Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Paul Auster - U zemlji posljednjih stvari

Ići dole

Paul Auster - U zemlji posljednjih stvari - Page 2 Empty Paul Auster - U zemlji posljednjih stvari

Počalji od Mustra Sre Maj 09, 2018 1:10 pm

First topic message reminder :

Paul Auster - U zemlji posljednjih stvari - Page 2 904_bi10

U svom dugom pismu kući Anna Blume izvještava o potrazi za davno izgubljenim bratom, koja je dovodi u neimenovani, opustošeni grad koji propada u katastrofalnoj ekonomskoj krizi. Zamislimo američki velegrad u bliskoj budućnosti, u kojem obitavaju gotovo isključivo beskućnici, skvoteri u polusrušenim zgradama i pljačkaši umrlih koji leže na ulicama. Klubovi samoubojica nude različite mogućnosti i pogodnosti za umiranje, bogataši su napustili grad, a ostali preživljavaju u kolopletu pljački, primitivne robne razmjene i sitnih zarada. Medu brojnim postapokaliptičnim romanima, koji uvijek iznova preplavljuju književno tržište, roman “U zemlji posljednjih stvari” Paula Austera nešto je sasvim drukčije: riječ je o snovitoj, očaravajućoj basni o nehumanom i bezobzirnom društvu, koje nam je po mnogo čemu prepoznatljivo. Auster, izvanredan stilist i jedan od najvećih američkih pisaca današnjice, ponovno je savršeno stopio realističnost i začudnost, ovoga puta kako bi predočio ton i ugođaj svjetske noćne more, terora i entropije.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


Paul Auster - U zemlji posljednjih stvari - Page 2 Empty Re: Paul Auster - U zemlji posljednjih stvari

Počalji od Mustra Sre Maj 09, 2018 1:17 pm

Paul Auster - U zemlji posljednjih stvari - Page 2 1991



Boris je imao pravo. Naposljetku sam shvatila. Naposljetku se uistinu dogodilo sve ono što se spremalo dogoditi. Ipak, trebalo mi je dugo vremena da polovim konce. Zapravo, ne bih bila primijetila sve dok se ne bi dogodilo — no to se može oprostiti, uzevši zdravo za gotovo da sam najveća neznalica u povijesti.
Ostani uz mene. Znam da već zamuckujem, no nemam spremnih riječi kojima bih izrekla ono što želim reći. Moraš se potruditi i zamisliti kako nam je bilo tada — osjećali smo kako se usud

obrušava na nas, svaki trenutak okruživalo je posve nestvarno ozračje. Lezbijstvo je samo klinički pojam, i nepravedno osiromašuje činjenice. Victoria i ja nismo postale par u onom uobičajenom smislu. Više smo jedna drugoj postale pribježišta, mjesta na kojima smo obje mogle pronaći utjehu u samoći one druge. Gledajući cjelinu, seks je bio najmanje važan dio. Tijelo je samo tijelo, i u konačnici gotovo da i nije važno pripada li ruka koja te dodiruje muškarcu ili ženi. Bivanje s Victorijom pružalo mi je užitak, no jednako tako i hrabrost da ponovno zaživim u sadašnjosti. I to je bilo ono najvažnije. Nisam se više neprekidno vraćala u prošlost, i malo po malo, kao da sam time pokrpala bezbrojne rane koje sam posvuda vukla u sebi. Nisam postala cjelovita, no bar nisam više mrzila vlastiti život. Žena se zaljubila u mene, a nakon toga sam otkrila kako sam sposobna voljeti je. Ne tražim da razumiješ, samo prihvati to kao činjenicu. U životu žalim za mnogo čime, ali ne i za ovim.
Sve je počelo potkraj ljeta, tri ili četiri mjeseca nakon mog dolaska u Woburnovu kuću. Victoria je jedne večeri svratila na kasnonoćni razgovor — sjećam se da sam bila mrtva umorna, boljela su me križa i osjećala sam se očajnije nego obično. Počela mi je trljati leda, posve prijateljski, trudila mi se opustiti mišiće, čineći nešto, posve sestrinski, što bi svatko učinio u tim okolnostima. Samo, mene već mjesecima nitko nije dodirnuo — nakon posljednje noći koju sam provela sa Samom — tako da sam gotovo zaboravila kako je dobro kad te netko tako masira. Victoria je klizila dlanovima gore-dolje po mojoj kičmi, da bi naposljetku ruke podvukla ispod majice, prstima dodirnuvši moju golu kožu. To je bilo nešto nesvakidašnje, pa sam ubrzo počela lebdjeti od užitka. Osjećala sam da mi se tijelo sprema raspasti. Ipak, mislim da čak ni tada nijedna od nas nije znala što će se zapravo dogoditi. Sve je teklo sporo, vijugalo iz faze u fazu, bez nekog određenog cilja. U jednom trenutku mi je s nogu kliznuo pokrivač, a ja se nisam potrudila ponovno se pokriti. Victoria je rukama klizila sve dalje i dalje, dodirivala mi noge i stražnjicu, lutala mojim bokovima i niz ramena — na kraju nije postojao nijedan djelić mene za kojeg nisam željela da ga dodirne. Prevrnula sam se na leđa i Victoria se nagnula nad mene, gola ispod ogrtača za kupanje — kroz otvor joj je provirivala jedna dojka. Tako si lijepa, rekla sam joj, da poželim umrijeti. Malo sam se pridigla i počela ljubiti tu dojku, okruglu i prelijepu dojku, toliko veću od moje, ljubila sam meku, smeđu areolu, jezikom prelazila preko sliva modrih vena koje su se nazirale ispod površine kože. Sve mi je to bilo užasno ozbiljno i potresno — prvih nekoliko trenutaka osjećala sam da sam naišla na žudnju koju se pronalazi samo u najcrnjoj tami snova — no to nije trajalo dugo, te sam se nakon toga pustila. Ponijelo me do kraja.
Nastavile smo zajedno spavati nekoliko sljedećih mjeseci, pa sam se konačno osjetila kao kod kuće. Priroda posla u Woburnovoj kući previše je demoralizirala čovjeka bez ikoga na koga bi se mogao osloniti, bez nekog stalnog sidrišta osjećaja. Previše je ljudi dolazilo i odlazilo, prevelik je broj života protutnjio pored mene — kad bih i upoznala nekoga, taj bi obično već pakirao stvari i odlazio. Onda bi došao netko drugi, spavao u postelji u kojoj je spavao netko drugi, sjedio u istom stolcu, šetao po istom komadiću zemlje, a kad bi i njemu došlo vrijeme da ode, sve bi počelo ispočetka. Upravo suprotno tomu, Victoria i ja bile smo tamo jedna za drugu — u dobru i zlu, kako smo znale govoriti — i jedino se to nije mijenjalo, usprkos svim mijenama koje su se zbivale oko nas. Zbog te veze, bila sam sposobna pomiriti se s poslom, što je na neki način umirivalo moj duh. Zatim se dogodilo mnogo toga, i nismo više mogle nastaviti. O tom ću malo kasnije, no ono važno bilo je da se ništa zapravo i nije promijenilo. Veza je postojala i dalje, i jednom zauvijek shvatila sam koliko je Victoria zapravo sjajna.
Bilo je to sredinom prosinca, upravo u vrijeme prvih ozbiljnih hladnoća. Zima se, na kraju, nije

pokazala toliko oštrom kao ona prošla, no to nitko nije mogao znati unaprijed. Hladnoća je sa sobom donijela sva mračna lanjska sjećanja, na ulicama se osjećala sve veća panika i očaj ljudi koji su se trudili pripremiti za ono najgore. Redovi pred kućom postali su dulji nego što su bili prošlih mjeseci, a ja sam otkrila da radim prekovremeno kako bih održala korak s priljevom ljudi. Tog jutra o kojem govorim, sjećam se da sam na brzinu primila desetoricu ili jedanaestoricu, svakog s njegovom strašnom pričom. Jedna od njih — zvala se Melissa Reilly, stara oko šezdeset godina — bila je toliko smetena da se potpuno slomila i zaplakala preda mnom, preklinjući me da joj pomognem pronaći muža koji je nestao, odlutao je u lipnju i otad o njemu nije čula ni riječ. Što želite da učinim? upitala sam. Ne mogu otići odavde i vući se ulicama uz vas, ovdje imam previše posla. Ona je nastavila s predstavom, a ja sam osjetila kako bjesnim na nju što me toliko tupi. Čujte, rekla sam, niste jedina u ovom gradu koja je izgubila muža. Moj je nestao jednako kao i vaš, i koliko znam, mrtav je baš kao i vaš. Plačem li zbog toga, čupam li kosu? Svi se moramo suočiti s tim. Mrzila sam sebe što sam je zasipala takvim otrcanim frazama, što sam s njom postupala tako grubo, no bilo mi je teško i razmišljati uz njezine histerične napade i besmisleno blebetanje o gospodinu Reillyju i njihovoj djeci, kao i medenom mjesecu na kojem su bili prije trideset sedam godina. Baš me briga za vas — to mi je rekla na kraju. Takva hladna drolja kakvi ste vi ne zaslužuje da ima muža, a sad si nosite tu vašu krasnu Woburnovu kuću i zagurajte si je znate već kamo. Da vas dobri doktor čuje, okretao bi se u grobu. Ili nešto slično — ne sjećam se točno njezinih riječi. Tada se gospoda Reilly podigla na noge i otišla, nošena posljednjim zapuhom indignacije. U trenutku kad je izašla, glava mi je pala na stol i sklopila sam oči, pitajući se jesam li previše iscrpljena da bih danas primila još ikoga. Intervju je bio čista propast, a ja sam pogriješila ne obuzdavajući vlastite osjećaje. Za to nije bilo isprike, nije bilo opravdanja za to što sam sve svoje muke istresla na jadnu ženu, već napola ludu od boli. Tada sam zacijelo zadrijemala, možda pet minuta, možda samo nekoliko trenutaka — ne znam sigurno. Znam samo kako mi se činilo da između dva trenutka budnosti leži neizmjerna udaljenost, između trenutka kad sam sklopila oči, i onoga kad sam ih ponovno otvorila. Podigla sam pogled, a u stolici, sučelice meni, sjedio je Sam, čekajući svoj razgovor. Isprva sam pomislila da još spavam. Privid, rekla sam sebi. Došao je iz jednog od onih snova u kojima čovjek sanja da se budi, ali je buđenje samo dio sna. Onda sam sama sebi rekla: Sam — u tom sam trenutku shvatila da ne može biti nitko drugi. Bio je to Sam, no i nije bio Sam. Bio je to Sam u drugom tijelu, prosijede kose, s masnicama na obrazima, pocrnjelih, ispucalih prstiju i uništene odjeće. Sjedio je tamo, mrtva, potpuno odsutna pogleda — činilo mi se da pluta u vlastitoj nutrini, u potpunosti izgubljen. Sve sam vidjela u trenutku, u vihoru, u bljesku. Bio je to Sam, no nije me prepoznao, nije znao tko sam — osjetila sam kako mi srce udara, na trenutak pomislila da ću se onesvijestiti. A tada su se, jako polagano, dvije suze zakotrljale niz njegove obraze. Ugrizao je donju usnicu, brada mu se nekontrolirano tresla. Odjednom mu je zadrhtalo cijelo tijelo, iz usta mu je prokuljao zrak, a s njim i jecaj kojeg se trudio obuzdati u sebi. Odvratio je lice od mene, i dalje se trudeći kontrolirati, ali su mu grčevi potresali tijelo, a iz usta bježali zadihani, hrapavi glasovi. Ustala sam iz stolca, oteturala do drugog kraja stola i zagrlila ga. U trenutku kad sam ga dodirnula, začulo se šuštanje zgužvanih novina ispod kaputa. Zaplakala sam u sljedećem trenutku i nisam mogla prestati. Privila sam se uz njega najjače što sam mogla, zarila lice u tkaninu njegova kaputa, i nikako nisam mogla prestati.

To je bilo prije više od godinu dana. Prošli su tjedni prije nego što je Sam dovoljno prizdravio da bi mogao ispričati sve što mu se dogodilo, no i tada su te priče bile mutne, prepune nedosljednosti i praznina. Sve kao da se slijeva u jedno, rekao je, i mučio se jasno ocrtati obrise pojedinih

događaja, nije bio sposoban jedan dan razdvojiti od drugih. Sjećao se kako je čekao da dođem, sjedio u sobi do šest ili sedam ujutro, te me naposljetku krenuo tražiti. Kad se vratio već je bila prošla ponoć, a tada je knjižnicu već gutao plamen. Stajao je medu svjetinom koja se okupila promatrati požar i tada, kad se krov konačno urušio, spazio našu knjigu kako gori sa svim ostalim u zgradi. Rekao je da ju je jasno vidio u mislima, da je znao točan trenutak kada je vatra prodrla u našu sobu i proždrla stranice rukopisa.
Nakon toga za njega sve gubi smisao. U džepu je imao novac, imao je odjeću na sebi i to je bilo sve. Dva mjeseca je gotovo neprekidno tragao za mnom — spavao je gdje je stigao, jeo kad nije imao izbora. Tako se uspio održati na životu, no do kraja ljeta novac je gotovo nestao. I gore od toga, rekao je, tada je napokon odustao od potrage. Bio je uvjeren da sam mrtva, i nije se više mogao trapiti lažnim nadama. Povukao se u zakutak Diogenovog terminala — stare željezničke postaje u sjeverozapadnom dijelu grada — i živio među ruševinama i luđacima, ljudima-sjenama koji su lutali dugim hodnicima i napuštenim čekaonicama. Kao da se pretvarao u životinju, rekao je, podzemno stvorenje koje se spremalo na hibernaciju. Jednom ili dvaput tjedno davao se u najam i prenosio teške terete strvinarima, radio za sitniš koji su mu davali, no najveći dio vremena nije radio ništa — odbijao je pomaknuti se, osim u krajnjoj nuždi. »Odustao sam od pokušaja da budem itko«, rekao je.
»Cilj mog života bio je ukloniti sebe iz okoline, živjeti tamo gdje me više ništa neće moći povrijediti. Trudio sam se, jednu po jednu, rezati sve veze, odbaciti sve ono što mi je ikad bilo važno. Namjeravao sam postići ravnodušnost, ravnodušnost toliko snažnu i vrhunaravnu da me može zaštititi od svih novih napada. Anna, oprostio sam se s tobom, oprostio sam se s knjigom, oprostio se s pomisli o povratku kući. Čak sam se trudio oprostiti i sa sobom. Malo po malo, postao sam spokojan poput Bude, sjedio u kutu, nimalo ne mareći za svijet oko mene. Da nije bilo mog tijela — povremenih zahtjeva mog želuca i utrobe — možda se nikad više ne bih pomaknuo. Ništa ne željeti, ponavljao sam si neprekidno, ne imati ništa, ne biti ništa. Nisam mogao zamisliti savršenije rješenje. Na kraju sam živio gotovo životom kamena.«
Dali smo mu sobu na drugom katu, onu u kojoj sam nekoć živjela. Bio je u strašnom stanju, i prvih deset dana bilo je čist rizik. Uz njega sam provodila gotovo sve svoje vrijeme, izbjegavala sve ostale dužnosti najviše što sam mogla — Victoria se nije bunila. Tu se ona pokazala kao sjajan čovjek. Ne samo što se nije bunila, nego me i hrabrila. U njezinom je razumijevanju te situacije bilo nešto natprirodno, u njezinoj sposobnosti prihvaćanja naglog, gotovo nasilnog okončanja života kojim smo živjeli. Neprekidno sam očekivala da otkrije karte, da eksplodira otkrivajući razočaranje ili zavist, no ništa se od toga nije dogodilo. Njezina prva reakcija na novosti bila je sreća — bila je sretna zbog mene, sretna zbog činjenice što je Sam ostao živ — a nakon toga je, poput mene, davala sve od sebe kako bi se oporavio. Iako je doživjela osobni gubitak, znala je da je njegovo prisustvo dobitak za Woburnovu kuću. Pomisao na još jednog muškarca medu osobljem, osobito nekoga poput Sama — nimalo nalik ostarjelom Fricku, niti pomalo sporom i neiskusnom Willieju — njoj je bila dovoljna da time izravna račune. Otkrila sam da me takva njezina predanost cilju povremeno plašila, no Victoriji je najvažnija bila Woburnova kuća — važnija od mene, od nje same, ako je takvo nešto moguće zamisliti. Ne želim pretjerano pojednostavljivati, no s vremenom sam gotovo počela naslućivati da mi je dopustila da se zaljubim u nju ne bi li na taj način ozdravila. Kad je to završilo, svu je svoju pozornost usmjerila na Sama. Moraš razumjeti da joj je Woburnova kuća bila jedina stvarnost, i nije postojalo ništa važnije od nje.
Sam se na kraju preselio k meni, na četvrti kat. Polagano je dobivao na težini, polagano je počeo nalikovati onom starom Samu, no njemu ništa više nije bilo isto — ni sad, niti će ikada biti. Ne

govorim samo o strahotama koje je pretrpjelo njegovo tijelo — prerano je osijedio, ispali su mu zubi, ruke su mu, iako jedva primjetno, neprekidno drhtale — govorim i o njegovoj nutrini. Sam nije bio više bahati mladić s kojim sam živjela u knjižnici. Iskustva su ga preobrazila, gotovo učinila poniznim, te je postao mekši, gotovo spokojniji. Povremeno bi govorio o ponovnom pisanju knjige, ali sam osjećala da to ne govori iz srca. Knjiga mu više nije bila izlaz, i kad je jednom nestala ta fiksna ideja, izgledao je kao da može bolje pojmiti sve što se dogodilo njemu, sve što se događalo svima nama. Vratila mu se snaga, i malo po malo smo se ponovno navikli jedno na drugo, iako mi se činilo da smo sad daleko ravnopravniji nego prije. Možda sam se i ja promijenila za tih mjeseci, no uistinu sam osjećala da me Sam treba više nego onda — sviđao mi se taj osjećaj, sviđao mi se više od ičeg drugog na svijetu.
Počeo je raditi otprilike početkom veljače. Isprva sam se u potpunosti protivila zadatku kojeg mu je namijenila Victoria. Rekla je kako je o tome mnogo razmišljala, i na kraju shvatila kako će Sam najbolje služiti ciljevima Woburnove kuće tako da postane novi liječnik. »Možda ti se to čini čudnim«, nastavila je, »no nakon očeve smrti se stvarno mučimo. Kuća gubi svoju privlačnu snagu, svoju svrhovitost. Ljudima dajemo hranu i kratkotrajan zaklon, ali to je sve — minimalna skrb, kojom jedva ikome možemo pomoći. Prije su ljudi dolazili zato što su željeli biti u očevoj blizini. Iako im nije mogao pomoći kao liječnik, bio je tamo kako bi razgovarao s njima i poslušao njihove muke. To je bilo važno. Ljudima je olakšavao tegobe samim svojim postojanjem. Ljudi su tada dobivali hranu, no također su dobivali i nadu. Kad bismo ovdje imali novog liječnika, možda bismo se približili starom ozračju kuće.«
»Sam nije liječnik«, rekla sam. »Bila bi to laž, štoviše, ne shvaćam kako je lažima moguće pomoći ljudima.«
»To nije laž«, odgovorila je Victoria. »To je privid. Lažeš zbog sebičnosti, a u ovom slučaju ne činimo ništa za sebe. Radimo za druge, to je način kojim im možemo pružiti nadu. Sve dok vjeruju da je Sam liječnik, vjerovat će svemu što kaže.«
»Što ako netko otkrije? Propali smo. Nakon toga nitko nam neće vjerovati — pa čak ni kad budemo govorili istinu.«
»Nitko neće otkriti. Sam se ne može odati, budući da neće raditi u praksi. Čak i kad bi to želio, nema ničega s čime bi mogao raditi. Imamo nekoliko bočica aspirina, par kutija zavoja i to je sve. Samo zato što će se zvati doktor Farr, ne znači da će raditi ono što rade liječnici. Govorit će, a ljudi će ga slušati. Sve se svodi na to. Način da ljudi dobiju priliku pronaći vlastitu snagu.«
»Što ako Sam nije dorastao tomu?«
»Onda nije. Samo, to nećemo znati ako ne pokuša.«
Sam se naposljetku složio s planom. »Stvarno nikad nisam tako razmišljao o sebi,« rekao je,
»nikad mi ne bi palo na pamet. Anna to gleda cinično, i mislim da je, dugoročno gledajući, u pravu. Ipak, tko zna nisu li i činjenice jednako toliko cinične? Ljudi umiru — dali im mi zdjelu juhe ili spasili dušu, umirat će i dalje. Ne znam način kojim bi se to moglo zaustaviti. Ako Victoria vjeruje da bi im lažni doktor svojim razgovorima olakšao muke, ne mogu tvrditi da griješi. Mislim da time nećemo učiniti previše dobra, no ne čini mi se da će iz toga proizići neka velika šteta. To je samo pokušaj, i voljan sam sudjelovati.«
Nisam krivila Sama što je pristao, ali sam se još neko vrijeme ljutila na Victoriju. Potreslo me što je svoj fanatizam opravdavala tako složenim argumentima o dobru i zlu. Možeš to nazvati kako te volja — laž, pretvaranje, cilj opravdava sredstvo — taj me se plan dojmio kao izdaja doktorovih

načela. Ionako sam već i previše razbijala glavu razmišljajući o kući, i ako mi je išta pomoglo da i u najmanjoj mogućoj mjeri prihvatim to mjesto, bila je to Victoria. Njezina otvorenost, jasnoća motiva, moralna čvrstoća koju sam pronašla u njoj — sve to bili su mi primjeri koji su mi davali snagu da nastavim. Odjednom, kao da se u njoj rodilo kraljevstvo tame koje dotad nisam zamijetila. Mislim da mi je to razbilo iluzije, te sam je neko vrijeme stvarno prezirala, prestravila me spoznaja da je u tolikoj mjeri nalik svima drugima. No kad sam počela jasnije poimati stanje, bijes je prošao. Victoria je uspjela sakriti istinu od mene, no ostala je činjenica da je Woburnova kuća teturala na rubu propasti. Maskarada sa Samom bio je samo pokušaj da se bar nešto spasi od uništenja, neobična koda, nalijepljena na već odsviranu skladbu. Sve je bilo gotovo. Samo, tada to još nisam znala.

Bilo je ironično što je Sam bio iznimno uspješan u ulozi liječnika. Imao je sve rekvizite — bijelu kutu, crnu torbu, stetoskop, toplomjer — i savršeno se služio njima. Nesumnjivo je izgledao poput liječnika, no nakon nekog vremena počeo se tako i ponašati. To je bilo stvarno nevjerojatno. Isprva sam nevoljko prihvaćala njegov preobražaj, ne želeći priznati da je Victoria imala pravo — naposljetku sam pokleknula pred činjenicama. Ljudi su mu se otvarali. Način na koji ih je slušao poticao ih je da govore, a riječi bi im potekle kroz usta u trenutku kad bi sjeo pored njih. Zacijelo mu je pomoglo i njegovo novinarsko iskustvo, ali sad, kad ga je okruživalo novo dostojanstvo, kad je postao dobrohotna osoba, i zato što su ljudi vjerovali toj osobi, govorili su mu ono što nije čuo ni od koga. Pričao je da se osjeća poput ispovjednika, te da malo-po-malo prihvaća dobro koje nastaje u trenutku kad ljudi dobiju priliku skinuti breme s leda — ozdravljujući učinak izgovorenih riječi, riječi oslobođenih da bi ispričale priče o svemu što im se događalo. Mislim da je bio na kušnji da povjeruje u ulogu, no Sam je uspio zadržati odmak. Nasamo se šalio, i za sebe izmišljao nova imena
— doktor Sprtljavel Farr, doktor Nadriliječniković, doktor Spavalo. Ipak, ispod te šaljivosti osjećala sam da mu taj posao znači više nego što je bio spreman priznati. Uloga liječnika odjednom mu je omogućila pristup najintimnijim mislima, koje su postale dijelom njegove nove osobnosti. Njegov unutrašnji svijet je rastao, jačao, bivao sve spremniji prihvatiti ono što prodire u njega. »Bolje da ne moram biti ja«, rekao mi je jednom. »Kad ne bih imao tu osobnost iza koje se krijem — onoga u bijeloj kuti sa suosjećajnim izrazom lica — mislim da to ne bih podnio. Zatuklo bi me sve to. Sad imam način da ih mogu slušati i smjestiti ih kamo pripadaju — pored moje priče, priče o čovjeku kakav ne moram biti sve dok slušam njih.«
Te je godine proljeće stiglo rano — sredinom ožujka u stražnjem su vrtu već procvali irisi — žute i purpurne stapke izbijale su kroz rubove travnjaka, bogato se zelenilo miješalo s blatnim lokvicama koje su se sušile. Čak su zatoplile i noći, te smo Sam i ja ponekad prošetali posjedom prije odlaska na spavanje. Bili su to lijepi trenuci — prozori kuće mračni za našim leđima, a zvijezde slabašno sjaju na nebu. Za svih tih kratkih šetnji, osjećala sam kako se ponovno zaljubljujem u njega, svaki put u toj tami, držeći ga ispod ruke i prisjećajući se kako nam je bilo na početku, u danima Strašne zime, kad smo živjeli u knjižnici i svaku noć gledali kroz veliki, lepezasti prozor. Nismo više razgovarali o budućnosti. Nismo planirali niti razgovarali o povratku kući. Sadašnjost nas je do kraja obuzimala, uza sav svakodnevni posao, uza sav umor koji je slijedio iz njega, nije bilo vremena za razmišljanje o bilo čemu drugomu. Bilo je to sablasno ravnovjesje ovog života, ali zbog toga život nije bio loš — povremeno sam se čak osjetila sretnom da živim upravo taj život, da trajem upravo u takvom stanju stvari.
Naravno, to sve nije moglo trajati. Sve su to bile iluzije, baš kao što je rekao Boris Stjepanovič, i ništa nije moglo zaustaviti dolazak promjena. Krajem travnja počeli smo osjećati oskudicu. Victoria

se konačno slomila i objasnila nam situaciju, te su, jedna po jedna, zaredale neizbježne mjere štednje. Prvo smo ukinuli popodnevne vizite srijedom. Nije imalo smisla trošiti novac na automobil. Gorivo je bilo preskupo, a pred vratima je čekalo i previše ljudi. Ne moramo ih još i tražiti, rekla je Victoria
— nije se bunio nitko, čak ni Frick. Istog popodneva pošli smo u posljednju vožnju gradom — za volanom Frick, pored njega Willie, Sam i ja straga. Vukli smo se po bulevarima na periferiji, skretali u neke četvrti, osjećali udarne rupe, dok je Frick upravljao preko kolotečina i šahtova. Nismo govorili mnogo. Samo smo gledali grad kako prolazi pored nas, osjećali malenu strepnju izazvanu spoznajom da se to neće više ponoviti, i ubrzo smo osjećali kao da više ni ne gledamo — samo smo sjedili i osjećali neobičan očaj zbog vožnje u krugovima. Nakon toga, Frick je auto parkirao u garažu i zaključao vrata — mislim da ih otad nije više nikad otvorio. Jednom, kad smo bili zajedno u vrtu, mahnuo je rukom prema garaži preko puta i široko se i krezubo nasmiješio. »Sve to ti što vidiš, nema ti toga više«, rekao je. »Reci pa-pa i zaboravi. Samo ti sija u glavi. A onda napravi pufffiff, znaš, i neeema. Sve ti bljesne a onda zaboravi.«
Slijedila je odjeća — sve ono besplatno što smo davali stanarima, košulje, cipele, jakne, puloveri, hlače, šeširi, stare rukavice. Boris Stjepanovič nabavljao ih je na veliko kod opskrbnika u četvrtoj zoni, no taj je propao — zapravo, prognao ga je konzorcij nasilnika i Agenata uskrsnuća, te nismo više imali načina da nastavimo s operacijom. Čak je i u najboljim danima nabavka odjeće odnosila trideset do četrdeset posto budžeta Woburnove kuće. Kad su došli crni dani, preostalo nam je samo prekrižiti tu stavku u knjigama. Nikakva postupna rezanja, kakva smanjenja — presjeći sve odmah, u jednom potezu. Victoria je započela s kampanjom koju je nazvala »savjesno krpanje«, i prikupljala sav mogući šivaći pribor — igle, konac, zakrpe, naprske, gljive za čarape i tako dalje — i davala sve od sebe kako bi popravila odjeću u kojoj su ljudi dolazili u kuću. Ideja je bila uštedjeti što više novca za hranu, i budući da je ona bila najvažnija i najviše koristila stanarima, svi smo se složili kako je to posve ispravan pristup. No kako su se sobe na petom katu nastavljale prazniti, čak ni opskrba hrane nije mogla preživjeti eroziju.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Paul Auster - U zemlji posljednjih stvari - Page 2 Empty Re: Paul Auster - U zemlji posljednjih stvari

Počalji od Mustra Sre Maj 09, 2018 1:18 pm


Paul Auster - U zemlji posljednjih stvari - Page 2 198-1

Brisalo se jednu stavku za drugom: šećer, sol, maslac, voće, mali obroci mesa kojima smo se častili, poneka čaša mlijeka. Svaki put kad bi Victoria objavila novo rezanje, Maggie Vine dobila bi napadaj — bila je to divljačka klaunijada prepuna suza; udarala bi glavom po zidu i mahala rukama kao krilima, pokušavajući odletjeti što dalje. Svi smo se bili navikli imati dovoljno hrane i te su štednje u našim tijelima izazivale bolne šokove. Morala sam sama preispitati to pitanje — što znači biti gladan, kako ideju hrane odvojiti od ideje užitka, kako prihvatiti ono što ti se daje i ne željeti više. Do sredine ljeta prehrana se svela na razne žitarice, škrob i korjenasto povrće — repu, ciklu, mrkve. Pokušali smo iza kuće zasaditi vrt, ali je sjemena bilo malo te smo uspjeli uzgojiti samo nekoliko glavica salate. Maggie je improvizirala najbolje što je znala, kuhala bezbrojne vodenaste juhe, bijesno pripravljala složence od graha i rezanaca, tukla valjuške u bijelim oblacima brašna — ljepljive lopte tijesta kojima se lako moglo ugušiti. Uspoređeno s time kako smo jeli prije, sve su to bile splačine, no one su nas održavale na životu. Ono najcrnje nije bila sama kakvoća hrane, nego izvjesnost da će sve ići samo na gore. Malo po malo, nestajala je razlika između Woburnove kuće i grada koji ju je okruživao. Grad nas je gutao, i nitko nije znao kako to zaustaviti.
Onda je nestala Maggie. Jednog je dana jednostavno nije bilo, i nismo pronašli nikakve tragove koji bi nam otkrili kamo je pošla. Sigurno je odlutala dok smo svi spavali na katu, no to nije baš objašnjavalo zašto je ostavila sve svoje stvari. Ako je namjeravala pobjeći, bilo bi logično da si je spakirala torbu. Willie je tragao za njom u blizini kuće sljedeća dva-tri dana, no nije našao ni traga, a nitko s kim je razgovarao nije ju vidio. Nakon toga, Willie i ja preuzeli smo kuhinju. Upravo kad sam

se pomirila s poslom, dogodilo se nešto novo. Odjednom, bez i najmanjeg upozorenja, umro je Williejev djed. Pokušali smo se tješiti govoreći da je Frick bio star — bilo mu je skoro osamdeset, tako je rekla Victoria — no to nam nije previše pomoglo. Umro je u snu, jedne noći početkom listopada, a tijelo je pronašao upravo Willie — ujutro se probudio i primijetio da mu djed još leži. Kad ga je pokušao probuditi, prestravio se kad je stari tresnuo o pod. Willieju je, naravno, bilo najteže, no svi smo tugovali, svaki na svoj način. Sam je gorko plakao, a Boris Stjepanovič satima nije ni s kim progovorio ni riječ nakon što smo mu priopćili novost, što je svakako bio njegov osobni rekord. Victoria nije pokazivala gotovo ništa, no kad je učinila nešto u potpunosti nepromišljeno, shvatila sam koliko se približila krajnjem očaju. Pokapati mrtve apsolutno se protivi zakonu. Svi se leševi obvezatno moraju prenijeti u jedan od Centara za transformaciju, i svi prekršitelji podliježu najtežim kaznama — globi u iznosu dvjesto pedeset glota koja se plaća na licu mjesta, ili trenutačnom izgonu u jedan od radnih logora u jugozapadnom dijelu zemlje. Usprkos svemu tome, samo sat vremena nakon što je saznala za Frickovu smrt, Victoria je objavila da ga namjerava pokopati u vrtu, isto popodne. Sam ju je pokušavao odgovoriti, ali se nije dala uvjeriti. »Nitko neće saznati«, rekla je.
»Čak da policija i sazna, nije važno. Moramo postupiti ispravno. Ako dopustimo da nam na put stane neki glupi zakon, onda stvarno ne vrijedimo ni pišljiva boba.« Nepromišljen i posve neodgovoran čin, no u duši sam vjerovala kako to čini zbog Willieja. Willie je bio ispodprosječno inteligentan, i sa svojih je sedamnaest godina i dalje bio okovan nasilnošću vlastitog bića koje nije razumijevalo gotovo ništa o svijetu oko njega. Frick se skrbio za njega, razmišljao za njega, doslovno koračao umjesto njega kroz život. Njegovim naglim nestankom, nije se moglo pretpostaviti što bi mu se moglo dogoditi. Willie je trebao nešto od nas — jasno i drastično pokazanu odanost, dokaz da ćemo ostati uz njega bez obzira na posljedice. Pokop je bio neizmjeran rizik, no u svjetlu tih događaja, mislim da Victoria nije pogriješila.
Prije ceremonije, Willie je otišao u garažu, skinuo trubu s auta te je laštio gotovo čitav sat. Bila je to staromodna truba kakve se vidi na dječjim biciklima — samo veća, ljepša, s mjedenom trubom i crnom, gumenom pumpicom velikom gotovo poput grejpfruta. Zatim su on i Sam iskopali raku uz živicu u stražnjem dvorištu. Šest stanara prenijelo je Frickovo tijelo od kuće do groba, i dok su ga spuštali, Willie je trubu stavio djedu na prsa, kako bi ga svakako ukopali s njom. Zatim je Boris Stjepanovič pročitao kratku pjesmu koju je napisao za tu priliku, a nakon toga su Sam i Willie nabacali zemlju u raku. Svečanost je bila prilično primitivna — bez molitve, bez pjesama — no i takva je bila dovoljno značajna. Svi su stajali zajedno — svi stanari, svi članovi osoblja — i kad je završila, mislim da smo plakali svi redom. Na grob su stavili maleni kamen kao oznaku, i tada smo se vratili u kuću.
Poslije smo se svi trudili brinuti oko Willieja. Victoria mu je dala nove dužnosti, čak mu je dopuštala da stražari s puškom dok sam razgovarala u predvorju, a Sam se trudio primiti ga u svoje okrilje — dječaka je učio kako se pravilno brijati, kako pisanim slovima napisati ime, kako zbrajati i oduzimati. Willie je dobro reagirao na tu pažnju. Da nas nije snašla nesreća, vjerujem da bi sve bilo sasvim u redu. No, otprilike dva tjedna nakon Frickova pogreba, posjetio nas je pozornik iz Središnje policijske uprave. Bio je smiješnog izgleda, tust i crvena lica, u novoj odori kakve su nedavno dobili službenici iz tog odjela — žarkocrvena tunika, bijele jahaće hlače, crne kožne čizme sa zatvaračem i okrugla kapa. Graktao je u tom suludom kostimu, i budući da je neprekidno izbacivao prsa, počela sam pomišljati da će mu popucati puceta. Kad sam mu otvorila, kucnuo je petama i salutirao i da mu nije preko ramena visjela automatska puška, vjerojatno bih mu rekla da ide. »Je li ovo kuća Victorije Woburn?« upitao je. »Da«, rekla sam. »Jedna od mnogih.« »Gospođice, u stranu«, rekao je, gurnuvši

me s puta i ušavši u predvorje. »Ovim započinje istraga.«
Poštedjet ću te pojedinosti. Netko je policiji prijavio sprovod, te su došli provjeriti pritužbu. Sigurno netko od stanara, no bila je to toliko zapanjujuća izdaja da nitko od nas nije imao hrabrosti pokušati iznaći tko je to učinio. Nesumnjivo netko od nazočnih na pogrebu, netko koga smo natjerali da napusti kuću nakon što mu je istekao boravak, i tko se želio osvetiti zato što se ponovno našao na cesti. Logična pretpostavka, ali to više nije bilo važno. Možda mu je policija dala neke novce, možda je to učinio iz čistog prkosa. Bilo kako bilo, podaci su bili savršeno točni. Pozornik se, s dvojicom pomoćnika koji su se vukli za njim, uputio iza kuće, malo pregledavao teren, i pokazao točno na mjesto gdje smo iskopali grob. Zatražio je lopate, te su se pomoćnici odmah bacili na posao, tražeći truplo za koje su znali gdje leži. »To se posvema protivi propisima«, rekao je pozornik. »Sebičnost ukopa u današnjem vremenu i dobu — zamislite samo tu bahatost. Bez trupala za spaljivanje brzo bismo propali, i to je božja istina, propali bismo svi mi redom. Otkuda nam gorivo, kako bismo se održavali na životu? U ovom trenutku nacionalne krize, svi moramo biti budni. Ne smije se poštedjeti nijedno truplo, a onima, koji svjesno izigravaju zakon, ne smije se dopustiti da slobodno šeću. Oni su zločinci najgoreg soja, prefrigani zlotvori, odmetnuto smeće. Treba ih iskorijeniti i kazniti.«
Tada smo se već svi okupili u vrtu, gurali smo se oko groba dok je ta budala i dalje blebetala svoje zloćudne, praznoglave fraze. Victoria je bila potpuno blijeda i, da je nisam pridržala, mislim da bi je izdale noge. S druge strane sve veće rupe, Sam je pozorno promatrao Willieja. Dječak je plakao i, dok su pozornikovi pomoćnici nastavljali izbacivati zemlju i nepažljivo njome zasipati grmlje, počeo je panično vikati: »To je didina zemlja. Ne smijete je razbacivati. Ta zemlja je didina.« Bio je toliko glasan da je pozornik morao zastati usred govora. Pogledao je Willieja potpuno prezirno, ruka mu se približila automatskoj pušci. Sam je dlanom Willieju prekrio usta i počeo ga vući u kuću — mučio se da dječaka, koji se izvijao i trzao, ne ispusti iz hvata dok ga je vukao preko tratine. U međuvremenu je nekoliko stanara palo na koljena i preklinjalo pozornika da povjeruje u njihovu nevinost. Oni ne znaju ništa o tom groznom zločinu. Nisu bili ovdje kad se to dogodilo. Da im je itko rekao za takvu strahotu, nikad ne bi pristali boraviti ovdje. Njih sve redom zatočili su protiv njihove volje. Jedno preklinjanje za drugim, bujica masovnog kukavičluka — toliko su mi se zgadili da sam poželjela pljunuti. Starica — zvala se Beulah Stansky — doslovno je zgrabila pozornikovu čizmu i počela je ljubiti. Pokušao ju je skinuti, no kad nije puštala, vrškom čizme udario ju je u trbuh i oborio je — jecala je i cviljela poput prebijenog pseta. Na sreću za sve, Boris Stjepanovič odlučio je pojaviti se na sceni upravo u tom trenutku. Otvorio je francuski prozor straga, oprezno zakoračio na tratinu i došetao do cijele te gungule, potpuno spokojan, gotovo zabavljajući se. Kao da je takvo što vidio već stotinama puta, i kao da ga ništa ne može izbaciti iz takta — ni policija, ni puške, ništa, baš ništa. Kad nam je prišao, upravo su izvlačili truplo iz rake — jadni Frick ležao je na travi, oči su mu nestale, lice prljavo od zemlje, i gomile bijelih crva koji su mu se koprcali u ustima. Boris ga se nije potrudio ni pogledati. Uputio se ravno pozorniku u crvenom kaputiću, nazvao ga generalom, i zatim ga se potrudio odvući u stranu. Nisam čula što su govorili, no vidjela sam da se Boris cijelo vrijeme razgovora nije prestajao cerekati i podizati obrve. Naposljetku je iz džepa izvukao snop novčanica, izvlačio iz njega jednu novčanicu za drugom i zatim novac položio pozorniku na dlan. Nisam znala što to znači — je li Boris platio kaznu, ili su postigli neki privatni dogovor — no tu je transakcija završila: brz i kratkotrajan prijenos gotovine i gotov posao. Pomoćnici su Frickovo truplo prenijeli preko tratine, zatim kroz kuću; izašli su na glavna vrata i ubacili ga u kamion, parkiran na cesti. Pozornik nas je još jednom opomenuo sa stuba — strogo, istim riječima kojima se poslužio u vrtu — zatim salutirao, kucnuo petama i otišao do kamiona, tjerajući musave promatrače odsječnim

pokretima ruku. Čim su se on i njegovi odvezli, potrčala sam u vrt potražiti automobilsku trubu. Mislila sam je ulaštiti i dati je Willieju, no nisam je mogla naći. Čak sam se spustila u grob da vidim je li tamo, no nije je bilo. Poput bezbroj drugih stvari prije nje, i truba je nestala bez traga.

I tako smo, bar nakratko, spasili kožu. U svakom slučaju, nitko nije završio u zatvoru, ali je novac koji je Boris uvalio pozorniku u velikoj mjeri iscrpio naše zalihe. Tri dana nakon ekshumacije, rasprodali smo i posljednje stvari s petog kata — pozlaćeni nož za pisma, niski stolić od mahagonija i zavjese od modrog baršuna koje su visjele na prozorima. Nakon toga uspjeli smo nagrebati još nešto gotovine prodajući knjige iz knjižnice u prizemlju — dvije police Dickensa, pet kompleta Shakespearea (jedan od njih sastojao se od trideset osam svezaka velikih poput dlana), Jane Austen, Schopenhauera, ilustriranog Don Quijotea — no cijena knjigama na tržištu tada je već u velikoj mjeri pala, tako da smo za sve to dobili neku sitnicu. Otada nas je održavao samo i jedino Boris. Njegova zaliha bila je daleko od beskonačnoga, i nismo se zavaravali vjerovanjem da će potrajati dugo. Procijenili smo da imamo tri, najviše četiri mjeseca. No s obzirom na dolazak zime, znali smo da će sve to trajati kraće.
Ono razumno bilo bi u tom trenutku zatvoriti Woburnovu kuću. Pokušali smo nagovoriti Victoriju, no to je za nju bio prevelik korak te je uslijedilo nekoliko neizvjesnih tjedana. A tada, baš kad ju je Boris naizgled gotovo uvjerio, odluku su joj oteli iz ruku, iz naših ruku. Za to je zaslužan Willie. Gledajući unatrag, ono što je uslijedilo čini se u potpunosti neizbježnim, no lagala bih kad bih rekla da je itko od nas predviđao takvo nešto. Bili smo previše u poslu, a kad se konačno dogodilo, bio je to grom iz vedra neba, kao da je eksplodirala sama zemljina jezgra.
Nakon što su iskopali Fricka, Willie nije više bio onaj stari. Radio je dalje, no šutke, u samoći tupih pogleda i slijeganja ramenima. Kad bi mu netko prišao, oči bi mu bljesnule neprijateljstvom i odbojnošću, jednom mi je čak grubo zbacio ruku s ramena kao da mi daje na znanje da će me povrijediti ako to ikada ponovim. Svakodnevno zajedno radeći u kuhinji, vjerojatno sam s njim provodila više vremena od ostalih. Trudila sam se pomoći, no mislim da do njega nije dopiralo ništa što sam rekla. Willie, djed ti je dobro, govorila bih, sad je na nebu, i to što mu rade s tijelom nije važno. Duša mu živi, i on ne bi volio da se ovako brineš. Ništa ga više ne može povrijediti. Sad je tamo sretan, i želi da i ti budeš sretan. Osjećala sam se poput roditelja koji se trudi malom djetetu objasniti što je smrt, lupetajući one iste licemjerne besmislice koje sam slušala od svojih roditelja. No nije bilo važno što sam govorila, budući da Willie to nije prihvaćao. On je bio pretpovijesni čovjek, i jedini način kojim je reagirao na smrt bio je obožavati preminulog pretka, gledati ga kao božanstvo. Victoria je to nagonski razumijevala. Frickov je grob Willieju bio sveta zemlja, koju su sad poharali. Raspao se red stvari, i nikakve bujice mojih riječi neće ga iznova uspostaviti.
Počeo je izlaziti poslije večere i rijetko se vraćao prije dva ili tri izjutra. Bilo je nemoguće znati što je radio na ulici, budući da nije nikad govorio o tome, i nije imalo smisla ispitivati ga. Jednog jutra uopće se nije pojavio. Pomislila sam da je nestao zauvijek, ali je istog dana, poslije ručka, bez riječi ušao u kuhinju i počeo rezati povrće, kao da svojom bahatošću želi izazvati moje divljenje. Bilo je to krajem studenoga, i Willie je krenuo svojim putevima — bio je zvijezda-lutalica neodredive putanje. Prestala sam očekivati da ćemo dijeliti posao. Kad je bio tamo, prihvaćala sam njegovu pomoć — kad ga nije bilo, radila sam sama. Jednom ga nije bilo dva dana. Drugi put, tri dana. Ta, postupno sve dulja odsustva uljuljala su nas u uvjerenje da na neki način nestaje iz našeg kruga. Prije ili kasnije, mislili smo, doći će trenutak kad ga više neće biti, otprilike onako kako Maggie Vine više nije bila u kući. A u to vrijeme bilo je i previše posla, borba za spas našeg broda

koji je tonuo iscrpljivala nas je do srži, pa nitko nije razmišljao o Willieju u vrijeme kad nije bio u kući. Sljedeći put nije ga bilo šest dana — mislim da smo u tom trenutku svi pomislili da ga više nećemo vidjeti. Onda nas je, jako kasno, jedne noći u prvom tjednu prosinca, probudilo stravično udaranje i lomljava iz soba u prizemlju. Prvo sam pomislila da su ljudi iz reda provalili u kuću, no tada sam, baš kad je Sam iskočio iz postelje i zgrabio pumpericu koju smo držali u sobi, začula zvuk paljbe iz automata, udarce i prštanje metaka, sve glasnije i glasnije. Čula sam vrištanje ljudi, osjetila kako kuća podrhtava od koraka, čula kako paljba razdire zidove, razbija prozore, ore po parketima. Upalila sam svijeću i pošla za Samom na vrh stuba, očekujući svakako da ću vidjeti ili pozornika ili nekog od njegovih, i pripremala se za trenutak kad će me raznijeti na komadiće. Victoria je već brzala pred nama i, koliko sam vidjela, nije nosila oružje. Naravno, nije to bio pozornik, iako nisam sumnjala da je na djelu bilo njegovo oružje. Willie je bio na polukatu i probijao se prema nama, držeći pušku. Moja svijeća bila je predaleko da bih mogla vidjeti njegovo lice, no vidjela sam kako je zastao kad je Victoria pošla prema njemu. »Willie, sad je dosta«, rekla je. »Baci pušku. Baci pušku, i to odmah.« Ne znam je li namjeravao pucati u nju, no oružje nije bacio. Sam je tada stajao pored Victorije, i trenutak nakon što je izgovorila te riječi, povukao je obarač pumperice. Salva je Willieja pogodila u prsa i odjednom je poletio nadolje, stropoštao se niz stube sve do prizemlja. Mislim da je bio mrtav prije nego što se dokotrljao tamo, bio je mrtav prije nego što je shvatio da su ga nastrijelili.

Bilo je to prije šest ili sedam tjedana. Od osamnaest stanara koji su se u tom trenutku zatekli u kući poginulo je sedam, petoro je uspjelo pobjeći, troje ranjenih i troje je prošlo neozlijeđeno. Novopridošli, gospodin Hsia, koji nas je prethodne noći zabavljao trikovima s kartama, umro je od prostrijelnih rana u jedanaest sati ujutro. Gospodin Rosenberg i gospođa Rudniki oporavili su se oboje. Skrbili smo se za njih više od tjedan dana, i kad su dovoljno ojačali da hodaju, zamolili smo da odu. Oni su bili posljednji stanari Woburnove kuće. Jutro nakon pokolja, Sam je načinio znak i prikucao ga na ulazna vrata: woburnova kuća zatvorena. Ljudi s ulice nisu otišli odmah, no kako je jako zahladilo i kako su prolazili dani a vrata se nisu otvarala, svjetina se počela osipati. Otada sjedimo zajedno, planiramo što dalje i trudimo se preživjeti još jednu zimu. Sam i Boris provode svakodnevno nekoliko sati u garaži, ispituju auto i provjeravaju je li ispravan. Namjeravamo se odvesti odavde čim dovoljno zatopli. Čak i Victoria kaže da je spremna poći, no nisam sigurna je li iskrena. Mislim da ćemo to saznati kad dođe vrijeme. Sudeći prema tome kako se nebo ponaša posljednjih sedamdeset dva sata, mislim da nećemo dugo čekati.
Dali smo sve od sebe da se pobrinemo za mrtve, počistimo štetu, obrišemo krv. Više od toga neću reći. Završili smo tek popodne drugog dana. Sam i ja popeli smo se na kat malo odspavati, no nisam mogla zaspati. Sam je zaspao u trenu. Ne želeći ga smetati, izvukla sam se iz postelje i sjela na pod, u kut sobe. Tamo sam, posve slučajno, našla svoju staru torbu te sam, bez nekog razloga, počela kopati po njoj. Tada sam ponovno pronašla modru bilježnicu koju sam kupila za Isabel. Prvih nekoliko listova prekrivale su njezine poruke, kratke notice koje mi je pisala posljednjih dana svoje bolesti. Najvećim dijelom bile su jednostavne — »hvala ti«, »vode«, »draga moja Anna« no kad sam na stranicama ugledala taj krhki i preveliki rukopis, sjetila se koliko se mučila da piše čitko, te jednostavne poruke nisu više djelovale nimalo jednostavno. U trenutku su me obuzele tisuće misli. Ne zastajući da razmislim, tiho sam istrgnula te listove iz bilježnice, uredno ih preklopila i spremila u torbu. Zatim sam uzela jednu od olovaka koje sam tako davno kupila od gospodina Gambina, bilježnicu položila na koljena i počela pisati pismo.

Otad ga pišem bez prekida, svakog dana dodajem nekoliko stranica, pokušavam zapisati sve to za tebe. Ponekad se upitam koliko sam izostavila, koliko je toga nepovratno izgubljeno i za mene, no na ta pitanja ne postoje odgovori. Vremena je sve manje, i ne smijem tratiti više riječi nego što moram. Na početku nisam vjerovala da će sve to trajati dugo — par dana za ono bitno, i to je to. Dosad sam ispisala gotovo cijelu bilježnicu, a jedva sam zagrebla po površini. To objašnjava zašto mi je, kako sam napredovala, rukopis postajao sve sitniji. Trudila sam se ubaciti sve, trudila se okončati prije nego što bude prekasno, ali tek sad uviđam kako sam jezivo varala samu sebe. Riječi ne dopuštaju takvo nešto. Što si bliže kraju, ostaje više toga što bi želio reći. Kraj je ionako izmišljen, odredište koje izmaštaš kako ne bi zastao, no dođe onaj trenutak kad shvatiš da nikad nećeš stići tamo. Možda tada zastaneš, ali samo zato što nemaš više vremena. Zastao si, no to ne znači da si stigao na kraj.
Riječi su sve manje i manje, toliko su malene da možda više i nisu čitljive. To me tjera da pomislim na Ferdinanda i njegove brodove, njegovu liliputansku flotu jedrenjaka i škuna. Bog zna zašto ovako ustrajavam. Ne vjerujem da postoji ijedan način da ovo pismo ikad dopre do tebe. Kao da zazivam u prazninu, kao da vrištim u beskrajnu stravu praznine. A kad si dopustim trenutak optimizma, protrnem pomislivši što će se dogoditi ako ovo dođe u tvoje ruke. Zaprepastit će te sve ovo što sam pisala, žderat ćeš se od brige, a onda ćeš učiniti istu glupost kao i ja. Molim te, nemoj, stvarno te molim. Dovoljno te dobro poznajem i znam da ćeš to učiniti. Ako me još imalo voliš, nemoj se dati uvući u tu zamku. Ne bih mogla podnijeti pomisao da strepim zbog tebe, pomisao da ćeš možda lutati ovim ulicama. Dovoljno je da je nestalo jedno od nas. Uistinu je važno da ostaneš tamo, da nastaviš bivati tamo, za mene, u mojim mislima. Ja sam ovdje, ti si tamo. I to je jedina moja utjeha — ne smiješ učiniti ništa što bi je razorilo.
S druge strane, čak da ova bilježnica u konačnici i stigne do tebe, nigdje ne piše da je moraš pročitati. Nemaš nikakvih obveza prema meni, i ne bih željela pomišljati kako sam te natjerala da učiniš nešto protiv svoje volje. Ponekad se čak ponadam da će upravo tako završiti — da jednostavno nećeš imati hrabrosti da započneš. Ako bude tako, onda su riječi koje ti pišem već sada nevidljive za tebe. Tvoje ih oči nikad neće vidjeti, tvoj mozak nikad neće nositi ni najmanji djelić bremena svega toga što sam izrekla. Možda je tako bolje. Ipak, mislim da ne bih željela da uništiš ovo pismo, da ga baciš. Ako ga odlučiš ne pročitati, onda pismo odnesi mojim roditeljima. Sigurna sam da bi im bilo drago imati bilježnicu, čak i ako se neće nikad usuditi pročitati je. Mogli bi je spremiti negdje u mojoj sobi. Mislim da bi mi to bilo drago, ta spoznaja da je bilježnica završila upravo tamo. Negdje na policama iznad mog kreveta, ili uz moje stare lutke i baletnu haljinicu koju sam nosila sa sedam godina — ono posljednje po čemu će me se pamtiti.

Više ne izlazim mnogo. Samo kad je na mene red za kupovinu, no čak i tada Sam obično ponudi da će me zamijeniti. Izgubila sam naviku kretanja ulicama, i izlasci su mi postali iznimno naporni. Mislim da je to pitanje ravnoteže. Zimus sam ponovno trpjela teške glavobolje, i kad god moram prijeći više od pedeset ili sto metara, osjećam kako počinjem posrtati. Svakim korakom pomislim da ću pasti. Bivanje u zatvorenom ne pada mi toliko teško. Najvećim dijelom kuham, no nakon kuhanja za dvadeset-trideset ljudi, obroci za četvero su prava pjesma. U svakom slučaju, ne jedemo mnogo. Tek toliko da smirimo grčeve, no gotovo ništa više od toga. Trudimo se sačuvati novac za put, i ne smijemo se skinuti s ove dijete. Zima je bila relativno hladna, gotovo jednako kao i Strašna zima, no bez onih beskonačnih vijavica i jakih vjetrova. Grijali smo se rastavljajući dijelove kuće i bacajući komade u peć. To je predložila Victoria, no ne mogu razabrati znači li to da se okrenula budućnosti,

ili da je jednostavno prestala mariti. Skinuli smo rukohvate, dovratke, pregrade. Isprva sam osjećala neki čudan, anarhistički užitak — komadati kuću za ogrjev — no sad mi se već smrklo. Većina soba potpuno je ogoljena, i osjećamo se kao da živimo u napuštenom autobusnom kolodvoru, u nekoj ruini predviđenoj za rušenje.
Posljednja dva tjedna Sam je izlazio gotovo svakodnevno i češljao rubove grada, ispitivao stanje na zidinama, pomno motrio ne bi li vidio okupljaju li se trupe. Takvi podaci mogu mnogo značiti kad dođe vrijeme. U ovom trenutku najlogičniji put vodi preko Guslačeva bastiona.
To je najzapadnija granica i iza nje cesta vodi ravno u prirodu. Također su nas vabile i Milenijske dveri na jugu. Načuli smo da je tamo promet gušći, no da dveri nisu pod toliko strogim nadzorom. Sjever je jedina mogućnost koju smo u potpunosti odbacili. Taj je dio zemlje iznimno nemiran i opasan, te ljudi već neko vrijeme govore o invaziji, o stranim vojskama koje se okupljaju u šumama i pripremaju udar na grad čim se snijeg otopi. Naravno, takve smo glasine slušali i prije, i teško je znati u što vjerovati, a u što ne. Boris Stjepanovič nam je već, podmitivši nekog dužnosnika, pribavio putovnice, no i dalje nekoliko sati dnevno troši vukući se oko upravnih zgrada u središtu, nadajući se da će nam pribaviti još neki moguće koristan podatak. Sretni smo što imamo putovnice, no to ne znači da ćemo ih moći iskoristiti. Mogu biti krivotvorene, a u tom slučaju čeka nas uhićenje u trenutku kad ih pokažemo Izlaznom nadzorniku. Može nam i oduzeti bez razloga, i narediti nam da se vratimo. Sve se to događalo, i moramo se pripremiti za svaku mogućnost. Stoga Boris i dalje njuška i osluškuje, no ono što čuje previše je nejasno i proturječno da bi imalo ikakvu stvarnu vrijednost. Pretpostavlja kako to znači da će vlada ubrzo sići s vlasti. Ako se tako zbude, možda ćemo uspjeti iskoristiti tu kratkotrajnu pometnju, no ni tu nije ništa jasno. Ništa nije jasno, a mi nastavljamo čekati. U međuvremenu automobil čeka u garaži, natrpan našom prtljagom i s devet kanti rezervnog goriva.
Boris se preselio k nama prije oko mjesec dana. Daleko je mršaviji nego prije, i povremeno mu na licu primijetim sjenu iscrpljenosti, kao da pati od neke bolesti. No nikad se ne žali, i stoga je nemoguće znati kakve ga nevolje muče. Svakako, fizički je izgubio dobar dio poleta, no mislim da mu to nije načelo duh, barem ne primjetno. Ovih dana opsjednut je razmišljanjem što ćemo kad jednom iziđemo iz grada. Gotovo svakog jutra iznosi nove planove, jedan ludi od drugoga. Ovaj najnoviji je apsolutni vrhunac, ali mislim da se jako pouzdaje u njega. Želi da nas četvero pripremimo čarobnjačku predstavu. Autom možemo obilaziti zemlju, i davati predstave u zamjenu za stan i hranu. On će, naravno, biti čarobnjak, u crnom smokingu i svilenom cilindru. Sam će biti izvikivač, a Victoria će voditi poslove. Ja ću biti pomoćnica — privlačna mlada žena koja skakuće uokolo u tijesnom trikou sa šljokicama. Dodavat ću rekvizite maestru, a u velikom finalu ću se uvući u drvenu kutiju, u kojoj će me prepiliti na pola. Uslijedit će duga, zastrašujuća tišina i tada, upravo u trenutku kad gledatelji izgube svaku nadu, izvući ću se iz kutije, netaknuta, trijumfalno šireći ruke, i slati im poljupce sa širokim, namještenim osmijehom na licu.
Uzimajući u obzir sve čemu se možemo nadati, ugodno je snatriti o takvim besmislicama. Otapanje se čini neizbježnim, i postoji mogućnost da krenemo već sutra ujutro. Tako je bilo prije odlaska na spavanje — ako nebo bude izgledalo dobro, odlazimo bez riječi. Sad je kasna noć i vjetar puše kroz pukotine u zidovima. Svi ostali spavaju, sjedim u prizemlju u kuhinji i trudim se zamisliti što me sve čeka. Nezamislivo. Ne mogu ni početi razmišljati što će nam se događati tamo vani. Moguće je sve, a to je gotovo jednako kao i ništa, gotovo jednako kao da dolazim na svijet u svijetu koji dotad nije postojao. Možda ćemo, nakon odlaska iz grada, pronaći Williama, no neću se previše nadati. Jedino što želim sada je prilika da preživim još jedan dan. Ovo ti piše Anna Blume, tvoja prijateljica iz drugog svijeta. Čim stignemo tamo kamo idemo, obećajem, pokušat ću ti ponovno

napisati nešto.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Paul Auster - U zemlji posljednjih stvari - Page 2 Empty Re: Paul Auster - U zemlji posljednjih stvari

Počalji od Mustra Sre Maj 09, 2018 1:18 pm

Paul Auster - U zemlji posljednjih stvari - Page 2 44_thu10

----------
Paul Auster rođen je u Newarku, država New Jersey 1947. godine. Englesku i komparativnu književnost diplomirao je na Sveučilištu Columbi. Svjetsku popularnost i sveopće priznanje kritike stekao je "Njujorškom trilogijom". Napisao je još desetak romana, četiri knjige autobiografskih zapisa i zbirku poezije "Nestajanja". Autor je i nekolicine filmskih scenarija od kojih su najpoznatiji "Dim" i "Dim u lice", "Glazba slučaja" i "Lulu na mostu". Neke od njih je i sam režirao (lulu na mostu, Inner Life of Martin Frost). "Čovjek u tami" četrnaesti je Austerov roman kojim nastavlja svoju uspješnu spisateljsku karijeru. Knjige su mu prevedene na 35 svjetskih jezika. Živi u Brooklynu, država New York, sa ženom Siri Hustvedt, također književnicom i dvoje djece.

Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

Paul Auster - U zemlji posljednjih stvari - Page 2 Empty Re: Paul Auster - U zemlji posljednjih stvari

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu