Njujorška trilogija - Pol Oster

First topic message reminder :



Jedan od najvećih američkih pisaca današnjice, čije su knjige prevedene na dvadeset jezika, kod nas poznat kao autor scenarija za film Dim, ko-reditelj filma Modri u licu i scenarista i reditelj filma Pandorina kutija. Njujorška trilogija je najpoznatije delo Pola Ostera nastala 1990. g. spajanjem njegove tri knjige koje su ranije objavljene - u Gradu od stakla posle neobičnog telefonskog poziva usred noći Kvin, pisac detektivskih priča, postaje upleten u slučaj čudniji od svega što bi sam mogao da napiše; Duhovi nam predstavljaju Blua koga je najmio Vajt da špijunira Bleka. S prozora iznajmljene sobe Blu posmatra Bleka koji, s druge strane ulice, gleda kroz svoj prozor; U Zaključanoj sobi saznajemo šta se dogodilo sa Fensoom koji je nestao ostavljajući za sobom ženu, dete i svežanj izuzetnih romana, drama i pesama. Sačinjena od tri detektivske priče, ova knjiga u osnovi ima za temu odnos autora i njegovih likova. Njujorška trilogija spada u knjige koje čitaoca uzbudjuju i pokreću menjajući njegovo raspoloženje i iskustvo.

12


Prošlo je mnogo vremena. Bilo je nemoguće reći koliko. Vjerojatno tjedni, ali možda i mjeseci. Izvještaj o ovom razdoblju manje je opsežan no što bi to autor želio. Međutim, informacije su oskudne i on je radije prešućivao ono što se sa sigurnošću nije moglo potvrditi. Kako se ova priča potpuno temelji na činjenicama, autor osjeća svojom dužnošću da ne prekorači granice provjerljivog, da se po svaku cijenu odupre opasnostima izmišljanja. Čak je i crvena bilježnica, koja je sve do sada nudila iscrpno izvješće o onome što se Quinnu u tom razdoblju dogodilo, podložna sumnji. Ne možemo sa sigurnošću reći što se Quinnu u tom razdoblju dogodilo, zato što na ovom mjestu u priči počinje gubiti vlast nad onim što se događa.
Većinu je vremena provodio u uličici. Prestalo je biti neudobno čim se privikao, a imala je i prednost što je bila skrivena od pogleda. Odande je mogao promatrati sve dolaske i odlaske u zgradi Stillmanovih. Nitko nije otišao ni napustio zgradu a da ga on nije vidio. Na početku ga je iznenađivalo što ne viđa ni Virginiju ni Petera. Ali mnogi su dostavljači neprestance dolazili i odlazili te naposljetku shvati da nisu imali potrebu napuštati zgradu. Sve im je moglo biti dostavljeno. Tek tada Quinnu sine da su se i oni skrivali, čekajući u svom stanu da slučaj završi.
Malo-pomalo, Quinn se privikao na svoj novi život. Bilo je mnoštvo problema s kojima se valjalo suočiti, ali ih je postupno sve uspio riješiti. Ponajprije, tu je bio problem hrane. Zbog toga što je to od njega zahtijevala krajnja budnost, skanjivao se napustiti svoj položaj i na trenutak. Mučila ga je pomisao kako bi se u njegovoj odsutnosti nešto moglo dogoditi te se potrudio da ne riskira. Negdje bijaše pročitao da između 3.30 i 4.30 ujutro spava više ljudi nego u bilo koje drugo vrijeme. Statistički rečeno, izgledi da se ništa neće dogoditi bili su najbolji tijekom toga sata te ga stoga Quinn odabra kao vrijeme za kupovinu. Na Aveniji Lexington, nešto sjevernije, bio je dućan koji je radio cijelu noć te bi u pola četiri svakoga jutra Quinn žustrim korakom (za vježbu, a i da uštedi vrijeme) otišao onamo i kupio sve što mu je trebalo za sljedeća dvadeset i četiri sata. Pokazalo se da mu nije trebalo mnogo — i kako je vrijeme odmicalo, trebalo mu je sve manje i manje. Jer Quinn je naučio da jedenje ne rješava nužno pitanje hrane. Jedan je obrok bio ništa više no slabašna obrana protiv neizbježnosti sljedećeg obroka. Hrana sama po sebi nikad nije mogla riješiti pitanje hrane: ona je samo odgađala trenutak kad će se to pitanje ozbiljno postaviti. Najveća je opasnost, dakle, bila u tome ako se previše jede. Ako bi u sebe unio više no što je trebao, njegov bi se tek sljedećim obrokom povećao, i tako bi morao imati više hrane da udovolji potrebama. Quinn je postupno mogao obrnuti taj proces tako što bi se neprestance nadzirao. Želio je što je manje moguće jesti i na taj se način obraniti od gladi. U najboljem od svih svjetova, on se možda mogao približiti apsolutnoj nuli, ali usvojim sadašnjim okolnostima nije želio biti pretjerano ambiciozan. Radije je u mislima zadržao potpun post kao neki ideal, stanje savršenosti kojemu je mogao težiti, ali ga nikad ne ostvariti. Nije želio umrijeti od gladi — i na to se svakodnevno podsjećao — jednostavno je želio biti slobodan kako bi mogao razmišljati o onome što ga se istinski tiče. To je trenutno značilo da mu je slučaj bio prvi na pameti. Srećom, to se podudaralo s njegovom drugom željom: da tri stotine dolara potraje što je dulje moguće. Razumije se samo po sebi da je tijekom tog razdoblja Quinn podosta izgubio na težini.
Sljedeći je problem bilo spavanje. Nije mogao biti budan cijelo vrijeme, a ipak je to situacija od njega zahtijevala. I u tome je morao napraviti neke ustupke. Kao i s hranom, Quinn bi se zadovoljio manjim no što je navikao. Umjesto da spava uobičajenih šest do osam sati, odluči se ograničiti na tri ili četiri sata. Prilagodba tomu bila je teška, ali je mnogo teže bilo pitanje kako rasporediti te sate, a da se održi maksimalna budnost. Jasno, nije mogao spavati tri ili četiri sata zaredom. Jednostavno, previše bi riskirao. Teoretski rečeno, najbolje bi iskoristio vrijeme kada bi spavao po trideset sekunda svakih pet ili šest minuta. Time bi gotovo potpuno smanjio mogućnost da nešto propusti. Međutim, shvati kako je to fizički neizvedivo. No koristeći se tom nemogućnošću kao nekim modelom, pokušao je vježbati tako što bi više puta nakratko zaspao, izmjenjujući spavanje i stanje budnosti što je češće mogao. Bila je to duga borba koja je iziskivala disciplinu i koncentraciju, jer što je eksperiment duže trajao, postajao je sve iscrpljeniji. Na početku je pokušavao spavati u nastavcima koji su trajali po četrdeset i pet minuta svaki, zatim ih je postupno smanjio na trideset minuta. Idući prema kraju, s priličnim uspjehom bijaše uspijevao spavati petnaest minuta. U tim ga je naporima potpomagala obližnja crkva čija su se zvona oglašavala svakih petnaest minuta — jedan otkucaj zvona nakon četvrt sata, dva nakon pola sata, tri nakon tri četvrtine sata i četiri otkucaja svakog punog sata, nakon čega je uslijedio odgovarajući broj otkucaja ovisno o satu. Quinn je živio ritmom toga sata te je naposljetku imao problema razlikovati ga od ritma vlastita pulsa. U ponoć bi započeo svoj svakodnevni posao, sklopio oči i zaspao prije no što bi sat otkucao dvanaest puta. Budio bi se petnaest minuta kasnije, zaspao nakon dva otkucaja na pola sata, još jednom se probudio nakon trostrukog otkucaja prilikom napunjene tri četvrtine sata. U pola četiri otišao bi po hranu, vratio bi se do četiri, a zatim bi ponovno spavao.
Malo je sanjao tijekom tog razdoblja. Kada bi sanjao, bili bi to čudni snovi: kratke vizije onog što ga je neposredno okruživalo — njegove ruke, cipele, zid od opeke pokraj njega. Nije postojao nijedan trenutak a da nije bio mrtav umoran.
Treći problem bilo mu je sklonište, ali njega se moglo lakše riješiti nego prva dva. Srećom, vrijeme je ostalo toplo, a kad je kasno proljeće prešlo u ljeto, bilo je malo kiše. Svako malo bi bio neki pljusak, a jednom ili dvaput prolom oblaka s grmljavinom i munjama, ali sve u svemu nije bilo loše i Quinn se neprestano zahvaljivao na dobroj sreći. U dnu uličice bio je veliki metalni kontejner za smeće i kad god bi noću kišilo, ušao bi u njega kako bi se zaštitio. Unutra je smrad bio nesnosan te se danima i danima zadržavao u odjeći, ali radije to nego da pokisne, jer nije mogao riskirati da se prehladi ili oboli. Srećom je poklopac bio izvitoperen te nije dobro pristajao na kontejner. U kutu je bio otvor širok petnaest do dvadeset centimetara koji je tvorio neku vrstu zračnoga prolaza kroz koji je Quinn mogao disati — tako što bi nos promolio u noć. Otkrio je da mu nije nimalo neudobno klečati na smeću i biti naslonjen na stijenku kontejnera.
Za vedrih noći spavao bi u podnožju kontejnera, a glavu bi namjestio tako da čim otvori oči ugleda ulazna vrata zgrade Stillmanovih. Što se tiče pražnjenja mjehura, to je obično radio u udaljenom kutku uličice, iza kontejnera i leđa okrenutih prema ulici. Njegova su crijeva bila druga priča te se zbog toga penjao u kontejner kako bi bio na miru. Pokraj kontejnera bilo je također nekoliko plastičnih kanti za smeće, a u jednoj je mogao pronaći dovoljno čista novinskog papira kako bi se obrisao, iako je jednom, u žurbi, bio prisiljen upotrijebiti list iz crvene bilježnice. Bez pranja i brijanja naučio je pak živjeti.
Ostaje tajnom kako je uspio ostati skriven tijekom tog razdoblja. Ali čini se da ga nitko nije otkrio, odnosno njegovu nazočnost nekomu prijavio. Nesumnjivo, brzo je naučio raspored odvožnje smeća i pobrinuo se da ne bude u uličici kad oni dođu. Slično upravitelju zgrade koji je svaku večer smeće odlagao u kontejner i u kante. Koliko god to bilo neobično, Quinna nikad nitko nije zamijetio. Kao da se bijaše stopio sa zidovima grada.
Problemi vođenja kućanstva i materijalnog života ispunili su određeni dio svakoga dana. Većinu je dana, međutim, Quinn imao i previše vremena. Budući da nije želio da ga itko vidi, morao je izbjegavati druge ljude što je sustavnije mogao. Nije ih mogao gledati, nije mogao razgovarati s njima, misliti o njima. Quinn je oduvijek mislio o sebi kao o čovjeku koji voli biti sam. Zapravo, proteklih je pet godina i radio na tome. Ali tek je sad, dok se njegov život nastavljao u toj uličici, počeo shvaćati pravu narav samoće. Nije više imao nikoga na koga bi se oslonio osim na samoga sebe. A od svega što je otkrio dok je te dane provodio tamo u jedno nije sumnjao: da propada. Međutim, nije mogao razumjeti zašto se, u svem tom propadanju, od njega očekuje da to i spriječi. Je li moguće istodobno biti i na vrhu i na dnu? Činilo se da nije imalo smisla.
Mnoge je sate proveo promatrajući nebo. Iz svog položaja u dnu uličice, ukotvljen između kontejnera i zida, malo je toga još mogao vidjeti, i kako su dani prolazili, počeo je uživati u svijetu iznad sebe. Prije svega, uočio je da nebo nije nikad mirno. Čak i za vedrih dana, kada se činilo da je plavetnilo posvuda, neprestano je bilo malih promjena, postupnih poremećaja u obliku prorjeđivanja i zgušnjavanja neba, iznenadne bjeline u obliku aviona, ptica i razletjelih papira. Oblaci su usložnjavali tu sliku i Quinn je proveo mnoga popodneva proučavajući ih, pokušavajući naučiti njihove putove, vidjeti može Ii pretkazati što će im se dogoditi. Upoznao se s cirusnim, kumulusnim, stratusnim i kišnim oblacima, te svim njihovim raznolikim kombinacijama, promatrao je dolazak svakog od njih i gledao kako će se nebo promijeniti pod njegovim utjecajem. Oblaci su također uveli pitanje boje, a tu je postojao širok raspon s kojim se valjalo pozabaviti, od crne do bijele boje, s beskonačnim nijansama sivog između. Sve to trebalo je istražiti, izmjeriti i odgonetnuti. Povrh toga bilo je pastelnih boja koje su se javljale kad god bi se sunce i oblaci našli u međusobnu odnosu u određeno doba dana. Raspon promjena bijaše golem, ishod je ovisio o temperaturama različitih razina atmosfere, vrstama oblaka na nebu i o trenutačnu položaju sunca. Iz svega toga nastajale su crvene i ružičaste boje koje su se Quinnu najviše sviđale, grimizne i cinober boje, narančaste i blijedoljubičaste, zlaćane i boje snježnobijelog paperja. Ništa nije potrajalo dugo. Boje bi se uskoro raspršile, stopile s drugima, otišle dalje ili iščeznule s dolaskom noći. Gotovo uvijek to bi ubrzao vjetar. S mjesta na kojem je sjedio u uličici Quinn ga je rijetko mogao osjetiti, ali je promatrajući njegov utjecaj na oblake mogao procijeniti njegovu jačinu te vrstu zraka koji je nosio. Jedno za drugim, sve su vrste vremena prohujale nad njegovom glavom, od sunčanog do olujnog vremena, od tmurnog do suncem obasjanog. Trebalo je promatrati zore i sumrake, promjene sredinom dana, rana predvečerja, noći. Čak i u svom crnilu nebo nije mirovalo. Oblaci su lutali tamom, mjesec je vječito drugačije izgledao, vjetar je i dalje puhao. Katkad bi se pokoja zvijezda smjestila u dijelu neba iznad Quinna, i kad bi pogledao prema gore, pitao bi se je li ona još uvijek ondje ili već odavna bijaše izgorjela.


Dani su tako dolazili i odlazili. Stillman se nije pojavio. Quinnu je naposljetku ponestalo novca. Već se neko vrijeme bijaše psihički pripremao za taj trenutak i kako se kraj primicao, manijakalnom ga je preciznošću provjeravao. Niti jedan novčić nije potrošio a da prethodno nije procijenio je li nužno to što mu je bilo potrebno, da prvo nije odvagnuo sve posljedice, ponudio razloge za i protiv. Međutim, čak ni najstrože uštede nisu mogle zaustaviti napredovanje neizbježnog.
Bijaše sredina kolovoza kad je Quinn otkrio da više ne može odugovlačiti sa samozavaravanjem. Autor je marljivim istraživanjem potvrdio taj datum. Međutim, moguće je da se taj trenutak pojavio potkraj srpnja, ili najkasnije početkom rujna, s obzirom na to da sva istraživanja te vrste dopuštaju određenu mogućnost pogreške. Ali sudeći prema onome što je doznao, pošto je razmotrio dokaze i pomnjivo pretresao sva njihova očita protuslovlja, autor smješta iduće događaje u kolovoz, negdje između njegova dvanaestog i dvadeset i petog dana.
Quinn sad nije imao gotovo ništa — nekoliko novčića u vrijednosti manjoj od dolara. Bio je uvjeren da novac namijenjen njemu bijaše stigao za vrijeme njegove odsutnosti. Radilo se samo o tome da podigne čekove iz svog sandučića u pošti, odnese ih u banku i unovči. Kada bi sve išlo kako treba, za nekoliko bi se sati mogao vratiti u istočni dio 69. ulice. Nikad nećemo doznati kakve je muke pretrpio zato što je morao napustiti svoje mjesto.
Nije imao dosta novca za autobus. Onda je, prvi put u nekoliko tjedana, počeo hodati. Bilo je čudno ponovno biti na nogama, kretati se ravnomjerno od jednoga mjesta k drugom, klatiti rukama naprijed-nazad, osjećati pločnik pod potplatima cipela. Pa ipak, bio je tu, kretao se zapadno 69. ulicom, skrenuo je desno prema Aveniji Madison i zaputio se sjeverno. Noge su mu onemoćale, a činilo mu se da mu je glava ispunjena zrakom. Morao je svaki čas zastajkivati da bi uhvatio daha, i jednom se, samo što se nije srušio, morao uhvatiti za stup ulične svjetiljke. Ustvrdio je da je sve lakše ako se noge podižu što je manje moguće, ako se vuče sporim, klizećim koracima. Na taj način sačuvao bi snagu za uglove ulica, gdje je pažljivo morao održavati ravnotežu prije i nakon svakog iskoraka s rubnog kamena pločnika.
U 84. se ulici tek na časak zaustavi ispred izloga jednoga dućana. Na pročelju je bilo zrcalo te Quinn, prvi put otkako bijaše započeo svoje bdijenje, ugleda samoga sebe. Nije posrijedi bilo to da se plašio susreta sa svojom slikom. To mu naprosto nije palo na pamet. Bijaše prezaposlen da bi razmišljao o samome sebi te pitanje vlastita izgleda kao da više nije postojalo. Sad, dok se promatrao u zrcalu, nije bio ni šokiran ni razočaran. Uopće ništa nije osjećao, jer nije prepoznao osobu koju je ondje ugledao. Pomislio je da je u zrcalu ugledao nekoga stranca te se u prvom mahu osvrnuo da vidi tko je to. Ali blizu njega nije bilo nikoga. Zatim se okrene kako bi pomnjivo proučio zrcalo. Crtu po crtu, proučavao je lice ispred sebe i polako počeo uočavati da to lice na određen način podsjeća na čovjeka kakvim se oduvijek bijaše zamišljao. Da, činilo se više nego vjerojatnim da je to Quinn. Međutim, čak se i sad nije zbunio. Preobrazba njegova izgleda bijaše tako drastična da nije mogao a da joj se ne divi. Bijaše postao skitnica. Prljavština je njegovu odjeću izblijedjela, zgužvala, iskvarila. Njegovo lice prekrila je gusta crna brada sa sićušnim sijedim mrljama. Kosa mu je bila duga i zamršena, pramenova zataknutih za uho, a uvojci su spuznuli sve do ramena. Više nego ikomu drugom, samomu sebi izgledao je kao Robinson Crusoe te se čudio kakvom su se brzinom te promjene bile dogodile. Bijaše prošlo tek nekoliko mjeseci i u tom je vremenu postao netko drugi. Pokušao je zamisliti kako je izgledao prije, ali je shvatio da je to teško. Pogledao je tog novog Quinna i slegnuo ramenima. To zaista nije bilo važno. Prije bijaše jedno, a sad je bio nešto drugo. Nije bilo ni gore ni bolje. Bilo je drugačije, i to je bilo sve.
Nastavio je prema gornjem dijelu grada prošavši još nekoliko blokova ulica, zatim je skrenuo lijevo, prešao preko Pete avenije i išao uzduž zida Central Parka. Kod 96. ulice uđe u park te se razveseli što je opet ušao među travu i drveće. Kasno ljeto bijaše osiromašilo veći dio zelenila, a mjestimice su izbijali smeđi, prašnjavi komadići zemlje. Gore je, međutim, drveće još bilo lisnato, a posvuda se izmjenjivalo svjetlucanje sunčeve svjetlosti sa sjenama, što je Quinnu bilo čudesno i divno. Bilo je kasno jutro i sparina poslijepodneva bila je još satima udaljena.
Na pola puta kroz park Quinn osjeti potrebu da se odmori. Ondje nije bilo ulica, blokova koji bi obilježili etape njegova puta i odjednom mu se pričini kako satima bijaše hodao. Činilo se kao da bi mu trebalo još dan ili dva ustrajna pješačenja da bi dospio do druge strane parka. Hodao je još nekoliko minuta, ali su ga noge naposljetku izdale. Nedaleko od mjesta na kojem je stajao bio je hrast i Quinn se zaputi onamo teturajući poput pijanca u potrazi za posteljom nakon cjelonoćne pijanke. Upotrijebivši crvenu bilježnicu kao uzglavlje, legne na travom obrasli humak sjeverno od stabla i zaspi. Bio je to prvi cjeloviti san nakon nekoliko mjeseci i nije se probudio sve do sljedećeg jutra.
Na njegovu je satu bilo pola deset te ga je bilo strah i pomisliti koliko vremena bijaše izgubio. Ustane i zagrabi dugim koracima prema zapadu, zapanjen vraćenom snagom, ali i proklinjući samoga sebe zbog sati koje je protratio prikupljajući ju. Nije se mogao utješiti. Svejedno što god da sad učini, osjećao je da će uvijek kasniti. Mogao bi trčati i stotinu godina, a ipak bi stigao u trenutku zatvaranja vrata.
Izišao je iz parka kod 96. ulice i produžio prema zapadu. Na uglu Avenije Columbus ugleda telefonsku govornicu, što ga odmah podsjeti na Austera i ček na pet stotina dolara. Možda bi prištedio vrijeme tako da sad podigne novac. Mogao bi izravno poći k Austeru, staviti novac u svoj džep i izbjeći odlazak u poštu i banku. Ali bi li Auster imao gotovine u sebe? Ako ne bi, možda bi se mogli dogovoriti da se nađu u Austerovoj banci.
Quinn uđe u govornicu, zavuče ruku u džep i izvuče ono malo novca što mu je preostalo: dva novčića od deset centa, jedan od dvadeset i pet centa te osam komada po jedan cent. Nazove informacije da bi doznao broj, novčić propadne, on ga ponovno ubaci te nazove. Auster podigne slušalicu pošto je triput zazvonilo.
‘Quinn pri telefonu.’
S druge se strane začuje gunđanje. ‘Gdje ste se, dovraga, krili?’ U Austerovu se glasu nazirala ljutnja. ‘Stoput sam vas zvao.’
‘Bio sam zauzet. Radio na slučaju.’
‘Slučaju?’
‘Slučaju. Stillmanovu slučaju. Sjećate li se?’
‘Jasno da se sjećam.’
‘Zato vas i zovem. Htio bih doći radi novca. Pet stotina dolara.’
‘Kakva novca?’
‘Ček, sjećate li se? Ček koji sam vam dao. Onaj koji glasi na Paula Austera.’
‘Jasno da se sjećam. Ali nema novca. Zato sam vas i pokušavao nazvati.’
‘Niste ga imali pravo potrošiti’, vikne Quinn, iznenada izvan sebe. ‘Taj je novac pripadao meni.’
‘Nisam ga potrošio. Banka nije htjela isplatiti ček.’
‘Ne vjerujem vam.’
‘Ako želite, možete doći ovamo i vidjeti pismo iz banke. Ovdje je na mojem pisaćem stolu. Ček nije bio valjan.’
‘Smiješno.’
‘Da, jest. Ali sad to uopće nije važno, zar ne?’
‘Naravno da je važno. Novac mi je potreban kako bih mogao nastaviti rad na slučaju.’
‘Ali nema slučaja. Sve je gotovo.’
‘O čemu to pričate?’
‘O istom o čemu i vi. O Stillmanovu slučaju.’
‘Ali što mislite s tim “gotovo je”? Još uvijek radim na njemu.’
‘Ne mogu vjerovati.’
‘Prestanite biti tako prokleto tajanstveni. Pojma nemam o čemu pričate.’
‘Ne vjerujem da ne znate. Gdje ste, dovraga, bili? Zar ne čitate novine?’
‘Novine? K vragu, recite na što mislite. Nemam vremena za novine.’
Ništa se nije čulo s druge strane i Quinn na trenutak pomisli kako je razgovoru došao kraj i da je na neki način zaspao te se sad probudio s telefonskom slušalicom u ruci.
‘Stillman se bacio s Brooklynskog mosta’, reče Auster. ‘Počinio je samoubojstvo prije dva i pol mjeseca.’
‘Lažete.’
‘Bilo je u svim novinama. Možete provjeriti.’
Quinn ne reče ništa.
‘Bio je to vaš Stillman’, nastavi Auster. ‘Onaj koji je nekad bio profesor na Columbiji. Kažu da je umro u zraku, prije no što je pao u vodu.’
‘A Peter? Što je s Peterom?’
‘Pojma nemam.’
‘Zna li tko?’
‘To ne bih mogao reći. Morat ćete to sami otkriti.’
‘Da, čini se’, reče Quinn.
Zatim, ne pozdravivši Austera, spusti slušalicu. Uzme još jedan novčić i upotrijebi ga da nazove Virginiju Stillman. Još uvijek je broj znao napamet.
Javi mu se mehanički glas i obavijesti ga da je linija prekinuta. Glas potom ponovi poruku i nakon toga se više ništa nije čulo.
Quinn nije bio siguran što da osjeća. U tim prvim trenucima činilo se kao da ne osjeća ništa, kao da sve ovo nije ništa promijenilo. Odluči da o tome porazmisli poslije. Za to će biti vremena kasnije, mislio je. Sad mu se samo odlazak kući činio važnim. Vratio bi se u svoj stan, svukao se i sjeo u toplu kupku. Potom bi pregledao nove časopise, odslušao nekoliko ploča, malo počistio stan. Potom bi, možda, počeo razmišljati o tome.
Vrati se u 107. ulicu. Ključevi njegove zgrade još su mu bili u džepu, i dok je otključavao ulazna vrata i penjao se tri kata do svojeg stana, osjećao se gotovo sretnim. Ali onda je ušao u stan i tu je tomu bio kraj.
Sve se bijaše promijenilo. Doimalo se poput nekog sasvim drugog mjesta i Quinn pomisli kako je vjerojatno ušao u pogrešan stan. Vrati se u hodnik i provjeri broj na vratima. Ne, ne bijaše pogriješio. To je bio njegov stan; vrata bijaše otvorio svojim ključem. Vrati se unutra i razmotri situaciju. Namještaj bijaše drugačije posložen. Ondje gdje nekad bijaše stol sad je bio stolac. Tamo gdje nekad bijaše sofa sad se nalazio stol. Na zidovima su bile nove slike, na podu novi sag. A njegov pisaći stol? Potražio ga je, ali ga nije mogao naći. Pomnjivije prouči namještaj i shvati da nije njegov. Ono što bijaše u stanu kad je posljednji put bio u njemu sad je nestalo. Nije bilo njegova pisaćeg stola, njegovih knjiga, dječjih crteža njegova pokojnog sina. Iz dnevne sobe ode u spavaću. Nije bilo njegova kreveta, ni komode. Otvori najgornju ladicu komode koja se tu nalazila. Žensko donje rublje ležalo je razbacano u hrpicama; gaćice, grudnjaci, kombinei. U sljedećoj su ladici bili ženski puloveri. Tu se Quinn zaustavi. Na stoliću pokraj kreveta bila je uokvirena fotografija plavokosog muškarca mesnata lica. Druga je fotografija prikazivala istoga mladića kako se smije dok stoji u snijegu i obgrljuje djevojku tupa pogleda. I ona se smije. Iza njih su skijaška padina, jedan muškarac s parom skija preko ramena i plavo zimsko nebo.
Quinn se vrati u dnevnu sobu i sjedne na stolicu. U pepeljari ugleda napola popušenu cigaretu s tragom ruža. Pripali ju te počne pušiti. Zatim ode u kuhinju, otvori hladionik i pronađe narančin sok i kruh. Popije sok, pojede tri kriške kruha, a zatim se vrati u dnevnu sobu, gdje ponovno sjedne na stolicu. Petnaest minuta poslije začuje korake na stubama, zveket ključeva ispred vrata, a onda djevojka s fotografije uđe u stan. Na sebi je imala bijelu odoru medicinske sestre, a u rukama je držala smeđu torbu za namirnice. Kad je ugledala Quinna, ispustila je torbu i vrisnula. Ili je prvo vrisnula, a onda ispustila torbu. Quinn nije mogao biti siguran. Udarivši u pod, torba se razderala, a mlijeko je počelo klokoćući otjecati prema rubu saga.
Quinn ustane, podigne ruku uvis u znak mira te joj reče da se ne brine. Ne kani joj nauditi. Jedino je želio znati zašto ona živi u njegovu stanu. Izvadi ključ iz džepa i podigne ga u zrak, kako da želi pokazati da ima dobre namjere. Još mu je neko vrijeme trebalo da ju uvjeri, ali naposljetku njezina panika mine.
To nije značilo da mu je počela vjerovati ili da se manje bojala. Stajala je kraj otvorenih vrata, spremna da izjuri van pri prvom znaku nevolje. Quinn se nije micao kako ne bi pogoršao stanje. Neprekidno je govorio, objašnjavajući kako ona živi u njegovu stanu. Nije mu povjerovala nijednu riječ, ali ga je slušala kako bi mu popustila, nesumnjivo se nadajući da će reći sve što ima reći te na koncu otići.
‘Ovdje sam već mjesec dana', reče ona. ‘To je moj stan. Unajmila sam ga na godinu dana.’
‘Ali zašto ja imam ključ?’ zapita Quinn po sedmi ili osmi put. ‘Zar vam to nije dovoljno?’
‘Postoji stotine načina na koje ste mogli doći do tog ključa.’
‘Zar vam nisu, kad ste unajmljivali stan, rekli da ovdje netko živi?’
‘Rekli su da je neki pisac. Ali on je nestao, mjesecima ne plativši stanarinu.’
‘To sam ja?’ poviče Quinn. ‘Ja sam pisac!’
Djevojka ga hladno pogleda i nasmije se. ‘Pisac? To je najsmješnije što sam ikad čula. Dajte se pogledajte. Nikad u životu nisam vidjela nekoga tako prljavog.’
‘U posljednje doba imam problema’, promrmlja Quinn pokušavši objasniti. ‘Ali to je samo privremeno.’
‘Gazda mi je rekao da mu je i drago što vas se riješio. Ne voli stanare bez zaposlenja. Previše troše grijanje i uništavaju pokućstvo.’
‘Znate li što se dogodilo s mojim stvarima?’
‘Kakvim stvarima?’
‘Mojim knjigama. Mojim namještajem. Mojim papirima.’
‘Pojma nemam. Vjerojatno su prodali ono što se dalo prodati, a ostalo bacili. Prilikom useljenja nije bilo ničega.’ Quinn duboko uzdahne. Došao mu je kraj. Osjećao ga je, kao da mu je sinula neka velika istina. Ništa nije preostalo. ‘Shvaćate li što to znači?’ zapita.
‘Iskreno, nije me briga’, reče djevojka. ‘To je vaš problem, a ne moj. Samo želim da što prije odete odavde. Odmah. Ovo je moj stan i želim da odete. Ne odete li, pozvat ću policiju i dati da vas uhite.’
Više nije bilo važno. Mogao je stajati tamo i svađati se s djevojkom do kraja dana i svejedno ne bi dobio svoj stan natrag. Nema ga, njega nema, svega nema. Promuca nešto jedva čujno, ispriča se što joj je oduzeo vrijeme i pokraj nje iziđe van.

13


Kako mu više nije bilo važno to što se dogodilo, Quinn se nije iznenadio kad je bez ključa otvorio ulazna vrata kuće u 69. ulici. Niti se iznenadio što su se, kad je stigao na osmi kat i kroz hodnik otišao do Stillmanova stana, i ta vrata mogla otvoriti. Najmanje ga je iznenadilo to što je zatekao prazan stan. Stan je bio dokraja ispražnjen i u sobama nije bilo ničega. Svaka je bila istovjetna onoj drugoj: drveni pod i četiri bijela zida. Quinna se to ne dojmi posebno. Bio je iscrpljen i jedino na što je mogao misliti bilo je da sklopi oči.
Ode u jednu od soba u stražnjem dijelu stana, omanji prostor koji nije mogao imati više od tri puta dva metra. Unutra je bio prozor prekriven žičanom mrežom kroz koji se vidio procijep između zgrada, a od svih se soba ta doimala najmračnijom. U sobi su bila druga vrata koja su vodila do pregrađene sobice bez prozora u kojoj su bili zahod i umivaonik. Quinn odloži crvenu bilježnicu na pod, iz džepa izvadi kemijsku olovku gluhonijemoga i baci ju na bilježnicu. Zatim skine svoj sat i stavi ga u džep. Nakon toga svuče sve sa sebe, otvori prozor te jednu po jednu baci sve stvari kroz prozor: prvo svoju desnu cipelu, onda lijevu; jednu čarapu, potom drugu čarapu; svoju košulju, jaknu, gaće, hlače. Nije izvirio van kako bi ih gledao dok padaju niti se potrudio da vidi kamo su pale. Potom zatvori prozor, legne nasred sobe i zaspi.
Bilo je mračno kad se probudio. Quinn nije mogao biti siguran koliko je vremena prošlo — je li bila noć toga istog dana ili je bila noć sljedećeg dana. Čak je bilo moguće, pomislio je, da uopće nije noć. Možda je samo u sobi bilo mračno, a vani, iza prozora, sjalo je sunce. Neko je vrijeme razmišljao o tome da ustane i pogleda kroz prozor, ali odmah zatim shvati da to nije važno. Ako sad nije noć, mislio je, onda će doći poslije. To je bilo sigurno, i bez obzira na to gledao on kroz prozor ili ne, odgovor bi bio isti. No ako je ovdje u New Yorku zaista noć, onda je nedvojbeno negdje drugdje sjalo sunce. U Kini je, na primjer, bila sredina poslijepodneva i seljaci na rižinim poljima otirali su znoj sa svojih obrva. Noć i dan nisu bili ništa drugo do relativni pojmovi; nisu se odnosili na neko apsolutno stanje. U svakom danom trenutku uvijek je oboje bilo moguće. Jedini razlog zbog kojeg to nismo znali bio je taj što nismo mogli u isto vrijeme biti na dva mjesta.
Quinn je također razmišljao o tome da ustane i ode u drugu sobu, ali onda shvati da je sasvim zadovoljan tu gdje je i bio. Bilo mu je udobno na mjestu koje bijaše odabrao, a otkrio je i da uživa ležati na leđima otvorenih očiju i gledati u strop — odnosno ono što je moglo biti strop da ga je samo mogao vidjeti. Samo mu je jedno nedostajalo, a to je bilo nebo. Shvati kako mu nedostaje iznad njegove glave pošto je toliko dana i noći proveo pod vedrim nebom. No sad je bio unutra i svejedno koju sobu odabrao da se u njoj ulogori, nebo bi ostalo skriveno, nepristupačno i najoštrijem pogledu.
Razmišljao je o tome da se zadrži ondje sve dok to više ne bude bilo moguće. U umivaoniku ima vode kojom može utažiti žeđ, a time bi kupio nešto vremena. Na koncu bi ogladnio i morao bi jesti. Međutim, kako već dugo bijaše radio, a tako mu je malo trebalo za život, znao je da će taj trenutak doći tek za nekoliko dana. Odluči da o tome ne razmišlja sve dok ne bude morao. Nije imalo smisla brinuti se, pomislio je, nije imalo smisla gnjaviti se nevažnim stvarima.
Pokušao je razmišljati o tome kako je živio prije no što je priča započela. Nije išlo lako jer mu se to sada činilo tako dalekim. Sjetio se knjiga koje je napisao pod imenom William Wilson. Neobično je, pomisli, da je to učinio, te se zapita zašto je to učinio. U duši je znao da je Max Work mrtav. Bijaše umro negdje na putu prema novom slučaju, ali Quinn se nije mogao prisiliti da osjeti žaljenje. Sve se sad doimalo nevažnim. Ponovno pomisli na svoj pisaći stol i tisuće riječi koje je za njim ispisao. Ponovno se sjeti čovjeka koji je bio njegov agent i shvati kako mu se ne može sjetiti imena. Toliko je stvari sad nestajalo, teško ih je bilo sve pratiti. Quinn pokuša pretresti raspored igrača Metsa, po položajima, no misli su mu počele lutati. Sjetio se da je središnji igrač Mookie Wilson, obećavajući mladi igrač kojemu je pravo ime bilo William Wilson. Nedvojbeno je da je u tome bilo nešto zanimljivo. Quinn se načas pozabavi tom pomišlju, ali onda odustane. Dva su se Williama Wilsona međusobno poništavala i to je bilo sve. Quinn se u mislima oprosti s njima. Metsi bi ponovno završili na posljednjem mjestu i nitko zbog toga ne bi patio.
Kad se sljedeći put probudio, u sobi je sjalo sunce. Pokraj njega, na podu, bio je poslužavnik s hranom, pušilo se jelo koje je izgledalo kao večera od pečene govedine. Quinn to prihvati bez otpora. To ga nije ni iznenadilo ni uznemirilo. Da, reče samomu sebi, sasvim je moguće da je hrana trebala biti ostavljena za mene. Nije ga zanimalo kako se to i zašto dogodilo. Nije mu čak palo na pamet da u potrazi za odgovorom pretraži ostatak stana. Radije se pomnjivije pozabavio hranom na poslužavniku te je otkrio da su uz dva odreska pečene govedine tu bili sedam prženih krumpirića, tanjur sa šparogama, svježe pecivo, salata, bokal vina, kriške sira i kruška za desert. Bili su tu bijeli platneni ubrus i srebrni pribor najbolje kakvoće. Quinn pojede hranu — odnosno pola, taman onoliko koliko je mogao.
Nakon objeda započne pisati u crvenu bilježnicu. Pisao je sve dok se u sobu nije vratio mrak. Nasred stropa bila je malena svjetiljka, a njezina sklopka pokraj vrata, no pomisao da je upotrijebi Quinnu se nije sviđala. Nedugo zatim ponovno zaspi. Kad se probudio, u sobi su bili sunce i još jedan poslužavnik s hranom na podu pokraj njega. Pojeo je koliko je god mogao, a zatim se vratio pisanju u crvenoj bilježnici.
Njegove su se bilješke iz tog razdoblja sastojale od manje važnih pitanja vezanih uz Stillmanov slučaj. Quinn se, primjerice, pitao zašto se nije potrudio potražiti novinske izvještaje o Stillmanovu uhićenju 1969. godine. Ispitao je je li slijetanje na Mjesec te godine bilo u kakvoj vezi s onim što se dogodilo. Pitao se zašto je povjerovao Austeru da je Stillman mrtav. Pokušao je razmišljati o jajima te je ispisao takve izraze poput ‘hodati kao po jajima’, ‘jaje na oko’, ‘izleći jaje', biti nalik kao jaje jajetu’. Pitao se što bi se bilo dogodilo da je umjesto prvog slijedio drugog Stillmana. Pitao se zašto je 1969. papa dekanonizirao Kristofora, sveca zaštitnika putovanja, baš u vrijeme puta na Mjesec. Pozabavio se pitanjem zašto Don Quijote jednostavno nije želio pisati knjige poput onih koje je volio — umjesto da sve to proživi. Pitao se kako to da on ima iste inicijale kao i Don Quijote. Razmišljao je o tome je li djevojka koja se uselila u njegov stan bila ona ista djevojka koju je na kolodvoru Grand Central vidio kako čita njegovu knjigu. Pitao se je li Virginia Stillman unajmila drugog detektiva pošto on nije uspio s njom uspostaviti vezu. Zapitao se zašto je povjerovao Austeru da banka nije htjela isplatiti ček. Razmišljao je o Peteru Stillmanu i pitao se je li ikad spavao u sobi u kojoj je on sad bio. Pitao se je li slučaj zaista završio ili nije li na neki način još uvijek radio na njemu. Pitao se kako bi izgledala karta napravljena od svih njegovih koraka u životu i koju bi riječ ispisala.
Kad bi se smračilo, spavao bi, a danju bi objedovao i pisao u crvenu bilježnicu. Nije nikad mogao biti siguran koliko je u svakom intervalu prolazilo vremena jer ga nije zanimalo da broji dane odnosno sate. Međutim, činilo mu se da se malo-pomalo tama počela širiti nauštrb svjetla, dok je ispočetka prevladavalo sunce; svjetlost je postupno postajala sve bljeđa i nepostojanija. To je isprva pripisao smjeni godišnjeg doba. Ekvinocij je jamačno već prošao te se možda približavao solsticij. Međutim, čak i pošto zima bijaše došla te se proces teoretski trebao početi obrtati, Quinn je zamijetio da su se usprkos tomu razdoblja tame povećavala nauštrb razdoblja svjetla. Činilo mu se da je imao sve manje i manje vremena za objedovanje i pisanje u crvenu bilježnicu. Naposljetku je stekao dojam da su se ta razdoblja smanjila na minute. Jednom je, primjerice, završio s objedom i otkrio da mu je preostalo tek toliko vremena da u crvenu bilježnicu napiše tri rečenice. Sljedeći put kad je bilo svjetla, zapisao je samo dvije rečenice. Počeo je preskakati objede kako bi se posvetio crvenoj bilježnici, jeo je samo onda kad bi osjetio da više ne može izdržati. Ali vrijeme se i dalje smanjivalo i uskoro je mogao pojesti samo zalogaj-dva prije no što bi se smračilo. Nije pomišljao da upali električno svjetlo jer već davno bijaše zaboravio da ga tu ima.
To razdoblje rastuće tame podudaralo se sa smanjenjem broja stranica u crvenoj bilježnici. Malo-pomalo, Quinn se približavao kraju. U jednom je trenutku shvatio da što više piše, to će prije doći vrijeme kad više ništa neće moći pisati. Počeo je veoma brižno odvagivati riječi, boriti se da se što ekonomičnije i jasnije izrazi. Požalio je što je protratio tolike stranice na početku crvene bilježnice te je zapravo požalio što se uopće mučio da piše o Stillmanovu slučaju. Jer slučaj je sad bio daleko iza njega i više se nije trudio misliti o njemu. Bijaše to most prema nečem novom u njegovu životu, i sad kad ga bijaše prešao, njegovo se značenje izgubilo. Quinn se više nije zanimao za samoga sebe. Pisao je o zvijezdama, zemlji, svojim nadama za čovječanstvo. Osjećao je kako su se riječi odijelile od njega, kako su sad bile dio slobodnog svijeta, jednako stvarne i jedinstvene poput kamena, jezera, ili cvijeta. Više nisu imale nikakve veze s njim. Sjećao se trenutka svog rođenja te kako su ga nježno izvukli iz majčine utrobe. Sjećao se beskrajne dobrote svijeta i svih ljudi koje je ikad volio. Osim ljepote svega toga ništa mu više nije bilo važno. Želio je nastaviti pisati o tome i boljela ga je spoznaja da to neće biti moguće. Pa ipak, hrabro se pokušao suočiti s krajem crvene bilježnice. Pitao se bi li mogao pisati bez kemijske olovke, ako umjesto toga nauči govoriti, ispunjavati tamu svojim glasom, izgovarati riječi u zrak, u zidove, u grad, čak i ako se svjetlo više nikad ne vrati.
Posljednja rečenica u crvenoj bilježnici glasi: ‘Što će se dogoditi kad ponestane stranica u crvenoj bilježnici?’


Ovdje priča postaje nejasna. Nema informacija, a o događajima koji slijede nakon posljednje rečenice neće se nikad doznati. Bilo bi nerazborito čak i nagađati.
U veljači sam se vratio sa svog puta u Afriku, nekoliko sati prije no što je u New Yorku započela mećava.
Te večeri nazvao sam svoga prijatelja Austera, a on me je zamolio da što prije dođem do njega. U njegovu glasu bilo je nešto tako uporno da se nisam usudio odbiti bez obzira na to što sam bio iscrpljen.
U svom mi stanu Auster objasni ono malo što je znao o Quinnu, a onda opiše neobičan slučaj u koji se ovaj slučajno upetljao. Bijaše opsjednut njime, rekao je, i tražio je od mene da ga savjetujem što da uradi. Pošto sam ga poslušao, razljutio sam se što je prema Quinnu bio tako ravnodušan. Izgrdio sam ga što se nije više zauzeo u vezi s događajima, što nije pomogao čovjeku koji je očito bio u nevolji.
Auster je, čini se, moje riječi primio k srcu. Dapače, rekao je, zato me je i pozvao k sebi. Bijaše se osjećao krivim i želio se rasteretiti. Rekao je da sam jedini u koga ima povjerenja.
Nekoliko posljednjih mjeseci bijaše proveo pokušavajući Quinnu ući u trag, ali bez uspjeha. Quinn više nije živio u svom stanu, a svi pokušaji da pronađe Virginiju Stillman propali su. Tada sam predložio da pogledamo Stillmanov stan. Na neki sam način predosjećao da je Quinn upravo ondje završio.
Odjenuli smo kapute, izišli van i uzeli taksi do 69. ulice istočno. Bijaše već jedan sat sniježilo i ulice su postale nesigurne. Nismo imali problema s ulaskom u zgradu — provukli smo se s jednim od stanara koji se upravo vraćao kući. Popeli smo se gore i pronašli vrata onoga što nekad bijaše Stillmanov stan. Bila su otključana. Pozorno smo ušli i otkrili niz praznih, ispražnjenih soba. U jednoj sobici u stražnjem dijelu stana, besprijekorno čistoj poput svih ostalih soba, na podu je ležala crvena bilježnica. Auster ju podigne, brzo pregleda, i reče da pripada Quinnu. Zatim ju doda meni i reče da ju zadržim. Sve ga bijaše toliko uznemirilo da se bojao zadržati bilježnicu. Rekao sam da ću ju čuvati sve dok ju ne bude spreman pročitati, ali on odmahne glavom i reče da ju više ne želi vidjeti. Potom smo krenuli i izišli na snijeg. Cijeli se grad zabijelio, a sniježilo je i dalje, kao da nikad neće stati.
Što se tiče Quinna, nikako ne mogu reći gdje je. Držao sam se crvene bilježnice što je više moguće, a za sve netočnosti u priči treba okriviti mene. Bilo je trenutaka kad je tekst bilo teško odgonetnuti, ali dao sam sve od sebe i suzdržao sam se od bilo kakvih tumačenja. Dakako, crvena bilježnica čini samo polovicu priče, što će razumjeti svaki pozorniji čitatelj. Što se tiče Austera, uvjeren sam da se u svemu ovom loše ponio. Samo njega treba kriviti ako se naše prijateljstvo prekinulo. Što se mene tiče, moje su misli i dalje s Quinnom. On će uvijek biti sa mnom. I kamo god da je otišao, želim mu sreću.

Duhovi




Prije svega, riječ je o Blueu. Poslije se pojavljuje White, zatim Black, a prije no što sve započne — Brown. Brown ga je uveo u posao, Brown mu je objasnio kako stvari stoje, a kad je Brown ostario, Blue je preuzeo posao. Tako to započne. Mjesto radnje je New York, vrijeme je sadašnje, a na tome će i ostati. Blue svakodnevno odlazi u ured i sjedi za radnim stolom čekajući da se nešto dogodi. Dugo ništa se ne događa, a onda muškarac imenom White ušeta u njegov ured i tako to započne.
Slučaj se doima prilično jednostavnim. White traži od Bluea da slijedi čovjeka imenom Black i da ga drži na oku koliko je god potrebno. Dok je radio za Browna, Blue je obavio mnoštvo takvih poslova, a ovaj mu se ne čini nimalo drukčijim, možda je čak i lakši od ostalih.
Blue želi posao te zato sluša Whitea i ne postavlja suvišna pitanja. Pretpostavlja da je riječ o bračnom problemu te da je White ljubomoran muž. White ne zalazi u pojedinosti. Zeli tjedni izvještaj, kaže, poslan na tu i tu adresu, otipkan u dva primjerka na stranicama toliko dugim i toliko širokim. Svakoga će mu se tjedna ček dostaviti poštom. Zatim White kaže Blueu gdje Black živi, kako izgleda, i tako dalje. Kada Blue zapita Whitea koliko će dugo potrajati, White odgovori da ne zna. Samo šaljite izvješća, kaže, sve do sljedeće obavijesti.
Želi li se biti pošten prema Blueu, mora se reći da mu se sve to doima ponešto čudnim. No reći da već sada ima zle slutnje bilo bi doista pretjerano. Pa ipak, ne može a da ne uoči određene pojedinosti u vezi s Whiteom. Crnu bradu, primjerice, i izrazito bujne obrve. A tu je i koža, koja se čini odviše bijelom, kao da je napudrana. Blue ima podosta iskustva s prerušavanjem i nije mu nimalo teško da i ovo razotkrije. Naposljetku, Brown mu je bio učitelj, a u svoje je doba Brown bio najbolji u tom poslu. I tako Blue posumnja da je pogriješio, da slučaj nema nikakve veze s brakom. Ali to nije sve jer White još uvijek razgovara s njim te se Blue mora usredotočiti na njegove riječi.
Sve je dogovoreno, kaže White. Odmah prekoputa Blackova stana jedan je stančić. Već sam ga iznajmio, tako da se možete useliti još danas. Stanarina će vam biti plaćana sve do završetka slučaja.
Dobra zamisao, reče Blue preuzimajući ključ od Whitea. To će me osloboditi nepotrebna hodanja.
Upravo tako, odgovori White gladeči bradu.
I tako, sve je sređeno. Blue se složi da preuzme posao i oni se rukuju. Kako bi pokazao da ima dobre namjere, White dade Blueu predujam od deset novčanica po pedeset dolara.
Tako to, dakle, započne. Mladi Blue i muškarac imenom White, koji očevidno nije taj za koga se predstavlja. Nije važno, kaže Blue samom sebi pošto je White otišao. Siguran sam da ima svoje razloge. A osim toga, to nije moj problem. Jedino o čemu se moram brinuti jest moj posao.
Treći je veljače 1947. godine. Dakako, Blue nema pojma da će slučaj potrajati godinama. Međutim, sadašnjost nije ništa manje mračna negoli prošlost, a njezina zagonetnost jednaka je bilo čemu što bi mogla donijeti budućnost. Tako je to u svijetu: napravi se prvi korak, za njim uslijedi jedna riječ, a odmah zatim i sljedeća. Postoje određene stvari koje Blue u ovom trenutku ne može znati. Jer znanje dolazi polako, a kada dođe, obično uzme velik osobni danak.
Trenutak poslije, pošto White napusti ured, Blue podigne slušalicu i nazove buduću gđu Blue. Radit ću u tajnosti, poruči svojoj dragoj. Ne brini se ako se ne budemo čuli neko vrijeme. Cijelo ću vrijeme misliti na tebe.
Blue uzme s police sivu torbicu i u nju stavi svoj 38-kalibarski pištolj, dalekozor, bilježnicu i ostalo što mu je bilo potrebno za posao. Zatim pospremi svoj radni stol, posloži papire i zaključa ured. Odatle se uputi u stan što ga je White iznajmio za njega. Adresa nije važna. No recimo samo da je području Brooklyn Heightsa. Neka mirna, neprometna ulica nedaleko od mosta — možda Orange Street. Godine 1855. Walt Whitman je vlastoručno otisnuo prvo izdanje Vlati trave u toj ulici, a upravo je tu Henry Ward Beecher galamio protiv ropstva s propovjedaonice u svojoj crkvi od crvene cigle. Toliko o mjesnim zanimljivostima.
To je mali jednosobni stan na drugom katu trokatnice od smeđe cigle. Bluea razveseli što je stan potpuno namješten i, dok šeta sobom razgledajući pokućstvo, shvati da je sve u njemu potpuno novo: krevet, stol, stolica, prostirač, posteljina, kuhinjske potrepštine, sve. U ormaru otkrije cijeli komplet odjeće te, pitajući se je li namijenjena njemu, isproba odjeću i uvjeri se da mu potpuno pristaje. Ovo nije najveći stan u kojem sam ikad bio, kaže samome sebi koračajući od jednoga kraja sobe prema drugom, ali je sasvim udoban, sasvim udoban.
Iziđe van, prijeđe preko ceste i uđe u nasuprotnu zgradu. Na ulazu potraži Blackovo ime na jednom od poštanskih sandučića i pronađe ga: Black — 2. kat. Zasad se sve dobro odvija. Nakon toga vrati se u svoju sobu i lati se posla.
Razmakne zavjese na prozoru, pogleda van i ugleda Blacka kako sjedi za stolom u svojoj sobi prekoputa. Sudeći prema onome što vidi, Blue zaključi da Black piše. Pogled kroz dalekozor to samo potvrdi. Međutim, leće ipak nisu toliko jake da bi vidio što piše, a čak i da jesu, sumnja da bi mogao čitati rukopis naopako. Jedino sa sigurnošću može ustvrditi da Black piše u bilježnicu crvenim nalivperom.
Blue izvadi svoju bilježnicu i zapiše: 3. veljače, 15 h, Black piše za svojim stolom.
Katkad Black zastane u poslu i zagleda se kroz prozor. U jednom trenutku Blue pomisli da gleda pravo u njega te se pomakne u stranu. Međutim, pošto ga je pomnije promotrio, shvati da je to samo isprazan pogled koji svjedoči o razmišljanju prije negoli o promatranju, pogled koji stvari čini nevidljivima, koji im ne dopušta da dopru u njegovu nutrinu. Svaki čas Black ustane sa stolice i izgubi se u nekom skrivenom dijelu sobe, u kutu, pretpostavlja Blue, ili možda u kupaonici, ali nikad se ne zadrži dugo, nego se uvijek brzo vrati za radni stol. To se nastavi još nekoliko sati a da Blue ne dozna ništa više o njemu. Točno u šest zapiše drugu rečenicu u svoju bilježnicu: To se nastavi još nekoliko sati.
Nije toliko bit u tome što je Blueu dosadno, nego što osjeća da su mu planovi onemogućeni. Budući da ne može pročitati nešto od onoga što je Black napisao, zasad mu se sve učini jalovim. Možda je on luđak, pomisli Blue, koji kuje planove da uništi svijet. Možda to pisanje ima nekakve veze s njegovom tajnom formulom. No Blue se istoga trena postidi zbog takve djetinjaste pomisli. Prerano je da bih išta doznao, kaže samom sebi te odluči da se zasad suzdrži bilo kakva suda.
Njegove misli lutaju od jedne sitnice do druge i napokon se zaustave na budućoj gđi Blue. Sjetio se da su večeras kanili izaći, i da nije bilo Whitea koji se danas pojavio u njegovu uredu i tog novog slučaja, sad bi bio s njom. Prvo bi otišli u kineski restoran u 39. ulici, gdje bi se hrvali sa štapićima i držali se za ruke ispod stola, a potom bi otišli na dvostruku projekciju u kino Paramount. Nakratko je u mislima imao zapanjujuće jasnu sliku njezina lica (kako se smije s poluzatvorenim očima, pretvarajući se da joj je neugodno), shvati da bi radije bio s njom nego sjedio u ovoj sobici i to tko zna koliko još dugo. Razmišlja o tome da joj telefonira kako bi malo pročavrljali, skanjuje se, a onda se predomisli. Ne želi ispasti slabić. Kad bi znala koliko mu je potrebna, počeo bi gubiti nadmočnost, a to ne bi bilo dobro. Muškarac uvijek mora biti onaj jači.
Black je do sada pospremio stol, a pisaći pribor zamijenio večerom. Sjedi ondje polako žvačući, buljeći rastreseno kroz prozor. Čim je ugledao hranu, Blue shvati da je gladan te pronjuška po kuhinjskom ormariću ne bi li pronašao štogod za jelo. Odluči se za obrok od gulaša u konzervi. Umak pokupi kriškom bijela kruha. Nakon večere ponada se da će Black izići, a još se više ohrabri kad zamijeti iznenadnu aktivnost u njegovoj sobi. Ali ništa od toga. Petnaest minuta poslije Black ponovno sjedi za stolom, ovaj put čitajući knjigu. Pokraj njega gori svjetiljka te mu Blue vidi lice jasnije no prije. Procijeni da je Black njegove dobi, koju godinu stariji ili mlađi. To jest, negdje u kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim godinama. Blackovo je lice sasvim ugodne vanjštine, bez ičega što bi ga razlikovalo od tisuće ostalih lica što ih se svakodnevno može vidjeti. To na neki način razočara Bluea jer se još uvijek potiho nada da će otkriti da je Black luđak. Blue zime kroz dalekozor i pročita naslov knjige što je Black čita: Walden Henryja Davida Thoreaua. Blue nije nikad čuo za nju te brižljivo zapiše njezin naslov u svoju bilježnicu.
Tako protekne i ostatak večeri, samo što je Black čitao, a Blue ga gledao kako čita. Kako vrijeme prolazi, Blue postaje sve malodušniji. Nije navikao na takvo sjedenje, a budući da se oko njega sad počeo spuštati mrak, ono mu počne ići na živce. Voli biti na nogama krećući se od jednoga mjesta do drugog, radeći nešto. Nisam tip detektiva kao što je Sherlock Holmes, rekao bi Brownu kad god bi mu šef dodijelio zadatak zbog kojeg bi morao mnogo prosjediti. Dajte mi nešto konkretno. Sad kad je sam sebi šef, evo što dobije: slučaj u kojem se nema što raditi. Jedini način na koji Blue može povezati konce onoga što se događa jest da prodre u Blackove misli, da dozna što misli, a to je, dakako, nemoguće. Zbog toga, malo-pomalo, Blue pusti da mu misli odlutaju u prošlost. Pomišlja na Browna i neke od slučajeva na kojima su zajedno radili, uživajući u sjećanju na njihove velike uspjehe. Primjerice, afera Redman, tijekom koje su ušli u trag bankovnom činovniku koji je pronevjerio dvjesto pedeset tisuća dolara. Tada se Blue pretvarao da je agent kladionice te je namamio Redmana da se kladi s njim. Otkriveno je da se koristio novčanicama uzetim iz banke pa je dobio što je i zaslužio. Još uspješniji bijaše Grayev slučaj. Više od godinu dana smatrali su ga nestalim te je njegova žena bila spremna odustati od bilo kakve potrage za njim misleći da je mrtav. Blue je pročešljao sve moguće kanale ne pronašavši ništa. No tada je, dok se jednoga dana spremao predati svoj završni izvještaj, nabasao na Graya u kafiću, nekoliko ulica podalje od mjesta gdje je njegova žena sjedila, uvjerena da se on nikad neće vratiti. Gray se sad preživao Green, no usprkos tomu Blue je znao da je to Gray jer je protekla tri mjeseca sa sobom nosio njegovu fotografiju te je znao njegovo lice napamet. Pokazalo se da je bila riječ o amneziji. Blue je odveo Graya njegovoj ženi i premda je se on nije sjećao nastavljajući se predstavljati Greenom, otkrio je da mu se ona sviđa te ju je nekoliko dana poslije zaprosio. Tako je gospođa Gray postala gospođa Green, po drugi put se udavši za istoga muškarca. Iako se Gray nije nikad sjetio svoje prošlosti — tvrdoglavo odbijajući priznati da je nešto zaboravio — to mu nije nimalo smetalo da u sadašnjosti živi sasvim udobno. Dok je Gray radio kao inženjer u svom bivšem životu, kao Green zaposlio se kao pipničar u kafiću nekoliko ulica dalje. Sviđalo mu se praviti koktele, rekao je, i razgovarati s ljudima koji su navraćali u kafić, te nije mogao ni zamisliti da bi radio nešto drugo. Rodio sam se da budem pipničar, izjavio je Brownu i Blueu na dan vjenčanja, i tko su bili oni da se usprotive tome što je čovjek odlučio učiniti sa svojim životom?
Bila su to dobra stara vremena, pomisli Blue promatrajući kako Black gasi svjetlo u svojoj sobi prekoputa. Obilje neobičnih obrata i zabavnih slučajnosti. No dobro, ne mora svaki slučaj biti uzbudljiv. Svako zlo za neko dobro.
Sljedećeg se jutra Blue, optimističan kao i uvijek, probudi dobro raspoložen. Vani je po mirnoj ulici padao snijeg i sve se zabijelilo. Pošto je promatrao kako Black doručkuje za stolom pokraj prozora i čita još nekoliko stranica Waldena, Blue ga opazi kako se povlači u dubinu sobe i kako se, u ogrtaču, primaknuo prozoru. Nekoliko je minuta nakon osam sati. Blue posegne za svojim šeširom, kaputom, šalom i čizmicama, žurno se odjene i iziđe na ulicu odmah nakon Blacka. Jutro je bez vjetra, tako tiho da čuje kako snijeg sipi na grane drveća. Nema nikoga vani, a Blackove cipele ostavljaju savršene tragove na bijelu kolniku. Blue slijedi tragove do ugla, a onda ugleda Blacka kako korača niz susjednu ulicu, polagano, kao da uživa u vremenu. To nije ponašanje čovjeka koji kani pobjeći, misli Blue i uspori. Nakon dvije ulice Black uđe u dućančić, zadrži se deset ili dvanaest minuta, a zatim iziđe s dvije dobro natovarene smeđe papirnate vrećice. Ne opazivši Bluea, koji stoji na vratima kuće s druge strane ulice, započe se vraćati istim putem prema Ulici Orange. Opskrba za moguću mećavu, reče Blue samomu sebi. Odmah zatim Blue odluči riskirati da Blacku izgubi trag te i sam uđe u dućan da bi to isto učinio. Osim ako me ne obmanjuje, pomisli, te kani baciti namirnice i zbrisati, posve je sigurno da se uputio kući. Stoga Blue obavi kupovinu, zaustavi se usput da kupi novine i nekoliko časopisa, a zatim se vrati u svoju sobu u Ulici Orange. I doista, Black je već za svojim stolom pokraj prozora te piše u istu bilježnicu kao i prethodnoga dana.
Vidljivost je zbog snijega oslabjela i Blue se mora svojski namučiti kako bi odgonetnuo što se događa u Blackovoj sobi.
Čak ni dalekozor ne pomaže mnogo. Dan je i dalje tmuran, a kroz snijeg što neprestance pada Black se nazire poput sjene. Blue se pomiri s dugim čekanjem i lati se čitanja novina i časopisa. Stalan je čitatelj True Detectivea i trudi se da ne propusti nijedan broj tog mjesečnika. Sad kad ima vremena temeljito čita novi broj, čak i zastajući da bi pročitao kratke obavijesti i oglase na posljednjim stranicama. Nalazi i — zatrpan reportažama o velikim kriminalcima i tajnim agentima — kratak članak koji ga pogodi ravno u žicu i čak pošto završi čitanje ne može se oduprijeti pomisli na nj. Prije dvadeset i pet godina u jednom šumarku kraj Philadelphije pronađen je umoreni dječačić. Iako se policija odmah pozabavila time, nikad nisu došli do bilo kakvih tragova. Ne samo da nisu nikoga osumnjičili, nego ni dječačića nisu mogli identificirati. Tko je bio, odakle je, zašto se zatekao na tome mjestu — sva su ta pitanja ostala neodgovorena. Slučajem su se naposljetku prestali baviti i da nije bilo mrtvozornika koga su zadužili da obavi autopsiju na dječaku, bio bi posvema zaboravljen. Taj je čovjek, imenom Gold, postao opsjednut tim umorstvom. Prije no što je dijete bilo sahranjeno napravio je posmrtnu masku njegova lica i otad je sve svoje vrijeme posvetio misteriju njegove smrti. Dvadeset godina poslije, pošto je napunio godine za mirovinu, napustio je svoj posao i počeo svaki trenutak trošiti na taj slučaj. Međutim, nije dobro krenulo. Nije nimalo napredovao, nimalo se nije približio rješenju tog zločina. Članak u True Detectiveu opisuje kako sad nudi nagradu od dvije tisuće dolara onomu koji mu pruži bilo kakvu informaciju o dječačiću. Uz članak je također priložena retuširana fotografija muškarca koji drži posmrtnu masku. Pogled njegovih očiju tako je uznemiren i molećiv da Blue jedvice uspijeva odvratiti svoje oči od njega. Gold sad stari i boji se da će umrijeti prije nego sve to riješi. Bluea to duboko gane. Kada bi ikako bilo moguće, najradije bi napustio slučaj s kojim se sad bavi te mu pokušao pomoći. Nema puno takvih ljudi, pomisli. Da je dječak slučajno Goldov sin, tada bi to imalo smisla: osveta, čista i jednostavna, i svatko bi to razumio. Međutim, dječak mu je bio potpun stranac i stoga u tome nema ničeg osobnog, ni traga nekom skrivenom motivu. Upravo ta pomisao kosne Bluea. Gold odbija prihvatiti svijet u kojem ubojica djeteta može proći nekažnjeno, pa čak i ako je već mrtav, voljan je žrtvovati vlastiti život i sreću da ispravi nepravdu. Blue zatim neko vrijeme razmišlja o dječačiću pokušavajući zamisliti što se doista dogodilo, pokušavajući osjećati ono što je jamačno i on osjećao, a zatim mu sine da bi ubojica morao biti netko od njegovih roditelja, jer bi ga inače prijavili kao nestalog. To sve samo pogoršava, drži Blue, osjećajući kako mu postaje slabo i pri samoj pomisli na to, potpuno shvaćajući sada što je Gold osjećao cijelo to vrijeme, i shvati da je prije dvadeset i pet godina i on bio dječak te da je poživio, sada bi bio njegove dobi. To sam mogao biti i ja, pomisli Blue. Ja sam mogao biti taj dječačić. Ne znajući što da drugo radi, izreže sliku iz časopisa i zalijepi na zid iznad svoga kreveta.
I tako prolaze prvi dani. Blue promatra Blacka i malo se što dogodi. Black piše, čita, jede, nakratko prošeće susjedstvom i ne zamjećujući Bluea. Što se Bluea tiče, nastoji ne brinuti. Pretpostavlja da se Black pritajio čekajući povoljan trenutak. Budući da je Blue jedini na zadatku, shvaća da se od njega ne očekuje stalna budnost. Napokon, ne možeš nekoga držati na oku dvadeset i četiri sata na dan. Mora postojati vrijeme za počinak, objede, pranje rublja, i tako dalje. Da White želi da se Blacka neprekidno drži na oku, bio bi unajmio dvojicu ili trojicu, a ne jednoga. Međutim, Blue je jedini i ono što nadilazi njegove mogućnosti on nije kadar činiti.
Pa ipak, počinje se brinuti, usprkos tomu što kaže samomu sebi. Jer ako se Blacka mora držati na oku, iz toga onda slijedi da ga se mora držati na oku svaki sat svakoga dana. Sve što bi odstupalo od neprekidna nadziranja ne bi uopće bilo nadziranje. Ne bi trebalo mnogo, zaključi Blue, pa da se cijela slika promijeni. Jedan jedini trenutak nepažnje — letimičan pogled u stranu, stanka da bi se počešao po glavi, običan zijev — i istoga trenutka Black se izgubi i počini kakvu opačinu što ju kani počiniti. Pa ipak, takvih će trenutaka nužno biti, stotine i čak tisuće njih svakoga dana. Blue to drži zabrinjavajućim, jer bez obzira na to, koliko često taj problem pretresao u sebi, nije ni blizu njegovu rješavanju. No to nije jedino zbog čega se brine.
Sve do sada Blue nije imao prilike da sjedi posve mirno te mu je ta nova dokonost ostavila okus nekakva gubitka. Prvi put u životu otkriva da je prepušten samomu sebi, bez ičega za što bi se mogao uhvatiti, ničega po čemu bi se jedan trenutak razlikovao od drugog. Nije nikad toliko razmišljao o svijetu u sebi te iako je uvijek znao da je unutra, taj je svijet i dalje postojao u obliku nepoznanice, neistražen i stoga mračan, čak i njemu samomu. Dokle god mu sjećanje seže, oduvijek se kretao površinama stvari, usredotočujući svoju pozornost na njih s jedinom svrhom da ih opazi, odmjerivši jednu i potom se usredotočivši na sljedeću, i uvijek ga je svijet kao takav ispunjavao zadovoljstvom, i nije od stvari tražio ništa drugo nego da budu dio tog svijeta. I bile su, sve do sada, slikovito ugravirane na dnevnoj svjetlosti, jasno mu govoreći što predstavljaju, tako savršeno svoje i ništa drugo, tako da nikad nije morao zastati pred njima ili ih po drugi put promotriti. Sada se, posve iznenada, sa svijetom koji se otuđio od njega, s vrlo malo toga što bi vidio osim nejasne sjene imenom Black, zateče kako razmišlja o nečemu što mu nikad prije nije padalo na pamet, a to ga je također počelo zabrinjavati. Ako je razmišljanje možda prejaka riječ u ovom času, tada bi donekle umjereniji izraz — špekulacija, primjerice — bio puno prikladniji. Riječ špekulirati potječe od latinske riječi speculatus, što znači zrcalo, odnosno ogledalo. Jer to što špijunira Blacka isto je tako kao da se Blue promatra u ogledalu, i umjesto da jednostavno promatra drugoga, on otkrije da isto tako promatra samog sebe. Život mu se toliko drastično usporio da je sad kadar vidjeti ono što mu je prije izmicalo pozornosti. Primjerice, putanja svjetlosti koja prolazi kroz sobu svakoga dana te način na koji će sunce u određeno doba dana reflektirati snijeg u udaljenom kutu stropa u njegovoj sobi. Kucanje njegova srca, disanje, žmirkanje očiju — Blue je sad svjestan svih tih događajčića, i koliko god se trudio da se ne obazire na njih, oni ustrajavaju u njegovim mislima poput neke besmislene fraze koja se iznova i iznova ponavlja. Zna da to ne može biti istina, pa ipak, malo-pomalo ta fraza naizgled počinje poprimati neko značenje.
Blue započne smišljati određene teorije o Blacku, o Whiteu, a i o poslu za koji je plaćen. Otkrije da izmišljanje priča može biti zadovoljstvo samo po sebi, nešto više od pukog načina da se skrati vrijeme. Misli da su možda White i Black braća te da je posrijedi velika svota novca — nasljedstvo na primjer, ili pak kapital uložen u partnerstvo. Možda White želi dokazati da je Black nesposoban, možda ga nastoji poslati na liječenje u sanatorij i sam preuzeti nadzor nad obiteljskim imetkom. Ali Black je odviše pametan da bi to dopustio te se pritajio čekajući da pritisak na njega popusti. Druga Blueova teorija kaže da su White i Black suparnici, pri čemu obojica jurišaju prema istom cilju — na primjer, rješenju nekog znanstvenog problema — te White želi da se Blacka nadzire kako bi bio siguran da ga ovaj neće nadmudriti. Još jedna teorija veli da je White odmetnuti agent FBI ili neke druge špijunske organizacije, možda inozemne, te se prihvatio samostalna istraživanja koje njegovi nadređeni vjerojatno nisu odobrili. Unajmivši Bluea da obavi posao za nj, nadziranje Blacka ostaje u tajnosti, a u isto vrijeme i dalje može raditi svoje uobičajene poslove. Iz dana u dan broj tih priča raste, samo što se Blue katkad vraća prvoj priči koju razvija nadodajući određene pojedinosti, a drugi put opet započinje s nečim novim. Planiranje umorstva, primjerice, i otmica radi velike otkupnine. Kako vrijeme odmiče, Blue shvati da pričama koje je kadar ispripovijedati nema kraja. Jer Black nije ništa drugo doli neka vrsta praznine, rupa u teksturi stvari, i jedna priča može ispuniti tu rupu jednako dobro kao bilo koja druga.
Međutim, Blue ne okoliša. Zna da bi više od svega želio doznati pravu priču. No u ovoj, ranoj fazi tako dozna da se od njega traži strpljivost. I zato se malo-pomalo počinje ukopavati u to svoje stanje, i svakoga se dana osjeća nešto udobnije u toj situaciji, pomireniji spoznajom da će to duže potrajati.
Na nesreću, misli o budućoj gđi Blue povremeno ometu rastući osjećaj spokoja. Ona Blueu nedostaje više no ikad, pa ipak na neki način osjeća da više ništa neće biti isto kao prije. Ne može reći odakle mu taj osjećaj. Dok se, ograničivši svoja razmišljanja na Blacka, na svoju sobu, na slučaj kojim se bavi, osjeća prilično zadovoljno, kad god postane svjestan buduće gđe Blue, kao da ga obuzme neka panika. Posve iznenada njegov se mir pretvori u tjeskobu i osjeća se kao da propada u neko tamno špiljoliko mjesto, bez ikakve nađe za pronalaženjem izlaza iz njega. Gotovo svakog dana dovede se u iskušenje da podigne telefonsku slušalicu i nazove ju, misleći kako bi trenutak istinskog kontakta svladao tu opčinjenost njome. No dani prolaze, ipak ju ne nazove. To ga također uznemiruje, jer se ne može sjetiti trenutka u svom životu kad je bio toliko neodlučan da učini ono što posve jasno želi učiniti. Mijenjam se, kaže samomu sebi. Malo-pomalo i više neću biti isti. To ga tumačenje donekle umiri, barem za neko vrijeme, no na kraju se samo osjećao lošije no prije. Prolaze dani i postaje mu sve teže da ne zamišlja buduću gđu Blue, poglavito noću, kad u mraku svoje sobe, dok leži na leđima s otvorenim očima, rekonstruira njezino tijelo dio po dio, započinjući s njezinim stopalima i gležnjevima, klizeći po nogama i bedrima, uspinjući se od njezina trbuha prema dojkama, a zatim, lutajući po toj mekoći, spušta se do njezinih guzova i onda se ponovno uspinje uz njezina leđa, pronašavši naposljetku njezin vrat i izvinuvši se prema njezinu okruglom i nasmiješenom licu. Što li sad radi? —zapita se katkad. I što ona misli o svemu ovome? Međutim, nikako ne iznalazi zadovoljavajući odgovor. Ako je kadar izmisliti mnoštvo priča koje bi odgovarale činjenicama vezanim za Blackov slučaj, s budućom gđom Blue sve se svodi na muk, nejasnost i prazninu.
Dođe i taj dan da napiše svoj prvi izvještaj. Blue je stručnjak za takve sastavke te nikad nije imao problema s njima. Njegova je metoda da se drži vanjskih činjenica, opisujući događaje kao da se svaka riječ potpuno podudara s opisanom stvari te da ne ide dalje od toga. Riječi su za njega prozirne, veliki prozori što stoje između njega i svijeta, a sve do sada nikad mu nisu zasmetale, stvarajući dojam kao da ih nikad nije ni bilo. O, postoje trenuci kada se na staklu pojave mrljice i onda ih Blue mora pobrisati, no kad se jednom pronađe prava riječ, sve se raščisti. Izvodeći zaključke iz natuknica što ih je prethodno zapisao u bilježnicu, pozorno ih iščitavajući kako bi osvježio svoje pamćenje i podvukao umjesne opaske, pokušava oblikovati koherentnu cjelinu, odbacujući suvišno i ukrašujući ono bitno. U svakom izvještaju što ga je do sada napisao događaj nadilazi tumačenje. Na primjer: Osoba je išla pješice od Columbus Circlea do Carnegie Halla. Ne spominje se kakvo je bilo vrijeme, kakav je bio promet, a nema ni najmanjeg pokušaja pogađanja što bi ta osoba mogla misliti. Izvještaj se ograničuje na poznate i provjerive činjenice, a iznad te granice i ne pokušava ići.
Međutim, suočen s činjenicama o Blackovu slučaju, Blue postaje sve svjesniji vlastita neugodnog položaja. Dakako, postoji ta bilježnica, no kad ju pregleda ne bi li vidio što je napisao, razočara ga tako malen broj detalja. Kao da su ih njegove riječi, umjesto da izvuku što više činjenica te da svakoj nađu njezino mjesto u svijetu, navele da nestanu. To se Blueu nije nikad prije dogodilo. Pogleda prekoputa i ugleda Blacka kako, kao i obično, sjedi za svojim stolom. U tom trenutku Black također pogleda kroz prozor i Blueu odjednom padne na pamet da više ne može ovisiti o starom načinu rada. Indicije, puno hodanja, istražna rutina — niti jedno od toga više neće biti važno. Međutim, tada, kad pokuša zamisliti čime bi to mogao zamijeniti, ništa mu ne padne na pamet. Blue može tek nagađati što nije slučaj. Ali reći što slučaj jest, to već potpuno nadilazi njegove sposobnosti.
Blue postavi pisaći stroj na stol i baci se u potragu za idejama, pokušavajući prionuti uz sadašnji zadatak. Smatra da bi vjerodostojan izvještaj o prošlom tjednu trebao sadržavati različite priče što ih je sam ispleo o Blacku. S tako malo obavijesti ti bi izleti u fikciju barem dali nekakav začin tomu što se dogodilo. Međutim, Blue se zaustavi, shvaćajući da te priče doista nemaju nikakve veze s Blackom. Naposljetku, ne radi se o mojem doživljaju, reče. Od mene se očekuje da pišem o njemu, a ne o sebi.
Pa ipak, to mu se nameće poput perverznog iskušenja te je neko vrijeme Blue prisiljen boriti se sa samim sobom prije no što ga odbaci. Vrati se na sam početak i prouči slučaj, korak po korak. Odlučan da učini točno ono što se traži od njega, marljivo složi izvještaj na stari način, pozabavivši se svakom pojedinošću s takvom brižnošću i pretjeranom točnošću da su mu trebali sati prije no što ga je uspio dovršiti. Dok još jednom čita izvještaj, mora si priznati da se sve čini točnim. No zašto je onda nezadovoljan, uznemiren time što je napisao? Kaže samome sebi: to što se dogodilo nije ono što se doista dogodilo. Prvi put otkako piše takve izvještaje otkrije da riječi ne služe nužno svojoj svrsi, da se njima može iskriviti ono što one pokušavaju reći. Blue se osvrne oko sebe i usredotoči na različite predmete u sobi, jedan za drugim. Pogleda svjetiljku i kaže samomu sebi: svjetiljka. Pogleda krevet i kaže: krevet. Pogleda bilježnicu i kaže: bilježnica. Nema smisla nazivati svjetiljku krevetom, pomisli, ili krevet svjetiljkom. Ne, te riječi sasvim udobno priliježu uz stvari koje označavaju, i u trenutku dok ih Blue izgovara osjeti duboko zadovoljstvo, kao da je upravo dokazao postojanje svijeta. Zatim baci pogled preko ulice i vidi Blackov prozor. Mračno je i Black spava. U tome je problem, kaže Blue samomu sebi, nastojeći smognuti nešto hrabrosti. To i ništa drugo. On je tamo, ali ga ne mogu vidjeti. Pa čak i kad ga vidim čini se kao da su svjetla pogašena.
Izvještaj uloži u kuvertu i zapečati ju, potom iziđe van i ode do ugla ulice gdje ga ubaci u poštanski sandučić. Možda nisam najpametniji na svijetu, kaže samomu sebi, ali činim sve što mogu, činim sve što mogu.
Nakon toga snijeg se počne topiti. Sljedećeg jutra sve bliješti od sunca, mnoštvo vrabaca cvrkuće na drveću, a Blue čuje ugodno kapkanje vode s ruba krova, grana, stupova javne rasvjete. Proljeće se, izgleda, ne čini više dalekim. Još malo, kaže sam sebi, i svako će jutro nalikovati ovomu.
Black iskoristi vrijeme da prolunja dalje no ikad prije, a Blue krene za njim. Blue osjeti olakšanje što se ponovno kreće i dok Black ide svojim putem, Blue se ponada da putovanje neće završiti prije no što mu se pruži prilika da se dobro razgiba. Kao što se može pretpostaviti, Blue je oduvijek bio vatreni šetač te ga šetnja po jutarnjem zraku ispuni srećom. Dok napreduju uličicama Brooklyn Heightsa, Bluea razveseli to što se Black neprestano udaljava od kuće. Nešto poslije raspoloženje mu odjednom splasne. Black se počne penjati stubama prema pješačkoj stazi na Brooklynskom mostu i Blue si utuvi u glavu da on kani skočiti s mosta.
Takvo što se događa, kaže sam sebi. Čovjek se popne na vrh mosta, po posljednji put pogleda svijet kroz vjetar i oblake, a zatim skoči, od sraza s površinom vode kosti mu se rasprsnu, a cijelo tijelo raspadne. Blueu pozli od tog prizora te reče sam sebi da se pripremi. Ako se bilo što dogodi, odluči Blue, odbacit će ulogu nepristrana prolaznika i intervenirati. Jer ne želi da Black strada, barem ne još.
Prošle su mnoge godine otkako je Blue pješice prešao preko Brooklynskog mosta. Posljednji je put, još kao dječak, bio sa svojim ocem te mu se ponovno vrati sjećanje na taj dan. Vidi sebe kako oca drži za ruku te kako korača uz njega i, dok ispod sebe sluša buku prometa što kola čeličnim mostom, prisjeća se kako je rekao ocu da ga ta buka podsjeća na zujanje golema roja pčela. S njegove je lijeve strane Kip slobode, s desne Manhattan, sa zgradama toliko visokim na jutarnjem suncu da se doimaju nestvarnima. Njegov je otac znao mnoštvo činjenica te mu je pripovijedao priče o svim spomenicima i neboderima, duge litanije s obiljem pojedinosti — o arhitektima, epohama, političkim intrigama — te kako je neko vrijeme Brooklynski most bio najviša građevina u Americi. Stari se rodio iste godine kad je most bio dovršen i ta je spona uvijek postojala u Blueovim mislima, kao da je most bio nekakav spomenik njegovu ocu. Volio je tu priču koju mu je on ispripovijedio dok su se njih dvojica vraćali kući preko istih dasaka po kojima i sada korača, i nikad ju nije zaboravio. Kako je John Roebling, konstruktor mosta, prignječio svoju nogu između pristanišnih stupova i trajekta nekoliko dana nakon dovršenja planova te umro od gangrene za cigla tri tjedna. Nije morao umrijeti, rekao je Blueov otac, no jedino liječenje koje je htio prihvatiti bijaše hidroterapija ali to se izjalovilo i Bluea je iznenadilo što je čovjek koji je potrošio cijeli život gradeći mostove preko tolikih voda zato da se ljudi ne bi smočili vjerovao da se jedini pravi lijek sastojao od toga da se čovjeka uroni u vodu.
Nakon smrti Johna Roeblinga posao je, kao glavni inženjer, preuzeo njegov sin Washington, što je bila još jedna neobična priča. Washington Roebling imao je tada trideset i jednu godinu i nije imao nikakva graditeljskog iskustva, osim gradnje drvenih mostova što ih je konstruirao za vrijeme Građanskoga rata, no pokazalo se da je još nadareniji od svoga oca. Međutim, nedugo pošto je gradnja Brooklynskog mosta započela proveo je nekoliko sati, za vrijeme požara, zarobljen u jednom od podvodnih kesona, odakle je izišao s ozbiljnim slučajem mučne kesonske bolesti, tijekom koje se mjehurići dušika skupljaju u krvotoku. Gotovo dotučen tim napadom, otada je bio invalid i nije mogao napustiti sobu na posljednjem katu kuće što su ju on i njegova žena podigli u Brooklyn Heightsu. U toj je sobi proveo mnoge godine sjedeći, promatrajući gradnju mosta teleskopom, svakoga jutra šaljući na gradilište svoju ženu s njegovim uputama, iscrtavajući složene slike u boji za strane radnike koji nisu govorili engleski kako bi shvatili što sljedeće trebaju činiti, a neobičnost svega toga bila je u tome što je cijeli most držao doslovce u svojoj glavi: zapamtio je svaki njegov dio, sve do najsitnijeg komadića čelika i kamena. Iako Washington Roebling nije nikad zakoračio na most, on je bio potpuno u njemu, kao da je na koncu svih tih godina na neki način urastao u njegovo tijelo.
Blue razmišlja o tome dok prelazi rijeku držeći Blacka na oku ispred sebe i prisjećajući se svog oca i dječaštva u Gravesendu. Stari je bio policajac, a zatim i detektiv pri 77. policijskoj postaji, i život je mogao biti sasvim dobar da nije bilo slučaja Russo i metka koji mu je prosvirao glavu 1927. godine. Dvadeset godina poslije, kaže Blue sam sebi, zgranut vremenom koje je proteklo, zapita se postoji li raj i, ako postoji, hoće li se ili neće susresti s ocem nakon vlastite smrti. Prisjeti se priče iz jednog od bezbrojnih časopisa što ih je čitao ovaj tjedan, novog mjesečnika s naslovom Stranger than Fiction, a ona, čini se, ima veze sa svim ostalim o čemu je sad razmišljao. Sjeća se kako se prije dvadeset ili dvadeset i pet godina neki čovjek izgubio na skijanju negdje u francuskim Alpama — progutala ga je lavina, a njegovo tijelo nije nikad pronađeno. Njegov je sin, koji je tada još bio dječarac, odrastao i također postao skijaš. Prošle je godine otišao na skijanje nedaleko od mjesta gdje se njegov otac izgubio — iako to nije znao. Zbog jedva zamjetnih ali neprekidnih pomicanja leda desetljećima nakon njegove smrti teren se sad potpuno razlikovao od prijašnjega. Potpuno sam u planinama, kilometre daleko od nekog drugog ljudskog bića, sin je nabasao na truplo u ledu — mrtvo tijelo, savršeno netaknuto, kao da je očuvano u procesu obustavljena oživljavanja. Suvišno je reći da se mladić zaustavio kako bi proučio tijelo, a kad se sagnuo i pogledao njegovo lice, imao je nedvojben i užasavajući dojam kako gleda samoga sebe. Drhteći od straha, kako je pisalo u članku, pomnije je pregledao tijelo, potpuno izolirano jer je bilo u ledu, poput nekoga tko je s druge strane prozora debelih stakala, i shvatio je da je to njegov otac. Mrtvac još uvijek bijaše mlad, čak i mlađi nego što je to njegov sin sad bio, a u svemu tome bijaše nešto strašno, osjećao je Blue, nešto tako čudno i užasno zbog toga što si stariji od vlastita oca, da se zaista morao suzdržavati da ne zaplače dok je to čitao. Sad, dok se približava kraju mosta, naviru mu isti osjećaji i on se obrati Bogu želeći da mu je otac tu, da hoda s njim preko rijeke pričajući mu priče. No tada, posve svjestan o čemu razmišlja, zapita se zašto je postao tako sentimentalan, zašto mu nadolaze takve misli, kad mu već toliki niz godina nisu nikad padale na pamet. To je sve zbog ovog slučaja, pomisli postiđeno. Eto što se događa kad nemaš s kime porazgovarati.
Dođe do kraja mosta i shvati kako se prevario u vezi s Blackom. Danas neće biti nikakvih samoubojstava, nikakvih skakanja s mostova, nikakvih skokova u nepoznato. Jer eto njegova čovjeka, vedra i spokojna poput bilo koga drugoga, silazi stubama nogostupa i ide ulicom koja zavija oko Gradske vijećnice, zatim se kreće sjeverno ulicom Centre prolazeći pokraj suda i drugih zgrada gradske uprave nijednom ne usporivši korak, nastavljajući kroz Kinesku četvrt i dalje. Ta udaljavanja traju nekoliko sati, ali ni u jednom trenutku Blue nema osjećaj da Black hoda s nekim ciljem. Prije se čini da prozračuje svoja pluća, da hoda iz čista užitka, a kako se putovanje nastavilo, Blue prvi put prizna sam sebi da mu se Black počeo sviđati.
U jednom trenutku Black uđe u knjižaru, a Blue krene za njim. Ondje Black nekih pola sata prelistava knjige, skupi omanju hrpu, a Blue, ne imajući što raditi, i sam prelistava knjige, cijelo vrijeme pazeći da ga ne opazi. Letimični pogledi prema Blacku u trenutku kad ovaj ne gleda daju mu osjećaj kako ga je već vidio, ali se ne može sjetiti gdje. Ima nešto u tim očima, kaže sam sebi, no to je najviše što može dobiti u tom trenutku a da na sebe ne privuče pozornost, jer nije siguran znači li to uopće nešto.
Časak poslije Blue naiđe na primjerak Waldena Henryja Davida Thoreaua. Listajući knjigu, iznenađeno otkri da se nakladnik zove Black. ‘Za Klub klasika izdao Walter J. Black, Inc., Copyright 1942.’ Blue se strese od te slučajnosti, pomišljajući kako je u njoj možda skrivena neka poruka namijenjena njemu, tračak smisla koji bi mogao promijeniti stvari. Ali odmah zatim, oporavljajući se od tog stresa, pomisli kako nije riječ o tome. To je prilično često ime, reče sam sebi — a osim toga posve je siguran da se Black ne zove Walter. Možda bi ipak mogao biti neki rođak, nadoda, pa čak možda i njegov otac. Još uvijek zaokupljen tom pomišlju, Blue odluči kupiti knjigu. Ako već ne može čitati što Black piše, barem može čitati ono što i on čita. Izgledi su vrlo slabi, reče sam sebi, ali tko kaže da u knjizi neće naći neki nagovještaj o tome što čovjek kani učiniti.
Zasad je sve u redu. Black plati knjige, Blue plati svoju knjigu i šetnja se nastavi. Blue i dalje traži neku zakonitost u svemu tome, neki trag koji će se pojaviti na njegovu putu i uvesti ga u Blackovu tajnu. Ali Blue je prepošten da bi se zavaravao i svjestan je da nema ni glave ni repa u onome što se dosad zbilo. Ovaj ga put to ne obeshrabri. Zapravo, što dublje ponire u sebe, sve više shvaća kako ga to, sve u svemu, bodri. Ima nečeg privlačnog u mraku, otkri, nečeg uzbudljivog u tome kad se ne zna što će se sljedeće dogoditi. Drži te budnim, pomisli, a u tome nema ništa loše, zar ne? Sasvim si budan i na nogama, upijajući sve, spreman za bilo što.
Pošto je o tome malo razmišljao, Blueu se pruži nova prilika te dođe do prvog zaokreta u slučaju. Na sredini puta Black zamakne iza ugla, prijeđe pola bloka, zastane načas, kao da traži adresu, vrati se nekoliko koraka, zatim nastavi te nekoliko časaka poslije uđe u restoran. Blue pođe za njim, ne razmišljajući puno o tome jer je, na kraju krajeva, vrijeme ručku, a ljudi moraju jesti, međutim, ne promakne mu kako Blackovo oklijevanje pokazuje da nikad prije nije bio tu, što bi dalje moglo značiti da ima zakazan sastanak. Unutra je mračno, prilično krcato, s ljudima okupljenim ispred šanka, u pozadini žamor i zveckanje pribora i posuđa. Čini se da je skup, pomisli Blue, s tim zidovima obloženim drvom, bijelim stolnjacima, pa odluči potrošiti što manje. Ima slobodnih stolova, i shvati kao dobar znak to što su ga posjeli za stol s Blackom na vidiku, ni preblizu, ali ne i predaleko da ne bi mogao pratiti što radi. Black rukom zatraži dva jelovnika, a tri ili četiri minute poslije nasmiješi se kad neka žena uđe u restoran, pristupi njegovu stolu te ga, prije no što sjedne, poljubi u obraz. Nije loša, pomisli Blue. Možda malčice mršava za njegov ukus, ali uopće nije loša. Zatim pomisli: sad počinje ono zanimljivo.
Na žalost, žena je Blacku okrenula leđa, tako da ne može promatrati njezino lice dok objeduje. Dok sjedi ondje i jede salisburški odrezak, pomisli kako njegova prva slutnja možda bijaše ona prava — kako je naposljetku ipak riječ o bračnom slučaju. Blue več zamišlja što če sve napisati u svom sljedećem izvještaju te osjeti zadovoljstvo razmišljajući o izrazima koje će upotrijebiti kako bi opisao ono što sad vidi. Svjestan je da treba donijeti određene odluke, sad kad se pojavila druga osoba u slučaju. Na primjer: treba li se držati Blacka ili pozornost obratiti ženi? To bi možda moglo sve ubrzati, ali bi istodobno moglo značiti da bi se Blacku pružila prilika da mu pobjegne, možda i zauvijek. Drugim riječima, je li susret sa ženom samo paravan ili to što jest? Je li on dio slučaja ili nije, je li to bitno ili slučajno? Blue se nakratko zadubi u ta pitanja te zaključi kako je prerano išta reći. Da, moglo bi biti jedno, reče sam sebi. Ali bi isto tako moglo biti i drugo.
Usred objeda prilike se naizgled okrenu nagore. Blue zamijeti veliku tugu na Blackovu licu i prije no što je išta shvatio žena je, čini se, zaplakala. To je barem mogao zaključiti iz nagle promjene položaja njezina tijela: ramena su joj se uvukla, glava joj se povila prema naprijed, lice je vjerojatno pokrila rukama, leđa su joj se jedva zamjetno zatresla. Mogla je prasnuti u smijeh, umuje Blue, ali zašto bi onda Black izgledao tako jadno? Izgleda kao da mu se upravo tlo pod nogama izmaknulo. Časak poslije žena odvrati pogled od Blacka i Blueu se načas ukaza njezin profil: nema nikakve sumnje, plače, pomisli dok je promatra kako ubrusom otire suze i opazi kako na njezinu obrazu blista mrlja od raskvašene maškare. Ona naglo ustane i ode prema zahodu. Blue ponovno neometano promatra Blacka te opazivši tugu na njegovu licu, tu krajnju potištenost, gotovo ga počne sažalijevati. Black letimično pogleda u Blueovu smjeru, ali je bjelodano kako ništa ne vidi, a zatim, trenutak poslije, rukama obujmi lice. Blue pokuša nagađati što se događa, ali je to nemoguće doznati. Čini se kao da je svršeno između njih dvoje, pomisli, kao da je nečemu došao kraj. Pa ipak, usprkos svemu, možda su se tek porječkali.
Žena se vrati za stol izgledajući nešto bolje, a zatim je njih dvoje sjedilo ondje nekoliko minuta ne prozborivši ništa i ne pipnuvši hranu. Black jednom ili dvaput uzdahne, gledajući u daljinu, a onda naposljetku zatraži račun. Blue učini isto te krene za njima iz restorana. Zamijeti kako ju Black drži za lakat, ali to bi samo mogla biti refleksna radnja, reče sam sebi, a vjerojatno ne znači ništa. Šute dok idu ulicom, a na uglu Black rukom pozove taksi. Ženi otvori vrata te ju, prije no što će ući u taksi, nježno pomiluje po obrazu. Ona mu se zauzvrat hrabro nasmiješi, ali ipak ništa ne kažu jedno drugomu. Potom ona sjedne na crno sjedalo, Black zatvori vrata i taksi krene.
Black još nekoliko minuta švrlja unaokolo, zaustavivši se nakratko ispred izloga putničke agencije kako bi proučio plakat o Bijelim planinama, a zatim i sam uzme taksi. Blueu se ponovno posreći te uspije pronaći drugi taksi koji trenutak poslije. Vozaču kaže da slijedi Blackov taksi, a zatim sjedi otraga dok se dva žuta taksija sporo probijaju kroz gužvu u središtu grada, prelaze Brooklynski most te napokon dođu u Ulicu Orange. Blue se zgrozi nad visinom vozarine i u mislima se lupi po glavi zato što nije išao za ženom. Mogao je misliti da Black ide kući.
Raspoloženje mu se znatno popravi pošto uđe u svoju zgradu i zateče pismo u sandučiću. To bi moglo biti samo jedno, reče sam sebi, i zbilja, dok se penje gore i otvara kuvertu, eto ga: prvi ček, novčana uputnica za upravo onoliku svotu novca što ju je dogovorio s Whiteom. Međutim, donekle ga zbuni što je isplata anonimna. Zašto to nije Whiteov osobni ček? To ga navede da se pozabavi mišlju kako je White ipak odmetnuti agent koji želi prikriti svoje tragove te se osigurati da neće biti nikakva traga o isplatama. Zatim, skinuvši šešir i ogrtač te se ispruživši na krevetu, Blue shvati da se malko razočarao što nije primio nikakav komentar o izvještaju. Uzimajući u obzir koliko se namučio da ga napravi kako treba, riječ ohrabrenja bila bi dobrodošla. To što je novac poslat ne znači da White nije bio nezadovoljan. Pa ipak — šutnja ne vrijedi, što god značila. Ako je stanje takvo, reče Blue sam sebi, morat ću se samo priviknuti na to.
Prolaze dani i stvari se ponovno vrate u kolotečinu. Black piše, čita, odlazi u dućan u susjedstvu, ide u poštu, povremeno se prošeće. Žena se više ne pojavljuje, a on više ne odlazi u Manhattan. Blue počinje misliti kako će svakoga dana primiti pismo u kojem će pisati kako je slučaj završio. Žene više nema, mozga on, i tomu bi mogao biti kraj. Ali ništa se takvo ne dogodi. Blueov iscrpan opis prizora iz restorana ne poluči nikakav poseban Whiteov odgovor, ali iz tjedna u tjedan čekovi i dalje dolaze. Toliko o ljubavi, reče Blue sebi. Žena nije nikad nešto značila. Bijaše tek zabava.
Osjećaji podvojenosti i protuslovlja najbolje opisuju Blueovo duševno raspoloženje u tom početnom razdoblju. Ima trenutaka kada je u potpunu suglasju s Blackom, u tako prirodnu odnosu s njim, da samo treba pogledati sebe želi li predvidjeti što kani učiniti, doznati hoće li ostati u sobi ili izići. Prolaze čitavi dani kada se čak ne trudi zirnuti kroz prozor odnosno krenuti za Blackom po ulici. Katkad si priušti samostalan pohod, dobro znajući da se za vrijeme njegove odsutnosti on neće maknuti sa svoga mjesta. Otkud to zna, ostaje i njemu samomu nepoznanicom, ali nedvojbeno je da nikad ne pogriješi, a kad ima taj osjećaj, nimalo se ne dvoumi i ne oklijeva. Ipak, nije uvijek tako. Ima trenutaka kad se osjeća potpuno odvojenim od Blacka, tako snažno i potpuno odsječenim od njega da počinje gubiti osjećaj za samoga sebe. Okruži ga samoća, opkoli, a s njome i golem strah gori od bilo čega. Muči ga što tako brzo prelazi iz jednoga stanja u drugo te se dugo kreće između krajnosti, ne znajući koja je prava, a koja lažna.

Nakon nekoliko osobito loših dana počne čeznuti za nekom vrstom društva. Sjedne i napiše iscrpno pismo Brownu ukratko prikazavši slučaj i zatraživši njegov savjet. Brown se vratio na Floridu, gdje glavninu vremena provodi u ribolovu i Blue zna da će proći neko vrijeme prije no što primi odgovor. Pa ipak, dan pošto je poslao pismo počne se radovati odgovoru s takvom nestrpljivošću da se to uskoro pretvori u opsjednutost. Svakoga jutra, otprilike sat prije dostave pošte, smjesti se pokraj prozora čekajući da se pismonoša pojavi iza ugla i uđe u vidokrug te polažući sve svoje nade u to što će mu Brown reći. Nije izvjesno što očekuje od tog pisma. Blue čak ne postavlja pitanje, ali je to svakako nešto što ima golemu vrijednost, neke sjajne i neuobičajene riječi koje će ga ponovno vratiti u svijet živih.
Kako prolaze dani i tjedni a da mu Brown ništa ne piše, Blueovo razočaranje preraste u bol, bezrazložan očaj. Ali to nije ništa u usporedbi s tim kako se osjeća kad pismo naposljetku stigne. Jer Brown uopće ne govori o onome o čemu je Blue pisao. Drago mi je da se čujemo, počinje pismo, i drago mi je što tako vrijedno radite. Čini mi se da je slučaj zanimljiv. Ali ipak mislim da ništa ne propuštam. Ovdje dobro živim — ustajem rano i ribarim, nešto vremena provodim sa ženom, malo čituckam, drijemam na suncu, ne mogu se požaliti. Jedino ne shvaćam zašto se prije nisam ovamo preselio.
Pismo se u istom duhu nastavlja na nekoliko stranica, nijednom ne dotaknuvši Blueove muke i nemire. On osjeća da ga je iznevjerio čovjek koji mu je nekad bio poput oca, a kad završi čitanje pisma, osjeti prazninu, potpunu iscrpljenost. Prepušten sam samomu sebi, nema više nikoga komu bih se mogao obratiti. Uslijedi nekoliko sati malodušja i samosažaljenja kad je Blue jedanput ili dvaput pomislio kako bi možda bilo bolje da je mrtav. Ali na koncu se izvuče iz te nujnosti. Jer on je uglavnom čvrsta karaktera, manje sklon mračnim mislima od večine ljudi, a ako ima trenutaka kad osjeća da je svijet pokvaren, tko smo mi da ga za to okrivljavamo? Do vremena za večeru čak je počeo vedrije razmišljati. To je vjerojatno njegov najveći talent: nije da ne očajava, nego nikad ne očajava predugo. Možda bi, na koncu, moglo nešto dobro ispasti, kaže sam sebi. Možda bi bilo bolje uzdati se u se nego ovisiti o nekom drugom. Blue neko vrijeme razmišlja o tome, a onda shvati kako treba reći nešto u svoju obranu. Nije više novak. Nitko mu više ne gospodari. Svoj sam čovjek, reče sam sebi. Svoj sam čovjek, odgovoran nikomu drugom nego sebi.
Potaknut ovim novim pristupom, otkrije da je napokon smogao hrabrosti da stupi u vezu s budućom gospođom Blue. Ali kad podigne slušalicu i nazove ju, nitko mu se ne javi. To je razočaranje, ali on se ne obeshrabri. Pokušat ću ponovno neki drugi put, reče. Za neko vrijeme, uskoro.
Dani se smjenjuju jedan za drugim. Još jednom uđe ukorak s Blackom, možda čak i skladnije no prije. Čineći to, otkrije prirođenu paradoksalnost svoje situacije. Što se više zbližava s Blackom, sve manje mora razmišljati o njemu. Drugim riječima, što se dublje zapliće, sve je slobodniji. Ono što ga sapinje nije zapletanje, nego razdvajanje. Jer mora ga tražiti samo onda kad mu se Black naizgled izgubi, a za to treba vremena i truda, o naporu da i ne govorimo. Međutim, u trenucima kad osjeća da je najbliži Blacku čak može imati ono što podsjeća na samostalan život. Isprva se ne ističe odvažnošću u onome što si priušti, ali usprkos tomu drži to nekom vrstom pobjede, gotovo junaštva. Primjerice, izlazak van i šetnja cijelim blokom. Bez obzira na to koliko mala, ta ga gesta ispuni srećom, i dok se po lijepu proljetnu vremenu kreće gore-dolje Ulicom Orange, drago mu je što je živ onako kako to već godinama nije oćutio. Na jednom kraju ulice puca pogled na rijeku, luku, Manhattan, mostove. Njemu se sve to sviđa, a gdjekad si čak priušti da malko sjedne na jednu od klupa i promatra brodove. U drugom je smjeru crkva te Blue katkad ode do maloga travnatoga dvorišta da bi sjeo i proučavao brončani kip Henryja Warda Beechera. Dva se roba drže za Beecherove noge, kao da ga mole da im pomogne, da ih napokon oslobodi, a otraga, na zidu od cigle, porculanski je reljef Abrahama Lincolna. Blue ne može ne osjetiti kako ga te slike nadahnjuju te se svaki put kad dođe u crkveno dvorište njegova glava ispuni plemenitim mislima o čovjekovu dostojanstvu.
Malo-pomalo, sve se više odvažuje da se odvoji od Blacka. Godina je 1947., godina kad Jackie Robinson čini čuda s Dodgersima i Blue pozorno prati njegov uspon, prisjećajući se crkvenog dvorišta i znajući da tu ima nešto više od pukog bejzbola. Jednoga vedrog utorka poslijepodne u svibnju odluči otići do Ebbets Fielda, i dok ostavlja Blacka u njegovoj sobi u Ulici Orange, kao i obično pogurena za stolom sa svojim nalivperom i papirima, osjeti kako nema razloga za zabrinutost, kako je siguran da će nakon povratka sve biti potpuno isto. Vozi se podzemnom željeznicom, ramenima se probija kroz mnoštvo, osjeća kako nasrće prema osjećaju za trenutak. Dok zauzima sjedalo na igralištu, osupne ga oštrina boja okolo njega: zelena trava, smeđa zemlja, bijela loptica, plavo nebo u visini. Svaki se predmet jasno razlikuje od drugoga predmeta, potpuno odijeljen i određen, a geometrijska jednostavnost uzorka svom se punoćom dojmi Bluea. Dok prati utakmicu, otkrije kako ne može skinuti oko s Robinsona, jer ga neprestano mami crnoputost njegova lica, te pomisli kako za to treba imati odvažnosti, biti tako sam ispred tolikih neznanaca, od kojih polovica njih nesumnjivo priželjkuje njegovu smrt. Kako utakmica odmiče, Blue se uhvati kako navija za sve što Robinson čini, a kad Crnac ukrade bazu u trećoj podjeli, digne se na noge, a poslije, u sedmoj, kad Robinson udarcem ulijevo prema ogradi omogući optrčavanje dviju baza, on od veselja lupi čovjeka do sebe po leđima. Dodgersi se uspiju izvući u devetoj jednom požrtvovnom visokom loptom i dok se Blue zajedno s ostatkom mnoštva gega prema kući, sine mu da mu Black nije nijednog trenutka pao na pamet.
Međutim, utakmice su tek početak. Katkad noću, kad je Blueu jasno da Black ne ide nikamo, iskrade se u obližnju gostionicu na nekoliko piva, uživa u razgovorima što ih gdjekad vodi s pipničarom imenom Red, i koji nevjerojatno podsjeća na Greena, pipničara iz davnoga Grayeva slučaja. Podbuhla droljica crvena lica, Violet, uvijek je ondje, a jednom ili dvaput Blue ju toliko napije da ga ova pozove u svoj stan u blizini. Svjestan je da joj se sviđa jer nikad ne traži od njega da plati, ali isto tako svjestan je da to nema nikakve veze s ljubavlju. Zove ga dragim i njezino je tijelo meko i raskošno, ali zaplače kad god popije previše, a onda ju Blue mora tješiti te se potajice pita vrijedi li sve to truda. Međutim, njegov osjećaj krivnje prema budućoj gospođi Blue jedva je zamjetan, jer te susrete s Violet opravdava tako što se uspoređuje s vojnikom koji ratuje u stranoj zemlji. Svakomu treba malo utjehe, napose kad bi mu već sutra mogla otkucati posljednja ura. A uz to, nije on od kamena, reče sam sebi.
Međutim, puno češće Blue će zaobići gostionicu i otići u kino nekoliko blokova dalje. S dolaskom ljeta i neugodne sparine u njegovoj sobici pravo je osvježenje sjediti u prohladnu kinu i gledati film. Blue voli filmove, ne samo zbog priča koje pripovijedaju i ljepotica koje može u njima vidjeti, nego i zbog tame u kinu, načina na koji slike na platnu nalikuju mislima u glavi kad god sklopi oči. Više ili manje svejedno mu je koju vrstu filma gleda, na primjer, komedije ili drame, odnosno je li film snimljen u crno-bijeloj tehnici ili u boji, međutim osobitu slabost gaji prema filmovima o detektivima, što je samo po sebi razumljivo, a te ga priče uvijek zaokupe više od ostalih. Tijekom ovoga razdoblja odgleda nekoliko takvih filmova i svi mu se svide: Dama u jezeru, Pali anđeo, Mračan prolaz, Tijelo i duša, Uzjaši ružičastog konja, Očajnik, i tako dalje. Ali ima jedan koji se izdvaja od ostalih i koji se Blueu toliko svidi da ga iduće večeri ode ponovno gledati.
Zove se Iz prošlosti i u njemu Robert Mitchum glumi bivšeg privatnog detektiva koji, pošto promijeni ime, u nekom gradiću pokušava izgraditi nov život. Ima djevojku, dražesnu seosku djevojku imenom Ann, i benzinsku crpku na kojoj mu pomaže gluhonijemi dječak Jimmy, koji mu je neobično odan. Ali prošlost sustiže Mitchuma i on tu malo što može učiniti. Prije mnogo godina bili su ga unajmili da pronađe Jane Greer, ljubavnicu gangstera Kirka Douglasa, ali čim ju je pronašao, među njima se rodila ljubav te su zajedno pobjegli kako bi živjeli u tajnosti. Jedno je dovelo do drugoga — novac bijaše ukraden, jedno ubojstvo počinjeno — a Mitchum se napokon otrijezni i napusti Greer, na koncu ipak shvativši veličinu njezine pokvarenosti. Sad ga Douglas i Greerova ucjenjuju da je počinio zločin, što je samo po sebi obična namještaljka, jer kad shvati što se zbiva, uvidi da mu kane namjestiti još jedno ubojstvo. Odmotava se složena priča s Mitchumom, koji se očajnički pokušava iskobeljati iz zamke. U jednom se trenutku vraća u svoj gradić, kaže Ann da je nevin, i ponovno ju uvjerava u svoju ljubav. Ali kasno je za bilo što i Mitchum to zna. Pri kraju filma uspije uvjeriti Douglasa da Greer preda policiji zbog zločina što ga je počinila, ali u tom trenutku u sobu uđe Greer, hladnokrvno izvadi pištolj i ubije Douglasa. Mitchumu kaže kako oni pripadaju jedno drugomu, a on se, fatalist do zadnje, s time složi. Odluče zajedno pobjeći iz zemlje, ali kad Greer ode spremiti stvari, Mitchum telefonira policiji. Njih dvoje uskoče u auto i krenu, ali uskoro im se na cesti ispriječi policija. Greer, uvidjevši kako su ju dvaput prevarili, vadi pištolj iz svoje torbe i puca u Mitchuma. Policija tad otvori paljbu na auto te pogiba i Greer. Nakon toga ima još jedna scena — sljedećeg jutra, ponovno u gradiću Bridgeportu. Jimmy sjedi na klupi ispred benzinske crpke, priđe mu Ann i sjedne pokraj njega. Reci mi nešto, Jimmy, kaže ona, moram nešto znati: je li bježao s njom ili nije? Dječak načas razmisli, pokušavajući se odlučiti između istine i ljubaznosti. Je li važnije sačuvati prijateljevo dobro ime ili poštedjeti djevojku? Sve se to odvija u trenutku. Pogledavši djevojku u,oči, kimne glavom, kao da želi reći da, ipak je bio zaljubljen u Greerovu. Ann potapše Jimmyja po ruci i zahvali mu, a zatim ode k svom bivšem dečku, čestitom mjesnom policajcu koji je oduvijek prezirao Mitchuma. Jimmy baci pogled na ploču s Mitchumovim imenom iznad crpke, salutira prijatelju, a zatim se okrene i ode cestom. Jedino on zna što je istina, ali to nikad neće reći.
Sljedećih nekoliko dana Blue puno puta prevrti tu priču u glavi. Dobro je, zaključi, što film završava s gluhonijemim dječakom. Tajna je zakopana, a Mitchum će zauvijek ostati stranac, čak i u smrti. Njegov san bijaše posve jednostavan: postati običan građanin u običnu američkom gradu, oženiti se djevojkom iz susjedstva, mirno živjeti. Čudno je, pomisli Blue, što novo ime koje Mitchum izabere za sebe jest Jeff Bailey. To je napadno slično imenu još jednog lika iz filma koji je protekle godine gledao s budućom gđom Blue — George Bailey, kojega je u Divnom životu glumio James Stewart. To je također priča o provincijskoj Americi, ali iz sasma suprotne točke gledišta: o razočaranosti čovjeka koji potroši cijeli svoj život tražeći izlaz. Ali na koncu ipak shvati kako je njegov život dobar, da je cijelo vrijeme činio dobro. Mitchumov bi Bailey nesumnjivo želio biti poput Stewartova Baileyja, međutim, u njegovu je slučaju ime lažno, proizvod samozavaravanja. Njegovo je pravo ime Markham — ili, Blue ga izgovori naglas, markiran — i u tome je bit. Obilježen je prošlošću i čim se to jednom dogodi, tu se više ništa ne može učiniti. Nešto se dogodi, pomisli Blue, a zatim se unedogled nastavi. Ne može se nikad promijeniti, nikad biti drukčije. Bluea ta pomisao počne proganjati, jer ju vidi kao neku vrstu upozorenja, poruku što ju je dobio iznutra, i bez obzira na to koliko ju pokušava odagnati, ne pušta ga nejasnost te misli.
Zbog toga se jedne noći Blue lati čitanja svojega primjerka Waldena. Vrijeme je, reče sam sebi, i ako se sad ne potrudi, zna da to nikad neće učiniti. Ali čitanje knjige nije jednostavno. Čitajući, Blue osjeća kao da ulazi u strani svijet. Vukući se kroz močvare i šikare, uspinjući se na turobne sipine i izdajničke hridine, osjeća se poput zatvorenika na prisilnu maršu, a jedino misli na to kako bi pobjegao. Thoreauove riječi su mu dosadne i teško mu se usredotočiti. Promiču cijela poglavlja, a kad dospije do kraja, shvati da mu ništa nije ostalo u sjećanju. Zašto bi netko želio otići i živjeti sam u šumi? Što znači sve to s uzgojem graha, a život bez kave ili mesa? Čemu svi ti beskonačni opisi ptica? Blue je mislio da će dobiti priču, ili barem nešto poput priče, ali ovo su ništa drugo doli besmislice, beskrajna govorancija ni o čemu.
Međutim, ne bi ga bilo pošteno kuditi. Blue nije nikad čitao ništa drugo osim novina i časopisa te gdjekad koji pustolovni roman dok je još bio malen. Čak su iskusniji i profinjeniji čitatelji imali teškoća s Waldenom, a sam je Emerson u svom dnevniku jednom zapisao kako ga čitanje Thoreaua razdražuje i rastužuje. Blueu treba odati priznanje što ne odustaje. Sljedećeg dana ponovno započne, i to je drugo čitanje nešto lakše od prvoga. U trećem poglavlju naiđe na rečenicu koja mu napokon nešto govori — Knjige treba čitati s jednakom namjerom te jednako suzdržano kao što su i napisane — i odmah shvati kako je štos u tome da se ide polako, sporije no što je to ikad činio s riječima. To donekle pomaže, a neki odlomci postaju jasniji: sve to zanimanje za odjeću na početku knjige, bitka između crvenih i crnih mravi, umovanje protiv rada. Ali Blueu je to još uvijek veoma naporno te, iako nerado, prizna kako Thoreau možda nije tako glup kao što je mislio, počne zamjerati Blacku što ga je podvrgnuo takvu mučenju. Ono što on ne zna jest: kad bi imao strpljenja pročitati knjigu onako kako to ona traži, promijenio bi mu se cijeli život i malo-pomalo potpuno bi shvatio svoju situaciju — to jest, Blackovu, Whiteovu, slučaja kojim se bavi, svega što ga se tiče. Međutim, propuštene prilike također su dio života kao i one iskorištene, a priča ne može počivati na onome što se možda dogodilo. S gađenjem odbacivši knjigu na stranu, odjene kaput (jer jesen je) i iziđe kako bi udahnuo malo svježeg zraka. I ne sluti da je to početak kraja. Jer nešto samo što se nije dogodilo, a čim se dogodi, više ništa neće biti isto.
Zaputi se na Manhattan, udaljivši se više no ikad od Blacka, kretanjem dajući oduška svome nezadovoljstvu, nadajući se da će se smiriti tako što će izmoriti tijelo. Ide prema sjeveru, sam sa svojim mislima, ne razbija glavu time što ga okružuje. U 26. ulici istočno odveže mu se vezica na cipeli i upravo tada, dok se saginje kako bi ju zavezao, kleknuvši na jedno koljeno, na njega se sruči nebo. Jer ugleda ni manje ni više nego buduću gđu Blue. Ide ulicom držeći objema rukama desnu ruku čovjeka kojega on nije nikad prije vidio i smješka se blaženo, zaokupljena onim što joj muškarac govori. Neko je vrijeme bio toliko začuđen da nije znao da li da se poguri i skrije lice ili da ustane i pozdravi ženu za koju sad zna — saznanjem isto tako iznenadnim i neopozivim kao kad netko zalupi vratima — da nikad neće postati njegovom ženom. Kao što se pokazalo, ni to mu ne uspije — prvo sagne glavu, a onda, časak poslije, shvati kako želi da ga prepozna, ali kad uvidi da neće, zaokupljena sugovornikovom pričom, Blue se odrješito digne s pločnika u trenutku kad su mu se približili na manje od dva metra. Kao da joj se iznenada ukazala neka sablast, bivša buduća gđa Blue ispusti nekakav poluuzvik, čak i prije no što shvati tko je ta sablast. Blue izgovori njezino ime, glasom koji je i njemu samomu čudan, a ona zastane kao ukopana. Njezinim licem preleti izraz zaprepaštenja što ga vidi — a onda se, munjevito, taj izraz preobrazi u srdžbu.
Ti!, reče mu. Ti!
Prije no što je stigao išta reći, ona se otrgne iz ruku svog pratioca i počne udarati Bluea po prsima, luđački vičući na njega, izgovarajući jednu prljavu optužbu za drugom. Blue jedino može opetovano ponoviti njezino ime, kao da očajnički pokušava razlikovati ženu koju voli od zvijeri koja ga sad napada. Potpuno je bespomoćan, a kako se napad nastavlja, počne rado primati svaki novi udarac kao pravednu kaznu za ono što je učinio. Međutim, drugi muškarac uskoro tomu stane na kraj. Premda je Blue u iskušenju da ga odalami, previše je zapanjen da bi hitro djelovao, i prije no što se snašao, muškarac je uplakanu bivšu buduću gđu Blue odveo niz ulicu te zamaknuo iza ugla, i to je kraj.
Taj kratak prizor, tako neočekivan i razoran, iz temelja prodrma Bluea. Kad se pribere i vrati kući, shvati kako je profućkao svoj život. Nije ona kriva, reče sam sebi želeći ju okriviti, ali znajući kako to nije kadar. Što se nje tiče, mogao je već biti mrtav pa kako joj onda može zamjerati što želi živjeti? Blue osjeti kako mu suze naviru na oči, ali više od tuge ispunja ga ljutnja na samoga sebe što je takva budala. Izgubio je i posljednju priliku koju je možda imao da bude sretan, a ako je tako, onda neće pogriješiti ako kaže kako je to zaista početak kraja.
Blue se vrati u svoju sobu u Ulici Orange, legne na krevet i pokuša odvagnuti sve mogućnosti. Na koncu se okrene prema zidu i pogled mu se susretne s fotografijom mrtvozornika iz Philadelphije, Golda. Pomisli na tužnu prazninu neriješenog slučaja, dijete koje leži u grobu bez njegova imena, i dok proučava posmrtnu masku dječačića, usredotoči se na jednu zamisao. Možda ima načina da se približi Blacku, pomisli, načina koji ga ne moraju odati. Bog zna da ima. Koraka koji se mogu poduzeti, planova koji se mogu smisliti u hodu — možda dva ili tri u isto vrijeme. Pusti ostalo, reče sebi. Vrijeme je da okreneš novi list.
Svoj sljedeći izvještaj trebao je dostaviti prekosutra te sad sjedne da ga napiše kako bi ga poslao na vrijeme. Proteklih nekoliko mjeseci njegovi su izvještaji bili pretajnoviti, sastojali su se najviše od jedna ili dva odlomka, nudeći gole činjenice i ništa više, te i ovaj put ne odstupi od tog obrasca. Međutim, na dnu stranice ubaci nejasan komentar kao neku vrstu probe, nadajući se da će od Whitea iznuditi nešto više od šutnje: Čini se da je Black bolestan. Bojim se da možda umire. Potom zapečati izvještaj govoreći sam sebi kako je to samo početak.
Dva dana nakon toga Blue se rano ujutro požuri u brooklynsku poštu, pravi dvorac od zgrade od koje puca pogled na Manhattanski most. Svi Blueovi izvještaji adresirani su na poštanski sandučić broj tisuću i jedan te on tobože slučajno krene prema njemu bazajući pokraj njega i nenametljivo virkajući unutra ne bi li vidio je li stigao izvještaj. Jest. Ili je barem neko pismo unutra — osamljena bijela omotnica nagnuta pod kutom od četrdeset i pet stupnjeva u uskom četvrtastom prostoru — te Blue nema razloga sumnjati da je to pismo ikoga drugog, a ne njegovo. Onda počne polako kružiti prostorijom, odlučan da ostane sve dok se ne pojavi White ili netko tko radi za njega, očiju prikovanih na golem zid sa sandučićima, svaki s različitim brojem, svaki s drugom tajnom. Ljudi dolaze i odlaze, otvaraju i zatvaraju sandučiće, a Blue i dalje kruži, katkad zastajući na nekom posve slučajnom mjestu, a onda nastavljajući dalje. Čini mu se kako je sve poprimilo neku smeđu nijansu, kao da se jesensko vrijeme izvana uvuklo u sobu, a prostorija ugodno miriše od dima cigare. Nakon nekoliko sati ogladni, ali ne popusti zovu želuca, govoreći si kako je sad jedinstvena prilika te zbog toga neće odustati. Promatra svakoga tko se približi nizu poštanskih sandučića, bacajući oko na svakoga tko se približi sandučiću s brojem tisuću i jedan, svjestan da bi, ako nije White taj koji dolazi po izvještaj, to mogao biti bilo tko — starica, malo dijete, i zato ništa ne smije uzeti zdravo za gotovo. Ali od svih tih mogućnosti ne ispadne ništa, jer cijelo vrijeme nitko ni da pipne sandučić, iako Blue za svakoga kandidata koji se približi vješto isprede priču, pokušavajući zamisliti u kakvoj bi vezi ta osoba mogla biti s Whiteom ili Blackom, kakvu bi ulogu on ili ona mogli odigrati u slučaju, i tako dalje, jednu po jednu mora ih otpraviti u zaborav odakle su i potekle.
Odmah nakon podneva, u času kad se u pošti počinje stvarati gužva — mnoštvo ljudi u stanci za ručak uleti unutra kako bi poslali pisma, kupili poštanske marke, obavili ovakav ili onakav posao — u poštu uđe čovjek s maskom na licu. Blue ga isprva ne opazi, jer i kako bi uz ostale koji istodobno naviru kroz vrata, ali kad se izdvoji iz gomile i uputi prema numeriranim sandučićima, napokon uoči masku — onakvu kakvu djeca nose za Noć vještica, gumenu, i koja prikazuje neko odvratno čudovište s posjekotinama na čelu i krvavim očnim jabučicama te očnjacima umjesto zubi. Ostatak se doimao potpuno uobičajenim (kaput od sivoga tvida, crveni šal omotan oko vrata) i Blue odmah osjeti kako je taj čovjek pod maskom White. Dok se približava mjestu sa sandučićem s brojem tisuću i jedan, taj se osjećaj pretvori u uvjerenje. U isto vrijeme, Blue također osjeća kako taj čovjek zapravo i nije ondje, kako bez obzira na to što da ga vidi, vjerojatnije je kako je Blue jedini koji je to može. U tome je, međutim, imao krivo, jer dok se maskirani kretao po prostranom mramornom podu, Blue ugleda nekoliko ljudi kako se smiju i pokazuju prstom na njega — ali ne zna znači li to nešto bolje ili gore. Maskirani dospije do sandučića s brojem tisuću i jedan, zavrti zvjezdastu ručkicu natrag i naprijed te ponovno natrag i otvori ga. Čim se Blue uvjeri da je to nedvojbeno njegov čovjek, zaputi se prema njemu, iako nije siguran što kani poduzeti, ali ipak naslućuje da će ga zgrabiti i strgnuti mu masku s lica. Međutim, čovjek je preoprezan, i čim je omotnicu strpao u džep i zaključao sandučić, pogleda oko sebe, ugleda Bluea kako mu se približava te zato pojuri prema vratima što brže može. Blue potrči za njim, nadajući se da će ga uhvatiti odostraga i zaustaviti ga, ali odmah zapne u gomili ljudi na vratima, a kad se iskobelja, maskirani je već u velikim skokovima jurio niz stube, spustio se na pločnik i trčao ulicom. Blue ga nastavi ganjati, čak i osjeti da ga sustiže, ali onda dospije do ugla ulice odakle je upravo kretao autobus i tako zgodno uskoči da Blue ostane na cjedilu, bez daha i stojeći poput idiota.
Dva dana poslije Blue u pošti primi ček — White se napokon javio. Nema više trikova, veli, i premda ne kaže ništa više, zbog svega toga Blueu je drago što ga je primio, sretan što je napokon probio Whiteov zid šutnje. Međutim, nije mu jasno odnosi li se poruka na posljednji izvještaj ili na događaj u pošti. Pošto je promislio, shvati kako je posve svejedno. Na ovaj ili onaj način, ključnu ulogu u slučaju igra akcija. Mora nastaviti s ometanjem gdje god to može, malo tu, malo tamo, razbijajući svaku zagonetku sve dok cijela struktura ne počne slabjeti, sve dok se jednoga dana cijeli taj prljavi posao ne sruši na zemlju.
Sljedećih nekoliko tjedana Blue nekoliko puta svrati u poštu nadajući se kako će ponovno ugledati Whitea. Ali ništa od toga. Ili je, pošto stigne onamo, izvještaj već nestao iz sandučića, ili se White ne pojavi. Budući da je pošta otvorena dvadeset i četiri sata na dan, to ostavlja Blueu malo izbora. White ga je prozreo te neće dvaput ponoviti istu pogrešku. Jednostavno će čekati da Blue ode prije no što se uputi prema sandučiću, a samo ako je voljan provesti cijeli život u pošti, može očekivati da će mu se ponovno prišuljati.
Slika je složenija no što je Blue ikad zamišljao. Već cijelu godinu osjeća kako je u biti slobodan. Radio je svoj posao kako je god umio, gledajući pred sebe i proučavajući Blacka, iščekujući mogući pomak, pokušavajući doći do rješenja, ali cijelo vrijeme nije ni pomislio što se krije iza svega toga. Sad nakon događaja s maskiranim i daljnjih prepreka koje su se nakon toga pojavile Blue više ne zna što da misli. Posve je moguće kako i njega uhode, kako ga netko promatra jednako onako kako on promatra Blacka. Ako je tako, onda nije nikad bio slobodan. Od samoga je početka u sredini, onemogućen sprijeda i okružen straga. Začudo, ta ga pomisao podsjeti na neke rečenice iz Waldena te, prilično siguran da ih je zapisao, pretraži svoju bilježnicu ne bi li našao točan navod. Nismo tamo gdje jesmo, otkrije, nego na pogrešnu mjestu. Zahvaljujući našim slabostima, zamislimo jedan slučaj, upetljamo se u njega i onda istodobno imamo dva slučaja pa je dvostruko teže izvući se. Blue sudi kako to ima smisla i premda se počinje malko pribojavati, misli kako možda nije prekasno nešto poduzeti.
Pravi se problem svodi na prepoznavanje prirode samoga problema. Za početak, tko je opasniji za njega, White ili Black? White se držao svoje računice: čekovi su svakoga tjedna stizali na vrijeme, a sad se okrenuti protiv njega, Blue je toga svjestan, značilo bi ugristi ruku koja ga hrani. Pa ipak je White onaj koji je pokrenuo cijeli slučaj — na neki način gurnuvši Bluea u praznu sobu, a zatim ugasivši svjetlo i zaključavši vrata. Odonda on tapka u mraku, naslijepo tražeći prekidač za svjetlo, postavši zatočenikom samoga slučaja. Sve je to lijepo, ali zašto bi White učinio takvo što? Kad se Blue suoči s tim pitanjem, više nije kadar misliti. Njegov mozak prestane raditi, dalje više ne ide.
Pozabavimo se, onda, Blackom. Sve do sada cijeli je slučaj bio o njemu, jasnu uzroku svih Blueovih nevolja. Ali ako White zaista traži njega, a ne Blacka, onda možda Black nema s tim nikakve veze, možda nije više od nedužnog promatrača. Tada je Black taj koji zauzima mjesto koje Blue cijelo vrijeme drži svojim, a Blue onaj koji preuzima Blackovu ulogu. O tome se mora nešto kazati. No, također je moguće da je Black na neki način u savezu s Whiteom i da su se zajedno urotili da prevare Bluea.
Ako je tako, što mu to čine? Na koncu, ništa tako strašno — barem ne u nekom apsolutnom smislu. Navukli su Bluea da ništa ne čini, da bude tako mlitav svodeći svoj život na nešto što uopće nije život. Da, kaže Blue samomu sebi, tako je to: kao pravo ništa. Osjeća se poput čovjeka koji je osuđen da sjedi u sobi te da ostatak života provede čitajući jednu knjigu. Posve neobično — u najboljem slučaju biti tek napola živ, gledajući u svijet putem riječi, živeći tek preko života drugih. Ali ako je knjiga zanimljiva, možda to ne bi bilo tako loše. Mogao bi se, tako reći, zateći u priči i malo-pomalo početi zaboravljati na sebe. Ali ova mu knjiga ništa ne nudi. Nema priče, zapleta, nema radnje — ništa osim čovjeka koji sam sjedi u sobi i piše knjigu. To je sve, shvati Blue, i više ne želi biti dijelom toga. Ali kako se izvući? Kako se izvući iz sobe to jest knjige koja će se i dalje pisati sve dok je u sobi?
Što se tiče Blacka, takozvanog pisca ove knjige, Blue više ne može vjerovati onomu što vidi. Je li moguće da takav čovjek zaista postoji — onaj koji ništa ne radi, koji samo sjedi u svojoj sobi i piše? Blue ga je posvuda pratio, pronalazio u najzabačenijim kutcima, promatrao ga tako uporno da su ga oči počele izdavati. Čak i kad napusti svoju sobu, nikad ne ide nikamo određeno, nikad ne radi ništa posebno: odlazi u dućan, katkad na šišanje, u kino, i tako dalje. Ali uglavnom samo tumara ulicama, razgleda neobične neobičnosti krajolika, skupove slučajnih detalja, a čak i to se događa tek povremeno. Neko vrijeme bit će to zgrade — istegnut će vrat kako bi načas ugledao krovove, proučit će veže, rukom pogladiti kamena pročelja. A potom, za tjedan ili dva, bit će to kipovi, ili brodovi na rijeci, ili ulični znakovi. Ništa više od toga, jedva s kime prozborivši koju riječ, i ni s kim se ne susrevši, osim tog ručka s uplakanom ženom od kojega je prošlo podosta vremena. U stanovitu smislu Blue zna sve što treba znati o Blacku: kakav sapun kupuje, koje novine čita, kakvu odjeću nosi, i sve je to vjerno pribilježio u svoju bilježnicu. Naučio je tisuću činjenica, ali jedino što je od njih naučio jest da ne zna ništa. Jer nepobitno je da ništa od toga nije moguće. Nije moguće da postoji čovjek poput Blacka.
Zbog toga Blue počne sumnjati kako Black nije ništa drugo nego neka lukavština, još jedan od Whiteovih plaćenika, koji je plaćen da svaki tjedan sjedi u toj sobi i besposličari. Možda je sve to pisanje samo varka — stranica za stranicom: primjerice, popis svih imena u telefonskom imeniku, ili svaka riječ iz rječnika po abecednom redu, ili ručni prijepis Waldena. Ili to možda uopće nisu riječi, nego besmislene škrabotine, slučajni potezi perom, sve veća gomila besmisla i zbrke. To bi onda Whitea učinilo pravim piscem — a Blacka ništa više nego njegovim dublerom, varalicom, glumcem bez osobnosti. A onda opet dođe vrijeme kada, u skladu s takvim razmišljanjem, Blue povjeruje kako je jedino logično objašnjenje to da Black nije jedna, nego više osoba. Dvoje, troje, četvero sličnih koji igraju ulogu Blacka u korist Bluea, svaki odrađujući svoje dodijeljeno vrijeme, a zatim odlazeći natrag u udobnost ognjišta i doma. Ali ta se misao pokaza odviše čudovišnom da bi Blue o njoj duže razmišljao. Prolaze mjeseci, a onda si na koncu glasno kaže: Ne mogu više disati. Ovo je kraj. Umirem.
Sredina je ljeta 1948. godine. Prikupivši napokon hrabrosti da nešto učini, Blue posegne u torbu s odjećom za prerušavanje i upusti se u potragu za novim identitetom. Pošto je odbacio nekoliko mogućnosti, odluči se za starca koji je prosio na uglovima u njegovoj četvrti tijekom njegova djetinjstva — mjesnog čudaka imenom Jimmy Rose — te se opremi skitničkim prnjama: cunjavom vunenom odjećom, cipelama omotanim špagom kako potplati ne bi kloparali, prastarom torbom za stvari, i zatim, kao posljednjim, lepršavom bijelom bradom i dugom bijelom kosom. Te posljednje pojedinosti daju mu izgled starozavjetnog proroka. Blue kao Jimmy Rose nije tako skrofulozni beskućnik koliko mudra luda, svetac neimaštine koji živi na rubu društva. Možda je luckast, ali bezazlen: isijava neku vrstu blage ravnodušnosti prema svijetu koji ga okružuje, jer zbog svega što mu se već dogodilo ništa ga više ne može uznemiriti.
Blue se nacrta na prikladnu mjestu prekoputa ulice, iz džepa uzme komadić razbijena povećala i započe čitati zgužvane jučerašnje novine koje je spasio iz obližnjih kanta za smeće. Dva sata poslije Black se pojavi silazeći niz stube, a zatim krene u Blueovu smjeru. Black ne obrati pozornost skitnici — izgubljen je u razmišljanjima ili se namjerno ne obazire na njega — stoga mu se, kad mu se počeo približavati, Blue ugodnim glasom obrati.
Imate li sitnoga, gospodine?
Black se zaustavi, preleti okom raščupanca koji je upravo nešto rekao, a onda se, kad shvati da nije u opasnosti, široko nasmije. Zatim posegne u džep, izvuče novčić i stavi ga u Blueovu ruku.
Izvolite, reče.
Bog vas blagoslovio, odvrati Blue.
Hvala, odgovori Black, dirnut tom željom.
Ne bojte se, reče Blue. Bog sve blagoslavlja.
Nakon tih umirujućih riječi Black podigne šešir pozdravljajući Bluea i produži dalje.
Sljedećeg poslijepodneva, ponovno u skitničkoj odori, Blue čeka Blacka na istome mjestu. Odlučan da ovaj put razgovor potraje nešto dulje, sad kad je pridobio njegovo povjerenje, Blue shvati kako problem nestaje kad sam Black pokaže želju da oteže. Dan se već primiče svome koncu, još nije sumrak ali ni poslijepodne, suton je sporih mijena, rumenkastih cigala i sjena. Pošto se srdačno pozdravio sa skitnicom i dao mu još jedan novčić, Black zastane načas, kao da razmatra hoće li se u još nešto upustiti, a zatim reče:
Je li vam ikad tko rekao da izgledate baš kao Walt Whitman?
Koji Walt?, odgovori Blue, prisjetivši se svoje uloge.
Walt Whitman. Znameniti pjesnik.
Ne, reče Blue. Ne mogu reći da ga znam.
I ne možete ga znati, reče Black. Nije više živ. Ali je sličnost zapanjujuća.
Pa, znate kako se kaže, reče Blue. Svaki čovjek negdje ima svog dvojnika. Ne vidim zašto mrtvac ne bi mogao biti moj.
Neobično je to, nastavi Black, što je Walt Whitman radio u ovoj ulici. Upravo je ovdje tiskao svoju prvu knjigu, nedaleko od mjesta gdje stojimo.
Ma nemojte reći, kaza Blue zamišljeno kimnuvši glavom. Da se zamislite, zar ne?
O Whitmanu kruže neke čudne priče, reče Black pokazujući Blueu da sjedne na verandu zgrade iza njih, što ovaj učini, a zatim to isto uradi i on, i odjednom su vani na ljetnome svjetlu bila samo njih dvojica, čavrljajući o koječemu poput dvojice starih prijatelja.
Da, reče Black, posvetivši se u tom času klonulosti pripovijedanju nekoliko veoma neobičnih priča. Na primjer, jedna je o Whitmanovu mozgu. Cijeli je život Whitman vjerovao u frenologiju — znate, odgonetanje izbočina na lubanji. To je bilo veoma popularno u to vrijeme.
Ne mogu reći da sam čuo za to, otpovrne Blue.
Ma nema veze, reče Black. Najvažnije je da se Whitman zanimao za mozgove i lubanje — mislio je da nam mogu otkriti sve o čovjekovu karakteru. Bilo kako bilo, dok je ležao na samrti u New Jerseyju prije nekih pedeset ili šezdeset godina, dopustio je da na njemu izvrše autopsiju pošto je umro.
Kako je to mogao dopustiti pošto je umro?
Ah, pravo velite. Nisam se izrazio kako treba. Bio je još uvijek živ kad je dao privolu. Želio im je samo dati do znanja da nije imao ništa protiv toga da ga poslije smrti otvore. Moglo bi se reći da mu je to bila posljednja želja.
Glasovite posljednje riječi.

Tako je. Znate, mnogi su ljudi mislili da je on genij te su željeli pogledati njegov mozak kako bi vidjeli ima li nešto posebno u njemu. I tako, dan pošto je umro, neki je liječnik izvadio Whitmanov mozak — izrezao ga iz glave — i poslao ga u Američko antropometričko društvo kako bi ga ondje izmjerili i izvagali.
Poput divovske cvjetače, upadne mu u riječ Blue.
Baš tako. Poput velikog sivog povrća. Tu priča postaje zanimljiva. Mozak stigne u laboratorij i prije no što su prionuli poslu, jedan od asistenata ispusti ga na pod.
Je li se raspao?
Dakako. Pa znate da mozak nije tako žilav. Razletio se posvuda, i to je bilo to. Mozak najvećeg američkog pjesnika doživio je da ga pometu i bace s ostalim smećem.
Prisjetivši se svoje uloge, Blue se soptavo nasmiješi — dobro oponašajući veselje staroga čudaka. Black se također nasmije te se atmosfera razvedri toliko da nitko ne bi mogao reći kako oni nisu stari pajdaši.
Ipak je tužno pomisliti kako jadni Walt leži u grobu, reče Black. Sam samcat i bez mozga.
Baš kao ono strašilo, reče Blue.
Da, reče Black. Baš kao strašilo u zemlji čarobnjaka iz Oza.
Pošto se još jednom od srca nasmijao, Black reče: A ima i priča iz vremena kad je Thoreau došao posjetiti Whitmana. I ta je dobra.
Je li i on bio pjesnik?
Ne baš. Ali podjednako velik pisac. Onaj koji je sam živio u šumi.
Pa da, reče Blue, ne želeči ispasti prevelikom neznalicom. Netko mi je jednom pričao o njemu. Veoma je volio prirodu. Mislite li na njega?
Baš tako, odgovori Black. Henry David Thoreau. Nakratko je došao iz Massachusettsa i posjetio Whitmana u Brooklynu. Ali dan prije došao je upravo ovamo u Ulicu Orange.
Kojim povodom?
Crkva Plymouth. Želio je čuti propovijed Henryja Beechera Stowea.
Krasno mjestašce, reče Blue, pomislivši na ugodne trenutke što ih je proveo u travom obraslom dvorištu. I ja volim onamo otići.
Mnogi su velikani ondje bili, reče Black. Abraham Lincoln, Charles Dickens — svi oni šetali su ovom ulicom i ušli u crkvu.
Duhovi.
Da, duhovi su svuda oko nas.
A priča?
Zaista je veoma jednostavna. Thoreau i Bronson Alcott, njegov prijatelj, stigli su u Whitmanovu kuću na Aveniji Myrtle, a Waltova majka poslala ih je gore u tavansku sobu koju je dijelio sa svojim mentalno retardiranim bratom Eddyjem. Sve je bilo baš kako treba. Rukovali su se, pozdravili, i tako dalje. Ali onda, kad su zasjeli kako bi razmijenili mišljenja, Thoreau i Alcott zamijete ispunjenu noćnu posudu baš na sredini sobe. Walt je, dakako, bio uviđavan svat te nije obraćao pozornost, ali dvojici Novoengležana bijaše teško dalje govoriti s kantom punom izmeta ispred sebe. I tako su na koncu sišli dolje u salon i ondje nastavili razgovarati. Ta je pojedinost posve nevažna, mislim ja. Pa ipak, kad se sretnu dva velika pisca, stvara se povijest, i neobično je važno odmah sve raščistiti. Vidite, noćna me posuda nekako podsjeća na prosuti mozak na podu. I kad porazmislite o tome, ima sličnosti. Mislim na izbočine i vijuge. Zacijelo ima veze. Mozak i crijeva, čovjekova nutrina. Uvijek govorimo o pokušajima prodiranja u piščevu nutrinu kako bismo bolje razumjeli njegovo djelo. Ali kad se latite toga, nema se što naći — barem ništa drukčije od onoga što biste našli u bilo koga drugog.
Vi, čini se, puno znate o tome, reče Blue, koji je počeo gubiti nit Blackova izlaganja.
To mi je hobi, odvrati Black. Volim znati kako pisci žive, poglavito američki. Pomaže mi da ponešto shvatim.
A tako, reče Blue, koji ništa ne shvaća, jer sa svakom Blackovom riječju osjeća kako sve manje shvaća.
Uzmite na primjer Hawthornea, reče Black. Dobar Thoreauov prijatelj, i vjerojatno prvi pravi pisac kojega je Amerika ikad imala. Pošto je diplomirao na koledžu, vratio se u majčin dom u Salemu, zatvorio u svoju sobu i nije izlazio dvanaest godina.
Što je radio ondje?
Pisao priče.
To je sve? Samo je pisao?
Pisanje je osamljeni posao. Pojede vam život. Na neki način, pisac nema vlastita života. Čak i kad je ondje, zapravo nije ondje.
Još jedan duh.
Baš tako.
Zvuči tajnovito.
I jest. Ali Hawthorne je, vidite, pisao izvrsne priče i mi ih još čitamo, stotinjak godina poslije. U jednoj od njih čovjek imenom Wakefield odluči se našaliti sa svojom ženom. Kaže joj da će nekoliko dana biti službeno odsutan, ali umjesto da otputuje iz grada, skrene iza ugla, unajmi sobu i samo čeka što će se dogoditi. Ne može zapravo reći zašto to čini, ali to svejedno čini. Prođu tri ili četiri dana, ali on se još uvijek ne osjeća spremnim da se vrati kući te ostane u unajmljenoj sobi. Dani se pretvore u tjedne, tjedni u mjesece. Jednoga dana Wakefield se prošeće svojom starom ulicom i ugleda svoju kuću obavijenu plaštem žalosti. To je njegov vlastiti pogreb, a njegova je žena postala osamljena udovica. Prođu godine. Svaki čas mimoiđe se sa svojom ženom u gradu, a jednom se, usred velike gužve, tako očeše o nju. Ali ga ona ne prepozna. Prođe još neko vrijeme, više od dvadeset godina, i malo-pomalo Wakefield postane starac. Jedne kišovite jesenske noći, dok šeta pustim ulicama, slučajno prođe pokraj svoje stare kuće te se naviri kroz prozor. Unutra je plamsala topla vatra u kaminu i on pomisli: kako bi samo bilo ugodno da sam sad unutra, da sjedim u jednom od onih udobnih naslonjača pokraj ognjišta umjesto što stojim vani na kiši. I tako, ne razmišljajući više o tome, popne se stubama kuće i pokuca na vrata.
I onda?
To je sve. To je kraj priče. Na kraju vidimo vrata koja se otvaraju i Wakefielda koji ulazi unutra s prepredenim izrazom na licu.
I nikad ne doznamo što kaže svojoj ženi?
Ne. To je kraj. Ni riječi više. Ali on se ponovno uselio, toliko barem znamo, i ostao ljubljeni muž sve do smrti.
Iznad njih se nebo započelo smračivati i noć se brzo primicala. Nebo je još ružičasto na zapadu, ali dan se u biti primakao kraju. Black, kao da mu je mrak dao mig, ustane sa svoga mjesta i pruži ruku Blueu.
Bilo mi je zadovoljstvo razgovarati s vama, reče. Nisam ni zamijetio da već satima sjedimo ovdje.
I meni također, reče Blue, osjetivši olakšanje što je razgovor završio jer zna da samo malo nedostaje pa da mu brada ne spuzne, jer je znoj od ljetne žege i njegove živčanosti slabio ljepilo.
Moje ime je Black, reče Black, rukujući se s Blueom.
A moje Jimmy, reče Blue. Jimmy Rose.
Dugo ću pamtiti ovo naše čavrljanje, Jimmy, reče Black.
I ja, reče Blue. Potaknuli ste me na mnoga razmišljanja.
Bog s vama, Jimmy Rose, reče Black.
I s vama, gospodine, reče Blue.
A zatim, još jednom se rukujući, odu u suprotnim smjerovima, svaki zaokupljen vlastitim mislima.
Poslije te noći, pošto se Blue vrati u sobu, odluči da je sad najbolje pokopati Jimmyja Rosea, osloboditi ga se zauvijek. Stara je skitnica odradila svoje, a ići dalje od toga ne bi bilo pametno.
Blueu je drago što je uspostavio vezu s Blackom, ali susret nije potpuno polučio željeni učinak i sve u svemu osjeća kako ga je to donekle uzdrmalo. Jer iako razgovor nije imao nikakve veze sa slučajem, Blue se ne može oteti dojmu da je Black cijelo vrijeme ciljao na njega — govoreći, tako reći, u zagonetkama, kao da pokušava nešto priopćiti Blueu, ali se to ne usuđuje izreći naglas. Da, Black je bio više nego ljubazan, njegovo je ponašanje bilo u cjelini ugodno, ali Blue se ipak ne može otarasiti dojma kako ga je čovjek otpočetka prozreo. Ako je tako, onda je on zacijelo jedan od urotnika — jer zašto bi inače i dalje razgovarao s njim onako kako je učinio? Svakako ne zbog osamljenosti. Ako se pretpostavi da Black postoji, onda o osamljenosti ne može biti ni riječi. Dosad je sve u njegovu životu bilo dio odlučne želje da ostane sam, i bilo bi apsurdno shvatiti njegovu volju za razgovorom kao pokušaj bijega od tjeskobe samoće. Ne tako kasno, ne nakon više od godine izbjegavanja ljudi. Ako se Black na koncu odlučio otrgnuti toj hermetičnoj kolotečini, zašto bi onda to uradio razgovarajući s jadnim starcem na uglu ulice? Ne, Black je znao da razgovara s Blueom. A ako je to znao, onda zna tko je Blue. Nema vrludanja, reče Blue samomu sebi: on zna sve.
Kad dođe vrijeme da napiše svoj idući izvještaj, Blue se suoči s tom dvojbom. White nije nikad ništa rekao o stupanju u vezu s Blackom. Blue ga je trebao promatrati, ni manje ni više, te se sad pita nije li zapravo prekršio pravila zanata. Ako taj razgovor uključi u izvještaj, onda bi mu White mogao prigovoriti. No ako ga ne stavi, i ako Black zaista radi s Whiteom, onda će White odmah doznati da Blue laže. Blue dugo mozga o tome ali usprkos svemu tomu ni približno ne dođe do rješenja. Kako god se uzelo, zapeo je, i svjestan je toga. Na koncu odluči da ga ne uključi, samo zato što polaže mrvičak nade u to da su mu slutnje neopravdane te da White i Black ne rade zajedno na tome. Ali i taj se posljednji ubod u optimizam izjalovi. Tri dana pošto je poslao pročišćeni izvještaj poštom mu stigne ček, a u kuverti i pisamce u kojem piše Zašto lažete? te Blue dobije neoborivi dokaz. I otad Blue živi sa spoznajom kako se utapa.
Sljedeće noći podzemnom željeznicom pođe za Blackom u Manhattan, odjeven uobičajeno, ne osjećajući da ima što kriti. Black siđe kod Times Squarea i lunja uokolo po jarko osvijetljenim ulicama, buci, probija se kroz mnoštvo ljudi koji nadiru amo-tamo. Blue, držeći oko na njemu kao da mu o tome ovisi život, nije nikad više od tri ili četiri koraka iza njega. U devet sati Black uđe u predvorje hotela Algonquin, a Blue krene za njim. Unutra je poprilična gužva i ima malo stolova pa kad Black sjedne u kut sobe koji je upravo tog trena postao slobodan, Blue pomisli kako je potpuno prirodno da mu pristupi i ljubazno zapita može li mu se pridružiti. Black nema ništa protiv i ravnodušnim slijeganjem ramena pokaže Blueu da sjedne sučelice njemu. Nekoliko minuta nijedan ne prozbori ni riječi, čekajući da naruče, u međuvremenu promatrajući žene u ljetnim haljinama, udišući raznolike parfeme koji za njima lepršaju u zraku, te Blue ne osjeća nikakvu žurbu, zadovoljivši se time da čeka povoljan čas i da sve krene svojim tokom. Kad konobar napokon dođe da ih usluži, Black naruči viski Black &White s ledom, a Blue ne može ne protumačiti to kao tajnu poruku kako zabava samo što nije počela, cijelo se vrijeme diveći Blackovoj drskosti, njegovoj blesavosti, njegovoj vulgarnoj opsjednutosti. U ime simetrije, Blue naruči isto piće. Dok to čini, gleda Blacka ravno u oči, ali Black se ničim ne oda, uzvrativši pogled s krajnjom tupošću, ugaslim očima koje kao da kažu kako u njima nema ničega te svejedno koliko Blue piljio, neće nikad ništa naći.
Taj prvi početni potez ipak razbije led i oni započnu raspravljati o različitim vrstama viskija. Naoko uvjerljivo, jedno dovede do drugoga i dok sjede ondje čavrljajući o neugodnostima života u New Yorku ljeti, hotelskom dekoru, Indijancima Algonquinima koji su veoma davno živjeli u gradu, još dok su ga pokrivale šume i polja, Blue se polako preobrazi u lik koji večeras želi igrati, odlučivši se za hvališu imenom Snow, prodavača polica osiguranja iz grada Kenosha u Wisconsinu. Pravi se da ne kapiraš, reče Blue sam sebi, svjestan kako ne bi imalo smisla otkriti tko je, čak i ako zna da Black zna. To mora biti igra skrivača, reče, igra skrivača do samoga kraja.
Ispiju svoje prvo piće i naruče još jedno, a nakon toga još jedno, i dok razgovor baulja od pitanja osiguranja do prosječne životne dobi ljudi u različitim zanimanjima, Black usput spomene nešto što cijeli razgovor povede u drugom smjeru.
Pretpostavljam kako ne bih visoko kotirao na vašem popisu, reče.
Da?, reče Blue nemajući pojma što bi trebao očekivati. Čime se bavite?

Ja sam privatni detektiv, reče Black bez uvijanja, hladnokrvno i pribrano, i za časak se Blue dovede u iskušenje da mu pljusne piće u lice, tako se razdražio, tako razljutio zbog njegove drskosti.
Ma nemojte reći!, usklikne Blue, brzo se pribravši i uspjevši kao seljačina odglumiti iznenađenje. Privatni detektiv. Ma zamisli. Glavom i bradom. Samo zamislite što će mi žena reći kad joj ispričam. Ja u New Yorku, na piću s detektivom. Neće mi nikad povjerovati.
Htio bih reći, reče Black prilično otresito, kako ne očekujem da će moj životni vijek biti dug. Barem ne prema vašoj statistici.
Vjerojatno ne, reče Blue i dalje u hvalisavu tonu. Ali pomislite na uzbuđenje! Znate, ima i boljih stvari u životu od duga života. Polovica ljudi u Americi dali bi deset godina života u mirovini da mogu živjeti kao vi. Rješavajući slučajeve, snalazeći se kako znaju, zavodeći žene, puneći olovom loše dečke — Bože, koliko se samo o tome može pričati.
To vam se samo čini, reče Black. Pravi detektivski posao katkad je prilično dosadan.
Pa svaki posao uđe u svoju kolotečinu, nastavi Blue. Ali u vašem slučaju vi barem znate kako će sav taj teški posao na koncu dovesti do nečega nesvakidašnjeg.
Katkad da, katkad ne. Ali uglavnom ne. Uzmite slučaj na kojemu sad radim. Već se više od godine dana bavim njime i beskrajno je dosadno. Tako mi je dosadno da nekad pomišljam kako gubim zdrav razum.
Kako to?
Pa procijenite sami. Posao mi je da promatram nekoga, i koliko mogu reći, nikoga posebno, i svakog tjedna o njemu šaljem izvještaj. Samo to. Promatram tog tipa i pišem o tome. I ništa više.
Što tu ima tako loše?
On ništa ne sluti, eto što. Samo po cijeli dan sjedi u svojoj sobi i piše. Dovoljno da vas izludi.
Moguće je da vas zavodi na pogrešan put. Shvaćate, uljuljkuje vas prije no što se baci na posao.
To sam i ja isprva pomislio. Ali sad sam siguran da se ništa neće dogoditi — nikad. Imam takav predosjećaj.
Šteta, reče Blue shvaćajući ga. Možda biste trebali odustati od slučaja.
Razmišljam o tome. Također razmišljam o tome da napustim cijeli taj posao te da krenem u nešto drugo. Neki drukčiji tip posla. Možda prodavati police osiguranja ili se pridružiti cirkusu.
Nikad nisam mislio da je tako loše, reče Blue odmahujući glavom. No recite mi: zašto sad ne promatrate svog čovjeka? Ne biste li ga trebali držati na oku?
To je nešto, reče Black, s čime se više ne moram gnjaviti. Promatram ga tako dugo da ga poznajem bolje od sebe. Moram samo misliti o njemu i znam što radi, znam gdje je, sve znam. Došlo je dotle da ga mogu promatrati zatvorenim očima.
Znate li gdje je sad?
Kod kuće. Kao i obično. Sjedi u sobi i piše.
O čemu piše?
Nisam siguran, ali imam dosta dobru zamisao. Mislim da piše o sebi. Priču o svom životu. To je jedini mogući odgovor. Ništa drugo ne bi odgovaralo.
I čemu sva ta tajnovitost?
Ne znam, reče Black i prvi put njegov glas oda neki osjećaj, jedva zamjetno pokazavši kako razumije te riječi.
Onda se sve svodi na jedno pitanje, zar ne?, reče Blue, potpuno zaboravivši na Snowa i gledajući Blacka pravo u oči. Zna li da ga promatrate ili ne zna?
Black skrene pogled, ne mogavši više gledati Bluea, i reče neočekivano uzdrhtalim glasom: jasno je da zna. U tome je bit, zar ne? Mora znati, inače ništa nema smisla.
Zašto?
Zato što sam mu potreban, reče Black, još uvijek gledajući nekamo drugamo. Njemu treba da ga ja gledam. Ja sam mu potreban kako bi znao da je živ.
Blue opazi suzu na Blackovu licu, ali prije no što išta može reći, prije no što iskoristi to što je u prednosti, on naglo ustane i ispriča se, kazavši kako mora telefonirati. Blue ostane čekati nekih deset ili petnaest minuta, ali zna da gubi vrijeme. Black se neće vratiti. Razgovor je svršio, i bez obzira na to koliko dugo sjedio ondje, večeras se više ništa neće dogoditi.
Blue plati piće i potom se zaputi nazad u Brooklyn. Kad skrene u Ulicu Orange, baci pogled na Blackov prozor i zamijeti da je sve u mraku. Nema veze, reče Blue, brzo će se vratiti. Još uvijek nismo došli do samoga kraja. Zabava tek počinje. Pričekaj da se otvori pjenušac, a onda ćemo vidjeti na čemu smo.
Čim je ušao u stan, Blue stane koračati amo-tamo pokušavajući predvidjeti njegov sljedeći potez. Čini mu se kako je Black napokon pogriješio, ali još nije sasvim siguran. Jer usprkos dokazu, Blue se ne može otresti osjećaja kako je sve to namjerno učinjeno i kako je Black sad počeo izazivati, tako reći navoditi ga na pogrešan put, tjerajući ga prema nekom vlastitom cilju.
Pa ipak, dospio je do nečega, i prvi put otkako je slučaj započeo nije više ondje gdje je prije bio. Blue bi obično proslavio tu svoju malu pobjedu, ali večeras nije raspoložen za tapšanje po leđima. Više od svega osjeća žalost, nedostatak poleta, razočaranost svijetom. Činjenice su napokon, na neki način, podbacile i on shvati kako ne može ne doživjeti to osobno, dobro znajući da, kako god samom sebi predstavio slučaj, i on spada u njega. Zatim ode do prozora, pogleda preko puta ulice i zamijeti svjetlo u Blackovu stanu.
Legne na krevet i pomisli: zbogom, gospodine White. Vi nikad niste bili ondje, zar ne? White nije nikad ni postojao. A onda: jadni Black. Jadnik. Jadni osujećeni nikogović. A onda, kako mu kapci postaju sve teži i san mu počne navirati na oči, pomisli kako je čudno što sve ima svoju boju. Sve što vidimo, sve što dodirnemo — sve na svijetu ima svoju vlastitu boju. Boreći se da ne zaspi, započne sastavljati popis. Na primjer, plava, reče. Plavi drozdovi i plave sojke. Različci i zvončići. Podnevno nebo nad New Yorkom. Borovnice, šljive bistrice i Tihi ocean. Plava riba i plave vrpce i plava krv. Glas koji pjeva blues. Očeva policijska odora. Modrobradi i plavuše. Moje plave oči i moje ime. Zastane, iznenada ostavši bez plavih stvari, a zatim se prebaci na bijele. Galebovi, reče, čigre i rode i kakadui. Zidovi ove sobe i plahte na mom krevetu. Đurđice, bijeli karanfili i latice tratinčica. Zastava mira i smrt u Kineza. Majčino mlijeko i sperma. Moji zubi. Moje bjeloočnice. Bijeli grgeč i bijeli bor i bijeli miševi. Bijela kuća i bijeli kruh. Bijela knjiga i gledati bijelo. Zatim se, bez oklijevanja, baci na crnu, započevši s crnim knjigama, crnom burzom i Crnom rukom. Noć nad New Yorkom, reče. Black Sox iz Chichaga. Crni ribiz i vrane, crna Marica i crne misli, crni petak i crna kronika. Crne vijesti. Moja kosa. Tinta iz nalivpera. Svijet po slijepcu. Zatim, napokon se umorivši od te igre, počne se gubiti, govoreći si kako tomu nema kraja. Zaspi, sanja o davnim danima, a potom, usred noći, iznenada se probudi i ponovno stane koračati amo-tamo po sobi razmišljajući što mu je sljedeće činiti.
Dođe jutro i Blue se lati još jednog prerušavanja. Ovaj je put prodavač Fullerovih četaka, trik je to koji je već jednom upotrijebio, i u sljedeća dva sata strpljivo si namjesti ćelavu glavu, brkove, bore oko očiju i usta, sjedeći ispred svog ogledalca poput nekadašnjeg vodviljskog glumca na turneji. Odmah nakon jedanaest sati uzme svoju kutiju s četkama i zaputi se prema Blackovoj zgradi. Obijanje brave na ulaznim vratima tako je Blueu prava igrarija, koja potraje tek časak, a dok ulazi u kućnu vežu, ne može ne osjetiti nekadašnje uzbuđenje. Uopće nije teško, podsjeća se dok se penje stubama prema Blackovu stanu. Svrha je posjeta da vidi kako je unutra, da potajno pregleda sobu kako bi, ustreba li, mogao pisati izvještaje. Pa ipak, to je trenutak uzbuđenja koji Blue ne može potpuno obuzdati. Jer zna kako je to više od puka razgledanja sobe — riječ je o pokušaju da zamisli sebe ondje, kako stoji unutar ta četiri zida, kako udiše isti zrak kao i Black. Ubuduće, pomisli, sve što se dogodi utjecat će na sve ostalo. Vrata će se otvoriti i nakon toga Black će se zauvijek naći u njemu.
On pokuca, vrata se otvore i odjednom nema više razmaka, stvar i pomisao na tu stvar jedno su te isto. Zatim je tu i Black koji stoji na ulazu s otvorenim nalivperom u desnoj ruci, kao prekinut u poslu, a ipak s nekim pogledom u očima koji Blueu govori kako ga je očekivao, pomiren s grubom istinom, ali do koje mu, čini se, više nije stalo.
Blue stane brbljati o četkama, pokazujući na kutiju, ispričavajući se, tražeći da ga primi, sve u istom dahu, tim brzim trgovačkim tonom koji je već tisuću puta upotrijebio. Black ga mirno pusti unutra kazavši da bi ga mogle zanimati četkice za zube, i dok Blue prelazi preko praga i dalje melje o četkama za kosu i odjeću, samo da bi riječi tekle, jer tako si ostavlja dovoljno slobode da pogleda sobu, vidi što se ima vidjeti, misli, cijelo to vrijeme odvraćajući Blacka od svoje prave nakane.
Soba je onakva kakvu je i zamišljao, iako možda još priprostija. Na zidovima, primjerice, nema ničega, što ga malko iznenadi, jer je uvijek zamišljao kako ima jednu ili dvije slike, neki prizor koji bi razbio jednoličnost, možda nešto iz prirode, ili možda portret neke žene koju je Black nekoć možda volio. Blue je uvijek želio doznati što je na slici, pomišljajući kako bi to možda bio dragocjen trag, ali sad kad vidi kako nema ničega, shvati da je to ono što je cijelo vrijeme trebao očekivati. Osim toga ima veoma malo toga što bi se kosilo s njegovim prijašnjim razmišljanjima. To je ista monaška ćelija kakvu je vidio u mislima: mala, pospremljen krevet u jednome kutu, čajna kuhinja u drugom, sve besprijekorno, nigdje nijedne mrvice. Onda, u sredini sobe sučelice prozoru, drven stol s jednom drvenom stolicom s naslonjačem. Olovke, nalivpera, pisaći stroj. Komoda, noćni stolić, stolna svjetiljka. Polica s knjigama na sjevernom zidu, ali tek nekoliko knjiga na njoj: Walden, Vlati trave, Dvaput prepričane priče, i još nekoliko drugih. Nema telefona, radija, časopisa. Na stolu su, uredno poslagane na rubovima, stajale hrpe papira: neki su prazni, neki ispisani, neki otipkani, neki rukom ispisani. Na stotine stranica, možda i tisuće. Ali to se ne može nazvati životom, pomisli Blue. To se zapravo nikako ne može nazvati. To je ničija zemlja, mjesto na koje nabasaš na kraju svijeta.
Obojica pregledaju četkice za zube i Black se napokon odluči za crvenu. Onda krenu proučavati raznolike četke za odjeću, a Blue sve pokazuje na svom odijelu. Čovjek uredan poput vas, reče Blue, mislim da će shvatiti kako je to nužno. No Black reče kako je i dosad mogao bez nje. Ipak, možda bi mu trebala četka za kosu te stoga pregledaju sve u kutiji s uzorcima, raspravljajući o različitim veličinama i oblicima, različitim vrstama čekinja, i tako dalje. Blue je već, dakako, obavio svoj pravi posao, ali ipak nastavi pro forma, želeći sve uraditi kako treba, čak i ako to ne znači ništa. Pa ipak, pošto Black plati četke i dok Blue sve sprema u kutiju kaneći otići, ne može odoljeti a da ne primijeti nešto. Meni se čini da ste vi pisac, reče pokazujući na stol, a Black reče da, tako je, pisac je.
Čini se velika knjiga, nastavi Blue.
Da, reče Black. Već godinama radim na njoj.
Hoćete li ju uskoro završiti?
Mislim da hoću, reče Black promišljeno. No katkad je teško odrediti na čemu ste. Čini mi se kako sam pri samom kraju, a onda shvatim da sam izostavio nešto važno te se ponovno moram vratiti na početak. Ali da, sanjam o tome da ju jednoga dana završim. Jednoga dana, možda uskoro.
Nadam se da ću ju imati prilike pročitati, reče Blue.
Ništa nije isključeno, reče Black. No prije svega moram ju završiti. Ima dana kad ne znam hoću li toliko dugo poživjeti.
Pa to nikad ne znamo, zar ne?, reče Blue kimajući mudro. Jedan smo dan živi, drugi mrtvi. To nam se svima događa.
Zbilja, reče Black. To nam se svima događa.
Sad već stoje pokraj vrata, a Bluea nešto tjera da nastavi s takvim besmislicama. Užitak je igrati lakrdijaša, shvati, ali u isto vrijeme ima potrebu da se poigrava s Blackom, da mu dokaže kako mu ništa nije promaknulo — jer duboko u sebi želi mu dati do znanja da je isto tako prepreden, da mu je dorastao u svakoj lukavštini. No Blue uspije obuzdati poriv i ne reći ništa, kimanjem uljudno zahvaljujući na kupovini, a zatim iziđe. To je kraj prodavača Fullerovih četaka, a za manje od pola sata završio je u onoj istoj torbi koja sadrži i ostatke Jimmyja Rosea. Blue zna da prerušavanja više neće biti potrebna. Sljedeći je korak neizbježan, i sada je jedino važno odabrati pravi trenutak.
Međutim, tri noći poslije, kad mu se pruži prilika, Blue se uplaši. Black iziđe u devet sati, zaputi se ulicom i nestane iza ugla. Premda Blue zna da je to nedvosmislen znak, da ga Black u biti moli da krene, on isto tako osjeća kako bi to mogla biti namještaljka, a onda — u posljednji trenutak, kada samo što ga nije ispunilo samopouzdanje dok se hvali osjećajem vlastite moći — zapljusne ga val gubitka samopouzdanja. Zašto bi odjednom trebao vjerovati Blacku? Što bi ga to moglo navesti da pomisli kako su sad obojica na istoj strani? Kako se to zbilo i zašto se tako još jednom pokorio Blackovu nutkanju? Zatim,-iznenada, započne razmatrati još jednu mogućnost. Što ako je on jednostavno otišao? Što ako je ustao, otvorio vrata i izišao iz tog cijelog posla? Na trenutak se zadubi u tu pomisao iskušavajući ju u mislima i malo-pomalo počne drhtati obuzet strahom i srećom, poput roba koji je slučajno otkrio vlastitu slobodu. Zamisli kako je negdje drugdje, puno dalje odavde, kako hoda šumom i sa sjekirom prebačenom preko ramena. Sam i slobodan, napokon sam svoj čovjek. Iznova bi izgradio svoj život, bio egzilant, pionir, hodočasnik u novome svijetu. Ali to je sve. Jer čim je počeo hodati tom šumom sred nigdine, osjeti kako je i Black ondje, krijući se iza nekoga stabla, prikradajući se kroz guštaru, čekajući da Blue prilegne i sklopi oči prije no što će mu se prišuljati i prerezati grkljan. I tako dalje i dalje, misli Blue. Ako se sad ne pobrine za Blacka, tomu više nikad neće biti kraja. To je ono što su naši stari zvali sudbinom i svaki joj se junak mora pokoriti. Nema izbora, a ako se i ima što učiniti, ostaje samo nešto što ne ostavlja mjesta izboru. No Blueu je to mrsko priznati. Bori se protiv sudbine, odbija ju, postaje potišten. Ali to je samo zato što to već zna, a boriti se protiv sudbine značilo bi prihvatiti ju, reći ne značilo bi reći da. I tako Blue postupno promijeni mišljenje, predajući se na koncu nužnosti onoga što se mora učiniti. Ali to ne znači da se ne boji. Jer od ovoga časa postoji samo jedna riječ koja govori u njegovo ime, a ta je riječ — strah.

Protratio je dragocjeno vrijeme, a sad mora izjuriti na ulicu grozničavo se nadajući da nije prekasno. Black se neće zadržati cijelu vječnost i tko zna vreba li iza ugla, čekajući samo pogodan trenutak kako bi iskoristio priliku? Blue jurne uz stube Blackove zgrade i dok nespretno prtlja po bravi pokušavajući ju obiti, neprestano se osvrće iza sebe, a zatim se penje po stubama do Blackova kata. Druga mu brava zada manje muke no prva, iako bi teoretski trebala biti jednostavnija, lagan poslić čak i za najneizvježbanijega početnika. Takva trapavost pokazuje kako Blue gubi konce u rukama, da ga svi nadmudruju; ali čak i ako je svjestan toga, malo što može učiniti osim to prebroditi te se ponada da će mu se ruke prestati tresti. Ali sve se tek pogorša i kad stupi u Blackovu sobu, osjeti kako ga iznutra preplavljuje mrak, kao da noć izbija kroz njegove pore, pritišćući ga svom svojom težinom, a u isto vrijeme počne rasti njegova glava, puneći se zrakom kao da će se odvojiti od tijela i odlebdjeti. Napravi još jedan korak, a zatim mu se smrači pred očima te se poput mrtvaca skljoka na pod.
Od pada mu stane sat, a kad dođe sebi, ne zna koliko je dugo bio u nesvijesti. Isprva kao kroz maglu dođe svijesti, imajući dojam da je tu već prije bio, možda davno, i dok gleda kako se pomiču zavjese na otvorenu prozoru a sjene igraju na stropu, pomisli kako leži u vlastitom krevetu kod kuće, još kad je bio malen, kad nije mogao zaspati tijekom sparnih ljetnih noći, i zamišlja kako će, naćuli li uši, čuti glasove svoje majke i oca kako tiho razgovaraju u susjednoj sobi. Glava ga počne boljeti, osjeti vrtoglavu mučninu u želucu, a onda, uvidjevši napokon gdje je, u njemu ponovno oživi panika koja ga bijaše obuzela u trenutku ulaska u sobu. Nesigurno se digne na noge, zateturavši jedanput ili dvaput, rekavši sam sebi kako tu ne može ostati, mora poći, tako je, i to odmah. Zgrabi kvaku, ali onda, iznenada se sjetivši zašto je zapravo došao, izvadi baterijsku svjetiljku iz džepa i upali ju, mašući njome po sobi sve dok svjetlo slučajno ne padne na hrpu papira uredno posloženih na rubu Blackova stola. Bez mnogo razmišljanja slobodnom rukom pokupi papire kazavši samomu sebi kako to nije važno, da je to tek početak, a zatim krene prema vratima.
U svojoj sobi prekoputa Blue si natoči čašu konjaka, sjedne na krevet i reče sam sebi da se smiri. Konjak ispije gutljaj po gutljaj, a zatim si natoči još jednu čašu. Kako njegova panika počne jenjavati, osjeti stid. Sve je pokvario, reče sam sebi, i to je ukratko sve. Prvi put u životu nije dorastao trenutku i to ga potrese — vidjeti sebe kao gubitnika, shvatiti kako je u duši kukavica.
On dohvati papire što ih je ukrao nadajući se kako će ga odvratiti od tih misli. Ali to još samo zamrsi problem, jer čim ih započe čitati, uvidi da su oni ni više ni manje nego njegovi vlastiti izvještaji. Evo ih tu, jednoga za drugim, tjedni izvještaji, sve je točno objašnjeno, crno na bijelom, bez ikakva značenja, bez ikakve poruke, isto toliko daleko od istine slučaja koliko bi i bila šutnja o njemu. Blue zagunđa kad ih ugleda, ponirući duboko u sebe, a onda, usprkos tomu što ondje vidi, stane se smijati, isprva slabašno, a zatim sve jače, glasnije i glasnije, sve dok mu ne počne nestajati daha. Gotovo se gušio, kao da je pokušavao sebi zatrti trag, jednom i zauvijek. Oštrim pokretom zgrabi papire, zavitla ih prema stropu, a potom promatra kako se hrpa raspada, raspršuje te kako stranica po bijedna stranica lebdeći pada na pod.
Pitanje je je li se Blue ikad oporavio od događaja te noći. Gak ako se i oporavio, mora se reći da je prošlo nekoliko dana prije no što je povratio svoj nekadašnji izgled. Tih se dana ne brije, ne mijenja odjeću, ne razmišlja o tome kako bi se maknuo iz sobe. Kada dođe dan da napiše svoj novi izvještaj, više ga uopće nije briga. Svršeno je, reče, šutnuvši jedan od starih izvještaja na podu, i neka budem proklet ako ponovno napišem još jedan takav.
Veći dio vremena leži na krevetu ili šetka amo-tamo po sobi. Razgleda svakovrsne slike što ih je još od početka slučaja objesio na zidove, proučavajući svaku posebno, razmišljajući o njoj što je dulje moguće, a zatim prelazi na sljedeću. Tu je mrtvozornik iz Philadelphije, Gold, s posmrtnom maskom dječačića. Tu je snijegom pokrivena planina, a u gornjem desnom kutu fotografije smjestila se manja sličica francuskoga skijaša, s njegovim licem u nekoj kutijici. Tu je Brooklynski most, a odmah pokraj njega dvojica Roeblinga, otac i sin. Tu je Blueov otac, u policijskoj odori, prima medalju od newyorškoga gradonačelnika Jimmyja Walkera. Ponovno Blueov otac, ovaj put u dnevnom odijelu, stoji obgrljujući Blueovu majku u prvim godinama njihova braka, njih se dvoje razdragano smiju u kameru. Tu je Brownova slika dok grli Bluea, snimljena ispred njihova ureda na dan kad je Blue postao njegovim partnerom. Ispod nje je jedna akcijska snimka Jackieja Robinsona kako uklizava u drugu bazu. Do nje je portret Walta Whitmana. I na koncu, odmah s pjesnikove lijeve strane, reklamna je fotografija za film Roberta Mitchuma iz jednog od onih časopisa za obožavatelje: pištolj u ruci, s pogledom kao da će ga cijeli svijet napustiti. Nema slike bivše buduće gospođe Blue, ali svaki put kad Blue pogledom obiđe svoju malu galeriju, zaustavi se ispred određenog praznog mjesta na zidu i pretvara se kako je i ona ondje.
Već nekoliko dana Blue se ne zamara time da gleda kroz prozor. Tako se temeljito zatvorio u svoje misli da za Blacka, čini se, više nema mjesta u njima. Ta drama pripada samo Blueu, a Black ju je na neki način prouzročio, kao da je već odigrao svoju ulogu, izgovorio svoj tekst i sišao s pozornice. Jer Blue više ne može prihvatiti Blackovo postojanje te ga stoga poriče. Pošto je prodro u Blackovu sobu i u njoj bio posve sam, pošto se, tako reći, našao u svetištu njegove samoće, mračnosti toga trenutka ne može odgovoriti nikako drukčije nego vlastitom samoćom. Dakle, ući u Blacka isto je kao ući u samoga sebe, a čim jednom uđe u sebe, više ne može ni zamisliti da bi bio bilo gdje drugdje. A upravo je ondje Black, čak i ako Blue toga nije svjestan.
Tako jednoga poslijepodneva, kao slučajno, Blue priđe prozoru bliže no prethodnih dana, slučajno zastane ispred njega i onda, kao da to čini u ime starih dobrih vremena, razgrne zavjese i pogleda van. Odmah spazi Blacka — ne u njegovoj sobi, nego kako sjedi na stubištu zgrade prekoputa gledajući prema Blueovu prozoru. Je li onda gotovo?, zapita se Blue. Znači li to da je gotovo?
Blue iz unutrašnjosti sobe donese svoj dalekozor te se vrati k prozoru. Uperivši dalekozor prema Blacku, nekoliko minuta proučava njegovo lice, prvo jedne crte lica a zatim druge, oči, usta, nos, i tako dalje, posebno promatrajući lice, a zatim sve u cjelini. Gane ga dubina Blackove tuge, njegove oči naizgled lišene svake nade pa se usprkos sebi, zatečenosti tom slikom, u Bluea probudi samilost, navala sažaljenja za to očajno stvorenje prekoputa ulice. On poželi da nije tako, poželi imati hrabrosti kako bi napunio pištolj, naciljao na Blacka i prosvirao mu glavu. Nikad ne bi doznao što ga je pogodilo, pomisli Blue, bio bi na nebu prije no što bi dotaknuo tlo. Ali čim je odigrao taj prizorčić u svojoj glavi, počne zazirati od njega. Ako ne to, onda — što? Dok se bori kako bi suzbio bujicu nježnih osjećaja, reče sam sebi kako Black želi da ga ostave na miru, kako mu samo trebaju mir i tišina — postupno mu sine da zapravo već nekoliko minuta stoji ondje pitajući se kako bi pomogao Blacku, ako mu već ne može ponuditi ruku svog prijateljstva. To bi zacijelo sreću okrenulo u njegovu korist, pomisli Blue, to bi svakako sve postavilo na noge. Ali zašto ne? Zašto ne učiniti nešto neočekivano? Pokucati na vrata, izbrisati cijelu priču — nije ništa manje apsurdno nego nešto drugo. Jer nepobitno je da je Bluea napustio borbeni duh. Više nema odvažnosti za to. I, po svemu sudeći, isto je s Blackom. Pogledaj ga samo, reče Blue sam sebi. On je najjadnije stvorenje na svijetu. I onda, pošto izgovori te riječi, shvati kako govori i o sebi.
Još dugo pošto se Black digne sa stubišta, dakle okrene se i uđe u zgradu, Blue i dalje ostane piljiti u prazno mjesto. Sat ili dva prije sutona napokon se odmakne od prozora, zagleda se u nered koji je nastao u njegovoj sobi te idući sat potroši na pospremanje — pranje suđa, pravljenje kreveta, odlaganje odjeće, uklanjanje starih izvještaja s poda. Zatim ode u kupaonicu, dugo se tušira, obrije se, odjene čistu odjeću, odabravši svoje najbolje plavo odijelo za tu prigodu. Sad je sve drukčije, neočekivano i neopozivo drukčije. Nema više bojazni, nema više drhtanja od straha. Ništa osim spokojna samopouzdanja, osjećaja pravednosti toga što je nakanio učiniti.
Ubrzo pošto se spustila noć posljednji put pred zrcalom namjesti kravatu i onda ode iz sobe, iziđe van, prijeđe preko ceste i uđe u Blackovu zgradu. Zna da je ondje, jer u sobi je upaljena malena svjetiljka, i dok se penje stubištem, pokuša zamisliti izraz na njegovu licu kad mu kaže što je naumio. Dvaput pokuca na vrata, veoma uljudno, a onda iznutra začuje Blackov glas: Vrata su otvorena. Uđite.
Teško je točno reći što je Blue očekivao da će zateći — ali u svim događajima, ne i ovomu, nikad mu se ništa ne ispriječi pri ulasku u sobu. Black je ondje, sjedi na svome krevetu, ponovno na sebi ima masku, istu koju je vidio na čovjeku u pošti, a u svojoj desnoj ruci drži pištolj kalibra trideset i osam, dostatna da pri tako maloj udaljenosti raznese čovjeka, i uperio ga je ravno u Bluea. On zastane, ništa ne kazavši. Toliko o pomirbi, pomisli. Toliko o promjeni sreće.
Sjednite, Blue, reče Black pokazujući pištoljem na drvenu stolicu. Blue nema izbora pa sjedne — sučelice Blacku, ali predaleko da bi nasrnuo na njega, odveć nezgodno smješten da bi nešto pokušao s pištoljem.
Očekivao sam vas, reče Black. Drago mi je što ste napokon došli.
Moglo se i očekivati, reče Blue.
Jeste li se iznenadili?
Baš i ne. Barem me vi niste iznenadili. Mene možda jeste — ali samo zato što sam tako glup. Vidite, večeras sam ovdje iz prijateljskih pobuda.
Pa jasno je da jeste, reče Black blago se podrugujući. Naravno da smo prijatelji. Prijatelji smo od samoga početka, zar ne? Najbolji prijatelji.
Ako ovako postupate s prijateljima, reče Blue, onda imam sreće što nisam jedan od vaših neprijatelja.
Vrlo šaljivo.
Tako je. Ja sam prava šaljivčina. Kati ste sa mnom u društvu uvijek možete računati da ćete se dobro nasmijati.
A maska — zar me nećete priupitati za masku?
Ne vidim zašto bih. Ako ju želite nositi, mene se to ne tiče.
Ali morate ju pogledati, zar ne?
Zašto postavljate pitanja kad već znate odgovor?
Groteskno, zar ne?
Naravno da je groteskno.
I zastrašujuće vidjeti.
Da, veoma zastrašujuće.
Dobro. Sviđate mi se, Blue. Oduvijek sam znao da ste vi onaj pravi. Moj čovjek.
Kad biste prestali mahati tim pištoljem, možda bih i ja počeo isto osjećati za vas.
Oprostite, ali ne mogu. Prekasno je.
A to znači?
Ne trebam vas više, Blue.
Znate, možda me se nije tako lako riješiti. Uvukli ste me u ovo i sad smo obojica u sosu.
Ne, Blue, griješite. Sve je svršeno.
Prestanite s dvosmislenostima.
Gotovo je. Igra je svršena. Više se nema što učiniti.
Otkad?
Odsad. Od ovog časa.
Poludjeli ste.
Ne, Blue. U najmanju sam ruku pri razumu, čak i previše. Iskoristio me, i sad više ničega nema u njemu. Ali vi to znate, Blue, znate bolje od bilo koga drugoga.
Pa zašto onda ne povučete okidač?
I hoću, kad budem spreman.
I onda izići ostavljajući moje truplo na podu? Slabi izgledi.
Ma ne, Blue. Ne razumijete. Bit ćemo to nas dvojica, zajedno, kao i uvijek.
Ali nešto zaboravljate, zar ne?
Zaboravljam — što?
Trebali biste mi ispričati priču. Zar ne bi tako trebalo završiti? Ispripovijedate mi priču i onda se rastanemo.
Već ju znate, Blue. Zar ne shvaćate? Znate ju napamet.
A zašto se onda uopće mučite?
Ne postavljajte glupa pitanja.
A ja — čemu sam ja služio? Za komično razrješenje?
Ne, Blue, bili ste mi potrebni od samog početka. Da nije bilo vas, ja to ne bih mogao učiniti.
Za što sam vam bio potreban?
Da me podsjetite što sam trebao učiniti. Svaki put kad bih bacio pogled, vi biste bili ondje, gledali ste me, slijedili, uvijek na vidiku, prodirali u me s tim svojim očima. Bili ste cijeli svijet za mene, Blue, a ja sam vas preobrazio u svoju smrt. Jedino se vi ne mijenjate, jedino vi sve temeljito pretražite.
A sad više ništa nije preostalo. Napisali ste svoje oproštajno pismo i tu je svemu kraj.
Baš tako.
Vi ste budala. Vi ste prokleta, kukavna budala.
Znam. Ali ništa više od drugih. Hoćete li sjediti ondje i govoriti kako ste pametniji od mene? Barem znam što činim. Imao sam svoj posao i obavio sam ga. Ali vi ste zatajili, Blue. Izgubljeni ste još od prvoga dana.
Zašto onda, gade, ne povučete okidač?, reče Blue iznenada ustajući i lupajući se gnjevno po prsima, dražeči Blacka da ga ubije. Zašto me ne ustrijelite i svršite već jednom s tim?
Blue zatim zakorači prema Blacku, a kako hitac izostane, još jednom zakorači, pa još jednom, vičući na zakrabuljenoga čovjeka da puca, ne brinući se više o tome hoće li živjeti ili umrijeti. Časak poslije nasrne na njega. Bez oklijevanja udarcem izbaci pištolj iz Blackove ruke, dograbi ga za ovratnik i snažnim ga trzajem podigne na noge. Black se pokuša oprijeti, pokuša se boriti s Blueom, ali on je presnažan za njega, obnevidio od gnjeva, kao da se preobrazio u nekoga drugog. I dok se prvi udarci spuštaju na Blackovo lice, prepone i trbuh, on se potpuno bespomoćan, ubrzo onesviješten nađe na podu. Ali to ne spriječi Bluea da i dalje napada, nogama mlati onesviještenoga Blacka, podiže ga i glavom mu udara o pod, upućujući mu udarac za udarcem. Na koncu, kad Blueov bijes počne jenjavati i kad shvati što je učinio, ne može sa sigurnošću reći je li Black živ ili mrtav. Skine masku s njegova lica i prisloni mu uho na usta želeći čuti diše li. Čini se kako nešto osjeća, ali ne zna dolazi li od Blacka ili njega samoga. Ako je živ, misli Blue, neće još dugo. A ako je mrtav, neka bude tako.
Blue, sav poderan, ustane i započne kupiti stranice Blackova rukopisa na stolu. To mu oduzme nekoliko minuta. Kad ih sve skupi, ugasi svjetiljku u kutu sobe te, i ne pogledavši još jednom Blacka, iziđe.
Ponoć već prođe kad se Blue vrati u svoju sobu prekoputa ulice. Rukopis odloži na stol, ode u kupaonicu i ispere krv s ruku. Zatim se presvuče, natoči si čašicu viskija i sjedne za stol s Blackovom knjigom. Preostalo mu je malo vremena. Doći će prije no što bude toga svjestan, a onda će biti gužve. Pa ipak, ne dopušta da se to uplete u posao kojim se sad bavi.
Međutim, priča još nije okončana. Ostaje taj završni trenutak, a on se neće dogoditi sve dok Blue ne ode iz sobe. Tako je to u svijetu: nijedan čas poslije, nijedan čas prije. Kad se Blue digne sa stolice, stavi šešir i iziđe, svemu će biti kraj.
Nije nam znano kamo ide nakon toga. Jer moramo imati na umu da se sve ovo zbilo prije više od trideset godina, u našem ranom djetinjstvu. Dakle, sve je moguće. Što se mene tiče, sviđa mi se zamisao da je otputovao daleko, ukrcavši se toga jutra na vlak i otišavši na zapad kako bi započeo novi život. Čak je moguće da nije završio u Americi. U mojim potajnim sanjarenjima sviđa mi se razmišljati o tome kako kupuje kartu za put brodom i plovi prema Kini. Neka to onda bude Kina i na tome ćemo se zaustaviti, jer ovoga se časa Blue diže sa stolice, stavlja šešir i izlazi. I odsad pa nadalje ne znamo ništa.

Zaključana soba




1


Sad mi se čini kako je Fanshawe oduvijek tu. On je mjesto odakle sve započinje za mene, i teško da bih bez njega znao tko sam. Upoznali smo se prije no što smo znali govoriti, kao bebe koje u pelenama pužu kroz travu, a kad smo navršili sedam godina, prste smo izboli pribadačama i zauvijek se pobratimili. Kad god pomislim na djetinjstvo, vidim Fanshawea. On je bio uz mene, dijelio moja razmišljanja, njega bih ugledao kad bih podigao pogled.
Ali to je bilo davno. Odrasli smo, krenuli na različite strane, razdvojili se. Mislim, nije to ništa čudno. Naši nas životi nose na načine koje ne možemo nadzirati, a s nama ne ostane gotovo ništa. S nama sve umire, a smrt je nešto što nam se svakodnevno događa.
U studenome ove godine navršava se sedam godina otkako sam primio pismo od žene imenom Sophie Fanshawe. ‘Ne poznajete me’, započinjalo je pismo, ‘i ispričavam se što vam pišem ovako nenadano. Nešto se, međutim, dogodilo, i u ovakvim okolnostima nemam puno izbora.’ Pokazalo se kako je ona Fanshaweova žena. Znala je da sam odrastao s njezinim mužem, a znala je i da živim u New Yorku jer je pročitala mnoštvo članaka što sup ih objavio u časopisima.
Objašnjenje je došlo u drugom odlomku, bez uvijanja i bez ikakva uvoda. Fanshawe je nestao, pisala je ona, i prošlo je više od pola godine otkako ga je posljednji put vidjela. Za to vrijeme nije dobila ni riječi od njega, ni najmanje naznake gdje bi mogao biti. Policija mu nije ušla u trag, a privatni detektiv od kojega je tražila da ga pronađe vratio se praznih ruku. Ništa nije bilo pouzdano, ali su činjenice govorile same za sebe: Fanshawe je vjerojatno mrtav i bilo bi besmisleno razmišljati o tome da se mogao vratiti. Zbog svega toga morala je o nečemu važnom razgovarati sa mnom te se pitala bih li se htio sastati s njom.
To je pismo proizvelo niz malih potresa u meni. Odjednom je trebalo probaviti toliko informacija; previše me sila vuklo na različite strane. Fanshawe se, niotkuda, ponovno pojavio u mom životu. Ali jedva da se njegovo ime spomenulo kad je ponovno iščeznuo. Bio je oženjen, živio je u New Yorku — i više ništa nisam znao o njemu. Na sebičan način osjetio sam se povrijeđenim što mi se nije ni pokušao javiti. Jednim telefonskim pozivom, razglednicom, pićem u čast starih vremena — sve to ne bi bilo teško učiniti. Ali krivnja je bila i na mojoj strani. Znao sam gdje živi njegova majka i da sam ga želio potražiti, mogao sam jednostavno pitati nju. Očito sam Fanshawea ispustio iz vida. Njegov se život zaustavio onoga trenutka kad su nam se putovi razdvojili, i on je pripadao mojoj prošlosti, a ne sadašnjosti. Bio je duh koji sam nosio u sebi, prethistorijski plod mašte, nešto što više nije bilo stvarno. Pokušao sam se prisjetiti kad sam ga posljednji put vidio, ali mi to nije pošlo za rukom. Misli su mi lutale nekoliko minuta, a onda su se naglo zaustavile na danu smrti njegova oca. Išli smo u srednju školu i moglo nam je biti najviše sedamnaest godina.
Nazvao sam Sophie i rekao joj kako bih se rado susreo s njom kad god joj to odgovara. Odlučili smo se naći sutradan i glas joj je zvučao zahvalno, iako sam joj objasnio da mi se Fanshawe nije javio te da nemam pojma gdje je.
Stanovala je u neuglednoj stambenoj zgradi od crvene cigle u Chelseai, staroj kući bez dizala sa sumornim stubištem i zidovima s kojih se ljuštila boja. Popeo sam se do petoga kata popraćen zvucima radija, prepiranja i puštanja vode u zahodima iz stanova pokraj kojih sam prolazio, zastao da bih uhvatio daha i onda pokucao. Kroz špijunku je izvirilo nečije oko, začulo se povlačenje zasuna i preda mnom se pojavila Sophie Fanshawe s djetetom koje je lijevom rukom držala u naručju. Dok mi se smiješila i pozivala me da uđem, dijete je navlačilo njezinu dugu smeđu kosu. Ona se nježno izvila kako bi izbjegla taj napad, objema rukama prihvatila dijete i okrenula ga licem prema meni. Ovo je Ben, reče, Fanshaweov sin, a rodio se tek prije tri i pol mjeseca. Pretvarao sam se da se divim djetetu koje je mahalo rukama dok mu je niz bradu curila bjelkasta pljuvačka, no mene je više zanimala njegova majka. Fanshawe je zaista imao sreće. Bila je to žena tamnih, pametnih očiju, gotovo divljih u svojoj nepomičnosti. Prosječno visoka, bila je nekako spora, što ju je činilo istovremeno senzualnom i opreznom, kao da je svijet promatrala iz srca svoje snažne unutarnje budnosti. Nijedan muškarac ne bi svojevoljno napustio takvu ženu — posebice ne u trenutku kad je trebala roditi njegovo dijete. U to sam bar bio uvjeren. Čak i prije no što sam zakoračio u stan, znao sam da je Fanshawe morao biti mrtav.
Bio je to oskudno namješten stančić s četiri sobe u nizu; jedna od njih bila je izdvojena za knjige i radni stol, druga je služila kao dnevna soba, a posljednje dvije bile su spavaće. Stan je bilo uredan, mjestimično otrcan, ali u cjelini nije bio nimalo neudoban. Ako ništa drugo, dokazivao je kako Fanshawe nije provodio vrijeme zgrćući novac. Uostalom, nije moje da na tu otrcanost gledam s visine. Moj je stan bio još skučeniji i mračniji od ovoga, i dobro sam znao što znači svakog se mjeseca boriti kako bih skupio novac za stanarinu.
Sophie Fanshawe ponudila mi je da sjednem, skuhala kavu i zatim se smjestila na otrcanoj plavoj sofi. Držeći bebu u krilu, ispričala mi je priču o Fanshaweovu nestanku.
Upoznali su se prije tri godine u New Yorku. Već za mjesec dana počeli su živjeti zajedno, a vjenčali su se nakon nepunih godinu dana. S Fanshaweom nije bilo lako živjeti, rekla je, ali voljela ga je, a ništa ju u njegovu ponašanju nije navodilo da ju ne voli. Bili su sretni zajedno; veselio se djetetovom rođenju; među njima nije bilo nikakve zle krvi. jednoga dana, u travnju, rekao joj je da popodne ide posjetiti svoju majku u New Jerseyju, ali se nije vratio. Kad je Sophie nazvala svekrvu, doznala je da Fanshawe nije bio kod nje. Takvo što nije se još nikada dogodilo, ali je Sophie ipak odlučila pričekati. Nije htjela biti jedna od onih žena koje se usplahire svaki put kad muž ne dođe na vrijeme i znala je kako je Fanshaweu potrebno više slobode nego većini muškaraca. Čak je odlučila da ga ništa neće ispitivati kad se vrati kući. AH odonda je prošao tjedan, za njim još jedan te je napokon otišla na policiju. Kao što je i očekivala, nisu se pretjerano zabrinuli zbog njezina problema. Sve dok nema nikakva dokaza o zločinu, malo-što mogu poduzeti. Napokon, muževi su svakodnevno napuštali svoje žene i nisu htjeli da ih se pronađe. Policija je obavila nekoliko rutinskih istraga, ali bez ikakva rezultata, a zatim su joj predložili da si nađe privatnog detektiva. Uz pomoć svoje svekrve, koja se ponudila da pokrije troškove, povjerila je posao čovjeku imenom Quinn. On je ustrajno tragao nekih pet ili šest tjedana, ali se na koncu povukao, objasnivši kako više ne želi uzimati njihov novac. Rekao je Sophiei da je Fanshawe najvjerojatnije još uvijek u zemlji, ali nije mogao reći je Ii živ ili mrtav. Quinn nije bio varalica. Sophiei se činilo kako suosjeća s njom, da je čovjek koji joj je uistinu želio pomoći, i kad ju je posjetio toga posljednjeg dana, shvatila je kako ga ne može privoljeti da promijeni svoju odluku. Ništa se više nije moglo učiniti. Da ju je Fanshawe nakanio ostaviti, ne bi se išuljao bez ijedne riječi. Nije bilo tipično za njega da uzmiče pred istinom, da se povlači pred neugodnim sučeljavanjima. Njegov nestanak mogao bi stoga značiti samo jedno: da mu se dogodilo veliko zlo.
Pa ipak, Sophie se još nadala kako bi nešto moglo iskrsnuti. Čitala je o ljudima koji su izgubili pamćenje i neko se vrijeme očajnički držala te mogućnosti: da Fanshawe negdje tumara ne znajući tko je, lišen svog života, a ipak živ, možda svakog trenutka na granici povratka samome sebi. Prošlo je još nekoliko tjedana i njezina se trudnoća počela primicati kraju. Dijete se trebalo roditi za mjesec dana — što je značilo da se to moglo dogoditi svakoga trenutka — i ono je malo-pomalo počelo zaokupljati sve njezine misli, kao da u njoj više nije bilo mjesta za Fanshawea. Tim se riječima poslužila da bi opisala taj osjećaj — u njoj više nije bilo mjesta — a onda je dodala kako je to vjerojatno značilo da se usprkos svemu ljuti na Fanshawea jer ju je napustio, iako možda ne svojom krivnjom. Osupnula me ogoljena iskrenost njezine izjave. Nikad nisam čuo da netko tako govori o svojim osjećajima — neštedimice, ne obazirući se na konvencionalne manire — i dok ovo pišem, shvaćam da sam još prvoga dana skliznuo kroz rupu u zemlji te kako sam padao nekamo gdje još nikad nisam bio.
Jednoga je jutra, nastavila je Sophie, probudivši se nakon teške noći, shvatila da se Fanshawe neće vratiti. Bila je to iznenadna, potpuna i neupitna istina. Tada je zaplakala, i nastavila plakati cijeli tjedan, oplakujući Fanshawea kao da je umro. Ali kad su joj suze presahnule, shvatila je kako nema što žaliti. Fanshawe joj je bio udijeljen na nekoliko godina, mislila je, i to je bilo sve. Sad se trebalo pozabaviti djetetom i ništa drugo nije bilo važno. Znala je da to zvuči umišljeno — ali nepobitno je da je i dalje živjela s takvim pogledom na sve to, što joj je omogućilo da dalje živi.
Postavio sam joj niz pitanja, a ona je na svako odgovorila mirno, promišljeno, kao da se trudi da joj odgovori ne budu obojeni osjećajima. Kako su, na primjer, živjeli, kojim se poslovima Fanshawe bavio, što mu se dogodilo pošto sam ga posljednji put vidio. Dijete se počelo vrpoljiti na sofi, i bez ikakve stanke u razgovoru, Sophie otkopča bluzu i podoji ga, prvo na jednoj, a onda i na drugoj dojci.
O vremenu prije njezina prvog sastanka s Fanshaweom, kazala je, ništa ne bi mogla sa sigurnošću tvrditi. Znala je da je napustio fakultet nakon dvije godine, isposlovao odgodu služenja vojske, i da je na kraju neko vrijeme radio na brodu. Na tankeru za naftu, mislila je, ili možda na teretnjaku. Nakon toga je nekoliko godina živio u Francuskoj — prvo u Parizu, zatim kao kućepazitelj na nekom seoskom imanju na jugu. Sve joj je to, međutim, prilično nejasno jer joj nije nikad puno pričao o svojoj prošlosti. Upoznali su se najviše osam ili deset mjeseci nakon njegova povratka u Ameriku. Doslovce su se sudarili — stajali su pokraj vrata knjižare na Manhattanu jednoga vlažnog subotnjeg poslijepodneva, gledali u izlog i čekali da kiša prestane padati. Tako je počelo, i otad, sve do trenutka kad je Fanshawe nestao, nisu se gotovo nikada razdvajali.
Fanshawe nije nikad imao stalan posao, rekla je, ništa što bi se moglo nazvati pravim poslom. Novac mu nije puno značio, i o njemu je nastojao razmišljati što je manje mogao. Prije no što je upoznao Sophie bavio se koječime — crnčio je u trgovačkoj mornarici, radio u skladištu, davao instrukcije, pisao za druge, dvorio kod stola u restoranu, ličio stanove, teglio pokućstvo za jednu selidbenu tvrtku — no svaki je posao bio privremen, i čim bi zaradio dovoljno da bi mogao životariti nekoliko mjeseci, dao bi otkaz. Kad su on i Sophie počeli zajedno živjeti, uopće nije radio. Ona je podučavala u jednoj privatnoj glazbenoj školi i njezina je plaća dostajala za oboje. Morali su, dakako, malko paziti, ali u kući je uvijek bilo hrane i nitko se nije ni na što žalio.
Nisam ju prekidao. Bilo mi je jasno kako taj katalog znači tek početak, da su to pojedinosti kojih se treba riješiti prije nego se prijeđe na glavno. Što god da je Fanshawe učinio sa svojim životom, nije imalo nikakve veze s popisom tih neredovitih poslova. Shvatio sam to i prije no što je išta bilo rečeno. Na koncu, nismo o bilo komu razgovarali. Riječ je bila o Fanshaweu i ta prošlost nije bila toliko daleka da se ne bih sjetio tko je on.
Sophie se nasmiješila kad je uvidjela da sam ju preduhitrio, da sam znao što slijedi. Mislim da je očekivala kako to znam i time je samo to potvrdila, uklonivši sve nedoumice koje je možda imala prije no što je tražila da dođem. Znao sam to i bez toga da mi se kaže, i to mi je dalo pravo da budem ondje, da ju saslušam.
‘Nastavio je pisati’, rekoh. ‘Postao je pisac, zar ne?’
Sophie je kimnula glavom. Upravo je o tome bila riječ. Ili barem djelomice. Mučilo me samo to zašto nikad nisam čuo za njega. Da je Fanshawe bio pisac, onda bih zasigurno negdje naletio na njegovo ime. Posao mi je da to znam, i činilo mi se nevjerojatnim da je od svih ljudi baš on promaknuo mojoj pozornosti. Pitao sam se da nije možda mogao pronaći izdavača koji bi mu objavio knjigu. Jedino se to pitanje činilo logičnim.
Ne, rekla je Sophie, puno je složenije. Nikad nije ni pokušao nešto objaviti. Isprva, još dok je bio veoma mlad, previše se skanjivao bilo što poslati, vjerovao je kako njegov rad još nije dovoljno dobar. Ali čak i poslije, kad mu je naraslo samopouzdanje, shvatio je kako mu odgovara skrivanje. Potraga za izdavačem odvukla bi mu pozornost, rekao joj je, i, pravo govoreći, radije bi proveo vrijeme pišući. Sophie je bila uznemirena zbog te ravnodušnosti, ali kad bi ga god pritisnula da nešto poduzme, slegnuo bi ramenima: nema žurbe, snaći će se prije ili poslije.
Jednom ili dvaput, zaista je pomislila da sve uzme u svoje ruke i da prokrijumčari rukopis izdavaču, ali to nikad nije uradila. U braku su postojala pravila koja se nisu smjela kršiti, i bez obzira na to kako tvrdoglavo bilo njegovo mišljenje, nije imala drugog izbora nego da se složi s njim. Puno se toga se nakupilo, rekla je, i ljutila ju je sama pomisao da ta djela leže u ormaru, ali je Fanshawe zasluživao njezinu odanost i ona je dala sve od sebe da ništa ne kaže.
Jednoga dana, neka tri ili četiri mjeseca prije no što je nestao, Fanshawe joj je prišao s pomirljivom gestom. Dao joj je svoju riječ kako će nešto poduzeti u roku od godine dana, a da bi pokazao kako ozbiljno misli, rekao joj je neka ona, ako slučajno ne uspije održati svoj dio dogovora, odnese sve njegove rukopise meni na raspolaganje. Bio sam čuvar njegova djela, rekao je, i meni je prepušteno da odlučim što će s njim biti. Ako bih smatrao kako su vrijedna objavljivanja, priklonit će se mojoj prosudbi. Zatim, rekao je, dogodi li mu se u međuvremenu bilo što, smjesta će mi predati rukopise i dopustiti mi da obavim sve potrebne dogovore, a podrazumijevalo se da ću dobiti dvadeset i pet posto ako bi djelo donijelo neku zaradu. Međutim, ako bih procijenio da nije vrijedno objavljivanja, onda bih rukopise trebao vratiti Sophiei, koja bi ih trebala uništiti, od prve do posljednje stranice.
Takve su ju izjave zapanjile, rekla je Sophie, i gotovo se nasmijala Fanshaweu zbog njegova svečana tona. Cijeli je prizor bio netipičan za njega, i ona se zapitala nije li to imalo kakve veze s tim što je upravo zatrudnjela. Možda ga je pomisao na očinstvo potaknula da trezveno razmotri novi osjećaj odgovornosti; možda je tako žarko želio pokazati svoje dobre namjere, da je sve prenapuhao. Što god bio razlog, bilo joj je drago što je promijenio mišljenje. Kako je njezina trudnoća napredovala, čak je počela potajno sanjariti o Fanshaweovu uspjehu, nadajući se da će moći napustiti svoj posao i podizati dijete bez ikakvih financijskih nedaća. Sve je, dakako, krenulo nizbrdo, i Fanshaweovo je djelo uskoro palo u zaborav, izgubilo se u svem tom metežu nakon njegova nestanka. Poslije, pošto se prašina počela slijegati, oduprla se provedbi njegovih uputa — zbog straha da bi to uprskalo svaku priliku da ga ikad vidi. Na koncu se, međutim, predala, znajući kako Fanshaweovu riječ valja poštivati. I upravo zato mi se javila. I upravo zato sam sad sjedio s njom.
Što se mene tiče, nisam znao kako bih reagirao. Prijedlog me je zatekao nespremnim, i trenutak sam samo sjedio ondje, mučio se s tim golemim teretom koji mi je bio nametnut. Činilo mi se da nije postojao nijedan razlog zašto bi me Fanshawe odabrao za taj posao. Nisam ga vidio više od deset godina te sam se nemalo iznenadio doznavši kako se još uvijek sjeća tko sam. Kako se od mene moglo očekivati da preuzmem takvu odgovornost — da budem u položaju da procijenim čovjeka i kažem je li njegov život bio vrijedan življenja? Sophie je pokušala objasniti. Fanshawe nije održavao vezu sa mnom, rekla je, ali joj je često govorio o meni, i svaki put kad bi me spomenuo, opisao bi me kao najboljega prijatelja na svijetu — jedinoga pravog prijatelja kojeg je ikad imao. Uspio je, isto tako, pratiti moj rad, uvijek je kupovao časopise u kojima sam objavljivao, a katkad joj je čak čitao izvatke. Divio se onomu što sam radio, rekla je Sophie; ponosio se mnome i osjećao je kako u meni ima nešto što pokazuje da ću postići nešto veličajno.
Sva ta hvala pomalo me je zbunila. Sophiein glas bio je prožet žarom i na neki sam način osjećao kako Fanshawe govori kroz nju, kako mi je sve to pripovijedao svojim ustima. Priznajem da mi je laskalo, a u tim je okolnostima to bio nesumnjivo prirodan osjećaj. Tada sam prolazio kroz teško razdoblje i bila je istina da nisam dijelio to visoko mišljenje o sebi. Doduše, napisao sam mnoštvo članaka, ali nisam mislio kako ima razloga za slavlje, niti sam mislio da se trebam osobito ponositi time. Što se mene tiče, bilo je to tek nešto više od piskaranja. Započeo sam s velikim nadama, mislio sam kako ću postati romanopisac, da ću naposljetku moći napisati nešto što će ganuti ljude i promijeniti njihov život. Ali vrijeme je odmicalo, i malo-pomalo shvatio sam da se to neće ostvariti. Takve knjige nije bilo u meni i u jednom sam si trenutku rekao da prestanem sanjariti. U svakom slučaju, bilo je jednostavnije i dalje pisati članke. Napornim radom, pišući članak za člankom, mogao sam više ili manje zaraditi za život i, bez obzira na to kakvo ono bilo, osjećao sam zadovoljstvo što neprestano vidim svoje ime u tisku. Shvatio sam kako je sve moglo biti turobnije nego što je bilo. Nisam napunio ni trideset godina, a već sam postigao neki ugled. Započeo sam s prikazima poezije i romana, a sad mogu pisati takoreći o bilo čemu i obaviti pristojan posao. Filmovi, kazališni komadi, umjetničke izložbe, koncerti, knjige, pa čak i bejzbolske utakmice — samo su trebali tražiti i ja bih to učinio. Smatrali su me izvrsnim mladićem, novim kritičarom u usponu, ali u sebi sam se osjećao staro, već isluženo. Sve što sam dosad učinio svodilo se na ništa. Bila je to hrpa prašine i najmanji bi ju vjetar otpuhnuo.
I tako me je Fanshaweova pohvala zbunila. S jedne strane, znao sam da nema pravo. S druge strane (i tu sve to postaje nejasno), želio sam vjerovati da je u pravu. Pomislio sam: je li moguće da sam bio previše oštar prema sebi? I čim sam počeo tako razmišljati, izgubio sam se. Ali tko ne bi objeručke prihvatio priliku da se iskupi — koji je čovjek dovoljno snažan da se odupre mogućnosti nade? Glavom mi je prostrujila pomisao kako ću jednoga dana uskrsnuti u vlastitim očima, i osjetio sam iznenadnu bujicu prijateljstva prema Fanshaweu kakvu nisam godinama osjetio, godinama šutnje koja nas je razdvajala.
Tako se to dogodilo. Podlegao sam laskanju čovjeka koji nije bio tu, i u tom sam trenutku slabosti rekao da. Bit će mi drago što ću moći pročitati njegov rad, rekoh, i učinit ću sve kako bih pomogao. Sophie se nasmiješila tomu — da li od sreće ili razočaranja, ne bih mogao reći — i onda je ustala sa sofe i odnijela dijete u susjednu sobu. Zastala je ispred visokog hrastova ormara, otvorila vrata i pustila ih neka se okreću na šarkama. Evo, reče. Unutra su bile kutije, uvezi, fascikli i bilježnice na pretrpanim policama — više stvari no što sam i mogao zamisliti. Sjećam se kako sam se zbunjeno nasmijao te kako sam ispričao neku lošu šalu. Onda smo prešli na posao, raspravljali smo o tome koji bi bio najbolji način da rukopise iznesem iz stana i na koncu smo se odlučili za dva velika kovčega. Gotovo cijeli sat nam je trebao, ali smo na kraju uspjeli utrpati sve. Dakako, rekoh, potrajat će dok proučim sav materijal. Sophie mi je rekla da se ne trebam brinuti, a onda se ispričala što me opterećuje s takvim poslom. Rekoh kako ju razumijem, kako nije bilo načina da se ogluši na Fanshaweov zahtjev. Sve je bilo veoma dramatično te istodobno grozno, gotovo komično. Lijepa je Sophie nježno stavila dijete na pod, snažno me zagrlila zahvaljujući mi, a onda me je poljubila. Na trenutak sam pomislio kako će briznuti u plač, ali taj je trenutak minuo, a suza nije bilo. Zatim sam ta dva kovčega polako odvukao niz stubište pa na ulicu. Zajedno su težili poput jednog čovjeka.

2


Istina je mnogo složenija nego što bih volio da jest. Da sam volio Fanshawea, da je bio moj najbliži prijatelj, da sam ga poznavao bolje nego ikoga drugog — to su činjenice, i ništa što kažem neće im umanjiti značenje. Ali to je samo početak, i u svom nastojanju da sve promotrim onako kako je doista bilo uviđam kako sam se držao podalje Fanshawea, da mu se dio mene uvijek opirao. Posebice dok smo odrastali, mislim kako se nikad nisam osjećao ugodno u njegovu društvu. Ako je zavist prejaka riječ za ovo što pokušavam reći, onda bih to radije nazvao sumnjom, skrivenim osjećajem kako je Fanshawe nekako bolji od mene. Sve to bilo mi je u to vrijeme posve nepoznato i nije bilo ničega posebnog na što bih mogao ukazati. Pa ipak, u meni se dugo vrzmao osjećaj da je u njemu bilo više prirođene dobrote negoli u drugih, da ga je neka neugasiva vatra držala na životu, da je više bio svoj nego što bih se ja ikad mogao nadati.
Još se veoma rano njegov utjecaj snažno osjećao. Proširio se čak i na nevažne stvari. Ako bi Fanshawe nosio kopču na remenu s obrnute strane, onda bih i ja tako namjestio svoj remen. Ako bi Fanshawe na igralište došao u crnim tenisicama, onda bih i ja zatražio crne tenisice čim bi me sljedeći put majka povela u prodavaonicu cipela. Ako bi Fanshawe donio svoj primjerak Robinsona Crusoea u školu, istu bih večer započeo čitati Robinsona Crusoea kod kuće. Nisam bio jedini koji se tako ponašao, ali sam vjerojatno bio najodaniji, onaj koji se najdragovoljnije prepustio moći koju je imao nad nama. Sam Fanshawe nije bio svjestan te moći i to nedvojbeno objašnjava zašto ju je i dalje imao. Bio je ravnodušan prema pažnji koju su mu poklanjali, mirno je radio svoj posao, nikad nije uporabio svoj utjecaj kako bi manipulirao drugima. Nije zbijao šale kao mi drugi; nije činio nikakve psine; nije zadavao neprilike nastavnicima. Zbog toga mu, međutim, nitko nije zamjerao. Fanshawe se nije družio s nama pa ipak je bio onaj koji nas je držao skupa, onaj kojemu smo se obraćali u sporovima, jer smo znali da je pošten te da će stati na kraj našim svađicama. Bilo je u njemu nečega toliko privlačnog da ste ga uvijek željeli imati uza se, kao da biste mogli živjeti u njegovu djelokrugu i biti prožeti njegovim postojanjem. Postojao je zbog vas, a ipak je istodobno bio nepristupačan. Imali ste dojam kako u njemu postoji neka tajna jezgra u koju ne možete prodrijeti, tajanstveno središte skrivenosti. Oponašati ga na neki je način značilo sudjelovati u toj tajni, ali značilo je to i shvatiti kako ga nikad nećete istinski upoznati.
Govorim o našem veoma ranom djetinjstvu — još dok nam je bilo pet, šest ili sedam godina. Većina toga prekrivena je sad velom zaborava, a ja znam kako čak i sjećanja mogu biti patvorena. Pa ipak, mislim kako ne bih pogriješio kad bih rekao da sam sačuvao auru tih dana u sebi, i onako kako sad osjećam ono što sam tada osjećao, sumnjam da me osjećaji varaju. Bez obzira na to što je Fanshawe na kraju postao, osjećam kako je sve to počelo još onda. Formirao se veoma brzo, a kad smo krenuli u školu, njegova je pojava već bila dobro znana. Bio je vidljiv, dok smo mi ostali bili bezoblični, prolazeći muke uzbunjenih čuvstava, tumarajući naslijepo od jednoga do drugog trenutka. Ne želim reći kako je on brzo odrastao — nije se nikad doimao starijim no što je bio — nego kao da je već bio svoj čovjek prije no što je odrastao. Iz jednog ili drugog razloga, nikad nije bio podvrgnut potresima kao mi ostali. Njegove su drame bile drugoga kova — duševnije, i nesumnjivo okrutnije — ali bez onih naglih promjena koje obilježuju život svih nas.
Osobito se živo sjećam jednoga događaja. Riječ je o rođendanskoj proslavi na koju smo Fanshawe i ja bili pozvani u prvom ili drugom razredu, što znači kako se to odnosi na početak razdoblja o kojem mogu pouzdano govoriti. Bijaše to jednog proljetnog subotnjeg poslijepodneva i išli smo na zabavu s još jednim dječakom, našim prijateljem Dennisom Waldenom. On je puno teže živio nego bilo tko od nas: majka alkoholičarka, otac izmoren poslom, bezbrojna braća i sestre. Bio sam dvaput ili triput kod njega — velika, mračna i ruševna kuća — i sjećam se kako me je uplašila njegova majka koja me podsjetila na vješticu iz bajki. Cijeli bi dan provela zatvorena u sobi, uvijek u kupaćem ogrtaču, njezino blijedo lice bilo je prava noćna mora, puna tajnih migova, i svaki čas navirila bi se kroz vrata i izderala se na djecu. Na dan te proslave Fanshawe i ja došli smo propisno opremljeni darovima za slavljenika, sve je bilo umotano u papir u boji i vezano vrpcama. Međutim, Dennis nije ništa donio i zbog toga je bio potišten. Sjećam se kako sam ga pokušao utješiti nekom otrcanom frazom ili nekako drukčije: nije važno, ma komu je stalo do toga, u svoj toj zbrci nitko ne bi ni zamijetio. Ali Dennisu je stalo do toga, i Fanshawe je to odmah shvatio. Bez ikakva objašnjenja, okrenuo se prema njemu i dao mu svoj dar. Evo, rekao je, uzmi ovaj — reći ću da sam svoj ostavio kod kuće. Prvo sam pomislio kako će Dennis biti ogorčen na tu gestu, da će se osjećati uvrijeđenim tim Fanshaweovim sažaljenjem. Ali nisam imao pravo. Časak je oklijevao, obuzet tom naglom promjenom sreće, a onda je kimnuo glavom, kao da potvrđuje mudrost toga što je Fanshawe učinio. Nije to bio čin milostinje koliko pravde, i jedino je zbog toga Dennis to mogao prihvatiti, a da se ne osjeti poniženim. Jedna se stvar pretvorila u drugu. Bila je to neka čarolija, kombinacija neusiljenosti i potpuna uvjerenja, sumnjam kako je bilo tko osim Fanshawea mogao uspjeti u tome.
Nakon rođendana otišao sam s Fanshaweom njegovoj kući. Majka mu je sjedila u kuhinji i pitala nas o proslavi te je li se slavljeniku svidio dar koji je kupila za nj. Prije no što je Fanshawe išta uspio reći, izbrbljao sam što je učinio. Nisam mu želio stvoriti neprilike, ali nisam to mogao zadržati za sebe. Njegova mi je gesta otvorila cijeli novi svijet: kako netko može prodrijeti u tuđe osjećaje i tako se obuzeti njima da mu vlastiti više nisu važni. Međutim, Fanshaweova majka nije bila tako oduševljena. Da, rekla je, to je bilo ljubazno i velikodušno, ali je bilo i pogrešno. Dar je kupila svojim novcem, a time što ga je on dao drugomu na neki ga je način ukrao od nje. Povrh svega ispao je nepristojan, jer se pojavio bez dara — što je loše djelovalo na nju, jer je ona odgovorna za sve što on čini. Fanshawe je pozorno saslušao majku i nije rekao ni riječi. Pošto je završila, ni dalje nije ništa rekao pa ga je pitala je li shvatio. Da, rekao je, shvatio je. I tu bi se vjerojatno sve okončalo da nije, nakon kraće stanke, nadodao kako još uvijek misli da je u pravu. Nije mu bilo važno kako se ona osjeća: i sljedeći put učinio bi isto. Nakon ovoga je uslijedila svađa. Gospođa Fanshawe se razljutila zbog njegove drskosti, ali on se nije dao, odbijao je pokleknuti pred baražnom paljbom njezinih oštrih riječi. Na koncu mu je zapovjedila da ode u svoju sobu, a meni je rekla da napustim kuću. Zapanjila me je nepoštenost njegove majke, ali kad sam ga pokušao braniti, Fanshawe mi je mahnuo da to ne činim. Više negoli iz prosvjeda nego nečega drugog, šutke je podnio kaznu i nestao u svojoj sobi.
Cijela je epizoda pokazala Fanshawea u pravome svjetlu: spontan čin dobrote, nepokolebljivu vjeru u to što je učinio, nijemo, gotovo pasivno predavanje slijedu događaja. Bez obzira na to kako je njegovo ponašanje bilo izvanredno, uvijek ste imali dojam kako je nekako suzdržan. Više od bilo čega drugog, ta me je njegova značajka odbijala od njega. Toliko bih se zbližio s njim, jako bih mu se divio, očajnički se želio mjeriti s njim — a onda bi, iznenada, došao trenutak kad bih shvatio kako mi je stran, da njegov unutrašnji život nikad neće moći imati veze s time kako bih ja živio. Želio sam toliko toga, žudio sam za mnogo toga, suviše sam živio u neposrednoj stvarnosti da bih ikad postigao takvu ravnodušnost. Meni je bilo važno da mi dobro ide, da dojmim ljude praznim znakovima svoje ambicije: dobrim ocjenama, sportskim odličjima, nagradama za sve što su nas tog tjedna ispitivali. Fanshawe je ostao postrani svega toga, mirno je stajao u kutu, nije obraćao pozornost. Ako mu je dobro išlo, to je uvijek bilo njemu samomu usprkos, bez borbe, bez napora, bez uloga u tome što je učinio. Takvo je držanje unosilo malodušnost i dugo mi je trebalo da naučim kako ono što je dobro za Fanshawea nije ujedno dobro i za mene.
Međutim, ne želim pretjerati. Ako je i bilo razlika između Fanshawea i mene, ono čega se najbolje sjećam iz djetinjstva jest strast našega prijateljstva. Živjeli smo jedan blizu drugoga, a međe stražnjih dvorišta spajale su se u neprekinut niz livade, šljunka i blata, kao da smo pripadali jednom kućanstvu. Naše su majke bile bliske prijateljice, naši su očevi zajedno igrali tenis, ni ja ni on nismo imali brata: dakle, idealne okolnosti, bez ičega što bi se ispriječilo između nas. Rodili smo se jedan za drugim u roku od tjedan dana i zajedno proveli svoje najranije djetinjstvo u stražnjem dvorištu, četveronoške smo istraživali travu, trgali cvijeće, ustajali i napravili svoje prve korake istoga dana. (To se može dokazati fotografijama.) Poslije smo u stražnjem dvorištu zajedno naučili igrati bejzbol i američki nogomet. Gradili smo utvrde, igrali svoje igre, izmišljali vlastite svjetove, a još poslije bazali smo gradom, cijela se poslijepodneva vozikali biciklom, beskonačno razgovarali. Bilo bi nemoguće, mislim, poznavati nekoga tako dobro kao što sam tada poznavao Fanshawea. Moja se majka sjeća da smo toliko bili privrženi jedan drugomu, da smo je jednom, kad smo obojica imali šest godina, zapitali mogu li se muškarci ženiti. Željeli smo zajedno živjeti i kad odrastemo, a tko je, ako ne odrasli ljudi, to činio. Fanshawe je kanio postati astronom, a ja veterinar. Razmišljali smo o velikoj kući na selu — mjestu gdje bi nebo bilo dostatno tamno noću kako bi se vidjele sve zvijezde i gdje ne bi manjkalo životinja o kojima bi se trebalo brinuti.
Kad se sad sjetim toga, čini mi se posve prirodnim da je Fanshawe trebao postati piscem. Čini se kao da je to tražila žestina njegova unutrašnjeg života. Čak je i u gimnaziji pisao pričice, i sumnjam kako je ikad nakon navršene desete ili jedanaeste godine razmišljao o čemu drugom osim o tome kako bi postao piscem. Na početku to, dakako, nije mnogo značilo. Uzori su mu bili Poe i Stevenson i jedino što je iz toga proizašlo bile su uobičajene djetinjaste gluposti. ‘Jedne noći, ljeta gospodnjega tisuću sedamsto pedeset i prve, dok sam se kroz smrtonosnu mećavu probijao prema kući svojih predaka, namjerio sam se na sablasnu prikazu u snijegu.’ Takvo pisanje, krcato izlizanim frazama i pretjeranim zaokretima u priči. Sjećam se kako je u šestom razredu Fanshawe napisao kratki detektivski roman od pedesetak stranica, a nastavnik mu je dopustio da svaki dan na kraju nastave u razredu pročita novi desetominutni nastavak. Svi smo se ponosili Fanshaweom i bili iznenađeni dramatičnošću njegova čitanja, uživljavanjem u uloge svakog od likova. Više se ne sjećam priče, ali se sjećam kako je bila beskrajno složena, s krajem koji je ovisio o pobrkanim identitetima dva para blizanaca.
Fanshawe, međutim, nije bio knjiško dijete. Bio je predobar u igrama, odviše središnja osoba među svima nama, da bi se povukao u sebe. I tijekom tih ranih godina imali ste dojam kako ne postoji ništa što mu ne polazi za rukom, ništa što ne bi mogao učiniti bolje od bilo koga drugog. Bio je najbolji igrač bejzbola, najbolji učenik, najzgodniji dečko. Bilo što od toga bilo bi dostatno da mu osigura poseban položaj — ali uzeto skupa, od njega je stvaralo junaka, dijete koje je bilo u milosti bogova. Međutim, bez obzira na to kako se to neobično činilo, on je ostao jedan od nas. Fanshawe nije bio genijalno dijete ili čudo od djeteta; nije se odlikovao nekim posebnim darom koji bi ga razlikovao od djece njegova uzrasta. Bio je potpuno normalno dijete — pa čak i više od toga, ako je to moguće, više u skladu sa samim sobom, idealnije normalno dijete nego većina nas.
Fanshawe kojega sam ja znao nije bio snažna osoba. Usprkos tomu, nekad bi me šokirao svojom voljom da uskoči u neku opasnu situaciju. Iza sveg tog prividnog mira nazirala se velika tmina: potreba da se iskuša, da riskira, da se kreće rubom stvari. Kao dječak strašno se volio igrati po gradilištima, verati se po ljestvama i skelama, balansirati na daskama ponad ponora sa strojevima, vrećama pijeska i muljem. Ja bih se vrzmao otraga, dok je on izvodio te kaskaderske točke, tiho sam ga preklinjao da stane, ali nisam nikad ništa rekao — želio sam da produži, ali bojao sam se i da ne padne. Kako je vrijeme odmicalo, ti su porivi postali artikuliraniji. Fanshawe bi sa mnom razgovarao o ‘kušanju života’. Otežavati si život, rekao je, istražiti nepoznato — to je on želio, i to sve više i više kako je rastao. Jednom me, kad smo imali nekih petnaest godina, nagovorio da provedem vikend u New Yorku s njim — da lutamo ulicama, spavamo na klupi na starom kolodvoru Pen, razgovaramo sa skitnicama, uvidimo koliko možemo izdržati a da ništa ne okusimo. Sjećam se kako smo se već u sedam sati u nedjeljno jutro napili i povraćali po travi. Za Fanshawea ništa nije bilo nebitno — još jedan korak prema samopotvrđivanju — ali za mene je to samo bio jadan, bijedan pad u nešto što nisam bio. Ipak, i dalje sam izlazio s njim, poput smušena svjedoka, sudjelovao sam u potrazi kojoj nisam pripadao, bubuljičavi Sancho na magarcu koji promatra svoga prijatelja kako vodi bitku sa samim sobom.
Mjesec ili dva nakon našega vikenda provedenog u skitnji Fanshawe me odveo u bordel u New Yorku (neki je prijatelj sve dogovorio), i ondje smo izgubili svoje djevičanstvo. Sjećam se malenog stana u zgradama od smeđe cigle na Upper East Sideu blizu rijeke — kuhinjice i jedne mračne spavaće sobe odijeljene tanušnim zastorom od nje. Tu su bile dvije crnkinje, jedna debela i stara, druga mlada i lijepa. Budući da nijedan nije želio stariju ženu, morali smo odlučiti koji će prvi. Ako me pamćenje služi, otišli smo u predvorje i bacili novčić. Dakako, Fanshawe je dobio, i dvije minute poslije sjedio sam u kuhinjici zajedno s debelom gospom. Zvala me šećerom te me je svaki čas podsjećala kako mi je još uvijek na raspolaganju, ako se predomislim. Bio sam odveć uzrujan da bih išta drugo učinio osim zavrtio glavom, a nakon toga samo sam sjedio ondje i slušao Fanshaweovo snažno i ubrzano disanje s druge strane zastora. Mogao sam misliti samo na jedno: kako će moj pimpek također ući onamo gdje je sad njegov bio. I onda je na mene došao red, ali i dan-danas ne znam kako se djevojka zvala. Bila je prva gola žena koju sam uživo vidio, i bila je tako opuštena i blagonaklona s tom svojom golotinjom tako da se sve moglo odlično odvijati, da nije bilo Fanshaweovih cipela — vidjele su se u procijepu između zavjese i poda, blistale su na kuhinjskom svjetlu, kanda odvojene od njegova tijela. Djevojka je bila oblivena znojem i svojski se trudila da mi pomogne, ali bijaše to duga borba te ni na samom kraju nisam osjetio nikakvo istinsko zadovoljstvo. Poslije, kad smo Fanshawe i ja izašli u sam suton, nisam imao što reći. Međutim, činilo se kao da je on prilično zadovoljan, kao da je taj događaj nekako potvrdio njegovu teoriju o kušanju života. Tad sam shvatio kako Fanshawe žudi više nego što ću ja to ikad moći.
U predgrađu smo vodili skrovit život. New York je bio samo dvadeset milja daleko, ali je ondje jednako tako mogla biti Kina, jer nije imao nikakve veze s našim malim svijetom travnjaka i drvenih kuća. Do trinaeste ili četrnaeste godine Fanshawe se upustio u svojevrstan unutrašnji egzil, činio je ono što je morao, ali je bio odsječen od svoje okoline, prezirao je život koji je bio prisiljen živjeti. Nije postao težak odnosno buntovan, jednostavno se povukao. Pošto je kao dijete zahtijevao toliko pažnje, bio uvijek u njezinu središtu, gotovo je iščeznuo do početka srednje škole, trudio se da ne bude usred pozornosti kako bi ustrajao na životu na rubu zanimanja. Tada sam znao da ozbiljno piše (iako je u šesnaestoj prestao pokazivati svoj rad), ali to više shvaćam kao simptom nego kao uzrok. Primjerice, na drugoj godini fakulteta jedino je on iz našega razreda mogao ući u sveučilišnu bejzbolsku momčad. Nekoliko je tjedana igrao vrlo dobro, a onda je, bez ikakva razloga, napustio momčad. Sjećam se kako mi je dan poslije opisao taj događaj: ulazak u trenerov ured i predavanje dresa. Trener se upravo istuširao i kad je Fanshawe ušao u sobu, stajao je kraj svojega stola gol golcat, s cigarom u ustima i bejzbolskom kapom na glavi. Fanshawe je uživao u tomu, usredotočio se na apsurdnost, ukrasio ga pojedinostima vezanim uz trenerovo zdepasto, punašno tijelo, svjetlo u sobi, mlaka vode na sivom betonskom podu — ali to je bilo sve, niz riječi koje se nisu ticale samoga Fanshawea. Bio sam razočaran što je napustio momčad, a on zapravo nikad nije objasnio što se dogodilo, osim što je rekao da je shvatio kako mu je bejzbol dosadio.
Kao što se događa s mnogim darovitim ljudima, došlo je vrijeme kad Fanshawea nije više zadovoljavalo ono što je lako postići. Budući da je veoma rano svladao sve što se zahtijevalo od njega, vjerojatno je bilo prirodno što će izazove pokušati potražiti negdje drugdje. S obzirom na ograničenja života srednjoškolca u malome gradu, ne iznenađuje i ne čudi kako je to drugdje otkrio u sebi. Međutim, vjerujem da se tu još nešto krilo. U to se vrijeme Fanshaweovoj obitelji dogodilo nešto što je nesumnjivo utjecalo te ne bi bilo u redu to ne spomenuti. Druga je priča to je li to doprinijelo bitnim promjenama, ali ja sam sklon misliti kako sve valja uzeti u obzir. Na koncu, svačiji život nije ništa drugo doli zbroj slučajnosti, kronika slučajnih križanja, slučajnih pogodaka, slučajnih događaja koji iznose na vidjelo ništa drugo nego vlastiti nedostatak cilja.
Kad je Fanshaweu bilo šesnaest godina, doznalo se da njegov otac ima rak. Godinu i pol gledao ga je kako umire, a za to se vrijeme obiteljsko klupko polako razmotavalo. Fanshaweovu je majku to vjerojatno najteže pogodilo. Držala se stoički, odlazila se posavjetovati s liječnicima, obavljala financijske poslove, i pokušavala voditi kućanstvo, kretala se na mahove između velike nade u mogućnost izlječenja i neke vrste paralitičnog očajanja. Prema Fanshaweu, nije nikad bila kadra prihvatiti jednu neizbježnu činjenicu koja joj je prijetila. Znala je što će se dogoditi, ali nije imala snage priznati to što je znala, i kako je vrijeme prolazilo, počela je živjeti kao da suspreže dah. Njezino ponašanje postajalo je sve više čudačko: cjelonoćno manično pospremanje kuće, strah da ne ostane sama u kući (u kombinaciji s iznenadnim, neobjašnjivim odlascima od kuće), i cijeli niz izmišljenih boljki (alergije, visok krvni tlak, vrtoglavice). Na kraju se počela zanimati za luđačke teorije — astrologiju, psihičke pojave, nejasne spiritualističke ideje o duši — sve dok se s njom više nije moglo razgovarati osim ako se ušuti dok ona održi predavanje o pokvarenosti ljudskoga tijela.
Odnosi između Fanshawea i njegove majke postali su napeti. Od njega je tražila podršku i ponašala se kao da obiteljska patnja pripada samo njoj. On je morao biti jedini razuman čovjek u kući; ne samo da se morao brinuti o sebi nego je morao preuzeti odgovornost za svoju sestru, kojoj je u to vrijeme bilo tek dvanaest godina. To je, međutim, donijelo niz novih problema — jer Ellen je bila nemirno, nesigurno dijete, a u roditeljskoj praznini koja je uslijedila nakon bolesti za sve se počela obraćati Fanshaweu. Postao je njezin otac, njezina majka, njezina utvrda mudrosti i utjehe. On je shvaćao kako je nezdrava ta njezina ovisnost o njemu, ali je malo što mogao učiniti, osim da ju nepopravljivo povrijedi. Sjećam se kako bi moja majka govorila o ‘jadnoj Jane’ (gospođi Fanshawe), te kako je sve to bilo užasno za ‘dijete’. Ja sam, međutim, na neki način znao da je Fanshawe bio taj koji je najviše patio. Samo što nikad nije dobio priliku da to pokaže.
Što se tiče njegova oca, ne mogu ništa pouzdano reći. On je za mene enigma, šutljive, rastresene dobrohotnosti, i nikad ga nisam dobro upoznao. Dok se moj otac dosta kretao, posebice koncem tjedna, Fanshaweova oca bilo je teško vidjeti. Bio je prilično ugledan odvjetnik i neko je vrijeme imao političkih ambicija, ali to se okončalo nizom razočaranja. Obično bi ostao raditi duže, u osam ili devet autom bi zavezao u dvorište, a često bi subotu i dio nedjelje proveo u svom uredu. Sumnjam da je ikad znao što da započne sa sinom, jer mi se doimao kao čovjek koji ima malo osjećaja za djecu, kao netko tko je potpuno zaboravio da je ikad bio dijete. Gospodin Fanshawe bio je skroz-naskroz odrastao čovjek, toliko udubljen u poslove odraslih da mi nije teško zamisliti kako i o nama misli kao o stvorenjima iz nekoga drugog svijeta.
Nije navršio ni pedeset godina kad je umro. Posljednjih šest mjeseci života, pošto su liječnici digli ruke od pokušaja da ga spase, ležao je u oskudno namještenoj spavaćoj sobi u svome domu, kroz prozor je gledao u dvorište, povremeno bi čitao neku knjigu, uzimao tablete protiv bolova i drijemao. Fanshawe je većinu svoga slobodnog vremena provodio s njim, i premda ja mogu tek nagađati što se dogodilo, pretpostavljam kako je u odnosu između njih dvojice nastala promjena. Barem znam da se trudio, često izostajao iz škole kako bi bio s njim, stvarao osjećaj kako mu je prijeko potreban, njegovao ga nepokolebljivom pažnjom. Sve to bijaše sumorno za Fanshawea, možda i previše za njega, no iako se činilo kao da se dobro nosi s tim, skupivši svu odvažnost kakva se pronalazi samo u veoma mladih ljudi, katkad se pitam je li to ikad uspio preboljeti.
Samo još nešto želim ovdje pripomenuti. Na kraju tog razdoblja — na samom kraju, kad nitko nije davao njegovu ocu više od nekoliko dana života — Fanshawe i ja otišli smo se provozati nakon škole. Bila je veljača, i nekoliko minuta pošto smo krenuli, počeo je pršiti snijeg. Besciljno smo se vozikali, kružili po susjednim gradovima i nismo obraćali pozornost tomu gdje smo. Nekih deset ili petnaest milja od kuće naišli smo na groblje; vratnice su bile slučajno otvorene pa smo bez ikakva posebna razloga odlučili ući autom. Nakon nekog vremena zaustavili smo ga i krenuli dalje pješice. Čitali smo natpise na nadgrobnim spomenicima, nagađali o tome kako su pokojnici živjeli, šutjeli, hodali dalje, razgovarali, ponovno šutjeli. Dotad je snijeg počeo gušće padati i tlo se zabijeljelo. Negdje na sredini groblja bio je svježe iskopan grob te smo se Fanshawe i ja navirili unutra. Sjećam se kako je bilo tiho, kako nam se udaljenim činio svijet. Dugo nismo prozborili ni riječ, a onda je Fanshawe rekao da ga zanima kako je na dnu. Pružio sam mu ruku i čvrsto ga držao dok se spuštao u grob. Kad su mu noge dodirnule tlo, nasmiješio mi se jedva zamjetno i onda legao na leđa, pretvarajući se da je mrtav. Još uvijek se veoma živo toga sjećam: promatram Fanshawea koji gleda prema nebu, oči mu bijesno trepću zbog snijega što mu pada na lice.
Posve neobjašnjivo, misli su me dovele do našega ranog djetinjstva — kad nismo imali više od četiri ili pet godina. Fanshaweovi roditelji kupili su neki kućanski uređaj, možda televizor, i on je nekoliko mjeseci čuvao kartonsku kutiju u svojoj sobi. Uvijek je rado dijelio igračke s drugima, no pristup toj kutiji bio mi je zabranjen i nikad mi nije dopustio da uđem u nju. Bilo je to njegovo tajno mjesto, rekao mi je, i kad bi sjeo unutra i zatvorio se, mogao je ići kamo god poželi i biti gdje god poželi. Ako bi, međutim, netko drugi ušao u njegovu kutiju, onda bi ta čarolija zauvijek nestala. Vjerovao sam u tu priču i nisam ga silio da promijeni mišljenje, iako mi je to gotovo slomilo srce. Igrali bismo se u njegovoj sobi, u tišini raspoređivali vojnike ili crtali, a onda, iz puka mira, on bi najavio da ide u svoju kutiju. Pokušao bih nastaviti igru, ali bez ikakve vajde. Ništa me nije toliko zanimalo koliko to što se s Fanshaweom događa u kutiji, i te bih minute proveo očajnički pokušavajući zamisliti njegove doživljaje. Međutim, nikad nisam doznao što se događalo jer se i to kosilo s njegovim pravilima da o tome ne priča kad iziđe iz kutije.
Nešto slično događalo se i sad u tom otvorenom grobu na snijegu. Fanshawe je ondje bio sam, mislio je svoje misli, sam proživljavao te trenutke i usprkos tomu što sam i ja bio ondje, bio sam odsječen, kao da zapravo i nisam bio ondje. Shvatio sam da on tako zamišlja očevu smrt. Opet, bila je to prava slučajnost: ondje je bio otvoren grob i Fanshawe je osjetio njegov zov. Priče se događaju samo onima koji ih mogu ispričati, netko je jednom rekao. Na isti se način, vjerojatno, doživljaji nude onima koji ih mogu doživjeti. Ali to je već teško pitanje i ne mogu ništa sa sigurnošću tvrditi. Stajao sam ondje čekajući da se Fanshawe popne i pokušavao dokučiti o čemu razmišlja, na trenutak vidjeti isto ono što i on vidi. Zatim sam pogledao prema tmastom zimskom nebu — posvuda se kovitlao snijeg i zatrpavao me.
Kad smo krenuli prema autu, sunce je već bilo zašlo. Bez ijedne riječi teturali smo po groblju. Palo je nekoliko centimetara snijega, a padao je i dalje, sve jače i jače, kao da nikad neće stati. Došli smo do auta, ušli, a onda se, suprotno svim našim očekivanjima, nismo mogli pomaknuti. Stražnje su gume zapele u plitkom jarku i što smo god pokušali, bilo je bezuspješno. Gurali smo, rivali, a gume su se i dalje vrtjele stvarajući užasnu i beskorisnu buku. Prošlo je pola sata, a onda smo odustali, nerado odlučivši ostaviti auto. Po mećavi smo krenuli kući autostopom i trebala su nam još dva sata da se vratimo. Tek tada smo doznali da je Fanshaweov otac umro toga poslijepodneva.

3


Prošlo je nekoliko dana prije no što sam smogao hrabrosti da otvorim kovčege. Dovršio sam članak na kojemu sam radio, otišao u kino, prihvatio pozive koje bih inače glatko odbio. Ta me taktika, međutim, nije prevarila. Previše je toga ovisilo o mojem odgovoru i nisam se želio suočiti s mogućim razočaranjem. U mislima nije bilo nikakve razlike između izdavanja zapovijedi za uništenje Fanshaweova djela i davljenja Fanshawea vlastitim rukama. Dobio sam ovlasti da mu zatrem trag, da ukradem truplo iz groba te ga raskomadam. Bio je to nepodnošljiv položaj i nisam ni na koji način želio biti jednim njegovim dijelom. Sve dok ne diram kovčege, moja će savjest ostati pošteđena. No obećao sam i znao sam kako ne mogu vječno zavlačiti. Upravo tad (dok sam se ubrzano spremao da to učinim) obuzeo me je novi strah. Ako nisam želio da se Fanshaweovo djelo pokaže lošim, sinulo mi je, također nisam želio ni da se pokaže dobrim. Taj mi je osjećaj teško objasniti. Staro je suparništvo svakako imalo veze s tim, ta žudnja da me ne ponize njegovi uspjesi — ali i slutnja da ne nasjednem. Bio sam dao svoju riječ. Čim bih otvorio kovčege, postao bih Fanshaweov glasnogovornik — te bih i dalje govorio za njega, htio ja to ili ne. Obje su me mogućnosti užasavale. Objaviti smrtnu kaznu bilo je isto tako loše, ali raditi za mrtvaca činilo se jedva boljim. Nekoliko sam dana bauljao između tih strahova, nisam bio kadar odlučiti koji je gori. Dakako, na koncu sam otvorio kovčege. Ali tada je to imalo manje veze s Fanshaweom negoli sa Sophieom. Poželio sam ju ponovno vidjeti, i što se prije latim posla, prije ću imati razlog da ju nazovem.
Ne kanim se pozabaviti pojedinostima. Dosad su već svi doznali kakvo je Fanshaweovo djelo. Čita ga se, o njemu se raspravlja, pojavili su se članci i studije, postalo je javna svojina. Ako išta treba reći, treba onda reći to kako mi je trebalo manje od jednog ili dva sata da shvatim kako su moji osjećaji posve nevažni. Briga o riječima, financijska strana pisanja, vjera u moć knjiga — to nadjača sve ostalo i u usporedbi s tim nečiji život postaje nevažan. Ne kažem to kako bih si čestitao ili kako bih si podigao ugled. Bio sam prvi, ali osim toga ne vidim ništa što bi me razlikovalo od drugih. Ako je Fanshaweovo djelo bilo manje nego što jest, moja bi uloga bila drukčija — možda važnija, presudnija za ishod priče. Ali bilo kako bilo, bio sam ništa više nego nevidljivi instrument. Nešto se dogodilo, i budući da to nije nitko opovrgnuo, da se nisam pravio kako nisam otvarao kovčege, i dalje bi se odvijalo, rušilo sve pred sobom, pokretalo se vlastitom snagom.
Trebalo mi je tjedan dana da probavim i organizirani taj materijal, odijelim dovršena djela od skica, složim rukopise po nekom vremenskom redoslijedu. Najraniji književni uradak jest pjesma iz 1963. godine (kad je Fanshaweu bilo šesnaest), a posljednji potječe iz 1976. (tek mjesec dana prije nego što je nestao). Sve u svemu bilo je više od stotinu pjesama, tri romana (dva kratka i jedan dugi) te pet jednočinki — a uz to i trinaest bilježnica koje su sadržavale mnoštvo odbačenih radova, skica, bilježaka, zapisa na rubovima knjiga koje je Fanshawe čitao te zamisli za buduće projekte. Nije bilo pisama, dnevnika, nikakvih uvida u Fanshaweov osobni život. Ali takvo sam nešto i očekivao. Nitko ne utroši vrijeme na to da se skrije od svijeta a da pri tom ne prikrije svoje tragove. Ipak, mislio sam kako bi među svim tim papirima moralo biti spomenuto moje ime — barem pismo s uputama ili opaska u bilježnici kojom me imenuje izvršiteljem njegove književne oporuke.
Nazvao sam Sophieu i dogovorio se da sutra navečer odemo na večeru. Budući da sam predložio otmjen francuski restoran (koji si ni približno nisam mogao priuštiti), mislim da je mogla naslutiti moje mišljenje o Fanshaweovu djelu. Ali osim najave tog slavlja, suzdržao sam se da išta više kažem. Želio sam da sve ide svojim tokom — bez naglih poteza, nezrelih gesta. Bio sam već siguran u to što mislim o Fanshaweovu djelu, ali sam se pribojavao uletjeti u sve to sa Sophie. Previše je toga sad ovisilo o tome što radim, previše se toga moglo razoriti nekom glupom pogreškom na početku. Sophie i ja bili smo povezani, bez obzira na to znala ona to ili ne — barem time što ćemo biti partneri u promicanju Fanshaweova djela. Ja sam, međutim, želio više od toga, a to isto želio sam i za Sophie. Obuzdavajući svoju nestrpljivost, pazio sam da budem oprezan, da unaprijed promislim.
Nosila je crnu svilenu haljinu, sićušne srebrne naušnice, a kosu je zabacila unatrag kako bi istaknula vrat. Kad je ušla u restoran i ugledala me kako sjedim za šankom, toplo mi se i suučesnički nasmiješila, kao da mi želi kazati da zna kako je lijepa, ali i da mi želi ukazati na čudnovatost prigode — na neki način uživajući u tome, očito na oprezu zbog čudnih implikacija trenutka. Rekao sam joj da je čarobna, a ona mi je gotovo hirovito otpovrnula kako joj je to prvi izlazak nakon Benova rođenja — i kako je htjela izgledati ‘drugačije’. Nakon toga vratio sam se poslu, pokušavajući se suzdržati. Pošto su nas doveli do našega stola i pokazali nam mjesta (bijeli stolnjak, srebrno posuđe, crveni tulipan u uskoj vazi između nas dvoje), odgovorio sam njezinu drugom smiješku tako što sam govorio o Fanshaweu.
Ništa što sam rekao nije ju iznenadilo. Sve to bilo joj je otprije poznato, bile su to činjenice s kojima je bila upoznata, a ono što sam joj govorio samo je potvrdilo ono što je cijelo vrijeme znala. Začudo, to ju nije uzbuđivalo. Zbunjivala me je njezina opreznost, i nekoliko minuta bio sam kao izgubljen. Onda sam, polako, počeo shvaćati kako se njezini osjećaji ne razlikuju puno od mojih. Fanshawe je nestao iz njezina života i uvidio sam kako bi mogla imati dobar razlog da požali zbog tereta koji joj je nametnut. Objavljivanjem Fanshaweova djela, posvećivanjem čovjeku kojeg više nije bilo, bila bi prisiljena živjeti u prošlosti, i bez obzira na to kakvu bi budućnost željela izgraditi za sebe, ona bi bila umrljana ulogom koju je morala odigrati: službena udovica, muza mrtvoga pisca, lijepa junakinja tragične priče. Nitko ne želi biti dijelom maštarije, posebice ako je ta maštarija stvarna. Sophie je imala tek dvadeset i šest godina. Bila je premlada da živi za nekoga drugog, prepametna da ne bi željela živjeti vlastitim životom. Voljela je Fanshawea i to nije bilo upitno. No on je bio mrtav i bilo je vrijeme da ga ostavi za sobom.
Za sve ovo nije trebalo puno riječi. Osjećaj je, međutim, postojao i bilo bi ga glupo zanemariti. Ako se uzme u obzir moja vlastita suzdržanost, bilo je čudno da sam ja trebao biti taj koji će patiti zbog nesretne ljubavi, ali shvatio sam da ako sve to ne uzmem u svoje ruke i ne počnem, taj posao ne bi nikad bio obavljen.
‘Vi zapravo ne morate biti upleteni’, rekao sam. ‘Dakako, morat ćemo se savjetovati, ali to vam ne bi trebalo oduzeti previše vremena. Ako mi dopustite da sam donosim odluke, mislim da uopće neće biti loše.’
‘Naravno da ću ih prepustiti vama’, rekla je. ‘Ništa ne znam o tome. Da sama to pokušam, izgubila bih se za pet minuta.’
‘Važno je znati da smo na istoj strani’, rekao sam. ‘Pretpostavljam kako se na kraju sve svodi na to vjerujete li mi ili ne.’
‘Vjerujem vam’, reče.
‘Nisam vam pružio niti jedan razlog za to’, rekao sam. ‘Svakako barem ne još.’
‘Znam. Ali svejedno vam vjerujem.’
'Samo tako?’
‘Da. Samo tako/
Ponovno mi se nasmiješila i do kraja večeri više nismo spominjali Fanshaweovo djelo. Bio sam nakanio opširno o njemu razgovarati — kako je najbolje započeti, koji bi se izdavači mogli zanimati za njega, s kime treba stupiti u vezu, i tako dalje — ali to se više nije činilo važnim. Sophie je bila sasvim zadovoljna što više ne mora o tome razmišljati, i sad kad sam ju uvjerio u to, ponovno se vratila njezina razigranost. Nakon toliko teških mjeseci napokon je dobila priliku da ih djelomično zaboravi, a ja sam vidio kako se odlučno željela izgubiti u jednostavnim zadovoljstvima tog trenutka: restoranu, hrani, smijehu ljudi oko nas, tomu što je tu, a ne negdje drugdje. Željela je uživati u svemu tome, i zašto joj se onda ne bih pridružio?
Te sam noći bio u dobroj formi. Sophie me nadahnula i nije mi trebalo dugo da se zagrijem. Zbijao sam šale, pričao priče, izvodio male trikove sa srebrninom. Žena je bila tako zanosna da nisam mogao skinuti oči s nje. Želio sam ju nasmijati, vidjeti kako reagira na ono što kažem, promatrati njezine oči, proučavati njezine pokrete. Tko zna što je sve proizišlo iz toga, no ja sam dao sve od sebe da se suzdržim, da prikrijem svoje prave motive pred tom navalom njezinih čari. To je bilo najteže. Znao sam da je Sophie osamljena, kako je priželjkivala utjehu toplog tijela pokraj sebe — no brza ševa u sijenu nije joj bila na umu, i kad bih brzao, sve bi se svelo na to. Fanshawe je na početku još uvijek bio s nama, ta neizgovorena poveznica, nevidljiva sila koja nas je spojila. Proći će još neko vrijeme prije nego što će nestati, i sve dok se to ne dogodi, shvatio sam da mogu pričekati.
Sve to stvorilo je blagu napetost. Kako je večer odmicala, usputne primjedbe postale su prožete erotičnošću. Riječi jednostavno više nisu bile riječi, nego erotični kod šutnje, govor koji se neprestano vrti oko onoga o čemu se priča. Sve dok smo izbjegavali pravi predmet razgovora, čarolija se nije mogla skinuti. Oboje smo posve prirodno ukliznuli u tu vrstu draškanja koje je sve više jačalo, jer nitko nije želio napustiti tu igru pogađanja. Znali smo što radimo, ali smo se istodobno pravili kako ne znamo. Tako je započelo moje udvaranje Sophiei — polako, pristojno, postupno je napredovalo.
Nakon večere hodali smo dvadesetak minuta po kasnom mraku studenoga, a onda smo završili s nekoliko pića u baru u središtu grada. Pušio sam cigaretu za cigaretom i jedino je to odavalo moj nemir. Sophie je pričala o svojoj obitelji u Minnesoti, svojim trima mlađim sestrama, svom dolasku u New York prije osam godina, svojoj glazbi, predavanjima, namjeri da im se vrati sljedeće jeseni — ali do tada smo tako snažno razvili svoje šaljive sposobnosti da je svaka opaska postala izlikom za novu provalu smijeha. To bi se nastavilo, ali trebalo je misliti i na dadilju pa smo na koncu oko ponoći naglo prekinuli. Otpratio sam ju do vrata njezina stana i učinio posljednji veliki napor te večeri.
‘Hvala vam, doktore’, reče Sophie. ‘Operacija je uspjela.’
‘Moji pacijenti uvijek prežive’, rekoh. ‘To je plin koji tjera na smijeh. Ja samo odvrnem ventil i malo-pomalo njima je sve bolje.’
‘Taj plin može postati navika.’
‘O tome se i radi. Pacijenti se vraćaju i traže još — katkad dvije ili tri operacije tjedno. Kako mislite da sam platio svoj stan u Aveniji Park i ljetnikovac u Francuskoj?’
‘Dakle, postoji skriveni motiv.’
‘Svakako. Vodi me pohlepa.’
‘Posao vam zacijelo cvate.’
‘Cvao je. Sad sam, međutim, više ili manje u mirovini. Spao sam na jednu pacijenticu — i nisam uvjeren hoće li se vratiti.’
‘Vratit će se', reče Sophie s najčednijim, najozarenijim osmijehom koji sam ikad vidio. ‘Možete računati na to.’
‘Drago mi je to čuti’, rekoh. ‘Reći ću tajnici neka ju nazove i dogovori sljedeći sastanak.’
‘Što prije, to bolje. Ne smijete prokockati nijedan trenutak tijekom tih dugotrajnih liječenja.’
‘Odličan savjet. Moram se sjetiti da naručim novu pošiljku tog plina.’
‘Samo to učinite, doktore. Uistinu mislim kako mi je to potrebno.’
Ponovno smo se nasmiješili jedno drugomu, a zatim sam ju snažno zagrlio, na brzaka poljubio u usta i sjurio se niz stubište što sam brže mogao.
Odmah sam otišao kući, shvatio kako ne mogu zaspati i onda proveo dva sata pred televizorom gledajući film o Marcu Polu. Na koncu sam začorio oko četiri, usred reprize Zone sumraka.


Moj je prvi potez trebao biti da uspostavim vezu sa Stuartom Greenom, urednikom u jednoj od većih izdavačkih kuća. Nisam ga dobro poznavao, ali smo odrasli u istom gradu, a njegov je mlađi brat Roger išao u školu sa mnom i Fanshaweom. Pretpostavljao sam da će se Stuart sjetiti Fanshawea i to mi se činilo dobrim za početak. Godinama sam Stuarta sretao na raznim mjestima, možda tri ili četiri puta, i on je uvijek bio prijateljski nastrojen, razgovarali smo o dobrim starim danima (kako ih je zvao) i uvijek bi obećao prenijeti moje pozdrave Rogeru kad ga sljedeći put vidi. Nisam znao kako će Stuart reagirati, ali kad sam ga nazvao, osjetio sam da mu je drago. Dogovorili smo se da se istog tjedna sastanemo u njegovu uredu.
Trebalo mu je nešto vremena dok se pokušavao sjetiti odakle mu je poznato Fanshaweovo ime. Bilo mu je poznato, rekao je, ali nije znao odakle. Poticao sam njegovo pamćenje, spomenuo Rogera i njegove prijatelje, i onda mu je odjednom sinulo. ‘Da, da, kako da ne’, rekao je. ‘Fanshawe. Taj iznimni momčić. Roger je uporno tvrdio kako će on postati predsjednik.’
‘To je taj’, rekoh i onda mu ispričah cijelu priču.
Stuart je bio prilično osjetljiv momak, kao oni s Harvarda koji nose leptir-mašne i sakoe od tvida, i premda je u biti bio samo malo više od običnog zaposlenika u poduzeću, u izdavaštvu je slovio kao intelektualac. Zasad mu je dobro išlo — pomoćnik glavnog urednika u ranim tridesetim godinama, pouzdan i odgovoran mladi radnik — i nije bilo u upitno hoće li i dalje napredovati. Ovo kažem samo zato kako bih dokazao da on nije netko tko bi odmah posumnjao u moju priču. Nije bio romantična duha, sve je vezivao uz oprez i posao — ali osjetio sam da se počeo zanimati i kako sam nastavio pripovijedati, učinilo mi se da ga je to uzbudilo.
Dakako, nema što izgubiti. Ako mu se Fanshaweovo djelo ne svidi, bit će mu posve jednostavno odbiti ga. Odbijenice su bile sastavni dio njegova posla te ne bi morao dvaput premišljati. No ako bi se pokazalo da je Fanshawe pisac kakvim sam ga prikazao, onda bi njegovo objavljivanje samo uzdiglo Stuartov ugled. Dijelio bi slavu otkrića nepoznatog američkog genija i godinama bi živio na račun tog uspješnog poteza.
Predao sam mu rukopis Fanshaweova velikog romana. Na kraju, rekoh, mora biti sve ili ništa — pjesme, kazališni komadi, dva druga romana — no to je bilo Fanshaweovo najvažnije djelo i bilo je logično da prvo iziđe. Naravno, govorio sam o Nedođiji, Stuart je rekao da mu se sviđa naslov, ali kad me je zamolio da mu opišem knjigu, rekao sam kako radije ne bih, kako sam mislio da bi bilo najbolje da to učini sam. Umjesto odgovora podignuo je obrve (trik koji je naučio za vrijeme jednogodišnjeg boravka u Oxfordu), kao da želi reći da se ne smijem poigravati s njim. I mogu kazati da to nisam činio. Radilo se samo o tome da ga nisam želio obuzdavati.
Knjiga je mogla sama obaviti sav posao, i nije bilo razloga da mu uskratim zadovoljstvo hladnokrvna započinjanja: bez zemljovida, kompasa, bez ikoga da ga povede za ruku.
Trebala su mu tri tjedna da se ponovno sastanemo. Vijest je bila ni dobra ni loša, ali je ulijevala nadu. Među izdavačima je, čini se, vladalo dostatno zanimanje da se knjiga objavi, rekao je Stuart, ali prije no što donesu konačnu odluku, htjeli bi pogledati i ostali materijal. To sam i očekivao — stanovit oprez, izdavačev interes — i rekao sam Stuartu da ću navratiti sutra poslijepodne kako bih mu dostavio rukopise.
‘Čudna knjiga’, rekao je pokazujući na primjerak Nedođije na svom radnom stolu. ‘Kužiš, to uopće nije tipičan roman. Ništa tipično. Još uvijek ne znam hoćemo li ići s tim, ali ako i budemo, izdavanje bit će riskantno.’
‘Znam’, rekoh. ‘Ali upravo ju to čini zanimljivom.’
‘Prava je šteta što nema Fanshawea. Volio bih kad bih mogao raditi s njim. Mislim kako u knjizi ima nečeg što bi trebalo promijeniti, neke bi odlomke valjalo izbaciti. Knjiga bi postala još snažnijom.’
‘Riječ je samo o uredničkoj umišljenosti’, rekoh. ‘Ne možete vidjeti rukopis a da ga ne poželite napasti crvenom olovkom. Mislim da se radi se o tom kako će ti se dijelovi koji ti se sad ne čine dobrima na koncu ipak svidjeti pa će ti biti drago što ih nisi dirao.’
‘Vrijeme će reći svoje’, reče Stuart, koji još uvijek nije bio spreman priznati bit svega. ‘Ali nije upitno’, nastavio je, ‘nije upitno da čovjek zna pisati. Knjigu sam pročitao još prije dva tjedna i otad živim s njom. Ne mogu si ju izbiti iz glave. Neprestano mi se vraća, i uvijek u najčudnije vrijeme. Kad izlazim ispod tuša, šetam ulicom, zavlačim se u krevet — kad ni o čemu ne razmišljam. To se ne događa često. U ovom poslu pročitaš hrpetinu knjiga te se dogodi da se pomiješaju. Međutim, Fanshaweova knjiga iskače. Ima u njoj nešto snažno, a najčudnije je to što ne znam što.’
‘To je vjerojatno prava kušnja’, rekoh. ‘Isto se dogodilo i meni. Knjiga se uglavi u mislima i ne možeš je se osloboditi.’
‘A što je s ostalima?’
‘Isto’, rekoh. ‘Ne možeš prestati misliti o tome.’
Stuart zavrti glavom i prvi put vidjeh kako ga se to istinski dojmilo. Potrajalo je tek časak, ali su za to vrijeme njegova bahatost i pozerstvo naglo nestali te sam gotovo poželio da mi se svidi.
‘Mislim da smo na tragu nečega’, reče. ‘Ako je točno to što veliš, onda ja zaista mislim kako smo na tragu nečega.’
Bili smo, i kako se pokazalo, možda čak i više no što je Stuart zamišljao. Nedođija je prihvaćena još istoga mjeseca, a i druge su knjige uzete u obzir. Četvrtina moga predujma bila mi je dostatna za neko vrijeme i upotrijebio sam ga kako bih uredio izbor pjesama. Također, posjetio sam nekoliko redatelja kako bih izviđio ima li zanimanja za kazališne komade. Na koncu se i to pokazalo dobrim te su tri jednočinke trebale biti izvedene u jednom malom kazalištu u središtu grada — nekih šest tjedana nakon objavljivanja Nedođije. U međuvremenu sam nagovorio urednika jednog od većih časopisa za koji sam povremeno pisao da napišem članak o Fanshaweu. Ispao je dug, poprilično egzotičan tekst, a u to sam vrijeme mislio kako je to jedna od najboljih stvari što sam ih ikad napisao. Članak se trebao pojaviti dva mjeseca prije objavljivanja Nedođije — i odjednom mi se učinilo kako se sve istodobno događalo.
Priznajem da me je sve to dobro primilo. Jedno je vodilo drugomu te se ubrzo pokrenula prava mala industrija. Mislim da je riječ bila o nekoj vrsti delirija. Osjećao sam se poput inženjera, pritiskao sam gumbe i povlačio poluge, trčkarao od komore s ventilima do kutija s osiguračima, tu popravio jedan dio, smišljao kako da poboljšam onaj tamo, osluškivao kako naprava bruji, brekće i zuji, nesvjestan bilo čega osim buke što ju proizvode moje misli. Bio sam ludi znanstvenik koji je izumio veličajni hokus-pokus stroj, a što je više dima sukljalo iz njega i što je više buke proizvodio, to sam ja bio sretniji.
Možda je to bilo neizbježno; možda sam morao biti malo luckast kako bi se sve pokrenulo. Uz to što sam se morao pomiriti s projektom, vjerojatno je bilo potrebno da Fanshaweov uspjeh shvatim kao i svoj. Slučajno sam otkrio uzrok, ono što me je opravdavalo i činilo važnim, i što sam potpunije uranjao u nakane u vezi s Fanshaweom, bolje sam se mogao usredotočiti na sebe. To nije izlika; to je samo opis onoga što se dogodilo. Gledajući unatrag, mogu reći da sam tražio nevolje, iako to onda nisam znao. I što je važnije, čak i da sam znao, sumnjam da bi to išta značilo.
Ispod svega toga bila je žudnja da ostanem u vezi sa Sophieom. Kako je vrijeme prolazilo, postalo je sasvim prirodno da ju nazovem tri ili četiri puta tjedno, pozovem na ručak, svratim radi popodnevne šetnje po susjedstvu zajedno s Benom. Upoznao sam ju sa Stuartom Greenom, pozvao ju na sastanak s kazališnim redateljem, pronašao joj odvjetnika koji će se pozabaviti ugovorima i ostalim pravnim poslovima. Sophie je sve to svladala bez posebnih napora, držala je kako su svi ti susreti društvene prigode, a ne poslovni razgovori, a ljudima s kojima smo se susretah davala je do znanja kako sam ja glavni za sve. Osjetio sam kako je odlučila da ne ostane dužna Fanshaweu, kako će se, bez obzira na to dogodilo se nešto ili ne, i dalje držati postrani. Dakako, novac ju je usrećio, ali ona ga nikad nije povezala s Fanshaweovim djelom. Bio je to nevjerojatan dar, dobitni lutrijski listić pao s neba, i to je bilo sve. Od početka je sve prozrela. Razumjela je temeljnu apsurdnost te situacije, a zahvaljujući tomu što nije bila pohlepna, što ništa nije htjela učiniti u svoju korist, nije izgubila glavu.
Udvarao sam joj se. Moji su motivi bili nesumnjivo prozirni, ali možda mi je to išlo u korist. Sophie je znala da sam se zaljubio u nju, a to što nisam navalio na nju, što ju nisam tjerao da mi otkrije svoje osjećaje, učinilo je vjerojatno više od bilo čega drugog da ju uvjeri u moje ozbiljne nakane. Pa ipak, nisam mogao vječno čekati. Uviđavnost ima svoju ulogu, ali u velikoj količini može biti fatalna. Došao je trenutak kad sam osjetio kako se više ne nadmećemo te da je među nama već sve riješeno. Kad sad razmišljam o tom trenutku, padam vi iskušenje da se poslužim tradicionalnim jezikom ljubavi. Želim govoriti rabeći metafore vrućine, izgaranja, granica koji se tope zbog nesusredrživih strasti. Svjestan sam kako se ti izrazi mogu doimati prenapuhanima, ali na koncu ipak vjerujem da su točni. Sve mi se promijenilo, a riječi koje prije nisam nikad shvaćao odjednom su počele imati smisla. To je došlo poput otkrivenja i kad sam napokon pronašao vremena da proniknem u to, zapitao sam se kako sam uspio toliko dugo živjeti a da nisam naučio tu jednostavnu stvar. Ne govorim o žudnji, koliko o spoznaji, otkriću kako dvoje ljudi, preko žudnje, mogu stvoriti nešto mnogo snažnije no što je to kadro učiniti jedno od njih. Mislim da me je ta spoznaja promijenila te me zapravo učinila ljudskijim. Pripadajući Sophiei, počeo sam osjećati kao da jednako pripadam svima drugima. Pokazalo se da je moje pravo mjesto u svijetu bilo izvan mene, a ako je to mjesto i bilo u meni, bilo ga je nemoguće pronaći. Bila je to sićušna rupica između ja i ne-ja i prvi put u životu shvatio sam kako je to nigdje pravo središte svijeta.
Slučajno je bio moj trideseti rođendan. Sophie sam poznavao već neka tri mjeseca i ona je uporno tražila da priredimo večeru. Isprva sam oklijevao jer nisam nikad poklanjao puno pozornosti rođendanima, ali pridobila me je svojim osjećajem za prigodu. Kupila mi je skupo, ilustrirano izdanje Moby Dicka, odvela me na večeru u dobar restoran te me potom uvela na izvedbu Borisa Godunova u Metu. Ovaj put sam se prepustio događajima, nisam pokušavao preispitati svoju sreću, nisam želio ni potaknuti ni obuzdati svoje osjećaje. Možda sam kod Sophie počeo naslućivati novu smjelost; možda mi je željela dati do znanja kako je donijela odluku za sebe, kako je za oboje bilo prekasno da se povučemo. Što god bilo, bila je to noć kad se sve promijenilo, kad više nije bilo upitno što kanimo učiniti. U njezin stan vratili smo se u pola dvanaest, Sophie je isplatila pospanu dadilju, a zatim smo na prstima otapkali do Benove sobe i ondje prostajali neko vrijeme promatrajući ga kako spava u svom krevetiću. Jasno se sjećam kako nitko nije prozborio ni riječi, kako se jedino čulo slabašno grgljanje Benova disanja. Nagnuli smo se nad ogradicu i proučavali oblik njegova tjelešca — ležao je na trbuhu, nogu podvinutih poda se, s guzom u zraku i dva ili tri prstića u ustima. Činilo se da dugo traje, ali sumnjam da je prošla jedna ili dvije minute. A onda, bez upozorenja, oboje smo se uspravili, okrenuli se jedno prema drugomu i počeli se ljubiti. Teško mi je reći što se nakon toga dogodilo. Takvo što ima veoma malo veze s riječima, zapravo toliko malo da mi se čini gotovo izlišnim pokušati to izraziti. Ako ništa drugo, rekao bih da smo padali jedno u drugo, da smo padali tako brzo i tako daleko da nas ništa ne može uloviti. Ponovno se utječem metafori. Ali to vjerojatno ne spada ovamo. Mogao ili ne mogao govoriti o tome, to ne mijenja istinitost onoga što se dogodilo. Nepobitno je da nikad nisam dobio takav poljubac i dvojim da ću ga ikad ponovno dobiti.

4


Tu sam noć proveo u Sophieinu krevetu i otad ga više nisam mogao napustiti. Preko dana otišao bih u svoj stan kako bih radio, ali svaku bih se večer vratio Sophiei. Postao sam dijelom kućanstva — kupovao sam namirnice za večeru, mijenjao Benove pelene, iznosio smeće — s drugom osobom živio sam prisnije no ikad. Prolazili su mjeseci i ja sam, neprestano se čudeći, otkrio kako imam dara za takav život. Bio sam predodređen da budem sa Sophieom i malo-pomalo počeo sam se osjećati snažnijim i da postajem bolji no što sam ikad bio. Čudno je kako nas je Fanshawe zbližio. Da nije bilo njegova nestanka, sve to ne bi se dogodilo. Bio sam mu dužan, ali nije bilo načina da mu vratim dug, osim da učinim sve što mogu za njegovo djelo.
Izišao je moj članak i činilo se kako je polučio željen učinak. Nazvao me je Stuart kako bi mi priopćio da je riječ o ‘velikom poticaju’ — na temelju čega sam shvatio kako je sad mirniji zbog toga što je prihvatio knjigu. S obzirom na zanimanje što ga je članak pobudio, Fanshaweovo objavljivanje činilo se izglednim. Onda je izišla Nedođija, a prikazi su redom bili dobri, neki čak veoma dobri. Time su se ispunile sve naše nade. Bila je to bajka o kojoj svaki pisac snuje, i moram priznati da sam bio pomalo zaprepašten. Takvo što ne događa se u stvarnom svijetu. Samo nekoliko tjedana nakon objavljivanja prodano je više primjeraka nego što se očekivalo za cijelo izdanje. U tisak je otišlo drugo izdanje, pojavili su se oglasi po novinama i časopisima, a onda je knjiga prodana nekoj izdavačkoj kući koja će ju sljedeće godine objaviti u džepnom izdanju. Ne namjeravam reći da je knjiga bila uspješnica prema komercijalnim standardima ili kako će Sophie postati milijunašica, ali s obzirom na ozbiljnost i težinu Fanshaweova djela te sklonost čitateljstva da izbjegava takva djela, bio je to uspjeh kakav se samo mogao sanjati.
Priča je, na neki način, tu trebala završiti. Mladi je genij mrtav, ali njegovo će djelo i dalje živjeti, a ime će mu se pamtiti još godinama. Njegov prijatelj iz djetinjstva spasio je predivnu mladu udovicu i njih dvoje živjet će sretno do kraja života. Time bi, čini se, ta priča sretno završila, i ostalo bi još samo da se spusti zastor. Pokazuje se, međutim, kako je to samo početak. Sve što sam dosad napisao samo je preludij, kratak sinopsis onoga što prethodi priči koju moram ispričati. Kad u toj priči ne bi bilo ništa više osim ovoga, ne bi uopće bilo priče — i ništa me ne bi nagnalo da započnem. Samo mrak ima tu moć da navede čovjeka da otvori svoje srce svijetu i mrak me obavije svaki put kad pomislim što se dogodilo. Ako je za pisanje o tome potrebna odvažnost, jednako tako znam da ću se osloboditi toga samo ako budem pisao o tome. Ali sumnjam da će se to dogoditi, čak i ako uspijem ispričati istinu. Priče bez završetka mogu se samo beskonačno nastavljati, a biti uhvaćen u jednoj znači da moraš umrijeti prije nego što u njoj na tebe dođe red. Moja je jedina nada u tome da što sve što kanim reći ima svoj završetak i da ću pronaći neki izlaz iz mraka. Ta je nada ono što ja zovem odvažnošću, ali ima li razloga za nadu ili ne, posve je drugo pitanje.
Bilo je to tri tjedna nakon početka igranja tih kazališnih komada. Večer sam, kao i obično proveo u Sophieinu stanu, a ujutro sam otišao u svoj stan kako bih radio. Sjećam se da sam trebao dovršiti prikaz četiriju ili pet pjesničkih knjiga — jedan od onih neugodnih, zbrkanih prikaza — i bilo mi je teško usredotočiti se na posao. Misli su mi uporno bježale od knjiga na stolu i otprilike svakih pet minuta ustao bih i prošetao sobom. Jučer mi je Stuart Green ispričao neobičnu priču i bilo mi je teško da ne mislim na nju. Ljudi su, reče on, počeli govorkati da Fanshawe ne postoji. Kružile su glasine kako sam ga izmislio radi prijevare te da sam zapravo ja napisao tu knjigu. Prvo sam se nasmijao, a onda sam se našalio rekavši kako ni Shakespeare vjerojatno nije napisao nijedan svoj komad. Ali sad, pošto sam bolje razmislio, nisam znao vrijeđaju li me takve glasine ili mi laskaju. Zar mi ljudi nisu vjerovali da govorim istinu? Zašto bih se upustio u muke stvaranja jednog cijelog opusa, a onda odbio primiti zasluge za to? A opet — zar su ljudi zaista mislili kako sam sposoban napisati tako dobru knjigu poput Nedođije? Shvatio sam da će mi, poslije objavljivanja svih Fanshaweovih djela, biti savršeno moguće napisati još jednu ili dvije knjige i potpisati ih njegovim imenom — sam napisati djelo, a prikazati ga kao njegovo. Dakako, nisam to kanio, ali sama pomisao na to dala mi je neke bizarne i zagonetne zamisli: što znači kad pisac stavi svoje ime na korice, zašto se neki pisci odluče kriti iza pseudonima, ima li uopće pisac svoj stvarni život? Osjetio sam kako bi pisanje pod drugim imenom moglo biti nešto u čemu bih uživao — izmisliti tajni identitet za sebe — i pitao sam se zašto mi se ta zamisao činila tako privlačnom. Jedna me misao navodila na drugu, i u trenutku kad sam iscrpio tu temu, otkrio sam da sam potratio gotovo cijelo jutro.
Prošlo je pola dvanaest — vrijeme za poštu — i, kako to inače ritualno činim, uputio sam se dizalom da vidim ima li što u mojem sandučiću. Za mene je to uvijek bio ključan dio dana i nisam to nikako mogao učiniti smireno. Uvijek je postojala nada kako me ondje očekuju dobre vijesti — neočekivan ček, ponuda za posao, pismo koje će na neki način promijeniti moj život — i u međuvremenu je navika predviđanja toliko postala dijelom mene da sam treperio od uzbuđenja prilazeći sandučiću. Bilo je to moje skrovište, jedino mjesto na svijetu koje je potpuno bilo moje. Pa ipak, ono me je povezivalo s ostatkom svijeta, a u njegovoj čarobnoj tmini skrivala se moć pokretanja događaja.
Tog je dana stiglo samo jedno pismo. Bila je to obična bijela kuverta s newyorškim poštanskim žigom i bez povratne adrese. Rukopis ini je bio nepoznat (moje ime i adresa ispisani velikim tiskanim slovima), i nisam mogao ni pretpostaviti od koga je. Otvorio sam kuvertu u dizalu — i upravo tad, na putu do osmoga kata, svijet se strovalio na mene.
‘Ne ljuti se što ti pišem’, tako je započelo pismo. ‘Makar te to dovelo do srčanog udara, želim ti uputiti svoju posljednju riječ kako bih ti zahvalio za sve što si učinio. Znao sam da si ti pravi čovjek za to, ali sve je ispalo puno bolje nego što sam se nadao. Učinio si nemoguće i tvoj sam dužnik. Sophie i dijete bit će zbrinuti i zahvaljujući tomu mogu biti mirne savjesti.’
‘Neću ovdje objašnjavati svoje postupke. Usprkos pismu, želio bih da me i dalje smatraš mrtvim. Ništa nije važnije od toga, i ne smiješ nikomu reći da sam ti se javio. Nitko me neće pronaći, a ako budeš pričao o tome, stvorit ćeš samo nepotrebne nevolje. Ponajprije, ništa ne spominji Sophiei. Neka se razvede od mene, a onda se što prije oženi njome. Vjerujem da ćeš to učiniti i dajem ti svoj blagoslov. Djetetu je potreban otac, a ti si jedini na koga mogu računati.’
‘Želio bih da shvatiš kako nisam skrenuo pameću. Donio sam određene odluke koje su bile nužne, i premda su ljudi patili zbog njih, moj je odlazak bio nešto najbolje i najdobrohotnije što sam ikad učinio.’
‘Kad se napuni sedam godina od dana moga nestanka, bit će dan moje smrti. Sam sebi izrekao sam presudu, a žalbe su isključene.’
‘Molim te, nemoj me tražiti. Nipošto ne želim da me se pronađe, i čini mi se da imam pravo proživjeti ostatak života onako kako mi odgovara. Mrsko mi je prijetiti — ali ne preostaje mi ništa drugo nego da te upozorim: ako mi kojim čudom uđeš u trag, ubit ću te.’
‘Drago mi je što je moje pisanje pobudilo toliko zanimanje. Nisam ni slutio da bi se takvo što moglo dogoditi. Ali sve to čini mi se sad tako dalekim. Pisanje knjiga spada u drugi život i posve sam ravnodušan kad sad razmišljam o tome. Nikad neću tražiti svoj dio novca — i rado ga prepuštam tebi i Sophiei. Pisanje je bilo bolest koja me je dugo mučila, ali sad sam se potpuno oporavio od nje.’
'Budi miran, neću ti se više javiti. Nemaš nikakvih obveza prema meni i želim ti dug i sretan život. Koliko je bolje što je sve ovako ispalo. Moj si prijatelj i još se samo nadam da ćeš uvijek biti to što jesi. Sa mnom je druga priča. Poželi mi sreću.’
Nije bilo potpisa na dnu pisma te sam se sat-dva pokušavao uvjeriti kako je riječ o podvali. Ako ju je Fanshawe napisao, zašto bi se propustio potpisali? Držao sam se tog dokaza kao dokaza o prijevari, očajnički tražeći izliku da opovrgnem ono što se dogodilo. Međutim, taj optimizam nije dugo potrajao i malo-pomalo prisilio sam se da se suočim s činjenicama. Moglo je biti mnogo razloga zašto je ime izostavljeno, i što sam više mislio o tome, jasnije sam uviđao kako je upravo zbog toga pismo trebalo smatrati vjerodostojnim. Prevarantu bi osobito bilo stalo do toga da uključi ime, a stvarna osoba ne bi dvojila oko toga: jedino bi netko tko ne želi namjerno prevariti bio toliko samouvjeren te napravio tako očitu pogrešku. A onda te posljednje rečenice iz pisma: .. nadam da ćeš uvijek biti to što jesi. Sa mnom je druga priča.’ Je li to značilo da je Fanshawe postao netko drugi? On je nedvojbeno živio pod drugim imenom — ali kako je živio — i gdje? Newyorški poštanski žig mogao je možda biti neki trag, ali to je isto tako moglo biti varka, lažna informacija kako bi mi zameo trag. Fanshawe je bio vrlo oprezan. Pročitao sam pismo još nekoliko puta, pokušao ga raščlaniti, pronaći pukotinu, način kako bih ga čitao između redaka — ali od toga nije bilo ništa. Pismo je bilo neprozirno, gromada tmine koja je ometala svaki moj pokušaj da prodrem u nj. Na koncu sam odustao, odložio pismo u ladicu stola i priznao kako sam izgubljen, kako mi više ništa neće biti isto.
Najviše me je mučila vlastita glupost. Gledajući natrag, shvatio sam da sam od samoga početka raspolagao svim činjenicama — još od mog prvog susreta sa Sophieom. Fanshawe godinama ne objavi ništa, a onda naloži ženi što bi trebala učiniti ako mu se nešto dogodi (da stupi u vezu sa mnom, pobrine se za objavljivanje djela) i nestane. Sve je bilo tako prozirno. Čovjek je želio otići pa je i otišao. Jednog je dana jednostavno ustao i napustio svoju trudnu ženu, a zbog toga što mu je vjerovala, što joj je bilo nezamislivo da bi mogao učiniti takvo što, nije imala drugog izbora nego da povjeruje kako je mrtav. Sophie se obmanjivala, ali s obzirom na situaciju bilo joj je teško vidjeti što bi drugo mogla učiniti. Nisam imao takvo opravdanje. Još od samog početka nijednom nisam pošteno razmislio o tome. Uletio sam zajedno s njom, s radošću sam prihvatio njezino pogrešno tumačenje činjenica, a onda sam potpuno prestao razmišljati. Ljude se strijeljalo i zbog neznatnijih zločina.
Prolazili su dani. Nagonski sam osjećao kako se moram povjeriti Sophiei, reći joj sve o pismu, a ipak to nisam mogao učiniti. Previše sam se bojao, suviše sam bio nesiguran u njezinu reakciju. U trenucima kad sam se osjećao jačim uvjeravao sam samoga sebe kako je šutnja jedini način da ju zaštitim. Što bi joj dobra mogla donijeti spoznaja da ju je Fanshawe napustio? Optuživala bi se zbog onog što se dogodilo, a nisam želio da se osjeća povrijeđenom. Međutim, ispod te plemenite šutnje bila je još jedna šutnja panike i straha. Fanshawe je bio živ — i ako dopustim da to Sophie dozna, kakve ćemo koristi imati od toga? Nisam mogao podnijeti pomisao da bi ona mogla poželjeti da mu se vrati i nisam imao hrabrosti to preispitati. To je vjerojatno bio moj najveći propust. Da sam dovoljno vjerovao u Sophieinu ljubav, bio bih voljan bilo što riskirati. Ali tad se činilo kako nije bilo drugog izbora pa sam učinio ono što je Fanshawe zatražio od mene — ne za sebe, nego za mene. Zaključao sam svoju tajnu u sebi i naučio držati jezik za zubima.
Prošlo je još nekoliko dana, a onda sam ju zaprosio. Već smo prije o tome razgovarali, ali ovaj put sam tu temu izvukao iz carstva riječi i jasno joj dao do znanja da se ne šalim. Uvidio sam kako se ponašam neprimjereno sebi (neduhovito, ukočeno), ah nisam si mogao pomoći. Bilo mi je nemoguće živjeti u neizvjesnosti i shvatio sam kako sve moram smjesta riješiti. Sophie je, dakako, opazila tu moju promjenu, ali budući da nije znala uzrok, protumačila ju je kao izljev strasti — ponašanje uzrujana, odveć vatrena mužjaka koji dahće za onim što najviše želi (što je također bilo istina). Da, rekla je, udat će se za mene. Jesam li ikad zaista pomislio da će me odbiti?
‘I jednako tako želim usvojiti Bena’, rekoh. ‘Želim da nosi moje ime. Veoma je bitno da odraste vjerujući kako sam njegov otac.’
Sophie je odgovorila kako bilo što drugo i nije dolazilo u obzir. Jedino je to imalo smisla — za nas troje.
‘I htio bih da se to dogodi što prije’, nastavio sam, ‘što je prije moguće. U New Yorku prođe godina dana prije no što se možeš razvesti — a to je predugo, ne bih mogao tako dugo čekati. Ali ima i drugih mjesta — Alabama, Nevada, Meksiko i boktepitaj koja još. Mogli bismo otići na odmor, a nakon povratka ti bi se slobodno mogla udati za mene.’
Sophie je rekla da joj se sviđa kako to zvuči — ‘slobodno mogla udati za mene’. Ako je to značilo da treba otputovati na neko vrijeme, ona bi išla, rekla je, išla bi kamo god bih ja to želio.
‘Napokon’, rekoh, ‘nema ga već više od godine dana, gotovo godinu i pol. Da bi se nekoga službeno moglo proglasiti mrtvim, treba proći sedam godina. Svašta se događa, život teče dalje. Samo pomisli: poznajemo se gotovo godinu dana.’
‘Točnije’, odgovorila je Sophie, ‘ovaj si prag prvi put prekoračio dvadeset i petog studenoga tisuću devetsto sedamdeset i šeste. Za osam dana bit će točno godina dana.’
‘Sjećaš se.’
‘Kako se ne bih sjećala. Bio mi je to najvažniji dan u životu.’
Dvadeset i sedmog studenoga otišli smo avionom u Birmingham u Alabami, a vratili se u New York u prvome tjednu u prosincu. Jedanaestoga smo se vjenčali u Gradskoj vijećnici, a poslije smo, zajedno s dvadesetak svojih prijatelja, otišli na večeru na kojoj smo se dobro napili. Prenoćili smo u hotelu Plaza, naručili doručak u sobi, a poslije smo s Benom odletjeli u Minnesotu. Osamnaestoga su Sophieini roditelji priredili svadbeno slavlje u svojoj kući, a u noći dvadeset i četvrtoga proslavili smo norveški Božić. Dva dana poslije Sophie i ja ostavili smo za sobom snijeg i zaputili se na deset dana na Bermude, a poslije smo se vratili po Bena u Minnesotu. Namjeravali smo nakon povratka u New York početi tražiti novi stan. Negdje iznad zapadne Pennsylvanije, nakon otprilike sat leta, Ben se kroz pelene popiškio meni u krilo. Kad sam mu pokazao veliku tamnu mrlju na svojim hlačama, on se nasmijao, pljesnuo ručicama i onda, gledajući me pravo u oči, prvi put me nazvao Ta.

5


Zaronio sam u sadašnjost. Proteklo je nekoliko mjeseci i malo-pomalo činilo se kako ću preživjeti. Bio je to život u lisičjem brlogu, ali u njemu su zajedno sa mnom bili Sophie i Ben, i to je bilo zaista sve što sam želio. Sve dok slučajno ne bih pogledao prema gore, nismo bili u opasnosti.
U veljači smo se preselili u stan na Riverside Driven. Useljavanje je potrajalo do sredine proljeća te sam imao malo vremena da se posvetim Fanshaweu. Ako već pismo nije posve iščeznulo iz mojih misli, nije više bilo ista prijetnja. Osjećao sam se sigurnim sa Sophie i mislio sam kako nas ništa ne može razdvojiti — čak ni Fanshawe, čak ni Fanshawe glavom i bradom. Ili mi se tako činilo tada, kad god bih o tome razmišljao. Sad shvaćam kako sam se grdno zavaravao, ali to sam otkrio tek puno poslije. Misao je, prema definiciji, nešto čega ste svjesni. Bilo mi je nepoznato kako nijednom nisam prestao razmišljati o Fanshaweu, kako je sve te mjesece bio u meni. A ako niste toga svjesni, imate li pravo reći da mislite? Možda mi se to neprestano vrzmalo glavom, možda sam čak bio opsjednut — ali nije bilo nikakvih naznaka, nikakvih nagovještaja koji bi me uputili na to što se događa.
Sad mi je svakodnevni život bio ispunjen. Jedva sam zamjećivao kako radim manje nego ikad. Ujutro nisam morao ići na posao, a budući da su Sophie i Ben bili sa mnom u stanu, nije mi bilo teško pronaći izgovor za izbjegavanje radnoga stola. Postao sam nemaran. Umjesto da započnem raditi točno u devet, katkad bih u svoju radnu sobicu ušao tek oko jedanaest ili pola dvanaest. Povrh svega toga Sophieina je nazočnost u kući bila stalno iskušenje. Ben je i dalje jedanput ili dvaput dnevno spavao i u tim mirnim satima bilo mi je teško da ne mislim na njezino tijelo. Najčešće bismo na kraju vodili ljubav. Sophie je također gladovala za tim kao i ja, i kako su tjedni odmicali, kuća se polako erotizirala, preobrazila u polje seksualnih mogućnosti. Na površinu je izronio podzemni svijet. Uz svaku sobu vezivala su se sjećanja, svako je mjesto prizivalo drugačiji trenutak, tako da čak i u spokoju svakodnevice određeni dio tepiha ili, recimo, prag određenih vrata, nije više nužno bio stvar, nego oćut, odjek našeg erotskog života. Uronili smo u protuslovlje žudnje. Potreba koju smo imali jedno za drugim bila je neutaživa, a što smo ju više zadovoljavali, to se činilo kako ona više raste.
Svako malo Sophie je govorila o tome kako će potražiti posao, ali nitko nije osjećao da je to nešto hitno. S novcem smo dobro stajali i čak smo nešto uspjeli staviti na stranu. Fanshaweova sljedeća knjiga, Čudesa, bila je u pripremi, a predujam od tog ugovora bio je znatno veći od predujma za Nedođiju. Prema planu koji smo Stuart i ja razradili, pjesme bi trebale izići pola godine nakon Čudesa, za njima Fanshaweov najraniji roman Pomračenja, a na samom kraju izišle bi drame. Honorari od autorskih prava za Nedođiju počeli su pristizati u ožujku, a kad su se iznenada počeli pojavljivati razni čekovi, isparili su svi naši novčani problemi. Poput svega drugog što se tada događalo, to je bilo novo iskustvo za mene. Posljednjih osam ili devet godina neprestano sam se borio, bjesomučno skakao od jednog tričavog članka do drugog, i smatrao sam se sretnim kad bi mi sljedećih mjesec ili dva bili osigurani. Briga se bila usadila u mene; bila mi je u krvi, mojim krvnim tjelescima, i jedva da sam znao disati a da se ne zapitam mogu li si priuštiti plaćanje računa za plin. Sad, prvi put pošto sam se osamostalio, shvatio sam kako više ne moram razmišljati o tome. Jednog jutra, dok sam sjedio za stolom i muku mučio oko završne rečenice jednoga članka, dok sam tapkao za tom rečenicom koja nikako da se pojavi, postupno mi je sinulo da mi je pružena druga prilika. Mogao bili odustati od ovoga i započeti iznova. Nisam više morao pisati članke. Mogao sam prijeći na nešto drugo, započeti raditi ono što sam oduvijek želio. Bila je to prilika da se spasim i shvatio sam da bih bio lud kad ju ne bih prihvatio.
Prošlo je još nekoliko tjedana. Svakog sam jutra odlazio u sobu, ali ništa se nije događalo. Teoretski, bio sam nadahnut, i kad god nisam radio, glava mi je vrvjela od kojekakvih zamisli. Ah svaki put kad bih sjeo da nešto napišem, činilo se da mi misli iščezavaju. Riječi su umirale u trenutku kad bih podigao nalivpero. Započeo sam nekoliko projekata, ali nijedan rne nije istinski obuzeo te sam ih jednoga za drugim napuštao. Tražio sam izlike kako bih se opravdao zašto se ne mičem s mjesta. To nije bilo teško i uskoro sam pronašao hrpu razloga: prilagođavanje bračnom životu, odgovornosti očinstva, moja nova radna soba (koja se doimala preskučenom), stara navika da pišem u okviru dogovorenoga roka, Sophieino tijelo, iznenadan dobitak — sve. Nekoliko sam se dana čak zabavljao mišlju da napišem detektivski roman, ali onda je zapelo s pričom te nisam mogao složiti sve dijelove. Puštao sam da mi misli besciljno lutaju, nadajući se da ću uvjeriti samoga sebe kako je dokonost dokaz prikupljanja snage, znak da će se nešto uskoro dogoditi. Za više od mjesec dana uspijevao sam samo prepisivati misli iz knjiga. Jednu od njih, Spinozinu, stavio sam na zid. ‘A kad sanja o tome da ne želi pisati, nema snage sanjati da želi pisati; a kad sanja o tome da želi pisati, nema snage sanjati da ne želi pisati.’
Moguće je da bih pronašao izlaz iz te obamrlosti. Još mi nije jasno je li to bilo stalno stanje ili prolazna faza. Duboko u sebi osjećam da sam neko vrijeme bio istinski izgubljen, kako sam se očajnički koprcao u sebi, ali time ne želim reći da je moj slučaj bio beznadan. Nešto mi se događalo. Proživljavao sam velike promjene i još je uvijek bilo prerano reći kamo su me vodile. A onda mi se, posve neočekivano, ukazalo rješenje. Ako je to najpogodnija riječ, nazvat ću ju kompromisom. Štogod to bilo, gotovo da joj se nisam opirao. Došla je u vrijeme kad sam bio osobito osjetljiv, a moja moć prosuđivanja nije bila na potrebnoj visini. Bijaše to moja druga ključna pogreška, a slijedila je odmah nakon prve.
Jednog sam dana ručao sa Stuartom blizu njegova ureda na Upper East Sideu. Usred jela spomenuo je glasine koje su ponovno počele kružiti o Fanshaweu i prvi mi je put palo na pamet kako je on počeo dvojiti. Tema mu je bila toliko privlačna da se nije mogao odvojiti od nje. Ponašao se vragolasto, podrugljivo tajnovito, ali počeo sam sumnjati da on ispod krinke tog pretvaranja od mene pokušava izmamiti priznanje. Poigravao sam se s njim ne,ko vrijeme, a onda sam, izmorivši se tom igrom, rekao kako je jedan od potpuno sigurnih načina razrješavanja toga pitanja taj da se naruči pisanje životopisa. To sam natuknuo posve bezazleno (kao nešto logično, ne kao prijedlog), ali činilo se da se Stuartu ta zamisao veoma svidjela. Bio je preushićen: naravno, naravno, time će se objasniti Fanshaweov mit, potpuno očito, naravno, napokon istinita priča. Sve je osmislio za samo nekoliko minuta. Ja bih napisao knjigu. Pojavila bi se pošto se objave sva Fanshaweova djela, a ja bih imao onoliko vremena na raspolaganju koliko mi je potrebno — dvije godine, tri godine, koliko god je potrebno. To bi trebala biti posebna knjiga, dometnuo je Stuart, knjiga ravna samomu Fanshaweu, ali on je imao veliko povjerenje u mene i znao je da sam ja kadar to obaviti. Prijedlog me je zatekao i smatrao sam kako je riječ o šali. Stuart je, međutim, mislio ozbiljno; nije mi dopustio da ga odbijem. Porazmisli, rekao je, a onda mi reci što misliš. Ostao sam sumnjičav, ali sam mu iz pristojnosti rekao da ću razmisliti o tome. Dogovorili smo se da ću mu konačan odgovor dati do konca mjeseca.
Te sam noći o tome raspravljao sa Sophie, ali budući da s njom nisam mogao o tome iskreno razgovarati, to mi nije puno pomoglo.
‘Ti odluči’, rekla je. ‘Ako želiš to raditi, samo naprijed.’
‘Ne bi ti smetalo?’
‘Ne. Bar mislim da ne bi. Već mi je palo na pamet kako će se prije ili poslije pojaviti knjiga o njemu. Ako se to već mora dogoditi, onda je bolje da to učiniš ti, a ne netko drugi.’
‘Morao bih pisati o tebi i Fanshaweu. Moglo bi biti čudno.’
‘Bit će dovoljno nekoliko stranica. Sve dok ih ti pišeš, nemam pravog razloga za brigu.’
‘Možda’, rekao sam ne znajući kako bih nastavio. ‘Najteže je pitanje, pretpostavljam, želim li ja toliko razmišljati o Fanshaweu. Možda je došlo vrijeme da pustimo neka sjećanje na njega izblijedi.’
‘Ti odluči. Ali nedvojbeno je da bi ti napravio tu knjigu bolje od bilo koga drugog. Ali kao što znaš, to i ne bi morao biti pravi životopis. Mogao bi napraviti nešto zanimljivije.’
‘Na primjer što?’
‘Ne znam, nešto osobnije, nešto što zaokuplja pozornost. Priča o tvom prijateljstvu. Mogla bi biti jednako o tebi kao i o njemu.’
‘Možda. To je barem samo jedna zamisao. Jedino me buni kako sve to mirno primaš.’
‘Zato što sam udana za tebe i zato što te volim, eto zašto. Ako odlučiš da bi to radio, onda sam za to. Napokon, nisam slijepa. Znam da te muči vlastiti rad te katkad osjećam kako ja snosim krivnju za to. Možda ti je potreban baš ovakav posao kako bi se pokrenuo s mrtve točke.’
Potajno sam računao na to da Sophie odluči umjesto mene, pretpostavljao sam da će se usprotiviti, pretpostavljao sam kako ćemo o tome jednom porazgovarati i na tome će ostati. Ali dogodilo se upravo suprotno. Doveo sam se u škripac, a moja me je odvažnost odjednom napustila. Pustio sam da prođe nekoliko dana, a onda sam nazvao Stuarta i rekao mu da ću napisati knjigu. Time sam zaradio još jedan besplatan ručak, a nakon toga bio sam prepušten samomu sebi.


Nikad nisam ni mislio ispričati istinu. Fanshawe je morao biti mrtav ili inače knjiga ne bi imala nikakva smisla. Ne samo da sam morao izostaviti pismo, nego sam se morao pretvarati da nije nikad napisano. Ne ustručavam se reći što sam kanio. To mi je otpočetka bilo jasno i uletio sam u to s osjećajem prijevare u duši. Knjiga je bila plod mašte. Čak i ako se zasnivala na činjenicama, u njoj nije bilo ničega drugog osim laži. Potpisao sam ugovor, a poslije sam se osjećao kao čovjek koji je prodao svoju dušu.
Nekoliko su mi tjedana misli lutale dok sam tražio način kako bih započeo. Svaki je život neobjašnjiv, govorio sam si. Koliko god činjenica ispričali, koliko god pojedinosti podastrijeli, ono bitno opire se pripovijedanju. Reći kako se tako i tako rodio ovdje te otišao onamo, kako je učinio ovo i ono, kako se oženio tom ženom i imao tu djecu, kako je živio, kako je umro, kako je za sobom ostavio te knjige ili tu bitku ili taj most — ništa od svega toga ne govori nam mnogo. Svi želimo da nam se pričaju priče, a slušamo ih jednako onako kao kad smo bili mladi. Zamišljamo stvarnu priču skrivenu u riječima, a da bismo to učinili, uživljavamo se u lik u priči, pravimo se kako smo ga kadri razumjeti zato što razumijemo sami sebe. To je varka. Možda i postojimo za sebe i katkad nam sine tko smo, ali na koncu nismo nikad sigurni, a kako naš život odmiče, postajemo sve neprozirniji samima sebi, sve više spoznajemo nesuvislost svoga života. Nitko ne može prekoračiti granicu koja nas dijeli od drugoga — jednostavno zato što nitko ne može proniknuti u samoga sebe.
Sjetio sam se nečega što mi se dogodilo prije osam godina, u lipnju 1970. godine. Bez novca i bez konkretnih planova za ljeto, prihvatio sam privremeni posao popisivača stanovništva u Harlemu. Bilo nas je dvadesetak u grupi — komandoski odred terenskih radnika kojima je posao bio ući u trag onima koji nisu odgovarali na upitnike poslane poštom. Nekoliko smo dana vježbali u prašnom potkrovlju katnice nasuprot kazalištu Apollo, a onda, pošto smo svladali sve zakučastosti tih upitnika te osnovna pravila ponašanja popisivača, raspršili smo se po cijeloj četvrti sa svojim crvenim, bijelim i plavim torbama preko ramena kako bismo kucali na vrata, postavljali pitanja i vratili se s činjenicama. Prvo mjesto na koje sam otišao bilo je sjedište ilegalne kladionice. Vrata su se odškrinuta, provirila je neka glava (iza nje vidio sam dvanaestak muškaraca u praznoj sobi koji su pisali na dugim poljskim stolovima), i ljubazno su mi rekli kako ih se to ne tiče. Time kao da je određen ton razgovora. U jednom sam stanu razgovarao s poluslijepom ženom čiji su roditelji bili robovi. Tek nakon dvadesetak minuta razgovora njoj je konačno sinulo da ja nisam crnac te se počela cerekati. Dugo je dvojila o tome, rekla je, jer je moj glas čudno zvučao, ali nije mogla povjerovati. Bio sam prvi bijelac u njezinoj kući. U drugom sam stanu nabasao na kućanstvo od jedanaest članova, od kojih nijedan nije imao više od dvadeset i dvije godine. Međutim, uglavnom ne bih nikoga zatekao. A i kada bih, ne bi htjeli razgovarati sa mnom, odnosno pustiti me unutra. Stiglo je ljeto i ulice su postale vruće i sparne, nepodnošljive kako to samo u New Yorku zna biti. Krenuo bih u obilazak rano ujutro, tumarao od kuće do kuće i sve se više osjećao kao da sam pao s Marsa. Na kraju sam razgovarao s nadglednikom (blagoglagoljivim crncem koji je nosio svileni šal oko vrata i safirni prsten) te mu objasnio u čemu je moj problem. Tek sam tada doznao što se zapravo očekuje od mene. Taj je čovjek dobivao nešto novca za svaki upitnik koji bi mu predao član njegove grupe. Što su rezultati bili bolji, više je novca išlo u njegov džep. ‘Ne govorim ti što trebaš činiti’, rekao je, ‘ali čini mi se da se, ako si se uistinu potrudio, ne bi trebao previše loše osjećati.’
‘A da jednostavno odustanem?’ pitao sam.
‘S druge strane’, mudrovao je, ‘vladi su potrebni popunjeni upitnici. Što ih više dobiju, bolje će se osjećati. Sad znam da si pametan dečko i da kad zbrojiš dva i dva ne dobiješ pet. I ne znači da unutra nema nikoga kad pokucaš, a nitko ne otvori. Moraš upotrijebiti svoju maštu, moj prijatelju. Napokon, ne želimo da nam vlada bude nezadovoljna, zar ne?’
Nakon toga posao je postao znatno lakši, ali to više nije bio isti posao. Moj se terenski rad pretvorio u rad za stolom, i umjesto da budem istraživač, sad sam bio izumitelj. Svakih dan-dva svratio bih u ured kako bih pokupio novi svežanj upitnika i predao one koje sam završio, ali inače, osim zbog toga, nisam morao izlaziti iz stana. Ne znam koliko sam ljudi izmislio — ali vjerojatno ih je bilo na stotine, možda i tisuće. Sjedio bih u sobi s ventilatorom koji mi je puhao u lice i, s hladnim ručnikom omotanim oko vrata, ispunjavao upitnike onoliko brzo koliko mi je to ruka dopuštala. Ulazio bih u velika kućanstva — šestero, osmero, desetero djece — i osobito sam se ponosio smišljanjem čudnih i složenih mreža odnosa koji su doveli do svih mogućih kombinacija: roditelji, djeca, rođaci, ujaci i stričevi, tete i strine, bake i djedovi, zakoniti supružnici, pastorci, polubraća, polusestre i prijatelji. Više od svega sviđalo mi se izmišljanje imena. Katkad sam morao obuzdavati svoju sklonost pretjerivanju — gruboj šali, igri riječi, nepristojnostima — ali uglavnom sam se zadovoljavao ostajanjem unutar granica stvarnoga. Kad bi mi mašta zatajila, uvijek sam se mogao uteći nekim mehaničkim doskočicama: bojama (Brown, White, Black, Green, Grey, Blue), imenima predsjednika (Washington, Adams, Jefferson, Fillmore, Pierce), književnim likovima (Finn, Starbuck, Dimmsdale, Budd). Sviđala su mi se imena koja su bila u nekoj vezi s nebom (Orville Wright, Amelia Earhart), komičarima nijemog filma (Keaton, Langdon, Lloyd), najboljim igračima bejzbola (Killebrew, Mantle, Mays) te glazbom (Schubert, Ives, Armstrong). Gdjekad bih iščeprkao imena dalekih rođaka ili školskih prijatelja, a jednom sam upotrijebio i anagram svog imena.
To što sam radio bilo je djetinjasto, ali me nije pekla savjest, niti mi je bilo teško naći opravdanje za to. Nadglednik nije imao ništa protiv; ljudi koji su zaista živjeli na tim adresama nisu imali ništa protiv (nisu željeli da ih se uznemirava, a posebice ne bijeli dječak koji gura nos u njihove osobne stvari); ni vlada nije imala ništa protiv, jer ono što nisu znali nije im ni moglo naštetiti, svakako ne više nego što su štetili sami sebi. Čak sam išao tako daleko da sam svoju sklonost velikim obiteljima tumačio političkim motivima: što je više siromašnih, to će više novca vlada morati potrošiti na njih. Bila je to organizirana prijevara s mrtvim dušama na američki način i moja je savjest bila čista.
Tako je to bilo na jednoj razini. U biti, riječ je bila o tome kako sam se zabavljao. Uživao sam ni iz čega uzimati imena, izmišljati živote koji nikad nisu postojali, a i neće. To zapravo nije nalikovalo izmišljanju likova u priči, nego nečemu uzvišenijem, što puno više uznemiruje. Svi znaju da su priče izmišljene. Bez obzira kakav učinak imaju na nas, znamo da nisu istinite, čak i onda kada nam kazuju istine važnije od onih do kojih možemo sami doći. Nasuprot piscu priča, ja sam svoje umotvorine izravno nudio stvarnom svijetu te mi se zato i činilo kako su one mogle djelovati na stvarni svijet na stvaran način, kako su na koncu mogle postati dijelom same stvarnosti. Nijedan pisac ne bi mogao više tražiti.
Sve mi se to vratilo kad sam sjeo da bih pisao o Fanshaweu. Jednom sam tako donio na svijet tisuću izmišljenih duša. Sad, osam godina poslije, kanio sam pokopati živa čovjeka. Bio sam istodobno glavni ožalošćeni i službeni svećenik na tom lažnom pogrebu, a posao mi je bio da izgovorim prave riječi, kažem ono što su svi željeli čuti. Te dvije radnje bile su istodobno sasma suprotne i istovjetne, poput međusobnih odraza u zrcalu. Ali to me je jedva tješilo. Nasuprot prvoj prijevari koja je bila šala, obična mladenačka pustolovina, druga je prijevara bila ozbiljna, mračna i zastrašujuća. Napokon, kopao sam grob i katkad sam se pitao ne kopam li ga sebi.
Životi nemaju smisla, tvrdio sam. Čovjek živi i potom umre, a ono što se u međuvremenu dogodi nema nikakva smisla. Pomislio sam na priču o La Chereu, vojniku koji je sudjelovao u jednoj od prvih francuskih ekspedicija u Americi. Godine 1562. Jean Ribaut ostavio je stanovit broj ljudi u utvrdi Royal (blizu Hilton Heada u Južnoj Karolini) pod komandom Alberta de Pierre, luđaka koji je vladao zastrašivanjem i nasiljem. ‘Svojim je rukama objesio bubnjara koji je pao u njegovu nemilost’, piše Francis Parkman, ‘a vojnika imenom La Chere protjerao je na pust otok udaljen petnaestak kilometara od utvrde i ostavio ga da umre od gladi.’ Alberta su na koncu ubili tijekom pobune njegovih ljudi, a polumrtvog La Cherea spasili su s otoka. Netko bi pomislio kako je La Chere sad bio siguran te kako će, pošto je preživio svoju užasnu kaznu, biti pošteđen daljnje nesreće. Ali ništa nije tako jednostavno. Ne može se računati na zakon vjerojatnosti, nema pravila koja određuju gdje je kraj lošoj sreći, i svakog trenutka počinjemo iznova, jednako tako zreli za podli udarac kao što smo bili tren prije. Naseobina je dovedena do ruba propasti. Ljudi se nisu mogli nositi s divljinom, a glad i žal za domom posve su ih obuzeli. Uporabivši nekoliko alatki što su ih sami izradili, svu su svoju energiju utrošili na gradnju broda ‘dostojna Robinsona Crusoea' kojim bi se vratili u Francusku. Na Atlantiku dozive novu nesreću: stao je vjetar, zalihe hrane i vode se istrošile. Ljudi su počeli jesti svoje cipele i kožne prsluke, neki su od očaja pili morsku vodu, a nekolicina ih je umrla. Onda se dogodilo neizbježno ljudožderstvo. ‘Kocka je bačena’, bilježi Parkman, ‘a pala je na La Cherea, onog istog ubogog čovjeka kojega je Albert osudio da umre od gladi na pustom otoku. Ubili su ga te, posve izgladnjeli, pohlepno razdijelili njegovo meso. Strašni ih je obrok držao sve dok im se na obzoru nije ukazalo kopno i kada, kako se priča, od silne sreće više nisu mogli upravljati brodom, nego su se prepustili struji. Naišao je jedan omanji engleski jedrenjak, pokupio ih na svoju palubu i, pošto je iskrcao najnemoćnije, ostale je kao zarobljenike odveo kraljici Elizabeti.’
La Cherea sam uzeo samo kao primjer. Kakvih sve sudbina ima, njegova nije nimalo čudna — možda je čak blaža od drugih. Bar je išao pravocrtno, a to je samo po sebi rijetkost, gotovo blagoslov. Obično se čini kako životi iznenada skreću s jednog na drugi, kako se guraju i sudaraju, svijaju od boli. Čovjek krene u jednom smjeru, na pola puta naglo skrene, zastane, gubi se, iznova počinje. Nikad se ništa ne zna te neizbježno stižemo u mjesto potpuno različito od onoga odakle smo krenuli. Na prvoj godini studija na Sveučilištu Columbia svakog sam dana odlazeći na predavanje prolazio pokraj poprsja Lorenza Da Pontea. Znao sam odnekud da je bio Mozartov libretist, ali onda sam doznao kako je bio i prvi talijanski profesor na Columbiji. Jedno se činilo nespojivo s drugim pa sam se odlučio malo pozabaviti time, jer me je znatiželja vukla da doznam kako je jedan čovjek mogao imati dva tako različita života. Kao što se pokazalo, Da Ponte ih je proživio pet odnosno šest. Rodio se kao Emmanuele Conegliano 1749. godine, sin židovskoga trgovca kožom. Poslije majčine smrti njegov se otac po drugi put oženio, katolkinjom, te se odlučio pokrstiti zajedno sa svojom djecom. Mladi je Emmanuele obećavao kao učenik, a kad je napunio četrnaest godina, cenadski ga je biskup (Monsignore Da Ponte) uzeo pod svoje okrilje i platio sve troškove njegova školovanja za svečenika. Kao što je bio običaj u to vrijeme, učenik je dobio ime po svome dobročinitelju. Da Ponte se zaredio 1773. godine i postao predavač u sjemeništu, osobito se zanimajući za rimsku, talijansku i francusku književnost. Povrh toga što je postao sljedbenik prosvjetiteljstva, upustio se u brojne zamršene ljubavne veze, spetljao se s jednom venecijskom plemkinjom i u tajnosti postao otac. Godine 1776. organizirao je javnu raspravu u sjemeništu u Trevisiju o tome je li civilizacija uspjela u tome da čovječanstvo učini imalo sretnijim. Zbog te povrede crkvenih načela bio je prisiljen pobjeći — najprije u Veneciju, zatim u Goriziju, na kraju u Dresden, gdje je započeo novu karijeru kao libretist. Godine 1782. uputio se u Beč s pismom preporuke Salieriju te je naposljetku dobio posao kao 'poeta dei teatri imperiali’, mjesto koje je držao gotovo desetak godina. Tijekom tog razdoblja upoznao se s Mozartom i surađivao na tri opere koje su sačuvale njegovo ime od zaborava. Međutim, 1790. godine, kad je Leopold III. ukinuo glazbene djelatnosti u Beču zbog rata s Turcima, Da Ponte se našao bez posla. Otputovao je u Trst i zaljubio se u u Engleskinju imenom Nancy Grahl ili Krahl (ime je i dalje sporno). Odande su njih dvoje otišli u Pariz, a onda u London, gdje su ostali trinaest godina. Da Ponteov glazbeni rad sveo se na pisanje nekoliko libreta za manje poznate skladatelje. Godine 1805. on i Nancy sele se u Ameriku, gdje je proživio posljednje trideset i tri godine života, neko je vrijeme radio kao trgovac u New Jerseyju i Pennsylvaniji, i gdje je umro u dobi od osamdeset i devet godina — bio je jedan od prvih Talijana pokopanih u Novom svijetu. Malo-pomalo, za njega se sve promijenilo. Od dotjerana i uglađena ženskara, kakav je bio u mladosti, od oportunista ogrezla u crkvenim i dvorskim spletkama, postao je potpuno običan građanin New Yorka, koji mu se 1805. godine vjerojatno činio kao kraj svijeta. I nakon svega toga postao je marljiv profesor, vjeran muž i otac četvero djece. Kad je jedno dijete umrlo, priča se, bio je toliko izbezumljen da je gotovo godinu dana odbijao izići iz kuće. To samo kazuje kako se, na kraju, život ne može svesti ni na što drugo nego na sebe samog, što je isto kao da se kaže: život nema smisla.
Ne bih više želio gnjaviti s ovim. Međutim, okolnosti pod kojima život mijenja smjer tako su različite da bi mi bilo nemoguće bilo što ispričati o čovjeku koji još nije umro. Ne samo da je smrt jedino mjerilo po kojemu procjenjujemo sreću (Solonova opaska) nego je jedino mjerilo po kojemu procjenjujemo sam život. Nekoć sam poznavao skitnicu koji je govorio poput šekspirijanskog glumca, ispaćena, sredovječna alkoholičara s krastama na licu i odjećom u prnjama, spavao je na ulici i neprestano prosio od mene. Pa ipak, jednom je bio vlasnik umjetničke galerije u Aveniji Madison. Poznavao sam još jednog čovjeka koga se nekoć smatralo mladim američkim romanopiscem koji najviše obećava. Upoznao sam ga neposredno pošto je od oca naslijedio petnaest tisuća dolara — stajao je na uglu jedne newyorške ulice i prolaznicima dijelio novčanice od sto dolara. Sve to bilo je dio plana da se uništi gospodarski sustav Sjedinjenih Američkih Država, objasnio mi je. Pomislite samo što se događa. Pomislite samo kako se brzo život rasprsne. Uzmimo, na primjer, Goffea i Whalleyja, dvojicu sudaca koje je Karlo I. osudio na smrt; nakon obnove monarhije u Engleskoj otišli su u Connecticut i ostatak života proveli živeći u špilji. Ili pak gđa Winchester, udovica proizvođača pušaka, koja se bojala da će duhovi ljudi ubijenih iz pušaka njezina muža doći po njezinu dušu — te je zato u svojoj kući nadograđivala nove sobe, stvarajući čudovišan labirint hodnika i skrovišta kako bi svake noći mogla spavati u drugoj sobi te izbjeći duhove. Ironijom sudbine, za vrijeme potresa u San Franciscu ostala je zatočena u jednoj od tih soba i zamalo je umrla od gladi jer ju njezine sluge nisu mogli pronaći. Tu je, zatim, M. M. Bahtin, ruski kritičar i filozof književnosti. Za vrijeme njemačke invazije na Rusiju tijekom Drugog svjetskog rata popušio je jedini primjerak jednog od svojih rukopisa, studiju dužine knjige o njemačkoj prozi, za koju mu su bile potrebne godine da ju napiše. Jednu po jednu, uzimao je stranice svoga rukopisa kako bi od njih motao cigarete, svakog je dana popušio još malo knjige sve dok je nije nestalo. To su istinite priče. One su možda i parabole, ali znače to što znače samo zato što su istinite.
U svom djelu Fanshawe pokazuje posebnu sklonost takvim pričama. Posebice u bilježnicama neprestano prepričava male anegdote, a budući da su tako česte — i još više prema kraju — počinjemo vjerovati kako je Fanshawe mislio kako će mu one pomoći da razumije samoga sebe. Jedna od posljednjih (iz veljače 1976. godine, tek dva mjeseca prije nego što je nestao) čini mi se posebno značajnom.
‘U knjizi Petera Freuchena koju sam svojevremeno pročitao’, piše Fanshawe, ‘glasoviti arktički istraživač opisuje kako ga je na sjevernom Grenlandu zatekla mećava. Bio je sam, zalihe su mu se polako topile te odluči izgraditi iglu i pričekati da oluja jenja. Prošlo je mnogo dana. Iznad svega se bojao da ga ne napadnu vukovi, jer ih je čuo kako su se, izgladnjeli, šuljali po krovu njegova iglua — povremeno bi izišao i iz sveg glasa pjevao ne bi li ih zastrašio i otjerao. Međutim, divlje je puhalo i bez obzira na to koliko je jako pjevao, čuo se samo vjetar. Premda je i to bilo ozbiljan problem, problem sa samim igluom bio je još veći. Freuchen je, naime, počeo opažati kako se zidovi njegova malog skloništa postupno zatvaraju oko njega. Zbog posebnih vremenskih prilika vani njegov se dah doslovce ledio na zidu, a sa svakim izdisajem zidovi su postajali sve deblji, na koncu se iglu toliko smanjio da gotovo više nije bilo mjesta za njegovo tijelo. Vjerojatno je strašno zamišljati se kako svojim izdisajima gradite ledeni lijes, i meni je to znatno strašnije od, recimo, Poeova Bunara i klatna. Jer u ovom slučaju riječ je o samom čovjeku koji je uzročnik vlastita uništenja i, osim toga, instrument je tog uništenja ona ista stvar koja mu je potrebna da bi preživio. Čovjek, dakako, ne može živjeti ako ne diše. Ali, u isto vrijeme, ako diše, neće preživjeti. Nekim se čudom ne sjećam kako se Freuchen izvukao iz svoje nevolje. Ali, treba li reći, uspio je pobjeći. Ako se dobro sjećam, naslov je knjige Arktička pustolovina. Rasprodana je još prije mnogo godina.’

6


U lipnju te iste godine (1978.) Sophie, Ben i ja otišli smo u New Jersey posjetiti Fanshaweovu majku. Moji roditelji nisu više živjeli u susjedstvu (otišli su u mirovinu i odselili se na Floridu), a ja onamo nisam navraćao godinama. Kao Benova baka, gđa Fanshawe održavala je vezu s nama, a i ti su odnosi bili nekako mučni. Osjećalo se da gaji tiho neprijateljstvo prema Sophiei, kao da ju je potajno krivila za Fanshaweov nestanak, i ta bi ogorčenost od zgode do zgode izbila na površinu preko kakve usputne opaske. Sophie i ja pozivali smo ju na večeru u razumnim razmacima, ali bi se ona rijetko kad odazvala, a onda, kad bi došla, sjedila bi vrpoljeći se i smješkajući se, brbljajući tim svojim piskutavim glasom, pretvarajući se kako se divi djetetu, dajući promašene komplimente Sophiei govoreći joj kako je sretna, a onda bi otišla, redovito ustavši usred razgovora te bubnuvši kako je zaboravila da negdje ima dogovoren sastanak. Ipak, zbog toga joj je bilo teško zamjeriti. Ničeg lijepog nije bilo u njezinu životu, a sad se manje-više prestala i nadati. Muž joj je umro; kći joj je pretrpjela niz živčanih slomova i sad je živjela na sedativima u jednoj ustanovi za rehabilitaciju; sin joj je nestao. Sa svojih pedeset godina bila je još uvijek lijepa (kao dječak mislio sam kako je ona najzanosnija žena koju sam ikad vidio), a na životu su ju održavale brojne zamršene ljubavne veze (popis muškaraca uvijek se mijenjao), odlasci u velike kupovine po New Yorku te strast prema golfu. Fanshaweov književni uspjeh zatekao ju je nespremnom, ali sad kad se već bila navikla na njega, bila je potpuno spremna prihvatiti odgovornost za rađanje genija. Kad sam ju nazvao kako bih ju obavijestio o životopisu, zvučala je kao da će mi rado pomoći. Posjedovala je pisma, fotografije i dokumente, rekla je, i pokazala bi mi sve što bi me zanimalo.
Stigli smo sredinom prijepodneva, a nakon nelagodna početka, poslije kojega su uslijedili kava u kuhinji i dug razgovor o vremenu, popeli smo se s njom u Fanshaweovu nekadašnju sobu. Gđa Fanshawe bila se temeljito pripremila za moj posjet te su svi materijali bili posloženi u urednim hrpama na nekadašnjem Fanshaweovu radnom stolu. Zapanjila me je tolika količina nagomilana materijala. Ne znajući što bih rekao, zahvalio sam joj na njezinoj velikoj pomoći, a zapravo sam bio preplašen, zaprepašten mnoštvom tog materijala. Nekoliko minuta poslije gđa Fanshawe je sišla te je sa Sophie i Benom izišla u dvorište (bio je topao, sunčan dan), a mene je ostavila samog. Sjećam se kako sam gledao kroz prozor i na trenutak spazio Bena kako se gega kroz travu, u hlačama s naramenicama napunjenim pelenama, i vrišti pokazujući na crvendaća koji mu je preletio iznad glave. Lagano sam lupnuo po prozoru, a kad se Sophie okrenula i pogledala prema gore, mahnuo sam joj. Nasmijala se, dobacila mi poljubac, a onda je s gđom Fanshawe otišla pogledati jednu cvjetnu gredicu.
Sjeo sam za radni stol. Bilo je užasno sjediti u toj sobi i nisam znao koliko ću dugo moći izdržati. Na polici je ležala Fanshaweova rukavica za bejzbol s izguljenom lopticom u sredini; na policama iznad i ispod bile su knjige koje sam čitao kao dijete; odmah iza mene bio je krevet s istim plavobijelim kariranim poplunom kakvog sam se sjećao otprije. Bili su to opipljivi dokazi, ostaci umrlog svijeta. Bio sam zakoračio u muzej vlastite prošlosti, a ono što sam zatekao ondje gotovo me je dotuklo.
Na jednoj hrpi bili su: Fanshaweov rodni list, Fanshaweove školske svjedodžbe, Fanshaweove izviđačke značke, Fanshaweova svjedodžba o maturi. Na drugoj hrpi: fotografije, album s Fanshaweovim dječjim slikama; album s Fanshaweom i njegovom sestrom; obiteljski album (Fanshawe kao nasmijani dvogodišnjak u očevu naručju, Fanshawe i Ellen u majčinom zagrljaju na ljuljačci u stražnjem dvorištu, Fanshawe okružen rođacima). Bile su tu, zatim, neuvrštene fotografije — u fasciklima, kuvertama, kutijicama: deseci njih na kojima smo Fanshawe i ja (kako plivamo, kako dodajemo loptu jedan drugomu, kako vozimo bicikl, kako se kreveljimo u dvorištu; nas dvojica na leđima mog oca; naše kratko podšišane glave, vrečaste traperice, stari modeli auta iza nas: Packarda, DeSota, drvom obloženog Fordova karavana). Slike iz razreda, slike ekipe, slike s logorovanja. Slike utrka, igara. Fanshawe na slici kako sjedi u kanuu, u igri potezanja konopca. A onda, pri dnu hrpe, nekoliko slika iz kasnijih godina: Fanshawe kakva nikad nisam vidio. Fanshawe u dvorištu Sveučilišta Harvard; Fanshawe na palubi tankera kompanije Esso, Fanshawe u Parizu, ispred kamenog vodoskoka. Posljednja u nizu bila je jedina slika Fanshawea i Sophie — Fanshawe se doima starijim, turobnijim; Sophie je, međutim, tako užasno mlada, tako lijepa, a ipak na neki način odsutna, kao da se ni na što ne može usredotočiti. Duboko sam uzdahnuo i onda zaplakao, sasvim iznenada, ne znajući do posljednjeg trena kako sam u sebi nosio te suze — jecao sam iz svega glasa i tresao se rukama obujmivši lice.
Desno od kutije sa slikama bila je kutija prepuna pisama, bar stotinjak njih, počevši od onih koja je napisao kao osmogodišnjak (nezgrapni dječji rukopis, mrlje od olovke i brisanja) pa sve do ranih sedamdesetih. Bilo je tu pisama s koledža, s broda, iz Francuske. Većina je bila naslovljena na Ellen, a mnoga su bila podugačka. Odmah sam shvatio kako su vrijedna, nesumnjivo vrednija od bilo čega u sobi — ali ih nisam imao srca čitati ondje. Pričekao sam deset-petnaest minuta, a onda sam sišao i pridružio se ostalima.
Gđa Fanshawe nije željela da se originali iznose iz kuće, ali nije se protivila da se pisma fotokopiraju. Čak se ponudila da to sama učini, ali sam joj rekao da se ne zamara time: doći ću drugi put i obaviti to.
Ručali smo vani, u dvorištu. Ben, koji bi između dva zalogaja sendviča odjurio do cvijeća i natrag, bio je u središtu pozornosti, a u dva sata bili smo spremni za polazak kući. Gđa Fanshawe odvezla nas je na autobusni kolodvor i na rastanku nas sve troje poljubila, iskazujući time više osjećaja nego tijekom cijelog posjeta. Pet minuta nakon polaska autobusa Ben je zaspao u mom krilu, a Sophie me je uzela za ruku. ‘Nije baš bio sretan dan, a?’ rekla je.
‘Jedan od najgorih’, rekoh.
‘Zamisli da moraš četiri sata razgovarati s tom ženom. Već kad smo stigli, nisam znala što bih pričala.’
‘Vjerojatno nas i ne voli puno.’
‘Pretpostavljam da ne.’
‘Ali to je najmanji problem.’
‘Bilo ti je teško samomu tamo gore, zar ne?’
‘Veoma teško.’
‘Jesi li se predomislio?’
‘Bojim se da jesam.’
‘Ne krivim te. Sve postaje prilično sablasno.’
‘Morat ću o svemu ponovno porazmisliti. Trenutno mi se čini da sam napravio veliku pogrešku.’


Četiri dana poslije telefonirala mi je gđa Fanshawe kako bi mi rekla da putuje u Europu na mjesec dana te kako bi možda bilo dobro da naš posao sad obavimo (njezine riječi). Namjeravao sam pustiti da sve ide svojim tokom, ali prije no što sam uspio smisliti dobru izliku da ne odem onamo, začuh se kako se slažem s time da dođemo sljedećeg ponedjeljka. Sophie je odustala od namjere da pođe sa mnom, a ja ju nisam nagovarao da se predomisli. Oboje smo osjećali da je jedan obiteljski posjet bio više nego dovoljan.
Jane Fanshawe dočekala me je na autobusnom kolodvoru sva nasmijana te pretjerano srdačna pri pozdravljanju. Od ulaska u njezin auto shvatio sam da će ovaj put sve biti drukčije. Potrudila se da se dotjera (bijele hlače, crvena svilena košulja, njezin razotkriveni vrat, preplanuo i bez bora), i bilo mi se teško oteti dojmu kako me je mamila da ju pogledam, da priznam kako je još uvijek lijepa. Ali bilo je tu i nešto više od toga: pomalo ulagivački ton njezina glasa, pretpostavka kako smo mi na neki način stari prijatelji, prisni s obzirom na prošlost, i nije li sreća što sam došao sam, jer sad možemo otvoreno razgovarati. Meni se sve to činilo neukusnim te sam govorio samo onoliko koliko sam morao.
‘Imaš, moj dječače, baš krasnu obitelj’, rekla je okrenuvši se prema meni kad smo stali na semaforu.
‘Da’, rekao sam. ‘Krasna je.’
‘Mali je, dakako, neodoljiv. Pravi slatkiš. Ali malko živ, zar ne?’
‘Samo su mu dvije godine. Većina djece te dobi malko je živahnija.’
‘Naravno. Ipak mislim da ga Sophie previše mazi. Sve ju to tako zabavlja, znaš na što mislim. Nemam ništa protiv smijeha, ali malo discipline ne bi škodilo.’
‘Sophie je takva prema svima’, rekoh. ‘Žena tako vesela duha mora biti i takva majka. Koliko ja vidim, Ben se ne žali.’
Nastupi kratka stanka, a onda, kad smo ponovno krenuli, krstareći širokom avenijom s mnogo dućana, Jane Fanshawe je dodala: ‘Ima sreće, ta Sophie. Sreće što se dočekala na noge. Sreće što je upoznala čovjeka poput tebe.’
‘Obično mi se čini baš obratnim.’
‘Ne bi trebao biti tako skroman.’
‘Nisam. Jednostavno znam o čemu govorim. Sreća je do sada bila na mojoj strani.’
Na ovo se kratko i zagonetno nasmijala, kao da me smatra budalom, ali je ipak popustila znajući da joj neću dati priliku da nastavi. Kad smo nakon nekoliko minuta stigli do njezine kuće, činilo se kao da je odustala od svoje prvobitne taktike. Više nije spominjala Sophie i Bena, a ona je postala uzor brižnosti, govoreći mi koliko joj je drago što pišem knjigu o Fanshaweu te ponašajući se kao da će njezino ohrabrivanje zaista nešto promijeniti — kao da time sve odobrava, ne samo knjigu nego i samoga mene. A onda mi je, davši mi ključeve svoga auta, rekla kako da dođem do najbliže fotokopiraonice. Ručak će me čekati kad se vratim, rekla je.
Trebala su mi više od dva sata da fotokopiram pisma, što znači da je bilo gotovo jedan sat kad sam se vratio kući. Ručak me je zaista čekao i bila je to prava gozba: šparoge, hladni losos, sir, bijelo vino i ostale poslastice. Sve je to bilo na stolu zajedno s cvijećem te s očito najboljim posuđem. Na mom se licu vjerojatno čitalo iznenađenje.
‘Htjela sam prirediti malo slavlje’, rekla je gđa Fanshawe. ‘Nemaš pojma koliko mi je drago što si ovdje. Vraćaju se sva sjećanja. Kao da se nikad nije ništa ružno dogodilo.’
Slutio sam da je počela piti još dok sam bio odsutan. Iako je i dalje vladala sobom, iako su joj kretnje bile ravnomjerne, glas joj se nekako produbio, podrhtavao je, izvirao iz nje onako kako se to prije nije događalo. Kad smo sjeli za stol, rekao sam samom sebi da bih trebao pripaziti. Vino se neprestano nadolijevalo, a kad sam zamijetio kako više obraća pozornost čaši nego tanjuru, kako bezvoljno jede da bi na koncu odustala, počeo sam se pribojavati najgoreg. Nakon dokona razgovora o mojim roditeljima i mojim dvjema sestrama razgovor je kliznuo u monolog.
‘Čudno je’, rekla je, ‘čudno je što se sve događa u životu.
Nikad ne znaš što će se u kojem trenutku dogoditi. Recimo ti, kao dječačić iz susjedstva. Isti si onaj koji je s blatnim cipelama trčkarao ovom kućom — a sad si odrastao čovjek. Otac si mog unuka, shvaćaš? Oženio si se ženom moga sina. Da mi je netko prije deset godina rekao što me čeka, bila bih se nasmijala. To je ono što na kraju naučiš od života: kako je čudan. Ne možeš ići ukorak s događajima. Ne možeš to ni zamisliti.
‘Znaš, čak mu i sličiš. Oduvijek ste si bili slični — vas dvojica — kao braća, gotovo kao blizanci. Sjećam se kako bih te, još dok ste bili mali, iz daljine zamijenila za njega. Čak nisam mogla reći koji je od vas dvojice bio moj.
‘Znam koliko si ga volio i poštivao. Ali, dragi moj, dopusti da ti nešto kažem. Nije bio ni upola kao ti. Bio je hladan iznutra. Mrtav iznutra, i mislim da nikad nije nikoga volio — nijednom, nikad u životu. Katkad sam promatrala tebe i tvoju majku u vašem dvorištu — kako bi joj potrčao ususret i zagrlio ju, kako si je pustio da te poljubi, i tu, ravno pređa mnom, vidjela bih sve što nisam mogla imati sa svojim sinom. Nije mi, znaš, dopuštao da ga dodirnem. Nakon četvrte ili pete godine šćućurio bi se od straha svaki put kad bih mu se približila. Što misliš, kako se zbog toga žena osjeća — kad ju vlastiti sin prezire? Bila sam tako prokleto mlada. Nisam imala ni dvadeset godina kad se rodio. Zamisli kakav trag takvo odbacivanje ostavi na tebi.
‘Ne kažem da je bio loš. Bio je posebno biće, dijete bez roditelja. Sve što bih rekla nije imalo nikakva učinka na nj. Jednako kao i s njegovim ocem. Nije htio ništa naučiti od nas. Robert je pokušavao i pokušavao, ali nije nikad mogao doprijeti do dječaka. Ne možeš, međutim, nekoga kazniti zbog pomanjkanja privrženosti, zar ne? Ne možeš primorati dijete da te voli samo zato što je tvoje.
‘Onda, dakako, Ellen. Jadna, izmučena Ellen. Bio je dobar prema njoj, oboje to znamo. Ali, na neki način, i predobar, što naposljetku uopće nije bilo dobro za nju. Isprao joj je mozak. Učinio ju je tako ovisnom o sebi da se gotovo i nije obraćala nama. On ju je razumio, on ju je savjetovao, on je mogao riješiti njezine probleme. Robert i ja bili smo tek obične figure u njezinu životu. S njihova gledišta, mi smo jedva i postojali. Ellen je toliko vjerovala svom bratu da mu je na koncu predala svoju dušu. Ne kažem da je on znao što radi, ali ja još uvijek moram živjeti s posljedicama toga. Djevojci je dvadeset i sedam godina, ali se ponaša kao da joj je četrnaest — i to onda kad se dobro osjeća. Tako je zbunjena, uznemirena, jedan dan misli kako ju želim uništiti, a drugi mi dan telefonira trideset puta. Trideset puta. Ne možeš ni zamisliti kako je to.
‘Znaš, on nije nikad ništa objavio zbog Ellen. Zbog nje je poslije dvije godine napustio studij na Harvardu. Tad je pisao pjesme i svakih nekoliko tjedana poslao bi joj svežanj rukopisa. Poznato ti je kakve su to pjesme. Gotovo ih je nemoguće razumjeti. One su, dakako, veoma strastvene, pune bombastičnih izraza i velikih riječi, ali tako nedokučive da bi pomislio kako su šifrirane. Ellen bi provela sate mozgajući o njima, ponašajući se kao da joj o tome ovisi život, kao da su pjesme tajne poruke, njoj upućena proročanstva. Mislim da nije znao što se događa. Shvaćaš, njezin je brat otišao i za njim su ostale samo te pjesme. Jadna mala. Tad je imala samo petnaest godina, a već su joj popuštali živci. Zurila bi u te stranice sve dok se ne bi izgužvale i zaprljale, jer ih je vukla sa sobom kamo god bi pošla. Kad bi joj bilo zaista loše, prilazila bi nepoznatim ljudima u autobusu i gurala bi ih njima u ruke. “Čitajte ove pjesme”, rekla bi. “Spasit će vam život."
‘Na koncu je, dakako, pretrpjela prvi živčani slom. Jednog se dana u samoposluživanju odvojila od mene, i prije no što sam se snašla, ona je s polica uzimala velike staklene demižone s jabučnim sokom te ih razbijala o pod. Jednu za drugom, kao u transu. Stajala je usred tog razbijenog stakla zakrvavljenih gležnjeva dok je posvuda tekao sok. Bilo je strašno. Toliko se razuzdala da su bila potrebna trojica da ju obuzdaju i odvedu.
‘Ne želim reći da je njezin brat odgovoran za to. Međutim, te proklete pjesme zacijelo nisu bile od pomoći, ali on se, s pravom ili ne, optuživao za to. Odonda nije ni pokušao nešto objaviti. Posjetio je Ellen u bolnici i mislim da je to bilo previše za njega, vidjeti ju u takvu stanju, potpuno izvan sebe, dokraja ludu — vrištala je na njega i optuživala ga da ju mrzi. Bio je to, znaš, pravi napad ludila, i on se nije mogao nositi s njim. Tad se zavjetovao kako neće ništa objaviti. Bila je to, sve mi se čini, neka vrsta pokore koje se pridržavao sve do kraja života, zar ne, pridržavao se toga na svoj tvrdoglavi, okrutni način, sve do samoga konca.
‘Otprilike dva mjeseca nakon toga primila sam pismo od njega u kojem me izvještava da je napustio koledž. Nije, molim te lijepo, tražio moj savjet, nego mi je rekao što je učinio. Draga majko, i sve u tom stilu, sve veoma plemenito i impresivno. Napuštam školu kako bih te oslobodio financijskog tereta mojeg izdržavanja. Uzimajući u obzir Ellenino stanje, goleme troškove bolničkoga liječenja, raznorazne X i Y razloge, i sve u tom stilu.
‘To me je razgnjevilo. Da takav dečko iz puka mira odbaci svoju izobrazbu. Bila je to sabotaža, ali nisam ništa mogla poduzeti. Već je bio otišao. Otac njegova prijatelja s Harvarda imao je nekakve veze u mornarici — mislim da je predstavljao sindikat pomoraca ili takvo nešto — te je uz pomoć tog čovjeka došao do potrebnih papira. Kad sam napokon dobila pismo, već je bio negdje u Texasu, i to je bilo to. Prošlo je više od pet godina prije no što sam ga ponovno vidjela.
‘Otprilike jednom mjesečno stigli bi pismo ili razglednica za Ellen, ali na njima nije nikad bilo pošiljateljeve adrese.
Pariz, južna Francuska, bogzna gdje, uvijek se pobrinuo da ne doznamo kako da stupimo u vezu s njim. Meni je takvo ponašanje bilo podlo. Kukavičko i podlo. Nemoj me ni pitati zašto sam sačuvala pisma. Žao mi je što ih nisam spalila. To sam trebala učiniti. Spaliti ih, sve zajedno.’
Nastavila je tako još koji sat, njezine su riječi sve više bile prožete gorčinom, povremeno bi govorila jasno, a onda, nakon sljedeće čaše vina, postupno bi se gubila. Glas joj je bio hipnotičan. Sve dok je govorila, osjećao sam kako me više ništa ne može dodirnuti. Osjećao sam se sigurno, zaštićen riječima koje su navirale iz njezinih usta. Jedva da sam i slušao. Lebdio sam na tom glasu, on me je okruživao, plutao sam poduprt njegovom ustrajnošću, nošen bujicom slogova, njihovim propinjanjem i povlačenjem, valovima. Kad se popodnevno svjetlo probilo do kuhinjskoga stola, zasjavši u umacima, otopljenom maslacu, zelenim vinskim bocama, sve u sobi bilo je tako blistavo i mirno da mi se učinilo nestvarnim što sjedim tu u svom tijelu. Topim se, rekoh samomu sebi, promatrajući kako se maslac topi u posudi, a nekoliko sam puta čak pomislio kako ne smijem dopustiti da se to nastavi, kako ne smijem dozvoliti da ispustim priliku iz ruku, ali na kraju nisam ništa poduzeo osjećajući, na neki način, da to nisam ni bio kadar.
Ne želim se opravdati za ono što se dogodilo. Pijanstvo je uvijek samo simptom, nikad pravi uzrok, te shvaćam kako bi bilo pogrešno da se pokušam braniti. Ipak, može se barem pokušati objasniti. Sad sam prilično uvjeren da su događaji koji su uslijedili imali jednako toliko veze s prošlošću kao i sa sadašnjošću, i čudno mi je, sad kad na sve to gledam s neke distance, koliko me davnih osjećaja naposljetku preplavilo toga poslijepodneva. Dok sam sjedio ondje slušajući gđu Fanshawe, nije mi bilo teško sjetiti se kakvu sam ju viđao kao dječak, i čim se to počelo događati, preda mnom su počele izranjati slike koje si godinama nisam mogao predočiti. Jedna me se osobito snažno dojmila: kolovoško poslijepodne, kad sam imao trinaest ili četrnaest godina, kroz prozor svoje spavaće sobe gledam u susjedno dvorište i vidim gđu Fanshawe kako izlazi u svom crvenom dvodijelnom kupaćem kostimu, ležerno skida gornji dio te liježe u ležaljku okrenuvši leđa suncu. Sve se to dogodilo slučajno. Sjedio sam pokraj prozora sanjareći, a onda je, neočekivano, u moj vidokrug ušetala ljepotica, gotovo gola, nesvjesna moje nazočnosti, kao da sam ju ja sam prizvao. Dugo sam nosio tu sliku u sebi i često sam joj se vraćao tijekom godina odrastanja: dječačka požuda, najčešća od kasnonoćnih maštarija. Sad kad je bilo očito kako me ta žena zavodi, nisam znao što da mislim. U neku ruku, cijeli mi je prizor bio groteskan. U drugu ruku, bilo je u tome nečega prirodnog, čak i logičnog, i shvatio sam da ću dopustiti da se to dogodi ako se ne uprem svim silama kako bih to spriječio.
Nema sumnje da je htjela da se sažalim na nju. Njezina priča o Fanshaweu bila je tako bolna, prepuna znakova istinske nesreće, da sam postupno smekšao prema njoj i upao u njezinu zamku. Međutim, još uvijek ne razumijem koliko je bila svjesna što čini. Je li to unaprijed bila isplanirala, ili se sve samo od sebe odvijalo? Je li njezino nesuvislo pričanje bilo trik da me se izmori i skrši moj otpor, ili je to bio nesputan izljev pravih osjećaja? Pretpostavljam da je o Fanshaweu govorila istinu, svakako vlastitu istinu, ali to me nije moglo uvjeriti — jer čak i dijete zna kako se istina može zloporabiti. Još je važnije pitanje motiva. Gotovo šest godina nakon što se to zbilo, još uvijek nisam pronašao odgovor. Bilo bi pretjerano reći kako me je smatrala neodoljivim i neću se time zavaravati. Riječ je bila o nečemu dubljem, zlokobnijem. Odnedavna se pitam nije li na neki način osjetila da mrzim Fanshawea jednako kao i ona. Možda je osjetila tu neizgovorenu vezu između nas koja bi se mogla dokazati samo putem nekog izopačena, ekstravagantnog čina. Ševa sa mnom bila bi poput ševe s Fanshaweom — poput ševe s vlastitim sinom — a u tami tog grijeha ona bi ga ponovno pridobila — ali samo zato kako bi ga uništila. Užasna osveta. Ako je to istina, onda si ne mogu priuštiti taj luksuz, da se nazovem njezinom žrtvom. Ako ništa drugo, bio sam njezin suučesnik.
Dogodilo se to nedugo pošto je zaplakala — kad se napokon iscrpila i njezine su se riječi raspukle, razmrvile u suze. Pijan, preplavljen osjećajima, ustao sam, otišao do mjesta gdje je sjedila i tješiteljski ju obgrlio. Time smo prekoračili prag. Običan dodir bio je dostatan da izazove seksualnu reakciju, potisnuto sjećanje na druga tijela, druge zagrljaje, i trenutak poslije mi smo se ljubili, a onda, ubrzo nakon toga, goli smo ležali u njezinu krevetu na katu.
Iako sam bio pijan, nisam otišao toliko daleko da ne bih znao što radim. Međutim, ni osjećaj krivnje nije bio dovoljan da me zaustavi. Ovaj će trenutak proći, rekao sam samomu sebi, i nitko neće zbog loga patiti. To nema nikakve veze s mojim životom ni sa Sophie. Ali onda, čak i dok se to odvijalo, otkrili kako u tome ima još nečega. Jer nepobitno je da mi se sviđala ševa s Fanshaweovom majkom — ali na način koji nema nikakve veze sa zadovoljstvom. To me je trošilo i prvi put u životu otkrili kako u meni nema nimalo nježnosti. Ševio sam ju iz mržnje i preobrazio to u čin osvete mučeći tu ženu kao da ju želim uništiti. Uronio sam u svoj mrak i ondje shvatio kako postoji nešto strašnije od bilo čega drugog: da seksualna žudnja može isto tako bili žudnja za ubijanjem, da postoji trenutak kad čovjek odabire smrt, a ne život. Ta je žena željela da ju povrijedim, i ja sam to i učinio te otkrio kako uživam u svojoj okrutnosti. Ali čak sam i onda znao da sam dospio na samo pola puta, da je ona samo sjena, i da sam se njome poslužio kako bih napao samoga Fanshawea. Kad sam drugi put svršio u nju — oboje smo bili obliveni znojem i stenjali smo poput stvorenja iz noćne more — napokon sam shvatio. Želio sam ubiti Fanshawea. Želio sam da je mrtav i ja sam bio taj koji će to učiniti. Ja ću mu ući u trag i ubiti ga.
Ostavio sam ju da spava u krevetu, išuljao se iz sobe te iz prizemlja pozvao taksi. Pola sata poslije sjedio sam u autobusu koji je vozio prema New Yorku. Na autobusnom kolodvoru Port Authority otišao sam u zahod, oprao ruke i umio se, zatim sam se podzemnom željeznicom zaputio prema sjevernom dijelu grada. Stigao sam kući upravo u trenutku kad je Sophie postavljala stol za večeru.

7


Tad je počelo ono najgore. Toliko je toga trebalo skrivati od Sophie da sam joj jedva mogao izići na oči. Postao sam razdražljiv, odsutan, zatvarao sam se u svoju radnu sobicu, čeznuo samo za samoćom. Sophie me je dugo trpjela, iskazujući strpljenje kakvo se nisam usuđivao tražiti od nje, ali na koncu se i ona izmorila te smo se sredinom ljeta počeli svađati, neprestance prigovarati jedno drugomu, prepirati se zbog ništavnih stvari. Jednog sam dana ušao u kuću i zatekao ju kako plače i onda sam shvatio kako sam na putu da uništim svoj život.
Što se tiče Sophie, problem je bio u knjizi. Kad bih samo mogao prestati raditi na njoj, sve bi bilo kao i prije. Prenaglio sam, rekla je. Projekt je bio pogreška i ja to ne bih trebao tako tvrdoglavo odbijati priznati. Dakako, imala je pravo, ali ja sam joj uporno ukazivao na drugu stranu toga: posvetio sam se toj knjizi, potpisao sam ugovor za nju i bilo bi kukavički od mene da se iz svega toga izvučem. Prešutio sam da ju više ne namjeravam pisati. Knjiga je sad postojala za mene utoliko ukoliko me je vodila Fanshaweu, a osim toga uopće nije ni postojala. Za mene je ona postala osobna stvar, nešto što više nije imalo veze s pisanjem. Sav taj istraživački rad na biografiji, sve činjenice koje bih otkrio čeprkajući po njegovoj prošlosti, sav taj posao koji je naizgled bio namijenjen knjizi — sve to pomoći će mi da ga pronađem. Jadna Sophie. Nikad nije ni slutila što kanim učiniti — jer se ono što sam tvrdio da radim zapravo nije ni najmanje razlikovalo od onoga što sam zaista radio. Spajao sam komadiće priče jednoga čovjeka. Prikupljao sam podatke, skupljao imena, mjesta, nadnevke, kronološki slagao događaje. Još me kopka zašto sam ustrajao u tome. Sve se svelo na jedan poriv: da otkrijem Fanshawea, da porazgovaram s Fanshaweom, da se posljednji put suočim s Fanshaweom. Ali ja nikad ne bih mogao ići dalje od toga ni uhvatiti sliku onoga što sam kanio ostvariti takvim suočavanjem. Fanshawe je napisao da će me ubiti, ali ta me prijetnja nije pokolebala. Znao sam da ga moram pronaći — da ništa neće biti na svome mjestu dok to ne učinim. To je bilo ono dano, prvo načelo, tajna vjere: prihvatio sam ga, ali se nikad nisam potrudio da ga osporim.
Na kraju, mislim da ga nisam zaista namjeravao ubiti. Smrtonosna vizija koja mi se ukazala s gđom Fanshawe nije potrajala, bar ne na nekoj razini svijesti. Gdjekad bi koji prizor prostrujio glavom — kako davim Fanshawea, kako ga probadam, kako mu pucam u srce — ali i drugi su u mojoj glavi godinama slično umirali, ali ja tomu nisam obraćao posebnu pozornost. U svemu tome bilo je čudno ne to što sam možda želio ubiti Fanshawea, nego što sam katkad zamišljao kako on želi da ga ja ubijem. To mi se dogodilo jedanput ili dvaput — u trenucima velike lucidnosti — i uvjerio sam se kako je to bilo pravo značenje pisma koje je napisao. Fanshawe me je očekivao. Odabrao me je za svoga krvnika i znao je kako mi može vjerovati da ću njegov naum provesti. Ali upravo zato ja to nisam htio učiniti. Fanshaweovu je moć trebalo slomiti, a ne predati joj se. Trebalo mu je pokazati kako me ni za što nije više bilo briga — to je bila bit svega: postupati s njim kao s pokojnikom, čak i ako je živ. Ali prije no što to dokažem njemu, trebam to dokazati samomu sebi, a spoznaja da sam to morao dokazati dokazivala je kako mi je još uvijek do svega veoma stalo. Nije bilo dovoljno pustiti sve neka ide svojim tokom. Ja sam to morao razdrmati, dovesti do usijanja. Budući da sam još sumnjao u sebe, morao sam se izvrgnuti opasnosti, iskušati se prije najveće moguće opasnosti. Ubiti Fanshawea ne bi ništa značilo. Trebalo ga je pronaći živa — i onda živ otići od njega.
Pisma upućena Ellen bila su korisna. Nasuprot bilježnicama, koje su obično pune umovanja i lišena detalja, ona su bila strogo određena. Osjetio sam kako je Fanshawe pokušavao zabaviti sestru, razveseliti ju zabavnim pričama te je, dakle, bio osobniji nego bilo gdje drugdje. Primjerice, često se spominju imena — prijatelja s koledža, brodskih drugova, ljudi koje je upoznao u Francuskoj. A ako i nije bilo povratne adrese na kuvertama, spominjala su se mnoga mjesta: Baytown, Corpus Christi, Charleston, Baton Rouge, Tampa, razne četvrti u Parizu, selo u južnoj Francuskoj. To mi je za početak bilo dostatno te sam nekoliko tjedana proveo u sobi sastavljajući popise, povezujući ljude i mjesta, mjesta i vremena, vremena s ljudima, crtajući zemljovide i kalendare, tražeći adrese, pišući pisma. Tragao sam za najmanjim migom, išao sam za bilo čim što je imalo obećavalo. Pretpostavljao sam kako je Fanshawe negdje morao pogriješiti — da je netko znao gdje je, da ga je vidio netko iz prošlosti. To nije bilo nimalo pouzdano, ali se za početak činilo jedinim mogućim načinom.
Pisma iz koledža prilično su teška i iskrena — to su prikazi pročitanih knjiga, rasprave s prijateljima, opisi domskoga života — ali ona su iz razdoblja prije Ellenina sloma te su prožeta prisnošću i povjerljivošću, koje će nestati iz budućih pisama. Primjerice, na brodu Fanshawe rijetko kad govori o sebi — osim ako nije obuhvaćen anegdotom koju želi ispripovijedati. Pratimo ga kako se pokušava uklopiti u svoju novu okolinu, kako se u zajedničkom dnevnom boravku karta s naftašem iz Louisiane (i pobjeđuje), kako igra biljar u raznim jeftinim barovima na obali (i pobjeđuje), a onda svoj uspjeh objašnjava kao puku sreću: ‘Toliko sam se zahuktao u pripremama da ne dobijem po nosu da sam na neki način nadišao sama sebe. Mislim da je riječ bila o višku adrenalina.’ Tu su opisi prekovremenog posla u strojarnici: ‘Sedamdeset i dva stupnja, ako mi možeš povjerovati — tenisice su mi se toliko natopile znojem da su šljapkale kao da hodam po lokvicama vode’; opisuje zatim kako mu je pijani zubar u Baytownu u Texasu izvadio umnjak: 'krvi je bilo posvuda, a rupa u desni bila je još tjedan dana prepuna komadića zuba’. Kao došljak bez radnoga staža, Fanshawe je neprestano mijenjao poslove. U svakoj bi se luci našlo nekoliko članova posade koji su napustili brod kako bi otišli kući te drugih koji su dolazili na brod da bi ih zamijenili, a ako se nekomu od tih novih više sviđao Fanshaweov posao od onoga koji je bio slobodan, Mali (kako su ga zvali) dobio bi neki drugi posao. Fanshawe je tako radio različite poslove — kao običan mornar (ribajući i bojeći palubu), kao brodski mali (perući podove, praveći krevete, čisteći zahode) i kao mali od kuhinje (poslužujući jela i perući suđe). Taj posljednji posao bio je ujedno i najteži, ali bio je i najzanimljiviji, jer se brodski život uglavnom vrti oko hrane: velikog apetita koji potiče dosada, ljudi koji doslovce žive od jednog do drugog obroka, iznenađujuće istančanosti nekih od njih (debeli, grubi muškarci koji jela procjenjuju s ohološću i prezirom ravnim osamnaeststoljetnim francuskim vojvodama). Ali Fanshawe je dobio dobar savjet od staroga morskog vuka još istoga dana kad je počeo raditi: ‘Ne dopusti da ti itko sere’, rekao mu je. ‘Ako ti se tip požali na hranu, reci mu neka zaveže. Ako i dalje gnjavi, pretvaraj se da ga ne vidiš i posluži ga posljednjeg. Ako to ne pomogne, reci da ćeš mu sljedeći put sasuti ledenu vodu u juhu. Ili još bolje, reci mu da ćeš se popišati u nju. Moraš im dati na znanje tko je gazda.’
Vidimo kako nakon divlje noćne oluje pokraj Rta Hatteras Fanshawe kapetanu nosi doručak: stavlja grejp, kajganu i prepečenac na pladanj, omotava ga aluminijskom folijom, a onda još jednom umotava u ručnike, nadajući se kako na mostu vjetar neće zbaciti tanjure (jer puše brzinom od sto trideset kilometara na sat); zatim se uspinje ljestvama, ide prema mostu i onda, iznenada, u sudaru s vjetrom, izvodi vratolomnu piruetu — vjetar silovito udara n dno pladnja, a ruke uzlijeću iznad glave, kao da se drži za neki jednostavan stroj za letenje i tek što nije poletio ponad vode; prikupljajući svu snagu da spusti pladanj, napokon ga privlači na prsa, tanjuri nekim čudom ne ispadnu, i onda teškom mukom, korak po korak, kreće preko mosta, sićušan poput patuljka usred vjetra koji sve pustoši; nakon tko zna koliko minuta pokušava prijeći na drugu stranu, zakoračiti na prednju palubu, zateći debeljuškastog kapetana za kormilom te mu reći: ‘Vaš doručak, kapetane’, a kormilar se okreće, upućuje mu najkraći mogući pogled prepoznavanja i odgovara odsutnim glasom: ‘Hvala, mali. Ostavi ga samo tamo na stolu.’
Međutim, Fanshaweu se ne čini baš sve tako zabavnim. Spominje se neka borba (bez pojedinosti) koja ga je, čini se, uznemirila, zajedno s nekoliko ružnih prizora kojima je nazočio na obali. Na primjer, prizor uvlačenja crnca u tuču u nekom baru u Tampi: gomila pijanaca navaljuje na staroga crnca koji je unutra zalutao s velikom američkom zastavom — želeći ju prodati — kad prvi pijanac odmota zastavu i kaže kako na njoj nema dovoljno zvijezda — ‘ova je zastava lažna’ — a starac to poriče, gotovo puzeći traži milost, dok ostali pijanci započnu gromoriti podržavajući prvoga — sve se završava u trenutku kad starca izbace kroz vrata da bi se koliko je dug i širok ispružio na pločniku, a pijanci kimaju glavama u znak odobravanja, okončavajući raspravu s nekoliko komentara o zaštiti demokracije u svijetu. ‘Osjećao sam se poniženim’, pisao je Fanshawe, ‘bilo me je stid što sam ondje.’
Ipak, pisma su uglavnom duhovita (‘Zovite me Opaljeni’, započinjalo je jedno od njih), a pri kraju se može osjetiti kako je Fanshawe uspio nešto dokazati sebi. Brod nije ništa drugo nego izlika, proizvoljna drugost, način da se okuša s nepoznatim. Kao i u bilo kojoj drugoj inicijaciji, opstanak sam po sebi znači golem uspjeh. Ono što je ispočetka bilo opterećenje — njegova harvardska naobrazba, građansko podrijetlo — na koncu se preobrazilo u prednost te su ga na kraju priznali kao brodskog intelektualca, više nije bio samo mali, nego su ga katkad zvali i ‘profesore’, a zvali su ga da presudi u raspravama (tko je bio dvadeset i treći američki predsjednik, koliko stanovnika ima Florida, tko je 1947. godine igrao lijevo polje za Giantse) i redovito su se savjetovali s njim kao izvorom teško dostupnih podataka. Članovi posade traže od njega da im ispuni kojekakve obrasce (porezne, upitnike o osiguranju, izvještaje o nesrećama), a neki su ga čak molili da im piše pisma (primjerice, sedamnaest ljubavnih pisama za Otisa Smarta upućenih njegovoj djevojci Sue-Ann u Didu u Lousiani). Nije riječ o tome da Fanshawe polako dolazi u središte pozornosti, nego da se uspijeva uklopiti, naći si mjesto. Napokon, pravi je izazov biti kao i svi ostali. Kad se to jednom dogodi, više nije upitna njegova jedinstvenost. Najbolji je dokaz za to, mislim, kad ode s broda i ni s kim se ne oprosti. Jedne noći dade otkaz u Charlestonu, pokupi svoju plaću od kapetana i onda jednostavno nestane. Nakon dva tjedna stigne u Pariz.
Dva mjeseca nema od njega ni traga ni glasa. A onda, sljedeća tri mjeseca, samo razglednice. Kratke, eliptične poruke načrčkane na poleđini uobičajenih turističkih prizora: Sacre Coeur, Eiffelov toranj, Conciergerie. Kad započnu pristizati pisma, stižu sporadično, i u njima nema ničeg bitnog. Znamo da u to vrijeme Fanshawe već uvelike radi (mnoge rane pjesme, prva verzija Pomračenja), ali pisma ne daju stvarnu sliku o tome kako živi. Osjeća se da proživljava neku borbu, da ne zna kako da se postavi prema Ellen, da ne želi izgubiti vezu s njom, a ipak se ne može odlučiti koliko da joj kaže. (Međutim, većinu tih pisama Ellen i ne pročita. Pisma su upućena na kuću u New Jerseyju, otvara ih, dakako, gđa Fanshawe, koja ih letimično pročita prije no što ih pokaže svojoj kćeri — i većinom ih Ellen ipak ne vidi. Fanshawe je, pretpostavljam, morao znati da će se to dogoditi ili je to bar pretpostavljao. A to još više sve usložnjava — jer na neki način ta pisma uopće nisu bila namijenjena Ellen. Ona je, na koncu, tek književno sredstvo, medij kroz koji Fanshawe komunicira sa svojom majkom. Otud njezin gnjev. Jer čak kad se i obraća njoj, on se može pretvarati da ju ne zamjećuje.)
Gotovo godinu dana pisma se gotovo isključivo bave predmetima (zgrade, ulice, opisi Pariza), pomnjivo se u njima pretresa sve što je vidio i čuo, a sam Fanshawe u njima se jedva nazire. Zatim, postupno, pojavljuju se neki od njegovih poznanika, naslućujemo sklonost anegdotama — ali priče i dalje nemaju veze sa stvarnošću, što im priskrbljuje plutajuću, bestjelesnu crtu. Na primjer, vidimo starog ruskog skladatelja Ivana Višnegradskog — komu je sad gotovo osamdeset godina — osiromašeni udovac koji sam živi u bijednom stanu u Ulici Mademoiselle. ‘Vidam se s njim češće nego s ikim drugim’, izjavljuje Fanshawe. A onda ni riječi o njihovu prijateljstvu, ni spomena o čemu razgovaraju. Umjesto toga, tu je opširan opis četvrttonskoga glasovira u stanu, njegova golemog trupa i višestrukih klavijatura (napravljen je u Pragu za Višnegradskoga prije gotovo pedeset godina i jedan je od samo tri četvrttonska glasovira u Europi), a onda, bez ijedne riječi o skladateljevoj karijeri, pripovijeda kako je starcu dao hladionik. ‘Prošlog sam se mjeseca preselio u novi stan', piše Fanshawe. ‘Budući da je u stanu bio nov hladionik, odlučio sam stari darovati Ivanu. Poput mnogih Parižana, on ga nikad nije imao — hranu je sve te godine čuvao u kutijici na kuhinjskom zidu. Ponuda mu se veoma svidjela i ja sam se pobrinuo za dostavu u stan — nosio sam ga gore zajedno s vozačem kamiona. Ivan je dolazak te naprave pozdravio kao važan događaj u njegovu životu — rastopio se od sreće kao malo dijete — ali zamijetio sam da je ipak bio oprezan, možda čak i uplašen, ne znajući što da poduzme s tim čudnim predmetom. “Tako je golem”, ponavljao je dok smo ga namještali, a onda, kad smo ga uključili i i kad je motor proradio, rekao je: “Koliko samo buke stvara.” Umirio sam ga rekavši mu da će se naviknuti, navodeći sve prednosti takva modernog pomagala i kako će mu to poboljšati život. Osjećao sam se kao misionar: veliki Sveznajući koji iskupljuje život tog pračovjeka upoznavajući ga s pravom vjerom. Prošlo je otprilike tjedan dana, a Ivan bi me gotovo svakodnevno nazivao kako bi mi rekao koliko ga je hladnjak usrećio te mi navodio svu novu hranu koju sad može kupiti i držati u kući. A onda — katastrofa. “Mislim da se pokvario”, skrušeno mi je rekao jednoga dana. Mala se ledenica na vrhu očito bila ispunila injem, a ne znajući kako da se oslobodi toga, upotrijebio je čekić, udarajući ne samo po ledu nego i po cijevima ispod njega. “Dragi prijatelju”, rekao je, “veoma mi je žao.” Rekao sam mu neka se ne uzrujava — pronaći ću majstora da to popravi. Uslijedila je duga stanka. “Pa”, reče napokon, “Mislim da je ovako najbolje. Zbog buke, znate. Teško se bilo usredotočiti. Toliko sam dugo živio sa svojom kutijicom na zidu da mi je prilično prirasla srcu. Moj dragi prijatelju, ne ljutite se. Bojim se kako se sa starcem poput mene ne da ništa napraviti. Dospiješ do neke točke u životu, a onda je prekasno za bilo kakvu promjenu.”’
Sljedeća pisma nastavljaju govoriti o sličnim stvarima, spominje se još nekoliko imena i još nekoliko poslova. Zaključio sam kako je novac što ga je Fanshawe zaradio radeći na brodu potrajao otprilike godinu dana i da se poslije snalazio kako je najbolje znao. jedno je vrijeme, čini se, prevodio knjige o umjetnosti; zatim se pouzdano može reći da je neko vrijeme davao instrukcije nekolicini srednjoškolaca; zatim je, izgleda, jednoga ljeta radio noću kao telefonski operater u pariškoj podružnici New York Timesa (što, ako ništa drugo, pokazuje koliko je tečno govorio francuski); zatim postoji jedno veoma neobično razdoblje, tijekom kojega je povremeno radio za nekog filmskog producenta — prepravljajući filmske priče, prevodeći, pripremajući knjige snimanja. Premda se u Fanshaweovim djelima ne može pronaći puno autobiografskih aluzija, vjerujem kako se neki događaji iz Nedođije odnose na to njegovo zadnje iskustvo (Montagova kuća u sedmom poglavlju; Floodov san u tridesetom poglavlju). ‘U njega je čudno to što’, piše Fanshawe (ciljajući, u jednom od svojih pisama, na filmskog producenta) ‘njegova financijska poslovanja s bogatima graniče s kriminalom (taktika nož pod grlo, bezočno laganje), blag je prema onima kojima je sreća okrenula leđa. Rijetko se dogodi da tuži ili izvede na sud one koji mu duguju novac — daje im priliku da odrade svoje dugove pružajući mu različite usluge. Na primjer, njegov je vozač propali markiz koji se okolo vozika u bijelom Mercedesu. Zatim ima jedan barun koji se samo bavi fotokopiranjem. Svaki put kad dođem u stan kako bih mu predao radove, neki novi sluga stoji u kutu, neki oronuli plemić skriva se iza zastora, neki elegantni bankar za koga se pokaže da je teklič. I ništa se ne baca. Kad se bivši redatelj, koji je živio u sobi za sobarice na petom katu, prošli mjesec ubio, ja sam naslijedio njegov ogrtač — i otad ga neprestano nosim. 'To je duga crna stvar koja mi doseže gotovo do gležnjeva. Zahvaljujući njemu, izgledam kao špijun.’
O Fanshaweovu osobnu životu postoje samo magloviti nagovještaji. Spominje se nekakva večera, opis slikarskog ateljea, ime Ann spomene se jedanput ili dvaput — ali narav tih odnosa i dalje je nejasna. Meni je, međutim, baš to trebalo. Shvatio sam da bih, ako bih se dovoljno kretao, izlazio i raspitivao se, na koncu ipak uspio pronaći neke od tih ljudi.
Osim trotjednog izleta u Irsku (Dublin, Cork, Limerick, Sligo), Fanshawe se zadržao na manje ili više istome mjestu. Konačna verzija Pomračenja dovršena je negdje tijekom druge godine njegova boravka u Parizu; Čudesa su napisana tijekom treće, zajedno s četrdeset ili pedeset kraćih pjesama. Sve to veoma je lako odrediti — jer je u to vrijeme Fanshaweu ušlo u naviku da stavlja nadnevke na svoja djela. Još nije posve jasno točno vrijeme njegova povratka iz Pariza u domovinu, ali vjerujem kako pada negdje između lipnja i rujna 1971. godine. Pisma se tad prorjeđuju, a i same bilježnice ne sadrže ništa više osim popisa knjiga koje je tada čitao (Raleighjeva Povijest svijeta i Putovanja Cabeza de Vace). Ali čim se udobno smjestio u seoskoj kući, potanko je naveo kako je dospio onamo. Same pojedinosti nisu bitne, ali izlazi na vidjelo ključna činjenica: dok je živio u Francuskoj, Fanshawe nije krio da je pisac. Prijatelji su znali za njegov rad, a ako je ikad išta tajio, onda je to tajio svojoj obitelji. Bila je to očita omaška — jedini put kada se u nekom pismu odaje. 'Dedmonovi, američki par koji sam upoznao u Parizu’, piše on, ‘neće sljedećih godinu dana moći doći u svoju seosku kuću (odlaze u Japan). Budući da je kuća bila jedanput ili dvaput provaljena, ne bi ju rado ostavili nenastanjenu — te su meni ponudili da budem kućepazitelj. Ne samo što neću morati plaćati stanarinu nego ću na raspolaganju imati auto i primati malu plaću (dostatnu za preživljavanje, ako budem dobro pazio). Ovo je sretan obrat. Rekli su kako bi mi radije platili da sjedim u kući i pišem godinu dana nego da ju iznajme nepoznatim ljudima.’ Možda je to tek nevažna pojedinost, ali kad sam naišao na nju u pismu, obodrio sam se. Fanshawe je tek načas spustio svoj štit — i ako se to jednom dogodilo, nije bilo razloga sumnjati da se neće ponoviti.
Svojim stilom pisma sa sela nadmašuju sva ostala. Fanshaweov se pogled na sve nevjerojatno izoštrio, i u njemu se zamjećuje bogatstvo riječi, kao da se razmak između gledanja i pisanja suzio, dva su se čina gotovo poistovjetila, postala dio jedinstvene, cjelovite geste. Zaokupljen je krajolikom i neprestano mu se vraća, neprekidno ga promatra i bilježi njegove mijene. Njegova strpljivost kojom prilazi tim stvarima u najmanju je ruku iznimna, a postoje odlomci o prirodi i u pismima i u bilježnicama, koji su među najboljima što sam pročitao o toj temi. Kamena kuća u kojoj živi (zidovi debeli pola metra) izgrađena je za vrijeme Francuske revolucije: na jednoj je strani mali vinograd, na drugoj livada na kojoj pasu ovce; u pozadini je šuma (svrake, crne vrane, veprovi), a ispred kuće, prekoputa, litice koje vode do sela (četrdeset stanovnika). Na tim istim liticama, skrivene iza gustoga grmlja i drveća, ruševine su kapelice koja je nekoć pripadala viteškom redu templara. Zutilovka, majčina dušica, hrastići, crljenica, glina, maestral — Fanshawe živi u tom okružju više od godinu dana i malo-pomalo to ga mijenja, vraća samomu sebi. Ne bih htio govoriti o nekom vjerskom ili mističnom iskustvu (ti mi izrazi ništa ne znače), ali iz svega toga proizlazi kako je on cijelo to vrijeme bio sam, jedva da je koga viđao, jedva da je i otvarao usta. Strogost takva života naučila ga je stezi. Samoća je postala put u unutarnji život, instrument otkrivanja. Iako je tad još bio veoma mlad, vjerujem da je u tom razdoblju počela njegova spisateljska zrelost. Otad njegovo djelo nije tek ono koje obećava — ono je zaokruženo, dotjerano, nepogrešivo njegovo. Počevši od dugoga niza pjesama napisanih na selu (Temeljno djelo), pa sve do drama i Nedođije (napisanih u New Yorku), Fanshawe blista. Možemo tražiti tragove ludila, znakove razmišljanja koje ga je na kraju okrenulo protiv njega samoga — ali samo djelo ne otkriva ništa tomu slično. On je nesumnjivo neobična osoba, ali je, po svemu sudeći, zdrava duha, a kad se u jesen 1972. godine vrati u Ameriku, čini se da potpuno vlada sobom.
Prvi odgovori stigli su od ljudi koje je Fanshawe upoznao na Harvardu. Čini se da mi je riječ životopis otvorila mnoga vrata i bez imalo muke dogovarao sam sastanke s većinom njih. Upoznao sam njegova sustanara s brucoške godine; upoznao sam nekoliko njegovih prijatelja; upoznao sam dvije ili tri djevojke s Raddiffea s kojima je izlazio. Međutim, od toga nije bilo velike koristi. Od svih ljudi koje sam upoznao samo je jedan rekao nešto zanimljivo. Bio je to Paul Schiff, čiji je otac omogućio Fanshaweu da se zaposli na tankeru. Schiff je bio pedijatar u Westchesterskoj grofoviji, i jedne smo večeri razgovarali u njegovoj ordinaciji do kasno u noć. Svidjela mi se njegova ozbiljnost (nizak, gorljiv čovjek, proćelav, s mirnim očima i mekim, zvonkim glasom), a govorio je otvoreno, bez poticanja. Fanshawe je bio bitna osoba u njegovu životu i dobro se prisjećao njihova prijateljstva. ‘Bio sam marljiv’, rekao je Schiff, ‘radišan, poslušan, bez neke mašte. Fanshawe nije gajio strahopoštovanje prema Harvardu poput nas ostalih i zbog toga sam mu se divio. Bio je pročitao više od bilo koga — više pjesnika, filozofa, romanopisaca — ali studij mu je, čini se, bio dosadan. Nije ga bilo briga za ocjene, često je izostajao s predavanja, kao da je jednostavno išao svojim putem. Na prvoj smo godini živjeli na istome katu i on je iz nekog razloga odabrao mene za svog prijatelja. Nakon toga na neki sam se način zalijepio za njega. Bio je prepun ideja o svemu i svačemu, mislim kako sam više naučio od njega nego od predavanja. Čini mi se kako je riječ bila o teškom idolopoklonstvu — ali Fanshawe mi je pomogao i ja to nisam zaboravio. On me je naučio da mislim svojom glavom, da sam donosim odluke. Da nije bilo njega, nikad ne bih postao liječnik. Prebacio sam se na medicinu jer me je on uvjerio da učinim ono što želim, i još uvijek sam mu zahvalan na tome.’
‘Negdje na polovici druge godine, Fanshawe mi je rekao kako kani napustiti studij. To me zapravo i nije iznenadilo.
Cambridge nije bio pravo mjesto za Fanshawea i znao sam da je nemiran, kako jedva čeka da se makne. Razgovarao sam s ocem, koji je predstavljao sindikat pomoraca, i on mu je namjestio posao na brodu. Sve je uredno obavljeno. Obavljena je sva papirologija u vezi s njim i nekoliko tjedana poslije već je bio na brodu. Javio mi se nekoliko puta — odasvud mi je slao razglednice. Bok, kako si, takve stvari. Nije mi smetalo i bilo mi je drago što sam mogao nešto učiniti za njega. Ali onda su me svi ti lijepi osjećaji ošinuli u lice. Jednoga dana, prije otprilike četiri godine, zatekao sam se u gradu, hodao sam Petom avenijom, i naletio na njega, nasred ulice. Bio sam oduševljen što ga vidim, zaista iznenađen i sretan, ali on jedva da je nekoliko riječi progovorio sa mnom. Kao da je zaboravio tko sam. Veoma ukočen, na rubu nepristojnosti. Morao sam mu na silu tutnuti u ruke svoju adresu i telefonski broj. Obećao je da će me nazvati, ali to se, dakako, nije nikad dogodilo. Mogu vam reći da me je to veoma zaboljelo. Kučkin sin, pomislih, što si to umišlja? Nije mi čak htio reći čime se bavi — jednostavno je izbjegao moja pitanja i odbazao dalje. Toliko o studentskim danima, pomislih. Toliko o prijateljstvu. Ostao mi je gorak okus u ustima. Prošle je godine moja žena kupila jednu od njegovih knjiga i darovala mi ju za rođendan. Znam da je djetinjasto, ali nisam ju imao srca otvoriti. Samo stoji tu na polici i skuplja prašinu. Veoma čudno, zar ne? Svi kažu da je remek-djelo, ali mislim da se nikad neću moći prisiliti da ju pročitam.’ Bio je to najlucidniji komentar koji sam ikada dobio. Neki od drugova s tankera imali su što reći, ali mi ništa od toga nije bilo zaista korisno. Na primjer, Otis Smart prisjetio se ljubavnih pisama što ih je Fanshawe napisao za njega. Kad sam ga dobio telefonom u Baton Rougeu, počeo je naširoko raspredati o njima, čak je navodio neke izraze koje je Fanshawe smislio (‘moja draga plesačice’, ‘moja bundevasta kašice’, ‘blatosanjiva zloćice’, i tako dalje), smijući se dok je to govorio. Najprokletije od svega, rekao je, bilo je to što se, cijelo vrijeme dok je slao pisma Sue-Ann, ona se zabavljala s nekim drugim, a onog dana kad se vratio kući, objavila mu je da se udaje. ‘Svejedno je’, nadoda Smart. ‘Slučajno sam ju sreo lani kad sam se vratio kući — sad teži oko sto pedeset kila. Sliči na debelu ženu iz crtića — paradira ulicom u rastezljivim narančastim hlačama okružena mnoštvom slinave derladi. Nasmijala me, zaista me je nasmijala kad sam se sjetio pisama. Od tog me je Fanshawea zaista spopadao neobuzdan smijeh. On bi započeo neku od onih svojih rečenica, a ja bih se kao majmun počeo valjati po podu. Zaista je šteta što se to dogodilo. Mrsko vam je čuti kako je netko tako mlad otegnuo papke.’
Jeffrey Brown, glavni kuhar jednoga restorana u Houstonu, bio je pomoćni kuhar na brodu. Sjećao se Fanshawea kao jedinog bijelog člana posade koji je s njim bio u prijateljskim odnosima. ‘Nije bilo lako’, rekao je Brown. ’Posadu je uglavnom činila hrpa južnjačkih seljačina kojima bi pljunuti na mene bilo isto kao i pozdraviti me. Ali Fanshawe je bio uz mene, nije ga bilo briga što drugi misle. Kad smo doplovili u Baytown i slična mjesta, zajedno bismo otišli na obalu u potragu za pićem, djevojkama i ostalim. Te sam gradove poznavao bolje od Fanshawea te sam mu rekao da, želi li biti sa mnom, ne možemo ići u uobičajene mornarske barove. Znao sam koliko bi mi guzica vrijedila na takvim mjestima pa nisam želio nevolje. Nema problema, rekao je Fanshawe, i zaputili bismo se u crnačke dijelove grada, bez ikakva problema. Na brodu je najčešće bilo mirno — sve sam uspijevao izgladiti. A onda je na nekoliko tjedana došao jedan gadan svat. Tip koji se zvao Cutbirth, vjerovao ili ne, Roy Cutbirth. Bio je to priglupi bijeli podmazivač koga su na koncu izbacili s broda kad je glavni inženjer shvatio da nema pojma o strojevima. Varao je na podmazivačkom testu kako bi dobio posao — pravi čovjek ako želiš brod dignuti u zrak. Taj je Cutbirth bio glup, opak i glup. Imao je istetovirane zglobove na prstima — po jedno slovo na svakom prstu: lj-u-b-a-v na desnoj ruci, m-r-ž-nj-a na lijevoj. Kad vidiš takvo luckasto sranje, samo se želiš držati podalje od njega. Taj se tip jednom hvalisao Fanshaweu kako se provodio subotom navečer kod kuće u Alabami — sjedeći navrh brda iznad savezne ceste i pucajući na automobile. Šarmantan momak, u svakom pogledu. A onda opet to njegovo bolesno oko, zakrvavljeno i izobličeno. Ali i o tome se volio hvalisati. Čini se da ga je zaradio kad mu je jednom komadić stakla uletio u nj. Dogodilo se to u Selmi, rekao je, dok je bacao boce na Martina Luthera Kinga. Ne moram vam ni reći da nismo bili bliski. Često bi zurio u mene, mrmljajući si u bradu i kimajući sam sebi, ali nisam tomu obraćao pozornost. To se nastavilo neko vrijeme. Zatim je to isto pokušao dok je Fanshawe bio u blizini, no način na koji je to učinio bio je malčice preglasan a da on ne bi na to reagirao. Zastane, okrene se prema Cutbirthu i reče: ‘Što si rekao?’ A Cutbirth, razbijački raspoložen i umišljen, reče otprilike ovo: ‘Dušo, samo sam se pitao kad ćete se ti i prašumski zečić oženiti.’ Pa, Fanshawe je uvijek bio miroljubiv i prijateljski raspoložen, pravi gospodin, razumijete, i ja nisam očekivao ono što se dogodilo. Bilo je to kao da gledam onog hrvača na televiziji, kako se čovjek preobražava u zvijer. Iznenada se razljutio, hoću reći, pobjesnio, bio gotovo izvan sebe od ljutnje. Zgrabio je Cutbirtha za košulju i jednostavno ga bacio na zid, prikovao ga ondje i držao ga pušući mu u lice. ‘Nemoj to više nikad reći’, reče Fanshawe, a oči mu usplamtjele. ‘Nemoj to više nikad reći ili ću te ubiti.’ I neka ste prokleti ako mu tad niste povjerovali. Tip je bio spreman ubiti i Cutbirth je to znao. ‘Samo se šalim’, reče on. ‘Samo sam se malo našalio.’ I na tome se završilo — zaista brzo. Sve to bilo je gotovo u tren oka. Dva dana poslije toga Cutbirth je dobio otkaz. I to je sreća. Da je ostao malo duže, tko zna što se moglo dogoditi.’
Prikupio sam nekoliko desetaka takvih svjedočenja — iz pisama, telefonskim razgovorima i susretima. Trajalo je mjesecima, a svaki se dan građa povećavala, rasla geometrijskom progresijom, odnosi su se usložnjavali, rastao je lanac kontakata koji je na koncu zaživio vlastitim životom. Bio je to nezasitan organizam i na kraju sam uvidio kako ga ništa ne sprečava da ne postane velik kao sam svijet, jedan život dodirne drugi, ovaj onda dodirne treći i ubrzo veze među njima postanu nebrojive i nesagledive. Znao sam za debelu ženu u gradiću u Louisiani; znao sam za poremećenog rasista istetoviranog po prstima ruke s imenom koje se opiralo razumijevanju. Znao sam na desetke ljudi za koje nikad prije nisam čuo, a svaki je na neki način sudjelovao u Fanshaweovu životu. Sve je to, možda, lijepo, i netko bi mogao kazati kako su baš ta suvišna znanja pokazivala da sam na dobru putu. Napokon, bio sam detektiv i moj je posao bio da tražim indicije. Budući da sam bio suočen s milijun nabacanih podataka i da sam stupio na milijun pogrešnih putova istrage, morao sam pronaći onaj put koji će me odvesti onamo kamo sam želio ići. Zasad je ključno to da ga nisam pronašao. Nitko od tih ljudi nije godinama vidio ni čuo Fanshawea i, osim ako bih posumnjao u sve što su mi rekli, osim ako bih započeo istragu o svakom od njih, morao sam pretpostaviti da su govorili istinu.
Mislim da se sve na kraju svelo na pitanje metode. Na neki sam način o Fanshaweu znao već sve što je bilo potrebno. To što sam otkrio nije mi donijelo ništa bitno, nije bilo u protuslovlju s onim što sam otprije znao. Ili, drukčije rečeno: Fanshawe kojeg sam poznavao nije bio onaj Fanshawe kojeg sam tražio. Negdje se dogodio prekid, iznenadan, neshvatljiv prekid — a ono što su mi razni ljudi govorili nije to pojašnjavalo. Na koncu, svjedočenja su samo potvrdila kako se ono što se dogodilo nije nikako moglo dogoditi. To da je Fanshawe bio dobar, da je bio okrutan — to je bila stara priča koju sam već znao napamet. Tražio sam nešto drugačije, nešto što nisam mogao ni zamisliti: potpuno nerazuman čin, nešto što se ne uklapa u predodžbu o njemu, što protuslovi svemu što je bio do trenutka kad je nestao. I dalje sam pokušavao skakati u nepoznato, ali svaki put kad bih se spustio na tlo, našao bih se na poznatu terenu, okružen onim što sam najbolje poznavao.
Što sam dalje išao, sve su se više sužavale mogućnosti. Možda je to bilo i dobro, ne znam. Ako ništa drugo, znao sam kako ću poslije svakog svog promašaja tražiti jedno mjesto manje. Prolazili su mjeseci, više nego što sam htio priznati. Tijekom veljače i ožujka glavninu vremena proveo sam tražeći Quinna, privatnog detektiva koji je radio za Sophie. Začudo, nije mu bilo ni traga. Činilo se kako više nije u poslu — u New Yorku, a ni bilo gdje drugdje. Neko sam vrijeme istraživao izvještaje o nepotraživanim leševima, ispitivao zaposlene u gradskoj mrtvačnici, pokušao ući u trag njegovoj obitelji — ali bez ikakva uspjeha. Još mi je samo preostajalo da zaposlim još jednoga detektiva da ga pronađe, ali onda sam odustao od toga. Mislio sam kako je jedna nestala osoba bila je sasvim dovoljna i malo-pomalo iskoristio sam sve preostale mogućnosti. Sredinom travnja došao sam do posljednje. Odugovlačio sam još nekoliko dana nadajući se kako će mi se posrećiti, ali od toga nije bilo ništa. Ujutro dvadeset i prvog travnja napokon sam otišao u jednu putničku agenciju i rezervirao let za Pariz.


Trebao sam otputovati u petak. U utorak smo Sophie i ja otišli kupiti gramofon. Jedna od njezinih mlađih sestara trebala se preseliti u New York i mi smo joj namjeravali darovati svoj stari gramofon. Već smo ga nekoliko mjeseci kanili zamijeniti te nam je to napokon dalo opravdanje da potražimo novi. I tako smo tog utorka otišli u grad, kupili ga i zatim se taksijem odvezli kući. Postavili smo ga na isto mjesto gdje je bio i stari gramofon, koji smo onda zapakirali u kutiju od novoga. Pametno rješenje, pomislili smo. Karen je trebala stići u svibnju, a u međuvremenu smo ga željeli ostaviti izvan vidokruga. I tad smo se suočili s problemom.
Mjesto za pohranu bilo je ograničeno, kao i u svim newyorškim stanovima, i činilo se da ga više nismo imali. Jedini ormar koji je nudio neku nadu bio je u spavaćoj sobi, ali njegovo je dno već bilo pretrpano kutijama — tri su bile poredane u dubinu, dvije u visinu, četiri poprijeko, a na gornjoj polici nije bilo mjesta. Bile su to kutije u kojima su bile pohranjene Fanshaweove stvari (odjeća, knjige, razne sitnice), i stajale su ondje otkako smo se uselili. Ni ja ni Sophie nismo znali što bismo napravili s njima kad je praznila svoj stari stan. Nismo htjeli u novi život ponijeti sjećanja na Fanshawea, ah nam se u isto vrijeme činilo pogrešnim te stvari jednostavno pobacati. Kutije su bile kompromisno rješenje i na kraju kao da ih više nismo ni zamjećivali. Postale su dio kućnoga krajolika — poput napukla poda ispod saga u dnevnoj sobi, poput raspukline na zidu iznad našeg kreveta — nevidljive u protjecanju svakodnevnog života. Sad kad je Sophie otvorila vrata ormara i zavirila unutra, njezino se raspoloženje iznenada promijenilo.
‘Dosta je toga’, rekla je čučnuvši ispred ormara. Odgurnula je odjeću prebačenu preko kutija zakvačivši vješalice jednu za drugu te ih počela uzrujano raspetljavati. Bio je to izljev bijesa i činilo se kako je više usmjeren prema njoj nego meni.
‘Dosta čega?' Stajao sam s druge strane kreveta i gledao ju u leđa.
‘Svega’, rekla je, još uvijek vitlajući s odjećom. ‘Dosta mi je Fanshawea i njegovih kutija.’
‘Što ćeš uraditi s njima?’ Sjeo sam na krevet i čekao odgovor, ali nije rekla ništa. ‘Što ćeš uraditi s njima, Sophie?’ ponovno sam zapitao.
Okrenula se prema meni i vidio sam kako samo što nije zaplakala. ‘Čemu ormar ako ga se ne može ni upotrijebiti?’ rekla je. Glas joj je podrhtavao, gubio kontrolu. ‘Hoću reći, on je mrtav, zar ne? A ako je mrtav, zašto nam treba sve ovo ... sve ovo’ — pokazivala je rukom, tražila pravu riječ — ‘smeće. To je kao da živimo s mrtvacem.’
‘Ako Hoćeš, možemo još danas nazvati Vojsku spasa’, rekoh.
‘Nazovi ih odmah. Prije no što išta kažemo.’
‘I hoću. Ali prvo ćemo otvoriti kutije i razvrstati stvari.’
‘Ne, hoću da sve ode, odjednom.’
‘Slažem se za odjeću’, rekoh. ‘Ali htio sam knjige zadržati neko vrijeme. Namjeravao sam ih popisati i provjeriti ima li kakvih rubnih bilježaka. Završio bih za pola sata.’
Sophie me je pogledala s nevjericom. ‘Ništa ne shvaćaš, zar ne?’ rekla je. A onda, kad je ustala, suze su joj napokon navrle na oči — djetinje suze, suze koje ništa nisu skrivale, klizile su niz njezine obraze kao da ih ni nije bila svjesna. ‘Ne dopirem više do tebe. Ti jednostavno ne čuješ što govorim.’
‘Dajem sve od sebe, Sophie.’
‘Ne, ne daješ. Misliš da daješ, ali nije tako. Zar ne vidiš što se događa? Vraćaš ga u život.’
‘Pišem knjigu. To je sve — samo knjigu. Ali ako ju ne shvatim ozbiljno, kako se onda mogu nadati da ću ju završiti?’
‘Ima u tome još nešto. Znam i osjećam to. Ako kanimo ostati zajedno, on mora biti mrtav. Zar ne razumiješ? Čak i ako je živ, on mora biti mrtav.’
‘O čemu pričaš? Jasno je da je mrtav.’
‘Ne zadugo. Ne ako tako nastaviš.’
‘Ali ti si me na to navela. Ti si željela da napišem knjigu.’
‘To je, dušo, bilo prije sto godina. Tako se bojim da ću te izgubiti. Ne bih to mogla podnijeti.’
‘Samo što nisam završio, obećavam ti. Ovaj je put posljednji korak.’
‘I što onda?’
‘Vidjet ćemo. Ne mogu znati u što ulazim prije no što uđem u to.’
‘Toga se i bojim.’
‘Mogla bi poći sa mnom.’
‘U Pariz.’
‘U Pariz. Mogli bismo poći svo troje.’
‘Mislim da ne bismo, sudeći po sadašnjem stanju. Idi sam. Barem će onda, ako se vratiš, biti jasno da to želiš.’
‘Što si htjela reći time “ako se vratiš”?’
‘Upravo to. “Ako”. Kao u “ako se vratiš”.’
‘Ne vjeruješ valjda u to.’
‘Vjerujem. Ako se nastavi ovako, izgubit ću te.’
‘Nemoj tako govoriti, Sophie.’
‘Moram. Već si tako blizu toga. Katkad mi se čini da pred mojim očima nestaješ.’
‘Glupost.’
‘Nemaš pravo. Bližimo se kraju, dušo, a da ti to i ne znaš. Nestat ćeš i neću te više nikad vidjeti.’

8


Čudno je kako se u Parizu sve činilo većim. Nebo je bilo očitije nego u New Yorku, njegovi hirovi krhkiji. Shvatio sam da me privlači te sam nekoliko prvih dana neprestano sjedio u svojoj hotelskoj sobi i proučavao oblake očekujući da se nešto dogodi. Oblaci koji su dolazili sa sjevera, sanjivi oblaci, neprekidno su se mijenjah, gomilali su se pretvarajući se u goleme sive planine, oslobađali kratke pljuskove, raspršivali se te ponovno skupljali, zastirali sunce, lomili zrake svjetlost i načinom koji se uvijek činio neponovljivim. Pariško nebo ravna se po svojim zakonima, koji se provode neovisno o gradu ispod njih. Ako zgrade izgledaju čvrste, usidrene u zemlju, neuništive, nebo je golemo i bezoblično, sklono stalnim previranjima. Prvog tjedna osjećao sam se kao da se sve u meni izokrenulo. Riječ je bila o gradu Staroga svijeta koji nije imao nikakve veze s New Yorkom — s njegovim sporim nebom i kaotičnim ulicama, njegovim bezbojnim oblacima i agresivnim zgradama. Bio sam izmješten i najednom sam se osjetio nesigurnim. Osjetio sam kako mi izmiče tlo pod nogama te sam se barem jedanput na sat morao podsjetiti zašto sam ondje.
Moj francuski nije bio ni dobar ni loš. Bio je dovoljno dobar da mogu razumjeti što mi ljudi govore, ali mi je bilo teško govoriti, jer katkad ni riječ ne bih uspio prevaliti preko usana dok bih se borio da izgovorim najjednostavnije rečenice. Vjerujem kako je u tome bilo određenog zadovoljstva — doživjeti jezik kao zbir zvukova, biti izbačen na površinu riječi gdje značenja iščezavaju — ali je jednako tako bilo prilično zamorno, pa mi se činilo kako se zatvaram u samoga sebe. Kako bih mogao razumjeti što mi ljudi govore, morao sam u sebi sve to prevoditi na engleski, što je značilo da bih, čak i kad bih i razumio, razumio s kašnjenjem — radio sam dvostruki posao, a imao polovične rezultate. Nijanse, podsvjesne asocijacije, naslućene misli — sve je to za mene bilo izgubljeno. Na kraju, vjerojatno ne bih pogriješio kad bih rekao da je za mene sve bilo izgubljeno.
Ipak, gurao sam dalje. Trebalo mi je nekoliko dana da započnem istragu, ali čim sam uspostavio prvi kontakt, uslijedili su i drugi. Međutim, brojna su bila i razočaranja. Višnegradski je umro; nisam uspio pronaći nikoga od Fanshaweovih učenika engleskog; nije bilo ni žene koja je Fanshawea zaposlila u New York Timesu, nije već godinama radila za nj. To se moglo očekivati, ali ja sam to teško podnio znajući kako čak i najmanja praznina može biti sudbonosna. Za mene su to bila prazna mjesta, bjeline u slici, i bez obzira na to koliko sam uspješno punio druga područja, sumnje bi ostale, što je značilo da se posao nikad ne može zaista završiti.
Razgovarao sam s Dedmonovima, razgovarao sam s izdavačima knjiga o umjetnosti za koje je Fanshawe radio, razgovarao sam sa ženom imenom Ann (pokazalo se kako je riječ o prijateljici), razgovarao sam s filmskim producentom. ‘Neredovitim poslovima', rekao mi je na engleskom s ruskim naglaskom, ‘time se on bavio. Prijevodima, pisanjem sinopsisa, pisanjem za moju ženu. Bio je pametan dečko, ali prekrut. Pravi književni tip, razumijete. Želio sam mu pružiti priliku da glumi — čak sam se ponudio da mu dajem poduku iz mačevanja i jahanja kao pripremu za film koji smo kanili snimiti. Sviđalo mi se kako izgleda, mislio sam da možemo nešto napraviti od njega. Ali nije ga zanimalo. Imam važnijeg posla, rekao je. Ili tako nekako. Nije važno. Filmom smo zaradili milijune, i što me onda briga želi li dečko glumiti ili ne?’
Ovdje se još moglo nešto izvući, ali dok sam sjedio s tim čovjekom u njegovu golemom stanu na Aveniji Henri Martin i čekao svaku njegovu rečenicu između dva telefonska poziva, odjednom sam shvatio kako ne moram više ništa čuti. Preostalo je tek jedno važno pitanje, a taj čovjek nije imao odgovora na nj. Da sam ostao i saslušao ga, došao bih do više pojedinosti, više nevažnih činjenica, do još jedne hrpe beskorisnih bilježaka. Predugo sam se pretvarao da pišem i malo-pomalo bio sam zaboravio svoj cilj. Dosta je, rekoh samomu sebi, svjesno ponavljajući Sophieine riječi, dosta je toga, a onda sam ustao i otišao.
Bitno je bilo to što me više nitko nije promatrao. Nisam se više morao pretvarati kao kod kuće, nisam više morao obmanjivati Sophie stvarajući dojam beskrajne zaposlenosti. Komedija je završila. Napokon sam mogao odbaciti svoju nepostojeću knjigu. U tih desetak minuta, na povratku u svoj hotel koji je bio s druge strane rijeke, osjećao sam se sretnijim nego što sam to mjesecima bio. Sve se pojednostavnilo, svelo na jasnoću jednog problema. Ali onda, čim sam to pojmio, shvatio sam koliko je zapravo situacija loša. Primicao sam se kraju, a ipak ga još nisam pronašao. Pogreška za kojom sam tragao nije mi se nikad ukazala. Nije bilo nikakvih smjernica, nikakvih naznaka ni tragova koje je trebalo slijediti. Fanshawe je negdje bio zakopan i s njim je bio zakopan njegov cijeli život. Osim ako on sam nije želio biti otkriven, nisam imao nikakvih izgleda.
Ipak, išao sam dalje pokušavajući sve privesti kraju, samomu kraju, slijepo rujući do posljednjih susreta i razgovora, ne želeći se predati sve dok se nisam sa svima susreo. Želio sam nazvati Sophie, jednog sam dana otišao toliko daleko da sam se prošetao do pošte i čekao u redu za međunarodne veze, ali sam na kraju odustao. Neprestano su mi izmicale riječi te me je uhvatila panika, zato što bih mogao izgubiti živce dok telefoniram. Uostalom, što sam imao reći? Umjesto toga, poslao sam joj razglednicu sa Stanlijevom i Olijevom fotografijom. Na poleđini sam napisao: ‘Pravi brakovi nikad nemaju smisla. Pogledaj taj par na razglednici. Dokaz kako je sve moguće, zar ne? Možda bismo trebali početi nositi polucilindre. Barem se sjeti isprazniti ormar prije moga povratka. Izgrli Bena umjesto mene.’ Sljedećeg sam se jutra sastao s Anne Michaux koja se malko preplašila kad sam ušao u kavanu u kojoj smo se trebali naći (Le Rouquet, Boulevard Saint Germain). Ono što mi je ispričala o Fanshaweu posve je nebitno: tko je koga poljubio, što se gdje dogodilo, tko je što rekao, i tako dalje. Sve se svodi na isto. Međutim, spomenut ću da je njezino početno iznenađenje uzrokovalo to što me je zamijenila za Fanshawea. To je zaiskrilo samo na tren, kazala je tako, i onda je prošlo. Dakako, sličnost je otprije bila zamjetna, ali nikad tako nagonski, s takvim neposrednim djelovanjem. Vjerojatno sam vidljivo reagirao, jer se odmah ispričala (kao da je učinila nešto loše) i tomu se vraćala nekoliko puta tijekom dva ili tri sata što smo ih zajedno proveli — jednom je otišla čak dotle da protuslovi samoj sebi: ‘Ne znam što sam mislila. Uopće mu ne sličite. To je vjerojatno zato što ste obojica Amerikanci.’
Usprkos tomu, bio sam uznemiren i nisam se mogao oteti osjećaju zgranutosti. Događalo se nešto užasno, a ja više nisam imao nikakva nadzora nad tim. Nebo se smračivalo u meni — to je bilo pouzdano; tlo je podrhtavalo. Osjetio sam da mi je teško sjediti na miru i da mi je teško pokrenuti se. Od jednog do drugog trena činilo mi se kako sam na drugome mjestu, kako zaboravljam gdje sam. Misli prestaju ondje gdje započinje svijet, govorio sam si. Ali moje je ja također dio tog svijeta, odgovorio sam, dakle i misli koje iz njega dolaze. Problem je bio u tome što ja to više nisam mogao dobro razlikovati. Ovo nikad ne može biti ono. Jabuke nisu naranče, breskve nisu šljive. Jezikom osjetite tu razliku i onda to jednostavno znate. Ali sve je počelo imati isti okus. Više nisam bio gladan, više se nisam mogao prisiliti da jedem.
O Dedmonovima mogu još manje reći. Fanshawe nije mogao izabrati prikladnije dobročinitelje, a od svih Parižana koje sam upoznao oni su bili najbolji i najdobrohotniji. Kad su me pozvali u svoj stan na piće, ostao sam na večeri, a onda, kad je na red stiglo drugo jelo, poticali su me da ih posjetim u njihovoj kući u Varu — u istoj kući u kojoj je živio Fanshawe, i to ne mora biti kratak posjet, rekli su, jer ni oni sami ne kane onamo ići sve do kolovoza. To je mjesto bilo važno za Fanshawea i njegov rad, rekao je g. Dedmon, i moja će knjiga nesumnjivo dobiti na snazi ako osobno odem tamo. Nisam se mogao ne složiti s njim i čim sam to rekao, već je gđa Dedmon telefonski dogovarala moj posjet na svom jasnom i elegantnom francuskom.
Više me ništa nije zadržavalo u Parizu te sam sljedećeg poslijepodneva otputovao vlakom. To je za mene bio kraj puta, moj južnjački pohod u zaborav. Kakvu god da sam gajio nadu (slabašna mogućnost da se Fanshawe vratio u Francusku, suluda pomisao da je na istome mjestu sebi dvaput pronašao utočište), ishlapjela je u trenutku kad sam stigao tamo. Kuća je bila pusta; ni traga tomu da tu netko živi. Sljedećeg dana, dok sam pretraživao sobe na katu, naišao sam na kratku pjesmu što ju je Fanshawe napisao na zidu — ta mi je pjesma već otprije bila poznata, a ispod nje bio je nadnevak: 25. kolovoza 1972. Nije se nikad vratio. Osjećao sam se glupo što sam to uopće i pomislio.
U nedostatku nečega boljeg, sljedećih nekoliko dana proveo sam razgovarajući s mještanima: obližnjim poljodjelcima, seljanima, ljudima iz okolnih gradova. Pokazao sam im pritom Fanshaweovu fotografiju i predstavio se kao njegov brat, ali sam se više osjećao kao isluženi detektiv, lakrdijaš koji se drži za slamku spasa. Neki su ga se sjećali, neki nisu, a drugi pak nisu bili sigurni. Od svega toga nije bilo ništa. Zaključio sam da mi je južnjački naglasak nepronicljiv (sa svojim kotrljajućim rovima i nazaliziranim završecima) te sam jedva išta razumio. Od svih ljudi s kojima sam se susreo samo je jedan nakon Fanshaweova odlaska dobio vijesti od njega. Bio je to njegov najbliži susjed, seljak-zakupnik, koji je živio nekih kilometar i pol niz put. Bio je to osebujan čovjek od četrdesetak godina, najprljaviji čovjek koga sam ikad vidio. Njegova je kuća bila vlažna, ruševna sedamnaeststoljetna zgrada i činilo se da ondje živi sam, bez ikakva društva, osim svog psa tartufara i lovačke puške. Bilo je jasno da se ponosi prijateljstvom s Fanshaweom, a da bi dokazao koliko su bliski bili, pokazao mi je bijeli kaubojski šešir koji mu je poslao nakon povratka u Ameriku. Nije bilo razloga da ne povjerujem u njegovu priču. Šešir je još uvijek bio u originalnoj kutiji i bilo je očito da ga nikad nije nosio. Objasnio je da ga čuva za pravi trenutak, a onda se upustio u vatreni politički govor koji mi je bilo teško slijediti. Dolazi revolucija, rekao je, a kad dođe, kupit će si bijelog konja i strojnicu, staviti šešir na glavu i projahati glavnom gradskom ulicom pucajući na sve one trgovce koji su za vrijeme rata surađivali s Nijemcima. Kao u Americi, nadoda. Kad sam ga pitao na što misli, održao je nesuvislo i halucinantno predavanje o kaubojima i Indijancima. Ali to je bilo davno, rekoh, pokušavajući ga prekinuti. A ne, ne, bio je uporan, to još i danas traje. Zar nisam čuo za oružane obračune na Petoj aveniji? Zar nisam čuo za Apaše? Bilo je posve bespredmetno raspravljati. Kako bih opravdao svoje neznanje, rekao sam da živim u drugoj četvrti.


U kući sam se zadržao još nekoliko dana. Odlučio sam da ništa ne poduzimam dokle je to god moguće, nego da se odmaram. Bio sam iscrpljen i htio sam se pribrati prije povratka u Pariz. Prošao je dan ili dva. Šetao sam poljima, odlazio u šumu, sjedio vani na suncu i čitao francuske prijevode američkih detektivskih romana. To je trebao biti savršen lijek: zavući se u neku pustaru i pustiti da mi misli slobodno lutaju. Ali ništa nije pomoglo. Kuća me jednostavno nije htjela primiti i trećeg dana boravka ondje osjetio sam da više nisam sam, kako na takvu mjestu nikad i ne bih mogao biti sam. Fanshawe je bio ondje i koliko god sam pokušavao da ne mislim o njemu, nisam to mogao izbjeći. To je bilo neočekivano i bolno. Sad kad sam ga prestao tražiti, on je bio prisutniji no ikad. Sve se izokrenulo. Nakon svih tih mjeseci pokušaja da ga pronađem osjećao sam se kao da sam ja taj koga su pronašli. Umjesto da potražim Fanshawea, ja sam zapravo bježao od njega. Posao koji sam smislio za sebe — lažna knjiga, beskrajna odugovlačenja — bio je ništa manje nego pokušaj da ga odbijem od sebe, lukavstvo da ga zadržim što je moguće dalje od sebe. Jer kad bih se mogao uvjeriti da ga tražim, onda bi iz toga nužno proizlazilo to da je on negdje drugdje — negdje izvan mene, izvan granica moga života. Ali prevario sam se. Fanshawe je bio upravo ondje gdje i ja, a tu je još od samoga početka. Od trenutka kad je prispjelo pismo mučio sam se da ga zamislim, da ga vidim onako kako je zaista izgledao — ali ishod razmišljanja uvijek je bila praznina. U najboljem slučaju, postojala je jedna osiromašena slika: vrata zaključane sobe. Nisam išao dalje od toga: osamljeni Fanshawe u toj sobi, osuđen na mitsku samoću — možda je živ, možda diše i sanja bogzna što. Ta je soba, kako sad otkrih, bila u mojoj glavi.
Nakon toga dogodilo mi se nešto čudno. Vratio sam se u Pariz, ali čim sam se našao ondje, shvatio sam kako nemam što raditi. Nisam želio potražiti nikoga od ljudi s kojima sam se prije sreo, a nisam imao ni hrabrosti da se vratim u New York. Postao sam trom, preobrazio se u stvar koja se ne pokreće i malo-pomalo izgubio sam svaku vezu sa samim sobom. Ako uopće nešto mogu reći o tom razdoblju, onda je to zato što raspolažem stanovitim dokumentima koji mi u tome mogu pomoći. Na primjer, žigovi za vizu u putovnici, moja avionska karta, hotelski račun, i tako dalje. To mi dokazuje kako sam u Parizu ostao više od mjesec dana. Međutim, to je bitno drukčije od sjećanja, i usprkos tomu što znam, još uvijek mi se to čini nevjerojatnim. Vidim što se dogodilo, susrećem se s vlastitim slikama na raznim mjestima, ali samo iz daljine, kao da promatram nekoga drugog. Ništa od toga nije kao sjećanje koje je uvijek usidreno duboko u nama; izmiče svemu što mogu osjetiti ili dodirnuti, izmiče svemu što ima neke veze sa mnom. Izgubio sam mjesec dana života, što mi je čak i sad teško priznati, i ispunjava me stidom.
Mjesec dana dugo je vrijeme, više nego dovoljno da se čovjek rastroji. Kad se uopće sjetim tih dana, sjetim ih se u dijelovima, u nasumičnim komadićima koji se odbijaju uklopiti u cjelinu. Vidim se kako jedne noći pijan padam na ulici, ustajem, teturam prema stupu ulične svjetiljke, a onda povraćam po cipelama. Vidim se kako sjedim u kinu s upaljenim svjetlima i promatram mnoštvo ljudi koji se kreću prema izlazu, a ne mogu se sjetiti koji sam film upravo odgledao. Vidim se kako se noću šuljam Ulicom Saint-Denis birajući prostitutke s kojima ću spavati, moja glava izgara od pomisli na tijela, beskrajnu hrpu golih grudi, golih bedara, golih guzova. Vidim kako mi puše kurac, vidim se na krevetu s dvjema djevojkama koje se međusobno ljube, vidim kako golema crnkinja širi svoje noge iznad bidea i pere pičku. Neću ni pokušati reći da to nije stvarno ili da se to nije dogodilo. No ja jednostavno ne mogu za to odgovarati. Ševio sam se do besvijesti i opijao se na mrtvo ime. A ako je cilj svega bio zatrti trag Fanshaweu, onda je moje tulumarenje urodilo plodom. Nestao je — a s njim i ja.
Kraja se, međutim, jasno sjećam. Nisam ga zaboravio i sretan sam što sam bar toliko zapamtio. Cijela se priča svodi na ono što se dogodilo na kraju, a bez toga kraja koji nosim u sebi ne bih ni započeo ovu knjigu. Isto se odnosi na dvije knjige koje joj prethode, Stakleni grad i Duhove. U konačnici, sve tri priče dio su iste priče, ali svaka od njih predstavlja različitu razinu svijesti o tome. Ne tvrdim da sam išta riješio. Samo želim reći kako je došao trenutak kad me više ne plaši suočenje s onim što se dogodilo. Za tim su uslijedile riječi zato što nisam imao drugog izbora nego ih prihvatiti, preuzeti na sebe i dopustiti da me nose kamo one žele. Ali to nužno ne znači da su riječi važne. Već se dugo borim kako bih se oprostio od nečega, i ta je borba ono najvažnije. Priča nije u riječima; ona je u toj borbi.
Jedne sam se noći našao u baru blizu Trga Pigalle. Riječ našao jest ona koju želim upotrijebiti, jer nemam pojma kako sam dospio onamo, uopće se ne sjećam kako sam ušao. Bio je to jedan od onih sumnjivih lokala uobičajenih u toj četvrti: šest do osam djevojaka za šankom, mogućnost da s jednom od njih sjednete za stol i naručite pretjerano skupu bocu pjenušca, a onda, ako vam je do toga, možete sklopiti određeni financijski dogovor i povući se u skrovitost jedne od soba u susjednom hotelu. Za mene prizor počinje dok s djevojkom sjedim za jednim od stolova pošto je na stol stigla posuda s pjenušcem. Sjećam se da je bila Tahićanka i da je bila lijepa: nije joj više od devetnaest ili dvadeset godina, niska je, nosi bijelu mrežastu haljinu ispod koje nema ništa, iskrižano pletivo preko glatke smeđe kože. Učinak je bio izvanredno erotičan. Sjećam se njezinih okruglih grudi koje su provirivale kroz romboidne otvore, neodoljive mekoće njezina vrata kad sam se nagnuo nad nju i poljubio ju. Rekla mi je kako se zove, ali ja sam inzistirao na tome da ju zovem Fayaway, rekavši joj da je ona izbjeglica s Typeea i da sam ja Herman Melville, američki mornar koji je došao čak iz New Yorka kako bi ju spasio. Nije imala blage veze o čemu sam govorio, ali se i dalje smijala, nesumnjivo misleći da sam luckast dok sam natucao svoj nesuvisli francuski, nesmetena, smijala bi se kad bih se i ja smijao dopuštajući da ju ljubim kamo god sam htio.
Sjedili smo u niši u kutu, a sa svog sam mjesta mogao vidjeti ostatak sobe. Muškarci su dolazili i odlazili, neki bi samo navirili kroz vrata pa otišli, neki bi popili piće za šankom, jedan ili dvojica sjeli bi kao i ja za stol. Nakon petnaestak minuta ušao je mladić koji je očito bio Amerikanac. Doimao se uzrujanim, kao da nikad nije bio na takvu mjestu, no njegov je francuski bio iznenađujuće dobar, i dok je za šankom tečno naručio viski i započinjao razgovor s jednom od djevojaka, uvidio sam da se namjerava zadržati. Proučavao sam ga iz svoga malog kutka i dalje milujući Fayawayinu nogu i uranjajući licem u nju, ali što je on duže stajao ondje, postajao sam sve uznemireniji. Bio je visok, atletske građe, svijetle kose, a doimao se otvorenim i donekle nezrelim. Pretpostavljao sam kako mu je dvadeset i šest ili dvadeset i sedam godina — možda postdiplomant ili mladi odvjetnik koji radi za neku američku tvrtku u Parizu. Nisam ga nikad prije vidio, a ipak je u njemu bilo nečeg poznatog, nečeg što me sprečavalo da odvratim pozornost od njega: trenutačna ofurenost, čudan osjećaj prepoznavanja. Probao sam s raznim imenima koja bi mu pristajala, provukao sam ga kroz svoju prošlost, odmotao sam klupko asocijacija — ali bez uspjeha. On je nitko, rekoh samomu sebi, napokon odustavši. A onda, iz puka mira, vođen nekim nejasnim rasuđivanjem, ovako sam završio razmišljanje: ako je on nitko, onda je on Fanshawe. Naglas sam se nasmijao svojoj šali. Uvijek spremna Fayaway nasmijala se sa mnom. Znao sam kako je to krajnje besmisleno, ali ponovio sam: Fanshawe. I onda opet: Fanshawe. I što sam to više govorio, više sam zbog toga osjećao zadovoljstvo. Svaki put kad bih izustio jednu riječ, uslijedila bi još jedna provala smijeha. Taj me je zvuk zarazio; promukao sam od smijanja i malo-pomalo Fayaway se doimala sve zbunjenijom. Vjerojatno je mislila da govorim o nekoj svojoj seksualnoj pustolovini zbijajući šale koje ona nije mogla razumjeti, no moja su ponavljanja postupno riječ lišila značenja te ju je ona počela shvaćati kao prijetnju. Pogledao sam tog čovjeka na drugoj strani sobe i ponovno izgovorio tu riječ. Moja je sreća bila neizmjerna. Likovao sam zbog same lažnosti svoje tvrdnje i proslavljao novostečenu moć koju sam podario samomu sebi. Bio sam uzvišeni alkemičar koji je svojom voljom mogao promijeniti svijet. Taj je čovjek bio Fanshawe zato što sam ja rekao da je on Fanshawe, i to je bilo sve. Ništa me više nije moglo zaustaviti. Bez razmišljanja sam šapnuo Fayaway na uho da ću se odmah vratiti, zatim sam se oslobodio njezinih prekrasnih ruku te ležerno odšetao do tog pseudo-Fanshawea za šankom. Oponašajući oksfordski naglasak kako sam najbolje umio, rekao sam:
‘Pa, stari moj, zamisli samo. Opet se srećemo.’
On se okrenuo i pozorno me promotrio. Osmijeh koji se počeo ukazivati na njegovu licu polako se preobrazio u mrštenje. ‘Je l' se mi znamo?’ zapitao je napokon.
‘Naravno da se poznajemo’, rekoh bučno i veselo. ‘Zovem se Melville. Herman Melville. Možda si pročitao neke od mojih knjiga.’
Nije znao bi li sa mnom postupao kao s veselim pijancem ili opasnim psihopatom te se na njegovu licu ukaza zbunjenost. Bila je to divna zbunjenost u kojoj sam iz sveg srca uživao.
‘Pa’, reče napokon uz usiljen smiješak, ‘možda sam pročitao jednu ili dvije.’
‘Vjerojatno onu o kitu.’
‘Da. Onu o kitu.’
‘Drago mi je to čuti’, rekoh kimajući zadovoljno, a onda sam prebacio ruku preko njegova ramena. ‘I tako, Fanshawe’, rekoh, ‘što te dovodi u Pariz u ovo doba godine?’
Zbunjenost mu ponovno prekrije lice. ‘Oprostite’, rekao je, ‘nisam dobro čuo to ime.’
‘Fanshawe.’
‘Fanshawe?’
‘Fanshawe. F-a-n-s-h-a-w-e.’
‘Pa’, rekao je, nacerio se s olakšanjem, ponovno zadobivši samopouzdanje, ‘problem je upravo u tome. Zamijenili ste me s nekim drugim. Ja nisam Fanshawe. Zovem se Stillman. Peter Stillman.’
‘Nema problema’, odgovorih, blago ga stisnuvši. ‘Ako se želiš zvati Stillman, meni to ne smeta. Napokon, imena nisu važna. Ti si Fanshawe. Znao sam to od trenutka kad si ušao. “Vidi starog vraga glavom i bradom”, rekoh. “Pitam se što radi na ovakvom mjestu?”’
Sad je već počeo gubiti strpljenje sa mnom. Odmaknuo je moju ruku sa svog ramena i izmaknuo se. ‘E sad je dosta’, rekao je. ‘Pogriješili ste i neka na tome ostane. Ne želim više s razgovarati vama.’
‘Prekasno’, rekoh. ‘Tvoja je tajna razotkrivena, moj prijatelju. Više se ne možeš kriti od mene.’
‘Pustite me na miru’, rekao je prvi put iskazujući bijes. ‘Ne razgovaram s luđacima. Pustite me na miru ili će biti neprilike.’
Ostali u baru nisu mogli razumjeti o čemu smo govorili, ali je napetost postala očita i osjetio sam kako me promatraju, kako se raspoloženje oko mene mijenja. Činilo se da je Stillmana iznenada obuzela panika. Bacio je pogled na pipničarku, sa strahom u očima pogledao djevojku pokraj sebe, a onda je naglo odlučio otići. Odgurnuo me je i krenuo prema vratima. Mogao sam pustiti da se sve na tome završi, ali nisam. Tek sam se zagrijavao i nisam želio protratiti svoju maštu. Vratio sam se do mjesta gdje je sjedila Fayaway i na stol stavio nekoliko stotina franaka. Namrštila se glumeći razočaranje. ‘C'est mon frere’, rekoh. ‘Il est fou. Je dois le poursuivre.’ A onda, kad je posegnula za novcem, dobacio joj sam poljubac, okrenuo se i otišao.
Stillman je bio dvadeset do trideset metara ispred mene, žustro je koračao ulicom. Išao sam ukorak s njim, zastajkujući kako me ne bi zamijetio, ali mu nisam dopuštao da mi odmakne. Svaki čas pogledao bi preko ramena, kao da me očekuje, ali mislim da me nije opazio sve dok se nismo našli dobrano izvan te četvrti, daleko od gužve i gungule, kročeći kroz mirnu i mračnu jezgru Desne obale. Susret ga je bio uplašio i ponašao se kao čovjek koji se bori za svoj život. Ali to nije bilo teško razumjeti. Ja sam bio onaj koga se najviše pribojavamo: ratoboran stranac koji iskoračuje iz sjene, nož koji nam se zabada u leđa, jureći auto koji nas odvodi u smrt. S pravom je bježao, ali njegov me je strah samo podbadao, sokolio da ga progonim, od njega sam pobjesnio od odlučnosti. Nisam znao ni kako ni što ću učiniti, ali slijedio sam ga bez trunke oklijevanja, znajući da je moj cijeli život ovisio o tome. Bitno je naglasiti da sam sad potpuno povratio svoju bistrinu — nisam posrtao, nisam bio pijan, u glavi mi je bilo savršeno bistro. Shvatio sam da sam pretjerao. Stillman nije bio Fanshawe — znao sam to. On je bio proizvoljan izbor, potpuno nedužan i prazan. Ali upravo me je to uzbuđivalo — njegova nasumičnost, vrtoglavost puke slučajnosti. To nije imalo nikakva smisla i upravo zbog toga je imalo najviše smisla na svijetu.
Došao je trenutak kad su se samo čuli naši koraci po ulici. Stillman se okrenuo i napokon me ugledao. Počeo se brže kretati, započevši lagano trčati. Viknuh za njim: ‘Fanshawe!’ Ponovno viknuh: ‘Prekasno je. Znam tko si, Fanshawe. Nećeš nikad pobjeći.’ Stillman ništa ne odgovori, čak mu se nije dalo okrenuti se. Želio sam nastaviti razgovarati s njim, ali on je trčao, a ako bih i pokušao govoriti, to bi me samo usporilo. Odustao sam od podrugljiva dobacivanja i zaputio se za njim. Nemam pojma koliko smo dugo trčali, ali čini mi se da je trajalo satima. Bio je mlađi od mene, mlađi i snažniji, te sam ga gotovo izgubio iz vida, gotovo da mi je umaknuo. Prisiljavao sam se da jurim mračnim ulicama, bio sam na rubu iscrpljenosti, bolesti, bjesomučno sam jurio prema njemu ne dopuštajući si da stanem. Puno prije nego što sam ga sustigao, puno prije no što sam i znao da ću ga uhvatiti, osjetio sam se kao da više nisam u samome sebi. Ne znam kako bih se drukčije izrazio. Više se nisam osjećao. Osjećaj života iscurio je iz mene, a njega je zamijenila čudesna euforija, sladak otrov koji je kolao mojom krvi, neporečiv miris ništavnosti. To je trenutak moje smrti, rekoh samomu sebi, evo sad ću umrijeti. Odmah zatim sustigao sam Stillmana i oborio ga s leđa. Strovalili smo se na pločnik, obojica nešto nejasno promumljavši zbog pada. Bio sam istrošio svu svoju snagu i bio sam suviše zadihan da bih se branio, previše iscijeđen za bilo kakvu borbu. Ni riječi nismo rekli. Neko smo se vrijeme borili na pločniku, ali onda se on uspio osloboditi moga stiska i ja nakon toga više ništa nisim mogao učiniti. Počeo me je udarati šakama, udarati vrhom cipele, bubetati me po cijelom tijelu. Sjećam se kao sam si rukama pokušao zaštititi lice; sjećam se bola i kako me je to prenerazilo, koliko me je boljelo i kako sam očajnički želio da to više ne osjetim. Ali to nije moglo dugo potrajati jer se ničega drugog ne mogu sjetiti. Stillman me je raznio, a kad je završio, nisam znao za sebe. Sjećam se da sam se probudio na pločniku i da sam se iznenadio što je još uvijek noć, i to je sve što pamtim. Sve je drugo iščezlo.
Sljedeća tri dana nisam se micao iz svoje hotelske sobe. Nije me šokiralo to što osjećam bol, nego što me ona neće dotući. Shvatio sam to drugog ili trećeg dana. U određenom trenutku, dok sam ležao na krevetu i promatrao rebrenice spušteniji roleta, shvatio sam da sam preživio. Bilo je čudno biti živ, gotovo neshvatljivo. Jedan mi je prst bio slomljen; obje su sljepočice bile rasječene; boljelo me je dok sam i disao. Ali to nekako i nije bilo važno. Bio sam živ, i što sam više mislio o tome, manje sam razumio. Nije mi se činilo mogućim da sam pošteđen.
Još istu večer poslao sam Sophiei brzojav da se vraćam kući.

9


Još malo pa sam završio. Preostalo je još nešto, ali to se dogodilo poslije, pošto su protekle tri godine. U međuvremenu je bilo mnogo poteškoća, mnogo dramatičnih situacija, ali smatram kako one ne pripadaju priči koju ovdje pokušavam ispričati. Nakon moga povratka u New York gotovo godinu dana Sophie i ja živjeli smo odvojeno. Bila je odustala od mene i prošlo je nekoliko mjeseci punih pometnje prije no što sam ju pridobio natrag. S današnje točke gledišta (svibanj 1984.), to je jedino bitno. U usporedbi s tim, činjenice vezane uz moj život posve su nebitne.
Benov mali brat rodio se 23. veljače 1981. godine. Dali smo mu ime Paul, u znak sjećanja na Sophieina djeda. Nekoliko mjeseci poslije (u srpnju) preselili smo se na drugu stranu rijeke, iznajmivši gornja dva kata stare brooklynske kuće. U rujnu je Ben krenuo u vrtić. Za Božić smo svi otišli u Minnesotu, a kad smo se vratili, Paul je već hodao bez ičije pomoći. Ben, koji ga je postupno preuzimao u svoje okrilje, tvrdio je da je za to zaslužan upravo on.
Što se tiče Fanshawea, Sophie i ja nismo nikad razgovarali o njemu. Tako smo se prešutno sporazumjeli i što smo to više prešućivali, to smo si više iskazivali obostranu privrženost. Otkako sam Stuartu Greenu vratio predujam za knjigu i prestao pisati životopis, spomenuli smo ga samo jedanput. To se zbilo onog dana kad smo odlučili ponovno živjeti zajedno i razgovor je bio zaodjeven strogo praktičnim rječnikom. Fanshaweove knjige i drame i dalje su donosile dobru zaradu. Ako smo kanili ostati u braku, rekla je Sophie, onda nije dolazilo u obzir da taj novac trošimo na sebe. Složio sam se s njom. Pronašli smo druge načine da zaradimo onoliko koliko nam je bilo potrebno, a novac od honorara uplaćivali smo na Benov račun — a poslije i na Paulov. Kao posljednje, platili smo književnom agentu da vodi sve poslove u vezi s Fanshaweovim djelom: dozvole za izvedbu drama, pregovore o ponovnom tiskanju djela, ugovorima, svemu što je bilo potrebno. Učinili smo sve što smo mogli. Kad bi Fanshawe imao moć da nas uništi, to bi se dogodilo samo zato što bismo mi to željeli, jer mi bismo željeli uništiti sebe same. Zato nikad i nisam Sophiei rekao istinu — ne zato što me je plašila, nego zato što istina nije više bila važna. Naša je snaga bila u prešućivanju, a ja to nisam kanio prekinuti.
Ipak, znao sam da priča nije završila. Tomu me je poučio posljednji mjesec moga boravka u Parizu i malo-pomalo naučio sam to prihvaćati. Samo je bilo pitanje vremena kad će se još nešto dogoditi. To mi se činilo neizbježnim pa sam se, umjesto da to i dalje poričem, umjesto da se zavaravam pomišlju da ću se ikad moći osloboditi Fanshawea, pokušao pripremiti za to, pokušao pripremiti za bilo što. U tomu je, vjerujem, moć izraza bilo što, koji je priču učinio toliko teškom za pripovijedanje. Jer kad se bilo što može dogoditi — upravo nas tog trenutka riječi počnu iznevjeravati. Fanshawe je postao neizbježan onoliko koliko ga više nije bilo. Naučio sam to prihvaćati. Naučio sam živjeti s njim na isti način kako sam živio s mišlju o vlastitoj smrti. Sam Fanshawe nije utjelovljivao smrt — ali je bio poput smrti i u meni je živio kao figura smrti. Da nisam pretrpio živčani slom u Parizu, nikad to ne bih shvatio. Nisam umro ondje, ali sam bio vrlo blizu toga, i jednom sam, odnosno više puta, okusio smrt, vidio sebe mrtvog. Ništa me više ne može izliječiti od takva susreta. Čim se to dogodi, događa se i dalje; s time živite do kraja života.
Pismo je stiglo početkom proljeća 1982. godine. Poštanski je žig ovaj put bio iz Bostona, a poruka je bila jezgrovita, hitnija no prijašnja. ‘Ovako više ne ide’, pisalo je. ‘Moram porazgovarati s tobom. Kolumbov trg br. 9; 1. travnja. Obećavam da je ovo kraj.’
Imao sam manje od tjedan dana da smislim izliku za odlazak u Boston. Pokazalo se kako je to teže nego što sam mislio. Premda sam ustrajao u tome da ništa ne kažem Sophiei (osjećajući kako je to najmanje što mogu učiniti za nju), nekako sam prezao od toga da joj ispričam još jednu laž, iako nije bilo drugog načina. Prošla su dva ili tri dana a da se ništa nije događalo, i na koncu sam izmislio neku traljavu priču o tome kako trebam pogledati neke dokumente u harvardskoj knjižnici. Čak se i ne sjećam o kakvim je dokumentima bila riječ. Mislim da je posrijedi bio članak koji sam kanio napisati, a možda se i varam. Važno je da Sophie nije imala ništa protiv toga. Dobro, rekla je, samo idi, i tako dalje. Nešto mi je govorilo da je posumnjala, ali to je samo bio predosjećaj i o njemu bi ovdje bilo posve bespredmetno raspravljati. Kad je riječ o Sophiei, sklon sam vjerovati kako ništa ne skriva.
Rezervirao sam mjesto za jutarnji vlak koji polazi prvoga travnja. U jutro moga polaska Paul se probudio nešto prije pet i popeo se k nama u krevet. Probudio sam se sat poslije i išuljao se iz sobe, zastavši nakratko na vratima da pogledam Sophie i dijete u slabašnu, sivu svjetlu svitanja — ispružene, neosjetljive na vanjski svijet, tijela kojima sam pripadao. Ben je bio gore u kuhinji, već odjeven, jeo je bananu i crtao. Napravio sam kajganu za nas dvojicu i rekao mu da idem na vlak za Boston. Htio je znati gdje je Boston.
‘Oko tristo kilometara odavde’, rekoh.
‘Je li to jednako daleko kao svemir?’
‘Kad bi išao ravno gore, mislim da bih mu se približio.’
‘Mislim da bi ti morao otići na Mjesec. Raketa je bolja nego vlak.’
‘To ću i učiniti na povratku. Petkom imaju redovite letove iz Bostona za Mjesec. Rezervirat ću mjesto čim stignem onamo.’
‘Dobro. Onda ćeš mi moći reći kako je ondje.’
‘Ako pronađem kamen na Mjesecu, donijet ću ti ga.’
‘A Paulu?’
‘Donijet ću i njemu jedan.’
‘Ne, hvala.’
‘Što to znači?’
‘Neću kamen s Mjeseca. Paul bi ga stavio u usta i ugušio se.’
‘A što bi ti umjesto toga?’
‘Slona.’
‘Nema slonova u svemiru.’
‘Znam. Ali ti ne ideš u svemir.’
‘Istina.’
‘A mogu se kladiti da u Bostonu ima slonova.’
‘Vjerojatno imaš pravo. Želiš li ružičastog ili bijelog slona?’
‘Sivoga. Velikog, debelog slona s puno bora.’
‘Nema problema. Takve je najlakše naći. Da ga donesem u kutiji ili da ga kući dovedem na uzici?’
‘Mislim da bi ti morao dojahati na njemu. Sjedeći na vrhu s krunom na glavi. Poput cara.’
‘Cara čega?’
‘Cara dječačića.’
‘A mogu li dobiti i caricu?’
‘Dakako. Mama je carica. Svidjelo bi joj se. Možda bismo ju trebali probuditi i reći joj.’
‘Bolje ne. Radije bih ju iznenadio kad se vratim kući.’
‘Dobra ideja. Ionako ne bi povjerovala dok se i sama ne uvjeri.’
‘Upravo tako. A mi ju ne želimo razočarati. Ako ne bih našao slona.’
‘O, naći ćeš ga, tata. Ne brini.’
‘Kako možeš biti tako siguran?’
‘Zato što si ti car. Car može dobiti sve što poželi.’


Cijelim je putem kišilo, nebo je čak prijetilo snijegom kad sam stigao u Providence. U Bostonu sam kupio kišobran te posljednja tri-četiri kilometra propješačio. Ulice su izgledale sumorne na tom mokraćno-sivom zraku i dok sam hodao prema južnom dijelu grada, nisam gotovo nikoga sreo: jednog pijanca, skupinu tinejdžera, telefonista, nekoliko pasa lutalica. Kolumbov trg sastojao se od deset ili dvanaest kuća u nizu okrenutih prema jednom popločanom pješačkom otoku koji ga je odvajao od glavne ulice. Kuća na broju devet bila je najruševnija od svih — trokatnica poput ostalih, ali uleknuta, ulaz su joj podupirale daske, a pročelje od cigle vapilo je za popravkom. Ipak, resila ju je dojmljiva čvrstoća, devetnaeststoljetna elegancija koja se i dalje nazirala kroz raspukline. Zamislio sam prostrane sobe s visokim stropovima, udobnim erkerima, gipsanim štukaturama. Ali ništa od toga nisam vidio. Kao što se pokazalo, nisam dospio dalje od predvorja.
Na vratima je bilo zahrđalo metalno zvonce, polukrug s ručicom u sredini, i kad sam okrenuo ručicu, proizvela je zvuk podrigivanja — potmuo, prigušen zvuk koji nije daleko dopirao. Pričekao sam, ali ništa se nije dogodilo. Ponovno sam okrenuo ručicu, ali nitko se nije pojavio. Zatim, isprobavajući vrata rukom, uvidio sam da nisu zaključana — odgurnuo sam ih, zastao na trenutak, i onda ušao. Predvorje je bilo prazno. S moje desne strane bilo je stubište s ogradom od mahagonija i običnim drvenim stubama: s moje lijeve strane bila su zatvorena dvokrilna vrata iza kojih se nesumnjivo nalazila dnevna soba; odmah ispred mene bila su druga vrata, također zatvorena, koja su vjerojatno vodila u kuhinju. Na trenutak sam oklijevao, odlučio se popeti stubištem, i baš kad sam mislio krenuti gore, začuo sam nešto iza dvokrilnih vrata — jedva čujno lupkanje nakon kojeg se začuo nerazumljiv glas. Okrenuo sam se i pogledao prema vratima, ponovno čuvši taj glas. Ništa se nije dogodilo.
Duga stanka. Onda, gotovo šapćući, glas je ponovno prozborio. ‘Ovamo’, rekao je.
Krenuo sam prema vratima i prislonio ulio uz procijep između dvaju vratnih krila. ‘Jesi li to ti, Fanshawe?’
‘Nemoj me tako zvati’, reče glas, ovaj put jasnije. ‘Neću ti dopustiti da upotrebljavaš to ime.’ Usta tog čovjeka unutra bila su u ravnini s mojim uhom. Samo su nas vrata razdvajala, a bili smo si tako blizu da sam osjećao kao da mi se riječi izravno prelijevaju u glavu. Bilo je to kao da slušam udaranje srca u nečijim prsima, kao da opipavam nečije tijelo u potrazi za bilom. Prestao je govoriti i osjetio sam kako njegov dah migolji procijepom.
‘Pusti me unutra’, rekoh. ‘Otvori vrata i pusti me unutra.’
‘Ne mogu’, odgovori glas. ‘Morat ćemo ovako razgovarati.’
Zgrabio sam kvaku i nemoćno zatresao vratima. ‘Otvori’, rekoh. ‘Otvori ili ću razvaliti vrata.’
‘Ne’, rekao je glas. ‘Vrata ostaju zatvorena.’ Sad sam se već uvjerio da je Fanshawe unutra. Priželjkivao sam da to bude varalica, ali suviše sam prepoznao u tom glasu da bih se mogao pretvarati kako je riječ o nekome drugom. ‘Imam pištolj u ruci’, reče on, ‘i uperen je u tebe. Ako provališ vrata, pucat ću.’
‘Ne vjerujem ti.’
‘Slušaj’, reče, a zatim sam čuo kako se odmiče od vrata. Trenutak poslije pištolj je opalio, a za njim je uslijedio zvuk padanja žbuke na pod. U međuvremenu sam pokušao virnuti kroz procijep u vratima, nadajući se da ću na trenutak ugledati sobu, ali prostor je bio preuzak. Vidio sam samo tračak svjetlosti, jednu sivu nit. Zatim su se usta vratila i onda ni to više nisam mogao vidjeti.
‘Dobro’, rekoh, ‘imaš pištolj. Ali ako mi ne dopustiš da te vidim, kako ću znati da si to što kažeš da jesi?’
‘Nisam rekao tko sam.’
‘Dopusti da to drukčije kažem. Kako ću znati da razgovaram s pravom osobom?’
‘Morat ćeš mi vjerovati.’
‘Nakon svega što je bilo ja sam posljednji komu bi trebao vjerovati.’
‘Kažem ti da sam prava osoba. To bi trebalo biti dostatno. Došao si na pravo mjesto, a ja sam prava osoba.’
‘Mislio sam da me želiš vidjeti. Tako si napisao u pismu.’
‘Rekao sam da želim razgovarati s tobom. U tome je razlika.’

‘Nemojmo cjepidlačiti.’
‘Samo te podsjećam što sam napisao.’
‘Ne pretjeruj, Fanshawe. Ništa me ne sprečava da ne odem.’
Začuo sam kako je naglo udahnuo, a onda je rukom divlje udario po vratima. ‘Ne Fanshawe!’ viknuo je. 'Nikad više Fanshawe — nikad!’
Pričekao sam neko vrijeme ne želeći izazvati još jednu provalu bijesa. Usta su se povukla od vrata i pričinilo mi se kako sam čuo stenjanje iz sredine sobe — stenjanje ili jecanje, nisam znao što. Stajao sam ondje čekajući, ne znajući što da kažem. Na koncu se usta vrate i nakon duže stanke Fanshawe reče: ‘Jesi li još uvijek tamo?’
‘Da.’
‘Oprosti mi. Nisam želio ovako započeti.’
‘Nemoj zaboraviti’, rekao sam, ‘ovdje sam samo zato što si ti to tražio.’
‘Znam. I zahvalan sam ti na tome.’
‘Možda bi pomoglo kad bi mi rekao zašto si me pozvao.’
‘Poslije. Još ne bih govorio o tome.’
‘A o čemu bi onda?’
‘O nečemu drugom. Onome što se dogodilo.’
‘Slušam.’
‘Jer ne želim da me mrziš. Shvaćaš?’
‘Ne mrzim te. Nekad sam te mrzio, ali sad više ne.’
‘Znaš, danas mi je posljednji dan. I morao sam biti siguran.’
‘Jesi li neprestano bio ovdje?’
‘Mislim da sam se ovamo preselio prije dvije godine.’
‘A gdje si bio prije toga?’
‘Svuda. Taj mi je čovjek bio stalno za petama pa sam se morao seljakati. Osjećao sam se kao da putujem, kao da zaista uživam u tome. Ništa od onoga što sam očekivao. Oduvijek sam želio mirno sjediti i pustiti neka vrijeme teče.’
‘Da ne govoriš o Quinnu?’
‘Da. Privatnom detektivu.’
‘Je li te pronašao?’
‘Dvaput. Jedanput u New Yorku, drugi put dolje, na Jugu.’
‘Zašto je lagao?’
‘Jer sam ga nasmrt uplašio. Znao je što bi se dogodilo kad bi to netko otkrio.’
‘Nestao je, znaš. Nisam mu mogao ući u trag.’
‘Već je on negdje. Nije važno.’
‘Kako si ga se uspio osloboditi?’
‘Sve sam izokrenuo. Mislio je da me slijedi, a zapravo sam ja slijedio njega. Dakako, pronašao me je u New Yorku, ali uspio sam mu umaknuti — izmigoljio sam mu iz ruku. Nakon toga sve je bilo kao igra. Navlačio sam ga, posvuda ostavljao tragove za njega, činio sve kako bi me mogao pronaći. Međutim, ja sam ga cijelo vrijeme promatrao, a kad je došlo vrijeme, namjestio sam mu zamku i on je uletio pravo u nju.’
‘Veoma mudro.’
‘Ne. Glupo. Ali nisam imao izbora. Bilo je ili to, ili povratak — što bi značilo da bi me proglasili luđakom. Mrzio sam se zbog toga. Napokon, on je samo radio svoj posao i bilo mi ga je žao. Gadim se sažaljenja, posebice ako ga otkrijem u sebi.’
‘A onda?’
‘Nisam bio siguran je li moja varka zaista uspjela. Mislio sam da bi se Quinn ponovno mogao dati u potjeru za mnom. I tako sam se seljakao. Čak i kad nisam morao. Tako sam izgubio oko godinu dana.’
‘Kamo si išao?’
‘Na Jug, prema jugozapadu. Želio sam se zadržavati u toplim krajevima. Znaš, putovao sam pješice, spavao vani, pokušavao ići onamo gdje nije bilo mnogo ljudi. Kako i sam znaš, riječ je o golemoj zemlji. Nešto nevjerojatno. Neko sam vrijeme dva mjeseca boravio u pustinji. Poslije toga živio sam u straćari na rubu rezervata Indijanaca Hopi u Arizoni. Indijanci su morali zasjedati prije no što su mi dopustili da se nastanim ondje.’
‘Izmišljaš.’
‘Ne tražim da mi vjeruješ. Pričam ti priču, i to je sve. Misli što hoćeš.’
‘A onda?’
‘Bio sam negdje u Novom Meksiku. Jednog sam dana ušao u neku gostionicu pokraj ceste kako bih prezalogajio, a netko je na šanku ostavio novine. I tako ili ja uzmem i pročitam. Tad sam doznao da mi je objavljena knjiga. ‘
‘Jesi li bio iznenađen?’
‘To baš i nije riječ koju bih upotrijebio.’
‘A koja je onda?’
‘Ne znam. Ljut, mislim. Zbunjen.’
‘Ne razumijem.’
‘Bio sam ljut jer je knjiga bila smeće.’
‘Pisci nikad ne znaju procijeniti svoje djelo.’
‘Ne, knjiga je bila smeće, vjeruj mi. Sve što sam napisao jest smeće.’
‘A zašto ju onda nisi uništio?’
‘Bio sam joj previše privržen. Ali od toga nije nimalo bolja. Dijete je privrženo svojoj kakici, ali nitko od toga ne pravi buku. To je isključivo njegova stvar.’
‘A zašto si onda tražio od Sophie da mi pokaže tvoje djelo?’
‘Da bih ju umirio. Ali to već znaš. Davno si to dokučio. To je bila moja isprika. Pravi je razlog bio taj da joj pronađem novoga muža.’
‘U tome si uspio.’
‘I morao sam uspjeti. Znaš da nisam izabrao bilo koga.’
‘A rukopisi?’
‘Mislio sam da ćeš ih baciti. Nikad mi nije palo na pamet da će ih bilo tko ozbiljno shvatiti.’
‘Što si učinio pošto si pročitao da je knjiga objavljena?’
‘Vratio sam se u New York. Bilo je to besmisleno, ali bio sam malko izvan sebe i nisam više bistro rasuđivao. Knjiga me je, znaš, ulovila u zamku vlastita rada i morao sam se ponovno hrvati sa svim tim. Čim je knjiga bila objavljena, više se nije moglo natrag.’
‘Mislio sam da si umro.’
‘Tako si i trebao misliti. Ako ništa drugo, pokazala mi je kako Quinn više nije nikakav problem. Ali novi je problem bio mnogo gori. Tad sam ti napisao pismo.’
‘Bilo je to podlo od tebe.’
‘Naljutio sam se na tebe. Htio sam da patiš, da živiš s nečim s čime sam ja morao živjeti. Požalio sam još istog trenutka kad sam ga ubacio u sandučić.’
‘Prekasno.’
‘Da. Prekasno.’
‘Koliko si se dugo zadržao u New Yorku?’
‘Ne znam. Rekao bih, šest ili osam mjeseci.’
‘Kako si živio? Kako si zarađivao za život?’
‘Krao sam.’
‘Zašto mi ne kažeš istinu?’
‘Trudim se. Govorim ti sve što imam reći.’
‘Što si još radio u New Yorku?’
‘Promatrao sam te. Promatrao sam tebe, Sophie i maloga. Katkad bih se utaborio ispred vašega stana. Po tri do četiri tjedna. Posvuda sam išao za tobom. Jedanput ili dvaput čak sam se i sudario s tobom na ulici, pogledao te ravno u oči. Ali nikad nisi ništa zamijetio. Nevjerojatno kako me nisi vidio.’
‘Izmišljaš.’
‘Vjerojatno više ne izgledam jednako.’
‘Nitko se ne može toliko promijeniti.’
‘Mislim da sam neprepoznatljiv. Ali to je za tebe bila sretna okolnost. Da se išta dogodilo, vjerojatno bih te ubio. Cijelo vrijeme boravka u New Yorku bio sam opsjednut ubilačkim primislima. Gadno. Ondje sam se zaista približio stvarnom užasu.’
‘Što te je spriječilo?’
‘Smogao sam hrabrosti da odem.’
‘Baš plemenito od tebe.’
‘I ne pokušavam se braniti. Samo ti pričam priču.’
‘I što je onda bilo?’
‘Ponovno sam otišao na brod. Još uvijek sam imao mornarsku iskaznicu te sam potpisao ugovor s jednim grčkim teretnjakom. Bilo je odvratno, uistinu odbojno od samoga početka do kraja. Ali to sam i zaslužio; bilo je to upravo ono što sam htio. Brod je posvuda plovio — u Indiju, Japan, diljem svijeta. Nijednom nisam stupio na čvrsto tlo. Kad bismo uplovili u neku luku, otišao bih u kabinu i zaključao se. Tako sam proveo dvije godine — a da ništa nisam vidio, ništa radio, ništa — živeći poput mrtvaca.’
‘Dok sam ja pokušavao napisati tvoju životnu priču.’
‘To si radio?’
‘Tako se čini.’
‘Velika pogreška.’
‘Ne moraš mi to ni reći. Sam sam to shvatio.’
‘Brod je jednog dana pristao u Bostonu i odlučio sam se iskrcati. Bio sam uštedio golemu svotu novca, više nego dostatnu za kupovinu kuće. Otad sam ovdje.’
‘Kojim se imenom služiš?’
‘Henry Dark. Ali nitko ne zna tko sam. Nikad ne izlazim. Dvaput tjedno dolazi jedna žena i donosi mi sve što mi treba, ali ju nikad ne vidim. Ostavim joj poruku u podnožju stubišta zajedno s novcem koji joj dugujem. To je jednostavan i djelotvoran dogovor. Ti si prva osoba s kojom sam u protekle dvije godine razgovarao.’
‘Sine li ti ikad da si skrenuo s uma?’
‘Znam da ti se to tako čini — ali, vjeruj mi, nisam. Ne da mi se trošiti riječi na to. Ono što je meni potrebno uvelike se razlikuje od onoga što je potrebno drugima.’
‘Nije li ova kuća malko prevelika za samo jednoga?’
‘Da, prevelika je. Nisam bio na katu još otkako sam se uselio.’
‘A zašto si ju onda kupio?’
‘Prodavala se u bescijenje. I svidjelo mi se ime ulice. Privuklo me.’
‘Kolumbov trg?’
‘Da.’
‘Ne razumijem.’
‘Činilo mi se kao dobar znak. Vratiti se u Ameriku — a onda pronaći kuću u ulici koja nosi Kolumbovo ime. Bilo je u tome nekakve logike.’
‘I ovdje si nakanio umrijeti.’
‘Upravo tako.’
‘U prvom pismu piše sedam godina. Preostaje ti još jedna godina.’
‘Dokazao sam sebi to što sam htio. Nema potrebe nastavljati. Umoran sam. Dosta mi je.’
‘Jesi li me pozvao ovamo jer si mislio da ću te spriječiti u tome?’
‘Ne. Nipošto. Od tebe ništa ne očekujem.’

‘A što onda želiš?’
‘Moram ti nešto dati. U određenom sam trenutku shvatio da ti dugujem objašnjenje za ono što sam učinio. Ili bar da pokušam. Proteklih pola godine pokušavao sam to staviti na papir.’
‘Mislio sam da si se zauvijek okanio pisanja.’
‘To je nešto drugo. Nema veze s onim što sam prije radio.’
‘Gdje je?’
‘Iza tebe. Na dnu ormara ispod stubišta. Crvena bilježnica.’
Okrenuo sam se, otvorio vrata ormara i podigao bilježnicu. Bila je to obična spiralna bilježnica, otprilike dvjesto stranica, s crtama. Pogledao sam sadržaj i uočio da su sve stranice ispisane: isti poznati rukopis, ista crna tinta, ista mala slova. Ustao sam i vratio se procijepu ria vratima.
‘I što sad?’ zapitah.
‘Ponesi ju kući. Pročitaj ju.’
‘Što ako ne mogu?’
‘Onda ju sačuvaj za dječaka. Možda bi ju htio vidjeti kad naraste.’
‘Mislim da nemaš pravo to tražiti.’
‘On je moj sin.’
‘Ne, nije. Moj je.’
‘Neću navaljivati. Onda ju sam pročitaj. Ionako je za tebe pisana.’
‘A Sophie?’
‘Ne. Njoj ne smiješ reći.’
‘To nikad neću shvatiti.’
‘Sophie?’
‘Kako si ju mogao samo tako napustiti? Što ti je uopće skrivila?’
‘Ništa. Ona nije kriva. To valjda već znaš. Bit je u tome što meni nije bilo suđeno da živim kao i drugi ljudi.’
‘A kako ti je bilo suđeno?’
‘Sve piše u bilježnici. Sve što bih sad rekao samo bi iskrivilo istinu.’
‘Ima li još što?’
‘Ne, mislim da nema. Vjerojatno smo došli do kraja.’
‘Ne vjerujem da bi mogao pucati u mene. Kad bih sac! provalio vrata, ti vjerojatno ne bi ništa učinio.’
‘Nemoj se igrati s tim. Umrijet ćeš nizašto.’
‘Izbacio bih ti pištolj iz ruke. Onesvijestio te.’
‘To nema smisla. Već sam mrtav. Popio sam otrov prije nekoliko sati.’
‘Ne vjerujem ti.’
‘Nikako ne možeš znati što je istina, a što nije. Nećeš nikad doznati.’
‘Pozvat ću policiju. Razvalit će vrata i odvući te u bolnicu.’
‘Ako začujem i jedan zvuk na vratima — prosvirat ću si glavu. Ne možeš nikako pobijediti.’
‘Je li smrt tako privlačna?’
‘Već dugo živim s njom, to mi je jedino preostalo.’
Više nisam znao što bih rekao. Fanshawe me je dokraja iscrpio i dok sam ga čuo kako diše s druge strane vrata, osjećao sam se tako kao da nešto isisava život iz mene. ‘Ti si budala’, rekoh ne mogavši smisliti nešto bolje. ‘Ti si budala i zaslužuješ da umreš.’ Zatim sam, shrvan vlastitom slabošću i glupošću, poput djeteta počeo lupati po vratima, drhteći i frfljajući, na rubu plača.
‘Bolje sad pođi’, reče Fanshawe. ‘Nema smisla da ovo i dalje razvlačimo.’
‘Ne želim poći’, rekoh. ‘Još imamo o čemu razgovarati.’
‘Ne, nemamo. Gotovo je. Uzmi bilježnicu i vrati se u New York. Samo te to molim.’
Na trenutak sam se osjetio tako iscrpljenim da sam pomislio kako ću se srušiti. Privinuo sam se uz kvaku radi ravnoteže, pred očima mi se zamračilo, borio sam se da se ne onesvijestim. Ne sjećam se što se poslije dogodilo. Zatekao sam se vani, ispred kuće, s kišobranom u jednoj ruci i crvenom bilježnicom u drugoj. Prestalo je kišiti, ali je zrak još bio hladan i vlažan te sam i u plućima osjećao vlagu. Promatrao sam veliki kamion koji je protutnjao mimo i slijedio njegovo stražnje crveno svjetlo sve dok nije išćeznulo. Kad sam pogledao uvis, zamijetio sam da se gotovo spustila noć. Počeo sam se polako udaljavati od kuće mehanički stavljajući nogu ispred noge i nisam se mogao usredotočiti kamo idem. Mislim da sam jedanput ili dvaput pao. Sjećam se kako sam u jednom trenutku čekao na uglu ulice i pokušavao pozvati taksi, ali mi nitko nije htio stati. Nekoliko minuta poslije kišobran mi je iskliznuo iz ruke i pao u mlaku vode. Nisam imao volje podići ga.
Bilo je prošlo sedam kad sam stigao na Južni kolodvor. Vlak u smjeru New Yorka otišao je prije petnaest minuta, a sljedeći je polazio tek u pola devet. Sjeo sam na jednu od drvenih klupa s crvenom bilježnicom u krilu. Ušlo je još nekoliko putnika; vratar je polako prešao krpom po mramornom podu; slušao sam kako iza mene dvojica muškaraca raspravljaju o Red Soxima. Nakon desetak minuta snebivanja napokon sam otvorio bilježnicu. Čitao sam neprekidno gotovo jedan sat, listajući natrag-naprijed, pokušavajući dokučiti što je Fanshawe napisao. Ako ništa ne kažem o tome što sam pronašao ondje, to je zato što sam malo toga shvatio. Sve su mi riječi bile poznate, a ipak mi se njihov raspored činio nekako čudnovatim, kao da je njihova konačna nakana bila da ponište jedna drugu. Ne znam kako bih se drukčije izrazio. Svaka je nova rečenica brisala prethodnu, svaki je odlomak onemogućavao sljedeći. Zato začuđuje što je jedini osjećaj koji me vezuje uz tu knjigu osjećaj velike lucidnosti. Kao da je Fanshawe slutio da će njegovo konačno djelo izokrenuti sva moja očekivanja o njemu. To nisu bile riječi čovjeka koji je išta požalio. On je odgovorio na pitanje tako što je postavio drugo pitanje i tako je sve ostalo otvoreno, nedovršeno, kao na samom početku. Izgubio sam se nakon prve riječi i otad sam samo mogao naslijepo ići naprijed, zapinjući u tami, oslijepljen knjigom napisanom za mene. A ipak, osjećao sam kako je ispod te zbrkanosti nešto priželjkivano, nešto presavršeno, kao da je jedino što je na koncu zaista želio bilo da ne uspije — čak i po cijenu da i samoga sebe osudi na neuspjeh. Međutim, možda griješim. Tad jedva da sam bio kadar bilo što pročitati pa je i moja ocjena vjerojatno ponešto iskrivljena. Bio sam ondje, vlastitim očima pročitao te riječi, a ipak mi je teško povjerovati u to što govorim.
Na kolosijek sam otišao nekoliko minuta prije. Ponovno je kišilo i vidio sam kako se preda mnom u zraku oblikuje moj dah što je u malim oblačićima magle napuštao moja usta. Trgao sam listove iz bilježnice, jedan po jedan, gužvao ih i bacao u kantu za otpatke na peronu. Do posljednjeg sam lista stigao u trenutku kad je vlak polazio.

PREVODITELJEVE BILJEŠKE


1 Frick, Henry Clay, 1849.-1919., američki industrijalac i dobročinitelj.
2 Neprevodiva igra riječima. Obrtanjem riječi God (Bog) dobije se riječ dog (pas).
3 U engl. izvorniku ‘cleaving’, od glagola to cleave, što istodobno znači spajati i rascijepiti.
4 Citirano prema knjizi Lewisa Carrolla Alica u zemlji čudesa i Iza zrcala, u prijevodu Antuna Šoljana, GZH, 1989., str. 192. U ovom smo prijevodu zadržali izvorno ime lika Humpty Dumpty (u hrvatskom prijevodu njegovo je ime dundo Bundo) zbog podudarnosti inicijala s imenom Henryja Darka.