Timbuktu - Paul Auster

Mr.Bones je krunski svjedok. Iako hoda na četiri noge i ne može govoriti, on razmišlja, a iz njegovih misli je Paul Auster ispleo jednu od najbogatijih i najsnažnijih priča u novijoj američkoj prozi. Knjiga tuge i nježnosti, humora i neočekivanih trenutaka samilosti, Timbuktu je iznad svega ljubavna priča. Vodi nas u srce jedinstvenog čistog i strasnog lika, nezaboravnog psa koji nas toliko toga može naučiti o našoj vlastitioj ljudskosti.

ROBERTU McCRUMU



1.


Mr. Bones znao je da Willy neće još dugo. Kašalj je u njemu živio već šest mjeseci, i sad više nema nikakve šanse da ga se riješi. Sporo i neumoljivo, nijednom ne pokazavši ni najmanji znak poboljšanja, ta je stvar zaživjela nekim vlastitim životom, rastući od slabog i sluzi natopljenog podrhtavanja u plućima, dana trećega veljače, do pištavih drhtaja, masnih hračaka i grčeva sredinom ljeta. I kao da to već nije bilo dovoljno loše, u posljednja se dva tjedna nov tonalitet uvukao u tu bronhijalnu glazbu, nešto napeto, tvrdo i odsječno - napadi su dolazili tako često da su se činili neprekidnima. Svaki put kad bi počeo nov napad, Mr. Bones dijelom je očekivao da će Willyjevo tijelo eksplodirati od pritiska na prsni koš. Pretpostavio je kako je sad na redu krv, pa kad je taj kobni trenutak konačno uslijedio onoga subotnjeg popodneva, bilo je kao da su svi anđeli nebeski otvorili usta i zapjevali. Mr. Bones sve je to gledao vlastitim očima, stojeći na rubu ceste koja je iz Washingtona vodila u Baltimore: Willy je u maramicu ispljunuo nekoliko jadnih krpica crvene tvari. U tom je trenutku znao da je nestao i onaj posljednji tračak nade. Smrt je raširila krila nad Willyjem G. Christmasom, čiji se kraj bližio jednakom sigurnošću kao što je sunce svjetiljka u oblacima koja se svakodnevno pali i gasi.
I što tu može jadno pseto? Mr. Bones je bio uz Willyja još od prvih dana života, te mu je bilo gotovo nemoguće zamisliti svijet bez gospodara u njemu. Svaka misao, svako sjećanje, svaka čestica zemlje i zraka bila je zasićena Willyjevim bićem. Navike umiru sporo, i nesumnjivo ima nešto istine u izreci o starim psima i novim trikovima; ipak, užas koji je osjećao Mr. Bones nadilazio je granice ljubavi i odanosti. Bila je to čista ontološka strava. Ukloniti Willyja s lica zemlje znači mogućnost da će i sam svijet prestati postojati.
S takvim se dvojbama Mr. Bones suočio tog kolovoskog jutra, vukući se baltimorskim ulicama za svojim bolesnim gospodarom. Pas bez gospodara jednako je mrtav pas, pa kad Willy ispusti svoj zadnji dah, jedino što još može očekivati je vlastiti i neizbježan kraj. Willy ga je na to upozoravao danima, pa je Mr. Bones sve već znao napamet - kako izbjegavati šintere i redarstvenike, patrolne automobile kao i one neoznačene, i licemjere iz takozvanih humanitarnih udruga. Unatoč svim slatkim riječima, riječ sklonište znači samo nevolju. Sve počinje s mrežama i pištoljima za omamljivanje, pretapa se u noćnu moru kaveza i fluorescentnih svjetiljki, a završava smrtonosnom injekcijom ili otrovnim plinom. Daje Mr. Bones pripadao nekoj prepoznatljivoj pasmini, možda bi i dobio priliku u svakodnevnim revijama ljepote pred očima mogućih vlasnika; nažalost, Willyjev je pratilac bio prava kaša genetskih linija - dijelom ovčar, dijelom labrador, dijelom španijel, dijelom čisti pasji gemišt -a da bi sve bilo gore, iz krzna su mu stršili čuperci, iz usta mu se širio gadan zadah, a u zakrvavljenim mu se očima ugnijezdila neka vječita tuga. Nitko ga neće poželjeti spasiti. Ili, kako je to bard-beskućnik volio često ponavljati, kob je uklesana u kamenu. Ako Mr. Bones u najbližoj budućnosti ne uspije pronaći novog vlasnika, postat će pas osuđen na zaborav.
»Ako te ne dohvate pištoljima za omamljivanje«, nastavljao je Willy, toga maglovitog jutra u Baltimoreu, uhvativši se za stup ulične svjetiljke kako ne bi pao, »dohvatit će te tisućama drugih stvari. Pazi se, poglavico. Nađi si gazdu, ili su ti dani odbrojeni. Osvrni se malo po ovom stravogradu. Na svakom je uglu kineski restoran, a ako misliš da im slina ne izlazi na usta dok prolaziš pokraj njih, onda nemaš blage veze s orijentalnom kuhinjom. Mali, obožavaju okus psećeg mesa. Kuhari im skupljaju lutalice i kolju ih u stražnjim uličicama - deset, dvadeset, trideset pasa tjedno. Ponekad ih uvaljuju na jelovnik kao patke ili svinje, ali upućeni znaju što je što; gurmane ne možeš prevariti. Mislim, ako ne želiš skončati kao plata moo-goo-gai-pana, dobro promisli prije nego što mahneš repom ispred nekog kineskog pajzla. Mr. Bones, kopčaš što govorim? Upoznaj neprijatelja... a potom ga zaobiđi u širokome luku.«
Mr. Bones je shvatio. Oduvijek je razumijevao što bi mu Willy govorio. Tako je bilo otkad pamti, pa je ingleški poznavao jednako dobro poput svakog useljenika koji već sedam godina prebiva na američkome tlu. To mu je, naravno, bio drugi jezik, prilično različit od njegovoga materinjeg; iako je mogao samo maštati o izgovoru, temeljito je ovladao svim zamkama sintakse i gramatike. Što se kod životinje Mr. Bonesove inteligencije ne smije smatrati nimalo začudnim. Najveći dio pasa stječe prilično dobro praktično poznavanje dvonožnog jezika, a povrh toga Mr. Bones bio je blagoslovljen gospodarom koji se prema njemu odnosio kao prema sebi jednakome. Od samog su početka bili veselo društvo, a ako se tome pridoda činjenica da Mr. Bones nije bio Willyju najbolji već i jedini prijatelj, pa se još uzme u obzir i to da je Willy bio beskrajno zaljubljen u zvuk vlastitog glasa, istinski, do srži, logomanijak koji ne bi prestajao govoriti od trenutka kad bi izjutra otvorio oči pa sve dok se uvečer ne bi, pijan obeznanio, bilo je savršeno jasno da se Mr. Bones u njegovom materinjem jeziku osjećao savršeno kod kuće. Zbrojivši i oduzevši sve, bilo je neobično samo što nije sam naučio bolje govoriti. Doduše, usprkos svim iskrenim naporima, biologija se urotila protiv njega, pa s takvom njuškom, zubima i jezikom kakvima ga je opremio usud, najbolje što je mogao bili su nizovi lajanja, tuleža i cviljenja, isprekidan i nejasan diskurs. Bio je bolno svjestan koliko su ti zvukovi daleko od jasnoće, ali ga je Willy uvijek puštao da kaže sve što ima za reći; naposljetku, ionako je samo to bilo važno. Mr. Bones je imao pravo reći što misli, i svaki mu je put njegov gospodar pružao punu pozornost. Da ste vidjeli Willyjevo lice dok je svog prijatelja promatrao kako se pati ne bi li zazvučao poput pripadnika roda ljudskoga, zakleli biste se da razumije svaku njegovu riječ.
No, te je depresivne nedjelje u Baltimoreu, Mr. Bones držao jezik za zubima. Stiglo je njihovih nekoliko posljednjih dana, možda i sati, i to nije bio trenutak za duge govorancije i kojekakva izvrtanja; nije bio trenutak za stare viceve. Neke su okolnosti iziskivale uljudnost i stegu, te je znao da je u njihovim sadašnjim nedaćama pametnije zavezati gubicu i ponašati se poput dobroga i odanog psa. Nije se bunio ni kad mu je Willy naglo zategnuo povodac. Nije cvilio što nije jeo već trideset šest sati; nije njuškao tražeći kujice; nije zastajao da pomokri svaku svjetiljku ili hidrant. Samo se vukao pokraj Willyja, slijedio je gospodara dok su po pustim avenijama tražili ulicu Calvert, broj 316.
Mr. Bones protiv Baltimorea nije imao ništa osobno. Grad nije smrdio ništa lošije od ikojeg u kojima su logorovali proteklih godina. No, iako je shvaćao svrhu njihova puta, žalostila ga je primisao da čovjek može odlučiti da svoje posljednje sate na ovome svijetu provede na mjestu na kojem nikada prije nije bio. Pas nikad ne bi učinio takvu glupost. Pas se pomiri sa svijetom te se pobrine da svoj duh preda na poznatom području. Ipak, Willy je prije smrti morao izvršiti dvije zadaće, te si je svojom poznatom tvrdoglavošću utuvio u glavu da postoji samo jedna osoba koja mu može pomoći. Ona se zvala Bea Labudowsky, a budući da joj je posljednja adresa bila u Baltimoreu, došli su u Baltimore potražiti je. Ma, sve je to divno i krasno, samo ako Willyjev naum ne uspije Mr. Bones će ostati nasukan u ovom gradu poznatom po pogačicama s rakovima i mramornim stubištima; a što tad? Telefonski bi razgovor riješio sve u pola minute, ali je Willy gajio filozofsku odbojnost spram telefoniranja u važnim trenucima. Radije bi danima hodao nego uzeo u ruku jednu od tih naprava i razgovarao s nekim koga ne vidi. Dakle, dvjesto milja kasnije, lutali su baltimorskim ulicama, bez plana grada, tragajući za adresom koja može i ne mora postojati.
Od dvije zadaće koje se Willy još uvijek nadao da će izvršiti prije smrti, nijedna nije bila važnija. Obje su mu bile najvažnije, a budući da više nije imao vremena za razmišljanje kako ih riješiti jednu po jednu, domislio se onome što je nazivao 'Gambit zaljeva Chesapeake': akcija u trajanju jedanaest sati kojom će jednim udarcem ubiti obje muhe. Prvu smo zadaću već raspravili u prethodnim paragrafima - pronaći nove gazde svom dlakavom pratiocu. Druga je bila dovršiti sve poslove i osigurati se da će njegovi rukopisi počivati u dobrim rukama. U tom je trenutku njegovo životno djelo bilo zagurano u zaključani ormarić na autobusnom kolodvoru u ulici Fayette; dva i pol ulična bloka sjevernije od mjesta na kojem su stajali on i Mr. Bones. Ključ mu je bio u džepu, pa ako ne nađe nikog dovoljno dostojnog da mu ga povjeri, nestat će sve riječi koje je ikad napisao; odložit će ih u stranu kao još toliku prtljagu bez vlasnika.
U dvadeset tri godine otkako je sam sebi nadjenuo nadimak Christmas, Willy je svojim napisima ispunio sedamdeset četiri bilježnice. Tu je bilo pjesama, priča, eseja, dnevničkih zapisa, epigrama, autobiografskih crtica, i prvih tisuću osamsto stihova epa Skitnički dani koji je bio u nastajanju. Veći dio radova nastao je na kuhinjskom stolu u majčinom stanu u Brooklynu, no, nakon njezine smrti, prije četiri godine, bio je prisiljen pisati pod vedrim nebom, često trpeći udare vremena dok se po parkovima i prašnjavim uličicama borio staviti svoje misli na papir. U najdubljim zakucima duše Willy nije gajio iluzije o sebi. Znao je da je patnička duša i da ne pripada ovom svijetu; ipak, znao je da u tim bilježnicama počiva priličan broj dobrih radova, pa već zbog toga može ponosno uspraviti glavu. Možda da je malo više pazio na redovno uzimanje lijeka, ili da mu je možda tijelo bilo malo snažnije; možda da nije toliko ljubio čisti viski, duh i vrevu barova, možda bi napisao još boljih radova. To je bilo savršeno moguće, ali je sad bilo prekasno plakati nad prošlošću. Willy je napisao svoju zadnju rečenicu; preostalo mu je još samo nekoliko otkucaja. Riječi u ormariću bile su sve što je mogao pokazati u svoju obranu. Ako i one nestanu, onda nije ni živio.
Tu u priču ulazi Bea Labudowsky. Willy je znao da cilja nasumce, no ako je i kad je uspije naći, čvrsto je vjerovao da će ona preokrenuti zemlju i nebo da mu pomogne. Jednom davno, dok je svijet još bio mlad, gospođa Labudowsky mu je u gimnaziji predavala engleski jezik; da nije bilo nje, vjerojatno nikad ne bi smogao hrabrosti da o sebi razmišlja kao o piscu. Tih je dana još uvijek bio samo William Gurevitch, mršav šesnaestogodišnjak koji je strasno volio knjige i bi-bop džez; tada ga je primila u svoje okrilje, hvaleći njegove rane radove toliko pretjerano, uzdižući ih toliko iznad njihove prave vrijednosti, da je o sebi počeo razmišljati kao o novoj velikoj nadi američke književnosti. Je li bila u pravu ili nije, to nije upitno, budući da su u tim trenucima rezultati manje važni od prave vrijednosti; gospođa Labudowsky svakako je prepoznala njegovu nadarenost, spazila je iskru u toj neiskusnoj duši - uostalom, nitko ne može u životu postići ništa, a da netko drugi ne vjeruje u njega. To je dokazana činjenica, pa dok je ostatak trećeg razreda srednje škole Midwood High gospođu Labudowsky gledao kao krupnu četrdesetgodišnjaki-nju debelih ruku koja je poskakivala i meškoljila se pišući po ploči, Willy ju je smatrao prelijepom, anđelom koji je sišao s neba i uzeo ljudsko obličje.
Nažalost, kad je ujesen započela nova školska godina, gospođe Labudowsky više nije bilo. Suprug joj je dobio premještaj na posao u Baltimore pa kako gospođa Labudowsky nije bila samo učiteljica već i supruga nije imala izbora, morala je napustiti Brooklyn i poći tamo kuda je pošao gospodin Labudowsky. Za Willyja je to bio težak udarac, ali je moglo biti i gore; unatoč tome što je njegova mentorica otišla daleko, nije ga zaboravila. Tijekom nekoliko sljedećih godina, gospođa Labudowsky održavala je živu prepisku sa svojim mladim prijateljem, nastavila je čitati i davati primjedbe na rukopise koje joj je slao; pamtila je njegov rođendan i slala mu stare ploče Charliea Parkera, te mu predlagala male časopise u koje bi mogao slati svoje radove. Nakićena, gotovo rapsodična preporuka koju mu je napisala pomogla je Willyju da dobije punu stipendiju za sveučilište Columbia. Gospođa Labudowsky bila je njegova muza, njegova zaštitnica i njegov talisman, sve u jednom; u tom trenutku Willyjevog života, granica je bila samo nebo. No, tada je uslijedio šizoidni napad 1968. godine: bezumni fandango istine i posljedica na visokonaponskoj žici. Zatvorili su ga u bolnicu, i nakon šest mjeseci elektrošokova i terapije psihofarmakopejom više nikad nije bio onaj stari. Willy se pridružio bezbroju patnika, pa iako je nastavio spajati svoje pjesmice i priče, pisati u bolesti i u zdravlju, rijetko bi se sjetio odgovoriti na pisma gospođe Labudowsky. Možda mu je bilo neugodno održavati vezu. Možda su ga smeli i privukli neki drugi poslovi. Možda je izgubio povjerenje u američku poštu i nije vjerovao da listonoše krišom ne čitaju pisma koja dostavljaju. No, bilo ovako ili onako, njegova se, nekoć opsežna korespondencija s gospođom Labudowsky svela gotovo ni na što. Godinu-dvije stizale su povremene i smušene dopisnice, potom božićne čestitke kupljene po radnjama, da bi do 1976. jednostavno i to zamrlo. Od tad nisu jedno drugome poslali ni jedno jedino slovo.
Mr. Bones znao je cijelu priču, i upravo ga je to brinulo. Prošlo je sedamnaest godina. Tada je, za Boga miloga, predsjednik bio Gerald Ford; a još će cijelo desetljeće proći do njegovog rođenja. Koga to Willy pokušava zavarati? Pomisli, što se sve moglo dogoditi za to vrijeme. Pomisli na sve promjene do kojih može doći u sedamnaest sekundi ili sedamnaest minuta - da ne govorimo o sedamnaest godina. U najmanju se ruku gospođa Labudowsky mogla preseliti na drugu adresu. Staroj curi već je gotovo sedamdeset, pa ako nije posenilila ili ne živi u prikolici na Floridi, postoji velika mogućnost da je mrtva. Willy je to priznao još dok su tog jutra ulazili u Baltimore, no, jebiga, rekao je, to im je zadnja nada, pa budući da je život ionako kocka, zašto ne ići na sve ili ništa?
Ah, Willy. Ispričao je toliko priča, govorio bezbrojnim glasovima, govoreći istovremeno s bezbroj strana vlastitih usta, da Mr. Bones jednostavno nije imao pojma što može vjerovati a što ne. Sto je istina, a što laž? Bilo je to teško odrediti kad se imalo posla s tako složenim i hirovitim tipom kakav je bio Willy G. Christmas. Mr. Bones se mogao zakleti samo na ono što je vidio vlastitim očima, na ono što je iskusio na vlastitoj koži; Willy i on bili su zajedno samo sedam godina, a ono što se ticalo prethodnih trideset osam bilo je, manje-više, prepušteno na volju. Da Mr. Bones nije svoju mladost proveo pod istim krovom s Willyjevom majkom, cijela priča ostala bi obavijena tamom; slušajući gospođu Gurevitch i važući njezine izjave s izjavama njezinog sina, Mr. Bones je uspio složiti prilično suvisli portret Willyjevog svijeta prije svog dolaska. Nedostajale su tisuće pojedinosti. Tisuće drugih bile su potpuno smušene, ali je Mr. Bones imao osjećaj za tok, osjećaj za ono što i jest i nije postojalo.
Na primjer, nije vladalo blagostanje ni veselje; češće je atmosferu u stanu prožimala gorčina i beznadnost. Doduše, uzevši u obzir što je obitelj prošla prije nego se dočepala Amerike, vjerojatno je bilo čudo da su David Gurevitch i Ida Perlmutter uopće uspjeli dobiti sina. Od sedmero djece koje se Willyjevim djedu i baki rodilo u Varšavi i Lodzu, između 1910. i 1921., samo je dvoje preživjelo rat. Jedino oni nisu imali utetovirane brojeve na podlaktici, jedino su oni imali sreće i uspjeli pobjeći. No, to nije značilo da im je bilo lako; Mr. Bones naslušao se dovoljno priča od kojih mu se dizala dlaka. Deset dana proveli su krijući se u tijesnom tavanskom prostoru u Varšavi. Mjesec su dana pješačili od Pariza do slobodne zone na jugu, spavali po sjenicima i krali jaja kako bi preživjeli. Zatim je slijedio izbjeglički logor u Mendeu, gdje je novac nestao na mito vodičima; potom četiri mjeseca birokratskog pakla u Marseilleu, dok su čekali tranzitne vize za Španjolsku. Tada je uslijedila duga koma nepokretnosti u Lisabonu; mrtvorođeni sin Ida koji se rodio 1944. Dvije godine gledanja u Atlantski ocean, dok se rat vukao u beskraj, a njihov novac nepovratno topio. Kad su Willyjevi roditelji 1946. konačno dospjeli do Brooklyna, nisu započinjali nov, već više posthumni život; nekakvo međuvrijeme koje je dijelilo dvije smrti. Willyjev otac, nekoć pametni mladi odvjetnik u Poljskoj, zamolio je daljeg rođaka za posao, te sljedećih trinaest godina proveo vozeći se podzemnom do tvornice za izradu dugmadi na Zapadnoj 28. ulici. Prvih je godinu dana Willyjeva majka pridonosila podukom iz klavira koju je davala malim, razmaženim Židovima u njihovom stanu; no i to je skončalo jednog jutra u studenome 1947. godine, kad je Willy pomolio svoje lice između njezinih nogu i neočekivano odbio da prestane disati.
Odrastao je kao Amerikanac, malac iz Brooklyna koji se na ulici igrao loptom, pod pokrivačem noću čitao magazin Mad, i slušao Buddy Hollyja i Big Bop-pera. Nijedan od roditelja nije to mogao pojmiti, no to je Willyju ionako bilo svejedno, budući da mu je najveći životni cilj bio uvjeriti samoga sebe da mu otac i majka nisu pravi roditelji. Bili su mu strani, u potpunosti zbunjujuće pojave, dvije glavobolje s poljskim naglaskom i nekim čudnim običajima; nije trebao razmišljati ni trenutak da uvidi kako će preživjeti samo i jedino ako im se bude suprotstavljao u svemu. Kad mu je otac, s četrdeset devet godina, umro od srčanog udara, Willyjevu je tugu pomućivao potajan osjećaj olakšanja. S dvanaest godina, na samom rubu puberteta, već je oblikovao svoju životnu filozofiju prihvaćanja nevolja gdje god ih pronađe. Stoje život teži to si bliže istini, do same sipljive srži postojanja; što može biti gore od gubitka oca samo šest tjedana nakon dvanaestog rođendana? To čovjeka označava kao tragičnu pojavu, izbacuje ga iz mrtve trke za ludim nadama i sentimentalnim prividima; na njega stavlja pečat istinskog paćenika. Ipak, činjenica je da Willy nije pretjerano patio. Otac mu je oduvijek predstavljao zagonetku: čovjek sklon višetjednim šutnjama i neočekivanim erupcijama bijesa; više nego jednom znao je ošamariti Willyja i za najmanju sitnicu. Ne, nije mu se bilo nimalo teško priviknuti na život bez te bačve baruta. Nije trebao ni najmanji napor.
Barem je tako mislio dobri Herr Doktor Bones. Možete zanemariti njegovo mišljenje, no kome ste onda spremni vjerovati? Slušajući te priče proteklih sedam godina, nije li izborio pravo da ga smatraju vodećim svjetskim autoritetom za to pitanje?
Willy je ostao sam s majkom. Ona baš i nije bila neko savršeno društvo, ali je, u najmanju ruku, gledala svoja posla, i bila prilično nježna prema njemu; svojim je toplim srcem izravnavala račune za ona vremena kad ga je gnjavila, tupila i općenito mu išla na živce. Willy je, sa svoje strane, pokušavao biti dobar sin. Kad bi, u rijetkim trenucima, bio sposoban prestati misliti samo na sebe, čak se svjesno naprezao da bude ljubazan prema njoj. Ako su i bili različiti, te razlike nisu proistjecale iz osobne netrpeljivosti, nego iz oštro suprotstavljenih pogleda na svijet. Iz teško stečenog iskustva, gospoda Gurevitch je znala da će je svijet kad-tad pobijediti, te je živjela u skladu s time; davala je sve od sebe kako bi se klonila nevolja. Willy je također znao da će ga se svijet kad-tad dočepati, ali za razliku od majke, on se nije nimalo susprezao da uzvrati udarac. To nije bila razlika između pesimista i optimista - pesimizam je kod jednoga razvio ethos straha, dok je drugoga pesimizam odveo u bučno i nepokorno preziranje svega prošloga. Jedan se zgurio, drugi je mlatio oko sebe. Jedan je iscrtavao granice, drugi ih je križao. Većinom bi se svađali, a budući da je Willy otkrio s kolikom lakoćom može šokirati vlastitu majku, rijetko bi propuštao priliku da izazove svađu. Da je bila dovoljno pametna i znala uzvratiti, on vjerojatno ne bi bio toliko uporan u dokazivanju svojih stavova. Njezin ga je antagonizam doslovno inspirirao, gurajući ga u sve veće krajnosti, pa kad je došlo vrijeme da ostavi kuću i krene u koledž, već se potpuno oblikovao u svoju izabranu ulogu - nezadovoljnik, buntovnik, odmetnuti pjesnik koji vreba u otpadnim kanalima razrušenog svijeta.
Sam Bog zna koliko je droga dječak u sebe unio u dvije godine koje je proveo u Morningside Heightsu. Spomenite bilo koju zabranjenu tvar i Willy ju je pušio, šmrkao ili ubrizgavao u vene. Jedno je šetati svijetom i praviti se da ste reinkarnacija Francoisa Villona; nešto posve drugo je u nestabilnog mladića strpati količinu otrovnih tvari dostatnu da se njome napuni stovarište otpada u Jersey Meadowlandsu - njegova tjelesna kemija jednostavno se morala promijeniti. Willy bi možda, prije ili kasnije ionako prolupao, ali tko bi se mogao suprotstaviti tvrdnji da psihodelija neograničene slobode njegovih studentskih dana nije ubrzala proces? Kad je, jednog popodneva, njegov cimer ušao u sobu i pronašao Willyja kako gol poskakuje po podu, pjevajući imena iz manhattanskog telefonskog imenika i jedući zdjelu vlastitog izmeta, akademska karijera budućeg gospodara Mr. Bonesa završila je naglo i nepovratno.
Završio je u ludnici, a potom se vratio u majčin stan na aveniji Glenwood. Willyju možda to i nije bilo idealno mjesto za život, ali kamo bi mogao poći takav prolupani propalitet. Prvih šest mjeseci nije slutilo na dobro. Osim što se s droge prebacio na alkohol, stanje se nije nimalo promijenilo. Iste napetosti, isti sukobi, ista nerazumijevanja. A tada je, iz vedra neba, krajem prosinca 1990., Willy imao viziju koja je promijenila sve; mističan susret s blaženstvom koji ga je potpuno preobratio i život mu usmjerio posve drugim putem.
Bilo je pola tri ujutro. Majka mu je otišla na spavanje prije nekoliko sati, a Willy se ulogorio na podu dnevne sobe s kutijom Lucky Strikea i bocom burbona; krajičkom oka gledao je televiziju. Televizija je za njega bila nova navika, posljedica nedavnog boravka u bolnici. Slike na ekranu nisu ga pretjerano zanimale, ali je uživao u šumu i sjaju ekrana u pozadini, te modrosivim sjenama koje je bacao po zidu. Upravo je išao Late Late Show (bilo je nešto u vezi s divovskim skakavcima koji su proždirali stanovnike kalifornijskog grada Sacramenta), iako je najveći dio vremena pripadao napuhanim reklamama za nove i čudotvorne proizvode: noževe koje nikad ne treba oštriti, vječne žarulje, losione s tajnim formulama koji uklanjaju prokletstvo ćelavosti. Bla, bla, bla, promrmljao si je Willy u bradu, sve same stare gluposti i blebetanja. Upravo kad se spremio ustati i ugasiti televizor, bljesnula je nova reklama u kojoj je Santa Claus iskakao iz kamina u dnevnoj sobi koja je izgledala kao da se nalazi u kući u predgrađu Massapequa na Long Islandu. Budući da je Božić bio pred vratima, Willy se priviknuo na reklame u kojima su se glumci presvlačili u Santa Clausa. No ovaj je bio bolji od ostalih - punašni tip rumenih obraza i bradom koja je izgledala baš kao prava. Willy je zastao da pogleda početak, iskreno očekujući da će čuti nešto o sredstvima za čišćenje sagova ili protuprovalnim alarmima, kad je Santa odjednom izgovorio riječi koje će promijeniti njegovu sudbinu:
»Williame Gurevitchu«, progovorio je Santa Claus. »Williame Gurevitchu iz Brooklyna u New Yorku, tebi govorim.«
Willy je te večeri ispio samo pola boce, a od posljednje totalne halucinacije prošlo je već osam mjeseci. E, pa nitko ga neće natjerati da popuši ovakvu glupost. Znao je razliku između stvarnosti i umišljaja, pa ako mu se Santa Claus izravno obraća iz majčinog televizora, to je samo značilo da je daleko pijaniji nego što misli.
»Ma daj, odjebi«, odvratio je Willy, i ne razmišljajući ni trenutka, isključio televizor.
Na nesreću, nije bio u stanju pustiti stvari na miru. Što zbog znatiželje, što da bi se uvjerio kako nije ponovno prolupao, Willy je odlučio da bi ipak trebao ponovno uključiti televizor - samo da poviri, na trenutak. To ne bi smjelo škoditi. Svakako je bolje odmah znati istinu nego sljedećih četrdeset godina provesti mozgajući o toj gluposti s djedom Božićnjakom.
No, dakle, sve ispočetka: na ekranu se ponovno pokazao prokleti Santa Claus, Willyju je prijetio prstom i mahao glavom, dok mu se u očima primjećivalo tugu i razočaranje. Kad je zaustio i progovorio (nastavljajući točno tamo gdje je stao prije deset sekundi), Willy nije znao hoće li prasnuti u smijeh ili se baciti kroz prozor. Ljudi, ovo je stvarno. Događalo se ono što se ne može dogoditi; u tom trenutku Willy je znao da za njega svijet više nikada neće biti isti.
»Williame, to nije bilo lijepo«, rekao je Santa. »Došao sam ti pomoći, ali nećemo postići ništa ako mi ne daš priliku da govorim. Shvaćaš li me, sinko?«
Pitanje kao daje tražilo odgovor, no Willy je oklijevao. Slušati tog klauna bilo je dovoljno glupo. Želi li uistinu pogoršati stvari time što će mu odgovoriti?
»Williame!« javio se Santa. Glas mu je zvučao strogo i optužujuće; u sebi je nosio moć osobe s kojom se nije valjalo šaliti. Ako se Willy želio izvući iz ove more, jedina mu je nada bila prihvatiti igru.
»Da, šefe«, promrmljao je. »Čujem te, jasno i glasno.«
Debeljko se nasmiješio. Potom je, veoma polagano, kamera zumirala krupni plan. Nekoliko trenutaka Santa je samo stajao i češkao bradu, očito uronio u misli.
»Znaš li tko sam?« progovorio je naposljetku.
»Znam na koga nalikuješ,« rekao je Willy, »ali to ne znači da znam tko si. Prvo sam pomislio da si neki glupi glumac. Zatim da si duh iz boce. Sad stvarno nemam pojma.«
»Moj je izgled ono što jesam.«
»Je, je, a ja sam šogor Hailea Selasiea.«
»Williame, ja sam Santa Claus. Alias Djed Mraz. Djed Božićnjak glavom. Jedina vječna sila dobra na ovome svijetu.«
»Santa? To bi se slovkalo S-A-N-T-A, zar ne?«
»Upravo tako. Tako bih i ja to slovkao.«
»To sam i mislio. Sad ćemo malo ispremiješati slova, i gle, što dobijemo - S-A-T-A-N. Upravo to. Stari, ti si vrag glavom i bradom, a postojiš samo u mom umu.«
Primijetite molim kako se Willy borio protiv te prikaze, koliko je bio odlučan pobiti sve čari. On nije bio neki manijak ptičjeg mozga koji dopušta da ga prividi i prikaze natežu kako im drago. Nije želio sudjelovati u ovoj halucinaciji, a odvratnost koju je osjećao i otvoreno neprijateljstvo koje je iskazivao kad god bi se prisjetio prvih trenutaka tog susreta, dokraja su Mr. Bonesa uvjerili da je priča istinita; da je Willy uistinu doživio viziju i da nije izmislio cijeli taj slučaj. Slušati Santu bilo je samo po sebi skandalozno; bila je to uvreda za njegovu inteligenciju, a od samog pogleda na tu napuhanu mješinu klišeja uzavrela mu je krv. Neka netko drugi veselo poskakuje. Božić je prijevara, to je doba brze zarade i zvonjave blagajni; a kao simbol tog razdoblja i kao sama srž cijele te potrošačke prijevare, Santa je bio najveća od sviju laži.
No ovaj nije bio lažan, nije bio ni prerušeni vrag. Bio je to istinski Djed Božićnjak, jedini i pravi vladar vilenjaka i duhova, a poruka koju je došao prenijeti govorila je o dobroti, darežljivosti i žrtvovanju. Ovaj, najveći od svih izmišljaja, proturječje svega što je Willy zastupao, ta besmislena i bezvezna pojava u crvenom kaputiću i krznom obrubljenim čizmama - taj Santa Claus u svom sjaju avenije Madison - iskočio je iz bezdana Televizije kako bi razorio okamenjenost Willyjevih sumnji, i dušu mu vratio na mjesto. I samo to. Ako je netko lažan, rekao je Santa, onda je to Willy, a potom mu je počeo nizati dokaz za dokazom, jedan čvršći od drugoga, propovijedajući preplašenom i zapanjenom mladiću gotovo cijeli sat. Proglasio ga je propalicom, pozerom i netalentiranim lopovom. Nakon toga je prebacio u višu brzinu i rekao mu da je ništica, šuplja vreća i praznoglavac, malo po malo razbijajući Willyjeve obrambene zidove i vodeći ga prema prosvjetljenju. Tada je Willy već u suzama ležao na podu, molio za milost i obećavao da će se popraviti. Shvatio je kako je Božić stvaran, i da neće pronaći ni istinu ni sreću sve dok ne prigrli taj duh. To će od tog trenutka postati njegovom životnom misijom - pronositi poruku Božića svaki dan u godini, od svijeta ne tražiti ništa i zauzvrat davati samo ljubav.
Drugim riječima, Willy se odlučio preobratiti u sveca.
I bi tako da je William Gurevitch zaključio svoje poslove na ovome svijetu, a iz njegove puti rodi se novi čovjek, imenom Willy G. Christmas. Kako bi obilježio taj svečani događaj, Willy je sljedećeg jutra odjurio na Manhattan, i na desnu nadlakticu utetovirao sliku Santa Clausa. Bilo je to bolno iskustvo, ali je Willy radosno podnosio igle, slaveći spoznaju da na sebi nosi vidljiv znak svog preobraćenja, i da će ga na sebi nositi dovijeka.
No kad se vratio u Brooklyn, i majci ponosno pokazao svoj novi ukras, gospođa Gurevitch doslovno je podivljala, gušeći se u suzama i gnjevnoj nevjerici. Do ruba je nije natjerala sama pomisao na tetoviranje (iako je već i ona djelomično bila povod budući da su židovski zakoni zabranjivali tetoviranje, jednako kao i značenje koje su tetovaže na židovskoj koži imale u njezinom životu); ono što je prelilo čašu bila je upravo ova tetovaža - u trobojnom Djedu Božićnjaku utetoviranom na Willyjevoj ruci gospođa Gurevitch vidjela je znak izdaje i neizlječivog ludila, pa je to njezin izljev osjećaja u tom trenutku učinilo ponešto razumljivijim. Sve dotad uspijevala se zavaravati maštanjem o potpunom sinovljevom oporavku. Za njegovo je stanje okrivljavala droge; pa kad sav taj otpad izbaci iz svog tijela, i kad mu se krvna slika vrati u normalu, vjerovala je da je samo pitanje dana kad će ugasiti televizor i vratiti se na koledž. No i to je okončalo. Samo jedan pogled na tetovažu, i sve lude nade i isprazna očekivanja obrušila su se na nju poput razbijenog stakla. Djed Božićnjak pripadao je protivničkoj strani. Pripadao je prezbiterijancima i rimokatolicima, obožavateljima Isusa i mrziteljima Židova, Hitleru i svima njemu sličnima. Krivovjerci su zarazili Willyjev mozak, a kad ti se oni jednom uvuku tamo, povratka nema. Božić je bio samo prvi korak. Uskrs je slijedio za nekoliko mjeseci, a to je vrijeme kad oni vade svoje križeve i počinju raspredati o ubojstvu; ubrzo će joj jurišni odredi zakucati na vrata. Na sinovljevoj je nadlaktici ugledala Djeda Božićnjaka - što se nje ticalo, mogao si je isto tako utetovirati i kukasti križ.
Willy je ostao iskreno zatečen. Nije mislio ništa loše, a u njegovom trenutačnom stanju pokajanja i preobraćenja, posljednje što je želio bilo je uvrijediti majku. Unatoč svim riječima i objašnjenjima, ona je odbila slušati. Vrišteći, nazvala ga je nacistom, a kad ju je pokušao natjerati da shvati kako je Djed Božićnjak utjelovljenje Bude, svetoga bića čija je poruka svijetu puna milostive ljubavi i suosjećanja, zaprijetila je da će ga još isto popodne vratiti u bolnicu. U tom se trenutku Willy prisjetio izreke koju je u bolnici čuo od jednog pacijenta: »Radije boca preda mnom nego elektrode nada mnom«, i u tom trenutku shvatio što mu se sprema ako popusti majci. Tako je, umjesto da nastavi s praznim pričama, navukao ogrtač i izašao iz stana, uputivši se ravno Bog-zna-kamo.
Time je započeo način života koji se razvukao na nešto sljedećih godina. Willy bi nekoliko mjeseci proveo s majkom, potom otišao na nekoliko mjeseci, pa bi se vratio. Prvi je odlazak vjerojatno bio najpotresniji, ako ni zbog čega drugog onda zato što je Willy morao naučiti sve o skitničkom životu. Otišao je samo nakratko, pa iako Mr. Bones nije baš znao što Willy misli pod tim nakratko, ono što mu se dogodilo tijekom tih tjedana ili mjeseci odsutnosti, dokazalo mu je da je pronašao svoj istinski poziv. »Samo mi ne govori da su dva i dva četiri«, rekao je majci kad se vratio u Brooklyn. »Pravo je pitanje: kako znamo da je dva - dva?«
Drugog je dana ponovno sjeo i počeo pisati. Bio je to prvi put da je, nakon povratka iz bolnice, uzeo pero u ruku; riječi su potekle iz njega, izlijevajući se poput vode iz puknute cijevi. Willy G. Christmas dokazao se kao bolji i nadahnutiji pjesnik nego što je William Gurevitch ikad bio; originalnost koja je nedostajala njegovim prvim djelima nadoknađivao je doslovno paklenom gorljivošću. Trideset tri pravila življenja je dobar primjer. Uvodni stihovi glase ovako:

Baci se u naručje svijeta
I zrak će te zadržati. Nećkaj se,
i svijet će te zaskočiti s leđa.
Hodaj bez prebite pare cestom kostiju.
Slijedi glazbu svojih koraka, a kad svjetla zgasnu
ne zviždi - pjevaj.
Ako oči držiš otvorene, uvijek ćeš se izgubiti.
Pokloni košulju, pokloni zlato,
pokloni svoje cipele prvom neznancu kog sretneš.
Iz ničeg će niknuti mnogo
ako plešeš jitterbug valcer ...

Književni su pokušaji jedno, iako posve različito od toga kako se ponaša u svijetu. Willyjeve su se pjesme možda i promijenile, ali to još nije odgovorilo na pitanje je li se promijenio i sam Willy. Je li uistinu postao nova osoba, ili je njegovo predavanje svetosti bio samo prolazni hir? Je li se samo bacio u to bezizlazno stanje, ili se o njegovom ponovnom rođenju moglo reći nešto više osim priče o tetovaži na desnoj nadlaktici i glupom nadimku u kojem je uživao? Iskreno, i da, i ne, možda i pomalo od svega toga. Jer, Willy je bio slab, bio je često i ratoboran, a bio je i nadaren da zaboravlja. Mučili su ga mentalni poremećaji pa svaki put kad bi mu fliper u glavi zabrijao do pune brzine i stiltao, sve bi se, jednostavno, zablokiralo. Kako se čovjek njegova kova mogao usuditi navući plašt čistoće? Ne samo zato što je bio alkoholičarski pripravnik, ne stoga što je bio lažac do srži sa snažnom paranoidnom crtom, već je, za vlastito dobro, bio daleko previše smiješan. Kad je jednom počeo sa svojim vicevima, Djed Božićnjak planuo je gnjevom, pa je cijela ta predstava otišla ravno u vražju mater.
No, istini za volju, bilo bi nepošteno tvrditi da nije pokušao, te da ti pokušaji čine velik dio ove priče. Unatoč tome što Willy nije uvijek živio u skladu s vlastitim očekivanjima, u najmanju je ruku otkrio model uzornog ponašanja. U onim rijetkim trenucima kad je bio sposoban srediti misli i zauzdati pijane ispade, Willy je dokazivao da je dorastao svim izazovima hrabrosti i širokogrudnosti. Godine 1976. branio je osamdesetjednogodišnjeg starca kojeg su napali na Zapadnoj Četrdeset trećoj ulici u New Yorku; za svoj je trud zaradio ranu od noža na ramenu i metak u nozi. Više nego jednom dao je i posljednji dolar prijatelju u nevolji, dopuštao je da mu razočarani u ljubavi i oni slomljenih srca plaču na ramenu, a tijekom godina uspio je jednog muškarca i dvije žene odgovoriti od samoubojstva. U Willyjevoj je duši bilo dobrote, pa kad bi je otkrio, zaboravljalo bi se sve ono drugo što je tamo također prebivalo. O, da, bio je ofucan i umno zaostao davež, ali kad bi mu sve daske bile na mjestu, Willy je bio rijetka ptica, što su znali svi čiji su se putovi dodirnuli s njegovim.
Kad god bi Mr. Bonesu pričao o tim ranim godinama, Willy bi se običavao prisjećati lijepih uspomena, zaboravljajući one loše. No tko ga može kriviti što je tako sentimentalno gledao na prošlost? Svi to činimo; i ljudi i psi, a sedamdesetih je Willy uistinu bio u cvijetu mladosti. Savršena zdravlja, zdravih zubi i, povrh svega, s računom u banci. Otac je od svog životnog osiguranja odvojio manju svotu, pa kad je Willy, na dvadeset prvi rođendan dobio novac, bio je to džeparac koji mu je mogao potrajati cijelo desetljeće. No iznad svega, i novca i mladosti, došao je i povijesni trenutak samog tog razdoblja, duh koji je vladao zemljom u trenutku kad se Willy odao skitnji. Zemlju su preplavili otpadnici i odbjegla djeca, dugokosi neovizionari, disfunkcionalni anarhisti i nafiksani frikovi. Usprkos svim nastranostima, Willyja se jedva moglo uočiti u toj gomili. Bio je još samo jedan udareni tip na američkoj sceni i gdje god su ga putovi nanijeli - do Pittsburga ili Plattsburga, do Pocatella ili Boca Ratona - uvijek bi uspio pronaći društvo srodnih duša. Ili je barem tako tvrdio, a Mr. Bones nije nalazio razloga da posumnja u njegove riječi.
Da i nije bilo tako, ne bi bilo ništa drugačije. Taj je pas proživio dovoljno da zna da dobre priče nužno ne moraju biti i istinite, pa kad bi odlučio povjerovati u ono što je Willy pričao o svojim dogodovštinama, nije bilo važno je li Willy uistinu učinio nešto ili nije; uostalom godine su prošle. A to je ono bitno. Godine, broj godina potreban da se od mladića pretvori u nešto manje mladu osobu, promatrajući kako se svijet mijenja oko njega. Do trenutka kad je Mr. Bones ispuzao iz majčine utrobe, Willyevi slavni dani bili su tek mutno sjećanje; hrpa komposta koja je trunula na nekoj pustari. Odbjegli su dopuzali natrag mami i tati; napušeni su svoje ogrlice zamijenili svilenim kravatama; rat je završio. Unatoč svemu Willy je ostao Willy; sjajan stihoklepac i samoproglašeni pronositelj Santine poruke - neuspjela isprika nastala među propalitetima i skitnicama. Vrijeme nije bilo blago prema pjesniku; štoviše, nije se više tako dobro uklapao. Smrdio je i slinio, prema ljudima se odnosio na pogrešan način, a rane od noža i metaka i opća propast njegovoga tijela za posljedicu su imali gubitak brzine i njegovog dotadašnjeg talenta za izvlačenje iz nevolja. Cipelarili su ga dok je spavao, palili mu knjige, iskorištavali njegove mučnine i bolove. Kad je, nakon jednog takvog susreta, završio u bolnici, zamućena vida i slomljene ruke, shvatio je da ne može ići naokolo potpuno nezaštićen. Razmišljao je o nabavci pištolja, no budući da se gnušao oružja, odlučio se za drugu najbolju zaštitu poznatu čovjeku - četveronožnog tjelohranitelja.
Gospođa Gurevitch nije bila pretjerano oduševljena, ali se Willy nije predavao te je bilo po njegovom. Mladog Mr. Bonesa otrgnuli su od majke i petero braće iz životinjskog azila North Shore, i preselili u aveniju Glenwood u Brooklyn. Istini za volju, nije se previše sjećao tih svojih ranih dana. Ingleški mu je još uvijek bio velika nepoznanica, a uz neobične fraze kojima se služila gospođa Gurevitch, kao i Willyjevu omiljenu naviku govorenja različitim glasovima (u jednom trenutku Gabby Hayes, u drugom Louis Armstrong; ujutro Groucho Marx, uvečer Maurice Chevalier), trebalo mu je nekoliko mjeseci da polovi konce. U međuvremenu se mučio kao štene - borio se da ovlada crijevima i mjehurom, da otkrije zašto novine leže na kuhinjskom podu; trpio je udarce gospođe Gurevitch svaki put kad bi ispustio vodu. Ona je bila hirovito staro gunđalo i da nije bilo Willyjevih blagih ruku i njegovih nježnosti život u stanu ne bi mu bio izlet. Dolazila je zima. Uz opću smrzavicu i posoljene pločnike provodio je devedeset osam posto vremena u zatvorenom; sjedeći pod Willyjevim nogama dok je pjesnik producirao svoje novo remek-djelo ili istražujući sve zakutke svoga novog doma. Stan se sastojao od četiri i pol sobe, pa se do proljeća Mr. Bones upoznao sa svakim komadom namještaja, svakom mrljom na sagovima, svakim zarezom u linoleumu. Poznavao je miris papuča gospođe Gurevitch, i miris Willyjevih gaća. Znao je razlikovati zvonjavu telefona od zvona na vratima, zveckanje ključeva i zveckanje tableta u plastičnoj kutiji; ubrzo je poimence poznavao i sve žohare koji su obitavali u ormariću ispod sudopera. Sve je to bilo jednolično i neprekidno se ponavljalo, ali kako je Mr. Bones to mogao znati? Bio je tek blesavo štene, psić prevelikih šapa koji je lovio vlastiti rep i jeo svoja govanca; ako je to bio jedini život koji je okusio, kako je mogao suditi je li siromašan ili bogat onim što život čini vrijednim življenja?
No malog je mješanca čekalo pravo iznenađenje! Kad je konačno zatoplilo, i kad su se cvjetovi ukazali iz pupova, shvatio je da Willy nije samo kućno piskaralo i profesionalni umjetnik u neradu. Njegov gospodar bio je čovjek psećeg srca. Skitnica, ogrubjeli i iskusni plaćenik, jedinstveni dvonožac koji bi pravila stvarao u hodu. Jednog jutra sredinom travnja jednostavno su se pokupili i otišli, uputivši se u nepoznat beskraj, pa Mr. Bones nije čuo ni vidio Brooklyn sve do dana uoči Noći vještica. Može li pas tražiti više? Kad je riječ o Mr. Bonesu, on je sebe smatrao najsretnijim stvorenjem na svijetu.
Naravno, bilo je i zimskih mirovanja, povrataka domu predaka, a s njima i neizbježnost života u zatvorenome; dugi mjeseci šištanja pare iz radijatora, paklenih zavijanja usisača za prašinu i miksera, jednoličnosti konzervirane hrane. No, kad je Mr. Bones uhvatio ritam, nije se mogao požaliti. Vani je bilo hladno, a u stanu je Willy; dakle, kad je uz gospodara, život ne može biti loš. Činilo mu se da se i gospođa Gurevitch naposljetku pomirila s tim. Kad se riješilo pitanje kućnog nereda, zamijetio je da se vidljivo smekšala, pa iako je i dalje gunđala zbog dlaka koje je ostavljao po njezinom kućanstvu, shvatio je da to više ne čini od srca. Ponekad bi mu čak dopustila da sjedne pokraj nje na sofu, te bi mu nježno češkala glavu dok bi prelistavala svoje časopise; više puta mu se znala povjeriti, sa sebe skidajući breme raznih briga koje su je morile zbog njezinoga zabludjeloga i zastranjenog sina. Kakvu joj je žalost priredio, i kako je tužno što je takav drag dječak bio trknut u glavu. No, i pola sina bolje je od nikakvog sina, farshtaist?, pa joj je preostalo samo da ga voli i nada se da će sve jednom poći nabolje. Nikad mu neće dopustiti ukop na židovskom groblju - naročito ne s onom glupom crtarijom na ruci - saznanje da mu nikad neće dopustiti da počiva uz oca i majku bilo je još jedna žalost, još jedna muka koja joj je izjedala um ...no život je za žive, nije li tako? ...i Bogu hvala pa su dobrog zdravlja - kucni o drvo - ili su barem sasvim pristojno, uzevši sve u obzir, što je samo po sebi ipak neki blagoslov, na čemu bi trebali biti zahvalni ... a to se baš i ne kupuje za dva novčića, nije li tako ... takve se stvari ne vide po televizijskim reklamama. Ni na televizorima u boji, ni na crno-bijelima, bez obzira kakav uređaj posjedovali. Život nije na prodaju, pa kad se jednom nađeš pred dverima Smrti, ništa na tom svijetu neće ih zaustaviti da se ne otvore.
Kako je Mr. Bones otkrio, gospođa Gurevitch i Willy nisu se toliko razlikovali koliko je on isprva pomislio. Istina, često se nisu slagali, istina da su mirisali posve različito - jedan miris nosio je prljavštinu i muški znoj; drugi mješavinu ljiljanovih sapuna, Pond'sove kreme za lice i kreme za zubalo s aromom peperminta - no kad bi došlo do rasprave, šezdesetosmogodišnja Mama-san mogla se suprotstaviti svakome. Kad bi započela jedan od svojih beskrajnih monologa, ubrzo bi se shvatilo zašto se njezin pomladak pretvorio u šampiona svih lajavaca. Pričali su o brojnim stvarima, ali su im se stilovi manje-više podudarali - nagla skretanja, neprekidni nizovi slobodnih asocijacija, brojne digresije i primjedbe u zagradama, kao i cijela lepeza neverbalnih efekata, obilujući škljocajima, cerekanjem i dubokim, grlenim rezanjem. Mr. Bones je od Willyja naučio o humoru, ironiji i bogatstvu metafore. Od Mame-san naučio je koliko je važno biti živ. Učila ga je o zebnji i nevolji, o bremenu svijeta na plećima, i o onom najvažnijem, o blagotvornosti dobrog plača.
Dok se te mračne nedjelje u Baltimoreu vukao pokraj svog gospodara, Mr. Bones je otkrio da je neobično razmišljati o svemu tome. Zašto se vraća na gospođu Gurevitch, pomislio je. Zašto se prisjeća dosade bruklinških zima kad je u sebi nosio daleko punija i življa sjećanja? Recimo, Albuquerque i onaj sjajni boravak u napuštenoj tvornici kreveta prije dvije godine. Ili, Grete, izazovne kuje s kojom je proveo deset nezaboravnih dana u kukuruzištu izvan Iowa Cityja. Ili onog ludog popodneva u Berkleyju prije četiri godine, kad je Willy na aveniji Telegraph prodao osamdeset šest fotokopiranih primjeraka svoje poeme, dolar po komadu. Bilo bi dobro oživjeti neke od tih trenutaka i vratiti se u vrijeme prije nego što mu je gospodar počeo kašljati - čak i ono prošle godine, prije devet ili deset mjeseci kad su živjeli s onom punašnom curom s kojom se Willy spetljao - Wanda, Wendy, kako se već zvala - i koja je živjela u svom karavanu u Denveru i voljela ga hraniti tvrdo kuhanim jajima. Bila je pravi brijač; debela, pijana i vulgarna, uvijek se previše smijala i škakljala ga po nježnom dijelu trbuha, a kad bi mu njegov ružičasti pseći pimpek ispao iz korica (mislim, Mr. Bones se nije žalio), prasnula bi u smijeh, takav smijeh da bi joj lice poprimilo tamno-ljubičaste preljeve. Tu su komediju, za to malo vremena što su proveli s njom, ponavljali toliko često da je Mr. Bones samo trebao čuti riječ Denver i Wandin bi mu smijeh ponovno zazvonio u ušima. To je za njega bio Denver, kao što je Chicago bio autobus koji ih je zalio blatnom vodom na aveniji Michigan. Jednako kao što je Tampa bila zid svjetla koji je treperio nad asfaltom jednog popodneva u kolovozu. Kao što je Tucson bio vreli vjetar koji je iz pustinje donosio miris lišća borovnice i grmova kadulje; neočekivano, nezemaljsko obilje u pustom zraku.
Pokušavao je te trenutke, jedan po jedan, prizvati, uvući se u njih na nekoliko trenutaka dok bi prelijetali pored njega, ali nije imalo koristi. Neprestano se vraćao u bruklinški stan, u jednoličnost zimskih zatočeništava, do Mame-san koja šljapka po sobama u svojim bijelim, paperjastim papučama. Nije mu preostalo ništa osim da ostane tamo; shvatio je, naposljetku se predajući silama tih beskrajnih dana i noći, shvatio je da se vratio na aveniju Glenwood zato što je gospoda Gurevitch mrtva. Napustila je ovaj svijet onako kako se i njezin sin pripremao da ga napusti; ispitujući tu raniju smrt, nesumnjivo se pripremao za onu koja će uslijediti, smrt svih smrti, koja će njegov svijet okrenuti potpuno naglavce, a možda ga i dokraja razoriti.
Zima je uvijek bila razdoblje pjesničkog stvaranja. Willy je kod kuće radio u noćnim satima, pa bi svoj radni dan često otpočinjao kad bi mu majka već otišla u krevet. Život na cesti nije dopuštao tako strogo uređeno stvaranje. Korak im je bio previše žustar, duh previše peripatetički, smetnje prečeste pa bi, po papirnatim salvetama uspijevao nažvrljati tek poneku zabilješku ili rečenicu. No, tijekom mjeseci koje bi provodio u Brooklynu, Willy bi obično tri do četiri sata pisao za kuhinjskim stolom, škrabajući svoje stihove u bilježnice povezane spiralom - naravno, u onim trenucima kad se ne bi opijao, bio u prevelikoj depresiji, ili bi mu nedostajalo nadahnuće. Ponekad bi, pišući, mrmljao nešto sebi u bradu, izgovarajući riječi koje bi zapisivao na papir; ponekad bi otišao toliko daleko da bi se nasmijao, ili zarežao, ili čak udario šakom o stol. Isprva je Mr. Bones vjerovao da su ti zvukovi upućeni njemu, ali kad je shvatio da su takvi zanosi dio stvaralačkog procesa, zadovoljio bi se time da se smota ispod stola i drijema pod gospodarevim nogama, čekajući trenutak kad će završiti noćna smjena i kad će ga izvesti van da isprazni mjehur.
Dakle, nije sve bilo mrak i tama. Čak je i Brooklyn imao svojih svijetlih trenutaka, nekoliko izleta iz tog literarnog mlina. Ako se vratite trideset osam godina u prošlost, po psećem kalendaru, naći ćete se u Simfoniji mirisa; jedinstvenom i blistavom poglavlju sage o Willyjevom kraljevstvu, u doba jedne zime, u doba bez ijedne riječi. To su bila vremena, pomislio je Mr. Bones, prekrasna i potpuno luda; sjećanje mu je u krv utjeralo toplu i sjajnu nostalgiju. Da se mogao smijati, u tom bi se trenutku nasmiješio. Da je mogao plakati, sigurno bi ispustio suzu. Uistinu, da je to mogao činiti, istovremeno bi i plakao i smijao se - slaveći i oplakujući svog voljenog gospodara kojeg ubrzo više neće biti.
Simfonija se protezala do prvih dana njihovog zajedničkog života. Dvaput su napustili Brooklyn, i dvaput se vratili; u tom je razdoblju Willy razvio iskrenu i vatrenu privrženost svom četveronožnom prijatelju. Ne samo što se osjećao zaštićenim, ne samo što je s njime dobio i sugovornika, ne samo što ga je tješilo što se noću može skutriti uz toplo tijelo; svi mjeseci života u takvoj bliskosti natjerali su ga da zaključi da je pas savršeno i nepopravljivo dobar. Ne samo što je znao da Mr. Bones ima dušu. Znao je da je njegova duša bolja od drugih, i što je dublje ponirao u nju, otkrivao je profinjenost i plemenitost duha kojeg je tamo pronašao. Je li Mr. Bones anđeo zatočen u psećem tijelu? Willy je vjerovao da je tako. Nakon osamnaest mjeseci najprisnijeg i najtreznijeg promatranja, Willy je bio posve siguran u to. Kako bi inače mogao objasniti božanske igre riječi koje su mu u glavi zvonile i noću i danju? Da bi se otkrilo pravo značenje poruke, potrebno je samo pogledati se u zrcalo. Može li išta biti jasnije od toga? U psu je otkrio boga. I istinu. To je nisko biće u svojoj nutrini skrivalo moć najvišega; svemoćnog tvorca svega postojećega. Je li pas zbog toga poslan njemu? Je li moguće da je Mr. Bones drugi dolazak sile koja mu je poslala Djeda Božićnjaka one prosinačke noći 1969. godine? Moguće. Doduše, možda i ne. Za bilo koga drugoga to bi bilo pitanje otvoreno za raspravu. Willyju - upravo zato što je to bio Willy - nije.
Unatoč svemu, Mr. Bones je ipak bio pas. Od vrha repa do vrha njuške bio je pravi primjerak roda Cam's familiaris, pa makar kakvo božansko prisustvo mogao nositi pod svojom kožom, prvenstveno je bio onakav kako je izgledao. Gospodin Vau-vau, monsieur vouf-vouf, strassen-potpourri. Ili, kako je to Willyju, prije četiri-pet godina u Chicagu objasnio jedan mokri brat: »Znaš li srž pseće filozofije. Sadržana je u samo jednoj rečenici: 'Ako nešto ne možeš pojesti ili poševiti, popišajse na to'. «
Willyja to nije zabrinjavalo. Tko zna kakve su teološke misterije bile upletene u tu priču. Ako je Bog svog sina poslao na zemlju u ljudskome obličju, zašto onda anđeo ne bi sišao na zemlju u obliku psa? Mr. Bones bio je pas i, istini za volju, Willy je uživao u toj njegovoj psetosti; beskrajno se veselio promatrajući predstavu psećih navika njegovog subrata. Willy nikad prije nije imao životinjsko društvo. Kad je bio mali, roditelji su mu odbijali svaki zahtjev za kućnim ljubimcem. Mačke, kornjače, papigice, hrčci, zlatne ribice - sve to nije imalo ništa zajedničkog s njima. Stan je premalen, govorili su, životinje smrde, skupe su, ili Willy nije dovoljno odgovoran. Posljedica toga bila je da, sve dok Mr. Bones nije ušetao u njegov život, nije imao priliku izbliza promatrati pseće ponašanje, a nije se ni pretjerano mučio razmišljanjima o tome. Psi su mu bili nekakve mutne pojave, sjenovite prilike koje su lebdjele na rubovima njegove svijesti. Izbjegavao je one koji su lajali, milovao one koji su ga lizali. Na to se, otprilike, svodilo njegovo znanje. Što se neočekivano promijenilo dva mjeseca nakon njegovog trideset osmog rođendana.
Toliko je toga trebao upiti, toliko dokaza prihvatiti, toliko toga dešifrirati da je Willy jedva znao otkuda da počne. Razlika između mahanja repom i repa među nogama. Naćuljene uši nasuprot obješenima. Valjanje na leđima, trčanje u krugu, njuškanje anusa i režanje, skakanje ravno uvis i okreti u zraku, povlačenje po tlu dok se prikrada, iskešeni zubi, nakrivljena glava, i još stotine sitnica od kojih je svaka bila izraz ili misao, osjećaj, namjera, potreba. Osjećao se kao da uči nov jezik; kao da je naišao na dugo izgubljeno ljudsko pleme i mora otkriti sve njihove nerazumljive običaje i uzance. Kad je jednom probio početne zapreke, najviše ga je zanimala pojava koju je nazivao 'Paradoks Oko-nos', ili 'Osjetilni cenzus'. Willy je bio čovjek, stoga se u svom razumijevanju svijeta oslanjao većinom na vid. Mr. Bones bio je pas, stoga je bio gotovo slijep. Oči su mu pomagale samo u raspoznavanju oblika, u određivanju širih granica stvari, javljajući mu jesu li stvar ili biće koji su se našli pred njim opasnost koju treba izbjeći, ili saveznik koga treba izljubiti. Za onu istinsku spoznaju, istinski uvid u stvarnost u svim njezinim bezbrojnim inačicama, vrijedio mu je jedino nos. Ono što je Mr. Bones znao o svijetu, sve što je otkrio uvidom, strašću ili mišljenjem, otkrio je vođen osjetom njuha. Isprva je Willy jedva u to mogao povjerovati. Pseća strast za mirisima činila mu se bezgraničnom; kad bi pas otkrio neki njemu zanimljiv vonj nadvio bi njušku nad njim s takvom odlučnošću, s takvim potpunim entuzijazmom, da se Willyju činilo kako je u tom trenutku sve drugo na svijetu prestalo postojati. Nozdrve je pretvorio u usisne cijevi, njuškajući mirise onako kako usisivač skuplja komadiće razbijenog stakla; Willyja je ponekad čudilo kako se pločnik nije rascijepio od sile i strasti kojom je Mr. Bones njušio. Obično najpokornije živo stvorenje postalo bi svojeglavo, rastreseno, dokraja zaboravljajući vlastitog gospodara; ako bi Willy potegnuo povodac prije nego što bi Mr. Bones bio spreman krenuti dalje, prije nego što bi upio i posljednji atom mirisa izmeta ili mokraće, ukopao bi noge kako bi se odupro trzaju, postajući toliko nepokretan, toliko čvrsto ukotvljen na tom mjestu, da se Willy često pitao nema li pas u šapama skrivene vrećice s ljepilom koje curi na njegovu naredbu.
I kako ne biti očaran svime time? Pas posjeduje dvjesto dvadeset milijuna receptora za miris; čovjek samo pet milijuna, pa je uz takvu razliku posve logično pretpostaviti da pas svijet poima daleko drugačije od čovjeka. Logika doduše nikad nije bila Willyjeva jača strana, ali ga je u ovom slučaju tjerala ljubav jednako kao i intelektualna radoznalost; stoga se tog pitanja uhvatio s upornošću većom od uobičajene. Što Mr. Bones doživljava kad onjuši nešto? I, nimalo manje važno, zašto njuši upravo ono što njuši? Pomno je promatranje Willyja dovelo do zaključka da Mr. Bones ima tri osnovne kategorije interesa: hrana, seks i podaci o drugim psima. Čovjek otvara jutarnje izdanje kako bi saznao što njegovi sudruzi namjeravaju; pas to isto čini svojom njuškom - njuši stabla, ulične svjetiljke i hidrante, skupljajući tako podatke o lokalnoj psećoj populaciji. Rex, rotvajler oštrih očnjaka ostavio je potpis na onom grmu; Molly, slatki koker-španijel, ponovno se tjera; Roger mješanac pojeo je nešto što mu baš i nije najbolje sjelo. Toliko je bilo jasno i Willyju, i o tome se nije raspravljalo. Sve je postajalo iznimno složeno kad je pokušavao shvatiti što pas zapravo osjeća. Da li samo razgledava i traži podatke kako bi bio ukorak s drugim psima, ili se u tim divljačkim njušenjima skrivalo nešto više od obične vojne taktike? Možda neko zadovoljstvo? Može li pas, zarivši glavu u kantu za smeće doživjeti nešto nalik, recimo, blagom zanosu koji obuzima muškarca kad svoj nos pritisne uz ženski vrat i udahne dašak skupocjena francuskog parfema?
Naravno, bilo je nemoguće znati posve sigurno, ali je Willy smatrao da on zna. Zašto bi, inače, tako teško odvlačio Mr. Bonesa od nekih mjesta zasićenih određenim mirisima? Zato što je pas uživao. Bio je intoksiciran, izgubljen u tom nosnom raju koji nije želio napustiti. No budući da je, kako smo već ustanovili, Willy vjerovao da Mr. Bones posjeduje dušu, nije mu se u sliku uklapalo da taj, tako produhovljen, pas ne stremi nečem uzvišenijem, već onome čvrsto povezanom s tjelesnim potrebama i porivima, a ne duhovnosti, umjetnosti, netvarnoj gladi duše. Pa kako su svi filozofi koji su propitivali taj problem zaključili da je umjetnost ljudsko djelovanje koje se oslanja na osjetila koja dopiru do duše, također nije mogao shvatiti kako psi - barem oni Mr. Bonesova kalibra - u sebi ne osjećaju takav estetički poriv. Zar oni ne bi bili sposobni pojmiti umjetnost? Koliko je Willy znao, o tome još nitko nije razmišljao. Dakle, je li on prvi čovjek u pisanoj povijesti koji vjeruje daje moguće nešto takvo? Nije bitno. Bila je to još samo jedna ideja kojoj je došao njezin čas. Ako psi nisu sposobni shvatiti uljanu sliku ili gudački kvartet, tko može tvrditi da ne bi reagirali na umjetnost koja se temelji na osjetu njuha? Zašto ne postoji olfaktorna umjetnost? Zašto ne postoji umjetnost za pse koja se bavi svijetom onakvim kakvoga poznaju psi?
Tako je počela luda zima 1988. Mr. Bones nikad prije nije vidio Willyja tako uzbuđenoga, spokojnoga i prepunog neke usmjerene energije. Tri i pol mjeseca radio je na projektu zanemarujući sve ostalo; jedva bi zapalio pokoju cigaretu i popio koje piće. Spavao bi samo kad bi uistinu morao; zaboravio je na sve osim pisanja, čitanja i kopanja nosa. Stvarao je planove, popise, eksperimentirao s mirisima, crtao dijagrame, gradio oblike iz drva, platna, kartona i plastike. Čekalo ga je toliko proračuna, toliko testova, toliko odgovora na pitanja koja su obeshrabrivala. Kakav je idealan mirisni niz? Koliko bi simfonija trebala trajati, koliko pojedinih mirisa treba sadržavati? Kakav oblik mora imati idealna koncertna dvorana? Treba li biti načinjena poput labirinta, ili napredovanje u nizu kutija u kutijama više odgovara psećem senzibilitetu? Treba li pas sve proživjeti sam, ili ga vlasnik treba voditi od jedne razine izvedbe do druge? Treba li svaka pojedina simfonija u svome središtu imati samo jedan subjekt - na primjer, hranu ili miris ženke - ili treba pomiješati razne elemente? Willy je s Mr. Bonesom raspravljao svako pojedino pitanje, pitao ga za mišljenje, tražio savjet, molio ga da se umilostivi i posluži kao pokusni kunić za bezbrojna ispitivanja i pogreške koje su uslijedile. Pas se rijetko osjetio tako počašćenim, toliko uvučenim u samu srž ljudskih problema. Ne samo što ga je Willy trebao, već je tu potrebu nadahnuo sam Mr. Bones. Iz svojih psećih korijena, ne pretjerano vrijednog ni istaknutog mješanca, pretvorio se u psa nad psima, primjer cijele pseće rase. Naravno, bio je sretan što može odraditi svoj dio, sudjelovati u svemu što je Willy od njega tražio. Što smeta ako nije potpuno razumijevao? Bio je pas, nije li? Pa zašto bi se onda žalio što mora njušiti hrpu mokraćom natopljenih krpa, provlačiti se kroz vratašca ili puzati kroz tunel, sa zidovima zamrljanim ostacima špageta i bolonješkog umaka. Ako i nije služilo nikakvoj svrsi, barem je bilo zabavno.
Toga se prisjetio u tom trenutku - baš zabavno, ta neprekinuta bujica Willyjevog uzbuđenja. Pusti Mamu-san i njezine podrugljive primjedbe. Zaboravi da im je laboratorij bio u podrumu zgrade, odmah pokraj kotlovnice i kanalizacijskih cijevi, da su radili na hladnom zemljanom podu. Surađivali su u nečem važnom; zajedno trpeći sve tegobe u ime znanstvenog napretka. Ako je za ičim mogao žaliti, mogao je žaliti samo za dubinom Willyjeve predanosti njihovom djelu. Taj ga je posao toliko obuhvatio, toliko su ga obuzele sve sitnice projekta, da mu je postalo neizrecivo teško držati sve na uzdi. Jednoga bi dana o svom izumu govorio kao o velikom otkriću, o izumu koji staje uz bok žarulji, zrakoplovu ili računalnom čipu. Davit će se u novcu, govorio je, postat će milijarderi i nikad više neće brinuti ni o čemu. Drugih bi dana, ispunjen sumnjama i nesigurnošću, Mr. Bonesu izložio argumente toliko savršeno razrađene, toliko cjepidlačeći da se pas počeo zabrinjavati za gospodarevo zdravlje. Ne idemo li predaleko, upitao se Willy jedne večeri, uključujući mirise ženki u orkestraciju simfonije? Neće li oni u psa koji ih udiše raspaliti strast koja će naškoditi njihovim estetskim težnjama, pretvarajući djelo u pornografiju, u pseći pornić? Odmah nakon te izjave, Willy se počeo igrati riječima, što je činio kad god bi mu mozak radio punim gasom. »Bez keksa nema seksa«, mrmljao si je u bradu, šećući zemljanim podom. »Čisti keks liječi seks.« Kad je Mr. Bones uspio razmrsiti sve tajne tih verbalnih mješavina, shvatio je da Willy sentimentalnost pretpostavlja seksu, barem u slučaju simfonije, te da se u naporu približavanja estetičkih užitaka psima, duhovne čežnje moraju staviti iznad onih tjelesnih. Dakle, nakon dva puna tjedna trljanja nosa u krpe i spužve zasićene aromama kujica koje se tjeraju, Mr. Bones dobio je na uvid nešto sasvim novo: samog Willyja u svim njegovim mirisnim oblicima. Prljave čarape, majice, cipele, maramice, gaće, šalove, šešire - doslovno sve što je nosilo miris njegovog gospodara. Mr. Bones je u tome uživao jednako kao što je uživao i u svemu drugome. Činjenica je da je Mr. Bones bio pas, a psi uživaju njuškati sve što im se daje ponjušiti. To im je u prirodi; rađaju se da bi to činili; kako je to Willy ispravno primijetio, to je njihov životni poziv. Tom je prilikom Mr. Bones bio sretan što nije obdaren ljudskim govorom. Da je mogao govoriti, morao bi Willyju reći istinu, a to bi prouzročilo mnoge boli. Činjenica je, dragi gospodaru, vjerojatno bi bio tada rekao, da je psu cijeli svijet jedna simfonija mirisa. Svaki sat, svaka minuta, svaki trenutak njegove budnosti je istovremeno i tjelesno i duhovno iskustvo. Nema razlike između unutarnjeg i izvanjskog, ništa uzvišeno ne dijeli od niskoga. To je kao da, kao...
Baš kad je Mr. Bones započeo odmatati taj izmišljeni govor u svojoj glavi, prekinuo ga je zvuk Willyjevog glasa. Začuo je: k vragu, k vragu i sve k vragu. Mr. Bones podigao je glavu kako bi izvidio o kakvoj je nevolji riječ. Počela je rijetka kiša, tako sitna da je Mr. Bones nije osjetio na svojem čupavom kaputu. No, u Willyjevoj bradi blistali su mali vlažni dragulji, a crna mu je majica upila dovoljno vlage da su se na njoj počele primjećivati sitne točkice. Nije dobro. Posljednje što Willyju treba je da prokisne, ali ako nebo isporuči toliko obećavani dar, to će se upravo i dogoditi. Mr. Bones pogledao je oblake. Uz naglu promjenu vjetra, za manje od sata rijetka će kišica prerasti u obilan pljusak u punoj snazi. A, k vragu, pomislio je. Koliko će još hodati prije nego što pronađu ulicu Calvert? Vrtjeli su se naokolo gotovo pola sata, a kuća Bee Labudowsky još se nije nazirala. Ako tamo ubrzo ne stignu, neće nikada niti stići. A neće stići zato što Willy nije imao snage nastaviti put.
Uz takvu prognozu, posljednje što je Mr. Bones očekivao bilo je da njegov gospodar prasne u smijeh. Ali, on se smijao, grmio je iz dubina utrobe i tresao nedjeljnu tišinu; star i poznat lavež. Za trenutak je pomislio da Willy pokušava pročistiti grlo, ali kad je nakon prve salve uslijedila druga, pa treća, pa još jedna za njom; nije mogao vjerovati onome što čuje vlastitim ušima.
»Gleeeeeeeedaj, staaari«, progovorio je Willy, rastežući što je bolje mogao. Taj je glas čuvao za posebne trenutke; naglasak i govor koji je rabio samo u nazočnosti najvećih i najluđih ironija. Mr. Bonesa je zbunilo stoje to čuo upravo u tom trenutku, ali je pokušao izvući neki smisao iz te nagle promjene u Willyjevom emocionalnom nevremenu.
Willy se ukopao na pločniku. Četvrt oko njih vonjala je po siromaštvu i rasutom otpadu, ali oni su stajali pred najljupkijom kućicom koju je Mr. Bones ikada vidio; gotovo poput kućice za lutke od crvene cigle, ukrašene zelenim kapcima, s tri zelene stube i blistavo bijelo oličenim vratima. Na zidu je stajala pločica, te je Willy žmirkao pokušavajući pročitati što piše na njoj; zvučao je sve više poput kauboja iz Teksasa.
»Ulica North Amity, dvjesto tri«, deklamirao je. »Ovdje je živio Edgar Allan Poe, 1832-1835. Otvoreno za posjete od travnja do prosinca; od srijede do subote, 12-15.45.«
Mr. Bonesu to je zvučalo prilično dosadnjikavo, ali tko je on da se žali zbog gospodarevih ushita. Willy je zvučao življe no ikad u protekla dva tjedna, pa iako mu je izjavu popratio snažan napad kašlja (još šlajma, gušenje, udaranje nogama dok se pridržavao za oluk pokušavajući ostati živ), ali kad je bilo gotovo, brzo je ponovno živnuo.
»Dragi moj, ovo je pogodak«, rekao je Willy, ispljunuvši posljednje ostatke sluzi i plućnog tkiva. »Ovo nije kuća gospođe Bee, ali ako mogu birati, ovo mjesto ne bih mijenjao ni za jedno drugo na svijetu. Ovaj tip Poe bio mi je djed, veliki predak i tata svih nas američkih škrabala. Bez njega ne bi bilo ni mene, ne bi bilo nikoga. Došli smo u Poeoljsku; ako to izgovoriš dovoljno brzo, izreći ćeš ime rodne zemlje moje pokojne mame. Ovamo nas je doveo neki anđeo, tako da namjeravam neko vrijeme sjediti ovdje i odati poštovanje. Budući da ionako nisam u stanju prijeći ni koraka, bio bih veoma sretan kad bi mi se i ti pridružio. Tako, sjedni pokraj mene dok se malo ne odmorim. Pusti kišu. To je samo nekoliko kapi, od njih nam neće biti ništa.«
Willy je uzdahnuo, dugo i teško, pa se spustio na zemlju. Mr. Bonesu bio je to bolan prizor - toliki napor za samo nekoliko centimetara - u srce mu je navrla tuga što svog gospodara vidi u tako jadnom stanju. Nikad nije dokraja shvaćao kako je to mogao znati, ali dok je promatrao Willyja kako se spušta na pločnik i leđima oslanja o zid, znao je da mu gospodar više nikad neće ustati. Ovo je kraj njihovoga zajedničkog života. Stigli su oni posljednji trenuci, a mogao je samo sjediti dok iz Willyjevih očiju ne iščezne i posljednji tračak svjetla.
Ipak, putovanje i nije prošlo tako loše. Tražili su jedno, pronašli drugo; naposljetku je Mr. Bonesu postalo draže ono što su pronašli od onoga što nisu. Nisu bili u Baltimoreu, već u Poeoljskoj. Nekim čudom, srećom, usudom, božanskom pravdom, Willy se uspio dovući svome domu. Vratio se domu svojih predaka, i sad može počinuti u miru.
Mr. Bones podigao je lijevu šapu i počeo se češkati iza uha. U daljini je ugledao muškarca i djevojčicu kako se polagano udaljavaju; nije mario za njih. Hoće li doći, hoće li otići - bilo mu je potpuno svejedno. Kiša je ojačala, povjetarac je s ceste počeo podizati omote od čokolade i papirnate vrećice. Onjušio je zrak jednom, dvaput, a potom zijevnuo bez ikakvog očitog razloga. Trenutak kasnije smotao se na tlu pored Willyja, duboko izdahnuo i čekao ono što će se dogoditi, ma što to bilo.

2.


Dogodilo se nije ništa, i to jako dugo; izgledalo je kao da je cijela četvrt zadržavala dah. Nitko nije prošao, nije se provezao nijedan automobil, nitko nije izašao niti ušao u kuću. Kiša je lijevala baš kao stoje predvidio Mr. Bones, ali je oslabila, polako prelazeći u kišicu, da bi potom u velikom stilu prestala. Tijekom tih nebeskih uzbuđenja Willy nije ni trepnuo. Ležao je leđima oslonjen o cigleno pročelje, zatvorenih očiju i napola otvorenih usta, i da nije ispuštao škripave zvukove koji su u nepravilnim razmacima izlazili iz pluća, Mr. Bones bi mirno mogao pretpostaviti da mu se gospodar već otputio na onaj svijet.
Na ono mjesto na koje ljudi odlaze kad umru. Kad se duša jednom odvoji od tijela, tijelo se zakopa u zemlju, a duša zbriše u novi svijet. Willy je prežvakavao tu temu već nekoliko tjedana, te je pas počeo čvrsto vjerovati da je taj drugi svijet posve stvarno mjesto. Ono se zvalo Timbuktu, pa kako je Mr. Bones uspio pohvatati, bilo je smješteno negdje usred pustinje, daleko od New Yorka, daleko od Baltimorea, daleko od Poljske i bilo kojih drugih gradova koje su posjetili na svojim putovanjima. U jednom gaje trenutku Willy opisao kao 'oazu duhova'. Drugom je prilikom rekao: »Na mjestu gdje završava karta svijeta, počinje zemljovid Timbuktua.« Da bi se tamo pristiglo, očito se moralo prijeći beskrajnu zemlju vreline i pijeska, kraljevstvo vječnog ništavila. Mr. Bonesu se to činilo izrazito napornim i potpuno neugodnim putovanjem, ali ga je Willy uvjeravao u suprotno; da je za prijeći cijelu tu razdaljinu potreban tek treptaj oka. A kad se jednom tamo nađeš, rekao je, kad jednom pri-jedeš granicu tog pribježišta, ne moraš više brinuti o hrani, spavanju i punom mjehuru. Postaješ jedno sa svemirom, mrljica antimaterije smještena u Božjem mozgu. Mr. Bones je imao teškoća zamisliti kako bi bilo živjeti na takvom mjestu, ali je Willy o njemu govorio s takvom čežnjom, s toliko nježnosti koja mu je treperila u glasu, da je pas naposljetku odbacio sve dvojbe. Tim-buk-tu. U tom ga je trenutku usrećivao i sam zvuk te riječi. Tupo sazvučje samoglasnika i suglasnika rijetko je tako pogađalo najdublje zakutke njegove duše; kad god bi se ti slogovi slili s gospodarevog jezika, cijelo bi mu tijelo protresao val blaženstva i blagostanja - kao da sama riječ obećava i jamči sretnije dane.
Nije važno kakva vrelina tamo vlada. Nije važno ima li tamo hrane i pića. Ako Willy tamo ide, onda i on želi poći. Smatrao je kako je, u trenutku kad se bude opraštao s ovim svijetom, pravično da mu bude dopušteno da i na onom svijetu prebiva uz onu istu osobu koju je toliko volio i prije. Divlje zvijeri nesumnjivo imaju vlastiti Timbuktu, beskrajne šume kojima slobodno lutaju bez prijetnje dvonožnih lovaca i zamki, no lavovi i tigrovi su drugačiji od pasa, pa nije imalo smisla divlje i ukroćene na drugom svijetu smještati zajedno. Snažni bi progutali slabe, pa bi ubrzo izginuli svi psi, prelazeći u neki sljedeći život, u nešto iza nečega što je slijedilo iza nečega; ima li smisla tako urediti stvari? Ako na svijetu ima imalo pravde, ako dobar pas ima imalo utjecaja na ono što se zbiva s njegovim stvorenjima, onda bi čovjekov najbolji prijatelj ostao uz čovjeka i kad bi dotični čovjek kao i dotični pas zajedno otegnuli papke. I više od toga: u Timbuktuu bi psi imali moć ljudskog govora, te s ljudima razgovarali kao sa sebi jednakima. Tako je nalagala logika, samo tko bi znao imaju li pravda i logika imalo više utjecaja na onaj drugi svijet nego što imaju na ovaj. Willy je nekako zaboravio pozabaviti se tim pitanjem, pa kako se u njihovim razgovorima o Timbuktuu Mr. Bonesovo ime nije pojavilo nijedan jedini put, pas se još uvijek mučio s problemom svoga posmrtnog odredišta. Što ako Timbuktu bude jedno od onih mjesta natrpanih šarenim sagovima i skupocjenim starinama? Što ako je kućnim ljubimcima pristup zabranjen? To mu se činilo nemogućim, ali je Mr. Bones poživio dovoljno dugo da zna kako je sve moguće, i da se nemoguće stvari događaju neprestano. Možda je i ovo jedna od njih, a u tome možda skrivalo se tisuću strahova i agonija; nezamislivi užas koji bi ga opsjedao svaki put kad bi pomislio na to.
No, usprkos svemu, upravo kad se spremao upasti u jednu od svojih depresija, nebo se počelo razvedravati. Ne samo što je kiša stala, već su se i nabrekli oblaci pomalo počeli razilaziti, pa gdje je prije samo sat vremena vladalo sivilo i tama, nebo je bilo prošarano bojama, mješavinom ružičastih i žutih trakova koji su se probijali sa zapada, polagano i neprekidno napredujući cijelom širinom grada.
Mr. Bones je podigao glavu. Trenutak kasnije, kao da je postojala neka tajna veza, kroz oblake se probio sunčev trak. Udario je u pločnik nekoliko centimetara od njegove lijeve šape, a potom se, gotovo u istom trenutku, druga zraka pojavila pokraj desne. Pred njim se na pločniku počela stvarati mreža svjetla i sjena, prizor je bio prelijep; osjetio ga je kao malen i neočekivan poklon nakon toliko mnogo tuge i bola. Pogledao je Willyja, i upravo kad je okrenuo glavu čitav se slap svjetla spustio na pjesnikovo lice; svjetlo je bilo toliko silno daje usnuli pjesnik otvorio oči kad mu je ono udarilo u kapke - eto Willyja, nimalo pokojnog, vratio se u svijet živih, otresao sa sebe paučinu i pokušavao se razbuditi.
Zakašljao je jednom, dvaput, zatim i treći put prije nego što je uslijedio dug napadaj kašlja. Mr. Bones bespomoćno je stajao dok su sluzavi mjehurići izlijetali iz gospodarevih usta. Neki su završili na Willyjevoj košulji, drugi na pločniku. Bilo ih je još, onih ljepljivih i kliskih koji su mu klizili niz bradu. Tamo su i ostali, obješeni o bradu poput rezanaca, pa kako je napadaj trajao, zanjihani snažnim trzajima, grčevima i previjanjima, ljuljali su se naprijed-natrag u poludjelom i istrzanom ritmu plesa. Mr. Bonesa je zaprepastila silina napada. Ovo je sigurno kraj, rekao je sam sebi; ovo je stvarno krajnja granica koju čovjek može podnijeti. U Willyju je ipak ostalo nešto borbenosti, pa kad je rukavom sakoa obrisao lice i uspio doći do daha, iznenadio je Mr. Bonesa razvukavši lice u širok, gotovo blaženi osmijeh. Tegobno se namjestio udobnije, oslonivši se leđima o zid kuće i ispruživši noge. Kad mu se gospodar umirio, Mr. Bones mu je spustio glavu na desno bedro. Kad ga je Willy počeo češkati po glavi, u pseće se slomljeno srce vratilo malo spokoja. Naravno, samo privremeno; bio je to samo privid, ali to nije značilo da taj lijek neće djelovati.
»Poslušaj me, o, građanine četvernonošče«, javio se Willy. »Počinje. Sve se počinje raspadati. Jedno po jedno, raspada se i ostaje samo ono čudno, neke davnašnje sitnice, nipošto ono što sam očekivao. Ipak, ne mogu reći da se bojim. Malo sam žalostan, ozlovoljuje me ovaj preuranjeni odlazak, ali mi sve to ne ide na živce onoliko koliko sam očekivao. Amigo, pakiraj stvari. Put vodi do velikog raskrižja, i povratka nema. Shvaćaš me, Mr. Bones? Pratiš što govorim?«
Mr. Bones je shvaćao, Mr. Bones ga je pratio.
»Želio bih da ti sve to svedem na nekoliko odabranih riječi,« nastavio je umirući čovjek, »no, ne mogu. Duhoviti epigrami, šturo biserje mudrosti; Polonije izgovara svoje posljednje replike. Za to mi nedostaje talent. Niti ću zajmiti, niti posuditi; bolje spriječiti nego liječiti. Bonesy, pod kapom mi malo kuha, pa moraš otrpjeti sva moja lupetanja i digresije. Čini mi se da sam ja, po samoj prirodi stvari, zbunjen. Čak i sad, kad ulazim u sjenovitu dolinu smrti, misli mi ruju po talogu prošlosti. A to je nezgodno, signore. Sva zbrka u glavi, prašina, sve sitnice, sve nepotrebne gluposti; sve pada s polica. Još kako, gospodičiću moj, tužna je istina da sam jedan priglupi medvjed.
Kao dokaz, nudim ti prisjećanje na O'Dellov tonik za ravnanje kose. Ta mi je tvar nestala iz života prije četrdeset godina, a vraća se upravo sad, posljednjeg dana moga života. Žudim za dubokoumnostima, a dobijem beznačajnu tvar, mikroba na platnu sjećanja. Majka mi ga je običavala utrljavati u kosu dok sam još bio sasvim malen; još ni dječarac. Prodavali su ga u lokalnim brijačnicama; pakirali su ga u prozirne staklene boce, otprilike ovolike. Čep je bio crn, a s etikete se cerekao neki mali idiot. Potpuni i idealizirani blesan, savršeno začešljane kose. Taj si kreten nije morao zalizivati kosu, tom ljepotanu ništa nije stršilo iz glave. Bilo mi je pet ili šest godina, a moja bi mi majka svako jutro to utrljavala u glavu, nadajući se da ću izgledati poput njegovog brata blizanca. Još uvijek čujem onaj uljasti zvuk dok je tekućina istjecala iz boce. Bila je bjelkasta i mutna, ljepljiva na dodir. Recimo, nešto nalik razrijeđenoj spermi, no tko je tada išta znao o takvim stvarima? Vjerojatno su ga proizvodili tako da su unajmili pubertetlije da drkaju u bačve. Tako se u našoj slavnoj domovini stvaraju bogatstva. Proizvedeš za cent, prodaš za dolar; ostatku se možeš dovinuti i sam. I tako mi je moja poljska mater utrljavala u tjeme O'Dellov tonik za ravnanje kose, natezala moje nepokorne uvojke, a potom me poslala u školu s izgledom tog dupeglavca s bočice. Morao sam postati Amerikanac, i to do srži; ta je kosa bila znak pripadnosti, da moji roditelji jako dobro znaju što je što, a što nije.
No prije nego što se slomiš i zaplačeš, prijatelju moj, dopusti mi dodati da je O'Dellov tonik bio bezvrijedna smjesa, prijevara. Nije ravnao kosu, već ju je lijepio. Prvih sat vremena činilo se da obavlja svoju zadaću, ali kako se jutro vuklo dalje, ljepilo bi otvrdnulo, pa bi se malo po malo moja kosa pretvorila u masu ukrućenih i ulijepljenih žica - kao da mi je netko na glavu navukao kapicu od opruga. Kosa mi je bila toliko neobična na dodir da je jednostavno nisam mogao ostaviti na miru. Čak i dok mi je desnica držala olovku, zbrajajući dva s tri i oduzimajući pet od šest, ljevica bi odlutala uvis, pipkajući i istražujući nezemaljsku površinu moje glave. Do podneva se O'Dell toliko isušio, iz njega je nestao i posljednji atom vlage, da se svaka vlas namazane kose pretvorila u oštru žicu. Čekao sam taj trenutak, bio je to znak za početak posljednjeg čina te farse. Svaku pojedinu vlas uhvatio bih, u korijenu, palcem i srednjakom te povukao. Polagano. Jako polagano; noktima sam klizao cijelom dužinom vlasi. Ah. Užitak je bio neizmjeran, neizreciv. Sav taj prah koji je letio s mene. Oluje, mećave, vrtlozi bjeline! Oprosti, to nije bio nimalo lak posao; no malo pomalo nestao bi i zadnji O'Dellov trag. Sav trud bio bi upropašten, pa kad je zazvonilo i posljednje zvono i učitelj nas poslao kućama, tjeme bi mi treperilo od sreće. Gotovo poput dobrog seksa, mon vieux, dobro poput svih droga i alkohola koje sam ikad ulio u svoj sistem. Petogodišnjak koji svaki dan proživljava orgiju samoobnavljanja. Nimalo čudno što školi nisam posvećivao ni najmanju pozornost. Bio sam prezaposlen osjećanjem samoga sebe, prezaposlen igrama s O'Dellom.
No, dosta. Dosta dosade. Dosta je propovijedi. Losion za ravnanje kose tek je vršak ledenjaka, pa ako započnem sa svim sranjima svog djetinjstva, to će potrajati sljedećih šesnaest sati. Za to nema vremena. Ni za ricinusovo ulje, ni za svježi sir, ni zgrudanu kašicu, ni za žvakaće. Svi smo odrasli u tom smeću, sad ga je nestalo, dakle, koga briga za to? To su samo tapete. Glazba u pozadini. Prašnjavi Zeitgeist na namještaju uma. Mogu se prisjetiti pedeset jedne tisuće pojedinosti, pa što s tim? Ni tebi ni meni neće biti nimalo bolje. Razumijevanje. Samo to tražim, kolega. Ključ zagonetke, tajnu formulu nakon više od četiri desetljeća lutanja u tami. A sve ove gluposti mi se i dalje podvlače pod noge. Davit će me i kad posljednji put izdahnem. Beskorisni komadići znanja, neželjena sjećanja, maslačkove sjemenke. Sve su to trice i kučine, mladiću moj, topli zrak. Život i razdoblje R. Mutta. Eleanor Rigby. Cvilidreta. Ko ih jebe, molim te. Pep Boys, Ritz Brothers, Rory Calhoun. Kapetan Video i Four Tops. Andrews Sisters, časopisi Life i Look, Bobbsey Twins. Tome nema kraja. Henry James, Jesse James, Frank James i William James. James Joyce. Joyce Cary. Cary Grant. Grantov viski, žlice za miješanje koktela, zubni konac; ljepilo za zubala, krafne prelivene medom. Deleatur Dana Andrews i Dixie Duggan, dodati malo Damona Runyona i demonova ruma, tek za dobru mjeru. Zaboravi Pali Mali, i 'Pale sam na svijetu', Miltona Berlea i Burla Ivesa, sapune Ivory i instant palačinke Tete Jemime. To mi ne treba, jel' tako? Neće mi trebati tamo gdje idem, a ipak su tu, marširaju mi mozgom poput davno zaboravljenih rođaka. To ti je američki know-how. Nadire na tebe, i svake minute novo smeće potiskuje ono staro. Pomislio bi da smo se dosad uspjeli priviknuti, da proziremo sve trikove na koje nas navlače, ali ljudima jednostavno nikad nije dosta. Vesele se, mašu zastavicama, kupuju limenu glazbu. O, da, da, sve čarobne stvari, čudesne stvari, uređaji koji će zapanjiti vašu maštu; samo, ne zaboravimo, a ne, nemojmo zaboraviti da nismo sami na svijetu. Znanje ne zna za granice, a kad pomisliš na sve obilje koje nam dotiče preko mora, to te malo smiri i postavi tamo gdje spadaš. Ne mislim samo na ono očito poput krakova iz Krakova ili čilija iz Čilea. Mislim recimo i na frankfurterice iz Frankfurta. Mislim i na bol iz Bologne, milost iz Milana, četke iz Češke i grčeve iz Grčke. Domoljublje svakako ima svoju rolu, ali ga je, na dulje staze, najbolje dobro umotati. O da, mi Ameri svijetu smo dali Zippo, da i ne spominjem zip-a-di-du-da i Zeppoa Marxa, ali smo također odgovorni i za h-bombu i hu-la-hop. Naposljetku, sve se to svodi u ravnotežu. Ispravo kad pomisliš da si glavna faca, završiš kao krepani cucak. Mr. Bones, ne mislim na tebe. Pas kao metafora, ako me shvaćaš; pas kao zaštitni znak svih potlačenih, a ti, mladiću, nisi nikakva govorna figura, ti si najstvarniji koliko možeš biti.
Nemoj me pogrešno shvatiti. Previše je toga što te stavlja na kušnju. Mamac pojedinosti, zavodljivost stvari po sebi. Moraš biti slijep da im se ne bi barem povremeno predao. Nije bitno što je to. Mogućnost u sebi nosi doslovno sve što ti padne na pamet. Recimo, blještavilo kotača na biciklu. Njihova lakoća, paučinasta otmjenost, sjajni rubovi i tanašne žbice. Ili zvuk poklopca na šahtu koji zazveči pod kamionskim kotačima u tri sata ujutro. A da ne govorimo o akriliku, koji je za obnovu krajobraza učinio više od bilo čega, od izuma podzemnoga telefonskog kabela. Time mislim na komada u tijesnim hlačicama pokraj kojeg prođeš na ulici. Trebam li dodati još štogod? Moraš biti mrtav da te takav prizor ne ogrije. On te bode, uranja u tebe; zvoni ti u glavi sve dok se sve ne pretvori u beskraj rastopljenog maslaca. Vasco da Gama u svojim pumpericama. FDR-ov cigaršpic. Voltaireova napudrana perika. Kunigunda! Kunigunda! Zamisli što se sve događa kad to izgovoriš. Pogledaj, što sve vidiš kad pomisliš na nešto takvo. Kartografija. Pornografija. Stenografija. Glasna zamuckivanja, biskupske priležnice, sladoledi na štapiću i žitne pahuljice. Priznajem, podlegao sam privlačnosti svega toga jednako kao i svatko drugi na ovom svijetu; nisam nimalo iznad rulje s kojom sam se petljao svih ovih godina. Samo sam čovjek, nije li tako? Ako sam zbog toga licemjer, neka bude.
Ponekad se jednostavno moraš pokloniti s divljenjem. Netko iznese ideju na koju nitko dotad nije nadošao, ideju toliko jednostavnu i savršenu da se upitaš kako si uopće mogao živjeti bez toga. Kovčeg s kotačićima, na primjer. Zašto nam je trebalo toliko dugo? Pedeset tisuća godina natežemo svoje breme, znojimo se i naprežemo seleći se s jednog mjesta na drugo; sve što smo time dobili bili su bolni mišići, iskrivljena leđa i umor. Mislim, kotač je postojao. To me ždere. Zašto smo morali čekati da ta spravica ugleda danje svjetlo tek na samom kraju dvadesetog stoljeća? U najmanju bi se ruku dalo pomisliti da su kotu-raljke trebale nadahnuti nekoga koji bi stvorio vezu, zbrojio dva i dva. A, ne. Prije pedeset godina, prije sedamdeset pet godina, ljudi su i dalje navlačili svoje torbe po aerodromima i kolodvorima, i to svaki put kad bi odlazili u posjet rodbini negdje Bogu iza nogu. Kažem ti, prijatelju moj, nije sve tako jednostavno. Ljudski je duh otupjeli instrument, pa se ponekad ne znamo skrbiti o sebi nimalo bolje od najgluplje gliste.
Što sam god bio, nikad si nisam dopustio da postanem glista. Skakao sam, galopirao, letio, i svaki put kad bih udario o zemlju, pridigao bih se i pokušao iznova. Čak i sad, dok se tama nadvija nada mnom, um mi se i dalje čvrsto drži i odbija se predati. Prozirni toster, druže. Imao sam viziju, prije dvije, tri noći; otad mi je glava puna ideja. Zašto ne otkriti postupak, pomislio sam, zašto se ne može promatrati kako se bijeli kruh pretvara u zlatnosmeđi, zašto ne pratiti taj preobražaj? Što vrijedi zaključati kruh i sakriti ga iza tog ružnog nehrđajućeg čelika? Govorim o prozirnom staklu iza kojeg sjaju narančaste zavojnice. Ma to bi bila ljepota, umjetničko djelo u svakoj kuhinji, blistava skulptura nad kojom se vrijedi zamisliti čak i kad izvršavamo tako jednostavnu zadaću kao što je priprema doručka kojim ćemo se osnažiti za dan pred nama. Prozirno, vatrootporno staklo. Možemo ga obojiti u modro, u zeleno, u koju ti boju drago, a kad ono narančasto zasjaji iznutra, zamisli sve kombinacije, zamisli ta vizualna čudesa koja bi bila moguća. Pečenje tosta pretvorilo bi se u religiozni čin, u prabitak nečeg nezemaljskog, u oblik molitve. Blagi Bože. Kako bih želio imati snage i poraditi na tome, usavršiti izum i istražiti kamo bi nas to odvelo. Unijeti nešto ljepote u mrak i jednoličnost zakutaka ljudske duše. To je moguće učiniti pomoću tostera, pomoću pjesme, pružajući ruku neznancu. Nije bitno u kojem obliku. Ostaviti svijet malo boljim nego što si ga našao. I to je najviše što čovjek može učiniti.
Samo ti frkći do mile volje. Ako iskrvarim, iskrvarit ću i to je sve. Nije loše da ponekad iz nas procuri ta ljubičasta tvar. Jesam li zbog toga glup? Možda i jesam. No i to je bolje nego biti ogorčen, bolje je slijediti učenje Djeda Božićnjaka nego život provesti u kandžama laži. Znam što misliš. Ne moraš mi reći. Čujem kako ti riječi zvone u glavi, mein herr, i bogme ti se neću suprotstavljati. Čemu ovo lupetanje, sigurno se pitaš. Čemu sva ta krivudanja, valjanje u prašini, doživotno puzanje prema ništavilu? I dobro pitaš. I ja sam se to mnogo puta upitao, a jedini odgovor koji sam dobio ne odgovara ni na što od toga. Zato što sam tako htio. Zato što nisam imao izbora. Zato što na takva pitanja nema odgovora.
Neću se ispričavati. Oduvijek sam bio grešno stvorenje, čovjek mučen proturječjima i nestalnošću, kojeg je povuklo previše nagona. S jedne strane: čisto srce, dobrota, odani pomoćnik Djeda Božićnjaka. S druge: lajava protuha, nihilist, poblesavjeli klaun. Gdje je pjesnik? Negdje između, pretpostavljam, u međuvremenu između najboljeg i najgoreg u meni. Ni svetac, ali ni pijana budala. Čovjek s glasovima u glavi, onaj koji je ponekad uspijevao prisluškivati razgovore kamenja i stabala, koji je svako toliko glazbu oblaka uspijevao pretočiti u riječi. Šteta što češće nisam bio on. No nikad nisam bio u Italiji, rodnom mjestu samilosti, pa ako ne možeš platiti kartu, onda ostaješ doma.
Ipak, nisi me nikad vidio u mom najboljem izdanju, gosparu Kostogrizu; žalim zbog toga. Žalim što me poznaješ samo kao čovjeka u propadanju. U onim danima bila je to posve drugačija priča, u vrijeme prije nego što sam prolupao, prije onog ... kvara u motoru. Nikad nisam želio biti protuha. To nisam planirao za sebe, nisam tako snatrio o svojoj budućnosti. Prekapanje po kantama za smeće u potrazi za praznim bocama nije se baš uklapalo u tu sliku. Kao ni pranje vjetrobrana. Klečanje pred crkvama sklopljenih očiju, s licem srednjovjekovnog mučenika, ne bi li se smilio nekom prolazniku koji bi mi bacio novčić - ne, signor Puccini, no, no, no, nisam za to došao na ovaj svijet. Ipak, čovjek ne živi samo od riječi. Treba mu i kruha, i to ne jedan nego dva. Jedan u džep, drugi u usta. Kruha kojim će kupiti kruh, ako me razumiješ, pa ako nemaš onaj prvi, možeš biti jako siguran da nećeš doprijeti ni do drugoga.
Kad nas je Mama-san napustila, bio je to težak udarac. Cucak moj, to nikako neću poricati, i neću poricati da sam nam pogoršao stanje razdijelivši sav novac. Rekao sam, bez isprika, ali sad to želim povući i ispričati se tebi. Postupio sam brzopleto i glupo, pa smo obojica platili što nas je išlo. Deset tisuća dolara nije kutija cigareta. Proletjeli su mi kroz prste, gledao sam kako svežanj odlazi u vjetar; smiješno kako me nije bilo briga. Bio sam sretan što se mogu ponašati kao neka velika faca, puhati se kao neki blesavi frajer. Gospodin Altruist. Gospodin Al Truist, taj sam; jedan jedini nepatvoreni idiot, koji je unovčio majčino životno osiguranje i profućkao ga do posljednjeg novčića. Sto dolara Bennyju Shapirou. Osamsto za Daisy Brackett. Četiristo dolara Zakladi za čisti zrak. Dvjesto dolara domu za nezbrinute u ulici Henry. Tisuću petsto programu za mlade pjesnike u školama. Otišlo je brzo. Tjedan, najviše deset dana, a kad sam ponovno otvorio oči, shvatio sam da sam ostao bez cijelog nasljedstva. No dobro. Kako došlo tako prošlo; tako su govorili naši stari, pa tko sam ja da postupim drugačije? Hrabrost mi je u krvi; učiniti ono što nitko ne bi učinio. Pare u vjetar - eto to sam učinio. Bila mi je to jedina prilika da se dokažem ili da zavežem; da dokažem sebi kako uistinu mislim ono što sam sve te godine govorio, pa kad je lova stigla nisam oklijevao. Sprašio pare. Možda sam se time sjebao do grla, ali to ne znači da sam učinio nešto isprazno. Ponos je važan, pa kad je rit došla na šekret, bilo mi je drago da nisam uzmaknuo. Otišao sam dokraja. Skočio sam, ne mareći za sva morska čudovišta ispod mene. Znam tko sam, pa kako dobri mornar Popaj nikad nije izjavio, jednom u životu znao sam savršeno dobro što činim.
Žao mije što si ti morao patiti. Šteta što smo propali do daske. Grozno je što smo ostali bez našeg zimskog pribježišta i morali se snalaziti na sve nemile načine. To je imalo svoju cijenu. Loša hrana, loša skloništa, teški udarci. Mene je to pretvorilo u bolesnika, a tebe će uskoro pretvoriti u siroče. Žao mi je, Mr. Bones. Učinio sam najbolje što sam znao, ali ponekad i ono najbolje nije dovoljno dobro. Kad bih se barem, na samo nekoliko minuta, mogao ponovno pridići na noge smislio bih već nešto. Smjestio bih te negdje, pobrinuo se za to. Samo sapa mije pri kraju. Osjećam kako curi iz mene, i kako se sve raspada, jedno po jedno. Peso, drži se ti mene. Vratit ću se ja. Samo da prođe ova smetenost, već ću se sabrati. Mislim, ako prođe. Ako ne prođe, uvjerit ćeš se u moju prolaznost, n'est cepas? Samo još malo vremena. Nekoliko minuta, da dođem do daha. Onda ćemo vidjeti. Ili nećemo. Ako nećemo vidjeti, tada će nas okruživati samo tama. Tama, posvuda, sve dokle pogled ne dopire. Sve do mora, do oceanskih dubina ništavila, gdje nema ničega, niti će ikad ičega biti. Samo ja. Čak ni ja. Samo vječnost.«
Tada je Willy umuknuo, a ruka koja je proteklih dvadeset pet minuta gladila Mr. Bonesovu glavu lagano je omlitavjela, a potom se potpuno zaustavila. Mr. Bones je bio pripravan kladiti se u vlastiti život da je to kraj. Kako na to ne pomisliti nakon takvih konačnih riječi? Kako ne pomisliti da mu je gospodar umro kad je ruka koja mu je masirala lubanju odjednom kliznula i beživotno pala na zemlju? Mr. Bones nije se usuđivao podignuti pogled. Glavu nije skidao s Willyjeva bedra i čekao je, nadajući se, usprkos svemu, da je pogriješio. Činjenica je bila da se u zraku nešto uznemirilo. Odasvud su stizali zvukovi pa dok se borio sa svojom rastućom boli, pokušavajući slušati, shvatio je da zvukovi dopiru iz njegovog gospodara. Je li to moguće? Ne vjerujući vlastitim ušima, pas je provjerio još jednom, braneći se pred razočaranjem unatoč uvjerenju koje je bivalo sve snažnije. Da, Willy diše. Zrak i dalje ulazi i izlazi iz pluća, ulazi i izlazi iz usta, posrće u starom plesu udisaja i izdisaja, pa iako je disanje bilo pliće nego jučer ili prekjučer, zapravo bili su to tek nekakvi treptaji, šištanje koje je zahvaćalo samo dušnik i gornji dio pluća, to je još uvijek bio dah, a gdje je dah tamo je i život. Gospodar mu nije mrtav. Samo je zaspao.
Ni dvije sekunde kasnije, kao da želi potvrditi Mr. Bonesovo otkriće, Willy je zahrkao.
Do tog je trenutka pas već postao nervna ruina. Srce mu je skakalo kroz stotine obruča strave i očaja, pa kad je shvatio da mu je odobrena odgoda, da je onaj posljednji čas odgođen za malo kasnije, gotovo se onesvijestio od iscrpljenosti. Sve je to za njega bilo previše. Kad je ugledao kako mu gospodar sjeda na tlo i oslanja leđa na zidine Poeoljske, zakleo se da će bdjeti, da će stražariti sve do gorkog kraja. To mu je bila dužnost, njegova odgovornost kao psa. Dok je u tom trenutku osluškivao poznatu mu tužbalicu Willyjevog hrkanja, nije mogao odoljeti iskušenju i sklopiti oči. Taj je zvuk na njega djelovao poput snažnog sedativa. Svake je noći, proteklih sedam godina, Mr. Bones tonuo u san na valovima te glazbe, i bez obzira koliko bio gladan i jadan u tom trenutku, jednostavno je morao sve brige pustiti na stranu i otplutati u zemlju snova. Pošto se malo bolje smjestio, Mr. Bones je učinio upravo to. Spustio je glavu na Willyjev trbuh, Willy je nesvjesno digao ruku, te je spustio da počiva na psećim leđima; pas je usnuo.
Tada je sanjao san u kojem je vidio Willyja kako umire. Počelo je tako da su se obojica probudili, otvarajući oči i budeći se iz sna u koji su utonuli tek trenutak ranije - u snu u kojem su bili tog trenutka, onom istom u kojem je Mr. Bones sanjao svoj san. Willyjevo se stanje nije nimalo pogoršalo od budnog stanja. Čak se, naspavan, doimao malo bolje. Prvi put, nakon nekoliko mjeseci nije zakašljao budeći se, nije dobio napad, nije završio u odvratnom bjesnilu dahtanja, gušenja i krvavih ispljuvaka. Malo se nakašljao i ponovno progovorio, nastavljajući točno gdje je ranije stao.
Nastavio je nekih trideset-četrdeset minuta, jurišajući u deliriju napola sročenih rečenica i razlomljenih misli. Izronio je s morskog dna, duboko udahnuo i počeo govoriti o majci. Načinio je popis vrlina Mame-san, suprotstavio ga popisu njezinih mana, a potom zamolio oprost za sve boli koje joj je nanio. Prije nego što je promijenio temu, prisjetio se njezinog talenta za nespretne šale, bogato obdarujući Mr. Bonesa primjerima njezine nepogrešive duhovitosti i u posljednjem trenutku zaboravljajući poantu. Nakon toga posvetio se drugom popisu - svih žena s kojima je ikad spavao (sa svim fizičkim pojedinostima) - nakon čega je uslijedila dugotrajna navala na sve pogibelji potrošačkog mentaliteta. Odjednom je, posve iz vedra neba, započeo traktat o moralnoj prednosti beskućništva, završavajući ga iskrenom isprikom Mr. Bonesu što ga je, u jednoj potpuno bezuspješnoj potrazi, dovukao sve do Baltimorea. »Pogriješio sam«, rekao je. »Nisam došao pronaći Beu Labudowsky. Došao sam otpjevati svoj labuđi pjev.« Odmah potom počeo je recitirati novu poemu, poslanicu nevidljivom Tvorcu koji se pripremao uzeti mu dušu. Očito složena na brzinu, prva je kitica glasila otprilike ovako:

O, Gospode deset tisuća usijanih peći i tamnica,
pneumatskih čekića, i pogleda poput pancirne košulje,
Mračni gospodaru rudnika soli i piramida,
Meštre pješčanih dina i riba poletuša,
Osluhni blebetanje tvog sirotog sluge
koji umire na obalama baltimorskim,
ploveći prema Velikom ništavilu ...

Kad je izblebetao svoju poemu, zamijenio ju je novim jadikovkama i fugama, nepredvidljivim lupetanjima na svaku moguću temu - Simfonija mirisa i zašto je propao eksperiment; Sretni Felton i Knothole banda (koji su mu pa to?), činjenicu da u Japanu jedu više riže proizvedene u Americi nego one iz Japana. Od tamo je skrenuo na uspone i padove svoje književne karijere, nekoliko minuta posvetivši jadikovkama, posipanju pepelom i kajanju, te mračnom samosažaljenju; to mu je uzdiglo duh te se raspričao o svom cimeru iz koledža (onom istom koji gaje 1968. odvukao u bolnicu) koji se zvao Anster, Omster, tako nekako - i koji je napisao gomilu osrednjih knjiga, obećavši jednom Willyju da će naći izdavača za njegove pjesme. Naravno, Willy mu nikad nije poslao rukopis i tu je priči bio kraj; no to je dokazivalo da su ga mogli objaviti da je samo htio - a on jednostavno to nije htio, i to je sve. Uostalom, koga boli kurac za sva ta isprazna sranja. Važno je bilo samo stvaranje, a ne ono što bi se događalo kad je sve bilo gotovo; čak ni bilježnice, zaključane u ormariću na autobusnom kolodvoru nisu vrijedile ni pišljiva boba. Sto se njega tiče, mogu i izgorjeti, završiti u smeću, neka ih ubace u zahod umjesto toaletnog papira za umorne putnike. Kao prvo, nije ih trebao vući sve do Baltimorea. Bio je to trenutak slabosti, upravo to: posljednji potez u onom kobnom poigravanju s Egom - a tu igru gube svi, u njoj nitko nikad nije pobijedio. Nakon toga zastao je na nekoliko trenutaka, diveći se dubinama vlastite ogorčenosti; zatim se nasmijao, dugo i pištavo, hrabro se rugajući sebi i svijetu koji je toliko volio. Potom se vratio Omsteru, i počeo prepričavati priču o engleskom seteru kojeg je njegov prijatelj susreo u Italiji, i koji je mogao ispisivati rečenice na pisaćem stroju izrađenom posebno za pse. Zatim je, posve neobjašnjivo, zajecao, da bi si počeo predbacivati zašto Mr. Bonesa nije naučio čitati. Kako je mogao zanemariti nešto tako bitno? Pas će sad ostati sam i trebat će mu svaka pa i najmanja prednost, a Willy ga je iznevjerio, nije učinio ništa da ga pripremi za ono što ga čeka, nije mu ostavio novac, hranu, ništa čime bi se mogao nositi s pogibeljima koje su ga očekivale. Pjesnikov jezik klepetao je brzinom dva kilometra u minuti, ali Mr. Bones nije propustio ništa; Willyjeve je riječi čuo savršeno razgovijetno, onako kako ih nikad prije nije čuo. E, to je bilo ono čudno u snu. Nije bilo izobličenja, interferencija, neočekivanih prebacivanja kanala. San je bio poput života, pa iako je spavao u snu je bio budan, stoga, što je dulje spavao, osjećao se sve više budnim.
Negdje usred Willyjevog predavanja o čitačkim sposobnostima pasa, pred Poeovom se kućom zaustavio policijski automobil, te su iz njega izašla dva krupna muškarca u odorama. Jedan je bio bijelac, drugi crnac; obojica su se znojila u kolovoskoj vrelini. Debeli dvojac u nedjeljnoj ophodnji, sa zakonskim sredstvima oko pasa: revolverima, lisičinama, pendrecima i koricama, baterijama i mecima. Nije bilo vremena da se načini cjelovita inventura, budući da se, čim su se izvukli iz auta, jedan od njih obratio Willyju (»Čuj, ne možeš sjediti ovdje. Hoćeš li ustati?«), a on se u tom trenutku okrenuo, pogledao prijatelja ravno u oči i rekao: »Bonesy, briši. Ne daj da te uhvate«. Budući da je Mr. Bones znao da je došao onaj čas, da se onaj kobni trenutak nadvio nad njih, liznuo je Willyjevo lice, zacvilio kratki oproštaj dok ga je gospodar posljednji put pomilovao po glavi, i pošao, pojurivši niz ulicu North Amity najbrže što su ga noge nosile.
Iza sebe začuo je jednog policajca kako uzbuđeno viče (»Frank, zgrabi psa! Zgrabi prokletog psa, Frank!«), ali nije zastao sve dok nije stigao do ugla, od kuće udaljenog dobrih tridesetak metara. Dotad je Frank već odustao od namjere da ga lovi. Kad se Mr. Bones okrenuo da vidi što se događa s Willyjem, spazio je bijelog policajca kako se vuče prema kući. Trenutak kasnije, požurivan od onog drugog koji je klečao nad Willyjem i panično mahao rukama, ubrzao je korak i pridružio se partneru. Nitko više nije mario za psa. Morali su se pobrinuti za umirućega, pa sve dok se Mr. Bones bude držao dovoljno daleko, neće mu se dogoditi ništa.
Stajao je na uglu i promatrao, teško dišući nakon kratkotrajnog bijega; nije mogao doći do zraka. Osjetio je snažnu potrebu da razjapi ralje i zatuli, da iz sebe ispusti jedan od onih mračnih tuleža na mjesec od kojih se ledi krv, no zauzdao je nagon znajući da to nije trenutak za tugovanje. U daljini je vidio crnog policajca koji je stajao pokraj automobila i nešto javljao radijem. Prigušen i pucketav odgovor zazvonio je pustom ulicom. Policajac je ponovno progovorio, začuo se niz nerazumljivih riječi, još jedna provala buke i besmislenog lupetanja. S druge strane ulice netko je otvorio vrata i izašao vidjeti što se događa. Bila je to žena u žutom kućnom haljetku s ružičastim uvijačima na glavi. Iz druge kuće izašlo je dvoje djece. Devetogodišnji dječak i šestogodišnja djevojčica; oboje u kratkim hlačama i bosonogi. U međuvremenu Willy je bio nevidljiv, ležeći na istom mjestu gdje gaje ostavio Mr. Bones, skriven od pogleda krupnim policajčevim tijelom. Prošlo je nekoliko minuta, pa još nekoliko; tada je, slabo i iz daljine, Mr. Bones čuo zvuk sirene koja se približavala. Kad se bolničko vozilo zaustavilo pred kućom u ulici North Amity, već se skupilo desetak ljudi, stojeći s rukama u džepovima, ili ih prekriživši na prsima. Iz stražnjeg su dijela vozila iskočila dva bolničara, odgurala nosila do kuće, te se trenutak kasnije vratili s Willyjem na njima. Bilo mu je teško vidjeti išta; znati je li mu gospodar živ ili nije. Mr. Bones je razmatrao treba li se vratiti i baciti zadnji pogled, ali dok se odlučio, bolničari su već strpali Willyja u auto i s treskom zatvorili vrata.
Do tog se trenutka san nije razlikovao od stvarnosti. Svaka riječ, svaki pokret, bili su točno i vjerno oponašanje događaja kakvi su se dogodili u stvarnosti. No kad je bolničko vozilo krenulo, a ljudi se polagano počeli vraćati u kuće, Mr. Bones je osjetio kako se cijepa na dvoje. Jedna mu je polovica ostala na uglu; pas koji je razmišljao o mračnoj i nesigurnoj budućnosti, dok mu se druga pretvorila u muhu. Uzimajući u obzir samu narav sna, to možda i nije bilo ništa neobično. Svi se u snovima pretvaramo u nešto drugo, pa tako ni Mr. Bones nije bio iznimka. Znao se naći u obliku konja, krave i svinje, da i ne spominjemo nekoliko raznih pasa; no nikad prije, sve do tog dana, nije istovremeno bio dvije stvari.
Čekao ga je hitan posao koji je mogla izvesti samo muha u njemu. I dok je pasji dio njega čekao na uglu, muha se vinula uvis, iznad zgrada, i poletjela za ambulantnim vozilom najbrže što su joj krila dopuštala. Budući daje to bio san, i budući daje ta muha mogla letjeti brže od bilo koje muhe od krvi i mesa, nije mu trebalo dugo da dostigne svoj cilj. Kad je vozilo skretalo za prvi ugao, već se prilijepio za kvaku stražnjih vrata, te se na taj način s Willyjem odvezao do bolnice, sa svojih gotovo dva metra prilijepljenih za vanjsku stranu kvake, moleći se da ga vjetar ne otpuše. Vožnja je bila prilično divlja; vozilo je prelazilo preko šahtova, krivudalo, naglo kočilo i kretalo; zrak ga je udarao iz svih smjerova, ali se uspio zadržati, pa kad se vozilo, osam ili devet minuta kasnije, zaustavilo na ulazu u Hitnu, i dalje je bio tamo. Skočio je s kvake trenutak prije nego što ju je bolničar zgrabio, i tad je, dok su se otvarala vrata i dok su Willyja ubacivali u zgradu, poletio metar iznad njih; neprimjetna točkica koja je promatrala gospodarevo lice. Isprva nije mogao odrediti je li Willy živ ili mrtav, ali kad su nosila izgurali van i kad su kotači dodirnuli tlo, sin gospode Gurevitch otvorio je oči. Otvorio ih je samo malo, tek toliko da u njih prodre malo svjetla i da vidi što se događa; no i od toga je muhi zastalo srce. »Bea Labudowsky«, promrmljao je. »Ulica Calvert tristo šesnaest. Moram je nazvati. Odmah. Moram joj dati ključ. Bein ključ. Život i smrt. O tome se radi.«
»Ne brinite«, rekao mu je bolničar. »Pobrinut ćemo se za to. Nemojte govoriti. Willy, čuvajte snagu.«
Willy. To je značilo da im je rekao dovoljno da znaju njegovo ime; ako je govorio u vozilu, to bi moglo značiti da mu možda i nije tako loše, što je opet moglo značiti da bi se uz prave lijekove i dobru skrb, možda mogao i izvući. Tako je barem razmišljala muha u Mr. Bonesovom snu koja je zapravo bila Mr. Bones glavom, a budući da je on bio pristran svjedok tih događaja, nećemo mu dosađivati tješeći ga čudima u posljednjem trenutku koja su se događala i kad bi nestao i posljednji trak nade. Ali, što znaju muhe? Što znaju psi? I, kad smo već kod toga, što znaju ljudi? Sad je sve bilo u Božjim rukama, a istina je glasila da povratka nema.
Ipak, u preostalih se sedamnaest sati dogodio izvjestan broj neobičnih stvari. Muha ih je vidjela sve, gledajući sa stropa iznad postelje broj 34 u odjelu za nezbrinute, bolnice Naše Gospe od Žalosti; pa da tamo nije bio osobno i vidio ih vlastitim očima, možda i ne bi povjerovao da je sve to moguće. Kao prvo, pronašli su gospođu Labudowsky. Tri sata pošto su Willyja primili u bolnicu, stara je učiteljica ušla na odjel, sestra Mary Theresa, koja je dežurala u popodnevnoj smjeni, donijela joj je stolac, te je od tog, pa sve do onog trenutka kad je njezin učenik napustio ovaj svijet ostala uz njega. Kao drugo, nakon nekoliko sati intravenoznog hranjenja i neprekidnih mega-doza antibiotika i adrenalina, Willyju se malo razbistrila glava, te je posljednje jutro svog života proveo blažen i bistar kakvog ga Mr. Bones nikad nije pamtio. I treće, umro je bezbolno. Bez grčeva, bez napada, bez razarajuće vatre u grudima. Lagano je otplovio, povlačeći se s ovog svijeta, malim, neprimjetnim koracima; na kraju je bio poput kapljice vode koja isparava na suncu, smanjuje se sve više dok potpuno ne nestane.

Muha nije primijetila jesu li ključevi prešli iz ruke u ruku. Možda se to dogodilo u trenutku kad nije pazio, ali je Willy možda jednostavno zaboravio na njih. U tom se trenutku to ionako nije činilo važnim. Kad je Bea Labudowsky ušla u sobu, morao je misliti na bezbroj drugih stvari, morao je uhvatiti bezbroj riječi, osjetiti bezbroj osjećaja; jedva se mogao prisjetiti vlastitog imena, a da i ne spominjemo Willyjev napola razrađen plan za spas njegove književne ostavštine.
Kosa joj je pobijeljela, udebljala se petnaest kilograma, ali u trenutku kad ju je ugledala, muha je znala tko je ona. Fizički gledano, ništa je nije izdvajalo između milijun žena njezine dobi. Odjevena u žuto-plave platnene hlačice, čipkastu bijelu bluzu, i kožne sandale, izgledala je kao da je već odavno prestala razmišljati o vlastitom izgledu. Godine su joj samo odebljale ruke i noge, a jamice u njezinim debelim koljenima i proširene vene na listovima, te obješene i usaljene nadlaktice, gotovo su stvarale izgled igračice golfa iz umirovljeničkog naselja; osobe koja nema ništa pametnije nego u zoru nabijati lopticu. No ženina je put bila bijela, a umjesto sunčanih naočala imala je ozbiljne naočale širokih okvira. Nadalje, iza leća tih jeftinih naočala skrivale su se najmodrije oči na svijetu. Jedan pogled, i zarobile bi vas. Zatravile svojom toplinom i živošću, inteligencijom i pozornošću; dubinama njihove sjevernjačke šutljivosti. U te se oči Willy zaljubio još kao dječak, a muha je sad shvatila u čemu je bit priče. Zaboravite kratko ošišanu kosu, debele noge i besmislenu odjeću. Gospođa Labudowsky nije bila obudovjela učiteljica. Bila je božica mudrosti, i kad bi se netko jednom zaljubio u nju volio bi je sve do smrti.
Nije bila glupačica kakvu je očekivao Mr. Bones. Čitavim putem do Baltimorea, slušajući Willyjeve priče o njezinoj dobroti i širokogrudnosti, zamišljao ju je kao sentimentalku mekog srca, jednu od onih hirovitih žena podložnih beskrajnom i neočekivanom entuzijazmu, koje bi se slamale i ridale na i najmanji izazov, te se zaklinjale kako će svima sve reći, čim bi se društvo bilo razišlo. Prava gospođa Labudowsky nije bila nimalo nalik tome. Kad je prišla Willyjevoj postelji i zagledala se svom bivšem učeniku u lice, prvi put nakon gotovo trideset godina, muhu je zaprepastila oštrina i jasnoća njezine reakcije: »Isuse Kriste, Williame«, rekla je. »Stvarno si napravio veliku glupost.«
»Bojim se da je tako«, odvratio je Willy. »Ja sam ono što se može nazvati bjelosvjetski zajeb. Kralj svih neznalica.«
»No barem si znao kako ćeš pronaći mene«, rekla je gospođa Labudowsky, smještajući se u stolac koji joj je donijela sestra Mary Theresa. Zatim je primila Willyja za ruku. »Trenutak nije baš najbolji, ali bolje ikad nego nikad.«
Willyju su suze navrle na oči; jedan jedini put u životu nije mogao izustiti ni riječi.
»Williame, ti si uvijek išao na sve ili ništa,« nastavila je gospođa Labudowsky, »pa me ovo previše ne čudi. Sigurna sam da si učinio najbolje što si znao. No, kod tebe je sve uvijek bilo na rubu eksplozije. Hodao si naokolo sa skladištem nitroglicerina u glavi; prije ili kasnije morao si udariti u nešto. Uzevši sve u obzir, pravo je čudo da nisi eksplodirao još davno prije.«
»Hodao sam cijelim putem od New Yorka«, odgovorio je, posve nevezano, Willy. »Previše kilometara, a premalo benzina. To me dotuklo. No kad sam već ovdje, drago mi je da sam stigao.«
»Mora da si umoran.«
»Osjećam se kao stara slapa. Ipak, sad mogu umrijeti sretan.«
»Ne govori to. Izliječit će te, i bit će ti bolje. Vidjet ćeš, Williame. Za nekoliko ćeš tjedana opet biti onaj stari.«
»Da. A sljedeće ću se godine kandidirati za predsjednika.«
»To ne možeš. Već imaš posao.«
»Zapravo i nemam. Ovih sam dana, recimo, nezaposlen. Točnije, nemoguće me zaposliti.«
»A što je s Djedom Božićnjakom?«
»A, to.«
»Nisi valjda odustao? Kad si mi poslao ono pismo, zvučalo je kao doživotna zadaća.«
»Još sam mu uvijek na platnom spisku. Već više od dvadeset godina.«
»Mora da je to težak posao.«
»Još kako. Ali, ne žalim se. Nitko me nije tjerao. Prihvatio sam ga svojom slobodnom voljom, i nikad se nisam predomišljao. Prekovremeni, nijedan slobodan dan, ali što se može očekivati? Nije lako činiti dobra djela. Ne donose zaradu. A kad nešto ne donosi novac, ljudi se obično zbune. Misle da nešto smjeraš, čak i kad nemaš ništa na pameti.«
»Još uvijek imaš tetovažu? Spomenuo si je u pismu, ali je nikad nisam vidjela.«
»Naravno, još je uvijek na meni. Pogledajte, ako želite.«
Gospođa Labudowsky se nagnula, zavrnula desni rukav Willyjeve bolničke pidžame i ugledala je.
»Lijepo«, rekla je. »To je stvarno dobar Djed Božićnjak.«
»Pedeset dolara«, rekao je Willy. »I vrijedi toliko.«
Tako je počeo razgovor. Potrajao je cijelu noć, prekidan tek povremenim posjetima bolničarki koje su mijenjale boce za infuziju, mjerile temperaturu i praznile mu gusku. Ponekad bi Willyju okopnjela snaga, ili bi usred rečenice jednostavno zadrijemao, ali bi se uvijek vratio iz bezdana nesvjestice i pridružio gospođi Labudowsky. Da nje nije bilo tamo vjerojatno ne bi izdržao toliko dugo, ali je toliko uživao u njezinom društvu da se nastavio naprezati sve dok je mogao. No nije se opirao onome što je stizalo, pa čak i kad je počeo nabrajati sve ono što nikad nije učinio u životu: nikad nije naučio voziti auto, upravljati zrakoplovom, nikad nije posjetio nijednu stranu zemlju, niti naučio zviždati - sve ono što nikad nije učinio, stoga nikad ni neće - nije nabrajao sa žaljenjem, već više ravnodušno, pokušavajući joj dokazati da to ionako nije važno. »Umiranje nije neka velika fora«, rekao je, i time priznao da je spreman za polazak; da joj je zahvalan što se pobrinula da te svoje posljednje sat ne provede okružen neznancima.
Kao što se i dalo očekivati, posljednje riječi ticale su se Mr. Bonesa. Willy se vratio na pitanje njegove budućnosti, što je već nekoliko puta spomenuo; sad je gospođi Labudowsky naglašavao koliko je važno da ona pročešlja grad i pronađe ga, te da učini sve kako bi mu dala novi dom. »Zeznuo sam«, rekao je. »Iznevjerio sam svog cucka.« A gospođa Labudowsky, primijetivši kako je naglo malaksao, pokušala ga je umiriti s nekoliko besmislenih fraza. »Williame, ne brini, sve je u redu, to nije važno«, a Willy se napregnuo posljednji put, uspijevajući podići glavu i reći: »Ne. Ne. Iznimno je važno...«, i tad mu se, bez ikakvog upozorenja, život ugasio.
Dežurna bolničarka, sestra Margareta, prišla je postelji i provjerila puls. Kad ga nije uspjela pronaći, izvukla je maleno zrcalo iz džepa i približila ga Willyjevim usnama. Nekoliko trenutaka poslije, odmaknula je zrcalo i pogledala ga, ali je u njemu vidjela samo vlastiti odraz. Spremila je zrcalo u džep, i desnom rukom Willyju sklopila oči.
»Prekrasna smrt«, rekla je.
Umjesto odgovora,, gospođa Labudowsky, pokrila je lice rukama i zaplakala.
Mr. Bones gledao ju je kroz oči muhe, slušao je njezine bolne jecaje koji su ispunjavali sobu, te se pitao je li ikad postojao čudniji i više zbunjujući san od ovoga. Tad je trepnuo, i više nije bio u bolnici, više nije bio muha, već se našao na uglu ulice North Amity u svojem starom, pasjem obličju; promatrao je kako vozilo Hitne pomoći nestaje u daljini. San je završio, ali je još uvijek sanjao, što je samo značilo da je u snu usnuo san, digresivnu sanjariju o muhama, bolnicama i gospođama Labudowsky, i da mu je gospodar mrtav, a da se on vratio u onaj prvi san. To je, u svakom slučaju, zamišljao, ali ta mu je misao pala na um tek kad je i drugi put trepnuo i probudio se; ponovno se našao u Poeljskoj, uz ispruženog Willyja koji se i sam upravo budio. Mr. Bones neko je vrijeme bio toliko smeten da nije bio siguran je li se ponovno našao u stvarnom svijetu, ili se probudio u nekom novom snu.
No, to nije bilo sve. Čak i kad je onjušio zrak, njuškom protrljao Willyjevu nogu i potvrdio da je ovo njegov pravi i stvaran život, čekale su ga nove zagonetke. Willy se zakašljao, a dok je Mr. Bones očekivao neizbježan napad kašlja, prisjetio se da Willy nije kašljao u snu, da mu je prijatelj, barem jednom bio pošteđen tih muka. Sad se to, posve neočekivano, ponovilo. Gospodar je pročistio grlo, i odmah zatim progovorio. Isprva je to Mr. Bones smatrao tek sretnom podudarnošću, ali kad je Willy nastavio govoriti, silovito jurišajući s jednog kraja uma na drugi, pas je jednostavno morao zamijetiti sličnost između riječi koje je slušao i onih koje je maloprije čuo u snu. Nisu bile posve jednake - barem ih on nije takvima smatrao - ali su bile slične, veoma slične. Willy se doticao jedne po jedne teme koje je obrađivao u snu, a kad je Mr. Bones shvatio da se sve događa savršeno istim redom kao i prije, u leđima je osjetio žmarce. Prvo Mama-san i njezine glupe šale. Zatim popis seksualnih pustolovina. Uslijedili su napadi i obrane, pjesma, književne bitke, sve po redu. A kad je načeo cimerovu priču o psu koji je mogao tipkati na stroju, Mr. Bones se upitao ne silazi li on slučajno s uma. Je li se možda vratio u san, ili je san bio samo ranija verzija sadašnjih događaja? Trepnuo je očima u nadi da će se probuditi. Trepnuo je ponovno i nije se dogodilo ništa. Nije se mogao probuditi jer je već bio budan. Ovo je pravi i nepatvoreni život, a budući da se živi samo jednom, znao je da se kraj neizbježno primiče. Znao je da su riječi koje se slijevaju iz gospodarevih usta posljednje riječi koje će ikad od njega čuti.
»Nisam osobno bio tamo,« govorio je bard, »ali vjerujem svjedocima. Svih tih godina koliko smo prijateljevali, nikad nije izmišljao. To je možda bio jedan od njegovih problema - mislim, kao pisca - ali kao prijatelj bio je uvijek iskren kao konj. Sjajan je to izraz, iako nemam pojma što zapravo znači. Jedini konj koji je govorio bio je onaj kojeg sam vidio na filmu. Donald O'Connor, vojska, tri do četiri glupa filma s magarcima koje sam gledao kao dječak. Zapravo, kad bolje razmislim, možda je to bila mula. Mula u kinu, a konj na televiziji. Kako se zvala emisija? Mr. Ed. Isuse, ponovno počinjem. Ne mogu se riješiti tog smeća. Mr. Ed, Mr. Moto, Mr. Magoo, svi su unutra, svi do posljednjega. Mr. Daj Odjebi. No ja govorim o psima, zar ne? Ne o konjima, o psima. Ali ne o psima koji govore. Ne o psima iz onih priča o tipu koji uđe u birc i kladi se za sve što ima da njegov pas može govoriti; nitko mu ne povjeruje, pas naravno ne progovori, a kad ga naposljetku tip upita zašto nije ništa rekao, pas mu odgovori da mu ništa pametno nije palo na pamet. Ne o psima koji govore u glupim vicevima, već o psu koji piše, a kojeg je moj prijatelj vidio u Italiji kad mu je bilo sedamnaest godina. Točno, Italija. Ona Italija, zemlja puste pameti - još jedno mjesto koje nikad nisam posjetio.
Teta mu se tamo preselila nekoliko godina ranije, iz potpuno nepoznatih razloga; jednog ju je ljeta otišao posjetiti i tamo proveo nekoliko tjedana. To je činjenica, i upravo to daje vjerodostojnost priči o psu, iako, istini za volju, pas uopće nije bitan dio priče. Čitao sam jednu knjigu; Čarobni brijeg, napisao ju je izvjesni Thomas Mann - koga ne smijemo pomiješati s Thomom McAnom, poznatom seljačinom obljubljenom među masama. Zapravo, nikad je nisam pročitao do kraja jer je grozno dosadna, ali je navedeni Herr Mann bio velka faca, prava guba u Dvorani slavnih pisaca, pa sam mislio da bi vrijedilo malo pogledati. Tako, čitam ja tu knjižurinu u kuhinji, pokraj knjige je stajala zdjela puna pahuljica, i tada uđe moj cimer Paul, vidi naslov i kaže: »Nikad je nisam dovršio. Počeo sam četiri puta, ali sam uvijek stao na stranici dvjesto sedamdeset četiri.« »Pa,« kažem ja, »ja sam na dvjesto sedamdeset prvoj. Dakle, još malo pa sam i ja gotov«. Tada mi je rekao, onako stojeći na vratima i otpuhujući dim cigarete, daje jednom prilikom sreo Mannovu udovicu. Nije se hvalio, samo je to izrekao kao činjenicu. Tako je počeo onu priču o Italiji, o posjeti svojoj teti, za koju je otkrio da prijateljuje s jednom Mannovom kćerkom. Stari je Thomas imao gomilu djece, a ova se udala za nekog dobro potkoženog Talijana, i živjela u kući u brdima iznad neke vukojebine. Jednog dana pozvali su Paula i njegovu tetu na ručak, a tamo je bila i majka njihove domaćice - udovica Thomasa Manna, stara dama bijele kose koja je sjedila u ljuljačci i gledala u prazno. Paul se rukovao s njom, nije rekao ništa važno, i zatim su sjeli i ručali. Bla, bla, bla, molim vas sol. Upravo kad bi čovjek pomislio da priča ne vodi nikamo, daje tu kraj jednoj posve nebitnoj priči, Paul je saznao da je Mannova kći nešto što bi se zvalo psiholog za životinje.
Mr. Bones, znam jednako koliko i ti. Poslije ručka, odvede ona Paula na kat i upozna ga s engleskim seterom po imenu Ollie, koji, koliko je on primijetio, nije bio neki biser inteligencije; zatim mu je pokazala ogromni mehanički pisaći stroj, jedan od najvećih pisaćih strojeva otkad je svijeta i vijeka. Na njemu su bile posebno izrađene tipke, velike konkavne zdjelice koje je pas pritiskao njuškom. Uzela je kutiju s keksima, pozvala Ollieja da priđe stroju i Paulu pokazala što je pas u stanju učiniti.
Sve je teklo sporo i teško; takvo nešto nikad ne bi očekivao. Pas je trebao otipkati rečenicu koja je glasila: 'Ollie je dobar pas.' Umjesto da mu samo izgovori riječi - ili da mu odslovka riječi i pričeka da udari točnu tipku - ona je prolazila kroz svaki pojedini zvuk, riječi lomeći na osnovne foneme, i izgovarala ih tako polagano, s čudnim naglascima i grlenim prizvucima da je zvučala poput gluhe osobe koja po-'kušava govoriti. »Oooooooo«, započela je, »Ooooooo«, pa kad je pas njuškom gurnuo slovo O, nagradila ga je keksom, tepanjem i tapšanjem po glavi. Tada je prešla na sljedeći zvuk »Lllllllllll«, jednako sporo i mučno kao i prije; kad je pas ponovno pogodio, dobio je još jedan keks i tapšanje po glavi. I tako, slovo po slovo, sve dok nisu ispisali rečenicu: 'Ollie je dobar pas.'
Tu mi je priču prijatelj ispričao prije dvadeset pet godina, i još nisam siguran dokazuje li ona išta. Ipak, nešto znam: bio sam blesan. Previše sam vremena potratio na isprazna zadovoljstva, spiskao godine na ludosti, nestvarne sitnice, bučne prepirke. Trebali smo sjesti i učiti, gospodine, svladati abecedu, učiniti nešto s ovo malo vremena što smo imali. Moj grijeh. Sve je to moj grijeh. Ne mogu reći ništa o tom Ollieju, ali ti bi postigao neizmjerno više od njega. Ti si imao pamet, volju, hrabrost. A ja nisam vjerovao da si dorastao tome, pa se nisam niti trudio. Lijenost, eto to. Lijenost uma. Trebao sam barem pokušati, ne prihvaćati neuspjeh. Velike se stvari rađaju samo iz tvrdoglavosti. Umjesto toga, što sam učinio? Odvukao sam te do Alove prodavaonice suvenira na Coney Islandu, eto to sam učinio. Ubacio sam te u podzemnu izigravajući slijepca, s onim bijelim štapom tapkao sam sila-zeći stubama. Ti pokraj mene, stegnut u ormu, dobar poput najboljih pasa vodiča na svijetu, samo mrvicu ispod labradora i ovčara koje školuju za to. Hvala ti na tome, amigo. Hvala ti što si tako plemenito prihvatio igru, što si udovoljavao mojim mušicama i improvizacijama. Trebao sam biti bolji prema tebi. Trebao sam ti dati priliku da dosegneš zvijezde. To je moguće, vjeruj mi, moguće je. Samo nisam bio dovoljno uvjeren. Ipak, to je istina, prijatelju, psi mogu čitati. Zašto bi inače postavljali one znakove na vratima u pošti? Zabranjeno za sve pse osim pasa vodiča. Razumiješ što hoću reći? Čovjek kojeg vodi pas ne vidi, dakle, kako može pročitati natpis? Ako on ne može, onda tko ostaje? I upravo to uče u onim školama za takve pse. Samo, to nam prešućuju. To drže u tajnosti; dosad je to jedna od tri najčuvanije tajne u Americi. Imaju i razloga za to. Ako se pročuje, samo pomisli što se može dogoditi. Psi pametni poput ljudi? Bezbožne li pretpostavke. Na ulicama bi došlo do pobune, spalili bi Bijelu kuću; zavladao bi kaos. Za tri mjeseca psi bi počeli borbu za nezavisnost. Sasta-jale bi se delegacije, počeli bi pregovori koji bi na kraju doveli do gubitka Nebraske, Južne Dakote i polovice Kansasa. Izbacili bi ljude i naselili pse; time bi se naša država rascijepala na dvoje. Sjedinjene Ljudske Države i Nezavisna Pasja Republika. Blagi Isuse, to bih volio vidjeti. Odmah bi se preselio tamo i radio za tebe. Donosio bih ti papuče i pripaljivao lulu. Doveo bih te do premijerskog položaja. Sve što poželiš, šefe, ja sam tvoj čovjek.«
S tom je rečenicom Willy naglo završio svoju rapsodiju. Zasmetao ga je neki zvuk; kad je okrenuo glavu ne bi li otkrio izvor smetnji, tiho je zastenjao.
Policijski automobil polagano se približavao kući. Mr. Bones nije morao pogledati da zna što je to, no ipak je pogledao. Auto je stao uz rub nogostupa; iz njega su izašla dva policajca, udarajući se po koricama i popravljajući pojase. Jedan crni, jedan bijeli, ona dva klauna otprije. Mr. Bones je tada pogledao Willyja, Willy je pogledao njega, a kad su policajčeve riječi doprle do njih (»Čuj, ne možeš sjediti ovdje. Hoćeš li ustati?«), Willy mu se zagledao u oči i rekao: »Bonesy, briši. Ne daj da te uhvate.« Liznuo je gospodarevo lice, ukipio se za trenutak dok ga je Willy potapšao po glavi i tada zbrisao, leteći niz ulicu kao da se približava kraj svijeta.

3.


Taj se put nije zaustavio na uglu; nije zastao i čekao da se pojavi vozilo Hitne pomoći. Uostalom, čemu? Znao je da će vozilo doći, znao je kamo mu se gospodar uputio. Časne sestre i liječnici učinit će sve u njihovoj moći; gospođa Labudowsky držat će ga za ruku i razgovarati s njim cijelu noć, a nedugo nakon svitanja sutrašnjeg dana Willy će krenuti na put u Timbuktu.
Mr. Bones je nastavio trčati, ne razmišljajući hoće li se ispuniti sva ona slatka obećanja iz sna; a kad je zamakao za ugao i uputio se drugom ulicom sijevnulo mu je da svijet neće nestati. Bilo mu je gotovo žao. Ostavio je gospodara, a zemlja se nije otvorila i progutala ga. Grad nije nestao. Nebo nije progutao plamen. Sve je bilo kao i prije, kako će i biti; što se dogodilo, dogodilo se. Kuće još uvijek stoje, vjetar puše, gospodar će mu umrijeti. To je saznao u snu, a budući da san nije bio samo san, već i vizija budućnosti, nije ni najmanje sumnjao. Willyjeva je sudbina zapečaćena. Hodajući pločnikom i osluškujući kako se sirene sve više približavaju području koje je maloprije ostavio, Mr. Bones je shvatio da upravo počinje onaj posljednji dio priče. No to više nije bila njegova priča, pa što god se Willyju dogodilo odsad pa nadalje, nema nikakve veze s njim. Ostao je prepušten samome sebi, sviđalo mu se to ili ne, morao je nastaviti, pa makar i nemao kamo.
Kako su ti posljednji sati bili zbrkani, pomislio je, kakva je to bila kaša sjećanja i smušenih misli - ipak, Willy je u jednome bio potpuno u pravu, usprkos tome što se malo zanio pri kraju, nije se moglo raspravljati o onome osnovnom. Da je Mr. Bones znao čitati, ne bi se sad našao u takvoj nevolji. Čak i ono najosnovnije poznavanje abecede omogućilo bi mu da pronađe kućni broj 316 u ulici Calvert, pa bi sjeo pred vrata i pričekao da se vrati gospođa Labudowsky. Ona je bila jedina osoba koju je poznavao u Balti-moreu, i nakon tri sata koje je s njom proveo u snu bio je uvjeren da bi bila sretna pustiti ga u kuću ... i dala sve od sebe da se skrbi o njemu. To se moglo zaključiti na prvi pogled, slušajući je kako govori. Samo, kako pronaći adresu ako ne znaš čitati natpise? Ako je Willy čitanje smatrao toliko važnim, zašto onda nije učinio nešto? Umjesto jadikovki i rezanja nad vlastitim pogreškama i nesposobnosti, mogao je progutati suze i dati mu na brzinu nekoliko pouka. Mr. Bones je bio i više nego voljan pokušati. To, naravno, ne znači da bi uspio, ali kako možete znati ako ne pokušate?
Skrenuo je za još jedan ugao, i zastao napiti se vode iz lokve koju je za sobom ostavila kiša. Dok je jezikom zahvaćao toplu i sivkastu vodu, na pamet mu je palo nešto sasvim novo. Kad je malo razmislio o tome, zamalo se razbolio od tuge. Cijeli se problem mogao riješiti jednostavnim i elegantnim potezom -objesiti mu poruku oko vrata. Zovem se Mr. Bones. Molim vas, odvedite me Bei Labudowsky koja stanuje u ulici Calvert broj 316. Willy je na poleđini mogao napisati poruku gospođi Labudowsky kojom bi objasnio što mu se dogodilo, kao i razloge zašto bi trebala udomiti njegovog psa. Tako bi, kad bi se Mr. Bones našao na ulici, postojala velika mogućnost da neki neznanac mekog srca pročita poruku i ispuni zamolbu; te bi tako, za samo nekoliko sati Mr. Bones mirno ležao sklupčan na sagu u dnevnoj sobi, u kući njegove nove vlasnice. Kad se napio i pošao dalje, Mr. Bones se pitao kako je takva misao pala na pamet njemu, običnom psu, dok Willy, sposoban za zadivljujuće premete i piruete od kojih bi zastajao dah, nije niti pomislio na takvo nešto. Razlog je ležao u činjenici da Willy nije imao nikakvog praktičnog talenta, zato što mu je mozak bio potpuno smušen, i zato što je bio bolestan i na samrti, te stvarno više nije mogao razabrati što je što. No, barem je o tome razgovarao s gospođom Labudowsky - ili se barem spremao na to kad ona konačno stigne do bolnice. »Pročešljajte cijeli grad«, reći će; zatim će joj podrobno, do najmanje pojedinosti opisati kako Mr. Bones izgleda, uzeti je za ruku i moliti je da postupi ispravno. »Njemu treba dom. Ako ga vi ne uzmete, s njim je gotovo.« Samo, Willy neće umrijeti sve do sutra, a dok gospođa Labudowsky ode iz bolnice i vrati se kući, Mr. Bones će lutati ulicama cijeli dan, cijelu noć i dobar dio sljedećeg dana. Možda ga odluči potražiti tek kasnije, možda tek preksutra, a Baltimore je velik grad, grad s deset tisuća ulica i uličica; tko zna gdje će on tada već biti? Kako bi se pronašli, trebat će im sreća, golema količina sreće, sreća koja već graniči s čudom. Mr. Bones, koji više nije vjerovao u čuda, rekao je samome sebi da ne računa na takvo nešto.
Po ulicama je bilo dovoljno lokvi u kojima je mogao utažiti žeđ, ali je hrana bila sasvim drugi problem; budući da već dva dana nije pojeo doslovno ništa, želudac mu je tulio od želje da ga napuni. Tijelo mu je postupno i konačno nadvladalo um, pa je mrzovoljna razmišljanja o propuštenim prilikama zamijenila potpuna predanost potrazi za hranom. Bilo je već podnevno vrijeme, možda i rano poslijepodne, te su se ljudi konačno trgnuli iz nedjeljnog drijemeža i počeli motati po kuhinjama pripremajući doručke i užine. Iz svake kuće napadali su ga mirisi pržene slanine, pečenih jaja iz tava, vrućeg tosta koji je iskakao iz tostera. Smatrao je to prljavim trikom; okrutnošću kojoj su ga podvrgavali u njegovom trenutačnom stanju zebnje i izgladnjelosti; ipak, odupro se nagonu da po pragovima prosi otpatke, te je nastavio put. Willyjeve su mu se pouke urezale u pamćenje. Pas lutalica nije ničiji prijatelj, a ako počne dosađivati pogrešnoj osobi, završit će u štenari - mjestu s kojeg se nijedan pas nikad nije vratio.
Da je uspio naučiti sam loviti i tražiti hranu sad se ne bi osjetio toliko bespomoćnim. No previše je godina proveo uz Willyja, povlačeći se svijetom kao njegov povjerenik i chien a tout faire, tako da su bilo kakvi vučji nagoni s kojima se rodio, već odavno usahnuli i nestali. Pretvorio se u mekušno i civilizirano stvorenje, psa-mislioca a ne psa-atletu; koliko god mu je sezalo sjećanje, pamtio je da se za njegove tjelesne potrebe uvijek skrbio netko drugi. Ali, to je bila cijena. Čovjek je pružao hranu i mjesto za počinak; zauzvrat je dobivao ljubav i odanost do groba. Sad kad je Willy nestao, morat će zaboraviti sve što je naučio i početi iznova. Jesu li moguće promjene takvih razmjera? Mr. Bones je u prošlosti susretao pse beskućnike, ali je za njih osjećao samo samilost - samilost i malo prezira. Osamljenost njihovih života bila je previše okrutna da bi o njoj razmišljao te se uvijek držao na sigurnoj udaljenosti od njih; znao je za krpelje i buhe skrivene u njihovom krznu. Oklijevao im je prići, strahovao je da će se boleštine i beznadnost koje su u sebi nosili prilijepiti za njega. Možda se pretvorio u snoba, ali je uvijek mogao prepoznati neko tako jadno stvorenje i sa stotinu metara udaljenosti. Kretali su se drugačije od ostalih pasa, klizili su mračnim prosjačkim korakom držeći rep među nogama; vukli su se avenijama kao da kasne na neki sastanak, dok ustvari nisu išli nikuda. Kretali su se u krugovima, izgubljeni u limbu između dvaju niš-tavila. Sad, kad je skrenuo za drugi ugao i prešao cestu, Mr. Bones je otkrio da se kreće upravo poput njih. Nije prošlo ni pola sata otkako se oprostio od svog gospodara, a već je postao jedan od njih.
Malo pomalo, stigao je do ruba kružnog toka u čijem se središtu uzdizao otok. Na njemu je stajao kip; Mr. Bones ga je proučio izdaleka i zaključio da bi trebao predstavljati vojnika koji s isukanom sabljom sjedi na konju, spreman pojuriti u boj. Više ga je zanimalo to što se jato golubova smjestilo na razne dijelove vojnikovog tijela, a da se i ne spomenu mjesta na divovskom kamenom konju po kojem se gnijezdilo još nekoliko ptičjih vrsta - palčići, vrapci, kako su se god zvali - Mr. Bones se upitao nije li to dobar trenutak da provjeri svoje ubilačke sposobnosti. Ako se više ne može osloniti na ljude, ima li drugog izbora nego da si sam pribavi hranu?
Do tog je trenutka promet već postao gust pa se Mr. Bones morao dobrano potruditi da stigne na drugu stranu; izbjegavao je automobile, kočio, jurio naprijed, ponovno čekao, procjenjivao je pokrete kako ga nitko ne bi udario. U jednom je trenutku, uz grmljavinu, pokraj njega projurio netko na motociklu; munja blistavog crnog metala koja kao da je udarila iz vedra neba. Mr. Bones je morao odskočiti kako bi ga izbjegao te je završio točno ispred jurećeg automobila, velike žute mrlje s hladnjakom koji je izgledao kao kalup za vafle; pa da Mr. Bones nije odskočio tamo gdje je bio samo sekundu ranije (vrativši se na mjesto koje je motocikl netom oslobodio), to bi mu vjerojatno bio kraj. Nekoliko je vozača zatrubilo, jedan je izbacio glavu kroz prozor i zavikao nešto što je zvučalo kao 'pasja crkotino'; Mr. Bones se osjetio uvrijeđenim. Stidio se samoga sebe, ponizila ga je vlastita jadna izvedba. Ne može se čak ni dovući na drugu stranu ceste da ne upadne u nevolju; ako mu takve sitnice stvaraju teškoće, što će se zbiti kad postane uistinu gusto? Na kraju je došao na drugu stranu, ali kad je stupio na pločnik, osjetio se toliko potresenim, sam se sebi toliko gadio da je poželio da nikad nije ni pokušao prijeći.
Na sreću, promet ga je natjerao da pođe zaobilaznim putem, te je završio na sjevernoj strani otoka. S tog je mjesta gledao kipu u leđa; u konjsku stražnjicu i vrške vojnikovih ostruga, a budući da se najveći dio golubova okupio s druge strane, Mr. Bones je imao malo vremena da dođe do daha i osmisli svoj sljedeći potez. Nikad nije ganjao ptice, ali je gledao kako drugi psi to čine; iz toga je naučio dovoljno da zna što ne smije činiti. Ne može se samo tako uletjeti i nadati se najboljem, ne smije se dizati buka, ne smije se trčati, bez obzira koliko je snažno iskušenje. Namjera nije uplašiti golubove. Cilj je da jedan od njih završi u zubima, a u trenutku kad se potrči oni polete i odlete. Što se nikako ne smije zaboraviti, rekao je sebi. Golubovi mogu letjeti, psi to ne mogu. Golubovi su možda gluplji od pasa, ali takvi su zato što im je Bog umjesto mozga udijelio krila; kako bi nadmudrio ta krila, pasje morao skupiti sve svoje snage i prisjetiti se svih trikova koje je naučio u životu.
Rješenje se krilo u nevidljivosti. U pritajenom napadu neprijatelju iza leđa. Mr. Bones je otišao do zapadne strane postamenta i povirio iza ugla. Ugledao je dvadesetak golubova koji su paradirali na suncu. Skutrio se, naciljao najbližu pticu; trbuh je priljubio uz tlo i počeo puzati, napredujući što je sporije i opreznije mogao. U trenutku kad su ga ugledali, tri ili četiri vrapca poletjela su s pločnika i smjestila se na vojnikovoj glavi, no golubovi kao da ga nisu primjećivali. Nastavili su šetati, gugutati i razmetati se na onaj svoj glupi način; dok se primicao svojoj odabranoj žrtvi, primijetio je koliko je lijep i krupan primjerak, uistinu prvorazredan ulov. Ciljao je na vrat, namjeravao ju je napasti s leđa, otvorenih čeljusti, pa ako napadne u pravom trenutku, ptica neće imati nikakve šanse. Najvažniji su bili strpljenje i izbor pravog trenutka. Zastao je, ne želeći probuditi ni najmanju sumnju, te se pokušavao stopiti s okolišem, izgledajući nepomično i mrtvo poput kamene građevine.
Samo se morao približiti još malo, smanjiti razmak za pola metra prije nego što prijeđe u konačni napad. Tada je jedva disao, jedva mu se pomicao koji mišić, no njemu zdesna, na vanjskom rubu jata, pet-šest goluba odjednom je zalepetalo krilima i vinulo se u zrak; polijetali su prema kipu poput eskadrile helikoptera. To mu se činilo gotovo nemogućim. Uradio je sve po pravilima, nijednom se nije udaljio od plana; golubovi su pobjegli, pa ako brzo ne učini nešto, propast će mu cijeli naum. Malena nagrada pred njim bježala je brzim i sigurnim koracima, povlačeći se izvan njegovog dosega. Poletio je još jedan golub, zatim drugi i treći. Sve se raspadalo, a Mr. Bones koji je do tog trenutka mogao poslužiti kao primjer najstrože samokontrole, nije mogao smisliti ništa bolje od toga da se podigne i pojuri za žrtvom. To je bio očajnički i nepromišljeni pokušaj, ali je zamalo uspio. Osjetio je kako ga je krilo poškakljalo po nosu upravo u trenutku kad je otvarao usta, ali to je bilo najviše što je postigao. Ručak mu je odletio, bježeći zajedno sa svim ostalim pticama; i gle, Mr. Bones je odjednom ostao sam, jureći tamo-amo prepun bijesa i frustracije, skačući u zrak i lajući, lajući na sve njih, lajući razgnjevljen porazom; lajao je još dugo nakon što je i posljednja ptica nestala iza crkvenog zvonika na drugoj strani avenije - lajao je na sebe, na svijet, na ništa.
Dva sata kasnije otkrio je kornet sladoleda koji se topio na pločniku nedaleko Pomorskog muzeja (vanilija s višnjama, šećernim mrvicama, razvučena u meku i slatku mrlju), da bi, jedva petnaest minuta kasnije, naletio na ostatke Kentucky piletine koju je netko ostavio na klupi - crveno-bijelu kartonsku kutiju u kojoj su bila tri napola pojedena bataka, dva nedirnuta krila, biskvit i gruda krumpir pirea natopljena smeđim i slankastim preljevom. Hrana mu je pomogla povratiti samouvjerenost, ali daleko manje nego bi se moglo pretpostaviti. Neuspjeh na otoku duboko ga je potresao, pa su mu sjećanja na taj neuspjeli napad još satima rovala po sjećanju. Osramotio se, pa iako se nije trudio shvatiti što se zapravo dogodilo, nije ga napuštala primisao da je postao star i ofucan, da je njegovo vrijeme prošlo.
Noć je proveo na pustom zemljištu, skrivajući se ispod gustog korova i čičaka; jedva je uspijevao sklopiti oči na više od pet minuta. Dan je bio loš, a noć je bila još gora, jer je to bila prva noć koju je provodio osamljen; Willyjeva je nenazočnost bila toliko snažna, i gotovo opipljiva u zraku oko njega, da je Mr. Bones mogao samo ležati na tlu i čeznuti za blizinom gospodareva tijela. Kad je konačno utonuo u nešto nalik dubokom snu već se gotovo danilo, te su ga, tri četvrt sata kasnije, prve zrake izlazećeg sunca natjerale da ponovno otvori oči. Ustao je i stresao se; u tom je trenutku, u svojoj nutrini osjetio jezivu težinu. Osjećao se kao da je sve odjednom utonulo u tamu, kad da mu u duši vlada pomrčina, pa iako nije bio načisto kako je to mogao znati, bio je siguran da je došao trenutak Willyjevog odlaska s ovog svijeta. Gospodar mu je umirao: za nekoliko će minuta sestra Margaret ući u sobu i prisloniti mu zrcalo uz usta, a potom će gospođa Labudowsky dlanovima prekriti lice i zajecati.
Kad je stigao kobni trenutak, noge su ga izdale i pao je na tlo. Osjećao se kao da ga je pritisnuo zrak, pa je nekoliko minuta ležao između čepova i praznih pivskih limenki, nesposoban da se pokrene. Osjećao se kao da će mu se tijelo raspasti, kao da će svi životni sokovi isteći iz njega; kad potpuno presahne, pretvorit će se u iscijeđeno truplo, ostatak nekoć živog psa koji trune pod suncem Marylanda. Tada se, jednako neočekivano kao što je i došla, težina počela dizati; osjetio je kako život ponovno struji u njemu. Ali Mr. Bones je čeznuo za ništavilom, pa umjesto da ustane i ode s mjesta na kojem je iskusio Willyjevu smrt, otkotrljao se na leđa i raširio sve četiri noge nebu pokazujući grlo, trbuh i genitalije. U tom je položaju bio potpuno bespomoćan. Raširivši sve četiri, poput kakvog neiskusnog štenca, čekao je da ga Bog udari munjom, potpuno pripravan da žrtvuje sebe sada, kad mu je gospodar zauvijek nestao. Prošlo je još nekoliko minuta. Mr. Bones je sklopio oči, pripremajući se za blistav, ekstatičan udar s neba, ali Bog nije mario za njega - ili ga nije mogao pronaći - te je, malo-pomalo, dok je sunce palilo kroz oblake, Mr. Bones shvatio da mu nije suđeno umrijeti tog jutra. Tada je, podigavši glavu prema nebu, napunio pluća i ispustio dug i snažan tulež.
Do deset sati već se priključio bandi od šest dvanaestogodišnjaka. Isprva mu se učinilo da mu se sreća nasmiješila, budući da su ga prvih nekoliko sati častili upravo kraljevski. Davali su mu perece, hot-dogove, korice od pizze; Mr. Bones uzvraćao im je radeći sve što je znao kako bi ih zabavio. Nikad nije imao previše posla s djecom, ali je tijekom godina naučio da se ponašaju nepredvidljivo. Ovi su mu se dječaci učinili grubima i bučnima. Podrugivali su se, šepurili i napuhavali, a nakon nekog vremena učinilo mu se da najveći užitak nalaze u međusobnoj tuči i upućivanju neočekivanih udaraca u glavu. Uputili su se u park, pa su sljedećih sat-dva igrali nogomet, udarajući jedni u druge takvom snagom da se Mr. Bones počeo pitati hoće li doći do težih ozljeda. Ljetni su se praznici bližili kraju. Ubrzo će početi škola, a dječacima je bilo dosadno; upravo su tražili nevolju. Kad su završili utakmicu, odvukli su se do ruba jezerca i počeli bacati 'žabice' po površini vode. To je brzo preraslo u natjecanje čiji će kamen najviše puta odskočiti, da bi se potom razvila žučna rasprava. Mr. Bones, koji je mrzio sukobe u bilo kakvom obliku, odlučio je olakšati sve usijaniju atmosferu bacivši se u vodu i izronivši kamen. Donošenje predmeta nikad ga nije zanimalo. Willy je uvijek tvrdio da je taj sport uvreda za njegovu inteligenciju, ali je Mr. Bones znao koliko se ljudi dive kad psi svojim gospodarima u zubima donose štapove i lopte, pa se usprkos vlastitim stavovima bacio u vodu. Skok je snažno uzburkao jezerce pa je, još dok je ronio i spretno zubima uhvatio kamen koji je tonuo, čuo jednog dječaka kako ga proklinje zbog tog nereda. Dječak je vikao da im je upropastio igru te da će trebati nekoliko minuta prije nego što se voda dovoljno umiri da ponovno zaigraju. Možda i ima pravo, pomislio je Mr. Bones izvlačeći se na obalu, samo, kako će razjapiti usta kad mu ovaj kamen položim pred noge. Nije svaki pas u stanju izvesti nešto takvo. Kad se zaustavio ispred bijesnog dječaka i spustio kamen na tlo, dočekao ga je neočekivan udarac u rebra. »Glupo pseto«, povikao je dječak. »Zašto si nam zamutio vodu?« Mr. Bones je zacvilio bolno i iznenađeno, što je među dječacima izazvalo novu raspravu. Neki su osuđivali udarac, drugi su mu pljeskali; nedugo poslije dva su se dječaka valjala po tlu, ponovno raspalivši staru svađu između snage i prava. Mr. Bones se povukao na sigurno nekoliko metara dalje, stresao vodu iz krzna, te je tamo stajao čekajući da ga jedan od ljubaznijih dječaka ponovno pozove. Unatoč svoj njegovoj dobroj volji da mirno prijeđe preko svega, nije ga pozvao nitko. Tuča se nastavila i kad je naposljetku završila spazio ga je jedan dječak, podigao kamen i bacio ga prema njemu. Mr. Bones je vidio dovoljno da bi shvatio poruku. Okrenuo se i odjurio, pa iako su ga jedan ili dvojica zvali da se vrati, nije se zaustavljao sve dok nije došao do ruba parka.
Sljedećih je sat vremena proveo skrivajući se u grmovima ruža. Povrijeđeni ga je ponos bolio više od udarca; razočarao se u samome sebi što je tako loše procijenio situaciju. Morat će naučiti biti oprezniji, manje povjerljiv, morat će pretpostavljati ono najgore sve dok ljudi ne dokažu svoje dobre namjere. Shvatio je da je jako tužno u starosti izvući toliko gorku pouku, no mora očvrsnuti i krenuti dalje. Treba odrediti neka opća načela, čvrsta pravila ponašanja na koja će se moći osloniti u najtežim trenucima. Prvo pravilo na popisu, s obzirom na nedavno iskustvo, nije bilo nimalo teško uspostaviti. Nema više djece. Nema više ljudi mlađih od šesnaest, osobito ne dječaka. Nedostajala im je samilost, pa kad se ta značajka oduzme dvonožnoj duši, nije nimalo bolji od bijesnog psa.
Baš kad se spremao izvući ispod grma i produžiti put, na pola metra od njuške spazio je bijelu tenisicu. Bila je toliko slična onoj koja ga je udarila u trbuh, da se Mr. Bones zamalo ugušio slinom. Zar se mali gad vratio da nastavi posao? Pas je uzmaknuo i nakostriješio krzno. Kakva ga strašna budućnost očekuje, pomislio je; ipak, ima li izlaza? Mora ostati skriven, potpuno se priljubiti uz tlo dok ga je bolo desetak trnova i nadati se da će se grubijan umoriti od čekanja i otići.
No, Mr. Bonesa je tog dana očekivala potpuno drugačija sudbina. Bezobraznik se nije micao, odbijao je odustati; umjesto da ode i radi gluposti negdje drugdje, kleknuo je ispred grma, razmaknuo grane i pogledao unutra. Mr. Bones je zarežao, spreman, ako ustreba, da zaskoči nasilnika.
»Ne boj se«, rekao je dječak. »Neću ti ništa.«
Vraga nećeš, pomislio je Mr. Bones, a budući da je još uvijek bio previše uplašen da se opusti, nije primijetio da blagi glas koji do njega dopire kroz grane nije lažan - da je to glas nekog posve drugog dječaka.
»Vidio sam što su ti radili«, rekao je novi dječak. »To su budale. Znam ih iz škole. Ralph Hernandez i Pete Bondy. Ako se družiš s takvim propalitetima, sigurno će ti se dogoditi nešto loše.«
Govornik je gotovo potpuno glavu ugurao među granje, tako da je Mr. Bones mogao jasno vidjeti lice; napokon je shvatio da to nije njegov mučitelj. Lice je pripadalo malom Kinezu od kojih deset, jedanaest godina; u tom je prvom i neizbrisivom trenutku Mr. Bones shvatio da gleda u jedno od najljepših ljudskih lica koje je ikada vidio. Toliko o pravilima ponašanja i temeljnim načelima. Mali mu nije mislio naškoditi, a ako se varao, više se neće smatrati psom i svoje će preostale dane proživjeti kao dikobraz.
»Zovem se Henry«, rekao je dječak. »Henry Chow. A ti?«
Aha, pomislio je Mr. Bones. Mala mudrica. I što misli, kako ću mu ja odgovoriti na to?
No budući da je kraj razgovora još bio daleko, odlučio je dati najviše od sebe. Prekriven grančicama i suhim lišćem, podigao je glavu i triput brzo zalajao: vau-vau-vau. Savršeni anapest, u kojem je svaki slog svog imena ispravno naglasio, dodajući mu pravu težinu i trajanje. Tijekom nekoliko prvih kratkih trenutaka, zvučalo je kao da je riječi Misđter Bones ogolio do srži njihove zvučnosti, do čistoće glazbene fraze.
»Dobar pas«, odvratio je mladi Henry, pružajući desnicu kojom je nudio mir. »Brzo shvaćaš, je li tako?«
Mr. Bones je zalajao još jednom i time izrazio svoje slaganje, a potom počeo lizati ponuđeni dlan ruke koja je lebdjela pred njim. Malo pomalo mladi ga je Henry izvukao iz sigurnosti njegova skrovišta, pa kad se Mr. Bones napokon izvukao van, dječak je sjeo na zemlju pored njega te je, prekidajući svoju zadaću brojnim milovanjima i poljupcima, pažljivo počeo čistiti njegovo krzno od lišća i grančica koje su se nahvatale po njemu.
Tako je počelo divljenja vrijedno prijateljstvo između dječaka i psa. Iako su ih dijelile samo tri i pol godine, dječak je bio mlad a pas star, pa su upravo zbog te razlike obojica jedan drugom dali nešto što nijedan od njih nije prije imao. Henry je Mr. Bonesu dokazao da se ljubav ne može mjeriti. Ona uvijek negdje postoji, pa i kad je se izgubi moguće je pronaći novu. A Mr. Bones je Henryju, čiji su roditelji danonoćno radili i bez rasprave odbijali držati mezimce u stanu, bio odgovor na njegove molitve.
Iako ovaj tek propupali savez nije bio pošteđen padova i pogibelji. Kad je dječak počeo govoriti o svojem ocu, Mr. Bones je shvatio da ljubav i nije tako čvrsta kao što mu se učinila na prvi pogled. Polagano su pošli prema ulici u kojoj je živjela obitelj Chow, pa kad je Henry nastavio opisivati sve tegobe s kojima će se njih dvojica suočiti, Mr. Bones je u sebi osjetio kako mu se zebnja pretvara u strah, a ovaj prerasta u čistu stravu. Kao da nije bilo dovoljno što Henryjev otac ne voli pse i što Mr. Bones nikad neće smjeti ući u kuću. Još je gore zvučala spoznaja da će se njegovo postojanje morati držati u tajnosti pred gospodinom Chowom, čak i kad za njega pronađu prikladno skrovište. Ako Henryjev otac samo namiriše psa negdje u blizini vjerojatno će poželjeti da se nikad nije rodio. A budući da je gospodin Chow i živio i radio u istoj zgradi, činilo im se gotovo nemogućim da tajna jednom ne izbije na vidjelo. Obitelj je živjela u stanu na drugom katu, poslovne prostorije imali su kat niže, tako da je Henryjev otac uvijek bio u blizini: ili je spavao ili je radio, danju i noću.
»Znam da ne izgleda dobro«, rekao je Henry. »Ipak, ako se slažeš, možemo pokušati.«
Mali barem nije kukavica. A ima i ugodan glas, pomislio je Mr. Bones, dajući sve od sebe da situaciju sagleda s one svjetlije strane i ne bude nezahvalan. Nije znao u tom trenutku da ono najgore tek slijedi. Čuo je loše, čuo je i ono gore, ali tek kad je Henry počeo govoriti o mogućim skrovištima, shvativši u što se upušta osjetio je onu pravu i iskonsku jezu.
U uličici, rekao je Henry. To je jedna od mogućnosti, pa ako je Mr. Bones voljan spavati u kartonskoj kutiji i obećati da neće praviti buku, možda se i izvuku. Druga je mogućnost stražnje dvorište - zapravo, korovom obrašteno zemljište - u kojem je, uz ogradu stajalo nekoliko zahrđalih radijatora i metalnih polica; no, tamo su konobari, znali otići zapaliti cigaretu, a nekih bi se večeri, osobito kad bi bilo toplo, i njegov otac volio tamo prošetati nekoliko minuta prije nego bi zatvorio restoran. To je nazivao 'ispijanjem zvijezda', pa kako je to Henry tvrdio, uvijek bi spavao bolje kad bi uzeo svoj mali komadić neba prije nego što bi se uspeo na kat i legao u postelju.
Henry je neko vrijeme raspredao o spavačkim navikama njegova oca, ali Mr. Bones ga nije više slušao. Dječak je izgovorio onu kobnu riječ; kad je Mr. Bones shvatio da spomenuti restoran nije nekakva oronula pečenjarnica, nego kineski restoran, bio je spreman okrenuti se i pobjeći. Koliko ga je puta Willy upozoravao na ta mjesta? Još mu je jučer ujutro petnaest minuta predikao o tome; hoće li Mr. Bones zanemariti taj savjet i time izdati spomen na voljenog gospodara? Taj Henry je bio sasvim pristojan malac, no ako je Willy imalo bio u pravu, tada je prijateljevanje s dječakom jednako potpisivanju vlastite smrtne osude.
Usprkos svemu, nije se mogao natjerati na bijeg. S Henryjem je bio tek četrdeset minuta, a veza je već bila previše snažna da bi mogao odjuriti bez pozdrava. Razapet između straha i privrženosti, izabrao je zlatnu sredinu, jedini mogući izlaz u takvim okolnostima. Jednostavno je stao; ukopao se na pločniku, zatim zalegao i počeo cviliti. Henry, neiskusan s psima, nije imao blagog pojma što znači taj nagli i neočekivani obrat. Kleknuo je pokraj Mr. Bonesa i počeo ga milovati po glavi, dok pas, u zamci agonije neodlučnosti, nije mogao ne primijetiti koliko je nježan dječakov dodir.
»Ti si potpuno iscrpljen«, rekao je Henry. »Ja tu samo meljem, ti si umoran i gladan, a ja nisam ni pomislio da te nahranim.«
Počastio ga je Big Macom i velikom porcijom pomfrita, pa kad je Mr. Bones progutao te delicije, srce mu se u dječakovim rukama doslovno rastopilo. Pobjegni i krepat ćeš na cesti, govorio si je. Pođi s njim kući, i umrijet ćeš tamo. No barem ću biti s Henryjem, pa ako smrt vreba odasvud, je li važno kamo pođem?
Tako se Mr. Bones oglušio o gospodarevo učenje i odlučio živjeti pred samim paklenim dverima.
Njegov novi dom bila je kartonska kutija u kojoj su dopremili veliki klima-uređaj. Za svaku ju je sigurnost Henry ugurao između zaštitne ograde i jednog frižidera u dvorištu. Tamo je Mr. Bones noću spavao, smotan u svojoj mračnoj izbi sve dok dječak ujutro ne bi došao po njega, a budući da je Henry bio pametan te ispod ograde iskopao prolaz, Mr. Bones se mogao provući u susjedno dvorište, izbjegavajući i stražnja i bočna vrata restorana, te se na kraju ulice naći s mladim gospodarom i započeti dnevnu šetnju.
Nemojte misliti da se pas nije plašio, ne mislite da nije bio svjestan pogibelji koje su se nadvijale nad njim - usprkos tome, znao je da nikad neće požaliti što se vezao uz Henryja. Iz restorana mu je stizao neprekidan niz sjajnih jela, pa je prvi put nakon smrti Mame-san prije četiri godine, Mr. Bones imao dovoljno hrane. Rebrica i rezanci, okruglice sa sezamom i pržena riža, tofu u smeđem sosu, pirjana patka i poput daška lagani won-ton; to se protezalo u beskraj, jednom kad se upoznao sa svim sjajem kineske kuhinje jedva je mogao prestati razmišljati koju će mu novost donijeti Henry. Želudac mu nikad nije bio sretniji, iako bi mu probava ponekad trpjela zbog prejakih začina te provale u crijevima činile su mu se ništavnom žrtvom u usporedbi s užitkom koji je pronalazio u samom obroku. Ako je postojala ijedna zadrška u tom obilju, bio je to žalac neznanja koji bi osjetio svaki put kad bi mu jezik osjetio neki neprepoznatljiv okus. Willyjeve su predrasude postale njegovim strahovima, pa kad bi zagrizao u tu mračnu i neprepoznatljivu masu, nije se mogao spriječiti da se ne upita ne jede li možda kojega dlakavog subrata. Tada bi prestao žvakati, skamenjen od grizodušja, no uvijek je bilo prekasno. Slina mu je već tekla, a njegovi osjetilni pupoljci žudjeli su za novim količinama novootkrivenih sastojaka; njegov bi ga tek uvijek nadjačao. Nakon te kratke stanke, jezik bi mu ponovno posegnuo za hranom pa prije nego što bi sam sebi rekao da time čini grijeh već bi polizao tanjur. Uslijedila bi neizbježna, no kratkotrajna tuga, a potom bi sam sebe uvjeravao da se, ako je to i njegova sudbina, može samo nadati kako će i on biti jednako ukusan.
Henry je donio nekoliko paketića sjemena rotkvice i zasadio ga u zemlju nedaleko Mr. Bonesove kutije. Vrt mu je služio kao izlika, pa kad god bi ga roditelji ispitivali zašto provodi toliko vremena u dvorištu, trebao je samo spomenuti rotkvice da oni kimnu i zaborave na sve. Otac je doduše govorio kako je neobično tako kasno saditi vrt, ali je Henry i na to imao pripravan odgovor. Rotkvica izrasta za osamnaest dana, odvratio je, a zima je još daleko. Henry, mudrica. Uvijek se znao izvući iz neugodnih situacija, a uz talent za dizanje sitniša iz mamine novčarke i noćne otmice ostataka iz kuhinje, sebi je i svom novom prijatelju stvorio i više nego podnošljiv život. Nije bila njegova krivnja što je njegov otac nekoliko puta nasmrt preplašio Mr. Bonesa, izašavši usred noći da bi provjerio kako napreduju rotkvice. Svaki put kad bi baterijom osvijetlio prostor ispred Mr. Bonesove kutije, pas bi drhtao u tami svoje izbe, uvjeren da mu se bliži kraj. Jednom ili dvaput miris straha koji mu se dizao iz tijela bio je toliko snažan da je gospodin Chow uistinu zastao i onjušio zrak, kao da sumnja da nešto nije u redu. No nikad nije otkrio što traži, pa bi nakon nekoliko trenutaka zbunjenog razmišljanja, ispalio nerazumljiv niz kineskih riječi i vratio se u kuću.
Sve te noćne užase Mr. Bones bi zaboravljao u trenutku kad bi ujutro ugledao Henryja. Dani bi im započinjali na njihovom tajnom uglu, točno pred kantom za smeće i kutijom s novinama; sljedećih osam ili deset sati restoran i kartonska kutija činili bi mu se poput nekog ružnog sna. Zajedno bi šetali gradom, lutajući s kraja nakraj bez ikakvog vidljivog plana; Mr. Bonesa je ta besciljnost toliko podsjećala na njegove lude dane s Willyjem da je savršeno dobro shvaćao što se očekuje od njega. Henry je bio osamljeno dijete, dječak koji je navikao na samoću i živio u svojim mislima; kad je našao prijatelja s kojim je dijelio svoje dane, neprekidno je govorio skidajući sa sebe breme i onih najmanjih primisli koje su prolazile mozgom jedanaestogodišnjaka. Mr. Bones ga je volio slušati, volio je struju riječi koja je pratila njihove korake jer su ga ti slobodni monolozi jako dobro podsjećali na mrtvog gospodara; ponekad bi se upitao nije li Henry Chow pravi i istinski nasljednik Willyja G. Christmasa, njegov jedinstveni i ponovno rođeni duh.
No to nikako nije značilo da je Mr. Bones uvijek shvaćao o čemu govori njegov novi gospodar. Henryjeve su se preokupacije uvelike razlikovale od Willyjevih, pa bi se Mr. Bones uvijek izgubio kad bi dječak počeo raspredati o svojim omiljenim temama. Kako je Mr. Bones mogao znati što je to prosjek prisiljenih optrčavanja, ili koliko pobjeda Orlovima nedostaje za prvenstvo? Willy se, svih njihovih zajedničkih godina nije nijednom dotaknuo bejzbola, koji je, činilo mu se, preko noći postao pitanje života i smrti. Henry bi svakog jutra, nakon što bi se sastao s Mr. Bonesom, ubacio nekoliko novčića u otvor sanduka s novinama i kupio svoj primjerak The Baltimore Suna. Potom bi pojurio do klupe s druge strane ulice, sjeo, otvorio sportske stranice i Mr. Bonesu pročitao izvješće o sinoćnjoj utakmici. Kad bi Orlovi pobijedili glas mu je bio prepun sreće i uzbuđenja. Ako bi tom prilikom izgubili, glas mu je zvučao tužno i turobno, ponekad čak i gnjevno. Mr. Bones se naučio nadati pobjedama i groziti se od mogućnosti poraza, ali nikad nije do kraja shvatio što Henry misli kad govori o ekipi. Orao je ptica, a ne skupina ljudi, pa ako je žuto stvorenje na Henryjevoj kapi uistinu ptica, kako ona može imati ikakve veze s nečim toliko napetim i složenim kao što je bejzbol? No svijet u koji je ušao bio je prepun takvih tajni. Orlovi su se borili s tigrovima, sojke protiv anđela, medvjedići su ratovali s divovima i ništa od toga nije imalo nikakvog smisla. Igrači bejzbola bili su ljudi koji su se, izgleda, ulaskom u ekipu pretvarali u životinje ili nekakva mutantska bića, ili duhove koji su obitavali u raju, nedaleko Boga.
Prema Henryjevim tvrdnjama, u baltimorskom je jatu živjela ptica koja je odudarala od ostalih. Zvala se Cal, pa iako je bila samo orao-igrač, činilo mu se da u sebi objedinjuje atribute još nekoliko stvorenja - izdržljivost radnog konja, hrabrost lava i snagu bika. To je već dovoljno zbunjivalo, ali kad je Henry odlučio da će Mr. Bonesovo novo ime glasiti Cal - skraćeno od Cal Ripken Junior II - pas se potpuno smeo. Nije se žalio zbog samih načela; naime, Henryju nije mogao otkriti svoje pravo ime, a budući da ga je dječak morao nekako zvati, Cal mu se činilo jednako dobrim kao i bilo koje drugo ime. Jedini je problem bio što se ono rimovalo s Al; pa je Mr. Bones, kad ga je Henry prvih nekoliko puta tako pozvao, automatski pomislio na Willyjevog starog prijatelja, živahnog Ala Sapersteina, vlasnika svaštarnice na aveniji Surf, koju su običavali posjećivati kad bi otišli na Coney Island. Odjednom bi mu se pred očima ukazao Ujak Al, sa svojom limunžutom leptir-kravatom i svojim sportskim sakoom; zatim bi se našao u prodavaonici i promatrao Willyja kako krstari među policama, prekapajući po jastucima s trubom i eksplozivnim cigarama. Bilo mu je bolno susretati Willyja na način da njegov stari gospodar iskoči iz sjena i počne se šepiriti naokolo kao da je živ, pa kad se ta nezvana prisjećanja spoje s Henryjevim beskrajnim pričama o Calu-orlu i tome se pridoda činjenica da je Henry ime Cal koristio za dozivanje Mr. Bonesa, nije bilo nimalo čudno da pas više i nije bio toliko siguran tko je i što bi trebao biti.
No, nije važno. Upravo je sletio na planet Henry, i znao je da će mu trebati neko vrijeme prije nego što se tamo dokraja udomaći. Nakon tjedan dana druženja već se počeo navikavati, i da se kalendar nije urotio protiv njih bilo bi nemoguće reći kako bi napredovali. Ipak, ljeto nije bilo jedino godišnje doba, te se počelo približavati vrijeme Henryjevog povratka u školu; najednom su završili mirni dani ispunjeni šetnjama, razgovorima i puštanjem zmajeva u parku. Noć uoči početka školske godine i polaska u šesti razred, Henry se naprezao ostati budan; ležao je u krevetu otvorenih očiju sve dok nije bio siguran da su mu roditelji zaspali. Malo poslije ponoći, kad se sve napokon smirilo, izvukao se stražnjim stubištem, otišao u dvorište i uvukao u kartonsku kutiju pored Mr. Bonesa. Zagrlivši psa, kroz suze mu je objasnio da će odsad sve biti drugačije. »Kad izađe sunce,« rekao je Henry, »zabava će službeno završiti. Cale, ja sam totalni idiot. Htio sam za tebe pronaći neko drugo mjesto, nešto bolje od ove trule kutije u trulom dvorištu, ali nisam uspio. Pokušavao sam, ali mi nitko nije htio pomoći, tako da nemamo više vremena. Cale, nikad mi nisi trebao vjerovati. Ja sam propalitet. Ja sam retardirani seronja koji upropasti sve. Uvijek sam bio takav, i uvijek ću biti takav. Takve se stvari događaju kukavicama. Previše sam se plašio razgovarati s tatom o tebi, a da sam mu iza leđa razgovarao s mamom, ona bi mu sve to rekla, a to bi samo pogoršalo sve. Ti si mi najbolji prijatelj kojeg sam ikad imao, a i tebe sam uspio iznevjeriti.«
Mr. Bones je tek počeo nazirati o čemu to govori Henry. Dječakovi su jecaji zagušivali njegove riječi, ali se plima nepotpunih slogova i izmucanih rečenica nastavila, te mu je ubrzo postalo jasno da ovaj ispad nije samo neki prolazni hir. Nešto nije bilo u redu, pa iako Mr. Bones nije mogao pretjerano jasno shvatiti o čemu je riječ, Henryjeva je tuga počela obuzimati i njega pa je za nekoliko minuta dječakovu tugu prihvatio kao svoju. Tako to ide kod pasa. Možda i ne uspijevaju uhvatiti sve nijanse i primisli gospodarevih riječi, ali u ovom mu je slučaju bilo kristalno jasno da je Henry Chow u gadnoj komi. Prošlo je deset, dvadeset, pa trideset minuta, a oni su dalje sjedili; dječak i pas, dječak koji je čvrsto zagrlio psa i ridao, dok je pas suosjećajno cvilio, svako malo podižući glavu kako bi mu polizao suze s lica.
Naposljetku su obojica zaspali. Prvo Henry, a zatim i Mr. Bones. Usprkos stiješnjenom prostoru i nedostatku zraka što je otežavalo disanje, Mr. Bones je iz topline tijela pokraj sebe izvlačio hrabrost; uživao je što osamljen i u tami neće provesti još jednu stravom ispunjenu noć. Prvi put otkad je ostao bez Willyja, usnuo je čvrsto i duboko, ne mareći za opasnosti koje su ga okruživale.
Svanulo je. Kroz pukotinu na kutiji prodrlo je ružičasto svjetlo, te se Mr. Bones promeškoljio, pokušavajući se izvući iz Henryjevog zagrljaja i protegnuti se. Uslijedilo je nekoliko trenutaka borbe, pa iako se pas trgao, udarajući u zidove svojeg zatvora, dječak je i dalje spavao, očito ne mareći za sve to ko-mešanje. Sjajno je to kako djeca mogu čvrsto spavati, pomislio je Mr. Bones, napokon se izvukavši toliko da može protegnuti svoje ukočene mišiće; no još je bilo rano - malo poslije šest - pa je bilo vrlo vjerojatno da će, uzimajući u obzir sinoćnji plač, Henry još neko vrijeme biti potpuno nesvjestan svijeta oko sebe. Pas je proučavao dječakovo zasjenjeno lice - tako glatko i zaobljeno u usporedbi s Willyjevom drevnom i u bradu zaraslom gubicom - promatrajući malene mjehuriće sline koji su se nakupljali u kutovima njegovih poluotvorenih usana. Mr. Bonesovo srce preplavila je nježnost. Shvatio je da će, sve dok je Henry uz njega, biti spreman zauvijek ostati u toj kutiji.
Deset sekundi kasnije, iz tog ga je snatrenja trgnuo glasan udarac. Zvuk se srušio na njega poput eksplozije, pa prije nego što ga je uspio prepoznati kao udarce ljudske noge po kutiji, Henry je otvorio oči i zavrištao. Blistavo jutarnje svjetlo na trenutak je zaslijepilo Mr. Bonesa. Začuo je čovjeka koji je nešto vikao na kineskom, a trenutak nakon toga, kutija je poletjela prema Henryjevim nasadama rotkvica. Pred njima je stajao gospodin Chow, u majici bez rukava i modrim gaćama; na njegovom tankom vratu iskočile su žile, a bujica nerazumljivih riječi nije prestajala. Prstom je ubadao zrak pokazujući na Mr. Bonesa, a on je zalajao na njega, zbunjen vrelinom čovjekovog gnjeva, bukom Henryjevog jecanja i neočekivanim kaosom koji je prevladao sve. Muškarac je krenuo na Mr. Bonesa, ali je pas uzmaknuo, držeći se na sigurnoj udaljenosti. Zatim je muškarac pošao prema dječaku koji je pokušavao pobjeći kroz rupu iskopanu ispod ograde, ali budući da nije bio dovoljno brz, ili je krenuo prekasno, otac ga je ubrzo uhvatio za noge i udario po zatiljku. Dotad se u dvorištu pojavila i gospođa Chow, istrčavši kroz stražnja vrata u svojoj flanelskoj noćnoj košulji, pa dok je gospodin Chow nastavljao vikati na Henryja, a Henry nastavljao sa svojim piskavim, sopranskim vriskovima, i gospođa Chow priključila se općoj buci, svoje nezadovoljstvo usmjeravajući na supruga kao i na sina. Mr. Bones povukao se u suprotni kut dvorišta. Tada je već znao da je sve propalo. Iz ove svađe neće se roditi ništa dobro, barem ništa za njega; pa iako mu je bilo žao Henryja više je žalio samoga sebe. Jedino rješenje bilo je izvući se otud, skupiti se i pobjeći.
Pričekao je dok muškarac i žena nisu počeli dječaka vući u kuću. Kad su stigli do stražnjih vrata, Mr. Bones pojurio je preko dvorišta i provukao se kroz rupu ispod ograde. Na trenutak je zastao i pričekao da Henry nestane u vratima. No u trenutku kad je već stajao u dovratku, dječak se otrgnuo roditeljima, okrenuo prema Mr. Bonesu i zavikao tim svojim bolnim i vrištavim glasom: »Cal, ne ostavljaj me! Ne ostavljaj me, Cale!« Kao da time uzvraća sinovljevom očaju, otac je podigao kamen i bacio ga na Mr. Bonesa. Pas je nagonski odskočio, ali se u tom trenutku postidio zbog vlastite kukavnosti. Promatrao je kako kamen udara u metalnu ogradu. Tada je, opraštajući se, triput zalajao, nadajući se da će dječak shvatiti da mu time pokušava nešto reći. Gospodin Chow je otvorio vrata, gospođa Chow je Henryja gurnula unutra, a Mr. Bones je potrčao.
Nije imao blagog pojma kamo je krenuo, ali je znao da ne može stati, da mora trčati sve dok ga noge ne izdaju, ili mu ne pukne srce. Ako se imalo nadao, ako je vjerovao da postoji i najmanja mogućnost da preživi dulje od nekoliko dana, tada je morao pobjeći iz Baltimorea. U ovom gradu obitava sve zlo. To je mjesto puno smrti i očaja, ljudi koji mrze pse i kineskih restorana; malo je nedostajalo da skonča kao neko lažno predjelo u malenoj bijeloj kartonskoj kutijici. Žalio je za dječakom ali, uzevši u obzir koliko se brzo Mr. Bones vezao uz njega, bilo je iznimno zanimljivo koliko je malo žalio zbog odlaska. Noći koje je tamo proveo bile su gotovo nepodnošljive, pa kakav je to dobar dom ako se u njemu ne osjećaš sigurnim, ako se, upravo na mjestu koje smatraš pribježištem, prema tebi odnose kao prema nekom izopćeniku? Nije pravo zatvoriti dušu u mračnu kutiju. To čine nakon smrti, ali dok si živ, sve dok u sebi imaš i onaj zadnji atom snage, dužan si samome sebi i svemu svetom na ovome svijetu ne pristati na takvo poniženje. Biti živ znači disati; disanje znači čist zrak, a čist zrak znači bilo koje mjesto koje nije grad Baltimore u saveznoj državi Maryland.

4.


Nije prestajao trčati puna tri dana; cijelo to vrijeme jedva bi zastao malo odspavati ili potražiti hranu. Kad je naposljetku stao, Mr. Bones našao se negdje u sjevernom dijelu Virginije, izvalivši se na livadi nekih sto šezdeset kilometara udaljen od Chowovog dvorišta. Dvjestotinjak metara pred njim sunce je zalazilo iza hrastovog šumarka. Negdje između njega i šume letjelo je pet-šest lastavica, letjele su nisko iznad polja češljajući zrak u lovu na komarce; među mračnim granjem iza njega, pjevice su cvrkutale završne kadence prije nego što će završiti dnevnu gažu. Dok je tamo ležao u visokoj travi, teško disao, i dok mu je jezik visio iz usta, Mr. Bones se pitao što bi se dogodilo ako sklopi oči - i ako ih sklopi, hoće li ih sljedećeg jutra uspjeti otvoriti. Bio je umoran i gladan, a i to je prigušivao napor njegovog maratonskog trka. Činilo mu se sasvim vjerojatnim da se, ako zaspi, možda i neće uspjeti probuditi.
Promatrao je sunce dok je tonulo iza stabala; naprezao se držati oči otvorenima dok ga je sve više okruživala tama. Nije uspio izdržati više od nekoliko minuta, ali prije nego što ga je umor dokraja svladao, Mr. Bonesova se glava već počela puniti mislima o Willyju, nejasnim slikama prošlih dana, prepunim krugova od dima i kutija Lucky Strikesa, glupih pošalica njihovog, davno već nestalog, zajedničkog života.
Tada je, prvi put od gospodareve smrti, uspio pomisliti na sve to ne osjećajući kako ga lomi tuga; prvi put je shvatio da je sjećanje mjesto, stvarno mjesto koje je moguće posjetiti, te da provesti jedno kraće vrijeme u društvu pokojnika i nije tako loše, da to zapravo može biti izvor velike utjehe i sreće. Tada je zaspao, a Willy je i dalje bio uz njega, ponovno živ i jednako zabavan; pretvarao se da je slijep dok ga je Mr. Bones vodio stubištem u podzemnu željeznicu. Bio je to onaj vjetrovit dan u ožujku prije četiri i pol godine, ono zabavno popodne prepuno nade i nestvarnih očekivanja kad su se zajedno odvezli do Coney Islanda kako bi Ujaku Alu otkrili tajnu Simfonije mirisa. Kako bi obilježio svečani trenutak Willy je navukao kapu Djeda Božićnjaka; sve je potrepštine strpao u veliku, plastičnu vreću za smeće te je prebacio preko ramena. Njezina ga je težina malo pogrbila, pa je izgledao kao nekakva supijana verzija Djeda Božićnjaka. No kad su tamo stigli, sve i nije pošlo po planu jer je Ujak Al bio prilično neraspoložen. Naravno, on nije bio pravi ujak, već samo prijatelj obitelji koji je Willyjevim roditeljima pomogao nakon njihovog dolaska iz Poljske. Samo ga je nekakva drevna odanost Mami-san i njezinom suprugu tjerala da dopušta Willyju i Mr. Bonesu da se motaju po njegovoj prodavaonici. Istini za volju, Alu taj posao nije donosio gotovo nikakvu zaradu; njegova je roba zanimala sve manje i manje kupaca, pa su tako neki artikli skupljali prašinu na policama već deset, dvanaest, pa čak i dvadeset godina. Tada mu je prodavaonica služila samo kao paravan za neke druge djelatnosti, neke ilegalne, neke ne, pa da pomalo mutni i slatkorječivi Al nije zarađivao prodajom raketa, klađenjem i trgovanjem ukradenim cigaretama ne bi ni trenutka razmišljao o tome da jednom zauvijek zatvori tu prašnjavu radnju. Tko zna koja ga je nevolja oneraspoložila toga vjetrovitog dana u ožujku; kad je Willy ušetao sa Simfonijom mirisa i ujaku Alu počeo klepetati o tome kako će se obojica obogatiti njegovim izumom, vlasnik prodavaonice Whoopee-Land USA oglušio se na sve trgovačke bajke svoga lažnog nećaka. »Willy, tebi su vrane popile mozak,« rekao je Ujak Al, »ti si potpuno popizdio, shvaćaš?« te ga izbacio zajedno s vrećom za smeće prepunom smradova i montažnih kartonskih labirinta. Willy se, koga ta sumnjičavost nije obeshrabrila, s velikom voljom bacio na sastavljanje Simfonije na pločniku, odlučan da Ujaku Alu dokaže da je stvorio još jedno istinsko svjetsko čudo. No tog je dana bilo iznimno vjetrovito, pa kad je Willy posegnuo u vreću i počeo izvlačiti različite dijelove Sedme simfonije (ručnici, spužve, puloveri, gumene kaljače, plastične posude, rukavice), zahvatio ih je vjetar i otpuhao niz ulicu, raznoseći ih u različitim smjerovima. Willy je potrčao da ih pokupi, ali čim je pustio vreću, vjetar je otpuhnuo i nju. Usprkos svoj nježnosti koju je možda osjećao prema obitelji Gurevitch, Ujak Al stajao je na vratima i umirao od smijeha.
To se dogodilo prije četiri i pol godine, ali u snu koji je Mr. Bones sanjao na livadi, Willy i on nikad nisu izašli iz podzemne. Bez svake sumnje putovali su prema Coney Islandu (bila je tu i crveno-bijela kapa Djeda Božićnjaka, pretrpana vreća za smeće i orma psa-vodiča oko Mr. Bonesovih pleća), ali unatoč tome što je toga stvarnog popodneva vlak F bio prilično natrpan, taj su se put Willy i on vozili sami; bili su jedina dva putnika sve do kraja pruge. U trenutku kad je primijetio tu razliku, Willy se samo okrenuo i rekao: »Mr. Bones, ne brini. Ovo nije tada, ovo je sad.«
»I što bi to trebalo značiti?« odvratio je pas, kojem su te riječi došle posve prirodno; toliko jasne da su bile samo produkt dugogodišnje i potpuno dokazane sposobnosti da govori kad god ima što za reći, da Mr. Bonesa nije ni najmanje iznenadilo čudo koje se upravo zbilo.
»To znači da si sve krivo shvatio«, rekao je Willy. »Bijeg iz Baltimorea, povlačenje po nekim glupim livadama; izgladnjuješ se bez razloga. Prijatelju, to ti tako ne ide. Pronađi novog gospodara, ili ti koža ode na bubanj.«
»Pa našao sam Henryja«, rekao je Mr. Bones.
»Biser među dječacima, taj je da ga sa svijećom možeš tražiti. Samo, to nije dovoljno. To ti je problem s mladima. Možda i misle dobro, ali nemaju nikakve moći. Mr. Bones, moraš ciljati na visoko. Moraš otkriti tko je pravi gazda. Pronaći tko odlučuje, a zatim se vezati za njega. To ti je jedini način. Treba ti nov početak, ali za to moraš početi misliti.«
»Bio sam očajan. Kako sam mogao znati da će mu otac biti takav seronja?«
»Zato što sam te upozoravao na takva mjesta, nisam li? U trenutku kad si shvatio u što se uvaljuješ, trebao si pokupiti što imaš i zbrisati.«
»I jesam zbrisao. A kad se sutra ujutro probudim, ponovno ću brisati. Willy, takav mi je život. Bježim, i bježat ću sve dok se ne srušim.«
»Bonesy, nemoj tek tako odbaciti ljude. Preživio si neke teške trenutke, ali moraš skupiti snagu i pokušati iznova.«
»Ljudima se ne može vjerovati. Sad to znam.«
»A vjeruješ meni.«
»Willy, ti si mi jedini. Ti nisi poput ostalih ljudi, a sad kad te više nema za mene ne postoji nijedno sigurno mjesto. Jučer su me zamalo ustrijelili. Udario sam prečacem kroz polje, a tada me počeo ganjati neki tip u crvenom kamionetu. Smijao se, ako mogu dodati, a zatim je izvukao pušku i pucao. Imao sam sreću što je promašio. No tko zna što me još čeka.«
»To je samo jedan čovjek. Za svakog takvog postoji jedan poput Henryja.«
»Gazda moj, tu si se malo preračunao. Možda postoji nekoliko zabludjelih dušica koje vole pse, ali većina neće dvaput razmišljati hoće li izvući pušku u trenutku kad četveronožac stupi na njihov posjed. Willy, bojim se. Bojim se poći na istok, bojim se poći na zapad. Kako sada stvari stoje, mislim da mi je draže krepati od gladi ovdje u divljini, nego se dati ustrijeliti. Ubit će me samo zato što dišem, a kad sam suočen s tolikom mržnjom, ima li smisla pokušavati?«
»Dobro, ako već hoćeš, odustani. Nije moja briga. Mogao bih sjediti ovdje i uvjeravati te da će sve biti u redu, ali nema smisla lagati. Možda će biti, možda i neće. Nisam prorok, a istini za volju, sve priče nemaju sretan završetak.«
»Pa to ti upravo i govorim.«
»Znam. I ne tvrdim da si u krivu.«
Sve do tog trenutka vlak je jurio kroz tunel, prelijetao je pokraj pustih postaja ne zaustavljajući se. Tada je Mr. Bones začuo škripu kočnica i vlak je počeo usporavati. »Što se događa?« upitao je. »Zašto više ne jurimo?«
»Moram izaći«, rekao je Willy.
»Tako brzo?«
Willy je kimnuo. »Sad idem,« rekao je, »no prije odlaska htio bih te podsjetiti na nešto što si zaboravio.« Tada je već bio ustao i čekao da se vrata otvore. »Mr. Bones, sjećaš se Mame-san?«
»Naravno daje se sjećam. Što misliš, kakav sam?«
»Slušaj, i nju su pokušali ubiti. Progonili su je poput psa, morala je bježati da spasi goli život. Prijatelju, i ljude ponekad tretiraju kao pse, pa ponekad i oni moraju spavati po sjenicima i livadama, zato što nemaju kamo. Pa prije nego što počneš pretjerano žaliti sebe samoga, sjeti se samo da nisi prvi pas koji se izgubio.«
Šesnaest sati kasnije Mr. Bones je bio petnaest kilometara južnije od pašnjaka na kojem je usnuo taj san; upravo se izvlačio iz šumice na rubu naselja novoizgrađenih katnica. Više se nije plašio. Bio je gladan, vjerojatno i više nego premoren, ali je najveći dio užasa koji je osjećao proteklih nekoliko dana bio nestao. Nije znao zašto se osjeća tako, ali je morao priznati da se probudio osjećajući se neizmjerno bolje nego što se osjećao ijednom nakon Willyjeve smrti. Znao je da Willy zapravo nije bio s njim u podzemnoj, ali je u zamiranju tog sna o nemogućim i divnim stvarima osjećao da je Willy još uvijek uz njega; čak i ako ne može biti s njim, osjećao se kao da ga odnekud promatra, i unatoč tome što su te oči koje su ga promatrale bile negdje u njegovoj nutrini, to u ukupnosti doživljaja nije mijenjalo ništa jer su upravo one bile oštra granica između osjećaja samoće i osjećaja da je netko uz njega. Mr. Bones nije bio osobito nadaren za raščlambe snova, vizija i drugih mentalnih fenomena, ali je bio siguran da je Willy stigao u Timbuktu, pa ako je on maloprije bio s njim, možda to znači da ga je Willy odveo u Timbuktu. To bi možda moglo objasniti zašto je odjednom osvijestio sposobnost govora - nakon tolikih godina napora i neuspjeha. Pa ako je jednom posjetio Timbuktu, možda i ne bi bilo pretjerano očekivati da uzmogne ponovno otići tamo - jednostavno sklapajući oči i očekujući onaj pravi san. To nije mogao znati. No ta mu je misao donijela utjehu, baš kao što mu je utjehu donijelo i vrijeme provedeno sa starim prijateljem čak i ako to nije bilo stvarno, čak i ako se to nikad više neće ponoviti.
Bilo je tri sata popodne, zrak je brujao zvukovima kosilica, prskalica i ptica. Negdje daleko, s nevidljive je autoceste sjeverno od njega, kroz prigradski krajobraz dopiralo muklo brujanje prometa. Netko je uključio radio; zapjevao je neki ženski glas. Netko je u blizini prasnuo u smijeh. Zvučalo je kao da se smije maleno dijete, pa kad je Mr. Bones konačno dopro do ruba šume kojom je lutao posljednjih pola sata, pro-molio je njušku kroz grmlje i uvjerio se da je uistinu tako. Dječak od kojih dvije ili tri godine, gotovo bijele kose, sjedio je na zemlji nekih tri metra od njega, čupao busenje trave i bacao ih u zrak. Kad bi mu travnati pljusak završio na glavi, ponovno bi prasnuo u smijeh, pljeskao rukama i poskakivao kao da je otkrio najbolji trik na svijetu. Nekoliko metara dalje od njega šetala je djevojčica s naočalama, u naručju držeći lutku; tiho je pjevala tom zamišljenom djetetu kao da ga pokušava uspavati. Nije mogao odrediti koliko je stara. Vjerojatno između sedam i devet, pomislio je Mr. Bones, iako bi mogla biti i velika šestogo-dišnjakinja kao i malena djevojčica koja je navršila deset, a da i ne pomišlja na još razvijeniju petogodišnjakinju ili posve malenu jedanaestogodišnjakinju. Njoj slijeva, žena u bijelim kratkim hlačama i bijelom topu čučala je pred lijehom crvenog i žutog cvijeća i lopaticom iskapala korov. Budući da je bila leđima okrenuta Mr. Bonesu i imala slamnati šešir s veoma širokim obodom, njezino je lice bilo skriveno. Mogao je samo promatrati zakrivljenost njezine kralježnice, pjege na vitkim rukama, bjelinu koljena; čak i s tako malo podataka mogao je zaključiti da nije stara - dvadeset sedam, najviše dvadeset osam, što je vjerojatno značilo da je ona majka toj djeci. Pribojavajući se izlaska, Mr. Bones je ostao na svom mjestu i promatrao prizor iz svog skrovišta na rubu šume. Nije mogao znati pripada li ta obitelj ljubiteljima ili mrziteljima pasa; nije mogao znati hoće li biti dobri prema njemu, ili će ga otjerati s posjeda. No jedno je bilo sigurno. Naišao je na veoma lijep travnjak. Dok je tamo stajao zagledan u pokošenu i brižno njegovanu tratinu, nije se trebao pretjerano mučiti razmišljanjem o tome kako bi bilo lijepo provaljati se po travi i osjetiti sve mirise koje je ona otpuštala.
Prije nego što je uspio smisliti što dalje, oduzeli su mu pravo odlučivanja. Dječak je bacio još dvije šake trave u zrak, ali ih je taj put, umjesto da mu padnu ravno na glavu kao prije, povjetarac ponio prema šumi. Dječak je okrenuo glavu i pratio let zelenih travki, i dok je pogledom prelazio prostorom između njih, Mr. Bones je primijetio da mu se izraz lica iz, hladne, gotovo znanstveničke nepristranosti, mijenja u izraz potpunog iznenađenja. Pas je bio otkriven. Dječak je skočio na noge i potrčao prema njemu, vrišteći od sreće dok je teturao omotan plastičnom pelenom; upravo je u tom trenutku, u trenutku kad mu se na kocki našla cijela budućnost, Mr. Bones odlučio da je čekao upravo taj trenutak. Ne samo što nije uzmaknuo u šumu, nije niti pobjegao, već je savršeno mirno i potpuno samouvjereno, pažljivo stupio na travnjak dopuštajući dječaku da ga zagrli. »Peso!« zavrištao je maleni čovjek, stežući ga svom snagom. »Dobri peso. Veliki, stari, smiješni peso.«
Zatim je, trčeći preko tratine stigla i djevojčica, držeći lutku u naručju i dozivajući ženu. »Mama, vidi«, rekla je. »Vidi što je Tigar pronašao.« Unatoč dječakovim zagrljajima, Mr. Bonesu je zazvonilo na uzbunu. Gdje je taj tigar o kome govori - kako tigar može šetati područjem u kojem žive ljudi? Willy gaje jednom odveo u zoološki vrt; znao je sve o tim velikim, prugastim, prašumskim mačkama. Bili su veći čak i od lavova, pa ako sretneš jednu takvu oštrozubu micu-macu, možeš se oprostiti od budućnosti. Tigar bi ga razderao za otprilike dvanaest sekundi, a ono što ne bi pojeo vjerojatno bi bila dobra večera za lešinare i crve.
Mr. Bones čak ni tad nije pobjegao. Dopustio je svom novom prijatelju da i dalje visi na njemu, strpljivo podnoseći mališanovu upravo nevjerojatnu snagu; nadao se da su ga uši ipak prevarile, i da nije čuo ono što je djevojčica izrekla. Pelena je bila natopljena urinom, pa je između oštrog vonja amonijaka otkrio tragove mrkve, banane i mlijeka. Tada je djevojčica kleknula pred njega i zagledala se Mr. Bonesu u lice svojim modrim i uvećanim očima; tajna se u trenutku razotkrila. »Tigre«, obratila se dječaku. »Pusti ga. Zadavit ćeš ga.«
»Moj plijatelj«, rekao je Tigar, stežući još jače, pa iako je Mr. Bones bio sretan otkrivši da ga neće proždrijeti neka divlja zvijer, pritisak na grlo postajao je toliko snažan da se počeo meškoljiti. Dječak možda i nije pravi tigar, ali to ne znači da nije opasan. Iako još sasvim malen, bio je veća životinja od Mr. Bonesa.
Na sreću, u tom je trenutku pristigla i žena, uhvatila dječaka za ruku i odvukla ga od Mr. Bonesa prije nego što je stigao načiniti još štete. »Oprezno, Tigre«, rekla je. »Ne znamo je li peso dobar ili nije.«
»O, je, je«, javila se djevojčica, milujući Mr. Bonesa po glavi. »Trebaš ga samo pogledati u oči. Mama, on ti je stvarno dobar. Mislim da je to najbolji pas kojeg sam ikad vidjela.«
Žena se nasmijala. »Alice, kako to možeš znati? Dosad je samo oblizao lice tvom bratu.«
Alice je čučnula pred Mr. Bonesa i uzela njegovu gubicu u ruke. »Stari, pokaži nam koliko si pametan«, rekla je. »Pokaži nam neki trik. Znaš, ono kao valjanje po travi ili stajanje na stražnjim nogama. Pokaži mami da sam u pravu.«
Takve zadaće psu njegovog kalibra nisu predstavljale nikakvu teškoću, pa se Mr. Bones odmah pripremio da pokaže za što je sposoban. Prvo se malo kotrljao po travi - ne jednom, već tri puta - a tada se zgrbio, prednje šape podigao sve do lica te se polagano podigao na stražnje noge. To nije radio već godinama, no usprkos bolnim zglobovima i nestabilnosti, uspio se u tom položaju održati nekoliko sekundi.
»Vidiš, mama? Što sam ti rekla?« izjavila je Alice. »On ti je najpametniji pas na svijetu.«
Žena se prvi put spustila do Mr. Bonesa i zagledala mu se u oči, pa iako nosila sunčane naočale i nije skinula slamnati šešir s glave, jasno je vidio da je jako lijepa s uvojcima plave kose koji su joj se kovrčali na vratu, i punim, izražajnim usnama. Kad je progovorila svojim južnjačkim, pomalo otegnutim govorom, u njemu je nešto zatreperilo, a kad gaje desnom rukom potapšala po glavi, Mr. Bones je osjetio kako mu se srce lomi u tisuću komadića.
»Razumiješ sve što ti govorimo, zar ne, stari moj?« rekla je. »Ti si poseban. I umoran i sav izmučen, a treba ti i napuniti želudac. Je li tako, stari? Sam si i izgubljen, i iscrpljen do srži.«
Je li ijedan pas lutalica bio sretniji od Mr. Bonesa tog popodneva? Bez ikakve daljnje rasprave, i bez ikakve potrebe da ih šarmira i dokaže im kako je stvarno dobra duša, umornog su psa iz dvorišta poveli u posvećeni prostor obiteljskog doma. Tamo je, u blistavo bijeloj kuhinji, okružen svježe oličenim ormarićima i blistavim metalnim posuđem, te ozračjem blagostanja o kakvome nije mogao niti sanjati, Mr. Bones pojeo svoj obrok, daveći se preostalim komadima pečene govedine, zdjelom makarona sa sirom, dvije limenke tunjevine, tri sirove hrenovke, a da i ne spominjemo dvije i pol zdjele vode koje je ispraznio između obroka. Želio se suzdržati, želio se dokazati kao pas umjerenog teka, pas kojem ne treba prevelika skrb; no kad su mu hranu stavili pred nos, glad koja ga je potpuno obuzela izbrisala je zavjet koji je položio.
Domaćine kao da ništa nije smetalo. Bili su dobra srca, znali su prepoznati gladnog psa, a ako je Mr. Bones bio izgladnio, bili su savršeno sretni što mu mogu utažiti glad. Jeo je kao u transu; zaboravljao je na sve osim hrane koja mu je prolazila kroz usta i klizila niz jednjak. Kad je konačno završio, podigao je pogled da provjeri što rade ostali i primijetio da je žena skinula šešir i tamne naočale. Kad se spustila do njega da pokupi zdjele s poda, spazio je njezine sivomodre oči i shvatio da je ona prava ljepotica, jedna od žena od kojih muškarcima zastaje dah kad uđu u sobu.
»No, stari,« upitala ga je, milujući ga po glavi, »sad je bolje?«
Mr. Bones tiho je podrignuo u znak zahvalnosti, a zatim joj je liznuo ruku. Tigar, na koga je potpuno zaboravio, neočekivano je dojurio do njega. Privučen podrigivanjem koje ga je neizmjerno zabavljalo, dječak se unio Mr. Bonesu ravno u lice te se i sam podrignuo na silu, što ga je još više nasmijalo. Sve je počelo mirisati na prilično divlji tulum, no prije nego je situacija izmakla nadzoru, majka ga je uzela u naručje i ustala. Pogledala je Alice koja se naslonila na šank te ozbiljno i pomno promatrala Mr. Bonesa. »Bebo, što ćemo s njim?« upitala je žena.
»Mislim da bismo ga trebali zadržati«, odgovorila je Alice.
»To ne možemo. Vjerojatno pripada nekome. Ako ga zadržimo, to bi bilo jednako kao da smo ga ukrali.«
»Mislim da on na svijetu nema žive duše. Pogledaj ga. Vjerojatno je prešao tisuću kilometara. Ako ga mi ne uzmemo, umrijet će. Mama, a ti ga baš želiš imati na savjesti?«
Mala je stvarno talentirana, u to nema sumnje. Točno je znala što reći i kada, pa dok je Mr. Bones stajao i slušao je kako razgovara s majkom, zapitao se nije li Willy malo podcijenio moć koju su posjedovala neka djeca. Alice možda i nije bila glavna, možda i nije donosila odluke, ali su njezine riječi pogađale samu srž problema što je svakako imalo snažan učinak, skrećući priču u željenom smjeru.
»Pogledaj mu ogrlicu, dušo«, rekla je žena. »Možda piše neko ime ili adresa.«
Mr. Bones dobro je znao da ne piše ništa, budući da se Willy nikad nije gnjavio sitnicama poput prijava, registracija ili sjajnih metalnih pločica. Alice je kleknula pored njega i počela okretati njegovu ogrlicu, tragajući za bilo kakvim znakom identiteta ili vlasništva; budući da je unaprijed znao odgovor, iskoristio je taj trenutak i uživao u toplini njezinog daha koji mu je treperio pokraj desnog uha.
»Nema, mama«, konačno se javila. »To je stara i otrcana ogrlica.«
Prvi put otkad ju je upoznao, pas je primijetio da žena oklijeva; u njezinom je pogledu otkrio zbunjenost i tugu. »Alice, što se mene tiče, u redu«, rekla je. »Samo ja ti ne mogu to dopustiti sve dok ne porazgovaramo s tvojim ocem. Znaš da on mrzi iznenađenja. Pričekat ćemo dok uvečer ne dođe kući, pa ćemo odlučiti svi zajedno. U redu?«
»U redu«, odgovorila je Alice, pomalo obeshrabrena tim neodređenim odgovorom. »No, imamo tri naprama jedan, čak i ako odbije. Što je pošteno, pošteno je, je li tako? Mama, moramo ga zadržati. Kleknut ću i sve do večeri ću se moliti Isusu ako to tatu natjera da pristane.«
»Ne moraš to raditi«, rekla je žena. »Ako stvarno želiš pomoći, otvori vrata i pusti psa van da obavi svoje. Onda ćemo vidjeti možemo li ga malo očistiti. To je jedini način na koji možemo uspjeti. Mora mu se svidjeti na prvi pogled.«
Vrata su se otvorila u pravi trenutak. Nakon tri dana tijekom kojih je postio, hraneći se tek komadićima smeća, prekapao tragajući za svime pa i onim najodvratnijim jelom koje je mogao pronaći, obilje hrane koje je pojeo svalilo mu se na želudac poput šoka; probavni sokovi bili su ponovno u punom pogonu, radili su dvostruko, trostruko brže ne bi li uzvratili na najnoviji napad, pa je dao sve od sebe kako ne bi zaprljao kuhinjski pod i time se osudio na trajno progonstvo. Odjurio je iza grma, pokušavajući se sakriti, ali ga je Alice pratila sve do tamo, te je na njegovu vječnu sramotu i stid bila nazočna groznoj eksploziji odvratne tekućine koja je izletjela iz njegove guzice i zalijepila se na lišće iza njega. Kad se to zbilo, ispustila je kratak uzdah gađenja, a on se zbog toga doslovno skamenio te poželio da može umrijeti na licu mjesta. Ipak, Alice nije bila obična osoba, i unatoč tome što je to već shvatio, nikad nije pomislio da će ona izreći ono stoje slijedilo: »Jadni peso«, promrmljala je, bolnim i sažalnim glasom. »Stvarno si bolestan, je li tako?« I to je bilo sve - te dvije kratke rečenice - ali kad je Mr. Bones čuo Alice kako ih izgovara, shvatio je da Willy G. Christmas nije jedino dvonožno stvorenje na ovome svijetu kome može vjerovati. Shvatio je da ih ima još, te da su neki od njih još posve mali.
Ostatak popodneva prošao je u izmaglici užitaka. Oprali su ga crijevom za polijevanje vrta, dlaku mu pretvorili u planine bijele pjene, i dok mu je šest ruku njegovih novih prijatelja ribalo leđa, prsa i glavu, nije se mogao ne prisjetiti kako je počeo dan - i pomisliti kako je čudno i zagonetno da takav dan završi ovako. Potom su isprali sapunicu, te se otišao osušiti, nekoliko minuta trčkajući po dvorištu i mokreći po grmlju i stablima unutar posjeda. Zatim je žena sjela i, njemu se činilo da to traje čitavu vječnost, počela čistiti krpelje. Alici je objasnila daje nju njezin otac, još dok je kao djevojčica živjela u Sjevernoj Karolini, učio da je jedini siguran način noktima čupati nametnike za glavicu. Kad bi ih se izvuklo, nije ih se moglo samo baciti ili zdrobiti petom. Moralo ih se spaliti, pa iako nije poticala Alice da se igra šibicama, bi li ona ipak trknula u kuhinju i donijela kutiju koja je u gornjoj ladici, desno od štednjaka? Alice je poslušala, pa su ona i njezina majka još neko vrijeme pročešljavale Mr. Bonesovo krzno, izvlačeći bezbroj od krvi nadutih krpelja, i spaljujući male napasti blistavim plamičcima fosforne vreline. I kako ne biti zahvalan? Kako ne uživati dok ti netko uklanja tu pošast svraba i bolova? Mr. Bones je osjećao toliko olakšanje da se čak nije pobunio ni na Aliceinu primjedbu koja je slijedila. Znao je da uvreda nije namjerna, no to nije značilo da ga nije pogodila.
»Nemoj se previše nadati,« rekla joj je žena, »iako psu ne bi bilo loše dati nekakvo ime prije nego što se tata vrati kući. Tako će mu više izgledati kao dio obitelji, što nam može dati psihološku prednost. Dušo, shvaćaš što ti govorim?«
»Ja već znam kako se on zove«, rekla je Alice. »Znala sam to onog trenutka kad sam ga ugledala.«
Djevojčica je zastala da se pribere. »Sjećaš se one knjige koju si mi čitala kad sam bila mala? One crvene sa slikama i pričama o životinjama. U njoj je bio pas koji je izgledao baš kao ovaj. On je spasio bebu iz zapaljene kuće, i znao je brojati do deset. Mama, sjećaš se? Voljela sam tog psa. Kad sam vidjela Tigra kako ovoga grli kod grma, mislila sam da mi se ostvario san.«
»Kako se zvao?«

»Munja. Zvao se Iskrica.«
»No dobro. Onda ćemo ga zvati Iskrica.«
Kad je Mr. Bones čuo da žena pristaje na takvu besmislicu, osjetio se povrijeđenim. Već mu je bilo dovoljno teško priviknuti se na Cal, no ovo je išlo malo predaleko. Malo je previše patio da bi ga još opteretili tim slatkastim i infantilnim nadimkom, tim slinavim deminutivom, nadahnutim nekakvom slikovnicom za male bebe. Znao je da se, ako i pozivi još toliko koliko je već poživio, melankoličan pas poput njega nikad neće naviknuti na to ime; da će se trgnuti svaki put kad ga začuje, sve do posljednjeg časa.
No prije nego što se Mr. Bones stigao ozlovoljiti, u drugom je dijelu vrta došlo do nove nevolje. Posljednjih deset minuta, dok su Alice i njezina majka čupali nametnike iz njegovog krzna, Mr. Bones je promatrao Tigra koji se igrao napucavajući loptu za plažu po tratini. Svaki put kad bi odletjela od njega, pojurio bi za njom punom brzinom, izgledajući poput poremećenog nogometaša koji juri za loptom dvaput većom od njega. Malac je bio neumoran, ali to nije značilo da se neće spotaknuti i nabiti prste; kad je do te neizbježne nesreće konačno došlo ispustio je krik bola dovoljno glasan da otjera sunce s neba i oblake obori na zemlju. Žena je prekinula svoj osjetljivi posao i otišla se pobrinuti za dječaka; podigla ga je i odnijela u kuću. Alice se okrenula Mr. Bonesu i rekla: »Tigar je takav. Devet desetina vremena ili se smije ili plače, a kad je tišina možeš biti prilično siguran da se nešto kuha. Naviknut ćeš se na to, Iskrice. Samo mu je dvije i pol godine, a od malih dječaka ne može se očekivati previše. Zapravo se zove Terry, ali ga zovemo Tigar jer je stvarno neukrotiv. Ja se zovem Alice. Alice Elizabeth Jones. Ja sam osam godina i devet mjeseci, i upravo sam krenula u četvrti razred. Rodila sam se s rupicama u srcu i nekoliko sam puta zamalo umrla, kad sam bila mala, još manja nego što je Tigar. Toga se ne sjećam, ali mi je mama rekla da sam preživjela zato što je u meni disao anđeo i da će me taj anđeo uvijek štititi. Mama se zove Polly Jones. Zvala se Polly Danforth, ali kad se udala za tatu, promijenila je prezime u Jones. Tata je Richard Jones. Svi ga zovu Dick, a gotovo svi kažu da više sličim njemu nego mami. On je pilot. Leti do Kalifornije i do Teksasa, i do New Yorka, posvuda. Jednom smo mama i ja s njim letjeli do Chicaga, prije nego što se rodio Tigar. Sad živimo u ovoj velikoj kući. Tu smo se doselili prije nekoliko mjeseci, tako da si stvarno imao sreće, Iskrice. Imamo puno prostora, svi smo se smjestili, pa ako tata kaže da te možemo zadržati, onda će sve biti savršeno.«
Trudila se da se osjeti dobrodošlim, ali je Aliceino brbljanje o obitelji izazvalo kod Mr. Bonesa napad prave panike; osjetio je kako mu se izvrće utroba. Budućnost mu leži u rukama osobe koju nikad nije vidio, i uzimajući u obzir sve primjedbe koje je o njoj dosad čuo, činilo mu se malo vjerojatnim da će odluka biti njemu u korist. Silina te zebnje ponovno ga je potjerala u grmlje, te su ga po drugi put u sat vremena izdala crijeva. Nekontrolirano drhtureći dok mu je izmet curio na zemlju, molio se nekom psećem božanstvu da se pobrine za njegovo jadno i bolesno tijelo. Stigao je u obećanu zemlju, sletio u svijet zelenih tratina, nježnih žena i obilne hrane, samo što će sve to nestati ako ga prognaju otud; tražio je samo da mu skrati muke, budući da više nije mogao izdržati.
Kad je Dickov Volvo skrenuo na prilaz, Polly je djeci već dala večeru - hamburgere, pečeni krumpir i smrznuti grašak - koja je dijelom završila u Mr. Bonesovom želucu; potom su svi četvero izašli u vrt i počeli ga zalijevati dok je kasno popodne prelazilo u večer, a na nebu se počele primjećivati prve mrljice tame. Mr. Bones je čuo Polly kako govori Alice da zrakoplov iz New Orleansa slijeće na Dulles u četiri i četrdeset pet, pa ako ne kasni i ako promet ne bude previše gust, otac bi trebao doći kući do sedam. Nekoliko minuta manje-više, ali Dick Jones upravo je tada i stigao. Nije ga bilo tri dana, pa kad su djeca začula zvuk njegovog automobila oboje je pojurilo iz dvorišta i nestalo iza ugla kuće. Polly nije pošla za njima. Mirno je nastavila polijevati cvijeće, a Mr. Bones je ostao uz nju, ne želeći je pustiti iz vida. Znao je da je nestala i posljednja nada, i da je ona jedino stvorenje koje ga može spasiti od sudbine koja ga je čekala.
Nekoliko trenutaka kasnije, gospodar kuće pojavio se u dvorištu noseći Tigra, dok mu se Alice objesila o drugu ruku; budući da je na sebi imao pilotsku odoru (tamnomodre hlače; svjetlomodra košulja s epoletama i oznakama) Mr. Bones je pomislio da je policajac. To je bila potpuno nagonska primisao, i nije se mogao suzdržati da ne uzmakne dok se Dick približavao; unatoč tome što je vlastitim očima vidio da se muškarac smije i iskreno raduje što je ponovno sa svojom djecom. Prije nego što je Mr. Bones stigao razriješiti cijelu tu zbrku sumnji i proturječnih dojmova, uletio je u dramu, pa mu se činilo da se sve događa u istom trenutku. Alice je ocu počela pričati o psu onog trenutka kad je izašao iz auta, i još je pričala dok je ulazio u vrt i pozdravljao ženu (ovlaš je poljubivši u obraz); što mu je više dosađivala i gnjavila ga pričama o sjajnom stvorenju koje su pronašli, to je njezin brat postajao sve uzbuđeniji. Iz sveg glasa vičući: »Iskrice«, Tigar se istrgnuo iz očeva zagrljaja, pritrčao Mr. Bonesu i bacio mu se oko vrata. Kako je njezin maleni braco ne bi nadmašio, Alice im je prišla te se ubacila u predstavu, izvodeći veličanstven šou neprekidno ga grleći i ljubeći kao u nekoj melodrami; budući da su ga djeca mijesila i ljubila, pokrivajući mu uši rukama, tijelima i licima, propustio je tri četvrtine razgovora koji su vodili odrasli. Jedino što je uspio jasno uhvatiti bila je Dickova uvodna izjava: »Dakle, to je taj slavni pas? Meni izgleda prilično jadno.«
Nakon toga bilo mu je potpuno nemoguće slijediti tijek događaja. Polly je zatvorila vodu i zatim nešto rekla Dicku. Većinu nije mogao čuti, ali je prema onih nekoliko riječi koje je uspio poloviti, Mr. Bones shvatio da govori njemu u prilog: »... popodne je dolutao u vrt«, »pametan je...«, »... djeca misle...«, i zatim, nakon što joj je Dick nešto odvratio: »Nemam blagog pojma. Možda je pobjegao iz nekog cirkusa.« To je zvučalo prilično ohrabrujuće, ali upravo kad je uspio lijevo uho izvući iz Tigrovog zahvata ne bi li čuo više, Polly je bacila crijevo na zemlju te se s Dickom uputila prema kući. Zastali su pred vratima i nastavili razgovarati. Mr. Bones je bio siguran da se sad odlučuje o najvažnijim stvarima, no unatoč tome što je vidio kako im se pomiču usne, nije više mogao čuti što govore.
Primijetio je da ga Dick ipak promatra i rukom pokazuje prema njemu, nastavljajući raspravljati s Polly; Mr. Bones je, kojem su pomalo dosadili dječji izljevi ljubavi, počeo razmišljati ne bi li bilo dobro da preuzme inicijativu i pomogne sam sebi. Umjesto da samo stoji dok mu budućnost leži na vagi, zašto ne bi pokušao zadiviti Dicka nekim psećim štosovima, nekim trikovima koji bi vodu okrenuli na njegov mlin. Istini za volju, bio je iscrpljen, istini za volju, još ga je uvijek bolio želudac i osjećao je kao da su mu noge od gume, ali nije dopustio da ga to spriječi da se otrgne i potrči do drugog kraja dvorišta. Iznenađeno vrišteći, Tigar i Alice potrčali su za njim, i upravo kad su ga se spremali uloviti, izmaknuo se i ponovno pojurio u pravcu iz kojeg je došao. Oni su ponovno potrčali, a on je ponovno pričekao trenutak prije nego što su ga uhvatili i ponovno odskočio. Već godinama nije trčao tako brzo, pa iako je znao da se napreže preko svake granice i da će jednom platiti za to pretjerivanje, nije se predavao; ponosio se što muči samoga sebe za tako uzvišen cilj. Nakon tri-četiri runde po tratini, zaustavio se nasred dvorišta i počeo im izmicati - pseća varijanta 'lovice' - iako je već jedva dolazio do zraka, nije se predavao sve dok djeca nisu odustala i srušila se na zemlju ispred njega.
U međuvremenu je sunce počelo zapadati. Nebo se prošaralo ružičastim trakama oblaka, zrak je postao hladniji. Igra je završila, te je došlo vrijeme da Dick i Polly objave presudu. Dok je Mr. Bones zadihan ležao na travi pokraj djece, primijetio je da su odrasli krenuli prema tratini, pa iako mu nikad neće biti jasno je li taj manični ispad dobrog raspoloženja imao bilo kakav utjecaj na ishod, saznao ga je po zadovoljnom smiješku koji je titrao na rubovima Pollynih usana. »Tata kaže da Iskrica može ostati«, rekla je; kad je Alice skočila s tratine i zagrlila oca, a Polly se prignula i uzela u naručje napola usnulog Tigra, počelo je novo poglavlje u životu Mr. Bonesa.
Doduše, prije nego što su mogli to proslaviti, Dick je dodao nekoliko pojedinosti - onih, otisnutih sitnim slovima, može se reći. Najmanje želi ražalostiti nekoga, tako je rekao, ali još neko vrijeme, što svi moraju shvatiti, pas je na 'probnom roku', pa ako ne ispuni neke uvjete - tada je dugo i ozbiljno pogledao Alice - cijeli dogovor otpada. Kao prvo: ni u kom slučaju pas ne ulazi u kuću. Drugo: odvest će ga veterinaru koji će ga pomno pregledati. Ako se pokaže da nije razmjerno zdrav, mora ići. Treće: najbrže moguće moraju pronaći slobodan termin kod profesionalnog frizera za pse. Psa moraju ošišati, urediti mu nokte, oprati, te očistiti od krpelja, uši i buha. Četvrto: mora ga se uškopiti. I peto: Alice odgovara za hranu i svježu vodu - što se neće odraziti na povećanje njezinog džeparca.
Mr. Bones nije imao pojma što to znači uškopiti, ali je shvatio sve ostalo što mu i nije zvučalo tako loše, osim možda prve točke o zabrani ulaska u kuću, budući da mu nije bilo jasno kako pas može postati članom domaćinstva i nijednom ne ući u obiteljski dom. Alice se vjerojatno pitala to isto, pa čim je otac raspravio i posljednju točku, umiješala se s pitanjem: »Što će biti kad dođe zima?« upitala je. »Tata, pa nećemo ga valjda ostaviti vani na hladnome?«
»Naravno da ne«, rekao je Dick. »Smjestit ćemo ga u garažu, pa ako će mu i tamo biti previše hladno, onda će se preseliti u podrum. Jednostavno, ne želim da ostavlja dlake po namještaju. Ne brini, sagradit ćemo mu stvarno lijepu kuću; pseću kućicu prve klase, a ja ću rnu razapeti i lanac, tamo između ona dva stabla. Imat će puno prostora za šetnju, pa kad se navikne, bit će savršeno sretan. Alice, nemoj ga previše žaliti. On nije osoba, on je pas, a psi ne pitaju. Oni se snalaze s onim što dobiju.« S tom je odlučnom primjedbom Dick dlanom čvrsto i muški stisnuo Mr. Bonesovu glavu, kao da mu želi dokazati da on nije neki davež. »To je u redu?« upitao ga je. »Nećeš se žaliti? Znaš da si imao sreće, pa ti stvarno nije pametno izazivati nevolje.«
Taj je Dick bio stvarno poduzetan tip, iako je sutra bila nedjelja - što je značilo da veterinar i frizer ne rade - ustao je rano, odvezao se Pollynim kamionetom do skladišta s drvima, te cijelo jutro i poslijepodne proveo sastavljajući pseću kućicu (model de luxe s uputama za sastavljanje) te postavljajući žicu između stabala. Očito je pripadao onim ljudima koji su bili daleko sretniji penjući se po ljestvama i zabijajući čavle nego neobvezno čavrljajući sa suprugom i djecom. Dick je bio čovjek djela, vojnik koji se borio protiv lijenosti, pa dok ga je Mr. Bones promatrao kako radi, odjeven u smeđe hlače, znojnoga čela, nije mogao takvu aktivnost ne smatrati dobrim znakom. Sve to je značilo da su one puste priče o 'probnom roku' samo varka. Dick je za novu opremu ispljunuo više od dvjesto dolara. Budući da je na vrućini teglio veći dio dana, vjerojatno se neće tek tako odreći uloženih napora i novca. Namočio sam noge, razmišljao je Mr. Bones, dakle, ili ću potonuti, ili zaplivati.
Sljedećeg su se jutra svi razišli svojim poslom. Petnaest do osam, pred kućom se zaustavio autobus kojim se Alice vozila do škole. Četrdeset minuta kasnije, Dick se u svojoj pilotskoj odori uputio prema aerodromu, i naposljetku, malo prije devet sati, Polly je smjestila Tigra u njegovu sjedalicu i odvezla ga u vrtić. Mr. Bones je jedva mogao povjerovati da se sve to događa. Hoće li mu život tako izgledati, pitao se. Hoće li ga samo tako napustiti ujutro, očekujući da će se sam snaći preostali dio dana? To mu se činilo poput neukusne šale. On je pas stvoren za društvo, za dijeljenje života s drugim; bio mu je potreban dodir i riječ, morao je biti dijelom svijeta u kojem nije živio samo on. Je li stigao do samog kraja svijeta i pronašao ovaj blagoslovljeni raj samo za to da ljudi koji su ga prihvatili pljuju po njemu? Pretvorili su ga u zatočenika. Prikovali su ga za tu paklenu rastezljivu žicu, to metalno mučilo koje je neprestano skvičalo i ječalo; svaki put kad bi se pomaknuo zvukovi bi putovali s njim podsjećajući ga da više nije slobodan, da je rođenjem stečena prava prodao za bljutavu kašicu i ružnu, montažnu kućicu.
Upravo kad se spremao učiniti nešto nepromišljeno i osvetoljubivo - na primjer, iskopati cvijeće iz lijeha, ili sažvakati koru mladog višnjinog stabla - Polly se vratila, i svijet je pokazao novo lice. Ne samo što je došla u dvorište i oslobodila ga njegovih okova, ne samo što mu je dopustila da za njom pođe u kuću, popne se na kat sve do spavaonice, već ga je, dok se presvlačila, češljala i šminkala, obavijestila da za njega postoje dvije skupine pravila: Dickova pravila i njezina pravila. Dok je Dick u blizini, Mr. Bones mora biti vani, ali kad Dick ode, vlast je u njezinoj ruci, što je značilo da psi smiju u kuću. »Ne misli on ništa loše,« rekla je Polly, »ali on s vremena na vrijeme stvarno zna biti tvrdoglav, pa kad si nešto utuvi u glavu, možeš ostati bez daha pokušavajući mu to izbiti. Takav je život u obitelji Jones, Iskrice, i po tom pitanju ja ne mogu ništa. Od tebe samo tražim da ovaj mali dogovor zadržiš za sebe. To je naša tajna, koju ne smiju znati ni djeca. Čuješ me, stari? Ovo je isključivo rezervirano za tebe i mene.«
Samo to nije bilo sve. Kao da ta poslanica solidarnosti i privrženosti nije bila dovoljna, nešto kasnije istog jutra Mr. Bones vozio se u autu, prvi put nakon gotovo dvije godine. Nije se morao smotati straga, gdje je običavao sjediti, već se smjestio na prednje sjedište, sjedeći kao suvozač pokraj otvorenog prozora dok mu je mirisni zrak Virginije šibao lice. Tu je vožnju smatrao nekakvom profinjenom naplatom - voziti se u Plymouth Voyageru pokraj veličanstvene Polly. Podrhtavanje vozila osjećao je u mišićima, a nos mu se luđački trzao na svaki miris koji ga je zapahnuo. Kad mu je konačno svanulo da je to vozilo dio njegovog novog života, zadivila ga je budućnost koja se otvarala pred njim. Život s Willyjem bio je dobar, možda će ovaj biti još bolji. Tužna je istina glasila da pjesnici ne voze, a i kad pješače nekamo, ne znaju uvijek kamo su se uputili.
Posjeta frizeru bila je pomalo neugodna, ali je najbolje što je mogao otrpio višestruka sapunanja i sisanja, ne želeći se žaliti zbog sve dobrote koju su mu ukazali. Kad su ga napokon, sat i pol kasnije, zgotovili, izgledao je kao potpuno nov pas. Nestali su žbunovi dlake koji su mu visjeli s nogu, neuredni izrast sijede dlake, dlake koje su mu se uvlačile u oči. Više nije bio skitnica, više nije sramotio nikoga. Ušminkali su ga, pretvorili u otmjenog cucka; taj ga je preobražaj natjerao da se malo šepiri, no tko bi ga mogao kriviti zbog takve sreće. »Jesemti«, rekla je Polly kad su joj ga konačno pokazali. »Stvarno su te sredili. Prije nego što se snađeš, Svjećice, počet ćeš pobirati nagrade po izložbama.«
Dvadeset četiri sata kasnije posjetili su veterinara. Mr. Bones je bio sretan što se ponovno vozi, ali se već i prije sretao s tim ljudima u bijelom, i budući da je znao podosta o iglama, toplomjerima i gumenim rukavicama, imao je sve razloge za strepnju. Gospođa Gurevitch uvijek je ugovarala odlaske liječniku, ali nakon njezine smrti, Mr. Bones je ostao pošteđen agonije suočavanja s liječnicima. Willy ili nije imao novca, ili bi zaboravio na sve to, a budući da je i nakon četiri godine tijekom kojih nije posjetio liječnika, pas bio živ, nije shvaćao kakvo bi mu dobro mogao donijeti sistematski pregled. Ako si nasmrt bolestan, neće te spasiti nijedan liječnik. A ako nisi, zašto bi se dao mučiti ubodima samo da bi ti rekli da si zdrav?
Za njega bi to bio živi užas da Polly nije ostala uz njega cijelo vrijeme; držala ga je u naručju i umirivala svojim blagim i nježnim glasom. Unatoč njezinoj podršci, tresao se i drhtao za vrijeme cijelog pregleda, a triput je skočio sa stola i pojurio prema vratima. Veterinar se zvao Burnside; Walter A. Burnside. Doduše, nije ga se nimalo ticalo što se, izgleda, sviđao tom šarlatanu. Mr. Bones je primijetio kako promatra Polly; na koži mladog liječnika namirisao je uzbuđenje. Zapravo je lovio nju, a simpatije koje je pokazivao prema njezinom psu bile su samo varka, način kojim će je odobrovoljiti i zadiviti svojim razumijevanjem i umijećem. Nije bilo nimalo važno što je Mr. Bonesa proglasio pametnim psom, pomilovao ga po glavi i smijao se njegovim pokušajima bijega. Sve je to činio samo da bi se približio Polly, možda se čak i očešao o njezino tijelo, dok Polly, toliko obuzeta skrbi za psa, nije ni primijetila što smjera taj pokvarenjak.
»Nije loše«, naposljetku je izjavio. »Uzimajući u obzir što je sve prošao.«
»On je stari vojak«, rekla je Polly i poljubila Mr. Bonesa između očiju. »Želudac mu je u gadnom stanju. Ježim se od pomisli što je sve progutao.«
»Bit će u redu čim ga počnete pravilno hraniti. I nemojte mu zaboraviti davati tablete protiv glista. Za tjedan ili dva vjerojatno ćete primijetiti veliko poboljšanje.«
Polly je zahvalila liječniku, a kad se na odlasku rukovala s Burnsideom, Mr. Bones nije previdio da je Senor Galantni njezinu ruku držao u svojoj dulje nego što je trebao. Kad je na uljudni Pollyn pozdrav odvratio: »Zadovoljstvo je isključivo moje«, pas je osjetio snažnu potrebu da skoči i ugrize ga za nogu. Polly je pošla. Upravo kad je otvorila vrata, liječnik je dodao: »Javite se June na recepciji. Dogovorite s njom ono drugo.«
»To nije moja ideja«, rekla je Polly. »Tako želi moj suprug.«
»Ima pravo«, rekao je Burnside. »To pojednostavnjuje sve, a dugoročno će Iskrica biti daleko sretniji.«
Dick se vratio u četvrtak uvečer, što je značilo da će petak ujutro biti daleko dosadniji od prethodnih jutara. Nestali su oni potajni sati provedeni u blagostanju doma. Nema više sjedenja u kupaonici i promatranja Polly dok se kupa. Gotovo je s kajganom. Kao i sa zaslađenim mlijekom iz dječjih zdjelica s pahuljicama. Takvi su ga gubici obično boljeli, ali ovog petka ujutro za posljedicu su imali tek dašak zlovolje i žaljenja. Mr. Bones se imao čemu nadati - znao je da će mu se, kad Dick u nedjelju popodne ode iz kuće, vrata ponovno otvoriti. U toj je misli nalazio utjehu, pa iako je tog dana kišilo, i u zraku su se osjećali prvi hladni nagovještaji jeseni, smjestio se u kućici s gumenom kosti koju mu je kod frizera kupila Polly te ju je grickao dok je obitelj doručkovala u kući. Čuo je autobus koji je došao i otišao, čuo je kako odlazi kombi, a tada je, prije nego što se Polly vratila, Dick svratio u dvorište i pozdravio ga. Čak mu ni to nije moglo pokvariti zadovoljstvo. Pilot kao da je tog jutra prštao od zadovoljstva, pa kad je čestitao Mr. Bonesu na njegovom novom i otmjenom izgledu, te ga priupitao kako se snalazi, pseća je širokogrudnost prevladala njegove dvojbe, te mu je odgovorio jedva primjetno, džentlmenski polizavši ruku. Nema on ništa protiv Dicka. Samo ga je žalio što ne zna uživati u životu. Svijet je bio prepun neviđenih čuda, te je bilo gotovo žalosno gledati čovjeka koji svoje vrijeme trati razbijajući glavu pogrešnim stvarima.
Mr. Bones je očekivao dug i dosadan dan, te se pripremio da ubija vrijeme do dolaska djece radeći što manje može: drijemao je, žvakao kost, motao se po dvorištu kad bi kiša popustila. Tog mu je dana na rasporedu bilo jedino ljenčarenje, ali je Dick neprekidno ponavljao da je danas nekakav veliki dan, stalno je pilio kako je 'naposljetku stigao trenutak istine; nakon nekog vremena Mr. Bones se upitao nije li mu promaklo nešto. Nije imao pojma o čemu to Dick govori, ali nakon svih tih tajnovitih najava, nije se iznenadio da su ga, nakon što se Polly vratila pošto je Tigra smjestila u vrtić, pozvali da uskoči u auto i poveze se s njima. Naravno, s Dickom u autu sve je bilo drugačije, ali tko bi se mogao žaliti na tako sitne promjene rasporeda? Dick je vozio, Polly je sjedila pokraj njega, a Mr. Bones se vozio straga, ležeći na ručniku za plažu koji je Dick prebacio preko sjedišta kako pas ne bi na njemu ostavio dlake. Stražnji se prozori nisu mogli spustiti, što mu je uvelike umanjilo užitak vožnje, no usprkos svemu uživao je u samom kretanju, i sve u svemu bio je sretan što je tamo gdje je.
Ipak, osjetio je da među Jonesovima ne vlada preveliki sklad. Tijekom vožnje postalo mu je jasno da je Polly neuobičajeno pokorna; zagledala se kroz prozor umjesto da promatra Dicka, te je nakon nekog vremena njezina šutnja oneraspoložila i Dicka.
»Polly, slušaj,« rekao je, »žao mi je. Ali to je stvarno za njegovo dobro.«
»Ne želim razgovarati o tome«, odvratila je. »Ti si odlučio, i tu je priči kraj. Znaš što ja mislim, dakle, čemu dalje raspravljati?«
»Mislim, nisam ja jedini kojem je to palo na pamet«, javio se Dick. »To je uobičajena praksa.«
»Da? A bi li ti se sviđalo da to netko učini tebi?«
Dick je ispustio zvuk koji je bio nešto između gunđanja i smijeha. »Ma daj, dušo, prestani. On je pas. Neće znati što mu se dogodilo.«
»Dick, molim te. Ne želim razgovarati o tome.«
»Zašto ne? Ako si toliko uznemirena ...«
»Ne. Ne pred njim. To nije pošteno.«
Dick se ponovno nasmijao, ali je taj put smijeh zvučao kao da je potpuno zapanjen; gušio se od smijeha i nevjerice. »Mora da se šališ!« rekao je. »Polly, za boga miloga, pa govorimo o psu!«
»Misli što ti drago. Samo ja o tome u ovom autu neću više progovoriti ni riječi.«
Tako je i bilo. No Mr. Bones je čuo dovoljno da se zabrine, a kad se auto naposljetku zaustavio pred onom istom zgradom koju su on i Polly posjetili u utorak ujutro, onom zgradom u kojoj je ordinaciju imao izvjesni Walter A. Burnside, doktor veterine, znao je da mu se priprema nešto strašno.
Tako je i bilo. Ono najčudnije bilo je to stoje Dick bio u pravu. Mr. Bones nikad nije shvatio što mu se dogodilo. Zabili su mu iglu u stražnjicu, a kad je zahvat bio gotov i dok su ga vodili u auto bio je još uvijek previše ošamućen da zna gdje je - čak i tko je, ako je to još bio on. Tek kasnije, kad je djelovanje anestetika popustilo, osjetio je bol koju su mu nanijeli, no čak i tad nije znao što ju je uzrokovalo. Znao je otkuda dolazi, ali to nije bilo isto kao i znati zašto je ona tamo; iako je dao sve od sebe da pregleda bolno mjesto, odložio je to za neko vrijeme, shvativši da mu nedostaje snage kojom bi tijelo izvio u pogodan položaj. Tada je već ležao u kućici, sanjivo se izvalivši na lijevi bok; pred vratima je klečala Polly, milovala ga po glavi i hranila iz ruke - narezanim komadićima slabo pečenog odreska. Meso je bilo izvanredno ukusno, ali u tom trenutku nije imao teka, pa ako je i prihvatio ponuđeno, to je učinio samo da udovolji njoj. Kiša je već bila prestala. Dick je Tigra odveo nekamo, Alice je još uvijek bila u školi, ali biti uz Polly bila je dovoljna utjeha, jer ga ona nije prestajala milovati po glavi i uvjeravati da će sve biti u redu; pitao se koji mu je vrag bio da ga sve tako boli.
Nešto kasnije pregledao je oštećenja i otkrio što nedostaje, ali budući da je bio pas a ne biolog ili profesor anatomije, još uvijek nije shvaćao što mu se dogodilo. Istina, vreća je bila prazna, i ono poznato je nestalo; no, što to zapravo znači? Uvijek je uživao oblizivati taj dio tijela, zapravo to mu je bila navika otkad je pamtio. Doduše, osim tih nježnih kuglica, sve ostalo u tom području izgledalo mu je nedirnuto. Kako je mogao znati da su ti nestali dijelovi odgovorni za njegova mnogobrojna očinstva? Izuzimajući onu desetodnevnu aferu s Gretom, aljaškim malamutom iz Iowa Ciryja, sve njegove romance trajale su kratko - brza općenja, kratkotrajna udvaranja, užurbano valjanje u sijenu - štoviše, nije vidio nijednog štenca kojeg je začeo. Da ih je i vidio, kako bi on njih mogao dovesti u vezu sa sobom? Dick Jones pretvorio ga je u eunuha, ali je Mr. Bones u vlastitim očima još uvijek bio princ ljubavi, gospodar svih psećih zavodnika, koji će zavoditi gospe do posljednjeg daha. Jedan jedini put izmakla mu je tragična dimenzija vlastitog postojanja. Jedino za što je mario bila je tjelesna bol, a kad je nestala, više nikad nije pomislio na operaciju.
Prolazili su dani. Uljuljkao se u ritmove domaćinstva, naviknuo se na razne dolaske i odlaske, počeo shvaćati razliku između radnih dana i vikenda; razlikovao je zvuk autobusa i zvuk poštanskog kamioneta, primjećivao mirise životinja iz šuma koje su okruživale livadu: vjeverice, rakuni, zečevi, svekolike ptice. Znao je da ptice nisu vrijedne truda, ali kad god bi koje stvorenje bez krila zalutalo na livadu preuzeo bi na sebe potjerati napasnika s posjeda, jurišajući na njega u divljem kovitlacu rezanja i laveža. Prije ili kasnije, shvatit će da je vezan za tu prokletu žicu, ali zasad ih se većina dovoljno plašila njegove pojave da igra i dalje ostane zanimljiva. Osim mačke, naravno, ali je tako uvijek bilo s njima; crne mačke iz susjedstva koja je uvijek točno znala duljinu žice kojom je vezan, što je značilo da zna točan radijus Mr. Bonesovog kretanja po dvorištu. Ta bi se mačja napast uvijek postavila na mjesto koje bi izazivalo najveći očaj - samo nekoliko centimetara od granice dohvata. Mr. Bones nije mogao ništa. Mogao je tamo stajati i lajati do iznemoglosti, ili se mogao povući u kućicu i praviti se da ne mari za mačku; doduše, ta bi pošast skočila na krov kućice i počela grepsti po gustoj cedrovoj šindri koja je prekrivala krov. To su bile mogućnosti: biti izgreben ili biti ismijan - gubio je u oba slučaja. S druge strane, osobito noću, iz svoje je kućice vidio nekoliko istinskih čuda. Recimo, srebrnu lisicu koja je pretrčala tratinu u tri sata izjutra, i nestala prije nego što je Mr. Bones mogao trepnuti; slika koja mu se usjekla u pamćenje bila je toliko oštra, toliko kristalna u svojoj savršenosti da mu se vraćala još danima - prikaza, bez težine i brza, ljupkost iskonske divljine. I one noći, krajem rujna, kad je iz šume izašao jelen, pola minute šetkao travnjakom, da bi tada, preplašen bukom nekog udaljenog vozila, odskočio u tamu, ostavljajući za sobom iščupano busenje koje je tamo stajalo još cijeli sljedeći tjedan.
Mr. Bones je sve više volio tratinu - osjećao se kao da hoda po sagu, volio je skakavce koji su izlijetali između travki, miris zemlje koji se dizao odasvud i, kako je vrijeme prolazilo, počelo mu je svitati da je ta duboka i iracionalna ljubav prema tratini, vjerojatno jedino zajedničko Dicku i njemu. Mr. Bonesu je ljepota travnjaka bila dar Božji, te je osjećao da se prema njoj treba ponašati kao prema svetome tlu.
Dick je također vjerovao u tu ljepotu, ali je znao da je ona rođena iz ljudskog truda, pa ako već želi da ona traje, da to iziskuje beskrajnu skrb i trud. Pojam je glasio održavanje travnjaka, pa je svakog tjedna sve do sredine studenoga Dick jedan cijeli dan posvećivao orezivanju i šišanju svojih četvrt jutra travnjaka. Imao je svoj stroj - narančasto-bijelo vozilo koje je izgledalo kao križanac između patuljastog traktora i autića za golf - i svaki put kad bi upalio motor Mr. Bones je bio siguran da će umrijeti. Mrzio je buku koju je dizao, mrzio je njegovo treštanje koje mu je probijalo uši, mrzio je vonj benzina koji se uvlačio u svaki atom zraka. Kad god bi Dick zagrmio travnjakom sakrio bi se u kućicu, zakopao glavu ispod deke, uzaludno pokušavajući zaštititi uši, no nije postojala mogućnost bijega, nijedna osim da pobjegne iz dvorišta. Ali je Dick imao svoja pravila, a budući da je Mr. Bones morao biti vani, pilot se pravio da ne primjećuje njegove patnje. Prolazili su tjedni, nastavljali su se napadi na Mr. Bonesove uši, tako da ovaj nije mogao spriječiti da u njemu iznikne određen prezir prema Dicku i tome što ga tako zanemaruje.
Sve se neupitno poboljšavalo čim bi Dick otišao. To je bila činjenica, te ju je naučio prihvatiti isto onako kako je nekoć prihvatio strogost gospođe Gurevitch. U početku je bila odbojna do srži, tako da je njegova prva godina u Brooklynu obilovala udarcima po nosu i jezikovim juhama starog gunđala, što je za posljedicu imalo zlu krv na obje strane. Samo, to se sve promijenilo. Naposljetku ju je pridobio za sebe, pa tko zna može li se to isto ponoviti i s Dickom? U međuvremenu je pokušavao što manje razmišljati o tome. Imao je troje ljudi koje je volio, pa nakon cijelog života provedenog samo s jednim gospodarom, to mu je bilo i više nego dovoljno. Čak je i Tigar počeo pokazivati neki napredak, pa kad je Mr. Bones naučio kako izbjegavati njegove prstiće koji su neprekidno štipali, mogao se s njim stvarno dobro zabavljati - u malim dozama. Za Alice nijedna doza nije bila prevelika. Priželjkivao je da provodi više vremena s njim, ali je ona u toj prokletoj školi sjedila cijele dane, a zatim su slijedili satovi baleta utorkom i satovi klavira četvrtkom, da se i ne spominju zadaće koje je pisala svake večeri; tijekom tjedna njihovi su se susreti svodili na kratke jutarnje razgovore - dok bi mu popravljala pokrivače i punila posude hranom i svježom vodom - i kasnije kad bi se vratila kući, u vrijeme prije večere, kad bi ga izvijestila o svemu što joj se od jutra dogodilo i ispitivala ga kako je proveo dan. To je najviše volio kod nje, taj način na koji je razgovarala s njim, mirno prelazeći s teme na temu, ne preskačući ništa; kao daje sposoban razumjeti sva pitanja i sve što ona govori. Alice je najveći dio vremena provodila u svijetu izmišljenih bića, pa je u taj svijet povela i Mr. Bonesa, učinivši ga svojim suputnikom, svojim suigračem, svojim muškim partnerom. Subote i nedjelje bile su prepune takvih improvizacija. Bili su na čajanci kod barunice de Dunwitty, prelijepe ali opasne žene koja je smišljala urotu kojom je željela preoteti kraljevstvo Florianije. Zatim je uslijedio potres u Meksiku. Pa uragan na Gibraltaru, te brodolom koji ih je ostavio na obalama otoka Nema, gdje su jeli samo grančice i žirove ljuske, no ako bi uspio pronaći čarobnog noćnog puzavca koji je živio tik ispod površine zemlje i pojesti ga u jednom zalogaju, dobio bi sposobnost letenja. (Mr. Bones progutao je glistu koju mu je dala i tada se, s Alice koja mu je uzjahala na leđa, vinuo uvis te su se tako spasili.)
Tigar je predstavljao trku i skakanje. Alice je bila riječi i susret umova. Bila je stara duša u mladom tijelu koja je vlastite roditelje nagovorila da ga uzmu, ali sad kad je bio tamo i neko vrijeme proveo s njima, znao je da ga Polly treba najviše od svih. Nakon nekoliko desetaka jutara provedenih s njom, slušajući što mu govori i promatrajući što radi, Mr. Bones je shvatio da je i ona zatočenik okolnosti baš kao i on. Kad je upoznala Dicka bilo joj je samo osamnaest. Upravo je maturirala, te je radila kao konobarica u ribljem restoranu u Alexandriji ne bi li zaradila nešto novca prije polaska u koledž. Kad je Dick prvi put došao tamo, upitao ju je želi li izaći s njim. Bio je devet godina stariji od nje, i činio joj se toliko zgodnim i sigurnim u sebe da je otišla dalje nego što je namjeravala. Ljubavna je priča potrajala još tri-četiri tjedna, a ona se zatim vratila u Sjevernu Karolinu i pošla na koledž. Namjeravala je diplomirati pedagogiju i postati učiteljica, ali je samo mjesec dana nakon početka semestra otkrila daje trudna. Kad je to rekla roditeljima, ovi su bili užasnuti. Nazvali su je droljom, izjavili da ih je osramotila svojim bludničenjem, da bi joj potom uskratili bilo kakvu pomoć - sve je to prouzročilo raskol u obitelji koji nije zacijelio čak ni nakon devet godina obostranih isprika i pomirbi. Ona se nije željela udati za Dicka, ali kad joj je vlastiti otac okrenuo leđa, što je drugo mogla? Dick je rekao da je voli. Neprekidno je ponavljao da je najljepša i najprivlačnija djevojka na svijetu, pa je nakon nekoliko mjeseci neodlučnosti i najmračnijih razmišljanja (pobaciti; dati dijete na posvajanje; zadržati dijete i pokušati se snaći sama), popustila pritisku, napustila školu i udala se za Dicka. Vjerovala je da će se, kad dijete dovoljno odraste, moći vratiti u koledž, no Alice se rodila sa svim mogućim medicinskim komplikacijama, te je sljedeće četiri godine Pollyn život bio prepun liječnika, bolnica, eksperimentalnih operativnih zahvata - beskrajan krug liječenja i konzultacija kojima je svoju djevojčicu održavala na životu. To je njezino najveće postignuće kao ljudskog bića, rekla je Mr. Bonesu jednog jutra - način kako se skrbila za Alice i uspjela je izvući - pa iako je tada bila mlada djevojka, počela se pitati nije li to zauvijek iscrpilo njezine snage. Kad je Alice dovoljno prizdravila da može poći u školu, ponovno je počela razmišljati o povratku na koledž, ali je tada zatrudnjela drugi put, te je sve morala ponovno odgoditi. Sad je vjerojatno prekasno. Dick je počeo dobro zarađivati, pa kad se njegovu plaću zbroji s nekim ulaganjima, živjeli su posve pristojno. On nije želio da ona radi, a kad bi primijetila da bi ipak bilo lijepo da radi nešto, njegov bi odgovor uvijek bio isti. Ona već ima svoju karijeru, govorio je. Biti supruga i majka je dovoljno posla za bilo koju ženu, i sve dok se on skrbi za nju, zašto bi se sve to mijenjalo samo zbog promjene? Tada je, ne bi li joj pokazao koliko je voli, kupio ovu veliku i lijepu kuću.
Polly je voljela kuću, ali nije voljela Dicka. To je Mr. Bonesu postalo kristalno jasno, pa iako Polly to sama nije spoznala, neće proći još dugo prije nego što joj se istina svali na glavu. Upravo joj je zato bio potreban Mr. Bones - zato što ju je volio više nego itko živ na ovom svijetu, bio je sretan da joj može služiti kao povjerenik i partner u razgovorima. Ona nije imala nikoga tko bi popunio tu prazninu, pa iako je bio samo pas koji nije mogao niti odgovarati na njezina pitanja, niti joj dati bilo kakav savjet, sama njegova nazočnost kao saveznika bila je dovoljna da poduzme neke korake koje inače ne bi poduzela. Uspostavljanje vlastitih pravila o slobodi kretanja po kući i nije bilo nešto važno, ali je na svoj način bio čin prkosa prema Dicku, izdaja mikroskopskih razmjera koja bi za neko vrijeme mogla odvesti do većih i značajnijih izdaja. Mr. Bones i Polly dobro su znali da Dick ne želi psa u kući, pa je ta zabrana samo povećala užitak njegovih posjeta, dajući im pogibeljan i tajan značaj; osjećali su se kao da su urotnici u nekoj zavjeri protiv kralja. Mr. Bones se dao uvući u rat živaca i tinjajućih suprotnosti - što je dulje boravio u njihovom domu, to je njegova uloga bivala važnijom. Umjesto da si međusobno predbacuju, Dick i Polly predbacivali su njemu, služili su se psom kao izlikom da ojačaju svoje suprotstavljene pozicije, i premda je Mr. Bones rijetko bivao glavnom temom razgovora, iz Pollynih je telefonskih razgovora sa sestrom načuo dovoljno da zna kako su se oko njega vodile prilično bijesne bitke. Slučaj dlaka na sagu bio je samo jedan od primjera. Uoči Dickovog povratka, Polly bi uvijek pažljivo iz kuće uklanjala sve tragove Mr. Bonesa, pomno usisavajući svako mjesto na kojem je bio pas; čak bi se spustila na sve četiri i selotejpom uklanjala sve zalutale dlake koje je stroj zaboravio. No jednom nije bila dovoljno pažljiva, te je Dick otkrio nekoliko Mr. Bonesovih dlaka na sagu u dnevnoj sobi. Kako je Polly prepričala događaj svojoj sestri Peg koja je živjela u Durhamu, tih je nekoliko dlaka dovelo do podulje i prilično usijane konverzacije. »Dick me pitao što te dlake rade tamo,« rekla je, sjedeći za kuhinjskim stolom i pušeći, što je neredovito činila, »pa sam mu rekla da nemam pojma, da su ih vjerojatno donijela djeca. Onda se popeo na kat u spavaću sobu, i pronašao još jednu na podu pokraj noćnog stolića. Spustio se, držeći dlaku među prstima i izjavio da onda vjerojatno ne znam ni za ovo, pa sam mu rekla da ne znam, uostalom zašto bih trebala znati? Možda je ispala iz Iskrine četke. Njegove četke, rekao je, i upitao me kog vraga radim s njegovom četkom u spavaćoj sobi? Čistila sam je, odvratila sam najmirnije što sam mogla, i što s tim? Samo Dick nije želio prestati. Morao je prodrijeti do same srži tajne, pa se nije predavao. Zašto je nisi očistila u dvorištu, gdje bi to trebala raditi? Zato što je kišilo, izgovorila sam otprilike petnaestu laž u tom razgovoru. A zašto nisi otišla u garažu, upitao me. Tamo je previše mračno. Tako, kaže on, već je bio prilično pošizio, dakle, donijela si četku od psa i čistila je na krevetu. Točno tako, odgovorila sam mu, čistila sam je na krevetu jer mi se tamo čistilo. Polly to ti nije odvratno, upitao me. Zar ne znaš koliko to mrzim? Peg, kažem ti, to je trajalo još deset minuta. Sve to preseravanje povremeno me dovodi do ludila. Ne mogu mu lagati, ali što mogu kad počnemo te glupe prepirke? On je tako uštogljen. Srce mu je na mjestu, ali veći dio vremena ne zna gdje je to. Isuse. Kad bih mu priznala da sam psa puštala u kuću, vjerojatno bi zatražio razvod. Jednostavno bi se spakirao i otišao.«
Eto, u takve je bračne oluje upao Mr. Bones. Prije ili kasnije nešto će puknuti, ali sve dok se Polly potpuno ne osvijesti i izbaci tu propalicu iz kuće, atmosfera će i dalje biti nabijena intrigama i pritajenim netrpeljivostima, spletkama i protuspletkama umiruće ljubavi. Mr. Bones dao je sve od sebe kako bi se prilagodio situaciji. Sve mu je to bilo posve novo, toliko je toga još morao proučiti i otkriti smisao, te je usponima i padovima Pollynog braka posvećivao tek manji dio svoje energije. Jonesovi su mu otkrili svijet posve različit od onog kojeg mu je otkrio Willy, pa nije prošao dan da nije doživio neko neočekivano otkrivenje ili osjetio čežnju za nečim što mu je nepovratno nestalo iz života. To nisu bile samo svakodnevne vožnje, ni redovni obroci ili nedostatak krpelja i buha u krznu. Bili su to roštilji u stražnjem dvorištu, kosti od odrezaka koje su mu davali, odlasci vikendom do jezera Wanacheebee i plivanje uz Alice u hladnoj vodi - sav taj sjaj i blagostanje koji su ga okruživali. Zatekao se u Americi garaža za dva automobila, kredita za renoviranje kuća i neorenesansnih trgovinskih centara; činjenica je bila da se nije bunio. Willy je uvijek napadao sve to, bunio se na onaj svoj pristran i gotovo komičan način, ali je Willy bio promatrač izvana koji je tom svijetu odbijao dati i najmanju priliku. Sad, kad se Mr. Bones našao unutra, zapitao se gdje je to njegov gospodar pogriješio, i zašto se toliko trudio izbjeći sve zamke udobnog življenja. U ovom dvorcu možda i nije vladalo savršenstvo, ali ga je mogao toplo preporučiti; kad se navikao na mehaniku sustava, nije mu više bilo toliko važno provodi li cijeli dan na lancu. Kad su prošla dva i pol mjeseca takvog života, nije više mario ni za to što ga zovu Iskrica.

5.


Ideja obiteljskih praznika bila mu je potpuno nepoznata. Još dok je bio štene u Brooklynu, ponekad je čuo gospođu Gurevitch kako govori o praznicima, ali nikad tu riječ nije povezivao s pojmom obitelj. Naglo prekinuvši svoje kućne poslove Mama-san bi se izvalila na sofu, podigla noge na stolić za kavu i ispustila dug i strastven uzdah. »To je to«, govorila bi. »Sad sam na praznicima.« Sukladno toj uporabi, riječ mu se činila kao sinonim za pojam sofa, a možda je to bio samo otmjeniji način kojim bi se opisalo sjedanje. U svakom slučaju, pojam nije imao nikakve veze s obitelji - kao ni s idejom putovanja. Putovao je s Willyjem, no nije se mogao sjetiti je li riječ praznici ijednom prilikom prešla preko gospodarevih usta. Možda bi bilo drugačije da je Willy negdje dobro zarađivao, ali osim nekoliko povremenih poslova na koje je naletio putem (pranje podova u Chicagu, potrčko u nekom poduzeću u Philadelphiji), uvijek je bio vlastiti gospodar. Za njih je vrijeme teklo nesmetano, pa kalendar nisu morali dijeliti na razdoblje rada i razdoblje odmora; nisu imali neku potrebu slaviti državne blagdane, godišnjice ili vjerske svečanosti. Živjeli su u izdvojenom svijetu, slobodnom od gledanja na sat i brojanja sati što je svima ostalima oduzimalo najveći dio vremena. Jedini izdvojeni dan u godini bio je Božić, ali ni on nije bio blagdan, već itekako radni dan. Kad bi stigao dvadeset peti prosinac, bez obzira koliko iscrpljen ili mamuran bio, Willy bi uskočio u svoj kostim Djeda Božićnjaka i proveo dan šećući ulicama i šireći nadu i dobru volju. Na taj način slavi svoga duhovnog oca, običavao je govoriti, sjećajući se zavjeta čistoće i samožrtvovanja koje je položio. Mr. Bonesu su gospodareve priče o miru i bratstvu bile malo previše ljigave, ali unatoč svoj boli koju bi osjetio kad bi njihov novac za večeru prešao u ruke nekoga kome je bilo bolje od njih, znao je da u Willyjevom ludilu ima nekog sistema. Dobro rađa dobrim; zlo rađa zlim; pa ako ti zlom odgovore na dobro koje daješ, jedini je izbor dati bolje od onog što si dobio. Inače - a to su bile točne Willyjeve riječi - čemu dalje živjeti?
Alice je prva pred njim izgovorila riječi obiteljski praznici. Bila je to subota nakon Dana zahvalnosti, a ona je izašla na dvorište noseći plastičnu vrećicu napunjenu preostalom puretinom i nadjevom - još čuda iz Pollyne bijele kuhinje. Prije nego što mu je hranu prebacila u zdjelicu, spustila se do njega i rekla: »Sve je spremno, Iskrice. Idemo na praznike. Sljedeći mjesec, kad nemam škole, tata nas vodi u Disneyland.« Zvučala je toliko sretna i uzbuđena, da je Mr. Bones vjerovao da su to povoljne novosti, a budući da mu nikad nije palo na pamet da on nije uključen u Aliceino mi, otkrio je da ga više zanima hrana koju se spremao pojesti, nego moguće posljedice koje bi mogao donijeti taj novi pojam. Za oko pola minute počistio je puricu i, nakon što je popio pola zdjelice vode, ispružio se na travi i slušao sve pojedinosti koje mu je Alice prepričavala. Tigar će uživati kad vidi Mikija Mausa i Paška Patka, pa iako je ona već prerasla sve to sjećala se koliko je i sama uživala kad je bila mala. Mr. Bones je znao tko je Miki Maus i, po onome što je čuo, nije bio pretjerano zadivljen. Tko je ikad čuo za miša koji ima psa? Smiješno; zapravo, uvreda dobrom ukusu i zdravom razumu, izobličenje prirodnog reda i poretka. Svaka budala mogla bi vam reći da mora biti upravo suprotno. Velika su stvorenja vladala nad malima, pa ako je išta znao zasigurno, bilo je to da su psi veći od miševa. Iskreno se zbunio, ležeći na travi toga subotnjeg popodneva krajem studenog, što je čuo Alice kako govori o njihovom putovanju. Jednostavno nije shvaćao što ljude tjera da prelaze tisuće kilometara kako bi vidjeli nekakvog falšnog miša. Život s Willyjem i nije imao neke prednosti, ali nitko mu nije mogao predbaciti da se nije naputovao. Bio je svugdje, pa je za to vrijeme vidio otprilike sve. Nije se želio nametati, ali ako Jonesovi već traže neko zanimljivo mjesto, trebali su ga samo pitati, a on bi bio presretan da ih odvede do jednog od desetak divnih krajeva.
O tome se tijekom vikenda više nije govorilo. U ponedjeljak ujutro pas je čuo Pollyn razgovor sa sestrom i shvatio koliko se prevario u Aliceinim riječima. Nije se radilo samo o vožnji, gledanju miša i povratku, već čitava dva tjedna neugodnosti i pokreta. Zrakoplovi i hoteli, iznajmljeni automobili, i maske i peraje, rezervacije u restoranima i obiteljski popusti. Nije bila riječ samo o Floridi, već je u priču upala i Sjeverna Karolina, a dok je Polly raspravljala s Peg o Božiću u Durhamu, naposljetku mu je svanulo da njega ne vode, kamo god se spremali poći. »Treba nam odmor,« govorila je Polly, »i možda će nam donijeti nešto dobro. Peg, tko zna, ali ja sam voljna pokušati. Menzes mi kasni deset dana, pa ako to znači ono što mislim da znači, moram prilično brzo razmišljati.« Nakon kraće šutnje: »Ne. Nisam mu rekla. No ovo je putovanje njegova zamisao, pa to pokušavam shvatiti kao dobar znak.« Uslijedila je još jedna šutnja, a potom je on konačno čuo riječi koje su mu objasnile pravo značenje obiteljskih praznika: »Ostavit ćemo ga u štenari. Čula sam za jednu dobru, petnaest kilometara odavde. Hvala što si me podsjetila. Bolje da to uredim odmah. Oko Božića tamo može biti prilična gužva.«
Stajao je i čekao da završi razgovor, promatrao ju je onim mračnim i stoičkim pogledom kakvim psi ljude promatraju već četrdeset tisuća godina. »Svijećice, ne brini se«, rekla mu je, spustivši slušalicu. »To je samo dva tjedna. Još ti nećemo početi nedostajati, a već ćemo se vratiti.« Zatim se spustila i zagrlila ga: »Nedostajat ćeš mi daleko više nego ja tebi. Pesonjo, stvarno si mi se uvukao pod kožu i ne mogu živjeti bez tebe.«
Dobro, ipak se vraćaju. Bio je prilično čvrsto uvjeren u to, no to nije značilo da ne bi radije pošao s njima. Nije osobito čeznuo da ga strpaju u neku hotelsku sobu na Floridi, ni za vožnjom u prtljažniku zrakoplova, ali ga je sve to načelno smetalo. Willy ga nikad nije ostavio. Nijednom, ni pod kojim uvjetima, te nije bio naviknut na takav odnos. Možda je bio razmažen, ali u ovoj knjizi za pseću je sreću trebalo više nego samo osjećati da si željen. Moralo se biti potreban.
Bio je to izvjestan nazadak, ali je istovremeno znao da svijetu nije kraj. To je shvatio, pa kad bi se sve smirilo, Mr. Bones bi se vjerojatno oporavio od razočaranja, te dobrohotno i mudro odslužio svoju zatvorsku kaznu. Prošao je i veće nevolje, ali tri dana nakon što je primio loše vijesti, osjetio je prvi od nekoliko bolnih grčeva u abdomenu; u sljedeća su se dva tjedna bolovi proširili na stražnje noge, sve udove, pa čak i na grlo. U njemu su vrebali zlodusi, i znao je da ih je Burnside tamo posijao. Nadriliječnik je bio previše zaposlen buljenjem u Pollyne noge da bi ga mogao pošteno pregledati, te je nešto propustio - vjerojatno neki test, ili mu krv nije pregledao pod dobrim mikroskopom. Simptomi su bili preslabi da izazovu bilo kakvu vanjsku reakciju (nije povraćao, nije imao proljev, još nije imao grčeve), ali kako su dani prolazili, Mr. Bones se sve manje osjećao kao onaj stari, pa umjesto da novost o praznicima primi smireno, postao je mrzovoljan i mračan, brinuo se zbog svake sitnice, pa se isprva činilo da se nekoć maleni kamenčić na putu pretvorio u katastrofu svjetskih razmjera.
Štenara sama po sebi nije bila nimalo loša. Čak je i on to shvatio, pa kad su ga sedamnaestog prosinca, Alice i njezin otac tamo ostavili, Mr. Bones je morao priznati da se Polly stvarno potrudila. 'Pseći raj' nije bio Sing Sing, ni Vražji Otok, kao ni prihvatni logor za zlostavljane i zanemarene životinje. Smješten na dvadeset jutara zemljišta koje je nekoć pripadalo velikoj plantaži duhana, bio je to hotel s četiri zvjezdice, hotel za pse načinjen da udovolji željama i hirovima čak i onih najrazmaženijih i najzahtjevnijih ljubimaca. Kavezi za spavanje stajali su pokraj istočnog i zapadnog zida velikog crvenog sjenika. Bilo ih je šezdeset, s dovoljno prostora za svakog gosta (ustvari, kavez je bio prostraniji od Mr. Bonesove kućice). Kaveze ne samo što su svakodnevno čistili, već je u svakom stajao mek i svježe opran poplun, kao i igračka za žvakanje od sirove kože - kost, mačka, miš, ovisno o vlasnikovom ukusu. Pokraj stražnjeg ulaza u sjenik, bilo je dva jutra ograđenog prostora koji je služio kao prostor za vježbanje. Hotel je nudio i posebnu hranu, a tjedne kupke nisu dodatno naplaćivali.
No ništa od toga nije bilo važno, barem ne Mr. Bonesu. Njegovo ga novo okruženje nije zadivilo, nije se čak ni zainteresirao, pa i kad se upoznao s vlasnikom i njegovom suprugom, te nekoliko članova osoblja (svi redom provjereni ljubitelji pasa), nije imao nikakve želje ostati tamo. Što Dicka i Alice nije spriječilo da ga ostave, pa iako je Mr. Bones tuležom želio izraziti negodovanje zbog takve podlosti, nije se nipošto mogao požaliti na Alicein oproštaj prepun suza i ljubavi. Čak je i Dick, na svoj pomalo ukočen način, djelovao razočarano što se mora oprostiti. Potom su sjeli u auto i odvezli se; dok je Mr. Bones promatrao kako poskakuju po blatnoj cesti i nestaju iza glavne zgrade, počelo mu je svitati u kakvoj se nevolji našao. To nije samo depra, shvatio je, nije to samo zato što se boji. Nešto stvarno nije kako treba, pa koji god vrag kuhao u njemu, očito se spremao provaliti punom snagom. Boljela ga je glava, u želucu mu je gorjelo, a slabost koju je osjećao u koljenima odjednom mu je otežala stajanje. Dali su mu hranu, ali mu je i sama pomisao izazvala mučninu. Ponudili su mu kost, no on je samo okrenuo glavu. Prihvaćao je samo vodu, no kad su mu dali zdjelicu, dvaput je srknuo i prestao piti.
Smjestili su ga u kavez između deset godina starog i sipljivog buldoga i prelijepog zlatnog labradora. Obično bi ga ženka takvog kalibra natjerala na potpuno raspamećeno njuškanje, ali je te noći jedva smogao snage da je primijeti prije nego se srušio na prostirku i onesvijestio. Za nekoliko je trenutaka ponovno počeo sanjati o Willyju, ali taj san nije bio nimalo nalik svojim prethodnicima; umjesto nježnih ohrabrivanja i umirujućih mudrovanja, osjetio je punu snagu gospodarevog gnjeva. Možda je to bila vrućica koja je plamtjela u njemu, ili se Willyju možda u Timbuktuu dogodilo nešto, ali osoba koja je Mr. Bonesa posjetila te noći nije bio Willy kakvog je u životu i smrti upoznao tijekom proteklih sedam godina i devet mjeseci. Ovo je bio osvetoljubiv i sarkastičan Willy Willy-vrag, Willy bez trunke samilosti i nježnosti, a jadni se Mr. Bones toliko prestravio da je izgubio nadzor nad mjehurom i popiškio sebe prvi put otkako je bio štene.
Još ga je više zbunilo to što je lažni Willy izgledom bio potpuno jednak pravom Willyju, pa kad mu se te noći ukazao u snu, na sebi je imao onaj isti ofucani kostim Djeda Božićnjaka u kojem ga je pas viđao proteklih sedam Božića. I još gore, san se nije odvijao na nekom poznatom mjestu iz prošlosti - poput onog iz podzemne željeznice, recimo - već u sadašnjosti, upravo u kavezu u kojem je Mr. Bones provodio noć. Sklopio je oči, i kad ih je ponovno otvorio u snu, ugledao je Willya kako sjedi u kutu, pola metra od njega, leđima se oslonivši na rešetke. »Ovo ću ti reći samo jednom,« počeo je, »pa stoga slušaj dobro i zaveži gubicu. Pretvorio si se u farsu, ofucanu i bljutavu farsu, te ti zabranjujem da me ikad više dozivaš u svoje misli. Ne zaboravi. Ukleši si to na dovratak svog dvorca, i više mi nikad ne spomeni ime - ni uzalud, ni u ljubavi, ni u kom slučaju. Ja sam mrtav, i želim svoj mir. Sve te žalbe i blebetanja o tome što ti se dogodilo - misliš da ja to ne slušam? Pun mi te je kufer, pseto, i ovo je posljednji put da me vidiš u svojim snovima. Razumiješ? Pusti me na miru, kokošji mozgu. Daj mi malo prostora. Našao sam nove prijatelje i više mi nisi potreban. Kopčaš? Šape dalje od mog posla, i drži se što dalje od mene. Završio sam s tobom.«
Do jutra je vrućica toliko ojačala da je vidio dvostruko. Želudac mu se pretvorio u bojišnicu zaraćenih mikroba i svaki put kad bi se pomaknuo, makar samo za dlaku, započeo bi nov napad. Osjećao se kao da mu u crijevima detoniraju dubinske bombe, kao da mu otrovni plinovi izjedaju utrobu. Budio se nekoliko puta tijekom noći i povraćao, što mu je malo umanjilo bolove, ali ti trenuci nikad nisu potrajali dovoljno dugo; kad je konačno svanulo, i kad se svjetlo probilo između dasaka sjenika, primijetio je da leži između pet-šest jezeraca bljuvotine: među komadićima osušene sluzi, napola probavljenom mesu, mrljicama zgrušane krvi i žućkastim uvarcima koji nisu imali ime.
Oko njega se dotad već podigla opća uzbuna, ali Mr. Bones bio je previše bolestan da bi je zamijetio. Drugi su se psi probudili i lajali u očekivanju novog dana, no on je mogao samo bezvoljno ležati i razmišljati o nesreći koja je zadesila njegovo tijelo. Znao je da je bolestan, ali točno koliko, i gdje će ga to odvesti, nije imao pojma. Znao je da pas od toga može umrijeti, ali da se jednako tako može i oporaviti te za nekoliko dana biti kao nov. Kad već može birati, bilo mu je draže ostati na životu. Usprkos sinoćnjim događanjima, želio je živjeti. Willyjeva neočekivana okrutnost ga je zaprepastila, ali to nije značilo da Mr. Bones nije spreman oprostiti gospodaru njegova nedjela. Ne okreće se leđa onome koji te samo jednom iznevjerio - ne nakon cijelog života prijateljstva; ne, to se ne radi. Willy je mrtav, pa tko zna postaju li mrtvaci ogorčeni i zlobni nakon nekog vremena provedenog na drugome svijetu? Doduše, to možda uopće i nije bio Willy. Čovjek iz sna mogao bi biti varalica, demon koji je uzeo Willyjevo obličje i koga su poslali iz Timbuktua da zavara Mr. Bonesa i okrene ga protiv njegovog gospodara. No čak i da je to bio Willy i unatoč tome što su mu primjedbe bile izrazito bolne i zlonamjerne, Mr. Bones je bio dovoljno pošten i priznao da u njima leži zrnce istine. U zadnje se vrijeme malo previše sažalijevao, profućkao je previše dragocjenih sati na nevažne i sitne nepravde, a takvo je ponašanje neprikladno za psa njegovog položaja. Morao je biti zahvalan zbog toliko toga, morao je još puno proživjeti. Znao je da mu je Willy zabranio da ikad više pomisli na njega, ali se Mr. Bones nije mogao suspregnuti. Vrućica ga je bacila u delirij i nije bio sposoban vladati mislima koje su mu prolijetale glavom, jednako kao što nije mogao ustati i otključati vrata kaveza. Ako je Willy i bio u njegovim mislima, tu nije bilo pomoći. Gospodar će morati začepiti uši i čekati da one nestanu. Ipak, Mr. Bones se nije više žalio. Barem je pokušavao biti dobar.
Manje od minute pošto je pomislio na vrata kaveza, došla je mlada žena i otvorila zasun. Zvala se Beth, i na sebi imala veliku modru jaknu. Debela bedra, neumjereno okruglog lica, dječje frizure. Mr. Bones sjećao je se od jučer. Ona ga je pokušavala hraniti i dala mu je vode; ona ga je potapšala po glavi i rekla da će se ujutro osjećati bolje. Draga cura, ali nikakav dijagnostičar. Bljuvotine kao da su je uznemirile, te se spustila da bolje pogleda. »Što je, Iskro, gadna noć?« upitala je. »Mislim da bismo ovo trebali pokazati tati.« Tata je bio muškarac od jučer, prisjetio se, koji ga je proveo po posjedu. Krupan tip s gustim crnim obrvama i bez kose. Zvao se Pat - Pat Spaulding ili Pat Sprowleen, nije se mogao sjetiti. U toj je slici bila i žena koja ih je pratila na prvom dijelu šetnje. Da, sad mu se sve vraća, nešto je čudno u vezi sa ženom - i ona se zove Pat; Mr. Bones se sjetio da je to Alice smatrala zabavnim, čak se i nasmijala kad je čula oba imena, a Dick ju je povukao na stranu i upozorio je da se pristojno ponaša. Patrick i Patricia. Skraćeno: Pat i Pat. Tako zbunjujuće, tako strašno isprazno i zbunjujuće.
Konačno ga je Beth nagovorila da ustane i s njom ode do kuće. Putem je još jednom povratio, no hladni mu je zrak ugodno milovao vruće tijelo, pa kad je iz tijela izbacio sav otpad učinilo mu se da se bol značajno smanjila. Ohrabren time, pošao je za njom u kuću i zahvalno prihvatio ponudu da se ispruži na sagu u dnevnoj sobi. Beth je otišla potražiti oca, a Mr. Bones, koji se već smotao ispred kamina, svoju je pozornost usmjerio na zvukove koji su dopirali iz starog sata u hodniku. Čuo je deset, pa dvadeset otkucaja, a zatim zatvorio oči. Malo prije nego što je usnuo, uznemirili su ga koraci u približavanju i muški glas koji je rekao: »Pusti ga. Vidjet ćemo kako će biti kad se probudi.«
Prespavao je cijelo jutro i dobar dio popodneva. Kad se probudio, osjetio je da je ono najgore prošlo. Nije bio u vrhunskoj formi, ali je bio napola živ; temperatura mu je opala za nekoliko stupnjeva, pa je mogao pomicati mišiće ne osjećajući se kao da mu je tijelo načinjeno od cigala. Osjećao se dovoljno dobro da popije malo vode, a kad je Beth pozvala oca da osobno procijeni stanje, žeđ je toliko obuzela Mr. Bonesa da nije prestajao piti sve dok nije ispraznio zdjelicu. To je bila pogreška. Nije bio u stanju zadržati u sebi toliko obilje, te je, upravo u trenutku kad je Pat broj jedan ušao u sobu, Mr. Bones ispraznio crijeva na sag u dnevnoj sobi.
»U vražju mater i ljudi koji nama ostavljaju svoje bolesne pse«, rekao je. »Samo nam treba da ovaj otegne papke. Onda će uslijediti jedna krasna tužba.«
»Hoćeš da zovem doktora Burnsidea?« upitala je Beth.
»Može. Reci mu da stižem.« Uputio se prema vratima, ali je na pola puta zastao i ponovno se okrenuo prema Beth. »Kad bolje razmislim, neka to učini tvoja majka. Ovdje imamo jako puno posla.«
To je bila sreća za Mr. Bonesa. U vremenu potrebnom da pronađu Pat broj dva i dogovore putovanje, dobio je priliku skovati plan. A bez njega nikad ne bi uspio izvesti ono što je izveo. Nije mario je li bolestan ili zdrav, hoće li živjeti ili umrijeti. Pružili su mu posljednju slamku spasa, dakle onom umobolnom veterinaru odvući će ga samo mrtvog. Stoga mu je trebao plan. Za provedbu će imati samo nekoliko sekundi, što je značilo da cijeli film mora savršeno točno odvrtjeti u glavi - i tako točno znati što učiniti i kada.
Pat broj dva izgledala je kao starija Bethina inačica. Iako malo šira, u crvenoj a ne modroj jakni, zračila je onim istim pouzdanjem i dobrim raspoloženjem. Mr. Bonesu su one bile draže od Pata broj jedan, pa mu je bilo pomalo žao što će zlorabiti njihovo povjerenje, osobito nakon svih njihovih nježnosti; no ovo je bilo sve ili ništa, te nije imao vremena raspekmeziti se. Žena ga je na povocu odvela do auta, otvorila je suvozačeva vrata i uvela ga unutra, puštajući povodac tek u posljednjem trenutku. Čim su se vrata zatvorila, Mr. Bones se provukao na drugu stranu i smjestio na vozačevo sjedište. To je bila srž strategije, a vic je bio u tome da nije smio dopustiti da mu se povodac zaplete za mjenjač, upravljač ili bilo koji drugi predmet (što se nije dogodilo), te je morao stići na početni položaj dok ona zaobilazi auto i otvara vrata s druge strane (u čemu je uspio). Sve je to odvrtio u mislima, pa se upravo tako dogodilo i u stvarnosti. Pat broj dva otvorila je vozačeva vrata, a Mr. Bones je iskočio. U trku je dotaknuo zemlju i nestao prije nego što ga je stigla zgrabiti za rep ili stati na povodac.
Pojurio je prema šumama sjeverno od glavne zgrade, pokušavajući ostati što dalje od ceste. Čuo je Pat broj dva kako ga doziva, trenutak kasnije pridružili su joj se Beth i Pat broj jedan. Malo poslije, začuo je automobilski motor i zvuk kotača koji su proklizavali po zemlji, no tada je već bio zašao duboko u šumu, i znao je da ga nikad neće pronaći. U to se doba godine tama spuštala rano, pa u sljedećih sat vremena neće više vidjeti ništa.
Nastavio je prema sjeveru, provlačeći se kroz smrznuti guštik dok je blijedo zimsko svjetlo sve više slabilo. Dok je prolazio pokraj ptica, one bi prhnule u zrak, skrivajući se u visokim granama borova; kad bi ga začule, vjeverice bi bježale u svim pravcima. Mr. Bones je znao kamo ide, pa iako nije znao kako će do tamo stići, vjerovao je da ga nos vodi pravim putem. Dvorište Jonesovih bilo je samo petnaest kilometara dalje, pa je računao da će tamo stići sutra, najdalje preksutra. Nije mario što Jonesovi nisu tamo, i što ih neće biti još dva tjedna. Nije mario što mu je hrana bila zaključana u garaži i što nikako neće moći doprijeti do nje. Bio je samo pas, i nije bio sposoban razmišljati toliko unaprijed. Zasad je jedino bilo važno stići tamo gdje se uputio. Kad tamo stigne, sve će se srediti samo od sebe.
Vjerovao je da će biti tako. No žalosna je istina bila da se varao. Da je bio u punoj snazi, nesumnjivo bi stigao do cilja, ali tijelo mu nije bilo doraslo zahtjevima koje mu je postavio, te su skokovi i trk uzimali svoj danak. Petnaest kilometara nije dug put, naročito ne ako ga se usporedi s maratonskim dionicama koje je prešao prije samo tri i pol mjeseca, ali mu je sad rezervoar bio prazan, a pukom snagom volje pas može prevaliti samo ograničenu udaljenost. Zapravo, bilo je čudno što je u tom stanju uspio prevaliti gotovo četiri kilometra. Išao je sve dok su ga noge nosile, vukao se korak po korak; ni najmanje ne predviđajući što slijedi, spustio se na tlo i zaspao.
Drugi je put, u dvije noći, sanjao Willyja, a sanje ponovno bio poput onih u prošlosti. Ovom su prilikom sjedili na plaži u La Jolli, na mjestu koje su posjetili na svom prvom putovanju, dok još nije bio potpuno odrastao. To je značilo prije mnogo, mnogo godina, u vrijeme kad mu je sve bilo novo i nepoznato, kad mu se sve događalo prvi put. San je započeo negdje sredinom popodneva. Sunce je sjalo, puhao je povjetarac, a Mr. Bones je ležao s glavom u Willyjevom krilu, uživajući u dodiru gospodarevih prstiju koji su mu češkali glavu. Je li se to uistinu dogodilo? Nije se mogao sjetiti, ali je bilo dovoljno živo da bude stvarno, i to mu je u tom trenutku bilo jedino važno. Zgodne djevojke u kupaćim kostimima, omoti od sladoleda i tube s kremom za sunčanje; crveni frizbiji letjeli su zrakom. To je ugledao kad je u snu otvorio oči, mogao je namirisati neobičnost i ljepotu prizora, kao da je jednim svojim dijelom već znao da je prešao granicu činjenica i stvarnosti. Činilo mu se da sve počinje u tišini, tišini koja je značila odsustvo riječi; samo su se čuli valovi koji su plavili obalu, i vjetar koji je pomicao zastave i suncobrane. Tada je s nekog radija zasvirala glazba koju je pratio ženski glas: Be my baby, be my baby, be my baby now. Lijepa pjesma, lijepa i glupa pjesma, a Mr. Bones se toliko zadubio u slušanje da nije primijetio da mu Willy nešto govori. Do trenutka kad je pozornost upravio na gospodara, već je propustio nekoliko rečenica, vjerojatno cijele komade životno važnih podataka, pa mu je trebalo nekoliko trenutaka da pospaja ono što je Willy govorio.
»Pomiri se«, čuo je prvo, a potom je uslijedilo »žao mi je, stari«, i »kušnja«. Kad su za tim riječima uslijedile »gadna stvar« i »prijevara«, Mr. Bones je već gotovo polovio sve konce. Willy-vrag bio je samo varka, trik kojim ga se željelo navući da odbaci sjećanja na starog gospodara. Silovita nevolja bila je samo ispit postojanosti pseće privrženosti. Prevarant mu je želio slomiti duh, pa iako je Mr. Bones bio smrtno prestravljen, nije oklijevao oprostiti Willyju čim se probudio, odbaciti sva predbacivanja i lažne optužbe i ne razmišljati više o tome. Na svoj način, ne znajući da mu se sudi, položio je ispit. Nagrada je bila ovaj san, posjeta svijetu lijenog i beskrajnog ljeta, prilika da se u hladnoj zimskoj noći prži pod suncem, pa iako je sam san bio ugodan i umješno načinjen, bio je tek preludij nečemu neizmjerno važnijem.
»Što je ovo?« začuo je Mr. Bones samoga sebe kako govori, i odjednom ponovno postao svjestan svoje sposobnosti govora, tvorenja riječi jednakom jasnoćom i lakoćom poput svakog dvonošca koji je lajao svojim materinjim jezikom.
»To, u jednu ruku«, rekao je Willy.
»Što, to?« javio se Mr. Bones, ne shvaćajući. »Kakvo, to?«
»To što sad radiš.«
»Ne radim ništa. Ležim ovdje s tobom, na pijesku.«
»I razgovaraš sa mnom, zar ne?«
»Mislim da razgovaram. Zvuči mi tako. No, to ne znači da ja to stvarno i radim.«
»A što ako ti kažem da radiš?«
»Ne znam. Mislim da ću ustati i zaplesati.«
»Pa, Mr. Bones, pleši. Kad dođe vrijeme, nećeš morati brinuti.«
»Kakvo vrijeme, Willy? O čemu to govoriš?«
»Kad ti dođe vrijeme za odlazak u Timbuktu.«
»Psi smiju tamo?«
»Ne svi. Samo neki. Svaki se slučaj pojedinačno razmatra.«
»A ja mogu?«
»Ti možeš.«
»Gazda, ne zavitlavaj se. Ako se zafrkavaš, mislim da to neću podnijeti.«
»Vjeruj mi, cuko, upao si. Odlučili su.«
»Pa kad krećem?«
»Kad dođe vrijeme. Moraš biti strpljiv.«
»Naravno, prvo moram otegnuti papke.«
»Takva je procedura. U međuvremenu, želim da se pristojno ponašaš. Vrati se u 'Pseći raj' i pusti da se pobrinu za tebe. Kad se Jonesovi vrate, sjeti se koliko si imao sreće. Više od Polly i Alice ne možeš tražiti. One su stvarno najbolje, vjeruj mi. I još nešto: ne buni se zbog imena koje su ti nadjenuli. Za mene ćeš uvijek biti Mr. Bones. No ako te uistinu krene živcirati, prevedi ga na latinski i osjećat ćeš se bolje. Iskrius. Lijepo zvuči, zar ne? Iskrius Pasus. Gledajte, stiže Iskrius, najuzvišeniji među svim repatima Rima.«
Uistinu, lijepo je zvučalo, jako lijepo, pa kad se Mr. Bones probudio netom nakon svitanja, još uvijek mu je zvonilo u ušima. Toliko se toga promijenilo dok je spavao, toliko se toga dogodilo između zatvaranja i otvaranja očiju, da isprva nije ni primijetio da je sniježilo tijekom noći, niti je shvatio da onaj zvon koji je smatrao jekom riječi Iskrius zapravo proizvode ledom okovane grane polako se njišući na vjetru. Nevoljko napuštajući svijet iz snova, Mr. Bones je tek djelomično postao svjestan hladnoće oko sebe, ali kad je počeo osjećati hladnoću, osjetio je jednako snažnu vrelinu. Nešto je gorjelo u njemu. Hladnoća je bila vani, vrelina unutra; tijelo mu je prekrio snijeg, a u nutrini se vratila vrućica, jednako snažna i paralizirajuća kao i dan prije. Pokušao se pridići i otresti snijeg s krzna, ali su mu noge bile kao od spužve te je morao odustati od tog pothvata. Možda kasnije, pomislio je, možda kad izađe sunce i zrak se malo ugrije. U međuvremenu je ležao na zemlji i proučavao snijeg. Napadalo je par centimetara, ali i to je bilo dovoljno da potpuno izmijeni lice svijeta. U bjelini snijega bilo je nešto zastrašujuće, pomislio je, promatrajući par vrabaca i crvenperki koje su kljucale po tlu u potrazi za hranom; osjetio je kako je u njemu zatreperila samilost. Da, čak i za te nikom potrebne budale. Nije si mogao pomoći. Snijeg kao da ih je sve spojio, pa ih je barem jednom mogao promatrati ne kao napasti već kao njemu bliska stvorenja, članove neke tajne bratovštine. Promatrajući ptice, prisjetio se Willyjevih riječi o povratku u 'Pseći raj'. Dobar savjet, samo da mu je tijelo bilo doraslo toj zadaći, poslušao bi ga. No nije bilo tako. Bio je previše slab za tako dalek put, pa ako ne može računati na to da će ga noge odnijeti sve do tamo, morao je ostati gdje je bio. Nemajući ništa pametnije, pojeo je malo snijega i pokušao se prisjetiti sna.
Malo po malo do njega su počeli dopirati zvukovi automobila i kamiona; grmljavina jutarnjeg prometa. Sunce je upravo izlazilo, pa dok se snijeg otapao s drveća i padao oko njega, Mr. Bones se upitao je li autocesta uistinu tako blizu kao što mu se čini. Zvukovi su znali prevariti, pa se ne jednom prevario misleći da je nešto bliže nego što je bilo. Nije želio tratiti snagu na isprazne napore, ali ako je cesta tamo gdje misli da je, možda mu se pruža prilika. Promet je postajao gušći, pa je čuo sva moguća vozila kako jure mokrom cestom - neprekinut niz velikih i malih automobila, kamiona i kamioneta, međugradskih autobusa. Za upravljačem svakog vozila sjedio je čovjek, pa ako samo jedan od njih bude voljan stati i pomoći mu, onda je možda spašen. To je značilo popeti se preko brežuljka, i zatim se spustiti na drugu stranu, pa iako je sve to bilo jako teško, morao je ustrajati. Cesta leži negdje, a on je mora pronaći. Jedino ju je morao pronaći iz prve. Ako krene pogrešnim pravcem, neće imati snage da se popne na brdo i počne iznova.
No, cesta je bila tamo pa kad ju je Mr. Bones, nakon četrdeset minuta provlačenja kroz trnje, granje i korijenje koje mu je priječilo put, nakon klizanja i padanja po blatnim padinama, konačno ugledao, i nakon što je malo oprao krzno u blatnim ostacima snijega, bolestan i grozničav pas shvatio je da mu je spas nadohvat ruke. Cesta je bila golema, blještava; šesterotračna super-autocesta po kojoj su automobili i kamioni jurili u oba pravca. Njezina crna površina, još mokra od otopljenog snijega, metalne zaštitne ograde i granje stabala koje je raslo uz njezin istočni i zapadni rub, uz zimsko sunce koje je plamtjelo na nebu i udaralo po milijunima vodenih kapljica, autocesta se Mr. Bonesu učinila poput kristalnog sjaja, poput polja svemoćnog svjetla. Upravo se tome i nadao, i tada je znao da je ideja koja mu je pala na pamet tijekom onih četrdeset minuta uspona i silaska bila jedino pravo rješenje njegovog problema. Kamioni i automobili mogu ga povesti s tog mjesta, ali mu jednako tako mogu smrviti kosti i zauvijek zaustaviti dah. Šire gledano, sve mu je odjednom postalo jasno. Nije morao čekati svoj čas; on mu je dolazio u susret. Samo treba zakoračiti na cestu i naći će se u Timbuktuu. Stići će u zemlju riječi i prozirnih tostera, u zemlju kotača od bicikla i plamenih pustinja u kojoj psi s ljudima razgovaraju kao sa sebi ravnima. Willy će isprva gunđati, ali samo zato što je Mr. Bones tamo stigao oduzevši si život. No, Mr. Bones nije ni pomislio na nešto tako prizemno kao samoubojstvo. Odigrat će igru, onakvu kakvu bi zaigrao samo bolestan i poludjeli stari pas. A on je upravo takav. Bolestan i poludjeli stari pas.
Igra se zvala 'izbjegni auto', i to je bio častan i poštovan sport kojim je svaki starac mogao vratiti trenutke mladenačke slave. Bila je zabavna, osvježavajuća, bila je izazov atletskim sposobnostima svih pasa. Treba pretrčati cestu i po mogućnosti ne biti udaren. Što više puta to izvedeš, to si veći šampion. Prije ili kasnije, naravno, odnos u korist psa sve se više smanjivao, te je bilo jako malo pasa koji su igrali 'izbjegni auto' izlazeći kao pobjednici. No upravo je to bila osobita ljepota te igre. U trenutku kad si izgubio, pobijedio si.
Upravo se to i dogodilo toga blistavog i vedrog jutra u Virginiji, kad je Mr. Bones, alias Iskrius, vjerni pratilac pokojnog pjesnika Willyja G. Christmasa, odlučio dokazati da je prvak među prvacima. Sišavši s travnjaka na istočnoj strani autoceste, pričekao je rupu u koloni i tada potrčao. Iako je bio slab, u nogama mu je ostalo još malo vjetra, pa kad je uhvatio korak osjetio se snažnijim i sretnijim nego što se ikad osjetio posljednjih mjeseci. Trčao je prema buci, trčao je prema svjetlu, prema bljesku i grmljavini što su se slijevali na njega iz svih smjerova.
Uz malo sreće, bit će uz Willya još prije večeri.