Sanset Park - Pol Oster

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

Sanset Park - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 12:54 pm

First topic message reminder :



Kao i Erik Majkl Paker, glavni junak DeLilovog Kosmopolisa – romana posvećenog upravo Polu Osteru – i Majls Heler, glavni junak nove Osterove knjige, romana Sanset Park, ima dvadeset osam godina i Njujorčanin je. Njihove sličnosti tu, međutim, završavaju. Dok je DeLilov Paker multimilijarder, Majls Heler na Floridi preživljava radeći kao fizički radnik. Napustivši rodni grad i fakultet zbog porodične tragedije, godinama je lutao Amerikom, a za Floridu se vezao zbog mlade devojke, Pilar, koja je još srednjoškolka. Upravo zbog njene mladosti, međutim, tačnije rečeno, maloletnosti, Majls će se (privremeno) vratiti u Njujork, odazvavši se pozivu starog prijatelja...

U Sanset Parku Oster se vraća nekim od svojih opsesivnih tema: mladosti, porodičnim odnosima, Njujorku, književnosti. Kontekst je savremen: vreme svetske ekonomske krize i masovne nezaposlenosti, vreme u kome doktoranti i perspektivni umetnici jedva spajaju kraj s krajem, vreme fluidnih i neodređenih društvenih vrednosti. U svetu u kome je izvesna samo neizvesnost, Osterovi junaci u ljubavi pronalaze jednu od retkih oaza smisla.

Iako je Majls Heler bez sumnje glavni junak romana, njegova perspektiva nema privilegiju da bude jedina iz koje se priča pripoveda. Perspektive njegovog oca Morisa, majke Meri-Li Svon, starog prijatelja Binga Nejtana, poznanica i cimerki Alis Bergstrom i Elen Brajs, doprinose polifoničnosti Sanset Parka, romana koji, kao i prethodni Osterovi, čitaoca osvaja čarobnjačkom veštinom pričanja i u kojem se Oster pokatkad doima tužnijim i mudrijim nego ikad pre.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole


Re: Sanset Park - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 1:01 pm




ALICE BERGSTROM

Svakog ponedjeljka, srijede i četvrtka vozi se podzemnom željeznicom na Manhattan, odlazi na posao u Američki PEN centar na Broadwayu broj 588, malo južnije od Ulice Houston. Počela je tu raditi prošlog ljeta odrekavši se posla honorarne nastavnice na koledžu Queens - oduzimao joj je previše vremena, nije se mogla posvetiti disertaciji. Na Queensu je držala dodatnu nastavu engleskog jezika i uvod u engleski za brucoše, samo dva kolegija, ali je usto morala ispravljati pedeset studentskih radova na tjedan, te svaki semestar održati tri obavezna mentorska sastanka sa svakim studentom, sveukupno sto pedeset sastanaka, a usput pročitati, ispraviti i ocijeniti sedamsto radova, pripremati se za nastavu, sastavljati obaveznu lektiru, smišljati dobre teme, truditi se da satovi budu zanimljivi studentima, biti dobro odjevena, dugo se voziti na posao i natrag, a sve to za uvredljivo nisku plaću bez ikakvih beneficija, za plaću nižu od minimalne (nekoć se bavila matematikom pa je izračunala koliko zarađuje na sat), što znači da je plaća, koju je dobivala za posao zbog kojeg se nije mogla posvetititi pisanju disertacije, bila niža od one koju bi zarađivala kao radnica u praonici auta ili kao pekačica hamburgera. Ni u PEN-u ne dobiva mnogo, ali tamo radi samo petnaest sati na tjedan pa joj rad na disertaciji opet napreduje; ona vjeruje u ciljeve te organizacije, to je jedina udruga na svijetu koja zastupa ljudska prava i bavi se isključivo obranom pisaca - pisaca koje su nepravedne vlasti strpale u zatvor, pisaca koji žive pod prijetnjom smrti, pisaca kojima je zabranjeno objavljivati vlastita djela, pisaca u egzilu. PEN je kratica za Poets and Publishers, Essayists and Editors, Novelists - pjesnici i nakladnici, esejisti i urednici, romanopisci. Istina je da joj za taj honorarni posao plaćaju ciglih dvanaest tisuća i sedamsto dolara, ali kad god ude u zgradu na Broadwayu br.
588 kako bi se dizalom odvezla na treći kat, barem zna da radi nešto korisno.

Imala je deset godina kad je protiv Salmana Rushdieja objavljena fatva. Tada je već bila predana čitateljica, djevojčica koja živi u svijetu knjige, zadubljena u čitanje osam romana iz serije Anne od zelenih zabata, djevojčica koja je sanjala da će jednoga dana i sama postati spisateljica, i tada su stigle vijesti o čovjeku koji živi u Engleskoj i koji je objavio knjigu što je razljutila tolike ljude iz dalekih krajeva svijeta da je bradati voda jedne države ustao i izjavio kako tog stričeka iz Engleske valja ubiti zbog onoga što je napisao. Nije to mogla razumjeti. Knjige nisu opasne, govorila je sama sebi, one samo pružaju užitak i sreću ljudima koji ih čitaju, ljudi se zbog knjiga osjećaju poletnijima i međusobno bliskijima, i zato, ako bradati voda te države na drugoj strani svijeta ima nešto protiv knjige tog Engleza, neka je lijepo prestane čitati, neka je baci i zaboravi. Prijetiti ubojstvom čovjeku koji je napisao roman, izmišljenu priču smještenu u izmišljen svijet, najveća je glupost koju je ikada čula. Riječi su neškodljive, nikoga ne mogu pozlijediti, nemaju tu moć, a ako koga i uvrijede, riječi nisu ni noževi ni meci, one su tek crni znakovi na papiru i ne mogu ubiti ni raniti niti ikome nanijeti stvarnu štetu. To je bio odgovor desetogodišnjakinje na fatvu, prostodušna ali iskrena reakcija na tako besmislenu nepravdu, a ogorčenje joj je bilo tim snažnije zato što bijaše obojeno strahom, jer tada se prvi put suočila s nakaznošću brutalne nerazumne mržnje, oči su joj tada prvi put ugledale tamu svijeta. Afera se, dakako, nastavila i potrajala još godinama nakon izricanja optužbe na Valentinovo 1989, a djevojčica je rasla s pričom o Salmanu Rushdieju - o bombaškim napadima na knjižare, o nožu u srce njegovom prevoditelju na japanski, o metku u leda njegovom

norveškom nakladniku - i ostala joj duboko u svijesti i onda kad je iz djetinjstva stasala u mladenaštvo, a ona je, odrastajući, sve bolje shvaćala što znači pogibeljnost riječi, kako riječi mogu biti prijetnja moćnicima i kako je u državama kojima vladaju tirani i policajci riziku izložen svaki pisac koji se usudi slobodno reći što misli.

Pjesnik i profesionalni borac za ljudska prava Paul Fowler voditelj je PEN-ova Programa za slobodu pisane riječi, a kad je prošlog ljeta ponudio Alici posao, rekao joj je da se njihov posao temelji na vrlo jednostavnoj filozofiji: dizati veliku, što je moguće veću galamu. Paul ima stalnu zamjenicu Lindu Nicholson, ženu rođenu istoga dana kad i Alice, i njih troje rade u malom odjelu kojemu je zadatak dizati galamu. Otprilike polovina posla što ga obavljaju posvećena je međunarodnim slučajevima, primjerice kampanji za promjenu članka 301 turskog kaznenog zakonika, reviziji Zakona o kleveti koji ugrožava život desetinama pisaca i novinara zbog kritike što je izriču na račun svojih država, te naporima za oslobađanje pisaca zatočenih u raznim dijelovima svijeta, burmanskih pisaca, kineskih pisaca, kubanskih pisaca, ljudi od kojih mnogi imaju ozbiljnih zdravstvenih problema uzrokovanih brutalnim tretmanom i/ili nebrigom. Pritiscima na vlade odgovorne za takve povrede međunarodnog prava, objavljivanjem tih priča u svjetskom tisku, cirkularnim peticijama s potpisom stotina uvaženih pisaca PEN često uspijeva dovesti vlade u neugodan položaj i prisiliti ih na oslobađanje zatvorenika, pa ako ne onako često kako bi to želio, a ono dovoljno često da zna kako takve metode mogu uroditi plodom, dovoljno često da ustraje u naporima koji u mnogim slučajevima mogu potrajati godinama. Drugi dio PEN-ova posla odnosi se na domaće slučajeve: zabranu knjiga u školama i knjižnicama, na primjer, ili pak na stalnu kampanju za temeljna prava koju je PEN pokrenuo 2004. godine kao odgovor na Zakon o domovinskoj sigurnosti što ga je donijela Busheva administracija, a koji je centralnoj vlasti SAD-a dao ovlast bez presedana u nadziranju djelatnosti američkih građana, kao i slobodu u prikupljanju informacija o njihovim osobnim vezama, čitalačkim navikama i stavovima. U izvještaju što ga je Alice pomogla sastaviti Paulu nedugo nakon što se zaposlila, PEN je pozivao na sljedeće akcije: pojačati zaštitu knjižarskog i knjižničkog fonda koji je bio srezan kad je na snagu stupio Zakon o domovinskoj sigurnosti; obuzdavati primjenu Zakona o sigurnosti pisanih dokumenata; ograničiti opseg programa za tajni nadzor; zatvoriti Guantanamo i sve preostale tajne zatvore; stati na kraj mučenjima, proizvoljnim uhićenjima i izvanrednim izručenjima; proširiti program za preseljenje ugroženih iračkih pisaca. Kad su je primili na posao, Paul i Linda su joj rekli da se ne uznemiruje zbog pucketanja koje će čuti kad se bude služila telefonom. PEN-ove telefonske linije prisluškuju se, a američke i kineske obavještajne službe prodrle su u PEN-ov računalni sustav.

Prvi je ponedjeljak nove godine, šesti siječanj; Alice je upravo stigla na Manhattan, na petosatni radni dan u PEN-ovom stožeru. Danas će raditi od devet do dva, a zatim će se vratiti u Sunset Park i provesti još nekoliko sati uz disertaciju, sjedit će za radnim stolom do šest i pol i nastojati napisati još odlomak-dva o filmu Najbolje godine našeg života. Dogovorila se s Milesom da će se u šest i pol naći s njim u kuhinji gdje će početi pripremati večeru - kuhat će s njim prvi put otkako se Pilar vratila na Floridu; tome se veseli, veseli se što će nakratko opet biti sama sa Senor Hellerom, jer pokazalo se da je Senor Heller silno zanimljiv, upravo onako kao što ga je Bing reklamirao, a ona uživa biti uz njega, razgovarati s njime, gledati ga kako se kreće. Nije se zaljubila u njega poput sirote Ellen, nije za njim izgubila glavu i ne proklinje nedužnu Pilar Sanchez što mu je ukrala srce, nego je tihi, zamišljeni, nedokučivi Miles Heller dotaknuo nešto u njoj pa joj je teško i sjetiti se kako je bilo prije no što se doselio u tu kuću. Jake neće doći, to je već četvrti put zaredom

što ne dolazi na večeru, a nju boli što shvaća da joj je to drago.

Dok izlazi iz dizala na trećem katu, Alice razmišlja o Jakeu, pita se nije li konačno kucnuo čas za rastanak ili bi to morala odgoditi na neko vrijeme, pričekati da se kilogram i pol što ga je izgubila u prosincu pretvori u tri i pol kilograma, pet i pol kilograma ili kolikogod već treba prije nego što prestane brojiti. Paul već sjedi za stolom, telefonira, maše joj s onu stranu staklene pregrade što dijeli njegov ured od vanjske prostorije u kojoj se nalazi njezin radni stol, njezin mali, prenatrpani radni stol za koji ona sada sjeda i uključuje računalo. Nakon nekoliko minuta ulazi Linda, obrazi joj se rumene od hladnog jutarnjeg zraka, a prije nego što skine kaput i prione na posao, pride Alici, na lijevi joj obraz prilijepi veliki poljubac i zaželi joj sreću u novoj godini.

Iz Paulove sobe dopire gunđanje, zvuk koji bi mogao značiti iznenađenje, razočaranje ili neraspoloženje, nije jasno što, jer Paul, kad spusti slušalicu, često ispušta zbunjujuće zvukove. Alice i Linda se okrenu i vide da je Paul već ustao od stola, da kreće prema njima. Dogodilo se nešto novo, kaže. Kineske su vlasti trideset prvog prosinca dopustile supruzi Liua Xiaoboa da posjeti muža.

To je novi slučaj, najhitniji na trenutnom popisu, PEN se gotovo i ne bavi drugim slučajevima otkako je početkom prosinca pritvoren Liu Xiaobo. Paul i Linda pesimistični su glede skorašnjeg ishoda, oboje su sigurni da će pekinška Služba javne sigurnosti držati Liua u pritvoru dok ne prikupi dokaze protiv njega na temelju kojih će ga službeno uhititi pod optužbom da je poticao na rušenje državne vlasti, što bi ga moglo stajati petnaest godina robije. A što je zgriješio? Supotpisao je dokument nazvan Povelja 08, deklaraciju koja poziva na političku reformu, zalaže se za veća ljudska prava i za ukidanje jednopartijske vlasti u Kini.

Liu Xiaobo započeo je kao književni kritičar i profesor na Pekinškom sveučilištu te djelovao kao gostujući predavač u brojnim stranim ustanovama, osobito na Sveučilištu u Oslu i njujorškom Sveučilištu Columbia, na Alicinom Sveučilištu Columbia, gdje ona piše doktorat. Liu je počeo politički djelovati još 1989, godine nad godinama, godine kada je pao Berlinski zid, godine kad je objavljena fatva, godine Trga Tiananmen, i upravo je tada, u proljeće 1989, napustio mjesto predavača na Sveučilištu Columbia i vratio se u Peking, gdje je na Trgu Tiananmen organizirao štrajk glađu u znak podrške studentima, te zagovarao nenasilne metode prosvjedovanja ne bi li spriječio daljnje krvoproliće. Zbog toga je odslužio dvije godine zatvora, da bi 1996. bio osuđen na tri godine preodgoja radom zato što je govorio da bi kineska vlada morala započeti pregovore s tibetskim Dalaj Lamom. Uslijedilo je još maltretiranja pa od tada živi pod policijskom prismotrom. Posljednje se uhićenje dogodilo 8. prosinca 2008, samo dan prije - slučajno ili ne - šezdesete obljetnice Opće deklaracije o ljudskim pravima. Zatočen je na nepoznatom mjestu, nema pravo na odvjetnika, onemogućeno mu je pisanje i svaka komunikacija. Je li posjet njegove supruge na Silvestrovo najava kakvog važnog obrata ili je to samo mali čin milosti koji neće utjecati na ishod njegova slučaja?

Cijelo jutro i rano poslijepodne Alice piše elektronske poruke PEN centrima diljem svijeta, vrbuje pristaše za masovni prosvjed što ga Paul želi pokrenuti kako bi obranio Liua. Radi to s nekom vrstom pravedničkog žara znajući da su ljudi kao Liu Xiaobo temelj čovjekoljublja, da je malo muškaraca i žena koji imaju hrabrosti založiti se i riskirati život za druge, da smo mi ostali nitko i ništa u usporebi s njime, tek ljudi koji hodaju svijetom sputani lancima vlastite slabosti i ravnodušja i konformizma, da moramo učiniti sve što je u našoj moći kako bismo spasili čovjeka kojega kane žrtvovati zbog njegove vjere u druge. Pa ipak, Alicu dok radi spopadaju i ljutnja i očajanje, čini joj

se da je trud koji se PEN sprema uložiti posve bezizgledan, da gnjevni prosvjedi, kakogod brojni, neće promijeniti odluku kineskih vlasti, a kad bi i mogli natjerati miljune na cijeloj kugli zemaljskoj da udaraju u bubnjeve, malo je vjerojatno da bi to bubnjanje itko čuo.

Preskače ručak i radi sve do odlaska, ali je pri izlasku iz zgrade i na putu prema podzemnoj željeznici još pod dojmom Xiaoboovog slučaja, još pokušava dokučiti što znači taj posjet na Silvestrovo, isto ono Silvestrovo što ga je ona provela s Jakeom i grupom prijatelja u četvrti Upper West Side, gdje je u ponoć nastalo opće ljubljenje, svatko sa svakim - glupog li običaja - no njoj je to ipak godilo, bilo joj je drago što je svi ljube, i sada, dok silazi u podzemnu, pita se je li kineska policija dopustila Liuovoj supruzi da ostane uza nj do ponoći, a ako jest, jesu li se ona i muž poljubili kad je sat otkucao dvanaest, uz pretpostavku, dakako, da su im uopće dopustili da se poljube, a ako jesu, kakav je osjećaj ljubiti muža u takvim okolnostima, uz policajce koji te gledaju i nikakvo jamstvo da ćeš ga ikad više vidjeti. (crackora, abacus123, suton; CroWarez.org)

Alice obično nosi knjigu koju čita u podzemnoj, ali je jutros prespavala buđenje i kasnila pola sata pa ju je u strci da na vrijeme iziđe iz kuće zaboravila uzeti, a kako je ranopopodnevni vlak gotovo prazan, kako nema dovoljno ljudi koje bi mogla promatrati za vrijeme četrdesetominutne vožnje (što je omiljena njujorška razbibriga, osobito u njujorških dotepenaca koji su odrasli na Srednjem zapadu), to ona, u nedostatku knjige i zanimljivih lica, počinje kopati po torbici, izvlači notes i bilježi napomene za odlomak što ga kani sročiti kad stigne kući. Napisat će kako ne samo da su se ratni povratnici otuđili od vlastitih žena nego više i ne znaju razgovarati sa sinovima. Jedan prizor na početku filma da je naslutiti taj generacijski jaz, i ona će se danas time pozabaviti, tim jednim jedinim prizorom u kojemu Fredric March poklanja svoje ratne trofeje sinu gimnazijacu — samurajski mač i japansku zastavu - a njoj se čini da je neočekivano ali posve primjereno što dječak ne pokazuje nikakvo zanimanje za te stvari, da bi on radije razgovarao o Hirošimi i mogućnosti nuklearnog uništenja nego o darovima koje mu je otac donio. Dječakova razmišljanja već su usmjerena prema budućnosti, prema sljedećem ratu, kao da ovaj netom izvojevani već pripada dalekoj prošlosti, zato dječak ne postavlja ocu nikakva pitanja, ne zanima ga kako se otac domogao tih suvenira, pa prizor u kojemu bismo očekivali da će dječak poželjeti čuti priče o zgodama na bojištu završava slikom dječaka koji, izlazeći iz sobe, zaboravlja uzeti mač i zastavu. U njegovim očima otac nije heroj, on je tek umirovljeni lik iz prohujalih vremena. Malo poslije toga, dok March i Myrna Loy sjede sami u sobi, March joj se obraća riječima: To je zastrašujuće. Što to?, pita Loy.
March: Ta mladež!

Loy: Zar u vojsci nisi sretao mlade ljude? March: Ne. Sve su to bili starci - kao i ja.

Miles Heller je star. Ta joj misao pada na pamet iz čista mira, ali sad kad joj se ugnijezdila u mozgu, Alice zna da je otkrila bitnu istinu: Miles je star i po tome se razlikuje od Jakea Bauma, Binga Nathana i svih drugih mladih ljudi koje ona poznaje, od generacije brbljavih mladića, od onih njezinih logorejom pogođenih studenata iz 2009, jer Senor Heller gotovo i ne progovara, ne zna voditi lake društvene razgovore i ni s kim ne želi dijeliti svoje tajne. Miles je bio u ratu, a svi su vojnici-povratnici stari zakopčani ljudi koji nikad ne pričaju o bitkama u kojima su sudjelovali. U koji je okršaj odmarširao Miles Heller, pita se ona, kakve je bitke gledao, koliko je dugo izbivao?
Tko bi ga znao, ali je sigurno da je bio ranjen, da hoda svijetom s ranom koja nikad neće zacijeliti, i ona ga možda upravo stoga silno poštuje — zato što pati, a o tome nikad ne govori. Bing krasnorječi,

a Jake cmizdrucka, no Miles drži jezik za zubima. Nije joj jasno što radi u Sunset Parku. Jednoga dana početkom prošlog mjeseca upitala ga je zašto je otišao s Floride, a on joj je odgovorio sasvim neodređeno - Imam nekog nedovršenog posla kojim se moram pozabaviti — što je moglo značiti štošta. Kakav je to nedovršeni posao? I zašto je otišao od Pilar? Više je nego očito da je zaljubljen u tu djevojku, zašto je onda, zaboga, došao u Brooklyn?

Da nije upoznala Pilar, bila bi se jako zabrinula za Milesa. Istina, malo se zbunila kad ju je predstavio tako mladoj curi, gimnazijalki, u onoj smiješnoj zelenoj parki i crvenim vunenim rukavicama, ali taj se dojam uskoro izgubio kad je shvatila da je Pilar bistra i sređena osoba, no ono što je u vezi s tom djevojkom najbolje jest jednostavna činjenica da joj je Miles privržen, i ona vjeruje da je prilikom Pilarina posjeta bila svjedokom jedne zacijelo iznimne ljubavi, pa ako Miles može i druge voljeti kao što voli tu djevojku, sva je prilika da oštećenje što ga nosi u sebi nije sistemsko, da su mu rane specifične, u specifičnim predjelima duše i da ne krvare u druge dijelove njega, i zato nju taj mrak u Milesu sad više ne muči kao što ju je mučio prije Pilarina dolaska. Bilo joj je, dakako, teško ne osjetiti trunak ljubomore dok je gledala kako Miles motri svoju ljubljenu, razgovara sa svojom ljubljenom, dodiruje svoju ljubljenu, ali ne zato što želi da Miles i nju tako motri, nego zato što Jake to više ne čini, i kako god ludo bilo uspoređivati Jakea sa Senorom Hellerom, ima trenutaka kad ne može obuzdati ljubomoru. Jake je pametan, darovit i ambiciozan, dok je Miles, unatoč svim svojim umnim i tjelesnim vrlinama, posve lišen ambicije, čini se da je zadovoljan što životari bez strasti i cilja, a ipak je Miles muškarac, a Jake još balavac, jer Miles je bio u ratu i ostario. Možda je to odgovor na pitanje zašto su njih dvojica toliko odbojni jedan drugome. Ona je već prilikom prve večere, kad je Jake počeo govoriti da će intervjuirati Renza Michaelsona, imala osjećaj da će Miles odalamiti Jakea ili mu hitnuti čašu u glavu. Tko zna zašto je Michaelson izazvao takvu reakciju, no neprijateljstvo medu njima traje i dalje, pa Miles rijetko ostaje kod kuće kad zna da Jake dolazi na večeru. Jake i dalje dodijava Bingu molbama da mu upriliči sastanak s Michaelsonom, ali ga Bing uporno odbija govoreći da je Michaelson mrzovoljan, povučen tip, zato je nabolje pričekati da ponovno donese pisaći stroj na čišćenje. Kad bi htjela, Alice bi vjerojatno i sama mogla upriličiti taj susret. Michaelson je dugogodišnji član PEN-a, bivši dopredsjednik, gaji osobite simpatije prema Programu za slobodu pisane riječi, a ona je upravo prošli tjedan razgovarala s njime telefonom u vezi sa slučajem Liua Xiaoboa. Ne bi joj bilo teško nazvati ga i pitati ima li vremena za razgovor s njezinim dečkom, ali ona to ne želi. Jake ju je teško ranio, zato joj se ne da činiti mu usluge.

Poslije tri popodne Alice se vraća u praznu kuću. U tri i pol već sjedi za pisaćim stolom, tipka natuknice o razgovoru oca i sina iz filma Najbolje godine našeg života. U tri i pedeset netko pokuca na kućna vrata. Alice ustaje i silazi da vidi tko je. Otvorivši vrata, ugleda ljudinu podbula lica u neobičnoj odori kaki boje; on joj se naceri i podigne šešir. Nos mu je iskrivljen, kvrgav, obrazi kozičavi, usta velika a usne debele — čudan spoj osobina na licu koje nju nekako podsjeća na tanjur pun pire krumpira. Rastuži se vidjevši i da nosi pištolj. Kada ga zapita tko je, on joj odgovori da se zove Nestor Gonzalez, da je sudski ovršitelj, a zatim joj pruži presavijen list papira, nekakav spis.
Stoje to?, pita Alice. Sudski nalog, kaže Gonzalez. Zbog čega?, začudi se Alice praveći se da ne zna. Kršite zakon, gos'do, odvraća ovršitelj. Vi i vaši prijatelji morate se iseliti iz ove kuće.




_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Sanset Park - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 1:01 pm



BING NATHAN

Miles je zabrinut zbog novca. Nije ga imao dovoljno ni kad je došao u New York, a sada, nakon što je gotovo puna dva tjedna proveo hodajući s Pilar po gradu, hraneći se u restoranima dvaput na dan, kupujući joj odjeću i parfem, trčeći po skupe karte za kazalište, ušteđevina mu se istanjila brže no što je mislio. Razgovara o tome s Bingom trećega siječnja, nekoliko sati nakon što se Pilar ukrcala u autobus i krenula natrag na Floridu i nekoliko minuta nakon što je majci ostavio smušenu poruku na telefonskoj sekretarici. Bing kaže da ima jednostavno rješenje za taj problem ukoliko je Miles voljan prihvatiti njegovu ponudu. Treba mu pomoć u Bolnici za potrgane stvari.
Konačno je našao agenta za svoj bend Mob Rule pa će krajem siječnja izbivati iz grada dva tjedna i još dva u veljači, svirat će po koledžima u državi New York i u Pennsylvaniji, a ne može si priuštiti da zatvori radnju dok putuje naokolo. Mogao bi podučiti Milesa uokvirivanju slika, čišćenju i popravljanju pisaćih strojeva i svim drugim popravcima, pa pristane li Miles raditi puno radno vrijeme za toliko i toliko dolara na sat, zajedno će posvršavati sve nedovršene poslove koji su se nagomilali u posljednjih nekoliko mjeseci, a on, Bing, moći će odlaziti ranije s posla i vježbati s bendom kad god mu se prohtije. Miles će sam voditi posao dok bend bude na putu. Sada može platiti pomoćnika jer je neplaćanjem najamnine za kuću u Sunset Parku zaštedio lijepu svoticu, a usto se čini da će Mob Rule ovaj put zaraditi više nego ikad u svojoj povijesti. Što misliš o tome?, upita Milesa. Miles spusti glavu, pogleda si u cipele, nakratko razmisli o Bingovu prijedlogu pa digne glavu i reče da pristaje. Bolje mije raditi u Bolnici za potrgane stvari, pomisli, nego danima obilaziti i fotografirati groblje. Prije odlaska u dućan po namirnice za večeru, zahvaljuje Bingu što ga je opet izvukao iz nevolje.

Miles ne shvaća da bi Charles Bingham Nathan za nj učinio ama baš sve na svijetu, pa da je i odbio raditi za toliko i toliko dolara na sat u Bolnici za potrgane stvari, Bing bi mu bio rado posudio koliko god bi mu trebalo, bez obaveze da mu vrati taj novac sve do kraja dvadeset drugog stoljeća.
Bing zna da je Miles sad samo pola čovjeka, da mu se život u trenutku rascijepio nadvoje i da nikad neće biti do kraja pokrpan, ali mu je i ova preostala polovica Milesa zanimljivija nego dvije polovice kojega god drugog čovjeka. Sve je započelo prije dvanaest godina, kad su se upoznali, u proljeće, odmah nakon smrti Milesova brata. Miles je imao tek šesnaest godina, a Bing je bio godinu stariji, jedan je pohađao gimnaziju Stuyvesant, školu za bistre klince, a drugi muzičku gimnaziju LaGuardia; bili su dva srdita dječaka koje je zbližio prezir prema licemjerju američkog načina života, pri čemu je onaj mladi starijega poučavao važnosti pružanja otpora, učio ga da je moguće odbiti sudjelovanje u ispraznim igrama koje im društvo nameće, i Bing zna da je postao čovjekom uvelike zahvaljujući Milesovu utjecaju. A Miles je na nj utjecao ne samo riječima, ne samo stotinama britkih zapažanja o politici i ekonomiji, ne samo jasnoćom kojom je rušio taj nedodirljivi sustav nego i onim što je bio i kako je utjelovljivao ideje u koje je vjerovao, ozbiljnim ponašanjem, ponašanjem ojađenog mladića bez trunke iluzija, bez ikakvih lažnih nada, pa ako nikad i nisu postali najprisniji prijatelji, Bing sumnja da postoji itko medu njegovim vršnjacima kojemu se divi više nego Milesu.

I nije on bio jedini koji je tako mislio. Miles je, otkako ga pamti, oduvijek bio drukčiji od drugih, uvijek se činilo da posjeduje neku magnetsku, animalnu snagu od koje bi se sve promijenilo kad bi ušao u sobu. Je li snagom šutnje privlačio toliku pozornost, je li ga tajnovita, zatvorena priroda činila nekom vrstom zrcala na koje su drugi projicirali sebe, je li to bio onaj sablasni osjećaj da je istovremeno prisutan i odsutan? Da, bio je inteligentan i zgodan, ali ne zrače svi inteligentni i zgodni ljudi takvom magijom, a kad tome dodamo činjenicu da su svi znali da je on sin Mary-Lee Swann, jedinac Mary-Lee Swann, moguće je da je aura njezine slave imala udjela u pojačavanju osjećaja da je Miles jedan od pomazanih. Neki su ga mrzili, dakako, osobito dečki, dečki ali nikad djevojke, no kako da ga ne mrze kad je imao toliko sreće s djevojkama, kad su baš njega željele? Čini se da je čak i sada, poslije pustih godina, taj hellerovski štih preživio dugu odiseju u ništa i natrag.
Pogledajte Alicu i Ellen. Alice drži da je apsolutno predivan (njezine riječi), a Ellen, draga mala Ellen, opčinjena je njime.

Miles već mjesec dana živi u Sunset Parku, a Bingu je drago što je tu, drago mu je što se Krnja Trojka prometnula u Neokrnjenu Četvorku, premda ga još zbunjuje što je Miles iznenada odlučio doći u Brooklyn. Prvo je govorio da neće, u dugačkom je pismu obrazlagao zašto želi ostati na Floridi, a zatim ga kasno jednog petka nazvao, upravo kad se Bing spremao zatvoriti radnju i vratiti se kući u Sunset Park, i rekao da se nešto dogodilo i da će se, ako u kući još ima mjesta, toga vikenda ukrcati u autobus za New York. Miles, dakako, nikad neće reći zašto je to učinio, zato bi bilo besmisleno pitati ga, ali sada kad je tu, Binga hrabri činjenica da se stari gospodin Durilo konačno odlučio pomiriti s roditeljima i okaniti se dugog i predugog idiotskog ponašanja, te da će njegova, Bingova, uloga dvostrukog agenta i lažljivca uskoro doći kraju. Bing se ne osjeća krivim što je prevario Milesa. Ako ništa drugo, ponosan je na ono što je učinio, a kad ga je jutros u radnju nazvao Morris Heller raspitujući se o najnovijim zbivanjima, osjetio se pobjednikom što mu može kazati da ga je Miles nazivao u ured dok je bio u Engleskoj te da će ga opet nazvati u ponedjeljak, pa sada kad mu je Miles rekao da je nazvao i majku, Bingova je pobjeda gotovo potpuna. Miles se konačno opametio, a vjerojatno je dobro što se zaljubio u Pilar, iako je to neka čudna, zapravo prilično uznemirujuća veza, djevojka je vrlo mlada, zadnja osoba za koju bi čovjek očekivao da će se Miles s njom spandati, no istina je da je šarmantna i lijepa, više nego zrela za svoje godine, i zato nek mu bude, on o tome više neće razmišljati. Sve su to dobre vijesti, pozitivne stvari događaju se na svim frontovima, a ipak mu je ovaj mjesec bio težak, jedan od najtjeskobnijih u životu jer je, kad se nije koprcao u blatu zbrke i pomutnje, bio na rubu očaja. Počelo je s Milesovim povratkom u New York, onoga trenutka kad je u radnji ugledao Milesa, kad ga je zagrlio i poljubio - i od toga dana osjeća da mu je gotovo nemoguće ne dodirivati Milesa, ne željeti ga dodirnuti. Zna da Miles to ne voli, da su mu odbojni ti spontani zagrljaji, to tapšanje po leđima i štipkanje po vratu i ramenima, ali ne može odoljeti, zna da bi morao ali ne može, a kako strahuje da se zaljubio u Milesa, da je oduvijek bio zaljubljen u Milesa, očajanje.

Sjeća se jednog ljetnog izleta prije jedanaest godina, onog ljeta kad je maturirao i kad su se njih trojica momaka i dvije cure potrpali u nečiji autić i odvezli se na sjever u Catskills. Nečiji su roditelji tamo imali kućicu na osami, u šumi, s jezercem i igralištem za tenis,

Miles je u autu sjedio sa svojom tadašnjom dragom, djevojkom imenom Annie, bio je tu i Geoff Taylor sa svojim najnovijim plijenom, djevojkom čije je ime zaboravio, a treći je bio on, jedini koji nije imao djevojku, nesparen, kao i obično. Kasno su stigli na odredište, otprilike između ponoći i jedan sat ujutro, a kako su bili ukočeni i znojni od duge vožnje, netko je predložio da se rashlade u

jezeru pa su, razodijevajući se, potrčali i ušli u vodu. Sjeća se kako je bilo ugodno brčkati se u tom osamljenom jezeru, uz mjesec i zvijezde nad glavom, uz raspjevane šumske zrikavce i topli povjerac koji mu je puhao u leda, a sjeća se i užitka pri pogledu na djevojačka tijela, na dugonogu Annie ravna trbuha i divno oblikovane stražnjice te na Geoffovu djevojku, nisku i punašnu, bujnih grudi i kovrčavih pramenova tamne kose što joj se ovijala oko ramena. No nije to bio seksualni užitak, nije bilo erotike u onome što su radili, bila je to obična tjelesna ugoda, užitak pri dodiru kože s vodom i zrakom, užitak u pljuskanju na otvorenom, pod nebom vruće ljetne večeri, užitak u druženju s prijateljima. On je izašao prvi pa je, stojeći na rubu jezerca, vidio kako se društvo razvrstalo u parove, kako udvoje stoje do prsa u vodi i kako se oba para ljube, a dok je promatrao Milesa i Annie, zagrljene, usana zarobljenih dugim poljupcem, pala mu je na pamet posve neobična misao, nešto što ga je potpuno zgromilo. Annie je neosporno bila prekrasna djevojka, jedna od najljepših koje je upoznao, pa je logika situacije nalagala da bude zavidan Milesu što u naručju drži tako krasnu curu, što je svojom privlačnošću zadobio ljubav tako poželjnog bića, ali je, gledajući ih kako se ljube u vodi, shvatio da je njegova zavist usmjerena prema Annie a ne prema Milesu, da bi on, Bing, volio biti na djevojčinu mjestu i sam ljubiti Milesa. Društvo je nedugo zatim krenulo prema obali, ravno prema njemu, pa kad je Milesovo tijelo izronilo iz vode, Bing opazi da je Miles uzbuđen, da ima erekciju, snažnu, punu erekciju, a pogled na taj ukrućeni penis nadraži i njega, uzbudi ga do nezamislivih granica, pa Bing, prije no stoje Miles dotaknuo suho tlo, i sam dobije erekciju - obrat koji ga je toliko zapanjio da je jurnuo prema jezeru i bacio se u vodu ne bi li prikrio nelagodu.

Godinama je potiskivao sjećanje na tu noć, nije joj se vraćao ni u najmračnijim, najintimnijim predjelima mašte, ali onda se Miles vratio, a s njim i sjećanje, i on već cijeli mjesec vrti taj prizor u glavi, pet puta na dan, deset puta na dan, tako da sada više ne zna ni tko je ni što je. Zar ta reakcija na ukrućeni penis što ga je prije jedanaest godina ugledao na mjesečini znači da su mu miliji muškarci nego žene, da ga muška tijela privlače više od ženskih, i ako je tako, bi li to moglo biti razlogom neobičnog niza neuspjeha kod žena kojima se godinama udvarao? Ni sam ne zna. Jedino što sa sigurnošću može reći jest da ga Miles privlači, da pomišlja na Milesovo tijelo i na onaj ukrućeni falus svaki put kad je s njime, što je često, te da razmišlja tome kako bi bilo dodirivati Milesovo tijelo i taj ukrućeni falus kad god nije s njime, što je još češće, ali ipak zna da bi grdno pogriješio kad bi pokušao udovoljiti takvim željama, da bi ta pogreška imala užasne posljedice, jer Milesa nimalo ne zanima kopuliranje s muškarcima, a kad bi samo spomenuo takvu mogućnost, kad bi zucnuo riječ o onome što mu je na pameti, zavijek bi izgubio Milesovo prijateljstvo, a to je upravo ono što nipošto ne želi.

Za njega je Miles zabranjeni teren, na trajnoj je posudbi ženskom svijetu. No onespokojavajuća moć ukrućenog falusa natjerala je Binga na razmatranje drugih mogućnosti, na pomisao da bi se morao okrenuti kome drugome kako bi zadovoljio radoznalost, jer unatoč činjenici da je Miles jedini muškarac za kojim žudi, pita se nije li došlo vrijeme da pokuša s nekim drugim, što je jedini način da otkrije tko je i što je — muškarac stvoren za muškarce, muškarac stvoren za žene, muškarac stvoren za muškarce i žene ili muškarac ni za koga osim za samoga sebe. Problem je u tome što ne zna gdje da se okrene. Svi članovi benda oženjeni su ili žive s djevojkama, on nema gej frendova, a pomisao da upeca partnera u kakvom gej baru ostavlja ga hladnim. Nekoliko je puta pomislio na Jakea Bauma te smišljao kojekakve strategije o tome kako bi mu i gdje mogao prići a da se ne oda i doživi poniženje u slučaju da ga ovaj odbije, ali ima dojam da je nešto mutno u vezi s tim Alicinim dečkom, jer premda Jake trenutno ima djevojku, moguće je da je u prošlosti imao posla s muškarcima i da nije

imun na draži falusne ljubavi. Bingu je žao što ga Jake ne privlači, ali bi iz puke želje za znanstvenim samootkrivanjem bio voljan leći s njim kako bi ustanovio ima li sklonosti prema falusnoj ljubavi. Taj je korak još pred njime, jer upravo kad je kanio umiliti se Baumu obećanjem da će mu ugovoriti intervju s Renzom Michaelsonom (što nije baš najsjajnija zamisao, ali je teško sjetiti se pametnije), upravo ga je tada Ellen zamolila da joj pozira i tako privremeno odgodila njegovu potragu za istinom.

Ni sam ne zna što će se iz toga izroditi. Možda nešto perverzno a u isti mah sasvim nevino i bezopasno. Neka vrsta prešutnog saveza, obostranog razumijevanja koje će im omogućiti da dijele samoću i frustracije, ali je on, premda ih ta šutnja zbližuje, i dalje osamljen i frustriran, a sluti da se ni Ellen ne osjeća bolje. Ona crta, a on bubnja. Njega je bubnjanje oduvijek oslobađalo, bubnjajući mogao je vikati, vriskati, a i Ellenini su novi crteži svojevrstan vrisak. Svlači se njoj za ljubav i čini sve što ga zamoli. Ne zna zašto se uz nju osjeća tako ugodno, zašto ga njezin pogled ne ugrožava, ali zna da je poklanjanje tijela tek mali doprinos njezinoj umjetnosti, zato kani nastaviti sve dok ga ne zamoli da prestane.

U nedjelju, četvrtog siječnja, provodi osam sati s Milesom u Bolnici za potrgane stvari, podučava ga osjetljivom, zahtjevnom poslu uokvirivanja slika, upoznaje ga s izdržljivim mehanizmima pisaćih mašina te s alatom i materijalom iz stražnje sobe svoje male radnje. Sutradan, petog siječnja, bave se sličnim poslom, ali Milesa, čini se, nešto muči, a kad ga Bing upita što je, Miles mu kaže da je upravo nazvao očev ured i doznao da se otac jučer vratio u Englesku radi hitnog posla, pa se pribojava da bi to moglo biti u vezi s pomajkom. I Binga su zabrinule i zbunile te vijesti, ali mu to ne smije pokazati, a ne može mu ni reći da je prije samo četrdeset osam sati razgovarao s Morrisom Hellerom i da je tada sve bilo u redu. Nastavljaju raditi do pet i pol, kada Miles kaže Bingu da bi želio ponovno pokušati nazvati majku, na što Bing obzirno krene u obližnji bar, svjestan da Miles za takav poziv mora biti sam. Petnaest minuta kasnije Miles ude u bar i kaže Bingu da će se sutradan navečer sastati s majkom na večeri. Bing bi mu želio postaviti stotinu pitanja, ali se zadržava na jednom: Kako je zvučala? Jako dobro, veli Miles. Počela ga je častiti kojekavim imenima - usrani nikogović, bedak i bijedni kukavica — a onda se rasplakala, zatim su se oboje rasplakali, poslije joj je glas postao topao i srdačan, razgovarala je s njim ljubaznije no što je zaslužio, a njega je potresla činjenica da joj poslije toliko godina čuje glas. Zao mu je zbog svega, kaže. Misli da je bio glupan kakva svijet nije vidio. da je pravde, morali bi ga izvesti pred zid i strijeljati.

Miles se snuždio, Bing ga nikad nije vidio tužnijeg. Na trenutak čak pomisli da bi se mogao rasplakati. Zaboravljajući zakletvu da ga neće više doticati, zagrli ga i čvrsto privuče k sebi.
Razvedri se, seronjo, kaže mu. Ti barem znaš da si glupan kakva svijet nije vidio. A koliko ljudi ima petlje to priznati?

Uskaču u autobus za Sunset Park i ulaze u kuću nekoliko minuta prije dogovorena sastanka s Alicom u kuhinji. Alice je, dakako, već tu, a s njom i Ellen. Sjede za stolom, ne pripremaju hranu, ništa ne čine, samo sjede i gledaju se u oči. Alice gladi nadlanicu Ellenine desne ruke, Ellenina lijeva ruka gladi Alicino lice, a obje su jako tužne. Sto se dogodilo?, pita Bing. Ovo, kaže Alice, dohvati list papira i pruži mu ga.

Bing je očekivao taj list od trenutka kada se prošlog kolovoza uselio u kuću. Znao je da će ga dobiti i znao je što će učiniti kad ga dobije, a to zna i sada. I ne potrudivši se do kraja pročitati sudski

nalog za deložaciju, podere ga jednom, dvaput, triput, a zatim tih osam komadića papira zavitla na pod.

Ne brinite se, kaže. Ovo ne znači ama baš ništa. Nanjušili su da smo ovdje, ali će im za deložaciju trebati više od ovog glupog lista papira. Znam ja kako to ide. Upozorili su nas i sad će nas neko vrijeme ostaviti na miru, zaboravit će. Za mjesec-dva vratit će se s novim listom papira, a mi ćemo ga poderati i opet ga baciti na pod. I tako još jedanput, pa još jedanput i čak možda još jedanput. Sudski nam ovršitelji neće ništa učiniti. Ne žele probleme. Njihovo je da raznose papire i basta. Nema frke dok ne dodu s murjom. Tad će biti gusto, ali murjake još dugo nećemo vidjeti, ako ikad i dodu. Mi smo sitne ribe, imaju oni prečeg posla, briga ih za četvero mirnih ljudi u mirnoj kućici bijedne i mirne četvrti. Bez panike, društvo. Jednog ćemo se dana možda morati iseliti, ali taj dan nije danas, i ne dam ni centimetar ove kuće dok ne dode murja. A i kad dode, morat će me tući po glavi i odvući me odavde u lisicama. Ovo je naša kuća. Sad pripada nama, i radije ću ići u buksu nego se odreći prava na nju.

Svaka ti čast, kaže Miles. Znači, slažeš se?, pita Bing.
Naravno, veli Miles i digne lijevu ruku u zrak kao da polaže zakletvu. Poglavica Miles ne miče se iz svog šatora. A ti Ellen? Ideš il ostaješ? Ostajem, kaže Ellen. A ti Alice? Ostajem.




_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Sanset Park - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 1:02 pm



MARY-LEE SWANN

Simon je sinoć otputovao, vratio se u L.A. držati predavanja o povijesti filma, i tako počinje tlaka odlazaka i dolazaka za tog jadnička koji će sljedeća tri mjeseca svaki tjedan noćnim letovima putovati amo-tamo s jedne na drugu obalu, patiti od jet laga, sjediti natečenih nogu, u slijepljenoj odjeći, udisati onaj strašni, umjetni zrak što ga upumpavaju u avion, tri dana u Los Angelesu, četiri dana u New Yorku, a sve to za onu crkavicu od plaće, ali on kaže da uživa u predavanjima, i svakako je bolje da ima posla, da nešto radi, da nije besposlen, ali njegov odlazak nije mogao pasti u gori čas, jer ona ga upravo sada strašno treba, treba joj da bude uz nju, ona mrzi spavati sama, a ova uloga, uloga Winnie, tako je naporna i teška, boji se da joj neće biti dorasla, strahuje da će se osramotiti i postati predmetom ismijavanja, živčana je, živčana, želudac joj se opet grči prije nego što se digne zavjesa, i otkud je mogla znati da je mravalj mrav, jedna vrsta mrava, morala ga je potražiti u rječniku, i zašto bi Winnie govorila mravalj a ne mrav, zar mravalj zvuči smješnije, da, vjerojatno je to smješnija riječ ili barem neočekivana i zato neobična, Mravalj!, a nakon što ona kaže mravalj Willie kaže Mravalj nese jajca, a ja sam mislila da kaže Mravalj češe jajca, baš smiješno, a Fred to sjajno izgovara, odličan je u ulozi Willieja, dobar joj je partner, i kako samo lijepo čita uvodnu rečenicu u prvom činu: Traži se sposoban mladić, prasnula je u smijeh kad ju je izgovorio, taj Fred Deny ima isto ime kao lik u filmu što ga je nedavno gledala sa Simonom, film Najbolje godine našeg života, koji će on danas pokazati studentima, odličan stari film, na kraju se gušila u suzama, a kad je sutradan na probi upitala Freda jesu li ga roditelji tako nazvali prema liku iz tog filma, njezin muž u toj predstavi nacerio se i rekao: Pobogu, draga moja, nisu, ja sam ti staro prdalo, izletio sam na na ovaj svijet pet godina prije nego što su ga snimili.

Pobogu, draga moja. Sumnja da je ikad ikome bila draga. Bila je sve i sva na tom dugom putovanju od prvoga dana do danas, sve ali ne draga, ne, to nikada. Na mahove ljubazna, na mahove mila, na mahove puna ljubavi, na mahove nesebična, ali nikad dovoljno da bi je mogli nazvati dragom.

Nedostaje joj Simon, bez njega je stan užasno prazan, ali možda je i dobro što večeras nije tu, večeras, u utorak, prvih dana siječnja, šeste večeri nove godine, jer Miles će za jedan sat pozvoniti na donje zvono i pojaviti se u potkrovlju na trećem katu, u Ulici Franklin, zato je vjerojatno bolje da ga vidi nasamo, da razgovara s njime nasamo poslije sedam i pol godina (sedam i pol godina) što se nije javljao. Ni sama ne zna što će se dogoditi, nema pojma što da očekuje od te večeri, a budući da ju je strah razmišljati o tim nepredvidivostima, usredotočila se na večeru, na jelo, na ono što će mu a što neće ponuditi, proba je trajala predugo pa nije mogla sama kuhati, zato je nazvala dva restorana i rekla im neka joj donesu hranu točno u osam i pol, eto, nazvala je dva restorana, jer nakon stoje u prvome naručila biftek misleći da je to dobar izbor, ta svi vole biftek, osobito muškarci junačkog apetita, počela je strahovati da je možda krivo odabrala, da joj je sin možda postao vegetarijanac ili da mu se biftek gadi, zato nije htjela da sve već na početku krene krivim putem, da dovede Milesa u situaciju u kojoj bi bio prisiljen jesti nešto što ne voli ili - još gore - da mu ponudi nešto što ne može ili ne želi jesti, i zato je, kako bi se osigurala, nazvala drugi restoran i naručila druga jela: lazanje bez

mesa, razne salate i zimsko povrće s roštilja. Isto je bilo i s pićem. Sjetila se da on voli viski i crno vino, ali mu se ukus možda promijenio otkako ga je posljednji put vidjela, zato je kupila nekoliko boca crnog i nekoliko boca bijelog vina, a kućni bar napunila svom silom žestokih pića: škotski viski, burbon, votka, džin, tekila, viski od raženog slada i tri vrste konjaka.

Pretpostavlja da je Miles već vidio oca, da ga je jučer odmah ujutro nazvao u ured, kao što je Bing Nathan bio rekao da hoće, i da je sinoć s ocem otišao na večeru. Očekivala je da će je Morris danas nazvati i izvijestiti o svemu što se dogodilo, ali od njega još nema ni riječi ni poruke na fiksnom telefonu ni na mobitelskoj sekretarici, iako je Miles vjerojatno rekao ocu da će večeras poći k njoj, jer ona je s Milesom razgovarala jučer prije večere, to jest prije nego što je Miles vidio oca, pa je teško zamisliti da u razgovoru nisu dodirnuli tu temu. Tko zna zašto joj se Morris nije javio?
Može biti da su stvari sinoć krenule po zlu i da je još previše uzrujan da bi govorio o tome. Ili je danas jednostavno bio prezauzet, tek je drugi dan što se vratio iz Engleske, a možda se zapleo u uredske probleme, ovo su teška vremena za nakladničku kuću, moguće je da je još tamo, u sedam navečer, da jede ono što je kupio u kineskom restoranu i odnio u ured, pa se sprema raditi do duboko u noć. A opet, može biti da je Miles izgubio živce pa nije nazvao oca. To baš nije vjerojatno, jer ga nije bilo strah nazvati nju, a ako je ovo tjedan u kojemu bi morale biti zakopane ratne sjekire, bilo bi logično da počne od oca, jer Morris je mnogo više sudjelovao u njegovom odgoju, ali ipak, možda je istina ono prvo i ona ga - premda ne smije reći Milesu da je Bing Nathan sve ove godine posredovao medu njima — može večeras upitati i doznati je li se ili nije javljao ocu.

Eto zašto je jučer na telefonu vikala na Milesa - iz solidarnosti s Morrisom. Morris i Willa podnijeli su glavni teret u tom dugotrajnom, ružnom sukobu, a kad je u subotu navečer vidjela Morrisa na večeri, izgledao joj je mnogo stariji, posijedio je, obrazi su mu upali, oči tužne i bez sjaja, i tada je shvatila koliko je traga na njemu ostavila ta priča, i sada kad je i ona starija i vjerojatno mudrija (premda bi se i o tome dalo razgovarati, pomisli), te ju je večeri u restoranu zapljusnuo veliki val ljubavi prema njemu, ganula ju je ta ostarjela sjena od čovjeka s kojim je nekoć davno bila u braku, taj otac njezina jedinca, pa je radi Morrisa vikala na Milesa praveći se da dijeli Morrisov bijes zbog onoga stoje Miles učinio, trudila se ponašati kao prava roditeljica, kao povrijeđena, prijekorna mati, ali sve je to uglavnom bila predstava, gotovo je svaka izrečena riječ bila glumljena, sve one uvrede i imena kojima ga je častila, jer istina je da je ona mnogo manje ogorčena na Milesa nego Morris, i nije ona ta koja je sve ove godine hodala po svijetu ogorčena na ono što se dogodilo — razočarana, to da, bila je razočarana, zbunjena, da, ali ne ogorčena.

Nema pravo kriviti Milesa ama baš ni za što, ona je njega iznevjerila jer je bila mušičava, nesposobna za ulogu majke; svjesna je da joj je to najveći promašaj u životu uključujući i dva promašena braka, sve je to njezina pogreška, ali nije bila spremna za majčinstvo kad se Miles rodio, imala je dvadeset šest godina, a ipak još nije bila spremna, bila je previše smušena, nije se mogla srediti, zaokupljao ju je prijelaz iz kazališta na film, ljutila se što ju je Morris na to nagovorio i, kolikogod se prvih šest mjeseci trsila ispunjavati majčinske dužnosti, shvatila je da se uz dijete dosađuje, da joj briga oko njega ne pričinja bogzna kakav užitak, da joj čak ni užitak pri dojenju, kad bi ga gledala u oči i vidjela kako joj se osmjehuje, nije bio dovoljna nagrada za ubitačno dosadan posao oko njega, za neprekidan plač, za mokre, žute, pokakane pelene, ispovraćano mlijeko, dernjavu usred noći, za besane sate, za suluda ponavljanja, a onda je došao Nevini sanjar, i ona je zbrisala.
Kad se sada osvrne na vlastite postupke, shvaća da su neoprostivi, pa premda se kasnije, poslije

rastave, kad je počeo rasti, zaljubila u to dijete, ni tada nije bila dobra mati, i dalje ga je zapuštala, čak je zaboravila otići mu na proslavu mature, za Boga miloga, i to je bila prekretnica, neoprostiv grijeh jer nije bila gdje je morala biti, a poslije je postala savjesnija, nastojala se iskupiti za sve dugogodišnje grijehe (sjeća se onog krasnog vikenda u Providenceu s Milesom i Simonom, kad su utroje bili poput prave obitelji, a ona tako sretna, tako ponosna na sina), a onda je, šest mjeseci kasnije, i on zbrisao. Zbrisala majka, zbrisao sin. Zato je jučer na telefonu plakala. Vikala je na nj zbog Morrisa, ali je suze ronila u svoje ime, a suze su govorile istinu. Miles sada ima dvadeset osam godina, stariji je nego što je ona bila kad ga je rodila, no on joj je i dalje sin i ona želi da se vrati, želi da priča počne ispočetka.

Jadna hipopotamice, kaže si. Predebela si, draga moja, nabila si previše kila na te stare kosti.
Zašto si sada morala dobiti ulogu Winnie, a ne neke ljupkije, vitkije i gracioznije junakinje? Graciozne Salome, na primjer? Zato što si prestara za tu ulogu pa te Tony Gilbert zamolio da glumiš Winnie. To je upravo ono čudesno. (Stanka). Oči na mojim očima. Triput se presvukla otkako se vratila u stan, ali još nije zadovoljna. Međutim, uskoro se bliži trenutak večere, prekasno je za razmišljanje o četvrtoj mogućnosti. Svijetlosive svilene hlače, svilena bluza i tanka široka poluprozirna tunika što seže do koljena prikrit će mlohavo salo. Narukvice na obje ruke, bez naušnica. Kineske papučice. No ništa ne može učiniti s Winnienom kratkom kosom. I je li se previše našminkala? Crveni ruž za nijansu je drečav, možda bi ga morala obrisati? Da se namiriše ili ne? Ne, neće. A ruke, te izdajničke ruke predebelih prstiju, ni tu nema pomoći. Zacijelo bi bilo previše da stavi ogrlicu, a osim toga, ogrlica se ne bi ni vidjela ispod tanke tunike. Sto još? Lak za nokte. Ni s Winnienim lakom za nokte ne može ništa učiniti. Živčana je, živčana, želudac joj se grčikao u prizoru prije nego mravalj izmili i snese jaja. Tvoje oči na mojim očima. Ide u kupaonicu da se još jednom pogleda u zrcalu. Izgleda li kao stara majka Hubbard (komični lik starice iz engleskih dječjih pjesmica (op. prev.)) ili kao Alica u zemlji majčinstva? Nešto između, možda. Traži se sposoban dečko. Ode u kuhinju i nalije si čašu vina. Već je vrijeme za prvi pa za drugi gutljaj, i tada se oglasi zvonce.

Toliki je osjećaji obuzimaju u isti mah, tolika je sjećanja bombardiraju dok otvara vrata, pred njom stoji visok mladić očeve tamne kose i obrva, majčinih sivoplavih očiju i usta, sad već gotov čovjek, konačno je prestao rasti, čini joj se da mu je lice ozbiljnije nego prije, ali su mu oči mekše, blaže, oči koje gledaju u njezine, i kako ju je samo čvrsto zagrlio prije nego što su uspjeli izustiti i riječ, kroz kožnu je jaknu osjetila snagu njegovih ruku i ramena i ponovno se raspekmezila premda to nije htjela, popustili su joj živci, rasplakala se, plače dok ga privija k sebi, čvrsto, čvrsto, jecajući kaže mu da joj je žao zbog svih nesporazuma i prijepora koji su ga otjerali od kuće, ali on veli da to nema veze s njom, da si nema što predbacivati, da je on kriv za sve, da je njemu žao.

Više ne pije. To je prvo što doznaje o njemu nakon što je obrisala oči i uvela ga u dnevnu sobu. Ne pije i nije izbirljiv u hrani, rado će, kaže, pojesti biftek ili lazanje bez mesa, što god je njoj draže. Zašto je tako nervozna, zašto osjeća da mu se mora ispričavati? Već se ispričala, ispričao se i on, vrijeme je da prijeđu na nešto konkretnije, vrijeme je da počnu razgovarati, da, ali tada izlane upravo ono što je sama sebi obećala da neće, spomene mu predstavu, kaže mu da se zbog nje toliko nadebljala, da pred njim sada stoji Winnie a ne Mary-Lee, da je to što vidi pričina, lik iz mašte, a dječak koji više nije dječak smiješi joj se i kaže joj da izgleda velebno, velebno, misli si ona, čudne li, staromodne riječi, nitko više ne kaže velebno, no možda on cilja na njezinu tjelesnu veličinu, pa naravno, cilja na njezinu novostečenu punoću, ali ne, čini se da joj da je kompliment i usto domeće

kako je čitao o predstavi, da, da, i kako se veseli što će je gledati. Svjesna je da se nervozno igra narukvicom, da je nešto steže u grudima, da ne može mirno sjediti. Idem po vino, kaže, ali što ću tebi donijeti, Miles? Vodu, sok ili napitak od dumbira? I u trenutku kad se zaputi prema drugoj strani velike tavanske prostorije, Miles ustane i krene za njom, kaže joj da se predomislio, da će ipak popiti malo vina, htio bi proslaviti, ali tko zna misli li to ozbiljno ili jednostavno umire za čašicom zato što je napet baš kao i ona?

Nazdravljaju, a ona pritom govori sama sebi da mora paziti, da ne smije spominjati Binga Nathana jer Miles ne smije doznati da su ga pratili, da znaju kakve je sve poslove radio proteklih godina diljem zemlje, u Chicagu, u New Hampshireu, u Arizoni, u Kaliforniji, na Floridi, po restoranima, hotelima, skladištima, u bejzbolskoj momčadi, da znaju za žene koje su dolazile i odlazile, za onu Kubanku koja je nedavno bila kod njega u New Yorku, sve što znaju o njemu mora biti prešućeno, mora se praviti da nema pojma čak i kad on nešto izlane, a ona to može, to joj je dužnost, može šutjeti čak i kad previše popije, a ako je suditi po tome kako je strusio prvi gutljaj Pouilly-Fumea, sva je prilika da će večeras vino teći potocima.

A što je s ocem?, pita ga. Jesi li mu se javio?

Dvaput sam ga nazvao, kaže on. Prvi put je bio u Engleskoj. Rekli su mi da nazovem ponovno petoga, ali su mi jučer, kad sam ga pokušao dobiti, kazali da je opet otputovao u Englesku. Po nekom hitnom poslu.

Čudno, veli ona. Ja sam u subotu bila s Morrisom na večeri i nije spominjao da će se vraćati u Englesku. Mora da je otputovao u nedjelju. Jako čudno.

Nadam se da je sve u redu s Willom.

Willa. A zašto misliš da je Willa u Engleskoj?

Znam da je tamo. Doznao sam, imam ja svoje izvore.

A ja sam mislila da te ne zanima što je s nama. Sve ovo vrijeme nije bilo glasa od tebe, a sad mi kažeš da si znao gdje smo i kako smo.

Manje-više, da.

Pa ako ti je bilo stalo do nas, zašto si pobjegao? E, to je veliko pitanje. (Stanka. Još jedan gutljaj vina.) Jer sam mislio da će vam biti bolje bez mene - svima vama. Ili da će tebi biti bolje bez nas. Možda.

Zašto si se onda vratio?

Jer su me okolnosti natjerale da dođem u New York, a kad sam došao, shvatio sam da je gotovo s tom igrom. Dosta mije.

Ali zašto tako dugo? U početku sam, kad si nestao, mislila da će to biti na nekoliko tjedana, nekoliko mjeseci. Znaš ono: smućeni mladac zbriše u bijeli svijet, bori se sa zlodusima u divljini i

vrati se jači, bolji nego prije. Ali sedam godina, Miles, pa to ti je četvrtina života. Shvaćaš li koliko je to ludo, a?

Želio sam postati bolji. U tome i jest stvar. Postati bolji, jači - sve to možda zvuči divno i krasno, ali meni baš nije jasno kako. Kako znaš kad si postao bolji? Nije to kao kad četiri godine ideš u koledž i na kraju dobiješ diplomu kao dokaz da si sve položio. Nemaš čime mjeriti napredak. Zato sam odugovlačio, nisam znao jesam li ili nisam bolji, jesam li ili nisam jači, a nakon nekog sam vremena prestao misliti na cilj i usredotočio se na trud. (Stanka. Još jedan gutljaj vina.) Shvaćaš?
Postao sam ovisan o borbi. Izgubio sam se. Borio sam se, ali nisam više znao zašto to činim.

A otac misli da si pobjegao zato što si načuo neki razgovor.

Skužio je? Svaka mu čast. Ali taj je razgovor bio samo početak, prvi poticaj. Neću reći da mi nije bilo strašno kad sam čuo što govore o meni, ali sam, nakon što sam zbrisao, shvatio da imaju pravo, da imaju pravo biti toliko zabrinuti za mene, da ne griješe u analizi moje sjebane psihe, i zato sam se klonio kuće - nisam više htio biti isti čovjek, a znao sam da će mi dugo trebati dok se sredim.

Jesi se sada sredio?

(Smijeh.) Sumnjam. (Stanka.) Ali nisam u onakvom bedu u kakvom sam bio. Mnogo se toga promijenilo, osobito u posljednjih šest mjeseci.

Još vina, Miles?

Da, molim te. (Stanka). Ne bih smio piti. Odviknuo sam se, znaš. Al vino je vraški dobro, a ja sam vraški napet.

(Mary-Lee -ponovno napuni obje čaše.) I ja, dušo.

Nije to bilo zbog tebe, nadam se da razumiješ. Ali kad sam već prekinuo s ocem i Willom, morao sam prekinuti s tobom i Simonom.

Sve je to zbog Bobbyja, jel tako?

(Miles kimne.)

Moraš to izbaciti iz sebe. Ne mogu.
Moraš.

(Odmahuje glavom.) Previše je ružnih uspomena. Nisi ti njega pregazio. To je bio nesretan slučaj. Svađali smo se. Gurnuo sam ga na cestu i onda je naišao auto -prebrzo je vozio, pojavio se niotkuda.

Zaboravi to, Miles. Nesretan slučaj, to je.

{Suze u očima. Četiri sekunde šutnje. Zatim se oglasi donje zvono.)

Bit će da su donijeli jelo. (Ustane, -pride Milesu, poljubi ga u čelo i pode otvoriti vrata dostavljaču iz restorana. Dovikne Milesu preko ramena.) Sto misliš, što su nam donijeli?
Vegetarijansko ili mesoždersko?

(Duga stanka. Miles se na silu osmjehne.) I jedno i drugo!




_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Sanset Park - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 1:03 pm



MORRIS HELLER

Bocolovac je u Engleskoj bio i vratio se, a ono što je tamo doživio promijenilo je boju svijeta.
Otkako se dvadeset petog siječnja vratio u New York, odrekao se boca i limenki, a posvetio životu čistog razmišljanja. Bocolovac je zamalo umro u Engleskoj. Bocolovac je dobio upalu pluća i proveo dva tjedna u bolnici, a žena koju je bio pošao spasiti od duševnog rastrojstva i mogućeg samoubojstva na kraju je spasila njega od gotovo sigurne smrti te time spasila sebe, zacijelo i brak.
Bocolovcu je drago što je živ. Bocolovac zna da su mu dani odbrojeni, zato je i odustao od potrage za bocama i limenkama i posvetio se proučavanju dana što promiču pored njega, jedan za drugim, svaki brže od prethodnoga. Medu brojnim nadnevcima koje upisuje u knjigu zapažanja nalaze se i ovi:

25. siječnja. S godinama što prolaze ne bivamo jači. Nagomilani jadi i nevolje slabe nam sposobnost za podnošenje novih jada i nevolja, a budući da su jadi i nevolje neizbježni, to nas i neznatan udarac u starijoj dobi može pogoditi jednakom snagom kao i najveća tragedija u mladosti. To je ona kap koja prelije čašu. Kao na primjer tvoj glupi penis u vagini druge žene. Willa je bila na rubu sloma i prije te svinjarije. Previše je propatila u životu, podnijela je više bola nego što je zaslužila, i premda je izdržljiva, nije ni upola toliko izdržljiva koliko misli da jest. Izgubila je muža, izgubila sina, posinakjoj je pobjegao od kuće, iznevjerio ju je drugi muž - drugi muž koji je zamalo umro. Sto bi bilo da si preuzeo inicijativu prije mnogo godina kad si u auli Sveučilišta Columbia prvi put ugledao tu bistru djevojku s Barnarda kojoj su dopustili upis u kolegij za postdiplomce, djevojku profinjena, lijepa lica i krhkih ruku? Već je i tada, prije svih tih godina, prije Karla i Mary-Lee, medu vama postojala snažna privlačnost, pa premda ste oboje bili mladi, dvadest dvije i dvadeset godina, što bi se bilo dogodilo da si je malo više salijetao, da je to tvoje očijukanje završilo brakom? Ishod: ne bi bilo mrtvog muža ni mrtvog sina ni odbjeglog posinka. Bilo bi, naravno, drugih jada i nevolja, drugih ali ne ovih. Sada je ona tebe vratila iz mrtvih spriječivši kraj, otklonivši pomračenje svake nade, zato je ovo tvoje tijelo koje još diše jedna od njezinih najvećih pobjeda. Znači da je nada postojana, a sigurnost nije. Sklopljeno je primirje, potpisana deklaracija o želji za mirom, ali nije jasno je li to suglasje istinsko i nehinjeno. Na putu vam i dalje stoji taj dečko. Ona mu ne može ni oprostiti ni zaboraviti. Čak ni nakon što su je on i njegova majka nazvali iz New Yorka da čuju kako si, čak ni nakon što je mali puna dva tjedna svakodnevno nazivao bolnicu raspitujući se o najnovijem razvoju tvoje bolesti. Za uskršnje će blagdane ostati u Engleskoj, a ti se tamo ne vraćaš. Izgubio si već previše vremena, a trebaju te na poslu, kapetan broda što tone ne smije napuštati posadu. Ona će se s vremenom možda predomisliti. Možda će se smekšati. Ali ti se ne možeš odreći sina zbog nje. Želiš ih oboje, moraš ih oboje imati, i ostvarit ćeš to ovako ili onako, čak i ako njih dvoje ne prihvate jedno drugo.

26. siječnja. Sad kad si proveo večer s malim, imaš čudan dojam da su ti se nade izjalovile. Možda je iščekivanje predugo trajalo, možda si predugo zamišljao kakav će biti taj ponovni susret, zato si sada, kad se konačno dogodio, pomalo razočaran. Mašta je moćno oružje pa je prirodno da su izmaštani susreti, koje si toliko puta predočavao u svijesti, bili ljepši, puniji i emocionalno vredniji

od onoga što se dogodilo u stvarnosti. Muči te i činjenica što se, htio ne htio, ljutiš na njega. Ako ima nade za budućnost, moraš naučiti kako oprostiti i zaboraviti. No on se već ispriječio između tebe i tvoje žene, i ako se ona ne umilostivi, ako ga ponovno ne pripusti u svoj svijet, on će vas nastaviti udaljavati jedno od drugoga. Ipak, bio je to čudesan susret, a dečko se tako iskreno kaje da bi čovjek morao biti sazdan od kamena kad ne bi poželio otvoriti novo poglavlje. Trebat će vremena da se opet počnete osjećati ugodno jedan uz drugoga, da opet počnete vjerovati jedan drugome. Mali dobro izgleda. Jak je i zdrav, oči mu blistaju ohrabrujućim sjajem. To su oči Mary-Lee, neizbrisiva preslika majčinih očiju. Kaže da je gledao dvije izvedbe Sretnih dana i misli da ona sjajno glumi Winnie, a kad si mu predložio da pođete zajedno pogledati predstavu - bude li je imao volje gledati treći put — spremno je pristao. Dugo ti je pričao o djevojci u koju se zaljubio. Pilar, Pilar Hernandez, Sanchez, Gomez, ne možeš joj se ovaj tren sjetiti prezimena, i jedva čeka da te upozna s njom kad ona u travnju ponovno dode u New York. Miles nema određenih planova za budućnost. Za sada radi u dućanu Binga Nathana, no smogne li dovoljno novca, poigrava se mišlju da bi se sljedeće godine mogao vratiti u koledž i diplomirati. Možda, može biti da hoće, ovisi o prilikama. Nisi imao hrabrosti suočiti ga s teškim pitanjima o prošlosti. O tome zašto je pobjegao, na primjer, ili zašto se tako dugo skrivao. Da ne govorimo o tome zašto je ostavio djevojku na Floridi i došao u New York sam. Bit će vremena za pitanja. Kasnije. Sinoćnji je susret bio tek prva runda, dva boksača koji se odmjeravaju prije nego se prihvate posla. Ti ga voliš, dakako, voliš ga svim srcem, ali više ne znaš što bi mislio.
Pusti ga neka dokaže da je dobar sin.

27. siječanj. Propadne li tvrtka, napisat ćeš knjigu s naslovom Četrdeset godina u pustinji: Objavljivanje književnih djela u zemlji mrzitelja knjiga. Božična je prodaja bila još slabija nego što si strahovao, najslabija do sada. Svi u nakladničkoj kući zabrinuti su - stari zaposlenici, mladi dečki, svi, od glavnih urednika do žutokljunih pripravnika. A ni to tvoje oslabljeno, iscrpljeno tijelo nije baš neko jamstvo za budućnost. Ipak, drago ti je što si se vratio, drago ti je što si tamo gdje pripadaš, pa premda su te Nijemci i Izraelci odbili, sada na situaciju gledaš s manje očaja nego prije no što si se razbolio. Kratki razgovor sa Smrću najbolji je način da stavimo stvari na pravo mjesto, boljega nema, zato znaš da ćeš — ako si u onoj britanskoj bolnici uspio izbjeći prerani odlazak s ovoga svijeta - naći načina da izvedeš tvrtku iz ove grdne oluje. Nijedna oluja ne traje vječno, a sad kad si opet za kormilom, uviđaš koliko ti godi šefovski položaj, koliko ti je, svih ovih godina, dobra donio rad u ovom malom poduzeću. A sigurno i jesi dobar ili barem cijenjen šef, jer ti se jučer, kad si se vratio na posao, Jill Hertzberg obisnula oko vrata govoreći: Dobri Bože, Morris, nikad to više nemoj učiniti, molim te, preklinjem te, a zatim su ti u sobu počeli ulaziti svi uposleni, sva devetorica, jedan za drugim, muškarci i žene, i stali te grliti želeći ti dobrodošlicu nakon dugog, burnog izbivanja. Može biti da ti se obitelj osipa, ali to je tvoja obitelj i zadatak ti je štititi ih i utuviti im u glavu kako su — unatoč idiotskoj kulturi kojom su okruženi - knjige i dalje važne, a posao kojim se bave najvažniji na svijetu. Naravno da si sentimentalna stara budala, tip koji je izgubio korak s vremenom, ali uživaš plivati protiv struje, to je i prije trideset pet godina bilo temeljno načelo tvoje tvrtke pa ga ni sada ne kaniš mijenjati. Sve njih mori misao da će izgubiti posao. To je ono što im vidiš na licu kad ih gledaš kako razgovaraju, zato si danas popodne i sazvao sastanak sa svim uposlenicima i rekao im neka zaborave 2008, 2008. već pripada povijesti, pa ako 2009. nije ništa bolja, ipak neće biti otpuštanja u nakladničkoj kući Heller Books. Uzmite u obzir da smo mi poput male obiteljske bejzbolske momčadi, rekao si im. Smanjimo li broj zaposlenih, u proljeće nećemo moći sastaviti momčad pa će tako doći kraj slavnoj tradiciji od dvadeset sedam uzastopnih gubitničkih sezona nakladničke kuće Heller Books. Zar da ove godine budemo bez male obiteljske momčadi?

Nezamislivo.

6. veljače. Pisci ne bi nikad smjeli razgovarati s novinarima. Intervju je obezvrijeđena književna forma kojoj je jedina svrha pojednostavniti ono što nikad ne bi smjelo biti pojednostavljeno. Renzo to zna, a budući da je on čovjek koji svoje znanje provodi u djelo, već godinama šuti kao zaliven, ali ti je večeras za netom završenom večerom rekao da je proveo dio popodneva snimajući odgovore na magnetofonsku vrpcu, odgovore na pitanja što mu ih je postavljao mladi pisac kratkih priča, koji namjerava objaviti taj razgovor kad tekst bude redigiran, a Renzo se s time složio. Radi posebnih okolnosti, rekao je kad si ga upitao zašto je to učinio. Za taj ga je intervju zamolio piščev prijatelj Bing Nathan, a budući da je Renzo svjestan velike zahvalnosti koju duguješ Bingu Nathanu, činilo mu se da bi odbiti ga bilo neuljudno, neoprostivo. Drugim riječima, Renzo je prekinuo šutnju radi prijateljstva s tobom, a ti si mu rekao da te to ganulo, da si mu zahvalan, da ti je drago što je shvatio koliko ti znači stoje mogao Bingu učiniti uslugu. To je, dakle, bio intervju Bingu za ljubav, tebi za ljubav, ali uz stanovita ograničenja koja je mladi pisac morao prihvatiti prije nego je Renzo pristao na razgovor. A ona glase: bez pitanja o životu ili radu, bez pitanja o politici, bez ikakvih drugih pitanja osim onih o djelu drugih pisaca, mrtvih pisaca, nedavno preminulih pisaca koje sam poznavao, neke dobro, neke površno, i koje želim hvaliti. Nikakvih napada, rekao je, samo pohvale. Mladome je piscu unaprijed dao popis imena i rekao mu da izabere nekoliko njih, otprilike pet-šest, jer je popis predugačak, ne može govoriti o svima. William Gaddis, Joseph Heller, George Plimpton, Leonard Michaels, John Gregory Dunne, Alain Robbe-Grillet, Susan Sontag, Arthur Miller, Robert Creeley Kenneth Koch, William Styron, Ryszard Kapuscinski, Kurt Vonnegut, Grace Paley, Norman Mailer, Harold Pinter i John Updike, koji je umro upravo prošli tjedan - cijeli jedan naraštaj pisaca nestao je u roku od nekoliko godina. I ti si mnoge od njih poznavao, razgovarao s njima, družio se s njima, divio im se, a kad je Renzo izdeklamirao njihova imena, zapanjio si se shvativši koliko ih ima, pa vas je obojicu obuzela strašna tuga dok ste im dizali čašu na spomen. Kako bi unio veselja u tmurno raspoloženje, Renzo se upustio u priču o Williamu Styronu, u zabavnu anegdoticu iz davnih vremena u vezi s francuskim časopisom Le Nouvel Observateur uredništvo kojega je kanilo posvetiti čitav broj Americi, pa su se, medu ostalim, nadali u taj broj uvrstiti dugi razgovor između jednog starijeg i jednog mlađeg američkog romanopisca. Već su se bili obratili Styronu, koji im je za svoj razgovor s mladim piscem predložio Renza. Jedna od urednica, koja je u tom trenutku (kao i obično) bila zaokupljena čitanjem nekog romana, nazvala je Renza, a kad joj je on rekao da je prezauzet - da je strahovito polaskan Styronovom ponudom ali prezauzet — bila je toliko šokirana da mu je zaprijetila samoubojstvom: Je me suicide!, ali se Renzo samo nasmijao i rekao joj da nitko ne počini samoubojstvo iz tako trivijalnog razloga, zato neka prespava, sutradan će se bolje osjećati. Renzo nije dobro poznavao Styrona, bio ga je vidio samo jednom ili dvaput u životu, ali je imao njegov broj pa ga je, nakon razgovora sa suicidalnom urednicom, nazvao da mu zahvali što ga je predložio za razgovor i da mu kaže, jer želi da to Styron zna, da je strašno zaokupljen pisanjem romana, zato je morao odbiti poziv na razgovor. Rekao je kako se nada da će ga Styron razumjeti. Potpuno, odvratio je Styron. I dodao da je upravo zato i predložio Renza. Ni njemu se nije dalo upuštati u intervju, a bio je prilično siguran, manje-više uvjeren, da će ih Renzo odbiti i tako mu ih skinuti s vrata. Hvala vam, Renzo, kazao je, učinili ste mi veliku uslugu. Smijeh. Ti i Renzo prasnuli ste u smijeh na Stvronov odgovor, a onda Renzo reče: „Bio je tako uljudan čovjek, taj Styron. Jednostavno nije imao srca odbiti urednicu, zato je iskoristio mene. Ali čuj, što bi se bilo dogodilo da sam pristao na razgovor? Styron bi vjerojatno hinio oduševljenje, ushit što ćemo obojica dobiti priliku da sjednemo i počnemo blebetati o stanju svijeta. Takav je bio. Dobar čovjek. Nikad nije htio vrijeđati tude osjećaje, to mu je

bila zadnja stvar na svijetu." Nakon komentara o Styronu kao dobrom čovjeku, počeli ste razgovarati o PEN-ovoj kampanji za pružanje podrške Liu Xiaobou. Velika peticija, koju su potpisali pisci iz cijeloga svijeta, objavljena je 20. siječnja, a PEN mu namjerava odati priznanje in absentia prigodom dobrotvorne večere u travnju. Ti ćeš, naravno, prisustvovati toj večeri jer to nikad ne propuštaš, no izgledi su mali, male su nade da će njujorška dodjela nagrade Liu Xiaobou uroditi plodom u Pekingu - nagrada pritvoreniku koji će, o tom nema dvojbe, uskoro biti uhićen. Mlada žena koja radi u PEN-u, kaže Renzo, živi u istoj kući u Brooklynu u koju se privremeno uselio tvoj sin.
Svijet je malen, zar ne? Da, Renzo, svijet je doista vrlo malen.

7. veljače. Od prvog susreta 26. siječnja dvaput si se sastao s malim. Prvi ste put zajedno išli gledati Sretne dane (ljubaznošću Marv--Lee, koja vam je na blagajni ostavila dvije ulaznice), zadivljeno ste i s oduševljenjem odgledali predstavu (Mary-Lee je bila sjajna), a potom otišli u njezinu garderobu, gdje vas je obojicu obasula pomamnim, ushićenim poljupcima. Ekstaza glume pred živom publikom, preobilje adrenalina u žilama, vatra u očima. Činilo se da je dečko superzadovoljan, osobito u trenutku kad ste se ti i njegova mati zagrlili. Kasnije si shvatio da je on tada zacijelo prvi put u životu vidio kako se grlite. On razumije da je rat završen, da su borci već odavno odložili oružje, da su mačeve prekovali u plugove. Uslijedila je večera s Korngoldom i Lady Swann u restorančiću na Trgu Union. Dečko je malo govorio, ali je neobično pozorno slušao. Izrekao je nekoliko pronicavih zapažanja o predstavi, pozabavio se jezičnom analizom uvodne rečenice iz drugog čina - Zdravo, sveta svjetlosti i zapitao se zašto se Beckett upravo na tom mjestu odlučio referirati na Miltona, i kakva je ironija tih riječi u kontekstu svijeta u kojemu vlada vječni dan, jer svjetlost može biti sveta samo kao lijek protiv tame. Majčine oči, blistave od obožavanja, motrile su ga dok je govorio. Takva je Mary-Lee, ta kraljica neumjerenosti, ta Madona ogoljelih osjećaja, a ipak si sjedio i promatrao je s trunkom zavisti - pomalo podrugljivo, da, ali i pitajući se zašto si i dalje suzdržan. Drugi put si bio opušteniji u mladićevu društvu. Iznova si se privikavao na njega, možda, ali još nisi bio spreman zagrijati se za nj. Sljedeći je susret bio prisniji. U ime dobrih starih vremena otišli ste večerati u gostionicu Joe Junior's, samo vas dvojica, žvakali ste masne hamburgere i gnjecave krumpiriće, a pritom si uglavnom ti govorio o bejzbolu podsjećajući se na nebrojene razgovore što si ih vodio s vlastitim ocem, na tu vruću ali sasvim neutralnu temu, siguran teren, da tako kažemo, no on je tada spomenuo smrt Herba Scorea i rekao kako te toga dana žarko želio nazvati i porazgovoriti s tobom o tom nemilom slučaju, o bacaču kojemu je karijeru uništila ista ozljeda što je dokrajčila tvoga oca a njegova djeda, kojega nikad nije upoznao, no tada mu se učinilo da je međugradski poziv neumjestan za takvo što, a nije li čudno, zapitao je, da mu je prvi kontakt s tobom na kraju ipak bio telefonom, oni pozivi između Brooklyna i Exetera dok si bio u bolnici, te da se bojao kako te nikad više neče vidjeti. Poslije večere si ga odveo natrag u Ulicu Downing, i on se upravo tamo, u dnevnoj sobi staroga stana, odjednom slomio i rasplakao. Rekao je da su se on i Bobby tukli onoga dana, na onoj uzavreloj cesti prije mnogo godina, i da je on, trenutak prije no što je naišao auto, gurnuo Bobbyja, gurnuo mlađeg brata tako da je ovaj pao, i zato ga je auto pregazio i usmrtio. Slušao si i šutio. Nisi mogao doči do riječi. Sve te godine neznanja, a sad to, puka banalnost toga događaja, mladenačka čarka medu polubraćom i strašan gubitak koji je proizašao iz toga naguravanja. Mnogo-što ti je postalo jasnije nakon mladićeva priznanja. Njegovo okrutno povlačenje u sebe, bijeg iz vlastita života, samokažnjavanje fizičkim poslovima kao oblik pokore, više od deset godina pakla zbog jednoga časka jarosti. Može li mu biti oprošteno? Nisi znao što bi rekao, nisi mogao izustiti ni riječ, ali si barem bio toliko razuman da ga zagrliš i privineš k sebi. Konkretnije: zar tu išta mora biti oprošteno? Zacijelo ne. A ipak, treba mu oprostiti.

8. veljače. U nedjelju telefonski razgovor s Willom. Zabrinuta je za tvoje zdravlje, pita se kako si, razmišlja ne bi li bilo bolje da napusti posao i vrati se kući kako bi se mogla brinuti za tebe. Smiješ se kad pomisliš da bi tvoja marljiva, radišna žena kadrovskom odjelu na sveučilištu mogla reći: „Baj-baj, društvo, mog čovu boli tibica, moram ići, jebeš studente, nek se uče sami." Willa hihoće dok joj predočuješ taj prizor, a to je prvi pravi smijeh što si ga od nje čuo u posljednje vrijeme, najljepši smijeh u nekoliko proteklih mjeseci. Kažeš joj da si se sinoć sastao s malim na večeri, ali ona ne reagira, ništa ne pita, samo nešto mrmlja, da je ti do znanja da sluša, samo to i ništa drugo, no ti ipak nastavljaš, kažeš joj kako imaš dojam da dečko konačno dolazi k sebi. Ona opet nešto mrmlja. Ne spominješ joj, naravno, njegovo priznanje. Kratka stanka, a onda ti kaže da se konačno osjeća dovoljno jakom za povratak svojoj knjizi, stoje prema tvome mišljenju još jedan dobar znak, tada joj veliš da joj Renzo šalje puse, da joj i ti šalješ puse, da joj obasipaš tijelo tisućom poljubaca. Kraj razgovora. Sve u svemu, prilično dobar razgovor, ali nakon što si spustio slušalicu, počinješ lunjati stanom s osjećajem da si zaglibio u nekakvoj nigdini. Dečko te obasuo pitanjima o Willi, ali ti još nisi smogao hrabrosti reći mu da ga je izbacila iz srca. Bocolovac sada nosi odijelo i kravatu. Bocolovac ide na posao, plaća račune, postao je uzoran građanin. Ali Bocolovac je i dalje munjen, opet se spušta na sve četiri i urla na mjesec u noćima kad mu se ruši svijet.

15. ožujka. Još si šest puta vidio maloga otkako si 7. veljače pisao o njemu. Jednog si ga subotnjeg popodneva pošao posjetiti u Bolnicu za potrgane stvari, gledao si kako uokviruje slike i pitao se je li to sve za čim teži, hoće li ga i do starih dana zadovoljavati potucanje od jednog do drugog privremenog posla. No ne tjeraš ga ni na kakvu odluku. Puštaš ga na miru i čekaš da vidiš što će se dogoditi, premda se u sebi nadaš da će se ujesen vratiti u koledž i diplomirati, što povremeno spominje. U ponedjeljak navečer još jedna večera učetvero, s Korngoldom i Lady Swann, u doba kad se gase svjetla pozornice. Večernji izlazak u kino na Bressonovo staro remek-djelo Bjegunac. Sredinom tjedna ručak, a prije toga on dolazi u tvoj ured, pokazuješ mu prostorije i upoznaješ ga sa svojom malom ekipom vjernih sljedbenika; toga ti popodneva na pamet pada luda misao - pitaš se ne bi li dečko njegove inteligencije i zanimanja za knjige mogao naći mjesto u nakladništvu, zaposliti se, na primjer, u tvrtki Heller Books, gdje bi ga mogli pripremati za očeva nasljednika, no ne smijemo previše sanjati, takve misli mogu nam posijati otrovno sjeme u glavi, najbolje je suzdržati se od smišljanja tude budućnosti, osobito kad je ta osoba tvoj sin. Večera s Renzom blizu njegove kuće u Park Slopeu, kum je te večeri dobro raspoložen, upustio se u pisanje još jednog romana, nema više govora o krizi i depresiji i ugašenom plamenu. Zatim posjet kući u kojoj dečko živi, prilika da vidiš Sunset Park broj četiri u pogonu. Tužna trošna kućica, no bilo ti je drago vidjeti njegove prijatelje, ponajviše Binga, dakako, koji, čini se, sjajno napreduje, a uživao si upoznati i dvije djevojke: Alice, onu koja radi u PEN-u i koja je s velikim žarom govorila o slučaju Liua Xiaoboa, a zatim te zasula pitanjima o naraštaju tvojih roditelja, o mladim muškarcima i ženama iz Drugog svjetskog rata, te Ellen, tako smjernu i lijepu, koja ti je kasno te večeri pokazala crtanku punu najopscenijih erotskih crteža koje si u životu vidio, što te navelo da promisliš i upitaš se samo na trenutak - ne bi li mogao spasiti svoju nakladničku kuću uvođenjem nove edicije porno-art knjiga. Dobili su već dva naloga za deložaciju, a ti si im rekao da te zabrinjava što previše toga stavljaju na kocku, da bi to moglo gadno završiti, ali je Bing lupio šakom o stol i rekao da će izdržati do kraja, a ti im više nisi nametao svoje mišljenje jer nije tvoje da im govoriš što im je raditi, ta svi su oni (manje-više) odrasli ljudi, savršeno sposobni da sami donose odluke, makar i pogrešene. Sastali ste se još šest puta pa ste se dečko i ti pomalo zbližili. On se sada otvara pred tobom, a jedne večeri kad ste bili sami,

najvjerojatnije poslije onog Bressonova filma, ispričao ti je sve o Pilar Sanchez i o tome zašto je morao pobjeći s Floride. Ruku na srce, zapanjio si se kad ti je rekao koliko joj je godina ali si, razmislivši na časak, shvatio da je normalno što se zaljubio u tako mlado biće, jer njegov je život u jednom trenutku zastao, nije se više mogao razvijati na pravi i prirodan način, pa premda izgleda kao odrastao čovjek, iznutra je zapeo negdje između osamnaeste i devetnaeste. Rekao je kako se u siječnju u jednom trenutku bio pobojao da će je izgubiti -izbila je žestoka prepirka, njihova prva ozbiljna svađa. Tvrdio da je to bilo uglavnom njegovom krivnjom, isključivo njegovom krivnjom jer joj je, kad su se tek upoznali i kad još nije znao koliko će mu značiti, lagao o svojoj obitelji rekavši da su mu roditelji umrli, da nema brata, da nikad nije imao brata, ali da sada, kad se vratio roditeljima, želi da ona zna istinu, a kad joj je rekao istinu, toliko se razljutila što joj je lagao da mu je zalupila slušalicu. Uslijedio je tjedan pun svađa, no on kaže da je imala pravo što se ražestila, ta obmanuo ju je, izgubila je povjerenje u njega, a počela se smekšavati tek kad joj je ponudio brak shvativši da je više neće obmanjivati. Brak! Obvezao se djevojci koja još nije završila gimnaziju!
Čekaj da je upoznaš kad sljedeći mjesec dode u New York, rekao ti je. A ti si odgovorio što si mirnije mogao kako se tome jako veseliš.

29. ožujka. U nedjelju telefonski razgovor s Willom. Konačno joj otkrivaš što ti je dečko priznao, a ne znaš hoće li to poboljšati ili pogoršati situaciju. Previše je to za nju, ne može probaviti sve odjednom, zato u sljedećih nekoliko minuta reagira postupno, korak po korak. Korak prvi: potpuna šutnja, šutnja što traje toliko da joj moraš ponoviti ono što si joj netom rekao. Korak drugi: tihi glas kaže „Grozno, prestrašno, ma jel to istina?" Korak treći: jeca dok se u mislima vraća na cestu, dok popunjava praznine u slici koju ima u glavi, dok zamišlja tučnjavu medu dečkima i vidi kako auto prelazi preko Bobbyja. Korak četvrti: gnjev raste. „Lagao nam je", kaže, „obmanuo nas lažima", a ti odgovaraš, kažeš joj da nije lagao, da jednostavno nije ništa rekao, bio je previše traumatiziran krivnjom da bi mogao govoriti, a život s tom krivnjom zamalo ga je uništio. „Ubio mi je sina", veli ona, a ti joj odgovaraš, kažeš da joj je gurnuo sina na cestu i da je smrt njezina sina bila nesretan slučaj. Razgovarate i dalje, to traje više od sata, ti joj sve vrijeme ponavljaš da je voliš, da ćeš je vazda voljeti što god odlučila, kako se god bude htjela ponašati prema tom mladiću. Ona opet plače, a onda se konačno stavlja u njegovu kožu, konačno ti kaže da razumije koliko je propatio, ali veli da ne zna je li dovoljno to što ga razumije, da ni sama ne zna što hoće, nije sigurna da će imati snage ponovno se suočiti s njim. Treba joj vremena, kaže, treba joj još vremena za razmišljanje, a ti joj veliš da nema žurbe, da je nikad nećeš prisiljavati na nešto što sama ne želi. Tu razgovor prestaje, a ti opet imaš osjećaj da si zaglibio u nekakvoj nigdini. U kasno popodne počinješ se miriti s činjenicom da je nigdina sada tvoj dom i da ćeš u njoj provesti posljednje godine života.

12. travnja. Podsjeća te na nekoga koga poznaješ, ali ne možeš točno odrediti na koga, kadli, pet-šest minuta nakon što su joj te predstavili, ona se prvi put nasmije i ti znaš, sigurno kao amen u Očenašu, da te podsjeća na Suki Rothstein. Suki Rothstein na blještavo bijeloj sunčevoj svjetlosti onog kasnog popodneva u Ulici Houston, prije zamalo sedam godina, nasmijana, medu prijateljima, odjevena u žarkocrvenu haljinu - najpunije, najdivnije utjelovljenje nadobudne mladosti. Pilar Sanchez blizanka je Suki Rothstein, malo svjetlucavo biće koje u sebi nosi plamen života, i neka joj bogovi budu milostiviji nego što su bili zlosretnoj kćeri tvojih prijatelja. Stigla je s Floride u rano subotnje veče, a sutradan, na Uskrs, došli su ti zajedno u stan u Ulici Downing. Njemu je bilo teško odoljeti da je ne dodiruje pa ju je čak i dok su sjedili na sofi i razgovarali s tobom ljubio u vrat, milovao joj golo koljeno, prebacivao joj ruku oko ramena. Ti si je, dakako, već bio vidio, bilo je to

prije gotovo godinu dana u onom malom perivoju u južnoj Floridi, bio si tajni svjedok njihova prvog susreta, prvog razgovora, no bio si predaleko da je pogledaš u oči i da vidiš njihovu moć, moć tih tamnih, mirnih očiju što upijaju sve oko sebe i isijavaju svjetlost — to je ono u što se momak zaljubio. Dolazimo s dobrim, sjajnim vijestima, reče Miles, a trenutak kasnije doznao si da je Pilar primljena na Barnard, da će imati punu stipendiju i da će doći živjeti u New York čim u svibnju položi maturu. Rekao si joj da je i tvoja žena studirala na Barnardu, da si je prvi put vidio kao barnardsku studenticu, da baklja iz ruku Milesove pomajke sada prelazi u njezine ruke. A onda je on objavio (a ti zamalo pao sa stolca kad si to čuo) da se upisao na Fakultet humanističkih znanosti Sveučilišta Columbia i da će ujesen početi slušati posljednja predavanja koja će ga dovesti do diplome. Upitao si ga čime to kani platiti, a on je rekao da ima nešto novca u banci i da će ostatak pokriti zajmom za studente. Dojmilo te se što nije tražio tvoju pomoć, premda bi mu je ti bio voljan dati, no znaš da je za njegovo samopouzdanje bolje što će sam preuzeti taj teret. U daljnjem si razgovoru osjetio kako bivaš sve sretniji, kako si danas sretniji nego ikad u proteklih trinaest godina i poželio si nazdraviti toj sreći, napiti se od nje, i tada si pomislio da ćeš, štogod Willa odluči u vezi s tim momkom, moći podnijeti razdvojen život s dvoje najdražih ljudi na svijetu, da ćeš prihvaćati užitke gdje god i kad god ih budeš mogao naći. Rezervirao si stol za večeru u restoranu Waverly Inn, u tom uglednom lokalu staroga New Yorka, New Yorka koji više ne postoji, misleći da će Pilar uživati u takvom restoranu, a ona i jest uživala, zapravo je rekla da se osjeća kao da je u raju, i dok ste utroje pakirali ostatak uskršnje večere, obasipala te pitanjima, htjela je doznati sve o upravljanju nakladničkom kućom, o tome kako si upoznao Renza Michaelsona, kako odlučuješ koju ćeš knjigu prihvatiti a koju ne, a ti si, odgovarajući joj na pitanja, shvatio da te sluša s golemom pozornošću, da neće zaboraviti nijednu tvoju riječ. Razgovor je u jednom trenutku skrenuo na matematiku i prirodne znanosti i ti si se zatekao kako slušaš rapravu o kvantnoj fizici, predmetu koji - iskreno si priznao - uopće ne razumiješ, a Pilar se tada okrenula prema tebi i kazala: „Razmišljajte o tome ovako, gospodine Heller. U staroj su fizici tvrdnje da je tri puta dva jednako šest i da je dva puta tri jednako šest reverzibilne tvrdnje. Ali ne i u kvantnoj fizici. U njoj su tri puta dva jednako je šest i dva puta tri jednako je šest dvije različite stvari, odijeljene i zasebne tvrdnje." Mnogo je stvari na ovome svijetu zbog kojih se moraš zabrinjavati, ali ne i zbog mladićeve ljubavi.

13. travnja. Jutros se budiš uz vijest da je umro Mark Fidrych. Imao je samo pedeset četiri godine, a poginuo je na farmi u Northboroughu, u državi Massachusetts, kada se na nj srušio kiper dok ga je popravljao. Prvo Herb Score, a sada Mark Fidrych, dvojica ukletih genija koji su nakratko bljesnuli, zaslijepili cijelu naciju, blistali nekoliko dana ili mjeseci, a zatim nestali iz vida. Pritom se sjećaš starog očeva refrena: Jadni Herb Score. I popisu palih junaka dodaješ novu žrtvu: Marka Fidrycha. Počivao u miru, dragi Bird.




_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Sanset Park - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 1:03 pm



ALICE BERGSTROM I ELLEN BRICE

Četvrtak je, trideseti travnja, Alice je upravo odradila još jednu četverosatnu šihtu u Američkom PEN centru. Odstupajući od svoje ustaljene rutine u proteklih nekoliko mjeseci, neće odjuriti kući u Sunset Park zbog rada na disertaciji. Umjesto toga, sastat će se s Ellen, koja ima slobodan četvrtak, pa će se njih dvije častiti kasnim ručkom u Balthazaru, francuskoj braseriji u Ulici Spring u SoHou, samo dvije minute hoda od PEN-ovih prostorija na Broadwayu broj 588. Jučer im je novi sudski ovršitelj uručio ponovljeni sudski nalog za deložaciju, četvrti po redu, a početkom mjeseca, kad je stigao treći, ona i Ellen su se dogovorile da će sljedeći biti posljednji, da će se u tom trenutku okaniti skvoterstva i odseliti se, nerado, ali ipak hoće. Zato su se i dogovorile da će se danas popodne sastati na Manhattanu kako bi porazgovorile i smislile što će dalje, smireno i promišljeno, daleko od Binga i njegovih ratobornih, nerazboritih izjava, a ima li boljeg mjesta za smiren i promišljen razgovor od tog skupog otmjenog restorana u mirno doba između ručka i večere?

Jake više nije u igri. Konačni obračun, za koji se pripremala kad ga je petog siječnja posljednji put vidjela, dogodio se sredinom veljače, a ono što ju je zaboljelo u vezi s tim posljednjim razgovorom bila je brzina kojom se složio s njezinim viđenjem trenutnog stanja i mlaka reakcija na njezin prijedlog da krenu svatko svojim putem, da prekinu. Rekao joj je da s njime nešto ne štima, da uz nju više ne ćuti uzbuđenje, da se ne veseli što će je vidjeti, a pritom je sebe okrivljavao za tu promjenu osjećaja i rekao da zaista ne razumije što se to s njime događa. Kazao joj je i da je ona izuzetna osoba puna hvalevrijednih osobina - bistra je, sućutna i mudra - a on čovjek koji je ne može voljeti onako kako ona zaslužuje. Nije se dublje pozabavio tim problemom, nije, na primjer, razmatrao razloge koji su pridonijeli tome da ga ona više ne zanima u seksualnom smislu, no ona je shvatila da se tome ni ne treba nadati, jer joj je otvoreno priznao kako su ga te promjene zbunile baš kao i nju. Upitala ga je da li je ikad pomišljao na psihoterapiju, a on reče da jest, da razmišlja o tome, da mu je život u komi i očito mu treba pomoć. Slutila je da govori istinu, ali nije bila posve sigurna, zato se sada, kad god u glavi nanovo odvrti taj razgovor, zapita nije li ta njegova pasivna, samooptužujuća reakcija bila najlakši način za izlazak iz veze, laž kojom prikriva činjenicu da se zaljubio u drugu osobu. Ali u koju? Ona to ne zna, u dva i pol mjeseca otkako ga je posljednji put vidjela nitko joj od zajedničkih prijatelja nije govorio o novoj Jakeovoj vezi. Moguće je da nema nikoga, ili mu je možda ljubavni život postao dobro čuvanom tajnom. Bilo kako bilo, nedostaje joj.
Sada kad je otišao, često se sjeća lijepih zajedničkih trenutaka, a ne obazire se na ružne i, čudno, najviše joj nedostaju povremeni izljevi humora koji su znali prokuljati iz njega u nepredvidivim trenucima kad bi se taj izrazito nešaljiv čovjek oslobodio i počeo oponašati kojekakve komične likove, uglavnom ljude koji govore s jakim stranim naglaskom - Ruse, Indijce, Koreance - i bio u tome začuđujuće dobar. Uvijek je sjajno oponašao tudi glas, ali to je, dakako, bio stari Jake, Jake od prije godinu dana, i istina je da ju već dugo nije nasmijao pretvarajući se u jedan od tih smiješnih likova govoreći: Goospođice Aaalis, puuusicu mi daaajte, gooospodice Aaalis. Alice sumnja da će uskoro naći sličnog čovjeka, a to je zabrinjava, jer ima trideset godina i užasava se pomisli na budućnost bez djece.

Ipak, izgubila je nekoliko kilograma, i to više zahvaljujući slabom apetitu negoli strogoj dijeti, pomirila se s posve pristojnom težinom od sedamdeset kilograma i prestala razmišljati o sebi kao o odbojnoj kravi - ne čini to više kad razmišlja o svom tijelu, što je, izleda, rjeđe sada kad je Jake otišao i kad je više nitko ne dodiruje. Rad na disertaciji zapinjao joj je gotovo puna dva tjedna nakon njegova odlaska, ali se uskoro sabrala i otad radi kao crv, tako marljivo da je već došla do polovine zaključnog poglavlja, zato misli da će prvu verziju dovršiti za otprilike deset dana. Disertacija joj je u posljednje tri godine bila jedini i glavni cilj, brdo na koje se počela penjati, ali je rijetko kada razmišljala o tome što će se dogoditi kad stigne na vrh. Ako je o tome uopće razmišljala, samodopadno je pretpostavljala da će joj sljedeći korak biti natjecati se za nastavničko mjesto negdje u zemlji. „Zar si se radi takvog posla godinama trsila da dobiješ doktorsku titulu, ha?", govorila je sama sebi. „Dadu ti doktorat, a ti odeš u učitelje." No sada kad je kraj na pomolu, počela se preispitivati i uopće nije sigurna da je nastavnički posao dobro rješenje. Ponekad još pomisli da bi mogla pokušati ali se, poslije prošlogodišnjeg ne baš lijepog iskustva u svojstvu honorarne nastavnice, zapita hoće li je rintanje na kakvom odsjeku za anglistiku moći ispunjati zadovoljstvom u sljedeća četiri desetljeća. U posljednja su joj dva mjeseca na um pale i druge mogućnosti. Značajniji, zahtjevniji posao u PEN-u, na primjer. Sadašnji je posao zaokuplja mnogo više nego što je očekivala, a ne želi ga se odreći, što bi bila prisiljena učiniti kad bi dobila mjesto na kakvom odsjeku za anglistiku i što bi, usput rečeno, najvjerojatnije bilo u nekom koledžu tisuću kilometara južno ili zapadno od New Yorka. To je problem, misli ona dok otvara vrata restorana, mjesto a ne posao.
Alice ne želi napustiti New York. Zeli ostati u tom golemom, za život nepodesnom gradu dokle god bude mogla jer joj se nakon svih ovih godina pomisao na život ma gdje drugdje čini suludom.

Ellen je već unutra, sjedi za stolom uz istočni zid restorana, u ruci drži čašu bijelog vina, čeka.
Ellen zna ono što Alice ne zna o Jakeovim eskapadama u proteklih nekoliko mjeseci, ali joj nije o tome govorila jer je Bingu obećala da će čuvati tajnu i jer nije osoba koja krši obećanja. Bing joj je nastavio pozirati u prva četiri mjeseca ove godine i za to su se vrijeme medu njima srušile mnoge, zapravo sve ograde, pa su jedno drugome povjeravali tajne koje ni sa kim drugim ne bi bili voljni dijeliti. Ellen zna za Bingovu opčinjenost Milesom, na primjer, a zna i za njegove strahove glede žensko-muških i muško--muških odnosa, kao i za njegove dvojbe o tome tko je on i stoje. Zna i da se Bing potkraj siječnja osmjelio poći u Jakeov stančić na Manhattanu i da je, zahvaljujući velikoj količini alkohola i jamstvu da će stupiti u vezu s Renzom Michaelsonom radi intervjua do kojega je Jakeu tako silno stalo, uspio navesti Alicinog bivšeg dečka na seks. To je bio Bingov prvi i posljednji pokus u otkrivanju samoga sebe, budući da su mu Jakeov zagrljaj, usne i intimni dijelovi pružili malo ili nimalo užitka, pa je morao nevoljko priznati da - premda ga Miles i dalje veoma privlači — nije ni najmanje zainteresiran za vođenje ljubavi s muškarcima, pa ni s Milesom. Jake je, s druge strane, kao što je Bing i pretpostavljao, već u mladenačkoj dobi nekoliko puta iskusio muško- muški odnos, a potaknut seksom s Bingom, koji mu je pružio veliki užitak, shvatio da mu zanimanje za muški rod nije jenjalo s godinama. Dva tjedna nakon toga, kad ga je Alice natjerala da se izjasni, mirno je prihvatio raskid veze i krenuo drugim putem. Ellen to zna jer se Jake i Bing još viđaju. Jake je pripovijedao Bingu o svojim vezama, Bing je to prenio Ellen, a ona je šutjela. Alice ne zna ništa o svemu tome, ali joj je mnogo bolje bez Jakea, i Ellen je sigurna da će uskoro naći drugog momka.

To je sada nova Ellen, Ellen Brice koja je prošli mjesec napravila generalni remont vlastite vanjštine kako bi sebi i svijetu pokazala novi odnos prema tijelu, stoje posljedica njezina novog odnosa prema srcu, a stoje opet posljedica njezina novog odnosa prema sebi samoj. Jednog hrabrog

odlučnog tjedna sredinom ožujka ošišala je dugu, kuštravu kosu i odabrala bubi frizuru iz dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, pobacala svu odjeću iz ladica i ormara te se prije svakog izlaska počela lickati, mazati usne, nanositi rumenilo na obraze, tuš i sjenilo na kapke, a maškaru na trepavice, tako da mlada žena koju je Morris Heller u svom dnevniku nazvao smjernom, žena koja je godinama izazivala sućut i zaštitničke osjećaje znanaca i prijatelja, sada više ne zrači aurom žrtve, nije plaha i nesigurna i zato je, dok sjedi na klupici uz istočni zid restorana Balthazar, odjevena u crnu kožnu
mini-suknju i pripijenu majicu od kašmira, dok pijucka bijelo vino i promatra Alicu koja upravo ulazi u restoran, svjesna da se gosti osvrću i gledaju je dok prolaze mimo nje, pa uživa u pozornosti koju joj poklanjaju i likuje znajući da je najpoželjnija žena u restoranu. Tu revoluciju u njezinu izgledu izazvao je nevjerojatan događaj u veljači, samo tjedan dana nakon što su Alice i Jake dokrajčili svoju poljuljanu romansu, u trenutku kad se nitko drugi doli Benjamin Samuels, gimnazijalac s kojim je prije gotovo devet godina zatrudnjela u sjenici kuće u Vermontu, pojavio u agenciji za prodaju nekretnina tražeći stan u Park Slopeu ili u jednom od susjednih naselja, dvadesetpetogodišnji Benjamin Samuels, sada već odrastao čovjek, prodavač mobitela u T-mobileovoj prodavaonici na Sedmoj Aveniji, propali student, mladić bez previše mozga u glavi za, recimo, studij prava ili medicine, profesija koje će mu, nadali su se roditelji, postati životnim pozivom, ali lijep kao uvijek, ljepši nego ikada, onaj divni dečko prekrasnoga sportski građenog tijela stasalog u tijelo krasnog kršnog muškarca. U prvi je mah nije prepoznao, a ona je - premda sluteći da je plećati momak koji joj sjedi sučelice zrelo utjelovljenje dječaka kojemu se jednom davno bila podala - čekala da ispuni obrazac za najam stana prije nego što mu je rekla tko je. Govorila je tiho, oklijevajući, jer nije znala hoće li mu to biti drago ili ne, pa ni hoće li je se sjetiti, ali Ben Samuels se sjetio i bilo mu je drago što ju je ponovno našao, toliko drago da je ustao sa stolca, prišao njezinoj strani stola i čvrsto je zagrlio. Proveli su popodne obilazeći prazne stanove, u prvome su se ljubili, u drugome vodili ljubav, a sada kad se Ben Samuels preselio u susjedstvo, ljubuju gotovo danomice. Eto zašto se Ellen ošišala - zato što Bena uzbuđuje njezin zatiljak -pa kad se već ošišala, shvatila je da će ga još više uzbuđivati počne li nositi drukčiju, zavodljiviju odjeću. Do sada je Alici, Bingu i Milesu tajila priču o Benu ali je, uz tolike nenadane promjene - četvrti sudski nalog za deložaciju i neizbježan raspad male ekipe — odlučila ispričati Alici što joj se dogodilo.

Alice je ljubi u obraz i smiješi joj se onim sebi svojstvenim osmijehom, a Ellen, dok je gleda kako sjeda na stolac nasuprot klupici, razmišlja hoće li se ikad toliko usavršiti u crtanju da na papir prenese taj osmijeh, najtopliji, najblistaviji osmijeh na svijetu, osmijeh kojim se Alice razlikuje od svih ljudi koje poznaje, koje je poznavala i koje će upoznati do kraja života.

Eto, mala moja, kaže Alice, to je valjda kraj našeg bajnog eksperimenta.

Kraj za tebe i mene, možda, ali ne za Binga i Milesa. Miles se za tri tjedna vraća na Floridu. To sam zaboravila. Onda za Binga. Tužno.

Ja ostajem još deset dana. Do tada ću, potegnem li, završiti posljednje poglavlje. Jel ti to odgovara il bi radije odmah otišla?

Ja bih zauvijek ostala ovdje. Samo me strah. Dode li murja, izbacit će nam stvari na ulicu, moglo bi se što razbiti, Bing bi pošizio, moglo bi biti frke. Deset dana je predugo, Alice. Mislim da bi ti već sutra morala početi tražiti novu gajbu.

A koliko imaš stanova za najam?

Puno u Slopeu, al ne tako puno u Sunset Parku. Ali Sunset Park je jeftiniji, znači bolji.
Kolko možeš platiti? Najnižu tržišnu cijenu.
Poslije ručka ću pogledati što imamo pa ću ti javiti. Ali možda si se zasitila Sunset Parka. Ako hoćeš nešto drugo, meni je pravo. Bilo što, ako moja polovica stanarine ne bude previsoka.

Alice, dušo... Što?

Nisam skužila da bi ti da budemo cimerice. A ti ne bi?

U principu bi, al je nešto iskrslo, pa razmišljam o drugim mogućnostima. Mogućnostima? O jednoj. Da?
Ime mu je Benjamin Samuels i predlaže da se preselim k njemu. Vražice mala! Kolko to već traje? Nekoliko mjeseci.

Nekoliko mjeseci? Pa jesi ti normalna? Nekoliko mjeseci, a meni ni riječi.

Nisam bila sigurna. Nikome nisam htjela govoriti. Mislila sam da je to samo zbog seksanja i da će završiti dok kažeš keks. Al izgleda da postaje ozbiljno. Toliko da bih željela pokušati.

Jesi zaljubljena?

Ne znam. Al znam da sam luda za njim. I da je seks fantastičan. A ko je on?

Onaj iz ljetne škole iz dvije tisućite. Tip s kojim si zatrudnjela? Dječak s kojim sam zatrudnjela. Aha, sad se vidi, sad se zna...

Imao je šesnaest, a ja dvadeset godina. Sad on ima dvadeset pet, a ja dvadeset devet. Sad su te četiri godine mnogo manje važne nego prije.

Gospode! Ja sam mislila da je to možda bio otac, nikako sin. Zato sam morala šutjeti. Bio je klinac, nisam ga htjela uvaliti u nevolje.

A jel ikad doznao što se dogodilo?
Nije ni onda, a ne zna ni sada. Nema smisla da mu kažem, jel tako? Dvadeset pet godina. I što radi?

Ništa posebno. Ima neki dosadni poslić i nije baš previše pametan. Al me obožava, Alice, nitko mi nikad nije bio tako dobar. Svako se popodne u pauzi za ručak ševimo u njegovom stanu u Petoj ulici. Dovede me do ludila. Onesvijestim se kad me samo takne. Ne mogu ga se zasititi. Pomislim da sam možda poludila, a onda se ujutro probudim i shvatim da sam sretna, sretnija nego ikada. Super, El.

Da, super. Tko bi mislio da će mi se to dogoditi?

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Sanset Park - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 1:03 pm

MILES HELLER

U subotu, drugog svibnja, u jutarnjim novinama čita da je Jack Lohrke umro u osamdeset petoj godini. U kratkom nekrologu piše da je tri puta na čudesan način izbjegao sigurnu smrt: onoga dana kad su mu u Ardenskoj ofenzivi poginuli ratni drugovi, kad se poslije rata srušio avion kojim se trebao vratiti u zemlju i kad je autobus sletio u provaliju, ali to je štur, površan članak koji zaobilazi Luckyjevu skromnu karijeru u prvoj bejzbolskoj ligi sa Giantsima i Philliesima i spominje tek jedan Milesu dotad nepoznat detalj: u najslavnijoj utakmici dvadesetog stoljeća, u završnici prvenstva Nacionalne lige između Giantsa i Dodgersa 1951. godine, igrač Giantsa u polju Don Mueller slomio je gležanj uklizavši na treću bazu u zadnjoj izmjeni, a da su kojim slučajem Giantsi izjednačili rezultat, Lohrke bi bio zamijenio Muellera u sljedećoj izmjeni. Umjesto toga, Branca je bacio loptu, Thomson ju je pogodio i utakmica je završila prije nego što se Luckyjevo ime pojavilo na semaforu. Mladi Willie Mays se spremao udariti, Lucky Lohrke se zagrijavao, htio je zamijeniti Muellera, ali je tada Thomson opalio zadnju loptu sezone preko ruba igrališta i Giantsi su osvojili prvenstvo. Giantsi su osvojili prvenstvo!

U nekrologu nema ni riječi o privatnom životu Jacka „Luckvja" Lohrkea, ni spomena o njegovom braku, djeci i unucima, nema informacija o ljudima koje je možda volio ili o onima koji su možda voljeli njega, samo štura, nevažna činjenica da je taj svetac-zaštitnik sreće radio kao zaštitar u Lockheedu nakon što je prestao igrati bejzbol.

Pročitavši nekrolog, Miles smjesta nazove stan u Ulici Downing kako bi s ocem oplakao smrt čovjeka o kojemu su tako često razgovarali u dobra stara vremena, onih godina kad još nitko nije znao za ceste u pokrajini Berkshires, kad još nitko nije bio pokopan i nitko pobjegao od kuće. Otac je, dakako, pročitao novine uz jutarnju kavu i zna da je Lucky napustio ovaj svijet. Nesreća za nesrećom, kaže on. Prvo Herb Score u listopadu, onda Mark Fidrych u travnju i sad ovo. Miles veli da mu je žao što nikad nisu pisali Jacku Lohrkeu da mu kažu koliko znači njihovoj obitelji, a otac se slaže. Da, kaže, glupo je što smo to previdjeli, zašto se toga već davno nismo sjetili? Miles odvraća kako je to možda zato što su pretpostavljali da će Jack živjeti dovijeka, a otac se smije i veli da Jack Lohrke nije bio besmrtan, samo je imao sreće, a ako su ga i smatrali svojim svecem-zaštitnikom, valjalo im je imati na umu da i sveci umiru.Najgore je sada iza njega. Preostalo je još samo dvadeset dana do kraja te zatvorske kazne, zatim će se vratiti na Floridu i čekati da Pilar završi školu, a onda opet u New York, gdje će provesti početak ljeta i tražiti stan u otmjenijoj četvrti. Otac im je u zapanjujućem naletu velikodušnosti ponudio da budu kod njega u Ulici Downing dok ne nadu stan, što znači da Pilar neće ni jednom morati prespavati u kući u Sunset Parku, koja ju je preplašila i prije nego što su počeli stizati nalozi  za deložaciju i zbog koje se sada toliko uspaničila. Koliko će još vremena proći do trenutka kad ih murja bude došla izbaciti?, pita se. Alice i Ellen već su odlučile da će se odseliti i čvrsto ostaju pri svome. Bing se razbjesnio kad su mu prije dva dana za večerom objavile tu odluku, ali Miles vjeruje da je to jedino razumno rješenje. One će se odseliti čim Ellen uspije Alici naći povoljan smještaj, što će se po svoj prilici dogoditi sredinom sljedećeg tjedna, a i on bi, da je na njihovom mjestu, tako

postupio. Mora, međutim, ostati još samo dvadeset dana, a u međuvremenu ne smije ostaviti Binga na cjedilu, ne smije to učiniti sada kad im je pokus propao i kad ga Bing očajnički treba, zato kani ostati do dvadeset drugoga i moliti se da murja ne dode prije toga.Htio bi ostati u kući još tih dvadeset dana, htio bi, ali ne može. Ostaje još dan i noć drugoga, dan i noć trećega, a rano ujutro četvrtoga svibnja probudi ga snažno kucanje na ulaznim vratima.
Čvrsto je spavao u sobi iza kuhinje, a dok se razbudivao i odijevao, u kuću je već nahrupila policija. Čuje teške korake na stubištu, čuje kako se Bing dere {Maknite te prljave šape s mene), čuje kako Alice nekome viče neka izađe i neka joj ne dira računalo, čuje policajce koji urlaju (Van! Van!), ne  zna koliko ih je, misli da su dvojica, ali mogla bi biti trojica, i dok iz svoje sobe preko kuhinje stiže u predsoblje, dreka u gornjim prostorijama već se pretvorila u urnebesnu galamu. Pogleda udesno, vidi da su prednja vrata otvorena, ugleda Ellen koja stoji na trijemu, rukom je prekrila usta a oči razrogačila od straha, od užasa, zatim pogleda ulijevo, usredotoči se na stubište, i tamo, na vrhu, ugleda Alicu, krupnu Alicu koja se pokušava istrgnuti iz ruku golema policajca, i upravo u tom trenutku, dok i dalje gleda uvis, spazi Binga na gornjem odmorištu, ruke su mu vezane lisičinama, a onaj ga drugi golemi policajac jednom rukom drži za kosu a drugom mlati pendrekom po leđima, i upravo kad se pokuša okrenuti i pobjeći iz kuće, vidi da je prvi policajac gurnuo Alicu niza stube, i dok se Alice kotrlja prema njemu udarajući jednom stranom glave o drvenu stubu, policajac koji ju je gurnuo jurne niza stube, i prije nego Miles uspije stati i shvatiti što radi, već je stisnutom pesnicom opalio policajca po gubici, i dok ovaj pada od udarca, Miles se okrene, izjuri iz kuće, na trijemu ugleda Ellen, lijevom je rukom zgrabi za njezinu desnu, povuče je za sobom niz prednje stube, i njih dvoje udare u trk.Jedan od ulaza u grinvudsko groblje odmah je iza ugla; otrče tamo, nisu sigurni jesu li im policajci za petama ili ne, ali ako su u kući bila dva a ne tri policajca, misli Miles, onda se onaj koji nije povrijeđen sigurno bavi kolegom kojega je on opalio po gubici, što bi značilo da ih nitko ne slijedi. Ipak, trče što dalje mogu, a kad Ellen ostane bez daha, kad ne može dalje, nakratko sjednu na travu i oslone se na nadgrobni kamen s natpisom Charles Everett Brown, 1858-1927. Milesa strašno boli ruka, boji se da je možda slomljena. Ellen bi ga htjela odvesti na Hitnu, da je snime, ali Miles to odbija, kaže da bi bilo preopasno, da se mora skrivati. Napao je policajca, a to je ozbiljan, kažnjiv prijestup, i premda se nada da je onom pasjem sinu razbio gubicu, premda nimalo ne žali stoje odalamio tipa koji je gurnuo ženu niza stube, i to ni manje ni više nego Alice Bergstrom, najbolju žensku na svijetu, nema sumnje da se uvalio u grdnu nevolju, najgoru do sada. Sjede na grobljanskoj travi, nikoga ne mogu nazvati, ne mogu saznati je li Bing uhićen ni je li Alice ozlijeđena, a Miles je još u šoku, nije smislio što će dalje. Ellen mu kaže da se jutros rano probudila, u šest i petnaest ili šest i pol, i da je stajala na trijemu sa šalicom kave u ruci kad su stigli policajci. Upravo im je ona otvorila vrata i pustila ih u kuću, drugo joj nije preostalo. Dva su policajca krenula na kat a ona je, dok su se penjali, ostala stajati na trijemu, i tada je nastao pakao; ništa nije vidjela, samo je čula Binga i Alicu, vikali su, a vikali su i policajci, svi su vikali, bit će da se Bing opirao, bit će da se počeo tući, a Alice se vjerojatno prepala da će je izgurati iz sobe prije nego uspije pokupiti papire i knjige i filmove i računalo, računalo u kojemu joj je pohranjena cijela disertacija, tri godine rada spremljene u taj mali stroj, vjerojatno je zato pošizila i počela se hrvati s policajcem. Alicina disertacija, Bingovi  bubnjevi i svi njezini crteži iz proteklih pet mjeseci, na stotine crteža, sve je to još u kući koja je jamačno već zapečaćena, nedostupna, i sada je sve to zauvijek propalo. Dode joj da zaplače, kaže,   ali ne može, previše je ljutica, ta stoje murji trebalo da ih tuče i gura van, zašto se nisu mogli ponašati kao ljudi a ne kao životinje, ne, ne, ne može plakati iako bi htjela, ali molim te, Miles, veli ona, zagrli me, drži me čvrsto, to mi sad toliko treba. I Miles je zagrli i pogladi po glavi.

Moraju se pobrinuti za Milesovu ruku. Počela je oticati, nadlanica mu je nabrekla i poplavila, pa ako i nema slomljenih kostiju (Miles može malko micati prstima, bol pritom nije jača), treba je pothladiti kako bi se oteklina smanjila. Hematom. Cini mu se da je to prava riječ - hematom, lokalizirana oteklina puna krvi, potkožna barica krvi. Moraju pothladiti tu ruku, a moraju i nešto pojesti. Već zamalo dva sata sjede na grobljanskoj travi, ogladnjeli su, premda zacijelo ne bi mogli ništa okusiti kad bi im netko štogod ponudio. Ustaju i kreću dalje, žurno zaobilaze grobove i nadgrobne spomenike, idu prema Windsor Terraceu i Park Slopeu, prema ulazu u groblje iz Dvadeset pete ulice, koji je ujedno izlaz iz groblja, a stigavši do Sedme avenije, produžuju sve do Šeste ulice. Ellen moli Milesa da je pričeka pred T-Mobileovom prodavaonicom mobitela, nazvat će, kaže, svog novog dečka, ne, svog starog dečka, ma to je zamršena priča, i nekoliko minuta poslije toga - eto je, već otključava vrata Benovog stana u Petoj ulici, između Šeste i Sedme avenije.

Ovdje ne možemo dugo ostati, veli Ellen, samo nekoliko sati, jer ne želim upletati Bena, no dobili smo barem nešto, priliku za predah dok ne smislimo što ćemo dalje. Peru se, Ellen pravi sendviče sa sirom, stavlja kockice leda u plastičnu vrećicu i pruža je Milesu. On bi htio nazvati Pilar, no još je prerano, Pilar je još u školi, uključit će mobitel tek kad se u četiri vrati kući. Kamo ćemo sada?, pita Ellen. Miles stane razmišljati, sjeti se da mu kum stanuje u blizini, samo nekoliko blokova od Benova stana, ali mu se, kad nazove Renzov broj, javi telefonska sekretarica, što znači da Renzo radi ili da nije u gradu, zato nema smisla ostavljati poruku. Preostaje mu još samo otac, ali baš kao  što Ellen ne želi svog dečka upletati u cijelu priču, tako i on zazire od pomisli da uplete oca u taj cirkus, otac je zadnja osoba na svijetu kojoj bi se htio obratiti za pomoć.

Kao da mu čita misli, Ellen kaže: Moraš nazvati oca, Miles. On odmahuje glavom. Nemoguće, veli, već sam ga dovoljno izmučio.

Ako nećeš ti, kaže Ellen, ja ću. Ellen, molim te, pusti mi oca na miru.

Ali Ellen navaljuje i učas - eto je, okreće broj nakladničke kuće Heller Books, na  Manhattanu.
Uzrujan, Miles izađe iz kuhinje i zaključa se u kupaonicu. Ne može to slušati, nikako. Radije bi si zabio nož u srce nego slušao kako Ellen razgovara s njegovim ocem.

Vrijeme prolazi, tri minute, osam minuta, dva sata, ni sam ne zna koliko; uto Ellen pokuca na vrata, dovikne mu da iziđe, da mu otac već zna što se jutros dogodilo u Sunset Parku, da ga čeka na drugom kraju žice. Miles otključa vrata, vidi da je Ellen na rubu plača, lijevom joj rukom nježno dotakne lice i pođe u kuhinju.

Očev glas kaže: U ured su mi maloprije došla dva policajca. Kažu da si jednome razbio gubicu.
Jel to istina?

Da, jer je gurnuo Alicu niza stube. Izgubio sam živce.

Binga su zatvorili jer se opirao uhićenju. Alice je u bolnici, ima potres mozga. Jelgadno?
Budna je, boli je glava, ali nema trajnih ozljeda. Po svoj će je prilici otpustiti sutra ujutro. A kamo će ići? Pa ona više nigdje ne stanuje. Beskućnica je. Sad smo svi  beskućnici.
Hoću da se predaš policiji, Miles.

Nema šanse. Godinama bi me držali bi u zatvoru.

Postoje olakšavajuće okolnosti. Brutalan postupak policije. Prvi prekršaj. Ne vjerujem da bi te uopće kaznili zatvorom.

Svjedočit će protiv nas. Murjak će reći da se Alice spotakla i pala, a porota će mu vjerovati. A tko smo mi? Hrpica uljeza, skvotera, muktaša, guzičara.

Nećeš valjda do kraja života bježati od policije, jel? Sad bi već bilo dosta. Vrijeme je da prestaneš i progutaš žabu, Miles. A ja ću te podržati.

Nećeš moći. Imaš dobro srce, tata, ali u ovome sam slučaju sam. E, nisi. Imat ćeš odvjetnika. A ja znam nekoliko pravih mahera. Sve će biti u redu, vjeruj mi.

Jako mije žao. Užasno, kvragu.

Slušaj, Miles. Ne možemo o ovome preko telefona. Moramo to raspraviti osobno, licem u lice.
Krenut ću kući čim spustim slušalicu. A ti uzmi taksi i dodi što prije. Može?

Može. Obećavaš?
Obećavam.

Pola sata kasnije Miles sjedi na stražnjem sjedalu taksija tvrtke Dodge, vozi se na Manhattan, u Ulicu Downing. Ellen je s Milesovom kreditnom karticom otišla na banku i vratila se s tisuću dolara u gotovini; poljubili su se i pozdravili, i dok taksi mili kroz gust promet prema Bruklinškom mostu, Miles se pita kada će opet vidjeti Ellen Brice. Kad bi barem mogao otići u bolnicu vidjeti Alicu, ali zna da ne može. Kad bi ga pustili, otišao bi u zatvor da vidi Binga, ali zna da ne može. Pritisnuo je  led na oteklu ruku i, dok je gleda, sjeća se kljastog vojnika iz filma što ga je prošle zime gledao s Alicom i Pilar, mladog vojnika ratnog povratnika, vojnika koji se nije mogao sam svući, koji nije mogao leći na počinak bez očeve pomoći, i čini mu se da je i sam nalik na toga mladića koji ne može bez očeve pomoći, na mladića bez ruku, čini mu se da je on taj koji ne bi smio imati ruke, jer su mu ruke donijele samo nevolju u životu, te gnjevne razbijačke ruke, i tada se sjeti vojnikova imena — Homer, Homer Nekako, Homer poput pjesnika Homera, onoga koji je pjevao o Odiseju i Telemahu, o ocu i sinu koji se nakon pustih godina iznova sreću, baš kao on i njegov otac, a ime Homer podsjeća

ga na riječ home, dom, kuća, kao u riječi homeless, beskućnik, svi smo mi sada beskućnici, rekao je  to ocu u telefon, Alice i Bing su beskućnici, on je beskućnik, ljudi s Floride koji su živjeli u kućama što ih je čistio beskućnici su, samo Pilar nije, sad je on njezina kuća, njezin dom, a jednim je udarcem sve uništio, nema im odsad života u New Yorku, nema im više bu dućnosti, nema više nade, pa ako i pobjegne na Floridu da bude s njom, neće im biti nade, a nade neće biti ni ako ostane u New Yorku voditi borbu sa sudom, iznevjerio je oca, iznevjerio Pilar, sve je iznevjerio, i dok se auto kreće Bruklinškim mostom, pogled mu pada na goleme zgrade s druge strane East Rivera, sjeća se zgrada kojih više nema, srušenih, zapaljenih zgrada koje više ne postoje, nestalih zgrada i nestalih ruku, i  pita se ima li smisla nadati se budućnosti kad budućnosti nema, i od sada će se, kaže u sebi, prestati nadati bilo čemu i živjet će samo za sada, za ovaj trenutak, za ovaj prolazni trenutak, za ovo sada koje je sada tu, a onda ga više nema, za to sada koje je nestalo u  nepovrat.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Sanset Park - Pol Oster

Počalji od Mustra taj Sre Maj 09, 2018 1:05 pm

Zahvale
Toplo zahvaljujem:

Charlesu Bernsteinu, Susan Bee i njihovom sinu Felixu. Larryju Siemsu i Sari Hoffman iz Američkog PEN centra. Svojoj kćeri Sophie Auster na njezinom eseju o romanu Kako ubiti pticu rugalicu (1997).

Siri Hustvedt za neobičnost postojanja.

_________________
avatar
Mustra

Broj poruka : 56852
Datum upisa : 09.11.2011

Pogledaj profil korisnika

Nazad na vrh Ići dole

Re: Sanset Park - Pol Oster

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu