Sve moje ljubavi...
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Avenija Anrija Martena 101

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Ići dole

 Avenija Anrija Martena 101  - Page 2 Empty Avenija Anrija Martena 101

Počalji od Mustra Čet Maj 10, 2018 12:15 pm

First topic message reminder :

 Avenija Anrija Martena 101  - Page 2 Avenij10

U jesen 1942. godine imanje Montijak se prilično izmenilo. Život je postao težak. Sreću je smenila tuga, a posle vremena bezbrižnosti nastalo je vreme lišavanja. U najgorem razdoblju nemačke okupacije, Lea Delmas je upoznala razna razočaranja, kukavičluk, kolaboracionizam. Neke od njenih najbližih su mučili, drugi su postali izdajnici. Nagonski je pronašla svoj put ka slobodi: pokret otpora.

Nehajući za opasnost, u Parizu punom lažnog uživanja i stvarnog užasa, ona se opire okupatoru nastojeći da spasi one koje voli... Njena volja za životom, mladost i nezadrživa senzualnost omogućavaju joj da nekeko ispliva...
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole


 Avenija Anrija Martena 101  - Page 2 Empty Re: Avenija Anrija Martena 101

Počalji od Mustra Čet Maj 10, 2018 12:41 pm


Guran tamo-amo, pomerio se u jedan ugao sa ostalima dok su Loik i Dede gurali krevete i na njih ređali slamarice s pokrivačima. Kod ulaza su nagomilali jakne i pokrivače, donesene od kuće, koje su sve prekrili jednim pokrivačem sa cvetovima. Cvetni dezen se nije uklapao u to mesto.
U hodniku su se čuli koraci raznosača „kafe“. Loik je bio dežurni, pa je stavio dve posude na prag. Svi su gledali u otvor na vratima dok je podoficir povlačio tri reze i okretao ključ u bravi. Dok je stražar držao oružje upereno u njih, Nemac je brzo procenio da su svi na broju. Pošto se uverio da je sve u redu, povukao se, a dvojica zatvorenika su dovukla veliki lonac. Jedan od njih je kutlačom zahvatio bućkuriš i sipao ga u jednu posudu, a u drugu je njegov drug stavio komade već isečenog hleba. Čim su se vrata zatvorila, pružili su šolje Loiku da ih napuni. Kao i uvek, bilo je i dodatka. Dežurni im je podelio komade hleba; to je bilo sledovanje za ceo dan, otprilike po dvesta grama svakome. Rafaelovi sapatnici su halapljivo pili tečnost, čija je jedina dobra osobina bila što je vruća, i pri tom su u nju umakali komade suvog hleba. Miris i ukus bili su odbojni.
„U početku je teško da se naviknete... ali videćete... ipak se čovek navikne“, kazao je lekar Rafaelu Malu, koji uprkos gladi koja mu je mučila utrobu nije bio u stanju da proguta ni zalogaj.
„Svakako ću se navići. Moraću. Ali danas stvarno ne mogu... ako bi neko od vas želeo...“
„Dajte Loiku, najmlađi je i uvek je gladan“, kazao je doktor Lemetr.
„Uvek on dobije dodatak... ama to nije pravo“, viknuo je Dede.
„Ćuti tamo, podelićemo“, kazao je Loik.
Rafael Mal nije mogao zamisliti da je život u zatvoru tako težak. Pri tom je upao u ono što zatvorenici zovu „dobra ćelija“. Bilo mu je dosta promiskuiteta, gamadi, hladnoće, svađa oko ma čega, grozne supe od repe, a naročito činjenice da ne može da čita ni da piše. Bio je besan i postajao je sve nervozniji. Da je bar mogao da priča sa ostalima. Pošto su lekar i student otpremljeni za Nemačku tri dana po njegovom dolasku, a na njihovo mesto došla dva mlada radnika komunista, nivo razgovora je značajno opao. Naivnost tih ljudi ga je ljutila. Imali su o ratu neku potpuno nerealnu sliku. Posle petnaest dana tražio je da razgovara sa upravnikom zatvora, koji je - protivno očekivanjima - pristao da ga primi.
Pošto su ga odveli pod tuš i dozvolili mu da se obrije (neobičan luksuz), odveli su ga upravniku. Tu su bili i Moris Fijo i jedan od njegovih prijatelja.
„Uradiću što god želite, ali maknite me odande.“
„Zar gospodin nije zadovoljan hotelskom uslugom i udobnošću?“
„Nisam, i žaliću se upravi.“
„Možeš da se žališ, tu smo da te čujemo, zar ne, Rejmone?“
„Da, naravno.“
„Da znaš da veoma nedostaješ pederčićima iz Kvinsona. Jedan od njih mi je koliko juče kazao...“
„Dosta tih gluposti. Hoćeš li me izvući ili ne?“
„Pa, to ne zavisi samo od mene... Gospodin upravnik treba takođe da kaže nešto. Zar ne, gospodine upravniče?“
„Naravno. Gospodin Mal je svakako čuo zanimljive stvari otkako je došao ovamo.“
„Hajde, pričaj... To će biti zanimljivo.“
„Dobro, ali obećajte mi da ćete me pustiti odavde pošto iskoristite moja obaveštenja.“
Moris Fijo je dao upravniku znak glavom.
„Dajem vam reč, gospodine Male. Sad nam ispričajte šta znate.“
Za tih petnaest dana u ćeliji, i prilikom šetnji po dvorištu, Rafael je prikupio dosta obaveštenja o zatvorenicima, a naročito u vezi sa članovima pokreta otpora i engleskim pilotima, koje Nemci nisu identifikovali. Dao im je imena pod kojima su bili dovedeni u zatvor.
„Da nisi slučajno negde video strica svoje ljupke prijateljice Lee Delmas?“
„Njega sam video samo jednom, pre rata, u Parizu, prilikom propovedi u Notr-Damu. Bio sam daleko od predikaonice... a on se sigurno i promenio.“
„Šteta... Predviđena je lepa nagrada za onoga ko pomogne da ga uhvatimo.“
„Da, to je šteta.“
Upravnik je zadovoljno trljao ruke.
„Bravo, gospodine Male, šteta da nas napuštate... napravili bismo dobre poslove zajedno.“
Rafael ga je pozdravio i ustao. Feliks ga je dopratio do vrata, i spustio ruku na kvaku.
„Posle svega, naš prijatelj nas i neće odmah napustiti...“
„Šta?... Pa obećao si.“
Rafael je probao da se probije pored njega. Moris Fijo ga je grubo gurnuo na sredinu sobe.
„Ja ti nisam ništa obećao. Gospodin upravnik ti je obećao...“
„Ti si se složio... dao si mu znak... video sam.“
„Nisi dobro video.“
Rafael Mal je skočio i zgrabio Morisa Fijoa za vrat pokušavajući da ga zadavi.
„Đubre!“
Onaj po imenu Rejmon izvadio je revolver i udario ga drškom. Veliko Malovo telo, nešto oslabelo, pod udarcima se svalilo na pod.
„Dosta!“, kazao je Fijo, zadihan. „Ne preterujmo, gospodin naš šef smatra da nam je potreban.“
Pušeći i pričajući sa upravnikom, čekali su da se osvesti.
Posle desetak minuta se pridigao, prinoseći ruku potiljku. Nešto toplo i vlažno mu je poteklo pod prstima. Sa užasom je pogledao u ruku.
„Rejmon je malo jače udario, ali to je bio jedini način da me pustiš. Još malo, bitango, pa bi me zadavio... a da čak ne bi ni čuo moj predlog.“
„Idi do đavola!“
„Budi uljudan, molim te. Nisi u mogućnosti da biraš... ili ćeš uraditi to što ti tražim ili ćeš se naći na nekom udaljenom kraju Poljske... ili ću možda razglasiti po kući da si ti izdao pilote...“
„Ne bi se usudio to da uradiš!“
„Pa neću se predomišljati s ’tetkicom’ koja je pokušala i da me udavi.“
Rafael Mal se s mukom pridigao i sručio u neku stolicu.
„Šta hoćeš da uradim?“
„E pa u pravi čas... eto tako te volim... kad si pokoran i pun razumevanja. Dajte mu cigaretu... eto... sad me slušaj. Doze misli da su možda slučajno uhapsili neku veliku zverku iz pokreta otpora, recimo kao što je otac Delmas. Gestapo iz Tuluze ili Bordoa sve bi dao da ga se dočepa. Evo šta predlažem: vratićeš se u ćeliju...“
„Ne, molim te...“
„Sačekaj! Kažem ti da se vratiš u ćeliju na tri do četiri dana. Svi zatvorenici će redom izlaziti u šetnju. Za to vreme ćete ti i svi tvoji drugovi iz ćelije biti tu.“
„Postoji opasnost da će se zapitati šta se dešava.“
„Nije važno.... Važno je da ti pažljivo osmotriš svakog zatvorenika. Evo fotografija onih koji nas zanimaju.“
Moris Fijo je na sto postavio dvadesetak različitih portreta, starijih i novijih, jasnih i nejasnih. Mal je prepoznao dva lica, a jedno je bilo lice Loika Keradeka. Ništa nije kazao. Na poslednjoj fotografiji bio je Adrijen Delmas, obrijan i u dugoj dominikanskoj mantiji. Kako se samo promenio, pomislio je Rafael.
„Dobro ih pogledaj... Šef je siguran da su neki od njih ovde. Nema boljeg skrovišta od zatvora, zar ne?“
Mal nije odgovarao, praveći se da je zagledan u fotografije.
„Hoćeš li ih prepoznati?“
„Ako su tu, nema problema.“
„Znao sam da možemo računati na tebe.“
„A ja? Mogu li ja računati na vas? Ko kaže da me posle nećete ostaviti da trunem ovde?“
„Shvatam ja to. Kazaćeš nam koji su kad budeš izašao.“
„Kako to? Kuda ćete me odvesti?“
„Prvo u logor Merinjak, gde imaš pravo na posete, poštu, pakete i sve knjige koje želiš. Posle toga ćeš sam odlučiti. Ili ćeš nastaviti s nama, ili ćeš otići kao dobrovoljac na rad u Nemačku.“
„Je li zbilja neophodno da idem u logor Merinjak?“
„Jeste, to je jedino logično. Objasniću ti: protiv tebe ima dovoljno toga da te smestimo u tvrđavu Ha, ali pošto smo nepoverljivi, posmatraćemo te u logoru Merinjak; to će tvoji drugovi iz ćelije, i drugi, sasvim dobro razumeti. Ako shvate da si doušnik, tvoja koža neće mnogo vredeti. Jesi li razumeo?“
Rafael je slegnuo ramenima i nije ništa odgovorio.
„Potražićemo te kroz četiri dana. Gospodin upravnik će potpisati tvoj premeštaj.“
„Mogu li da odem do ambulante?“
„Nikako... ti tragovi udaraca su ti najbolja zaštita.“
Stražar ga je tako grubo gurnuo u ćeliju da je pao na noge drugova. Kad su se vrata zatvorila, svi su se nagnuli nad njim.
„Gadovi... dobro su ga udesili.“
Loik mu je vlažnim peškirom obrisao lice i ranu na glavi.
„Treba ga poslati u ambulantu... Fernando, zovi stražara.“
„Ne vredi, nisu hteli da me pošalju...“
„Bitange!“
„Šteta što doca nije više s nama.“
„Pa šta vredi govoriti... Dodaj mi jedan od tvojih čistih peškira.“
Loik mu je napravio neku vrstu turbana, kojim je pritisnuo ranu, i stavio ga da legne na jedan od kreveta.
„Hvala“, kazao je i zapao u bunovan san.
Udarci po vratima označili su vreme kada donose supu i prenuli ga iz bolesne pospanosti. Strašna glavobolja ga je prikovala za gadnu slamaricu.
„Ustajte!“, povikao je podoficir. „Zabranjeno je ležanje u toku dana.“
Rafael je pokušao da ustane, i uspeo da sedne. Oko njega se sve vrtelo.
„Vidite da je bolestan.“
„Nije bolestan, lenj je... Ustajte!“
Podigao se na noge s naporom za koji nije mislio da je sposoban.
„Vidite... Nije bolestan.“
Čim su se vrata zatvorila, on se onesvestio.
Sutradan je Rafaelu Malu bilo bolje. Odveli su ga u ambulantu, gde su mu previli glavu. „Ovako ličim na Apolinera“, kazao je sebi kad se vratio u ćeliju. Po podne je ceo sprat sišao u šetnju.
Bilo je lepo vreme, ali hladno. Zatvorenici su skakutali i cupkali kao deca, kao da su u dvorištu za rekreaciju. Retko se dešavalo da im dopuste šetnju. Posle nekoliko udaraca koje su stražari podelili, nastala je relativna tišina. Vratili su se posle deset minuta. Rafael nije prepoznao nikoga.
Narednog dana, rano po podne, u hodniku se začula vika:
„Pušenje, pušenje.“
To je značilo da zatvorenici koji nisu dobili crvenu ili žutu oznaku mogu da izađu u predvorje, stanu u red i siđu u dvorište na „pušenje“. Tu bi im, dok stoje pruženih ruku, jedan podoficir bacio po cigaretu iz paketa Crvenog krsta, a neki bi zatvorenik dobio upaljač da im te cigarete upali. To je bio trenutak za razmenu novosti i poruka.
Naslonjen na zid, Rafael Mal je sa zadovoljstvom pušio svoju cigaretu. Oštar dim crnog duvana pekao mu je oči, ali mu je nekako umanjivao glavobolju. Uživajući u tom kratkom predahu, osećao je da postaje sve lakši.
Video ga je čim je ušao u dvorište. Čudno, činilo mi se da je imao crvenu oznaku, pomislio je.
Malo odmaknut od ostalih, kao i on, stajao je nazovi-seljak, i pušio. Njegovo izborano lice delovalo je normalno, izgleda da su rane prošle. Rafael mu je prišao. Pogledi su im se ukrstili.
„Gotovo... gotovo...“, urlao je podoficir.
Žudno uvlačeći poslednji dim, pušači su bacali opuške u posudu punu vode i poređali se u red. Pušenje je trajalo šest minuta. Mal se izmakao i pustio nazovi-seljaka da prođe.
„Posle vas, oče“, prošaputao je.
Ovaj nije mogao da zadrži drhtaj.
Ipak se desilo ono čega se bojao: neko ga je poznao. Kad je u prijemnom odeljenju ugledao Rafaela Mala, Adrijen Delmas je pomislio na najgore. Ništa se nije desilo, pa je zaključio da ga pisac nije poznao. Nije mu ništa bilo jasno: što ga nije prijavio, kao što je prijavljivao ostale u Parizu i Bordou? Kao one članove pokreta otpora i dvojicu engleskih pilota, koje su izvukli iz ćelija i odveli u Ulicu Medok 197 da ih Doze i njegovi žbiri ispitaju. Jasno mu je dao do znanja da ga je poznao, a zašto? Je li hteo da ga upozori na opasnost... ili da ga navede da se sam oda...? Ovo poslednje mu je bilo najverovatnije. Za vreme seanse pušenja dobio je poruku da će biti premešten u logor Merinjak i da će mu odatle organizovati bekstvo. Otac Delmas noću nije mogao da spava.
Ni Rafael Mal nije mogao da spava. Pored glavobolje izjedala ga je gamad, i češao se do krvi. I pored svega toga, nije bio loše volje: uskoro će izaći odatle. Doduše,biće u logoru Merinjak neko vreme, ali to ga nije previše brinulo: poznavao je to mesto, a i upravnika, pa je računao da će se nekako snaći.
Loik je nešto mrmljao u snu.
Rafaelu je bilo žao tog malog, koji je uvek bio ljubazan i srdačan prema njemu. No, nije imao izbora. Bio je takođe i siguran da fotografija mladog mornara nije slučajno upala među ostale.
Došli su po njega dva dana kasnije. Te iste večeri je i Loik Keradek odveden u Buskat, u Ulicu Medok. Pošto su se čudili tako mršavom plenu, Rafael Mal im je rekao da im je ostale već potkazao, u prethodnoj prilici. Osim Bretonca, nije prepoznao nikoga drugoga. Nije nijednom rečju pomenuo oca Delmasa.
U logoru Merinjak, direktor Ruso mu je dao da upisuje zatvorenike u knjigu ulazaka i izlazaka, pošto nije bilo francuskog žandara koji je to obično radio. Bilo mu je, posebnom dozvolom, dopušteno da ostane tu do uveče.
Prijemna baraka je jedina bila prilično ugrejana. Pošto je završio sa upisom, Rafael Mal se smestio u stolicu u najdaljem uglu od žandara, koji su galamili i brbljali, i udubio se u jednu od knjiga koje je dobio od Morisa Fijoa. Kojim li je slučajem ta mala bitanga donela upravo nekoliko njegovih omiljenih pisaca: Pepisov Dnevnik, koji mu je obično stajao kraj uzglavlja. Kakvo je bilo zadovoljstvo opet imati tu knjigu! Bio je tu i Stendalov Lisjen Leven, kao i Balzakove Izgubljene iluzije, Rusoove Ispovesti i Igoovi romani Rabotnici na moru i Devedeset i treća. Nedostajao mu je samo Šatobrijan pa da bude potpuno srećan. No on mu je uvek bio u srcu!... Nestrpljivo je čekao na džepni atlas i Bibliju, koje je tražio od Fijoa, kao i na sveščiću u koju bi mogao početi da beleži plan za novi roman. Kad bude izašao, stvoriće neke karaktere u stilu La Brijera. Već je smislio raspodelu tipova ličnosti: svetski ljudi, oni koji su u modi, pozorišni i filmski umetnici, književnici, političari, poslovni ljudi, a iz ove sredine u kojoj je sada - policajci, zabavljači, duhovnici - to je dobra ideja, i ako dobije svesku, moći će da je razradi. Postati veliki pisac! Priznat i omiljen!... Već je sebe video kao dobitnika Nobelove nagrade za književnost, elegantnog i zavodljivog u svečanoj odeći, akademika... Zatražiće od Žana Koktoa da mu napravi nacrt za svečani mač akademika: to će biti i prilika da se pomiri s dragim Žanoom. Neće više lutati po noćnim klubovima, napijati se i imati posla s lakim momcima.
Njegova ljubavna istorija bila je jedinstvena. Nisu mogli da mu odole i nisu ga odbijali, ali ga nisu ni voleli pravom ljubavlju. Kad god je poželeo mogao je nekoga da šarmira, dovoljno da ga odvede u krevet. Izmenjivao je poljupce i pored njega su se menjala tela, pokatkad je uzdisao od uživanja, ali nikada nije začuo naivni dečji poj prave, slepe ljubavi. Oduševljavao je, ali nije bio voljen. Kad ode, tog šarma je nestajalo. Neko koga je voleo i s kim je šest meseci vodio ljubav sanjalački mu je kazao: „Ti si zbilja nezamenljiv.“ To je bio najveći kompliment koji je dobio. Tolika neostvarena ljubav mu je izjedala dušu. Možda je to bila posledica tajne i strašne gorčine, koja ga je toliko izjedala da otrcanost nije uspevala da je razbije. Danas se sve dobro završilo, i mogao je da se posveti svome delu. Kada izađe, naći će neko lepo i mirno mesto gde će imati nadahnuće. Odmah je pomislio na Montijak - već se video u vinogradu ili na terasi... Što da ne piše Lei?... Ta mala je dovoljno odlučna, pa mu neće odbiti gostoprimstvo. Na samo jednu njegovu reč njen dragi stric bi bio zatvoren... Rafael ni sam nije shvatao zašto nije prijavio tog čoveka koga, najzad, nije ni poznavao. To je bila njihova greška - nije nimalo cenio metode Morisa Fijoa i njegovih drugara... Neka se snalaze bez njega. Imao je dobru kartu na koju je hteo da igra u pravom trenutku. O aktivnostima tog dominikanca on je znao nešto što nije bilo poznato komesaru Poansou ni Gestapou. Videće, u pravom času, šta će uraditi. U međuvremenu će pisati Lei, i tražiće joj knjige i namirnice, kao i da dođe da ga poseti ako može.
Iz tih sanjarenja ga je prenuo dolazak novih zatvorenika. Ustao je da uzme registar ulazaka. Žandar mu je pružao lične karte tih ljudi, jednu po jednu. Moro Pjer, iz Langona... Lagad Žak... iz Bordoa... Darden Alan, lz Daksa... Rafael Mal je pridigao glavu. Pogledi su im se ukrstili. Nijedan mišić na licu mu se nije pomerio.
„Sledeći!“
Rafael se vratio svome poslu.
* * *
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Avenija Anrija Martena 101  - Page 2 Empty Re: Avenija Anrija Martena 101

Počalji od Mustra Čet Maj 10, 2018 12:42 pm



Posle nekoliko dana posetio ga je Moris Fijo, sa atlasom i Biblijom, što je tražio.
„Evo, doneo sam ti lulu i duvan. Teško je sada naći cigarete...“
„Hvala.“
„Kako je?“
„Nije suviše loše. Počinjem da se rastužujem zbog ovolikih ljudi iz naroda: oni imaju sve naše mane, a nemaju naše vrline.“
„Zaboravljaš da je moja majka služavka.“
„Možda, ali gazda te je podučavao. Imaš ukus koji ne odgovara tvom poreklu i sasvim si u pravu što se toga tiče. Muka mi je od francuskog naroda, njegovog nedostatka znatiželje, gluposti, njegovog nagona za osvetom; ovde se sve suši, kao cveće na dimu. O narodu se govori da bi se pominjale njegove vrline, koje nama nedostaju. To je besmisleno: narod nema tih vrlina, a nema ni naših kvaliteta. Nema velike razlike između služavke na imanju i teleta koje čuva.“
„To si dobro kazao. Jesi li nešto uočio otkako si ovde?“
„Ništa naročito što ti već nije poznato. Mnogo je prometa, paketi tajnih pisama stižu svakodnevno, jer žandari pomažu u tome. Neki zatvorenici odsustvuju po nekoliko sati dnevno da odu u posetu ženi ili prijateljici.“
„Da, to sve znamo... Nisi li bio u prilici da saznaš nešto o mreži pokreta otpora ili o prisustvu njenih članova?“
„Logor je veliki, nisam još ni bio u prilici da uđem u sve barake. Da bi mi olakšao zadatak, treba da mi doneseš još knjiga. Pozajmljivaću ih, pa će to biti razlog da odem u druge sobe.“
„Pa to i nije loša ideja... Videću s Poansoom; ako se slaže, slaću ti svake nedelje paket knjiga.“
„Ništa naročito ozbiljno, ovde nivo znanja nije visok. Dodaj i dva-tri vunena džempera i dobre cipele, crkavam od hladnoće. Može i neka kobasica, malo suvih kolača i konjak.“
„E pa treba sve to zaraditi, za svako obaveštenje po kolač, ili džemper. To je u redu... zar ne?“
„Dobro... dobro... Tako ste škrti.“
„Nismo škrti, već samo oprezni. Otvori oči i uši, po bistroima i salonima u Bordou se priča da je uhapšen neko važan iz pokreta otpora...“
„Ko to?“
„Pa saznaj... Poslali smo na sve strane razne uhode i nijedan se nije vratio s nekim vrednim obaveštenjem.“
„Je li u pitanju neko iz ovog kraja?“
„Šef ne zna ništa, ali misli da nije. Da je u pitanju neko poznat, kao što je otac Delmas, već bi ga odavno prijavili.“
„Nesumnjivo.“
„Pa nije to sve, mi pričamo, pričamo, a posao nije obavljen. Do skorog viđenja! Da, zaboravio sam: ne znam kako to, valjda sam umoran... Znaš li onog mornara, što je bio u tvojoj ćeliji?“
„Loika?“
„Pa da, jadnik nije izdržao ispitivanje... mali jadnik... posle tri dana sirotan je umro i nije nam ništa kazao; pazi, ako mene pitaš, nije ni imao bogzna šta da kaže... Možeš misliti kakvu je to gužvu izazvalo u tvrđavi Ha! Besneli su, njegovi drugari su besneli - toliko da je upravnik morao da zove pojačanje. Najglasniji su zatvoreni u podrume, jer nije bilo mesta u ćelijama. Znaš, kad bi znali da si ga ti odao?... Ne bih voleo da budem na tvom mestu.“
Nijednom crtom lica Rafael Mal nije pokazao da je čuo šta mu je Moris Fijo kazao. Od tog napora se preznojio, uprkos hladnoći, jer se suzdržavao da ne skoči na malu bitangu, osećajući da ovaj samo to i čeka.
„Ni ja ne bih voleo da budem na tvom mestu.“
Posle toga se okrenuo na petama, i uputio ka barakama.
Bilo je zabranjeno preko dana ležati na krevetu, i to pod pretnjom kazne. Pod prekornim pogledom drugova, koji su sedeli oko peći ili igrali karte na nekom prekrivaču, opružio se po krevetu i zatvorio oči.
Adrijen Delmas je polako sklopio knjigu koju je čitao, skinuo naočare, ustao sa stolice i poveden za nekim naglim impulsom, prišao čoveku koji je ležao.
Rafael Mal je ležao tresući se, dok ga je u grudima stezalo, a na bledom licu su mu se pojavile crvene mrlje. Dominikanac mu je prišao.
Od njegovog kreveta širio se isti miris koji se osećao u Španiji kod nekih osuđenika na smrt: to je bio miris straha. Šta li su mu kazali? Čime li su mu pretili da ga dovedu u takvo stanje? Za osam dana koje su proveli u istoj baraci, otac Adrijen ga nije video takvog.
„Je li vam loše?... Treba li vam nešto?“
Odmahnuo je glavom da mu ne treba, i opet sklopio oči.
Samo neka ode!... Ako kaže još samo jednu reč, pozvaće žandara iz garde i poslaće ga po upravnika, da ga prijavi. Njegov život ili smrt zavisili su od toga. Ta misao mu je izazvala laku erekciju. Već je to primetio: kad god je bio u situaciji da nekoga uništi, ud bi mu se ukrutio. Mada je bio nastran, nikada nije iskoristio tu pojavu i posmatrao ju je kao dobru zabavu.
Možda je, pet do šest puta, uživao u strahu koji je izazvao kod nekih mladića, koji su tek počeli da posluju po noćnim lokalima na Monmartru, da bi ih naterao da mu ispune neke želje, sada veoma banalne. Jednom je, u školi kod opata, naterao nekog mlađeg učenika da mu popuši u zamenu za ćutanje o čitanju zabranjenih knjiga. U to doba su mu sveštenici bili i privlačni i odbojni, tako da je želeo da pokuša da ih odvrati od tog poziva tako podlim delima, te je opat nastojnik, koji je upravljao manastirom, to primetio tek poste mnogo vremena i poslao ga odatle. Taj sveštenik je ličio na oca Adrijena Delmasa iz onog vremena kad je držao propovedi u Crkvi Notr-Dam; isti visok i snažan stas, prodoran pogled, lep glas i velike šake... Rafael je osećao dominikančevo prisustvo. Zaboga... što ne ode...
„Mogu li vam pomoći?“
„Ostavite me na miru!“, razdrao se.
Na taj uzvik svi su se razgovori prekinuli. Ne obraćajući na to previše pažnje, Adrijen je tihim glasom nastavio:
„Mislim da znam šta vas muči... Neću vam kazati ništa od onoga što se može reći u ovakvoj prilici... reći ću vam samo da, ma šta da uradite, ja ću vam oprostiti i bez ikakvih sumnji ću se moliti za vas.“
Rafael se uspravio i zgrabio nazovi-seljaka za okovratnik, duvajući mu u lice.
„Ućuti, prokleti pope... Te molitve i oproštaj možeš da nabiješ sebi u dupe.“
„Smirite se, svi nas gledaju.“
„Neka nas gledaju, te budale, ti bezveznjaci.“
„Ama ućutite ili ćete provesti gadnih četvrt sata.“
„Nek samo dođu... hajde, dođite... dođite, mališani... dođite tata-Rafaelu... sve ću da vas kresnem...“
Dvojica su ustala.
Rafael nije ni video udarac koji mu je razbio nos, ni onaj koji ga je uspavao.
Kad se osvestio, dominikanac mu je brisao lice.
„Još ste tu“, tužno je kazao.
„Odmarajte se, odvešće vas u ambulantu.“
„Je li to neophodno?... Oprostite, smešno sam se ponašao, čuo sam loše vesti.“
Rafaelu su u onoj svađi razbili nos i iščašili rame; Moris Fijo je došao u ambulantu zajedno s Matijom Fajarom. Obojica su nosili po paket knjiga.
„Evo ti knjižica.“
„Hvala.“
„Ruso mi je kazao da su ti razbili nos i da bi te, da nije bilo nekog krupnog seljaka, naterali da progutaš ’krštenicu’.“
„Ne treba preterivati.“
„Šta si saznao?“
„Ništa naročito. U baraci broj tri je sakriven radio i svake večeri slušaju Radio London. Komunisti u logoru su dobro organizovani i kruži neki tajni list.“
„Jesi li se dočepao nekog primerka?“
„Da, u džepu je od sakoa.“
Fijo je iz džepa izvadio šapirografski odštampan list, preko koga je brzo preleteo pogledom.
„Uvek iste budalaštine!... Jesi li saznao još nešto?“
„Ne, nisam ušao u trag nikome iz pokreta otpora, ovde su neki beznačajni tipovi. Treba da pročešljate tvrđavu Ha.“
„Jesi li siguran da si nam sve rekao? Gazda misli da nešto kriješ.“
„Što bih nešto krio ako sam pristao da radim za vas. Ne mogu vam izmisliti lažnog šefa pokreta otpora.“
„Ipak se stalno nešto govorka. Dobićeš društvo: dolaze Marsel Rigo i Fernando Rodrigez... Da li ti to nešto govori?... Bili ste u istoj ćeliji u tvrđavi Ha...“
Rafael je zadrhtao.
„Ne ostavljajte me ovde, bitange.“
Fijo se pravio da ništa ne čuje. Posetioci su brzo otišli. Matija nije rekao ni reči. Bilo je vreme za supu, već se smrkavalo.
Mal se vratio u svoju baraku.
Najpre je ugledao Riga i Rodrigeza. Rigo mu je prišao.
„Zdravo, Male, i mislili smo da ćeš biti tu.“
Vrata su se naglo otvorila. Upravnik logora ušao je s Dozeom i četom vojnika, koji su uperili oružje u zatvorenike.
„Gospodo, poručnik Doze želi nešto da vam kaže.“
„Hvala, upravniče. Gospodo, kazaću vam to ukratko. Znamo da se među vama krije opasan terorista. Vaš je zadatak da ga otkrijete, zar ne? Zbog toga ćemo uzeti taoce. Nadam se da me razumete. Imate na raspolaganju tri dana. Posle toga ćemo streljati, svakog drugog dana, po pet talaca. Laku noć... i prijatna večera, gospodo.“
Pošto su Nemci i Ruso otišli, zavladala je mučna tišina. Prekinuo ju je dolazak kantine. Ovoga puta nije bilo guranja oko zatvorenika koji su delili supu. Niko se nije požalio ni našalio povodom kvaliteta večere. Svi su jeli u tišini, svako u svom uglu. Posle večere su Marsel Rigo i Fernando Rodrigez okupili oko sebe nekolicinu zatvorenika.
Rafael nije skidao pogled sa Adrijena. Znao je da se u dominikančevoj duši vodi strašna borba: da li da se preda da izbegne streljanje nedužnih talaca? Da li da se preda i možda nešto kaže prilikom mučenja? Mal je znao da na njegovom mestu ne bi oklevao: sopstvena koža bi mu bila važnija nego koža tih bednika, zatvorenih s njim. Oni su mogli da pocrkaju - čemu uopšte i služe?, zapitao se.
Pogledi su im se ukrstili. „Ne govorite ništa“, kazivao je pogled Rafaela Mala. „Prijavite me“, pogledom je molio Adrijen.
Pisac je ustao i pošao ka njemu. Neka noga se ispružila i on se sapleo na nju... Udarac nogom u bradu, i drugi u zadnjicu, bacili su ga potrbuške na prolaz u sredini... Glavom je udario u neravni pod i izgrebao se... Rodrigez ga je zgrabio za ruku... Rafael je zaurlao - bol u iščašenom ramenu je palio kao usijano gvožde.
„Umukni, pederu!“
„Zavijaš i cviliš kao curica.“
Udarac u stomak ga je naterao da se presamiti...
„Gospodo... gospodo... prestanite...“
„Vi se ne mešajte, stari!“
„Što ga bijete? Imam pravo da znam.“
„Dobro“, rekao je Marsel Rigo, „kazaću vam što ćemo ga zaklati kao svinju. Bili smo u istoj ćeliji u tvrđavi Ha... Imali smo dobrog drugara... jednog mornara, Bretonca... zvao se Loik. Pitajte ovo đubre kakav je bio mali Loik? Zahvaljujući njemu, bilo nam je lakše da podnesemo zatvor... Uvek se šalio i uvek je nešto pevušio...“
Rigou su oči bile pune suza. Pesnica mu je poletela i tresnula Mala u razbijeni nos... Mlaz krvi je poprskao dominikanca...
Rigo je nastavio:
„Bio je otvorene prirode... sve smo delili...tešio nas je...lečio nas je... Toga koga hoćete da zaštitite - i njega je lečio... bdeo je pored njega... A ovaj... ovaj ga je izručio Gestapou...“
Mrmljanje se začulo u baraci.
„Tri dana... tri dana su ga mučili u Buskatu...“
Adrijen Delmas je užasnuto gledao u opruženo telo.
„U zatvoru se svašta čuje... nije ništa kazao... nije im ništa rekao... zabadali su mu usijane igle pod nokte... sipali su mu so na rane na bedrima... batinom su mu polomili noge...“
„Prestanite!“, zaurlao je Rafael.
Rodrigez ga je zgrabio za džemper i tresao ga lupajući mu glavom o jedan bočni ispust.
„Što... što si to uradio?“
„Kako ste to saznali?“, prošištao je.
„Kazaćemo ti, da vidiš da ima i drugih cinkaroša osim tebe. Jedan od tvojih drugara, visok, lep momak nas je doveo ovamo i kazao da si ti doušnik i da si prijavio Loika i druge i da ovde nastavljaš da radiš taj prljavi posao.“
„Ali zbog čega?“
„Misle da im više nisi koristan... prijavio si sve koje si mogao.“
Velika tuga obuze Rafaela Mala, i on požele samo da se sve to završi. Jadni momci... i oni su bili iskorišćeni, njima je manipulisala bitanga kao što je Moris Fijo... Bio je siguran da je to njegova zamisao. Da ga izruči zatvorenicima. Taj vraški Moris je dosta dobar u svom poslu. Nije ni on sam bio loš: uspeo je da ih ubedi da nema članova pokreta otpora u logoru. To je dobro izveo. Osmehnuo se.
„Još nam se smeje u lice!“
„Đubre!“
„Droljo matora!“
Sa svih strana su padali udarci...
Uskoro nije više imao lice. Adrijen Delmas je nekoliko puta probao da se umeša. No mržnja je učinila da se gomila ogluši o njega. Neko ga je lupio po glavi... Kad se osvestio, u baraci se osećao miris nagorelog mesa. Čuo se smeh, i krici, a zatim jedan dug urlik... Dominikanac se pridigao i video da su Rafaela Mala stavili na peć, i da se ovaj peče, uz skaredne primedbe gomile.
„Vidite kako se vrti, sviđa mu se!“
„Čujte tu drolju kako se dere!“
„Bilo bi bolje da su mu gurnuli usijani žarač u zadnjicu.“
„To bi bio pravi kraj za ’tetkicu’. O tome oni sanjaju!“
„Pa da, uh, što smrdi taj pečeni peder!“
„Ne smrdi meso, nego izmet. Srao je svuda.“
„Ne brini, do sada je završio sa sranjem i sranjima.“
Užas je udesetostručio snagu oca Delmasa. Gurnuo je mučitelje i smaknuo Mala s peći. Na vreloj ploči je ostao komad mesa. Otkotrljao se pod noge gomile, koja ga je šutirala. Dok ga je Adrijen držao u naručju, Rafael je uspeo da otvori jedno oko, a ono što su nekada bila usta iskrivilo se u grimasu osmeha. Na tom izmasakriranom licu, to je delovalo užasno. Pokušao je nešto da kaže, a potočić krvi mu poteče niz bradu.
„Ne govorite ništa!“
„Ovo je tako glupo... Imao sam dobru zamisao za roman“, nekako je izustio.
U zaprepašćenju s kojim ga je Adrijen gledao bilo je i divljenja za onoga koji je sanjao da bude veliki pisac, i na pragu nasilne smrti nalazio snage da se ovako našali.
„Kažite... Lei da sam je uvek voleo...“
„Kazaću joj.“
„Sklonite se, nek dovrše ovo mučenje.“
„Molim vas, pustite ga, već ste mu dosta zla naneli!“
„A ne“, kazao je Fernando Rodrigez i iščupao ga zaštitniku iz naručja.
„Ne, on treba da posluži kao primer svim doušnicima, svim kolaboracionistima, u ovom i drugim logorima. Momci, dokrajčite ga!“, kazao je Fernando.
Svi su se bacili na njega... udaraju ga rukama... Video im je lica kroz krvavu izmaglicu... kao kroz neko isparenje... Setio se parnog kupatila u Amelu, centru za tajno rasturanje pornografije, gde se traže i nalaze saučesnici za grupni seks. To je grozno mesto, gde se ruke i noge ukrštaju kao na ogromnoj hobotnici... Pravi silazak u pakao, među svim tim ljudima na gomili, prožetim istim grčem, istim dubokim uzdahom, koji u stegnutim i drhtavim grudima nose zemaljsku patnju... eto... te nepoznate ruke, napadne, stručne, koje nastoje da mu nanesu bol... da ga muče... ubiju... Slike su mu se rasplinule pred očima, sećanje je nestalo, samo su ostale žarke boje, kao električni blesak svetlosti... lepa zelena... lepa plava... crvena... crna... srebrne zvezde trepere na crnom nebu... crno... crno... crno.
U dnu barake, jedna ruka podigla se da načini znak krsta.
Ubrzo su ljudi prestali da udaraju po bezobličnoj, amorfnoj masi koja je još krvarila. Nisu znali šta će s telom.
„Da bacimo ostatke te svinje u đubre?“
„To je dobra ideja.“
U toku noći bacili su telo Rafaela Mala na đubrište. U ranu zoru je zatvorenik zadužen za iznošenje đubreta pokupio telo i stavio ga u jeftin sanduk.
Ni čuvari ni žandari se nisu ni pomerili.
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Avenija Anrija Martena 101  - Page 2 Empty Re: Avenija Anrija Martena 101

Počalji od Mustra Čet Maj 10, 2018 12:42 pm




POGLAVLJE 23.


Dva dana posle ubistva Rafaela Mala Adrijen Delmas je pobegao iz logora, zahvaljujući odličnom poznavanju tog mesta i navika čuvara.
Podvukao se pod platno kojim je bio prekriven kamion koji je donosio nedeljno sledovanje hleba. Šofer je bio debelo plaćen da zastane i pravi se da uzima korpu blizu mesta na kome se nalazio. Čim je izašao, odveli su ga u Begl, u okolini Bordoa, gde su čekali Alber i Lea, zajedno s trojicom mladih partizana naoružanih mitraljezima. Svi su se smestili u stari mesarov kamionet.
„Oče, avion će doći večeras“, kazao je Alber.
„Ne želim da odem. Hoću da ostanem ovde gde sam korisniji.“
„To ne misle oni u Londonu. Ja bih, na vašem mestu, otišao. Sada ste u velikoj opasnosti, a vaše prisustvo ovde je opasnost za sve nas. Oče, sad valja poslušati.“
Adrijen je ućutao i zažmurio. Svi su imali obzira prema njemu i ćutali su: delovao je vrlo tužno. Lea, koja se stisnula uz njega u prednjem delu kamioneta, spustila mu je glavu na rame i ubrzo zaspala.
Probudila se dok su prelazili trg u Bazau. Prošli su pored katedrale Sen-Žan i spustili se do nekadašnjeg perila, zatim pošli ka Kastelžaluu, i najzad skrenuli desno, na jedan putić, i zaustavili se na ulazu u zaselak Sovijak. Iz prizemne kuće, pred kojom su kakotale kokoške, izašli su starac i njegova žena. Alber im je nešto rekao, potvrdili su i vratili se u kuću, dajući im znak da i oni uđu.
„Kod Laforgovih ćete biti bezbedni, oče. Avion će doći večeras oko osam sati. Vodič će vas odvesti do mesta gde će sleteti, a to je kod Beva“, rekao je Alber.
„Znam gde je.“
„Do tada se odmorite. Doći ću po Leu predveče.“
„Hvala za sve, Albere. Kako je Mirej?“
„Dobro je, oče, znate da je ona sjajna.“
„Znam to... Imate li vesti o sinu?“
„U Kantalu je, s partizanima iz Revanša, kod Šod-Egija. Momci su svuda u šumi, duž Trijera. To je dobar kraj, teško je napasti ih, nije verovatno da bi Švabe to pokušale... Sad moram da idem. Ne brinite, oče, kroz dva meseca ćete se vratiti. Zbogom...“
„Zbogom, Albere, vodite računa o Lei.“
„Ne morate to da mi kažete. Ćerka gospođe Izabel je za mene svetinja.“
Stric i bratanica su taj dan proveli zajedno, ćaskajući pored vatre. Podelili su skromni ručak Laforgovih, koji su bili sasvim nečujni domaćini.
Adrijen je biranim recima ispričao kako je Rafael Mal tragično završio. Kada joj je rekao da je njegova poslednja misao bila upućena njoj, Lea je zajecala.
„I meni je on bio drag“, kazao je.
Dominikanac je imao obzira prema njenom bolu. Kad se malo smirila, pitala ga je:
„A zašto li te nije prijavio?“
„Ne znam. Od te strašne noći stalno sebi postavljam to pitanje. Što me nije prijavio? Ti si ga znala, imaš li neku ideju?“
„Ne... mada možda... može se reći da je takav bio njegov karakter... Znao je da te traže, možda su i tražili od njega da te prepozna među zatvorenicima, i pošto je voleo da prkosi, odlučio je da ne kaže ništa.“
„No čovek ipak ne pušta da ga masakriraju samo iz prkosa?“
„Rafael je bio čovek koji bi to uradio.“
„Pa najzad možda i jeste tako. Ponekad čovek iz najčudnijih razloga prihvata smrt. No njegov pogled dok su ga mlatili!... Kad se ukrstio s mojim, kao da mi je rekao: ’Niste ovo očekivali! Prešao sam vas.’“
* * *

Lea se jedva odvojila od strica; osećala se kao da drugi put gubi oca.
„Provedi lep Božić, draga. Idi umesto mene na ponoćnu misu i s moje strane pozdravi malu sveticu Egziperans. Izljubi sve na Montijaku i kaži im da se molim za njih. Nek te Bog čuva... Budi vrlo oprezna.“
Božić je bio vrlo tužan i pored Šarlovog radovanja autiću. Novogodišnja noć se vukla u beskraj. Svi su se zabrinuto pitali hoće li se 1944. godine rat završiti.
Na dan drugog januara, Lea se iznenadila kad je videla Fransou Tavernijea. Auto mu je bi isprskan do krova, a po licu mu se videlo da je vozio cele noći.
Svima je na brzinu poželeo sreću u novoj godini, poljubio Šarla i dao mu svesku koju je pronašao u džepu. Šarl je bio oduševljen. Zatim je Fransoa odvukao Leu u radnu sobu.
„Došao sam čim sam dobio poruku od vašeg strica. Zašto mi niste ništa rekli za Matiju i njegovog oca?“
„Nisam htela da vas gnjavim time.“
„Vi me nikada ne gnjavite, to dobro znate. Dođite, imam vrlo malo vremena, moram večeras da idem...“
„Zar već? Pa to je ludost!“
„Ne raspolažem svojim vremenom... Ne bih sad ni smeo da budem ovde.“
Lea je zaključala radnu sobu i bacila se na njega. Vodili su ljubav, onako odeveni, u tišini. Kad ju je tuga zagušila, naglo je zajecala. Dugo su ostali pripijeni.
Fransoa je osetio da ga san savladava i prvi je reagovao:
„Idite da mi napravite kafu!“
Lea je otišla u kuhinju, da zagreje kafu i skuva jaja.
Naredna dva sata proučavao je računske knjige, hipoteke, bankarske hartije. Zatim je nadugačko i naširoko objasnio Lei kako se sve to moglo namestiti i podvaliti. Znao je da je imanje zapravo u Fajarovim rukama, ali nije ništa kazao.
„Ovo nije tako sjajno, treba vam dobar računovođa da vam sve to sredi. Pronaći ću vam ga.“
„Ali nemam novca za njega!“
„Molim vas da to prepustite meni. Evo vam ček. To će malo smiriti vaše bankare. Na svaki način treba držati Matiju na odstojanju. Njegov posao ga je zaokupio, ali će uskoro preći u akciju. Sada, dušo, moram da odem... ne, molim vas... nemojte plakati. Želim da se sećam vašeg osmeha.“
Podigao se i poljubila ga je poslednji put, više puta prelazeći rukom preko njegovog loše obrijanog lica.
Lea i Fransoa su izašli iz kuće. Džip je bio parkiran u aleji platana ispred kuće. Počelo je da se smrkava i vinogradi i borovi su tonuli u tamu.
Do Pariza je trebalo da vozi celu noć. Bilo je dosta toplo za to doba, ali je Lea zadrhtala. Pomisao da će ostati sama s Kamij ulivala joj je strah. On je bio tako veseo, nežan, vešto je baratao brojevima, pa nije shvatala koliko će joj biti teško kad ode.
Pripijen uz staklena vrata predsoblja, mali Šarl je zalepio nos za okno; rukama je davao neke znake Tavernijeu. Ovaj se poslednji put okrenuo i vojnički ga pozdavio. Šarl je otpozdravio, radosno se smejući. Smeh se kroz staklo nije čuo.
Lea je stezala šal oko ramena. Trebalo je opleviti vinograd.
Fransoa ju je uhvatio za ruku i ovlaš je poljubio, kao da će se kroz nekoliko sati vratiti. Nije prestao da se smeši. Smestio se za volan i zalupio vrata. Pokrenuo je motor, netremice gledajući Leu.
U trenutku kad je kretao, tiho je kazao:
„Mislim da bi bilo mudrije kada biste došli da živite sa mnom.“
Kola su krenula po šljunku, malo usporila kod puta, i zatim se izgubila u noći.
Lea se nije ni pomakla.
- kraj drugog dela -
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Avenija Anrija Martena 101  - Page 2 Empty Re: Avenija Anrija Martena 101

Počalji od Mustra Čet Maj 10, 2018 12:42 pm

1 Nem.: Brzo... Brzo... Požurite... (Prim, prev.)
2 Spomen-aleja sa kapelicama i kipovima, u sećanje na Hristov put stradanja. (Prim, prev.)
3 Nem.: Treba li sve da joj kažem? (Prim, prev.)
4 Franc: nada. (Prim, prev.)
5 Franc: Vučja dolina. (Prim, prev.)
6 Pseudonim Lisjena Rebatea. (Prim, prev.)
Mustra
Mustra

Broj poruka : 67793
Datum upisa : 09.11.2011

Nazad na vrh Ići dole

 Avenija Anrija Martena 101  - Page 2 Empty Re: Avenija Anrija Martena 101

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Strana 2 od 2 Prethodni  1, 2

Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu