jutra nešto nakon devet sati. Bila je nedjelja i Stillman je izišao iz hotela sat kasnije no obično. Prošao je dva bloka ulica do svog uobičajenog mjesta za doručak, Mayflower Cafea, i sjeo u separe u kutu stražnjega dijela. Quinn, kojemu je jačalo samopouzdanje, ušao je za starcem u restoran i sjeo u isti separe sučelice njemu. Minutu ili dvije Stillman, čini se, nije zamjećivao njegovu nazočnost. Zatim je, podigavši pogled s jelovnika, rastreseno promatrao Quinnovo lice. Bilo je bjelodano da ga se nije sjećao od jučer.
‘Znamo li se?’ zapita.
‘Mislim da ne’, reče Quinn. ‘Moje je ime Henry Dark.’
‘Aha’, kimne glavom Stillman. ‘Čovjek koji započinje s bitnim. To mi se sviđa.’
‘Nisam od onih koji mlate praznu slamu.’
‘Slamu? Kakvu slamu?’
‘Slamu iz štalice, dakako.’
‘O da. Iz štalice. Naravno.’ Stillman promotri Quinnovo lice — ovaj put nešto pomnjivije, ali također s određenom zbunjenošću. ‘Žao mi je’, nastavi on, ‘ali ne mogu se sjetiti vašeg imena. Sjećam se da ste mi ga nedavno rekli, ali mi je, čini se, isparilo.’
‘Henry Dark’, reče Quinn.
‘Dakle tako je. Da, sad mi se ponovno vraća. Henry Dark.’ Stillman napravi podužu stanku a zatim odmahne glavom. ‘Na žalost, gospodine, mislim da to nikako ne može biti.’
‘Zašto ne?’

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Njujorška trilogija - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 11:07 am




‘Zato što Henry Dark ne postoji.’
‘Pa, možda sam ja drugi Henry Dark. Posve različit od onoga koji ne postoji.’
‘Hmmm. Da, shvaćam vas. Istina je da dvoje ljudi katkad nose isto ime. Sasvim je moguće da je vaše ime Henry Dark. Ali vi niste taj Henry Dark.’
‘Je li on vaš prijatelj?’
Stillman se nasmije, kao nekoj dobroj šali. ‘Ne baš’, reče. ‘Vidite, nije nikad postojala osoba imenom Henry Dark. Ja sam ga izmislio. On je izmišljotina.’
‘Ne’, reče Quinn, hineći nevjericu.
‘Da. On je lik iz knjige koju sam jednom napisao. Izmišljotina.’
‘Teško mi je to prihvatiti.’
‘I drugima je bilo. Sve sam ih obmanuo.’
‘Zapanjujuće. Zašto ste to zaboga učinili?’
‘Znate, trebao mi je. U to vrijeme imao sam određene zamisli koje su bile preopasne i prijeporne. Stoga sam se pravio da dolaze od nekoga drugog. Bio je to način da se zaštitim.’
‘Kako ste se odlučili za ime Henry Dark?’
‘To je dobro ime, ne mislite li tako? Baš mi se sviđa.
Zagonetno, i u isto vrijeme sasvim prikladno. Dobro se uklapalo u moje namjere. I osim toga, imalo je skriveno značenje.’
‘Aludiralo je na mrak?’
‘Ne, ne. Ništa tako očevidno. Bili su to inicijali, HD. To je bilo uistinu važno.’
‘Kako?’
‘Ne želite li pogađati?’
‘Mislim da ne.’
‘Ali molim vas, pokušajte. Imate tri pokušaja. Ako ni tada ne pogodite, reći ću vam.’
Quinn zastane načas, pokušavši dati sve od sebe. ‘HD’, reče. ‘Kao Henry David? Kao u Henry David Thoreau.’
‘Ni blizu.’
‘A jedina HD? Pjesnikinja Hilda Doolittle.’
‘Još gore nego prvi put.’
‘Dobro, još jedan pokušaj. HD. H... i D... Samo trenutak... A... samo trenutak... Aha... Da, tu smo. H kao tugaljivi filozof Heraklit... a D kao nasmiješeni filozof Demokrit. Heraklit i Demokrit... dva dijalektička pola.’
‘Pametan odgovor.’
‘Imam li pravo?’
‘Naravno da nemate. Ali to je svejedno pametan odgovor.’
‘Ne možete reći da nisam pokušao.’
‘Ne, ne mogu. Zato ću vas nagraditi točnim odgovorom. Jer ste pokušali. Spremni?’
‘Spreman.’
‘Inicijali HD u imenu Henry Dark odnose se na Humptyja Dumptyja.’ 4
‘Koga?’
‘Humptyja Dumptyja. Znate na koga mislim. Jaje.’
‘Kao u “Humpty Dumpty je sjedio na zidu”?’
‘Upravo tako.’
‘Ne razumijem.’
‘Humpty Dumpty: najčišće utjelovljenje čovjeka. Gospodine, pažljivo me saslušajte. Što je jaje? To je ono što se još uvijek nije rodilo. Paradoks, zar ne? Jer kako Humpty Dumpty može biti živ ako se nije rodio? Pa ipak, živ je — nema sumnje. Znamo to jer on govori. Čak više, on je filozof jezika. “Kad ja upotrijebim riječ, rekao je Humpty Dumpty, jako samouvjerenim tonom, ona znači točno ono što hoću da znači — ni više ni manje. Pitanje je samo, rekla je Alica, možete li vi natjerati riječi da znače toliko različitih stvari. Pitanje je naprosto, rekao je Humpty Dumpty, tko će kome biti gospodar — to je sve.’”
‘Lewis Carroll.’
‘Alica iza zrcala, šesto poglavlje.’
‘Zanimljivo.’
‘Više nego zanimljivo, gospodine. Presudno. Slušajte pozorno i možda ćete nešto naučiti. U svom kratkom govoru za Alicu Humpty Dumpty ocrta budućnost ljudskih nadanja i ponudi ključ zagonetke našega spasenja: da ovladamo riječima koje govorimo, da jezik odgovori na naše potrebe, Humpty Dumpty bijaše prorok, čovjek koji je izricao istine za koje svijet još uvijek nije bio spreman.’
‘Čovjek?’
‘Oprostite. Omaška u govoru. Mislim jaje. Ali omaška je poučna i pomaže mi da dokažem to što želim. Mi postojimo, ali još nismo dosegnuli oblik koji nam je suđen. Mi smo čisti potencijal, primjer onih koji još uvijek nisu uspjeli. Jer čovjek je palo biće — znamo to iz Knjige Postanka. Humpty Dumpty također je palo biće. On padne sa zida i nitko ga ne može ponovno sastaviti — ni kralj, ni njegovi konji, ni njegovi podanici. Ali to je ono što mi svi skupa sad moramo pokušati učiniti. To je obveza nas kao ljudskih bića: ponovno sastaviti jaje. Jer svaki je od nas, gospodine, Humpty Dumpty. A pomažući njemu, pomažemo sebi.’
‘Uvjerljiv dokaz.’
‘Nemoguće mu je pronaći zamjerku.’
‘Nema napuklina na jajetu.’
‘Upravo tako.’
‘I, u isto vrijeme, podrijetlo Henryja Darka.’
‘Da. Ali osim toga ima još nešto. Zapravo, još jedno jaje.’
‘Ima još koje?’
‘Za boga miloga, da. Ima ih na milijune. Ali ono na koje ja mislim osobito je znamenito. To je vjerojatno najslavljenije jaje.’
‘Mislim da vas ne slijedim.’
‘Govorim o Kolumbovu jajetu.’
‘O, da. Naravno.’
‘Znate priču?’
‘Svatko ju zna.’
‘Očaravajuća je, zar ne? Kad se suočio s problemom postavljanja jajeta na njegovo dno, jednostavno je blago kvrcnuo po dnu, a ljuska je napukla dovoljno da stvori određenu plosnatost koja će držati jaje kad makne ruku.’
‘Uspjelo je.’
‘Naravno da je uspjelo. Kolumbo je bio genij. Tražio je raj i otkrio Novi svijet. Još uvijek nije prekasno da postane raj.’
‘Dapače.’
‘Priznajem da stvari još nisu ispale kako valja. Ali još uvijek postoji nada. Amerikanci nikad nisu izgubili žudnju za otkrivanjem novih svjetova. Sjećate li se što se dogodilo 1969.?’
‘Sjećam se puno toga. Na što mislite?’
‘Čovjek je zakoračio na Mjesec. Zamislite to, dragi gospodine. Čovjek je zakoračio na Mjesec!’
‘Da, sjećam se. Prema Predsjedniku, bio je to najveći događaj još od postanka svijeta.’
‘Imao je pravo. Jedino pametno što je taj čovjek rekao. A što mislite kako Mjesec izgleda?’
‘Pojma nemam.’
'No, no, promislite.’
‘O, da. Sad razumijem što mislite.’
‘S dopuštenjem, sličnost nije potpuna. Ali istina je da u nekim fazama, poglavito za vedre noći, Mjesec veoma nalikuje jajetu.’
‘Da. Veoma.’
U tom se trenutku pojavi konobarica sa Stillmanovim doručkom i stavi ga ispred njega. Starac s užitkom pogleda na hranu. Polako podigavši nož svojom desnom rukom, kvrcne po ljusci mekano kuhana jajeta i reče: ‘Kao što vidite, gospodine, poduzimam sve i sva.’


Treći se sastanak dogodio kasnije istoga dana. Poslijepodne je dobrano poodmaklo: svjetlo poput gaze na opekama i lišću, sjenke se izdužile. Stillman se još jednom povukao u Riverside Park, ovaj put na sam njegov rub, došavši se odmoriti na kamenoj gromadi kod 84. ulice, poznatoj pod imenom Mount Tom. Na istom mjestu, tijekom ljeta 1843. i 1844., Edgar Allan Poe bijaše proveo mnoge sate zagledan u rijeku Hudson. Quinn je to znao jer se bio potrudio da dozna takvo što. Kao što se pokazalo, i sam bijaše često sjedio ondje.
Malo se uplašio zbog toga što je nakanio uraditi. Dvaput ili triput je obišao gromadu, ali nije uspio privući Stillmanovu pozornost. Zatim je sjeo pokraj starca i pozdravio ga. Nevjerojatno, ali Stillman ga nije prepoznao. Ovo je bilo treći put kako se Quinn bijaše predstavio, a svaki je put bilo kao da Quinn bijaše netko drugi. Nije mogao procijeniti je li to dobar ili loš znak. Ako se Stillman pretvarao, onda je bio glumac kakvu nije bilo premca na svijetu. Jer svaki put kad bi se Quinn pojavio, učinio bi to neočekivano. Pa ipak, Stillman nije čak ni trepnuo. No ako ga Stillman uistinu nije prepoznao, što je to značilo? Je li bilo moguće da je netko tako nepropustan za stvari koje je vidio?
Starac ga zapita tko je.
‘Zovem se Peter Stillman’, reče Quinn.
‘To je moje ime’, odgovori Stillman. ‘Ja sam Peter Stillman.’
‘Ja sam drugi Peter Stillman', reče Quinn.
‘Oh. Mislite na mog sina. Da, moguće je. Izgledate baš kao on. Dakako, Peter je plav, a vi ste crn. Niste Henry Dark, ali kosa vam je crna. Ali ljudi se mijenjaju, zar ne? U jednom smo času jedno, a u drugom drugo.’
‘Upravo tako.’
‘Često sam razmišljao o tebi, Peter. Puno sam puta pomislio: “Pitam se kako Peter napreduje.” ’
‘Hvala na pitanju, sada sam puno bolje.’
‘Drago mi je to čuti. Jednom mi je netko rekao da si umro. To me baš rastužilo.’
‘Ne, potpuno sam se oporavio.’
‘Vidim. Zdrav kao dren. A i tako dobro govoriš.’
‘Sada raspolažem svim riječima. Čak i onima koje većini ljudi zadaju glavobolju. Sve ih mogu izgovoriti.’
‘Ponosan sam na tebe, Peter.’
‘Sve to dugujem tebi.’
‘Djeca su velik Božji blagoslov. Uvijek sam to govorio. Neusporediva sreća.’
‘Uvjeren sam da je tako.’
‘Što se mene tiče, imam svoje dobre i loše dane. Kad dođu loši dani, mislim na prošle dobre dane. Pamćenje je velik dar, Peter. Najbolja stvar, osim smrti.’
‘Nesumnjivo.’
‘Dakako, ali moramo živjeti i u sadašnjosti. Na primjer, trenutno živim u New Yorku. Sutra bih mogao biti negdje drugdje. Danas jesmo, sutra nismo. To spada u moj posao.’
‘To je zacijelo poticajno.’
‘Da, vrlo. Mozak mi neprestano radi.’
‘To je lijepo čuti.’
‘Doduše, godine pritišću. Ali ima toliko toga čemu moramo biti zahvalni. Vrijeme čini da starimo, ali ono nam jednako tako daje dan i noć. A kad umremo, uvijek ima netko tko će nas nadomjestiti.’
‘Svi starimo.’
‘Kad ostariš, možda ćeš i ti imati sina da te tješi.’
‘Volio bih da je tako.’
‘Onda bi bio sretan poput mene. Zapamti, Peter, djeca su Božji blagoslov.’
‘Neću zaboraviti.’
‘I još zapamti da je bolje danas jaje nego sutra kokoš. I obratno, sad su jaja starija od kokoši.’
‘Ne. Trudim se uzimati stvari onako kako dolaze.’
‘I na kraju, nikad ne reci da nije istina ono što ti leži na srcu.’
‘Neću.’
‘Laganje je ružno. Čini da požališ što si se ikad rodio. A ne roditi se jest prokletstvo. Osuđen si da živiš izvan vremena. A kad živiš izvan vremena, nema dana ni noći. Čak i ne dobiješ priliku da umreš.’
‘Shvaćam.’
‘Laž se nikad ne može opovrgnuti. Čak ni istina ne dostaje. Otac sam i znam to. Sjeti se što se dogodilo ocu naše domovine. Posjekao je trešnju, a potom rekao svom ocu: “Ja ne mogu lagati.” Ubrzo nakon toga bacio je novčić preko rijeke. Te su dvije priče ključni događaji u američkoj povijesti. George Washington je posjekao stablo, a zatim bacio novac. Razumiješ? Govorio nam je nešto važno. Naime, da novac ne raste na drveću. To je ono što je ovu zemlju učinilo velikom, Peter. Sad je slika Georgea Washingtona na svakoj dolarskoj novčanici. Svatko iz toga može izvući važnu pouku.’
‘Slažem se s tobom.’
‘Dakako, nesreća je u tome što je stablo posječeno. Bijaše to Stablo Života, i učinilo bi nas otpornim na smrt. Sad smrt dočekujemo raširenih ruku, osobito kad smo stari. Međutim, otac naše domovine znao je što mu je dužnost. Nije mogao drugačije. To je značenje izreke: “Život je zdjela s trešnjama.” Da je stablo ostalo stajati, imali bismo vječni život.’
‘Da, shvaćam što želiš reći.’
‘Glava mi je puna takvih zamisli. Nikad ne prestajem misliti. Uvijek si bio bistro dijete, Peter, i drago mi je što razumiješ.’
‘Potpuno te slijedim.’
‘Otac uvijek mora podučavati svoga sina onomu što je sam naučio. Tako se znanje prenosi s koljena na koljeno i postajemo mudriji.’
‘Neću zaboraviti što si mi rekao.’
‘Sad mogu sretan umrijeti, Peter.’
‘Drago mi je.’
‘Ali ništa ne smiješ zaboraviti.’
‘Neću, oče. Obećavam.’

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Njujorška trilogija - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 11:07 am





Sljedećeg je jutra Quinn bio ispred hotela u uobičajeno vrijeme. Vrijeme se napokon bijaše promijenilo. Nakon dva tjedna kristalno vedra neba, sitna se kišica spustila na New York i ulice su bile ispunjene zvukom vlažnih automobilskih guma u pokretu. Quinn je jedan sat sjedio na klupi, štiteći se crnim kišobranom i razmišljajući o tome da će se Stillman pojaviti svakoga trenutka. S pecivom i kavom bio je pri kraju, čitao izvještaj o nedjeljnom porazu Metsa, ali još uvijek nije bilo ni traga starcu. Strpi se, reče samomu sebi, a zatim se pozabavi ostatkom novina. Prođe četrdeset minuta. Stigne do posljednje rubrike i baš je nakanio pročitati analizu jednog poslovnog udruživanja kad se kiša iznenada pojača. Protiv svoje volje ustane s klupe i premjesti se u vežu prekoputa hotela. Ondje je stajao sat i pol u svojim hladno-vlažnim cipelama. Je li Stillman bio bolestan? —zapitao se.
Quinn ga pokuša zamisliti kako leži u svojoj postelji, preznojavajući se od groznice. Možda starac bijaše umro tijekom noći, a njegovo tijelo još uvijek ne bijaše otkriveno, takvo što se događa, pomisli.
Danas je trebao biti presudan dan te je Quinn osmislio složen i brižljivo izrađen plan za njega. Sad mu se planovi izjaloviše. Smetalo mu je što nije uzeo u obzir tu nepredviđenu mogućnost.
Pa ipak, još je uvijek oklijevao. Stajao je ondje pod kišobranom, promatrao kako se kiša slijeva niz njega u malim, sjajnim kapima. Do devet sati razmišljao je što da učini. Pola sata poslije prijeđe ulicu, ode četrdeset koraka niže i uđe u Stillmanov hotel. Mjesto je zaudaralo na otrov protiv žohara i opuške. Nekoliko gostiju, koji nisu imali kamo otići po kiši, ispružilo se na plastičnim narančastim stolicama. Mjesto se doimalo pustim, poput pakla potrošenih misli.
Za pultom je sjedio krupni crnac zasukanih rukava. Jedan mu je lakat počivao na pultu, a glavu je podbočio slobodnom rukom. Drugom je rukom prelistavao neki tabloid, gotovo ne zastajući da nešto pročita. Tako se dosađivao kao da je tu proveo cijeli život.
‘Htio bih ostaviti poruku za jednog od vaših gostiju’, reče Quinn.
‘Ovdje nema gostiju’, reče čovjek. ‘Mi ih zovemo stanarima.’
‘Onda za jednog od vaših stanara. Htio bih ostaviti poruku.’
‘A tko bi to bio, prijatelju?’
‘Stillman. Peter Stillman.’
Čovjek se pretvarao da razmišlja, zatim odmahne glavom. ‘Jok. Ne mogu se sjetiti nikoga s tim imenom.’
‘Zar nemate neku knjigu gostiju?’
‘Da, imamo knjigu. Ali u sefu je.’
‘Sefu? O čemu govorite?’
‘Govorim o knjizi, prijatelju. Gazda voli da se drži zaključana u sefu.’
‘Pretpostavljam da ne znate kombinaciju?’
‘Žao mi je. Jedino ju gazda zna.’
Quinn uzdahne, posegne u džep i izvadi novčanicu od pet dolara. Tresne ju na pult i zadrži ruku na njoj.
‘Nemate slučajno još jedan primjerak, je li?’ zapita. ‘Možda’, reče čovjek. ‘Moram pogledati u uredu.’
Čovjek podigne novine koje su otvorene ležale na pultu. Ispod njih bila je knjiga.
‘Imate sreće’, reče Quinn i podigne ruku s novčanice.
‘Da, danas je moj dan’, odgovori čovjek povukavši novčanicu po površini pulta, povuče ju preko ruba i stavi u džep. ‘Kako ste ono rekli da se vaš prijatelj zove?’
‘Stillman. Starac sijede kose.’
‘Muškarac u kaputu?’
‘Tako je.’
‘Zovemo ga Profesorom.’
‘To je on. Imate li broj sobe? Prijavio se prije dva tjedna.’
Službenik otvori knjigu gostiju, prelista nekoliko stranica i prstom prođe stupcem s imenima i brojevima. ‘Stillman’, reče. ‘Soba 303. Nije više tu.’
‘Što?’
‘Odjavio se.’
‘O čemu govorite?’
‘Slušajte, prijatelju. Govorim vam ono što ovdje piše. Stillman se odjavio noćas. Otišao je.’
‘To je najluđe što sam ikad čuo.’
‘Nije me briga što je. Sve je ovdje crno na bijelom.’
‘Je li dao novu adresu?’
‘Je l' se vi to šalite?’
‘Kad je otišao?’
‘Morate pitati Louiea, iz noćne smjene. On dolazi u osam.’
‘Mogu li pogledati sobu?’
‘Žao mi je. Jutros sam ju iznajmio. Frajer spava gore.’
‘Kako je izgledao?’
‘Postavljate previše pitanja za pet dolara.’
‘Zaboravite’, reče Quinn očajnički odmahnuvši rukom. ‘Nema veze.’


Po pljusku se vratio u stan i pokisao bez obzira na kišobran. Toliko o funkcijama, reče sam sebi. Toliko o značenju riječi. S gađenjem baci kišobran na pod dnevne sobe. Zatim skine sako i zakvači ga na zid. Sve je poprskao vodom.
Nazove Virginiju Stillman, odviše smeten da bi pomislio raditi nešto drugo. U času kad se javila, gotovo je spustio slušalicu.
‘Izgubio sam ga’, reče.
‘Jeste li sigurni?’
‘Noćas se odjavio. Ne znam gdje je.’
‘Bojim se, Paule.’
‘Je li vam se javio?’
‘Ne znam. Mislim da jest, ali nisam sigurna.’
‘Što bi to trebalo značiti?’
‘Peter se javio na telefon jutros dok sam se kupala. Neće mi reći tko je to bio. Otišao je u svoju sobu, spustio rolete i odbija govoriti.’
‘Ali to je već i prije činio.’
‘Da. Zato nisam sigurna. Ali to se već dugo nije dogodilo.’ To je loše.’
‘Toga se i bojim.’
‘Ne brinite. Imam nešto na umu. Odmah ću se prihvatiti posla.’
‘Kako ću vas nazvati?’
‘Zvat ću vas svaka dva sata, bez obzira na to gdje sam.’
‘Obećavate?’
‘Da, obećavam.’
‘Tako se bojim, ne mogu to izdržati.’
‘Sve je moja krivnja. Napravio sam glupu pogrešku, i žao mi je.’
‘Ne, ne krivim vas. Nitko nije kadar nekoga držati na oku dvadeset i četiri sata na dan. To je nemoguće. Morali biste mu se uvući pod kožu.’
‘U tome i jest bit. Mislio sam da jesam.’
‘Još uvijek nije prekasno, zar ne?’
‘Nije. Ima još puno vremena. Ne bih želio da se brinete.’
‘Pokušat ću.’
‘Dobro. Bit ćemo u vezi.’
‘Svaka dva sata?’
‘Svaka dva sata.’


Razgovor bijaše okončao prilično vješto. Usprkos svemu, uspio je umiriti Virginiju Stillman. Iako je u to teško bilo povjerovati, ona je još uvijek imala povjerenja u njega. Ne zato što bi od toga bilo neke koristi. Jer istina je da joj je lagao. Nije ništa imao na umu. Baš ništa.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Njujorška trilogija - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 11:08 am





10


Stillman je otišao. Starac se bijaše stopio s gradom. Bio je točkica, interpunkcija, opeka u beskrajnu zidu od opeka. Quinn je mogao hodati tim ulicama svaki dan sve do kraja svoga života i svejedno ga ne bi pronašao. Sve se bijaše svelo na slučajnost, noćnu moru od brojeva i vjerojatnosti. Nije bilo naznaka, tragova, poteza koje bi napravio.
Quinn se u mislima vrati na početak slučaja. Njegov posao bijaše da zaštiti Petera, ne da slijedi Stillmana. To jednostavno bijaše metoda, način da se pokuša predvidjeti što bi se dogodilo. Teoretski, doznao bi što namjerava s Peterom tako što bi Stillmana držao na oku. Dva je tjedna slijedio starca. Što je, dakle, mogao zaključiti? Ništa posebno. Stillmanovo vladanje bijaše odviše nejasno da bi mogao izvući neke zaključke.
Mogao je, dakako, poduzeti neke krajnje mjere. Mogao je predložiti Virginiji Stillman neka zatraži da joj se telefonski broj ne unese u imenik. To bi, barem privremeno, onemogućilo uznemiravajuće pozive. Ako bi se to izjalovilo, ona i Peter mogli bi se preseliti. Mogli bi otići iz kvarta, možda i napustiti grad. U najgorem slučaju, mogli bi promijeniti identitete, živjeti pod drugim imenima.
Ovo posljednje podsjetilo ga je na nešto važno. Sve do sada, shvatio je, nikad zaozbiljno ne bijaše propitivao okolnosti svoga posla. Sve se prebrzo odvijalo i bijaše uzeo zdravo za gotovo da će biti zamjena Paulu Austeru. Čim se bijaše upustio u to, prestao je razmišljati o samom Austeru. Ako je taj čovjek bio dobar detektiv kao što su Stillmanovi vjerovali da jest, možda će moći pomoći u slučaju. Quinn bi mu o svemu rekao, Auster bi mu oprostio i zajedno bi poradili na tome da spase Petera Stillmana.
Prelista žute stranice u potrazi za Detektivskom agencijom Auster. Nije je bilo na popisu. Ime je, međutim, pronašao u običnom imeniku. Postojao je neki Paul Auster na Manhattanu, koji je stanovao u Riverside Driveu — nedaleko od Quinnove kuće. Nije bilo spomena o detektivskoj agenciji, ali to nije moralo ništa značiti. Moglo bi biti to da je Auster bio pretrpan poslom te nije imao potrebe za davanjem oglasa. Quinn podigne slušalicu i baš je nakanio birati broj kad se predomisli. To je bio suviše važan razgovor da bi to učinio telefonski. Nije želio riskirati da ga odbije. Budući da Auster nije imao ured, to je značilo da je radio kod kuće. Quinn bi otišao onamo i osobno s njim porazgovarao.
Kiša bijaše prestala, no iako je nebo još bilo sivo, daleko na zapadu Quinn je mogao vidjeti tračak svjetla kako se probija kroz oblake. Dok je hodao Riverside Driveom, shvatio je da više ne slijedi Stillmana. Činilo se da je izgubio pola sebe. Dva tjedna bijaše vezan nevidljivim koncem za starca. Što god Stillman bijaše učinio, on je učinio; kamo god bijaše išao, on je išao. Njegovo se tijelo još uvijek nije prilagodilo toj novoj slobodi te je prvih nekoliko blokova ulica hodao na stari, gegajući način. Čini bijahu skinute, pa ipak, njegovo tijelo to još uvijek nije znalo.
Austerova je zgrada bila usred dugoga bloka između 116. i 119. ulice, južno od crkve Riverside i Grantova humka. Bilo je to dobro održavano mjesto, s ulaštenim kvakama i čistim staklom, a odisalo je građanskom umjerenošću koja mu se odmah svidjela. Austerov je stan bio na desetom katu te Quinn pozvoni očekujući da će mu se netko javiti preko interfona. Međutim, začulo se zujanje na vratima premda nije ni s kim razgovarao. Quinn gurne vrata i otvori ih, prođe kroz predvorje i dizalom se odveze na deseti kat.
Vrata stana otvorio je muškarac. Bio je to visok, crnomanjast čovjek tridesetih godina izgužvane odjeće i s dvodnevnom bradom. U svojoj je desnoj ruci, između palca i prva dva prsta, držao otvorenu kemijsku olovku, u položaju za pisanje. Činilo se da je bio zatečen strancem koji je stajao ispred njega.
‘Da?’ zapita nesigurno.
Quinn je govorio najljubaznije što je mogao. ‘Jeste li očekivali koga?’
‘Zapravo, svoju ženu. Zato sam i otvorio vrata bez pitanja.’
‘Oprostite što vam smetam’, reče Quinn. ‘Ali tražim Paula Austera.’
‘Ja sam Paul Auster’, kaza čovjek.
’Pitam se bih li ikako mogao razgovarati s vama. Dosta je važno.’
‘Prvo mi morate reći što je posrijedi.’
‘I sam bih to htio znati.’ Quinn ozbiljno pogleda Austera. ‘Bojim se da je veoma složeno. Veoma složeno.’
‘Imate li vi ime?’
‘Oprostite. Dakako. Quinn.’
‘Quinn i kako još?’
‘Daniel Quinn.’
Ime ga je, čini se, podsjetilo na nešto te na trenutak zašuti zaokupljen razmišljanjem, kao da prekopava po sjećanju. ‘Quinn’, promrmlja za sebe. ‘Odnekud mi je poznato to ime.’ Ponovno zašuti, još više se napregnuvši da dođe do odgovora. ‘Vi niste pjesnik, zar ne?’
'Bio sam’, reče Quinn. ‘Ali već dugo ne pišem pjesme.’
‘Napisali ste knjigu prije nekoliko godina, zar ne? Mislim da se zvala Nezavršen posao. Knjižica s plavim koricama.’
‘Da. To sam bio ja.’
‘Veoma mi se svidjela. Nadao sam se da ću još nešto vaše pročitati. Štoviše, čak sam se pitao što vam se dogodilo.’
‘Još uvijek sam tu. Na neki način.’
Auster širom otvori vrata i rukom pozove Quinna da uđe u stan. Unutra je bilo prilično ugodno: neobična oblika, s nekoliko dugih hodnika, pretrpano knjigama, sa slikama na zidovima, od umjetnika koje Quinn nije poznavao, nekoliko dječjih igračaka razbacanih po podu — crveni kamiončić, smeđi medvjedić, zeleno svemirsko Čudovište. Auster ga odvede u dnevnu sobu, ponudi ga da sjedne na izlizani tapecirani stolac, a zatim se udalji u kuhinju kako bi donio pivo. Vrati se s dvije boce, stavi ih na drvenu ambalažu koja je služila kao stolić za kavu i sjedne na sofu sučelice Quinnu.
‘Jeste li željeli razgovarati o nečemu iz književnosti?’ započne Auster.
‘Ne’, kazao Quinn. ‘Da je barem tako. Međutim, ovo nema nikakve veze s književnošću.’
‘S čime onda ima veze?’
Quinn zašuti, razgleda sobu ništa ne zamijetivši, te započne. ‘Čini mi se da se dogodila užasna pogreška. Došao sam ovamo u potrazi za Paulom Austerom, privatnim detektivom.’
‘Za kim?’ nasmija se Auster, i tim je smijehom sve bilo dokrajčeno. Quinn shvati kako priča gluposti. Mogao je jednako tako tražiti poglavicu Bika Koji Sjedi — učinak se nimalo ne bi bio razlikovao.
‘Privatnim detektivom’, ponovi tiho.
‘Bojim se da ste dobili pogrešnog Paula Austera.’
‘Vi ste jedini navedeni u imeniku.’
‘Moguće’, reče Auster. ‘Ali ja nisam detektiv.’
‘Tko ste vi onda? Čime se bavite?’
‘Pisac sam.’
‘Pisac?’ Quinn tu riječ izgovori poput jadikovke.
‘Žao mi je’, reče Auster. ‘Ali to sam.’
‘Ako je to istina, onda nema nade. Sve je samo ružan san.’
‘Pojma nemam o čemu pričate.’
Quinn mu ispriča. Krene od samog početka i postupno prođe čitavu priču. U njemu je rasla napetost još od Stillmanova jutrošnjeg nestanka i sada je provalila u obliku bujice riječi. Ispričao mu je o telefonskim pozivima namijenjenim Paulu Austeru, o svojem neobjašnjivom prihvaćanju slučaja, o susretu sa Stillmanom, o razgovoru s Virginijom Stillman, o čitanju Stillmanove knjige, o tome kako je Stillmana slijedio od kolodvora Grand Central, o Stillmanovim svakodnevnim lutanjima, o platnenoj putnoj torbi i potrganim predmetima, o uznemirujućim kartama koje su tvorile slova abecede, o svojim razgovorima sa Stillmanom, o Stillmanovu nestanku iz hotela. Kad je dospio do samoga kraja, reče: ‘Mislite li da sam lud?’
‘Ne’, kaza Auster, koji bijaše pozorno slušao Quinnov monolog. ‘Da sam bio na vašem mjestu, vjerojatno bih isto učinio.’
Te su riječi Quinnu došle kao veliko olakšanje, kao da je, na kraju krajeva, s nekim podijelio taj teret. Najradije bi uzeo Austera za ruke i iskazao mu svoje doživotno prijateljstvo.
‘Znate’, reče Quinn, ‘ja to ne izmišljam. Čak imam i dokaz.’ Izvadi novčanik i izvuče ček od pet stotina dolara koji mu prije dva tjedna bijaše ispisala Virginia Stillman. Preda ga Austeru. ‘Vidite’, reče, ‘čak i glasi na vas.’
Auster pažljivo pregleda ček i kimne glavom. ‘Čini se da je ček sasvim u redu.’
‘Eto, vaš je’, reče Quinn. ‘Želim da ga zadržite.’
‘To nikako ne bih mogao.’
‘Ja od njega nemam nikakve koristi.’ Quinn pogleda po stanu i neodređeno mahne rukom. ‘Kupite si još knjiga. Ili nekoliko igračaka za svoje dijete.’
‘Vi ste zaradili taj novac. Sami ga zaslužujete.’ Auster nakratko zašuti. ‘Ali ipak nešto mogu učiniti za vas. Budući da ček glasi na mene, unovčit ću ga za vas. Sutra ujutro odnijet ću ga u svoju banku, staviti na svoj račun i dati vam novac čim sjedne.’
Quinn ne reče ništa.
‘U redu?’ upita Auster. ‘Jesmo li se dogovorili?’
‘Dobro’, kaza napokon Quinn. ‘Vidjet ćemo što će biti.’ Auster stavi ček na stolić, kao da je želio reći kako je time sve riješeno. Zatim se nasloni na sofu i zagleda pravo u Quinnove oči. ‘Ima nešto još važnije od čeka’, reče. ‘Spoznaja da sam umiješan u to. To uopće ne razumijem.’
‘Pitao sam se jeste li u posljednje vrijeme imali problema s telefonom. Žice se katkad izmiješaju. Čovjek pokuša nazvati neki broj, no čak i ako dobro bira, dobije nekog drugog.’
‘Da, to mi se već dogodilo. No čak i da je moj telefon neispravan, to ne objašnjava pravi problem. Doznali bismo zašto je poziv otišao vama, ali ne i zašto su prije svega željeli razgovarati sa mnom.’
‘Znate li možda ljude koji su umiješani u to?’
‘Za Stillmanove nisam nikad čuo.’
‘Možda se netko htio neslano našaliti s vama.’
‘Ne družim se s takvima.’
‘Nikad ne znate.’
‘No bit je u tome da to nije šala. To je stvaran slučaj sa stvarnim ljudima.’
‘Da’, reče Quinn nakon duže stanke. ‘Svjestan sam toga.’ Iscrpili su sve o čemu bi mogli razgovarati. Dalje od toga nije bilo ničega: nasumične misli ljudi koji nisu ništa znali. Quinn shvati da bi trebao poći. Bijaše se već cijeli sat zadržao i primicalo se vrijeme kad je trebao nazvati Virginiju Stillman. Usprkos tomu, oklijevao je da krene. Stolac je bio udoban, a pivo mu je blago udarilo u glavu. Ovaj je Auster bio prva inteligentna osoba, s kakvom već dugo nije razgovarao. Bijaše pročitao Quinnova djela, divio im se, očekivao je i nova. Usprkos svemu, Quinn nije mogao ne osjetiti zadovoljstvo zbog toga.
Sjedili su neko vrijeme ne prozborivši ni riječ. Naposljetku Auster blago slegne ramenima, čime se dalo do znanja da bijahu dospjeli u slijepu ulicu. On ustade i kaza: ‘Spremao sam se pripremiti ručak za sebe. Neće ga biti teško napraviti za dvojicu.’
Quinn se skanjivao. Kao da mu je Auster čitao misli, naslućujući ono što je najviše želio — jesti, dobiti izliku da se još zadrži. ‘Zaista bih trebao poći’, reče. ‘Ali da, hvala vam. Nešto hrane ne može smetati.’
‘Što kažete na omlet sa šunkom?’
‘Zvuči dobro.’
Auster se povuče u kuhinju kako bi pripremio jelo. Quinn bi se bio ponudio da pomogne, ali se nije mogao pomaknuti s mjesta. Otežao je kao kamen. Ne imajući što raditi, sklopi oči. Nekad ga je nestanak svijeta umirivao. Ovaj put, međutim, Quinn ne otkri ništa zanimljivo u svojoj glavi. Činilo se kao da su se ondje stvari zaustavljale. Potom se, iz tame, začuo glas, pjevni, idiotski glas koji je opetovano pjevušio istu rečenicu. ‘Omlet se ne može napraviti ako se ne razbiju jaja.’ Otvori oči kako bi te riječi nestale.
Ondje su bili kruh i maslac, još piva, noževi i vilice, sol i papar, ubrusi, a omleti, dva omleta, pušili su se na bijelim tanjurima. Quinn je jeo brzo i nespretno, smazavši obrok za nekoliko sekunda. Nakon toga se namuči da ostane miran. Suze su tajanstveno vrebale u dnu očiju, a glas kao da mu je podrhtavao dok je govorio, međutim, na neki se način uspio suspregnuti. Želeći pokazati da nije nezahvalnik opsjednut samim sobom, priupita Austera o njegovu pisanju. Auster nekako nije želio govoriti o tome, no naposljetku prizna kako radi na knjizi eseja. Sada je pisao esej o Don Quijoteu.
‘Jedna od mojih omiljenih knjiga’, reče Quinn.
‘Da, i moja. Ne može se ni s čim usporediti.’
Quinn ga zamoli da mu kaže nešto o eseju. ‘Pretpostavljam da bi ga se moglo nazvati spekulativnim, jer zapravo ništa ne pokušavam dokazati. Zapravo, sve je neozbiljno. Stvaralačko čitanje, moglo bi se reći.’
‘Na čemu je naglasak?’
‘Uglavnom se bavi autorstvom knjige. Tko ju je napisao i kako.’
‘Ima li dvojbi?’
‘Naravno da nema. Ali ja mislim na knjigu unutar knjige koju je Cervantes napisao, onu koju je zamislio da piše.’
‘Aha.’
‘Veoma je jednostavno. Cervantes se, kao što se sjećate, naveliko trudi da uvjeri čitatelja kako on nije autor. Knjigu je, kaže on, na arapskom napisao Cid Hamete Benengeli. Cervantes opisuje kako je jednoga dana slučajno otkrio rukopis na tržnici u Toledu. Unajmljuje nekoga da mu ga prevede na španjolski, a zatim se predstavlja ni manje ni više nego kao urednik prijevoda. Štoviše, on čak ne može jamčiti za točnost samoga prijevoda.’
‘A ipak nadalje veli’, doda Quinn, ‘kako je jedina prava verzija priče o Don Quijoteu ona od Cida Hametea Benengelija. Sve su druge verzije prijevare, a napisale su ih varalice. Izvrstan je kad ističe da se sve u knjizi doista dogodilo.
‘Baš tako. Jer knjiga je, naposljetku, napad na opasnosti fikcije. Zapravo nije mogao u tu svrhu ponuditi neki proizvod mašte, zar ne? Morao je tvrditi kako je sve stvarno.’
‘Pa ipak, uvijek sam sumnjao da je Cervantes gutao te stare ljubiće. Ne možete nešto tako duboko mrziti sve dok barem dio vas također voli to isto. Na neki način, Don Quijote je bio dvojnik njega samoga.’
‘Slažem se s vama. Koji prikaz pisca može biti bolji od onog koji prikazuje čovjeka očaranog knjigama?’
‘Upravo tako.’
‘Kako god bilo, budući da se knjiga drži stvarnom, slijedi da su priču trebali napisati svjedoci događaja koji se u njoj zbivaju. Međutim, Cid Hamete, potvrđeni autor, nijednom se ne pojavljuje. Ničim ne tvrdi da je bio nazočan događajima. I zato, evo moga pitanja: tko je Cid Hamete Benengeli?’
‘Da, vidim na što ciljate.’
’U eseju iznosim teoriju kako je on uistinu kombinacija četvorice različitih ljudi. Sancho Panza je, dakako, svjedok. Ne postoji drugi kandidat — jer jedino on prati Don Quijotea na svim njegovim putovanjima. Međutim, Sancho ne zna ni čitati ni pisati. Dakle, on ne može biti autor. No dobro nam je znano kako je Sancho jezično nadaren. Usprkos riječima koje krivo i budalasto upotrebljava, svakog će u knjizi nadmašiti govorom. Čini mi se kako je sasvim moguće da je priču diktirao nekomu drugom — naime, brijaču i svećeniku, Don Quijoteovim dobrim prijateljima. Oni ju književno uobličuju — na španjolskom — a zatim rukopis predaju Simonu Carascou, neženji iz Salamance, koji ga zatim prevede na arapski. Cervantes je pronašao rukopis, dao ga je ponovno prevesti na španjolski, a zatim je objavio knjigu, Don Quijote.’
‘Ali zašto bi se Sancho i ostali upustili u sve to?’
‘Da izliječe Don Quijoteovo ludilo. Žele spasiti svog prijatelja. Sjećate se, na početku spale sve njegove viteške knjige, ali bez učinka. Vitez Tužnoga Lika ne odustaje od svoje opsesije. Zatim, jednom zgodom, svi ga krenu tražiti različito prerušeni — kao žena u nevolji, kao Vitez od Zrcala, kao Vitez od Bijeloga Mjeseca — sve kako bi Don Quijotea namamili kući. Na koncu oni u tome i uspiju. Knjiga je bila tek jedan od njihovih trikova. Zamisao je bila da se Don Quijoteovo ludilo odrazi u zrcalu, da se zabilježi svaka od njegovih besmislenih i smiješnih zabluda, tako da kad napokon i sam pročita knjigu uvidi svoje pogreške.’
‘To mi se sviđa.’
‘Da. Ali postoji i završni preokret. Mislim da Don Quijote doista nije bio lud. Samo se pravio takvim. Štoviše, osobno je sve orkestrirao. Sjećate se: kroz cijelu knjigu Don Quijote je zaokupljen pitanjem budućih naraštaja. Neprestano se pita koliko će točno ljetopisac zabilježiti njegove doživljaje. To podrazumijeva da je on svjestan toga; on unaprijed zna da ljetopisac postoji. A tko je to drugi no Sancho Panza, vjerni štitonoša kojeg je Don Quijote odabrao baš za tu svrhu? Jednako tako odabrao je trojicu drugih da odigraju uloge koje im je namijenio. Don Quijote je bio taj koji je organizirao benengelijevsku četvorku. I ne samo da je odabrao autore nego je vjerojatno ponovno preveo arapski rukopis na španjolski. Ne bismo to smjeli zanemariti. Čovjeku tako izvještenu u prerušavanju, bojenju kože i odijevanju poput Maura to nije moglo biti teško. Pokušavam zamisliti taj prizor na tržnici u Toledu. Cervantes je uposlio Don Quijotea kako bi ovaj sam odgonetnuo priču o Don Quijoteu. U tome je njezina velika ljepota.’
‘Ali još mi niste objasnili zašto bi čovjek poput Don Quijotea prekinuo svoj miran život kako bi se upustio u tako složenu opsjenu.’
‘To je najzanimljivije u svemu. Mislim da je Don Quijote provodio pokus. Želio je staviti na kušnju lakovjernost svojih prijatelja. Bi li bilo moguće, pitao se on, stajati pred svijetom i s krajnjim uvjerenjem bljuvati laži i besmislice? Govoriti kako su vjetrenjače vitezovi, da je brijačev lavor kaciga, da su lutke stvarni ljudi? Bi li bilo moguće uvjeriti druge da se slože s onim što je rekao, čak i ako mu nisu vjerovali? Drugim riječima, u kojoj su mjeri ljudi spremni tolerirati svetogrđa sve dok ih ona zabavljaju? Odgovor je očit, zar ne? U bilo kojoj mjeri. Jer dokaz je to što mi još uvijek čitamo tu knjigu. I dalje nam je vrlo zabavna. A to je ono što u konačnici svatko želi od knjige — da ga zabavi.’
Auster se nasloni na sofu, nasmije s određenim ironičnim zadovoljstvom i pripali cigaretu. Bilo je bjelodano da se čovjek zabavljao, no prava je narav toga zadovoljstva Quinnu izmicala. Doimalo se poput bezglasnoga smijeha, poput vica koji je završio bez poente, poput općeg bespredmetnog veselja. Quinn je nakanio odgovoriti na Austerovu teoriju, ali nije dobio priliku. Baš kad je otvorio usta, prekinulo ga je zveckanje ključevima na ulaznim vratima, buka otvaranja vrata i potom tresak, te provala glasova. Na taj zvuk Auster zabaci glavu. Ustane, ispriča se Quinnu te žurno ode prema vratima.
Quinn začuje smijeh u hodniku, prvo neke žene, a zatim djeteta — visok i viši, staccato zvonkog šrapnela — a zatim Austerov basovski grohotan smijeh. Dijete je reklo: Tata, gle što sam našao!’ A zatim je žena objasnila da je to ležalo na ulici i, zašto ne, činilo joj se sasvim u redu. Čas poslije začuo ]e kako dijete trči hodnikom u njegovu smjeru. Dijete uleti u dnevnu sobu, ugleda Quinna i na mjestu se ukoči. Bijaše to svjetlokos dječak od pet ili šest godina.
‘Dobar dan', reče Quinn.
Dječak, naglo se zastidjevši, ne promuca ništa više od slabašna pozdrava. U lijevoj ruci držao je neki crveni predmet koji Quinn nije mogao prepoznati. Quinn zapita dječaka što je to.
‘To je jo-jo’, odgovori on otvarajući ruku da mu pokaže ‘Našao sam ga na ulici.’
‘Je li ispravan?’
Dječak naglašeno slegne ramenima. ‘Ne znam. Siri to ne može. A ja ne znam kako.’
Quinn zapita dječaka bi li on mogao pokušati i dječak mu priđe te stavi jo-jo u ruku. Dok ga je proučavao, čuo je kako dijete diše kraj njega i prati svaki njegov pokret. Jo-jo je bio plastičan, nalik onima s kojima sč igrao prije puno godina, ali donekle kompliciraniji, proizvod svemirskog doba. Quinn pričvrsti petlju na kraju žice oko svog srednjeg prsta, ustane i isproba ga. Jo-jo je jasno zazviždao dok se spuštao, a pojavile su se i iskre. Dječak je zinuo, ali onda se jo-jo zaustavio, njišući se na svom kraju.
‘Jedan veliki filozof jednom je rekao’, promrmlja Quinn, ‘da su put nagore i put nadolje jedan te isti put.’
‘Ali vam nije išlo gore’, reče dječak. 'Išlo je samo prema dolje.’
‘Moraš nastaviti pokušavati.’
Quinn je namotavao špulu kako bi još jednom pokušao kad Auster i njegova žena udu u sobu. Podigne pogled i prvo ugleda ženu. U času je znao da je u nevolji. Bila je to visoka, vitka plavuša, koja je zračila ljepotom, energijom i srećom, zbog čega je sve oko nje postalo nevidljivo. Bilo je to previše za Quinna. Osjećao se kao da ga je Auster peckao stvarima koje bijaše izgubio te je odgovorio sa zavišću i bijesom, razdirućim samosažaljenjem. Da, i on bi želio imati ovakvu ženu i ovakvo dijete, sjediti cijeli dan i blebetati o starim knjigama, biti okružen jo-joima i omletima od šunke i nalivperima. Molio se da pronađe izlaz.
Auster ugleda jo-jo u njegovoj ruci te reče: ‘Vidim da ste se već upoznali. Daniele’, reče dječaku, ‘ovo je Daniel.’ A zatim reče Quinnu s istim ironičnim smiješkom: ‘Daniele, ovo je Daniel.’
Dječak prasne u smijeh te reče: ‘Svi su Daniel!’
‘Tako je’, reče Quinn. ‘Ja sam ti, a ti si ja.’
‘I tako u krug’, vikao je dječak, iznenada raširivši ruke i vrteći se po sobi poput zvrka.
‘A ovo je’, reče Auster okrenuvši se prema ženi, ‘moja supruga Siri.’
Supruga se nasmija, kaza kako joj je drago što je upoznala Quinna, kao da je to i doista mislila, a zatim mu pruži ruku. On se rukovao s njom napipavši njezine nevjerojatno tanke kosti te ju zapita nije li njezino ime norveško.
‘Malo ljudi to zna’, reče ona.
‘Iz Norveške ste?’
‘Ne izravno’, reče. ‘Iz Northfielda u Minnesoti.’ A zatim se ona nasmije i Quinn osjeti kako još više gubi tlo pod nogama.
‘Znam da je na neki način kasno’, reče Auster, ‘ali ako imate vremena, zašto ne ostanete i ne večerale s nama?’
Ah’, reče Quinn boreći se da se svlada. To je veoma ljubazno, ali moram ići. Kasnim.’
Uloži posljednji napor, nasmiješi se Austerovoj ženi i mahne dječaku. 'Zbogom, Daniele’, reče idući prema vratima.
Dječak ga pogleda s druge strane sobe i ponovno se nasmije. ‘Do viđenja i meni!’
Auster ga otprati do vrata i reče: ‘Nazvat ću vas čim novac sjedne na račun. Jeste li u telefonskom imeniku?’
‘Da’, reče Quinn. ‘Jedini sam.’
‘Ako me išta zatrebate’, reče Auster, ‘samo nazovite. Bit će mi drago da pomognem.’
Auster ispruži ruku kako bi se rukovao s njim i Quinn shvati da još uvijek drži jo-jo. Položi ga na Austerovu desnu ruku, nježno ga potapša po ramenu i ode.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Njujorška trilogija - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 11:09 am




11


Quinn sad nije bio ni na čemu. Nije imao ništa, nije znao ništa, znao je da ne zna ništa. Ne samo da se bijaše vratio na sam početak, nego i prije samog početka, i to tako daleko od njega da je to bilo gore od bilo kojeg drugog završetka.
Na njegovu je satu bilo gotovo osamnaest sati. Quinn ode kući istim putem kojim je i došao, isredužujući korak sa svakim novim blokom ulica. Kad je došao u svoju ulicu, trčao je. Drugi je lipnja, rekao je samomu sebi. Pokušaj to zapamtiti. Ovo je New York, a sutra će biti treći lipnja. Ako sve dobro krene, prekosutra će biti četvrti. Ali ništa nije sigurno.
Već davno bijaše prošlo vrijeme da nazove Virginiju Stillman te je razmišljao treba li to obaviti. Bi li ju mogao ignorirati? Bi li, tek tako, sad sve mogao napustiti? Da, reče samomu sebi, to je bilo moguće. Mogao bi zaboraviti na slučaj, vratiti se uobičajenim poslovima, pisati novu knjigu. Kad bi htio, mogao bi otići na put, čak na neko vrijeme napustiti zemlju. Mogao bi, na primjer, otići u Pariz. Da, bilo je moguće. Ali mogao je bilo kamo otići, pomisli, bilo kamo.
U svojoj dnevnoj sobi sjedne i zagleda se u zidove. Bijahu bijeli nekoć, sjećao se, ali sad su se pretvorili u neobičnu nijansu žute boje. Možda bi jednoga dana mogli odlutati još dalje, u prljavost, postajući sivi, čak i smeđi, poput nekog prezrelog voća. Bijeli zid postaje žuti zid postaje sivi zid, reče samomu sebi. Boja se iscrpi, grad ju zaprlja čađom, žbuka se osipa. Promjene, a zatim još promjena.
Popuši cigaretu, zatim još jednu, pa još jednu. Baci pogled na ruke, uvidi kako su prljave te ustane da ih opere. U kupaonici, dok je voda otjecala u umivaonik, odluči se i obrijati.
Napjenuša lice, uzme čistu britvicu i počne brijati bradu. Zbog nekog razloga bilo mu je nelagodno promatrati se u zrcalu te je pokušavao ne vidjeti se. Stariš, reče samomu sebi, pretvaraš se u staroga prdonju. Zatim ode u kuhinju, pojede zdjelu kukuruznih pahuljica i popuši još jednu cigaretu.
Devetnaest je sati. Još jednom promisli treba li nazvati Virginiju Stillman. Dok je mozgao o tome, sine mu kako je izgubio moć mišljenja. Imao je razlog da ju nazove, a i da to ne učini. Na koncu su prevagnula pravila ponašanja. Ne bi bilo pristojno nestati a da joj se prvo ne javi. Nakon toga to bi bilo sasvim prihvatljivo. Sve dok ljudima kažeš što kaniš učiniti, zaključio je, ostalo nije važno. Potom si slobodan činiti što god ti drago.
Broj je, međutim, bio zauzet. Pričekao je pet minuta, a onda iznova nazvao. Broj je ponovno bio zauzet. Sljedeći sat izmjenjivali su se nazivanje i čekanje, uvijek s istim ishodom. Naposljetku nazove telefonisticu i zapita je li telefon pokvaren. To bi vas stajalo trideset centa, bilo mu je rečeno. Zatim se začulo pucketanje na liniji, zvuk novog nazivanja, drugi glasovi. Quinn pokuša zamisliti kako su telefonistice izgledale. Onda mu se ponovno obrati prva žena: broj je bio zauzet.
Quinn nije znao što da misli. Bilo je tako puno mogućnosti, nije znao odakle bi počeo. Stillman? Podignuta slušalica? Netko sasvim drugi?
Upali televizor i očigleda prve dvije izmjene u utakmici s Metsima. Zatim ponovno nazove. Isto. Pri kraju treće izmjene St. Louis osvoji bod optrčavanjem, ukradenom bazom, braničem izvan igre i požrtvovnim zaletom. Metsi su izjednačili u svojoj polovici izmjene dvostrukom Wilsonovom loptom i jednom Youngbloodovom. Quinn shvati da mu je posve svejedno. Pojavi se reklama za pivo i on isključi zvuk. Po dvadeseti put pokuša nazvati Virginiju Stillman, i po dvadeseti se put isto dogodi. Pri kraju četvrte izmjene St.
Louis osvoji bodove s četiri optrčavanja, a Quinn ugasi televizor. Pronašao je svoju crvenu bilježnicu, sjeo za pisaći stol i neprekidno pisao sljedeća dva sata. Nije se zamarao time da pročita što je napisao. Zatim nazove Virginiju Stillman, no linija je ponovno bila zauzeta. Tresne slušalicu tako snažno da je plastika popucala. Kad je iznova pokušao nazvati, više nije mogao dobiti signal. Ustane, ode u kuhinju i pojede još jednu zdjelu kukuruznih pahuljica. Zatim pođe spavati.
U snu, koji je poslije zaboravio, hodao je Broadwayem držeći Austerova sina za ruku.


Sljedeći dan Quinn provede na nogama. Krenuo je rano, odmah nakon osam, i nije se zaustavljao da bi razmotrio gdje je. Posve slučajno vidio je mnoge stvari koje prije ne bijaše zamijetio.
Svakih dvadeset minuta ušao bi u telefonsku govornicu i nazvao Virginiju Stillman. Ono što se bijaše događalo prošle noći ponovilo se i danas. Quinn je sad očekivao da broj bude zauzet. To mu čak više nije smetalo. Zauzeta linija bijaše postala kontrapunktom njegovim koracima, jedna vrsta metronoma koji je usred gradske buke ravnomjerno kucao. Bilo je utjehe u pomisli da bi ga, svaki put kad bi nazvao, taj zvuk čekao, nikad ga ne bi iznevjerio, poništavajući govor i mogućnost govora, uporan poput kucanja srca. Bio mu je onemogućen pristup Virginiji i Peteru Stillmanu. Međutim, svoju je savjest mogao umiriti mišlju kako još uvijek pokušava. Bez obzira na to u kakav su ga mrak oni vodili, još uvijek ih nije napustio.
Išao je Broadwayem prema 72. ulici, skrenuo istočno prema zapadnom dijelu Central Parka, zatim produžio do 59. ulice i Kolumbova kipa. Ondje još jednom skrene istočno krećući se uzduž južne strane Central Parka sve do Avenije Madison te ju presiječe nadesno, idući prema kolodvoru Grand Central. Nakon nasumična kruženja kroz nekoliko blokova ulica stigao je na raskršće Broadwaya i Pete avenije kod 23. ulice, zastao da pogleda Flatironov neboder, a zatim promijenio smjer, krenuvši zapadno sve dok nije dospio do Sedme avenije, gdje je skrenuo ulijevo i nastavio prema donjem dijelu Manhattana. Kod Sheridanova trga ponovno je skrenuo istočno lagano koračajući prema Waverly Placeu, prešavši Šestu aveniju i nastavivši prema Washingtonovu trgu. Prošao je ispod luka i kroz gomilu ljudi zaputio se južno, zaustavljajući se tek na časak kako bi promatrao žonglera na nenategnutom konopcu između tanke motke i jednog debla. Potom je izišao iz parka na njegovu istočnu kutu, prošao kroz sveučilišno naselje prošarano zelenom travom, a kod Ulice Houston skrenuo udesno. U zapadnom dijelu Broadwaya ponovno skrene, ovaj put lijevo, te nastavi tako do Ulice Canal. Blago se nagnuvši udesno, prođe kroz minijaturni park i zavije prema Ulici Varick, prođe kraj kućnog broja 6 gdje nekad bijaše živio, a zatim se vrati svojem južnom smjeru, zaputivši se zapadnim Broadwayem od mjesta gdje se spajao s Ulicom Varick. Zapadni ga Broadway dovede do podnožja Svjetskog trgovačkog centra i u predvorje jednog od tornjeva, gdje je po trinaesti put toga dana nazvao Virginiju Stillman. Quinn odluči nešto prezalogajiti, uđe u jedan od restorana brze hrane u prizemlju, i dok je pisao u crvenu bilježnicu, bez žurbe pojede sendvič. Poslije se ponovno zaputi istočno, lutajući uskim ulicama financijske četvrti, a zatim krene dalje prema jugu, prema Bowling Greenu, gdje je ugledao vođu i galebove iznad nje kako se obrušavaju na podnevnom svjetlu. Načas mu padne na pamet da se preveze trajektom koji vozi do Staten Islanda, ali se onda predomisli i počne se vraćati istim putem prema sjeveru. Kod Ulice Fulton skrene udesno i zaputi se sjeveroistočnim smjerom istočnog dijela Broadwaya koji ga je vodio kroz izopačeni Lower East Side, a zatim do Kineske četvrti. Ondje je došao do Ulice Bowery, koja ga je vodila do 14. ulice. Odande šmugne ulijevo, presiječe Trg Union i nastavi prema gornjem dijelu grada uzduž južnoga dijela Avenije Park. Kod 23. ulice žustro se zaputi prema sjeveru. Nekoliko blokova ulica poslije ponovno udari nadesno, ode jedan blok istočno, a zatim se neko vrijeme zaputi Trećom avenijom. Kod 32. ulice skrene udesno, izbije na Drugu aveniju, skrene lijevo, prođe još tri bloka ulica, a zatim po posljednji put skrene udesno i susretne se s Prvom avenijom. Potom odšeće nekoliko preostalih blokova ulica do zgrade Ujedinjenih naroda te se odluči nakratko odmoriti. Sjedne na kamenu klupu na trgu i duboko udahne, ljenčareći na zraku i svjetlu sklopljenih očiju. Potom otvori crvenu bilježnicu, uzme kemijsku olovku gluhonijemoga i započne pisati na novoj stranici.
Tog dana, prvi put otkako je kupio crvenu bilježnicu, ono što je zapisao nije imalo nikakve veze sa Stillmanovim slučajem. Štoviše, usredotočio se na ono što je vidio dok je hodao. Nije se zaustavio kako bi razmislio što čini, niti je analizirao moguće posljedice toga neuobičajenog čina. Osjećao je potrebu da zabilježi određene činjenice te ih je želio staviti na papir prije nego što ih zaboravi.


Danas, kao nikad prije: drolje, propalice, gospođe s torbama za kupovinu, skitnice i pijanice. Od jednostavno siromašnih do sasvim dotučenih. Kamo god da kreneš, oni su tu, u dobrim i lošim četvrtima.


Neki prose s prividnim ponosom. Dajte mi taj novac, kao da kažu, i uskoro ću se vratiti među vas ostale, bacit ću se na svoje svakodnevne poslove. Drugi su izgubili svaku nadu da će ikad napustiti svoje skitalaštvo. Leže ispruženi na pločniku sa svojim šeširom, ili šalicom, ili kutijom, čak se ne trudeći da pogledaju prema prolazniku, odviše dotučeni da bi čak zahvalili onima koji im dobace novčić. Ipak, drugi pokušavaju zaraditi novac koji im se daje: slijepi prodavači olovaka, pijanice koji peru vjetrobran vašeg auta. Neki pripovijedaju priče, uglavnom tragične prikaze njihovih vlastitih života, kao da svojim dobročiniteljima žele podariti nešto za njihovu dobrotu — pa makar samo riječi.


Drugi su istinski nadareni. Stari crnac danas, na primjer, koji je stepao dok je žonglirao cigaretama — još uvijek dostojanstven, očito nekoć vodviljski umjetnik, odjeven u grimizno odijelo sa zelenom košuljom i žutom kravatom, njegova usta namještena u obliku poluzaboravljenog glumačkog osmijeha. Postoje također umjetnici koji kredom slikaju na pločniku, te glazbenici: saksofonisti, svirači na električnoj gitari, guslači. Povremeno ćete čak naići i na genija, kao što se danas meni dogodilo:


Klarinetist neodređenih godina, lica zakriljena šeširom, prekriženih nogu sjedi na pločniku, poput krotitelja zmija. Odmah ispred njega dva su majmuna na navijanje, jedan s defom, a drugi s bubnjem. S jednim koji se drmusao i drugim koji je lupao, bubnjao u čudnoj a preciznoj sinkopi, čovjek bi improvizirao beskrajne kratke varijacije na svom instrumentu dok se njegovo tijelo ukočeno naginjalo naprijed-nazad, energično oponašajući ritam majmuna. Svirao je živahno i s osjećajem, odrješite i opetovane figure u molu, kao da mu je bilo drago biti tamo sa svojim mehaničkim prijateljima, zatvoren u univerzumu koji je sam stvorio, i uopće ne podižući pogled. To je išlo i išlo, uvijek naposljetku jednako, pa ipak, što sam ga duže slušao, bilo mi je teže otići.


Biti unutar te glazbe, uvučen u krugove njezinih ponavljanja: možda je to mjesto gdje bi se na koncu moglo nestati.


Međutim, prosjaci i izvođači čine samo malen dio skitalačkog naroda. Oni su aristokracija, elita posrnulih. Kudikamo više ima onih koji ne znaju što bi sa sobom, koji nemaju kamo poći. Mnogi su pijanice — ali taj izraz nije primjeren opustošenosti koju otjelovljuju. Ljudeskare očaja, prnjave, lica krvava i s modricama, vuku se ulicama kao da su u lancima. Spavaju u vežama, odsutno teturaju prometnom ulicom, ruše se na pločnicima — čini se da se posvuda nalaze čim ih potražite okom. Neki će umrijeti od gladi, drugi će umrijeti od izloženosti vremenskim neprilikama, a neki će biti pretučeni ili spaljeni ili mučeni.


Zbog svake duše izgubljene u takvu paklu postoji nekoliko drugih zatočenih u ludilu — nesposobnih da izađu u svijet koji stoji na pragu njihovih tijela. Iako se doima da su ondje, za njih se ne može reći da su prisutni. Na primjer, čovjek koji posvuda ide sa svojim bubnjevima, udarajući njima po pločniku u bezobzirnu, besmislenu ritmu, nespretno sagnut dok hoda ulicom, udarajući te udarajući po betonu. Možda misli kako čini nešto važno. Možda bi se, kad ne bi činio to što čini, grad raspao. Možda bi Mjesec izletio iz svoje putanje i pao na Zemlju. Ima onih koji govore sami sa sobom, koji mrmljaju, vrište, psuju, gunđaju, koji si pripovijedaju priče kao da to čine nekom drugom. Čovjek kojeg sam jutros vidio, koji je sjedio poput hrpe smeća ispred kolodvora Grand Central, dok je mnoštvo prolazilo kraj njega, vikao je glasnim, paničnim glasom: ‘Treći Marinci... proždrljive pčele... pčele koje pužu iz mojih usta.’ Ili žena koja je vikala na nekog nevidljivog: ‘I što ako ne želim! Što ako jednostavno to ne želim!’


Postoje žene s torbama za kupovinu i muškarci s kartonskim kutijama koji vuku svoju imovinu od jednoga mjesta do drugog, uvijek u pokretu, kao da je uopće važno gdje su. Postoji muškarac omotan američkom zastavom. Postoji žena s maskom na licu. Postoji muškarac u otrcanu kaputu i dronjavim cipelama koji nosi savršeno izglačanu košulju na vješalici — još uvijek u plastičnoj navlaci iz kemijske čistionice. Postoji muškarac u poslovnom odijelu, a bosih nogu i s kacigom za američki nogomet na glavi. Postoji žena čija je odjeća od glave do pete prekrivena bedževima neke predsjedničke kampanje. Postoji čovjek koji hoda lica zagnjurena u ruke, koji histerično plače i neprestano ponavlja: ‘Ne, ne, ne. Mrtav je. Nije mrtav. Ne, ne, ne. Mrtav je. Nije mrtav.’


Baudelaire: U me semble que je serais toujours bieri la ou je ne suis pas. Drugim riječima: Čini mi se kako ću uvijek biti sretan ondje gdje nisam. Ili, bez uvijanja: Gdje god da nisam mjesto je gdje sam to što jesam. Ili drukčije, uhvativši se ukoštac s poteškoćama: Bilo gdje izvan ovog svijeta.


Bila je već gotovo večer. Quinn zaklopi crvenu bilježnicu i stavi kemijsku olovku u džep. Želio je još malo promisliti o tome što je napisao, ali otkrije da to nije sposoban. Zrak koji ga je okruživao bio je blag, gotovo sladak, kao da više nije pripadao gradu. Ustane s klupe, protegne ruke i noge te ode do telefonske govornice, gdje ponovno nazove Virginiju Stillman. Potom ode na večeru.
U restoranu shvati kako je došao do odluke koja se ticala svega. Već potpuno oblikovan u glavi, odgovor mu se nametnuo a da ga uopće nije bio svjestan. Zauzet broj, uvidio je, ne bijaše slučajnost. Bijaše to znak koji mu je govorio kako još uvijek ne može prekinuti rad na slučaju, čak i kad bi to želio. Bijaše pokušao nazvati Virginiju Stillman kako bi joj rekao da je završio posao, ali mu sudbina to ne bijaše dopustila. Quinn zastane da to razmotri. Je li ‘sudbina’ doista riječ koju je želio upotrijebiti? To se doimalo napadnim i staromodnim izborom. A ipak, što je dublje o tome mislio, otkrio je da je upravo to ono što je kanio reći. Odnosno, ako ne i preciznije rečeno, bila mu je zgodnija no bilo koji drugi izraz. Sudbina u smislu onoga što je bilo, onoga što se slučajno dogodilo. Bijaše to nešto poput riječi ‘je’ u rečenici ‘kišilo je’, odnosno ‘noć je’. Na što se to ‘je’ odnosilo, Quinn nikad ne bijaše doznao. Možda neko opće stanje stvari onakvih kakve jesu; stanje je-stva koje je bilo temelj svim događanjima u svijetu. Nije mogao biti određeniji. Ali zapravo možda nije ni tražio ništa određeno.
Dakle, bila je to sudbina. Što god mislio o tome, koliko god možda želio da to bude drugačije, nije mogao ništa učiniti. Složio se s prijedlogom, a sad je bio nemoćan to zanijekati. To je značilo samo jedno: da s time mora svršiti. Ne bi mogla postojati dva odgovora. Bilo je ili ovo ili ono. Tako je i bilo, bez obzira na to sviđalo mu se to ili ne.
Sve to u vezi s Austerom bilo je očito pogreška. Možda je nekoć i postojao privatni detektiv u New Yorku s tim imenom. Muž Peterove dadilje bio je umirovljeni policajac — dakle nije bio mladić. U njegovo vrijeme nije se uopće sumnjalo u Austerov ugled, i on posve prirodno bijaše pomislio na njega kad je tražio detektiva. Bijaše pogledao u telefonski imenik i otkrio samo jednu osobu s tim imenom te pretpostavio kako je riječ o pravome čovjeku. Zatim je broj dao Stillmanovima. Tom prilikom nastala je sljedeća pogreška. Dogodila se pri prespajanju i njegov se broj nekako zamijenio s Austerovim. To se svakodnevno događa. I tako bijaše primio poziv — koji i inače bijaše namijenjen pogrešnu čovjeku. Sve je savršeno imalo smisla.
Ipak je preostao još jedan problem. Ako nije mogao uspostaviti vezu s Virginijom Stillman — ako mu je, kao što je vjerovao, bilo suđeno da ne uspostavi vezu s njom — kako je zapravo trebao nastaviti? Njegov je posao bio zaštititi Petera, osigurati ga od bilo kakvih problema. Je li bilo važno što je Virginia Stillman mislila da on radi sve dok je radio ono što je trebao raditi? U idealnom slučaju, detektiv bi trebao održavati blisku vezu s klijentom. To oduvijek bijaše jedno od načela Maxa Worka. No je li to doista bilo nužno? Sve dok je Quinn radio svoj posao, kako je to moglo biti važno? Ako je i bilo nekih nesporazuma, oni su se sasvim sigurno mogli razriješiti nakon završetka slučaja.
Dakle, mogao je nastaviti ako je to želio. Ne bi više morao telefonirati Virginiji Stillman. Mogao bi zaboraviti tajanstveni zauzeti broj jednom za svagda. Od sada ga ništa neće zaustavljati. Putem se zaustavi kraj Citibanka i provjeri svoj račun na bankomatu. Imao je tri stotine četrdeset i devet dolara. Podigne tri stotine, strpa novac u džep i nastavi ići prema gornjem dijelu grada. Kod 57. ulice skrene ulijevo i ode do Avenije Park. Zatim skrene udesno i nastavi hodati sjeverno sve do 69. ulice, gdje se zaputi u Stillmanov blok. Zgrada je izgledala jednako kao i prvoga dana. Pogleda ne bi li vidio jesu li upaljena svjetla u stanu, ali se nije mogao sjetiti koji su prozori njihovi. Ulica je bila potpuno tiha. Nije bilo automobila ni ljudi. Quinn prijeđe na drugu stranu ulice, otkri mjesto za sebe u uskoj uličici i smjesti se kako bi proveo noć.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Njujorška trilogija - Pol Oster

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu