Levijatan - Pol Oster

Strana 3 od 3 Prethodni  1, 2, 3

Ići dole

Levijatan - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 12:13 pm

First topic message reminder :



U prići o prijateljstvu između dvojice pisaca, upakovanoj u šareni papir krimi priče, Pol Oster i ovaj put, neumoljivo, vodi čitaoca u imaginativnu pustolovinu u kojoj se prepliću stvarnost i mašta. Pozadinu dela čini Amerika osamdesetih godina, Reganovo doba, kada mnogi uviđaju da je američki san zapravo američka laž, a samo retki pokušavaju da na to skrenu pažnju.

Rukovodeći se slučajem kao osnovnim principom funkcionisanja ljudskih života, Oster svoje antijunake gura u bizarnu centrifugu događaja: oni se žene i razvode, zaljubljuju i odljubljuju, varaju i veruju, koriste eksploziv ili pisaću mašinu, da bi svoje ideje sproveli u delo, i uvek tragaju za odgovorima na pitanja o sopstvenom biću. Biblijski i hobsovski naslov dela samo na najočigledniji način upućuje na mogućnost alegorijskog čitanja, a sve ostale niti priče, metaforičke i stvarne, doprinose onom najvažnijem - čitalačkom užitku.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Levijatan - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 12:31 pm





Maria je postala njegov svakodnevni pratitelj, utješna nagrada, njegova neizbrisiva nagrada. Svakoga joj je jutra pripremao doručak, pratio do škole, poslijepodne dolazio po nju, češljao ju, kupao, spremao za počinak. Bilo je u svemu tome neslućenog zadovoljstva, a što je njegovo mjesto u njezin svakodnevici postajalo čvršće definirano, to su njihovi uzajamni osjećaji postajali sve dublji. Lillian se nekoć oslanjala na ženu koja je živjela dvije ulice dalje i koja je čuvala Mariju, no ljubazna je gospoda Santiago imala vlastitu, veliku obitelj, te se na Mariju obazirala isključivo kad bi

se na nju okomila njezina djeca. Dva dana nakon Sachsova useljenja, Maria je svečano izjavila kako više nikada neće ići gospodi Santiago. Rekla je da bi radije ostala s njim, ako to njemu previše ne smeta. Sachs je rekao da će mu biti drago. Toga dana, dok su se pješice iz škole vraćali kući, odmah nakon što joj je dao svoj pristanak, osjetio je kako mu ručicom čvrsto stišće palac. U tišini su hodali oko pola minute, a zatim je Maria zastala i rekla: »Osim toga, gospoda Santiago ima svoju djecu, a ti nemaš ni kćeri ni sinova, zar ne?« Sachs joj je već bio rekao da nema djece, no ipak je klimnuo glavom kako bi potvrdio da je u pravu. »Nije pošteno da neki imaju previše djece, a da su drugi sasvim sami, zar ne?« nastavila je.
Sachs je ponovno klimnuo glavom i nije je prekidao. »Mislim da je ovako dobro,« rekla je. »Ti ćeš sad imati mene, a gospoda Santiago će imati svoju djecu, i svi će biti sretni.«
Sljedećeg je ponedjeljka unajmio poštanski pretinac u poštanskome uredu u Berkeleyu kako bi imao adresu, Plvmouth je vratio područnome uredu agencije za iznajmljivanje automobila, a za manje od tisuću dolara je kupio devet godina star Buick Skvlark. U utorak i srijedu je otvorio jedanaest štednih računa u bankama diljem grada. Nije htio sav novac držati na jednome mjestu, a otvaranje više štednih računa činilo mu se razboritijim od hodanja s gomilom novca, više od sto pedeset tisuća dolara. Osim toga, tako će biti manje sumnjiv kad svakoga dana bude za Lillian dizao novac. Banke je namjeravao posjećivati naizmjenično, kako nijednom od službenika na šalteru ne bi postao previše poznat. Isprva je zamislio kako će se u pojedinačnim bankama pojavljivati svakih jedanaest dana, no zatim je doznao kako podizanje iznosa od tisuću dolara zahtijeva potpis menadžera poslovnice. Zato je svakoga jutra odlazio u dvije banke, gdje je novac podizao preko bankomata na kojima je svaka transakcija omogućavala podizanje maksimalnog iznosa od petsto dolara. Tjedno je tako u svakoj banci podizao samo po petsto dolara, što je po svim mjerilima bilo nekakav prosječan iznos. To mu je i najviše odgovaralo, jer draže mu je bilo plastičnu karticu ugurati u prorez i pritiskati dugmeta, nego razgovarati sa živom osobom.
Prvih nekoliko dana mu je ipak bilo teško. Sumnjao je da je novac što ga je pronašao u Dimaggiou autu bio ukraden - što je moglo značiti da su serijski brojevi s novčanica putem kompjutora dojavljeni bankama diljem zemlje. No kad se morao odlučiti između rizika i držanja novca u kući, ipak se odlučio za rizik. Bilo je još prerano da bi znao može li imati povjerenja u Lillian, a držanje novca ispred njezina nosa bilo je prilično glup način da to i dozna. U svakoj banci koju je posjetio, neprestano je strepio da će upravitelj baciti oko na novac, na trenutak se ispričati i otići, a zatim se vratiti sa zaštitarom. Takvo što se međutim nije dogodilo. Muškarci i žene koji su mu otvarali račune bili su krajnje ljubazni. Brzo bi kao roboti prebrojali novac, zatim bi mu se osmjehnuli, rukovali se s njim i rekli kako su sretni što je odabrao upravo njihovu banku. Kao nagradu što je račune otvorio s početnim depozitom od preko deset tisuća dolara, kući se vratio s pet mini-pećnica, četiri radija-budilice, prenosivim televizorom i američkom zastavom.
Početkom drugoga tjedna, dani su mu se pretvorili u rutinu. Nakon što bi Mariju odveo u školu, pješice bi se vratio kući, oprao posude od doručka, a zatim bi se odvezao do dviju banaka s popisa. Nakon što bi podigao novac (povremeno bi odlazio i do treće banke kako bi podigao novac i za sebe), otišao bi u neku od kavana na aveniji Telegraph, smjestio bi se u neki miran kutak, te bi približno sat vremena ispijao cappuccino i čitao San Francisco Chronicle i The New York Times. Ispostavio se da su novine o slučaju pisale iznimno malo. Times je o Dimaggiovoj smrti prestao pisati i prije no što je Sachs otišao iz New Yorka, a osim kratkog, usputnog intervjua sa zapovjednikom vermontske državne policije, o čitavom slučaju više nisu ni pisali. A kao da je i onima u Chronicleu slučaj već bio dosadio. Nakon kaotičnih članaka o ekološkome pokretu i Djeci Planeta (sve ih je napisao Tom Mueller), Dimaggiovo ime više nitko nije ni spominjao. Za Sachsa je

to bilo umirujuće, no premda je pritisak popuštao, nikada se nije toliko opustio da bi pomislio kako se sve ne može ponovno zakuhati. Tijekom čitava boravka u Kaliforniji, svakoga je jutra marljivo prelistavao dnevne listove. Pretvorilo se to u njegovu osobnu religiju, u oblik svakodnevne molitve. Pogledom prijeći preko novina i zadržati dah. Uvjeriti se da ti nisu na tragu. Uvjeriti se da u miru možeš proživjeti sljedeća dvadeset četiri sata.
Ostatak jutra i rano poslijepodne bili su posvećeni praktičnim zadacima. Poput svake američke kućanice, i on je kupovao hranu, spremao, odnosio prljavu odjeću u čistionicu, pažljivo birao najbolju marku maslaca od kikirikija za školsku užinu. Kad bi mu preostalo dovoljno vremena, svraćao bi u tamošnju trgovinu igračkama prije no što bi otišao po Mariju u školu. Pred školu bi dolazio s lutkama i vtpcama za kosu, slikovnicama i drvenim bojicama, jojoima, gumama za žvakanje, s naušnicama s kvačicama. Nije to činio kako bi je podmitio. Bili su to samo izljevi osjećaja, a što ju je bolje poznavao, to je ozbiljnije shvaćao svoju zadaću da je usreći. Sachs s djecom nikada nije proveo previše vremena, pa ga je zaprepastilo koliko napora iziskuje briga o njima. Zahtijevalo je to strahovitu unutarnju prilagodbu, no kad se prilagodio ritmu Marijinih zahtjeva, počeo ih je dočekivati s odobravanjem, kao nagradu za vlastiti trud. Čak i kad ne bi bila uz njega, bio bi zaokupljen njome. Otkrio je kako je to lijek protiv usamljenosti, naćin da se s pleća zbaci teret neprestanog promišljanja o samome sebi.
Svakoga je dana u zamrzivač uguravao novi svežanj od tisuću dolara. Kako bi ih zaštito od vlage, novčanice je spremao u plastične vrećice, a kad god bi dodavao novi svežanj, Sachs je provjeravao je li netko uzimao novac. Ispostavilo se da su sve novčanice bile na broju. Prošla su dva tjedna, a iznos je samo rastao. Sachs nije znao kako protumačiti tu rezerviranost, to čudno neobaziranje na ono što joj je dao. Je li to značilo da nije željela biti dio toga, da je odbijala njegove uvjete? Ili mu je samo htjela poručiti da joj novac nije važan, da novac nije imao nikakve veze s njezinom odlukom da mu dopusti ostanak u kući? Oba su tumačenja imala smisla, no istodobno su se i isključivala, te ga tako ostavljala bez ikakve spoznaje o onome što se Lillian događalo u glavi, bez načina da dešifrira činjenice s kojima je bio suočen.
Činilo se kako ni njegova sve veća bliskost s Marijom na nju nimalo ne utječe. Nije bilo ispada ljubomore, ni poticajnih osmijeha, nikakvih reakcija prema kojima bi mogao procijeniti njezin stav.
Ušla bi u kuću dok bi on i malena zagrljeni ležali na kauču i čitali slikovnicu, dok bi čučali na podu i crtali, ili pripremali mini-čajanku za njezine lutke, a Lillian bi rekla samo 'zdravo,' kćerku bi nemarno poljubila u obraz, a zatim bi otišla u svoju sobu, presvukla se i ponovno otišla. Bila je poput sablasti, prelijepe prikaze koja ulijeće u kuću i izlijeće iz nje u nepravilnim razmacima, ne ostavljajući iza sebe nikakve tragove. Sachs je osjećao da ona zna što čini, smatrao je kako zasigurno postoje razlozi za takvo, zagonetno ponašanje, no razlozi koji su njemu padali na pamet nisu mu se činili zadovoljavajućima. U najgorem slučaju, smatrao je, samo ga je iskušavala, draškala tom igrom skrivača kako bi vidjela koliko može izdržati. Htjela je znati hoće li puknuti, je li njegova snaga volje jednako čvrsta kao i njezina.
A onda se, bez ikakvog vidljivog razloga, sve iznenada promijenilo. Jednog kasnog poslijepodneva, sredinom trećega tjedna, Lillian je u kuću ušetala s vrećicom punom namirnica, te je izjavila kako će pripremiti večeru. Bila je odlično raspoložena, prepuna šala i doskočica, a razlika u njezinu ponašanju bila je tako velika, tako zadivljujuća, da ju je Sachs mogao protumačiti jedino drogom. Sve do tada, njih troje nikada nisu zajedno sjeli za stol i jeli, no činilo se kako Lillian ni ne zamjećuje koliko je nevjerojatan pomak predstavljala ta večera. Izgurala je Sachsa iz kuhinje, a zatim je dva sata posvetila onome što je naposljetku ispalo ukusan uvarak od povrća i janjenine. Sachs je bio zadivljen, no s obzirom na sve što je tomu prethodilo, nije baš bio spreman ovo prihvatiti zdravo

za gotovo. Osjećao je kako bi u pitanju mogla biti zamka, trik koji će ga nagnati da se opusti, tako da se nije mogao prepustiti Lillianinu dobrom raspoloženju, premda je to zapravo svim srcem htio. Bio je ukočen i zbunjen, bez teksta, tako da jednostavno više nije mogao zadržati bezbrižan stav što ga je sve do tad prema njoj imao. Razgovarale su uglavnom Lillian i Maria, a on je bio tek puki promatrač, mrki lik koji se pritajio daleko od svih. Samoga je sebe mrzio zbog takvog ponašanja, a kad je odbio drugu čašu vina koju mu je ponudila Lillian, bio je svjestan da je potpuna budala.
»Ne brini,« rekla je dolijevajući mu vino protiv njegove volje. »Neću te ugristi.«
»Znam da nećeš,« odgovorio je Sachs. »Samo sam mislio...« Lillian ga je prekinula prije no što je uspio dovršiti rečenicu.
»Nemoj toliko razmišljati,« rekla je. »Pij vino i uživaj. Dobro će ti doći.«
Sljedećega je dana sve bilo kao da se ništa nije dogodilo. Lillian je rano otišla iz kuće, vratila se sljedećega jutra, a preostalih se dana u tjednu pojavljivala što je moguće rjeđe. Sachs je bio sasvim izbezumljen. Sada su čak i njegove sumnje postale podložne sumnjama, pa je osjećao da malo-pomalo puca pod težinom čitave, strašne avanture. Pomislio je kako je možda trebao poslušati Mariju Turner.
Možda ondje uistinu nije imao što raditi, trebao se spakirati i otići. Jedne se noći čak satima bavio mišlju da se preda policiji. Agonija bi se tako barem okončala. Umjesto da novac baca na osobu koja ga ne želi, smatrao je kako bi mu možda bolje bilo da unajmi odvjetnika koji bi ga izvukao iz zatvora.
A onda, manje od sat vremena nakon što se počeo baviti takvim mislima, sve se ponovno krenulo naglavce. Bilo je negdje između jedanaest navečer i jedan ujutro i Sachs je već počeo na kauču tonuti u san. Na katu je tad začuo šuštavi zvuk koraka. Pretpostavio je da to Maria ide na zahod, no baš kad je počeo ponovno tonuti u san, čuo je kako se netko spušta niz stube. Prije no što je uspio sa sebe ukloniti pokrivač i ustati, netko je upalio svjetlo koje je obasjalo njegov improvizirani ležaj.
Refleksno je rukom prekrio oči i zažmirio, a kad ih je ponovno otvorio, ugledao je Lillian koja je, odjevena u svoj frotirski ogrtač, sjedila u naslonjaču, točno nasuprot kauču. »Moramo razgovarati,« rekla je. U tišini joj je promatrao lice, dok je ona iz džepa na ogrtaču izvlačila cigarete i palila šibicu.
Ondje više nije bilo blistave samouvjerenosti, ni očigledne poze kojom se tako vješto služila prethodnih tjedana, a činilo mu se kao da čak i njezin glas zvuči neodlučno, ranjivije no ikad. Odložila je šibice na stolić između njih. Sachs je pratio kretnju njezine ruke, a zatim letimično pogledao natpis na kutiji šibica, kratko su ga zaokupila upadljivo zelena slova koja su odskakala od ružičaste podloge.
Ispostavilo se kako je bila riječ o reklami za seks preko telefona i upravo mu je tad, u jednom od onih svojevoljnih bljeskova spoznaje, sinulo kako ništa nije beznačajno, kako je sve uzajamno povezano.
»Odlučila sam da ne želim da me smatraš čudovištem,« rekla je Lillian. Tim je riječima započela, a u sljedeća mu je dva sata o sebi rekla više nego tijekom svih tjedana, govorila mu je na način kojim je potkopala svu ogorčenost koju je prema njoj do tada gajio. Ne, nije se ni za što ispričala, niti je on žurno povjerovao u sve što je rekla, no malo je pomalo, usprkos sumnjičavosti i oprezu, shvaćao da joj nije ništa bolje nego njemu, da je i on nju ubio u pojam, baš kao što je i ona njega.
Ipak, potrajalo je. Isprva je pretpostavio kako je riječ o glumatanju, o još jednom pokušaju da ga dovede do ruba živaca. U bujici nerazbora, čak je samoga sebe gotovo uvjerio da ona zna kako on namjerava pobjeći - kao da mu čita misli, kao da mu je ušla u mozak i čula što misli. Nije sišla u

prizemlje kako bi s njime sklopila mir. Učinila je to kako bi ga omekšala, kako bi ga onemogućila da pobjegne prije no što joj preda sav novac. Tada je već bio u deliriju, a da Lillian kojim slučajem nije sama spomenula novac, nikada mu vjerojatno ne bi ni postalo jasno koliko ju je loše procijenio. Bio je to trenutak kad je došlo do preokreta u razgovoru. Počela je govoriti o novcu, a ono što je govorila teško da je nalikovalo na ono što je zamišljao da će reći, pa se iznenada posramio, bilo ga je dovoljno stid da bi je iskreno poslušao.
»Dao si mi gotovo trideset tisuća dolara,« rekla je. »Novac i dalje pristiže, iz dana u dan ga je sve više, a što ga je više, to mene hvata veći strah. Ne znam koliko si dugo planirao nastaviti s ovim, ali trideset tisuća dolara je dovoljno. Više nego dovoljno, i mislim da bi trebao prestati prije no što stvari izmaknu nadzoru.«
»Ne možemo prestati,« rekao je Sachs bez razmišljanja. »Tek smo počeli.«
»Nisam sigurna da to mogu izdržati.«
»Možeš. Lillian, ti si najjača osoba koju sam ikada vidio. Samo nemoj brinuti, sasvim ćeš dobro podnijeti.«
»Nisam jaka. Nisam jaka, a nisam ni dobra i kad me jednom budeš upoznao, iskreno ćeš zažaliti što si ikada kročio u ovu kuću.«
»Novac s dobrotom nema nikakve veze. Ali ima veze s pravdom, a ako pravda još ikome išta znači, onda mora biti jednaka za sve, bili oni dobri ili loši.«
Tad je počela plakati. Zurila je ravno u njega, dopuštajući da joj suze teku niz obraze - nije ih ni pokušavala obrisati, kao da se na njih nije obazirala. Bio je to ponosit način plakanja, osjećao je Sachs, istodobno iskaz očaja i odbijanje da mu se prepusti, a on ju je poštovao upravo zato što je bila toliko dosljedna samoj sebi. Dokle god se na njih nije obazirala, dokle god ih nije brisala, te ju suze nisu mogle poniziti.
Lillian je zatim bila ta koja je najviše govorila. Pušeći jednu za drugom, uronila je u dug monolog o kajanju i samooptuživanju. Većinu onog što je rekla Sachs uopće nije uspio razumjeti, no nije se usuđivao prekidati je. Osjećao je da bi je pitanje postavljeno u pogrešnome trenutku moglo sasvim zbuniti. Jedno je vrijeme nesuvislo blebetala o čovjeku po imenu Frank, a zatim je pričala i o nekom Terrvju. Kratko zatim, počela je prepričavati posljednju godinu braka s Dimaggiom. To ju je navelo na to da nakratko spomene i policiju (koja ju je očigledno ispitivala nakon pronalaska Dimaggiova tijela), no to nije ispričala do kraja. Neočekivano mu je počela govoriti o svojim planovima da napusti Kaliforniju i negdje drugdje započne sve iznova. Već je bila prilično sigurna da će to i učiniti, no tad se na njezinim vratima pojavio on i sve je propalo. Više nije mogla normalno razmišljati, nije više znala hoće li ostati ili otići. Nadao se kako će o tome ipak podrobnije govoriti, no ona se neočekivano udaljila od teme i počela govoriti o poslu. Gotovo mu je hvalisavo izjavila kako se uspjela snaći i bez Dimaggija. Rekla je i da ima diplomu profesionalne maserke, te da je povremeno radila i kao manekenka za kataloge odjeće, da je uspjela ostati na površini i ne potonuti. A zatim je, krajnje naprasno, i od te teme odustala kao da je posve nevažna te je ponovno počela plakati.
»Sve će biti u redu,« rekao je Sachs. »Vidjet ćeš. Sve loše sada je iza tebe. Samo što toga još nisi svjesna.«
Bilo je to suvislo reći, a i kraju je razgovora podarilo pozitivan ton. Ništa se nije razriješilo, no čini se kako je Lillian njegova primjedba utješila, bila je dirnuta njegovim ohrabrenjem. Kad ga je prije odlaska u krevet u znak zahvalnosti kratko zagrlila, uspio je odoljeti iskušenju da je stisne čvršće no što bi smio. Pa ipak, za njega je to bio prekrasan trenutak, trenutak istinskog i neospornog kontakta. Ispod kućnog ogrtača je mogao osjetiti njezino nago tijelo, nježno ju je poljubio u obraz, te

shvatio da su ponovno na početku, da su izbrisali sve što se do tog trenutka događalo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Levijatan - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 12:31 pm




Sljedećega je jutra Lillian kuću napustila kad i inače, iščeznula dok su Sachs i Maria pješice išli u školu. Na povratku ih je, međutim, u kuhinji dočekala poruka, kratka bilješka koja je potakla njegova najluđa i najnevjerojatnija nadanja. »Hvala na prošloj noći,« pisalo je. »XXX.« Svidjelo mu se što se umjesto imenom poslužila oznakama za poljupce. Čak i ako su ondje bili napisani u najnevinijoj namjeri - kao refleks, inačica uobičajenog pozdrava - ona tri X-a su iza sebe skrivala i druge stvari.
Istodobno je to bio i tajni kod za seks poput onog što ga je prethodne noći vidio na kutiji šibica, a uzbuđivala ga je već sama pomisao da je to možda namjerno učinila, kako bi mu tu asocijaciju usadila u glavu.
Potaknut porukom, učinio je nešto što nipošto nije trebao učiniti. Od samog je početka znao da čini nešto pogrešno, no tada je već počeo gubiti glavu i više nije imao snage zaustaviti se. Nakon što je obavio svoje uobičajene jutarnje obaveze, potražio je adresu studija za masažu za koji je Lillian rekla da u njemu radi. Nalazio se negdje na aveniji Shattuck, u sjevernome dijelu Berkeleya, a on se nije ni potrudio prethodno nazvati i ugovoriti tretman, nego je samo sjeo u auto i tamo se odvezao. Htio ju je iznenaditi, pojaviti se nenajavljen i samo je pozdraviti - krajnje ležerno, kao da su stari prijatelji.
Odlučio je da će ju zamoliti da ga izmasira bude li tad slobodna. Bit će mu to legitiman izgovor da ga ponovno dodirne, a čak i dok bude uživao u dodiru njezinih ruku, vlastitu će savjest moći umiriti izgovorom da joj zapravo pomaže zaraditi za život. Nikada me još nije masirao profesionalac, namjeravao joj je reći, pa sam samo htio vidjeti kako je to. Bez problema je pronašao salon, no kad je ušao unutra i kad je ženu za recepcijskim pultom pitao za Lillian Stern, dobio je samo kratak i leden odgovor: »Lillian Stern je od mene otišla prošloga proljeća,« rekla je žena. »I otada se nije pojavljivala.«
Bilo je to posljednje što je očekivao, a na ulicu je izašao osjećajući se izdanim, zgrožen laži koju mu je izrekla. Lillian se te noći nije vraćala kući, a njemu je bilo gotovo drago što je ostao sam, što je bio pošteđen neugodnog susreta. Naposljetku, nije joj ni imao što reći. Da joj je spomenuo gdje je bio tog poslijepodneva, tajna bi bila razotkrivena, čime bi uništio i posljednju šansu koju je kod nje još imao. Dugoročno gledano, možda je bilo bolje što je to otkrio prije nego kasnije.
Samome je sebi zato rekao kako će morati biti pažljiviji sa svojim osjećajima. Nema više impulzivnih radnji. Ni izljeva oduševljenja. Tu je lekciju morao naučiti, a iskreno se nadao da je neće zaboraviti.
Ipak ju je, međutim, zaboravio. I to ne već sutradan. I ponovno se to dogodilo tijekom noći. Ponovno nakon što je Mariju poslao na spavanje. Ponovno je budan ležao na kauču, čitajući jednu od Lillianinih knjiga o reinkarnaciji. Zaprepastio se što je zanimaju takve isprazne budalaštine, no nastavio je čitati ispunjen osvetničkim sarkazmom, proučavati svaku stranicu kao da je riječ o zavjetnome pismu njezine gluposti, nevjerojatne plitkosti njezina uma. Neobrazovana je, rekao je samome sebi, kreatura bez mozga, prepuna pomodarskih i poluprobavljenih ideja. Kako je uopće od takve osobe mogao očekivati da će ga razumjeti, da će upiti i desetinu onog što on radi? No onda, baš kad je namjeravao odložiti knjigu i ugasiti svjetlo, na ulaznim se vratima pojavila Lillian, rumena od pića, u najužoj i najtananijoj mogućoj crnoj haljinici, a on joj se, ugledavši je, mogao samo nasmiješiti. Bila je tako zanosna. Bila je tako lijepa da nije mogao odvratiti pogled s nje dok je s njim stajala u sobi.
»Hej, momak,« rekla je. »Jesam li ti nedostajala?«
»Neprestano,« rekao je. »Od trenutka kad si otišla, pa sve do sad.«

Izrekao je to dovoljno vješto da bi zvučalo kao šala, kao zadirkivanje, a zapravo je tako i mislio.
»Dobro. Zato što si i ti meni nedostajao.«
Stala je ispred stolića, kratko se nasmijala, a zatim se okrenula oko sebe, šireći ruke kao manekenka i balansirajući na nožnim palčevima.
»Kako ti se sviđa moja haljina?« upitala je. »Šesto dolara na rasprodaji. Vraški dobra prilika, zar ne?«
»Vrijedi svakog novčića. A i prave je veličine. Da je išta manja, mašta više ne bi imala što raditi.
Izgledala bi kao da nemaš ništa na sebi.«
»To je ono pravo. Jednostavno i zavodljivo.«
»Nisam baš siguran po pitanju jednostavnosti. Ono drugo da, ali definitivno ne jednostavno.«
»Ali ne i vulgarno.«
»Ne, uopće nije. Previše je dobro napravljena da bi bila vulgarna.«
»Dobro. Netko mi je rekao da je vulgarna, pa sam htjela čuti tvoje mišljenje prije no što je svučem.«
»Hoćeš reći da je modna revija gotova?«
»Sasvim. Kasno je, a ne možeš od stare koke kao što sam ja očekivati da će čitavu noć provesti na nogama.«
»Šteta. Baš sam počeo uživati.«
»Ponekad si prilično tupoglav, zar ne?«
»Vjerojatno. Prilično sam dobar kad su u pitanju komplicirane stvari. Jednostavne me stvari, međutim, često zbunjuju.«
»Poput svlačenja ove haljine, pretpostavljam. Budeš li još dugo oklijevao, bit ću prisiljena sama je svući. A to i ne bi bilo jako dobro, zar ne?«
»Ne, to baš i ne bi bilo dobro. Osobito zato što se to i ne čini tako teškim. Nema gumbića ili kvačica oko kojih bih morao prtljati, a ni smička koji bi mogao zapeti. Samo bih trebao povući i svući je.«
»Ili početi od vrha i probijati se prema dolje. Izbor je vaš, gospodine Sachs.«
Trenutak kasnije je sjedila pokraj njega na kauču, a nakon samo nekoliko trenutaka, njezina je haljina već ležala na tlu. Lillian se na njega obrušila istodobno žestoko i razigrano, nasrtala je na njegovo tijelo u kratkim plimnim valovima, a on nije činio ništa da je zaustavi. Sachs je znao da je pijana, no bio je voljan prihvatiti sve, čak i ako ju je na to nagnalo pijanstvo ili dosada. Samome je sebi rekao kako mu se druga prilika možda nikada neće ukazati, a nakon četiri tjedna čekanja da se dogodi upravo ovo, bilo bi nezamislivo odbiti je.
Vodili su ljubav na kauču, a zatim i u Lillianinoj spavaćoj sobi na katu, a čak i kad je utjecaj alkohola popustio, ona je bila jednako vatrena kao i na samom početku, podavala mu se tako predano i u zanosu, da je to zatrlo i posljednje ostatke sumnje koju je još mogao osjećati. Pomela ga je, ispraznila, posve razoružala. Sljedećega dana, u rano jutro, probudivši se jedno pokraj drugog, ponovno su vodili ljubav, a dok se blijeda svjetlost sunca razlijevala uglovima sobice dogodilo se nešto osobito: rekla mu je da ga voli. A Sachs koji ju je tada gledao ravno u oči, u njezinu pogledu nije uočio ništa zbog čega joj ne bi i povjerovao.
Bilo je nemoguće doznati što se zapravo dogodilo, a on nikada nije prikupio dovoljno hrabrosti da je pita. Jednostavno se prepustio, plutao je na valu neopisive sreće, ne želeći išta promijeniti. Lillian i on su preko noći postali par. Od tog je trenutka s njim ostajala preko dana, dijelila kućanske

poslove, ponovno preuzela ulogu Marijine majke, a kad god bi ga pogledala moglo se vidjeti ono što mu je rekla prvoga jutra. Tjedan je dana prošlo, a što je bilo izglednije da neće opozvati ono što se dogodilo, to mu je bilo lakše spoznati što se zapravo događa. Nekoliko dana za redom, vodio je Lillian u pohode na trgovine - darivao ju je haljinama i cipelama, svilenim rubljem, naušnicama s rubinima i bisernim ogrlicama. Lumpali su po dobrim restoranima i pili skupa vina, razgovarali, planirali budućnost, jebali se od jutra do sutra. Možda je to bilo i prelijepo da bi bilo istinito, no on tada ionako više nije bio u stanju razlučiti što je dobro, a što istinito. Ionako više ni o čemu nije mogao razmišljati.
Nema načina da se utvrdi koliko je sve to moglo potrajati. Da su bili samo njih dvoje, možda bi u nešto i uspjeli pretvoriti tu eksploziju seksa, tu čudnovatu i posve nemoguću romancu. Usprkos njezinu demonskome skrivenom značenju, možda bi Lillian i Sachs negdje ipak uspjeli stvoriti gnijezdo i živjeti stvaran život. Druge su se stvarnosti, međutim, sručile na njih, tako da je samo dva tjedna od početka novoga života njihova veza dovedena u pitanje. Možda su se i zaljubili, no istodobno su narušili ravnotežu unutar kućanstva, a malena Maria zbog toga nije bila nimalo zadovoljna. Istina, ponovno je imala majku, no nešto je i izgubila, a taj je gubitak doživjela kao smak svijeta. Gotovo mjesec dana su ona i Sachs živjeli u nekoj vrsti raja. Ona je bila jedini objekt izljeva njegovih osjećaja, mazio ju je i pazio kao nitko do tad. A onda ju je, bez ikakva upozorenja, iznenada napustio. Preselio se u krevet njezine majke, a umjesto da ostaje kod kuće i bude uz nju, sada ju je prepuštao dadiljama i izlazio svake večeri. Zamjerila mu je to. Zamjerala je svojoj majci što se ugurala između njih, zamjerala je Sachsu što ju je iznevjerio. I tako se, u samo tri ili četiri dana, inače poslušna i nježna Maria pretvorila u čudovište, u maleni, namrgođeni stroj koji je iz sebe izbacivao bijes i suze.
Druge je nedjelje u nizu Sachs predložio obiteljski izlet u Rose Garden na Berkeley Hillsu. Po prvi put, Maria se doimala vedro i dobro raspoloženom, pa kad je Lillian iz ormara na katu izvukla staru prostirku, svi troje su sjeli u Buick i zaputili se u suprotni kraj grada. Isprva je sve bilo u najboljem redu. Sachs i Lillian su sjedili na prostirki, Maria se ljuljala na ljuljačkama, a sunce je raspršilo i posljednje tragove jutarnje magle. Čak i nakon što je Maria glavom udarila o prečku na penjalici, činilo se kako nema razloga za uzbunu. Poput bilo kojeg drugog djeteta, u suzama je dotrčala do njih, a Lillian ju je zagrlila te je, kako bi je umirila, nježno poljubila ozlijeđenu sljepoočnicu koja se crvenjela.
Sachs je smatrao kako je to i najbolji lijek, no u Marijinu slučaju poljubac nije imao nikakvog efekta.
Maria je nastavila plakati, odbijati majčinu nježnost, a premda je ozljeda bila tek malena ogrebotina, silovito se žalila, jecati tako glasno da se gotovo ugušila. Ne obeshrabrujući se, Lillian ju je ponovno zagrlila, no Maria ju je odgurnula od sebe, tvrdeći kako ju majka prečvrsto stišće. Kad se to dogodilo, Sachs je u Lillianinim očima vidio da je povrijeđena, a zatim je ondje vidio i bijes. Odjednom su se našli na rubu posvemašnje katastrofe. Dvadesetak metara od njihove prostirke, jedan je sladoledar postavio svoj štand, te se Sachsu učinilo prigodnim Mariju počastiti kornetom. Od sladoleda ćeš se bolje osjećati, rekao joj je smiješeći se što je nježnije mogao, a zatim otrčao do šarenog suncobrana smještenog točno uz stazicu. Ispostavilo se da sladoledar na raspolaganju ima šesnaest različitih okusa sladoleda. Ne znajući koji bi odabrao, odlučio se za pistaciju i tutti-frutti. Ako već ništa drugo, pomislio je, nasmijat će je već samo ime sladoleda. Ali nije. Premda su joj se suze već osušile kad se vratio, Maria je sumnjičavo promatrala zelene kugle sladoleda, a kad joj je pružio kornet i kad je ona krenula zagristi sladoled, kao da se otvorio pakao. Iskrivila je lice u užasnu grimasu, pljunula sladoled kao da je riječ o otrovu i rekla »odvratno.« To je dovelo do novog,

glasnog izljeva suza, a zatim je, u napadaju bijesa, kornet uzela u desnu ruku i bacila ga prema Sachsu. Pogodila ga je ravno u trbuh, a sladoled se razmazao po čitavoj majici. Dok je spuštao pogled kako bi sagledao razmjere štete, Lillian je dottčala do Marije i pljusnula ju je posred lica.
»Derište jedno!« vikala je na djevojčicu. »Ti bijedno, nezahvalno derište! Ubit ću te, je li ti jasno! Ubit ću te pred svim ovim ljudima!«
A zatim ju je, prije no što je Maria uopće stigla rukama zaštititi lice, Lillian ponovno ošamarila.
»Prestani!« rekao je Sachs. Glas mu je bio odlučan, zgranut i bijesan, a na trenutak je čak bio u iskušenju Lillian baciti na tlo. »Da se više nisi usudila dignuti ruku na to dijete, jesi li me čula?«
»Nosi se, frajeru,« rekla je, jednako bijesna kao i on. »Ona je moje dijete i radit ću s njom što me je volja.«
»Nema udaranja. To neću dopustiti.«
»Ako zasluži da je udarim, onda ću je i udariti. I nitko se ne smije miješati. Čak ni ti, pametnjakoviću.«
Situacija se samo dodatno pogoršala. Sachs i Lillian su sljedećih deset minuta utlali jedno na drugo, a da nisu bili na javnome mjestu i svađali se pred nekoliko desetaka promatrača, samo Bog zna kako bi sve završilo. Naposljetku su se ipak uspjeli sabrati i smiriti duhove. Ispričali su se jedno drugom, poljubili i izmirili, a ostatak poslijepodneva o ovome ispadu nitko nije rekao ni riječi. Kasnije su otišli u kino, pa na večeru u kineski restoran, no do trenutka kad su se vratili kući i kad su Mariju poslali na počinak, izgred daleko od toga da je bio zaboravljen. Tada su barem mislili kako je riječ o običnom izgredu. Taj je izgred zapravo bio prvi znak prokletstva, jer od trenutka kad je Lillian ošamarila Mariju, pa do trenutka kad je Sachs, pet tjedana kasnije otišao iz Berkeleya, ništa više nije bilo isto.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Levijatan - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 12:32 pm






05.

6. veljače 1988., ispred zgrade suda u Turnbullu u Ohiju, eksplodirala je bomba koja je raznijela malenu repliku Kipa Slobode. Većina je ljudi zaključila kako je riječ o tinejdžerskoj neslanoj šali, o nevažnome vandalizmu bez političkih motiva, no kako je u eksploziji uništen nacionalni simbol, telegrafske agencije su sljedećega dana kratko spomenule incident. Šest dana kasnije, u Danburgu, u Pennsylvaniji je raznesena još jedna replika Kipa Slobode. Okolnosti su bile gotovo istovjetne: manja eksplozija usred noći, bez ozlijeđenih, a oštećen je bio jedino kip. Pa ipak, bilo je nemoguće znati je li u obje eksplozije bila umiješana ista osoba ili je druga eksplozija bila djelo takozvanog imitatora.
Činilo se kako to tada nije nikoga pretjerano uzbudilo, no jedan je utjecajan konzervativni senator dao izjavu kojom je osudio »ta djela vrijedna svake osude« i od krivaca zatražio neka odmah prestanu sa smicalicama. »To nije smiješno,« rekao je. »Ne samo da ste uništili javno vlasništvo, već ste oskvrnuli nacionalnu ikonu. Amerikanci vole svoj kip, i nisu skloni takvim grubim šalama.«
Sve u svemu, sto trideset replika Kipa Slobode postavljeno je na javnim mjestima diljem Amerike.
Može ih se vidjeti u gradskim parkovima, ispred gradskih vijećnica, na vrhovima zgrada. Za razliku od zastave koja ljude povezuje koliko ih i razdvaja, kip je simbol koji ne dovodi ni do kakvih razmimoilaženja. Mnogo je Amerikanaca ponosno na svoju zastavu, no mnogi je se i stide, a uz svakog koji zastavu smatra svetinjom, postoji i netko tko bi rado pljunuo na nju, spalio je ili je vukao kroz blato. Takvih sukoba, međutim, nema kad je riječ o Kipu Slobode. Posljednjih stotinu godina, on je nadilazio politike i ideologije, na pragu je naše domovine stajao kao amblem svega dobrog što u sebi nosimo. Kip više predstavlja nadu nego stvarnost, više vjeru nego činjenice, a svakome bi bilo iznimno važno pronaći čovjeka koji bi bio spreman odreći se onoga što kip predstavlja: demokracije, slobode, jednakosti pred zakonom. Kip je nešto najbolje što Amerika može ponuditi svijetu, i koliko god čovjeku bila bolna činjenica da Amerika ne uspijeva živjeti sukladno s tim idealima, same ideale nitko nikada nije doveo u pitanje. Oni su milijunima pružili utjehu. Svima su podarili nadu da ćemo jednoga dana možda živjeti u boljem svijetu.
Jedanaest dana nakon incidenta u Pennsylvaniji, još je jedna replika kipa uništena na općinskome travnjaku u središnjem Massachusettsu. Ovoga je puta nakon eksplozije uslijedila i unaprijed osmišljena poruka koja je sljedećega jutra, putem telefona prenesena uredništvu Springfield Republicana. »Probudi se, Ameriko,« rekao je prenositelj poruke. »Vrijeme je da u djelo provedeš ono što propovijedaš. Želite li da prestanem raznositi kipove, dokažite da niste lažljivci. Umjesto da samo radite bombe, učinite nešto i za svoj narod. U suprotnome će bombe i dalje eksplodirati. Potpis: Fantom Slobode.«
Tijekom sljedećih osamnaest mjeseci, još je devet kipova uništeno diljem zemlje. Svi će se toga sjetiti, tako da ne moram iznositi iscrpna izviješća o aktivnostima Fantoma Slobode. U nekim su općinama organizirane cjelodnevne straže oko kipova u koje su se javljali pripadnici Američke Legije, srednjoškolci i pripadnici drugih, lokalnih organizacija. No nisu sve općine bile na oprezu, tako da je Fantom mogao ostati neotkriven. Nakon svake bi eksplozije uslijedila stanka, razdoblje koje bi bilo dovoljno dugo da ljudi pomisle kako je gotovo. A onda bi se, kao iz vedra neba, pojavio na nekom drugom, tisuću kilometara udaljenom mjestu i eksplodirala bi još jedna bomba. Mnogi su,

naravno, time bili užasnuti, no bilo je i onih kojima su Fantomovi ciljevi bili simpatični. Takvi su bili u manjini, no Amerika je velika, tako da njihov broj nipošto nije bio malen. Za njih je Fantom u konačnici prerastao u neku vrstu ilegalnog narodnog junaka. Mislim da su za to uvelike bile zaslužne poruke što ih je odašiljao, poruke koje je svakoga jutra nakon eksplozije telefonom dojavljivao uredništvima novina i radio-postajama. Te su poruke nužno bile kratke, no s vremenom kao da su postajale sve bolje: bile su konciznije, poetičnije, originalnije s obzirom na način kako je iskazivao svoje razočaranje u državu. »Svatko je sam,« započinjala je jedna od njih. »i zato se možemo okrenuti samo jedni drugima.« Ili: »Demokracija nije darovana. Svakoga se dana moramo boriti za nju, inače bismo je mogli izgubiti. Jedino oružje kojim raspolažemo je Zakon.« Ili: »Zanemarivanjem djece sami ćemo sebe uništiti. Danas postojimo samo u onolikoj mjeri koliko vjerujemo u budućnost.« Za razliku od tipičnih terorističkih izjava prepunih bombastične retorike i ratobornih zahtjeva, Fantom svojim izjavama nije tražio nemoguće. Samo je želio da se Amerika preispita i ispravi vlastite pogreške. U tom je smislu u njegovim opomenama bilo i nečeg biblijskog, a nakon nekog vremena zvučao je sve manje kao politički revolucionar, a sve više kao tjeskoban i dobronamjerni prorok. U srži je samo jasno izgovarao ono što su mnogi već osjećali, tako da su ga u nekim krugovima čak i podržavali. Njegove bombe nisu nikog povrijedile, tvrdili su, a ako su te tričave eksplozije ljude prisilile da ponovno razmisle o vlastitim, životnim stavovima, onda i nisu bile tako loša ideja.
Iskreno, nisam tu priču tako izbliza pratio. U svijetu su se događale znatno važnije stvari, a kad god bi Fantom Slobode uopće privukao moju pozornost, iz misli bih ga odagnao kao čudaka, kao još jedan od prolaznih likova u analima američkog ludila. No čak i da me je više zaintrigirao, mislim da nikada ne bih ni pomislio da su on i Sachs zapravo ista osoba. Bilo je to daleko od onog što sam uopće mogao zamisliti, bilo je to odveć strano svemu što mi se moglo učiniti mogućim, tako da čisto sumnjam da bih ih ikad povezao. S druge pak strane (znam da će zvučati čudno), ako me Fantom na ikoga mogao asocirati, onda je to bio Sachs. Kad sam pročitao izviješće o prvoj eksploziji, Benu već četiri mjeseca nije bilo ni traga ni glasa, a na sam spomen Kipa Slobode, na pamet mi je pao upravo on. Bilo je to prilično normalno, pretpostavljam - s obzirom na roman što ga je napisao, s obzirom na okolnosti njegova pada dvije godine ranije - i od tada sam se te asocijacije držao kao pijan plota. Kad god bi pročitao o Fantomu, pomislio bih na Bena. Preplavila bi me sjećanja na naše prijateljstvo, pa bih iznenada počeo drhtati, tresti se pri pomisli koliko mi nedostaje.
Dalje od toga, međutim, nije otišlo. Fantom je bio simbol odsutnosti moga prijatelja, katalizator moje osobne boli, no prošlo je više od godine dana prije no što sam istinski obratio pozornost na samog Fantoma. Dogodilo se to u proljeće 1989, uključio sam televizor i na ekranu ugledao studente Kineskog demokratskog pokreta koji su na trg Tienanmen donijeli svoju nespretno načinjenu kopiju Kipa Slobode. Tek tada sam shvatio koliko sam podcijenio moć simbola. Stajao je ondje kao ideja koja je pripada svima, čitavome svijetu, a Fantom je odigrao ključnu ulogu u ponovnome otkrivanju njegova značenja. Bilo je pogrešno zanemariti ga. Izazvao je poremećaj negdje duboko u središtu zemlje, a valovi su se sad počinjali uzdizati do površine, posve je prekrivati. Nešto se dogodilo, nešto je novo bilo u zraku, a tog je proljeća bilo dana kad sam, šećući se gradom, imao dojam da nogostupi vibriraju pod mojim nogama.
Početkom godine sam počeo raditi na novom romanu, a kad smo tog ljeta Iris i ja iz New Yorka otišli u Vermont, bio sam toliko zaokupljen pričom da gotovo da više nisam mogao razmišljati ni o čemu drugom. U Sachsovu sam se staru radnu sobu smjestio dvadeset petog lipnja, a čak me ni potencijalno sablasna situacija nije mogla omesti u radu. Postoji trenutak kad knjiga zavlada tvojim životom, kad svijet što si ga izmislio postaje važniji od onog stvarnog, tako da mi gotovo i nije palo

na pamet da sam sjedio na istome stolcu na kojemu je nekoć sjedio Sachs, da sam sjedio za njegovim stolom, udisao zrak što ga je i on nekoć udisao. Ako ništa drugo, za mene je to bio izvor zadovoljstva. Uživao sam u tome što je moj prijatelj ponovno uz mene, a osjećao sam i da bi mu bilo drago da zna kako sjedim na njegovom starom mjestu. Sachs je bio srdačan duh, u svojoj brvnari nije ostavio nikakve prijetnje ili zle duhove. Osjećao sam kako želi da budem ondje, i premda sam postupno počeo prihvaćati Irisin stav (da je mrtav i da se nikada neće vratiti), imao sam dojam da se i dalje razumijemo, da se između nas ništa nije promijenilo.
Početkom kolovoza, Iris je otišla u Minnesotu, na svadbu stare prijateljice iz djetinjstva. S njom je otišla i Sonia, a kako je David u ljetnome kampu trebao ostati sve do kraja mjeseca, bez ikakvih sam se smetnji mogao prihvatiti posla i prionuti na knjigu. Dva dana kasnije, nikako se nisam uspijevao priviknuti na ritam koji se ustali kad god Iris i ja nismo zajedno: previše posla; premalo hrane; nemirne i neprospavane noći. Kad je Iris pokraj mene u krevetu uvijek spavam bez ikakvih problema, no čim je nema kao da me je strah zaklopiti oči. Svaka je noć teža od one prethodne, tako da mi se vrlo brzo događa da uz upaljenu svjetiljku ostajem budan i do dva ili tri ujutro. Sve to zapravo i nije tako važno, no upravo sam zahvaljujući tim problemima sa spavanjem tijekom Irisina odsustva prošloga ljeta i bio budan kad se Sachs iznenada i neočekivano pojavio u Vermontu. Bila su gotovo dva sata ujutro, a ja sam u spavaćoj sobi na katu čitao neki bezvrijedan triler, knjigu o misterioznom ubojstvu koji je netko zagubio prije više godina, i tad sam čuo breketanje automobila na prašnjavoj cesti. Podigao sam pogled s knjige, čekajući da automobil prođe pokraj kuće, no motor je tad usporio, svjetlost prednjih svjetala prešla je preko prozora, a auto se okrenuo, bokom se očešao o glogovo žbunje i zaustavio u dvorištu.
Navukao sam hlače i otrčao u prizemlje, stigavši u kuhinju nekoliko sekundi nakon što se motor ugasio.
Nije bilo vremena za razmišljanje. Otišao sam ravno do radne površine i dograbio najveći kuhinjski nož. Zatim sam stajao u mraku i čekao da taj netko, nisam znao tko, uđe unutra. Pretpostavljao sam kako je riječ o provalniku ili manijaku, tako da sam tijekom deset ili dvadeset sekundi koje su uslijedile bio preplašen kao nikada u životu.
Svjetlo se upalilo prije no što sam ga uspio napasti. Bila je to automatska radnja - ući u kuhinju i upaliti svjetlo - a trenutak nakon što je moja zasjeda pala u vodu, shvatio sam da je osoba koja je upalila svjetlo zapravo Sachs. Premda je između tih dvaju percepcija bio tek neznatan vremenski razmak, u tom sam trenutku bio siguran da sam mrtav. Načinio je tri ili četiri koraka, a zatim se skamenio. Tad me je ugledao kako stojim u uglu - s nožem još uvijek u zraku, još uvijek spreman da nasrnem.
»Isuse Bože,« rekao je. »Pa to si ti.«
Pokušao sam nešto reči, no iz usta mi nije izašla ni riječ.
»Vidio sam svjetlo,« rekao je Sachs i dalje me gledajući u nevjerici. »Pomislio sam da je možda Fanny.«
»Ne,« rekao sam. »Nije Fanny.«
»Ne, ne izgleda tako.«
»Ali to nisi ni ti. Ne možeš biti ti, zar ne? Ti si mrtav. Svima je to jasno. Ležiš negdje u jarku uz cestu i truneš ispod gomile lišća.«
Trebalo mi je vremena da se oporavim, premda ne onoliko koliko sam mislio da će mi trebati. Izgledao mi je dobro, pogled mu je bio jednako blistav, zračio je kao i inače. A izuzmu li se sive vlasi koje su se širile njegovom kosom, bio je isti kao i ranije. To me jamačno i umirilo. Nije se vratila avet - nego stari Sachs, živahan i rječit kao i obično. Već sam petnaest minuta nakon njegova

ulaska u kuću bio priviknut na njega, bio sam spreman prihvatiti činjenicu da je živ.
Nije očekivao da će naletjeti na mene, rekao je, a prije no što smo sjeli i porazgovarali, nekoliko mi se puta ispričao što je izgledao tako preneraženo. U danim okolnostima, uvjeren sam da nikakve isprike nisu bile potrebne. »Imao sam nož,« rekao sam. »Da sam kojim slučajem ušao u kuću u kojoj me je netko čekao s namjerom da me izbode, vjeruj mi da bih i ja izgledao preneraženo.«
»To ne znači da nisam bio sretan što te vidim. Samo nisam računao na to, i to je sve.«
»Ne moraš biti sretan. Nakon toliko vremena, nema razloga zašto bi bio.«
»Ne krivim te što se osjećaš povrijeđeno.«
»Ne osjećam. Barem nisam do sada. Priznajem da sam isprva bio poprilično bijesan, no bijes me je nakon nekoliko mjeseci prošao.«
»A zatim?«
»Zatim sam se počeo bojati za tebe. Mislim da se nisam ni prestao bojati.«
»A što je s Fanny? Je li se i ona bojala?«
»Fanny je hrabrija od mene. Nikada nije prestala vjerovati da si živ.« Sachs se nasmiješio, bilo mu je drago zbog onog što sam rekao. Sve do tog trenutka nisam bio siguran namjerava li otići ili ostati, no zatim je ispod kuhinjskoga stola izvukao stolac i sjeo je na njega, ponašajući se kao da je upravo donio iznimno važnu odluku.
»Što pušiš u posljednje vrijeme?« pitao je smiješeći mi se.
»Schimmelpennincks. Isto sam pušio i prije.«
»Dobro. Popušimo nekoliko tvojih malih cigara, a onda bismo mogli potražiti i neko piće.«
»Sigurno si umoran.«
»Naravno da sam umoran. Upravo sam autom prešao šesto kilometara, a i dva su sata ujutro. Ali ti želiš da s tobom razgovaram, zar ne?«
»Ne mogu čekati do sutra.«
»A postoji i mogućnost da ću do sutra izgubiti hrabrost.«
»Jesi li spreman govoriti sada?«
»Da, spreman sam. Sve dok nisam došao amo i vidio te s nožem u ruci, bio sam spreman ne prozboriti ni riječ. Takav je bio moj plan: ne reći ni riječ, sve zadržati za sebe. No, mislim da sam sada promijenio mišljenje. Nije stvar u tome da s time više ne mogu živjeti, samo mi se iznenada učinilo razumnim da bi netko ipak trebao znati za to. U slučaju da mi se nešto dogodi.«
»Zar bi ti se nešto trebalo dogoditi?«
»U opasnim vodama, sreća bi me mogla izdati.«
»Ali zašto govoriš upravo meni?«
»Zato što si mi najbolji prijatelj, i zato što znam da možeš sačuvati tajnu.« Na trenutak je zastao i pogledao me ravno u oči. »Možeš sačuvati tajnu, zar ne?«
»Mislim da mogu. Da budem iskren, nisam siguran jesam li ikad čuo neku tajnu. Nisam siguran jesam li ikad morao čuvati ijednu.«
Tako je počelo: s tim zagonetnim primjedbama i nagovještajima prijeteće katastrofe. U smočnici sam pronašao bocu konjaka, sa sušilice sam uzeo dvije čaše, a zatim smo Sachs i ja preko dvorišta otišli do njegove radne sobe. Ondje sam čuvao svoje cigare. Sljedećih pet sati smo pili, pušili i borili se protiv umora dok mi je on iznosio svoju priču. Obojica smo sjedili u naslonjačima, jedan drugome sučelice, a između nas je bio moj neuredan radni stol. Čitavo se vrijeme nismo ni pomaknuli. Posvuda oko nas gorjele su svijeće čiji bi plamen zatitrao i zapucketao kad god bi se prostorija ispunila Sachsovim glasom. On je govorio, a ja sam slušao, te sam tako i doznao sve što sam dosad napisao.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Levijatan - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 12:32 pm




Čak i prije no što će započeti s pričom, znao sam da mu se dogodilo nešto nevjerojatno. Ne bi se inače tako dugo skrivao; ne bi se toliko potrudio samo da nas uvjeri da je mrtav. To mi je bilo jasno, a sad kad se Sachs vratio, bio sam spreman prihvatiti sva, pa čak i ona najnevjerojatnija objašnjenja, poslušati priču o stvarima o kojima nisam mogao ni sanjati. Ne kažem kako sam očekivao da će mi ispričati baš ovu priču, samo sam pretpostavljao kako će biti nešto u tom stilu, pa nisam ni trepnuo kad se Sachs zavalio u naslonjač i upitao me: »Pretpostavljam da si čuo za Fantoma Slobode, zar ne?«
»To si, dakle, radio,« rekao sam prekidajući ga prije no što će nastaviti. »Ti si smiješni čovječuljak koji raznosi sve one kipove. Lijep djelokrug, moram priznati, no tko te je, za ime Božje, odabrao da budeš savjest svijeta? Kad sam te vidio posljednji put, pisao si roman.«
Ostatak noći mi je odgovarao na to pitanje. Čak je i u toj priči bilo pukotina, praznina koje nikako nisam uspio popuniti. Grubo govoreći, čini se kako mu je ta ideja nadolazila u valovima, a započela je s pljuskom, onog nedjeljnog poslijepodneva u Berkeleyu i okončala se prekidom veze s Lillian. U međuvremenu je sve zapravo bilo polagana predaja Dimaggiju, sve veća zaokupljenost životom čovjeka kojeg je ubio.
»Konačno sam smogao hrabrosti da uđem u njegovu sobu,« rekao je Sachs. »Mislim da je to i sve pokrenulo, da je to bio prvi korak prema jednoj vrsti optavdane akcije. Sve do tada nisam ni taknuo ta vrata. Pretpostavljam da sam previše strahovao, da me je bilo strah što bih ondje mogao pronaći počnem li tražiti. No, Lillian je ponovno bila izvan kuće, Maria u školi, a ja sam sam sjedio u kući, osjećajući kako polagano gubim razum. Glavnina Dimaggiovih stvari više nije bila u sobi, što je bilo očekivano. Ondje više nije bilo ničeg osobnog - ni pisama ili dokumenata, dnevnika ili telefonskih brojeva, ničeg što bi govorilo o njegovu životu s Lillian. Ipak, pronašao sam neke knjige. Tri ili četiri sveska Marxovih djela, Bakunjinovu biografiju, pamflet što ga je Trocki napisao o rasnim odnosima u Americi, sve u tom stilu. A onda sam, na dnu ladice u njegovom radnom stolu, u fasciklu pronašao njegovu disertaciju. To je bio ključ. Uvjeren sam da se nikada ne bi dogodilo sve što se zatim dogodilo da nisam pronašao tu disertaciju.«
»Bila je to studija o Alexanderu Berkmanu - pregled njegova života i djela na oko sto pedeset stranica.
Siguran sam da si već čuo za njega. Berkman je anarhist koji je upucao Henryja Claya Fricka - čovjeka čija je kuća sad pretvorena u muzej na Petoj aveniji. Bilo je to tijekom uličnih nemira u Homesteadu, 1892., kad je Frick pozvao vojsku iz Pinkertonsa i vojnicima naredio neka pucaju na radnike.
Berkmanu je tada bilo dvadeset godina, on je bio mladi židovski radikal koji je samo nekoliko godina ranije emigrirao iz Rusije. S pištoljem se zaputio u Pennsylvaniju u potrazi za Frickom, sve u nadi da će uspjeti ukloniti simbol kapitalističkog ugnjetavanja. Frick je preživio napad, a Berkman je osuđen na četrnaestogodišnju robiju. Po izlasku iz zatvora je napisao djelo Zatvorski memoari jednog anarhista, a nastavio se baviti političkim radom, uglavnom zajedno s Emmom Goldman. Bio je izdavač Majke Zemlje, pomogao pri osnivanju civilne škole, držao govore, zalagao se za ciljeve poput štrajka tekstilnih radnika u Lawrenceu, i tako dalje. Kad se Amerika uključila u Prvi svjetski rat, ponovno je završio u zatvoru, i to zato što je govorio protiv novačenja. Dvije godine kasnije, nedugo nakon puštanja na slobodu, on i Emma Goldman deportirani su u Rusiju. Na oproštajnoj večeri upriličenoj povodom njihova odlaska, stigla je vijest da je Frick preminuo te iste večeri. Berkmanov jedini komentar je bio: »Bog ga je deportirao.« Fina izjava, zar ne? U Rusiji mu nije trebalo dugo da se razočara. Boljševici su izdali revoluciju, tako je osjećao; jedna vrsta despotizma zamijenila je drugu, pa je nakon gušenja pobune u Kronstadtu 1921, odlučio po drugi put emigrirati iz

Rusije. Naposljetku se nastanio na jugu Francuske, gdje je proveo deset posljednjih godina svoga života. Napisao je Abecedu komunističkog anarhizma, a dušom i tijelom je prionuo na prevođenje, uređivanje i pisanje anonimnih članaka, no ipak mu je bila potrebna pomoć prijatelja kako bi preživio.
1936. je bio već previše bolestan da bi nastavio s radom, pa je umjesto da živi od milostinje, uzeo pištolj i upucao se u glavu.«
»Bila je to dobra disertacija. Povremeno nespretno napisana i didaktična, no dobro dokumentirana i strastvena, temeljita i inteligentna. Nakon toga je bilo teško ne osjetiti poštovanje prema Dimaggiju, ne uvidjeti da je bio čovjek s istinskim mozgom. Prema onome što sam doznao o njegovim kasnijim aktivnostima, disertacija teško da je bila tek obična akademska vježba. Bila je korak k unutarnjem razvoju, način da se uhvati u koštac s vlastitim poimanjem političkih promjena. Premda to ni u jednome trenutku nije otvoreno iskazao, osjetio sam da je podržavao Berkmana, da je vjerovao u moralnu opravdanost nekih oblika političkog nasilja. Terorizam ima svoje mjesto u borbi, moglo bi se tako reći.
Koristi li se ispravno, terorizam može postati alatkom dramatizacije gorućih pitanja, može ga se iskoristiti da se javnost uputi u prirodu moći institucija.«
»Nakon toga više si nisam mogao pomoći. Čitavo sam vrijeme razmišljao o Dimaggiju, uspoređivao se s njime, počeo sam se čak pitati kako to da smo se u isto vrijeme zatekli na onoj cesti u Vermontu.
Osjetio sam neku vrstu kozmičke privlačnosti, djelovanje neke neumoljive sile. Lillian mi nije htjela o njemu previše pričati, no znao sam da je kao vojnik bio u Vijetnamu, da ga je rat sasvim preokrenuo, da je vojsku napustio s posve novim poimanjem Amerike, politike i vlastitog života. Fasciniralo me to što sam ja zbog rata završio u zatvoru - a što je on, boreći se u istom tom ratu, došao do više-manje istih stavova kao i ja. Obojica smo postali pisci, obojica smo znali da su nužne temeljne promjene - no dok sam ja počeo tumarati i gubiti se, pisati bezvezne članke, Dimaggio se nastavio razvijati, nastavio je ići naprijed, a naposljetku je bio dovoljno hrabar da iskuša vlastite ideje. Ne kažem da je podmetanje bombi u logore drvosječa nešto jako pametno, no zavidio sam mu što je imao muda. Ja nikada nisam podigao ni prst da nešto učinim. Ja sam petnaest godina samo gunđao i bunio se, ali zbog svojih se pravičnih mišljenja i borbenih stavova nikada nisam postavi na prvu liniju bojišnice. Bio sam hipokrit, a Dimaggio nije, pa me obuzeo stid kad sam se počeo uspoređivati s njim.«
»Prvo mi je na pamet palo kako bih trebao nešto o njemu napisati. Nešto poput onog što je on napisao o Berkmanu - samo bolje, dublje, nešto što bi bilo nepatvoreno ispitivanje njegove duše. Htio sam da to bude elegija, memorijal u obliku knjige. Pomislio sam kako ću, učinim li to za njega, konačno moći otkupiti samoga sebe, omogućiti da nešto dobro proizide iz njegove smrti. U tu bih svrhu naravno trebao razgovarati s velikim brojem ljudi, putovati zemljom i prikupljati informacije, saslušati što je moguće veći broj ljudi: njegove roditelje i rodbinu, prijatelje iz vojske i škole, kolege s kojima je radio, bivše djevojke, pripadnike Djece Planeta, stotine najrazličitijih likova. Bio bi to ogroman projekt, knjiga koju bih pisao godinama. No, u tome je u neku ruku i ležao smisao. Dokle god bih sav bio posvećen Dimaggiju, on bi bio živ. Ja bih mu, da tako kažem, darovao vlastiti život, a on bi mi u zamjenu vratio moj nekadašnji život. Ne tražim od tebe da me shvatiš. Teško da sam to nekoć i sam mogao shvatiti. Znaš, tada sam još tapkao u mtaku, naslijepo sam mlatio rukama u potrazi za nečim za što bih se uhvatio, a to mi se tad učinilo dovoljno čvrstim, dovoljno utemeljenim.«
»Nisam od toga nikad ništa napravio. Nakratko sam sjeo kako bih načinio bilješke, no nisam se mogao usredotočiti, nisam mogao organizirati misli. Ne znam u čemu je bio problem. Možda sam se

još uvijek previše nadao da će se s Lillian stvari srediti. Možda sam bio uvjeren kako više nikada neću moći pisati. Sam Bog zna što me je kočilo, no kad god bih uzeo olovku i pokušao pisati, oblio bi me hladan znoj, vrtjelo mi se u glavi i osjećao sam se kao da ću pasti. Osjećao sam se kao i onoga dana kad sam pao s požarnih stepenica. Panika je bila ista, isti osjećaj bespomoćnosti, isto srljanje k zaboravu.«
»A onda se dogodilo nešto čudno. Hodao sam avenijom Telegraph, prema autu koji je ondje bio parkiran, kad sam uočio nekog koga sam poznavao u New Yorku. Bio je to Cal Stewart, urednik časopisa za koji sam, ranih osamdesetih, napisao nekoliko članaka. Po prvi sam put, od dolaska u Kaliforniju, susreo sam nekog poznatog, a zaledio sam se od same pomisli da bi me mogao prepoznati.
Da je itko doznao gdje se nalazim, bio bih gotov, sasvim uništen. Sagnuo sam se i otrčao do prvog ulaza, samo da se maknem s ulice. Ispostavilo se kako je riječ o antikvarijatu, velikoj trgovini visokih stropova, sa šest ili sedam prostorija. Pobjegao sam sasvim iza i sakrio se iza reda visokih polica, srce mi je bubnjalo, pokušavao sam se sabrati. Ispred mene se uzdizalo brdo knjiga, milijuni riječi naslagani na gomile, čitav svemir odbačene književnosti - knjige koje ljudi više nisu htjeli, koje su prodane, koje su nadživjele vlastitu beskorisnost. Nisam toga odmah postao svjestan, no sakrio sam se baš ispred odjeljka s američkom fikcijom, a kad sam počeo pregledavati naslove, prvo što sam ugledao bio je primjerak Novog Kolosa, moj maleni doprinos tome groblju. Bila je to zapanjujuća podudarnost koja me tako silno pogodila da sam bio uvjeren kako je riječ o kobnom predznaku.«
»Ne pitaj me zašto sam je kupio. Nisam imao namjeru ponovno čitati tu knjigu, no postao sam svjestan da je moram imati čim sam je ugledao na polici. Fizički predmet, stvar samu po sebi. Tvrdo ukoričeno izdanje sa zaštitnom košuljicom i grimiznim rubom papira koštalo je samo pet dolara. Na stražnjem preklopu omotnice bila je moja fotografija: portret umjetnika kao mladog kretena. Tu je fotografiju načinila Fanny, sjećam se. Bilo mi je tada dvadeset šest ili dvadeset sedam godina, zarastao u bradu i dugokos, u fotografski sam objektiv zurio s nevjerojatno iskrenim i produhovljenim izrazom u očima.
Vidio si tu fotografiju, znaš o čemu govorim. Kad sam toga dana u trgovini otvorio knjigu i ugledao fotografiju, umalo sam puknuo od smijeha.
»Kad se zrak raščistio, izašao sam iz trgovine i odvezao se do Lillianine kuće. Znao sam da više ne mogu ostati u Berkeleyu. Cal Stewart me je na smrt preplašio, te sam zahvaljujući njemu iznenada postao svjestan činjenice koliko je moj položaj zapravo nesiguran, koliko sam samoga sebe učinio ranjivim. Kad sam se kući vratio s knjigom, odložio sam je na stolić u dnevnoj sobi i sjeo na kauč. Više nisam imao nikakvih ideja. Morao sam otići, no to istodobno nisam mogao učiniti, nisam mogao samoga sebe natjerati da napustim Lillian. Upravo sam je u to vrijeme nekako i počeo gubiti, no nisam bio spreman odustati, nisam se mogao suočiti s činjenicom da je više nikada neću vidjeti. I tako sam, zureći u naslovnicu svoga romana, samo sjedio na onom kauču, osjećajući se kao netko tko je upravo naletio na zid od opeke. Nisam ni započeo onu knjigu o Dimaggiju; ostao sam bez trećine novca; samome sam sebi uskratio svaku nadu. Iz čistoga sam jada, kao tele u šarena vrata, zurio u naslovnicu svoje knjige. Dugo vremena mislim da čak nisam ništa vidio, a onda se, malo-pomalo, nešto počelo događati. To je sigurno potrajalo gotovo sat vremena, no čim mi je ideja sinula u glavi, više jednostavno nisam mogao prestati misliti na nju. Kip Slobode, sjećaš se? Onaj čudan, iskrivljeni crtež Kipa Slobode. Tako je sve započelo, a kad sam shvatio u kojem smjeru idem, čitav je škiljavi plan pronašao svoje mjesto.«
»Istoga sam poslijepodneva zatvorio nekoliko bankovnih računa, a za druge sam se pobrinuo već

sljedećega jutra. Trebala mi je gotovina kako bih učinio ono što sam morao učiniti, a to je značilo i obustavu obveza koje sam si zacrtao - uzimanje novca koji sam trebao dati Lillian. Smetalo mi je što sam prekršio zadanu riječ, ali ne i onoliko koliko sam mislio. Do tada sam joj već bio predao šezdeset pet tisuća dolara, a premda to nije bio čitav iznos, ipak se radilo o velikom iznosu, znatno većem od onog kojemu se nadala. Devedeset jedna tisuća, koliko mi je preostalo, trebalo me daleko odvesti, osim toga, nisam taj novac namjeravao utuci na sebe. Svrha koju sam tom novcu namijenio bila je jednako značajna kao i moj prvobitni plan. Zapravo čak i značajnija. Novac sam namjeravao iskoristiti ne samo kako bih nastavio Dimaggiovo djelo, već kako bih se zauzeo za ono u što sam vjerovao, iskazao vlastite stavove, kako bih konačno učinio nešto značajno, nešto što do tada nisam mogao. I iznenada, moj život kao da je ponovno dobio smisao. Ne samo onih nekoliko proteklih mjeseci, već čitav život, od samoga početka. Bio je to čudnovat stjecaj okolnosti, spoj motiva i ambicija koji kao da je bio zapisan u zvijezdama. Otkrio sam princip koji će me ujediniti, koji će ponovno u cjelinu povezati sve raštrkane komadiće moga bića. Po prvi put u životu, konačno sam mogao biti cjelovit.«
»Ne mogu ti ni predočiti razmjere moje sreće. Osjećao sam se posve slobodnim, oslobođen vlastitom odlukom. Nisam htio napustiti Lillian i Mariju, no morao sam se pozabaviti važnijim stvarima, a kad sam konačno toga postao i svjestan, sva su se gorčina i patnja koje sam mjesecima skupljao jednostavno otopile i otpale mi sa srca. Više nisam bio začaran. Osjećao sam se nadahnuto, osnaženo, pročišćeno. Gotovo kao čovjek koji je pronašao vjeru. Kao čovjek koji je čuo poziv. Nedovršeni poslovi u mome životu jednostavno su izgubili na važnosti. Bio sam spreman zakoračiti u divljinu i širiti riječ, spreman početi ispočetka.«
»Kad se sad osvrnem na to, shvaćam koliko je besmisleno bilo sve nade usmjeriti prema Lillian. Bilo je ludost uopće otići k njoj, bio je to čin očajnika. Možda bi sve i prošlo kako treba da se nisam zaljubio u nju, no kad se to i dogodilo, čitava je avantura bila osuđena na propast. Doveo sam je u neizdrživ škripac, a ona nije znala kako s time izaći na kraj. Htjela je novac, no istodobno ga nije željela. To ju je učinilo pohlepnom, a pohlepa ju je ponizila. Htjela je da je volim, a samu je sebe mrzila što me zauzvrat voli. Više je ne optužujem zbog činjenice da sam uz nju proživio pakao. Lillian je divlja osoba. Ne samo da je lijepa, shvaćaš, već je i užarena do točke taljenja. Neustrašiva, izvan svakog nadzora, spremna na sve - a uz mene nikada nije imala prilike biti ono što jest.«
»U konačnici, neobično nije bilo to što sam otišao, već što sam uspio tako dugo ostati. Okolnosti su bile tako nastrane, opasne i uznemirujuće, da mislim kako ju je sve zajedno počelo uzbuđivati. To ju je i namamilo: ne ja, već uzbuđenje vezano uz moju nazočnost, tama koju sam predstavljao. Situacija je bila prepuna najrazličitijih romantičnih mogućnosti, pa joj se nakon određenog vremena više nije mogla odupirati, prepustila se više no što je namjeravala. Nije se to pretjerano razlikovalo od čudnih i nevjerojatnih okolnosti pod kojima je upoznala Dimaggija. Tad je to dovelo do braka. U mom nas je slučaju to dovelo na medeni mjesec, na ona dva blistava tjedna kad jednostavno ništa nije moglo poći po zlu. Nije važno što se zatim dogodilo. Nismo to više mogli trpjeti, a ona bi ionako, prije ili kasnije ponovno počela jurcati uokolo, ponovno bi se vratila prijašnjem životu. No dok je trajalo, uopće nije bilo upitno je li me voljela. Kad god bih posumnjao u njezinu ljubav, samo sam se trebao prisjetiti dokaza. Mogla me prijaviti policiji, a nije. Čak ni kad sam joj rekao da novca više nema, čak ni kada sam otišao. Ako ništa drugo, to barem znači da sam joj nešto značio. To znači da se uistinu dogodilo ono što se događalo u Berkeleyu.«
»No, nema mjesta žaljenju. Više ne. Sve je to sad iza mene - gotovo je i svršeno, davna prošlost. Najteže mi je bio ostaviti malenu. Nisam mislio da će me to pogoditi, no dugo mi je nedostajala, znatno duže no što mi je nedostajala Lillian. Kad god bih se zaputio prema zapadu, uvijek sam

pomišljao kako bi dobro bilo otići sve do Kalifornije - samo da vidim kako je. No, nikada to nisam učinio. Plašio sam se onog što bi se moglo dogoditi vidim li ponovno Lillian, pa sam se držao podalje od Kalifornije, tako da od onoga jutra kad sam otišao nisam ni kročio na njezin teritorij. A to se dogodilo prije osamnaest ili devetnaest mjeseci. Maria je do sada već vjerojatno zaboravila tko sam. Jedno sam se vrijeme, prije razlaza s Lillian, čak bavio mišlju da je usvojim, da mi postane kći.
Mislim da bi za nju to bilo dobro, a bilo bi dobro i za mene, no sad je prekasno o tome razmišljati.
Pretpostavljam kako mi nije bilo suđeno da postanem otac. To mi nije pošlo za rukom s Fanny, a nije ni s Lillian. Sitno sjeme. Malena jajašca i sjeme. Pruži ti se tako mnogo prilika, pa te život zaskoči, a onda si prepušten sam sebi. Postao sam ono što sam sada, nema više povratka. To je to, Peter. Dokle god budem ustrajao, to je to.«
Počeo je nesuvislo pričati. Sunce je već bilo izašlo i tisuće ptica su pjevale na stablima: ševe, zebe, sitne ptice pjevice, jutarnji zbor u punoj snazi. Sachs je govorio već satima, tako da sada jedva da je znao što zapravo priča. I dok je svjetlost nadirala kroz prozore, vidio sam da mu se oči sklapaju od umora. Možemo razgovarati i kasnije, rekao sam. Ako ne odeš leći i ne naspavaš se, vjerojatno ćeš pasti u nesvijest, a nisam siguran imam li dovoljno snage da te odnesem do kuće.
Smjestio sam ga u jednu od spavaćih soba na katu, navukao sam rolete i na prstima sam otišao do svoje sobe. Nisam bio siguran hoću li uopće moći zaspati. Previše sam toga morao probaviti, u glavi mi se motalo previše slika, no čim sam glavom dodirnuo jastuk, jednostavno sam se onesvijestio. Osjećao sam se kao da me netko izudarao palicom, kao da sam glavom udario o kamen. Neke su priče možda odveć užasne, a jedini način da ih primiš u sebe jest pobjeći od njih, okrenuti im leđa i odšuljati se u mrak.
Probudio sam se u tri poslijepodne. Sachs je spavao još dva i pol sata, a ja sam se za to vrijeme motao po dvorištu kako mu ne bih smetao. San mi nije nimalo pomogao. Bio sam previše omamljen da bih mogao misliti, a ako sam se tijekom tih nekoliko sati i uspio natjerati da nešto radim, bilo je to samo zato što sam trebao isplanirati večeru. Svaka odluka bila je bolna i naporna, kao da je o njoj ovisila sudbina čitavog svijeta: je li bolja pržena piletina od one pečene u pećnici, riža ili krumpir, imam li dovoljno vina u smočnici. Nevjerojatno je kako se toga tako živo sjećam. Sachs mi je nedugo prije toga ispričao kako je ubio čovjeka, kako je dvije godine zemljom tumarao kao bjegunac, a ja nisam mogao odlučiti što ću pripremiti za večeru. Kao da sam se htio pretvarati da se život još uvijek sastoji od tako svjetovnih sitnica. No, činio sam to samo zato što sam dobro znao da nije tako.
Ponovno smo ostali budni do dugo u noć, razgovarali smo tijekom večere, a zatim i do sitnih jutarnjih sati. Ovoga smo puta sjedili vani, na istim onom stolcima na kojima smo tijekom godina probdjeli tolike noći: bili smo dva glasa lišena tijela u tami, vidjeli bismo jedan drugog tek kad bi jedan od nas upalio šibicu i kad bi mu lice nakratko zablistalo i iskočilo iz sjene. Sjećam se užarenih vršaka naših cigara, krijesnica koje su titrale u grmlju, ogromnog neba posutog zvijezdama iznad naših glava - istog onog čega sam se sjećao i iz noći koje su bile iza nas. Mislim kako mi je to pomoglo da ostanem smiren, no više me od cjelokupnog ozračja zapravo smirio Sachs. Dugotrajan san ga je osvježio, pa je od samoga početka imao potpuni nadzor nad našim razgovorom. U njegovu glasu nije bilo nesigurnosti, ničega što bi me nagnalo da mu ne povjerujem. Te mi je noći ispričao sve o Fantomu Slobode, a ni u jednome trenutku nije zvučao kao čovjek koji ispovijeda zločin. Bio je ponosan na ono što je učinio, nepokolebljivo u miru sam sa sobom, a zvučao je samouvjereno kao umjetnik svjestan da je upravo stvorio svoje najznačajnije djelo.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Levijatan - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 12:32 pm



Bila je to duga, nevjerojatna priča, saga o putovanjima i krinkama, zatišjima i frenetičnim bjegovima u posljednji čas. Dok to nisam čuo iz Sachsovih usta, nisam mogao ni pretpostaviti koliko

je truda bilo potrebno uložiti u svaku eksploziju: tjedni planiranja i priprema, izrada nacrta, zaobilazni načini prikupljanja materijala za izradu same bombe, podrobno pripremljeni alibiji i prijevare, razdaljine koje je morao prijeći. Kad bi odabrao neki, točno određeni grad, morao je iznaći način kako ondje provesti neko vrijeme, a istodobno ne pobuditi sumnju. Prvi je korak bio stvoriti identitet i smisliti priču, a budući da nikada dvaput nije bio ista osoba, njegova je inventivnost neprestano dovođena u kušnju.
Uvijek je imao drukčije ime, što je moguće neutralnije i bezlično (Ed Smith, Al Goodwin, Jack White, Bili Foster), a iz operacije u operaciju bi u svoj fizički izgled unosio tek neznatne preinake (jednom bi bio bez brade, a drugi put bradat, na jednome bi mjestu imao svijetlu, a na drugom tamnu kosu, jednom bi nosio naočale, drugi put ne bi, jednom bi se pojavljivao u odijelu, a drugi put u radnoj odjeći - točno određeni broj varijacija koje bi u svakome gradu drukčije kombinirao). Temeljni je izazov, međutim, bio smisliti razlog zašto se našao ondje gdje jest, naoko uvjerljiv izgovor zašto je došao nekoliko dana provesti u zajednici gdje ga nitko ne poznaje. Jednom se predstavio kao sveučilišni profesor, sociolog koji prikuplja materijal za knjigu o životu u američkim gradićima i njegovim vrijednostima. Drugom se prilikom predstavio kao usvojeno dijete koje na sentimentalnom putovanju prikuplja podatke o svojim biološkim roditeljima. Jednom je bio poslovan čovjek koji je htio uložiti kapital u razvoj lokalne trgovine. Drugi put udovac, čovjek koji je u automobilskoj nesreći izgubio suprugu i djecu, koji razmišlja o preseljenju u drugi grad. A onda, kad si je Fantom već skovao ime, gotovo se na perverzan način pojavio u gradiću u Nebraski kao novinski reporter koji priprema reportažu o mišljenjima i stavovima ljudi koji žive u gradovima koji posjeduju vlastite replike Kipa Slobode. Što misle o eksplozijama bombi? Pitao ih je. Što im znači kip? Bio je to zadatak koji je kidao živce, rekao je, ali vrijedilo je.
Na samome je početku smatrao kako je otvorenost najbolja strategija, najbolji način da se izbjegne stvaranje pogrešnih dojmova. Umjesto da se šulja uokolo i skriva se, razgovarao je s ljudima i šarmirao ih, navodio ih da misle da je pošten momak. Kod Sachsa je ta prijaznost bila posve prirodna, a ona mu je omogućila da slobodno diše. Čim bi ljudi doznali zašto je ondje, uopće se ne bi uznemiravali kad bi ga vidjeli kako šeće gradom, kako tijekom šetnji i po nekoliko puta prolazi pokraj mjesta na kojemu se nalazi kip, nitko se na njega ne bi obazirao. Isto bi vrijedilo i za njegove noćne izlaske, vožnje usnulim gradom u dva sata ujutro u koje se upuštao kako bi proučio kretanja ljudi, vjerojatnost da se netko zatekne u blizini kipa u trenutku kad bomba eksplodira. Naposljetku, namjeravao se onamo doseliti, i tko mu je mogao zamjeriti što nakon zalaska sunca želi doživjeti ugođaj koji vlada u mjestu? Bio je svjestan kako je riječ o traljavom izgovoru, no ti su noćni izlasci bili neizbježni, nužna predostrožnost kako bi ne samo sačuvao vlastitu kožu već i spriječio da itko nastrada. Skitnica koja bi zaspala uz podnožje samog kipa, dvoje tinejdžera koji se valjaju na travi, čovjek koji usred noći izvodi psa u šetnju - dovoljan je jedan komadić kamena ili metala odbačenog eksplozijom da netko pogine, a to bi uništilo sve ideale za koje se zalagao. Bombe koje je izrađivao bile su malene, znatno manje od onih koje je želio praviti, a premda je time povećavao rizik, satni mehanizam nikada nije podešavao tako da eksplodira više od dvadeset minuta nakon što bi eksplozivnu napravu položio u krunu kipa. Nitko nije mogao jamčiti da tijekom tih dvadeset minuta baš nitko neće proći pokraj kipa, no s obzirom na doba noći i vrstu gradova, šanse su bile uistinu mizerne.
Uz ostalo, Sachs mi je te noći iznio i velik broj tehničkih podataka, intenzivan tečaj o mehanici izrade bombi. Priznajem da mi je većina jednostavno ušla na jedno, a izašla na drugo uho. Mehanika mi nije baš najjača strana, a moje mi je neznanje onemogućavalo da pratim ono što govori. S vremena na vrijeme bih i shvatio neke riječi, pojmove poput satnog mehanizma, baruta, štapina, no sve ostalo

za mene je bilo poput stranog, meni sasvim nedokučivog jezika. Pa ipak, sudeći prema onom kako je govorio, zaključio sam kako je u sve bila uključena i velika količina ingenioznosti. Nije se oslanjao na unaprijed utvrđene formule, a kako iza sebe nije smio ostavljati nikakve tragove, dao je sve od sebe kako bi se pri izradi svojih bombi poslužio isključivo najpriprostijim materijalima koje je mogao kupiti u svakoj željezariji. Jamačno je to bio naporan proces, jer na jedno bi mjesto išao kako bi kupio sat, pa pedeset kilometara dalje da kupi kalem žice, a zatim bi odlazio i na neko, treće mjesto samo da kupi samoljepljivu traku. Nigdje ne bi potrošio više od dvadeset dolara, a plaćao je isključivo u gotovini - u svakoj trgovini, svakom restoranu, u svakom ruiniranom motelu. Samo bi ušao i izašao: dobar dan i doviđenja. Zatim bi otišao, iščeznuo kao da ga nikad nije ni bilo. Bilo je to naporno, no uspio je da nakon godinu i pol iza sebe ne ostavi ni traga.
U južnome je dijelu Chicaga unajmio jeftin stan pod imenom Alexander Berkman, no bilo je to više skrovište nego dom, stanka između dvaju putovanja, tako da ondje nije proveo više od trećine vremena.
Osjećam se nelagodno pri samoj pomisli na takav život. Neprestano u pokretu, pod stalnim pritiskom nužnog pretvaranja da si netko drugi, usamljenost - no Sachs je moje strepnje odagnao kao nešto posve nevažno. Bio je prezaposlen, rekao je, previše zaokupljen onim što je radio da bi mislio na nešto drugo.
Jedini mu je problem možda bilo izaći na kraj s vlastitim uspjehom. Kako je Fantomov ugled u sve većoj mjeri rastao, njemu je bivalo sve teže pronaći nove kipove na koje će se okomiti. Većina je bila pod cjelodnevnom prismotrom, tako da su mu sada bila potrebna i do dva i pol mjeseca kako bi izvršio misiju za koju su mu nekoć bila potrebna najviše tri tjedna. Ranije tog ljeta je bio čak prisiljen u posljednjem trenutku odustati od misije, a nekoliko drugih je odgodio za kasnije - do zime, kad će niske temperature poljuljati odlučnost cjelonoćnih straža. Pa ipak, iza svake prepreke je bila i nagrada koja je pružala zadovoljštinu, novi znak koji ga je upućivao na činjenicu koliko se njegov utjecaj širio.
U posljednjih je nekoliko mjeseci Fantom Slobode postao ključnom temom uvodnika i propovijedi. O njemu se raspravljalo na radijskim kontakt-emisijama, u političkim su listovima objavljivali njegove karikature, oštro su ga kritizirali kao prijetnju društvenome poretku, hvalili i uzdizali do neba kao čovjeka iz naroda. U trgovinama su se prodavale majice i bedževi s likom Fantoma Slobode, kružili su vicevi, a prije samo dva mjeseca dvoje je stripera u Chicagu izvelo performans tijekom kojeg je Fantom polagano razodjenuo Kip Slobode i zaveo ga. Iza sebe je ostavljao trag, izjavio je, znatno veći no što se nadao da je moguće. Bio je spreman suočiti se sa svim smetnjama, prevladati sve teškoće, dokle god bude bio u stanju nastaviti u istome stilu. Kasnije sam shvatio kako su to bile riječi dostojne fanatika, priznanje kako mu više vlastiti život više nije potreban. No, on je tada govorio tako razdragano, poletno, oslobođen svake sumnje, da nisam mogao ni naslutiti dublji smisao njegovih riječi.
Imali smo si još štošta reći. Svakojaka su mi se pitanja gomilala u glavi, no do tada je već svanulo i bio sam previše iscrpljen da bih nastavio.
Htio sam ga pitati za novac (koliko mu je novca još preostalo, i što će učiniti kad zalihe presuše; htio sam doznati nešto više o njegovu raskidu s Lillian Stern; htio sam mu postaviti i neka pitanja o Mariji Turner, Fanny, ali i o rukopisu Levijatana (koji se čak nije ni potrudio pogledati). Bilo je još puno zapletenih niti, a ja sam smatrao kako imam pravo znati sve, kako je dužan odgovoriti na sva moja pitanja. No, nisam ga prisiljavao da nastavi. Samome sam sebi rekao kako će mi o svemu pričati za doručkom, jer bilo je vrijeme za počinak.
Kad sam se probudio, nešto kasnije istoga jutra, Sachsovog automobila više nije bilo. Zaključio

sam kako je skoknuo do trgovine i da će se svakog trena vratiti, no kako se ni nakon sat vremena nije pojavio, počeo sam gubiti nadu. Nisam mogao prihvatiti da je otišao bez pozdrava, premda sam znao da je sve moguće. Učinio je to i drugima prije mene, i s kojim sam pravom mislio da bi sa mnom trebalo biti drukčije? Prvo Fanny, pa Maria Turner, a zatim i Lillian Stern. Možda sam ja bio posljednji u nizu nijemih odlazaka, još jedna osoba koju je precrtao s popisa svojih poznanika.
U pola jedan otišao sam u radnu sobu kako bih se posvetio svojoj knjizi. Nisam znao što bih drugo.
Smatrao sam kako je ipak bolje da si pažnju odvratim radom na knjizi, nego da čekam na dvorištu i osjećam se kao sve veća budala dok osluškujem hoću li čuti zvuk Sachsova automobila. Tada sam i pronašao njegovo pismo. Ostavio ga je na mome rukopisu, pa sam ga ugledao čim sam sjeo za stol.
»Žao mi je što sam ovako podvukao rep,« započinjalo je pismo, »no mislim da sam ti ispričao gotovo sve. Dužim bih ti boravkom samo navukao probleme. Pokušao si me odgovoriti od ovog što radim (zato što si mi prijatelj, zato što smatraš da je to tvoja prijateljska dužnost), a ja se ne želim svađati s tobom, nemam želudac za rasprave. Što god ti mislio o meni, zahvalan sam ti što si me poslušao. Priču sam morao ispričati, a bolje je da sam je ispričao tebi nego bilo kome drugome. Ako i kada kucne čas, znat ćeš već kako je prenijeti drugima, znat ćeš kako postupiti da shvate o čemu je ovdje zapravo riječ.
Tomu su dokaz tvoje knjige, a kad sve bude rečeno i učinjeno, ti si jedina osoba na koju mogu računati.
Otišao si znatno dalje od mene, Peter. Divim se tvojoj nevinosti, načinu kako si se čitavog života držao te jedne jedine stvari. Moj je problem što u to nikada nisam uspio vjerovati. Uvijek sam priželjkivao nešto drugo, no nikada nisam znao što. Sada znam. Nakon svih užasnih stvari koje su se dogodile, konačno sam pronašao nešto u što vjerujem. Sada mi je samo to važno. Nipošto ne odustati od toga.
Molim te, ne optužuj me – i iznad svega, nemoj me sažalijevati. Dobro sam. Nikada mi nije bilo bolje. I dalje ću im zagorčavati život, dokle god budem mogao. Kad sljedeći put budeš čitao o Fantomu Slobode, nadam se da ćeš se pošteno nasmijati. Samo naprijed i prema gore, stari. Vidimo se u stripovima. Ben.«
Poruku sam čitao barem dvadeset ili trideset minuta. Drugo nisam ni mogao, toliko mi je trebalo da probavim šok njegova odlaska. Prvih me nekoliko čitanja proželo osjećajem povrijeđenosti i bijesa što me tako potajno napustio. No onda, veoma polako, dok sam iznova čitao njegovo pismo, teška sam srca samome sebi ipak morao priznati da je Sachs bio u pravu. Naš sljedeći razgovor zasigurno bi bio teži od prethodnih. Istinu je govorio, namjeravao sam mu se usprotiviti, dati sve od sebe da ga odgovorim od namjere da nastavi. Pretpostavljam da je to i osjetio, pa je zato otišao, kako se između nas ne bi ugnijezdila gorčina. Nisam ga zapravo mogao optuživati. Htio je da naše prijateljstvo preživi, a budući da je znao kakckje taj susret vjerojatno bio i posljednji, nije htio da ga okončamo na ružan način. Bila je to svrha poruke. Okončao je stvari a da ih zapravo nije priveo kraju. Za njega je to bio način da mi kaže kako ne može reći doviđenja.
Živio je još sljedećih deset mjeseci, no nikada se više nismo čuli. Tijekom tog razdoblja, Fantom Slobode je napao još dvaput - jednom u Virginiji, jednom u Utahu - no nisam se smijao. Budući da sam bio upućen u priču, mogao sam osjećati samo tugu, neizmjernu žalost. Svijet je tijekom tih deset mjeseci prošao kroz velike promjene. Srušen je Berlinski zid, Havel je postao predsjednik Čehoslovačke, hladni je rat iznenada obustavljen. Sachs je, međutim, i dalje bio ondje, usamljeno zrnce prašine u američkoj noći, koje u ukradenome automobilu juri prema vlastitom uništenju. Gdje

god da je bio, i ja sam bio s njim. Dao sam mu riječ da nikome neću ništa reći, a što sam duže čuvao tajnu, to sam manje pripadao samome sebi. Samo Bog znao odakle mi tolika tvrdoglavost, no nikome nisam prišapnuo ni riječ. Ni Iris, ni Fanny, kao ni Charlesu, nikom živom. S njegovih sam pleća preuzeo jaram šutnje koji me naposljetku umalo skršio.
Susreo sam Mariju početkom rujna, nekoliko dana nakon što smo se Iris i ja vratili u New York. Bilo mi je pravo olakšanje što s nekim konačno mogu razgovarati o Sachsu, no čak sam i pred njom za sebe zadržao sve što sam mogao. Nisam ni spomenuo da sam ga vidio - rekao sam samo da me nazvao i da smo sat vremena telefonom razgovarali. S Marijom sam toga dana plesao doista sumoran ples. Optužio sam je za neumjesnu odanost, zamjerio joj da je Sachsa izdala tako što je održala obećanje koje mu je dala, premda sam zapravo čitavo vrijeme činio što i ona. Oboma nam je prije odlaska povjerio tajnu, no ipak sam znao više nego ona i nisam htio meni poznate pojedinosti podijeliti s njom. Bilo mi je dovoljno to što zna da znam ono što ona zna. Nakon toga je rado progovorila, svjesna koliko su uzaludni bili njezini pokušaji da me nasamari. To smo barem bili raščistili, no ipak me je žacnulo kad sam o njezinom odnosu sa Sachsom od nje doznao više nego od njega. Toga sam dana, između ostalog, prvi put vidio njegove fotografije koje je ona načinila tijekom onih »Četvrtaka s Benom.« Što je još važnije, doznao sam i da je Marija, godinu dana ranije, Lillian posjetila u Berkeleyu - približno šest mjeseci nakon Sachsova odlaska. Prema onome što joj je Lillian rekla, Ben ju je nakon odlaska još dvaput posjetio. To je pobijalo ono što mi je on rekao, no kad sam Mariju upozorio na to protuslovlje, ona je samo slegnula ramenima. »Lillian nije sklona laganju,« rekla je. »To znaš koliko i ja. A nakon svega što su to dvoje učinili jedno drugom, nikakve oklade više ne vrijede.«
»Ne kažem da Ben ne bi mogao lagati,« odgovorio sam. »Samo mi nije jasno zašto bi lagao.«
»Navodno je izrekao neke prijetnje. Možda ga je bilo previše stid da ti o njima govori.«
»Prijetnje?«
»Lillian je rekla kako joj je prijetio da će joj oteti kćer.«
»A zašto bi dovraga učinio takvo što?«
»Navodno mu se nije sviđalo kako odgaja Mariju. Rekao joj je da vrši loš utjecaj na nju, da dijete zaslužuje priliku da odrasta u boljim uvjetima. Zauzeo je visoke moralne stavove, a sve se pretvorilo u ružnu scenu.«
»To mi ne nalikuje na Bena.«
»Možda i ne, ali Lillian je ipak bila dovoljno preplašena da poduzme nešto po tom pitanju. Nakon Benova drugog posjeta, Mariju je zrakoplovom poslala svojoj majci na istočnu obalu. Malena je tamo i ostala.«
»Možda je Lillian imala neke osobne razloge koji su je nagnali da se riješi malene.«
»Sve je moguće. Samo ti prenosim ono što mi je rekla.«
»A što je s novcem? Je li ga potrošila?«
»Ne. Barem ne na sebe. Položila ga je na račun na Marijino ime.«
»Pitam se je li joj Ben ikada rekao kako je došao do novca. To mi baš nije previše jasno, a to bi moglo razriješiti mnogo toga.«
»Nisam sigurna. No, znatno bi zanimljivije bilo doznati kako je uopće Dimaggio došao do novca.
Uokolo se vozao s ogromnom količinom gotovine.«
»Ben je mislio da je novac bio ukraden. Barem isprva. Zatim je mislio kako je Dimaggiju novac dala neka politička organizacija. Ako ne Djeca Planeta, onda netko drugi. Teroristi, na primjer. PLO ili IRA, ili bilo koja od postojećih skupina. Zaključio je da je Dimaggio mogao biti povezan s takvim

ljudima.«
»Lillian je imala vlastito mišljenje o Dimaggiovim nakanama.«

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Levijatan - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 12:33 pm




»Uvjeren sam u to.«
»Da, pa, kad bolje razmisliš, to čak zvuči i prilično zanimljivo. Po njezinu je mišljenju Dimaggio djelovao kao vladin tajni agent. Radio je za CIA-u, FBI, za tu vrstu špijunskih skupina. Misli kako je sve počelo dok je kao vojnik boravio u Vijetnamu. Misli da su ga ondje unovačili, a zatim mu plaćali školovanje na koledžu i sveučilištu. Kako bi mu priskrbili paravan.«
»Hoćeš reći da je bio podmetnut? Agent provocateur?«
»Tako barem Lillian misli.«
»Zvuči mi prilično nategnuto.«
»Naravno. No, to ne znači i da nije istinito.«
»Ima li ikakvih dokaza, ili samo nagađa?«
»Ne znam, nisam je pitala. Nismo o tome baš previše razgovarale.«
»Zašto je sad ne bi pitala?«
»Nismo više u ponajboljim odnosima.«
»Oh?«
»Bio je to prilično neugodan posjet, nismo se čule još od prošle godine.«
»Došlo je do razlaza.«
»Da, tako nešto.«
»Zbog Bena, pretpostavljam. Još uvijek ti je do njega stalo, zar ne? Jamačno ti je bilo teško slušati prijateljicu koja ti prepričava kako se u nju zaljubio.«
Maria je iznenada od mene okrenula glavu, pa sam znao da sam u pravu. No, bila je previše ponosna da bi išta priznala, a trenutak kasnije dovoljno se pribrala da bi me ponovno pogledala. Uputila mi je tvrdoglav, ironičan osmijeh. »Chiquita, ti si jedini muškarac kojega sam ikad voljela,« rekla je. »No ti si me zatim napustio i oženio drugu, zar ne? A kad je djevojci srce slomljeno, ona jednostavno mora učiniti ono što osjeća.«
Uspio sam je nagovoriti da mi da Lillianinu adresu i broj telefona. Moja je nova knjiga iz tiska trebala izaći u listopadu, a nakladnik je organizirao književna predstavljanja u gradovima diljem zemlje. San Francisco je trebao biti posljednji u nizu, a ja sam smatrao kako bi bilo glupo tom se prilikom ne javiti Lillian i susresti se s njom. Nisam imao pojma zna li ona gdje je Sachs (a čak i da je znala, nisam siguran bi li mi i rekla), no zaključio sam kako bismo ipak imali o mnogo čemu razgovarati. Ako ništa drugo, htio sam je barem vidjeti, konačno osobno prosuditi tko je i kakva je. Sve o njoj doznao sam ili od Sachsa ili od Marije, a ona je za mene bila prevažan lik da bih se oslanjao na njihove prosudbe.
Nazvao sam je dan nakon što mi je Maria dala njezin broj. Nije bila kod kuće, pa sam joj ostavio poruku. Na moje veliko iznenađenje, nazvala me već sljedećeg poslijepodneva. Bio je to kratak, ali prijateljski razgovor. Rekla mi je da zna tko sam. Ben joj je pričao o meni, a čak joj je darovao i jedan od mojih romana koji, priznala je, nije imala vremena pročitati. Nisam je se usuđivao ništa pitati preko telefona. Bilo mi je dovoljno što sam s njom uspio uspostaviti kontakt, pa sam je odmah izravno pitao je li voljna susresti se sa mnom kad potkraj listopada budem bio u njezinu susjedstvu. Kratko je oklijevala, no kad sam joj rekao koliko bi mi bilo drago, ipak je popustila. Nazovite me kad stignete u hotel, rekla je, pa ćemo nekamo otići na piće. Sve je ispalo tako jednostavno. Imala je zanimljiv glas, odmah sam pomislio, dubok i grlen, svidjelo mi se kako je zvučao. Da je kojim slučajem uspjela postati glumicom, ljudi bi se zasigurno sjećali njezina glasa.
Obećanje da ćemo se susresti držalo me sljedećih mjesec i pol dana. Kad je, početkom

listopada, San Francisco pogodio zemljotres, u prvi me mah najviše uznemirila mogućnost otkazivanja moga dolaska.
Sada se osjećam posramljeno zbog vlastite bešćutnosti, no tada je nisam ni zamijetio. Razrovani autoputi, zgrade u plamenu, zdrobljena i izmrcvarena tijela - svi ti užasi za mene su bili stravični samo zato što su mi mogli onemogućiti da susretnem Lillian Stern. Na svu sreću, dvorana u kojoj se trebalo održati književno predstavljanje bila je neoštećena, tako da se moja turneja nastavila odvijati prema planu. Nakon što sam se prijavio u hotel, otišao sam ravno u svoju sobu i nazvao je u Berkeley. Na telefon mi se javio nepoznat ženski glas. Kad sam je pitao mogu li razgovarati s Lillian Stern, ona mi je rekla da Lillian nije ondje, da je tri dana prije zemljotresa otišla u Chicago. Kad se vraća? pitao sam.
Žena mi nije znala reći. Hoćete reći da ju je zemljotres toliko preplašio? rekao sam. Ah, ne, rekla je žena. Lillian je namjeravala otići i prije no što se dogodio zemljotres. Još je početkom rujna objavila oglas kako bi kuću dala u podnajam. Imate li njezinu trenutačnu adresu? pitao sam. Žena mi je rekla da nema, da je stanarinu platila izravno vlasniku stana. Dobro, rekao sam trudeći se prevladati razočaranje, ako se ikada čujete s njom, bit će mi drago da mi to javite. Prije no što ću spustiti slušalicu, dao sam joj svoj telefonski broj u New Yorku. Nazovite na moj račun, rekao sam. U bilo koje doba dana ili noći.
Shvatio sam koliko me Lillian grdno nasamarila. Znala je da će otići i prije no što ja stignem - što je značilo da uopće nije imala namjeru držati se našeg dogovora. Proklinjao sam vlastitu lakovjernost, vrijeme i nadu koje sam protratio. Samo kako bih bio siguran, obratio sam se službi za informacije Chicaga, no oni na popisu nisu imali nikog po imenu Lillian Stern. Kad sam nazvao Mariju Turner u New York i zamolio je za adresu Lillianine majke, ona mi je odgovorila da već dugo nije u kontaktu s gospodom Stern, te da nema pojma gdje bi ona sad mogla živjeti. Iznenada sam ostao bez ikakva traga.
Lillian je za mene bila jednako izgubljena kao i Sachs, a ja uopće nisam imao pojma kako započeti potragu za njom. Ako je u njezinu nestanku bilo ikakve utjehe, ona je dolazila iz riječi Chicago. Morao je postojati razlog zašto nije htjela sa mnom razgovarati, a ja sam molio Boga da je to zato što želi zaštititi Sachsa. Ako je tako, onda su bili u boljim odnosima no što su me naveli da pomislim. Ili su se možda odnosi poboljšali nakon njegova kratkog boravka u Vermontu. Što ako se nakon toga odvezao do Kalifornije i nagovorio je neka pobjegne s njim? Rekao mi je da ima stan u Chicagu, a Lillianina mi je podstanarka rekla da se ona preselila u Chicago. Je li u pitanju bila puka podudarnost, ili su mi oboje lagali? Nisam znao što bih mislio, no za Sachsovo sam se dobro nadao da su zajedno, da žive nekim ludim odmetničkim životom i putuju uzduž i poprijeko, kradomice pripremaju sljedeći potez. Fantom Slobode i njegova vjerna pratiteljica. Ako ništa drugo, tako barem ne bi bio sam, a bilo mi je draže zamisliti ga s njom nego samog, bilo mi je draže za njega zamisliti život drukčiji od onog što mi ga je opisao. Ako je Lillian uistinu bila onoliko neustrašiva kako mi je opisao, možda je bila s njim, možda je bila dovoljno divlja da učini to.
Nakon toga više ništa nisam doznao. Prošlo je osam mjeseci, a kad smo se Iris i ja potkraj srpnja vratili u Vermont, i dalje nisam odustajao od pokušaja da ga pronađem. Premda, od stotina konačnih ishoda koje sam mogao zamisliti, najuvjerljivijim mi se činio onaj da se Sachs više nikada neće pojaviti.
Nisam imao pojma koliko bi postavljanja bombi još mogla potrajati, nisam mogao ni slutiti kad će se okončati. A čak i kad bi se sve okončalo, bilo je malo vjerojatno da ću to ikada doznati - što je značilo da će se priča samo nastavljati u nedogled, da će u meni i dalje lučiti otrov. Važno je bilo prihvatiti tu činjenicu, koegzistirati sa snagama moje vlastite nesigurnosti. Premda sam očajnički

žudio za raspletom, morao sam si utuviti u glavu da do njega možda nikada neće doći. Dah možeš držati samo jedno, određeno vrijeme. Prije ili kasnije, jednostavno moraš početi disati - čak i ako je zrak otrovan, čak i ako znaš da će te naposljetku ubiti.
Članak u Timesu me dočekao nespremnog. Do tada sam se već bio priviknuo na vlastitu neupućenost, te više nisam ni očekivao da će se išta promijeniti. Netko je poginuo uz cestu u Wisconsinu, no premda sam znao da bi to mogao biti Sachs, jednostavno nisam bio spreman povjerovati u to. Bilo je potrebno da se pojave agenti FBI kako bih se uvjerio, no čak sam se i tad, dokle god sam mogao, grčevito držao sumnji - do trenutka kad su spomenuli telefonski broj što su ga pronašli u mrtvačevu džepu. Nakon toga, u glavu mi se usjekla slika koje se ne mogu osloboditi: moj jadni prijatelj kojeg bomba raznosi u komade, tijelo mog jadnog prijatelja razbacano na vjetru.
Bilo je to prije dva mjeseca. Knjigu sam počeo pisati već sljedećega jutra, a otada na njoj radim u stanju neprestane panike - grčevito se trudeći dovršiti je prije no što mi ponestane vremena, ne znajući hoću li uspjeti privesti je kraju. Kako sam i pretpostavio, ljudi iz FBI-a čitavo su se vrijeme raspitivali o meni. Razgovarali su s mojom majkom na Floridi, s mojom sestrom u Connecticutu, s mojim prijateljima u New Yorku, čitavo su me vrijeme ljudi nazivali kako bi me izvijestili o tim posjetima, zabrinuti jer sam možda upao u nevolje. Nisam još zapao u nevolje, no uvjeren sam kako će se to u skoroj budućnosti ipak dogoditi. Kad moji prijatelji, Worthy i Harris, otkriju koliko sam im prešutio, to će ih zasigurno iživcirati. Tu za sada ne mogu ništa. Svjestan sam da je kažnjivo FBI-u uskratiti informacije, no u ovakvim okolnostima jednostavno nisam mogao drukčije postupiti. Zbog Sachsa sam morao zauzdati jezik, zbog njega sam morao napisati i ovu knjigu. Bio je dovoljno hrabar da mi ispriča svoju priču, a mislim da si ne bih mogao pogledati u lice da sam ga iznevjerio.
U prvih sam mjesec dana napisao kratku, uvodnu skicu koja je sadržavala isključivo ključne podatke.
Kako slučaj do tada još nije bio riješen, vratio sam se na početak i počeo puniti praznine, proširivati poglavlja. Namjera mi je bila rukopis dorađivati koliko god to bude bilo potrebno, svaki put dodavati nove podatke, činiti to sve dok više ne budem imao što reći.
Teoretski gledano, taj je postupak mogao trajati mjesecima, možda čak i godinama - ali samo da sam imao sreće. No, prošlih je osam tjedana jedino vrijeme koje sam imao na raspolaganju. Na trećoj četvrtini rada na drugoj skici (usred četvrtoga poglavlja), bio sam prisiljen prestati pisati. Dogodilo se to jučer, a ja se još uvijek pokušavam sabrati, toliko se sve dogodilo iznenada. Knjiga je sada gotova zato što je i slučaj zaključen. Ovu posljednju stranicu pišem samo kako bih zabilježio kako su pronašli odgovor, kako bih zabilježio posljednje malo iznenađenje, posljednji preokret koji zaključuje priču.
Harris je taj koji je riješio slučaj. On je onaj stariji, razgovorljiviji agent koji se raspitivao o mojim knjigama. Ispostavilo se da je naposljetku otišao u knjižaru i kupio neke od mojih knjiga, baš kao što je i obećao kad me sa svojim partnerom posjetio u srpnju. Ne znam je li ih namjeravao pročitati ili ih je kupio samo zato što je nešto nanjušio, no primjerci koje je kupio na sebi su imali moje autograme.
Jamačno se tad sjetio da sam mu rekao da se na mojim knjigama pojavljuju čudnovati autogrami, pa me prije desetak dana nazvao kako bi me pitao jesam li ikada bio baš u toj knjižari, smještenoj u malenome gradu pokraj Albanya. Rekao sam mu da nisam, da u taj grad nikada nisam nogom stupio. On mi je zatim zahvalio i spustio slušalicu. Rekao sam mu istinu samo zato što nisam vidio kakve bih koristi imao od laganja. Njegovo pitanje nije imalo nikakve veze sa Sachsom i kako bi mi mogao naškoditi time što želi pronaći osobu koja krivotvori moje autograme? Mislio sam da mi čini uslugu, a zapravo sam mu time darovao ključ kojim će razriješiti slučaj. Sljedećega je jutra knjige odnio u

laboratorij FBI-a, gdje su nakon temeljite pretrage pronašli određeni broj jasnih otisaka prstiju. Jedan od njih pripadao je Sachsu. Benovo im je ime do tada već jamačno bilo poznato, a kako je Harris lukav momak, uzajamna mu povezanost jednostavno nije mogla promaknuti. Jedno se nadovezivalo na drugo, a kad se jučer ovdje pojavio, već je bio poslagao sve dijelove slagalice. Sachs je bio čovjek kojeg je bomba raznijela u Wisconsinu. Sachs je ubio Reeda Dimaggija. Sachs je bio Fantom Slobode.
Amo je došao sam, bez pratnje tihog i namrgođenog Worthyja. Iris i djeca su plivali u ribnjaku, tako da sam se ponovno zatekao sam ispred kuće i gledao ga kako izlazi iz automobila. Harris je bio dobro raspoložen, veseliji no posljednji put, a pozdravio me kao da smo stari znanci, kolege koji zajedno rade na rješavanju životnih misterija. Rekao je kako ima novosti za mene, kako misli da bi me mogle zanimati. Identificirali su osobu koja je potpisivala moje knjige i ispostavilo se da je riječ o nekom tko mi je bio prijatelj. Čovjek po imenu Benjamin Sachs. No, zašto bi prijatelj učinio takvo što?
Zurio sam u tlo, boreći se sa suzama dok je Harris čekao odgovor.
»Zato što sam mu nedostajao,« konačno sam rekao. »Otišao je na dalek put, a zaboravio je kupiti razglednice. Za njega je to bio način da ostanemo u vezi.«
»Ah,« rekao je Harris. »pravi šaljivdžija. Možda biste mi o njemu mogli i nešto više reći.«
»Da, mnogo vam toga mogu reći. Sada kad je mrtav, više ionako nije važno, zar ne?«
Upro sam prst prema radnoj sobi i bez riječi sam Harrisa proveo kroz vrućim, poslijepodnevnim suncem okupan vrt. Zajedno smo se uspeli uz stube, a čim smo ušli, ja sam mu predao stranice ove knjige.
Tko mi je bio prijatelj. Čovjek po imenu Benjamin Sachs. No, zašto bi prijatelj učinio takvo što?
Zurio sam u tlo, boreći se sa suzama dok je Harris čekao odgovor.
»Zato što sam mu nedostajao,« konačno sam rekao. »Otišao je na dalek put, a zaboravio je kupiti

razglednice. Za njega je to bio način da ostanemo u vezi.«
»Ah,« rekao je Harris. »pravi šaljivdžija. Možda biste mi o njemu mogli i nešto više reći.«
»Da, mnogo vam toga mogu reći. Sada kad je mrtav, više ionako nije važno, zar ne?«
Upro sam prst prema radnoj sobi i bez riječi sam Harrisa proveo kroz vrući, poslijepodnevnim suncem okupan vrt. Zajedno smo se uspeli uz stube, a čim smo ušli, ja sam mu predao stranice ove knjige.


_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 65857
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Levijatan - Pol Oster

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 3 od 3 Prethodni  1, 2, 3

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu