Levijatan - Pol Oster

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Ići dole

Levijatan - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 12:13 pm



U prići o prijateljstvu između dvojice pisaca, upakovanoj u šareni papir krimi priče, Pol Oster i ovaj put, neumoljivo, vodi čitaoca u imaginativnu pustolovinu u kojoj se prepliću stvarnost i mašta. Pozadinu dela čini Amerika osamdesetih godina, Reganovo doba, kada mnogi uviđaju da je američki san zapravo američka laž, a samo retki pokušavaju da na to skrenu pažnju.

Rukovodeći se slučajem kao osnovnim principom funkcionisanja ljudskih života, Oster svoje antijunake gura u bizarnu centrifugu događaja: oni se žene i razvode, zaljubljuju i odljubljuju, varaju i veruju, koriste eksploziv ili pisaću mašinu, da bi svoje ideje sproveli u delo, i uvek tragaju za odgovorima na pitanja o sopstvenom biću. Biblijski i hobsovski naslov dela samo na najočigledniji način upućuje na mogućnost alegorijskog čitanja, a sve ostale niti priče, metaforičke i stvarne, doprinose onom najvažnijem - čitalačkom užitku.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Levijatan - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 12:14 pm



01.

Prije šest dana, čovjek se raznio pokraj ceste u sjevernom Wisconsinu. Svjedoka nije bilo, no po svemu sudeći, sjedio je na travi, pokraj svog parkiranog automobila, u trenutku kad je bomba koju je izrađivao nesretnim slučajem eksplodirala. Prema netom objavljenim forenzičkim izvješćima, čovjek je poginuo na mjestu. Tijelo mu se razletjelo u desetke komadića, a dijelovi njegova trupla pronađeni su čak petnaest metara od mjesta eksplozije. Do današnjega dana (4. srpnja 1990.) nitko, čini se, ne zna točan identitet žrtve. FBI je, radeći u sprezi s lokalnom policijom i agentima Ureda za alkohol, duhan i vatrena oružja, istragu započeo pretragom automobila, plavoga Dodgea starog sedam godina, registriranog u Illinoisu, no ubrzo se otkrilo da je ukraden - dignut usred bijela dana, 12. lipnja, s parkinga Joliet. Isto se dogodilo i kad su pregledali sadržaj čovjekove lisnice koja je, nekim čudom, nakon eksplozije ostala gotovo netaknuta. Bili su uvjereni da su naletjeli na pravi vrutak indicija - vozačka dozvola, broj socijalnog osiguranja, kreditne kartice - no kad su podatke s tih dokumenata unijeli u računalo, ispostavilo se da su svi ili krivotvoreni ili ukradeni. Otisci prstiju su trebali biti sljedeći korak, no u ovome se slučaju otisci prstiju nisu mogli uzeti u obzir, jer su čovjekove ruke bile raznesene od eksplozije. Ni automobil im nije bio ni od kakve pomoći. Dodge je bio sveden na gomilu pougljenjenog metala i plastike, tako da na njemu, uza sav trud nisu uspjeli pronaći nijedan jedini otisak. Možda će sa zubima imati više sreće, naravno pod uvjetom da im je na raspolaganju ostalo dovoljno zuba, no za to je potrebno poprilično vremena, možda čak nekoliko mjeseci. Nema sumnje, naposljetku će im ipak sinuti nešto, no dok ne utvrde identitet njihove izmrcvarene žrtve, mala je vjerojatnost da će se slučaj pomaknuti s mrtve točke.
Što se, pak, mene tiče, što im bude duže trebalo, to bolje po mene. Priča koju moram ispričati prilično je komplicirana i ako je ne privedem kraju prije no što se oni pojave sa svojim odgovorima, riječi koje ću napisati neće imati nikakva značenja. Kad istina izađe na vidjelo, izreći će se svakojake laži, ružna će se izvrtanja pojaviti na stranicama dnevnih novina i časopisa, pa će u samo nekoliko dana čovjekova reputacija biti uništena. Nije da želim stati u obranu onoga što je učinio, no budući da više nije u mogućnosti osobno se braniti, najmanje što mogu učiniti jest objasniti tko je on uopće bio i ispričati istinitu priču o tome kako se uopće zatekao na cesti u Wisconsinu. Zato moram biti brz: kad kucne čas, moram ih dočekati spreman. Ako nekim sretnim slučajem misterij ostane neriješen, jednostavno ću se držati onoga što sam napisao i nitko neće morati doznati ni riječ o svemu ovome. To bi bio najbolji mogući ishod: savršena mrtva točka, nijedna strana ne bi ni pisnula. Na to, međutim, ne smijem računati. Kako bih učinio ono što mi je dužnost, moram pretpostaviti da su mu već blizu, da će prije ili kasnije otkriti tko je. I to ne u trenutku kad već budem imao dovoljno vremena da dovršim ovo - već u bilo kojem trenutku počevši od sada.
Dan nakon eksplozije, telegrafska je služba objavila kratak članak o slučaju. Bila je to jedna od onih šifriranih priča u dva paragrafa koje uvijek strpaju negdje usred novina, no ja sam je uspio uočiti u Neto York Timesu dok sam objedovao, tog poslijepodneva. Gotovo neizbježno, počeo sam razmišljati o Benjaminu Sachsu. U tom članku nije bilo ničeg što bi jasno upućivalo na njega, no istodobno se činilo kako se sve poklapa. Nismo razgovarali već gotovo godinu dana, no tijekom našeg posljednjeg susreta rekao mi je dovoljno da me uvjeri da je u velikoj nevolji, da naglavce srlja prema nekoj mračnoj, neizrecivoj katastrofi. Ako je to previše neodređeno, trebao bih reći da je spominjao i bombe, da je tijekom našeg susreta neprestano o njima govorio, te da sam tijekom

sljedećih jedanaest mjeseci osjećao strah - strah da će se ubiti, da ću jednoga dana otvoriti novine i pročitati da se moj prijatelj raznio. Tad je to bila tek neodređena slutnja, jedan od onih nerazumnih skokova u prazninu, no čim mi je ušla u glavu, ta me misao više nije napuštala. A zatim, dva dana nakon što sam pročitao članak, na vrata su mi pokucala dva agenta FBI-a. Čim su izustili tko su, odmah sam znao da sam bio u pravu.
Sachs je bio taj koji se raznio. Bilo je to neupitno. Sachs je bio mrtav, a pomoći sam mu mogao samo tako da njegovu smrt zadržim za sebe.
Vjerojatno sam imao sreću što sam članak pročitao kad sam ga pročitao, premda se sjećam da sam poželio da ga nikad nisam ni vidio. Ako ni zbog čeg drugog, a onda barem zbog činjenice što mi je trebalo nekoliko dana da prebrodim šok. Kad su se pojavili ljudi iz FBI-a, već sam bio pripravan za njih, a to mi je pomoglo da se obuzdam. Nije mi naškodilo ni to što im je bilo potrebno dodatnih četrdeset osam sati kako bi mi ušli u trag. Među predmetima pronađenima u Sachsovoj lisnici, navodno je bio i komadić papira s mojim inicijalima i telefonskim brojem. Tako su došli do mene, no srećom je to bio kućni broj telefona u mome domu u New Yorku, a posljednjih sam desetak dana sa svojom obitelji boravio u Vermontu, u iznajmljenoj kući u kojoj smo namjeravali provesti ostatak ljeta. Samo Bog zna s koliko su ljudi morali razgovarati prije no što su otkrili da sam ovdje. Ako usput napomenem da je vlasnica kuće Sachsova bivša supruga, onda je to kako bih dočarao u kolikoj je mjeri čitava priča naposljetku bila zamršena i komplicirana.
Trudio sam se što je moguće bolje pred njima odglumiti budalu, dati im što je moguće manje podataka.
Ne, rekao sam, nisam pročitao članak u novinama. Nisam znao ništa o bombama, ukradenim automobilima ili seoskim cestama u Wisconsinu. Ja sam pisac, rekoh, čovjek koji pišući romane zarađuje za život, a ako žele provjeriti tko sam, slobodno to mogu učiniti - no to im u ovom slučaju neće nimalo pomoći, samo će izgubiti vrijeme. Vjerojatno, rekli su, no što je s komadićem papira u mrtvačevoj lisnici? Nisu me pokušavali optužiti ili što slično, no činjenica da je on uokolo tumarao s mojim telefonskim brojem u svojoj lisnici, dokazivala je, čini se, neku povezanost između nas dvojice.
Morao sam to priznati, zar ne? Da, rekao sam, naravno da bih morao, no ne znači da je nešto istinito samo ako tako izgleda. Postoji tisuću načina kako je taj čovjek mogao doći do moga broja. Imam prijatelje raštrkane diljem svijeta, a bilo koji od njih je nekom neznancu mogao dati moj broj. Možda ga je taj stranac dao nekom drugom strancu koji ga je, pak, dao nekom trećem. Možda, rekli su, no zašto bi netko uza se nosio telefonski broj nekoga koga ne poznaje? Zato što sam ja pisac, rekao sam.
Oh? Rekli su, a u čemu je razlika? Zato što se moje knjige objavljuju, rekao sam. Ljudi ih čitaju, a ja nemam pojma tko su ti ljudi. Ulazim u živote stranaca, a da toga nisam ni svjestan, i dokle god u rukama drže moju knjigu, moje su riječi za njih jedina postojeća stvarnost. To je normalno, rekli su, tako je to s knjigama. Da, rekao sam, tako je to, no ljudi ponekad polude. Čitaju tvoju knjigu, a nešto u njoj ponekad dirne neku žicu duboko u njihovoj duši. Iznenada si umisle da im pripadaš, da si im jedini prijatelj na čitavom svijetu. Iznio sam nekoliko primjera kako bih im dočarao na što ciljam - svi su bili istiniti, svi iz mog osobnog iskustva. Neuravnotežena pisma, telefonski pozivi u tri sata ujutro, anonimne prijetnje. Prošle godine, nastavih, otkrio sam da me netko imitira - odgovara na pisma u moje ime, ulazi u knjižare i potpisuje moje knjige, da se kao zlokobna sjenka šulja uz rubove moga života.
Knjiga je misteriozan predmet, rekao sam, sve je moguće kad jednom isplovi u svijet. Može biti uzrokom svakakvih nevolja, a protiv toga se ne može učiniti ama baš ništa. U dobru i u zlu, ona je

posve izvan domašaja našeg nadzora.
Ne znam je li im moje poricanje bilo uvjerljivo ili ne. Sklon sam povjerovati da nije, no čak i ako nisu povjerovali ni u jednu jedinu riječ, moguće je da mi je moja strategija priskrbila ponešto vremena.
Nikada ranije nisam razgovarao ni sa jednim agentom FBI-a, a nisam nezadovoljan svojim držanjem tijekom ispitivanja. Bio sam smiren, pristojan, uspio sam prezentirati ispravnu kombinaciju susretljivosti i zbunjenosti. Već sam to samo po sebi doživio kao pobjedu. Općenito govoreći, nisam baš nadaren za obmanjivanje, jer koliko kod da sam se tijekom godina trudio, rijetko da sam ikoga ičim uspio obmanuti. Ako sam prekjučer i uspio izvesti uvjerljivu predstavu, ljudi iz FBI-a su barem dijelom i sami za to odgovorni. Problem nije toliko ležao u onome što su rekli, već u njihovu izgledu, u tome kako su se za svoje uloge odjenuli pretjerano savršeno, čime su svakim detaljem samo potvrdili da je točna moja predodžba o tome kako bi pripadnici FBI-a trebali izgledati: lagana ljetna odijela, čvrste cokule, košulje koje ne iziskuju glačanje, pilotske sunčane naočale. Bile su to, da tako kažem, neizostavne sunčane naočale koje su na scenu bacale nešto umjetno, kao da su oni koji ih nose tek priučeni glumci, statisti koji igraju sitne uloge u nekom niskobudžetnome filmu. Sve me je to na čudnovat način osnažilo, a kad se danas osvrnem na to, shvaćam kako je nestvarno nekako išlo meni u korist. Dopustio sam si da na samoga sebe gledam kao na glumca, a budući da sam tad bio netko drugi, to mi je iznenada dalo za pravo da ih obmanem, da lažem bez ikakve grižnje savjesti.
Ipak, nisu oni bili glupi. Jedan od njih je bio u ranim četrdesetima, dočim je drugi bio znatno mladi.
Imao je dvadeset pet ili dvadeset šest godina, no obojica su u pogledu imali nešto zbog čega sam čitavo vrijeme bio na oprezu. Teško je precizno reći što je to bilo toliko prijeteće, no mislim da ima neke veze s prazninom, s odbijanjem da se usredotoče, jer kao da su istodobno gledali i sve i ništa. Taj je njihov pogled tako malo razotkrivao, nikada nisam mogao reći što neki od njih misli. Njihove su oči nekako bile odveć strpljive, uvježbane tako da odražavaju ravnodušnost, jedino u čemu su se trudile, zapravo neprestano, kao da su prošle obuku tijekom koje su naučile kako postupiti da bi se čovjek osjećao nelagodno, bilo je nagnati čovjeka da postane svjestan vlastitih manjkavosti i prekršaja, da se zacrveni od stida. Zvali su se Worthy i Harris, no više se ne sjećam koji je bio koji. Što se pak fizičkog izgleda tiče, bili su zbunjujuće slični, gotovo kao da su mlada i starija verzija iste osobe: visoki, ali ne previsoki; dobro građeni, ali ne predobro; kosa boje pijeska, plave oči, krupne ruke sa savršeno čistim noktima. Istina, njihovi načini komunikacije nisu bili isti, no neću posvećivati preveliku pozornost prvome dojmu. Jer sve što znam jest da okolišaju, izmjenjuju uloge kako im se svidi. Za prvoga posjeta, prije dva dana, mladi je glumatao strogost. Njegova su pitanja bila krajnje neotesana, a činilo se da posao uzima previše k srcu. Rijetko se, primjerice, smješkao, i prema meni se ophodio s formalnošću koja je s vremena na vrijeme skretala na sarkazam ili iritaciju. Stariji je bio opušteniji i ljubazniji, spremniji razgovoru dopustiti da ide svojim prirodnim tijekom. Nema sumnje da je zato i opasniji, no moram priznati da razgovor s njim nije bio u potpunosti neugodan. Kad sam mu počeo pričati o pismima luđaka koji su mi pisali o mojim knjigama, jasno sam vidio da ga ta tema zanima, pa je dopuštao da u svojim digresijama odem dalje no što sam očekivao. Pretpostavljam da me samo ispipavao, ohrabrivao da nastavim trabunjati kako bi stekao dojam tko sam i kako mi mozak funkcionira, no kad sam došao do priče o onom prevarantu, čak mi je predložio pokretanje istrage o tom problemu. To je, naravno, možda bio samo jedan od njegovih trikova, no nekako sumnjam da je tako. Ne moram ni napominjati da sam odbio njegovu ponudu, no da su okolnosti bile drukčije, vjerojatno bih dvaput razmislio o mogućnosti prihvaćanja njegove ponude. Riječ je o nečemu što me tišti već dugo vremena i uistinu bih volio s time raskrstiti jednom za svagda.

»Ne čitam baš puno romane,« rekao je agent. »Čini se da nemam vremena za njih.«
»Ne, tako je s mnogim ljudima,« rekao sam.
»No, tvoji su sigurno jako dobri. Da nisu, čisto sumnjam da bi ti ljudi toliko dodijavali.«
»Možda mi dodijavaju baš zato što su mi romani loši. Danas su svi književni kritičari. Ako ti se knjiga ne sviđa, zaprijeti autoru. U takvome pristupu ima i neke logike. Neka gad plati za ono što ti je učinio.«
»Mislim da bih trebao sjesti i pročitati jedan od tvojih romana,« rekao je. »Da vidim oko čega se diže tolika frka. Neće ti smetati, zar ne?«
»Naravno da neće. Zato se moje knjige i prodaju u knjižarama. Kako bi ih ljudi mogli čitati.«
Posjet se okončao na neobičan način - agentu FBI-a sam načinio popis naslova svojih knjiga. Još me i sada muči i volio bih znati kakve su mu bile namjere. Možda misli da će u knjigama pronaći neke indicije, ili mi je možda samo na suptilan način htio natuknuti da će se vratiti, da sa mnom još nije gotov. Još uvijek sam jedina smjernica kojom raspolažu, a budu li se držali pretpostavke da sam im lagao, onda me neće tako brzo zaboraviti. Osim tih pretpostavki, nemam blagog pojma što im je u glavi. Čini se malo vjerojatnim da me smatraju teroristom, no to kažem samo zato što znam da nisam terorist. Ništa oni ne znaju, a upravo bi se zato mogli držati te pretpostavke, grozničavo tragati za nečim što će me povezati s bombom koja je prošloga tjedna eksplodirala u Wisconsinu. Pa čak i ako nije tako, moram prihvatiti činjenicu da će još dugo raditi na mome slučaju. Postavljat će pitanja, prekapat će po mome životu, otkrit će tko su mi prijatelji, a prije ili kasnije na površinu će isplivati i Sachsovo ime. Drugim riječima, čitavo vrijeme koje ću u Vermontu provesti pišući ovu priču, i oni će vrijedno pisati svoju. Bit će to priča o meni, a kad je dovrše o meni će znati onoliko koliko i sam o sebi znam.
Moja supruga i kći kući su se vratile dva dana nakon odlaska FBI-jevih agenata. Rano su toga jutra bile otišle provesti dan s prijateljicama i drago mi je što nisu bile ovdje tijekom Harrisova i Worthyjeva posjeta. Moja supruga i ja govorimo si gotovo sve, no mislim da joj o ovome neću reći ništa. Iris je Sachs uvijek bio jako drag, no ja sam joj ipak na prvome mjestu, pa kad bi otkrila da zbog njega imam problema s FBI-jem, dala bi sve od sebe da me zaustavi. A sada ne mogu riskirati. Čak i kad bih je uspio uvjeriti da činim pravu stvar, trebalo bi mi dugo vremena da je slomim, a to je za mene luksuz, budući da svaku minutu trebam posvetiti poslu koji sam si odredio. Osim toga, čak i kad bi popustila, bila bi bolesna od brige, pa ne vidim kakve koristi od toga. Naposljetku će ionako doznati istinu; kad kucne pravi čas, sve će biti izneseno na čistac. Ne želim je obmanjivati, samo je želim poštedjeti koliko god je to moguće. Kako stvari stoje, čini se da to neće biti pretjerano teško. Naposljetku, ovdje sam kako bih pisao, i ako Iris misli da u brvnari opet izvodim svoje štosove, to nikoga ne može povrijediti, zar ne? Zaključit će da radim na novom romanu, a kad vidi koliko mu vremena posvećujem i koliko sam napredovao tijekom dugih sati posvećenih pisanju, bit će sretna. I Iris je sastavni dio jednadžbe, a bez njezine radosti mislim da nikada ne bih imao hrabrosti započeti.
Ovo je drugo ljeto koje provodimo ovdje. U starim danima, dok su još Sachs i njegova supruga amo dolazili svakog srpnja i kolovoza, ponekad bih im, na njihov poziv, dolazio u posjet, no zadržavao bih se uvijek kratko, ne više od tri ili četiri dana. Nakon što smo se Iris i ja prije devet godina vjenčali, nekoliko smo puta ovamo zajedno dolazili, a jednom smo čak Fanny i Benu pomogli oličiti pročelje kuće. Fannyni su roditelji posjed kupili tijekom Depresije, u vrijeme kad su se farme poput ove mogle kupiti za sitniš. Uz kuću je išlo još i više od stotinu jutara zemlje, kao i privatni ribnjak. I premda je kuća bila trošna, iznutra je bila prostrana i prozračna, pa je bilo potrebno tek nešto malo popravaka kako bi bila pogodna za život. Goodmanovi su bili učitelji u New Yorku, pa si nisu mogli priuštiti prevelike zahvate na kući nakon što su kupili posjed, tako da je kuća, nakon svih

tih godina sačuvala svoj primitivan i ogoljen izgled: kreveti s metalnim okvirima, trbušasta peć na drva u kuhinji, ispucali stropovi i zidovi, u sivo obojeni podovi. Ipak, u čitavoj je toj ruševnosti bilo nečeg čvrstog i teško je bilo u toj se kući ne osjećati kao kod kuće. Smještena je na vrhu brijega, uskom prašnjavom cestom četiri milje udaljenog od najbližega sela. Zime su ondje jamačno surove, no ljeti se sve zeleni, ptice pjevaju, a livade i polja su obrasli bezbrojnim divljim cvjetovima: narančaste runjike, crvena djetelina, žabnjaci. Oko trideset metara od same kuće nalazila se jednostavna sporedna zgrada kojom se Sachs koristio kao radnom sobom kad god bi bio ondje. Teško da je to išta više od najobičnije kolibe s tri malene prostorije, kuhinjicom i kupaonicom, a postajala je sve ruševnijom otkako je, prije dvanaest ili trinaest godina, pretrpjela vandalizam. Cijevi su popucale, struja je bila isključena, a linoleum se odljepljuje od poda. Spominjem sve to zato što sam upravo ondje - sjedim za zelenim stolom smještenim nasred najveće prostorije, s olovkom u ruci.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Levijatan - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 12:15 pm



Otkako ga poznajem, Sachs je svako ljeto provodio pišući za ovim istim stolom, a upravo sam ga u ovoj prostoriji i vidio posljednji put, ovdje mi je otvorio srce i uputio me u svoju strašnu tajnu. Ako se dobro usredotočim na sjećanja iz te noći, gotovo da se mogu obmanuti i pomisliti kako je još ovdje. Kao da njegove riječi još lebde u zraku oko mene, kao da još sada mogu ispružiti ruku i dodirnuti ga. Bio je to dug i zamoran razgovor, a kad smo ga naposljetku okončali (oko pet ili šest sati ujutro), zatražio je da prisegnem kako njegova tajna neće izaći izvan zidova ove prostorije. Baš se tako izrazio: da ništa neće izaći iz ove prostorije. Za sada još mogu održati obećanje. Sve dok ne kucne čas kada ću morati pokazati što sam ovdje napisao, moći ću se tješiti mišlju da ne kršim zadanu riječ.
Sniježilo je kad smo se prvi puta sreli. Od toga je dana prošlo više od petnaest godina, no uvijek ću ga se sjećati. Toliko sam toga odavno zaboravio, no susreta sa Sachom se sjećam jasnije nego bilo čega drugog u životu.
Bila je subota poslijepodne, u veljači ili ožujku, a nas smo dvojica bili pozvani da održimo zajedničko čitanje naših djela u baru u West Villageu. Nikada do tada nisam bio čuo za Sachsa, no osoba koja me nazvala bila je u prevelikoj žurbi da bi preko telefona odgovarala na moja pitanja.
»On je romanopisac,« rekla je. »Prvu je knjigu objavio prije dvije godine.« Nazvala me u srijedu navečer, samo tri dana prije književne večeri, a u njezinu je glasu bilo nečeg nalik na paniku. Michael Palmer, pjesnik koji se u subotu trebao pojaviti, upravo je otkazao svoj dolazak u New York, pa se ona pitala jesam li voljan zamijeniti ga. Bila je riječ o zamjenskome rješenju, no ipak sam prihvatio njezin poziv.
Do tada još nisam bio objavio Bog zna što - šest ili sedam priča u manjim časopisima, nešto članaka i recenzija - i ljudi baš nisu skandirali kako bi imali čast čuti me dok čitam neke od svojih priča. Zato sam i prihvatio ponudu izbezumljene žene, te sam sljedeća dva dana, obuzet vlastitom panikom, frenetično pretraživao majušni svijet vlastitih priča, u potrazi za nečim čime se neću osramotiti, nečim što sam napisao, a što će biti dovoljno dobro za čitanje u prostoriji prepunoj stranaca. U petak poslijepodne sam obišao nekoliko knjižara u potrazi za Sachsovim romanom. Činilo mi se u najmanju ruku ispravnim doznati nešto o njegovu radu prije samog susreta s njim, no njegova je knjiga bila već dvije godine stara i više je nitko nije čuvao u skladištu.
Sudbina je htjela da u petak navečer sa Srednjeg zapada zapuše strahovita oluja, te da do subote ujutro grad zatrpa više od pola metra snijega. Najrazboritije bi bilo da sam tad nazvao gospodu koja me pozvala na književnu večer, no bio sam dovoljno glup da je ne pitam za njezin broj, a budući da mi se do jedan nije javila, smatrao sam kako će najmudrije biti da što hitrije odem do središta. Navukao sam kaput i kaljače, u jedan od džepova kaputa ugurao svoju najnoviju priču, te sam se Riverside Driveom zaputio prema postaji podzemne željeznice smještenoj na uglu 116. ulice i

Broadwaya. Nebo se tad već počelo vedriti, no ulice i pločnici su još bili prekriveni snijegom, a prometa gotovo da i nije bilo. U nanosima snijega uz rub ceste bilo je napuštenih automobila i kamiona, a samo bi povremeno poneko vozilo mililo niz cestu i vozači bi gubili nadzor nad vozilom kad god bi morali kočiti zbog crvenog svjetla na semaforu. U normalnim bih okolnostima uživao u ovakvim luđačkim vremenskim uvjetima, no bilo je previše hladno da bih nosom provirio ispod šala. Temperatura je vrtoglavo padala još od svitanja, tako da je zrak sad bio poprilično oštar, a iz smjera Hudsona je puhao silovit vjetar čiji su me iznenadni udari doslovno gurali niz ulicu. Bio sam već napola ukočen dok sam stigao do postaje podzemne željeznice, no usprkos svemu, ispostavilo se da vlakovi ipak voze. To me iznenadilo, pa sam spuštajući se niz stube i kupujući žeton zaključio kako će se književna večer naposljetku ipak održati.
Do taverne Nashe's sam došao u četrnaest i deset. Bila je otvorena, no kad su mi se oči priviknule na tamu, uočio sam kako je posve pusta. Iza šanka je stajao pipničar opasan bijelom pregačom, koji je crvenim ubrusom predano brisao čašice za žestoka pića. Bio je to krupan i snažan četrdesetogodišnjak, pažljivo me promatrao dok sam mu prilazio, kao da žali što sam mu prekinuo samoću.
»Zar se ovdje za dvadesetak minuta ne bi trebala održati književna večer?« pitao sam. Osjećao sam se kao budala čim su mi te riječi prešle preko usana.
»Otkazana je«, rekao je pipničar. »Sa svim tim snijegom koji je napadao, ne bi ni bilo nekog smisla.
Poezija je lijepa stvar, ali ne baš toliko da ti se zbog nje smrzne guzica.«
Sjeo sam na jedan od barskih stolaca i naručio sam konjak. Još sam drhtao od pješačenja po snijegu i htio sam se malo zagrijati iznutra prije no što ponovno izađem van. U dva sam gutljaja ispraznio čašu, te sam naručio još jednu, jer ona mi je prva čaša baš prijala. I baš dok sam ispijao drugu čašu konjaka, u bar je ušao drugi gost. Bio je to visok, nevjerojatno mršav mladić, suha lica i guste smeđe brade.
Gledao sam ga dok je toptao nogama kako bi sa čizama uklonio snijeg, pljesnuo rukama na kojima su bile rukavice i glasno uzdahnuo od hladnoće. Nije bilo sumnje, bio je to neobičan lik - stajao je ondje u svome kaputu s rupama od moljaca, s bejzbolskom kapom njujorških Knicksa i tamnoplavim šalom omotanim oko glave koji mu je grijao uši. Izgledao je kao netko koga muči užasna zubobolja, pomislio sam, ili kao napola izgladnjeli ruski vojnik negdje u predgrađu Staljingrada. Te su se dvije slike u mojoj glavi nadovezale velikom brzinom. Prva je bila šaljiva, a druga očajna. Unatoč smiješnoj odjeći, u njegovu je pogledu bilo nečeg divljeg, nečeg intenzivnog što je kod čovjeka zatiralo svaku želju da mu se smije. Možda je i nalikovao na Ichaboda Cranea, no istodobno je bio i John Brovn, te kad čovjek zanemari njegovu odjeću i košarkaški štrkljasto tijelo, ispred sebe počinje uočavati posve drukčiju osobu: čovjeka kojemu ništa ne može umaknuti, čovjeka u čijoj se glavi okreće stotinu kotačića.
Nakratko je zastao na vratima, pogledom je skenirao praznu prostoriju, a zatim prišao pipničaru i postavio mu više ili manje isto pitanje kao i ja deset minuta ranije. Pipničar mu je udijelio više ili manje isti odgovor kao i meni, samo što je sad palac upirao prema meni, pokazujući mjesto gdje sam sjedio, na drugome kraju šanka. »I onaj je došao na čitanje,« rekao je. »Vjerojatno ste jedina dvojica u New Yorku koji su dovoljno ludi da danas izlaze iz kuće.«
»Pa i ne baš,« rekao je čovjek sa šalom omotanim oko glave. »Zaboravio si ubrojiti i samoga sebe.«
»Nisam zaboravio,« rekao je pipničar. »Samo, mene ne možete računati. Vidiš, ja ovdje moram biti, a ti ne. O tome ti govorim. Ako se ne pojavim, gubim posao.«

»Ali, i ja sam došao raditi,« rekao je onaj drugi. »Rekli su mi da ću danas zaraditi pedeset dolara. Sada su otkazali čitanje, a ja sam ostao i bez novca za podzemnu željeznicu.«
»Onda je to nešto drugo«, rekao je pipničar. »Ako si trebao čitati, onda pretpostavljam da ni tebe ne bismo trebali računati.«
»Onda nam preostaje samo jedna osoba u čitavome gradu koja je iz kuće izašla kad nije trebala.«
»Ako govorite o meni,« rekao sam konačno se umiješavši u razgovor, »onda na vašem popisu nema nijedne osobe.«
Čovjek sa šalom omotanim oko glave okrenuo se prema meni i nasmiješio. »Ah, to onda znači da si ti Peter Aaron, zar ne?«
»Pretpostavljam da je tako,« rekao sam. »Ali, ako sam ja Peter Aaron, onda si ti jamačno Benjamin Sachs.«
»Glavom i bradom,« odgovorio je Sachs. Pritom se kratko nasmijao, kao iz samosažaljenja. Prišao je stolcu na kojemu sam sjedio i ispružio desnu ruku. »Jako sam sretan što si ovdje,« rekao je.
»U posljednje sam vrijeme čitao neke od tvojih tekstova i jedva sam čekao da te upoznam.«
Tako je započelo naše prijateljstvo - prije petnaest smo godina sjedili u pustome baru i jedan drugoga častili pićima sve dok nismo ostali bez prebijene pare. To je jamačno potrajalo tri ili četiri sata, jer kad smo konačno odlučili teturajući izaći na studen, vani se već bila spustila noć. Sada kad je Sachs mrtav, nepodnošljivo mi je prisjećati ga se onakvog kakav je nekoć bio, prisjećati se sve one plemenitosti, inteligencije i humora koji su iz njega kiptjeli onda kad sam ga upoznao. Usprkos svim raspoloživim činjenicama, teško mi je pojmiti da se čovjek koji je sa mnom onoga dana sjedio u baru prošloga tjedna odlučio uništiti. Putovanje je za njega sigurno bilo predugo, odveć strašno, krcato patnjama, da se teško mogu obuzdati i ne zaplakati pri samoj pomisli na to. Tijekom petnaest godina, Sachs je putovao iz jedne svoje krajnosti u drugu, a kad je konačno stigao do posljednjeg odredišta, sumnjam da je više znao tko je zapravo. Do tada je već bio prešao toliku udaljenost, da za njega više nije bilo moguće sjetiti se gdje je uopće započeo.
»Općenito uspijevam držati korak s onim što se događa,« rekao je, odvezujući šal svezan ispod brade i skidajući ga zajedno s kapom i dugim, smeđim kaputom. Čitavu je gomilu odložio na barski stolac pored sebe, a zatim sjeo. »Sve do prije dva tjedna nisam ni znao za tebe. A onda si se iznenada počeo posvuda pojavljivati. Prvo sam naletio na tvoj članak o dnevnicima Huge Balla.
Odličan člančić, pomislio sam, spretno napisan i lijepo obrazložen, divljenja vrijedan odgovor na goruća pitanja. Nisam se slagao sa svim tvojim stavovima, no dobro si postavio slučaj, a i poštovao sam ozbiljnost tvojih stavova. Ovaj momak previše vjeruje u umjetnost, rekao sam samome sebi, ali barem zna gdje je i dovoljno je oštrouman da prizna da su i drugi stavovi mogući. A onda, tri ili četiri dana nakon toga, u poštanskome sam sandučiću pronašao časopis, a prvo što mi je upalo u oči bila je priča i u njezinu potpisu tvoje ime. Tajna abeceda, priča o studentu koji na pročeljima zgrada pronalazi napisane poruke. Svidjela mi se. Toliko mi se svidjela da sam je triput pročitao. Tko je taj Peter Aaron?
Pitao sam se. I gdje se skriva? Kad me Kathy, tako joj je ime, nazvala da mi kaže kako je Palmer odustao od čitanja, predložio sam joj da stupi u vezu s tobom.«
»Znači ti si odgovoran što sam sad ovdje,« rekao sam, previše zaprepašten galantnim pohvalama, da bih smislio išta bolje od tog traljavog odgovora.
»Dobro, nije sve prošlo baš onako kako smo zamišljali.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Levijatan - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 12:15 pm




»Možda to i nije tako loše,« rekao sam. »Barem neću morati ustati i slušati kako mi u mraku koljena zvekeću dok mi se noge tresu. To se mora priznati.«

»Majka priroda priskače u pomoć.«
»Točno tako. Gospa Sreća sačuvala mi je glavu.«
»Drago mi je što si pošteđen mučenja. Ne bih volio to imati na svojoj savjesti.«
»Ipak, hvala ti što si me pozvao. Mnogo mi to znači, i da budem iskren, jako sam ti zahvalan.«
»Nisam to učinio zato što sam žudio za tvojom zahvalnošću. Bio sam znatiželjan, a prije ili kasnije, ionako bih osobno stupio u vezu s tobom. No, budući da mi se ukazala prilika, mislio sam da je to najelegantniji način upoznavanja.«
»I evo me, sjedim na Sjevernome polu s admiralom Pearvjem osobno. Najmanje što mogu jest počastiti te pićem.«
»Prihvaćam ponudu, ali samo pod jednim uvjetom. Prvo mi moraš odgovoriti na pitanje.«
»Bit će mi drago, dakako pod uvjetom da mi pitanje i postaviš. Ne sjećam se da si me išta pitao.«
»Naravno da jesam. Pitao sam te gdje si se skrivao. Možda griješim, no čini mi se da nisi dugo u New Yorku.«
»Nekoć sam bio ovdje, a onda sam otišao. Vratio sam se prije samo pet ili šest mjeseci.«
»A gdje si bio?«
»U Francuskoj. Živio sam ondje gotovo pet godina.«
»To objašnjava sve. Ali, zašto bi, za Boga miloga, htio živjeti u Francuskoj?«
»Bez nekog osobitog razloga. Samo sam htio biti negdje drugdje, ne biti tu.«
»Nisi išao na studij? Nisi radio za UNESCO ili neku vrhunsku odvjetničku firmu?«
»Ne, ništa slično. Bio je to više život od danas do sutra.«
»Dobra, stara avantura dragovoljnog progonstva, zar ne? Mladi Amerikanac odlazi u Pariz kako bi otkrio kulturu i lijepe žene, kako bi iskusio zadovoljstva sjedenja po kafićima i pušenja jakih cigareta.«
»Mislim da ni to nije bilo razlog. Osjećao sam da mi treba svježeg zraka kako bih disao, i to je sve. Da govorim srpski ili hrvatski, vjerojatno bih otišao u Jugoslaviju.«
»I tako si otišao. Bez nekog osobitog razloga, kako kažeš. Je li te neki poseban razlog nagnao da se vratiš?«
»Prošloga sam se ljeta jednoga jutra probudio i samome sam sebi rekao da je vrijeme da se vratim.
Samo tako. Previše godina provedenih bez baseballa, pretpostavljam. Ako čovjek ne dobije dovoljnu dozu proigravanja i trčanja do baze, duh mu usahne.«
»I ne planiraš ponovno otići?«
»Ne, mislim ići. Što god da sam svojim odlaskom pokušao dokazati, više mi se ne čini važnim.«
»Možda si to ionako već dokazao.«
»Možda. Ili bi možda pitanje trebalo biti postavljeno na drukčiji način. Možda si čitavo vrijeme postavljam pogrešna pitanja.«
»Dobro,« reče tad Sachs dlanom udarajući po šanku. »Sad ću nešto popiti. Počinjem osjećati zadovoljstvo, a od tog uvijek ožednim.«
»Što ćeš popiti?«
»Isto što i ti,« rekao je ni ne upitavši što je to što ja pijem. »A budući da pipničar do nas mora dobrano hodati, odmah mu reci da i tebi natoči još jedno. Slijedi zdravica. Na kraju krajeva, konačno si se vratio kući, pa ti moramo upriličiti dobrodošlicu u američkome stilu.«
Mislim da me još nitko nije do te mjere razoružao koliko je to Sachsu te večeri pošlo za rukom. Od prvoga je trenutka nasrnuo kao horda, kao oluja je protutnjao kroz moje najtajnovitije i

najskrivenije zakutke, jedna po jedna, redom je otvarao sva moja zaključana vrata. Kasnije sam doznao da je to za njega tipičan nastup, gotovo klasičan primjer njemu svojstvenog kroćenja kroz život. Nema okolišanja, ni ceremonijalnosti - samo zasuči rukave i pričaj. Započeti razgovor s potpunim neznancima za njega nije predstavljalo nikakav problem, da se ubaci i postavi pitanja koja se nitko drugi nije usuđivao postaviti, ili koja bi drugi najčešće bezuspješno postavljali. Čovjeku se činilo kao da on nikada nije ni naučio pravila, jer budući da je bio potpuno nesputan, od svih je ostalih očekivao da budu otvorena srca baš kao što je bio i on. Pa ipak, u njegovim je ispitivanjima drugih uvijek bilo nečeg neosobnog, jer činilo se da se ne trudi toliko s drugima uspostaviti ljudsku vezu, koliko riješiti neki osobni intelektualni problem. To je njegovim primjedbama davalo neku apstraktnu obojanost, budilo povjerenje, i u ljudima poticalo želju da mu kažu čak i ono što ni sami sebi nikada ne bi rekli. Nikada ni o kome nije donosio sud, nikada se ni prema kome nije ophodio kao prema inferiornome, nikada ljude nije razlikovao prema njihovu društvenom statusu. Pipničar mu je bio jednako zanimljiv kao i pisac, pa da se toga dana nisam pojavio, vjerojatno bi proveo dva sata razgovarajući s čovjekom s kojim ja nisam razmijenio više od deset riječi. Sachs bi se prema čovjeku s kojim bi razgovarao odnosio kao prema iznimno inteligentnoj osobi, što je kod ljudi budilo osjećaj ponosa i dostojanstva.
Mislim da sam se toj njegovoj osobini i najviše divio, njemu urođenoj sposobnosti da iz čovjeka izvuče ono najbolje. Često su ga doživljavali kao čudaka, kao nespretnjakovića s glavom u oblacima kojeg neprestano muče mračne misli, no uvijek bi iznova prisutne zaprepastio tisućama sitnih znakova svoje pozornosti. Poput bilo koga drugog na svijetu, samo vjerojatno u većoj mjeri, on je mnoštvo kontradikcija uspio uklopiti u jednu, jedinstvenu i neraskidivu prisutnost. Bez obzira gdje se zatekao, uvijek se činilo kako se u svim mogućim okruženjima osjeća kao kod kuće, pa ipak ne znam jesam li ikada sreo nekog tako nespretnog, tako fizički nevještog, nekog tko je tako nesposoban kad treba izvesti i najjednostavnije radnje. Tog poslijepodneva, tijekom čitavog razgovora, kaput mu je neprestano s barskoga stolca padao na pod. Dogodilo se to najmanje pet ili šest puta, a jednom je čak, dok je podizao kaput, uspio glavom udariti o rub šanka. Kasnije sam, međutim, otkrio da je Sachs odličan sportaš. U srednjoj je školi bio najbolji strijelac svog košarkaškog tima, a u svim igrama jedan na jedan koje smo tijekom godina odigrali, mislim da sam ga pobijedio samo jednom ili dvaput. Bio je brbljav i često nemaran u razgovoru, no njegovo je pisanje bilo obilježeno velikom preciznošću i odmjerenošću, imao je urođeni dar za pisanje preciznih rečenica. Kad smo već kod toga, i sama činjenica da je uopće pisao često mi se činila kao posvemašnja zagonetka. Bio je previše prisutan u izvanjskome svijetu, ljudi su ga previše fascinirali, previše je volio biti okružen gomilom za nekog tko se bavi tako usamljeničkim pozivom. Tako sam mislio. Samoća mu, međutim, nije uopće smetala, a njegov je posao uvijek odisao nevjerojatnom disciplinom i gorljivošću. Ponekad bi se znao u kuću zatvoriti i po nekoliko tjedana, samo kako bi završio započeti posao. S obzirom na to kakav je bio, kako je na jedinstven način znao različite strane samoga sebe zadržati u pokretu, Sachs je bio netko od koga se nikad ne bi očekivalo da bude oženjen. Doimao se nedovoljno prizemljenim za kućanski život, previše demokratičnim u dijeljenju osjećaja da bi one intimne mogao dijeliti samo s jednom jedinom osobom. No, Sachs se oženio mlad, u brak je stupio znatno mlađi od bilo kog drugog koga poznajem, i svoj je brak održao na životu gotovo dvadeset godina. Ni Fanny baš nije bila žena kakvu sam zamišljao da bi mu pristajala. Dok trepneš sam za njega mogao zamisliti pokornu ženu majčinskih osobina, jednu od onih žena koje samozatajno stoje u muževljevoj sjeni, koja predano svog dječaka-muškarca štiti od okrutnih stvarnosti svakodnevnoga života. No, Fanny nipošto nije bila takva. Sachhsova je partnerica njemu bila po svemu jednaka, bila je to kompleksna i krajnje inteligentna žena koja je vodila svoj vlastiti, neovisan život, a svih ju je tih godina uspio zadržati

samo zato što se svim silama trudio, zato što je bio dovoljno darovit da je razumije i održi u ravnoteži sa samim sobom. Njegov je blag karakter jamačno pomogao očuvanju braka, no ne bih htio previše naglašavati tu stranu njegove osobnosti.
Usprkos svojoj blagosti, Sachs je u svojim razmišljanjima znao biti nepopustljivo dogmatičan, a događalo se i da ga obuzmu divlji ispadi bijesa, istinski zastrašujući izljevi srdžbe. Nisu oni bili usmjereni protiv ljudi do kojih mu je bilo stalo, već protiv svijeta općenito. Užasavala ga je glupost svijeta, a ispod njegove razdraganosti i dobroga raspoloženja, čovjek je ponekad mogao naslutiti veliku količinu skrivene netolerantnosti i prezira. Gotovo sve što bi napisao, u sebi bi sadržavalo nešto razdražljivo i borbeno, tako da je tijekom godina stekao reputaciju mutikaše. Pretpostavljam da je to i zaslužio, no bilo je to tek djelić onoga kakav je zapravo bio. Teškoće, međutim, započinju kad ga čovjek pokuša konačno definirati. Sachs je bio previše nepredvidiv za takvo što, preširoka duha i lukav, imao je previše novih ideja da bi se predugo zadržao na jednome mjestu. Ponekad je biti s njim za mene bilo iscrpljujuće, no ne mogu reći da mi je ikada bilo dosadno. Sachs me tijekom petnaest godina držao u pripravnosti, neprestano me poticao i izazivao, i dok sada ovdje sjedim pokušavajući razlučiti kakav je bio, shvaćam kako ne bih mogao zamisliti život bez njega.
»Doveo si me u nepovoljan položaj,« rekao sam ispijajući gutljaj konjaka iz ponovno napunjene čaše.
»Ti si pročitao sve što sam napisao, a ja nisam pročitao ni retka od onoga što si ti napisao. Život u Francuskoj je imao svoje prednosti, no upućenost u noviju američku književnost nije jedna od njih.«
»Nisi ni Bog zna što propustio«, rekao je Sachs. »Vjeruj mi.«
»Ipak, mislim da je to malo nezgodno. Osim njezina naslova, o tvojoj knjizi ne znam ama baš ništa.«
»Dat ću ti primjerak. Tada više nećeš imati izgovora da je ne pročitaš.«
»Jučer sam je pokušao kupiti u nekoliko knjižara...«
»Nema veze, sačuvaj novac. Imam oko stotinu primjeraka i bit ću sretan riješiti se jednog od njih.«
»Ako ne budem previše pijan, još večeras ću je početi čitati.«
»Nema žurbe. Naposljetku, pa to je samo roman i ne bi ga trebao preozbiljno shvaćati.«
»Romane uvijek shvaćam ozbiljno. Osobito ako mi ih je darovao sam autor.«
»Pa, ovaj je autor bio veoma mlad kad je napisao svoju knjigu. Možda, zapravo, i premlad.
Ponekad mu je žao što je knjiga uopće objavljena.«
»No, večeras si namjeravao čitati odlomke upravo iz te knjige. Ne misliš onda da je baš tako loša.«
»Ne kažem da je loša. Samo je mlada i to je sve. Previše je književna, prepuna vlastitih mudrosti.
Danas ni u snu ne bih pokušao napisati takvu knjigu. Na nju se danas osvrćem još samo zbog mjesta gdje sam je napisao. Sama mi knjiga ne znači mnogo, no valjda sam još vezan uz mjesto gdje je rođena.«
»A koje je to mjesto?«
»Zatvor. Knjigu sam počeo pisati u zatvoru.«
»Misliš na stvarni zatvor? S ćelijama i rešetkama? S brojevima ispisanim na prednjem dijelu tvoje majice?«
»Da, pravi zatvor. Federalni zatvor u Danburyu, u Conecticutu. U tom sam hotelu proveo sedamnaest mjeseci.«
»Bože dragi. A kako si se našao ondje?«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Levijatan - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 12:16 pm






»Zapravo prilično jednostavno. Odbio sam odazvati se na poziv u vojsku.«
»Jesi li uložio prigovor savjesti?«
»Htio sam, no odbili su moj zahtjev. Uvjeren sam da ti je priča već poznata. Pripadaš li pacifističkoj vjeri koja se protivi svim vrstama ratova, onda čak postoji mogućnost da će razmotriti tvoj slučaj. No, ja nisam ni kveker, ni adventist sedmoga dana, a nisam ni protivnik svih ratova. Bio sam samo protiv tog rata. Nažalost, htjeli su da se uključim upravo u taj rat.«
»Ali, zašto si otišao u zatvor? Imao si izbora. Kanada, Švedska, pa čak i Francuska. Tisuće su ljudi otišle na ta mjesta.«
»Zato što sam tvrdoglavi kučkin sin, eto zašto. Nisam htio pobjeći. Osjetio sam odgovornost da ustanem i kažem što mislim. A to nisam mogao učiniti ako nisam bio spreman stati u prve redove.«
»Poslušali su, dakle, tvoju plemenitu izjavu, a zatim su te ipak strpali u zatvor.«
»Naravno. Ali, vrijedilo je.«
»Pretpostavljam. No, tih je sedamnaest mjeseci za tebe bilo užasno.«
»Nije bilo tako gadno kao što misliš. Ondje se ne moraš ni o čemu brinuti. Dobijaš tri obroka dnevno, ne moraš prati vlastito rublje, čitav ti je život unaprijed utvrđen. Bio bi iznenađen koliko ti to slobode daje.«
»Drago mi je što o tome možeš zbijati šale.«
»Ne šalim se. Dobro, možda samo malo. No, nisam patio onako kako ti to vjerojatno zamišljaš.
Danbury nije neki zatvor iz noćne more, ne kao Attica ili San Quentin. Većina zatvorenika je ondje bila zbog intelektualnih zločina - pronevjere, utaje poreza, čekovi bez pokrića, takve stvari. Imao sam sreće što su me poslali tamo, no glavna mi je prednost bila ta što sam bio spreman. Moj slučaj se razvlačio mjesecima, a budući da sam od samoga početka znao da ću izgubiti, imao sam vremena psihički se pripremiti za zatvor. Nisam bio jedan od onih ogrezlih u čamotinju koji okolo tumaraju brojeći dane, koji prije odlaska na počinak na kalendaru križaju dane. Kad sam otišao tamo, samome sam sebi rekao da je to sad to, rekao sam si: sad ovdje živiš, stari moj. Suzile su se granice moga svijeta, no još sam bio živ, a dok mogu disati, prditi i misliti što me volja, je li uopće važno gdje sam?«
»Čudno.«
»Ne, nije čudno. To je kao šala starog Hennvja Youngmana. Suprug dolazi kući, ulazi u dnevni boravak i u pepeljari ugleda upaljenu cigaru. Pita suprugu što se događa, no ona glumi da nema pojma. I dalje sumnjičav, suprug počinje pretraživati kuću. Ušavši u spavaću sobu, on otvara ormar i ondje pronalazi neznanca. »Što radiš u mome ormaru?« pita suprug. »Ne znam,« zamuckuje čovjek koji se trese i oblijeva ga znoj. »Svi moramo negdje biti.«
»Dobro, shvatio sam poruku. Ali ipak, u tom je ormaru, zajedno s tobom jamačno bilo i nezgodnih likova. Nemoguće da ti je uvijek bilo jako ugodno.«
»Priznajem, bilo je i nekoliko nezgodnih situacija. No, naučio sam kako s njima izaći na kraj. Bilo je to jedno od razdoblja u životu tijekom kojih mi je moj neobičan izgled bio od pomoći. Nitko nije znao što bi sa mnom, a nakon određenog vremena sam glavninu zatvorenika uspio uvjeriti da sam lud. Začudilo bi te u kolikoj te mjeri ljudi ostave na miru kad misle da si udaren. Kad jednom uvježbaš taj pogled, onda si cijepljen od svih nevolja.«
»I sve to samo zato što si se htio držati vlastitih principa.«
»Nije to bilo baš tako teško. Barem sam u svakom trenutku znao zašto sam ondje. Nisam se morao mučiti grižnjama savjesti.«
»U usporedbi s tobom, ja sam imao sreće. Zbog astme jednostavno nisam prošao liječnički pregled, pa o tome više nisam morao ni razmišljati.«

»I tako, ti si otišao u Francusku, a ja u zatvor. Obojica smo nekamo otišli i obojica smo se vratili. A sve što mogu reći jest da sada sjedimo na istome mjestu.«
»To je jedan od načina da se na to gleda.«
»To je jedini način. Primijenili smo posve različite metode, no rezultati su identični.«
Naručili smo još jednu rundu. Nakon nje uslijedila je još jedna, pa još jedna, a zatim i još jedna. U međuvremenu nas je pipničar počastio na račun kuće, a mi smo mu uzvratili tako što smo ga pozvali da i sebi natoči jednu. Taverna se počela puniti klijentima, a mi smo otišli sjesti u najudaljeniji kut prostorije. Ne mogu se sjetiti svega o čemu smo razgovarali, no početka razgovora se sjećam znatno jasnije od njegova kraja. Otprilike pola sata prije svršetka našeg razgovora, u svome sam organizmu imao toliku količinu konjaka da sam vidio dvostruko. To mi se još nikada prije nije dogodilo, pa nisam znao što učiniti kako bih ponovno izoštrio sliku svijeta oko sebe. Kad god bih pogledao Sachsa, vidio sam dvojicu. Treptanje očima nije mi pomoglo, a od mahanja glavom me samo obuzimala vrtoglavica.
Sachs se pretvorio u čovjeka s dvije glave i dvoja usta, a kad sam naposljetku ustao u namjeri da odem, sjećam se da me uhvatio ispod ruke, jer sam umalo pao. Mislim da je činjenica da se Sachs tog poslijepodneva udvostručio bila prava stvar. Tada sam bio težak kao truplo i samo jedan čovjek me nikako ne bi mogao nositi.
Mogu govoriti samo o stvarima koje su mi poznate, koje sam vidio vlastitim očima i čuo vlastitim ušima. Izuzme li se Fanny, Sachsu sam vjerojatno bio bliži od bilo kog drugog, no to me ne čini stručnjakom za detalje iz njegova života. Već je bio pregurao tridesetu kad smo se upoznali, a nijedan od nas nikada nije previše govorio o svojoj prošlosti. Njegovo je djetinjstvo za mene posvemašnja tajna, jer osim nekoliko prigodnih primjedbi koje je tijekom godina iznio o svojim roditeljima i sestrama, o njegovoj obitelji ne znam gotovo ništa. Da su okolnosti bile drukčije, sada bih pokušao razgovarati s nekima od tih ljudi, trudio bih se popuniti što je moguće više praznina. No, nisam u situaciji da krenem u potragu za Sachsovim učiteljima iz osnovne škole, ili prijateljima iz srednje, da razgovaram s njegovim rođacima i kolegama s faksa, s ljudima s kojima je boravio u zatvoru. Nemam vremena za to, a budući da sam prisiljen raditi u žurbi, moram se pouzdati u vlastita sjećanja. Ne kažem da bi se u moja sjećanja trebalo sumnjati, da je u stvarima koje o Sachsu znam išta lažno ili iskrivljeno, samo ne želim ovu knjigu predstaviti kao nešto što ona nije. U njoj ništa nije definitivno. Nije ovo biografija ili iscrpan psihološki portret, i premda mi se Sachs tijekom našeg dugogodišnjeg prijateljstva uvelike povjeravao, moram priznati da raspolažem tek parcijalnom spoznajom o čovjeku kakav je bio. Želim reći istinu o njemu, prikazati vlastite uspomene na što je moguće pošteniji način, no ne mogu isključiti mogućnost da možda griješim, da je istina prilično različita od onog kako je zamišljam.
Rođen je 6. kolovoza 1945. Toga se datuma dobro sjećam zato što se uvijek trudio naglasiti da je »prva američka beba Hirošime,« »originalno dijete bombe,« »prvi bijelac koji je udahnuo zrak početka nuklearnog doba.« često je tvrdio kako ga je liječnik porodio točno u trenutku kad je Enola Gay iz svoje utrobe ispustila Debelog Dečka, no to sam uvijek doživljavao kao pretjerivanje. Kad sam jednom prilikom susreo Sachsovu majku, ona se nije mogla sjetiti točnog vremena poroda (rodila je četvero djece, rekla je, i u glavi joj se izmiješalo točno vrijeme pojedinih poroda), no barem je potvrdila datum.
Istom je prilikom dodala kako se jasno sjeća da je za Hirošimu čula nakon što je rodila sina. Ako je Sachs izmislio sve ostalo, onda je to bilo tek malo nedužne mitologizacije. Bio je vješt u pretakanju činjenica u metafore, a budući da je raspolagao obiljem činjenica, mogao vas je bombardirati nepresušnom zalihom čudnih povijesnih povezanosti, međusobno povezivati i

najudaljenije ljude i događaje. Jednom mi je prilikom tako ispričao kako je prigodom prvog posjeta Petera Kropotkina Sjedinjenim Državama, 1890-tih godina, gospoda Jefferson Daviš, udovica konfederacijskog predsjednika, zatražila susret sa slavnim anarhističkim knezom. Već je i to samo po sebi bilo dovoljno bizarno, rekao je Sachs, no samo nekoliko minuta nakon što je u kuću gospođe Daviš ušao Kropotkin, pred vratima iste pojavio se Booker T. Washington. Washington je gospođu izvijestio da želi vidjeti gospodina iz Kropotkinove pratnje (zajedničkog prijatelja), a kad je gospoda Daviš doznala tko stoji u njezinu predsoblju, poslala mu je poruku neka ude i pridruži im se. I tako je, tijekom sljedećih sat vremena, nezamisliv trojac sjedio za stolom, ispijao čaj i pristojno razgovarao: ruski plemić kojemu je težnja bila srušiti sve organizirane vlade, bivši rob koji je postao pisac i pedagog, i supruga čovjeka koji je Ameriku poveo u najkrvaviji rat kako bi zaštitio instituciju ropstva. Samo je Sachs mogao biti upućen u takvo što. Samo ste od Sachsa mogli doznati da je filmskoj glumici Louise Brooks, tijekom djetinjstva što ga je početkom stoljeća provela u Kansasu, prijateljica iz susjedstva bila Vivian Vance, ista ona koja će, kao odrasla žena kasnije sudjelovati u showu / love Lucy. Oduševljavalo ga je što je otkrio sljedeće: da su dvije krajnosti američkog poimanja ženstvenosti, vamp i staromodna žena, libidom natopljena seks-đavolica i zapuštena kućanica, početak imale na istome mjestu, na istoj prašnjavoj ulici srednjeg Zapada. Sachs je obožavao te ironije, velike povijesne vragolije i protuslovlja, načine kako su se činjenice neptestano izvrtale naglavce. Upijajući sve te činjenice, mogao je svijet čitati kao da je djelo mašte, preokretati dokumentirane događaje u književne simbole, tropizme koji upućuju na mračan, kompleksan predložak utkan u stvarnost. Nikada nisam uspio dokučiti koliko je ozbiljno shvaćao tu igru, no često ju je igrao, a ponekad se čak činilo da se ne može zaustaviti. Čitava priča vezana uz njegovo rođenje bila je dio istoga poriva. S jedne je strane to bilo nešto poput crnoga humora, no bio je to i pokušaj definiranja samoga sebe, način da se uključi u užase našega vremena.
Sachs je često govorio o »bombi.« Za njega je ona bila središnja činjenica svijeta, konačna demarkacija duha, u smislu da nas je odijelila od svih ostalih generacija u povijesti. U trenutku kad smo stekli moć samouništenja, izmijenilo se i samo poimanje ljudskoga života; čak je i zrak što smo ga disali bio zagađen smradom smrti. Sachs teško da je bio prva osoba koja se pojavila s takvim idejama, no s obzirom na ono što mu se dogodilo prije devet dana, njegova opsesija u sebi je sadržavala nešto čime zaslužuje pravo prvenstva, kao da je bila neka vrsta smrtonosne igte riječi, preokrenuta riječ koja je u njemu pustila korijen i nastavila rasti izvan njegova nadzora.
Otac mu je bio istočnoeuropski Židov, a majka irska katolkinja. Kao što je slučaj s većinom američkih obitelji, i njih je amo dovela nesreća (glad koja je zbog nestašice krumpira zavladala 1840-ih, pogromi tijekom 1880-ih), no osim tih nepotpunih detalja, o Sachsovim precima nemam nikakvih informacija.
Rado je govorio kako je jedan pjesnik odgovoran za dolazak obitelji njegove majke u Boston, no bilo je to samo neizravno povezano sa Sir Walterom Raleghom, čovjekom koji je krumpir donio u Irsku, te je tako bio odgovoran i za pošast do koje je došlo tristo godina kasnije. A kad je pak riječ o obitelji njegova oca, jednom mi je prilikom rekao da su u New York došli zbog smrti Boga. Bila je to jedna od Sachsovih zagonetnih aluzija, jedna od onih koje su se čovjeku činile lišene svakoga smisla, sve dok ne bi prodro do logike pjesmice za malu djecu, skrivene ispod površine. Ono što je ovom izjavom htio reći bilo je da su pogromi započeli nakon ubojstva cara Aleksandra II; da su cara ubili ruski nihilisti; da su nihilisti nihilistima prozvani zato što su vjerovali da Bog ne postoji. Konačno, bila je to jednostavna jednadžba, premda posve neshvatljiva sve dok se pojmovi koji povezuju one krajnje ne bi doveli u logičan slijed. Sachsova primjedba nalikovala je na primjedbu čovjeka koji kaže da je kraljevstvo izgubljeno zbog čavla. Onome tko pjesmu poznaje, odmah je jasno. Onaj tko ne

zna, jednostavno ne zna.
Gdje su se i kada njegovi roditelji upoznali, što su prethodno radili, kako su njihove obitelji reagirale na miješani brak, kad su se preselili u Connecticut - sve je to izvan okvira unutar kojih mogu raspravljati.
Koliko znam, Sachs je odgojen sekularno. Bio je istodobno i Židov i kršćanin, što znači da nije bio ni jedno ni drugo. Ne sjećam se da mi je ikada rekao da je išao u vjersku školu, a koliko znam, nikada nije primio Prvu pričest, niti je imao bar-micvu. Činjenica da je bio obrezan tek je puki medicinski detalj.
Nekoliko je puta, međutim, aludirao na vjersku krizu što ju je proživio tijekom puberteta, no koja je relativno brzo sagorjela sama od sebe. Ono što je na mene oduvijek ostavljalo silan dojam bilo je njegovo poznavanje Biblije (kako Novog, tako i Starog Zavjeta), pa smatram kako je moguće da ju je počeo čitati upravo tada, u razdoblju svoje unutarnje borbe. Sachsa su više zanimale politika i povijest, nego duhovna pitanja, no njegova je politika ipak bila obojena onim što bih nazvao religioznim odlikama, kao da je politički angažman za njega bio nešto više od suočavanja s problemima vezanim uz ono ovdje i sada, kao da je bio i sredstvo osobnoga spasenja. Vjerujem da je upravo to važan detalj.
Sachsove političke ideje nisu spadale ni u jednu konvencionalnu kategoriju. Bio je na oprezu glede sustava i ideologija, i premda je o njima mogao raspravljati s popriličnom dozom razumijevanja i sofisticiranosti, politička akcija za njega se svodila na savjest. Upravo to ga je i nagnalo na odluku da 1968. ode u zatvor. Nije to učinio zato što je smatrao kako će ondje nešto postići, već zato što ne bi mogao živjeti sam sa sobom da to nije učinio. Kada bih morao rezimirati njegov stav prema vlastitim uvjerenjima, prvo bih se osvrnuo na Transcendentaliste devetnaestoga stoljeća. Thoreau mu je bio uzor, sumnjam da bi Sachs bez Građanskoga neposluha ikada postao ono što je bio. Ne mislim sada samo na zatvor, već na čitav njegov pristup životu, na stav koji je u sebi sadržavao neumoljivu unutarnju budnost. Jednom nam se prilikom u razgovor ušuljao Walden i Sachs mi je tada priznao da nosi bradu zato što ju je nosio i Henry David - što mi je omogućilo spoznati koliko je duboko njegovo divljenje.
Dok ovo pišem, postajem svjestan da su zapravo živjeli jednako dugo. Thoreau je umro u četrdeset četvrtoj godini, a Sachs bi ga nadživio samo da je poživio do sljedećeg mjeseca. Mislim da je ovdje riječ tek o pukoj koincidenciji, no to je jedna od onih stvari koje je Sachs uvijek volio, detalj na koji se trebalo osvrnuti.
Otac mu je bio bolnički službenik u Norwalku, a ono što sam doznao bilo je da njegova obitelj nije bila ni dobrostojeća, ni siromašna. Prvo su se rodile dvije kćeri, pa Sachs, a nakon njega im se rodila i treća kći. Svi četvero rodili su se u rasponu od šest ili sedam godina. Cini se kako je Sachs bio povezaniji s majkom nego s ocem (ona je još živa, on ne), no nikada nisam stekao dojam da je između oca i sina ikada bilo velikih sukoba. Kako bi dočarao koliko je kao dječak bio glup, Sachs mi je jednom spomenuo koliko je bio razočaran kad je doznao da njegov otac nije sudjelovao u Drugom svjetskom ratu. Uzmu li se u obzir Sachsovi kasniji stavovi, ta se njegova reakcija doima gotovo komičnom, no tko zna koliko je snažno to razočaranje tad na njega utjecalo? Svi su se njegovi prijatelji tada hvalisali vojničkim podvizima svojih očeva, a on im je zavidio na ratnim trofejima koje su iznosili na dvorišta svojih kuća smještenih u predgrađu dok bi se igrali rata: na šljemovima i redenicima, futrolama za pištolje i vojničkim porcijama, pločicama s imenima, kapama i odličjima. Nikada mi, međutim, nije objasnio zašto njegov otac nije služio vojsku. S druge je, pak, strane Sachs s ponosom govorio o očevoj socijalističkoj političkoj orijentaciji tijekom tridesetih godina, a koja je bila povezana sa sindikalnim udruživanjima ili nečim drugim povezanim s radničkim pokretom. Ako

je Sachs i bio skloniji majci nego ocu, mislim da je do toga došlo zato što su bili nevjerojatno slični: oboje su bili brbljavi i izravni, oboje su raspolagali nevjerojatnim darom da druge potiču da govore o sebi. Fanny (koja mi je o tim stvarima rekla koliko i Ben) smatra kako je Sachsov otac bio tiši i manje izravan od njegove majke, zatvoren u sebe, ne toliko željan svakome iznijeti vlastito mišljenje. Najsigurniji dokaz koju tomu ide u prilog, a kojega se mogu sjetiti dolazi iz priče koju mi je Fanny jednom prilikom ispričala. Nedugo nakon Benova uhićenja, lokalni je novinar došao u kuću kako bi od njezina svekra dobio intervju glede suđenja. Bilo je jasno da novinar želi napisati priču o medugeneracijskome sukobu (tad je to bilo udarna tema), no čim ga je gospodin Sachs prozreo, inače miran i tih čovjek udario je šakom o rukohvat stolice, pogledao novinara ravno u oči i rekao: »Ben je sjajno dijete. Uvijek smo ga učili da se zauzme za vlastite stavove i bio bih lud kad ne bih bio ponosan na ovo što sada čini. Kad bi u ovoj zemlji bilo više mladića kao što je on, ovo bi bilo vraški ljepše mjesto.«
Nikada nisam upoznao njegova oca, no više se no dobro sjećam Dana zahvalnosti što sam ga proveo u kući njegove majke. Do posjeta je došlo nekoliko tjedana nakon što je Ronald Reagan izabran za predsjednika, što znači da je riječ o mjesecu studenom, 1980. - prije deset godina. Bilo je to loše razdoblje u mome životu. Moj prvi brak se raspao dvije godine ranije, a Iris sam trebao upoznati tek potkraj veljače, dobra tri mjeseca kasnije. Mome sinu Davidu bile su tek nešto više od tri godine i s njegovom sam se majkom dogovorio da će/on blagdane provesti sa mnom, no planovi koje sam predvidio u posljednji su tren propali. Mogućnosti koje su mi preostale bile su prilično sumorne: otići u neki restoran ili jesti zaleđenu puricu u mome malenom stanu u Brooklynu. Kad sam se već počeo sažalijevati (mogao je već biti ponedjeljak ili utorak), Fanny me je spasila tako što nas je pozvala k Benovoj majci, u Connecticut. Ondje će biti i svi nećaci i nećakinje, rekla je, pa će Davidu biti zabavno.
Gospoda Sachs u međuvremenu se preselila u starački dom, no tada je još živjela u kući u New Canaanu, gdje su odrasli Ben i njegove sestre. Bila je to velika kuća smještena na samome rubu grada, koja je izgledala kao da je sagrađena u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća, kuća s kićastim viktorijanskim zabatima i smočnicama, stražnjim, vanjskim stubištem i čudnim, uskim prolazom na drugome katu. Unutrašnjost kuće bila je mračna, a dnevna soba je bila prepuna knjiga, dnevnih novina i časopisa. Gospođa Sachs tad je jamačno bila u kasnim šezdesetima, no ništa kod nje nije bilo staračke Dugi je niz godina radila kao socijalna radnica u siromašnoj četvrti Bridgeport i nije bilo teško vidjeti da je u svome poslu bila dobra: bila je to rječita žena, prepuna stavova, sa smionim, iskrivljenim osjećajem za humor. Činilo se da je mnogo toga zanima, nije bila ni previše sentimentalna, ali ni zlovoljna, no kad god bi razgovor skrenuo na politiku (što se toga dana često događalo), ona bi dokazala da ima opako oštar jezik. Neke od njezinih primjedbi bile su poprilično drske, a u jednom je trenutku za Nixonove suradnike umiješane u aferu rekla da su to »ljudi koji i vlastite gaće slažu prije odlaska na spavanje.« Jedna od njezinih kćeri nelagodno me pogledala, kao da se želi ispričati zbog ponašanja svoje majke koje nije dostojno jedne dame. Nije, međutim, trebala brinuti. Toga mi se dana gospoda Sachs silno svidjela. Ona je bila subverzivni matrijarh koji je svijetu i dalje nanosio udarce, a bila je spremna na vlastiti se račun šaliti koliko i na račun svih ostalih - uključujući i na račun svoje djece i unuka. Nedugo nakon što sam stigao, priznala mi je da loše kuha, te da je zato odgovornost pripremanja objeda predala svojim kćerima. No, zatim je dodala (tad mi je prišla sasvim blizu i šaputala mi je u uho), ni njezine tri kćeri u kuhinji nisu pretjerano vješte.
Naposljetku, rekla je, upravo ih je ona i naučila svemu što znaju, a kako od učenika očekivati nešto ondje gdje je i učitelj prepun mana?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Levijatan - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 12:17 pm



Istina je da je ručak bio užasan, no jedva da sam imao vremena obazirati se na to. Uz toliko ljudi koji su toga dana bili u kući, uz galamu koju je stvaralo petero djece mlade od deset godina, naša su usta bila više zaokupljena razgovorom, nego hranom. Sachsova je obitelj bila bučna gomila. Njegove sestre i njihovi muževi ovamo su došli iz različitih dijelova zemlje, a budući da se većina njih nije susrela već poprilično dugo, razgovor je ubrzo postao sasvim neusiljen, a svi su govorili istodobno. Za stolom je neprekidno teklo po četiri ili pet međusobno nepovezanih dijaloga, a budući da ljudi nisu nužno razgovarali s osobom koja je pokraj njih sjedila, razgovori su se neprestano međusobno miješali, dolazilo je do izmjena sudionika u njima, tako da se činilo kako svi istodobno sudjeluju u svim razgovorima, kao da simultano brbljaju o vlastitom životu i doznaju detalje o životima svih ostalih.
Tomu pridodajte dječje upadice, posluživanje pojedinih jela, prolijevanje vina, ispadanje pribora na tlo, prevrnute čaše, prosutu hranu, pa objed počinje nalikovati na razrađenu, u žurbi improviziranu vodviljsku rutinu.
Čvrsta je to obitelj, pomislio sam, izazivačka, na frakcije podijeljena skupina ljudi koji vole jedni druge, no koji nisu bili grčevito vezani uz život što su ga ranije živjeli. Za mene je bilo pravo osvježenje vidjeti koliko malo neprijateljstva medu njima ima, koliko je malo rivalstava i kivnje izlazilo na površinu, no istodobno među njima nije bilo ni previše intimnosti. Nisu bili uzajamno povezani poput članova uspješnih obitelji. Znam da je Sachs volio svoje sestre, no isključivo na automatski i distanciran način, a mislim da ni sa jednom od njih nije imao prisne odnose tijekom svog kasnijeg života. Bilo je to možda povezano s činjenicom da je bio jedini dječak u obitelji, no kad god bih ga letimično pogledao tijekom tog dugog poslijepodneva i večeri, uvijek je razgovarao ili s majkom ili s Fanny, a vrlo je vjerojatno da je veću pozornost posvećivao mome sinu Davidu nego ijednom od svojih nećaka ili nećakinja. Mislim da ovim nemam namjeru išta posebno naglasiti. Ovakva pristrana razmatranja u sebi mogu sadržavati velik broj pogrešaka i pogrešnih shvaćanja, no ipak je činjenica da se Sachs unutar svoje obitelji ponašao kao samotnjak, kao netko tko se drži postrani. Ne znači to da je ikoga izbjegavao, no bilo je trenutaka kad sam imao dojam da se ne osjeća ugodno, kao da mu je bilo dosadno biti ondje.
S obzirom na to koliko malo o njemu znam, čini se da njegovo djetinjstvo ni po čemu nije bilo dojmljivo. Nije bio pretjerano dobar dak, a da je nečim i mogao zaslužiti počasti, bilo bi to isključivo zbog njegove spretnosti u smišljanju psina. Očigledno da nije imao nimalo straha u sučeljavanju s autoritetima, a sudeći po onome što mi je ispričao, vrijeme od šeste do dvanaeste godine proveo je smišljajući kreativne oblike sabotaže. On je bio zadužen za postavljanje klopki, pričvršćivanje natpisa 'Udari me' na leda učitelja, za bacanje petardi u košare za otpatke u školskoj kamini. Tijekom tih godina je na stotine sati proveo sjedeći u uredu direktora škole, no kazna je bila tek malena cijena koju je trebao platiti, što je ništavno s obzirom na zadovoljstvo koje su mu te pobjede priskrbile. Ostali dječaci su ga poštovali zbog odvažnosti i inventivnosti, zbog čega se vjerojatno i odvažio toliko riskirati. Vidio sam nekoliko Sachsovih fotografija iz djetinjstva. Neupitno je bio ružno pače, netko tko se istinski ne uklapa: visok i štrkljast kao stabljika graha s velikim ušima, iskrivljenih i velikih zuba, asimetrične i bedaste njuške. Njegov potencijal glavne mete ismijavanja bio je velik; jamačno je bio pokretna meta za sve vrste ismijavanja i divljačkih podbadanja. To što je izbjegao takvu sudbinu, može zahvaliti činjenici da je samoga sebe prisilio da bude ludi od svih ostalih. To zasigurno nije bila jedna od najugodnijih uloga, no svi se silama upinjao njome ovladati, te je nakon nekog vremena posve zavladao svojim teritorijem.
Nosio je zubnu protezu koja mu je poravnala zube; ojačao je u tijelu; postupno je snagom volje naučio gospodariti vlastitim udovima. Do ulaska u pubertet, Sachs je nalikovao čovjeku kakvim će

kasnije postati. Njegova mu je visina u sportu predstavljala prednost, a kad je, u trinaestoj ili četrnaestoj godini počeo igrati košarku, brzo se razvio u igrača koji obećava. Neslane šale i buntovničko ponašanje kod njega su do tada već bili iščezli, a premda njegovi uspjesi u srednjoj školi teško da su bili izvanredni (samoga je sebe opisivao kao lijenog učenika kojeg dobre ocjene uopće nisu nadahnjivale), neprestano je čitao i već je tada o sebi razmišljao kao o budućem književniku. Sudeći prema onome što mi je osobno priznao, njegovi prvi tekstovi su bili očajni -
»romantično-apsurdna duševna traganja«,kako ih je jednom prigodom nazvao, kukavne pričice i pjesme koje nikome nije pokazivao. Ipak se držao toga, a u znak vlastite, sve veće ozbiljnosti, jednoga si je dana u dobi od sedamnaest godina kupio lulu. Bila je to zaštitna oznaka svakog istinskog pisca, tako je mislio, pa je posljednju godinu srednje škole proveo sjedeći za svojim radnim stolom, s olovkom u jednoj, a lulom u drugoj ruci, puneći sobu dimom.
Sve sam to doznao izravno od Sachsa. Te priče su mi pomogle stvoriti predodžbu kakav je bio prije no što ću ga upoznati, no kad sada u glavi vrtim njegove komentare, shvaćam da bi sve to moglo biti izmišljeno. Podcjenjivački odnos prema samome sebi bio je važan element njegove osobnosti, a često je samome sebi bio i predmet sprdnje. Volio je samoga sebe prikazati na nimalo laskav način, osobito kad bi govorio o prošlosti. Uvijek je bio glupi klinac, pompozna budala, smutljivac, šeprtljavi klipan.
Možda je htio da ga takvim doživljavamo ili je možda samo uživao u perverznom zadovoljstvu pogrešnog navođenja. Jer osoba koja se zna šaliti na vlastiti račun mora imati veliku količinu samouvjerenosti, a toliko samouvjereni ljudi su rijetko budale ili šeprtlje.
Iz tog razdoblja raspolažem samo s jednom pričom koju prihvaćam s punim povjerenjem. Čuo sam je potkraj svog posjeta Connecticutu, 1980., a budući da sam je čuo i od njegove majke, i od njega, ta priča spada u sasvim drugu kategoriju. Sama po sebi, ta je anegdota znatno manje dramatična od onih koje mi je Sachs ispričao, no razmatramo li je tako da u obzir uzmemo čitav njegov život, ona tad ima izniman značaj - kao da je najava glazbene teme vodilje koja će ga progoniti sve do njegova posljednjeg dana na zemlji.
Kad se stol naposljetku raščistio, oni koji nisu pomagali pri pripremi ručka trebali su u kuhinji oprati posude. Bilo nas je samo četvero: Sachs i njegova majka, Fanny i ja. Sa svim onim posuđem, tanjurima, šalicama i zdjelama, bio je to velik posao, a dok smo naizmjenično strugali, prali, ispirali i brisali, čavrljali smo o najrazličitijim stvarima, doticali se najrazličitijih tema. Poslije nekog vremena, počeli smo razglabati o Danu zahvalnosti, što nas je dovelo do rasprave o ostalim američkim blagdanima, nakon čega smo se osvrnuli i na nacionalne simbole. Netko je spomenuo Kip Slobode, a onda su se, kao da se oboma u istome trenutku sjećanje vratilo u isto vrijeme, Sachs i njegova majka prisjetili puta do Bedloes Islanda, kamo su otišli ranih pedesetih. Fanny još nikada nije bila čula tu priču, pa smo ona i ja bili slušatelji koji su s krpama za brisanje posuđa u rukama gledali kako ono dvoje izvode svoju malu predstavu.
»Benjy, sjećaš li se toga dana?« započela je gospoda Sachs.
»Naravno da se sjećam«, rekao je Sachs. »Bila je to jedna od prekretnica u mome djetinjstvu.«
»Tad si još bio sićušan čovječuljak. Nije ti bilo više od šest ili sedam godina.«
»Bilo je to ljeto kad sam navršio šest godina. Tisuću devetsto pedeset prva.«
»Bila sam već starija, a nikada nisam vidjela Kip Slobode. Pomislila sam kako je krajnje vrijeme da ga vidim, pa sam te strpala u auto i zaputili smo se prema New Yorku. Ne znam gdje su tog jutra bile cure, no poprilično sam sigurna da smo ondje bili samo ti i ja.«
»Samo nas dvoje. I gospoda kojoj prezime završava sa stein i njezina dva sina. Susreli smo ih odmah po dolasku.«

»Doris Saperstein, stara prijateljica iz Bronxa. Imala je dvojcu sinova tvoje dobi. Pravi mali musavci, divlji Indijanci.«
»Obični klinci. Oni su i izazvali čitavu svađu.«
»Kakvu svađu?«
»Toga se ne sjećaš, zar ne?«
»Sjećam se samo onog što se događalo kasnije. Sve ostalo mi se izbrisalo iz glave.«
»Natjerala si me da odjenem one odurne kratke hlačice i bijele dokoljenice. Uvijek si me dotjerivala kada bismo nekamo išli, mrzio sam to. Osjećao sam se kao mekušac u toj odjeći, kao Fauntlerov u svečanoj odori. Dovoljno sam se loše osjećao tijekom obiteljskih okupljanja, no sama pomisao da ću se takav pojaviti pred sinovima gospođe Saperstain za\mene je bila neizdrživa. Znao sam da će oni na sebi imati majice, traperice i tenisice, pa nisam znao kako se suočiti s njima.«
»Ali, izgledao si kao anđeo u toj odjeći«, rekla je njegova majka.
»Možda, ali nisam htio izgledati kao anđeo. Htio sam izgledati kao prosječni američki dječak. Preklinjao sam te da mi dopustiš odjenuti nešto drugo, no ti nisi popuštala. Rekla si da posjet
Kipu Slobode nije kao igra u dvorištu. To je simbol naše zemlje i moramo mu iskazati poštovanje. Već sam tad bio svjestan ironije čitave situacije. Ondje smo trebali odati počast samome konceptu slobode, a ja sam bio u okovima. Živio sam u potpunoj diktaturi, a moja su prava gažena dokle god je sezalo moje pamćenje. Pokušavao sam se izvući pričom o drugim dečkima, no ti me nisi htjela slušati. Glupost, rekla si, i oni će odjenuti svoju svečanu odjeću. Bila si tako prokleto sigurna u sebe, a ja sam se naposljetku okuražio i ponudio ti nagodbu. Dobro, rekao sam, danas ću odjenuti ovu odjeću. Ali, ako ostali dečki budu nosili traperice i tenisice, onda je ovo posljednji put da odijevam ovakvo što. Od tog ću trenutka dobiti tvoje dopuštenje da odijevam što me volja.«
»A ja sam se složila? Zar sam si dopustila nagađanje sa šestogodišnjakom?«
»Samo si mi podilazila. Nisi ni pomišljala na mogućnost gubitka oklade. No gle čuda, kad se gospođa Saperstain kod Kipa Slobode pojavila sa svojim sinovima, dečki su bili odjeveni upravo onako kako sam predvidio. A ja sam iznenada postao gospodar vlastite garderobe. Bila je to prva velika pobjeda u mome životu. Osjećao sam se kao da me zapuhnuo vjetar demokracije, kao da sam ustao u ime svih ugnjetenih naroda svijeta.«
»Sad znam zašto prema jeansu osjećaš toliku pristranost,« rekla je Fanny. »Otkrio si princip samoodređenja, pa si odlučio loše se odijevati do kraja života.«
»Upravo tako,« rekao je Sachs. »Stekao sam pravo da budem dripac, a tu titulu još od tada ponosno nosim.«
»A onda,« nastavila je gospoda Sachs, nestrpljiva da nastavi s pričom, »počeli smo se penjati.«
»Spiralnim stubištem,« nadovezao se njezin sin. »Pronašli smo stube i počeli smo se uspinjati.«
»Isprva i nije bilo tako gadno«, rekla je gospođa Sachs. »Doris i ja dečke smo pustili neka idu ispred, a mi smo se držale za rukohvat i uz stepenice smo se uspinjale lijepo i polako. Došli smo sve do krune, nekoliko smo minuta promatrali luku i sve je, više ili manje, bilo u najboljem redu. Pomislila sam kako je to to, da ćemo se spustiti i nekamo otići na sladoled. No tad se još moglo otići sve do baklje, a to je značilo penjati se uz još jedno stubište - ravno kroz gospođičinu podignutu ruku. Dečki su izgarali od želje da odu tamo. Neprestano su cičali i cviljeli da žele vidjeti sve, pa smo Doris i ja popustile.
Ispostavilo se da to stubište nema rukohvat kao ono prvo. Bile su to najuže i najuvijenije metalne prečke koje sam ikad vidjela u životu, vatrogasna šipka s ispupčenjima, a kad smo pogledali kroz ruku, činilo nam se kao da smo petsto milja u zraku. Oko nas je bilo čisto ništavilo, velika nebeska praznina.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Levijatan - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 12:17 pm





Dečki su se do baklje uzverali sami, no ja sam na dvije trećine puta shvatila da neću uspjeti. Oduvijek sam bila uvjerena da sam tvrd orah. Nisam bila poput onih histeričnih žena koje vrište kad ugledaju miša. Bila sam snažna, prizemljena žena s iskustvom, no na onim sam stubama iznenada osjetila unutarnju slabost, oblio me hladan znoj, mislila sam da ću povratiti. Ni Doris se tada više nije najbolje osjećala, pa smo obje sjele na stubu, u nadi da ćemo tako malo smiriti živce. To nam je malo pomoglo, ali ne previše, i premda sam se leđima oslonila na nešto čvrsto, i dalje sam se osjećala kao da ću pasti, kao da ću svakoga trena naglavce pasti sve do dna. Nikada me u životu još nije bila obuzela tolika panika. Bila sam posve izbezumljena. Srce mi je bilo u grlu, glava u rukama, želudac u stopalima. Kad sam pomislila na Benjamina, toliko sam se uplašila da sam ga vrišteći počela dozivati i govoriti mu neka siđe. Bilo je stravično. Moj je glas po čitavoj unutrašnjosti Kipa Slobode odzvanjao kao urlici neke uklete duše. Dječaci su se naposljetku spustili iz baklje, pa smo se svi zajedno, spuštajući se na stražnjici s jedne stube na drugu, spustili do podnožja. Doris i ja samo se trudile dječacima to prikazati kao igru, pretvarati se kako je to zabavan način spuštanja niz stube. No, ništa me nije moglo natjerati da ponovno uspravno stanem na te stube, prije bih skočila ravno do dna, nego hodala uspravno. Trebalo nam je najmanje pola sata da se spustimo do podnožja, a do tad sam se već bila pretvorila u ruinu, u bezobličnu gomilu kostiju i mesa. Benji i ja smo te noći sa Sapersteinima odsjeli u Grand Concoursu, a od tog se dana panično bojim visine. Prije bih umrla nego kročila u zrakoplov, a kad se popnem iznad trećeg ili četvrtog kata neke zgrade, istoga trena iznutra požutim. Što kažete na to? A sve je to počelo onoga dana kad se Benjamin, kao maleni dječak uzverao sve do baklje Kipa Slobode.«
»Bila je to moja prva lekcija iz političke teorije«, rekao je Sachs odvraćajući pogled od svoje majke i pogledavajući Fanny i mene. »Naučio sam da sloboda može biti opasna. Ako ne paziš, može te ubiti.«
Ne želim prenapuhavati ovu priču, premda istodobno smatram da ne bi trebala biti posve zanemarena.
Sama po sebi, ona je bila tek trivijalna epizoda, djelić obiteljskog folklora, a gospoda Sachs ispričala ju je dovoljno šaljivo, rugajući se sama sebi, kako bi uklonila njezine prilično zastrašujuće moguće posljedice. Po svršetku priče, svi smo se smijali, a razgovor je zatim krenuo drugim smjerom. Da nije bilo Sachsova romana (riječ je o istoj onoj knjizi koju je kroz snježnu oluju nosio na otkazanu književnu večer, 1975.), tu bih priču možda potpuno zaboravio. A budući da je roman prepun aluzija na Kip Slobode, mogućnost uzajamne povezanosti teško se može zanemariti - kao da dječačko iskustvo svjedočenja majčinoj panici leži negdje u srži onoga što je napisao kao odrastao čovjek, dvadeset godina kasnije. Pitao sam ga o tome dok smo se te noći vraćali u grad, no Sachs se na moje pitanje samo nasmijao. Rekao je kako se tog dijela priče uopće više nije sjećao. Zatim je, definitivno odustajući od ove teme, započeo komičnu tiradu usmjerenu protiv stupica psihoanalize. U konačnici, ništa od svega toga nije ni važno. To što je Sachs zanijekao ikakvu uzajamnu povezanost, nipošto ne znači da povezanosti nema. Nitko ne zna otkud izvire knjiga, a najmanje osoba koja ju je napisala.
Knjige se rađaju iz neznanja, a ako i nastave živjeti nakon što su napisane, to je samo onoliko koliko ostaju nerazumljive.
Novi Kolos je bio jedini roman što ga je Sachs ikad objavio. Bio je to i prvi njegov tekst koji sam pročitao, a nema sumnje da je odigrao i značajnu ulogu u izgradnji našeg prijateljstva. Jedno je bilo Sachsa upoznati osobno, no kad sam shvatio da se mogu diviti i njegovu djelu, moja želja da ga bolje upoznam postala je još veća, još sam gorljivije iščekivao ponovni susret s njim. To ga je istoga trena izdvojilo iz skupine ljudi koje sam upoznao nakon povratka u Ameriku. Bio je više od

potencijalnog pajdaša za opijanje, više od još jednog poznanika u nizu. Sat vremena nakon što sam, prije petnaest godina prvi put otvorio Sachsovu knjigu, shvatio sam da bismo mogli postati prijatelji.
Ovo sam jutro proveo ponovno je prelistavajući (u brvnari imam nekoliko primjeraka) i zaprepastilo me koliko se moji osjećaji prema njoj gotovo uopće nisu promijenili. Mislim da je dovoljno reći samo to. Knjiga još uvijek postoji, može je se nabaviti u knjižarama i knjižnicama, pa je bez ikakvih problema može pročitati tko god to želi. Nekoliko mjeseci nakon našeg prvog susreta, knjiga je objavljena i u džepnom izdanju, te nastavlja živjeti svojim tihim, ali zdravim životom na marginama novije književnosti, ta čudna, zbrkana knjiga koja je zadržala svoje mjestašce na policama. Ipak, prvi sam je put pročitao posve nespreman. Nakon našeg razgovora u baru, pretpostavljao sam da je napisao tipičan prvi roman, jedan od onih slabo prikrivenih pokušaja pretakanja vlastite životne priče u fikciju.
Nisam namjeravao okrenuti to protiv njega, no s tolikim je omalovažavanjem govorio o svojoj knjizi, da sam bio pripravan suočiti se s razočaranjem. Knjigu mi je toga dana potpisao u baru, no sve što sam tad uočio jest da je riječ o velikoj knjizi od više od četiristo stranica. Počeo sam je čitati sljedećeg poslijepodneva, kad sam se preko kreveta ispružio nakon što sam popio deset kava liječeći mamurluk od subotnje pijanke. Bila je to knjiga tipična za mlade pisce, ali ne na način kako me je Sachs upozorio.
Novi Kolos nije imao nikakve veze sa šezdesetima, s Vijetnamom ili antiratnim pokretom, ili sa sedamnaest mjeseci što ih je proveo u zatvoru. To što sam u knjizi tragao za takvim stvarima, proizašlo je isključivo iz mog vlastitog pomanjkanja mašte. Sama pomisao na zatvor činila mi se toliko užasnom, da nisam mogao pojmiti da netko tko je ondje boravio o tome i ne piše.
Kao što je svakom čitatelju poznato, Novi Kolos je povijesni roman, knjiga koja se temelji na pedantno provedenim istraživanjima, čija je radnja smještena u Ameriku između 1876. i 1890., a počiva na dokumentiranim, stvarnim činjenicama. Glavnina likova su ljudi koji su tad istinski živjeli, a čak i imaginarni likovi nisu toliko izmišljeni, koliko su posuđeni, ukradeni sa stranica drugih romana.
Drugim riječima, svi su događaji istiniti - u smislu da prate povijesne bilješke - a na mjestima gdje su povijesne činjenice nejasne, nema nikakvog petljanja sa zakonima vjerojatnosti. Sve je napravljeno tako da se doima uvjerljivim, činjeničnim, pa čak i banalnim u preciznosti opisa. Pa ipak, Sachs čitatelja neprestano uljuljkuje u osjećaj sigurnosti, međusobno mijenja toliko književnih rodova i stilova kako bi svoju priču ispričao, da knjiga počinje nalikovati na fliper, na nešto fantastično dobro sklepano, urešeno treptavim svjetlima i stotinama zvučnih efekata. Iz poglavlja u poglavlje, on s tradicionalne naracije u trećem licu skače na dnevničke zapise i pisma napisana u prvome licu, s kronoloških sljedova na sitne anegdote, s novinskih članaka na eseje, pa zatim i na dramatične dijaloge.
Vrtložna je to izvedba, maratonski sprint od starta do cilja, i ma što god mislili o knjizi kao cjelini, nemoguće je ne odati poštovanje autorovoj energiji, iznimnoj odvažnosti njegovih ambicija.
Među likovima koji se u romanu pojavljuju su Emma Lazarus, Bik koji Sjedi, Ralph Waldo Emerson, Joseph Pulitzer, Buffalo Bili Cody, Auguste Bartholdi, Catherine Weldon, Rose Hawthorne
(Nathanielova kći), Ellery Channing, Walt Whitman i William Tecumseh Sherman. Ondje je, međutim, i Raskoljnikov (dolazi izravno iz epiloga Zločina i kazne - po puštanju iz zatvora, kao imigrant dolazi u Sjedinjene Države, gdje prezime anglicira u Ruskin), baš kao i Huckelberry Finn (sredovječni lutalica koji postaje Ruskinov prijatelj), i Išmael iz Moby Dicka (koji kao pipničar u New Yorku igra tek kratku, sporednu ulogu). Novi Kolos započinje na stotu obljetnicu američke nazivasnosti, a obrađuje sve važne događaje koji će se dogoditi tijekom sljedećih petnaest godina:

Custerov poraz kod Little Big Horna, podizanje Kipa Slobode, opći štrajk 1877., egzodus ruskih Zidova u Ameriku, 1881., otkriće telefona, nerede u čikaškome Haymarketu, širenje religije Ples duhova medu Sijuksima, pokolj kod Wounded Kneea. Zabilježeni su, međutim, i manji događaji, a upravo je to i ono što knjizi daje njezinu teksturu, što čini da nije tek slagalica povijesnih činjenica. Emma Lazarus odlazi u Concord u Massachusettsu, gdje kao gošća boravi u Emersonovoj kući. Tijekom svog boravka ondje, ona upoznaje Elleryja Channinga, koji s njom posjećuje Walden Pond i govori joj o svome prijateljstvu s Thoreauom (koji je umro prije petnaest godina). Ovo dvoje osjećaju uzajamnu privlačnost te postaju prijatelji, što je još jedno od onih čudnovatih protuslovnih preklapanja koje je Sachs toliko ljubio: sjedokosi muškarac iz Nove Engleske i mlada židovska pjesnikinja iz Millionare's Rowa u New Yorku. Tijekom posljednjeg susreta, Channing joj predaje dar za koji joj kaže neka ga otvori tek u vlaku, na povratku kući. Odmotavši papir, ona pronalazi primjerak Channingove knjige o Thoreau, zajedno s jednom od starčevih relikvija koje je ovaj čuvao nakon njegove smrti: Thoreauov džepni kompas. Prelijep je to trenutak, a Sachs ga je krajnje osjećajno obradio, te u glavu čitatelja usadio sliku koja će se često, i na različite načine iznova pojavljivati u knjizi. Premda to nije iskazano na tako opširan način, poruka ne može biti jasnija. Amerika je skrenula s puta. Thoreau je bio onaj koji je umjesto nas mogao gledati kompas, a sada kada ga više nema, nema nade da ćemo ikada više pronaći pravi put.
Ondje je i čudna priča o Catherine Weldon, sredovječnoj ženi iz Brooklyna koja kreće na zapad kako bi postala jedna od žena Bika koji Sjedi. Tu je i komična priča o ruskom velikom vojvodi Alekseju na proputovanju Sjedinjenim Državama - tijekom svog putovanja, on lovi bizone s Billom Codvjem, spušta se niz Mississippi s Generalom i gospodom George Armstrong Custer. Tu je i general Sherman, čije srednje ime odaje počast jednom indijanskom ratniku, koji na sebe, 1876. preuzima zadaću (mjesec dana nakon Custerova posljednjeg okršaja) »uspostavljanja vojnog nadzora nad svim rezervatima na teritoriju Sijuksa, te ophođenja prema Indijancima kao prema ratnim zarobljenicima,« kojem zatim, godinu dana kasnije, Američki Odbor za Kip Slobode povjerava zadaću »donošenja odluke hoće li Kip Slobode biti postavljen na Guvernerovu ili Bedloe Islandu.« Emma Lazarus zatim umire u trideset sedmoj godini, a njeguje je njezina prijateljica Rose Hawthorne
- na koju to iskustvo ostavlja toliki utisak da se obraća na katoličanstvo i u benediktinski red stupa kao sestra Alphonsa, te posljednjih trideset godina svoga života posvećuje njegovanju ljudi na samrti. U knjizi su deseci takvih epizoda.
Sve su istinite, čvrsto ukorijenjene u stvarnosti, no Sachs ih međusobno povezuje tako da se doimaju više kao fikcija, te se čini kao da je prikazao noćnu moru ili halucinaciju. Kako knjiga ide dalje, dobiva sve nestabilniji karakter - puni se nepredvidivim povezivanjima i rastancima, a bilježe je brze promjene atmosfere - sve dok ne dosegne točku kad čovjek osjeti kako čitava cjelina počinje lebdjeti, glomazno se uzdizati s tla kao meteorološki balon. Stigavši do posljednjeg poglavlja, čovjek se već uzdigao tako visoko u zrak, da shvaća kako se može spustiti tek ako padne, ako se smrska o tlo. Ipak, knjiga u sebi definitivno ima i mana. Premda Sachs daje sve od sebe kako bi ih prikrio, roman se na trenutke doima previše iskonstruirano, previše mehanički u orkestraciji zbivanja, a samo rijetko neki od likova istinski zazive. Sjećam se kako sam, negdje usred prvog čitanja, samome sebi rekao da je Sachs više mislilac nego umjetnik, a njegova mi je čvrsta ruka počesto smetala - kako je neprestano pokušavao likovima utuviti vlastite stavove, manipulirati njima kako bi kroz njih provukao vlastite ideale, umjesto da im dopusti neka sami stvore vlastitu akciju. Ipak, usprkos činjenici da nije pisao o sebi samome, shvatio sam koliko je ova knjiga za njega bila duboko osobna. Prevladavajući osjećaj bio je bijes, potpun, razdirući bijes koji izbija na gotovo svakoj stranici: bijes usmjeren protiv Amerike, protiv političkog licemjerja, bijes kao oružje za uništenje nacionalnih

mitova. S obzirom na činjenicu da se u Vijetnamu tada još vodio rat, da je Sachs upravo zbog tog rata završio u zatvoru, nije bilo teško spoznati kako je njegov bijes proizašao upravo iz toga. To je knjizi podarilo oštru, polemičku nijansu, pokretačku snagu koja je knjigu gurala prema naprijed, koja je čitatelja tjerala da je nastavi čitati. Sachsu su bile tek dvadeset tri godine kad je počeo pisati Novog Kolosa, a projektom je bio zaokupljen punih pet godina, tijekom kojih je načinio sedam ili osam skica. Objavljena verzija sadržavala je četiristo trideset stranica koje sam sve odreda pročitao prije no što sam pošao na počinak, u utorak navečer. Sve predrasude koje sam isprva možda i imao, u zasjenak je bacilo moje divljenje prema onome što je napravio. Kad sam se u srijedu poslijepodne vratio s posla, odmah sam sjeo za stol i napisao sam mu pismo. Rekao sam mu da je napisao velik roman. Kad god bude poželio sa mnom podijeliti još jednu bocu konjaka, bit ću počašćen pratiti ga u ispijanju čaša.
Nakon toga smo se počeli redovito viđati. Sachs nije bio zaposlen, pa je bio u znatno većoj mjeri na raspolaganju od većine ljudi koje sam poznavao, fleksibilniji u svakodnevnoj kolotečini. Najobičniju večeru obično je nužno planirati i nekoliko tjedana unaprijed, a i najbolji ti se prijatelji ponekad i mjesecima ne javljaju. Sa Sachsom su, međutim, improvizirani susreti bili pravilo. Radio bi kad bi dobio duhovno nadahnuće (što se najčešće događalo kasno navečer), a ostatak vremena bi besciljno tumarao, šetao bi se gradskim ulicama kao kakav flaneur iz devetnaestoga stoljeća, slijedeći isključivo vlastiti nos. Šetao je, posjećivao muzeje i galerije, usred bijela dana bi odlazio na kino-projekcije, čitao bi knjige na klupama u parku. Nije bio ograničen vremenom poput ostalih ljudi, zato se nikada ni nije osjećao kao da gubi vrijeme. To ne znači da nije bio produktivan, samo se u njegovu slučaju zid koji posao dijeli od besposličarenja do te mjere urušio, da gotovo više nije bio uočljiv. Mislim da mu je upravo to kao piscu i najviše pomoglo, budući da su mu najbolje zamisli dolazile upravo kad ne bi sjedio za radnim stolom. U tom je smislu za njega sve spadalo u kategoriju posla. Obroci su bili posao, gledanje košarkaških utakmica, sjediti u ponoć u kafiću s prijateljima za njega je također bilo posao.
Usprkos prividima, teško da je postojao ijedan trenutak kad on nije radio.
Moji dani ni izbliza nisu bili toliko slobodni. Prethodnog sam se ljeta iz Pariza vratio s devet dolara u džepu, te sam umjesto da oca zamolim da mi posudi nešto novca (što bi on ionako vjerojatno odbio) prihvatio prvi posao koji mi je ponuđen. U vrijeme kad sam upoznao Sachsa radio sam za trgovca rijetkim knjigama na Upper East Sideu, gdje sam glavninu vremena provodio sjedeći u stražnjoj prostoriji, iza same trgovine, pišući kataloge i odgovarajući na pisma. Onamo sam odlazio svakoga jutra u devet sati, a s posla odlazio u jedan. Poslijepodneva sam provodio prevodeći knjigu o povijesti suvremene Kine koju je napisao neki francuski novinar koji je neko vrijeme proveo u Pekingu - površna, traljavo napisana knjiga koja je od mene zahtijevala više napora no što je zaslužila. Nadao sam se kako ću jednoga dana moći napustiti posao prodaje knjiga i za život početi zarađivati kao prevoditelj, no još nisam bio načisto hoće li moj plan funkcionirati. U međuvremenu sam pisao kratke priče i recenzije knjiga, pa se zbog svega toga nisam uspijevao naspavati. Ipak, Sachsa sam viđao češće no što se iz današnje perspektive, s obzirom na okolnosti, doima mogućim. Jedna od naših prednosti bila je ta što se ispostavilo da živimo u susjedstvu, a razmak između naših stanova lako se mogao i prijeći pješice. To nas je dovelo do nekoliko noćnih susreta u barovima na Broadwayu. A kad smo otkrili uzajamnu strast za sportom, u batovima smo se počeli viđati i vikendima poslijepodne, budući da su se utakmice održavale uvijek u to vrijeme, a tada ni on ni ja nismo posjedovali televizor. Gotovo od prvog trena, sa Sachsom sam se počeo viđati prosječno dvaput tjedno, znatno češće no sa svima ostalima koje sam poznavao.
Nedugo nakon što su započeli ti zajednički izlasci, upoznao me sa svojom suprugom.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Levijatan - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 12:18 pm



Fanny je

tad bila postdiplomski student na katedri za povijest umjetnosti sveučilišta Columbia, držala predavanja na Općim Studijima i završavala dizertaciju o američkim pejzažistima devetnaestoga stoljeća. Ona i Sachs deset su se godina ranije upoznali na sveučilištu u Wisconsinu, doslovno su naletjeli jedno na drugo na proturatnom prosvjedu koji je bio organiziran u kampusu. Kad je Sachs, u proljeće 1967. bio uhićen, već su gotovo godinu dana bili u braku. Tijekom suđenja su živjeli u kući Benovih roditelja u New Canaanu, a kad je nakon izricanja presude otišao u zatvor (početkom 1968.), Fanny se preselila u stan svojih roditelja u Brooklynu. U jednom se trenutku, tijekom tog razdoblja prijavila na poslijediplomski studij na Columbiji, gdje su je primili i dodijelili joj stipendiju - koja je uključivala plaćenu školarinu, stipendiju od nekoliko tisuća dolara, kao i obavezu da na sveučilištu održi nekoliko predavanja. Ostatak ljeta je provela radeći honoraran uredski posao na Manhattanu, potkraj kolovoza je pronašla stančić u zapadnome dijelu 112. ulice, a predavanja su joj započela u rujnu. Čitavo to vrijeme, svake je nedjelje vlakom putovala do Danburya kako bi posjetila Bena. Sve to spominjem zato što sam je tijekom te godine vidio nebrojeno puta - a da pritom nisam imao pojma tko je zapravo ona. Tada sam još bio redoviti student na Columbiji, a moj stan je bio udaljen samo nekoliko blokova dalje, u zapadnome dijelu 107. ulice. Slučaj je tako htio, pa je nekoliko mojih najprisnijih prijatelja živjelo u njezinoj zgradi, te sam je nekoliko puta susreo u dizalu ili u predvorju zgrade. Osim toga, nekoliko sam je puta vidio kako šeće Broadwayem, a nekoliko je puta i ispred mene stajala na blagajni diskonta gdje sam kupovao cigarete, baš kao što sam je viđao i kako ulazi u zgradu kampusa. U proljeće smo se čak predbilježili za isti predmet, opširno predavanje o povijesti estetike profesora s katedre za filozofiju. Na svim sam je tim mjestima uočavao zato što sam je smatrao privlačnom, no nikada nisam smogao snage da joj se obratim. U njezinoj je eleganciji bilo nečeg zastrašujućeg, nečeg što je poput zida odbijalo sve neznance. Pretpostavljam kako je vjenčani prsten za to bio dijelom odgovoran, no čak i da nije bila udana, sumnjam da bi bilo drukčije. Ipak, svjesno sam se trudio sjediti iza nje na tim filozofskim predavanjima, tako da sam svakoga tjedna mogao provesti sat vremena promatrajući je krajičkom oka.
Jednom ili dvaput smo se jedno drugom nasmiješili izlazeći iz predavaonice, no bio sam odveć sramežljiv da idem dalje. Kad nas je 1975. Sachs konačno upoznao, istog smo se trena prepoznali. Bilo je to uznemirujuće iskustvo, pa mi je bilo potrebno nekoliko minuta da povratim prisebnost. Misterij iz prošlosti iznenada je bio riješen. Sachs je bio tajanstveni suprug žene koju sam šest ili sedam godina ranije tako pozorno motrio. Da sam se zadržao u starom susjedstvu, gotovo bih ga sigurno susreo nakon što je izašao iz zatvora. No, diplomirao sam u lipnju, a Sachs se u New York vratio tek u kolovozu. Ja sam tad već bio iselio iz stana i putovao za Europu.
Neupitno je riječ o čudnoj podudarnosti. Kako god na to gledao, čini se da su Ben i Fanny postojali u međusobno isključivim okvirima. Ben je bio sav u rukama i nogama, uspravna gomila oštrih kutova i koščatih izbočina, dok je Fanny bila niska i okrugla, glatka lica i maslinaste kože. Ben joj je bio potpuna suprotnost s onom svojom sitno kovrčavom i raščupanom kosom te kožom koja je na suncu lako postajala crvena. On je zauzimao podosta prostora, činilo se kao da je neprestano u pokretu, izrazi njegova lica su se mijenjali svakih pet ili šest sekundi, dok je Fanny bila odmjerena držanja, smirena, vlastito tijelo nastanjivala je poput mačke. Nije mi bila toliko lijepa koliko egzotična, premda je izraz možda pretjeran za ono što želim reći. Sposobnost da se ostavi dojam, bilo bi to vjerojatno točnije onomu što pokušavam reći, određeni samodostatni izgled koji je čovjeka tjerao da je poželi gledati čak i kad bi samo besposleno sjedila. Nije bila zabavna onako kako je to bio Ben, nije bila ishitrena, jezik joj nije jurcao brže od mozga. Pa ipak, oduvijek sam imao dojam kako je od njih dvoje upravo ona bila rječitija, inreligentnija, obdarena većim analitičkim sposobnostima. Benov je um bio posve intuitivan.

Bio je odvažan, ali ne i pretjerano suptilan um koji je ljubio rizike, skokove u tamu, stvaranje neuvjerljivih povezanosti. Fanny je pak, s druge strane, bila temeljita i lišena strasti, neumorno strpljiva, nesklona ishitrenim prosudbama i neutemeljenim zaključcima. Ona je bila znanstvenik, a on pametnjaković; ona je bila sfinga, a on otvorena rana; ona je bila aristokracija, a on narodne mase.
Boraviti s njima bilo je kao promatrati brak između pantere i klokana. Fanny uvijek fantastično i stilski odjevena, korača pokraj muškarca gotovo pola metra višeg od sebe, prevelikog klipana odjevenog u traperice, sivu majicu s kapuljačom, s Converse All-Stars tenisicama na nogama. Površino gledano, to nije imalo nikakva smisla. Tko god bi ih vidio, odmah bi pomislio kako se njih dvoje uopće ne poznaju.
No, bila je to tek vidljiva površina. Ispod svoje prividne nespretnosti, Sachs je raspolagao nevjerojatnom sposobnošću da razumije žene. Ne samo Fanny, već sve žene koje bi susreo, a ja sam uvijek iznova bivao zaprepašten u kolikoj ih je mjeri privlačio. Odrastanje uz tri sestre možda je s tim imalo nekakve veze, kao da su ga intimnosti koje je naučio u djetinjstvu natopile nekakvim okultnim znanjem, otvorile mu put prema ženskim tajnama na koje ostali muškarci protrate čitave živote kako bi ih razlučili. Fanny je imala i svoje teške trenutke, ne umišljam si da je bila osoba s kojom je bilo lako živjeti. Njezina izvanjska smirenost često je bila tek krinka nutarnjoj uskomešanosti, a nekoliko sam puta i sam bio svjedok koliko brzo može upasti u mračna, depresivna raspoloženja, kako ju je lako mogla obuzeti nedefinirana tjeskoba koja bi je dovela do ruba suza. Sachs bi je u takvim trenucima štitio, nježno bi se i diskretno prema njoj ophodio, a to je bilo dirljivo. Smatram da je Fanny u takvim trenucima naučila ovisiti o njemu, da je spoznala kako je nitko nikada neće spoznati tako duboko kao on. Tu je suosjećajnost najčešće iskazivao na neizravan način, jezikom što ga drugi ljudi nisu mogli razumjeti. Kad sam ih, na primjer, prvi put posjetio u njihovu stanu, razgovor za večerom počeo se vrtjeti oko djece - treba li ih čovjek imati ili ne, kad je najbolji trenutak za to, kakve sve promjene djeca unose u život, i tako dalje. Sjećam se kako sam se čvrsto držao stava da je dobro imati djecu. Sachs je, međutim, održao čitavo predavanje o razlozima zašto se sa mnom ne slaže. Razlozi koje je naveo bili su prilično konvencionalni (svijet je odveć ružno mjesto, ima nas već previše, djeca dovode do prevelikog gubitka slobode), no iznosio ih je s tolikom žestinom i na uvjerljiv način, da sam zaključio kako govori u zajedničko ime, svoje i Fannyno, te da su oboje odlučno protiv roditeljstva. Godinu dana kasnije otkrio sam da je istina upravo suprotna. Očajnički su žudjeli za djecom, no Fanny nije mogla začeti. Nakon brojnih pokušaja da zatrudni, savjetovali su se s liječnicima, iskušali lijekove za plodnost, čak su posegnuli i za biljnim pripravcima, no ništa im nije pomoglo. Samo dan prije te večere, 1975. definitivno su doznali da im nema pomoći. Za Fanny je to bio strahovit udarac. Fanny mi je kasnije priznala da je to za nju bila najveća tuga, gubitak koji će oplakivati čitav život. Ne dopustivši joj da mi te večeri o svemu otvoreno progovori, Sachs je radije zakuhao juhu spontanih laži, uskomešao paru i uzavrelu vodu kako bi zasjenio temu koju smo načeli za stolom. Čuo sam samo dijelove onoga što je zapravo govorio, no bilo je to zato što sam mislio kako su njegovi komentari upućeni meni.
Kasnije sam shvatio da se zapravo čitavo vrijeme obraćao Fanny. Svojoj je supruzi govorio da je voli.
Govorio joj je da će je i dalje voljeti, premda mu ne može podariti dijete.
Bena sam viđao češće nego Fanny, a i kad sam je viđao, Ben je uvijek bio uz nas, no ipak smo, malo-pomalo, uspjeli izgraditi vlastito prijateljstvo. Na neki je način moja stara zaluđenost njome tu bliskost učinila neizbježnom, no istodobno se između nas uzdizala i kao barijera, pa mi je bilo potrebno nekoliko mjeseci prije no što sam bio u stanju pogledati je a da pritom ne osjećam nelagodu. Fanny je bila moja stara fantazija, avet stare žudnje zakopana u mojoj prošlosti, a sad se

neočekivano materijalizirala u posve novoj ulozi - kao žena od krvi i mesa, supruga moga prijatelja - zbog čega sam, priznajem, bio izbačen iz ravnoteže. To me navelo da izgovorim neke gluposti tijekom našeg prvog susreta, a te su nepromišljenosti u sebi sadržavale samo moj osjećaj krivnje i zbunjenosti. Tijekom jedne od prvih večeri koje sam proveo u njihovu stanu, čak sam joj rekao kako nisam čuo nijednu jedinu riječ predavanja koje smo zajedno pohađali. »Svakoga sam tjedna sat vremena provodio zureći u tebe«, rekao sam. »Praksa je, naposljetku, važnija od teorije, pa sam zaključio kako je slušanje predavanja o estetici čisti gubitak vremena, dok ispred mene istodobno sjedi lijepa žena.«
Mislim da je to bio pokušaj da se ispričam zbog ranijeg ponašanja, no jednom izgovorene, moje su riječi zvučale odvratno. Takve se stvari nipošto i nikada ne bi smjele izgovoriti, osobito ne drsko. One prebacuju strahovit teret na pleća osobe kojoj su usmjerene, a iz njih ionako ništa dobro ne može proizaći. U trenutku kad sam izgovorio te riječi, jasno sam vidio da je Fanny zaprepaštena mojom nepromišljenošću.
»Da,« rekla je usiljeno se smiješeći, »sjećam se tog predavanja. Bilo je prilično suhoparno.«
»Muškarci su čudovišta«, rekao sam ne mogavši se zaustaviti. »Imaju mravce u gaćama, a glave su im zakrčene prljavštinom. Osobito dok su mladi.«
»Ne prljavštinom«, rekla je Fanny. »Samo hormonima.«
»I hormonima. No, ponekad je teško razlučiti.«
»Uvijek si imao ozbiljno lice«, rekla je. »Sjećam se kako sam bila uvjerena da si sigurno veoma ozbiljna osoba. Izgledao si poput onih mladića koji će se ili ubiti ili promijeniti svijet.«
»Do sada još nisam učinio ni jedno ni drugo. To valjda znači da sam odustao od starih ambicija.«
»A to je i dobro. Nisi grčevito vezan uz prošlost. Život je previše zanimljiv za takvo što.«
Na njoj svojstven, šifrirani način, Fanny me izvukla iz škripca - ali mi je uputila i upozorenje. Dokle god se budem lijepo ponašao, ona moje grijehe iz prošlosti neće okretati protiv mene. Zbog toga sam se osjećao kao da sam na sudu, no s punim je pravom bila zabrinuta zbog novog prijatelja svog supruga, pa je ne krivim što je htjela zadržati distancu. Kad smo se bolje upoznali, prvotna nelagoda počela je blijedjeti. Između ostalog, otkrili smo da smo se rodili istoga datuma, a premda nijedno od nas astrologiju nije smatralo nečim važnim, ta nam je slučajnost pomogla u uzajamnom povezivanju.
Činjenicom da je Fanny od mene bila starija godinu dana služio sam se kad god bi se ukazala prilika i tad bih se kreveljio glumeći pokornost i uvažavanje, a to bi kod nje uvijek izmamilo osmijeh. A budući da ona nije bila od onih koji se rado smiju, to sam doživljavao kao napredak u našemu odnosu. Ipak, važniji od toga, bio je njezin rad i naši, uvijek strastveni razgovori o ranim američkim slikarima poput Rydera, Churcha, Blakelocka i Colea - za koje prije susreta s Fanny teško da sam i čuo. Svoju disertaciju obranila je na Columbiji, u jesen 1975. (bila je to jedna od prvih, ikad objavljenih monografija o Albertu Pinkhamu), a zatim se kao zamjenica kustosa zaposlila u Brooklyn Museumu, gdje i danas radi. Dok danas ovom pišem (11. srpnja), ona i dalje nema pojma što se dogodilo Benu.
Prošloga je mjeseca otputovala u Europu, a trebala bi se vratiti tek nakon Praznika rada. Pretpostavljam da bih možda mogao stupiti s njom u vezu, no ne vidim smisao toga. Za njega u ovome trenutku ne mogu učiniti ama baš ništa, pa je možda bolje da sve zadržim za sebe ako se prije njezina povratka FBI ne pojavi s nekim odgovorima. Isprva sam pomislio da mi je možda dužnost nazvati je, no sada kada sam o svemu dobro promozgao, odlučio sam ne kvariti joj odmor. Dosta je tog već proživjela, a telefon teško da je primjereno sredstvo za prenošenje takve vijesti. Strpjet ću se dok se

ne vrati, a onda ću je posjesti i osobno joj reći što znam.
Kad se sad prisjećam početaka našeg prijateljstva, najveći dojam na mene ostavlja činjenica koliko sam im se oboma divio, kao zasebnim osobama, ali i kao paru. Sachsova je knjiga na mene ostavila dubok dojam, a on ne samo da mi se sviđao onakav kakav je bio, već mi je laskao i svojim zanimanjem za moj rad. Bio je samo dvije godine stariji od mene, pa ipak sam se zbog svega što je do tada učinio pokraj njega osjećao kao početnik. Propustio sam pročitati recenzije Novog Kolosa, ali po svemu što sam čuo, knjiga je podigla veliku prašinu. Neki kritičari su je pokopali - uvelike na političkim osnovama, optužujući Sachsa za ono što su oni smatrali očitim »anti-američkim raspoloženjem« - no drugi su ga hvalili na sva usta, prozivajući ga obećavajućim mladim romanopiscem. Na komercijalnome se planu nije dogodilo Bog zna što (prodaja je bila skromna, a bile su potrebne čak dvije godine da se objavi i džepno izdanje), no Sachsovo je ime ucrtano u književne zemljovide. Netko bi pomislio da mu je sve to laskalo, no ubrzo sam doznao u kolikoj je mjeri Sachs mogao biti iritantno nesvjestan takvih stvari.
Rijetko je o sebi govorio onako kako to čine ostali pisci, a imao sam dojam kako vrlo malo ili nimalo ne želi nastaviti s onim što ostali nazivaju »književnom karijerom«. Nije bio prodoran, nije ga brinula vlastita reputacija i nije prenapuhavao vlastiti talent. Bila je to jedna od stvari koje su mi se kod njega najviše sviđale: čistoća njegove ambicije, potpuna jednostavnost u pristupu vlastitome radu. To ga je ponekad činilo tvrdoglavim i mrzovoljnim, ali mu je i davalo hrabrosti da učini upravo ono što je kanio učiniti. Nakon uspjeha prvog romana, odmah je počeo pisati sljedeći, no nakon što je napisao stotinjak stranica, pokidao je rukopis i spalio ga. Izmišljanje priča je privid, rekao je, jednostavno je odlučio odustati od pisanja fikcije. Dogodilo se to potkraj 1973., ili početkom 1974., približno godinu dana prije no što ću ga upoznati. Nakon toga je počeo pisati raznovrsne eseje i članke potaknute najrazličitijim temama: politika, književnost, sport, povijest, pop-kultura, hrana, bilo što o čemu je tog tjedna ili dana htio razmišljati. Njegovi radovi bili su traženi, tako da je bez ikakvih problema pronalazio časopise koji će objaviti njegove tekstove u kojima je sve teme obrađivao s jednakim zanimanjem. Jednako je gorljivo pisao za nacionalne časopise i opskurne književne revije, gotovo ni ne primjećujući kako neki listovi njegove tekstove nagrađuju velikim novčanim iznosima, a drugi gotovo da i ne plaćaju. Odbijao je uzeti agenta, smatrajući kako bi to narušilo čitav proces, pa je zato zarađivao znatno manje no što je trebao. Po tom sam se pitanju s njime godinama natezao, no tek je početkom osamdesetih popustio i uposlio nekog da pregovara umjesto njega.
Uvijek me čudila brzina kojom je radio, sposobnost da pod pritiskom krajnjih rokova izbacuje članke, da toliko stvara a da pritom ne izgleda iscrpljeno. Za Sachsa nije bio nikakav problem u jednome dahu napisati deset ili dvanaest stranica, započeti i dovršiti tekst bez ijednog ustajanja od pisaćeg stroja.
Pisanje je za njega bilo poput sportskog natjecanja, utrka izdržljivosti između njegova tijela i uma, no budući da je bio u stanju tako silno usredotočiti misli, tako ih složno usmjeriti prema istome cilju, riječi uvijek kao da su ga čekale, kao da je pronašao tajni prolaz koji je od njegove glave vodio izravno do jagodica na prstima. »Kucanje za dolare«, tako je to ponekad nazivao, no činio je to samo zato što nije mogao odoljeti šalama na vlastiti račun. Njegovi tekstovi uvijek su bili na razini dobrog, ali ipak najčešće blistavi. Što sam ga bolje poznavao, to mi je ta njegova produktivnost u većoj mjeri ulijevala strahopoštovanje. Ja sam oduvijek bio spor, osoba koja se muči i bori sa svakom rečenicom, tako da čak i u najboljim danima nisam odlazio dalje od pedlja, puzao sam potrbuške kao čovjek izgubljen u pustinji. I najmanja riječ za mene je okružena hektarima tišine, pa čak i nakon što uspijem riječ napisati na papir, čini mi se kao da ondje sjedi kao fatamorgana, točkica sumnje koja

svjetluca u pijesku. Jezik mi nikada nije bio dostupan kao Sachsu. Odijeljen sam od vlastitih misli, uhvaćen na ničijoj zemlji, između osjećaja i artikulacije, a koliko god se trudio iskazati se, rijetko iznjedrim nešto više od zbunjenog mucanja. Sachs se nikada nije susreo ni sa jednim od tih problema. Riječi i stvari kod njega su se preklapale, dok su se kod mene neprestano razilazile, rasipale se u stotine različitih smjerova.
Većinu svoga vremena sam proveo sakupljajući ih i lijepeći, dočim Sachs nikada nije morao tako posrtati, prekapati po kontejnerima i koševima za otpatke, pitajući se nije li pogrešne dijelove slijepio jedan uz drugog. Njegove su nesigurnosti bile drukčije prirode, a koliko god da mu je život na druge načine postajao sve teži, riječi mu nikada nisu bile nikakav problem. Čin pisanja za njega je bio nevjerojatno lišen boli, a kad bi ga krenulo, mogao je riječi zapisivati jednako brzo kao što bi ih izgovarao. Bio je to čudnovat talent, a budući da ga Sachs gotovo da i nije bio svjestan, činilo se da živi u stanju savršene nevinosti. Ponekad bih pomislio kako je poput čuda od djeteta koje se igra sa svojim igračkama.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Levijatan - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 12:19 pm





02.

Početna faza našeg prijateljstva trajala je približno godinu i pol. Zatim smo, u razmaku od nekoliko mjeseci, obojica odselili iz Upper West Sidea, kad je započelo novo poglavlje. Fanny i Ben odselili su prvi, nastanili su se u Park Slopeu, u Brooklynu. Bilo je to prostranije, udobnije mjesto od Fannyna starog iznajmljenog stana u blizini Columbije, a i ona je sada mogla pješice do radnog mjesta u muzeju.
Bila je jesen 1976. U razdoblju između pronalaska stana i njihova preseljenja, moja supruga Delia otkrila je da je trudna. Gotovo smo istoga trena i mi počeli planirati preseljenje. Naš stan u Riverside Driveu bio je previše uštogljen da bismo ga prilagodili djetetu, a budući da je i naš odnos postajao sve klimaviji, zaključili smo kako bi najbolje bilo odseliti iz grada. Tada sam se već bio posvetio isključivo književnom prevođenju, pa mi, glede posla, uopće nije bilo važno gdje živimo.
Ne mogu reći da osjećam pretjeranu želju govoriti o mom prvom braku. No, tu temu ne mogu u potpunosti izbjeći, budući da se ipak dotiče priče o Sachsu. A budući da se jedno nadovezuje na drugo, ipak sam poput bilo kog drugog sastavni dio onoga što se dogodilo, sviđalo se to meni ili ne. Da se moj brak s Delijom Bond nije raspao, nikada ne bih upoznao Mariju Turner, da nisam upoznao Mariju Turner, nikada ne bih ni čuo za Lilian Stern, a da nisam čuo za Lilian Stern ne bih ovdje sjedio i pisao ovu knjigu. Svatko je od nas na neki način povezan sa Sachsovom smrću, pa ne bi bilo moguće ispričati Sachsovu priču bez istodobnog iznošenja naših pojedinačnih priča. Sve je povezano sa svim ostalim, sve se priče međusobno preklapaju. Koliko god mi se to činilo užasnim reći, sada shvaćam kako sam upravo ja taj koji nas je sve uzajamno povezao. Baš kao i Sachs osobno, i ja sam polazna točka svega.
Tijek događanja izgleda ovako: za Delijom sam jurcao sedam godina (1967-74.), uvjerio sam je da se uda za mene (1975.), preselili smo se na selo (ožujak 1977.), rodio se naš sin David (lipanj 1977.), razveli smo se (studeni 1978.). Tijekom osamnaest mjeseci koje sam proveo izvan New Yorka, ostao sam u bliskoj vezi sa Sachsom, no viđali smo se rjeđe no prije. Razglednice i pisma su zamijenili naše noćne razgovore u barovima, a naši su kontakti nužno bili u većoj mjeri ograničeni i formalni. Fanny i Ben povremeno bi vikende provodili kod nas na selu, a Delia i ja kratko smo ih tijekom ljeta posjetili u njihovoj kući u Vermontu, no tim je okupljanjima nedostajala anarhičnost i improviziranost naših nekadašnjih susreta. Ipak, naše prijateljstvo zbog toga nije trpjelo. Svako malo sam morao poslom odlaziti u New York: predaja rukopisa, potpisivanje ugovora, novi poslovi, razgovori s nakladnicima vezani uz nove projekte. Događalo se to dva ili tri puta mjesečno, a kad god bih došao, noć bih proveo u Benovu i Fannynu stanu u Brooklynu. Stabilnost njihova braka na mene je djelovala umirujuće, te sam dijelom zahvaljujući njima tijekom tog razdoblja uspio sačuvati kakav- takav privid duševnoga zdravlja. Vratiti se Deliji sljedećega jutra ipak je pokatkad bilo teško. Prizori obiteljske sreće kojima bih svjedočio, nagnali bi me na spoznaju koliko sam zeznuo vlastiti život. Ponovno su me počeli obuzimati stari nemiri, duboki gustiš nereda rastao je posvuda oko mene.
Ne želim nagađati o onome što nas je razdvojilo. Tijekom posljednje dvije godine zajedničkoga života, imali smo kronično pomanjkanje novca, no ne bih to htio navesti kao izravan uzrok. Dobar brak može izdržati sve vanjske pritiske, dok se loš brak raspada. Za nas je noćna mora započela samo nekoliko sati nakon što smo napustili grad i tad je pukla ta neka krhka veza koja nas je držala zajedno. S obzirom na nestašicu novca, naš je prvobitni plan bio prilično oprezan: iznajmit ćemo negdje

kuću i vidjeti odgovara li nam život na selu. Ako nam odgovara, ostat ćemo; a ako ne odgovara, vratit ćemo se u New York po isteku ugovora o najmu. No, tad je uskočio Delijin otac koji nam je ponudio deset tisuća dolara kako bismo uplatili polog za kupnju vlastite kuće. Budući da su se kuće na selu tad mogle kupiti za samo trideset ili četrdeset tisuća dolara, iznos što nam ga je ponudio tada je vrijedio znatno više nego danas. Bilo je to velikodušno od gospodina Bonda, no to se naposljetku okrenulo protiv nas, dovelo nas je u situaciju s kojom ni ona ni ja nismo znali izaći na kraj. Nakon dva mjeseca traganja, pronašli smo jeftinu kuću u Dutchess Countyju, staru i prostranu kuću ozbiljnog izgleda, s predivnim grmovima jorgovana u prednjem dvorištu. Dan nakon što smo uselili, na grad se sručila strahovita oluja. Grom je udario u granu stabla smještenog pokraj kuće, grana se zapalila, a vatra se proširila na električni vod koji je prolazio kroz krošnju stabla. Ostali smo bez struje. Kad se to dogodilo, ugasila se i pumpa za odvod vode, pa nam je za manje od sat vremena podrum bio poplavljen. Dobar dio noći sam proveo do koljena u ledenoj kišnici, s džepnom svjetiljkom u ruci, izbacujući vjedrima vodu. Kad se struja sljedećeg poslijepodneva vratila, doznali smo kako ćemo zbog nastale štete morati promijeniti čitav električni sustav u kući. To nas je stajalo nekoliko stotina dolara. Sljedećega je mjeseca septička jama ispustila dušu, pa nas je uklanjanje smrada govana iz dvorišta stajalo više od tisuću dolara. Nismo si mogli priuštiti nijedan od tih popravaka, tako da nas je iznenadni napad na naš budžet ostavio izbezumljene. Ubrzao sam ritam prevođenja, prihvaćajući sve što bi mi se ponudilo, tako da sam sredinom proljeća zbog preobilja posla morao odustati od pisanja romana na kojemu sam radio već tri godine. Delia je tad već bila debelo trudna, no vrijedno je i dalje obavljala svoj posao (slobodni lektor), a posljednji tjedan prije poroda od jutra je do večeri sjedila za svojim radnim stolom, lektorirajući rukopis od preko devetsto stranica.
Nakon Davidova rođenja, situacija se samo pogoršala. Novac je postao moja prva i najvažnija opsesija, a godinu koja je uslijedila proveo sam u stanju opće panike. S Delijom koja radom više nije mogla doprinositi, naši prihodi bili su u opadanju upravo u trenutku kad su nam troškovi počeli rasti. Očinske sam dužnosti shvatio ozbiljno, pa me je sama pomisao na to da ne mogu zadovoljiti potrebe svoga sina i supruge ispunjavala osjećajem stida. Jednom, kada je nakladnik odugovlačio s isplatom honorara za prijevod što sam mu ga predao, odvezao sam se do New Yorka i uletio sam u njegov ured, a zatim sam mu zaprijetio fizičkim nasiljem ne bude li mi istoga trena ispisao ček. U jednom sam ga trenutku čak zgrabio za ovratnik i gurnuo sam ga uza zid. Za mene je to bilo krajnje neprihvatljivo ponašanje, izdaja svega u što sam vjerovao. Nisam se tukao još od djetinjstva, a to što sam u uredu tog čovjeka osjećajima dopustio da iskoče, samo je dokazalo koliki su bili razmjeri moga rastrojstva. Pisao sam što je moguće više članaka, prihvaćao sve prevoditeljske poslove koje bi mi ponudili, no ni to nije bilo dovoljno. Zaključivši kako je s mojim romanom gotovo, kako su ugasli moji snovi da ću postati pisac, počeo sam tražiti neki stalan posao. No, vremena su tad bila teška, a na selu je bilo još manje mogućnosti. Čak je i lokalni koledž, koji je raspisao natječaj za predavača iz kolegija kreativnog pisanja polaznicima prve godine, zaprimio više od tristo ponuda, premda se godišnja plaća sastojala od bijednih osam tisuća dolara. Bez prethodnog iskustva u prosvjeti, odbijen sam i prije samog razgovora za posao. Nakon toga sam se pokušao zaposliti u uredništvima nekih od časopisa za koje sam pisao, uvjeren kako ću ako budem morao bez problema svakoga dana putovati u grad, no urednici su se tome samo nasmijali, smatrajući moja pisma najobičnijom šalom. Nije to posao za pisca, odgovarali su mi, samo biste gubili vrijeme. Ja, međutim, više nisam bio pisac, bio sam utopljenik. Čovjek s uzetom oko vrata.
Delia i ja smo oboje bili iscrpljeni, a s vremenom su se naše svađe pretvorile u nešto automatski, u refleks što ga ni ona ni ja nismo mogli nadzirati. Ona je prigovarala, ja sam se durio; ona se bunila, ja sam se prepuštao crnim mislima; prošlo bi i po nekoliko dana a da se nijedno od nas

nije usuđivalo obratiti onom drugom. Jedino nam je još David pričinjao zadovoljstvo, pa smo o njemu razgovarali kao da nemamo druge teme, u strahu da ćemo prekoračiti granice neutralne zone. Jer čim bismo to učinili, snajperisti bi ponovno uskočili u rovove, počeli bismo pucati i iznova bi započeo rat do konačnog uništenja. Čini se kako se razvlačio u beskonačnost, suptilan sukob bez definiranih ciljeva koji se vodio šutnjom, nerazumijevanjem, niskim udarcima i izbezumljenim pogledima. Zbog svega toga, mislim kako se nijedno od nas nije bilo spremno predati. Oboje smo se, svatko na svoju stranu, bili previše udaljili i nitko nije ni pomišljao na predaju.
Sve se to iznenada promijenilo u jesen 1978. Jedne večeri, dok smo s Davidom sjedili u dnevnome boravku, Delia me zamolila da joj iz njezine radne sobe na katu donesem naočale koje je ostavila na polici. Ušavši u sobu, ugledao sam njezin dnevnik koji je na radnome stolu ležao otvoren. Delia je dnevnik vodila još od trinaeste ili četrnaeste godine, a do tada je već bila ispisala dvanaestak svezaka, bilježnice ispunjene sagama o njezinu nutarnjem životu. Često mi je čitala odlomke iz njih, no do te se večeri nisam u njih usudio zaviriti bez njezina dopuštenja. Ipak, u tom sam trenutku nakratko zastao, osjetivši strahovitu potrebu da pročitam što piše na tim stranicama. Kad se sad osvrnem na to, jasno mi je kako je to značilo da se tad okončao naš zajednički život, da je moja spremnost da pogazim povjerenje bila dokaz kako više nema povjerenja u naš brak, no toga tada nisam bio svjestan. Tada sam još samo bio znatiželjan. Bilježnica je ležala otvorena na stolu, a Delija me zamolila da umjesto nje odem u sobu. Moralo joj je biti jasno da ću uočiti bilježnicu. Ako je uistinu bilo tako, onda kao da me je pozvala da pročitam što je napisala. Obzirom na sve, bila je to isprika kojom sam se te noći poslužio, a ni dandanas nisam siguran jesam li bio u krivu. Ponašao sam se onako kako je to činila ona, neizravno, kao kad bi potakla krizu, a zatim tvrdila da je nevina. Bio je to njezin poseban talent: preuzela bi stvari u svoje ruke, a zatim bi samu sebe uvjerila da su joj ruke čiste.
I tako sam bacio pogled na otvoreni dnevnik, a kad su mi oči jednom upale u taj koš za otpatke, više nije bilo povratka. Vidio sam da sam bio tema dnevničkog zapisa toga dana, a ono što sam ondje pronašao bio je iscrpan popis prigovora i pritužbi, sumoran dokument ispisan na jeziku znanstvenog izviješća. Delia je pokrila sve, od načina kako se odijevam, do hrane koju jedem, pa čak i moj nepopravljivi nedostatak ljudskog razumijevanja. Bio sam morbidan i egocentričan, frivolan i bahat, osvetoljubiv i lijen, zbunjen. Čak i da je sve to bilo istina, način kako me je prikazala nije bio nimalo širokogrudan, zvučao je tako podlo da se čak nisam mogao ni naljutiti. Osjećao sam se žalosno, prazno, smušeno. Dok sam stigao do posljednjeg paragrafa, njezin je zaključak već bio sam po sebi očit, nije više bilo nužno ni izreći ga. »Nikada nisam voljela Petera«, napisala je. »Bilo je pogrešno misliti da bih ga ikada mogla voljeti. Naš zajednički život je varka, a što duže budemo nastavili ovako, to smo bliže trenutku kad ćemo uništiti jedno drugo. Nikada se nismo trebali vjenčati. Dopustila sam Peteru da me na to nagovori i otada glumim. Nisam ga voljela tada, a ne volim ga ni sada. Koliko god dugo ostala s Peterom, nikada ga neću voljeti.«
Bilo je to tako otresito, tako konačno, da sam gotovo osjetio olakšanje. Spoznati da te netko prezire na takav način briše svaki izgovor za moguće samosažaljenje. Više nisam mogao dvoumiti se oko toga kako stvari stoje, i koliko god da sam bio potresen u nekoliko prvih trenutaka, znao sam da sam se sam uvalio u ovu nesreću. Jedanaest sam godina vlastita života izgubio tragajući za izmišljotinom. Čitavu sam svoju mladost žrtvovao iluziji, pa ipak, nisam bio shrvan, niti sam osjećao potrebu da oplakujem izgubljeno, već sam se na čudan način osjećao osnaženo, oslobođen od bezobzirnosti i okrutnosti Delijinih riječi. Sve mi se to danas čini neobjašnjivim. Ipak, činjenica je da nisam oklijevao. Spustio sam se u prizemlje s Delijinim naočalama, rekao joj da sam pročitao njezin dnevnik, a sljedećeg sam jutra odselio. Mislim da ju je moja odlučnost prenerazila, no obzirom na

činjenicu koliko smo se temeljito slabo poznavali, to se vjerojatno i moglo očekivati. S moje strane, mi više nismo imali o čemu razgovarati. Što je bilo, bilo je, i predomišljanju više nije bilo mjesta.
Fanny mi je pomogla da pronađem stan u podnajmu, u donjem Manhattanu, pa sam do Božića ponovno živio u New Yorku. Jedan njezin prijatelj - slikar odlazio je u Italiju na godinu dana, a ona ga je nagovorila da svoju praznu sobu iznajmi za pedeset dolara mjesečno - što je bilo gornja granica koju sam si mogao priuštiti. Soba se nalazila točno preko puta njegove garsonjere (u koju su se uselili drugi stanati), a dok se nisam u nju uselio, ona je služila kao divovski ormar. Ondje je bilo nagurano kojekakvo smeće i ostaci: polomljeni bicikli, zaboravljene slike, stari stroj za pranje rublja, prazne kantice terpentina, novine, časopisi, bezbrojni komadi bakrene žice. Sve sam to zgurao u jednu stranu sobe, čime mi je na raspolaganju ostala polovica površine, što se u konačnici pokazalo sasvim dovoljnim. Jedino pokućstvo kojim sam te godine raspolagao bio je madrac, stolić, dva stolca, rešo, nešto malo posuda i samo jedna kutija s knjigama. Imao sam samo osnovno, nužno za opstanak, no u toj sam sobi bio istinski sretan. Baš kao što je Sachs rekao kad me ondje prvi put posjetio, bilo je to svetište duha, prostor u kojemu je jedina moguća aktivnost bilo promišljanje. Ondje je bio umivaonik i klozet, ali ne i kada, a drveni pod je bio u tako lošem stanju, da mi se u stopala zabadalo iverje kad god bih hodao bos. U toj sam sobi, međutim, ponovno počeo raditi na svome romanu, i malo-pomalo sreća se preokrenula. Mjesec dana nakon useljenja dobio sam novčanu potporu od deset tisuća dolara.
Zamolbu sam bio poslao tako davno, da sam već bio zaboravio da sam kandidat. A onda sam, samo dva tjedna nakon toga, dobio i drugu potporu od sedam tisuća dolara, za koju sam zahtjev podnio u istom napadaju očaja kao i za onu prvu. Iznenada, čuda su u mome životu postala uobičajena pojava.
Polovicu novca sam dao Deliji, a od onoga što mi je preostalo i dalje sam mogao živjeti u relativnom obilju. Svakoga tjedna bih na selu s Davidom provodio dan ili dva, a prespavao bih u susjedovoj kući, nešto niže uz cestu. To je potrajalo približno devet mjeseci, a kad smo u rujnu konačno prodali kuću, Delija se preselila u stan u južnome Brooklynu, tako da sam Davida mogao duže i češće viđati. Oboje smo do tada već bili unajmili odvjetnike i razvod je bio u tijeku.
Fanny i Ben aktivno su pratili moju samačku karijeru. S obzirom na to da nikome nisam govorio o svojim nakanama, oni su bili moje osobe od povjerenja, jedini koji su znali sve o mojim aktivnostima.
Oboje su bili uzrujani zbog mog prekida s Delijom, Fanny nešto manje od Bena, premda se više brinula zbog Davida, jer se na taj problem usredotočila čim joj je postalo jasno kako se Delija i ja više nećemo pomiriti. Sachs je pak dao sve od sebe kako bi me nagovorio na još jedan pokušaj. Potrajalo je to nekoliko tjedana, no čim sam se vratio u grad i započeo svoj novi život, prestao je forsirati. Delija i ja našim nesuglasicama nikada nismo dopustili da izađu u javnost, pa je naš razlaz predstavljao šok za većinu naših poznanika, osobito za bliske prijatelje poput Sachsa. Čini se kako je Fanny ipak čitavo vrijeme nešto sumnjala. Kad sam im u njihovu stanu objavio vijest, one prve noći koju sam proveo daleko od Delije, po završetku moje priče Fanny je kratko šutjela, a zatim je rekla:
»Teško je progutati to, Peter, no na neki je način to možda i najbolje. Mislim da ćeš s vremenom bivati sve sretniji.«
Te su godine organizirali gomilu svečanih večera, a ja sam bio pozvan na gotovo sve. Fanny i Ben poznavali su nevjerojatan broj ljudi, pa se ponekad činilo kako se pola New Yorka okupilo oko njihova velikog ovalnog stola u blagovaonici. Umjetnici, pisci, profesori, kritičari, nakladnici, vlasnici galerija - svi bi se oni preselili u Brooklyn i tovili se Fannynom hranom, pili i razgovarali do dugo u noć. Ben je uvijek bio šef ceremonije, neobuzdani manijak koji je pravovremenim šalama i

provokativnim primjedbama poticao razgovor, a ja sam naposljetku postao ovisan o tim večerama koje su bile moj jedini izvor zabave. Moji su prijatelji bdjeli nada mnom, činili su sve što im je bilo u moći kako bi svijetu pokazali da sam ponovno u opticaju. Nikada nisu tako zorno očitovali svoju posredničku ulogu, no na njihovim je kućnim zabavama uvijek bilo dovoljno neudatih žena, te sam i sam shvatio da su im namjere najbolje.
Početkom 1979., tri ili četiri mjeseca nakon mog povratka u New York, susreo sam nekog tko će odigrati središnju ulogu u Sachsovoj smrti. Mariji Turner je tad bilo dvadeset sedam ili dvadeset osam godina. Bila je to visoka, hladnokrvna djevojka, plave, kratko ošišane kose i koščata lica. Daleko od toga da je bila lijepa, no u njezinim je sivim očima bilo nečeg intenzivnog što me je privuklo, a svidjelo mi se i njezino držanje, afektirana i senzualna gracioznost koja bi se raskrinkavala u kratkim bljeskovima erotične zaboravljivosti - dopustila bi da joj suknja klizne uz bedra dok bi križala noge, ili kad bi mi dodirnula ruku dok bih joj palio cigaretu. Nije to bilo izazivanje, niti se eksplicitno trudila zavesti me. U oči mi je upala kao dobra djevojka iz buržoaskih krugova koja je do savršenstva naučila sva pravila društvenog ponašanja, no koja istodobno u njih više nije vjerovala, koja je uokolo hodila odvagujući kome će prišapnuti svoju tajnu, a kome neće.
Živjela je u stanu na Duane Streetu, nedaleko od moje sobe na Varicku, a kad se zabava te večeri okončala, zajedno smo sjeli u taksi. Bio je to početak onoga što će prerasti u seksualnu vezu koja će potrajati gotovo dvije godine. Ovom se rečenicom koristim kao preciznim, kliničkim opisom, no to nipošto ne znači da je naša veza bila isključivo fizičke prirode, da osim zadovoljstava u krevetu jedno drugog uopće nismo zanimali. Ipak, ono što se između nas odvijalo bilo je lišeno svake vanjske romantike ili sentimentalnih iluzija, a priroda našega odnosa nije se značajno promijenila nakon te prve noći. Maria nije čeznula za privrženošću kojoj, čini se, teži većina ljudi, a ljubav u tradicionalnom smislu te riječi za nju je bila stran pojam, strast koja leži izvan sfere onoga za što je bila sposobna. S obzirom na moje tadašnje unutarnje stanje, bio sam savršeno spreman prihvatiti uvjete koje mi je nametnula. Nismo se obvezivali, viđali smo se tek povremeno i svatko je živio vlastiti život. Pa ipak, između nas je postojala čvrsta emotivna povezanost, intimnost koju nisam uspio stvoriti ni s kim drugim. Za to mi je, međutim, bilo potrebno nešto vremena. Isprva sam je smatrao pomalo zastrašujućom, možda čak perverznom (što je unijelo određenu količinu uzbuđenja u naše prve odnošaje), no s vremenom sam spoznao da je samo ekscentrična, neortodoksna osoba koja živi prema vlastitim, strogo određenim i čudnovatim obredima. Za nju je svako iskustvo bilo sistematizirano, predstavljalo je izdvojenu avanturu koja je za sobom povlačila vlastite rizike i ograničenja, a svaki je od njezinih projekata potpadao pod zasebnu kategoriju, odvojenu od svih ostalih. Ja sam tako spadao u kategoriju seksa. Prve me noći odredila za svog partnera za krevet i tu sam funkciju nastavio obnašati sve do samoga kraja. U svijetu Marijinih poriva ja sam bio tek jedan od mnoštva obreda, no svidjela mi se uloga koju mi je dodijelila, pa se ni nisam imao razloga žaliti.
Maria je bila umjetnica, no njezin rad nije imao nikakve veze sa stvaranjem predmeta koje obično nazivamo umjetninama. Neki su je nazivali fotografom, drugi su je pak smatrali konceptualnom umjetnicom, dok su treći o njoj govorili kao o književnici, no nijedan od tih opisa nije točan. U konačnici smatram da je se ne može svrstati ni u jednu kategoriju. Njezin je rad bio previše šašav za takvo što, odveć osebujan, previše osoban da bi se o njemu razmišljalo kao o nečemu što pripada točno određenome mediju ili disciplini. Obuzele bi je ideje, radila bi na projektima, bilo je i konkretnih rezultata koji su se mogli izlagati u galerijama, no njezina aktivnost nije toliko proizlazila iz želje da stvara umjetnost, koliko iz potrebe da udovolji vlastitim opsesijama, da život proživi upravo onako kako želi. Živjeti je kod nje uvijek bilo na prvome mjestu, a velik broj projekata koji su joj oduzeli mnogo vremena bili su ostvareni upravo za nju i nikome ih nikada nije pokazala.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Levijatan - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 12:20 pm




Od četrnaeste je godine čuvala sve darove koje je ikada dobila za rođendan - još pažljivo umotane, kronološki poslagane na policama. Kad je odrasla, svake je godine organizirala rođendanske proslave sebi u čast, a uvijek je pozivala onoliko uzvanika koliko bi godina navršavala. Bilo je tjedana kad bi samu sebe tetošila onim što je prozvala »kromatičnom dijetom«, ovisno o danu, ograničavala bi se na hranu točno određene boje. Ponedjeljak je bio narančasti: mrkva, dinja rebrača, škampi. Utorak crven: rajčice, draguni, tartarski odrezak. Srijeda bijela: riba list, krumpiri, svježi kravlji sir. Četvrtak zelen: krastavci, brokula, špinat - i tako sve do posljednjeg obroka u nedjelju. Ponekad bi slične podjele činila i prema slovima abecede. Čitavi bi dani bili obilježeni slovom b, c ili w, a onda bi prestala s tim, jednako neočekivano kao što bi i započela, i započela neku drugu igru. Pretpostavljam da su to bili tek sitni hirovi, maleni pokusi glede poimanja običaja i klasificiranja, no slične su se igre jednako tako mogle nastaviti i dugi niz godina. Bio je tu, na primjer, i dugoročni projekt odijevanja gospodina L. kojeg je upoznala na jednoj zabavi. Maria ga je smatrala najzgodnijim čovjek kojeg je ikad upoznala, no njegovu je odjeću smatrala čistom sramotom. Zato je, a da nikome ništa nije rekla, na sebe preuzela zadatak dovođenja u red njegove garderobe. Svake bi mu godine na Božić poslala anoniman dar - kravatu, džemper, elegantnu košulju - a budući da su se gospodin L. i ona kretali u istim društvenim krugovima, svako bi ga malo susrela i pritom sa zadovoljstvom uočavala dramatične promjene u njegovu odijevanju. Gospodin L. je uvijek nosio odjeću koju mu je Maria slala. Na tim bi mu okupljanjima čak prilazila i komplimentima obasipala njegovu odjeću, no dalje od toga nije išla. A on nikada nije spoznao da je baš ona odgovorna za te božične paketiće.
Odrasla je u Hoh/okeu, kao kći jedinica roditelja koji su se razveli kad joj je bilo šest godina. Po završetku srednje škole, 1970., otišla je u New York s namjerom da se ondje upiše na umjetničku akademiju i postane slikarica, no nakon prvog semestra ju je minula želja, te je napustila školovanje.
Kupila je polovan kombi Dodge i zaputila se u turneju po američkome kontinentu. U svakoj bi se državi zadržala točno dva tjedna, a kad god bi joj se pružila prilika, pronalazila bi neki privremeni posao - kao konobarica je radila po kafićima, farmama, tvornicama, a pritom bi zaradila taman onoliko koliko joj je bilo potrebno da nastavi dalje. Bio je to njezin prvi ludi, nagonski projekt u nizu, a u neku je ruku i ostao nešto najluđe što je ikad učinila: potpuno besmisleno i proizvoljno ponašanje kojemu je posvetila gotovo dvije godine svoga života. Jedina joj je ambicija bila provesti četrnaest dana u svakoj državi, a po pitanju svega drugog mogla je činiti što ju je volja. Uporno i hladnokrvno, nikada si ne postavljajući pitanja o apsurdnosti svoga zadatka, Maria je ustrajala do samoga kraja. Bilo joj je tek devetnaest godina u trenutku kad je pošla na put, bila je mlada djevojka prepuštena samoj sebi, pa ipak se uspjela brinuti za sebe i izbjeći katastrofe, proživjeti avanturu o kakvoj neki momci njezine dobi mogu samo sanjati. U jednom joj je trenutku tijekom putovanja jedan od njezinih suradnika darovao staru kameru, a ona je bez prethodnog učenja ili iskustva jednostavno počela fotografirati. Kada je, nekoliko mjeseci kasnije, u Chicagu susrela svog oca, rekla mu je kako je konačno pronašla nešto što bi voljela raditi. Pokazala mu je nekoliko fotografija, a on joj je, pogođen ekspresivnošću njezinih ranih radova, ponudio nagodbu. Rekao joj je kako će, nastavi li s fotografiranjem, pokrivati sve njezine troškove sve dok ne bude u položaju da može samu sebe uzdržavati. Nije bilo važno koliko će to potrajati, samo nije smjela odustati. Bilo kako bilo, to je ono što mi je ispričala, a nikada nisam imao razloga da joj ne povjerujem. Tijekom godina trajanja naše afere, svakoga bi prvog u mjesecu na Marijin račun pristizalo tisuću dolara uplaćenih u banci u Chicagu.
Vratila se u New York, prodala kombi i uselila se u stan na Douane Streetu, u prostranu prostoriju smještenu kat iznad veletrgovine u kojoj su se prodavala jaja i maslac. Prvi mjeseci su za

nju bili samotni i zbunjujući. Nije imala prijatelja, ni društvenog života, a grad joj se doimao prijeteće i nepoznato, kao da nikada prije ondje nije živjela. Bez ikakva je svjesnog motiva počela slijediti neznance na ulicama, nasumično bi odabrala nekog kad bi ujutro izašla iz zgrade i dopustila mu da umjesto nje odabere kamo će toga dana poći. Bila je to metoda koja bi joj priskrbila nove ideje, koja bi joj ispunila prazninu koja kao da ju je gutala. Naposljetku je počela izlaziti sa svojom kamerom i fotografirati ljude koje bi slijedila. Kad bi se navečer vratila kući, sjela bi za stol i pisala gdje je sve bila i što je radila, koristeći se itinerarima neznanaca kako bi špekulirala o njihovim životima, a ponekad bi napisala i kratke, zamišljene biografije. To je više ili manje način kako je Maria uskočila u svoju umjetničku karijeru. Uslijedili su i drugi radovi, svi odreda vodeni istim istraživačkim duhom, istom strašću prema rizicima. Njezin subjekt bilo je oko, drama subjekta i objekta promatranja, a u njezinim se djelima očituju iste osobine koje posjeduje i sama Maria: velika pozornost posvećuje se detalju, veliko strpljenje pri ograničavanju na nesnošljivo. Za rada na jednom od svojih projekata, čak je unajmila privatnog detektiva koji ju je pratio po čitavome gradu. Taj ju je čovjek tijekom nekoliko dana fotografirao dok bi ona kružila po gradu, sve je njezine pokrete bilježio u svoju malu bilježnicu, iz svoga izviješća nije ništa ispuštao, pa čak ni najbanalnije, kratkotrajne događaje: prelaženje preko ceste, kupovanje novina, ispijanje kave. Bila je to posve umjetna vježba, no Maria je ipak bila silno uzbuđena što joj netko posvećuje toliku pozornost. Mikroskopske aktivnosti postale su natovarene značenjem, najispraznije rutine bile su prožete novim, izvanrednim emocijama. Nakon nekoliko sati, prema svome je detektivu počela osjećati toliku privrženost da je gotovo zaboravila da ga plaća za to što radi. Kad joj je potkraj tjedna predao svoje izviješće i kad je ona pregledala fotografije i pročitala iscrpnu kronologiju svojih aktivnosti, osjećala se kao da je samoj sebi stranac, kao da se pretvorila u izmišljeno biće.
Za sljedeći se projekt privremeno zaposlila kao sobarica u velikome hotelu smještenom u gradskome središtu. Svrha je bila prikupiti podatke o gostima, ali ne na nametljiv ili kompromitirajući način.
Zapravo ih je namjerno izbjegavala, ograničavajući se tako da znanje o njima stekne isključivo iz predmeta koje su razbacali po sobama. Ponovno je fotografirala; ponovno je životne priče izmišljala prema dokazima koji su joj bili na raspolaganju. Da tako kažemo, bila je to arheologija sadašnjosti, pokušaj da se iz golih fragmenata rekonstruira sama bit: okrajak pokidane ulaznice, poderana čarapa, mrlja krvi na ovratniku košulje. Nešto nakon toga, jedan je čovjek Mariji prišao na ulici. Njoj se on učinio iznimno neprivlačnim, pa ga je odbila. Iste je te večeri, pukim slučajem, istog tog čovjeka susrela na otvorenju izložbe u galeriji u SoHou. Ponovno su razgovarali i tad je doznala da on već sutra ujutro sa svojom djevojkom putuje u New Orleans. I Maria se odlučila tamo zaputiti i sa svojom ga kamerom slijediti tijekom čitava njegova boravka. On ju pak nije nimalo zanimao i posljednje što je imala na umu je bila ljubavna avantura. Namjera joj je bila ostati skrivena, izbjegavati svaki kontakt s njim, istražiti njegovo vanjsko ponašanje i ne truditi se interpretirati ono što vidi. Sljedećega jutra je uhvatila let iz LaGuardije za New Orleans, uzela sobu u hotelu i kupila si crnu periku. Tri se dana raspitivala po hotelima, pokušavajući otkriti u kojem je od njih odsjeo čovjek kojeg je tražila.
Naposljetku ga je i pronašla, a ostatak tjedna je provela prateći ga kao sjena, snimajući stotine fotografija, dokumentirajući svako mjesto koje je posjetio. Vodila je i pisani dnevnik, a kad je njemu došlo vrijeme da se vrati u New York, ona je sjela na raniji let - kako bi ga dočekala u zračnoj luci i fotografirala ga kako izlazi iz zrakoplova. Za nju je to bilo kompleksno i uznemirujuće iskustvo koje ju je ispunilo osjećajem da je vlastiti život napustila u zamjenu za jednu vrstu ništavnosti, kao da je fotografirala stvari koje zapravo ne postoje. Kamera više nije bila instrument za bilježenje

prisutnosti, već sredstvo s pomoću kojeg svijet iščezava, tehnika za susret s nevidljivim. Očajnički želeći okončati proces što ga je pokrenula, samo nekoliko dana po povratku u New York, Maria je pokrenula novi projekt. Sećući se jednog poslijepodneva Times Squareom s kamerom u ruci, započela je razgovor s vratarom na ulazu u toples bar. Bilo je toplo, pa je Maria na sebi imala samo kratke hlačice i majicu, što je za nju neuobičajeno oskudno. No toga je dana na ulicu i izašla s namjerom da je ljudi zamijete.
Htjela je naglasiti stvarnost svoga tijela, da se ljudi za njom okreću, htjela je samoj sebi potvrditi da još uvijek postoji u očima drugih ljudi. Maria je bila zgodna, dugih nogu i privlačnih grudi, a zvižduci i lascivne primjedbe koje je toga dana čula pomogli su joj da iznova oživi duh. Vratar joj je rekao da je zgodna, jednako zgodna kao i djevojke unutra, a kako se njihov razgovor nastavio, iznenada se suočila s poslovnom ponudom. Jedna od plesačica javila je da je bolesna, rekao je on, a ako ona želi uskočiti na njezino mjesto, on će je predstaviti šefu, pa će vidjeti može li se štogod izmuvati. Bez previše razmišljanja, Maria je prihvatila ponudu. Tako je započeo njezin novi posao, predstava koja će postati poznata kao Razgolićena gospa. Maria je jednog prijatelja zamolila da dode te večeri i fotografira je tijekom njezine izvedbe - nije to namjeravala nikome pokazati, već sačuvati za sebe, kako bi zadovoljila vlastitu znatiželju, vidjela kako izgleda. Svjesno se pretvarala u objekt, u bezimenu figuru pohote, a za nju je krucijalno bilo točno spoznati što je zapravo taj predmet želje. Učinila je to samo jednom, radila je u dvadesetominutnim smjenama, od osam sati uvečer do dva ujutro, no nije su obuzdavala, čitavo je vrijeme na pozornici bila propeta iznad bara, čitavim je srcem plesala dok su joj preko gole kože poskakivala raznobojna stroboskopska svjetla. Odjevena u tange posute lažnim dijamantima, sa štiklama visokim deset centimetara, tijelo je njihala u ritmu glasnog rock and rola i promatrala muškarce koji su u nju zurili. Miješala je stražnjicom, oblizivala si usne, zavodnički je namigivala dok bi joj u gaćice uguravali novčanice i poticali je neka nastavi. Kao i u svemu što je do tada već bila pokušala, Mana je i u ovome bila dobra. Kad bi jednom krenula, više se nije mogla zaustaviti.
Koliko je meni poznato, samo je jednom otišla predaleko. Dogodilo se to u proljeće 1976, a posljedice njezinih loših proračuna pokazale su se katastrofičnima. Izgubljena su najmanje dva života, a premda su bile potrebne godine da do toga dode, ne može se pobjeći od veza između prošlosti i sadašnjosti.
Maria je bila poveznica između Sachsa i Lillian Stern, a bez Marijine neprestane potrebe da se izlaže opasnostima, Lillian Stern nikada ne bi ušla u kadar. Marijino pojavljivanje u Sachsovu stanu, 1979. godine, omogućilo je susret između Sachsa i Lillian Stern. Bilo je potrebno još nekoliko nevjerojatnih obrata u tijekovima događanja kako bi do toga došlo, no svaki od tih obrata povezan je izravno s Marijom. Davno prije no što će je itko od nas upoznati, Maria je jednoga jutra otišla kupiti film za svoju kameru, na tlu je ugledala maleni, crni adresar i uzela ga je. Taj je događaj pokrenuo čitavu kukavnu priču. Maria je otvorila adresar i iz njega je iskočio đavao, potekla je pokora nasilja, pustošenja i smrti.
Bio je to klasični adresar marke Schaeffer Eaton Companv, dug petnaest, a širok deset centimetara, sa savitljivim koricama od umjetne kože i spiralnim uvezom, s oznakama za svako slovo. Bio je to poprilično ofucani predmet, s više od dvjesto imena, adresa i telefonskih brojeva. Iz činjenica da su broji podaci bili prekriženi i prepravljani, da su na svakoj stranici bile korištene najrazličitije pisaljke (plava kemijska olovka, crni flomaster, zelena olovka) dalo se naslutiti da je adresar već dugo vremena bio u posjedu svoga vlasnika. Maria je prvo pomislila kako će ga vratiti vlasniku, no kao što je slučaj s osobnim predmetima, i u adresar je vlasnik zaboravio napisati vlastito ime. Pogledala je na sva logična mjesta - s unutarnje strane omota, na prvoj stranici, straga - no nije

pronašla nikakvo ime. Ne znajući što bi s njim, adresar je ubacila u torbu i ponijela ga kući.
Mislim da bi većina ljudi zaboravila na njega, no Maria nije bila jedna od onih koji ustuknu kad im se ukaže neočekivana prilika. Prije no što će te noći poći na počinak, u glavi je već imala plan svog sljedećeg projekta. Bit će to nešto brižljivo razrađeno, znatno teže i kompliciranije od svega što je do tad učinila, no sam uvid u širinu njezina djelokruga dovodio ju je u stanje intenzivnog uzbuđenja. Bila je gotovo sigurna da je vlasnik adresara muškarac. Rukopis se doimao muškim; podaci koji su se u adresaru nalazili više su se činili muškima nego ženskima; knjižica je bila u lošem stanju, kao da se s njom grubo postupalo. U jednom od onih iznenadnih, glupavih bljeskova kakvi se svima nama događaju, Mariji se iznenada učinilo kako joj je suđeno da se zaljubi u vlasnika adresara. Potrajalo je to tek sekundu ili dvije, no u tom ga je ttenutku doživjela kao svog čovjeka iz snova: lijep, inteligentan, topao; bolji od svih koje je do tada voljela. Vizija se raspršila, no već je bilo prekasno. Knjižica se za nju pretvorila u magičan predmet, u smočnicu strasti i nerazgovijetnih žudnji. Sreća je htjela da joj dospije u ruke, a sad kad je bio njezin, adresar je doživljavala kao instrument same sudbine.
Prve je večeri proučavala zapisana imena, no nije pronašla nijedno njoj poznato. Osjećala je kako je to savršeni početak. Sjedit će u mraku, bez ikakva znanja i o čemu, i jednog po jednog će nazivati ljude čija se imena nalaze u adresaru. Otkrivajući tko su zapravo oni, doznat će i stvari o čovjeku koji ga je izgubio. Bit će to portret in absentia, skica oko praznog prostora, a iz pozadine će, malo-pomalo, izroniti lik sazdan od svega što zapravo nije. Nadala se kako će mu tako naposljetku ipak ući u trag, no i ako ne uspije, nagrada će joj biti trud sam po sebi. Htjela je ljude potaknuti da joj se pri susretu s njom otvore, da joj ispričaju priče o ushićenjima i požudi, o zaljubljivanju, da joj povjere svoje najdublje tajne. Očekivala je kako će na ovim razgovorima raditi mjesecima, možda čak i godinama. Izradit će tisuće fotografija, zapisati stotine izjava, pred njom je bio čitav jedan svemir kojega je trebala istražiti.
Tako je barem mislila. Čitav je projekt, međutim, samo dan ranije izletio s tračnica.
Uz samo jednu iznimku, sve su osobe u adresaru bile zapisane pod prezimenom. Pod slovom L bio je zapisan netko po imenu Lilli. Maria je zaključila kako je riječ o ženskom imenu. Ako je tomu tako, onda je to odstupanje od uobičajenog, poslovnog stila bilo znakovito, bilo je očitovanje osobite intimnosti. Što ako je Lilli djevojka čovjeka koji je izgubio adresar? Možda sestra, ili čak majka?
Umjesto da sva prezimena istraži abecednim redom, kako je prvobitno i zamislila, Maria je odlučila prijeći izravno na L i nazvati tu misterioznu Lilli. Smatrala je da će se, ako je slutnja ne vara, tako izravno dovesti u položaj da dozna tko je vlasnik adresara.
Nije mogla izravno pristupiti Lilli. O tome je susretu previše toga ovisilo, pa ju je bilo strah da bi sve mogla potkopati bude li nepripremljena. Morala je stvoriti predodžbu o toj ženi, zamisliti kako izgleda, slijediti je neko vrijeme kako bi prozrela njezine navike. Već je sljedećega jutra otišla u istočni dio grada kako bi pronašla stan u kojem Lilli stanuje. Ušla je u predvorje jedne manje zgrade kako bi pregledala imena na zvonima i poštanskim sandučićima, i baš kad je počela čitati popis prezimena na zidu, iz dizala je izašla žena koja je zatim otvorila unutarnja vrata. Maria se okrenula da je pogleda, no prije no što je uopće imala vremena uočiti njezino lice, čula je kako žena izgovara njezino ime.
»Maria?« rekla je. Ime je izgovoreno upitnim glasom, a trenutak kasnije Maria je shvatila da gleda u Lillian Stern, svoju staru prijateljicu iz Massachusettsa. »Ne mogu vjerovati«, rekla je Lillian. »Pa to si stvarno ti, zar ne?«
Nisu se vidjele već više od pet godina.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Levijatan - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 12:20 pm


Kontakt su izgubile nakon što se Maria zaputila na svoje čudnovato putovanje po Americi, no sve do tada su bile bliske i njihovo je prijateljstvo trajalo čitavo

djetinjstvo. U srednjoj su školi bile gotovo nerazdvojne, dvije neobične djevojke koje su se zajedno probijale kroz pubertet, smišljale načine kako pobjeći iz provincijskoga grada. Maria je bila ozbiljna, povučena intelektualka koja je imala problema sa sklapanjem prijateljstava, dok je Lillian bila djevojka s određenom reputacijom, divljakuša koja je spavala s dečkima, uzimala drogu i markirala iz škole.
Zbog svega toga su bile nerazdvojni saveznici, a usprkos svim razlikama, među njima je bilo više onog što ih je međusobno privlačilo, nego odbijalo. Maria mi je jednom priznala da joj je Lillian bila veliki uzor, te kako je upravo zahvaljujući tome što ju je poznavala uspjela naučiti biti ono što jest. No, utjecaj je, čini se, bio dvosmjeran. Maria je bila ta koja je Lillian nagovorila da se nakon srednje škole preseli u New York, pa su tijekom nekoliko mjeseci koji su uslijedili dijelie skučeni stan prepun žohara na Lower East Sideu. Dok je Maria pohađala predavanja iz slikarstva, Lillian je studirala glumu i radila kao konobarica. Počela je izlaziti s rock bubnjarom Tomom, a kad je Maria New York napustila u svome kombiju, Tom je u njihovu stanu već bio postao dio inventara. Tijekom svog dvogodišnjeg putovanja, Maria je Lillian redovito slala razglednice, no Lillian joj nije mogla otpisati, budući da nije imala njezinu adresu. Po povratku u grad, Maria je dala sve od sebe kako bi pronašla prijateljicu. U starome je stanu već živio netko drugi, a u telefonskome imeniku nije bilo njezina imena. Pokušala je telefonom stupiti u vezu s Lillianinim roditeljima u Holvokeu, no oni su po svoj prilici bili preselili u neki drugi grad, pa se zatekla bez drugih opcija. Onoga dana kad je u predvorju naletjela na Lillian, odavno je izgubila svaku nadu da će ikada ponovno vidjeti svoju prijateljicu.
Za obje je to bio nevjerojatan susret. Maria mi je rekla da su obje vrištale, bacile se jedna drugoj u naručje, te da su zatim plakale. Kad su ponovno bile u stanju govoriti, dizalom su otišle na kat i ostatak su dana provele u Lillianinu stanu. Previše su toga morale nadoknaditi, rekla je Maria, nisu prestajale pričati. Zajedno su objedovale, a zatim i večerale, a kad se konačno vratila kući i zavukla u krevet, već su bila gotovo tri sata ujutro.
Lillian su se tijekom tih godina dogodile neobične stvari, stvari za koje Maria nikada ne bi ni pomislila da su moguće. Znam samo stvari iz druge ruke, no nakon što sam sa Sachom razgovarao prošloga ljeta, uvjeren sam da je priča koju mi je Maria ispričala u osnovi točna. Možda je i pogriješila glede nekih sitnih detalja (baš kao što je možda i Sachs pogriješio), no dugoročno je sve to nevažno. Iako se, kako mi je rečeno, Lillian ne treba baš u svemu vjerovati, premda je sklona pretjerivanju, temeljne se činjenice ne mogu dovesti u pitanje. U trenutku kad je 1976. slučajno susrela Mariju, Lillian se već tri godine uzdržavala baveći se prostitucijom. Klijente je dovodila u svoj stan na istočnoj, Osamdeset sedmoj ulici, a radila je samostalno - honorarna prostitutka s poslom u procvatu, nezavisni posao. Sve je to sigurno. Ono što ostaje u sjeni sumnje jest kako je sve započelo. Njezin momak Tom navodno je u sve bio uključen na neki način, no nejasni su razmjeri njegova utjecaja. U obje verzije priče, Lillian ga je opisala kao nekog tko je imao ozbiljne ovisničke probleme, kao ovisnika o heroinu koji je zbog droge naposljetku izbačen iz benda. Prema priči koju je Maria čula, Lillian je i dalje bila ludo zaljubljena u njega. Upravo je njoj i sinula ideja, dragovoljno se ponudila spavati s drugim muškarcima kako bi Tomu priskrbila novac. Otkrila je da je to brz i bezbolan način, a znala je i da je Tom neće ostaviti dokle god je njihova veza sretna. Rekla je kako je tada bila spremna učiniti sve kako bi ga zadržala, pa čak i propasti. Jedanaest godina kasnije, Sachsu je ispričala nešto posve drukčije. Rekla je da je Tom bio taj koji ju je na to nagovorio, a ona je pristala zato što ga se bojala, zato što joj je prijetio da će je ubiti ne bude li pristala. U toj drugoj verziji, Tom je bio taj koji joj je dovodio klijente, svojoj je djevojci bio svodnik kako bi pokrio troškove svoje ovisnosti. U konačnici smatram da uopće nije važno koja je od tih verzija istinita.

Obje su jednako prljave i obje su dovele do istog rezultata. Šest ili sedam mjeseci kasnije, Tom je iščeznuo. U Marijinoj je priči pobjegao s nekom drugom; u Sachsovoj je priči umro od prekomjerne doze. Bilo kako bilo, Lillian je ponovno bila sama. Bilo kako bilo, nastavila je spavati s muškarcima kako bi plaćala račune. Ono što je Mariju zaprepastilo bilo je kako je Lillian o tome hladnokrvno govorila - bez ikakva stida ili nelagode. Rekla je da je to samo posao kao i bilo koji drugi, zapravo kud i kamo bolji od konobarenja ili rada za šankom. Muškarci sline kamo god da podeš, nema načina da ih se zaustavi. Znatno je logičnije dopustiti im da ti plate, nego ih tjerati od sebe - osim toga, dodatno jebanje nikome ne može naškoditi. Ako ništa drugo, Lillian je bila ponosna na ono što je postigla. Klijente je primala tri dana u tjednu, imala je ušteđevinu, udoban stan u dobrom susjedstvu.
Dvije godine ranije, ponovno se upisala u školu za glumu. Osjećala je da napreduje, čak je počela odlaziti na audicije za uloge u malim kazalištima u središtu grada. Rekla je da će zasigurno nešto uskoro iskrsnuti. Planirala je zatvoriti butik, čim prikupi još deset ili petnaest tisuća dolara i u potpunosti se posvetiti glumi. Naposljetku, bile su joj tek dvadeset četiri godine, pred njom je bio čitav život.
Maria je toga dana sa sobom ponijela kameru, pa je tijekom dana bezbroj puta fotografirala Lillian.
Kad mi je, tri godine kasnije, ispričala tu priču, ispred mene je rasprostrla fotografije. Bilo je ondje trideset ili četrdeset crno-bijelih fotografija velikog formata koje su Lillian prikazivale iz najrazličitijih uglova - na nekima je pozirala, a na drugima nije. Te su fotografije bile moj jedini susret s Lillian Stern.
Od toga je dana prošlo više od deset godina, no nisam zaboravio iskustvo gledanja tih fotografija.
Dojam što su ga na mene ostavile bio je tako snažan, tako dugotrajan.
»Lijepa je, zar ne?« rekla je Maria.
»Da, iznimno lijepa,« rekao sam.
»Zaputila se u trgovinu po namirnice kad smo naletjele jedna na drugu. Vidiš što je odjenula. Majicu, traperice i stare tenisice. Odjenula se za kratak odlazak do trgovine na uglu. Nema šminke, ni nakita, nema rekvizita. Pa ipak je lijepa. Dovoljno lijepa da ti oduzme dah.«
»U pitanju je njezina tama«, rekao sam u pokušaju da pronađem objašnjenje. »Ženama s tamnim crtama lica šminka ni nije potrebna.
Vidiš kako su joj oči zaobljene. Duge trepavice ih samo ističu. A ima i dobre kosti, to ne smijemo zaboraviti. Kosti su strašno važne.«
»Ima tu više od toga, Peter. Tu je neka unutarnja osobina koja kod Lillian uvijek izbija na površinu. Ne znam kako bih to nazvala. Sreća, gracioznost, životinjski duh. To je čini životnijom od drugih ljudi.
Kad ti jednom privuče pozornost, ne možeš je više prestati gledati.«
»Čovjek stekne dojam da se pred kamerom osjeća ugodno.«
»Lillian se uvijek osjeća ugodno. Potpuno je opuštena u vlastitoj koži.«
Letimično sam pregledao još nekoliko fotografija, sve dok nisam došao do niza koji je prikazivao Lillian ispred otvorenog ormara, u različitim fazama razodijevanja. Na jednoj je fotografiji svlačila traperice, a na drugoj majicu; već je na sljedećoj na sebi imala samo sićušne gaćice i potkošulju bez rukava; uslijedila je fotografija bez gaćica, a zatim i bez potkošulje. Nakon te, uslijedilo je nekoliko obnaženih fotografija. Na prvoj je bila okrenuta prema kameri, zabačene glave, nasmijana, njezine malene grudi gotovo su joj se prilijepile uz prsa, čvrste bradavice stršile su prema van; zdjelica joj je bila izbačena prema naprijed, a objema se rukama čvrsto držala za međunožje,

gustiš tamnih pubičnih dlaka bio je uokviren bjelinom njezinih prstiju. Na sljedećoj je fotografiji bila okrenuta na suprotnu stranu, sa stražnjicom u prvom planu, s bokom zabačenim u stranu, preko ramena je zurila u objektiv, i dalje se smijala zauzimajući pozu porno-dive. Očigledno je uživala, očigledno oduševljena što se može pokazati.
»Ovo je prilično pikantno,« rekao sam. »Nisam znao da snimaš i razgolićene fotografije.«
»Pripremale smo se za odlazak na večeru, a Lillian se htjela presvući. Pošla sam za njom u spavaću sobu, tako da možemo nastaviti s razgovorom. Uza se sam imala kameru, pa sam je počela fotografirati dok se razodijevala. To se jednostavno dogodilo. Nisam to planirala učiniti sve dok je nisam vidjela kako svlači odjeću.«
»A njoj to nije smetalo?«
»Ne izgleda kao da joj je smetalo, zar ne?«
»Jesi li se uzbudila?«
»Naravno da jesam. Znaš, nisam ti ni ja od kamena.«
»Što se poslije dogodilo? Niste spavale zajedno, zar ne?«
»Oh, ne, previše sam sramežljiva za takvo što.«
»Ne pokušavam od tebe iznuditi priznanje. Tvoja mi se prijateljica doima prilično neodoljivom.
Rekao bih kako muškarcima, tako i ženama.«
»Moram priznati da sam se uspalila. Da je Lillian učinila prvi korak, možda bi se nešto i dogodilo.
Nikada nisam spavala sa ženom, no toga bih dana s njom to možda i učinila. To mi je, u svakom slučaju, tad palo na pamet, a nikada prije nisam osjetila nešto slično. No, Lillian se samo zafrkavala pred kamerom, a dalje od striptiza nismo otišle. Bilo je to za zabavu, obje smo se čitavo vrijeme smijale.«
»Jesi li joj i u jednom trenutku pokazala adresar?«
»Jesam, naposljetku. Mislim da sam to učinila nakon što smo se vratile iz restorana. Lillian ga je dugo pregledavala, no nije bila u stanju reći kome bi mogao pripadati. Sigurno je u pitanju bio neki od njezinih klijenata. Lilli je bilo ime kojim se koristila na poslu, no to je bilo sve što je znala.«
»Pa ipak, i to je suzilo popis mogućnosti.«
»Istina, no možda uopće nije bila riječ o nekome koga je već imala prilike susresti. Možda je neki od Lillianinih zadovoljnih klijenata njezino ime preporučio nekom drugom. Prijatelj, poslovni partner, tko zna. Tako je Lillian i prikupljala mušterije, usmenim putem. Taj je čovjek njezino ime zapisao u svoj adresar, no to ne znači i da ju je već nazivao. Možda je nikada nije nazvao ni čovjek koji ju je preporučio. Prostitutke tako cirkuliraju - njihova imena se šire u koncentričnim krugovima, čudna je to mreža podataka. Za neke je muškarce dovoljno to što u svome adresaru imaju jedno ili dva imena. To je, u neku ruku, kao preporuka za budućnost. U slučaju da ih supruga ostavi, iznenada se uspale ili ih obuzmu frustracije.«
»Ili kad se slučajno zateknu u gradu.«
»Baš tako.«
»Pa ipak, dobila si prve indicije. Prije susreta s Lillian, vlasnik adresara je mogao biti bilo tko.
Sada su ti šanse barem bile veće.«
»Pretpostavljam. No, nije baš tako išlo. Čim sam počela razgovarati s Lillian, čitav se projekt promijenio.«
»Hoćeš reći da ti nije htjela dati popis svojih klijenata?«
»Ma, ne. Učinila bi to da sam je zamolila.«
»U čemu je onda bio problem?«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Levijatan - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 12:20 pm





»Nisam sigurna kako se sve dogodilo, no što smo više pričale, naš je plan postajao sve jasniji. Plan nije potekao ni od jedne od nas. Samo je lepršao u zraku, kao nešto što je već postojalo. Mislim da je činjenica da smo naletjele jedna na drugu odigrala veliku ulogu. Bilo je to tako predivno i neočekivano, bile smo izvan sebe. Moraš si predočiti koliko smo nekoć bile bliske. Prisne prijateljice, sestre, doživotni prijatelji. Uistinu nam je bilo stalo, a mislim da sam Lillian poznavala koliko i samu sebe. A što se zatim dogodilo? Pet godina kasnije, otkrivam da mi je prijateljica postala prostitutka. To me izbacilo iz ravnoteže. Zbog toga sam se osjećala odvratno, gotovo kao da me izdala. No istodobno sam - tu sve i postaje mutno - shvatila da joj i zavidim. Bila je isto, grozno dijete, baš kao što je i nekoć bila.
Luda, puna ispada. Bilo je uzbudljivo biti s njom. Nije samu sebe smatrala ni kurvom, ni posrnulom ženom, savjest joj je bila čista. To je ono što me se tako silno dojmilo: njezina apsolutna unutarnja sloboda, njezino poštovanje isključivo vlastitih pravila, bez ikakva osvrtanja na tuda mišljenja. I ja sam do tad već bila učinila podosta pretjeranih stvari. Projekt New Orleans, projekt
»Razgolićena gospa«, svaki sam put odlazila sve dalje, iskušavala granice onoga što sam u stanju učiniti. No, pokraj Lillian sam se osjećala kao knjižničarka - usidjelica, kao patetična djevica koja nije učinila Bog zna što.
Pomislila sam: ako ona to može, zašto ne bih mogla i ja?«
»Šališ se.«
»Čekaj, dopusti da dovršim. Kompliciranije je no što izgleda. Kad sam Lillian rekla za adresar i ljude s kojima namjeravam razgovarati, rekla mi je da je to divno, da je to najbolja stvar za koju je ikad čula.
Htjela mi je pomoći. Htjela je hodati uokolo i razgovarati s ljudima iz adresara, baš kao što sam namjeravala i ja. Nemoj zaboraviti da je bila glumica i da ju je nadahnula već sama pomisao da će morati glumiti mene. Bila je istinski nadahnuta.«
»Pa ste se zamijenile. To mi pokušavaš reći, zar ne? Liilian te nagovorila da zamijenite mjesta.«
»Ne, nitko me nije ni na što nagovorio. Zajedno smo to odlučile.«
»Pa ipak...«
»Ništa. Bile smo ravnopravni partneri, od početka do kraja. Činjenica je da se njezin život zbog toga promijenio. Zaljubila se u jednog od ljudi iz adresara i odlučila udati se za njega.«
»Postaje sve čudnije i čudnije.«
»Dobro, bilo je čudno. Lillian je izašla na teren s jednom od mojih kamera i adresarom, a peta ili šesta osoba koju je susrela bio je čovjek za kojeg će se udati. Znala sam da se u toj knjižici krije neka priča - no bila je to Lillianina priča, a ne moja.«
»Jesi li susrela tog čovjeka? Nije izmišljala?«
»Bila sam im vjenčana kuma na vjenčanju u gradskoj vijećnici. Koliko znam, Lillian mu nikada nije rekla kako je do tada zarađivala za život, ali zašto bi on to uopće morao znati? Sada žive u Berkeleyu, u Kaliforniji. On je profesor na srednjoj školi, strašno drag momak.«
»A kako se sve odvijalo za tebe?«
»Ne baš dobro. Nimalo dobro. Istoga dana kad je Lillian izašla s mojom kamerom, ja sam imala sastanak s jednim od njezinih redovitih klijenata. Kad je tog jutra nazvao da potvrdi dolazak, ona mu je objasnila da joj je majka bolesna i da mora napustiti grad. Rekla mu je da je zamolila prijateljicu da je zamijeni, te da neće požaliti pristane li na zamjenu. Ne sjećam se što je točno rekla, no to je u biti to.
Silno me nahvalila, pa je nakon blagog uvjeravanja čovjek ipak pristao. I tako sam tog poslijepodneva sama sjedila u Lillianinu stanu, čekajući da zazvoni zvono na vratima, da se pojebem

s čovjekom kojeg nikad nisam vidjela. Zvao se Jerome, bio je to zdepast četrdesetogodišnjak dlakavih prstiju i žutih zuba.
Bio je nekakav trgovac. Mislim da je bila riječ o prodaji alkohola na veliko, a možda i olovaka ili kompjutora. To ionako nije važno. Pozvonio je točno u tri, a u trenutku kad je ušetao u stan, shvatila sam da to neću moći učiniti. Možda bih i smogla snage da je bio barem malo zgodan, no s likom poput Jeromea to jednostavno nije bilo moguće. Zurilo mu se i neprestano je pogledavao na sat, jedva je čekao da započnemo, da obavi to i ode. Ne znajući što bih drugo, ja sam odugovlačila, pokušavala sam nešto smisliti dok smo odlazili u spavaću sobu i počinjali se svlačiti. Plesati gola u baru bilo je jedno, no stajati ondje s debelim, dlakavim trgovcem bilo je tako intimno da ga čak nisam mogla pogledati u oči. Kameru sam bila sakrila u kupaonici, pa sam pomislila želim li fotografirati ovaj fijasko, onda to moram učiniti odmah. I tako sam se ispričala i otrčala na klozet. Iza sebe sam ostavila odškrinuta vrata.
Otvorila sam obje slavine na umivaoniku, izvadila kameru i počela fotografirati spavaću sobu. Kut snimanja je bio savršen. Mogla sam vidjeti Jeromea koji je zavaljen ležao preko kreveta. Zurio je u strop i prtljao je po svome kurcu, pokušavao je potaknuti ga da se ukruti. Bilo je to odvratno, ali na neki način i komično, pa mi je bilo drago što mogu fotografirati. Pretpostavljala sam kako ću imati vremena da načinim deset ili dvanaest fotografija, no nakon šeste ili sedme, Jerome je iskočio iz kreveta, zaputio se prema kupaonici i širom otvorio vrata, prije no što sam ih ja uspjela zatvoriti.
Poludio je kad me vidio kako stojim s kamerom u rukama. Kad kažem poludio, onda mislim da se posve izbezumio. Počeo je vikati, optuživati me da ga fotografiram kako bih ga ucjenjivala i uništila mu btak. Prije no što sam se snašla, oteo mi je kameru i počeo je njome udarati o rub kade. Pokušala sam pobjeći, no on me ščepao za ruku i počeo me udarati šakama. Bila je to noćna mora. Dvoje obnaženih neznanaca koji se batrgaju u kupaonici obloženoj ružičastim pločicama. Dok me udarao, neprestano je gunđao i vikao iz sve snage, a onda me udario tako da sam se onesvijestila. Slomio mi je čeljust, možeš li vjerovati. No to je samo djelić štete koju mi je nanio. Slomio mi je i zapešće, nekoliko rebara, a čitavo mi je tijelo bilo prekriveno modricama. U bolnici sam provela deset dana, a još mi je šest tjedana čeljust bila povezana žicama i vijcima. Mali Jerome me dobro isprebijao. Izudarao me na mrtvo ime.«
Kad sam 1979. upoznao Mariju u Sachsovu stanu, ona s muškarcima nije spavala već gotovo tri godine. Toliko joj je trebalo da se oporavi od šoka, pa apstinencija nije bila toliko izbor, koliko nužnost, jedini mogući lijek. Incident proživljen s Jeromom bio je veliko fizičko poniženje, ali i duhovni poraz.
Po prvi put u životu, Mariji je udijeljena kazna. Prestupila je preko vlastitih granica, a brutalnost tog iskustva izmijenio je njezin osjećaj vlastitog poimanja. Do tada je samu sebe doživljavala kao nekoga tko je u stanju učiniti sve: svaku avanturu, prijestup, izazov. Osjećala se snažnijom od ostalih ljudi, kao da je bila imuna na sve štete i propasti koje opsjedaju ostatak čovječanstva. Nakon što je s Lillian zamijenila uloge, doznala je koliko se prevarila. Otkrila je da je slaba, da je osoba pritisnuta vlastitim strahovima i unutarnjim ogradama, da je jednako smrtna i zbunjena kao i ostali.
Bile su joj potrebne tri godine kako bi popravila štetu (ako se šteta uopće mogla popraviti), a kad su se te noći, u Sachsovu stanu naši putovi isprepleli, konačno je bila spremna izaći iz ljušture. Ako sam upravo ja bio taj kojemu je ponudila svoje tijelo, dogodilo se to samo zato što sam se pojavio u pravome trenutku. Premda se Maria uvijek rugala takvoj interpretaciji, uporno tvrdeći kako je upravo zbog mene pristala izmigoljiti na svjetlost dana, bio bih lud kada bih pomislio da je to učinila zato što sam posjedovao nadnaravne moći. Bio sam samo jedan od mnogih mogućih, oštećena roba na neki način, a tim bolje što sam odgovarao onome za čim je tad tragala. U našem je

prijateljstvu ona bila ta koja je utvrdila pravila, a ja sam ih se pridržavao što sam bolje mogao, bio sam spreman ispuniti sve njezine hirove i hitne potrebe. Na Marijin sam se zahtjev složio da nikada nećemo zajedno spavati dvije noći za redom. Složio sam se da joj nikada neću pričati o nekoj drugoj ženi. Složio sam se da nikada od nje neću zatražiti da me upozna sa svojim prijateljima. Pristao sam ponašati se kao da je naša afera tajna, nedopuštena drama skrivena od ostatka svijeta. Nijedno mi od tih ograničenja nije smetalo.
Odijevao sam odjeću u kojoj me Maria htjela vidjeti, udovoljavao sam njezinom apetitu sastajanja na neobičnim mjestima (kiosci za prodaju žetona za podzemnu željeznicu, zabačene kladionice, klozeti u restoranima), a baš kao i ona, jeo sam hranu uvjetovanu bojama. Za Mariju je sve bilo igra, nepresrani poziv na inventivnost, a ništa nije bilo previše egzotično da ne bismo probali barem jednom. Ljubav smo vodili odjeveni i razodjeveni, s upaljenim svjetlima ili u mraku, unutra i vani, na njezinu krevetu i ispod njega. Odijevali smo toge, odjeću pećinskih ljudi, unajmljivali frakove. Glumili smo da se ne poznajemo, glumili smo da smo u braku. Igrali smo se liječnika i medicinske sestre, konobarice i gosta, učitelja i učenice. Pretpostavljam da je to bilo prilično djetinjasto, no Maria je te ispade doživljavala krajnje ozbiljno - ne kao ispade, već kao pokuse, studije o pomacima unutar ljudske prirode. Da nije bila tako iskrena, čisto sumnjam da bih s njom nastavio u tom stilu. Tijekom tog vremena viđao sam i druge žene, no samo mi je Maria nešto značila, bila je ona jedina koja je i dan-danas sastavni dio moga života.
U rujnu te godine (1979.), netko je konačno kupio kuću u Dutchess Countvju, pa su se Delia i David preselili u New York, u stan smješten u starinskoj kući, na Cobble Hillu u Brooklynu. Za mene je to istodobno i poboljšalo i pogoršalo sve. Sina sam mogao češće viđati, no to je za sobom povlačilo i češće kontakte s mojom, uskoro budućom bivšom ženom. Naš je razvod tada već bio u tijeku, no Delia je počela dvojiti, a samo nekoliko mjeseci prije no što ćemo dobiti službene dokumente vezane uz razvod, mračnjački me i malodušno pokušala vratiti k sebi. Da nije bilo Davida, teško da bih njezinu kampanju izdržao bez ikakvih problema. No, dječačić je vidno patio zbog mog odsustva, a ja sam samoga sebe smatrao odgovornim za njegove košmare, napadaje astme i plakanje. Krivnja je moćno sredstvo uvjeravanja, a Delia je instinktivno pritiskala prave gumbe kad god bih bio u blizini. Jednom mi je prilikom, na primjer, ispričala kako se, kad je k njoj na večeru došao muškarac s kojim je izlazila, David zavukao u njegovo krilo i pitao ga hoće li mu on biti novi tata. Delia mi nije taj ispad gurala pod nos, samo je svoju zabrinutost dijelila sa mnom, no kad god bih čuo jednu od tih priča, dodatno bih potonuo u živi pijesak grizodušja. Nije da sam htio ponovno živjeti s Delijom, samo sam se pitao ne bih li trebao odustati od vlastitih prohtjeva, nije li sudbina odlučila da ipak ostanem u braku s Delijom.
Smatrao sam da je Davidova dobrobit znatno važnija od moje osobne, pa ipak sam već gotovo godinu dana kao idiot uokolo skakutao s Marijom Turner i ostalima, izbjegavao svaku pomisao na budućnost.
Bilo mi je teško opravdati takav životni stil. Nije samo sreća važna, prigovarao sam. Kad čovjek jednom postane roditelj, dobiva obaveze koje se ne mogu smanjiti, dužnosti koje mora ispuniti, bez obzira koliko ga to koštalo.
Fanny me spasila od onog što bi bilo jedna od najgorih pogrešnih odluka. To mogu utvrditi promatrajući sve iz današnje perspektive, no tada mi ništa nije bilo jasno. Kad je istekao podnajam za stan u Varick Streetu, iznajmio sam stan samo šest ili sedam blokova udaljen o Delijina stana u Brooklynu. Nisam se namjeravao doseliti tako blizu njoj, no cijene stanova na Manhattanu za mene su bile previsoke, a kad sam se bacio u potragu za stanom s druge strane rijeke, sve se doimalo kao da je u njezinu susjedstvu. Naposljetku sam se odlučio za iznimno bijedan stan u Carol Gardensu, jer

stanarina je bila prihvatljiva, a spavaća soba dovoljno velika za dva kreveta, jedan za Davida, a drugi za mene.
Tada bi on dvije ili tri noći tjedno ostajao prespavati kod mene, što je samo po sebi bilo promjena nabolje, premda me je istodobno dovelo i u neugodan položaj u odnosu na Deliju. Dopustio sam samome sebi da ponovno uskočim u njezinu orbitu i moja je odlučnost počela slabjeti. Nesretnom podudarnošću, Maria je u to vrijeme na nekoliko mjeseci otišla iz grada, a ni Sachsa nije bilo - bio je otišao u Kaliforniju kako bi radio na scenariju Novog Kolosa. Neki je nezavisni producent bio kupio filmska prava na njegov roman, a Sachs je trebao raditi na rukopisu, zajedno s profesionalnim holivudskim scenaristom. Na tu ću se priču vratiti kasnije, jer u ovome je trenutku važna činjenica da sam bio sam, nasukan u New Yorku bez svojih uobičajenih pajdaša. Čitava moja budućnost ponovno je bila dovedena u pitanje i bio mi je potreban netko s kime bih razgovarao, čuo samoga sebe kako glasno izgovaram vlastite misli.
Jedne me večeri Fanny nazvala u moj novi stan i pozvala na večeru. Pretpostavio sam kako će to biti jedna od njezinih uobičajenih zabava, s pet ili šest drugih uzvanika, no kad sam se sljedeće večeri pojavio u njezinoj kući, otkrio sam da sam jedini uzvanik. Bio sam iznenađen. Tijekom svih tih godina, koliko smo se poznavali, Fanny i ja nikada nismo bili nasamo. Ben je uvijek bio s nama, izuzmemo li iznimne trenutke kad bi napustio prostoriju ili se javljao na telefon. Rijetko smo kada izrekli nešto što netko drugi ne bi čuo. Na takvu sam se situaciju priviknuo, pa više nisam ni postavljao pitanja. Fanny je za mene oduvijek bila dalek i idealizirani lik, te se činilo prigodnim da naš odnos bude neizravan, da neprestano imamo posrednike. Usprkos osjećajima koji su se medu nama razvili, i dalje sam bio pomalo nervozan u njezinoj blizini. Vlastita me podsvijest u njezinoj nazočnosti pretvarala u mušičavu osobu koja se rukama i nogama bori ne bi li je nasmijala, pričao bih užasne viceve i slagao strahovite igre riječi, pretvarajući tako vlastitu nesigurnost u veselo i djetinjasto zadirkivanje. To mi je smetalo, jer nikada se ni s kim nisam tako ponašao. Nisam šaljivdžija, pa sam znao da joj ostavljam pogrešan dojam o tome kakav sam zapravo, no tek sam one večeri shvatio zašto sam se čitavo vrijeme od nje zapravo skrivao. Neke su misli preopasne i čovjek im se ne bi smio približiti.
Sjećam se bijele svilene bluze koju je nosila te večeri i bijelih bisera oko njezina smeđeg vrata. Mislim da je primijetila koliko me zbunio njezin poziv, no nije ništa rekla, ponašala se kao da je savršeno normalno da prijatelji ovako večeraju. Vjerojatno je i bila u pravu, ali ne i s mog stajališta, ne nakon svih onih izbjegavanja koja su se medu nama odigravala. Pitao sam je ima li mi štogod posebno reći.
Rekla je da nema, da me samo htjela vidjeti. Mnogo je radila otkako je Ben otišao iz grada, ali kad se jučer ujutro probudila, iznenada je postala svjesna da joj nedostajem. I to je bilo sve. Nedostajao sam joj i htjela je doznati kako sam.
Poslužili smo si piće u dnevnome boravku, a prvih smo nekoliko minuta uglavnom razgovarali o Benu.
Spomenuo sam pismo koje mi je poslao tjedan dana ranije, a Fanny mi je zatim prepričala telefonski razgovor s njim, kad ju je nazvao nešto ranije istoga dana. Rekla je kako ne vjeruje da će film ikada biti snimljen, no da Benu scenarij donosi lijepe novce i da im je to od velike pomoći. Kuća u Vermontu trebala je novi krov, a možda će moći započeti s radovima prije no što se stari sasvim uruši. Nakon toga smo možda razgovarali o Vermontu ili možda o njezinu poslu u muzeju, ne sjećam se više. Kad smo započeli s večerom, nekako smo već prešli na moju knjigu. Rekao sam Fanny da knjiga i dalje napreduje, nešto sporije nego prije, budući da po nekoliko dana u tjednu posvećujem isključivo Davidu.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Levijatan - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 12:21 pm




Rekao sam joj da živimo kao dvojica starih neženja, da se u papučama razvlačimo po stanu, navečer pušimo lule, te da uz čašu konjaka raspravljamo o filozofiji dok promatramo žeravice u kaminu.
»Pomalo poput Holmesa i Watsona,« rekla je Fanny.
»Na pravom smo putu da to postanemo. Velika nužda je još goruća tema naših razgovora, no kad moj kolega bude izašao iz pelena, uvjeren sam da ćemo prijeći i na druge teme.«
»Moglo bi biti i gore.«
»Naravno da bi moglo. Ali ne žalim se, zar ne?«
»Jesi li ga predstavio ijednoj od tvojih prijateljica?«
»Mariji, na primjer?«
»Na primjer.«
»Razmišljao sam o tome, no nikad mi se nije učinilo da je pravi trenutak za to. Vjerojatno je to zato što ga zapravo ne želim upoznati s njima. Bojim se da bi ga to zbunilo.«
»A što je s Delijom? Vida li ona druge muškarce?«
»Pretpostavljam da vida, no nije previše pričljiva kad je riječ o njezinu privatnom životu.«
»Tako je i bolje, pretpostavljam.«
»Nisam siguran. Kako stvari sada stoje, čini mi se da je sretna što sam se doselio u njezino susjedstvo.«
»Bože dragi. Nadam se da ti to još dodatno ne potičeš.«
»Nisam siguran. Nije baš da sam spreman oženiti se nekim drugim.«
»Peter, David nije dovoljno dobar razlog za to. Kad bi se sada vratio Deliji, mrzio bi samoga sebe.
Pretvorio bi se u ogorčena starca.«
»Možda to već i jesam.«
»Glupost.«
»Pokušavam ne biti takav, no sve mi je teže i teže kad se osvrnem na nered što sam ga napravio a da se nisam osjećao nimalo glupo.«
»Osjećaš se odgovornim, to je sve. To te odvlači u pogrešnome smjeru.«
»Kada god odem, samome sebi kažem da sam trebao ostati. Kada god ostanem, kažem si da bi bolje bilo da sam otišao.«
»To se zove podvojenost.«
»Između ostalog. Ako je to pojam kojim se želiš koristiti, neka ti bude.«
»Ili, kao što je baka jednom rekla mojoj majci: 'Tvoj bi otac bio divan čovjek, samo da je drukčiji.'«
»Ha.«
»Da, ha. Čitav ep muke i patnje sveden na jednu jedinu rečenicu.«
»Brak je močvara, doživotna vježba samoobmanjivanja.«
»Problem je u tome što još nisi pronašao pravu osobu, Peter. Moraš si dati više vremena.«
»Kažeš da ne znaš što je to prava ljubav. A kad je budem spoznao, moji će se osjećaji promijeniti.
Lijepo je misliti tako, no što ako se to nikada ne dogodi? Što ako mi tako nije zapisano u kartama?«
»Jest, jamčim ti.«
»A što te čini tako sigurnom?«
Fanny je na trenutak zastala, odložila je nož i vilicu, posegnula je preko stola i uhvatila me za ruku.
»Voliš me, zar ne?«
»Naravno da te volim,« rekao sam.
»Oduvijek si me volio, zar ne? Otkako si me prvi put ugledao. To je istina, zar ne? Volio si me

svih tih godina, i još uvijek me voliš.«
Izvukao sam ruku i zagledao sam se u stol, preplavio me je osjećaj nelagode.
»Što je ovo?« pitao sam. »Iznuđeno priznanje?«
»Ne, samo pokušavam dokazati da si oženio pogrešnu ženu.«
»Ti si u braku s nekim drugim, sjećaš se? Oduvijek sam smatrao kako te to drži izvan popisa mogućih kandidatkinja.«
»Ne govorim da si trebao oženiti mene. No, nisi trebao oženiti osobu koju si oženio.«
»Okolišaš, Fanny.«
»Savršeno je jasno. Samo ne želiš shvatiti ono što ti pokušavam reći.«
»Ne, tvoji su argumenti manjkavi. U pravu si kad kažeš da je brak s Delijom bio pogreška. No činjenica da volim tebe ne dokazuje da mogu voljeti i nekog drugog. Što ako si ti jedina žena koju mogu voljeti? Ovo je, naravno, hipotetsko pitanje, ali je i od ključnoga značaja. Ako je to točno, onda tvoji argumenti nemaju nikakva smisla.«
»Stvari se ne odvijaju na takav način, Peter.«
»Tako funkcioniraju kod tebe i Bena. Zašto sebi dopuštaš iznimku?«
»Ne dopuštam.«
»A što bi to trebalo značiti?«
»Zar ti baš moram sve nacrtati?«
»Molim te da mi oprostiš, ali osjećam se pomalo zbunjeno. Da nisam svjestan da upravo s tobom razgovaram, zakleo bih se da mi se nabacuješ.«
»Hoćeš reći da bi se opirao?«
»Isuse, Fanny, pa ti si u braku s mojim najboljim prijateljem.«
»Ben nema s tim nikakve veze. Ovo je između nas.«
»Nije. Bena se ovo svakako tiče.«
»A što misliš da Ben radi, tamo u Kaliforniji?«
»Piše scenarij.«
»Da, piše filmski scenarij. Ali i jebe djevojku po imenu Cynthia.«
»Ne vjerujem ti.«
»Zašto ga ne nazoveš i osobno ga pitaš? Samo ga pitaj. Reći će ti istinu. Samo kaži: Fanny kaže da jebeš djevojku po imenu Cynthia; što kažeš na to, stari moj? Izravno će ti odgovoriti, znam da hoće.«
»Mislim da uopće ne bismo trebali ovako razgovarati.«
»A zatim ga pitaj za sve one prije Cvnthije. Za Grace, na primjer. I Noru, Martinu, i Val. Te su mi prve pale na pamet, no ako mi daš nekoliko minuta da razmislim, sjetit ću se i ostalih. Tvoj prijatelj je pizdolovac, Peter. Nisi to znao, zar ne?«
»Ne govori tako. To je odvratno.«
»Samo ti iznosim činjenice. Ben ionako od mene ništa ne krije. Može što ga je volja. A tako mogu i ja.«
»Zašto ste onda i dalje u braku? Ako je sve što si rekla istina, onda nemate razloga da ostanete zajedno.«
»Volimo se, to je razlog.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Levijatan - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 12:21 pm






»To mi uopće tako ne zvuči.«
»Ali uistinu se volimo. Tako smo dogovorili stvari. Da Benu nisam dala slobodu, nikada ga ne bih zadržala uza se.«
»I tako on trčkara uokolo dok ti sjediš i čekaš da ti se vrati tvoj muž razmetni. Vaš mi se dogovor ne čini nimalo poštenim.«
»Pošten je. Pošten je zato što ga prihvaćam, zato što sam zadovoljna njime. Premda sam svojom slobodom raspolagala obzirno, ipak mi je na raspolaganju, ipak mi pripada. To je pravo kojim se mogu poslužiti kad god to poželim.«
»Primjerice sada.«
»I to je to, Peter. Konačno ćeš dobiti ono za čim si oduvijek žudio. A nećeš se morati osjećati kao da si izdao Bena. Ono što će se večeras između nas dogoditi ostaje isključivo između tebe i mene.«
»Već si to ranije rekla.«
»Možda sada malo bolje shvaćaš. Ne moraš se susprezati. Ako me želiš, možeš me imati.«
»Samo tako.«
»Da, samo tako.«
Njezino svjesno nuđenje učinilo mi se zastrašujućim, nepojmljivim. Da nisam bio toliko zatečen, vjerojatno bih ustao od stola i otišao, no ipak sam nijemo sjedio na stolcu. Naravno da sam htio spavati s njom. Čitavo joj je vrijeme to bilo jasno, a sada kada je moja tajna bila razotkrivena, izokrenuta u blesavu i vulgarnu ponudu, jednostavno više nisam znao tko je zapravo ona. Fanny se pretvorila u drugu osobu. Ben je postao netko drugi. U jednom su se jedinom razgovoru srušila sva moja uvjerenja o svijetu u kojemu sam živio.
Fanny me ponovno uhvatila za ruku, a ja sam joj se, umjesto da je od svega odgovorim, samo blijedo i zbunjeno nasmiješio. Jamačno je to protumačila kao znak predaje, jer je trenutak kasnije ustala sa stolca i oko stola došla do mjesta gdje sam sjedio. Raširio sam ruke da je dočekam, a ona mi je bez riječi kliznula u krilo, ugnijezdila svoje bokove na moja bedra i rukama me uhvatila za lice. Počeli smo se ljubiti. Otvorenih usta, palucajući jezicima, slinili smo si po obrazima, kao tinejdžerski par na stražnjem automobilskome sjedalu.
S tim smo nastavili još sljedeća tri tjedna. Gotovo istoga trena, Fanny mi je ponovno bila prepoznatljiva, bliska i zagonetka uporišna točka smirenosti. Ona, naravno, više nije bila ista, no nije se više ponašala na način koji me one noći toliko zaprepastio, a agresivnost koju je tad očitovala više se nije ponovila. Počeo sam zaboravljati sve vezano uz tu večer, privikavati se na naš izmijenjeni odnos, na provale putenosti. Ben je još uvijek boravio izvan grada, a izuzmu li se noći koje je David provodio kod mene, svaku sam noć provodio u njegovoj kući, spavao u njegovu krevetu i vodio ljubav s njegovom ženom. Kao gotovu sam činjenicu prihvatio to da će se Fanny naposljetku udati za mene. Pa čak i ako je to trebalo uništiti moje prijateljstvo sa Sachsom, bio sam spreman ići do kraja. No tada sam tu spoznaju još čuvao za sebe. Bio sam još ošamućen snagom svojih osjećaja, a nisam je htio zasuti preranim izjavama. Bilo kako bilo, tako sam opravdavao vlastitu šutnju, no istina je bila ta da Fanny nije pokazivala želju da govori o budućnosti, samo o danu koji slijedi, o logistici sljedećega susreta.
Naše vođenje ljubavi bilo je bez riječi i intenzivno, nesvjestica koja je zalazila do dubina nepokretljivosti. Fanny je bila senzualna, posve se prepuštala, zaljubio sam se u mekoću njezine kože, u način kako bi sklopila oči kad bih joj se prikrao s leda i poljubio je u vrat. Prvih nekoliko tjedana nisam ni želio ništa više od toga. Bilo mi je dovoljno dirati je, slušati jedva čujno predenje koje bi dopiralo iz njezina grla, osjeti kako joj se leđa polako izvijaju pod mojim dlanovima.

Zamislio sam Fanny kao Davidovu pomajku. Zamišljao sam kako kupujemo kuću u najrazličitijim četvrtima i ondje živimo do kraja života. Zamišljao sam oluje, dramatične prizore, strašne svađe sa Sachsom do kojih je moralo doći prije no što bi se dogodilo sve ostalo. Možda bi u konačnici došlo i do tučnjave, tako sam mislio. Bio sam spreman na sve, tako da me čak ni mogućnost otvorenog sukoba s mojim prijateljem uopće nije šokirala. Poticao sam Fanny da govori o njemu, žeđao sam za njezinim žalopojkama kako bih njima opravdao samoga sebe u vlastitim očima. Smatrao sam kako ću, budem li sa sigurnošću utvrdio da je bio loš suprug, svojoj namjeri da mu je ukradem podariti težinu i svetost moralnog opravdanja. U tom je slučaju zapravo neću ukrasti, nego ću je spasiti, a moja će savjest ostati čista. Ono što tada naivno nisam shvaćao jest činjenica da je i neprijateljstvo jedna od dimenzija ljubavi. Fanny je patila zbog Benova seksualnog ponašanja; njegova zastranjivanja i grijesi za nju su bili nepresušan izvor boli, no kad mi se počela povjeravati, gorčina koju sam od nje očekivao nije prelazila granicu blagoga prijekora. To što mi se otvorila kao da je umanjilo njezin unutarnji pritisak, a budući da je i sama počinila grijeh, možda mu je mogla oprostiti grijehe koje je počinio protiv nje. Bila je to, da tako kažem, ekonomija pravde, quid pro quo koji žrtvu pretvara u osobu koja drugome nanosi zlo, čin kojim tezulje na vagi ponovno dolaze u ravnotežu. U konačnici sam od Fanny doznao podosta o Sachsu, no to mi nikada nije priskrbilo streljivo kojemu sam se nadao. Njezina su razotkrivanja zapravo imala sasvim suprotan učinak. Jedne sam noći, na primjer, kad smo počeli razgovarati o vremenu što ga je proveo u zatvoru, otkrio kako je onih sedamnaest mjeseci za njega bilo znatno strasnije no što mi je htio priznati. Ne mislim da ga je Fanny pokušavala braniti, no kad sam čuo što je sve morao pretrpjeti (bezrazložne batine, neprestana šikaniranja i prijetnje, pa čak i moguće homoseksualno silovanje), teško mi je bilo prema njemu osjećati bilo kakvu gorčinu. Gledan Fannynim očima, Sachs je bio znatno zamršenija i zbunjujuća osoba od one koju sam mislio da poznajem. Nije više bio tek ushićen i ekstrovertiran čovjek koji mi je postao prijateljem, već i netko tko se skrivao od drugih, čovjek prepun tajni koje nikada ni sa kim nije htio podijeliti. Priželjkivao sam izliku kako bih se mogao okrenuti protiv njega, no tijekom tih tjedana koje sam proveo s Fanny, osjećao sam kako mi je bliži no ikada prije. Zvuči čudno, no to nipošto nije utjecalo na moje osjećaje prema Fanny. Bilo je jednostavno voljeti je, premda je sve što je okruživalo tu ljubav bilo krcato dvosmislenostima.
Naposljetku, ona je bila ta koja je na mene nasrnula, pa ipak, što sam je čvršće grlio, to sam bio manje siguran znam li uopće što grlim.
Naša afera poklopila se s Benovim odsustvom. Nekoliko dana prije njegova predviđenog povratka, konačno sam se usudio progovoriti o tome što ćemo i kako ćemo kad se vrati u New York. Fanny je predložila da nastavimo kao i prije, da se nastavimo viđati kad god to poželimo. Rekao sam joj da je to nemoguće, rekao sam joj da mora prekinuti s Benom i preseliti se k meni želi li da nastavimo u istome stilu. Rekao sam joj da nema mjesta za dvoličnost. Trebali bismo mu reći što se dogodilo, što je moguće brže razriješiti stvari, a zatim razmotriti vjenčanje. Ni u jednom trenutku nisam pomislio da to nije ono što je Fanny priželjkivala, no to samo dokazuje koliko sam blesav bio, koliko sam od samoga početka loše shvaćao njezine nakane. Rekla je da neće napustiti Bena. Na to nikada nije ni pomislila.
Bez obzira na to koliko me voljela, bilo je to nešto što nije bila spremna učiniti.
To se pretvorilo u mučan razgovor koji je potrajao nekoliko sati, u vrtlog argumenata koji su se vrtjeli u krug i koji nas nisu nikamo doveli. Oboje smo poprilično plakali, preklinjali jedno drugog neka bude razuman, preda se, da sagleda situaciju iz drugog kuta, no to nije djelovalo. Možda to ni nije trebalo uspjeti, no dok se sve događalo, osjećao sam kako je to moj najgori razgovor u životu, trenutak potpunog rušenja. Fanny neće napustiti Bena, a ja s njom neću biti ako to ne učini. Bit će sve

ili ništa, neprestano sam joj ponavljao. Previše sam je volio da bih pristao na samo jedan njezin djelić. Što se mene ticao, sve manje od čitave cjeline za mene je bilo ništa, bijedan djelić s kojim nisam mogao pristati živjeti. Zato sam i dobio bijedu i svoje ništa, a afera je okončana razgovorom što smo ga vodili one noći. Mjesecima nakon toga, nije bilo trenutka a da zbog toga nisam požalio. Zalio sam zbog vlastite tvrdoglavosti, no više mi se nije ukazala prilika da opozovem konačnost vlastitih riječi.
Još mi ni danas nije jasno Fannyno ponašanje. Pretpostavljam da bi čovjek i mogao sve zanemariti, i utvrditi kako se ona samo zabavljala dok joj je suprug boravio izvan grada. No, ako je seks bio jedino za čim je tragala, onda činjenica da je odabrala upravo mene nema nikakva smisla. Uzme li se u obzir moje prijateljstvo s Benom, bio sam posljednja osoba kojoj se trebala obratiti. Naravno, možda je njezin čin bio osveta, možda je posegnula za mnom kako bi poravnala račune s Benom, no takvo objašnjenje dugoročno ne zadire dovoljno ispod površine. Za takvo je postupanje nužan cinizam, a Fanny nikada nije bila cinična, tako da brojna pitanja još ostaju otvorena. Moguće je da je isprva i mislila kako zna što radi, a kasnije ustuknula. Ako je tako, onda je posrijedi klasičan primjer kukavičluka, no kako onda pristupiti činjenici da ni u jednom trenutku nije oklijevala, da ni u jednom trenutku nije pokazala ni najmanju trunku žaljenja ili neodlučnosti? Sve do posljednjeg trena, nije mi palo na pamet da bi zbog mene mogla dvojiti. Ako se afera okončala tako naprasno kao što jest, to je onda jamačno zato što je ona to i očekivala, zato što je od samoga početka znala da će se to dogoditi.
To se doima savršeno uvjerljivim. Jedini problem počiva o činjenici da je to u potpunoj suprotnosti sa svim što je rekla i učinila tijekom tri tjedna koja smo proveli zajedno. Ono što nalikuje na misao koja sve rasvjetljava, samo je još jedna varka. U trenutku kad to prihvatiš, zagonetka iznova oživljava.
Ipak, po mene sve i nije bilo tako loše. Bez obzira na to kako se okončala, ova je epizoda imala velik broj pozitivnih posljedica, te na nju sada gledam kao na ključan obrat u mome životu. Kao prvo, odustao sam od pomisli da se vratim svome braku. Ljubav prema Fanny mi je ukazala na činjenicu koliko bi to bilo jalovo, pa sam jednom za svagda od toga odustao. Neupitno je da je Fanny izravno odgovorna za tu promjenu u mome srcu. Da nije bilo nje, nikada ne bih upoznao Iris, a bez njezina upliva moj bi se život odvijao na posve drukčiji način. Na najgori mogući način, uvjeren sam u to; na način koji bi me ispunio gorčinom, gorčinom na koju mi je Fanny skrenula pozornost tijekom one, prve noći koju smo proveli zajedno. Zaljubivši se u Iris, ispunio sam proročanstvo o kojem mi je govorila te iste noći - no prije no što sam uopće mogao povjerovati u to proročanstvo, morao sam se zaljubiti u Fanny. Je li upravo to bilo ono što mi je pokušavala dokazati? Je li to bio motiv skriven iza čitave te lude afere? Neumjesnim se čini i spomenuti takvo što, pa ipak, to se sa svim činjenicama poklapa više od bilo kojeg drugog objašnjenja. Želim reći da mi se Fanny ponudila kako bi me spasila od mene samoga, da je to učinila kako bi me spriječila da se vratim Deliji. Je li takvo što moguće? Može li netko otići tako daleko u svrhu tuđe dobrobiti?Ako je tako, onda su Fannyni postupci u najmanju ruku bili nevjerojatni, čista i blistava gesta osobne žrtve.Od svih tumačenja koja sam tijekom godina razmatrao, ovo mi se najviše sviđa. To ne znači da je i istinito, no volim misliti da jest. Nakon jedanaest godina, to je još jedini odgovor koji ima nekog smisla.
Nakon što se vratio u New York, Sachsa sam namjeravao izbjegavati. Nisam imao pojma hoće li mu Fanny reći što smo učinili, no čak i ako je namjeravala to sačuvati kao tajnu, sama pomisao da ću od njega nešto morati skrivati činila mi se nepodnošljivom. Naš odnos oduvijek je bio odveć iskren i izravan za takvo što, a nisam imao želju početi s izvrdavanjima. Bio sam uvjeren da će me ionako prezreti, a bude li mu Fanny koji slučajem rekla što smo radili, bit ću na udaru svakakvih katastrofa.

Bilo kako bilo, nisam bio spreman za susret s njim. Ako je doznao, ponašati se prema njemu kao da ni o čemu nema pojma bilo bi uvreda. A ako nije znao, onda bi mi svaka minuta provedena s njim bila poput mučenja.
Radio sam na romanu, brinuo se o Davidu, čekao da se Maria vrati u grad. U normalnim okolnostima, Sachs bi me nazvao dva ili tri dana po povratku. Rijetko nam se događalo da smo duže ostali razdvojeni, a sad kad se vratio iz holivudske avanture, svakako sam očekivao da će mi se javiti. No prošla su tri dana, pa još tri, a ja sam postajao sve sigurniji da mu je Fanny odala tajnu. Nije bilo drugog mogućeg objašnjenja. Zaključio sam kako to znači da je s našim prijateljstvom gotovo i da ga više nikada neću vidjeti. I baš kad sam se počeo suočavati s tom idejom (sedmog ili osmoga dana), zazvonio je telefon, a na drugome kraju žice bio je Sachs koji je zvučao kao da je u punoj formi. Kao i obično, zapljuskivao me vicevima. Pokušao sam se prilagoditi njegovu dobrom raspoloženju, no bio sam previše zbunjen da bih u tome uspio. Glas mi je drhtao i sve što sam rekao je zvučalo pogrešno.
Kad me pozvao da iste večeri dođem k njima na večeru, izmislio sam neki izgovor, te mu rekao da ću ga nazvati sutra i da ćemo već nešto smisliti. Nisam ga nazvao. Prošao je još dan ili dva i Sachs je ponovno nazvao, i dalje je zvučao vedro kao da se između nas nije ništa dogodilo. Dao sam sve od sebe da ga odbijem, no on više nije htio prihvatiti ne kao odgovor. Pozvao me na ručak već istog poslijepodneva, a prije no što sam imao vtemena pronaći način kako da se izmigoljim, čuo sam samoga sebe kako prihvaćam poziv. Trebali smo se naći za manje od dva sata u Costello's Restaurantu, restorančiću na Court Streetu, samo nekoliko ulica dalje od moga stana. Da se nisam pojavio, on bi jednostavno došao do mene i pokucao bi mi na vrata. Nisam bio dovoljno brz, pa sam se morao suočiti s činjenicama.
Kad sam se pojavio, on je već bio ondje. Sjedio je u odjeljku, u stražnjem dijelu restorana. Na stolu ispred njega ležao je The New York Times, a on se doimao kao da je zaokupljen onim što je čitao, pušio je cigaretu i nakon svakog otpuhivanja dima na tlo otresao pepeo. Bile su to rane osamdesete, vrijeme talačke krize u Iranu, divljanja Crvenih Kmera po Kambodži, rata u Afganistanu. Sachsova je kosa posvijetlila na kalifornijskome suncu, a preplanulo mu je lice bilo posuto pjegama od sunca.
Dobro je izgledao, pomislio sam, znatno odmornije no kad sam ga vidio posljednji put. Pitao sam se kad će me uočiti dok sam hodao prema stolu. Što se to brže dogodi, to će naš razgovor biti gori, rekao sam samome sebi. Podigne li pogled, to će samo značiti da je tjeskoban - što će pak biti dokaz da mu je Fanny već sve ispričala. Ako pak, s druge strane, ne podigne nos, to će značiti da je smiren, da mu Fanny još ništa nije rekla. Svaki korak koji načinim u tom prepunom restoranu ići će mi u prilog, osjećao sam to, djelić dokaza da je još u neznanju, da ne zna da sam ga izdao. U svakom slučaju, do odjeljka sam došao a da me nijednom nije ni pogledao.
»Lijepe li preplanulosti, gospodine Hollywood,« rekao sam.
Dok sam sjedao na klupu njemu sučelice, Sachs je naglo podigao glavu, nakratko je blijedo zurio u mene, a zatim se nasmiješio. Bilo je to kao da mi se nije nadao, kao da sam se iznenada, posve slučajno pojavio u odjeljku. Ovo je već previše, pomislio sam, a tijekom kratke šutnje koja je prethodila njegovu odgovoru, na pamet mi je palo kako se samo pretvarao da je rastresen. U tom su slučaju novine bile samo kulisa. Čitavo vrijeme koje je proveo sjedeći i čekajući me, samo je okretao stranice i nezainteresirano prelazio preko teksta ni ne čitajući ga.
»Ni ti ne izgledaš loše,« rekao je. »Hladno ti vrijeme, čini se, odgovara.«
»Ne smeta mi. Nakon prošle zime koju sam proveo na selu, ovdje mi se čini kao da sam u tropima.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Levijatan - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 12:22 pm




»I što si radio dok sam ja tamo masakrirao svoju knjigu?«
»Masakrirao sam svoju vlastitu knjigu,« rekao sam. »Svakoga dana katastrofi pridodajem po nekoliko paragrafa.«
»Do sada si već jamačno podosta napisao.«
»Jedanaest od trinaest poglavlja. Pretpostavljam kako to znači da je kraj na pomolu.«
»Imaš li neku predodžbu kad bi mogao završiti?«
»Ne pretjerano. Možda za tri ili četiri mjeseca. A možda i za dvanaest. A jednako bi tako sve moglo biti gotovo i za dva mjeseca. Sve je teže dati točna predviđanja.«
»Nadam se da ćeš mi dopustiti da pročitam rukopis kad budeš gotov.«
»Naravno da ćeš ga moći pročitati. Ti ćeš biti prvi kojemu ću ga dati.«
U tom se trenutku pojavila konobarica koja je došla po naše narudžbe. To je barem ono čega se sjećam: prekid na samome početku, kratka stanka u tijeku našeg razgovora. Budući da sam živio u susjedstvu, u Costello'su sam objedovao približno dvaput tjedno, pa je konobarica znala tko sam. Bila je to nevjerojatno debela i prijateljski raspoložena žena koja se između stolova gegala u svojoj svijetlozelenoj odori, sa žutom olovkom vječno zataknutom iza uha, u kuštravoj kosi. Tom se olovkom nikada nije koristila, umjesto nje se koristila olovkom koju je nosila u džepu svoje pregače, no onu je iza uha nosila za »ne daj Bože.« Više se ne sjećam njezina imena, no znam da me zvala »srce« i da bi pokraj mog stola stala kad god bih došao i razgovarala sa mnom - nikad ni o čemu posebnom, no na način zbog kojega bih se uvijek osjećao dobrodošlim. Čak smo i sa Sachsom tog poslijepodneva prošli kroz naše uobičajeno, opširno čavrljanje. Uopće nije važno o čemu smo razgovarali, to samo spominjem kako bih dočarao kako je Sachs bio raspoložen toga dana. Ne samo da nije razgovarao s konobaricom (što je za njega bilo više nego uobičajeno), već je trenutak nakon što se ona udaljila razgovor nastavio točno od mjesta gdje je bio prekinut, kao da nas nitko ni u jednome trenutku nije ni prekinuo. Tek sam tada počinjao shvaćati koliko je zapravo bio uznemiren. Kasnije, kad je došla hrana, mislim da nije pojeo više od dva ili tri zalogaja. Pušio je i ispijao kavu, otresao cigarete u tanjuriće.
»Važan je samo rad,« rekao je presavijajući novine i odlažući ih na klupu pokraj sebe. »Želim da to znaš.«
»Mislim da te ne shvaćam,« rekao sam, shvaćajući zapravo da mi je i previše jasno.
»Samo ti velim neka ne brineš, i to je sve.«
»Brinem? Zašto bih brinuo?«
»Ne trebaš,« rekao je Sachs, šireći usta u topao i nevjerojatno blistav osmijeh. »No poznajem te već dovoljno dugo da bih bio prilično siguran da ćeš ipak brinuti.«
»Je li mi štogod promaklo ili smo odlučili pričati u zagonetkama?«
»U redu je, Peter. To je sve na čemu inzistiram. Fanny mi je rekla i zbog toga se ne trebaš osjećati loše.«
»Što ti je rekla?« Bilo je to glupo pitanje, no bio sam previše zaprepašten njegovim opuštenim držanjem da bih rekao išta drugo.
»Što se dogodilo dok sam bio odsutan. Udar groma. Jebanje i cuclanje. Čitava ta prokleta stvar.«
»Shvaćam. Mašti nije ostavljeno previše mjesta.«
»Ne, prokleto premalo mjesta.«
»I što sada? Je li sad trenutak kad ćeš mi predati svoju posjetnicu i reći mi da stupim u kontakt sa svojim sekundarnima? Susret je, naravno, predviđen u zoru. Na nekom lijepom mjestu, prigodno slikovite vrijednosti. Na nogostupu Brooklynskoga mosta, na primjer, kod spomenika Gradanskome

ratu, na trgu Grand Army. Na mjestu gdje nebo može propeti visoko iznad nas, gdje se sunčeva svjetlost može cakliti na našim pištoljima. Što kažeš na to, Ben? Želiš li tako postupiti? Ili možda račune želiš sravniti odmah? U američkome stilu. Sagneš se preko stola, udariš me šakom u nos, a zatim odeš. I jedan i drugi način za mene su prihvatljivi. Tebi prepuštam izbor.«
»Postoji i treća mogućnost.«
»Ah, treći put,« rekao sam prožet bijesom i lažnom duhovitošću. »Nisam ni znao da imamo toliko mogućnosti.«
»Naravno da imamo. Mogućnosti ima više no što ih možemo nabrojati. Ona koja mi je pala na pamet prilično je jednostavna. Čekamo da nam posluže hranu, ispišemo ček i odemo.«
»To nije dovoljno dobro. Nema drame, nema sučeljavanja. Moramo raščistiti neke stvari. Neću osjećati zadovoljstvo budemo li sad odustali.«
»Nemamo nikakva razloga za svađu, Peter.«
»Imamo. Mnogo je razloga za svađu. Tvojoj sam ženi ponudio brak. Ako to nije dovoljan razlog za svađu, onda nijedan od nas dvojice ne zaslužuje da živi s njom.«
»Ako to želiš skinuti sa srca, više sam no spreman poslušati te. Ali ne moraš o tome govoriti ako ne želiš.«
»Nisam još susreo nikoga kome je tako malo stalo do vlastite supruge. Biti tako ravnodušan gotovo je zločin.«
»Nisam ravnodušan. Samo sam znao da će se to prije ili kasnije dogoditi. Naposljetku, nisam
glup.
Znam što osjećaš prema Fanny. Oduvijek si gajio te osjećaje. Na tebi se to vidi čim joj se
približiš.«
»Fanny je učinila prvi korak. Da ona to nije htjela, nikada se ništa ne bi dogodilo.«
»Ne krivim te. Na tvome bih mjestu jednako postupio.«
»To me ipak ne opravdava.«
»Nije stvar u tome je li nešto ispravno ili nije. Tako svijet funkcionira. Svaki je muškarac rob vlastitoga pimpeka, i tu se ne može apsolutno ništa učiniti. Ponekad se pokušamo tome oduprijeti, no to je unaprijed izgubljena bitka.«
»Je li to priznanje krivice ili mi pokušavaš reći da si nevin?«
»Nevin glede čega?«
»Nevin glede onog što mi je Fanny ispričala. Tvoje razuzdano ponašanje. Tvoje izvanbračne aktivnosti.«
»To ti je ispričala?«
»Nadugo i naširoko. Samoj je sebi nanosila bol dok mi je o svemu potanko pričala. Imena, datumi, opisi žrtava, totalka. To je imalo određene posljedice. Otada te gledam na posve drukčiji način.«
»Nisam siguran da bi trebao vjerovati u sve što čuješ.«
»Hoćeš reći da je Fanny lažljivica?«
»Naravno da ne želim. Samo je istina ponekad izvan njezina dosega.«
»To mi jednako zvuči. Samo to iznosiš na drukčiji način, i to je sve.«
»Ne, pokušavam reći da Fanny misli što poželi. Samu je sebe uvjerila da je varam i nikada je od toga neću moći razuvjeriti.«
»Hoćeš reći da nisi?«
»Imao sam ja i svojih ispada, ali nikad u onolikim razmjerima kao što ona to zamišlja. S obzirom na to koliko smo već dugo zajedno, situacija i nije tako loša. Fanny i ja smo imali i svojih

uspona i padova, no ni na trenutak nisam požalio što smo u braku.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Levijatan - Pol Oster

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 1 od 3 1, 2, 3  Sledeći

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu